I Sunce Je Zvijezda

www.balkandownload.
org
1
www.balkandownload.org
Naslov izvornika
The Sun is Also a Star
NICOLA YOON
I SUNCE JE
ZVIJEZDA
Prevela s engleskoga
Zrinka Pavlić
Zagreb, 2019.
2
Mojima mami i tati,

koji su me naučili što su snovi
i kako ih uhvatiti.
3
Ljepotu zalaska Sunca nećemo uništiti

doznamo li nešto o tom zalasku.
Svijetloplava točka, CARL SAGAN
Usuđujem li se
Svemir uznemiriti?
Trenutak sadrži vrijeme
Za odluke i izmjene koje trenutak preokrene.
Ljubavna pjesma J. Alfreda Prufrocka, T. S. ELIOT
4
prolog
CARL SAGAN JEDNOM JE REKAO da ako želiš ispeći pitu od jabuka

tako da baš sve učiniš sam, onda prvo moraš stvoriti svemir. A ovo
»da baš sve učiniš sam« zapravo znači da je trebaš stvoriti ni iz čega.
To ništa, pak, odnosi se na vrijeme prije postojanja svijeta. Ako
doista želiš ispeći pitu od jabuka ni iz čega, moraš početi s Velikim
praskom i širenjem svemira. Moraš početi s neutronima, ionima,
atomima, crnim rupama, suncima, mjesecima, oceanskim plimama,
Mliječnom stazom, Zemljom, evolucijom, dinosaurima, njihovim
izumiranjem, Homo erectusom, kromanjoncem i tako redom. Moraš
početi od početka. Moraš otkriti vatru. Potrebni su ti voda, plodno
tlo i sjeme. Trebaju ti krave i ljudi koji će ih pomusti i još ljudi koji
će to mlijeko istući u maslac. Treba ti i pšenica i šećerna trska i
trebaju ti stabla jabuke. Trebaju ti kemija i biologija. Ako pak želiš
zbilja dobru pitu od jabuka, treba ti i umjetnost, a za pitu od jabuka
koja će se prenositi s koljena na koljeno potrebni su ti i tiskarski
stroj i industrijska revolucija, možda čak i poezija.
Zbog nečega tako jednostavnog kao što je pita od jabuka moraš
stvoriti čitav svijet.
5
daniel
Lokalni tinejdžer prihvaća svoju sudbinu, pristaje postati liječnik,

uklapa se u očekivanja
Charlie je isključivi krivac za to što mi se ljeto (a sada i jesen)
pretvorilo u niz apsurdnih novinskih naslova. Charles Jae Won Bae,
poznat i kao Charlie, moj stariji brat, prvorođeni sin prvorođenoga
sina, zaprepastio je, naime, moje roditelje (i sve njihove prijatelje te
sve tračerske krugove Koreaca u četvrti Flushing grada New Yorka)
time što su ga izbacili s Harvarda. Najbolji fakultet, rekla je moja
majka kada je stiglo pismo u kojem su ga obavijestili da je primljen.
A sada su ga s najboljeg fakulteta izbacili i moja je mama cijelo ljeto
provela mršteći se, ne vjerujući i ne shvaćajući.
Zašto tvoj ocjena tako loš? Izbaci te? Zašto te izbaci? Zašto te ne
tjerat da ostaneš i učiš više?
Moj joj je tata rekao: Ne izbace ga. Tražili da odstupi. Nije isto
kao izbaci.
Charlie je zagunđao: To je privremena mjera, samo dva semestra.
Zbog cijele te grozne poplave zbunjenosti, stida i razočaranja
mojih roditelja, gotovo mi je postalo žao Charlieja. Gotovo.
6
natasha
MAMA Ml KAŽE da bih već jednom trebala odustati i da je ono što

činim uzaludno. Uzrujana je pa joj je naglasak još jači nego inače i
svaku rečenicu izgovara kao pitanje.
»Ti ne mislit da treba odustat, Tasha? Ti ne mislit da što radit je
uzalud?«
Prvi slog riječi »uzalud« razvlači koju sekundu dulje nego što je
potrebno. Moj tata ne govori ništa. Zanijemio je od ljutnje ili nemoći
- nikada ne znam koje od to dvoje. Mršti se tako temeljito i duboko
da je teško zamisliti da je ikada imao ikakav drugi izraz lica. Da se
sve ovo dogodilo prije nekoliko mjeseci, takvo bi me njegovo
raspoloženje rastužilo, ali sada me baš briga. On nas je uvalio u ovu
zbrku.
Moj devetogodišnji brat Peter jedini je zadovoljan ovakvim
razvojem događaja. U ovome trenutku pakira kovčeg i pušta »No
Woman, No Cry« Boba Marleyja, što smatra »klasičnom glazbom za
pakiranje«.
Iako je rođen ovdje, u Americi, Peter kaže da želi živjeti na
Jamajci. Oduvijek je bio stidljiv i teško je sklapao prijateljstva, pa je
vjerojatno umislio da je Jamajka raj u kojem će mu na neki način
biti bolje.
Svi četvero nalazimo se u dnevnom boravku našega dvosobnog
stana. Dnevni boravak je ujedno spavaonica koju dijelim s Peterom.
U njoj su dva kauča na razvlačenje i svijetloplavi zastor na sredini,
kako bi svatko od nas imao nešto privatnosti. Trenutačno je zastor
odmaknut pa su obje naše polovice istodobno otkrivene.
7
Nije uopće teško pogoditi tko od nas dvoje želi otići, a tko želi
ostati. Moja strana sobe i dalje izgleda kao da netko u njoj živi.
Knjige su mi na polici kupljenoj u Ikei. Moja najdraža slika - ona na
kojoj sam sa svojom najboljom prijateljicom Bev - i dalje je na
mojem radnom stolu. Uslikane smo u kabinetu fizike, sa zaštitnim
naočalama na očima. Obje smo napućile usnice, kao da pokušavamo
izgledati seksi. Ja sam predložila zaštitne naočale, ona pućenje
usnica. Nisam još izvadila nijedan komad odjeće iz komode. Nisam
čak ni skinula NASA-in poster sa zvjezdanom kartom sa zida. Golem
je - riječ je zapravo o osam postera koje sam slijepila zajedno - i na
njemu su sve važnije zvijezde, sazviježđa te dijelovi Mliječne staze
koji se vide sa sjeverne polutke. Na njemu su čak i upute o
pronalaženju Sjevernjače te o orijentaciji s pomoću nje u slučaju da
se izgubite. Tuljci za postere koje sam kupila radi pakiranja i dalje
neotvoreni stoje uza zid.
Na Peterovoj su strani gotovo sve plohe prazne, a većina mu je
stvari spakirana u kutije i kovčege.
Mama, naravno, ima pravo. Uzaludno je to što radim. No ipak,
grabim slušalice, udžbenik fizike i neke stripove. Kad već imam
vremena, mogla bih dovršiti zadaću i malo čitati.
Peter odmahuje glavom. »Zašto se gnjaviš s time?« pita me,
misleći na udžbenik. »Odlazimo, Tasha. Nitko te neće pitati za
zadaću.«
Peter je upravo otkrio sarkazam i koristi ga kad god mu se
ukaže prilika.
Ne odgovaram mu ništa, samo stavljam slušalice i krećem
prema vratima. »Brzo se vraćam«, govorim mami.
Ona nezadovoljno cokće i okreće se. Nastojim se podsjetiti da
nije ljuta na mene. Tasha ja ne ljutiš na tebe, znaš? – rečenica je koju
često ponavlja ovih dana. Odlazim u Službu za državljanstvo i
doseljeništvo Sjedinjenih Država1 u središtu Manhattana da vidim
1
U originalu United States Citizenship and Immitration Services (USCIS)
8
može li mi ondje netko pomoći. Neregistrirani smo doseljenici i

večeras će nas deportirati.
Danas mi je zadnja šansa da nekoga - ili sudbinu - pokušam
nagovoriti da mi pomogne ostati u Americi.
Samo da bude jasno: ne vjerujem u sudbinu. Ali očajna sam.
9
daniel
RAZLOZI ZBOG KOJIH MISLIM da je Charles Jae Won Bae, odnosno

Charlie - najobičniji šupak. Redoslijed je nasumičan:
1. Prije njegova epskog i spektakularnog (te
nevjerojatno zabavnog) neuspjeha na Harvardu, bio je
beziznimno dobar u svemu. Nitko ne bi trebao biti dobar u
svemu. Matematika, engleski, biologija, kemija, povijest,
tjelesni. Jednostavno nije pristojno biti dobar u svemu tome.
Tri do četiri stvari još nekako prolaze, a čak je i to na granici
dobrog ukusa.
2. Pravi je muškarac, što znači da je često šupčina.
Zapravo, uglavnom je šupčina. Stalno je šupčina.
3. Visok je, a visoke su mu i jagodice, koje bi se mogle opisati i
oštrima, izražajnima ili već nekim pridjevom kojim se obično
opisuju junaci ljubavnih romana. Djevojke - i to sve djevojke,
ne samo one korejskog podrijetla - kažu da su mu usnice
zamamne.
4. Sve bi to još nekako bilo u redu - premda nije u redu da samo
jedna osoba bude blagoslovljena svim tim blagodatima - da je
Charlie drag i simpatičan čovjek. On to, međutim, nije.
Charles Jae Won Bae nije drag ni simpatičan. Arogantan je,
umišljen i, što je najgore, nasilnik je. Jednostavno - šupak.
Nepopravljiv.
5. Već mu godinama nisam drag.
10
natasha
STAVLJAM TELEFON, slušalice i ruksak u sivu posudu pa prolazim

kroz detektor metala. Čuvarica kojoj na prsima stoji značka s
natpisom Irene zaustavlja posudu s mojim stvarima na pokretnoj
traci, kao što to čini svaki dan.
Pogledam je. Bez smiješka.
Ona gleda u posudu, prevrće moj mobitel i zuri u maskicu, kao i
svaki dan dosad. Maskica na mobitelu omot je albuma pod nazivom
Nevermind grupe Nirvana. Svakoga dana dotiče bebu na omotu i
svakog mi dana smeta to što je dotiče. Pjevač grupe Nirvana bio je
Kurt Cobain. Njegov ranjen, nesavršen glas, njegovo naprezanje pri
pjevanju zbog kojeg ti se čini da će svakog trenutka puknuti, iako se
to ne događa - jedina su stvar koja me drži pri zdravom razumu
otkad je počela ova noćna mora. Njegov je jad, naime, mnogo,
mnogo dublji od mojega.
Irene dugo pregledava moje stvari, a ja ne smijem zakasniti na
sastanak. Razmišljam o tome da joj nešto kažem, ali ne želim je
naljutiti. Vjerojatno mrzi svoj posao. Ne želim joj dati razloga da me
još zadržava. Kratko podiže pogled prema meni, ali ne pokazuje
znakove prepoznavanja, iako zadnjih tjedan dana dolazim svaki
dan. Za nju sam vjerojatno samo još jedno bezimeno lice, još jedan
kandidat, još netko tko traži nešto od Amerike.
11
irene
Životna priča
NATASHA JE POTPUNO POGREŠNO procijenila Irene. Irene voli

svoj posao. Dapače taj joj je posao prijeko potreban. Jedino na poslu
ostvaruje kakav-takav kontakt s drugim ljudima. Jedino zbog njega
još nije utonula u potpun očaj samoće.
Svaki joj kontakt s kandidatima spašava život. Isprva je jedva
primjećuju. Ubacuju stvari u posude i pozorno ih promatraju dok
prolaze kroz uređaj. Većina je sumnjičava - boje se da bi im Irene
mogla ukrasti nešto sitniša, ključeve ili već nešto. Da sve ide
normalnim tijekom, nijedan je kandidat ne bi primijetio, ali ona se
svaki put potrudi da je ipak primijeti. To joj je jedina veza sa
svijetom.
Zato onom rukom na kojoj nosi rukavicu polako prekopava po
svakoj posudi i taj je kraći zastoj dovoljno dug da kandidati podignu
glavu i pogledaju je u oči. Dovoljno dug da pred sobom primijete
osobu. Većina nevoljko promrmlja dobro jutro i to je malo podigne.
Neki je pitaju kako je i srce joj se malo proširi.
Irene nikada ne odgovara. Ne zna kako bi odgovorila. Samo
spusti pogled prema posudi, još malo pregledava odložene
stvari, još malo traži neke indicije, informacije koje će zapamtiti i
proučiti poslije.
Više bi od svega voljela da može skinuti rukavice i dodirnuti
ključeve, novčanike i sitniš izvađen iz džepova. Voljela bi da
vršcima prstiju može prijeći preko površine svih tih stvari, da može
12
zapamtiti teksturu, preliti tuđe stvari u sebe. No ne smije predugo

zadržavati red. Na kraju ipak mora i posudu i njezina vlasnika
poslati dalje.
Irene je sinoć imala posebno tešku noć. Neutaživa glad njezine
samoće gotovo ju je progutala u komadu. Zato joj ovoga jutra život
gotovo doslovno ovisi o kontaktu s ljudima. Skreće pogled s posude
koja se udaljava od nje i podiže ga prema sljedećem kandidatu.
Sljedeći je kandidat djevojka od kojih sedamnaest godina, ista
ona koja je bila ovdje svakog dana proteklog tjedna. Kao i svi ostali,
djevojka ne podiže oči s posude. Uprla je pogled u posudu kao da ne
može podnijeti razdvajanje od žarko ružičastih slušalica i mobitela.
Irenina ruka u rukavici spušta se na rub posude, sprječavajući da
joj njezine stvari pobjegnu na pomičnu traku.
Djevojka podiže pogled i Irene živne. Na djevojčinu licu
prepoznaje isti očaj koji sama osjeća. Umalo joj se nasmiješi. U sebi
joj se doista nasmiješi.
Dobro došla ponovno. Drago mi je što te vidim, govori joj Irene,
ali samo u svojoj glavi.
U stvarnosti spušta pogled i proučava maskicu na djevojčinu
telefonu. Na njoj je slika debeljuškaste bijele muške bebe potpuno
uronjene u bistru, plavu vodu. Raširenih nogu, beba izgleda više kao
da leti nego kao da pliva. Pred njom je novčanica od jednog dolara
na udici za pecanje. Slika je pomalo nepristojna i Irene hvata dah,
kao da je ona pod vodom.
Rado bi smislila neki razlog iz kojeg bi oduzela telefon, ali ne
može se sjetiti nijednog.
13
daniel
ZNAM TOČAN TRENUTAK u kojemu sam prestao biti drag

Charlieju. Bilo je to u ljeto kada sam ja navršio šest, a on
osam godina. Vozio se na svojem sjajnom, novom biciklu (crvenom,
s deset brzina, fenomenalnom) i družio se sa svojim sjajnim
novim prijateljima (bijelima, desetogodišnjim, fenomenalnima).
Iako se to dalo naslutiti cijelog ljeta, nisam još bio shvatio da sam
utrpan u kategoriju Dosadnog Mlađeg Brata.
Toga se dana sa svojim prijateljima odvezao bez mene. Jurio
sam za njim nekoliko ulica vičući: »Charlie!«, uvjeren da me samo
zaboravio pozvati. Toliko sam brzo okretao pedale da sam se
umorio, a s obzirom na to da se šestogodišnjaci nikada ne umaraju,
to vam zacijelo nešto govori.
Zašto jednostavno nisam odustao? Jer naravno da me čuo.
Napokon je stao i skočio s bicikla. Bacio ga je na tlo, i ne trudeći
se izvući nožicu te stao na mjestu, čekajući da ga dostignem. Vidio
sam da je ljutit. Nogom je šutnuo zemlju prema biciklu te tako
svima dao do znanja kako se osjeća.
»Hyung«, obratio sam mu se korejskom riječju kojom se mlađa
braća obraćaju starijoj i čim sam to izgovorio, znao sam da sam
pogriješio. Cijelo mu se lice zarumenjelo - obrazi, nos, vrškovi ušiju.
Praktički se sjajio. Bacio je jedan nervozan pogled u stranu, gdje su
nas njegovi novi prijatelji promatrali kao da gledaju televiziju.
»Kako te to nazvao?« upitao je niži.
»Je li to neka tajna korejska šifra?« dodao je viši.
Charlie nije odgovorio nijednom, nego mi se unio u lice. »Što ti
tu radiš?« Bio je toliko ljutit da mu je glas malo napukao.
14
Nisam znao odgovor, ali on zapravo i nije htio da mu

odgovorim. Htio me udariti. Vidio sam to po načinu na koji je stezao
šake. Vidio sam da razmišlja o tome u kakvu će se nevolju
uvaliti ako me udari ondje, nasred parka, pred dječacima koje
jedva poznaje.
»Daj si nabavi vlastite prijatelje i prestani me pratiti naokolo k’o
mala beba«, na kraju je rekao.
Bilo bi bolje da me udario.
Zgrabio je bicikl s tla i toliko se napuhao od bijesa da je umalo
eksplodirao. Pobojao sam se da ću mami morati reći kako joj se
stariji i savršeniji sin jednostavno raspuknuo.
»Zovem se Charles«, rekao je dvojici dječaka, tonom koji je
jasno davao do znanja da im je bolje više ništa ne govoriti. »Idete?«
Nije ih pričekao, nije se osvrnuo za njima, ali oni su spremno pošli
za njim u park i u ljeto, i tako su ga pratili dalje, kroz cijelu osnovnu
i srednju školu, baš kao i mnogi drugi koji će ga poslije pratiti. Na
neki sam način okrunio svog brata.
Nikada ga više nisam nazvao hyung.
15
charles jae won bae

Buduća životna priča
DANIEL JE DOBRO procijenio Charlesa. Zaista je šupak, od glave do

pete. Neki ljudi s godinama nadrastu svoje mladenačke mane, ali
Charlesu se to neće dogoditi. On će fino srasti s njima i one će
postati njegova priroda.
No prije toga, prije nego što postane političar, prije nego što se
dobro oženi, prije nego što promijeni ime u Charles Bay, prije nego
što iznevjeri svoju dobru ženu i svoje birače, prije gomile novca i
uspjeha i prije nego što dobije baš sve što poželi, Charles će učiniti
nešto dobro i nesebično za svojeg brata. Bit će to zadnja dobra i
nesebična stvar koju će učiniti u životu.
16
obitelj
Priča o davanju imena
KADA SE MIN ludo zaljubila u Daea Hyuna, nije očekivala da će ih

ta ljubav odvesti iz Južne Koreje u Ameriku. No Dae Hyun bio je
cijelog života siromašan, a imao je rođaka koji se dobro snašao u
New Yorku pa mu je obećao pomoći.
Svi će vam iseljenici reći da je za preseljenje u novu zemlju
potrebno mnogo vjere. Čak i ako si čuo priče o sigurnosti,
mogućnostima i blagostanju, i dalje je to velik korak. Odvajaš se
od vlastitog jezika, vlastitog naroda, odlaziš iz vlastite zemlje.
Odlaziš iz vlastite povijesti. Što ako priče koje si čuo nisu točne? Što
ako se ne uspiješ prilagoditi? Što ako u novoj zemlji budeš
nepoželjan?
Na kraju se ispostavilo da su samo neke priče bile točne. Kao i
svi doseljenici, Min Soo i Dae Hyun prilagodili su se onoliko koliko
su mogli. Izbjegavali su ljude i mjesta na kojima nisu bili poželjni.
Rođak Daea Hyuna doista im je pomogao pa su se dobro snašli i
njihova je vjera bila nagrađena.
Kada je Min Soo nakon nekoliko godina zatrudnjela, prvo se
zapitala kako će nazvati dijete. Imala je osjećaj da u Americi,
za razliku od Koreje, imena ne znače ništa. U Koreji prvo
dobivaš obiteljsko ime i ono govori o čitavoj povijesti tvojeg
obiteljskog stabla. U Americi se obiteljsko ime zove prezime, na
engleskom doslovno »zadnje ime«. Dae Hyun je govorio da to
pokazuje kako Amerikanci misle da je pojedinac važniji od obitelji.
Min Soo dugo se mučila s izborom osobnog imena, odnosno
onoga što Amerikanci zovu »prvim imenom«. Treba li sinu
17
nadjenuti američko ime, nešto što će mu učitelji i prijatelji

lako zapamtiti i izgovoriti? Ili bi se možda ipak trebala držati
tradicije i odabrati dva kineska znaka koja će tvoriti osobno ime od
dva sloga.
Imena su moćna. Istodobno vam označavaju identitet i lociraju
vas na zemljovidu, ali i u vremenu. Imena, osim toga, mogu biti i
neka vrsta kompasa. Min Soo na kraju se odlučila za kompromis.
Sinu je dala američko ime, nakon njega korejsko osobno ime, pa
zatim obiteljsko ime. Nazvala ga je Charles Jae Won Bae.
Drugome je sinu dala ime Daniel Jae Ho Bae.
Na kraju se odlučila za oboje - korejsko i američko ime.
Američko i korejsko.
Tako da znaju odakle su.
Tako da znaju kamo idu.
18
natasha
KASNIM. Ulazim u čekaonicu i prilazim recepcionistici. Odmahuje

glavom kao da se već susrela s takvom situacijom. Svi su se ovdje
susreli sa svim situacijama i nije ih briga što je tebi ta situacija
sasvim nova.
»Morat ćete nazvati centralu USCIS-a i zakazati nov sastanak.«
»Nemam vremena za to«, kažem joj. Objašnjavam joj da je
čuvarica Irene bila čudna, objašnjavam joj to tiho i razumnim
tonom. Sliježe ramenima i poginje glavu. Ne želi mi izaći u
susret. Bilo koji drugi dan bih se povukla.
»Molim vas, dajte je nazovite. Nazovite Karen Whitney. Rekla
mi je da dođem ponovno.«
»Imali ste zakazano u 8 sati. Sada je 8.05. Primila je drugog
kandidata.«
»Ali molim vas. Nisam ja kriva što kasnim. Rekla mi je...«
Izraz lica joj se stvrdne. Što god rekla, ne mogu doprijeti do nje.
»Gospođa Whitney već je na sastanku s drugim kandidatom.«
Govori mi to kao da mi engleski nije materinski jezik.
»Nazovite je«, zahtijevam. Glasna sam i zvučim histerično. Svi
se drugi kandidati zagledavaju u mene, čak i oni koji ne govore
engleski. Očajanje je razumljivo na svim jezicima.
Recepcionistica kima glavom prema stražaru koji stoji pokraj
vrata, ali prije nego što mi on uspijeva pristupiti, otvaraju se vrata.
Vrlo visok i vrlo mršav muškarac tamnosmeđe kože poziva me k
sebi te kima glavom prema recepcionistici. »U redu je, Mary. Ja ću
je preuzeti.«
19
Brzo prolazim kroz vrata da se ne bi predomislio. Ne gleda me,

samo se okreće i kreće jednim od brojnih hodnika. Pratim ga šuteći
sve dok ne zastane pred uredom Karen Whitney.
»Pričekaj me ovdje«, kaže. Nema ga tek nekoliko sekundi, a
onda se vraća s jednim crvenim fasciklom - mojim dosjeom.
Prolazimo još jednim hodnikom i onda napokon dolazimo do
njegova ureda. »Zovem se Lester Barnes«, kaže mi. »Sjedni.«
»Ja sam...«
Podiže ruku da bi me ušutkao.
»Sve što trebam znati je u ovom dosjeu.« Hvata fascikl za rub i
maše mi njime pred nosom. »Budi dobra i nemoj ništa govoriti dok
ga ne pročitam.«
Stol mu je toliko uredan da se sigurno ponosi time i na njemu je
srebrni komplet uredskih potrepština: stalak za olovke, pretinci za
dolaznu i odlaznu poštu, čak i kutijica za posjetnice s ugraviranim
inicijalima LRB. Tko se još uopće koristi posjetnicama? Svejedno,
pružam ruku, uzimam jednu i stavljam je u džep.
Na policama visokog ormarića iza njegovih leđa stoje bojama
označeni dosjei. U svakome je od njih nečiji život.
Pitam se je li značenje boja fascikala u koje su utrpani onoliko
očito koliko se meni čini. Moj je dosje utrpan u žarkocrvenu mapu -
mapu odbijenice.
Nakon nekoliko minuta podiže pogled s mape i gleda me. »Zašto
si došla?«
»Karen... gospođa Whitney mi je rekla da dođem. Bila je
ljubazna. Rekla mi je da se možda nešto može učiniti.«
»Karen je nova«, kaže mi kao da bi mi to trebalo nešto značiti.
Ne znači mi ništa.
»Zadnja molba vaše obitelji je odbijena. Deportacija stoji,
gospođice Kingsley. Morat ćete otići zajedno s obitelji večeras
u deset.«
Zatvara mapu i prema meni gura kutiju papirnatih rupčića,
očekujući da ću se rasplakati. No ja rijetko plačem.
20
Nisam plakala kad nam je otac rekao da će nas deportirati,

nisam plakala ni kada su nam molbe odbijane.
Nisam plakala prošle zime, kada sam doznala da me moj bivši
dečko Rob vara.
Nisam plakala čak ni jučer, kada sam se službeno pozdravila s
Bev. Mjesecima smo znale da nas to čeka i nisam plakala, ali nije bilo
lako. Došla bi me ispratiti danas, ali otputovala je u Kaliforniju sa
svojima, gdje obilaze Berkeley i još neka državna sveučilišta.
»Možda ćeš još biti ovdje kad se vratim«, bila je ustrajna nakon
našeg sedamnaestog zagrljaja. »Možda se sve ipak sredi.«
Bev je oduvijek bila nepopravljiva optimistica, čak i u najgorim
situacijama. Ona je onaj tip cure koji kupuje srećke. Ja sam onaj tip
cure koji se ruga curama koje kupuju srećke.
U svakom slučaju, sada se sigurno neću rasplakati. Ustajem i
skupljam svoje stvari pa krećem prema vratima. Suzdržavanje od
plakanja ovaj mi put vrlo teško pada. U glavi mi odzvanja majčin
glas.
Nemoj zbog ponosa propuštati prilike, Tasha.
Okrećem se. »Znači, ne možete učiniti ništa da biste mi
pomogli? Zbilja moram otići?« Govorim to tako tiho da i ja jedva
čujem, ali gospodin Barnes nema tih problema. Tihi glasovi jadnih
ljudi njegova su svakodnevica.
Lupne prstima po zatvorenoj mapi. »Vaš otac ima kaznu za
vožnju u pijanom stanju i...«
»Ali to je njegov problem. Zašto ja moram ispaštati zbog
njegovih pogrešaka?«
Moj otac. Njegova jedina noć slave dovela je do kazne za vožnju
u pijanom stanju, zbog toga smo otkriveni i zbog toga gubim jedino
mjesto u životu koje sam zvala domom.
»I ti si ovdje ilegalno«, kaže, ali glas mu više nije tako čvrst kao
prije.
Kimam glavom, ali ništa ne govorim jer da pustim glas,
rasplakala bih se. Stavljam slušalice na uši i krećem prema vratima.
21
»Bio sam u tvojoj zemlji«, kaže. »Bio sam na Jamajci«, dodaje,

smiješeći se uz prisjećanje na svoje putovanje. »Sve je tamo irie2,
čovječe. Bit će vam dobro.«
Psihijatri stalno govore da ne treba potiskivati osjećaje jer će
oni kad-tad izbiti. Imaju pravo. Ljutita sam već mjesecima i čini mi
se kao da sam oduvijek ljutita. Ljutita sam na oca. Ljutita sam na
Roba, koji mi je baš prošli tjedan rekao da bismo trebali
biti prijatelji »unatoč svemu« - drugim riječima, unatoč tome
što me varao.
Ni Bev se nije uspjela izmaknuti mojoj ljutnji. Cijelu jesen
razbija glavu nad time na koji će se fakultet prijaviti, a fakultete bira
prema tome kamo se prijavljuje njezin dečko, Derrick. Redovito
provjerava vremensku razliku između gradova u kojima se nalaze
različiti fakulteti i svakih nekoliko dana ispituje me mislim li da
veze na daljinu mogu funkcionirati. Kada me to zadnji put pitala,
rekla sam joj da možda ne bi trebala svoju budućnost temeljiti na
svojem trenutačnom srednjoškolskom dečku. To joj se nije svidjelo.
Misli da će njezina i Derrickova veza trajati vječno. Ja mislim da će
trajati do mature. Možda do kraja ljeta. Tjednima sam joj pisala
zadaće iz fizike da bih se iskupila zbog toga što sam joj to rekla.
A sada mi čovjek koji je proveo možda tjedan dana na Jamajci
govori da će sve biti irie.
Skidam slušalice s ušiju. »Gdje ste bili na Jamajci?« pitam ga.
»U Negrilu«, odvraća. »Krasno mjesto.«
»I jeste li izašli iz hotelskog kruga?«
»Htio sam, ali moja...«
»Ali vaša žena nije htjela jer se bojala, zar ne? U vodiču je pisalo
da je najbolje zadržati se u krugu odmarališta.« Ponovno sjedam na
stolac.
On polaže bradu na sklopljene dlanove. Prvi put otkad smo se
susreli, nema kontrolu nad razgovorom.
2 Irie je rastafarijanski pozdrav koji znači i »super«.

22
»Bojala se za svoju sigurnosti« U zraku pokazujem imaginarne

navodnike dok izgovaram riječ »sigurnost«, kao da to zapravo i nije
stvaran problem. »Ili si samo nije htjela uništiti odmor prizorima
siromašnih ljudi na ulicama.« Ljutnja koju sam tako dugo
zatomljivala iz trbuha mi se penje u grlo.
»Slušali ste Boba Marleyja, čovjek sa šanka vam je dao malo
trave, naučili ste što znači irie i sad mislite da nešto znate. A vidjeli
ste bar, plažu i svoju hotelsku sobu. To nije zemlja. To
je odmaralište.«
Podiže dlanove pred sebe kao da se brani, kao da želi riječi koje
sam izgovorila odgurnuti od sebe, natrag prema meni.
Da, vrlo sam neugodna.
Ne, nije me briga.
»Nemojte mi zato govoriti da će sve biti u redu. Ni ja ne
poznajem tu zemlju. Živim ovdje od svoje osme godine. Ne
poznajem nikoga na Jamajci. Ne govorim s jamajčanskim
naglaskom. Ne poznajem svoju rodbinu na Jamajci, barem ne
onoliko dobro koliko bi čovjek trebao znati svoju rodbinu.
Maturantica sam.
Što će biti s mojom maturom? S mojom maturalnom večerom?
S mojim prijateljima?« Želim se baviti istim glupostima kojima se
bave i oni. Čak sam počela ispunjavati prijavnicu za Brooklyn
College. Moja je majka dvije godine štedjela da bi mogla otputovati
na Floridu i kupiti mi »dobru« iskaznicu socijalnog osiguranja.
»Dobra« iskaznica socijalnog osiguranja ona je na kojoj su ispisani
pravi, ukradeni brojevi, za razliku od loše, na kojoj su izmišljeni
brojevi. Čovjek koji joj je prodao iskaznicu rekao joj je da jeftinije
iskaznice, one s izmišljenim brojkama, ne prolaze provjere
prilikom prijave na fakultet. S tom sam se iskaznicom mogla
prijaviti za financijsku pomoć. Da sam uz financijsku pomoć još
uspjela dobiti i stipendiju, mogla sam se možda prijaviti na neki
bolji fakultet, kao što je SUNY Binghamton ili neki drugi fakultet u
Državi New York.
23
»A što s fakultetom?« pitam ga, sad već plačući. Ne mogu više

nikako zaustavljati suze. Dugo su čekale na izlazak.
Gospodin Barnes gura kutiju papirnatih rupčića još bliže k
meni. Uzimam ih šest ili sedam, brišem suze pa ih uzimam još šest
ili sedam. Ponovno skupljam stvari. »Imate li vi uopće ikakve ideje
o tome kako je kada nikamo ne pripadate?« I sada to govorim vrlo
tiho, ali on me i ovaj put čuje.
Već sam na vratima i već držim kvaku u rukama kad mi ipak
govori: »Gospođice Kingsley. Čekajte.«
24
irie
Etimološka priča
MOŽDA STE VEĆ ČULI za riječ irie. Možda ste bili na Jamajci i
doznali da potječe iz jamajčanskog dijalekta koji se još
naziva patois. Možda ste čuli i da potječe iz rastafarijanske vjere.
Poznati je pjevač Bob Marley i sam bio rastafarijanac, pa je pronio
glas o toj religiji i izvan jamajčanskih granica. Zbog toga vam se
možda, kada čujete riječ irie, čini da ona ima veze s poviješću
jedne religije.
Možda znate i da je rastafarijanizam jedan sitan ogranak triju
glavnih abrahamskih religija - kršćanstva, islama i judaizma. Znate
i da su abrahamske religije monoteističke i da imaju veze
s različitim oživotvorenjima Abrahama. Možda u toj riječi čujete i
odjeke Jamajke iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kada
je rastafarijanizam nastao. Možda u njoj čujete i odjeke njezina
duhovnog vođe Haila Selasija Prvog, cara Etopije od 1930. do 1974.
I zato, kada čujete tu riječ, čujete njezino izvorno duhovno
značenje. Sve je u redu između vas i vašeg boga, pa s time i
između vas i svijeta. Kada ste irie, to znači da ste vrlo produhovljeni
i duhovno zadovoljni. U toj riječi čuje se, dakle, sam koncept religije.
A možda i ne znate ništa o povijesti te riječi.
Ne znate ništa o Bogu, o duhovnosti ni o jeziku. Znate samo
suvremenu definiciju iz rječnika kolokvijalizama. Biti irie u tom
kontekstu znači biti u redu.
U rječnicima ćete katkad uz neke riječi primijetiti da su
označene kao zastarjele. Natasha često razmišlja o tome - kako je
jezik nestalan. Riječ isprva može značiti jedno, a zatim nešto sasvim
25
drugo. Događa se to zbog pretjerane upotrebe i pojednostavnjenja,

slično kao kad se riječ irie objašnjava turistima u jamajčanskim
odmaralištima. Ili je možda riječ o pogrešnoj upotrebi, kao u slučaju
Natashina oca koji je tako, pogrešno, upotrebljava u posljednje
vrijeme?
Prije nego što je dobio službenu obavijest o deportaciji, odbijao
je govoriti s jamajčanskim naglaskom i nikada nije koristio
jamajčanski slang.
Sad, kad su prisiljeni vratiti se na Jamajku, odjednom se počeo
služiti novim rječnikom, baš poput turista koji uče fraze na stranom
jeziku prije putovanja u inozemstvo. Sve je irie, čovječe, govori
blagajnicama u samoposluživanju kada ga rutinski pitaju kako je.
Isto govori i poštaru kada mu uz kurtoazan pozdrav dostavlja
poštu. Osmijeh mu je preširok, drži ruke u džepovima i zabacuje
ramena unatrag u maniri opuštenog čovjeka kojeg je svijet obdario
s više blagodati nego što ih može prihvatiti. Cijelo mu je držanje
toliko lažno da je Natasha uvjerena kako će ga svi prozreti. No nitko
ga ne prozire. Uz njega se, barem na trenutak, zbog takvog držanja
osjećaju bolje, kao da se njegova očita sreća prenosi i na njih.
Riječi bi se, po Natashinu mjerilu, trebale ponašati kao mjerne
jedinice. Metar je metar i ništa drugo. Riječi ne bi smjele mijenjati
značenje. Tko, uostalom, odlučuje o tome da se značenje riječi
mijenja i kada? Postoji li neko prijelazno razdoblje u kojem riječ
znači i jedno i drugo? Postoji li neko razdoblje u kojem ne znači
ništa?
Natasha zna da će, bude li doista morala otići iz Amerike, sva
njezina prijateljstva - pa čak i ono s Bev - izblijedjeti. U početku će,
naravno, pokušati ostati u kontaktu, ali to neće biti isto kao kad su
se viđali svakog dana. Neće zajedno ići na maturalnu zabavu. Neće
slaviti kada ih prime na fakultet ni zajedno plakati kada na nekom
ne prođu. Neće se zajedno slikati u blesavim pozama na sam dan
mature. Proći će vrijeme i sa svakim će se danom udaljenost između
njih činiti sve većom. Bev će živjeti u Americi i živjet će američkim
životom. Natasha će biti na Jamajci i osjećat će se kao strankinja u
zemlji u kojoj je rođena.
26
Koliko će vremena biti potrebno njezinim prijateljima da je

zaborave? Nakon koliko će vremena početi govoriti s jamajčanskim
naglaskom? Nakon koliko će vremena zaboraviti da je ikada živjela
u Americi?
Jednoga će se dana u budućnosti značenje riječi irie promijeniti
i ona će postati samo još jedna riječ s dugog popisa zastarjelih i
arhaičnih značenja.
Je li sve irie? - upitat će vas netko s besprijekornim američkim
naglaskom. Sve je irie - odgovorit ćete mu, misleći pritom da je sve
više-manje u redu, ali da vam se zapravo ne da razgovarati o tome.
Ni vi ni on nećete pritom ni pomisliti na rastafarijansku vjeru, na
Abrahama ni na jamajčanski dijalekt. Riječ će izgubiti svu svoju
povijest.
27
daniel
Lokalni tinejdžer zarobljen u vrtlogu roditeljskih očekivanja i

razočaranja - ne očekuje da će biti spašen
Jedna od pozitivnih nuspojava činjenice da imate ambicioznog
i uspješnog šupka za brata jest to što se onda od vas manje očekuje.
Pritisak je izdržljiviji. Charlie je oduvijek bio dovoljno dobar da bi
ispunio očekivanja od dvojice sinova. Sada kad se, međutim,
ispostavilo da baš i nije toliko savršen, oči su uperene u mene.
Evo razgovora koji sam, otkad se Charlie vratio kući, vodio
otprilike milijardu i pol puta.
Mama: Ocjene su ti dobre?
Ja: Aha.
Mama: Biologija.
Ja: Aha.
Mama: A matematika? Ne voliš matematiku.
Ja: Znam da ne volim matematiku.
Mama: Ali ocjene su i dalje dobre?
Ja: I dalje četvorka.
Mama: A zašto ne petica? Aigo!3 Moraš ozbiljan bit sada. Više ne
bit mali dječak.
Danas se sastajem s bivšim studentom Sveučilišta Yale da bih s
njim porazgovarao o svojoj prijavi. Yale je drugi najbolji fakultet, ali
3 Korejski uzvik nezadovoljstva, nešto kao »ajme«, »joj« ili slično, tipičan za
sredovječne ili starije Korejce.
28
jednom sam se u životu uspio suprotstaviti majci, odbijajući

se prijaviti na najbolji fakultet, odnosno Harvard. Odbija me
sama pomisao da bih u još jednoj školi morao preuzeti ulogu
Charliejeva mlađeg brata. Osim toga, tko zna bi li me uopće primili
na Harvard sad kad su Charlieja suspendirali.
Mama i ja smo u kuhinji. U čast mojeg razgovora s bivšim
studentom Yalea ona upravo kuha smrznuti mandu (valjuške)
jer zna da ih volim pa me želi počastiti. Kao predjelo jedem
najbolje pahuljice u povijesti čovječanstva - Cap’n Crunch i pišem u
svoju bilježnicu marke Moleskine. Sastavljam pjesmu o
slomljenom srcu na kojoj radim već cijelu vječnost (više-manje).
Najveći mi je problem to što mi nitko još nikada nije slomio srce, pa
se mučim s time.
Pisanje za kuhinjskim stolom zapravo je luksuz. Ne bih to
mogao da mi je otac kod kuće. Nikada nije naglas rekao da
ne odobrava to što pišem pjesme, ali jasno je da mu se ne sviđa.
Mama me prekida u pisanju i grickanju raznim oblicima našeg
uobičajenog razgovora i ja ga rutinski odrađujem, mumljajući svoje
»aha« kroz puna usta pahuljica. No onda ona u jednom trenutku
iskače iz uobičajenog scenarija i umjesto: »Više ne bit mali dječak«
kaže: »Nemoj biti kao tvoj brat«.
Govori to na korejskom. Tako još više naglašava riječi. I u tom
trenutku, valjda zaslugom Boga ili Sudbine ili čiste proklete sreće,
u kuhinju ulazi Charlie, taman na vrijeme da čuje njezinu rečenicu.
Prestajem žvakati.
Da nas tko gleda sa strane, mislio bi da je situacija idilična.
Majka priprema doručak za svoja dva sina. Jedan od ta dva sina za
stolom jede pahuljice bez mlijeka, a drugi sin ulazi u prizor s lijeve
strane pozornice. I on se sprema doručkovati.
No situacija je posve drugačija. Mami je toliko neugodno zbog
toga što je Charlie čuo njezine riječi da se crveni. Crvenilo se jedva
primjećuje, ali ipak je na njezinu licu. Nudi mu mandu, iako Charlie
mrzi korejske specijalitete i ne jede ih od sedmog razreda.
29
A kako na sve to reagira Charlie? Pretvara se. Pretvara se da ne

razumije korejski. Pretvara se da nije čuo da mu nudi
mandu. Pretvara se da ja ne postojim.
Čak bih mu i povjerovao da mu u jednom trenutku nisam opazio
ruke. Stisnuo ih je u šake i tako se razotkrio. Čuo je. Razumio je. Da
ga je nazvala najgorim govnom svemira ili mlohavom ćunom
smrdljive mošnje, to bi mu bilo draže čuti nego ovo. Cijeli mi je
život, naime, govorila upravo suprotno. Zašto se ne ugledaš u svojeg
brata? Njemu se ovaj preokret ne sviđa, a bogme ni meni.
Charlie uzima čašu iz kuhinjskog ormarića i u nju toči vodu iz
slavine. Čini to samo da bi naljutio mamu, koja već otvara usta i želi
mu reći: »Ne! Pij filtriranu!«, ali onda ipak odustaje. Charlie ispija
vodu u tri brza gutljaja i vraća čašu u ormarić neopranu. Uz to još
ostavlja vrata ormarića otvorena.
»Pusti ga, umma4«, govorim joj nakon što ode. Ljut sam na njega,
ali i u njegovo ime. Moji ga roditelji, otkad se vratio, neumorno
kritiziraju. Po cijele dane radi s tatom u trgovini i to mu je sigurno
koma. Tata ga sigurno grdi nakon svakog osmijeha mušteriji i
nakon svakog odgovora na pitanje o ekstenzijama, ulju čajevca i
tretmanima za kosu oštećenu kemikalijama (roditelji su mi vlasnici
trgovine proizvodima za njegu crnačke kose koja se zove »Njega
crne kose«).
Majka podiže poklopac s lonca u kojem se kuhaju valjušci i para
joj zamagli naočale. To me u djetinjstvu silno zabavljalo, pa bi ona s
time još i više pretjerivala, puštajući da joj se naočale još više
zamagle i onda se pretvarajući da me ne vidi. Sada ih samo skida i
briše kuhinjskom krpom.
»Što dogodilo s tvoj bratom? Zašto propao? Nikad prije
propao.«
Bez naočala izgleda mlađe i ljepše. Je li neumjesno svoju majku
smatrati lijepom? Vjerojatno. Charlieju to sigurno nikad ne pada na
4 Korejski »mama«.
30
pamet. Sve su njegove djevojke bile vrlo zgodne, pomalo

debeljuškaste bjelkinje plave kose i plavih očiju.
Zapravo, ne. Lažem. Jedna je bila drugačija. Agatha. Njegova
zadnja srednjoškolska cura prije fakulteta.
Ona je imala zelene oči.
Mama vraća naočale na nos i čeka, kao da ću joj ja doista
odgovoriti na pitanje. Mrzi kada ne zna što slijedi. Neizvjesnost joj
je najveći neprijatelj. To je vjerojatno zato što je u Južnoj Koreji
odrastala u siromaštvu.
»Nikad prije ne propadao. Nešto dogodilo.«
Sad mi već zbilja ide na živce. Možda se ništa nije dogodilo
Charlesu. Možda je njegov neuspjeh posljedica toga što mu se
kolegiji koje je odabrao na faksu nisu svidjeli. Možda ne želi postati
liječnik. Možda ne zna što želi. Možda se samo promijenio.
No u našoj se obitelji ne smiješ promijeniti. Moramo postati
liječnici i to je to.
»Vama je ovdje lako. Zbog Amerike postali slabi.« Da mi je svaki
put kad sam to čuo izrasla po jedna moždana stanica, sad bih bio
prokleti genij.
»Rođeni smo ovdje, mama. Po tome smo oduvijek slabi.«
Prezrivo otfrkne. »A što je s tvoj razgovor? Spreman?«
Odmjerava me i nije zadovoljna rezultatom. »Šišaj se prije
razgovor.« Već me mjesecima proganja i pokušava me natjerati
da ošišam kratki rep koji nosim. Mumljam nešto što se može
protumačiti i kao slaganje i kao neslaganje. Ona stavlja mandu
na tanjur i postavlja ga pred mene. Jedem šuteći.
Roditelji su mi zbog tog važnog razgovora dopustili da danas
izostanem iz škole. Tek je osam ujutro, ali nema šanse da ostanem
kod kuće i trpim još ovakvih razgovora. No prije nego što joj
uspijem pobjeći, uvaljuje mi vrećicu za novac s potvrdama o
polozima koju trebam odnijeti tati u trgovinu.
31
»Appa5 je zaboravio. Odnesi mu.« Vjerojatno je to htjela dati

Charlieju, ali je zaboravila zbog njihova malog incidenta u kuhinji.
Uzimam vrećicu, hvatam bilježnicu i odlazim na kat odjenuti se.
Soba mi se nalazi na kraju dugog hodnika, pa na putu do nje
prolazim pokraj Charliejeve sobe (vrata su, kao i uvijek, zatvorena)
i pokraj sobe svojih roditelja. Mama je uz dovratak njihove sobe
ostavila nekoliko praznih platna za slikanje. Danas ima slobodan
dan - ne radi u trgovini, pa je vjerojatno naumila slikati. U zadnje
vrijeme slika žohare, muhe i druge kukce. Zadirkujem je da prolazi
kroz Razdoblje odvratnih buba, ali zapravo mi se njezine
trenutačne slike sviđaju još i više od onih iz Razdoblja apstraktnih
orhideja od prije nekoliko mjeseci.
Nakratko ulazim u praznu sobu kojom se koristi kao atelijerom
pa gledam je li naslikala što novo i doista - pronalazim novu sliku
golemog kukca. Platno nije jako veliko, ali čitavo je prekriveno
kukcem. Mamine su slike oduvijek prepune živahnih, prekrasnih
boja, ali sve te boje na detaljnim, gotovo anatomskim crtežima
kukaca čine ih nečim što nadilazi ljepotu. Slika koju promatram
prepuna je mračno sedefastih zelenih, plavih i crnih tonova. Kukčev
oklop presijava se poput razlivene nafte na površini vode. Prije tri
godine moj je otac majku za rođendan iznenadio zapošljavanjem
honorarnog pomoćnika u trgovini zahvaljujući kojemu mama više
ne mora ondje raditi svaki dan. Kupio joj je i početnički komplet
uljanih boja i nekoliko platna. Tada sam je prvi put vidio da se nad
poklonom rasplakala od sreće. Od tada neprekidno slika.
Odlazim u svoju sobu i po desettisućiti (ili tako nekako) put se
pitam kako bi joj život izgledao da nikada nije otišla iz Koreje. Što
bi bilo s njom da nikada nije upoznala mojeg tatu? Da nikada nije
rodila Charlieja i mene? Bi li danas bila umjetnica?
Odijevam se u sivo odijelo koje je za mene posebno skrojeno
kod krojača i vežem svoju novu, crvenu kravatu. »Prejaka boja«,
rekla mi je majka dok smo je kupovali. Izgleda da su joj jarke boje
prihvatljive samo na slikama. Uspio sam je nagovoriti da je kupimo
5 Korejski »tata«.
32
tek nakon što sam joj rekao da ću s crvenom kravatom djelovati

samouvjereno. Gledam se u ogledalu i stvarno - u odijelu izgledam
samouvjeren te nonšalantno naočit (da, upravo tako - nonšalantno
naočit). Šteta što sam ga odjenuo za taj razgovor a ne za nešto što
bi mi, recimo, bilo važno. Gledam prognozu na mobitelu i
zaključujem da mi kaput ne treba. Temperatura će se kretati oko
dvadeset stupnjeva. Savršen jesenji dan.
Unatoč tome što me iznervirala načinom na koji se ponašala
prema Charlieju, ljubim majku na odlasku i obećavam joj da ću se
ošišati. Moj će se život kasnije, tijekom poslijepodneva, ukrcati na
vlak koji juri prema postaji zvanoj Doktor Daniel Jae Ho Bae, ali do
tada je dan samo moj. Uzet ću sve što mi svijet pruži. Ponašat ću se
kao u prokletoj pjesmi Boba Dylana te pustiti da me vjetar nosi.
Pravit ću se da mi je budućnost neizvjesna i da mi se može dogoditi
baš bilo što.
33
natasha
SVE SE DOGAĐA s razlogom. Barem tako kažu. Ili barem tako kaže
moja mama, i to često. »Stvari se događaju s razlogom, Tasha«. To
se obično govori kada stvari pođu po zlu, ali ne baš jako. Kad se
dogodi automobilska nesreća u kojoj nitko ne pogine. Ili kada
uganeš, a ne iščašiš gležanj.
Znakovito je zato što moja mama to nije nijednom izrekla kada
se govorilo o našoj deportaciji. Jer koji bi točno bio razlog iz kojeg
se nešto tako grozno mora dogoditi? Moj tata, koji je sve to skrivio,
nekoliko je puta rekao: »Ponekad ne znamo kakvi su planovi Božji«,
a ja bih mu najradije rekla da ne bi baš sve trebao prepuštati Bogu
i da bezumna nada nije plodna životna strategija. No da bih mu to
rekla, morala bih razgovarati s njim, a ne želim razgovarati s njim.
Ljudi govore takve stvari zato da bi se uvjerili u smislenost
postojanja. Gotovo svi u dubini duše potajno vjeruju da život ima
neki smisao, neku svrhu. Neki razlog. Neku osnovnu pristojnost po
kojoj se dobre stvari događaju dobrim ljudima, a loše samo lošima.
Nitko ne želi vjerovati da se stvari događaju nasumično. Moj
tata kaže da ne zna odakle mi takav cinizam, ah ja nisam
cinična. Realistična sam. Bolje je život doživljavati onakvim kakav
jest nego onakvim kakav bismo htjeli da bude. Stvari se ne događaju
s razlogom. Stvari se samo događaju.
No neke se činjenice mogu iskustveno potvrditi. Da nisam
zakasnila na sastanak, ne bih upoznala Lestera Barnesa. Da Lester
Barnes nije izgovorio riječ irie, ja se ne bih slomila. A da se nisam
slomila, ne bih sada u šaci stiskala papirić s imenom odvjetnika koji
»sređuje stvari«.
34
Prolazim pokraj osiguranja pri izlazu iz zgrade i imam neki

iracionalan, sebi nesvojstven poriv zahvaliti onoj čuvarici, Irene. No
ona se nalazi nekoliko metara dalje i zauzeta je prčkanjem
po nečijim tuđim stvarima. Gledam imam li poruka na mobitelu.
Iako je u Kaliforniji tek 5.30 ujutro, Bev mi je već poslala poruku s
nekoliko upitnika. Razmišljam o tome da joj ukratko prepričam
najnovije događaje, ali onda zaključujem da to zapravo i nisu neki
događaji.
Još ništa, odgovaram joj. Sebično priželjkujem da je ovdje, sa
mnom, iako bih zapravo najradije ja bila ondje s njom, obilazila
fakultete i radila sve ono što rade maturanti u Americi.
Još jedanput gledam papirić. Jeremy Fitzgerald. Gospodin
Barnes nije mi dao da ga nazovem odmah otamo, iz njegova ureda.
»Malo je vjerojatno da će i on moći nešto učiniti«, rekao mi je
prije nego što me gotovo izbacio van.
Iskustveno potvrđena činjenica: nikada ne bi trebalo računati
na malo vjerojatne ishode. Puno je bolje proučiti vjerojatnost i
računati na ishod koji je vjerojatan.
No ako ti je malo vjerojatan ishod jedina šansa, onda je moraš
pokušati iskoristiti.
35
irene
Jedna od mogućih životnih priča
IRENE TIJEKOM PAUZE za ručak s interneta skida Nirvanin album.

Sluša ga triput zaredom. U glasu Kurta Cobaina čuje ono isto što je
čula i Natasha: savršen i prekrasan jad, glas koji se toliko napreže
od usamljenosti i čežnje da bi morao puknuti. Irene pomišlja da bi
mu bilo i bolje da je puknuo. Bilo bi to bolje od života u neispunjenoj
čežnji, bolje od života samoga.
Prati glas Kurta Cobaina duboko, duboko dolje, sve do onoga
mjesta na kojemu je vječito tama. Traži ga na internetu i doznaje da
životna priča Kurta Cobaina nije imala sretan završetak.
Irene potom odlučuje. Danas će biti posljednji dan njezina
života.
Prava je istina da već godinama pomišlja na samoubojstvo. U
Cobainovim je stihovima samo napokon pronašla riječi kojima se to
potvrđuje. Piše oproštajnu poruku koja nije namijenjena nikome.
»Ah, eto. Nema veze.« Nevermind.
36
natasha
JOŠ SAM NA STUBAMA koje vode iz zgrade kada napokon biram

broj. »Htjela bih zakazati sastanak za danas. Što prije, molim vas.«
Žena s druge strane zvuči kao da je na gradilištu. Čujem zvuk
bušilice i glasno nabijanje u pozadini. Dvaput joj moram ponoviti
svoje ime.
»A o čemu se radi?« pita me.
Zastajem. Kada si neregistrirani doseljenik, čuvanje tajni
postaje ti svakodnevica. Prije cijele ove priče s deportacijom jedina
osoba kojoj sam rekla bila je Bev, iako ona sama baš i ne zna čuvati
tajnu.
»Jednostavno mi izleti«, znala je govoriti, kao da uopće nema
kontrole nad onime što joj izlazi iz usta.
No čak je i Bev znala da tu tajnu mora zadržati za sebe.
»Halo, gospođo? Možete li mi reći o čemu se radi?« ponovno me
podsjeća žena s druge strane telefonske veze.
Stišćem telefon čvršće uz uho i stojim nasred stuba. Oko mene
se svijet zavrti poput filma na ubrzanoj snimci. Ljudi se uspinju
stubama i silaze njima trostruko brže nego što je normalno, oblaci
mi munjevito prelijeću iznad glave, sunce mijenja položaj.
»Ja sam neregistrirana doseljenica«, kažem. Srce mi lupa kao da
sam dugo i brzo trčala do ovoga mjesta.
»Morat ćete mi reći malo više.«
Onda joj govorim. S Jamajke sam. Roditelji su mi ilegalno ušli u
zemlju kada mi je bilo osam godina. Od tada živimo ovdje. Tata mi
je dobio kaznu za vožnju u pijanom stanju i sada nas žele
37
deportirati. Lester Barnes mi je dao ovaj broj jer mi odvjetnik

Fitzgerald možda može pomoći.
Zakazuje mi sastanak za jedanaest sati.
»Mogu li vam još kako pomoći?« pita.
»Ne«, odvraćam. »To bi bilo sve.«
Odvjetnikov se ured nalazi još malo više na Manhattanu od
mjesta na kojem se nalazim. Blizu Times Squarea.
Gledam na mobitel - sada je 8.35. Zapuhuje me povjetarac koji
se igra rubom moje suknje i razbarušuje mi kosu. Vrijeme je
iznenađujuće blago za sredinu studenog. Možda čak i nisam morala
odjenuti kožnu jaknu. Na trenutak poželim blagu zimu, a onda se
sjetim da je vjerojatno neću ni osjetiti jer neću biti ovdje. Ako
snijeg prekrije grad, a nema nikoga tko bi ga vidio, je li u gradu
svejedno hladno?
Da. Odgovor na to pitanje je da.
Čvršće se umatam u jaknu. I dalje teško prihvaćam činjenicu da
će mi budućnost biti drugačija od one kakvu sam planirala.
Imam, dakle, još dva i pol sata. Škola mi je na petnaest minuta
hoda od mjesta na kojem se nalazim, pa na trenutak razmišljam o
tome da odem do nje, tek toliko da još jednom pogledam zgradu.
Riječ je o vrlo kvalitetnoj srednjoj školi sa specijaliziranim
programom iz prirodnih znanosti i morala sam se mnogo truditi da
upadnem. Ne mogu vjerovati da je više nikada neću vidjeti. Na kraju
ipak odustajem od odlaska do škole. Previše ljudi na koje bih mogla
naletjeti i previše pitanja iz rubrike: »Zašto danas nisi na nastavi?«
na koja ne želim odgovarati.
Odlučujem prošetati do odvjetnikova ureda, iako donde ima
oko četiri kilometra. Usput mi je čak i omiljena prodavaonica ploča.
Stavljam slušalice na uši i puštam album supergrupe Temple of the
Dog. Dan je kao stvoren za grunge rock iz devedesetih - tjeskobu i
bučne gitare. Uši mi ispunjava glas Chrisa Cornella i odnosi barem
neke od mojih briga.
38
samuel kingsley
Priča o kajanju, prvi dio
NATASHIN OTAC SAMUEL doselio se u Ameriku pune dvije godine

prije ostatka njegove obitelji. Plan je bio da će otići prvi i postati
uspješan glumac na Broadwayu, a to se lakše postiže ako se pritom
ne moraš brinuti o ženi i malom djetetu. Bez njih je mogao obilaziti
audicije kad god bi doznao za njih i imao bi slobodu za sklapanje
poznanstava u glumačkim krugovima New Yorka. Prema prvotnom
je dogovoru sve to trebalo trajati godinu dana, ali ta se godina
pretvorila u dvije. Pretvorila bi se i u tri, ali Natashina mama više
nije mogla ni htjela čekati.
Iako joj je tada bilo samo šest godina, Natasha se sjeća
telefonskih poziva u Ameriku. Znala je da mama naziva tatu zato što
je birala više brojeva na telefonu. Isprva su ti pozivi bili u redu. Otac
joj je zvučao onako kako je zvučao i inače. Zvučao je sretno.
Nakon otprilike godinu dana glas mu se promijenio. Postao je
raspjevaniji i unjkaviji od jamajčanskog patoisa. Nije više zvučao
toliko sretno.
Natasha se sjeća da je slušala mamine i tatine razgovore. Nije
čula njegovu stranu, ali nije ni trebala.
»Koliko te još dugo moramo čekati?«
»Ali Samuele! Mi ne bit baš više familija s tobom tamo, a nama
ovamo.«
»Bar pričaj s ćerka svoja, čovječe.«
A onda su jednog dana zauvijek otišli s Jamajke. Natasha se
pozdravila sa svojim prijateljima i s ostatkom obitelji, misleći da će
39
ih uskoro opet vidjeti, vjerojatno za Božić. Nije znala što znači izraz
»neregistrirani doseljenik«. Nije znala da to znači da se više nikada
ne smiješ vratiti kući. Nije znala da će Jamajku prestati doživljavati
domom, da će joj postati tek još jedna strana zemlja o kojoj će čitati.
Sjeća se da je na dan kada su putovali sjedila u zrakoplovu i
razmišljala o tome kako će proletjeti kroz oblake i kako je shvatila
da oblaci uopće nisu nalik na komadiće vate. Pitala se hoće li je otac
prepoznati i hoće li je i dalje voljeti. Prošlo je tako mnogo vremena.
No prepoznao ju je i volio ju je kao i prije. U zračnoj ih je luci
čvrsto zagrlio.
»Bokte, kak ste mi falile«, rekao je i još ih čvršće zagrlio.
Izgledao je isto i u tom je trenutku čak zvučao isto jer je govorio na
patoisu, kao i prije. Doduše, drugačije je mirisao.
Mirisao je po američkom sapunu i američkoj odjeći i američkoj
hrani. Natashi to, međutim, nije smetalo. Bilo joj je drago što ga vidi.
Mogla se naviknuti na bilo što. Tijekom dvije godine koje je proveo
sam u Americi, Samuel je živio sa starom prijateljicom svoje majke.
Posao mu nije bio potreban - svoje prilično male troškove pokrivao
je ušteđevinom.
No kada su se svi preselili u Ameriku, to se promijenilo.
Zaposlio se kao čuvar u jednoj od zgrada na Wall Streetu i unajmio
im stan u dijelu Brooklyna koji se zove Flatbush.
»Mogu to sredit«, rekao je Patriciji. Radio je u noćnoj smjeni da
bi tijekom dana mogao odlaziti na audicije. No danju bi bio umoran.
Nije ni bilo uloga koje bi mogao igrati, a nikako se nije uspijevao
riješiti ni naglaska, bez obzira na sav trud. Nije mu pomagalo ni to
što su Patricia i Natasha s njim razgovarale na patoisu, unatoč tome
što ih je pokušavao naučiti »pravilnom« američkom izgovoru.
Teško je podnosio odbijanje. Glumcima, kažu, otvrdne koža pa
postanu otporni na odbijanje, ali Samuelova se koža nikako nije
zadebljavala. Na njega je odbijanje djelovalo kao brusni papir i koža
mu je od njega postajala sve tanja, a on osjetljiviji. Nakon nekog
vremena Samuel više nije bio siguran tko će prije nestati - njegovi
snovi ili on sam.
40
daniel
Rezignirani lokalni tinejdžer sjeda u vlak broj 7 koji vozi prema

zapadu do Kraja djetinjstva
U redu, možda malo dramatiziram, ali točno se tako osjećam.
Vlak kojim se vozim jebeni je čarobni ekspres koji me odvozi iz
djetinjstva (radosti, spontanosti, zabave) u odrastanje (jad,
predvidljivost i apsolutna odsutnost zabave). Kad izađem iz njega,
imat ću plan i uredno podšišanu (čitaj: kratku) kosu. Više neću
čitati (ni pisati) poeziju, nego samo biografije Vrlo Važnih Ljudi.
Imat ću Relevantno Mišljenje o ozbiljnim temama, kao što su
doseljeništvo, uloga Katoličke crkve u sve svjetovnijem društvu i
relativno govnarstvo profesionalnih nogometnih klubova.
Vlak staje i polovica putnika izlazi van. Upućujem se prema
svojem omiljenom mjestu - dvostrukom sjedalu u kutu, odmah iza
kabine za vlakovođu. Raširim se na oba sjedala.
Da, znam da se ponašam ko kreten, ali imam razloga za to i ti se
razlozi sastoje od potpuno praznog vlaka jedne noći u dva (što je
debelo nakon vremena do kojeg inače smijem ostati vani) te jednog
čovjeka s golemom zmijetinom omotanom oko vrata koji je odlučio
sjesti kraj mene unatoč tome što je oko nas bilo otprilike tisuću (ili
tako nekako) praznih sjedala.
Vadim bilježnicu iz unutarnjeg džepa sakoa. Imam oko sat
vremena vožnje do 34. ulice na Manhattanu, gdje se nalazi
moja omiljena brijačnica, a pjesma se neće napisati sama. Pedeset
minuta (i tri vrlo loše napisana stiha) poslije, nekoliko smo
postaja od moje. Vrata jebenog čarobnog ekspresa se zatvaraju i
ulazimo u tunel. Ne prolazimo ni pet metara kad se vlak zaustavlja.
41
Svjetla zatrepere i ugase se jer, naravno - zašto ne bi? Sjedimo

tako oko pet minuta prije nego što vlakovođa zaključuje da bi
možda mogao komunicirati. Očekujem da će reći nešto o tome da
će vlak ubrzo nastaviti s vožnjom i slično, ali on govori sljedeće:
»Daaaame i gooospodo. Sve do jučer bio sam poput vas. Sjedio
sam u vlaku, a nisam išao nikamo, baš kao i vi.«
Bog te mazo! Čudaci se obično voze u vlaku. Ne upravljaju
njime. Drugi putnici u vlaku uspravljaju se u sjedalima. Kao da im
se iznad glave pojavljuju stripovski balončići u kojima piše: Koji je
ovo vrag?
»No onda mi se nešto dooooogodilo. Pravo religiozno
iiiiiiskustvo.«
Nisam baš siguran odakle je taj lik (iz Ludograda, broj
stanovnika: 1). Pretjerano naglašava prve slogove u riječima i zvuči
kao da se čitavo vrijeme svoje propovijedi smješka.
»Saaaaam mi je Bog došao s neeeeba i spasio me.«
Oko mene se ljudi pljeskaju po čelu i u nevjerici kolutaju očima.
»I vaaaaas će spasiti, ali morate ga priiiiimiti u svoje srce.
Priiiiiimite ga sada, prije no što dođete do konačnog odredišta.«
Sada i ja stenjem od nezadovoljstva jer doista mrzim glupe igre
riječima. Neki lik u odijelu dovikuje mu nek jebeno začepi i nastavi
s vožnjom. Jedna majka pokriva uši svojoj kćerkici i govori mu da
nema potrebe za takvim rječnikom. Sve izgleda kao da bi se ova
vožnja vlakom broj 7 mogla pretvoriti u Gospodara muha.
Naš vlakovođa/propovjednik na to umukne pa još koju minutu
sjedimo u mraku prije nego što se vlak ponovno pokrene. Dolazimo
na Times Square, ali se vrata odmah ne otvaraju. Začuje se šum sa
zvučnika.
»Daaaame i gooospodo. Ovaj vlak više ne vooooozi. Učinite si
uuuuuslugu. Izađite iz njega. Pronaći ćete Boga ako ga tražite « Svi
izlazimo iz vlaka. Malo smo ljutiti, a malo nam je i laknulo. Svi imaju
nekog posla. Pronalaženje Boga nije na rasporedu.
42
natasha
LJUDI NISU RAZUMNA STVORENJA. Ne pokreće nas logika,

nego osjećaji. Svijet bi bio mnogo sretniji da je obrnuto. Evo, na
primjer, ja sam se počela nadati čudu na temelju samo
jednog telefonskog poziva.
A ne vjerujem čak ni u Boga.
43
vlakovođa
Evangelička priča
VLAKOVOĐA JE TEŠKO PODNIO rastavu braka. Jednoga mu je dana

žena jednostavno rekla da ga je prestala voljeti. Nije mu to mogla
objasniti. Nije se ni s kim spetljala. Nije priželjkivala vezu s nekim
drugim. No ljubav koju je nekoć osjećala - nestala je.
U četiri godine otkad su se rastali, moglo bi se reći da je
vlakovođa postao neka vrsta nevjernika. Dobro se sjećao
zavjeta koje su jedno drugome dali pred Bogom i svima ostalima. A
ako te osoba koja bi te trebala voljeti zauvijek može odjednom
prestati voljeti, u što bi onda trebao vjerovati?
Nesiguran i izgubljen, selio se od grada od grada, iz stana u stan,
s posla na posao. Ništa ga nije vezivalo. Imao je problema s
nesanicom.
Jedino mu je pomagalo gledanje kasnonoćnog programa na
televiziji s isključenim tonom. Neprekidan niz pokretnih slika
umirio bi mu misli i pomalo ga uspavao.
No jedne noći, dok se tako spremao na spavanje s pomoću istog
rituala, pogled mu je zapeo na jednu emisiju koju nikada prije nije
vidio. Neki je čovjek stajao za govornicom pred masom ljudi, a za
leđima mu je stajao golem ekran na kojemu se prikazivalo lice tog
istog čovjeka. Čovjek je plakao. Kamera se tada pomaknula i počela
prikazivati ushićenu publiku. Neki su plakali, ali vlakovođa je jasno
vidio da ne plaču od tuge.
Te noći nije spavao. Uključio je zvuk na televizoru i cijelu noć
gledao emisiju.
44
Sljedećeg je dana počeo malo istraživati i u tom je istraživanju

pronašao evangeličko kršćanstvo. Ono ga je povelo na putovanje za
koje nije ni znao da mu je potrebno. Otkrio je da se evangelikom
postaje u četiri glavna koraka. Prvo se moraš ponovno roditi.
Svidjela mu se ideja da se možeš ponovno roditi, bez grijeha i stoga
vrijedan ljubavi i spasenja. Drugo i treće, moraš u potpunosti
vjerovati u Bibliju i da je Krist umro da bi nam svima grijesi mogli
biti oprošteni. Naposljetku, moraš postati neka vrsta aktivista -
moraš s drugima podijeliti evanđelje, prenijeti glas o njemu.
Zbog toga vlakovođa govori takve stvari putem zvučnika u
vlaku. Zašto ne bi svoju novootkrivenu radost podijelio s bližnjima?
A doista osjeća radost. Čistu radost, koja proizlazi iz sigurnosti
vjere. Sigurnosti da ti život ima svrhu i smisao. Uvjerenje da, iako ti
je život na ovoj Zemlji težak, u budućnosti te čeka bolje mjesto, a
Bog ima plan kako da te onamo dovede.
Vjeruje da se sve što mu se ikada dogodilo, čak i ono najgore -
dogodilo s razlogom.
45
daniel
BUDUĆI DA KONTROLU nad svojim životom tijekom ovog,

Posljednjeg Dana Djetinjstva, prepuštam svemiru, odlučujem
da neću čekati sljedeći vlak koji bi me odvezao do 34. ulice.
Vlakovođa nam je rekao da pronađemo Boga. Možda je on (ili ona -
ali nemojmo se zavaravati, Bog je definitivno muško. Kako bi
se inače objasnili ratovi, pomori i jutarnje erekcije?) upravo
ovdje, na Times Squareu i možda samo čeka da ga se pronađe.
Čim izađem na ulicu, međutim, sjetim se da je Times Square
neka vrsta pakla - goruća rupčaga prepuna bliještećih neonskih
reklama kojima se promiče sedam smrtnih grijeha. Bog se nikad ne
bi zadržavao na njemu.
Krećem Sedmom avenijom do svojeg brijača i usput gledam
hoće li mi se ukazati kakav Znak. Na 37. ulici opazim crkvu. Uspnem
se stubama i pokušam ući kroz vrata, no zaključana su. Bog je očito
danas odlučio malo dulje odspavati. Ogledam se lijevo-desno, ali
ništa od Znaka. Tražim nešto suptilno, primjerice, dugokosog
muškarca koji pretvara vodu u vino i nosi natpis na kojem piše da
je upravo on Isus Krist, naš Gospodin i Spasitelj.
Koga briga za odijelo - sjedam na stube. Na ulici primjećujem da
ljudi zaobilaze djevojku koja se polagano njiše. Crnkinja je i ima
golemu, kovrčavu mikrofonku te gotovo jednako goleme ružičaste
slušalice. Riječ je o onoj vrsti slušalica koje svojim velikim
jastučićima za uši blokiraju sav vanjski zvuk, pa time i ostatak
svijeta. Oči su joj zatvorene i jednu ruku drži na srcu. U potpunom
je blaženstvu.
46
Sve to traje oko pet sekundi, a onda ona otvara oči, ogledava se
oko sebe i poginje ramena, kao da joj je neugodno, pa brzo odlazi.
Mora da je ono što sluša toliko fantastično da se uspjela potpuno
izgubiti usred newyorškog pločnika. Jedino zbog čega sam se ja
ikada tako osjećao jest pisanje poezije, a s tim nikada neću nikamo
dospjeti.
Dao bih sve da doista želim život kakav za mene priželjkuju
moji roditelji. Život bi mi bio lakši da strastveno želim
postati liječnik. Medicina bi i trebala biti nešto čime se ljudi
oduševljavaju - spašavanje života i sve to. No sve što ja osjećam
prema medicini jest - ajde dobro.
Gledam je dok odlazi. Prebacuje ruksak na drugo rame i onda
spazim natpis koji je ispisan velikim bijelim slovima na leđima
njezine kožne jakne: DEUS EX MACHINA. Bog iz stroja. U glavi mi
odjekuje vlakovođin glas i pitam se je li to možda Znak.
Obično ne pratim ljude po ulici, pa ni nju sad baš ne pratim.
Zadržavam se na pristojnoj udaljenosti od kojih pola bloka iza nje.
Ulazi u prodavaonicu koja se zove Second Coming Records 6. Ne
serem, majke mi. Sada definitivno znam - to je Znak i zaozbiljno
odlučujem da ću se danas prepustiti vjetru. Baš me zanima kamo će
me to odvesti.
6Ploče Drugog dolaska. Izraz »Second Corning« odnosi se na Kristov povratak

na Zemlju.
47
natasha
SKLANJAM SE U PRODAVAONICU PLOČA, nadajući se da ću tako

izbjeći sve one koji su vidjeli moje neuravnoteženo ponašanje na
pločniku. Obuzeo me glazbeni trenutak. To mi se svaki put dogodi
uz glas Chrisa Cornella u pjesmi »Hunger Strike«. Kada zapjeva
refren, zvuči kao da je oduvijek gladan.
U prodavaonici »Second Coming« svjetla su prigušena, a zrak
miriše po prašini i limunskom osvježivaču zraka. Uvijek tako
miriše. Malo su promijenili raspored od zadnji put kada sam bila
ovdje. Ploče su prije bile poslagane po desetljeću u kojem su izdane,
a sada su poslagane po glazbenim žanrovima. Iznad svakog je
odjeljka poster koji definira to razdoblje. Nirvanin »Nevermind« za
grunge, »Blue Lines« Massive Attacka za trip-hop, »Straight Outta
Compton« N.W.A.-a za rap.
Ovdje bih mogla provesti čitav dan. I da danas nije Taj Dan,
doista i bih provela cijeli dan ovdje. No nemam ni vremena ni novca.
Krećem prema trip-hopu kada spazim jedan par koji se ljubi u
odjeljku pop-diva, tik uz poster za Madonnin album »Like a Virgin«.
Usnicama su se priljubili jedno uz drugo pa im sasvim ne
razaznajem lica, no odmah prepoznajem mladićev profil. To je moj
bivši dečko Rob. Djevojka s kojom se ljubi je Kelly, ista ona s kojom
me prevario.
Upravo sam na njih morala naletjeti, i to baš danas. Zašto nije u
školi? Dobro zna da volim dolaziti ovamo. Čak i ne voli glazbu. U
glavi mi odzvanja mamin glas. Stvari se događaju s razlogom, Tasha.
Ne vjerujem u to, ali s druge strane, mora postojati logično
objašnjenje za užas ovoga dana. Da je barem Bev ovdje sa mnom,
48
jer da je ona sa mnom, ne bih ni ušla u prodavaonicu ploča jer bi

rekla da je to prestaro i predosadno. Da je ona sa mnom, vjerojatno
bismo se muvale po Times Squareu i promatrale turiste, nagađajući
odakle su prema njihovoj odjeći. Nijemci su, recimo, skloni kratkim
hlačama, bez obzira na vremenske prilike.
Kao da gledanje Roba i Kelly kako se drpaju nije već samo po
sebi dovoljno odurno, u jednom trenutku spazim da izvija ruku u
stranu, grabi jednu ploču i trpa je u svoju golemu, za krađu kao
stvorenu jaknu.
Ne. Vjerujem.
Radije bih si iskopala oči nego nastavila gledati taj prizor, ali
svejedno gledam i dalje.
Doista ne mogu vjerovati. Još se nekoliko trenutaka žvale, a
zatim joj se ruka ponovno izvija u stranu.
»O, Bože, odvratni su. Zašto su tako odvratni?« Riječi mi izlaze
iz usta prije nego što ih uspijevam zaustaviti. Baš kao i moja mama,
sklona sam glasnom izgovaranju misli.
»I samo će tako to ukrasti?« s jednakom se nevjericom pita neki
glas uz mene. Bacam jedan brz pogled u stranu i spazim mladića
azijskog podrijetla u sivom odijelu i apsurdno crvenoj kravati.
Vraćam pogled na krađu. »Zar ovdje nitko ne radi? Ne vide što
se događa?« pitam više sebe nego njega.
»Da nešto kažemo?«
»Njima?« pitam, pokazujući na lopove.
»Možda nekome tko radi ovdje?«
Odmahujem glavom, ne gledajući ga. »Poznajem ih«, kažem.
»Dugoprsta ti je frendica?« Glas mu je blago optužujući.
»Ona je cura mojeg dečka.«
Crvena Kravata skreće pogled sa zločina na mene. »Kako takav
odnos točno funkcionira?« pita me.
»Mislim, on mi je bivši dečko«, kažem. »Varao me s njom.«
Susret s Robom uzrujao me više nego što sam mislila. Jedino si tako
49
mogu objasniti činjenicu da dobrovoljno otkrivam tu informaciju

potpunom neznancu.
Crvena Kravata opet okreće pogled prema sitnoj krađi u tijeku.
»Krasan par. Tip koji vara svoju curu i kradljivica.«
Napola se nasmijem.
»Moramo nekome reći.«
Odmahujem glavom. »Nema šanse. Ti reci.«
»Zajedno smo jači«, odvraća mi.
»Ako nešto kažem, to će izgledati kao da sam ljubomorna, pa im
želim napakostiti.«
»A želiš li?«
Ponovno ga gledam. Ima suosjećajan izraz lica.
»Postavljaš mi malo preosobna pitanja, Crvena Kravato«,
kažem mu.
On samo slegne ramenima. »Takav je trenutak«, kaže.
»Nisam ljubomorna«, kažem i opet okrećem glavu prema
lopovima. Rob osjeti moj pogled i gleda me u oči prije nego
što uspijem skrenuti pogled.
»O, Kriste na štapu«, šapćem ispod glasa.
Rob me gleda sa sebi svojstvenim glupavim smiješkom i ja mu
mahnem. Skoro mu pokazujem srednjak. Kako li sam samo mogla
hodati s njim osam mjeseci i četiri dana? Zašto sam ovom sudioniku
u krađi dopustila da me drži za ruku i da me ljubi?
Okrećem se prema Crvenoj Kravati. »Dolazi ovamo?«
»Aha.«
»Možda bismo se trebali početi ljubiti ili nešto. Znaš ono, kao
špijuni u filmovima«, predlažem.
Crvena Kravata se žestoko rumeni.
»Nisam to ozbiljno mislila«, kažem mu smiješeći se.
Ništa mi ne odgovara, samo se još više rumeni. Gledam kako mu
crvenilo žari lice.
50
Rob nam prilazi prije nego što se Crvena Kravata uspijeva

pribrati dovoljno da bi mi nešto odgovorio.
»Hej«, kaže svojim dubokim, smirenim baritonom. To mi se na
njemu bilo svidjelo. Osim toga, izgleda kao mladi Bob Marley, samo
što je bijelac i nema dreadlockse.
»Zašto ti i tvoja cura kradete?« ubacuje se Crvena Kravata prije
nego što uspijevam bilo što kazati Robu.
Rob podigne ruke pred sebe i ustukne koji korak. »Polako,
čovječe«, kaže. »Stišaj se malo.« Njegova se blesava faca rasteže u
još jedan blesav polusmiješak.
Crvena Kravata podiže glas. »Ovo je neovisna prodavaonica
ploča, nije dio nekog trgovačkog lanca. To znači da je u vlasništvu
jednog čovjeka ili obitelji. Kradeš od stvarnih ljudi. Znaš li koliko
mali poduzetnici teško pokrivaju gubitke koje im nanose ljudi
poput tebe?«
Crvena Kravata nastupa poput pravog pravednika i Rob čak
izgleda pomalo postiđeno.
»Nemoj se okretati, ali mislim da su ti curu upravo uhvatili«,
govorim. Dvoje prodavača upravo nešto bijesno šapuću Kelly i
opipavaju prednju stranu njezine jakne.
Blesavi smiješak napokon nestaje s Robove blesave face. Ne
odlazi pomoći Kelly, nego gura ruke u džepove i napola trčeći izlazi
iz trgovine. Kelly ga zaziva, ali on se ne zaustavlja. Jedan prodavač
prijeti da će pozvati policiju. Ona ga preklinje da ne čini to i izvlači
dvije ploče iz jakne. Ima dobar ukus. Massive Attack i Portishead.
Prodavač joj uzima ploče iz ruke. »Ako ikad ponovno dođeš
ovamo, pozvat ću policiju.«
Ona bježi i prodavaonice i zove Roba.
»No, ovo je bilo zbilja zabavno«, nakon njezina izlaska govori
crvena kravata. Široko se smiješi i gleda me veselim pogledom.
Odjednom me obuzima osjećaj kao da sam to već doživjela. Kao da
sam već vidjela te vedre oči i taj osmijeh. Kao da smo već vodili ovaj
razgovor.
51
No onda me prolazi.
Pruža mi ruku. »Daniel«, kaže.
Ruka mu je velika, topla, meka i malo predugo stišće moj dlan.
»Drago mi je«, kažem i povlačim ruku. Osmijeh mu je zbilja lijep,
ali nemam vremena za dečke u odijelima s lijepim osmijesima.
Vraćam slušalice na uši. On i dalje čeka da mu kažem svoje ime.
»Sretno, Daniele«, kažem i izlazim kroz vrata.
52
daniel
Potencijalni Casanova rukuje se sa slatkom djevojkom, nudi joj

stambeni kredit s povoljnom kamatom
Rukovao sam se s njom. Odjeven sam u odijelo s kravatom i
rukovao sam se s njom.
Mislim, tko tako nastupa? Bankari?
Tko prilazi slatkoj curi i onda se s njom rukuje?
Charlie bi joj rekao nešto šarmantno. Sad bi već pili kavu na
nekom romantičnom mjestu. Ona bi već sanjarila o polukorejskim-
poluafroameričkim bebama.
53
natasha
VANI JE NA ULICI JOŠ VEĆA GUNGULA nego prije. Turisti su se

pomiješali sa zaposlenim Newyorčanima koji bi najradije da se
turisti vrate na Times Square. Malo dalje niz ulicu ugledam Roba i
Kelly. Zastajem i neko ih vrijeme promatram. Ona plače, a on je
očito pokušava uvjeriti da nije izdajnička kretenčina. Imam osjećaj
da će i uspjeti. Zna biti vrlo uvjerljiv, a i ona želi da je uvjeri.
Upoznali smo se prošle godine na satu fizike za napredne.
Primijetila sam ga samo zato što je od mene tražio da mu
pomognem s izotopima i jedinicama poluraspada. Bila sam najbolja
u tom predmetu.
Nakon što je sljedećeg tjedna dobio pozitivnu ocjenu na testu,
pozvao me u kino.
Biti u vezi bila je novost za mene, ali mi se svidjelo. Sviđalo mi
se što se nalazimo kod njegovog ormarića i što uvijek
imamo nekakve planove za vikend. Sviđalo mi se što nas smatraju
parom i što izlazimo u četvero s Bev i Derrickom. I koliko god mi
to sad bilo mrsko priznati, sviđao mi se on. A onda me prevario. Još
i sad se sjećam koliko me to povrijedilo, koliko sam se osjećala
izdano i koliko me, začudo, bilo sram. Kao da sam to sama skrivila.
Nikada, međutim, nisam shvatila zašto mu je to varanje uopće bilo
potrebno. Zašto jednostavno nije prekinuo sa mnom i prohodao s
Kelly?
S druge strane, uopće mi nije dugo trebalo da ga prebolim, i to
me pomalo uplašilo. Kamo su nestali svi ti osjećaji? Ljudi cijeli život
traže ljubav, o njoj se pišu pjesme i romani, ali kako možeš vjerovati
u nešto što prestaje tako naglo i brzo kao što počinje?
54
poluživot
Priča o raspadanju
POLUŽIVOT TVARI ili vrijeme poluraspada jest vrijeme koje je

nekoj tvari potrebno da izgubi pola svoje početne aktivnosti.
U nuklearnoj fizici riječ je o vremenu koje je nestabilnim
atomima potrebno da izgube energiju radijacijom. U biologiji
je obično riječ o vremenu koje je potrebno da se neku tvar
(vodu, alkohol, lijekove) izbaci iz organizma. U kemiji je riječ o
vremenu koje je potrebno da se pola reagensa (vodika ili kisika,
na primjer) pretvori u spoj (vodu).
U ljubavi je riječ o vremenu koje je ljubavnicima potrebno - da
se ono što su nekoć osjećali jedno prema drugome prepolovi.
Kada Natasha razmišlja o ljubavi, razmišlja na sljedeći način:
ništa nije vječno. Baš kao i izotopi vodik-7, litij-5 ili bor-7, ljubav
ima infinitezimalno kratak poluživot koji dovodi do potpunog
raspadanja. A kad nestane, kao da je nikada nije ni bilo.
55
daniel
DJEVOJKA BEZ IMENA zaustavila se ispred mene na pješačkom

prijelazu. Kunem se, ne pratim je. Samo ide u istom smjeru kao i ja.
Ponovno je na glavu nabila žarkoružičaste slušalice i opet se njiše u
ritmu glazbe. Ne vidim joj lice, ali pretpostavljam da su joj oči
zatvorene. Propušta jedno zeleno svjetlo pa je dostižem - sada
stojim točno iza nje. Da se kojim slučajem okrene, mislila bi da je
uhodim. Semafor se mijenja u crveno, a ona iskoračuje s rubnika.
Ne obraća dovoljno pozornosti na promet da bi primijetila kako
se tip u bijelom BMW-u sprema proći na crveno. No ja sam dovoljno
blizu.
Povlačim je unatrag za ruku i noge nam se spetljaju. Spotičemo
se jedno o drugo i padamo na pločnik. Napola pada na mene.
Mobitel joj nije te sreće - on se razbija o pločnik.
Nekoliko ljudi zastaje i pita nas jesmo li dobro, ali većina nas
zaobilazi, kao da smo samo još jedna prepreka na putanji kroz New
York.
Djevojka bez imena se odmiče od mene i gleda svoj mobitel.
Nekoliko napuklina proteže se kao paukova mreža preko ekrana.
»Koji. Je. Ovo. Klinac?« govori, ne kao pitanje, nego kao
prosvjedni uzvik.
»Jesi li dobro?«
»Taj me tip skoro ubio.« Dižem pogled i vidim da se auto
zaustavio sa strane nakon raskrižja. Najradije bih se otišao izderati
na vozača, ali ne želim je ostaviti.
»Jesi li dobro?« ponovno je pitam.
56
»Znaš li koliko ovo dugo imam?«

Prvo mislim da govori o telefonu, ali zapravo govori o
slušalicama koje drži u rukama. Nekako su se uspjele oštetiti dok
smo padali. Jedan jastučić za uho visi sa žica i kućište je oštećeno.
Izgleda kao da će zaplakati.
»Kupit ću ti nove«, govorim, ne zato što sam nešto posebno
plemenit, nego u očajničkom naporu da spriječim njezine suze. Plač
na mene ima neugodno djelovanje. Znate ono kada netko zijevne pa
svi u blizini također počnu zijevati? Ili kad se netko ispovraća pa i
vas smrad nagoni na bljuvanje? Meni je tako s plakanjem, a ne želim
se rasplakati pred slatkom curom čije sam slušalice upravo uništio.
Znam da bi negdje u dubini duše najradije prihvatila moju
ponudu, ali znam i da to neće učiniti.
Stišće usnice i odmahuje glavom.
»To je najmanje što mogu učiniti«, kažem.
Napokon podiže pogled prema meni. »Već si mi spasio život.«
»Ne bi poginula. Možda bi te samo malo osakatio.«
Pokušavam je nasmijati, ali mi ne uspijeva. Oči joj se pune
suzama. »Ovo mi je zbilja grozan dan«, kaže.
Okrećem glavu da ne bi vidjela kako se i meni oči pune suzama.
57
donald christiansen
Priča o novcu
DONALD CHRISTIANSEN ZNA cijenu svega onoga za što se tvrdi da

nema cijenu. Glava mu je puna aktuarskih tablica. Zna trošak
ljudskoga života izgubljenog u zrakoplovnoj nesreći, automobilskoj
nesreći, rudarskoj kalvariji. Sve to zna jer je nekoć radio u
osiguravajućem društvu. Posao mu se sastojao od toga da stavlja
cijenu na neželjeno i neočekivano.
Cijena slučajnog gaženja sedamnaestogodišnjakinje koja očito
nije obraćala pozornost na promet bitno je niža od cijene života
njegove vlastite kćeri, poginule pod kotačima automobila za čijim
je volanom vozač slao SMS. Kada su mu javili što mu se dogodilo
kćeri, prva stvar koja mu je pala na pamet bila je cifra koju će morati
isplatiti osiguravajuća kuća koja je osiguravala vozača.
Zaustavlja se sa strane, uključuje četiri svjetla i spušta glavu na
volan. Dodiruje pljosku u unutarnjem džepu kaputa. Preboli li itko
takve stvari? On misli da ne.
Prošle su dvije godine a tuga ga ne pušta, ne pokazuje znakove
jenjavanja i stajala ga je svega. Stajala ga je braka, stajala ga je
osmijeha, stajala ga je sposobnosti da dovoljno jede, dovoljno spava
i išta osjeća.
Stajala ga je i trijeznosti.
Zbog toga je gotovo pregazio Natashu.
Donald nije siguran što mu je svemir htio poručiti uzimajući mu
jedinu kćer, ali naučio je jednu stvar: nitko ne može odrediti cijenu
gubitku svega. Naučio je još nešto: sve tvoje buduće priče mogu biti
uništene u jednom jedinom trenutku.
58
natasha
CRVENA KRAVATA OKREĆE GLAVU od mene. Čini se kao da će

zaplakati, što nema apsolutno nikakvog smisla. Nudi da će mi kupiti
nove slušalice. Čak i da mu to dopustim, nove nikada ne bi mogle
zamijeniti ove.
Dobila sam ih netom nakon što smo se doselili u Ameriku. Otac
mi ih je kupio dok se još nadao da će ovdje nešto postići. Još je
pokušavao uvjeriti moju mamu da će se preseljenje iz rodne zemlje,
daleko od svih naših prijatelja i obitelji - na kraju isplatiti. Ostvarit
će svoje snove. Ostvarit će mu se američki san o kakvom čak i sami
Amerikanci mogu samo sanjati.
Pri tom se uvjeravanju koristio mnome i mojim bratom.
Kupovao nam je poklone na otplatu, poklone koje smo si
jedva mogli priuštiti čak i na otplatu. Ako mi budemo sretni, mislio
je, možda se onda preseljenje ipak isplatilo.
Nisam marila za razlog iz kojeg mi kupuje poklone, a ove su
puno preskupe slušalice bile moj najdraži poklon. Jedino mi je bilo
važno da su moje omiljene boje i da imaju visoku kvalitetu zvuka.
Bile su mi prva ljubav. Znaju sve moje tajne. Znaju koliko sam nekoć
obožavala svojeg tatu. Znaju i da sada pomalo mrzim samu sebe
zbog toga što ga vise uopće ne obožavam.
Vrijeme u kojem sam o njemu imala visoko mišljenje sada mi se
čini nevjerojatno davnim. Tada je bio poput nekog egzotičnog
planeta, a ja sam mu bila satelit. No sad vise nije planet, samo
konačan, sve bljeđi sjaj već odavno mrtve zvijezde.
Ni ja više nisam satelit. Sada sam svemirski otpad, hitam kroz
prostor što je moguće dalje od njega.
59
daniel
MISLIM DA NIKADA ni na kome nisam primjećivao toliko

pojedinosti koliko ih primjećujem na njoj. Sunce joj se probija kroz
kosu, stvarajući joj neku vrstu aureole oko glave. Licem joj prelijeće
tisuću osjećaja. Oči su joj crne, velike, dugih trepavica. Mogao bih u
njih dugo, dugo gledati. Trenutačno joj je pogled tup, ali mogu točno
zamisliti kako bi joj oči izgledale dok je vedra i smije se. Pitam se
bih li je mogao nasmijati. Koža joj je tople, sjajne smeđe boje. Usnice
su joj ružičaste i pune i vjerojatno predugo zurim u njih. Srećom,
suviše je tužna da bi primijetila koliko sam plitak i napaljen.
Podiže pogled sa svojih uništenih slušalica. Kad me pogleda u
oči, preplavljuje me neka vrsta deja vua, ali nemam dojam kao da
mi se ponovno događa nešto što sam već doživio u prošlosti, nego
kao da proživljavam nešto što će mi se tek dogoditi u budućnosti.
Vidim nas kao starce. Ne znam kako točno izgledamo, ne znam ni
gdje smo ni kada smo, ali obuzima me neobičan osjećaj sreće koji
ne mogu opisati. Osjećam se kao da znam sve riječi neke pjesme i
kao da mi je ta pjesma i dalje predivna i prepuna iznenađenja.
60
natasha
USTAJEM i otresam prašinu sa sebe. Dan mi nakon ovoga više ne

može postati gori. Sve ovo jednom mora završiti. »Jesi li ti to mene
pratio?« pitam ga. Mrzovoljnija sam i nestrpljivija nego što bih
trebala biti prema nekome tko mi je upravo spasio život.
»Ah, znao sam da ćeš to misliti.«
»Tek tako si se našao iza mene?« Prčkam po slušalicama,
pokušavajući ponovno namjestiti jastučić za uši, no ne uspijevam.
»Možda mi je bilo suđeno da ti danas spasim život«, kaže.
Ignoriram tu rečenicu. »Okej, onda hvala na pomoći«, odvratim
i želim poći dalje.
»Barem mi reci kako se zoveš«, brzo kaže.
»Crvena Kravato...«
»Daniel.« Ispravi me on.
»U redu, Daniele. Hvala ti što si mi spasio život.«
»To je dugačko ime.« Ne skida pogled s mene. Očito neće
odustati dok mu ne kažem.
»Natasha.«
Čini se kao da će se ponovno pokušati rukovati sa mnom, ali ne
čini to. Samo gurne ruke u džepove.
»Lijepo ime.«
»Drago mi je što ti se sviđa«, kažem mu s velikom dozom
sarkazma.
On pak na to ništa ne odgovara, nego me samo gleda blago se
mršteći, kao da nešto pokušava proniknuti.
61
Na kraju više ne mogu izdržati. »Zašto buljiš u mene?«

Opet se crveni i sada ja buljim u njega. Vidim da bi me to moglo
zabavljati - zadirkivati ga dok se ne zacrveni. Prelazim pogledom po
oštrim obrisima njegova lica. Objektivno je zgodan, moglo bi se čak
reći naočit. U tom odijelu koje nosi izgleda mi kao glavni junak iz
stare, crno-bijele hollywoodske romantične komedije, kao junak
koji razmjenjuje brze i oštroumne replike s glavnom junakinjom.
Oči su mu smeđe i duboke. Zbog nečega vidim da se mnogo smiješi.
Gusta mu je crna kosa na zatiljku zavezana u repić.
Objektivna činjenica: zbog repića nije samo zgodan, nego i
seksi.
»Sada ti buljiš u mene«, kaže mi i sada se ja crvenim.
Pročistim grlo i pitam ga: »Zašto si u odijelu?«
»Imam jedan važan razgovor kasnije. Hoćeš da odemo nešto
pojesti?«
»Zašto?« pitam.
»Za Yale. S bivšim studentom koji će me preporučiti uz prijavu.
Prijavio sam se u predroku.«
Odmahujem glavom. »Ne, mislila sam zašto želiš da odemo
nešto pojesti?«
»Zato što sam gladan?« govori, kao da baš nije siguran u to.
»Hmmmm«, odvraćam. »Ali ja nisam.«
»Onda kava? Ili čaj? Kola? Filtrirana voda?«
»Zašto?« pitam, shvaćajući da neće odustati.
Sliježe ramenima, ali ne skreće pogled. »Zašto ne? Osim toga,
prilično sam siguran da mi duguješ vlastiti život jer sam ti ga
upravo spasio.«
»Vjeruj mi«, kažem mu, »ne želiš moj život.«
62
daniel
ŠEĆEMO KROZ DVA DUGA BLOKA zgrada u smjeru Devete avenije.

Prolazimo pokraj najmanje tri kafića, od kojih dva pripadaju istom
ugostiteljskom lancu kafića (jeste li kada vidjeli ikoga da namače
krafnu u kavu? 7). Odabirem kafić koji ne pripada lancu jer se, kao
član obitelji malog poduzetnika, uvijek želim solidarizirati s drugim
malim poduzetnicima.
Kafić je sav u mahagoniju i namještaju od tamna drva, i miriše
onako kako takva mjesta obično mirišu. Malo je i pretenciozno, a
kad kažem pretenciozno, mislim na ulja na platnu koja vise na
zidovima, a na kojima su naslikana zrna kave. Nisam imao pojma da
su zrna kave takav hit u štafelajnom slikarstvu. Nisam znao ni da
mogu izgledati tako usamljeno i odbačeno.
U kafiću jedva da ima gostiju, a troje konobara koji stoje za
šankom očito se dosađuju. Pokušavam ih malo prodrmati
naručujući kompliciranu kavu - produženu, s napola masnim,
napola nemasnim mlijekom, karamelom i sirupom od vanilije.
I dalje se dosađuju.
Natasha naručuje crnu kavu bez šećera. Ne mogu si pomoći -
odmah pomišljam da to nešto govori o njoj kao osobi i već joj želim
nešto reći o tome, no onda odustajem jer shvaćam da bi se ono što
sam htio reći moglo protumačiti kao rasistička šala. A to je vrlo loš
način započinjanja veze. S time da »vrlo loš« način kotira prilično
visoko na skali od »loš« do »ekstremno loš« jer stupnjevi idu ovako:
loš, umjereno loš, podosta loš, vrlo loš i ekstremno loš.
7Daniel misli na umakanje krafne koje sugerira nazivom lanca »Dunkin

Donuts.«
63
Inzistira na tome da kavu ona plati jer je, kaže, to najmanje što
može učiniti nakon što sam joj spasio život. Moja kava stoji 6,38
dolara, pa joj kažem da spašavanje života stoji barem
dvije komplicirane kave. Ona se na to čak i ne nasmiješi.
Sjedam za stol koji je, po mojoj procjeni, najdalje od bilo kakve
možebitne akcije, a ona, čim sjedne, vadi mobitel i gleda koliko je
sati. Mobitel joj i dalje radi, unatoč napuklinama na zaslonu. Prelazi
prstima preko pukotina i uzdiše.
»Nekamo ti se žuri?« pitam.
»Da«, odvraća i isključuje telefon.
Čekam nastavak odgovora, ali ona više ne govori ništa. Na licu
joj vidim da me izaziva na dodatna pitanja, ali ja sam za
danas dosegao svoj maksimum izazova. Prvi je bio praćenje zgodne
cure, drugi je bio deranje na bivšeg dečka zgodne cure, treći je bio
spašavanje života zgodne cure, a četvrti pozivanje zgodne cure na
kavu.
Trideset i tri sekunde sjedimo u nimalo ugodnoj tišini.
Preplavljuje me ona grozna nesigurnost koja obično čovjeka
preplavi kada upozna nekog novog i kada se tom nekom novom želi
svidjeti.
Svaki svoj pokret vidim njezinim očima. Ispadam li kreten ako
ovako držim ruku? Jesu li mi obrve smiješne? Je li ovo seksi osmijeh
ili izgledam kao da sam upravo doživio moždani udar?
Nervozan sam, pa mi je svaki pokret pretjeran. PUŠEM u kavu,
PIJUCKAM je, MIJEŠAM je. Kao da igram ulogu tinejdžerskog
pripadnika ljudske vrste koji pije napitak zvan kava.
Prejako puhnem u kavu, pa malo pjene poleti u zrak. Nemreš
vjerovat’ koliko sam cool. Da sam na njezinu mjestu, totalno bih
profurao sa sobom (moš mislit). Teško je reći, ali čini mi se da se
vrlo blago nasmiješila kad je pjena poletjela u zrak.
»I dalje ti je drago što si mi spasio život?« pita me.
Otpijam malo prevelik gutljaj kave i opečem ne samo jezik, nego
i čitavo grlo. Kriste Isuse. Možda je to znak koji mi govori da se
64
okanim svega. Očito mi nije suđeno da ostavim dojam na ovu

djevojku.
»Zar bih trebao požaliti?« pitam.
»Pa, ne može se baš reći da sam ljubazna prema tebi.«
Prilično izravno od nje, pa se odlučujem na isti takav pristup.
»To je istina. Ali nemam vremeplov, pa se ne mogu vratiti u prošlost
i poništiti to što sam učinio«, govorim sasvim ozbiljno.
»Zar bi to učinio?« pita me blago se mršteći.
»Naravno da ne bih«, odvraćam. Zar misli da sam nekakav gad?
Ispričava se i odlazi na toalet. Samo zato da po njezinu povratku
ne bih izgledao kao nezainteresirana budala, vadim bilježnicu i
nešto prčkam po svojoj pjesmi. Još pišem kad se vraća.
»Ajme, ne«, uzdiše dok sjeda.
»Što je?« pitam.
Pokazuje na moju bilježnicu. »Nisi valjda neki pjesnik.«
Očima se smiješi, ali svejedno brzo sklapam bilježnicu i vraćam
je u sako.
Možda ovo i nije bila tako dobra ideja. Kakve su uostalom to
gluposti s tim mojim obrnutim deja vuom? Samo pokušavam izbjeći
budućnost kakvu su za mene isplanirali moji roditelji i u kojoj ću se
oženiti ljupkom djevojkom korejskog podrijetla.
Za razliku od Charlesa, nemam ništa protiv Korejki. On kaže da
Korejke nisu njegov tip, ali ja baš ne shvaćam taj koncept »tipa«.
Moj tip su - cure. Sve cure. Zašto bih se ograničavao?
Bit ću Sjajan liječnik koji izvrsno komunicira s pacijentima.
Bit ću savršeno sretan.
No zbog nečega što vidim u Natashi pomišljam da bi moj život
mogao biti izniman.
Možda je i bolje da je neljubazna prema meni i da nakon ovoga
pođemo svatko svojim putem. Nema šanse da bi mi se roditelji
(posebice moj tata) pomirili s činjenicom da izlazim s crnkinjom.
65
Ipak, pokušavam još jedanput. »A što bi ti učinila da imaš

vremeplov?«
Prvi put otkad smo sjeli, ne izgleda kao da joj je dosadno ni kao
da joj idem na živce. Nabire obrve i naginje se naprijed.
»Može li se njime vratiti u prošlost?«
»Naravno, kao i sa svakim vremeplovom«, kažem.
Pogledom kao da mi želi reći da toliko toga ne znam.
»Putovanje u prošlost je vrlo komplicirana stvar.«
»Recimo da smo riješili komplikacije. Što bi učinila?«
Spušta šalicu na stol i križa ruke na prsima. Pogled joj je vedriji.
»I zanemarit ćemo djedov paradoks?« pita.
»U potpunosti«, kažem, pretvarajući se da znam o čemu govori,
ali ona me odmah prozre.
»Ne znaš što je djedov paradoks?« Čudi se tome kao da sam
propustio neku osnovnu informaciju o svijetu oko nas, kao da ne
znam odakle i kako djeca dolaze na svijet. Pitam se je li jedna od
onih čudakinja koje su zaluđene znanstvenom fantastikom.
»Ne. Ne znam što je djedov paradoks«, kažem.
»Okej. Recimo da imaš zlog djeda.«
»Moj je umro. Vidio sam ga samo jedanput u Koreji i činio mi se
drag.«
»Iz Koreje si?« pita me.
»Podrijetlom. Rođen sam ovdje.«
»Ja sam s Jamajke«, kaže. »Rođena sam ondje.«
»Ali nemaš naglasak.«
»Već dugo živim ovdje.« Čvršće hvata šalicu i osjećam da joj se
raspoloženje mijenja.
»No, i što s tim paradoksom?« potičem je da mi kaže,
pokušavajući joj odvući pozornost. Uspijevam - ponovno se
razvedrava.
»U redu. Da. Recimo da ti je djed živ i da je zao.«
»Živ i zao«, kažem kimajući glavom.
66
»Zbilja je jako zao, pa izumljuješ vremeplov i odlaziš u prošlost

da bi ga ubio. I recimo da ga uspijevaš ubiti prije nego što upozna
tvoju baku. To bi značilo da se jedan od tvojih roditelja nikada neće
roditi, pa ni ti nećeš moći otputovati u prošlost da bi ga ubio. Ali!
Ako ga ubiješ nakon što upozna tvoju baku, onda ćeš izumiti
vremeplov i vratiti se u prošlost da bi ga ubio. Ta se petlja onda
ponavlja u beskonačnost.«
»Ha! Da, to ćemo definitivno zanemariti.«
»Pretpostavljam da onda zanemarujemo i Novikova i njegovo
načelo samodosljednosti?«
I prije mi je bila zgodna, ali sad mi je još zgodnija. Lice joj je
živnulo, kosa joj leluja, a oči blistaju. Maše rukama i priča
o istraživačima s MIT-a te o natezanju vjerojatnosti radi
izbjegavanja paradoksa.
»Teorija, dakle, kaže da zapravo djeda uopće ne bi uspio ubiti
jer pištolj u tom trenutku ne bi opalio ili bi doživio srčani udar...«
»Ili bi u sobu ušla zgodna djevojka s Jamajke i spriječila me.«
»Da. Dogodilo bi se nešto čudno i nevjerojatno zato da se ne bi
moglo dogoditi nemoguće.«
»Ha«, kažem ponovno.
»Pa to zaslužuje više nego ha«, kaže ona, smiješeći se.
Naravno da sve to zaslužuje mnogo više nego ha, ali ja se ne
mogu sjetiti ničega pametnog ni duhovitog. Teško mi je misliti dok
je gledam.
Postoji jedna japanska fraza koja mi se sviđa: koi no yokan. Ne
znači ljubav na prvi pogled, nego je bliža značenju ljubavi na drugi
pogled. Riječ je o osjećaju koji vas obuzme kada upoznate nekoga u
koga ćete se tek zaljubiti. Možda tu osobu još ne volite, ali ćete je
sigurno zavoljeti.
Prilično sam siguran da je upravo to ono što osjećam u ovome
trenutku. Postoji samo jedan mali (možebitno nepremostiv)
problem. Prilično sam siguran da Natasha to ne osjeća.
67
natasha
NE GOVORIM CRVENOJ KRAVATI potpunu istinu o onome što bih

učinila s vremeplovom. Vratila bih se u prošlost i pobrinula se da se
najbolji dan u životu mog oca nikada ne desi. Bilo bi to sebično, ali
svejedno bih to učinila zato da se moja budućnost ne mora izbrisati.
Ne govorim mu to, nego mu objašnjavam znanstvene činjenice
o putovanju kroz vrijeme. Kad završim s objašnjavanjem, on me
gleda kao da je zaljubljen u mene. Ispada da nikada nije čuo za
djedov paradoks ni za Novikovljevo načelo samodosljednosti, što
me čudi. Pretpostavila sam da će se razumjeti u te stvari zato što je
Azijac, što je prilično kretenski jer i sama mrzim kada ljudi takve
stvari pretpostavljaju o meni. Primjerice, da volim rap i da sam
dobra sportašica. Usput budi rečeno, samo je jedno od to dvoje
istina.
Čak i bez obzira na činjenicu da će me danas deportirati iz
zemlje, ja zbilja nisam djevojka u koju bi se trebao zaljubiti.
Za početak, ne volim privremene i nedokazive stvari, a
romantična je ljubav i privremena i nedokaziva.
Postoji još jedna stvar, i to je tajna koju ne govorim nikome.
Nisam sigurna da sam sposobna za ljubav. Čak ni privremeno. Dok
sam hodala s Robom, nikada se nisam osjećala kao u pjesmama.
Nikada nisam bila obuzeta njime, nikada me nije oborio.
Nikad mi nije bio potreban poput zraka. Zbilja mi se sviđao. No
uvijek sam znala da bih mogla živjeti bez njega.
»Crvena Kravato«, kažem mu.
»Daniel«, ustraje on.
»Nemoj se zaljubiti u mene, Daniele.«
68
Na to mu kava doslovno izleti iz usta poput prskalice. »Tko kaže

da ću se zaljubiti u tebe?«
»Ona mala crna bilježnica u koju si nešto črčkao, a i tvoja faca.
Ta tvoja velika, otvorena faca na kojoj je sve nacrtano kaže da ćeš
se zaljubiti.«
Ponovno se crveni jer to mu je, očito, jedan od temeljnih načina
postojanja. »A zašto se ne bih smio zaljubiti u tebe?« pita.
»Zato što se ja neću zaljubiti u tebe.«
»Kako znaš?«
»Ne vjerujem u ljubav.«
»Ljubav nije religija«, kaže mi. »Postoji bez obzira na to vjeruješ
li ti u nju ili ne.«
»Ma, hajde! Možeš li to dokazati?«
»Ljubavne pjesme. Poezija. Sama institucija braka.«
»Joj, daj, molim te. Puko slovo na papiru. Možeš li mi to dokazati
znanstvenom metodom? Možeš li ljubav promatrati, izmjeriti,
eksperimentirati s njome i zatim isti eksperiment ponoviti? Ne
možeš. Možeš li je secirati, uzeti uzorak i proučiti ga pod
mikroskopom? Ne možeš. Možeš li je uzgojiti u petrijevci
ili mapirati njezin genetski kod?«
»Ne možeš«, dodaje, imitirajući moj glas i smijući se.
I ja se moram nasmijati. Istina je, ponekad samu sebe shvaćam
malo preozbiljno.
Grabi žličicom malo pjene sa svoje kave i trpa je u usta. »Kažeš
da je to samo mrtvo slovo na papiru, ali moraš priznati da svi ti ljudi
nešto osjećaju.«
Kimam glavom. »Nešto privremeno i nešto što se ne može
izmjeriti. Ljudi samo žele vjerovati u to. U suprotnom bi
morali priznati da je život tek niz nasumičnih dobrih i loših stvari
koje se događaju sve dok ne umreš.«
»I tebi je okej vjerovati da život nema smisla?«
»Imam li izbora? Život je jednostavno takav.«
69
Grabi još malo pjene žličicom i još se malo smije. »Dakle, za tebe
nema sudbine, usuda, nema onoga što se moralo dogoditi?«
»Jasno. Jer nisam maloumna«, kažem, zabavljajući se mnogo
bolje nego što bih trebala.
Otpušta čvor na kravati i opuštenije se zavaljuje u stolcu.
Pramen kose izvlači mu se iz repića pa ga zagladi iza uha. Čini se da
ga moj nihilizam ne odbija, nego se zbog njega osjeća još ugodnije.
Djeluje gotovo radosno.
»Mislim da nikada nisam upoznao nekoga tko je tako
šarmantno u zabludi«, kaže, kao da sam ja neki zanimljiv kuriozitet.
»I to ti se sviđa?« pitam.
»Zanimljivo mi je«, odvraća.
Osvrćem se po kafiću. Nisam ni primijetila da se napunio. Ljudi
stoje u redu pred šankom i čekaju kavu, sa zvučnika svira »Yellow
Ledbetter« Pearl Jama, što je još jedan od mojih omiljenih grunge
bendova iz devedesetih i ne mogu si pomoći - moram zatvoriti oči
dok slušam kako Eddie Vedder mumljajući pjeva refren.
Kad ih otvorim, vidim da Daniel opet zuri u mene. Naginje se
naprijed, vraćajući prednje noge stolca natrag na pod. »Što bi rekla
kad bih ti kazao da te mogu navesti da se znanstveno zaljubiš u
mene?«
»S prezirom bih otfrknula«, kažem. »Više puta.«
70
multisvemir
Kvantna priča
JEDNO OD MOGUĆIH RJEŠENJA djedova paradoksa jest teorija

multisvemira koju je izvorno postavio Hugh Everett.
Prema teoriji multisvemira, sve verzije naše životne priče u
prošlosti i budućnosti postoje, samo što svaka postoji u svojem,
zasebnom svemiru.
Pri svakom se događaju, naime, postojeći svemir dijeli na više
zasebnih svemira na kvantnoj razini. Drugim riječima, svaki put
kada nešto u životu odlučite, istodobno postoji beskonačan broj
svemira u kojima ste odlučili nešto drugo.
Tom se teorijom fino rješava djedov paradoks jer po njoj
postoje zasebni svemiri u kojima postoji svaki mogući ishod,
pa paradoksa nema.
Po toj teoriji ispada da živimo više života.
Postoji, primjerice, svemir u kojem Samuel Kingsley ne izbacuje
život svoje kćeri iz kolosijeka. Postoji svemir u kojem ga izbacuje,
ali ga Natasha uspijeva vratiti. Postoji i svemir u kojem ga izbacuje
iz kolosijeka, ali ona to ne uspijeva ispraviti. Natasha nije sasvim
sigurna u kojem svemiru trenutačno živi.
71
daniel
Lokalni dečko pokušava osvojiti djevojku pomoću znanosti

Nisam se šalio u vezi sa znanstvenim pristupom zaljubljivanju.
Čak je i New York Times objavio članak o tome.
Jedan je istraživač stavio dvoje ljudi u laboratorij i rekao im
neka jedno drugome postave niz intimnih pitanja. Morali su
se četiri minute bez prekida gledati u oči i pritom ne govoriti
ništa. Prilično sam siguran da trenutačno ne mogu nagovoriti
Natashu na četiri minute gledanja u oči, a da budem iskren, taj me
članak nije baš uvjerio ni kad sam ga čitao. Ne možeš samo tako
natjerati dvoje ljudi da se zaljube, zar ne? Ljubav je mnogo
kompliciranija. Ne možeš samo odabrati dvoje ljudi, reći im da si
postavljaju intimna pitanja i - eto - ljubav će procvjetati. U to se
na neki način moraju upetljati mjesec i zvijezde. Siguran sam.
No ipak.
Prema onome što je pisalo u članku, dvoje se ispitanika doista
zaljubilo, poslije su se čak vjenčali. Ne znam jesu li ostali u braku (i
zapravo uopće ne želim doznati jer ako jesu, to bi značilo da ljubav
nije onoliko tajanstvena koliko mislim i može se uzgojiti u
petrijevci. Ako pak nisu ostali u braku, onda je ljubav nestalna, baš
kao što tvrdi Natasha).
Vadim mobitel iz džepa i tražim studiju o kojoj sam čitao. Dvoje
ljudi u laboratoriju postavljalo si je trideset šest pitanja.
Većina je tih pitanja glupa, ali neka su okej. A ono s gledanjem u
oči mi se baš sviđa.
Nemam ništa protiv znanosti.
72
natasha
GOVORI MI O NEKOM ISTRAŽIVANJU koje uključuje laboratorij,

pitanja i ljubav. Skeptična sam i to mu kažem. Malo me i
zaintrigirao, ali to mu ne govorim.
»Kojih je pet sastojaka ključno za zaljubljivanje?« pita me.
»Ne vjerujem u ljubav, sjećaš se?« Uzimam žličicu i miješam
kavu, iako u njoj nemam što promiješati.
»O čemu onda govore ljubavne pjesme?«
»To je lako«, odvraćam. »O požudi.«
»A što je s brakom?«
»Hja, požuda blijedi, a onda treba odgajati djecu i plaćati
račune. U jednom trenutku parovi zapravo postaju prijatelji
sa zajedničkim interesom za dobrobit društva i sljedeće
generacije.« Pjesma završava točno u trenutku kada prestajem
govoriti. Na trenutak se čuje samo zveckanje šalica i šum aparata za
pjenjenje mlijeka
»Ha«, kaže on zamišljeno.
»Cesto to govoriš«, kažem ja njemu.
»Potpuno se slažem.« Popravlja repić i kosa mu pritom ne pada
na lice.
Objektivna činjenica: želim da mu kosa padne na lice.
Što više s njim razgovaram, sve mi je simpatičniji i zgodniji.
Sviđa mi se čak i njegova iskrena ozbiljnost, iako inače mrzim
iskrenu ozbiljnost. To se vjerojatno njegov seksi repić poigrava s
mojim mozgom. Govorim sama sebi da je riječ samo o običnoj kosi.
73
Njezina je funkcija da grije glavu i štiti je od ultraljubičastih zraka.

Nema u njoj ničega što bi samo po sebi bilo seksepilno.
»O čemu ono razgovaramo?« pita.
Ja kažem o znanosti u istom trenutku u kojem on kaže o ljubavi,
pa se oboje nasmijemo.
»Koji su onda sastojci?« ponovno me pita.
»Zajednički interes i socioekonomska kompatibilnost.«
»Imaš li ti uopće dušu?«
»Duša ne postoji«, kažem.
Smije se kao da sam mu ispričala vic. »Ha, dobro«, kaže kada
shvati da se nisam šalila.
»Ja bih rekao da su ključni sastojci prijateljstvo, intimnost,
moralna kompatibilnost, tjelesna privlačnost i faktor X.«
»A što bi bio faktor X?«
»Bez brige«, odgovara. »Mi ga već imamo.«
»Sad mi je lakše«, smijem se. »Ali i dalje se neću zaljubiti u tebe.«
»Daj mi jedan dan. Danas.« Odjednom se uozbiljio.
»To nije bio izazov, Daniele.«
Samo me gleda tim svojim smeđim očima i čeka odgovor.
»Dajem ti jedan sat«, kažem.
Mršti se. »Samo jedan sat? I što onda? Pretvorit ćeš se u
bundevu?«
»Onda imam sastanak, pa moram kući.«
»Kakav sastanak?«
Ogledavam se po kafiću. Konobar izvikuje jednu od narudžbi,
jedan se gost smije, neki drugi se o nešto spotiče.
Ponovno bez potrebe miješam kavu. »Neću ti to reći«, kažem.
»Okej«, odgovara on. Nije ga to pogodilo.
Odlučio je što želi - želi mene. Imam osjećaj da može biti
odlučan i strpljiv. Gotovo mu se divim zbog toga. Ali on ne zna ono
74
što ja znam. Ja ću već sutra živjeti u drugoj zemlji. Sutra me više

neće biti ovdje.
75
daniel
POKAZUJEM JOJ što sam našao na mobitelu, pa se prepiremo oko

pitanja koja ćemo odabrati. Definitivno nemamo vremena za svih
trideset šest. Ona želi preskočiti duboko gledanje u oči, ali nema
šanse. Gledanje u oči mi je glavni adut. Svim mojim bivšim curama
(okej, samo jednoj mojoj bivšoj curi i okej, imao sam samo jednu
curu, koja mi je sada bivša) sviđale su se moje oči. Grace (prethodno
spomenuta jedina bivša cura) je znala reći da izgledaju kao drago
kamenje, točnije, kao dimni kvare (iz hobija se bavila izradom
nakita). Prvi put je to rekla dok smo se jednom ljubili u njezinoj
sobi, zastajući usred poljupca da bi mi pokazala uzorak.
U svakom slučaju, oči mi nalikuju na kvare (i to onaj dimni) i
curama se (barem jednoj) to sviđa.
Pitanja su podijeljena u tri kategorije i svaka sljedeća intimnija
je od prethodne. Natasha se želi zadržati na prvoj kategoriji, ali ja
to odbijam.
Iz prve kategorije - one najmanje intimne - odabiremo sljedeća
pitanja:
1. Da možeš birati bilo koju osobu na svijetu, koga
bi pozvao/pozvala na večeru?
2. Bi li htio/htjela postati slavan/slavna? Na koji način?
7. Imaš li tajnu pretpostavku o tome kako ćeš umrijeti?
Iz kategorije broj dva (srednja razina intimnosti):
17. Koja ti je najdragocjenija uspomena?
24. Što misliš o svojem odnosu s majkom?
Iz najintimnije, treće kategorije odabiremo sljedeće:
76
25. Reci jednu istinitu tvrdnju koja počinje s »mi«. Primjerice,

»Mi smo oboje u ovoj prostoriji i oboje se osjećamo...«
29. Ispričajte svojem sugovorniku/sugovornici neki trenutak
iz svojeg života zbog kojeg vam je bilo neugodno.
34. Vaša kuća, u kojoj se nalazi sve što posjedujete, gori u
požaru. Spasili ste sve svoje bližnje i sve kućne ljubimce, i sada
imate vremena još jedanput odjuriti u kuću i iz nje iznijeti jednu
jedinu stvar. Što bi to bilo? I zašto?
35. Od svih osoba u vašoj obitelji, čija bi vas smrt
najviše potresla? Zašto?
Odabiremo, dakle, deset pitanja jer Natasha smatra da bismo
pod brojem 24 trebali razgovarati o odnosu s majkom, ali i o odnosu
s ocem.
»Zašto se uvijek majke najviše krivi da su sprčkale djecu? I očevi
ih znaju sasvim dobro sprčkati.« Govori to kao netko tko je upućen
iz prve ruke.
Gleda na sat na mobitelu. »Moram ići«, kaže i odguruje stolac
prebrzo ustajući. Stol se zaljulja. Iz njezine se šalice prolije malo
kave.
»Uf, sranje, sranje«, kaže. Reakcija joj je malo pretjerana. Silno
je želim pitati na kakav to sastanak žuri, želim je pitati i za njezina
oca, ali znam da sada nije trenutak.
Ustajem, uzimam nekoliko ubrusa i brišem ono što se prolilo.
Po pogledu koji mi upućuje reklo bi se da mi je istodobno
zahvalna i da joj idem na živce.
»Ajmo odavde«, kažem.
»Da, okej. Hvala ti«, kaže ona.
Gledam je dok obilazi ljude koji čekaju u redu za kavu i izlazi
van. Vjerojatno joj ne bih trebao zuriti u noge, ali noge su joj
fantastične (treće najbolje noge koje sam ikada vidio u životu).
Želim ih dodirnuti gotovo jednako koliko želim s njom razgovarati
(možda čak i malo više), ali nema tih okolnosti pod kojima bi mi to
dopustila.
77
Ne znam pokušava li me se otarasiti ili se natječemo u brzom

hodanju a da ja toga nisam svjestan. Brzo se probija između para
sporih hodača pa zatim zaobilazi skelu koja je postavljena
na pločnik zato da je drugi prolaznici ne bi usporavali.
Možda bih trebao odustati. Ne znam zapravo zašto već nisam.
Svemir me očito pokušava spasiti od mene samoga. Da kojim
slučajem tražim znakove koji bi mi govorili da bi bilo najbolje da
pođem svojim putem, sigurno bih ih našao.
»Kamo idemo?« pitam dok se zaustavljamo pred pješačkim
prijelazom. Ono šišanje na koje sam pošao morat će pričekati.
Prilično sam siguran da i dugokose primaju na fakultete.
»Ja imam sastanak sjevernije, a ti si mi se prikrpao.«
»Točno, jesam«, kažem, zanemarujući njezino nimalo suptilno
naglašavanje.
Prelazimo ulicu i neko vrijeme šutke hodamo jedno uz drugo.
Jutro je u punom jeku. Nekoliko je trgovina otvorilo vrata i
poduprlo ih tako da ostanu otvorena. Vrijeme je prehladno
za klimatizaciju, a pretopio za zatvorena vrata. Siguran sam da
je moj tata učinio isto to na ulazu u našu trgovinu.
Prolazimo pokraj nevjerojatno osvijetljenog i pretrpanog izloga
trgovine elektroničkom robom. Svaki je artikl u njemu označen
crvenom etiketom rasprodaje. U gradu je nekoliko stotina takvih
trgovina. Uopće mi nije jasno kako ne propadaju.
»Tko uopće kupuje ovdje?« pitam se naglas.
»Ljudi koji se vole cjenkati«, odgovara.
Nakon pola bloka prolazimo pokraj još jedne, gotovo identične
trgovine. Oboje se nasmijemo.
Vadim mobitel. »Dakle, jesi li spremna za pitanja?«
»Stvarno si uporan«, kaže ne gledajući me.
»Ustrajan«, ispravljam je.
Usporava i gleda me. »Stvarno misliš da ćemo se zaljubiti ako
jedno drugome postavljamo duboka, filozofska pitanja?« Dok
izgovara »zaljubiti«, »duboka« i »filozofska« u zraku prstima
78
označava navodnike (uh, kako ne volim kada ljudi u zraku prstima

označavaju navodnike).
»Smatraj to pokusom«, odvraćam joj. »Nisi li mi prije govorila
nešto o znanstvenoj metodi?«
Time joj na usnice izmamim blag smiješak.
»Znanstvenici ne bi smjeli izvoditi pokuse na sebi«, proturječi
mi.
»Čak ni za opće dobro?« pitam. »Čak ni za proširivanje znanja
koje čovječanstvo ima o sebi?«
Time joj izmamim glasan smijeh.
79
natasha
TO ŠTO SE ODLUČIO poslužiti znanošću da bi mi se suprotstavio

bilo mu je pametno.
Četiri objektivne činjenice: totalno je šašav. I suviše
optimističan. I previše iskren. I nasmijava me.
»Pitanje je preteško«, govori. »Počnimo s drugim: bi li htjela
postati slavna i na koji način?«
»Prvo ti«, kažem mu.
»Bio bih slavan svjetski pjesnik. Glavni svjetski pjesnik.«
Naravno. Objektivna činjenica: nepopravljivi je romantičar.
»Bio bi siromašan«, kažem mu.
»Siromašan novcem, bogat riječima«, smjesta mi uzvraća.
»Zbljuvat ću se tu, ravno na pločnik«, kažem malo preglasno pa
nas jedna žena u kostimu oprezno obilazi u širokom luku.
»Nema veze, počistit ću za tobom«, kaže on.
Stvarno je previše iskren i previše drag. »Što bi uopće radio kao
glavni svjetski pjesnik?« pitam ga.
»Nudio bih mudre i poetske savjete. Svjetski bi mi se vođe
obraćali s teškim filozofskim pitanjima.«
»A ti bi im na njih odgovarao tako što bi im napisao pjesmu?«
Po mojem je glasu i više nego jasno da sam sumnjičava.
»Ili bih im je pročitao«, odgovara, i opet bez imalo zadrške.
Oponašam zvukove povraćanja.
80
Blago me udara ramenom, a zatim mi polaže ruku na leđa, da

me izravna. Dodir njegove ruke toliko mi se sviđa da ubrzavam
korak i izbjegavam ga.
»Samo ti slobodno budi cinična, ali ljudima poezija katkad
spašava život«, kaže mi.
Proučavam ga, tražeći mu na licu tragove šale, ali nema ih - on
doista vjeruje u to. I to je dražesno. I glupo. Ali uglavnom dražesno.
»A što je s tobom? Po čemu bi ti voljela postati slavna?« pita me.
Pitanje je vrlo lako. »Bila bih dobroćudni diktator.«
Smije se. »A vladala bi nekom određenom zemljom?«
»Cijelim svijetom«, kažem pa se on još malo nasmije.
»Svi diktatori misle da su dobroćudni. Čak i oni sa sabljama u
rukama.«
»Prilično sam sigurna da takvi znaju da su pohlepni, nasilni
gadovi.«
»Ali ti ne bi bila takva?« pita me.
»Ne. Samo dobre namjere. Odlučila bih što je dobro za sve i
onda bih to učinila.«
»A što ako nešto što je dobro za jednu osobu nije dobro za neku
drugu?«
Sliježem ramenima. »Ne mogu svima udovoljiti. Ti bi, kao glavni
pjesnik u mojoj vladi, luzere tješio dobrim pjesmama.«
»E, tu si me našla«, kaže s osmijehom. Ponovno vadi mobitel i
palcem lista prema daljnjim pitanjima. Bacam brz pogled na svoj
telefon i na trenutak se iznenadim kada shvatim da mi je ekran
napuknut. Onda se sjetim pada. Kakav dan! Opet mi na pamet
padaju paralelni svemiri u kojima su mi i slušalice i telefon ostali
čitavi.
Postoji svemir u kojem sam ostala kod kuće i pakiram se, baš
kao što je to željela moja majka. Slušalice i telefon su mi cijeli, ali
nisam upoznala Daniela.
81
Postoji svemir u kojem sam otišla u školu i bila sigurna, na satu

engleskog, a ne umalo zgažena na pješačkom prijelazu. No i opet,
bez Daniela.
U nekom drugom svemiru bez Daniela otišla sam u USCIS, ali
nisam upoznala Daniela u prodavaonici ploča, pa se u njoj nisam ni
zadržala zbog ćaskanja s njime. Do pješačkog sam prijelaza stigla
prije vozača BMW-a i on me nije umalo pregazio. Slušalice i telefon
i dalje su mi čitavi.
Naravno, beskrajan je broj tih svemira, uključujući i onaj u
kojem jesam upoznala Daniela, ali me on nije uspio spasiti pa nisu
nastradale samo moje slušalice i telefon.
Uzdišem i provjeravam udaljenost do odvjetničkog ureda
gospodina Fitzgeralda. Još dvanaest blokova. Pitam se koliko
će stajati popravak ekrana na mobitelu. S druge strane, možda ga
i neću popravljati. Na Jamajci će mi vjerojatno trebati novi telefon.
Daniel mi prekida tijek misli i na tome sam mu pomalo čak
zahvalna. Ne želim razmišljati ni o čemu što ima veze s odlaskom.
»U redu. Prijeđimo na broj sedam«, kaže. »Imaš li kakav tajni
predosjećaj o tome kako ćeš umrijeti?«
»Statistički, crnkinja koja živi u Sjedinjenim Državama ima
najveće šanse da umre sa sedamdeset osam godina od bolesti srca.«
Dolazimo do još jednog raskrižja i on me povlači unatrag jer
stojim preblizu rubu pločnika. I njegov pokret i moja reakcija tako
su rutinski da se čini kao da smo to već učinili mnogo puta. Hvata
me za jaknu u području lakta i samo je lagano povlači. Ja uzmičem
natrag prema njemu i dopuštam mu da me štiti.
»Znači, tebe će srediti srce?« pita me. Na trenutak sam
zaboravila da govorimo o smrti.
»Najvjerojatnije«, kažem. »A tebe?«
»Ubojstvo. Benzinska pumpa ili prodavaonica alkoholnih pića
ili takvo što. Neki će je lik pokušati opljačkati, ja ću pokušati ispasti
junak pa ću učiniti nešto glupo, primjerice, porušit ću limenke kole
pa će to prestrašiti pljačkaša i onda će se obična pljačka pretvoriti
u krvoproliće. Bit će na večernjim vijestima.«
82
Smijem mu se. »Znači, umrijet ćeš kao nesposobni junak?«

»Do smrti ću se truditi da bude tako«, kaže pa se zajedno
nasmijemo.
Prelazimo ulicu. »Idemo ovamo«, govorim mu kada produžuje
ravno umjesto desno. »Moramo do Osme avenije.«
Zaokreće i vragolasto mi se smiješi, kao da smo u nekoj
zajedničkoj pustolovini.
»Čekaj malo«, govori, pa zbacuje sako s ramena. Prizor u kojem
skida sako na neki mi je čudan način suviše intiman, pa skrećem
pogled i gledam dva vrlo stara, mrzovoljna muškarca kako se
svađaju oko taksija. U neposrednoj blizini stoje još tri slobodna
taksija.
Objektivna činjenica: ljudi nisu logični.
»Stane li ovo u tvoj ruksak?« pita me pružajući mi svoj sako.
Znam da me ne traži da odjenem sako niti išta slično, što bi
impliciralo da sam mu cura, ali trpanje njegova sakoa u moj ruksak
čini mi se čak još intimnije od gledanja dok ga skida.
»Jesi li siguran?« pitam ga. »Zgužvat će se.«
»Nije važno«, odvraća. Odvlači me u stranu tako da ne
zaustavljamo druge pješake i odjednom stojimo vrlo blizu
jedno drugome. Do tog trenutka, čini mi se, nisam primijetila
njegova ramena. Jesu li bila tako široka i prije nekoliko sekundi?
Skidam pogled s njegovih prsa i podižem ga prema njegovu licu, no
to mi ne pomaže u vraćanju ravnoteže. Oči su mu još svjetlije smeđe
na suncu. Doista su lijepe.
Skidam ruksak s ramena i stavljam ga među nas pa se on mora
malo odmaknuti.
Košulja mu je sniježnobijela i sada, kad je skinuo sako, crvena
se kravata na njoj još više ističe.
Pitam se kako izgleda u svakodnevnoj odjeći i kakva mu je
uopće svakodnevna odjeća. Bez sumnje majica i traperice - to je
uniforma svih američkih momaka.
Nose li isto i dečki na Jamajci?
83
Raspoloženje mi se zbog te pomisli kvari. Ne želim počinjati

ispočetka. Bilo mi je dovoljno teško kad smo se tek bili doselili u
Ameriku. Ne želim se ponovno navikavati na nove običaje, usvajati
nove rituale u novoj srednjoj školi. Novi prijatelji. Novo društvo.
Nova pravila odijevanja. Nova mjesta za izlazak.
Obilazim ga i hodam dalje. »U Americi muškarci azijskog
podrijetla najčešće umiru od raka«, kažem.
Mršti se i dvostruko ubrzava korak da bi me dostigao. »Zbilja?
To mi se ne sviđa. Od kakvog raka?«
»Nisam sigurna.«
»Trebali bismo provjeriti«, kaže.
Govori trebali bismo kao da imamo nekakvu zajedničku
budućnost u kojoj će meni njegova i njemu moja smrtnost nešto
značiti.
»I ti zbilja misliš da ćeš umrijeti od srčane bolesti? Ne na neki
spektakularniji način?« pita me.
»Koga briga za spektakl. Kad si mrtav, mrtav si.«
Zuri u mene očekujući odgovor. »Okej«, kažem. »Ne mogu
vjerovati da ti to govorim, ah potajno mislim da ću se utopiti.«
»Na otvorenom moru? Spašavajući nečiji život ili nešto slično?«
»U dubokom dijelu hotelskog bazena.«
Zastaje i opet me povlači u stranu. Nema pristojnijeg pješaka od
njega. Većina bi ljudi jednostavno zastala nasred pločnika. »Čekaj«,
kaže. »Ne znaš plivati?«
Uvlačim glavu dublje u ovratnik jakne. »Ne.«
Ispitivački me promatra i vidim da mi se smije, iako se zapravo
ne smije. »Ali s Jamajke si. Odrasla si okružena morem.«
»Eto. Iako sam s otoka, ne znam plivati.«
Vidim da bi mi se najradije narugao, ali odolijeva porivu.
»Naučit ću te«, kaže.
»Kada?«
84
»Jednoga dana. Uskoro. Jesi li znala plivati dok si živjela na

Jamajci?« pita.
»Jesam. Ali onda smo došli ovamo. Tu se umjesto u moru pliva
u bazenu, a ja ne volim kloriranu vodu.«
»Znaš da sada postoje bazeni s morskom vodom?«
»Sad je prekasno«, kažem. »Taj brod je za mene otplovio.«
Sad mi se ipak odlučuje narugati. »A kako se taj brod zove,
molim te? Cura odrasla na otoku ne zna plivati? To bi baš bilo dobro
ime za brod.«
Smijem se i udaram ga u rame. Hvata me za ruku i drži me za
prste. Pokušavam ne priželjkivati da jednoga dana doista ispuni
obećanje i nauči me plivati.
85
daniel
PRETVORIO SAM SE U UČENJAKA koji sastavlja knjigu o Natashi.

Evo što sam dosad doznao: štreberica je i voli znanost. Vjerojatno
je pametnija od mene. Prsti su joj malo dulji od mojih i dobro mi
pristaju u ruku. Voli glazbu prepunu tjeskobe. Zabrinuta je zbog
nečega što ima veze s tajanstvenim sastankom na koji žuri.
»Što si ono rekao, zašto si u odijelu?« pita me.
Glasno i dugo stenjem s neskrivenim nezadovoljstvom. »Ajmo
radije o Bogu.«
»Valjda i ja mogu postavljati neka pitanja«, kaže.
Hodamo jedno iza drugoga pod još jednom skelom na pločniku
(građevinski radovi tijekom cijele se godine odvijaju na otprilike 99
% Manhattana).
»Prijavio sam se na Yale. Kasnije imam razgovor s jednim
bivšim studentom koji bi me mogao preporučiti.«
»Jesi li nervozan?« pita me kada ponovno počnemo hodati
jedno uz drugo.
»Bio bih da me barem napola boli đon.«
»Ali boli te samo četvrt đona?«
»Možda osmina«, kažem smijući se.
»Znači, radiš to zbog staraca?«
Oboma nam nakratko odvlači pozornost iznenadna dernjava s
ulice, ali ispostavlja se da su to samo dva taksista koji viču jedan na
drugoga.
»Moji su roditelji prva generacija korejskih doseljenika«,
objašnjavam joj.
86
Usporava hod i gleda me. »I što to točno znači?«

Sliježem ramenima. »To znači da nije važno što ja želim. Idem
na Yale. Postat ču liječnik.«
»A ti to ne želiš?«
»Ja ne znam što želim«, govorim joj.
Na licu joj se vidi da nisam mogao izgovoriti goru stvar. Okreče
se od mene i ubrzava hod. »Pa onda možeš biti i doktor.«
»Što sam sad učinio?« pitam dostižući je.
Odmahuje rukom. »To je tvoj život.«
Osjećam se kao da ću upravo pasti na nekom ispitu. »A što ti
želiš postati kad odrasteš?«
»Znanstvenica koja se bavi podacima«, kaže bez oklijevanja.
Već otvaram usta da bih pitao koji je to klinac, ali ona me
preduhitri i odgovara uvježbanim govorom.
Očito nisam prva osoba koja ju je pitala koji to točno klinac želi
biti.
»Znanstvenici koji se bave podacima analiziraju podatke,
odvajaju šum od signala, otkrivaju uzorke, donose zaključke
i preporučuju postupke na temelju rezultata.«
»Radi li se to na računalima?«
»Da, naravno«, kaže. »Na svijetu je jako puno podataka.«
»Vrlo praktično«, kažem. »Jesi li oduvijek znala što želiš biti kad
odrasteš?« Teško mi je sakriti zavist.
Ponovno zastaje. Tim tempom nikada nećemo stići na cilj. »Ovo
nije sudbina. Odabrala sam to zanimanje. Nije ono odabralo mene.
Nije mi suđeno postati znanstvenicom koja se bavi podacima. U
školskoj knjižnici postoji odjeljak s knjigama o odabiru profesije.
Istražila sam perspektivna polja u znanosti - tadaam! Nema to
nikakve veze sa subinom, samo s istraživanjem.«
»Znači, to nije tvoja strast?«
Sliježe ramenima i nastavlja s hodom. »Taj posao odgovara
mojoj ličnosti.«
87
»Zar se ne želiš baviti nečim što voliš?«

»Zašto?« pita, kao da iskreno ne razumije privlačnost ljubavi
prema nečemu.
»Život je dug, malo ga je šteta potrošiti na nešto prema čemu
imaš mlake osjećaje«, ustrajem.
Obilazimo ulične štandove s perecima i hot-dogovima pred
kojima su se već stvorili redovi. Mirišu na kiseli kupus i senf (drugi
riječima - božanstveno).
»Još je gore ako ga potrošiš na ganjanje snova koji se nikada ne
mogu ostvariti.«
»Čekaj«, kažem i polažem joj ruku na nadlakticu da bih je barem
malo usporio. »Tko kaže da se ne mogu ostvariti?«
Dobacuje mi pogled iskosa. »Daj, molim te. Znaš li koliko njih
želi postati glumci, pisci, rock zvijezde? Mnogo! Devedeset devet
posto ih neće uspjeti. Nula cijelih devet posto ostalih jedva će
spajati kraj s krajem baveći se time. Samo će nula cijelih jedan posto
postati slavni i uspjeti. Svi ostali samo gube vrijeme i trate živote
pokušavajući biti kao oni.«
»Oprosti, ali jesi li ti možda potajno moj tata?« pitam je.
»Zvučim kao pedesetogodišnji Korejac?«
»Bez naglaska.«
»Ha, gledaj, on ti vjerojatno samo želi najbolje. Kad postaneš
liječnik i počneš zarađivati hrpu novca, bit ćeš mu zahvalan što nisi
postao neki gladni umjetnik koji svaki dan odlazi na posao koji mrzi
i besciljno sanja o tome kako će uspjeti.«
Pitam se shvaća li s koliko strasti govori o tome da nema strasti
u životu.
Okreće se i gleda me stisnutih očiju. »Samo mi, molim te, reci da
ne misliš ozbiljno s tom svojom poezijom.«
»Bože sačuvaj«, odgovaram s tobožnjim zaprepaštenjem.
Prolazim pokraj čovjeka koji drži natpis: POMOZITE, ZADESILA ME
NESREĆA. Taksist koji očito ima nekog važnog posla dugo i glasno
trubi drugom taksistu, koji očito isto ima nekog važnog posla.
88
»Moramo li doista već u zreloj, poodmakloj dobi od sedamnaest

godina znati što želimo raditi ostatak života?«
»Zar ne želiš znati?« pita me. Neizvjesnost joj definitivno nije
draga.
»Ah, valjda. Volio bih da mogu istodobno živjeti deset života.«
Opet odmahuje rukom. »Ma, daj. Ti jednostavno ne želiš
odlučiti.«
»Ne, nisam to mislio. Ne želim zaglaviti na poslu koji mi ništa ne
znači. A ovo prema čemu sam pošao, to je nenormalno dug put.
Yale. Medicinski fakultet. Specijalizacija. Brak. Djeca. Penzija.
Starački dom. Pogrebno poduzeće. Groblje.«
Možda se tako ponašam zato što je današnji dan toliko važan,
možda zato što sam je upoznao, ali u tom mi je trenutku neobično
važno da joj kažem točno ono što mislim.
»Imamo goleme, prekrasne mozgove. Izumili smo strojeve koji
lete. Lete. Pišemo poeziju. Ti možda mrziš poeziju, ali ne možeš
poreći da su stihovi Hoću li te s danom usporedit ljetnim? Ti krasniji
i blaži si od njege 8? oličenje čiste ljepote. Sposobni smo za života
postići velike stvari. Na velika vrata ući u povijest. Zašto pristajati
na išta manje? Zašto odabrati ono praktično, ono svakodnevno?
Rođeni smo da bismo sanjali i da bismo ostvarivali svoje snove.«
Sve to izgovaram mnogo strastvenije nego što sam namjeravao,
ali stojim iza svake riječi.
Gledamo se u oči. Među nama je nešto čega nije bilo prije samo
minute.
Čekam da mi kaže nešto čime će me ismijati, ali ona to ne čini.
Svemir se zaustavlja i čeka nas.
Otvara dlan i uhvatit će me za ruku. Trebala bi me uzeti za ruku.
Suđeno nam je da kroz ovaj svijet hodamo zajedno. Vidim to u
8Početni stihovi Shakespeareova 18. soneta, preveo Mate Maras, Matica

hrvatska, Zagreb, 2011.
89
njezinim očima. Suđeno nam je. Siguran sam u to jednako kao što
nisam siguran ni u što drugo.
No ne uzima me za ruku. Kreće dalje.
90
natasha
U JEDNOM SE TRENUTKU među nama događa nešto što ne želim.

Kada kažu da valja slijediti svoje srce, misle na srce u poetskom
smislu - srce iz ljubavnih pjesama i monologa, ono koje se može
slomiti kao da je tek izliveno iz stakla. Ne govore o stvarnome srcu,
onome kojemu je potrebna zdrava hrana i dosta kretanja.
No srcu iz pjesama ne valja vjerovati. Promjenjivo je, nestalno i
odvest će vas na pogrešan put. Reći će vam da su vam potrebni
samo ljubav i snovi. Neće vam reći ništa o hrani i vodi i konačištu i
novcu. Reći će vam da je neka osoba koja stoji pred vama, netko za
koga vam je zapelo oko - Onaj Pravi. I on to doista jest. I ona to
doista jest. Onaj pravi - u tom trenutku. Sve dok se njegovo ili
njezino srce ne predomisli i odabere nekoga drugog ili nešto drugo.
Srcu iz pjesama ne valja vjerovati s dugoročnim odlukama.
Sve to znam. Znam to isto kao što znam da Sjevernjača, zvijezda
Danica, uopće nije najsjajnija zvijezda na nebu. Tek je pedeseta.
Pa ipak, stojim na tom pločniku s Danielom, i to na zadnji dan
koji ću provesti u Americi. Moje nestalno, nepraktično srce koje ne
vodi brigu o budućnosti - želi Daniela. Ne mari za to što Daniel sam
sebe shvaća preozbiljno ni za to što ne zna što želi biti kad odraste,
pa ni za to što gaji snove o tome da će postati pjesnik, što mu gotovo
jamči tugu i siromaštvo u budućnosti.
Znam da su priče o tome da su dvoje ljudi suđeni jedno
drugome najobičnija glupost, pa ipak, stojim tu i pitam se nisam li
možda u krivu.
Zatvaram otvoreni dlan koji ga želi dodirnuti i odlazim dalje.
91
ljubav
Priča o kemiji
ZNANSTVENICI KAŽU DA POSTOJE tri stadija ljubavi: požuda,

privlačnost i privrženost. I ispada da svakom od njih upravljaju
kemikalije u mozgu - takozvani neuroprijenosnici.
Kao što vjerojatno i sami pretpostavljate, požudom upravljaju
testosteron i estrogen.
Drugom fazom - privlačnošću - upravljaju dopamin i serotonin.
Kada parovi govore o tome da se jedno uz drugo osjećaju neopisivo
sretno, to znači da na njih djeluje dopamin. Uzimanjem kokaina
postiže se jednaka razina euforije. Znanstvenicima koji su
uspoređivali mozgove svježe zaljubljenih osoba i ovisnika o
kokainu bilo je vrlo teško uvidjeti razliku.
Druga tvar koja upravlja fazom privlačnosti jest serotonin.
Kada parovi priznaju da ne mogu prestati razmišljati jedno
o drugome, to je zato što im je pala razina serotonina.
Zaljubljeni imaju jednako nisku razinu serotonina kao i ljudi s
opsesivno-kompulzivnim poremećajem.
Razlog iz kojeg ne mogu prestati razmišljati jedno o drugome
jest taj da su doslovno opsjednuti. Oksitocin i vazopresin upravljaju
trećom fazom - privrženošću i dugoročnim vezivanjem.
Oksitocin se izlučuje tijekom orgazma i zbog njega se osjećate
bliskije osobi s kojom ste imali seksualni odnos. Izlučuje se i
tijekom poroda te potiče vezivanje majke s djetetom. Vazopresin se
izlučuje nakon seksualnog odnosa.
Natasha zna sve te objektivne činjenice.
92
Njihovo joj je poznavanje pomoglo da lakše preboli Robovu

nevjeru. Dobro zna da se ljubav sastoji samo od kemikalija i
slučajnosti. Zašto onda ima dojam da je Daniel nešto više?
93
daniel
NA POPISU STVARI koje ne bih radio radije nego otišao na svoj

razgovor nema doslovno nijedne stavke.
Pa ipak, gotovo je jedanaest sati i ako mislim otići na taj razgovor,
vrijeme je da pođem.
Natasha i ja hodamo u tišini još od Onog Trenutka. Volio bih reći
da je riječ o ugodnoj šutnji, ali nije. Rado bih s njom porazgovarao
o Tom Trenutku, ali tko zna je li ga ona uopće doživjela. Sigurno ne
vjeruje u takve stvari.
Središnji dio Manhattana drugačiji je od onoga dijela gdje smo
se sreli. Više je nebodera, a manje suvenirnica. I ljudi se drugačije
ponašaju. Nema turista ni šopinga iz razonode. Nema uzbuđenja,
razgledavanja i smješkanja. Ljudi koje ovdje susrećemo rade u ovim
neboderima. Prilično sam siguran da imam dogovor negdje u ovoj
četvrti.
Hodamo šutke sve dok ne stignemo do golemog čudovišta od
betona i stakla koje se naziva zgradom. Ne ide mi u glavu da ljudi
provode cijele dane na takvim mjestima, radeći nešto što ne vole za
nekoga tko im je mrzak. Ako se išta može reći u korist toga da
postanem liječnik, onda je to da će liječnički posao sigurno biti bolji
od takvoga.
»Ja idem ovamo«, kaže.
»Mogu te pričekati tu, vani«, kažem, kao da za samo malo više
od sat vremena nemam razgovor o kojem bi mi mogla ovisiti cijela
budućnost.
»Daniele«, govori oštrim glasom kojim će se sigurno u
budućnosti obraćati našoj djeci (nema sumnje da će ona biti ta koja
94
će ih disciplinirati). »Ti imaš razgovor, a ja imam... ovo. Ovdje se

moramo pozdraviti.«
Ima pravo. Možda ne priželjkujem budućnost kakvu su mi
namijenili roditelji, ali nemam neku bolju ideju. Ostanem li ovdje,
moj bi vlak mogao iskočiti iz tračnica.
Pada mi na pamet da je možda upravo to ono što priželjkujem.
Možda je sve ono što osjećam prema Natashi samo izgovor da
skrenem vlak s njegova zacrtanog pravca. Moji roditelji, naime, ovo
nikad ne bi odobrili. Ne samo što Natasha nije Korejka, nego je i
crnkinja. Nema tu budućnosti.
Osim toga, iznimna privlačnost koju osjećam prema njoj očito
nije uzajamna. A ljubav nije ljubav ako nije uzvraćena, zar ne?
Trebao bih poći.
Otići ću.
Odlazim.
»Imaš pravo«, kažem.
Iznenađena je, možda čak malo razočarana, ali to ionako nije
važno. Priča bi mogla drugačije završiti da ona to želi. Ali očito ne
želi.
95
natasha
NISAM OČEKIVALA da će reći da imam pravo i nisam očekivala da

će me razočarati kada to kaže, ali eto - razočarana sam. Zašto
razmišljam o ljubavnoj vezi s dečkom kojega više nikada neću
vidjeti? Budućnost mi ovisi o sljedećih pet minuta.
Stojimo dovoljno blizu pomičnim staklenim vratima na ulazu u
zgradu da na koži osjećam hladnoću klimatizacije dok ljudi izlaze i
ulaze kroz njih.
Pruža mi ruku, ali je onda brzo povlači. »Oprosti«, kaže pa se
crveni. Križa ruke na prsima.
»Idem ja onda«, kažem.
»Ideš«, kaže on i onda se nijedno od nas ne pomiče.
Stojimo ondje šuteći još nekoliko sekundi, a onda se sjetim da u
ruksaku još nosim njegov sako. Vadim ga i gledam dok ga odijeva.
»U tom odijelu izgledaš kao netko tko radi u ovoj zgradi«,
kažem.
Rekla sam to kao kompliment, ali on to nije tako shvatio.
Popravlja kravatu i iskrivljuje lice u grimasu. »Možda jednog
dana i hoću.«
»Znaš što«, kažem nakon još malo gledanja i šutnje. »Ovo
postaje neugodno.«
»A da se zagrlimo?«
»Mislila sam da se ljudi u odijelima samo rukuju.« Htjela sam to
izreći nonšalantno, ali glas mi je postao sav hrapav i čudan.
Smiješi se. Čak i ne pokušava prikriti tugu na licu. Zašto nema
nikakvih problema s time da tako pokazuje osjećaje?
96
Moram skrenuti pogled s njega. Ne želim da se ono što se

događa među nama doista i dogodi, ali osjećam se kao da
pokušavam zaustaviti meteorološke prilike. Pomična se vrata
otvaraju i ponovno me zapuhuje hladan zrak. Istodobno mi je i
vruće i hladno. Sirim ruke radi zagrljaja u istom trenutku kada i
on. Pokušavamo se zagrliti, ali se oboje naginjemo na istu stranu
pa se samo sudaramo prsima. Smijemo se s nelagodom i
zaustavljamo se u pokretu.
»Ja ću udesno«, kaže »A ti se nagni ulijevo.«
»Okej«, kažem i naginjem se ulijevo. Otprilike smo jednake
visine pa nam se u zagrljaju dotiču obrazi. Njegov je mek, gladak i
topao. Spuštam glavu na njegovo rame i opuštam mu se u zagrljaju.
Tijekom te minute dopuštam si da me preplavi umor. Teško je kada
pokušavaš ostati na mjestu na kojem nisi poželjan, ali Daniel me
želi. Osjećam to po njegovu čvrstom zagrljaju.
Izvlačim se iz njegova stiska i ne gledam ga u oči.
Htio je nešto reći, ali u zadnji trenutak odustaje.
»A sada moramo poći«, kaže prije nego što to kažem ja.
Okrećem se i ulazim u hladnu zgradu.
Mislim na njega dok se prijavljujem zaštitarima. Mislim na njega
dok prolazim kroz predvorje. Mislim na njega u liftu i dok hodam
dugim hodnikom. Mislim na njega sve do trenutka kada moram
prestati misliti na njega jer ulazim u ured.
Zvukovi bušilica i čekića koje sam čula preko telefona sada mi
postaju očiti - cijeli je ured, naime, još u izgradnji. Zidovi su samo
napola oličeni, a sa stropova vise gole žarulje. Pod prekriven
zaštitnim najlonom prepun je piljevine i mrlja od boje. Za radnim
stolom sjedi jedna žena koja drži obje ruke na uredskom telefonu,
kao da ga pokušava natjerati da zazvoni. Unatoč crvenom ružu i
ružičasto narumenjenim obrazima, vrlo je blijeda. Kosa joj je crna,
ima savršenu frizuru i izgleda pomalo nestvarno. Izgleda mi kao da
igra neku ulogu - kao statistica u starom Disneyjevu crtiću ili kao
tajnica u nekom filmu iz pedesetih. Stol joj je uredan i na njemu su
97
mape raznih boja. Na stolu stoji šalica za kavu na kojoj piše: PRAVNI
ZASTUPNICI TO RADE JEFTINIJE.
Dok joj prilazim, pomalo mi se tužno i drhtavo smiješi.
»Jesam li došla na pravo mjesto?« pitam je glasno.
Nijemo me promatra.
»Je li ovo odvjetnički ured Fitzgerald?« objašnjavam.
»Vi ste Natasha«, kaže.
Očito sam, kad sam nazvala, razgovarala s njom. Prilazim stolu.
»Imam loše vijesti«, kaže. Želudac mi se naglo grči. Nisam
spremna na ono što mi se sprema reći. Zar će sve završiti i
prije nego što je počelo? Je li mi sudbina već zapečaćena? Doista
će me večeras deportirati?
U ured ulazi muškarac u kombinezonu umrljanom bojom i
počinje nešto bušiti. Netko koga ne vidim počinje nabijati čekićem.
Ona ne pokušava nadglasati buku, pa se primičem još bliže stolu da
bih je bolje čula.
»Jeremy - gospodin Fitzgerald - imao je automobilsku nesreću
prije sat vremena. Još je u bolnici. Njegova mi je žena javila da je
dobro, ima samo nekoliko masnica, ali doći će u ured tek kasno
popodne.«
Glas joj zvuči normalno, ali pogled to uopće nije. Privlači telefon
bliže k sebi i gleda i spušta pogled s mene na njega.
»Ali ja sada imam dogovoren sastanak.« Znam da moj prigovor
zvuči bezosjećajno, ali ne mogu si pomoći. »Zbilja trebam njegovu
pomoć.«
Sada me ipak gleda, i to razrogačenih očiju punih nevjerice. »Zar
niste čuli što sam vam upravo rekla? Udario ga je auto. Ne može
sada doći ovamo.« Gura snop formulara prema meni i više me ne
gleda. Ispunjavanje formulara traje najmanje petnaest minuta. Na
prvom formularu moram odgovoriti na cijeli niz pitanja kojima me
se pita jesam li komunistica, zločinka ili teroristica te bih
li pristupila Oružanim snagama radi obrane Sjedinjenih Država. Ne
bih, ali ipak označavam kućicu koja govori da bih.
98
Na drugom formularu odgovaram na pitanja o tome što se

dosad dogodilo u postupku deportacije. Zadnji je formular zapravo
upitnik za klijenta u kojem se od mene traži da podrobno opišem
sve vrijeme koje sam provela u Sjedinjenim Državama. Ne znam što
odvjetnik Fitzgerald zapravo želi od mene. Želi li da napišem kako
smo ušli u zemlju? Kako smo se skrivah? Kako se osjećam svaki put
kad napišem lažni broj socijalnog osiguranja u školski formular?
Kako mi se, svaki put kad ga upišem, pred očima stvori prizor moje
mame kako ulazi u autobus za Floridu?
Želi li da napišem kako se osjeća neregistrirani doseljenik? Ili
kako sam stalno priželjkivala da netko otkrije kako ne pripadam
ovamo?
Vjerojatno ne. Traži činjenice, ne filozofiju, pa pišem činjenice.
Doputovali smo u Ameriku s turističkom vizom. Kada je došlo
vrijeme da se vratimo na Jamajku, mi smo ostali ovdje. Od tada
nismo izašli iz Amerike. Nismo počinili nikakav zločin osim tatine
kazne za vožnju u pijanom stanju.
Predajem papire i žena za stolom odmah gleda upitnik za
klijenta. »Ovdje morate više napisati«, kaže.
»A što, na primjer?«
»Što vam znači Amerika? Zašto želite ostati ovdje? Kako biste
pridonijeli tome da Amerika postane još bolja?«
»Je li to doista...?«
»Sve što Jeremyju može poslužiti da bi vas prikazao u što
humanijem svjetlu bit će od pomoći«, kaže.
Da ljudi koji su rođeni ovdje moraju dokazati da su vrijedni
života u Americi, ova bi zemlja imala mnogo manje stanovnika.
Dok pišem o tome kako bih bila vrijedna, optimistična i
domoljubna građanka, ona prelistava moje druge formulare. Pišem
o tome kako je Amerika dom mojega srca i da bi se državljanstvom
ozakonilo ono što već sada osjećam. Ja jednostavno pripadam
ovamo. Sve u svemu, iskrenija sam nego što običavam biti. Daniel
bi bio ponosan na mene.
Daniel.
99
Vjerojatno je već u vlaku na putu prema svojem sastanku. Hoće

li na kraju učiniti ono što se očekuje od njega i postati liječnik? Hoće
li ikada u budućnosti pomisliti na mene i sjetiti se djevojke s kojom
je jednoga dana proveo nekoliko sati u New Yorku? Hoće li se pitati
što je bilo sa mnom? Možda će otići na Google i potražiti me samo
po imenu, što ga neće odvesti daleko. Vjerojatnije je, međutim, da
će do večeri zaboraviti na mene, kao što ću i ja zaboraviti na njega.
Dok pišem, na tajničinu stolu zvoni telefon i ona se munjevito
javlja prije drugog zvona.
»Isuse Bože, Jeremy, jesi li dobro?« Zatvara oči i stišće slušalicu
objema rukama i pritišće je još bliže licu. »Htjela sam doći, ali tvoja
žena mi je rekla da radije ovdje pazim na ured.« Oči joj se naglo
otvaraju dok izgovara riječ žena.
»Sigurno si dobro?« Što dulje sluša, to se više razvedrava.
Rumeni se, a oči joj se sjaje od suza radosnica.
Toliko je očito zaljubljena u njega da se čudim što joj oko glave
ne lete srdašca iz crtanih filmova. Jesu li ljubavnici?
»Htjela sam doći«, ponovno šapće, pa nakon niza promrmljanih
»u redu« prekida vezu. »Dobro je«, radosno se smiješi. Cijelo joj
tijelo zrači golemim olakšanjem.
»Sjajno«, kažem.
Uzima mi formulare iz ruku. Čekam da ih pročita.
»Želite li čuti i dobru vijest?« pita me.
Naravno da želim. Polako kimam glavom.
»Vidjela sam mnogo slučajeva sličnih vašem i mislim da ćete
dobro proći.«
Definitivno nisam očekivala da će mi to reći.
»Stvarno mislite da će mi moći pomoći?« Čujem mješavinu nade
i sumnjičavosti u vlastitom glasu.
»Jeremy nikada ne gubi«, kaže s ponosom koji ne bi mogao biti
veći ni da govori o sebi samoj.
To, naravno, ne može biti istina. Svatko nekada nešto izgubi.
Trebala bih je zamoliti da precizira svoju tvrdnju, da mi kaže koji je
100
omjer njegovih pobjeda i gubitaka i tek bih se tada mogla odlučiti

kako se osjećam.
»Ima nade«, jednostavno dodaje.
Iako mrzim poeziju, na pamet mi pada jedna pjesma koju smo
čitali na engleskom. Nada je ono pernato biće.9 Odjednom shvaćam
značenje tih riječi. Kao da mi nešto u prsima želi poletjeti, pjevati i
plesati od olakšanja.
Zahvaljujem joj i brzo odlazim iz ureda prije nego što je upitam
nešto zbog čega će taj osjećaj nestati. Obično uvijek želim znati
istinu, čak i ako je ta istina loša. Nije to uvijek lako. Istina ponekad
boli više nego što očekuješ.
Prije nekoliko su se tjedana moji roditelji svađali iza zatvorenih
vrata svoje spavaće sobe. Bila je to jedna od rijetkih prilika kada se
moja majka razbjesnila na mojeg oca pred njim. Peter me uhvatio
kako ih prisluškujem kroz vrata. Kada je svađa završila, upitala sam
ga želi li da mu kažem što sam čula, ali nije htio. Rekao je da zna da
nisam mogla čuti ništa dobro, a da mu
u tom trenutku u životu zbija ne treba još loših stvari. U tom mi
je trenutku išao na živce s tim stavom. No poslije mi je sinulo
da možda ima pravo. I meni bi bilo bolje da nisam čula ono što
sam čula.
Izlazim u hodnik i naslanjam čelo na zid. Razmišljam o tome da
se vratim u ured i od nje tražim još pojedinosti, ali onda ipak
odlučujem da neću. Kakva korist od toga? Pričekat ču službenu
obavijest od odvjetnika. Osim toga, već sam umorna od brige. Znam
da ono što mi je rekla nije nikakvo jamstvo, ali treba mi malo
odmora od neprekidne, rezignirane strepnje. Nada se čini dobrom
zamjenom za taj osjećaj.
Razmišljam o tome da nazovem roditelje i kažem im kako se
stvari razvijaju, ali onda i od toga odustajem. Zapravo im ne mogu
reći ništa nova. Što bih im rekla? Nepoznati čovjek poslao me
jednom drugom nepoznatom čovjeku. Njegova tajnica, koja nije
9 Poznata pjesma Emily Dickinson.
101
odvjetnica i koju također ne poznajem, rekla mi je da bi sve moglo

biti u redu. Nema svrhe da im budim nadu.
Osoba s kojom doista želim razgovarati jest Daniel, ali on je već
odavno otišao na svoj razgovor.
Trebala sam biti ljubaznija prema njemu.
Trebala sam ga tražiti broj telefona.
Što ako se cijela ova drama s deportacijom ipak dobro završi?
Ako na kraju ostanem ovdje, kako ću ga pronaći? Jer koliko god se
ja pretvarala da nije bilo ničega, među nama se nešto dogodilo.
Nešto veliko.
102
hannah winter
Bajkovita priča, prvi dio
HANNAH JE ODUVIJEK imala dojam da živi u bajci u kojoj nije

glavna junakinja. Nije ni kraljevna ni njezina dobra vila. Nije čak ni
moćna, zla vještica ili bilo tko sličan njoj. Hannah je sporedan lik
koji se prvi put pojavljuje na dvanaestoj ili trinaestoj stranici
slikovnice. Kuharica, možda, zadužena za torte i kolače. Ili možda
sluškinja, dobroćudna i negdje izvan vidokruga.
Tek kad je upoznala odvjetnika Jeremyja Fitzgeralda i počela
raditi za njega, počela je zamišljati bajku u kojoj je glavna junakinja.
U njemu je prepoznala svoju Pravu Ljubav i čovjeka uz kojeg će
napokon dočekati svoj hepiend. Sve je to zamišljala unatoč tome što
je Jeremy bio oženjen. I unatoč tome što je imao dvoje male djece.
Hannah nikada nije mislila da bi joj mogao uzvratiti tu ljubav.
Sve do dana kada je učinio upravo to.
Taj dan je danas.
103
odvjetnik jeremy fitzgerald

Bajkovita priča, prvi dio
JEREMY FITZGERALD upravo je prelazio ulicu kada ga je bijeli

BMW za čijim je volanom sjedio pijan i rastresen muškarac -
financijski stručnjak u osiguravajućem društvu - udario krećući se
brzinom od trideset kilometara na sat. Udarac nije bio dovoljno jak
da bi ga ubio, ali bio je dovoljan da ga nagna na promišljanje vlastite
smrti i svojega života u tom trenutku. Bio je dovoljan da si prizna
da je već neko vrijeme zaljubljen u svoju tajnicu, Hannu Winter.
U jednom trenutku današnjeg dana, kada se vrati u svoj ured,
bez riječi će zagrliti Hannu. Grlit će je i pritom se pitati kakve će ga
budućnosti ljubav prema njoj stajati.
104
daniel
Lokalni tinejdžer donosi pogrešnu odluku

Moja majka, koja je pacifistica, ubila bi me na licu mjesta da zna
što sam upravo učinio. Odgodio sam razgovor. Zbog djevojke. K
tome ne zbog djevojke korejskog podrijetla, nego zbog crnkinje.
Zbog crnkinje koju čak i ne poznajem. Zbog crnkinje koju ne
poznajem i kojoj se možda čak uopće ne sviđam.
Žena koju sam dobio na telefon rekla mi je da sam nazvao baš u
pravi trenutak. Upravo me htjela nazvati i ona odgoditi intervju.
Jedini termin koji mi je mogla ponuditi kasnije tijekom dana bio je
u šest popodne pa sada, evo, stojim u predvorju zgrade pred kojom
sam se razišao s Natashom, gledam popis ureda koji se nalaze u njoj
i pazim da ne bih propustio Natashin izlazak. Većina ureda u zgradi
je odvjetnička ili računovodstvena. Nikad nisam vidio toliko kratica
za akademske titule na jednom mjestu. Da je moj ured ovdje, na
ploči bi pisalo Daniel Jae Ho Bae, GM (glupi magarac), ONN (osuđen
na neuspjeh).
Kakav li je sastanak imala u ovoj zgradi? Ili je bogata nasljednica
koja želi uložiti svoj novac ili je u nevolji i potreban joj je odvjetnik
da je izvuče.
Na drugom kraju predvorja otvaraju se vrata lifta i kroz njih
izlazi Natasha.
Dok sam odgađao svoj sastanak, negdje sam se u primozgu
pitao je li to što činim apsurdno. Ne bih zbog djevojke koju sam tek
upoznao trebao ugrožavati vlastitu budućnost. Takva mi je misao
lakše prolazila glavom dok mi ona nije bila pred očima. Sada mi,
naime, uopće nije jasno zašto sam oklijevao s odgađanjem sastanka.
105
Naravno da sam to trebao učiniti zbog nje. I ne mogu objasniti

zašto.
Da, lijepa je. Kombinacija guste kose, bistrih, crnih očiju i punih
ružičastih usnica bez sumnje je čini zgodnom. Ima i najljepše noge
u znanom mi svijetu (nakon pomnog sam ih razmatranja
pomaknuo s trećeg na prvo mjesto i uvjeravam vas da
sam objektivan). Sve u svemu, definitivno mi je privlačna, ali
nije samo u tome stvar i to ne govorim samo zato što ima
najbolje noge u poznatom svemiru. Objektivno govoreći.
Gledam je dok prolazi kroz predvorje. Ogledava se oko sebe,
kao da nekoga ili nešto traži. Ramena joj se doslovno objese kada
ne spazi to što je tražila. Sigurno traži mene, zar ne? Osim ako u
međuvremenu nije upoznala neku drugu potencijalnu ljubav svojeg
života. Ipak je prosio trideset minuta otkad smo se razdvojili.
Vani se polako okreće oko svoje osi u jednom smjeru pa zatim,
još polaganije, u drugom smjeru. Koga god traži, i dalje ga nema.
106
natasha
NEMA GA U PREDVORJU i nema ga pred zgradom. Moram prihvatiti

da ga nema i priznati da sam željela da bude tu. Osjećam blagu
prazninu u želucu, kao da sam gladna, ali hrana nije ono što mi
nedostaje.
Zatoplilo je. Skidam jaknu i prebacujem je preko ruke, pa stojim
i pokušavam odlučiti što dalje. Ne želim još otići i ne želim si
priznati da ne želim otići. Nije da mislim da smo bili suđeni jedno
drugome niti vjerujem u ikakvu sličnu glupost. No bilo bi lijepo da
sljedećih nekoliko sati mogu provesti s njim. Bilo bi čak lijepo da se
dogovorimo za spoj. Rado bih otkrila crveni li se i dok se ljubi.
Ovo je zadnje mjesto na kojem sam ga vidjela. Odem li odavde,
više nema šanse da ga ponovno vidim. Pitam se kako mu je na
razgovoru. Govori li sve ono što bi trebao ili je dopustio da se sve
njegove dvojbe i egzistencijalne tjeskobe probiju na površinu?
Definitivno mu je potreban nekakav savjetnik.
Već se spremam otići kad me nešto natjera da se još jednom
ogledam oko sebe. Znam da nije moguće osjetiti prisutnost druge
osobe. Vjerojatno sam ga podsvjesno spazila dok sam prolazila kroz
predvorje. Ljudi se često koriste poetskim rječnikom da bi izrazili
ono što ne razumiju, ali obično za sve takve pojave postoji
znanstveno objašnjenje. Samo potražiti.
U svakom slučaju, evo ga.
Ovdje je.
107
daniel
PRILAZI Ml. Nekoliko sati prije rekao bih da joj je lice bezizražajno,
ali sada sam već stručnjak za Natashu pa znam da to samo pokušava
održati bezizražajan izraz na licu. Da moram nagađati, rekao bih da
joj je drago što me vidi.
»Što je bilo s tvojim razgovorom?« pita me čim priđe dovoljno
blizu.
Nema zagrljaja. Nema: »Baš mi je drago što te vidim«. Možda i
nisam baš takav stručnjak za Natashu kao što mislim.
Da joj kažem činjenice ili istinu? Zanimljivo je što se to dvoje ne
poklapa baš uvijek. Činjenica je da sam odgodio razgovor. Istina je
da sam ga odgodio da bih mogao još malo vremena provesti s njom.
Odlučujem se za istinu.
»Odgodio sam ga da bih mogao još vremena provesti s tobom.«
»Jesi li ti normalan? Pa riječ je o tvojem životu!«
»Nisam spalio zgradu u kojoj se razgovor trebao održati, Tash.
Samo sam ga odgodio za malo kasnije.«
»Tko je Tash? « pita, ali rub usnice joj se podiže u smiješak.
»Kako je prošlo ovo tvoje?« Pokazujem bradom u smjeru
liftova. Smiješak joj se otopi s lica. Opaska: nemoj to više spominjati.
»Dobro. Moram se vratiti u 15:30.«
Gledam na mobitel. Sada je 11:35. »Onda izgleda da imamo još
vremena za druženje«, kažem. Očekujem da će zakolutati očima, ali
ne čini to. Shvaćam to kao jednu malu pobjedu.
Malo zadrhti i dlanovima protrlja podlaktice. Vidim da joj se
koža naježila. Doznao sam, dakle, još nešto o njoj - zimogrozna je.
108
Uzimam joj jaknu iz ruke i pridržavam je dok je odijeva. Uvlači

jednu pa drugu ruku u rukave, zatim namješta ramena. Popravljam
joj ovratnik.
Primjećujem male stvari. Zadržavam ruku malo dulje na
njezinu zatiljku, a ona se blago naslanja na mene. Njezina mi kosa
škaklja nos. Sve su to male stvari, ali imam osjećaj kao da ih činimo
već godinama.
Okreće se pa moram podići ruke da je ne bih preintimno
dodirnuo. Kamo god smjerao naš odnos, još nismo u toj fazi.
»Jesi li siguran da nisi ugrozio svoju...« počinje s pitanjem.
»Zapravo me baš briga.«
»Trebalo bi te biti briga.« Zatim umukne i pogleda me nemirnim
pogledom. »Učinio si to zbog mene?«
»Jesam.«
»Zbog čega si tako siguran da sam vrijedna toga?«
»Instinkt«, kažem. Ne znam zbog čega joj se nimalo ne bojim
govoriti istinu.
Gleda me razrogačenih očiju i blago zadrhti. »Nemoguć si«,
kaže.
»To je moguće«, odvraćam.
Smije se i njezine crne oči blistaju. »Što ćemo sada?« pita.
Moram se ošišati i moram tati odnijeti vrećicu s polozima. Ne
želim učiniti ni jedno ni drugo. Najradije bih pronašao neko udobno
mjesto i tamo se smjestio s njom. No moram ocu isporučiti vrećicu.
Pitam ju je li za izlet do Harlema i ona pristaje. To je zapravo zadnja
stvar koju bih trebao činiti. Ako i ima gorih ideja, meni još nisu pale
na pamet. Tata će mi pošiziti. Ona će ga upoznati i mislit će da ću i
ja ispasti takav za pedeset godina, pa će pobjeći od mene glavom
bez obzira jer bih to i ja učinio na njezinu mjestu.
Moj je tata neobičan čovjek. Kažem neobičan, ali ono što
zapravo želim reći jest da je jebeno nenormalan čudak. Prvo i prvo,
uopće ne razgovara ni sa kim osim s mušterijama. Ne razgovara ni
sa mnom ni s Charliejem, osim ako grdnju i kritiziranje ne smatrate
109
razgovorom. Ako ih smatrate razgovorom, onda je ovoga ljeta i

jeseni s Charliejem razgovarao više nego u posljednjih devetnaest
godina. Možda malo pretjerujem, ali zbilja samo malo.
Ne znam kako ću njemu i Charlieju objasniti zašto je Natasha sa
mnom. Za Charlieja me zapravo baš briga, ali tata će je sigurno
primijetiti. Znat će da se nešto događa isto kao što uvijek zna koja
će mušterija nešto pokušati ukrasti, kome nešto može dati na
veresiju, a kome ne može.
Poslije će za večerom nešto reći mojoj mami na korejskom, i to
će reći tonom kojim obično govori kada se žali na Amerikance. A ja
ne želim da se bilo on bilo ona miješaju u ovo. Još nismo spremni za
tu vrstu pritiska.
Natasha kaže da su sve obitelji čudne i to je istina. Morat ću joj
poslije postaviti nekoliko pitanja o njezinoj obitelji, ali tek nakon
što obavimo ovo moje. Spuštamo se u podzemnu željeznicu.
»Pripremi se«, kažem joj.
110
natasha
DO HARLEMA nam s mjesta na kojem smo se ponovno sastali treba

samo dvadeset pet minuta podzemnom željeznicom, ali kad
stižemo onamo, kao da smo stigli u neku sasvim drugu zemlju.
Nema nebodera, ali sve je puno dućančića sa
svijetlim nadstrešnicama. Zrak miriše svježije, manje kao gradski,
više kao kvartovski zrak. Gotovo su svi prolaznici na ulici crnci.
Daniel ne govori ništa dok hodamo Bulevarom Martina Luthera
Kinga do trgovine njegovih roditelja. Usporava dok prolazimo
pokraj jednog praznog izloga zatvorene trgovine s natpisom
IZNAJMLJUJE SE te pokraj zalagaonice sa zelenom nadstrešnicom.
Napokon se zaustavljamo pred prodavaonicom proizvoda za njegu
crnačke kose.
Zove se »Njega crne kose«. Mnogo sam puta bila u sličnim
trgovinama. Moja majka mi otprilike svaka dva mjeseca
kaže: »Skokni do ugla u dućan za kosu i kupi mi ono za ravnanje«.
Opće je poznata činjenica da su gotovo sve prodavaonice
proizvoda za njegu crnačke kose u vlasništvu Korejaca i stoput sam
čula priču o tome kako je to nepravedno. Ne znam zašto odmah
nisam pomislila na to kada mi je Daniel rekao da mu roditelji imaju
trgovinu.
Izvana se ne vidi u unutrašnjost prodavaonice jer su izlozi
prekriveni starim i izblijedjelim posterima nasmijanih crnkinja u
poslovnim odijelima. Sve imaju sličnu, očito kemikalijama tretiranu
kosu. Prema onome što ti posteri poručuju, želite li uspjeti u
poslovnom svijetu, morate imati jednu od tek nekoliko dopuštenih
frizura. Čak i moja mama misli tako. Nije joj bilo drago kad sam
111
odlučila pustiti mikrofonku. Rekla je da takva frizura nije pogodna

za žene koje se žele baviti ozbiljnim poslovima. No meni se moja
mikrofonka baš sviđa. Sviđala mi se i duga, izravnana kosa kakvu
sam imala prije. Volim kad mogu birati.
Daniel stoji pokraj mene i toliko je nervozan da praktički
vibrira. Pitam se je li to zato što ču upoznati njegovog tatu ili zbog
cijele priče o Korejcima koji su vlasnici trgovina za njegu crnačke
kose. Okreće se prema meni pa rukom povlači kravatu lijevo-desno,
kao da ga je čitavo ovo vrijeme previše stiskala.
»Slušaj, moj tata je zbilja...« započinje rečenicu pa je prekida. »I
moj brat je zbilja...« čini to još jedanput.
Očima zvjera u svim pravcima osim u pravcu mojega lica, a glas
mu je napet, vjerojatno zbog toga što pokušava govoriti a da pritom
ne diše.
»Možda bi bilo bolje da pričekaš tu, vani«, kaže, napokon
uspijevajući izgovoriti cijelu rečenicu.
Isprva mi to ništa ne znači jer znam da se mnogi ljudi stide
svojih roditelja. I ja se stidim svojih, barem oca. I ja bih na Danielovu
mjestu učinila isto. Moj bivši, Rob, nikada nije upoznao mojeg oca.
Tako je jednostavno bilo lakše. Nije morao slušati njegov teški, lažni
američki naglasak. Nisam morala svjedočiti situaciji u kojoj moj
stari pokušava pronaći priliku da počne pričati o sebi, o svojim
planovima za budućnost i kako će jednog dana postati slavan.
Dok stojimo pred dućanom, iz njega izlaze dvije crne djevojke i
smiju se. U trgovinu potom ulazi neka žena, također crnkinja.
U tom mi trenutku pada na pamet da mu možda nije neugodno
zbog njegovih roditelja, nego da mu je možda neugodno zbog mene.
Ili se možda boji da će me se njegovi roditelji stidjeti. Ne znam zašto
mi to prije nije palo na pamet.
Amerika zapravo nije lonac u kojem se miješaju razne kulture i
rase. Amerika je više nalik na jedan od onih metalnih tanjura na
kojima postoje zasebni, odvojeni odjeljci za meso, prilog i salatu.
Gledam ga, a on i dalje izbjegava moj pogled. Ovaj se put među
nama razvija situacija koju nisam očekivala.
112
kosa
Afroamerička priča
U AFRIČKIM CIVILIZACIJAMA iz petnaestog stoljeća frizurama se

označavao identitet. Mogle su značiti mnogo različitih stvari,
počevši od pripadnosti plemenu ili obiteljskog podrijetla, pa sve do
religije i društvenog statusa. Kompliciranim su se frizurama
izražavali moć i bogatstvo. U koroti se nosila spuštena kosa. Povrh
toga, frizura je katkad imala i duhovno značenje. Zbog toga što se
nalazi na glavi - najvišem dijelu tijela koji je najbliži nebu - brojni su
je Afrikanci smatrali putem kojim duhovi dolaze do duše i načinom
komunikacije s Bogom.
Sva je ta povijest izbrisana s pojavom ropstva. Na brodovima za
prijevoz robova Afrikancima se kosa na silu brijala do kože, što je
bio čin duboke dehumanizacije i čin kojim se prekidala veza između
kose i kulturnog identiteta.
Nakon ukidanja ropstva, kosa američkih crnaca poprimila je
razna složena značenja. »Dobrom« se smatrala frizura koja je bila
što sličnija europskim standardima ljepote. Dobra je frizura bila
ravna i zaglađena. Kovrčava, slojevita frizura kakvu prirodno imaju
brojni Afroamerikanci smatrala se lošom. Ravna se kosa smatrala
lijepom. Sitne su kovrče smatrane ružnima. Početkom dvadesetog
stoljeća izvjesna je gospođa C. J. Walker, i sama Afroamerikanka,
zaradila milijune izumom i prodajom proizvoda za njegu kose
crnkinja. Najpoznatija je postala po unapređenju dizajna »vrućeg
češlja«, odnosno uređaja za ravnanje kose. Šezdesetih je godina
George E. Johnson u prodaju pustio kemikaliju za ravnanje
kovrčave afroameričke kose. Prema nekim procjenama, industrija
113
proizvoda za njegu crnačke kose godišnje ostvaruje dobit od oko

milijardu dolara.
Rasprava o značenju i tretmanu afroameričke kose jednakom
žestinom bukti i danas kao i u dane netom nakon ukinuća ropstva.
Što točno znači kada crnci nose prirodnu, kovrčavu kosu, a što kada
je ravnaju? Je li ravnanje kose oblik samoprezira? Znači li to da
misliš da tvoja kosa u prirodnom stanju nije lijepa? Ako nosiš
prirodnu frizuru, činiš li to zato što želiš izraziti politički stav,
založiti se za crnačku moć? Frizure kakve nose Afroamerikanke
često su mnogo više od puke taštine. Cesto su povezane s mnogo
više značenja osim sa samim poimanjem vlastite ljepote.
Kada je Natasha odlučila pustiti mikrofonku, nije to učinila zbog
svijesti o povijesti crnačke kose. Učinila je to usprkos tvrdnjama
svoje majke da žene s mikrofonkama izgledaju militantno i
neprofesionalno. Korijen je takvih tvrdnji u strahu - strahu da će
njezinu kćer povrijediti društvo koje se i dalje boji crnaca. Patricia
pritom ne izgovara još nešto što joj smeta kod Natashine frizure.
Ona je, naime, doživljava kao odbacivanje. Patricia svoju kosu
ravna cijeli život. Natashinu je kosu ravnala otkad je Natashi bilo
deset godina. Kada ovih dana Patricia pogleda svoju kćer, više u njoj
ne vidi svoj odraz, kao što je to vidjela prije. To je boli. No, naravno,
svi tinejdžeri to čine. Svi se tinejdžeri nastoje razlikovati od svojih
roditelja. Odrastanje znači odvajanje od njih.
Natashinoj je kosi trebalo tri godine da potpuno izraste. Nije ju
pustila da bi iskazala bilo kakav politički stav. Čak joj se i sviđala
njezina prijašnja, izravnana frizura. Možda će jednom u budućnosti
ponovno ravnati kosu. Pustila je prirodnu kosu zato što je željela
isprobati nešto novo.
Učinila je to jednostavno zbog toga što joj kosa tako izgleda
prekrasno.
114
daniel
Pokazalo se da je lokalni dečko šupak kao i brat mu

»Možda bi bilo bolje da pričekaš ovdje, vani«, kažem kao da je
se stidim, kao da je pokušavam sakriti. Istoga se trenutka kajem.
Nije mi potrebno nekoliko minuta da bih shvatio učinak svojih
riječi. Ne, ne, ne. Odmah to shvaćam i potpuno me preplavljuje.
Čim ih izgovaram, ne mogu vjerovati da su mi te riječi prešle
preko usana. Jesam li doista takav? Čista ništarija?
Jednaka sam šupčina kao i Charlie.
Ne mogu je pogledati u oči. Ona me gleda, a ja ne mogu pogledati
nju. Sada bi mi dobro došao onaj vremeplov. Želim se vratiti jednu
minutu u prošlost.
Zajebao sam.
Ako Daniel i Natasha doista postanu par, onda će rasizam
mojega oca biti tek početak problema s kojima ćemo se
morati pozabaviti. No ona i ja smo tek na početku i trenutačno se
ne želim baviti mojim ocem. Želim učiniti ono što je jednostavno, a
ne ono što je ispravno. Želim se zaljubiti, želim da me ljubav obori
s nogu.
Ne želim prepreke. Nitko se ne želi ozlijediti pokušavajući
ljubiti nekoga drugog. Kao i svi ostali, samo želim da me
ljubav pokosi.
115
natasha
NEĆE Ml BITI NIŠTA.

Neće mi biti ništa ako pričekam vani. Razumijem ga. Doista ga
razumijem. No jedan dio mene, onaj koji ne vjeruje u Boga ni u
pravu ljubav, žarko želi da mi Daniel dokaže koliko sam u krivu što
ne vjerujem u to. Želim da odabere mene, bez obzira na to što je
naša priča u puno preranoj fazi da bi takvo što učinio. Bez obzira na
to što u istoj situaciji ja ne bih odabrala njega. Htjela bih da je
onoliko plemenit koliko mi se isprva činio, ali naravno da nije. Nitko
nije. Zato mu olakšavam situaciju koju si je sam otežao.
»Nemoj toliko brinuti«, kažem. »Pričekat ću.«
116
daniel
SVATKO BI OD NAS, kad se rodi, od Boga, malih vanzemaljaca ili tko

god je već odgovoran za sve to, trebao dobiti više od nekoliko
džokera. Jedan za ponavljanje situacije koju smo zabrljali, jedan za
kasnije iskorištavanje propuštene prilike, jedan za poništavanje
nečega što smo učinili ili rekli i jedan za izvlačenje iz nevolje bez
posljedica. Ja bih, recimo, sada iskoristio onaj prvi. Ponovio bih
situaciju u kojoj sam prvi put zabrljao.
Gledam je i vidim da točno zna kroz što prolazim. Shvatit će me
ako odem u trgovinu, predam vrećicu ocu i vratim se. Nakon toga
ćemo se nastaviti družiti, a da pritom neću poslije morati tati
odgovarati na pitanje: »Tko ti je bila ona djevojka?« Charlie mi neće
dobacivati glupe šale o tome da »kad jednom probaš crnkinju...«
Ova će kratka neugodna situacija postati samo mala pukotina na
našem putu do velike ljubavi.
No ne mogu to učiniti. Ne mogu je ostaviti da me čeka vani. To
ne mogu učiniti samo djelomično zbog toga što to ne bi bilo
ispravno. Većim dijelom to ne mogu učiniti zato što ona i ja zapravo
nismo tek na početku.
»Čekaj. Probat ću još jedanput. Mogu li?« pitam je, koristeći
svojeg džokera.
Usnice joj se razvlače u smiješak koji je toliko blistav da znam
da će, što god slijedilo, biti vrijedno žrtve.
117
natasha
DOK ULAZIMO, NA VRATIMA SE oglašava zvonce, kao i u svakoj

trgovini kozmetikom u koju sam ikada ušla. Prodavaonica je mala i
natrpana, metalne su police prepune plastičnih bočica čije etikete
tvrde da nema boljeg proizvoda za vašu kosu, kožu itd.
Blagajna se nalazi točno nasuprot ulaza pa mu odmah spazim
oca. Odmah mi je jasno i na koga je Daniel tako zgodan. Otac mu je
stariji čovjek koji pomalo ćelavi, ali ima iste oštre crte lica i
savršeno simetrično lice zbog kojega je Daniel tako privlačan.
Trenutačno je zauzet naplaćivanjem robe mušteriji pa se ponaša
kao da Daniel nije ušao u trgovinu, iako sam sigurna da nas je oboje
vidio. Kupac kojim se bavi Danielov otac otprilike je mojih godina,
crnac kratke ljubičaste kose s tri prstenasta piercinga u usnici,
jednim u nosu, jednim u obrvi i toliko rinčica u ušima da se to ne
može izbrojiti. Zanima me što je kupio, ali sve je već u vrećici.
Daniel izvlači vrećicu iz džepa sakoa i prilazi blagajni. Otac mu
dobacuje kratak pogled. Ne znam što mu je time poručio, ali Daniel
zastaje i uzdiše.
»Trebaš li možda na toalet?« pita me. »Tamo je, otraga.«
Odmahujem glavom, a on steže vrećicu rukama.
»Eto, to je to. To je naš dućan.«
»Hoćeš me povesti u obilazak?« pitam da bih mu odvratila
pozornost s onoga što ga muči.
»Nemam ti bogzna što pokazati. Na prve tri police su proizvodi
za kosu. Šamponi, regeneratori, ekstenzije, boje, hrpa kemikalija
koje mi uopće nisu jasne. Na trećoj polici je šminka. Na četvrtoj je
oprema.«
118
Baca pogled prema ocu, ali ovaj je i dalje zauzet.

»Mogu li te čime ponuditi?« pita me.
Dodirujem kosu. »Ne, ja to prirodno...«
»Nisam mislio na to. Imamo hladnjak tamo otraga. Ima sokova
i gaziranih pića.«
»Može«, kažem. Sviđa mi se pomisao zavirivanja iza kulisa.
Prolazimo uz policu s bojama za kosu. Na svim su kutijama žene
blistavih osmijeha, savršeno obojene i frizirane kose. U tim se
bočicama očito ne prodaje boja za kosu. Prodaje se sreća.
Zaustavljam se pred jednom skupinom kutija sa žarkim bojama
i odabirem ružičastu. Jedan malen, nepraktičan dio mene oduvijek
priželjkuje ružičastu kosu.
Daniel tek nakon nekoliko sekundi shvaća da sam zastala.
»Ružičasta?« pita kada spazi kutiju u mojoj ruci.
Pretresem kutiju njemu ispred lica. »Zašto ne?«
»To mi se ne čini kao tvoj stil.«
Potpuno ima pravo, naravno, ali nimalo mi se ne sviđa što je to
rekao. Jesam li toliko predvidljiva i dosadna? Na pamet mi pada
dečko koji je stajao za blagajnom kad smo ušli u dućan. Njegove
postupke sigurno nitko ne može predvidjeti.
»To samo pokazuje da ne znaš mnogo o meni«, kažem i tapšem
se po kosi. Očima mi prati ruku, što me čini vrlo nesigurnom.
Nadam se da neće zatražiti da mi dodirne kosu niti mi početi
postavljati uobičajena glupa pitanja o njoj. Nije da ne želim da mi
dira kosu, samo ne želim da je dira zato što je znatiželjan.
»Mislim da bi ti golema, ružičasta mikrofonka baš lijepo
stajala«, kaže.
Iskrenost je seksi. To priznaje čak i moje cinično srce.
»Ne bi cijela primila boju. Samo bi vrhovi bili ružičasti.«
Hvata kutiju pa je sada oboje držimo, stojeći jedno prema
drugome u prolazu pokraj police u kojem zapravo ima mjesta samo
za jednu osobu.
119
»To bi izgledalo kao glazura od jagode«, kaže pa pruža ruku i

provlači kroz prste nekoliko pramenova moje kose. Ne smeta mi to.
Nimalo mi ne smeta.
»O, vidi, vidi. Evo mojeg mlađeg brata«, u tom trenutku dopire
s drugog kraja prolaza. Daniel brzo povlači ruku iz moje kose. Oboje
ispuštamo kutiju pa ona pada na pod. Daniel se saginje da bi je
podigao, a ja se okrećem kako bih pogledala tko nas je to prekinuo.
Viši je i krupniji od Daniela i na njegovu su licu obiteljske crte
još izraženije. Metlu koju je dotad držao u rukama naslanja na
policu pa se lijeno dogega do nas. U velikim mu, tamnim očima
svjetluca znatiželja i neka vrsta nestašluka.
Nisam baš sigurna da mi se sviđa.
Daniel ustaje i vraća mi kutiju s bojom.
»Hej, Charlie. Šta ima?« pita.
»Svega ima, ničeg ne fali, braco moj«, odvraća Charlie. Imam
osjećaj da se tom istom frazom koristi cijelog života. Dok to govori,
gleda u mene, a ono što mu je na licu prije bi se moglo nazvati
podsmijehom nego osmijehom.
»A tko ti je ovo?« pita, i dalje gledajući samo mene.
Daniel pokraj mene duboko udiše i sprema se nešto reći, ali ja
se ubacujem.
»Ja sam Natasha.« Charlie zuri u mene kao da bih trebala još
nešto reći, pa dodajem: »Prijateljica tvojeg brata«.
»Ahaaaaa. A ja već mislio da je uhvatio nekoga kako krade
robu«, kaže s izrazom lica koji je čista parodija nevinosti. »U
ovakvim ih je trgovinama dosta.« Oči mu svjetlucaju dok se zlobno
smiješi. »Sigurno to znaš.«
Definitivno mi se ne sviđa.
»Isuse Bože, Charlie«, kaže Daniel. Iskoračuje prema Charlieju,
ali ga ja hvatam za ruku. Zastaje i isprepleće svoje prste s mojima
pa mi stišće ruku.
Charlie napadno gleda u naše ruke pa zatim u nas.
120
»Vidim li ja to dobro, braco moj? Je li to ljuuuuubav?« Glasno

pljesne rukama i smijući se zapleše nešto nalik na sentiš.
»O, pa to je sjajno, da, da. Sigurno znaš što to znači, jel’ da? Sad
će mi se napokon skinuti s vrata! Kad starci doznaju za ovo, opet ću
postati njihov uzoriti sin. Jebeš suspenziju na faksu.«
Glasno se smije i trlja ruke, baš poput zlikovca koji planira
porobiti svijet.
»Čovječe, pa ti si zbilja šupak«, kažem jer to ne mogu zadržati
za sebe.
Charlie se smješka kao da sam mu udijelila kompliment. No
smiješak mu se ubrzo otapa s lica.
Ponovno gleda u naše ruke pa zatim u Daniela. »Baš si krelac«,
kaže. »Što misliš postići ovime?«
Jače stišćem Danielovu ruku i povlačim je k sebi. Želim Charlieju
dokazati koliko je u krivu. »Obavi što imaš pa ajmo odavde«, kažem
Danielu.
On kima glavom pa se okrećemo i odlazimo do njegova oca.
Izvlačim svoju ruku iz njegove u istom trenutku kada je i on ispušta.
No prekasno je. Njegov nas je otac već vidio.
121
daniel
Golema vreća govana pretvara se da je tinejdžer, ali nitko nije

popušio foru
Charlie je golema vreća govana koju bih najradije zapalio.
Najradije bih ga i udario posred njegove savršeno samozadovoljne
face. Nije mi prvi put da se tako osjećam, želim ga tresnuti još otkad
mi je bilo deset godina, ali ovaj je put definitivno otišao predaleko.
Razmišljam o tome kako bih uživao lomeći šaku na njegovoj faci, ali
razmišljam i o tome kako sam se osjećao držeći Natashu za ruku.
Moram je izvesti iz ove trgovine prije nego što mi moja obitelj
uništi život taman kad je počeo.
»Što to radiš?« na korejskom me pita otac.
Odlučujem zanemariti pitanje koje mi zapravo postavlja. Samo
mu pružam vrećicu koju mi je dala mama.
»Mama mi je rekla da ti trebam donijeti ovo.« Kažem to na
engleskom. Ne želim da Natasha pomisli da je ogovaramo.
Pokraj mene se pojavljuje Charlie. »Želiš da prevedem ono što
je tata pitao o tvojoj prijateljici?« pita.
Pretjerano naglašava riječ prijateljica jer je Charliejeva cijela
svrha postojanja to da bude zapaljena vreća govana.
Moj mu otac dobacuje oštar pogled. »Ja sam mislio da ti ne
razumiješ korejski«, kaže mu.
Charlie sliježe ramenima. »Snalazim se«, kaže. Čak ga ni tatin
prijekor ne može spriječiti da se ne zabavlja na moj račun.
122
»Jesu li te zato izbacili s Harvarda? Jer se samo snalaziš?« govori

moj otac, ali ovaj put na korejskom jer nikada ne bi izlagao naše
prljavo rublje pred miguk saram - Amerikankom.
Charlieja, međutim, boli ona stvar za to pa prenosi ono što je
stari rekao, ipak se malo manje smiješeći. »Bez brige«, kaže Natashi.
»Nije rekao ništa o tebi. Samo je meni rekao da sam glup.«
Tatin izraz lica postaje potpuno prazan, što znači da je sada
zbilja ljutit. Charlie ga je uhvatio u zamku. Što god kaže, Charlie će
prevesti, a moj tata sa svojim osjećajem za pristojnost to ne može
dopustiti. Zato se pretvara u uslužnog trgovca kao što se već milijun
puta pretvarao pred milijunom mušterija.
»Želite li nešto prije nego što odete?« pita Natashu. Sklapa
dlanove, napola se naginje naprijed i razvlači usnice u svoj
najljubazniji uslužni smiješak.
»Ne, hvala, gospodine...« Zastaje jer ne zna moje prezime.
Tata joj ga ne govori.
»Da. Da. Vi prijateljica od Daniel. Uzmite što želiš.« Ovo je
katastrofa na pomolu, a ja ne znam kako to spriječiti. Tata tapka po
džepovima, pronalazi naočale i zatim škilji prema bočicama na
polici.
»Ne, ne ova polica«, mrmlja. »Poći za mnom.«
Možda će se sve brže završiti ako jednostavno pođemo za njim,
pa ga Natasha i ja bespomoćno pratimo dok se Charlie smije.
Tata na susjednoj polici pronalazi ono što je tražio. »Evo.
Kemikalija za ravnanje kose.« S police skida veliku crno-bijelu tubu
i pruža je Natashi.
»Za ravnanje«, kaže još jedanput. »Da kosa ne bit tako velik.«
Zašto sam se rodio u toj obitelji? Mogu li se ispisati?
Charlie se dugo i glasno smije.
Već želim reći da Natashi ne treba ništa, ali ona me prekida.
»Hvala, gospodine...«
»Bae«, dodajem jer ionako bi trebala znati moje prezime.
»Gospodine Bae. Ali ne treba mi...«
123
»Kosa prevelika«, ponavlja on.

»Volim veliko«, kaže ona.
»Onda si nađi drugog dečka«, kaže Charlie. Trza obrvama da
nekome ne bi promaknulo na što je zapravo mislio. Gotovo sam
iznenađen što sve nije popratio i pokretom ruke, čisto da ne bi bilo
zabune. Moje iznenađenje, međutim, nije dugog vijeka jer već u
sljedećem trenutku Charlie podiže ruku s palcem i kažiprstom
odmaknutima jedan od drugoga kojih 2-3 centimetra.
»Dobra fora, Charlie«, kažem. »Da, penis mi je dugačak samo 2-
3 centimetra.« Čak se i ne trudim pogledati oca.
Natasha se okreće prema meni i čeljust joj doslovno pada. Očito
propituje svoje nedavne životne odluke. Praktički bacam vrećicu
ocu jer više zbilja ničim ne mogu pogoršati situaciju. Hvatam
Natashu za ruku unatoč tome što mi otac stoji pred nosom i ona mi
to, srećom, dopušta.
»Hvala vam i dođite opet«, dovikuje nam Charlie kada već
prilazimo vratima. Uživa poput svinje koja se valja u blatu. Ili
u govnima kakvo je on.
Pokazujem mu uzdignuti srednjak i ignoriram tatin vidljivi
prijekor. Bavit ću se time poslije.
124
natasha
SMIJEM SE, IAKO ZNAM da ne bih trebala. Bio je ovo jedan savršeno
užasan doživljaj. Jadni Daniel.
Nesumnjiva činjenica: obitelji su grozne.
Prestaje me vući za ruku tek kada se već gotovo vraćamo na
postaju podzemne željeznice.
Lupa se dlanom o zatiljak i poginje glavu.
»Žao mi je«, govori mi tako tiho da to više čitam s njegovih
usana nego što čujem.
Nastojim suspregnuti smijeh jer izgleda kao da mu je netko
umro. No doista mi je teško suzdržati se. Pred očima mi se ponovno
javlja prizor njegova oca koji mi pokušava uvaliti tubu kemikalije
za ravnanje kose i jednostavno moram prasnuti u smijeh. I onda se
više ne mogu zaustaviti. Primam se za trbuh i tresem se od
histeričnog smijeha. Daniel samo zuri u mene. Toliko se intenzivno
mršti da bi mu lice moglo zauvijek zadržati taj izraz.
»To je bilo zbilja strašno«, kažem, napokon se smirujući.
»Mislim da nije moglo gore. Tata koji je rasist, brat koji je rasist i
seksist!«
Daniel trlja zatiljak i još se više mršti.
»A tek dućan! Oni prastari posteri, tvoj tata koji kritizira moju
frizuru i brat koji baca fore o malom penisu!«
Kad dolazim do kraja popisa svih užasnih stvari, ponovno se
smijem.
Treba mu nekoliko sekundi, ali onda se i on počinje smiješiti.
Drago mi je zbog toga.
125
»Drago mi je što ti je to smiješno«, kaže.

»Pa, daj, molim te«, kažem. »Tragedija je uvijek smiješna.«
»A mi smo u tragediji?« pita, sada sa širokim smiješkom.
»Naravno. Nije li život tragedija? Svi na kraju umremo.«
»Valjda«, kaže. Prilazi mi, uzima me za ruku i postavlja je na
svoja prsa.
Proučavam svoje nokte i kožicu oko njih. Bilo što, samo da ne
moram pogledati u njegove smeđe oči. Pod prstima mi lupa njegovo
srce.
Napokon podižem pogled, a on prekriva moju ruku svojom.
»Ispričavam se«, kaže. »Ispričavam se zbog svoje obitelji.«
Samo kimam glavom jer mi se zbog opipavanja njegova pulsa
nešto čudno dogodilo s glasnicama.
»Ispričavam ti se za sve. Zbog cijele svjetske povijesti, zbog sveg
rasizma i zbog nepravdi.«
»Što to govoriš? Pa, nisi ti kriv. Ne možeš se ispričavati za
rasizam.«
»Mogu i ispričavam se.«
Ajme, Isuse. Spasi me dragih i iskrenih mladića koji sve
doživljavaju preduboko. I dalje mislim da je ono što se dogodilo bilo
smiješno, ali razumijem da ga je sram. Teško je kad potječeš od ljudi
i s mjesta na koje nisi ponosan.
»Samo zato što ti je otac takav, ne znači da si i ti«, kažem, ali mi
ne vjeruje. Razumijem njegov strah. Što smo ako nismo ono što su
od nas učinili naši roditelji i njihova prošlost?
126
kosa
Korejsko-američka priča
DANIELOVI RODITELJI nisu se slučajno počeli baviti proizvodima

za njegu crnačke kose. Kada su se Dae Hyun i Min Soo doselili u New
York, dočekala ih je cijela zajednica doseljenika iz Južne Koreje koja
im je nastojala pomoći. Bratić Daea Hyuna pozajmio im je novac i
savjetovao im da otvore trgovinu proizvodima za njegu crnačke
kose. I on je sam imao sličnu trgovinu, kao i mnogi drugi pripadnici
njihove nove zajednice. Svim je trgovinama vrlo dobro išlo.
Dominacija Južnokorejaca u industriji proizvoda za njegu
crnačke kose također se nije dogodila slučajno. Sve je
počelo šezdesetih godina, kada su među Afroamerikancima postale
popularne perike izrađene od kose iz Južne Koreje. Te su
perike postale toliko popularne da je vlada Južne Koreje na kraju
zabranila izvoz kose sa svojeg teritorija, na taj način osiguravajući
da se perike od južnokorejske kose mogu proizvoditi samo u
Južnoj Koreji. Američka je pak vlada istodobno bila zabranila uvoz
perika s kosom iz Kine i tim je dvama aktima učvršćena dominacija
Južne Koreje na tržištu perika.
I potom se posao s perikama prirodno razvio u širu granu - onu
prodaje proizvoda za njegu crnačke kose.
Prema procjenama, tvrtke u vlasništvu Južnokorejaca čine
šezdeset do osamdeset posto toga tržišta koje obuhvaća
distribuciju, maloprodaju i, sve češće, proizvodnju. Vjerojatno zbog
kulturnih razloga, a možda i zbog rasnih, ta dominacija gotovo
potpuno onemogućava bilo kojoj drugoj skupini da se počne baviti
tim poslom. Južnokorejski distributeri primarno isporučuju
127
robu južnokorejskim trgovinama i tako isključuju sve ostale s

tržišta.
Dan Hyun ne zna ništa o svoj toj povijesti. Ono što zna je
sljedeće: Amerika je zemlja mnogobrojnih prilika. I njegova
će djeca imati više nego što je on nekada imao.
128
daniel
ŽELIM JOJ ZAHVALITI zbog toga što me ne mrzi. Nakon onoga što
se dogodilo u trgovini mojih roditelja, imala bi me puno pravo
mrziti. Isto tako, na ono što su izveli nije morala reagirati onako
mirno. Da se izderala i na mojeg brata i na mojeg oca, bilo bi to
potpuno razumljivo. Pravo je čudo - i to ono iz rubrike pretvaranja
vode u vino - da se i dalje želi družiti sa mnom. I na tome sam joj
zahvalan.
Ne govorim joj ništa od toga nego je pitam želi li da odemo
nekamo na ručak. Na ulazu smo u postaju podzemne željeznice i
više od svega želim pobjeći što dalje od dućana. Da linija D ide na
Mjesec, odmah bih kupio kartu.
»Umirem od gladi«, kažem.
Koluta očima. »Stvarno? Umireš? Baš voliš pretjerivati.«
»To je protuteža tvojoj preciznosti.«
»Želiš li ići na neko točno određeno mjesto?« pita.
Predlažem svoj omiljeni restoran u korejskoj četvrti i ona
pristaje.
U vlaku pronalazimo mjesta za sjedenje koja su jedno do
drugoga i smještamo se.
Do južnog dijela grada trebat će nam četrdesetak minuta.
Vadim mobitel i tražim ona pitanja. »Jesi li spremna za još
pitanja?« pitam je.
Približava mi se tako da nam se ramena dodiruju pa viri u moj
telefon. Toliko mi je blizu da me njezina kosa škaklja po nosu. Ne
129
mogu si pomoći. Udišem njezin miris što diskretnije mogu, ali

ispada da uopće nisam diskretan.
Odmah se odmiče od mene i gleda me razrogačenih očiju. »Jesi
li ti to mene ponjušio?« pita. Dodiruje onaj dio kose u kojem sam
maloprije držao nos.
Ne znam što bih rekao. Ako priznam, ispast ću ljigavi čudak. Ako
zaniječem, ispast ću lažljivi ljigavi čudak. Povlači taj isti pramen
kose prema vlastitom nosu pa ga i ona njuši. Sada je još moram
uvjeriti da ne mislim da joj kosa smrdi.
»Ne. Zapravo, da. Da, pomirisao sam ti kosu.«
Odmah i umuknem jer joj se oči šire do neslućenih razmjera.
»I?« pita me.
Potrebno mi je nekoliko sekundi da bih shvatio što me zapravo
pita. »Fino miriše. Znaš ono kad u proljeće padne kiša na samo pet
minuta pa odmah potom izađe sunce, sve počne isparavati i zrak
postane vlažan? Tako ti miriše kosa. Zbilja lijepo.«
Prisilno zatvaram usta iako bih najradije još govorio. Spuštam
pogled prema mobitelu i čekam, nadajući se da će mi se ponovno
približiti.
130
natasha
MISLI DA MI KOSA miriše poput proljetne kiše. Doista se trudim

ostati smirena i pribrana. Samu sebe podsjećam da ne volim
poetsko izražavanje, da ne volim poeziju, da čak ne volim ni ljude
koji vole poeziju.
No s druge strane, nisam mrtva. Imam osjećaje.
131
daniel
PONOVNO MI SE PRIBLIŽAVA, pa ja nastavljam dalje jer tako se

očito ponašam kad sam s njom. Možda se zaljubljivanje djelomično
sastoji i od zaljubljivanja u sebe samoga. Sviđa mi se kako se
ponašam kad sam s njom. Sviđa mi se što govorim ono što mi je na
pameti. Sviđa mi se što nastavljam dalje unatoč preprekama koje
podiže pred mene. Inače bih odustao, ali danas neću.
Podižem glas da bi me bolje čula kroz buku vlaka u podzemnoj.
»U redu. Idemo na drugu rubriku.« Podižem pogled s telefona. »Jesi
li spremna? Sada podižemo razinu intimnosti.«
Mršti se, ali ipak kima glavom. Naglas čitam pitanja pa ona
odabire broj dvadeset četiri. Što misliš o svojem odnosu s majkom
(i ocem)?
»Ti prvi«, kaže.
»Ha. Upoznala si mojeg oca.« Ne znam odakle bih počeo s
odgovorom na to pitanje. Naravno da ga volim, ali možeš nekoga
voljeti i istodobno baš i nemati najbolji odnos s njim. Čak i ne znam
koliko našeg odnosa - koji čak i nije pravi odnos - potječe iz tipičnih
problema između oca i tinejdžera (moram se vratiti kući do deset?
Stvarno?), a koliko iz kulturnog sukoba (Korejac iz Koreje i Korejac
iz Amerike). Nisam siguran ni može li se to dvoje gledati zasebno.
Ponekad mi se čini da se svaki od nas dvojice nalazi s jedne strane
zvučno izoliranog staklenog zida. Vidimo se, ali se ne čujemo.
»Znači, nemaš dobro mišljenje o svojem odnosu s njim?«
zadirkuje me.
132
Smijem se jer je na jednostavan i koncizan način sažela nešto

što je zapravo vrlo složeno. Vlak naglo koči i zbog toga se još bliže
naslanja na mene. Ne odmiče se.
»A kakav odnos imaš s mamom?« pita.
»Dosta dobar«, kažem i shvaćam da govorim istinu. »Ona mi je
sličnija. Bavi se slikanjem, ima smisla za umjetnost.« Zanimljivo,
nikada prije o sebi i mami nisam razmišljao kao o sličnima. »A sada
ti.«
Gleda me. »Podsjeti me zašto sam uopće pristala na ovo.«
»Želiš da prekinemo?« pitam, iako znam da će reći da ne želi.
Znam da je ona vrsta osobe koja završava ono što je započela.
»Olakšat ću ti«, kažem. »Možeš mi samo pokazati palac gore ili
palac dolje, u redu?«
Kima glavom.
»Mama?« pitam.
Palac gore.
»Visoko gore?«
»Nemojmo pretjerivati. Imam sedamnaest godina, a ona mi je
mama«, kaže.
»Tata?«
Palac dolje.
»Nisko dolje?«
»Vrlo, vrlo nisko dolje.«
133
natasha
»TEŠKO JE VOLJETI nekoga tko ne voli tebe«, kažem mu. Otvara

usta kao da će nešto reći, ali onda ipak odustaje. Želi mi reći da me
moj otac, naravno, voli. Svi roditelji vole svoju djecu, želi mi reći. No
to nije istina. Ništa nikada nije univerzalno. Većina roditelja voli
svoju djecu. Moja majka me voli, to je istina. No evo još jedne istine:
ja sam ono zbog čega se moj otac najviše kaje u životu.
Kako to znam?
Sam je to rekao.
134
samuel kingsley
Priča o kajanju, drugi dio
SAMUEL KINGSLEY BIO JE SIGURAN da mu je suđeno postati

slavnim. Bog mu zacijelo ne bi dao sav taj talent da nije predvidio i
mjesto na kojem će ga pokazati.
A zatim je došla Patricia. Bog mu sigurno ne bi dao prekrasnu
ženu i djecu da se nije mislio pobrinuti za njih.
Samuel se točno sjeća trenutka kada ju je sreo. Još su bili na
Jamajci, u Montego Bayu. Vani je kišilo - bila je to jedna od onih
tropskih oluja koje naglo počinju i naglo završavaju. Sklonio se u
trgovinu odjećom da ne bi pokisao prije audicije na koju je pošao.
Radila je kao poslovotkinja u toj trgovini, pa je za njihova prvog
susreta nosila značku s imenom i izgledala je vrlo službeno. Kosa
joj je bila kratka i kovrčava i imala je najveće, najljepše, najstidljivije
oči koje je ikada vidio. Nikada nije mogao odoljeti stidljivim
djevojkama. Bile su oprezne i tajanstvene.
Citirao joj je Boba Marleyja i Roberta Frosta. Pjevao joj je.
Patricia se nije mogla oduprijeti njegovu šarmu. Vrijeme u koje je
morao biti na audiciji došlo je i prošlo, ali nije mario. Nije se mogao
nagledati tih očiju, očiju koje bi se svaki put raširile kada bi očijukao
s njom.
Ipak, jednim je dijelom osjećao da bi se trebao držati podalje od
nje. Jednim dijelom koji kao da je predviđao budućnost znao je da
se pred njim otvaraju dva puta. Da je odabrao drugi put, da je otišao
iz trgovine i da nije ostao u njoj, možda bi sve ispalo drugačije.
135
daniel
»KOREJSKA HRANA? NAJBOLJA HRANA! Zdravo! Dobro za tebe«,

govorim Natashi imitirajući svoju mamu. To govori svaki put kad
izlazimo van na večeru. Charlie uvijek predlaže neki američki
restoran, ali mama i tata uvijek nas vode u korejski, iako korejsku
hranu možemo jesti i svaki dan kod kuće. Meni ne smeta jer se
zapravo slažem s mamom. Korejska hrana? Najbolja hrana.
Natasha i ja nemamo mnogo vremena prije njezina novog
sastanka, pa počinjem sumnjati u to da je mogu nagnati da se zaljubi
u mene tijekom sljedećih nekoliko sati. No mogu je barem nagnati
da me poželi ponovno vidjeti sutradan.
Ulazimo u moj omiljeni restoran koji se specijalizirao za soon
dubu10. Osoblje nas dočekuje s: »Annyeonghaseo«.11 Volim taj
restoran i njihovo varivo od plodova mora gotovo je
jednako ukusno kao i ono koje kuha moja mama. Restoran uopće
nije otmjen - u sredini je nekoliko manjih drvenih stolova, a uz
zidove su separei. Trenutačno nije gužva, pa uspijevamo dobiti
separe.
Natasha me moli neka naručim umjesto nje. »Pojest ću što god
mi naručiš«, kaže.
10Korejsko varivo s tofuom i morskim plodovima.

11Korejski neformalni pozdrav - doslovno znači »Jeste li dobro?«, ali koristi se
kao neka varijanta pozdrava »Zdravo«.
136
Tresem malenim zvoncem koje je pričvršćeno uz stol i

konobarica dolazi gotovo istog trenutka. Naručujem dva soon
dubua od plodova mora, kalbi12 i pa jun.13
»Imaju zvonce?« pita čim konobarica ode.
»Da. Super, jel' da? Praktični smo mi«, kažem, samo se napola
šaleći. »Nema više sve one tajanstvenosti oko posluživanja hrane.
Kad će mi doći konobar? Kad će mi donijeti račun?«
»Znaju li američki restorani da to postoji? Trebalo bi im reći.
Zvonca bi trebala biti obavezna.«
Smijem se i slažem se njom, ali onda se predomišlja.
»Ne, zapravo, ne bi to bilo dobro. Sigurno bi se pojavio neki
kreten koji bi zvonio u beskraj samo zato što hoće još malo kečapa.«
Panchan, besplatni prilozi koji se poslužuju u korejskim
restoranima, stižu gotovo odmah. Već se napola pripremam na to
da ću joj morati objasniti što točno jede. Jednom je neki poznanik
preda mnom bacio glupu foru, pitajući: Što to jedemo? Pse? Osjećao
sam se posrano, ali sam se nasmijao. Zbog takvih bih trenutaka
volio da imam onog džokera za ponavljanje situacije.
Natasha me, međutim, uopće ne ispituje o hrani.
Dolazi konobarica i oboma nam daje štapiće.
»Mogu li, molim vas, dobiti vilicu?« pita Natasha.
Konobarica je prijekorno odmjeri, a zatim se okreće prema
meni. »Nauči si curu da koristi štapiće«, kaže i odlazi.
Natasha me gleda razrogačenih očiju. »To znači da mi neće
donijeti vilicu?«
Smijem se i odmahujem glavom. »Ne znam koji joj je vrag.«
»A onda ćeš me, izgleda, morati naučiti jesti štapićima«, kaže.
»Nemoj se obazirati na nju«, kažem. »Valjda je jedna od onih
koji gunđaju dokle god sve nije po njihovu.«
12 Korejska rebrica s roštilja.

13 Korejske slane palačinke s mladim lukom.
137
Natasha sliježe ramenima. »U svakoj je kulturi tako. Američkoj,

francuskoj, jamajčanskoj, korejskoj. Svi misle da žive na jedini
ispravan način.«
»Mi Korejci u tome vjerojatno imamo pravo«, kažem cereći se.
Konobarica se vraća i pred nas stavlja varivo i dva nekuhana
jaja. Na sredinu stola baca dvije žlice omotane papirnim ubrusima.
»Kako se ovo zove?« pita me Natasha nakon što konobarica
odlazi.
»Soon dubu«, odvraćam.
Gleda me kako razbijam jaje i izlijevam ga u juhu pa ga potapam
pod kockice vrelog tofua, pod škampe i školjke da bi se dobro
skuhalo.
Ona čini isto i ne pita me je li opasno jesti tako pripremljeno
jaje.
»Ovo je izvrsno«, govori srćući iz žlice. Malo se migolji od
zadovoljstva.
»Kako to da za sebe kažeš da si Korejac?« pita me nakon još
nekoliko žlica. »Nisi li rođen ovdje?«
»Nema veze. Ljudi me stalno pitaju odakle sam. Nekad sam im
govorio da sam odavde, ali onda bi me pitali odakle sam izvorno pa
bih im rekao da sam iz Koreje. Ponekad čak kažem da sam iz
Sjeverne Koreje i da sam s roditeljima pobjegao iz tamnice s vodom
po kojoj su plivale pirane, gdje nas je Kim Jong-un držao kao
zatočenike.«
Mislio sam da će se nasmijati, ali ona to ne čini. Samo me pita
zašto to govorim.
»Zato što je potpuno svejedno što ću reći. Ljudi me ionako samo
jedanput pogledaju i donesu svoj zaključak.«
»To je sranje«, kaže, grabeći malo kimchija 14 i ubacujući ga u
usta. Mogao bih je cijeli dan promatrati kako jede.
14 Kimchi je korejsko ljuto ukiseljeno povrće
138
»Navikao sam. Moji roditelji misle da se ne ponašam dovoljno

korejski, a svi ostali da se ne ponašam dovoljno američki.«
»To je zbilja sranje.« Prelazi s kimchija na sojine klice. »Ali ipak
mislim da ne bi trebao govoriti da si iz Koreje.«
»Zašto ne?«
»Zato što to nije istina. Odavde si.«
Sviđa mi se što tako pojednostavnjuje stvari. Sviđa mi se što sve
rješava govoreći istinu.
Rekao sam joj da imam problema s vlastitim identitetom, a ona
mi je odgovorila neka samo kažem istinu.
»Nije na tebi da drugim ljudima pomažeš da te trpaju u neku
svoju kategoriju«, kaže.
»A rade li i tebi to?«
»Da, s tim da ja zbilja nisam odavde, sjećaš se? Preselili smo se
ovamo kada mi je bilo osam godina.
Govorila sam s naglaskom. Kada sam prvi put vidjela snijeg, bila
sam na satu domaćinstva i sve sam ispustila iz ruku da bih ga
zadivljeno promatrala.«
»O, ne.«
»O, da.«
»Jesu li te druga djeca...?«
»Da, nisu bili baš dragi« Tobože se strese zbog ružne uspomene.
»A želiš li čuti nešto još gore? Na prvome diktatu učiteljica mi je kao
pogrešku označila to što sam riječ favorite napisala favourite, s u.«
»Ali to jest netočno.«
» Nije.« Maše žlicom prema meni. »Prema pravom engleskom
pravopisu, piše se s u. Tako zbori engleska kraljica. Pogledaj u
rječnik, Amerikanče. No u svakom slučaju, bila sam prava
mala štreberica pa sam joj drugi dan u školu donijela rječnik i
natjerala je da mi poništi pogrešku.«
»Nisi valjda.«
»Jesam«, odvraća smiješeći se.
139
»Stvarno si htjela te bodove.«

»Zaslužila sam te bodove.« Hihoće se, a to nisam očekivao.
Istina, znam je tek nekoliko sati, pa očito još ne znam sve o njoj. Jako
mi se sviđa ovaj dio upoznavanja. Sviđa mi se kako svaka nova
informacija i svaki nov izraz djeluju čarobno. Ne mogu zamisliti da
bi mi ovo ikada moglo dosaditi. Ne mogu zamisliti da ne želim čuti
ono što ona želi reći.
»Prestani s tim«, kaže mi.
»S čim?«
»S buljenjem u mene.«
»Okej«, kažem. Iskopam jaje iz juhe i vidim da se savršeno
mekano skuhalo. »Ajmo ih pojesti zajedno«, govorim joj. »To je
najbolji dio.«
Grabi svoje jaje žlicom pa oboje sjedimo s jajima u žlicama i sa
žlicama u rukama.
»Na tri ga jedemo. Jedan. Dva. Tri.«
Ubacujemo jaja u usta. Gledam kako joj se oči šire i znam točan
trenutak u kojem joj žumanjak puca u ustima. Zatvara oči kao da je
to nešto najbolje što je ikad okusila. Rekla mi je da ne buljim, ali ja
ipak buljim. Divno mi je kako sve doživljava čitavim tijelom. Pitam
se zašto se djevojka koja je tako očito strastvena, tako nepopustljivo
zalaže protiv strasti.
140
konobarica
Priča o ljubavi
NAUČIT KORISTIT ŠTAPIĆI.

Naučit djevojka da koristi štapići.
Moj sin učinila ista stvar. On hodao s bijela djevojka. Moj muž?
Ne prihvati to. Prvo se ja slagala s njim. Ne razgovarali sa sin godinu
dana kad nam je reko. Mislila sam da ako ne govorim s njim, on
dođe k sebi, urazumi se.
Mi ne pričamo s njim i on mi fali. Fali mi moj mali i njegov
američki vicovi i kako me štipne za obraz pa kaže da sam najljepša
omma. Moj sin, koji mene nikad ne stidi, čak i kad drugi
dečki postanu previše američki.
Ne pričamo s njim godinu i više. Kad konačno nazove, ja mislim
- evo ga. Konačno shvati. Bijela djevojka nikada neće shvatit nas,
nikad neće bit Korejka. No on zove samo da kaže da se ženi. Hoće
da mi dođi na vjenčanje. Čujem mu u glas da nas puno voli. Čujem i
da nju voli više nego mene. Čujem da ako ne dođem na ta vjenčanje,
izgubim svoj sin jedinac. Svoj sin jedinac koji me voli.
Ali tata kaže ne. Moj sin preklinje nas da dođi i ja kažem ne i ne
pa on više ne preklinje.
On se oženi. Ja vidim slike na Facebook.
Oni dobe prvi sin. Ja vidim slike na Facebook.
Oni dobe drugo dijete. Taj put cura.
Moji sonja15, a ja ih znam samo s kompjuter.
15 Korejski, unučad.
141
I sad kad ti dečki dođu tu s tim curama koje ne izgleda kao

njihove omme, ljutim se. Ova zemlja ti hoće uzet sve. Tvoj jezik, tvoj
hrana, tvoj djeca.
Naučit koristit štapići.
Ova zemlja ne može dobit sve.
142
natasha
DO MOJEG JE TERMINA ostalo još nešto manje od dva sata, a Daniel

silno želi ići na norebang, što je korejska riječ za karaoke. Karaoke
je pak japanska riječ kojom se opisuje nekoga tko se sramoti
pjevajući pred gomilom neznanaca koji su tu samo da bi mu se
smijali.
»Drugačije je od američke verzije«, tvrdi mi kada to pokušam
odbiti. »Puno civiliziranije.«
Kad kaže civiliziranije, pritom misli da se u njihovoj verziji
sramotiš u maloj, zasebnoj sobi i samo pred svojim
prijateljima. Njegovo se omiljeno mjesto za norebang slučajno
nalazi tik uz restoran u kojem smo upravo ručali. U vlasništvu je
istih ljudi koji su i vlasnici restorana, pa ne moramo čak ni izlaziti
van jer postoji prolaz iz restorana.
Daniel odabire jednu od najmanjih soba, koja je i dalje povelika.
Očito je predviđena za grupe od šest do osam ljudi, a ne za dvoje.
Svjetlo u prostoriji je prigušeno, uza zid su plišani crveni trosjedi, a
pred njima veći klupski stolić. Na stoliću je mikrofon, daljinski
upravljač s mnogo kompliciranih naredbi i debela knjiga na kojoj
piše Izbornik pjesama na tri jezika. Uz vrata je velik televizor na
kojem će se prikazivati riječi pjesama. Sa stropa visi disko-kugla.
Bev bi uživala ovdje. Prvo i prvo, pomalo je opsjednuta disko-
kuglama. Sa stropa njezine sobe vise četiri, a ima i svjetiljku koja je
ujedno sat, a oblika je disko-kugle. Drugo i drugo, Bev ima super
glas i koristi svaku priliku da ga pusti pred ljudima. Gledam imam
li poruka na mobitelu od nje, ali nema nijedne. Samo je zauzeta,
govorim si. Nije već zaboravila na mene. A i ja sam još ovdje.
143
Daniel zatvara vrata. »Ne mogu vjerovati da nikad nisi bila na

norebangu«, kaže.
»Znam, šokantno«, odvraćam mu.
Sa zatvorenim vratima soba postaje manja, a atmosfera
prisnija.
Iz njegova pogleda vidim da je i on to pomislio.
»A sad ćemo naručiti desert«, kaže i pritišće gumb na zidu kojim
se zove posluga. Dolazi ista ona konobarica iz restorana. Ovaj me se
put ne udostoji ni pogledati. Daniel nam naručuje patbingsoo, što je
zaleđeno voće s malim, mekim kolačićima od riže i slatkim crvenim
grahom.
»Sviđa ti se?« pita. Očito mu je važno da mi se svidi.
Pojela sam sve u šest zalogaja. Kako mi se ne bi svidjelo? Slatko
je, hladno i superukusno.
Sretno mi se smiješi pa se i ja sretno smiješim njemu.
Objektivna činjenica: volim ga činiti sretnim.
Objektivna činjenica: ne znam otkad.
Uzima izbornik pjesama sa stolića i lista do rubrike s pjesmama
na engleskom. Dok on zdvaja nad izborom pjesme, ja gledam
videospotove s korejskom pop-glazbom koji se vrte na televizoru.
Žarkih su boja i totalno zarazni.
»Daj, pa samo odaberi pjesmu«, kažem mu nakon odgledanog
drugog videospota.
»Ne ide to samo tako na norebangu«, odvraća. »Ne možeš samo
odabrati pjesmu. Pjesma mora odabrati tebe.«
»Molim te, reci mi da se šališ«, kažem.
Namiguje mi i otpušta kravatu. »Da, šalim se, ali strpi se malo.
Pokušavam pronaći nešto s čim ću te zadiviti. Nešto u čemu će moje
vokalne bravure doći do izražaja.«
Otkopčava prvi gumb na košulji. Promatram mu ruke dok skida
kravatu preko glave. Nije da se svlači. Nije da preda mnom skida
svu odjeću. No osjećam se kao da čini upravo to.
144
Ne pokazuje mi nijedan dio svojeg tijela čije bi se pokazivanje

smatralo skandaloznim - uspijevam samo nakratko uhvatiti dio
kože na njegovu vratu. Skida gumicu s kose i baca je na stolić. Kosa
mu je taman toliko duga da mu pada na lice, pa je odsutno
zaglađuje iza ušiju. Ne mogu si pomoći - buljim u njega. Osjećam se
kao da sam cijeli dan čekala da učini upravo to.
Objektivna činjenica: jako je zgodan spuštene kose.
Objektivna činjenica: jako je zgodan i s kosom u repu.
Skidam pogled s njega i zurim u klima-uređaj na zidu.
Razmišljam o tome da spustim temperaturu.
Umirem od smijeha jer je zasukao rukave na košulji kao da se
spremamo na nekakav težak fizički posao. Nastojim ne
primijetiti njegove duge, glatke podlaktice, ah pogled mi stalno
skreće na njih.
»Dobro pjevaš?« pitam.
Gleda me, u šali napadno glumeći ozbiljnost - odaje ga razigrani
pogled.
»Neću ti lagati«, kaže. »Super pjevam. Ko talijanski operni
pjevači.« Uzima daljinski i utipkava pjesmu koju je odabrao. »A ti?«
Ne odgovaram mu. Vidjet će ubrzo i sam. Koliko god mu se
sviđala, kad me čuje kako pjevam, vjerojatno će ga proći.
Objektivna činjenica: nitko na cijelom svijetu ne pjeva gore od
mene.
Ustaje i prilazi mjestu ispred televizora. Izgleda da će mu
trebati manevarskog prostora.
Zauzima pozu širokog raskoraka, spušta glavu tako da mu kosa
pokriva lice i u zrak podiže ruku u kojoj drži mikrofon. Klasična
poza rock-zvijezde. Odabrao je pjesmu »Take a Chance on Me«
grupe ABBA. Polaže ruku na srce i pjeva prvu strofu. Baš kao i
naslov pjesme, stihovi govore o davanju šanse nekome. On očito
pjeva o tome da bih ja trebala dati šansu njemu.
U drugoj se strofi zagrijava pa mi dobacuje dramatične poglede
kakve pop-pjevači znaju dobacivati publici, podiže obrve, prodorno
145
me gleda i pući usnice. Pjeva o tome kako bismo, sve dok smo
zajedno, mogli činiti mnoge zabavne stvari, a među tim su
zabavnim aktivnostima šetnja, razgovor, slušanje glazbe. Začudo,
nigdje se ne spominju poljupci. Pokretima opisuje sve što bismo
mogli raditi zajedno, kao da je kakav poremećeni pantomimičar i ja
mu se ne mogu prestati smijati.
U trećoj se strofi spušta na koljena pred mene. Riječi pjesme
sada govore nešto o tome kako se netko osjeća usamljeno jer su sve
lijepe ptice odletjele i to mi nije baš potpuno jasno. Tko je tu ptica?
Ja? On? Zašto smo ptice?
Ostatak pjesme pjeva ponovno se podižući na noge, grabeći
mikrofon objema rukama i potpuno se gubeći u pjevanju. Moj ga
histerični smijeh uopće ne ometa. Usput budi rečeno, nije se uopće
šalio kada je rekao da dobro pjeva. Odlično pjeva. Pjeva čak i
prateće vokale sam sebi, ponavljajući »take a chance« u višim
tonovima.
Pritom uopće ne pokušava ispasti seksi. Jednostavno je
smiješan. Toliko je smiješan da postaje seksi. Nisam znala da je to
moguće. Primjećujem kako mu se, dok pleše u ritmu disko-glazbe,
košulja napinje preko prsa. Dok prolazi rukom kroz kosu,
primjećujem da ima dugačke prste. Primjećujem i da mu
je stražnjica lijepa i čvrsta pod tkaninom hlača.
Objektivna činjenica: palim se na dobre guze.
Imam loš dan i ništa od toga ne bi trebalo djelovati na mene, ali
ipak - djeluje.
Opčinjava me njegov potpuni nedostatak nesigurnosti. Ne mari
za to što od sebe radi budalu. Samo me želi nasmijati.
Pjesma je duga, pa je pri kraju već sav znojan i crven u licu. Kad
završi, gleda u ekran sve dok ružičasta ikonica mikrofona
ne otpleše preko zaslona i pokaže da mu je kvaliteta pjevanja
bila 99 %. Ekran se ispuni konfetima.
Frustrirano stenjem. »Nisi mi rekao da će nas ocjenjivati.«
146
Dobacuje mi trijumfalan osmijeh i ruši se na trosjed pokraj

mene. Ruke nam se dotiču, razdvajaju pa ponovno dotiču. Blesavo
je što to primjećujem, ali - primjećujem.
Naginje se i dohvaća mikrofon pa mi ga pruža.
»Navali«, kaže.
147
daniel
TREBAO SAM SE VEĆ PRIJE sjetiti norebanga. Nasamo s njom u

sobici s prigušenom rasvjetom osjećam se kao u raju, i to u disko-
raju. Lista popis pjesama i gunđa, govoreći da grozno pjeva. Zurim
u nju, nastojim je što više upiti dok ne gleda. Trenutačno je, naime,
suviše zaokupljena nečim drugim da bi mi rekla da prestanem.
Ne mogu se odlučiti koji mi se dio njezina lica najviše sviđa.
Trenutačno su to usnice. Donju je blago zagrizla zubima.
Pretpostavljam da je to njezin izraz lica kada je u muci zbog
previše mogućnosti od kojih mora odabrati jednu.
Napokon odabire pjesmu. Naginje se prema stoliću da bi na
daljinskom upravljaču upisala šifru. Haljina joj se malo podiže
i otkriva mi stražnju stranu njezinih bedara. Na njih su se
utisnuli nabori trosjeda. Najradije bih ih obujmio rukom i izbrisao
te nabore.
Okreće se i gleda me. Ne mogu se čak ni pretvarati da nisam
buljio. Ne želim se pretvarati. Želim je i želim da zna da je želim. Ne
skreće pogled s mene. Usnice joj se razdvajaju - najljepše usnice u
poznatom svemiru - i jezikom dotiče donju.
Ustat ću i poljubit ću je. Nema te sile koja će me spriječiti. Osim
što u tom trenutku počinje pjesma koju je odabrala i prekida
trenutak svojim melankoličnim tonovima.
Prepoznajem početne akorde. Riječ je o pjesmi »Fell on Black
Days« grupe Soundgarden. Pjevač grupe, Chris Cornell, u prvim
nam stihovima govori da se obistinilo sve ono čega se bojao, a
nakon toga sve ide još više nizbrdo, e da bi nam u refrenu oko
milijardu puta (više-manje) ponovio da su ga zadesili crni dani.
148
Riječ je o (objektivno rečeno) jednoj od najdepresivnijih ikada

napisanih pjesama.
No Natasha je voli. Davi mikrofon objema rukama, stišće
zatvorene oči, pjeva iz srca i dubine duše. I pjeva užasno.
Ne zvuči dobro.
Nimalo.
Prilično sam siguran da uopće nema sluha. Svaka točno
otpjevana nota u njezinu je slučaju puka slučajnost. Zatvorila je oči
i nespretno se ljuljuška lijevo-desno. Tekst na televizoru nije joj
potreban, očito ga zna napamet.
Na zadnjem refrenu potpuno zaboravlja na mene. Više nema
ograda. I dalje ne pjeva dobro, no položila je jednu ruku preko srca
i izgovara stihove o nepoznavanju vlastite sudbine s mnogo
iskrenih osjećaja u glasu.
Pjesma napokon završava. Drago mi je jer nikada nisam čuo
nešto što bi se moglo nazvati najdjelotvornijim lijekom za
sreću. Ona stidljivo gleda u mene. Nisam je još vidio u tako
sramežljivom izdanju. Grize se za donju usnicu i nezadovoljno krivi
lice. Preslatka je.
»Obožavam tu pjesmu«, kaže.
»Reklo bi se da je malo turobna«, zadirkujem je.
»Malo mraka nikad nikome nije naškodilo.«
»Ti si zadnja osoba koju bih nazvao mračnom.«
»Tu se varaš«, kaže. »Ja to samo dobro skrivam.«
Mislim da mi to nije namjeravala priznati. Mislim da ne voli
otkrivati svoje slabe točke. Okreće se i odlaže mikrofon na stolić.
No ovaj joj put ne dopuštam da se izvuče. Hvatam je za ruku i
privlačim je k sebi. Ne odupire se, pa je privlačim sve dok se ne
dotičemo cijelim tijelom. Ne prestajem je privlačiti sve dok mi nije
toliko blizu da je mogu udahnuti.
»Nikad nisam čuo gore pjevanje«, kažem.
Oči joj svjetlucaju. »Rekla sam ti da loše pjevam«, kaže.
149
»Nisi.«
»Jesam. U mislima.«
»Jesam li ja to u tvojim mislima?« pitam je.
Toliko mi je blizu da osjećam toplinu crvenila koje joj se
razlijeva licem.
Polažem joj jednu ruku na struk i zaplećem se prstima druge u
njezinu kosu. Sada se u dašku prostora među nama može dogoditi
bilo što. Čekam pristanak, čekam da mi očima kaže da, a onda je
ljubim. Usnice su joj poput mekih jastuka i ja uranjam u njih.
Poljubac je isprva nevin, samo se dodirujemo usnicama, kao da se
isprobavamo, ali uskoro se ljubimo gladno, kao da nam nikada neče
biti dosta. Razdvaja usnice pa nam se jezici isprepleću, povlače pa
ponovno isprepleću. Ukrutio sam se cijelim tijelom, ali osjećaj je
toliko dobar, toliko stvaran da nemam vremena za stid. Tiho stenje
od užitka i zbog toga je još više želim ljubiti.
Može ona govoriti o kemijskom porijeklu ljubavi koliko god želi.
Ovo neće nikada izblijedjeti. Ovo je mnogo više od kemije. Odmiče
se od mene i oči su joj poput crnih zvijezda koje me obasjavaju.
»Vrati se«, govorim pa je ljubim kao da sutra ne postoji.
150
natasha
NE MOGU SE ZAUSTAVITI. Ne želim se zaustaviti. Mojem je tijelu

potpuno svejedno što moj mozak govori. Posvuda osjećam njegov
poljubac. Na vršcima kose. U središtu utrobe. Sa stražnje strane
koljena. Želim ga povući u sebe i želim se stopiti s njim.
Pomičemo se unatrag pa stražnjim dijelom noge udaram o
trosjed. Polaže me na njega sve dok napola ne leži na meni, jednom
nogom se i dalje upirući o pod.
Moram ga neprekidno ljubiti. Tijelo mi je u kaosu. Ne mogu se
zasititi njegova poljupca. Ne mogu mu se dovoljno približiti. U meni
buja nešto kaotično i neumoljivo. Izvijam se na kauču da bih mu se
još više približila. Rukom mi steže struk pa je povlači prema prsima,
blago prelazeći preko mojih grudi. Obavijam mu ruke oko vrata i
prolazim mu prstima kroz kosu. Napokon. Cijeli dan to želim
učiniti.
Objektivna činjenica: ne vjerujem u čaroliju.
Objektivna činjenica: nas dvoje jesmo čarolija.
151
daniel
STO MU...
152
natasha
...GROMOVA!
153
daniel
NE MOŽEMO SE POŠEVITI na norebmgu.

Jednostavno.
Ne.
Možemo.
Ali moram priznati da to želim. Ako se ne prestanemo ljubiti,
pitat ću je želi li to, a ne želim da pomisli da sam lik koji od cure koju
je tek upoznao traži da se poševi s njim na norebangu nakon prvog
prvcatog (kvazi) spoja. Iako, izgleda, jesam baš takav lik jer Isuse
Kriste, stvarno se želim poševiti s njom upravo sada, upravo ovdje,
na norebangu.
154
natasha
MOJE GA RUKE ne mogu prestati dodirivati. Klize iz njegove kose

niz čvrste, napete mišiće na leđima. Same od sebe prelaze mu preko
stražnjice.
Kao što sam i mislila, savršena je. Čvrsta i obla i savršenih
proporcija. Stražnjica koju jednostavno moraš zgrabiti rukama. Ne
bi nikada smio nositi hlače.
Obuhvaćam mu guzove dlanovima i stišćem ih. Pod rukom su
još bolji nego što sam mislila.
Pridiže se, s rukama sa svake strane moje glave. Smiješi mi se.
»Što je to? Isprobavaš me kao dinju na štandu s voćem!«
»Sviđa mi se«, kažem pa ponovno stišćem.
»Ma, radi što hoćeš«, kaže.
»Trebao bi nositi one jahačke hlače koje nemaju ništa na
guzovima«, govorim.
»Nema šanse«, kaže on, smijući se i crveneći se.
Volim kad se crveni zbog mene.
Spušta se i ponovno me ljubi. Osjećam se kao da me ljubi
posvuda. Povlačim ruke s njegove stražnjice na ramena da bih nas
usporila. Ako ga nastavim ljubiti, poslije će mi biti još teže.
Pa zato...
Dosta ljubljenja.
155
daniel
NA USNICAMA JOJ OSJEĆAM da oklijeva. Iskreno, i mene je pomalo

uplašio intenzitet ovoga što nam se događa. Uspravljam se pa i nju
podižem u sjedeći položaj. Polažem joj dlan na zatiljak i prislanjam
svoje čelo uz njezino. Oboje dišemo brzo i isprekidano. Znao sam da
je među nama nešto zaiskrilo, ali nisam očekivao ovo.
Igramo se vatrom. Jedna bi iskra lako mogla postati munja.
Prčkamo po šibicama, a oko nas je šuma suhog drveta i sve prepuno
znakova opasnosti od požara. Od svih ishoda današnjeg dana, ovaj
nikako nisam mogao predvidjeti, ali u ovom sam trenutku siguran
da nas je sve što nam se danas dogodilo vodilo jedno prema
drugome i do ovoga trenutka. Pa i do ostatka naših života.
Čak mi se i Charliejeva suspenzija s Harvarda čini kao dio
neizbježnog plana da nas se dovede do ovoga trenutka. Da nije bilo
Charlieja i njegova zajeba, moja mama ne bi jutros rekla ono što je
rekla.
Da nije rekla ono što je rekla, ne bih radi šišanja - na kojem još
nisam bio - ranije otišao od kuće.
Ne bih ušao na vlak broj 7 s vlakovođom-teologom koji traži
Boga.
Da nije bilo njega, ne bih izašao iz podzemne da malo prošećem
i ne bih spazio Natashu u njezinu glazbeno-religijskom zanosu. Da
vlakovođa nije govorio o Bogu, ne bih primijetio njezinu jaknu s
natpisom DEUS EX MACHINA.
Da nije bilo te jakne, ne bih je pratio u prodavaonicu ploča.
Da njezin bivši dečko nije krao ploče, ne bih joj se obratio.
156
Čak i onaj kreten u BMW-u ima svoje zasluge. Da nije prošao

kroz crveno, ne bih dobio drugu priliku s Natashom.
Sve je, baš sve vodilo do ovoga trenutka.
Kad oboje uspijemo doći do daha, ljubim je u vrh nosa.
»Rekao sam ti«, kažem pa je ponovno ljubim u nos.
»Imaš fetiš na nos?« pita me pa zatim još dodaje: »Što si mi to
rekao?«
»Mi.«
Poljubac.
»Smo.«
Poljubac.
»Stvoreni.«
Poljubac.
»Jedno.«
Poljubac.
»Za.«
Poljubac.
»Drugo.«
Odmiče se od mene. U očima su joj olujni oblaci. Izvlači se iz
mojeg zagrljaja. Teško je puštam, osjećam se kao magnet koji
pokušavaju odvući od površine koja ga privlači. Jesam li je uplašio
takvim sudbonosnim izjavama? Povlači se po trosjedu na preveliku
udaljenost od mene. Ja pak ne želim prekinuti ono što se događa
među nama. Prije samo nekoliko trenutaka mislio sam da će trajati
zauvijek.
»A da otpjevamo još jednu?« pitam. Glas mi je hrapav, pa se
nakašljavam. Gledam prema televizoru. Nismo imali
prilike pogledati njezin rezultat nakon pjevanja. Ostvarila je 89%,
što je užasno. Na norebangu je praktički nemoguće ostvariti
manje od 90%.
I ona gleda prema televizoru, ali ništa ne govori. Teško mi je
proniknuti što se događa u njezinoj glavi. Zašto se opire ovome što
157
se zbiva među nama? Zavlači prste u kosu, povlači jedan pramen pa

ga pušta. Potom povlači drugi pa ga pušta.
»Žao mi je«, kaže.
Primičem joj se na kauču. Ona križa ruke u krilu.
»Zbog čega ti je žao?« pitam.
»Zbog toga što ispada da se s tobom poigravam po principu
toplo-hladno.«
»Pa, prije koju minutu i nisi bila baš tako hladna«, bacam
najblesaviju moguću foru (jer, osim igre riječima, razne
aluzije smatram najglupljom vrstom humora). Čak i migam
obrvama pa čekam na njezinu reakciju. Mogla bi biti i dobra i loša.
Usnice joj se šire u osmijeh. Oni oblaci u njezinim očima nisu se
uspjeli dugo zadržati. »Bogme«, kaže toplo, »stvarno si vješt s
riječima.«
»I sa ženama«, kažem, još se žešće šaleći na svoj račun. Ako
treba, napravit ću totalnu budalu od sebe. Samo da je nasmijem.
Ona se smije i naslanja se na trosjed. »Jesi li siguran da je pisanje
pjesama za tebe? Mislim, ovo što si sad rekao - to je najgluplja fora
koju sam ikada čula.«
»Očekivala si nešto...«
»Poetičnije«, kaže.
»Zašto? Pa većina pjesama govori o seksu.«
Sumnjičava je. »Imaš li podatke koji bi to poduprli? Zanimaju
me konkretne brojke!«
»Ah, vi znanstvenici!« prosvjedujem.
»Ah, vi pjesnici!« odvraća.
Oboje se smiješimo. Razdragani smo i to ni ne pokušavamo
sakriti.
»Većina pjesama koje sam ja pročitala govore o ljubavi, o seksu
ili o zvijezdama. Vi pjesnici opsjednuti ste zvijezdama. Zvijezdama
padalicama. Zvijezdama repaticama. Ugaslim zvijezdama.«
»Zvijezde su važne«, potvrđujem, smijući se.
158
»U redu, ali zašto nema više pjesama o Suncu? I Sunce je

zvijezda, i to ona najvažnija. Zaslužilo je barem jednu ili dvije
pjesme.«
»Dogovoreno. Odsad pišem samo pjesme o Suncu«, izjavljujem.
»Tako i treba«, kaže.
»Ali sad ozbiljno«, kažem. »Mislim da većina pjesama doista
govori o seksu. Robert Herrick je čak napisao pjesmu >Djevicama:
da bolje iskoriste vrijeme<.«
Sjeda u lotus-položaj na trosjedu i previja se od smijeha. »Ma,
lažeš.«
»Ne lažem«, uvjeravam je. »U toj pjesmi je djevicama poručio da
što prije izgube nevinost za slučaj da uskoro umru. Sačuvaj Bože da
umru kao djevice.«
Smijeh joj pomalo jenjava. »Možda je htio reći da bismo trebali
iskoristiti svaki trenutak koji živimo. Da je današnji dan sve što
imamo.«
Opet se uozbiljila i pomalo rastužila, a ja ne znam zašto.
Naslanja se na trosjedu i zuri u disko-kuglu.
»Pričaj mi o svojem tati«, kažem.
»Ne priča mi se baš o njemu.«
»Znam, ali svejedno mi pričaj o njemu. Zašto misliš da te ne
voli?«
Podiže glavu i gleda me. »Stvarno si naporan«, kaže, a onda
ponovno naslanja glavu.
»Uporan«, kažem ja.
»Ne znam kako bih ti to točno objasnila. Većina onoga što moj
otac osjeća sastoji se od kajanja. Kao da je negdje u prošlosti
napravio neku golemu pogrešku, negdje pogrešno skrenuo i
umjesto da je završio negdje gdje je htio završiti, završio je
sa mnom, s mojom mamom i s mojim bratom.«
Glas joj malo zadrhti dok to govori, ali u očima joj nema suza.
Uzimam je za ruku pa oboje gledamo u televizijski ekran. Rezultata
159
za njezinu pjesmu više nema. Zamijenila ga je bezvučna reklama za

kockarnice u Atlantic Cityju.
»Moja mama prekrasno slika«, kažem joj. »Slike su joj stvarno
nevjerojatne.«
I sada su mi pred očima suze u njezinim očima kada joj je tata
poklonio slikarski pribor.
» Yeobo16, nisi trebao«, rekla mu je.
»Htio sam ti dati nešto samo za tebe«, rekao joj je. »Nekada si
mnogo slikala.«
To me silno iznenadilo. Mislio sam da znam sve o svojoj majci -
i o njoj i o ocu zapravo - a onda je ispalo da postoji cijeli taj dio
njezine prošlosti o kojoj nisam znao ništa. Upitao sam je zašto je
prestala slikati, a ona je samo mahnula rukom, kao da tim pokretom
briše proteklo vrijeme.
»Bilo je to davno«, rekla je.
Ljubim Natashinu ruku. »Ponekad mi se čini da je ona pogrešno
skrenula kad je rodila nas«, priznajem joj.
»Da, ali misli li ona to?«
»Ne znam«, odvraćam. »No da moram nagađati, rekao bih da joj
se njezin život sviđa takav kakav jest.«
»To je dobro«, kaže. »Zamisli kako se osjećaju ljudi koji cijeli
svoj život smatraju pogreškom.« Dok to izgovara, strese se od
nelagode.
Podižem njezine prste prema svojim usnicama i ljubim ih.
Disanje joj se ubrzava. Povlačim je prema sebi da je poljubim,
ali ona me zaustavlja.
»Reci mi zašto želiš postati pjesnik«, govori.
Naslanjam se i palcem joj trljam zglobove na prstima. »Ne
znam«, kažem. »Mislim, nisam čak ni siguran želim li da mi to bude
zanimanje, profesija, što već. Ne razumijem zašto bih već sada
morao to znati. Znam samo da volim pisati pjesme. Jako volim pisati
16 Korejska riječ za »dragi.«

160
pjesme. Kada razmišljam, volim zapisati ono o čemu razmišljam, a

kada to zapišem, to izgleda kao pjesma. Onda sam nekako
najzadovoljniji, najsretniji sam sa sobom. Osim...«
Prestajem govoriti. Ne želim je opet uplašiti.
Ona pak podiže glavu s naslona trosjeda. »Osim čega?« Oči su
joj vedre. Doista želi da joj odgovorim na pitanje.
»Osim s tobom. Uz tebe sam isto sretan i zadovoljan.«
Izvlači ruku iz moje. Prvo pomišljam da se opet povlači od
mene, ali nije to. Naginje se prema meni i ljubi me.
161
natasha
LJUBIM GA ZATO da bi zašutio. Ako nastavi govoriti, zaljubit ću se

u njega, a ne želim se zaljubiti u njega. Doista ne želim.
No ta mi strategija nije najpametnija. Poljubac je isto nastavak
našeg razgovora, samo bez riječi.
162
daniel
JEDNOGA ĆU DANA NAPISATI odu poljupcu. Zvat će se »Oda

poljupcu«.
Bit će to epska pjesma.
163
natasha
VJEROJATNO BISMO SE NASTAVILI ljubiti da se odnekud nije

pojavila naša mrzovoljna konobarica i stala zahtijevati da
joj kažemo želimo li još što naručiti za jelo. Nismo htjeli, a i bilo je
vrijeme za pokret. Htjela sam ga još odvesti u Prirodoslovni muzej,
svoje najdraže mjesto u New Yorku. Rekla sam mu to pa smo izašli.
Nakon prigušenog svjetla norebanga sunčani dan na
otvorenom nekako je presvijetao. I nije samo stvar u suncu - sve je
nekako prejako. Grad je preglasan i u njemu je previše ljudi.
Na nekoliko me trenutaka dezorijentira količina trgovina i
restorana s natpisima na korejskom, a onda se sjetim da smo
u korejskoj četvrti. Nisam luda - ovaj dio grada i inače izgleda
kao Seoul. Pitam se izgleda li Seoul doista tako. Žmirkam pod
sunčevom svjetlošću i razmišljam o tome da se vratimo natrag.
Nisam još spremna na glasno nametanje užurbane newyorške
stvarnosti.
No upravo zbog te pomisli dolazim k sebi. Stvarnost. Ovo je
stvarnost. Smrad guma i ispušnih plinova, buka gomile automobila
koji se besciljno kreću ulicama.
U norebangu smo se mogli pretvarati, ali ovdje ne možemo. To
je ono što mi se inače najviše sviđa u New Yorku. Ne dopušta ti da
sam sebi lažeš.
Istodobno se okrećemo jedno prema drugome. Držimo se za
ruke, ali čak se i to u ovom trenutku doima lažnim. Povlačim ruka
iz njegove i popravljam ruksak na leđima. Čeka ispružene ruke -
očekuje da ću je opet uzeti, ali nisam još spremna.
164
daniel
Lokalni dečko nesposoban ostaviti nešto napola obavljeno

Sjedimo jedno pokraj drugoga u vlaku, ali iako se zbog
drmusanja stalno naslanjamo jedno na drugo, osjećam da
mi izmiče. Prekoputa nas ne sjedi nitko. Gledamo se u odrazu
na prozoru koji nam je nasuprot. Ona skreće pogled, a ja joj
proučavam lice. Zatim ona gleda mene, a ja skrećem pogled.
Drži ruksak u krilu i privila ga je uz prsa tako čvrsto kao da se boji
da bi joj mogao pobjeći.
Mogao bih je uzeti za ruku. Mogao bih inzistirati. No želim da
ovaj put ona bude ta koja će to učiniti. Želim da naglas prizna da se
među nama nešto zbiva. Ne mogu odustati od toga. Želim da to
izgovori. Suđeni smo jedno drugome. Ili nešto slično. Bilo što. Moram
to čuti iz njezinih usta. Moram se uvjeriti da nisam sve umislio, da
nisam sam u svemu ovome.
Trebao bih odustati.
Odustat ću.
»Čega se toliko bojiš?« pitam je, uopće ne odustajući.
165
natasha
MRZIM PRETVARANJE, ALI EVO, upravo se sada pretvaram. »O

čemu ti to?« pitam njegov odraz u prozoru vagona podzemne
željeznice.
166
daniel
GOTOVO JOJ I VJERUJEM da ne zna o čemu govorim. Pogledi nam se

susreću na prozoru podzemne željeznice kao da je to jedino mjesto
na kojem se možemo pogledati.
»Suđeni smo jedno drugome«, uporan sam, ali onda shvaćam i
da zvučim užasno. Zvučim nametljivo, kao da joj istodobno šefujem,
prekoravam je i moljakam. »Znam da i ti to osjećaš.«
Ništa mi ne odgovara, ali ustaje i staje pokraj vrata. Da se ljutnja
može usporediti s povišenom temperaturom, sada bih osjetio kako
joj iz tijela zrače valovi vreline.
Jedan joj dio mene želi prići i ispričati se. Drugi dio bi je
najradije upitao koji joj je vrag. Prisiljavam se ostati na sjedalu
još dvije postaje, sve dok se vlak ne zaustavlja na postaji kod
Osamdeset prve ulice.
Vrata na vagonu se otvaraju i ona se progurava kroz gužvu pa
trči uza stube. čim stižemo na vrh stubišta, povlači me u stranu,
okreće se i gleda me u oči.
»Nemoj mi govoriti kako bih se trebala osjećati«, ljutito mi
šapuće. Zatim vidim da želi reći još nešto, ali odustaje. Samo se
okreće i odlazi od mene.
Ljutita je, ali sad sam i ja ljutit. Dostižem je.
»Što je tebi?«
Iznervirano dižem ruke u zrak dok je to pitam.
Ne želim se s njom svađati. S druge je strane ulice Central Park.
Lišće na drveću prelijeva se u svoj raskoši svojih jesenjih boja. Puno
bih radije šetao s njom kroz park i pisao pjesme u bilježnicu. Puno
167
bih radije da činimo to i da mi se ona ruga zbog pisanja pjesama.

Puno bih radije da mi drži znanstveno predavanje o tome kako i
zašto lišće mijenja boju. Sigurno je upućena u to.
Prebacuje ruksak preko oba ramena i križa ruke preko prsa.
»Sudbina ne postoji. Nismo suđeni jedno drugome«, kaže.
Ne želim se sada s njom upletati u filozofsku raspravu, pa
prihvaćam. »U redu, ali da postoji, onda bismo...«
Prekida me. »Ne. Dosta s time. Sudbina jednostavno ne postoji.
A kad bi kojim slučajem i postojala, mi definitivno nismo suđeni
jedno drugome.«
»Kako to možeš reći?« Znam da sam nerazuman i iracionalan i
vrlo vjerojatno glup na mnogo drugih različitih načina jer to nije
nešto oko čega se možeš prepirati.
Ne možeš nekoga uvjeriti ni nagovoriti da te voli.
Lišće oko nas šumi pod naletom povjetarca. Hladnije je nego
prije.
»Mogu to reći zato što je istina. Mi nismo suđeni jedno drugome,
Daniele. Ja sam neregistrirana doseljenica. Dobila sam nalog za
deportaciju. Danas mi je zadnji dan u Americi. Sutra više neću biti
ovdje.«
Možda se njezine riječi mogu protumačiti na neki drugi način.
Moj mozak filtrira samo one najvažnije pa im mijenja redoslijed,
nadajući se da će pronaći neko drugo značenje. Čak i pokušavam na
brzinu sastaviti pjesmu, ali riječi ne surađuju. Preteške su da bih se
s njima poigravao.
Zadnji dan.
Neregistrirana.
Amerika.
Više me neće biti.
168
natasha
OBIČNO Ml JE zbog ovakvih situacija - svađanja u javnosti -

neugodno, no sada jedva da i primjećujem ikoga drugog
osim Daniela. A želim li biti potpuno iskrena, moram priznati da
je tako bilo cijeli dan.
Hvata se rukama za čelo i kosa mu pada preko lica poput
zavjese. Ne znam što bih mu još rekla, ne znam što učiniti. Najradije
bih povukla to što sam rekla. Najradije bih se još malo pretvarala.
Ja sam kriva što je sve otišlo tako daleko. Trebala sam mu odmah
reći, ali nisam mislila da će doći do ovoga. Nisam mislila da ću
prema njemu osjećati ovo što osjećam.
169
daniel
»ODGODIO SAM SASTANAK zbog tebe.« Govorim to tako tiho da ni

sam ne znam želim li da me čuje, ali čuje me.
Razrogačila je oči. Tri puta započinje rečenicu, tri puta odustaje
i na kraju govori: »Čekaj. Hoćeš reći da sam za to ja kriva?«
Definitivno je okrivljujem za nešto, iako nisam sasvim siguran
za što. Dostavljač na biciklu skače malo preblizu na pločnik do nas.
Netko mu dovikuje neka vozi ulicom. I ja želim viknuti na njega.
Želim mu reći da se drži pravila.
»Mogla si me upozoriti«, kažem. »Mogla si mi reći da odlaziš.«
»Upozorila sam te«, Ljutito se brani.
»Ne dovoljno. Nisi mi rekla da odlaziš u drugu zemlju za manje
od dvadeset četiri sata.«
»Nisam znala da ćemo...«
Prekidam je. »Ali si u trenutku kad smo se sreli znala što se
događa s tobom.«
»To te se u tom trenutku nije ticalo.«
»A sad me se tiče?« Iako je situacija beznadna, sama činjenica
da bi mi mogla reći kako me se njezina situacija tiče daje mi
nekakvu nadu.
»Pokušala sam te upozoriti«, uporno ponavlja.
»Nisi dovoljno. To ti obično ide ovako. Otvoriš usta i kažeš
istinu. Bez onih kenjaža o tome da ne vjeruješ u ljubav i da
ne vjeruješ u poeziju. Jednostavno kažeš: >Daniele, ostavljam
te<. Ili: >Daniele, nemoj se zaljubiti u mene<.«
»Ali rekla sam ti to.« Ne viče, ali nije baš ni tiha.
170
Malena djevojčica odjevena u vrlo moderan kratki kaputić

gleda nas raširenih očiju i povlači svojeg oca za ruku. Horda turista
s turističkim vodičima u rukama gleda nas kao da smo gradska
znamenitost.
Spuštam glas. »Da, ali nisam znao da to misliš ozbiljno.«
»Pa, jesam li ja za to kriva?«
Ne znam što bih joj odgovorio, pa samo zurimo jedno u drugo.
»Ionako je nemoguće da si se doista zaljubio u mene«, kaže,
sada mnogo tiše. U glasu joj čujem mješavinu uzrujanosti i
nevjerice.
I opet ne znam što bih joj odgovorio. I ja sam iznenađen
osjećajima koje sam tijekom samo jednog dana razvio prema
njoj. Zaljubljivanje kao slobodan pad. Nemaš nikakvu kontrolu
nad njim.
Pokušavam smiriti napetost koja se stvorila među nama.
»A zašto bi bilo nemoguće da sam se zaljubio u tebe?« pitam.
Žustro povlači naramenice ruksaka. »Zato što je to glupo. Rekla
sam ti da to ne činiš...«
I u tom mi je trenutku dosta. Cijeli joj dan pristupam otvorena
srca i ono je sada već podosta izubijano.
»Ma, sjajno«, kažem. »Znači, ti ništa ne osjećaš? Jesam li se ja
ono ljubio sam sa sobom?«
»Zar misliš da nekoliko poljubaca znači da ćemo zauvijek ostati
zajedno?«
»Mislim da su oni poljupci bili upravo takvi.«
Zatvara oči, a kada ih ponovno otvara, u njima primjećujem
tračak sažaljenja. »Daniele...« započinje.
Prekidam je. Ne želim da me sažalijeva. »Ništa Daniele. Baš me
briga. Ne moraš mi ništa govoriti. Sve mi je jasno. Ne osjećaš prema
meni ono što ja osjećam prema tebi. Odlaziš. E, pa sretno ti bilo u
životu.«
Okrećem se i odlazim, ali ne uspijevam prijeći ni dva koraka.
»Isti si moj otac«, dobacuje mi.
171
»Ja tvog oca čak i ne poznajem«, odvraćam joj navlačeći sako,

koji mi se sada iz nekog razloga čini užim nego prije.
Križa ruke na prsima. »Svejedno. Isti si kao on. Sebičan.«
»Nisam«, branim se.
»Jesi, jesi. Misliš da se cijeli svijet vrti oko tebe. Oko tvojih
osjećaja i tvojih snova.«
Frustrirano zabacujem rukama. »Nema ničeg lošeg u tome da
čovjek ima snove. Možda sam glup sa svojim sanjarenjem, ali barem
imam snove.«
»A zašto je to neka velika vrlina?« pita. »Svi vi zanesenjaci
mislite da čitav svemir postoji samo zbog vas i vaših strasti.«
»Bolje i to nego da ih uopće nemamo.«
Gleda me i stišće oči, spremna na raspravu. »Zbilja? A zašto je
to bolje?«
Ne mogu vjerovati da joj to moram objašnjavati. »To je jedini
razlog zbog kojeg smo došli na svijet.«
»Ne, nije«, odmahuje glavom. »Na svijet smo došli da bismo
evoluirali i da bismo preživjeli. To je jedini razlog iz kojeg
postojimo.«
Znao sam da će u priču uplesti znanost. Nije moguće da u to
zbilja vjeruje. »Nije moguće da doista vjeruješ u to«, kažem.
»Ne poznaješ me dovoljno dobro da bi takvo što tvrdio«, kaže.
»Osim toga, sanjarenje je luksuz koji nemaju svi.«
»Istina, ali ti ga imaš. Ti ga imaš, ali se bojiš da ne postaneš kao
tvoj otac. Ne želiš donijeti pogrešnu odluku, pa onda ne donosiš
nikakve odluke.« Znam da bih se trebao bolje izraziti, ali trenutačno
nisam u svojem najboljem izdanju.
»Ja sam već odlučila što želim postati«, odvraća mi.
Ne mogu si pomoći - moram prezrivo otfrknuti. »Znanstvenica
koja se bavi podacima? Ma, daj. To nije strast. To je samo posao.
Sanjarenje o nečemu nikada nikoga nije ubilo.«
»To nije istina«, kaže. »Kako možeš biti tako naivan?«
172
»E, pa radije sam naivan nego da sam takav kao ti. Ti samo vidiš
ono što ti je pred nosom.«
»Bolje i to nego da mi se pričinjaju stvari koje ne postoje.«
I tako smo došli do pat-pozicije.
Sunce zalazi za oblak i zapuhuje nas studeni povjetarac iz
Centra Parka. Neko se vrijeme promatramo. Izgleda mi
drugačije bez sunčeve svjetlosti. Pretpostavljam da i ja njoj
izgledam drugačije. Ona misli da sam naivan. Misli i da sam
smiješan.
Možda bi bilo najbolje da ovako završimo cijelu našu priču.
Bolje da završimo naglo i tragično, nego da sve to razvlačimo sve
dok ne shvatimo da smo suviše različiti i da sama ljubav
nije dovoljna da bi nas povezala.
Sve mi to prolazi mislima, ali ni u što od toga ne vjerujem.
Ponovno nas zapuhuje vjetar. Malo joj mrsi kosu. Zamišljam je
s ružičastim vrhovima. Volio bih to vidjeti.
173
natasha
»NAJBOLJE DA SAD ODEŠ«, kažem mu.

»Znači, to je to?« pita.
Drago mi je što se ponaša ko kreten. Tako je lakše. »Razmišljaš
li ti uopće o tome kako je meni u ovoj situaciji?« pitam ga. »Pitaš li
se kako se osjećam? Pitaš li se kako sam uopće postala
neregistrirana doseljenica? Pitaš li se želim li uopće otići i živjeti u
zemlji koju uopće ne poznajem? Pitaš li se jesam li možda potpuno
shrvana ovom situacijom?«
Na licu mu se ocrtava osjećaj krivnje. Prilazi mi korak, ali ja
uzmičem, pa zastaje.
»Ti samo čekaš da se pojavi netko tko će te spasiti. Ne želiš
postati liječnik? Onda nemoj postati liječnik.«
»Nije to baš tako jednostavno«, kaže mi tiho.
Gledam ga stisnutih očiju. »Citirat ću ono što si rekao prije pet
minuta. Evo kako to ide - otvoriš usta i kažeš istinu. Kažeš: >Dragi
mama i tata, ja ne želim postati liječnik< Kažeš: > Želim postati
pjesnik jer sam glup i ne mogu se sjetiti ničeg boljeg<.«
»Vrlo dobro znaš da to nije tako lako«, kaže, ovaj put još tiše.
Povlačim remenje na ruksaku. Dosta je. Samo odgađamo
neizbježno. »Znaš što stvarno mrzim?« pitam ga. »Stvarno mrzim
poeziju.«
»Da, znam«, odvraća.
»Šuti sad. Ono što sam htjela reći jest da mrzim poeziju, ali
sjećam se da sam jednom pročitala jednu pjesmu koju je
174
napisao čovjek po imenu Warsan Shire. U njoj piše da se dom ne

gradi od ljudskih bića i da nam je netko to trebao reći.«
Očekujem da će se usprotiviti, da će mi reći kako to nije točno,
čak i priželjkujem da to opovrgne, ali on ne govori ništa.
»Tvoj brat ima pravo. Ovo nikako ne može uspjeti. Osim toga, to
što osjećaš prema meni, Daniele, to nije ljubav. Ti samo tražiš
nekoga tko će te spasiti. A moraš spasiti sam sebe.«
175
daniel
Lokalni tinejdžer uvjeren da mu je život totalno, neopisivo sranje

Silno bih volio da ima pravo. Silno bih volio da se u nju nisam
doista zaljubio.
Gledam za njom dok odlazi. Ne zaustavljam je i ne pratim je.
Ispao sam totalni idiot. Ispao sam jedan od onih tupsona koji briju
na mistiku i kristale. Naravno da je onda sve ovako završilo. Što se
drugo uopće moglo dogoditi nakon svih onih besmislica o sudbini i
tome da smo jedno drugome suđeni.
Ima Natasha pravo. Život je tek niz glupih odluka ili
neodlučnosti, niz slučajnosti kojima mi pripisujemo nekakvo
značenje. Danas u školskoj kantini nema tvojeg omiljenog peciva?
Da, naravno, to je sigurno zbog toga što je svemir odlučio da
moraš na dijetu.
Pa, baš ti hvala, svemiru!
Zakasnili ste na vlak? Možda će vlak eksplodirati u tunelu ili će
se u njemu voziti nulti pacijent neke grozne ptičje (kokošje, guščje,
pterodaktilske, svejedno) gripe. Hvala nebesima što ste zakasnili!
Hvala ti, svemire!
Nitko, međutim, ne provjerava što se zapravo dogodilo. Radnici
u kantini zaboravili su da u skladištu imaju još jednu kutiju tog
peciva, a ti si onda ipak pojeo krišku torte koju ti je dao frend.
Nakon propuštenog je vlaka došao drugi, a u onome koji ste
propustili nitko nije poginuo niti se zarazio smrtonosnom bolešću.
Nitko nije čak ni kihnuo.
176
Sami sebi govorimo da se stvari događaju s razlogom, ali to su

samo puste priče. Priče koje izmišljamo. Priče bez ikakvog smisla i
značenja.
177
sudbina
Priča
SUDBINA JE ODUVIJEK BILA nešto čime su se bavili bogovi, iako se

sudbina ponekad poigravala i s njima.
Prema drevnoj grčkoj mitologiji tri sestre Suđenice pletu
sudbinu svakoga čovjeka tijekom prva tri dana od njegova rođenja.
Zamislite svoje novorođenče u njegovu krevetiću. Topla je, tiha noć,
negdje između dva i četiri sata nakon ponoći, doba noći koje
pripada samo novorođenima ili umirućima.
Prvo se uz novorođenče pojavljuje Kloto - mlada i čarobna djeva
koja u ruci drži vreteno te započinje presti nit života vašega djeteta.
Do nje se zatim ukazuje Laheza, nešto starija gospa koja štapom
mjeri te niti. Duljina života i sudbina vašega djeteta u njezinim su
rukama.
Naposljetku je tu Atropa - ružna, pogrbljena starica. Neumoljiva
je. U rukama drži strašne škare kojima siječe nit života vašega
djeteta. Ona je ta koja određuje kako će i kada umrijeti. Zamislite taj
zastrašujući, veleban prizor triju sestara koje stoluju nad
krevetićem vašeg djeteta, triju sestara koje određuju njegovu
sudbinu.
Tri su sestre Suđenice u moderno doba uglavnom nestale iz
kolektivne svijesti, ali koncept sudbine nije. Zašto i dalje vjerujemo
u sudbinu? Zar nam je lakše podnijeti tragediju kada mislimo da je
nismo mogli spriječiti? Zar nam je lakše misliti da je nikako nismo
ni mogli spriječiti? Da je oduvijek tako bilo suđeno. Natashina
majka kaže da se stvari događaju s razlogom. Ono što pritom
zapravo misli jest da postoji razlog iz kojeg se sudbina odvija tako
178
kako se odvija i da, iako možda ne znamo taj razlog, sama je

činjenica da taj razlog postoji na neki način utješna.
Natasha, za razliku od svoje majke, vjeruje u determinizam.
Uzroke i posljedice. Jedan postupak vodi do drugoga, a on
do trećega. Naši postupci određuju našu sudbinu. U tome je
zapravo prilično slična Danielovu ocu.
Daniel pak obitava u izmaglici između tih dviju krajnosti. Možda
mu nije bilo suđeno da danas upozna Natashu. Možda je sve to bila
puka slučajnost.
No s druge strane...
Kad su se već upoznali, kad su se već sreli - sve ono što je
slijedilo, ljubav koja se među njima razvila - sve je to bilo
neizbježno.
179
natasha
NEĆU ODUSTATI OD POSJETA muzeju samo zato što se dogodilo

sve to s Danielom. Ovo mi je jedan od najdražih dijelova grada.
Zgrade ovdje nisu tako visoke kao na središnjem Manhattanu.
Lijepo je što ovdje možeš pogledati prema gore i vidjeti poneki
nezaklonjeni komad neba.
Deset minuta poslije ulazim u svoj omiljeni dio muzeja -
Dvoranu meteorita. Većina posjetitelja nezainteresirano prolazi
kroz tu prostoriju, žureći se prema sljedećoj, u kojoj je
izloženo blještavo drago i poludrago kamenje. No meni se sviđa baš
ova. Sviđa mi se zato što je u njoj mračno i hladno, a i zato što se
u njoj rijetko tko ikada zadržava.
Posvuda uokolo po dvorani nalaze se uspravne vitrine u kojima
su pod jarkim svjetlima reflektora izloženi meteoriti. Vitrine nose
nazive kao što su Dragulji iz svemira, Gradivno tkivo planeta ili
Porijeklo Sunčeva sustava.
Odmah prilazim svojem najdražem meteoritu. Zove se
Ahnighito. Zapravo je riječ samo o dijelu mnogo većeg meteora s
Rta Yorka. Ahnighito se sastoji od trideset četiri tone željeza
i najveći je meteorit izložen u bilo kojem muzeju na svijetu. Penjem
se na postolje na kojem je izložen i prelazim rukom preko njega.
Površina mu je metalno hladna i izgrebana bezbrojnim sitnim
udarcima. Zatvaram oči pa uvlačim prste u njegove udubine i
izvlačim ih iz njih. Teško je povjerovati da je ovaj golemi komad
željeza stigao iz svemira. Još je teže povjerovati da je u njemu samo
izvorište Sunčeva sustava. Ova je prostorija moja crkva, a
ovo postolje stup na kojem je izgrađena. Dodirivanje ovog
kamena najbliže je što sam ikada došla do vjerovanja u Boga.
180
Ovamo sam htjela dovesti Daniela. Bila bih mu rekla neka piše
pjesme o kamenju iz svemira i kraterima koje oblikuju kada padnu
na Zemlju. Sam broj akcija i reakcija koje su bile potrebne da bi se
oblikovao naš Sunčev sustav, naša galaktika, naš svemir - upravo je
nevjerojatan. Broj svega što se moralo odviti na točno određen
način jednostavno je nepojmljiv.
U usporedbi s time, što je jedno obično, malo zaljubljivanje? Tek
niz sitnih slučajnosti za koje tvrdimo da znače sve na svijetu jer
želimo vjerovati da naši mali životi imaju nekog značaja u
galaktičkom razmjeru. No zaljubljivanje se ni u ludilu ne može
uspoređivati s nastankom svemira.
Nije mu ni blizu.
181
daniel
»Simetrije«
Pjesma Daniela Jaea Hoa Baea
Ja ću
Ostati s
Ove strane. A ti ćeš
Ostati s
One.
182
natasha
NEKOĆ SMO OTAC I JA bili bliski. Dok smo još živjeli na Jamajci, pa
i neko vrijeme nakon što smo se preselili ovamo bili smo
nerazdvojni. Imala sam dojam da je naša obitelj podijeljena na dva
dijela: s jedne smo strane bili tata i ja - sanjari, a s druge strane moja
mama i moj brat, koji nisu sanjari.
Zajedno smo gledali kriket. Bila sam mu publika dok je vježbao
tekstove za audicije. Govorio mi je da će me, kada jednom postane
slavan broadwayski glumac, angažirati u svim najboljim ulogama
za djevojčice. Slušala sam njegove priče o tome kakav će nam biti
život kada postane slavan. Slušala sam ih još dugo nakon što su
moja mama i brat prestali slušati.
Sve se to počelo mijenjati prije otprilike četiri godine, kada sam
navršila trinaest.
Mojoj je majci dodijao život u sićušnom dvosobnom stanu. Sve
su njezine prijateljice na Jamajci živjele u vlastitim kućama.
Dodijalo joj je i to što moj tata radi jedan te isti posao za jednu te
istu plaću. Dodijalo joj je i slušanje priča o tome što će se dogoditi
kada on napokon dobije pravu šansu. No ništa nije govorila njemu.
Samo meni.
Vi djeca sad preveliki za spavat u dnevna soba. Vi trebat
privatnost.
Nikako da dobim prava kuhinja i prava frižider. On mora prestat
s ta glupost.
A onda je dobio otkaz. Ne znam je li ga dobio svojom krivnjom
ili je njegova tvrtka morala smanjiti broj radnika. Moja je majka
183
jednom rekla da joj se čini da je sam dao otkaz, ali nije to mogla
dokazati.
Na dan kada se to dogodilo rekao je: »Možda je to zapravo
blagoslov. Imat ću više vremena da se pozabavim glumom.«
Ne znam kome je to rekao, ali nitko mu nije odgovorio.
Rekao je da će sada, kad više nema posao, ići na više audicija.
No gotovo uopće nije išao na audicije. Uvijek je imao neki izgovor.
Nisam ja za ta uloga.
Njima se neće svidi moj naglasak, čovječe.
Ja sam puno star sada. Gluma je za mladi ljudi.
Kada bi mama navečer došla kući s posla, govorio bi joj da se
trudi, ali brat i ja smo znali da nije tako.
I sada se sjećam kada se prvi put izgubio u drami u kojoj je htio
glumiti. Peter i ja smo došli kući iz škole i odmah smo primijetili da
nešto nije u redu jer su ulazna vrata stana bila otvorena. Tata je
stajao u dnevnom boravku, odnosno u našoj spavaćoj sobi. Ne znam
je li nas čuo kada smo ušli ili nije, ali svakako nije reagirao na naš
ulazak. U rukama je držao knjigu. Tek sam poslije shvatila da je riječ
o drami A Raisin in the Sun (»Grožđica na suncu«)17 .
Bio je odjeven u bijelu elegantnu košulju i hlače. Izgovarao je
replike iz drame. Nije sasvim jasno zašto je u ruci držao knjigu jer
je sve već znao napamet. Čak se i ja još danas sjećam
dijelova njegova monologa. Njegov je lik govorio nešto o tome da
pred sobom vidi čitavu svoju budućnost i da njegova budućnost
nije ništa doli zlokobna praznina.
Kada nas je napokon primijetio, izgrdio nas je što smo mu se
tako prišuljali. Isprva sam mislila da mu je samo neugodno.
Nikome nije drago kada ga netko promatra bez njegova znanja.
Tek sam poslije shvatila da ga je bilo sram. Osjećao se kao da smo ga
uhvatili u krađi ili varanju.
17drama američke književnice L. Hansberry, poznata kao prvo djelo crnog

autora izvedeno na Broadwayu (1959.)
184
Nakon toga smo se on i ja uglavnom prestali družiti. On je

prestao gledati kriket, odbijao je svaku moju ponudu da
mu pomognem u učenju teksta. Na njegovoj je strani bračnog
kreveta sve više rasla hrpa starih, požutjelih kopija poznatih
kazališnih drama. Sve je uloge u njima znao napamet. Ne samo
glavne, čak i one sasvim male.
Naposljetku se prestao pretvarati da traži posao i ide na
audicije. Moja se mama prestala pretvarati da ćemo jednog
dana imati vlastitu kuću ili barem unajmiti stan s više od jedne
spavaće sobe. Radila je dodatne smjene samo da bismo uspjeli
spojiti kraj s krajem. Ja sam se pak prošloga ljeta, umjesto
uobičajenog volontiranja u bolnici, zaposlila u McDonaldsu.
Tako je bilo više od tri godine. Kad bismo se vratili iz škole, on
bi se zaključao u spavaću sobu i ondje sam sa sobom ponavljao
tekstove raznih drama. Najviše je volio duge, dramske monologe.
Bio je Macbeth i Walter Lee Younger18. Sve glumce koje nije
smatrao dobrima oštro je i naširoko kritizirao, a sve one koje je
smatrao dobrima bespogovorno je hvalio.
Prije dva mjeseca je pak, bez ikakvog vlastitog truda, napokon
dobio jednu ulogu. Netko koga je upoznao prije mnogo godina na
jednoj audiciji sada je postavljao »Grožđica na suncu«. Kada je
rekao mojoj mami da je angažiran, ona ga je prvo upitala: »Koliko
će ti platiti?«
Nijedno čestitam. Nijedno ponosna sam na tebe. Nije ga čak
pitala ni koju je ulogu dobio ni kada će biti predstava. Nije ga pitala
ni je li uzbuđen zbog toga što je dobio ulogu. Samo ga je pitala
koliko će mu platiti.
Pitajući ga to, gledala ga je beživotnim pogledom. Pogledom u
kojem nije bilo baš nikakvog divljenja. Umornim pogledom očiju
koje su upravo došle iz dvostruke smjene.
Sve nas je pomalo šokirala takva njezina reakcija. Čak je i ona
bila šokirana. Da, godinama joj je išao na živce, ali taj nam je
18 Lik iz drame »Grožđica na suncu.«
185
trenutak pokazao koliko je dubok jaz koji se stvorio između njih.

Čak se i Peter, koji inače u svemu staje na maminu stranu, malo
lecnuo. Pa opet, nitko joj to nije mogao uzeti za zlo. Moj je otac
godinama gubio vrijeme u sanjarenju. Živio je u dramama umjesto
u stvarnosti.
I dalje to čini. Moja majka zbog toga više nema vremena za
snove.
A nemam ga ni ja.
186
samuel kingsley
Priča o kajanju, treći dio
SASVIM ISKRENO, on se sad već pomalo boji Natashe. Što li je ono

najviše zanima ovih dana? Kemija, fizika i matematika. Odakle to?
Ponekad, dok je gleda kako za kuhinjskim stolom piše zadaću, čini
mu se da je to nečije tuđe dijete. Njezin je svijet mnogo veći od
njegova i od onoga što su dijelili kao interese. Ne zna kad ga je
prerasla.
Jedne večeri, već nakon što su ona i Peter otišli na spavanje, bio
je pošao po čašu vode u kuhinju. Na stolu je pronašao
njezin udžbenik matematike i zadaću koju je pisala. Ne zna točno
što ga je spopalo, ali upalio je svjetlo, sjeo za stol i prolistao
udžbenik. Sadržaj u njemu Samuelu je izgledao poput hijeroglifa,
kao kakav drevni jezik koji on nikada neće ni u ludilu razumjeti. To
ga je ispunilo nekom neobičnom strepnjom. Dugo je ostao sjediti
za stolom i dugo je prelazio prstima po tim čudnim simbolima,
priželjkujući da ih može upiti kroz kožu i tako svladati sve znanje
i povijest svijeta.
Svaki put kada bi je nakon te noći pogledao, obuzeo bi ga neki
neodređen osjećaj da mu je netko, u nekom trenutku dok je on bio
zauzet nečim drugim, oteo njegovu dragu malu kćerkicu.
Ponekad mu se, međutim, ipak čini da je na njezinu licu ugledao
onu staru Natashu. S vremena na vrijeme dobaci mu pogled kakvim
ga je znala gledati kada je bila manja. Obično je riječ o pogledu
kojim od njega nešto traži. Pogled koji od njega traži da bude više
nego što jest, pogled koji od njega traži da učini više nego što čini,
pogled koji od njega traži da pruži više ljubavi. Ne sviđa mu se taj
187
pogled. Ponekad mu se ni ona ne sviđa. Nije li već dovoljno učinio?

Ona mu je prvorođeno dijete. Već je zbog nje digao ruke od svih
svojih snova.
188
daniel
SAD VIŠE NE ZNAM što bih sa sobom. Htio sam poći kamo me vjetar
odnese, ali vjetra više nema. Najradije bih se prerušio u skitnicu,
nabavio karton, na njega napisao: I što sad, svemire? I onda si ga
objesio oko vrata. S druge strane, možda je upravo sada pravi
trenutak da si priznam kako svemir vjerojatno uopće ne obraća
pozornost na mene.
Mislim da bih u ovom trenutku čak mogao reći i da mrzim sve i
svakoga.
Svemir je šupak, baš kao i Charlie.
Charlie.
Taj usrani seronja.
Charlie, koji je djevojci s kojom sam htio prohodati rekao da
nemamo šanse. Charlie, koji ju je optužio da krade po dućanima.
Charlie, koji joj je rekao da imam malu kitu. Charlie, osoba koju već
jedanaest godina želim tresnuti šakom u glavu.
Možda je to moj vjetar. Moja mržnja prema Charlieju.
Sada ili nikada.
Danas više stvarno nemam što izgubiti.
189
natasha
ODVJETNIKOVA JE POMOĆNICA sada malo zgužvanija nego kada

sam je prvi put vidjela. Jedan joj se pramen kose oteo iz savršene
frizure i sada joj pada preko lica. Oči joj svjetlucaju pod
fluorescentnom rasvjetom, a na usnicama više nema ruža. Izgleda
kao da ju je netko poljubio.
Na mobitelu provjeravam nisam li možda stigla prerano ili
prekasno, ali stigla sam točno na vrijeme.
»Dobro došli natrag, gospođice Kingsley. Pođite sa mnom.«
Ustaje od stola i kreće. »Jeremy... ovaj, gospodin Fitz... ovaj,
odvjetnik Fitzgerald je tu, malo dalje.«
Tiho kuca na vrata i čeka. Oči su joj još sjajnije.
Vrata se otvaraju.
Što se odvjetnika Fitzgeralda tiče, mene pred tim vratima uopće
nema. Nije me uopće primijetio. Gleda svoju pomoćnicu takvim
pogledom da bih im se najradije ispričala na smetnji. I ona njega
tako gleda.
Vrlo glasno pročišćavam grlo.
On napokon skreće pogled s pomoćnice. »Hvala vam, gospođice
Winter«, kaže, ali to zvuči kao da joj je izjavio ljubav.
Ulazim u ured za njim. On sjeda za svoj stol i prstima pritišće
sljepoočnice. Iznad obrve mu je zalijepljena omanja gaza, a druga
mu je zamotana oko zglavka. Izgleda kao starija i iscrpljenija verzija
slike s njegove web-stranice. Nepromijenjeno je jedino to što je
bijelac i što su mu oči upadljivo zelene.
190
»Sjednite, sjednite, sjednite«, kaže u jednom dahu. »Oprostite

zbog odgađanja, jutros sam imao manju nezgodu. No sad više
nemamo mnogo vremena pa mi, molim vas, recite kako je došlo do
svega ovoga.«
Ni sama ne znam odakle bih počela. Da mu ispričam sve
ispočetka? Što da spomenem? Osjećam da bih se nužno
morala vratiti u prošlost kako bih mu mogla sve objasniti.
Da mu kažem za propale snove svojega oca? Da mu kažem kako
mislim da snovi ne umiru čak ni kada su mrtvi? Da mu kažem kako
mislim da se mom ocu više sviđa život koji živi u svojoj glavi od
onoga koji živi u stvarnosti? U tom životu proslavljen je i cijenjen.
Njegova mu se djeca dive. Njegova žena nosi dijamante. Zavide im i
muškarci i žene.
I ja bih voljela živjeti u tom svijetu.
Ne znam odakle bih drugdje, pa počinjem s onom noći kada nam
je uništio živote.
191
natasha kingsley
Kćerina priča
KAZALIŠTE JE BILO još manje nego što smo Peter i ja očekivali. Na

natpisu je pisalo da je maksimalan kapacitet 40 osoba. Karte su se
prodavale za petnaest dolara, a sav je prihod išao na plaćanje
dvosatnog najma prostora u srijedu navečer. Glumci nisu dobili
besplatne karte za obitelj i prijatelje, pa je morao kupiti tri ulaznice
za nas.
Moj otac obožava rituale i ceremonije, ali u njegovu životu nema
dovoljno stvari oko kojih bi ih mogao stvarati. Zato ih je stvorio oko
te predstave i karata. Nije si mogao pomoći. Prvo je otišao van i
donio nam večeru iz kineskog restorana - piletinu generala Tsoa i
rižu sa škampima.
Sve nas je posjeo za veoma malen kuhinjski stol, za kojim inače
nikada ne jedemo jer za njega jedva stane više od dvoje ljudi. Te je
večeri, međutim, inzistirao na tome da svi večeramo zajedno, kao
obitelj. Čak nas je i posluživao, što nikada prije nije učinio. Mojoj je
mami rekao: »Vidiš? Uzeo sam nam papirnate tanjure tako da
poslije ne moraš prati suđe.« Rekao je to savršenim američkim
naglaskom.
Mama mu na to ništa nije odgovorila. Trebali smo već to shvatiti
kao znak.
Čim smo pojeli, ustao je od stola i u zrak podigao bijelu kuvertu
kao da u rukama drži kakav trofej.
»Da vidimo što imamo za desert«, rekao je. Zatim nas je svakoga
ponaosob značajno pogledao u oči. Moja je majka svoj pogled
skrenula s njegova i prije nego što ga je on svrnuo na mene i Petera.
192
»Draga moja obitelji! Bila bi mi velika čast kada biste me došli

pogledati u predstavi >Grožđica na suncu< koju postavlja kazališna
trupa Village.«
Potom je polako otvorio kuvertu, kao da je na dodjeli Oscara i
predstavlja nagradu za najboljeg glavnog glumca. Izvadio je karte i
svakome pružio po jednu. Bio je tako ponosan. Ono što je još važnije
- bio je prisutan. Tih nekoliko trenutaka nije bio izgubljen u
mislima, u nekoj drami ili u nekoj svojoj sanjariji. Bio je s nama i nije
htio biti nigdje drugdje. Već sam bila zaboravila da je to moguće.
Gledao nas je kao da nas stvarno vidi.
Nekada sam svojem ocu bila sve na svijetu i u tom mi je
trenutku to nedostajalo. No još više od toga nedostajalo mi je doba
kada je on meni bio sve na svijetu i kada sam mislila da je sve što
čini ispravno. Nekada sam vjerovala da smo mojem ocu za sreću
dovoljni mi, njegova obitelj. Postoji jedna fotografija na kojoj su mi
tri godine i na kojoj nosim majicu s natpisom MOJ TATA JE NAJBOLJI.
Iznad natpisa su tata pingvin i mala pingvinka koji se drže za ruke
okruženi svijetloplavim, ledenim srcima.
Voljela bih da to mislim i danas. Odrastanje i uviđanje mana
vlastitih roditelja nalik je na gubitak vjere. Više ne vjerujem u Boga.
Više ne vjerujem ni u svojeg oca.
Moja je majka coknula jezikom kada joj je pružio njezinu kartu.
Mogla ga je i pljusnuti, učinak bi bio jednak. »Ti i tvoje gluposti«,
rekla je. »Samo si zadrži kartu. Ne idem ja nikamo.«
Izašla je iz kuhinje, prešla dvadeset zvučnih koraka do
kupaonice i zatim svom snagom zalupila vratima.
Nitko nije znao što bi rekao. Peter je klonuo na stolcu i pognuo
glavu tako da mu se ispod dreadlocksa nije vidjelo lice.
Ja sam samo zurila u njezino prazno mjesto. Oči mojega oca
izgubile su se iza snene koprene. Tipično za sebe, odlučio se
za poricanje stvarnosti pa je rekao:
»Ne obazirite se na svoju majku. Ne misli ona tako, čovječe.«
193
Ali mislila je upravo tako. Nije išla s nama na predstavu. Čak je

ni Peter nije uspio nagovoriti. Rekla mu je da je na tu kartu uludo
potrošen njezin teško zarađen novac.
Peter i ja smo na dan predstave sami sjeli u podzemnu
željeznicu i odvezli se do kazališta. Naš je otac otišao prije nas jer
se morao pripremiti. Sjedili smo u prvom redu i ignorirali
smo prazno sjedalo do sebe.
Rado bih sada rekla da tata nije dobro glumio u predstavi. Da je
njegov talent bio tek osrednji. Time bi se opravdale sve godine
neuspjeha. Time bi se objasnilo njegovo povlačenje od stvarnosti u
vlastite misli. Nisam, doduše, sigurna mogu li svojega oca
procijeniti objektivno. Možda ga i dalje gledam očima one kćeri koja
ga je bespogovorno obožavala. No ono što sam te večeri vidjela bilo
je sljedeće: moj je otac glumio izvrsno.
Bio je nestvarno dobar.
Pripadao je toj pozornici više nego što je ikada pripadao nama.
194
daniel
Lokalni dečko, uvjeren da mu dan ne može biti gori, shvaća da je

pogriješio
Dok ulazim u trgovinu, moj otac upravo poslužuje mušteriju. Iz
njegova pogleda čitam da će mi poslije htjeti štošta reći.
E, pa u tom mu slučaju mogu dati još malo materijala. Gužva
koja se obično u prodavaonici stvori u vrijeme ručka upravo se
raščistila, pa u njoj nema gotovo nikoga. Uz mušteriju kojom se
upravo bavi moj otac, ovdje je još samo jedna osoba - neka žena koja
gleda fenove za kosu.
Nigdje ne vidim Charlieja. Ne čisti i ne stavlja nove proizvode na
police, pa zaključujem da vjerojatno ljenčari straga u skladištu.
Nisam čak ni nervozan. Boli me dupe za to što će me možda
prebiti, važno mi je samo da mu prvo kažem ono što sam naumio.
Skidam sako ispred vrata skladišta i primam kvaku na vratima, ali
vrata su zaključana. Ne postoji nijedan normalan razlog iz kojeg bi
se ta vrata zaključavala ako je Charlie unutra, no vjerojatno su
zaključana zato što on unutra drka.
Otvara vrata prije nego što stignem lupiti šakom po njima. Na
licu mu nije uobičajen podrugljiv izraz, nego mješavina umora i
obrambenog stava. Vjerojatno je mislio da to naš otac pokušava ući
u skladište.
No čim shvati da sam to samo ja, faca mu se iskrivljuje u tipičnu
šupačku podrugljivu grimasu. Napadno mi gleda preko ramena i
oko mene.
»Gdje ti je cura?« Riječ cura izgovara kao da je riječ o šali, kao
da izgovara riječ šmrklja.
195
Stojim i gledam ga. Ne pitam se kako je moguće da smo u rodu,

nego zašto. Prolazi kroz vrata i pokraj mene, namjerno me gurajući
ramenom o rame.
»Već te napucala?« pita nakon pogledavanja oko polica ne bi li
provjerio je li Natasha ipak ondje. I dalje se govnarski smješka.
Znam da me izaziva. Dobro to znam, pa ipak - dopuštam da me
zakvači udicom kao kakvu glupu ribu koja se već milijun puta
upecala na udicu, a i dalje ne shvaća da su udice loše.
»Jebi se, Charlie«, kažem mu.
To ga malo protrese. Prestaje se smješkati i odmjerava me.
Nemam više sako ni kravatu. Izvukao sam košulju iz hlača. Više ne
izgledam kao osoba koja se sprema za Najvažniji Razgovor u Životu.
Izgledam kao osoba koja se s nekim želi potući.
Napuhava se poput žabe. Oduvijek se volio hvaliti time da je
dvije godine stariji i pet centimetara viši od mene. Ja sam jedini koji
mu se ovdje suprotstavlja i preda mnom je hrabar.
»Zašto. Si. Došao. Braco?« pita me. Prilazi mi bliže. Vrhovi cipela
nam se dodiruju i on mi se unosi u lice.
Očekuje da ću ustuknuti.
Ne uzmičem.
»Došao sam te nešto pitati.«
Samo malo odmiče glavu unatrag od moje. »Zašto ne, pojebao
bih je«, kaže. »Je li u tome problem? Ona bi radije mene nego tebe?«
Kada si riba koja se zakvačila za udicu, najveći je problem u
tome da, što se više nastojiš osloboditi, to si u većoj nevolji. Udica ti
se zabija još dublje i još malo više krvariš. Ne možeš se riješiti udice.
Jedini način na koji se možeš osloboditi jest da je pustiš da prođe
kroz tebe. A to jebeno boli.
»Zašto si takav?« pitam ga.
Ako sam ga tim pitanjem i iznenadio, to ne pokazuje. Samo
nastavlja sa svojim uobičajenim sranjima. »Kakav? Viši, jači,
pametniji, bolji?«
»Ne. Zašto si takav šupak prema meni? Što sam ti učinio?«
196
Ovaj put ne uspijeva sakriti iznenađenje. Odmiče se od mene,

čak korakne unatrag.
»Joj, daj, molim te. Radi toga si došao? Da cendraš kako sam
grozan prema tebi?« Još jedanput me odmjerava. »Izgledaš usrano.
Ne bi li danas trebao imati razgovor za drugi najbolji fakultet?«
»Boli me đon za to. Ionako ne želim ići tamo.« Govorim to tiho,
ali svejedno osjećam olakšanje što sam to izgovorio.
»Govori. Glasnije. Braco. Nisam te čuo.«
»Ne želim ići na taj faks«, kažem glasnije i tek tada shvaćam da
se moj otac odmaknuo sa svojeg mjesta uz blagajnu i da sada stoji
dovoljno blizu da bi me čuo. Otvara usta kako bi mi nešto rekao, ali
u tom trenutku začuje se zvonce pri otvaranju ulaznih vrata. Okreće
se i odlazi.
Ja se pak okrećem prema Charlieju. »Godinama to pokušavam
shvatiti. Možda sam ti nešto učinio dok smo bili mali pa se toga ne
sjećam.«
On posprdno zarokće. »A što bi to ti mogao učiniti meni ?
Prejadan si.«
»Znači, samo si šupak?« pitam ga. »Jednostavno si takav?«
»Jači sam od tebe. I pametniji. I bolji.«
»Ako si baš tako jako pametan, Charlie, što onda radiš ovdje? Da
nisi možda jedna od onih krupnih riba koje su krupne samo u svojoj
maloj bari? Jel ti Harvard pokazao da si zapravo samo sitni
ljigavac?«
Steže šake u pesnice. »Pazi što govoriš.«
Očito sam pogodio. Pogodak mi je, dapače, izvrstan.
»Imam pravo, jel’ da? Tamo nisi bio najbolji. Ispada da ni ovdje
nisi najbolji. Kako se osjećaš sada, kao drugorazredni sin?«
Sada sam ja taj koji povlači udicu. Zacrvenio se i uspuhao. Opet
mi se unosi u lice. Ako još malo stegne čeljust, slomit će je.
»Hoćeš da ti kažem zašto mi ideš na živce? Zato što si isti kao
oni.« Bradom pokazuje u smjeru našega oca. »Ti i tvoja korejska
197
hrana i tvoji prijatelji Korejci i tvoje učenje korejskog u školi. Tako

jadno. Kako ti nije jasno, Braco? Isti si kao svi.«
Samo malo... Molim?
»Mrziš me zato što se družim s Korejcima?«
»Ti si samo Korejac. Nisi ništa drugo nego Korejac«, napokon
ispljune. »A mi čak i nismo iz proklete Koreje.«
I sad mi je napokon jasno. Shvaćam što želi reći. Ponekad je
doista teško samo živjeti u Americi. Ponekad se osjećam kao da sam
na pola puta do Mjeseca, kao da sam zarobljen između Zemlje i
Mjeseca.
Više nisam raspoložen za svađu. Sad mi ga je samo žao, a znam
da je to najgore što mu mogu učiniti. Primjećuje sažaljenje na
mojem licu. Ono ga ispunjava gnjevom. Grabi me za ovratnik.
»Jebi se. Što misliš, da će te ljudi tretirati drugačije samo zato
što si pustio kosu i zato što voliš poeziju? Misliš da će to učiniti
samo zato što si doveo ovamo neku crnkinju? Ili bih je možda
trebao nazvati Afroamerikankom ili samo...«
Ne dopuštam mu da izgovori tu riječ. Mislio sam da će mi biti
potrebna priprema, ali izgleda da mi nije potrebna.
Udaram ga šakom u glavu.
Moja šaka pogađa ga negdje u blizini oka, definitivno u nešto
jako tvrdo - kost. Boli me više nego što bi smjelo, barem ako se uzme
u obzir da sam ja taj koji zadaje udarac. Charlie zatetura unatrag, ali
ne pada na pod kao što to obično bude u filmovima.
Iskreno rečeno, razočaran sam. Ipak, izraz njegova lica vrijedan
je toga što imam osjećaj da sam polomio prste. Definitivno sam ga
ozlijedio. Točnije - nanio sam mu fizičku bol, a to mi je bila i
namjera. Htio sam mu dati do znanja da ja, njegov Mali Braco, mogu
i davati, a ne samo primati udarce. Sada zna da ga mogu ozlijediti i
da mi je dosta njegovih sranja.
Ipak, nisam ga dovoljno ozlijedio. Njegov izraz lica pred očima
mi se iz bola mijenja u iznenađenje pa u bijes. Navaljuje na mene sa
198
svih svojih pet centimetara i sa svojih dodatnih deset kilograma

mišića.
Prvo me udara u trbuh i, kunem se, imam osjećaj da mi je šakom
probio trbušnu šupljinu i slomio kralježnicu. Presavijam se i
odlučujem ostati u tom položaju, ali Charlie to ne prihvaća. Podiže
me za ovratnik. Pokušavam rukama zaštititi lice jer znam da me
tamo želi udariti, ali usporen sam zbog udarca u trbuh.
Prvo me šakom udara pokraj usta i zabija mi usnicu u zube,
izvana je raskrvarivši zato što me udario rukom na kojoj nosi neki
golem prsten. Od toga će mi sigurno ostati ožiljak, možda i zauvijek.
I dalje me drži za ovratnik i sprema se još jedanput udariti, no
ovaj sam put spreman. Blokiram njegov udarac rukama pred licem,
a istodobno ga koljenom udaram u jaja. Udaram ga jako, ali ipak ne
tako jako da u budućnosti ne bi mogao začeti svoj demonski
podmladak.
Ipak sam ja jedan dobar dečko.
Sada se on previja na podu, rukama pridržavajući obiteljsko
blago za koje toliko želi da ne potječe iz Koreje. Ja se pak držim za
čeljust i pokušavam prebrojiti zube koji su mi ostali u ustima. U tom
trenutku nam prilazi otac.
»Museun iriya?« pita, što u slobodnom prijevodu znači: »ŠTO SE
OVDJE DOGAĐA?«
199
natasha
PRSTI ODVJETNIKA FITZGERALDA su šiljasti, a pogled mu je

uperen u mene. Malo se naginje u stolcu prema meni, a ja ne znam
znači li to da me sluša ili samo želi ostaviti dojam da sluša.
Koliko je sličnih priča čuo tijekom godina? Ne mogu vjerovati
da mi još nije rekao neka već jedanput prijeđem na stvar. Napokon
mu govorim sve o toj ključnoj noći.
Glumci su se na kraju predstave triput naklonili. Naklonili bi se
i četvrti put, ali publika se počela razilaziti.
Peter i ja smo nakon toga ostali sjediti na svojim sjedalima.
Čekali smo da tata dođe po nas. Pojavio se tek nakon pola sata, a i
tada mislim da zapravo nije bio došao po nas. Provukao se kroz
debele crvene zastore i došao do središta pozornice. Stajao je ondje
čitavu minutu zureći u sada prazno gledalište.
Ne vjerujem u duše, ali izgledao je kao da mu je duša izašla na
lice. Nikada ga nisam vidjela sretnijeg. Sigurna sam da više nikada
neće biti tako sretan.
Ja se nisam mogla prisiliti na to, ali Peter je u jednom trenutku
prekinuo tu čaroliju.
»Idemo sad, tata?« viknuo je.
Pogledao nas je odsutnim pogledom. Kada nas tako gleda, nikad
ne znam je li odsutan on ili zapravo mi nismo prisutni.
Peter se nelagodno uzmeškoljio, kao što to uvijek čini kada se
tata tako ponaša. »Tata? Čovječe, idemo li ili ne?«
Kada je tata napokon progovorio, u njegovu glasu nije bilo ni
traga jamajčanskog naglaska ni dikcije. Zvučao je kao stranac.
200
»Idite vi, djeco. Vidimo se poslije.«

Skraćujem ostatak priče. Tata je ostatak večeri pio sa svojim
novim prijateljima iz kazališne trupe. Popio je previše. Na putu kući
autom se zabio u parkirani policijski automobil i onako pijan,
policajcu je ispričao cijelu priču o tome kako smo se doselili u
Ameriku. Mogu točno zamisliti njegov monolog pred tom publikom,
sačinjenom od samo jednog čovjeka. Rekao je policajcu da smo
neregistrirani doseljenici i da mu Amerika nikada nije pružila
pravu šansu. Policajac ga je uhitio i pozvao službu za doseljenike.
Odvjetnik Fitzgerald se mršti. »Ali zašto je vaš otac to učinio?«
I ja bih voljela znati odgovor na to pitanje.
201
samuel kingsley
Očeva priča
LIKOVI:
Patricia Kingsley, 43
Samuel Kingsley, 45
ČIN DRUGI
SCENA TREĆA
Interijer - spavaća soba. Većinu prostora zauzima bračni krevet s

drvenim uzglavljem. Uokolo stoji nekoliko uokvirenih slika. Pod
na Samuelovoj strani kreveta prekriven je gomilama knjiga. S
desne strane vidimo vrata prema hodniku. Samuelova i Patricijina
kći tinejdžerske dobi sluša s druge strane vrata, ali ni Samuel ni
Patricia to ne znaju. Nije jasno bi li njihova svijest o tome da ih kći
sluša išta promijenila.
PATRICIA: Bog nam pomogo, Kingsley.
Sjedi na rubu kreveta. Lice je prekrila rukama i to prigušuje

njezin glas.
SAMUEL: Ma nije to ništa, čovječe. Naći ćemo dobrog

odvjetnika.
202
Samuel Kingsley stoji na svojoj strani sobe. Stoji pogrbljeno, lice

mu je u sjeni. Svjetlo obasjava list papira koji drži u ruci.
PATRICIA: A kak mi platit odvjetnika, Kingsley?
SAMUEL: Bože, Patsy, pa smislit ćemo nešto, čovječe.
Patricia odmiče dlanove s lica i gleda svojeg muža kao da ga vidi

prvi put u životu.
PATRICIA: Sjećaš se dan kad mi se upoznali?
Samuel polako gužva papir u ruci. To nastavlja činiti tijekom

ostatka scene.
PATRICIA: Ne sjećaš se, Kingsley? Kak si došo u dućan pa onda

došo i drugi dan i tako svaki dan? Bilo je smješno. Jedan dan kupiš
nešto, drugi dan vratiš dok me ne izmoriš.
SAMUEL: Nisam te izmorio, Patsy. Udvaro sam

ti.
PATRICIA: Sjećaš se što si mi sve obećo, Kingsley?
SAMUEL: Patsy...
PATRICIA: Reko si daš mi ostvarit sve snove. Imat ćemo djeca i

novci i velka kuća. Reko si da ti je moja sreća važnija od tvoja. Sjećaš
se toga, Kingsley?
Ustaje s kreveta i reflektor je prati dok se kreće po pozornici.

203
SAMUEL: Patsy...
PATRICIA: Neš ću ti reć. Nisam ti vjerovala na početak. Ali poslje

neko vrijeme sam se predomislila. Dobro glumiš, Kingsley, jer uspio
si me uvjerit u sve to štos pričo.
Papir u Samuelovoj ruci sada je potpuno izgužvan. Reflektor se

sad pomiče i obasjava njegovo lice. Više nije pogrbljen. Ljutit je.
SAMUEL: Znaš čega je meni dost? Dost mi je te priče - tvoji

snovi, pa tvoji snovi! A što s moji snovi?
Da nema te djece i tebe, ja bi imo sve što hoću! Ti kukaš da
nemaš kuća i kuhinja i još jedna spavaća, a što sa ja? Ja nemam niš
što hoću. Ne mogu iskoristiti ni talent koji mi je Bog dao!
Žali Bože dan kad sam ušo u taj tvoj dućan. Da nema tebe i djeca,
život bi mi bio bolji. Radio bi ono za što me Bog poslo na svijet. Zato
dosta više o tvoji snovi. Tvoji snovi nisu niš prema moji!
204
natasha
NO ODVJETNIKU FITZGERALDU ne prepričavam taj dio. Ne

govorim mu ništa o tome kako su žena i djeca ono zbog čega se moj
otac najviše kaje u životu. Ne govorim mu da nas moj otac smatra
najvećom preprekom u ostvarenju onoga što je priželjkivao.
Kažem mu samo: »Nekoliko tjedana nakon toga dobili smo
poziv za saslušanje u Odjelu za domovinsku sigurnost.«
Pregledava jedan od formulara koje sam već prije bila ispunila
pa iz ladice vadi žuti pravnički blok.
»Dobro, i onda ste otišli na saslušanje. Jeste li poveli
odvjetnika?«
»Samo su moji roditelji otišli«, kažem mu. »I nisu poveli
odvjetnika.« Mama i tata su prije saslušanja dosta razgovarali
o tome. Trebaju li angažirati odvjetnika kojeg si ne mogu priuštiti
ili pričekati da vide što će biti na saslušanju?
Na internetu smo pročitali da ti za prvo saslušanje zapravo i ne
treba odvjetnik. Tada nas je otac i dalje uporno uvjeravao da će se
sve to nekim čudom riješiti. Ne znam. Možda smo mu jednostavno
željeli vjerovati. Odvjetnik Fitzgerald odmahuje glavom i zapisuje
nešto u blok. »Znači, na saslušanju im je sudac rekao da mogu ili
prihvatiti dobrovoljno iseljenje ili zatražiti otkazivanje
dobrovoljnog iseljenja.« Zatim gleda u moje formulare. »Vaš je
mlađi brat državljanin SAD-a?«
»Da «, kažem i gledam kako i to zapisuje. Peter se rodio gotovo
točno devet mjeseci nakon što smo se doselili ovamo. Roditelji su
mi tada još bili u sretnom braku.
205
Moj otac na tom saslušanju nije prihvatio dobrovoljno iseljenje,

a mama i ja smo te večeri proučile opciju ukidanja odluke o
dobrovoljnom iseljenju. Da bi taj zahtjev bio odobren, moj je tata
morao dokazati da u SAD-u živi najmanje deset godina, pokazati da
je moralan i pošten, ugledan čovjek te povrh toga dokazati da bi
deportacija uzrokovala velike probleme njegovoj supruzi, roditelju
ili djetetu koje je državljanin SAD-a. Mislili smo da će nas Peterovo
državljanstvo spasiti. Angažirali smo najjeftinijeg postojećeg
odvjetnika i otišli na sljedeće saslušanje s tom novom strategijom.
No ispalo je da je vrlo teško dokazati »velike probleme«. Povratkom
na Jamajku Peterov život ne bi bio ugrožen, a nikoga, uključujući i
Petera, nije bilo briga za psihološke posljedice iseljavanja djeteta iz
njegova doma.
»Znači, na tom saslušanju sudac je odbio vaš zahtjev i vaš je otac
prihvatio dobrovoljno iseljenje.« Odvjetnik Fitzgerald to govori kao
da je takav ishod bio neizbježan.
Ne odgovaram, samo kimam glavom. Nisam sigurna mogu li
progovoriti a da ne zaplačem.
Sve nade koje sam gajila sada mi blijede.
Nakon saslušanja sam bila predložila da se žalimo na sučevu
odluku, ali naša nam je odvjetnica savjetovala da to ne
činimo. Rekla nam je da nemamo čime poduprijeti svoju žalbu i da
više nemamo izbora. Savjetovala nam je da odemo dobrovoljno
zato da nam u dosjeu ne ostane upisana deportacija. Tako ćemo
se jednoga dana možda moći vratiti.
Fitzgerald spušta olovku i naslanja se na stolcu. »Zašto ste
danas otišli u USCIS? Vaš slučaj čak i nije u njihovoj nadležnosti.«
Prije odgovora moram se nakašljati kako bih iz grla očistila
suze. »Nisam znala što bih drugo.« Prava je istina da sam se nadala
čudu, iako ne vjerujem u čuda. Dugo vremena samo šuti.
Na kraju više ne mogu izdržati. »U redu je«, kažem. »Znam da
više nemam izbora. Ne znam ni zašto sam došla ovamo.«
Već se spremam ustati, ali on mi mahanjem rukom daje znak da
sjednem. Isprepleće prste i ogledava se po uredu. Pratim njegov
206
pogled do neraspakiranih kutija koje stoje uza zid. Iza leđa mu pak,
oslonjene na praznu policu za knjige, stoje ljestve.
»Upravo se useljavamo«, kaže. »Radovi su trebali biti gotovi
prije nekoliko tjedana, ali znate već što kažu o planovima.« Smješka
se i dodiruje gazu na čelu.
»Jeste li dobro, gospodine Fitzg...«
»Dobro sam«, kaže trljajući gazu.
Podiže uokvirenu sliku sa svojeg radnog stola i gleda u nju.
»Ovo je jedina stvar koju sam uspio izvaditi iz kutija.« Okreće sliku
tako da je vidim - na njoj su on, njegova žena i dvoje djece. Izgledaju
sretno.
Ljubazno se smješkam.
Vraća sliku na stol i gleda me. »Uvijek imate izbora, gospođice
Kingsley.«
Tek nakon nekoliko sekundi shvaćam da ponovno govori o
mojem slučaju. Naginjem se prema naprijed. »Govorite li vi to meni
da se ovo može srediti?«
»Ja sam jedan od najboljih odvjetnika za doseljeništvo u ovome
gradu«, kaže.
»Ali kako?« pitam. Stavljam ruku na njegov stol, pritišćem
prstima drvo.
»Otići ću prvo do jednog svojeg prijatelja koji je sudac. On će
poništiti dobrovoljno iseljenje pa barem nećete morati otići
večeras. Nakon toga ćemo se žaliti Odboru za doseljeničke žalbe.«
Gleda na sat. »Dajte mi samo par sati.«
Već otvaram usta da bih tražila dodatne podatke i pojedinosti
jer me dodatni podaci i pojedinosti umiruju. Ponovno se sjetim one
pjesme - nada je ono pernato biće. Zatvaram usta. Drugi put ovoga
dana odustajem od pojedinosti. Možda mi ipak nisu potrebne. Bilo
bi krasno da malo netko drugi preuzme ovaj teret.
Nada je ono pernato biće. Osjećam kako mi maše krilima u srcu.
207
daniel
TATA ME ODMJERAVA od glave do pete i zbog toga se odmah

osjećam kao drugorazredna ništarija kakvom me uvijek
smatrao. Za njega ću uvijek biti Drugi Sin, bez obzira na to što
Charlie učinio. Sada sigurno izgledam puno gore nego kad sam ušao
u dućan. S ovratnika za koji me Charlie zgrabio otpao mi je gumb, na
košulji mi je krvava mrlja zbog rasječene usnice, znojan sam i kosa
mi se lijepi za lice. Baš prava faca za Yale.
Naređuje mi: »Stavi led na usnicu pa se vrati ovamo.«
Charlie mu je sljedeći na redu. »Tučeš tvoj mali brat? To si
naučio u Amerika? Tući tvoja familija?«
Gotovo pa želim ostati i čuti kako će ga dalje izribati, ali oteklina
na usnici sve je veća. Odlazim u prostoriju straga, uzimam limenku
Kole iz hladnjaka i prislanjam je uz usnicu.
Nikad mi se nije sviđala ta soba. Premala je i vječito natrpana
poluotvorenim kutijama proizvoda. Nema stolaca pa sjedim na
podu, leđima oslonjen o vrata tako da nitko ne može ući. Trebam
pet minuta prije ponovnog suočavanja s vlastitim životom.
Usnica mi pulsira u ritmu srca. Tko zna, možda bi je trebalo
šivati. Jače pritišćem limenku i čekam da utrne.
Eto što se događa kada se prepustiš sudbini. Prebijen sam,
nemam curu, nemam budućnosti. Zašto sam odgodio razgovor za
Yale? I još gore, zašto sam pustio Natashu da ode?
Možda je imala pravo. Možda doista tražim nekoga tko bi me
spasio, nekoga tko bi me izbacio s tračnica po kojima se počeo
kretati moj život jer ja sam ne znam kako bih to učinio. Tražim
ljubav, sudbinu i nekoga tko mi je suđen da me obori s nogu zato da
bih mogao reći da nemam kontrolu nad odlukama o svojoj
budućnosti.
208
Mogao bih reći da nije stvar u tome da se suprotstavljam

roditeljima. Sudbina je ta koja to čini.
Limenka Kole pomaže. Više ne osjećam usnicu. Dobro da
Natashe nema ovdje jer za mene više nema ljubljenja. Barem danas.
A s njom nema sutra.
A ionako mi više ne bi dala da je poljubim.
S druge strane vrata začujem glas svojeg oca koji mi naređuje
da izađem. Vraćam limenku u hladnjak i guram košulju u hlače.
Otvaram vrata. Otac me ondje dočekuje sam. Naginje se bliže
prema meni. »Imam jedno pitanje za tebe«, kaže. »Zašto misliš da je
važno što ti želiš?«
Po načinu na koji me to pita vidim da je iskreno zbunjen. Kakva
je to želja, kakva čežnja o kojoj govoriš? Nije mu jasno zašto bi to
uopće bilo važno.
»Koga briga šta ti želiš! Važno je jedino što je dobro za tebe.
Tvoja majka i ja brinemo jedino za ono što je dobro za tebe. Da ideš
u škola, da postaneš doktor, da budeš uspješan. Onda nikad ne
moraš raditi u ovakav dućan. Onda imaš novac i ugled i dobiješ sve
ono što želiš. Nađeš dobra cura, imaš djeca i ostvariš svoj američki
san. Zašto bi odbacio svoja budućnost za privremene stvari koje
želiš upravo sada?«
Otac mi nikad dosad nije odjednom izgovorio toliko mnogo
riječi. Čak mi to sve ne govori s ljutnjom. Govori kao da me
pokušava podučiti nečemu skroz osnovnom. Jedan i jedan su dva,
sine.
Priželjkivao sam takav razgovor s njim još otkad je mami kupio
uljane boje. Htio sam ga pitati zašto želi ono što želi od nas. Zašto
mu je to toliko važno? Htio sam ga pitati misli li da bi mamin život
bio bolje da je nastavila slikati. Htio sam ga pitati rastužuje li ga to
što je odustala od slikanja zbog njega i zbog nas.
Možda je ovo što se sada događa između mene i oca prava svrha
ovog dana. Možda ga mogu početi shvaćati. Možda on može početi
shvaćati mene.
209
»Appa...« počinjem, ali on diže ruku u zrak da bi me ušutkao.

Zrak oko nas nepomičan je, kao da je od metala. Gleda me, ali kao
da gleda kroz mene u neko drugo vrijeme.
»Ne«, kaže. »Ti me pustiš da dovršim. Možda sam ja previše
olakšao vama. Možda sam ja kriv za sve ovo. Ne znate svoja povijest.
Ne znate što je siromaštvo. Ja vam to ne kažem jer sam mislio da je
tako bolje. Bolje da ne znate. Možda sam imao krivo.«
Toliko sam blizu. Na samom sam rubu poznavanja svojeg oca.
Obojica smo na samom rubu međusobnog upoznavanja.
Reći ću mu da ja ne želim ono što on želi za mene. I reći ću mu
da će unatoč tome sve biti u redu.
»Appa...« opet kažem, ali on opet podiže ruku. Opet me
ušutkava. Točno zna što mu želim reći i ne želi to slušati.
Mojeg je oca oblikovalo sjećanje na stvari o kojima ja nikada
ništa neću znati.
»Dosta. Ako ti ne ideš na Yale i ako ne budeš doktor, onda si
nađeš posao i platiš koledž sebi.«
Zatim se vraća natrag u dućan.
Moram priznati da mi je način na koji je postavio stvari u neku
ruku osvježavajući. Budućnost ili nema budućnosti.
Uzimam sako koji i dalje stoji zgužvan pokraj vrata. Navlačim
ga. Rever gotovo pokriva krvavu mrlju.
Pogledom tražim Charlieja, ali nema ga na vidiku.
Odlazim do vrata. Tata stoji za blagajnom i zuri u prazno. Već
želim otići kada napokon govori ono što je cijelo vrijeme htio reći.
»Vidio sam kako gledaš ona djevojka«, kaže. »Ali to nikad neće
biti ništa.«
»Mislim da se varaš«, kažem mu.
»Nije važno što ti misliš. Ti napraviš ono što je ispravno.«
Gledamo se u oči. To što me uporno gleda u oči govori mi da nije
siguran što ću učiniti.
Nisam ni ja.
210
dae hyun bae

Tatina priča
DAE HYUN BAE OTVARA I ZATVARA ladicu blagajne. Zatim je

ponovno otvara i zatvara. Možda je doista sam kriv za to što su mu
sinovi takvi kakvi jesu. Nije im nikada rekao ništa o svojoj prošlosti.
Nije im nikada ništa govorio o prošlosti jer ih silno voli i na taj ih
način štiti. Za njega je siromaštvo poput neke zaraze i ne želi da
njegovi sinovi znaju za siromaštvo zato da siromaštvo ne bi prešlo
na njih.
Otvara ladicu blagajne i sprema velike novčanice u vrećicu za
pologe. Charlie i Daniel misle da novac i sreća nemaju veze jedno s
drugim. To je zato što ne znaju što je siromaštvo. Ne znaju da je
siromaštvo nož koji ti vadi utrobu. Ne znaju što ti siromaštvo može
učiniti tijelu. Ne znaju što ti može učiniti umu.
Kada je Daeu Hyunu bilo trinaest godina i dok je još živio u
Južnoj Koreji, otac ga je počeo pripremati za to da preuzme njegov
mali posao lova na rakove. Otac mu je od lova na rakove jedva nešto
zarađivao i svake se sezone borio za opstanak. Svake bi sezone
uspijevali opstati, ali jedva. Dae Hyun tijekom cijelog je svojeg
djetinjstva mislio da će jednog dana naslijediti oca u lovu na rakove.
Bio je najstariji od tri sina. To mu je bila dužnost. Obitelj je sudbina.
I dan-danas se sjeća dana kad mu se u glavi zapalila mala iskra
pobune. Otac ga je prvi put poveo u lov na rakove svojim ribarskim
čamcem. Daeu Hyunu je to bilo grozno iskustvo. Zarobljeni u
hladnim metalnim košarama, rakovi su se pretvarali u bjesomučne
gomile koje su u očaju plazile jedne preko drugih. Svim su se silama
211
kliještima borili jedan s drugim, pokušavajući doći do vrha gomile i

pobjeći.
Ta mu se slika čak i danas zna pojaviti u mislima onda kada to
najmanje očekuje. Dae Hyun bi je najradije zaboravio. Mislio je da
će je preseljenje u Ameriku izbrisati, ali prizor mu se uporno
vraćao. Rakovi nikada nisu odustali. Borili su se do smrti. Bili bi
učinili bilo što samo da pobjegnu.
212
natasha
NE ZNAM KAKO BIH SE SADA trebala osjećati. Nemam baš

povjerenja u ono što se dogodilo. Ili još možda nije prošlo dovoljno
vremena da se na to naviknem.
Gledam mobitel. Bev mi je napokon poslala SMS. Jako, jako, jako
joj se sviđa Berkeley. Misli da joj je suđeno da ide tamo. Osim toga,
dečki iz Kalifornije zgodni su na jedan drugačiji način od momaka
iz New Yorka. U zadnjem me SMS-u pita kako sam. Nakon pitanja je
umetnula niz sličica slomljenog srca. Zovem je da bih joj ispričala
što mi je rekao odvjetnik Fitzgerald, ali ona se ne javlja.
Šaljem joj SMS: nazovi me.
Prolazim kroz rotirajuća vrata u dvorište zgrade i onda
jednostavno stajem. Grupica ljudi ruča na klupama uz vodoskok.
Nekoliko skupina ljudi u odijelima brzim korakom ulazi u zgradu i
izlazi iz nje. Omanja kolona limuzina stoji uz pločnik dok njihovi
vozači puše i međusobno ćaskaju.
Kako je moguće da se sve to događa u istom danu? Kako je
moguće da toliko ljudi tek tako nastavlja sa svojim životima bez
ikakve svijesti o tome što se događa u mojem? Ponekad ti se svijet
tako snažno zatrese da ti je teško povjerovati da nitko drugi nije
osjetio taj potres.
Tako sam se osjećala kad smo prvi put dobili obavijest o
deportaciji. Tako sam se osjećala i kad sam doznala da me Rob
prevario.
Opet vadim mobitel i tražim Robov broj, a onda se sjetim da sam
ga izbrisala. Moj je mozak, međutim, jako dobar s brojevima pa ga
213
biram po sjećanju. Ni samoj mi nije jasno zašto ga zovem sve dok se

ne javi.
»Heeeeeej, Nat«, razvlači. Čak se i ne pravi da je iznenađen.
»Ne zovem se Nat«, kažem. Sad kad sam ga dobila na telefon,
nisam više sigurna želim li uopće s njim razgovarati.
»Ono što ste ti i tvoj novi lik danas učinili nije baš bilo cool.«
Glas mu je dubok, govori sporo i lijeno, kao i uvijek. Zanimljivo kako
ti se stvari koje su ti nekada bile šarmantne sada mogu činiti
naporne i iritantne. Mislimo da s ljudima koje volimo želimo
provesti sve vrijeme svijeta, a možda je upravo suprotno. Treba
nam samo ograničeno razdoblje s njima, tako da na kraju i dalje
mislimo da je druga osoba zanimljiva. Možda nam ne trebaju drugi
i treći čin. Možda je ljubav najbolja u prvom činu.
Ignoriram njegov prijekor, kao i svoj poriv da mu kažem da je
on bio taj koji je krao u dućanu pa bih ja trebala prigovarati njemu.
Samo mu kažem: »Imam jedno pitanje za tebe.«
»Pitaj«, kaže on.
»Zašto si me varao?«
S druge strane veze nešto pada na pod, a on se uzmuca.
»Smiri se«, kažem. »Nisam te nazvala da se svađamo, a još
manje se želim pomiriti s tobom. Samo sam htjela znati.
Zašto jednostavno nisi prekinuo sa mnom? Zašto si me morao
prevariti?«
»Ne znam«, kaže, uspijevajući se uzmucati čak i u te
jednostavne dvije riječi.
»Ma, daj«, potičem ga. »Sigurno postoji neki razlog.«
On šuti. Razmišlja. »Zbilja ne znam.«
I ja šutim.
»Ti si super«, kaže. »I Kelly je super. Nisam te htio povrijediti, a
nisam htio povrijediti ni nju.« Zvuči iskreno, a ja ne znam što bih s
time.
»Ali sigurno ti se ona sviđala više, kad si me varao s njom, je li
tako?«
214
»Ne. Samo sam htio biti i s tobom i s njom.«

»I to je to?« pitam. »Nisi se htio odlučiti samo za jednu?«
»To je to«, kaže on, kao da bi to trebalo biti dovoljno.
Odgovor je tako jadan, tako nevjerojatno glup da gotovo odmah
prekidam vezu. Danielu takvo što nikada ne bi palo na pamet.
Njegovo srce se zna odlučiti.
»Samo još jedno pitanje. Vjeruješ li ti u pravu ljubav i sve to?«
»Ne. Pa, znaš me. Ni ti u to ne vjeruješ«, podsjeća me.
Ne vjerujem? »U redu. Hvala ti.« Već želim prekinuti vezu, ali on
me zaustavlja.
»Mogu li ti barem reći da mi je žao«, kaže.
»Ajde, reci.«
»Žao mi je.«
»U redu je«, kažem. »Nemoj varati Kelly.«
»Neću«, kaže i u tom trenutku to vjerojatno i misli.
Trebala bih nazvati roditelje i reći im za odvjetnika Fitzgeralda,
ali oni nisu ti s kojima sada želim razgovarati. Daniel. Moram ga
pronaći i kazati mu.
Rob kaže da ne vjerujem u pravu ljubav i ima pravo. Ne
vjerujem.
Ali možda bih htjela.
215
daniel
IZLAZIM IZ TRGOVINE. Ispred zalagaonice koja se nalazi do

trgovine na jedan se sanduk popela violinistica. Blijeda je, mršava i
sva izgužvana onako boemski i poetski, kao da je lik iz
romana Charlesa Dickensa. Za razliku od nje, njezina je violina
blistava, sjajna i čista. Nekoliko je trenutaka slušam kako svira, ali
ne znam procijeniti svira li dobro ili ne. Znam da postoji
objektivno mjerilo po kojem se takve stvari procjenjuju. Svira li sve
prave note u pravom redoslijedu i u pravom tonalitetu?
No postoji još jedan način procjene. Znači li ta glazba nekome
nešto?
Odlučujem da znači meni. Odlazim do violinistice i ostavljam joj
dolar u šeširu. Uz šešir stoji natpis koji uopće ne čitam. Ne zanima
me njezina priča. Želim samo glazbu i ovaj trenutak.
Moj tata je rekao da veza između Natashe i mene nikako ne
može uspjeti. I možda ima pravo, ali ne iz onih razloga koje bi on
naveo. Baš sam bio kreten. Trebao bih sada biti s njom, čak i ako je
današnji dan sve što imam. Pogotovo zato što je danas sve što
imamo.
Živimo u doba mobilnih telefona, ali ja nemam njezin broj. Ne
znam joj čak ni prezime. Idiotski pokušavam na Googleu potražiti
»Natasha Facebook New York« i dobivam 5 780 000 rezultata.
Klikam na otprilike stotinu poveznica i iako su sve te Natashe skroz
simpatične, nijedna nije moja Natasha. Nisam ni znao da je njezino
ime tako popularno.
Sada je 16 sati i 15 minuta, i ulice se počinju puniti ljudima koji
izlaze s posla i kreću prema podzemnoj. Kao i ja, svi izgledaju
216
pomalo pohabano. Trčim po rubu pločnika jer ne želim da me

pješaci usporavaju. Nemam nekog konkretnog plana, samo je želim
ponovno pronaći. A to mogu učiniti jedino ako odem na njezinu
zadnju poznatu lokaciju: odvjetnički ured na Pedeset drugoj ulici.
Nadam se da je sudbina na mojoj strani i da je još ondje.
217
natasha
JEDAN PAR - i ona i on imaju svijetloplave irokezice - svađa se pred

ulazom u podzemnu željeznicu na Pedeset drugoj ulici. Oštro
šapuću na onaj neobičan način na koji to obično čine parovi kada se
svađaju u javnosti. Ne čujem što govore, ali po njihovim je
pokretima ruku sve jasno. Ona je ljuta na njega. Njemu je dosta
njezina prigovaranja. Definitivno nisu na početku veze - oboje
djeluju preumorno za to. Njihova se duga veza odražava već i po
načinu na koji se naginju jedno prema drugome. Je li im ovo
posljednja svađa u životu? Hoće li ovom svađom sve završiti?
Još se jedanput okrećem prema njima. Nekoć su sigurno bili
zaljubljeni. Možda i dalje jesu, ali to se na njima više ne primjećuje.
218
daniel
SPUŠTAM SE U PODZEMNU željeznicu i molim se njezinim

bogovima zaštitnicima (da, više ih je) da mi osiguraju vožnju
bez ikakvih komplikacija s električnom energijom i bez vjerski
nadahnutih vlakovođa.
Što ako je prekasno? Što ako je već otišla? Što ako sam
zaustavivši se da bih dao dolar violinistici pokrenuo niz događaja
zbog kojih se više neću uspjeti naći s njom?
Izbijamo na postaju. Točno na drugoj strani perona zaustavlja
se vlak iz suprotnog smjera. Vrata našeg vlaka se zatvaraju, ali vlak
još ne kreće.
Na peronu se u tom trenutku pojavljuje skupina od otprilike
dvadeset osoba u raznobojnim trikoima. Na tamnosivoj
pozadini podzemne željeznice izgledaju poput tropskih ptica. Staju
u vrstu i zatim se zalede na mjestu, kao da čekaju da ih nešto
pokrene.
To je Flash mob.19 Ne pomiče se ni vlak na tračnicama koje vode
u suprotnom smjeru. Jedan plesač - muškarac u jarkoplavom trikou
kroz koji se nazire da je vrlo dobro obdaren - pritišće dugme za
reprodukciju na prijenosnom stereu.
19 Plesna, pjevačka ili instrumentalna točka koja se postavlja u
javnosti, obično na prometnim mjestima kao što su željezničke i
autobusne postaje, trgovački centri, gradski trgovi i slično. Obično
19Plesna, pjevačka ili instrumentalna točka koja se postavlja u javnosti, obično

na prometnim mjestima kao što su željezničke i autobusne postaje, trgovački
centri, gradski trgovi i slično. Obično izgleda kao spontan nastup osoba koje su
se slučajno našle ondje, iako je, naravno, riječ o unaprijed uvježbanom nastupu
219
izgleda kao spontan nastup osoba koje su se slučajno našle ondje,

iako je, naravno, riječ o unaprijed uvježbanom nastupu.
Isprva sve izgleda kaotično, kao da svaki plesač pleše svoje, ali
onda shvaćam da svi plešu isto, ali s odmakom od nekoliko sekundi.
Njihov je ples nalik na kanonsko pjevanje. Počinju s baletom, a
zatim prelaze na disko pa na breakdance. Onda ih zaustavljaju
zaštitari. Plesači se razilaze, a putnici u mojem vlaku oduševljeno
plješću.
Vlak kreće dalje, ali sada je atmosfera u vagonu potpuno
drugačija. Ljudi se smješkaju jedni drugima i govore kako je ovo baš
bilo fora.
Prolazi barem trideset sekundi prije nego što svi na lica vraćaju
svoje zaštitne face iz rubrike »u vlaku sam punom neznanaca«.
Pitam se je li to bila i namjera ovih plesača - da se svi barem na
trenutak povežemo.
220
natasha
SJEDIM LEĐIMA OKRENUTA PERONU pa u prvi trenutak ne

shvaćam što se događa. Tek kada shvatim da cijeli vagon gleda u
nešto iza mojih leđa, shvaćam da se nešto neobično
događa. Okrećem se i vidim da se na postaji odvija plesački flash
mob. Svi plesači odjeveni su u trikoe jarkih boja i plešu na neku
disko pjesmu.
Ovo je moguće samo u New Yorku, mislim pa vadim mobitel da
bih uslikala nekoliko fotografija.
Drugi putnici oduševljeno uzvikuju i plješću. Jedan putnik čak
počinje plesati.
Ples ne traje dugo jer ga prekidaju zaštitari. Nekoliko putnika
im nezadovoljno dovikuje, a onda se svi vraćaju u svoje uobičajeno
raspoloženje - nestrpljivi su zato što se vlak ne kreće.
U normalnim bih se okolnostima pitala koja je svrha takvog
flash moba. Zar ti ljudi nemaju pametnijeg posla? Da je Daniel ovdje,
vjerojatno bi rekao da je upravo to ono što bi inače trebali raditi.
Možda nam ti plesači samo žele unijeti malo čudesnih trenutaka u
život. I nije li to sasvim dobra svrha?
221
daniel
JURIM VAN iz podzemne željeznice na Pedeset drugoj ulici i zamalo

se spotičem o par koji se ondje ljubi i grli iz sve snage. Čak i da oboje
nemaju plave irokeze, bilo bi ih teško ne primijetiti jer su se sljubili
od glave do pete. Moraju si pod hitno unajmiti sobu. Ne zezam se.
Izgledaju kao da su se baš jako hitno morali početi ljubiti, i to baš
tu, nasred pločnika. I on nju i ona njega čvrsto drži za dupe.
Uzajamno guzno šlatanje.
Neki muškarac šiljatog lica cokće s neodobravanjem dok
prolazi pokraj njih, a neki dječak zuri u njih otvorenih usta. Otac mu
prekriva oči.
Mene pak taj prizor neobično raduje. Vjerojatno je to zbog onog
starog klišeja, koji je, izgleda istinit. Zaljubljeni ljudi žele da i svi
ostali oko njih budu zaljubljeni. Nadam se da će ovome paru veza
trajati zauvijek.
222
natasha
SKREĆEM UDESNO do Bulevara Martina Luthera Kinga i brzam

prema Danielovoj trgovini. Ispred radnje pokraj njegova dućana
neka djevojka stoji na sanduku i svira violinu. Bjelkinja je duge
crne, već dugo neoprane kose. Lice joj je vrlo mršavo, ali ne mršavo
na moderan, manekenski način, nego izgladnjelo. Izgleda tako
neobično tužno da moram zastati.
Na natpisu koji stoji pokraj nje piše: MOLIM POMOĆ. TREBAM
NOVAC ZA OTKUP VIOLINE OD KAMATARA. Debela crna strelica
pokazuje na zalagaonicu iza njezinih leđa. Ne mogu ni zamisliti
kakav ju je život doveo dovde, ali vadim dolar i stavljam ga u njezin
šešir. U njemu sada, vidim, ima ukupno dva dolara.
Otvaraju se vrata zalagaonice i kroz njih izlazi golem bijeli
muškarac u bijeloj trenirci. Prilazi nam. Stišće jaku čeljust u
prijekorni grč.
»Vrijeme je isteklo«, kaže i pruža golemu ruku prema
violinistici.
Ona odmah prestaje svirati i skače sa sanduka. Skuplja novac iz
šešira i daje mu ga. Čak mu daje i šešir.
Lik u trenirci trpa novac u džep i stavlja šešir na glavu.
»Koliko još trebam skupiti?« pita ga ona.
Vadi blokić i olovku iz džepa pa nešto zapisuje. »Sto pedeset
jedan dolar i dvadeset tri centa.« Pucne prstima prema violini.
Ona grli violinu prije nego što mu je predaje.
»Vratit ću se sutra. Obećavate da je nećete prodati?« pita ga. On
gunđa, ali pristaje. »Ako dođeš, neću je prodati.«
223
»Obećavam da ću doći«, kaže ona.

»Obećanje, ludom radovanje«, kaže on i odlazi.
Ona još dugo gleda prema zalagaonici. S njezina lica ne mogu
razbrati slaže li se s njim ili ne.
224
daniel
ČAK I AKO JE Natasha još ovdje, nemam pojma kamo bih krenuo u
toj čudovišnoj staklenoj zgradi. Zurim u popis ureda i pokušavam
pogoditi u koji je pošla. Znam da je išla odvjetniku, ali popis ureda
nije baš jako detaljan. Na njemu, recimo, ne piše: odvjetnik Taj-i-taj,
odvjetnik za useljenička pitanja sedamnaestogodišnjih Jamajčanki
po imenu Natasha. Grozničavo razmišljam, ali na pamet mi ne pada
baš ništa što bi mi pomoglo.
Vadim mobitel i gledam na sat. Ostalo je još malo više od sat
vremena do mojeg sudbonosnog razgovora. Pada mi na pamet da
bih trebao provjeriti adresu koju mi je prije dala recepcionistica.
Ako moram ići predaleko, bit će mi to izvrstan izgovor da ne odem.
No ako je suditi po Googleovim kartama, već sam na odredištu.
Nisam siguran je li u egzistencijalnoj krizi Google ili ja. Još jedanput
provjeravam adresu, a zatim popis ureda.
Vidi vraga. Moj se razgovor treba održati baš u ovoj zgradi.
Već sam stigao na mjesto na kojem trebam biti.
225
natasha
GURAM VRATA i zvonce se veselo oglašava. Ja nisam baš tako

optimistična. Ne vjerujem da ću ga pronaći. No moram pokušati.
Očekujem da ću za blagajnom pronaći Danielova oca, ali ondje
je Charlie. Tipka nešto na mobitel i jedva podiže pogled. Pitam se
bih li s ocem imala bolje šanse, ali sada ionako nemam izbora jer
oca nema.
Prilazim pultu. »Bok«, kažem.
Još neko vrijeme tipka po mobitelu, a onda ga uz tresak spušta
na pult. To mu baš i nije najljubazniji način dočekivanja mušterija.
»Kako vam mogu pomoći?« pita kada napokon diže pogled.
Šokirano primjećujem da mu je oko otečeno i crveno. Do jutra
će mu se stvoriti plava masnica.
Podiže ruku i nezadovoljno dodiruje oko. I članci na prstima su
mu otečeni.
Potrebno mu je nekoliko sekundi da me prepozna. »Čekaj malo.
Nisi li ti Danielova cura?«
Vjerojatno vježba podrugljiv osmijeh u ogledalu. Jako mu dobro
ide.
»Da«, odgovaram mu.
Gleda mi preko ramena, očito traži Daniela. »Gdje je taj mali
seronja?«
»Ne znam točno. Mislila sam možda...« počinjem.
Prekida me širokim smiješkom. Mislim da pokušava izgledati
seksi i da ga uopće poznajem, možda bi mi i bio. Ali poznajem ga
226
sasvim malo, pa ga zbog tog osmijeha samo želim tresnuti po

drugom oku.
»Vidim da si se vratila po boljeg brata.«
Namiguje mi ozlijeđenim okom, a zatim se trza od bola.
Objektivna činjenica: nikada nisam vjerovala u karmu.
No možda počnem vjerovati.
»Imaš li njegov broj mobitela?« pitam.
Naslanja se u stolcu i podiže svoj telefon s pulta. »Što je?
Posvađali ste se?«
Najradije bih mu svašta rekla, ali u interesu mi je da razgovor
ostane srdačan.
»Recimo«, odvraćam mu zato. »Imaš broj, dakle?«
Preokreće telefon u ruci. »Što je, pališ se na Korejce?«
Smijulji se, ali me netremice promatra. Isprva mislim da me
samo zadirkuje, ali onda shvatim da me ozbiljno pita. Važno mu je
što ću odgovoriti, iako mislim da čak ni on ne shvaća koliko mu je
važno.
»Zašto bih se morala paliti na neki određeni tip?« pitam. »Zašto
mi se jednostavno tvoj brat ne bi mogao sviđati?«
Posprdno otpuhuje. »Ma, daj, molim te. Što bi ti se na njemu
uopće moglo sviđati? Takvih kao on ima na vagone.«
I u tom mi trenutku postaje jasno što Charlieja tako žulja na
Danielu. Smeta mu što Daniel ne mrzi sam sebe. Uza sve svoje
nesigurnosti, Danielu je i dalje ugodnije u vlastitoj koži nego što će
Charlieju ikada biti.
Žao mi ga je, ali to ne pokazujem. »Molim te, daj mi pomozi.«
»A zašto bih ti pomogao?« Sada se više ne smješka i ne
podsmjehuje. Sva je moć sada u njegovim rukama i oboje to znamo.
Ne poznajem ga dovoljno dobro da bih se pozvala na njegovu
dobroćudniju stranu. Nisam čak ni sigurna ima li dobroćudniju
stranu.
227
»Ako mi daš broj, zamisli samo u kakvu ću nevolju uvaliti tvojeg

brata«, kažem mu. »Zaljubljen je u mene. Neće me se odreći što god
tvoji roditelji rekli ili učinili. A ti to možeš samo lijepo gledati i
smijati se.«
Zabacuje glavu i smije se. Zbilja nije dobar čovjek. Možda ima
neke bolje strane jer ih većina ljudi ima. No Charliejeve loše strane
brojnije su od dobrih. Sigurna sam da postoji dobar razlog zbog
kojeg je takav kakav jest, ali razlozi zapravo nisu važni.
Neki ti ljudi dođu u život da bi ga poboljšali. Neki zato da bi ga
pogoršali.
Ipak, on u tom trenutku čini jednu dobru stvar za svojeg brata.
Daje mi njegov broj.
228
daniel
KAD Ml ZAZVONI MOBITEL, zamalo ga ispuštam iz ruke. Ne

prepoznajem broj, ali se svejedno javljam.
»Halo?«
»Je li to Daniel?«
»Natasha?« pitam, iako znam da je to ona.
»Da, ja sam«, govori i po glasu joj čujem da se smješka. »Tvoj mi
je brat dao broj.«
U tom trenutku posumnjam da je riječ o psini u režiji mog
kretenskog brata. Nema šanse da bi mi ikada učinio takvu
uslugu. »Tko je to na telefonu?« pitam.
»Daniele, ja sam. Stvarno sam ja.«
»Dao ti je moj broj?«
»Možda i nije tako loš kako se čini«, kaže.
»Nema šanse«, odvraćam pa se oboje smijemo.
Pronašao sam je.
Ustvari, ona je pronašla mene.
Ne mogu vjerovati.
»Gdje si?«
»Upravo sam izašla iz tvojeg dućana. A gdje si ti?«
»U zgradi u kojoj je tvoj odvjetnik.«
»Molim? Pa zašto?«
»Jedino sam te se ovdje sjetio potražiti.«
»Tražio si me?« Glas joj je stidljiv.
229
»Hoćeš li mi oprostiti što sam se ponašao kao kreten?« »Ma, u

redu je. Trebala sam ti reći.«
»Nije me se ticalo.«
»Ticalo te se«, kaže.
Možda to nisu baš one riječi koje želim čuti iz njezinih usta, ali
blizu su istini.
230
natasha
SJEDI NA JEDNOJ OD KLUPA postavljenih oko vodoskoka i piše u

svoju bilježnicu. Znala sam da će mi biti drago što ga vidim, ali
nisam mislila da će me to toliko razdragati. Moram se suzdržati da
ne poskočim i ne zaplješćem, možda se čak zavrtim u krug.
Razdragana sam.
To je tako netipično za mene.
Zato ne činim ništa od tih razdraganih stvari, ali moj se osmijeh
lakše može izmjeriti kilometrima nego centimetrima.
Sjedam na klupu do njega i gurkam ga ramenom. On pak podiže
bilježnicu i njome prekriva usta, a zatim se okreće prema meni. Oči
su mu raširene i plešu od sreće. Mislim da nitko nije bio tako sretan
što vidi nekoga kao što je Daniel sada sretan što vidi mene.
»Hej«, kaže mi iza bilježnice.
Pružam ruku da bih spustila bilježnicu s njegovih usta, ali on
uzmiče.
»Što je?« pitam.
»Možda sam se malo potukao«, kaže.
»Malo si se potukao, pa se sada od mene skrivaš iza bilježnice?«
»Samo sam te prvo htio upozoriti.«
Ponovno pružani ruku. Ovaj mi put dopušta da spustim
bilježnicu.
Desna strana njegove usnice natečena je i razrezana. Izgleda
kao borac nakon boksačkog meča.
»Potukao si se s bratom«, kažem povezujući činjenice.
»Zaslužio je.« Nastoji ostati smiren i neutralan zbog mene.
231
»Nisam znala da se i pjesnici tuku.«

»Šališ se! Pa mi smo najgori.« Smiješi mi se, ali onda se trzne od
bola. »Ma, u redu je«, kaže kad mi vidi izraz na licu. »Izgleda gore
nego što jest.«
»Zašto ste se potukli?« pitam.
»Ma, nije važno.«
»Je, važno je.«
»Ne, nije.« Usnice su mu čvrsto stisnute i ravne. Što god bilo, ne
želi mi reći.
»Jeste li se potukli zbog mene?« pitam, iako znam odgovor.
Kima glavom.
Odlučujem da ga više neću ispitivati. Dovoljno mi je što znam da
je spreman boriti se za mene.
»Bila sam prilično ljuta na tebe«, kažem. Moram to reći prije
nego što se bilo što drugo dogodi.
»Znam. Žao mi je. Samo nisam mogao vjerovati.«
»Da ti nisam rekla?« pitam.
»Ne, nego da će se nakon svega što nas je danas spojilo, dogoditi
nešto drugo što će nas razdvojiti.«
»Stvarno si nepopravljiv.«
»Moguće je«, odvraća.
Naslanjam mu glavu na rame i pričam mu o muzeju, Abnighitu
i svemu onome što se moralo dogoditi da bi nastao naš Sunčev
sustav, da bi nastala naša galaktika i da bi nastao naš svemir. Kažem
da u usporedbi s time zaljubljivanje nije ništa drugo doli sitne
slučajnosti. Ne slaže se sa mnom i drago mi je zbog toga. Pružam
ruku i dodirujem mu usnicu. Hvata me za ruku i ljubi me u dlan.
Nikada prije nisam razumjela što znači kada se za neke ljude kaže
da među njima postoji kemija. Nije li sve ionako kemija? Sve su
spojevi i reakcije.
232
Atomi u mojem tijelu usklađuju se s atomima u njegovu. Tako

sam i ranije danas znala da je još u predvorju zgrade. Još jedanput
me ljubi u dlan pa uzdišem.
Kada me dodiruje, za mene je to istodobno red i kaos. Kao da
me netko istodobno sastavlja i rastavlja.
»Rekla si da imaš dobre vijesti«, kaže. Lice mu je prepuno nade.
Što ako cijela stvar ne uspije? Kako ćemo izdržati razdvojenost? Jer
sada mi se odvojenost od njega čini nemogućom, nemogućim mi se
čini da ne pripadamo jedno uz drugo. No s druge strane, znam da
bismo preživjeli. Rastanak nije smrtonosan.
Ipak, drago mi je što to ne moramo provjeriti u praksi.
»Odvjetnik kaže da će nešto smisliti. Misli da ću ipak moći ostati«,
kažem.
»Koliko je siguran u to?« Ovaj je put, začudo, on skeptičniji od
mene.
»Bez brige. Djelovao mi je prilično sigurno«, kažem i dopuštam
da mi na obraz kanu suze radosnice. Konačno mi jednom u životu
nije neugodno zbog suza.
»Vidiš?« govori mi on. »Suđeni smo jedno drugome. Ajmo
proslaviti.«
Privija me bliže k sebi. Skidam mu kravatu preko glave i
provlačim mu prste kroz kosu. Hvata me za ruke i naginje se da bi
me poljubio, ali stavljam mu prst na usnice i zaustavljam
ga. »Pričekaj s tim poljupcem«, kažem.
Želim obaviti još jedan telefonski poziv. Poriv je blesav, ali zbog
Daniela već pomalo vjerujem u sudbinu.
Cijeli se ovaj niz događaja ne bi pokrenuo da nije bilo zaštitarke
koja me jutros zadržala. Da nije prčkala po mojim stvarima, ne bih
bila zakasnila. Ne bih upoznala Lestera Barnesa, ne bih upoznala
odvjetnika Fitzgeralda. Ne bih upoznala Daniela.
Kopam po ruksaku i izvlačim posjetnicu Lestera Barnesa.
Zovem ga, ali poziv se preusmjerava izravno na govornu
poštu. Ostavljam mu pomalo nesuvislu poruku u kojoj mu
233
zahvaljujem na pomoći i u kojoj ga molim da u moje ime zahvali

zaštitarki.
»Ima dugu smeđu kosu, tužne oči i stalno prčka po tuđim
stvarima«, opisujem mu je. Već želim prekinuti vezu kada se sjetim
njezina imena. »Mislim da se zove Irene«, dodajem. »Zahvalite joj u
moje ime.«
Daniel me zbunjeno gleda.
»Poslije ću ti objasniti«, kažem mu i zavlačim mu se u zagrljaj.
»Da se vratimo na norebangi« pitam ga. Srce mi pokušava pobjeći
iz tijela kroz prsni koš.
»Ne«, odgovara. »Imam bolju ideju.«
234
daniel
»HOĆEŠ ČUTI NEŠTO NENORMALNO?« pitam je dok je odvodim

natrag u zgradu. »Moj razgovor za Yale je isto ovdje.«
»Šališ se«, kaže i nakratko zastaje.
Cerim joj se veselo, umirući od znatiželje da doznam kako će
njezin znanstvenički mozak obraditi tu razinu slučajnosti. »Koja je
vjerojatnost za takvo što, ha?«
Ona mi se smije. »Sad sigurno uživaš, jel’ da?«
»Vidiš li sada da sam cijelo vrijeme imao pravo? Bilo nam je
suđeno da se upoznamo. Da se nismo sreli prije, vjerojatno bismo
se sreli sada.« Logiku mojeg zaključivanja totalno je lako pobiti, ali
ona to i ne pokušava. Samo me uzima za ruku i smješka se. Možda
je još i uspijem preobratiti. Naumio sam s njom otići na krov ovoga
nebodera, gdje se možemo ljubiti nasamo. Kod zaštitara se
prijavljujemo za moj razgovor za Yale. Zaštitar nam pokazuje gdje
su liftovi. Onaj u koji ulazimo vjerojatno je najjadniji lift u zgradi jer
staje baš na svakom katu. Ljudi u odijelima ulaze u lift i izlaze u
njega, usput razgovarajući o Vrlo Važnim Stvarima. Unatoč onome
što mi je Natasha rekla prije, nikada ne bih mogao raditi u ovakvoj
zgradi.
Napokon stižemo do vrha. Izlazimo iz lifta, pronalazimo
stubište i penjemo se uz jedne stube ravno do zatvorenih vrata na
kojima piše: ZABRANJEN PRISTUP KROVU.
Odbijam to prihvatiti. Krov se očito nalazi iza tih vrata. Hvatam
se za kvaku, nadajući se čudu, ali vrata su zaključana.
Naslanjam se čelom na vrata i, ne znajući što bih, kažem:
»Sezame, otvori se«.
235
Vrata se na to nekom čarolijom otvaraju.

»Koji klinac?« kažem posrćući naprijed kroz naglo otvorena
vrata i nalijećući na onog istog zaštitara koji nas je pustio u zgradu.
On je, za razliku od nas, očito išao ekspresnim liftom.
»Čujte, djeco, vi ne biste smjeli na krov«, gunđa on. Vonja po
cigaretama.
Povlačim Natashu kroz vrata za sobom. »Samo smo htjeli vidjeti
kakav je pogled«, kažem s poštovanjem i sa zrncem nagovaranja, ali
bez cendranja.
Sumnjičavo izvija obrve i već želi nešto reći kad ga hvata kašalj.
Kašlje toliko da se mora pognuti i lupa se po prsima.
»Jeste li dobro?« pita ga Natasha. Sada se već malo uspravio i
rukama oslonio na bedra. Natasha mu polaže ruku na rame.
»Muči me taj kašalj«, kaže i dalje kašljucajući.
»Onda ne biste smjeli pušiti«, kaže mu ona.
On se uspravlja i briše oči. »Zvučiš kao moja žena.«
»Žena vam ima pravo«, brzo mu uzvraća Natasha.
Pokušavam joj pogledom poručiti nemoj se svađati sa
zaštitarom koji ima plućnu bolest jer nam inače neće dopustiti da
ostanemo ovdje i ljubimo se, ali čak i ako je sve to uspjela pročitati iz
mojeg pogleda, ignorira me.
»Svojedobno sam volontirala na pulmološkom odjelu u bolnici
i taj mi kašalj ne zvuči dobro.«
Obojica se zagledavamo u nju. Ja je gledam zato što je zamišljam
u uniformi medicinske sestre, a zatim bez te uniforme. Prilično sam
siguran da će mi to od sad biti omiljena maštarija.
Ne znam zašto on zuri u nju. Nadam se ne iz istog razloga.
»Dajte mi cigarete«, govori mu i pruža ruku. »Morate prestati
pušiti.« Ne znam kako joj uspijeva istodobno zvučati tako zabrinuto
i tako zapovjedno.
On vadi kutiju cigareta iz džepa. »Mislite da nisam pokušao?«
pita.
236
Ponovno ga gledam. Prestar je za taj posao. Izgleda kao da bi

trebao biti u mirovini, gdje bi mu jedini posao bio maziti unučad
negdje na Floridi.
Natasha i dalje drži ispruženu ruku. Ne spušta je sve dok joj on
ne da cigarete.
»Pazi se ove cure«, kaže mi zaštitar, smijući se.
»Hoću, gospodine.«
Zatim on odijeva jaknu i gleda Natashu. »Kako znaš da neću sad
odmah otići i kupiti drugu kutiju?« pita je.
Ona sliježe ramenima. »Ne znam.«
On je dugo promatra. »Život ne ispadne uvijek onako kako
planiraš«, kaže joj.
Vidim da mu ne vjeruje. I on to vidi, ali ne ustraje.
»Drž’te se dalje od ruba«, govori nam i namiguje. »Dobro se
zabavite.«
237
Joe
Planirana životna priča
DJEVOJKA GA JE MALO PODSJETILA na njegovu Beth. Izravna, ali

draga. Zbog toga im je i dopustio da ostanu na krovu. Potpuno mu
je jasno da nisu ondje radi pogleda i da će samo gledati jedno drugo.
Ali u tome nema ničeg lošeg.
I on i njegova Beth bili su takvi. Ne samo na početku braka, nego
cijelo vrijeme. Često su jedno drugome govorili da su jedno drugo
dobili na lutriji.
Beth je prošle godine umrla. Šest mjeseci nakon što su oboje
otišli u mirovinu. Karcinom su joj dijagnosticirali dan nakon
odlaska u mirovinu. Imali su toliko planova. Krstarenje po Aljasci
na kojem bi vidjeli polarna svjetla. To je bila njezina želja. Putovanje
u Veneciju, gdje bi pili grappu i plovili kanalima. To je bila njegova.
Joea to još i dan-danas boli. Svi ti njihovi planovi. Sav novac koji
su uštedjeli. Sve to čekanje na savršen trenutak.
I što na kraju? Apsolutno ništa.
Djevojka, naravno, ima pravo. Ne bi smio pušiti. Kada je Beth
umrla, ponovno je počeo raditi i ponovno je počeo pušiti. Koga
briga ako se ubije od posla? Koga briga ako umre od pušenja? Nema
više za što živjeti, ništa više ne želi planirati.
Još jedanput gleda djevojku i mladića prije nego što zatvara
vrata za sobom. Gledaju se kao da je ovo jedino mjesto na kojem
trenutačno žele biti. I on i njegova Beth nekoć su bili takvi. Možda
ipak prestane pušiti. Možda isplanira nešto novo.
238
natasha
DANIEL PRILAZI RUBU KROVA i gleda grad. Kosa mu je raspuštena,

vjetar se poigrava njome, a na lice je navukao pjesnički izraz.
Smiješi se onom stranom lica na kojoj nema ozljeda.
Prilazim mu i uzimam ga za ruku. »Zar nećeš sada nešto
napisati, pjesniče?« zadirkujem ga.
Još se šire nasmiješi, ali se ne okreće prema meni. »Odavde
izgleda potpuno drugačije«, kaže.
Ne znam što on vidi pred sobom, ali ja vidim kilometre krovova,
od kojih je većina prazna.
Nekoliko ih služi kao odlagalište za odbačene stvari - pokvarene
klima-uređaje, oštećen uredski namještaj. Na nekima su pak vrtovi.
Pitam se tko ih održava.
Daniel vadi bilježnicu, a ja prilazim malo bliže rubu.
Prije nego što su sve te zgrade postale zgrade, bile su samo
kosturi zgrada. Prije nego što su postale kosturi zgrada, bile
su samo poprečne grede i nosači. Metal, staklo i beton. A prije
toga bile su građevinski nacrti. Prije toga arhitektonski projekti. A
još prije toga - tek nečija zamisao grada.
Daniel sprema bilježnicu i privlači me k sebi, podalje od ruba.
Obavija me oko struka.
»Što si napisao?« pitam ga.
»Planove«, kaže. Vedro mi gleda u usnice i odjednom više ne
mogu misliti. Malo uzmičem, ali on me slijedi, kao da plešemo.
»O, Bože. Jesi li cijeli dan bio tako seksi?« pitam ga.
239
On se smije i crveni. »Drago mi je što misliš da sam seksi.« I dalje

mi gleda usnice.
»Hoće li te boljeti ako te poljubim?« pitam ga.
»Bit će to dobar bol.« Sada me i drugom rukom obavija oko
struka. Srce mi se nikako ne uspijeva smiriti. Njegov poljubac ne
može biti tako dobar kao što je u mojim uspomenama. Kada sam ga
prvi put poljubila, mislila sam da nam je to i posljednji poljubac.
Sigurno je zbog toga poljubac bio intenzivniji. Ovaj će poljubac biti
normalniji. Bez vatrometa i kaosa, samo dvoje ljudi koji se jedno
drugome sviđaju pa se ljube.
Propinjem se na prste i još mu se više približavam. Napokon me
gleda u oči. Pomiče ruku s mojega struka i polaže mi je preko srca.
Pod njegovim dlanom kuca kao da kuca samo za njega.
Usnice nam se dotiču i nastojim držati oči otvorene što dulje
mogu. Pokušavam se ne izgubiti u ludoj entropiji ovoga što se zbiva
među nama. Ne razumijem to. Zašto baš taj čovjek? Zašto Daniel, a
ne nijedan dečko prije njega? Što bi se dogodilo da se nismo sreli?
Bih li provela jedan sasvim običan dan, uopće ne primijetivši da
sam nešto propustila?
Grlim ga oko vrata i naslanjam se na njega, ali ne mogu mu se
dovoljno približiti. Vraća mi se onaj nemir, onaj kaos. Želim stvari
koje znam i koje ne znam. Želim da ovaj trenutak traje vječno, ali ne
želim propustiti sve one trenutke koji nam slijede. Želim budućnost
s njim, ali želim je sada i ovdje.
Sve mi je to malo previše, pa prekidam poljubac. »Idi. Stani.
Tamo«, kažem mu i svaku riječ naglašavam tako da ga poljubim
nakon nje. Pokazujem jedno udaljeno mjesto, mjesto izvan dosega
poljupca.
»Ovamo?« pita on, odmičući se samo za korak.
»Još barem pet koraka.«
Ceri se, ali čini kako sam mu rekla.
»Neće nam svi poljupci biti takvi, zar ne?« pitam ga. »Kakvi?«
»Ma, znaš. Luđački.«
240
»Volim kad ne biraš riječi«, kaže.

»Zbilja? Moja mama kaže da bih ponekad ipak morala.«
»Možda. Ali i dalje mi se to sviđa.«
Spuštam pogled i ne odgovaram. »Koliko još imamo do tvojeg
razgovora?« pitam ga.
»Četrdeset minuta.«
»Imaš li još koje od onih ljubavnih pitanja za mene?«
»Još se nisi zaljubila u mene?« tobože se čudi.
»Ne«, kažem i smiješim mu se.
»Bez brige«, kaže. »Imamo vremena.«
241
daniel
PRAVO JE ČUDO što sjedimo ovdje, na ovome krovu, kao da

boravimo u nekom tajnom, nebeskom gradu. Sunce se
polako povlači preko zgrada, ali još nije pao mrak. Uskoro će, ali
zasad se noć tek naslućuje.
Natasha i ja sjedimo prekriženih nogu i naslonjeni na zid uz
vrata prema stubištu. Držimo se za ruke i ona je naslonila glavu na
moje rame. Obraz mi dodiruje njezina meka kosa.
»Jesi li spremna za pitanje o gostima na večeri?« pitam.
»Misliš, koga bih pozvala na večeru?«
»Aha.«
»Uf, ne. Ajde ti prvi«, kaže.
»To je lako«, kažem. »Pozvao bih Boga.«
Podiže glavu s mojeg ramena i gleda me. »Ti zbilja vjeruješ u
Boga?«
»Da, vjerujem.«
»U jednog lika? Gore, na nebu? Tipa sa supermoćima?« Ne ruga
mi se. Doista je zanima.
»Pa ne vjerujem baš u to.«
»Nego u što onda?«
Stišćem joj ruku. »Ovo kako se sad osjećamo. Ova povezanost
među nama koju ne razumijemo i koja nas drži zajedno. To je Bog
.«
»Uh, Boga ti!« uzvikuje ona. »Vi pjesnici ste opasni.«
Povlači mi ruku u svoje krilo i ondje je obujmi dlanovima.
242
Zabacim glavu i promatram nebo, nastojeći pronaći poznate

oblike u oblacima. »Uglavnom, mislim sljedeće«, kažem. »Mislim da
smo svi, svi mi koji živimo na Zemlji, na neki način povezani.«
Vrhovima prstiju prelazi peko mojih članaka. »Čak i loši ljudi?«
»Da. Ali svatko u sebi ima nešto dobro.«
»To nije istina«, kaže ona.
»U redu«, popuštam. »Ali svatko tijekom života učini barem
jedno dobro djelo. Slažeš li se s tim?«
Razmišlja, pa zatim kimne glavom.
Nastavljam. »Mislim da su sve naše dobre strane na nekoj razini
povezane. One strane koje s prijateljem podijele zadnji komadić
čokolade ili onaj dio nas koji daje dolar uličnoj glazbenici ili
volontira u bolnici ili plače na Appleovim reklamama ili onaj dio
koji kaže volim te ili oprosti. Mislim da je to Bog. Bog je veza između
naših najboljih strana.«
»I misliš da ta veza ima svijest?« pita me.
»Da. I mi to zovemo Bogom.«
Tiho se smije. »Jesi li uvijek tako...«
»Učen i mudar?« prekidam je pitanjem.
Sada se glasnije smije. »Htjela sam pitati jesi li uvijek tako
melodramatičan.«
»Da. Naširoko sam poznat po svojim melodramama.«
»Šalim se«, kaže i okrzne me ramenom u rame. »Sviđa mi se što
razmišljaš o takvim stvarima.«
I da, doista sam razmišljao o tome. Ovo mi nije prvi put, ali prvi
put sam to tako izrazio. Kad sam s njom zbog nečega blistam u
svojem najboljem izdanju.
Povlačim njezinu ruku prema svojim usnama i ljubim je u prste.
»A ti?« pitam. »Ti ne vjeruješ u Boga?«
»Sviđa mi se tvoja zamisao Boga. Ali definitivno ne vjerujem u
onoga koji pali ognjem i sumporom.«
»Ali vjeruješ u nešto?«
243
Nesigurno se mršti. »Zbilja ne znam. Zapravo me mnogo više

zanima zašto ljudi imaju potrebu vjerovati u Boga. Zašto im znanost
nije dovoljna? Znanost je čudesna. Noćno nebo? Fantastično!
Stanica ljudskog tkiva? Nešto nevjerojatno! A onda s druge strane
imaš nešto što nam kaže da smo rođeni grešni i nešto čime se ljudi
koriste da bi opravdali svoje sitne predrasude i zlobu. Ne znam. Ja
onda radije vjerujem u znanost. Znanost mi je dovoljna.«
»Ha«, kažem. Sunčeve se zrake odbijaju od zgrada i boje zrak
narančastim tonovima. Čak se i na ovom otvorenom prostoru
osjećam kao da smo u čahuri.
»Znaš li da se otprilike dvadeset i sedam posto svemira sastoji
od tamne tvari?« pita me.
Nisam to znao, no ona, naravno, zna.
»Što je zapravo tamna tvar?«
Teško je opisati razdraganost koja joj se pojavljuje na licu zbog
tog pitanja. Povlači ruku iz moje, trlja dlanove i priprema se na
objašnjavanje.
»Pa, ovako. Znanstvenici nisu sasvim sigurni što je, ali
definiraju je kao razliku između mase nekog predmeta i mase koja
se računa prema njegovu gravitacijskom učinku.« Gleda me
podignutih obrva, kao da od mene očekuje reakciju na nešto
duboko i važno.
Ja sam pak i dalje duboko ravnodušan.
Ona uzdiše. Dramatično uzdiše.
»Ah, vi pjesnici«, gunđa, ali sa smiješkom. »Te bi dvije mase
trebale biti jednake.« Zatim podiže prst u zrak. »Trebale bi biti
jednake, ali nisu, barem u slučaju vrlo velikih predmeta, kao što su
planeti.«
»Oho! Pa to je zanimljivo«, kažem i doista to mislim.
»Pa, jel’ da?!« Blistavo mi se smiješi. Zbilja sam izgubio glavu za
njom. »Osim toga, vidljiva masa galaktike nema dovoljno gravitacije
da bi se njome objasnilo zašto se galaktika ne raspada.«
Odmahujem glavom, dajući joj tako do znanja da ne razumijem.
244
Ona nastavlja. »Ako zbrojimo sve gravitacijske sile svih

predmeta koje možemo pronaći, one nisu dovoljne da bi sve
galaktike i zvijezde zadržale u međusobnoj orbiti. Zato mora
postojati još tvari koju ne vidimo. Tamne tvari.«
»Okej, sad kužim.«
Sumnjičavo me gleda.
»Ne, stvarno«, kažem. »Znači, dvadeset sedam posto svemira
sastoji se od tamne tvari.«
»Otprilike.«
»I zbog toga svemirska tijela ne odlijeću samostalno u svemir?
Ta ih tamna tvar drži zajedno?«
Njezina se sumnjičavost sada pretvara u čistu sumnju. »Što si
sada smislio u tom svojem pokvarenom pjesničkom umu?«
»Mrzit ćeš me kad ti kažem.«
»Možda«, slaže se.
»Tamna tvar je ljubav. To je ta privlačna sila.«
»O, Isuse Kriste, ne. Bljak. Fuj. Grozan si.«
»A, ne, ne. Baš sam dobar«, kažem i smijem se naglas.
»Ah, apsolutno najgori«, kaže, ali naslanja se i smije sa mnom.
»Totalno imam pravo«, kažem trijumfalno i ponovno je hvatam
za ruku.
Ona nezadovoljno gunđa, ali vidim da razmišlja o onome što
sam rekao. Možda joj ta pomisao i nije tako strana kako misli.
Uzimam telefon i gledam druga pitanja. »Okej, imam novo
pitanje. Dovrši sljedeću rečenicu: Oboje smo u ovoj prostoriji
i osjećamo...«
»Ja osjećam da mi se piški«, kaže ona s osmijehom.
»Ti stvarno mrziš ozbiljne razgovore.«
»Zar ti se nikada nije jako, jako piškilo?« pita me. »To je ozbiljna
stvar. Možeš si ozbiljno oštetiti mjehur ako...«
»Stvarno ti se piški?« pitam.
»Ne.«
245
»Onda dovrši rečenicu«, kažem joj. Neću joj dopustiti da se iz

ovoga izvuče zbijanjem šala.
»Ti prvi«, kaže uzdišući.
»Osjećam se ushićeno, uspaljeno i ustreptalo.«
»Aliteracija. Zgodno.«
»A sada ti, i moraš biti iskrena«, kažem joj.
Plazi mi jezik. »Osjećam se zbunjeno. Uplašeno.«
Povlačim joj ruku u krilo. »Zašto si uplašena?«
»Bio je ovo dug dan. Jutros sam još mislila da će me deportirati.
Za to se već dva mjeseca pripremam. A sad izgleda da ću ipak
ostati.«
Zatim se okreće prema meni. »A onda si tu još i ti. Jutros te
nisam ni poznavala, a sad kao da se više ne sjećam vremena kada te
nisam znala. Sve mi je to malo previše. Osjećam se kao da su mi
stvari izmaknule kontroli.«
»A zašto je to tako loše?« pitam.
»Draže mi je kad se unaprijed mogu pripremiti na ono što će se
dogoditi. Volim planirati.«
Jasno mi je to što govori. Zbilja razumijem. Svi smo
programirani za planiranje. To nam je dio prirodnog ritma. Sunce
izlazi svakoga dana i svake se večeri povlači pred Mjesecom. »Ali,
kako je rekao onaj zaštitar, planovi katkad propadaju.«
»Misliš da je zaista tako? Jer ja mislim da većinu stvari možeš
planirati. Stvari se obično ne događaju baš bez ikakvog razloga pa
da te samo obore s nogu.«
»Vjerojatno su i dinosauri mislili tako, pa vidi što im se
dogodilo«, zadirkujem je.
Tako se blistavo smiješi da je jednostavno moram pomilovati
po licu. Ljubi me u dlan.
»Osim takvih dramatičnih događaja kojima se cijela jedna vrsta
briše s planeta, mislim da većinu drugih stvari možeš planirati«,
kaže.
246
»Ali i ja sam tebe oborio s nogu«, podsjećam je i ona to ne

poriče.
»No kako god bilo«, kažem, »nabrojila si samo dva osjećaja - da
si zbunjena i uplašena.«
»U redu, u redu. Reći ću ti ono što želiš čuti. Osjećam se sretno.«
Dramatično uzdišem. »Mogla si to reći prvo.«
»Volim napetost«, kaže ona.
»Lažeš.«
»Imaš pravo. Mrzim napetost.«
»Sretna si zbog mene?« pitam.
»I zbog toga što me neće deportirati. Ali uglavnom zbog tebe.«
Povlači mi ruku prema usnama i ljubi je. Najradije bih ovako
ostao zauvijek. Razgovarajući i ljubeći se, ljubeći se i razgovarajući.
»A kad ćemo isprobati ono gledanje u oči?« pitam je.
Koluta tim očima u koje želim gledati. »Kasnije. Nakon tvojeg
razgovora«, odgovara.
»Nemoj se bojati«, zadirkujem je.
»Čega bih se bojala? Zjenice i šarenice?«
»Oči su prozori duše«, uzvraćam.
»Besmislice«, odgovara.
Uzimam mobitel i provjeravam koliko je sati. Besmisleno je to
što činim jer vrlo dobro znam da je uskoro vrijeme za moj razgovor,
ali radije bih još malo ostao ovdje, u našem nebeskom gradu. »Ajmo
proći kroz još par pitanja«, kažem. »Na brzinu. Koja ti je najdraža
uspomena?«
»Kad sam prvi put jela sladoled u kornetu, a ne u čašici«,
odgovara bez oklijevanja.
»Koliko si imala godina?«
»Četiri. Sladoled je bio od čokolade, a ja sam na sebi imala bijelu
haljinicu, posebno odabranu za Uskrs.«
»Kome je to palo na pamet?« pitam.
247
»Mom ocu«, kaže sa smiješkom. »Tada je mislio da sam

najgenijalnija stvar koja mu se ikada dogodila.«
»To više ne misli?«
»Ne«, kaže.
Čekam nastavak, ali ona kreće dalje. »Koja je tvoja takva
uspomena?«
»Kada mi je bilo sedam godina, svi smo zajedno otišli u Disney
World. Charlie je htio ići na Space Mountain 20, ali moja se mama
bojala da bih se ja mogao prestrašiti, nije ga htjela pustiti samog, a
ni ona ni tata nisu htjeli na tu vožnju.«
Čvršće me steže za ruku, što je slatko jer sam očito preživio taj
događaj. »I što se onda dogodilo?«
»Uvjerio sam mamu da se uopće ne bojim. Rekao sam joj da mi
je to oduvijek bila želja.«
»Ali to nije bila istina?« pita me.
»Ne. Umirao sam od straha. Učinio sam to zbog Charlieja.«
Gurka me ramenom o rame i zadirkuje. »Već si mi se svidio. Ne
moraš me još uvjeravati da si svetac.«
»Ne, ne, ali upravo u tome je kvaka. Nisam se ponašao kao
svetac. Mislim da sam već tada znao da dobar odnos između mene
i Charlieja neće potrajati. Htio sam ga samo uvjeriti da sam ga
dostojan. I uspjelo mi je. Rekao mi je da sam hrabar. Čak mi je dao
svoje kokice.«
Zabacujem glavu i gledam oblake. Jedva se pomiču.
»Nije li ti čudno što smo i ti i ja kao najdraže izdvojili uspomene
na osobe koje nam sada uopće nisu drage?« pitam je.
20Vrtoglava vožnja vlakom u tematskim lunaparkovima Disneyjeve korporacije

(Disneyland, Disney World) sa specijalnim efektima koji daju dojam leta kroz
svemir. Općenito se smatra jednom od najboljih atrakcija u Disneyjevim
tematskim parkovima.
248
»Možda nam upravo zbog toga više nisu drage«, kaže ona.
»Razlika između onoga kakvi su bili nekada i onoga kakvi su danas
toliko je velika da više nema nade da nam se vrate natrag.«
»Možda«, kažem. »A znaš što je najgori dio te priče?«
»Što?«
»Zbog tog izleta i dan-danas mrzim te vožnje u lunaparkovima.«
Smije se i ja se smijem s njom.
249
oči
Priča o evoluciji
ZNANSTVENICI MISLE da su prve »oči« bile tek pigmentirane, na

svjetlost osjetljive točke na koži nekog drevnog stvorenja. S
pomoću tih točaka moglo je razlikovati svjetlost od mraka, što je
bilo korisno jer je mrak mogao značiti da mu se
grabežljivac približio toliko da blokira izvor svjetlosti. Ta su
stvorenja, dakle, zbog tih točaka lakše preživljavala, više su se
razmnožavala i svoju sposobnost prenosila na potomstvo.
Nasumičnim mutacijama stvorena je veća udubina oko točke koja
je osjetljiva na svjetlost.
Ta je udubina dovela do nešto boljeg vida i još bolje
sposobnosti preživljavanja, a s vremenom se fotosenzitivna točka
pretvorila u ljudsko oko. Kako smo od očiju kao sredstava za
preživljavanje došli do koncepta ljubavi na prvi pogled? Ili do
tvrdnje da su oči ogledalo duše? Ili do klišeja o zaljubljenima koji
jedno drugo neprekidno gledaju u oči?
Studije su pokazale da nam se zjenice šire pod utjecajem
dopamina kada smo u prisutnosti osobe koja nam je privlačna.
Neka istraživanja pak tvrde da vlakna u oku mogu upućivati
na neke osobine ličnosti, pa oči možda doista jesu ogledalo duše.
No što sa zaljubljenima koji u beskraj jedno drugo gledaju u oči?
Je li to znak međusobnog povjerenja? Dopustit ću ti da mi se sasvim
približiš i vjerovat ću ti da me nećeš povrijediti u ovom osjetljivom
položaju. A ako je povjerenje temelj ljubavi, gledanje u oči možda je
način izgradnje ili jačanja povjerenja.
Možda je, međutim, stvar još jednostavnija.
250
Možda se jednostavno želimo povezati.

Vidjeti.
Biti viđeni.
251
daniel
VRATA UREDA odvjetnika Fitzgeralda nalaze se na kraju dugog,

sivog i uglavnom bezličnog hodnika. Pokušavam to ne shvatiti kao
zlokoban znak povezan sa svojom budućnošću. Ne uspijeva mi. Na
vratima nema imena, samo broj. Nitko se ne javlja kada pokucam.
Možda je već otišao kući? To bi mi zapravo baš odgovaralo. U tom
slučaju ja ne bih bio kriv zbog toga što nisam otišao na Yale i postao
liječnik. Na stranu sad to što kasnim deset minuta zbog ljubakanja
s Natashom. Uopće mi nije žao.
Hvatam kvaku i ulazim u ured. Prva stvar koju spazim jest žena
koja jeca. Čak i ne skriva lice rukama, kao što obično čine ljudi kada
plaču. Stoji nasred sobe i grca u suzama koje joj se slijevaju niz
obraze. Lice joj je zamrljano crnim tragovima maskare, a oči su joj
natečene i crvene, kao da plače već dulje vrijeme.
Kad shvati da sam ušao u prostoriju, prestaje plakati i briše suze
nadlanicom.
Samo još pogoršava situaciju. Sada je maskaru razmazala i
preko nosa.
»Je li sve u redu?« postavljam joj najgluplje pitanje na svijetu.
Očito je da sve nije u redu.
»Sve je u redu«, kaže. Grize donju usnicu i pokušava popraviti
frizuru, ali i ovaj put samo pogoršava situaciju.
»Vi ste Daniel Bae, zar ne?« kaže. »Došli ste radi razgovora za
Yale.«
Prilazim joj. »Hoćete da vam donesem čašu vode? Rupčić?
Nešto drugo?« Vidim da joj na stolu pokraj šalice s nekim natpisom
stoji prazna kutija papirnatih rupčića.
252
»Ne, stvarno sam u redu. On vam je ondje«, kaže i pokazuje mi

vrata iza svojih leđa.
»Jeste li sigurni...« počinjem, ali ona me prekida.
»Ja sad moram ići. Recite mu da je najdivnija osoba koju sam
ikada upoznala, ali da moram ići.«
Kažem »okej«, iako mu, naravno, ništa od toga neću reći. Osim
toga, ured je prilično malen. Vjerojatno je već čuo što je rekla.
Ona prilazi svojem stolu i uzima šalicu. »Recite mu i da bih
najradije ostala, ali ne mogu. Tako je bolje i za njega i za mene.«
Zatim ponovno brizne u plač. Sad se i meni oči pune suzama. Ne
sviđa mi se to.
Ona naglo prestaje plakati i zuri u mene. »Je' vi to plačete?« pita
me.
Brišem oči. »Ma, to je jedna moja glupa osobina. Čim netko
plače, i ja se rasplačem.«
»Joj, pa to je baš slatko.« Sada kad ga ne guše suze, glas joj je
zvonak.
»Ma, to je zapravo totalno sranje.«
»Kakav je to rječnik?« kaže mršteći se.
»Oprostite.« Kakva se to osoba buni na potpuno nevinu riječ
kao što je sranje?
Prihvaća moju ispriku kratkim kimanjem glavom. »Tek smo se
uselili u ovaj ured, a ja ga sad više nikada neću vidjeti.« Šmrca pa
briše nos. »Da sam znala kako će ovo završiti, ne bih nikada ni bila
počela raditi ovdje.«
»Svi bismo najradije da možemo predvidjeti budućnost«,
kažem. Oči joj se ponovno pune suzama, iako kima glavom.
»Dok sam bila mala, najviše sam voljela čitati bajke jer sam u
njima, čak i prije nego što bih otvorila knjigu, znala kako će završiti.
Živjeli su sretno do kraja života.« Baca pogled prema vratima iza
svojih leđa, zatvara oči i zatim ih ponovno otvara. »Kraljevne u
bajkama nikada ne čine ništa pogrešno.«
253
U tom se trenutku otvaraju vrata ureda. Okrećem se jer me baš

zanima kako izgleda najdivnija osoba na svijetu. Osim što ima gazu
na desnom oku, izgleda mi skroz normalno.
»Daniel Bae?« pita, gledajući samo mene. Nijedan trenutak ne
gleda prema njoj.
Pružam mu ruku. »Gospodine Fitzgerald. Drago mi je.«
On meni ne pruža ruku. »Kasnite«, kaže i vraća se u ured.
Okrećem se da bih se pozdravio s tajnicom, ali ona je već otišla.
254
natasha
VADIM MOBITEL IZ RUKSAKA. Još nema poziva ni SMS-a od Bev.

Možda je na drugom obilasku. Znam da je rekla da bi htjela obići i
sveučilište u San Franciscu.
Trebala bih nazvati mamu. Vjerojatno sam je trebala već prije
nazvati. Zvala me triput dok sam bila na krovu s Danielom.
Šaljem joj SMS: dolazim uskoro.
Telefon se gotovo odmah oglašava. Vjerojatno je čekala da joj se
javim.
Pokušavam te dobiti već dva sata.
Sorry! - odgovaram joj.
Njezina uvijek mora biti zadnja, pa čekam neizbježan odgovor.
Znači, nema novosti? Nadam se da se nisi previše zanosila.
Bacam mobitel natrag u ruksak bez odgovora.
Ponekad mi se čini da mi se mama ničega ne boji toliko kao
razočaranja. Protiv tog se straha bori tako da se nikada ničemu
previše ne nada i tako da svima oko sebe savjetuje da učine isto to.
To joj baš ne uspijeva uvijek. Jednom je tati kući donijela poziv
na audiciju za neku malu neovisnu predstavu. Nemam pojma gdje
je našla letak, čak se i ne sjećam o kakvoj je ulozi bila riječ. Tata je
uzeo letak od nje, čak joj je zahvalio, ali prilično sam sigurna da se
na tu audiciju nikada nije javio.
Odlučila sam pričekati konačni poziv odvjetnika Fitzgeralda
prije nego što joj bilo što kažem.
Doživjela je već previše razočaranja.
255
Problem s prevelikim nadama jest taj da je onda razočaranje

koje nastupi kad propadnu - još veće.
256
samuel kingsley
Priča o kajanju, četvrti dio
NEKI SU ljudi rođeni zato da bi postigli nešto veliko. Bog sretnicima

među nama da talent i pošalje nas na Zemlju da ga upotrijebimo. Ja
sam svoj imao priliku iskoristiti samo dvaput u životu. Prije dva
mjeseca, kada sam na Manhattanu glumio u predstavi »Grožđica na
suncu« i prije deset godina, kada sam u istoj predstavi glumio u
Montego Bayu.
Ta drama i ja kao da smo suđeni jedan drugom. Dnevne novine
na Jamajka moju su glumu u toj predstavi nazvale čudesnom.
Gledatelji su ustali i pljeskali.
Ja. Ne drugim glumci. Samo ja.
Zanimljivo je to. Ta me predstava poslala u Amerika, a sad me
vrati na Jamajka.
Patricia me pitat kak’ sam ja mogo policajcu reć’ sve o naše
poslove. On ne biti svećenik, kaže. To ne biti ispovjed, kaže. Kažem joj
da sam jednostavno bio pijan i da sam uzbuđen siš’o s pozornice.
Nema tog uzbuđenja kao kad radiš ono zbog čeg te Bog poslo na
svijet.
Reko sam joj da nisam to htio. I reko sam joj istinu. Al istina je i
suprotno. Možda sam to napravio namjerno. Ne, sada ne priznajem
nikakav prijestup. Samo kažem da mi je palo na pamet da sam to
možda napravio namjerno. U gledalištu čak nisu sva mjesta bila
popunjena.
Amerika je završila s ja i ja sam završio s Amerika. Više od svega,
ta noć me je podsjetila. Na Jamajka sam dobio pljesak na nogama. U
Americi nisam napunio gledalište.
257
Ne znam. Možda sam to napravio namjerno. U mislima se moš

izgubit kao da si u strana zemlja. Sve ti misli budu na drugi jezik i
ne znaš pročitat znakove iako su posvuda.
258
daniel
PRVA STVAR KOJU OPAŽAM na njegovu stolu jest mapa s

Natashinim imenom. Natasha Kingsley. To je sigurno ona. Nije da
postoje tisuće Natasha Kingsley.
Ne samo da su i moj i njezin sastanak u istoj zgradi, nego su i njezin
odvjetnik i osoba s kojom ja trebam razgovarati za Yale - ista osoba.
Vjerojatnost da se dogodi takva podudarnost vjerojatno je toliko
mala da se čini nepostojećom. Jedva čekam da vidim facu koju će
napraviti kad joj to ispričam.
Gledam odvjetnika pa pređem pogledom po uredu. Tražim još
indicija. »Jeste li vi odvjetnik za useljenička pitanja?« pitam ga.
Podiže pogled s papira koji je, pretpostavljam, moja prijava na
Yale. »Jesam. Zašto?«
»Mislim da poznajem jednu od vaših klijentica«, kažem i
podižem fascikl s njegova stola.
Brzo mi ga uzima. »Ne dirajte to. To su povjerljivi dokumenti.«
Odmiče mapu što dalje od mene.
Široko mu se osmjehnem, a on se mršti na mene. »No dobro,
oprostite«, kažem. »Samo sam vam htio reći da ste mi spasili život.«
»O čemu vi to govorite?« Razgibava desni zglob pa primjećujem
da mu je šaka zamotana zavojem. Prisjećam se da mi je njegova
tajnica rekla da je imao automobilsku nesreću.
Pokazujem mapu. »Upravo sam je upoznao. Natashu. Danas.«
On mi se i dalje mršti. I dalje ne shvaća. »Kad sam je upoznao,
trebala je biti deportirana iz zemlje, ali onda je došla na sastanak s
259
vama i vi ste zamahnuli svojim čarobnim odvjetničkim štapićem i

sada će ostati.«
Polaže zamotanu šaku na stol. »A kako sam vam time spasio
život?«
»Natasha je Ona Prava«, kažem mu.
Opet se mršti. »Niste li rekli da ste je tek danas upoznali?«
»Aha.« Ni da želim, ne bih uspio izbrisati golem smiješak sa
svojega lica.
»I već znate da je to Ona Prava?« Rukama ne pokazuje znakove
navodnika u zraku dok izgovara »Ona Prava«, ali čujem ih u njegovu
tonu.
Isprepleće prste i neko me vrijeme samo gleda.
»Zašto ste došli ovamo?« napokon me pita.
Je li to neko trik-pitanje?
»Radi razgovora za upis na Yale.«
Značajno me gleda. »Ne, ali stvarno. Zašto ste došli ovamo, u
moj ured? Očito vam nije stalo do razgovora za Yale. Izgledate kao
da ste se upravo potukli u birtiji. Ozbiljno vas pitam. Zašto ste došli
ovamo?«
Ne mogu mu odgovoriti nikako drugačije nego iskreno.
»Roditelji su me natjerali.«
»Koliko vam je godina?«
»Sedamnaest.«
Gleda u moje papire. »Ovdje piše da biste htjeli studirati
medicinu. Stvarno vas to zanima?«
»Ne baš«, kažem.
»Ne baš ili uopće ne?« Odvjetnici očito vole jasne odgovore.
»Uopće ne.«
»E, sad već ozbiljno razgovaramo«, kaže. »Želite li na Yale?«
»Nisam čak ni siguran želim li na fakultet.«
Naginje se prema meni. Osjećam se kao da sam na policijskom
ispitivanju.
260
»A što želite? Koji je vaš veliki san?«

»Htio bih postati pjesnik.«
»O, super«, kaže. »Vrlo konkretno, praktično zanimanje.«
»Vjerovali ili ne, već su mi to rekli.«
Još se više naginje prema meni. »Još jedanput ću vas pitati.
Zašto ste došli ovamo?«
»Morao sam.«
»Niste«, oštro mi uzvraća. »Ništa vas ne sprječava da ustanete i
odete.«
»Dugujem to svojim roditeljima.«
»Zašto?«
»Ne biste shvatili.«
»Pokušajte mi objasniti.«
Uzdišem (uzdah mi je iz rubrike mučeničkih). »Moji su roditelji
doseljenici. Doselili su se u ovu zemlju radi boljeg života. Ubijaju se
od posla da bismo moj brat i ja mogli ostvariti svoj američki san. A
nigdje u knjizi o američkom snu ne piše da možete preskočiti studij
i postati gladujući umjetnik.«
»U toj knjizi piše ono što želite da piše.«
Frknem. »U knjizi koje se drži moja obitelj ne piše. Ako ovo ne
učinim, odreći će me se. Neće mi platiti fakultet. Neću dobiti ništa.
Odreći će me se.«
Tom izjavom prekidam njegova rafalna pitanja. Naslanja se u
stolcu. »Mislite da bi doista to učinili?« pita.
Znam odgovor na to pitanje, ali ne mogu se prisiliti da ga odmah
izgovorim. Na pamet mi pada tatin izraz lica ranije
ovoga popodneva. Čvrsto je odlučio Charlieju i meni pružiti bolji
život nego što ga je on imao. Učinit će sve što može da bi nam to
osigurao.
»Da«, kažem. »Moj bi otac to učinio.« Ali ne zato što je zao. I ne
zato što je tipičan korejski roditelj. Nego ne može vidjeti da je
261
njegova životna priča protekla kako bi nam omogućio da mi

stvorimo svoju.
Nije on jedini takav.
Fitzgerald ispušta tih zvižduk. »Onda se morate pobrinuti da
vam to s pjesništvom bude isplativo.«
Sada se ja naginjem prema njemu. »Zar nikada niste ništa učinili
iz čiste obaveze? Samo zato što ste nekome nešto obećali?«
Skida pogled s mene i očima luta nekamo u daljinu. Tim sam
pitanjem iz nekog razloga promijenio dinamiku među nama. Sada
imam osjećaj kao da smo obojica u istoj kaši.
»Ispunjavanje obaveza je čista definicija odrastanja, mali. Ako
postoji vrijeme za pogreške i kršenje obećanja, onda ti je to vrijeme
sada.«
Prestaje govoriti, razgibava zglob i iskrivljuje lice u grimasu.
»Odradi svoje zajebe sada, kada posljedice nisu tako strašne. Vjeruj
mi. Poslije je puno teže.«
Ponekad ti ljudi govore nešto, a da ti to zapravo ne govore.
Bacam pogled na njegovu lijevu ruku i vidim da nosi
vjenčani prsten.
»Je li se to dogodilo vama?« pitam ga.
Raspleće prste i vrti prsten oko prsta. »Oženjen sam čovjek s
dvoje djece.«
»A ljubujete s tajnicom.«
Protrlja gazu iznad oka. »To je tek danas počelo.« Gleda prema
zatvorenim vratima svojeg ureda, kao da se nada da će je spaziti
ondje. »Danas je to i završilo«, tiho dodaje.
Nisam očekivao da će priznati, pa sad ne znam što bih rekao.
»Sad sigurno mislite da sam loš čovjek«, kaže.
»Za mene ste samo čovjek kojemu sam došao na razgovor za
Yale«, odgovaram. Možda je bolje da se vratimo na temu razgovora.
Pokriva oči objema rukama. »Prekasno sam je upoznao.
Oduvijek sam imao loš osjećaj za vrijeme.«
262
Ne znam što bih mu rekao. Doduše, nije ni da od mene traži

savjet. U normalnim bih mu okolnostima rekao neka sluša svoje
srce. No čovjek je oženjen. Nije riječ samo o njegovu srcu.
»I što ćete sada? Pustit ćete je da ode?« pitam.
Dugo me gleda i razmišlja. »I vi ćete morati učiniti isto«,
napokon kaže.
Izvlači Natashin dosje ispod lakta. »Nisam uspio. Mislio sam da
ću uspjeti, ali nisam.«
»Uspjeti u čemu?« pitam.
»U sprječavanju njezine deportacije.«
Morat će mi to reći vrlo doslovno jer imam problema s
prihvaćanjem te informacije. »Vašu će Natashu večeras ipak
deportirati. Nisam to uspio spriječiti. Sudac nije htio poništiti
odluku o dobrovoljnom iseljenju.«
Nemam pojma što je dobrovoljno iseljenje, ali jedina misao koja
mi se vrti glavom jest ona da je sigurno riječ o pogrešci. Definitivno
je riječ o pogrešci. Počinjem i priželjkivati da postoji još jedna
Natasha Kingsley.
»Zao mi je, mah«, kaže. Gura dosje preko stola prema meni, kao
da će to što mi ga je daje na uvid nekako pomoći. U njemu je
nekakav službeni formular. Vidim samo njezino ime: Natasha
Katherine Kingsley. Nisam znao da joj je srednje ime Katherine.
Lijepo joj pristaje.
Guram dosje natrag prema njemu. »Sigurno možete još nešto
učiniti.«
Ponovno je isprepleo prste. Sliježe ramenima. »Već sam
pokušao sve.«
Njegovo me slijeganje ramenima ljuti. Ovdje nije riječ o nekoj
sitnici. Ovo nije - ah, zakasnili ste na sastanak, dođite ponovno sutra.
Riječ je o Natashinu životu. I o mojem životu.
Ustajem. »Niste se dovoljno potrudili«, optužujem ga. Kladio
bih se da njegova ljubavna priča s tajnicom ima neke veze s tim.
263
Kladim se da je proveo dan kršeći obećanja koja je dao svojoj ženi i

djeci. A i Natashi.
»Slušajte, znam da vas je to uzrujalo.« Nastoji me umiriti svojim
tonom.
Ali ja se ne želim smiriti. Oslanjam se rukama o njegov radni stol
i naginjem se prema njemu. »Mora postojati nešto što se može
učiniti. Nije ona kriva što joj je otac takav kreten.«
Odmiče se stolcem unatrag od stola. »Žao mi je. Odjel za
domovinsku sigurnost ne voli kada ljudi ostanu u zemlji dulje nego
što im viza dopušta.«
»Ali ona je bila samo dijete. Nije imala izbora. Nije mogla reći:
Mama, tata, viza nam je istekla. Sad bismo se morali vratiti na
Jamajku.«
»Nema veze. Zakon mora negdje povući crtu. Njihova je zadnja
žalba odbijena. Sudac je bio jedina nada. Ako odu večeras, postoji
barem mala šansa da za nekoliko godina ponovno dobiju vizu.«
»Ali Amerika je njezin dom«, vičem. »Nije uopće važno gdje je
rođena.« Ne izgovaram ostatak jer bih onda morao reći da bi
morala ostati sa mnom.
»Volio bih da mogu još nešto učiniti«, kaže. Dodiruje gazu iznad
oka i čini se da mu je doista žao. Možda sam ga pogrešno procijenio.
Možda je doista dao sve od sebe.
»Nazvat ću je kada završim s vama«, kaže.
Kada završi. Potpuno sam zaboravio da sam na ovaj sastanak
došao radi razgovora za Yale. »Znači, samo ćete je nazvati i reći joj
to preko telefona?«
»Zar je važno kako će doznati?« pita me mršteći se.
»Naravno da je važno.« Ne želim da najgoru vijest u životu čuje
telefonom, od osobe koju jedva poznaje. »Ja ću joj reći«, kažem.
On odmahuje glavom. »Ne mogu vam to dopustiti. To je moj
posao.«
264
Samo sjedim ne znajući što bih. Usnica mi pulsira. Boli me rebro

u koje me Charlie udario. Boli me tamo gdje se Natasha nalazi u
mom srcu.
»Žao mi je, mali«, kaže.
»A što ako se ne ukrca na avion? Što ako samo ostane ovdje?«
Očajan sam. Kršenje zakona čini mi se malom cijenom za njezin
ostanak.
Opet odmahuje glavom. »Ne bih to preporučio. Ni kao odvjetnik
ni kao čovjek.«
Moram doći do nje i moram joj to prvi reći. Ne želim da bude
sama kada čuje tu vijest.
Izlazim iz njegove kancelarije u prazan ured njegove tajnice.
Nije se vratila.
On izlazi za mnom. »Znači, to je to?« pita me. »Razgovor je
gotov?«
Ne zaustavljam se. »I sami ste zaključili da mi nije stalo do
Yalea.«
Hvata me za ruku tako da se moram zaustaviti i okrenuti prema
njemu.
»Slušaj, znam da sam ti rekao da je sada, dok si još mlad, pravo
vrijeme da odradiš svoje zajebe, ali Yale je velika stvar. Studij na
Yaleu ti može otvoriti mnoga vrata. Meni ih je otvorio.«
Možda ima pravo. Možda sam kratkovidan.
Osvrćem se po njegovu uredu. Koliko će dugo trajati ovi radovi?
Koliko će dugo tražiti novu tajnicu?
Bradom pokazujem prema njezinu radnom stolu. »Učinili ste
sve onako kako se od vas očekivalo, ali i dalje niste sretni.«
Ponovno protrlja gazu iznad oka i ne baci pogled na njezin stol.
Umoran je, ali njegov se umor ne može izliječiti spavanjem. »Ako ne
odem sada, zauvijek ću žaliti zbog toga«, kažem mu.
»Ali što vam je još tih pola sata da završimo razgovor?« ustraje.
Moram li mu doista reći da je svaka sekunda važna?
265
Moram li mu reći da je svemir u kojem živimo nastao u jednom

dahu? »Vrijeme je važno, gospodine Fitzgeralde«, kažem
mu. Napokon se okreće i gleda prazan radni stol.
»Ali vi to već ionako znate«, dodajem.
266
Jeremi fitzgerald
Bajkovita priča, drugi dio
JEREMY FITZGERALD Danielu nije rekao istinu. Natashinu

deportaciju nije uspio zaustaviti zato što je zakasnio na termin koji
je zakazao na sudu. Nije otišao na sastanak sa sucem koji je mogao
poništiti odluku o dobrovoljnom iseljenju. Nije otišao na sastanak
zato što je zaljubljen u Hannu Winter i poslijepodne je proveo u
hotelu s njom.
Jeremy će cijeli sljedeći tjedan, sam u svojem uredu, razmišljati
o Danielu Baeu. Sjetit će se što mu je Daniel rekao o vremenu i
koliko je važno. Jasno će se sjećati Danielove natečene usnice i
zakrvavljene košulje. Sjetit će se i kako sve to nije bilo ništa prema
izrazu potpunog uništenja na Danielovu licu u trenutku kada mu je
rekao što će biti s Natashom. Izgledao je kao da mu je netko dao
ručnu bombu i njome mu razorio cijeli život.
Negdje u sljedećih mjesec dana Jeremy će svojoj supruzi reći da
je više ne voli. Reći će joj da bi i za nju i za djecu bilo bolje da on ode.
Nazvat će Hannu Winter. I njoj će štošta obećati. Održat će sva svoja
obećanja.
Njegov se sin nikada neće skrasiti, oženiti ni imati djecu. Nikada
neće ocu oprostiti izdaju. Njegova će se kći vjenčati sa svojom
prvom djevojkom, Marie. Većinu će tog prvog braka provesti
predviđajući kako bi mogao skončati i na kraju će prouzročiti
njegov kraj. Nitko je više neće voljeti kao što ju je voljela Marie. I
iako će se udati još dvaput, ni ona više nikada neće nikoga voljeti
kao što je voljela Marie.
267
Jeremyjeva i Hannina djeca odrast će u osobe koje će druge

ljude voljeti na onaj jednostavni, nekomplicirani način na koji vole
ljudi koji oduvijek znaju odakle potječe ljubav i koji se ne boje da će
je izgubiti.
Ništa od toga ne znači ni da je Jeremy Fitzgerald dobro ni da je
loše postupio. Sve to samo znači da ljubav mijenja sve.
I živjeli su sretno do kraja života.
268
natasha
SADA, KADA JE SUNCE ZAŠLO, mnogo je hladnije. Osjeća se da je

zima na vratima. Morat ću potražiti svoj debeli kaput i čizme.
Čvršće stežem jaknu oko sebe i razmišljam o tome da uđem u
predvorje, gdje je toplije. Već krećem unutra kada kroz staklena
vrata prolazi Daniel.
Odmah me spazi i iako očekujem da će mi se nasmiješiti, lice mu
je ozbiljno i turobno. Što li se tako loše dogodilo na tom razgovoru?
»Što je bilo?« pitam ga čim dolazim do njega. Već pomišljam na
najgore - da se potukao s čovjekom kojemu je otišao na razgovor,
pa mu je sada zabranjena prijava na bilo koji fakultet i da mu je
budućnost uništena.
Spusti mi dlan na obraz. »Doista te volim«, govori. Ne šali se. To
što čini očito nema nikakve veze s našom blesavom okladom.
Govori to tonom kojim bi se obratio nekome na samrtnoj postelji ili
nekome koga više nikada neće vidjeti.
»Daniele, što se dogodilo?« Sklanjam mu ruku sa svojeg lica, ali
je ne ispuštam.
»Volim te«, ponavlja i ponovno mi stavlja ruke na lice. »Nije mi
važno hoćeš li i ti meni reći da me voliš. Samo želim da to znaš.«
Uto mi zazvoni mobitel. Zovu me iz odvjetničkog ureda.
»Nemoj se javiti«, kaže.
Naravno da ću se javiti.
Uzima me za ruku da bi me zaustavio. »Molim te, nemoj«, kaže.
Sad me uznemirio. Dodirom odbijam poziv. »Što ti se
dogodilo?«
269
Zatvara oči, a kada ih ponovno otvara, pune su suza. »Ne možeš

ostati ovdje«, kaže.
Isprva ne shvaćam. »Zašto? Zatvaraju zgradu?« Osvrćem se, ali
nema zaštitara koji bi ljude upozoravali da moraju otići.
Niz obraze mu se slijevaju suze. Odjednom mi sine. Nadam se
da sam u krivu, ali ipak mi postaje jasno. Izvlačim ruku iz njegove.
»Kako se zove čovjek kojemu si išao na razgovor?« šapćem.
Kima glavom. »Išao sam na razgovor k tvojem odvjetniku.«
»Fitzgeraldu?«
»Da«, odvraća.
Izvlačim telefon i gledam broj s kojega je stigao poziv, i dalje
odbijajući prihvatiti ono što mi Daniel govori. »Čekam da me
nazove. Je li ti nešto rekao o meni?«
Već znam odgovor. Znam ga.
Nekoliko puta pokušava pa ne uspijeva, ali onda ipak izgovara:
»Rekao je da nije uspio poništiti zahtjev«.
»Ali rekao je da će to učiniti«, ustrajem.
Stišće me za ruku i privlači k sebi, ali opirem se. Ne želim da me
tješi. Želim shvatiti.
Uzmičem od njega. »Jesi li siguran? Zašto ste uopće razgovarali
o meni?«
Rukom briše lice. »Bila je neka užasno čudna situacija s njim i
njegovom tajnicom, a onda je još i dosje s tvojim imenom stajao na
njegovu stolu...«
»I dalje mi nije jasno...«
Ponovno me hvata za ruku. Sada je silovito izvlačim.
»Prestani! Prestani već jednom!« vičem.
»Oprosti«, kaže i pušta me.
Uzmičem još jedan korak. »Samo mi reci što ti je točno kazao.«
»Rekao je da nalog za deportaciju i dalje stoji i da bi bilo bolje
da i ti i tvoja obitelj večeras odete.«
270
Okrećem se i slušam poruku na svojoj govornoj pošti. Slušam

glas odvjetnika Fitzgeralda. Govori mi neka ga nazovem. Govori i da
nema baš dobre vijesti. Prekidam vezu i nijemo gledam Daniela.
Otvara usta da bi nešto rekao, ali ne želim ga slušati. Želim da
prekine. Najradije bih zaustavila cijeli svijet. Previše je toga što se
kreće izvan moje kontrole.
Osjećam se kao da sam u jednom od onih kompliciranih
strojeva Rube Golberga koji je izumio netko drugi. Ne znam što
pokreće njegovo kretanje. Ne znam koji mu je sljedeći korak. Samo
znam da se jedna stvar događa za drugom i da, kada se to jednom
pokrene, više nema zaustavljanja.
271
daniel
Srca se ne lome
To samo pjesnici kažu
Srca nisu
Od stakla
Ni od kosti
Ni od bilo koje tvari koja može
Puknuti
Raspasti se
Rasuti se.
Ne pucaju
Napola.
Ne raspadaju se
Na komadiće.
Srca se ne lome.
Samo staju.
Kao stari sat iz nekog davnog vremena, bez rezervnih dijelova
272
natasha
SJEDIMO NA KLUPI uz vodoskok i Daniel me drži za ruku. Prebacio

mi je svoj sako preko ramena.
Stvarno je prava prilika. Samo nije moja prava prilika.
»Moram kući«, kažem mu. To je prva stvar koju mu govorim u
više od pola sata.
Još jedanput me privija uza se. Sada sam napokon spremna
dopustiti mu to.
Ramena su mu tako široka i čvrsta. Naslanjam glavu na jedno
od njih. Taman se uklapam ondje. Znala sam to jutros i znam to
sada.
»Što ćemo sada?« šapće.
Postoji elektronička pošta, postoji Skype, postoje SMS-ovi,
messengeri, možda čak posjeti Jamajci. No već u trenutku kada mi
sve to pada na pamet znam da neću dopustiti da nam se veza odvija
na taj način. Sada moramo živjeti zasebnim životima. Ne mogu
ostaviti srce ovdje kada moram živjeti ondje. I ne mogu ponijeti
njegovo srce sa sobom kad je njegova cijela budućnost ovdje.
Podižem glavu s njegova ramena. »Kako je bilo na ostatku
razgovora?«
Dodiruje mi obraz i vraća mi glavu u prvobitni položaj.
»Rekao je da će me preporučiti.«
»To je super«, kažem bez imalo oduševljenja.
»Da«, kaže on s jednakim ushitom.
Hladno mi je, ali ne želim se pomaknuti. Kad se pomaknem, to
će pokrenuti slijed događaja koji završava mojim ulaskom u avion.
273
Prolazi još pet minuta.

»Stvarno bih morala poći kući«, kažem. »Avion je u deset.«
Vadi telefon i gleda na sat. »Ostala su još tri sata. Jesi li se već
spakirala?«
»Jesam.«
»Idem s tobom«, kaže.
Srce mi zaigra. U jednoj ludoj sekundi pomišljam da želi poći sa
mnom na Jamajku.
Čita mi misli iz očiju. »Mislio sam k tebi doma.«
»Znam što si mislio«, otresem se na njega. Nabrušena sam.
Reagiram glupo. »Mislim da to baš i nije dobra ideja. Ondje su moji
roditelji, a i moram još previše toga obaviti. Samo ćeš smetati.«
Ustaje i pruža mi ruku. »Sad ću ti odmah reći što ti i ja nećemo
raditi večeras. Nećemo se svađati. Nećemo se pretvarati da je ovo
najgora stvar na svijetu jer jest. Nećemo ni svatko poći svojim
putem prije nego što apsolutno budemo morali. Idem s tobom kući.
Upoznat ću tvoje roditelje i svidjet ću im se. Neću tresnuti tvog tatu.
Samo ću pogledati sličiš li više njemu ili mami. Tvoj će se mlađi brat
ponašati onako kako se mlađa braća obično ponašaju. Možda ću
napokon čuti taj jamajčanski naglasak koji cijeli dan skrivaš od
mene. Pogledat ću mjesto na kojem spavaš i jedeš i živiš i poželjet
ću da sam prije doznao da si mi tu, pred nosom.«
Zaustim da ga prekinem, ali on i dalje govori. »Idem s tobom
kući, a onda ćemo uzeti taksi do aerodroma, sami, samo ti i ja. Onda
ću te gledati kako se ukrcavaš na avion i osjećat ću se kao da mi
netko čupa srce iz jebenog prsnog koša, a nakon toga ću se ostatak
života pitati što se sve moglo dogoditi da ovaj dan nije ispao točno
ovako kako je ispao.«
Zastaje i udiše. »Može tako?« pita me.
274
daniel
ONA KAŽE DA MOŽE. Nisam još spreman oprostiti se s njom.

Nikada joj neću biti spreman reći zbogom. Primam je za ruku pa u
tišini odlazimo prema podzemnoj željeznici.
Nosi ruksak na jednom ramenu, pa opet vidim natpis DEUS EX
MACHINA. Jesmo li se doista upoznali tek ovoga jutra? Ovog jutra,
kada sam se htio prepustiti vjetru? Da se barem iz nekog stroja sada
doista pojavi Bog.
Novinski naslov: Lokalni tinejdžer uspijeva se oduprijeti Odjelu
za doseljeništvo i carinu Agencije za nacionalnu sigurnost. Do kraja
života sretno živi sa svojom jedinom pravom ljubavi zahvaljujući
jednoj neobičnoj pravnoj začkoljici koje se nitko nije sjetio do zadnjeg
trenutka, nakon kojeg je uslijedila utrka s vremenom da bi se
djevojku spriječilo da se ukrca na avion.
Ali to se neće dogoditi.
Cijeli dan sam mislio da smo suđeni jedno drugome. Da su se
razni ljudi i razna mjesta, sve one podudarnosti udružile da bi nas
spojile i da bismo zauvijek bili zajedno. No možda to zapravo nije
istina. Što ako je ovo što nam se dogodilo i trebalo trajati samo
jedan dan? Što ako smo jedno drugome prijelazne stube, usputna
postaja do nekoga drugoga?
Što ako smo tek digresija u nečijoj tuđoj životnoj priči?
275
natasha
»ZNAŠ LI DA JAMAJKA ima šestu najveću stopu ubojstava na

svijetu?« pitam ga.
Vozimo se linijom Q prema Brooklynu. Krcata je večernjim
putnicima, pa moramo stajati i držati se za rukohvat. Daniel jednu
ruku drži na mojim leđima. Nije me prestao dodirivati još otkad
smo izašli iz zgrade na Manhattanu. Ako me nastavi držati, možda
neću odletjeti.
»A koje zemlje drže prvih pet mjesta?« pita me.
»Honduras, Venezuela, Belize, El Salvador i Gvatemala.«
»Ha«, kaže.
»Znaš li i da je Jamajka i dalje službena članica Britanskog
Commonwealtha ?«
Ne čekam njegov odgovor. »Ja sam podanica britanske Krune.«
Da u vlaku ima mjesta za naklon, naklonila bih se.
Vlak se zaustavlja uz škripu tračnica. Više se ljudi ukrcava nego
što se iskrcava.
»Što bih ti još mogla reći? Na Jamajci živi dva cijela devet
milijuna stanovnika. Jedan do deset posto stanovnika izjašnjava se
kao rastafarijanci. Dvadeset posto Jamajčana živi ispod
granice siromaštva.«
Još mi se malo približava. Sada me potpuno okružuje. »Reci mi
nešto lijepo čega se sjećaš«, kaže. »Nemoj mi samo nabrajati
podatke.«
276
Ne želim gledati na situaciju s vedrije strane. Ne želim se

prilagoditi svojoj novoj budućnosti. »Odselila sam se kad mi je bilo
osam godina. Ne sjećam se baš mnogo toga.«
No on je i dalje ustrajan. »Ni svoje rodbine? Rođaka? Prijatelja?«
»Znam da ih imam, ali ih ne poznajem. Mama nas tjera da se
svakog Božića čujemo s njima telefonom i oni se rugaju
mojem američkom naglasku.«
»Reci mi jednu dobru stvar«, kaže. Oči su mu sada tamnosmeđe,
gotovo crne. »Što ti je najviše nedostajalo kada ste se doselili
ovamo?«
Ne moram dugo razmišljati o odgovoru. »Plaže. Ocean je ovdje
čudan, nekakve je pogrešne plave boje. I hladan je. Prenemiran.
Jamajka je u Karipskom moru. More je plavo-zeleno i vrlo mirno.
Možeš odmaknuti podosta od obale, a i dalje će ti voda biti tek do
struka.«
»To zvuči lijepo«, kaže. Glas mu pomalo drhti. Ne usudim ga se
pogledati jer onda ćemo se oboje rasplakati u podzemnoj željeznici.
»Hoćeš da odgovorimo na ostatak pitanja iz treće rubrike?«
pitam.
On vadi mobitel. »Pitanje broj dvadeset devet. Ispričajte svojem
partneru jednu epizodu iz vlastitog života zbog koje vam je
neugodno.«
Vlak se ponovno zaustavlja, i ovaj se put više ljudi iskrcava nego
što se ukrcava. Oko nas je više mjesta, ali Daniel mi i dalje stoji blizu,
kao da je i dalje gužva.
»Pa, ono jutros u prodavaonici ploča s Robom bilo je prilično
neugodno«, kažem.
»Stvarno? Meni se nije činilo da ti je neugodno. Izgledalo mi je
samo kao da te naljutio.«
»Dobro blefiram, za razliku od nekih«, kažem mu i blago ga
gurkam ramenom.
»Ali zašto ti je bilo neugodno?«
277
»Rob me bio prevario upravo s tom curom. Svaki put kad ih

vidim zajedno, osjećam se kao da ja možda nisam bila dovoljno
dobra.«
»Ma, on je samo nevjeran tip. Nema to nikakve veze s tobom.«
Uzima me za ruku. Sviđa mi se njegova iskrenost.
»Znam. Nazvala sam ga nakon onog susreta danas da ga pitam
zašto me varao.«
To ga iznenadi. »Stvarno? I što ti je rekao?«
»Da nas je želio obje.«
»Kreten. Ako ga ikad ponovno vidim, razbit ću ga.«
»Što je, sad kad si se jedanput potukao, odjednom si postao
krvoločan?«
»Ja sam borac, a ne ljubavnik«, kaže, pogrešno citirajući
Michaela Jacksona. »A je li tvojima smetalo što je Rob bijelac?«
»Nisu ga nikada upoznali.« Nikada nisam mogla ni zamisliti da
bih Roba upoznala s ocem. Bilo bi mi pravo mučenje promatrati ih
kako pokušavaju razgovarati. Osim toga, nisam htjela da Rob vidi u
kakvom malom stanu živimo. Sve u svemu, mislim da jednostavno
nisam htjela da me Rob dobro upozna.
S Danielom je nekako drugačije. Želim da me u potpunosti
upozna.
Svjetlo u vagonu zatreperi, ugasi se i odmah se ponovno upali.
Daniel mi stišće prste. »Moji roditelji žele da Charlie i ja izlazimo
samo s Korejkama.«
»Znači, nisi baš poslušan«, zadirkujem ga.
»Da, ali nije da sam izlazio s mnogo cura. Samo s jednom, i to
Korejkom. Charlie, s druge strane - taj kao da je alergičan na cure
koje nisu bjelkinje.«
Zbog nagloga kočenja vlaka gubimo ravnotežu, pa se objema
rukama hvatam za stup. »Znaš u čemu je tajna tvojega brata?«
Daniel polaže svoje ruke na moje. »U čemu je njegova tajna?«
»On baš ne voli sam sebe.«
278
»Misliš?« pita me i zamisli se nad time. Očito je da silno želi da

je Charlie takav kakav jest zbog nekog dobrog razloga.
»Vjeruj mi«, kažem.
Vlak prolazi kroz dug zavoj i škripi. Daniel me pridržava dlanom
na leđima. »A zašto tvoji roditelji priznaju samo Korejke?« pitam ga.
»Misle da će se bolje razumjeti s Korejkama. Čak i s onima koje
su odrasle ovdje.«
»Ali te su djevojke istodobno i Korejke i Amerikanke.«
»Nisam rekao da to njihovo razmišljanje ima smisla«, odvraća
smiješeći se. »A kako je kod tebe? Je li tvojim roditeljima važno s
kim izlaziš?«
Sliježem ramenima. »Nisam ih nikad pitala. Pretpostavljam da
bi im bilo draže da se jednog dana udam za crnca.«
»Zašto?«
»Iz istih razloga kao i tvoji. Misle da će bolje razumjeti crnca i
da će crnac bolje razumjeti njih.«
»Ali nisu svi crnci isti«, kaže on.
»Nisu ni sve Korejke.«
»Roditelji su prilično blesava stvorenja«, kaže on i samo se
napola šali.
»Oni zapravo misle da nas štite«, kažem.
»Od čega? Kako uopće itko u današnje vrijeme obraća pažnju na
takve stvari? Ljudi su već odavno trebali shvatiti da to nema veze.«
»Možda će naša djeca shvatiti«, kažem. Odmah se grizem za
jezik.
Svjetla se ponovno gase uz treptanje i vlak se između dvije
postaje potpuno zaustavlja. Fokusiram se na žutonarančasti
odsjaj sigurnosnih svjetala u tunelu.
»Nisam mislila baš na našu djecu«, govorim tami. »Mislila sam
na sljedeću generaciju.«
»Znam na što si mislila«, tiho mi odgovara.
279
No sad kad mi je to palo na pamet i nakon što sam to izgovorila,

više ne mogu povući svoje riječi i ne mogu prestati misliti o tome.
Doista, kakva bi bila naša djeca? Osjećam se kao da sam izgubila
nešto što nisam ni znala da želim imati.
Ulazimo u postaju Canal Street, što je zadnja podzemna postaja
prije prelaska Mosta Manhattan. Vrata vagona se zatvaraju, pa se
oboje okrećemo prema prozoru. Prva stvar koju ugledam kada
vagon izroni iz podzemlja jest Brooklynski most. Pomalo se spušta
noć i sva su svjetla upaljena na nosećim kabelima. Očima pratim
njihove duge lukove koji se ocrtavaju na nebu. Taj je most predivan
noću, ali ono što mi svaki put oduzme dah jest panorama ovoga
grada. Izgleda poput vrtoglave skulpture osvijetljenog stakla i
metala, kao mehaničko umjetničko djelo. S ove udaljenosti grad
izgleda uredno i kao da je izgrađen planski, u jednom trenutku i s
točno određenom svrhom. Kada si u njemu, međutim, osjećaš se
kao da si uronio u kaos.
Prisjećam se trenutaka koje smo ranije ovoga dana proveli na
krovu. Zamišljala sam grad u izgradnji. Sada ga zamišljam
u apokaliptičnoj budućnosti. Svjetla blijede i staklo se lomi.
Ostaju samo metalni kosturi zgrada. S vremenom i oni hrđaju i ruše
se. Na ulicama se kroz asfalt probija korijenje, s vremenom ih
potpuno prekriva zelenilo i njima lutaju divlje životinje. Grad je
i dalje predivan, ali sada je ruševina.
Ponovno se spuštamo u tunel. Sigurna sam da ću uvijek
panoramu svakoga grada uspoređivati s New Yorkom. Baš kao što
ću svakog dečka uspoređivati s Danielom.
280
daniel
»KOJI JE TEBI BIO NAJNEUGODNIJI trenutak u životu?« pita me

kada nam most nestaje iz vidokruga.
»Ti se šališ. Pa svjedočila si toj situaciji! Ono kad ti je moj tata
rekao da bi trebala promijeniti frizuru, a moj brat bacao fore o
malim penisima!«
Smije se. »Da, imaš pravo, to je bilo dosta loše.«
»Da se tisuću puta reinkarniram, to bi i dalje bio najveći
neugodnjak koji me zadesio.«
»Ne znam, ne znam. Mislim da bi tvoj tata i Charlie već našli
načina da ga nadmaše.«
Zastenjem i protrljam zatiljak. »Svatko bi od nas pri rođenju
morao dobiti džokera za zamjensku obitelj. Kad navršiš
šesnaest godina, daju ti da procijeniš situaciju i onda odlučiš hoćeš
li ostati u obitelji u kojoj jesi ili želiš početi ispočetka s nekom
drugom.«
Povuče mi ruku sa zatiljka i zadrži je u svojoj.
»A onda bismo birali novu obitelj?« pita me.
»Ne. Išlo bi se na sreću.«
»Znači, samo se jednog dana pojaviš na vratima nekih potpunih
neznanaca?«
»Nisam još razradio sve detalje«, kažem joj. »Možda bismo se,
ako bismo odlučili da želimo novu obitelj, ponovno rodili u drugoj
obitelji.«
»A što je sa starom obitelji? Oni bi mislili da si umro?«
»Da.«
281
»To je okrutno«, kaže.

»U redu, u redu. Možda bi samo zaboravili da si ikada postojao.
Svejedno, mislim da se ne bi baš previše ljudi odlučilo za novu
obitelj.«
Odmahuje glavom. »Ne slažem se. Mislim da bi baš dosta ljudi
donijelo tu odluku. Ima zbilja groznih obitelji.«
»Bi li ti odlučila promijeniti obitelj?«
Neko vrijeme ne govori ništa. Osluškujem ritam prelaska vlaka
preko pragova tračnica dok ona razmišlja. Nikada prije nisam
priželjkivao da se vlak kreče što sporije.
»A mogu li dati svog džokera nekome kome je jako potreban?«
pita. Znam da misli na svojeg tatu.
Ljubim je u kosu. »A ti? Bi li ti ostao u svojoj obitelji?« pita me.
»Mogu li džokera iskoristiti za to da izbacim Charlieja iz
obitelji?«
Smije se. »Možda ti džokeri baš i nisu najbolja ideja. Zamisli da
tako svi dobijemo moć da se poigravamo tuđim životima. Pa, nastao
bi potpuni kaos.«
No naravno, upravo u tome i jest problem. Već imamo tu moć
jedni nad drugima.
282
natasha
ČUDNO Ml JE što sam u svojem kvartu zajedno s Danielom.

Pokušavam ga gledati njegovim očima. Nakon razmjernog
bogatstva središnjeg Manhattana moj dio Brooklyna izgleda još
siromašnije. Uz potez od šest blokova uzduž kojih se obično
vraćam kući stoji niz međusobno sličnih lokala. Jamajčanski
restoran, kineski restorani blindiranih izloga, prodavaonice
alkoholnih pića blindiranih izloga, trgovine s odjećom na sniženju,
kozmetički saloni. U svakom je bloku barem jedan lokal koji je
kombinacija delikatesne trgovine i trgovine mješovitom robom i
čiji je izlog gotovo potpuno prekriven reklamama za pivo i cigarete.
U svakom je bloku barem jedan lokal za unovčavanje čekova. Svi
su lokali međusobno nagurani, svaki se bori za svoj dio zemljišta.
Drago mi je što je mrak, pa Daniel ne vidi koliko je sve trošno.
Čim to pomislim, odmah se postidim same sebe.
On me uzima za ruku i nekoliko minuta hodamo u tišini. Vidim
da nas mnogi znatiželjno promatraju i pada mi na pamet da bi nam
takvi pogledi možda s vremenom postali uobičajeni.
»Ljudi nas gledaju«, kažem mu.
»To je zato što si ti prelijepa«, ispaljuje kao iz topa.
»Znači, primijetio si da nas gledaju?« ustrajem.
»Naravno da sam primijetio.«
Zastajem na pločniku koji je osvijetljen rasvjetom iz jedne
praonice. Obavija nas miris deterdženta. »Jasno ti je zbog čega nas
gledaju, zar ne?«
283
»Dva su moguća razloga. Ili zbog toga što ja nisam crnac ili zbog
toga što ti nisi Korejka.« Lice mu je u sjeni, ali po tonu njegova glasa
znam da se smiješi.
»Ozbiljna sam«, kažem mu nestrpljivo. »Zar ti to ne smeta?« Ne
znam točno zašto sam se tako uhvatila za to. Možda tražim dokaz
da bi nas, kad bismo mogli ostati zajedno, ti pogledi stalno
progonili.
Uzima me za obje ruke i sada stojimo jedno nasuprot drugome.
»Možda mi i smeta«, kaže, »ali samo marginalno. Kao muha koja
stalno zuji oko mene, na primjer. Ide mi na živce, ali nije stvarno
opasna.«
»Ali što misliš - zašto to rade?« Želim odgovor na svoje pitanje.
Privlači me k sebi da bi me zagrlio. »Vidim da ti je to važno i
rado bih ti odgovorio na pitanje, ali zapravo me baš briga zašto to
rade. Možda sam naivan, ali boli me ona stvar za bilo čije mišljenje
o nama. Živo mi se fućka jesmo li im prijetnja ili atrakcija, baš me
briga kakva politika stoji iza toga, svejedno mi je odobravaju li tvoji
roditelji našu vezu, a još mi više puca prsluk što o tome misle moji.
Stalo mi je jedino do tebe i siguran sam da ljubavlju možemo nadići
ta sranja. Jer to jesu sranja. Sve to zgražanje i sve te priče o sukobu
kultura i očuvanju kulture i što će biti s djecom. Sve je to čisto,
stopostotno sranje. I ne želim razbijati glavu time.«
Smiješim se prislonjena uz njegova prsa. Moj dragi pjesnik s
repićem.
Nikada mi prije nije palo na pamet da bi ravnodušnost prema
nečemu mogla biti čin revolucionarne pobune.
S glavne ulice skrećemo u mirniju, stambenu ulicu. I dalje kvart
promatram Danielovim očima. Prolazimo uz niz kuća s drvenom
oplatom. Male su i stare, ali živopisne i dobro održavane. Na
trijemovima je više biljaka i ukrasnih sitnica nego što sam
zapamtila.
Nekoć je moja majka silno željela jednu od tih kuća. Početkom
ove godine, prije nego što su nas zadesile sve ove nevolje, čak je i
Petera i mene odvela u obilazak jedne takve kuće koja je bila na
284
prodaju. Imala je tri spavaće sobe i prostranu kuhinju. Imala je i

podrum koji je, kako je rekla, idealan za iznajmljivanje i ekstra
prihod. Peter se, zato što obožava našu majku i zna da si nikada
nećemo moći priuštiti kupnju takve kuće, pretvarao da mu se ne
sviđa. Cjepidlačio je oko gluposti.
»Stražnje je dvorište premalo i sve je zelenilo uvenulo«, rekao
je. Cijelo je vrijeme stajao uz nju i kad smo odlazili, nije bila ništa
tužnija nego kad smo došli.
Prolazimo uz još jedan blok sličnih kuća, a zatim se okruženje
mijenja i pretvara pretežno u stambene zgrade izgrađene od opeke.
Svi su u tim zgradama podstanari.
»U stanu je nered zbog pakiranja«, upozoravam Daniela.
»U redu«, odgovara i kima glavom.
»I stan je vrlo malen.« Ne spominjem da imamo samo jednu
spavaću sobu. Uskoro će to vidjeti i sam. Osim toga, u tom ću stanu
živjeti još samo nekoliko sati.
Djevojčice iz stana broj 2C sjede na ulaznim stubama kada
stižemo do zgrade. Zbog Daniela postaju stidljive. Spuštaju poglede
i ne čavrljaju sa mnom kao obično. Zastajem pokraj reda metalnih
poštanskih sandučića na zidu. Nema pošte za nas, samo jelovnik za
dostavu kineskih specijaliteta iz tatina omiljenog restorana, istog
onog iz kojeg je naručio večeru kada nam je podijelio ulaznice za
predstavu.
U zgradi uvijek netko nešto kuha i stubište fino miriše: maslac,
luk, curry i još neki začini. Moj je stan na trećem katu, pa se penjemo
stubama. Kao i obično, svjetla na prvom i drugom katu ne rade.
Penjemo se u tišini i mraku sve dok ne dođemo do trećeg kata.
»Evo, to je to«, kažem kada napokon dolazimo pred vrata stana
3A. U neku je ruku puno prerano da bih Daniela dovela kući i
upoznala ga s obitelji. Da smo imali više vremena, već bih mu
ispričala bezbroj malih anegdota. Znao bi za zavjesu u dnevnom
boravku koja odvaja Peterovu »sobu« od moje. Znao bi da svoju
kartu zvijezda smatram najdragocjenijom stvari koju posjedujem.
285
Znao bi da, ako mu moja mama ponudi nešto za jelo, onda to treba
prihvatiti i pojesti sve bez obzira na to koliko je sit.
Ne znam kako bih mu prenijela sve te informacije, pa mu samo
još jedanput kažem: »Unutra je nered«.
Prizor Daniela kako stoji pred mojim vratima jedna je neobična
vrsta disonancije. Istodobno se uklapa i ne uklapa. Imam dojam kao
da ga oduvijek znam i kao da smo se tek upoznali.
Naša je priča suviše sažeta. Pokušali smo cijeli jedan život
ugurati u jedan dan.
»Da skinem sako?« pita me. »Osjećam se ko idiot u ovom
odijelu.«
»Nemoj biti napet«, kažem mu.
»Upoznat ću tvoje roditelje. Ako sad ne budem napet, ne znam
kad ću biti.« Otkopčava gumbe na sakou, ali ga ne skida.
Dodirujem masnicu na njegovoj usnici. »Gledaj to s pozitivne
strane. Možeš zabrljati do daske i bit će svejedno. Vjerojatno ih više
nikada u životu nećeš vidjeti.«
Kratko se i tužno smiješi. Zna da pokušavam situaciju prikazati
u najboljem mogućem svjetlu.
Vadim ključ iz ruksaka i otvaram vrata.
Sva su svjetla upaljena i Peter puno preglasno pušta reggae
glazbu. Osjećam bubnjeve u prsima. Tri spakirana kovčega stoje tik
uz vrata. Još dva stoje otvorena sa strane.
Odmah ugledam mamu. »Gasi tu muziku«, govori Peteru čim me
spazi. On gasi muziku i sve nas obavija tišina.
Mama se okreće prema meni. »Bokte, Tasha, zvala sam te i zvala
cijeli...«
Treba joj nekoliko sekundi da primijeti Daniela, a kada ga
primijeti, odmah prestaje govoriti. Gleda njega pa mene pa
opet mene.
»Ko ti je to?« pita.
286
daniel
NATASHA ME UPOZNAJE sa svojom mamom.

»To mi je prijatelj«, kaže i čini mi se da prije riječi »prijatelj«
malo oklijeva. I njezina mama je to čula, pa me sada proučava kao
da sam kukac iz svemira.
»Žao mi je što se upoznajemo pod ovakvim okolnostima,
gospođo Kingsley«, kažem i pružam joj ruku.
Ona gleda Natashu pogledom koji govori »kako si mi mogla ovo
učiniti«, ali onda briše dlan o haljinu, kratko se rukuje sa mnom i
još se kraće smješka.
Natasha iz malenog hodnika odlazi u dnevni boravak. Barem
mislim da je riječ o dnevnom boravku. Na podu stoji zgužvana
svijetloplava tkanina, a sobu napola dijeli jedno razapeto uže. Zatim
vidim da je sve pokućstvo u sobi dvostruko - dva kauča, dva
kreveta, dvije komode, dva radna stola. To im je spavaća soba. Dijeli
je s Peterom. Kada mi je Natasha rekla da im je stan malen, nisam
shvatio da su siromašni.
Toliko još stvari ne znam o njoj.
Prilazi mi njezin brat, pruža mi ruku i smješka se. Ima
dreadlockse i jedno od najsimpatičnijih lica koje sam ikada vidio.
»Tasha još nikad kući nije dovela dečka«, kaže. Njegov zarazni
smiješak još se više širi.
I ja se smješkam njemu pa se rukujemo. I Natasha i njezina
mama otvoreno zure u nas.
»Tasha, moram razgovarati sa ti«, kaže njezina mama.
287
Natasha ne skida pogled s mene i Petera. Pitam se zamišlja li

budućnost u kojoj on i ja postajemo prijatelji. Znam da je
ja zamišljam.
Potom se okreće prema mami. »Želiš li razgovarati sa mnom o
Danielu?« pita je.
Njezina je mama pak toliko napućila usnice da one ne mogu
postati napućenije (da, napućenije).
»Tasha...« čak i ja u njezinu tonu čujem upozorenje iz rubrike
mama-će-se-sada-razljutiti, ali Natasha ga ignorira.
»Jer ako želiš razgovarati o Danielu, onda to možemo učiniti
ovdje. On mi je dečko.« Dobacuje mi kratak upitni pogled i ja kimam
glavom.
Upravo u tom trenutku kroz vrata nasuprot nama ulazi njezin
tata.
Zbog anomalije u prostorno-vremenskom kontinuumu, očevi sa
šireg područja grada cijeli se dan pojavljuju u pravom trenutku
»Dečko?« pita. »Otkad ti imaš dečko?«
Okrećem se i promatram ga. Napokon dobivam odgovor na
pitanje o tome na koga je Natasha. Natasha je isti otac, samo u
obliku prelijepe djevojke. I na Natashinu licu nema mrkog pogleda.
Na licu njezina oca najmrkiji je pogled koji sam ikada vidio. Govori
teškim jamajčanskim naglaskom, pa značenje onoga što govori
uspijevam shvatiti tek koju sekundu nakon što izgovori. »To je ono
što s’ radila cjeli dan umjesto pomagala tvoja obitelj pakirat?« oštro
je pita, približavajući nam se.
Osim onoga što mi je Natasha rekla - a to nije mnogo - ne znam
baš kakav im je odnos, no njezin mi izraz lica sada govori sve. Na
licu su joj ljutnja, bol i nevjerica. Ipak, moj unutarnji mirotvorac ne
želi da se sada posvađaju. Blago joj polažem ruku na leđa.
»U redu je«, tiho mi kaže. Vidim da mu se priprema nešto važno
reći.
288
»Ne. Ono što sam radila cijeli dan jest da sam pokušavala
ispraviti tvoje pogreške. Pokušavala sam spriječiti da ova
obitelj bude izbačena iz zemlje.«
»Meni to ništa tako ne izgleda«, odvraća joj on. Okreće se prema
meni i gleda me još mrkije. »Ti znaš kakva je situacija?«
Suviše sam iznenađen što mi se obraća da bih mu odgovorio, pa
samo kimam glavom.
»Onda i znaš da sad nije dobro vrijeme da stranci biti ovdje.«
Natashina se leđa naglo ukrute pod mojim dlanom.
»On nije stranac«, kaže. »On je moj gost.«
»A ovo je moja kuća.« Njezin se otac uspravlja dok to govori.
»Tvoja kuća?« Govori glasno i s nevjericom. Do maločas se
suzdržavala, ali sada više ne može. Prilazi središtu prostorije, širi
ruke i okreće se u krug.
»Ovaj stan u kojem živimo devet godina zato što ti stalno čekaš
neku svoju veliku priliku - to je tvoja kuća?«
»Dušo, nema smisla sad opet kopati po tome«, govori joj mama
s dovratka.
Natasha otvara usta jer još nešto želi reći, ali onda ih ipak
zatvara. Vidim da se ispuhuje. »U redu, mama«, kaže i odustaje od
onoga što je htjela reći. Pitam se koliko je puta to učinila zbog svoje
majke.
Već mislim da je time priča završena, ali varam se.
»A ne, ne. Ne, čovječe«, govori njezin otac. »Ja hoću slušati što
ona ima za reći.« Staje nasred sobe u raskoraku i križa ruke na
prsima.
Natasha se postavlja jednako pa sada stoje jedno nasuprot
drugome, kao odrazi u zrcalu.
289
natasha
NE BIH MU NIŠTA bila rekla. Zbog mame. To uvijek činim. Baš mi je

sinoć rekla da sada svi četvero moramo biti jedinstveni.
»U početku bude teško«, rekla mi je. Morat ćemo živjeti s
njezinom majkom dok ne zaradimo dovoljno novca za
najam vlastitog stana. »Nikad nisam mislila moj život dođe na
ovo«, rekla je prije odlaska na spavanje.
I sad bih odustala da nisam upoznala Daniela. Da se zbog njega
sve ono što ću danas izgubiti nije višestruko umnožilo. Odustala bih
da mi se moj otac nije obratio teškim i napadnim jamajčanskim
naglaskom, što je samo još jedna njegova glumačka predstava.
Netko tko ga ne zna pomislio bi da nikada nije ni otišao s Jamajke,
da zadnjih devet godina nije ni bilo. On doista naše živote ne
doživljava kao stvarnost. Stvarno mi je dosta njegovih pretvaranja.
»Čula sam što si rekao mami nakon predstave. Rekao si joj da
se zbog nas najviše kaješ u životu.«
On na to naglo klone i mrki mu pogled nestaje s lica. Ne znam
točno koji mu se osjećaj sad ocrtava na licu, ali izgleda iskreno.
Napokon. Napokon se ponaša kao stvarna osoba.
Otvara usta da bi nešto rekao, ali ja još nisam gotova. »Žao mi je
što u životu nisi dobio ono što si htio.« Dok to govorim, shvaćam da
to doista i mislim. Sada znam što je razočaranje. Shvaćam kako
čovjek može biti razočaran cijeli život.
»Ja nisam tako mislio. Mi smo samo pričali. To je bilo samo...«
Podižem dlan u zrak da bih prekinula njegovu ispriku. To nije
ono što sam htjela. »Htjela sam ti još reći da si izvrsno glumio u
predstavi. Zbilja si nevjerojatan. Najbolji.«
290
Oči mu se pune suzama. Ne znam je li to zbog komplimenata,

zbog kajanja ili zbog nečeg trećeg.
»I možda imaš pravo«, nastavljam. »Možda zbilja nisi trebao
imati obitelj. Možda te život stvarno prevario.«
On odmahuje glavom, niječe moje riječi. »Samo smo pričali,
Tasha, čovječe. Nisam stvarno ja mislio ozbiljno ništa takvo.«
Ali naravno da jest. Mislio je i nije mislio tako. Oboje. Istodobno.
»Nije važno jesi li to mislio ili nisi. Ovo je život koji imaš. Nije
neko privremeno rješenje, nije nestvaran i nema drugog pokušaja.«
Zvučim kao Daniel.
Najgore je u tom razgovoru koji sam načula bilo to što je
pokvario sve moje lijepe uspomene s njim. Je li se kajao zbog mojeg
postojanja dok smo zajedno gledali kriket? I onda kada me čvrsto
zagrlio na aerodromu kada smo napokon došli u Ameriku? Na dan
kad sam se rodila?
Sada mu se niz obraze slijevaju suze. Njegov me plač boli mnogo
više nego što sam ikada mogla zamisliti. Ipak, još mu nešto želim
reći.
»Nemaš se pravo kajati zbog nas.«
On na to ispušta jedan zvuk zbog kojega doznajem kako zvuči
cijeli život prepun boli.
Ljudi stalno griješe. Neke su im pogreške sitne, primjerice kada
stanu u pogrešan red pred blagajnom u trgovini. Kada stanu u red
iza žene s petsto poklon-bonova i čekovnom knjižicom.
Zatim postoje pogreške srednje veličine. Primjerice, kada odeš
studirati medicinu i ne posvetiš se onome što doista strastveno
želiš.
A ponekad ljudi čine velike pogreške.
Odustanu.
Sjedam na kauč. Umornija sam nego što sam bila svjesna i ne
toliko ljutita koliko sam mislila da jesam. »Kad se vratimo
na Jamajku, moraš se barem potruditi. Moraš ići na audicije. I
moraš biti bolji prema mami. Učinila je sve što je mogla za ovu
291
obitelj i umorna je. A i duguješ nam to. Ne smiješ više živjeti u

svojim mislima.«
Sada i moja mama plače. Peter joj prilazi i grli je. Prilazi im i moj
otac, i ona ga prihvaća u zagrljaj. Potom se okreću prema meni,
gledaju me i daju mi znak da im se pridružim. Ja se pak okrećem
prema Danielu. On me grli tako čvrsto da se osjećam kao da se već
rastajemo.
292
daniel + natasha
VOZAČ TRPA NATASHIN KOVČEG u prtljažnik. Peter je s roditeljima

već otišao na aerodrom zasebnim taksijem.
U taksiju se Natasha naslanja na Danielovo rame. Njezina mu
kosa golica nos. On priželjkuje da imaju još vremena, da se stigne
naviknuti na taj osjećaj.
»Misliš li da bi nam veza na kraju uspjela?« pita ga ona.
»Da«, on odgovara bez oklijevanja. »A ti?«
»Da.«
»Napokon si se predomislila.« U glasu mu se čuje smiješak.
»Koliki bi to bio problem tvojim roditeljima?« pita ga.
»Trebalo bi im dosta vremena da prihvate. Mom tati više nego
mami. Mislim da nam ne bi došli na vjenčanje.«
Pred Natashine oči izranja prizor takve budućnosti. Vidi ocean,
naočitog Daniela u smokingu. Vidi kako mu dlanom s lica briše tugu
zbog toga što mu roditelji nisu došli. Vidi radost na njegovu licu
kada napokon izgovara »da«.
»Koliko djece bi htio?« pita ga kada se bol zbog tog prizora malo
povuče.
»Dvoje. A ti?«
Podiže glavu s njegova ramena, nekoliko trenutaka oklijeva, a
zatim priznaje. »Nisam sigurna da uopće želim djecu. Bi li se mogao
pomiriti s time?«
Nije očekivao taj odgovor, pa mu je potreban koji trenutak da bi
ga prihvatio. »Mislim da bih«, kaže. »A možda bi se ti i predomislila.
Možda bih se i ja predomislio.«
293
»Moram ti nešto reći«, kaže ona, ponovno naslanjajući glavu.

»Što?«
»Ne bi trebao postati liječnik.«
Okreće glavu i smješka se njezinoj kosi. »A što se dogodilo s
onim da bih trebao učiniti ono što je praktično?«
»Praktičnost je precijenjena«, kaže ona.
»A ti? Hoćeš li ti i dalje postati znanstvenica koja se bavi
podacima?«
»Ne znam. Možda neću. Bilo bi lijepo baviti se nečim za što sam
strastveno zainteresirana.«
»Vidiš kako se stvari mogu promijeniti u samo jednom danu«,
kaže on.
Ni on ni ona na to ne kažu ništa jer što bi uopće rekli. Dan je bio
dug.
Nakon nekoliko trenutaka Natasha prekida turobnu tišinu. »No
dobro«, kaže. »Koliko nam je još pitanja ostalo?«
On vadi telefon iz džepa. »Još dva iz treće rubrike. I još bismo
morali četiri minute gledati jedno drugo u oči.«
»Možemo to, a možemo se i ljubiti.«
S vozačkog se sjedala uto javlja njihov taksist, Miguel. »Vi znate
da vas ja čujem?« Zatim ih gleda u retrovizoru. »A i vidim vas.«
Zatim se grleno i glasno nasmije. »Neki ljudi uđu u taksi i misle da
sam gluh i slijep. A nisam. Tek toliko da znate.«
Nastavlja se grleno i glasno smijati. Natasha i Daniel si ne mogu
pomoći - i oni se smiju s njim.
No smijeh pomalo jenjava kako im se na um vraća situacija u
kojoj se nalaze. Daniel uzima Natashino lice u ruke pa se nježno
ljube. Kemija je i dalje prisutna. Oboje su topli, oboje ne znaju što bi
drugo s rukama nego se međusobno dodirivali.
Miguel ne govori ništa. I njegovo je srce već bilo slomljeno. Zna
kako izgleda bol.
Daniel prvi progovara. »Pitanje broj trideset četiri. Što bi
spasila iz požara?«
294
Natasha neko vrijeme razmišlja. Njezin je svijet ionako sravnjen

sa zemljom, a ne može spasiti jednu jedinu stvar koju želi spasiti.
Zato Danielu kaže: »Ne znam još, ali smislit ću već nešto.«
»U redu«, kaže on. »Meni je odgovor na to pitanje lak. Spasio bih
svoju bilježnicu.«
Dodiruje džep na sakou da bi se uvjerio da je bilježnica i dalje
ondje.
»Zadnje pitanje«, kaže. »Smrt kojeg člana obitelji bi te najviše
uznemirila i zašto?«
»Mog tate.«
Daniel primjećuje da ga Natasha prvi put naglas zove moj tata,
a ne otac.
»Zašto?« pita je.
»Zato što ima još nedovršenog posla. A tebe? Čija bi smrt tebe
najviše uznemirila?«
»Tvoja«, kaže on.
»Ali ja nisam članica tvoje obitelji.«
»Jesi«, kaže on. Razmišlja o onome što mu je Natasha ranije tog
dana rekla o višestrukim svemirima. U nekom su drugom svemiru
njih dvoje u braku, možda imaju dvoje djece, a možda nemaju
nijedno. »Ne moraš i ti meni reći da sam član tvoje obitelji. Samo
sam htio da znaš.«
Natasha bi mu htjela reći toliko stvari, ali ne zna odakle ni kako
početi. Možda Daniel upravo zbog toga želi postati pjesnik - zato da
pronađe prave riječi.
»Volim te, Daniele«, na kraju mu kaže.
On joj se smiješi. »Izgleda da su pitanja učinila svoje.«
I ona se smiješi. »Bravo za znanost!«
Prolazi još nekoliko trenutaka.
»Ali znam da me voliš«, napokon kaže Daniel. »Znao sam
otprije.«
295
četiri minute
Ljubavna priča
DANIEL NAMJEŠTA štopericu na mobitelu na četiri minute i prima

Natashu za obje ruke. Trebaju li se držati za ruke tijekom tog dijela
eksperimenta? Nije siguran. Studija kaže da je to zadnji korak u
zaljubljivanju. Ali što će se dogoditi ako si već zaljubljen?
U početku se oboje osjećaju blesavo. Natasha odmah želi reći da
se osjeća glupo. Smješkaju se bespomoćno, gotovo kao da im je
neugodno. Natasha skreće pogled, ali Daniel joj stišće ruku. Time joj
poručuje da ostane uz njega.
U drugoj im je minuti već manje neugodno. Osmijesi im se otope
s lica i sada jedno drugome proučavaju lice.
Natasha razmišlja o svojim satovima biologije za napredne i o
svemu onome što zna o očima. Optička slika njegova lica šalje se u
njezinu rožnicu. Rožnica tu sliku pretvara u elektroničke impulse.
Njezin očni živac to prenosi u vizualni korteks. Već sada zna da će
joj ta slika njegova lica ostati zauvijek. Točno će znati kada su bistre
smeđe oči postale njen omiljeni tip očiju.
Daniel se sa svoje strane pokušava dosjetiti pravih riječi kojima
bi opisao Natashine oči. Istodobno su i svijetle i tamne. Izgledaju
kao da je netko prevukao debelu crnu tkaninu preko sjajne
zvijezde.
Negdje oko treće minute Natasha se prisjeća dana koji je za
njima i svih trenutaka koji su doveli do ovoga. Vidi zgradu USCIS-a,
onu čudnu zaštitarku koja joj prčka po mobitelu, Lestera Barnesa i
njegovu ljubaznu gestu, Roba i Kelly kako kradu ploče, upoznavanje
s Danielom, Daniela kako je spašava na pješačkom prijelazu,
296
upoznavanje Danielova oca i brata, norebang, poljupci, muzej, krov,

još poljubaca, Danielovo lice kada joj je rekao da ne može ostati,
suze na licu njezina oca prepunog kajanja, ovaj trenutak u taksiju.
Daniel ne razmišlja o prošlosti, nego o budućnosti. Postoji li
nešto što bi ih moglo ponovno dovesti jedno do drugoga?
U posljednjoj minuti i nju i njega preplavljuje bol. Naseljava im
se u tijela, širi im se po tkivu, mišićima, krvlju i stanicama.
Štoperica se oglašava. Jedno drugome šapuću obećanja za koja
nisu sigurni da će ih moći održati - ona o telefonskim pozivima,
mejlovima, SMS-ovima, čak i o međunarodnim letovima jer koga
briga za to koliko koštaju.
»Ovaj dan ne smije biti sve što smo imali«, kaže Daniel jedanput,
pa onda to još jedanput ponavlja.
Natasha ne govori ono što joj se vrti mislima. Ne govori da to
što su jedno drugome suđeni ne mora značiti da su jedno drugome
suđeni zauvijek.
Ljube se, ljube, pa ponovno ljube. Kada se napokon odvajaju,
oboje shvaćaju da je duljina dana promjenjiva i da na njegovu
početku nikada ne možeš vidjeti kako će završiti. Oboje znaju
da ljubav mijenja sve i da to čini stalno.
Zbog toga ljubav i postoji.
297
natasha
MAMA ME DRŽI za ruku dok zurim kroz prozor. Sve će biti u redu,
Tasha, kaže, iako obje znamo da je to ono čemu se nada, a ne nešto
što mi može zajamčiti. Ipak, prihvaćam to.
Avion polijeće i svijet koji znam pomalo blijedi. Svjetla grada
smanjuju se sve dok ne postanu nalik na zvijezde. Jedna je od tih
zvijezda Daniel. Pokušavam se podsjetiti na to da zvijezde nisu
samo pjesnička slika.
One ti, ako je potrebno, mogu i pomoći u orijentaciji. U
pronalasku pravog puta.
298
daniel
ZVONI Ml MOBITEL. Moji roditelji. Zovu me već milijunti put. Ljutit

će se kad dođem kući i to je u redu.
U ovo doba sljedeće godine bit ću negdje drugdje. Ne znam gdje,
ali ne ovdje. Nisam siguran da je fakultet pravi put za mene. Barem
ne Yale. Barem ne sada.
Griješim li? Možda. Ali imam pravo na vlastite pogreške.
Dižem pogled prema nebu i zamišljam da na njemu vidim
Natashin avion.
U New Yorku ima previše svjetlosnog zagađenja. Zbog toga ne
vidimo zvijezde, satelite, asteroide. Ponekad na nebu ne vidimo baš
ništa.
No objektivna je činjenica da sva nebeska tijela isijavaju
svjedost. Čak i ako ih ne vidimo, ona su i dalje ondje.
299
vrijeme i udaljenost
Priča o mjerama
NATASHA I DANIEL pokušavaju ostati u kontaktu i neko im vrijeme

uspijeva. Razmjenjuju mejlove i poruke, zovu telefonom.
No vrijeme i udaljenost prirodni su neprijatelji ljubavi.
A njihovi su dani ispunjeni.
Natasha se upisala u školu u Kingstonu. Po jamajčanskom
obrazovnom sustavu ide u šesti razred, a ne u četvrti, kako bi išla u
Americi. Da bi se upisala na fakultet, mora položiti Karipske ispite
za visoko obrazovanje i takozvane ispite A-razine. Novca je malo,
pa radi kao konobarica da bi pomogla obitelji. Oponaša jamajčanski
naglasak dok ga sasvim ne usvoji. Stječe nove prijatelje. Zemlja u
kojoj se rodila prirasta joj srcu.
Natasha ne želi zaboraviti Daniela, ali mora. Ne može istodobno
živjeti u dva svijeta. Srce joj ne može živjeti na jednom mjestu, a
tijelo na drugome. Zaboravlja Daniela da se ne bi raspala.
Daniel nakon mature odbija upis na Yale. Odselio se od
roditelja, radi dva posla i izvanredno studira na Hunter Collegeu.
Studira engleski jezik i književnost te piše kratke, tužne
pjesme. Čak i one koje ne govore o njoj i dalje su o njoj.
Daniel ne želi zaboraviti Natashu. Čvrsto se drži za svoje
osjećaje prema njoj koliko god dugo može. No u glasu joj, kada se
čuju telefonom, pomalo već čuje napetost. U njezinu
novom naglasku čuje da mu izmiče.
Prolazi još godina. Natasha i Daniel ulaze u svijet odraslih, u
svijet praktičnih stvari i odgovornosti.
300
Natashina se majka razbolijeva pet godina nakon odlaska iz

Amerike i umire unutar godine dana.
Nekoliko mjeseci nakon sprovoda Natasha razmišlja o tome da
nazove Daniela, ali prošlo je previše vremena. Više nije sigurna
sjeća li ga se dobro.
Njezinu bratu Peteru na Jamajci je dobro. Stječe nove prijatelje
i napokon pronalazi mjesto u koje se uklapa. U budućnosti, dosta
nakon majčine smrti, zaljubit će se u Jamajčanku i oženiti se njome.
Dobit će kćer i nazvat će je Patricia Marley Kingsley.
Samuel Kingsley seli se iz Kingstona u Montego Bay. Glumi u
lokalnom kazalištu. Nakon Patricijine smrti napokon shvaća da je
onoga dana u trgovini dobro odabrao.
Danielovi roditelji prodaju svoju trgovinu afroameričkom paru
i kupuju stan u Južnoj Koreji. Pola godine žive ondje, a pola u New
Yorku. Nakon nekog vremena prestaju od svojih sinova očekivati
da budu pravi Korejci. Ipak su rođeni u Americi.
Charlie popravlja ocjene i završava Harvard s najvišim
prosjekom. Nakon diplome se više-manje prestaje javljati obitelji.
Daniel ispunjava prazninu u srcima svojih roditelja onoliko koliko
može. Charlie mu baš previše ne nedostaje.
Prolazi još godina i Natasha više ne zna što je značio onaj dan u
New Yorku. Već joj se pomalo čini da je svu onu čaroliju s Danielom
umislila. Kada razmišlja o tom danu, sigurna je da ga je u svojoj glavi
romantizirala onako kako to ljudi često čine s prvim ljubavima. No
jedna je dobra stvar definitivno proistekla iz njezina druženja s
Danielom. Natasha pronalazi svoju pravu strast i studira fiziku.
Ponekad se navečer, prije spavanja, sjeti njihova razgovora o
tamnoj tvari i ljubavi na onome krovu. Rekao je da su ljubav i tamna
tvar isto - i jedno i drugo sprječavaju svemir da se raspadne.
Svaki put kada se toga sjeti, srce joj se malo ubrza, a potom se
nasmiješi u mraku i uspomenu smjesti na policu s drugim starim,
sentimentalnim, nemogućim stvarima.
Čak ni Daniel više ne zna što je značio taj dan, taj dan koji mu je
nekoć značio sve. Sjeća se svih sitnih slučajnosti koje su dovele do
301
njihova susreta i zaljubljivanja. Religioznog vlakovođu. Natashe u

glazbenom transu. Jakne s natpisom DEUS EX MACHINA. Bivšeg
dečka koji krade ploče. Neopreznog vozača u BMW-u. Zaštitara koji
puši na krovu.
Naravno, da Natasha čuje njegove misli, upozorila bi ga na
činjenicu da na kraju nisu završili zajedno i da je sve ono što
se dogodilo upravo onako kako treba, istodobno pošlo i naopako.
No on se sjeća još jednog trenutka. Taman su se bili ponovno
pronašli nakon svađe. Ona mu je rekla koliko se stvari moralo odviti
na određen način da bi došlo do nastanka svemira. Rekla mu je da
zaljubljivanje nije ništa u usporedbi s time.
Oduvijek je mislio da se vara.
Jer izbliza sve izgleda kao kaos. Daniel misli da je sve pitanje
razmjera. Ako se odmakneš dovoljno daleko i dovoljno dugo čekaš,
uvidjet ćeš red.
Možda je njegovu i njezinu svemiru samo potrebno nešto dulje
za postanak.
302
epilog
Irene: alternativna priča
PROŠLO JE DESET GODINA, ali Irene nikada nije zaboravila

djevojku i sretan trenutak koji su joj spasili život. Radila je
kao zaštitarka u zgradi USCIS-a u New Yorku. Jedan od službenika -
Lester Barnes - zaustavio se pokraj nje na odlasku i rekao joj da je
jedna djevojka ostavila poruku za nju na njegovoj govornoj pošti.
Djevojka joj je zahvaljivala.
Irene nikada nije doznala za što joj djevojka zahvaljuje, ali zahvala
je došla u pravo vrijeme. Nešto ranije toga dana, naime, Irene je
odlučila da će se ubiti.
Tijekom ručka napisala je oproštajno pismo. U glavi je već
iscrtala putanju do krova zgrade u kojoj je živjela.
Ali onda je došla ta zahvala.
Sama činjenica da ju je netko primijetio bila je početak.
Irene je te noći još jedanput poslušala album grupe Nirvana. U
glasu Kurta Cobaina čula je savršenu i predivnu tugu, čula je da mu
se glas toliko napinje od samoće i čežnje da je po svim pravilima
trebao puknuti. No nije pukao i u tome je bilo neke radosti. Sjetila
se djevojke koja je nazvala i ostavila poruku samo za nju. Zbog toga
se u Irene nešto pomaknulo. Ne dovoljno da bi je izliječilo, ali
dovoljno da bi nazvala broj za krizna stanja i prevenciju
samoubojstava. Zahvaljujući pozivu na taj broj završila je
na terapiji. Zahvaljujući terapiji dobila je lijek koji joj od tada
svakog dana spašava život.
Dvije godine nakon te večeri Irene je dala otkaz u USCIS-u.
Sjetila se da je kao djevojčica sanjala o tome da postane stjuardesa.
303
Život joj je sada jednostavan, sretan i odvija se pretežno u avionu.

Zbog toga što zna da avioni mogu biti samotna mjesta i zbog toga
što zna kako samoća može biti razorna, posebno se brine o svojim
putnicima. Brine se o njima s iskrenošću koju nema nijedna druga
stjuardesa. Tješi one koji lete sami kući na sprovode i kojima iz
svake pore izbija tuga. Drži za ruku one koji se boje zatvorenih
prostora i one koji se boje otvorenih prostora. Irene sebe smatra
anđelom čuvarom metalnih krila.
Upravo u ovom trenutku Irene provjerava situaciju među
putnicima prije polijetanja. Gleda ima li putnika kojima je potrebno
pomoći. Mladić na sjedalu 7A nešto piše u bilježnicu. Azijskog je
podrijetla, kratke crne kose i nježnih, ali ozbiljnih očiju. Gricka vrh
olovke, razmišlja, piše pa zatim opet gricka vrh olovke. Irene se divi
tome kako uopće ne razmišlja o svojoj okolini. Ponaša se kao da je
sam na svijetu. Potom okreće glavu i pogled joj se zadržava na
mladoj ženi koja sjedi na sjedalu 8C. Ima slušalice u ušima i veliku,
kovrčavu mikrofonku čiji su vrhovi obojeni ružičasto. Irene zastaje.
Prepoznaje to lice. Prepoznaje toplinu ženine kože. Duge
trepavice. Pune ružičaste usnice. Snagu njene osobnosti. Ne, nije
moguće - to ne može biti ta djevojka. Ona djevojka koja joj je
spasila život? Ona kojoj već deset godina želi zahvaliti?
Kapetan obavještava putnike o polijetanju, pa Irene mora sjesti
na svoje mjesto. No odande stalno zuri u mladu ženu. Sada više ne
sumnja.
Čim se avion uspne do visine leta, Irene odlazi do mlade žene i
čučne u prolaz njezina sjedala.
»Gospođice«, obraća joj se, ne uspijevajući sasvim umiriti glas.
Žena izvlači slušalice iz ušiju i nakon kraćeg joj se oklijevanja
smiješi.
»Ovo će vam zvučati vrlo čudno«, počinje govoriti Irene. Zatim
joj govori o onom danu u New Yorku, o sivoj kutiji, o maskici za
mobitel s omotom Nirvanina albuma, o tome kako ju je viđala svaki
dan.
304
Žena je gleda s oprezom i ništa ne govori. Licem joj prelazi nešto

poput boli. Očito iza svega toga postoji neka priča.
Irene unatoč tome nastavlja. »Spasili ste mi život.«
»Ne razumijem«, govori žena. Govori s naglaskom, karipskim i
još nekakvim.
Irene je uzima za ruku. Ova se na trenutak ukoči, ali ne povlači
ruku. Sa svih ih strana gledaju znatiželjni putnici.
»Ostavili ste poruku u kojoj ste mi zahvalili. Čak i ne znam zbog
čega.«
Mladić sa sjedala 7 A sada viri između drugih sjedala. Irene ga
vidi i mršti se, pa se on povlači. Irene se vraća ženi s
kojom razgovara.
»Sjećate li me se?« pita je. Odjednom joj je iznimno važno da je
se ta djevojka, sada već žena, sjeća. U trenutku kada izgovara
pitanje, postaje ona stara Irene. Uplašena Irene. Irene koja
sve doživljava, a koju nitko ne doživljava.
Vrijeme kao da zastajkuje, pa se Irene vidi u dva različita
svemira. Zamišlja kako avion nestaje - najprije pod pa sjedala,
a zatim i metalna ljuska. Ona i putnici lebde zrakom i ne drži ih ništa
osim mogućnosti. Zatim i putnici pomalo nestaju. Jedan za drugim
trepere pa iščezavaju, kao prikaze iz neke druge povijesti.
Ostaju samo Irene i žena koja sjedi pred njom.
»Sjećam vas se«, govori žena. »Ja sam Natasha. Sjećam vas se.«
Mladić sa sjedala 7A sada viri preko vrha svojeg naslona za
glavu.
»Natasha«, izgovara. Lice mu se otvara i njegov je svijet
odjednom pun ljubavi.
Natasha podiže pogled.
Vrijeme se vraća na svoju putanju. Avion i sjedala se ponovno
pojavljuju. Putnici se ponovno pojavljuju u svojim tijelima. I u
svojim kostima. I u svojoj krvi. I sa svojim srcima.
»Daniel«, govori mlada žena. I onda ponavlja: »Daniel«.
305
Zahvale
Doseljavanje u novu zemlju čin je nade, hrabrosti i ponekad očaja.

Zato bih htjela zahvaliti svim ljudima koji su se upustili u takvo
dugo putovanje u daleke krajeve, bez obzira na to iz kojeg su
razloga to učinili. Nadam se da ćete pronaći ono što tražite. Uvijek
imajte na umu da je zemlja u koju ste došli bogatija zato što ste vi u
njoj.
Zatim bih htjela zahvaliti svojim roditeljima, koji su također
doseljenici. Oboje su sanjari i sve što sam postigla u životu, postigla
sam zahvaljujući njima.
Ekipama u tvrtkama Alloy Entertainment i Random House
Childrens Books: hvala vam što ste vjerovali u ovu
nemoguću knjigu i hvala vam što ste mi odlučili dati priliku. Wendy
Loggia, Joelle Hobeika, Sara Shandler, Josh Bank i Jillian Vandall - vi
ste moja ekipa iz snova. Najsretnija sam spisateljica na svijetu
zbog toga što ste na mojoj strani. Goleme zahvale zaslužuju i
John Adamo, Elaine Damasco, Felicia Frazier, Romy Golan,
Beverly Horowitz, Alison Impey, Kim Lauber, Barbara Marcus, Les
Morgenstein, Tamar Schwartz, Tim Terhune, Adrienne Waintraub
i Krista Vitola. Bez vas ne bi bilo ničega.
Jedna od najboljih stvari u piščevu životu jest upoznavanje
čitatelja. Svakoj osobi koja je pročitala moje knjige, koja je došla na
potpisivanje, koja mi je poslala mejl ili mi se obratila putem
društvenih mreža, svakom knjižničaru i knjižničarki, svim
prodavačima u knjižarama i svim vlasnicima knjižara, svim
blogerima koji pišu o knjigama: HVALA VAM, HVALA VAM, HVALA.
Zbog vas se mogu baviti svojim poslom iz snova. Zahvaljujem na
vašoj ljubavi i podršci.
306
Proteklih nekoliko godina upoznala sam neke divne pisce koji

su mi postali i divni prijatelji: David Arnold, Anna Carey, Charlotte
Huang, Caroline Kepnes, Kerry Kletter, Adam Silvera i Sabaa Tahir
- hvala vam na velikodušnoj podršci i prijateljstvu. Ne bih preživjela
ovo ludo putovanje bez vas. Zahvaljujem i ekipi pisaca iz Los
Angelesa te debitantskoj skupini Neustrašivih petnaestaša. Godina
2015. bila je doista luda! Bilo vas je divno sve upoznati. Nadam se
da ćemo još mnogo godina pisati knjige.
Posebna zahvala, i to od srca, ide Yoon Ho Baiu, Jungu Kimu,
Ellen Oh i Davidu Yoonu jer su odgovarali na beskrajan niz mojih
pitanja o korejskoj i korejsko-američkoj kulturi. Vaši su odgovori i
vaše upute bili neprocjenjivi.
I naposljetku su tu moje superslatkice David i Penny. Vi ste moj
mali svemir. Vi ste moj razlog za sve. Volim vas najviše na svijetu.
307

I Sunce Je Zvijezda

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

I Sunce Je Zvijezda

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

www.balkandownload.

Mojima mami i tati,

Ljepotu zalaska Sunca nećemo uništiti

CARL SAGAN JEDNOM JE REKAO da ako želiš ispeći pitu od jabuka

Lokalni tinejdžer prihvaća svoju sudbinu, pristaje postati liječnik,

MAMA Ml KAŽE da bih već jednom trebala odustati i da je ono što

može li mi ondje netko pomoći. Neregistrirani smo doseljenici i

RAZLOZI ZBOG KOJIH MISLIM da je Charles Jae Won Bae, odnosno

STAVLJAM TELEFON, slušalice i ruksak u sivu posudu pa prolazim

NATASHA JE POTPUNO POGREŠNO procijenila Irene. Irene voli

zapamtiti teksturu, preliti tuđe stvari u sebe. No ne smije predugo

ZNAM TOČAN TRENUTAK u kojemu sam prestao biti drag

Nisam znao odgovor, ali on zapravo i nije htio da mu

charles jae won bae

DANIEL JE DOBRO procijenio Charlesa. Zaista je šupak, od glave do

KADA SE MIN ludo zaljubila u Daea Hyuna, nije očekivala da će ih

nadjenuti američko ime, nešto što će mu učitelji i prijatelji

KASNIM. Ulazim u čekaonicu i prilazim recepcionistici. Odmahuje

Brzo prolazim kroz vrata da se ne bi predomislio. Ne gleda me,

Nisam plakala kad nam je otac rekao da će nas deportirati,

»Bio sam u tvojoj zemlji«, kaže. »Bio sam na Jamajci«, dodaje,

2 Irie je rastafarijanski pozdrav koji znači i »super«.

»Bojala se za svoju sigurnosti« U zraku pokazujem imaginarne

»A što s fakultetom?« pitam ga, sad već plačući. Ne mogu više

drugo. Događa se to zbog pretjerane upotrebe i pojednostavnjenja,

Koliko će vremena biti potrebno njezinim prijateljima da je

Lokalni tinejdžer zarobljen u vrtlogu roditeljskih očekivanja i

jednom sam se u životu uspio suprotstaviti majci, odbijajući

A kako na sve to reagira Charlie? Pretvara se. Pretvara se da ne

pamet. Sve su njegove djevojke bile vrlo zgodne, pomalo

»Appa5 je zaboravio. Odnesi mu.« Vjerojatno je to htjela dati

tek nakon što sam joj rekao da ću s crvenom kravatom djelovati

Prolazim pokraj osiguranja pri izlazu iz zgrade i imam neki

IRENE TIJEKOM PAUZE za ručak s interneta skida Nirvanin album.

JOŠ SAM NA STUBAMA koje vode iz zgrade kada napokon biram

deportirati. Lester Barnes mi je dao ovaj broj jer mi odvjetnik

NATASHIN OTAC SAMUEL doselio se u Ameriku pune dvije godine

Rezignirani lokalni tinejdžer sjeda u vlak broj 7 koji vozi prema

Svjetla zatrepere i ugase se jer, naravno - zašto ne bi? Sjedimo

LJUDI NISU RAZUMNA STVORENJA. Ne pokreće nas logika,

VLAKOVOĐA JE TEŠKO PODNIO rastavu braka. Jednoga mu je dana

Sljedećeg je dana počeo malo istraživati i u tom je istraživanju

BUDUĆI DA KONTROLU nad svojim životom tijekom ovog,

6Ploče Drugog dolaska. Izraz »Second Corning« odnosi se na Kristov povratak

SKLANJAM SE U PRODAVAONICU PLOČA, nadajući se da ću tako

jer da je ona sa mnom, ne bih ni ušla u prodavaonicu ploča jer bi

mogu objasniti činjenicu da dobrovoljno otkrivam tu informaciju

Rob nam prilazi prije nego što se Crvena Kravata uspijeva

Potencijalni Casanova rukuje se sa slatkom djevojkom, nudi joj

VANI JE NA ULICI JOŠ VEĆA GUNGULA nego prije. Turisti su se

POLUŽIVOT TVARI ili vrijeme poluraspada jest vrijeme koje je

DJEVOJKA BEZ IMENA zaustavila se ispred mene na pješačkom

»Znaš li koliko ovo dugo imam?«

DONALD CHRISTIANSEN ZNA cijenu svega onoga za što se tvrdi da

CRVENA KRAVATA OKREĆE GLAVU od mene. Čini se kao da će

MISLIM DA NIKADA ni na kome nisam primjećivao toliko

USTAJEM i otresam prašinu sa sebe. Dan mi nakon ovoga više ne

Na kraju više ne mogu izdržati. »Zašto buljiš u mene?«

ŠEĆEMO KROZ DVA DUGA BLOKA zgrada u smjeru Devete avenije.

7Daniel misli na umakanje krafne koje sugerira nazivom lanca »Dunkin

okanim svega. Očito mi nije suđeno da ostavim dojam na ovu

Ipak, pokušavam još jedanput. »A što bi ti učinila da imaš

»Zbilja je jako zao, pa izumljuješ vremeplov i odlaziš u prošlost

NE GOVORIM CRVENOJ KRAVATI potpunu istinu o onome što bih