Lukavost rađa lukavost, nasilje rađa nasilje.

– THOMAS THORILD, 1793.

 PRVI DIO

Duh u policijskoj postaji

JESEN, 1793. GODINE

Nas je ovdje dolje odjednom uhvatio užasan strah. Tisuće

glasina pristižu, a svaka je manje vjerojatna od prošle.
Ništa se ne može sa sigurnošću znati jer čak i putnici
različito govore, a i čini mi se da se svi oni tada malo
pjesnički zanesu. Užas tog zločina, onakvog kako ga
opisuju, odviše je velik da bih znao što da mislim o tome.
– CARL GUSTAF AF LEOPOLD, 1793.
Mickel Cardell pluta u hladnoj vodi. Slobodnom desnom rukom za ovratnik uhvati
Johana Hjelma koji nepomično pluta kraj njega i kojemu je crvena pjena već izbila
na usta. Kaput njegove uniforme sklizak je od krvi i bočate vode pa sljedeći val otrgne
i zadnji njegov komad iz Cardellove ruke. On poželi urlati, ali iz grla mu dopire
samo jauk. Hjelm tone brzo. Cardell uroni glavu u vodu i nekoliko trenutaka prati
put tijela u dubine. Od groznice koja ga je zahvatila učini mu se da vidi nešto drugo,
dublje u vodi, na rubu svijeta koji može pojmiti svojim osjetilima. Na tisuće
osakaćenih mornara tone prema vratima pakla. Zakrili ih anđeo smrti okrunjen
lubanjom kostura. Čeljust mu se miče sa strujom, smije se tiho i podrugljivo.
 1.

„POZORNIČE: POZORNIČE Mickele! Probudi se!“

Dok je Cardell polako dolazio k svijesti od žestokih udaraca, bol se nakratko
zadrža u lijevoj ruci koje više nije bilo. Sada se na mjestu izgubljena uda nalazila
od bukve izrezbarena drvena ruka. U izdubljenoj se duplji smjestio batrljak, a
drvena je ruka kod lakta pričvršćena kožnatim remenjem. Urezuje mu se u meso.
Dosad bi se stvarno već morao sjetiti da olabavi remenje prije no što zadrijema.

Cardell preko volje otvori oči i oko sebe ugleda samo stolove. Kada pokuša podići
glavu, zamijeti da mu se obraz zalijepio za drvo. Blatna mu vlasulja sklizne s glave
kada se pridigne. Opsuje i rastreseno je stavi u jaknu nakon što je njome prvo
obrisao lice. Šešir mu je pao na pod i klobuk se uleknuo. Preokrene ga i navuče
obod preko ušiju.
Polako mu se vraća sjećanje. I dalje je u krčmi Hamburg, sigurno se za stolom
napio kao svinja. Baca pogled preko ramena i vidi da su i drugi u istom stanju.
Nekolicina pijanaca za koje je domaćin procijenio da su dovoljno imućni pa ih nije
izbacio na ulicu još uvijek leže na klupama i pod stolovima čekajući jutro kada će
poći kućama i suočiti se s očekivanim optužbama. Ali ne i Cardell. On kao bogalj
živi sam i njegovo je vrijeme samo njegovo.
„Moraš doći, Mickele! U jezeru pluta mrtvac!“

Probudilo ga je dvoje mladih uličara. Lica mu se odnekud čine poznatima, ali ne

može im se sjetiti imena. Iza njih umjesto domaćice Norström stoji njezin punašni
suprug Baggen. Crven je u licu i tek se probudio. Zauzeo je mjesto između djece i
ponosa krčme: zbirke izrezbarenih čaša koje su sigurno zaključane u plavom
ormariću.

6
 Kola koja osuđenike na smrt prevoze do gubilišta u Skanstullu zaustavljaju se
ovdje u krčmi Hamburg kako bi osuđenici mogli popiti svoju zadnju čašicu. Ona
se nakon toga oprezno pohrani te se s ugraviranim imenom i datumom priloži
zbirci.
Iz tih se čaša može piti samo uz nadzor i ako platite iznos koji ovisi o tome
koliko je pogubljenik bio poznat. To navodno donosi sreću. Cardell nikada nije
razumio zašto.

Cardell protrlja oči i shvati da je još uvijek pijan. Glas mu je kašast kada pokuša
govoriti.
„Što se događa?“
Djevojčica je starija i odgovara. Dječak ima zečju usnu i zasigurno joj je brat,
dovoljno su slični. Frknuo je nosom na Cardellov zadah i zaklonio se iza sestre.
„Mrtvac je u vodi, odmah blizu obale.“
Glas joj istovremeno odaje strah i ushit. Cardell osjeća da je toliko pijan da bi
mu žile na čelu mogle popucati. Otkucaji njegova srca gotovo nadglasavaju to malo
moždane aktivnosti na koju se uspijeva natjerati.
„A što se to mene tiče?“
„Molim te, Mickele, nema nikoga drugog, a znali smo da si ovdje.“
Protrljao je sljepoočnice u uzaludnoj nadi da će tako ublažiti bol.

Uskoro će svanuti nad Södermalmom. U zraku se još osjeća noćna tama, sunce se
još nije probilo iznad četvrti Sicklaön i Danviken. Cardell posrće niz stube krčme
i dalje praznom ulicom Borgmästaregatan slijedeći djecu pred sobom. Jednim
uhom sluša priču o žednom volu koji je ustuknuo od jezera Fatburen, a zatim
prestravljen utekao u smjeru destilerije Danto.
„Njuškom je dotaknuo tijelo i okrenuo se za puni krug.“
Kako se približavaju jezeru, kameni put zamijeni blato. Cardellovi poslovi već
ga dugo nisu odveli na obale Fatburena, no ništa se nije promijenilo. Od
neprestanih najava da će se očistiti obale, izgraditi pristaništa i mostovi, nije se
ostvarilo ništa, što i ne čudi ako se sjetimo da država i grad samo što ne propadnu
– to jednako dobro znaju i on i svi oni koji raznoraznim dodatnim poslićima

7
moraju povećavati oskudnu godišnju zaradu. Posjedi uz jezero pretvoreni su u
manufakture. Radionice izbacuju otpad izravno u vodu, a široko ograđeno
zemljište namijenjeno za otpad dupkom je puno i većina se ne obazire na njega.
Cardell sočno opsuje kada petom čizme propadne u blatnu brazdu zbog čega je
zdravom rukom morao zamahnuti unatrag da održi ravnotežu.
„Kravica vam se uplašila jer je pronašla istrunulog druga. Mesari u jezero
bacaju otpad. Probudili ste me da spašavam volovu plećku ili kosti svinje.“
„U vodi smo vidjeli lice, ljudsko lice.“
Voda iz Fatburena udara u obale i diže se žućkasta pjena. Djeca su u pravu
barem u toj mjeri da nekoliko metara dalje pluta nešto trulo, neki crni zavežljaj.
Cardell je odmah pomislio da je nemoguće da se radi o čovjeku. Premaleno je.
„To je od mesara, kao što sam rekao. Mrtva životinja.“
Djevojčica i dalje tvrdi isto. Dječak kima u znak potpore. Cardell bezvoljno
frkne.
„Pijan sam. Shvaćate? Mrtav pijan. Uništen. Sjetite se toga kada vas netko
bude pitao o tome kako ste prevarili pozornika da se okupa u Fatburenu i kako vas
je mrzovoljan i bijesan prebio na mrtvo ime kada je izišao.“
Svukao je jaknu, mučeći se jednom rukom. Iz unutrašnje strane u blato
ispadne vunena vlasulja na koju je zaboravio. Nebitno. Kupio je tu bijedu za
nekoliko kovanica, već je staromodna i nosio ju je samo zato što ratnim veteranima
njegovan izgled povećava izglede da će ih netko počastiti čašicom ili dvije. Cardell
pogleda uvis. Visoko iznad njega noćne zvijezde u skupini svijetle iznad zaljeva
Årstafjärden. Zatvorio je oči kako bi u sebi zadržao osjećaj ljepote, a zatim prvo
samo desnom čizmom zagazio u jezero.
Vodom natopljena obala nije izdržala Cardellovu težinu. Potonuo je do
koljena, a kada je za sobom povukao nogu osjetio je kako se jezerska voda uvukla
u čizmu koja je zapela u mulju. Plivajući i zamahujući stade odmicati dalje od
obale.
Voda mu je gusta i teška među prstima, puna svega onoga što čak ni mještani
straćara u Södermalmu ne smatraju vrijednim čuvanja.
Pijanstvo je loše utjecalo na njegovu sposobnost rasuđivanja. Osjeti paniku u
ošitu kada više ne može dotaknuti tlo pod stopalima. Bara je dublja nego što je
pretpostavio i odjednom mu se vrate sjećanja iz bitke kod Svensksunda prije tri

8
godine, sjećanja na strah od vrtloga koji je proživljavao pri povratku sa švedskom
vojskom.
Zamahujući približio se tijelu u vodi, a zatim ga obgrlio. Prvo je pomislio da
je bio u pravu. To nije ljudsko biće. To je strvina koju su potopile mesareve sluge i
koja je počela plutati kada su plinovi truleži napunili unutrašnje organe. No
zavežljaj se okrenu i susretne se s njim licem u lice.
Nije trulo. U njega pilje prazne očne duplje. Ispod raspadnutih usana više
nema zubi. Kosa je zadržala sjaj – noć i sluz iz Fatburena uspjeli su prigušiti njezinu
boju, no nesumnjivo se vide svijetloplavi uvojci. Cardell snažno udahne zbog čega
se zagrcne.
Kada je prestao kašljati, mirno legne i otpluta uz mrtvaca. Promatra njegove
uništene crte lica. Ne čuje djecu na plaži. U tišini čekaju da se vrati. Okreće se u
vodi i bosom nogom zamahne natrag prema obali.

Spašavanje je otežano uz blatnu obalu gdje voda više ne može izdržati njihovu
težinu. Cardell se preokrenuo na leđa i pridignuo objema nogama dok je
istovremeno za sobom u krpama vukao ono što je pronašao. Djeca mu ne pomažu,
dapače, uplašeno uzmiču stišćući nosove palčevima i kažiprstima. Cardell iskašlje
močvarnu vodu i pljune u blato.
„Trčite do Slussena i dovedite pandure.“
Djeca se isprva ogluše, jednako željna da se udalje i da vide što je to Cardell
ulovio. Požure tek kada ih Cardell pogodi šakom blata.
„Kvragu i sve, trčite do noćne straže i dovedite ovamo nekog prokletog
plavca!“

Kada se njihova malena stopala udaljiše dovoljno da ih više ne može čuti, okrenu
se na stranu i povrati. Tišina se spustila na obale i Cardell je u svojoj osamljenosti
osjetio kako mu hladan zagrljaj istiskuje sav zrak iz pluća, ne dajući mu da
ponovno udahne. Srce mu sve brže kuca, krv pojuri u žile na vratu i ispuni ga
napeti strah. Predobro zna što sada slijedi. Osjeća kako se ruka koju više nema
zgušnjava iz mraka, sve dok mu svaki dio njegova bića ne potvrdi da se vratila tamo
gdje bi trebala biti, i u podlaktici osjeti bol koja je dovoljno velika da zagluši cijeli
svijet. Osjeti čeljust sa željeznim zubima kako glođe meso i kosti.

9
 U panici brzo olabavi kožnato remenje tako da drvena ruka tresne u blato i
desnom rukom dohvati batrljak. Masira kožu punu ožiljaka kako bi podsjetio svoja
osjetila da više nema ruke koju misle da osjećaju i da je rana koja već dugo boli
zacijelila.
Napadaj ne traje duže od minute. Ponovno dolazi do zraka, prvo se plitko bori
za dah, a onda smirenije, polakše. Strah se umanji i svijet poprimi poznate oblike.
Iznenadne napadaje panike ima već tri godine, sve otkad se na kopno vratio s
jednom rukom i jednim prijateljem manje. No sve se to dogodilo već odavno.
Mislio je da je pronašao metodu kojom se mogu odagnati more. Rakija. Tučnjave.
Cardell se ogleda kako bi pronašao utjehu, no nema nikog osim njega i mrtvaca.
Njiše se naprijed i nazad čvrsto stišćući svoj batrljak.

Ne zna koliko pandurima treba vremena da stignu. Mirno sjedi na obali i gleda
preda se. Vlažna je odjeća postala hladna, no i dalje ga grije rakija u venama.
Napokon ugleda dvojicu muškaraca u plavim jaknama i bijelim hlačama kako
stižu. S ramena im vise muškete s bajunetama. Hod otkriva da su obojica pila, što
je kažnjivo ali uobičajeno. Jednome zna ime. Nije rijetka ta sklonost slabo plaćenih
čuvara reda i mira da utapaju svoje nedaće u alkoholu, a krčme su tijesne.
„Znači Mickel Gardell stvarno je izišao da zapliva u gradskom nužniku. Tražiš
li nešto vrijedno što si progutao prije nekoliko dana i nisi uspio spasiti iz noćne
posude? Ili slijediš trag zalutale kurve koja je odjedrila?“
„Začepi, Solberg. Možda smrdim po govnima, ali ti i tvoj prijatelj smrdite po
rakiji. Spusti se do obale i isperi to dok ne bude vrijeme da probudimo žandara.“
Cardell se pridigne i protegne ukočena leđa. Pokaže na tijelo u blizini.
„Tamo.“
Kalle Solberg ustukne od tijela čim mu se približio.
„Kvragu.“
„Da. Najbolje bi bilo da jedan od vas dvojice sada ostane tu, a da drugi otrči
do Slottsbackena i dovede žandara iz policijske postaje.“
Cardell učini zavežljaj od jakne i svoje drvene šake te ga smjesti pod batrljak.
Napravi jedan korak prije no što se sjeti da je izgubio čizmu. Ispusti teret na pod,
okrene se te se ukočeno i posrćući vrati vlastitim tragovima s onoliko dostojanstva

10
koliko je uspio sačuvati, sve dok nije pronašao pravu jamu i istrgnuo kožnatu
čizmu iz zemlje koja je zauzvrat razočarano srknula. Solberg je izvukao dulju
slamku pa se već uputio uz padinu prema gradu. Njegov je drug u tišini ostao
stajati i nije se ni smješkao ni podrugivao. Sigurno ga je bilo strah toga da ostane
sam u mraku s mrtvacem. Cardell kimne dok je prolazio kraj njega. U toj četvrti
ima prijatelja s bunarom, a možda i kanticom sapuna koju bi bio voljan podijeliti
s njim.

11
 2.

NA STOLU SE NALAZI ARAK S iscrtanim četverokutima. Cecil Winge odloži svoju

džepnu uru na klupu ispred sebe, otkopča lanac i približi svijećnjak iz kojeg
pucketa vosak. Ravno je poredao sve svoje odvijače, kao i pincetu i nekoliko
kliješta. Ruke drži pred sobom pod svjetlom plamena. Ne drhte.
Oprezno se baci na posao. Otvori uru, oslobodi rascjepke koje pridržavaju
kazaljke, izvadi ih iz brojčanika i odloži svaku u zaseban četverokut na papiru.
Zatim izvadi brojčanik i otkrije satni mehanizam koji uspije pomaknuti s mjesta a
da se pritom ne zaglavi. Polako skine jedan zupčanik za drugim i sve ih umoči u
tintu. Sada kada ima dovoljno mjesta, plosnata se opruga raširila u izduljenu
spiralu. Ispod nje se nalazi pogonski mehanizam. Zatim osovina. Odvijačima koji
gotovo da i nisu veći od šivaćih igla iz rupica izvlači malene vijke.
Sada kada je ostao bez vlastite ure, crkvena zvona kazuju Wingeu koliko je
sati. Veliko zvono crkve Hedvige Eleonore odzvanja u četvrti Ladugårdslandet, a
iz smjera zaljeva Saltsjön čuje se slaba jeka s tornja Katarinine crkve koja se nalazi
na brdu. Vrijeme leti.
Nakon što je rastavio cijelu spravicu, ponovi svaki korak u suprotnom smjeru.
Kada se svaki dio opet našao na svom mjestu, ura je poprimila poznati izgled.
Tanki mu se prsti grče i svako malo prisiljen je prekinuti posao kako bi mu se
mišići i tetive oporavile. Otvara i zatvara šake, trlja ruke i proteže zglobove prema
koljenima. Neudobni ga položaj umara i čini mu se da se ona bol u kuku koju sve
češće osjeća sada širi i penje kralježnicom te ga prisiljava da neprestano mijenja
položaj na stolcu.
Vrati kazaljke, a zatim i krunicu na svoje mjesto i osjeti otpor opruge dok je
navija. Čim je pusti, začuje poznato kucanje i pomisli isto ono što je pomislio već
stoti put od ljeta: Ovako bi svijet trebao funkcionirati. Racionalno i razumljivo,
gdje svaki zupčanik ima svoje mjesto i gdje se točno može izračunati do čega će
dovesti njihovo kretanje.

12
 Osjećaj nade kratko potraje. Čim distrakcija završi, Winge ponovno postane
svjestan svijeta u kojemu se maloprije na nekoliko trenutaka zaustavilo vrijeme.
Misli mu odlutaju. Prstom na zapešću mjeri otkucaje srca dok mala kazaljka ne
obiđe puni krug oko ponovno ugrađenog brojčanika koji otkriva urarovo ime:
Beurling, Stockholm. Izbroji sto četrdeset otkucaja u minuti. Svi su odvijači i alati
na svom mjestu i on se taman ponovno primi istog procesa kada zamijeti miris
hrane, služavkino struganje na vratima sobe i glas koji ga poziva za stol.

Jušnik s plavim uzorkom postavljen je na stolnjak. Domaćin, užar Olof Roselius,

kratko se pomoli spuštene glave prije no što dohvati poklopac i podigne ga. Opsuje
i bolno zamahne prstima kada ga ručka opeče.
Za stolcem s užareve desne strane Cecil Winge pretvarao se da promatra drvo
od kojega je izgrađen stol koji se pregibao u sjeni svijeće sve dok služavka nije s
ručnikom pritekla užaru u pomoć i dok se on zbog mirisa repe i pečenja nije
prestao mrštiti. Sedamdeset mu je godina te su mu i kosa i brada jednako bijele.
Pognuto sjedi na svom stolcu. Roselius je poznat kao pošten čovjek koji se
godinama zalagao za siromahe u crkvi Hedvige Eleonore i koji je darežljivo dijelio
svoj imutak koji je u jednom trenutku bio dovoljno velik da kupi ovo imanje na
rubu Ladugårdslandeta koje je nekada pripadalo grofu Spensu. Starost su mu
zatrovali nesretni poslovi oko pilane u pokrajini Västerbotten sa susjedom
Ekmanom koji je računovođa u Agenciji za pravne, financijske i administrativne
poslove. Winge sluti da se Roselius osjeća loše nagrađenim za sva ona desetljeća
koliko je činio dobra djela. Iz ogorčenosti sada oprezno štedi svoju imovinu.
Winge si ne može pomoći da sebe kao podstanara smatra podsjetnikom na
loša vremena. Roselius je večeras potišteniji nego inače i uzdiše nakon svake žlice.
Kada je iz grla iskašljao svu sluz i odlučio prekinuti tišinu, na tanjuru mu je ostalo
tek još nekoliko žlica juhe.
„Teško je savjetovati mlade. Samo se razbjesnite. Pa ipak ti želim jasno reći
što mislim, Cecile, i molim te da me poslušaš. Želim ti samo najbolje.“
Roselius uzme trenutak da duboko udahne prije no što izrekne ono što je
morao izreći.
„To što ti radiš nije prirodno. Muškarac mora biti sa svojom suprugom. Zar
joj nisi obećao vjernost u dobru i u zlu? Vrati joj se.“

13
 Krv pojuri u Wingeovo blijedo lice. Iznenadni ga osjećaji zateknu. Razborit
čovjek ne može si dopustiti da ga razum napusti i bijes tako savlada. Duboko
udahne, osjeti kako mu otkucaji srca bubnjaju u ušima i usredotoči se na to da
ponovno ovlada samim sobom. Nije odgovorio ništa. Winge je znao da godine
nisu umanjile lukavost koja je Roseliusa nekada činila najboljim u svom cehu. Čini
mu se da samo što ne čuje izmjenjivanje užarevih misli pod naboranim čelom.
Napetost među njima naraste i ponovno opadne jer su obojica nastavila šutjeti.
Roselius uzdahne, nasloni se i podigne ruke u znak pomirbe.
„Ti i ja smo često zajedno objedovali. Načitan si i oštrouman, a znam da nisi
ni zao čovjek, dapače. Ali tebe zasljepljuju nove zamisli, Cecile, misliš da se sve
može riješiti snagom misli. Snagom tvojih misli. Nisi u pravu. Ne mogu se osjećaji
tako pokoriti. Vrati se svojoj ženi, radi sebe i radi nje, a ako si joj učinio što nažao,
moli je da ti oprosti.“
„Ono što sam učinio za njezino je dobro. O svemu sam dobro razmislio.“
Čak je i njemu samom taj odgovor zazvučao kao da se neko dijete prkosno
brani.
„Cecile, što god da si htio postići, rezultat je ispao drukčiji.“
Winge ne uspijeva spriječiti drhtanje ruku pa ispusti žlicu kako ne bi privukao
pozornost na svoja čuvstva. Na svoje nezadovoljstvo začuje kako mu glas više zvuči
kao promuklo šaptanje.
„Trebalo je funkcionirati.“
Kada užar Roselius odgovori, glas mu je blaži nego dotad.
„Vidio sam danas tvoju suprugu, Cecile, na štandu s ribom kod jezera
Katthavet. U drugom je stanju. Ne može više sakriti trbuh.“
Winge se trgne u stolcu i prvi put pogleda užara izravno u lice.
„Je li bila sama?“
Roselius kimne i nagne se prema Wingeu kako bi mu stavio ruku na
podlakticu. Winge instinktivno pomakne ruku izvan dosega, što iznenadi i njega
samoga.
Winge zažmiri kako bi ponovno ovladao sobom. U nekom drugom vremenu,
koje usporava prema njegovoj volji, nalazi se u svojoj unutarnjoj biblioteci gdje su
u potpunoj tišini poredani redovi knjiga. Odabire Ovidijev svezak i nasumce

14
pročita nekoliko riječi: Omnia mutantur, nihil inherit. Sve se mijenja, ništa ne
propada. Ondje pronalazi nadu koju traži.
Kada ponovno otvori oči, one više ne odaju nikakve osjećaje. Potrudi se
savladati drhtanje ruku, ponovno vrati žlicu na mjesto, odgurne stolac i ustane od
stola.
„Hvala na juhi i brizi, ali mislim da ću odsad ipak objedovati u svojoj sobi.“
Užarev ga glas isprati.
„Ako misli govore jedno, a stvarnost drugo, onda su misli te koje su pogrešne.
Kako to tebi s tvojom klasičnom naobrazbom nije jasno?“
Winge nema odgovor na to, ali već je dovoljno daleko da se može praviti da
ga nije čuo.

Cecil Winge otetura do hodnika na svojim nestabilnim nogama i popne se uza

stepenice koje vode do sobe koju od ljeta unajmljuje od užara. Lako ostaje bez daha
pa se mora osloniti na dovratak da ne padne.
Ispred njegova se prozora prostire tiho imanje. Sunce je zašlo.
Na padini koja vodi do Saltsjöna širi se voćnjak. Iza krošnji naziru se svjetla
otoka Skeppsholmena gdje mornari dovršavaju posao za danas, u nadi da će se
smjestiti negdje na toplo. U daljini se čak naziru obrisi tornja Katarinine crkve.
Puše večernji povjetarac.
Čini mu se da grad diše tijekom svakog dana i noći, da ujutro udahne s mora
i istu večer izdahne prema moru, kada se svi vjetrokazi okrenu i opet pokazuju
prema plaži. Stara vjetrenjača Kurckan čvrsto stoji i prkosi užadi kojima su joj
privezali jedra. Još dalje od grada na istom joj jeziku nevidljivo odgovara jedna od
njezinih sestara.
Winge ugleda svoj odraz u prozorskom oknu. Nije još napunio trideset
godina. Kosa mu je vrpcom pričvršćena uz zatiljak, a blijedo mu se lice nalazi u
opreci s njezinim tamnim korijenom. Visoko je podignuo ovratnik koji skriva vrat.
Ne može više vidjeti gdje završava obzor, a gdje započinje nebeski svod. Tek visoko
gore blistaju zvijezde. Takav je svijet: tako pun tame, s tako malo svjetla. U gornjem
kutu prozora ugleda zvijezdu padalicu, crtu koja pojuri svodom brzo poput
treptaja. U djetinjstvu se govorilo da onaj koji ugleda zvijezdu padalicu ima pravo

15
na želju. Prošlo je mnogo vremena otkad je prestao vjerovati u takva praznovjerja,
no ipak šutke poželi jednu.

Dolje među lipama u dvorištu ugleda svjetiljku iako nitko ne očekuje goste. Netko
ga zazove po imenu. Omota se u ogrtač, a kada se približi, vidi da ih je dvoje.
Roseliusova služavka drži upaljenu svijeću, a pored nje je zadihana niska spodoba
koja se nagnula prema naprijed rukama oslonjena o koljena. Pljuvačka mu visi s
usta. Kada im se Winge približi, služavka mu tutne svjetiljku u ruku.
„Posjet je za vas. Ovoga ne puštam preko praga u ovakvom stanju.“
Okrenu se na petama i krupnim koracima odmaršira natrag u glavnu zgradu,
sve odmahujući glavom na luđake svijeta. Mladić još uvijek ima mekan, dječački
glas i glatke obraze pod prljavštinom.
„Dakle?“
„Jesi li ti onaj Winge koji radi u Inbetoi?“
„Prostorije policijske službe zovu se Indebetou1 i nikako drukčije. Ali ja sam
Cecil Winge glavom i bradom.“
Dječak zaškilji u njega ispod svojih prljavih, plavih šiški, ne želeći mu
povjerovati na riječ.
„U Slottsbackenu su obećali da će onaj tko najbrže dotrči do vas dobiti
nagradu.“
„Zaista?“
Dječak prožvače pramen koji mu je ispao ispod kape.
„Trčao sam brže od svih ostalih. Sada me probada tu sa strane i osjećam krv
u ustima, a večeras ću spavati vani u mokroj odjeći. Želim novčić za tu muku.“
Dječak zadrži dah kao da ga je vlastita drskost odjednom uhvatila oko vrata i
pokušala ugušiti. Winge mu dobaci oštar pogled.
„Već si rekao da ih je više na putu prema meni s istom zadaćom. Ako
pričekam samo trenutak, možemo održati dražbu.“

1
Zgrada koja se sve do 1910. nalazila u Stockholmu na trgu Slottsbacken, a koju je dao sagraditi
sudac Johan Indebetou po kojemu je dobila ime. (op. prev.)

16
 Začuje kako dječak škrguće zubima i tiho proklinje svoju pogrešku. Winge
otvori lisnicu i izvadi zatraženi novčić. Uhvati ga palcem i kažiprstom.
„Večeras ti se posrećilo. Strpljenje mi nije vrlina.“
Dječak se nasmiješi s olakšanjem. Nedostaju mu oba prednja zuba što ostavlja
prazan prostor kroz koji jezikom hitro skupi sline koje mu cure s gornje usne.
„Načelnik policije želi se susresti s vama, i to odmah, u ulici Yxsmedsgränd.“
Winge kimne za sebe i pruži mu novčić. Dječak se približi nekoliko koraka i
zgrabi svoju nagradu. Nenadano se okrene, požuri i preskoči niski zidić u jednom
skoku, zbog čega gotovo izgubi ravnotežu. Winge ga zazove.
„Potroši ga na hranu, a ne na rakiju.“
Dječak se zaustavi i odgovori mu tako što spusti hlače, pokaže svoju blijedu
stražnjicu i glasno pljesne svaki guz. Zatim mu preko ramena dobaci:
„Još nekoliko ovakvih poslića i bit ću tako bogat da više neću morati birati
između tog dvojeg.“
Dječak se pobjedonosno nasmije i trčeći nestane u smjeru Ladugårdslandeta.
Sjene ga brzo progutaju i Cecil Winge ostane sam razmišljajući o zvijezdama
padalicama.

Mjesecima su načelniku policije Johanu Gustafu Norlinu obećavali da će dobiti

službeni stan, no to se nikada nije dogodilo. I dalje živi sa svojom obitelji na istom
mjestu kao i dotad, tri četvrti udaljen od Burze. Ura je već otkucavala sitne sate
kada je Winge nakon nesigurnog uspona na treći kat pokušavao doći do zraka.
Jasno je čuo kako raniji posjetitelji te noći nisu probudili samo načelnika, već su
omeli i čitavu njegovu obitelj. Iz stana se čulo kako žena uspavljuje prestrašeno
dijete. Norlin ga je dočekao odmah u predvorju, bez vlasulje i odjeven u službene
hlače te jaknu ispod koje se nazirala noćna košulja.
„Cecile. Hvala što si došao iako smo te pozvali tako iznenada.“
Winge kimne, a Norlin ga rukom pozove da se zavali u stolac koji je za ovu
prigodu postavio ispred kaljeve peći.
„Catharina je pristavila kavu. Uskoro će biti gotova.“
Načelnik uznemireno sjedne na stolac preko puta i nakašlja se kao da će mu
to pomoći da obznani svrhu ovog posjeta.

17
 „Noćas je pronađen mrtvac, Cecile, u Fatburenu na Södermalmu. Neka su
djeca uspjela nagovoriti pijanog pozornika da ga izvuče iz vode. Njegovo je stanje...
čovjek koji mi je to ispričao skoro je deset godina gradski stražar i za to se vrijeme
nagledao svega lošega što čovjek može načiniti drugom čovjeku. Svejedno se zgrčio
i drhtao na mom pragu kako ne bi povratio večeru dok mi je opisivao tijelo.“
„Koliko ja poznajem gradsku stražu, to je jednako tako moglo biti i od rakije.“
Nitko se nije nasmijao. Winge protrlja umorne oči.
„Johane Gustafe, dogovorili smo se posljednji put kada sam ti pomogao da će
to biti zadnje. Godinama sam pomagao policijskoj službi, ali, kao što znaš, sada je
krajnje vrijeme da se pobrinem za sebe.“
Norlin se podigne kako bi iz sobe pokraj donio zveckavi lončić i obojici ulije
kavu u šalice.
„Nitko nije zahvalniji od mene za sve što si učinio, Cecile. Ne mogu se sjetiti
niti jednog slučaja kada nisi nadvisio moja očekivanja. S obzirom na to koliko si
od zimus poboljšao rezultate našoj službi, nekome bi se, tko to gleda sa strane,
sigurno činilo da ti meni činiš veliku uslugu. Ali ispravi me ako sam u krivu, Cecile:
Nisam li ja učinio uslugu tebi?“
Norlinov je pogled uzaludno tražio Wingeov iznad ruba šalice. Načelnik
popije gutljaj i odloži šalicu sa strane.
„Nekoć smo bili mladi, Cecile, tek smo završili studij prava i htjeli smo se
proslaviti. Uvijek si bio najveći idealist od svih nas, onaj koji se najjače držao svojih
uvjerenja, i za njih si bio spreman platiti svaku cijenu. Svijet je otupio moju oštrinu,
ali ti se nisi mnogo promijenio. Moja sposobnost da činim kompromise dovela me
do mjesta načelnika policije. Čini se da barem ovaj put imamo suprotne uloge i da
ovaj put ja mogu tebi reći: Koliko često smo uopće zbilja dobili priliku i mogućnost
da ispravimo nešto krivo? Rijetki su slučajevi koje si istraživao stvarno bili vrijedni
tvoje pozornosti. Krivotvoritelji koji ne znaju ni sricati, ženoubojice koji nisu imali
snage ni obrisati krv s čekića, nasilnici i počinitelji koji su se razbjesnili od previše
rakije i mamurluka. No ovo je nešto potpuno drukčije, nešto što ni ti ni ja dosad
nismo vidjeli. Kada bi postojao netko drugi kome bih mogao povjeriti stvar poput
ove, učinio bih to. Ali nema nikoga, a vani slobodno hoda čudovište u ljudskom
obliku. Mrtvaca su odnijeli u crkvu Svete Marije. Učini mi tu uslugu i više te nikada
ništa neću moliti.“

18
 Winge uhvati Norlinov pogled, ali ovaj je put načelnik taj koji ne može
izdržati.

19
 3.

ČIST KOLIKO SE USPIO OPRATI U prijateljevu bunaru i u posuđenoj košulji Cardell se

spusti niz Kvarnberget i na žlijeb uz pločnik ispljune pljuvačku smeđu od duhana.
Iza niza bijelih zgrada, koje kao da s padina vise u izmaglicu što se diže sa zaljeva
Gullfjärden, razabire grad na svom otoku. Tik pred njim smjestio se i otok
Riddarholmen. Zajedno tvore crnog, tek mjestimično osvijetljenog diva koji se
uzdiže iz jezera Mälaren.
Tek što je odmaknuo od četvrti, ugleda čovjeka kozičava lica s lancem sa
srebrnom značkom oko vrata, policijskog službenika koji se uputio prema
Polhemskoj brani.
„Oprosti, znaš li možda što se dogodilo s mrtvacem iz Fatburena? Zovem se
Cardell. Izvukao sam ga prije nekoliko sati.“
„Čuo sam. Ti si u separatističkoj straži2, zar ne? Mrtvac je trenutačno u
kosturnici u crkvi Svete Marije. Kvragu. Nikada nisam vidio ništa gadnije. S
obzirom na vaš prvi susret mislio bih da više nećeš htjeti imati posla s njim, ali sada
znaš gdje je. Ja se moram vratiti u postaju da podnesem izvještaj prije svitanja.“

Rastanu se kada se Cardell pod brdom zaputio kroz orošenu prljavštinu ulice
Maria Kvarngränd. U podnožju se brežuljka brzo nađe pred zidinama crkve. Crkva
Svete Marije bogalj je kao i Cardell. U godini njegova rođenja jedna je iskra iz
pekare zapalila strašan požar koji je progutao dvadeset četvrti i pretvorio ih u
pepeo. Tessinov se toranj tada urušio kroz gipsani svod crkve i, premda su prošla
tri desetljeća, još uvijek nije nanovo izgrađen šiljak koji mu nedostaje.

2
Separatistička straža osnovana je u Švedskoj 1761. godine. Njezini su pripadnici podrugljivo zvani
pozornicima jer nisu bili pogodni za pravu policijsku službu, već im je zadatak bio pritvaranje
skitnica, prosjaka te, osobito često, prostitutki, (op. prev.)

20
 S druge strane dveri nalazi se groblje. Čini mu se kao da ga grobovi u tišini
promatraju, no tu tišinu prekinu jeziv zvuk. Cardell isprva u sumraku nije uspio
raspoznati kakav je to zvuk i nije shvatio da dolazi od ljudskog bića. Zvučalo mu
je kao da pas laje pod zemljom, no onda je zamijetio sjenu i vidio kako na stazi
ispred niza kućica koje čine konjušnicu crkve i grobareve odaje stoji neka
usamljena prilika i kašlje u rupčić.
Cardell bespomoćno zastane ne znajući kamo da se djene sve dok neznanac
ne ovlada sobom, pljune na zemlju i okrene se. Svjetlo prodire iz otvora spremišta
iza njega zbog čega Cardell ne može ništa razaznati, dok on iz mraka ima vremena
odmjeriti njegovu osvijetljenu priliku.
Neznanac prekine tišinu glasom koji jedva da je bio glasniji od šapta, no koji
je svakom sljedećom riječju postao glasniji.
„Ti si onaj koji je pronašao mrtvaca. Cardell.“
Cardell nijemo kimne i pričeka da vidi u kojem će smjeru krenuti taj
neočekivani razgovor.
„Policajac mi nije znao reći tvoje puno ime, ali Cardell to sigurno nije.“
Cardell polako skine vlažan šešir s glave i ukočeno se nakloni.
„Kada bi bar bilo. Jean Michael Cardell. Kada je moj otac ugledao svog
prvorođenog sina, na vidjelo su izišle sve njegove nade. Od njih, kao što i sam vidiš,
nije ostalo ništa. Svi me radije zovu Mickel.“
„I skromnost je vrlina. Ako tvoj otac to nije uvidio, to je njegov propust.“
Sjena se pomakne u domet svjetla.
„Moje je ime Cecil Winge.“
Cardell ga brzo odmjeri i zaključi da je mlađi nego što je promukli glas
nagovijestio. Odjeća mu je uredna iako staromodna kroja. Crni kaput, uzak u
struku, s utkanim strunama pri dnu i visokim ovratnikom. Na mjestima izviruje
prsluk s diskretno izvezenim uzorkom. Crne baršunaste hlače s kopčom na
koljenima. Bijela kravata, dvostruko omotana visoko uz vrat. Dugačka kosa crna
kao smola, zavezana crvenom vrpcom uz zatiljak. Toliko je bijel u licu da gotovo
osvjetljava samog sebe.
Winge je vitak i mršav, neprirodno mršav. U potpunosti se razlikuje od
Cardella. Cardell je tip muškarca koji se može vidjeti svugdje na ulicama

21
Stockholma – onaj tip koji je lišen svoje mladosti u godinama gladi i nemira, koji
se prerano istrošio. Sigurno je dvostruko širi u ramenima, ima vojnički gruba leđa
koja stvaraju neugledne nabore na napetom kaputu, noge poput balvana i krupnu
desnu šaku. Stršeće uši podnijele su toliko udaraca da su se uz hrskavicu stvorile
tvrde kvrge.
Cardell se zbunjeno zakašlje pod Wingeovim pogledom koji je ostavljao
dojam kao da ga ovaj odmjerava od glave do pete, ali pritom nije pomaknuo svoje
izbrazdano lice. Cardell instinktivno okrenu tijelo na lijevu stranu kako bi sakrio
svoj nedostatak.
Činilo se da Wingeu ta neugodna tišina ni najmanje ne smeta, ali nelagoda
natjera Cardella da nešto izusti.
„Sreo sam službenika gore na brežuljku. Radite li i vi u postaji Indebetou, u
policijskoj službi?“
„I da i ne. Može se reći da sam vanjski suradnik. Poslao me načelnik. A ti,
Jeane Michaele? Što tebe dovodi do mrtvačnice u crkvi Svete Marije Magdalene u
ove sitne sate? Rekao bih da si večeras dovoljno napravio za mrtvaca.“
Cardell pljunu nepostojeću trunku duhana na pod kako bi dobio na vremenu
jer je shvatio da nema nikakav dobar odgovor na to pitanje.
„Izgubio sam lisnicu. Možda se zakačila za mrtvaca kada sam tijelo vukao na
kopno. Nije bilo puno toga unutra, ali dovoljno da se isplati poći u noćnu šetnju.“
Winge malo pričeka prije no što odgovori.
„I ja sam došao pregledati mrtvaca. U ovih nekoliko sati sigurno su ga već
oprali. Upravo sam pošao porazgovarati s grobarom. Pođi sa mnom, Jeane
Michaele, pa ćemo vidjeti hoće li se naći i kakva lisnica.“

Pokucaše na grobareve odaje u nizu kuća pod zidom i on otvori vrata. Star je,
nizak, krivih nogu, pognutih leđa, a iznad jedne se lopatice nazire grba. Govori
njemačkim naglaskom.
„Gospodine Winge?“
„Ja sam.“
„Zovem se Dieter Schwalbe. Došli ste zbog mrtvaca? Iskoristite ovu noć. Još
prije jutarnje mise svećenik će održati pogreb.“

22
 „Pokaži nam put.“
„Samo trenutak.“
Schwalbe šibicom upali dvije svjetiljke, a onda zamahne kako bi je ugasio.
Dobrano ugojena mačka na stolu poliže šapu i začešlja tjeme. Schwalbe pruži jednu
svjetiljku Cardellu, zatvori vrata za sobom i odšepa pred njima. S druge strane
groblja nalazi se kamena dvorana sazidanih zidova i zemljana poda. Schwalbe
približi ruke ustima i kratko fućne prije no što otvori vrata.
„Zbog štakora. Bolje da ja njih prestrašim, nego da oni prestraše mene.“
Svi su kutovi sobe zakrčeni otpacima. Žice i lopate, novi i istrošeni drveni
kovčezi, krhotine nadgrobnih ploča koje je uništio zimski mraz. Mrtvac je umotan
u plašt i čeka na niskoj klupi. U prostoriji je svježe, ali jasno se osjeća miris smrti.
Grobar rukom pokaže na željeznu kuku na zidu gdje Cardell ovjesi svoju
svjetiljku. Schwalbe pogne glavu, sklopi žuljevite šake pred sobom i od nelagode se
krene prebacivati s noge na nogu. Očigledno je uznemiren. Winge upitno ispruži
ruku prema njemu.
„Još nešto? Imamo mnogo posla, a malo vremena.“
Schwalbe se zapilji u zemljano tlo.
„Nitko ne može dugo kopati grobove, a da ne zamijeti stvari koje drugima
promaknu. Mrtvi možda ne mogu govoriti, ali izražavaju se na druge načine. Ovaj
koji ovdje leži, on je ljut. Nikada nisam osjetio takvo što. Od tolikog bijesa kao da
se raspada žbuka s kamenih zidova oko nas.“
Cardell si ne može pomoći da ga grobarevo praznovjerje ne potrese. Gotovo
se prekriži, no zaustavi ruku na pola puta kada ugleda kako Winge skeptično gleda
Schwalbea.
„Obilježje je mrtvih to što više nisu živi. Svijest je napustila tijelo i ne znam
gdje se sada nalazi, ali nadajmo se da je na nekom boljem mjestu od ovog koje je
ostavila. Ovo što je preostalo ne osjeća ni kišu ni sunce i ne postoji ništa više što
bismo mu mogli napraviti, a da bi mu to smetalo.“
Na Schwalbeovim se nezadovoljnim borama moglo pročitati da bi imao
mnogo toga prigovoriti. Nabora svoje guste obrve i ne pokaže nikakvu nakanu da
ode.

23
 „Ne bi smio biti pokopan bez imena. Duh će mu ostati nemiran. Nećete li mu
dati neko ime dok ne otkrijete koje mu je pravo?“
Winge promisli na trenutak i Cardell po njegovom odgovoru pretpostavi da
je razmislio koji bi bio najbrži način da se riješi grobara.
„Pretpostavljam da će i nama biti lakše ako ga nekako nazovemo. Imaš li
kakav prijedlog, Jeane Michaele?“
Cardell ne odgovori, ne očekujući da će ga se pitati za mišljenje. Grobar se
taktično nakašlja.
„Običaj je da oni koji nisu kršteni dobiju kraljevo ime, zar ne?“
Cardell se neraspoloženo zatrese. Ispljune ime kao da je gadna okusa.
„Gustav? Zar jadničak nije dovoljno propatio?“
Schwalbeovo se čelo namršti.
„Onda možda netko od vaših Karlova? Imate ih dvanaest među kojima
možete birati. Karl na vašem jeziku znači muškarac, ako se ne varam, tako da bi to
ime moglo odgovarati raznim ljudima.“
Winge se okrenu prema Cardellu.
„Karl?“
U mrtvačevoj mu se blizini vrate stara sjećanja.
„Da. Karl. Karl Johan.“
Schwalbe im se obojici nasmiješi i pokaže niz krnjih smeđih zuba.
„Odlično! Onda vam želim laku noć, i da saznate mnogo toga. Gospodine
Winge, gospodine...?“
„Cardell.“
Schwalbe se zaustavi na pola puta preko praga i dobaci preko ramena:
„Gospodine Karle Johane.“

Grobar pođe među grobove smijuljeći se. Winge i Cardell ostanu sami u svjetlu
svjetiljke. Winge odškrine dio mrtvačeva skuta i ugledaju jedinu preostalu kost
tijela, batrljak prerezanog bedra duljine oko dva dlana. Ubrzo se ponovno okrene
prema Cardellu.
„Približi se i reci mi što vidiš.“

24
 Ovako sama kost na Cardella ostavi gori dojam nego cijeli mrtvac kako ga se
sjećao. Na prvu se ne može odmah ni utvrditi pripada li taj batrljak ljudskom biću.
„Odrezani batrljak? Nema se tu što puno reći.“
Winge zamišljeno kimne. Zbog tišine se Cardellu učini da je ispao glup pa se
razljuti. Činilo se da ova noć traje već godinama i da joj nema kraja. Winge ne
skinu pogled s Cardellova lica, ali pokaže rukom prema njegovoj lijevoj strani.
„Vidim da i tebi nedostaje jedna ruka.“
Cardell zna da inače vješto skriva svoj hendikep. Vježbao je više sati nego što
bi znao izračunati. Iz daljine se svijetla bukva lako zamijeni za boju kože, a naučio
je uvijek držati ruku pomalo skrivenu iza kuka. Ako ne radi nikakve nagle pokrete,
iz daljine bi rijetki zamijetili njegov hendikep, osim ako ga već ne poznaju. Osobito
u noći. Nije imao drugog izbora nego da preko volje kimne.
„Žao mi je.“
Cardell glasno frkne.
„Došao sam tražiti izgubljeni novac, a ne suosjećanje.“
„S obzirom na to koliko ti se gadi ime pokojnog kralja Gustava,
pretpostavljam da si ranjen u ratu?“
Cardell zlovoljno kimne, a Winge nastavi.
„Kažem to samo zato što onda znaš daleko više o amputacijama nego ja.
Možeš li mi učiniti uslugu i još jednom pogledati batrljak, reći mi što vidiš?“
Cardell si ovaj put uzme dovoljno vremena da pažljivo razgleda batrljak
unatoč naslagama prljavštine koje su ostale i nakon što su ga oprali sapunom. Kada
mu odgovor sine, tako je očit da shvati da je to morao odmah vidjeti.
„Ovo nije nova rana. Ozljeda je zacijeljela.“
Winge se složi kimajući.
„Da. Kada nađemo tijelo u ovakvom stanju, obično pretpostavimo da su
ozljede uzrok smrti ili da ih je napravio ubojica kako bi se lakše riješio dokaza
ubojstva. No to ovdje nije slučaj. Neće me čuditi ako otkrijemo da su sva četiri
batrljka takva.“
Na Wingeov znak zauzmu mjesta svaki na jednoj strani ležaja, podignu
mrtvački plašt i slože ga rub uz rub. Mrtvac otpušta slatko-kiseli, zemljani smrad
zbog kojeg Winge stavi rupčić pred lice, a Cardell prekrije usta rukavom jakne.

25
 Karlu Johanu nedostaju ruke i noge, odrezane su toliko blizu trupa koliko su
mu se nož i pila mogli približiti, a da je ostalo dovoljno mjesta za rezanje. Licu
nedostaju oči: jabučice su uklonjene iz duplji. Ostatak je tijela neuhranjen. Rebra
strše. Trbuh se napuhao od plinova koji su izvrnuli pupak, ali kukovi s obje strane
zatežu kožu. Prsa su mršava, još uvijek nejaka kao u mlada čovjeka, kao da nisu
dostigla punu širinu odrasle osobe. Obrazi su upali. Od nekadašnjeg čovjeka u
najboljem je stanju ostala kosa. Pobožnici iz župe sapunom su oprali i preko
dasaka počešljali njegove svijetloplave uvojke.
Winge je podignuo svjetiljku s kukice kako bi osvijetlio dijelove koje je želio
pobliže proučiti. Polako kruži oko klupe.
„Jeane Michaele, u ratu si sigurno vidio i više nego dovoljno potopljenih
tijela?“
Cardell kimne. Nije naviknuo na ovakve prizore, objektivno i racionalno
promatranje mrtva tijela, pa mu živčana napetost razveza jezik.
„Mnogi od onih koje smo izgubili u Finskom zaljevu vratili su nam se ujesen.
Pronašli smo ih pod zidinama utvrde Sveaborg, pod bitnicama. Nas koje nije
uhvatila groznica poslali su da ih izvlačimo. Bakalari i rakovi pojeli su što su mogli.
Često bi se počeli micati i to je bilo najgore. Ispuštali bi krikove, podrigivali i
stenjali. Tijela su bila puna jegulja koje su se duboko zavukle i jele. Protiv volje bi
odgmizale kada bismo ih prekinuli u žderanju.“
„A kada usporediš našeg Karla Johana s tim?“
„Nije ni sličan. Često smo i brže izvlačili mrtvace, isti dan nakon borbi u
kojima su pali preko palube. Bili su blijedi, malo smežurani i promočeni, i to je
ono što vidim ovdje. Mislim da Karl Johan nije dugo plutao Fatburenom. Možda
tek nekoliko sati. Mislim da ga je netko bacio u vodu odmah nakon što je pala noć.“
Winge zamišljeno kimne.
„Koliko je vremena trebalo tvojoj ruci da zacijeli?“
Cardell promotri Wingea na trenutak prije no što odluči. „Idemo ovo
napraviti kako treba, da se nađemo na istom terenu.“
Winge pomogne Cardellu da zavrne jaknu preko ispružene lijeve ruke, dok
tkanina ne razotkrije kopče koje pridržavaju drvo uz lakat. Cardell ih vješto olabavi
i izvuče ruku iz drveta koje je ostalo u Wingeovom naručju. Cardell pokaže
razotkriveni batrljak.

26
 „Jesi li već vidio kako se reže ljudsko meso?“
„Nikada kod žive osobe. Bio sam jednom na predavanju u anatomskom teatru
gdje su kirurzi otvorili žensko tijelo.“
„Moja operacija teško da je bila školski primjer. Vođa palube izveo ju je
drhtavih ruku svojim konopom, odmah pod laktom. Dok sam došao do ranarnika,
morao je odrezati i više kako bi spasio ruku od gangrene. Pacijente razapnu
lancima presvučenima kožom kako ne bi mogli ometati kirurga trzajima i
grčevima. Mekano se meso reže nožem, a cjevasta kost savlada pilom. Oni koji
imaju sreće mrtvi su pijani, ali ja sam u brzini imao tu čast da sve to doživim
trijezan. Velike se žile moraju brzo otkvačiti – kada god su se kliješta poskliznula,
vidio sam kako krv u vodoskocima štrca više lakata u zrak po sobi. Brzo se izgubi
mnogo krvi i problijedi u samo nekoliko trenutaka. Ako sve dobro prođe, spasi se
komadićak kože koji je dovoljno velik da se previje oko batrljka, a rubovi se iglom
i koncem pričvrste u zdravo meso. Vidiš ovdje, ožiljak u obliku polumjeseca i još
se vide točke od uboda iglom. Ako ruka ne istruli, treba samo pričekati da ponovno
naraste.“
Nasmije se Wingeu bez želje da bude duhovit. Winge ga je pažljivo slušao.
„Poznaješ svako razdoblje zacjeljivanja bolje nego što bi itko poželio. Možeš
li pokušati pogoditi kada su Karlu Johanu oduzeti udovi?“
„Daj mi svjetiljku.“
Sada je red na Cardella da načini krug oko mrtvaca. Kod svakog se kuta klupe
nasloni prema naprijed i namrštena lica promotri batrljke jedan za drugim. Ne
može prekriti nos jer u zdravoj ruci drži svjetiljku. Diše kroz usta i pokušava pušući
otjerati gnjili zrak iz pluća.
„Koliko ja mogu procijeniti, desna je ruka odrezana prva. Zatim lijeva noga,
lijeva ruka i onda desna noga. Mislim da desne ruke nema otprilike tri mjeseca,
ako meso Karla Johana zacjeljuje imalo slično mojemu. Desna noga? Nje nema
možda mjesec dana. Zacijeljela je kako treba tek netom prije zadnjeg plivanja.“
„Muškarcu su dakle redom odrezane i ruke i noge. Svaka je ozljeda previjena
i zacijeljela je prije nego što je uklonjen sljedeći ud. Oči su oslijepljene. Na tijelu
također nedostaju zubi, a nema ni jezika. Po ranama smo zaključili da je proces
pretvaranja čovjeka u ovo što sada vidimo počeo negdje na ljeto, a završio prije
nekoliko tjedana. Smrt je nastupila tek prije koji dan.“

27
 Cardell se naježi kada shvati što Winge želi reći. Winge zamišljeno kucne
palcem po prednjim zubima prije no što doda još nešto.
„Rekao bih da je smrt bila dobrodošla.“
Krene vraćati mrtvački plašt na mjesto, ali se zaustavi i zamišljeno protrlja
tkaninu među palcem i kažiprstom.
„Hvala na pomoći, Jeane Michaele. Nažalost, čini se da si precijenio
mrtvačevu sposobnost da ti ukrade lisnicu. Ona se još uvijek nalazi na istom
mjestu pod tvojom jaknom. Kvrga je jasno vidljiva, a ako to nije bilo dovoljno,
vidio sam je i kada si se nagnuo sa svjetiljkom u ruci. Ali to si već i znao jer, koliko
god da si se sinoć napio, nije te moglo držati sve do sad.“
Cardell se trgne i odmah prokune zbog toga jer je time refleksno priznao laž.
To ga razbjesni, sada kada se pijanstvo pretvorilo u mamurluk. Također mu je
smetao Wingeov hladan nastup pred mrtvacem, sušta suprotnost njegovom, koji
je vidio više smrti nego što bi poželio i najgorem neprijatelju. Pljune preko ramena
da spriječi nepriliku.
„Kvragu, što si ti gadan tip, Cecile Winge. Ne čudi me što se čini da ti je dobro
tu u društvu mrtvaca. Da ti uzvratim pronicavost istom mjerom: premalo jedeš.
Da sam na tvome mjestu, više bih vremena provodio za stolom, a manje na
zahodu.“
Winge se ne obazre na uvredu.
„Nešto te drugo dovelo ovamo večeras. Ne moramo reći što točno. Želiš li
dovršiti što si započeo? Želiš li da ovaj čovjek osvećen počiva u miru? Raspolažem
određenim resursima u ime policijske službe. Bio bih ti zahvalan na pomoći i
spreman sam platiti za nju.“
Winge načini stanku i promotri Cardella svojim velikim očima. U njima se
zapalilo nešto što se dotad skrivalo. To i zaplaši i zbuni Cardella. Ali prije svega
Cardell osjeti kako mu cijelo biće prožima umor i ostane bespomoćno stajati dok
Winge ponovno ne progovori.
„Ne moraš odmah odgovoriti. Ja ću sada poći do policijske postaje kako bih
poslušao jutarnji sastanak policijske službe. Već znam što ću čuti. Policajac će
podnijeti svoj izvještaj. Odgovornost će pasti na državnog odvjetnika koji je već
zauzet poslovima koji su i jednostavniji i donijet će mu više časti. Po dužnosti će
upozoriti policijske nadzornike u Marijinoj župi da se raspitaju kod svojih

28
komesara iz četvrti o tome ima li kakvih lokalnih glasina koje bi mogle razjasniti
ovo pitanje. Ne vjerujem da će od toga išta biti. Raspadnuto će se tijelo na trošak
grada bezimeno baciti u rupu sa sjeverne strane ovog groblja na kojemu se sada
nalazimo. Nitko neće za njim plakati. Načelnik policije zamolio me da učinim što
mogu. Bojim se da sam neću moći učiniti dovoljno.“
Potrebno je više od toga da se Cardell smiri nakon što se oneraspoložio. Već
se bio spremio da ide, pun proturječnih osjećaja. Wingeov promukli glas ga isprati.
„Ako mi želiš pomoći, Jeane Michaele Cardelle, potraži me. Unajmio sam
sobu kod Roseliusa na imanju grofa Spensa.“

29
 4.

POLICIJSKA SE POSTAJA SMJESTILA na najvišem mjestu otvorenog trga Slottsbacken.

Taj su dan, kao i svaki drugi, s prvom jutarnjom zrakom sunca u njoj započeli
nered i kaos. Winge žmiga krmeljavim očima, pokušava zaboraviti da te noći nije
spavao i pita se postoji li negdje u tim prostorijama možda kakav lončić u kojem
je ostalo nekoliko kapljica kave za njega.
Mnogo ljudi ulazi na stubište ili izlazi s njega, a drugi ovdje samo čekaju na
svoj red jer za njih drugdje nema mjesta. Svi se zaposlenici službe još uvijek
navikavaju na nove prostorije i novog načelnika. Nitko još nije stigao odrediti koja
bi prostorija najbolje odgovarala kojem dijelu posla.
Na toj se lokaciji nalaze tek nešto dulje od godinu dana. Zli su jezici proširili
glasinu da je jedini razlog zašto su se preselili iz ulice Trädgårdsgatan taj da spase
gradski obraz nakon što je bivši vlasnik bio primljen u audijenciju kod umirućeg
kralja Gustava iz koje se vratio s jedva raspoznatljivim kraljevim potpisom na
kupoprodajnom ugovoru u kojem mu je obećano dvadeset i pet tisuća švedskih
talira u zamjenu za ovu oronulu i već dugo napuštenu zgradu. U njoj puše sa svih
strana, ljeti je pretopla, a zimi prehladna.
Zgrada je neobično asimetrična. Jednom je stranom nagnuta uz brežuljak
zbog čega je viša i od crkve Svetog Nikole koja joj se nalazi s jedne strane i od
pustog zemljišta s druge strane, na kojemu se još uvijek nalaze ostaci nedavno
srušenog kazališta Bollhuset.
Na stepenicama u jutarnjem sumraku susreće neka dobro poznata i neka
nepoznata lica. Winge s gađenjem zamijeti Teuchlera i Nystedta, dvojicu nasilnika
u policijskoj službi koji teškom mukom podižu čovjeka u izderanoj košulji.
Njegovi podljevi i raskrvavljene usne svjedoče o tome da je upravo priznao da je
napravio ono za što su ga optužili, što god to bilo. Tajnik Blom prođe kroz gužvu,
susretne Wingeov pogled nakon što je i sam posvjedočio toj predstavi i

30
demonstrativno preokrene očima. Prošlo je više od dva desetljeća otkad su ukinute
takve metode ispitivanja, ali Teuchler i Nystedt djeca su nekog drugog doba.
Oni koji ne poznaju Wingea osobno, ali znaju kako izgleda i kako se zove,
spuštaju poglede prema podu kada prolaze kraj njega. Osjeća da ih ponovno
podižu čim im okrene leđa. Penjući se uza stepenice zamijeti kako još nitko sa zida
nije uklonio grb bivšeg načelnika, što je samo još jedan znak nedostatka reda od
kojeg služba pati otkad je kralj Gustav otišao u vječna lovišta.

Prošle su skoro dvije godine otkad je Jacob Johan Anckarström pucao na kralja
Gustava III. na krabuljnom plesu, ali pucanj kao da još uvijek odzvanja u
policijskoj službi. Maloljetni prijestolonasljednik Gustav IV. Adolf imao je tek 13
godina pa je nastala velika borba za moć još i prije nego što je kralj izgubio svoju
dugu bitku protiv smrti. Bivši načelnik policije Nils Henric Aschan Liljensparre,
prijatelj Gustava III. koji je iz temelja izgradio policijsku službu i koji je vodio
poslove više od tri desetljeća, bio je jedan od moćnika koji su uvidjeli svoju priliku
i otvoreno je pokazivao svoje ambicije da od kraljeva slaboumnog brata, vojvode
Karla koji će vladati do prinčeve punoljetnosti, napravi svoju marionetu.
No glad za moći upropastila je Liljensparrea. Barun Reuterholm zauzeo je
mjesto koje je Liljensparre predvidio za sebe, a kada je barun u vojvodino ime
počeo upravljati zemljom, Liljensparre je prognan u kolonije u Pomeraniji.
Početkom godine Reuterholm je imenovao odvjetnika Johana Gustafa Norlina za
načelnika policije, ali već se govori da se barun kaje zbog tog imenovanja. Kao i
većina pronicavih ljudi, Winge zna koji je razlog tomu: Norlin je pošten čovjek.

Gore na trećem katu u hodniku su postavljeni stolci. Winge zamahne rukama oko
sebe kako bi mu krv potekla u smrznute prste. Hladan i vlažan zrak nadražuje mu
dušnik zbog čega mora disati plitko kako ne bi stalno kašljao. Ostavili su ga još
četvrt sata da čeka pred vratima Norlinove sobe, na propuhu koji propuštaju
prozori, a zatim se vrata otvore. Dotadašnji gost požuri van i napokon ga pozovu
da uđe.
Kao i ostatak zgrade, Norlinova je soba u općem neredu. Lijepi pisaći stol
gotovo je cijeli zakrčen gomilom papira. Norlin stoji na prozoru. Na prozorskom
okviru sjedi šarena mačka koja zadovoljno prede dok joj on draga vrat. Norlin je

31
otprilike istih godina kao i Winge, no protekla je godina bila puna besanih noći
koje su ga postarale pa izgleda kao da ima i više od trideset godina. Koža uz
ovratnik službenog kaputa crvena je i nadražena na mjestima gdje noktima
neprestano pokušava ublažiti svrbež. Kada se Norlin okrene prema gostu, shvati
da Winge promatra mačku i slegne ramenima.
„Jedina je koja ovdje živi, a koja je i dalje zadržala razum i ima opravdane
prioritete.“
Oprezno gurne mačku na pod, nagne se ramenom na prozorski okvir i
prekriži ruke.
„I? Je li pregled bio zadovoljavajući?“
„Prenaglio sam kada sam insinuirao da se pandur napio. Njegova je reakcija
bila potpuno prirodna. Ovo je itekako neobičan zločin.“
„Postoji i drugi razlog osim tvojih vještina zbog kojeg sam te zamolio da
preuzmeš ovaj slučaj, Cecile. Ti službeno nisi u policiji i možeš raditi potajice.
Reuterholm me motri, a gotovo ništa ne prezire više od toga nego kada me uhvati
u tome da se zaista bavim policijskim poslovima. Umjesto da grad činim sigurnim
mjestom za sve ljude, barun želi da provodim njegove propise za cenzuru. Vidi
ovo.“
Norlin podigne presavijenu kartu s prelomljenim pečatom.
„Ovo pismo potpisuje barun Gustaf Adolf Reuterholm i u njemu zahtijeva
odgovor na pitanje zašto se još nisu poduzeli nikakvi koraci u istrazi koju je
naredio, a koja se tiče glasine da je pokušao otrovati prijestolonasljednika. Taj koji
je proširio glasinu također tvrdi da je barunova želja za moći nastala zbog njegove
impotencije i cijelog niza nastranih sklonosti. Barun smatra da je dovoljno dugo
čekao da se odgovorni išiba i sada od mene traži potpuni izvještaj o mjerama koje
sam poduzeo i uspjesima koje sam postigao.“
„Hoćeš li mu ga poslati?“
„Budući da nisam napravio ništa, onda je vjerojatno najbolje da ga ne šaljem.
Totalno je lud. Reuterholm je najobičniji tiranin bez prijatelja ili obitelji koji bi mu
mogli ukazati na zdrav razum. Pokušao je nagovoriti medija Arvidssona da u
njegovo ime porazgovara s mrtvima. Umišljen je, lako se uvrijedi i još je k tome i
zlopamtilo, kao što je i kralj Gustav postao s vremenom. Strah od revolucije i izdaje
pošast je koja zarazi sve čija se stražnjica previše približi mogućnosti da sjedi na

32
prijestolju. Kao što znaš, pokojni je kralj naredio mom prethodniku da unovači
skupinu uhoda koji će ga izvještavati o ogovaranjima i urotama. Nije problem u
tome što je narod nezadovoljan. Problem je u tome što je Liljensparre poslao
uhode da na pogrešnom mjestu traže pakost. Dok je kralj Gustav imao noćne more
misleći da će se ideje Francuske revolucije proširiti sve do sjevera i dok je činio sve
što je bilo u njegovoj moći da prati tračeve po kavanama, ubojica mu se uvukao u
vlastite redove. Toliko se bojao svjetine koju nikada nije upoznao da je vjerovao
kako je plemstvo koje mu se nalazilo pod nosom bezopasno.“
Norlin neodređeno pokaže na pisaći stol.
„Iako se trudim zanemariti Liljensparreove tračbabe, i dalje stalno dobivam
njihova izvješća, svako sljedeće besmislenije od prošlog: neki se Ödman žali da je
neki Nilsson pjevao prevedenu Marseljezu jedne kišne noći u Strängnäsu. Neki
konjanik za kojeg je teško reći koga simpatizira navodno je javno prozvao
spletkara Juhlina zbog broša koji nosi. Kullmer i Ågren idu u dugim hlačama u
crkvu uz odobrenje Weinåsa i Falka. Carlén je sakrio Thorildovu knjigu pod
jastukom. Bla, bla, bla. I dok se meni tako odvraća pozornost, važnije stvari pate.
Ali Liljensparre, taj stari tiranin, smatrao je da je to od najvišeg interesa. Znaš li da
su mu u postaji dali nadimak Seronja?“
Winge baci pogled na gomilu pisama, podigne jedno, ravnodušno ga pogleda
i ponovno ga vrati na svoje mjesto. Norlin skine svoju vlasulju, baci je na hrpu
papira i počeša se po tjemenu.
„Glasine su mi otkrile i da Reuterholm već traži mog zamjenika.“
„Znaš li koga?“
„Čuo sam da razmišlja o Magnusu Ullholmu. Ime je to koje itekako dobro
poznaješ.“
„Znaš li koliko ćeš se još zadržati?“
„Ne. Ali kada barun nešto čvrsto naumi, obično se to i izvrši. Ne moram ti ni
reći da Ullholm neće dopustiti da dovršiš svoju zadaću. Zato nemamo mnogo
vremena, Cecile.“
Winge stavi ruku na korijen nosa i izmasira nateknute vjeđe. Od umora mu
pred očima trepere nejasne svijetle točke.
„Ja sam posljednja osoba koju moraš podsjećati na to da nemamo vremena.“

33
Norlin gestom pozove Wingea da sjedne na prazan stolac. Načelnik odškrinu vrata
i vikne u hodnik da im donesu kavu. Naredba je to koju treba izvršiti tko god se
nalazi najbliže. Baci se na stolac nasuprot Wingeu i teško uzdahne.
„Dakle. Vratimo se na mrtvaca iz jezera. Možeš li se ikako nadati da ćeš uloviti
krivca?“
„Imam razloga vjerovati da je mrtvac bačen u jezero tek nekoliko sati prije
nego što je pronađen. Potražit ću svjedoke koji su se nalazili u četvrti prije nego
što je pala noć.“
„To zvuči kao vrlo beznadan posao. Je li to sve?“
„Ima još jedna stvar. Mrtvac je bio gol, ali djelomično zamotan u plašt kakav
nikada prije nisam vidio. Tkanina mi se čini preskupa da se upotrijebi za takvo što.
Možda bi stručnjaci znali više o tome.“
Čini se da se Norlin izgubio u mislima. Polagano kima za sebe.
„Ostani diskretan u svemu što radiš, i to ne samo zbog Reuterholma. Vani
bjesni nezadovoljstvo. Ne moram te podsjećati na to kako je ranije ove godine
uznemirena svjetina izišla na Slottsbacken i tražila krv, i to zato što je plemić malo
porezao građanina mačem. Svako se nasilje mora rješavati iznimno oprezno. Učini
mi tu uslugu.“
Služavka je pokucala na vrata i ušla s lončićem i šalicama na kositrenom
pladnju. Norlin im ulije kavu i Winge obuhvati rub šalice svojim tankim usnama
kako bi okusio tekućinu koja vraća život. Mačka je bez ustručavanja skočila i
smjestila se u načelnikovo krilo. Norlin nemirno promotri Wingea.
„Oprosti što to kažem, Cecile, osobito zato što sam i ja imao svoj udio u tome,
ali izgledaš baš grozno.“

34
 5.

KRČMA SE ZOVE PROPAST. Zidovi su čađavi, no oni koji se potrude mogu razaznati
motiv zidne freske. Prikazuje ples mrtvaca. Seljaci i građani, plemići i svećenici
plešu ruku pod ruku oko kostura koji svira violinu crnu poput smole. Slika
većinom oneraspoloži goste i ne bude ih mnogo u krčmi sve dok ne postane tako
kasno da su svi odviše pijani i dekoracije im više nisu zanimljive. Krčmar Gedda
usprotivio se svakom pokušaju nagovaranja da zidove nanovo preboji vapnom.
Ova je freska remek-djelo, naslikao ju je Hoffbro glavom i bradom, odbrusio bi
svima.
Cardell je prezire, osobito stoga što se s Geddom dogovorio da će ostati barem
donekle trijezan. Cardellova je uloga ovdje da svojim mišićima zastraši one koji
dolaze ometati mir. Svoje mišiće iznajmljuje za nekoliko šilinga na tjedan i
proviziju za svakoga koga izbaci. Od svoje pozorničke plaće ne može živjeti pa su
dodatni poslovi dobrodošli. Sa svog mjesta za klupom uza stepenice po tisućiti put
osjeća kako kosturove prazne očne duplje traže njegov pogled. Cardell se strese i
natrpa duhan u usta.
Predosjeća da noć neće donijeti ništa dobro i napeto iščekuje što će se
dogoditi. Ozračje je loše još otkad je zašlo sunce. Pijanci se nadvikuju nad svojim
čašama rakije i vina, a u gužvi i naguravanju lako padnu teške riječi. Stalno ustaje
i odlazi među njih, pokušava urazumiti ljude koji ga ni ne slušaju niti išta razumiju
dok ih ne uhvati za šiju, podigne toliko da nogama više ne mogu dosegnuti daske
i izbaci ih na ulicu.
Društvo mornara ugura se kroz vrata, svi zajedno i ruku pod ruku, dok
najslabiji među njima ne bude prisiljen prekinuti lanac i napustiti mjesto dok mu
se drugi podrugljivo smiju. Pijano i iz sveg glasa pjevaju neku vulgarnu pjesmu. Iz
naklapanja u pripjevu Cardell nasluti da se hvale kome su sve oduzeli nevinost pa
sada sigurno zna da će večer završiti loše.

35
 Neukrotivi pijani mladići u skupini koji iz časti jedan drugome drže leđa.
Dobro ih poznaje. Prije je bio jedan od njih. Voli ih i mrzi. Promatra ih sa svog
mjesta uz vrata kao što vuk promatra stado ovaca i zna da je samo pitanje vremena
prije no što će ih uloviti.

Nije dugo trajalo. Neki se debeljko spotaknuo o vlastite vezice i prolio pivo preko
ramena jednog od mornara. U samo nekoliko trenutaka podigli su jadnička na stol
i prisilili ga da pleše, a oni su ga okružili i njihali se tako da se činilo da će stol
puknuti. Jedan je izvukao nož i tjera mu nožne prste oštricom.
Cardell izmijeni pogled s Geddom na drugoj strani krčme. Ako gosti što
razliju ili krvare, to krčmara ne muči mnogo, ali namještaj košta. Cardell spremno
podigne svoju jedinu ruku kako bi pritegnuo kožnato remenje koje pridržava
drvenu ljevicu.
Rat je naučio Cardella da u borbi nema ničega časnog. Ipak treba slijediti neke
rituale koji su jednako predvidljivi kao što su i besmisleni. Rutinski ih prolazi.
Stavlja ruku na mornarevo rame, nijema diplomacija u buci. Pokazuje im da se
smire. Netko mu na uho vrisne da se goni. Pljuvačka ga pogodi posred lica. U
ušima osjeća kako mu srce kuca poput udaraljki i kako svijet postaje crven. Ipak
ovlada samim sobom. Spusti ramena u znak kapitulacije, a oni mu se
pobjedonosno smiju.
Kada zada prvi udarac, nije im jasno što se dogodilo. Njegovi drveni prsti
izrezbareni su u obliku otvorena dlana pa izgleda kao da će pomilovati lice najbliže
osobe kada iz razine struka podigne lijevu ruku. Zubi polete zrakom u crvenoj
kaskadi. Sa svakim sljedećim korakom Cardell samo slijedi putanju vlastite ruke.
Osjeti kako je nekome slomio podlakticu, kako je otrgnuo nosnu kost, savio prsni
koš, izbio oko. Svaki udarac snažno osjeća u batrljku ruke, ali bol ga samo još više
razbjesni.
Bježe glavom bez obzira. Zadnji plačući gmiže na sve četiri i Cardell mu
čizmom pomogne da prijeđe prag. Kada se okrene, čovječuljak još uvijek stoji na
stolu i plješće s osmijehom razvučenim od uha do uha.
Beskrajno je zahvalan. Inzistira na tome da svom spasitelju zahvali vrčem
bijelog vina pa stane nazdravljati. Cardell pak procijeni da je večerašnji pokolj bio
dovoljan da osigura mir u krčmi sve dok se vrata pred noć ne zaključaju. Pod je

36
sada prekriven tamnim mrljama, a sve one vode ravno do njega. Zanemaruje
Geddine poglede predbacivanja i pije puno i dugo. Tučnjave su obično jedna od
rijetkih stvari koje ga uspijevaju oraspoložiti. Prije ih je aktivno tražio i pronalazio
je utjehu u svakoj pobjedi. Stvarale su mu iluziju da ima kontrolu nad svojim
životom. Učinak se s godinama smanjio. Ruka ga boli. Osjeća se staro, prestaro za
takav život. Vino ga tješi. Muškarac se predstavi imenom Isak Reinhold Blom.
„Ja sam pjesnik. Vama na usluzi.“
Cardell podigne obrvu, a čovjek se nakašlje.
„Junače! Pogledajte i drhtite, kakva pobjeda njegove hrabrosti! Gaziš braću
svoju, natopljen njihovom krvlju!“
„Dobro, nisam baš pretukao vlastitu obitelj. Zarađuješ li time za život?“
Blom stisnu usne i zapali glinenu lulu na lojanici.
„Prokletstvo pjesnika: svi su kritičari. Ali naravno da ne. Radnim danima
sjedim u policijskoj postaji u Slottsbackenu i radim u policijskoj službi.
Trenutačno sam tajnik, od siječnja.“
Cardell nije više bio razmišljao o Cecilu Wingeu i njegovim pozdravnim
riječima do sad.
„Poznaješ li nekog Wingea, Cecila Wingea?“
Blom zamišljeno pogleda Cardella i otpuše dim.
„Tko njega upozna, teško će ga zaboraviti.“
„Tko je on? Možeš li mi ispričati nešto o njemu?“
„Počeo je surađivati s policijom kada je Norlin ranije ove godine postao
načelnik. Imaju nekakav dogovor. Winge ima slobodne ruke da radi što hoće, u
granicama razboritosti. Neki ga zločini zanimaju, a neki ne.“
Cardell zamišljeno kimne. Blom popuši lulu do kraju, ulje u njoj srkne, a
zatim nastavi govoriti.
„Winge i ja slučajno smo zajedno studirali pravo na Sveučilištu u Uppsali iako
sam ja nekoliko godina stariji i nikada se nismo kretali u istim krugovima. On je
uvijek čitao Rousseaua. Winge je bio tip genijalca kakav nije bio viđen još od

37
Rudbecka3. Ima takvo pamćenje da može ponoviti svaku riječ koju je pročitao kao
da je knjiga otvorena pred njim. Možda se tu javio prvi problem. Neki ljudi previše
čitaju i dobiju bube u glavi. Na svom je putu kao pravnik svima bio neugodan jer
je inzistirao na tome da presluša svakog optuženika, što inače svi veoma rado
izbjegavaju. Svi su se njegovi slučajevi odužili u nedogled. Iako su svi mogli biti u
potpunosti sigurni da je osuđeniku kojega je Winge ispitao krivnja uistinu
dokazana i da više nema ni traga sumnje, kolege ga baš i nisu cijenili zbog toga.
Većina sudaca prvostupanjskog gradskog suda želi što brže zadovoljiti pravdu, ako
im je zapravo uopće stalo do pravde, ali Wingea nitko nije mogao zaustaviti. Bio
je izrazito vješt u tome da nepobitnom logikom opravdava svoje motive. Zbog toga
je podnosio podrugivanja i ismijavanja, ali ništa ga nije moglo pokolebati. Otkad
se ove godine udružio s Norlinom, nastale su brojne anegdote o svemu što je
postigao u policijskoj službi. Drugi ljudi griješe, rastreseni su, a čak i ako im ne
nedostaje pažnje, nedostaje im marljivosti. Ali Wingeu nikad.“
Blom gestikulira vratom lule kako bi naglasio svoje riječi. Načini kratku
stanku kako bi povukao sljedeći dim, no zamijeti da se duhan ugasio. Odloži lulu
kraj sebe i lagano slegne ramenima.
„Ako postoji išta loše što bi se moglo reći o njemu, onda je loše to što nikada
nije imao karizmu.“
„To sam vidio.“
„Upoznao sam mu ženu na proljeće u Kraljevskoj operi, a kada sam čuo
njezino prezime i shvatio tko joj je suprug, bio sam uvjeren da sam pogrešno čuo.
Fantastična žena, Cardelle, uistinu je lijepa, ali istovremeno i topla, nježna,
duhovita i živahna, a tim riječima njega nikada ne bih opisao. Prosci su sigurno
čekali u redovima za nju. Nikada neću razumjeti zašto je odabrala Wingea. I
upravo je zato ironična sudbina to što je on nju odlučio ostaviti, a ne obrnuto, kako
bi se moglo očekivati...“
Blom odjednom zašuti i činilo se da se njegovo dobro raspoloženje ugasilo
kada i lula. Žamor ljudi ispuni nastalu tišinu među njima. U kutu neki prosjak u
zakrpanom kaputu i sa škrabicom pred sobom na jednostavnoj drvenoj flauti
odsvira tugaljivu melodiju u tri čina. Blom sastruže ostatke duhana iz lule.

3
Olaus Rudbeck (1630.-1702.), ugledni švedski znanstvenik i pisac, profesor i rektor na Sveučilištu
u Uppsali. (op. prev.)

38
 „Aha, još nešto, Cardelle. Vjerojatno sam to trebao odmah reći, ali vino me
obuzelo. Cecil Winge umire od tuberkuloze pluća. On, doduše, nikada nije bio
velik i snažan, ali bolest ga je zabrinjavajuće oslabila. Blijed je, ali inače to dobro
skriva, rijetko kašlje u javnosti, a i tada diskretno u rupčić koji uvijek nosi sa sobom
i koji je uvijek tamne boje kako se ne bi vidjele mrlje od krvi. Glasine kažu da je
ostavio svoju suprugu kako bi je poštedio toga da ga gleda kako polako propada.
Cijenjeni liječnici iz bolnice Serafimer predviđali su da će umrijeti još prije mjesec
dana. Sve vrijeme koliko još poživi poklonjeno mu je. Iako ljudi u Slottsbackenu
itekako poštuju Wingea, već sada ga zovu Duhom u policijskoj postaji.“

Poslije, kada je Blom na nesigurnim nogama već odavno oteturao u stockholmsku

noć, kada je opijenost popustila i kada su se lojanice počele jedna po jedna gasiti u
istome ritmu kako su i gosti napuštali prevrnute hrastove koji služe kao stolovi,
krčmar stavi ruku na Cardellovo rame.
„Zaposlio sam te da ovdje održavaš red, a ne da radiš pokolje. Plašiš mi
klijentelu. Mickele, ne mogu te više plaćati.“
Usred noći, tek kratko nakon što je sat otkucao ponoć, Mickel Cardell
probudio se u svojoj sobi otežano dišući. Srce mu je luđački tuklo. Snažna bol
prožimala ga je u ruci za koju njegova osjetila ne žele priznati da je više nema. To
je drugi put u dva dana da ni pijanstvom ni tučnjavom nije uspio ublažiti patnju.

39
 6.

NITKO NE SPOMINJE tuberkulozu dok ne postane bjelodano jasno da je bolest toliko

uznapredovala da se više nikako ne može polagati nada u ozdravljenje. Tek kada
je sva nada izgubljena i kada smrt postane neizbježna, tada dobije svoje pravo ime.
Sve je počelo lani u proljeće s laganim kašljem koji tjednima nije prolazio. I
kao dijete je često kašljao, ali nikada to nije bilo zabrinjavajuće. Zatim ga je preko
noći počela hvatati groznica, znojenje nakon kojeg bi se probudio umotan u vlažnu
plahtu na mokrome madracu. Do ljeta je Cecil Winge već morao rupčićem
prigušivati kašljanje kako ne bi privlačio poglede, a jednog su dana u lipnju crvene
mrlje zaprljale izvezeni uzorak pamučne tkanine. Lako je ostajao bez daha i često
je osjećao kako ga nešto probada sa strane kao da je trčao do iznemoglosti. Bilo je
to kao da mu se na plećima nastanio neki težak teret koji se toliko proširio preko
pluća i onemogućavao mu dotok zraka.
Liječnik mu je opipao nateknute mandule i rekao da je to skrofuloza. Recept
je bio lijek od brijesta, alizarina, karanfila, obične osladi i zvjezdanog anisa
odvratna okusa. Pola boce na dan. Kako od toga nije ozdravio, liječnik je
zamišljeno obrisao svoje naočale i predložio da otvore fontanele kako bi pokušali
izvući nezdravu tekućinu iz tijela. Nagrizajućim kalijevim karbonatom napravio
mu je rupicu s lijeve strane prsnog koša, ne veću od nokta maloga prsta. U sredinu
rupe stavili su mu grašak kako bi spriječili da se rana zatvori. Nekoliko je dana gnoj
obilno curio van i liječnik je obećao da se mogu nadati ozdravljenju. Ipak nije
ozdravio. Rana ga je pekla i noćima zbog nje nije spavao. Naizmjence se smrzavao
pa znojio. Njegova je supruga uvijek bila uz njega: da mu krpom obriše čelo,
ručnikom oslabjelo tijelo, da mu otpjeva pjesmu kako bi ponovno zadrijemao i
uhvatio nekoliko trenutaka mira.
Godina je prošla, proljeće je stiglo nakon zime, a on je još izmjenjivao terapije.
Sjedio je nagnut nad posudom s octom i kredom, pio neprocijeđeno kravlje
mlijeko i udisao stajski zrak. Jutrima se budio iscrpljen, hladne i vlažne glave i ništa

40
ga nije moglo zagrijati. Žile su mu bile plave i nateknute, a oči crvene i okružene
tamnim kolobarima. Stalna mu se bol širila u kuku. Kada bi počeo kašljati, nikako
se ne bi mogao zaustaviti, a kašalj je u najgorim trenucima u usta povlačio i mrtvo
tkivo. To je smrdjelo. Kada su mu puštali krv, otkrili su da su da se ona brzo zgruša
u plavičastu krastu što je bio siguran znak da se zaraza proširila. Nije više mogao
biti suprug svojoj ženi, nije mogao dijeliti krevet s njom kada bi ga uhvatio kašalj i
znojenje preko noći i kada bi ga mora toliko snažno zajahala te mu se činilo da će
mu slomiti rebro.

Winge se prije mjesec dana ostavio svih medicinskih savjeta koji su mu trebali
pomoći. Svaki pokušaj ublažavanja patnje samo mu je još pogoršao stanje. Sve što
sada može napraviti jest pokušati biti toliko samodiscipliniran da zanemari ono
početno škakljanje u dušniku, a otkrio je da mu u tome najviše pomažu distrakcije.
Kada se usredotoči na nešto, glava mu se isprazni od ostalih misli, a tijelo se opusti.
Noćima sjedi pod svjetlom upaljene svijeće u svojoj usamljenoj sobi kod
Roseliusa i rastavlja svoju džepnu uru. Širi sastavne dijelove mehanizma pred
sobom dok ih sve ne rasporedi u redove. Zatim ih ponovno sastavlja. Spaja jedan
po jedan zupčanik, učvršćuje ih oko glavine kotačića i čvrsto zaglavi. Malene vijke
postavi u navoje i navije ih. Od zbirke koja je sama po sebi bila bezvrijedna nastane
ura koja ponovno radi.
Razum je kompas koji je Wingeu za cijelog života pokazivao ispravan put, a
isto se tako nosi i sa smrću. Govori si kako će svi ljudi umrijeti i kako svi već umiru.
To mu pomaže. Ali kada se noću počne znojiti i kada mu se misli razbježe kako
žele, uvijek ga počne mučiti ova njegova konkretna smrt, a ne općenito načelo
umiranja. Muče ga pojedinosti smrti od tuberkuloze. Hoće li se zaraza proširiti na
zglobove i kosti kao što se katkad događa onima koji pate od lakših bolesti? Hoće
li prestati disati u snu ili će se to dogoditi uz patnju i grčeve? Koliko će ga boljeti?
Kada ništa drugo ne pomaže, govori si da je veći dio njega ionako umro onda kada
je zadnji put vidio svoju suprugu. Ali i to je slaba utjeha, s obzirom na to da je onaj
dio koji je nastavio živjeti taj koji najjasnije proživljava bol.

Večer se spusti i Winge se obuče za izlazak. Zrcalo u sobi toliko je usko da se mora
poprilično udaljiti kako bi vidio barem pola svoje figure. Odjeća koju nosi jedina

41
je koju ima. Košulju i duge čarape redovito pere prema rasporedu koji je dogovorio
sa služavkama, a ostatak je dovoljno iščetkati. Tkanina je izlizana a ni kaput ni
prsluk više ne slijede posljednju modu, no služe svojoj svrsi. Komadi odjeće koje
je odlučio zadržati isti su oni koje je nosio za vrijeme svoje službe u gradskom
sudu. Ta odjeća nikada nije bila kicoška, već korektna i osmišljena tako da u
promatraču probudi osjećaj bezličnosti koja je ravnodušna pred svime osim onime
što je najvažnije.
Omota kravatu oko vrata i zaveže je, provuče ruke kroz rukave kaputa i iz
kuta uzme štap za šetanje koji je prije nosio jer je lijepo izgledao, ali sada se sve
češće i oslanja na njega kada ostane bez daha. Winge se oprezno i tiho spusti niz
stube kako ne bi sreo nikoga od ukućana.
Spušta se niz padinu prema Saltsjönu s rupčićem preko usta kako bi se zaštitio
od vlage u zraku. Dolje kod brodogradilišta brzo pronađe muškarca koji je za
novčić spreman odveslati s njim do Grada među mostovima4. U daljini razabire
huku Strömmena, ali ovdje u zaljevu voda je mirna i tiha i ometaju je tek udarci
vesla u vodu te cvilež prenapregnute drvene ušice.
Prolaze ispod drvenog svoda mosta Skeppsholmsbron. Redovito
pogledavajući preko ramena, veslač pronađe put kroz labirint vozila usidrenih u
pristaništu Skeppsbron. Oko njih se pritežu i otpuštaju sidreni lanci teški poput
sanduka. Prevladava smrad katrana, ali pod njim se naslućuju i drugi, suptilniji
mirisi araka, cimeta, kave i duhana.
Nakon polusatne vožnje Winge rado prihvati snažnu ruku koja mu pomogne
da se popne na čvrsto tlo kod stuba Räntmästaretrappan. Odatle mu nije daleko
prošetati do ulice Baggensgatan.

Uličica je bučna kao i uvijek. Javne su kuće ovdje nagužvane jedne preko drugih, a
manje ili više pijane mušterije lumpuju na putu do njih ili od njih. Glasno pjevaju
slaveći Veneru tako da sve odzvanja među zgradama i glasno se hvale kaznenim
djelima koja su ili već počinili ili ih tek misle počiniti. Drugi su diskretniji. Mnogi
oženjeni muškarci drže rupčić pred licem kao i Winge.

4
„Grad među mostovima“ do 1980. godine bio je službeni naziv gradske četvrti „Gamla Stan“
(„Stari grad“) koja je i danas srce Stockholma. (op. prev.)

42
 Pronađe prava vrata i uđe. Lice žene koja je od pokojnog kapetana Ahlströma
naslijedila javnu kuću nedokučivo je i prastaro. Nikada ne pokazuje da nekoga
poznaje već samo odmjereno kimne.
„Je li slobodna?“
Domaćica odmahne glavom. Winge odloži štap i zavali se u stolac.
„Pričekat ću. Stavite novu posteljinu i uredite sobu.“
Žena mu uputi pogled koji nije nikako mogao rastumačiti i ostavi ga. Drugi
dolaze i odlaze, a da ih on ni ne zamjećuje. Prošlo je skoro sat vremena prije no što
se vratila i mahnula mu da se popne uza stepenice. Sam pronađe prava vrata,
pokuca i uđe.
Ona ga čeka na rubu kreveta zavodljivo prekriženih nogu. Naziva se Finskim
Cvijetom. Nije ju bilo lako pronaći. Tražio je nekoga svojih godina, a tri desetljeća
više su nego što većina žena doživi u tom poslu. Ipak je ostala neokaljana u tom
izoliranom svijetu čiji stanovnici kao da žive svoje živote dvostruko brže od ostalih.
Čim su im se pogledi susreli, na licu joj se primijeti da ga je prepoznala i odmah
promijeni govor tijela. Spusti ramena i opusti leđa koja je istegnula kako bi
istaknula svoje draži.
„A to ste vi. Babetina mi je to baš mogla i reći.“
Ima ugodan istočnjački naglasak. Winge kimne kao odgovor i brzo pregleda
sobu da se uvjeri da je uređena kako je zaželio. Pruži joj malenu platnenu vreću s
iznosom koji oboje poznaju već otprije. Ona mu pokaže da je ostavi na stolu.
„Ostat ćete cijelu noć, kao i inače?“
„Da, Johanna. Nadam se da ima dovoljno novca.“
Nasmije se.
„Čak i ako nema, spremna sam vam dati popust. Vi ste moj najbolji klijent.
Dobro plaćate, a malo tražite, a to je obrnuto od onoga na što sam navikla. Ili ovaj
put želite nešto drugo?“
Winge odmahne glavom.
„Ne. Sve kao i dosad.“
Ovjesi svoj kaput i odveže kravatu. Iz džepa na prsluku izvadi bočicu i
oprezno joj je pruži. Ona izvuče čep i kapne nekoliko kapljica iz bočice na svoj vrat

43
i dekolte. On ovjesi košulju i hlače preko stolca, a i ona otpusti ono malo odjeće
što ima na sebi te se zajedno uvuku pod plahte.

Okrene joj leđa, a ona ga sa strane obujmi rukama onako kako joj je pokazao. Pod
rukom može osjetiti svako njegovo rebro, ali on diše tako plitko da se jedva
pomiču. Ona sliči njegovoj ženi, ima jednaku dugu kosu i istu boju očiju. Sada i
miriše poput nje i ruke su joj jednako tople.
Ona ugasi svjetlo pored kreveta i osjeti iznemoglo kucanje njegova srca te
kako mu se disanje opušta dok ga hvata san. Više se puta uzvrpoljio, ali nije se u
potpunosti razbudio. Ona ga tada miluje po čelu pokretom koji joj je on pokazao
i pjevuši riječi koje ju je naučio.

Probudi se kada zora svane i, kao i obično, ne zna jesu li ovi kratki trenuci između
sna i jave milost ili patnja. Trenuci su to kada mu razum koji se još nije razbudio
dopusti da ponovno proživi ono što je nekoć bilo. Ustane iz kreveta i obuče se, a
Johanna ostane ležati i ne probudi se sve dok Winge ne okrene ključ u bravi kako
bi otvorio vrata.
„Večeras je bio zadnji put.“
Ona se protegne i protrlja snene oči.
„Je li vam dosadio naš dogovor?“
„Ne. Ni najmanje. Ali ovo je bio sav novac koji sam imao.“
Ona slegne ramenima i ravnodušno se osmjehne. Winge navuče kaput preko
ramena i zamijeti da su se konci oko laktova toliko stanjili da kroz njih može
vidjeti. Svi će mu komadi odjeće dakle dotrajati do kraja života.

44
 7.

ZVONA CRKVI SVETE HEDVIGE i Svetog Jakova otkucala su dva sata dok se Cardell
tog sivog, kišnog dana vukao preko mosta Nybron. Jarboli otočana polako
iščezavaju u magli za nizom zgrada koje čine gradilište galija i za oktogonalnom
utvrdom na otočiću Kastellholmen. Na jarbolu utvrde cijede se tri mokra jezička
švedske zastave. Pod njim se ljuljaju valovi jezera Katthavet koje je manje odvratno
od Fatburena samo zahvaljujući dotoku svježe vode iz Saltsjöna. Spuštajući se s
Norrmalma, potok Rännilen utječe u nepomičnu močvaru koju čine hrpe smeća
oko obala u kojima ljudi prazne svoje noćne posude. Iako boja valova već prelazi
u žutosmeđu, na molu su se okupile pralje, svaka sa svojim prljavim rubljem.
Naizmjence umaču tkaninu u mulj i daskama cijede prljavu vodu iz njezinih očica.
U blizini se nalazi trg Packartorget.
Mora se progurati kako bi se probio pored prosjaka koji sjedi na podu i koji
je pred sobom ispružio svoje unakažene ruke kako bi osvojio simpatije prolaznika.
Kod riblje tržnice postavljen je španjolski magarac sa šiljcima na kojemu
nepomično sjedi čovjek s utezima privezanima oko gležnjeva i plače. Po odjeći bi
se reklo da je riječ o unajmljenom kočijašu kojega su uhvatili da naplaćuje
previsoku pristojbu. Na stupu srama zavezan je polugoli muškarac koji urliče, a
krv mu iz nosa curi u usta.
Cardell pođe među straćare s druge strane mosta. Ovdje obitelji žive jedne na
drugima u izbicama koje samo što se ne uruše. Imaju više razloga nego drugi da se
plaše godišnjeg doba koje se približava: kada se zimi svaki slobodan kutak
ubožnica napuni izmučenim i drhtavim tjelesima, pred grobljima se počnu
nagomilavati smrznuti leševi koji se ne mogu ni pokopati, već moraju čekati da se
zemlja odmrzne.
Nastavlja šetnju uz ulicu Riddaregatan sve do brodogradilišta uz Terra Novu
gdje se plaže pune zemljom i otpacima kako bi se pripremilo mjesto za dokove i
radionice, a zatim skrene dalje od uvale i pođe prema unutrašnjosti. Ovdje ima

45
manje zgrada. Grad tu polako završava, a slani povjetarac katkad čak uspije otjerati
smrad koji dopire iz središta grada. Cardell se samo mora popeti uz ulicu i ugledat
će niz zgrada koje su okupljene oko gaja s lipama na imanju grofa Spensa. Unutra
na posjedu, između kuća, Cardell susretne postariju služavku s bakrenim loncem
u rukama. Objasni zašto je došao.
„Soba gospodina Wingea nalazi se na drugom katu u novoj kamenoj kući.
Možete pričekati dolje u kuhinji. Toplina će vas osušiti.“
Služavka nestane uza stepenice kako bi najavila posjet. U pećnici iza predvorja
sa zdencem peče se kruh. Služavke i sluge jure tamo-amo i gdje god da Cardell
stane, nađe im se na putu. Tek što je došao, u ruku su mu tutnuli kriglu piva.
Odmahnuo je glavom kada su mu ponudili tek ispečeni kruščić jer ga nema kojom
rukom primiti. Služavka se brzo vrati i mahne mu da se može popeti uza stube.
Nije mu morala pokazati gdje se nalazi Wingeova soba. Kašalj se jasno čuje već na
vratima.

Soba Cecila Wingea mračno je mjesto. Uzduž zidova nalazi se namještaj koji je
zasigurno unajmljen zajedno s prostorijom. Malo je Wingeovih vlastitih predmeta.
Tek knjige nagomilane na hrpe i jedan kovčeg. Jednostavan pisaći stol nalazi se uz
prozor kako bi lovio danju svjetlost, a na stolu je nešto što nalikuje na djelomično
rastavljeni satni mehanizam. Toplina pećnice penje se kroz proreze drvenih
podnih dasaka i to je jedini izvor topline u sobi kada kaljeva peć nije upaljena.
Netko čiji život nije nalikovao na Cardellov možda bi pomislio da zrak u sobi
miriše na željezo, ali Cardell već dugo predobro poznaje taj miris. To je miris krvi.
Zapazi i kako pod krevetom izviruje noćna posuda uzduž čijih se rubova vide
crvene mrlje. Izgleda kao da ju je netko tek maločas gurnuo pod krevet.
Posramljeno odvrati pogled s nje što brže može.
Winge sjedi na rubu kreveta. Blijed je i tih. Ništa na njemu trenutačno ne
nagovještava da mu se kašlje. Cardell traži riječi koje je još od jučer uzaludno
pokušao sročiti, ali Winge progovori prvi.
„Razgovarao si s nekim tko poznaje moje stanje. Kaješ se zbog svojih
posljednjih riječi iako nisi mislio ništa loše.“
Cardell olakšano uzdahne i kimne.

46
 „Nije važno, Jeane Michaele. Važno je da si ovdje. Smijem li upitati što te
navelo na to da promijeniš mišljenje?“
„Spomenuo si novac, a bog zna da mi treba.“
„Ne bih ti ponudio novac da nisam naslutio da postoji i neki važniji uzrok
tvojoj zainteresiranosti. Nisi mogao dobiti nikakav novac za to što si ušao u
Fatburen i u naručju izvukao Karla Johana.“
„U ratu... imao sam prijatelja koji je uvijek bio uz mene. Spasio mi je život
sigurno sto puta, a i ja sam njegov. Kada nas je zahvatila nesreća, obojica smo pali
u vodu. Greda ga je pogodila u glavu i držao sam ga iznad površine dugo koliko
sam mogao. Prekjučer sam ga sanjao, a i inače ga često sanjam. Kada sam onako
pijan izišao iz Fatburena, osjećao sam se kao da sam se vratio na istu onu pučinu.
No ovaj ga put nijedan val nije mogao istrgnuti iz mog čvrstog zagrljaja, držao sam
ga čvrsto i spasio obojicu, izvukao nas na suho kopno. Otrijeznio sam se otada, ali
osjećaj je ostao.“
„Hvala na povjerenju, Jeane Michaele. Ne pitam iz znatiželje. Što se tiče
novca, ponuda i dalje stoji, ali sada ti mogu platiti znajući da nećeš prodati svoju
odanost nekome tko ponudi više. A tvoja životna situacija? U pozorničkoj si službi,
ali ne čini mi se da radiš.“
Cardell neraspoloženo zadrhta kada se sjeti svojih kolega u separatističkoj
straži, pohotnih službenika sa svim mogućim hendikepima koji najradije primaju
mito u naturi.
„Ne. Moja je služba milostinja za bogalja koji je to postao u ime kralja. Od
onih koji su se vratili iz rata, ja se ubrajam u one sretnije. Drugi prose, prodaju se
na uglovima ili crnče u prodavaonicama duhana. Dobio sam mjesto pozornika
preko dobre veze, ali kvragu i sve ako mislim u zatvore trpati kurve i skitnice koji
jednako nisu imali izbora nad svojom sudbinom kao ni ja.“

Postaje sve mračnije. Winge šibicom upali svijeću na stolu. Pod plamenom sjene
u sobi zaplešu oko njih. Winge ponovno sjedne na krevet i prekriži noge.
„Želim da znaš nekoliko stvari. Radim u dogovoru s načelnikom Norlinom i
on nam da je pravo da tražimo ubojicu Karla Johana. Norlin neće još dugo ostati
na mjestu načelnika i spomenuo je osobu koja će ga vjerojatno zamijeniti. To je
Magnus Ullholm. Prije nekoliko godina Ullholm je upravljao ušteđevinom za

47
udovice svećenika. Inspekcija je otkrila da nedostaje velik iznos novca i sumnja je
logično odmah pala na Ullholma. Ja sam tada radio u gradskom sudu na slučaju
protiv njega. Ni sekundu nisam sumnjao u njegovu krivnju, pogotovo otkad je
umaknuo u Norvešku, čime je proces ostao nedovršen. Barun Reuterholm
pomilovao ga je jer zna kako iskoristiti čovjeka kojemu je najveća želja obogatiti se
na tuđi račun. Ullholm nije čovjek koji zaboravlja kada mu netko učini nešto
nažao. Čim shvati da između mene i Norlina postoji dogovor, prekinut će ga i
učiniti sve što može da radi protiv nas.“
Winge je ustao i počeo tumarati gore-dolje po sobi držeći mršave ruke na
leđima.
„Druga stvar: ovo je vrlo neobičan zločin koji smo nakanili istražiti. Nije ga
počinio neki obični prijestupnik. Koliko je resursa potrebno da se nekog čovjeka
zatvorenim drži dovoljno dugo da ga se onako osakati, a da nitko to ne otkrije?
Razmisli kakva je to snaga volje. Kakva usredotočenost na cilj. Tko zna što će nas
snaći uspijemo li otkriti što se krije iza toga? Riskiraš da za svaki talir koji zaradiš,
zaradiš i jednog neprijatelja, možda s obje strane slučaja. Govorim to pogotovo
zato što je rizik koji ti preuzimaš veći od moga.“
Winge se okrene prema prozoru. Kiša koja je dosad udarala o prozor polako
se počela miješati s pahuljicama vlažnog snijega.
„Ja neću preživjeti zimu koja dolazi. Uskoro ću biti daleko od svih uzroka i
posljedica. Što god da se dogodi nakon ovoga, morat ćeš se sam suočiti s time.“
Cardell spusti pogled. Nije dugo poznavao Wingea, ali već se zapitao hoće li
ovaj pokušaj liječenja rane koja je ostala nakon Johana Hjelma na istom mjestu
samo ostaviti novu ranu. Ipak je lako odlučio. Cardell uz tresak spusti dlan na
pisaći stol od čega dijelovi mehanizma ure zamijene mjesta.
„Iskoristimo onda vrijeme koje imamo najbolje što možemo, tako da i ti
stigneš dobiti zasluženi dio sranja.“
Cardell promatra neravan Wingeov odraz u prozoru i zapita se nazire li to
doista na njemu prvi put osmijeh.

48
 8.

U KRČMI ZASTAVA na obali zaljeva Ladugårdsviken atmosfera je uzavrela. Dvojica

svirača sviraju, jedan s lirom preko koljena, a drugi s guslama na kuku. Obojica su
došli zaraditi pokoji novčić, ali su odlučili surađivati umjesto da se natječu. Mnogi
se guraju da bi ih poslušati. Uskoro ljudi čak stoje i vani na stepenicama. Vani je
zrak hladan i vlažan iako se snijeg otopio istog trenutka kada je pao. Večernja
magla podigla se sa Saltsjöna i polako se penje uz gradske padine. Winge i Cardell
večeraju za stolom pored ognjišta kako bi izbjegli propuh s vrata.
Cardell je veoma gladan, a Winge ne jede gotovo ništa. Iz kuhinje donose
okruglice od štuke, zdjelu mrkve s maslacem i solju, svinjske kobasice, kuhani
bakalar i prženi sleđ, pirjanu repu u zdjeli, kruh, sir i tanjur kaše s kriškama
naranče i ušećerenim koricama.
Cardell jede kao da mu je to zadnji obrok u životu, i više nego dvostruko od
svog druga. Winge ne prekida Cardella dok ne utaži glad, a on sam samo prebire
po hrani i ubrzo odloži pribor sa strane kako bi popio kavu. Kada pozornik dovrši,
namršti se na miris svježe samljevenih zrna i odbije pruženi lončić.
„Nikada neću shvatiti što svi vide u tom mutnom mulju.“
„Na okus se možda treba naviknuti, ali brzo okrijepi čovjeka. Jeane Michaele,
hoćeš li mi ispričati kako si izgubio ruku?“
„To je priča koju ne pričam rado, ali možda bi bilo najbolje kada bi svi saznali
kako se odvijao Ruski rat Gustava III., pa da se slične stvari izbjegnu u budućnosti.
Moja uloga nije bila ni junačka ni odlučujuća. Bio sam nevažan lik u događaju nad
kojim nisam imao kontrolu. Bio sam pripremljen na smrt, a pošteđen igrom
sudbine. Ostao sam bez ruke, ali to mi je spasilo život.“
Iako je Mickel Cardell bio nevažan niži časnik, rano je shvatio da je rat
ishitreno započeo. Cardell je pet godina služio u topništvu. Na Ivanje 1788. godine
s tisućama je drugih iz gradske vojne flote veslao preko mora do Finskog zaljeva.
Kod sidrišta pred lukom Hanko spojili su se s ratnom mornaricom koja je jedrila

49
od Karlskrone pod vodstvom kraljeva brata, vojvode Karla. Cardella su poslali na
palubu broda Domovina, linijskog broda sa šezdeset topova koji je projektirao
Chapman i koji je izgrađen u Karlskroni pet godina prije.
„Na neki smo način Domovina i ja bili vršnjaci u vojsci. Mislio sam da je to
dobar znak. Pokazalo se da sam bio u krivu.“

Cardell se nalazio na palubi broda Domovina i u jutarnjoj izmaglici 17. srpnja, kada
je prethodnica ratne mornarice signalizirala da su opazili neprijatelja. Pola sata
poslije Cardell je i sam mogao vidjeti kako se iz sumaglice na istoku pojavljuju
jarboli i osjetio je prve naznake straha u ošitu. Obje su se strane poredale jednako:
sedamnaest ruskih brodova protiv točno dvadeset švedskih.
„Kvragu i sve, to mi je bila prva bitka, Winge. Na moru sve ide strašno sporo.
U trenutku kada su flote ugledale jedna drugu, počeli su manevri. Pazili smo na
vjetar i struje kako bismo se mogli dovoljno približiti jedni drugima, a zatim se
postaviti u bojne linije bočno okrenuti prema neprijatelju da topovi mogu
dosegnuti do njih. Pucali smo kada bi nam izdali naredbu. Pucali smo i pucali.
Jedino što vidimo ono je što se vidi kroz topovske vratnice kada moramo očistiti
topove i ponovno ih napuniti novim kuglama i tanetom. U najboljem slučaju
vidimo krvave valove i dijelove olupine koji plutaju, a u najgorem slučaju linije
topova spremne da očiste naše palube. I mi smo meta kao i naš neprijatelj. To je
odvratno. Kugle koje promaše odbijaju se od drvene građe broda i zatresu ga.
Drvene krhotine režu kroz meso i kosti kao kroz maslac. Ljudi seru i mokre tamo
gdje stoje i hodaju, izmet se miješa s krvlju i kliže nam se u ravnim cipelama. Jesi
li znao da znoj drukčije miriše u strahu od smrti? Pomiješaj to još s dimom baruta
i dobiješ parfem samog vraga. Da smo imali dovoljno kugli, pobijedili bismo.“
Tisuću je muškaraca izgubilo živote u bitki kod Goglanda, dvostruko više
Rusa nego Šveđana. Kada je noć u potpunosti pala, obje su se strane primirile, a
ujutro su Šveđani počeli uzmicati prema Helsinkiju jer nisu mogli nastaviti bitku
bez municije. Rusi ih nisu slijedili. Šveđani su u bitki izgubili brod, ali su zauzvrat
zauzeli jedan ruski: Vladislav, sa sedamdeset i četiri topa.
„Da smo tada znali ono što znamo danas, odmah bismo ga potopili. Vladislav
nas je gotovo koštao rata. Na palubi se proširio tifus. Prenijeli smo ga u utvrdu
Sveaborg. Tamo sam ostao preko zime dok se ratna mornarica vratila u

50
Karlskronu. Morali smo slamati sante leda sjekirama i željeznim šipkama kako
bismo oslobodili prolaz, a brod je groznicu prenio u Švedsku. Sveaborg se te zime
pretvorio u predvorje pakla. Posvuda su ležali mrtvi i zaraženi. Umirali smo poput
muha. U bolesničkim krevetima u kasarnama ležali su po petorica jedan na
drugome, a donji su svi bili mrtvi. Onima u najgorem stanju počele su se priviđati
stvari. Razrogačili bi svoje crvene oči na stvari koje nitko živ ne bi mogao zamijetiti
i vrištali. Vidio sam ljude koji iz svojih bolesničkih kreveta goli istrčavaju van u
snježnu mećavu, a poslije smo ih pronalazili smrznute na najzagonetnijim
mjestima. Mene je pošast poštedjela, a na ljeto je borba za Finski zaljev ponovno
počela. Uništili su nas u Svensksundu i nismo imali nikakve izglede u Viborgu.
Ipak mi dotad još nije bila pala ni dlaka s glave: niti me uhvatila groznica, niti su
me ozlijedili pucnjevi i krhotine. U svibnju 1790. stiglo nam je pojačanje iz Turkua,
a ja sam bio jedan od onih koje su odabrali da pomognu pridošlicama. Prešao sam
na vojnu fregatu Ingeborg. Nije mi se svidjela od prvog trenutka. I taj je brod
izgradio Chapman, ali taj tip nije jedrio ni dana u životu, Winge. Bio je
matematičar koji je projektirao brodove koji uopće nisu bili namijenjeni ljudima.
Brod je bio dugačak sto dvadeset stopa i imao tucet topova od kojih su svi osim
dva težili dvanaest funti. Propuštao je. Uz trup se nalazila plijesan duboka jedan
dlan koja je bila toliko gusta da se mogla rezati nožem. Naposljetku smo se
pridružili vojnoj floti.“
I drugi su put švedski brodovi prognani na klanje u Svensksund, oslabljeni i
izolirani od ratne mornarice koja je jednako beznadno bila zatvorena kod
Sveaborga. Rusi su ih slijedili. Ostao je samo još kraj. Nisu imali kamo umaknuti i
činilo se da je jedina mogućnost da se bore. I kralj Gustav htio je da se bore.
„Došli su do nas iz izmaglice pred svitanje, oko sedam sati. Trebalo im je četiri
sata da se približe dovoljno blizu da pucaju na nas, a to bi bila najgora četiri sata
mog života da nije bilo onoga što je uslijedilo. Nismo sumnjali u to da nam ususret
dolazi smrt razdijeljena na gotovo tristo brodova. Mnogi su već pokušali
dezertirati. Na tisuće je ljudi ostavljeno u požarima dok smo bježali iz Viborga, a
tog su jutra u Svensksundu oni praznovjerni u vjetru čuli glasove svojih mrtvih
suboraca. Tražili su društvo. Kada su nas Rusi napali, desna je strana uspjela
izdržati. Satima smo se borili topovima.“
Oko podneva se vrijeme promijenilo: počeo je puhati jugozapadni vjetar, prvo
lagano, a onda snažno. S njim su došli i valovi. Pod teškim olujnim oblacima

51
stvarali su se sve veći morski tjesnaci s bijelim vrhovima. Paljba skupljenih i
usidrenih švedskih brodova pokazala se učinkovitijim od ruskog. Morali su pucati
naslijepo kada se more diglo. Manja se skupina švedskih brodova oslobodila kako
bi mogla s leđa napasti rusko desno krilo. Kada su ugledali švedski stražnji napad,
Ruse je uhvatila panika i počeli su uzmicati.
Lijevo je krilo shvatilo bježanje svojih drugova kao zapovijed koja vrijedi za
sve, pa su i oni počeli uzmicati. Ostao je još samo središnji dio Rusa. Dok je noć
padala nad Svensksundom, Šveđani su ih uništili pucnjevima. Jedan po jedan brod
tonuo je i Rusi su ostavljali svoje mrtve i ozlijeđene na valovima koji su se sada već
pretvorili u crveni mulj. Kada se zadnji ruski brod pokušao okrenuti i pobjeći, bilo
je već prekasno. Zahvatila ih je oluja i progutala jednog po jednog među finskim
hridima.
„A ja, Winge? Ingeborg je ruska kugla pogodila poslijepodne. Pucanj je s lafeta
otrgnuo top težak dvanaest funti koji se nalazio kraj mene i koji je odletio sve do
druge strane trupa. Desetak je topnika poginulo na mjestu. One koje kugla nije
zahvatila zahvatili su topovi koji su se otkotrljali. Kugla se užarila i palila drveni
brod gdje god bi ga dotaknula. Kako smo se previše udaljili od položaja iz kojeg bi
topovi mogli pomoći u daljnjoj obrani, otrčao sam na palubu na kojoj je vladao
kaos. Jedina mogućnost da spasimo fregatu koja je tonula bila je da otpustimo sidra
i da se usidrimo. Borili smo se s vitlom kada su nam u zrak dignuli skladište baruta.
Cijelo se vitlo oslobodilo, a dio nas koje nije na mjestu osakatilo, prebacilo je preko
palube. Pao sam na gornju stranu palube koja se otrgnula. Nisam mogao doći ni
do zraka, a željezni je lanac sidra zvečeći pojurio prema meni i omotao se točno
preko moje lijeve ruke. Čvrsto me pribio uz drvo i tako sam plutao dok su se svi
moji drugovi utapali. Pred noć me takvog pronašao čamac koji se vraćao iz glavne
bitke. Privezali su mi ruku omčom i odrezali je pod laktom. Tako je završio rat za
višeg sapera Mickela Cardella. Otpisali su me kao rekonvalescenta kod tabora u
Lovisi. Prevezli su me kao bolesnika kući u Stockholm gdje već tri godine živim u
stanju u kakvom me sad vidiš.“
Cardell kucne o drvo svojim drvetom koje mu služi kao ljevica.
„Ti sigurno razumiješ da rat nije imao nikakvu svrhu i da nam pobjeda nije
ništa donijela. Jednu stvar nikada neću zaboraviti, Winge. U rano ljeto 1790.
upoznao sam mladog oficira po imenu Sillén. Ispričao mi je o jednom neobičnom
događaju koji se dogodio odmah nakon našeg poraza u luci Frederikshavn ranije

52
te godine. Kralj Gustav sa svojim se stožerom vraćao do jahte Amphion. Najavio
se neki kapetan Virgin i podnio izvještaj o svom neuspjelom pokušaju da osvoji
rusko brodogradilište koje se nalazilo u blizini. Kako bi opravdao poraz, pokazao
je kralju svoju ruku koja je bila osakaćena i svog zapovjednika broda koji je
pogođen točno u ošit i koji je još uvijek ležao u svojim vlastitim crijevima na podu
broda. Kralj je pokazao na zapovjednikovo tijelo koje se još uvijek trzalo i u šali
ispričao prisutnim oficirima kako ga podsjeća na krpenu lutku iz njegove vlastite
opere Gustaf Wasa, na što su se i on i svi u blizini nasmijali i svi su kralju pljeskali
na duhovitosti. Takvi su bili ljudi za koje smo se borili i za koje smo umirali i takvu
smo zahvalu dobili.“
Winge razmisli o njegovim riječima i popije ostatak kave. Cardell obriše čelo
rukavom kaputa.
„I što sada?“
„Imam jedno ime za tebe, Jeane Michaele, koje će nas možda dovesti nekamo
ako imamo sreće, a ja ću se pozabaviti neprikladnom pamučnom tkaninom u kojoj
je Karl Johan zadnji put usnuo. Znaš gdje se nalazi moja soba. Potraži me čim mi
budeš imao što ispričati.“

53
 9.

KOMESAR IZ MARIJINE ŽUPE S kojim je Cardell uz posredovanje policijske službe i

Wingea ugovorio sastanak očigledno se odlučio za tekući doručak. Teškom je
mukom održavao ravnotežu naslanjajući se na trijem, štucao je i smrdio po podu
kakve krčme. Zdepast je i debeo. Nos mu je neravan i sigurno je bio slomljen više
od jednog puta. Pod kožom se vide popucale krvne žile koje krivudaju poput
pijavica.
„Henric Stubbe, na usluzi! Možeš me zvati Stubben.“ Muškarac malenim
krikom uguši potrebu da podrigne, a onda slegne ramenima u znak isprike.
„Mickel Cardell, najponizniji sluga. Hvala što si me primio.“
„Ma nema na čemu. Uđi, uđi. Nećemo se razvlačiti, ali pobogu, popijmo prvo
čašicu nečega za okrepu. Marijinu i Katarininu četvrt ne bih ni najgorem
neprijatelju poželio u trijeznom stanju.“

Na Ulicu Svete Katarine ponovno su izišli tek pola sata kasnije. Proveli su ih pored
Stubbenove bačve vina. Cardell je pretpostavio da se radi o mješavini jeftinih
razrijeđenih vina čiji je neugodan okus prekriven aromatičnim biljem. Stubben ne
prestaje govoriti o četvrtima koje su mu povjerene na nadzor.
„Izmet koji se lopatama ne izbaci u Fatburen curi niz padinu prema
Gullfjärdenu. Novorođenčad isto tako, iako se ona zaustavi na groblju. Pobogu,
Cardelle, ovdje u Marijinoj župi možda nemaju mnogo toga čime bi se mogli
pohvaliti, ali jebati se znaju. Ako ne mogu s vlastitom ženom, uzmu neku drugu.
Dječji su krevetići jedni na drugima. Zaruče se s mladom djevojkom, naklepaju
desetero djece u deset godina i onda samo vidiš kako iznose babetinu kojoj se sise
vuku do poda. Nema ih mnogo koji uspiju izrasti u tako ponosne i veličanstvene
predstavnike ljudskog roda poput mene i tebe. Ona nekolicina koja preživi doživi
možda dvadesetu, a potom ih odnese proljetna groznica.“

54
 Stubben se znoji pod šeširom i vlasuljom pa sjedne na drveni sanduk i odloži
oba pokrivala za glavu na koljena. Sretno protrlja tjeme i trunčice se uskovitlaju
oko njega.
„Žalosno je i sramotno to s kurvanjem. Curice tek što nauče stajati na
nogama, a već ih uče da ih šire. Hodaju od vrata do vrata s košaricama voća, ali
umjesto da prodaju voće, zapravo čine sve što umiju da navedu pobožne ljude na
grijeh. I to ih uništi, vjeruj mi, samo je pitanje vremena kada će dobiti francusku
bolest, a onda ne mogu platiti lijekove jer sav zarađeni novac potroše na rakiju, i
nakon samo nekoliko godina nijedan ih razuman čovjek više neće ni pogledati. Ne,
mi koji smo napaljeni ali mudri trebamo iskoristiti priliku prije nego što ružica
usahne!“
Stubbe urotnički namigne Cardellu.
„No budući da si pozornik, ti to sigurno već znaš. Vidi, tamo ti dolaze dvojica
kolega!“
Cardellu je bilo dovoljno vidjeti siluete gore na padini kako bi ih prepoznao
po imenu: Fischer i Tihi koji pripadaju separatističkoj straži kao i on.
Šeću ulicom i otvaraju vrata uz trijemove i vanjska vrata kuća u nadi da će
nekog grešnika uhvatiti na djelu.
Cardell nije odradio mnogo sati u službi kao pozornik prije no što se vratio
zapovjedniku koji mu je toga jutra zaželio dobrodošlicu u službu te mu se zahvalio.
Gotovo je povratio tijekom svog jedinog posjeta zatvoru Långholmen. Vidio je
izgladnjele jadnike prikovane na prisilni rad, ljude koji polako umiru od gladi i
koji su prepušteni na milost i nemilost njegovim kolegama. Činilo mu se da grijesi
za koje su ovi siromašni jadnici osuđeni, ma kakvi god oni bili, nisu ništa u
usporedbi sa životom unutar tih zidina na otoku. To im je iskreno rekao. Pokušali
su ga natjerati da promijeni mišljenje, ali mrzovoljno je šutio dok odgovorni nije
slegnuo ramenima, pljunuo na pod i okrenuo se na petama.
Očito je netko smatrao da je jednostavnije nastaviti plaćati Cardellu te pišljive
šilinge za službu nego da riskiraju zlu krv onoga tko ga je preporučio. Plaću i dalje
podiže, ali zapravo samo nosi opremu koju su mu dali za službu. Odjeća je u
svakom slučaju bolja od one koju je imao: jakna, čizme, remen. Štap od lijeske
prelomio je preko koljena, a uže bacio u zaljev Riddarefjärden.

55
 Odvede Henrica Stubbea oko ugla kako bi izbjegao susret s Fischerom i
Tihim, a komesar svesrdno nastavi brbljati.
„I evo nas kod Fatburena, Cardelle. Kvragu. Namočio si se u njemu ako sam
dobro shvatio. Jesi li ikada bio ovdje kada vjetar stvarno snažno puše? Nisi? Stigne
kao jak vjetar sa zaljeva Årstaviken. Vjetrenjače se toliko brzo vrte da se sve dimi
iz drveta: Sohmarna, Finska vjetrenjača, Fatburan... ali kada udari vjetra nalete na
Fatburen, tada nastane neizmjerna zbrka. Uskovitla se sva ona trulež skrivena na
dnu. Ljudi bježe niz Kvarnberget glavom bez obzira, ili prema Dantou i
Vintertullenu. Poznaješ li dobro Södermalm, Cardelle?“
„Pomalo, ali upoznao sam ga uglavnom kroz prozore krčmi.“
„Ah, to nije dovoljno! Ispričat ću ti. To je dom svih mogućih lopova. Djecu se
uči da kradu još iz kolijevke, bolje i to nego da umru od gladi, i tu počinje put koji
ih u najboljem slučaju dovodi do stupa srama ili zatvora, a u najgorem slučaju na
vješala. Kvragu, sinoć je u krčmi neki muškarac pročitao pismo u novinama u
kojima se neki dušebrižnik žali na prostitutke na otoku Stadsholmenu koje
potajice nude svoje usluge za nekoliko šilinga. Smijali smo se lošim poslovima
gospode. Ovdje s druge strane Slussena možeš upola te cijene dobiti koga kod
poželiš – mlade i stare, žene i muškarce.“

Zajedno su napravili krug uz ulice oko Fatburena, četvrt po četvrt. U bijelim

kamenim kućama smjestile su se manufakture i obitelji u kojima se gura više
generacija, kao i u drvenim straćarama koje vijećnici još uvijek nisu uspjeli srušiti
unatoč opasnosti od požara. Kamenje strši iz popločanih ulica, izbijeno je od
gaženja teških čizama i od kotača kola. Zaustave se kod zdenca pred crkvom Svete
Marije kako bi popili vode. Cardell načini grimasu, a Stubbe mu se zlurado
nasmije.
„Ovo je voda iz zaljeva. Saltsjön teče prema Slussenu, a završi i ovdje u zdencu.
Osjeti se po okusu vode. Mnogi graditelji pokvarili su si punč time što su izvukli
vodu koju nisu prvo probali.“
Stubben pokazuje na kuće, trača stanare, kuca na prozore i vrata i prepušta
Cardellu da postavlja pitanja. Svi pokorno odgovaraju. I nevini su se naučili plašiti
vlasti koja bez razmišljanja na prisilan rad ili u zatvor odvuče svakoga tko nema
potvrdu od poslodavca. Svi rutinski poriču po uzoru koji su prihvatili od malih

56
nogu: ne vidim, ne čujem, ne govorim ništa. Nakon nekoliko sati Cardell počne
sumnjati u to da će uopće dobiti jasne odgovore čak i na najjednostavnija pitanja.
Stubben slegne ramenima.
„Ta, što si ti očekivao, Cardelle? Spustimo se niz padinu i prigrizimo nešto.“
Iz željezarije Järngraven čuje se zveket željeznih šipki koje nosači postavljaju
na vagu. Ruski trgovci na Ryssgårdenu trude se iz petnih žila nadglasati buku
svojim čudnim jezikom. U krčmi Pelikan koja se nalazi kod Bödelsbackena odmah
u blizini Slussena u ponudi su repa i sleđ, obično pivo i, naravno, čašica rakije.
Krčma je puna pa se laktovima guraju s ostatkom društva za istim dugačkim
stolom. Cardell sluša kako se svi kao i uvijek žale na jedne te iste stvari. Šapću
pogrdne riječi uz imena vojvode Karla i baruna Reuterholma, žale se na
gospodarsko stanje, loše vođenje kraljevstva i govore o prijekoj potrebi za
promjenama.
„Smijem li pitati, Mickele Cardelle, ako mi ne zamjeriš: Što vi uopće
pokušavate? Nema li dovoljno posla u gradu kao što je ovaj? Čuo sam što govore
o Cecilu Wingeu i vidio sam čovjeka pa nije teško zaključiti da nešto s njim nije u
redu. Tijelo mu se možda još i kreće, ali ne vidi se ništa života u njemu. Izgleda kao
mrtvac kojega su izvukli iz groba. Protuprirodno je što se tako grčevito pokušava
održati na životu. Morao bi znati pokoriti se svojoj sudbini. Ali ti, Cardelle? Čvrst
čovjek od krvi i mesa s budućnošću pred sobom! Zašto tratiti svoje vrijeme na tako
uzaludne poslove?“
Cardell zna ovladati sobom. Navikao je. Bijes već toliko godina tinja u njemu
da zapravo u svakom trenutku vježba savladavanje. S obzirom na to da je pijan,
kušnja da udari Stubbeov krivi nos gotovo je pobijedila, no ipak je duboko
udahnuo i zagledao se u vrevu na trgu.
„Hoće li to biti uzaludno ili ne, saznat ćemo već u svoje vrijeme. Nije baš da
mnogobrojni bogati dobročinitelji za to vrijeme čekaju na mene u neizvjesnosti,
to mi možeš vjerovati na riječ. Sjećaš li se ti ičega od te noći?“
Henric Stubbe popije nekoliko gutljaja iz svog vrča razmišljajući, a onda se
nasmije.
„Da, to je bila vražje neobična noć, samo da znaš. Probudio sam se rano da
bih se otišao pomokriti u noćnu posudu – čini mi se da mi se to s godinama sve
češće i češće događa – ali je posuda bila puna i nisam htio riskirati da se prelije pa

57
sam izišao u dvorište. Trebao mi je koji trenutak, ali dok sam ondje stajao i mokrio,
oči su mi se navikle na tamu i činilo mi se da stojim nekako čudno, kao da su mi
se zidovi kuće približili. Kada sam opipao ispred sebe – a razumiješ, Cardelle, još
uvijek mi je kurac visio vani – osjetio sam da se nešto nalazi ispred mene, nešto
tvrdo i kvadratno. Zaključio sam da mi je najbolje upaliti svjetiljku i vratiti se, a
kad ono: palankin, Cardelle. Zatvorena i natkrivena nosiljka s malim prozorima i
zavjesama i jednom razbijenom letvom. Da znaš da me rijetko posjećuju ljudi koje
u današnje vrijeme još nose na nosiljkama, bez obzira na to što sve manje skrivam
svoje spolovilo kako godine prolaze.“
Stubben napravi stanku kako bi se nasmijao vlastitoj duhovitosti.
„Svejedno, bila je prazna, uništena i napuštena. Nikoga u blizini. Kada sam se
ujutro probudio, više je nije bilo, a možda je tako i bolje, inače bi od nje nastala
igračka za dječicu u četvrti dok se neki siromah ne bi sjetio urediti je za zimu i
useliti se u nju. Pretpostavljam da je vlasnik tijekom noći doživio neku nesreću,
ostavio svoj palankin na najbližem zaštićenom mjestu i uredio si drugi prijevoz, a
onda poslao sluge da se vrate s užadi i alatom. Ponovno su je uredili i odnijeli prije
svitanja.“
„Kako je izgledala?“
„Zelena sa zlatnim detaljima. Skupa, ali stara, što i ne čudi jer nije baš da u
posljednjih nekoliko godina uopće ikoga nose na nosiljkama.“
„Ima li još koga od ukućana tko je mogao vidjeti više?“
„Toliko uživam u vlastitom društvu da ga nerado dijelim s drugima. Ali iz
vlastite sam se znatiželje u četvrti raspitao o nosiljci. Palo mi je na pamet da je
prodam nekome ili barem da je dam u zalog, ali čini se da nitko nije ništa vidio.“
„Kad smo već kod toga, čime se ti uopće baviš osim što si komesar?“
„Cardelle, nije mamurluk jedino što ostane nakon rakije. Trgujem kominom!
Kada se rakija peče, na dnu ostane jedan dio, ljuske bobica i voća. Taj je talog
hranjiv i može poslužiti kao hrana za životinje. Odlazim po to u destilerije, a nekad
i u marljiva domaćinstva, a onda to dalje prodajem na farme i u staje. Ne bih baš
mogao reći da je okus neki koji bih preporučio drugima, ako je želiš kušati, ali čini
se da se svinjama, kravama i guskama zaista sviđa.“
„Ja sam zapravo artiljerac, i sve te eksplozije i pucnjevi uzeli su svoj danak.
Kad stojiš pored topa teškog trideset šest funti kada grune, to ti je osjećaj kao da ti

58
prasne preko gubice, izlete ti čak i šmrklje iz nosa. Ali ti si vrijedan čovjek bistra
uma i možda mi možeš pomoći da sredim misli. Možeš li se sjetiti nekog prometala
koje bi moglo poslužiti za to da mrtvo tijelo preneseš preko cijelog grada, a da te
nitko ne otkrije?“
Stubbe namršti čelo i zagrize donju usnicu.
„Pa, vjerojatno bi trebala neka natkrivena kola, čini mi se.“ Cardell nakrivi
glavu i djelomično se složi.
„Teško je napredovati s kolima. Kopita stvaraju buku na popločanim ulicama,
kotači škripe, neki revni carinik mogao bi odlučiti provjeriti teret prije ulaska u
grad.“
„Znači misliš na nešto što je istovremeno tiho i zastrto? Ne razumijem što bi
to moglo biti.“
„Što si ono maloprije rekao da si pronašao u svom dvorištu, koje se slučajno
nalazi tik do sjevernih obala Fatburena?“
„Nosiljka? Ne misliš valjda da su mrtvaca prenosili u nekakvoj nosiljci?“
„Ne nekakvoj nosiljci, glupane. Ovoj nosiljci. Beskorisno si me vukao preko
pola grada dok je nešto čemu se nisam mogao ni nadati satima stajalo ispred tvojih
vlastitih vrata. Jedino što me tješi jest to što se čini da je šetnja više namučila tebe
nego mene. Mrtvaca su ovamo donijeli iza navučenih zastora, sakrivenog u vreći,
ali im je pukla jedna daska kada su se spuštali niz strminu i morali su brzo nekamo
sakriti nosiljku. Vjerojatno se upravo sada nalazi u nekakvoj radionici. Slušaj me,
Stubbe: ako želiš zadržati i najmanju šansu da zadržiš svoju službu kao komesar,
trči brzo kući i osobno ispitaj svaku osobu iz kuće, od staraca do novorođenčadi.
Ako je netko vidio nosiljku i može pobliže opisati nju ili onoga tko je došao po nju,
želim to znati prije nego što se upali ulična rasvjeta.“

Na putu natrag preko Slussena Cardell ushićeno, ali tiho pod brujanjem
Strömmena razgovara sam sa sobom.
„Karle Johane, uhvatio sam te za ovratnik i teško da ću te ispustiti. Samo
moram pronaći zelenu nosiljku sa zlatnim detaljima i svježe postavljenom
letvom.“
Baci pogled na skraćeni toranj na crkvi Svete Marije i naknadno se sjeti dodati:

59
„I mrljama od mokraće.“

60
 10.

WINGE JE CIJELI SVOJ DAN posvetio pamučnoj tkanini. Taj se posao odužio. Svaki je
sljedeći trgovac tkaninom bio sve manje uslužan od prošlog kada su trebali
odgovoriti na pitanja o tuđoj robi. Najbolje informacije koje je dobio uputile su ga
na engleskog trgovačkog putnika koji je možda već napustio Stockholm, a možda
i nije. Nitko nije točno znao gdje mu se nalazi brod i Wingeova jedina mogućnost
da to sazna bila je da odgovor potraži u registru.
U podrumu carine nagomilana je roba i čuju se svi mogući jezici. Službenici
jure gore-dolje, slijede ih trčkarala s olovkama i fasciklima. Trgovci, brodovlasnici
i kapetani cjenkaju se za iznos carine, preispituju pravilnost vage ili nakane onih
koji važu robu. Oni čije jezike nitko ne razumije glasnije ponavljaju što su već rekli.
Winge je tu proveo sate prije no što je manjim iznosom uspio podmititi jednog
carinika kako bi mu dopustio da baci pogled na popise vozila koji su pristigli u
luku. Ime broda je Sophie, krenuo je iz Southampton, a upućen je u pristanište
pored četvrti Orfeus koja je najbliže Slottsbackenu. Već je označeno da čeka na
polazak čim vjetar bude povoljan za isplovljavanje.
Već se bilo smrknulo kada je Winge napustio carinu i požurio niz stepenice
za veslače uz pristanište. Na Skeppsbronu se i dalje vide tragovi jesenskog sajma u
čast Svetom Mihaelu: sve je puno otpadaka i smeća koje nitko nije pokupio.
Uznemireno gleda prema Saltsjönu, ali čini se da nijedan brod ne napušta luku.
Već je kasno, a vjetar gotovo ne uspijeva zakovitlati ni zastave na jarbolima.
Kašlje mu se, dušnik mu je nadražen od morske vlage i napora. Probada ga sa
strane, kao da mu se među rebrima nalazi broš.
Preko volje uspori. Mora se sve više naslanjati na srebrni vršak drvenog štapa
za šetanje, ali njegov ga zlokobni luk tada podsjeća na to da je izrezbaren više za
dekoraciju nego za potporu.

61
Winge s olakšanjem odahne kada na pramcu broda pročita ime Sophie. Desni mu
je bok još uvijek privezan za kamen na pristaništu. Škuna je to na kojoj je prednji
jarbol viši od glavnog. Ništa se na njoj ne miče. Večernji šetači potražili su kakvu
kavanu ili krčmu, lučki radnici i mornari vratili su se svojim kućama, a pomorci
su se uputili uz uličice Stadsholmena u potrazi za društvom i zabavom.
Prijeđe preko mostića. Na gornjoj palubi vidi samo jednog čovjeka.
Usredotočena lica u mraku slaže olovne utege u željeznu škrinju.
„Josef Satcher?“
Muškarac odgovara na francuskom. Debeo je i zdepast, odjeven u uski
mornarski kaput, trokutasti šešir i čvrste čizme. Brada mu doseže do ispod prsa.
„Moje je ime Thatcher. Jednako loše prolazi u trgovini sa Švedskom kao i
moja roba. Pretpostavljam da ne govorite mojim jezikom?“
Winge tečno govori francuski, dobro njemački, dovoljno razumije grčki i bez
problema čita latinski, ali engleski baš i ne zna. Thatcher kima ne čudeći se.
„Ni ja ne znam švedskog koliko bih trebao. Francuski, onda. S kojim dobrom
me tražite?“
„Zovem se Cecil Winge. Rekli su mi da ste stručnjak kada je u pitanju tkanina
od pamuka.“
Thatcher sjedne na poklopac sanduka i pokaže Wingeu da može zauzeti
mjesto na povišenom palubnom oknu. Winge mu pruži crnu pamučnu tkaninu.
Thatcher je šutke promatra.
„Prsti mi već mnogo toga otkrivaju, ali da bih o njoj mogao reći nešto
precizno, moram uzeti svjetiljku. Ali prvo mi valjda možete reći razlog zašto vam
to treba.“
„Tkanina je pronađena omotana oko osakaćenog i utopljenog muškarca čiju
sudbinu pokušavam saznati.“
Thatcher ga tiho promatra nekoliko trenutaka, ustane i vrati se iz kabine s
upaljenom svjetiljkom. Pod svjetlom proučava šavove i tkaninu, a Winge sjedi kraj
njega u tišini. Nakon toga uzme običnu drvenu lulu i zapali duhan na plamenu
svjetiljke. Ponovno progovori.
„Recite mi, gospodine Winge, znači li vam što izraz Homo homini lupus est?“
„Plaut je to napisao za vrijeme Punskih ratova: Čovjek je čovjeku vuk.“

62
 „Oprostit ćete priprostom trgovačkom putniku koji nije imao tu čast da se
klasično obrazuje. Ja riječi poznajem od Voltairea, ali s obzirom na sadržaj ne čudi
me da je izraz stariji i od njega. I, što vi mislite o tome? Jesmo li jedni drugima
vukovi, čekamo li na najmanju pogrešku drugih prije no što ih napadnemo?“
„Postoje zakoni i pravila koja ograničavaju takve nagone kod onih koji ih
osjećaju.“
Thatcher se smije iz svog oblaka dima.
„U tom slučaju sustav loše funkcionira, gospodine Winge. Ja sam hodajući
primjer toga. Vaša je zemlja u bankrotu, Winge, a da je poštanska veza bila
povoljnija možda bih to uvidio na vrijeme pa bih spriječio da i sam propadnem.
Ovdje nitko ne treba robu kakvu ja imam, ali sam je se morao odreći uz velike
gubitke kako se kući ne bih vratio nedovršena posla. Dodajte tome još pohlepne
prste carinika koji zaplijene mnoge zlatnike, nadmoćnu lukavost mojih
konkurenata i dugove mojim vjerovnicima. Izgubljen sam, gospodine Winge. Jeste
li vidjeli čime sam bio zaokupljen prije nego što ste me prekinuli?“
„Da. Stavljali ste utege u nešto što izgleda kao vaš sef.“
„Možete li se sjetiti nekog razloga zašto bi netko uradio nešto takvo?“
Winge kimne i spusti pogled. Pita se ima li smrt neki miris ili neku drugu
osobinu zbog koje on tako lako osjeti njezinu prisutnost i je li to što je tako lako
nanjuši posljedica njegova posla ili njegova vlastita stanja.
„Bacit ćete je preko palube. Kako vrijednosni papiri najčešće vrijede koliko i
sam čovjekov život, pretpostavljam da ćete škrinju tom prilikom držati u naručju,
a višak je tkanine tu da skrati patnje utapanja.“
Thatcher otpuše lijep dimni krug preko vode gdje se on rasprši na vjetru.
„Osobno sam odgovoran za svoj teret. Sve moje vlasništvo je založeno. Visoka
gospoda koja su uložila novac u mene u nadi da će mnogo zaraditi razderat će me
na dijelove. Čim dođem kući, uzet će mi sve što imam. Sve se to može dogoditi još
i prije nego što napustim Stockholm, pa ću si barem uštedjeti zamorno putovanje
i svu tu muku. Skratit ću si put na samo dvadeset stopa i završiti u mulju ispod
kobilice ovog broda, a papiri će biti sigurni u mom naručju. Time ću smanjiti rizik
da netko naslijedi moje dugove.“
Thatcher puhne u lulu. Kroz uskomešani dim mirno usmjeri pogled prema
Wingeu, a nekakvo mu zlo zaiskri u očima.

63
 „Zašto bih vam pomogao? Zašto ne bi zadnje što napravim u ovom životu
potvrdilo moju nesposobnost da se pokorim zakonima prirode i zašto ne bih
podmetnuo klipove pod noge onome koji se već pokazao boljim od dvojice
vukova? Da sam ja bio nešto sposobniji vuk, ovo ne bi bili moji zadnji sati. A kakav
ste vi vuk, gospodine Winge? Jak vuk? Dobar lovac?“
„Bojim se da uopće nisam vuk. Ono što ja radim ne služi mi da zadovoljim
želju za krvlju. Svejedno ću uspjeti u onome što sam započeo, pomogli mi vi ili ne.“
Thatcher se strese od neočekivane jeze i obgrli svoje tijelo rukama dok mu s
jednog kuta usne visi lula. Otkad je donio sudbonosnu odluku, već je prešao pola
puta prema drugom svijetu.
„Neprirodno ste mršavi i blijedi, gospodine Winge. Što vama fali?“
„Dva zdrava plućna krila. Imam tuberkulozu. Neću vas baš dugo nadživjeti.“
Thatcher se glasno i vedro nasmije tako da sve odjekne od palube daleko na
more.
„Pa zašto to odmah niste rekli? Kakav bi to bio svijet ako se čak ni mi koji
ćemo uskoro umrijeti ne držimo skupa? Mogu vam pomoći, a čini se da je moguće
da tkanina koju ste mi pokazali zbilja krije tajnu kojoj ste se nadali.“
Pozove Wingea da se približi i podigne komad tkanine pred svjetlo.
„Pogledajte ovamo. Ovdje je pamuk dvoslojan, dva su ruba prišivena jedan uz
drugi. Po šavovima sigurno mogu zaključiti jednu stvar, osobito jer su uzduž kraće
strane rasparani: Netko je ovu tkaninu izokrenuo. Sada ćemo vidjeti.“
Thatcher ugura svoju veliku šaku kroz rupicu gdje se šav rasparao, uhvati
suprotnu stranu i preokrene cijeli tamni komad tkanine kao da se radi o velikoj
vreći.
„Voilá! Evo nečega što čovjek ne viđa svaki dan.“
Rubovi su široko uokvireni, a presavijen je bio uzorak izvezen u zlaćanoj boji
koji je jezerska voda uspjela izblijedjeti, ali ne i u potpunosti izbrisati. Pokazuje
ljudske figure u skupinama od po četiri osobe koje su svojim tjelesima povezane u
spolnom činu. Spolovila muškaraca parodijski su predimenzionirana, kao i grudi
žena. Lica su im okamenjena u trenutku bludne ekstaze. Taj se kvartet ponavlja
opet i opet duž cijele širine tkanine.

64
 „Kao stručnjak mogu dodati da su i tekstil i vez iznimno kvalitetni iako
moram priznati da se nadam da si je umjetnik dopustio malo anatomske slobode,
a ne da su ovo zbilja bili modeli. No to meni više ne igra nikakvu ulogu. Što sam ja
učinio na tom području, učinio sam. Nadam se da će moja djeca biti uspješnija od
mene, premda sumnjam. Naivac poput mene odgajao ih je da budu dobri ljudi i
ne čudi me ako će biti jednako laka lovina drugima kao što sam bio i ja.“
Thatcher sastruže izgoreni duhan iz glave lule, a potom se predomisli i
umjesto toga je cijelu baci preko palube. Podigne svoje teško tijelo, a zatim i
poklopac na sanduku u kojemu je preko gomile papira naslagao olovne utege.
Unutra je bilo još mjesta.
„Tako, ako bi me gospodin Winge sada ispričao, moram spremiti još nešto
stvari prije svog putovanja. Sada kada sam ti pomogao da dobiješ trag, trebaš ga
samo slijediti kroz šumu do svog plijena.
Vidim kako ti se izraz lica promijenio. Mene ne možeš prevariti! Ipak si ti vuk,
oduvijek si bio. Vidio sam dovoljno ljudi da bih to znao, a čak i ako sam u krivu,
uskoro ćeš postati vuk – nitko ne može trčati s vukovima, a da ne pristane na
njihove uvjete. Imaš i sjekutiće i pogled grabežljivca u očima. Poričeš svoju želju
za krvlju, ali ona se oko tebe širi poput smrada. Jednog će dana tvoji zubi biti crveni
i tada ćeš sa sigurnošću znati da sam bio u pravu. Tvoj će ugriz biti dubok. Možda
se pokaže da si ti jači vuk, gospodine Winge, i u toj nadi želim ti laku noć.“

65
 11.

CARDELL SE PROBUDI obliven hladnim znojem. Slama madraca ubada ga u leđa i

tijelo ga svrbi od uši. S druge strane pregradnog zida vrišti dijete, a uskoro mu se
pridruži i vršnjak koji živi malo dalje u labirintu soba i sobica. I dalje je mamuran
od sinoćnje večeri kada mu se učinilo dobrom idejom da proslavi svoje zaključke
o Stubbeovoj nosiljci. Zabrinjavajuće zatetura kada odveže kratke hlače u kojima
je spavao kako bi se pomokrio u noćnu posudu. Otvori prozor i vještim trzajem
izbaci sadržaj posude u dvorište. Oblaci su se vani toliko spustili da se šiljak tornja
crkve Svetog Nikole tek nejasno vidi i djeluje poput neke sablasti. Tek je škiljeći
uspio razabrati brojčanik koji je pokazivao da je upravo prošlo devet sati ujutro,
no od toga ga je samo još više zaboljela glava. Treba mu čašica nečega.
Pred sobicom koju Cardell unajmljuje već nešto više od pola godine nekoliko
žena šapuće i kuha kašu. Ne zna ih po imenu, ali im zaželi dobro jutro, zamoli za
nekoliko gutljaja bunarske vode iz vjedra te se spusti niz stepenice i iziđe na ulicu
Gåsgränd. Uputi se prema trgu Södermalmstorg gdje može piti na kredit. Iz stare
navike zadrži dah kada prolazi kraj luke Kornhamn, kod mjesta Flugmötet gdje su
se praznili gradski nužnici. Polhemska brana, koju ljudi nazivaju i Crvenom
branom, podignuta je kako bi propustila maleni brod s Målarena. Novoizgrađeni
pokretni most sa strane Saltsjöna, koji je narod već počeo nazivati Plavom Branom,
dovršen je tek prije nekoliko tjedana i svi su još nepovjerljivi prema njemu. Djeluje
tanko i krhko u odnosu na masivnu konstrukciju Polhemske brane pa mnogi i
dalje radije čekaju na Crvenoj, nego da riskiraju svoj život na Plavoj brani. Ali ne i
Cardell. Je li to zato što je hrabriji od drugih ili zato što mu je manje stalo do vlastita
života – ne zna ni on sam.
Nešto se događa. Na Södermalmu se skupilo mnogo ljudi i svi su se uputili
prema strmini Stenhuggarbrinken. Cardell bezvoljno krene za svjetinom. Sudeći
po gomili koja se smjestila pred krčmom Hamburg, nekoga će danas pogubiti.
Besposličari su se okupili kako bi vikali na osuđenika koji će uskoro pristići kolima
kako bi popio svoju zadnju čašicu.

66
 Iz obližnjeg ormarića Cardell i sebi brzo uzme jednu čašicu i nastavi sa
svjetinom duž ulice Götgata i niz padinu Postmästarbacken gdje je sve manje
zgrada. Utvrda Skanstull uzdiže se s obiju strana puta, a iza rta se nastavlja put uz
padinu Hammarby. Na njezinu se vrhu pod olujnim svodom naziru vješala, a
grede zatvaraju smrtonosni trokut među trima kamenim stupovima. U četrdesetak
redova međusobno odvojenih štapovima oko gubilišta se okupila svjetina, a
gradska ih straža drži na sigurnoj udaljenosti. U središtu svjetine koja je okružila
optuženika tužitelj je zauzeo mjesto kako bi pročitao presudu. Cardell zamijeti da
ga neće pogubiti na vješalima jer nije riječ samo o kakvom lopovu, već o ubojici
žene kojemu će sjekirom odrubiti glavu.

Kola su kasnila. Da napokon dolaze, najavljuje galama mnoštva uličara i

slaboumnih koji trče za kolima. Ispadaju im tričarije koje su pokupili od uhićenika.
Mlad je, sigurno još nema ni 20 godina i uhvatili su ga nakon što je ugušio svoju
družicu zbog ukradene kokoši – on je odmah htio utažiti svoju glad, a ona je htjela
poštedjeti životinju zbog jaja.
Kada su ga gurnuli pred svjetinu, počeo je drhtati cijelim tijelom, a tamna se
mrlja proširila uzduž lijeve nogavice njegovih kratkih hlača. Atmosfera među
gledateljima uzavrela je. Dvije prostitutke koje Cardell poznaje iz viđenja, ako već
ne po imenu, glasno kleveću osuđenika, kraj njih se smije muškarac kojemu je
francuska bolest nos pretvorila u truli krater tako da mu se vide šmrklji. Tužitelj
se udalji s onoliko dostojanstva koliko može sačuvati. Već pije iz srebrne ploske i
korača u cik-cak kako bi što manje u blatu oštetio svoje službene čizme.

Svi se utišaju kada se otvore vrata kućice u kojoj živi krvnik i kada on iziđe. Zove
se Mårten Höss i uživa neobičnu mješavinu popularnosti, poštovanja i prezira. Na
zatiljku ima kapuljaču koja je dio njegove službene odore. Mnogi su njegovi
prethodnici radije skrivali svoje lice, no ovaj se krvnik ne srami. Lice mu je
izbrazdano, ali svakodnevno, a crne oči bezizražajne. Njega su i samog optužili da
je kriglom slomio čeljust jednom svom drugu iz krčme u vrijeme kada se mjesto
krvnika upravo bilo oslobodilo pa su mu odgodili kaznu dokle god ispunjava tu
službu. Tako se svakim udarcem sjekire ili mača približava i njegov vlastiti kraj

67
koji će doći od istih sredstava, i čini se da mu sa svakom sljedećom presudom ruke
sve više drhte i da je svaki put sve pijaniji.
Proširile su se glasine da se Höss pokušao ubiti barem tri puta, ali posljednji
mu je put ponestalo hrabrosti da se baci u dubine Årstavikena i odlučio je pokušati
izbjeći sjekiru tako da se napije do smrti. To ga ne čini manje omiljenim: njegovo
je pijanstvo tijekom pogubljenja samo još jedan izvor zabave.
Klicanje postane glasnije kada se stražari razdvoje i Höss uđe u krug među
svjetinu. Nestabilan je i gotovo padne unatrag kada se pretjerano nakloni publici.
Oduševljenje gledatelja zarazi ga: meštar Höss – tako ga zovu u šali jer nije
pretjerano vješt – od jednog sluge dohvati sjekiru s ravnom oštricom i zamahne
njome u zraku. Höss se oklizne u blatu kada potrči nekoliko koraka prema
osuđeniku i nanišani sjekirom kao da će uhićeniku koji još stoji odrezati glavu u
skoku. Oba sluge iz kola pored osuđenika naglo se sagnu radije nego da izgube
živote samo zato što se njihovom gospodaru tako sviđa. Svjetina urliče i plješće.

Izvukli su jednostavan komad drveta pun rezova i mrlja i gurnuli osuđenika na

njega. Vrat su mu polegli na drvo, a jedan od slugu postavio je nogu između
njegovih lopatica, dok je drugi provlačio remen oko njegove desne ruke i zavezao
je uz trupac. Nju će odrezati prvu kako bi se osiguralo da čak ni osuđenik na smrt
ne ode na drugi svijet bez bolova. Krvnik zauzme svoj položaj i kada podigne
sjekiru, svi okupljeni utihnu. Nekog šaljivdžiju iz stražnjih redova prekore jer je
iskoristio tišinu da zavikne neku prostu riječ. Höss uz urlik spusti sjekiru, no
zaustavi je tek stopu udaljenu od ruke koju bi inače odsjekao.
Höss je ponosan na svoju sposobnost zabavljanja mnoštva. Rukom obriše
zamišljeni znoj s čela, namjesti obje ruke na križa i glumi kao da se isteže nakon
što je vukao težak teret. Publika mu toliko plješće da si krvnik dopusti da tri puta
ponovi istu šalu. Osuđenik je počeo plakati. Ne miče se sa svog položaja iako ga
više nitko ne drži, ali svi jasno vide kako mu se cijelo tijelo trese dok jeca.
Iako je pijan, Höss dovoljno dobro poznaje rutinu i zna da sada mora izvršiti
osudu ili će svjetina postati nezadovoljna. Plač se pretvorio u rezignirano urlikanje
od kojeg se čak i dobro raspoložena svjetina umiri. Atmosfera se pretvori u
iščekivanje.

68
Sluga ponovno stane nad uhićenikom, a Höss pijunu u šake, podigne sjekiru i uz
mukli je udarac spusti na prikovano zapešće. Sluga podigne odsječenu ruku iz
mulja dok uhićenik urliče od boli i baci je u more ljudi. Prsti pogubljenog čovjeka
donose sreću – osobito palac, on jamči spas od sudstva kada se krade, a lopova em
ima mnogo, em su praznovjerni. Šaku će raskomadati i prodati onaj uličar koji se
najbolje potuče među natjecateljima.
Mårten Höss posrne prema naprijed kako bi mladiću koji promuklo vrišti
zadao smrtni udarac. To više ne zvuči kao ljudski krik, već kao zvuk koji do njih
dolazi s nekog drugog svijeta. Zvuči poput jeke s druge strane dimne zavjese
čistilišta.
Meštru Hössu potrebno je više pokušaja kako bi odvojio glavu od tijela. Prvi
mu udarac zada iznad ramena, a drugi u potiljak čime mu je rascijepio skalp i jedno
mu je uho ostalo visjeti. Teško je razlučiti smije li se Mårten Höss ili plače u
trenutku kada divlje zamahne sjekirom i zaviče iz sveg glasa:
„Tebi kazna, drugima upozorenje! Tebi kazna, drugima upozorenje!“
Tek nakon petog udarca oba se glasa utišaju, i glas osuđenika i glas krvnika.
To je najnespretniji nastup meštra Hössa dosad, u tome se slažu svi stručnjaci.
Složili su se i oko toga da bi iz poštovanja prema svojoj službi mogao manje piti:
nije vjerojatno da će imati još mnogo strpljenja s njim uz toliko loših nastupa. Lako
će se naći neki marljiviji muškarac kojega će također poštedjeti smrtne kazne, a
Höss će biti taj kojega će zavezati za trupac.
Kako se svjetina počela udaljavati, starice pojure naprijed kako bi sačuvale krv
koja je iscurila u lokvu. Ništa ne pomaže bolje pri liječenju padavice. Sluge su
postavile mrtvaca na leđa i podignuli mu noge kako bi što više krvi iscurilo i kako
se oni sami ne bi zaprljali kada ga ispuste u novoiskopani grob u sjeni vješala.

Mickel Cardell okrene se od gubilišta. Kada podigne glavu, ugleda usku siluetu
Cecila Wingea u crnoj odjeći na uzvisini uz put. Cardell oklijeva zbog
nepredviđenog susreta pa dugo stoji i promatra ga umjesto da mu priđe. Njegovo
blijedo lice ne odaje nikakve osjećaje, nikakve znakove da je scena kojoj su upravo
posvjedočili ikako utjecala na njega. Tek kada se Cardell približio, zamijeti da uski
prsti toliko grčevito stišću štap da su mu članci prstiju potpuno problijedjeli i da
mu cijela podlaktica drhti.

69
 Winge se zamislio, još uvijek okrenut prema gubilištu, i tek kada mu je Cardell
došao sasvim blizu, prene se iz svojih razmišljanja i kimne mu u znak pozdrava.
Nad gubilištem Hammarby počela je padati lagana kiša.
„Dobra večer, Jeane Michaele. Nisam vidio krvnika u akciji od pamtivijeka.
Došao sam vidjeti kako se pravda zadovoljava s obzirom na ubojstvo koje ti i ja
istražujemo. Ovo je sudbina koja očekuje ubojicu ako uspijemo u svom naumu.“
„Pa?“
„Nikada nisam razumio logiku iza toga da država poduzima mjere protiv
ubojstva tako što ubija svoje građane, i to na način koji je bestijalniji od većine
ostalih. No moj je najveći prigovor taj što se pravosuđe ni najmanje ne trudi
razumjeti one koje istražuje. Kako se možemo nadati tome da ćemo zaustaviti
zločine sutrašnjice ako ne razumijemo zločine koji su izvršeni jučer? Odgovor,
Jeane Michaele, taj je da odgovorni nikada nisu ni razmislili o tome. Misle da je
njihova zadaća osuditi i kazniti, i ništa osim toga. Mnogi od onih čiju sam istragu
vodio završili su na vješalima. Jedina mi je utjeha ta što nitko nije pogubljen, a da
ga prije toga nisam poslušao i da nisam uložio sav svoj trud da na svaki način
dokažem krivnju krivcima i što sam svakom od njih omogućio da sami kažu koju
riječ o tome.“
„Svjetina se nikada neće urazumiti, koliko god se ti trudio oko toga da je
razumiješ. Bez straha od sjekire i užeta Stockholm bi izgorio preko noći.“
Winge ne odgovori, ali Cardell nastavi.
„Moguće da nas je moj susret sa Stubbeom odveo korak bliže rješenju. Ispričat
ću ti više o tome kada i sam budem znati više, ali zasad mogu reći da tražim zelenu
nosiljku za koju je moguće da je odvela Karla Johana na njegovo posljednje
putovanje.“
Okrenu leđa vješalima i crvenoj mrlji koja je sada sve što je preostalo od
čovjeka koji je doveden ovamo kako bi umro. Zajedno pođu natrag prema
Skanstullu. Winge prekine šutnju kada se spuste do podnožja.
„Govorio si mi o kralju Gustavu i ratu, Jeane Michaele, i nisam mogao ne
zamijetiti tvoje osjećaje zbog toga što si toliko toga izgubio u nečemu što se vodilo
zbog pogrešnih razloga. Zbog toga želim da znaš nešto o meni što samo vrlo rijetki
znaju, no što je svejedno istinito. Raspitao si se o meni i znam da glasine kažu da
sam ostavio svoju suprugu zbog brige za njezine osjećaje.“

70
 Cardell se uznemiri jer nije navikao na to da mu drugi vjeruju. Promatra svoje
čizme dok se polako vuku prema naprijed u sve većem blatu.
„Kako se moj kašalj pogoršavao, tako sam i ja bio sve bolesniji, sve mršaviji,
postao sam blijed i počeo kopnjeti pred njezinim očima. Nisam joj više ništa
mogao ponuditi, nisam mogao biti suprug kakav sam joj trebao biti.“
Wingeov je promukli glas monoton i ne otkriva osjećaje, zvuči kao da upravo
čita iz Svetog pisma. Poput pritiska u zraku pred oluju, Cardell osjeti kako se
Winge savladava i da samo tako uspijeva čvrsto izgovarati riječi.
„Naravno da sam razumio što se događa. Posljedica je to života u pravnoj
službi. Maleni detalji koji nagoviještaju tajne – nikada ih nisam bolje raspoznavao
nego tada. Pronašao sam nepoznate predmete u našoj kući. Odlazila se družiti s
prijateljima za koje sam poslije otkrio da se s njima nije našla. Ali najviše sam to
primijetio na njoj samoj. Izgledala je sretno. Bila je ružičasta u obrazima i imala je
bljesak u očima, tamo gdje se prije nalazio samo predznak smrti.“
Winge se okrene prema Cardellu. Lice mu je mirno kao da je oduzeto.
„Prvi put u više mjeseci izgledala je kao žena u koju sam se zaljubio.“
Zaustavi se nakratko s tom mišlju prije no što nastavi.
„Naposljetku sam ih uhvatio na djelu, u trenutku slabosti. Dao sam sve od
sebe da to izbjegnem, no bio sam osjetljiv i rastresen. Moj je kašalj prekrio zvukove
njihove spolne ljubavi i obrnuto. On je bio mladi oficir s mačem za opasačem,
crnim brkovima i budućnošću pred sobom. Nisam joj mogao zamjeriti. Iste sam
večeri pripremio svoj odlazak Roseliusu. Nisam je vidio od tada.“
Cardell otvori usta kako bi izrazio sućut, no Winge ga preduhitri licem
usmjerenim prema jezeru Hammarby, preko čijih je valova počeo zavijati vjetar.
„Ne moraš ništa reći. Kao što ni ti nisi tražio suosjećanje pri našem prvom
susretu, tako ga ni ja sada ne tražim. Moje povjerenje nije poziv na prijateljstvo, ali
naslućujem da će obojici biti od koristi ako u ovim kušnjama što dolaze poznajemo
snage i slabosti onog drugog. Ništa nije važnije od toga. Ne trebaju mi riječi utjehe.
Nemoj mi biti prijatelj, Jeane Michaele. Premalo je vremena za to. Žalost će biti
jedina nagrada za tvoj trud.“
Rastanu se kod carine, gdje je Winge zatražio prijevoz kolima koja vuku konji.

71
 „Nađimo se sutra oko devet kod Male burze. Tvoja nosiljka mnogo obećava,
a i ja imam što ispričati. Osjećam nadu za posljednji ispraćaj Karla Johana.“

72
 12.

DA PUTOVATI NOSILJKAMA više nije u modi, Cardell je sa sigurnošću zaključio već

nekoliko sati nakon što je užas vješala ostavio za sobom. Ne zna što da misli o
tome. S jedne bi strane tako trebao imati veće izglede da pronađe Stubbenovu
zelenu nosiljku, ali s druge će strane to biti mnogi teži zadatak jer ta djelatnost ni
na koji način nije organizirana. Nema ceha koji nadgleda nosače, a stare nosiljke,
koje su se još mogle vidjeti posvuda dok je on bio dijete, ili spaljuju u
novosazidanim kaljevim pećima ili su ih pokupovali uličari koji se gnijezde na
uglovima i čekaju klijente.
Raspitujući se Cardell je došao do staje u blizini livade Barnängen u
Katarininoj župi. Ni tamo nisu znali ništa o tome. Bradati nosač s vlasuljom od
konjske dlake i s komadićima duhana za žvakanje među usnama kihnuo je i
prokleo duh vremena koji mu je oduzeo kruh iz usta. Ranije tog stoljeća nijedan
gospodin nije zazirao od toga da ga dvojica snažnih muškaraca nose duž gradskih
ulica. Krajem 1770-ih imao je gotovo dva tuceta stolaca u optjecaju, a sada je brojka
spala na jedva trećinu, a i cijene vrtoglavo padaju. Sluge koji su nekoć nosili livreje
sada se moraju zadovoljiti girlandom s uzorkom staje. Koje su boje njegove
nosiljke? Muškarac ogorčeno zatrese glavom zbog toga što njegovo obilježje – crno
na bijelom – očito više nije općepoznato. Cardell se vrati s livade Barnängen
nedovršena posla.
Noć je pala pa su se ljudi počeli penjati na ljestve ili podizati stupove s gorećim
stijenjem kako bi upalili ulične svjetiljke. Smrad gorućeg ulja osjeća se posvuda
iako se revnost gradske straže kada treba provjeriti jesu li svi osvijetlili svoje četvrti
smanjuje kako se udaljuju od Stadsholmena.
Cardell se u sve većem mraku uputio na drugi kraj grada, u predjele oko
Norrtulla u Ladugårdslandetu koji se nalaze bogu iza leđa. Pošao je na sjever uz
smrdljivi potok Rännilen u kojemu smeđa voda teče u zavojima oko straćara. S
lijeve mu se strane nalaze strmine Brunkebergsåsena, a s desne obale Träsketa.

73
Jezero strašno smrdi, ali ne može se usporediti s Fatburenom. Ovdje voda ipak
uspijeva pomalo teći i površina je veća pa to pomaže u borbi s izmetom i otpadom.
Kuće iza Träsketa više nisu kamene nego drvene, a i kamene putove
zamijenila je izgažena glina. Mjesto koje Cardell traži nalazi se u blizini
Surbrunnena. Tamo navodno stanuje jedan stolar koji se još uvijek bavi
popravcima i izrađivanjem nosiljki. Sve su kuće na imanju u mraku i Cardell se
začudi kada ugleda još neke ljude vani iako je listopad i navečer je prilično hladno.
Na stepenicama pod vratima sjedi neki muškarac, a u sjenama pod pročeljem
nekoliko koraka dalje stoji visoka figura koja se prebacuje s noge na nogu kao da
ne može odlučiti na kojem bi stopalu radije stajala.

Ovaj koji sjedi mahne mu u znak pozdrava. U ramenima je širok kao i Cardell, ali
teži, s tolikim trbuhom da bi mu dugmad na jakni mogla popucati svaki tren.
Njegovo je tijelo neobična mješavina surove snage i lijenosti. Glava mu je okrugla
poput balona, a vrat toliko debeo da izgleda kao da je postavljen izravno na
ramena. Usta su mu široka, usne pune, a pogled razrok. Žvače duhan i u pravilnim
razmacima pljuje mlaz kroz kutove usana. Cardell mu na mahanje odgovori
blagim naklonom.
„Zovem se Mickel Cardell. Ispričavam se što dolazim ovako kasno, no tražim
stolara, majstora Vriesa.“
„I pronašao si ga. To je moje ime i ničije tuđe. Sjedi ovamo da ti ponudim
malo duhana za žvakanje.“
Cardell ostane stajati, ali uzme prstohvat duhana iz vrećice koju mu je
muškarac ponudio. Kada se približio, vidio je da je osoba koja se njiše zapravo
mladić, iako visok poput diva. Pored njega i Cardell i muškarac na stepenicama
djeluju nisko. Cardell također uvidi da je mladić zacijelo zaostao. Usta mu
otvoreno vise, a na vrhu brade mu se presijava dugačka nit sluzi. Oči ga podsjećaju
na kravlje, spore su i prazne. Oko vrata mu se nalazi omča s kožnatim remenom
čijim je drugim krajem zavezan za ogradu koja prati stepenice.
„Kako to da majstor provodi večeri na vlastitom trijemu?“
„Nije li večernji zrak, takoreći, melem za dušu? A ti, što tebe u večeri kao što
je ova dovodi k meni, majstoru Pieteru de Vriesu, koji živim s druge strane
Träsketa?“

74
 Nestašan osmijeh zaigra na usnama muškarca dok mu s obaju krajeva usana
teče slina od duhana.
„Tražim nosiljku, zelenu nosiljku sa slomljenom letvom. Jedan uličar s
Katthaveta vidio ju je na putu ovamo prije najviše četiri dana.“
Muškarac se zabrinuto namršti.
„Ah ne, moj dragi gospodine, takvog nečega ne mogu se sjetiti! Boli me kada
pomislim da ste se dovukli sve do ovamo, a da niste dobili ništa osim malo duhana.
Možda ste kanili poći nekom drugom stolaru u susjedstvu?“
Cardell zamišljeno kimne.
„Nema nikog drugog. A i rekli su mi da se majstora De Vriesa katkad teško
razumije jer dolazi iz Rotterdama i toliko loše govori švedski da je čudno što uopće
ima klijente, koliko god da je vješt.“
Muškarac se počne smijati kao konj, podigne se sa stepenica, protegne leđa
koja kvrcnu i obriše stražnju stranu hlača.
„A tako dakle! Jöns Kuling nije toliko loš da neće priznati kada ga uhvate u
neistini.“
Cardell glavom pokaže prema mladiću koji je kao i dosad izgubljen u svom
svijetu.
„Tko je on?“
„Moj brat Måns. Sigurno zamjećujete da Måns nije sasvim pri zdravoj pameti.
Razumijete, naši otac i majka ne dolaze iz velikog grada kao vi, već iz sela koje je
toliko maleno da nije bilo lako naći dobru bračnu priliku. Kada je otac stasao za
ženidbu, nije vidio drugog izlaza nego da za suprugu uzme vlastitu sestru. Takvi
zločini protiv božjih zakona ne mogu proći bez cijene koju treba platiti, pa je ta
cijena dobila ime Måns. Majci je oduzeo život pri porodu, bio je najveća beba za
koju je babica ikada čula. Nije neki mislilac, ali ako hoćeš nekoga tko može nositi
nosiljku i to satima, a da se pritom ne požali, onda je Måns pravi čovjek za tebe.“
„A ti predvodiš, pretpostavljam?“
„Govorite tako knjiški. Prije nego što bi jadni putnik stigao reći keks, završili
bismo tko zna gdje da on vodi mene. Stolar nas je zamolio da se vratimo rano
ujutro, ali ta je nosiljka naš jedini kruh i ne ostavljamo je bez nadzora. Pogotovo
stoga što je naš glavni mecena natuknuo da nije previše zadovoljan našim radom

75
u posljednje vrijeme i da se nećemo dobro provesti ako netko dođe i krene se
raspitivati o zelenoj nosiljci i gdje je bila posljednjih dana. Naravno, pod uvjetom
da se situacija ne može riješiti na licu mjesta, ako razumiješ. I evo nas ovdje, ti i ja
i Måns.“
Jöns se podigne i odveže labavi čvor kojim je Måns bio zavezan. Zakorači
nekoliko dugačkih koraka na ulicu, nakrivi vrat na jednu pa na drugu stranu kako
bi razgibao ukočene mišiće i otpuše šmrklje iz obiju nosnica.
Zlokobno se smije Cardellu i podigne svoje dvije velike šake. Ramena i bedra
nabrekla su mu od godina trčanja pod težinom nosiljke.
„Nisi trebao doći ovamo da njuškaš jer ćeš ovdje naći samo kraj svog puta.
Dođi i zapleši sa mnom pa ćemo vidjeti što imaš ponuditi zauzvrat.“
Cardell zakorakne nalijevo kako bi u vidokrugu zadržao i Jönsa i Månsa. Čini
se da je veliki mladić osjetljiv na promjene u ozračju jer je počeo skakutati gore-
dolje na mjestu i pritom ispuštati zvukove pune iščekivanja. Ispod njegovih
preuskih kratkih hlača duž bedra nabrekao mu je ud dugačak poput podlaktice.
Nakon što su se nekoliko puta pokušali zavarati fintama, Cardell udari prvi. Lijeva
drvena šaka udari Jönsa Kulinga snažno postrance i on se presavije od bolova. Izraz
čuđenja na licu pretvori se u smijeh kada opipa svoju lijevu stranu i zastane kako
bi proučio krvavi dlan.
„Kvragu, Cardelle! Bome znaš udarati! Prsni koš mi je odzvonio kao dno
kotla. Kakva željezna šaka!“
„Samo je drvena, bojim se.“
„Ah, Cardelle, prljavo igraš. Moj tip muškarca. Ali ne može to tako, zar ne?
Tučnjava mora biti pravedna. Måns!“
Brat je samo čekao zapovijed i njegov je naprasiti napad bio toliko
jednostavan i nepromišljen da je uspio zateći Cardella. Måns se baci naprijed i
obgrli Cardella tako da ga on ne uspije izbjeći i padne na pod s cijelom težinom
njegova tijela na sebi. Måns ga zajaše iznad ošita i krene udarati. Osjeti kako mu je
smrskao nos, kako mu je arkada pukla i kako mu se krv slijeva u oči. Jöns je požurio
da mu priđe slijeva pa osjeti kako mu prstima grebe po podlaktici kako bi pronašao
kožnato remenje koje pridržava drvo. Remenje sklizne s mjesta, batrljak ispadne
iz svoje duplje, Jöns izvuče drvo iz rukava kaputa i ostavi Cardella bez mogućnosti
da se brani. Prigušeno čuje zvukove pucanja i u glavi shvaća da su to zvukovi

76
Månsovih šaka koje udaraju u njegovo lice, ali začuje i gotovo nježni šapat. Jöns je
približio usne sasvim blizu bratova uha. Udarci popuste.
„Smiri se, dragi moj Månse, neka Cardell opet dođe k sebi, pa ćemo vidjeti
koliko će drzak biti bez svog skrivenog oružja.“ Cardell obriše blato iz očiju i
žmirka, ali ne vidi ništa. Jöns Kuling zlobno mu se nasmije kada preko ramena
baci drvenu ruku koja padne na zemlju ispred trijema kuće, a njegov brat Måns
počeo je veselo rikati i lizati svoje mokre šake kako bi ih očistio. U Cardellovim
ušima zvoni i zavrti mu se. Visoko iznad njega svjetluca zvjezdano nebo. Zviježđa
trepere kao u nekom vrtlogu. Cardellova su usta puna krhotina zubi i pita se osjeća
li to on u ustima okus zvjezdanog praha.
U sebi ugleda krv koja izbija iz kutova usana Johana Hjelma koji se utapa, čuje
promukli glas Cecila Wingea i ruske topove u daljini, zadrhti pred krezubim
osmijehom na trulim usnama Karla Johana koji je vidio pod svjetlom baklje u
kripti. Posrne prema dvojici figura koje mu se njišu pred očima i osjeti kako
njegova mrtva ruka ponovno poprima svoj oblik. Zlokobna je i pulsira, puna je
boli i mržnje.
„Navalite, hulje.“

77
 13.

GOSTIONICA GUSTAV Adolf Sundberg nedavno se s Bergsgrändena kod crkve Svete

Klare premjestila na trg Järntorget i već je dobila nadimak Mala burza jer je postala
mjestom okupljanja za građane Skeppsbrona. Mnogi piju čokoladu iz lončića, ali
čini se da većina gostiju, kao i Cecil Winge, radije odabire ispijati beskonačne šalice
gorke arapske kave, osobito otkad kruži glasina da namjesnički režim razmišlja o
tome da u potpunosti zabrani to piće kako bi pokušao obuzdati tračanje po
kavanama.
Zasad se pržena kava ipak još pije isto onoliko koliko se i trača: o bizarnom
ponašanju petnaestogodišnjeg princa Gustava prema dvoranima, o vojvodi Karlu
koji čezne za dvorskom služavkom Rudenschöld čije pak srce pripada izdajniku
Armfeltu, o književniku Thomasu Thorildu za kojega se govori da se srušio sa stola
u Lübecku vičući da mu je progonstvo darovalo onu besmrtnost koju mu ni godine
lizanja šupka baruna Reuterholma nisu mogle donijeti. Winge odluči Cardellu dati
sat vremena. Kada džepna ura pokaže pola jedanaest, još uvijek je sam.

Winge pođe na sjever ulicom Västerlånggatan dok ne dođe do ulice Gåsgränd i na

ulazu se raspita o Cardellu. Odgovori mu postolar koji je upravo pošao stavljati
nove potplate na nekoliko jahačkih čizmi.
„Osakaćeni pozornik? Unajmio je sobu kod udovice Pihlman.“
Na stubištu se igra gomila djece. U kući nema kaljeve peći, ali jedna
izgladnjela djevojka žuta lica otvoreno ognjište pri vrhu održava toplim. Svake ju
je noći proteklog tjedna budila groznica pa zna da je Cardell napustio svoju sobu
jučer u ranu zoru i još se nije vratio. Winge je morao napustiti kamenu kuću
udovice Pihlman nedovršena posla. Glas djevojke isprati ga dok se spušta niz
stubište:
„Ako se Mickel ne vrati dok Pihlman dođe po najamninu, izbacit će ga!“

78
Winge krene uzbrdo ulicom prema trgu Stortorget kako bi imao vremena da
razmisli. Bez Cardellove mu se pomoći sve njegove daljnje odluke čine
ograničenima. Zaustavi se kod zdenca gdje djeca i službenici pune svoja vjedra.
Kada ustane kako bi pošao dalje, krene prema Slottsbackenu i policijskoj postaji,
ali na tom se putu prvo zaustavi na jednom drugom mjestu.

Već je bilo poslijepodne i sjene su se produljile u hodniku pred sobom načelnika

policije Norlina gdje Cecil Winge čeka da završi podnevni sastanak službe. Već je
kroz vrata nanjušio kako je Norlin gnjevan i pretpostavlja da su ga ostavili da čeka
samo zato što načelniku treba vremena da se pribere. Napokon začuje glasove s
druge si rane, na što jedan policijski službenik iziđe i otvori vrata Wingeu.
„Uvedite ga.“
Norlin sjedi iza zakrčenog pisaćeg stola, s košuljom i jaknom otkopčanima na
vratu i vlasuljom bačenom na hrpu papira pred njim. Nisu postavili nikakav stolac
za Wingea, pa je ostao stajati. Norlin se počeše po tjemenu i protrlja svoje crvene
oči.
„Nije prošlo mnogo vremena otkad smo se posljednji put ovdje susreli. Sjećaš
li se što sam ti rekao o uvjetima za ovaj posao, Cecile? Sjećaš li se kako sam te
zamolio da budeš diskretan? A umjesto toga ti prekineš sastanak službe s nekakvim
izlaganjem o škakljivom uzorku na komadu tkanine. Nisi li vidio da je tracer
Barfud sjedio u klupama i s olovkom u ruci sve spremno pratio?“
„Ne samo da sam ga vidio. Osobno sam ga probudio tamo gdje je ležao i
pokušavao odspavati mamurluk te ga nagovorio da pođe sa mnom u postaju.
Obećao sam mu da će mu sastanak policijske službe ponuditi dobru priču koju će
izdavač Holmberg moći objaviti u sutrašnjem izdanju dnevnog lista Extra posten.“
Norlin dlanovima prekrije lice.
„Barfud će napisati tko zna što među svojim zamornim biblijskim citatima, a
Holmberg će to bez razmišljanja dati tiskati u svom žutilu od novina, što
provokativnije to bolje. Cijeli će Stockholm to pročitati. Zašto, Cecile?“
„Čini se da je netko uhvatio mog saveznika, odmetnutog pozornika po imenu
Cardell, a instinkt mi govori da je to zato što je saznao previše. Ta je tkanina moja
posljednja nada. Skupocjena je i mora pripadati nekome tko je dovoljno bogat da
bi mogao doći u njezin posjed. Svi koji su vidjeli tkaninu, jasno će znati o kome se

79
radi kada pročitaju opis u novinama. Ako će netko utjecajan poželjeti utišati priče,
dotični će se obratiti tebi. Tražit će moju glavu, a možda i tvoju. A ti, Johane
Gustafe, dat ćeš mi imena zainteresiranih.“
„Reuterholm čita Extra posten kao i svi drugi tračeri u kraljevstvu. Barun će
to smatrati dokazom da sve drugo stavljam ispred njegovih poslova. To je izlika
koju je čekao da bi me izbacio. Upravo si potpisao moju smrtnu presudu, Cecile.“
„Ako uzmemo u obzir što je mjesto načelnika policije napravilo od tebe u ovoj
godini, smatram da ti je svaka osoba koja je pridonijela tome da ti skrati službu
zapravo produljila život.“
„Trebao sam se sjetiti s kim se upuštam u suradnju kada sam te zamolio za
pomoć. Cecil Winge, uvijek spreman da žrtvuje sve i svakog za svoje visoke ideale.“
Winge sijevnu očima.
„Da, ti si mene molio za pomoć i možda bi se stvarno mogao sjetiti tko sam
ja. Odanost prema tebi bila mi je dovoljan razlog da se upustim u ovaj posao, no
istog trenutka kada sam donio tu odluku, moja je odanost prešla na mrtvaca. On
je sada moja odgovornost, a ne tvoj prestiž. Prije samo nekoliko noći stajao sam
na groblju crkve Svete Marije i pregledavao mrtvaca. Opisat ću ti ga kada ga već
nisi uspio vidjeti svojim očima: netko mu je dugo vremena sakatio udove. Svakoj
je rani dao onoliko vremena da zaraste koliko je dovoljno da mu tijelo podnese
sljedeći zahvat. Mjesecima ga je netko negdje čuvao prikovanim za ležaj.
Vjerojatno je pokušao i vikati upomoć, ali slabo mu je to moglo pomoći kada su
mu izvadili jezik. Možda je sam sebi pokušao oduzeti život, no i zube su mu
izvadili. Ni oči nije smio zadržati. Možeš li si to predočiti, Johane Gustafe? Da ležiš
usamljen i bespomoćan do onog dana kada ponovno osjetiš pilu na nekom novom
dijelu svoga tijela? Pronaći ću onoga tko je to učinio. Otkrit ću zašto. I ti ćeš mi
dati ona imena koja želim čuti čim ih dobiješ umjesto da se sažalijevaš zbog
Reuterholma i svoje časti. Prizivaš smrt po imenu i to u mom prisustvu. Zar se ne
sramiš?“
Norlin osjeti kako ga je bijes napustio i umjesto toga ispunilo ravnodušje.
Nedostaje mu njegova supruga i njegova kći, njihovi mirisi, njihov smijeh. S druge
strane stola gleda ga Winge. U očima na mršavom licu povećale su se zjenice.
Norlin uzdahne i stavi ruke na presavijeni arak ispred sebe.

80
 „Jutros sam dobio novosti iz Pariza. Moj izvor kaže da razmišljaju o tome da
kraljevu udovicu izvedu pred revolucionarni tribunal. Obojica znamo kako će to
završiti. Sigurno je da će Marija Antoaneta ostati bez glave kao i njezin suprug.
Bacit će je u grobnice siromaha preko tisuća drugih tijela koja su bila u redu za
giljotinu prije nje. Mračna su vremena, Cecile.“
Wingeov glas blaži je kada mu odgovori.
„Johane, sam si mi to rekao one noći: zašto uopće išta radimo ako ne zbog
toga?“
„U pravu si, naravno, kao i uvijek. Ne svađaj se sa Cecilom Wingeom, uvijek
je u pravu. Tako se govorilo u gradskom sudu i na fakultetu. Bit će kako ti kažeš.
Pusti me samo sada da napišem dovoljno ponizno pismo Reuterholmu da kupim
još malo vremena i preduhitrim njegov izljev bijesa kada novine dođu na police.“
Winge mu se nakloni.
„Hvala ti na tome, Johane Gustafe.“

81
 14.

TAJNIK ISAK REINHOLD BLOM prezire svaki dio Stockholma koji je napravio tu
pogrešku da se proširi preko granica Stadsholmena, a najviše prezire upravo
Ladugårdslandet. Rana je kiša ulice pretvorila u blato. Odrpanci, siromasi i
hodajući kosturi žure oko uglova, bježeći od trenutka kada će ih smrt pokositi.
Među njima su i mornari i vojnici u prljavim uniformama.
Trebao je biti pametniji i ne ići pješice sve do imanja grofa Spensa. Gaca po
lokvama, a voda mu ulazi među šavove čizama pa mu na kraju svaki korak zvuči
kao da hoda po gnjecavom maslacu. Blom uvijek nalazi nove razloge da proklinje
svoju sudbinu. Iako već sedam godina radi u policijskoj službi, zarađuje jedva sto
dvadeset talira na godinu.
Kada se uzdigao od pozicije sudskog zapisničara da bi zamijenio starog
Hallquista na mjestu policijskog tajnika, očekivao je bolju plaću. Na kraju ima
samo dvostruko više posla, ali ne i odgovarajuću naknadu.

Iz daljine čuje kašljanje. To mu umiri raspoloženje. Drugima je gore nego njemu.

Cecil Winge mogao je daleko dogurati sa svojim sposobnostima, pa ipak će imati
sreće ako uopće doživi novu godinu. Sve utihne kada Blom pokuca na vrata sobe.
Kada se ona nekoliko trenutaka poslije otvore, Winge izgleda mirnije nego ikada.
Ipak iz džepa na prsluku zabljesne jezičak njegova vlažnog i crvenog rupčića, a
Blom se začudi snazi volje koju pokazuje. Odmah prijeđe na stvar.
„Norlin me poslao s traženom korespondencijom iz policijske postaje.
Pritužbe su brzo stigle.“
Blom sjedne pred kaljevu peć kako bi osušio čizme, a Winge preuzme maleni
paket. Unutra su tri pisma sa slomljenim pečatom. Blom se nakašlja i nastavi.
„Vjerojatno su napisana u žurbi nakon što je Extra posten stigao na police. Svi
su na istu temu, ali navode različite razloge zbog kojih pišu. Svi zahtijevaju da se
tvoja istraga prekine. Gornje pismo napisao je bogati trgovac koji se zabrinuo oko

82
vrijednosti pamuka i opsežnih posljedica koje će to imati na financije cijeloga
kraljevstva. Neki grof Enecrona iz Trgovinskog odbora poziva se na rizik moralnog
propadanja do kojeg može doći ako se običnim ljudima pozornost usmjeri na
stvari koje si inače ne bi mogli ni zamisliti. I šećer na kraju, Gillis Tosse smatra da
skandalozne stvari same po sebi raspiruju revolucionarne težnje. Tosse te po
imenu izgrdio kao jakobinca.“
Winge naizmjence grije prste jedne ruke u dlanu druge.
„Tossea poznajem. Možda ga se i ti sjećaš? Bio je u Uppsali kada i mi.“
„Ime mi ne zvuči poznato.“
„Bio je lijenčina bez talenta, ali s dovoljno bogatom rodbinom koja mu je
mogla kupiti položaj neovisno o uspjesima na studiju. Sjećam se kako je svisoka
gledao nas koji smo marljivo grijali stolce. Pretpostavljam da je naš trud smatrao
dokazom toga da su nam nasljedstva bijedna. Je li načelnik Norlin možda rekao
zašto te poslao sve do ovamo s ovim pismima?“
„Ne, ali nije ni morao. Nisam glup, Winge. Vodio sam protokol kada si došao
pokazati svoju tkaninu, a pročitao sam i tekst u novinama. Nadaš se da će netko
od ove uzrujane gospode imati druge razloge da se žale od onih koje su naveli.
Povezano s mrtvacem u Fatburenu, čini mi se.“
Winge stisne usne u tanku crtu, zatvori oči i izmasira čelo.
„Tako je. Priznajem da sam se nadao da će mi imena dati jasniju sliku, ali
nikada prije nisam čuo za njih i među njima ne vidim nikakvu poveznicu osim
novca.“
Blom se lukavo nasmije.
„Ali ja vidim. Međutim ništa na svijetu nije besplatno, pa tražim nešto
zauzvrat.“
„Ako se to nešto nalazi u mojoj moći, tvoje je, Blome.“
„Želim da me obavijestiš onoga dana kada se tvoje zdravlje pogorša. Samo
mene, i to što prije možeš. U službi se klade na to kada ćeš umrijeti. Iznos koji je u
igri gotovo je tri puta viši od moje godišnje plaće.“
„Ako mi informacija koju ponudiš u zamjenu bude od koristi, nemam ništa
protiv toga da netko zaradi na mojoj smrti jer ću svakako umrijeti. Poslat ću kurira
istog trenutka kada osjetim da me uhvatila groznica. Sada si ti na redu.“

83
 Bloma zaškaklja u trbuhu pri pomisli na vrtoglavi iznos koji bi mu drastično
poboljšao životne uvjete. S pomoću njega mogao bi dovršiti knjigu koju je počeo
pisati, Nužnost religije za održavanje društva, i to ne u svojoj prohladnoj sobici,
već u velikom stilu u restoranu Clas na uglu dok mu iz kuhinje donose tanjur za
tanjurom: dimljeni sleđ, janjetinu, ragu.
„Odlično! Jesi li ikada čuo za društvo koje se naziva Eumenide?“
„Tek površno. Jedno je to od mnogih zatvorenih bratstava koja se bave
dobrotvornom djelatnošću za gradske jadnike, ako se dobro sjećam. Sudjeluju u
uzdržavanju ubožnica u župama koje financijski loše stoje.“
„Tako je. Bratstvo Eumenida iznimno je darežljivo i samo imućni mogu
postati članovi. Znaš da ja pišem poeziju. Poznavao sam nekog Claesa von der
Eckena, nasljednika jedne tvrtke koji mi je velikodušno platio da mu recitiram
svoje pjesme. Ecken je bio član Eumenida. Posao mu je sve lošije išao i kada je,
kako bi spasio svoj kruh, htio odustati od svoje zadaće da dijeli milostinju, okupili
su se i uništili ga. Od članova se očekuje da ispune svoje obveze bez ikakvih isprika.
Banka je odmah od Eckena zahtijevala da isplati svoj zajam, a nijedan drugi
vjerovnik više nije htio jamčiti za njega. Jedne je večeri neki odrpanac došao na
moja vrata i urlikao da su novci koje sam dobio kako bih čitao pjesme bili samo
pozajmica. To je bio sada potpuno upropašteni Ecken. U meni se probudilo
zanimanje za Eumenide. Jednom sam bio u prilici baciti oko na popis članova.
Moje je pamćenje gotovo jednako dobro kao i tvoje, Winge: svi koji su ti napisali
pismo pripadaju tom redu.“
Winge je gotovo neprimjetno počeo bubnjati stopalima o podne daske.
„Tvoja je priča možda manje začudna nego što se čini na prvu. Znaš li odakle
ta riječ dolazi, Blome?“
„Eumenide? Ne.“
„Imao sam učitelja koji je bio opsjednut grčkim klasicima. Imao je posebnu
metodu zamahivanja trskom pa sam nebrojene sate proveo proučavajući Eshila.
Na našem bi jeziku prijevod glasio ‘dobronamjerni’. U priči se mudraci tako
obraćaju furijama, božicama odmazde, kako bi izbjegli njihov bijes.“
Blom poželi da posjet završi i da se njegov udio u tome zaboravi. Ipak ga
pohlepa zadrži.

84
 „Još jedna stvar. Znam da održavaju sastanke u Keyserevu domu pored trga
Crvena skladišta.“
Winge hoda uzduž i poprijeko sobe i razmišlja.
„Već sam čuo kako spominju to mjesto, kažu da su to prostorije jednog od
mnogih tajnih bordela koje policijska služba ostavlja na miru dokle god nema
drugih incidenata. Neobično mjesto za bratstvo koje se bavi dobročinstvima.“
„Ah, stvari su i čudnije od toga, Winge. Sa sigurnošću znam da bratstvo tamo
ne unajmljuje samo dvorane. Oni posjeduju cijelu zgradu.“
Winge se zamišljeno okrenu prema prozoru koji gleda na carinu Ladugårda
prisjećajući se posljednjih riječi Mickela Cardella. Vani je pao sumrak i vjetar je
popustio. Stara vjetrenjača Kurckan utihnula je očekujući večernji povjetarac.
„Čini se da toliko toga znaš, Blome, pa ne bi li mi možda znao reći i drže li u
toj zgradi nosiljke i jesu li možda slučajno zelene?“

85
 15.

UMJESTO DA SPAVA, Cecilu Wingeu u noći se počnu priviđati stvari. Svjetlo koje
pod kutom pada nad pisaćim stolom stvara dugačke sjene nad rastavljenim
dijelovima njegove džepne ure. Zupčanici i maleni dijelovi odjednom nalikuju na
kukce koji zaplešu svaki put kada svjetlo zatitra od propuha. Isak Blom već je
odavno pošao kući. Posjet je prisilio Wingea da savlada gnusne napadaje kašljanja
koji su ga mučili cijelo poslijepodne. Iza nogu kreveta gurnuo je neispražnjenu
posudu s crvenom bljuvotinom. Dušnik kao da mu je tijesan. Svrbi ga.
Wingeu rad sa satnim mehanizmom večeras ne pomaže kao inače. Spajanje
šačice mrtvog, metalnog otpada u cjelinu koja postaje neka vrsta nepojmljivog
oblika života, pod uvjetom da je urar dovoljno vješt u tome da svaki dio postavi
točno onamo kamo pripada, obično mu umiri misli. Sada se pak uhvati kako
razmišlja o putu kojim je Mickel Cardell krenuo otkad su se rastali kod Skanstulla
prema nepoznatoj sudbini.
Winge ne zna mnogo o Cardellovu životu, no razabrao je da pozornik privlači
nasilje kao što magnet privlači željezni prah. Ali on također zrači neukrotivom
sposobnošću da se u takvim situacijama dobro obrani. Čini mu se slabo
vjerojatnim da njegov nestanak nije povezan s nosiljkom za kojom je tragao.
Winge se cijeli svoj život ravnao prema Ockhamovoj britvi, a ovdje mu govori da
je pozornik došao jako blizu nekoj istini koja se uspjela obraniti. Detalje ne može
zaključiti. Kada ponovno složi mehanizam ure, izmjeri da mu bilo iznosi sto
šezdeset i tri udara u minuti i osjeti tupu bol u ošitu. Iznevjerili su ga i san i mir.
U sanduku pored kreveta nalazi se staklena boca s thebaicom5 koju mu je
nabavio ljekar na Björnu kod ulice Fyrverkargatan koja se nalazi preko puta trga
Artillerigården. To su kapljice opijuma pomiješane s rakijom, jantarnom
kiselinom i jelenjom soli. Već dugo ima tu tinkturu, ali oklijevao ju je upotrijebiti.

5
Vrsta palme; hyphaene thebaica. (op. prev.).

86
Lijek je navodno vrlo snažan. Na Björnu su ga upozorili da ne prekorači dozu te
da piće ne ublažava samo bol, već i sva osjetila. Večeras je prvi put spreman
riskirati.
U pehar oprezno kapne nekoliko kapljica otopine opijuma i popije. Uskoro
se toplo škakljanje proširi cijelim njegovim tijelom i prože ga utješna nada. Čini se
da je tekućina umrtvila dušnik. Pred prozorom se posljednje zrake sunca probijaju
iza krila vjetrenjače Kurckan dok je cijelu ne proguta mrak. Winge utone u misli.

Nakon što je sunce zašlo, Winge je izgubio osjećaj za protok vremena i ponovno
se pozabavio urom i njezinim sastavnim dijelovima. Ne zna koliko je vremena
moglo proći prije no što je shvatio pogrešku koju je načinio. Cardell je, čini se,
uklonjen s puta. Negdje ga je dočekao nasilan kraj. A Winge se odao zahvaljujući
Extra postenu.
Ne bi li bilo logično da ubojica Karla Johana sada provede određene mjere i
protiv njega samoga? Što bi bilo jednostavnije nego da ga ubije? Wingeovo zdravlje
nije nikakva tajna. Nitko se ne bi iznenadio kada bi plućni bolesnik koji već
tjednima iznenađuje glavne autoritete bolnice Serafimer odjednom izdahnuo.
Dovoljan bi bio jedan posjet u noći, jastuk preko lica i njegova bi priča bila gotova,
a da nitko ne bi ni posumnjao.
Winge osjeti kako mu od straha niz kralježnicu prođe jeza. Ustane kako bi
provirio kroz prozor, no ugleda samo svoj istrošeni i blijedi odraz. Ovjesi kaput
preko ramena, zgrabi vosak i zaštiti plamen od propuha. U predsoblju palcem i
kažiprstom ugasi plamen, mirno zastane u mraku predvorja te osluhne. Kuća je
prazna. Služavke i sluge spavaju u drugoj kući, a na ognjište u kuhinji posuli su
pepeo preko žara do jutra. Winge otvori vrata koja vode prema dvorištu i osjeti
vlažnost u zraku, mokre pare s polja s primjesom soli iz morske magle. Oči mu se
polako naviknu na tamu.

Imanje je tiho i sva su svjetla ugašena. Vjetar zavija među lipama. Nigdje nije
upaljeno svjetlo, osim u Gradu među mostovima: sigurno je već prošla ponoć.
Vrata ograde su otvorena. S druge se strane mjesečina spušta preko polja i
povrtnjaka. Koliko god je to spokojan prizor preko dana, toliko je sablastan
tijekom noći.

87
 Ovdje su se početkom stoljeća u panici ukopavali mrtvi kada je jedan
nizozemski trgovački putnik u Stockholm donio kugu. Zamotani u noćne košulje
i prekriveni vapnom mrtvaci su na groblju Katarinine crkve često ležali i dulje od
tjedan dana, dok se ne bi pronašlo mjesto za njih pod prenapučenom zemljom. U
Ladugårdslandetu su se bolje nosili s posljedicama bolesti. Iza najudaljenije kuće
iskopali su široku jamu u koju su bacali mrtvace. I danas je zemlja ovdje plodnija
nego na drugom kraju. Vrtovi imanja blistaju sve do prvog mraza, ali vrsni vrtlari
još od malih nogu uče da ih ne smiju preduboko okopavati.
Još je netko ovdje. Winge nije sam. Na puteljku od vode ugleda sjenu, crni
nagovještaj života koji ovamo ne pripada. Približava se polako, pognuto i oprezno
kako ga ne bi otkrili. Winge se sakrije u sjene iza zida. Svaki put kada mjesec zađe
za oblakom, krajolik se smrači, a kada se zrake ponovno pojave, prilika se
približila. To neće biti smrt s kojom se Winge toliko dugo pokušavao pomiriti, ne
ona predvidljiva smrt od tuberkuloze koja vreba na njega i za čije se pojedinosti
pripremao. Bit će to nasilna i ponižavajuća smrt u strahu i neznanju, od uboda
nožem, udarca palicom ili gušenja.
Sada može čuti njegove tihe i krckave korake. Čuje svoje bilo u ušima dok se
trudi da bešumno diše. Sjena obiđe ogradu i već je na imanju, pod krošnjama.
Winge uvidi da vodi izgubljenu bitku protiv napadaja kašlja koji stiže i donese
odluku. Bolje da se suoči s time ovdje, neka poteče krv. Njegovo je mrtvo tijelo pod
lipama zaslužilo barem toliko da probudi neke sumnje kada ga pronađu, pa se te
zadnje noći može barem za to boriti, kada je sve drugo, čini se, već izgubljeno.
Približi se pojavi s tek nekoliko koraka i zgrabi je. Winge shvati svoju
pogrešku kada osjeti da ništa nije zgrabio. To biće nema nikakav oblik. Ne radi se
ni o kakvom umorstvu iz zasjede koje je naložio netko iz grada, već o sablasti koja
je izišla iz svoga groba kako bi tijekom noći istražila svoj posjed. Winge osjeti kako
mu krv pojuri u sljepoočnice i kako mu treperave mrlje svjetlosti zaplešu pred
očima. Kada se sablast okrene prema njemu, to lice nije ljudsko i Winge čelom
tresne na hladnu zemlju i izgubi svijest.

Kada se probudi, shvati da je u vlastitom krevetu. Prve jutarnje zrake probijaju se

kroz prašinu na prozoru. Gomila trijeski gori u užarenoj kaljevoj peći i čuje kako
grančice pucketaju. Wingeu zatreba nekoliko trenutaka da se orijentira. Opijum je

88
napustio njegovo tijelo pa sada jasno osjeća kako ga boli kvrga na čelu. Jezik mu se
čini nabrekao kada pokuša progovoriti.
„Zgrabio sam te za lijevu ruku, Jeane Michaele. Drvene ruke više nema pa ti
je rukav bio prazan.“
Cardell primakne stolac od pisaćeg stola do kreveta.
„Može biti. Ja sam osjetio trzaj na jakni i tek što sam se okrenuo, ti si već
ljosnuo na nizbrdici uz jauk.“
„Mislio sam da si neka sablast, da sam pokušao uhvatiti duha. Koji sam ja
glupan. U moju obranu mogu reći da tvoje lice nije baš pomoglo u tome da riješi
nesporazum. Što ti se dogodilo? Gdje si bio?“
Oba oka Mickela Cardella prekrivena su toliko velikim i crnim šljivama da
izgleda kao da preko lica ima masku. Nos mu je slomljen, usne ispucale, a Winge
pretpostavlja da ispod njih nedostaje više zubi. Jedna jagodica na obrazu kao da se
izravnala i to mu je promijenilo cijeli profil. Cardell iskrivi lice u grimasu kada
progovori.
„Njegovao sam svoje rane u kući jednog poznanika u četvrti oko carine
Kattrump. Poslao bih ti poruku da nisam bez prekida spavao dulje od čitavog
jednog dana i čitave noći. Kada sam napokon doteturao kući, u moju su se sobu
već doselili neki Poljaci, a stvari su mi bile u vreći na stepeništu. Nisam imao kamo
poći ni spavati pa sam odlučio doći ovamo. Zato sam došao u tako kasan sat.“
„A nosiljka?“
„Našao sam i nju i one koji je nose. Nisu bili spremni odgovarati na moja
pitanja bez nagovaranja. Jedan je bio mnogo veći i razmjerno jednostavan:
mentalno je zaostao i lako ga se može prestrašiti da pobjegne ako znaš kako.
Njegov je brat bio tvrđi orah i trebalo mi je nešto vremena da za njega nađem pravi
način. Uspjeli su mi skinuli drvenu ruku dok su obojica još bila u igri, ali poslužio
sam se njome kao toljagom kada sam je ponovno uspio dohvatiti. Na kraju su od
nje ostale samo krhotine. Nakon što mi je odolijevao najbolje što je mogao,
debeljko je uspio pobjeći prema carini, skačući na onoj nozi koju još nisam bio
uspio slomiti. Sumnjam da će ga vlastiti brat prepoznati ako se ikada uspiju
ponovno pronaći. Nažalost, to se može reći i za mene, i žao mi je što više nisam
bio u stanju da ga zaustavim. Uspio sam izvući nešto malo iz njega kada sam imao
dovoljno sreće da mu se prsti nađu pod mojom čizmom: imaju svoj udio u nosiljci,

89
a ostatak pripada poslodavcu za kojega obavljaju veći dio posla. Dom joj je tamo
među Crvenim skladištima, kod Norrströma prije Bistrog jezera.“
„U Keyserevu domu.“
„Tako je. Zar si i ti uspio doći do istog zaključka?“
„Odgovor glasi da. Pusti me da se još malo odmorim. Kada se probudim, jest
ćemo. Večeras će ubojica Karla Johana odgovarati za posljedice.“

90
 16.

OTKADA JE PAO SUMRAK, sve je utihnulo oko Crvenih skladišta. Među

brodićima koji dostavljaju žito kod blatnjavog pristaništa svi su osim jednog
dovršili s istovarom. Dva pijana lučka mornara bore se s bačvom koju kotrljaju.
Jedan otpjeva vulgarnu pjesmu za sebe i svog druga:
„Ajde mala sjedni mi na jaja, pa da vidiš što je Himalaja...“
Norrström teče pod napuštenim mostom izgrađenim na putu prema
Saltsjönu. S druge strane vode uzdiže se pročelje viteške kuće Riddarhuset, a
odmah zdesna na otočiću i crkveni toranj. Osvijetljen je otočić Strömsborg na
kojemu se nalazi neobična zgrada izgrađena u križ s kupolom na kojoj se vijore
zastave. Trg je prazan, a molovi na kojima se inače okupljaju pralje su pusti. S
mosta koji prelazi preko Bistrog jezera čuju se udaljeni glasovi i zveket klompi
radnika koji se vraćaju kući. Winge mirno stoji okrenut prema Stadsholmenu.
„Ipak je lijep.“
Cardell kimne gotovo preko volje.
„Grad? Smrdi i pun je umirućih ljudi koji ne žele ništa više od toga nego da i
drugima skrate jadni životni vijek. Ali da, lijep je kada je predvečer osvijetljen, a
još je ljepši što više vode ima između njega i onoga tko ga promatra.“
Cardell pljune duhan u Strömmen i okrene se nadesno.
Pored njih se u visine uzdiže Keyserov dom sa svojim dugačkim pročeljem
okrenutim prema trgu i kratkom stranom okrenutom prema jezeru. Ima tri kata i
ulazna vrata ukrašena svodovima. Pod zabatom se ocrtava reljef zalazećeg sunca.
Na drugom je katu upaljeno svjetlo. Netko se napadno smije. Cardell trlja svoj
batrljak koji sada više ništa ne štiti od hladnoće.
„I što sada?“
„Ako sa sobom nisi uzeo čakiju ili ovan, napravit ćemo jedino što možemo.
Pokucat ćemo na vrata.“

91
Muškarac koji otvori vrata toliko iznenadi Cardella da ustukne korak unatrag.
Koža mu je crna, a u prigušenom svjetlu i svijetloj livreji na trenutak mu je izgledao
kao da nema glavu. Cardell je više od jednog puta vidio crnca Badina, slugu kralja
Gustava, i njegovu kopilad kako trči oko brodova na Skeppsbronu gdje on
poslužuje hranu, ali nikada nije vidio nekoga takvog tako blizu. Winge dotakne
obod šešira u znak pozdrava.
„Dobra večer. Došao sam se susresti s madam.“
Umjesto odgovora tamni muškarac razvuče usta od uha do uha, širom otvori
vrata i zaželi im dobrodošlicu šireći ruke. Pozvoni srebrnim zvončićem i uputi ih
uza stepenice koje se polukružno penju udesno, a zatim za njima zatvori vrata od
hrastovine i vrati se na svoje mjesto na klupicu pod upaljenom svijećom.
Na drugom su katu vrata već otvorena. Čeka ih mlada žena odjevena u
jednostavnu haljinu koja je dovoljno prozirna da joj se naziru bradavice. U kosi
ima svilenu vrpcu te ne izgleda našminkano, osim što je usne namazala crveno i
što je nacrtala madež na kutu usana. Uglađeno se nakloni i nasmiješi Wingeu.
„Ah, uđite, gospodine. Vi ste sigurno jedan od novih. Dajte mi svoj kaput pa
da skupa s njim skinem brige svijeta s vaših ramena! Moje je ime Naná, vaša sam
ponizna službenica.“
Zidovi hodnika tapecirani su ljubičastim i crnim cvijećem. Crveni turski tepisi
prekrivaju pod. Kruna na stropu pridržava tucet svijeća. Svijećnjaci s više krakova
nalaze se na stolovima uzduž zidova. Winge joj u ruku stavi dukat. Njezine se usne
tiho formiraju u slovo „o“ zbog težine zlata.
„Zovem se Winge. Došao sam da bih se našao s madam.“
„Ta naravno, monsieur! Tako primamo sve naše nove upućenike. Povjerljiv
razgovor kako bi poznanstvo koje započinjemo bilo zadovoljavajuće. Madam
inzistira na tome. Mora znati sve o vašim potrebama kako bi ih mogla što bolje
zadovoljiti. Ne morate se ničega sramiti. Mi smo ovdje kako bismo vam služili.
Molim vas da pričekate jedan trenutak, gospodine, prije nego što vas uvedem u
salon.“
Winge kimne. Djevojka nakon nekoliko trenutaka prekinu tišinu gestom
prema Cardellu koji je ostao stajati navratima.

92
 „Volite prekoriti svoje sluge, monsieur Winge? Mnogi naši gosti dijele tu
sklonost, a i to je nešto u čemu vam možemo udovoljiti. Samo ispričajte madam
kako želite da bude i tako će biti!“
„Smije li se bičevati vašu robu?“
„Vaša je želja naša zapovijed, gospodine. Naravno da previše entuzijazma
može utjecati na buduću vrijednost robe za druge, ali pod uvjetom da ste spremni
nadoknaditi naš gubitak, sve se može urediti.“
„Razumijem.“
Začuje se jasan zvuk zvona iz stana.
„Evo, monsieur, ako ćete biti tako dobri da pođete za mnom. Želite li da vaš
sluga ovdje pričeka?“
„Draže mi je da je u mojoj blizini za slučaj da ne mogu suspregnuti svoj nagon
za bičevanjem.“

Slijede je kroz Keyserov dom. Pogled kroz prozor na grad veličanstven je. Uvede
ih u prazan salon. Preko puta naslonjača nalazi se dvosjed. Djevojka rukom pokaže
na nj, pa Winge sjedne. Utoči vino u tanku čašu i pruži mu je uz osmijeh.
„Madam Sachs odmah će vam se pridružiti, monsieur. Nadam se da me nećete
smatrati prenapadnom ako kažem da se nadam da ćemo se uskoro opet vidjeti.“
Ostavi ih. Winge odloži čašu i napravi nekoliko brzih koraka preko sobe do
zaobljenog otvora prekrivenog zastorom na suprotnom kraju sobe. Razmakne
donji rub zastora i s druge strane uzorka pokažu se stisnute siluete koje kopuliraju.
„Jeane Michaele, mislim da ćemo sada čuti još mnogo gore stvari od već
izrečen ih. Iznimno je važno da se savladaš, zbog Karla Johana. Ta madam Sachs
jedina nam je prilika da uopće išta saznamo. Razumiješ li me?“
Cardell otvori usta, ali ponovno ih zatvori, a da nije izustio nijednu riječ.
Nijemo kimne i zauzme mjesto pored zida. Stišće svoju zdravu ruku u džepu jakne.
Lijevi mu je rukav zavezan u čvor oko batrljka.

Teško je pogoditi starost žene koja je nakon koje minute gurnula zastor sa strane.
Ili je prerano ostarjela ili održava iluziju mladosti iako dugo živi. Njezina je haljina
sjajne površine, a izvezene zlatne ružice zavijaju sve do grimiznih rubova. Lice je

93
namazala olovno bijelom bojom čime prekriva bubuljice i bore, no ispod očiju joj
ipak vise vrećice. Smješka se bez topline, a osmijeh prate duboke brazde. Oko
nabora vrata vidi se ožiljak koji izgleda kao da je nastao omčom za vješanje. Izraz
lica kojim im je htjela poželjeti dobrodošlicu brzo se ukoči.
„Vi niste gosti koje očekujem. Naná je sigurno popila. S vama nemam o čemu
razgovarati i nema ničega što vam mogu ponuditi. Najbolje bi bilo da nestanete
odavde.“
Winge prosvjedno podigne ruku.
„Griješite, madam. Moje je ime Cecil Winge. Dolazim iz policijske postaje.
Uviđam da smijete tako otvoreno voditi ovaj bordel zahvaljujući vašim moćnim
zaštitnicima koji zacijelo imaju poznanike u policijskoj službi. Takav sustav koji
ovisi o tajnosti po prirodi je spor i dovoljno je onih koji nisu svjesni vašeg dogovora
da bi opustošili ovu djelatnost prije nego što bi vaši mecene mogli zaustaviti
katastrofu. Dvadeset policijskih službenika može biti ovdje u roku od trideset
minuta.“
Lice joj ne odaje osjećaje, ali glas joj sikće.
„Znaš li s kim se upuštaš u igru?“
„Red Eumenida posjeduje ovu zgradu.“
„Ako to znaš, onda ja znam da blefiraš za policajce. Čak i ako je to što kažeš
istina, oni nikada ne bi dopustili da takvo nešto prođe nekažnjeno, a cijena bi bila
strašna.“
„Umirem od tuberkuloze. Naš trenutačni načelnik samo što nije dobio otkaz.
Nitko od nas nema što izgubiti. Samo me iskušaj.“
Žena glasno frkne.
„Mlad si i lakovjeran, mladiću. Svi imaju što izgubiti. Ali tvoja mala prijetnja
samo znači da želiš nešto od mene, a da ćeš ti zauzvrat šutjeti. Možda brže odete
odavde ako vam nešto dam. Dakle, da čujem. Što će biti u pitanju? Svatko će šakom
zagrabiti u moje zalihe? Želite besplatan pristup mojoj robi kako biste ponovno
proživjeli sjećanja na ugašeni žar bračnog života?“
„Osakaćeni muškarac odnesen je odavde u nosiljci i ostavljen u Fatburenu,
zamotan u tkaninu iste vrste koja se nalazi iza vas. Ispričajte mi sve što znate o
njemu i njegovoj sudbini.“

94
 Njezine oči prijeđu s Wingea na Cardella i zaustave se na pozornikovu
batrljku.
„Aha, sada razumijem. Nedavno sam ostala bez nosiljke i njezinih nosača.
Veći od njih prekjučer se vratio pretučen i cvileći. Noću ne može spavati jer ga
muče strašne more. Nikada nije naučio govoriti, ali kada smo mu dali komad krede
i crnu dasku, nacrtao je sliku vraga bez jedne ruke. Vidim sada da je stvarnost
mnogo manje zastrašujuća od njegove izmišljotine, ali on je svakako idiot.“
Sachs se ponovno okrene prema Wingeu. Cardell je već vidio taj pogled kod
pasa koji su nahuškani na borbu. Prije no što se bace jedni na druge, procjenjuju
snagu protivnika i važu svoje izglede. Prema pogledu u njihovim očima oni
uspješni znaju na koga se trebaju kladiti i na koga staviti svoje talire. Cardell se i
sam kladio na pse i vjeruje da zna raspoznati pobjednika bolje od ikog drugog. Vidi
kroz nju. Strašan je borac. A Winge? Ne izgleda zastrašujuće na prvu, ali oči mu
govore drugim jezikom. Nema straha u njima.
Cardell zna tko će pobijediti trenutak prije no što trijumfira madam Sachs.
Ogorčeno se nasmije i raširi ruke. Kada se smije otvorenih usta, pokazuje zube
crne od truljenja.
„Pogledajte se! Izgladnjeli slabić i bogalj u dronjcima, a vi se usuđujete
osuđivati me i gledati me tako. Što bi netko poput vas uopće mogao znati o
nagonima plemenitije gospode? Muškaraca koji su odrasli pod bremenom
bogatstva mnogih generacija prije njih i koji su čekali da naslijede dobra, imanja,
veleposjede i titule? Ti su ljudi odgojeni za vladare. Ta je odgovornost teška. Imaju
potrebe koje moraju olakšati na način koji vi ne možete razumjeti. Već nakon
prvih mokrih snova naređuju sluškinjama da prime njihov ud u ruke, zatim da ga
natežu na njihovo zadovoljstvo, poslije i da ga obgrle usnama. Do dvanaeste
godine već oskvrnu cijelo kućanstvo, do osamnaeste već zlostavljaju sve svoje
sluge. Kada iskušaju cijeli gradski repertoar, a ne pronađu zadovoljstvo, tada dođu
k meni. Već su pišali u otvorena usta iz zabave, udarali, mučili, gazili i uništavali.
Ja im mogu ponuditi bolje stvari. Što god da požele, mi im stavimo na
raspolaganje. Na posebnim večernjim zabavama ponudim im nešto što ne
očekuju, a tada mnogi shvate da cijene nešto što ni sami nikada nisu mogli
zamisliti. Imam cijelu zbirku čudnih slugu, neke ogavne pored kojih drugi
izgledaju lijepo, neke koji povećavaju užitak mojim gostima svojom bijedom,
svojim ponižavanjem, boli ili nesrećom. Imam grbavce, patuljke, one sa zečjom

95
usnom, oboljele od tumora, osakaćene i nakazne. Plaćamo svoje kurve i one koji
traže plaću. Drugi za nas rade besplatno, kao i to biće iz vreće. Jedno je vrijeme bio
moje remek-djelo! Zar ne razumijete? Bolje nego itko drugi mogao je podsjetiti na
to kako se u životu može uživati i na to kakvu sreću svi oni imaju. Nekima je bilo
dovoljno imati ga u blizini dok su se oni zadovoljavali. Drugi su se htjeli poslužiti
njime, koristeći se onime što je mogao ponuditi onakav bespomoćan kakav je bio.
Nije uvijek bio voljan služiti, ali nije imao zube. Smijali su se kada su mu stiskali
nos dok je žvakao njihove krute udove i kada je morao progutati sve što je dobio.
Moja je klijentela ona koja upravlja svijetom. Što znači žrtvovati nekog
polučovjeka za njihovo zadovoljstvo?“
Winge preko sobe osjeti kako iz Cardella frca bijes. Stavi ruku na pozornikovo
rame prije no što stigne napraviti kakvu glupost i kimne prema madam Sachs da
nastavi govoriti.
„Koliko god je bio ogavan, svejedno je zadržao nešto od svoje ljepote. Imao je
lijepu kosu, bio je mlad. Ti su ga kontrasti učinili omiljenim. Obogatila sam se na
njemu, a da mu nisam platila ni šilinga za to. Zar ne bih ja bila prva koja bi žalila
za njegovom smrću?“
„Pretpostavljam da su Eumenide ovdje i kućevlasnici i klijenti?“
„Da. I prije nego što ih osudite, znajte da daju sve svoje bogatstvo za ugrožene
skupine u društvu. Tko ste vi da im predbacujete zbog toga što se događa iza ovih
zidova kada bi polovica ubožnica u Stockholmu morala zatvoriti svoja vrata bez
njihove skrbi?“
„Kako je osakaćeni muškarac došao do vas?“
„Jedne je noći netko pokucao na moja vrata. Muškarac nije htio reći svoje ime,
ali došao je s darom: tim bićem. Nije rekao svoje razloge. Rekao je da je u njegovom
interesu da to biće do svojih zadnjih dana poživi pod mojom skrbi. Platio mi je za
njegov smještaj i hranu i dao mi upute kako da se brinem za njega. Sam nije htio
jesti pa smo bili prisiljeni razmaknuti mu usta i kroz njih mu jednom dnevno uliti
rijetku kašu. Kada nitko nije trebao njegove usluge, držali smo ga u ostavi.“
„Bio je slijep, gluh?“
„Nije imao oči, kao ni ruke, noge, jezik ni zube. Ne znam je li mogao čuti.“
„A kakav je bio u glavi?“

96
 „Tko bi mogao proći kroz takvo što i ostati priseban? Smatrala sam zdravo za
gotovo da je svakako imbecil i jedna me stvar uvjerila u to. Rekla sam da nije htio
jesti. Postojala je jedna iznimka: jeo je svoj izmet svaki put kada bi ga izbacio i
uvijek je to uspio napraviti kada ga nismo držali pod nadzorom. Tko bi mogao
činiti takvo što osim nekoga tko je odavno izgubio razum?“
„I onda? Umro je. Izbacili ste ga.“
„Tako je. Iako smo ga hranili, svakim je danom postajao sve mršaviji i
mršaviji. Jednog je jutra prestao disati. Nije bio kod nas duže od četiri tjedna.“
„Zašto Fatburen? Norrström teče odmah pred vašim vratima.“
„Već smo i prije imali potrebu riješiti se delikatna otpada i ovdje smo postizali
loše rezultate. Ono što se stavi u vodu obično se nasuče kod brodogradilišta galija,
a u Träsketu pecaju i siromasi kojima ne smeta što se riba udebljala od njihove
prljavštine. Ali samo bi luđak ušao u vodu iz Fatburena.“
Cardell prijeđe sobu brže nego što Winge uspije reagirati i svojom zdravom
rukom zahvati ženin tanki vrat. Prsti mu se gotovo spajaju oko vrata.
„A kako vi umijete plivati, madam? Možda da provjerimo hoćete li dotaknuti
dno kod Skeppsholmena ili ćete daleko otplutati na Saltsjönu? Vidio sam i više
nego dovoljno ljudi koji su se utopili. Čuo sam ih kako vrište u strahu od
posljednjeg kupanja. Mnogi koji prije nikada nisu pokazali da ih peče savjest, u
tom trenutku ispovjede svoje grijehe. Pitam se kako biste vi zvučali.“
„Takvi kao vi me ne plaše. Da samu sebe ubrajam među žive, bila bih sretna i
slobodna negdje drugdje, a ne bih zarađivala gomilu novca na rubovima ovog
odvratnog mjesta koje vi nazivate gradom.“
Pljune mu u oči. Od čistog šoka olabavi stisak i dok je obrisao pljuvačku iz
očiju, Winge je već stao među njih. Obrati se njemu kada ponovno progovori, ovaj
put promukla glasa od stiska koji ju je umalo ugušio.
„Bježi sada odavde i povedi svog jednorukog dvojnika sa sobom! Vidim da te
grob nestrpljivo čeka. Budite sretni što vaši poslovi s Eumenidama ovdje
završavaju jer protiv njihove nadmoći ne možete učiniti ništa. O onome tko mi je
ostavio biće u vreći znate jednako malo kao i ja. Ja ga nisam vidjela nikada prije ni
poslije toga. Održala sam svoje obećanje. Sad odlazite!“

97
Vani među Crvenim skladištima vlada potpuni mrak. Ne vide se ni zvijezde. U
daljini kod Kraljeva vrta nešto se slavi: svaki je prozor u Arsenalu osvijetljen.
Cardell prvi progovori.
„Kada sve ovo završi, vratit ću se ovamo i ubiti ovu ženu.“
Winge odsutno odgovori, kao da želi spriječiti da Cardellov glas rastjera
njegove misli.
„Vidjela je to u tvojim očima jednako kao i ja, Jeane Michaele. Ako je ovdje
još jednom pronađeš, to je zato što je odlučila smrti poželjeti dobrodošlicu. Učinio
bi joj uslugu.“
Winge otetura po kamenju prema visokom kolcu i sjedne na njega s licem
među rukama. Prođe neko vrijeme, a onda ponovno progovori.
„Bojim se da smo došli do zida. Treba mi vremena da razmislim, a upravo mi
ono nedostaje. Nešto mi promiče, nešto što mi treperi na pragu sjećanja poput
noćnog leptira na prozoru. Koliko god pokušavao, ne mogu jasno vidjeti.“
Cardell si uzme vremena prije no što odgovori. Nevidljiva ruka stegnula mu
je dušnik i brani mu da dođe do zraka. Srce mu uplašeno lupa u plećima i osjeća
kako ga ispunjava užas koji ne može objasniti niti se od njega može obraniti. Lijeva
mu je ruka u mraku ponovno poprimila svoj stari oblik i šalje valove pulsirajuće
boli preko ramena. Mora se savladati da bi mogao govoriti.
„Drugi moraju znati više, drugi za čiju prisutnost još ne znamo.“ Cardell se
okrenuo na drugu stranu kako bi sakrio svoje stanje. Wínge je utonuo u vlastite
misli pa ga barem ovaj put iznevjeri pažnja.
„Da. Čini se da će bez njih ovaj posao propasti.“
„Spreman si odustati? Je li to ono što želiš reći?“
Winge izvadi svoju džepnu uru iz prsluka. Jedva raspoznaje kazaljke u
sumraku, ali usmjerio je pogled na maleni upali krug gdje se računaju sekunde i
stavio dva prsta na vratne žile koje mu lupaju pod čeljusti. U minuti je izbrojio
srčano bilo od sto osamdeset otkucaja prije no što se ponovno okrenuo prema
Cardellu s odgovorom koji mu je dugovao.
„Ne. Ali vremena je malo.“

98
 DRUGI DIO

Crvena tekućina
LJETO, 1793. GODINE

Sve nas na svijetu potiče na piće,

ako stvari kako treba postavim.
Sudba donosi i radost i teškoće,
samo ovako možemo se nosit' s tim:
Vino radosnog još više raduje,
tjera brige, a tugu umanjuje.

Vremena su onakva kakvima ih prihvatimo,

pijanim dušama smetati nećemo.
Radujemo se s prijateljima, dok ih imamo –
tko poklekne, njemu Zbogom! reći ćemo.
Sudba je ljudima dala radost samu,
vino za svadbu, djecu i groba tamu.
– ANNA MARIA LENNGREN, 1793.
 1.

DRAGA SESTRO!
Namjeravam ti pisati svaki put kada uhvatim priliku, ali ni sam još ne znam
kamo ću ta pisma poslati. Oprosti mi ako ću pisati toliko dugo dok ti ih ne budem
mogao osobno predati.
Sretan sam što mogu naoštriti pero i pisati ti o danu koji je započeo dobrim
predznacima. Probudio sam se u cik zore, brzo iskočio iz kreveta, primaknuo
porculansku posudu sa svog mjesta pod gredama, napola zavrnuo noćnu košulju
oko struka i zauzeo uobičajeni čučeći položaj. To se moje pražnjenje crijeva
pokazalo onakvim kakvim nisam često imao priliku doživjeti, onakvom vrstom
kada se svi čimbenici udruže kako bi se postigao najbolji rezultat. Iako se u
posljednje vrijeme nisam baš najbolje hranio, konzistencija je bila uzorna:
dovoljno čvrsta da pruži otpor i za sobom ostavi osjećaj nekakvog postignuća, ali
istovremeno dovoljno podatna da ne prouzrokuje ni najmanju poteškoću. Iste
sekunde kada sam izbacio svoj teret, dobio sam neku vrstu priznanja u obliku
fanfare pijetla sa susjednog imanja. Osjetio sam kako sam i ja zaslužan za nju. Kada
sam oprao lice i odjenuo se, bio sam odlično raspoložen.
No ubrzo je moje veselo raspoloženje splasnulo. Tek trenutak nakon mog
jutarnjeg pražnjenja crijeva, čuo sam na vratima lupanje kojeg sam se dugo
pribojavao, a zatim i oštre uzvike. – „Kristofere Blixe! Otvori vrata pa ćemo
razgovarati! Blixe, lupežu!“ – Odlučio sam se oglušiti toj želji jer sam bio uvjeren
da dolazi od grubijana koje je uposlio jedan gospodin od kojeg sam nedavno bio
posudio popriličnu svotu novca. Nisam dakle trošio vrijeme, već sam na brzinu
potrpao svoje stvari u putnu torbu, prebacio je preko ramena i ušao u kuhinju koja
se nalazila pored moje sobe. Za ognjištem sam zatekao služavku Elsu Johannu koja
je prevrtala očima i mrzovoljno me pogledala kada sam uzeo jednu štrucu kruha i
otvorio prozor prema dvorištu. Šest lakata niže nalazilo se gnojište na kojemu je
vlasnica zgrade, napaljena udovica koja mi je dopustila da kod nje živim na kredit,

100
skupila sve što su istovarili konji koji vuku mlin. Popeo sam se kroz prozor i ostao
visjeti s njega ispruženih ruku, zatvorio oči, potiho izmolio Očenaš, a zatim pustio
da padnem s prozorskog lima.
Nemoj mi preoštro suditi jer sam bez i najmanje ogrebotine završio u gnoju.
Elsa Johanna pozdravila me odozgo: „Najbolje da se ovdje više nikad ne pojaviš jer
je udovica Beck računala na to da ćeš račune podmiriti vrućim noćima u krevetu,
ali kada se svi tvoji dugovi zbroje, nikada tom svojom lijepom kosicom ne bi
mogao dovoljno zaraditi.“ Zamahnuo sam svojim zlatnim uvojcima koji mi sada
dosežu čak do ramena, mahnuo joj u znak pozdrava, otresao prljavštinu sa svojih
kožnatih hlača i izbio na drugu stranu dvorišta. Sva sreća da me služavka podsjetila
na kosu, inače bih sigurno zaboravio. Navukao sam kapu preko glave i oprezno
uvukao svaki uvojak pod rubove. Kao što dobro znaš, moja je kosa oduvijek bila
moj ponos, ali nije uvijek dobro što me svi čak i iz daljine lako prepoznaju.
Ah, Stockholm, draga sestro! Želio bih da možeš vidjeti taj grad onako kao što
ga ja vidim. Toliko je drukčiji od Karlskrone u kojoj smo odrasli. Kuće su ovdje
izgrađene u obrađenom kamenu i cijeli grad svijetli poput zlata, osobito na
jutarnjem suncu na dan kao što je bio onaj. Zgrade se međusobno razlikuju, ali sve
su jednake boje. Od nekog sam učenog gospodina u prugastom noćnom ogrtaču
čuo da je veliki gradski arhitekt Carlberg izdao takav dekret, a držao ga se čak i
njegov nasljednik König. Shvati, sestro: jedan jedini čovjek bio je toliko vješt da je
smio sam uređivati grad, kao što se vrt uzgaja u želji da ga se učini lijepim. Koliko
bi našem rodnom kraju i svim njegovim izlizanim drvenim kućicama dobro došlo
da mu netko pruži takvu skrb.
Na putu do Slussena spuštao sam se brežuljcima Södermalma i preda mnom
se pružao sjajan pogled na Stadsholmen. Ponovno sam bio vrlo dobre volje. Zašto
da se žalim kada provodim svoje dane u gradu poput ovoga? Na otoku svijetle šiljci
tornjeva crkve Svetog Nikole, Svetog Franje i Svete Gertrude. Valovi blistaju i
svjetlucaju! Na pristaništu Skeppsbron usidreni su brodovi, a valovi Saltsjöna
udaraju u mirna pročelja okolnih zgrada. S druge strane otoka nalazi se kraljevska
palača, zdanje toliko golemo da ga se ne može opisati riječima.
Bilo je nešto prije podneva kada sam preko crvenog pokretnog mosta došao
do Slussena, a zatim pošao ulijevo duž trga Kornhamnstorg. Prstima sam začepio
nos zbog Flugmöteta – mjesta gdje se visoko poput planine nagomilao izmet,
sestro, cijeli je nagomilan na jednom mjestu i tamo čeka da ga prevezu do poljanica

101
i pretvore u gnojivo. Put me zatim odveo kroz mnoštvo sastavljeno od otmjenih
ljudi i od prosjaka, a svi oni fasciniraju me nekim detaljima: zlatnim satom koji im
visi s bedra, pravom vlasuljom, zgrčenim stopalom ili rukama toliko unakaženim
da bi čovjek najradije okrenuo glavu, ali ipak se ne može natjerati. Ubrzo sam se
našao pred trgom Riddarhustorget. Nisam se stigao ni okrenuti, a već sam čuo
kako me radosno dozivaju. „Vidi ti Blixa, kako se šeće na suncu! I traži novi
smještaj za slučaj da ga putna torba iznevjeri!“ Okrenuo sam se, još uvijek na
oprezu zbog srditih vjerovnika i njihovih grubijana s toljagama, ali razveselio sam
se kada sam ugledao svog druga Rickarda Sylvana kako šeta pločnikom odjeven u
kaput s našivenim ovratnikom okrenutim na drugu stranu, s groznom crvenom
vunenom vlasuljom i u dugim hlačama. „Ah, majstore Sylvane, najponizniji
sluga“, uzviknuo sam, „nema li možda vaša milost informacije o kakvom imanju
koje se iznajmljuje za pristupačnu cijenu ili makar o kakvoj sjenici koju nitko ne
nadzire? Najbolje bi bilo da je vlasnik, recimo, neki darežljivi gospodin koji rado
posuđuje talire marljivom mladom Šveđaninu koji se tek probija kroz život?“
Dobro smo se nasmijali i zagrlili. „Nažalost, Kristofere, dovoljno mi je teško naći
ležaj i za samoga sebe, osobito neki koji nije pun tisuću malih uši koje se preko
noći podignu na noge i odnesu mi ležaj na neko drugo mjesto od onoga na kojemu
sam legao. Ali nije još sve izgubljeno, brate! Imam nekoliko šilinga u džepu, bit će
nam dovoljno da nešto pojedemo i popijemo.“ – „Slava providnosti“, uzviknuo
sam, „znao sam ja još jutros da će se ovo pretvoriti u sretan dan!“ Uhvatili smo se
ruku pod ruku i vratili pješice prema gradu kako bismo si nabavili nešto za jelo.

U krčmi koja se zove Mir krčmar se zlobno podsmjehnuo čim je vidio Sylvana i
mene na ulaznim vratima. Sylvan ga je dugo morao nagovarati da nam uopće
dopusti da sjednemo za stol. Krčmar je ispitao jesu li šilinzi koje je imao u džepu
pravi i htio je odmah zaplijeniti cijelu vrećicu da izravna račune od mnogih vrčeva
koje je prije dao na kredit, ali nagodili smo se da nam odgodi naplatu ako obećamo
da ćemo i dalje trošiti sve što imamo na njegovu robu. Sjeli smo za stol, uživali u
prženom sleđu i pili koliko nam je srce htjelo.
Nakon nekoliko vrčeva povjerio sam se Sylvanu oko neprilika u kojima sam
se zatekao: Jonasu Silfveru bio sam dužan mnogo više nego što sam mu mogao
otplatiti. Ako me njegovi lihvari išibaju, bit će to tek nagovještaj svega onoga što
ću doživjeti ako me bace u dužnički zatvor u kojemu će moja mladost i ljepota

102
propasti. Začudio sam se kada je Sylvan prasnuo u smijeh: „Kristofere Blixe, zar
ništa ne znaš o anatomiji zaduživanja?“ Sylvan je položio ruke na moja ramena.
„Slušaj me, Kristofere, podučit ću te nečemu o životu u velegradu, a neznanje ćemo
ti oprostiti jer si došljak.“ Moje su oči postajale sve veće dok je govorio.
Ono što mi je Rickard Sylvan objasnio bila je nepogrešiva metoda ne samo za
preživljavanje, već i za uživanje u životu. Kao što ti sigurno znaš, sestro, samo je
pitanje vremena kada će osoba kod koje se siromah zadužio sve prijaviti gradskom
sudu, a onda se tom jadniku radi otplate duga uzme sve što posjeduje. Ako njegovo
vlasništvo nije dostatno da podmiri vrijednost zajma, nesretnika bace u pritvor i
tamo ga izgladnjuju sve dok njegovi bližnji i najdraži ne uspiju skupiti dovoljno
novca da ga oslobode. „Umjetnost“, šaputao je Sylvan, „leži u tome da se nikada
ne zadužiš previše kod istog ‘dobročinitelja’! Recimo da si uzeo dva talira od Jonasa
Silfvera. Naravno da mu ih ne možeš otplatiti jer si ih odavno već potrošio na
životne potrebe poput vina, žena i zabave. Stoga trebaš otići nekom drugom
poznaniku i posuditi od njega četiri talira te se naći sa Silfverom da se dogovorite
oko otplate. Platiš mu možda jedan talir uz obećanje da ćeš mu uskoro dati više, i
koliko ti onda, Blixe, talira ostane na raspolaganju?“ – „Tri talira!“ zatreperio sam.
– „Tako je, Kristofere, i tu formulu ponavljaš. Dokle god si okružen širokogrudnim
društvom, uvijek će ti biti dobro jer ćeš uvijek novim zajmovima djelomično
otplaćivati stare.“ Sylvan mi namigne i iz šale me poljubi u obraz. „Tako se to radi
u velegradu, brate Blixe! Živjeli, za nove prijatelje koje ćemo možda još večeras
upoznati i čija će te darežljivost brzo spasiti od Silfverovih grubijana!“ – „Živio
majstor Sylvan!“ zaviknuo sam možda i glasnije nego što sam namjeravao, zbog
čega se krčmar namrštio, i iskapio svoj vrč.

Zacijelo smo se dugo zadržali tamo iako se ne mogu baš svega točno sjetiti. Već se
smračilo kada smo izletjeli na ulicu i pridržavali jedan drugoga da ne padnemo.
Trg i okolne ulice bile su u mraku, ali večernje je nebo nad krovovima bilo žarko
crveno i osvjetljavalo nam je put. Naletjeli smo na neko društvo kod zdenca koje
je noć provodilo kao i mi. Oni su pošli na bal gore na Slottsbacken, pa smo i mi
krenuli s njima. Potrajalo je duže nego što smo mislili dok ih nismo uspjeli
nagovoriti da nas puste unutra, a ja sam za to vrijeme povratio dio onoga što sam
prije popio. „Sic transit gloria mundi!“ zavikao je Sylvan radosno, a ja sam brisao
bljuvotinu iz usta. Kada smo ušli, ugledao sam prekrasnu dvoranu, draga sestro,

103
sa stropovima visokima kao da si u crkvi i s galerijama na međukatovima gdje su
gospoda pila burgundac iz kristalnih čaša i nazdravljala nama dolje. Ako im se
dovoljno nametneš i zauzmeš stav, daju se nagovoriti da iz svojih čaša izlijevaju
piće, a da ga mi pokušavamo uhvatiti ustima. Sylvan nije bio sposoban dovoljno
brzo postaviti usta tamo gdje je tekućina curila pa mu se vlasulja sva navlažila i
vuna je počela smrdjeti. Ali kakve to ima veze kada smo svi odlično raspoloženi!
Zabavljali smo cijelo društvo svojim nestašlukom. Cijela mi se dvorana
dovoljno brzo vrtjela i bez plesa i nisam više pokušavao plesati menuet nakon što
sam gotovo prevrnuo jedan stol.
Sjeo sam na trenutak, a zacijelo nekad i zaspao jer me poslije protresao
muškarac u livreji i najurio van. Izgleda da je već bilo skoro deset sati pa je zabava
morala završiti ili bi se panduri ljutili. Vani na velikom trgu ljudi su još uvijek
razgovarali iako svjetiljke na uglovima gotovo nisu osvjetljavale ništa više od tla.
Nisam mogao znati kamo su pošli Sylvan i ostali, a kako nisam imao što drugo
raditi, zapodjenuo sam razgovor s nekim gospodinom koji je sjedio na
stepenicama pred Burzom. Muškarac nije htio govoriti ni o čemu osim o glazbi
koja se izvodila na plesu. Nisam htio da otkrije kako sam budala iz provincije pa
sam odlučio kritizirati glazbu jer mi se to činilo najlakšim načinom da ispadnem
znalac. Na moje se veselje činilo da su ti prigovori probudili zanimanje kod mog
sugovornika pa sam naglašavao kako su glazbenici nekako teško pratili note i kako
sve to skupa baš i nije bilo uhu ugodno. Zamijetio sam da se muškarcu najviše
sviđa uloga roga u orkestru, pa sam neprestano isticao kako je upravo rog zaslužio
najviše prijekora i da taj instrument ne voli da ga nadglasaju čak ni kada je okružen
većim virtuozima. Moje su se oči polako privikavale na polumrak i zamijetio sam
da se gospodin udobno smjestio na nekakvoj kutiji. Ogledao sam se oko sebe, ali
takva mjesta za sjedenje nisam vidio nigdje drugdje i usred razgovora mi je sinulo
da kutija ima obrise lijevka, baš kao da se radi o rogu. Tek što sam pomislio da je
to neobična slučajnost s obzirom na temu našeg razgovora, dobio sam strašnu
pljusku koja me pogodila točno iznad usne. „Prokleti bijedniče!“ zaurlao je
muškarac koji je, kada se uspravio, bio viši od mene cijeli jedan lakat. „Zapjevat
ćeš ti meni, pa ćemo vidjeti kako ti držiš ton!“ Zbrisao sam. Čini se da sam ga
svojim opažanjima pogodio u bolnu točku, no upornošću je svakako
nadoknađivao nedostatak muzikalnosti jer sam još kod ulice Nygatan mogao čuti

104
kako me slijedi klopot njegovih cipela, a tu i tamo ga je popratio i prijetećim
uzvicima.
Kako sam malo bio odspavao u plesnoj dvorani, nisam još osjećao potrebu za
posteljom već sam se prošetao uz Slussen prema Katarininoj crkvi kako bih tamo
dočekao izlazak sunca. Pojeo sam štrucu koja mi je ostala i naslonjen na grobnicu
u mirisnoj travi pišem ti crnom tintom nastalom u potpetici miješanjem jednog
komadića ugljena i kapljice vode. Sunce sada izlazi i nisam razočaran – križevi i
pijetlovi na vrhovima tornjeva već blistaju, sunce još jednom zlaćanim ruhom
prekriva Stockholm, a sramom onoga koji se bio uzrujao zbog jedne razbijene
usnice!

105
 2.

DRAGA SESTRO, prošlo je nekoliko dana otkako sam uhvatio priliku da ti pišem.
Kako se više nisam usudio vratiti kod udovice Beck, noći sam provodio vani gdje
bi mi se to učinilo najzgodnije i tako sam uživao u lijepom vremenu ranoga ljeta.
Često uhvatim i nekoliko sati sna u krčmama, ali ako je krčmar oprezan, ima i
mnogih drugih mjesta za spavanje za one koji nemaju prevelike zahtjeve. Dovoljno
je prošetati malo dalje i naći će se staje i sjenice, poljanice i livade. Tko bi poželio
više od odmora u maternici prirode s listovima pod glavom umjesto jastuka i
zvjezdanim nebeskim svodom? Crkvena zvona jutrima bude grad svojom
prodornom zvonjavom, a ja se onda ponovno uputim preko mostova kako bih si
nabavio nešto za jelo i utažio žeđ kod zdenca. Iz jedne od brojnih kavana pišem ti
okrijepljen jutarnjom kavom i komadićem kruha, a pero umačem u talog.
Moj prijatelj Rickard Sylvan i ja priključili smo se društvu mlade gospode čiji
se roditelji svi bave trgovinom na pristaništu Skeppsbron. Puni su kao brod, a čini
se da ih oduševljavaju moje i Sylvanove vragolije pa su stoga i vrlo darežljivi. Sylvan
i ja natječemo se u tome tko će izdržati više u svemu. Onaj tko najduže ostane
stajati na jednoj nozi tijekom jedne minute proglasi se pobjednikom, dobije titulu
Veličanstvo večeri i okrunimo ga jušnikom. Gospoda se smiju do suza. To su
zlatne večeri, sestro moja! Čini se da veselju nema kraja, a tako ni piću. Nude nam
pivo svih mogućih vrsta, rakije koliko ti srce poželi, ali meni se najviše sviđa vino,
draga sestro, ta crvena tekućina koja izgleda kao da je sunčev sjaj ulovljen u čaši i
boci. Nemoguće je izbrojiti sve krčme, nalaze se vrata do vrata i njihova svjetla
osvjetljavaju uličice tako da i noć izgleda kao dan. Odlazimo od jedne do druge,
stavljamo ruke jedni drugima na ramena i veselo razgovaramo dok naši prijatelji
jedan po jedan ne odluče poći svojim kućama. Rickard Sylvan rodio se u ovom
gradu i ne dijeli moju ljubav prema svježem zraku pa spava stisnut oko dimnjaka
kod jednog bratića negdje iza Nybrona.

106
Taman smo bili sjeli i utažili žeđ u jednom podrumskom lokalu kod ulice Stora
Nygatan kada odjednom izbije neka strašna galama. Krigla koju je netko bacio za
dlaku mi je proletjela pored glave i uz tresak se razbila o zid iza mene. Društvo
stranih mornara ustalo je i svi su vikali jedni na druge na nerazumljivom jeziku.
Nismo se ni okrenuli, a tučnjava je već uzela maha. Sakrio sam se pod stolom. Kada
je jedan od muškaraca pao na pod, ostali su pobjegli i iz svog sam skrovišta vidio
kako je onaj koji je pao ranjen. Djelomično je bio ranjen u lice zbog udaraca koje
je primio, ali i stoga što je nespretno pao i rukama se dočekao točno na razbijenu
bocu od čega mu je krv štrcala sa zapešća. Kako se činilo da je opasnost prošla,
otpuzao sam do muškarca i pregledao mu rane.
Zapešće mi se činilo kao najveća briga, a i nalikovalo je na rane na koje sam
se djelomično naviknuo viđati tijekom onih godina u Karlskroni. Napravio sam
kako sam naučio i pritisnuo ranu, a zatim preko nje stavio komadić tkanine koju
sam otrgnuo s mornareva rukava. Potom sam još omotao cijelu ruku i zavezao
čvor, što je zaustavilo krv. Cijelo to vrijeme mornar gotovo da me nije ni
primijetio. Sjedio je na podu nagnut prema naprijed i tu i tamo se zanjihao.
Potišteno je nešto mrmljao na svom jeziku. „Drugovi su mu ženu nazvali
bludnicom, a čini se da su imali i dokaze“, objasnio mi je jedan gospodin crvena
nosa koji je sve to skupa promatrao u dobrom raspoloženju, „a mislim da neće biti
ni manje sklona kurvanju kada joj se muž vrati kući razbijena lica!“ Nasmijao se
svojoj duhovitosti. „Krčmaru! Daj čašicu utjehe za jadnika i četiri ćemo puta
nazdraviti za kirurga! Živio!“ Tako su mi počeli klicati u krčmi. Pili su u moje ime
i svi su me htjeli nagraditi čašicom i nazdraviti u moje ime. Ranjenik je ostao sjediti
dok mu stolarev šegrt nije pomogao da se osovi na noge, na što je ovaj prazna
pogleda i bez riječi oteturao van u noć. Ta me epizoda podsjetila na moj cilj, zašto
sam uopće došao u Stockholm, ali moram priznati da sam zbog svih onih koji su
pili u moje ime jednako brzo i zaboravio na te misli.
Opijen svojom popularnošću odlučio sam pokušati provesti Sylvanovu
formulu u djelo. Dijelio sam lulu s jednim gospodinom iz društva u koje smo
dospjeli i zamolio sam ga da mi posudi 20 šilinga kako bih večeras mogao naći
bolje prenoćište. Nije reagirao onako kako sam očekivao. Malo je problijedio i
djelovao zbunjeno. Nije mi odgovorio, već se ispričao i otišao od stola. Bio sam
zbunjen jer iznos nije predstavljao neko veliko dobročinstvo, pogotovo zato što se
to društvo obično ravnodušno razbacuje svojim novcem. Zavrtjelo mi se u glavi

107
od silnog nazdravljanja i više nisam razmišljao o tome. Kako je noć odmicala, za
stolom je bilo sve manje ljudi, a nisam više vidio nikoga od svojih prijatelja, pa sam
odlučio da je čak i meni vrijeme da potražim mjesto gdje ću provesti noć.
Na ulici me čekao Rickard Sylvan. Tek što sam mu stavio ruke na ramena,
zgrabio me za ovratnik i pritisnuo uza zid tako snažno da sam tresnuo potiljkom
o nj. „Blixe, budalo! Je li istina da si od Wallina tražio zajam od dvadeset šilinga
kako večeras ne bi spavao pod nebom?“ Nisam mogao zanijekati. Sylvan me pustio
glasno jadikujući. Spustio se na pod naslonjen na zid kuće i zagnjurio glavu u lice.
Stajao sam bez riječi dok se nije opet okrenuo prema meni i po mom izrazu vidio
da ništa ne razumijem. Rezignirano mi je pokazao da sjednem do njega i stavio mi
ruke oko vrata. „Kristofere“, rekao je, „kada si Wallina zamolio za tako malen
iznos, shvatio je da si bez prebijene pare. Ja sam pokušao ostaviti dojam da su nam
obitelji štedljive, ali da ćemo jednog dana naslijediti sve što je njihovo. Ti si pak
uklonio svaku sumnju i sada znaju da smo dva beznačajna šarlatana koji nemaju
ni prebijenog novčića u džepu.“ – „Pa što sam mogao učiniti? Ni nemamo
prebijenog novčića u džepu!“ Sylvan uzdahne i preokrene očima. „Ono što si
trebao učiniti, Kristofere, bilo je da izmisliš neki razlog zašto ti treba veći zajam
recimo, treba ti nova prava vlasulja, ili biserna ogrlica koju ćeš pokloniti majci –
jer si već potrošio svoj džeparac na neke druge ukrase, i trebao si prikazati tu
molbu kao nešto najnormalnije na svijetu. Od ovakve je gospode lakše pozajmiti
tri ili odmah pet talira nego pokušati isprositi nekoliko šilinga.“ – „Ali što je s
našom odjećom? Odjeveni smo u krpe! Kako su mogli povjerovati da smo
građanski sinovi?“ – „Kada lažeš, moraš pridobiti gospodu, tako da ti žele
povjerovati. Potrebno je dvoje za dobru laž: jedan koji će govoriti neistinu i drugi
koji će je spremno poslušati!“ Nisam imao odgovora na to i samo sam tupo blenuo
u njega, a Sylvan više nije mogao izdržati da se ne nasmije. „Ti si možda prokleti
glupan, Kristofere Blixe, ali barem si iskreni glupan. A za to posljednje moramo
naći neko rješenje kako god da okreneš. Odsad ćeš razgovarati sa mnom prije nego
što pokušaš pozajmiti novac od naših novih prijatelja.“ Sylvan, koji je, izgleda,
ponovno bio dobro raspoložen, uhvatio se za prsluk i izvukao dobro napunjen
novčanik. „Dok si nas ti razotkrivao Wallinu, ja sam barem uspio olakšati Montella
za pozamašan iznos jer sam rekao da moram kupiti štap za šetanje sa srebrnom
drškom. Prikazao sam to iznimno hitnim jer sam vidio da ga i neki potpukovnik
mjerka za sebe, a moj je otac, o čijoj dobroj volji obično ovise takve stvari,

108
trenutačno u posjetu plemićkoj obitelji de Geer koja živi u Finspångu.“ – „Ali ja
sam mislio da je tvoj otac...“ zaustavio sam se kada sam kroz svoje pijanstvo od
rakije zamijetio kako Sylvan polako odmahuje glavom. „Kristofere Blixe, ponekad
gubim nadu u tvoju budućnost.“ Ukorio me pogledom, a onda uhvatio pod ruku.
„Nije više ni kasan sat, već rani jutarnji. Idemo se umiti kod zdenca, a onda ćemo
sjesti u kavanu i doručkovati.“

109
 3.

DRAGA SESTRO: Rano jutros iznenadila me promjena vremena koja je donijela

hladnoću kakvu nisam osjetio još od početka travnja. Probudila me kiša koja se
poput potoka slijevala u moju malenu dolinu i lizala me po obrazima. Moja je
odjeća već bila pokupila vlagu i tijelo mi se treslo od hladnoće. Kako bih povratio
nešto topline, brzo sam poskočio i trčao na mjestu mašući rukama. Za doručak
sam se morao zadovoljiti s nekoliko mrvica kruha i tvrdim komadićem sira.
Očekivao sam sunce, ali odmah sam zamijetio da kroz teške oblake ne prolaze ni
njegova svjetlost ni toplina. Nasreću je kiša sada već slabije padala i nisam vidio
smisla u tome da dalje čekam pa sam se krenuo vući prema gradu. Kao što se
sigurno sjećaš, igra vremena uvijek je utjecala na moje raspoloženje. Razmislio sam
i odlučio se prihvatiti onog posla koji sam predugo odgađao za budućnost.
Brzo sam prešao preko livade do Ladugårdslandeta. U toj četvrti pukotine
među daščanim pročeljima straćara propuštaju vjetar, a katkad su i toliko široke
da ti se čini kako kroz njih možeš gurnut i ruku i dotaknuti spavače. Četvrt je još
uvijek bila prazna, no dolje kod Artillerigårdena već je započeo život i komešanje.
Vojnici su trčali gore-dolje ili se kretali u postrojbama, a stražari su ih strogo
pozdravljali.
S Packartorgeta ugledao sam kako pralje dolje na molu prema Katthavetu
ribaju prljavo rublje kako bi opet postalo bijelo i lupaju ga dok se ne osuši što više
može na vlažnom zraku. Taj me prizor podsjetio na to da sam i sâm prekriven
čađom i prljavštinom. Uputio sam se u bolnicu Serafimer, a tamo bih bolje prošao
ako izgledam njegovano. Skočio sam na mol kako bih nagovorio neku od služavki
da očisti i moju košulju. Većina njih bile su prezauzete da bi me uopće zamijetile,
a i one koje su imale vremena odbile su me i prekorile. Bliže obali jedna od njih
pazila je na skupinu djece, a najmlađi je dječačić bio sasvim malen, nosila ga je u
naručju i pjevala mu nudeći mu sisu. Melodija je bila nujna, ali riječi koje sam
razabrao djelovale su preozbiljno za uspavanku:

110
 „Takav je život naš, i tako prolaze godine naše; tek što disati znaš, već na
nosilima te odnesoše.“
Zaustavio sam se da poslušam, a onda shvatio da je i jedna od služavki na
mostu zastala s poslom i da joj suze teku niz obraze. Promatrala me bez riječi, ali
je ispružila ruku. Možda je izgubila sina, možda sam ja sličio pokojniku. Brzo sam
skinuo jaknu te svukao košulju preko glave i pružio joj je. Umočila ju je u bure sa
sapunom, brzo je izribala, isprala na rubu mola i vratila mi je nakon što ju je
nekoliko puta udarila prakljačom. Naklonio sam se u znak zahvalnosti i navukao
vlažnu košulju koja je sada bila čista i bijela.

Usred plitkog Bistrog jezera podignuti su zidovi i presvučeni daskama. Sagrađen

je i most dugačak tisuću lakata kako bi stanovnici grada suhih nogu mogli doći do
otoka Kungsholmena. Dugo sam oklijevao pred mostobranom kod Crvenih
skladišta. Vani na jezeru Mälaren plivale su bijele guske, valovi su se uzdizali do
kamenih zidina i prelijevali se preko drvenog mosta. Žena koja je na užetu vodila
blatom umrljanu krmaču smijala mi se dok je prolazila. „Vidi, dečko! Samo se
dobro čuvaj pa ćeš doći na drugu stranu prije nego što gusari stignu zarinuti zube
u tvoje mršave noge i povuku te u dubine!“ Progutao sam knedlu u grlu i
problijedjelih prstiju primio užad razapetu između dviju strana te krenuo prema
onoj drugoj.
Kada sam se ponovno našao na čvrstom tlu, skoro sam odmah bio na cilju.
Našao sam se pred lijepim vratima sa šiljastim lukom. Iznad vrata pisalo je
„Kraljevski lazaret“, a dva su lava držala zlatni štit s grbom. Prekrasan je kesten
cvao kraj vrata. Ušao sam, pošao puteljkom pod svodom, ali ubrzo se zaustavio iz
strahopoštovanja. Glavna je zgrada visoka četiri kata i ima još dva bočna krila. To
je bolnica Serafimer, koju svi u Stockholmu nazivaju samo Seraf. Iza vrata me
dočekao prostrani hodnik i obratio sam se nekom mladiću koji je u žurbi grabio
preko kamenog poda na putu do neke hitne dužnosti. Rekao sam mu što trebam.
„Profesor Martin“, odgovorio mi je, „nije viđen u Serafu još od godine Gospodnje
1788. i na tome smo zahvalni jer se čini da je to također bila godina njegove smrti.“
Zanijemio sam. Muškarac me suosjećajno pogledao. „Tražite li Rolanda Martina
osobno ili će poslužiti i onaj tko ga je naslijedio u službi? U tom biste slučaju
profesora Hagströma mogli pronaći u sjevernoj anatomskoj dvorani.“ Nisam znao
što bih osim da kimnem. „Na prvom katu, dvorana desno.“

111
 Na pola puta dočekao me miris koji dobro poznajem i koji nikada neću
zaboraviti: miris smrti. Vrata su gore već bila odškrinuta i kroz prorez sam vidio
sablastan prizor. Na stolu se nalazila lešina muškarca, rasparana od tjemena do
mršava struka. Koža mu je bila sastrugana u dijelovima i otkrivala mu iznutrice.
Prsni koš bio je uzdignut snažnim kukama. Od lica je ostala samo polovica jer su
lubanja i muskulatura lica bile razotkrivene. Dva oka bijela poput mlijeka buljila
su u strop. Tek sam tada zamijetio čovjeka koji se nalazio kraj ležaja. „Mene
tražiš?“ pitao je i istovremeno se vratio uništavanju otvorenog trbuha mrtvaca.
„Tražim profesora Hagströma“, rekao sam i zamijetio određeno drhtanje u svom
glasu, ne toliko zbog mrtvaca, koliko zbog profesora. Rekao bih da mu je bilo oko
četrdeset godina, a po svemu sudeći bio je odlična zdravlja. Imao je samo prsluk
preko košulje, kožnatu pregaču zavezanu oko struka i zavrnute rukave košulje. „To
sam ja. Slobodno uđite ako vam se ovakvi prizori ne gade previše.“ Odložio je nož
i počeo prati ruke u porculanskom vjedru. „Kako mogu pomoći?“ – „Zovem se
Johan Kristofer Blix“, rekao sam i skinuo kapu s glave, „i služio sam od 1788.
godine u Karlskroni kao naučnik ranarniku, majstoru Hoffmanu.“ – „Emanuelu
Hoffmanu?“ – „Tako je, gospodine profesore.“ – „Onda nije ni čudno da te ne
uzrujava ovaj prizor od kojeg bi mnogi drugi posjetitelji problijedjeli i nagnuli se
kroz najbliži prozor“, rekao je Hagström. „Ako si proveo ratne godine u
Karlskroni, ti si profesor a ja tek naučnik, barem što se tiče prizora smrti i
propadanja.“ Profesor Hagström zamolio me da sjednem i ljubazno me ispitivao
o mojim iskustvima u Karlskroni. Poviknuo je da nam donesu lončić kave i već
nekoliko minuta kasnije donijela nam ju je djevojka u bijelom. Riječi su tekle iz
mene. Nikada nikome nisam govorio o jezivim ratnim godinama, pa čak ni tebi,
sestro moja, i sada je za to bilo krajnje vrijeme.

U zimu 1788. ratna se flota vratila preko Baltičkog mora s brodom koji su preuzeli
od Rusa kod Goglanda. Zvao se Vladislav, bio je to linijski brod sa sedamdeset i
četiri topa. Mornarica je tek bila pristigla u početnu luku prije nego što se stvorio
led, a s Vladislava su počeli pristizati bolesnici koji su imali neku vrstu morske
bolesti kakvu nikada prije nisam vidio. Zaražene bi brzo zahvatile i groznica i
drhtavica. Koža na licu bi im požutjela i pojavili bi im se mjehurići na nogama i
rukama. Kod nekih je bolest uznapredovala do pluća i kašljali su dok im usnice ne
bi poplavjele. Nakon nekoliko bi se dana groznica povukla jednako brzo kao što je

112
i počela, ali onda bi se nakon još nekoliko dana vratila jača nego dotad. Vidio sam
kako su najjači preživljavali deset napadaja prije nego što su pokleknuli, a i tada su
umirali kao starci sa zgrčenim leđima i ugašena pogleda. Zima je bila oštra, svaka
je daska postala nečijom posteljom. Sve ih je više obolijevalo, ne više samo mornari
već i naši sugrađani, sve dok više nije bilo ništa mjesta u glavnoj bolnici. „Postao
sam trčkaralo, a poslije i naučnik kod majstora Hoffmana oko Nove godine i služio
sam mu sve do njegove smrti, nakon čega sam u bolnici ostao još dodatne tri
godine.“ Majstor se nadao da će se broj zaraženih smanjiti kada pristigne proljeće,
ali u stvarnosti je zapravo bilo još i gore. Na tisuće je ljudi umiralo i neprestano su
iz unutrašnjosti pristizali novaci kako bi zauzeli mjesta umrlih, a onda bi i sami
oboljeli. Profesor me prekinuo. „Je li ta groznica koja se vraćala uzela i život
Emanuela Hoffmana? Poznajem ga samo iz priča.“ – „Ne“, odgovorio sam,
„majstora je ubio ruski top težak trideset šest funti.“
U lipnju je mornarica otplovila dalje na istok kako bi nastavila rusku
kampanju, a Hoffman je pošao s njima. I ja sam pošao s njim jer je nedostajalo
kvalitetnih ranarnika. Stigli smo na palubu broda Hrabrost koji je Chapman
izgradio u Karlskroni kako bi mogao izdržati šezdeset četiri topa. Susreli smo Ruse
s južne strane Ölanda i pucali jedni na druge dok neprijatelj nije odlučio pobjeći s
vjetrom u leđima. U jednom sam se trenutku bio popeo na jarbol jer nikada prije
nisam vidio morsku bitku i nisam mogao odoljeti kušnji. Bio sam pomogao
majstoru da raširi piljevinu po podu kako bi skupila krvarenje i pomogla nam da
se ne poskliznemo ako bude mnogo ozlijeđenih, a onda sam uhvatio svoju priliku
dok nisam bio pod nadzorom. Toliko sam se visoko popeo da sam mogao proučiti
cijeli brod odozgora i vidio sam kako kugla pristiže preko valova. Pogodila nas je
visoko i sa strane, a vidio sam i nečije raspadnuto tijelo kako je proletjelo kroz brod
i ispalo s druge strane ravno u oblak goreće trijeske. „Tako je Hoffman doživio svoj
kraj, a i ja i cijela posada možemo biti zahvalni što je borba preuranjeno završila
jer bih teško igrao ulogu ranarnika za cijelu posadu bez majstorovih uputa.“
Mornarica se vratila u Karlskronu i tamo sam proveo ostatak rata. Groznica je
uznapredovala: od brodskih jedara sašili smo šator koji je bio dovoljno velik da
prihvati pet tisuća oboljelih od groznice i zahvaljivali smo Bogu što je jesen 1789.
bila dovoljno hladna da smo mrtve mogli ostaviti vani. Na proljeće se broj oboljelih
počeo smanjivati i izgledalo je kao da je najgore prošlo. Ostao sam i pomogao
koliko god je trebalo. Kada smo pokopali mrtvace koji su umrli još za vrijeme zime,

113
obilazili smo kuću po kuću i odnosili mrtvace iz postelja u kojima su ležali otkad
ih je groznica poslala na onaj svijet.

Profesor Hagström proučavao me mirna pogleda dok nisam dovršio svoju priču.
„I tako si došao u Stockholm. Ako sam dobro procijenio, pretpostavljam da si
došao k meni u nadi da ćeš moći nastaviti svoj put u kirurgiji?“ – „To ne mogu
opovrgnuti.“ Hagström uzdahne. „Dolaze nam mnogi kao ti, Blixe, previše vas. Za
vrijeme rata potreba je bila velika i svatko s rukama bolje je poslužio kao ranarnik
nego da ranarnika uopće nije bilo. Ali sada više nije tako. Pogledaj našu bolnicu!
Istrgnuli smo medicinu i kirurgiju iz ruku obrtnika i podigli je na razinu znanosti.“
Oduševljen vlastitim govorom, profesor je ustao i nadvio se nad lešinom.
„Blixe, znate li mi reći kako se zove ova kost?“ Morao sam priznati da ne znam.
„Koje je najbolje mjesto za puštanje krvi iz žila koje teku pod kožom?“ Ponovno
sam samo odmahnuo glavom. „Je li vam Emanuel Hoffman ikada ispričao što mu
se čini da je bio uzrok groznici?“ Razvedrio sam se jer sam napokon imao što
odgovoriti. „Majstor je rekao da je bolest uzrokovala neka vrsta izmaglice iz voda
stajaćica i močvarnog tla.“ Hagström se nasmiješio, ali oči su mu ostale zabrinute.
„Tako je on to shvaćao. Danas imamo drugo objašnjenje. Bojim se da je vaš
majstor bio starijeg kova, spretan s noževima i strugačama kojima je odvajao
udove s njihovih nesretnih vlasnika, ali ništa drugo.“ Hagström se ogledao oko
sebe i iz police koja je bila prislonjena uza zid izvukao debeli, kožnato uvezeni
svezak te mi ga pružio. „Razumijete li što od ovoga?“ Slova su mi izgledala poznato,
ali nisu tvorila riječi iz kojih bih mogao razabrati neko značenje. Tako sam i rekao
i Hagström je slegnuo ramenima na moj odgovor. „Bojim se da trenutačno ne
mogu mnogo učiniti za tebe, Blixe.“ Ipak se na njegovim nabranim obrvama
moglo vidjeti da se nečega dosjetio pa se razvedrio. „Pričekaj trenutak“, rekao je,
okrenuo se na peti i ostavio me nasamo s mrtvacem.
U tom sam trenutku nešto uzeo, sestro. Priznajem to i pokajao sam se iste
sekunde kada sam to učinio, ali kada sam vratio ruku u torbu kako bih vratio što
sam ukrao, čuo sam Hagströma u hodniku i trenutak više nije bio zgodan. Profesor
je ušao s malenom bilježnicom ispisanom na jeziku koji sam razumio. „I gori od
vas postali su dobri kirurzi, a da nisu razumjeli francuski“, rekao je Hagström i
tutnuo mi bilježnicu u ruku. „Ovaj sam sažetak napisao kako bih olakšao učenje

114
svojim učenicima. Ako se dovoljno usavršite, možete se kvalificirati za poduku već
tijekom sljedeće godine iako ne mogu ništa obećati.“
Hagström me ponovno proučio usredotočena izraza na svom inteligentnom,
otvorenom licu. „Imaš krvi na jakni, Blixe. Tvoja je?“ Odmahnuo sam glavom.
Hagström mi se približio korak i nadvio se nada mnom. „Oči su ti žute tamo gdje
bi trebale biti bijele. Kako živiš, Blixe? Piješ li mnogo žestokih pića?“ Osjetio sam
kako sam pocrvenio što je Hagströmu dalo odgovor koji je tražio. „Dođi ovamo,
Blixe, i pogledaj.“ Profesor je podigao komadić mesa s trbuha mrtvaca i otkrio
smrdljivu gromadu prekrivenu hrapavim izraslinama. „Ovo je čovjekova jetra,
Blixe, i to je ono što ga je ubilo. Da je manje pio, još uvijek bi bio među nama.
Uništeni organi poput ovoga skrivaju se u utrobama prevelikog broja ljudi ovog
grada i privlače ih u grobove poput magneta. Neka ti to bude zadaća u
umjerenosti.“
Na mom se licu zacijelo lako dao iščitati užas jer se profesorov pogled ispunio
suosjećanjem. Iz džepa na prsluku izvukao je izvezenu lisnicu i izbrojio kovanicu
po kovanicu na stolu, a onda se činilo da se predomislio pa je ispraznio cijelu
lisnicu. Cijeli sadržaj skupio se u hrpu na stolu. „Uzmi ovo, Blixe, i obavezno
pripazi na sebe i bit će mi zadovoljstvo da se sljedeće proljeće ponovno nađeš u
mojoj anatomskoj dvorani.“ Ostao sam bez riječi. Na stolu se nalazilo gotovo
dvadeset talira! To je bilo blago iz mojih najluđih snova! Skupio sam kovanice,
natrpao ih u džepove i naklonio mu se nekoliko puta. Suze su mi potekle niz
obraze, djelomično iz zahvalnosti, ali još više od srama jer sam ukrao od tog
samaritanca, tog ljubaznog gospodina čiju sam dobru volju već uspio nagraditi
lošim djelom. Vidio sam da su čak i profesorove oči zasjale na te moje osjećaje. Bez
riječi je pružio ruku, a ja sam je prihvatio i poljubio.
Bio sam već na vratima kada mi je postavio posljednje pitanje napuklim
glasom. „Još jedna stvar, Johane Kristofere. Koliko godina uopće imaš?“ – „Ove ću
zime navršiti sedamnaest godina ako Bog da“, odgovorio sam u istom tonu.

115
 4.

DRAGA SESTRO, stigli su nam prekrasni dani i prekrasne večeri pune obilja i sreće!
Pozdravio sam se s noćima pod drvećem iza Ladugårdslandeta i među grobovima
iza tornja Katarinine crkve te za jedan djelić Hagströmova novca unajmio sobu u
četvrti Pomona u ulici Överskärargränd. Pogled mi oduzima dah. S visokog se
prozora dokle god pogled seže šire limeni i cigleni crijepovi krovova, svjetlucavi
poput ispolirana zlata na suncu. Na najvišoj točki zlatnoga grada imam sada
vlastitu postelju koju sunce osvjetljava čak i kada se na ulice već spusti mrak.
Ulične svjetiljke noću iz udaljenosti trepere prema meni, a kada podignem pogled,
zvijezde mi se čine neizmjerno bliže. Za Sylvana sam pripremio mjesto na podu
pored kaljeve peći. Za bocom vina razgovarali smo o ovim novim prilikama i o
tome kako ćemo najbolje iskoristiti situaciju dok ne budem spreman krenuti na
nauke u bolnicu Seraf. Upadali smo jedan drugome u riječ i smijali se od srca te se
tapšali po ramenima i nazdravljali.
Uskoro smo se dosjetili kako ćemo najpametnije upravljati svojim imetkom,
s gotovo dvadeset mojih talira i ona četiri koje je Rickard uspio posuditi od
Clemensa Montella. Nije bilo dovoljno novca da nam potraje zauvijek. I jedan i
drugi moramo pokušati uvećati taj iznos. „Kako bismo više zaradili, prvo moramo
ostaviti dojam da smo upravo ono što nismo: dva mladića iz dobre obitelji, na koje
škrti očevi ne žele izdavati puno od bogatstva koje samo što nismo naslijedili.
Mladići za koje se svaki zajam čini kao pametna mjera za budućnost.“ Sylvan me s
tim riječima uhvatio pod ruku i uputili smo se prema trgovcu odjećom dolje u ulici
Ferken. Dio smo talira ponijeli sa sobom, a ostatak smo oprezno sakrili u moj
madrac od sijena. Trgovac je prvo bio zlovoljan, ali odmah je postao ljubazan čim
smo mu pod nosom zazveckali lisnicom. Dugo smo pretraživali ormare i police u
potrazi za odjećom najbolje kvalitete, ali koja je ipak dovoljno pohabana da je
razumne cijene. Isprobavanje te odjeće bilo je zadovoljstvo koje nikada neću
zaboraviti. Poput dvojice mladih plemića radili smo grimase, pljeskali rukama i
pravili se da hvalimo jedan drugog na francuskom dok smo se šepirili pred

116
ogledalom: „Veličanstveno, monsieur von Blix!“ – „Nije li tako, Vaša milosti af
Sylvan!“ Odabrali smo ručno izvezene prsluke u crvenoj i purpurnoj boji, svatko
po jedan kaput s pozlaćenim manšetama, nove košulje, kratke hlače od mekane
kože, visoke čarape i kožnate cipele s raskošnim kopčama. Sylvan je pronašao
periku od konjske dlake koja je bila u mnogo boljem stanju od crvene koju je dotad
nosio, ali ja sam i dalje radije nosio svoju plavu kosu u repu, lijepo počešljanu
češljem s tankim zupcima i vrpcom zavezanu uz vrat. Stali smo jedan kraj drugog
pred ogledalom i jedva vjerovali vlastitim očima. Zagrlili smo se u trenutku ushita.
Sylvan se dugo pogađao oko cijene koju se trgovac usudio zatražiti, ali na kraju
smo izbrojili iznos na pultu i otišli.
Zbogom ne samo prljavim krpicama i posteljama pod zvijezdama, već i
kuplerajima u koje smo prije zalazili, tamo gdje pijanci i ološ povraćaju na svoje
susjede za stolom, zaraze jedni druge francuskom bolešću jer se redaju na istim
kurvama i potuku se čim se ukaže prilika. Umjesto toga odlazili smo u Burzu,
renomiranu gradsku krčmu, i na balove koji su se održavali u palačama. Smiješno
je kako svatko želi pomoći onome tko izgleda kao da mu nikakva pomoć nije
potrebna, ali svi zaobilaze one na kojima se jasno vidi da su siromašni. Brzo smo
se pobratimili sa sinovima grofova, kneževa i cehovskih majstora, te smo se trudili
uvijek biti jednako ljubaznima, uvijek duhovitima i uvijek zabavnima. Sestro,
sjećaš li se kako sam ti govorio o prvom balu u Slottsbackenu, tamo gdje smo drage
volje dopuštali da nas gospoda s galerija polijevaju vinom? Brzo smo i sami dobili
priliku da uživamo u tome, pa smo se baš kao i naši novi prijatelji iščuđavali tome
kako su ti nepozvani jadnici dolje na kamenom putu spremni ponižavati se za malo
pića. Dogovorili smo se da nikada nećemo platiti ni novčića za ono što smo jeli i
pili, već smo se uvijek pridruživali isključivo onom društvu u kojemu je bila čast
platiti račun.

Tako su prolazile mnoge ljetne noći, a kada smo postali nezamjenjiv dio svake
zabave, uvijek traženi čim bismo se negdje pojavili, počeli smo posuđivati novac.
Rado smo pisali zadužnice za ono što smo posuđivali, potpisane onako kako smo
marljivo vježbali za istim ovim stolom i istim ovim slomljenim guščjim perom
kojim ti i sada pišem. Nitko od naših novih prijatelja nije ni najmanje posumnjao
u nas. Njima novac nije imao vrijednost, ali naše su prijateljstvo i društvo cijenili.
Navečer bismo izokrenuli džepove na madracu u Överskärargrändu i zaključili da

117
imamo trideset, a ne više samo dvadeset četiri talira, pa četrdeset, pa sada već i
dvostruko više. Vodili smo računa o svojim dugovima i svake večeri odvojili bismo
dio zarade da otplatimo dijelove starih dugova. Uskoro smo uživali sve veće
povjerenje, a ako neki vjerovnik nije bio sklon tome da nam pozajmi novac, lako
bismo nagovorili nekoga od naših prijašnjih dobročinitelja da nam pristanu biti
jamci. Tako se pod madracem množio naš novac. Od pedeset sad je već nastalo
sedamdeset, a od sedamdeset već devedeset talira.

„Dragi Kristofere Blixe, dragi moj brate i cijenjeni druže“, rekao je Sylvan jednog
dana kada se vratio iz šetnje s užarenog Skeppsbrona, „reci mi, jesi li ikada čuo
kako govore o Ombreu6?“ – „Naravno“, odgovorio sam, „to je kartaška igra, zar
ne? Nešto kao Faraon?“ – „I da i ne! Faraon je igra u kojoj slučajnost odabire tko
će pobijediti. U Ombreu odlučuje vještina, a gospođa Fortuna nema se tu što
miješati.“ – „Odakle takvo zanimanje za igre na sreću, najdraži Rickarde?“ rekao
sam ležeći na svom krevetu i uživajući u toplini poput site stajske mačke.
Ispričao mi je da su mnogi od gospode kao opsjednuti tom igrom i da svake
noći veliki iznosi prelaze iz ruku u ruke za igraćim stolovima, u salonima u kojima
se može igrati, a da čuvari reda ne ometaju. Objasnio sam da nemam ni najmanju
volju riskirati naš novac jer mi se rizik činio mnogo većim od izgleda da dobijemo.
„Čekaj, Kristofere, trčiš pred rudo!“ bunio se Sylvan. „Postoje različite partije. Sreo
sam Blocka kod Logårdena – sjećaš se da si ga upoznao u Operi prošli tjedan?
Ispričao mi je o jednoj posebnoj večeri čiji je domaćin njegov prijatelj Carsten
Vikare. Vikare poziva goste koji dolaze izdaleka i odabire ih ako ispunjavaju tri
uvjeta: moraju biti bogati, loše podnositi alkohol i biti dobroćudni. Za stolom igra
pet ljudi, ali četvorica se urote protiv gosta koji jednostavno nema druge doli da
izgubi sav svoj novac. Jadnička nazivaju kunićem, što podrazumijeva da su oni
sami lovački psi. Dogovaraju se bez riječi s pomoću dogovorenih gesti i znakova.
Urotnici međusobno podijele osvojeni iznos, ali domaćin dobiva udvostručeni
iznos.“ – „Dobro, i?“ rekao sam, ali ne mogu zanijekati da se u meni probudila
znatiželja. „Kristofere, jedno je mjesto za stolom slobodno. Ponudili su mi to
mjesto. Rizik je nepostojeći, a Block mi je zajamčio da je dovoljno da poznajem tek

6
Prema španj. hombre, muškarac, kako su se nazivali igrači ove kartaške igre. (op. prev.)

118
osnove igre. Ako je kunić dovoljno imućan, preko noći možemo udvostručiti cijelo
naše blago, Kristofere. Dvjesto talira!“
Činilo mi se da mi se želudac napunio rojem bumbara. Pridigao sam se na
krevetu toliko brzo da mi se zacrnilo pred očima. Potražio sam bocu vina i dvije
čaše i ulio u obje. Nazdravili smo, a čaše su zazveckale. „Za Sylvana i Blixa!“ viknuo
sam, „Mlade, lijepe i uskoro bogatije nego ikad!“ – „Za Blixa i Sylvana!“ odgovorio
je, „I za dvjesto talira ili više!“ Isto smo poslijepodne otišli kupiti špil i odigrali
partiju Ombrea prema pravilima koje je Carl Gustaf Block brzinski skicirao
Rickardu, a onda je bilo vrijeme da se lijepo odjenemo i zaputimo prema
Stortorgetu i večernjoj razonodi. Igra nije djelovala vrlo teško. Od četrdeset karata
svakome se podijeli osam. Po redu svatko nudi više s obećanjem koliko rundi kani
osvojiti od tih osam. Najodvažniji bira trijumf. „Kao i u životu“, izjavio je Sylvan i
ispraznio čašu.

119
 5.

U ČETVRTAK NAVEČER uredili smo se s puderom u kosi i obojica s novim

kravatama. Kritički smo proučili jedan drugoga, očetkali vlasi i trunke s ovratnika
i sakoa, a onda ispraznili cijelo naše blago iz madraca. Društvo se trebalo okupiti
u točno sedam sati u sobi koju je Carsten Vikare rezervirao iza Terra Nove u ulici
Gaffelgränd. To je nekada bila javna krčma, ali sada je otvorena samo za mornare
i birane goste. Zvona crkve Svetog Nikole odzvonila su četvrt do sedam u trenutku
kada smo izišli na kamenu ulicu Överkärargränd. Bilo je sparno i užegli se zrak
dizao s kamenog pločnika. Srce nam je bilo u petama od pomisli na Sylvanov teret
– dovoljan bi bio jedan lopov iz sjene nekog skrivenog zida da nam ukrade životnu
zaradu!
Nepotrebno smo se brinuli. Šetnjica uz ulicu Västerlånggatan sve do
Järntorgeta i dalje do Kraljevske palače prošla je bez opasnosti. Na Terra Novi nam
je Block poželio dobrodošlicu i predstavio nas Vikareu. Nije si mogao pomoći nego
da lukavo namiguje Sylvanu i gestama signalizira tko je kunić. Bio je to neki vražji
Nijemac u skupoj opravi sa zlatnim lancem koji se njihao iz prsluka. Ponudili su
nam vino dok se postavljao stol, a nakon što smo popili, ponizna nas je starica
uvela u sobu. U trenutku kada sam ja htio prijeći prag, osjetio sam ruku na prsima,
a kada sam iznenađeno podigao pogled, Carl Gustaf Block odmahivao je glavom.
Prosiktao mi je u uho: „Samo igrači, molim lijepo. Ne želimo da nam plijen da
petama vjetra jer mu netko promatra karte preko ramena.“ Uhvatio sam Rickardov
pogled, već je ušao u sobu i taman je sjedao za stol na koji su ga uputili. „Ne brini,
Kristofere. Pričekaj me u krčmi Ulazi. Doći ću po tebe kada partija završi.“ Tutnuo
mi je nekoliko šilinga. Nisam imao drugog izbora nego da slegnem ramenima,
zaželim gospodi sreću i okrenem se na peti.

U krčmi Ulazi preko puta državne banke zabava je bila u punom jeku. Jedan je
krupan čovjek s tamnocrvenim nosom vrtio svoje crveno gudalo preko violončela,

120
a pratio ga je ćelavac koji je prstima svirao na dugačkoj fruli. Instrumenti su
zajedno tvorili lijepu melodiju. Sjeo sam za jedan stol i shvatio da uopće ne želim
društvo. Glazba je bila dovoljna. Na šank sam bacio kovanicu od dvanaest šilinga
za piće te zamolio služavku da pripazi na to da mi natoči još čim zamijeti da sam
ispio svoj vrč do kraja.
Osjećao sam se čudno. Obično me kada pijem preplavi sreća, zavrti mi se u
glavi kao da plešem ukrug. Ovaj je put bilo drukčije. Sjetio sam se izrasline koju
mi je profesor Hagström pokazao u mrtvačevom trbuhu i ogledao se oko sebe na
sve one muškarce i žene koji su sa mnom pili. Nitko mi nije bio ni lijep ni zabavan.
Kada bi se nacerili, vidjeli bi im se smeđi zubi iskrivljeni od pohote i poruge. U
osvijetljenom ogledalu na zidu razabrao sam svoj vlastiti lik, još uvijek mlad,
gotovo još nedorastao, bijele kože i lijepih udova. Nisam bio jedan od njih, no u
tom sam trenutku shvatio da ću to uskoro postati. Nema čarolije koja bi me
zaštitila od toga da i moje meso tako ne propadne. I moj će nos nateknuti kao grozd
i trbuh će mi narasti i zategnuti se oko vlastite izrasline, utovljene žestokim pićem.
Obećao sam si da to neće biti moja sudbina. Htio sam uzeti svoj dio od dvjesto
talira i iskoristiti ih za nešto drugo. To je trebalo biti dostatno da Hagströmu
vratim novac koji mi je dao, da zadržim krov nad glavom do proljeća a i duže, da
nađem nekoga tko će me podučiti francuskom kako bih mogao odagnati misterije
kirurškog udžbenika i da počastim svoje kolege ručkom i pićem dok zajedno
pokušavamo savladati nasljedstvo koje su nam ostavili Linné, Scheele i Acrel. Htio
sam posvetiti svoj život pomaganju i onima visokog i niskog statusa u društvu, i
siromašnima i bezazlenima, i nisam mislio tražiti nikakvu plaću za svoj trud. Htio
sam zajedno sa svojom braćom odagnati zarazu i nevolje kada rat sljedeći put dođe
do naših obala. Nikada više siročad ne bi morala kopati jame u smrznutoj zemlji i
bacati drugu siročad u masovne grobnice. Našao bih si ženu kada stasam za to i
donijeli bismo djecu na svijet. Bio bih dobar otac, nikada otresit ni nezainteresiran,
nikada pijan i ne bih im prijetio, ne bih ih tukao, ne bih ih šibao. Moja bi djeca
odrasla, a da im ničega ne bi nedostajalo.

Prenuo sam se iz svog sanjarenja kada se u moj stol zabilo društvo koje je počelo
plesati uokrug. Očito sam sjedio duže nego što sam mislio jer se krčma već
poprilično ispraznila. Upitao sam koliko je sati gospodina kojemu je na lancu
džepne ure visio orden, a on je nerazgovijetno promrmljao da je ponoć. Još uvijek

121
nije bilo Sylvana! Možda se vratio u Överskärargränd misleći da bi mi već odavno
dosadilo čekati ga i da sam pošao kući.
Ali ni kod kuće u Överskärargrändu nije bilo Rickarda Sylvana. Širom sam
otvorio prozor i naslonio se prema van u nadi da ću uhvatiti malo vjetrića. Nad
zaljevom se uzdigao veličanstveni, raskošni polumjesec, a svjetlucave su mu
zvijezde činile dvor i sve to savršeno se zrcalilo u mirnoj vodi. Utonuo sam u
madrac i promatrao taj veličanstveni prizor dok više nikako nisam mogao zadržati
oči otvorene, ma koliko se trudio.

Probudio sam se obliven znojem i žedan poput brodolomca. Nisam mogao

odrediti koliko je sati, ali mjesec se popeo visoko na svom putu. Osluškivao sam u
mraku ne bih li čuo Rickardovo disanje i pipao stopalom po podu, ali i dalje sam
bio sâm. Ustao sam da popijem vode iz vjedra na stepenicama i upalio lojanicu
kako se ne bih stropoštao dolje. Tek vani na stubištu začuo sam zvuk i nisam znao
odrediti radi li se o čovjeku ili životinji. Bos i tih spustio sam se niz stepenice držeći
dlan pred svjetlom. Tek pri dnu svjetlost je obasjala drhtava leđa Rickarda Sylvana.
Zdvojno je plakao s licem među rukama. Kada se okrenuo, vidio sam kako su mu
suze izbrazdale puder na licu. Strune vlasulje bile su raščupane, a lijepa mu je
odjeća bila prljava. Prošlo je mnogo vremena prije nego što sam uspio izvući ijednu
riječ iz njega i uspjelo mi je tek kada sam odložio lojanicu na stubište, obgrlio ga
rukama i ljuljao ga dok se nije prestao tresti i jecati. „Mene su odabrali, Kristofere“,
prošaptao je, „ja sam bio kunić.“
Prevarili su nas, sestro. Carsten Vikare, Carl Block, njihov krpež, i onaj vražji
Nijemac koji je jednako pripadao Stockholmu kao i svi mi ostali. Prevarili su nas
jer su bili isti kao i mi. Toliko smo se uljuljkali u lukavost koju smo pokazivali u
odnosu na našu okolinu da smo i sami postali odveć lakovjerni i mislili smo da
smo jedini koji uspijevaju namaknuti nezasluženo bogatstvo svojim umijećima.
Kartaši nisu bili sinovi imućnih trgovaca kakvima su se predstavljali. Bili su isti
kao i mi, došli su s ulice, i kao što štuke iz gustiša progutaju proždrljive crvenperke,
tako smo mi i naših sto talira bili lak plijen za njih. Izigrali su Rickarda za sve
njegove kovanice dok si je umišljao da je gubitak samo dio igre, no kada je runda
završila upravo su njegov novac međusobno razdijelili i rugali mu se. Kada se
požalio, udarili su ga i odmah izbacili van na pločnik. „Kristofere“, rekao je Sylvan
i naslonio čelo na moje rame, „ovaj smo put stvarno izgubili. Kada obveznice

122
isteknu, bacit će nas u pritvor, u dužnički zatvor. Na slobodu ćemo izići kao starci.
Do kraja života samo stega, bit ćemo lancima privezani uz radioničke stolove s
remenjem nadglednika oko naših vratova!“ Nisam ništa rekao. Duboko u meni sve
je gorjelo i htio sam vrištati. Kada se lojanica ugasila, moja je mašta u tami utkala
priviđenja i vidio sam kao iz sna u krčmi Ulazi kako u izmaglici nestaju svi oni
prizori koje mi je budućnost nudila.

123
 6.

OSTALI SMO SJEDITI na stepenicama dok se noć nije pretvorila u zoru. S prvim
jutarnjim svjetlom raspršio se i beznadni mir koji nas je obuzeo i požurili smo u
sobu. Zgrabili smo papir na kojemu smo naškrabali sve svoje dugove i shvatili
koliko je situacija kobna. Mnoge od obveznica na koje smo se potpisali samo što
nisu istekle. Ako ih ne platimo, naše će vjerovnike obuzeti bijes. Ubrzo će početi
međusobno razgovarati i zaključit će da smo prevaranti koji su na kraju toliko
zajmili da su uspjeli uteći s plijenom. Jedan ili više njih obratit će se sudu, pokazati
propale mjenice i zahtijevati pomoć stražara u naplati svojih dugova. Takvi će se
nagomilati i objelodanit će se koliko iznose naši dugovi pa će se sve poletnije baciti
u potragu za nama. „Moramo odavde, Kristofere“, šaptao je Sylvan suznih očiju,
„i to prije nego što otkriju gdje se nalazimo!“ – „Ali kamo ćemo poći?“ – „Moramo
poći odvojeno, i žandari na ulici i policajci iz službe tražit će dvojicu u raskošnoj
odjeći. Razdvojeni imamo bolje izglede da im umaknemo.“ – „A onda? Ta ne
možemo se zauvijek skrivati!“ – „Moramo napustiti grad, Kristofere, razumiješ li?“
Teška sam srca pomislio na sve ono što sam žrtvovao kako bih došao ovamo iz
Karlskrone, na seoske putove koji su izlizali moje pete, na vožnje u kolima i
prikolicama za sijeno koje sam platio uslugama kojih bi se najradije odrekao.
Sylvanu je sudbina podarila sreću da se i rodi u Stockholmu i da u njemu proživi
sve svoje dane pa je možda i bio spreman napustiti ga, ali meni je bijeg zvučao kao
da se rasplinuo san za koji sam se borio cijeloga života. Rickard nije vidio
siromaštvo sela i bijedu u kojoj se mora paziti na svaku sitnicu. Rekao sam mu
tako. Nije htio slušati. „Krenut ću preko Skanstulla i dalje prema Fredrikshaldu u
Norveškoj, i ako mi Bog pomogne, stići ću tamo do kraja ljeta.“
Skupili smo ono malo stvari što smo imali, ja u istu onu putnu torbu s kojom
sam i došao, a Sylvan u vreću koju je napravio od stare košulje. Sišli smo na ulicu
i prije nego što se pijetao oglasio a sunce podiglo. Ni on ni ja nismo uspijevali
riječima izraziti što mislimo. Zagrlili smo se po posljednji put ganuti do suza, a
potom se svatko zaputio na svoju stranu: Sylvan prema sjeveru kako bi od rođaka

124
isprosio nekoliko šilinga prije svog odlaska, a ja prema Saltsjönu kako bih presreo
trgovca odjećom u ulici Ferken. Morao sam ga čekati sve do prijepodneva i pravio
se kao da ne poznaje ni mene ni odjeću koju imam na sebi. Činilo se da kao pravi
trgovac ima sedmo čulo za potrebe svojih mušterija i brzo je shvatio da nisam bio
u stanju puno pregovarati. Zamijenio sam finu odjeću koju smo kupili za
skromniju: debeli prsluk koji je više priličio nekom sluzi, vuneni kaput zakrpan na
laktovima, hlače i cipele šivane za cjeloživotnu uporabu. Šešir sam zamijenio za
ispletenu kapu. Kada sam ga pitao koliko će platiti razliku, glumatao je čudeći se.
„Novac za ove blatne krpe? Mladi se gospodin zacijelo šali!“ Na kraju mi je uvalio
šačicu šilinga kako bi me se riješio. Navukao sam kapu preko ušiju kako bih sakrio
kosu, izišao na Skeppsbron i ogledao se oko sebe.
Kamo sam trebao poći? Na Stadsholmenu nisam više smio promoliti nos.
Dovoljan bi bio jedan nesretan susret u nekoj uskoj uličici i moja bi priča bila
završena. Čak sam se i prečesto vukao ulicama Ladugårdslandeta. Činilo mi se da
je Södermalm jedina alternativa. U tamošnjoj vrevi nikada ne bih bio sam u svojoj
bijedi. Slijedio sam kameni put uz zaljev prema Slussenu, prošao pored četiri
kotača koja smiruju brzac pod ulicom Kvarnhusgränd i dalje preko pokretnih
mostova.

Suprotno od onoga što sam očekivao, život siromašnog beskućnika na

Södermalmu bio je gori nego drugdje u gradu, i to ne usprkos tomu što su se tamo
gurali mnogi odrpanci i siromasi, već upravo zbog toga. U krčmama i birtijama
osoblje je razvilo njuh za one koji nisu imali ništa. Odmah bi znali tko je potražio
toplinu krčme samo kako bi preživio od mrvica i tuđih ostataka i tko bi htio uloviti
nekoliko trenutaka sna u nekom kutku. Nemilosrdno bi me izbacili na vrata ili mi
ne bi dali ni da uđem ako ne bih već na pragu mogao pokazati da imam punu
lisnicu. Zbog toga bi se noću svako skrovište napunilo i među sjenicama su
postavljeni sluge koji imaju paziti na njih. Večeri i noći stoga sam provodio u
Dantou ili još dalje, kod Vintertullena. Ono novca što sam dobio od trgovca
odjećom dostajalo mi je za otpatke hrane i tjednima star kruh koji bih posrkao s
vodom. Nitko nije mogao tražiti da platim vodu iz Årstavikena, pa sam u valovima
prao lice i ruke, a kada bi me hladnoća natjerala, napravio bih si ležaj od rašlji kod
vrba koje su se žedno naginjale prema vodi.

125
Došli su po mene jedne večeri, draga sestro, kada sam već bio zaspao. Kao i inače,
vidio sam tvoje lice u snu, a onda se ono odjednom pretvorilo u podrugljivo
cerenje koje me odozgora promatralo. Teška me čizma na ramenu pribila uza
zemlju i ostao sam bespomoćno ležati. Zabljesnuli su me upaljenom svjetiljkom i
otrgnuli mi kapu s glave. „Pa to je zaista Kristofer Blix. Želim ti ugodnu večer iako
je došao kraj tvom dopustu.“ Migoljio sam se pod čizmom, ali bez uspjeha.
„Nikada nisam čuo za nekakvog Blixa! Zovem se David Jansson, očito sam se
izgubio na putu kući iz krčme Posljednji novčić pa sam legao ovdje da dočekam
jutro.“ – „Aha, tako dakle. A kako ti se zove otac?“ – „Jan Davidsson, mjedar je iz
župe Hedvige Eleonore, a moja se majka zove Elsa Fredrika, rođena
Gudmundsdotter.“ Naveo sam najudaljeniju crkvu koje sam se sjetio u nadi da će
mi povjerovati i da neće provjeravati što sam rekao. Prevario sam se. „Vidjet ćemo.
A gdje stanuju tvoji roditelji?“ – „Iza Träskbackena, skroz tamo kod mlinova!“ –
„Sigurno si sretan što ćemo te otpratiti sve do kuće kroz toliko nasilnih četvrti.“
Čvrsto su me uhvatili pod ruke i podigli na stopala. Tako su me držali cijelo
vrijeme pa nisam imao mogućnosti da im umaknem među grmovima. Moju su
stražu činila tri snažna muškarca. Onaj koji je govorio bio je korpulentan
muškarac kratkih nogu, usta punih duhana i lica čije je crte bilo teško raspoznati
pod prljavštinom. Išao je prvi sa svjetiljkom, a njegova su me dvojica drugova
šuteći vodila između sebe. Nisam ih uspio jasno vidjeti jer bi me bolno udarili u
vrat otvorenim dlanom kada god bih se pokušao okrenuti. Svaki put kada sam
posrnuo, jedan bi me od njih uštipnuo sa strane prstima poput kliješta. Bilo mi je
mučno od njegova daha kada god bi mi zapiskutao na uho. „Drži korak,
prokletniče, dok ti ne zavrnem šijom!“ Tek što smo prošli Fatburen, shvatio sam
da sve ovo nema smisla i da će me samo izudarati nogama i rukama ako stignemo
sve do Träskbackena i onda svejedno budem morao priznati da ondje nikoga ne
poznajem, a ponajmanje da mi tamo žive roditelji. „Čekajte. Lagao sam. Onaj sam
kojeg tražite.“ Muškarac sa svjetiljkom se okrenuo. „Ti si zadnji od tuceta
odrpanaca istih godina koje smo morali vući preko cijelog grada na isti ovaj način
proteklog tjedna, tako da su to uistinu dobrodošle vijesti.“ Dao je znak na što mi
je pred očima eksplodirala gnusna bol i obrazom sam tresnuo na pločnik. U padu
sam razabrao nešto poput konjskog smijeha i naslutio krvavu toljagu prije nego
što mi se svijest izgubila i ugasila se.

126
Probudila me oštra mirisna sol pod nosom. Posjeli su me na stolac, a šake koje su
me pridržavale pustile su moja ramena kada sam uspio sam uspravno sjediti, a da
se ne prevrnem. Glava mi je bubnjala, a rana na potiljku pekla na dodir. Kada mi
se pogled razbistrio, razabrao sam sobu. Tapiserija ovješena preko kamenih
zidova, lijepi tepisi preko drvenog poda. Nije bilo prozora. Stolac se nalazio u
sredini sobe, pred lijepim pisaćim stolom zaobljenih nogu. S druge strane stola
sjedio je samo jedan muškarac u fotelji. U meni je narasla nelagoda kada sam
shvatio da moj drveni stolac nije postavljen izravno na tepih, već su poda mnom
rasprostrli prljavi prekrivač. Muškarac je uhvatio moj pogled i rekao: „Čudiš se
prekrivaču. Ne želim da se moj turski tepih zaprlja. Mnogi gosti koji sjednu ovdje
gdje ti sada sjediš, Kristofere Blixe, ne uspiju se savladati. Oni koji ne prokrvare,
zaprljaju se na druge načine.“ Narugao mi se kada sam se trznuo prema nazad.
„Izgledaš prestravljeno, Blixe. Ne čudi me to, ali tvoja sudbina ipak djelomično leži
u tvojim rukama. Sjeti se toga kada budeš odgovarao na pitanja. Ako ne zbog sebe,
onda zbog mog tepiha.“ Bio je odjeven u skupocjenu opravu i imao oštru bradu,
jednako kratku kao što mu je kratka i kosa na glavi koja je počinjala rasti tek visoko
na čelu. Oči su mu bile ledeno plave. Rekao bih da ima nešto više od četrdeset
godina. Glas mu je bio hrapav. „Zovem se Dülitz. Znaš li tko sam ja?“ Odmahnuo
sam glavom. Dülitz se nagnuo preko pisaćeg stola i iz vrča u staklenu čašu ulio
vodu, ako je suditi prema boji. „Buncao si neko vrijeme prije nego što si došao sebi,
Blixe, i mislim da po tvom govoru raspoznajem da nisi iz Stockholma. Odakle su
tvoji roditelji?“ – „Iz Karlskrone.“ – Kimnuo je. „Imamo barem jednu stvar
zajedničku, a to je da se oboje nalazimo daleko od mjesta rođenja.“ Popio je. Ja
sam ga mogao samo tiho i žedno promatrati.
„Tamo gdje sam ja rođen, u Poljskoj, radio sam sa staklom, Blixe.“ Izgovarao
je moje ime kao da mu se gadi. „Iz običnog sam žara stvarao zmajeve, lavove,
kraljeve portrete, himere i plesače te ih pretvarao u umjetnička djela i skulpture.
Došao sam ovamo kako bih pronašao utočište kada su moj dom zauzeli Rusi, ali
ubrzo sam otkrio da su ljudima poput mene zabranili da rade svoj posao. Sam je
kralj tako odlučio, vjerojatno kako bi se umilio građanima. Ne mogu razumjeti
kako sam to ja mogao ugroziti one jadnike koji su rezali staklo za prozore na
kućama. Nasreću sam bio imućan i dok sam razmišljao što ću dalje, odjednom je
jedne kasne večeri netko pokucao na moja vrata. Otvorio sam i na vratima je stajao
mladić sličan vama. Pozvao sam ga da uđe, dao mu kruha i vina i na kraju mi je

127
rekao što želi. ‘Treba mi pozajmica’, rekao je. Bio sam zbunjen. ‘Svakako imam
novac koji bih mogao pozajmiti, ali zašto ste došli k meni?’ – ‘Vi ste Židov, zar ne?’
– Vašim jezikom rečeno, Blixe, već se stotinama godina smatra da je Židov netko
tko posuđuje novac da bi na tom zaradio. Mladić nije mogao shvatiti da tijekom
cijelog svog života nikada nisam nikome bio dužan niti da je itko meni bio dužan.
Bio sam Židov, dakle svi su mogli doći k meni kako bi posudili novac, i to bez i
najmanjeg nagovještaja zahvalnosti jer smo navodno svi takvi po prirodi.“ Dok je
Dülitz govorio, izvukao je lulu iz ladice, napunio je duhanom i zapalio na svijeći.
„Moj se gost brzo i lako zaduživao, ali nije bio tako brz kada je trebalo vratiti novac
koji sam mu dao iz suosjećanja. Shvatio sam da sam pronašao svoje novo
zanimanje.“
Preko Dülitzova je lica prošla sjena. „Ja nisam običan lihvar koji pokreće svoj
posao kamatama, Kristofere Blixe. Trgujem drugom robom. Kada je mladićev dug
postao dovoljno velik, shvatio sam da ga posjedujem, da s njim mogu raditi što
hoću dokle god mu je sudbina koju odlučim za njega draža od toga da ga zatvore
pod vlažnim svodom dužničkog zatvora. Danas trgujem životima ljudi. Nekada
sam pušući oblikovao staklo u figure koje su mi se sviđale. Danas jednako tako
oblikujem vaše živote.“
S tim je riječima odložio lulu koja se gasila i izvadio kožnati portfelj iz ladice
te ga otvorio pred sobom. Polako je poput pasijansa počeo slagati njegov sadržaj
na mramornu ploču stola, u savršenoj ravnini iako ni na trenutak nije skrenuo
pogled s mene. „Prepoznajete li ovo, Blixe?“ Bile su to mjenice, sve one koje sam
potpisao svojim imenom i čiji je ukupni iznos bio viši od pedeset talira. „Kupio
sam tvoje dugove, i sada i tebe posjedujem, Kristofere Blixe, tvoje tijelo i tvoju
dušu.“
Trebalo mi je dosta vremena dok nisam uspio progovoriti. „Što namjeravaš
učiniti sa mnom?“ pitao sam. Odgovorio je naučenom ravnodušnošću. „Što znaš
raditi? Koje su tvoje sposobnosti i vještine? To ćemo pokušati ustanoviti u našem
prvom razgovoru. Koja je tvoja vrijednost, za mene.“
Sve sam mu ispričao. Što sam drugo mogao? Ispričao sam mu o godinama u
Karlskroni, nabrojio sve što sam naučio i sve što znam i nadao se da će to biti
dostatno. Dülitz je umočio potpuno bijelo pero u crnu tintu i zapisao sve moje
riječi koje su mu se činile vrijednima bilježenja. „Je li to bilo sve?“ rekao je kada
više nisam imao što navesti. „Tako. Svake večeri kada otkuca ponoć pojavit ćeš se

128
na mojim stepenicama. To ćeš raditi toliko dugo dok ne odlučim kako ćeš mi
najbolje poslužiti.“ Osjetio sam veliko olakšanje kada sam shvatio da ću smjeti,
barem na kratko, napustiti tu gnusnu sobu i udahnuti svježi zrak, da ću isprati
paniku iz ždrijela i osjetiti vjetar na svom licu. „Prvo što ćeš poželjeti jest pobjeći
od mene i zato ti želim naglasiti da ću te pronaći i da... hajde nećemo sada o tome
kada si toliko dugo izdržao, a da nisi isprljao tkaninu. Brzo! Budite tako dobri pa
izvedite Blixa.“
Uhvatili su me za šiju i podigli na noge. Morali su me čvrsto držati jer me
noge nisu nosile i uspravno su me pridržavali dok sam teturao do vrata. Ipak sam
uspio procijediti posljednje pitanje preko ramena. „Što će se dogoditi s mojim
prijateljem, s Rickardom Sylvanom?“ Dülitz nije promijenio izraz lica kada mi je
odgovorio. „Pronašli smo ga davno prije tebe. Mnoge su od ovih mrlja koje su
zaprljale tkaninu njegove. Naš je razgovor uza sve muke dao slabe rezultate i
zaključio sam na kraju da su njegovi dugovi veći od njegove vrijednosti. Dao sam
mu dvadeset dana da otplati ono što je dužan, a onda ću ga predati gradskom sudu.
Poslat će ga na desetljeće ili dva u zatvor pod stegom dok polako ne umre od
lagodnog rada u tvornici.“
Pod stepenicama pred Dülitzovom kućom, u prljavštini gdje su za mnom
bacili moju torbu, spustio sam se na sve četiri i ispovraćao dušu na pločniku.

129
 7.

S KAJANJEM SE SJEĆAM tog dana, draga sestro. S ulice u kojoj sam povratio dušu,
podigao glavu s pločnika i isprao slinu iz usta vidio sam da se Dülitzova kuća nalazi
u blizini Södermalmstorga, pa me njegovi medvjedi stoga nisu morali dugo nositi
od mjesta gdje su me omamili toljagom.
Nisam znao kamo da se djenem kada ta strašna noć prođe i još jedno jutro
svane nad Stockholmom. Nisam mogao znati kakvu će sudbinu Dülitz odabrati za
mene, pa sam se uhvatio kako besciljno lutam ulicom Hornsgatan prema
rubovima grada dok mi put nije prepriječilo brdo Ansgarieberget. Ulica je bila
prazna. Pokoji pijanac ili koja prostitutka zateturali bi uza zidove kuća nakon
svojih noćnih avantura u Bensvarvarträdgårdenu. Ulica je zavijala oko podnožja
brežuljka i našao sam se pred visinama koje se uzdižu iznad Skinnarvikena. Počeo
sam se penjati u želji da izmaknem ljudskim građevinama. Pod mojim se nogama
s vrha brežuljka pružao pogled na Stockholm. Pogledom sam slijedio crte grada
preko otoka Helgeandsholmena do Norrmalma i dalje prema mostu
Kungsholmsbron, a kada sam ugledao zidine Serafena, osjećaj krivnje zapekao me
u ošitu. Bilo je to previše, spustio sam se na stijenu i ostao sjediti tamo, rukama
obgrlivši koljena i spustivši čelo među noge.
Protekli je tjedan bio topao i sada se činilo da će popustiti pritisak koji je
nastao od topline. Tamni su se oblaci bližili s arhipelaga. Čuo sam grmljavinu u
daljini, tutnjanje koje je odzvanjalo preko krajolika.
U mojoj se torbi još uvijek nalazilo ono što sam ukrao od Hagströma.
Odvezao sam je, izvukao ukradeni plijen i podignuo ga prema zraci jutarnjeg
svjetla koja je dolazila s istoka. Bila je to bočica od prozirna stakla. U sredini se
nalazio gušter, plutao je u tekućini s repom spuštenim na dnu. Ovakve je stvari
posjedovao i Hoffman te ih oprezno čuvao jer se njihov sadržaj od propadanja
štitio umakanjem u rakiju. Majstor obično nije dirao svoje staklenke, ali ova je sada
bila moja. Gušter mi se činio neobičnim. Bio je debelog tijela, crn i sluzav, imao

130
otvorena usta i isplažen jezik. Na leđima je imao blijedožute mrlje neobična
uzorka. Činilo se da me s druge strane stakla zlobno promatra svojim okruglim
očima, crnima i mirnima poput pikula, i to s prijekorom. „Ti si jadnik, Kristofere
Blixe, ukrao si me, a nemaš ni koristi od mene jer se ne usudiš išta učiniti sa
mnom.“ Slomio sam vosak koji je pridržavao pluto staklenke, odmotao sloj kojim
je boca bila učvršćena i otvorio je. Smrad mi je bio dobro poznat. Bio je to smrad
pečene rakije, ali osjetio sam i nešto drugo, nešto što je istovremeno bilo i oštro i
slatkasto. Prstima sam uhvatio skliskog i neposlušnog guštera. Zadrhtao sam kada
sam dotaknuo potpuno glatku, mrtvu kožu bez ljuski. Bacio sam ga sa strmine,
približio bocu ustima i ispio sve do kraja.

Opijenost mi je brzo potekla venama. Mnogo sam pio, draga sestro, i to najviše baš
u mjesecima koji su protekli otkad sam došao u naš glavni grad, no to što me tada
zahvatilo bez premca je bilo najgore što sam ikada doživio. Otvorio sam oči kao
po prvi put i otkrio novi svijet, skriven iza našeg. Nije to bilo jutarnje svjetlo koje
se zrcalilo crvenom bojom u zaljevu! Grad je plutao u lokvi krvi, a još je više krvi
teklo niz ulice, bujice krvi iz svih vrata i sa svakog prozora. Pred mojim su se očima
budili mrtvaci. Svaki je pedalj grada barem u nekom trenutku bio rabljen kao
gubilište, groblje nakon kuge ili jarak u koji su nakon rata bacali osakaćene vojnike
jedne preko drugih. Poput korova su pružali svoje ruke preko pločnika. Nekima
su ruke bile čiste i bijele poput kostiju, a drugima trule ili promočene kao da su se
utopili. Rukama su mahali po zraku kako bi uhvatili korake živih.
Istog se trenutka nevrijeme spustilo preko mene. Teške kapi kiše padale su
preko Stockholma i udarale o njegove krovove, zaljeve i brežuljke. Provala
grmljavine me zaglušila. Zbog gustih krakova munja teški su oblaci nad gradom
počeli sličiti plavo-crnom kornjašu savijenih leđa. To se biće kretalo među kućama
na svojim udovima od ledeno plave vatre. Moguće da je pretraživao zgrade kao što
sam i ja u proljeće 1790. u Karlskroni išao od vrata do vrata s rupčićem preko lica,
kada su se žrtve groznice počele otapati u svojim kućicama. Bio sam slijedio smrad
do soba gdje su natečena tijela čekala u svojim krevetima, tamo gdje se stotina
štakora odvikla straha od ljudi i gdje su glodali svakoga kako bi zaštitili svoja blaga.
U vrtlogu pred očima vidio sam trudnice kako vrište oko groblja Stockholma,
samo da bi na kraju rodile malene leševe koji bi blijedi ispuzali iz njihovih
maternica i odmah bili pokopani u grobove, toliko brzo da su pupčane vrpce sa

131
sobom pod zemlju povlačile i majke. Iz palače kod Skeppsbrona i s brojnih imanja
gospoda su izlazila u svečanim odijelima i naoštrenih zubi. Lovili su odrpance,
prosjake, djecu dužničkih zatvora, prelje, sluge i služavke smijući se te ih razderali
na komadiće i slavili nad njihovim mesom dok im želuci ne bi popucali poput
prezrelih čireva.
Nije izlazeće sunce osvjetljavalo gradske krovove. Bili su to plamenovi iz
pakla. Vidio sam Emanuela Hoffmana kako izlazi iz ognjišta s rupom koju je ruska
kugla napravila u njegovom ošitu kada ga je pogodila i s crijevima koja su se vukla
u omčama i glavom iskrivljenom zbog slomljena vrata. Slijepo je pipao oko sebe.
„Gdje su mi kliješta, Kristofere, gdje mi je pila, dođi ovamo da te išibam dok ne
propišaš krv pa da ih nikada više ne zaboraviš!“

Probudio sam se u vrtoglavici i groznici u nekom jarku, probudio me moj vlastiti

glas i kiša koja mi je udarala u lice. Dozivao sam tvoje ime iznova i iznova.

132
 8.

KADA SAM SE TREĆI PUT vratio pred Dülitzova vrata, pustili su me da uđem.
Prijašnjih bi noći samo otvorili prorez, nazrelo bi se neko lice pod svjetlom i
odmahnulo glavom, a zatim bi se vrata zatvorila i ja bih bio prepušten sam sebi, da
si potražim utočište gdje mogu. Još uvijek sam osjećao posljedice one rakije koju
sam popio. Gušter je zacijelo izlučio neku vrstu snažnog etera koji je utjecao na
moja osjetila. Kada bih pogledao prema zvjezdanom nebu, zavrtjelo bi mi se kao
da nisam pogledao prema gore već prema dolje, u neku provaliju gdje su zvijezde
tvorile neobične slike od kojih bi mi se smučilo.
Treći sam se put vratio u kuću u ulici Köpmansgatan i taj se put dogodilo ono
od čega sam strepio. Vrata su se otvorila, grubijan u hodniku pomaknuo se u
stranu i mahnuo mi da uđem. Uskoro sam se ponovno našao u istoj onoj
podrumskoj sobi bez prozora u kojoj sam se posljednji put probudio. Malo me
tješilo što više nije bilo ni stolca ni prostrte tkanine. Dülitz je sjedio za stolom kao
da se nije ni pomaknuo od posljednjeg puta kada smo se susreli. Podigao je pogled
s registra kada sam zakoračio u sobu. Sjene su zaigrale na njegovu licu pa mi se
učinilo da mu se među usnama naziru dugački očnjaci, da mu na čelu izbijaju
maleni rogovi i da mu svaki prst i ma pandžu. Protrljao sam oči kako bih prisilio
stvarnost da se vrati. „Mladiću Blixe. Netko te očekuje.“ – „Što će se dogoditi sa
mnom?“ pitao sam drhtavim glasom dok mi je srce u ušima udaralo poput
udaraljki. Dülitz me ravnodušno pogledao. „Prodan si, Blixe. Tvoje mjenice
prelaze u vlasništvo kupca, kao i tvoj život.“ – „Tko ih je kupio? Što želi od mene?“
– „Pita li pekar što će njegove mušterije učiniti s kruhom? Ili mesar što će se
dogoditi s prodanim kobasicama? Netko će ih pojesti. Ispunit će svoju svrhu.
Kupac može učiniti što god želi sa svojom robom, a tako i s tobom, Kristofere
Blixe.“ Dülitz zatvori svoj registar. „Ovo je naš posljednji zajednički trenutak, što
i nije tako loše za mene jer su noći koje si proveo u poljima od tvog postojanja
učinile kušnju i za nos i za oči. Ni ti ni ja ne znamo što ti je sudbina pripremila, ali

133
učini nam obojici uslugu pa mi se više ne pojavljuj pred očima ako ikada ponovno
i iziđeš na slobodu.“
Niz stepenice se spustio neki gospodin. Nisam više znao zbija li Hagströmov
gušter i dalje šale sa mnom, ali čim se pojavio podigla mi se sva kosa na glavi. Ne
znam kako bih ga najbolje opisao. Nije bio ni visok ni nizak, ni mlad ni star. Odjeća
koju je nosio nekoć je sigurno bila lijepa, ali vidjelo se da vlasnik ne mari za nju.
Manšete na kaputu bile su pohabane, konci su visjeli sa šavova. Na nekoć
raskošnom prsluku nedostajalo je nekoliko sedefastih puceta. Nije nosio vlasulju,
rijetka mu je kosa visjela u pramenovima. Iako nije učinio ništa što bi se moglo
protumačiti kao prijetnja, odmah me ispunio strah koji nisam mogao objasniti.
Nešto nije bilo u redu s njim, osjećao sam to cijelim svojim bićem. Činio se
toliko praznim, kao da nije bio prisutan, kao da uopće nije bio ni čovjek već
jednostavno mrtvo tijelo koje je odlučilo ne prihvatiti svoje stanje zbog razloga
koje samo ono poznaje. Ili je pak izgledao kao neka neman koja se odjenula kao
čovjek, ali nije u potpunosti savladala ljudske geste. Na licu nije imao nikakav izraz,
kao da su mišići i žile kojima se služi da pomiče kutove usana i podiže obrve
odrezani i da su crte lica ostale oduzete. Dülitz ga je pozdravio kimnuvši i glavom
pokazao prema meni.
Kada je muškarac okrenuo glavu prema meni, činilo se kao da me ne vidi.
Promatrao me kao da se na mom mjestu nalazi tek prazan zrak ili da sam komad
namještaja ili mrlja na tapetama u pozadini. Kada je progovorio, glas mu nije imao
nikakav prizvuk, nije otkrivao nikakve osjećaje ili nade. Jedino što je obilježavalo
njegov glas bila je neka vrsta mucanja. Činilo se kao da neki zvukovi ne žele prijeći
preko njegovih usana, nego se zadrže unutar usne šupljine i natjeraju ga da se
zaustavi i odabere neku drugu riječ. „Cijeli iznos u novčanicama talira, možete ih
unovčiti u banci ili gdje vam najbolje odgovara.“ Gospodin je Dülitzu pružio
kuvertu, a on je prelomio pečat kako bi provjerio sadržaj. U kuverti je našao
zadovoljavajući iznos, pa je kimnuo u znak suglasnosti i predao mu paket u kojem
su se zacijelo nalazile propale mjenice koje su sada upravljale mojom sudbinom.
Muškarac ih je spremio u džep kaputa. Bez riječi pozdrava okrenuo se i pokazao
mi rukom da pođem pred njim uza stepenice. Skinuo sam kapu s glave i stao pred
njega. „Zovem se Johan Kristofer Blix...“
Okrenuo se prema meni i prvi put me pogledao u oči, što mi je bilo dovoljno
da zašutim. U njegovim blijedim očima koje su mi se činile prevelikima i

134
preširokima za lice na kojemu su se nalazile nije bilo ni milosrđa ni suosjećanja,
samo suzdržana mržnja kakvu nikada prije nisam doživio, mržnja poput one koju
pustinjski krajolik osjeća prema putnicima koji su bili dovoljno smioni da pođu
njegovim dinama koje su strpljive i sigurne u pobjedu poput same vječnosti.
Spustio sam pogled, ali i osjetio kako mi njegov i dalje prži lice. Približio mi se
korak, dovoljno blizu da osjetim njegov dah na svom čelu, ali čak iako sam htio
ustuknuti, nisam se usudio pomaknuti s mjesta. Prošlo je mnogo vremena prije
nego što je prekinuo tišinu. „Netko je ispraznio svoju noćnu posudu vani na ulici,
odmah ovdje u blizini. Svjetiljke nisu dovoljno dobro osvijetlile pločnik i na putu
do vrata stao sam točno u to, baš maloprije. Nisam ni shvatio što sam napravio
dok nisam osjetio smrad izmeta. Hoćeš li biti tako dobar i očistiti mi cipelu?“
Tišina je ponovno zavladala dok sam oklijevao. Negdje u pozadini Dülitz i njegov
pomoćnik promatrali su predstavu, no muškarac nije obraćao pozornost na njih.
Ponovno sam ga upitno pogledao i susreo se s njegovim pogledom, ali i dalje sam
vidio samo one iste mrtve oči. Čekao je dok nisam pao na koljena i navukao rukav
preko ruke kako bi se poslužio njime kao krpom. Odmahnuo je glavom. „Ne. Ne
tako.“ Isprva nisam shvatio što je mislio s time. Svaki put kada sam pokušao prići
cipeli kako bih obrisao izmet, na isti bi me način prekorio istim glasom bez ikakva
prizvuka. Kada sam iskušao sve mogućnosti, spustio sam lice na prljavu kožu,
isplazio jezik i prvi put nije prigovorio. Nije se pomaknuo s mjesta, nije čak ni
pomaknuo cipelu kako bi mi olakšao posao dok sam se ja borio protiv toga da ne
povratim od gnusnog okusa i dok sam puzao oko njega kako bih mogao sve
dosegnuti. Tiho sam plakao, a on nije otkrio ni da uživa u tome ni da se gnuša na
moje jecaje i moje gađenje. Bilo je to kao da sam prestao postojati. Kada sam
dovršio, podigao sam se na drhtave noge. Zaustavio me. „To nije bila cipela na
koju sam mislio.“ A poslije, kada sam završio, samo je bez riječi ponovno rukom
pokazao prema vratima. Podigao sam se na teturave noge i popeo uza stepenice.
Na ulici se nalazila kočija s četiri konja upregnuta na rampi. Bila je natkrivena
i imala otvore sa strane koji su se mogli prekriti kožnatim zastorima pričvršćenima
na okvirima. Kočijaš se spustio sa svog mjesta i otišao ispred kako bi nahranio
svoje konje iz zobnice. Muškarac koji je sada bio vlasnik mojih dugova pokazao mi
je da uđem u kočiju. I s kočijašem je bio šutljiv. „Natrag.“ – „Cijelim putem natrag?
Gospodine, daleko je, zar se ne želite zaustaviti i odmoriti negdje?“ – „Ne. Idemo
cijelim putem natrag bez stajanja u gostionicama i svratištima.“ Kočijaš je

135
promrmljao neki odgovor koji nisam čuo. Čuo sam zveckanje novčića koji su
prelazili iz ruke u ruku, a onda je muškarac sjeo nasuprot meni u kočiji. Kočijaš je
pucnuo jezikom i bičem pa je ekipaža krenula. Pošli smo niz padinu prema vodi,
preko pokretnog mosta na Slussenu i dalje uzduž Skeppsbrona.
Slike grada izmjenjivale su se i prepoznavao sam ih iz svog budnog sanjarenja
na brdu Skinnarviksberget, kada je krv potekla u žljebovima pločnika, a sve se
pretvorilo u lovište gdje su oni snažniji proždirali svakoga tko im je stao na put. U
svjetlosti ulične svjetiljke ugledao sam Rickarda Sylvana. Bio je naslonjen na zid u
ulici gdje dječaci i muškarci odlaze prodavati svoje tijelo. Nije me vidio. U
njegovim očima nisam vidio ništa od onoga što je nekada u njima bilo, nikakav
vragolasti bljesak, nikakvo veselje ni očaravajući entuzijazam ili pak prepredenu
domišljatost; sve je to usahlo, a preostala su tek dva tamna zdenca očaja. Bio je to
pogled nekoga čija je životna iskra ugašena, samo tijelo i dalje tetura i pluća još
uvijek dišu. Srce mi je gotovo puklo.
Nakon manje od sata vožnje došli smo do sjeverne carine kod prenoćišta
Stallmästaregården i kočijaš se zaustavio kod carinskih kućica. Nad nama se
uzdizao luk s nadsvođenim vratima koja su bila dovoljno velika da kočija može
proći kroz njih. Carinik koji se tek probudio pokucao je sa strane kočije i osvijetlio
je svojom svjetiljkom. „Dobra večer“, rekao je kašastim glasom, „kasno je za
putovanja.“ Zijevnuo je. „Mogu li vidjeti vaše putne isprave?“ Muškarac preko
puta mene izvukao je papir iz džepa. Ja naravno nisam imao nikakve isprave, draga
sestro, nisam imao ništa ni kada sam tek došao u grad. Uvukao sam se u grad s
neistinama i otada se nisam usudio približiti carini. Kako ja sam nisam pokazao
nikakve dokumente već sam ostao sjediti spuštenih ruku, carinik je to valjda
protumačio kao da je gospodin moj skrbnik i stoga je radije njega priupitao nego
mene: „A mladićeve isprave?“ Njegove su se prazne oči prvi put okrenule i
pogledao je carinika ravno u oči, a zatim mrtva glasa, koji je zvučao kao da nešto
što nikada nije čulo kako ljudi govore imitira govor ljudi, rekao: „Kako se vi ono
zovete, i vaš nadređeni?“ – „Zovem se Johan Olof Karlsson, gospodine, a ime mog
nadređenog je Anders Fris.“ – „Kao što možete vidjeti, Johane Olofe, ja sjedim sam
u kočiji. Ovdje nema nikog drugog.“
Carinik je izdržao njegov pogled nekoliko sekundi, ali onda je odustao. Bio je
blijed i toliko ustrašen da su mu nastale crvene mrlje u licu. Bacio je brz pogled
tamo gdje sam ja sjedio i osjetio sam suosjećanje od kojeg mi se zaledila krv u

136
žilama. Carinik mu je vratio isprave ne rekavši ništa, okrenuo se i pljesnuo dlanom
o kočiju kako bi dao potvrdu kočijašu da može krenuti. Trebao mi je trenutak da
shvatim što me najviše pogodilo, a bilo je to ovo: Moj domaćin nije ništa slagao
svojim odgovorom. Shvatio sam da je to što je rekao za njega bila potpuna istina.
Nisam mu predstavljao ništa. No što će učiniti sa mnom? To nisam mogao znati.
Naslućivao sam grozne stvari i uhvatio me strah kakav prije nisam poznavao. Čak
i za vrijeme rata u Karlskroni smrt i užas barem su bili jasno raspoznatljivi.
Uspavalo me njihanje kola kroz ljetnu noć, no pokušao sam se oduprijeti kako
bih ostao budan. Ipak sam zadrijemao, ne znam reći na koliko dugo. Probudio sam
se uz trzaj kada se kotač poskliznuo u tragovima. Ti se nikada nisi maknula od
grada, draga sestro, i nisi se nikada našla toliko daleko od upaljenih baklji i ognjišta
kada padne noć, ali ja jesam. Tamo vani vlada mrak koji guta sve pred sobom i
zbog kojeg se svijet više ne može raspoznati. Cijelo se postojanje izbriše i vid
oslijepi. Čak i kada zvijezde osvjetljavaju krajolik, on ostaje neraspoznatljiv.
Razabrao sam kako se tuda kuda smo prolazili smreke i borovi naziru u beskrajnim
redovima i čine jednu dugačku, neosvijetljenu šumu.
On se nije micao. Sjedio je prazna lica i buljio u mrak kroz koji smo se vozili,
ne usmjeravajući svoj pogled ni na što.

137
 9.

IZGLEDA DA SMO SE CIJELU NOĆ nastavili voziti istim utabanim tragovima kotača, a
miljokazi su se nizali. Već se bilo razdanilo kada se kočija zaustavila, a ja sam se
gotovo prevrnuo s klupe i probudio se. Dan koji je svanuo bio je siv. Nestalo je
ljetne vrućine. Gospodin je i dalje sjedio nasuprot meni i činilo se da umor na njega
nije ni najmanje utjecao. Bez riječi je otvorio vrata kočije i izišao. Pošao sam za
njim. „Imate li staju u kojoj bih mogao napojiti svoje konje i sjenicu u kojoj bih
mogao odspavati?“ pitao je iscrpljeni kočijaš. „Ovdje nema ničega ni za tebe ni za
tvoje konje“, odgovorio je gospodin, izvukao novčić iz svoje lisnice i bacio ga na
kočijaševo sjedalo. To je udobrovoljilo kočijaša, pa je okrenuo ekipažu i nestao
istim putem kojim smo došli.
Nalazili smo se na imanju izgrađenom u kamenu. U sredini se nalazila
fontana sa skulpturom žene koja sjedi okružena vodenim nimfama i dupinima.
Voda više nije tekla, već je samo pomalo kapala iz otvora i tako hranila smeđu
mahovinu. Izgledalo je kao da sam kamen plače, i to u toliko mutnom bazenu da
mu se više ni ne nazire dno. S druge strane imanja nalazila se visoka zgrada s dva
krila. Okruživala nas je trula šuma smreke i pusta su se polja širila među usjevima
koji su trunuli na zemlji. Kuća koja se nekoć ponosno uzdizala sada je propadala.
Na podu se nalazila otpala žbuka s fasade. Korov se visoko popeo po kamenju
imanja. Ni u jednoj se sporednoj kući, sjeniku ili okolnim zgradama nije
naslućivao nijedan znak života. Negdje je zalajao pas. Ispunili su me strah i
melankolija. To je imanje zacijelo zahvatila neka katastrofa i poput gangrene se
proširila preko cijelog zemljišta. Nekoć je to bilo lijepo mjesto. Ali više nije. Jezik
mi je bio brži od pameti. „Gdje smo ovo došli? Što se ovdje dogodilo?“ Uplašeno
sam se sakrio iza torbe kada sam shvatio da sam progovorio bez dopuštenja, ali
domaćin me iznenadio kada je svejedno odgovorio. Stajao je tamo usred imanja
očiju punih sjete i okrenut prema meni kao da želi vidjeti moju reakciju. „Ovo je
posjed moga oca. Ovdje ptice više ne pjevaju.“ Nisam razumio što je time mislio,
ali nisam ga namjeravao pitati.

138
 Pokazao mi je da ga slijedim, ali ne u veliku kuću. Krenuo je prema niskim
zgradama s lijeve strane gdje počinju izbijati oranice. Podigao je drvenu prečku i
pokazao mi da uđem prije njega. Moje su se oči teško navikavale na mrak, ali
postao sam svjestan nekakve nazočnosti, osjećaja da me opazio netko tko je unutra
čekao i tko mi nije želio ništa dobro. Soba je bila zagušljiva i smrdjela je. Ustuknuo
sam kada sam začuo prigušeno režanje pred sobom. Zatim sam je ugledao: veliku
spodobu koja je nestrpljivo koračala amo-tamo. Bio je to groteskan pas, najveći
kojeg sam ikada vidio. Šija mu je dosezala do mojih pluća, a zasigurno je bio i teži
od mene. Ispod krzna nazirali su mu se snažni mišići. Vidio sam kako slina curi iz
usta čudovišta i kako mu moja smrt svjetluca u očima. Trenutak prije nego što me
njegova čeljust uhvatila za grkljan, pas se zaustavio u skoku, drvo je zacvilio i začuo
sam kako je metal zazvečao o metal. Shvatio sam da je zavezan na lancu. Kada su
se moje oči bolje naviknule na tamu, vidio sam kako zahrđale karike pridržavaju
omču na debelom vratu i da je njihov drugi kraj zavezan oko grede. Pao sam na
koljena i udario o daske te otpuzao natrag, a oči su mi suzile od njegova daha i lice
mi se uprljalo od sline koja je izlijetala sa svakim novim udahom zvijeri. „Ovo je
Magnus“, rekao je glas iza mene. Osjetio sam kako mi je podigao kapu s glave i
bacio je u mrak, a zvijer je skočila za njom. „S vremenom će ti možda dosaditi moja
gostoljubivost“, nastavio je moj domaćin, „ali ako na svoju ruku odlučiš napustiti
ovaj posjed, znaj da ću otpustiti okove koji pridržavaju Magnusa. Nikada neće
zaboraviti tvoj miris. Osjeća smrad tvog straha i pišaline koja ti curi niz bedro i
pronaći će te kada budeš sam vani pod drvećem i bez ikakvih izgleda da se sakriješ.
Razderat će te u dijelove i gavranima ostaviti tek komadiće.“ Moj je domaćin
prošao pored mene i izišao iz zgrade, a ja sam pošao za njim.

Kao što sam zaključio i iz njezine vanjštine, kuća se raspadala i iznutra, draga
sestro. Mnogi su prozori bili razbijeni, a od crjepova su ostale još samo krhotine.
Širio se snažan miris plijesni i vlage. Voda sigurno curi sa zidova kada se oblaci
prolome. Tapete su se uleknule od vlage zbog čega su se uzorci na njima tako
izobličili da su zavaravali oči. Drveni je pod propuštao vodu i strašno škripao pri
svakom koraku, dvorane su bile prazne i sva su svjetla u njima bila ugašena, a
tkanina na foteljama i kaučima toliko se razderala da su iz njih izbijale strune. U
velikoj dvorani domaćin mi je dobacio nekoliko riječi preko ramena prije nego što

139
mi je u potpunosti okrenuo leđa i opet izišao van. „Sutra počinje naš posao.“ Čuo
sam korake kako prelaze preko imanja i shvatio da me ostavio samog.
Kako mi nije pokazao mjesto na kojemu bih mogao odspavati, nisam vidio
druge nego da si ga sam pronađem. Mnoga se vrata nisu mogla otvoriti. Prostrani
donji kat bio je namijenjen za primanje gostiju. Velika dvorana namijenjena za
ples bila je prazna i zapuštena, stolci naslagani jedni na druge. Dugački stol u
blagovaonici mogao je primiti dvadeset ljudi, ali ploča stola puknula je po sredini
i posred drveta nalazila se rupa od ruba do ruba. Nad ognjištem je visio portret u
ulju, ali netko ga je uništio. Sudeći po odjeći, na slici je ispred plodne njive bio
prikazan muškarac okrenut prema promatraču. Na rukama je imao prstenje, a oko
vrata medaljon na vrpci. Lica nije bilo, draga sestro. Netko ga je izrezao s platna.
Iznad ramena figure nalazila se samo rupa odrpanih rubova. Mnogo poslije
pronašao sam ostatak portreta među pepelom u ognjištu.

Gore na stepenicama nizale su se uređene spavaće odaje, sve redom prazne.

Odabrao sam jednu za sebe. Madrac kreveta bio je vlažan a okvir truo, pa sam
umjesto toga odlučio spavati na podu sa svojom torbom pod glavom umjesto
jastuka. Udaljio sam se od vrata koliko sam mogao i leđima okrenuo prema kutu.
Na najudaljenijem dijelu kraće strane zgrade nalazile su se veće spavaće odaje
koje su vjerojatno nekoć bile rezervirane za same domaćine. U lijevoj se nalazio
još jedan portret, ovaj put portret žene. Na sebi je imala starinsku haljinu. Ruke su
joj bile podignute kao da poziva promatrače da uđu k njoj u sliku. I njezino je lice
bilo uklonjeno, ali mnogo opreznijim pokretima od onih srditih udaraca koji su
uništili sliku u velikoj dvorani. Nije mi dugo trebalo da pronađem dio koji je
nedostajao. U širokom krevetu naslonjenom uza zid zavežljaj tkanine pretvoren je
u konture ženskog tijela koje je ležalo na leđima pod pokrivačem, a lice portreta
brižno je postavljeno na mjesto glave. Lutkino lice toplo se smijalo promatračima,
ali naziralo se i nešto drugo, nešto što mi se činilo da otkriva druge osjećaje. Je li
to ovisilo o samom motivu ili ju je umjetnik nedovoljno dobro naslikao, to nikako
nisam mogao znati. U madracu na krevetu pored te neobične lutke nalazila se
udubina i shvatio sam da moj domaćin zacijelo ovdje provodi svoje noći, ležeći na
boku s jednom rukom oko njezina struka. Moja se sumnja pokazala ispravnom
sljedećih noći kada sam ga čuo kroz zatvorena vrata sobe. Noćima je razgovarao s

140
lutkom, ali nikada dovoljno glasno da bih mogao čuti njegove riječi. Ponekad bih
čuo i druge zvukove i nisam znao je li se smijao ili plakao.
Vratio sam se u svoju sobu loše raspoložen od onoga što sam vidio. Stavio
sam stolac pred vrata, otpuzao u svoj kut, povukao noge do brade i drhtao od
hladnoće i osjećaja koji su me preplavili dok nisam usnuo. Navečer je kuća bila
puna zvukova, sestro, kao da cijelu kuću žele opustošiti oni koji su ovdje nekoć
živjeli. Spavao sam samo na mahove. Snovi su se miješali s ćućenjima, kao što je to
čest slučaj u trenucima između sna i jave. Učinilo bi mi se da čujem korake koji se
vuku praznim hodnicima, uzvike zadovoljstva i boli, molitve upomoć, hihotanje,
jeku svečanosti čije je veselje odavno završilo; pričinjavali su mi se bljeskovi
muškaraca i žena odjevenih u neobične maske koji se igraju skrivača u dvoranama
i po sobama.
Tijekom noći je i vjetar prijeteći fijukao u uglovima kuće, a u ranim je
jutarnjim satima počelo kišiti zbog čega je čak i zrak u kući postao hladan i vlažan
i čuo sam kako kišnica udara o pod dva kata iznad mene.

141
 10.

PROBUDILA ME ONA NEOBIČNA težina koju osjećamo kada nas netko gleda. Otvorio
sam oči, a moj je domaćin sjedio na onom krevetu na kojem nisam htio spavati,
već sam radije odabrao pod. „Došao je trenutak“, rekao je kratko, a ja sam protrljao
oči i podigao se na noge. Slijedio sam ga iz sobe niz stepenice i preko imanja do
zgrade iz koje nam je Magnus već zaželio dobro jutro bijesnim lajanjem. Bojao sam
se još jednog susreta sa zvijeri, ali prošli smo pored nakrivljenog sjenika prema
manjoj kamenoj kućici. Moj je domaćin otvorio vrata željeznim ključem i pokazao
mi da uđem.
Iza predvorja se u velikoj sobi s čađavim i ugašenim ognjištem nalazio stol.
Na stolu je cijelom dužinom ležao mladić koji nije mogao biti mnogo stariji od
mene. Ruke i noge bile su mu zavezane užadi koja je bila napeta pod stolom i zbog
koje se nije mogao micati. Imao je prut među zubima i remen oko vrata, a iza pruta
nazirala se i tkanina koja mu je bila ugurana u usnu šupljinu kako bi bio tiho. Oči
su mu bile zavezane krpom. Nije bio pri svijesti. Pored stola nalazilo se više boca
iz kojih se osjećao smrad ukiseljena vina te lijevak, pa sam pretpostavio da mu je
uliveno toliko vina da je izgubio svijest. Imao je čiste i lijepe crte lica te kosu do
ramena koja je, baš poput moje, bila boje čistog zlata. Nisam još uspio ni pojmiti
taj prizor, od kojeg mi je postajalo mučno, kada sam začuo glas bez ikakva prizvuka
iza svog ramena. „Rekli su mi da si bio naučnik kod ranarnika. Reci mi koliko si
udova odrezao kako bi spasio živote ranjenika?“ – „Sâm sam rabio pilu i nož tek u
nekoliko prilika, ali bio sam u blizini bezbroj puta kada je majstor to radio“,
odgovorio sam s knedlom u grlu. Moj je domaćin kimnuo. „Ovo je tvoj pacijent
sada, Kristofere Blixe. Želim da mu odvojiš sve udove od tijela kao da ih je
ozlijedilo topovsko tane ili bajuneta. Obje noge, obje ruke. Također želim da ga
oslijepiš. Želim da mu ukloniš jezik. Želim da bude i gluh. To je zadaća koju ti
zadajem kako bi otplatio svoje dugove. Njegov život nalazi se u tvojim rukama i
ako ga skratiš iz suosjećanja ili ako pogriješiš, zavidjet ćeš njegovoj sudbini u

142
usporedbi s time kako će tvoja izgledati. Sve oruđe i sva pomagala koja želiš bit će
ti na raspolaganju. Je li ti sve jasno od ovoga što sam rekao?“
Zavrtjelo mi se u glavi i nisam mogao vjerovati svojim ušima. Učinilo mi se
da se noćna mora sa Skinnarviksbergeta vratila kako bi me mučila. Od
zaprepaštenja sam zaboravio na svoj položaj i izgubio svu poniznost. „Ne! Neću to
učiniti ni za što na svijetu, čak ni za svoju slobodu! Pošaljite me natrag u Stockholm
i u dužnički zatvor i na prisilan rad, radije bih dvadeset godina radio privezan za
radničke stolove nego učinio ovo, molim vas, pošaljite me natrag!“ Odmahnuo je
glavom. „To više nije moguće. Usprotivi mi se još jednom i živog ću te baciti psetu,
krenut će od nogu i progutati te cijelog.“ – „Ali što je on učinio, recite mi, nitko
nije mogao učiniti nešto čime bi ovo zaslužio.“ Tiho je stajao preda mnom na
trenutak, a zatim mi je samo rekao: „Odluči se.“
Čuo sam kroz svoje jecaje kako polako diše i obrisao lice rukavom. Nije morao
čekati moj odgovor jer smo ga obojica znali. Ponovno je progovorio. „Uspavan je
vinom i ostat će tako sve do sumraka. U sumrak želim vidjeti izvađen jezik. Nakon
toga nastavi kako ti se čini najbolje. Treba sve učiniti u što kraćem vremenu, ali
bez opasnosti po život. Pod stolom ćeš naći drvenu kutiju kakvu rabe i ranarnici u
mornarici, svi su instrumenti naoštreni i u dobrom stanju. Ako trebaš bilo što
drugo, želim da mi javiš istog trenutka kako ti padne na pamet.“ Nisam mogao
prestati plakati, no uza sve suze i sline koje su mi curile niz bradu, sjetio sam se
stalnih upozorenja Emanuela Hoffmana da ne zaboravim dvije stvari za koje se
zakleo da tjeraju metan koji je uvijek prijetio da će proširiti trulež u ranama
ranjenika. „Grančice borovice kojom ću prodimiti sobu“, rekao sam, „i grančice
omorike koje ću posuti po sobi, i vinski ocat.“

143
 11.

OSTAVIO ME U SOBI samog sa zavezanim. Lice mi je gorjelo od udaraca koje sam

dobio. Pluća su mi se borila da dođu do zraka, a tek kada sam nakon nekoliko
minuta umirio disanje, čuo sam i njegove uzdisaje. Panika je u meni rasla od
pomisli na zlodjela koja ću počiniti tom mladiću koji mi je mogao biti brat i
pobjegao sam iz kamene kuće. Nigdje nisam vidio svog domaćina. Rekao sam mu
istinu: više sam puta vidio kako Emanuel Hoffman vještom rukom reže kožu i
mišiće dok ne otkrije kosti, a onda pričvrsti kliješta oko žila, koljenima podupre
ramena ozlijeđenog i nakon nekoliko poteza pilom pusti da ud padne u rižu.
Potom bi se ozljeda privezala. Naravno da nisu svi preživjeli amputacije, a neki su
umrli i u procesu oporavljanja. Od uboda iglom ruka bi počela truliti i batrljak bi
pocrnio i strulio, a onda bi umrli od groznice i vrućice. Hoffman mi nikada nije
dopustio da sam napravim zahvat. I meni i njemu bilo je draže da ja samo dodajem
instrumente koji mu se nisu nalazili nadohvat ruke. Kako bi mi ovo uopće uspjelo?
Prošao sam kraj sjenika gdje je privezana neman Magnus. Zidovi su bili toliko
rasušeni da su se balvani skupili i među njima su nastale pukotine. Zakrilio sam
oči rukama i piljio u mrak. Brzo sam ga ugledao. Podigao se polagano kada mu je
nešto divlje u njemu pomoglo naslutiti da ga netko potajno promatra. Činilo mi se
da gleda ravno u mene i da je svojim gladnim očima susreo moj pogled. Disao je
kroz otvorenu gubicu i uskoro mu je slina počela curiti među žutim očnjacima.
Zamišljao sam kako padam na zemlju pod njime. Zamišljao sam svoja stopala u
njegovoj gubici, kako me žvače do kostiju, kako mi čašice koljena pucaju poput
lješnjaka. Opet sam počeo plakati, draga sestro, kada sam shvatio da mi nije bila
potrebna hrabrost da bih raskomadao drugu osobu, već da se radi samo o
kukavičluku kojim ću pod svaku cijenu spasiti svoju kožu. Prelako sam popustio.
Kod fontane sam se sjetio knjige koju mi je Hagström dao. Požurio sam do
svoje sobe, preokrenuo torbu i počeo čitati što sam brže mogao. Ovdje sam
pronašao pomoć, tekst i slike o raznoraznim zahvatima, čak i o amputacijama i
instrumentima koji su bili potrebni za njih. Profesorova će briga za mene možda

144
biti i moje spasenje. Ali jezik? Nigdje nisam pronašao nikakve upute za to. Bio sam
prepušten sam sebi. Činilo mi se da je najveći problem zaustaviti krv. Kada želite
da netko ostane zdrav, korisno mu je malo pustiti krv, ali samo do određene razine.
Odabrao sam učiniti onako kako me Hoffman učio iako se ništa slično nije
moglo naći u Hagströmovu tekstu. Hoffman je mijazmima nazivao nevidljiva
isparavanja koja se uzdižu iz nečistoća u dubini zemlje, a zatim ih udišu zdrava
pluća i one dolaze u rane ozlijeđenog. Neprestano me slao da mu nabavim stvari
koje su najbolje pomagale protiv toga, pa sam se i sada bacio u potragu za
smočnicom. Nisam mogao pronaći ništa što bi mirisalo po vinskom octu, ali iza
praznih su se polica nazirala još jedna vrata, a iza njih i stepenice koje vode prema
podrumu. Pronašao sam svežanj šibica kako bih si osvijetlio put pod svodom, a
kada sam podigao plamen nad glavom, ugledao sam nizove i nizove prašnjavih
boca. Ovo je bio vinski podrum, a iako sam tražio vinski ocat, nebrojeno sam često
Hoffmanu nabavio što mu je trebalo tako da sam pustio da se vino ukiseli u
zatvorenim prostorijama. Uzeo sam onoliko boca koliko sam uspio ponijeti.
Smreku sam pronašao u šumi, kao i borovicu. Nisam morao ići daleko.
Prosuo sam grančice omorike na pod oko zavezanog, a borovicu sam smotao u
snop koji sam zapalio dok nije počeo tinjati i dok se nije podigao debeli, bijeli dim.
Pustio sam da se soba napuni dimom, a zatim nogom ugasio tinjajuće iglice.
U kutiji pod stolom nalazile su se sve one stvari koje sam vidio kod Hoffmana,
a ove su bile i čišće te se činilo da ih gotovo nitko nije ni rabio. Tu su se našla
kliješta, pila, noževi. Iskušao sam vršak oštrica na noktu lijevog palca i vidio da je
sve naoštreno.
Sada sam mu morao uzeti jezik, draga sestro. Odvezao sam remen koji je
među njegovim zubima čvrsto pridržavao prut, izvadio mokru kuglicu tkanine
koja je bila ugurana iza pruta i odriješio povez koji mu je onemogućio da vidi.
Zapalio sam vatru u ognjištu i postavio žarač u plamen. Polako je crvenio kako je
temperatura rasla. Izrezbario sam klin od cjepanice i pritisnuo ga među njegovim
obrazima kako bi mu usta ostala otvorena. Postavio sam mu glavu u kut u kojemu
mu se krv ne bi slijevala u dušnik. Kada sam podigao nož, ruke su mi se toliko
tresle da sam počeo očajavati. Prstima sam opipao njegova usta, topla i vlažna, ali
odmah sam shvatio da je nemoguće uhvatiti jezik. Vlažni bi mi vrh uvijek iznova
iskliznuo između palca i kažiprsta. Sjetio sam se osjećaja kada sam pokušao
uhvatiti guštera u staklenoj boci gore na brdu Skinnarviksberget. Odustao sam,

145
spustio nož i izišao iz sobe. Uzeo sam jednu od boca vina, mađarski tokajac, slomio
mu vrat jer nisam imao drugih načina da otpustim pluto i pio sve dok nisam
namočio cijelu svoju bijelu platnenu košulju iako mi je pržilo ždrijelo.

Sunce se počelo spuštati. Još nije pala večer, ali bližila se. Rukama sam obgrlio
koljena i njihao se naprijed-nazad. Tek sam ga tada čuo iz sobe iza sebe,
promrmljao je tek nekoliko riječi kroz strašan mamurluk koji ga je zahvatio.
Govorio je u snu, nerazgovijetno: „Oni se ne poznaju.“
Mogao sam učiniti ono što sam namjeravamo samo ako je pacijent opušten.
Ako bi bio pri svijesti, ne bih imao nikakvih izgleda. Otrčao sam s mjesta
okrijepljen vinom. Užareno željezo ispunilo je sobu svojim smradom, očito i kroz
vonj borovice. Beznadno sam preokrenuo malenu ranarnikovu kutiju i počeo
tražiti među raširenim instrumentima. Koliko god sam glup bio, ipak sam si uspio
pomoći. Shvatio sam koje bih instrumente trebao rabiti. Ovdje su se nalazila i
kliješta i škare. Zgrabio sam ih, uhvatio jezik kliještima, ali onda opet shvatio da se
korijen jezika još uvijek nalazi izvan dosega škara.
Ponovno sam otrčao do raširenih instrumenata i podigao maleni čekić i
dlijeto tupog vrha. Vidio sam da Hoffman na jednom od svojih nesretnijih
pacijenata izvodi ovo što sam namjeravao učiniti, samo u manjem opsegu. Želudac
mi se okretao na taj prizor. Okrenuo sam mu glavu tako da mu je jedna strana
čeljusti bila naslonjena na podlogu, stavio vrh dlijeta na zube uzduž vilice, zažmirio
snažno koliko sam mogao i počeo udarati čekićem. Čuo sam kako korijen zuba
puca. Pomaknuo sam dlijeto i udarao dalje, i dalje. Na kraju je ostalo samo
razderano zubno meso i rupa puna krhotina tamo gdje su se do tada nalazili zubi.
Sada su škare mogle doseći jezik. Odrezao sam mu jezik blizu korijena koliko sam
mogao. Kada sam se protegnuo da bih uhvatio žarač, zaboravio sam da je vruć i
uhvatio ga golom rukom. Prvi put od Karlskrone osjetio sam smrad spaljenog
mesa. Opsovao sam, omotao rukav oko ručke i stavio užareni metal u bujicu krvi
koja je tekla iz usta.
Tek je tada zavrištao, draga sestro, a ni to nije bilo ono najgore. Najgore je
bilo kada je otvorio oči i pogledao ravno u mene.
Taj će me pogled pratiti do groba.

146
 12.

IMAM SADA MNOGO VREMENA da ti pišem, draga sestro. Iz najtoplijeg dijela ljeta
prelazimo u rujni mjesec. Posao koji sam primoran raditi ostavlja mi mnogo
slobodnog vremena. Ranama je potrebno vremena da zacijele i moram biti oštra
sluha za sposobnost svog pacijenta da povrati snage. Često se moje dužnosti svedu
samo na njegove dnevne potrebe. Hranim ga kašom, perem i pobrinem se da su
mu sve potrebe ispunjene. Kada se uznemiri ili pokuša urlati, često mu dam vina
iako to ne želi uvijek, pa me natjera da se poslužim lijevkom. Ne mogu ga slušati.
Umiri se kada ga opijem.
Isto se može reći i o meni. Stalno odlazim u vinski podrum po nove butelje i
pijem toliko mnogo i često koliko mogu. Čini se da mog domaćina nije briga što
činim kada imam viška vremena. Vidio me kako posrćem hodnicima dok teturam
od podruma do svoje sobe, ali nije rekao ni riječi. Nema nikakva veselja u
pijanstvu, ali i dalje je bolje od trezvenosti. Barem su slike koje mi se javljaju pred
očima ponešto mutnije. Možeš li razumjeti stravu kada stavim vrh noža na oko i
pritisnem dok ne dođem do mjesta u bjeloočnici u kojemu se sve zauvijek ugasi?
Svaki put kada zažmirim, prizori poput tih vrte mi se iznova i iznova u glavi.
Svaki novi dio koji odvojim odnosim Magnusu. Gledam kako prsti ruku i
nogu nestaju u njegovom crvenom ždrijelu i kako razdire cjevaste kosti do srži.
Gleda me iz svog kuta kao da mi pokušava nešto reći: „Ti si sljedeći.“

Od dugotrajnih pijanstava katkad ne znam razlikovati san od jave. Uzorci na

tapetama kao da se njišu i miču dok prolazim, poput ticala koja su spremna da me
uhvate u klopku ako se previše približim. Kada sam se kasno jedne noći spustio u
podrum kako bih uzeo još pića, pod svjetlom sam šibice vidio kralja štakora, roj
vrišteće gamadi koja je spojila repove u čvor. Ili sam to sanjao? Duž zidova uzdizala
se neobična buka i nestajala za uglom. Kaže se da je to upozorenje. Često pijem sve

147
dok se ne sklupčam i zaspim, i zbog toga što mi to pomaže da zaspim i zbog toga
što se ne želim probuditi trijezan.

Jedne me noći probudio zvuk iz neposredne blizine i shvatio sam da je moj

domaćin ušao u moju sobu, prebirao po mojim stvarima i da sjedi na krevetu i čita
ono što sam pisao tebi, sestro, ona pisma koja nikada nisam poslao i koja su
namijenjena tebi i samo tebi. Ako i to nije bio samo san, čuo sam ga kako se smije.

Hagströmova knjiga od velike mi je koristi. Ima i slika koje prikazuju kako se ud

najbolje odvaja od tijela, gdje se treba rezati i koliko je važno da se spasi dio kože
kako bi se premotao preko batrljka. Kako bih zaustavio krv, prvo ga zavežem
kožnatom uzdom koju sam uzeo iz staje i odrezao na prikladnu duljinu. Kožu
namažem mašću kako bi bila mekana i jaka i kako se ne bi slomila kada je povučem
što jače mogu.
Nemam baš mnogo apetita, draga sestro, što je dobro jer moram kopati hranu
iz napuštenih oranica. Ne znam što mog domaćina drži na životu, možda ima
zalihe hrane za koje samo on zna. Košulja mi visi, hlače sve više spadaju. U
posljednje sam vrijeme počeo rabiti komadić užeta kako bih ih zadržao na
bokovima. Portret iz dvorane javlja mi se u snovima. Domaćin mi je rekao da je to
njegov otac. Kaže da ga mrzi. U snovima vidim muškarca u lijepoj odjeći kako
naslijepo tapka po sobama i odajama kuće s rupom na mjestu gdje bi se trebala
nalaziti glava. Traži svog sina kako bi ga ili zadavio ili zagrlio, ne znam što od toga.
Jučer sam se spremao odrezati lijevu ruku s njegova ramena. Preostala je bila
samo još ona i noga sa suprotne strane. Nakon tog dana moram pronaći novi način
da zavežem svog pacijenta za stol jer uskoro više neće imati udova koji bi se mogli
zavezati kožnatim lancima. Naoštrio sam svoj nož i opipao svaki zubac pile za kosti
kako bih provjerio jesu li oštri. Poprskao sam vinski ocat po podu i na zidove,
izmijenio stare grančice omorike i zadimio sobu tako da zrak bude čist. Od kožnate
uzde zavezao sam omču najbolje što sam znao i kroz nju provukao komad drveta
kako bih mogao zavezati ruku najjače što mogu, ali odjednom sam nešto zamijetio.
Sunce je ušlo i osvijetlilo mu prst. Nosio je prsten, draga sestro, na malom prstu
lijeve ruke. Zacijelo sam ga vidio i prije, ali nikada mu dosad nisam pridavao
nikakvo značenje. Sagnuo sam se kako bih ga bolje vidio. Bio je to zlatni prsten s

148
ovalnom slikom. Pljunuo sam u ruku i izvukao ga s prsta – ruka me pokušala
ogrepsti prljavim noktima, ali bio sam dovoljno brz da je izbjegnem. Na pločici u
tamnom kamenu brižljivo je bio ucrtan grb s mnogim detaljima. Zavrtjelo mi se u
glavi kao da me netko snažno udario. Ostavio sam kožnatu omču da visi te izišao
i sjeo na prag pred vratima.
U daljini je visoko na vrhu breze graktao gavran. Dugo sam sjedio u tišini i
promatrao prsten. Bio je onakav kakav su nosili muškarci plemićkoga podrijetla, s
grbom koji predstavlja rod. Iako ja nikada neću saznati kako se zove, onaj tko bi
znao tumačiti grbove mogao bi znati tko je on.
Počeo sam se tresti dok su mi misli bježale. Providnost mi je dala mogućnost
da učinim barem jedno bijedno dobro djelo za onoga kome sam načinio više zla
nego što bi netko mogao nanijeti svojem najgorem neprijatelju. Ali kako? Počeo
sam hodati gore-dolje pred kolibom. Teško sam razmišljao od vina koje sam
popio. Kada sam čuo glas iza sebe, mislio sam da će me udariti i da ću na mjestu
umrijeti. „Kako ide s lijevom rukom? Još uvijek nemaš mrlja na odjeći. Zašto
odugovlačiš?“ Moj je domaćin stajao odmah iza mene. Nečujno se kretao. Osjetio
sam kako su mi se dlake nakostriješile na vratu i čuo laž u svom glasu dok sam
odgovarao. Snažno sam stiskao dlan oko malenog metalnog kruga. „Bez ikakva
razloga, gospodine, upravo sam mislio početi.“ Kao i inače, na njegovu licu nije
bilo nikakva izraza, kao ni u očima koje su uvijek bile prazne poput tamnih
jezeraca pod noćnim nebom. „Što toliko snažno stišćeš u ruci? Šake su ti
problijedjele. Pokaži.“ Spustio sam glavu, ispružio ruke ispred sebe i pokazao
dlanove. Oba su bila prazna. Naviknut na njegov nevjerojatan osjećaj za sve što se
skrivalo od njega, svoju sam tajnu ispustio u travu iza sebe, sakrivenu pod nogom.
Dugo me promatrao dok sam stajao tamo s dvije drhtave ruke u zraku. „Ne
odugovlači. Kako dani prolaze, sve si mršaviji, a nisi mi ni od kakve koristi ako
umreš od gladi prije nego što obaviš svoj posao.“ Tim se riječima okrenuo i ostavio
me. Kada sam čuo njegove korake na imanju, bacio sam se na pod i pronašao
prsten. Njegove su mi pozdravne riječi dale ideju koje se sam ne bih dosjetio.
Vratio sam se unutra i stavio ruku na obraz svog pacijenta. Njegovo je lice i
dalje bilo lijepo iako su se iza poveza nalazile samo prazne duplje i iako su obrazi
upali tamo gdje su se prije nalazili zubi. Nikada ga prije nisam dotaknuo na takav
način i činilo se da se umirio. Držao sam prsten između palca i kažiprsta i stavio
mu ga na usne. Kada je osjetio o čemu se radi, stavio sam mu ga u usta i otišao po

149
vodu. Dao sam mu da pije i slušao ga kako guta. Otvorio sam mu usta kako bih
provjerio. Unutra se nije vidjelo ništa od zlata. Progutao ga je.
Moj je domaćin imao neki plan za tog jadnika. Taj batrljak poslužit će nečemu
na nekom drugom mjestu. U svom će trbuhu moj pacijent sada nositi dokaz o
svom imenu i podrijetlu. Ne znam kako jer ću ga uskoro odvojiti od oba njegova
preostala uda i lišiti ga svake mogućnosti da komunicira sa svijetom, ali možda će
ga netko i pronaći pa slijediti njegove tragove sve do ovamo, do čudovišta koje je
odgovorno za ovakvo zlodjelo za kakvo nitko nikada nije čuo. Ne znam može li
me moj pacijent još uvijek čuti: na zahtjev svog domaćina trećeg sam mu dana u
ušnu šupljinu utisnuo debelu trijesku, duboko koliko je to bilo moguće, a on je
iskušao moje djelo tako što je kod svakog uha glasno pljesnuo. Nije bilo reakcije.
Svejedno sam se nagnuo, prislonio usta jednom uhu i rekao: „Ako prsten iziđe,
ponovno ću ti dati da ga progutaš, nakon što ga očistim. Kada se razdvojimo,
moraš sam osmisliti kako ćeš ga zadržati. Ni sam ne znam kako.“
Ako me i razumio, nije mi dao do znanja. Nakon toga sam mu odrezao lijevu
ruku, u vjedru je odnio do Magnusova sjenika, otišao do vinskog podruma i napio
se kao svinja. I dalje ne mogu spavati. Kao davno prije, opet sam od pomiješane
čađe i vode načinio tintu, umočio pero i pišem tebi, draga sestro, jedina prijateljice.

Sjećaš li se, sestro moja, kako smo razgovarali o svijetu daleko od ovoga, onih
proljetnih noći kada sam sjedio na koljenima uz tvoj krevet dok ptičice ujutro nisu
zapjevale i dok prve zrake sunca nisu obasjale naš prozor? Kako smo maštali o
lijepim livadama daleko od one jadne doline patnje, livadama na kojima ćemo
jednoga dana trčati ruku pod ruku među ljetnim cvijećem, bez briga i bojazni, i
gdje nas žalost nikada neće pronaći? Kada bismo se umorili, legli bismo u sjenu
pod krošnjama, pod svježim povjetarcem. Pili bismo slatku vodu s izvora i utažili
glad jabukama i divljim malinama. Zajedno bismo se smijali, daleko, daleko od
Karlskrone koja je zahvaćena groznicom i gdje svaki dan iz mornarice koja je preko
zime ostala usidrena tu pred lukom pristižu čamci na veslanje s palubama
prekrivenima plavo-crnim leševima koje će izbaciti na našu obalu. Bili bismo tako
sretni zajedno, onako kako samo brat i sestra mogu biti.
Više ne sanjarim o livadama i divljim malinama, draga sestro. Uništene su za
mene. Kaže se da se nevinost nikada ne može povratiti kada se jednom izgubi i ovo

150
je ljeto ukralo sve moje snove. Kako bih ikada ponovno mogao osjetiti veselje ili
sreću, sada nakon svega što sam vidio i učinio?
Još malo pa je četiri godine prošlo otkad mi te groznica uzela, sestro moja, i
kada je tvoje srce prestalo kucati, kada je plahta koju sam tek bio oprao prekrila
tvoje grudi, kada sam shvatio da više ne dišeš i da nema ničega što mogu učiniti,
osim da ti iskopam grob i ispleteni vijenac od proljetnog cvijeća koji ću ti staviti
na zemlju, da od grančica napravim križ koji ću podići na tvom posljednjem
počivalištu.
Više ne molim za to da me čekaš u sjeni pod drvećem ružičastih obraza i u
bijeloj platnenoj haljini koju ti je majka dala na rođendan za koji nismo znali da ti
je posljednji. Umjesto toga svaki se dan molim da još uvijek mirno ležiš u onoj rupi
u kojoj sam te ostavio i da nema nikakve rajske livade iza smrti na kojoj bi mogla
saznati sve što sam učinio, te da će i mene uskoro spustiti u tamni zdenac gdje se
nalazi tek prazno ništavilo i ništa više.

151
 TREĆI DIO

Noćna leptirica
PROLJEĆE, 1793. GODINE

Osjećaji! Život! Gdje su?

Grlim same praznine,
čije prilike, sjene
iz vremena minulog su.
Taj sudbinom zadan sumračni put,
čiji oblak nadvio se poput
vela nad ovim mislima tamnim...
Ta hladnoća koja krv ledi,
ta nemoć... sve se jasno vidi,
ja već odavno u grobu čamim.
– JOHAN HENRIC KELLGREN, 1793.
 1.

ANNA STINA ZNA DA JE VATRA igra kutova i prostora. Potrebno je oprezno naslagati
ono što želite da gori, tako da plamenovi imaju dovoljno prostora da se uhvate.
Vatra je poput svakog drugog živog bića, i ona mora disati. Čini joj se da je mnogo
složenije zapaliti vatru na onim dobro pričvršćenim trijeskama u ognju njezine
kuće u Katarininoj župi nego na ovima koje sada vidi pred sobom. Uz zaljev
Årstaviken poredani su svežnji prutova i zapalit će se istog trenutka kada ih
dotaknu bakljom. Svećenik čeka da ura otkuca sedam sati. Kada dečko koji sjedi
gore u zvoniku Katarinine crkve odzvoni sate, lomača će se zapaliti u slavlje Svete
Valpurge.
Anna Stina prije se plašila vatre. U pričama iz djetinjstva vatra je uvijek bila
čudovište, a opisivali su je oni koji su na svoje oči vidjeli kako drvene kućice grada
pretvara u pepeo. Ipak, Anna Stina dijete je drugog doba, Stockholm u kojemu je
ona odrasla izgrađen je u kamenu, a ne u drvetu, i s godinama je postajalo sve teže
vidjeti poveznicu između gladnih jezičaka plamena i tople pomagačice na ognjištu.
Čak i večeras, kada je vatri dopušteno da se na nekoliko sati rasplamsa u visine, i
dalje je pitoma, pod kontrolom i omeđena crijevima i vjedrima.

Večer je topla, ali osvježava je vjetar s mora. I dobro da je tako jer se livada
Barnängen proširila sve do Fatburena gdje je zemlja još zamrznuta, a smrad gotovo
da možeš vidjeti golim okom među rojevima muha. Od proljeća do ljeta večeri su
ugodno osvijetljene. Prošli su zimski mjeseci kada je sve mračno kao u rogu i kada
oni koji noću nekamo pođu rukama moraju pipkati pred sobom kako bi
napredovali od jedne slabašne svjetiljke do druge. Ako im pak neki predmet
ispadne, zauvijek je izgubljen na pločniku, osim ako se sutradan umile
muškarcima koji ulice polijevaju vodom ili se ukipe na mjestu i dočekaju zoru. Od
svih godišnjih doba Anni Stini najviše se sviđa proljeće. Godina još uvijek nije
uspjela prekršiti svoja obećanja. Sve se još čini mogućim.

153
 Nije ona jedina koja se veseli. Livada je puna ljudi. U travi sjede djeca,
siromasi i odrpanci iz Katarinine i Marijine župe, odmah do njih radnici iz
manufaktura, oni kojima je još ostalo vremena i snage. Podalje od njih stoje
uglađeni ljudi, vlasnici tvornica s prijateljima iz Grada među mostovima, plemićko
društvo u lijepim svilenim i čipkastim opravama. Pored nje sjedi Anders Petter,
njezin susjed. Stariji je nekoliko godina, već se školuje kako bi za ocem pošao na
more. Jednoga će se dana sigurnim korakom s pristaništa uputiti na brod preko
izbrazdanog mostića i bijela će ga jedra odvesti preko Baltičkog mora, sve dok ne
nestane iza otoka Beckholmena, a onda se brodom odveze daleko u svijet, daleko
od Stockholma. Zavidi mu. Ona je pak prikovana za grad okovima koji su možda
nevidljivi, ali ipak stišću dovoljno snažno.
Vjetar s jezera Hammarby pojačava se. Anna Stina privukla je koljena pod
bradu, a uto netko uzvikne s visine. Baklju približe srži ognjišta i vatra škrto poliza
grančice. Uhvati se i počne penjati do vrha. Proširi se metež među okupljenima jer
se razotkrilo da povik uopće nije došao s tornja, već su neki uličari kojima je
dojadilo čekanje oponašali glas. Šteta je međutim već učinjena. Stražar preko volje
pođe uzbrdicom kako bi uhvatio prekršitelje koji su prepredeno pobjegli u svim
smjerovima dok se svjetina razdragano smijala, ali svećenici slegnuše ramenima.
Veselje se proširilo. Iz ruke u ruku prelaze boce rakije. Pao je sumrak. Zbog vatre
koja se sada pretvorila u sjajnu pandžu koja grabi prema zvijezdama teško je
raspoznati išta osim silueta. Jedna se silueta ipak nikako ne može predvidjeti: Neki
pijanac sjedi u stupici pandura, omča ga bespomoćnog drži na udaljenosti i urezala
mu se u vrat. Koprca se i pokušava skočiti malo na jednu, malo na drugu stranu.
Svojom je borbenom naravi i sočnim psovkama zadobio simpatije čitavog niza
ljudi koji mu se smiju. Tek kad je skupina prošla dalje, Anna Stina zamijeti da je
Anders Petter položio svoju ruku preko njezine.
Anna Stina oduvijek je znala da će doći taj dan. Nije naivna. Anders Petter
uvijek joj je bio dobar prijatelj dok su se zajedno igrali u dvorištima iza zgrada, ali
oboje su odrasli i njegovo je zanimanje za nju prešlo preko granica samoga
prijateljstva. Nema ništa protiv Andersa Pettera. Zna se ponašati i oku je ugodan
sa svojim tamnim šiškama i svijetlim očima, ali ne osjeća se spremnom za korak
koji on želi. Ne želi muža uz kojeg će ostati usamljena s djetetom, kao što ni njezina
majka Maja to nije htjela, a koja je ipak sve svoje dane provela sama. Možda neke
druge večeri to poželi, možda to čak neće ni biti tako daleko u budućnosti, ali ne

154
još. Čekala je na trenutak poput ovog, noćima je ležala budna i razmišljala o tome
kako će ga odbiti a da pritom ne uništi prijateljstvo. Zato je začudi kako je refleksno
reagirala, toliko brzo da se nije uspjela obuzdati. Povukla je ruku. Ne zna što bi
rekla u tišini koja je uslijedila. Nasreću je mrak dovoljno gust da sakrije njezino
crvenilo. Anders Petter progovori umjesto nje.
„Znaš da te volim, Anna. Uvijek sam te volio.“
Ona ostane bez riječi.
„Uskoro ćeš biti zrela za ženidbu, Anna. Tvoja majka više nije dobra zdravlja.
Kada te ona napusti, nećeš više imati nikoga svog. Možemo otići svećeniku, Anna,
neka objavi da ćemo se vjenčati...“
Glas mu je postajao sve tiši, a onda je potpuno utihnuo. Ona i dalje ne zna što
bi rekla. Mrzi se zbog toga, osjeća kako mu svojom šutnjom širi ranu. Čini joj se
kao da je komad mramora koji je nekome ispao među busene trave kada je bio na
putu do Sergelova dlijeta.

Jecaji Andersa Pettera vrate je u život. Od mraka ga više ne može vidjeti, ali čuje
da se vratio njezin prijatelj iz djetinjstva, onaj isti dečko kojega je tješila kada bi
ogulio laktove ili dobio plavo-crvene rane od biča kojim se njegov otac znao
poslužiti. Dok su bili djeca, Katarinina župa nije bila ovo sumorno divlje naselje
na koje su se privikavali tek kako su godine odmicale, već krajolik iz bajki pun
pustolovina i vragolija. Sve su ideje bile njezine, ali bez njega ih ne bi bilo moguće
ostvariti. Krov neke šupe pretvorila je u palubu broda na putu prema Kini i Indiji,
a kamenje i treščice u porculan i žad koji će ih obogatiti. Kada bi stazicama s
Katarinina brda pojurila voda koja se nakupila od ljetnih pljuskova, glumili su
vatrogasce. Anna Stina opisivala bi plamenove koje je samo ona mogla vidjeti, a
Anders Petter smijući se trsio da ih ugasi polomljenim vjedrom. Svojom je maštom
punila njihove dane. Dugo je vjerovala da je to razlog zašto mu se ona toliko sviđa.
Njezina reakcija odjednom dođe iz srca, neproračunato i bez razmišljanja.
Okrene se i zagrli ga, raširi svoje ruke oko njegovih drhtavih ramena i osjeti kako
je rukama prekrio lice. Njiše ga naprijed-nazad kao što je to uvijek činila. On
odgovori, ovije svoje ruke oko nje i prisloni lice na njezin vrat dok ga ona mazi po
kosi. Zagrljaj je to olakšanja i Anna Stina taman pomisli kako će sve biti u redu
kada njegove usne potraže njezine. Prekrije joj usne svojima i čvrsto je stisne

155
rukama. Kada se pokuša odmaknuti, on nastavi za njom i padnu na leđa u travu.
Promijenio je svoj položaj, pritisnuo je na zemlju teškim kukovima, a kada se
pokušala požaliti, gurnuo joj svoj slani jezik u usta.
Anna Stina osjeti zbrku koja kao da je rezultat nesporazuma. Obuzme je strah.
Anders Petter zna da ga je odbila. Možda se nada da će je vrući poljupci navesti da
promijeni mišljenje ili da je njezin razlog da ga odbije bila samo dolična opreznost
prema svojoj časti, te da je sada zapravo zahvalna što je on tako nasrtljiv pa se može
praviti kako je sve njegova krivnja. Koji god zvuk Anna Stina pokuša proizvesti,
uguše je usta Andersa Pettera, prvo pokušaje da ga prizove pameti, a onda povike
upomoć. Uspaničila se, a pleća i ramena Andersa Pettera čvrsto je drže na zemlji
dok koljenima pokušava razdvojiti njezina bedra. Želi joj uzeti nešto što ona nije
odabrala dati i ne može ništa učiniti protiv toga.
Poslije će se Anna Stina pitati kako je u tako kratkom vremenu uspjela toliko
razmišljati. Pomiješani osjećaji. Jedan je dio nje šaputao da se zapravo radi o
njezinoj pogrešci, da je to što se događa prirodno i da bi to njihovo zbližavanje
trebalo biti dobrodošlo. Poznaju se cijeli život. Zašto se ne bi poznavali i na ovaj
način? To se događa posvuda u raspadnutim straćarama Katarinine župe: vidi se
kako djeca sazrijevaju za život odraslih. Koliko je tih odraslih života započelo
scenama poput ove, kada dječak koji postaje muškarac zna što je najbolje i mora
nasilu urazumiti djevojčicu koja postaje žena?
Ne. Usiše njegovu donju usnu i zagrize zubima najjače što može dok ne osjeti
slanu vrućinu poput tekućeg metala. On se povuče i ona ga uspije udariti točno u
krvavu usnu s koje topla krv kapa na nju, jedna pljuska, druga. Ruke koje su joj
pridržavale leđa pokušaju zaustaviti krv, težina koja ju je pritisnula popusti i
Anders Petter otkotrlja se s nje te ostade ležati u travi.
Plaču oboje, svatko za sebe. Anna Stina prestane prva. Ispruži ruku kako bi
ponovno dotaknula Andersa Pettera, poput prijateljice, kao da mu želi reći da mu
može oprostiti to što se dogodilo, ali njega taj dodir kao da opeče. Odmakne se uz
trzaj, gotovo padne s ruba ali uspravi se na noge i počne trčati uzbrdo.
Anna Stina ostane sjediti još koji trenutak. Vidi kako se užarena vatra dolje
pored zaljeva već pretvorila u prah. Neki krezubi muškarac s nakrivljenim šeširom
i zamršenom bradom sjedi na uzbrdici iznad nje, ceri joj se s ono malo zubi što
ima i drži jednu ruku u hlačama zaprljanima blatom i bljuvotinom. Sjedio je tamo

156
cijelo vrijeme. Iz navike ispljune mlaz duhana kroz pukotinu među prednjim
zubima.
„Predstava je mogla biti i bolja, ali možda nekada nađete i nadarenijeg
partnera, pa ako ćete biti tako ljubazni, javite se ovom jadničku koji bi rado dao
šiling da može pogledati tu predstavu!“
Pljesne se po bedrima i nasmije svojoj duhovitosti. Ona zadrhta od nelagode,
otrese travu sa sebe i krene natrag u Katarininu župu, istim putem kojim je pošao
i Anders Petter.

157
 2.

S PROLJEĆEM JE DOŠLA i toplina, a s toplinom dolazi groznica. Brzo se širi, a premda

odnosi živote i starih i mladih, i bogatih i siromašnih, najjače udarce ipak zadaje
slabima. Otkad Anna Stina zna za sebe, njezina majka Maja u Barnängenu
naporno radi kao pralja. Na molu radi rame uz rame s drugim sličnim ženama,
leđa pognutih nad vunenim i lanenim prljavim rubljem. Svakog se proljeća razboli.
Tako je to oduvijek. Čini se da groznica tako lako nađe put do manufaktura iako
zbog nezdravih gradskih plinova uvijek drže prozore zatvorenima, a Maja Knapp
uvijek je među onima koji se razbole. Prvo je boli grlo i čeljust joj natekne s obiju
strana. Preko noći postane vruća, odgurne pokrivač, obilno se znoji. Sljedeće večeri
više ne može ustati iz kreveta. Malo se smrzava, malo joj je vruće. Dijeli pokrivač
s Annom Stinom pa je svako malo zagrli u snu pa onda opet svako malo odgurne
od sebe. Maja tada ne želi jesti, gotovo ni ne pije i mora je se dugo nagovarati da
proguta barem nešto.
Ponekad bunca. Riječi brzo poteku iz nje, kao da si ne može pomoći. Nekada
su to riječi koje nikome živome nemaju nikakav smisao, a nekad su jasne kao da je
budna i pri punoj svijesti. Večeras, dok je Anna Stina pokušava nagovoriti da
otvori usta i proguta žličice rijetke juhe, govori o vatri. Kao i mnogi drugi starci
ovdje naziva je „crvenim pijetlom“7, misli na onaj požar koji je 1759. godine
progutao gotovo cijelu Marijinu župu. Maja Knapp tada je imala tek nekoliko
godina. Anna Stina čula je tu priču više puta nego što zna brojiti, ali nikada kao te
noći. Pod groznicom koja ju je zahvatila, Maja govori prirodnije i opisuje detalje
toliko jasno kao da ih još uvijek vidi pred svojim očima. To je priča o tome kako
su došle ovamo, u Katarininu župu.

7
U to se vrijeme vjerovalo da se nesreća može prizvati ako je samo nazovete pravim imenom pa su
ljudi pronalazili nove načine kako bi nazivali vatru i požar. Ustalio se naziv „crveni pijetao“ jer se
pijetao smatrao pozitivnim simbolom svjetla i vatre koji bi svojim oglašavanjem u ranu zoru otjerao
zle sile noći i tame. (op. prev.)

158
Maja Knapp unajmljuje postelju za sebe i svoju kćer u Katarininoj župi, ali zapravo
je rođena u Marijinoj župi, a u svom se roditeljskom domu nalazila i tog ljetnog
dana kada toplina više nikome nije pričinjavala radost, već je sve isušila. U dvorištu
među straćarama gradila je farmu od češera i štapova, kamenje s ulice predstavljalo
je kuće, a iglice ogradu. Njezini su otac i majka tijekom dana radili na poljanicama
iza Dantoa, a na nju je pazila susjeda koja je bila prestara da bi služila ičemu
drugom, a još je k tome bila i oduzeta s lijeve strane. Drijemajući je s pola oka
pazila na Maju koja se satima igrala pod hladovinom jedne lipe.
Bilo je već poslijepodne kada je na tornju crkve Svete Marije neparno
odzvonila ura. Dva se puta jasno čula zvonjava i onda još nekoliko puta, nešto prije
negoli su trebala odzvoniti četiri sata. Ubrzo je odgovorio toranj u Katarininoj
župi, a trenutak poslije javila su se i tri tornja u Gradu među mostovima. Uslijedili
su tornjevi s druge strane Gullfjärdena, iz crkve Svete Klare, Svetog Jakova i
Hedvigine crkve, a onda i cijeli niz zvona visoko gore na Brunkebergsåsenu.
Uskoro je dvostrukom paljbom odgovorio i top sa Skeppsholmena. Više su se puta
čula ta dva oštra pucnja. Svugdje u gradu vješale su se zastave koje upućuju na
požar, a njihove boje pokazivale su u kojem se smjeru nalazi opasnost.
Miris se osjetio poslije, oštar dim požara. Grizao je za oči. Na ulicama su se
pojavili prvi ljudi koji su bježali, a na kolica ili leđa natovarili su imovinu koju su
odlučili spasiti.
Prvih pola sata bilo ih je dovoljno malo da su stanovnici oko crkve mislili da
će se požar brzo ugasiti. Ta je nada umrla sa štakorima.
Došli su u sivom valu, penjali se iz podruma, smočnica i lučkih skladišta te
požurili prema Saltsjönu. Svi znaju što to znači: kada štakori počnu bježati u
skupinama kako bi spasili svoje živote, sve je izgubljeno. Za sobom su ostavili
paniku. Sat vremena nakon što su zvonici počeli zvoniti, vjetar se pojačao i proširio
dim koji je progutao cijelu Marijinu župu.

Neki je mladić dotrčao kako bi pomogao starijima u susjedstvu. Jedva da je bacio

pogled na mjesto na kojemu je Maja sjedila. Tek kada je već izišao na ulicu, savjest
ga je ipak zaustavila.

159
 „Djevojčice! Trči. Vatra dolazi iz smjera Dantoa i Hornstulla. Trči prema
Slussenu.“
Njoj je bilo strogo zabranjeno da sama iziđe na ulicu pa je zato radije čekala
sve dok joj zbog dima oči nisu počele suziti i dok se svaki pokušaj udisaja nije
pretvorio u kašalj. Vani na ulici brzo se izgubila. Nikada prije nije prešla preko
kućnog praga, a dim je izbrisao i ono malo orijentira koji su joj bili poznati.
Crkvene tornjeve, mlinove. Gomila ljudi ju je plašila. Teška stopala u klompama,
kola s kotačima i tačke. Nije htjela da je pregaze i bace na blato i kamenje pa se
sakrila u pukotinu između tla i neke ograde. Pri tlu se i dalje moglo udisati svježi
zrak pa je čekala obraza pritisnuta na tlo. Iz mraka sa zapada čuli su se strašni
krikovi. Vatra je pržila krave i konje tamo gdje su ih ostavili zavezane pa su glasno
kričali u smrtnom strahu. Maja Knapp još je sljedeća četiri sata provela u svom
skrovištu, sve dok sunce nije potpuno zašlo i dok više nije bilo toliko ljudi koji su
bježali. Tek se tada usudila izići i vidjela je kako nebo gori.
S pločnika ulice ugledala ga je prvi put, crvenog pijetla. Bio je viši od vrha
Marijinog tornja i iskrio se pod nebeskim svodom. Tutnjeći i urličući penjao se s
rubova zaljeva uz uzbrdice sve do njihovih vrhova. Gutao je sve pred sobom.
Plamenovi su lako zahvaćali suhe drvene straćare. Opkolili su i bogataška kamena
imanja sa svih strana, a zatim bi zahvatili i začađili ornamente i stupove, razbijali
prozore i toliko zagrijali unutrašnjost da bi se namještaj i gobleni zapalili. Kada bi
se bakrene ploče na stropovima dovoljno užarile, poletjele bi s visokih greda toplih
potkrovlja poput crvenih šišmiša slomljenih krila. Na koži su joj se pojavili
mjehurići od topline daha crvenog pijetla. Tragovi koje je ostavio nosila je do kraja
svog života.
Dolje niz ulicu ugledala je muškarca s jednom nogom kako posrće na štapu,
a vatra mu je bila za petom. Kada mu se štaka iskrivila i kada je pao između dva
kamena, pokušao je puzati. Dimila mu se odjeća i vlasulja, vrištao je bez riječi, a
odjednom je vatra zatreperila na vlasulji i izgorio je, a da ga plameni jezičci nisu ni
dodirnuli. Njegovi prodorni uzvici dugo su se čuli. Tako je ipak plačući, vrišteći i
čađava lica niz koje su tekle suze napokon otrčala od tog ognjišta. Svugdje oko nje
iskakale su nove iskre i palile se nove vatre. Činilo joj se kao da trči kroz šumu
vatre koja umjesto lišća ima plamenove.

160
Majčino naručje čekalo ju je kod trga Södermalmstorg gdje je gradska straža stajala
rame uz rame i stanovnicima prepriječila put prema Slussenu. Oca više nikada nije
vidjela. Više se ne sjeća ni njegova lica.
Požar je bjesnio još čitav jedan dan. Maja i njezina majka prvo su živjele od
milostinje iz župe. Poslije ih je iz sažaljenja primio vlasnik zemljišta u Dantou. Od
njihova doma nije preostalo ništa. Tijelo njezina oca nisu uspjeli prepoznati među
ostalim tijelima. Cijela jedna generacija preko noći se pretvorila u siromahe i
udovice. Bili su prepušteni da ostatak svojih života pijani i u dronjcima hodaju
gradskim ulicama, kao sjene onih ljudi koji su nekoć bili. Nestalo je tristo imanja i
kuća. Dvadeset četvrti sravnjeno je sa zemljom.
Tijekom svog odrastanja Maja Knapp promatrala je kako četvrti ponovno
rastu iz pepela, ali ovaj put u kamenu. Više nije bilo drvenih kućica iz djetinjstva.
Stolari su propali, a zidari se obogatili. Maja Knapp preselila se s majkom u
Katarininu župu gdje je još bilo istrošenih drvenih straćara, gomila njih u svakom
kutu i zakutku, a još ih se nadograđivalo kako bi kućevlasnici što više zaradili. Kiša
je kapala kroz strop, a kako je tlo činila tek ravna stijena, voda bi se tijekom zimskih
noći zaledila u vjedrima. Dovoljna bi bila jedna iskra da opet nastane nova
smrtonosna stupica za takve bezvrijednike poput njih. Tamo je ostala, pronašla
muškarca i sama rodila kćer. Otac je nestao istog trenutka kada je ugledao trbuh.

Anna Stina stavila je ruku na majčino čelo. Maja Knapp je vruća i teško diše. Ta je
grozničava vrućina zacijelo razlog što se sjetila Marijine župe i kako ju je crveni
pijetao progutao. Anna Stina osjeća knedlu u grlu. Ne želi ostaviti majku samu, ali
nema drugog izbora nego da otrči potražiti pomoć iako nema ništa što bi ponudila
zauzvrat.
Kada zamota šal oko ramena i otvori vrata kako bi izišla, iznenadi je da tamo
već netko stoji: zvonar Boman iz Katarinine crkve. Mlad je i nada se da će jednog
dana kada pastor Lysander umre preuzeti dušebrižništvo u župi. Toliko smrdi na
rakiju da je sigurno povukao iz boce točno trenutak prije no što je Anna Stina
otvorila vrata. Nije očekivala pomoć i pitala se tko je zamolio zvonara da dođe.
„Majka Maja ima vrućicu. Molim vas, bdijte nad njom dok ja otrčim po
apotekara.“

161
Anna Stina vratila se pola sata kasnije, ali nije uspjela postići što je htjela. Apotekar
Josef Karlsson otišao je na zabavu, a njegova je supruga smatrala da je dosad
zacijelo već toliko opijen punčem da teško da bi mogao što učiniti čak i da Anna
Stina otrči sve do Djurgårdena i dovede ga ovamo.
Nad kućom se nadvila tišina. Čak i obitelji s kojima dijele kuću stoje u tišini
na pragovima svojih vrata kada Anna Stina uđe. Uz krevet stoji zvonar s
prekriženim rukama. Plahta je navučena preko Majina lica i Anna Stina isprva ne
shvati zašto. Boman se nakašlje i riječi koje uslijede neugodno zazvuče tako
svečano izrečene njegovim mladim glasom.
„Anna Stina, tvoja nas je ljubljena majka Maja Knapp napustila, neka joj Bog
bude milostiv.“
Promrmlja neke riječi koje Anna Stina ne čuje. Izgubi snagu u koljenima.
Izgubi dah kao da ju je netko udario u ošit. Ne ispušta nikakve zvukove, ne može
ni kriknuti iz vrtloga praznine koji je ispuni. Suze navru same od sebe. Ne može
podnijeti toliku nepravdu. Maja Knapp toliko se godina sama brinula o svojoj
jedinoj kćeri, ravnodušno je trpjela prezir cijele župe zbog izvanbračnog djeteta,
svakodnevnim napornim radom slomila je svoje tijelo, a sve to da bi na kraju umrla
sama i očajna? Ne može to podnijeti. Cijelo joj se tijelo trese. Zvonar Boman bori
se s riječima kada ponovno progovori.
„Nisam došao ovamo večeras zbog majke Maje. Pastor me poslao sa
zadatkom. Nitko od nas nije unaprijed mogao znati kakva će nas sudbina večeras
zadesiti. Vjerujem i nadam se da je upravo providnost htjela da majka Maja ima
božjeg čovjeka uza se u svojim posljednjim trenucima.“
Boman zaboravi što je htio reći pa na trenutak protrlja korijen nosa prije no
što nastavi.
„Došao je dopis o svjedočenju protiv vas. Pozvani ste pred kaptol kako biste
odgovorili na optužbe o razvratu i bludništvu. Pastor želi prvo razgovarati nasamo
s vama.“

162
 3.

„KAKO SE UZDRŽAVATE, Anna Stina?“

Elias Lysander nizak je i zdepast. Sa svojih je gotovo pedeset godina jednako
debeo koliko i visok. Crna svećenička halja napela mu se oko trbuha i pleća, a guša
mu se prelila preko ovratnika. Njegov je ured taman, a zidovi su prekriveni
ispranim platnom koje se tu nalazi već desetljećima. Ono što je trebalo biti uređeno
umjereno i svečano, pretvorilo se u zbrku. Knjige i registri naslagani su u hrpe
među tintarnicama i glinenim lulama. Lysander prima goste za svojim pisaćim
stolom, a optuženici stoje pred njim. Anna Stina gotovo da nikada nije vidjela
pastora osim za propovjedaonicom. Nekako joj istovremeno djeluje i veće i manje.
U blizini smrdi na znoj i dim, a u dahu mu se osjeti sleđ koji je doručkovao. Ipak,
moć koju predstavlja očiglednija je nego ikad jer više nije usmjerena na veliku
skupinu ljudi već samo na nju. Glas mu je isti, onaj snažan glas koji se naviknula
slušati. Ne može si pomoći da njezin glas zadrhti kada odgovori.
„S košaricom prodajem voće i smijem zadržati dio zarade.“
Lysander kima kao da je odgovor potvrdio ono što je već znao. Pusti da prođe
neko vrijeme prije no što nastavi, očima čvrsto prikovanima za Annu Stinu koja
ne zna bi li i ona trebala gledati u njega ili ne.
„Zvonar Boman rekao mi je da nas je vaša majka Maria Knapp napustila.“
„Maja. Ime moje majke je Maja.“
Glas Anne Stine tanak je i slab. Lysander krvavih očiju uputi otrovan pogled
Olofu Bomanu. Zvonar stoji u kutu, drži ruke na leđima i pravi se da nije zamijetio
taj pogled. Anna Stina ispravi se u tišini koja je nastala.
„Bilo je.“
Lysander se protrese da zaboravi na svoju razdražljivost. Bomanovo olakšanje
zbog distrakcije toliko je očigledno da je igla na pastorovom zatvorenom
barometru gotovo prikazala pad tlaka.

163
 „Gospodin daje i Gospodin uzima, Anna Stina. Pronađite utjehu u tome da
se vaša majka sada nalazi na boljem mjestu.“
Čini se da se sada nakon izražavanja sućuti Lysander ne može odlučiti kako
bi promijenio temu razgovora. Mamuran je još od jučer, a glavobolju mu nisu
umanjile ni sve one jutarnje čašice rakije koje je popio, a ni šalica kave. Malo se
rasrdi jer ne nađe elegantnije rješenje, ali odluči odmah prijeći na stvar.
„Kako ćete se dalje uzdržavati, sada kada više nemate majke? Maja Knapp nije
bila udana, vaš otac nikad se nije pojavio, a nemate ni zaručnika iako ste u
godinama za udaju.“
Nije još prošao ni puni dan otkad je Maja na nosilima odnesena od straćare
do groblja za siromašne u Katarininoj župi. Anna Stina pobrinula se za sahranu
najbolje što je mogla. I sama se pitala istu stvar i sumnjala je da će odgovor koji
nije bio dovoljan ni njoj biti dovoljan Eliasu Lysanderu.
„Možda mogu zadržati sobu za nižu stanarinu. Ili mi moj stanodavac može
dati neku manju sobu. Onda ću imati dovoljno da platim troškove. Vjerujem da
mogu uspjeti prodati više ako mi trgovac Jansson dopusti i spremna sam raditi
duže svaki dan.“
Lysander i Boman izmijene značajne poglede.
„A koje voće prodajete?“
Anna Stina nasluti nešto prijeteće u pastorovoj intonaciji.
„Limun, kada ga ima, inače šljive, bobice, jabuke u kasno ljeto i najesen.“
Lysander je strogo promatra.
„Anna Stina, znate li što se govori o mladim djevojkama koje hodaju okolo s
košarom?“
Zna. Ne može pogledati pastora u oči kada to izgovori.
„Mnoge od njih prodaju se za novac i gotovo da ni nemaju voća u svojim
košaricama.“
I sama ih je srela na ulicama i među imanjima dok je radila. Viđala je kako
djevojke s kojima je radila izlaze iz stubišta razbarušene kose, pohabanih haljina i
s košaricama koje su jednako pune kao i ujutro. Sve one sanjare o tome da sretnu
svog prosca. Sve znaju priče. Uvijek nečija prijateljica ima prijateljicu koja danas
pleše među barunima s ogrlicom od dragulja i s kosom uređenom tako visoko i

164
lijepo da kristalni lusteri zazveče kada prolazi. Neke rad na madracima i po
stepeništima trpe bolje nego druge. Neke to mirno prihvaćaju, druge pate, ali samo
ih nekolicina izdrži dugo. Nestanu. Bolje je ne znati kamo su nestale. Neke se
ostave svoje košare, ali ne za lijepe balske dvorane i gospodske muževe već za
ženske kuće u kojima se odreknu svog imena i provedu svoje dane i noći na leđima
dok se gosti izmjenjuju među njihovim nogama. Prostitutke. Nazivaju ih noćnim
leptiricama.
„Ne čini mi se da je vama dvjema ičega nedostajalo iako u kući nije bilo
muškarca i tvoja je majka rodila u grijehu. Zacijelo si onda mnogo zarađivala na
robi iz svoje košarice. A sada stojiš preda mnom i tvrdiš mi da su se usnama tvojih
klijenata toliko sviđali tvoji limuni?“
Anna Stina osjeti kako joj krv pojuri u obraze. Zna da će se crvenilo
protumačiti kao samo još jedan znak krivnje. Ne zna što bi rekla. Već joj se
unaprijed čini da će istina izgubiti bitku s laži. Pastor Lysander približio se,
prekrižio ruke i nastavio govoriti iako nije odgovorila.
„Možeš slobodno šutjeti i dalje. Postoje svjedoci o tvom bludništvu, Anna
Stina. Katarinina je župa možda siromašna, ali ako misliš da ovdje nedostaje ljudi
koji su spremni boriti se za ono što je ispravno, varaš se.“

I samom Eliasu Lysanderu bilo bi draže da je mogao u miru provesti to jedno

prijepodne, sam sa svojim duhanom u stolcu postavljenim u vrtu. Ovaj ga
postupak jednako umara, koliko mu je i predvidljiv. Kako djevojčica može
nastaviti lagati pred njim koji je živio i djelovao u Katarininoj župi godinama i koji
napamet zna ovu priču? Kći je drolja kao i njezina majka, to je vrsta žena koje se
mogu pratiti generacijama sve do iskonskog grijeha, vrsta žena bez bogobojaznosti
koje nisu u stanju razlučiti što je ispravno a što ne. Odaju se tjelesnim užicima
poput životinja na livadama, priglupe bezbožnice koje se klanjaju samo Mamonu,
Bakhu i Veneri. Kako stoljeće odmiče, sve je gore i Lysanderu je svake godine sve
teže nositi taj teret.
Požar je 1759. godine zavio Marijinu župu u siromaštvo i bijedu, a kada su se
počele graditi kamene kuće i cijene najamnina se podigle, svi su upropašteni
jadnici došli u Katarininu župu. Elias Lysander sada pred Bogom odgovara za te
izgubljene duše, ali koliko god da se trudi, nikada nije dovoljno. Najgora su

165
zasjedanja pred crkvenim kaptolom gdje se pred svećenicima svih župa grada
stalno pere njegov uvijek jednako prljavi veš: pred svećenicima Klarine, Marijine,
Jakovljeve, Nikoline župe te župe Hedvige Eleonore. Uzeo si je u naviku da se prije
skupa ohrabri s nekoliko dodatnih čašica rakije, ali čak ni to ne uspijeva umanjiti
bijes koji mu se javi pred kolegama koji zlurado zaključe ono što svi ionako već
mogu vidjeti: Elias Lysander loš je pastir svom stadu. Još je jedna ovca odlutala i
nije uspio napraviti ništa protiv toga. Obuze ga ljutnja zbog te životne nepravde.
„Anna Stina Knapp, nema smisla lagati. Natanael Lundström i njegova
supruga Klara Sofia oboje su bogobojazni ljudi koji su milodarima i molitvama
mnogo pridonijeli ovoj župi i pisano su svjedočili kako si pokušala zavesti njihova
sina Andersa Pettera i odvesti ga u propast. Čuo sam mladića. Ženskom lukavošću
odvukla si ga u osamu, pokazala mu svoje spolovilo, omotala se kukovima oko
njega, ponudila se i na sve ga načine pokušala navesti da prekrši sakrament. Kao i
mnogim drugim ženama, ništa ti ne bi bilo draže nego da pronađeš Adama za sebe
koja si Eva, tako da ga možeš prevariti i namamiti na pogrešan put. Očito je što
radiš sa svojom košaricom pa su i supružnici Lundström znali sve o tome. Nemam
razloga sumnjati u sve to.“
Lysander se podigne. Zadihao se od svog izlaganja i osjetio je kako mu srce
prebrzo kuca. Djevojka mirno stoji u lanenoj haljinici koja je kraća oko listova
nogu kako je ne bi zaprljala kada se tiha, blijeda i glave pognute pod zavezanim
šalom svakog radnog dana probija kroz prljavštinu. Kada Lysander ponovno
progovori, nešto je tiši i govori više za samoga sebe: „Neka ovaj put drolje iz
Ladugårdslandeta ili s brežuljaka Brunkeberga osramote svoje dušebrižnike pred
kaptolom.“
„Iako je ovaj prekršaj ozbiljan, ne bi mi bilo drago vidjeti Annu Stinu pred
kaptolom. Još ste mladi i mladenački nepromišljeni, što vam može ići u prilog. Bilo
bi najbolje kada bi se ova nevolja razriješila unutar župe. Međutim ne možete proći
nekažnjeno. Zato predlažem sljedeće: pokajat ćete svoje grijehe preda mnom i
zvonarom Bomanom, pomiriti se s Andersom Petterom i njegovom obitelji tako
da ih zamolite za oprost i obećate im da ćete biti kažnjeni i popraviti se. Nakon
toga preostaje još samo crkvena kazna. Shvaćamo da nemate mnogo novca, a ne
želimo ni da ponovno s košarom nastavite prodavati isto voće, pa će globa biti tek
simbolična. Jeste li sve shvatili, Anna Stina?“

166
Anna Stina oduzeta je jednako kao i pred Majinom smrtnom posteljom. Ne može
disati, ne može se micati. Sve što može je ostati mirno stajati dok se Olof Boman
okreće oko sebe, a lice pastora Lysandera još više zajapuri.
„Je li ti maca popapala jezik? Ne razumiješ li koji sam trud uložio kako bih te
poštedio neprilika? Priznat ćeš što si učinila i dobiti kaznu za svoje kurvanje!“
Možda je to zato što Anna Stina posjeduje tako malo stvari. Misli da si oni
koji imaju više svjetovnih stvari također mogu priuštiti da manje cijene istinu. Pred
Lysanderovim bijesnim pogledom čini se kao da je istina jedino ono što ima i
iznenađeno shvati da je ne želi ispustiti. Istina je njezina i to je sve što ona
posjeduje. Maja Knapp je mrtva, a kada Anna Stina donese jedinu odluku koju
može, prvi put nakon majčine smrti učini joj se da je osjetila neku utjehu. Maja je
predaleko dolje u crnoj zemlji da bi ikada saznala za katastrofu koju Anna Stina
predosjeća. Najtiši šapat prijeđe preko njezinih usana, ali istovremeno joj se čini
kao da on odzvanja među zidovima sobe i ostane visjeti u zraku.
„Ne.“
Anna Stina zažmiri dok čeka na provalu bijesa. Ništa se ne dogodi. Kada
otvori oči, sve je isto kao i prije. Lysander se zavalio u svoj stolac, stražnjica mu je
preširoka za jastuk. Boman se pravi kao da nije tu. Iz pastorovih očiju zasvjetluca
tiha mržnja, strašnija nego dosad jer je sada ovladao njome. Više ne podiže glas.
Gotovo je nježan.
„Bježite mi s očiju, Anna Stina Knapp.“
Tek kada mu okrene leđa, počne plakati. Obeća sama sebi da će to biti
posljednje suze koje će isplakati. To je bila laž.

167
 4.

„NEKA DVA TIPA RASPITUJU SE O TEBI!“

Anna Stina samo zna da se ta djevojka zove Ulla. Ne zna kako se preziva, a
možda ni ona sama ne zna. Trebalo joj je nekoliko trenutaka prije no što je
reagirala na riječi koje joj je profrfljala. Ulla nije sva u glavi i lako je zanemariti ono
što kaže i ne pridodati tomu nikakvo značenje. Hoda okolo s košaricom kao i Anna
Stina, samo dalje na istoku u Marijinoj župi. Trgovac Efraim Jansson ima sustav
za svoje djevojke, svaka ide svojom rutom i svaka djevojka dobro čuva svoje
područje. Jao si ga onoj koja prijeđe u područje koje nije njezino: vjerojatno će je
stjerati u kut, vući za kosu, tući i grepsti.
Ipak se katkad susretnu, kada im područja graniče jedna s drugima, kao i sada.
Anna Stina ide od obala jezera Lortfjärdena do ulice Repslagargatan na zapadu i
Ulice Svete Katarine na istoku, a Ulla oko Fatburena jer tamo nitko drugi ne želi
stupiti nogom. Sretnu se na vrhu uzbrdice Postmästarbacken s koje se pruža
pogled dolje na Slussen i prema Gradu među mostovima. Košarica Anne Stine
gotovo je prazna. Nada se da će uspjeti prodati ostatak na putu natrag prema
Janssonu koji čeka u podnožju strmine i da će joj onda možda dati još voća. Ako
se požuri, stigne napraviti još jedan krug prije no što sunce zađe.
Ulla otvorenih usta i razrokih očiju škilji prema Anni Stini. Anna Stina ne zna
mnogo o njoj. Djevojka hoda s košaricom još otpočetka proljeća, a tjedni rada na
ulicama ostavili su traga na njoj. Koža lica potamnila joj je od sunca i prljavštine,
a ramena su joj se pognula od teškog tereta koji nose. Prodaje s tek toliko žara da
bi zadržala posao i uvijek je ukore kada se sve zbroji i oduzme na ploči i kada se
roba koja preostane mora podijeliti ostalim djevojkama da je jeftino prodaju prije
no što propadne. Anna Stina na svoje je oči vidjela kako šepajući izlazi iz šupa i
staja gdje su je iskoristili, gdje su joj se suknje zaprljale, a pletena kapica raskošnih
boja nakrivila. Misli Anne Stine vrate se na Valpurgino polje i Andersa Pettera i

168
zadrhta kada pomisli na to koliko je takvih predstava Ulla doživjela. Zacijelo je
zasluga providnosti to što još nije zatrudnjela.
U sporim je noćnim satima Anna Stina uspjela razmisliti o onome što je
Lysander rekao i pokušala si je predočiti dijelove priče za koje ne može sa
sigurnošću znati kako su se odvili: kako je Anders Petter došao kući u sumrak
uzrujan zbog toga što ga je odbila i kako su njegovi roditelji zamijetili da se sinu
nešto dogodilo. Poznaje Natanaela i Klaru Sofiju Lundström dovoljno da može
pogoditi ostatak. Osobito je majka promatrala Annu Stinu sve sumnjičavije kako
su godine prolazile, a njezino se prijateljstvo s Andersom Petterom nikako nije
prekidalo. Sigurno je strepila od toga da će zavesti njezina sina pa će završiti s
lošom partijom, običnom uličarkom, umjesto da pričeka da postane zapovjednik
broda i zaprosi neku građansku kćer. Ako je Anders Petter samo malo iskrivio
istinu, potvrdilo bi to sve njezine zle sumnje o namjerama Anne Stine, udavače
koja je pokušala zavesti njihova prvorođenca i odvesti ga u propast jedinim
pristupom kojim se zna poslužiti. Vjerojatno su do ostatka priče došli tako da su
uplakanom Andersu Petteru postavljali pitanja koja su već upućivala na ispravne
odgovore, a on je samo trebao kimati kako bi potvrdio ono čega se majka dugo
bojala.
Ulla šmrca i šmrklji joj cure preko dlakave gornje usne. Anna Stina trgne se
iz svojih misli.
„Kakvi tipovi?“
Ulla obriše nos otrcanim rukavom haljine.
„Imaju neobičnu odjeću. I jednom fali oko.“
„Što žele od mene?“
„Pitali su znam li neku Annu Stinu. Koju, Knapp ili Anderssonovu? Knapp,
rekli su, koja ide s košaricom po Marijinoj župi.“
„Kada si ih srela? Što si im rekla?“
Ulla uštipnu lice kako bi se mogla dovoljno usredotočiti da istovremeno
odgovori na više pitanja.
„Bilo je to ranije. Prije podneva jer zvonik još nije otkucao. Zvonjavu sam
jasno čula jer sam išla do zdenca kod crkve, bila sam žedna.“

169
 „Zašto nisi otišla do Ulice zdenaca? Da te Draken vidjela kod crkve, ponovno
bi nasrnula na tebe. To znaš bolje nego itko.“
Ulla se nasmije i ponosno podigne gornju usnicu. Pokaže rupu koja je nastala
nakon što je Karin Ersson, koju svi zovu Draken, zmaj, jer području koje ona
obilazi košaricom pripada i četvrt s istini imenom, kamenom razbila prednje zube
Ulli kada je posljednji put pošla kamo nije bila dobrodošla.
„Pitali su me znam li Annu Stinu Knapp i gdje je mogu pronaći. Pitala sam
što se dogodilo s okom ovog visokog i nogom ovog niskog pa je niski rekao da
bolje da začepim i odgovaram na njihova pitanja umjesto da pitam druge stvari.
Rekla sam da ću pokušati, ali da je teško istovremeno začepiti i odgovarati na
pitanja pa me visoki počeo vući za kosu.“
Ulla podigne rub kape kako bi pokazala ćelavu crvenu točku iza uha gdje se
među čupercima kose mogla vidjeti gola koža.
„Toliko je peklo da sam ispustila košaricu i gotovo počela plakati, ali sam se
sjetila da je Anna Stina uvijek bila dobra prema meni. Mislila sam da joj ova dvojica
ne žele ništa dobro pa sam im ispričala da naravno da dobro poznajem Annu Stinu,
visoku crnokosu djevojku s grbom na leđima koja sa svojom košaricom kruži iza
Björngårdena.“
Opis nije nimalo u skladu s plavom kosom Anne Stine i njezinim ispravnim
leđima, a i njezina je zapadna granica kod ulice Repslagargatan. No zato snažno
podsjeća na Karin Ersson i njezinu oblast oko četvrti Draken.

Rastanu se. Anna Stina požuri pločnikom, a sunce je sve brže zalazilo. U šupi
trgovca Efraima Janssona već su se svi okupili da završe današnje poslove i
pripreme sutrašnje. Anna Stina predomislila se oko toga da se još jednom vrati u
svoje četvrti i da pokuša isprazniti još jednu punu košaru, a trgovac joj predbacuje
što mu se dio robe vratio neprodan.
„Aha, milostivu gospođicu Knapp već bole nožice? Sigurno želite poći kući
kako biste napudrali obraze i ružinom vodicom poprskali vrat?“
Dobro poznaje taj škrti blijesak u njegovim očima kada u svojim registrima
označava kvote.
„Rabarbare su već počele propadati i sutra se ne mogu prodati po istoj cijeni.
To i sama znaš itekako dobro. Razliku ću uzeti od tvoje plaće.“

170
 Dobila je nekoliko novčića za ono što je prodala. Manje nego što je računala.

Vani na Postmästarbackenu sjene su već duge. Sunce se već duboko spustilo, a ono
svjetla što je ostalo prešlo je u žutocrvenu boju zalaska sunca. Anna Stina dobro se
ogledala oko sebe kada je izišla, ali ni gore na uzbrdici ni dolje prema trgu i
Slussenu ne vidi nikakve muškarce koji odgovaraju Ullinom opisu. Popne se
uzbrdo prema Katarininom brdu, pored groblja i Rutenbeckove tvornice odjećom.
U daljini vidi gomilu drvenih straćara i prolaza te uličice čija imena poznaju samo
oni koji u njima žive. Među njima se nalazi i kućica u kojoj je dosad živjela Anna
Stina, ali boji se da više neće moći ostati tamo.
Ugleda ih istog trenutka kada i oni ugledaju nju. Čekaju iza zgrade s
oronulom fasadom. U plavim su uniformama bez manšeta, zakopčani do grla i s
gamašama navučenima do koljena. Niži ima mač, a viši toljagu i uže. Niži puši
glinenu lulu i čuje ga kako opsuje kada od iznenađenja među prstima slomi krhku
ručku. Obojica požure za njom bez riječi, a Anna Stina utone među zidove nekih
kuća. Uski se prostor sve više sužava, ali naposljetku izbije u maleno dvorište. Uza
zid kuće sjedi oduzeti muškarac koji nešto rezbari u drvu hvatajući posljednje
zrake sunca. Tek što je iznenađeno uzviknuo, već je otrčala na drugu stranu i
preskočila ogradu. Ta ulica nije kamena kao većina ulica u četvrti, nego prašnjava
i prometna. Nasumce skrene nadesno i trči što brže može. Iza sebe začuje glasan
uzvik – zaustavi lopova! Uzviknuli su to ili ovi koji je love u nadi da će im netko
pomoći da je uhvate ili muškarac koji je rezbario, naučen iskustvom da su oni koji
trče u Katarininoj župi obično nešto ukrali.
Ugleda neravnu ogradu nekog sjenika čije su daske toliko nakrivljene da
uspije upuzati između njih i puta. Čeka da padne noć. Kada ponovno proviri van,
zvijezde osvjetljavaju Katarininu župu. Više ih je nego što itko može izbrojiti i još
se jače vide jer nema mnogo stanodavaca koji se pobrinu upaliti kakve svjetiljke.
Mora otići odavde, ali ne bez svojih stvari. Još uvijek ima šačicu šilinga ušteđenih
u platnenoj vrećici u kojoj je i Majin broš, ispletena narukvica koju je dobila za
imendan i šačica staklenih kuglica. I nešto ostataka hrane. Bit će dovoljno za
nekoliko dana, dovoljno dugo da prijeđe preko Slussena i nestane u Gradu među
mostovima ili u predgrađima s druge strane mosta Norrbro.

171
Pipkajući po zidovima napravi veliki krug oko četvrti kako se ne bi vratila istim
putem kojim je došla. U kućici su nadograđeni mnogi zidovi kako bi se unutra
moglo ugurati što više obitelji pa sada ima i više ulaznih vrata. Anna Stina pođe
jarkom koji služi kao odvodni kanal i naglo se sagne pod jednu rupu u ogradi. Leži
na trenutak u travi i čeka hoće li se što pomaknuti. Ništa.
Vrata koja rabe stolarev šegrt Alm i žena koju tuče zatvorena su, ali nije teško
trijeskom izvući kukicu. Uđe u mrak predsoblja, prikrade se preko podnih daski
koje škripe, ali su i dalje tiše od Almova hrkanja i dođe do vrata koja vode do sobe
koju su dijelile ona i majka Maja. Ne treba joj svjetlo kako bi pronašla ono što traži.
Zaustavi se na putu natrag. U kuhinji ima bakreni lončić za pripremu jela. Već je
dosta istrošen, ali skupo su ga platile i mjesecima otplaćivale. Dođe na pola puta
do ognjišta u kuhinjici, a onda osjeti kako je netko spustio čelik mača na njezino
rame.
„Ah, Anna Stina. Već smo pomislili da večeras nećeš doći kući. Zar ne, Tihi?“
Kada su joj se oči naviknule na mrak, vidi da je progovorio onaj niži. Viši je
nešto promrmljao kao odgovor, a niži je slegnuo ramenima.
„On je onakav kako se i zove. Nije spojio dvije riječi otkad su ga Rusi toliko
uplašili da je izgubio moć govora. Ja se odazivam na ime Fischer i na veselje svih
itekako mogu govoriti. Hoće li Anna Stina sjesti ovdje dok nam Tihi upali
lojanicu? Možda u svojoj maloj vreći imaš i nešto što bismo mogli pojesti.“
Tihi upali vatru kresivom i zagunđa kada se iskra uhvati i plamen osvijetli
sobu. Jedna je njegova očna duplja prazna. Fischer je nizak i zdepast, ima rijetku
kosu začešljanu preko ćelave glave i nešto zacrnjenih brkova koji ne uspijevaju
prekriti ožiljak koji mu prelazi točno preko usana. S gađenjem ruje po vrećici.
Lijevu nogu s ukočenim koljenom ispružio je pred sobom na podu.
„Trula riba i gnjilo povrće. No dobro, barem ima šačica kave. Ako nam Tihi
upali i ognjište, možemo si barem napraviti nešto za piće.“
Na ognjištu se nalazi maleni tupi mlin. Fischer ga podigne s mjesta, postavi
na koljeno i pucne prstima kako bi privukao pozornost Anne Stine. Na dlanu drži
nekoliko zrna kave.
„Gledaj sada jednu životnu lekciju. Ova su malena zrna Anna Stina Knapp i
njezine prijateljice koje bježe među straćare i šire noge za pokoji novčić.“
Pokaže na mlin.

172
 „A ovo smo Tihi i ja, a u produžetku i svjetovna moć koju zastupamo.“
Provuče zrna među zupcima mlina. Okrene ručku, zrna zapucketaju i smrska
ih sve.
„Ovo sada čeka Annu Stinu. Čini se da bi to moglo biti dosta nezgodno za nju,
ali gle!“
Fischer otvori kutijicu na dnu mlina i pokaže joj samljeveni prah. Zadovoljno
ga pomiriše.
„Ah! Gotova kava, spremna za kuhanje i da dobri ljudi u njoj uživaju. Sve je
dobro što se dobro svrši. Tako će to biti i s Annom Stinom kada zbog kazne
popravi svoj grešni život.“
Potraje trenutak dok kava zakuha u lončiću. Anna Stina bulji u pod. Fischer
se nagne naprijed i iz pogleda mu nestane veselosti, a umjesto toga odjednom
postane oštar poput grebena.
„Pretpostavljam da znaš tko smo?“
Anna Stina zna tko su. Gotovo da nema nikoga u Marijinoj ili Katarininoj
župi osim Ulle tko ne prepoznaje muškarce u plavom koji obično šepaju, imaju
neke hendikepe ili su osakaćeni na druge načine zbog kojih ne mogu biti od koristi
u drugim službama gradske straže ili vojske. Noću i danju love prosjake, kradljivce,
beskućnike i kurve, sve one koji u očima čelnika ne služe ničemu u ovom gradu.
Većina plavaca ne predstavlja neku opasnost jer svaki novčić koji zarade potroše u
krčmama. Često se daju podmititi ili zavesti da progledaju kroz prste istim onim
zločinima koje navodno žele zaustaviti.
„Pozornici ste.“
Sumorno se nasmije.
„Tako nas zovu, ali zatukao sam i mnogo jadnije odrpance od tebe da bi se
naučili ispravno izgovoriti tu riječ. A tada su bili mnogo tiši. Separatistička straža,
molim lijepo! Na naša je leđa pao zadatak da se pozabavimo ološem u ovoj bijedi
od četvrti i ponovno vas izvedemo na put časti i poštenja. Eliasu Lysanderu
dosadile ste vi male drolje što poput uši gmižete među njegovim stadom ovaca, a i
meni se čini da ste sve mlađe i mlađe svakoga dana što prođe. Pastor se više ne želi
sramotiti pred kaptolom. A uz našu pomoć više neće ni morati. Istrijebit ćemo uši
za proviziju, a pastorovo blaženstvo više neće biti okaljano. Samo ćemo još

173
dočekati jutro i prošetati se nizbrdo do istočne vijećnice pa ćemo se tamo malo
zaustaviti i onda poći dalje do Gullfjärdena. Vidjet ćeš, nećeš morati dugo čekati.“
Anna Stina nije se usudila postaviti ona pitanja na koja odgovore već poznaje,
ali nije ih mogla više ni zadržati u sebi. Glas joj izdrži tek toliko.
„Što želite od mene? Kamo me vodite?“
„Želimo da postaneš bolji čovjek. Ne, lažem. Tihi i ja dobit ćemo plaću ako te
uhvatimo, a tvoja daljnja sudbina nas se ne tiče.“
Tihi proizvede zvuk koji je nešto između hroptanja i smijanja kada Fischer
nastavi govoriti.
„Kamo ćeš poći? Annu Stinu Knapp privezat ćemo užetom i odvesti u zatvor.
Ti si noćna leptirica kojoj su upravo odrezali krila.“

174
 5.

SVE SE ODVIJA ONAKO BRZO kako je Fischer rekao: prvo su se spustili niz Katarinino
brdo. Zrak je još bio vlažan od rose. Užetom je bila zavezana oko desnog zapešća i
trpjela uzvike poruge od onih koji prazne nužnike, a koji su možda i sami nekada
prošli sličan put sudbine. Zatim su pričekali pred prvostupanjskim sudom
istočnog predgrađa na proces koji je s brzim svjedočenjem, koje je Lysander već
pismeno podnio a Fischer nadopunio, bio gotov za nekoliko minuta. Zapečatili su
joj sudbinu uz nekoliko riječi prijekora.
Anna Stina Knapp proglašena je krivom za razvrat i bludništvo. Hitno će je
prebaciti u zatvor jer je izgubila svog jedinog skrbnika i nema se više kako
uzdržavati, osobito sada kada trgovac Efraim Jansson više ne želi imati posla s
njom. Sudac je crven u licu i natečen kao da se tek probudio. Lovi uš na plećima
pod košuljom dok ponavlja riječi koje već izgovara iz navike.
„Sud se nada da će Anni Stini Knapp dobro poslužiti vještine za kolovratom
koje će naučiti u zatvoru kako bi u budućnosti marljivo mogla zarađivati plaću u
manufakturama. Tvoja će kazna trajati godinu i pol, a u tom ćeš vremenu postati
i prelja i pol.“
Zahihoće na vlastitu šalu i udari palicom. Promatra uš koju je uhvatio među
palcem i kažiprstom i obriše ruke o porub svoje sudačke halje.

Annu Stinu odmah otjeraju s pregrade, a da se nije stigla ni usprotiviti niti postaviti
ikakva pitanja. Iza nje se nalazi još cijeli red pozornika i gradskih stražara
spremnih da pred sud izvedu one koje su ulovili tijekom noći. U tišini je odvedu
pored reda muškaraca i žena koji su toliko pijani da jedva mogu stajati na nogama,
a drugi su pak krvavi od udaraca. Pred gradskom vijećnicom nalazi se trg
Ryssgården. Fischer zijevne na jutarnjem suncu i istegne svoju ukočenu nogu
držeći ruke na križima.

175
 „Mo’š mislit’ kako ću se vući do Långholmena ako to mogu izbjeći. Nađimo
prijevoz.“
Tihi kimne. Fischer uzalud pokušava zapaliti svoju slomljenu lulu, ali zastane
kada ugleda kola natovarena cjepanicama koje vol vrlo sporo vuče od Slussena.
Požuri se da razgovara s kočijašem i nakon kratkog pregovaranja mahne Tihom
da pođe za njim. Dovoljno je mjesta za njih na svježe posječenim drvima. Fischer
preuzme uže koje čvrsto drži Annu Stinu i zaveže ga za jednu od letvi koje služe
kao ograda za teret.
„Čekamo još jednu putnicu. Za trenutak će biti gotova pa će Tihi otrčati po
nju.“

Kada se pojavi na vratima gradske vijećnice, na drugom kraju užeta nalazi se Karin
Ersson. Zmaj. Fischer slegne ramenima kada vidi da je Anna Stina prepoznaje.
„I za nju smo dobili novac zahvaljujući onoj imbecilnoj djevojci s košarom.
Bilo ju je i lakše pronaći nego tebe, trebalo je samo slijediti glasno, napaljeno
stenjanje lončara. Gospođicu Ersson doslovno smo uhvatili na djelu.“
Kada se Tihi približi, Anna Stina prvi put u mnogo vremena izbliza prouči
kako Draken izgleda. Haljina joj je prljava od osušenog blata. Iskrivljena leđa kod
jednog ramena tvore grbu. Silueta je to koju je svaka djevojka s košarom naučila
raspoznati još izdaleka. Čini se da Draken nije išlo baš najbolje u životu otkad ju
je Anna Stina posljednji put vidjela. Njezino duguljasto i mršavo tijelo tijekom
zime sasvim je izgladnjelo. Kosa joj je toliko skorena od ulične prljavštine da
izgleda kao da je prerano osijedjela. Komad sasušene krvi visi joj s potiljka. Odjeća
joj je razderana, a noge bose i pune rana. Sigurno je već tjednima spavala vani.
Oči su joj širom otvorene i ledeno plave. Anna Stina vidjela je već takav pogled
kod medvjeda koje se drži na lancima i koji plešu u parku sa životinjama dok ih
gospodari udaraju bičem. To je suzdržani bijes, bespomoćan i očajan, ali uvijek
spreman da bukne poput vatre, ludilo koje se toliko nakupilo da je više ničega nije
strah.
Tihi gura Draken pred sobom gore na kola. Brzo škicne na Annu Stinu, a onda
se zapilji u pukotinu u drvetu. Kočijaš udari svog bika i cijela ekipaža krene uzbrdo
do ulice Hornsgatan. Put ih vodi pored dužničkog zatvora, zatim skrenu
puteljkom pod zaljevom, a potom pored mlinova Gubbhus i Alman pođu dalje

176
prema ulici Hornstullgatan. Kada put zavine nadesno, ugleda ga prvi put: otok
Långholmen s druge strane Zatvorskog mosta za koji je čula da ga zovu još i
Mostom uzdaha.

Otok je stjenovit i hladan. Nema takve zemlje koja bi mogla prekriti ove crne i
grube stijene koje se uzdižu od davnina. Na drugom kraju mosta nalazi se skupina
zgrada, a najviše je zatvorsko pročelje u pozadini. Anna Stina nikada nije vidjela
takve zgrade ni u Marijinoj ni u Katarininoj župi. Bliže njoj uzdiže se zvonik
zatvorske crkve. Pod tornjem čiji je šiljak urešen križem i uskom zastavom visi
samo jedno crno zvono. Iza njega se naziru zatvorska krila s prozorima za šipkama.
Stari kažu da neka mjesta imaju vlastita sjećanja i vlastitu moć. Anna Stina
vjeruje u to. Osjetila je hladni povjetarac kod gubilišta Hammarby, loše je volje
prolazila pored groblja na kojima su pokopani oni koji su umrli od kuge, osjetila
je kako vjetar treperi od užasa koji još traju kod španjolskog magarca i stupa srama.
Čak je i oko manufaktura osjetila nešto, kao da je i samo kamenje zasićeno
nekom prigušenom pakosti. Isti je osjećaj preplavi kada prođu most. Iza zidina
zatvora zapahne je neka stara mržnja, desetljećima prigušena. Ovdje su ljudima
nanesena mnoga zla.

Slijeva se čuje neki zvuk, posljednji koji bi očekivala u ovako tamnom krajoliku.
Netko pjeva. Glas se daleko širi tog prijepodneva bez vjetra i Anna Stina primjećuje
da je pjevač u mladosti zacijelo bio vrlo dobar. Tonovi su pogođeni, samo je bas
izgubio na snazi.
„Noćni bog ovdje će na svoj plijen vrebati…“
Pjesma dopire iz otvorenog prozora najviše vlastelinske kuće odmah kraj
puta. Njezino je pročelje ulašteno istim žutim sulfatom kao i kuće u Gradu među
mostovima, ali propada zbog blizine zaljevu. Vlaga i mraz progurali su svoje prste
duboko u žbuku i otrgnuli velike gromade. Kada se kola približe glavnoj zgradi,
vidi da se cijeli zatvor nalazi u istom stanju. Glas iza njih iščezava.
„U tamnoj dubini provalije u koju ću se spustiti...“
Kočijaš obuzda svog vola. Fischer i Tihi povedu Draken i Annu Stinu s kola.
Fischer se brzo ogleda, a zatim se obrati kočijašu.

177
 „Tako, prijatelju, sada je vrijeme za otplatu. Djevojke, hoćete li biti tako dobre
da podignete svoje suknje za našeg dobrog kočijaša i slobodno se razbacajte
napojnicama.“
Draken je prvo oklijevala, ali onda je slegnula ramenima, nasmijala se,
isplazila jezik prema kočijašu i učinila ono što su od nje tražili. Annu Stinu ispunili
su isti osjećaji kao i kod Lysandera, ona odbojnost prema prostoj krađi koju će
netko izvršiti nad njom, krađi kojom će joj uzeti nešto što je svijetu oko nje tako
maleno, a njoj tako neizmjerno važno. Opet stane kao ukopana. Steže šake toliko
da joj se nokti duboko zarežu u dlanove. Kočijaš optužujuće pogleda Annu Stinu i
izrazi svoje nezadovoljstvo.
„A ova? Ova druga ne vrijedi baš mnogo i samo zbog nje nikada ne bih vozio
ovamo.“
Fischer otrovno pogleda Annu Stinu i bez riječi da Tihom znak, a on oslobodi
svoju toljagu s pojasa. Uto se vrata iza njih otvore. Izišao je čovjek u crnoj
svećeničkoj halji. Zaustavi se kada vidi malenu skupinu oko kola i upitno
pogledava od jednog do drugog. Svećenik je visok i mršav, a na njemu se osobito
ističe sijeda kosa. Oči mu toliko sijevaju da mu zjenice trepere usred bjeloočnica,
a vjeđama oštro trepće u neobično pravilnim razmacima. Čini se da shvaća da se
nešto događa iako se Draken brzo ponovno pokrila. Približi se i trepćući te s
gađenjem u pogledu pogleda prvo Fischera pa Tihog.
„No?“
Fischer brzo s glave skine svoj plavi šešir i odgovori poniznim glasom.
„Fischer i Tihi, broj 12 i broj 25 u separatističkoj straži. Došli smo dvije nove
zatvorenice predati na brigu inspektoru Björkmanu.“
Svećenik frkne i toliko mu se približi da mu se vrh nosa nađe tek nekoliko
palčeva od Fischerova. Pozornik se morao osloniti na pete kako ne bi ustuknuo.
„Na brigu inspektoru Björkmanu, kažeš. Nemoguće je da govoriš o istom
onom inspektoru Björkmanu koji po cijele dane stoji na opernim pozornicama i
urla zaboravljene arije iz vremena koje je također zaboravljeno, možda kao elegiju
visočanstvu koje ga je postavilo na mjesto službe samo zato da bi si ovaj mogao
priuštiti obilje onoga što najviše cijeni, a to su vino i samozadovoljavanje? Ma, ne
mogu vjerovati, sigurno ne misliš na tog inspektora Björkmana.“

178
 Fischer se smeo i nije znao što bi učinio. Gotovo izgleda kao da su mu oči
zasuzile od pokušaja da pogleda svećeniku u oči.
„Čini se da si izgubio dar govora, Fischeru. Onda ću ja tebi nešto ispričati,
tako da sljedeći put možeš malo bolje promisliti prije nego što nešto kažeš o
inspektoru Björkmanu. On je kurviš, uličar, svinja od čovjeka koja ne preže pred
time da pođe u prvi šumarak koji vidi i bludniči s mladim kravama, a poslije još i
gol zaspi u tom blatu pohotnosti i nasmrt plaši ljude u Marijinoj župi svojim
hrkanjem.“
Svećenikov glas postaje sve glasniji i glasniji kako duže govori. S usana mu
svaki put kada treba izgovoriti neki tvrdi glas iscuri slina. Anna Stina shvati da
Fischerove oči nisu zasuzile od svećenikova intenzivna pogleda. Smrad rakije koji
se širi oko svećenika sada je dopro i do nje iako stoji nekoliko metara udaljen, a s
tjesnaca pirka tek lagani vjetrić.
„Ali Fischer je možda istog kova, barem sudeći po dobro napunjenom
trbuhu.“
Svećenik je zaokružio oko Fischera s rukama na leđima kao da je neki strogi
krvnik koji ga namjerava pretresti.
„Je li Fischer požudno pogledavao blago koje ste dovodili ovamo? Možda si
se napalio pa si i ti poželio odskakutati preko plota i dočekati se na sve četiri poput
nekakvog bika. Životinje službeno nisu pod mojim skrbništvom i pitanje je za
mudrije ljude od mene imaju li uopće duše koje bi se mogle spasiti, ali za slučaj da
imaju, obećavam ti da ću se svakako založiti za to da se brzo nađeš u paklu. A
uostalom ti predlažem da odmah odeš k vragu, i to što brže, čim ostaviš svoj teret
pred vratima zatvora i čim su upisane. Dakle?“
Fischer, na čijem je glatkom čelu suzdržavanje ostavilo kapljice znoja ali koji
je ipak bio sretan zbog odgode plaćanja, požuri osloboditi ruku Anne Stine. Približi
usne njezinom uhu i prišapne joj svoj pozdrav.
„Ako se ponovno vidimo, Anna Stina Knapp, najbolje ti je moliti se bogovima
da ćeš ti prva ugledati mene.“
Povede nju i Draken do vrata iza kojih čeka stražar u istoj plavoj uniformi.
Svećenik nestane iza njih na putu do kuće na mostobranu, ponešto nesiguran u
nogama i mrmljajući sam sebi kao da i dalje čita bukvicu Fischeru koji mu pljuje
iza leđa.

179
 „To je dakle vikar Neander. Čuo sam da je potpuno lud. Sada znam sigurno
da jest.“
Pozornik na vratima, postariji čovjek pjegave kože lica kojemu nedostaje i
kosa i obrve, pakosno se nasmije.
„Žao mi je. Onaj tko sretne Neandera kada nije dobro raspoložen zaista nije
rođen pod sretnom zvijezdom.“
„Što nije u redu s njime?“
„Osim zdravog razuma koji mu i inače nedostaje, otkrio je da je naš voljeni
bariton i zatvorski inspektor Björkman zatražio otpust i da se namjerava uputiti u
finsku pokrajinu Savolaks.“
„Ako toliko mrzi inspektora, čovjek bi očekivao da će ga to razveseliti.“
„Između njih dvojice postoji zamršena priča koja seže nekoliko godina
unatrag. Vikar je posvetio godine pisanju protestnih pisama protiv Björkmana u
kojima je na njega nasrtao drvljem i kamenjem i slao ih svim tijelima vlasti kojih
se mogao dosjetiti, pa tako i samome kralju Gustavu. To je završilo tako da je dobio
kaznu od 20 talira jer je u svom pismu pisao tonom koji nije bio prikladan
monarhovim očima. Kažu da je sabljom otvorio šampanjac istog trena kada je
doznao da su pucali u kralja. Pretpostavljam da je Neander bijesan jer će Björkman
svojim odlaskom izbjeći osvetu koju je svećenik toliko dugo pripremao.“
„Tko će doći na Björkmanovo mjesto?“
„To nitko ne zna, ali to može potrajati do jeseni ili još duže. Tko bi, dovraga,
uopće htio pustiti korijenje na ovom bijednom otoku? Björkmanu je već 20 godina
sve bilo svejedno i to je valjda jedini način na koji je uspio zadržati razum. U
zatvoru ga nisam vidio gotovo još od zime. Neander održava molitve ujutro i
navečer, ali je u pravilu toliko pijan da jedva čita iz knjige i zanemaruje zatvorenike
osim ako mu mogu pomoći u njegovim spletkama protiv inspektora. Pettersson je
taj koji ovdje upravlja, a sigurno i ti znaš da će se to teško promijeniti samo zato
što ćemo dobiti novog inspektora.“
„Pobogu kakva je ovo vukojebina! Nema mnogo stvari na svijetu na kojima
sam zahvalan, ali jedna od onih na kojima jesam jest to što ne moram zujati u
ovom osinjaku. Evo ti dvije nove zatvorenice, obje drolje. Sretno vam bilo,
djevojčice.“

180
 Fischer dotakne obod svog šešira glumeći poštovanje, okrene se na peti i
odšepa kroz vrata.

181
 6.

POZORNIK SA SPALJENIM LICEM pozove mlađeg kolegu, izvuče zasun i pusti ih sve
troje unutra. U sredini dvorišta nalazi se zdenac s pumpom. Maleni kvadrat neba
iznad njih čini se jednako udaljenim kao i da ga Anna Stina promatra s dna nekog
rova. Iza prozora na krilima koji su svi zatvoreni rešetkama, naziru se sjene
nagnute nad svojim poslovima. Vanjsku stranu dvorišta zauzima zgrada koja
djeluje kao da je starija i da je bila izgrađena za neku drugu svrhu. Više sliči
imanjima koje je Anna Stina vidjela oko Södermalma na kojima su zgrade
podignute prije više od sto godina kako bi se gospoda u njima razonodila. Ta je
zgrada zacijelo izgrađena prva, a postala je dijelom zatvora tek kada su izgrađene i
ostale zgrade. Pozornici zastanu na šljunku. Ovdje moraju pričekati dok ne dođe
glavni stražar.
Njemu se ne žuri. Ako Draken i osjeća isti nemir kao Anna Stina, ne pokazuje
ga, već upravo suprotno, stalno zanovijeta pozorniku koji je postavljen tu da pazi
na njih. Skakuće na mjestu i pita za toalet. Pozornik slegne ramenima.
„Bolje ti je da šutiš, ako imaš išta mozga u glavi. Petter Pettersson odmah će
doći, a njega ne želiš razdražiti.“
Draken mu uputi ljutit pogled i oponaša ga grimasom kada se okrene. Čekaju.

Glavni je stražar ogroman tip, ramena širokih koliko i Anna Stina kada raširi ruke.
Plava mu uniforma ne pristaje pa mu je jakna otkopčana i Anna Stina sumnja da
bi je mogao zakopčati čak i kada bi htio. Znoji se na vrućini. Lice mu je veliko i
okruglo, usta raširena gotovo od uha do uha, nos širok i prćast pa nalikuje na
njušku, oči poluzatvorene s velikim podočnjacima ispod njih. Gusti uvojci
pričvršćeni su mu uz vrat čvrstim čvorom. Koža mu je prekrivena starim ožiljcima.
Glas mu zvuči kao kašasti bas.

182
 „Dobrodošle u našu jadnu šupu, mali moji pilići! Zovem se Pettersson, a moj
kolega Hybinett i ja ovdje smo glavni stražari. Došle ste ovamo kako više ne biste
vodile život na koji ste navikle. Vaša imena?“
Mladi pozornik pokaže na njih i odgovori umjesto zatočenica.
„Anna Stina Knapp, Karin Ersson.“
Pettersson ih obje pogleda. Anna Stina spusti pogled kao što je naučila da je
draže muškarcima poput njega. Draken iz inata zuri u njega. Njiše se na savijenim
koljenima kako bi ublažila svoje potrebe. Pettersson rukom velikom poput
dimljene šunke pokaže na nju.
„Što nije u redu s gospođicom Ersson?“
„Djevojka kaže da mora piškiti.“
„Tako znači, gospođice Ersson. Ti si naravno naviknula na to da otrčiš kamo
god i olakšaš se kada god hoćeš, poput slobodne životinje u prirodi.“
Draken razmisli na trenutak prije no što odgovori. Anna Stina čuje izazov u
Petterssonovu podrugljivo milom glasu i tiho se pomoli da će Karin Ersson biti
dovoljno razumna da ne podigne bačenu rukavicu. Ali nije dovoljno razumna.
Podigne bradu i frkne kao odgovor.
„Pa ništa ti drugo ni ne treba ako trebaš isprazniti mjehur.“
Kutovi usana Pettera Petterssona razvuku se u osmijeh od kojeg Anna Stina
zadrhti. Izgleda poput debele seoske mačke koja je zarila pandže u miša. Polako
vrhom jezika navlaži usne i približi se.
„Daj da te vidim.“
Palcem i kažiprstom uhvati bradu Karin Ersson i okrene joj lice na svjetlo.
„Ah, znam ja takve djevojke poput gospođice Ersson. Uistinu ukrašavaju
mjesta u gradskim krčmama i bordelima, moram to priznati. Voliš li i plesati?“
Anna Stina najradije bi je zamolila da se ne uhvati za taj mamac, začepi i nada
se da će njemu dosaditi ta igra. Ne može učiniti ništa. Draken se samouvjereno
nasmije.
„Uvijek rado zaplešem.“
Pettersson glumi da je zadivljen kada se okrene svom kolegi.

183
 „Eto, nisam li rekao? Dobro ja poznajem svoje zatvorenice! A plešeš li dobro,
gospođice Ersson, ili se samo kao vreća sijena naginješ prema svojim kavalirima i
noge ti se umore nakon jedne ili dvije polske8?“
Draken se podrugljivo nasmije.
„Pred tobom stoji djevojka koja može plesati cijelu noć, još dugo nakon što se
sve ostale umore i ljosnu na pod!“
Pettersson kimne.
„Ako ti tako kažeš. Rado bih te držao za riječ, ali to nije baš sigurno, tako mi
iskustvo govori. Želiš li plesati ovdje, za mene?“
Draken oklijeva. Ne zna što bi drugo pa odluči napraviti nekoliko malih
koraka na mjestu. Pettersson odmahne glavom.
„Ne, ne. Oko zdenca. Tako mi to radimo ovdje na otoku. Ne želiš li nam
otplesati nekoliko krugova, da vidimo kako ti dobro ide?“
Ponudi joj svoju ruku, sagne jedno koljeno, nakloni joj se te zastruže nogom.
Ona mu dopusti da je povede do zdenca gdje se slavina i pumpa naginju nad
kamenim vjedrom u kojemu se skuplja voda koja kaplje. Draken prvo izgleda
nesigurno, ali se odvaži i cereći se podigne ruke oko nevidljivog kavalira te zapleše
brzi trotaktni ples na glazbu koju samo ona čuje. Napravi krug oko zdenca i vrti se
uokrug i uokrug. Pettersson plješće i fućka.
„Stvarno se vidi! Gospođica Ersson pleše zaista dobro. Smijem li zamoliti za
još jedan krug, još jednom tako uvjerljivo?“
Drugi krug koji Draken napravi nalikuje na prvi. Ali kada Pettersson zamoli
za treći i četvrti krug, više nije jednako uživljena. Draken je dosadila igra, spustila
je ruke i usporila tempo. Kada Pettersson zaplješće i zamoli za još jednu reprizu,
ostane stajati prekriženih ruku.
„Sada bi stvarno bilo dosta plesa. Nije više zabavno i još uvijek moram na
toalet ili u neki pogodan šumarak, ili barem tamo u kut.“
Pettersson nije skinuo pogled s Karin Ersson, samo je pucnuo prstima prema
pozorniku koji je stajao pored Anne Stine. Pokunjen i bez ijedne riječi prešao je
preko dvorišta i nestao iza jednih od dvaju vrata. Nema više milog ruganja u
Petterssonovu glasu kada ponovno progovori.

8
Švedski narodni ples u tročetvrtinskom taktu. (op. prev.)

184
 „Poslije ćeš pišati. Sada ćeš plesati. Vidi, gospođice Ersson, sada ćeš napraviti
još jedan krug. Uskoro će se Löf vratiti, a sa sobom će donijeti jedno iznenađenje.
Stigneš napraviti još jedan krug. A možda i dva, ako imaš sreće.“
To više nije ples, već trčeći korak s tek nekoliko skokova. Kada se pozornik
Löf vrati s vrećom preko ramena, Pettersson se približi Draken. Löf mu pruži
vreću, a on je rukom teškom poput balvana pridigne prema Draken.
„Ovdje živi Meštar Erik. Čekaj da vas upoznam.“
Iz vreće izvuče isprepleteni kožnati remen dugačak dva lakta koji na jednom
kraju ima ručku, a na drugom se sužava.
„Gospođica dosad možda nije vidjela kako izgleda korbač. Neće nam trebati
pomoć Meštra Erika da održimo takt dokle god ti možeš nastaviti tako lijepo
plesati. Napravi sada još jedan krug malo življe, ako mogu zamoliti.“

Draken uspije otplesati tri i pol kruga prije no što Pettersson prvi put udari. Toliko
je bila usporila da je i on sa svojim krupnim koracima gotovo mogao uskladiti svoj
korak s njezinim. Udarac bičem odzvoni među zidovima imanja, a odmah za njim
začuje se i njezin krik. Uski kožnati kraj remena ostavio je crvenu crtu oko njezina
gležnja. Zagrizla je usnu kako ne bi zaplakala, ali u brzom se dahu Karin Ersson
čuje da u grlu zadržava plač. I Pettersson to zamijeti.
„Pa to nije bilo ništa, gospođice Ersson. Meštar Erik može i mnogo gore. Pleši
dalje pa ćemo vidjeti hoće li biti potrebno da se ponovno u plete u ples.“
Na prozorima oko dvorišta sada su se pojavila mršava i blijeda lica. Draken
otpleše pet krugova prije no što je ponovno udari, sada oko lista i toliko snažno da
joj koža pukne. Nakon još sedam krugova Draken je ispustila mokraću i plesala
dalje mokre suknje. Sol zapeče ranu i ona počne plakati, prvo tiho i mirno, ali onda
sve glasnije. Uskoro gotovo više nije moguće razlikovati urlikanje koje proizvod i
kada primi udarac od ostatka njezina žaljenja. Preklinje i moli, obećava
Petterssonu sve čega se sjeti. On ne obraća pozornost. Na kraju još samo zaziva
majku dugim prodornim krikovima. Nakon dva sata još samo puže, a Pettersson
je udara preko bedara i leđa. Kada se sunce nađe na najvišoj točki na nebu, odzvoni
zvono s tornja. Zatvorenici se dovuku iz svojih dvorana kako bi im poslužili hranu.
Neki pokazuju prema Draken i smiju se njezinu plesu. Većina je ne uspijeva ni
pogledati.

185
 Sva ona čvrstina koju je Draken pokazivala tijekom godina na ulicama
Marijine župe raspala se pod udarcima korbača, malo pomalo kao da Pettersson
guli one lukove koje je Anna Stina prodavala u svojoj košarici. Na kraju je preostalo
samo još prestrašeno dijete. Anna Stina i dalje stoji tamo zaboravljena, zatvorenih
očiju i drhtavih nogu samo od toga koliko dugo već mora ispravno stajati. Osjeti
kako se nešto u njoj pomaknulo u suprotnom smjeru. Neki se oklop stvorio oko
nje. Sluša kako jedna muškarčina muči djevojčicu iz čiste zabave, i to još sa
zakonom na svojoj strani, i kako nitko neće ni pomaknuti prstom da bi to
zaustavio. Pettersson je iste gore list kao i Anders Petter s livade Barnängen, kao i
Lysander u svom uredu, kao i sudac na gradskom sudu, kao Fischer i Tihi s
toljagom, užetom i mačem. Dok Draken ostavlja lokve krvi uokrug oko zdenca,
Anna Stina si obeća da nikada više neće dopustiti da bude bespomoćna djevojčica
kakvu u njoj vide svi na svijetu. Mislima i djelima mora se odmaknuti od tog
gnusnog mjesta i to brzo, prije no što se izgubi u glavi i pridruži zatvorskom stadu
živih mrtvaca koji se tuda vuku. Za Karin Ersson je prekasno. Anna Stina zna da
ona nikada više neće biti zmaj.
Pettersson dahće tako da mu se pod košuljom od napora podižu pluća koja
više sliče kovačkom mijehu. Ali još je jedan razlog tomu.
Anna Stina uz gnušanje shvati da dahće od uzbuđenja. Zaustavi se kako bi
obrisao znoj s lica i pogledao Annu Stinu koja stoji kraj Löfa kojemu se prispavalo
dok su mu se noge grijale na suncu.
„Ej, Jonatane! Odvedi tu i pokaži joj ležaj, društvo za zdjelom i kolovrat. I
molim te, donesi mi jednu butelju. Od odgajanja čovjek ožedni, a osjećam da
Ersson može izdržati još nekoliko valcera iako to možda ne bi svi rekli kada je vide
ovakvu.“

186
 7.

POLAKO UČI ZATVORSKE OBIČAJE i navike. Bit će prelja. Po cijele će dane presti na
kolovratu postavljenom pored desetaka drugih. Sva škripe i istrošena su od
nebrojenih sati gaženja pedale i okretanja kotača. U četiri ujutro ih probude, a
zatim odvuku na jutarnju misu koju drži onaj svećenik kojega je upoznala na
vratima. Obično je toliko pijan da mu se ruke tresu s propovjedaonice. Nakon toga
doručkuju korice kruha i slatkasto pivo u istim onim dvoranama u kojima predu,
a tamo navečer i spavaju u skučenim krevetima poredanima duž zidova. Ručak
dobiju u podne, a nakon završetka rada u devet navečer večeraju krute komadiće
usoljenog mesa i trulog sleđa s vlažnom zobi i repom za prilog. Obroci se poslužuju
u istrošenoj drvenoj zdjeli iz koje jedu četiri osobe. Od toga se ne može zasititi.
Uskoro shvati zašto. Jedan je pozornik uvijek prisutan za ručkom, a kod njega se
može dobiti više hrane. On u veliki registar bilježi račune. Za svaku pređu koju
zatvorenice ispredu dobiju neku malu plaću, a od njih se očekuje da s njom kupe
hranu koja se ne poslužuje besplatno. Maslac, sir, mlijeko, meso koje nije provelo
mjesece u salamuri. Sve one to rade. Mogu odabrati između toga i da polako umru
od gladi.
Rad se mjeri u pređama, svaka je dugačka tri tisuće lakata. Anni Stini trebao
je cijeli prvi dan da isprede stotinu lakata. Uvijek joj je bilo lakše rabiti lijevu ruku
nego desnu i teško uči kako se radi na kolovratu. Konac koji prolazi kroz njezine
prste uvijek ispadne previše širok ili uzak pa joj stalno spada. Mora se popraviti, i
to brzo, jer nadzornik neprestano kruži oko zatvorenica i provjerava kako njihov
rad napreduje. Oko sumraka je shvatila da ne uči dovoljno brzo. Ako ne bude duže
i bolje prela, neće imati dovoljno za jelo, a bez jela neće više imati snage za
predenje. Ne bi bio prvi put da ostane gladna, pa zna kako se misli i tijelo uspore
od gladi.

187
Tri zatvorenice s kojima dijeli zdjelu različitih su godina. Jedna je starica toliko
naborana i poodmaklih godina da se čini kao da joj se tijelo savinulo oko kolovrata,
kao da je cijelo njezino biće posvećeno samo tom poslu i ne služi ničemu drugom.
Mrmlja nešto sama za sebe dok prede. Mliječno bijela opna proširila joj se preko
jednog oka. Drugo prazno gleda u prostor ispred sebe. Ruke se pomiču same od
sebe.
Najdalje od nje sjedi žena istih godina koliko je imala i majka Maja. Ona je
izgladnjela i živčana. Svaki put kada pozornik kruži oko njih, krišom pogleda
prema njegovu štapu i počne teško dahtati. Kada se stražar nalazi iza njezinih leđa,
povuče ramena prema ušima kako bi zaštitila vrat od iznenadnog udarca bičem.
Katkad se toliko naglo trgne da joj vuneni konac pukne na dva dijela.
Najbliže Anni Stini sjedi djevojka koja sigurno nije mnogo starija od nje same,
tamne je puti i jednako tamnih očiju. Lice je pognula nad svojim poslom, ali
njezine oči kao da vode svoj život. Skrivene pod šiškama lutaju tamo-amo i baš
ništa im ne promakne. Anna Stina osjetila je kako je promatraju dok su joj
pokazivali njezino mjesto i kada je tek počela presti. Sada ih više ne osjeća. Nije im
dugo trebalo da saznaju sve što se dalo saznati. Kada pozornik okrene leđa kako bi
porazgovarao sa svojim zamjenikom, Anna Stina nagne se prema djevojci.
„Pokaži mi kako da predem.“
Bez prekidanja takta stopalom o pedalu, čime se okreće kotač koji povlači
razrezanu vunu niz navitak, djevojka brzo pogleda Annu Stinu. Pozornici dovrše
svoj razgovor, a novi sada kruži po dvorani. Kada je dovoljno daleko da ih ne može
čuti, šaptom joj odgovori.
„Želim cijelu plaću za prvu pređu s kojom ti pomognem.“
Pozornik se okrene na peti. Sigurno je nešto čuo, ali ne može razlučiti odakle
i kada je pogledom prešao preko svih žena i djevojki koje predu, odustao je.
Potrajalo je dok se Anna Stina nije osjetila dovoljno sigurnom da odgovori. Imala
je vremena izračunati svoju ponudu.
„Dat ću ti cijelu prvu plaću za prvu pređu i pola za drugu, ali prvu plaću ću ti
dati poslije.“
Djevojka je skeptično pogleda. Anna Stina uzvrati pogled.
„Ako uskoro ne pojedem nešto više, nijedna od nas više neće ništa zaraditi na
meni.“

188
 Djevojka se nagne naprijed i ispruži ruku palcem prema gore. Anna Stina
oklijeva na trenutak, ali zatim ispruži svoj palac. Kada se njihovi prsti susretnu
kako bi zapečatili dogovor, doda:
„Ako se raspadne ili je treba prepravljati zadržat ću svoj novac. I prva pređa
mora biti dovršena do sutra navečer.“
Druga se djevojka kiselo osmjehne i frkne.
„Dogovoreno, ali ako umreš od gladi prije nego što naučiš presti, ja dobivam
tvoju haljinu i sve drugo što ostaviš za sobom.“
Oprezno okrene kolovrat tako da Anna Stina može gledati. Uspori stopalo i
polako joj pokaže svaki pokret. To joj pomogne. Kasnije navečer mogu
porazgovarati na putu do večernje molitve i tijekom nje, šapućući u klupama
crkve. Zove se Johanna.
„Koliko ćeš dugo biti unutra?“ pita.
„Godinu i pol.“
Johanna se sumorno nasmije i zašuti nakratko kako bi se uvjerila da nije
privukla pozornikovu pozornost.
„Nova si. Ovdje se naša kazna ne mjeri ni u godinama ni u danima. Mjeri se
u pređama. Kada je sudac rekao godinu i pol, mislio je zapravo na tisuću pređi.
Oni tvrde da možemo ispresti više od sedam stotina pređa na godinu ako smo
dovoljno marljive. To su dvije cijele na dan, šest tisuća lakata. Čak ni Božja Ovčica,
jednooka starica pored nas, ne može to napraviti, a ona je imala cijeli život da nauči
presti.“
Anna Stina u tišini izračuna. Pokuša shvatiti kako će joj izgledati bliska
budućnost, osjeća vunu u rukama i kako postaje sve bolja u predenju dok svaki
dan počinje nalikovati na jučerašnji. Zamišlja svoje noge i ruke i kako će raditi brzo
koliko je uopće moguće i pokuša preračunati tisuću pređa u vremenske jedinice i
shvatiti što to znači. Kada shvati, učini joj se da ju je netko udario u ošit.
„Tri godine! Ili više.“
Johanna šuti iz suosjećanja jer je jednoga dana i sama tako računala i sjećala
se tog osjećaja. Slegne ramenima.

189
 „Možda i četiri ili pet. Ako nađeš neprijatelje ovdje, prvo se bace na prste.
Tada stigneš napraviti tek jednu pređu na tjedan i moraš krasti da ne bi umrla od
gladi. Ako te uhvate, dodaju ti na kaznu.“
Oko njih drijemaju zatvorenice koje pokušavaju uhvatiti još nekoliko
trenutaka sna prije no što ih pozornici koji patroliraju prolazom u sredini uspiju
dohvatiti svojim dugim štapovima. Djevojke tiho sjede u klupi dok vikar Neander
mrmljajući čita direktno iz Biblije, a Johanna se ponovno nagne na njezino uho.
„Zašto su te poslali ovamo?“
„Zbog bludništva. Ali nevina sam. A tebe?“
„Zamisli da su baš dvije nevine stavili jednu pokraj druge za kolovratom.“
Johanna ponovno slegne ramenima i nastavi.
„Ovdje ima ubojica i kradljivica. Sve što sam ja napravila jest da sam lijegala
s muškarcima za pola šilinga.“

Visoko iznad nebeskog svoda nad dvorištem vide se zvijezde u blijedoj noći. Kada
iz crkve odvedu zatvorenice do njihovih dvorana, pozornici sa sobom ponesu
svjetiljke i ostave ih u mraku. Vrata dvorane se zaključaju. Proljetna noć vani
dovoljno je svijetla da kroz prozor ulazi malo svjetlosti i na podu ostavlja sjene
rešetki. Anna Stina leži budna. Sijeno iz madraca smrdi i puno je uši. Uzduž zidova
štakori bježe prema mjestima gdje mogu pronaći više hrane. Čini se da noću ruše
brane koje mnoge prelje na jedvite jade uspijevaju podići kada sunce iziđe. Mnoge
od njih sada plaču i žale se. Druge hrču i šmrcaju ili pak govore u snu. I Anna Stina
osjeća kako joj suze naviru iza vjeđa, ali sjeti se obećanja koje si je dala i bulji ispred
sebe u tamu. Nakon nekoliko trenutaka oblici i boje zaplešu joj pred očima.
Johannin je krevet pored njezina. Pokuša joj došaptati kroz tamu:
„Jesi li budna?“
Potraje trenutak prije no što dobije odgovor.
„Da. Teško je zaspati noću iako je radni dan dug.“
„Tko su ove druge dvije koje jedu s nama?“
Johanna uzdahne s kreveta. Vjerojatno procjenjuje je li joj vrijednije
pokušavati zaspati ili zabaviti se drugim stvarima. Brzo se odluči za ovo drugo.

190
 „Jedna se zove Lisa. Njoj nisu sve daske na broju. Bila je udana, ali kažu da ju
je muž doveo do ludila. Našli su je jednog jutra kako hoda ulicama bez ijedne
krpice na tijelu. Isto tako su je mogli odvest i u bolnicu u Danviken, ali poslali su
je ovamo. Ne prede dovoljno brzo. Već je izgladnjela. Klade se hoće li preživjeti
dok zadnji list ne padne s kestena vani na livadi. Nitko ne želi staviti novac na to
da će još biti živa kada padne prvi snijeg.“
„A starica?“
„Nju zovemo Božjom Ovčicom jer je čupava poput ovce i jer je ‘Budi Bog s
tobom!’ jedino što ikada kaže drugima. Inače samo neprestano razgovara sama sa
sobom i s onima koje nitko osim njene vidi. Ovdje je najduže od svih. Sjeća se kako
je zatvor izgledao kada je samo Ahlstedtovo imanje bilo ovdje, bez krila, bez crkve.
Mi smo ovdje podijeljene, znaš, nas koje smo bludničile ili krale drže skupa, a one
koje su učinile groznije stvari su same. Božja Ovčica godinama je bila među
najgorima, ali sada je toliko stara da su je odlučili ovamo prebaciti. Ovdje će ostati
dok je ne iznesu.“
„Znaš li što je napravila da završi ovdje?“
„Kažu da je utopila svoju djecu u zdencu.“

Mirno leže na trenutak i nitko ništa ne kaže.

„Johanna, ja ne mogu ovdje ostati.“
Ona ništa ne odgovori.
„Mora postojati neki način da se pobjegne.“
Ponovno začuje onaj ogorčeni smijeh.
„Više ne. Prošle je godine nekoliko njih u jugoistočnom krilu uspjelo pobjeći.
Petljale su po rešetki na jednom prozoru. Njih se sedam usudilo skočiti i potrčale
su preko mosta. Bio je to veliki skandal i to je bio jedini put kada sam vidjela i
samog inspektora ovdje u zatvoru. On ima lijep glas, ali se svađao i psovao.
Pregledali su sve rešetke, skinuli sve hrđave i stavili nove, izbrojili sve ključeve i
došlo je još više pozornika. One koje samo pogledaju u krivom smjeru izbičuju
korbačem. Otada sve mirno sjedimo za svojim kolovratima. Nikome nije uspjelo
pobjeći odavde.“

191
 Anna Stina osjeti kako joj sva nada koju je imala odleprša kao kada se plamen
ugasi na propuhu. Potraje malo, ali onda Johanna došaputa još jednu posljednju
stvar.
„Zapravo, uspjelo je jednoj. Zvala se Alma. Alma Gustafsdotter. Dijelila je
zdjelu s Božjom Ovčicom, a onda sam ja došla na njezino mjesto. Ali nitko ne zna
kako je to učinila. I još jedna stvar: obično ne traje dugo prije nego što one koje
pobjegnu ponovno završe ovdje. Pozornici samo prođu istim četvrtima kao i prije,
ponovno im stave omče oko ruku i onda ponovno sjede za istim kolovratom
koljena punih vune kao i prije. Osim Alme. Ona je samo nestala. Nitko ne zna
kako.“
Sa zaljeva se začuje škripanje vesla. Maja Knapp uvijek je govorila da se to
čuju duše mornara koji su se utopili i koji iz dubine viču u želji da se vrate na svetu
zemlju.

192
 8.

PROŠLA SU DVA TJEDNA prije no što je Anna Stina ponovno vidjela Draken, ali tada
je shvatila da ju je možda već i prije vidjela dok ju je pogledom tražila među
zatvorenicama, ali da je nije prepoznala. Tijelo koje je nekada bilo duguljasto sada
se svinulo i nagnulo prema naprijed. Jedna joj je noga okrenuta u neprirodnom
kutu prema tijelu tako da Draken sada šepa raširenih nogu kako joj se vlastita
stopala ne bi zapetljala. Svaki komadićak kože koji se vidi pod rubom haljine još
uvijek mijenja boje između plavo-crne i žute oko napola zacijeljenih krasti. Čini se
da se ne može prestati tresti. Draken se u samo nekoliko dana pretvorila u staricu.
Kada susretne pogled Anne Stine, ne pokaže da je uopće raspoznaje. Ako se ne
prestane tresti, neće moći presti, a Anna Stina već je na drugim preljama u dvorani
vidjela što se onda dogodi. Počnu se polakše kretati i na kraju apatično sjede i
gotovo uopće ne diraju vunu, osim ako im pozornici zaprijete bičem. Sve manje i
manje predu, ne dobivaju plaću, ne mogu platiti hranu i kako dani prolaze, tako
im koža počne hlapjeti s kostiju. Na kraju se raspadnu i odvedu ih u bolnički
stacionar, ali to bude samo kratka stanica na putu do groblja.
Anna Stina uzela si je u naviku da sa sobom nosi komadić sira i kruha
smotanih pod rukavom haljine, a kada vani na dvorištu prođe pored Draken,
pokuša joj predati hranu tako da je pozornici ne vide. Zbunjena i ustrašena Draken
ustukne kao da ju je netko udario. Čini se da je glavni stražar Petter Petterson
neizmjerno ponosan na to u što se pretvorila rječita djevojka koju je preuzeo tek
prije koji tjedan. Uživa u tome da joj se prikrade i odglumi da će je napasti tako što
zaviče „buuu“. Njegovi prijatelji pozornici smiju se, ali ipak su oni drugoga kova.
Svaki dan kažnjavaju nekoga i svatko bez ustručavanja smije zamahnuti Meštrom
Erikom, ali nitko s tolikim poletom i veseljem kao Pettersson.
Sada su se počeli kladiti i na Karin Ersson, šapće Johanna. Ne jede ni ono što
joj se servira, ne brani se kada druge koje jedu s njom pojedu i njezino iz tanjura.
Ako bi preživjela još dva tjedna, bilo bi to čudo. Za Annu Stinu to potvrđuje ono
što već zna. Za Draken se sve odvijalo vrlo brzo, ali Karin Ersson samo je brže pošla

193
istim onim putem kojim će poći mnoge od njih. Zatvorenice možda i puste s
kolovrata kada odrade sve one pređe na koje su osuđene, ali malo njih bude živo u
pravom smislu te riječi kada napuste Långholmen. Sve one umru iznutra iako tijelo
nastavi teturati, preobraženo u oblik koji jedino i odgovara sličnom životu u
manufakturama. Možda je prva faza procesa ona snaga koju je osjetila u sebi kada
je Draken izbičevana. Možda joj pomogne da preživi, ali uz cijenu koju nitko ne bi
trebao platiti.

Tek tijekom noći, u mračnoj dvorani ispunjenoj plačem budnih i jadikovkama

usnulih, usudi se otvoreno razgovarati s Johannom. Nijedna još onu drugu ne
smatra prijateljicom. Johanna sigurno zna da Anna Stina to osjeća. Takva vrsta
odnosa postane slaba točka, pukotina u zidu kroz koju se mogu provući opasne
stvari. Ostvarivanje snažnih veza ovdje je postavljanje temelja za brigu i izdaju.
Zadovoljile su se međusobnim poštovanjem. Johanna zna za osobu koja je
preživjela i Anna Stina tako je uspjela kupiti informacije koje bi je inače skuplje
koštale. A već je i dovoljno imati nekoga za razgovor iako je granica povučena prije
povjerenja.
„Ispričaj mi o djevojci koja je pobjegla.“
„Ne znam više od onog što sam ti ispričala. Mogu se raspitati ako želiš, ali to
je opasno ako je Pettersson na oprezu i neću to napraviti ako mi ne daš pola zarade
od pređe.“
Anna Stina sada bolje prede, još uvijek prateći Johannu pred sobom. Jednako
je udaljena od toga da ispuni kvotu kao i većina drugih, ali postala je dovoljno
dobra da vikendom može kupiti maslac i meso. Premda je pola pređe visoka cijena,
dovoljna da će zbog toga nekoliko večeri zaredom zaspati gladna, odluka je
svejedno laka.
„Učini to.“

Snovi Anne Stine sada su drukčiji nego prije. Leži budna dugo nakon što
Johannino disanje postane teško i ravnomjerno, zuri prema gore i vidi obrise
svojih misli. Vidi blijedu i mrtvu majku Maju koja leži u zemlji. Vidi Andersa
Pettera, Lysandera, suca, pozornike, glavnog stražara i svi joj se oni rugaju svisoka.
San joj se prikrade.

194
 Sanja požar otkad zna za sebe, katastrofu koju joj je Maja Knapp opisivala od
malih nogu i zato da bi naglasila opasnost vatre i zato što sama Maja nije mogla
odagnati sjećanja koja je nikada nisu ostavila na miru. Vatra je pronašla put u
snove Anne Stine. U ranijim je snovima vatra bila izvor užasa. Snovi su joj još
uvijek isti, ali uloge su se zamijenile. Sada je ona sama vatra, crveni pijetao. Guta
sve pred sobom. Zatvor, crkvu, divlje naselje, imanje, gradski sud, upropaštava sve
i osjeća se neizmjerno sretno. U toj vrištećoj talionici koja je zapravo njezin trbuh
utapaju se vrisci njezinih protivnika. Kada se trzne iz sna usred tamne noći, srce
joj lupa od manična bijesa. Zatvor je tu kako bi je naučio presti i kako bi je vratio
u život među manufakture sa željom da bude učinkovita i produktivna. Ali više od
ičega, zatvor ju je naučio da mrzi.

Potraje do kraja tjedna dok se Johanna ne vrati s rezultatima svog raspitivanja.

Anna Stina naviknula se na to da tijekom noći ne vidi lice glasu koji šapće s donje
strane kreveta. Sretna je zbog toga. U svojim maštarijama Johanni može dati lice
koje je bolje od stvarnoga. Zdravije, punašnije.
„Mnogi se sjećaju Alme Gustafsdotter iako ima i mnogih koji su tada bili
ovdje, a ne sjećaju je se, ili onih koji si umišljaju da je se sjećaju samo zato što su
čuli kako drugi govore o njoj. Prela je u istom krilu kao i mi i jela s Božjom
Ovčicom. Došla je lani najesen, a pobjegla ove godine u ožujku. Imala je francusku
bolest i često su je slali na kure da bi se oprala, a na zimu su je optužili za krađu i
išibali. Imala je sreću jer je izbjegla Petterssona.“
„A bijeg?“
„Oko jedne se stvari svi slažu. Alma je sjedila u klupi za večernjom molitvom,
večerala kao i svi drugi i legla u krevet kada su se svjetiljke ugasile. Ujutro je krevet
bio prazan. Pozornici su bili zbunjeni. Preokrenuli su cijelu dvoranu, nagomilali
sve krevete u sredinu, kuckali po daskama i provjeravali rešetke. Kasnije tijekom
dana vidjeli smo ih kroz prozorska okna, cijeli niz muškaraca koji su mačevima i
štapovima udarali po grmlju. Almu Gustafsdotter nisu pronašli, nestala je.“
Anna Stina osjeti razočaranje od kojeg joj se zavrti. U priči nema ničega što
bi joj moglo pomoći, nikakvih detalja koji bi je mogli odvesti do istog puta kako bi
i ona mogla pobjeći.
„Je li to sve?“

195
 Johannin glas zvuči zadovoljno kada nastavi govoriti.
„Nisam ti ispričala baš mnogo toga za pola pređe, zar ne? Smiri se. Ima još.
Razgovarala sam s jednom djevojkom čiji je krevet odmah pored vrata. Kaže da
zna što se točno dogodilo. Djevojka nije stara, ali joj nažalost nisu ni sve daske na
broju. Ispričala je da se u vrijeme kada je Alma nestala često budila usred noći.
Nešto oko vrata zveckalo je s bravom i ona je smatrala zdravo za gotovo da je to
bio neki duh koji je pokušao ući u dvoranu kako bi utažio svoju glad. Svake se noći
to ponavljalo, a ona bi navukla pokrivač preko sebe i stisnula zube. Na kraju je
otvorio bravu i ušao. Osjetila je propuh izvana. Kaže da je sigurno upuzao u
dvoranu i progutao jadnu Almu zakriljen tamom, a onda se vratio u svoju postelju
ispod neke stijene.“
„Almu su optužili za krađu, rekla si. Što je ukrala?“
„Ukrala je kositrenu žlicu koju nikada nisu pronašli i nekoliko kutijica s
lijekovima iz bolničkog stacionara. Tvrdila je da ih je uzela jer je imala strašnu
zubobolju. Sada znaš jednako o Almi Gustafsdotter kao i svi drugi ovdje, ako
izuzmemo onog duha koji je bio gladan u noći. Znam da nije puno, ali svejedno
želim da mi platiš.“
Ima nečeg u tome. Anna Stina to osjeća. Djevojka, žlica, bolnički stacionar,
zubobolja, zveckanje oko vrata tijekom noći. Postavi Johanni posljednje pitanje.
„Jesi li razgovarala s Božjom Ovčicom?“
„Pih. S njome nitko nije razgovarao već godinama. Ona razgovara samo sama
sa sobom.“

Sljedećeg je dana nakon oskudnog doručka Anna Stina počela primicati svoj
kolovrat sve bliže i bliže Božjoj Ovčici koja pravo gleda u zrak svojim zdravim
okom i iz navike prede. Napreže se kako bi razabrala što to neprestano mumlja
toliko tiho da je čak ni pozornici nemaju snage ušutkavati. Zvuk se lako izgubi
među škripom i šumovima kolovrata i mora se još više približiti kako bi je čula.
Čini se kao da nešto nabraja, bez ikakve melodije, i da to ponavlja u ritmu pedale.
„Tri zagrljaja i triput buć i tri desetljeća, tri desetljeća i tri tisuće vunene pređe
na dan, sve dobre stvari dolaze utroje.“
Kada pozornik na trenutak ostavi dvoranu bez nadzora, šapne što bliže uhu
Božje Ovčice koliko mu se mogla približiti.

196
 „Misliš li na svoju djecu? Triput buć?“
Božja Ovčica malo ustukne i izgubi ritam na kolovratu. Zdravo se oko
pomakne i promotri Annu Stinu kao da je prvi put vidi. Nakon toga namršti čelo
i vrati se kolovratu. Kada se vrati u ritam, ponovno počne nabrajati.
„Tri zagrljaja i triput buć i tri desetljeća, tri desetljeća i tri tisuće vunene pređe
na dan, sve dobre stvari dolaze utroje.“
„Jesi li ovdje zatvorena već trideset godina?“
Čini se da je ponovno omela Božju Ovčicu koja nanovo pogleda Annu Stinu.
„Sjećaš li se Alrne Gustafsdotter koja je ovamo došla najesen i otišla na
proljeće? Jela je s tobom?“
Božja Ovčica izgleda kao da važe što će učiniti, ali na kraju se nagne bliže uz
podmukli blijesak u jedinom oku.
„Kažu da sam to napravila jer sam ih mrzila, znaš, ali bilo je baš suprotno.
Učinila sam to jer sam ih voljela i da ih poštedim sve boli koju im je svijet
pripremio. Svaki dan gori je od minulog i sretna sam zbog tog. Svaki put kada
sunce iziđe, dokaže da sam ispravno postupila.“
Anna Stina ne zna što bi odgovorila. Samo kima, a Božja Ovčica iznova počne
presti zureći u nju.
„Tri zagrljaja i triput buć i tri desetljeća, tri desetljeća i tri tisuće vunene pređe
na dan, sve dobre stvari dolaze utroje.“
Beznadnost ispuni Annu Stinu. Čini se da je Božja Ovčica samo još jedna
slijepa ulica, samo još jedno biće samljeveno do krhotina pod udarcima zatvora.
Sišla je s uma i služi samo kao produžetak svom oruđu.
Ne čini joj se smislenim riskirati da je pozornici otkriju ako bi sada vratila svoj
kolovrat natrag na mjesto označeno kredom, već odluči pričekati do večeri. Kada
je Božja Ovčica poslije ručka s njom počela razgovarati, nikako nije bila spremna
na to. Dogodilo se to gotovo neprimjetno, istim jednolikim ritmom kao i njezino
nabrajanje. Ono što je prepričala činilo se kao brza bujica nekog od mnogih svojih
sjećanja na godine zatvora.
„Oni misle da je težak rad okretati vunu, ali ništa ne znaju. Misle da je hrana
loša, ali pojma nemaju. Godine 1772., iste godine kada je kralj Gustav naslijedio
prijestolje, nanovo su htjeli izgraditi Ahlstedtovo imanje pa smo mi koji smo ovdje

197
bili zatvoreni nosili i vukli iako smo bili prisiljeni još sami plaćati i hranu i odjeću...
vukli smo trupce, kamene blokove, mort i žbuku kao stoka, ljudi su padali poput
muha, ali ne i stara Maria, ona je bila žilava već tada... grizla je prste i šljunak kada
nije bilo ničeg drugog za jelo... Misle da je Pettersson patnja, ali on nije tako lud
kao što je bio stari Benedictius... on i Von Torken i stari Johan Wik, izgladnjivali
su nas, radili smo do smrti koja je bila toliko sigurna kao da smo kopali vlastite
grobove... Stara Maria sve ih je nadživjela... tamo je trebao živjeti inspektor, ali
ništa od toga nije bilo...“
Božja Ovčica nasmije se svojim sjećanjima. Anna Stina krišom pogleda
njezine stare iskrivljene ruke koje se kreću oko kolovrata i konca i jeza je prođe
kada vidi da joj se na prstima još vide tragovi zuba.
„Tog smo proljeća tek uspjeli sagraditi podrume. Bilo je lijepo ljeto... jedan iz
muškog krila poveo me u grmlje, a bio je on krasan momak. Umro je od gladi prije
nego što je godina došla svom kraju, ali još uvijek ga se sjećam... Cijelo ljeto nismo
nastavili s gradnjom, a grad je veselo slavio i pucao počasne paljbe, a kada je jesen
došla, nismo stigli sve dovršiti iako je Benedictius dizao galamu i čupao kosu...
morala sam odnositi isto ono kamenje koje sam pomagala donositi, morali smo
napraviti rupu u podrumskom zidu kako bi voda mogla isteći, a kuća je bila bez
stropa cijele zime... nije bilo dovoljno... voda se svuda uvukla i namočila zidove,
nastale su rupe, a i inspektor i svećenik bili su suviše uglađeni da bi se onamo
uselili... sada tamo leže i trunu samo vreće s repom...“

Anni Stini trebao je trenutak prije nego shvati što je upravo čula i opazi vrijednost
toga. Kada joj je krv potekla u glavu, morala se nagnuti još bliže kako bi od zvuka
vlastitog pulsa čula slabi glas Božje Ovčice.
„Je li gospođa Maria ispričala ovu priču Almi Gustafsdotter? Onoj drugoj
djevojci koja je sjedila ovdje gdje ja sada sjedim?“
Božja Ovčica izgleda iznenađeno.
„Tri zagrljaja i triput buć i tri desetljeća, tri desetljeća i tri tisuće vunene pređe
na dan, sve dobre stvari dolaze utroje. Bio je to krasan momak...“
To je rješenje. Negdje postoji podrum s tunelom pod zemljom, iskopan da bi
kišnica i otopljeni snijeg istekli kada su krila u zimu 1772. godine bila bez krova, a
zaboravljen je nakon što je zgrada ponovno podignuta. Alma Gustafsdotter to je

198
znala. Sve što je morala napraviti jest pronaći način da ode onamo zakriljena
mrakom, pomakne vreće repe, otpuže nekoliko lakata prema slobodi i zauvijek
nestane.

199
 9.

NE MOŽE ZASPATI TE NOĆI. Umjesto toga Anna Stina pokušava zamisliti prošle
mjesece, kada je zima zarila svoju pandžu u otok Långholmen, kada sunce gotovo
da nije izlazilo iznad obzora da bi moglo otopiti led u zaljevu Riddarefjärden i kada
su zatvorenice radile u mraku. Vrijeme se vuče, a razmaci među otkucajima satova
čine se sve duljima i Alma Gustafsdotter osjeća čamu. Polako primiče svoj kolovrat
prema Božjoj Ovčici u nadi da će joj vrijeme brže proći ako sluša njezino
mrmljanje. A onda iznenada sazna za nekakav izlaz odavde.
Koliko je vremena Almi trebalo da pripremi svoj bijeg? Došla je najesen i
pobjegla u proljeće. Božja je Ovčica možda svoju priču prepričala već lani, dok je
Alma bila nova, ali u tom je slučaju Alma bila dovoljno pametna da pričeka da se
zemlja odmrzne jer bi inače bilo previše opasno nadati se da će zbilja pronaći rupu
u zidu. Mogla je biti zazidana ledom ili pak zakrčena nanosom snijega koji je oštri
vjetar s pučine stvrdnuo toliko da je postao težak poput željeza. Strpljivo je
odabrala svoje vrijeme. Čekala je proljeće.
Anna Stina pokušava ispuniti prazno ništavilo pred sobom kako hi otkrila
korake koje je Alma Gustafsdotter poduzela sve do trenutka kada je nestala. Isti su
to koraci koje i ona mora poduzeti. Gdje se nalazi podrum? Pretpostavlja da će taj
dio biti najlakši. Podrum je dio one zgrade na starom imanju, dio stare kuće
graditelja Ahlstedta koji ju je prodao i koju su zatim pretvorili u zatvorsku
ustanovu. Sa stražnje strane imanja zacijelo se nalazi novi dio u kojemu se gradio
podrum. Božja Ovčica spomenula je vreće repe, a sva hrana koju je Anna Stina
vidjela iznosi se sa stubišta u staroj kući. Unutra se zacijelo nalazi kuhinja, a
sirovine se onda sigurno drže što je bliže moguće. Anni Stini sine jedna zamisao i
podigne se iz kreveta te se polako među kolovratima prišulja do prozora. Nasloni
obraz na staklo i pokuša gledati uzduž pročelja krila, dalje prema Ahlstedtovom
imanju. Kut je takav da ne može vidjeti iza ugla krila, ali taman kada je htjela
odustati, pojavi se mjesečina i sada se na posjedu Långholmena sve jasno vidi: krov
jednog zatvorskog krila crne je boje, na njega se nastavlja stariji vrh krova stare

200
kuće, a iza njega se pak niže krilo širi u suprotnom smjeru. Tamo se nalazi! Tamo
dolje čeka sloboda. Mora samo naći način da dođe tamo.

Dani prolaze, a Anna Stina nastavlja presti pređu po pređu, a da ih uopće ne broji.
Umjesto toga više pazi na navike pozornika i značajke zatvora. Almine brige i
prepreke pretvorile su se u njezine. Prva su prepreka vrata njihove dvorane koja se
čvrsto zaključavaju svake noći. Trebalo joj je nekoliko noći razmišljanja da u neku
smislenu cjelinu uspije posložiti ono što je već znala. Rješenje je kositrena žlica,
ona zbog koje su Almu išibali korbačem jer ju je ukrala, ali je nikada nisu pronašli.
Možda je od nje znala napraviti oblik ključa, a mnogi noćni posjeti duha do brave
bili su njezini pokušaji da iskuša svoju rukotvorinu dok se nije uvjerila da
odgovara.
Anna Stina pozorno je slušala svaki put kada bi pozornici noću zaključavali
vrata. Brava je hrđava, ključ na svežnju težak, a sudeći po zvuku vjerojatno
godinama nije bio nauljen. Kositar je mekan i sumnja da je jedna jedina žlica mogla
okrenuti taj mehanizam, a da se ne savine. Možda je Alma znala neku metodu da
očvrsne mekani kositar. Možda je zato ukrala lijek protiv zubobolje kada su je slali
u stacionar. To je Anni Stini svejedno. Jedine žlice koje je ona vidjela napravljene
su od krhkog drveta i nema ništa oštro čime bi ih izrezbarila, a o kositru zna
jednako malo kao i o bravama. Pa svejedno mora naći neki način da se tijekom
noći izvuče kroz zatvorena vrata. To je prva prepreka, prva od četiri.
Ima li drugih zaključanih vrata na putu? Ako je Anna Stina u pravu, Alma se
morala snaći jednim jedinim ključem. Vrata Ahlstedtove kuće pri vrhu stepenica
često su odškrinuta kako bi pozornici imali slobodan put gore do katova na kojima
su sami smješteni, a da ne moraju prolaziti kroz neku od dvorana sa
zatvorenicama. Ako se ulazna vrata na imanju ne zaključavaju ni tijekom noći,
onaj tko uspije izići u dvorište može bez prepreka nastaviti sve do stare kuće i dalje
u podrum. To je sigurno bilo ono što je Alma učinila. Jesu li se sigurnosne rutine
od tada pojačale kao posljedica Björkmanova bijesa? Ako se to i dogodilo, Anna
Stina ne vidi nikakve naznake toga. U tom slučaju postoji samo jedna brava koja
joj priječi put. Druga je prepreka da se spusti do podruma i prođe nezamijećena.
Treća je prepreka da pronađe tu rupu, stari tunel za odlijevanje vode i da se
provuče kroza nj. Mrmljanje Božje Ovčice nije otkrilo mnogo o tom mjestu. Otvor

201
je zacijelo jako malen ako je prošlo dvadeset godina, a da ga pozornici nikada nisu
zamijetili. Čak i da sve prođe kao što je planirano, imat će samo ostatak noći da
pronađe pravu rupu.
Četvrto i posljednje: ne može se vratiti ni u Katarininu ni u Marijinu župu,
tamo gdje je znaju i gdje će je Fischer i Tihi ili neki drugi njima slični doći tražiti.
Tako je rekla Johanna, a Anna Stina nema nikakvih razloga da joj ne vjeruje. Čak
i one koje uspiju pobjeći ubrzo se vrate s još više vunenih pređa nadodanih na
kaznu. Ako dođe do druge strane zida, mora si pronaći novi život izvan dohvata
svojih neprijatelja. Kako će to učiniti, ne zna ni sama.

Svaka je nedjelja neradna zbog dugog bogoslužja. Vikar Neander u posljednje je

vrijeme svom zvonaru prepustio večernje molitve jer je u gorem stanju nego inače.
Zaboravlja kada se treba pjevati psalam, a kada se mole molitve, kada treba održati
propovijed, a kada se dijeli oprost grijeha. Drhtavim rukama drži kalež iz kojega
pije duge gutljaje misnog vina ne brinući se hoće li ga tko vidjeti. Na propovijedi
čita izravno iz zavjeta, muca i trepće očima koje mu zasuze od napora. Čita iz
Matejeva evanđelja o Isusovu povratku u Jeruzalem. Svi su već čuli te retke.
Neander se probija kroz dvadesetprvo poglavlje evanđelja, do redaka u kojima se
trgovce tjera iz hrama.
„Pisano je: Dom će se moj zvati Dom molitve... a vi od njega činite pećinu
razbojničku.“
Bengt Neander zastane kod tih riječi i odjednom se zamisli. Njegove se oči
zatamniše između kolobara i obrva.
„Moj dom. Pećina razbojnička.“
Zatvori svoju Bibliju toliko snažno da probudi one koji su zaspali. Susretnu
svećenikov pogled koji ih bijesno promatra među klupama. Ostatak njegove
propovijedi ne dolazi iz pisma, već iz glave. Što duže traje, to vatrenijim se čini.
Glas mu postaje snažniji dok doslovno ne počne urlati o farizejima i
pismoznancima, trgovcima i Rimljanima i svima onima koji se bogate dok
pravedni i miroljubivi pate. Svećenik pokazuje smeđe zube dok se zlurado ceri i
sve manje govori o tome kakva je sveta zemlja bila prije sedamnaest stoljeća, a sve
više o onome što vidi pred sobom na Långholmenu danas. Njegov pokušaj da
odjene inspektora Hansa Björkmana u odjeću Isusovih neprijatelja postaje sve

202
očitiji. Sotonini pristaše možda imaju lijepe glasove, ali jezici su im kolebljivi,
usavršili su umjetnost glumatanja i dodvoravanja na najboljim pozornicama.
Kada su već i najbezazleniji zatvorenici uspjeli razumjeti na koga se to odnosi,
zvonar je morao pokušati spasiti Neandera od samoga sebe, a kako se glasno
nakašljavanje pokazalo nedovoljnim protiv snažnog vikareva glasa, nije imao
drugog izbora nego da preuranjeno počne zvoniti. Neander se teškom mukom
obuzda.
Kao i svi drugi, Anna Stina prvo zbunjeno sluša svećenikove riječi. Poslije
shvati da joj Neander može poslužiti kao uže za spašavanje. Taj ogorčeni starac
koji se sve više navikao piti rakiju kao utjehu za svoju mržnju uskoro će ostati bez
svoje osvete. Sjeća se pozornikovih riječi od svog prvog dana zatvoreništva:
vremenu Hansa Björkmana kao inspektora uskoro će, nakon dvadeset godina
nemara, doći kraj. Otići će u Finsku. Do kraja mise jedva sjedi na miru u klupi.
Kako bi uspjela, mora misliti brzo i imati malo sreće jer istog trenutka kada kažu
„amen“, pozornici će zatvorenike izvesti u dvorište, a onda natrag u njihove
dvorane.
Gotovo je. Svi se podižu u klupama i krenu se vući prema prolazu u sredini.
Koljenima se probija prema suprotnoj strani prolaza, svakim korakom sve bliže
oltaru gdje Neander u grlo istresa posljednje kapi misnog vina. Tamo stoji i glavni
stražar Petter Pettersson, nadgledava ih čekajući da se crkva isprazni. Velik je
koliko ga se i sjeća i nalazi joj se točno na putu. Sada ju je ugledao i istovremeno je
i iznenađen i bijesan. Jedva stigne razmisliti, ali skrene nalijevo, naglo se sagne da
je ne uhvati i poviče Bengtu Neanderu.
„Zamislite da postoji način da naš Gospodin kazni trgovce za njihove grijehe
prije nego što odu iz hrama.“
Više od toga ne stigne reći prije no što je Pettersson uhvati šakom za šiju.
Gotovo je podigne s nogama u zraku, a ona zatvori oči pred dlanom koji je podigao
kako bi je pljusnuo.
„Sramite se! Pustite djevojku!“
Neanderov glas snažan je kao i za vrijeme propovijedi. Dovoljno snažan da
zaustavi Petterssona u namjeri da je udari.
„Pa valjda bi i glavni stražar morao znati da ne smije biti nasilan u Božjoj kući?
Ne bojite li se Gospodina?“

203
 Pettersson ne odgovori ni riječi, već se zadovolji time da prezirno zaškilji
prema vikaru.
„Spustite je sada, Pettere Petterssone, i ostavite jednog muškarca na vratima
kako bi je odveo natrag u krilo zatvora kojemu pripada. Djevojku muče vjerske
brige. Kao njezin dušebrižnik, moja je uloga da umanjim njezine patnje.“
Pettersson frkne i ispusti je promišljenom polaganošću kako bi osjetila
neljudsku snagu koju ima već i u samim vrhovima prstiju.
„I djevojka i Neander valjda znaju za šalu. Naravno da nikada ne bih digao
ruku na bespomoćnu djevojku...“
Napravi nekoliko koraka niz prolaz u sredini prije no što se okrene i pogleda
Anni Stini u oči.
„...u Božjoj kući.“

Bengt Neander pričeka dok veliko tijelo glavnog stražara ne nestane iza vrata.
„Govori brzo, djevojčice. Boli me glava. Nisam snažan kao naš glavni stražar,
ali ako ne budeš vrijedna muke što te slušam, dobit ćeš tri moje pljuske umjesto
Petterssonove jedne.“
Neanderova je kosa razbarušena. Ne izgleda kao da se posljednjih nekoliko
tjedana uopće oprao, ima debeli sloj prljavštine u svakoj bori i prerano je ostario
od smrknutog izraza koji uvijek ima na licu. Pod kiselim smradom popijenog vina,
osjeća se i snažnije piće. Anna Stina vidi da nema mnogo strpljenja. Mora riskirati
tako da mu sve jasno kaže.
„Inspektor Björkman uskoro će odavde otići nekažnjen za svoje grijehe. Vi
želite postati Gospodinovim oruđem dok još ima vremena. Znam kako to možete
postići.“
„Kakve veze zatvorenica može imati s mojim i inspektorovim poslovima?
Gukni.“
„Već su sumnjali u inspektora nakon što su neki pobjegli prošle godine, ali
još se nitko nije uspio provući kroz nove rešetke. Ako bi netko ipak uspio pobjeći,
inspektor bi bio osramoćen, možda dovoljno da izgubi i ovu trenutačnu službu i
svoju novu.“

204
 Naslijepo nagađa, ali nada se da je u pravu. Neander je pogleda i lukavo i
strogo istovremeno. Uvede je u sakristiju nakon što je pozorniku kojega je
Pettersson ostavio kod vrata crkve dao znak da ostane tamo. Tek što nestanu za
vratima, izvadi kositrenu plosku iz svoje halje i popije nekoliko dugačkih gutljaja.
Kada ponovno progovori, od smrada pelina zasuze joj oči.
„Nisi glupa, ali bojim se da precjenjuješ moju moć. Kao vikar nemam nikakav
utjecaj na pozornike. Meni nisu dali nikakve ključeve. Čak i da jesu, navečer kod
velikih vrata stoje stražari. Tvoj prijedlog nije ništa o čemu i sam već nisam
razmislio, djevojčice, ali da sam imao tu mogućnost do ovog bih trenutka
oslobodio cijeli zatvor. A kakve to ionako veze ima kada se sve te kurve vrate za
svoje kolovrate već nakon nekoliko dana? Ali Björkman, proklet bio, nije toliki
glupan da to ne bi shvatio i ovdje u kući uspio je odvojiti duhovno od svjetovnog
s pomoću spletki i prijatelja na visokim položajima. Nadam se za tvoje dobro da si
bolje promislila o tome.“
„Postoji izlaz, drugi izlaz. Sigurna sam u to. Sve što morate napraviti jest naći
način da otključate vrata na jugozapadnom krilu.“
„Lažeš. Kakav bi to bio put?“
„Jedna je djevojka pobjegla na proljeće. Našla sam isti put kao i ona. Postoji
rupa u podrumskom zidu. Björkman je zataškao njezin nestanak prije nego što se
o tome proširila vijest, ali ako se ovaj put pripremite s izjavom, neće mu ponovno
uspjeti.“
Bengt Neander dugo ju je promatrao razmišljajući. Nakon nekoliko se
trenutaka počeo njihati naprijed-nazad mrmljajući nešto za sebe. Rastreseno žvače
vlasi vlastite brade.
„Još jedna bjegunka. Nakon svih talira koje je inspektor tražio od odbora kako
bi to spriječio... da, da. Samo jedna vrata, samo jedan ključ.“
Protrlja oči kažiprstom i ispljune vlažnu dlaku s brade.
„Da znaš da sam nešto slično napravio i prije. Poslužio se zatvorenicom poput
tebe da Björkmanu nanesem zlo. Nije prošlo dobro za mene. Poslao sam žalbu u
njezino ime, ali u Trgovinskom su odboru prepoznali moj rukopis. Možda bih
mogao naučiti nešto iz svojih pogrešaka.“
Naglas se nasmije i nazdravi samome sebi kada popije još iz svoje ploške.

205
 „A možda je upravo suprotno. Možda je moja jedina pogreška bila ta što sam
se poslužio mušketom ondje gdje sam se trebao poslužiti topom. Ovo što predlažeš
nije nemoguće. Moram to malo istražiti. Kada budem znao više, pozvat ću te
nakon večernje molitve. Još jedna stvar. Čekaj, da te vidim.“
Neander lijevom rukom okrene njezino lice prema gore, a desnom joj udijeli
pljusku koju nije dozvolio Petterssonu da joj da. Anna Stina ne sumnja da vikar
udara slabije od stražara, ali svejedno je obraz zapeče i zazvoni joj u ušima.
„To ti je za grijehe, da znaš da me ne smiješ pokušati prevariti ili da ne
pomisliš da ću se rukovati sa zatvorenicom. I zato što ne želim da se o meni govori
da sam se na neprimjeren način udružio s takvom kao što si ti. Tvoj će crveni obraz
dovoljno govoriti.“
Vikar joj pokaže put i prepusti Annu Stinu pozorniku koji čeka i uhvati je pod
ruku. Čuje kako Neander spletkari sam sa sobom dok nju izvode u dvorište.

206
 10.

SOBA GLAVNOG STRAŽARA Pettera Petterssona nalazi se u sjeveroistočnom kutu

Ahlstedtovog imanja. To je ona bolja od dviju inače identičnih soba. Zid s druge
strane dijeli Johan Franz Hybinett koji dijeli i Petterssonovu odgovornost. Soba je
od ranoljetne topline vruća poput ognjišta iako su prozori koji gledaju prema
stijenama i zaljevu širom otvoreni. Ove je godine toplina došla neobično rano.
Znoj curi s Petterssonova velika tijela. Skinuo je jaknu i košulju sa sebe i protegnuo
se na krevetu. Bulji u strop, tamo gdje su njegovi prethodnici, ili tko god je već
živio u sobi prije njega, u drvenu gredu zapisivali svoja imena ili maštarije kako bi
odagnali čamu. Godina i ime ovdje, nabrekli penis ondje. Svi su posijedjeli od
starosti. Približava se kraj Petterssonove dvanaeste godine kao glavnog stražara u
Långholmenu. Jednako je toliko dugo u ovoj sobi. Pomiješanih osjećaja misli na to
koliko je vremena prošlo. Došao je sa svog položaja u državnoj pečenjari rakije
1781. godine, a tamo je pak dobio službu nakon što se oprostio od vojske. Otada
ovdje hoda među svojim kolegama u plavo-žutim uniformama, a premda služba
glavnog stražara nije službeno dijelom separatističke straže, shvatio je da je upravo
to što nema nikakav hendikep zapravo hendikep među hromim i invalidnim
pozornicima. Čak i Hybinett ima posljedice od topa koji je ispalio na krivu stranu
i jedva zatvara desnu šaku.
Pettersson se srami svog zdravog tijela. Oprostio se iz vojske zbog drugih
razloga i uvjerenje da su pozornici, kojima ništa nije draže nego da potajno šapću
i šire glasine okolo, ili već čuli ili pogodili priču. Petterssona su poslali kući jer su
ga smatrali opasnim. Bio je velik, snažan i sklon svađi, intrigama te okrutnostima
zbog čega je uvijek iznova iskorištavao svoju fizičku nadmoć kako bi drugima
nanosio bol. Uskoro ga nijedan pandur više nije htio imati uza se. Izmislili su neki
prekršaj da ga se riješe, uz izliku da je samo bilo pitanje vremena kada će stvarno
nešto napraviti. Petter Pettersson naviknuo se već na to da ga optužuju, ali nikada
prije nije bio nedužan. Od sjećanja na nepravdu i danas mu zavri krv u žilama.
Glavni stražar zatvora na Långholmenovoj pustoj stijeni. Boljemu ni ne služi.

207
 Ipak ima nekih prednosti u toj službi. Grčevito je se drži kao da mu je stvarno
draga. Godine 1783., prije no što se naučio savladavati, do smrti je pretukao jednu
od zatvorenica, neku Löhman. Bilo je to rano ujutro, htio je prisustvovati buđenju,
a umjesto da se posluži glasom, počeo je mahati Meštrom Erikom izravno po
krevetima. Ipak je Löhman odbila ustati i nakon što je ostala ležati i nakon tri ili
četiri udarca bičem, mrak mu je pao na oči. Nastavio je zamahivati i udarati, na
kraju i s korbačevim debelim krajem umjesto s tankom pletenicom.
Löhman se nikada više nije ustala iz kreveta. Morao je prijaviti da je bolesna,
ostala je ležati i jadikovati, a oko ručka joj je pjena izbila na usta i prestala je disati.
Bilo je mnogih koji su bili spremni svjedočiti protiv njega. Björkman ga je morao
optužiti, a iako je Pettersson tvrdio da samo bičevanje nije moglo ubiti Löhman i
da je sigurno umrla od neke zaraze koju je navukla na sebe tijekom noći ili u
najgorem slučaju od nesretne kombinacije oba čimbenika, četrnaest je dana morao
odležati samo na kruhu i vodi.
Sjeća se tih dana, ta dva duga tjedna u ćeliji dok mu je glad nagrizala trbuh. U
mraku je ponovno proživio svaki udarac, svaku crtu koju je korbač ostavio na
Löhmaninoj koži, a kada je poslije ponovno pušten na danje svjetlo i kada se vratio
u službu, nije više znao je li to bilo vrijedno toga. Naučio je biti oprezniji, ali ne
može u potpunosti odustati. U njemu se stvara pritisak koji može ublažiti samo s
pomoću korbača. Moć bez granica. Njegovo vlastito veliko tijelo koje se uzdiže nad
nekom od izgladnjelih zatvorenica, i to još s kožnatim korbačem u ruci. Ukruti mu
se samo kada razmišlja o tome pa u svojoj sobi otkopča hlače i stane mijesiti svoje
međunožje. Prođe brzo, taj kratki trenutak užitka i, kao uvijek, to mu je samo
razočaranje.
Kao i svi drugi pozornici, nekada si je znao potražiti neku zatvorenicu i
iskoristiti je u nekom izoliranom kutku kuće – iako je naravno većina njih u
zatvoru baš zbog toga pa se neke od njih i slobodno podaju svakome tko im ponudi
čašicu ili malo mesa. I to mu je bilo razočaranje. Jedna mu se mala drolja smješkala
kada je ponovno navukao hlače i ugurao košulju na mjesto, kao da joj je ono što
joj je pružio dalo neku moć nad njime. Okrenuo se i otišao, razdražen zbog razloga
koje ni sam nije razumio.
Što si zatvorenice misle kada mu se slobodno podaju, ne zanima ga jednako
toliko koliko ga ne zanima ni što si misle kada ih uzme protiv njihove volje. Ali
ples oko zdenca nešto je drugo, em duže traje, em je bolje od tih nekoliko brzih

208
okreta kukovima samo zbog nekoliko sekundi oslobođenja, kao da trup kihne.
Tijekom plesa na sedmom je nebu. Drugi mu pozornici dopuštaju da održi svoju
zabavu. Nije plesao ni s kim nakon one djevojke Ersson, a ona se u načelu
svojevoljno prijavila svojim dugačkim jezikom i smionim izrazom lica. Takve su
mu omiljene. Još uvijek su samouvjerene, još uvijek misle da nešto vrijede.
Bičevanje živih mrtvaca jednako je besmisleno kao da šiba obično meso. Nasreću
je s Ersson malo predahnuo. Ona sada šepa okolo i toliko je prestrašena da je sišla
s uma. Osjeti toplinu u ošitu svaki put kada je vidi.
Pettersson zadihano dahće nakon napora. Frustracije koje ga muče gotovo da
se uopće nisu ublažile orgazmom. Pritisak je gori nego ikada, ponovno se povećao
sada nakon mise zbog onog odrpanog vikara za koga mu se čini da mu se ruga iz
kutka očiju i svojim gadnim smiješkom, tog pijanca koji se usudio ukoriti ga pred
zatvorenicom. Pluća će mu se raspuknuti ako uskoro ne ublaži svoje patnje.
Zna kako. Odabrao je, vidio je djevojku, drznicu koja jede s onom starom
babom. Vidio je nešto u njezinim očima. Ugledao je neki ponos, otpor. Djeluje
znatiželjno, zabada nos. Osjeća da nešto sprema. Uskoro će je pozvati na ples.
Uskoro, ali ne prerano. Što duže izdrži, to više će uživati u nagradi.
Započela je oklada u jedinom krilu zatvora u kojem drže muškarce, starce i
dječake koji su ili prestari ili premladi da bi ih iskoristili za teži rad. Poznaju Pettera
Petterssona, a možda oni kao muškarci čak i razumiju zašto tako postupa da ublaži
svoje dobro poznate nagone. Prošli su tjedni otkad je išibao novu djevojku, a
uskoro će opet biti vrijeme za to. Ali tko će to biti? Ona koja je prolila kašu dok je
pokušavala doći do još jednog sleđa? Ona koja je bila najljenija za kolovratom i
koja u tjedan dana nije dovršila nijednu pređu? Oprezno mu proučavaju poglede,
bilježe na kojoj zadrži pogled duže nego na ostalima, pokušavaju čitati njegove
misli. Oni koji žele i mogu si to priuštiti klade se iz kojeg će krila biti odabrana
djevojka, s kim dijeli zdjelu za ručkom, a premda su maleni izgledi da to znaju,
nagađaju čak i o njihovim imenima.

To je Johanna ispričala Anni Stini.

„Ti si najizglednija. Svaki će dobiti tek ono što je uložio ako odabere tebe.
Kažu da su ga vidjeli kako zuri u nas četiri svaki put kada nismo u dvorani. Došla
si s onom s kojom je posljednji put plesao i sada svi misle da je red na tebe.“

209
 Iscrpljujući ples oko zdenca i samo bičevanje korbačem nije ono što plaši
Annu Stinu. Mnogo je gora činjenica da nakon plesa s Petterssonom nikada neće
pobjeći. Glavni stražar možda mora biti oprezan da ne bi zlostavljao svoje žrtve do
smrti, ali reći da izvuku živu glavu nije baš istinito. Draken se još vuče okolo
raširenih nogu na uništenim kukovima, u inat svima onima koji su se kladili da će
umrijeti brzo, ali više ne govori, trza se na sjene, ne može spavati od noćnih mora
i toliko se boji batina da je svatko može natjerati u bijeg. Čak i ako se njezini ožiljci
i rane izliječe, njezina je svijest duboko u njoj pronašla utočište i odande se više
nikada neće vratiti. Zašto bi se Anna Stina bolje snašla?
Večernja molitva već je gotova. Mora čekati do jutra prije no što se uopće
može ponadati da će uspjeti porazgovarati s Neanderom i požuriti ga u njihovim
planovima. Pomoli se da Pettersson obuzda svoje nagone barem još jedan dan.
Kada ugase svjetla u dvorani i zaključaju je, ne može spavati. Čuje po disanju da je
i Johanna budna.
„Johanna, ako bi jednog dana uspjela pobjeći odavde, što bi napravila tako da
izbjegneš da te ponovno nađu?“
Johanna leži u tišini prije no što počne odgovarati.
„Nešto spremaš. Možda misliš da ja to nisam primijetila, ali jesam. Ne boj se,
neću te odati.“
„Postoji izlaz odavde, možda, i mislim poći njime ako dobijem priliku. Možeš
sa mnom.“
Johanna se nasmije.
„Još samo manje od sto pređa i odslužila sam svoju kaznu. Još se samo moram
malo pripaziti i izlazim odavde prije nego što ljeto završi. Ako sam dosad prela,
mogu izdržati još i do kraja kazne.“

Anna Stina nema što odvratiti na to. Potraje još trenutak prije no što Johanna
odgovori na njezino prvo pitanje.
„Većina onih koji ovamo dospiju nisu baš nešto. Ti si mi bila dobra prijateljica
pa ću ti nešto ispričati. Imala sam prijateljicu dok sam odrastala. Njezin je otac bio
vlasnik krčme, i još uvijek jest, koliko znam. Krčma se zove Pravi zamorac, ne
nalazi se daleko od Crvene brane. Prije mnogo godina roditelji su joj se strašno
posvađali i nitko ih nije mogao pomiriti iako je pokušao i sam svećenik iz crkve

210
Svetog Nikole. Završilo je tako da je majka uzela djevojku sa sobom i otišla. Nestale
su bez traga i glasa, a vjerojatno je otputovala kući k svojim roditeljima. Ja sam
ostala bez prijateljice, ali ocu je bilo gore. Srce mu se raspuklo. Otada ne može doći
sebi iako su mnoge godine prošle. Još uvijek stoji iza svog šanka i toči piće gostima
kada ga zamole za piće, ali čini se kao da živi samo tek tako, pro forma. Zove se
Karl Tulipan, a zovu ga i Cvjetni Čovjek iako većina njegovih klijenata sada misli
da bi mu bolje pristajalo ime Usahli Cvijet. Moja se prijateljica zvala Lovisa Ulrika.
Kalle Tulipan bio je toliko ponosan na dan kada mu se rodila kći da joj je dao
kraljičino ime.“
„To je grozna priča.“
„Nije ovo priča za laku noć. Šuti i slušaj. Ti i Lovisa možda ste rođene u godinu
dana razlike. Imala je plave oči i istu takvu plavu kosu kao ti. Ako iziđeš iza ovih
zidina i pobjegneš s Långholmena, nikada više nećeš biti sigurna na Södermalmu.
Umjesto toga odi Karlu Tulipanu u krčmu Pravi zamorac i reci mu da si njegova
kći Lovisa Ulrika, da si u djetinjstvu bila prijateljica s Johannom Ulv i da si se sada,
nakon svih ovih godina, vratila svom ljubljenom ocu.“
„Neće li prepoznati svoju vlastitu kćer?“
„Naravno da hoće. Nije glup. Ali vjerovat će ti jer je to laž koju želi čuti više
nego išta drugo u životu.“

Na olakšanje Anne Stine, za jutarnjom molitvom nema Pettera Petterssona.

Umjesto njega tamo se nalazi isti onaj pozornik koji ju je prvi put uveo u dvorište,
onaj koji je stajao pokraj nje dok je Pettersson šibao Draken. Zove se Jonatan Löf,
mlađi je od većine svojih kolega i čini se kao da je sve u redu s njim, osim što su
mu leđa ukočena. O njemu se također priča da je popustljiv, da rado prodaje i
hranu i rakiju, a da mu se ne mora previše preplatiti. Anna Stina odluči se na
drskost da čim molitva završi odmah ode do njega dok još stoji pred crkvenim
klupama, da klekne i moli ga da porazgovara s vikarom. Gotovo ne vjeruje svojim
očima kada se uz smiješak pomakne u stranu i pusti je do Neandera koji joj pak
razdraženo mrmljajući pokaže da uđe u sakristiju.
„Što je s tobom, glupačo? Zar ne shvaćaš da će svi postati sumnjičavi ako ćeš
mi stalno dolaziti? Nemam još nikakav ključ koji bih ti mogao dati.“

211
 „Mora se dogoditi večeras. Večeras ili nikad. Petter Pettersson može kada god
poželi doći po mene i natjerati me da plešem oko zdenca. Nakon toga više nikada
neću moći puzati kroz pukotine.“
Neander počne brzo disati, naslijepo opipa da bi dohvatio naslon stolca i
zavali se u njega. Žvače bradu i vuče korijen kose tako da trunke lete. Kada počne
razmišljati naglas, Anna Stina shvati da je svećenik još uvijek pijan i da sigurno
uopće nije ni legao u krevet prije jutarnje molitve.
„Pakao prokleti. Hoću li ja dobiti išta zauzvrat za svoju muku? Zašto me tako
iskušavaš, Gospodine? Večeras, kažeš, ali prerano je, prerano. Ali Björkman, taj
škrtac, taj glupan, uskoro je izvan dohvata, a i već sam napisao pritužbu... a možda
postoje drugi načini, ali jednako prikladni...“
Nakon nekoliko minuta mrmljanja, čini se da se vikar odlučio. Udari dlanom
od stol.
„Kvragu sve, djevojčice, slušaj me sada! Kažeš večeras i bit će večeras, kud
puklo da puklo. Bit ćeš budna i čekati na kucanje na vratima dvorane. Netko će ti
otvoriti. Zatim ćeš nestati i svejedno mi je što će se događati nakon toga, dokle god
te nema toliko dugo da Björkman bude ukoren zbog svojih propusta. Shvaćaš li?
Pobrini se da nestaneš i neka ti pomognu i Isus Krist i Asmodej i Odin Sveotac!
Inače ćeš imati posla sa mnom.“

Kada pozornik Löf izvede Annu Stinu u dvorište, shvati da se nešto događa. Svi su
izvan svojih dvorana poredani u redovima po četvero, a kroz sredinu prolazi Petter
Pettersson držeći ruke na leđima. Ponosan je poput pijetla, ozaren poput sunca.
Löf gurne Annu Stinu prema njezinima i ona se požuri pa stane pokraj Božje
Ovčice, Johanne i Lude Lise. Snažni glas Pettera Petterssona odjekuje među
krilima u dvorištu.
„Jutros je u ranu zoru došlo do krađe, dame i gospodo. Dok vi stojite ovako
lijepo poredani, mi ćemo se itekako potruditi preokrenuti svaki madrac kako
bismo pronašli ukradeno blago. Tko god je nedužan, nema se oko čega brinuti, već
mirno može iskoristiti priliku da se divi mojoj lijepoj prilici sve dok traje potraga.“
Anna Stina osjeti kako sva nada umire u njoj. Prekasno je. Pettersson je
odabrao svoju žrtvu i sada preostaje samo još ples. Među gomilom uši u sijenu
njezina madraca pronaći će što god su već smislili da će biti ukradeno blago i

212
njezini prigovori neće ničemu vrijediti. Petterssonu će donijeti Meštra Erika i
procijenit će koliku kaznu joj može odrediti u okvirima svojih ovlasti. Suze su joj
već u grlu. Snažno se ugrize u usnu, bol je to koju sama može odabrati.

Pronašli su nož. Pozornik koji ga je pronašao pobjedonosno i ponosno u zrak

podigne taj maleni komad metala. Kada Pettersson upita u čijem krevetu je
pronađen, krene ravno prema njoj podrugljivo njišući oštricu među palcem i
kažiprstom. Pozornik zatim uhvati Johannu oko ruke i odvuče je do zdenca gdje
se Pettersson već ceri od uha do uha.

Pola pet je ujutro. Johannini vrisci još uvijek se čuju iako su sa svakim udarcem
biča sve slabiji jer je prošlo više od pola dana. Anna Stina više je nikada nije vidjela.

213
 11.

KREVET POKRAJ Anne Stine prazan je. Kao što su to napravili i s Draken, pozornici
su morali odnijeti Johannino mlitavo tijelo u bolnički stacionar da je tamo
pokušaju pokrpati najbolje što se može. Noćni zvukovi u dvorani najgori su dosad.
Žalopojke i razlomljene riječi čule su se iz svih kutova, kao i snažno disanje onih
koji se probude nakon mučnih snova. Većina nemirno spava jer su do dugo u
poslijepodne morali slušati vriskove s dvorišta. Kada je Anna Stina išla na večernju
misu, vidjela je obojeni krug oko zdenca kuda se Johanna vukla. Crvene točke
poprskale su žbuku na zdencu, ali brzo su se osušile i izgledaju kao neki smeđi
tragovi čije porijeklo nitko tko nije bio tamo ne bi mogao odgonetnuti. Osjećaji joj
ne daju mira. Strah, nedostajanje i briga oko sudbine koja je postala Johannina,
tiho olakšanje zbog toga što je netko drugi preuzeo mjesto za koje je vjerovala da
će biti njezino, a onda odmah i sram zbog takvih misli. U njoj također klija panika,
osjećaj da je uhvaćena u nešto što ne može zaustaviti. Anna Stina morala je sačuvati
svaku mrvicu svoje snage za bijeg, ali ono što se dogodilo Johanni u njoj je ostavilo
rupu kroz koju snaga istječe. Ne večeras, Bože, ne ove večeri. A ipak zna da je
isteklo vrijeme za biranje. Čeka u mraku.

Začulo se obećano tiho kucanje. Prvo Anna Stina nije ni sigurna je li dobro čula,
ali kada podigne kukove s ruba kreveta i krene tapkati po podu, začuje kako se
ključ okrenuo u bravi. Vrata se odškrinu. Netko čeka s druge strane i, kada osjeti
da je došla blizu, otvori joj vrata dovoljno da može proći. To je Jonatan Löf, mladi
pozornik. Prstom joj pokaže da bude tiho i prisloni rame na vrata pridržavajući
kvaku kako se ne bi čulo zveckanje željeza kada ih ponovno zatvori. Zaključa za
sobom i pokaže joj da ga slijedi.
Brzo prijeđu preko dvorišta i dalje uz stepenice prema staroj zgradi. S drugog
kata kuće čuju se glasovi i smijeh. Pozornici su budni dokasna. Iznutra čuje
zvukove kartanja i pića, šuštanja novčanica na stolu i zveckanja boca i čaša. Nakon

214
što se uvjerio da je donji kat prazan, s ugašenim svjetlima prođu kroz kuhinju u
kojoj se još uvijek osjećala toplina ognjišta. Löf se zaustavi kako bi na žaru zapalio
šibicu koju je dotad skrivao u zatvorenoj šaci. Nastave dalje kroz malenu
blagovaonicu i do hodnika. Ne vidi dobro jer ju je plamen više zaslijepio nego što
joj je osvijetlio put, ali Anna Stina shvaća da su sigurno već prešli u novo krilo, ono
čije je temelje Božja Ovčica pomogla graditi.
Stropovi su postali niži, pod rukom osjeća da je struktura zidova deblja i ovdje
nijedan gospodin nikada nije pokušao urediti površinu kistom i tapetama. Iza
jednih vrata bez brave škripave stepenice vode dolje u podrum. Na kuki čeka
svjetiljka s lojanicom koju Löf zapali šibicom nakon što je zatvorio vrata za njima.
Pod stepenicama joj se prvi put obrati.
„Nitko nas ne može čuti ovdje iako ipak nema razloga da govorimo glasnije
nego što je potrebno. Imate sreće, ti i tvoj ortak Neander. Pettersson obično časti
jelom i pićem nakon što se raspusti s korbačem, tako da nitko ne bi otišao i
propjevao inspektoru Björkmanu o pretjeranoj upotrebi sile. Do ovog trenutka
više nema mnogo pozornika u kući koji mogu stajati ispravno.“
Anna Stina proučava ga čekajući. On naslućuje pitanje.
„Neander mi je dao nekoliko talira da bih ti otključao, pokazao ti put do
podrumskog krila i šutio nakon toga. Rekao mi je da pričekam da napraviš što već
trebaš napraviti. Svjetiljku možeš posuditi dok se ne ugasi. Loj uglavnom izdrži sat
vremena. Možda malo duže.“
Kimne. Prije no što joj da svjetiljku, otvori staklo i upali glinenu lulu koju je
već prije spremio i napunio duhanom. Ostane stajati na jednoj stepenici kada joj
preda svjetiljku i kiselo se nasmiješi.
„Sretno.“

Kada Löf nestane izvan dosega svjetlosti, vidi još samo žar lule. Svaki put kada
povuče dim proširi se crveno svjetlo pred njegovim licem. Više sliči kazališnoj
maski koja slobodno lebdi na crnoj pozadini nego nečemu što pripada ljudskom
biću.
Podrum je velik, podijeljen u mnoge svodove koje razdjeljuju zidovi, a neki
su međusobno odvojeni daskama. Čuje kako štakori protrčavaju uza zidove. Oči
im se pale i gase kada ih dohvati svjetlo. Smrdi. Cijeli je podrum pun hrane,

215
sigurno su na velik dio ove robe zaboravili i ostavljena je ovdje da propadne.
Sanduci smežuranih jabuka, vreće repe, bačve napola pune usoljenog mesa čija su
dna pljesniva i voda iz njih teče niz zemljani pod. Nagađa da je meso zaslužno za
taj teški, gnusni smrad truleži. Muhe i noćni leptiri roje se oko njezine svjetiljke,
zuje joj oko ušiju i svako joj malo tresnu u lice kao da su pijane od sitosti.
Oprezno slijedi zidove uokolo, povremeno pogledavajući lojanicu koja se
topi. Traje duže nego što se nadala. Sve je u neredu, stvari su naslagane uokolo i
nagomilane u kutovima. Svako malo mora leći koliko je duga i široka na zemlju i
pokušati gledati kroz svu tu imovinu. Uvijek na tlu vidi samo isto kamenje.
Na kraju su joj preostali samo maleni prostori među daščanim zidovima.
Ovdje se nalaze vreće i otpaci koji su naslagani toliko gusto da im se ne može ni
približiti i nema drugog načina nego da počne micati jednu po jednu stvar. Spusti
svjetiljku na pod pokraj sebe dok radi. Teško je. Tkanina vreća i drvo sanduka
istrunuli su i pucaju pod težinom sadržaja. Uskoro crvi gmižu po njezinim rukama
i ramenima. Nema vremena da ih se riješi. Svaki put kada plamen zadrhti, sigurna
je da će se ugasiti i da će je ostaviti samu u mraku. Polako napreduje. Smrad je sve
gori. Prokrčila si je put među nanosom zaboravljenih stvari dok nije osjetila zid
pred sobom.
Trgne se kada ponovno, sasvim blizu, začuje glas pozornika Löfa. Sjeo je
prekriženih nogu pored svjetiljke nekoliko lakata udaljene od nje. Toliko se tiho
kretao da ga zauzeta svojim naporima da pomakne svu tu starudiju uopće nije
zamijetila.
„Kako ti ide? Nema još mnogo luči u svjetiljci.“
Osjeti prazan prostor gdje zid dotiče pod.
„Bengt Neander ostavio mi je nekoliko uputa što bih trebao učiniti ako ne
nađeš ono što tražiš dok još ima vremena.“
Legne cijelim tijelom na pod i rukama popipa pukotinu. Manja je nego što je
mogla očekivati i gornji je rub tek nekoliko dlanova iznad zemlje.
„Vikar nikako ne želi da ponovno izazovem sudbinu time da te povedeni
natrag preko dvorišta. Ako susretnemo nekog od pozornika kojega je probudio
sparan vjetrić, svima nam se loše piše.“
Istegne ruku koliko može i osjeti svjež zrak. Ovdje je. Put Alme Gustafsdotter
prema slobodi.

216
 „Ako ne nađeš ono što tražiš dok ne bude prekasno, Neander me zamolio da
stavim svoje obje ruke oko tankog vrata Anne Stine i da je ugušim, a zatim ostavim
kod zida podruma pod nekoliko vreća repe.“
Okrene se. On omotava svoje tanke brčiće oko palca i kažiprsta i smije joj se
u svjetlu svjetiljke. U očaju i trijumfu odgovori mu osmijehom.
„Ovdje je! Pronašla sam što sam tražila. To je kanal za kišnicu, izgrađen kada
je kuća bila bez krova, u jesen 1772. godine. Ide točno ispod zida.“
On nakrivi glavu.
„A ja sam sjedio ovdje i potajno se nadao da nećeš naći ništa. Neander mi je
obećao bonus za nevolju ako ću te morati zauvijek ušutkati, a bit ću iskren: ima i
drugih prednosti za mene. Čini se kao da se moram zadovoljiti samo jednom
nagradom. Oprostit ćeš mi ako mi je draže da to napravim u mraku. Tako si
izgladnjela i prljava da te radije ne želim gledati dok to radim.“
Ugasi lojanicu. Ne može mu umaći kada joj se približi otvorena naručja,
gurne je na pod, podere bijelu haljinu i uzme ono što je na livadi Barnängen
uskratila Andersu Petteru prije cijele jedne vječnosti.

Nakon toga je ostavi na podrumskom tlu. Leži raširena na leđima otvorenih očiju,
ali toliko je tamno da je isto tako mogla i žmiriti. Tama se oblikuje u sliku nje same,
kao da lebdi nad vlastitim tijelom, tijelom koje je isto tako moglo biti nečije tuđe.
Mršavo je i izgladnjelo, golo i prljavo. Ne prepoznaje ga. Kukci gmižu preko nje, a
da ih ni ne zamjećuje. Piju krv koja curi iz nje i koja se okupila u malenu lokvicu
pod bedrima i križima. Ne plače više. Ne osjeća ništa. Pluća joj se dižu, gore, dolje,
i shvaća da živi, ali još uvijek može odlučiti o tome. Ne bi morala više živjeti. Bilo
bi toliko jednostavno. Sve što mora napraviti jest pozorno poslušati plitko disanje
plućnih krila i slabo bilo te zaželjeti da se zauvijek zaustave. Poslušali bi je.
Ne zna odakle je skupila snage na tom gnusnom mjestu, koji su skriveni izvori
preostali u njoj, ali zna da ne može ovdje stati. Ne smije to dozvoliti. Odluči.
Otpuže prema zidu na laktovima i koljenima. Bol joj više ne smeta. Osjećaje kao iz
daljine. Hrapavi rubovi pukotine stružu joj ramena kada se progura u nju s rukama
raširenima iznad glave. Mora se okrenuti i puzati na leđima, napredovati pod
zemljom na petama i lopaticama poput ličinke. Kada samo malo pomakne glavu,
već udari čelom u kamen nad njom. Iznad sebe osjeća njegovu težinu i težinu cijele

217
kuće koja je izgrađena na tom tlu. Ide polako, palac po palac, dok je kamenje cijelu
ne okruži sa svih strana.
Osjeća pred sobom da je nešto zakrčilo put tamo gdje je pukotina još uža. Čini
se da se jedan kamen s krova tunela malo nagnuo i dodatno suzio prolaz.
Raspadalo se tlo koje su zatvorenici loše izgradili uz nadzor poslovođa unajmljenih
jer su bili najjeftiniji. Prvo je rukom udarila u to, u taj predmet ispred sebe koji se
tamo zaglavio i čiji se smrad širio cijelim podrumom.
Osjeti da je to stopalo.
Hladno, mrtvo stopalo Alme Gustafsdotter.
Alma uopće nije pobjegla iz zatvora na Långholmenu. Došla je do ovamo, ali
ne dalje. Zaglavila je među kamenjem na pola puta do slobode i pokleknula od
gladi, žeđi i štakora.

Anna Stina ne zna koliko je noći prošlo otkad je raščistila put. Čini joj se kao da se
vrijeme zaustavilo i da ju je ostavilo u noćnoj mori koju više nikada neće
zaboraviti, u drhtavoj provaliji punoj osjećaja i oblika i glasova i zvukova. Lešina
je mekana poput gline. Raspada se kada je dotakne. Pomakne je dio po dio, malo
po malo. U plućima koja su jednog dana bila dovoljno čvrsta da zapnu među
kamenjem i zemljom gamad si je sada napravila gnijezdo. Kameni okovi i zidna
žbuka koji su okovali Almu Gustafsdotter i prikliještili je, sada lako popuste.
Oglodane kosti raspadaju se već pri najmanjem trzaju i stanovnici trbuha razmile
se na sve strane. Kada je put oslobođen, Anna Stina okrene glavu nakoso kako bi
se provukla pored kamena koji visi, i dalje gmižući poput zmije pod oštrim
rubovima koji joj režu kožu. Polako se približava odlučujućoj točki. Ispusti sav
zrak iz pluća, posljednji se put povuče prema naprijed i osjeti kako joj kamenje
zida zdrobi rebra. Zavrti joj se pred očima kada zbog pritiska više ne može
udahnuti. Nikada neće znati kako je ipak uspjela pogurati dovoljno da je presudilo
između života i smrti. Možda je bila više izgladnjela od Alme. Možda je kamenje
sada bilo skliskije od sokova koje je djevojka ostavila za sobom. Možda je mrtva
djevojka u podrumu iza nje svojim hladnim rukama pogurnula njezine pete i dala
joj onaj posljednji poticaj koji joj je bio potreban.
S druge strane zida puše topao vjetar s mirne površine vode u zaljevu. Prvo
što vidi kada joj lice prođe otvor tunela tračci su svjetlosti na tamnom obzoru. Nad

218
njom se uzdiže pročelje zatvora, ali sada je zvjezdano nebo iznad nje prošireno od
obzora do obzora. Nad gradom u daljini, iza otočja, začuje grmljavinu. Kada osjeti
prve kapi kiše na svojoj goloj koži i ugleda svoj odraz u tjesnacu Pålsundet pod
svjetlosti munje, zna da više nikada neće biti ista, nikada više Anna Stina Knapp.

219
 12.

KADA SE LJETO PRIBLIŽI svome kraju, već joj treći put izostane mjesečnica. Prvi put
gotovo nije ni obratila pozornost na to. Mnoge djevojke u zatvoru prestanu
krvariti, vjerojatno zato što njihova izgladnjela tijela znaju da moraju štedjeti svu
snagu koju imaju. Tako i drugi put. Uvjerava samu sebe da joj tijelu treba duže
vremena da se oporavi, čak iako se zahvaljujući brizi Karla Tulipana ponovno
počela debljati. Živi pod njegovim krovom, pomaže mu da se brine oko krčme.
Sada se zove Lovisa Ulrika. Ako i zna da nije njegova kći, pokazuje joj to samo tako
što joj daje prostora, što je ne guši ponovno probuđenom očinskom ljubavi koja je
u njegovim grudima upalila neko ugašeno svjetlo. Iznova je oživio. Nestao je onaj
sijedi starac kakav je bio kada ga je tek potražila, zguren kao da se iza šanka skriva
od svih briga svijeta. Vratile su se snage Cvjetnom Čovjeku. Smijeh odzvanja
krčmom kada se šali s gostima. Dobro se raspoloženje širi. Krčma Pravi zamorac
zasjala je u novim bojama kada su prljave zidove prebojili u bijelo, pomeli pod i
oprali i osušili vrčeve. Broj gostiju raste. Čak se i gospoda s trga Riddarhustorget u
kasnim satima katkad pojave među gostima, kada je žeđ manje zahtjevna.
Kada je došao i prošao treći mjesec, znala je da je sreća koja ju je dotad
poslužila ipak bila kratka vijeka. Protiv njezine volje u njoj raste dijete, dijete
pozornika Jonatana Löfa. Kada je tek došla, Karl Tulipan ju je osobno uzeo pod
ruku i pošao s njom uzbrdo do crkve Svetog Nikole kako bi razgovarao s
kanonikom, upisao njezino ime u knjige i ponovno je vratio u župu. Kada joj trbuh
naraste, navući će sramotu na svoje novo ime i svog novog oca.
Oni koji se još sjećaju Lovise Ulrike iz djetinjstva i koji se nakon nekoliko
popijenih čašica šale da je neobično kako jagodice u nekoliko godina mogu
promijeniti svoje mjesto na licu ili pak što se oblik nosa može toliko promijeniti,
zasad ipak popuštaju u svojim sumnjama kada vide blaženu sreću Cvjetnog
Čovjeka. Sada će promijeniti ploču. Govorit će o grebatorici, razvratnoj i bludnoj
prevarantici koja je u svom očaju spremna na sve kako bi osigurala budućnost za
sebe i svoje kopile. I Cvjetni Čovjek morat će slušati svećenika i vikara kada mu

220
dođu u svojim crnim haljama kako bi ozbiljno porazgovarali s njim. Djevojka je
drolja, reći će. Je li siguran da je uopće njegova? Njegovi stalni gosti, koji će se
odjednom nakon toliko godina početi brinuti oko njega, nagovorit će ga. Ona,
Anna Stina Knapp, opet će biti izbačena na ulicu. Odande je kratak i lak put natrag
do Långholmena.
Vikara Bengta Neandera više se tamo ne može pronaći, tako je čula. Onaj
zapis koji je poslao kako bi optužio inspektora Hansa Björkmana potrošio je već
dotrajalo strpljenje Nacionalnog trgovinskog odbora, a još je gore bilo kada su
pronašli sve one istrošene kosti u podrumu kuće. Dosad su ih mogli samo povezati
s nestalom zatvorenicom Knapp. Radije nego da tamo stoji i čeka hoće li ga netko
optužiti, vikar je psujući i na nestabilnim nogama prešao mostić do broda koji je
otplovio u Englesku. Ni Björkman više nije na svom položaju, već je odjedrio u
suprotnom smjeru preko Baltičkog mora. Ali Pettersson je tamo. Kao i Meštar
Erik. Čekaju je strpljivo s druge strane zaljeva kako bi je pozvali da s njima otpleše
posljednji ples oko zdenca u zatvoru.

Bilo je to jedne noći u rujnu kada ga je prvi put susrela. Došlo je vrijeme za
zatvaranje krčme, a većinu gostiju iz krčme nije teško nagovoriti. Čak i oni
najneposlušniji lako se daju podmititi i putnom ih čašicom pošalju preko praga.
Karl Tulipan već se povukao vjerujući da su poslovi toga dana bili završeni. Kada
posljednji put obiđe oko preokrenutih kanti koje služe kao stolovi, ona zamijeti da
je jedan gost još uvijek tu, muškarac koji se skupio u kutu s ormarima za posuđe,
na podu, pored vatre kako bi se zagrijao. Blijed je, izgladnio i teško je pogoditi
koliko godina ima. Istovremeno izgleda i mlado i staro. Ima dugu, plavu kosu, ali
toliko prljavu da je teško razabrati boju. Lice mu više sliči kakvoj maski osušenih
mrlja. Nije prvi put da ga vidi. Obilazi krčme od otvaranja do njihova zatvaranja
poput neke sablasti. Sada se ne želi pomaknuti. Zatvorenih očiju duboko i
promuklo diše i cijelo mu se tijelo savilo kao u neki čvor kako bi uštedjelo na
toplini koju je uspjelo prikupiti. Ne reagira kada ga gurne pa se postavi na sve četiri
kako bi ga protresla za izgladnjela ramena. Smrdi. Pod rukom osjeća samo kost i
kožu.
„Probudi se. Kasno je. Ne možeš ovdje spavati.“

221
 Prvo ga oprezno trese, a onda sve jače i on tek tada otvori oči. Pročita u njima
sve one osjećaje koje je te godine i sama proživjela. Strah i zbunjenost, bol takve
vrste koja ne može minuti dokle god čovjek u sebi ima sjećanja. Vidjela je da je
mlad, mlađi nego što je mogla pretpostaviti sudeći po njegovu oronulom izgledu.
Preokrene oči u dupljama i ponovno zatvori vjeđe, utone u svoj san i ostavi je bez
mogućnosti da išta učini.
Anna Stina odškrine vrata prema ulici. Vani puše i večeras je vjetar oštar.
Svjetiljke jedva osvjetljavaju imalo pločnika. Godina se približava svome kraju,
samo što se nije počeo skupljati noćni mraz. Zatvori i zakračuna vrata, ode po
nekoliko cjepanica i rasplamsa žar koji je tinjao pod pepelom ognjišta. Stavi
bakreni kotao da se ugrije s malo sapuna unutra, a kada se voda dovoljno ugrijala,
počne mu krpom prati lice.
Skorena se prljavština polako odvaja. Ispod nje nazire se tek dječak, jedva
stariji od nje. Polako dolazi k sebi, a iako od pijanstva ne može kontrolirati vlastito
tijelo, učini što može da bi joj pomogao svući košulju preko glave kako bi je ona
mogla staviti u vodu i oprati. Voda u kotlu brzo se zacrni. Mora zagrijati novu. Da
mu da popije vodu iz zdenca, a onda samelje šaku crnih zrna i skuha kavu u
lončiću. Nikada nije naučila voljeti taj gorki okus, ali čula je kako drugi govore da
pomaže u triježnjenju. Mirno mu govori, pokušava ga probuditi pitanjima. Polako
se i on vraća svijesti, a s time mu se vraća i sposobnost govora.
„Zovem se Johan Kristofer Blix.“
„Ja se zovem...“
Mora se zaustaviti.
„Lovisa Ulrika, Lovisa Ulrika Tulipan.“
Ne želi govoriti o podrijetlu koje nije njezino, a ni on nije baš mnogo voljniji
govoriti o sebi.
„Moj roditeljski dom je u Karlskroni. Bio sam naučnik ranarnika tamo za
vrijeme rata. Doputovao sam u Stockholm kako bih pronašao sreću, a ono što sam
našao bilo je... nešto drugo.“
Ostanu sjediti zajedno u tišini. Anna Stina donese pokrivač da ga pokrije
preko ramena dok mu se košulja suši na toplini ognjišta. Na svoje čuđenje osjeti
kako u tišini raste neko povjerenje među njima i upravo zbog toga postavi ono
pitanje koje joj je bilo prva misao kada joj je rekao svoje zanimanje.

222
 „Kažu da postoje mjesta, posebna mjesta za žene koje ostanu u drugom stanju
protiv svoje volje. Mjesta u koja odlaze noćne leptirice.“
Ne uspije sakriti osjećaje na svom licu. Razbjesni se svaki put, ne zbog brige
za djetetom koje će se izbrisati, već zbog pomisli na njegova oca i zbog osjećaja
nečistoće za koji joj se čini da ga nikada neće moći izribati sa sebe i riješiti ga se.
Dugo čeka na njegov odgovor. Na kraju kimne.
„Možeš li mi pomoći da ga nađem?“
On spusti svoj pogled na njezin ošit, sakriven pod tkaninom u prevelikoj
haljini koju je počela nositi kako bi si kupila vremena. Žmirka kao da je tek sad
vidi prvi put i Anna Stina osjeti tračak nečeg drugog u njegovim očima, a ne više
samo beznadnost i očaj. Čak mu i glas drukčije zvuči kada odgovori.
„Da. Da. Ti si pomogla meni i ja ću pomoći tebi.“

223
 13.

KRISTOFER BLIX POŽIVIO JE svoje dane u izmaglici otkad je ljeto završilo, nikada
trijezan ako je ikako bilo moguće. Kada nije pio u krčmama, teturao je ulicama.
Budio se ondje gdje bi zaspao, pred nečijim vratima ili pored neke ograde, ili u
svojoj bljuvotini u kutu trga Brända Tomten, a kada bi se osvijestio i shvatio da ga
u polumraku nisu pregazili kotači kola, učinilo bi mu se kao da mu se život ruga.
Na nekoliko gnusnih trenutaka svako jutro, u mamurluku između sna i jave, nađe
se ponovno u onoj pljesnivoj sobi u Fägelsångu9. Čeka ga još jedan dan kada će
prati osakaćenog čovjeka na ležaju i kada će mu uliti još rakije u grlo, kada će rezati
te odvajati i Magnusu odnositi neki novi dio tijela. Zatim će sjediti u kutu tresući
se i piti dok ne zaspi i dok se sjene ne spuste nad propasti koja je zahvatila posjed.
Iz šume će dopirati hukanje sova. I sada, poslije svega, još uvijek mu jedino rakija
ublažava bol. Pokušava se opiti što češće može.

Tijelo mu je iscrpljeno, ali jezgra je mlada i jaka. Još uvijek odolijeva otrovu i sada
je upoznao djevojku. Zove se Lovisa Ulrika i moli ga za pomoć. Potrebna joj je
pomoć, nema nikoga drugoga. Kristofer Blix razumije da je to zlatna nit milosti
koja mu je pružena iz mraka u kojemu će poživjeti ostatak svojih dana. Providnost
mu je dala priliku da se oduži životom za život.
Djevojka mu je dopustila da ostane u krčmi sve dok jutro nije svanulo. Košulja
mu se osušila, a tkanina je bila toliko čista da mu se učinilo da ju je zamijenila za
neku bolju. Prvi put otkad se vratio u Stockholm ne ode potražiti rakiju. Više mu
ne treba. Umjesto toga uputi se prema rubu grada, preko mosta Slakthusbron,
pored trga Packartorget i na sjever uzduž Rännilena i Träsketa. Napravi krug oko
carine Kattrump i potraži ono što treba na imanju Stora Skuggan kod šume Lill-
Jans.

9
Šved. „pjev ptica“ (op. prev.).

224
 Stabla su tiha, a šuma prazna i hladna. Poput plamenova presijavaju se crvena
i zlatna boja listova. Uskoro će otpasti. Kasna je sezona, ali ugleda crnicu oko
panjeva i srušena debla na svim onim mjestima koja mu je Emanuel Hoffman
jednom pokazao.

Odlazi k njoj već drugoga dana s obećanim biljkama u džepu. Čini se da je djevojka
Lovisa iznenađena i da ne vjeruje svojim očima koliko se promijenio. Odbije vino
i čašicu rakije koju mu je ponudila uz ručak, ali gladno pojede sav ponuđeni kruh.
Zavezao je biljke u malene bukete kako bi ih mogla čuvati tako da vise i da njihova
snaga ne istrune. Zamoli je za lonac. Detaljno joj pokaže svaki korak i uvjeri se da
je razumjela što mora učiniti.
„Neka se iskuha dok ne prokipi i voda promijeni boju. Procijedi kroz platno.
Popij čim se dovoljno ohladi. Svake noći iznova prokuhaj.“
„Kako ću nabaviti nove biljke kada potrošim ove?“
„Ja ću ti ih ubrati. Donijet ću ti ih ovamo.“
Anna Stina popije prvi gutljaj, vjerojatno spremna na to da će okus biti barem
toliko gorak koliko i kava koju prezire ili pak oštar poput rakije. Kristofer zna da
mješavina uopće nema jak okus i pročita olakšanje na njezinu licu.
„Kako djeluje?“
„Od biljki se razvije neka vrsta žeđi u tvom mesu i onda ono popije nerođeno
dijete dok ništa više ne preostane. Te je riječi odabrao moj majstor kada mi je to
opisivao. Ali proces je spor. Moraš imati strpljenja. Ova metoda je najbolja,
najsigurnija.“

Sredinom listopada začuje vijesti. U Extra postenu pišu da je neki muškarac

pronašao mrtvaca i zna da to ne može biti nitko drugi. Tijelo bez ruku i nogu, bez
očiju, zuba i jezika izvučeno je iz Fatburena. Njegovo je to djelo. Kristofer zadrhta
od sjećanja, ali osjeća i olakšanje da je patnja koju je pomogao prouzrokovati
napokon gotova. Pomoli se za mrtvaca, ali zna i da je sada pošao drugim putem.
Svaki dan posjećuje djevojku kako bi se uvjerio da je zdrava i čeka još jedan tjedan
prije no što učini ono za što se već dugo pripremao. Jednoga jutra drhteći od
hladnoće opere svoju prljavu odjeću u Strömmenu ispod mosta Norrbro, pusti je
da se osuši na jesenjem suncu i uputi se u crkvu Svetog Nikole kako bi

225
porazgovarao sa svećenikom. Pričeka dok trenutak ne bude prikladan, predstavi
se i kaže što želi.
„Naumio sam si uzeti suprugu.“
Kristofer ostavi svoje ime i ime Lovise Ulrike Tulipan. Svećenik mu čestita i
raspita se o njegovoj župi. Odgovori da je obitelj Blix uvijek pripadala Fredrikovoj
crkvi i svećenik obeća da će im poslati poruku čim prije da se vjenčanje i tamo
može najaviti.

Kristofer ne može duže odgađati jedino ono što je preostalo. Vrati se nizbrdo do
krčme Pravi zamorac i pričeka dok se večer ne spusti i dođe vrijeme za njegov
uobičajeni posjet. Kada djevojka pođe pripremiti piće koje svaki dan pije, zaustavi
je tako što stavi svoju ruku na njezinu. Odabere jedan od listova i podigne ga pred
njom.
„Ovo je poljska preslica. Majstor Hoffman mi je rekao da je dobra za jetra.“
Odabere jedan cvijet.
„Ovo je gospina trava. To je ono što vodu oboji crveno.“
Navede još nekoliko njih i njihove blagodati: ljekovitu anđeliku, močvarnu
travu, medvjeđi dlan. Jednu sačuva za kraj.
„A ovo je kamilica. Odabrao sam je zbog okusa. Nijedna od ovi li biljki neće
naškoditi tvom djetetu.“
Ne zna što bi rekla, ali Kristofer vidi kako joj je krv potekla u obraze.
„Prošlo je previše vremena. Gotovo je. Ne možeš ga se više riješiti. Dijete će
se roditi.“
Ne čuje nikakve riječi u njezinim urlicima. Udara ga otvorenim dlanovima,
po licu, na plećima, gdje god stigne. Prvo mirno stoji i prihvati sve udarce ne
mičući se, a kada mu se skroz približila, raširi svoje ruke kako bi umirio njezino
drhteće tijelo u zagrljaju. Istekla je snaga iz nje, smirila se i šapne joj u uši da je
zatražio blagoslov za njih i da će dijete nositi njegovo ime. Neće doći na svijet kao
nekakvo kopile, nije ga začela u grijehu.

Anna Stina Knapp ne zna što bi rekla ili osjećala. U sebi nosi dijete pozornika Löfa,
mladca začetog u zlobi i nasilju. Dugo je zamišljala da njezino nerođeno dijete

226
izgleda onako kako je vidjela pozornikovo lice u svjetlu lule, kao fantoma koji lebdi
u njezinoj vlastitoj unutrašnjoj tami s podrugljivim osmijehom koji je titrao na
njegovim ustima. Ipak su se njezini osjećaji mijenjali kako je vrijeme prolazilo i sa
sve je većim oklijevanjem pila piće koje je dobila. Osjeća ga, život koji raste u njoj,
iako još uvijek slabo i oprezno i s otkucajima koji nalikuju na udarce krila noćnog
leptira o obraz. Kako bi nešto tako maleno, proizvod njezina vlastita tijela, moglo
protiv njezine volje postati poput svog oca? Sada je odluka donesena umjesto nje.
Kada ode Karlu Tulipanu i ispriča mu sve, on počne plakati. Zatreba joj
trenutak prije no što shvati da su to suze radosnice. Zagrli je, stavi svoje uho na
njezin trbuh i kaže joj da je sanjao da će postati djed i da se probudio opijen
radošću. Nije ni pitao tko je otac. Ipak mu je rekla. Otac je Kristofer Blix, mršavi
ranarnik čije se zdravlje u posljednje vrijeme toliko popravilo. Zaprosio ju je.
Vjenčat će se čim nađu vremena. Tulipan se nježno nasmiješi s bljeskom u očima
koji je uklonio desetljeća s njegova izbrazdanog lica.
„Vidio sam vas skupa. Predosjetio sam. Još uvijek dobro vidim, a čovjek bi
morao biti slijep da ne primijeti da ima nekih simpatija među vama.“
Nešto se promijenilo u njoj. Anna Stina više ne sanja noćima o crvenom
pijetlu i da je ona sama vatrena opasnost koja tutnji, koja je od Stockholma
napravila užarene ruševine. Dijete je sada vatra, ali ne više neka koja pali, već ona
koja oblikuje i preobražava. Donijet će svog potomka na svijet u tim zlim
vremenima, ali to će dijete, djevojčica ili dječak, biti samo njezino i ona će ga
odgajati. Neće biti kao drugi. Odrast će, bit će snažno i mijenjat će svijet na bolje,
oslobađat će svijet od nepravde i zlobe. Poslije će donijeti vlastitu djecu na svijet i
nastaviti s istim težnjama i tako će se nastaviti niz. Takva će biti njezina osveta tom
svijetu punom mržnje. Ako bude dječak, zvat će se Karl Kristofer, po svom ocu i
djedu. Ako bude djevojčica, zvat će se Anna Stina, po nekome koga više nema, ali
tko nikada neće biti zaboravljen.

227
 14.

KRAJEM LISTOPADA hladnoća snažno pritisne Stockholm svojom šakom. Jednoga

je jutra površina zaljeva Riddarefjärden postala sjajna i ukrućena. Kristofer Blix
stoji uz obalu Riddarholmena kada se sunce približi na obzoru na svom kratkom
putu preko zimskog neba, pod prastarim tornjem Vasatornet u kojemu su boravili
i kralj i njegov krvnik.
Razmišlja o tjednima kasnoga ljeta koji su minuli prije no što je susreo
djevojku i prije no što je njegova sudbina pronašla putokaz kojemu se nije mogao
ni nadati. U svom neprekidnom pijanstvu posrtao je Gradom među mostovima i
tražio smrt kao da se radi o nekom starom prijatelju s kojim ima dogovor. Nada bi
se probudila u njemu svaki put kada bi vidio neku tučnjavu, noževe koji su
izvučeni u napadaju bijesa ili pak teške terete koje su prenosili i prevrtali preko
molova. Ipak je izbjegao smrt. Nitko nije u bijesu podigao ruku na njegovu mršavu
priliku, nikakva mu nesreća nije uspjela oduzeti život, kao da ni toga nije vrijedan,
kao da je umjesto njegovog bolje uzeti nečije tuđe živote. Htio si je i sam oduzeti
život, ali baš kao i onomad, shvatio je da se ne usudi. To je grijeh, svi to znaju.
Nebo o kojemu sanja crno je ništavilo zaborava, što znači da je pakao koji očekuje
onoga tko si sam oduzme život zacijelo neko mjesto na kojemu ga natjeraju da se
sjeća, da iz dana u dan ponovno proživljava one ljetne dane u Fågelsångu, krvavih
ruku i sa strahom u grudima. Kako bi si mogao oduzeti život? Umjesto toga
pokušao je naći načine da ga skrati dovoljno diskretno da Gospodin ne primijeti.
Izgladnjivao se dok mu ruke nisu postale toliko mršave i hladne da bi zadrhtale od
svakog zvuka ili buke, ali na kraju bi ga glad uvijek nadjačala. Pokušao si je iskopati
grob pićem, ali bez uspjeha.
Zamolio je djevojku da mu učini uslugu. Dao joj je paket koji je zapečatio
voskom. U njemu se nalaze svi oni arci koje je ispunio tintom, ona pisma koja je
ljeti pisao sestri koja više ne postoji. Sada zna kamo pripadaju. Pročitao je adresu
u novinama koje je uzeo s police, u istim onim novinama u kojima je saznao vijesti
o lešu iz Fatburena, i naposljetku je shvatio jedine riječi koje je osakaćeni čovjek

228
uspio prevaliti preko usana, kroz san, tek nešto prije no što će mu odrezati jezik.
„Oni se ne poznaju“, čuo je tada. Sada shvaća što je zapravo rekao: „U policijsku
postaju.“
Kristofer Blix gleda preko zaljeva. Sunce se zrcali na ledu koji se uhvatio
tijekom noći. Izgleda poput ulice od svjetlucava zlata koja se proteže sve do mjesta
na kojemu stoji. To je put do neba koji mu je obećan. Postalo je to bjelodano jasno
istog trenutka u kojemu je djevojka od njega zatražila pomoć. Život za život.
Nerođenom dušom koju je spasio kupio si je pravo da ponovno raspolaže svojom
dušom.
Skine cipele sa sebe i stane bosih nogu na hladno tlo, skine svoju jaknu,
košulju, hlače i prsluk i odbaci ih pored cipela. Baci kapu preko svega.
Njegovo tijelo više nije izgladnjelo i mršavo. Povratilo je svoj mladenački sjaj.
Njegova do ramena duga zlaćana kosa više nije razbarušena, a upalo se lice
popunilo. Kao da se vrijeme vratilo unatrag i ponovno mu dopustilo da izgleda
kao da ima sedamnaest godina koliko je upravo napunio.
Napravi prvi korak na zlaćanome putu. Pod njime je led toliko bistar da može
vidjeti kamenje na dnu sve dok voda ne postane preduboka. Nastavi korak po
korak. Iza sebe čuje kako se nekoliko ljudi okupilo oko obale i kako ga zovu da se
vrati. Oni se gotovo već nalaze u nekom prošlom svijetu, a on je već na pola puta
do sljedećeg. Zatvori oči zbog sunca koje mu grije kožu na hladnoći, nasmije se i
nastavi koračati dalje do mjesta gdje led počne pucati sa svakim sljedećim korakom
koji napravi. Naposljetku pukne.

229
 ČETVRTI DIO

Najjači vuk
ZIMA, 1793. GODINE

Dolazi dan Božje kazne

i presude njemu najmilijima;
Slava plemenitim prijateljima,
a pakosti muke razne.
– CARL MICHAEL BELLMAN, 1793.
 1.

KADA SE PROBUDI, Mickel Cardell ne zna gdje se nalazi, ali osjeća vlažnost svojih
obraza i slanost suza koje su mu se nakupile u kutovima usana. Mračno je. Nešto
pod njim mu se urezalo u kožu. Neki okrugao, gladak štap. Opipa uzduž drške i
shvati da leži na metli. Ima groznu glavobolju, a takav mu je i okus u ustima. Kada
mu se oči naviknu na tamu, razabere obrise vrata.
Mirno leži još jedan trenutak u nadi da će mu se vratiti sjećanje. Pjenušavi
vrčevi, zadimljene krčme, sve veće pijanstvo, sve glasniji, bjesniji glasovi, udarci
koje je zadao i primio. Polako mu se vraća osjet u osjetilima i Cardell shvati da je
hladno. Svjež zrak širi se iz pukotina među podnim daskama i donja mu čeljust
bolno zacvokoće. Klasični Stockholm. Studeni je. Nalazi se u ostavi krčme Propast
koja po potrebi služi kao mjesto gdje zaključaju goste kada ih se ne mogu riješiti
na druge načine. A Cecil Winge je mrtav.
U stanju između sna i jave Cardell prvo nije bio siguran u to što je stvarnost,
ali kroz maglu mu se vrate sjećanja i još ga jednom gubitak zaboli jednako onako
nemilosrdno kao kada je tek primio vijest. Gubi dah, bori se za zrak i lijeva mu
ruka gori od iznenadne boli. Iza vjeđa mu sijevne i slabašan mu se krik otrgne
preko usana dok masira ožiljak koji je nastao od ranarnikova noža.
Cardell se okrene na trbuh. Još uvijek nije navikao na to koliku težinu nosi na
lijevom batrljku. Dobio je novu drvenu ruku izrezbarenu u hrastu i teža je od one
koju je izgubio. Nije se još stigao naviknuti na nju. Ipak, služi svojoj svrsi. Hrastom
je možda teže zamahnuti, ali zato svakim udarcem širi smrt i uništenje. Novo
remenje bolje drži. Cardell je ne namjerava ponovno onako olako izgubiti. Otpusti
kopču kako bi povratio malo cirkulacije u batrljku i otkrije da su mu se dva prednja
zuba zakvačila među člancima drvene šake. Kada mu se život ponovno vrati u
lijevu ruku, pričvrsti remenje i zalupa po vratima.
„Otvori i puštaj me van, dovraga.“

231
Potraje trenutak, a zatim mu s druge strane odgovori oprezni glas.
„Jesi li se smirio, Cardelle? Ne želim više čuti ni za kakve svađe, jasno?“
„Sve sam nemirniji što me duže puštaš da čekam.“
Osoba odmakne nešto teško što je bilo postavljeno pred vrata. Cardell
podigne ruku kako bi zaštitio oči od svjetlosti i otetura u lokal. Prostorija je u
neredu, pod pun krhotina od vrčeva i boca. Cardell se zavali u prvu klupu koja je
još ostala čitava i rukama prekrije lice. Kada digne glavu, Hoffbroova slika mu se
ceri sa zida. Kosac veselo pleše.
„Gedda, daj mi neku žesticu. Osjećam se kao da će mi glava puknuti.“
Krčmar se vrati s punim vrčem piva.
„Slušaj, Cardelle, ako ćeš se ponašati kao jučer, ne možeš više dolaziti ovamo,
čak ni samo kao gost. Tjeraš mi klijente, a oni koje sam zaposlio da umjesto tebe
čuvaju red radije su na mjestu dali otkaz nego tebi stali na put.“
Cardell jednim gutljajem isprazni cijeli vrč i odgovori kada dođe do daha.
„Smiri se, Hanse. Sinoć sam kasno dobio vijest o smrtnom slučaju i loše sam
to primio. To se više neće događati. Nemam više ni prijatelja ni obitelji.“
Cardell preokrene svoju lisnicu na stolu. Tri šilinga i bezvrijedni srebrni
novčić.
„Pridodaj štetu koju sam prouzročio na moj račun, vratit ću ti čim mi isplate
plaću. Osim toga, to će biti kraj našeg poznanstva. Osim ako ipak odlučiš prebojiti
zidove. Smrt mi se dovoljno smijala u lice.“

Vani na ulici već je mračno. Tek što se sunce pridignulo iznad krovova, već se
ponovno spustilo. Pločnici su prekriveni snijegom koji je uza zidove kuća još i
skupljen u nanose. Još nisu upaljene ulične svjetiljke, a ni iz kuća ne dopire nikakva
svjetlost jer se umjesto toga svi okupljaju oko prozora kako bi uživali u ono malo
dana što je još preostalo do noći. Hladno je i Cardell mora zavezati jaknu oko
struka kako bi se zaštitio od vjetra sa zaljeva iako mu srce udara poput kovačkog
čekića i znoj mu se cijedi u pokušaju da rashladi njegovo mamurno tijelo. Krene
ulicom Västerlånggatan prema trgu Riddarhustorget, a zatim skrene desno prema
Slottsbackenu. Ima sreću pa stigne na vrijeme da još uhvati Isaka Reinholda Bloma

232
u policijskoj postaji Indebetou. Vratila su mu se sjećanja na jučerašnju noć dok je
hodao.
Neki je mladi policijski službenik to izrekao prvi. Dečko je sigurno već vidio
Cardella u Wingeovom društvu pa mu je prišao izraziti sućut. Cardell isprva ništa
nije razumio, ali drugi su potvrdili ono što je rekao njihov kolega. Policijski je
tajnik prvi saznao da više nema duha u policijskoj postaji. Plućna bolest Cecila
Wingea toliko se pogoršala s hladnoćom da je dan prije toga izdahnuo.
Cardell je u tom trenutku već bio pijan. Ta vijest nije bila neočekivana, ali je
svejedno izgubio prisebnost. Duboko u sebi Cardell je uvijek bio siguran u to da
njihovo zajedničko vrijeme neće doći kraju dok ne razjasne sudbinu Karla Johana.
Cecil Winge se zbog mrtvaca u Fatburenu grčevito i pod svaku cijenu držao života.
Cardell se sjećao da je pio sve dok mu se nije učinilo da se nalazi u nekom vlastitom
prostoru odvojenom od buke i vreve svijeta, na mjestu koje je dovoljno mirno da
bi prihvatio oproštaj. A onda se netko prolazeći zabio ravno u njega.
Bijes zbog pakosti svijeta i briga zbog vijesti o smrti zapalile su se poput
baruta. Pale su kivne riječi, potom i udarci. Naposljetku su ga očito savladali i bacili
među metle i borovice gdje je na koncu i zaspao. U snu je vidio Karla Johana u
svojoj rupi podno groblja u Marijinoj župi. Mrtvac bez usana i jezika optuživao ga
je šaptom, glasom punini glista.
„Vaš je zadatak bio da istjerate pravdu za mene, ali niste uspjeli. Onaj drugi
platio je svojim životom. Ti si sljedeći.“

Kada je Cardell izbio iza ugla crkve Svetog Nikole, morao je pridržati šešir kako
mu ne bi odletio s glave. Tamo gdje Strömmen susreće Saltsjön, uzduž otoka koji
su se tu nanizali, snijeg se kovitla iz prijetećih oblaka. Policijska je postaja pusta.
Ne mogu si priuštiti trošenje voštanih svijeća ili lojanica, pa moraju prilagoditi
svoje navike nakon što sunce zađe. Na svu sreću na vratima susretne jednog
muškarca koji zna da tajnik Blom još uvijek sjedi nagnut nad svojim papirima. Ako
ni zbog čega drugog, doda muškarac tišim glasom, onda barem zato da ne mora
trošiti kaljevu peć u svojoj kući, taj stari lisac.
„Iako trenutačno jedva da ima zbog čega škrtariti.“
Cardell ne shvati podrugljivu primjedbu, ali je sretan jer ga pusti unutra.

233
 Blomova se soba savija pod mnoštvom knjiga i registara. Kaljeva peć doista
zagrijava sobu, toliko da Blom za stolom sjedi samo u kratkim rukavima. Cardell
ni ne pokuša pokucati.
„Sinoć sam čuo.“
Blom u korice gurne papir na kojemu je nešto pisao.
„Moja sućut, Cardelle. To je gubitak za sve nas.“
Cardell sjedne na stolac i raskopča jaknu. Otrijeznio se od šetnje na hladnoći.
Drugi put otkad se probudio osjeća staru paniku kako raste. Sada je očekivana, ali
ne i manje mučna. Batrljak ga stišće, svaki udisaj je napor. Pred očima mu titraju
crne točke. Žmiri i pokušava prisiliti srce da uspori. Blom pričeka u tišini dok
Cardell ne uspije doći sebi i dok ponovno ne osjeti kako mu se snaga polako vraća.
„Ima li ovdje čega za popiti?“
Blom oklijeva. Pocrveni u licu od zbunjenosti.
„Veoma mi je žao zbog tebe, ali ja se moram pozabaviti svojini obvezama.
Svaki trenutak mi je važan ako uopće večeras mislim ubiti oko...“
„Ma je li? Da vidimo.“
Cardell hitro istrgne komadić arka nad kojim je Blom bio nagnut. Blom ga
pokuša dohvatiti, ali nije dovoljno brz.
„Smiješno, Blome, ovo uopće ne izgleda kao policijski protokol, već više kao
pismo barunu Reuterholmu u kojemu ga moljakaš za službu u palači
Drottningholm. „Vaša ekscelencijo...“, čemu to? Već ti je dojadilo tajništvo, nakon
manje od godine dana u službi?“
Blom utone u stolac i protrlja lice predajući se.
„Proklet bio, Cardelle, to nije namijenjeno tvojim očima. Ali neka ti bude.
Policijski načelnik Norlin naposljetku je dobio otkaz koji smo svi naslućivali. Ne
treba se tome čuditi. Reuterholm je htio nekoga tko će plesati kako on svira, a naš
Johan Gustav Norlin radio je što je htio. U najgorem je slučaju Wingeov potez s
onom vulgarnom tkaninom jednom za svagda to svima dokazao.“
„Tko će doći na Norlinovo mjesto?“
„Norlina će zbog njegovih propusta poslati da popuni mjesto glavnog suca na
prvostupanjskom sudu u Västerbottenu. Zamijenit će ga Magnus Ullholm koji
napušta svoje mjesto u palači Drottningholm. Molim za njegovu staru službu.“

234
 „Već sam prije čuo njegovo ime. Isti onaj Ullholm koji je morao pobjeći u
Norvešku nakon optužbi o pronevjeri sada će dakle postati policijski načelnik.“
„Znaš da je jedina kvalifikacija za ovu službu nepokolebljiva vjernost
trenutačnom režimu, osobito ako je začinjena smislom za ulagivanje i ulizivanje.“
„Sudeći po onom što sam pročitao u tvom pismu barunu, rekao bih da ako je
tko sposoban prepoznati ulagivanje i ulizivanje, to si glavom i bradom ti.“
Blomovo namršteno čelo još više pocrveni.
„Pa kvragu, Cardelle! Godišnje dobivam sto pedeset talira za to što sjedim
ovdje. Od toga ne mogu živjeti. To što se družim sa Cecilom Wingeom i s tobom
neće mi donijeti ništa dobro, pa ako nema ničega s čime bih ti mogao pomoći,
stvarno imam drugog posla.“
Cardell se zaustavi pri spomenu na bijednu plaću. Što je ono rekao onaj mladi
službenik na vratima? Cardell sjedi u tišini i zamišljeno zaškilji prema Blomu koji
se podigao s mjesta kako bi mu otvorio vrata.
„Sjedi ovdje i šuti ako znaš što je dobro za tebe. Ovdje nešto smrdi. Moram
promisliti.“
Cardell proklinje svoju tromost. Teško razmišlja jer je mamuran. No njegovi
instinkti nikada ne griješe. Blom nešto skriva. Tajnik se očigledno počeo
preznojavati iako soba nije ništa toplija. Pogled mu luta po sobi i stalno se vraća za
stol pored kaljeve peći. Cardell slijedi njegov pogled. Na hrpi knjiga nešto je
zamotano papirom i omotano uzicom. Cardell se podigne i uzme paket. Ime Cecila
Wingea ispisano je dječjim rukopisom i toliko tankom tintom da je gotovo
prozirno.
„Odakle ti ovo, Blome?“
„Neka je djevojka jučer ujutro došla i pred vratima ostavila paket. Došlo je do
mene kao tajnika.“
Blom željno pogledava prema vratima sobe. Cardell uhvati njegov pogled,
lagano zatrese glavom i premjesti svoj stolac na vrata kako bi zapriječio put kojim
bi Blom mogao uteći. Stavi paket između koljena, otpusti uzicu i odmota papir. To
je raskupušen svežanj papira omotan pomalo zaprljanom tkaninom. Papiri su
ispisani istim onim dječjim rukopisom. Počne čitati neravne retke, a srce mu sve
brže lupa. Kada zatvori korice, ponovno se zagleda u Isaka Bloma. Osjeća kako se
ovaj slučaj polako ali sigurno razjašnjava.

235
 „Kako si saznao da je Winge preminuo?“
„Ne sjećam se točno. Netko je došao javiti.“
„A ti si osobno razgovarao s donositeljem vijesti?“
„Ne, ja...“
„Neobično. Policijski službenici koje sam sinoć sreo rekli su mi da je Blom
cijeloj postaji prepričao točno vrijeme i sve detalje smrti. Još jedno pitanje:
muškarac kojega sam sreo na vratima natuknuo je da si nedavno namaknuo pravo
malo bogatstvo. Mogu li biti tako drzak da upitam kako si zaradio taj novac?
Možda na račun nekoga tko je napustio ovaj svijet?“
„Slušaj, Cardelle, moraš mi obećati da ćeš se primiriti...“
Cardell se podigne, okrene ključ u bravi i stavi ga u svoj džep. I on i Blom
počnu kružiti oko pisaćeg stola, jedan kako bi smanjio udaljenost između njih, a
drugi kako bi je zadržao.
„Znam da ste se u postaji kladili oko točnog vremena kada će Cecil Winge
umrijeti. Je li moguće da se naš drug Blom obogatio na tome?“
„Molim te, Mickele... moraš razumjeti okolnosti...“
„Kada si dobio paket, Cecil Winge još je bio na životu, pa ipak nisi namjeravao
proslijediti mu ga. Već si se odlučio da ćeš ga pokopati svojom laži. Ako želiš
preživjeti ovaj dan samo s natečenom usnicom, bit ćeš pametan i dobro razmisliti
što ćeš sljedeće reći. Je li Winge mrtav ili živ?“
Cardell preokrene pisaći stol, napravi nekoliko koraka preko sobe, uhvati
Bloma za ovratnik i podigne svoju drvenu šaku kao da će ga udariti. Blomov se
glas povisi za cijelu oktavu.
„Smiri se, Cardelle. Sreo sam užara Roseliusa glavom i bradom u kavani i čuo
ga kako se žali što gubi tako dobrog unajmitelja. Winge je posljednji put legao u
krevet i napunio cijeli nužnik koliko je pljuvao krv. Liječnik je digao ruke od njega
i pošao pacijentima za koje još ima nade, a i svećenik je već došao dati mu
posljednju pomast. Kakvu ulogu igra to je li umro jučer ili će umrijeti sutra? Za
mene to čini razliku u vidu godišnje plaće! To valjda možeš razumjeti, Cardelle?“

236
Dolje kod Skeppsbrona, kada Cardell podigne svoju lijevu ruku kako bi pozvao
nekog prolaznika da ga odveze, prvo se zaustavi i obriše drveni batrljak o nanos
snijega.

237
 2.

KROZ SNJEŽNU MEĆAVU nijedna ga kola nisu vidjela kako maše ni kod Skeppsbrona
ni kod poluotoka Blasieholmen. Cardell nije bio ni svjestan da je počeo trčati sve
dok nije začuo mokre pete svojih kožnatih cipela kako lupaju o daske na krilima
mosta Nybron koja se podižu kako bi propuštala ribarske brodove na putu prema
Katthavetu. Osjeća kako je iznimno važno da požuri, kao da je teret koji nosi
dovoljno jak lijek da u posljednjem trenutku ipak spasi umirućeg i pridigne ga iz
njegove smrtne postelje. Iz crne noći još padaju snježne pahulje i udaraju ga u lice.
Iza zaleđenog zaljeva ugleda zbog mećave napušteni trg Packartorget. Ni sam ne
zna kako, ali odjednom se nađe kod Artillerigårdena. Zrak ga peče u plućima. Iz
crkve Hedvige Eleonore čuje se glazba. Zbor pjeva pjesmu Te Deum. Loše pjevaju,
vjerojatno ih prate mnogi koji su samo ušli u crkvu kako bi se sklonili s mećave,
ali ne nedostaje im snage u glasovima. U njima se jednako razabire i utjeha i očaj.
Računa koliko još četvrti treba prijeći do kraja grada i ubrzo ugleda zidine imanja
i gaj s lipama čije su se krošnje povile pod teretom bijelog pokrivača.
Vrata nisu zaključana. Bedra ga bole dok trči uza stepenice do Wingeove sobe.
Tamo je upaljena samo jedna svijeća. Pored kreveta sjedi svećenik u crnom i ne
može točno razaznati moli li on zaista ili drijema. Služavka čije lice Cardell kroz
maglu razabire od svojih ranijih posjeta žmiče krpu nad lavorom i iznenađeno
podigne pogled. Cecil Winge mirno leži u krevetu. Cardell nije vjerovao da Winge
može izgubiti još kila, ali sada shvati da se prevario. Mršavo ga tijelo podsjeća na
one koji su se smrznuli kod Svensksunda, ali lice mu nije prekriveno. Još uvijek je
dakle živ. Cardell se prvo obrati služavki kada dohvati dovoljno zraka da može
govoriti.
„Je li bio pri svijesti? Mogu li ga probuditi?“
„Ne, gospodin Winge nije rekao ni riječi niti se pomaknuo od jutros.
Gospodin Roselius čekao je uz krevet kraj njega i pozdravio se s njim.“

238
 Cardell tiho kimne. Posuda kraj kreveta puna je zgrušane sluzi. Zatim se
okrene prema svećeniku.
„Bježi odavde. Sjediš na mom stolcu. Ti i tvoji spisi učinili ste što ste mogli. Ja
ovdje imam neke druge spise i uskoro ćemo vidjeti hoće li mu oni bolje ublažiti
patnje.“
Cardell ne čeka odgovor. Pokuša svući kaput koji mu se smočio od snijega i
znoja. Služavka mu priskoči u pomoć i dok mu pomaže da otkopča remenje koje
pridržava drvenu ruku, svećenik koji se dotad premišljao sada se odluči i prođe
kraj njih bez riječi te se spusti niz stepenice. Cardell se zavali u drveni stolac i
posluša Wingeove teške udisaje, a zatim se okrene služavki.
„Ima li kave? Piva? Donesi mi oboje. Ostat ću tu neko vrijeme.“ Ostavi ih
nasamo. Cardell proučava Wingeovo lice. Očne su mu se duplje udubile i jagodice
mu se još više ističu nad upalim obrazima. Koža mu se napela nad čelom, toliko je
bijela i zategnuta da Cardell pomisli da to bjelina lubanje izbija kroz kožu. Dugačka
mu je kosa raspuštena i zalijepljena za sljepoočnice od znoja zbog vrućice. Pod
vjeđama mu se naziru bjeloočnice. Napadaji kašlja ostavili su crvene mrlje na
usnama i ovratniku. Cardell zadrhta od tog prizora.
„Pobogu, Cecile Winge, nisam mislio tako o tebi. Čovjek u najboljim
godinama koji se tako lako preda zbog malo kašlja. Tražiš li suosjećanje? Nećeš
nikoga zavarati. Zdrav si kao dren. Rekli su mi tijekom službovanja u vojsci da je
bol samo slabost koja napušta tijelo. Tako je to i u slučaju tuberkuloze. Malo se
ohrabri, pobogu!“ Cardell stavi svežanj papira na koljena i pazi da mu ne ispadnu
dok ih lista na krilu.
„Sada ćeš me poslušati. Na smrt si trebao misliti prije, dok je situacija izgledala
beznadno. Ali još nismo gotovi. Ni blizu.“
Cardell otvori dnevnik Kristofera Blixa, nakašlje se i počne čitati naglas.
„Draga sestro...“
Sati prolaze. Služavka dolazi i odlazi, s pivom, vodom, poslije i s nekoliko
kriška kruha i vrčem mlijeka s medom. Cardell je gotovo ni ne zamjećuje.

Osvijesti se tek kada mu kroz prozor sobe jutarnje sunce udari ravno u pognutu
glavu. Svežanj papira više mu nije na koljenima i pri samoj pomisli na to uhvati ga
panika.

239
 Valjda mu je ispao iz ruke kada je zadrijemao, taj najvažniji predmet od svih
koji mu je u posjed došao ili sasvim slučajno ili zaslugom providnosti. Ali ne vidi
ga ni na podnim daskama pod sobom i tek tada podigne pogled, ugleda Blixove
papire u mršavim Wingeovim rukama. Cardell protrlja oči kako bi se razbudio i
dok promatra uspavano Wingeovo lice, i on otvori svoje oči. U tišini se promotre
na trenutak. Cardell progovori prvi.
„Znači ipak si živ. E sad, ti koji obično imaš odgovore na sve, reci mi jesu li ti
pisma spasila život poput neke čarobne formule iz priča ili je ovo što smo sinoć
doživjeli tek puka slučajnost?“
Winge slegne ramenima.
„Moja bolest bukti na mahove, ovaj je put bilo gore nego ikad. Svi su klonuli
duhom, i ja sam. Što se tiče ljekovitog djelovanja tvog čitanja naglas, morat ću ti
ostati dužan odgovor, ali recimo da bolesniku uvijek pomaže da ga se podsjeti zbog
čega još mora poživjeti.“
Wingeov pogled prijeđe preko prozora. Čini se da je neka sjena prešla preko
njegova čela kada ponovno progovori.
„Pričao si mi da te tijekom rata gotovo snašla smrt. Jesi li se suočio s njom? S
njezinim likom, mislim?“
Cardell zadrhti pri pomisli na potapanje broda Ingeborg i prizor koji je vidio
kada su dubine Baltičkog mora povlačile beživotno tijelo Johana Hjelma.
„Da, vidio sam je. Čekala je da uzme svoj danak pod kobilicom broda, s crnim
krilima i licem kostura koji se smije.“
„Možda je lice smrti drukčije za svakoga od nas. Meni je smrt izgledala poput
mirne provalije, ralja crne praznine. Shvatio sam da ću nestati iz vremena i sjećanja
kada me smrt obgrli i da se nikada više neću moći vratiti. Dok mi se približavala,
imao sam vremena razmisliti o životu koji sam proživio. Čini mi se da sam odlučio
između razuma i osjećaja i da sam za svih svojih dana bio vjeran razumu. Radeći
kao pravnik, uvijek sam se trudio da svatko dobije pravo govora. Nikoga nisam
branio pred licem pravde i nitko koga sam doveo do optuženičke klupe nije
osuđen, a da ga prvo nisam poslušao. Čak sam i u privatnom životu...“
Zaustavi se i krene ispočetka.
„Jeane Michaele, u posljednje vrijeme sve više sumnjam u svoja uvjerenja. Ne
zbog nekih racionalnih razloga, nego zbog sve ove boli koju osjećam. Posljednjih

240
sam dana svog života propitkivao put koji vodi do takvog mračnog mjesta i pitao
se je li on zaista namijenjen ljudima. Ali sada, kada se provalija približila i kada mi
je obećala vječno ublažavanje patnji za sve ono loše što sam osjetio, uspio sam
zanemariti svoju bol. Čitav sam se život borio za ono što sam smatrao ispravnim.
I odjednom mi se učinilo da u rukama držim maleni plamen, vatru upaljenu kako
bi osvijetlila mrak. Bila mi je utjeha, nestalo je straha i bio sam spreman učiniti
posljednje korake u svom životu. Tada sam čuo tvoj glas. U snu sam se okrenuo
od smrti. Kada sam se probudio, ti si već zahrkao. Smogao sam dovoljno snage da
se protegnem i uzmem papire. Pročitao sam priču Kristofera Blixa.“
„A sada kada ponovno živiš, jesu li se vratile bol i sumnja?“
Cardell ugleda patnju u Wingeovim očima, ali i nešto neukrotivo. Stisne svoje
tanke usne u bijelu crtu prije no što odgovori.
„Da. Da, čini se da su to preduvjeti za moje postojanje. Rekao bih da je najbolji
lijek protiv boli i sumnje da izvedemo ubojicu Karla Johana pred sud. Pomozi mi
da se pridignem iz kreveta, Jeane Michaele, i bio bih vrlo zahvalan na malo tople
vode kojom bih mogao da isperem znoj od groznice s tijela.“
„Možeš li uopće ustati? Prošlo je tek nekoliko sati otkako je liječnik digao ruke
od tebe.“
„U mom tijelu trenutačno ne smije biti slabosti, ako sam te prije dobro
shvatio. Iskoristimo vrijeme koje imamo pred sobom da porazgovaramo o
informacijama koje smo dobili. Sjećaš li se što nam je madam Sachs rekla u
Keyserovu domu?“
„Bio bih sretan kada bih mogao zaboraviti što nam je rekla.“
„Karl Johan imao je naviku jesti vlastiti izmet kada nitko nije gledao. Ona je
to protumačila kao znak da je izgubio razum. U svjetlu ovoga što sada znamo
tvrdim upravo suprotno. Karlu Johanu bila je to posljednja mogućnost da zadrži
ono jedino što je posjedovao, predmet koji bi onome tko bi ga pronašao mogao
otkriti njegovo pravo ime, a tako i ime njegova ubojice. Blix je Karlu Johanu dao
prsten i on se pobrinuo za to da ga zadrži na jedini mogući način. Potražio bi ga i
progutao, i tako stalno iznova. Uz sve što su mu napravili, zadržao je zdrav razum.“
Cardell osjeti kako mu je zlo u želucu. Mora progutati pljuvačku i duboko
udahnuti kako ne bi povratio.
„Ah, dovraga. Fuj.“

241
 „Ni ja ne bih mogao naći bolje riječi za to. Nećemo dopustiti da njegove patnje
budu uzaludne. Ako se požurimo, možda možemo nagovoriti grobara da se
motikom baci na posao u smrznutoj zemlji, pa da grob bude otvoren do trenutka
kada sunce zađe. Bit će najbolje da ono što moramo napraviti napravimo zakriljeni
mrakom. Prsten je sigurno još tamo. Na njemu je nacrtan grb, a iza njega se krije
pravo ime Karla Johana. Požurimo.“

242
 3.

KADA SE LICE GROBARA Schwalbea pojavilo u prorezu u vratima, na trenutak se

zapiljio u njih, a onda ih je prepoznao i lice mu je zablistalo.
„Gospodin Winge, zar ne? I gospodin... Carlén? Kardus? Caliban?“
„Cardell.“
Schwalbe im poželi dobrodošlicu i rukom pokaže da uđu. Vatra gori u
ognjištu, a Biblija je otvorena na stolu.
„Oprostite mi, gospodine Cardelle. Dobro pamtim lica, ali tvoje kao da se
promijenilo. Ne sjećam se da je nos bio nakrivljen tako nalijevo, a čini se da se i
jedno oko spustilo. A gospodine Winge, jedete li vi što? Rekli su mi da je moderno
biti blijed, ali s ovim snijegom iza sebe izgledate kao da su vam samo kaput i hlače
pobjegli iz ormara.“
Cardell progunđa nešto dok trese snijeg s čizmi.
„Kada bismo svi na svijetu bili tako lijepi kao grobar Schwalbe, svjetski bi
umjetnici pali na prosjački štap.“
Schwalbe se široko nasmije i pokaže svoje krnje smeđe zube.
„Vratili ste se po svog jadnog mrtvaca, onog ljutitog i bez udova, po Karla
Johana? Zapravo sam očekivao da ćete uskoro doći.“
„Kako to?“
„U župi ima i vidovnjaka koji kažu da je ponovno prohodao. Da okružen
slabim svjetlom gmiže među grobovima poput puža i da mrmlja riječi koje nitko
ne može čuti. Zato znam i da je nešto ostavio nedovršenim u životu i zato sam
očekivao da ćete se vratiti.“
Winge i Cardell izmijene poglede i pozornika utješi to što i u očima svog
druga ugleda jednaku sumnjičavost. On nikako ne vjeruje u takve stvari. Winge
izvadi lisnicu iz džepa i na Schwalbeov stol izvadi nekoliko kovanica.

243
 „Želimo da nam se grob otvori i to što je prije moguće. Važno je da dobijemo
još jednu priliku pogledati tijelo i za to nam je potrebna odvojena soba.“

Na groblju su poredane gole lipe, mladice koje su tamo posađene nakon što je
veliki požar za njih napravio mjesta. Vjetrić nježno otkida lišće s grana drveća koje
potom zapleše u zraku. Schwalbe se probija kroz snijeg, a Cardell i Winge za njim.
Dolazi do groba po mjerilu koje samo on poznaje, mete snježni pokrivač granom
borovice i počinje naporno kopati. Naizmjence se služi motikom, lopatom i
šipkom. Uskoro uhvati ritam i tiho pjevuši neku melodiju udarajući takt svojim
oruđem. Cardell promatra predstavu djelomično uzbuđeno, a djelomično sluteći
nešto loše. Vrlo je hladno, dah se već ledi pred licem. Pored njega stoji Winge,
naslonio se na njegovo rame i drži rupčić pred licem kako bi zagrijao dah.
„Nema razloga da stojiš ovdje vani i izazivaš sudbinu. Vrati se na toplo, a ja
ću te obavijestiti čim izvučemo Karla Johana.“
Winge odmahne glavom. Cardell bi najradije trčao na mjestu i mahao rukama
kako bi zagrijao tijelo, ali Wingeova ga ruka zaustavi. Ostane tamo gdje jest i
teškom mukom zaustavi zube da ne cvokoću. Vrijeme prolazi, a tjeme prekriveno
tankom kosom Dietera Schwalbea, na kojemu zbog znoja ne nosi kapu, poskakuje
sada već u visini njihovih stopala. Grobar posljednjim uzdahom napokon uspije
odvaliti maleni zavežljaj iz zemlje.
„Hoćete li mi pomoći da ga dignem?“
Cardell opsuje čim ga dotakne.
„Kvragu i sve, pa i u njega je ušla smrznuta zemlja.“
Winge zamišljeno kimne i okrene se Schwalbeu.
„Moramo odmrznuti tijelo.“
Dieter Schwalbe uz Cardellovu se pomoć popne iz groba.
„To sam i mislio pa sam stoga stavio i nekoliko dodatnih cjepanica u ognjište.
Idem po sanjke da ga možemo odvući pa ću po još cjepanica. Nakon toga ću otići
do Slussena nešto pojesti i popiti koju čašicu. Ostavite ga pod plahtom kada ste
gotovi.“
Iz razloga koje ne može razumjeti, Cardellu smeta što Schwalbe pristaje na
sve bez ikakvih pitanja.

244
 „Razlog što...“
„Nein. Mogu pogađati u čemu je stvar, ali dokle god vi šutite, mogu se nadati
da sam u krivu.“

Lože vatru na ognjištu sve dok stropne grede u kućici ne zapucketaju. Na klupu
pored vatre postave ukočeno tijelo, još uvijek zamotano u mrtvački plašt, i čekaju.
Cardell se čudi oko toga koliko se Cecil Winge promijenio u samo nekoliko sati.
Istina je da ga je Cardell praktički morao podignuti i staviti u kola i da je bio toliko
slab u nogama da ga Cardell nije samo pridržavao, već ga je manje-više nosio preko
Roseliusova zaleđenog vrta. Ali sada već izgleda drukčije. Oči mu sjaje. Koža mu
djeluje zdravije, čak i kosa koju je začešljao i privezao za vrat sada izgleda puna
života. Ne mora se više pridržavati za njega, čak već i bez odmora kruži po sobi
dok čekaju da hladnoća napusti tijelo. Vrijeme prolazi i Cardell naposljetku shvati
da mora disati na usta kako bi izdržao.
„Smrad je sve gori. Misliš li da je Karl Johan sada spreman?“
„Da. Krenimo s poslom.“
Zasukali su rukave te prstima i noževima počeli pretraživati mekane rupe
tijela u kojima su se crvi umirili kao da će tu spavati zimski san pa su se sada
prestrašili i počeli zbunjeno gmizati svojim kratkim tijelima. A onda je komadić
metala zabljesnuo pod zrakama svjetiljke i zablistao iz crveno-smeđe tame.
Winge približi prsten plamenu i prouči ga na svjetlu. Cardell je toliko ushićen
da se jedva natjera da ostane mirno stajati. Osjeća da je trenutak toliko težak da ga
gotovo ne može ni izdržati. Koliko je puta Karl Johan morao potražiti prsten i
progutati ga u nadi da će doći do trenutka poput ovog, negdje s druge strane
njegove vlastite smrti? Osjeća njihove zajedničke nade poput pritiska pred oluju i
zagleda se u Wingeovo lice očekujući da će naposljetku iz njegovih crta lica
pročitati tu pobjedonosnu spoznaju. Winge okrene prsten na svjetlu kako bi sjene
ocrtale njegov uzorak u reljefu.
I prije no što itko progovori, Cardell osjeti razočaranje od kojeg mu se zavrti
u glavi. Winge ne spusti pogled s prstena kada progovori, kao da čeka da će se sam
od sebe pretvoriti u neki oblik koji će ponuditi više.
„Donekle poznajem heraldiku. Iako nisam vidio grb svake plemićke obitelji
pa se ne mogu ni sjetiti baš svakoga, poznate su mi njihove konvencije. Grb koji

245
ovdje vidimo ne pripada nijednom plemiću. Jednostavan grb plave i crvene boje,
sa svake strane po jedna šesterokraka zvijezda, svaka sa simbolom lovorova vijenca
i lava koji se propinje. I još je okrunjen šljemom s ružinim grmom. Svojom
pretjeranošću u najmanju ruku tjera na smijeh, i dijete bi ga znalo nacrtati iz svojih
maštarija o vitezovima i časti. A nije ni od zlata, kao što je uobičajeno. Ima mrlje i
boja se isprala tamo gdje su želučani sokovi nagrizli površinu. Kamen vjerojatno
nije ništa drugo do pjeskareno staklo.“
Tek ga tada odloži i protrlja oči nakon naprezanja.
„Ovo je manje od onoga čemu sam se nadao, Jeane Michaele. Ovo je vrlo
neobičan prsten.“
Pozornikova ramena, koja je gotovo bio podigao do ušiju u iščekivanju,
spustila su se jednako brzo kao da je puklo uže koje ih je pridizalo. Winge brzo
nastavi.
„Kada netko postane plemić, grb mu crtaju vješti umjetnici iz Kraljevske
akademije lijepih umjetnosti. Odaberu simbole koji su povezani s njihovim
plemićkim životom i djelovanjem. Recimo, na grbu Olofa af Acrela, liječnika kralja
Gustava, štap s isprepletenim zmijama koji upućuje na liječništvo provučen je kroz
krunu i na taj je način dočarano i njegovo zanimanje i kraljevsko poštovanje koje
uživa. Ovaj je grb drukčijeg podrijetla.“
„I kamo nas to dovodi? U još jednu slijepu ulicu?“
Winge se još više približi svjetiljci i ponovno se zadubi u grb.
„Pa ipak me podsjeća na nešto. Na neki način mi je i poznat.“
Cardell osjeća frustraciju i mora je negdje izbaciti. Opsuje i lijevom šakom
dovoljno snažno udari u Schwalbeov stol da ostane trag pa istisne zrak kroz
stisnute zube kada osjeti kako se bol popne uz batrljak. Winge odvrati pogled od
prstena i zabulji se u Cardella.
„Jeane Michaele, bi li rekao da si pri zdravoj pameti?“
„Kakvo je to pitanje u noći poput ove?“
„Shvatit ću to kao da. Postoji li nešto što jedeš radije nego druge stvari? Neko
posebno jelo?“
Da Cardell nije bolje poznavao Wingea, mislio bi da ga zafrkava, ali na
Wingeovu licu nije vidio ni najmanji trag šale. Nikada ga nije bilo.

246
 „Ćufte u zelju.“
„A što je najgore što si ikada jeo?“
„U Sveaborgu su posluživali neku juhu kada se cijela flota smrzavala, a
najbolja je zabava bila iz dana u dan nagađati od čega je napravljena. Jednom sam
prilikom u ustima našao dlaku, a premda sam se nadao da je od mačke, zapravo
poprilično sumnjam u to.“
„Svejedno pretpostavljam da, ako bi morao birati između te juhe i sadržaja
svoje noćne posude, da bi svejedno odabrao juhu. Ono što pokušavam reći, Jeane
Michaele, jest da Karl Johan ne bi tjednima jeo svoj izmet da nije postojala nada
da će nešto dobro proizići iz toga. Znao je da će ga prsten učiniti vidljivim i
potrudio bi se i dvostruko više oko toga da je trebalo.“

247
 4.

MICKEL CARDELL PRONAŠAO JE novu sobu za unajmljivanje i to još u istoj četvrti.

Jedva razlikuje svoj novi smještaj od starog i dovoljno je uzak da s kreveta može
dotaknuti sva četiri zida. Madrac je tanak na svim mjestima gdje bi trebao biti
debeo, istrošen od generacija prijašnjih unajmitelja. Ali dovoljno je topao,
dovoljno jeftin. Poslužit će svrsi. Rakija mu pomaže da zaspi, a još je više pije kako
bi zaboravio na jutarnje boljke.
Koliko god je umoran, Cardell nije spreman za krevet. Kada zažmiri, vidi slike
iz noći u Schwalbeovoj kolibi. Cardell misli da je već dovoljno loše sanjao i kada je
noć pala, a da još nije čuo nikakve vijesti od Wingea, umjesto u krevet pođe u
krčmu. U krčmi Propast više ne smije promoliti nos, ali mogućnosti su brojne.
Nasumce prijeđe preko trga Järntorget, a zatim s ulice Österlånggatan krene
poprečnom ulicom prema obali. Iznad jednih vrata stoji natpis: Terra Nova. Novi
svijet. Neki novi svijet trenutačno bi mu dobro došao.

Gužva je mnogo veća nego što bi očekivao na radni dan. Društvo se čini toliko
razdragano da Cardell mora upitati što se to zbilo. Glatko obrijani stražar okrene
se prema njemu zbunjena izraza lica.
„Nisi čuo? Kako nisi čuo vijesti? Otkad su se sinoć proširile, u gradu se ne
priča ni o čemu drugom.“
Sjena prijeđe preko njegova lica.
„Mrtva je! Odsjekli su joj glavu.“
„Ma kome to, pobogu?“
„Kraljici!“
Cardell ne vjeruje onome što čuje. Stražar se vjerojatno toliko napio da je sišao
s uma.

248
 „Sofiji Magdaleni? Udovici kralja Gustava? Čemu to, zar je dvoru dojadilo
slušati njezine glazbene večeri?“
„Francuskoj kraljici, budalo, Mariji Antoaneti! Danas su stigle vijesti. Stavili
su je pod čelik i bacili tijelo u neoznačeni grob. Barbarluk!“
Stražar uhvati Cardella za ramena, približi usne njegovim ušima i povjerljivo
mu šapne.
„Pa ipak ima onih koji misle da je svjetina bila u pravu, pogotovo ovdje. Pazi
se.“
Muškarac zgađeno pljune na pod i laktovima se izbori do vrata.

Kada je poslije popio nekoliko vrčeva, Cardell je postao svjestan koliko je stražar
bio u pravu. Činilo se da se grad ne može naslušati vijesti o skandalu. Svi su čuli
priču o tome kako se Njezino Veličanstvo suočilo sa sudbinom i rado su je
prepričavali, zamolio ih to Cardell ili ne. Jedan kaže da se izrugivala svjetini i da je
svečano izjavila da je njezin bludnički život bio vrijedan stotine giljotina. Neki
drugi kaže da je tiho plakala. Treći je prepričao da su njezine posljednje riječi bile
upućene krvniku, da se ispričala što mu je stala na nogu na putu do giljotine.
Cardell se trudi isključiti glasove. Svakom čašicom taj mu zadatak sve lakše pada,
ali i drugi jednako brzo piju i sve su glasniji kako noć odmiče. Sve se glasnije
izražavaju revolucionarna mišljenja. Kruži glasina da se vojvoda Karl pobrinuo za
to da se njegove skupocjene umjetnine prokrijumčare preko granice kako bi
izbjegao carinu. Zakon bi trebao vrijediti i za one visokog i niskog statusa u
društvu, tvrde njegovi klevetnici, isti oni muškarci i žene kojima je najlakše bilo
sakriti brigu zbog sudbine francuske kraljice.
Kada prvi put ugleda prsten, okrivi svoje pijanstvo. Odmahne glavom i
protrlja oči, uvjeren da su ga prevarile zbog onoga što bi htio vidjeti, ali prsten je
još uvijek tamo kada ponovno pogleda. Mladić u uskim hlačama i s prslukom od
tafta nosi ga na lijevom malom prstu, zlato s crnim ovalnim grbom. Cardell se
progura naprijed kako bi mogao bolje vidjeti, ipak plemići na svojim prstima
nekad imaju slične grbove, ali ne. Što bolje vidi, to je sigurniji. Grb je premalen da
bi ga mogao razlikovati, ali jednako je iskovan i oba su prstena izlivena iz istog
kalupa.

249
 Soba mu se zavrti i od dima cigareta Cardellove oči zasuze. Kada trepne, suze
mu poteku niz obraze dok proučava nositelja prstena. Ima možda dvadeset godina.
Raskošno je i skupocjeno odjeven, ali bez ukusa. Snježno bijeli ovratnik više puta
omotan sve do brade, krvavo crveni kaput i napudrana kosa. Cardell prokle vrčeve
koje je popio kada shvati da otvoreno zuri u njega i da je privukao njegovu
pozornost. Tiho psuje i sjedne na klupu dok pokušava skupiti snagu da otjera
pijanstvo iz krvi. Muškarca cijelo vrijeme drži u perifernom vidokrugu. Čeka.

Potraje dok se muškarčevo društvo ne podigne sa stola. Svi izgledaju jednako,

opremljeni su kao paunovi i imaju pretjerano otmjene manire. Svaku treću riječ
izgovaraju na francuskom ili engleskom. Pozdravljaju se tako što se ljube u obraze.
Cardell se počne osjećati trjeznije i iziđe pred njih na uličicu gdje stane pored zida
i pravi se da urinira. S veseljem shvati da muškarac s prstenom ima štap za šetanje
kojim udara o pločnik svakim korakom. Zbog zvuka ga lako prati čak i kada ih
razdvaja ugao ulice.
Vjerojatno je precijenio svoju trezvenost. Koliko god je bio oprezan, nije
uspio spriječiti da nogom udara komadiće leda pred sobom i primijetio je kako ga
muškarac brzo pogledava preko ramena. Gore kod ulice Persiljegränd počne trčati.
Cardell zaškripi zubima i krene za njim brzo koliko može, ali uskoro shvati da ga
ne može uhvatiti. Vani na ulici Skärgårdsgatan više gotovo ni ne čuje korake pred
sobom, a kada izbije na ulicu Köpmansgatan, ne vidi više nikoga. Nagne se
naprijed s rukom na desnom koljenu i uzme si trenutak da dođe do zraka. Kada su
ga pluća prestala boljeti i kada je ispljunuo sve iz usta kako u njima više ne bi imao
okus željeza, shvatio je da potjera možda još nije gotova. Cardell dobro poznaje
Grad među mostovima. Ako je njegov plijen utrčao u najdesniju, bezimenu
uličicu, uskoro će shvatiti da ona završava nanosom pred zidom gdje se odlaže sav
snijeg koji ljudi sa Stortorgeta ne uspijevaju raščistiti. Oprezno proviri iza ugla i
shvati da je ulica prazna. Pogleda malo pažljivije, a onda zadovoljno frkne.
„Moram priznati da tiho dišeš, ali s ovakvim vremenom to ne igra veliku
ulogu. Zapaljeni bi dimnjak bio nevidljiviji. Iziđi s nanosa pa ćemo porazgovarati.“
Muškarac zadrži dah kako ga ne bi otkrio, ali ubrzo shvati da mu to neće
pomoći. Kada se pokaže, u šaci drži sjajan čelik. Cardell procijeni da je nož dugačak

250
oko sedam palčeva i bočno se okrene kako bi zakrčio izlaz na ulicu. Mladić drži
oštricu usmjerenu prema Cardellu dok mu se približava.
„Sada kada te vidim izbliza, ne znam zašto sam uopće trčao. Debeo si i spor,
starče.“
Cardell ne ispušta pogled s noža.
„Oprezan i prekaljen, rekao bih radije.“
Muškarac drži oružje između njih i oštricu uperenu u njega. Cardell zna što
će učiniti. Rizik je velik, ali to mu je najbolja prilika.
„Smijem li?“
Cardell poskoči prema naprijed i napravi pokret kao da će zagrliti mladića.
Pozornik je mnogo teži od svog protivnika, pa ga uspije gurnuti tako da leđima
snažno udari o zid kuće. Istisne mu zrak iz pluća kao da se radi o pritisnutom
mijehu. Cardell otvori oči i prstima opipa pred sobom, ali tek kada pogleda dolje,
vidi da je uspio u svom naumu. Dovoljno se snažno zabio u njega da je pritisnuo
dršku noža toliko duboko u ošit muškarca da je iz njega istisnuo svu snagu. Cardell
zadovoljno podigne ruku koju je stavio pred sebe. Oštrica noža zabila se u drvo
dva prsta duboko.
„Vidi.“
Mladić se spustio niza zid kuće savijajući se od bolova. Cardell očisti pločnik
od snijega i sjedne kraj njega. Pričeka trenutak dok ovaj ne prestane jaukati.
„Otopi malo snijega u ustima, dečko, pa ćeš vidjeti da ćeš se bolje osjećati.“
Muškarac ga mrzovoljno pogleda, ali učini što mu je rekao.
„Zar nije tako?“
Kimne u znak slaganja.
„Nije bilo nikakvog razloga da izvučeš oštricu. Neću ti nauditi. Želim te samo
zamoliti jednu stvar. Hoćeš li biti tako dobar da mi pokažeš prsten koji imaš na
prstu? Neću ga ukrasti.“
Muškarac navlaži članak prsta u ustima i skine prsten s prsta. Grb nije isti kao
onaj kod Karla Johana. Ipak je onako kako je Cardell mislio. Po svemu su ostalom
identični.
„Možeš li mi ispričati odakle ti?“

251
 Muškarac govori promuklo i s teškom mukom jer zbog boli plitko diše.
„To je grb mog roda. Naslijedio sam ga od svog oca.“
„Mo’š mislit. Ako si ti plemić, ja sam Gustav Adolf glavom i bradom, upravo
sam se zdrav i veseo vratio iz Lützena10. Sada mi reci istinu.“
Muškarac mu opet odgovori mrzovoljnim pogledom.
„Postoji mnogo manje poznatih kovača zlata koji ih izrađuju. Za novac crtaju
grbove onima koji nemaju ništa.“
„Tako da biste se ti i tvoji prijatelji mogli izdavati kao nešto što niste?“
Muškarac se blago nasmiješi i zaustavi pogled na Cardellovoj drvenoj ruci u
kojoj se još uvijek nalazi nož zabijen u pukotini.
„Naravno da tako fin gospodin poput tebe teško to može razumjeti, sigurno
nikada nisi imao razloga poželjeti bolje karte u životu.“
Cardell si ne može pomoći a da se ne nasmije.
„Koliko ima takvih krivotvorenih prstena?“
„Nažalost ih je sve više, zbog čega postaje sve teže izvoditi našu predstavu.
Tijekom večeri poput ove vidim cijeli niz ovakvih rukotvorina. Previše nas je koji
smo spremni platiti da bismo se mogli kititi perjem koje nam ne pripada. Ako te ti
prsteni toliko zanimaju, čudi me da ih nisi vidio prije.“
„Moje je zanimanje za tuđe prstene svježe.“
Cardell napuni usta duhanom i proslijedi kožnatu vrećicu muškarcu koji
podigne ramena u znak prihvaćanja i napuni obraze duhanom.
„Kako se zoveš?“
„Carsten Norström. Ovdje u gradu poznat sam pod prezimenom Vikare.“
„Carsten Vikare?“
Cardellu se učini da je nedavno čuo to ime. Sporo razmišlja zbog posljedica
pijanstva. Među zubima polako melje listiće duhana dok se potpuno ne rastope u
sok i ispljune smeđu liniju preko zaleđenog snijega. Pucne prstima kada mu se
sjećanje vrati.

10
Grad na današnjem području Njemačke gdje je kralj Gustav II. Adolf poginuo u bitki 1632.
godine, (op. prev.)

252
 „A tako dakle. Ti i tvoji drugovi varalice ste koje na prijevaru u kartama
podižu novac od odabranog plijena. Zovete ih kunićima. Sjećaš li se kojim
slučajem nekog Kristofera Blixa? Znaš li gdje ga mogu pronaći?“
Vikare se počne znojiti iako je hladno.
„Blix je mrtav. Utopio se u Riddarefjärdenu tek nekoliko dana nakon što je
najavio vjenčanje.“
„Stvarno?“
„Nikada nismo namjeravali... Bila je to samo igra.“
Kristofer Blix je dakle navršio samo sedamnaest godina. Cardell se nikada nije
usudio nadati da će vidjeti ranarnika na životu, ali vijest je ipak tužna. Tako kratak
život napunjen tolikom smrću i sada takav užasan završetak. Blix je možda bio
kukavica, ali Cardell se pita bi li i sam mogao učiniti išta bolje u onakvim uvjetima.
„Koliko ste novca izvukli od njega i njegova druga? Stotinu talira? Mladi Blix
mi je prirastao srcu tijekom našeg kratkog poznanstva, ako to mogu tako nazvati,
i sada sam se sjetio da ti maloprije nisam rekao istinu.“
Carsten Vikare podigne obrve i zaustavi čeljust usred žvakanja.
„Kako to?“
„Pa rekao sam da ti neću nauditi.“

253
 5.

KADA SU SE PRIJEPODNE NAŠLI i popili šalicu vruće kave u Maloj burzi, Cardell nije
Wingeu prepričao cijelu priču, a nije spomenuo ni ime Carstena Vikarea. Pa ipak,
nikada ga prije nije vidio u boljem raspoloženju.
„Osjećam kako nam se sreća osmjehnula, Jeane Michaele. To je bio koristan
susret i nisi se mogao bolje ponijeti. Prvi put znamo nešto konkretno o tome kakva
je osoba bio Karl Johan. Bio je mlad, došao je u Stockholm izdaleka, nije imao
novca, ali imao je velike snove i potražio je kovača zlata da bi mogao glumiti da je
plemić.“ Cardell je imao više vremena da razmisli o tim informacijama pa je
suzdržaniji.
„Sve je to divno i krasno, ali zapravo ne razumijem kako se išta promijenilo.
Još uvijek ne znamo kako se zove, a bez toga ne znamo ništa. Možda ga se sjeća
kovač koji je napravio prsten?“
Winge odmahne glavom.
„Previše ih je, a većina onih koji rade takve stvari rade na crno. Oni su dakle
kovači koji rade bez dopuštenja ceha i bez licencije. Njihova ćemo imena
vjerojatno otkriti jednako teško kao i Karlovo Johanovo, a čak i da je sreća na našoj
strani, ne vidim razlog zbog kojeg bi Karl Johan nekome od njih rekao svoje ime,
ni rođeno ime ni ono koje si je nadjenuo.“
Cardell raširi ruke predajući se.
„Onda je onako kako sam rekao. Stvari su onakve kakve su i bile, a mi nismo
nimalo bliže rješenju zagonetke.“
„I da i ne. Kada sam tek vidio grb na prstenu, nešto mi se učinilo vrlo
poznatim, ali još uvijek se ne mogu sjetiti što. Sve što sam sa sigurnošću mogao
reći jest da grb nije pripadao nijednom od švedskih plemićkih kuća. Sada imam
objašnjenje: Karl Johan sam ga je nacrtao.“
„Dobro, i?“

254
 „Ne znam. Treba mi više vremena da razmislim.“

Vani na trgu vjetar šiba snijeg među uličicama. Cardell istegne svoja bolna leđa, ali
krivo procijeni podlogu i kada vjetar zahvati njegov kaput i pete, posklizne se na
ledenoj površini, zamahne rukama po zraku i padne na leđa koliko je dug i širok.
Opsuje sve živo snježnom nanosu na koji se dočeka.
„Gostionica Zlaćano sunce nije daleko odavde. Ožednio sam od snijega i
hladnoće. Znam da izbjegavaš žesticu, ali pijani muškarac razmišlja drukčije od
trijeznog. Ako u tvojoj velikoj glavi postoji nešto što ne želi izbiti na površinu samo
od sebe, možda će ga rakija osloboditi.“
Winge otvori usta kako bi se usprotivio, ali promijeni mišljenje i blago se
nakloni Cardellu, a zatim mu ponudi ruku kako bi mu pomogao da ustane. Cardell
odglumi da je prihvatio pomoć jer cijeni gestu, ali u potpunosti je svjestan da bi i
najmanji dio njegove težine prevrnuo Wingea jednako lako kao da je riječ o
malenom djetetu.

U Zlaćanom suncu vatra bukti pod glinenim loncem i glođe cjepanice koje pucaju
kada im dohvati sredinu. Raženi kruh i komadić sira prave društvo dvjema
šalicama vruće čokolade, a uskoro stiže i crno vino u vrču s dvije plitke šalice.
Nazdrave i Cardell počne trpati hranu u sebe. S drugim vrčem dođe i ragu, ostaci
zeca izgladnjelog od zime u gustom umaku. Piju čašu za čašom i Cardell, koji nije
mogao prestati razmišljati o tome kakve će posljedice pijanstvo ostaviti na Cecila
Wingea, s razočaranjem zaključi da izgleda da on tada postane još šutljiviji.
Jednostavno je potišten iako mu se blago crvenilo proširilo preko blijedih obraza.
Cardella iznenadi kada Winge prvi progovori.
„Daj da ti predstavim jedan problem, Jeane Michaele. Ako nekoga voliš više
nego sebe samoga, nije li onda razumno učiniti sve što je u tvojoj moći da zajamčiš
sreću te osobe?“
Cardell namršti čelo i otrese jezu sa sebe.
„Ne znam ništa o takvim stvarima.“
„Naravno da znaš. Nije moguće biti čovjek, a da se na ovaj ili onaj način
nekada ne suočiš s tim pitanjem.“

255
 Cardell osjeti škakljanje uzduž svog batrljka i okrene se prema vatri kada
odgovori.
„Takva vrsta osjećaja nikada ne vodi nečemu dobromu. Osoba koju voliš
ostavit će te zbog ovog ili onog razloga, a ti ćeš se osjećati gore nego prije.“
„Taj je odgovor pametan i vrlo važan za moja razmišljanja. Daj da ti
predstavim konkretan primjer onoga što mislim. Zamislimo da neki čovjek zna da
umire. Zna da je ljubav koju osjeća prema svojoj ženi obostrana i da će njegova
smrt za nju značiti katastrofu. Misli o njezinu životu nakon njegova pogreba muče
ga noćima i danima, gleda usamljenu udovicu odjevenu u crninu koja u sjećanje
na svog mrtvog muža od sebe tjera sve prosce sve dok njezina mladost bezrazložno
ne propadne. Pokušava se dosjetiti nekog načina da to spriječi iako on sam ne
može izbjeći svoju sudbinu. Pratiš li me zasad, Jeane Michaele?“
Cardell nijemo kimne. Winge prvo posegne za vinom, isprazni svoju čašu i
odmah je ponovno napuni sve dok se raž gotovo ne prelije preko rubova.
„Taj čovjek koji umire poznaje svoju ženu bolje nego itko drugi. Zna što joj
se sviđa i što joj je odvratno. Jedne večeri na nekoj zabavi upozna mladog oficira
iz vojske, elegantnog muškarca u uniformi, s crnim brkovima i budućnošću pred
sobom. Počnu razgovarati i čovjek koji umire zaključi da oficir nije samo oku
ugodan, već da je i pošten čovjek pametne glave i časna srca, s mladenačkom
lakoumnošću koja mu dobro pristaje. Umirući čovjek pozove oficira u svoju kuću
i brzo se s njim sprijatelji. Upozna oficira sa svojom suprugom, čija je melankolija
zbog predstojeće suprugove smrti njezinoj ljepoti podarila nešto uzvišeno.
Zamijeti da to nije promaknulo ni oficiru. Sve se češće počnu zajednički družiti i
čovjek koji umire počne nalaziti izgovore da svoju suprugu ostavi nasamo u
društvu oficira. Potrebno je mnogo vremena i truda, ali postepeno s obje strane
počnu buktati osjećaji. Čovjek koji umire pred sobom vidi kako će njih dvoje, koji
ga oboje vole, brisati suze jedan drugome onoga dana kada posljednji put izdahne
i kako će nakon toga krenuti u zajedničku budućnost. U brak.“
Winge zatvori oči i isprazni čašu zabacivši glavu tako jako da vrhovima kose
ošine leđa.
„S djecom.“
Zakašlje kada se zagrcne vinom. Cardell zgroženo gleda u njega.
„Ti si to napravio? Jesi li ti poludio?“

256
 „Napravio sam to i nije postojao nijedan razlog zbog kojeg ne bi uspjelo.“
„Osim što ljudi nisu kuglice na abakusu ili brojke u nekakvom protokolu.“
„Trebalo je uspjeti, Jeane Michaele. Da moj kašalj nije prekrio zvukove
njihova vođenja ljubavi i da sam samo ostavio vrata spavaće sobe zatvorenima,
mogao sam predstavu odigrati do kraja kao što mi je i bila namjera. Ali postoji
razlika između onoga što se isplanira i onoga što se odvije pred nečijim očima. Iste
sam večeri napustio naš dom i pošao Roseliusu.“
„A dijete koje će doći na svijet? Tko je otac, ti ili oficir?“
„Ne znam.“
Vani iza prozora zgrčene sjene prolaze ulicom. Zbog uzbrdice na trgu nagnule
su se prema nazad i ispružile ruke kako bi održale ravnotežu. Nova je cjepanica
neoprezno ubačena u vatru i iskrica padne na pod. Cardell brzo poskoči kako bi je
uz služavkinu pomoć ugasio stopalima.
„Kvragu, djevojko, budi malo opreznija. Dovoljna je samo jedna iskra.“
Winge je nepomično ostao sjediti. Cardell mu dobaci nemiran pogled i
ponovno sjedne.
„I donesi mi čašicu da ne umrem od žeđi, dovraga, nije pod jedini ovdje koji
je suh kao barut.“
Piju zajedno i sati prolaze. Prostorija Zlaćanog sunca puni se i prazni.
Mušterije s hladnoće upadaju u krčmu, piju da se zagriju, galame i smiju se. U
odvojenoj prostoriji kartaju i novac prelazi iz ruku u ruke uz klicanje i psovke.
Krčmar Olof Myra, starac koji je pogrbljen kao da je i on sam izrezbaren od
drvenih greda, pušta ih da sjede na miru dok se ponoć bliži, a bez ikakve koristi.
„I što sad, Jeane Michaele?“
Winge više ne može jasno govoriti. Cardell osjeća da se podne daske njišu
poput palube broda. Praznovjerno baci pogled oko sebe da se uvjeri da su to doista
prozori na zidovima, a ne vratašca za topove i da su ono iza njih doista ulice grada,
a ne udoline među valovima Svensksunda.“
„Sada je još ostalo samo ono zadnje. Iskapit ćemo još ovu rakiju i ponovno se
naći na početku odakle smo krenuli. Jednako pametni kao i prije, ali barem manje
trijezni. Myra! Donesi nam dvije čašice rakije prije nego što nas izbaciš na ulicu.“
Podignu čaše u zrak.

257
 „Živjelo hodanje u krug.“
„Živio, Cecile Winge. Moja zamisao možda nije bila tako dobra kako se na
početku činila, ali kada malo razmislim, to se moglo i očekivati jer i inače tako
proserem gluposti. Baš sam seronja. Što, što se dogodilo, potpuno si blijed, je li ti
nešto zapelo u grlu?“
Winge prazno gleda u zrak, odjednom trijezan kao da ništa nije popio.
„Čekaj, čekaj...“
Crne zjenice skaču mu s jedne na druge stvari koje Cardell ne može vidjeti.
Kada usredotoči pogled, usmjeri ga direktno u Cardellovo crveno, nateknuto lice.“
„Seronja.“
„Molim?“
„Seronja! Znam tko je Karl Johan. Pođi sa mnom!“

258
 6.

PROTRČE KROZ MEĆAVU U kojoj naleti vjetra bez najave grebu među uličicama i
gdje je lako na ledu se poskliznuti u potpeticama. Od rakije ne osjećaju hladnoću.
Nitko se nije potrudio upaliti svjetiljke koje su postavljene uzduž fasada kuća jer
su sigurni da čak ni gradska straža neće za ozbiljno uzimati svoje dužnosti u noći
poput ove. Cardell zdravom rukom pridržava ovratnik kako bi spriječio da mu
snijeg ulazi pod vrat, i odmah je za petama Wingeu kojega razabire u mećavi
odmah pred sobom. Ne mora ga ni vidjeti. Glasni zvukovi kašljanja dovoljni su da
bi mu kazivali put. Želi zamoliti druga da uspori i dođe do daha, ali dovoljno mu
je teško i samo držati korak s njim. Crna kapuljača, koju je vjetar odavno otpuhao
s nečije glave, otkotrlja se pored njih po zaleđenom izmetu na ulici. Dolje kod
Slottsbackena Winge opipa kvaku na vratima policijske postaje Indebetou i shvati
da je zaključana. Cardell toliko počne lupati po vratima da naposljetku probudi
ošamućenog noćnog stražara koji sočno opsuje istog trenutka kada ugleda Cecila
Wingea, a zatim se brzo ispriča.
„Nikako ne bih htio vidjeti gospodina u grobu, ali kada sam vas ugledao na
životu, shvatio sam da imam nedovršena posla s tajnikom Blomom.“
Vrata su za sobom uspjeli zatvoriti tek zajedničkim snagama. Winge drhtavim
rukama podigne prsten pred Cardellom i pokaže na zid u stubištu, gdje grb Nilsa
Henrica Aschana Liljensparrea još uvijek visi i nitko ga nije maknuo.
„Vidiš li? Seronjin grb!“
Cardell zaškilji kako bi se pokušao usredotočiti da pogledom prati crte s
nacrtanog kamena na bogato ukrašenom grbu na zidu.
„Pa nalikuju jedan na drugi, ali nisu baš potpuno jednaki.“
„Tako je. I to je u redu. Ako sam na dobrom tragu, Karl Johan stajao je često
ovdje na ovom istom mjestu gdje i mi sada stojimo i gledao u isti ovaj grb. Grb
Karla Johana presličan je grbu našeg bivšeg načelnika Liljensparrea, odnosno

259
Seronje, da bi to bila samo slučajnost. Znamo da je Karl Johan sam osmislio svoj
grb. Odabrao je kako će izgledati po uzoru na Liljensparreov.“
„I? Grb valjda nije nekakva dobro čuvana tajna, ipak visi ovdje nasred
stubišta.“
„I da i ne. Prije nego što su se prostorije policijske postaje preselile ovamo,
visio je na stubištu u ulici Trädgårdsgatan, Jeane Michaele, ali ni tom ni ovom
stubištu nema svatko pristup. Netko od zločinaca koji su tamo čekali na proces
teško da su u tom trenutku bili voljni oponašati policijskog načelnika. A Karl Johan
nije ni službeno radio za policijsku službu. Poznajem svakog policajca, zapisničara,
službenika i komesara iz službe po imenu i znam kako izgledaju. Nijedan od njih
nije imao plavu kosu kakvu smo vidjeli kod Karla Johana, a pogotovo nema nikoga
tko je nestao u nerazjašnjenim okolnostima. Ali Liljensparre je imao i drugo tijelo
pod sobom, vojsku uhoda čiji je cilj bio da špijuniraju sve one koji bi mogli
poželjeti da se kralju što loše dogodi.“
„To im je baš pomoglo.“
„Kaže se da se ljudi često suoče sa svojom sudbinom upravo onda kada pođu
nekim drugim putem kako bi je izbjegli. Ni kralj Gustav nije bio iznimka. No
uhoda je u svakom slučaju bilo mnogo, a priključivali su im se ljudi koji su imali
ambicije, ali nikakvih izgleda da na neki drugi način nešto postignu. Bilo je to
savršeno mjesto za nekoga poput Karla Johana. Budući da su ti mladići u potrazi
za srećom tek rijetko viđali načelnika policije uživo, mnogo su ga lakše idealizirali.
Kao što znamo po Liljensparreovom nadimku, to nije bio slučaj kod onih koji su
svakodnevno primali naredbe od njega. Ipak su oni u svako zgodno i nezgodno
vrijeme utrčavali u postaju sa svojim izvještajima sve dok Liljensparrea nisu
prognali, i time su neprestano išli na živce etabliranijim policijskim službenicima.
„Ne razumijem kako nas sve to dovodi bliže pravom imenu Karla Johana.“
„Koji je danas datum?“
I Cardell mora malo razmisliti. Još od one lažne dojave o smrti ranije tog
tjedna, svaki mu je dan isti i odvaja ih tek minimum sna. Winge se obrati noćnom
stražaru koji preko volje strese svoj drijemež i odgovori.
„Danas je sedmi. Subota.“
„A koliko je sati?“
„Sad će ponoć.“

260
 „Ne smijemo gubiti vrijeme, Jeane Michaele. Gore kod Burze održavaju
slavlje za Norlina prije nego što ode. Ako je sreća na našoj strani, slavljenik će još
biti tamo. Moram porazgovarati s našim otpuštenim policijskim načelnikom prije
nego što nestane prema sjeveru.“

Prijeđu preko vrha ulice i dođu do Stortorgeta na čijoj se lijevoj strani nalazi Burza.
Šiljak crkve Svetog Nikole kroz mećavu baca sjenu visoko iznad krova palače.
Winge glasno izdahne od olakšanja kada u kući ugleda svjetlo koje svjedoči o tome
da se zabava oduljila do dugo u noć. Na svakom se prozoru nalaze svijeće. U
dvorani je dugački stol gurnut do zida kako bi bilo mjesta za ples, a pete toliko
snažno lupaju u taktu s orkestrom da su se kristalni lusteri zanjihali. Cardell među
okupljenima ugleda mnoga poznata lica, sigurno ih je ondje više od dvjesto. Čak
je i poglavar Stockholma Modée glavom i bradom zaplesao, lica crvenog poput tek
skuhanog raka, a kravata mu nezavezana visi s leđa. Dobro poznata lica iz službe
teturaju tamo-amo sa šampanjcem u rukama. Cardell između dva goblena ugleda
leđa direktora Nacionalnog odbora Cederhielma. Mokri na zid i smije se nečemu
što vidi na stropu.
„Norlin je ipak bio dosta omiljen.“
Winge kimne u znak slaganja.
„Dobio je otkaz upravo zbog vrlina koje je pokazao kao policijski načelnik.
Vidiš li ga gdje?“
Cardell pogledom traži po društvu.
„Za počasnim stolom.“
Winge se susretne s Norlinom u kutu dvorane. Crven je oko nosa i obraza, a
službena mu je vlasulja razbarušena i podignuta visoko na čelu. Prepadne se kada
ugleda Wingea.
„Čuo sam da si mrtav, Cecile. Jesmo li tako glasno slavili da smo i duhove
vratili u život?“
„Možeš me vidjeti samo zato što si i ti upravo umro, Johane Gustafe. Tvoje
svjetovno tijelo leži dolje na podu dvorane, umro si kada si se zagrcnuo od previše
vina i zašećerenih badema. Pokazat ću ti put do obala Stiksa i ostaviti te u
Haronovu naručju.“

261
 Norlin prolije iz čaše. Krv mu udari u lice i nijemo gleda Wingea nekoliko
trenutaka, ne znajući što bi mu odgovorio sve dok se neka djevojka s ispletenim
modelom fregate u uvojcima kose ne zabije u njega na putu niz stepenice. Tad
prasne u smijeh.
„Kvragu, Cecile Winge! Duh iz policijske postaje je pijan. Nikada te prije
nisam vidio pijanog ili te čuo kako se šališ, pa pretpostavljam da to ima veze jedno
s drugim. Samo da znaš da te štucanje razotkriva ako misliš glumiti duha.“
Norlin raširi ruke kao da želi pokazati koliko su nepravde svijeta velike.
„Tako, moja priča kao policijskog načelnika napokon je završena. Ako mi
postane prehladno u Vasterbottenu, ugrijat će me pomisao na to da više ne moram
imati veze sa smicalicama u Stockholmu.“
„Znaš li kada službeno počinje Ullholmova služba?“
Norlinovo se lice uozbilji.
„Ne znam točno. Možda za tjedan dana. Žao mi je što ti nisam mogao kupiti
više vremena, Cecile.“
„Došao sam se još više zadužiti kod tebe, Johane Gustafe. Kada sam došao u
tvoju sobu nakon što sam razgledao mrtvaca iz Fatburena, tvoj je pisaći stol bio
zakrčen neotvorenim pismima koja su slali Liljensparreove uhode, izvještaji koji
su nastavili pristizati iz cijele države iako će uskoro proći godina dana otkad je on
nestao u Pomeraniji. Imaš li još ta pisma? Jesi li raščistio sobu?“
„Taj sam posao drage volje prepustio Isaku Blomu.“
„Imam razloga vjerovati da se rješenje ubojstva kojim smo se od jeseni bavili
Jean Michael i ja skriva među tim papirima. Dozvoljavaš li mi, Johane Gustafe, da
još večeras dobijem pristup njima?“
„Ako je to sve što od mene tražiš, onda je to najmanje što mogu učiniti.
Odvedi Bloma, večeras je dovoljno popio.“
Norlin dobaci značajan pogled u Cardellovu smjeru.
„Samo mu nemoj dopustiti da se uspinje stepenicama bez nadzora. Ovih se
dana uspio poskliznuti na peti i strašno si je udesio lice.“

262
Isak Reinhold Blom koji je razgovarao s dvjema damama u širokim haljinama i
bijelo napudranih lica bacio je svoju čašu na pod činije ugledao Cardella koji ga je
zatim morao uhvatiti za šiju kako se ovaj ne bi sakrio pod stol.
„Ne udaraj me više!“
Cardell drži malenog tajnika uspravno iako je pognuo koljena. Winge stavi
ruku na njegovo rame u pokušaju da ga umiri. Blom se da udobrovoljiti čašom
vina i svakim gutljajem mu se vrača sve više samopouzdanja. U predsoblju zatraže
da mu donesu njegov izlizani kaput. Winge prvi iziđe kroz vrata. Neki gosti sjede
na ono malo stepenica što vode na trg, izišli su kako bi uhvatili malo svježeg zraka
jer su ih ples i vino toliko zagrijali da se sada smiju snježnoj mećavi koja je u
međuvremenu postala toliko gusta da se kroz nju ne vidi čak ni do zdenca s
crpkama. Djevojka otkrivenih ramena jezikom pokušava loviti pahulje dok joj
skupina gospode plješče i dive joj se smijući se. Jedan od njih napravi korak unazad
upravo u trenutku kada je Winge htio proći. Sudare se, a kada se muškarac okrene,
ugledaju se licem u lice. U istom se trenutku prepoznaju. Winge ustukne korak.
„Gillis Tosse. Tebe nisam vidio od studija prava, a nisam ni čuo ništa o tebi
otkad si poslao pismo Norlinu u kojemu si me nazvao jakobincem.“
Tosseovi su obrazi crveni od pijanstva, ali glas mu je još uvijek postojan.
„Cecil Winge! Htio bih ti reći isto, ali nažalost se tvoje ime ovih dana svugdje
može čuti.“
Napravi dramatičnu stanku i raširi kutove usana u neravan osmijeh.
„Ali ne još zadugo, ako sam dobro shvatio.“
„Kako nam je madam Sachs ovih dana?“
Tosse raširi ruke.
„Ah, ona će morati naporno raditi dok opet ne pridobije pouzdanje koje je
izgubila. Keyserov je dom trenutačno prazan, ali našem društvu ne nedostaje
resursa i ima mnogo drugih mjesta na koja možemo poći. Ne mora te peći savjest
da si mu oduzeo veselje.“
„Jesi li ti takvog kova, čovjek koji gleda kako drugi siluju one koji se ne mogu
obraniti, Gillise, ili i ti sudjeluješ u silovanju? Ako te se dobro sjećam iz Uppsale,
ti bi se ubrajao u ove prve.“

263
 Tosse napravi korak unatrag, povjerljivo spusti glas i stavi ruku na Wingeovo
rame.
„Cecile, znam da ti nije ostalo mnogo vremena, a smrt od tuberkuloze u
krvavom krevetu ne bih poželio nikome. Međutim neka ti bude utjeha to što bi te
dočekao mnogo gori kraj da si se i dalje borio protiv Eumenida, i to uzaludno.
Postoje stvari na svijetu koje nitko ne može promijeniti, a zakon jačega jedna je od
tih stvari, što god tvoj voljeni Rousseau trabunjao.“
Winge otrese Tosseovu ruku sa sebe.
„Da se Reuterholm nije riješio Norlina, vaši bi dani bili odbrojeni.“
Tosse zabaci glavu i nasmije se.
„Reuterholm? Ah, Cecile, odjednom te se sjećam kao da je bilo jučer. Uvijek
si bio neobična mješavina pronicavosti i naivnosti.“
Popije ostatak vina u svojoj čaši, nonšalantno je baci na stepenice i okrene se
natrag svome društvu. Osmijeh mu još uvijek titra na usnama.

Zajedno pognuto krenu stranom trga zaštićenom od vjetra, Winge i Cardell s

Isakom Blomom između sebe, a onda dalje kroz ulicu Källargränd do
Slottsbackena. Čini se da je vratar otišao s mjesta pa Blom pred vratima policijske
postaje traži svoj ključ, a Winge iskašljava sluz iz grla.
„Reci mi, otkada ti radiš u postaji? Od 1787. ili 1788. godine?“
Blom zuri u tlo dok se bori protiv vjetra i pokušava otvoriti vrata.
„Od 1786. godine.“
U stubištu otresu snijeg s cipela. Cardell stavi ruku na unutrašnji zid i shvati
da je jednako hladan kao i zrak vani. Blom rastreseno mahne rukom preko ramena
kada ih uvede dalje u postaju. Winge ga slijedi s rukama na leđima.
„Godinama si bio uz Liljensparrea. Čega se sjećaš o njegovim uhodama, svima
onima koje je diljem zemlje postavio da skupljaju informacije?“
„Kralj Gustav bio je sve nemirniji kako su godine prolazile a on stjecao sve
više neprijatelja. Najbolje se osjećao daleko od gradskih spletki u palači Haga, u
svom svijetu iz mašte s borićima i stjenovitim obalama kojima je nadjenuo
talijanska imena. Plemići bi pljuvali preko ramena kada bi čuli njegovo ime, dvor
se plašio njegove ćudi, njegovi su vlastiti paževi pričali priče od kojih se svima

264
dizala kosa na glavi... a jedan je od njih poslije i postao njegovim ubojicom.
Liljensparre je osnovao ovu policijsku postaju već 1776. godine, kada je Gustav
vladao tek četiri godine. S vremenom je Gustav uvidio da postoji sve veća potreba
za njom. Palo je na Liljensparreova leđa da pronalazi uši za kralja, da vrbuje ljude
koji će prisluškivati razgovore u krčmama i među zidovima, a onda ga izvještavati
o onome što je netko nekome rekao u povjerenju. Posljednjih su godina sa
zanimanjem pratili situaciju u Francuskoj. Gustav je strahovao od toga da će se
revolucija proširiti. Liljensparreove ptičice postavljene su kako bi pronašle sve
državne izdajice.“
Winge kimne slažući se.
„Da. Tako se i ja sjećam situacije. Liljensparre se oprostio od službe lani u
prosincu. Prošlo je mnogo vremena dok se vijesti o njegovom prognanstvu nisu
proširile do svih koji su mu slali izvještaje. Tražimo jedno ili više neotvorenih
pisama od proljeća ili ljeta.“
Blom pokaže dolje niz hodnik.
„Skupio sam sve što se nalazilo na Norlinovom stolu i odnio u ostavu punu
papira za koje nikoga nije briga, ali za koje bi me pekla savjest da sam ih bacio. U
kutu ćete pronaći pohabani ormar za posuđe koji je već bio star kada je policija
preuzela ove prostorije. Tamo se nalazi ono što je ostalo od Liljensparreovih
dokumenata. Čekajte da vam nađem svjetlo.“
Blomova lojanica osvijetli sobu zakrčenu knjigama, registrima, fasciklima i
papirima. Kada Cardell otvori ormarić koji mu je pokazao, hrpa dokumenata sruši
se s unutrašnje strane ormara ravno na pod.
„Jebemu. Očisti stol pa ću skupiti ovaj jad. Kako ćemo to napraviti?“
Winge polako obiđe hrpu papira i nasumce izabere jednu neotvorenu
kuvertu.
„Razvrstat ćemo ih prema pošiljatelju i vremenu slanja. Sjećaš li se našeg
razgovora na groblju u Marijinoj župi, o napola izliječenim batrljcima koje smo
vidjeli kod Karla Johana? Trebamo slijediti rane unatrag. Kada smo zaključili da je
prvi ud odvojen od tijela?“
„Pretpostavio sam da je to bilo nekada u srpnju.“
„Onda se možemo složiti da je Karl Johan najkasnije u srpnju prestao slati
ikakva pisma. Razvrstat ćemo sva pisma po pošiljatelju i vremenu slanja. Ako neki

265
skup pisama od istog pošiljatelja sadrži pisma koja su datirana na kolovoz ili
kasnije, njega možemo odbaciti. Osobito nas zanimaju pisma koja su stizala
redovito, ali onda su prestala u lipnju i srpnju.“

Prođe sat vremena ili više dok u tišini prolaze kroz stotinu pisama i stavljaju ih na
hrpice kao da igraju neku neobičnu kartašku igru. Neke od hrpa otpreme natrag u
dubine ormara, a Cardell im obično i opsuje kao pozdrav. Gomila se smanjuje i na
kraju ih ostane samo nekoliko. Winge poreda preostale, a Cardell pokušava
obuzdati svoje nestrpljenje.
„A sad?“
„Sada ćemo otvoriti pisma koja su preostala i vidjeti može li nam njihov
sadržaj pružiti neke dodatne informacije.“
Cardell nije baš najbolji čitač. Dugi ga redovi črčkarija umaraju, a rijetko mu
se sadržaj čini vrijednim te muke.
„Kvragu. Da postoji natjecanje u dosadi, ova bi se gospoda trebala natjecati
pod našom zastavom. Ovo je pisao netko tko ni ne zna švedski.“
„Daj da vidim.“
„Ma ovo je sve skupa potpuno nerazumljivo.“
Winge se usredotoči i namršti.
„Vjerujem. Ne mislim da je to slučajno tako. Pismo je napisano nekom
šifrom. Sustavom u kojemu se neka slova zamijene drugima.“
„Što ćemo sada s tim?“
„Nećemo znati što piše. Tko je to poslao?“
„Pismo je potpisao Daniel Devall.“
„A vrijeme?“
„Prvo je starije više od godinu dana, a posljednje je poslano u lipnju.“
Winge stavi ruku pred lice i izmasira sljepoočnice.
„Davno sam naučio jednu metodu za razbijanje šifri, ali čini se da je posljednja
čaša vina u Zlaćanom suncu otpremila to sjećanje u najdalje dijelove mog mozga.“

266
 Počne koračati sobom tamo-amo i kružiti njome, nečujno mičući usnama i
crtajući po zraku. Nakon nekog se vremena zaustavi, vrati za stol i podigne jednu
kuvertu. Nasmije se.
„Jeane Michaele, oprosti mi. Posao smo si otežali više nego što smo trebali.
Nisi mi trebao dati da se toliko napijem.“
Winge podigne jedno pismo i Cardell se nagne naprijed. Na oba kraja nalaze
se ostaci pečata koji je maloprije slomio kako bi mogao otvoriti pismo. Pečat
prikazuje maleni grb ukrućen u vosku, isti onaj koji se nalazio na prstenu Karla
Johana. Cardellu zatreba sekunda dok ne uspije progovoriti.
„Pravo ime Karla Johana je Daniel Devall?“
„Bez sumnje.“
„Je li naveo i mjesto gdje se nalazi?“
„Da. Sva pisma navode mjesto koje se zove Fågelsång. Je li ti poznato?“
„Nikada nisam čuo da netko govori o tome mjestu.“
„Ni ja. Idemo čuti zna li Isak Blom nešto o tome.“
Blom se sklupčao u stolcu, nagnut nad pisaćim stolom s licem u rukama.
Glasno hrče i hrabro ustraje protiv pokušaja da ga probude sve dok ga Cardell
snažno ne udari pod rebra.
„Jeste li uspjeli?“
Winge kimne.
„Moguće. Znaš li možda gdje možemo naći mjesto koje se zove Fågelsång?“
Blom protrlja sljepoočnice.
„Fågelsång je imanje, fideikomis. Polja se nalaze blizu rijeke Sagån, ne tako
daleko od starog kraljevskog groblja u Väsbyju. Pripada grofovskoj kući Balk.
Imaju jednostavan grb kao i svi stari plemići, bijelu gredu na crnoj pozadini. Ali
koliko znam, više nema mnogo Balka na Fågelsångu. Gustav Adolf Balk bio je u
Državnom savjetu prije nekoliko desetljeća. Kroz maglu se sjećam da je pobjegao
u inozemstvo. Mislim da ima tek pokojeg nasljednika. Balkovi su nekoć bili velika
obitelj, u više smislova, a sada više ni u jednom. Ne znam više od toga.“
Winge je već napola nestao iza vrata do trenutka kada je Blom dovršio što je
imao reći.

267
Ulica Köpmangatan nalazi se tek nešto dalje od Slottsbackena. Uska je i pusta.
Oluja je minula i svanuo je novi dan, ali zimska će tama potrajati još nekoliko sati
prije no što se sunce izdigne na obzoru. Winge nabere komadić svog šešira iznad
očiju kako bi iz zaklona mogao gledati prolaze li kakva kola. Cardell je pošao za
njegovim koracima i slijedi ga, ali muče ga loše slutnje. Ono što mu je dosad išlo
presporo, sada mu ide prebrzo.
„Je li mudro odmah tako požuriti onamo? Ne trebamo li se pripremiti?“
Winge dobaci preko ramena.
„Što predlažeš?“
Cardell opsuje kada se posklizne petom između dva kamena.
„Da svatko uzme mač, stavi jedan bodež u čizmu i drži drugi pod rukavom
kaputa? Da uzmemo pištolje i muškete? Da kola povuku top za slučaj da nas ne
puste unutra? A osim toga nemam ni papire za carinike.“
Ispred njih kod trga Brända Tomten stoji kočijaš i traži potkovu koja je otpala.
Winge mu mahne, a Cardell ga usporedno dostiže.
„Ne brini se oko papira. Imam papir s Norlinovim potpisom koji će još
poslužiti da nas obojicu puste dalje bez pitanja. Što se ostatka tiče, nemamo više
saveznika. Ostali smo samo ti i ja, Jeane Michaele. Ja nisam nasilan čovjek. Ako
nas na kraju puta dočeka nadmoćna sila, teško da joj se možemo oduprijeti
snagom oružja. Svoju nadu samo možemo položiti u ono što imamo, a za mene je
vrijeme itekako važan čimbenik, ne samo zbog mog zdravlja, već i kada pomislim
na Ullholma. Trenutačno postoji praznina između dva autoriteta, Norlinova i
Ullholmova, a mi moramo učiniti sve u našoj moći kako bismo dovršili svoju
avanturu dok nam situacija to još dopušta. Mijenjaju li ove pretpostavke tvoje
uvjerenje? Ja ću se popeti u kola koja su pred nama, nemam što izgubiti. Ti se još
uvijek možeš okrenuti, a ja ti ni u kojem slučaju neću zamjeriti.“
Winge se popne na sjedište i pokaže kočijašu u smjeru mosta Norrbro. Cardell
živčano tjera pahulje snijega s lica i glasno frkne.
„Ako bismo uhvatili trenutak i prvo kupili kakvu hranu u
Stallmästaregårdenu prije nego što napustimo grad, bio bih ti mnogo zabavniji i
ugodniji suputnik. A dobro bi mi došla i čašica nečega da se ponovno uravnotežim
i dođem sebi.“

268
Winge zamišljeno žvače kožicu oko nokta.
„Čini se da je čak i mene uhvatila neka neobična glavobolja.“

269
 7.

KOLA IH ČEKAJU KOD CARINE. Njihovi su kotači prije nekoliko tjedana zamijenjeni
salincima saonica. Stallmästaregården posljednje je prenoćište koje Stockholm
dijeli od divljine, a u njemu se može kupiti kruh, meso i duhan te vino koje ide uz
to. Put je u lošem stanju. Prošlog je tjedna kratko zatopljenje prekinulo zimsku
hladnoću pa sada salinci zveče na neobično zaleđenim formacijama koje su na
mahove oštre, a na mahove mekane. Konji teško održavaju ravnotežu. Prolaze
pokraj drvenih, željeznih i kamenih miljokaza. Nakon svake druge milje nalaze se
uspavane gostionice. Sve duže traju stanke u kojima kočijaš mijenja izmorene
konje i usput sa slugama izmjenjuje gradske tračeve.
Winge dobro poznaje put. Mnogo je puta tijekom svog vremena u Uppsali
prevalio tu usku cestu i ne iznenađuje ga što su neki putokazi bolje očišćeni od
drugih. Daleko sunce penje se na istoku i osvjetljava mrtvi krajolik na nekoliko
sati. Svjetlo im prijeđe s jednog ramena na drugo i u suprotnom smjeru tjera
dugačke sjene. S obje ih strane okružuje tiha, prastara i ravnodušna šuma. Čuje se
otkucavanje Wingeove džepne ure, njegova Beurlinga koji je toliko puta rastavio i
ponovno sastavio, a sada leži otvoren na njegovu koljenu sve dok svjetla ne nestane
i više nije moguće pratiti tijek kazaljki. Kada se pojave prve zvijezde, privuku krzna
i pokrivače iz saonica k sebi, svatko zadubljen u svoje misli koje prekida tek nijemo
kočijaševo komuniciranje sa svojim konjima. Mjesec je mlad i jedva dovoljno velik
da ikako osvijetli put.
Cecil Winge sada shvati kako se i sam premišlja oko one sigurnosti koju je
prije tek nekoliko sati ulio Cardellu. Sjeti se kako je njegova žena bila bijesna kada
ih je ulovio na djelu. On je pak osjećao samo beskrajnu tugu, a činilo se da ju je to
još više razbjesnilo. Je li trebao potvrditi svoje osjećaje nasiljem, je li trebao otjerati
plavca iz kreveta i pretući ga do krvi? Nasilje nikada nije bilo u skladu s Wingeom
koji se odlučio koračati putem razuma i nikada s tog puta nije skrenuo. Sada se
pita postoji li mjesto gdje se ljubav može preobraziti u nasilje, neko mjesto za koje

270
njegova ljubav nije bila dovoljno velika. Negdje iz daljine začuje se usamljeno
zavijanje prema mjesecu. Sjeti se pozdravnih riječi Josefa Thatchera i zadrhti.
„Ipak si ti vuk, oduvijek si bio. Jednog će dana tvoji zubi biti crveni i tada ćeš
sa sigurnošću znati da sam bio u pravu.“

Saonice nastavljaju kroz noć. Za sobom su jednu po jednu ostavili već deset milja,
a na izlazu iz Sale, koja je izgrađena na rubu rudničkog okna, kočijaš usmjeri
ekipažu na četverokutno dvorište, između glavne stambene zgrade i staje, zadrži
uzde i okrene se sa svog sjedišta.
„Gospodo, bliže od ovoga nećemo stići do vašeg cilja. Meni je vrijeme naći
prenoćište i napojiti svoje konje.“
Unutra u toplini gostionice još uvijek ima gostiju koji večeraju. Zdepasta
domaćica upravlja šankom i frkne kada je upitaju za Fågelsång.
„Tamo nema ničega za vas, pogotovo ne u ovo doba. Nijedan stranac već dugo
nije imao nikakva posla na Fågelsångu.“
„Ako nema prijevoza do tamo, možemo li možda od vas posuditi konje?“
„Po ovoj hladnoći da gostima čija imena nikada prije nisam čula posudim
konje? Ni za sav novac na svijetu.“
Winge izbroji nekoliko novčića na hrapavoj ploči i daleko precijeni vrijednost
konja. Ženini se kutovi usana polako krenu razvlačiti dok im se naposljetku
blažena izraza lica ne nakloni i duhovito doda: „Izgleda da na svijetu ima više
novca nego što sam mislila.“
Dva konja koja su dobili snažni su konji namijenjeni za vuču, pa se baš i ne
mogu pohvaliti brzinom. Snijeg koji već dugo pada prekrio je malene puteljke i do
proljeća više neće ugledati danje svjetlo pa Cardell i Winge slijede opis puta oko
kojeg su se naposljetku složili svi gosti u krčmi. Nastavljaju jahati pod mjesečinom,
s lijeve im se strane nalazi udaljeni brežuljak, a ravno pred njima polarna zvijezda.
Nakon možda sat vremena ili još više odjednom se pod snijegom nazre aleja lipa.
Konji si probijaju put kroz zaleđeni snijeg dok ne dođu pod drveće gdje je zemlja
ravnija. Na drugom se kraju aleje naziru mračne i tihe zgrade. Velika kuća sa
zaleđenom fontanom uzdiže se s druge strane imanja. Winge povuče uzde i naredi
konjima da se polako zaustave.

271
 „Je li ti ovo poznato?“
Mickel Cardell, koji nije navikao jahati i koji je potajno bio sretan što nisu
našli brže konje, prebaci nogu preko leđa konja, spusti se sa sedla na čvrsto tlo i na
trenutak jednom čizmom ostane visjeti u zraku jer mu je zapela u stremenu.
„Iz Blixovih pisama? Da. Jadničak je dobro opisao mjesto. Ali čini se da ovdje
već dugo nema žive duše. Tiho je kao u rogu, ništa se ne dimi iz dimnjaka, već
vidim tucet obijenih prozora, a nigdje svjetla ni tragova stopa.“
„Pa ipak smo ovdje. Nećemo natrag dok se ne uvjerimo u to da nema nikoga.
Kuća je velika. Moramo mnogo toga pregledati.“
Vrata su odškrinuta. Snijeg se nagomilao s druge strane i zajedničkim su
snagama morali gurnuti vrata kako bi dovoljno otvorili jednu polovicu da mogu
proći. Predsoblje je veliko i napušteno. Winge tiho zastane i osluhne.
„U pravu si da se ovdje teško naziru ikakvi tragovi ljudskog života. Krenimo
odozdo, Jeane Michaele. Ja ću poći lijevim hodnikom, a ti pođi desnim i onda
idemo gore. Nađemo se kod stepenica prije nego što krenemo na sljedeći kat. Po
položaju dimnjaka mislim da ćeš brzo naći kuhinju. Vidi možeš li naći kakve
svjetiljke ili nešto drugo što možemo zapaliti.“

Vrata uvedu Cardella u prvu sobu nadesno. Pretpostavlja da je to primaća soba u

kojoj su domaćini nekada dočekivali svoje goste. Prvo kiša i vlaga, a sada i snijeg
toliko su se cijedili sa zidova dolje na pod da su se daske digle, a neke čak i savinule
poput lukova. Sumrak je sve obojio u iste sive tonove. Gobleni prekriveni krpama
vise između prozora, namještaj čija je podstava puna rupa gdje su miševi i štakori
izgradili svoja gnijezda, slike čija su se platna udubila od vremena i vjetra. Dublje
u zgradi mračno je kao u rogu. Pipa uzduž zidova i u policama osjeti hrpte knjiga,
a na svoje veselje i maleni metalni svijećnjak koji je toliko hladan da mu se zalijepi
za dlan i na trenutak se na njemu zadrži. Vosak se skrutnuo i smrznuo. Iskre koje
nastaju od mnogih Cardellovih pokušaja da kresivom upali svijeću na trenutke
osvjetljavaju trule i zamrznute police. Napokon se vatra uhvati za stijenj. Proširi se
oprezni plamen.
Rukom zaštiti plamen od propuha i uđe dublje u zgradu. Sve je tiho, hladno i
mrtvo. Mraz se spustio niz zidove. Krov zacijelo propušta poput sita. Iza prazne
smočnice i svakojakih spremišta nalazi se stepenište, a stepenicama se može uspeti

272
i na kat i poći dolje u podrum. Na trenutak neodlučno zastane u sredini, a onda
slegne ramenima i odluči se brzo ispitati podrum. Svjetlo svijeće osvjetljava bačve
i police u mraku, a na svoju radost Cardell shvati da su police natrpane buteljama.
Mnoge od njih zaleđene su na dnu, ali hladnoća nije uspjela doći tako daleko i ima
boca koje su još čitave. Cardell odabere jednu, odvali joj grlo i oprezno kako se ne
bi porezao približi staklo usnama. Tokajac! Zadovoljno uzdahne i okrene
podrumu leđa kako bi se vratio do stubišta.
Začuje zvuk na katu iznad sebe. Korak na škripavim daskama ili pak
pomicanje namještaja. Cardell shvati da je zbog svoje pustolovine sa svijećom i
vinom zaboravio na vrijeme. Wingeu je sigurno dojadilo čekati na stubištu nakon
što je završio sa svojim krilom i odlučio je pričekati ga na gornjem katu. Popije još
nekoliko gutljaja i nastavi uza stepenice. Prozori na stubištu propuštaju mjesečinu
te i zbog toga i vina postaje sve optimističnije nastrojen naspram cijelog tog
beznadnog posla. Zbog svjetla koje drži u ruci ne vidi više ništa od onoga što bi
inače mogao razabrati u mraku – osvjetljava mu put, ali ga istovremeno i
zasljepljuje.
„Ne miči se.“
To nije glas Cecila Wingea. Tih je i monoton, i još se nešto drugo čuje, kao da
mu je teško izgovoriti neke riječi, možda zbog hladnoće.
„Otpuhni svijeću i okreni se.“
Cardell učini što mu glas kaže. Od iznenadnog mraka ne vidi tko govori.
Njegova se prilika nazire kod prozora iza kojeg je svijet podijeljen na dva dijela: na
crno nebo i blistavo polje snijega.
„Možda ne vidiš što imam u ruci. To je karabin, a otvor mu je usmjeren točno
prema tvom trbuhu.“
Cardell zaškilji kako bi bolje vidio. Muškarac je srednje visine, a preko ramena
je prebacio vučje krzno izgrizeno od moljaca. Pod krznom nazire odjeću iste boje
kao i kuća. Ono što je nekada bilo lijepo, sada propada. Kratke su mu hlače
dotrajale, nedostaje dugmadi, šavovi su popucali. Njegovo je lice nježno, ali izgleda
starije nego što stvarno jest.
„Sada ga vidim. I mi smo imali takve u mornarici. Imaš veličanstveno oružje
iako vidim da nije baš novo.“

273
 „Nemoj da te stanje Fägelsånga zavara. Ova puška ne propada kao imanje.
Dobro je služila mojim precima od Narve do Wschowe i nikada ih nije iznevjerila.
Jesi li došao krasti vino? Jesi li sam ovdje?“
Cardellu bilo odzvanja u bubnjićima u taktu mirozova. Poznaje ovakvu vrstu
laži i ne oklijeva ni na trenutak.
„Da. Došao sam jer se nadam da ću naći nešto što bi mi pomoglo da preživim
zimu. Odavno već nemam nikakve prijatelje.“
Muškarac kimne.
„Dijelovi tvoje odjeće pripadaju separatističkoj straži, čini mi se. Što netko
poput tebe radi tako daleko od grada?“
„Ostavio sam svoju službu i pokušavam preživjeti najbolje što mogu jer sam
svu plaću odavno potrošio na rakiju. Činilo mi se da je kuća prazna i da nikome
neće nedostajati ako nešto odavde nestane.“
„Pođi ispred mene niz stepenice istim putem kojim si i došao. Ne moraš se
ogledavati. Bit ću ovdje izvan tvog dohvata, ali s karabinom usmjerenim prema
tvojim leđima. Postoji malena sjenica nedaleko odavde, tamo gdje počinju
poljanice. Idemo onamo.“
Cardell zamišljeno pogleda čovjeka.
„Čini mi se da se na tvom oružju nalazi lokot. U mornarici su mi rekli da se
kod takvih barut svaki peti put ne uspije zapaliti u cijevi.“
I muškarac jednako tiho pričeka na trenutak, a zatim progovori istim onim
glasom bez prizvuka.
„Postoji plast gnojiva odmah u blizini mjesta kamo smo krenuli. Već ga se
naraštajima puni izmetom i stoke i ljudi. Dubok je nekoliko hvati. Gnjilu toplinu
ne može poremetiti čak ni zimska hladnoća. Kuha se i dimi od svog sadržaja. Tamo
žive crvi koji su stariji od korijenja lipa. Spreman sam za posjete. U toj crnici držim
svoju sačmu i svaki dan odlazim tamo s karabinom da zamijenim sačmu u cijevi s
jednom kuglom iz plasta. Sigurno je da ćeš umrijeti od groznice i drhtavice ako te
samo jedna od tih kuglica okrzne. Rana će potrajati, onda će se proširiti gangrena
i umrijet ćeš u paklenim mukama. Moje oružje još nijednom nije zatajilo. Možda
sudbina poželi da se to prvi put dogodi baš sada. Rizik je tvoj.“

274
 Cardell u nekoliko trenutaka procijeni koliko mu je život mio pa slegne
ramenima, okrene se i pođe niz stepenice.

Probiju se kroz snijeg. Zvijezde i mjesec osvijetle im put prema staji, prvoj zgradi
u kratkom nizu. Pred vratima se nalazi teška drvena prečka.
„Podigni je i uđi.“
Cardellu je teško uhvatiti je samo jednom rukom, ali podmetne rame pod
drvo i podigne ga. Vrata se otvore. Cardella zapuhne toliko oštar smrad da
rukavom kaputa prekrije nos.
„Dovraga.“
„Kako se zoveš, bivši pozorniče?“
„Zovem se Mickel Cardell.“
„Tako, Mickele Cardelle. Imam prijedlog za tebe. Želim da dobro razmisliš
prije nego što odgovoriš. Volio bih da ti mogu ponuditi nešto bolje, ali moram još
neko vrijeme ostati ovdje jer čekam jednog drugog gosta i ne želim riskirati da se
vratiš s drugima u društvu.“
Negdje iz unutrašnjosti staje Cardell nasluti kretanje. Unutra se nešto veliko
probudilo i približilo. Zazveče karike lanca kada se napnu na svoju punu duljinu.
Ugleda ogromnog psa s očima poput žara od ugljena kojemu slina curi s kutova
gubice.
„Ovo je Magnus, Mickele Cardelle. Bit će ti grob, na neki način, kada pojede
ono što ostane od tebe. Velik si muškarac. Doista ne želim po podu vući tvoje tijelo
do njega pa ti zato nudim sljedeće. Odi do zida i približi se Magnusu koliko god
možeš, a da te ne zahvati. Onda se spusti na koljena. Upucat ću te u vrat, odmah u
potiljak, tako da budeš u dosegu lanca kada padneš. Bit će to čista smrt, brza i blaga,
i tvoja krv nikoga od nas neće zaprljati. Ako te tvoj položaj inspirira da pokušaš
poduzeti neke očajničke korake, upucat ću te u trbuh na licu mjesta i ostaviti u
bolovima i groznici na hladnoći. Magnus je dovoljno velik da zagrijava staju. Ako
te sačma ne ošteti previše, ni večeras se nećeš smrznuti. A možda ni sutra.“
Cardellu se kosa podigne na glavi. Ne zna što bi odgovorio. Pred očima mu sve
zatreperi i nekakve točkice znakovito zaplešu u mraku iza psa. Crna krila u
provaliji. Smrt se približava, isto ono biće koje ga je u vodi u Svensksundu gotovo
dohvatilo svojim prstima bijelima poput kostiju. Noge mu se tresu, ali napravi

275
korak za korakom i spusti se na koljena na daskama uza zid tamo gdje se svaka
pukotina pretvorila u očne duplje kosca.
„Još malo bliže, ako smijem zamoliti. I moje i Magnusovo krzno vidjelo je
bolje dane, no to nije razlog da ih bez potrebe prljamo.“ Spušten na koljena još se
malo primakne. Magnusova slinava gubica i njegove grabežljive i požudne oči
nalaze se tik do njega. Dah mu smrdi od užegla mesa i krvi.
Iza Cardellovih se leđa začuje zvuk micanja i šuštanje zaleđene odjeće. Kada
okrene glavu, ugleda kako se prilika Cecila Wingea ocrtava na otvorenim vratima
i vidi kako se i čovjek s vučjim krznom napola okrenuo kako bi promotrio
nepozvanog.
Ispali metak uz glasni pucanj. Crvena tekućina usmrdi prostoriju.

Cardellu se čini kao da pucanj strašno odjekuje nad nekom pustarom te da tišina
beskonačno dugo traje dok se dim od baruta penje prema gredama i raspršuje.
Mrtav je, zna to, i razumije da je razlog zbog kojeg ništa ne osjeća to što je već izvan
dosega boli, na onom mjestu gdje je htio biti kada su ga lanci broda Ingeborg držali
zavezanog o niti života. Kraj nogu osjeti vlagu nakon pucnja koji ga je vjerojatno
pogodio u donji dio kralježnice. Zacrni mu se pred očima i posljednje što vidi jesu
dva muškarca koji tamo stoje: jedan je tih i miran, a drugi okreće karabin koji se
dimi prema zidu staje i govori glasom koji Cardell sve slabije čuje.
„Zoveš se Cecil Winge. Tebe sam čekao. Zovem se Johannes Balk. Odgovaran
sam za sudbinu Daniela Devalla. Došao si me odvesti u Stockholm. Pođimo onda.
Ovdje više ničega nema.“

276
 8.

SUNCE SE ČINI NAJUDALJENIJE dosad. Kada se pojavi na obzoru, krene svojim putem
koji je toliko kratak da zapravo nalikuje na komadić žara koji se gasi dok se spušta
niz obzor. Blijedo svjetlo pada preko Cecila Wingea i Johannesa Balka dok sami
sjede na saonicama. U svjetlu zore Winge prvi put dobije priliku proučiti muškarca
koji mirno sjedi na krznu nasuprot njega. Teško je na brzinu ustanoviti koliko ima
godina. Mlad je, ali prerano je ostario; ili je ipak star, ali se na crtama lica ne vidi
zrelost.
Sjeti se riječi Kristofera Blixa i složi se s njima: Neobično je prazan.
Sljedeći Wingeov udisaj zastane mu u dušniku. Misli mu prekine iznenadni
napadaj kašlja, nasloni se na jednu stranu saonica i prekrije usta rupčićem dok na
salince izbacuje crvene ispljuvke.
„Kako je vaše zdravlje, gospodine Winge?“
Nedostaje zvuka u Johannesovu glasu. Zvuči kao da nikada nije savladao
melodiju jezika pa je odabrao jedan jedini ton kojega se drži. Nedostatak
izražajnosti podsjeti Wingea na mladenačke godine za pisaćim stolom kada su on
i njegovi drugovi naglas čitali na jezicima koje još nisu savladali i čiji sadržaj nisu
razumjeli. Nekada se čini kao da mu jezik ne uspijeva oblikovati pravilan zvuk pa
ga to prisili da se zaustavi i odabere neku drugu riječ.
„Čemu ta briga?“
Johannes Balk pogleda prema Cecilu Wingeu i prvi im se put oči stvarno
susretnu. Balkove su zjenice toliko velike i crne da šarenica oka ne odaje nikakvu
boju.
„Zašto se ne bih brinuo o svojim bližnjima, gospodine Winge?“
„Zato što si čudovište, Johannese.“
Balk pusti da se tišina umiješa između njih, ali ne skrene pogled. Kimne i
Winge osjeti kako se naježio na rukama i trupu.

277
 „Svijet me učinio onime što jesam. Ako je istina ono što kažete, što bismo
onda mogli pomisliti o svijetu? Ali možda imam i drugih razloga osim brige za
ljude zbog kojih me zanima vaše zdravlje. Sve u svoje vrijeme.“
„Ti već otprije znaš tko sam ja, Johannese?“
„Vaše sam ime saznao u Extra postenu, kada su novine izišle s vijestima o
mrtvacu iz Fatburena, a nakon toga sam se raspitao o vama. S velikim sam se
zanimanjem raspitao o vašoj pravničkoj karijeri. Uvijek ste se držali svojih ideala.
Nikada niste propustili poslušati optuženike i uvijek ste im dopustili da govore
pred sudom, tamo gdje ih svi mogu čuti. Nakon svega što se dogodilo i svega što
znate o meni, moram vas pitati, gospodine Winge, mislite li još da čudovište poput
mene zaslužuje to pravo?“
„Pred pravdom su svi jednaki. To je tvoje pravo neovisno o zločinima koje si
počinio.“
„Hoćete li mi dopustiti da prvo vama svojim ritmom ispričam svoju priču?
Ništa neću zatajiti. Postavite pitanja koja imate i odgovorit ću najbolje što znam.
Može li tako, gospodine Winge? Ne znam koliko mi vremena možete dati.“
„Ne znam ni ja. To ćemo tek vidjeti.“
„Prvo ide prolog, ako dopustite.“
Johannes Balk zažmiri i duboko udahne. Kada izbaci zrak iz pluća, dah mu se
zaledi pred nosom. Započne priču.
„Tradicija je u mom rodu da se najstarijeg sina prekrsti imenom kralja
Gustava II. Kralj Gustav Adolf usrećio je obitelj Balk, kao i mnoge druge. Prije sto
pedeset godina pretvorili smo njemačke izborne kneževine u ruševine, a u isto smo
vrijeme Lavu sa sjevera pružali vjetar u leđa koliko smo mogli. Ovile su nas i krv i
čast, postali smo grofovi, škrinje su nam pucale pod težinom opljačkanog zlata.
Izgradili smo Fågelsång na našim prastarim imanjima, posjekli šume i obradili
zemlju. Moj je otac bio posljednji u dugom nizu Gustava Adolfa Balka, očeva i
sinova.“
„Sjećam se tvog oca iz djetinjstva. Pripadao je Državnom savjetu prije nego
što se Gustav odlučio proglasiti apsolutnim vladarom. Velik čovjek.“
Johannes Balk nanovo pogleda Wingea u oči, a pogled mu je nedokučiv.

278
 „Kaže se da veliki ljudi nastanu kada nadiđu svoje slabosti. Nitko ne može
zanijekati da je moj otac imao mnoge slabosti. Pet generacija Balka bilo je između
njega i bojišta na kojemu su naši preci osvojili čast i bogatstvo. Svaka je generacija
trošila novac iz škrinja u koje nikada nije vraćen ni šiling. Moj je otac naslijedio
same dugove. Shvatio je da podrijetlo slabo pomaže bez kapitala, ali naumio je
vratiti obitelj Balk na pravi put. Dugo se nije ženio. Nikada nismo bili vrlo lijepa
loza, ali kada se moj otac rodio, činilo se da su se sve one crte koje su nas mučile
okupile na jednom mjestu. Nije imao bradu što je nagrađeno buljavim očima i
nosom poput krumpira, bio je mršav i krakat, imao upale sljepoočnice i tanku
kosu. Dugo je tražio dobru partiju prije nego što si je pronašao ženu. Bio je to
isključivo brak iz koristi. Ne tako daleko od Fågelsånga nalaze se široka polja koja
su prije mog rođenja pripadala obitelji Vide. Ta je obitelj u tom trenutku već bila
pred izumiranjem. Osnivač loze Lukas Vide imao je samo jednu kćer, a i on i
njegova supruga bili su prestari da bi imali još potomaka. Druge rodbine nisu
imali. No ono što jesu imali bio je veliki imetak. Naši su susjedi štedjeli ondje gdje
je obitelj Balk bila rastrošna. Moj je otac jedne večeri odjahao do Lukasa Videa
kako bi dogovorio ruku njegove kćeri. Bio je to buran susret.“
„Zbog čega?“
„Ime te kćeri bilo je Maria Vide, gospodine Winge. U selu su je zvali djevicom
Marijom. Nije bila tako mlada. Rodila se više od tri desetljeća prije. Porod je bio
težak, bila je okrenuta tako da su joj prvo izišle noge. Liječnik joj je uspio spasiti
život, ali nikada nije bila kao drugi. Nije mogla sama jesti i nikada nije napuštala
svoj krevet. Dane je provodila zureći u stvari koje nitko drugi nije vidio, a ako se
što i događalo iza njezinih mutnih očiju, nikada nikome nije dala znak o tome.
Kada je moj otac zatražio ruku njegove kćeri, Lukas Vide nije vjerovao svojim
ušima. Posve se razbjesnio, htio je izbaciti svoga gosta. Gustav Adolf ustrajao je i
racionalno razlagao svoj prijedlog. Brakom koji bi bio čista formalnost naslijedio
bi Videovo vlasništvo i obvezao se da će ga njegovati onako kako su i oni sami to
činili, makar još jednu generaciju, dovoljno dugo da osigura budućnost svom
onom osoblju koje je obitelj Vide uzdržavala. Tako njihova dobra neće prijeći u
kraljeve ruke koji bi ih prodao strancima da bi kupio nakit i ukrase dvorskim
priležnicama. Gustav Adolf također je obećao brinuti se o Mariji Vide i njegovati
je jednako pažljivo kao i njezini roditelji, sada kada se njihovi životi približavaju
kraju. Postepeno je Lukas Vide popustio pred logikom u prijedlogu moga oca.

279
Rukovali su se, djevicu Mariju bez svijesti su odnijeli u crkvu i predali je, a da ona
nije ni trepnula. Prisutni su bili samo najbliži. Miraz je bio veličanstven, i to uz
obećanje da će se umnogostručiti čim Lukas Vide premine. Tako je Gustav Adolf
Balk spasio nasljeđe svojih predaka. Dao je da se nacrta portret moje majke ne
onakvom kakva je bila, nego kakva je trebala biti, u pastoralnoj sceni s
Fågelsångom iza sebe. Toliko joj se rugao.“
Johannes Balk načini stanku. Što duže govori, to mu bolje ide, a mucanje koje
mu ponekad pobjegne sve je blaže.
„Kao što sigurno možete razumjeti, nastao je velik skandal kada se trbuh
djevice Marije više nije mogao sakriti pod pernatim madracima Fågelsånga. U
dogovoru s Lukasom Videom bilo je samo po sebi jasno da se brak nikada neće
konzumirati. Sada su morali pozvati babice i liječnike iz Sale kako bi je porodili.
Tako sam na svijet došao ja, dokaz da je Gustav Adolf Balk ušao u spavaću sobu
svoje polumrtve supruge i da je obeščastio njezino nepomično tijelo. Kažu da je
Lukasa Videa udarila kap kada je dobio vijest. Gustav Adolf posjetio je bolesničku
postelju svog svekra i rječito ga uvjerio da su vlasništva i jednog i drugog sada
osigurana još dalje u budućnost, da je zapravo dobra vijest to što se dogodilo. Vide
nije mogao poželjeti da mu unuk umre. Poživio je još nekoliko godina iza
zamračenih prozora. Više nikada nisu razgovarali. Nakon što je umro, sve ono što
je posjedovao spojilo se s našim posjedima i sve je to danas Fågelsång. Ostvarilo se
sve ono što je Gustav Adolf nakanio. Zahvaljujući njemu rodio sam se i
zahvaljujući njemu mogao sam odrasti u obilju.“
Pod ledom šušti metal saonica, a čuju se udisaji konja i kočijaševo
zamahivanje bičem, povremeno šaputanje jednako bezvučno kao i Balkov glas.
Svjetlo sve više treperi, a tama se iz bijelo-žute pretvara u tamnocrvenu.
„Onaj tko bi htio odgojiti čudovište, gospodine Winge, najbolje će uspjeti u
tome ako ga rano nauči da mrzi. Moj otac često me udarao. Onakav velik čovjek
kakav je bio izigravao je svoju moć nad svima koji su ga okruživali, a najviše nad
svojim potomkom. Kada sam malo odrastao, naučio sam razlikovati razloge
batina. Često je to bilo samo zbog njega, htio se riješiti svog lošeg raspoloženja
zbog nekakvog privremenog neuspjeha. Ali često me udarao i kada se činilo da je
dobro raspoložen i shvatio sam da su i njega vjerojatno naučili da se tako dijete uči
čestitosti i izdržljivosti. Sigurno se sjećao svog djetinjstva kada ni on nije mogao
sjediti na stolcu, a da nije ronio suze i vjerojatno je na neki način povezao takav

280
odgoj sa svojini uspjesima. Često je od mene zahtijevao odgovore na neka pitanja
kako bi me iskušao. Iz straha da ne odgovorim pogrešno, počeo sam se spoticati o
riječi, što bi ga još više razbjesnilo, a ja bih onda bio još nesigurniji. Kao što čujete,
to je mana koje se nikada nisam uspio riješiti. Čudovište sam koje je nastalo od
čudovišta. Utjeha mi je što sâm nisam na svijet donio nikakvu djecu. Bit ću
posljednja zvijer u ovom dugom nizu koji je sigurno potekao još u počecima
svijeta. Ako to bude napisano barem u zagradi na mojoj nadgrobnoj ploči, to će se
morati računati kao jedno dobro djelo.“
Balk nakratko zastane i kimne sam za sebe.
„Otac mi je radio i druge stvari. Preko noći bi se opijao, a tišinu je kuće htio
narušiti dječjim plačem.“
Winge ne može vidjeti mijenja li se nešto u Balkovu izrazu lica ili su to samo
sjene drveća na putu koje mu varaju oči.
„Žudio sam za osvetom onako kako samo djeca znaju. Osvećivao sam se
svima onima koji su bili preslabi da se čak i od mene obrane. Žabama koje su se
igrale u jezercu. Psima i kokošima. Naučili su se bojati mog bijesa kao što sam se
ja naučio bojati bijesa svog oca.“
Sunca je gotovo već nestalo. Winge osjeća kako postaje sve hladnije. Još je
jedna zimska noć na putu. U Stockholmu kojemu se svake minute sve više
približavaju noć će uzeti svoj danak u životima beskućnika i prisiliti Dietera
Schwalbea i ostale grobare da se uzaludno pokušavaju probiti kroz smrznutu
zemlju dok naposljetku ne odustanu i mrtvace samo nagomilaju na hrpe čekajući
zatopljenje.
Gore na kočijaševu sjedištu sjedi Mickel Cardell, ne može čuti njihov razgovor
i obgrlio se rukama kako bi zadržao toplinu. Dolje u saonicama Winge odvrati svoj
zamišljeni pogled s drugovih leđa i ponovno se okrene prema Balku.
„Od svih koje si u sjeniku mogao upucati svojim karabinom najmanje sam
očekivao da ćeš upucati psa.“
Balk ne pokaže nikakve osjećaje kada odgovori.
„Magnus je poslužio svojoj svrsi. Bolje da umre na mjestu nego da umre od
gladi u svom izmetu kada mu više ne bih imao što dati. Tvoj mi je prijatelj pozornik
rekao da je došao sam i da me htio pokrasti. Da nije rekao tu neistinu, cijela se ta
epizoda mogla izbjeći.“

281
 Balk otrese snježne pahulje s ramena i popravi krzno preko koljena.
„Još nam je ostalo malo puta. Hajde da za ozbiljno počnem sa svojom
pričom.“

282
 9.

DJEČAK JE ODRASTAO toliko usamljeno da je ta riječ izgubila svoje značenje. Oko

njega je uvijek bilo ljudi, ali on je bio drugačijeg kova. Posljednji je u dugom nizu
gospode, a često i jedini gospodin ondje s obzirom na to da mu je otac često u
Stockholmu. Bolji je od ostalih. Kada slijedi zvukove smijeha do sobe gdje se igraju
služavkina djeca, sama se utišaju. Pokunjeno spuste poglede i roditelji ih brzo
potjeraju da se pozabave drugim stvarima i mrmljajući se ispričavaju. Naslućuje
tihu pakost djece iako je ne pokazuju. Naviknuo se na prazne sobe.
Niz učitelja podučava ga svemu onome što mora znati za budućnost koju sam
još ne poznaje, ali u nastavi nema nikakve nježnosti. Tuku ga jednako kao i otac,
u skladu s uputama o tome kako udarci učvršćuju karakter.
Fågelsång je sumorno mjesto i nitko s dječakom ne ostaje duže od godinu
dana. Nikome nije postao više od nužnog zla da zaradi dovoljno novca kako bi
otputovao na neko drugo mjesto. S vremenom dječak isprazni jezero od svih žaba
i malene se životinje počnu bojati njegova koraka.
Polako postaje svjestan svoje majke. Fågelsång nije dovoljno velik da bi se
tajna mogla zauvijek čuvati. Postoji jedan kat na koji ne smije ići i jedna vrata koja
ne smije otvoriti, a tamo se unose zdjele s kašom i poslije iznose prazne. Tamo je
drže jednako mrtvu za svijet kao i onog dana kada ju je otac prvi put doveo. Krene
obilaznim putem. O čavao u jednom ormariću ovješen je hrđav i zaboravljen
svežanj ključeva skriven pod paučinom. Ključeve je bio premazao mašću iz
smočnice i tijekom noći iskušava jedan po jedan ključ, plašeći se svakog zvuka koji
brava proizvede kada ključ ne odgovara. Nakon mnogih pokušaja pronađe ključ
koji odgovara.
Ona leži potpuno mirno u plahtama pod bijelim baldahinom. Polako korača
na podnim daskama kako ne bi zaškripale, a kada joj se približi, prvi put ugleda
njezino lice. Sliči njegovu. Stavi ruku na pokrivač i osjeti toplinu njezina i dalje
nepomična tijela. Oči su joj prazne čak i kada stane ravno pred njih tako da bi ga

283
morala vidjeti. Legne kraj nje, privine se uz nju i osjeti utjehu u njezinoj blizini.
Odlazi onamo svake noći.
Postepeno se u njoj počela javljati promjena. Isprva je ležala kraj njega mirno
kao da on i nije kraj nje, ali onda se počela micati. Kada je pogleda u oči, u njima
vidi da ga raspoznaje. Pokušava podignuti svoju ruku prema njegovu licu i svake
sljedeće noći je sve bliža. Uskoro će njegov obraz osjetiti ljubav u majčinskom
milovanju. Svake zore kada se izvuče iz kreveta i ostavi je, misli da će se to dogoditi
sutra.
Prođu tjedni. Kada naposljetku uspije, zasikće iz dušnika, pretvori svoj dlan u
pandžu i dugim noktima ogrebe lice na kojemu se crte njegova oca ističu jednako
jasno kao i njezine. Plačući od šoka i straha, istrči iz sobe. Ogrebotine su duboke.
Mora lagati o tome kako su nastale.
Nije joj se više vratio sve dok nije čuo kako daske tijekom noći škripe i shvatio
da je ustala iz kreveta kao da je njihov susret duboko u njoj oživio neku dotad
nekorištenu snagu. Prvo proviri kroz ključanicu. Kada naposljetku smogne snage
i ponovno okrene ključ, shvati da ga ona ni ne zamjećuje dokle god je na sigurnoj
udaljenosti. Noći sada provodi sjedeći na podu s leđima naslonjenima na zidu.
Ostavlja je tek kada jutro krene svitati, otprilike pola sata prije nego što je njezini
sluge, stari par koji je pošao s njom iz njezina doma, ponovno odvedu u krevet i
namjeste plahte. Oko ponoći krene ispočetka.
Prošlo je skoro godinu dana dok nije dovoljno sigurno hodala da bi uspjela
doći do prozora prije svitanja. Svake je noći na cilju ponavljala isti ritual. Polako
bi podigla svoje ruke prema komarcima koji su se uvijek zabijali u staklo u
bijednim pokušajima da ponovno dođu do slobode koju mogu vidjeti, ali ne i
dostići.
Njezina sporost i strpljenje čine je zadivljujućim lovcem. Skupljenim ih
dlanom lovi jednog po jednog i svako maleno tijelo zadrži između palca i kažiprsta.
Približi ih svome licu. Zatim im zaokrene krila i noge, strpljivo i dovoljno oprezno
da se ne ugasi onaj maleni život koji još dršće u duguljastom tijelu. Dječak vidi
kako joj se usne miču i shvati da im šapuće dok im kida udove. Usudi se prići bliže
i napokon razabra ime svoga oca. To je jedina osveta koja joj je preostala. Dječaka
preplave pomiješani osjećaji. Sljedeće se noći ne vrati, nego je prepusti samoj sebi.

284
Te su zime hladnoća i groznica odnijele majčin život. Na prozorskom su oknu
osakaćeni komarci bili mirno poredani. Posljednji se tresao još nekoliko dana
nakon što je Maria Vide pokopana. Dječak je nije oplakivao.
Kada se led s dolaskom proljeća krenuo otapati, Gustav Adolf Balk poskliznuo
se na potpetici čizme na pločnicima Stockholma i slomio bedrenu kost. Kraljev
osobni liječnik pobrinuo se za ozljedu i namjestio kosti, ali svi znaju da proljetni
zrak sa sobom donosi bolesti. Rana nije bila velika, ali iz nje je počeo izlaziti gnoj.
Otac mu je ostao prikovan za krevet dok se truljenje širilo do srži i nožni su mu
prsti prvo pocrvenjeli, a onda problijedjeli i na kraju pocrnili. U ožujku su prvi put
poslali po dečka kako bi došao u grad i posjetio očevu smrtnu postelju. Gustav
Adolf bio je previše bolestan da bi ga se premjestilo. Noga ga je previše boljela da
bi izdržao vožnju u kolima, a bilo je već prekasno da je se amputira. Bolest se počela
širiti do ošita i penjati uz žile koje su postajale sve tamnije.
Dječaka su otresito uveli u spavaću sobu gdje ni osušene mirisne latice cvijeća
više nisu mogle prekriti smrad propadanja. Postavili su mu stolac da može bdjeti
nad ocem. Dugo je tiho i svečano sjedio pred hrpom pokrivača i plahti koje bi se
zatresle sa svakim hropćućim udisajem. Očevo je lice bilo blijedo i znojno, a pogled
uplašen i zbunjen. Kada je svećenik imao drugog posla, često su ga ostavljali
samoga. Prošlo je mnogo vremena prije nego što je smogao dovoljno hrabrosti da
ustane i podigne očevu ruku s plahte. U njoj više nije bilo nimalo snage i mogao je
mahati njome tamo-amo nad pokrivačima, a otac ga nije mogao spriječiti ničime
osim kratkim uzvicima jadikovanja. Podigao je pokrivač kako bi otkrio veliko,
crveno i zastrašeno lice Gustava Adolfa Balka, stavio svoju malenu bijelu ruku
preko očevih usta i stegnuo mu nos palcem. Zbunio se zbog toga kako je lako
spriječiti dotok zraka. Nemoćni zubi iz nemogućeg su kuta pokušavali ugristi
njegov dlan. Tijelo Gustava Adolfa zadrhtalo je na madracu, poplavio je i oči su
mu izgledale kao da će iskočiti iz svojih duplji. Dječak je više puta ponovio svoju
šalu, ali nikako nije smogao hrabrosti da ruku zadrži dovoljno dugo, već je uvijek
popustio i dopustio ocu da dođe do zraka dugim, hropćućim udisajem. Gustav
Adolf Balk preminuo je sam tijekom noći. Služavka koja je stavila svoju mekanu
ruku oko nejakih dječakovih ramena pogrešno je protumačila njegov hihot kao
plač i obrisala mu suze radosnice rupčićem.

285
Državni je savjet došao dočekati Uskrs pod stijenom u crkvi u kojoj počivaju
njegovi preci i čije zidove krasi njihov grb, na počasnom mjestu ispred oltara, u
zavičaju Balkovih ne tako daleko od Fågelsånga. Jedne noći početkom ljeta dječak
je ostao budan dok svi u kući nisu zaspali, prešao preko praznog šljunčanog
imanja, a zatim pošao puteljkom koji su okruživale lipe. Mrak u njegovoj spavaćoj
sobi mjesto je straha i užasa, ali ova je tama druge vrste, ona je prijatelj koji
osvježava i štiti.
Na koncu stigne do crkve i shvati da vrata nisu zaključana zbog kasnonoćnih
grešnika, ali da je crkva prazna i pusta. Popipa ispred sebe preko kamenog poda
dok vršcima prstiju ne odslovka očevo prezime. Otpusti dugmad oko pasa, spusti
hlače i čučne. Ujutro kantor pronađe malenu hrpicu izmeta koju oblijeću muhe te
govno namazano preko uklesanih slova koja tvore ime Gustav Adolf Balk.
Prešuti to, očisti kamenu ploču i provede ostatak svojih dana vjerujući da je
sam vrag došao u njihovu mirnu crkvu, sigurno na putu do nekih hitnijih poslova
južnije prema velegradu.
Dječak uskoro shvati da je ta pobjeda prolazna. Loše spava, svake ga noći muči
mora u kojoj čuje kako se očevi koraci približavaju u hodniku pred njegovom
spavaćom sobom. S vremenom postane svjestan i nečega što nikada prije ne bi bio
pretpostavio. Postoje i gore stvari od toga da te netko tuče, a usamljenost je jedna
od njih.

286
 10.

PONEDJELJAK JE POSLIJEPODNE i Mickel Cardell dlanovima je obgrlio bijelu glinenu

šalicu kako bi se zagrijao. Prvi put ponovno se našao s Wingeom nakon što je kod
trga Norrmalmstorg sišao sa saonica kojima su se odvezli od Fågelsånga i oteturao
kući preko mosta kako bi se oprao i pokušao odspavati nakon mnogih sati što ih
je proveo budan. Ipak nije bio uspio zaspati.
„Jesi li izvukao išta od njega na putu?“
Winge zamišljeno kimne.
„Jedan dio. Sada spava. Nisam siguran gdje će se održati proces. Zasad dok
čekamo anonimno sam ga povjerio pritvoru u Kastenhofu na Norrmalmu. Još
uvijek ne znamo kada se Ullholm namjerava pojaviti i radije bih da cijela ova afera
ne dobije nikakvog odjeka dok ga ne preslušam i dok proces ne započne. Odavno
poznajem zapovjednika pa onamo uvijek mogu dolazi i odlaziti inkognito.“
Prošlo je više sati otkad su se vratili u grad i rastali kod carine. Ipak se Cardellu
čini kao da mu vjetar još uvijek grebe obraze.
„Nemoj ni na sekundu pomisliti da nisam zahvalan zbog toga što me nije
upucao u trbuh i što me pseto nije pojelo, ali zašto je tako lako odustao? Gotovo je
omalovažavajuće nakon svega što smo prošli.“
„Nadam se da ću dobiti odgovor na to i druga pitanja.“
„Što ćeš sada učiniti?“
„Idem do Kastenhofa kako bih porazgovarao s Balkom. Sutra ćemo se
ponovno ovdje naći u isto vrijeme.“

Cardell sam dovrši svoje piće zgađenog izraza lica. Čuo je kako drugi govore da
kava tjera umor iz tijela kada je potrebno da se čovjek razbudi pa je odabrao
izdržati okus nadajući se da su u pravu. Laktovima se probije van na trg kroz gužvu
nešto entuzijastičnijih kavopija. Ne događa se često da Stockholm Mickela

287
Cardella ispuni drugim osjećajem osim nelagode, ali ovaj mu je put drago što ga
ponovno vidi. U sjećanju na sjenik u Fågelsångu krije se smrt koja mu se nikada
nije činila tako užasnom, kao da je krojena po njegovoj mjeri, što je čista
suprotnost od nasumičnog kaosa rata koji ne bira koga će udesiti. Manje nego
ikada želi ići spavati i sretan je što mu teški zavežljaj koji nosi sa sobom odvlači
pažnju. To je lisnica koju je uzeo od Carstena Vikarea. Nije prebrojio novac, ali
prema težini je procijenio da se unutra nalazi svaki novčić koji je ukrao od
Kristofera Blixa, i to s kamatama. Cardell je rijetko raspolagao tolikim bogatstvom,
a još ga je rjeđe savjest toliko pekla zbog nekakvog novca. Uvijek je mislio da blago
koje nekome dođe u posjed nedvojbeno pripada toj osobi, ali ne i ovaj put. Ovaj
put shvaća da taj novac ne pripada njemu.
Svježi ga zrak grebe u grlu i nosu, a premda svaki udisaj peče, podsjeća ga na
život za koji je tako nedavno vjerovao da ga je izgubio. Ima nedovršenog posla i
osjeti svakim korakom na snijegu kako njegove nove namjere šire jaz među njime,
zvijeri Magnusa, karabinom Johannesa Balka i užasom Fågelsånga. Balk je sada
Wingeova briga, a njegove misli umjesto toga odlaze k pismima Kristofera Blixa.
Isak Blom rekao mu je da ih je neka mlada djevojka ostavila na vratima policijske
postaje naznačenima s imenom Cecila Wingea. Carsten Vikare koji još nije znao
kakva će ga nesreća zadesiti ispričao mu je da je Blix za sobom ostavio mladu
udovicu.
Cardell je zapišane hlače zamijenio onim drugima koje posjeduje, onima koje
pripadaju uniformi koju je dobio kada je ušao u separatističku stražu i koje nerado
nosi. Nitko na stubištu nije imao vruće vode koju bi mogao podijeliti s njim pa se
zadovoljio time da snijegom s dvorišta vani izriba tijelo. Neka dječurlija iskoristila
je njegov izloženi položaj da ga napadnu snježnim grudama, a od njegovih su se
psovki zatresle prozorske šarke na dvorištu. Ipak im duguje zahvalnost jer mu
odvraćaju pozornost. Sada kada se ponovno kreće, toplina se počela vraćati u
njegovo tijelo, a s njome i dobro raspoloženje. Pošao je ulicom Västerlånggatan i
skrenuo udesno uz uzbrdicu koja vodi do crkve Svetog Nikole.
Pod svodom nije mnogo toplije nego vani. Vikar je kod kuće i ima hunjavicu,
ali Cardell je dovoljno snažno ustrajao da su pozvali jednog promrzlog kapelana
kojega je uspio nagovoriti da pogleda u crkvene knjige. Da, zabilježen je neki Johan
Kristofer Blix i to sasvim nedavno u svezi sa zarukama, ali s križem pored njegova

288
imena što označava smrtan slučaj. Nakon što je Cardell svećeniku tutnuo novčić u
drhtavu ruku, uspio se bolje sjetiti tog neobičnog slučaja.
Tek što se mladi par zaručio, mladoženja je poginuo u nesreći. Mladenka je
već bila u drugom stanju. Svećenik ravnodušno zakoluta očima. To što se u župi
djeca rađaju odmah nakon najave braka zbog poleta mladih roditelja očito je više
pravilo nego iznimka. Njegovi kolege i on smilovali su se djevojci i glumili da se
sklapanje braka dogodilo prije Blixove smrti. Nerođeno se dijete tako neće prozvati
kopiletom, a majka neće biti prozvana bludnicom, već udovicom. Svećenik kima
za sebe. Zna da je sakrament prekršen, ali ne vidi zašto bi mu Gospodin to uzeo za
zlo.
„A kako se zove udovica?“
„Lovisa Ulrika Blix, rođena Tulipan. Njezin otac drži krčmu koja se zove Pravi
zamorac.“
„Dobro ste informirani za jednog svećenika.“
Svećenik se nasmije i preokrene očima.
„Ovo je žedna župa, a nakon pričesti se nekad dogodi da je hostija bila toliko
suha da čak i svećenici moraju potražiti pričest na drugim mjestima.“

Vratio se do krčme istim putem kojim je došao, može se pljunuti do tamo. Krčma
je jednostavna, stolovi se sastoje samo od nanizanih prevrnutih bačvi. Dočeka ga
stariji čovjek bezbojnih očiju koji sa strane odlaže čašice koje je sušio krpom koja
je već postala vlažna.
„Ispričavam se, ali nismo još otvorili i ne mogu ti ponuditi nikakav topli
obrok. Ako želiš jesti, možeš dobiti samo hladne nareske.“
„Nema veze. Nisam došao zbog jela i pića. Došao sam jer tražim Lovisu
Ulriku. Je li ona ovdje?“
Krčmar ga odmjeri od glave do pete zamišljena pogleda.
„Lovisa je moja kći.“
„Je li kod kuće?“
Karl Tulipan odmahne glavom.
„Nažalost ne. Ona je toliko marljiva djevojka da je teško očekivati da će se to
ikada više vidjeti u idućim generacijama. Ipak mi je žao koliko joj moji poslovi

289
oduzimaju vremena. Ako nije kod zdenca, onda je na tržnici, a ako ne želite sjesti,
ne vidim drugo rješenje nego da se vratite nekada kasnije.“
Cardell ostane stajati spuštenih ruku i odsutno otrese snijeg s čizama.
„Želite li da joj nešto poručim?“
Cardell oklijeva na trenutak i pod jaknom važe lisnicu u ruci.
„Ah. Ovo nije baš posao koji mogu prepustiti drugima. Obećavam da ću opet
doći.“
„Dobrodošli ste. Više sreće drugi put.“

290
 11.

PROLJEĆE JE BILO TOPLO, a tako i kasno ljeto. Snijeg je sada već debeo, zima hladna,
a oni koji tvrde da znaju čitati uzorke vremena u bolnim zglobovima ili drugim
znamenjima svijeta dugo su govorili da će ovo biti najgora zima od pamtivijeka.
Anna Stina Knapp vjeruje u to. Noći su već počele uzimati svoj danak u onima koji
zbog pijanstva ili siromaštva spavaju vani, a led je u zemlju ušao toliko duboko da
se one koji se smrznu ne može pokopati prije nego što zatopli. Ukočeni se mrtvaci
gomilaju u spremištima za mrtvace na grobljima, a kada se ona napune, preminule
samo ostave na uglovima. Na putu od trga Packartorget, kamo je pošla kupiti ribu,
Anna Stina vidjela je veliki snježni nanos pred crkvom Svetog Jakova iz kojega su
stršile smrznute ruke i noge. Nestašni su uličari s njegova vrha sastrugali mraz s
plavo-crnog lica, a među njegove usne ugurali razlomljenu glinenu lulu i potpisali
svoje umjetničko djelo tako što su se popišali na njega.
Anna Stina danju se odaziva na ime Lovisa Tulipan te puno svog vremena
posvećuje radu u krčmi i oko nje. Rano započinje svoje dane. Naučila se buditi čim
svane, brzo se obući i presresti nosače koji bačve prazne odmah iza toaleta krčme
kako bi se riješili sadržaja na svojim kolima. To je jedna od mnogih zadaća koje je
pretvorila u svoju dužnost nakon što je zamijetila kako iskorištavaju krčmarevu
ravnodušnost jer ih on plaća svaki tjedan, a oni zauzvrat ništa ne rade. Nosi vodu
dok se crpke na zdencu na trgu ne smrznu. Pere tanjure i krigle tako da ih utrlja u
snijeg, donosi drvo sa splavi kod obala Mälarena, a navečer i ujutro pere pod i riba
ga gdje je potrebno.
Taj trud ublažava grižnju savjesti koja je muči svaki put kada ugleda plavosive
oči Karla Tulipana na licu čije se brazde i bore uvijek pretvore u osmijeh kada je
ugleda i svaki put kada rukom nježno pomazi njezin sve veći trbuh. Zna da je već
gleda kao svoju kćer i željela bi da i ona njega može promatrati kao svog oca.
Tijekom noći Annu Stinu u snovima više ne posjećuje crveni pijetao, ali
budućnost je ipak ne ostavlja na miru. Njezin je pokrivač ujutro često mokar od

291
znoja iako zidovi propuštaju i u sobi je prohladno. Čini se kao da je dijete koje nosi
zapalilo nekakvu baklju u njoj i grije je unatoč hladnoći. Svakim je danom sve veća.
Kada ne može ponovno zaspati, upali šibicu i na udubljenom prozorskom staklu
koje gleda na ulice u mraku promatra odraz svoga lica. Umišlja si da je postalo
okruglije, i to zahvaljujući stolu Cvjetnog Čovjeka i životu koji klija u njoj. Nije
više lako prepoznati djevojku koja je gladovala u zatvoru. Ali to nije dovoljno. Nije
dovoljno čak ni ono što je Kristofer Blix, čije prezime sada nosi, učinio za nju.
Stockholm je zastrašujuće malen. Svi se guraju istim ulicama, istim
prostorijama. Kada Anna Stina napušta krčmu, zaveže rubac oko svoje plave kose
i spusti tkaninu nisko na čelo. Drži se sjeverne strane Slussena, a izbjegava
područja gdje Tihi i Fischer love grešnike. Međutim pozornika ima i u Gradu
među mostovima i svaki put kada ugleda kako se negdje naziru njihove plave jakne
i bijelo remenje, srce joj siđe u pete.
U snovima se to uvijek iznova događa: zabavi se u smočnici iza glavne
prostorije u krčmi, a kada iziđe preko praga, susretne njegov pogled i ispadne joj
ono što nosi u naručju, a da ni ne čuje kada padne na podne daske. Petter
Pettersson nalazi se ondje, naslonjen na bačvu s podrugljivim osmijehom na
širokim ustima.
Otmjeno joj se nakloni i zazove je imenom. Ona ostane stajati potpuno mirno,
nesposobna da se pomakne, a kada joj se on približi, stavi njezinu ruku u svoju.
„Gospođica mi je ostala dužna jedan ples.“
Oni gosti krčme koje je počela ubrajati među svoje prijatelje tada šapuću i
upiru prstom, a Kalle Tulipan zaplače kada se širina njezine prevare razjasni pred
njegovim očima. Petter Pettersson zaveže uže oko njezina zgloba kao da se radi o
nekom znaku pažnje i izvede je na ulicu do kola koja već čekaju da je odvedu u
zatvor na Långholmenu kamo i pripada. Tamo uz budni nadzor Meštra Erika
otpleše onoliko krugova oko zdenca u dvorištu koliko je dovoljno da se poništi sve
što ona jest i da na tom mjestu ostane tek krhotina žene koja je nekoć bila. Izgubi
dijete koje nosi. U nadi da bi moglo spasiti svoj život, tijelo joj odbaci sve što mu
se čini suvišnim i tako nerođeno dijete pretvori tek u crvenu mrlju na šljunku pred
zdencem, mrlju pored koje mora prolaziti svaki dan iznova dok je u potpunosti ne
obuzmu strah i ludilo.

292
Kada se Anna Stina Knapp vratila u Pravog zamorca s robom koju je kupila
krčmarevim novcem, već je bilo poslijepodne. Kupila je nekoliko svježe ulovljenih
zečeva, bakalar ulovljen pod ledom Mälarena i kruh. Sunce se već odavno spustilo
na obzoru, a među uličicama se kovitlaju snježne pahulje. Ona nekolicina ljudi
koja se još nalazila vani sada se prepala vjetra i svi su požurili kako bi se zaklonili
pod natkrivena vrata pred ulazom. Kalle Tulipan ugrijao je vino na ognjištu i jedna
šalica spremno čeka Annu Stinu. Zagrlio ju je i protresao joj ramena velikim
dlanovima kako bi je zagrijao.
„Bio je tu neki muškarac ranije i pitao za tebe.“
„Je li rekao što želi?“
„Ne. Rekao je da će se vratiti neki drugi dan.“
„Kako je izgledao?“
„Bio je vrlo visok, užasno ružna lica. Zvuči li ti poznato?“
Anna Stina odmahne glavom pred upitnim, ali i dalje blagim pogledom
Cvjetnog Čovjeka.
„A osim toga nosio je i uniformu. Bio je odjeven kao pozornik.“
Riječi je ošinu poput šamara i mora se okrenuti kako ne bi vidio kako joj je
krv udarila u lice.

Nije sigurna. Ništa ne posjeduje. Njezino novo ime i svijet koji je postao njezin
ovisi o dobroj volji drugih ljudi. Pozornici će se vraćati, a oni znaju da njezino lice
pripada Anni Stini Knapp, a ne Lovisi Ulriki Blix. Nepromjenjivost stvarnosti
njezinu će laž prokazati drugima i noćna će se mora obistiniti. Dijete kojega se
jednoga dana samo željela riješiti sada je ognjište ljubavi u njoj, a ako je ponovno
zgrabe, osuđeno je na smrt i prije no što prvi put udahne. Navečer sjedi u svojoj
sobi, promatra svoj odraz u prozoru i proklinje blijede crte lica. Anna Stina
provede ostatak noći rukama grleći svoja uska ramena, njišući se na klupici koja
škripi i duboko razmišljajući o tome što bi trebala učiniti kako bi se riješila lica
koje joj je dala Maja Knapp.

293
 12.

CECIL WINGE PRIVUČE RUBAC bliže vratu kako bi od snježne mećave zaštitio
komadićak kože između kaputa i zatiljka. Kod Kraljevske kovačnice ostavi Grad
među mostovima i pođe zaleđenim daskama preko mosta Vedgårdsbron do otoka
Helgeandsholmen u zavjetrinu pod dvorskim stajama i kućom Per Brahes, a onda
se probije dalje kroz vjetar preko mosta Slaktarehusbron. S njegove desne strane,
iz vode se Strömmena uzdižu kameni stupovi mosta Norrbro koji su sada okovani
ledom. Nedovršeni krajevi temelja uzaludno čekaju svodove koji bi ih spojili.
S jedne strane trga Norrmalmstorg uzdiže se prvostupanjski sud sjevernih
predgrađa koji i danas nazivaju Kastenhof prema krčmaru koji je na tom mjestu
posjedovao krčmu prije više od jednog stoljeća. Pet ga stepenica odvede do vanjske
strane pročelja gdje je u pješčenjaku uklesan kraljevski monogram. Vratari
poznaju Wingea. Dežurnog stražara poznaje po imenu i on ga uvede u hodnik
pritvora u kojemu se nalazi dugački niz vrata, a iza svakih od njih po jedna
zazidana prostorija osvijetljena tek uskim prorezima. Sobe su spartanski
namještene. U svakoj se nalaze samo krevet koji je jedva toliko visok da se pod
njega gurne noćna posuda, komoda i klupica.
Johannes Balk mirno sjedi u polutami. Zuri ravno u prazno ništavilo dok ga
Wingeov dolazak ne prene iz razmišljanja. Iza njih se povuče zasun, a zvuk lupanja
stražarevih čizama o pod postane sve tiši kako se udaljava. Winge mu kimne u
znak pozdrava.
„Dobro jutro. Imaš li sve što ti treba? Hranu, pokrivač, duhan?“
„Ničega mi ne nedostaje. Nikada nisam pušio. Riba i svinjetina su mi
dostatne. Hladnoća mi već odavno ne smeta.“
Nešto u Balku Wingea podsjeća na pauka, miran je i strpljiv u svojoj mreži,
gotovo podrugljivo pasivan. Tanjur s jelom stoji na komodi, kaša s komadićem
štuke, ako je suditi po nepojedenim ostacima. Balk protrlja oči, a Winge sjedne na
klupicu.

294
 „Znate li, gospodine Winge, da sam ja više godina mlađi od vas iako gotovo
izgledamo kao da smo vršnjaci? Možda život na našim crtama lica ucrtava iskustva
koja smo proživjeli, a možda sam prerano ostario zbog svega čega sam se odrekao.
Gdje smo stali? Aha, usred drugog čina. Upravo sam namjeravao napustiti
zemlju.“
U vodi u vrču koji se nalazi pored kreveta već su se stvorili komadići leda.
Balk ih razbije kažiprstom i utoči vodu u šalicu. Nakašlje se i popije gutljaj, zaustavi
se na trenutak kako bi se prisjetio mjesta gdje je stao sa svojom pričom i ponovno
počne govoriti.

Dječak je s vremenom odrastao u mladića, ali bez oca i majke na mnoge je načine
bio osuđen zauvijek ostati dječakom. Do njegove punoljetnosti Fågelsångom
raspolažu drugi: skupina stroge gospode u Stockholmu koja je Gustavu Adolfu
Balku pomagala s njegovim poslovima, a mladić ih je upoznao samo preko pisama
koja su toliko službeno napisana da slabo razumije njihov sadržaj. Dvaput godišnje
zastupnik skupine dođe u Fågelsång kako bi procijenio funkcionira li sve na
imanju i kako bi se uvjerio da se mladić i dalje obrazuje onako kako je to bila očeva
posljednja želja.
Na svoj sedamnaesti rođendan dobiva pošiljku s neočekivanom porukom: u
oporuci Gustava Adolfa Balka nalazi se posebna zaliha novca predviđena za
putovanje na kontinent. Opisan je cijeli put, navedene su adrese bankara koji su
primili poruku o tome da će uskoro doći i koji su u zamjenu za priložene obveznice
spremni isplatiti putničku zalihu novca u odgovarajućoj valuti. Putovat će brodom
od Stockholma do Tallinna, potom dalje na jug do Pariza, a zatim i do Firence i
Rima. Drugi put napušta Fågelsång, vidi tamne zgrade kako nestaju za njime i kako
ih lipe zatvaraju.

U Parizu odustane od plana puta. Čitao je o tom gradu što je bio mjesto radnje
brojnih romana i priča te dom mnogih mislioca i vizionara. Uvijek je žudio za time
da ga vidi svojim očima i shvatio je da je uživo ljepši nego što su pjesme mogle
opisati. Nešto se osjeti u zraku. U svakoj kavani i krčmi raspravlja se o
preduvjetima i pravima ljudskog života. Ropstvo osuđuju svi, od prvog do
posljednjeg. Mnogi razmišljaju i dublje od toga i uspoređuju potlačenost robova

295
sa sudbinom vlastitog naroda pod svojim monarhom. U tim lijepim uvjetima
pojavi se osjećaj s kojim je i više nego dobro upoznat: strah.
Kao da ima šesto čulo, osjeća da je okružen željom za krvlju koja neumoljivo
slijedi tragove straha, a kada dođe dan odlaska, shvati da više ne želi napustiti grad.
Nešto se sprema i želi svojim očima vidjeti što će se dogoditi. Prvih mjeseci provodi
svaki budan trenutak na gradskim ulicama i trgovima. Sluša razgovore na jeziku
koji je naučio iz knjiga trpeći udarce bičem, ali uskoro ih sve bolje razumije. U
Švedsku šalje kurirska pisma kojima si je osigurao kredit kod francuskih bankara
i unajmio sobu u Latinskoj četvrti.
Svugdje su život i vreva. Ustanak tiho kipi u gradu, a ubrzan je još i lošom
lanjskom žetvom. Početkom svibnja prvi put u gotovo dvjesto godina zasjedaju
Generalni staleži. Proglasili su Narodnu ustavotvornu skupštinu, izveli juriš na
Bastillu, a od ljeta 1789. Parizom samostalno upravlja Komuna te novonastala
Nacionalna garda. U ostatku zemlje seljaci sa sebe odbacuju svoj jaram. Feudalni
vlasnici moraju bježati ili se odreći svojih prastarih prava. Mladić se nalazi usred
svega toga, pasivan je, ali entuzijastičan promatrač. U kolovozu Narodna skupština
čita Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Kuriri objavljuju vijest na trgovima
i u lokalima u kojima se svi okupljaju. Mladić vidi kako kralj Luj glavom i bradom
govori pred narodom s balkona palače Tuileries, ne više kao mladić, ali zato
veličanstven i još u naponu snage. Kralj toplo pozdravlja razboritost novog ustava,
pravi je uzor kako stari trebaju prihvatiti novo. Nekoliko se mjeseci čini da se grad
stabilizirao u tom novom poretku, ali on osjeća kako će to puknuti i strpljivo čeka
svoju priliku. Ostane tamo do kraja godine. I cijele sljedeće godine.
Johannes Balk zna da mu je potreban strah kao što je vatri potrebna iskra, a
osjeća kako strah raste oko njega. Možda mu se upravo zbog toga, više nego i zbog
čega drugog, Pariz činio poput doma koji mu Fågelsång nikada nije bio. Ovdje se
svi boje, a većina i mrzi druge, a u tome se Johannes osjeća boljima od njih. Oni
tek upoznaju osjećaje koje je on hranio otkad zna za sebe. Iako je moć naroda sve
više rasla pod cijenu kraljeve moći, među revolucionarima se širio nemir. Sve više
njih vidi neprijatelje u svakoj sjeni, kako izvan tako i unutar gradskih zidina.
Huškač Marat ispisuje bijesne pamflete u kojima zagovara drastične mjere,
pročišćenje od svih neistomišljenika za opće dobro. Govori se o tome kako cilj
opravdava sredstvo. Prvi put u svom životu mladić osjeća da je dio nečega što
razumije, okružen je ljudima koji su poput njega. Osjeća kako se velika smrt

296
približava, nevidljiv se kreće u masi i čeka na svoj trenutak. Napeto je iščekuje,
ushićeno se pitajući koje oblike smrt namjerava zauzeti.

U prosincu godine 1791. probudi ga buka na stepeništu. Njegova vrata sruše

muškarci odjeveni u ručno sašivene uniforme Narodne garde u boji nove zastave.
Netko ga je prijavio. Nikada neće saznati tko. Netko tko je htio povlastice od
vodstva jakobinaca? Možda njegov bankar, možda stanodavac. Lako je osumnjičiti
inozemnog aristokrata. Kažu da je špijun. Odvedu ga u četvrt Saint-Germa-in-des-
Prés, koja je sasvim u blizini njegova stana, i kažu mu da će ga preslušati.
Nikada ne dođe ni do kakvog ispitivanja. Strpali su ga u ćeliju u podrumu
vojnog zatvora, duboko dolje pod starim benediktinskim samostanom. Nema
prozora, nema nikakvog svjetla. U početku strpljivo čeka i priprema svoju obranu
najbolje što može. Vojnik dolazi s vodom i kruhom, nekad i s nekim drugim
ostacima, ali nikada ne pokazuje svoje lice. Samo gurne zdjelu kroz otvor pri dnu
vrata i nitko ne odgovori kada ga pokuša zazvati. Ostavili su ga tamo da istrune.
Možda se promijenila hijerarhija među revolucionarima pa su zaboravili na to da
je uhićen. U ćeliji je mračno kao u rogu. Ne vidi vlastite ruke pred sobom. S
vremenom više nije siguran jesu li mu oči otvorene ili zatvorene, gdje završava
njegovo tijelo, a gdje počinje mrak. Sjedi mirno u mraku i mrzi.
Shvati da nije sam. Počinje jasno vidjeti stvari koje ne mogu biti ondje. Otac
kojega je smatrao mrtvim dolazi mu u posjet. Kada legne u ležaj kako bi spavao,
majka koja je strpljivo čekala dopuže do njega preko poda i ispruži ruku kako bi
mu ogrebla lice. Pokuša se obraniti tako da i sam grebe. Vrijeme prolazi i nema ga
kako mjeriti.

Iz budnog ga drijemeža trgne strašan zvuk, a uskoro shvati da su to bijesni ljudski

glasovi. Otključaju mu vrata i u prostoriju uđe toliko snažno svjetlo da mora
prekriti lice rukama. Šake ga dohvate i podignu njegovo tijelo. Izvedu ga u dvorište
pred crkvom gdje su se okupile stotine ljudi. Okupili su se sankiloti, svjetina
revolucije i pripadnici Nacionalne garde i sada oslobađaju sve zatvorenike Saint-
Germaina.
Vidi kako se svjetina njiše. Ponegdje se nad njom izdigne neka glava, a onda
se uz tresak opet brzo spusti na istu razinu kao i ostali. Prvo ga zbuni ono što vidi,

297
a zatim shvati da uhićenike nogama udaraju nasmrt. Tucet muškaraca
istovremeno naguraju jedne na druge, oni se uhvate za ramena i strukove kako bi
održali ravnotežu, ali koljena im propadaju. Uskoro tijela uhićenika popuste. Pluća
im popucaju uz tresak, lubanje se zdrobe toliko jako da jabučice oka polete preko
pločnika. Pod njima je sve krvavo blato u kojemu nitko više ne može raspoznati
što je bio koji dio tijela.
Sve se više ljudi gura u dvorištu, a onda nastane panika i muškarci koji su ga
držali puštaju ga kako bi zaštitili sebe. Otpuže do ograde pod nogama ljudi koji se
mačuju na vlažnom tlu. Ugleda nevjerojatno usku pukotinu među daskama, ali na
svoje iznenađenje shvati da mu je tijelo sada dovoljno izgladnjelo da se uspije
provući kroz nju.
Tako se ponovno nađe na slobodi. S druge strane više nema nikoga tko bi ga
razlikovao od drugih odrpanaca koji su se okupili oko crkve. Opere se dolje kod
Seine. U odrazu ne prepoznaje samoga sebe. Naposljetku čuje kako se proširio glas
da su zatvorili toliko stranaca da su se i oni sami uzdigli protiv Parižana, na što se
svjetina toliko razbjesnila da je uzela stvar u svoje ruke. Saint-Germa-in-des-Prés
samo je jedan od mnogobrojnih zatvora u kojima su se odigrale iste scene.
Ona smrt koju je toliko dugo čekao, za njegove je odsutnosti dakle došla u
Pariz. Prolazeći gradom vidi da su nagomilali tijela na hrpe koje su više od njega
samoga. Tisuće su masakrirane. Posvuda vlada kaos. S druge strane rijeke vidi
pijane muškarce koji tjeraju neku djevojku da se popne na hrpu mrtvaca te da pleše
i pjeva himnu republike, a kada ona to odbije, gurnu joj bajunetu u trbuh. Rujan
je 1792. godine, jesensko je lišće posvuda. Nekoliko je dana prije kralj morao
pobjeći kada su jurišali na Tuileries, ali uhvatili su ga skupa s obitelji. Na ulicama
se pjeva „Ça ira“. Melodiju dobro poznaje iz prvih godina revolucije, ali riječi su
se promijenile. Prije su pjevali o pravdi za one koji su bili ugnjetavani. Sada je u
pjesmi riječ o tome da aristokracija treba visjeti s rasvjetnih stupova. Svi muškarci
moraju nositi trobojnicu revolucije na svojim šeširima, one boje koje su trebale
predstavljati slobodu, jednakost i bratstvo. Put do izlaza iz grada vodi ga do
osmokutnog trga koji je nekoć bio poznat kao Trg Luja XV., a u čijoj je sredini
sada postavljen neobičan predmet pored postolja gdje se nekada nalazio kraljev
otac na konju. Tako ugleda svoju prvu giljotinu. Ni od kakvog se krvnika ne može
očekivati da će se pozabaviti svim smaknućima koja revolucija zahtijeva. Osmislili

298
su stroj za to. Pljesne rukama i toliko se glasno nasmije da mu suhe usne popucaju
na više mjesta.
Bosih nogu hoda dalje prema sjeveru. Nitko mu ne smeta. Njegov izgled plaši
druge i ne posjeduje ništa vrijedno. U Flandriji pronalazi zemljake koje uspijeva
uvjeriti u svoje podrijetlo i koji mu posude nekoliko novčića uz obećanje da će im
trostruko vratiti. Odatle pođe kući. U Rostocku kupi mjesto na brodu do
Karlskrone. Krajem 1792. godine vraća se u svoju domovinu nakon mnogo godina
izbivanja, a čini se da je i on sam ostario još dvaput toliko.

Balk se okrene prema svjetlu. Čini se da ne vidi očima pred sobom, već kao da
gleda u svoja sjećanja kako bi izvukao izgubljenu sliku iz prošlosti.
„Tamo sam upoznao Daniela Devalla. Tražio sam prijevoz do Stockholma
kako bih se vratio u Fågelsång, onaj jedini dom koji mi je preostao. Bio je u
gostionici u kojoj sam tražio kočijaša. Kupio si je mjesto u istim kolima i počeli
smo razgovarati tijekom putovanja. Znate i sami kako sporo i nelagodno prolaze
sati dok konji vuku i muče se. Nikada ga niste vidjeli na životu, gospodine Winge.
Mogu samo reći da mi je žao što ono što je preostalo od njega i što ste izvukli iz
Fatburena nije nimalo sličilo onome kako je stvarno izgledao. Sve je sjalo oko
njega, kao da ga je duša iznutra obasjavala i od njega činila svjetiljku koja je
drugima osvjetljavala svijet. Oči su mu bile široke i blistavo plave, pomalo ukošene
na licu koje je bilo savršeno simetrično. Imao je bljesak u očima koji je istovremeno
bio nestašan i nedužan, izazovan i sramežljiv, kao kod hvaljenog djeteta koje
roditelji jednostavno ne bi mogli ukoriti. Imao je dugu zlaćanu kosu. Kada sam ga
upoznao, bila mu je zavezana za vrat vrpcom, ali poslije ju je sve češće nosio
raspuštenu preko ramena. Kada se smiješio, otkrivao je dva potpuno bijela reda
zubi, gornji potpuno ravan, a donji sa samo jednim nakrivljenim zubom, kao da je
onaj koji ga je stvorio bio zabrinut oko toga da će pretjerati u blagodatima. Tijelo
mu je bilo vitko i nježno i bio je odjeven u lijepu odjeću sašivenu tako da laska
njegovoj figuri. Imao je ruke virtuoza, s dugim, uskim prstima. Slučajno smo se
upoznali. Oprezno se približio i tiho govorio. Čak je i prekrasno mirisao, diskretno
kao da je u blizini livada, i to u vremenu kada su se drugi prelijevali parfemom
kako bi prekrili svoj smrad. Dijelili smo kola do doma. Što se mene tiče, sati nisu
mogli prolaziti dovoljno sporo, a činilo mi se baš kao da su proletjeli. Daniel je bio
zanimljiv sugovornik, šarmantan, vrlo ljubazan i pametno je razmišljao. Sjedio je

299
sasvim blizu mene, a kada bih ispričao nešto što bi ga zabavljalo, prasnuo bi u
smijeh i stavio svoju ruku na moje koljeno kao da se nije mogao suzdržati.“
Utihne nakratko i natoči si još jednu šalicu vode.
„Morate razumjeti, gospodine Winge, ja nikada nisam imao prijatelja. Moja
je usamljenost jednostavno toliko dugo trajala. Ne mogu se sjetiti da je itko ikada
obratio pozornost na mene ili da mi je iz radoznalosti postavio neko pitanje. Zato
nisam bio spreman za Devalla. Bio sam... ranjiv.“
Popije hladnu vodu do kraja.
„Kada je naš put završio, Devall se ponudio da mi nekoliko dana bude vodič
u Stockholmu. Putovanje me iscrpilo i morao sam povratiti svoje snage, a on je
dobro poznavao grad koji sam ja tek nakratko vidio i u čijoj bih se bujici glasne
vreve inače brzo izgubio. Nisam vidio nijedan razlog zašto bih odbio njegovu
ponudu.“
Kimne za sebe.
„Dopustite mi, gospodine Winge, da posebno ispričam priču o jednoj večeri.
Te se večeri održavao krabuljni ples, i to manje od godinu dana nakon što je kralj
ubijen na jednom takvom balu. Činilo se da ljudi uživaju u takvoj neprikladnoj
zabavi, nisu bili od onih koji bi oplakivali Naše Visočanstvo. Svi su bili pod
maskama, ali odjeća je otkrivala svačije porijeklo i imutak. Ni ja ni Devall nismo
pripadali njima, ali Daniel nam je svakome nabavio po masku, pa nitko nije ni
zamijetio da smo stranci, pogotovo zato što je piće teklo u potocima. Kada se večer
pretvorila u noć, gospoda su se uputila dalje prema drugim lokalima. Pošli smo s
njima u društvu i tako došli do jedne zabačene kuće, kod vode gdje inače prolaze
samo brodovi koji prevoze žito. Pozdravio nas je tamnoputi sluga i uskoro smo se
našli u raskošnoj prostoriji. Tamo nas je čekao sami užas, gospodine Winge. Pio
sam pa isprva nisam zamijetio ostale maske, ali kada sam ih ugledao, fasciniralo
me koliko su živopisne. Unakažena lica s neobičnim izraslinama, glave koje su
izokrenute u neobične oblike, odjeća savršeno napravljena da bi prikazala svoje
nosioce kao bogalje ili groteske. Ali uskoro sam shvatio da ti jadnici ne nose maske.
Bili su takvi, a uposlili su ih kako bi se gospoda u kući mogla s njima zabavljati.
Ubrzo su došle i djevojke odjevene samo u prozirne tkanine preko svojih golih
tijela, a muškarci su odriješili svoje remenje i odbacili odjeću. Prostorija se ubrzo
pretvorila u gmižuću masu muškaraca i žena koji su kopulirali na sve moguće

300
načine. Nakaze su svima morale biti na raspolaganju i činiti sve što im se reklo. Ta
mi se zabava gadila i kada sam skinuo masku, Devall je na mom licu mogao iščitati
moje osjećaje. „Ali mislio sam... tvoj otac...“ rekao mi je, a širinu onoga na što je
pod time mislio još dugo nisam shvatio. Otišli smo odatle. Nisam vidio nikakav
razlog da odgađam daljnje putovanje i pripremio sam svoj odlazak. Ponudio sam
Danielu da pođe sa mnom u Fågelsång jer nisam imao sluga, a njegovi zahtjevi
nisu bili veliki.“
„Što se dalje dogodilo, Johannese? Jesi li pronašao njegovu korespondenciju?“
„Znao sam da piše pisma, gospodine Winge, ali to mi nije bilo neobično.
Prošlo je mnogo vremena dok nisam naslutio kome i zašto piše. Kao što sigurno
znate, svoja je pisma Liljensparreu pisao u šiframa, ali prvo bi napisao normalni
tekst, a onda se poslužio ključem kako bi svoj tekst preveo u kod. Vjerojatno je
otvorio kaljevu peć u spavaćoj sobi, a nije prvo provjerio ima li unutra još žara.
Bila je to svježa noć i kasnije iste večeri otvorio sam peć kako bih se uvjerio da će
dovoljno grijati do jutra. U pepelu se nalazio zgužvani arak. Tekst pisma. Nisam si
mogao pomoći, a da ga ne pročitam.“
„I što si zaključio?“
„Daniel Devall bio je u potrazi za srećom, gospodine Winge, i ništa mu nije
bilo bitnije od osvajanja naklonosti policijskog načelnika Liljensparrea. Mislio se
tako popeti na društvenoj ljestvici. Nagađam da ga je netko upozorio na to da
uskoro stižem u Karlskronu, možda netko od Šveđana koje sam upoznao u
Flandriji. Njegov je zadatak kao uhode bio da nadzire luku i da pažljivo promatra
sve sumnjive ličnosti koje dolaze iz Francuske kako bi na sjeveru širile iskru
revolucije. Pretpostavio je da sam jakobinac koji je sudjelovao u ustanku i da se
sada vraćam kući kako bih ovdje propovijedao isto evanđelje. Zato me slijedio sve
do Fågelsånga. Nadao se da ću mu postupno povjeravati svoje planove o rušenju
monarhije, a onda bi on uživao u častima otkrivanja urote.“
„Što si učinio nakon što si pročitao pismo?“
„Počeo sam razmišljati o svojoj majci. Kako je odvajala udove komarcima
umjesto mom ocu. A što je drugo Devall bio nego komarac koji je uletio u moju
kuću? Nije li zaslužio istu sudbinu? Mnogo sam sati razmišljao o tome kako bih
mogao izvesti takvu stvar. Moja je majka poredala svoje žrtve na prozorsku dasku
i ostavila ih da propadnu. I meni je trebala prozorska daska dovoljno velika za

301
Daniela Devalla. Tako sam se sjetio Keyserevog doma gdje smo bili među golim
poluljudima i groteskama i tek sam tada shvatio da naš posjet nije bio slučajnost.
Sjetio sam se riječi koje je Devall nehotice odao i shvatio što su značile. Tamo me
namjerno odveo jer je poznavao moga oca koji je očito pripadao stalnim gostima
kuće. Devall je nagađao da i ja dijelim iste sklonosti. U svojim je maštarijama
sigurno vidio kako je državni savjetnik Gustav Adolf Balk svog prvorođenca vodio
u Stockholm kako bi ga upoznao s tjelesnim požudama koji nastaju kod gospode.
Riječima ne mogu opisati koliko mi se ta pomisao gadi. Stoga sam smatrao
prikladnim da svoje dane završi u Keyserevom domu, tako da ga posjećuju gosti
poput mog oca. U njihovom je društvu Daniel Devall dobrodošao.“
Zaškilji prema pukotini na stropu gdje je svjetlost koja je prolazila bila sve
slabija.
„Mislim da ne moram ispričati ostatak, gospodine Winge. Sve ono što već ne
znate samo su praktični detalji. Morao sam otići u Stockholm kako bih sve
dogovorio i osigurao se da Daniel ne napusti Fågelsång prije nego što se vratim.
Moja su prva postaja bili skrbnici koji su mislili da sam mrtav i zatražio sam od
njih jednokratnu isplatu novca uz obećanje da nikada više neću prijeći preko
njihova praga. Raspitivao sam se uokolo i saznao za Židova Düllitza čije sam si
usluge sada mogao priuštiti. Preko njega sam pronašao ranarnikovog naučnika
Kristofera Blixa i kupio njegove dugove i život. Magnus je bio jedini od stanovnika
Fågelsånga koji se još uvijek nalazio ondje gdje sam ga ostavio kada sam se vratio
iz Francuske, poludivlji lovački pas koji se dovoljno sjećao mog mirisa da bi ga
povezao s hranom. Uspio sam ga zavezati u sjenici i nisam ga razočarao.“
Winge pusti da se tišina oduži prije no što je prekine.
„Znaš da je Blix zapisivao sve što se događalo? Pronašli smo te zahvaljujući
tim papirima. Što se dogodilo s Kristoferom nakon što je odigrao svoju ulogu?“
„Blix se bojao vlastite sjene i bio je spreman učiniti što god treba da spasi
vlastiti život. Nakon što je dovršio ono što sam tražio od njega, pustio sam ga da
otrči u šumu.“
„Ako sada želiš priznati sve, zašto si čekao da te mi pronađemo, Johannese?
Zašto nisi izravno došao k meni?“
„Nedostajalo mi je dokaza za moje zločine, gospodine Winge, a od posebne je
važnosti za mene da moje priznanje bude nepobitno. Pročitao sam u Extra postenu

302
da ste pronašli mrtvaca u Fatburenu i zbog toga sam se osjetio dovoljno sigurnim
da ćete me pronaći i saznati što sam učinio.“
Winge zbog lošeg predosjećaja prvo zastane, a potom postavi pitanje koje je
već dugo želio postaviti.
„Zašto sada činiš to što činiš, Johannese? Što je tvoj cilj?“
Johannes Balk pogleda Cecila Wingea pravo u oči. Njegove velike i crne
zjenice u blijedom svjetlu učine se Wingeu poput dvaju zdenaca bez dna u kojima
sada stanuje samo bijesna praznina.
„Vidio sam današnji svijet, gospodine Winge. Ljudi su lažljiva gamad, čopor
vukova žednih krvi koji ništa ne žele više od toga da jedni druge rastrgaju na
komade u pokušajima da dođu do vlasti. Robovi nisu ništa bolji od svojih vlasnika,
samo su slabiji. Nedužni su nedužni samo zato što su nesposobni. Prije nego što se
Pariz pretvorio u klaonicu, govorilo se o jednakosti, slobodi i bratstvu, o ljudskim
pravima, a sada se iste misli čuju i ovdje. Vidio sam kako su Deklaraciju o pravima
čovjeka i građanina omotali u kožu oderanu s ljudi nakon što je giljotina otrgnula
njihovu glavu s ramena. I ovdje ima građana i seljaka koji su spremni uzdići se
protiv plemstva, svojih drevnih ugnjetavača. Sjećate li se, gospodine Winge, kako
je plemićki časnik početkom godine ozlijedio nekog trgovca, pa je gradska straža
morala oružjem zaustaviti uzrujanu svjetinu sa Slottsbackena? Revolucija je tada
visjela u zraku. Još uvijek visi u zraku. Ja, posljednji potomak jednih od
najglasovitijih nordijskih spasitelja kraljevstva, sin državnog savjetnika, izaći ću
pred gradski sud i priznati da sam kriv za sve ono što se dogodilo Danielu Devallu,
običnom čovjeku iz naroda. Vi ćete sami potvrditi da nema sumnje u moju
krivnju. I narod će se podići od bijesa. Prije nego što dođem pod oštricu, bit ću
jezičac na vagi revolucije. U Parizu se zbog toga krv prelijeva ulicama. Oštrica
giljotine više se puta dnevno mora oštriti kako bi mogla ispuniti svoju ulogu. Želim
da se Stockholmu dogodi isto. Neka pločnici budu crveni. Što nas manje preživi,
to bolje. Neka se Grad među mostovima napuni mrtvacima. Neka se groblja
prenapuče. Neka samo gavrani preostanu.“
Nasmije se.
„A vi, gospodine Winge! U svijetu vukova, vi ste iznimka. Čovjek bolje vrste
rođen u pogrešno doba. Držite se pravde i razuma u vrijeme kada drugi samo žele
profitirati na račun drugih. Pročitao sam vaše ime u Extra postenu, a kada sam

303
shvatio tko ste, sve mi je postalo jasno. Sama vas je sudbina postavila na moj put
kada sam došao do njegova kraja. Poznati ste po tome da ste uvijek svakome
optuženiku dopuštali da govori. I govorit ću. Ono što će se dogoditi dalje, bit će
vaša zasluga jednako kao i moja.“

304
 13.

KADA SE CECIL WINGE probudi u utorak ujutro nakon što je odspavao nekoliko
sati, soba je potpuno hladna. Posteljina mu se čini teška. Još uvijek ošamućen od
sna prvo se zapita tko ga je pokrio tim nepoznatim pokrivačem jer nije bijel kao
što je njegov, već taman.
Kada se potpuno razbudi, shvati da je pogriješio. Pokrivač je crven od krvi.
Krv koju je ispljuvao zgrušala se i sasušila u crnu ljusku. Počeo je kašljati u
dubokom snu i nije se mogao zaustaviti. Tamnocrvena kora prekriva mu bradu i
vrat. Koža mu je toliko blijeda da se čini prozirnom. Koliko je krvi izgubio?
Prsti su mu neprirodno bijeli kada ih podigne pred sobom. Nema osjeta u
njima, kao ni u jednoj nozi. Stane na nestabilne noge, jednom šakom razbije led
koji je nastao na površini vode u vrču i ulije vodu u vjedro. Ostatak popije izravno
iz vrča i zgrozi se nad dehidriranosti o kojoj svjedoči žeđ. Treba mu dugo vremena
dok se cijeli ne izriba. Koža ga peče. Kada dovrši, odjene se brzo koliko može od
slabosti, spusti u kuhinju i pošalje jednog od služavkinih dječaka da nađe neki
prijevoz koji bi ga odveo natrag u Grad među mostovima i do Mickela Cardella.

Para od tek skuhane kave uzdiže se prema drvenim gredama Male burze. Rano je
jutro. Jutarnji tipovi i znatiželjnici druže se s mamurnima i pokajnicima koji se
nadaju da će ih šalica kave dovoljno okrijepiti da se uspiju polako odvući među
labirinte uličica kako bi se prijavili kod svojih poslodavaca. Iako kasni na sastanak,
Cecil Winge shvati da je došao prvi. Izgubljen u vlastitim mislima nepomično čeka
dok se Cardellova visoka prilika napokon ne pojavi na pragu. Pozornik otrese
snijeg s čizmi i strese se poput mokra psa.
„Oprosti. Upravo sam gore na ulici Svartmangatan naletio na našeg dragog
Bloma kako tetura od jedne do druge zgrade. Bio je toliko mrtav pijan da mi savjest
nije dopuštala da ga ondje ostavim. Nisam ga samo podupirao, već praktički vukao

305
do njegovog ureda u policijskoj postaji kako bi tamo mogao odspavati svoje
pijanstvo umjesto da se smrzne vani.“
„Što se slavilo?“
„Baš suprotno. Nije bilo lako razabrati što to mrmlja, ali uz malo sam truda
shvatio da je jučer primio pismo u kojemu se obznanjuje da je Ullholm spreman
preuzeti mjesto policijskog načelnika i zauzeti Norlinove stare prostorije te da
može očekivati da će uskoro pristići sa zapada s cijelim svojim pokućstvom.
Trebao bi sutra stići. Blom nije savršen, ali negdje u njemu čuči pravedan čovjek.
Nikako nije sretan zbog toga što će odsad zarađivati svoj novac pod takvim
nitkovom i zato se napio. A ti? Što si ti saznao?“
„Johannes Balk ispričao mi je priču o tome kako nastaje čudovište. Iako sam
to već prije vidio, Jeane Michaele, nikada kao sad nije mi bilo jasnije da nitko ne
postaje zločinac ako prvo nije bio žrtva. Ali još nismo gotovi. Njegova priča ne drži
vodu u potpunosti. Prije ponovnog susreta s njim prvo moram potvrditi svoje
sumnje.“
Mickel Cardell osjeća težinu svoje drvene šake i pred sobom vidi sve udarce
koje je podijelio i sve što je uništio. Zna bolje od Wingea da je to istina.
„Jeane Michaele, moram te nešto zamoliti.“
„Samo reci što.“
„Treba mi više vremena prije Ullholmova dolaska. Barem jedan dan.“
Cardell se počeše po čelu zbunjena pogleda.
„Čega se bojiš? Što će se dogoditi kada Ullholm postane načelnik policije?“
„Pretpostavljam da će odabrati najlakši put i osloboditi me sveg autoriteta koji
mi je Norlin dao, proglasiti moju istragu gotovom i pustiti Balka na slobodu čim
shvati da sam ga pritvorio. A Balk je preopasan za to.“
„Pa ni vlast policijskog načelnika nije valjda neograničena? Zašto ne pokušaš
odmah dovesti Balka pred sud? Teško da će Ullholm onda moči prekinuti proces,
a da ne ispadne tiranin?“
Winge pogleda Cardella pogledom punim poštovanja.
„Želim u potpunosti razumjeti njegove motive prije nego što upišem njegovo
ime u registar pritvorenih i u protokole gradskog suda, a i to tek nakon što odlučim

306
kako će biti najbolje da se proces odvije. Stoga mi je, Jeane Michaele, potreban još
jedan dan. Ako mi to možeš osigurati, još ima nade.“
„Nade? Za što?“
„Ništa ti neću prešutjeti, ali ne mogu više gubiti vrijeme. Zasad te molim za
strpljenje.“
„A kako si zamislio da pozornik koji je odustao od službe spriječi načelnika
policije grada Stockholma da zauzme svoj položaj?“
„Na to nemam odgovor, Jeane Michaele, a ne mogu ti ni ponuditi nikakvu
pomoć s time. Cijelo moje biće trenutačno se bavi ovom novom obvezom. Ništa
mi snage nije preostalo.“
Cardell se uz grimasu počeše po tjemenu i ostane tiho sjediti. Više puta kucne
dlanom o daske u ritmu nekog nepoznatog vojnog marša. Tek nakon pune minute
podigne glavu i ponovno pogleda Wingea u oči.
„Ako je to ono što ti treba, to ćeš i dobiti. Jedan dan.“
Napola se okrene na klupi i mahne po zraku svojom drvenom rukom.
„Djevojko! Odnesi ove šalice kave i donesi rakije. Pozornik Mickel mora malo
razmisliti i hitno mu je potrebna inspiracija.“
Winge ga ostavi i pognut pod vjetrom uputi se među uličice prema trgu
Brända Tomten. Stišće svoj rubac preko usta dok pokušava plitko i mirno disati u
strahu od grčevitih udisaja koji dovode do punih napadaja kašlja. Polako preuzme
kontrolu nad svojim tijelom i protrlja lice šakom snijega prije no što prijeđe preko
trga.

307
 14.

NA UGLU KOD ULICE Prästgatan ponekad sjedi prosjak pored kojega je Anna Stina
često puta prošla kada se penje uzbrdo prema tržnici na velikom trgu. Obično sjedi
na dva kolca koja je spojio tako da čine jednostavnu klupicu i zarađuje za život
tako što pred sobom na krilu pokazuje svoje ruke. Obje su toliko unakažene da oni
koji prođu kraj njega ili zastanu i zure ili se radije udalje do ruba pločnika nego da
mu dođu još bliže.
To nije ozljeda koju je vatra mogla prouzročiti. Čini se kao da je nešto
pretvorilo njegovo meso u vosak, oblikovalo ga u nove neobične oblike, a zatim ga
ostavilo da se ukruti u tom stanju. Meso na prstima izgleda kao da se rastopilo i
iscurilo: na vršcima prstiju nema noktiju i tek možda jedan sloj prekriva njihove
kosti. Ti se neobični oblici, udubine i kvrge nalaze i s prednje i sa stražnje strane
njegove šake, a koža mu je bezbojna i nježna gotovo kao u novorođenčeta.
Upravo njemu ona pođe sa svojim pitanjem, ali on još ne sjedi ondje. Mora
ga pričekati i udarajući nogama o pod pokušava otresti hladnoću s tijela kada joj
postane preteško izdržati je. Naposljetku se pojavi sa svojim daskama pod rukom
i šakama zamotanima u tkaninu. Da mu vremena da pripremi mjesto gdje će sjesti,
a onda i da oprezno odmota tkaninu i otkrije svoje izranjavane ruke kako bi ih svi
mogli vidjeti i kako bi snijeg padao po njima. Počne teško disati kada uvidi da su
mu ruke točno onakve kakvima ih se sjeća. Približi mu se i pruži mu kruh koji ona
sama nije pojela za doručak.
On zbunjeno žmirka zbog tog raskošnog dara, a još je zbunjeniji kada ugleda
tko mu ga pruža.
„Bog te blagoslovio, dijete, ali što sam učinio da zaslužim takav dar?“
„Želim čuti što se dogodilo s tvojim rukama.“
Nasmije se gotovo s olakšanjem.
„To je priča koju sam mnogo puta ispričao, često i za mnogo manju plaću od
ove. Jesi li ikada bila kod Bistrog jezera, djevojčice?“

308
 Ona kimne u znak potvrde.
„Možda si osjetila jedan poseban smrad, to nije smrad ni truleži u vodi ni
izmeta s obala. Tamo se nalazi manufaktura u kojoj sam radio kada sam bio mlad.
Tamo se rade sapuni, djevojčice, i onakvi sapuni kakvima se siromasi peru na
Božić i oni kojima plemićke gospođice obavljaju jutarnju higijenu. Jednako se
izrađuju. Razlike su samo u dražesnosti mirisa. Ali prije ugodnih mirisa dolazi
smrad. Smrde strvine životinja koje se otapaju kako bi se mogla rabiti njihova
mast. Onda se mast pomiješa s drugim tvarima, ukruti i dok kažeš keks, sapun je
već gotov i spreman za uporabu. Bio sam mlad i nadobudan naučnik i zbunio sam
se kada sam trebao pomiješati kalijev karbonat s vapnom. Doza je bila prejaka.
Prevrnuo sam bijeli prah na svoje ruke, a kada sam ih gurnuo u vjedro vode kako
bih ih očistio, čuo sam svog majstora kako viče da bi me upozorio. Ali bilo je
prekasno. Bilo je to kao da sam gurnuo šake u kuhano ulje. Znaš, pepeo pod vodom
gori i guta sve pred sobom. Tako sam postao ovo što sam danas. Iz sućuti su mi
otad dopustili da metem, ali više nisam sposoban za rad kao prije i ono što zaradim
nije dovoljno za život.“
Anna Stina šuti i razmišlja o njegovim riječima.
„Kakav je bio osjećaj?“
On se nasmije.
„Kao nagovještaj pakla, u kojemu ću ionako vjerojatno završiti, djevojčice.“
Kada zamijeti da joj to nije dovoljan odgovor, nastavi ozbiljnije.
„Nikada ništa gore nisam doživio. Kada je moj majstor tkaninom obrisao
pepeo od kojeg su nastali mjehurići, osjećao sam se kao da mi je koža oderana s
ruku. Donijeli su mi limun jer je limunov sok trebao ublažiti bol i možda su bili u
pravu, ali bol je svejedno trajala danima i osjećao sam se kao da sam svom snagom
grlio užareni ugljen.“
Pljune na to sjećanje, a kada pogleda prema njoj, dobro mu je raspoloženje
nestalo.
„Tako. Jesi li trebala još što? Sada kada se sjetim toga, čini mi se da komadić
kruha nije bio dovoljna plaća.“
„Možeš li ponovno napraviti taj pepeo? Isti kakav te opekao? Platit ću ti.“

309
Ne treba im duže od pola sata da napuste Grad među mostovima. Možda je to
samo optička varka zbog terena, ali Anni Stini se čini kao da se zgrada na obali
Bistrog jezera naginje prema površini, kao da močvarno područje na kojemu je
izgrađena više ne može izdržati njezinu težinu. Moraju pričekati do zalaska sunca
i kraja radnog vremena. Jedan po jedan ili u manjim skupinama radnici napuštaju
manufakturu i na ledu se odskližu prema svojim kućama. Vidi kako čovjek s
unakaženim rukama tiho broji kako bi se uvjerio da su svi pošli kući. Nemirno se
ogleda oko sebe, a zatim joj dade znak da ga slijedi.
Zaobiđu pročelje manufakture i spuste se do obale i zaleđenog jezera. Stupovi
s jezera pridržavaju zgradu, a postavljeni su dovoljno visoko da čučeći mogu
otpuzati ispod njih. Prosjak opipava daske nad njima i tiho opsuje svaki put kada
se posklizne. Napokon na svodu pronađe rupu koju traži. Dovoljno je velika da
može provući ruku do lakta i izvući zasun. Pod otvorom se nalazi hrpa smrznutog
smeća. Anna Stina pretpostavlja da svako jutro kada čisti pod otvara taj otvor i
kroz njega baca smeće u jezero. Njezin pratitelj gestom je zamoli za tišinu prije no
što odškrine rupu u podu i proviri kroz nju, a slobodnom rukom prekrije usta kako
bi spriječio da ga para udisaja otkrije. Dugo stoji tako prije no što se popne gore.
Anna Stina čeka na njegov znak, a zatim pođe za njim.

310
 15.

CARDELL TRESE SVOJOM ZDRAVOM rukom kako bi mu krv potekla u smrznute prste
i skače na mjestu kako bi zadržao toplinu. Čeka već duže od pola sata na dvorištu
pred niskom kućom. Služavka koja je odbila unutra pustiti stranca, pogotovo
stranca kao što je Mickel Cardell, prisilila ga je da čeka vani dok se gospođa ne
vrati iz grada. Kada je zamoli za nešto toplo kako bi otjerao hladnoću, glasno frkne
i zatvori mu vrata pred nosom. Zaista mu je dojadilo čekanje. Svaki put kada
zaškilji prema tornju na Katarininoj crkvi koji može vidjeti iznad sljemena krovova
ako jednom čizmom stane na drveno postolje i održava ravnotežu koji pedalj nad
krajolikom, uvjeren je da se mehanizam sata smrznuo i da se kazaljke više ne miču.
Naposljetku se vrata nanovo otvore i okruglo se lice iste one stroge služavke pojavi
na prorezu u vratima.
„Možete ući u predvorje pa ćemo vam donijeti malo piva, možemo ga ugrijati.
Gospođa će vas brzo primiti.“
Pomisao na nekoliko toplih gutljaja Cardellu je dovoljna da odbaci sve svoje
planove o izljevu bijesa. Obriše snijeg s ramena i otrese čizme prije no što uđe u
toplinu kuće. Namiriše kruh. Skine kaput i šal i osjeti kako vrućina s ognjišta
odmrzava njegovu ukrućenu odjeću te mu izleti zahvalni uzdah.
U slabo osvijetljenoj sobi iza kuhinje čeka ga udovica Fröman. Iako je prošlo
mnogo godina od muževe smrti, još uvijek sve od poruba haljine do kukuljice nosi
crninu. Već joj je sigurno gotovo šezdeset godina. Naslućuje da par nije imao djece
i da joj on toliko nedostaje da nije drukčije mogla ublažiti bol nego da kuću uredi
tako da je sve podsjeća na njega. Unatoč bijednom stanju kućanstva, udovica
izgleda veličanstveno. Sjedi odmah do ognjišta potpuno ispravnih leđa. Na njezinu
strogom licu Cardell ne vidi nikakav nagovještaj samosažaljenja, samo odmjereno
dostojanstvo i priseban izraz lica koji svijetu koji joj je učinio nažao poručuje da
nikako nije nesposobna uzvratiti istom mjerom. Iako se Cardell nikada nikome

311
nije klanjao, čak ni oficirima iz topništva, osjeti sada kako mu se vrat sam od sebe
spusti prema daskama. Nakašlje se.
„Dobra večer.“
Obuzme ga osjećaj da ga udovica Fröman odmjerava od glave do pete, a da
nije ni pomaknula pogled, i da iz toga iščitava sve ono što bi htjela znati. Pusti da
prođe nekoliko trenutaka i potom odgovori.
„Rekli su mi da se zoveš Cardell i da si u separatističkoj straži. Ne znam
kakvog bi ti posla mogao imati kod mene. Jedini razlog zašto uopće stojiš ovdje i
što te nismo otjerali s vrata jest taj što mi život rijetko donosi iznenađenja. Dakle,
što želiš?“
Cardell osjeti kako su mu do maločas zaleđene uši sada vruće i uznemireno se
ogleda oko sebe. Odjednom shvati da je pogriješio kada je procjenjivao pogled
udovice Fröman. Starica je slijepa. Kada mu se oči priviknu na polutamu, vidi da
njezine oči prikrivaju bijele opne. Preko volje zadrhta tražeći prave riječi.
„Ispričajte me na nenajavljenom posjetu. Želim vam izraziti svoju iskrenu
sućut zbog prerane smrti vašeg supruga...“
Ona ga ušutka tako što podigne jednu ruku.
„Šuti, momče. Svrakama je najbolje da grakću, a ne da pokušavaju zvučati kao
slavuji. Arne Fröman, dušebrižnik u Katarininoj župi, počivao u miru, mrtav je
već više godina iako je njegov leš zacijelo bio toliko pun rakije da su i gliste pale
mrtve na mjestu ako su se usudile približiti lijesu. To što ja tugujem za njim više
govori o meni nego o blaženom pastoru. Najbolje ti je da ne glumataš i prijeđeš na
stvar.“
Cardell kimne, a onda se sjeti da ga udovica ne može vidjeti. Pokuša skupiti
hrabrosti i iznenadi sam sebe kada uspije.
„Čini mi se da s obzirom na istaknut položaj pastora Frömana ovdje živite
skromno.“
Osjeti dozu zadovoljstva kada udovica malo ustukne na te riječi prije no što
ponovno preuzme kontrolu nad sobom. Požuri nastaviti.
„Recite mi, gospođo Fröman, zvuči li vam možda poznato prezime Ullholm?
Magnus mu je ime.“

312
 Osjeti neku promjenu u sobi jednako jasno kao kada ledeni vjetar uđe kroz
tek slomljeni prozor. U njezinom odgovoru više nema nimalo sarkazma.
„Da. Sjećam se Magnusa Ullholma.“
„Rekli su mi da je Ullholm prije nekoliko godina pobjegao u Norvešku s
novcem svećeničkih udovica. Možda bi vam taj novac inače dobro došao nakon
muževe smrti.“
Cardell se zapita je li moguće da osoba koja tako mirno sjedi nastavi sjediti
još mirnije, ali zaključi da ako to itko može napraviti, onda je to udovica Fröman.
„Ne moraš me podsjećati na to tko je Ullholm i što je učinio. Ja to predobro
znam.“
„Sigurno postoje i mnogi drugi koji su u istoj situaciji kao i vi, koji se također
sjećaju Ullholmova imena. Imaju sigurno i djecu i unuke koji bi imali
privilegiranije djetinjstvo da nije bilo Ullholmova zlodjela. Sigurno znate njihova
imena, sva imena.“
„Sigurno znam.“
„Recite mi, gospođo Fröman, toliko ste godina živjeli s čovjekom koji je
tumačio Bibliju, poznajete li možda izraz: oko za oko, zub za zub?“
Udovica Fröman u mraku pokaže oštar red zubi. Prođe koji trenutak dok
Cardell ne shvati da je to osmijeh.

313
 16.

TRG NORRMALMSTORG pust je i prekriven snježnim pokrivačem. Na sredini

otvorenog trga nalazi se nova skulptura kralja Gustava Adolfa. Prekrivena je
zaleđenim plaštem i već dvije godine čeka da je dovrše i pokažu svijetu. Kažu da će
to biti prva u državi koja će prikazivati jahača na konju. Winge se zaustavi i na
trenutak promotri nezgrapnu skulpturu, siluetu koja više sliči duhu koji se prijeteći
uzdiže nad trgom kao da pripada onim mrtvacima koje Johannes Balk želi vidjeti
u Gradu među mostovima. S Wingeove desne strane uzdiže se palača princeze
Sofije Albertine, a s lijeve strane Opera. Pročelja su jednaka s obiju strana, jedno
se nalazi u oskudnom jutarnjem svjetlu, a drugo je još u sjeni. Zastane tamo na
trenutak, pogled mu bježi sjedne na drugu zgradu, a zatim se okrene i gurne jedna
vrata. Kada dođe do pravih vrata i kada mu ih otvore, Winge se mora nasloniti na
dovratak kako bi uopće mogao prijeći prag. Ovo nije ćelija Johannesa Balka.
Ova se ćelija nalazi tek nekoliko lakata dalje od Balkove i ne može ih
razlikovati osim po gostu koji sjedi u njoj i ustukne kada se vrata otključaju i Winge
prijeđe prag.
„Pobogu, čovječe, što je s vama? Izgledate kao duh. Živi kostur. Plašite me.
Pomislit će netko da sama smrt ovuda prolazi među ovim zidovima.“
„Mene se ne moraš bojati. Baš suprotno, možda. Zovem se Cecil Winge. Ja na
neki način radim u policijskoj službi iako te nisam potražio zbog poslova službe.“
„Već sam vas vidio prije. Kroz prorez vrata vidio bih vaše blijedo lice kada
biste ovuda prolazili. Svaki sam put pomislio da je mrtvačka glava prošla
hodnikom.“
„Smijem li ovdje sjesti? Noge me više ne služe kao nekoć.“
Muškarac koji se sklupčao prema zidu u kutu svoje postelje slegne ramenima.
Winge sjedne na istu onakvu klupicu kakva se nalazi pored Balkova kreveta.
Winge proučava optuženika. Običan čovjek svakodnevna lica, sada prekrivenog
bradom koja već mjesecima raste. Na sebi ima jednostavnu platnenu košulju

314
istrošenu od danonoćnog nošenja u ćeliji te pohabane uske hlače koje nije zavezao
oko koljena. Oko sebe je omotao pokrivač iz ćelije i smeđu jaknu. Winge pričeka
da dođe do zraka, a potom progovori.
„Zoveš se Lorentz Johansson. Zar ne?“
„To nije nikakva tajna.“
„Tvoje zanimanje?“
„Prije sam pravio bačve.“
„Sutra će kola doći po tebe da te odvedu do gubilišta u Hammarbyju.“
Muškarac uzdahne i zadrhti.
„Tako je. Meštar Höss odrubit će mi glavu. Najbolje čemu se mogu nadati jest
da će biti dovoljno trijezan da večeras naoštri sjekiru i dovoljno priseban da me
sutra rano ujutro pogodi već prvim udarcem.“
„Je li svećenik već bio ovdje?“
„Da, rano je došao. Slavljenički odjeven, proklet bio. Čak sam i ja dovoljno
pametan da znam da on ima mnogo zabavnijih stvari koje bi radio u petak navečer.
Doslovno nije mogao brže blagosloviti moju jadnu grešnu dušu, a zatim je opet
nestao iza vrata. Čuo sam ga kako pjevuši dok je prolazio ispod mog prozora na
putu do Kraljeva vrta.
„Hoćeš li mi ispričati kako si završio ovdje?“
„Što mogu reći, a da već niste čuli?“
„Rado bih to čuo tvojim riječima, ako može.“
Johansson ponovno slegne ramenima.
„Što se mene tiče... Priča je kratka i žalosna, ali sati mi ionako dovoljno sporo
prolaze. Na smrt sam pretukao svoju suprugu, gospodine Winge. Nema se tu više
što reći. Naš je brak bio sve nesretniji kako su godine prolazile, pio sam te večeri,
svađali smo se oko istih starih stvari koje su nas godinama mučile i izgubio sam
razum.“
„Jeste li imali djece?“
„Nijedno nije živjelo duže od godinu dana.“
Winge zamišljeno kimne.

315
 „Ja mislim da postoje različite vrste ubojica, Lorentze Johanssone. Što ti misliš
o tome?“
„Ne razumijem što mislite.“
„Mislim da muškarac koji počini zločin u jednoj situaciji ne bi to nužno
napravio u nekoj drugoj situaciji. Bi li ti usmrtio svoju suprugu da je ona bila neki
nepoznat čovjek kojega nikada prije nisi vidio?“
„Ne. Da je bila pametnija, udala bi se za boljeg muškarca i još bila živa, a ja
bih bio na slobodi.“
„Kaješ li se zbog onoga što si učinio?“
Johannson pošuti na trenutak.
„Bila je oštrokondža, gospodine Winge, svadljiva i imala je dugu jezičinu. S
godinama sam je počeo mrziti. Ali također sam je i volio. Moje kajanje ništa ne
mijenja. Platit ću za ono što sam učinio kada Mårten Höss zamahne svojim tupim
čelikom i tu je stvar svršena. Kada bi joj moja smrt mogla vratiti život, bio bih
sretan, ali to nije moguće.“
Winge dugo promatra Lorentza Johanssona.
„Jesi li bio vješt u pravljenju bačvi, Lorentze Johanssone?“
„Bio sam jedan od najboljih. Godinu dana udaljen od uživanja u povlasticama
građanskog staleža, možda i manje.“
„Kada bi imao izbor između celibata i smrti, što bi odabrao?“

316
 17.

U MANUFAKTURI JE TIHO i ugašena su svjetla, a mrak je ispunjen smradom koji nije

truo, već oštar i peče za oči. Anna Stina poznaje zlokobno ozračje koje se spusti
nad mjesta koja su navikla na život i vrevu, ali su onda odjednom napuštena. Svaka
se blizina ljudi jasnije osjeti nego inače. Polako se njezine oči naviknu na sumrak,
a prosjak koji dobro poznaje put prođe između bačvi i vjedara. Daščani su zidovi
jednostavni i toliko loše zbijeni da Anna Stina osjeća toplinu posljednjih zraka
sunca koje se probijaju kroz pukotine iza nje.
Čuje ga kako se kreće u sjenama i tu i tamo ugleda njegovu priliku. Slijedi ga
po sobi, pošao je do zalihe pune glinenih lončića, a tamo se zaustavio i pipka ih
redom. Odabere jedan, zatim još jedan i odnese ih do prljavog stola gdje nađe
lijevak i malenu bocu. Na kuki se nalaze grube rukavice sašivene od prljave kože i
navuče ih na ruke pa pomiješa prah iz obiju posuda. Plutom zapečati grlo boce i
okrene joj se.
„Vidjela si moje ruke i čula moju priču. Ne moram te podsjećati na to koliko
je ovaj prah opasan. Čuvaj ovu posudu kao oko u glavi.“
Pruži joj posudu, ali onda ponovno povuče ruku kada je ona pokuša uzeti.
„A novac?“
Anna Stina popipa porub suknje dok ne nađe onaj komad tkanine u koji je
umotala novac zarađen u obliku napojnica od gostiju krčme. On oprezno odmota
maleni paketić u lijevom dlanu kako bi vidio iznos, uzdahne i odmahne glavom.
„To nije dovoljno. Znaš li koliko se hvatova drveća posiječe da bismo mi ovdje
mogli paliti vatru i dobiti jednu ovoliku količinu pepela? Koliki trud moraju uložiti
drvosječe, splavari i mi koji ovdje dostavljamo drvo i pripremamo ga za peć? To
nije dovoljna plaća za sav taj trud.“
„Imam i ovo.“

317
 Anna Stina pruži mu bocu napunjenu snažnom rakijom koju je oprezno
skupljala kada bi gosti krčme ostavili malo u svojim čašicama. Prosjak se nasmije.
„Neću reći da ne volim popiti, ali iznos koji sam mogao dobiti za to što želiš
kupiti bio bi mi dovoljan za mnogo takvih boca.“
Zastane na trenutak kako bi razmislio. Ona mu više ne može vidjeti lice
dovoljno da bi dokučila o čemu razmišlja.
„Što ćeš učiniti s time?“
Ona oklijeva, ali dosadile su joj laži i igre i ne vidi što bi mogla izgubiti
kazivanjem istine.
„Stavit ću svoje lice u to tako da me nitko više ne može prepoznati.“
Osjeća kako se trgnuo i zanijemio od užasa.
„Ali zašto, djevojčice?“
„To je duga priča. I moja stvar. Tebi je dovoljno znati da je to pitanje života
ili smrti.“
I to ne samo njezina života, dovrši ona rečenicu u svojoj glavi. On počne
hodati u krug. Počeo je brže disati i trljati svoje izranjavane dlanove. Na koncu se
zaustavi i ponovno okrene prema njoj.
„Lijepa si, djevojko. Ne sviđa mi se što će takva ljepota tek tako nestati i to još
uz moju pomoć. Ovoliko koliko imaš nije dovoljno da platiš robu koju ti nudim.
Dozvoli mi da posljednji put nagradim tvoju ljepotu onako kako zaslužuje, pa će
to biti dovoljno. Ovdje ima vreća na hrpama, nije mnogo, ali bit će dovoljno kao
postelja za jednu noć.“
Anna Stina šuteći ostane stajati. Tišina uznemiri prosjaka i počne prebacivati
svoju težinu s jedne noge na drugu. Ona shvati da se srami, ali ne dovoljno da bi
zatomio svoje nagone.
„Inače nisam muškarac te vrste, to moraš razumjeti, ali okolnosti su takve...“
„Nisam znala da postoji više od jedne vrste.“
Ispruži ruku.
„Hoćeš li mi barem prvo dati moju robu, prije nego što ti dobiješ svoju?“
On slegne ramenima i pruži joj bocu. Odvaže je u rukama, tek je neznatno
teška, a skriva takvu strašnu moć. Otpusti pluto i pomiriše grlo. Ništa ne osjeti.

318
Kimne i tako su se dogovorili. Muškarac počne izvlačiti tkaninu iz jednog kuta
kako bi pripremio njihov ležaj za ovu noć, a ona mirno čeka. Kada je zadovoljan,
pokaže joj gestom da je sve pripremljeno i ponudi joj da legne. Ona odmahne
glavom.
„Prvo ti. Ja ću biti gore.“
Pohotno joj se nasmije i otpusti čvor na hlačama, a zatim legne na pod i utone
u vreću. Svuče jaknu i povuče košulju preko glave. Tijelo mu je izgladnjelo i
skoreno od prljavštine. Podigne svoje unakažene ruke kako bi joj u zagrljaju
poželio dobrodošlicu, a ona okrene bocu i prelije ga prahom. Njegovo se
iznenađenje pretvori u bijes, a zatim joj se podrugljivo nasmije.
„Zar nisam rekao da prah mora doći u dodir s vodom kako bi bio štetan,
glupačo? Jedino što trenutačno osjetim jest kako moja cijena raste.“
Ona izvuče čep s boce rakije i prelije je preko njega. Osjeti kako se soba napuni
smradom znojnog mesa. Bijeli dim koji peče za oči podigne se iz mjesta gdje su
nastali mjehurići na koži njegovih pleća, trupa i lica i gdje koža poprima nove
oblike. Ne zna može li još čuti njezino šaputanje od zvukova svojih vlastitih
vriskova, ali svejedno mu dobaci:
„Neka to bude nagovještaj pakla, u kojemu ćeš ionako vjerojatno završiti.“
Ostavi ga i vrati se istim putem kojim su došli. Protrese bočicu s prahom kako
bi se uvjerila da ga unutra ima još dovoljno.

319
 18.

DVORIŠTE IZA KRČME pusto je i tiho. Gosti još nisu pristigli niti su stigli utabati put
kroz nanose snijega kada idu do toaleta i natrag. Snijeg koji je tek pao još je bijel, a
ne žut kao što će uskoro postati kada red do sporedne zgrade postane dulji nego
što nužda dopušta. Gornji sloj zaškripi kada ga Anna Stina skupi u vjedro koje
odnese kako bi ga otopila na ognjištu. Pričeka dok bijeli snijeg ne postane proziran,
a onda se i u potpunosti otopi. Kada vodu ulije u prah, tekućina na trenutak zakipti
u vjedru i ispuni sobu neobičnim mirisom, ali uskoro se sve smiri. Nije joj lako
razumjeti kako neka tekućina može sadržavati toliku snagu, a da se to nikako ne
može vidjeti.
Prvo ode po komadić mesa iz kuhinje, maleni odrezak isjeckan s jedne od
šunki koje su se sušile na gredama i ubaci ga u mješavinu. Nije razočarana. Frkće
poput mačke, a nevidljivi zubi i pandže grebu komadić mesa sa svih strana,
razderat će ga, progutati i neće ostaviti nijedan znak njegova postojanja. Dimi se i
stvaraju se mjehurići, a kada se dim rasprši, izgleda kao da se ništa nije dogodilo.
Meso je netragom nestalo.
Pa ipak, Anna Stina oklijeva. Nagne se prema naprijed i, kao u nekom
izokrenutom svijetu, s druge strane površine tekućine promatra je neka druga
djevojka, potpuno slična njoj. Dah Anne Stine namreškao je površinu i iskrivio
odraz. Zatvorila je oči i duboko udahnula.

Hladni zrak peče za vrat i nos, ali Mickel Cardell je sretan što je na zraku, a ne više
u zatvorenoj sobi udovice Fröman. Sastanak je prošao bolje nego što se mogao
nadati. Sve se sada pokrenulo. Činilo se da su samo spominjanje imena Magnusa
Ullholma i vijesti o tome da se vraća u Stockholm udovicu pomladile za više
desetljeća. Stara je mržnja u njoj zapalila životnu iskru i opet je postala poletna i
žedna krvi. Cardell nije ostavio ni dvorište za sobom, a služavke i trčkarala već su
potrčali kraj njega po ledu, sretni kao i on što su se mogli maknuti s Frömanina

320
slijepog pogleda. Potrebna mu je rakija da iz očiju izbriše pogled na udovicu i
zaustavi se kod trga prije Slussena. Sjedi tamo pola sata prije no što odluči da mu
Grad među mostovima može ponuditi nešto bolje. Dok pozorno razmišlja o svom
odabiru krčmi, sjeti se da ima nedovršenog posla u jednoj, krene lijevo prema trgu
Järntorget i uputi se prema Pravom zamorcu.
Cardell odmah vidi da ga je Karl Tulipan prepoznao jer ga je domaćin
dočekao jednako kao i prvi put, raširenih ruku kako bi se ispričao. Cardell se
počeše ispod oboda šešira i lice mu poprimi kiseo izraz.
„Hoću li to protumačiti kao da je gospođica još uvijek zauzeta?“
Tulipan kimne u znak potvrde.
„Tako je to, mogu samo reći da mi je žao. Mogu li razočaranost nadomjestiti
čašicom nečega?“
Nešto je drukčije i Cardell zaškilji.
„Vidim da su gosti počeli dolaziti, a ako ti djevojka pomaže u poslu, ne
razumijem zašto bi sada bila negdje drugdje.“
„Ona... Lovisa se ne osjeća najbolje, došla je kući s nekakvom groznicom i
nisam imao srca da je izvučem iz sobe.“
„Aha, znači odjednom je ipak kod kuće? Možda ću ja imati više sreće nego ti.“
Cardell krene prema stepenicama iza šanka.
„Jeste li vi poludjeli? Ne možete se samo tako pozvati nekamo gdje niste
dobrodošli. A vidim da ste i pijani, osjećam kako smrdite! Idite svojim putem prije
nego što pozovem pandure, pa ćete se onda trijezniti s omčom oko vrata.“
Cardell ga odgurne u stranu jednako lako kao da je riječ o roju komaraca.
„Makni mi se s puta, dovraga.“

Anna Stina čuje pozornikovu galamu na stepeništu, uzaludno negodovanje Karla

Tulipana i osjeti kako je zbog neodlučnosti propustila svoju priliku. Sada je
izgubljeno ono za što se borila i što joj je bilo nadohvat ruke. Poželi kriknuti, ali
preko njezinih usana prijeđe samo tihi cvilež. Drhtavih ruku podigne vjedro i stane
pored zatvorenih vrata, spremna izliti cijeli sadržaj preko pozornika čim prijeđe
prag.

321
Mickel Cardell ima toliko snažna osjetila za koja ni sam ne zna odakle mu. Ima
takve sposobnosti da su se one zacijelo morale pojaviti same od sebe nakon godina
provedenih u sjeni smrti. Kroz muklo pijanstvo osjeti da se približava neka
opasnost, vidi sjenu u zjenici oka te se nagonski pogne i stavi drvenu šaku pred
lice. Glineno se vjedro razlomi na komadiće kada udari o njegovu ruku. Čuje kako
glođe jaknu i drvo i instinktivno otrgne tkaninu s tijela brzo koliko šavovi mogu
popucati. Sve se dimi tako da mu oči zasuze. Ne osjeća nikakvu bol, misli da nije
ozlijeđen, a dok stoji i žmirka čudeći se zbog toga što se uopće dogodilo, jedna
malena prilika umakne pod njegovom raširenom desnom rukom i pobjegne niz
stepenice. Cardell odgurne Tulipana s puta po drugi put danas i krene za njom.

Anna Stina ne zna zašto, ali skrene lijevo, a ne desno, u kuhinju u kojoj nema ni
dovoljno velikog prozora kroz koji bi mogla uteći. Ovdje postoji samo drukčija
vrsta izlaza. Očekuje kako će se pozornik pojaviti u najdaljem kutku sobe i više
nema vremena za čekanje.

Cardell dotrči iza ugla i na njezinu licu vidi izraz koji predobro poznaje. Sjeća ga
se iz rata. Postoje oni kod kojih nada postane prebolna kada im se čini da ne mogu
izbjeći sudbinu. Umjesto toga se u ludilu bace ravno pred smrt. Možda u svom
posljednjem trenutku osjete zadovoljstvo, osjete da su vratili kontrolu nad
vlastitom sudbinom. Cijena je tek njihov život. Djevojka objema rukama drži nož.
Ne sluša kada je doziva. Cardell je vidi kako je okrenula oštricu prema svom
grkljanu, kako je zatvorila oči i gurnula je koliko god je mogla prema nezaštićenoj
koži.

322
 19.

„DANAS DOLAZITE mnogo kasnije. Već je večer. I izgledate tako blijedo, gospodine
Winge.“
„Loše spavam.“
„Posljednje što želim jest ugroziti vaše zdravlje. Želite li možda pozvati
stražare da donesu pokrivače, kavu?“
Winge odmahne na pitanje i s mukom sjedne na svoju klupicu, sada opet u
ćeliji Johannesa Balka.
„Učinio sam tri stvari otkad smo se posljednji put vidjeli, Johannese. Prva mi
je potvrdila da ono što si mi ispričao nije bila cijela istina.“
Balk zaškilji, ali ne kaže ništa čekajući nastavak.
„Neki detalji u tvojoj priči zvučali su mi lažno. Kao što si rekao, shvatio si koje
će posljedice imati tvoje priznanje tek nakon što si postao svjestan mog postojanja.
Ali zločin je tada već bio fait accompli, svršen čin, a Devall osakaćen i mrtav.
Moram saznati zašto si se zapravo prema njemu ponašao onako kako jesi, a
instinkt mi kaže da je motiv osobne prirode i da je patnja samoj sebi bila svrha.
Sjeme takve mržnje moralo je imati uzrok u nekim drugim osjećajima.“
Kada Balk odgovori, to više zvuči kao siktanje.
„Kakve to ima veze? Što je učinjeno, učinjeno je.“
Winge odmahne glavom.
„Moja je ambicija uvijek bila shvatiti zločine kojima se bavim. Ono što sam
saznao nakon našeg posljednjeg susreta pomaže mi da te prvi put razumijem,
Johannese. Pošao sam do trga Brända Tomten sa svojim pitanjima i providnost ili
gospođica Fortuna htjele su da ipak pronađem kočijaša koji je na proljeće prevozio
dvojicu mladića od Karlskrone do Stockholma. Njegova se priča razlikovala od
tvoje u nekoliko malenih, ali odlučujućih detalja. Niste dijelili kočiju u istim
uvjetima, Johannese. Ti si platio za obojicu. Kočijaš mi je ispričao da je iz vašeg

323
razgovora shvatio da ste ubrzo postali mnogo prisniji nego što bi se očekivalo od
dvojice ljudi koji su se tek upoznali, a kada je kočija na koncu došla do Stockholma
i kada ste se ondje razišli, vidio je kako je Daniel primio tvoju ruku i držao je u
svojoj dok ste odlazili odatle.“
Balk je radije zažmirio nego susreo Wingeov pogled.
„Mislim da te tvoj odgoj zbilja očvrsnuo, Johannese. Kao što ruke koje
svakodnevno rade na svojim poslovima otvrdnu i dobiju žuljeve, tako se i cijelo
tvoje biće zbog odgoja koji si imao učvrstilo iza ljuske. Mislim da je Daniel Devall
sve to promijenio. Mislim da si na trenutak postao netko tko nije čudovište koje
tako živopisno opisuješ i upravo su te okolnosti zapečatile sudbinu Daniela
Devalla.“
Johannes Balk još uvijek šuti.
„A postoji još jedna stvar, Johannese. Pitam se jesi li sam uopće toga svjestan.
Kada govoriš o Danielu Devallu, ne mucaš.“
Balk se okrene prema njemu.
„Što želite reći time?“
„Je li to bila ljubav, Johannese? Jesi li ga volio?“
„Bi li vas to začudilo? Da i čudovište može otkriti da takve stvari čuče u njemu,
s toliko godina koliko je imao?“
„Ne. Uopće ne.“
„Jeste li ikada nekoga voljeli, gospodine Winge?“
„Jesam.“
„Onda možda možete razumjeti kakvu ljubav osjeća onaj tko nije ni znao da
ona postoji. Nisam nikakva posebna osoba, nisam kao vi, nitko na svijetu nikada
nije vidio potrebu za time da mi bude privržen. Živio sam cijeli svoj život, a da
nisam našao nijedan razlog da čovječanstvu ne odgovorim istim onim prezirom
koje je ono pokazalo prema meni, sve dok nisam pomislio da mi je Daniel
privržen.“
Napravi stanku.
„Daniel je bio tako privlačan, tako dopadljiv. I najmanja ga je stvar mogla
nasmijati. Činilo mi se kao da je neko biće koje je sišlo s viših sfera kako bi
blagoslovilo nas jednostavne ljude. Nekada kada bismo razgovarali u povjerenju,

324
primio bi moju ruku kao da je to najprirodnija stvar na svijetu i nježno je držao u
svojim rukama, a katkad i na svojim prsima tako da sam mogao osjetiti kako mu
srce kuca.“
Kutovi Balkovih usana izobličili su se u grimasu. Odvrati pogled kako bi u
sjeni potražio zaštitu.
„Od Stockholma do Fågelsånga putovali smo u kočiji koju su vukla dva konja,
a drveće je bilo u cvatu. Kuća se raspadala. Napustili su je moji skrbnici koji nisu
časili časa da zaplijene cijelo nasljedstvo koje sam dobio od oca istog trenutka kada
su vijesti o meni prestale dolaziti iz Francuske, ali činilo se kao da nam je sama
priroda poželjela dobrodošlicu s vijencima od lišća i naramcima punim cvijeća
spremnog da procvjeta. U smočnici se još moglo naći dobre hrane, a grmovi su
uskoro trebali roditi obilje bobica. Daniel Devall i ja provodili smo sve naše vrijeme
skupa, uvijek u najboljem mogućem raspoloženju. Jedno vrijeme.“
„Dok nisi pronašao njegova pisma.“
„Da. Sve je to bila samo igra kako bi osvojio moje povjerenje i kako bi postigao
ono što je želio. Da sam potvrdio njegove pogrešne predodžbe, istog bi me
trenutka prodao Liljensparreu.“
Balk duboko udahne, a Winge zadrhti nad time koliko se suzdržava pred boli
sjećanja. Balk otvori oči i nanovo se okrene prema Wingeu.
„Vi ste pametan čovjek, bilo je glupo od mene što sam vjerovao da ću nešto
od vas moći sakriti. Sada znate moju tajnu. Šutio sam jer me sram. Ne sramim se
zbog ljubavi, već zbog toga što sam se dao tako lako prevariti. Ali moji su ciljevi i
dalje isti, a kada mi dopustite da govorim pred sudom, u Stockholmu će doći do
krvoprolića od kojega će svi problijedjeti. Još uvijek vas držim u šahu. Ovo ništa
ne mijenja.“
„Rekao sam da sam postigao tri stvari otkad smo se posljednji put vidjeli.
Možda će neka od ovih drugih dviju stvari promijeniti situaciju.“
Winge u džepu jakne potraži tanak svežanj papira i izvadi ga. Odmota ga i
pruži Balku koji ih ne primi odmah, već ostavi u prostoru među njima. Na licu mu
se ocrtavalo nepovjerenje.
„Što je to?“
„Nakon što sam porazgovarao s kočijašem, vratio sam se u policijsku postaju,
u istu onu sobu u kojoj smo moj drug i ja tek prije nekoliko dana pronašli

325
Devallova neotvorena pisma koja su nas odvela do Fågelsånga. Htio sam znati što
u njima piše, trebalo mi je mnogo vremena da savladam njegov kod. Na koncu mi
je uspjelo.“
„Već poznajem njegove divlje maštarije o jakobinskim urotama. Što bi ovo
pismo moglo promijeniti?“
„Prije svega, datum na njemu. Pismo koje si pronašao u Fågelsångu nije bilo
posljednje koje je napisao, ili je to samo bio rukopis za koji se na kraju odlučio da
ga uopće ne pošalje. Posljednje pismo koje je poslao iz Fågelsånga pročitao sam
večeras.“
Sjena prijeđe preko lica Johannesa Balka i on se naježi kao da ga je upravo
zaobišla smrt.
„Ovdje nema ničega o jakobinskim urotama. Daniel Devall zamolio je otpust.
Piše da si nedužan za sve ono za što te prije osumnjičio. Piše da je pronašao ljubav
i da je ona uzvraćena. Ovo je pismo koje je napisao, s njegovim kodom i tekstom
koji sam ja nanovo prepisao. Pročitaj ga sam.“
Balk ispruži potpuno bijelu ruku i oprezno kao da bi ga i najmanji dodir
mogao pretvoriti u pepeo uzme dokument iz Wingeove. U tami ćelije Johannesu
Balku poteku suze nad drhtavim arkom i pretvore tintu u crne redove. Winge
pokušava čuti zvukove duše koja se trga na komadiće, ali čuje samo jecaje. Okrene
se od njega i pusti da prođe dugo vremena prije no što ponovno progovori.
„Mogao si biti sretan, Johannese, da si samo imao strpljenja da se uvjeriš u
istinu. Volio si Daniela. I on je volio tebe. Bio je to nedužan život koji je prekinut
na tako strašan način. Ima i drugih poput njega, Johannese, među čovječanstvom
za koje kažeš da te toliko mrzi i čiju propast priželjkuješ, a koji su jednako zaslužili
život i sreću kao što je to zaslužio i Daniel Devall. To nas dovodi do treće stvari.
Imam prijedlog za tebe.“

326
 20.

ANNA STINA KNAPP začudi se zbog toga što gotovo ni ne osjeti smrt, sve dok ne
otvori oči i shvati da je još živa. Obje njezine ruke još uvijek grčevito pridržavaju
nož i pokušavaju ga gurnuti u grkljan, ali pozornik, koji je brži nego što bi se reklo
po njegovoj veličini, desnom rukom drži oštricu tako snažno da su mu članci
problijedjeli. Sopće od pokušaja, ali ne uspijeva joj oteti nož iz ruku. Jedva je
iscijedio riječi kroz zube stisnute od napora.
„Pusti više, pobogu. Ne želim ti ništa loše. Došao sam razgovarati s tobom o
Kristoferu Blixu.“
Popusti kada izgubi svu snagu u svojim drhtavim mišićima. Cardell pusti nož
da padne na pod i stisne šaku kako bi zaustavio krv.

Dok mu ona briše ruku i tkaninom omotava ranu, Cardell ispriča svoju priču. I
ona ispriča svoju. Cardell sluša, a srce mu se skupi u plućima.
„Kvragu, djevojčice. Nikada nisam bio tako sretan zbog toga što se nisam
petljao u pozorničke poslove.“
Pljune preko ramena.
„A Kristofer Blix? Prevario te prije nego što si je oduzeo život. Jesi li još ljuta
na njega?“
Anna Stina odmahne glavom.
„U početku sam bila. Obećao mi je da će mi pomoći riješiti se djeteta koje je
nastalo protiv moje volje i vjerovala sam da je to ono što najviše želim. Kada sam
tek počela piti bilje koje mi je donio, dijete je bilo tiho i mirno. Sada ga osjećam
svaki dan. Činilo mi se da je nemoguće voljeti svoje dijete i mrziti njegova oca, ali
sada znam da je to ipak moguće. Svaki put kada odlutam u mislima, shvatim da
sam stavila ruke na trbuh kako bih osjetila djetetovo bilo. Spasio je njegov život,

327
ali i moj. Sada sam mu samo još zahvalna i tužna što više nije ovdje da mu to
kažem.“
Cardell zamišljeno kimne.
„Govoriš o stvarima o kojima ja malo znam, ali sretan sam što je Blix na kraju
svog života punog takve tragedije uspio napraviti nešto dobro. Nikada ga nisam
upoznao, ali dirnulo me ono što je pisao, a bez njega bismo se moj drug i ja
uzaludno trudili. I nama bi bilo drago da je ovdje da mu zahvalimo.“
„Zašto si danas došao ovamo? Što želiš od mene? Nosim njegovo prezime, ali
ne znam ništa više o Kristoferu Blixu osim onog što sam ti već ispričala. Bio je
stranac koji mi je učinio dobro djelo protiv moje volje.“
„Došao sam sa zakašnjelim darom. Od Blixa su na prijevaru dignuli značajan
iznos novca u kartaškoj igri čime je započela njegova velika nesreća. Imao sam
sreću da susretnem jednog od prevaranata i nakon što sam ga kaznio kako mi se
činilo primjerenim, također sam utjerao i dugove natrag. Blix je tebi i tvom djetetu
htio osigurati budućnost, pa što se mene tiče, ovaj novac pripada tebi.“
Cardell podigne tešku lisnicu iz džepa svoje jakne, nadajući se da ga Kristofer
Blix, nalazio se on u raju ili u paklu, u tom trenutku može vidjeti i da zna da mu
tako otplaćuju ono što bi mu on i Cecil Winge bili dužni. Lisnica je toliko teška da
se cijeli stol zatrese kada je izvadi i stavi na stol. Ona je otvori drhtavim rukama i
ostane bez daha. Cardell se nasmiješi.
„Stotinu talira i još malo više. Dovoljno da tvom nerođenom djetetu pruži
najbolji početak u životu koji bi čovjek mogao zamisliti. Novac će ti kupiti
sigurnost. Pozornici bi možda mogli doći ovamo i podići optužbe protiv neke
bezazlene djevojčice, ali ne i protiv imućne udovice. Nemoj se više odijevati kao
služavka, pokaži da si drugog kova nego što si bila. To je najbolja obrana za tebe i
tvoje dijete.“
Krv kapa iz njegove ranjene šake, ali Mickel Cardell osjeti kako se jedna druga,
starija i dublja rana u njemu zatvara i liječi. Kada ga u snu posjeti utapanje Johana
Hjelma, kada osjeti lance broda Ingeborg kako vežu ostatke ruke koju je izgubio,
kada se strah podigne uz dušnik i ostane bez zraka, sjetit će se djevojčinog lica i to
će biti utjeha koja mu je potrebna. A Anna Stina Knapp, koja si je davno obećala
da više nikada neće plakati, osjeti kako joj niz lice teku suze, ali to su sada drukčije
suze od onih koje je prije poznavala.

328
 „Hoćeš li ponovno doći?“
Cardell zamišljeno zagrize donju usnicu.
„Hoćeš li na mene izliti otrov ako dođem nenajavljen i koju rakiju poslužuje
tvoj otac?“

329
 21.

VEĆ JE PROŠLO PODNE kada Mickel Cardell baci pogled preko svjetine u krčmi
Hamburg i ugleda Cecila Wingea na stolcu pod prozorom prekrivenim injem.
Mršav je kao nikad dotad i bijel kao i površinski snijeg vani. Drži rupčić preko
usta. Hladnoća izvana prolazi kroz kosti, ali u lokalu pucketa vatra u otvorenom
ognjištu. Još je toplije jer je krčma toliko puna da više nijedan čovjek ne bi stao
unutra. Cardell podigne svoju drvenu ruku prema stropu i progura se do stola.
Iscrpljeno sjedne preko puta Wingea, sretan što je maknuo težinu sa svojih nogu.
Cardell se široko osmjehne kada vidi da Winge već ima čašu na stolu i mahne da i
njemu donesu neku toplu žesticu. Odlično je raspoložen.
„Zaboga, koliko je ovdje ljudi. Iako to ne čudi. Na gubilištu su odrubili glavu
nekome tko je ubio svoju ženu, a ljudi se nakon toga obično sjate ovamo kako bi
pili iz sretne ubojičine čašice. Čuo sam ih kako govore na vratima. Kažu da nitko
nije vidio Mårtena Hössa pijanijeg, gotovo nije uspio ni stajati na mjestu nakon
što je raskasapio jadnika kojeg su izveli. Ne razumijem zašto si od svih mjesta na
svijetu odlučio da se baš nađemo u krčmi Hamburg. Znaš li da sam ovdje bio one
noći kada sam izvukao Karla Johana? Čini se kao da je otada prošla cijela vječnost.“
Cardell puše i toliko poletno guta sadržaj šalice koju je dobio da gotovo pa ni
ne prekida svoj govor. Smije se od uha do uha tako da mu duhan za žvakanje
gotovo ispadne iz usta.
„Šteta što nisi bio ondje. Starica Fröman unovačila je dvadeset udovica,
njihovu odraslu djecu i mnogu unučad, sve koji su nekoć bili bankrotirali zbog
nemara kojim se budući policijski načelnik odnosio prema zalihama njihova
novca. Posjeli smo ih u kola, prevezli preko leda do Ekensberga u Essingenu. Blom
mi je ispričao da je Ullholm tamo naumio provesti svoju posljednju noć prije
carine. Znaš da sam bio u ratu, ali kunem se da nikada nisam vidio skupinu ljudi
koja je toliko bila žedna krvi. Ustali smo u ranu zoru kako bismo došli onamo prije
negoli se itko probudi, a kada se Magnus Ullholm, koji je inače strašno ružan,

330
pojavio na vratima spreman za polazak, već su bili otjerali konje u bijeg i otrgnuli
kotače s kola. Pustili su ga da prođe preko pola dvorišta, a tek je tada naslutio da
nešto nije u redu. Proklet bio ako sama udovica Fröman nije nanjušila gnojište i
zaključila da nije smrznuto. Prvom ga je salvom pogodila ravno u čelo pa mu je
vlasulja odletjela s glave i to ona onakva slijepa. A on se bio spremio za ceremoniju,
možeš misliti, s ovratnikom od lasice na kaputu i urom koja mu je visjela na
bedrima. Kada je uspio pobjeći brzo koliko nikada ne bih rekao da može trčati, već
je od glave do pete bio prekriven gnojem. Spasio se tako što se teškom mukom
provukao kroz vrata prenoćišta, ali nije bilo ni govora o tome da im umakne. Babe
i njihovi potomci napravili su krug oko cijele kuće i nisu puštali nikog ni da uđe ni
da iziđe. Opsada je trajala do dugo u noć prije nego što je netko propustio nekog
tko je otrčao obavijestiti pandure. Mogu ponosno reći da je time zadatak izvršen.
Jesi li uspio napraviti što si htio s dodatnim danom?“
„Da, Jeane Michaele. Hvala na svemu što si učinio. Nisam se mogao nadati
boljemu.“
„Jeste li onda završili s razgovorima?“
„Jesmo.“
Cardell se nasloni i protrlja oči.
„I slomljeno je srce naše tajanstveno rješenje?“
„To je najstariji od svih motiva. Bila je istina ono što mi je Johannes prvo
rekao. Bio je odgajan da postane čudovište i čudovištem je postao. Ali ljubav liječi
mržnju i u društvu Daniela Devalla povratio je svoju čovječnost. Sve dok nije
pomislio da je ljubav bila samo laž i čudovište se vratilo, gore nego što je ikada
bilo.“
Na trenutak sjede u tišini. Winge prvi progovori.
„Što ćeš sada učiniti, Jeane Michaele?“
„Postoje još neke stvari koje trebam dovršiti, to će me zabaviti do početka
1794. godine. Još moram riješiti neke stvari s madam Sachs ako je uspijem pronaći.
A ima i drugih s kojima bih htio još malo porazgovarati. Ne bih se čudio da se
trgovac robovima Dülitz jednoga dana probudi tako što tresne tikvom o drvo. A
ako budem raspoložen i za red Eumenida, i oni mogu biti dobar izazov za mene
kada sam već uspio baciti klipove pod noge i samome policijskom načelniku.“
Isprazni svoj vrč.

331
 „Pod uvjetom da mi rakija ne odvrati pozornost. Pronašao sam krčmu u kojoj
vjerujem da ću uživati i u kojoj je kredit dobar. Zove se Pravi zamorac. A ti? Kako
ćeš nastaviti proces protiv Balka?“

Winge sjedi u potpunoj tišini. Cardell s nemirom zamijeti koliko plitko i brzo diše
i kako su mu obrazi upali tako da su s obje strane lica nastale rupe. Oči mu
izgledaju kao da su dublje upale u crte lica i nešto se na njemu promijenilo. Na
ramenima osjeti hladan povjetarac.
„Promijenio si se. Nije bolest. Nešto se dogodilo. Nešto nije u redu.“
Wingeov je glas toliko tih da se mora približiti da bi ga čuo.
„Kada sada razmišljam o svom životu, Jeane Michaele, vidim kako se uzroci i
posljedice isprepliću. Ideali kojih sam se držao još od djetinjstva usmjeravali su
moje postupke kada sam se razbolio i kada sam svojoj ženi htio ublažiti patnje. A
kako bih umanjio vlastite patnje, otišao sam Norlinu i molio ga za posao. Učinio
mi je dobro djelo, a kada me zamolio da i ja njemu učinim uslugu, nisam ga mogao
odbiti. Tako sam nad mrtvim tijelom Karla Johana upoznao tebe i krenuli smo
putem kojim smo zajedno išli sve do sada.“
Mora se nakašljati. Cardell se nagne preko stola.
„Što si učinio?“
„Život zapravo čine dva puta koja idu u suprotnom smjeru. Jedan slijedi
osjećaje, a drugi razum. Ovaj drugi bio je moj put. Johannes je znao moje ime, čuo
je glasine o meni i pretpostavio je da ću nastaviti putem razuma bez razmišljanja
kao što sam to uvijek činio. Siguran sam da bi uspio u svom naumu da nisam
odlučio prekršiti uzorke koje sam slijedio cijeloga života.“
Cardell nemoćno odmahuje glavom pred tom bujicom riječi. „Reci mi što si
učinio.“
„Pokazao sam Johannesu pismo Daniela Devalla koje smo pronašli među
Liljensparreovim pismima, pismo u kojemu se Devall odrekao svojih zadaća i
izjavio svoju ljubav. Johannes je ubio nedužnog. Čudovište je otkrilo da ipak ima
savjest, da je zaslužio kaznu i da više nisu utemeljeni oni razlozi zbog kojih je cijelu
našu vrstu htio osuditi na propast. Ponudio sam mu dogovor koji je bio u mojoj
moći da ga izvedem. U ćeliji pored Balka nalazio se Lorentz Johansson koji je bio
optužen zbog ubojstva svoje supruge i koji je jutros trebao biti prevezen na

332
gubilište. Balkovo prezime nije još bilo zapisano nigdje u protokolima pritvora. Za
to sam se, kao što znaš, pobrinuo još kad smo ga smjestili u Kastenhof. Sinoć sam
Johannesu ponudio da zauzme mjesto na gubilištu na kojemu se trebao nalaziti
Lorentz Johansson. Prihvatio je. Založio sam svoju uru i stražaru dao posljednje
novčiće koje posjedujem kako bi mi pomogao i prisegnuo na šutnju. Kada su kola
došla, na njih smo posjeli Johannesa Balka i poslali ga na gubilište umjesto
Johanssona.“
„Ali Devallovo je pismo bilo napisano u kodu. Kako si shvatio što piše?“
„Nisam.“
Cardell se nasloni kako bi došao do zraka. Winge nastavi. „Vrijeme koje si mi
kupio uložio sam kako bih osmislio kod s pomoću kojega bi u pismu Daniela
Devalla pisalo ono što je Johannes morao pročitati da bi prihvatio ono što sam mu
ponudio. To nije bilo jednostavno, Jeane Michaele, i mnogo me koštalo, ali na
koncu sam nekako uspio. Sve što sam morao učiniti nakon toga jest na pismu
naznačiti kasniji datum. Radilo se o takvom sitnom detalju da Johannes nije
mogao zamijetiti razliku u rukopisu.“
Cecil Winge polako na stol spusti čašu do ruba napunjenu rakijom.
„Čašica koja se nalazi pred tobom ista je koju su jutros Johannesu ponudili na
putu do gubilišta Hammarby, posljednja čašica koja se daje uhićenicima na putu
iza utvrde. Ispraznio ju je ni deset koraka odavde gdje sjedimo. Bio sam ovdje i
ugledao me među ljudima. Stajao sam točno ovdje i kada su nam se pogledi susreli,
u njima sam vidio samo zahvalnost. Svojom sam mu laži dokazao da svijet nije
pakao koji je toliko mrzio. Oslonio se na mene i nije mogao znati da sam ja zapravo
dokazao da je podlost naše vrste pravilo bez iznimke. Svojim sam mu papirima
oduzeo život, Jeane Michaele, to je jednako sigurno kao i da sam ih iskoristio da
mu njima sam odvojim glavu s tijela. Pogledao me posljednji put preko ramena
kada su kola krenula voziti prema Skanstullu, a poslije me više nije vidio.
Domaćica Norström čavlom je na čašici ugravirala današnji datum i prezime
Johansson, iako je pravi Johansson trenutačno u kolima na putu do Fredrikshalda
gdje će kao neženja pod djevojačkim prezimenom svoje majke pokušati pronaći
posao u pivovari. Ovo je čašica Johannesa Balka. Pitam te, Mickele Cardelle, hoćeš
li posljednji put nazdraviti sa mnom?“

333
Cardell sjedi u tišini, a onda preko stola ispruži svoju zdravu ruku zavezanu u
tkaninu. Zamjetno zadrhti kada uhvati čašicu s nemarno upisanim slovima i iskapi
je do dna. Zasikće kada udahne rakiju koja ga zažari u trupu i Winge podigne
pogled.
„Pitao si me jednom za dijete, je li moje ili oficirovo. Još uvijek ne znam, ali
od sveg se srca nadam da je njegovo.“
Winge se podigne, teško se pridržavajući za naslon, i počne se probijati do
vrata. Nije stigao ni do pola puta kada ga Cardell pozove drhtavim glasom.
„Jednom si mi ispričao kako ti je bilo stajati pred provalijom i kako si
pronašao utjehu u svjetlu koje si nosio na rukama. Je li sada preostala samo tama?“
Cecil Winge mu se nasmiješi. Osmijeh je to pun brige, ali oslobođen kajanja.
U njemu ima mjesta i za pobjede i za poraze. Stockholm obavija noć, jedna od
posljednjih ove godine. Podiže se nad zidinama utvrde Kastellet, penje se uz
pročelja dvorca i dalje prema vrhovima crkvenih tornjeva. Noć se širi nad
Saltsjönom prema Skeppsbronu i Gradu među mostovima, uz Polhemsku branu i
dalje prema Riddarefjärdenu. Na gradskim su uličicama sjene sve dulje.

Svakim sljedećim satom Cecil Winge sve više kašlje. Ne uspijeva više zadržati
kašalj, ali više nema ni razloga za to. Nasmiješi se Mickelu Cardellu, a u svjetlu su
svijeće njegovi zubi potpuno crveni.

334
 Pogovor

ROMAN ČUVAR I VUK temelji se na velikoj količini izvornog povijesnog materijala.

Već na početku pisanja knjige smatrao sam to preprekom i nužnim zlom jer sam
na silu u već postojeće okolnosti morao pokušati ugurati svoje dramaturške zamisli
i svoje vlastite 1790-e. Pokazalo se međutim da je često bilo upravo suprotno.
Godinu 1793. odabrao sam zahvaljujući Johanu Gustavu Norlinu koji je u
siječnju naslijedio policijskog načelnika Nilsa Henrica Asehana Liljensparrea, a
već ga je u zimu iste godine na mjestu načelnika zamijenio pronevjeritelj Ullholm.
Ti čimbenici tvore pozadinu radnje. Kada sam počeo pisati treći dio knjige, postalo
je jasno kako je odabir godine bio povoljan jer su u veličanstvenoj monografiji
Gunnara Rudstedta o Långholmenu do najsitnijih detalja bili opisani zatvorski
uvjeti, a tako i odnosi između glavnog stražara Pettera Pettersoma koji je bio
osuđen za ubojstvo iz nehaja, zatvorskog inspektora Björkmana i njegova smrtnog
neprijatelja, svećenika Neandera. Sukob između posljednje dvojice kulminirao je
upravo 1793. godine, što je obojici bila posljednja godina u zatvoru. Zatim je
upravo zima 1793. bila najhladnija zima otkad su se sredinom stoljeća počela
izvoditi temperaturna mjerenja. Takvih je primjera mnogo.
Postignuća koja su u posljednje vrijeme ostvarena u informacijskoj
tehnologiji znatno su mi olakšala teškoće koje nastaju kada pišete povijesni roman.
Navest ću samo jedan od mnogobrojnih primjera: Rudstedt u gore već navedenoj
monografiji navodi kako je inspektor Björkman sa svojim basom igrao glavnu
ulogu Herkula u operi Alceste Christopha Willibalda Glücka koja se izvodila u
Operi u Stockholmu. Svi koji žele mogu pronaći digitalnu verziju libreta za operu
Alceste koju je na švedski preveo Johan Henric Kellgren i pročitati Herkulovu
ulogu. Pronaći će nekoliko stihova koji su tematski odgovarali mojoj knjizi i koje
je neka djevojka koja je u ljeto 1793. stvarno bila osuđena na zatvor mogla čuti iz

335
inspektorove sobe čekajući pred glavnom zgradom11. Opera je također dostupna i
uglazbljena. Takvi se detalji danas pronađu u trenutku, ali su primjerice velikog
Pera Andersona Fogelströma zasigurno koštali mnogo više vremena i truda kada
je tijekom prošlog stoljeća proučavao gomile materijala za svoju trilogiju Barn
(Djeca). Njegova trilogija djelomično progovara o istom razdoblju o kojem sam i
ja pisao, a nastala je prije skoro četiri desetljeća.
Nadam se da će se anakronizmi i pogreške koje su se uvukle u roman Čuvar i
vuk moći pripisati mom nerazumijevanju, a ne manjku uloženog truda. Postoji
nekoliko svjesnih odstupanja od činjenica: Keyserov dom, koji se nalazio kod
Tegelbackena na mjestu na kojemu se danas nalazi zgrada Centralpalastet, 1793.
godine još nije bio dovršen. Tu sam zgradu ipak uveo u radnju, djelomično upravo
stoga što se tako pokazuje da su opisani događaji fiktivni i tako ne kompromitiraju
živuće potomke stvarnih vlasnika, a djelomično kao hommage romanu Ett
blodsdrama iz 1896. godine u kojemu se na tom mjestu dogodilo ubojstvo. U
njemu se usputno spominje kako se u Keyserovu domu zapravo nalazi tajni bordel
još od vladavine kralja Adolfa Fredrika, iako se u to vrijeme kod Bistrog jezera
nalazilo samo blatno polje.
Sada kada je roman dovršen, vidim da je upravo to istraživanje i pretraživanje
materijala činilo srce mog rada na ovom projektu. Odabrao sam zacrniti sve ostalo
i usredotočiti se samo na jednu godinu švedske povijesti. Tako se slika koja je
isprva bila mutna odjednom počela sve jasnije ocrtavati pred mojim očima. Kako
je moj roman prvenstveno zabavne prirode te nije riječ ni o kakvoj stručnoj
literaturi, popis svih izvora bio bi zaista suvišan, ali ipak želim izraziti svoju
zahvalnost svim onim piscima i istraživačima koji su posvetili svoje živote kako bi
očuvali znanja bez kojih moja knjiga ne bi mogla nastati. Neka to bude uvod u
moje završne riječi zahvale.
Fredriku Backmanu: Nikada ti se neću moći odužiti za to koliko si bio dobar
prijatelj meni i mom rukopisu. Ti i ja već deset godina provodimo gotovo svaki
dan raspravljajući o prozi i ne postoji nitko drugi kome bih povjerio rad koji sam
tek bio započeo. Tvoja kritika bila je tankoćutna, konstruktivna i nadasve ispravna.
Mali broj pisaca sa svojim prvijencem uživa privilegij da ih se željno iščekuje; mi

11
U švedskom originalu: „Nattens gud sig här ett rov bereder / Till avgrunds mörka djup jag förr
ska stiga neder“. (op. prev.)

336
ostali brzo naučimo kako je to osjećati se nepoželjno. U trenutku kada je sve
izgledalo bezizlazno, ponudio si se da iz svog džepa financiraš izdavanje Čuvara i
vuka. Bio si moje svjetlo u tunelu i to nikada neću zaboraviti.
Onome tko prvi put izdaje knjigu i tko nema nikakav uvid u literarni svijet
činit će se da je izdavač prije svega distributer i svako će uplitanje urednika
sumnjičavo promatrati. Brzo sam na vlastitom iskustvu uvidio da je upravo
suprotno, da je upravo uredništvo srce izdavaštva. To su kompetentni ljudi koji su
sposobni uvidjeti koje su to vrline i mane u rukopisu i koji raštrkanu gomilu teksta
pretvaraju u nešto uvjerljivije. Ljudi su to koji uvijek oplemenjuju tekst, a nikada
ga ne sakate – premda često predlažu da brišete dijelove teksta.
Nepravedan je običaj u ovoj struci da taj niz po prirodi skromnih urednika
uvijek ostane anoniman i da cijela čast za završni rezultat pripadne samo spisatelju.
Stoga slijede zahvale iz dubine srca.
Mom izdavaču Adamu Dahlinu i uredniku Johnu Häggblomu koji je u
izdavačkoj kući zadužen za čitanje rukopisa: Svi su vaši prijedlozi potvrdili one
sumnje koje sam i sâm imao u ono što sam napisao, ali za koje sam se dotad bio
nadao da su pogrešne. Vjerovali ste u mene dovoljno da ste mi dopustili da po
vlastitom nahođenju razriješim preostale probleme u tekstu. Što se mene tiče, niste
mogli postupiti bolje.
Mom uredniku Andreasu Lundbergu: Neizmjerno sam cijenio tvoj
nepogrešiv osjećaj za jezik i entuzijazam za taj sigurno iznimno nezahvalni zadatak
prepravljanja mojih jezičnih pogrešaka. Tvoji su prepravci roman Čuvar i vuk
učinili daleko boljim djelom nego što bi inače bio slučaj.
Nakladništvu Forumu: Više vas smatram svojom obitelji nego izdavačkom
kućom. S vama sam se osjećao dobrodošao na način koji sam rijetko kada doživio
u svom odraslom životu. Upravo zbog toga to još više cijenim.
Mom agentu Federicu Ambrosiniju: Od dana kada si se pojavio u mom
životu, uvijek si mi pri ruci s dobrim savjetima, uvijek mi posuđuješ dobre knjige
i slušaš me kao prijatelj. Nitko ne čita Tove Jansson na finsko-švedskom s
talijanskim naglaskom poput tebe.
Stephenu Farranu-Leeju i Anni Hirvi Sigurdsson: Oboje ste posvetili svoje
vrijeme da prokomentirate moj rukopis i oboje ste odgovorni i za jezične i za
dramaturške promjene bez kojih moja knjiga nikada ne bi bila to što jest.

337
 Mami i tati, Martinu Ödmanu, Anni Nordenfeldt, Tobiasu Hellbergu: Hvala
što ste prihvatili taj očajni zadatak da čitate moj nedovršeni rukopis i kažete mi što
mislite.
Miji, mojoj voljenoj supruzi: Hvala ti na strpljenju i našem zajedničkom
životu.

338
NIKLAS NATT OCH DAG, punim imenom Niklas Carl Bosson Natt och Dag, rođen
je 1979. u Stockholmu. Njegova je obitelj najstarija živuća plemićka obitelj u
Švedskoj. Od 2000. do 2003. studirao je u Kalmaru, a od 2006. do 2008. radio kao
urednik časopisa za muškarce Slitz. Roman Čuvar i vuk (2017.) prva je knjiga koju
objavljuje. Švedska akademija pisaca kriminalističkih romana prozvala ju je
najboljim debitantskim romanom 2017. godine, a 2018. uvrštena je u uži izbor za
najbolju knjigu godine u Švedskoj. Niklas Natt och Dag živi u Stockholmu sa
suprugom i dvojicom sinova. U slobodno vrijeme svira gitaru, mandolinu, violinu
i shakuhachi, japansku flautu od bambusa.

339
SANDRA LJUBAS (1992.) diplomirala je njemački jezik i književnost te švedski jezik
i kulturu (prevoditeljski smjer) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2017.
Trenutačno studira lingvistiku na poslijediplomskom doktorskom studiju
Humanističkih znanosti na Sveučilištu u Zadru. Bavi se prevođenjem i
istraživačkim radom, prvenstveno iz područja računalne lingvistike i strojnog
prevođenja. Suautorica je Švedsko-hrvatskog rječnika leksičkih inovacija (2018.).

340
Nakladnik Fraktura, Zaprešić
Za nakladnika Sibila Serdarević
Glavni urednik Seid Serdarević
Urednik Roman Simić
Lektura i korektura Lidija Vešligaj
Prijelom Maja Glušić
Dizajn naslovnice Niklas Lindblad, Mystical Garden Design
Na naslovnici Johan Sevenbom, Pogled na Saltsjön s ulice Brunnsbacken,
Gradski muzej u Stockholmu
Godina izdanja 2018., rujan
Tisak Znanje, Zagreb