PETER BENCHLEY

Ralje
Za Wendy
 PRVI DIO
VELIKA BIJELA SMRT
„Charcharodon carcharias, morski pas zvan Bijela smrt, najkrvožedniji je i najstrašniji
grabežljivac na Zemlji. Izraste i do više od deset metara. Stalno je u potrazi za plijenom i stalno je
gladan, a napada sve što se čini jestivim. U želucu jednog takvog morskog psa, uhvaćenog kod
australske obale, našli su, pored ostalog, jedan par gumenih čizama, bačvicu čavala i polovicu
konja.“
Robert F. Jones, u Washington Postu
1
Noćnim se morem tiho kreće golema riba, otiskuje se malim trzajima svoga srpasta repa.
Ralje je rasklopila tek toliko da joj voda stalno oplakuje škrge. Trupinu gotovo i ne giba, samo što
joj, tu i tamo, ovlaš mijenja naoko besciljan smjer dizanjem jedne i spuštanjem druge prsne peraje
- kao što ptica u letu skreće dizanjem jednog i spuštanjem drugog krila. U morskoj tmini oči joj
kao slijepe, a ni druga osjetila ništa važno ne javljaju malenome, nerazvijenome mozgu. Da nije
toga kretanja potaknuta nagonom, naslijeđem bezbrojnih milijuna godina, reklo bi se da riba
spava. Ali se ona kretati mora, jer u nje nema plivaćeg mjehura, kao u drugih riba, a nema ni
škržnih zaklopaca što kroza škrge tjeraju kisikom zasićenu vodu. Zato, stane li, potonut će na dno
i uginuti od anoksije.
U noći bez mjesečine, i kopno se činilo crnim poput vode. Samo se bijeljela, blistavo bijeljela,
tanka crta žala, međa između mora i kopna. Iza pješčanih humaka, mršavo poprskanih čupercima
trave, s pijeska se žutim odrazom odbijala svjetlost iz jedne kuće.
Kućna su se vrata otvorila, na drveni trijem izađu jedan muškarac i jedna žena. Trenutak su
zastali, zureći u more, pa se načas zagrle i žurno spuste niz kratke stepenice. Na zadnjoj se
stepenici muškarac spotakao, očito pijan. Žena mu se nasmijala, uzela ga za ruku, pa su zajedno
potrčali na žal.
- Prvo jedno kupanje - reče žena - da razbistriš glavu.
- Ah, bez brige za moju glavu - odvrati muškarac hihoćući i izvrne se natraške na pijesak,
vukući za sobom ženu.
Žurno, dršćućih prstiju, svukli su se uzajamno, isprepleli udove i stali se u svom nestrpljivom
žaru koprcati na hladnom pijesku.
Poslije, muškarac se opruži na pijesku, sklopljenih očiju. Žena ga pogleda, nasmiješi se i reče:
- Može li sada jedno kupanje?
- Idi ti, ja ću te tu pričekati.
Žena ustane i priđe moru. Valić joj blago zapljusne gležnjeve. More je bilo hladnije od
noćnoga zraka, bila je tek polovina lipnja. Žena okrene glavu i dovikne muškarcu:
- A bi li se ipak okupao?
Muškarac ne odgovori, bio je već zaspao.
Žena uzmakne nekoliko koraka, pa se trkom zaleti u more. Zagrabila dugim i ljupkim
skokovima, ali se onda koljenima sudari s jednim manjim valom, spotakne se, ipak sačuva
ravnotežu, pa se sretne s idućim valom koji je zapljusne do pasa. U vodi do bedara, ona zastane,
smakne kosu s očiju i pođe dalje. Našavši se u vodi do ramena, zapliva - uspravne glave i prebrzim
zamasima nedoučena plivača.
Stotinjak metara od obale, riba osjeti nekakvu promjenu u strujanju vode. Ženu nije vidjela,
niti joj je osjetila mirisa. Ali, neobične su vibracije doprle do onih tankih, sluzavih žljebova što joj
brazde tijelom, do živčanih ogranaka u tim žljebovima i živci su to javili mozgu. Riba skrene put
obale.
Žena je plivala dalje, sve dalje od obale, zastajkujući od vremena do vremena da po svjetlu
iz kuće procijeni koliko se udaljila. Morska je struja bila slaba, nije ju zanijela ni lijevo ni desno.
Onda, već pomalo umorna, stala je u vodi, mičući samo nogama, malo je predahnula, pa je
krenula natrag.
Vibracije se pojačale, riba osjeti plijen. Ubrzala je udarce svoga repa kojima je golemo tijelo
otiskivala takvom brzinom da se voda komešala iskrama sitnih, fosforescentnih životinja i ribu
omatala kao kakvim blistavim, zvjezdanim plaštom.
Riba je prestigla ženu i projurila, oko četiri metra bočno i dva metra ispod površine. Žena
samo osjeti uzgon koji je na tren podigne u vodi i zatim se smiri. Stane i zadrži dah. Ne osjetivši
više ništa, nastavi plivati svojim nervoznim zamasima.
Sad je riba osjetila ženin miris, a vibracije - kao nasumične i nagle - odavale su tjeskobu. Riba
je stala kružiti tik ispod površine. Leđna joj peraja izbi iz vode, a rep, što tuče amo-tamo, fijukom
zasiječe glatku površinu. Tijelo joj se treslo nizom drhtaja.
I ne znajući zašto, žena odjednom osjeti strah. Krv joj naglo prostruji trupom i udovima. Obli
je toplim žmarcima i nagna da zapliva brže. Procijenila je da će biti pedesetak metara do obale.
Vidjela je svjetla u kući i u jednom utješnom trenu učini joj se da netko upravo prolazi kraj jednog
prozora.
Riba je bila dvanaestak metara od žene, bočno: naglo skrene ulijevo, uroni cijelim trupom i
sa dva snažna udarca repom zaleti se u nju.
U prvi mah, ženi se učini da je valjda nogom zapela o kakvu podvodnu stijenu, ili možda drvo
nošeno strujom. Ne osjeti bola, samo kao da ju je nekakva sila potegnula za nogu. Odrivajući se
u vodi lijevom nogom, da se održi u mjestu, spusti ruku da napipa desno stopalo. Nije ga mogla
naći. Segne rukom uzgor i naglo je preplavi val mučnine i vrtoglavice. Prsti joj naišli na stršak kosti
i razderana mesa. I shvati da je topla struja što joj u hladnoj vodi klizi kroz prste - njezina vlastita
krv.
Bol i strava pogode je istim hipom. Zabaci glavu i krikne grlenim vriskom užasa.
Riba se bila udaljila. Ženinu nogu progutala je glatko, bez ikakva žvakanja. I kosti i meso prošli
su u jednom grču niza široko ždrijelo. Onda se riba opet okrene, prema struji krvi što je tekla iz
žrtvine bedrene arterije, prema tom putokazu jasnom i stvarnom poput kakva svjetionika u vedroj
noći. Riba je sad napala odozdo. Raširenih ralja, ustremila se uzgor na ženu. Velika, stožasta glava
udari u ženu snagom zahuktale lokomotive i izbaci je iz vode.
Ralje se sklopiše oko njezina trupa, stegnuše se i u jednu kašu zdrobiše i kosti i meso i
unutrašnje organe. Sa ženinim tijelom u raljama, riba se gromkim pljuskom sruši natrag u vodu
što oko nje šiknu šarenim, iskričavim mlazom pjene i krvi.
Tamo, ispod površine, riba strese glavom s jedne na drugu stranu, režući svojim zupčastim,
trokutastim zubima i posljednje nepokidane žile. Tijelo se raspadne. Riba proguta što joj je bilo u
raljama, pa se stane okretati i grabiti ostatke. Voda je bila prošarana krvlju i krpama mesa, ali riba
nije znala razlučiti što je tek signal, a što zbiljska tvar. Vrtjela se amo-tamo kroz već prorijeđenu
koprenu krvi, širila i sklapala ralje, naslijepo hvatajući zalogaje. Ali dotle su se komadi tijela već
rasuli. Neki su potonuli i spustili se do pješčana dna gdje će ih blago pomicati struja, a neke je,
ispod same površine, ponio val na svom putu prema žalu.
Muškarac se probudi. Drhtao je od hladnoće ranoga jutra. Usta mu bila ljepljiva i suha, s
prvim podrigom osjeti okus viskija i kukuruza. Na obzorju još nije bilo sunca, ali se po ružičastoj
pruzi na istoku vidjelo da će ubrzo svanuti. Na nebu u rasvitu još su lebdjele već blijede zvijezde.
Muškarac ustane i obuče se. Ljutio se što ga žena nije probudila kad se vratila u kuću, a čudnim
mu se učini što je svoju odjeću ostavila tu, na pijesku. Pokupio je njezine stvari i pošao u kuću.
Preko trijema prođe na vršcima prstiju i oprezno otvori vrata, sjetivši se da pri naglom trzaju
škripe.
Dnevni je boravak bio u mraku, u njemu ni žive duše, samo krš polupraznih čaša, punih
pepeljara i zamašćenih tanjura. Muškarac prođe kroza nj, skrene desno, u hodnik, i prođe pored
dvojih zatvorenih vrata. Na trećoj sobi, onoj što ju je dijelio sa ženom, vrata bila otvorena a na
jednom noćnom ormariću gorjela je svjetiljka. Oba su kreveta bila netaknuta. Baci ženinu odjeću
na jedan krevet, pa se vrati u dnevni boravak i upali svjetla. Oba kauča prazna.
U kući su bile još dvije spavaće sobe. U jednoj je spavao domaćin sa ženom, a u drugoj njegovi
gosti. Pazeći da bude što tiši, muškarac otvori vrata prve sobe. Dva kreveta, u svakom po jedna
osoba. Zatvori vrata, pa jednako tiho zaviri u drugu sobu. Domaćin i domaćica na ogromnom
francuskom krevetu, svako na svojoj strani, spavaju. Čovjek zatvori vrata, vrati se u svoju sobu i
potraži svoj sat. Skoro će pet sati.
Sjedne na prvi krevet i zagleda se u gomilicu odjeće na drugom krevetu. Žene u kući nema,
u to se uvjerio. Drugih gostiju i nije bilo, nije mogla ni s kim otići, osim ako nije srela koga na plaži,
dok je on spavao. Ali, i da jest, zacijelo bi barem odnijela svoju odjeću.
Tek sad stane razmišljati je li se mogla dogoditi kakva nesreća. Ubrzo mu se takva mogućnost
pretvori u izvjesnost. Opet uđe u domaćinovu sobu, stane kraj njegova kreveta, na tren
oklijevajući, pa blago spusti ruku na rame usnula čovjeka.
- Jack - zazove, tapšući spavača po ramenu. - Hej, Jack.
Čovjek uzdahne i otvori oči.
- Šta je?
- Ja sam, Tom. Oprosti, strašno mi je žao, ali sam te morao probuditi. Nešto ne štima.
- Što ne štima?
- Jesi li vidio Chrissie?
- Pa ti mene pitaš jesam li vidio Chrissie? A ona je s tobom!
- Nije. Ne mogu je naći.
Jack sjedne u krevetu i upali svjetiljku. Njegova se žena protegne i povuče plahtu preko glave.
Jack pogleda na sat.
- Za Krista Boga, tek je pet! I sad si mi došao reći da ne možeš naći svoju partnericu.
- Znam - reče Tom - i ponavljam, oprosti. Ali, možeš li se sjetiti kad si je vidio zadnji put?
- Naravski da mogu. Onda kad je rekla da se idete kupati, pa ste izašli zajedno. A kad si je ti
vidio zadnji put?
- Na plaži. I tamo sam zaspao. Ne znaš je li se vratila?
- Ja je nisam vidio. Mi smo otišli na spavanje oko jedan, a dotle je nisam vidio.
- Našao sam njezinu odjeću.
- Gdje? Na plaži?
 - Da.
- Jesi li gledao da nije u dnevnom boravku?
Tom klimne glavom.
- I kod Henkelovih.
Tom se zarumeni.
- Ja nju i ne znam bogzna kako. Šta ja znam, mogla bi biti i malo nastrana. Isto vrijedi i za
Henkelove. Pazi, nije da pravim nekakve aluzije, znaš.
Samo, nisam te htio probuditi prije nego što ne pregledam cijelu kuću.
- I što sad misliš?
- Sve više mi se čini - odgovori Tom - da joj se možda dogodila neka nesreća. Možda se
utopila.
Jack je tren gledao u Toma, pa opet pogleda na sat.
- Ne znam kad policija počinje raditi u ovome mjestu - reče - ali mi se čini da je ovo zbilja
opravdan moment da to doznamo.
2
Policajac Len Hendricks sjedio je za svojim stolom u policijskoj stanici Amityja i čitao
detektivski roman s naslovom Smrtonosno tvoja. Telefon zazvoni upravo u trenu kad je na
junakinju, neku Dixie zvanu Zvižda, navalila motorizirana rulja nasilnika da je siluje. Hendricks
pusti telefon neka zvoni do trena kad je gospođica Dixie kastrirala prvog napadača nožem za
rezanje linoleuma što ga je držala u kasi.
Onda Hendricks digne slušalicu.
- Policijska stanica, pozornik Hendricks. Izvol’te?
- Ovdje Jack Foote. Stanujem na Old Mill Roadu. Htio bih vam prijaviti nestanak jedne osobe.
Barem tako mislimo, da je nestala.
- Molim, ponovite? Hendricks je bio ratovao u Vijetnamu kao radiotelegrafist, pa je upravo
obožavao vojni rječnik.
- Noćas, otprilike oko jedan sat, jedna je moja gošća izašla da se okupa, ali se dosad nije
vratila - reče Foote. - Gospodin koji je bio s njom našao je samo njezinu odjeću na plaži.
Hendricks stane žvrljati po jednom listu.
- Kako se zove dotična osoba?
- Christine Watkins.
- Koliko joj je godina?
- Ne znam. Samo trenutak! Pa, bit će joj oko dvadeset pet. Da, njezin prijatelj kaže da će joj
biti otprilike toliko.
- Visina i težina?
- Samo malo, molim. - Nastala je stanka. - Visina će biti oko metar i sedamdeset, a težina
šezdeset i nekoliko kilograma.
- Boja kose i očiju?
- Čujte, pozorniče, a što će vam sve to? Ako se žena utopila, vjerojatno će biti jedina, barem
za noćas, je li tako? Valjda nemate više od jednog utopljenika dnevno, u prosjeku!
- A tko kaže da se utopila, gospodine Foote? Mogla je i otići u šetnju.
- Zar gola golcata u jedan noću? Je li vam možda netko javio da se neka žena šeta gola?
Hendricks s užitkom ulovi priliku da pokaže kako može biti mrtav-hladan.
- Nije, gospodine Foote, još nije. Ali, čim jednom počne ljetna sezona, možete očekivati svega
i svačega. Lani, na primjer, u kolovozu, jedna je klapa homića organizirala kod kluba ples, ples
golaća. Dakle, boja kose i očiju?
- Kosa ... ah, bit će plava, tamnoplava. Pješčane boje, mislim. Oči ... ne znam kakve su joj
boje. Morat ću pitati njezinog prijatelja. Ne, on kaže da ni on ne zna. Recimo, bademaste boje.
- U redu, gospodine Foote, primljeno na znanje. Čim nešto doznamo, javit ćemo vam.
Hendricks spusti slušalicu i pogleda na sat. Pet i deset. Šef će ustati tek za jedan sat.
Hendricks nije nipošto bio voljan da ga probudi za nešto tako neodređeno kao što je prijava o
nečijem nestanku. Što se toga tiče, lako je moguće da je mačka na plaži naletjela na kakva kita i
sad se s njim štosa u nekom grmu. Ali, s druge strane, ako se dogodi da se utopila i valovi je negdje
izbace, onda će šef Brody sigurno htjeti srediti stvar prije nego što na tijelo naiđe kakva dadilja s
klincima, i eto ti javne sablazni.
Zdrav razum - šef mu stalno ponavlja da mu toga treba. To je ono čime se ističe dobar
policajac. Upravo je to, brušenje mozga u policijskoj službi, dijelom utjecalo na Hendricksovu
odluku da, nakon povratka iz Vijetnama, stupi u mjesnu policiju. Plaća je bila dobra; u početku
gooo, a nakon petnaest godina službe 15000 dolara godišnje, plus dodaci. Služba u policiji pruža
ti sigurnost, redovno radno vrijeme, a i prilike da ti ne bude dosadno, ne samo da prodrmaš kakve
nepristojne balavce i trpaš pijance iza rešetaka, nego i da se baviš provalnim krađama, pa tu i
tamo i silovanjima (evo, prošlog je ljeta jedan vrtlar Crnac silovao sedam bijelih žena, bogatašica,
a od njih se ni jedna nije htjela pojaviti na sudu i svjedočiti protiv njega), uz to, na jednoj višoj
razini, pruža ti se prilika da postaneš poštovan i koristan član mjesnog općinstva. Dalje, policajac
u Amityju nije izložen bogzna kakvim pogiblima, to zacijelo nije isto što i policajac u velegradu.
Zadnji je put u Amityju policajac poginuo na dužnosti još 1957. godine; htio je stići nekog pijanog
vozača što je luđački jurio autostradom za Montauk, pa je skliznuo s ceste i zabušio se u kameni
zid.
Hendricks je bio uvjeren da će uživati u svom poslu, samo neka jednom ispliva iz ove nesretne
noćne smjene od ponoći do osam ujutro. Zasad je to tiha jeza. Dobro je znao zašto je u toj noćnoj
smjeni.
Šef Brody voli da se mladi uvedu u posao postepeno, da usvoje osnove policijskog rada - zdrav
razum, oštroumnost, strpljivost i uljudnost - u ono doba kad su najmanje opterećeni poslom.
Danja smjena, od osam ujutro do četiri po podne, ta je radna, ona iziskuje i iskustva i takta.
U njoj je šest ljudi. Jedan kontrolira ljetni promet na raskrižju Main Streeta i Water Streeta, dvojica
su u ophodnji patrolnim kolima, jedan je za staničnim telefonom, jedan obavlja stanične
svakodnevne administrativne poslove, i šesti je šef osobno, koji prima stranke: dame što se žale
da ne mogu spavati od buke' iz mjesnih lokala Randy Bear i Saxon, kućevlasnike što kukaju da im
skitnice remete mir i zagađuju plaže, i bankare, mešetare i odvjetnike na odmoru što svraćaju sa
svakakvim idejama i planovima o najboljem načinu da Amity zadrži svoj lik starog i ekskluzivnog
ljetovališta.
Druga smjena, večernja ona od četiri do ponoći, to je smjena neprilika i briga, to je doba kad
će se u Randy Bearu sjatiti „mladi lavovi“, to jest štemeri iz Hamptona, pa će se potući ili se
jednostavno tako natreskati da će ugroziti sigurnost na cestama, naći će se, iako izrijetka, i kakav
razbojnik iz Queensa što u tamnim uličicama vreba prolaznike, čeka kakvu žrtvu koju će opljačkati,
pa onda, u to doba, ljeti otprilike dvaput na mjesec, kad se prikupe dovoljni dokazi, policija se
smatra dužnom da provali u kakvu od onih ogromnih vila na obali, gdje društvo orgija uz travku.
U toj smjeni ih je također šest, to su šestorica najjačih macana, od trideset do pedeset godina.
Od ponoći do osam ujutro obično vlada mir. Devet mjeseci u godini mir ti je praktički
zajamčen. Prošle je zime najkrupniji događaj bila grmljavinska oluja od koje su iskočile sklopke na
alarmnim uređajima kojima je četrdeset osam najvećih i najluksuznijih vila povezano s policijskom
stanicom. Ljeti ih je u toj smjeni obično trojica. Ali, jedan od njih, Dick Angelo, mlad neki momak,
upravo je na svom dvotjednom dopustu pred početak glavne sezone. Drugi je već iskusan
policajac, tridesetogodišnjak Henry Kimble, taj je uzeo noćnu smjenu da bi se u njoj mogao
naspavati, jer danju radi kao pipničar u Saxonu.
 Hendricks pokuša radijem probuditi Kimblea, poslao bi ga da obiđe plažu uz Old Mill Road,
ali je znao da mu je trud uzaludan. Kimble je, po običaju, parkirao patrolna kola iza gradske
ljekarne i sad ćori sve u šesnaest.
I tako, Hendricks se naposljetku odluči, uzme slušalicu i nazove šefa policije Brodyja.
Brody je, naravno, spavao i upravo je bio u onom razdoblju sna kad se snovi brzo mijenjaju i
smjenjuju s trenucima mutnoga polusna. Prvi zvon telefona uklopio mu se u san, sanjao je da je
u gimnaziji i na školskom stubištu šlata neku curicu. Drugi mu zvon zbriše prizor. Prevrne se na
bok i podigne slušalicu.
- Da?
- Šefe, ovdje Hendricks. Žao mi je što te gnjavim u ovo doba, ali ...
- Koliko je sati?
- Pet i dvadeset.
- Leonarde, ako nije nešto važno, dobro mi se drži.
- Šefe, mogao bi biti plovac.
- Plovac? Isusa ti boga, a što ti je to?
Hendricks je tu riječ bio pokupio iz svoje noćne lektire.
- Utopljenik - objasni zbunjeno, pa Brodyju ispriča što mu je Foote javio telefonom.
- Vidiš, šefe, pomislio sam da možda hoćeš izvidjeti stvar prije nego što ljudi pođu na kupanje.
Danas bi moglo biti lijepo.
Brody uzdahne, namjerno pretjeranim uzdahom.
- A gdje je Kimble? - upita, ali odmah nastavi: - Ah, dobro, kakvo glupo pitanje. Bogamu,
jednom ću mu naštimati taj radio tako da ga ne može nipošto isključiti!
Hendricks pričeka trenutak, pa će:
Šefe, kako sam rekao, oprosti što ...
- Dobro, dobro, Leonarde, znam. Dobro si učinio što si me nazvao. A kad sam već budan,
onda mogu i ustati. Sad ću se obrijati, istuširati, popiti gutljaj kave, pa ću uzgred proći obalom duž
Old Mill Roada i Scotch Roada da vidim nije li se taj tvoj „plovac“ kome dovaljao na plažu. A kada
dođe jutarnja smjena, otići ću do Footea, da razgovaram s njim i s prijateljem te djevojke. Do
viđenja.
Brody spusti slušalicu i protegne se. Svrne pogled na ženu što je ležala kraj njega na krevetu.
I nju je telefon probudio, ali je opet utonula u san, čim je zaključila da nije ništa strašno.
Ellen Brody, pet godina, mlađa od muža, sa svojih trideset i šest izgledala je kao da joj još
nije ni trideset. To je Brodyju i godilo i smetalo, godilo mu zato što je ta zgodna i mlada žena
njegova i, zahvaljujući tome, on pred svijetom ispada čovjek s istančanim ukusom a uz to i
neodoljivo privlačan muškarac, a smetalo mu zato što je ona, unatoč naporima triju poroda,
sačuvala svoj lijep izgled, dok on već mora misliti na tlak i salo na trbuhu, iako se, sa svojom
visinom od metar i osamdeset tri i težinom od devedeset kilograma, ne bi mogao smatrati
debelim. Brodyju bi se ljeti dogodilo da sam sebe zatekne kako požudno zuri u kakvu zgodnu,
dugonogu mačku, od onih što se u to doba godine šepire po gradu, a sise im se, ničim ne sputane,
samo tresu pod kakvom pamučnom tkaninom tankom kao flispapir. No, u tom osjećaju nije nikad
uživao, jer bi se na to odmah pitao osjeća li Ellen isto kad gleda one vitke i preplanule mlade
muškarce što su tako skladan par dugonogim djevojkama. I čim bi to pomislio, bilo bi mu još gore,
jer bi u toj pomisli vidio jasan znak da je četrdesetu već prevalio i već proživio više od polovice
svoga vijeka.
Elleni Brody ljeto je bilo sinonim muke, jer su je ljeti progonile misli koje su joj bile nepoželjne
- misli o propuštenim prilikama i o načinu života kojim je mogla živjeti. Sretala je ljude s kojima je
odrasla: školske kolegice sada udate za bankare i mešetare, koje ljetuju u Amityju, a zimuju u New
Yorku, elegantne žene što s jednakom lakoćom vitlaju teniskim reketom i oživljavaju konverzaciju,
žene koje se među sobom (kako je Ellen bila uvjerena) rugaju Elleni Shepherd što se udala za toga
cajkana zato što joj je na stražnjem sjedalu svoga „forda“ model ’48 napravio dijete, a što nije
bilo točno.
Kad je upoznala Brodyja, Elleni je bilo dvadeset i jedna godina. Bila je netom završila
predzadnju godinu na Wellesley ju i ljetovala je u Amityju sa svojim, prijateljima, onako kako je
ljetovala ondje već petnaest godina, odnosno, otkad joj je oca njegova firma, jedna reklamna
agencija, premjestila iz Los Angelesa u New York. Iako nije bila, suprotno nekim svojim
prijateljicama i kolegicama, opsjednuta fiks-idejom o udaji, Ellen je ipak zamišljala da će se,
godinu-dvije nakon završetka studija, udati za nekoga na razini svoga društvenog i materijalnog
položaja. U takvim mislima nije nalazila ni radosti, ni žalost! Uživala je u skromnom bogatstvu što
ga je njezin otac bio zaslužio, i znala je da u njemu uživa i njezina majka. Međutim, nipošto nije
žudjela za tim da živi životom svojih roditelja. Upoznala je tričave brige toga društva i one joj bile
dosadne. Sebe je smatrala jednostavnom djevojkom i ponosila se time što je u godišnjaku škole
gospođice Porter, za 1953. godinu, bila ocijenjena kao „izuzetno iskrena“.
Prvi dodir s Brodyjem bio joj je služben. Došla je u sukob s policijom - točnije rečeno, ne ona,
nego njezin kavalir. Momak je bio totalno pijan, vozio ju je kući u sitne sate, a zaletio se niz tijesne
ulice Amityja kao da je na utrkama. Policajac koji ga je zaustavio, djelovao je na Ellen svojom
mladošću, vanjštinom i uljudnošću. Dakle, policajac napisao prijavu, oduzeo mladiću ključeve, pa
je i njega i nju odvezao, svakoga svojoj kući. Idućeg jutra, dok je bila u kupovini, Ellen se pukim
slučajem našla kod policijske stanice. Više iz obijesti, Ellen je ušla u stanicu i upitala kako se zove
onaj mladi policajac koji je oko ponoći bio u službi. Onda, kad se vratila kući, napisala je dva pisma,
jedno Brodyju, zahvalnicu na ljubaznosti, a drugo šefu policije, pohvalnicu mladome policajcu
Martinu Brodyju. Na to ju je Brody nazvao da joj zahvali na zahvalnici.
Kad ju je pozvao na večeru i u kino, da s njim provede njegovo slobodno veće, pristala je iz
radoznalosti. Dotle nije imala prilike ni da izmijeni nekoliko riječi s kakvim policajcem, a kamoli
da s policajcem izađe. Brody je bio sav napet kao struna, ali se Ellen činila tako iskreno
zainteresiranom i njegovim mislima i njegovim poslom, da se malo-pomalo opustio, pa im je bilo
i ugodno. Njoj je on bio divan - jak, jednostavan, ljubazan, iskren. Bio je u policiji već šest godina.
Povjerio joj je kako mu je ambicija da postane šef mjesne policije, da dobije sinove koje će u jesen
voditi u lov na patke, i da svake druge ili treće godine može sebi priuštiti pravi pravcati odmor.
Vjenčali su se u studenome. Ellenini su roditelji htjeli da ona najprije završi studij, a i Brody
je bio spreman da se strpi do iduće jeseni, ali je Ellen zaključila da u životu što ga je odabrala ništa
neće značiti završeni ili nezavršeni studij.
Prvih je godina bilo nekih nezgodnih trenutaka. Kao, na primjer, kad bi ih Ellenini prijatelji
pozvali na večeru, ili na kupanje, a Brody bi se među njima osjećao kao kakav siromašan rođak.
Ili kad bi se našli s Brodyjevim prijateljima, pa se činilo kao da Ellenino podrijetlo smeta društvu,
guši mu spontanu živost: ljudi se držali kao u strahu da ne naprave kakav kiks; međutim, malo-
pomalo, kako su bivali prisniji, to su se vladali prirodnije i slobodnije. Ali, više nikad se nisu
sastajali s Elleninim prijateljima. Odbacivši svoj lik „ljetovatelja“, Ellen jest pridobila
„obožavatelje“ Amityja, ali je za to morala žrtvovati mnogo toga što joj je u dotadašnjem životu
bilo drago i prisno. Činilo joj se kao da se preselila u nekakav posve drukčiji svijet.
Do prije četiri godine, manje-više, to otuđenje nije joj smetalo. Imala je pune ruke posla sa
svojom djecom i uživala je u njima, pa se i nije mogla prepuštati razmišljanjima o nekakvim
propalim mogućnostima. Ali, pošto joj je i najmlađe dijete pošlo u školu, ona se osjetila
prepuštenom samoj sebi, pa se stala prisjećati kako joj je majka živjela kad su se djeca počela
otkidati od nje, provodila je dane u kupovini (jer je imala novaca da kupi što joj god srce zaželi,
osim onoga što je zbilja bezobrazno skupo), u dugim ručkovima s prijateljicama, u tenisu,
domjencima i izletima vikendom. I tako je ispalo da se ono što se Elleni nekad činilo plitkim i
dosadnim, sad, u njezinu sjećanju, učinilo oličenjem raja.
Najprije je pokušala da se ponovno poveže s prijateljicama koje nije vidjela već desetak
godina, pokazalo se da s njima više nema nikakvih zajedničkih interesa i doživljaja. Ellen bi živo
pripovijedala o mjesnom društvu, o mjesnoj politici, o svom dobrovoljnom radu u bolnici
Southamptona - dakle, sve redom o temama o kojima njezine prijateljice, iako je među njima bilo
takvih koje su već i po više od trideset godina ljetovale u Amityju, pojma nisu imale, a interesirale
ih još manje. One su pak govorile o politici u gradu New Yorku, o tamošnjim umjetničkim
galerijama i o njima poznatim slikarima i piscima. Tako su se ti razgovori uglavnom završavali
nekakvim nategnutim prizivanjem uspomena iz mladosti i nagađanjem gdje su sada stari znanci.
Na kraju bi si, redovito, uzajamno obećavale da će se opet čuti i sastati.
Od vremena do vremena, Ellen bi pokušala sklopiti nova prijateljstva među dotle nepoznatim
ljetovateljima, ali su takve veze obično bile usiljene i kratka vijeka. Doduše, mogle bi i potrajati,
da se Ellen nije tako stidjela svoje kuće, posla kojim joj se muž bavi i njegove siromaške plaće.
Nipošto nije propuštala da svakom novom znancu natukne kako je ona u Amityju nekad živjela
posve drukčijim životom. Bila je svjesna svoga postupka, pa i odvratna samoj sebi zbog toga, jer
je zapravo duboko voljela muža, obožavala djecu i većim je dijelom godine bila sasvim zadovoljna
onim što ima.
Sada, doduše, uglavnom je odustala od svojih živih upada u društvo ljetovatelja, ali su joj
gorčina i čežnja ostale. Osjećala se nesretnom i svoje nezadovoljstvo iskaljivala je na mužu, što je
obojima bilo jasno, ali je samo on to mogao podnijeti. Ellen bi voljela da može ta tri ljetna mjeseca
provesti u hibernaciji.
Brody se okrene prema ženi, podigne na lakat i podupre glavu dlanom. Drugom rukom
smakne pramen kose što je Elleni bio pao na nos i škakljao je. Od netom prekinuta sna ostala mu
erekcija te pomisli ne bi li probudio Ellen za malo seksa na brzinu. Znao je da se ona inače budi
vrlo sporo i da je izjutra sklonija svađi nego ljubavi.
U tom trenu Ellen otvori usta i zahrče. Brody osjeti kako se naglo hladi, kao da ga je netko
polio među noge ledenom vodom. Ustane i pođe u kupaonicu.
 Kad je Brody skrenuo na Old Mill Road, bilo je skoro šest i pol. Sunce se već bilo diglo, nestalo
je njegova jutarnjeg crvenila, sad je od narančastog prelazilo u jarkožuto. Nebo je bilo vedro.
Pristup plaži, koja je mogla biti u privatnom vlasništvu samo do srednje linije visoke vode,
teoretski je i zakonski bio osiguran slobodnim prolazom između kuća. Praktički, ti su slobodni
prolazi vrlo često bili zabrtvljeni garažama ili živicama. S ceste Brody nije mogao vidjeti žal, nego
samo glavice humaka. Zato je morao otprilike svakih stotinu metara zaustaviti policijska kola i
pješice se spustiti kolskim prilazima do kakve točke s koje se vidio žal.
Nigdje ničega nalik na leš. Na bijelom, širokom žalu vidjeli su se samo komadi naplavnog
drveta, limenke, i metar debeo pojas morskih trava i algi što ga je s jugom nanijelo more. Valova
sad gotovo i nije bilo, pa bi se svako tijelo što pluta površinom moralo vidjeti vrlo lako. Ako je
tamo mrtvac, pomisli Brody, onda zacijelo pluta ispod površine i vidjet ćemo ga tek kad ga more
izbaci na obalu.
Do sedam sati Brody je pregledao cijeli žal uz ceste Old Mill Road i Scotch Road. Uočio je
samo jedan jedini neobičan predmet - papirni tanjur i na njemu tri narančine kore propisno
izrezane u obliku zvijezde, što je bio znak da će ovog ljeta piknici na plaži biti otmjeniji nego inače.
Vratio se Scotch Roadom, pa je skrenuo prema sjeveru, put grada, na Bayberry Lane i stigao
u policijsku stanicu u sedam i deset.
U stanici je Hendricks upravo završavao svoj izvještaj. Policajac pogleda svog šefa, kao
razočaran i što Brody ne vuče za sobom kakav leš.
- Nije bilo sreće, a, šefe?
- Prema tome što ti zoveš srećom, Leonarde. Ako me pitaš jesam li našao leš i nije li loše što
ga nisam našao, onda ti na oba pitanja odgovaram negativno. Je li se vratio Kimble?
- Nije.
- Dobro, samo daj bože da se probudio! Bilo bi perfektno da i sad hrče u patrolnim kolima,
dok oko njega prolaze ljudi što idu u kupovinu.
- Doći će u osam - Hendricks će uvjereno. - Uvijek je točan.
Brody nalije sebi šalicu kave, uđe u svoju sobu i stane listati jutarnje novine - prvo izdanje
newyorškog Daily Newsa i mjesni list Leader, koji je zimi bio tjednik, a ljeti dnevnik.
Kimble je stigao malo prije osam. Svim je svojim izgledom odavao da je spavao u uniformi.
Popio je kavu zajedno s Hendricksom i čekao da dođe jutarnja smjena. Hendricksu je zamjena
došla točno u osam, pa je već navlačio svoju pilotsku kožnu jaknu, kad u sobu dežurnog uđe
Brody.
- Leonarde, ja idem do Footea - reče Brody.
- Hoćeš li i ti sa mnom? Naravno, ne moraš, ali sam pomislio da ćeš možda htjeti vidjeti što
je bilo s tim tvojim ... plovcem. - Brody se nasmiješi.
- Hoću, svakako - prihvati Hendricks. - Ionako danas nemam drugog posla, mogu spavati
cijelo popodne.
Odvezli su se Brodyjevim kolima. Kad su skrenuli na prilaz Footeovoj kući, Hendricks reče:
- Kladim se u što hoćeš da još svi spavaju. I sad pamtim kako me ljetos oko jedan po ponoći
nazvala jedna žena. Neka dođem k njoj rano ujutro, kaže, čini joj se da joj nema nakita. Rekao
sam da bih mogao doći i odmah, ali mi je ona rekla ne, ona ide u krevet. Dobro, nacrtam se ja kod
nje ujutro oko deset sati, a ona mene izbaci iz kuće. Pa nije ona mislila baš tako rano, rekla je.
- Sad ćemo vidjeti - odgovori Brody. - Ako su ti ljudi zbilja u brizi zbog te dame, onda neće
spavati.
Brody pozvoni i vrata se otvore gotovo istog trena.
- Cijelo vrijeme čekamo hoćete li nam se javiti - reče mlad čovjek na vratima. - Ja sam Tom
Cassidy. Jeste li je našli?
- Ja sam šef policije Brody. Ovo je pozornik Hendricks. Nismo je našli, gospodine Cassidy.
Možemo li ući?
- Svakako. Izvolite u dnevni boravak. Idem pozvati Footeove.
Za nepunih pet minuta Brody je doznao sve što mu je bilo potrebno. Zatim, ne toliko u nadi
da će mu to što koristiti, koliko zato da se pokaže savjesnim, zamoli da vidi odjeću nestale žene.
Odveli su ga u spavaću sobu i on pregleda odjeću što je ležala na krevetu.
- I nije imala kupaći kostim?
- Nije - odgovori mu Cassidy. - Ostao joj je tu, eno ga u prvoj ladici komode. Pogledao sam i
našao ga tamo.
Brody je tren šutio, birajući riječi, pa će:
- Gospodine Cassidy, nemojte me smatrati bezobraznim, ili što slično, ali, recite, je li se ta
gospođica Watkins inače vladala normalno? Ovaj, recimo, je li bila takva da bi joj moglo pasti na
um usred noći da izađe i hoda gola naokolo?
- Koliko ja znam, nije - odgovori Cassidy. -Ali ne mogu tvrditi da je dobro znam.
- Razumijem - reče Brody. - Najbolje da odmah pođemo opet na obalu. Ne, vi ne morate poći,
poći ćemo samo Hendricks i ja.
- Ipak bih volio i ja poći s vama, ako nemate ništa protiv.
- Nemam ništa protiv, samo sam mislio da možda nećete htjeti.
Tri se čovjeka spustiše na obalu. Cassidy je pokazao policajcima mjesto gdje je bio zaspao -
još se vidio otisak njegova tijela na pijesku - i mjesto gdje je našao ženinu odjeću.
Brody se osvrne lijevo i desno niza žal. Dokle mu je god pogled sezao, po kilometar i pol sa
svake strane, plaža je bila prazna. Jedine tamne točke na bijelom pijesku bile su hrpe alga.
- Prošećimo se malo - reče. - Leonarde, ti pođi na istok, do rta, a gospodin Cassidy i ja poći
ćemo na zapad. Imaš li zviždaljku, Leonarde? Ako ti zatreba.
- Imam - odvrati Hendricks. - A smijem li izuti cipele? Neću da ih smočim, a i lakše mi je bos
hodati po pijesku.
- Smiješ - odobri Brody. - Službeno, sada si slobodan. Ako baš hoćeš, možeš i gaće svući.
Naravno, onda bih te uhapsio zbog sablažnjiva vladanja.
Hendricks krene na svoju stranu. Na bosim je stopalima osjećao svježinu i prhkost vlažnoga
pijeska. Hodao je oborene glave, s rukama u džepovima, šarajući pogledom po školjkicama i
spletovima algi. Tu i tamo mu se koji kukac - nalik na crna žohara - skokom maknuo s puta, a iz
cijevi što su ih u pijesku izbušili ribarski crvi izbijali mjehurići zraka čim bi se val povukao. Šetnja
mu je bila ugodna. Baš je to smiješno, pomisli, cijeli život preživiš u jednom takvom mjestu, a
nikad ne učiniš ono zbog čega dolaze turisti - na primjer, da se prošetaš plažom, ili da se okupaš
u moru. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put išao na kupanje. Čak nije znao ni ima li kupaćih
gaćica. Slično onome što je čuo za žitelje New Yorka - da pola njih ne zna kako to izgleda popeti
se na vrh Empire State Buildinga ili posjetiti Kip slobode.
Od vremena do vremena podizao je glavu da vidi koliko još ima hoda do rta. Jednom se
okrenuo da vidi jesu li možda Brody i Cassidy našli štogod. Procijenio je da su otprilike oko
osamsto metara od njega.
Nastavi put i odmah mu, malo naprijed, pogled padne na neobično veliku gomilu trave i algi.
Na tridesetak metara od gomile, učini mu se da bi to mogao biti kakav predmet sav opleten
algama.
Hendricks priđe gomili i sagne se da razgrne alge. Stane kao ukopan. Zurio je ukočeno
nekoliko sekundi. Onda dršćućom rukom izvadi zviždaljku iz džepa, prinese je usnama i pokuša
puhnuti u nju. Ali nije mogao - naglo stane povraćati, zatetura se i padne na koljena.
Usred gomile, oblijepljen algama, ležao je komad ženskog tijela - glava, ramena, dio
nadlaktice i otprilike trećina trupa. To je bio komad iskidana, plavkasta i sivkasta mesa, i
Hendricks, kome se činilo da će i sama crijeva izrigati na pijesak, pomisli kako je taj ostatak ženine
dojke spljošten poput cvijeta u spomenaru, i od te pomisli stegne ga nov grč u želucu.

- Čekajte - reče Brody dotičući Cassidyju nadlakticu - čini mi se da sam čuo zvižduk. - Osluhne,
žmirkajući na jutarnjem suncu. Ugleda jednu točku na pijesku, zaključi da to mora biti Hendricks,
a onda jasnije začuje zvižduk. - Hajdemo – reče Cassidyju i obojica se trkom upute preko pijeska.
Hendricks ih je dočekao jednako klečeći. Više nije povraćao, ali je držao pognutu glavu, usta
je rastvorio, muklo je hripao, smetala mu sluz u grlu.
Brody, koji je bio nekoliko koraka ispred Cassidyja, dobaci ovome:
- Stanite malo, gospodine Cassidy, molim vas. - Razgrne alge, ugleda što je među njima i
osjeti kako mu se žuč penje u usta. Proguta slinu i zatvori oči. Trenutak poslije reče: - Možete
pogledati, gospodine Cassidy. I recite je li to ona.
Cassidy je bio užasnut. Pogled mu je samo skakao s iscrpljenoga Hendricksa na gomilu algi.
- To?! - reče, upirući prstom u alge i ustuknuvši nagonski. - Zar to? Kako to mislite, je li ona?
Brody se i dalje borio da smiri želudac.
- Mislim da bi to mogao biti komad nje.
S naporom se Cassidy pomakne naprijed. Brody je držao razgrnute alge, da bi Cassidy mogao
jasnije vidjeti ono sivo lice razjapljenih usta.
- Bože, smiluj mi se! - jekne Cassidy i rukom poklopi usta.
- Je li ona?
Jednako buljeći u ono lice, Cassidy klimne glavom, pa se okrene i upita:
- Pa, što je to bilo s njom?
- Ne znam sigurno - odgovori Brody. - Ovako, na prvi pogled, rekao bih da ju je rastrgnuo
morski pas.
Cassidyju popuste koljena, spusti se na pijesak i zamuca:
 - Zlo mi je. - Obori glavu i stane bljuvati. Gotovo u isti mah, Brody osjeti smrad bljuvotine i bi
mu jasno da je izgubio bitku sa svojim želucem.
- Gdje svi, tu i ja - samo izusti i stane povraćati.
3
Nekoliko je minuta prošlo dok je Brody skupio snagu da ustane. Otišao je do svoga auta i
pozvao ambulantna kola iz bolnice Southamptona. A gotovo je sat prošao dok su kola došla, pa
je onaj komad tijela ubačen u plastičnu vreću i otpremljen.
U jedanaest sati Brody je bio opet u svom uredu, ispunjavao je formular o prijavi nesreće.
Još mu je ostala prazna rubrika „uzrok smrti“ kad zazvoni telefon.
- Martine, zdravo, ovdje Carl Santos - javi se glas mrtvozornika.
- Da, Carl, što mi možeš reći?
- Ako nemaš kakvih razloga da sumnjaš u umorstvo, onda bih rekao da je to učinio morski
pas.
- Umorstvo? - ponovi Brody.
- Znaš, ja ništa ne tvrdim. Hoću samo reći da postoji mogućnost, doduše vrlo, vrlo tanka, da
je kakav manijak raskomadao djevojku sjekirom i pilom.
- Ne pomišljam na umorstvo, Carl. Nema nikakvih motiva, nema oružja zločina, a nema ni
sumnjivih, osim ako neću da ih izmislim.
- Onda je to bio morski pas. I to neka velika beštija. To ne bi mogao učiniti čak ni vijak kakva
transatlantika. Da, prerezao bi je napola, ali ...
- Carl, molim te - prekine ga Brody - poštedi me tih groznih detalja. Želudac mi nije u
najboljem redu.
- Oprosti, Martine. Ja ću u zapisnik unijeti da je to bio napad morskog psa. Mislim da ti je
najrazumnije da i ti tako učiniš, osim ako nemaš kakvih drugih ... znaš ... obzira.
- Nemam - odreže Brody. - Ovaj put nemam. Hvala ti, Carl.
Brody spusti slušalicu, otkuca u zapisnik „napad morskog psa“, pa se zavali u stolici.
Mogućnost da bi u tom slučaju možda morao razmotriti i one „druge obzire“ nije Brodyju
uopće pala na um. Upravo su ti obziri bili najosjetljiviji dio Brodyjeva posla, što su ga stalno silili
da smišlja kako će najbolje zaštititi opće interese, a ne naškoditi sebi i prekršiti zakon.
Ljetna je sezona tek počinjala i Brody je dobro znao da će o uspjehu ili neuspjehu tih kratkih
dvanaest tjedana ovisiti kako će Amity živjeti cijelu godinu dana. Dobra ljetna sezona znači
blagostanje u kojem će Amity proživjeti za inače mršavih zimskih dana. Amity je imao oko 1000
žitelja, mještana, a za dobrih ljetnih sezona u njemu bi se našlo i do 12.000 ljudi. Od tih 9.000
ljetovatelja hranilo se u toku godine onih 1.000 mještana.
Bogata je sezona bila prijeko potrebna trgovcima - od vlasnika željeznarije, prodavaonice
sportskih artikala i dviju benzinskih stanica, do mjesnog ljekarnika - da nekako isplivaju iz zime u
kojoj su redovito bili na gubitku. Žene stolara, električara i vodoinstalatera radile su ljeti kao
konobarice ili kupoprodajni posrednici, kako bi svojim obiteljima pomogle da lakše prezime. U
izvan ljetnom razdoblju bila su otvorena samo dva lokala, a svi ostali restorani i gostionice živjeli
su isključivo od onih dvanaest ljetnih tjedana. Ribarima što su iznajmljivali svoje brodice bilo je
potrebno mnogo sreće: lijepo vrijeme, dobar ulov i, prije svega i najviše, mnogo izletničkih grupa.
 Amityju je zima bila teška čak i nakon najboljega ljeta. Od deset obitelji, tri bi spale na
socijalnu pomoć, a desetine muškaraca moralo je preko zime poći na sjevernu obalu Long Islanda,
da ondje prosjače kakav posao, eventualno da čiste školjke za nekoliko dolara na dan.
Brody je znao da će jedno slabo ljeto gotovo udvostručiti broj onih što će pasti na teret
socijalne pomoći. Ako se ne iznajmi svaka kuća, neće biti posla za sve mjesne Crnce, koji su
uglavnom vrtlari, poslužitelji, pipničari i sobarice. A dva ili tri slaba ljeta uzastopce - što se, na
sreću, još nije dogodilo u dva zadnja desetljeća - mogla bi izazvati lančanu reakciju koja bi
upropastila mjesto. Ne budu li ljudi imali dovoljno novaca za odjeću, benzin i bogatije količine
živežnih namirnica, trgovci i uslužna poduzeća neće zaraditi koliko im treba da bi mogli izdržati
do idućeg ljeta. Morat će zatvoriti svoje dućane, a građani Amitvja morat će kupovati drugdje.
Općina će izgubiti porezne prihode, komunalne će službe propasti, i ljudi će pomalo odlaziti,
odselit će se.
I zato je, rođen iz takve životne nužde, u Amityju vladao jedan doduše prešutan ali ipak opći
dogovor. Svako će se trsiti koliko god više može da Amity ostane privlačno ljetovalište. Brody je
dobro pamtio što se dogodilo prije nekoliko godina, kad su se u grad doselila dva brata i otvorila
stolariju.
Dakle, došla ta dva brata u proljeće, kad se kuće pripremaju za doček ljetnih gostiju, pa ima
posla za svakoga. Zato su i dočekani dobrodošlicom. Činili su se vrijednim i umješnim, pa su im
neki već priznati majstori počeli slati svoje mušterije.
Ali, negdje sredinom ljeta, počele su kolati nekakve neugodne priče o braći Felix, kako su se
zvali. Albert Morris, vlasnik mjesne željeznarije, razglasio je da oni ne kupuju pocinčane, nego
obične, jeftine željezne čavle, a svojim ih klijentima zaračunavaju kao galvanizirane. A u
primorskoj klimi čelični čavli počinju ti rđati već za nekoliko mjeseci. Dick Spitzer, vlasnik skladišta
građevnog materijala, ispričao je nekome kako su Felixi, za ormarska vrata u jednoj kući na Scotch
Roadu, od njega uzeli nekakvo sivo drvo slabe kvalitete. Tek postavljena ormarska vrata ubrzo su
se počela kriviti. Onda se jedne večeri, u jednom lokalu, Armando, stariji Felix, pohvalio svom
kompanjonu u piću kako se bio pogodio, na nekom poslu što ga upravo obavlja, da postavi
podupirače u razmacima od četrdeset centimetara, ali ih on postavlja na šezdeset centimetara.
A Danny, mlađi Felix, neizlječivo bubuljičav momak od dvadeset i jedne godine, uživao je da
svojim prijateljima pokazuje erotske knjige za koje se još hvalio da ih je ukrao u kućama gdje je
radio.
Drugi su majstori prestali slati svoje klijente Felixima, ali su oni dotle već tako dobro stajali
da su se održali preko zime. A onda je, vrlo tiho, počeo djelovati mjesni dogovor. Isprva, Felixima
je samo tu i tamo natuknuo da više nisu poželjni. Na to je Armando reagirao bezobrazno, pa su
mu se stale događati sve nekakve sitne nezgode. Odjednom mu se misteriozno isprazne sve četiri
gume njegova kombija; on se na to obraća benzinskoj stanici Gulfa, a oni mu odgovaraju da im je
pumpa za zrak u kvaru. Isprazni mu se boca plina u kuhinji, a on mora čekati punih osam dana da
mu dostave punu bocu. Naručuje građu i drugi materijal, ali se njegove narudžbe neobjašnjivo
zagube, ili su krivo shvaćene, ili mora dugo čekati na robu. U dućanima gdje je prije sve dobivao
na kredit, više mu ništa ne daju bez gotovine. I tako, do konca listopada, braći Felix je potpuno
onemogućeno poslovanje, pa su se morali odseliti.
U tome mjesnom bojkotu Brody je sudjelovao - pored toga što je pazio da sve bude po
zakonu i zdravom razumu - i time što bi stišao skandale, i zajedno s Harryjem Meadowsom,
urednikom mjesnoga Leadera, s određenim obzirima razmatrao ona rijetka nesretna zbivanja o
kojima bi valjalo pisati.
Tako, na primjer, kad su prošlog ljeta bila ona silovanja, Leader je o tome pisao, ali vrlo škrto,
i prikazao stvar kao „uznemiravanje građana“, jer su se Brody i Meadows složili da sablast crnčine
što u Amityju vreba iza svakoga ugla kako bi silovao kakvu ženu nipošto neće uvećati priljev
turista. U tom određenom slučaju radilo se još i o tome što ni jedna od tih silovanih žena, koje su
zločin prijavile, nije bila nimalo voljna da igdje ikom drugom ponovi svoju ispovijed.
Kad bi kakav bogatiji ljetovatelj bio zatečen da vozi pijan, Brody je uvijek bio spreman da
čovjeka, ako mu je to bio prvi prekršaj, kazni globom za vožnju bez dozvole i Leader bi to tako i
objavio. Ali Brody nije propuštao da prekršitelja upozori da će ga drugi put, ako ga opet uhvati da
vozi pijan, odvesti u stanicu, napraviti mu propisnu prijavu i predati ga sucu za prekršaje.
Suradnja između Brodyja i Meadowsa počivala je na vrlo osjetljivim osnovama. Kad bi kakva
grupa malodobnika iz Hamptona došla u Amity i tu napravila rusvaj, Meadows bi dobio sve
podatke: imena, dob i izrečene kazne. Ako bi se pak dogodilo da mladež Amityja bude malo
prebučna na kakvoj svojoj zabavi, Leader bi obično donio kratku vijest, ne spominjući ni imena ni
adrese, kojom bi javnost obavijestio da je policija bila pozvana zbog nekog manjeg izgreda na,
recimo, Old Mill Roadu.
Kako je Leader imao među ljetovatelj ima i takve simpatizere koji bi se na nj pretplatili za
cijelu godinu, to je valjalo dobro paziti i kako pisati o slučajevima vandalizma po ljetnikovcima
zimi. Meadows je takve slučajeve godinama prešućivao, a Brody bi obavijestio vlasnike, kaznio
krivce i u oštećene kuće uputio majstore koji će popraviti štetu. Ali je onda, zimi 1968. godine, u
nekoliko tjedana oštećeno šesnaest kuća. Brody i Meadows složiše se da je došlo vrijeme da se u
Leaderu povede prava kampanja protiv zimskih vandala. Tako je i došlo do toga da se u četrdeset
osam kuća postave alarmni uređaji, povezani s policijskom stanicom, pa je pustošenje gotovo
posve prestalo, jer javnosti nije priopćeno koje kuće imaju a koje nemaju alarme, Brodyju je posao
uvelike olakšan, a Meadows je stekao slavu hrabroga pobornika općih interesa.
Ovda-onda Brody i Meadows bi se i sukobili. Meadows je bio fanatičan neprijatelj droge.
Osim toga, raspolagao je izvanredno izoštrenim reporterskim njuhom, i ondje gdje bi osjetio temu
- kakvu mu neće upropastiti „drugi obziri“ - bacio bi se na nju kao pas-tragač za lisicom. U ljetu
1971. kći jednog od najvećih mjesnih bogataša utopila se kod obale ispod Scotch Roada. Kako nije
imao nikakvih sumnjivih indicija, a djevojčini roditelji nisu dopustili autopsiju, Brody je smrt
službeno prijavio kao nesretan slučaj.
Ali je Meadows s razlogom vjerovao da je djevojka bila narkomanka i da joj je drogu
nabavljao sin jednog farmera poljskog podrijetla. Trebalo mu je dva mjeseca da razmrsi klupko
cijele pripovijesti, ali je naposljetku ipak uspio iznuditi autopsiju kojom je utvrđeno da je djevojka,
u trenu smrti, bila u nesvijesti od prevelike doze heroina. Meadows je, osim toga, otkrio i
prodavača i proširi krug prometa drogom na području Amityja. Događaj je gadno pogodio mjesto,
a još gore Brodyja koji se nije mogao iskupiti za svoj nemar hapšenjem dvojice-trojice ljudi, jer se
radilo o višestrukom kršenju federalnih zakona. A Meadows je dobio dvije regionalne novinarske
nagrade.
- A sad - sad će Brody biti taj koji će zahtijevati da se ništa ne krije. Zatvorit će plaže na
nekoliko dana, kako bi morskog psa otjerao što dalje od Amityja. Ne zna može li se i morskim
psima osladiti ljudsko meso (kako je to čuo za tigrove), ali je odlučio da toj ribi uskrati bilo kakav
ljudski plijen. Sad on hoće da se sve objelodani, neka se ljudi prestraše i drže što dalje od mora!
Znao je da će naići na žestok otpor. To razglasiti nije tako lako. I Amity, poput cijele zemlje,
osjeća posljedice recesije. Dosad se činilo da će ljetna sezona biti osrednja. Najamnine jesu veće
nego prošle godine, ali još nisu „dobre“. Mnogo ima „grupaša“, skupina od desetak do petnaest
mladih iz velegrada koji zajednički unajme kakvu veliku kuću. Ima još mnogo neunajmljenih vila
na obali, sigurno dvanaestak onih što stoje od sedam do deset tisuća dolara za sezonu, a još je i
više onih od pet tisuća dolara koje čekaju hoće li ih tko unajmiti. Senzacionalna vijest o napadu
morskog psa može očekivanu osrednju sezonu pretvoriti u pravu propast.
Ipak, pomisli Brody, još nije glavna navala, pa bi ljudi mogli brzo zaboraviti da je netko
nastradao u sredini lipnja. U svakom slučaju, bolje da ostane na toj jednoj, nego da se dogode još
dvije-tri smrti. Možda je riba dosad i otišla, ali Brody nije bio voljan da se zbog takve mogućnosti
poigra ljudskim životima, izgledi su možda dobri, ali je ulog ipak nedopustivo visok.
Nazvao je Meadowsa.
- Hej, Harry, hoćeš da ručamo zajedno?
- Baš sam mislio kad ćeš me nazvati - reče Meadows. - Hoću. Kod mene ili kod tebe?
Brody odjednom požali što se dogovara za ručak. U želucu mu je još kruljilo, gadila mu se
pomisao na jelo. Pogledao je u zidni kalendar. Četvrtak. Poput svih svojih prijatelja s fiksnim i
tijesnim primanjima, i Brodyjevi su kupovali namirnice prema „specijalnim ponudama“
supermarketa. U ponedjeljak piletina, u utorak janjetina, i tako dalje, redom, cijeli tjedan. Kako
bi se što pojelo, Ellen bi to upisala sebi u notes, da obnovi zalihu idućeg tjedna. Jedina je promjena
bila kad bi im kakav prijatelj ribar, nakon osobito dobra ulova, svratio i donio im šnjura ili lubina.
Specijalitet četvrtka bio je hamburger - ali je Brodyju bilo dosta mljevena mesa za jedan dan.
- Kod tebe - odgovori Brody. - Naručit ćemo jelo od Cyja i jest ćemo u tvom uredu.
- U redu - prihvati Meadows. - Reci što želiš, naručit ću odmah.
- Jaja na salatu i čašu mlijeka. Odmah dolazim.
Zatim Brody nazove Ellen da joj kaže kako ne može doći kući na ručak.
Harry Meadows bio je ljudeskara kome je i samo disanje bilo takav napor da bi mu se orosilo
čelo. Bilo mu je nepunih 50 godina, jeo je neumjereno, lančano pušio jeftine cigare, pio stari,
odležani burbon i bio je, po riječima svoga liječnika, vodeći kandidat zapadnoga svijeta za gromki
srčani infarkt.
Brody ga zatekne kako stoji kraj svog radnog stola i ručnikom maše prema otvorenom
prozoru.
- Vidiš, iz obzira prema tvom slabom želucu, kako si mi odao svojom narudžbom, pokušavam
očistiti zrak od miomirisa mojih „White Owla“.
- Baš ti hvala - reče Brody i ogleda se ne bi li u malenoj, zakrčenoj sobici našao sebi mjesto.
- Zbaci ta govna s one stolice - uputi ga Meadows. Obični službeni izvještaji. Izvještaji oblasne
uprave, izvještaji državne uprave, izvještaji komisije za autoputove, izvještaji komisije za vode.
Potrošili su na njih valjda oko milijun dolara, a kao izvor informacija ne vrijede ni koliko pasje
govno.
 Brody podigne gomilu papira i spusti je na jedan radijator, pa primakne stolicu Harryjevu
stolu i sjedne.
Meadows zari ruku u jednu oveću smeđu papirnu vreću, izvuče plastičnu čašu i celofanom
omotan sendvič i gurne ih preko stola pred Brodyja. Onda stane vaditi svoj ručak - četiri omota
kojih sadržaj izvadi i postavi preda se s ljubavlju draguljara koji pokazuje svoje najvrjednije blago:
hljepčić nadjeven mesnim valjušcima s kojih se cijedio umak od rajčica, plastični tanjur pun
prženih krumpira s kojih se cijedilo ulje, kiseli krastavac velik kao kakva tikva, i dobra četvrtina
torte s limunom. Posegne rukom iza stolice i iz malenog hladnjaka izvadi veliku limenku piva.
- Ah, blago meni! - nasmiješi se, gledajući u ono obilje pred sobom.
- Fantastično! - zagunđa Brody, gušeći podrig od žgaravice. - Fantastično, pa da ga jebeš.
Harry, valjda sam već tisuću puta jeo s tobom, ali mi ovo ni sad ne ide u glavu.
- Prijatelju moj, svako ima poneku sitnu slabost - dočeka Meadows uzimajući sendvič s
mesnim valjušcima. - Netko voli juriti za tuđim ženama, netko se odaje piću, a ja, evo, nalazim
utjehu u futranju svoga trbuha.
- A kakvu će utjehu naći Dorothy kad ti srce bude reklo: „Frajeru, sad je toga dosta, ostaj mi
zbogom“?
- To smo Dorothy i ja već razbistrili - odgovori Meadows cijedeći riječi kroz puna usta kruha
i mesa. - I oboje mislimo da među malobrojne prednosti što ih čovjek ima nad životinjama spada
i mogućnost da sam izabere način kojim će izazvati smrt. Točno, jelo me može ubiti, ali mi ono
čini život ugodnim. Osim toga, radije ću otići s ovog svijeta na svoj način, nego da skončam u
trbuhu kakva morskog psa. Siguran sam da se slažeš, nakon onoga jutros.
Brody je upravo gutao zalogaj kruha s jajima na salatu, grč iz želuca umalo mu ga ne izbaci iz
usta.
- Ne čini mi takve stvari - zabrunda.
Neko su vrijeme jeli šutke. Brody pojede svoj sendvič, ispije mlijeko, zgužva celofan u kojem
je bio umotan sendvič, gurne ga u plastičnu čašu, pa se zavali natrag na stolici i zapali cigaretu.
Meadows je još jeo, ali je Brody znao da njemu ništa ne može umanjiti tek. Sjetio se kako je
jednom Meadows došao na mjesto gdje se dogodila strahovita prometna nesreća, pa je
razgovarao s policajcima i preživjelima sve ližući sladoled od kokosova oraha.
- U vezi s tom ženom - otpočne Brody - imam neke ideje, ako hoćeš da ih čuješ. - Meadows
klimne glavom. - Prvo i prvo, mislim da je uzrok smrti jasan kao sunce. Santos mi je rekao ...
- I meni je rekao.
- Znači, znaš što on misli. Kratko i jasno, napad morskog psa. Da si ti vidio te ostatke, i ti bi to
odmah rekao. Nije bilo ...
- Vidio sam ih.
Brody se zapanji, ali najviše zato što nije mogao shvatiti kako može čovjek, koji je vidio onu
grozotu, sad tu tako slasno lizati prste umazane nadjevom iz torte s limunom.
- Dakle, slažeš se?
- Da, slažem se da je žena stradala od toga, ali ne znam što da mislim o nekim drugim
momentima.
 - Na primjer?
- Na primjer, zašto se išla kupati u to doba noći? Znaš koja je temperatura zraka bila oko
ponoći? Šesnaest stupnjeva. A temperatura mora? Oko deset. Moraš biti kompletno lud da se
ideš kupati u takvoj vodi.
- Ili pijan - dometne Brody. - Što je vjerojatno i bila.
- Možda. Ne, imaš pravo, vjerojatno je bila. Malo sam se raspitivao za Footeove. U njih nema
nikakvih svinjarija s marihuanom, meskalinom, i sličnom robom. Ipak, još nešto mi smeta.
- Za Krista Boga, Harry - naljuti se Brody - pusti jednom lov na utvare! Katkad se ipak dogodi
da ljudi nastradaju nesretnim slučajem!
- Ne mislim na to. Samo, vraški je čudno što je tu morski pas, a voda je još odveć hladna.
- Je li? A šta ti znaš, možda ima pasa koji vole hladnu vodu? Zna li im tko ćud?
- Ima i takvih. Ima morskih pasa i oko Grenlanda, ali se oni nikada ne udaljuju toliko, a ako to
i učine, ne napadaju ljude. Tko im zna ćud, je li? Reći ću ti ovo: sada ja znam o njima mnogo više
nego što sam znao jutros. Pošto sam vidio što je ostalo od gospođice Watkins, nazvao sam
jednoga momka, moga znanca, u Oceanografskom institutu u Woods Holeu. Opisao sam mu kako
izgledaju oni ostaci, i on mi je rekao da postoji samo jedna vrsta morskih pasa koja će počiniti
nešto takvo.
- A to je?
- Bijela psina. Ima i drugih koji napadaju ljude, kao tigar, mlat, pa dugonoska i modrulj, ali mi
je taj momak, zove se Matt Hooper, rekao da pas koji će prerezati ženu napola mora imati ovakve
ralje - i Meadows raširi ruke pokazujući razmak od oko devedeset i više centimetara - a jedini pas
koji toliko naraste i napada ljude, to je bijela psina. Ima još jedno ime.
- Je li? - Brody će, ali već nezainteresirano. - Koje?
- Ljudožder. Drugi morski psi napadaju čovjeka samo od vremena do vremena, i to iz
određenih razloga, možda zato što su gladni, ili zbunjeni, ili što osjećaju krv u vodi. Da, je li ta
Watkinsova možda imala menstruaciju?
- Do vraga, otkud da ja to znam?
- Samo pitam. Hooper je rekao da će u takvu slučaju pas sigurno napasti.
- A što je rekao za hladnu vodu?
- Da se bijela psina zna zaputiti u tako hladne vode. Takva je psina ubila jednog dječaka prije
nekoliko godina kod San Francisca. Temperatura mora bila je četrnaest stupnjeva.
Brody duboko povuče dim, pa će:
- Zbilja si mnogo toga doznao, Harry.
- Zato što sam smatrao da moramo, da tako kažem, radi zdravog razuma i općeg interesa,
točno utvrditi što se dogodilo i kakve su mogućnosti da se to ponovi.
- I jesi li utvrdio kakve su mogućnosti?
- Jesam. Kao da ih i nema. Iz podataka koje sam prikupio, ispada da je to bila igra slučaja.
Kako Hooper kaže, kod tih bijelih psina jedino je dobro to što su rijetki. Može se slobodno
zaključiti da je pas koji je rastrgao Watkinsovu već odavno otišao. Ovdje nema nikakvih podvodnih
grebena. Nema tvornica za preradu ribe, ni klaonica koje ispuštaju u more krv i utrobu. Prema
tome, nema ničega što bi zadržalo psa. - Meadows zastane i zagleda se u Brodyja koji mu uzvrati
pogled. - Dakle, Martine, čini mi se da nema smisla uznemiravati ljude nečim što se gotovo
sigurno neće ponoviti.
- To je s jedne strane, Hary. A s druge strane, ako se neće ponoviti, nije nikakvo zlo obavijestiti
ljude da se to, eto jednom, dogodilo.
Meadows uzdahne.
- S novinarskog gledišta, ti možda imaš pravo. Ali, Martine, ja mislim da smo pred jednim od
onih trenutaka kad moramo zaboraviti propise i misliti na dobro zajednice. Ne vjerujem da takva
vijest može služiti općem dobru. Tu ne mislim na naše mještane. Oni koji to još ne znaju, brzo će
doznati. Ali, što je s onima u New Yorku, Philadelphiji i Clevelandu koji čitaju Leader?
- Što si ti utvaraš!
- Klinac utvaram! A znaš li kako ovoga ljeta stojimo s najmom kuća? U škripcu smo, a ništa
nije bolje ni u Nantucketu, Vineyardu i East Hamptonu. Mnogo je onih koji još nisu odlučili gdje
će ljetovati. Znaju da ove godine mogu birati. Kapaciteti nisu nigdje popunjeni. Ako sad objavim
pripovijest kako je kod Amityja jedno čudovište od morskog psa prepolovilo jednu mladu ženu,
više nitko neće unajmiti kuću u ovome mjestu. Morski pas ti je isto kao ubojica-manijak, Martine.
Samo ga spomeni, ljudi se naježe. To je nešto ludo, opako, nezadrživo. Ako ljudima kažemo da
nam se ovuda šeće nekakav pas-ubojica, možemo se oprostiti od ljetne sezone.
- To ti ne osporavam, Harry - klimne Brody. - Ni ja ne želim ljudima reći da se ubojica sada
mota ovuda. Ali, samo trenutak to pogledaj s mojeg stajališta. Ne pobijam tvoje procjene
opasnosti, ni bilo kakve druge. Vjerojatno su točne. Možda je taj pas već sto milja odavde i više
se neće vratiti. Za kupače, jedina prava opasnost su podvodne struje. Ali, Harry, a recimo da
griješiš? Ja se ne slažem da se izložimo takvu riziku. Ma, pretpostavi, samo pretpostavi da mi ne
kažemo ni riječi o tome, a ta zvijer napadne još nekoga? Što onda? Moja je guzica na udaru! Ja
sam tu da štitim ljude, pa ako se pojavi nešto od čega ih ne mogu štititi, onda mi je dužnost da ih
barem upozorim na pogibelj. A i tvoja je guzica na udaru. Ti moraš javljati o svemu što se zbiva, a
zacijelo nećeš tvrditi da smrt od napada morskog psa nije spomena vrijedna vijest. Ja hoću da to
napišeš, Harry! Hoću da zatvorim plaže, samo na nekoliko dana, samo sigurnosti radi. To neće
mnogo smetati nikome. Još nema mnogo ljudi, još je more hladno. Ako to kažemo otvoreno, ako
objasnimo ljudima zašto činimo to i to, možemo imati samo koristi.
Zavaljen u svojoj stolici, Meadows je tren-dva razmišljao.
- Ne mogu suditi o tome što ti je dužnost, Martine, ali, što se mene tiče, stvar je već odlučena.
- A što to treba da znači?
- Da u Leaderu neće biti nikakve vijesti o morskom psu.
- Tek tako, je li?
- Pa, nije tek tako. To nisam ja odlučio, na svoju ruku, ali se s tom odlukom slažem. Martine,
ja jesam urednik lista, a i vlasnik jednog dijela toga lista, ali taj dio nije tako velik da bih se mogao
protiviti određenim zahtjevima.
- Kojim zahtjevima?
- Od jutros nazvali su me šest puta. Petorica su bili moji klijenti, oglašivači. Jedan restoran,
jedan hotel, dvije firme za promet nekretninama i jedna sladoledarnica. Ljudi su bili u velikoj brizi,
htjeli su znati hoću li pisati o slučaju Watkinsove i bilo im je jako stalo da mi priopće svoje
mišljenje, kako će Amityju najviše koristiti ako se preko toga prijeđe šutke. Šesti je poziv bio od
gospodina Colemana iz New Yorka. Gospodin Coleman je vlasnik pedeset i pet posto lista. I
gospodina Colemana su nazvali neki ljudi. Rekao je da u Leaderu neće biti nikakvih sličnih vijesti.
- Vjerojatno nije rekao ima li s tom odlukom kakve veze to što mu je žena kupoprodajni
posrednik.
- Nije - potvrdi Meadows. - O tome nije bilo ni riječi.
- Jasno. U redu, Harry, na čemu smo ostali? Ti o tome nećeš pisati i, prema tome, što se tiče
vrlih čitalaca Leadera, kao da se ništa i nije dogodilo. A ja ću zatvoriti plaže i postavit ću
upozorenja s objašnjenjem zašto su zatvorene.
- Dobro, Martine, to je tvoja stvar. Ali, dopusti da te podsjetim na nešto. Tvoja je funkcija
izborna, je li tako?
- Tako je, kao i predsjednička. Na četiri uzbudljive godine.
- Izabrani funkcionari mogu biti i opozvani.
- Je li to prijetnja, Harry?
- Ne budi glup, Martine - nasmiješi se Meadows. - Tko sam ja, da ti prijetim? Samo želim da
budeš svjestan onoga što radiš, prije nego što dirneš u životnu snagu svih tih mudrih i osjetljivih
dušica koje su te izabrale.
- Hvala ti, Harry - Brody će, ustajući. - Već odavno su mi pričali kako se čovjek osjeća pusto
tu, na visokom. Koliko ti dugujem za ručak?
- Daj, molim te! Nemam srca da uzmem pare od čovjeka kojem će familija vrlo brzo prosjačiti
koricu kruha!
- To otpada - nasmije se Brody. - Zar nisi čuo da je u policiji najfamoznija stvar baš osiguranje?

Deset minuta nakon Brodyjeva povratka u ured, interfon na njegovu stolu zazujao je i jedan
je glas najavio:
- Šefe, gradonačelnik bi htio k tebi.
Brody se osmjehne. Gradonačelnik! Ne Larry Vaughan, uzgred svratio da se vide. Ni
Lawrence Vaughan, iz firme „Vaughan & Penrose, Nekretnine“, došao da se požali na neke odveć
bučne stanare, recimo. Ne, nego gradonačelnik Lawrence P. Vaughan, čovjek izabran od naroda
- sa sedamdeset i jednim glasom većine u posljednjem izbornom krugu.
- Neka presvijetli uđe - reče Brody.
Larry Vaughan bio je lijep muškarac pedesetih godina, guste, prosijede kose i zdrava,
vježbom održana tijela. Iako rođen u Amityju, s vremenom je stekao nekakav nenametljivo
otmjen izgled. Mnogo je novaca zaradio spekulacijama s nekretninama u poratnom razdoblju, i
bio je glavni ortak najbolje mjesne agencije za promet nekretninama (neki su ga držali jedinim
vlasnikom firme, jer u Vaughanovu uredu još nikad nitko nije naišao na nekoga Penrosea). Oblačio
se jednostavno i elegantno: klasičan engleski kaput, klasična košulja, mokasinke. Suprotno
Brodyjevoj ženi Ellen, koja je iz kruga ljetovatelja prešla u mještane i nije se uspjela prilagoditi,
Vaughan je glatko iz kruga mještana prešao u ljetovatelje i na tom se putu svakim novim korakom
prilagođavao. Nije doslovce pripadao društvu ljetovatelja, jer je praktički ostao mjesni trgovac,
zato ga i nisu pozivali k sebi u New York ili Palm Beach, ali se u Amityju kretao posve slobodno
među njima - osim onih najnadmenijih - što mu je, naravno, izvrsno koristilo u poslu. Tu su ga
pozivali na najotmjenije ljetne zabave i redovito je dolazio sam. Vrlo je malo njegovih prijatelja
znalo da kod kuće ima suprugu, jednostavnu ženu koja ga silno voli i koja vrijeme uglavnom
provodi s vezom u ruci, pred televizorom.
Brody je volio Vaughana. Ljeti ga nije mnogo viđao, ali, čim bi prošao Dan rada i čim bi se sve
smirilo, Vaughan bi držao da sa sebe može skinuti koji sloj svoje mondene ljušture, i onda bi svakih
nekoliko tjedana, zajedno sa ženom, pozvao Martina i Ellen Brody na večeru u kakav bolji restoran
u ovom ili onom Hamptonu, južnom ili istočnom. Elleni su takve večeri bile posebni doživljaji, i
već samo to bilo je Brodyju dovoljno da se osjeti sretnim. Činilo se da Vaughan shvaća Ellen. S
njom je bio uvijek vrlo ljubazan i tretirao je kao sebi ravnu, kao da su iz istoga društva i kluba.
Vaughan uđe u Brodyjevu sobu i sjedne.
- Upravo sam razgovarao s Meadow'som - reče.
Vaughan je očito bio uzrujan, što Brodyja začudi, jer nije očekivao takvu reakciju.
- Je li? - odgovori Brody. - Harry ne gubi vrijeme.
- Kojim pravom hoćeš da zatvoriš plaže?
- Larry, u kojem svojstvu me pitaš? Kao gradonačelnik, ili kao trgovac nekretninama, ili kao
prijatelj, ili kao što?
- Hoću da znam kojim pravom to kaniš učiniti, i to hoću da znam odmah - Vaughan će
nasrtljivo, i Brody je na njemu jasno vidio da s mukom obuzdava bijes.
- Službeno, i ne znam imam li pravo na to - odgovori Brody. - Negdje u zakonu postoji odredba
da mogu poduzeti sve što držim svrsishodnim u slučaju opasnosti, ali mislim da gradsko vijeće
mora izglasati izvanredno stanje. Samo ne vjerujem da bi ti htio pokrenuti sav taj bezvezni tupež.
- Ni slučajno!
- U redu. Onda, neslužbeno, čini mi se da sam dužan osigurati živote ljudima koji tu žive. Po
mom sudu, u ovom slučaju to znači da na nekoliko dana zatvorim plaže. Ali, ako netko prekrši
zabranu, ne vjerujem da ga mogu strpati u zatvor zato što se otišao kupati. Jedino bih ga mogao
optužiti za kriminalni idiotizam - zaključi Brody s osmijehom.
- Neću da zatvoriš plaže - reče Vaughan, kao da je prečuo Brodyjevu aluziju.
- To mi je jasno.
- I znaš zašto? Četvrti je srpnja tu, a to nam je odlučan datum. Zar da sami sebi prerežemo
grkljan?
- Tu logiku znam, a siguran sam da i ti znaš po kojoj logici ja želim zatvoriti plaže. Time ja ništa
ne dobivam.
- Dapače, ja bih rekao da gubiš. Pazi, Martine, ovome gradu nije nimalo potrebna takva
reklama.
- Ali mu nije nimalo potreban ni koji leš više.
- Pobogu, čovječe, pa više neće biti leševa! Ako zatvoriš plaže, samo ćeš dovući rulju novinara
koji će njuškati i tamo gdje im nije mjesto.
 - Pa što? I prije su dolazili, i nisu našli ništa vrijedno, pa su otišli natrag kući. Ne vjerujem da
su onima iz New York Timesa strašno važne vijesti o našim klupskim piknicima i vrtnim zabavama.
- Mi ih jednostavno nećemo! - Vaughan će žestoko. - A recimo da štogod otkriju? Digli bi
grdnu prašinu od koje nikome ne bi bilo ugodno.
- A što, Larry? Što bi to mogli otkriti? Ja nemam što kriti. Imaš li ti?
- Nemam, naravski da nemam. Samo, mislio sam ... možda ona silovanja. Nešto tako
neugodno.
- Sranje! - odbrusi Brody. - Bilo pa prošlo.
- Martine, boga ti tvoga! - raspali se Vaughan, pa tren pošuti, da se smiri. - Čuj, ako nećeš
poslušati glas razuma, hoćeš li poslušati mene kao prijatelja? Mene su teško pritisnuli moji ortaci.
Od takve vijesti imali bismo grdne štete.
Brody se nasmije.
- Prvi put mi spominješ svoje ortake, Larry. Mislio sam da svojim dućanom drmaš kao jedini
bog i batina.
Vaughan se činio zbunjenim, kao svjestan da se zarekao.
- Moji su poslovi vrlo složeni - reče. - Ima trenutaka kad ni sam nisam siguran imam li sve
konce u rukama. Učini mi uslugu. Samo ovaj put.
Brody je gledao Vaughana i trudio se da mu pogodi pobude.
- Žao mi je, Larry, ali ne mogu. Onda ne bih učinio ono što mi je dužnost.
- Ako me ne poslušaš, mogao bi vrlo brzo ostati bez dužnosti.
- Ja nisam tvoj podređeni. Ti ne možeš izbaciti iz službe jednog policajca.
- Izbaciti ga iz službe, to ne mogu. Ali, vjerovao ti ili ne, imam neka prava u pogledu mjesta
šefa policije.
- Ne vjerujem.
Iz džepa sakoa Vaughan izvuče primjerak statuta grada Amity.
- Evo, čitaj sam - reče, listajući brošuru da nađe željenu stranicu. - Tu je. - Pruži brošuru
Brodyju preko stola. - Ukratko rečeno, tu ti stoji da te gradsko vijeće može smijeniti, unatoč tome
što te narod na izborima izabrao za šefa policije.
Brody pročita stavak koji mu je Vaughan pokazao.
- Vidim da imaš pravo. Ali, volio bih vidjeti što bi ti naveo kao „opravdan i dostatan razlog“.
- Ja se od sveg srca nadam da neće doći do toga, Martine. Zapravo, nadao sam se da u ovom
razgovoru nećemo zaći tako daleko. Nadao sam se da ćeš biti razuman, ako znaš kako mislim ja i
kako misle vijećnici.
- Zar svi vijećnici?
- Većina.
- Koji?
- Nisam tu zato da ti izdiktiram njihova imena! To i ne moram. Ti samo moraš znati da ja
imam za sobom vijeće, pa ako nećeš učiniti što je pravo, stavit ćemo na tvoje mjesto drugoga koji
će to učiniti.
 Brody još nikad nije vidio Vaughana tako ratoborna i ražešćena. Gledao ga je kao opčinjen,
ali se osjećao i ovlaš potresen.
- Ti si zbilja zapeo iz petnih žila, je li, Larry?
- Jesam. - Osjećajući pobjedu, Vaughan nastavi mirno: - Martine, vjeruj mi, neće ti biti žao.
- Sranje! - s uzdahom će Brody. - Stvar mi se ne sviđa. Smrdi mi. Ali, ako je tako zagustilo,
neka bude na tvoju.
- I jest tako zagustilo. - Vaughan se tek sad, otkako je došao k Brodyju, prvi put nasmiješi. -
Martine, hvala ti. - Ustane. - Sad mi ostaje prilično neugodna zadaća da posjetim Footeove.
- A kako ćeš njih spriječiti da se ne izlaju onima iz Time sa ili Newsa?
- Pozvat ću se na njihov smisao za opće dobro, kao što sam se pozvao kod tebe.
- Muda!
- U svemu tome jedno je ipak dobro. Da ta gospođica Watkins nije bila nitko i ništa.
Frenterica. Nema obitelji, nema bliskih prijatelja. Sama je pričala kako se iz Idaha dovezla na Istok
autostopom. Znači, nitko je neće tražiti.

Brody je stigao kući malo prije pet. Dotle mu se želudac bio prilično smirio, moći će popiti
koje pivo prije večere. Ellen je bila u kuhinji, još u ružičastoj odobri dobrovoljne bolničarke. Šake
su joj bile uronjene u mljeveno meso što ga je mijesila i oblikovala.
- Zdravo - reče, okrećući glavu da je Brody poljubi u obraz. - Oko čega je bila gužva?
- Bila si u bolnici. Zar nisi tamo čula?
- Nisam. Danas je bio dan kad se stare dame kupaju. Nisam se ni maknula iz Fergusonova
odjela.
- Jedna je djevojka nastradala kod Old Mill Roada.
- Od čega?
- Od morskog psa.
Brody otvori hladnjak i uzme pivo.
Ellen stane u svom poslu i zagleda se u muža.
- Morski pas! Još nikad nisam čula za morskog psa kraj naše obale. Ovda-onda je i viđen
poneki, ali se nikad ništa nije dogodilo.
- Znam, i ja čujem prvi put.
- I onda, što ćeš učiniti?
- Ništa.
- Zbilja? Tako je škakljivo? I baš ništa ne možeš učiniti?
- Da, mogao bih štogod i učiniti. Teoretski. Ali praktički ne mogu. Ono što ti i ja mislimo tu ne
vrijedi mnogo. Velike su zvjerke odlučile da bi ružno izgledalo kad bismo se stali uzbuđivati zato
što je nekakva riba pojela jednu frentericu. Posve su spremni da zaigraju na mogućnost da se to
više neće dogoditi, da je bila puka slučajnost. Ili, da budem točniji, posve su spremni da na mene
svale taj rizik, s obzirom da sam ja odgovoran.
- A koje zvjerke?
 - Kao prvi, Larry Vaughan.
- Oh, nisam znala da si razgovarao s Larryjem.
- Došao je k meni čim je čuo da kanim zatvoriti plaže. Nije bio, što bi ti rekla, osobito pažljiv
kad mi je priopćio da se plaže neće zatvoriti jer on to neće. Rekao mi je da će me smijeniti s
položaja ako ga ne poslušam.
- Pa, to ne mogu vjerovati, Martine! Pa, Larry nije takav ...
- Ni ja nisam vjerovao. Da, reci, što ti znaš o njegovim ortacima?
- O poslovnim ortacima? I ne znam da ima ortake. Mislila sam da mu je Penrose nekakvo
drugo ime ili što ja znam. Ukratko, bila sam uvjerena da je on jedini vlasnik firme.
- To sam mislio i ja, ali se čini da nije tako.
- Pa, lakše mi je kad znam da si govorio s Larryjem prije nego što si štogod poduzeo. On
zacijelo ima širi i potpuniji uvid u stvari. Zna što je najbolje učiniti.
Brody osjeti kako mu krv navire u glavu. Samo dobaci:
- Klinac zna.
Otkine jezičac s limenke, baci ga u kantu za smeće i ode u dnevni boravak da posluša večernji
dnevnik.
Iz kuhinje se oglasi Ellen:
- Zaboravila sam ti reći da te maloprije netko zvao.
- A tko?
- Nije rekao, samo me zamolio da ti kažem da perfektno obavljaš svoj posao. Lijepo od njega,
zar ne?
4
Idućih nekoliko dana vrijeme je bilo neuobičajeno tiho i vedro. S jugozapada je puhao stalan,
lagan vjetar, na kojem se površina mora mreškala ali se nije pjenila. Zrak je bio svjež samo noću,
a nakon nekoliko sunčanih dana ugrijali su se i zemlja i pijesak.
Dvadeseti lipnja bila je nedjelja. Državne škole imale su još tjedan dana do ljetnog raspusta,
ali je u privatnim školama u New Yorku nastava već bila završena. Oni što su u Amityju imali svoje
ljetnikovce dolazili su još od početka svibnja na vikend. Ljetovatelji što su unajmili stanove za
razdoblje od 15. lipnja do 15. rujna dotle su bili naučili u kojem je ormaru krevetnina, u kojem je
kredencu servis za svečane prigode, a u kojem svakodnevni pribor, i koji je krevet udobniji od
drugih, pa su se počeli osjećati kao kod svoje kuće.
U podne je plaža ispod cesta Scotch Road i Old Mill Road bila istočkana ljudima. Muškarci su,
kao upola u komi, ležali na frotirima i nastojali da od sunca steknu snagu pred popodnevnu partiju
tenisa i povratak u New York „Tanetom“ Željezničkog društva Long Islanda. Žene, poluopružene
na aluminijskim ležaljkama, čitale su Helen MacInnes, Johna Cheevera i Taylora Caldwella, i od
vremena do vremena nalijevale sebi čašicu vermuta iz termosice.
Mladi su ležali u zbijenim simetričnim redovima: mladići potrbuške, prepona ukopanih u
pijesak, uživajući u tom osjetu i misleći na žensko spolovilo, tu i tamo kriveći vrat ne bi li ga na
tren i ugledali u djevojaka što bi ga, svjesno ili nesvjesno, izložile ležeći na leđima raširenih nogu.
To nisu bila „djeca cvijeća“. Ni riječi ne bi izustili o otrcanim temama mira, zagađivanja
čovjekove okoline, pravde i protesta. Osjećaj nadmoći bio im je usađen sigurnim djelovanjem
gena. Poput očiju, plavih ili smeđih, tako su im i ukuse i svijest bili odredili još preci. Nisu znali što
je to pomanjkanje vitamina, ili deficitarna anemija. Zubi im bili - zahvaljujući što nasljeđu, što
ortodontiji - jednaki, ravni i bijeli. Tijelo im bilo vitko, mišići skladno razvijeni boksom od devete i
jahanjem od dvanaeste godine, a otada dalje tenisom. U njih nije bilo mirisa tijela. Kad su se
znojili, djevojke su odisale mirisom blaga parfema, a mladići mirisom čistoće.
Sve to ne znači da su bili glupi ili zli. Kad bi im tko izmjerio grupni kvocijent inteligencije, vidio
bi da ih po urođenim sposobnostima mirno može svrstati u gornjih deset posto. I dalje, odgojili
su ih, i odgajali, u školama koje su im pružale mogućnost da upoznaju sve, od problema
manjinskih skupina, revolucionarnih filozofija i ekoloških hipoteza, do političke taktike,
narkomanije i seksualnog odgoja. Teoretski, znali su mnogo. Praktički, odlučili su da prezru sve.
Bili su predodređeni da svijet drže (ili, ako ne da ga drže, a ono da ga osjećaju) nečim što ih se
uopće ne tiče. I imali su pravo. Ništa se njih nije ticalo - ni rasni nemiri u nekim mjestima kao
Trenton, u New Jerseyju, i Gary, u Indiani, ni rijeka Missouri što je na nekim dionicama tako
zagađena da se voda katkad zapali sama od sebe, ni korupcija u newyorškoj policiji, ni porast
umorstava u San Franciscu, ni otkriće da su hrenovke zagađene izmetinama kukaca, a
heksaklorofin da izaziva oštećenje mozga. Bili su imuni čak i na ekonomske grčeve što su tresli
ostali američki svijet. Oscilacije na burzi bile su im neugodnosti koje će, možda, osjetiti ako im
očeve potaknu da ih prekore zbog stvarne ili samo izmišljene rastrošnosti.
To su bili oni što su svakog ljeta dolazili u Amity. A oni drugi, otpadnici - bilo je i takvih, ali
malobrojnih - oni su išli na marševe, blejali, skupljali se, potpisivali proteste i ljeta provodili u radu
za nekakve akronimske grupe za društvenu akciju. Ali, kako su se odrekli Amityja, a pojavili bi se
u najboljem slučaju tek tu i tamo, na kakvu vikendu Dana rada, ni oni nisu značili ništa.
 Pored same vode, igrala se najmanja djeca, kopala rupe i prskala se pijeskom, neopterećena
sviješću i brigom o onome što jesu i što će sutra biti.
Jedno šestogodišnje dijete prestane izvoditi „žabice“ pljoštacima i pođe uz plažu do majke,
koja je ležala i drijemala na suncu, pa se mlitavo spusti pored njezina ručnika na pijesak.
- Hej, mama - oslovi je, bezvoljno šarajući vršcima prstiju po pijesku.
Majka se okrene, rukom štiteći oči od sunca.
- Šta je?
- Meni je dosadno.
- Kako ti može već sada biti dosadno? Pa tek smo u lipnju!
- Nije važno. Meni je dosadno. Nemam što raditi.
- Imaš cijelu plažu da se igraš.
- Znam, ali ja nemam što raditi na njoj. Bože, kako mi je dosadno!
- Zašto se ne igraš loptom?
- A s kim? Nikoga nema.
- A ja vidim puno ljudi. Jesi li potražio Harrisove? A gdje ti je Tommy Converse?
- Nisu tu. Nikoga nema. Uh, što mi je dosadno!
- Zaboga, Alex, prestani!
- A mogu li se ići kupati?
- Ne možeš. Voda je hladna.
- Kako znaš?
- Znam i točka! Osim toga, ne možeš se kupati sam.
- Hajde i ti sa mnom.
- Da se kupam? Nisam luda!
- Ne, dođi samo da me gledaš.
- Alex, mama ti je strašno umorna. Gotova je. Zar ne možeš izmisliti nešto drugo da radiš?
- A mogu li otići na jastuku?
- Kamo?
- Samo malo u more. Neću se kupati, samo ću ležati na jastuku.
Majka sjedne i natakne na nos sunčane naočale. Baci pogled niz plažu. Nekoliko desetina
metara dalje jedan je muškarac stajao u moru do pasa, na ramenima je držao dijete. Žena ga
pogleda i na kratak tren s tugom i samosažaljenjem pomisli kako je šteta što više nema muža na
koga će prebaciti brigu da zabavlja njihovo dijete.
Dijete osjeti što je pomislila još prije nego što će ona okrenuti glavu.
- A ja znam da bi me tata pustio - reče.
- Alex, dosad si morao naučiti da me takvim načinom nećeš nagovoriti ni na što. - Žena
pogleda niz plažu na drugu stranu. Samo nekoliko parova, ali vrlo, vrlo daleko. - Dobro, idi. Ali, da
mi nisi išao predaleko! I da mi se nisi kupao! - Pogleda sina, pa spusti naočale i zagleda mu se u
oči, neka dijete vidi da se ona ne šali.
 - Dobro - prihvati Alex, ustane, zgrabi svoj gumeni jastuk i, vukući ga za sobom, spusti se do
mora, pa ga podigne preda se i uđe u vodu. Kad mu je voda doprla do pasa, nagne se naprijed, a
val naiđe i podigne jastuk s djetetom na njemu. Dijete se bolje namjesti na jastuku, da mu leži
vodoravno, pa se laganim zamasima ruku otiskivaše naprijed. Stopala su mu do gležnja stršila
preko ruba jastuka. Otisne se nekoliko metara dalje, pa se okrene i stane veslati uz plažu. Nije
osjetilo kako ga blaga struja polako zanosi dalje od obale.
Pedesetak metara dalje, morsko se dno naglo spuštalo - ne okomito, kao s kakve litice, nego
je kosina od oko deset stupnjeva prelazila u strminu od četrdeset i pet, pa i više stupnjeva. Na
početku strmine more je bilo duboko pet, malo dalje osam, pa onda četrnaest i, naposljetku, oko
sedamnaest metara.
Na dubini od dvanaestak metara, velika je riba polako plivala, mičući repom tek ovlaš, koliko
joj treba da se kreće. Ništa nije vidjela, jer je voda bila mutna od morskih biljki. Riba se najprije
kretala usporedo s kopnom, a zatim se okrene, malo se naginjući, i pođe uz kosinu morskog dna.
Voda je tu bila bistrija, ali riba još ništa nije vidjela. Obješenih ruku, dijete je ležalo na jastuku, od
blagog talasanja mora stopala mu i gležnjevi čas uranjali u vodu, čas izranjali iz nje. Glavu je
okrenulo prema obali i uočilo da se odveć udaljilo, da je izvan pojasa što ga njegova majka drži
sigurnim. Vidjelo je majku kako leži na ručniku i čovjeka s djetetom koji se igraju u mlatnji. Nije
se bojalo jer je more bilo mirno, a obala zapravo i nije bila daleko, možda oko četrdeset metara.
Ipak se htjelo primaknuti bliže, ako mu majka podigne glavu i vidi gdje je, mogla bi mu naložiti da
se odmah vrati. Malo se pomakne natrag na jastuku, da se može otiskivati nogama. Onda stane
tući nogama i veslati rukama prema obali. Ruke su mu sjekle vodu gotovo bez šuma, ali je
bućkajući nogama ostavljalo za sobom brazdicu pjene.
Riba nije čula zvuk, ali je osjetila brze i grčevite vibracije. To su bili signali, slabi ali jasni, i riba
skrene prema tom cilju. Penjala se, isprva sporo, zatim sve brže, kako su signali bivali jači.
Mališan na tren stane, da se odmori. Signali prestanu. Riba uspori kretanje, okretala je glavu
lijevo-desno, ne bi li opet uhvatila signale. Mališan je ležao posve mirno i riba prođe ispod njega
dodirujući dno. I onda ponovno promijeni smjer.
Mališan nastavi veslati, ali je nogama udarao samo pri svakom trećem ili četvrtom zaveslaju.
Teže mu bilo tući nogama nego veslati rukama. Sad riba uhvati signale novih udaraca. Ovaj put
se u trenu našla u njihovu smjeru, jer je bila, tako reći, ispod djeteta. Podiže se, gotovo okomito,
i opazi pokret na površini. Nije znala je li to što se kreće na površini hrana, ali pojam hrane joj i
nije bio presudan. Nju je nagon tjerao u napad, ako je ono što proguta probavljivo, onda je to
hrana, ako nije, povratit će ga. Otvorenih ralja, još jednim, završnim udarom srpasta repa, neman
udari.
Alexova posljednja - i jedina - pomisao bila je da ga je nešto udarilo u trbuh. Kao da je iz njega
u hipu istjeran sav zrak. Nije stigao ni viknuti, a da je za to imao vremena, ne bi znao što viknuti
jer i nije vidio ribu. Psina glavom izbaci jastuk iz vode. Ralje joj se sklope i stegnu glavu, ruke,
ramena, trup i veći dio jastuka. Vinula se tijelom iz mora gotovo dopala, pa se nagne naprijed i
pljusne natrag trbuhom, uzgred meljući onu masu mesa, kostiju i gume. Mališanove noge,
odrezane u bedrima, u vrtlogu su polako tonule na dno.
Na obali, čovjek s djetetom vikne: - Hej! - Nije mu bilo jasno što je vidio. Upravo je gledao u
more, a onda, u trenu dok je okretao glavu na drugu stranu, krajičkom oka uhvatio je neko
komešanje. Trgnuo je glavom opet put mora, ali dotle nije bilo više ničega, osim valova podignutih
onim pljuskom, što su se polako kružno širili.
- Jesi li vidio? - vikne čovjek. - Jesi li vidio?
- A što, tata, što? - Dijete je uzbuđeno zurilo uzgor u oca.
- Tamo! Morski pas, kit, što li! Nešto ogromno!
Alexova majka, što je upola spavala na svom ručniku, otvori oči i zaškilji u čovjeka. Vidjela ga
je kako upire prstom u more i čula kako nešto govori djetetu, koje potrči uz plažu do jedne gomile
odjeće. Čovjek onda trkom priđe njoj i ona sjedne. Nije shvatila što joj čovjek govori, ali je on
pokazivao u more i ona zakloni oči rukom i pogleda. U prvi mah, nije joj se učinilo čudnim što
tamo ničega nema. Onda se sjeti i samo izusti:
- Alex.

Brody je bio za ručkom: pečeno pile s pireom od krumpira i graškom.

- Krumpir-pire - zagunđao je kad ga je Ellen poslužila. - Ma, zašto mi to radiš?
- Neću da mi propadneš. Osim toga, mesnatiji si ljepši.
Telefon zazvoni i Ellen reče: - Ja ću - ali Brody ipak ustane. Tako je obično bivalo. Ona bi rekla
„Ja ću“, ali bi on uzeo slušalicu. Isto kao kad bi ona zaboravila štogod u kuhinji. Rekla bi „Ah,
zaboravila sam ubruse, odmah ću ih donijeti“, ali je oboje znalo da će on ustati i donijeti ubruse.
- Pusti - reče Brody - ionako po svoj prilici zovu mene. - Zapravo je mislio da je poziv za nju,
ali je to rekao mehanički.
- Šefe, ovdje Bixby - začuje se glas iz policijske stanice.
- Što je, Bixby?
- Trebalo bi da dođeš.
- Zašto?
- Šefe, vidiš ... - Bixby je očigledno oklijevao da objasni. Brody je čuo kako Bixby nešto govori
nekom trećem, pa se onda opet okreće mikrofonu.
- Tu je jedna žena, u histeriji je, šefe.
- Zbog čega je u histeriji?
- Zbog svoga djeteta na plaži.
Brody osjeti kako mu želucem para žalac tjeskobe.
- Što se dogodilo?
- Naime ... - Bixby zamuca, pa brzo odgovori: - Četvrtak.
- Čuješ ti, seronjo ... - Brody stane, sad je shvatio. - Evo me odmah. - Spusti slušalicu.
Tresao se od uzbuđenja, gotovo kao u groznici. Osjećaji straha, krivnje i bijesa stopili se u
jednu bol što mu je razdirala utrobu. Osjećao se u isti mah i izdajicom i izdanim, i varalicom i
prevarenim. Kao zlikovac, ali prisiljen da počini zločin, kao kurva, ali protiv svoje volje. Morat će
preuzeti na sebe krivnju, a zapravo nije kriv. Krivi su Larry Vaughan i njegovi ortaci, koji god oni
bili. Htio je poduzeti što treba, prisilili su ga da ništa ne poduzme. Ali, tko su oni da njega prisile?
Pa kakav je on cajkan ako ne može stisnuti i oduprijeti se Vaughanu? Morao je zatvoriti plaže.
 A recimo da je to učinio? Psina bi otišla do kakve druge plaže - do East Hamptona, recimo - i
ondje bi rastrgnula nekoga. Ali nije ispalo tako. Plaže su ostale otvorene i zbog toga je jedno dijete
nastradalo. Tako je, i gotovo! Uzrok i posljedica. Brody odjednom zamrzi sebe. Isto tako naglo,
silno mu bi žao samoga sebe.
- Što se dogodilo? - upita Ellen.
- Nastradalo je jedno dijete.
- Od čega?
- Od jednog prokletog, kurvanjskog morskog psa!
- Ne! Eh, da si bar zatvorio plaže ... - Ellen se zbuni i ušuti.
- Da, znam.

Kad se Brody dovezao, na parkiralištu iza policijske stanice čekao ga je Harry Meadows. On
otvori desna vrata Brodyjevih kola i spusti svoju tjelesinu na sjedalo.
- Računica ispala pogrešna - reče.
- Da. Tko je tamo unutra, Harry?
- Jedan iz Timesa, dva iz Newsdaya i jedan moj. I žena. I jedan muškarac očevidac.
- Kako je to Times doznao?
- Imamo peh. Na plaži se našao jedan iz Timesa i jedan iz Newsdaya. Obojica su tu s nekim
društvom, preko vikenda. Sve su doznali u roku od dvije minute.
- Kad se to dogodilo?
Meadows pogleda na sat.
- Prije petnaest, dvadeset minuta. Nema više.
- Znaju li za Watkinsovu?
- Ne znam. Moj čovjek zna, ali zna i da mora šutjeti. Što se drugih tiče, ovisi o tome s kim su
govorili. Sumnjam da već znaju. Nisu još imali vremena da istražuju.
- Nadoći će na to, prije ili poslije.
- Znam - potvrdi Meadows. - Ja sam u prilično teškom položaju.
- Ti! Ma nemoj!
- Ozbiljno, Martine. Ako tko iz Timesa dozna za tu priču i izvijesti svoje, ona će se pojaviti u
sutrašnjem broju, a onda će se Leader gadno obrukati. Da bih sebe pokrio, ja je moram objaviti,
bez obzira hoće li to drugi doznati ili neće.
- A kako ćeš je objaviti, Harry? Što ćeš reći?
- To još ne znam. Rekao sam ti, u teškom sam položaju.
- Što ćeš reći, tko je naredio da se stvar zataška? Larry Vaughan?
- Sumnjam.
- Ja?
 - Ne, ne. Uopće neću reći da je netko naredio da se zataška. Nije bilo nikakve urote.
Razgovarat ću s Carlom Santosom. Ako uzmognem njemu u usta utrpati prave riječi, onda ćemo
se svi spasiti od zla.
- A što je s istinom?
- S kakvom istinom?
- Zašto ne bi rekao točno što je bilo i kako je bilo? Reci da sam htio zatvoriti plaže i upozoriti
ljude, ali mi to vijećnici nisu dopustili. I reci kako sam pognuo glavu pred njima jer sam bio teška
pizda i kukavica i nisam se usudio da se borim da ne bih izgubio svoje mjesto. Reci kako su se sve
mudonje Amityja složile da nema smisla uzbuniti ljude samo zato što se tu mota nekakva psina
koja voli žderati djecu!
- Daj, Martine, nisi ti kriv! Nitko nije kriv. Mi smo donijeli određenu odluku, kockali se i
izgubili. U tome je sve.
- Famozno! I sad ja neka pođem tamo onoj majci i neka joj kažem kako nam je strašno žao
što smo se umjesto u lovu kockali u njezinog sina!
Brody izađe iz kola i uputi se prema stražnjim vratima stanice. Meadows, koji se teže izvukao
iz auta, išao je nekoliko koraka za njim.
Brody stane.
- Znaš što bih zbilja volio doznati, Harry? Tko je zapravo tako odlučio? Ti si se samo složio. I
ja sam se samo složio. Larry Vaughan, ne vjerujem da je on odlučio. Ne, mislim da je i on samo
prihvatio nečiju odluku.
- Zbog čega to misliš?
- Ni sam ne znam. Ali, reci, što ti znaš o njegovim poslovnim ortacima?
- Pa, on i nema ortaka, koliko ja znam!
- Ne znam, pitam se. Ah, jebeš to ... za sada. - Brody napravi još jedan korak, a kako ga je
Meadows i dalje pratio, dobaci mu: - Harry, bolje uđi sprijeda ... reda radi.
Brody uđe u svoj ured kroza sporedna vrata. Ispred njegova stola sjedila je majka, u ruci je
stezala rupčić. Bila je u kupaćem kostimu i kratkom kupaćem ogrtaču, bosih nogu. Brody je
nervozno pogleda i opet ga svega štrecne osjećaj krivnje. Nije mogao vidjeti je li žena uplakana
jer su joj oči bile skrivene velikim sunčanim naočalama okruglih stakala.
Kod stražnjeg zida stajao je jedan muškarac. Brody pretpostavi da je to taj što tvrdi da je
vidio nesreću. Čovjek je odsutno zurio u Brodyjevu zbirku uspomena: pohvale općinskih vijeća,
slike Brodyja u društvu važnih posjetitelja. Tu nije bilo ničega što bi odraslu čovjeku osobito
privuklo pažnju, ali je zacijelo bilo lakše zuriti u to nego se upuštati u razgovor s onom ženom.
Brody nije bio nikakav vrstan utješitelj bližnjih, stoga se jednostavno predstavi i stane
postavljati pitanja. Žena reče da nije vidjela ništa, u jednom kratkom trenu, sin joj je nestao,
„samo sam vidjela komadiće njegova jastuka“. Govorila je tihim glasom, ali bez grča i prekida.
Muškarac opiše što je vidio, odnosno što mu se učinilo da je vidio.
- Znači, zapravo nitko i nije vidio psa - reče Brody, negdje duboko u sebi gajeći nekakvu
blijedu nadu.
- Nije - odgovori muškarac. - Mislim da nije. Ali, što je drugo moglo biti?
 - Bilo što.
Brody je obmanjivao i sebe i njih, htio je vidjeti može li vjerovati vlastitoj laži, pitao se postoji
li, osim stvarnosti, ikakvo drugo, vjerojatno objašnjenje.
- Možda se jastuk ispuhao, pa se dijete utopilo - nastavi.
- Alex dobro pliva - prigovori žena. - Ovaj ... plivao je ...
- A što je s onim pljuskom? - upita muškarac.
- Valjda je dijete mlatilo rukama po vodi.
- Ali uopće nije viknulo. Ni jedan jedini put.
Brody shvati da mu je napor uzaludan.
- U redu - reče. - Ionako ćemo to brzo doznati.
- Kako to mislite? - upita muškarac.
- Kako god čovjek nastradao, more ga uvijek negdje izbaci. Ako je to bio morski pas, vidjet će
se odmah. - Žena se sva skupi, a Brody opsova sebe što je takav nespretan idiot. - Oprostite - reče.
Žena zavrti glavom i zajeca.
Brody zamoli ženu i muškarca neka ga pričekaju tu, u njegovoj sobi, pa prijeđe u stanične
uredske prostorije. Kod vrata, naslonjen na zid, stajao je Meadows. S njim je bio jedan mlad
čovjek - Brody pogodi da je to reporter iz New York Timesa - koji je mahao rukama i kao da je
nešto pitao. Mladić je bio visok i vitak, u sandalama, kupaćim gaćicama i košulji s likom aligatora
na lijevoj strani grudi, zbog čega je Brodyju nagonski i smjesta bio antipatičan. U pubertetu, Brody
je mislio da su takve košulje znak bogatstva i društvenog položaja. Nosili su ih svi ljetovatelji. Onda
je on gnjavio majku sve dotle dok je nije i njemu kupila - košulju od dva dolara s gušteriocm od
šest dolara, kako ona reče - a kad je vidio da ga nisu odmah opkolile gomile očaranih ljetovatelja,
osjetio se poniženim. Strgnuo je aligatora sa džepa i košulju pretvorio u krpu za čišćenje kosačica,
kojim je poslom zarađivao svoj ljetni džeparac.
U skorije vrijeme, Ellen je bila navalila da kupe robu od istog proizvođača - i da za lik aligatora
plate mnogo više nego što sebi mogu dopustiti - računajući da će joj i to biti ulaznica za povratak
u njezino staro društvo. Jedne večeri, na svoje zaprepaštenje, Brody je sebe zatekao gdje ženi
brunda i gunđa što je kupila „haljinu od deset dolara s guštericom od dvadeset dolara“.
Na jednoj klupi sjedila su dva čovjeka - reporteri Newsdaya. Jedan je bio u kupaćim gaćicama,
drugi u sportskoj bluzi i hlačama. Meadowsov reporter - Brody je znao da se zove Nat, ali mu nije
znao prezimena - naslonio se dlanovima na stol i razgovarao je s Bixbyjem. Čim su vidjeli Brodyja,
ušutjeli su.
- Što želite, molim? - upita Brody.
Mladić što je stajao s Meadowsom pođe korak naprijed i reče:
- Ja sam Bill Whitman, iz New York Timesa.
- I? - upita Brody i pomisli: „Šta misliš, šta očekuješ? Da ću pasti na dupe?“
- Bio sam na plaži.
- I što ste vidjeli?
- Ništa - upadne jedan reporter Newsdaya. - I ja sam bio tamo. Nitko nije ništa vidio. Osim,
možda, onoga čovjeka u vašoj sobi. On tvrdi da je nešto vidio.
 - Znam - odvrati Brody - ali ni on nije siguran što je zapravo vidio.
- Po vašoj ocjeni, je li to bio morski pas? - upita čovjek iz Timesa.
- Ja to još neću ocijeniti, a vama preporučujem to isto dok ne doznamo mnogo više nego što
sada znamo.
- Dajte, molim vas, šefe - nasmiješi se čovjek iz Timesa - pa što biste htjeli? Da pišemo o
nekom tajanstvenom nestanku? Kako se jedno dijete izgubilo na moru?
Brody se u svom bijesu jedava obuzdavao da čovjeku iz Timesa ne skreše na isti ironičan
način.
- Čujte, gospodine ... Whitman ... je li Whitman? Da ... Nitko ništa nije vidio osim komešanja
vode. Onaj čovjek tamo kaže kako mu se čini da je vidio nešto veliko, srebrne boje, pa misli da bi
to mogao biti morski pas. Kaže da u životu još nije vidio živa morskog psa, i zato ga ne možete
smatrati vjerodostojnim svjedokom. Tijela nema, nema nikakvih opipljivih dokaza da se što
dogodilo djetetu ... to jest, osim jedne činjenice: da ga nema. Može se pretpostaviti da se utopilo.
Može se pretpostaviti da ga je spopao kakav grč, nesvjestica, što li, pa se utopilo. I može se
također pretpostaviti da ga je napala kakva riba, ili uopće životinja, pa čak i čovjek, na koncu
konca. Sve je moguće, i dok ne dobijemo ...
Brodyja prekine škripa zakočenih guma na šljunku parkirališta. Jedna se vrata zalupe i tren
poslije u stanicu upadne Len Hendricks. Na sebi je imao samo kupaće gaćice. Koža mu je bila
sivkastobijela, poput porculana. Stao je nasred prostorije.
- Šefe ...
Brody je bio zaprepašten nedoličnim izgledom Hendricksa u kupaćim gaćicama - bedra
išarana prištićima, genitalije nabreknule u pripijenim gaćicama.
- Zar si se kupao, Leonarde?
- Još jedan napad!
Čovjek iz Timesa skoči:
- A kad je bio prvi?
Brody preduhitri Hendricksa:
- Baš o tome i razgovaramo, Leonarde! Neću da ni ti, ni bilo tko drugi zaključuje ovo ili ono
dok ne znamo točno o čemu se radi. Zaboga, dijete se moglo i utopiti!
- Dijete?! - Hendricks će začuđeno. - Kakvo dijete? To je bio odrastao čovjek, star čovjek. Prije
pet minuta. Bio je blizu obale, a odjednom je grozno zaurlao, glava mu ode pod vodu, pa se
pojavio, opet nešto vrisnuo i opet otišao pod vodu. Voda se sva uskomešala, zapjenila, zacrvenjela
od krvi. Pas se stalno vraćao, napadao, grizao. Jebem ti, takvu ribetinu još nikad nisam vidio, veća
je od karavan-auta! Ja sam ušao u more do pasa, pokušao sam doći do čovjeka, ali, jebi ga, pas
ne da, samo napada. - Hendricks ušuti na tren, zureći u pod. Dahtao je kratko i bučno. - Onda ga
je pustio. Možda se udaljio, šta ja znam. Zagazio sam dublje, do čovjeka, plutao je s licem u vodi.
Uhvatio sam ga za jednu ruku i potegnuo.
Kako je Hendricks ušutio, Brody ga ponuka:
- I onda?
- Ruka mu se otkinula. Pas ju je valjda odgrizao, bit će da mu je samo visila na komadiću kože.
 Hendricks ugleda, oči mu bile crvene i suzne od umora i straha.
- Je li ti zlo? - upita Brody.
- Ne, nije.
- Jesi li pozvao prvu pomoć?
Hendricks odmahne glavom.
- Prvu pomoć? - naruga se reporter Timesa. - Poslije boja kopljem u trnje!
- Uh, zavežite, pametnjakoviću! - odbrusi mu Brody. - Bixby, nazovi bolnicu. Leonarde, jesi li
u stanju da obaviš jedan posao? - Hendricks klimne glavom. - Dobro. Obuci se i nađi upozorenja
o zatvaranju plaža.
- A imamo li ih?
- Ne znam. Moramo ih imati. Možda su straga, u ostavi, tamo gdje su upozorenja „Pod
nadzorom policije“. Ako ih nemamo, snaći ćemo se, nešto ćemo improvizirati dok nam ih ne
naprave. Nije važno kako. Da se na glavu postavimo, moramo zatvoriti te jebene plaže!

U ponedjeljak ujutro Brody je stigao u ured malo poslije sedam sati.

- Jesi li ga donio? - upita Hendricksa.
- Jesam, eno ti ga na stolu.
- Je li dobro ili loše? Ah, nije važno, i sam ću vidjeti.
- Ne moraš mnogo tražiti.
Gradsko izdanje New York Timesa ležalo je nasred Brodyjeva stola. Otprilike na zadnjoj
četvrtini desnog stupca prve stranice, Brody je našao naslov:
„MORSKI PAS USMRTIO DVOJE NA LONG ISLANDU“
Brody procijedi kroza zube „Majku mu!“ i stane čitati.
„Od specijalnog dopisnika New York Timesa Williama F. Whitmana Amity, L. I. 20. lipnja. -
Danas, na plaži ovog ljetovališta, u roku od jednog sata, jedno šestogodišnje dijete i jedan
šezdesetpetogodišnji muškarac smrtno su nastradali od napada morskog psa.
Iako tijelo djeteta, Alexandera Kintnera, nije nađeno, policija smatra da je ono nedvojbeno
bilo žrtva morskog psa. Jedan svjedok, Thomas Daguerre, iz New Yorka, izjavio je kako je vidio
gdje se nešto veliko, srebrnaste boje, diže iz vode i grabi dječaka i njegov jastuk, pa uz silan pljusak
nestaje u vodi.
Mrtvozornik Amityja, Carl Santos, izvijestio je da, sudeći po tragovima krvi nađenim na
ostacima gumenog jastuka, nema dvojbe da je dijete nastradalo nasilnom smrću.
Napad na Morrisa Catera, 65 godina, koji se dogodio oko 2 sata po podne, otprilike nepunih
petsto metara od mjesta gdje je stradao mali Kintner, vidjelo je najmanje petnaest ljudi.
Gospodin Cater upravo se kupao, odmah iza crte pličine, kad ga je morski pas napao s leđa.
Viknuo je u pomoć, ali su svi pokušaji da se spasi bili uzaludni.
’Ušao sam u more do pasa da dođem do njega,’ rekao je Leonard Hendricks, pripadnik
mjesne policije, koji se bio zatekao na plaži, ’ali ga neman nije puštala.’
 Gospodin Cater, po zanimanju veletrgovac nakitom, s uredom u Aveniji Amerika broj 1224,
dovezen je u bolnicu Southamptona, gdje je službeno konstatirana njegova smrt.
To su, u više od dva desetljeća, prvi provjereni slučajevi napada morskog psa na kupače na
području Istočne obale.
Prema riječima dr. Davida Ditera, ihtiologa Akvarija New Yorka na Coney Islandu, logično je
pretpostaviti - ali se ne može s izvjesnošću tvrditi - da se u oba slučaja radi o istome morskom
psu.
’U tim vodama, u ovo godišnje doba’, rekao je dr. Dieter, ’ima vrlo malo morskih pasa. Inače,
u bilo koje doba godine, vrlo će rijetko morski psi prići tako blizu obali. Prema tome, praktički je
neznatna mogućnost da se gotovo u isto vrijeme i kod iste obale nađu dva morska psa i da oba
napadnu ljude.’
Dr. Dieter, kad su mu rekli kako je, prema riječima jednog svjedoka, morski pas što je napao
gospodina Catera bio ’veći nego karavan-auto’, izjavio je da bi to onda mogla biti ’bijela psina’
(Carcharodon carcharias), vrsta koja je u cijelom svijetu poznata po svojoj grabežljivosti i
agresivnosti.
Godine 1916, rekao je dr. Dieter, jedna je bijela psina kod New Jerseyja u jednom danu
usmrtila četiri kupača - a od početka ovog stoljeća do danas u našoj su državi zabilježena samo
dva takva slučaja višestrukog i smrtonosnog napada morskog psa u jednom danu. Dr. Dieter je
napade ocijenio kao ’nesretan slučaj, kao kad grom udari u kuću. Morski je pas vjerojatno samo
prolazio onuda. Slučajno je bio lijep dan, slučajno se tu našlo kupača, a on je slučajno naišao. Sve
je to bila puka slučajnost’.
Amity je ljetovalište na južnoj obali Long Islanda, otprilike na pola puta između
Bridgehamptona i East Hamptona: ima svega oko 1000 žitelja, ali se u njemu ljeti nađe i do 10.000
ljudi.

Pročitavši članak, Brody spusti novine na stol. Slučajnost, kaže onaj doktor, puka slučajnost.
A što bi rekao kad bi doznao za prvi napad? Opet puka slučajnost? Ili je to bio nemar, težak i
neoprostiv nemar? Sad ih je troje poginulo, od kojih bi dvoje još bilo živo, samo da je Brody ...
- Pročitao si Times - začuje se glas Meadowsa. Stajao je na vratima.
- Da, pročitao sam ga. Još nisu doznali za Watkinsovu.
- Da. Malo čudno, osobito zato što se Len onako izlanuo.
- Ali ti to nisi propustio.
- Nisam. Drukčije nisam mogao. Evo. - Meadows pruži Brodyju primjerak Leadera. Preko
cijele prve stranice, na vrhu, kočio se naslov: „GOLEMI MORSKI PAS USMRTIO DVOJE KOD PLAŽE
AMITYJA.“ Ispod toga, manjim pismom, podnaslov: „Broj žrtava ribe-ubojice popeo se na tri.“
- Ti svakako znaš servirati vijesti, Harry.
- Čitaj!
Brody pročita:
Jučer su u Amityju dva ljetovatelja poginula na grozan način: usmrtio ih je morski pas
ljudožder koji ih je napao dok su se kupali u još hladnome moru na plaži ispod Scotch Roada.
 Prva je žrtva bio Alexander Kintner, šestogodišnje dijete, koje je s majkom stanovalo u Goose
Neck Laneu, kod gospodina Richarda Packera. Pas ga je napao odozdo, dok je ležalo na svome
gumenom jastuku. Tijelo mu nije nađeno.
Ni pola sata poslije, Morris Cater, šezdesetpetogodišnjak, koji je za vikend bio odsjeo u
Abelard Arms Innu, napadnut je s leđa dok se kupao blizu pličine malo dalje od obale.
Divovska je riba nasrtala na gospodina Catera, koji je dozivao u pomoć, i grozno ga izgrizla.
Policajac Len Hendricks, koji se tu našao pukim slučajem, na svom prvom kupanju u zadnjih pet
godina, hrabro je pokušao spasiti žrtvu što se borila za život, ali neman nije popuštala. Dok je
izvučen iz mora, gospodin Cater je bio mrtav.
To su bile druga i treća smrt od napada morskog psa kod Amityja u zadnjih pet dana.
Naime, u srijedu u noći, gospođica Christine Watkins, gošća gospodina Johna Footea i
njegove supruge, na Old Mill Roadu, otišla je da se kupa i više se nije vratila.
U četvrtak ujutro su šef policije Brody i policajac Hendricks našli njezine ostatke. Prema
riječima mrtvozornika Carla Santosa, uzrok smrti je ’nedvojbeno i neprijeporno napad morskog
psa’.
Upitan zašto uzrok smrti nije objelodanjen, gospodin je Santos odbio da odgovori.
Brody ugleda i reče:
- Je li Santos zbilja odbio da odgovori?
- Nije. Rekao je kako ga, osim tebe i mene, nitko i nije pitao za uzrok smrti, pa je držao da
nije obavezan da nekome i kaže. Kako vidiš, takav odgovor nisam mogao objaviti. Onda bi se sva
krivnja svalila na tebe i mene. Nadao sam se da ću ga navesti da kaže nešto kao: „Njezina je obitelj
zahtijevala da se ne govori o uzroku smrti, pa sam pristao, s obzirom na to da se, očito, nije radilo
o zločinu“, ali on nije htio. Ne mogu mu zamjeriti.
- I onda, što si učinio?
- Potražio sam Larryja Vaughana, ali njega nema preko vikenda. Mislio sam da bi njegova
izjava mogla biti najmjerodavnija.
- A kad ga nisi našao?
- Čitaj.
„Doznalo se, međutim, da su policija i gradska uprava Amityja odlučile da taj događaj prešute
radi općih interesa. ’Ljudi, kad čuju da se pojavio morski pas, obično gube glavu’, rekao nam je
jedan vijećnik. ’Htjeli smo izbjeći paniku. Osim toga, prema mišljenju jednog stručnjaka, izgledi
da se napad ponovi bili su posve beznačajni.’“
- Tko ti je taj govorljivi vijećnik? - upita Brody.
- Ah, svi i ni jedan - odgovori Meadows. - U biti, svi su rekli to, ali nitko nije htio da mu
spomenem imena.
- A što je s tim što nismo zatvorili plaže? Jesi li o tome što rekao?
- To si ti rekao.
- Ja?!
„Upitan zašto nije naložio da se plaže zatvore dok se ne ulovi morski pas-ubojica, šef Brody
je rekao: ’Atlantski je ocean velik, po njemu plivaju i stalno se kreću svakakve ribe. Nije rečeno da
one moraju i ostati na jednom području, osobito ako je riječ o području gdje nemaju izvora hrane.
I što smo mogli učiniti? Da smo zatvorili plaže, ljudi bi jednostavno otišli u East Hampton i kupali
bi se ondje. A mogli bi nastradati i u East Hamptonu, isto tako kao i u Amityju.’
Međutim, nakon jučerašnjih napada, šef Brody ipak je naredio da se plaže do daljega
zatvore.“
- E, moj Harry - reče Brody - jesi mi ga zbilja spustio! Po tvome ispada da je moje mišljenje
bilo ono protiv kojeg sam zapravo bio, a onda se pokazalo da nemam pravo, pa sam morao učiniti
ono što sam zapravo cijelo vrijeme navijao da treba učiniti. E, baš si mi ga kurvanjski spustio, do
daske!
- Nisam. Morao sam objaviti nečiju službenu izjavu, a kako Vaughana nema, bilo je logično
da uzmem tebe. Ti priznaješ da si se pokorio odluci, prema tome, htio-ne htio, i ti si se složio s
tim. A ja sam držao da nema nikakva smisla iznositi sve prljavo rublje osobnih razmirica.
- Možda je tako kako ti kažeš. Dobro, sad je ionako gotovo. Ima li tu još čega što bi trebalo
da pročitam?
- Nema. Samo sam još citirao Matta Hoopera, onoga čovjeka iz Woods Holea, kako je rekao
da bi bilo zbilja čudno kad bi se dogodio još koji napad. Samo što je i on, kako mi se čini, sad manje
siguran nego prošli put.
- I što on misli, da je sve to djelo jednoga istoga psa?
- On to, naravno, ne može tvrditi, ali zasad misli da jest. I misli da je to bijela psina.
- I ja mislim. Ne to, da je bijela, ili zelena, ili plava, nego da je isti pas.
- Zašto?
- Pa, ne znam baš točno. Ali, jučer po podne razgovarao sam s Obalnom stražom u Montauku.
Pitao sam ih jesu li u posljednje vrijeme primijetili mnogo morskih pasa u ovim vodama, a oni su
mi odgovorili da nisu vidjeli ni jednoga. Ni jednoga sve do sada. Još je rano, zato to i nije odveć
čudno. Rekli su mi da će poslije poslati jedan brod u ove vode i da će mi javiti ako što opaze.
Poslije sam ih opet nazvao. Odgovorili su mi da su puna dva sata krstarili gore-dolje ovim
područjem, ali da ništa nisu vidjeli. Prema tome, sigurno je da ovuda nema mnogo morskih pasa.
A i onda kad ih ima, rekli su, to su obično psi srednje veličine, modrulji, dugi dva do tri metra, i
sivke, a oni se uglavnom klone ljudi. A prema onome što je Leonard jučer rekao, to nije nikakav
pas „srednje veličine“, a nije ni plav.
- Hooper mi je rekao da možemo učiniti samo jedno - reče Meadows. - Sada, dok su plaže
zatvorene, možemo ga namamiti torilom. Znaš, to su ti riblja crijeva, bacaš ih po moru. Kako je
Hooper rekao, torilom možemo namamiti psa u tren oka, samo ako je u blizini.
- Ah, genijalno! Pa, to je ono što se traži, da primamimo morske pse! A što kad se pojavi? Što
ćemo onda?
- Ulovit ćemo ga.
- Čim? Mojim vjernim pecačkim štapom?
- Ne, nego harpunom.
- Harpunom! Harry, zaboga, pa ja nemam ni policijskog čamca, a kamoli čamac opremljen
harpunom!
 - Tu ima ribara, a oni imaju svoje brodice.
- Da, za sto i pedeset dolara dnevno, ili koliko već traže.
- Točno, ali se meni svejedno čini ... - Meadowsa prekine nekakva buka iz hodnika.
Čuo se Bixbyjev glas:
- Rekao sam vam, gospođo, ima sastanak.
Onda se podigne jedan ženski glas:
- Glupost! Baš me briga što ima, ja idem k njemu i gotovo!
Odjeknuli su žurni koraci, najprije jedni, pa drugi. Vrata Brodyjeve sobe širom se rastvore. U
dovratku je stajala majka Alexandera Kintnera, rukama je grčevito stezala novine i lice joj bilo
uplakano.
Bixby se pojavi iza nje i reče:
- Oprosti, šefe, ja sam je pokušao spriječiti.
- U redu je, Bixby - reče Brody. - Uđite, gospođo Kintner!
Meadows ustane i ponudi ženi svoju stolicu, koja je bila najbliža Brodyjevu stolu. Žena ga i
ne pogleda, nego priđe Brodyju koji je stajao za svojim stolom.
- Izvolite ...
Žena ga ošine novinama po licu. Brody se trgne, ne od udarca, nego od šuma, od nagla praska
što mu odjekne duboko u lijevom uhu. Novine padnu na pod.
- A šta je ovo? - krikne gospođa Kintner. - Šta je ovo?
- Što? - upita Brody.
- To što tu piše? Da ste vi znali da je opasno kupati se? Da je morski pas već bio ubio jednu
ženu? Da ste vi to tajili?
Brody nije znao što da odgovori. Naravno, sve je to bilo točno, barem formalno. Nijekati nije
mogao. A ipak, nije mogao ni priznati, jer to nije bila cijela istina.
- Otprilike je tako - on odvrati. - To jest, točno je, ali ... vidite, gospođo Kintner ... - Htio ju je
umiriti da bi joj mogao objasniti.
- Vi ste ubili moga Alexa! - žena vrisne i Brody je bio siguran da su te njezine riječi čuli na
parkiralištu, i na ulici, i u središtu grada, i na plažama, i u cijelom Amityju. Znao je da su ih čule i
njegova žena i njegova djeca.
Pomisli: „Ušutkaj je da više ništa ne kaže!“ Ali, mogao je samo izustiti:
- Psst!
- Da! Vi ste ga ubili! - Ruke, stisnutih pesti, držala je uza se a glavu je naglo opružila naprijed,
kao da bi htjela u Brodyja uštrcati svoje riječi: - Platit ćete mi to!
- Molim vas, gospođo Kintner - reče Brody - smirite se! Samo trenutak. Dopustite da vam
objasnim. - Posegne rukom da joj dotakne rame, da je ponuka da sjedne, ali se ona trgne u stranu.
- Da me niste taknuli tim svojim gadnim šapama!
- vikne. - Znali ste! Znali ste cijelo vrijeme, a šutjeli ste! I sada je jedno dijete od šest godina,
jedno lijepo dijete od šest godina, moje dijete ...
 - Iz očiju joj curile suze i vrcale joj s lica što se treslo u gnjevu. - Znali ste! Zašto ste šutjeli?
Zašto?
- Samu je sebe stezala rukama, kao čovjek kad mu navuku luđačku košulju; piljila je Brodyju
u oči. Zašto?
- To je ... - Brody je mucao, tražeći riječi.
- To je duga priča. - Osjećao se nemoćnim i nesposobnim, izdala ga snaga kao da je metkom
pogođen. Nije znao može li što objašnjavati sada. Čak nije znao ni može li govoriti.
- Da, u to sam sigurna - reče žena. - Ah, huljo! Pokvarena huljo! Vi ste ...
- Dosta! - naglo prasne Brody, tonom u kojem je bilo i molbe i zapovijedi. Ušutkao je ženu. -
Pazite, gospođo Kintner, vi ste to posve krivo shvatili, posve krivo. Evo, pitajte gospođina
Meadowsa.
Skamenjen tim prizorom, Meadows nijemo klimne glavom.
- Pa, zna se da će on to potvrditi! Kako ne bi? Pa, to vam je prijatelj, zar ne? I vjerojatno vam
je rekao da je pravo to što radite. - Gnjev joj je opet jačao i bujao, uskrsnut novom, snažnom
strujom uzbuđenja. - A možda ste to i zajedno odlučili. Tako je lakše, zar ne? Jeste li i što zaradili
na tome?
- Kako?!
- Jeste li što zaradili na krvi moga sina? Je li vam tko platio da ne govorite o onome što znate?
Brody je bio užasnut.
- Nije! Za miloga boga, naravno da nije!
- Pa onda, zašto? Recite mi! Recite mi zašto? Ja ću vam platiti! Samo mi recite zašto!
- Zato što smo mislili da se to neće ponoviti.
- Brody je bio iznenađen vlastitim jezgrovitim odgovorom. Tako je i bilo, zapravo, zar ne?
Žena je trenutak šutjela, premećući te riječi u svom smućenom duhu. Činilo se kao da ih u
sebi ponavlja. Onda samo izusti: - Oh! - i sekundu poslije dometne: - Isuse! - Iznebuha kao da je
negdje duboko u njoj netko okrenuo nekakav prekidač i isključio snagu, više se nije mogla
obuzdati. Srušila se na stolicu pored Meadowsa i zaplakala, zaridala je grčevitim, gušećim
jecajima.
Meadows je pokuša umiriti, ali ga ona nije čula. Nije čula ni Brodyja kad je Bixbyju naložio
neka pozove liječnika. Bila je slijepa i gluha i kad je liječnik došao, poslušao Brodyja, koji mu je
opisao što je bilo, pa je pokušao razgovarati s njom, dao joj injekciju libriuma, i onda je poveo -
uz pomoć jednog Brodyjeva čovjeka - do svojih kola i odvezao u bolnicu.
Kad su ženu odveli, Brody pogleda na sat i reče: - Jest da je prerano, ali ne znam jesam li ikad
ovako žestoko zaželio da nešto popijem ... uh!
- Ako ozbiljno misliš - reče Meadows - ja imam burbona u svom uredu.
- Ne. Ako će mi se dan nastaviti kako je počeo, onda moram paziti da ne razjebem glavu.
- Znam da ti je teško, ali nipošto ne smiješ i odveć ozbiljno shvatiti ono što ti je rekla. Vidiš,
prvo i prvo, žena je bila u šoku.
 - Znam, Harry. Svaki će liječnik reći da nije bila svjesna onoga što govori. Nesreća je u tome
što je meni već padalo na um mnogo od onoga što je rekla. Možda ne takvim riječima, ali su misli
bile iste.
- Daj, Martine, valjda znaš da ne možeš okriviti sebe!
- Znam. Mogao bih okriviti Larryja Vaughana. Bi čak tebe. Ali, stvar je u tome da su se mogle
izbjeći one dvije smrti jučer. Ja sam ih mogao spriječiti, a nisam. I točka.
Telefon zazvoni, odazva se netko u prednjoj prostoriji, a onda se oglasi interfon:
- Gospodin Vaughan.
Brody pritisne osvijetljeno dugme, podigne slušalicu i reče:
- Zdravo, Larry. Je li ti vikend bio krasan?
- Jest, do sinoć u jedanaest sati - odvrati Vaughan - kad sam otvorio radio dok sam se vraćao
kući. Bio sam u iskušenju da te nazovem usred noći, ali sam pretpostavljao da si i bez toga imao
gadan dan, pa da nema smisla da te gnjavim u to doba.
- E, konačno jedna tvoja odluka s kojom se slažem!
- Martine, nema potrebe da mi nožem vrtkaš po rani. Teško mi je, da mi teže ne može biti.
Brodyju je bilo navrh jezika da dobaci: „Ma ti se valjda zajebavaš, Larry!“ Baš bi mu htio
vrtkati nožem po rani, htio bi na njega svaliti dio svoje muke, ali je znao da je takav postupak
nepošten, a njime se ništa i ne postiže, pa samo procijedi:
- Znam.
- Odmah jutros dobio sam dva otkaza. Izvrsni ugovori. Dobri klijenti. Sve je bilo dogovoreno
i potpisano. Rekao sam im da ih mogu tužiti, a oni su mi odgovorili neka samo izvolim, oni
svejedno idu drugdje. Vjeruj mi, bojim se odazvati se na telefon. Imam još dvadeset praznih kuća
za kolovoz.
- Ja bih volio da te mogu obradovati, Larry, ali ti, na žalost, moram reći da će biti i gore.
- Kako misliš?
- Plaže će biti zatvorene.
- A što misliš, koliko dugo ih moraš držati zatvorene?
- Ne znam. Koliko, bude trebalo. Nekoliko dana, a možda i više.
- Valjda znaš da je pri koncu idućeg tjedna praznik, Četvrti srpnja.
- Kako ne bih znao?
- Sad se više ne možemo nadati da ćemo imati bolje ljeto, ali, ako bi nam Četvrti bio dobar,
onda bismo možda što i spasili, barem za kolovoz.
Brodyju nije bio jasan ton Vaughanova glasa.
- Je li, Larry, da se ti ne bi prepirao sa mnom?
- Ne, samo sam glasno mislio. Ili glasno molio. Ali, nije važno, nego reci, do kada kaniš držati
zatvorene plaže? Unedogled? A kako ćeš znati je li ta neman otišla?
- Još nisam stigao da planiram toliko unaprijed. Zapravo, još ne znam ni zašto je neman tu.
Larry, dopusti da te upitam nešto drugo. Iz puke znatiželje.
- Što?
 - Reci, tko su ti ortaci?
Muk potraje duže, a onda će Vaughan:
- Zašto bi to htio znati? I u vezi s čim?
- Rekao sam, iz puke znatiželje.
- Martine, znatiželju čuvaj za svoj posao, a mene pusti da vodim brigu o svojim poslovima.
- Pa, naravno, Larry! Bez uvrede.
- Dakle, što ćeš poduzeti? Ne možemo tek tako sjediti skrštenih ruku i Boga moliti da ono zlo
ode. U tom čekanju možemo i crknuti od gladi.
- Znam. Tu je kod mene Meadows, razgovarali smo o mogućnostima koje imamo. Jedan
stručnjak za ribe, Harryjev prijatelj, kaže da možemo pokušati da ulovimo tu ribu. Što kažeš,
možeš li nam naći koju stotku da unajmim Bena Gardnera s brodicom na dan-dva? Ne znam je li
on već lovio morske pse, ali ga mogu pitati.
- Sve treba pokušati, samo da se oslobodimo toga vraga pa da opet zarađujemo svoj kruh.
Poduzmi sve što treba. Reci Gardneru neka ne brine, naći ću nekako novce.
Brody spusti slušalicu i okrene se Meadowsu:
- Ni sam ne znam zašto mi je toliko stalo, ali dao bih se jebati u dupe samo da doznam nešto
više o poslovima gospodina Vaughana.
- Zašto?
- Pazi, on je vrlo bogat čovjek. Ova stvar s morskim psom neka potraje ne znam koliko, on to
neće jako osjetiti. U redu, izgubit će malo love. Ali me on klistira kao da je život u pitanju, i to ne
grada, nego njegov.
- Možda je samo vrlo savjestan građanin.
- Da, ali sada, na telefonu, nije govorila savjest. Vjeruj mi, Harry, znam što je savjest.

Deset milja južno od krajnjeg istočnog rta Long Islanda, jedan je unajmljeni ribarski brod
plovio, polako nošen strujom. S krme su labavo visile i masnim se torilom vukle dvije uzice. Vlasnik
broda, visok, mršav čovjek, sjedio je na klupi na mostiću i zurio u more. Dolje, u kabini, dva čovjeka
što su bila unajmila brod sjedila su i čitala. Prvi je čitao neki roman, a drugi novine, New York
Times.
- Hej, Quint - dovikne čovjek s novinama - jeste li čitali ovo, kako je morski pas poklao one
ljude?
- Jesam - odvrati vlasnik broda.
- A što mislite, bismo li mogli naići na toga psa?
- Isključeno!
- Kako znate?
- Znam.
- A da ga potražimo?
- Nećemo.
- Zašto nećemo?
- Jer smo bacili torilo. Ostajemo tu. Odavde se nećemo maknuti.
Čovjek zavrti glavom i nasmiješi se.
- Ljudi, kakva bi to bila uživancija, za bogove!
- S tim ribama nema uživancije - otpovrne vlasnik broda.
- A koliko ima odavde do Amityja?
- Tu je, malo dalje, uz obalu.
- Pa, ako se mota tuda, možda jednoga dana naiđete na njega.
- Da, srest ćemo se mi, bez brige! Ali ne danas.
5
U četvrtak ujutro bilo je maglovito - s vlažnom, prizemnom i tako gustom maglom da je imala
nekakav oštar i slan okus. Automobili su se kretali polako, s upaljenim reflektorima. Oko podne
se magla razišla, a nebom, ispod velikog prostirača cirusa, lutali su jastučići kumulusa. Oko pet po
podne oblačni se prostirač stao kidati i raspadati se poput kakve slagaljke s koje ispadaju dijelovi.
Kroz prodore bljesnulo je sunčano svjetlo i sivozelenu morsku površinu išaralo krpama blistava
plavetila.
Na javnoj plaži, Brody je sjedio nalakćen na koljena da bi lakše držao dvogled. Golim je okom
jedva mogao vidjeti brodić - to je bila samo bijela točkica što je izbijala i nestajala između valova
mrtvog mora. Kroz jake leće jasno je vidio brodić, samo što je slika malo titrala. Brody je tu sjedio
gotovo cijeli sat i naprezao oči ne bi li što jasnije razaznao one obrise ondje. Opsova i ispusti
dvogled što mu je visio o ramenu oko vrata.
- Zdravo, šefe - reče Leonard, prilazeći Brodyju.
- Zdravo, Leonarde. Što ćeš ti tu?
- Prolazio sam i vidio sam ti kola. A što ti radiš?
- Trudim se da pogodim što Ben Gardner radi tamo, koga vraga.
- Lovi valjda, ne?
- Dobro, za to je plaćen, samo ne razumijem kakvi su to sistemi. Tu sam već cijeli sat, a na
onom brodu ni sjenka se nije pomaknula.
- Mogu li ja malo pogledati? - upita Hendricks. Brody mu pruži dvogled i Hendricks se kroza
nj zagleda u more. - Imaš pravo, ništa. A koliko je dugo tamo?
- Cijeli dan, mislim. Sinoć sam bio kod njega i rekao mi je da će krenuti rano, u šest ujutro.
- Je li sam ili ima još koga?
- Ne znam. Nije znao hoće li poći s njim njegov kompanjon, onaj Danny, ne znam kako mu je
prezime, jer je Danny morao ići k zubaru. A ja cijelo vrijeme Boga molim da Ben ipak nije išao sam.
- Hoćeš da idemo pogledati? Do mraka ima najmanje još dva sata.
- A kako ćeš doći do njega?
- Posudit ću gliser od Chickeringa. On ima „aquasport“ s motorom „evinrude“ od osamdeset
konja. Možemo začas biti tamo.
Brody osjeti kako mu trnci straha plaze niz leđa. Bio je slab plivač, a inače, od same pomisli
da se nađe na vodi - a kamoli u vodi! - koja je dublja nego što je on visok, spopala bi ga „tresavica“,
kako je govorila njegova majka. Znoje mu se dlanovi, suho mu je grlo, steže ga u želucu - uglavnom
sve ono što neki ljudi osjete kad im se spomene let avionom. U Brodyjevim snovima, duboke su
vode bile nastanjene nekakvim ljigavim i groznim bićima što izviru iz dubina i čupaju mu meso,
nekakvim demonima što samo mrmljaju i stenju.
- U redu - naposljetku prihvati. - Ionako ne znam što drugo da učinim. A možda on i krene
natrag dok se mi spustimo do luke. Ti idi po gliser, a ja ću najprije svratiti k Benovoj ženi, da mi
kaže je li razgovarala s njim radijem.
Gradska je luka bila malena, imala je svega dvadesetak priveza, mol za opskrbu gorivom i
jednu drvenu baraku gdje si mogao dobiti hrenovke i pržene čančice u papirnom tuljku. Lučica je
ležala u dražici zaštićenoj od nevremena kamenim lukobranom što se protezao do polovine
njezina ulaza. Hendricks je već bio u gliseru, s upaljenim motorom, i razgovarao s jednim
čovjekom na osam metara dugoj motornoj jahtici, što je bila na susjednom privezu.
Brody pređe preko drvenog molića i spusti se u gliser.
- Što je rekla? - upita ga Hendricks.
- Da ga je pola sata pokušavala dozvati, ali se on ne odaziva. Zacijelo je isključio radio.
- Je li sam?
- Jest, koliko ona zna. Danny je morao danas k zubaru, imao je smetnje s umnjakom, išao ga
je vaditi.
Čovjek u motornoj jahtici reče:
- Oprostite što se miješam, ali to je vrlo čudno.
- A što je čudno? - upita Brody.
- Da je čovjek na brodu sam, a isključio je radio. To se obično ne radi.
- Ah, šta ja znam! Ben inače ne voli to stalno brbljanje između brodova, kad je na moru, samo
psuje na račun toga. Možda mu se popelo navrh glave, pa je isključio radio.
- Možda.
- Krenimo, Leonarde - reče Brody. - A znaš li ti voziti ovu stvar?
Hendricks baci pramčano uže, prijeđe na krmu, odveže s kljune krmeno uže i spusti ga na
palubu. Onda stane pred komandnu ploču i gurne naprijed jednu ručicu. Stroj zabrekće, gliser
krene. Hendricks pomakne ručicu još malo naprijed i motor stane mrmljati ujednačeni je. Krma
se spusti, a pramac podigne. Kad su zaobišli lukobran, Hendricks gurne ručicu do kraja i pramac
se spusti.
- Digli smo se - nasmiješi se Hendricks.
Brody se uhvatio za jednu čeličnu ručku pored komandne ploče.
- A ima li tu koji pojas za spašavanje?
- Samo jastuci - odvrati Hendricks. - Posve te dobro drže, ako ti nije više od osam godina.
- Zahvaljujem.
More se malo talasalo, jer je vjetar bio prestao, ali je te male valove gliser sjekao oštro,
zarivao se u njih pramcem i izranjao iz njih tako se tresući da su se Brodyju kidali živci.
- Čuj ti, ako ne usporiš, ova će se konzerva raspasti.
Hendricks se nasmiješi, uživajući u trenutku svoje nadmoći.
- Bez brige, šefe! Ako usporim, tako ćemo se valjati da će ti se činiti kao da ti je želudac pun
vjeverica. A, osim toga, ne bismo onda stigli do Bena ni za tjedan dana.
- Gardnerov je brodić bio oko tri četvrt milje daleko od obale.
Što su mu se više približavali, bivao je sve jasniji, blago se ljuljao na valovima, sad je Brody
već mogao i pročitati ime crno oličeno na krmenom zrcalu
- FLICKA.
- Pazi, pa on se usidrio - zapanji se Hendricks.
 - Jarca mu, tko je vidio usidriti brod na ovoj dubini? Tu ima sigurno više od trideset metara.
- Divno! - zagunđa Brody. - Vidiš, jedva sam čekao da mi to kažeš!
Na oko pedeset metara od Flicke, Hendricks uspori i gliser se stane lijeno valjati s jedne na
drugu stranu. Kad su stali uz Flicku, Brody se popne na pramac glisera.
Na ribarskom brodu nikakva znaka života. U postoljima nije bilo pecačkih štapova.
- Hej, Ben! - vikne Brody. Nitko se ne odazva.
- Možda je dolje - dobaci Hendricks.
Brody opet zazva: - Hej, Ben! - Pramac glisera bio je samo na metar ili malo više od lijevog
boka broda, po krmi. Hendricks gurne komandnu ručicu na prazan hod, a zatim samo malo natrag.
Gliser stane i s idućim se valom blago primakne uz bok Flicke. Brody se uhvati za ogradu. - Hej,
Ben!
Hendricks uzme iz spremišta jedno uže i sveže ga jednim krajem za pramčanu kljunu glisera,
pa ga provuče ispod razine ribarskog broda i grubo ga zauzla na drugom kraju.
- Hoćeš li poći da pogledaš? - upita Brodyja.
- Hoću. - Brody se popne na Flicku i Hendricks pođe za njim. Obojica su stali na krmi.
Hendricks gurne glavu u otvor grotla. -Jesi li tu, Ben? - Ogleda se, izvuče glavu i reče: - Nema ga.
- Nije na brodu - zaključi Brody. - To je barem jasno.
- Što je to? - upita Hendricks, upirući prstom u jedno vedro u kutu krme.
Brody priđe vedru, sagne se i nos mu se napuni smradom ribe i ulja. Vedro je bilo puno ribljih
crijeva i krvi.
- Mamac - reče. - Riblja crijeva i slična govna. To bacaš po moru i navodno privlačiš morske
pse. Ali ga nije mnogo bacio, vedro mu je gotovo puno.
Odjednom se prolomi nekakva buka i Brody poskoči. „Dubi ve, zet, eho, dva pet, devet“,
graknuo je i zakrkljao glas s radija. „Ovdje Pretty Belle. Jesi li tamo, Jake?“
- I tu smo se prevarili - reče Brody. - Nije isključio radio.
- Meni je sve mutno, šefe. Štapova nema. Uza se nije imao čamca, prema tome, nije mogao
otići njime. Inače pliva kao riba, da je pao u more, lako bi se vratio na brod.
- Vidiš li gdje kakav harpun?
- A kako izgleda?
Šta ja znam, kao harpun. I bačve. One navodno služe kao plutače.
- Ništa od toga ne vidim.
Brody je stajao kod desnog boka broda i zamišljeno zurio u prazno. Kako se brod lagano
ljuljao, on se desnom rukom nasloni na razmu. Pod rukom osjeti nešto neobično i pogleda. Vidio
je četiri rupe gdje je vijcima valjda bila pričvršćena kljuna. Vijci, očigledno, nisu bili izvađeni
odvrtačem nego iščupani, drvo je oko rupa bilo raskidano.
- Leonarde, pogledaj ovo!
Hendricks prijeđe dlanom preko rupa, onda pogleda u razmu na lijevom boku broda, u
čeličnu kljunu dugu oko dvadeset pet centimetara što je tamo stajala pričvršćena za drvo.
- Bože - dahne - ako je tu bilo ono isto što i tamo, koja ga je paklena sila mogla iščupati?
 - A vidi ovo, Leonarde. - Brody pređe kažiprstom preko vanjskog ruba ograde. Tu je bila
dvadesetak centimetara duga brazda zguljene boje i ostrugane drvene oplate. - Pazi, kao da je
netko zaparao turpijom.
- Ili dugo strugao po istome mjestu vraški tvrdim i debelim užetom.
Brody prijeđe na lijevu stranu broda i stane nasumce pipkati duž vanjskog ruba ograde, po
krmi. - Tu nema ništa - reče. Došavši do krme, nagne se preko ograde i zagleda u more.
Tren je slijepo zurio niz krmeno zrcalo, ništa nije vidio. Onda je stao nazirati obrise nekakva
grubog, oko metar dugog polukruga škulja, dubokih ureza u drvu zrcala. Kraj njega bio je usječen
još jedan sličan polukrug. A pri dnu zrcala, kod same vodene linije, tri manje mrlje krvi. „Molim
te, Bože,“ pomisli Brody, „ne daj da bude još jedan!“
- Dođi ovamo, Leonarde - reče.
Hendricks dođe na krmu i pogleda u more.
- Šta je?
- Što misliš, ako te ja držim za noge, možeš li se opružiti do onih rupa tamo, da vidiš od čega
su nastale?
- A što misliš od čega su?
- Ne znam. Od nečega jesu. To i hoću da utvrdim. Dođi. Ako ne prokužiš što je, više se nećemo
zamarati nego idemo kući. U redu?
- Kako god kažeš. - Hendriks legne na krmenicu. - Dobro me drži, šefe ... molim te.
Brody se sagne i uhvati Hendricksa za noge.
- Ne brini - reče, stegne Hendricksove noge ispod pazuha i podigne ih. Hendricks se opruži
naglavce niza zrcalo. - Je li dobro? - upita Brody.
- Spusti me još malo. Ne previše! Za Isusa Boga, zagnjurio si mi glavu u vodu!
- Oprosti. Je li sada dobro?
- Sad je dobro. - Hendricks je ispitivao rupe. - A da kakva psina sada naiđe? - zagunđa. -
Odnijela bi me ravno iz tvojih ruku.
- Ne misli na to, nego gledaj te rupe.
- Gledam. - Nekoliko trenutaka poslije, Hendricks se opet oglasi: - Pazi gada! Ma pazi ti to!
Hej, izvuci me. Treba mi nož.
- Šta je? - upita Brody kad se Hendricks ponovno našao na palubi.
Hendricks izvadi iz džepa višestruki rasklopni nož i rasklopi najdužu oštricu.
- Ne znam - odgovori. - Nešto bijelo, kao da je kost, usađeno u jednu od onih rupa. - S nožem
u ruci, ponovno se opruži niza zrcalo, dok ga je Brody držao za noge, neko je vrijeme nešto radio,
iskrećući tijelo u naporu, a onda vikne: - U redu, tu je. Izvuci me.
Brody otkroči natrag, vukući Hendricksa na brod, i spusti mu noge na palubu.
- Daj da vidim - reče, pružajući ruku. Hendricks mu spusti na dlan jedan blistavo bijel zub,
dug oko pet centimetara. Strane mu bile nalik na piliće. Brody zastruga zubom preko razme i na
drvu osta brazgotina. Pogleda u more i zavrti glavom. - Dobri Bože! - izusti.
- To je zub, zar ne? - upita Hendricks. - Ti boga! Misliš da je pas odnio Bena?
 - A što drugo mogu misliti? - Brody opet pogleda zub, pa ga spusti u džep. - Možemo ići. Tu
više nemamo što raditi.
- A što ćeš s njegovim brodom?
- Ostavit ćemo ga tu do sutra, pa ćemo naći nekoga da ga vrati.
- Ako hoćeš, ja ću ga dovesti.
- A ja neka vozim gliser, je li? Ne zajebavaj!
- Možemo ga otegliti.
- Nećemo. Brzo će mrak i neću da se u tmini zajebavam u luci sa dva broda. Ovom brodu
ništa neće biti ako tu prenoći. Ti samo pogledaj kako mu stoji sidro, provjeri je li čvrsto vezano.
Onda idemo.
Do sutra ovaj brod neće zatrebati nikome ... a najmanje Benu Gardneru.
Stigli su u luku u kasni sumrak. Čekali su ih Harry Meadows i još jedan, Brodyju nepoznat
čovjek.
- Bogme, njuh ti je za pet, Harry - reče Brody popevši se na mol.
Polaskan, Meadows se nasmiješi.
- To mi je zanat, Martine. - Mahne rukom prema čovjeku koji je bio s njim. - Ovo je Matt
Hooper. Šef policije Brody.
Dva se muškarca rukovaše.
- Vi ste taj iz Woods Holea - reče Brody, trudeći se da čovjeka što bolje zagleda u polumraku.
Bio je mlad - bit će mu oko dvadeset pet, pomisli Brody - i zgodan, preplanule kože, kose
izblijedjele od sunca, visok poput Brodyja, ali vitkiji - oko 80 kilograma, ocijeni Brody, prema
njegovih 90. U duhu nagonski odvagne Hoopera kao mogućeg suparnika. Ali onda zaključi s
ponosom - istodobno shvaćajući koliko je to pubertetski - da bi se on mogao ogledati s tim
Hooperom i nadbiti ga. Iskustvo bi učinilo svoje.
- Tako je - potvrdi Hooper.
- Harry mi je pričao kako vam je muzao znanje preko telefona. Kako to da ste tu?
- Ja sam ga pozvao - reče Meadows. - Računam da će nam on možda moći objasniti koji se
bog tu zbiva.
- Harry, ne seri, pa što mene ne pitaš? - otpovrne Brody. - Pa to ti ja mogu reći! Vidiš, tamo
ti je jedna velika riba i ona ...
- Znaš na što mislim.
Brody shvati da se on zapravo ljuti zbog upada toga uljeza, zbog komplikacija koje će izazvati
Hooperovo vještačenje, zbog toga što mu Hooper, samim svojim dolaskom, automatski krnji
autoritet. I shvati da mu je ljutnja glupa.
- Naravno, Harry - odgovori. - Nema problema. Znaš, ovaj mi je dan bio težak.
- Što si našao tamo? - upita Meadows.
Brody htjede segnuti u džep, da izvadi zub, ali se predomisli. Nema smisla o svemu onome
što je bilo tamo raspravljati tu, na molu, gotovo u mraku.
- Ni sam ne znam - odgovori. - Dođi u stanicu, pa ću ti sve ispričati.
 - Hoće li Ben ostati tamo cijelu noć?
- Po svoj prilici, Harry. - Brody se okrene Hendricksu. - Leonarde, ideš kući?
- Idem, šefe, hoću da se uredim prije odlaska u smjenu.
Brody je stigao u policijsku stanicu prije Meadowsa i Hoopera. Bilo je skoro osam sati. Morao
je obaviti dva telefonska razgovora: nazvati Ellen, da je pita je li što ostalo od ručka i može li se to
podgrijati, ili će on uzgred kupiti štogod, i nazvati Sally Gardner, što mu je bilo mučno. Nazvao je
prvo ženu. Pirjana govedina, može se podgrijati. Spusti slušalicu, potraži u telefonskom imeniku
Gardnerov broj, pa ga nazva.
- Sally? Ovdje Martin Brody. - Odjednom požali što najprije nije dobro promislio što će
Benovoj ženi reći i kako. Koliko toga da joj kaže? Ne mnogo, odluči, barem dok s Hooperom ne
vidi je li njegova pretpostavka prihvatljiva ili nije.
- Gdje je Ben, Martine? - Ton je bio miran, ali je glas bio malo viši nego inače, Brody je to
osjetio.
- Ne znam, Sally.
- Kako to, ne znaš? Zar nisi išao tamo?
- Jesam, ali ga nema na brodu.
- Ali je brod tamo!
- Da, brod je tamo.
- Jesi li se popeo na brod? Jesi li ga pregledao? Jesi li gledao dolje?
- Jesam. - U Brodyju iskrsne slab tračak nade. - Je li Ben možda imao čamčić?
- Nije. Kako to da ga nema tamo? - Sad je glas bio oštriji.
- Ja sam ...
- Pa gdje je?
U ženinu glasu Brody osjeti začetak histerije. Bolje bi bilo da je osobno otišao k njoj.
- Jesi li sama, Sally?
- Nisam, tu su djeca.
Žena se činila mirnijom, ali je Brody bio siguran da je taj mir samo predah prije provale bola
što će doći kad ona shvati da se ostvario strah uz koji je dan za danom živjela ovih šesnaest godina
koliko Ben profesionalno ribari - prešućeni strah, zbijen negdje u dnu duše i nikad izrečen, jer bi
zvučao smiješno.
Brody je prekapao po pamćenju da se sjeti kolika bi mogla biti Benova djeca. Jedno od
dvanaest, bit će, drugo od devet, treće valjda od šest godina. Kako izgleda ono od dvanaest
godina? Ne zna. Tko im je prvi susjed? Sranje, zašto nije mislio na to prije? Da, Finleyjevi.
- Samo čas, Sally! - Zazove policajca u dežurnoj sobi. - Clements, nazovi Grace Finley i reci joj
neka odmah digne guzicu i ode preko kod Sally Gardner.
- A što da joj kažem ako me pita zašto?
- Samo joj kaži da sam ja rekao da ode. Kaži da ću joj poslije objasniti zašto. - Vrati se telefonu.
- Oprosti, Sally. Kao sigurno, mogu ti samo reći da smo otišli do Benova broda, koji je usidren,
da smo se popeli na brod i sve pregledali ali Bena nismo našli. Nema ga.
 U Brodyjevu sobu uđu Meadows i Hooper. Brody im mahne rukom neka sjednu.
- Ali gdje bi mogao biti? - upita Sally Gardner.
- Čovjek ne odlazi tako lako s broda usred mora.
- Ne.
- U more nije mogao pasti. Uostalom, i da je pao, začas bi se vratio na brod.
- I ja mislim.
- Da nije tko naišao, pa je Ben prešao na njegov brod i otišao s njim? Možda mu se motor
pokvario, pa je otišao s nekim drugim. Jesi li gledao je li motor u redu?
- Nisam - zbunjeno će Brody.
- Onda će biti to. - Glas je bio ovlaš veseo, gotovo djevojački zvonak, kao pocakljen nadom,
ali koja će, kad se razbije, prsnuti kao najkrhkije staklo.
- Ako mu je akumulator crkao, onda je jasno zašto nije mogao zvati radijem.
- Radio je ispravan, Sally.
- Čekaj malo. Tko je to? Ah, to si ti! - Nastala je stanka. Brody je čuo kako Sally razgovara sa
susjedom, Grace Finley. Onda se Sally ponovno oglasi. - Došla je Grace, kaže da si je ti poslao.
Zašto?
- Mislio sam ...
- Misliš da je mrtav, je li? Misliš da se utopio. - Caklina puče, žena zajeca.
- Bojim se da je tako, Sally. Za sada i ne možemo misliti drugo. Molim te, daj mi Grace da joj
nešto kažem.
Dvije sekunde poslije javi se Grace Finley:
- Da, Martine?
- Žao mi je što tebe uvlačim u ovo, ali drukčije nisam mogao. Možeš li neko vrijeme ostati s
njom?
- Mogu, i cijelu noć.
- To će biti jako dobro. Ja ću poslije gledati da dođem. Hvala ti.
- A što se dogodilo, Martine?
- Ne znamo sigurno.
- Je li ... opet ono?
- Možda jest. Upravo to i pokušavamo otkriti. Ali, Grace, učini mi uslugu, njoj nemoj ni
spomenuti psa. I bez toga joj je strašno teško.
- U redu, Martine. Čekaj. Čekaj trenutak. - Rukom je pokrila mikrofon, pa je Brody samo čuo
prigušene glasove. Onda se javi Sally Gardner.
- Zašto si to učinio, Martine?
- Što sam učinio?
U tom je trenu, po svojoj prilici, Grace Finley pokušala istrgnuti slušalicu iz Sallynih ruku, jer
je Brody jasno čuo Sallyn glas: - Pusti me da govorim, vrag te odnio! - Onda će Sally njemu: - Zašto
si ga poslao? Zašto baš Bena? - Glas joj nije bio osobito povišen, ali je bio tako napregnut da
Brodyja pogodi kao da ona vrišti.
- Sally, tebi je ...
- To se nije moralo dogoditi! - ona reče. - Ti si kriv ako je on nastradao!
Brody bi najradije spustio slušalicu. Nije želio još jednu scenu poput one s majkom maloga
Kintnera. Ali, mora se braniti. Ona mora znati da on nije kriv. Kako može njega držati krivim?
- Glupost! Ben je bio ribar, i to vrstan ribar! Znao je na što ide.
- Da ti nisi ...
- Dosta, Sally! - Brody je prekine u riječi. -Daj se malo smiri.
Spusti slušalicu. Bio je bijesan, ali mu je bijes bio zbrkan. Ljut je na Sally Gardner što njega
optužuje i ljut je na sebe što se ljuti na nju. „Da nisi“, kaže Sally. Da nije - što? Da nije poslao Bena.
Vidi, molim te! Da svinja ima krila, bila bi orao. Da je on sam otišao. Da, ali to mu nije zanat. Poslao
je stručnjaka. Uzgleda u Meadowsa.
- Čuo si.
- Nisam sve, ali sam uglavnom shvatio da je Ben Gardner postao žrtva broj četiri.
Brody klimne.
- Mislim da jest. - Onda ispriča Meadowsu i Hooperu kako je s Hendricksom otišao na Benov
brod. Jednom-dva put Meadows ga prekine nekim pitanjem. Hooper je samo slušao, koščato mu
lice bilo spokojno, a oči - svijetle, sivkastoplave - uperene u Brodyja. Pri koncu svoje pripovijesti,
Brody posegne u džep. - Našli smo ovo - reče. - Leonard ga je nožem izvadio iz drveta. - Dobaci
zub Hooperu koji ga zagleda sa svih strana.
- Što ti kažeš, Matt? - upita Meadows.
- To je bijela psina.
- Koliki je?
- Ne znam sigurno, ali bit će jako velik. Pet, možda i šest metara. To je fantastična riba. -
Hooper pogleda Meadowsa. - Hvala ti što si me pozvao. Mogao bih cijeli život provesti oko
morskih pasa, a ne imati prilike da vidim ovakvu ribu.
- Koliko će biti teška ta riba? - upita Brody.
- Od dvije i pol do tri tisuće kilograma.
Brody zvizne. - Tri tone!
- Možeš li po tome naslutiti što se tamo dogodilo? - Meadows upita Hoopera.
- Pa, prema onome što nam je šef Brody sada ispričao, rekao bih da je toga Gardnera ubila
psina.
- Ali kako? - upita Brody.
- Razne su mogućnosti. Možda je Gardner pao u more. Još je vjerojatnije da ga ja psina
povukla. Možda mu se uže harpuna splelo oko nogu. Ili ga je psina mogla zgrabiti dok se naginjao
preko krme.
- Kako tumačite tragove zuba na zrcalu?
- Psina je napala brod.
 - Zašto, koga vraga?
- Šefe, morski psi nisu osobito inteligentni. U njih je sve samo nagon i poriv. Potreba za
hranom im je svemoćan nagon.
- Ali, brod od deset metara ...
- Morski pas ne misli. Za njega to nije brod. nego samo nešto veliko.
- I što nije jestivo.
- Da, ali tek kada to okusi. Morate shvatiti da u moru nema toga čega bi se ta riba bojala.
Druge ribe bježe od većih predmeta. Na to ih sili nagon. Ali ta riba ne bježi ni od čega. Ona ne zna
što je strah. Može biti oprezna, recimo pored kakve još veće bijele psine, ali za strah ne zna.
- I što još napada?
- Sve.
- Tek tako, je li? Sve!
- Otprilike tako.
- Možete li mi reći zašto se taj pas zadržao tu tako dugo? - upita Brody. - Ne znam koliko su
vam poznate ove naše vode, ali ...
- Tu sam odrastao.
- Tu? U Amityju?
- Ne, u Southamptonu. Tamo sam redovito ljetovao, kroz cijelu osnovnu i srednju školu.
- Ah, ljetovali ste! Znači, zapravo i niste tamo odrasli.
Brody je naslijepo tapkao za nečim čime će opet biti barem na ravnoj nozi s tim mladim
čovjekom, ako ga već ne može natkriliti, pa se uhvatio za uzvratni snobizam, za držanje koje nije
rijetko među mještanima ljetovališta. On je njima oklop kojim se štite od prezira što ga osjećaju
da zrači iz bogatih ljetovatelja. Čovjek se drži kao da bi rekao: „Nemam ti što zaviđati, prijatelju“!
To je nekakav društveni mahizam što bogatstvo izjednačava s jalovošću, jednostavnost s
dobrotom, a siromaštvo (do određene točke) s poštenjem. Takvo je držanje Brodyju uglavnom
bilo i odvratno i idiotsko. Ali sad, osjetio se ugroženim tim mladim čovjekom - a ni sam nije znao
zašto - i od tog, njemu tako tuđeg osjećaja, zgrabio je najpogodniji štit, onaj što mu ga je pružio
sam Hooper.
- Vi tražite dlaku u jajetu - Hooper će razdraženo. - Dobro, nisam tu rođen, ali sam mnogo
vremena proveo u ovim vodama pa sam i napisao jedan rad o ovoj uvali. Međutim, znam na što
ciljate i vi imate pravo. Ova obala nije sredina u kojoj će se morski pas zadržati duže vrijeme.
- Pa onda, zašto se ovaj zadržava?
- To se ne može znati. Svakako, to morskim psima nije svojstveno, ali im je ponašanje često
tako neuobičajeno da izuzeci postaju pravilo. Onaj tko se kladi na to što će bijela psina učiniti u
određenoj situaciji, taj je kompletno lud! Da i ne govorim ako još za to izlaže svoj život. Možda je
taj morski pas bolestan. Njegov je način života toliko nekontroliran, da ga, recimo, oštećenje
nekog najmanjeg organa može potpuno dezorijentirati i on se stane ponašati izvan svake norme.
- Ako se ovako ponaša kad je bolestan - zagunđa Brody - ne daj bože da gledam što radi kad
je zdrav!
 - Ne, ja inače ne mislim da je bolestan. Ima i drugih razloga zbog kojih je možda ostao tu,
mnogo razloga koje mi nikad nećemo shvatiti, prirodnih faktora, hirova prirode.
- Kao na primjer?
- Promjena temperature mora, ili promjena strujnih tokova, ili uvjeta ishrane. Grabežljivci
idu za svojom hranom. Evo, na primjer, prije nekoliko godina dogodila se jedna totalno
neobjašnjiva pojava na nekim mjestima pred obalama Connecticuta i Rhode Islanda. Kod same
obale, more se odjednom napunilo srdelama, ribarima one inače služe kao meka. To su bila
ogromna jata, milijuni riba. Od njih je morska površina bila kao sva pokrivena torilom. Toliko ih je
bilo da ste jednostavno bacili golu udicu i izvukli ribu, najčešće ona i ne bi zagrizla nego bi se
nabola na udicu. Sad, šnjur i lubin hrane se srdelama, i tako su se tamo odjednom stvorile mase
tih riba, u jatima, što su se hranile pred samom obalom. U Watch Hillu, na Rhode Islandu, ljudi su
išli u more i ribu iz njega zgrtali grabljama! Vrtnim grabljama! Samo su izbacivali ribu iz mora.
Onda su došli jači grabežljivci, velike tune od dvjesto do tristo kilograma. Tunolovci su lovili tune
na nekoliko stotina metara od obale. Ma čak i u lukama! I onda je odjednom sve to prestalo.
Srdele su otišle i za njima je otišla i ostala riba. Ja sam tamo bio tri tjedna, trudio se da
odgonetnem što se zapravo zbilo. Ali, ni danas ne znam. Sve to spada u ekološku ravnotežu. Kad
na jednoj strani nešto odveć prevagne, onda izbijaju čudne pojave.
- Ali ovo je još čudnije - reče Brody. - Ta riba stoji na jednome mjestu, na komadu mora od
najviše dvije kvadratne milje, više od tjedan dana. Nije se maknula ni lijevo ni desno. Nikoga nije
dirala ni u East Hamptonu, ni u Southamptonu. Zašto je tako zapela za Amity?
- Ne znam. I ne vjerujem da vam itko može dati kakav valjan odgovor.
- Minnie Eldridge ima odgovor - dobaci Meadows.
- Muda! - zabrunda Brody.
- Tko je Minnie Eldridge? - upita Hooper.
- Poštarica - odgovori Brody. - Ona kaže da je to Božja volja, ili nešto tome slično. Da je to
nama kazna Božja za naše grijehe.
Hooper se nasmiješi.
- Pa, zasad ni ja nemam boljeg objašnjenja.
- Vrlo utješno - reče Brody. - A kanite li što poduzeti da dođete do objašnjenja?
- Da, nešto mogu i učiniti. Uzet ću uzorke mora odavde i iz East Hamptona. Pokušat ću otkriti
kako se druge ribe ponašaju, da vidim ima li kakvih neobičnih pojava, manjka li nešto što bi inače
moralo biti. I pokušat ću pronaći tu psinu. Kad smo već na tome, može li se tu dobiti kakav brod?
- Na moju veliku žalost, može - odvrati Brody. - Brod Bena Gardnera. Sutra ćemo vas odvesti
do broda i vi izvolite na njemu raditi dok se ne dogovorimo s njegovom ženom. A zbilja mislite da
možete uloviti tu ribu, nakon onoga što se dogodilo Benu Gardneru?
- Ja i nisam rekao da ću je loviti. To ne bih ni pokušao. U svakom slučaju, ne sam.
- Pa što ćete onda raditi, koga vraga?
- Ne znam. Da tako kažem, svirat ću po sluhu.
Brody se zagleda Hooperu u oči, pa će: - Ja hoću da mi zatučete tu ribu. Ako vi niste sposobni
za to, naći ću nekoga tko jest.
 - Gle - nasmije se Hooper - pa vi to kao šef bande na filmu. „Hoću da mi ucmekaš toga
frajera!“
Unajmite „killera“ i gotova stvar. A koga ćete unajmiti za taj posao?
- Ne znam. Što ti kažeš, Harry? Ti tobože znaš tu sve i svakoga. Ima li na cijelom ovom našem
zajebanom otoku ribara s opremom za lov na tako velike morske pse?
Meadows je tren-dva razmišljao. - Mislim da ima jedan. Ne znam ga dobro, ali čini mi se da
se zove Quint. Ima svoj mol negdje kod Promised Landa. Ako hoćeš, mogu doznati što pobliže o
njemu.
- Dapače! - usklikne Brody. - To nam je barem jedna mogućnost.
- Čujte, šefe - reče Hooper - pa vi se ne možete na takav način nabrusiti na jednog morskog
psa i sad upeti sve sile da mu se pošto-poto osvetite. Morski pas nije nikakav zlotvor. On nije
nikakav zločinac. On se samo pokorava svojim nagonima. Osvetiti se jednoj ribi, pa to je ludost!
- Čujte vi mene! - uzvikne Brody, osjećajući kako u njemu raste bijes, bijes rođen iz osjećaja
nemoći i poniženja. Znao je da Hooper ima pravo, ali je također znao da u toj situaciji uopće nije
važno ni što je pravo, a što krivo. Riba je neprijatelj. Napala je zajednicu, ubila dva odrasla
muškarca, jednu ženu i jedno dijete. Žitelji Amityja zahtijevaju da se riba ubije. Njima je važno da
je vide mrtvu kako bi se opet osjećali sigurnim i vratili se svom normalnom životu. A njezina je
smrt još najviše potrebna Brodyju, jer će u njezinoj smrti on odahnuti dušom. Tu je žicu Hooper
dirnuo i to je najžešće raspalilo Brodyja. Ali on zatomi svoj gnjev i samo dometne: - Ah, nije važno.
Telefon zazvoni.
- Tebe traže, šefe - reče Clements. - Gospodin Vaughan.
- Bog bogova! Samo mi još on treba! - Brody pritisne osvijetljeno dugme na aparatu i podigne
slušalicu. - Da, Larry?
- Zdravo, Martine, kako si? - javi se Vaughan, prijateljskim, gotovo srdačnim tonom. Bit će da
je trgnuo koju više, pomisli Brody.
- A kako bih mogao biti, Harry?
- Vidim da radiš do kasna. Zvao sam te kod kuće.
- Tako ti je to kad si šef policije, a otprilike svakih četvrt sata strada ti po jedan birač. Onda
barem ne možeš kukati da ti je dosadno.
- Čuo sam za Bena Gardnera.
- A što si čuo?
- Da ga nema.
- Takve vijesti brzo kruže.
- Jesi li siguran da je opet bio onaj pas?
- Siguran? Da, mislim da jest. To je jedini logičan zaključak.
- A reci, Martine, što ti misliš poduzeti? - Vaughanov je glas zatreperio nekakvom dirljivom
brigom.
- Izvrsno pitanje, Larry. Upravo sad činimo sve što možemo. Zatvorili smo plaže, a onda ...
- To mi je jasno, da ti dalje i ne govorim.
 - A što ti to treba značiti?
- Jesi li ikad pokušao zdravim ljudima prodavati smještajne kapacitete u koloniji gubavaca?
- Nisam, Larry - Brody odvrati umornim tonom.
- Cijelo vrijeme samo mi otkazuju. Odustaju od najma. Od nedjelje nisam imao ni jednog
novog klijenta.
- I onda, što bi ti htio da poduzmem?
- Pa eto, mislio sam ... naime, pitam se nismo li možda pretjerali u cijeloj toj stvari.
- Ti se šališ! Daj reci da se šališ!
- Ne, Martine. Smiri se, molim te. Daj da o tome raspravimo kao razumni ljudi.
- Ja jesam razuman, ali nisam siguran jesi li ti.
Trenutak potraje šutnja, a onda će Vaughan:
- A što misliš da otvorimo plaže samo za vikend Četvrtog srpnja?
- Ni slučajno! Možeš me jebati, ali to ti neću učiniti i bog!
- Ali, slušaj ...
- Ne, Larry, slušaj ti mene! Kad sam ja tebe posljednji put poslušao, dva su čovjeka poginula.
Ako ulovimo tu psinu, ako ubijemo tu prokletu zvijer, onda ćemo otvoriti plaže. A dotle, nemoj ni
sanjati o tome.
- A mreže?
- Kakve mreže?
- Kako bi bilo da plaže zaštitimo čeličnim mrežama? Čuo sam da tako rade u Australiji.
Pa on mora da je pijan, pomisli Brody.
- Larry, naša je obala ravna. Što bi ti htio, da nategneš dvije i pol milje mreže? U redu, ali, ti
nabavi lovu. Za početak bit će ti dovoljno oko milijun dolara.
- A patrole? Da nađemo ljude koji će u čamcima patrolirati duž plaže?
- To nije nikakva zaštita, Larry! Uostalom, šta je tebi? Da te opet ne jebu tvoji ortaci?
- Bogamu, Martine, to se tebe ne tiče! Za ime Božje, pa ovaj grad umire!
- Znam, Larry - odvrati Brody tiho. - Ali, koliko dosad znam, ja tu ništa ne mogu pomoći. Laku
noć, Larry. - Brody spusti slušalicu.
Meadows i Hooper ustanu i Brody ih otprati do čelnog ulaza u stanicu. U trenu dok su izlazili,
Brody brzo dobaci Meadowsu:
- Stani, Harry, zaboravio si upaljač kod mene. - Meadows zausti da odgovori, ali ga Brody
preduhitri i brzo dometne: - Hajde, vrati se i uzmi ga. Nema smisla da ti ostane tu, mogao bi
nestati. -Onda Brody mahne Hooperu. - Do viđenja!
Kad su se opet našli u Brodyjevoj sobi, Meadows izvadi iz džepa upaljač.
- Valjda si htio da mi nešto kažeš ...
Brody zatvori vrata. - Je li, bi li ti mogao otkriti koji su Larryjevi ortaci?
- Mislim da bih. Zašto?
 - Otkako je počela ova jebačina, Larry me stalno klistira da ne zatvorim plaže. I sad, nakon
svega što se dogodilo, opet navaljuje neka ih otvorim za Četvrti srpnja. Prošli put mi je rekao da
ga na to sile ortaci. To sam ti već rekao.
- I?
- Mislim da moramo doznati tko je taj tako moćan da Larryja može prisiliti na takve pizdarije.
Meni bi se inače živo jebalo, ali on je gradonačelnik, pa ako ga netko treći upućuje što će i kako
raditi, onda mi moramo znati tko je taj.
- U redu, Martine - uzdahne Meadows. -Učiniti ću sve što mogu. Samo, po mom shvaćanju,
neće biti ugodno njuškati po Vaughanovim poslovima.
- Ma nemoj! Inače, ostali poslovi su nam ovih dana vrlo ugodni, je li?!
Brody isprati Meadowsa do vrata, pa se vrati svome stolu i sjedne. U jednome Vaughan ima
pravo, pomisli: Amity zbilja pokazuje sve znake neminovne smrti. Ne radi se samo o trgovini
nekretninama, iako je to boljka koja se prenosi poput zaraze. Ali, evo na primjer, Evelyn, žena
policajca Bixbyja, izgubila je svoj posao kupoprodajnog agenta i sad služi goste u nekom pajzlu na
Cesti 27. Dva nova butika imala su se otvoriti sutradan i odgodila su otvaranje do 3. srpnja, njihovi
su vlasnici nazvali Brodyja i posebno mu naglasili da svoje dućane uopće neće moći otvoriti, ako
se do tog roka ne otvore plaže. Jedan od njih već traži kakvu pogodnu lokaciju u East Hamptonu.
Prodavaonica sportskih artikala oglasila je rasprodaju, što se inače obično radi tek za vikend na
Dan rada.
Jedini je plus u gradskoj privredi, barem s Brodyjeva gledišta, to što je vlasnik Saxona zbog
slabog prometa otpustio pipničara-policajca Henryja Kimblea i sad se policajac, lišen pipničarske
dužnosti, može naspavati preko dana i tako tu i tamo ipak preturiti koju policijsku smjenu i bez
ćorenja.
Od ponedjeljka ujutro, čim su zatvorene plaže, Brody je tamo postavio dva policajca. Dosad
je ukupno bilo sedamnaest slučajeva da su ljudi htjeli ići na kupanje unatoč zabrani. Među
takvima bio je i neki Robert Dexter, koji se pozvao na svoje ustavno pravo da se kupa na vlastitoj
plaži i koji je svoga psa nahuškao na policajca, pa je ovaj morao izvući revolver i zaprijetiti da će
psa ustrijeliti. Druga se neprilika dogodila na javnoj plaži, gdje je neki odvjetnik iz New Yorka stao
policajcu čitati Ustav Sjedinjenih Država, usred mnoštva oduševljene mladeži.
Unatoč tome, Brody je bio uvjeren da se, barem dosad, još nitko nije išao kupati.
U srijedu su dva dječaka unajmila jedan skif i odveslala oko trista metara od obale, pa su cijeli
sat bacali u more kokošja crijeva, guščje glave i krv. Vidjeli su ih s jednog ribarskog broda u prolazu
pa su preko lučke radio-stanice upozorili Brodyja. Brody je pozvao Hoopera, pa su Fhckom
zajedno isplovili i oteglili skif do obale. U skifu su dječaci imali jednu kuku i oko dvjesta metara
konopa za vješanje rublja, pričvršćena za pramac običnim uzlom. Rekli su da su namislili morskog
psa nabosti onom kukom, pa neka ih on „malo vozi po moru“. Brody im je očitao lekciju - neka se
samo usude još jednom izvoditi takve vratolomije, on će ih strpati iza rešetaka zbog pokušaja
samoubojstva.
Četiri su puta javili da je viđen morski pas. Jednom je to bila jedna greda. Dvaput, prema
ribaru koji je išao provjeravati vjerodostojnost izvještaja, radilo se o skačućim jatima sitnih riba. I
jednom, koliko se moglo utvrditi, nije bilo ama baš ničega.
 U utorak, u sam sumrak, Brodyja je nazvao neki neznanac koji mu je rekao da jedan muškarac
na javnoj plaži baca u more meku za morske pse. Ispalo je da to nije muškarac, nego žena u
muškom kišnom ogrtaču, neka Jessie Parker, inače je radila u Waldenovoj papirnici. Isprva je
poricala, ne, ona nije ništa bacala u more, ali je poslije ipak priznala da je bacila samo tri prazne
boce vermuta u papirnoj vrećici.
- Dobro, zašto ih niste bacili u kantu za smeće? - upitao je Brody.
- Nisam htjela da me smetlar drži za pijanicu.
- Zašto ih onda niste bacili u koju tuđu kantu?
- To ne bi bilo lijepo - odgovorila je. - Znate, svoje smeće podmetnuti drugome ... nije u redu,
zar ne?
Brody joj je preporučio neka ubuduće svoje prazne boce stavi u plastičnu vrećicu, ovu opet
strpa u čvrstu papirnu vrećicu, i onda mlati po tome čekićem da boce smrvi u najsitnije komadiće;
i nikad nitko neće pogoditi da su to nekad bile boce.
Brody pogleda na sat. Prošlo je devet, već je kasno da posjeti Sally Gardner. Daj bože da
spava. Možda joj je Grace Finley dala kakvu pilulu, ili čašu viskija, da brže zaspi. Prije odlaska iz
ureda nazvao je stanicu Obalne straže u Montauku i dežurnom službeniku rekao za Bena
Gardnera. Dežurni mu obeća da će u osvit poslati patrolni brod da potraži tijelo.
- Hvala - reče Brody. - Volio bih da mi to nađete prije nego ga voda nanese na obalu. - Naglo
se lecne. „To“ je zapravo bio Ben Gardner, njegov prijatelj. Što bi Sally rekla da čuje Brodyja kako
za njezina muža kaže „to“? Petnaest je godina prijateljstva zbrisano, zaboravljeno. Više nema
Bena Gardnera. Ostalo je samo „to“ koje treba pronaći prije nego što stvori grdne neugodnosti.
- Učinit ćemo sve što možemo - odvrati dežurni. - Dečki moji, znam kako vam je. Ljeto vam
se zacijelo zgadilo.
- Ja se samo nadam da nam nije zadnje - reče Brody, spusti slušalicu, ugasi svjetlost u uredu
i izađe do svojih kola.
Kad je skrenuo na svoj kolski prilaz, ugledao je kroz prozore dnevnog boravka dobro znano
tanko, plavosivo svjetlo. Dječaci gledaju televizijski program. Uđe na prednja vrata, ugasi vanjsko
svjetlo i zaviri u zamračeni dnevni boravak. Najstariji, Billy, ležao je nalakćen na kauču, srednji,
Martin, dvanaestogodišnjak, opružio se u fotelji a noge je digao na stolić za kavu, osmogodišnji je
Sean sjedio na podu, leđima naslonjen na kauč, i gladio mačka što mu se skupio u krilu.
- Uživate? - upita Brody.
- Da, tata - odvrati Billy, skrećući pogled s ekrana.
- Gdje vam je mama?
- Gore. Rekla je neka ti kažemo da ti je večera u kuhinji.
- Dobro. Sean, nećeš ostati predugo, je li? Sad je već devet i pol.
- Neću, tata - odgovori Sean.
Brody ode u kuhinju, otvori hladnjak i uzme limenku piva. U loncu na kuhinjskom stolu bili
su ostaci pirjane govedine usred stinuta umaka. Meso je bilo smeđesivo i naoko žilavo. „Večera?“
zagunđa Brody sebi u bradu. Onda zaviri u isparivač da uzme što drugo i sebi napravi sendvič.
Komad hamburgera, paketić pilećih bataka, tuce jaja, staklenka malih kiselih krastavčića i
dvanaest limenki pjenušavih sokova. Nađe i krišku sira, već vremenom osušenu i stvrdnutu,
preklopi je i strpa u usta. Promisli hoće li podgrijati meso i naglas zaključi „Ma, hoću vražju
mater!“ Uzme dvije kriške kruha, premaze ih senfom, skine jedan kuhinjski nož s magnetne ploče
na kuhinjskom zidu i odreže debeo komad govedine. Na jednu krišku kruha stavi meso, na meso
nekoliko krastavčića i sve to poklopi drugom kriškom kruha. Sendvič prignječi dlanom, stavi ga na
jedan tanjur, uzme pivo i popne se stubama u spavaću sobu.
Ellen je sjedila u krevetu i čitala Cosmopolitan.
- Zdravo. Jesi li imao težak dan? Kad si me nazvao, ništa mi nisi rekao.
- Gadan dan. U zadnje vrijeme i ne znamo za drukčije dane. Jesi li čula za Bena Gardnera?
Kad sam razgovarao s tobom, još nisam bio posve siguran. - Spusti tanjur i pivo na komodu i
sjedne na rub kreveta da se izuje.
- Jesam. Nazvala me Grace Finley, pitala me znam li gdje je doktor Craig. Njegovi joj nisu htjeli
reći, a ona je htjela da dobije koji sedativ za Sally.
- I jesi li ga našla?
- Nisam, ali sam joj po našim dečkima poslala nekoliko seconala.
- A što ti je seconal?
- Pilula za spavanje.
- Nisam znao da uzimaš pilule za spavanje.
- Ne uzimam ih često, tek tu i tamo.
- Tko ti ih je dao?
- Doktor Craig, kad sam zadnji put bila kod njega zbog nerava. Rekla sam ti.
- Ah. - Brody gurne svoje cipele u jedan kut, ustane, svuče hlače i uredno ih složi i objesi
preko naslona stolice. Zatim skine košulju, objesi je na vješalicu i odloži u ormar. U potkošulji i
gaćicama, sjedne na krevet i stane jesti svoj sendvič. Meso je bilo suho, žilavo, bez ukusa, osjećao
se samo senf.
- Zar nisi našao govedinu? - upita Ellen.
Brody, punih usta, samo klimne glavom.
- Pa što to jedeš?
Brody proguta zalogaj.
- Govedinu.
- Jesi li je podgrijao?
- Nisam. Dobra mi je i ovako.
Ellen iskrivi lice i progunđa:
- Svašta!
Brody je i dalje šutke jeo, a Ellen odsutno okretala listove revije. Nakon nekoliko trenutaka,
ona spusti reviju u krilo i uzdahne:
- Ah, bože!
- Šta je?
 - Mislila sam na Bena Gardnera. Grozno! Što misliš, što će Sally sada?
- Ne znam - odvrati Brody. - I mene to brine. Je li ikad između vas bilo govora o novcu?
- Nikad. Ali, ne može ga imati mnogo. Mislim da djeci nije kupila nikakvu novu odjeću već
cijelu godinu dana. Ona sama stalno govori kako bi dala ne znam što samo da si može priuštiti
meso više od jednom tjedno, dosadilo joj gotovo cijelo vrijeme samo jesti ribu koju donosi Ben.
Hoće li ona dobiti kakvu naknadu ili što?
- Valjda hoće, ali to nije bogzna što. Dobivat će socijalnu pomoć.
- Oh, ona to neće htjeti - reče Ellen.
- To ti misliš. Tu više nema mjesta ponosu. Sad više neće biti ni ribe.
- Možemo li joj mi kako pomoći?
- Mi osobno? Ne znam kako. Ni sami ne plivamo u obilju. Ali joj općina može pomoći.
Razgovarat ću s Vaughanom.
- Kako ti idu pripreme?
- Misliš, za hvatanje one kuge? Nikako. Meadows je pozvao toga svoga znanca oceanografa
iz Woods Holea i čovjek je došao. Doduše, ja ne vidim što nam on može koristiti.
- Kakav je?
- Normalan čovjek. Mlad momak, pristojno izgleda. Malo se pravi sveznalica, ali to i nije
čudno. Čini se da dobro poznaje ovo područje.
- Je li? Kako to?
- Kaže da je kao dječak dolazio ljeti u Southampton. Svake godine.
- Je li tamo radio?
- Ne vjerujem, vjerojatno je bio s roditeljima. Po njemu se vidi da je od te sorte.
- Koje sorte?
- Bogate. Iz dobrostojeće obitelji. Od onih što ljetuju u Southamptonu. Pa to ti moraš znati,
bogamu.
- Što se ljutiš? Samo te pitam.
- Ne ljutim se. I ja sam tebi samo odgovorio da ti moraš znati tu sortu i to je sve. Konačno, i
ti spadaš u nju.
Ellen se nasmiješi.
- Nekad bilo. Sad sam samo starija gospođa.
- Pazi ti stare podrtine! - naruga se Brody. - A u kupaćem kostimu bolja si od devedeset posto
onih mica što tu dolaze na ljetovanje. - Bilo mu je drago što ona od njega mami komplimente i
radovao se što joj ih može pružiti. To im je bio i jedan od obrednih uvoda u seks, a Brody bi se
uspalio čim bi vidio Ellen u krevetu. Kosa joj ravno padala do ramena pa se uvijala blagim
uvojkom. Spavaćica joj bila tako dekoltirana da su joj se vidjele obje dojke gotovo do bradavica,
a tako prozirna da se Brodyju činilo da se zbilja vide i oni tamni kružići.
- Idem oprati zube - reče. - Evo me odmah.
Dok se vratio iz kupaonice već je bio nabrekao.
Priđe komodi da ugasi svjetiljku.
 - Znaš - reče Ellen - mislim da bi dječake trebalo poslati na tenis.
- Zašto? Šta, jesu li rekli kako bi htjeli naučiti tenis?
- Nisu, ne tako izravno. Ali, to je za njih koristan sport. Dobro će im doći kad odrastu. To ti je
kao ulaznica.
- U što?
- U onaj svijet koji treba da upoznaju. Ako dobro igraš tenis, možeš bilo gdje ući u kakav klub
i tamo upoznati ljude. A sad je vrijeme da ga nauče.
- I gdje bi učili?
- Ja sam mislila na Field Club.
- Koliko ja znam, mi nismo članovi Field Cluba.
- Nismo, ali možemo postati. Znam neke članove. Ako ih upitam, sigurna sam da će nas
predložiti za prijem.
- To otpada.
- Zašto?
- Prvo i prvo, zato što si to mi ne možemo priuštiti. Kladim se da je sama upisnina hiljadarka,
a članarina još po nekoliko stotki godišnje. A tolike novce mi nemamo.
- Imamo uštede.
- Ali ne za tenis, bogamu! Daj, pustimo tu priču.
- Brody spusti ruku na komodu. - Ženo, mi ne spadamo u svijet tenisa. To nije naš svijet. To
nije moj svijet. A ni mi nismo poželjni njima.
- Kako znaš? Nikad nismo pokušali.
- Zaboravi to i gotovo. - Ugasi svjetiljku, priđe krevetu, povuče pokrivače i spusti se pored
žene.
- Osim toga - nastavi, trljajući licem njezin vrat - ima jedan drugi sport u kojem sam bolji
majstor.
- Djeca su još budna.
- Gledaju program. Ne bi čula ni da tu bombe padaju. - Poljubi joj vrat i dlanom joj stane
kružiti po trbuhu, svakim krugom sve više uzgor.
- Jezivo sam pospana. - Ellen zijevne. - Popila sam jednu pilulu još prije nego što si se ti vratio
kući.
Brodyjeva ruka stane.
- Ma, zašto, za koga vraga?
- Zato što sam sinoć loše spavala i sad nisam htjela da se probudim usred noći, ako ti dođeš
kasno, i onda bdijem. Zato sam popila pilulu.
- Jednom ću ti zbilja baciti u klozet sve te tvoje jebene pilule. - Brody poljubi Ellen u obraz,
pa htjede preći na usne, ali uto ona opet zijevne.
- Oprosti - reče. - Bojim se da od toga neće biti ništa.
- Bit će. Ti se samo malo potrudi.
 - Jezivo sam umorna. Dobro, ako baš hoćeš, ti samo nastavi, a ja ću gledati da ne zaspim.
- Jebi ga! - Brody se izvrne na svoju stranu kreveta. - Nisam od onih koji ševe leševe.
- Ta ti nije na mjestu.
Brody ne odgovori. Ležao je na leđima, zurio u strop i osjećao kako mu se erekcija gubi, ali
ga svejedno potreba steže nekakvom tupom boli u preponama.
Tren poslije, Ellen upita:
- Kako se zove taj Harryjev prijatelj?
- Hooper.
- Nije valjda David Hooper?
- Nije, ime mu je Matt.
- Tako! Poznavala sam jednog Davida Hoopera, izlazila sam s njim, ali to je bilo davno. Sjećam
se ... - Nije stigla izgovoriti rečenicu do kraja, oči joj se zaklope i ona ubrzo utone u san, dišući
duboko i ujednačeno.
Nekoliko blokova dalje, u jednoj drvenoj kućici, jedan je Crnac sjedio kraj podnožja kreveta
svoga sina.
- Koju priču hoćeš da čitamo? - upita otac.
- Neću da čitamo priču, nego da pričamo priču - odvrati sin, sedmogodišnji dječak.
- Dobro, a o čemu?
- O morskom psu. Da pričamo priču o morskom psu.
Čovjek protrne.
- Ne, pričajmo kakvu priču o ... medvjedu.
- Ne, nego o morskom psu. Hoću da čujem o morskim psima.
- Hoćeš jednu od onih: „Bio jednom ...“?
- Da. Znaš, kao: „Bio jednom jedan morski pas koji je jeo ljude.“
- To nije nikakva lijepa priča.
- A zašto morski psi jedu ljude?
- Valjda zato što su gladni, šta ja znam.
- A ide li ti krv kada te ugrize morski pas?
- Ide - odgovori čovjek. - Radije ću ti pričati o nekoj drugoj životinji. Ako ti pričam o morskim
psima, onda ćeš ružno sanjati.
- Neću. Da mene morski pas hoće ugristi, ja bih ga udario po njuški.
- Neće tebe ugristi nikakav morski pas.
- Zašto ne? Evo da hoće, ako se odem kupati.
Zar morski pas ne jede crne ljude?
- E, sad je toga dosta! Više neću da čujem ni riječi o morskim psima. - Čovjek podigne naslagu
knjiga s noćnog ormarića. - Evo, hajde da čitamo Peter a Pana.
DRUGI DIO
6
U petak u podne, kad je krenula kući nakon svoga dopodnevnog dobrovoljnog rada u bolnici
Southamptona, Ellen svrati u poštu. Htjela je kupiti marke i uzeti eventualno prispjelu poštu. U
Amityju se pošta nije dostavljala kući. Doduše, teoretski, hitna i preporučena pošta morala bi se
dostaviti kući - u krugu od dva kilometra od poštanskog ureda - ali je, u praksi, i takva pošta (osim
one sa zaglavljem saveznih organa uprave) ležala u uredu dok netko ne dođe po nju.
Poštanski je ured bio u maloj, kockastoj zgradi na Teel Streetu, odmah pored glavne ulice.
Imao je 500 poštanskih pretinaca, od kojih je 340 pripadalo mještanima. Ostalih 160 pretinaca
ustupalo se ljetovateljima, prema kriteriju, ili hiru, poštarice Minnie Eldridge. Pretinac je dobivao
onaj tko joj je bio simpatičan. A onaj tko joj nije simpatičan, neka čeka u redu pred šalterom! Kako
nikada nije htjela ljetovatelju iznajmiti pretinac za cijelu godinu, gosti, kad bi stigli u lipnju, nikada
nisu znali hoće li i toga ljeta raspolagati svojim poštanskim pretincem ili neće.
Prema općem mišljenju, Minnie Eldridge je, unatoč tome što bi joj moralo biti sedamdeset i
nekoliko godina, na neki način uvjerila svoje šefove u Washingtonu da je još daleko od starosne
dobi kad mora u mirovinu silom zakona. Iako sitna i naoko krhka, bila je neočekivano jaka i mogla
je prevrtati pakete i kutije gotovo isto tako brzo kao ona dva momka što su s njom radila u
poštanskom uredu. Nikad nije govorila ni o sebi, ni o svom privatnom životu. Za nju se samo znalo
da se rodila na otoku Nantucket i da je odanle otišla u neko doba odmah poslije prvog svjetskog
rata. U Amityju je živjela, tako reći, od pamtivijeka i sebe je držala ne samo rođenom mještankom,
nego i stručnjakom za povijest mjesta. Vrlo bi rado, bez ičijega nukanja, pripovijedala o eponimu
Amityja, nekoj Amity Hopewell što je u sedamnaestom stoljeću bila osuđena kao vještica, i znala
je s užitkom nabrajati najznačajnije događaje u povijesti grada: iskrcavanje britanskih trupa u
doba revolucije, u neuspjelom pokušaju da s boka napadnu snage kolonija (Britanci su zalutali pa
su se kao muhe bez glave vrtjeli gore-dolje po Long Islandu), požar 1823. godine u kojem je izgorio
cijeli grad osim jedine mjesne crkve, brodolom jednog teretnjaka s tovarom ruma 1921. godine
(brod je poslije spašen, ali je u međuvremenu nestao teret što su ga bili iskrcali da bi se brod lakše
odsukao), orkan 1938. godine, iskrcavanje trojice njemačkih špijuna na plaži Scotch Roada, 1942.
godine, o čemu se mnogo pisalo, ali što nije nikada točno utvrđeno.
Ellen i Minnie išle su jedna drugoj na živce. Ellen je slutila da je Minnie ne voli i u tome se
nije varala, a Minnie se pred Ellenom osjećala nesigurnom jer nije znala kamo da je smjesti. Ellen
nije spadala ni u ljetovatelje, ni u mještane. Svoj stalni poštanski pretinac stekla je udajom, a ne
svojom zaslugom.
Kad je Ellen ušla u poštanski ured, Minnie je bila sama, razvrstavala je poštu.
- Dobro jutro, Minnie.
Minnie pogleda u sat iznad šaltera i odvrati:
- Dobar dan.
- Mogu li dobiti list osmica, molim? - Ellen spusti na pult novčanicu od pet dolara i tri
novčanice od jednog dolara.
 Minnie gurne nekoliko pisama u pretince, odloži hrpu koju je držala, zađe za šalter, dade
Elleni list maraka od osam centi i spremi novac u ladicu.
- Što Martin misli učiniti u vezi s tim morskim psom?
- Ne znam. Mislim da će pokušati da ga ulove.
- Zar da loviš Levijatana udicom?
- Kako, molim?
- Knjiga o Jobu - reče Minnie. - Nema smrtnika koji će uloviti tu ribu.
- Zašto to mislite?
- Zato što nam nije dosuđeno da je ulovimo, eto zašto. Upućena je da nas pripremi.
- Za što?
- To ćemo doznati kada tome dođe vrijeme.
- Tako! - Ellen ubaci marke u torbicu. - Pa, možda imate pravo. Hvala, Minnie. - Okrene se i
pođe na vrata.
- To će biti jasno i nedvojbeno - dobaci Minnie za njom.
Ellen izađe na Main Street i skrene desno, prođe pored jednog butika i jedne antikvarnice,
pa uđe u željeznariju. Zvonce s vrata zazvoni, ali se iz dućana nitko ne javi. Ellen pričeka nekoliko
sekundi, pa zazva:
- Albert?
Priđe do stražnjih vrata što su vodila u podrum. Odozdo su se čula dva muška glasa.
- Odmah dolazim - odjekne glas Alberta Morrisa. - Tu vam je puna kutija - reče Morris onom
drugom muškarcu. - Sami izaberite što vam treba.
Morris priđe dnu stuba i stane se penjati - polako, bez žurbe, sve po jednu stepenicu, držeći
se za rukohvat. Bilo mu je šezdeset i nekoliko godina, a prije dvije godine imao je srčani napad.
- Kljune - procijedi stigavši navrh stuba.
- Što? - upita Ellen.
- To su kuke za brod. Traži ih onaj dolje. A hoće tako velike, kao da su mu za kakav bojni brod.
Izvolite, čime vas mogu uslužiti?
- Pukla mi je gumena cijev na slavini u kuhinji. Znate, ona s prskalicom. Treba mi nova.
- Nema problema. Tu su. - Morris povede Ellen do stelaže usred dućana. - Je li ovakva? -
Pokaže joj jednu gumenu cijev.
- Točno takva.
- Osamdeset centi. U gotovom, ili na račun?
- Platit ću odmah. Nema smisla da mi pišete račun za samo osamdeset centi.
- Pišem ja njih i za manje svote - reče Morris. - Da vam ispričam neke stvari, pamet bi vam
stala.
Prošli su kroz uski dućan do kase i Morris otkuca svotu na registru.
- Mnogi su ljudi u brizi zbog te nesreće od morskog psa.
- Znam - reče Ellen. - Ja im se i ne čudim.
 - Kažu da bi trebalo ponovno otvoriti plaže.
- Pa ...
- Ako mene pitate, ja mislim da su to govnarije, s oproštenjem govoreći. Što se mene tiče,
Martin postupa pravilno.
- Drago mi je što tako mislite, Alberte.
- Možda će nam taj čovjek pomoći.
- Tko to?
- Taj stručnjak za ribe, iz Massachusettsa.
- Ah, da! Čula sam za njega.
- Tu je.
Ellen se osvrne i ne videći nikoga upita:
- Gdje, tu?
- Dolje, u podrumu. On je taj što traži kljune.
Upravo u tom trenutku Ellen začuje korake na stubama. Okrene se, ugleda Hoopera kako
ulazi kroz podrumska vrata i odjednom osjeti nekakvo mladenačko uzbuđenje, kao djevojka pred
susret sa starom simpatijom koju nije vidjela odavno.
- Našao sam ih - reče Hooper, pokazujući dvije velike kljune od nehrđajućeg čelika. Priđe
tezgi, uljudno se nasmiješi Elleni, pa će Morrisu: - Ove će biti dobre. - Spusti kljune na tezgu i pruži
Morrisu novčanicu od dvadeset dolara.
Ellen pogleda Hoopera, pokušavajući da se sjeti na koga je on podsjeća. Nadala se je da će je
Morris upoznati s njim, ali trgovcu kao da to nije ni palo na um.
- Oprostite - naposljetku će ona Hooperu - htjela bih vas nešto pitati.
Hooper je pogleda i opet se nasmiješi, ugodnim, toplim osmijehom koji smekša oštre crte
njegova lica i ozari mu plave oči.
- Samo izvolite.
- Jeste li kojim slučajem u rodu s Davidom Hooperom?
- To mi je stariji brat. Zar vi znate Davida?
- Da. Dapače, izlazila sam s njim, ali je to bilo davno. Ja sam Ellen Brody. Naravno, tada sam
se zvala Shepherd, to mi je djevojačko prezime.
- Ah, da, pa ja se sjećam vas.
- Nije moguće!
- Istina. Ne šalim se. To ću vam i dokazati. Čekajte malo ... kosa vam je bila kraća, imali ste
paž-frizuru. Na ruci ste stalno nosili narukvicu s privjeskom. Toga se dobro sjećam jer je privjesak
bio velik, činio mi se kao Eiffelov toranj. I često ste pjevali onu pjesmu ... kako se zvala? ... „Šibum“,
ili tako nešto. Je li točno?
Ellen se nasmije.
- Tako mi svega, imate perfektno pamćenje! A ja sam zaboravila tu pjesmu.
- Pravo je čudo kakve stvari djeca pamte. Koliko ste dugo išli s Davidom? ... dvije godine?
 - Dva ljeta - odgovori Ellen. - Kako nam je bilo lijepo! Već godinama se više i ne prisjećam
toga vremena.
- A sjećate se mene?
- Kao u magli. Nisam sigurna. Da, sjećam se da je David imao jednog mlađeg brata. Vama je
tada moralo biti devet ili deset godina.
- Tako nešto. David je deset godina stariji od mene. Sjećam se još nečega: svi su me zvali
Matt i ja sam mislio da to zvuči kao da sam već odrastao i svoj čovjek. A vi ste me zvali Matthew
i govorili mi kako to zvuči ozbiljnije. I mislim da sam bio zaljubljen u vas.
- Je li?! - Ellen se zacrveni, a Morris se nasmije.
- Znate - reče Hooper - prije ili poslije uvijek sam se zaljubljivao u djevojke s kojima je išao
moj brat.
- Ah!
Morris vrati Hooperu sitniš, a Hooper će Elleni:
- Ja idem do luke. Mogu li vas nekamo odvesti?
- Hvala, i ja sam s kolima. - Ellen se zahvali Morrisu i, praćena Hooperom, izađe iz dućana. -
Tako, a sada ste znanstvenik - reče kad su se našli na ulici.
- Pukim slučajem. Studirao sam engleski, pa sam pohađao tečaj pomorske biologije, da
ispunim uvjet iz prirodnih nauka, i hop! tu sam zagrizao.
- Na koju meku? Na ocean?
- Ne. Zapravo, i da i ne. Ocean me oduvijek ludo privlačio. Kad mi je bilo dvanaest-trinaest
godina, nisam mogao zamisliti ljepšega provoda nego što je uzeti vreću za spavanje i provesti noć
ležeći na pijesku, osluškujući valove i razmišljajući o tome otkud oni dolaze i kakve su fantastične
stvari prošli na svom putu. A na studiju sam zapravo zagrizao na ribe, to jest, da budem točniji,
na morske pse.
- Zar da se zaljubite u takvu strahotu? - nasmije se Ellen. - Pa to je isto kao da vas privlače
štakori!
- Tako ljudi pretežno misle - odgovori Hooper - ali nemaju pravo. Na morskim je psima sve o
čemu jedan znanstvenik može samo sanjati. Oni su lijepi, bože, kako su lijepi! Oni su vam kao
kakav nezamislivo savršen stroj. Ljupkiji su od bilo koje ptice. Zagonetniji od bilo koje životinje na
zemlji. Nitko ne zna točno koliko žive, ni kakvi ih nagoni potiču, osim gladi. Ima više od dvjesto
pedeset vrsta morskih pasa, i svaka je drukčija. Ima učenjaka koji cijeli život provedu u
proučavanju morskih pasa i tek što dođu do nekog dubljeg, dokazanog zaključka, izbije nešto što
im sve to ruši. Više od dvije tisuće godina ljudi se trude da nađu kakvo djelotvorno sredstvo za
obranu od morskih pasa, ali još nisu našli takvo koje bi zbilja djelovalo. - Hooper stane, zagleda
se u Ellen i nasmiješi se. - Oprostite, ja sam zabrazdio u predavanje. Sad ste vidjeli koliko sam
zagrijan time.
- A vi ste vidjeli da ja pričam o nečemu o čemu nemam ni pojma - dočeka Ellen. - Gdje ste
studirali, na Yaleu?
- Naravno. Gdje bih inače? U našoj porodici u četiri generacije našao se samo jedan koji nije
išao na Yale, neki moj stric, izbacili su ga iz Andovera i na kraju je završio u Miamiju, u Ohiju.
Poslije Yalea bio sam na specijalizaciji na Sveučilištu Floride, a onda sam nekoliko godina jurio za
morskim psima po svjetskim morima.
- To je moralo biti uzbudljivo.
- Meni je bilo kao u raju. Bilo mi je kao da ste alkoholičaru dali ključeve pecare. U Crvenom
moru sam označavao morske pse, kod obala Australije ronio među njih.
- Ronili među njih?!
Hooper klimne.
- Najviše u kavezu, ali katkad i bez njega. Znam što mislite. Ljudi obično misle da imam
samoubilačke sklonosti, osobito moja majka. Ali, ako znate svoj posao, možete smanjiti opasnost
toliko da je gotovo i nema.
- Mora da ste najveći svjetski živi stručnjak za morske pse.
- Neće biti tako - nasmije se Hooper. - Samo se trudim koliko umijem. Jedina ekspedicija u
kojoj nisam sudjelovao, a dao bih ne znam što da sam mogao i ja biti s njima, to je bila ona s
Peterom Gimbelom. Od nje su napravili film. O toj ekspediciji sanjam. Bili su u vodi sa dvjema
bijelim psinama, to je vrsta u koju spada i ovaj tu.
- A meni je drago što niste išli na tu ekspediciju. Vjerujem da biste tamo pokušali da vidite
kako morski pas izgleda iznutra. Ali, pričajte mi o Davidu. Kako živi?
- Pa, sve u svemu dobro. On je mešetar, u San Franciscu.
- Zašto kažete „sve u svemu“?
- Znate, on se dvaput ženio. Prva mu je žena bila Patty Fremont, to ste možda znali.
- Jesam. Igrala sam tenis s njom. Ona je Davida preuzela od mene. Rečeno na lijep način.
- Taj brak potrajao je tri godine, dok se ona nije spetljala s nekim bogatim nasljednikom s
vilom u Antibesu. Onda je David sebi našao djevojku kojoj je otac glavni akcionar jedne
petrolejske kompanije. Ona je zgodna, ali što se tiče inteligencije to vam je prava pravcata tikva.
Ah, uostalom, da je David bio pametan, znao bi što je dobro i držao bi se vas!
Ellen se zarumeni i tiho reče:
- Hvala na lijepom komplimentu.
- To ja ozbiljno mislim. Tako bih ja učinio, da sam bio na njegovu mjestu.
- A što je bilo s vama? Koja je sretnica vas dobila?
- Dosad ni jedna. Kako mi se čini, te današnje djevojke većinom i ne znaju koliko bi mogle biti
sretne - nasmije se Hooper. - Pričajte mi o sebi. Ne, nemojte, pustite da ja pogodim. Troje djece.
Je li točno?
- Točno je. Nisam znala da se to na meni vidi.
- Ne-ne. Nisam tako mislio. Uopće se ne vidi. Ni najmanje. Muž vam je, čekajte malo ...
odvjetnik. Imate stan u gradu i kuću na plaži. Sretni ste koliko se god može biti. Ljepši život vam
ni ja ne bih mogao poželjeti.
Smiješeći se, Ellen zavrti glavom.
- Nije baš tako. Ne mislim na sreću, nego na ostalo. Moj muž je šef policije u Amityju.
Tek na tren, u Hooperovim očima zasja iznenađenje. Onda se on lupi dlanom po čelu.
 - Što sam idiot! Pa naravno, Brody! Uopće vas nisam povezao ... Divno! Sinoć sam vam
upoznao muža. Čini mi se gala tip.
Elleni se učini da u Hooperovu glasu osjeća mrvicu poruge, ali se onda prekori „Ne budi glupa,
ne izmišljaj koješta!“
- Koliko ćete dugo ostati kod nas? - upita.
- Ne znam, ovisi o tome što će biti s tom psinom. Čim ona ode, idem i ja.
- Vi živite u Woods Holeu?
- Ne, ali blizu, u Hyannisportu. Imam kućicu na moru. Nešto me vuče da stalno budem uz
more. Čim se nađem više od deset milja u kopnu, hvata me klaustrofobija.
- Živite sami?
- Sam samcat. Samo ja i stereo-uređaj od milijun dolara i milijun knjiga. Hej, da li još plešete?
- Da li plešem?
- Da. Sjetio sam se kako vas je David često hvalio da ste najbolja plesačica s kojom je ikad
plesao. Pa zar niste jednom pobijedili na nekom natjecanju?
Prošlost - poput kakve ptice dugo zarobljene u kavezu i odjednom puštene - spusti joj se na
duh letom, obuhvati ga i ispuni tugom.
- Natjecanje u sambi - reče. - U Beach Clubu. I to sam već zaboravila. Ne, više ne plešem.
Martin ne pleše, a i da nije tako, ne vjerujem da se više igdje svira ona tadašnja glazba.
- Šteta! David je tvrdio da ste bili upravo fenomenalni.
- Kako je to bilo divno veče! - Ellen će, prenoseći se duhom u prošlost i oživljavajući sitne
uspomene. - Da, orkestar Lestera Lanina. Beach Club sav u krep-papiru i balonima. David u svom
omiljenom, crvenom svilenom žaketu.
- Sad ga ja imam - reče Hooper. - To sam ja preuzeo od njega.
- Kakve su divne stvari svirali! Sjećam se jedne, „Mountain Greenery“. David je bio takav
majstor u tustepu da sam ga jedva mogla pratiti. Jedino nije htio plesati valcer. Govorio je da mu
se od valcera vrti u glavi. Svi su bili crni od sunca. Čini mi se da tog ljeta uopće nije bilo kiše. Sjećam
se, te sam večeri imala žutu haljinu, uzela sam je zato što mi je izvrsno stajala uz crnu put. Bila su
dva natjecanja. Jedan u čarlstonu, pobijedili su Susie Kendall i Chip Fogarty, i drugi u sambi. U
finalu su svirali „Brazil“, a mi smo plesali kao da nam se radi o životu. Uvijali smo se i izvijali, u
stranu i natrag, kao ludi. Kad je bilo gotovo, mislila sam da ću se srušiti u nesvijest. A znate što
smo dobili kao nagradu? Jednu pileću konzervu. Čuvala sam je u svojoj sobi cijelo vrijeme, dok
nije nabubrila, pa me tata natjerao da je bacim. - Ellen se nasmiješi. - Kako smo se onda zabavljali!
A sad nastojim da ne mislim mnogo na to.
- Zašto?
- Znate - odgovori Ellen - prošlost, kad čovjek razmišlja o njoj, uvijek se čini ljepšom nego što
je zapravo bila. Tako i sadašnjost nikad nam nije tako lijepa kako će nam se činiti poslije, u
budućnosti. Čovjek se rastuži ako previše razmišlja o nekadašnjim radostima. Na kraju zaključuje
da mu više nikada neće biti tako lijepo.
- Meni je lako da ne mislim na prošlost - reče Hooper.
- Zbilja? Kako to?
 - Jednostavno zato što mi nije bila tako lijepa i to je sve. David je bio prvorođeni sin, a ja sam
bio po svoj prilici nešto izvan plana. Mislim da mi je zadaća bila da roditeljima sačuvam brak. I
nisam uspio. Gadno je to kad čovjek promaši na prvoj zadaći koju mu je život dao. Kad su nam se
roditelji razveli, Davidu je bilo punih dvadeset, a meni nije bilo ni jedanaest godina. A razvod nije
bio od onih sporazumnih, prijateljskih, znate. Stara priča, ništa novo, ali nipošto ugodna. Ali,
možda ja na to gledam i odveć crno. Svejedno, nije važno, ja na ono što je prošlo ne mislim, a u
budućnosti se nadam svemu najljepšem.
- Po mom sudu, to je i zdravije.
- Ne znam. Tko zna, da sam imao kakvu divnu mladost, onda bih cijeli život proživio u njoj.
Ali ... ah, dosta toga! Moram otići do luke. Hoćete li ipak da vas nekamo odvezem?
- Ne, hvala lijepa. Kola su mi tamo preko.
- Dobro. Pa ... - Hooper pruži ruku. - Bilo je zbilja divno što sam vas opet vidio, a nadam se
da ćemo se još vidjeti prije nego što odem odavde.
- Bit će mi drago - odvrati Ellen rukujući se.
- Ne znam mogu li vas pozvati na partiju tenisa jedno popodne.
- Jadna ja - nasmije se Ellen - više i ne pamtim kad sam zadnji put držala reket u ruci. Ali,
svejedno hvala na pozivu.
- Dobro. No, do viđenja. - Hooper se okrene i žustrim korakom pređe onih nekoliko metara
do svojih kola, jednog zelenog „forda“.
Ellen je ostala u mjestu i pogledom pratila Hoopera dok je palio motor, pokretao kola s
parkirališta i izlazio na cestu. Kad je prošao pored nje, ona podigne ruku do ramena i mahne mu,
smetenim i neodlučnim pokretom, na što Hooper ispruži ruku kroz prozor i odmahne joj. Zatim
on skrene iza ugla i nestane.
Užasna i bolna tuga zgrabi Ellen. Gore nego ikada dotle osjeti da joj je život - ili barem njegov
najbolji dio, onaj živi i lijepi dio - već prošao. Shvativši što osjeća, posrami se, jer je u tom osjećaju
vidjela dokaz da je ona slaba majka i nezadovoljna žena. Mrzak joj je život što ga vodi, a mrska je
i sama sebi jer mrzi svoj život. Sjeti se riječi iz jedne pjesme koju je njezin Billy vrtio na svom
stereo-gramofonu: „Dao bih sve svoje sutra za samo jedan jučer.“ Bi li se i ona tako pogodila?
upitala se u nedoumici. Ali, kakva je korist da se to pita? Ono što je bilo jučer, prošlo je, otisnulo
se sve dalje, kao niz jamu bez dna. Više ne može uživati ni u najmanjem djeliću one punoće i
sreće.
U duhu joj bljesne Hooperovo nasmiješeno lice. Okani se toga, reče ona sebi. Činiš gluposti.
Još gore. Uništavaš samu sebe.
Prijeđe preko ulice i uđe u svoj auto. Ubacujući se u promet, ugleda Larryja Vaughana koji je
stajao na uglu. Bože, pomisli, lice mu je baš tako tužno kao što je meni duša.
7
Konac tjedna protekao je tiho, kao da je kasna jesen, a ne ljeto. Sa zatvorenim plažama, što
ih je policija nadzirala za dana, Amity je praktički bio prazan. Hooper je krstario obalom u
Gardnerovu brodiću, ali se u moru ništa drugo nije kretalo osim nekoliko jata sitnih riba i jednog
manjeg jata šnjura. U nedjelju uvečer, pošto je dan proveo pred obalom East Hamptona - ondje
su plaže bile krcate, pa je bio pomislio da bi se morski pas mogao pojaviti tamo gdje se ljudi kupaju
- Hooper je rekao Brodyju da se, po njegovu sudu, psina najvjerojatnije vratila u duboko more.
- Po čemu to zaključujete? - upitao je Brody.
- Po tome što joj nema ni traga - odgovorio je Hooper. - A drugih riba ima. Da je bijela psina
tu, iz mora bi nestalo sve živo. To će vam reći svaki ronilac koji poznaje bijele psine. Kad su one
tu, u moru vlada strašan mir.
- Nisam uvjeren - rekao je Brody. - To jest, još ne toliko da bih otvorio plaže.
Znao je da će ga nakon tih mirnih dana opet obrađivati i Vaughan, i agenti za promet
nekretninama, i trgovci - da otvori plaže. Gotovo mu je bilo žao što Hooper nije naišao na psinu.
Onda ne bi bilo neizvjesnosti. Takav neizravan dokaz nije nipošto bio dostatan njegovu
policijskom duhu.
U ponedjeljak po podne, dok je Brody sjedio u svom uredu, Bixby mu javi da ga Ellen zove.
- Oprosti što te prekidam u poslu - reče Ellen - ali sam te htjela nešto pitati. Slažeš li se da
jedne večeri pozovemo društvo na večeru?
- Zašto?
- Samo radi društva. Već godinama nikoga ne pozivamo. Pa, ja se i ne sjećam kad smo zadnji
put pozvali društvo.
- Ni ja se ne sjećam - potvrdi Brody. Ali je lagao. I odveć se dobro sjećao zadnjeg puta kad su
pozvali goste na večeru. Bilo je to prije tri godine, kad je Ellen bila usred svoga križarskog pohoda
da ponovno uspostavi prekinutu vezu s ljetovateljima. Pozvala je na večeru tri bračna para - sve
ljetovatelje. To su bili sasvim zgodni ljudi, koliko se Brody sjećao, ali je razgovor bio ukočen,
usiljen, nelagodan. I Brody i njegovi gosti trudili su se da pronađu kakvu dodirnu točku, kakvu
temu od zajedničkog interesa, ali nisu uspjeli. I tako, nakon nekog vremena, gosti su stali
razgovarati za svoj račun, da bi tu i tamo, upola smeteno i uljudno, poslušali i Ellen kad bi štogod
dobacila kao: „Ah, da, njega se sjećam!“ i tome slično. Cijelo je vrijeme Ellen bila kao na iglama i
odsutna duha, a pošto su gosti otišli, oprala je tanjure, Brodyju je dvaput rekla „Baš je bilo lijepo
veče!“, pa se zatvorila u kupaonicu i ondje isplakala.
- Dakle, šta kažeš?
- Ah, šta ja znam! U redu, ako ti to želiš. A koga bi pozvala?
- U prvom redu, mislim da moramo pozvati Matta Hoopera.
- Zašto? On ionako jede u Abelardu! Tamo je uzeo pansion.
- Martine, nije riječ o jelu! To i sam znaš. On kod nas nema društva, a osim toga je zgodan
čovjek.
- Je li? Nisam znao da se poznajete.
- Ma rekla sam ti! Srela sam ga u Morrisovu dućanu. U petak. Znam da sam ti to rekla.
 - Nisi, ali nije važno.
- Naime, ja sam poznavala njegova brata. Njega se nisam sjetila, ali se on sjetio mene.
Naravno, mnogo je mlađi, zna se.
- Aha. A kada kaniš prirediti to bančenje?
- Sutra uvečer. I neće biti nikakvo bančenje. Kako sam ja zamislila, to će biti zgodno i mirno
društvo, svega nekoliko parova. Sve u svemu, najviše tri ili četiri para.
- A misliš da će ti ljudi doći ako ih pozoveš ovako naprečac?
- Hoće. U radne dane nitko nije mnogo zauzet uvečer. Jest, tu i tamo ima koja bridž-partija,
ali to je sve.
- Tako. Znači, mislila si na ljetovatelje?
- Da, njih sam imala na umu. Matt će se vjerojatno najugodnije osjećati u njihovu društvu.
Što kažeš za Baxterove? Hoće li oni valjati?
- Meni se čini da ih i ne znam.
- Kako ih ne bi znao, šašavko! Clem i Cici Baxter. Ona se zvala Davenport. Na Scotch Roadu.
Sada su na odmoru. Znam, jer sam njega srela jutros na ulici.
- U redu. Pozovi ih, ako hoćeš.
- I koga još?
- Nekoga s kim mogu razgovarati. Mogu li Meadowsi?
- Ali, Hooper već zna Harryja.
- Ali ne zna Dorothy. A ona je prilično društvena.
- Dobro - složi se Ellen. - Mislim da malo lokalnoga kolorita neće smetati. A Harry zna sve što
se tu kod nas događa.
- A ja nisam mislio na lokalni kolorit - otpovrne Brody oštro. - To su naši prijatelji!
- Znam. To sam rekla tek tako.
- Ako želiš lokalni kolorit, onda se izvoli obratiti onome s kojim spavaš u istom krevetu.
- Znam. Kažem ti, oprosti.
- Ne bi li trebala i kakva djevojka? - upita Brody. - Valjda bi trebalo naći kakvu zgodnu lutku
za Hoopera.
Ellen je neko vrijeme šutjela, pa će:
- Ako misliš da treba.
- Mene nije briga, samo mislim da će Hooperu biti ljepše ako se u društvu nađe kakva njegova
vršnjakinja s kojom će razgovarati.
- Pa nije on tako mlad, Martine. A ni mi nismo tako stari. Ali, u redu, smislit ću koga ću pozvati
da mu bude ugodnije.
- U redu. Zdravo - reče Brody i spusti slušalicu.
Bio je zlovoljan. Ta večera ne sluti mu na dobro. Nije siguran, ali mu se čini - a što više na to
misli, to mu se sve jače čini - da se Ellen sprema u novi pohod za povratak u svijet od kojeg ju je
on oteo, a ovaj put ona ima polugu kojom će se vinuti tamo preko - Hoopera.
 Iduće večeri, Brody je stigao kući malo poslije pet sati. Ellen je pripremala stol u blagovaonici.
Brody je poljubi u obraz i reče: - Ti boga, otkad nisam vidio to srebro! - To je bio jedaći pribor što
ga je Ellen dobila od roditelja kao vjenčani dar.
- Znam. Glačala sam ga satima.
- Ma, pazi ovo! - Brody će, uzimajući sa stola jednu vinsku „rimsku“ čašu. - Odakle ti ovo?
- Kupila sam ih u Lureu.
- Koliko si ih platila? - Brody spusti čašu na stol.
- Ne mnogo - ona odgovori, slažući jednu servijetu i uredno je postavljajući ispod vilice za
jelo i vilice za salatu.
- Koliko?
- Dvadeset dolara, ali za cijeli tucet.
- Bogme, ti se ne šališ kad pozivaš društvo na večeru!
- Ionako nismo imali pristojnih čaša za vino - stane se braniti Ellen. - Zadnje je razbio Sean
već odavno, prije nekoliko mjeseci, kad je srušio bife.
Brody prebroji mjesta za stolom.
- Zar samo šest? Što se dogodilo?
- Baxterovi ne mogu doći. Cici me nazvala i rekla da Clem mora poći u grad zbog nekog posla,
pa će vjerojatno i ona poći s njim. Bit će zauzeti cijelu večer. - Glas joj je bio malo odveć živ, kao s
kakve namještene bezbrižnosti.
- Tako - suho će Brody. - Šteta. - Nije smio pokazati da mu je drago. - A jesi li našla kakvu
zgodnu miču za Hoopera?
- Daisy Wicker. Radi kod Gibbyja, u Bibelotu. Zgodna djevojka.
- Kada dolaze gosti?
- Meadowsi i Daisy u sedam i pol, a Matthewa sam pozvala da dođe u sedam.
- Kako, zar se ne zove Matt?
- Ah, to je stari štos, on ga se sjetio. Naime, još dok je bio mali ja sam ga zvala Matthew, a ne
Matt. Pozvala sam ga da dođe ranije zato da ga djeca upoznaju. Mislim da će biti oduševljena
njime.
Brody pogleda na sat.
- Ako gosti dolaze tek u sedam i pol, znači da ćemo jesti tek u osam i pol ili devet, a dotle ću
ja krepati od gladi. Napravit ću si sendvič. - Pođe prema kuhinji.
- Ne jedi previše - upozori ga Ellen. - Spremam predivnu večeru.
Brody onjuši mirise u kuhinji, pogleda darmar posuđa i paketa, pa dovikne:
- A što spremaš?
- To je janjetina u pacu - odvrati Ellen. - Cijelo vrijeme boga molim da štogod ne zabrljam i
ne upropastim stvar.
- Fino miriše. A što ti je ovo tu, pored slivnika? Hoćeš da to bacim i da ti isperem lonac?
Iz blagovaonice Ellen dovikne:
 - Što to?
- Ovo tu, pored slivnika, u loncu.
- Što ... oh, bože moj! - ona krikne žurno ulazeći u kuhinju. - Zaboga, da mi to nisi ni taknuo.
- Onda opazi osmijeh na Brodyjevu licu. - Ah, nevaljalče! - Pljesne ga po stražnjici. - To je juha.
Gazpacho.
- Jesi li sigurna da ti je dobra? - Brody će porugljivo. - Izgleda kao blato.
- Pa tako i treba da izgleda, neznalico!
Brody zavrti glavom.
- Naš će Hooper žaliti što nije večerao u Abelardu.
- Beštijo jedna! Čekaj dok je okusiš! Onda ćeš drukčije pjevati!
- Možda i hoću, ako ostanem živ. - Brody se nasmije i otvori hladnjak. Neko je vrijeme čeprkao
po njemu, pa izvadi malo kobasice i sira i napravi sendvič. Onda otvori limenku piva i krene u
dnevni boravak.
- Ja ću neko vrijeme gledati vijesti, a onda se idem istuširati i presvući - reče ženi.
- Pripremila sam ti robu na krevetu. A mogao bi se i obrijati, jezivo izgledaš s tim dlakama što
su ti izrasle od jutros.
- Za Isusa boga, pa ne dolaze nam na večeru princ Filip i Jackie Onassis!
- Ja samo hoću da mi lijepo izgledaš i točka.
U sedam i pet odjekne zvono s vrata i Brody pođe da ih otvori. Na sebi je imao plavu svilenu
košulju, plave hlače od uniforme i crne, plitke cipele od mekane kože. Osjećao se svježim i čistim.
Kao iz kutije, rekla je Ellen. Ali, kad je Hooperu otvorio vrata, osjetio se ako ne zgužvanim, a
ono zacijelo potučenim. Hooper je imao zvonaste „bluejeans“, elegantne mokasinke na bosim
nogama i skupu crvenu košulju s aligatorom na grudima. Tradicionalna odjeća bogate mladeži u
Amityju.
- Zdravo - reče Brody. - Izvolite.
- Zdravo - odvrati Hooper, pruži ruku i Brody je stisne.
Ellen izađe iz kuhinje. Imala je dugačku suknju od batista, balerinke i plavu svilenu bluzu. Oko
vrata visila joj je ogrlica od kultiviranih bisera koju joj je Brody poklonio kao vjenčani dar.
- Dobar večer, Matthew - ona reče. - Drago mi je što ste došli.
- A meni je drago što ste me pozvali - odgovori Hooper, rukujući se s njom. - Oprostite što
nisam pristojnije odjeven, ali uza se imam samo radnu odjeću. Jedino mogu jamčiti da je čista.
- Ne ludujte - reče Ellen - divno izgledate. Crveno vam izvrsno pristaje uz ten i kosu.
Hooper se nasmije, okrene se i upita Brodyja:
- Nećete mi zamjeriti ako nešto dam Elleni?
- A što to? - Brody će, pitajući se: „A što da joj daš? Poljubac? Čokoladnu bombonijeru? Jednu
po nosu?“
- Jedan poklon. Zapravo ništa naročito. Nešto što sam ja jednom kupio.
- Neću vam zamjeriti - odgovori Brody, jednako zbunjen zašto ga je Hooper uopće to pitao.
 Hooper zavuče ruku u džep hlača, izvadi jedan paketić i pruži ga Elleni.
- Domaćici - reče - da mi oprosti neprikladnu odjeću.
Smijuljeći se i cifrajući, Ellen sve natenane otvori paketić. U njemu je bio nekakav privjesak,
možda za ogrlicu, neki predmet otprilike širok malo više od dva centimetra.
- Divno je! - ona usklikne. - A što je to?
- Zub od morskog psa - odgovori Hooper. - Od psa tigra, da budem točniji. Okovan je srebrom.
- Odakle vam?
- Iz Macaoa. Bio sam tamo na prolazu, prije nekoliko godina, na jednom projektu. U nekoj
maloj, sporednoj uličici, naišao sam na jedan minijaturan dućančić, a u njemu je bio jedan još
minijaturniji Kinez. Taj je Kinez cijeli život proživio glačajući zube morskih pasa i praveći srebrne
okove za njih. I tako, nisam mogao odoljeti iskušenju.
- Macao - uzdahne Ellen. - Ne znam ni da li bih ga znala naći na karti. Mora biti neko čarobno
mjesto.
- To ti je kod Hong-Konga - reče Brody.
- Tako je - potvrdi Hooper. - No, takav se zub inače smatra amuletom. Narod kaže da te
morski pas neće ugristi ako imaš uza se takav zub. S obzirom na situaciju ovdje, pomislio sam da
će to biti prikladan dar.
- Savršen - pričvrsti Ellen. - A imate li ga i vi?
- I ja ga imam - odgovori Hooper - samo ne znam gdje da ga držim. Ne volim ništa vješati sebi
oko vrata, a uvjerio sam se da sa zubom morskog psa u džepu hlača čovjeku prijeti dvostruka
opasnost: zub će ti ili razderati kožu, ili rasparati hlače. To je kao da nosite goli nož u džepu. Tako
je u mene razboritost nadvladala praznovjerje, barem dok sam na suhom.
Ellen se nasmije, pa će Brodyju:
- Martine, molim te, učini mi jednu veliku uslugu. Idi gore i donesi mi onaj srebrni lančić iz
moje kutije za nakit. Hoću odmah da objesim ovaj Matthewov poklon. - Okrene se Hooperu i
dometne: - Kako ste rekli, da je to zub od tigra? Tko zna, možda se nađem oči u oči s tigrom još
za večerom!
Brody pođe uza stube, a Ellen mu dovikne:
- Da, Martine, i reci djeci neka siđu.
U trenu kad je skretao iza ugla na vrhu stuba, Brody začuje Ellen gdje govori:
- Ah, pojma nemate koliko mi je drago što smo se opet našli!
Brody uđe u spavaću sobu i sjedne na rub kreveta. Duboko udahne, pa stisne i rastvori desnu
pest. Trudio se da uguši gnjev i zbunjenost, ali je shvaćao da gubi bitku. Osjećao se ugroženim,
kao da mu je kakav uljez upao u dom, uljez naoružan nekakvim rafiniranim i neopipljivim oružjem
s kojim se on ne može ponijeti: izgledom, mladošću, otmjenošću i, nadasve, vezom s Ellenom još
iz vremena za koje bi Ellen sve dala, to je Brody znao, da joj je potrajalo dovijeka. Najprije je mislio
da je Hooper njegovoj ženi potreban zato da njime osvoji ljetovatelje, a sad je osjećao da ona
zapravo želi osvojiti samoga Hoopera. Nije znao zašto. A možda i griješi. Uostalom, Ellen i Hooper
znaju se već odavno. Možda on i pretjeruje - jednostavno se dvoje starih prijatelja našlo i sad
nastoje obnoviti prijateljstvo. Stari prijatelji? Zaboga, pa Hooper mora biti cijelih deset godina
mlađi od Ellen! Zar su mogli biti nekakvi prijatelji? Znanci, da. Teško i to. Ako je tako, što će joj ta
superkomedija otmjenoga prenemaganja? Pa ona se ponižava, pomisli Brody. A ponižava i njega,
jer se tim poziranjem ona zapravo odriče njihova zajedničkog života.
- Jebi ga! - opsuje glasno, ustane, otvori jednu ladicu komode, začeprka po njoj i nađe
Elleninu kutiju za nakit. Izvadi iz kutije srebrni lančić, zatvori ladicu i izađe u hodnik. Onda zaviri u
dječju sobu, dobaci: - Četo, naprijed marš! - i krene niza stube.
Ellen i Hooper sjedili su na kauču, svako na svojoj strani, i Brody, ulazeći u dnevni boravak,
začuje kako Ellen govori:
- Volite li možda više da vas zovem Matt, a ne Matthew?
Hooper se nasmije i odvrati:
- Meni je svejedno. „Matthew“ mi oživljuje uspomene i sasvim mi lijepo zvuči, bez obzira što
sam rekao onomad.
„Onomad?“ pomisli Brody. „U željeznariji? To je morao biti vraški živ razgovor.“
- Evo - reče Brody pružajući Elleni lančić.
- Hvala. - Ellen otkopča bisernu ogrlicu i baci je na stolić za kavu. - A sad, Matthew, pokažite
mi kako to treba objesiti. - Brody uzme ogrlicu sa stolića i strpa je u džep.
Cisti i uredni, u sportskim košuljama i hlačama, dječaci se spustiše niza stube u redu po jedan.
Ellen skopča srebrni lančić oko vrata, nasmiješi se Hooperu i reče:
- Dođite, dečki. Ovo je gospodin Hooper. Ovo je Billy, njemu je četrnaest godina. - Billy se
rukova s Hooperom. - Ovo je Martin mlađi. Njemu je dvanaest. A ovo je Sean. Njemu je devet...
skoro devet godina. Gospodin Hooper je oceanograf.
- Zapravo, ihtiolog - reče Hooper.
- A što je to? - upita Martin mlađi.
- Zoolog koji se specijalizirao za život riba.
- A što je zoolog? - upita Sean.
- Ja znam - upadne Billy. - To je čovjek koji proučava životinje.
- Tako je - potvrdi Hooper. - Dobar si.
- Hoćete li uloviti morskog psa? - upita Martin mlađi.
- Ja ću pokušati da ga nađem - odgovori Hooper. - Samo, nisam siguran hoću li ga naći. Možda
je već otišao.
- A jeste li ikada ulovili morskog psa?
- Jesam, ali ne tako velikog kao što je ovaj.
- A da li morski psi liježu jaja? - uskoči Sean.
- E, mladiću moj - odvrati Hooper - to ti je vrlo dobro pitanje, a i vrlo teško. Ne liježu ih kao
kokoši, ako si na to mislio. Da, ima morskih pasa koji nose jaja.
- Dajte, dečki, pustite gospodina Hoopera na miru - reče Ellen. - Martine, bi li nas mogao
poslužiti pićem?
- Naravno - prihvati Brody. - Što želite?
- Ja bih najradije džin s tonikom - odgovori Hooper.
 - A ti, Ellen?
- Čekaj da razmislim. Što bi bilo dobro? Najbolje da uzmem samo malo vermuta s ledom.
- Hej, mama - javi se Billy - a šta to imaš oko vrata?
- Zub morskog psa, mili. Dao mi ga je gospodin Hooper.
- Ah, pa to je famozna stvar! Mogu li ga pogledati?
Brody ode u kuhinju. Piće je bilo u jednom ormariću iznad slivnika. Vrata su se bila zaglavila.
Brody jače povuče metalnu ručku i ona mu se odjednom nađe u ruci. I ne misleći, baci je u kantu
za smeće, iz jedne ladice uzme odvijač i silom otvori vrata ormarića. Vermut? Kakve je to boje,
bogamu? Pije li itko živ vermut s ledom? Ellen je rijetko pila, a omiljeno joj je piće bilo viski od raži
sa đumbirovcem. Zelena. Eno je tamo, otraga. Brody zgrabi bocu, odvrne čep i prinese grlić nosu.
Isti miris kao u onih jeftinih, slatkastih vina što ih pijanci kupuju po šezdeset devet centi bocu.
Brody priredi dva pića, pa uzme za sebe viski od raži i đumbirovac. Po navici, htio se poslužiti
mjericom, ali se predomisli i natoči trećinu čaše viskija, onda ulije malo đumbirovca, spusti u čašu
dvije-tri kockice leda i segne da dohvati prve dvije čaše. Obje jednom rukom može ponijeti samo
tako da jednu stegne dlanom, a drugu zakači preko ruba kažiprstom i stisne je uz prvu. Otpije
gutljaj svoga pića i pođe u dnevni boravak.
Billy i Martin mlađi bili su na kauču, između Ellen i Hoopera, a Sean je sjedio na podu. Hooper
je upravo spomenuo nekakvo prase, a Martin je na to viknuo:
- Jao!
- Evo - reče Brody, pružajući ženi prvu čašu, onu zakvačenu kažiprstom.
- Dobri čovječe, propala ti je napojnica - reče ona. - Sva sreća što nisi otišao u konobare.
Brody je pogleda, u glavi mu se izreda cijeli niz grubih replika, ali samo reče:
- Oprostite, grofice. - Pruži drugu čašu Hooperu govoreći: - Vama džin s tonikom, ako se ne
varam.
- Izvrsno, hvala.
- Matt nam je upravo pričao kako su u jednome morskom psu, što ga je on ulovio, našli cijelo
prase - reče Ellen.
- Ma boga ti! - reče Brody, sjedajući na jednu stolicu preko puta kauču.
- Ma ne samo to, tata - umiješa se Martin mlađi. - Našli su i trubu ter-papira.
- I jednu ljudsku kost - dometne Sean.
- Rekao sam da je kost možda bila ljudska - ispravi ga Hooper. - Tada se to više nije moglo
utvrditi. Moglo je biti i goveđe rebro.
- Ja sam mislio da vi učenjaci prepoznajete te stvari od šuba - reče Brody.
- Ne uvijek - odgovori Hooper. - To je napose teško kad se radi o komadu kosti nalik na rebro.
Brody ispije duži gutljaj pića i izgunđa:
- Je li?
- Reci, tata - javi se Billy - znaš li kako sabljasta pliskavica ubija morskog psa?
- Iz puške?
- Ma ne, čovječe, nego ga ubija glavom. To nam je rekao gospodin Hooper.
 - Strašna stvar - reče Brody i isprazni svoju čašu. - Idem po još jedno piće. Hoće li još netko?
- Zar u radnom danu? - začudi se Ellen. -Pazi ti njega!
- A što smeta? Ovakve haj bankete ne priređujemo svaki dan.
Brody ustane i pođe u kuhinju, ali ga zaustavi zvon s vrata. Ode otvoriti i ugleda Dorothy
Meadows, malenu i tanku, u svojoj uobičajenoj tamno-plavoj haljini, s bisernom ogrlicom oko
vrata, iza nje neku djevojku za koju pogodi da će biti Daisy Wicker, visoku, vitku, duge i ravne
kose, nenašminkanu, u hlačama i sandalama, a iza djevojke osebujnu, masivnu spodobu Harryja
Meadowsa.
- Zdravo, ljudi - reče Brody. - Izvolite ući.
- Dobar večer, Martine - pozdravi ga Dorothy Meadows. - Ovo je gospođica Wicker, sreli smo
je tu, pred tvojom kućom.
- Došla sam pješice - objasni Daisy Wicker.
- Lijepa šetnja.
- Drago mi je. Uđite. Ja sam Martin Brody.
- Znam. Vidjela sam vas u vašim službenim kolima. Vaš posao mora biti vrlo zanimljiv.
Brody se nasmije.
- Mogu vam ispričati sve o tome, samo se bojim da ćete ili zaspati ili pobjeći.
Brody uvede goste u dnevni boravak gdje prepusti ženi da ih upozna s Hooperom. Upita ih
kakvo piće žele - Harry burbon s ledom, Dorothy sodu s kojom kapi limuna, Daisy Wicker džin s
tonikom. U kuhinji najprije smiješa sebi piće da uzgred, dok priređuje piće gostima, ispije koji
gutljaj. Dok je to obavio, bio je ispio već pola svoje čaše, pa nalije u nju još dobru mjeru viskija i
nekoliko kapi đumbirovca.
Prvo odnese piće ženama, pa se vrati u kuhinju po Harryjevu i svoju čašu. Upravo je ispijao
još jedan gutljaj prije nego što će se vratiti društvu, kad u kuhinju bane Ellen.
- Nije li ti bolje da malo polakše piješ? - upita ona.
- Meni je dobro - on otpovrne. - Ti ne brini za mene.
- Nisi osobito ljubazan.
- Gle, a ja sam mislio da sam šarmantan.
- Ne bih rekla.
Brody joj se nasmiješi i dobaci: - Ne seri! -Ali, čim to izgovori, shvati da ona ipak ima pravo,
bit će bolje da pije polakše. Pređe u dnevni boravak.
Djeca su se bila povukla, otišla su na kat. Dorothy je sjedila na kauču kraj Hoopera i s njim
brbljala o njegovu poslu u Woods Holeu. Harry, na stolici preko puta kauča, šutke je slušao. Daisy
Wicker je stajala sama, u suprotnom kutu, kod kamina, i gledala oko sebe s nekakvim suzdržanim
osmijehom na licu. Brody pruži Harryju piće i odgega se do Daisy.
- Zašto se smješkate? - upita je.
- Zar se smješkam? Nisam znala.
- O čemu ste razmišljali, o nečemu smiješnom?
- Ne, samo mi je bilo neobično, jer sam prvi put u kući jednog policajca.
 - A što ste očekivali? Rešetke na prozorima? Stražara pred vratima?
- Ne, ništa od toga. Samo sam bila znatiželjna.
- I što ste zaključili? Da izgleda kao svaka druga kuća običnog čovjeka, je li tako?
- Da, valjda, manje-više.
- Što to treba da znači?
- Ništa.
- Hm.
Djevojka gucne malo pića, pa će:
- A volite li vi biti policajac?
Brody nije znao odrediti ima li u njezinu tonu drskosti ili nema.
- Volim - odgovori. - To je dobar posao i uz to ima svoju svrhu.
- Koju svrhu?
- A što vi mislite? - on dočeka, malo nabrušen. - Vjerojatno tu da štiti zakon.
- A zar se ne osjećate otuđenim?
- Zašto bih se morao osjećati otuđenim, do vraga? Otuđenim od čega?
- Od ljudi. Hoću reći, vi postojite samo zato da ljudima zabranjujete ovo ili ono. I kad je tako,
zar se ne osjećate smiješnim?
Na tren Brody pomisli: „Ova me zajebava“, ali se djevojka nije ni smiješila, ni cerila, a niti je
za sekundu skinula pogleda s njega.
- Ne, ne osjećam se smiješnim - odgovori. -Ne vidim zbog čega bih se osjećao drukčije od vas
koji radite u onome ... kako se* zove?
- Bibelot.
- Da. A što vi tamo prodajete?
- Mi tamo prodajemo prošlost. Ona ljudima daje spokojstvo.
- Kako to mislite „prošlost“?
- Antikvitete. Kupuju ih ljudi koji mrze svoju sadašnjost i kojima je potreban osjećaj sigurnosti
što im ga daje njihova prošlost. Ako ne njihova, a ono tuđa. Čim je kupe, ona je njihova. Vjerujem
da je to i vama važno.
- Što, prošlost?
- Ne, sigurnost. Nije li to ono najteže u životu policajca?
Brody pogleda u suprotni kut i uoči da je Harryjeva čaša prazna.
- Oprostite - reče. - Moram služiti i druge goste.
- Naravno. Hvala na ugodnom razgovoru.
Brody uzme Harryjevu i svoju čašu i ode u kuhinju.
Ellen je u jednu zdjelu slagala tortille.
- Ma gdje si našla tu djevojku, zaboga? - Brody upita. - U kakvoj rupi?
- Koju? Daisy? Pa rekla sam ti, radi u Bibelotu.
 - A jesi li ikada razgovarala s njom?
- Jesam, malo. Čini se zgodna i pametna.
- Ona ti je podmukli degen. Ista fukara kao oni balavci što se prave važni kad ih katkad
poberemo i dovedemo u stanicu. - Pripremi piće Meadowsu i sebi natoči još jednu čašu, a onda
ugleda i sretne se s Elleninim pogledom.
- Ma šta je tebi? - ona ga upita.
- Ne volim da mi svakakvo smeće upada u kuću i vrijeđa me kako ga je volja.
- Budi pametan, Martine, sigurna sam da te nije htjela vrijeđati. Vjerojatno je samo bila
iskrena. A danas je iskrenost u modi, valjda to znaš.
- Dobro, ali, ako nastavi tako s tom svojom iskrenošću, izletjet će mi iz kuće kao iz topa, to
znaj. - Brody uzme svoju i Harryjevu čašu i pođe na vrata.
- Martine ... - zausti Ellen, stane, pa zaključi: - Molim te, nemoj, mene radi!
- Ti se ništa ne sekiraj. Sve će biti u najboljem redu. Kako kažu u reklamnim spotovima:
smirite živce.
Poslije je Brody ponovno poslužio Hoopera i Daisy Wicker pićem, a da sebi više nije natočio.
Cijelo je vrijeme tek pomalo pijuckao iz svoje čaše i slušao kako Meadows o nečemu nadugačko
pripovijeda onoj Daisy Wicker. Osjećao se dobro - dapače, vrlo dobro - i znao je da će s njim sve
biti u redu ako do večere ne popije više ništa.
U osam i pol Ellen iznese tanjure za juhu i postavi ih na stol.
- Martine - reče - molim te, hoćeš odčepiti vino dok ja smjestim goste za stol?
- Vino?
- Da, imaš tri boce u kuhinji. Jednu bijelog, u hladnjaku, i dvije crvenog na pultu. Otvori ih
sve. Crveno ionako mora da odahne.
- Jasno - prihvati Brody ustajući - a tko ne mora?
- Da, tire-bouchin ti je na pultu, odmah pored crvenog vina.
- Što to?
- Zove se tire-bouchon - umiješa se Daisy Wicker. - To je vadičep.
S pakosnim je užitkom Brody gledao kako se Ellen crveni, jer mu je to olakšalo vlastitu
nelagodnost. Nađe vadičep i prihvati se posla oko crvenog vina. Prvi je čep izvadio glatko, ali mu
se drugi napola puta razmrvio, pa su komadići pluta skliznuli u bocu. Onda je izvadio iz hladnjaka
bocu bijelog vina, pa je vrteći vadičep lomio jezik trudeći se da izgovori naziv s naljepnice -
Montrachet. Naposljetku, uvjeren da je ime vina ipak približno naučio, obriše bocu kuhinjskom
krpom i odnese je u blagovaonicu.
Ellen je sjedila na čelu stola, prva od kuhinjskih vrata. Slijeva joj je bio Hooper, a zdesna
Meadows. Do Meadowsa je bila Daisy Wicker, na suprotnom kraju stola prazno Brodyjevo mjesto,
a s druge strane, između Brodyja i Hoopera, sjedila je Dorothy Meadows.
Brody zabaci lijevu ruku iza leđa, postavi se pored Ellen, zdesna, i stane joj natakati vino.
- Izvolite, molim, „Maunt-rečit“ - svečano reče. - Iz 1970. Izvrsna godina, dobro je pamtim.
- Dosta - prekine ga Ellen, kažiprstom dižući grlić boce. - Čaša se ne smije napuniti do vrha.
 - Oprostite, milostiva - otpovrne Brody i pređe na Harryjevu čašu.
Pošto je svima natočio vino, Brody sjedne, pa spusti pogled na juhu u svom tanjuru. Zatim
ispod oka pogleda ostale oko stola, da se uvjeri jedu li zbilja tu juhu. Ne šale se. Zagrabi žlicom.
Hladno, ničeg jušnog u okusu nema, ali dobro jest.
- Ja obožavam gazpacho - javi se Daisy - ali ga ne jedem često jer se treba vraški pomučiti
dok ga napraviš.
Mmmm - zabrunda Brody s novom žlicom juhe u ustima.
- Vi ga često jedete? - upita ga Daisy.
- Ne - on odgovori. - Ne tako često.
- A jeste li ikada probali te-ge?
- Ne vjerujem.
- E, to morate jednom probati. Naravno, ako se usuđujete da prekršite zakon.
- Šta, zar se krši zakon ako se jede ovo? Pa kako? Šta je to?
- Te-ge znači „travka i gazpacho“. Umjesto začina, gazpacho začinite „travkom“. Onda malo
pušite, pa malo jedete, opet malo pušite, pa opet malo jedete i tako dalje. Luda stvar!
Brody nije odmah shvatio o čemu djevojka govori, a kad mu je naposljetku sinulo, ne
odgovori odmah. Nagne tanjur prema sebi, pokupi žlicom i posljednje kapi juhe, zatim jednim
gutljajem isprazni čašu vina i ubrusom obriše usne. Onda pogleda Daisy, koja se ljupko smiješila
Elleni, pa Ellen, koja se smiješila nečemu što joj je Hooper pripovijedao.
Naposljetku se Brody odluči - neće podignuti glas, svoje će reći očinskim ali uz to i zlovoljnim
tonom, ali glas neće podignuti, da Elleni ne pokvari raspoloženje.
- Znate - započne - ne znam ...
- Sigurna sam da je to Matt probao - prekine ga Daisy Wicker.
- Možda jest. Samo, ne znam kakve to ...
Daisy podigne glas i reče:
- Matt, oprostite. - Ellen i Hooper ušute. - Recite, jeste li probali te-ge? Uzgred rečeno,
gospođo Brody, gazpacho vam je božanstven.
- Hvala lijepa - reče Ellen. - Ali, što je to te-ge?
- Ja sam to jednom probao - reče Hooper. - Međutim moram reći da me to nije nimalo
oduševilo.
- Ali mi morate reći i što je to! - usklikne Ellen.
- To će vam Matt reći - odgovori Daisy, i upravo kad se Brody spremao da joj nešto kaže, ona
se okrene Meadowsu, pa će: - Dajte, pričajte mi još o podzemnim vodama.
Brody ustane i pokupi tanjure za juhu. Odlazeći u kuhinju, osjetio je laganu mučninu i
vrtoglavicu i čelo mu se ovlaš orosi znojem. Ali, dok je došao do slivnika i spustio tanjure u nj,
mučnina je minula.
Ellen dođe za njim i priveže kecelju oko struka. - Molim te, pomogni mi, izreži meso.
- Tu sam - spremno će Brody i u ladici potraži nož i vilicu. - A što kažeš na ono?
- Na što?
 - Na ono s te-geom. Je li ti Hooper rekao o čemu se radi?
- Jest. Zgodna stvar, a? Mora biti i ukusna.
- Otkud znaš?
- A što ti znaš što mi žene radimo kad se skupimo u bolnici? Hajde, reži! - S vilicom za
posluživanje Ellen prebaci meso iz lonca na dasku. - Pazi da ti režnji ne budu deblji od dva
centimetra, otprilike. Reži ga onako kako režeš meso za odreske.
„Ta kurvetina Wickerova u jednome ima pravo,“ pomisli Brody režući meso: „Evo, upravo
sada, osjećam se zajebano otuđenim.“ Kako mu se prvi režanj odvoji od mase mesa, Brody
uzvikne:
- Hej, zar nisi rekla da je ovo janjetina?
- I jest janjetina.
- Onda je još sirova! Gledaj! - Pokaže joj režanj. Meso je bilo ružičasto, u sredini gotovo
crveno.
- Tako i treba da bude.
- Ali ne janjetina! Janjetina treba biti sva dobro pečena, skroz-naskroz.
- Martine, kad ti kažem, janjetina po ovom receptu treba biti pečena tek upola. Vjeruj mi,
kunem ti se.
Brody podigne glas:
- Neću da jedem sirovu janjetinu!
- Šššš! Za ime božje! Zar ne možeš tiše?!
Brody promuklo šapne:
- Vrati to jebeno meso na vatru da se ispeče kako treba!
- Pa, to je već pečeno! - očajno će Ellen. - Ako ga nećeš jesti, nemoj, ali ja ću ga servirati
ovako!
- Onda ga reži sama! - Brody spusti nož i vilicu na dasku, uzme boce crvenog vina i izađe iz
kuhinje.
- Morate se malo strpjeti - reče prilazeći stolu.
- Kuharica mora najprije zaklati večeru. Htjela ju je servirati živu, ali ju je ona ugrizla za nogu.
- Nagne bocu vina iznad jedne čiste čaše i nastavi: - Ne razumijem zašto se crveno vino ne
smije točiti u iste čaše iz kojih se pilo bijelo vino.
- Zbog različitih aroma - odgovori Meadows.
- Ne idu jedna s drugom.
- Drugim riječima, da se čovjek ne bi nacicao.
- Brody napuni svima čaše i sjedne. Popije malo vina, izusti „dobro“, popije još dva gutljaja,
pa dolije svoju čašu.
Iz kuhinje dođe Ellen, noseći dasku s izrezanim mesom. Postavi je na stolić za posluživanje,
pored naslage tanjura, vrati se u kuhinju i sada donese dvije zdjele s prilogom.
- Nadam se da je dobra - reče. - Danas je prvi put spremam.
 - A što je to? - upita Dorothy Meadows. - Divno miriše.
- Janjetina. U pacu.
- Zbilja? A u čemu si je pacala?
- U đumbirovcu, sojinom ulju i još svačemu.
- Na tanjure je stavljala po režanj mesa, nekoliko šparoga i malo tikvica, pa ih pružala
Meadowsu, koji ih je dalje slao oko stola.
Kad su svi posluženi, i Ellen je sjela, Hooper podigne čašu.
- U čast šefice kuhinje!
Svi podignu čaše, a Brody zagunđa:
- Nek’ nam je sretno!
Meadows uzme zalogaj mesa, prožvače ga i premetne po ustima, procjenjujući mu okus, pa
će:
- Fantastično! Kao najslasniji bubrežnjak, i još bolje. Ima bajan okus.
- Ako to ti kažeš, Harry - reče Ellen - onda je pohvala zbilja specijalna.
- Divno! - oduševi se i Dorothy. - E, recept za ovo moraš mi dati! Harry mi neće dati živjeti
ako mu ovo ne pripremim barem jednom tjedno.
- Onda neka najprije orobi kakvu banku - dobaci Brody.
- Ali divno jest, zar ne, Martine?
Brody ne odgovori. Upravo je stao žvakati zalogaj mesa kad osjeti novi val mučnine. Opet mu
znoj izbi po čelu. Činilo mu se kao da njegovim tijelom zapovijeda netko drugi. Prestraši se što
nema vlasti nad svojim pokretima. Vilica mu tako otežala da se na tren pobojao da će mu skliznuti
iz ruke i zveketom pasti na stol. Čvrsto je stisne pesnicom. Bio je uvjeren da mu se jezik neće
micati ako pokuša progovoriti. Krivo je vino. Da, zacijelo je vino. Pretjerano opreznim, ukočenim
pokretom posegne da odgurne čašu od sebe. Prstima je klizio po stolu kako bi izbjegnuo svaku
mogućnost da prevrne čašu. Zatim se zavali u stolici i duboko uzdahne. Oči mu se zamutile. Htio
je uperiti pogled na jednu sliku iznad Ellenine glave, ali mu pažnju odvuče slika njegove žene u
razgovoru s Hooperom. Kako bi što rekla, tako bi taknula Hooperovu nadlakticu - tek lakim
dodirom, ali, kako Brody pomisli, prisno, kao da imaju kakvu zajedničku tajnu. Nije bio u stanju
da čuje što govori za stolom. Onda se sjeti da je čuo nekakav „zar ne?“. Ali, kad je to bilo? I tko je
to pitao? To ne zna. Pogleda Meadowsa, koji je razgovarao s Wickerovom, pa Dorothy, i otežala
jezika izgovori:
Da.
Dorothy uzgleda.
- Šta kažeš, Martine? Rekao si nešto?
Ali joj on nije mogao odgovoriti. Htio je ustati i otići u kuhinju, ali se nije mogao uzdati u svoje
noge. Ne, ne bi ni stigao do kuhinje, morao bi se pridržati za što. Samo sjedi mimo, reče sebi,
proći će.
I prošlo je. Glava mu se stala bistriti. Ellen je opet dirala Hoopera. Govori i dira, govori i dira.
 - Ljudi moji, što je toplo! - reče Brody, ustane i opreznim ali čvrstim korakom pođe do prozora
i otvori ga. Nasloni se na prozorsku dasku i lice pritisne na mrežu. - Lijepa noć - reče i uspravi se.
- Idem popiti čašu vode. - Uđe u kuhinju i stane tresti glavom. Otvori slavinu i hladnom vodom
protrlja čelo. Zatim ispije čašu vode, pa još jednu. Duboko udahne i izdahne nekoliko puta, vrati
se u blagovaonicu i sjedne. Pogleda u jelo na tanjuru, svlada drhtaj, pa uzgleda u Dorothy i
nasmiješi joj se.
- Hoće li netko još? - upita Ellen. - Ima još dosta.
- A tko ne bi? - radosno će Meadow's. - Ali bolje da najprije poslužiš ostale, jer ako mene
pustiš, ja ću ti sve to očistiti.
- A što bi sutra rekao? - dobaci mu Brody.
- A što bih rekao?
Dubokim i svečanim tonom Brody izgovori:
- Ma baš mi ne ide u glavu da sam pojeo sve ono.
Harry i Dorothy se nasmiju, a za njima i Ellen. Ipak će sve biti u redu, pomisli Brody.
Dok je na stol došao desert - sladoled od kave s kakao-kremom - Brodyju je već bilo dobro.
Uzeo je dvije porcije sladoleda i ljubazno je čavrljao s Dorothy. I nasmiješio se kad mu je Daisy
ispričala kako je na prošli Dan zahvalnosti nadjenula praznični puran marihuanom.
- A kako sam se utrtarila - nastavi Daisy - kad me toga dana, ujutro, nazvala tetka, inače
starica i usidjelica, i pitala može li k meni doći na ručak. A puran mi je već bio nadjeven i ispečen.
- I što je bilo? - upita Brody.
- Za stolom sam joj pokušala podmetnuti komad puretine bez nadjeva, ali je ona navalila da
joj dam s nadjevom, pa sam u sebi sve poslala do vraga i dala joj toga punu porciju.
- I onda?
- Dok se puretina pojela, ona se već cerekala kao da joj je pet-šest godina. Onda je i plesala.
I to uz Kosu.
- Dobro da ja nisam bio tamo - reče Brody. - Morao bih vas sve pohapsiti zbog kvarenja stare
usidjelice.
Kavu su popili u dnevnom boravku, pa Brody ponudi piće, ali su svi odbili, osim Meadowsa.
- Samo dvije kapi konjaka, ako ga imaš.
Brody pogleda Ellen, kao da pita: „A da li ga imamo?“
- Mislim da je u kredencu - reče ona.
Brody natoči Meadowsu piće i na čas pomisli da i sam gucne jedno, ali ipak odoli iskušenju i
ukori sebe: „Ne izazivaj vraga!“
Malo poslije deset sati, Meadows zijevne i reče ženi:
- Dorothy, vrijeme je da idemo. Uvidio sam da teško udovoljavam svojoj čitalačkoj publici
kad idem spavati odveć kasno.
- I ja moram ići - javi se Daisy Wicker. - U osam moram biti na poslu. Iako, doduše, ne
prodajemo bogzna što ovih dana.
- U tome niste sami, draga moja - dobaci joj Meadows.
 - Znam, ali kad radite na proviziju onda to osjećate neposrednije.
- Pa, nadajmo se da je najgore prošlo. Koliko sam ja razumio našeg ovdje stručnjaka, svi su
izgledi da je Levijatan otišao. - Meadows ustane.
- Ima nekih izgleda - reče Hooper. - Barem se nadam. - Ustane i on. - I meni je vrijeme.
- Oh, ne idite! - Ellen će Hooperu. Riječi su joj i nehotice izletjele malo povišenim tonom. To
nije bio ljubazan poziv, nego više vapaj molbe. Ellen se zbuni i dometne:- Još je rano, tek je deset.
- Znam - odgovori Hooper - ali, ako sutra vrijeme bude iole bolje, htio bih rano ustati i poći
na more. Osim toga, tu sam s kolima, pa ću uzgred odvesti Daisy kući.
- Bit će lijepo - reče Daisy. Glas joj je kao obično bio prazan i bezbojan, bez ikakva značenja.
- Harry će je odvesti - predloži Ellen.
- U redu - reče Hooper - ali ja svejedno moram sutra ustati rano. U svakom slučaju, hvala
lijepa.
Oprostili su se kod vrata, uz uobičajene komplimente i pretjerano zahvaljivanje. Hooper je
bio zadnji, pružio je ruku, a Ellen ju je stisnula objema šakama.
- Oh, ne znam kako da vam se zahvalim za zub morskog psa.
- Nema na čemu. Drago mi je što vam se sviđa.
- I hvala što ste bili tako ljubazni s djecom. Očarali ste ih.
- Divna su vam djeca. Priznajem, osjećao sam se malo čudno s njima. Mislio sam kako sam ja
bio kao Sean kad sam vas upoznao, a vi se niste mnogo promijenili odonda.
- Ali ste se zato vi promijenili.
- Valjda jesam. Sačuvaj bože da cijelog života budem devetogodišnjak.
- Hoćemo li vas još vidjeti prije nego što odete?
- Računajte s tim kao sigurno.
- Divno! - Ellen pusti njegovu ruku. Hooper se kratko oprosti s Brodyjem i uputi prema svojim
kolima.
Ellen je pričekala na vratima da oba auta odu, pa ugasi vanjsko svjetlo. Šutke je stala skupljati
čaše, kavene šalice i pepeljare u blagovaonici.
Brody odnese naslagu desertnih tanjura u kuhinju, spusti je u slivnik i izmrmlja: - No, dobro
je bilo. - Rekao je to tek tako, bez ikakve namisli, ne očekujući nikakav odgovor, osim možda kakvu
sličnu, praznu riječ potvrde.
- Ne, nije bilo dobro, hvala tebi - frkne Ellen.
- Kako?!
- Bio si jeziv.
- Ja? - Istinski ga je iznenadio njezin žestoki napad. - Znam da mi je na tren bilo malo mučno,
ali ne vjerujem ...
- Bio si jeziv, cijelo vrijeme, od početka do kraja.
- Daj, ne seri!
- Probudit ćeš djecu.
 - Boli me kita! Ne dopuštam ti da svoju histeriju istreseš na meni i da me optužuješ za
govnarije!
Ellen se kiselo nasmiješi.
- Vidiš? Opet počinješ.
- A što to opet počinjem? Ma o čemu ti govoriš?
- Jednostavno ne želim o tome govoriti.
- Samo tako, je li? Ne želiš govoriti o tome. Pazi ... dobro, nisam imao pravo za ono prokleto
meso. Nisam smio onako popizditi. Žao mi je. Ali sad ...
- Rekla sam da ne želim govoriti o tome!
Iako sav nabrušen, Brody ipak popusti. Trijezno je shvatio da se on može jedino poslužiti
kakvim grubostima i pakosnim aluzijama, a Ellen je na rubu plača. A suze, one bi ga uvijek zbunile,
pa bile izazvane gnjevom ili žarom orgazma. Zato samo dobaci:
- Dobro, oprosti - pa izađe iz kuhinje i pođe uza stube.
U spavaćoj sobi, dok se svlačio, padne mu na um da je uzrok svim tim neugodnostima, izvor
cijele te gungule, jedna riba: jedna luda zvijer koju on nije ni vidio. Zaključak je bio tako komičan
da se morao nasmiješiti.
Uvukao se u krevet i gotovo istog trena, čim je spustio glavu na jastuk, zaspao tvrdim snom.
Jedan momak i jedna djevojka sjedili su i pili pivo na kraju dugog šanka od mahagonija u
Randy Bearu. Momku je bilo osamnaest godina, bio je sin mjesnog ljekarnika.
- Jednom mu moraš reći - reče djevojka.
- Znam. A kad mu budem rekao, on će poblesaviti.
- Nisi ti kriv.
- A znaš što će on reći? Reći će da sam ja morao nešto skriviti. Zacijelo sam nešto zabrljao,
inače ne bi otpustili mene, nego nekoga drugog.
- Pa, nisu otpustili samo tebe.
- Da, ali su neke i zadržali.
- Dobro, po čemu su odlučili koga će zadržati, a koga neće?
- To nam nisu rekli. Samo su rekli da nema dovoljno gostiju za toliko osoblje, zato će otpustiti
neke od nas. Bože, moj će stari doslovce iskočiti iz kože.
- Neka on razgovara s njima. Valjda zna nekoga tamo. Mislim, ako bi im objasnio da je tebi
novac potreban za koledž ...
- To on neće učiniti. Nikoga on neće moliti.
- Momak ispi svoje pivo. - Ostaje mi samo jedno. Raspačavati robu.
- Ne, Michael, samo to ne! Pa, to je strašno opasno! Možeš završiti u zatvoru.
- Krasna alternativa, a? - kiselo će momak.
- Ili u koledž ili u zatvor.
- A što ćeš reći ocu?
- Još ne znam. Možda ću mu reći da prodajem pojaseve.
8
Brody se prenuo iza sna, trgnuo se kao na kakav znak da nešto nije u redu. Pružio je ruku
preko kreveta da dodirne Ellen. Nema je. Uspravi se i spazi je kako sjedi kraj prozora. Kiša je šibala
po prozorskim staklima, čuo se fijuk vjetra među granjem.
- Jeziv dan, a? - reče Brody. Ona mu ne odgovori, samo je ukočeno zurila u potočiće što su
se slivali niza stakla. - Kako to da si ustala tako rano?
- Nisam mogla spavati.
Brody zijevne.
- Meni, bogme, ništa nije smetalo.
- I ne čudim se.
 - Uh, do vraga? Hoćemo li opet početi?
Ellen zavrti glavom.
- Nećemo. Oprosti. Nije bilo namjerno. - Činila se tužnom, potištenom.
- Šta ti je?
- Ništa.
- Kako god kažeš. - Brody ustane i ode u kupaonicu.
Obrijao se, obukao i sišao u kuhinju. Dječaci su upravo završavali doručak, a Ellen je njemu
pržila jaje.
- Je li, momci, kakve planove imate za ovakav bezvezan dan?
- Ja ću čistiti kosilice - odgovori Billy koji je u ljetu radio kod jednog mjesnog vrtlara. - Jarca
mu, što mrzim kišne dane!
- A vas dvojica? - Brody će Martinu i Scanu.
- Martin ide u omladinski klub - reče Ellen - a Sean će provesti dan kod Santosa.
- A ti?
- Bit ću cijeli dan u bolnici. Dobro da sam se sjetila: neću doći kući na ručak. Hoćeš li pojesti
štogod u gradu?
- Naravno. Nisam znao da srijedom radiš cijeli dan.
- Obično ne, ali jedna nam je bolesna, a ja sam obećala da ću obaviti njezin posao.
- Tako.
- Vratit ću se do večere.
- Lijepo.
- Možeš li odvesti Martina i Seana kad pođeš na posao? Ja bih na putu do bolnice obavila
kupovinu.
- Nema problema.
- A ja ću svratiti po njih kad pođem kući.
Najprije odoše Brody i dva mlada sina, a zatim ode i Billy, odvezao se na posao biciklom, od
glave do pete u nepromočivoj odjeći i obući.
Ellen pogleda u zidni sat u kuhinji. Još malo pa će osam sati. Je li prerano? Možda jest. Ali,
bolje da ga sada nazove, poslije može biti kasno, može otići nekamo i propast će joj prilika.
Ispružila je preda se desnu ruku i pokušala smiriti prste, ali su joj se tresli neobuzdano. Nasmiješi
se svojoj nervozi i šapne sebi: „I ti si mi neki strašan fakin“. - Popne se uza stube, uđe u spavaću
sobu, sjedne na krevet i uzme zeleni telefonski imenik. Nađe broj Abelard Arms Inna, spusti ruku
na telefon, na tren stane, pa podigne slušalicu i okrene broj.
- Abelard Arms.
- Molim vas gospodina Hoopera. Matta Hoopera.
- Samo čas, molim. Hooper. Da, tu je. Četiri-nula-pet. Odmah ću vas spojiti.
Čula je kako telefon zvoni jednom, drugi put. Čula je i svoje srce kako tuče i vidjela kako joj
kuca bilo na desnom zglavku. Spusti slušalicu, reče sebi, spusti slušalicu, dok je još vrijeme.
 - Halo? - javi se Hooperov glas.
- Oh. - Dobri bože, ona pomisli, a što ako je Daisy Wicker s njim u sobi?
- Halo?
Ellen proguta slinu i odazva se:
- Zdravo. To sam ja ... ovaj, Ellen.
- Oh, zdravo.
- Nadam se da vas nisam probudila.
- Niste. Upravo se spremam da siđem na doručak.
- Drago mi je. Vrijeme nije osobito lijepo, zar ne?
- Nije, ali meni to ne smeta. Ionako si rijetko mogu dopustiti zadovoljstvo da spavam do kasna
jutra.
- Možete li ... ovaj, hoćete li moći danas raditi?
- Ne znam. Baš sam o tome razmišljao. Jasno, ne mogu se nadati nekoj koristi ako odem
brodom na more.
- Da. - Ellen zastane, odupirući se vrtoglavici koja ju je obuzimala. „Hajde,“ ponuka ona sebe,
„pitaj ga!“ - Mislila sam ... - „Ne, polako, izvedi to na zgodan način!“ - Naime, htjela sam vam se
zahvaliti na divnom privjesku.
- Nema na čemu. Zbilja mi je jako drago što vam se toliko sviđa. Moram se ja vama zahvaliti.
Za izvanredno ugodnu večer.
- I meni je ... i nama je bilo vrlo lijepo. Drago mi je što ste došli.
- Da?
- Bilo mi je kao nekada.
- Da?
„Sad,“ reče ona sebi. „Učini to!“ Riječi su joj šiknule s usana:
- Znate, mislila sam, ako danas ne možete ništa raditi ... to jest, ako ne možete ni izaći na
more, ni bilo što drugo ... onda, ovaj ... kako bi bilo ... biste li htjeli ... jeste li slobodni za ručak?
- Za ručak?
- Da. Znate, ako nemate što drugo raditi, mogli bismo ručati zajedno.
- Zajedno? Mislite, vi, šef i ja?
- Ne, samo vi i ja. Martin obično ruča u svom uredu. Pazite, ne želim vam pobrkati kakve
planove ili bilo što. Ako imate puno posla i...
- Ne, ne, to je u redu. Do vraga, zašto ne? Dapače! A gdje bismo ručali?
- U Sag Harboru ima jedan divan lokal. Znate ga? - Nadala se da ga on ne zna. Ni ona ga nije
znala, što je značilo da nitko nju ondje neće znati. A bila je čula da je lokal dobar, tih je i u polutami.
- Ne, nikad nisam bio tamo - odgovori Hooper. - Ali, isplati li se za ručak ići tako daleko, do
Sag Harbora?
- Ah, pa nije to tako strašno, ima svega petnaestak, dvadeset minuta vožnje. Možemo se naći
tamo kad god je vama zgodno.
 - Meni je zgodno u svako doba.
- Onda, oko dvanaest i pol?
- U dvanaest i pol. Do viđenja.
Ellen spusti slušalicu. Ruke joj se još tresle, ali se osjećala uzbuđenom, ushićenom. Kao da su
joj svi osjeti živnuli i nevjerojatno se izoštrili. Svakim udahom osjeća okolne mirise. U ušima joj
zvoni simfonija sitnih kućnih zvukova - škripe, šuškanja i štropota. Već se godinama nije osjećala
tako intenzivno ženstvenom - prožetom jednom opojnom toplinom, osjećajem koji joj je u isti
mah i predivan i nelagodan.
U kupaonici se istuširala, obrijala noge i pazuha. Zalila je što nije kupila kakav specijalni ženski
higijenski deodorans, od onih što ih reklamiraju na televiziji, ali se, umjesto toga, napudrala i malo
pokvasila kolonjskom vodom iza uha, ispod pazuha, iza koljena, po bradavicama i genitalijama.
U spavaćoj je sobi imala veliko zrcalo, pa je stala preda nj kao za smotru. Jesu li joj dobra
dostatno dobra? Hoće li ponuda biti prihvaćena? Sva sreća što se pobrinula da održi kondiciju, da
sačuva glatkoću i obline mladosti. Nesnošljiva bi joj bila i sama pomisao da bude odbijena.
Dobra jesu bila dobra. Na vratu tek koja vidljiva borica. Ni mrljice, ni brazdice na licu. Nigdje
ničeg uvenulog, klonulog, nabuhlog. Stajala je uspravno i divila se jedrini svojih grudi. Struk joj je
uzan, trbuh ravan - plod beskrajnih sati vježbanja nakon svakog poroda. Jedini su problem,
zaključila je kritički motreći svoje tijelo, bedra. Ni uz najbolju volju, nitko joj neće reći da su joj
kao u djevojke. Ona su jasan znak majke. To su, kako Brody jednom reče, rasplodna bedra. Sjetivši
se toga, na tren je štrecne kajanje, ali ga uzbuđenje začas prevlada. Noge joj bile duge i - od sloja
sala na stražnjici naniže - vitke. Gležnji joj bili nježni, a stopala - s čisto obrezanim noktima - tako
savršena da su morala odgovarati i najizbirljivijem sladokuscu.
Obukla je bolničarsku odoru. Iz dna garderobe izvukla je jednu plastičnu vrećicu u koju je
strpala jedne bikini-gaćice, grudnjak, uredno složenu ljetnu haljinu blijedoljubičaste boje, par
salonki s niskom petom, jedan deodorantni sprej, plastičnu bočicu talka, i zubnu pastu i četkicu.
Sišla je u garažu, bacila vrećicu sa stvarima na zadnje sjedalo svoje „bube“, izvela kola natraške s
kolskog prilaza i odvezla se prema bolnici Southamptona.
Jednolična je vožnja pojačala umor što ga je osjećala već satima. Probdjela je bila cijelu noć.
Najprije je bdjela u krevetu, zatim je sjedila kraj prozora, rastrzana i naizmjence zapljuskivana čas
uzbuđenjem, čas glasom savjesti, sad žudnjom, sad kajanjem, malo čežnjom, malo krivnjom. Ne
bi znala točno reći kada se odlučila na taj, očigledno lakouman i pogibeljan, korak. O njemu je
razmišljala - i trudila se ne misliti - još od dana kad je prvi put vidjela Hoopera. Ocijenila je
opasnost, ali je nekako zaključila da će se isplatiti, iako nije bila posve sigurna hoće li ona što
dobiti tom avanturom. Znala je da želi promjenu, da je željna gotovo bilo kakve promjene. Htjela
se uvjeriti, i to čvrsto uvjeriti, da je poželjna - ne samo svome mužu, jer se na to već navikla, nego
i ljudima u kojima gleda sebi ravne, ljudima među koje se još ubraja. Osjećala je da će bez nečije
pomoći dio nje, onaj dio što joj je najmiliji, na koncu usahnuti. Prošlost se možda više nikada ne
može oživiti, ali, tko zna, možda se može dozvati i fizički, a ne samo duhovno. Željela je injekciju,
transfuziju srži svoje prošlosti, i u Mattu Hooperu vidjela je jedinog mogućeg darovatelja. Na
ljubav nije pomislila ni na jedan tren. Nije ni htjela ni željela ikakvu dublju ili trajniju vezu. Htjela
je samo biti uslužena, obnovljena.
 U bolnici je bila sretna što je poslom i razgovorom s pacijentima morala biti tako zaokupljena
da nije imala vremena da razmišlja. Zajedno s još jednom dobrovoljkom, mijenjala je krevetninu
starijim pacijenticama, ženama kojima je bolnica zamijenila dom, nekima i konačno. Ellen se
morala naprezati da se sjeti kako se kojoj zovu djeca i u kojim su dalekim gradovima, izmišljati za
tu djecu nove isprike zašto ne pišu, morala je hiniti kako se tobože prisjeća ovih ili onih
televizijskih programa i predstava i raspravljati, na primjer, kako je mogla jedna takva i takva
ličnost ostaviti svoju suprugu zbog nekakve pustolovke i flundre.
U jedanaest i četrdeset pet, Ellen se šefici dobrovoljki potuži da joj nije dobro, opet je muči
štitnjača, reče, a dobila je i menstruaciju. Poći će u sobu dežurnog, da malo prilegne. Ako joj malo
odmora ne pomogne, otići će kući. Zapravo, šefica neka zna: ako se ona ne vrati na posao otprilike
do jedan i pol, znači da je otišla kući. Računala je da će takvim zaobilaženjem izbiti bilo kome
ikakvu volju da je potraži.
Otišla je u sobu dežurnog, odbrojala do dvadeset, pa je odškrinula vrata da vidi je li hodnik
prazan. Nikoga nije bilo, osoblje se uglavnom već nalazilo u kafeteriji na drugoj strani zgrade, ili
se bilo zaputilo tamo. Izašla je na hodnik, tiho za sobom zatvorila vrata, žurno skrenula za ugao i
izašla iz bolnice na jedna bočna vrata što su gledala na parkiralište.
Prošavši više od polovine puta do Sag Harbora, stala je kod jedne benzinske stanice. Pošto
su joj napunili tank i naplatili benzin, upitala je gdje je klozet. Poslužitelj joj je dao ključ, a ona je
odvezla kola iza stanice pred sama vrata klozeta. Otvorila je klozet, ali nije ušla u nj, nego je
najprije vratila ključ poslužitelju. Zatim je iz kola, sa stražnjeg sjedala, uzela plastičnu vrećicu, ušla
u klozet, u ženski odjel, i pritisnula dugme kojim se zaključavaju vrata.
Skinula se i, onako gola i bosa na hladnome podu, zagledala u svoj lik u zrcalu iznad slivnika,
sitno se ježeći u svom pustolovnom činu. Poprskala je pazuha i stopala sprejom, izvukla iz
plastične vrećice gaćice, navukla ih, onda je talkom naprahala grudnjak iznutra pa ga je nataknula
na grudi. Izvadila je haljinu, pogledala je li zgužvana i obukla je. Zatim je naprašila talkom cipele
iznutra, papirnom servijetom obrisala stopala, pa je obula cipele. Hitro ali pedantno oprala je
zube, počešljala kosu, strpala svoju bolničarsku odoru u plastičnu vrećicu i otvorila vrata klozeta.
Izvirila je, bacila pogled lijevo i desno, vidjela da nema nikoga, pa je izašla iz klozeta, bacila vrećicu
na stražnje sjedalo i ušla u kola.
Kad se provezla pored poslužitelja, sva se zgurila i skupila, ako je on slučajno pogleda, neka
ne vidi da je u drugoj odjeći.
U dvanaest i dvadeset stigla je do Bannera, mali riblji i gril-restoran na samoj obali, u Sag
Harboru. Silno se obradovala vidjevši da je parkiralište otraga. Bolje da joj kola nisu na vidnome
mjestu, ako slučajno ima takav peh da Sag Harborom prođe kakav znanac.
Izabrala je taj restoran, pored ostalog, i zato što je bio omiljen večernji lokal ljetovateljske
rulje i jahtaša, što znači da za dana, za ručak, vjerojatno nema mnogo gostiju. Uz to je bio skup,
pa je zato mogla biti gotovo sigurna da tamo neće naići nikakvi mještani i mjesni trgovci. Uza se
je imala malo manje od pedeset dolara - svu nužnu gotovinu koju su držali kod kuće. Upamtila je
i koje su novčanice: jedna dvadesetica, dvije desetice, jedna petica i tri komada od jednog dolara.
Kanila je u kavenu limenku u kuhinjskom ormariću, iz koje je uzela novac, točno vratiti novčanice
iste vrijednosti.
 Na parkiralištu su bila još dvoja kola, jedan „Chevrolet“ i neki veći, žućkastosmeđi auto.
Pamtila je da su Ilooperova kola zelena. Izašla je iz auta i ušla u restoran, ruku podignutih iznad
glave kako bi zaštitila kosu od kišice.
Lokal je bio u polutami, ali, kako je vani bilo tmurno, oči su joj se prilagodile začas. Restoran
je imao samo jednu prostoriju, šank se pružao zdesna od ulaza, u sredini je bilo dvadesetak
stolova, a niz lijevu stijenu nizalo se osam pregradaka. Zidovi su bili od tamnog drva, dekorirani
posterima iz filmova i korida.
Za jednim stolom kod prozora jedan je par - od svojih nepunih trideset godina, kako je
procijenila Ellen - sjedio i pio. Pipničar, mlad čovjek s „vandyke“ bradicom i u košulji, sjedio je kod
kase i čitao Daily News. Osim njih, više nikoga nije bilo u lokalu. Ellen pogleda na sat - sad će
dvanaest i pol.
Pipničar uzgleda:
- Dobar dan. Izvolite?
Ellen priđe šanku.
- Da ... da, odmah. Najprije bih htjela ... molim vas, hoćete li mi reći gdje je ženski toalet?
- Iza šanka desno, prva vrata lijevo.
- Hvala. - Ellen brzim korakom prođe uza šank, skrene desno i uđe u ženski klozet.
Stala je pred zrcalo i ispružila desnu ruku. Drhtala joj je i ona stisne pesnicu. „Smiri se,“ reče
sebi, „moraš se smiriti, inače ćeš sve upropastiti. A to nema smisla.“ Učinilo joj se da se znoji, pa
je zavukla ruku pod haljinu, pod pazuho, i vidjela da nije vlažna. Počešljala se i pregledala zube.
Sjetila se kako je jednom jedan momak, s kojim je bila izašla, rekao: „Želudac mi se prevrne istog
momenta čim na djevojci vidim da joj među zubima strši nečist.“ Pogleda na sat: dvanaest i
trideset pet.
Vrati se u lokal i pogleda naokolo. Isti par, pipničar i još jedna konobarica što za šankom
savija servijete.
Konobarica ugleda Ellen gdje prilazi uza šank i reče:
- Dobar dan. Čime vas mogu uslužiti?
- Molim vas jedan stol za ručak.
- Za jednu osobu?
- Ne, za dvije.
- Odmah - reče konobarica, odloži servijete, uzme blok i povede Ellen do jednog stola usred
prostorije. - Je li ovdje dobro?
- Nije. Ovaj, jest, dobro je, ali bih više voljela onaj stol tamo, u zadnjem pregratku, ako
nemate ništa protiv.
- Samo izvolite, koji god stol želite. Nije baš neka gužva - odgovori konobarica i povede Ellen
do stola.
Ellen se uvuče u pregradak i sjedne okrećući leđa ulazu. Lako će je Hooper prepoznati. Ako
dođe.
- Hoćete li štogod popiti?
 - Da, molim. Džin s tonikom. - Kad se konobarica udaljila, Ellen se nasmiješi. Sad će prvi put
otkad se udala popiti jedno piće za dana.
Konobarica joj donese piće i Ellen odmah ispije pola čaše, željna one olakšavajuće topline
alkohola.
Svakih je nekoliko sekundi zirkala u vrata i škiljila u sat. „Neće doći,“ pomisli. Bilo je gotovo
dvanaest i četrdeset pet. „Utrtario se. Boji se Martina. Možda se boji mene. A što ću učiniti ako
ne dođe? Morat ću nešto pojesti i vratiti se na posao. Ali on mora doći! Ne može mi tako
podvaliti!“
- Zdravo!
Od toga glasa Ellen se trgne. Poskoči i izusti:
- Oh!
Hooper se uvuče na klupu nasuprot njoj i reče:
- Oprostite, nisam imao namjeru da vas uplašim. I žao mi je što kasnim. Morao sam uzeti
benzin, a na benzinskoj stanici bila je gužva. I promet je bio strašan. I više nemam isprika. Da,
morao sam krenuti ranije. Zbilja mi je žao. - Pogleda joj u oči i nasmiješi se.
Ellen se zagleda u svoju čašu.
- Ne morate se ispričavati. I ja sam zakasnila.
Konobarica priđe stolu.
- Želite nešto popiti? - upita Hoopera.
On pogleda Elleninu čašu i odvrati:
- Da, svakako. Džin s tonikom, molim.
- I ja ću još jedan - reče Ellen. - Ovaj je skoro gotov. Konobarica ode, a Hooper reče:
- Inače ne pijem za ručkom.
- Ne pijem ni ja.
- Nakon trećeg pića meljem svakakve gluposti. Nikad nisam dobro podnosio piće.
Ellen klimne.
- Znam kako to izgleda. Ja postajem nekako ...
- Nepromišljena? Tako i ja.
- Zbilja? Ne mogu vas ni zamisliti takvim. Mislila sam da znanstvenici ne mogu biti
nepromišljeni i da hoće.
Hooper se nasmiješi pa će izvještačenim tonom:
- Milostiva gospođo, možda se vama čini da smo mi i dušom i tijelom vezani za svoje
epruvete, ali, ima nas i takvih kojima ispod ledenohladne vanjštine biju najdrskija i najbludnija
srca na svijetu.
Ellen se nasmije. Konobarica im donese piće i ostavi im dva jelovnika na stolu. Nastavili su
razgovarati i čavrljati - o tome kako je bilo nekada, o ljudima koje su tada poznavali i što ti ljudi
danas rade, o Hooperovim „ihtiološkim“ ambicijama. Nijednom nisu spomenuli ni morskog psa,
ni Brodyja, ni Elleninu djecu. To je bio ležeran, lepršav i slobodan razgovor koji je godio Elleni. Uz
drugo se piće opustila, sad je bila vesela i smirena.
 Zaželjela je da Hooper popije još jedno piće, ali je znala da ga on neće naručiti sam, na svoju
ruku. Zato je uzela jelovnik, očekujući da će konobarica to opaziti, pa reče:
- Da vidimo što ima dobroga?
Hooper uzme drugi jelovnik i stane ga čitati, a nakon kraćeg vremena konobarica se dogega
do njih i upita:
- Jeste li već izabrali?
- Još nismo - odgovori Ellen. - Teško se odlučujem, sve mi je dobro. Jeste li vi izabrali jelo,
Matthew?
- Još nisam..
- A da popijemo još po jednu dok se odlučimo što ćemo jesti?
- Piće za oboje? - upita konobarica.
Hooper kao da se trenutak nećkao, onda klimne glavom i reče:
- Svakako, ovo je posebna prigoda.
Šutke su proučavali jelovnik. Ellen je razmišljala o svom raspoloženju. Tri džina bit će joj
priličan teret, a nipošto ne bi htjela ni da joj se vrti u glavi, ni da joj se sapliće jezik. Kako ono kažu
- da alkohol jača želju, ali slabi izvedbu? Ma kakvi, to vrijedi samo za muškarce. Eh, drago mi je
što ne moram voditi brigu i o tome. Da, a što je s njim? Ako on ne bude mogao ... što bih ja onda
morala učiniti? Daj, to su gluposti! Muškarac, da ne može, mora biti nesposoban. Ali, i ne mora,
može biti i prestrašen. A izgleda li on prestrašen? Virne preko ruba jelovnika i pogleda Hoopera.
Ne čini se nervoznim. Možda je samo malo smeten.
- Što vam je? - ona upita.
Hooper uzgleda.
- Kako mislite?
- Namrštili ste se. Kao u nedoumici.
- Ah, ništa, samo sam se bio zamislio nad ovim kapicama. Znate, kapice mogu biti izvrsne, ali
valja ih znati pripremiti, a to malo gdje znaju.
Konobarica im donese piće i upita:
- Želite li naručiti jelo?
- Da - reče Ellen. - Meni dajte koktel od škampa i piletinu.
- Salatu s kakvim začinom, molim? Imamo francuski, „Roquefort“, „Tisuću otoka“, i ulje s
octom.
- „Roquefort“, molim.
- Ove kapice - reče Hooper - jesu li zbilja svježe?
- Naravna star! - odvrati konobarica.
- Dobro. Onda mi dajte kapice i salatu s francuskim začinom.
- Želite kakvo predjelo?
- Ne - reče Hooper podižući čašu. - Ovo mi je dovoljno.
 Nekoliko minuta poslije konobarica donese Elleni koktel od škampa. Kad je konobarica otišla,
Ellen reče:
- Znate što? Voljela bih popiti malo vina.
- Hm, vrlo zanimljiv prijedlog - dočeka Hooper, gledajući joj u oči. - Ali, sjetite se onoga što
sam rekao o svojoj nepromišljenosti. U takvom slučaju, ne odgovaram za svoje postupke.
- Toga se ne bojim - reče Ellen i u isti mah osjeti kako joj se žare obrazi.
- Dobro,' samo najprije da vidim stanje u kasi.
- Hooper posegne rukom u stražnji džep, da izvadi novčanik.
- Ah, ne, ja častim.
- Ne budite ludi!
- Ne, zbilja! Pa ja sam vas pozvala na ručak!
- Ellen se prestrašila. Uopće joj nije palo na um da bi možda on htio platiti račun. Sad mu ne
bi htjela pokvariti raspoloženje kakvim masnim računom. Isto tako, ne bi htjela ni ispasti
prepotentnom pozlijediti ga u njegovoj muškoj taštini.
- Znam - Hooper odgovori - ali volio bih ja vas počastiti. .
Je li to možda početni potez? Ne zna. Ako jest, ne smije ga odbiti, ali, ako to on samo iz
uljudnosti ...
- Vrlo ste ljubazni, ali ...
- Ozbiljno kažem. Molim vas.
Ellen ponikne pogledom i stane gurkati preostali škamp na tanjuru.
- Pa ...
- Ja znam da vi želite biti obzirni - reče Hooper - ali to nije potrebno. Je li vam David pričao o
našem djedu?
- Možda jest, ne sjećam se. Što je bilo s njim?
- Staroga su Matta zvali „Banditom“, a zacijelo ne od milja. Da je danas još živ, vjerojatno bih
ja bio na čelu onih koji bi mu radili o glavi. Ali, više ga nema, pa se pred mene postavio samo jedan
problem: hoću li zadržati onu gomilu para koju mi je ostavio ili ću je prepustiti drugima? Naravno,
to nije nikakav težak moralni problem. Zaključio sam da te novce ne moram dati drugome, mogu
ih i ja posve lako potrošiti.
- Je li i David naslijedio mnogo?
- Jest. Vidite, i to je nešto što mi kod njega nikako ne ide u glavu. On toliko ima, da može cijeli
život proživjeti i uz to izdržavati ne znam koliko žena. Ali ne, on uzima za ženu jednog običnog
trotla. Zašto? Zato što taj trotl ima još više para od njega. E, to ne razumijem. Tko zna, možda
novcu nije dobro ako nije oženjen novcem.
- A čime se bavio vaš djed?
- Željeznicama i rudnicima. To jest, teoretski. U biti, bio je vitez-pljačkaš. Jedno je vrijeme
držao većinu Denvera u svojim rukama. Znate, gospodario je cijelim kvartom crvenih lampi.
- To je moralo biti unosno.
- Manje nego što mislite - nasmije se Hooper.
 - Pričali su da je volio naplaćivati najamninu u naturi.
„To bi mogao biti potez,“ pomisli Ellen. Što bi na to ona morala reći?
- Pa, to su stvari o kojima navodno mašta svaka curica - ona će šaljivim tonom.
- Koje?
- Pa, znate ... da bude prostitutka. Da spava s cijelom četom muškaraca.
- A jeste li vi maštali o tome?
Ellen se nasmije, u nadi da će smijehom prikriti svoje rumenilo.
- Ne sjećam se jesam li maštala baš o tome. Ali mislim da svi imamo svoje fantazije, ovakve
ili onakve maštarije.
Hooper se nasmiješi, zavali u svom sjedalu, mahne konobarici, pa joj reče:
- Molim vas, hoćete li nam donijeti jednu bocu hladnog „chablisa“?
„Nešto se dogodilo,“ pomisli Ellen. Pitala se može li on osjetiti - namirisati? kao životinja? -
ponudu koju mu je ona predočila? Kako bilo da bilo, on je prešao u napad. A ona sada samo mora
paziti da mu nečim ne ubije volju.
Stiglo je jelo, a koji tren kasnije i vino. Bacivši pogled na tanjur, Hooper samo zagunđa:
- To sam i znao! Pojma nemaju kako se pripravljaju kapice!
- Možete ih vratiti - reče Ellen, ali se nadala da on to neće učiniti. Prepirka s konobaricom
mogla bi im pokvariti raspoloženje.
- Možda i bih - Hooper će i naceri joj se – ali u drugim okolnostima. - Natoči vino, najprije
Elleni, pa sebi, i podigne svoju čašu kao za zdravicu.
- U čast fantazija! - reče. - Pričajte mi o svojim fantazijama. - Njegove se bistroplave oči
krijesile, usne su bile rastavljene poluosmijehom.
- Ah, nisu bogzna kako zanimljive - nasmije se Ellen. - Mislim da su siromašnije od običnih,
prosječnih ljudskih fantazija.
- Ne, to zacijelo nije točno - odvrati Hooper.
- Hajde, pričajte mi. - Samo je pitao, nije zahtijevao, ali je Ellen shvatila da igra, koju je ona
započela, zahtijeva od nje odgovor.
- Ah, pa vi ih znate - reče. U utrobi joj je bilo toplo, a na vratu vruće. - Standardne stvari. Na
primjer, silovanje.
- I kako vam se to događa?
Ellen se zamisli i sjeti se prigoda kad bi, prepuštena sebi i svojim mislima, puštala mašti na
volju neka joj smišlja bludne prizore. Najčešće bi to bilo u krevetu, često i pored Martina koji je
spavao. Katkada bi sebe zatekla gdje nesvjesno miluje vaginu, gladi se.
- Ah, na svakakve načine - odgovori.
- Da čujem jedan primjer.
- Na primjer, jutro je, sama sam u kuhinji, a neki radnik iz susjedne kuće dođe k meni, na
stražnja vrata. Pita može li telefonirati, ili hoće čašu vode.
- Ellen ušuti.
 - I onda?
- Onda ga puštam u kuću, a on mi prijeti da će me ubiti ako ne učinim što traži od mene.
- Grub je s vama.
- Nije, nema tu noževa i sličnoga.
- Tuče vas?
- Ni to. Samo me ... siluje.
- I je li vam lijepo?
- U početku nije. Jezivo je. Ali poslije, nakon nekog vremena, kad me on ...
- Kad vas on ... nadraži ...
Ellen mu pogleda u oči, da otkrije kakva je ta njegova primjedba: šaljiva, porugljiva ili
sadistička? Nije otkrila ništa. Hooper obliže usne i nagne se naprijed, lice je primaknuo posve blizu
njezinu licu.
„Vrata su ti se otvorila,“ pomisli Ellen, „sad još samo uđi!“
- Da - odgovori.
- Onda vam je lijepo.
- Da. - Ellen se pomakne na klupi, to sjećanje počelo je djelovati i fizički.
- I dođete do orgazma? - upita Hooper.
- Kadšto. Ne uvijek.
- Je li velik?
- Krupan? Ovaj ...
Govorili su vrlo tiho, a Hooper sad spusti glas do šapta:
- Ma ne krupan! Je li njemu ... znate ... velik?
- Obično jest - Ellen će smijuljeći se. - Strašan.
- A je li on crn?
- Nije. Čula sam kako neke žene maštaju da ih siluje Crnac, ali se to meni nikad nije dogodilo.
- Ispričajte mi o čemu još maštate.
- Ah, ne - nasmije se Ellen. - Sad je na vas red.
Čuli su korake i okrenuli glave. Konobarica je prišla stolu.
- Je li sve u redu? - upita ona.
- U redu - Hooper će kratko. - Sve u redu. - Konobarica ode.
- Što mislite, je li nas čula? - šapne Ellen.
Hooper se nagne naprijed.
- Ma kakvi! Pričajte mi još.
Stvar je gotova, pomisli Ellen, i odjednom se usplahiri. Htjela bi mu reći zašto se tako vlada,
objasniti mu da inače ne radi takve stvari. Vjerojatno misli da sam kurva. Ah, pusti to, ne budali,
sve ćeš uprskati.
- Neću - odgovori ona s osmijehom. - Sad je na vas red.
 - Ja obično maštam o orgijama. Ili barem o tercetima.
- Kakvi terceti?
- Utroje. Ja i dvije žene.
- Kakva gramzljivost! A što radite?
- Svašta. Sve što se da zamisliti.
- Jeste li... veliki? - ona upita.
- Sve veći i veći. A kakvi ste vi?
- Ne znam. U odnosu na što?
- U odnosu na druge žene. Ima žena kojima je vrlo tijesna.
- Kao da slušam nekog trgovca kako hvali prednosti svoje robe - Ellen će smijuljeći se.
- Ne, nisam trgovac, samo zainteresirani potrošač.
- Šta ja znam kakva sam - ona odvrati. - Nemam neko mjerilo za to. - Zagleda se u svoju upola
pojedenu piletinu i nasmije se.
- Što vam je tako smiješno? - upita Hooper.
- Tako, palo mi na um - Ellen će, smijući se sve jače - palo mi na um ... oh, bože, zaboljelo me
od smijeha ... imaju li i kokoši ...
- Naravno da imaju! - reče Hooper. - I te kako tijesnu!
Zajedno su se smijali, a kad im se smijeh stišao, Ellen nagonski predloži:
- Hajde da smislimo kakvu fantaziju.
- Vrlo dobro - spremno će Hooper. - Kako da počnemo?
- Što biste vi sa mnom radili kad bismo ... znate ...
- Vrlo zanimljivo pitanje - Hooper će, tobože akademski ozbiljnim tonom. - Ali, prije nego što
razmotrimo „što“, valja nam razmotriti „gdje“. Tu, recimo, najprije dolazi u obzir moja soba.
- I odveć pogibeljno. U Abelardu me svi znaju. Ne-ne, otpada bilo gdje u Amityju.
- A kod vas?
- Zaboga, nipošto! A što ako mi se koje dijete vrati kući? Osim toga ...
- Znam. Ne smije se oskvrnuti bračni krevet. U redu. Onda, gdje?
- Pa, valjda ima kakav motel odavde do Montauka. Ili, još bolje, odavde do Orient Pointa.
- Slažem se. Ako ga nema, tu su, na kraju, kola.
- Usred bijela dana? Sad vi zbilja fantazirate!
- U mašti je sve moguće - nasmiješi se Hooper.
- Dobro. Taj problem je sređen. A onda, što biste uradili?
- Mislim da moramo ići nekim kronološkim redom. Prvo, odavde krećemo jednim kolima,
najbolje mojima, jer ih ljudi ne znaju. Poslije se možemo vratiti po vaša.
- Dobro.
- Onda, dok se vozimo ... ne, još prije toga, prije nego što krenemo odavde, ja vas upućujem
da odete u ženski toalet i skinete gaćice.
 - Zašto?
- Zato da vas mogu ... istraživati dok se vozimo. Tek toliko da se mašina ne ohladi.
- Tako - šapne ona, trudeći se da joj ton bude miran. Sva je bila uzavrela, užarena, činilo joj
se da joj duh luta negdje dalje od tijela. Kao da je neka treća osoba koja sluša taj razgovor. Morala
se obuzdati da se ne miče na klupi presvučenoj skajem. Htjela bi se trljati amo-tamo, micati
bedrima gore-dolje, ali se bojala da će na skaju ostati kakva mrlja.
- A onda - nastavi Hooper - dok se vozimo, desna mi je ruka ispod vas i ja vas gladim. Ja bih
mogao otvoriti šlic, ali bolje ne, da vam koješta ne padne na um, a ja onda izgubim vlast nad
sobom i zbog toga izazovemo kakvu tešku prometnu nesreću, a možda i oboje poginemo.
Ellen se opet stane smijuljiti, zamišljajući prizor kako Hooper leži pored ceste, ukočen kao
držak od metle, a ona se opružila kraj njega, haljina joj se zadigla do struka, vagina joj zijevnula,
gola, orošena, neka je svijet gleda.
- Potražimo kakav motel - nastavi Hooper - koji ima bungalove, ili barem posebne sobe, a ne
slijepljene zajedničkim zidom.
- Zašto?
- Da nas ne čuju. Ti zidovi obično su od flis-papira koji je zalijepljen pljuvačkom. Valjda
nećemo da cijelo vrijeme moramo misliti hoće li kakav akviziter pribiti uho uza zid i iživljavati se
na naš račun.
- Dobro, a recimo da ne možemo naći takav motel.
- Naći ćemo ga - odgovori Hooper. - Kako sam već rekao, u mašti je sve moguće.
„Zašto to ponavlja?“ pomisli Ellen. Ne može biti da se on zapravo samo igra i izmišlja nešto
što ne kani i učiniti. Duh joj je prekapao za kakvim pitanjem kojim će nastaviti razgovor.
- A pod kojim imenom ćemo se prijaviti?
- Ah, da, umalo da zaboravim. Zbilja mi je nepojmljivo da u današnje doba ima još ljudi koji
vode računa o tim stvarima, ali imate pravo: moramo izmisliti neko ime, za slučaj da naletimo na
kakva staromodnog recepcionara. Kako vam se čini „gospodin i gospođa Kinsey“? Reći ćemo da
smo na dužem istraživačkom putovanju.
- I možemo mu obećati da ćemo mu poslati primjerak svog izvještaja s autogramom.
- Dapače, s posebnom posvetom!
Oboje se nasmiju i Ellen reče:
- A onda, pošto se prijavimo?
- Odvezemo se do svoje sobe, pregledamo sve da vidimo ima li koga u susjednim sobama,
ako nemamo bungalova, a onda uđemo.
- I onda?
- E, sad nam se izbor širi. Vjerojatno ću ja dotle biti tako narajcan da ću vas odmah zgrabiti i
obaviti stvar. Možda na krevetu, možda ne. Prvi put bit ću samoživac. A vi ćete doći na svoje
poslije.
- Kako mislite?
 - Prvi put bit će luđački, samo tres-tres i, gospođo, hvala lijepa. A poslije, mogu se lakše
savladati, mogu vas lijepo naštimati.
- A kako biste to izveli?
- Nježno i vješto.
Konobarica se približavala stolu, obje se usprave i ušute.
- Želite još nešto?
- Ništa više - reče Hooper. - Molim vas račun.
Ellen se vrckala, očekujući da će konobarica ispisati račun kod šanka. Međutim, konobarica
ostane kod njih i stane mrmljati, bilježiti iznose i zbrajati. Onda se Ellen pomakne do ruba klupe,
ustane i Hooperu dobaci:
- Idem si malo napudrati nos.
- Znam - nasmiješi se Hooper.
- Zbilja? - začudi se konobarica, pošto se Ellen udaljila. - Bože, kako brak upropasti sve!
Sačuvaj me bože takve strahote, ne volim da me netko tako dobro zna, u tančine!
Ellen se vratila kući malo prije četiri i pol. Popela se na kat, ušla u kupaonicu i napunila kadu
vodom. Skinula je sve sa sebe i svu robu bacila u košaru za rublje, miješajući je s ostalim stvarima
u njoj. Onda se pogleda u zrcalu, razgleda lice i vrat. Nikakvih tragova.
Pošto se okupala, posula talkom, istrljala zube i izgrgljala grlo vodicom za ispiranje, prešla je
u spavaću sobu, obukla čiste gaćice i spavaću košulju, pa je legla i navukla pokrivač. Zaklopila je
oči ne bi li odmah i zaspala.
Ali je slika što joj je neprestano lebdjela u duhu bila jača od sna. To je bila slika Hoopera kako
iskolačenih očiju, dok se bliži orgazmu, zuri - ali slijepo - u zid. Oči mu bile tako izbuljene da se
Ellen, na tren prije konačnog praska, uplašila da će mu zbilja iskočiti iz duplja. Hooper je zube
stisnuo i njima škripao kako neki ljudi rade u snu. Iz grla mu se otimalo nekakvo plačno grgljanje
što je s njegovim bjesomučnim udaranjem bivalo sve jače. Pa i nakon toga žestokog, bučnog
orgazma, Hooper se nije promijenio. Zubi mu ostali stisnuti, oči iskolačene, uprte u zid, a on se
dalje luđački trese. Kao da je zaboravio da pod njim leži ljudsko biće. Puna je minuta možda tako
protekla nakon njegova orgazma, a on se nije opuštao, i naposljetku se Ellen prestrašila - ni sama
nije znala čega, ali joj se, po njegovu onako divljem i žestokom napadu, učinilo kao da on za nečim
juri, a ona da mu je u toj trci samo „vozilo“. I tako, nakon nekog vremena potapšala ga po leđima
i tiho rekla: - Hej, tu sam i ja! - U trenu je sklopio oči i glava mu klonula na njezino rame. Poslije,
drugi put, Hooper je bio nježniji, pribraniji, prisutniji. Ali Ellen svejednako nije mogla zaboraviti
ono bjesnilo u prvom napadu.
Na koncu je ipak umor svlada i ona zaspi.
Odjednom, sekundu poslije, kako joj se učini, probudi je nečiji glas:
- Hej, ti, je li ti dobro? - Otvori oči i ugleda Brodyja, koji je sjedio u podnožju kreveta.
Ellen zijevne.
- Koliko je sati?
- Sad će šest.
- O-ho. Moram poći po Seana. Phyllis Santos bit će već izvan sebe.
 - Ja sam ga doveo - reče Brody. - Kad te nisam mogao naći, odlučio sam da sam pođem po
njega.
- Tražio si me?
- Nekoliko puta. Oko dva sam zvao bolnicu, ali su mi rekli da si vjerojatno otišla kući.
- Točno, i jesam otišla kući. Užasno loše sam se osjećala. Te pilule za štitnjaču ništa mi ne
pomažu. Zato sam se vratila kući.
- Onda sam te nazivao tu.
- Ah, to je onda moralo biti nešto jako važno!
- Ne, nije bilo ništa važno. Ako već hoćeš da znaš, htio sam ti se ispričati za sve što sam sinoć
učinio i što te tako raspalilo.
Na tren je dođe sram, ali odmah prođe i ona reče:
- Ti si sladak, ali se ne sekiraj, već sam to zaboravila.
- Je li! - Brody trenutak pričeka, da vidi hoće li Ellen reći još što, a kad je vidio da neće, upita:
- Dobro, a gdje si bila?
- Rekla sam ti, tu! - Ellen odvrati i nehotice oštrijim tonom. - Vratila sam se kući i legla, i tu si
me i našao.
- A kako nisi čula telefon? Tu je, odmah pored tebe - Brody će, upirući prstom u stolić s
telefonom na drugoj strani kreveta.
- Nisam, jer ... - Htjela je reći da je isključila telefon, ali se pravodobno sjeti da se zapravo taj
telefon ne može isključiti. - Jer sam uzela pilulu za spavanje, a od tih pilula me onda ne mogu
probuditi ni urlici ukletih duša.
Brody zavrti glavom.
- Zbilja ću ti jednoga dana baciti u klozet sve te tvoje proklete pilule. Pa, ti pomalo postaješ
narkomanka. - Ustane i pođe u kupaonicu.
Ellen je čula kako je podignuo klozetsku dasku i stao mokriti - bučnim, snažnim ujednačenim
mlazom što je samo tekao i tekao. Nasmiješi se. Do danas' je mislila da je Brody, u pogledu
mokrenja, pravi fenomen: mogao je izdržati gotovo i cijeli dan a da ne mokri. A onda, kad bi stao
piškiti, kao da nikada neće prestati. I svojedobno je bila zaključila da njegov mokraćni mjehur
mora biti kao lubenica. A sada je naučila da je takva sposobnost mjehura da dugo zadrži urin
jednostavno opća muška značajka. „Sad sam iskusna žena,“ pomisli.
- Je li se možda javio Hooper? - Brody vikne, da bi nadjačao buku svoga beskonačnog mlaza.
Ellen na tren promisli što će odgovoriti, a onda reče:
- Da, nazvao je jutros, da se zahvali na večeri. Zašto pitaš?
- Jer sam danas i njega tražio. I oko podne i nekoliko puta po podne. Iz hotela su mi odgovorili
da ne znaju gdje je. Kad se javio?
- Odmah čim si ti otišao.
- Je li rekao što će danas raditi?
- Rekao je ... čini mi se da je rekao kako će vjerojatno biti na brodu. Ne sjećam se točno.
- E, to je zbilja čudno.
 - Što to?
- Kad sam se vraćao kući, svratio sam u luku, ali mi je lučki kapetan rekao da Hoopera uopće
nije vidio.
- Možda se predomislio.
- Vjerojatno je ševio onu Daisy Wicker negdje u nekom motelu.
Ellen je čula kako mlaz pomalo popušta i pretvara se u kapanje. Onda je zaštropotala voda iz
kotlića.

9
U četvrtak ujutro Brody je telefonski pozvan da u podne dođe k Vaughanu, na sastanak
općinskog vijeća. Znao je zbog čega je sastanak: zbog zahtjeva da se za vikend Četvrtog srpnja,
koji počinje preksutra, otvore plaže. Do odlaska iz ureda, razmotrio je i provjerio sve argumente
kojih se mogao sjetiti.
Znao je da su njegovi argumenti odveć jednostrani, labavi, zasnovani više na intuiciji, oprezu
i osjećaju krivnje što ga stalno glođe. Ali je ipak bio uvjeren da ima pravo. Otvaranje plaža nije
nikakav izlaz, nije nikakvo rješenje. To će biti pogibeljan pokušaj koji neće zbiljski koristiti Amityju,
a ni njemu, Brodyju. Nikada neće biti siguran da je morski pas zbilja otišao. Samo će od danas do
sutra živjeti u nadi da je stvar odložena. A jednoga dana, u to je Brody bio siguran, izgubit će igru.
Vijećnica se dizala na samom početku Main Streeta, ondje gdje se glavna ulica završavala i
tvorila slova T s Water Streetom. Navrh toga T stajala je vijećnica poput kakva kruništa. To je bila
impozantna zgrada u pseudodžordžijevskom stilu - od crvenih cigala s bijelim fugama i ulazom
uokvirenim dvama bijelim stupovima. Na tratini ispred ulaza stajala je haubica iz drugog svjetskog
rata, u čast građana Amityja koji su služili u ratu.
Zgradu je u drugoj polovini dvadesetih godina poklonio gradu neki bankar investitor koji je
bio, tko zna zašto, uvjeren da će Amity jednog dana postati središte trgovine u istočnom dijelu
Long Islanda. Čovjek je držao da gradski oci moraju raditi u zgradi koja dolikuje njihovoj
budućnosti - a ne, kako je dotle bilo, da gradske poslove obavljaju u nekakvim tijesnim,
zagušljivim prostorijama iznad krčme zvane „Mlin“. (Bezumni je bankar, koji se pokazao
nepodobnim da predvidi ne samo sudbinu grada, nego i svoju vlastitu, u veljači 1930. godine
zatražio, ali uzalud, da mu se zgrada vrati, uporno prigovarajući da je zgradu samo posudio gradu.)
Prostorije vijećnice bile su isto tako impozantne kao i njena vanjština. Bile su ogromne,
visokih stropova, u svakoj drukčiji, lijepo obrađen luster. Ni jedna se gradska uprava nije htjela
baciti u trošak i preurediti unutrašnjost, prezidati je u manje radne sobe, nego je radije u svaku
dvoranu nabijala sve više službenika. Samo je gradonačelniku bilo dopušteno da svoje dužnosti,
u svom kratkom radnom vremenu, obavlja u sjaju osame.
Vaughanov je ured bio u jugoistočnom kutu prvoga kata, s pogledom na veći dio grada i, u
daljini, na Atlantski ocean.
Njegova tajnica, neka Janet Sumner, jednostavna i zgodna ženica, sjedila je za svojim radnim
stolom u predsoblju Vaughanova ureda. Iako ju je rijetko viđao, Brodyju je Janet bila očinski
draga, pa mu nije išlo u glavu kako to da se ona, sa svojih dvadeset šest godina, još nije udala.
Nipošto nije propuštao da je svaki put, prije nego što će ući u Vaughanovu sobu, upita kako joj
ide ljubavni život. Toga dana, međutim, samo dobaci:
- Jesu li već svi tu?
- Svi koji su mogli doći. - Brody je htio ući, ali ga Janet zaustavi: - Zar me danas ne pitate s kim
idem?
Brody stane, nasmiješi se, pa će:
- Ah, oprostite, danas ne znam ni gdje mi je glava. Dakle, tko je dotični?
- Nitko. Privremeno sam na raspolaganju. Ali, povjerit ću vam nešto. - Janet spusti glas i
nagne se naprijed. - Onaj gospodin Hooper ne bi me morao mnogo moliti.
- Je li i on tu?
Janet klimne glavom.
- A kad je on izabran za vijećnika?
- Ne znam - odvrati Janet. - Ali zgodan jest.
- Žao mi je, Janet, on je već zauzet.
- Da? A koja je ta?
- Ona Daisy Wicker.
Janet se stane smijati.
- Što vam je smiješno? Zar vam nije puklo srce?
- A vi ne znate za Daisy Wicker?
- Valjda ne znam.
 Janet opet spusti glas.
- Ona voli žene. Znate, zato ima cimericu i tako dalje. Imate one dvosmjerne, koje vole i
žensko i muško, ali ta vam je čista jednosmjerka, prava, isključiva lezbijka.
- Neka me vrag nosi! - procijedi Brody. - Jan, posao vam je zbilja zanimljiv. - Ulazeći u
Vaughanovu sobu, Brody se upita: „Dobro, pa gdje je Hooper bio jučer, do vraga?“
Čim se našao kod Vaughana, Brody shvati da će bitku voditi sam. Svi su nazočni vijećnici bili
stari Vaughanovi prijatelji i saveznici: Tony Catsoulis, građevinar koji je bio nalik na hidrant, Ned
Thatcher, krhak starac iz porodice koja je već tri generacije držala Abelard Arms Inn, Paul
Conover, vlasnik veleprodaje pića, i Rafe Lopez (izgovara se loupz, molim), tamnoputi Portugalac,
vijećnik i zastupnik mjesne obojene zajednice.
Četiri su vijećnika sjedila oko jednog stolića za kavu na jednom kraju dvorane. Vaughan je
bio za svojim stolom, na drugom kraju prostorije. Hooper je stajao pored jednog prozora što je
gledao na jug i zurio u more.
- Gdje je Albert Morris? - Brody upita Vaughana pošto se površno pozdravio sa svima.
- Nije mogao doći - odgovori Vaughan. -Mislim da mu nije dobro.
- A Fret Potter?
- Ista stvar. Bit će da je epidemija gripe. - Vaughan ustane. - Pa, sad smo svi tu. Uzmi jednu
stolicu, Martine, i sjedni tamo kraj stolića.
Bože, baš strašno izgleda, pomisli Brody gledajući Vaughana kako vuče za sobom jednu
stolicu s visokim naslonom. Vaughanu su oči bile upale i mutne. Lice mu imalo boju majoneze. Ili
se sinoć nacugao do daske, zaključi Brody, ili nije spavao barem mjesec dana.
Kad su svi sjeli, Vaughan započne:
- Svi znate zašto smo se skupili. Mislim da mogu slobodno reći da među nama ima samo
jedan kome nije jasno što treba učiniti.
- To sam ja - ubaci Brody.
Vaughan klimne glavom.
- Razmotri stvar s našega gledišta, Martine. Grad propada. Ljudi su ostali bez posla. Mnogi
se dućani nisu ni otvorili. Kuće se ne iznajmljuju, a o prodaji da ne govorimo. Što duže držimo
zatvorene plaže, to sve brže sebi kopamo grob. Mi, praktički, službeno izjavljujemo: pazite, ovaj
grad nije siguran, bježite od njega kao od kuge! I ljudi nas slušaju.
- A recimo da otvorimo plaže za Četvrti, Larry - reče Brody. - I recimo da netko nastrada?
- To je rizik s kojim moramo računati, ali ja mislim ... mi mislimo ... da vrijedi pokušati.
- Zašto?
Vaughan se okrene Hooperu:
- Recite vi.
- Iz više razloga - počne Hooper. - Prije svega, već tjedan dana nitko nije vidio tu ribu.
- Ali nitko i nije bio u moru.
- To je točno. Ali, ja sam je svakog dana tražio brodom ... samo jednom nisam.
- Upravo sam vas to htio pitati. Gdje ste bili jučer?
 - Kiša je padala - odgovori Hooper. - Zar se ne sjećate?
- I, prema tome, što ste radili?
- Samo sam ... - Hooper na tren stane, pa nastavi: - Proučavao sam neke uzorke morske vode.
I čitao.
- Gdje? U svojoj hotelskoj sobi?
- Da. Jedno vrijeme. A što vi zapravo hoćete?
- Nazivao sam vas. U hotelu su mi rekli da ste cijelo vrijeme vani.
- I, prema tome, bio sam vani! - naljuti se Hooper. - Valjda vam se ne moram javljati svakih
pet minuta!
- Ne morate. Ali vi ste tu zato da obavite određen posao, a ne da se skitate po svojim
mondenim klubovima.
- Slušajte, gospodine, ne plaćate me vi. Ja mogu da se jebem kako je god mene volja!
Vaughan se umiješa:
- Molim vas, gospodo, ovo ničemu ne vodi.
- Dakle - nastavi Hooper - ja ribi nisam vidio ni traga. Nikakva znaka. Onda je tu voda. Ona je
svakim danom sve toplija. Sad ima skoro dvadeset i jedan stupanj. U pravilu, a znam da svako
pravilo ima svoje izuzetke, ali u pravilu bijela psina voli hladniju vodu.
- I zato mislite da je otišla dalje na sjever?
- Ili dublje, u hladnije vode. Mogla je i otići na jug. S njima nikada niste načisto što će učiniti.
- To je ono! - prihvati Brody. - Da nikada ne znate što će učiniti. Prema tome, sve što kažete
samo je nagađanje.
- Martine, valjda ne tražiš još i pismenu garanciju - prigovori Vaughan.
- To ti reci onoj Christine Watkins. Ili majci maloga Kintnera.
- Znam, znam - nestrpljivo će Vaughan. -Ali nešto moramo učiniti. Ne možemo tek tako sjediti
skrštenih ruku i čekati da nas nebesa prosvijetle. Bog nam neće preko neba ispisati: „Morski je
pas otišao“. Moramo ocijeniti situaciju i nešto odlučiti.
Brody klimne.
- I ja tako mislim. I što nam onda predlaže ovaj naš genijalac?
- Šta je vama? - skoči Hooper. - Od mene se tražilo da iznesem svoje mišljenje, i ja sam ga
iznio.
- Svakako - potvrdi Brody. - U redu. I što još kažete?
- Ono što cijelo vrijeme znamo. Da ta riba nema nikakva razloga da se dalje zadržava tu. Ja je
nisam vidio. Obalna straža je nije vidjela. S morskoga dna nije izbio nikakav greben. Nema tu
pontona s kojih se baca smeće u more. Morska fauna tu nije osobito živa. Jednostavno, psina
nema razloga da ostane tu.
- Ali, nije imala razloga ni prije, je li tako? A ipak je došla i zadržala se tu.
- Istina je. To ne znam objasniti i sumnjam da itko zna.
- Znači, to je djelo više sile?
 - Ako hoćete, jest.
- A od više sile nema osiguranja, je li tako, Larry?
- Ne znam na što ciljaš, Martine – odgovori Vaughan - ali nešto moramo odlučiti. Što se mene
tiče, pred nama je samo jedan put.
- Znači, odluka je pala - reče Brody.
- Pa, može se i tako reći.
- A kad još netko nastrada? Tko će onda preuzeti krivnju? Tko će govoriti s mužem, ili s
majkom, ili sa ženom, i reći im: „Eto, mi zaigrali na sve ili ništa, i izgubili“?
- Ne budi takav zloguk, Martine. Kad tome dođe vrijeme, ako dođe, a ja se kladim da neće
doći, onda ćemo smisliti štogod.
- Je li, boga ti tvoga! Dosta je meni gutanja govana zbog tvojih pizdarija!
- Stani malo, Martine.
- Nema stani! Ako sebi uzimaš pravo da otvoriš plaže, onda izvoli preuzeti i odgovornost za
to!
- Kako to misliš, Martine?
- Kako sam rekao. Dokle god sam ja u ovome mjestu šef policije, dokle god sam ja odgovoran
za javnu sigurnost, dotle se plaže neće otvoriti!
- A ja ću tebi reći ovo, Martine - ražesti se Vaughan. - Ako te plaže ostanu zatvorene preko
vikenda Četvrtog srpnja, onda ti nećeš još dugo držati svoje mjesto. Ne grozim ti se, samo ti
kažem. Još možemo spasiti ljeto. Ali moramo ljudima objaviti da mogu slobodno doći k nama. Kad
se pročuje da ti nećeš da otvoriš plaže, ja ti kažem, u roku od dvadeset minuta građani ovoga
mjesta će te suspendirati, ili će te kao kriminalca istjerati iz grada. Je li tako, gospodo?
- Jebi ga - reče Catsoulis - ja ću prvi glasati za to.
- Moji su ljudi bez posla - javi se Lopez. -Ako njima ne date posla, nećete ga ni vi imati.
- Izvolite preuzeti moje mjesto kad god vas je volja - Brody odreže kratko.
S Vaughanova stola oglasi se zujalica. Vaughan ljutito ustane, priđe stolu i podigne slušalicu.
- Rekao sam da želimo imati mir! - oštro će u mikrofon. Tren je slušao, onda se okrene
Brodyju: - Tebe zovu. Janet kaže da je hitno. Možeš govoriti odavde ili izvana, kako hoćeš.
- Govorit ću izvana - reče Brody, pitajući se što li je tako hitno da ga čak dižu sa sastanka s
vijećnicima? Opet morski pas? Izađe iz sobe i zatvori vrata za sobom. Janet mu pruži slušalicu
svoga telefona, ali prije nego što će mu ona spojiti vezu, Brody je upita:
- Recite, Jan, je li Larry uopće pozvao Morrisa i Pottera jutros?
Janet svrne pogled u stranu.
- Rečeno mi je neka nikome ništa ne govorim o tome.
- Recite, Janet. Moram znati.
- A hoćete li vi reći koju dobru riječ za mene onom zlatnom momku tamo?
- Dogovoreno.
- Nije ih pozvao. Ja sam nazvala samo onu četvoricu koji su tamo unutra.
 - Spojite me. - Janet pritisne dugme i Brody se javi: - Ovdje Brody.
U svojoj sobi Vaughan je vidio da se ugasilo svjetlo na aparatu, pa je polako skinuo prst s
isključnog dugmeta i rukom zaklopio mikrofon. Pogledao je prisutne, svakoga napose, tražeći
kakav znak negodovanja. Nitko mu ne uzvrati pogled - čak ni Hooper, koji je bio zaključio da je
bolje što manje se miješati u poslove toga Amityja.
- Martine, ja sam, Harry - javi se Meadows. - Znam da si na sastanku i znam da još niste
gotovi. Zato, dobro me slušaj. Bit ću kratak. Larry Vaughan je u dugu do grla.
- Nije moguće!
- Slušaj me, rekao sam! To što je u dugu nije još ništa. Važno je kome je dužan. Davno, davno,
možda prije svojih dvadeset i pet godina, prije nego što je uopće došao do novca, Larryju je žena
bila bolesna. Ne sjećam se što je imala, ali je bilo nešto teško. I skupo. Tu mi je pamćenje malo
mutno, ali se sjećam kako je poslije govorio da mu je pomogao neki prijatelj, isposlovao mu zajam
da se izvuče iz škripca. Moralo se raditi o nekoliko tisuća dolara. Larry mi je rekao i ime toga
čovjeka. Ja nisam tome pridao nikakve važnosti, ali je Larry dodao kako je taj čovjek voljan pomoći
ljudima u nesreći. Tada sam bio mlad, a para nisam imao. Zato sam sebi zapisao to ime i cedulju
spremio. Nikad mi nije ni na um palo da je pogledam, dok me ti nisi pitao neka stanem njuškati.
Čovjek se zove Tino Russo.
- Prijeđi na stvar, Harry.
- I hoću. Sad, vratimo se na sadašnjost. Prije nekoliko mjeseci, dakle mnogo prije nego što je
počeo ovaj krkljanac sa psinom, osnovano je jedno društvo koje se zove Caskata Estates. Dioničko
društvo. U početku nije imalo ništa, nikakve imovine. Onda je najprije kupilo jedno veliko
krumpirište odmah sjeverno od Scotch Roada. Kad se stalo nazirati da ljeto neće biti dobro,
društvo je kupilo još neke nekretnine. Sve je to bilo savršeno u redu i sve legalno. Društvo je,
očigledno, odnekud raspolagalo gotovinom, a iskoristilo je situaciju, slabu potražnju, da kupi
nekretnine uz niske cijene. Ali, kad se u novinama pojavio prvi izvještaj o napadu morskog psa,
tek je onda društvo stalo kupovati na veliko. Što su cijene nekretninama padale niže, to je društvo
više kupovalo. Sve ispotiha. Cijene su sad tako niske, da su gotovo kao za rata, a društvo i dalje
kupuje. Vrlo malo plaća gotovinom, nego najviše kratkoročnim mjenicama. Na njima je potpis
Larryja Vaughana, koji je i prijavljen kao predsjednik društva Caskata Estates. A izvršni je
potpredsjednik Tino Russo, čovjek koga Times već godinama ima na svom popisu mafijaša, kao
manju zvjerku iz druge garniture jedne od pet njujorških porodica.
Brody zvizne kroza zube.
- A onaj kurvin sin cmizdri kako nikome ništa ne može prodati! Ali svejedno ne razumijem
zašto su ga tako prišarafili da otvori plaže.
- Ne znam. Čak nisam siguran jesu li ga uopće prišarafili. Možda je on navalio zato što je
osobno u očajnoj situaciji. Mislim da je već prezadužen, i to teško. Valjda više i ne može ništa
kupiti, bez obzira kako nisko pale cijene. Jedini mu je način da se iz toga izvuče, i da ne propadne,
da se situacija na tržištu preokrene i cijene porastu. Onda on može prodati sve što je kupio i
razliku strpati u džep. Ili će dobit pobrati Russo, prema tome kako su se dogovorili. Dok cijene i
dalje padaju, drugim riječima, dok je Amity i dalje službeno nesiguran, dotle se njegovim
mjenicama bliži dospijeće. Znači, one će dospjeti, a on ih nikako ne može isplatiti. Mislim da je
dosad već izrigao više od pola milijuna dolara u gotovini. Izgubit će sve što je dao kao predujam,
a nekretnine će se, ili vratiti ranijim vlasnicima, ili će ih prisvojiti Russo, ako on može podmiriti
obaveze. Osobno ne vjerujem da bi Russo htio preuzeti taj rizik. Cijene bi mogle i dalje padati, a
onda bi se on našao u istim Vaughanovim govnima. Ja bih rekao da se Russo jednako nada velikoj
dobiti, ali zna da do nje može doći samo ako Vaughan isposluje da se plaže otvore. Onda, ako se
ništa ne dogodi, ako pas ne zakolje nikoga, neće dugo proći pa će cijene opet porasti i Vaughan
može svoje prodati. Russo će uzeti svoj dio, polovicu bruto dobiti, ili već koliko je dogovoreno, a
društvo Caskata će likvidirati. Vaughan će dobiti ostatak, vjerojatno sasvim dovoljno da ne
propadne. Ako ona psina ipak zakolje još nekoga, onda je Vaughan jedina jebena stranka. Kako
se meni čini, u to društvo Russo nije uložio ni novčića. Sve je to ...
- Lažeš, Meadows, mater ti ludu! - zakrešti u slušalici Vaughanov glas. - Probaj štampati samo
jedno jedino slovo od toga tvoga sranja i ja ću ti nalijepiti takvu tužbu da ćeš se dimiti! - Odjekne
škljocaj, Vaughan je treskom spustio slušalicu.
- To ti je poštenje naših izbornih funkcionara - reče Meadows.
- A što ćeš ti učiniti, Harry? Možeš li to objaviti?
- Ne mogu, barem zasad ne mogu. Nemam dovoljno dokaza. I ti dobro znaš da se mafija sve
više interesira za Long Island, uvlači se u poslove izgradnje, u ugostiteljstvo, u sve. Ali, vraški je
teško dokazati da u tome ima nečeg nezakonitog. U Vaughanovu slučaju, nisam siguran ima li
kakve protuzakonitosti u doslovnom smislu te riječi. Kopat ću još malo, pa ću za nekoliko dana
moći sastaviti članak u kojem ću reći da se Vaughan udružio s jednim poznatim mafijašem. Mislim,
takav članak koji može izdržati vatru ako Vaughan pokuša da me tuži.
- Meni se čini da već sada ima dosta toga - reče Brody.
- Poznate su mi činjenice, ali nema dokaza. Nemam dokumenata, pa čak ni njihovih kopija.
Vidio sam ih, ali to je sve.
- Što misliš je li i koji vijećnik umiješan u taj posao? Larry je podesio ovaj sastanak tako da
sam ostao sam.
- Ne vjerujem. Misliš na Catsoulisa i Conovera? Oni su mu samo stari pajdaši kojima je Larry
tu i tamo učinio kakvu uslugu. Thatcher, ako je i on tamo, on je prestar i odveć prestrašen da bi
rekao i riječ protiv Larryja. Lopez je ispravan čovjek. Njemu je jedina briga da njegovi birači budu
zaposleni.
- Zna li Hooper išta od svega toga? On se svojski zalaže da se plaže otvore.
- Apsolutno sam siguran da Hooper nema ni pojma o tome. Pa i ja sam sve to prokljuvio i
skužio tek prije nekoliko minuta, a ima još mnogo nejasnih momenata.
- A što ti misliš, što bih ja morao učiniti? Mogao bih dati ostavku. Već sam im rekao neka
samo izvole preuzeti moje mjesto.
- Za Isusa Boga, to nipošto nemoj! Prvo i prvo, ti si nam potreban. Ako ti odeš, Vaughan će
se dogovoriti s Russom i oni će postaviti tvoga nasljednika. Ti možda vjeruješ da su svi tvoji ljudi
ispravni i čestiti, ali se kladim da će Russo među njima naći jednoga koji neće zazirati da proda
malo poštenja za šaku dolara, ili čak samo za priliku da dobije mjesto šefa.
- I, prema tome, što mi preostaje?
- Da sam na tvom mjestu, ja bih otvorio plaže.
- Bogamu, Harry, pa to je ono što oni hoće! To je kao da se stavim na njihov platni popis.
 - Sam si rekao da ima jakih razloga za otvaranje plaža. Mislim da Hooper ima pravo. A što
ako psinu više i ne vidimo? Jednom ih moraš otvoriti. Ako je tako, onda to možeš učiniti i sada.
- I da pustim bandu neka pobere skorup i zdimi?
- A što drugo možeš učiniti? Nemoj otvoriti plaže, a Vaughan će naći načina da se oslobodi
tebe i da ih sam otvori. I od tebe nećemo imati nikakve koristi. Međutim, na ovaj način, ako
otvoriš plaže i ništa se ne dogodi, grad može živnuti. A onda, poslije, možda nađemo načina da
zanitamo Vaughana. Ne znam još kako, ali nešto će se naći.
- Kakvo sranje - zastenje Brody. - U redu, Harry, razmislit ću o tome. Ali, ako ih otvorim, onda
ću to učiniti na svoj način. Hvala što si me nazvao.
- Spusti slušalicu i vrati se u Vaughanovu sobu.
Vaughan je stajao kod južnog prozora, leđima okrenut vratima. Kad je čuo Brodyja da ulazi,
reče:
- Sastanak je završen.
- Kako to misliš, završen? - upita Catsoulis.
- Jebi ga, pa još ništa nismo odlučili!
Vaughan se naglo okrene.
- Završen je, Tony! Ne gnjavi me! Bit će onako kako mi hoćemo, samo me pustite da malo
porazgovaram s našim šefom. U redu? A sad svi van!
Hooper i četiri vijećnika izađu. Brody je promatrao Vaughana kako ih ispraća. Znao je da bi
morao žaliti Vaughana, ali nije mogao obuzdati prezir koji ga je preplavio. Vaughan zatvori vrata,
priđe kauču i spusti se na nj svom težinom. Nasloni laktove na koljena i vršcima prstiju stane trljati
sljepoočnice.
- Bili smo prijatelji, Martine - reče. - Nadam se da to opet možemo biti.
- Koliko je točno od onoga što mi je Meadows rekao?
- To ti neću reći. Ne mogu. Dovoljno ti je da znaš da mi je čovjek jednom učinio uslugu i sad
hoće da mu je uzvratim.
- Drugim riječima, sve je točno.
Vaughan uzgleda i Brody uoči da su mu oči crvene i vlažne.
- Kunem ti se, Martine, da sam mogao tek samo naslutiti dokle će me to dovesti, dobro bih
se čuvao još kad je bilo vrijeme.
- Koliko si se zadužio kod toga čovjeka?
- Najprije je to bilo deset tisuća. Dvaput sam pokušao da ih vratim, još davno, ali nikada nisu
htjeli uzeti moj ček. Stalno su mi ponavljali da je to poklon, neka ne brinem za to. Ali mi nikad
nisu vratili priznanicu. Kad su došli k meni, prije nekoliko mjeseci, ponudio sam im sto tisuća u
gotovini. Rekli su da to nije dosta. Neće gotovinu. Hoće da ja uložim novac. I svi ćemo zaraditi,
tako su rekli.
- I koliko si se sad zadužio?
- Sam bog zna. Sve do posljednje pare. I preko posljednje pare. Vjerojatno blizu milijun
dolara. - Vaughan duboko uzdahne. - Možeš li mi pomoći, Martine?
 - Jedino ti mogu pomoći tako da te povežem s državnim tužiocima. Ako daš izjavu, ti ljudi
mogu biti optuženi za lihvarstvo i prijevaru.
- Onda se iz ureda državnog tužioca ne bih vratio kući živ, a moja bi Eleanor ostala bez ičega.
Ne, od tebe ne tražim takvu pomoć.
- Znam. - Brody pogleda Vaughana, zgurenu, ranjenu životinju, i sad osjeti sažaljenje. U
njemu se pokoleba uvjerenje da ne smije otvoriti plaže. Koliko mu je ono potaknuto vlastitim
osjećajem krivnje, a koliko strahom od novog napada? Koliko on ugađa sebi, ide na sigurno, a
koliko se on razborito brine za grad?
- Znaš što, Larry? Otvorit ću plaže. Ne zato da tebi pomognem, jer sam siguran da ćeš ti, ako
ih ne otvorim, naći načina da se oslobodiš mene i da ih sam otvoriš. Otvorit ću plaže zato što više
nisam siguran imam li pravo.
- Martine, hvala. To ti neću zaboraviti.
- Čekaj, još nisam gotov. Kako sam rekao, otvorit ću plaže. Ali, na njima će biti moji ljudi. I
Hooper će mi patrolirati s brodom. I poduzet ću sve da svakoga tko dođe upozorim da se izlaže
opasnosti.
- Pa to ne smiješ učiniti! - reče Vaughan. - To je isto kao da ostaviš te jebene plaže zatvorene!
- Smijem to učiniti, Larry, i hoću.
- Ma kako ćeš to izvesti? Hoćeš li izlijepiti plakate s upozorenjem da se tuda mota morski pas
ubojica? Hoćeš li staviti oglas u novinama: „Plaže su otvorene - bježite od njih“? Pa tko će ti ići na
plaže, ako se po njima motaju tvoji pajkani?
- Još ne znam kako ću to izvesti. Nekako hoću. Ali se neću pretvarati kao da se nikad ništa i
nije dogodilo.
- Vrlo dobro, Martine. - Vaughan uštape. - Ne prepuštaš mi veliki izbor. Ako se oslobodim
tebe, ti si kadar da se spustiš na plažu, kao običan građanin, i da juriš gore-dolje vičući „morski
pas!“ Zato, neka ti bude. Ali, budi obziran, molim te, ako ne radi mene, a ono radi grada.
Brody izađe iz vijećnice. Spuštajući se niza stube, pogleda na sat. Prošlo jedan i on je gladan.
Pođe Water Sreetom do Loefflera, jedine mjesne trgovine delikatesa. Držao ju je Paul Loeffler,
Brodvjev školski drug iz gimnazije.
Kako otvori staklena vrata, Brody začuje Loefflera gdje govori:
- ... kao kakav prokleti diktator, ako mene pitate. Ne znam što mu je, koji mu je bog.
- Spazivši Brodyja, Loeffler se zacrveni. U gimnaziji je to bio momčić od same kosti i kože, ali
otkako je preuzeo očev dućan, podlegao je užasnu iskušenju u kojem se nalazio po dvanaest sati
dnevno, pa je sad izgledao kao kakva bačva.
Brody se osmjehne.
- O meni govoriš, je li tako, Paulie?
- Zbog čega to misliš? - upita Loeffler, crveneći se još jače.
- Samo tako. Nije važno. Napravi mi sendvič od šunke i švicarskog sira, s raženim kruhom i
senfom, pa ću ti reći nešto što će te razveseliti.
- E, to baš moram čuti. - Loeffler stane praviti sendvič Brodyju.
- Otvaram plaže za Četvrti srpnja.
 - E, to me zbilja veseli.
- Posao ti slabo ide?
- Slabo.
- Tebi je posao uvijek slabo išao.
- Ali nikada ovako. Ako ubrzo ne krene nabolje, zbog mene bi mogli izbiti rasni nemiri.
- Kako?
- Trebalo je da uzmem dva momka, preko ljeta, kao dostavljače. Obavezao sam se. Ali sada
dvojicu ne mogu držati. Ne mogu ih plaćati, da ti i ne govorim kako i nema posla za dvojicu, kako
sada stvari stoje. Znači, mogu uzeti samo jednoga. A jedan je bijel, a drugi crn.
- I kojega ćeš uzeti?
- Crnoga. Čini mi se da je njemu novac potrebniji. Ali, hvala dragome Bogu što bijeli nije još i
Židov!
Brody je stigao kući u pet i pol. Kako se dovezao na prilazni put, stražnja se vrata kuće otvore
i Ellen dotrči k njemu. Bila je uplakan i usplahirena.
- Što je bilo? - upita.
- Hvala bogu da si se vratio! Zvala sam te, ali si već bio otišao. Dođi! Brzo! - Uzme ga za ruku
i povede ga pored stražnjih vrata do šupe u kojoj su držali kantu za smeće. - Tamo - reče Ellen,
upirući prstom u kantu. - Pogledaj.
Brody skine poklopac s kante. Navrh vreće sa smećem ležao je, nepokretan i čudno iskrivljen,
Seanov mačak, krupan i čupav, koga su zvali „Fakin“. Mačku je glava bila okrenuta na suprotnu
stranu, žutim je očima zurio u svoja leđa.
- Kako se to dogodilo, bogamu? - upita Brody. - Auto ga pregazio?
- Ne, jedan čovjek. - Ellen je grcala. - To je učinio jedan čovjek. Sean je bio tu, vidio je sve.
Čovjek je zaustavio kola kod pločnika. Uhvatio je mačka, zavrnuo mu glavu i slomio mu vrat. Sean
je rekao kako je to jezivo škljocnulo. Onda je bacio mačka na tratinu, vratio se u kola i otišao.
- Je li što rekao?
- Ne znam. Sean je unutra. Sav se trese, jadan mali, i nije čudno. Martine, pa što se to
događa?
Brody treskom spusti poklopac na kantu.
- Kurvin sine, podli kurvin sine! - zareža. Stisnulo ga u grlu, zaškripao je zubima, mišići mu na
obrazima drhtali. - Hajdemo unutra.
Pet minuta poslije, Brody bijesnim i tvrdim korakom izađe na stražnja vrata. Zgrabi poklopac
s kante za smeće i baci ga u stranu. Posegne rukom, izvadi zadavljenog mačka, odnese ga do kola,
ubaci ga kroz otvoreni prozor, pa i sam uđe u auto. Natraške se spusti niz prilazni put i krene s
mjesta skokom, sve škripeći kotačima. Stotinjak metara dalje, na cesti, u provali gnjeva uključi
sirenu.
Za svega nekoliko minuta stigao je do Vaughanove kuće, velike kamene zgrade u tudorskom
stilu, na Sprain Driveu, odmah pored Scotch Roada. Izađe iz auta, noseći mačka za jednu stražnju
nogu, popne se prilaznim stepenicama i zazvoni na vrata. Nadao se da mu neće otvoriti Eleanor
Vaughan.
 Vrata se otvore i Larry Vaughan izusti:
- Zdravo, Martine ...
Brody podigne mačka, držeći ga ispred Vaughanova lica.
- Je li, pizdo kurvanjska, što kažeš na ovo?
Vaughan raširi oči.
- Ma, što hoćeš? Šta je tebi?
- Ovo mi je učinio jedan tvoj prijatelj. Usred mog dvorišta, na oči mome djetetu. Ubio je moga
jebenoga mačka! Jesi li im ti rekao da to urade?
- Jesi li ti pri sebi, Martine? - Vaughan se činio istinski iznenadnim. - Ma kako bih ja učinio
nešto takvo? Nipošto!
Brody spusti mačka i upita:
- A jesi li nazvao svoje prijatelje pošto sam ja otišao od tebe?
- Pa ... jesam. Ali, samo sam im javio da će se sutra plaže otvoriti.
- I samo to si im rekao?
- Jesam. Zašto?
- Guzico lažljiva! - Brody gurne mačka Vaughanu na prsa i ispusti ga iz ruke. - A znaš što je tip
rekao pošto mi je zadavio mačka? Znaš što je rekao mome djetetu od osam godina?
- Ne znam. Sigurno ne znam. Otkud bih znao?
- Rekao je isto što i ti. Rekao je: „Kaži svome starome neka bude obziran.“
Brody se okrene i pođe niza stepenice, dok je Vaughan stajao u mjestu s onom zgužvanom
hrpom kostiju i dlaka pred nogama.
10
U petak je bilo oblačno, s povremenom blagom kišicom, pa kupača i nije bilo osim jednog
mladog para koji se samo na brzinu umočio u more rano ujutro, upravo kad su Brodyjevi ljudi
stigli na plažu. U petak uvečer Brody je nazvao Obalnu stražu da se raspita za prognozu vremena.
Ni sam nije znao što bi više volio čuti. Znao je da bi morao željeti lijepo vrijeme za trodnevni
blagdanski vikend. Onda bi izletnici došli u Amity, pa ako se do utorka ništa ne dogodi i ništa ne
pojavi, on bi mogao i povjerovati da je morski pas otišao. Ako se ništa ne dogodi. A privatno,
radovao bi se da vjetar puše tri dana tako da nitko živ ni nos ne pomoli van za cijelog vikenda. No,
kako god ispalo, molio se svim mogućim i nemogućim bogovima neka se ne dogodi kakvo zlo.
Volio bi da se Hooper vrati u Woods Hole. Ne samo zato što je uvijek tu, da sa svojim glasom
stručnjaka pobije njegovu riječ opreza. Brody je osjećao da mu se Hooper na neki način uvukao u
dom. Znao je da je Ellen razgovarala s Hooperom poslije one večere, mlađi je Martin spomenuo
da će ih možda Hooper odvesti na plažu da skupljaju školjke. Onda je tu bila ona srijeda. Ellen je
rekla da joj je bilo zlo, i zbilja joj se to na licu vidjelo. Ali, gdje je Hooper bio toga dana? Zašto je
izbjegao točan odgovor kad ga je Brody pitao? Prvi put u svom bračnom životu Brody je sumnjao,
a sumnja ga je ispunila jednim neugodnim dvogubim osjećajem - sramom što sumnjiči Ellen, i
strahom da bi mu sumnja mogla ipak biti nečim opravdana.
Prognoza je vremena glasila: vedro i sunčano, povjetarac s jugozapada dva bofora. Dobro,
pomisli Brody, možda je tako najbolje. Ako nam bude dobar vikend i nikom se ništa ne dogodi,
možda odahnem i povjerujem da je sve prošlo. A i Hooper će sigurno otići.
Brody je bio Hooperu rekao da će ga nazvati čim dobije izvještaj Obalne straže. Sad je stajao
kod telefona u kuhinji. Ellen je prala tanjure od večere. Brody je znao da je Hooper u Abelard
Armsu. Vidio je telefonski imenik zakopan ispod gomile računa, zabilješki i stripova, na
kuhinjskom pultu. Posegnuo je rukom da ga uzme, ali onda stane.
- Moram nazvati Hoopera - reče. - Znaš li gdje je imenik?
- Zovi šest-pet-četiri-tri - reče Ellen.
- A tko je to?
- Abelard Arms. To mu je broj: šest-pet-četiri-tri.
- Kako znaš?
- Pamtim telefonske brojeve. Uostalom, znaš. Oduvijek sam ih pamtila.
I jest to znao, pa opsova sebe što se služi prljavim trikovima. Okrene broj.
- Abelard Arms. - Glas je bio muški, mlad. Noćni portir.
- Molim vas, dajte mi Matta Hoopera.
- Znate li mu broj sobe?
- Ne znam. - Brody poklopi dlanom mikrofon i upita Ellen: - Znaš li mu možda broj sobe?
Ona ga pogleda, na tren ne odgovori, zatim zavrti glavom.
Portir reče:
- Tu je. Četiri-nula-pet.
Telefon zazvoni dvaput i onda se Hooper javi.
- Ovdje Brody.
 - Da? Zdravo.
Brody je gledao u zid i pokušao zamisliti kako izgleda Hooperova soba. Prizvao je sliku
nekakve male i tamne sobice u potkrovlju, neuredna kreveta, umazanih plahta, sa smradom
parenja. „Što je meni,“ pomisli, „postajem šizik!“
- Mislim da sutra moramo raditi - reče. - Prognoza je da će biti lijepo.
- Da, znam.
- Onda ćemo se naći u luci.
- U koliko sati?
- U devet i pol. Prije se nitko ne ide kupati.
- U redu, u devet i pol.
- Dobro. Ah, da, da vas uzgred pitam, kako ide stvar s Daisy Wicker?
- Molim?
Brody odmah požali što je postavio takvo pitanje.
- Ah, ništa. Samo sam bio radoznao. Znate, mislio sam, jeste li se vas dvoje složili ...
- Pa ... jesmo, kad već pitate. Ali recite, jeste li vi zaduženi i za to da pratite tuđi seksualni
život?
- Nije važno. Kao da vas ništa nisam pitao.
Objesi slušalicu. „Lažeš, gade,“ pomisli. „Pa što se tu događa, koji bog?“ Okrene se Elleni:
- Je li, Martin je nešto govorio o nekom pikniku na plaži. Kad će to biti?
- Ništa određeno nije dogovoreno. To je bila samo ideja.
- Tako! - Pogleda je, ali mu ona ne uzvrati pogled. - Mislim da ti je vrijeme da ideš spavati.
- Zašto mi to kažeš?
- Nije ti najbolje. Tu čašu pereš već drugi put. - Uzme limenku piva iz frižidera i potegne obruč
jezičca koji mu se otkine u ruci. - Jebi ga! - zakune baci punu limenku u kantu za smeće, pa teškim
korakom izađe iz kuhinje.
U subotu u podne Brody je stajao na jednom humku što je gledao na plažu ispod Scotch
Roada. Osjećao se upola tajnim agentom, a upola kretenom. Na sebi je imao sportsku košulju i
kupaće gaćice, gaćice je morao kupiti za tu prigodu, jer ih inače nije imao. Zlovoljno je gledao u
svoje bijele noge s kojih su gotovo otpale sve dlake nakon godina trljanja u dugim hlačama. Volio
bi da je s njim došla Ellen, da on bude manje uočljiv, ali ga je zamolila neka je pusti, iskoristit će
priliku što njega neće biti cijelog vikenda kod kuće da obavi zaostale kućne poslove. Kraj sebe, u
jednoj vreći za plažu, Brody je imao dvogled, „voki-toki“, dvije limenke piva i jedan sendvič u
celofanu. Na moru, otprilike četvrt do pola milje od obale, Flicka je polako brazdila u smjeru
istoka. Gledajući brod, Brody u sebi zagunđa: „Danas barem znam gdje je on.“
Obalna je straža imala pravo: dan je bio divan, nigdje ni traga oblaku, toplo, puhao je lak
povjetarac. Plaža nije bila prepuna. Tuce malodobnika, raštrkano tu i tamo, galame po svom
običaju. Nekoliko parova leži i drijema - opružili se kao mrtvaci, kao da će im i najmanji pokret
poremetiti onaj kozmički ritam što ih premazuje crninom. Jedna se obitelj skupila oko vatre od
uglja na pijesku, i miris roštilja dopre do Brodyjeva nosa.
 Nitko još nije otišao u more. Dvaput su roditelji, jednom jedni, drugi put drugi, odveli svoju
djecu do mora i pustili ih neka se malo brčkaju u mlatnji, ali su odmah, nakon nekoliko minuta -
da li zato što im je dosadilo, ili iz straha - naredili djeci neka se vrate na pijesak.
Nečiji su koraci zašuštali po travi iza Brodyja i on se okrene. Muškarac i žena - od nepunih
pedeset godina, barem po izgledu, i k tome oboje pretjerano debeli - s mukom su se penjali uz
humak, vukući za sobom dva djeteta što su zbog nečega zanovijetala. Muškarac je bio u platnenim
hlačama, majici i tenisicama, a žena u haljinici od štampana materijala što joj se bila zadigla do
mlohavih bedara. Iza njih, Brody je ugledao jedna velika karavan-kola, parkirana na Scotch Roadu.
- Mogu li vam pomoći? - upitao je Brody kad je par stigao navrh humka.
- Je li to ta plaža? - upita žena.
- Koju plažu tražite? Javna je plaža ...
- To je ta, ne brini - reče muškarac, vadeći nekakvu mapu iz džepa. Govorio je tipičnim
naglaskom stanovnika Queensa, kvarta New Yorka.
- S Dvadeset sedme skrenuli smo na cestu i ravno dovde. To je tu, budi sigurna.
- Pa onda gdje je morski pas? - upita jedno dijete, debeli dječak od svojih trinaest godina. -
Ti si rekao da ćemo vidjeti morskog psa!
- Zaveži! - odbrusi mu otac, pa se obrati Brodyju: - Gdje je taj famozni morski pas?
- Kakav morski pas?
- Morski pas što je požderao tolike ljude. To sam gledao na televiziji, i to na tri razna
programa. Tu je neki morski pas koji kolje sve živo. Baš na ovome mjestu.
- Tu jest bio jedan morski pas - odvrati Brody - ali sad više nije. I ako budemo imali barem
malo sreće, više se neće vratiti.
Trenutak je čovjek zurio u Brodyja, pa sikne:
- Je li, hoćeš reći da smo prešli tolik put da vidimo toga morskog psa, a njega više nema? Pa
to nisu rekli na televiziji!
- Ja vam ne mogu pomoći - odgovori Brody.
- Ne znam tko vam je rekao da ćete vidjeti toga morskog psa. Znate, ti psi su vam čudna bića,
nemaju običaj da lijepo izađu na obalu i da se ljudski predstave.
- Drugaru, te svoje štosove objesi mačku o rep.
Brody ustane.
- Čujte, prijatelju - reče, uzimajući lisnicu koju je držao za pašom kupaćih gaćica, otvarajući
je i pokazujući svoju značku - ja sam ovdje šef policije. Ne znam tko ste vi, ni što ste umislili da
ste, ali u mome mjestu nećete mi upadati na privatnu plažu i još se vladati kao prostak. Sad recite
što hoćete, ili se gubite odavde!
Čovjek se snuždi.
- Oprostite - reče. - Stvar je samo u tome što sam se morao probijati kroza sav taj jebeni
promet, dok su mi djeca vrištala u uho, i nadao sam se da ću barem vidjeti toga morskog psa.
Zato smo i prešli toliki put dovde.
- I vozili ste dva i pol sata samo da vidite jednog morskog psa? Zašto?
 - Radi promjene. Prošlog smo vikenda bili u Nacionalnom parku. Za ovaj vikend htjeli smo
poći na plažu u New Jersyju, ali smo onda čuli za morskog psa, da je tu. A djeca mi još nisu vidjela
morskog psa.
- Nadam se da ga ni danas neće vidjeti.
- Jebi ga! - čovjek će zlovoljno.
- Rekao si da ćemo vidjeti morskog psa! - zacvili jedan dječak.
- Dosta, Benny! - Čovjek se opet okrene Brodyju. - A možemo li ručati ovdje?
Brody je znao da ima pravo ljude otjerati, neka idu na javnu plažu, ali, bez parking-dozvole
stalnoga gosta morat će parkirati svoja kola gotovo dva kilometra dalje od plaže. Zato reče:
- Možete. Ako mi se tko potuži, morat ćete ići, samo sumnjam da će se itko potužiti danas.
Izvolite, samo mi nemojte ostaviti nikakvo smeće na plaži, ni papirića od gume za žvakanje, ni
čačkalice, inače ću vam naplatiti globu.
- U redu. - Muškarac se okrene ženi: - Jesi li ponijela rashlađivač s jelom?
- Nisam, ostavila sam ga u kolima - odgovori žena. - Nisam znala da ćemo ostati tu.
- Jebi ga! - Sopćući i klipšući, čovjek pođe niz padinu. Žena mu i dvoje djece udalje se oko
dvade-set-trideset metara i sjednu na pijesak.
Brody pogleda na sat: dvanaest i petnaest. Segne u vreću i izvadi „voki-toki“. Palcem pritisne
dugme i izgovori:
- Jesi li tamo, Leonarde? - pa otpusti dugme.
Tren kasnije začuje se odgovor, glas je škripao:
- Čujem te, šefe.
Hendricks se bio dobrovoljno javio da dežura na plaži, kao treći vrh u trokutu straže.
(„Postaješ pravi kupališni kit,“ rekao je Brody kad mu se Hendricks prijavio. Hendricks se nasmijao
i odgovorio: „Još kako, šefe! Kad živiš u ovakvom mjestu, moraš naučiti da se krećeš među finim
ljudima!“)
- Što ima novo? - upita Brody. - Ima li ičeg važnog?
- Ničeg posebnog, ali imam jedan mali problem. Ljudi mi neprestano dolaze s nekakvim
ulaznicama. Gotovo.
- S kakvim ulaznicama?
- Za ulaz na plažu. Kažu da su u gradu kupili posebne ulaznice kojima mogu doći na gradsku
plažu. Da vidiš kako ta pizdarija izgleda. Evo, imam jednu kod sebe. Piše: „Plaža Bijele psine. Jedna
osoba. Dva i pedeset.“ Meni se čini da neki mudrijaš ljudima diže lovu prodavajući im ulaznice
koje im i ne trebaju. Gotovo.
- A što ljudi kažu kad im vraćaš te njihove ulaznice?
- Najprije popizde kad im kažem da ih je netko zajebao, da se za ulaz na plažu ne naplaćuje
nikakva pristojba. Onda još gore popizde kad im kažem da ulaznica nema veze, kola ne mogu
ostaviti na parkiralištu bez parking-dozvole. Gotovo.
- Jesi li doznao tko im prodaje te ulaznice?
 - Jedan tip, kažu. Presreće ih na Main Streetu, zaustavlja ih i govori im kako ne mogu otići na
plažu bez ulaznice. Gotovo.
- Hoću da se utvrdi tko je taj gad što prodaje ulaznice, Leonarde, i hoću da se to prekine. Idi
na telefon na parkiralištu, nazovi stanicu i reci dežurnome neka po mom nalogu odmah pošalje
čovjeka u Main Street i uhapsi tu propalicu. Ako je netko izvana, neka ga odmah istjera iz grada.
Ako je mještanin, neka ga strpa unutra.
- Pod kakvom optužbom? Gotovo.
- Nije me briga. Neka smisle što god hoće. Samo neka mi ga skinu s ulice.
- U redu, šefe.
- Ima li još kakvih problema?
- Nema. Tu su neki od televizije, s tom svojom letećom ekipom, ali ništa posebno ne rade,
samo intervjuiraju ljude. Gotovo.
- A što ih pitaju?
- Uobičajena pitanja. Znaš, je li vas strah da odete u more? Što mislite o morskom psu? Sve
te pizdarije. Gotovo.
- Koliko su dugo tamo?
- Skoro cijelo jutro. Ne znam koliko će još tu visiti, osobito zato što nitko ne ide u more.
Gotovo.
- Dobro, samo da nikome ne smetaju.
- Ne smetaju. Gotovo.
- U redu. Čuj, Leonarde, ne moraš svaki put ponavljati to „gotovo“. Valjda i sam znam kad si
završio misao.
- Takav je propis, šefe. Onda je sve jasno. Gotovo, isključujem.
Brody pričeka trenutak, onda opet pritisne dugme, pa će:
- Hooper, ovdje Brody. Ima li što tamo? - Nije bilo odgovora. - Ovdje Brody, zovem Hoopera.
Čujete me? - Već je htio nazvati i treći put, kadli začuje Hooperov glas.
- Oprostite, bio sam na krmi. Učinilo mi se da nešto vidim.
- A što ste vidjeli?
- Ništa. Siguran sam da nije bilo ništa. Oči su me prevarile.
- A što vam se učinilo da vidite?
- Pa, ne bih vam mogao opisati. Kao neku sjenku, možda. Ništa više. Znate, sunce vas može
prevariti.
- I ništa drugo niste vidjeli?
- Uopće ništa. Cijelo jutro.
- Neka i dalje bude tako. Nazvat ću opet poslije.
- Dobro. Za minutu-dvije bit ću ispred javne plaže.
Brody vrati aparat u vreću i izvadi svoj sendvič. Kruh je bio hladan i tvrd od dodira s
plastičnom vrećicom nabijenom ledom u kojoj su bile limenke piva.
 U dva i pol, plaža je bila gotovo pusta. Ljudi su otišli, tko na tenis, tko na jedrenje, tko k
frizerki. Ostali su još samo neki malodobnici i ona obitelj iz Queensa.
Brodyja su noge počele peći - bedra i stopala mu se osula blijedocrvenim mrljama - pa ih
pokri ručnikom. Uzme „voki-toki“ iz vreće i nazove Hendricksa.
- Ima li što novo, Leonarde?
- Pod bogom ništa, šefe. Gotovo.
- Ide li se tko kupati?
- Ma kakvi! Samo se brčkaju u pličini i to je sve. Gotovo.
- I tu je isto. Jesi li što doznao o tipu što je prodavao ulaznice?
- Ništa, ali više nitko ne dolazi s ulaznicama, zato računam da ga je netko otjerao. Gotovo.
- Što je s onima od televizije?
- Otišli su. Sad, prije nekoliko minuta. Pitali su me gdje si ti. Gotovo.
- Zašto?
- Vrag će ga znati. Gotovo.
- Jesi li im rekao?
- Naravno. Nisam znao zašto ne bih. Gotovo.
- Dobro. Nazvat ću te poslije. - Brody odluči da malo prošeta. Prstom pritisne jednu ružičastu
mrlju na bedru. Odmah je poblijedjela, a onda, kad je podignuo prst, naglo pocrvenjela. Ustane,
omota se oko pasa ručnikom da zaštiti noge od sunca, i s „voki-tokijem“ u ruci polako pođe prema
moru.
Uto začuje buku motora, pa skrene i popne se navrh humka. Na Scotch Roadu upravo se
parkirao jedan bijeli furgon. Na njegovoj bočnoj stijenki stajalo je: „WNBC-TV NOVOSTI“. Vrata
na šoferskoj strani otvore se, jedan čovjek izađe i zaputi se preko pijeska prema Brodyju.
Kad se čovjek približio, Brodyju se učini da mu je odnekud poznat. Bio je mlad, duge, kovrčave
kose i debelih, ravnih brkova.
- Jeste li vi šef policije Brody? - upita čovjek došavši na nekoliko koraka od Brodyja.
- Jesam.
- Rekli su mi da ću vas naći tu. Ja sam Bob Middleton, iz Novosti četvrtog programa.
- Vi ste onaj reporter?
- Jesam, tamo mi je ekipa, u furgonu.
- Učinilo mi se da sam vas već negdje vidio. Izvolite, što želite?
- Htio bih vas intervjuirati.
- U vezi s čim?
- U vezi s cijelom tom gužvom oko morskog psa. I da nam kažete kako ste odlučili da otvorite
plaže.
Brody se malo zamisli, zatim zaključi: „Do vraga, malo reklame neće škoditi gradu, sad su
ionako vrlo tanki izgledi da će se što dogoditi, barem danas“.
- U redu - odgovori. - Gdje ćemo to obaviti?
 - Dolje, na plaži. Pozvat ću ekipu. Njima treba koja minuta da sve pripreme, zato, ako ste sad
htjeli obaviti što drugo, samo izvolite. Zazvat ću vas čim budemo gotovi. - Middleton otkaže
natrag do furgona.
Brody nije imao nikakva osobita posla, ali, kad je već krenuo u obilazak plaže, mogao bi to i
učiniti.
Spuštajući se prema moru, prođe pored jedne grupice malodobnika i začuje jednog dječaka
kako govori:
- Onda, šta kažete? Smije li tko stisnuti? Deset krpica nije šala!
Jedna mu djevojka prigovori:
- Daj, Limbo, prestani s tim!
Brody stane kojih pet metara dalje, hineći kao da se zagledao u nešto na moru.
- Zašto? - otpovrne dječak. - To je sasvim lijepa ponuda. Samo mislim da nitko ne smije
stisnuti. A prije pet minuta svi ste me uvjeravali kako uopće nije moguće da je taj pas još tu.
Na to će jedan drugi dječak:
- Ako si takva junačina, zašto ne ideš ti u more?
- Zato što ja nudim nagradu - odgovori prvi dječak. - Nitko nije meni ponudio deset dolara da
idem u more. No, odlučite se!
Tren je potrajala šutnja, a onda drugi dječak reče:
- Deset dolara? Na ruke?
- Nego, evo ih, tu su - reče prvi dječak i mahne novčanicom od deset dolara.
- A dokle moram otići?
- Čekaj malo ... pa, recimo, oko sto metara. To je sasvim pristojna daljina. U redu?
- Kako ću znati koliko je sto metara?
- Otprilike. Ti plivaj neko vrijeme, onda stani, a ako ja vidim da ima oko sto metara, mahnut
ću ti da se vratiš.
- Dogovoreno. - Dječak ustane.
- Jimmy, ne budi lud! - umiješa se djevojka.
- Zašto da ideš u more? Zar tebi treba tih deset dolara?
- Misliš da se bojim?
- To ti nitko ne kaže - odgovori djevojka.
- Samo, to je besmislica i točka.
- Deset krpica nisu nikad besmislica - otpovrne dječak. - Osobito ako ti je stari ukinuo
džeparac zato što si se nasisao malo travke na tetkinom piru.
Dječak se okrene i pođe prema moru vukući noge. Brody mu dovikne: - Hej! - i dječak stane.
- Šta je?
Brody mu priđe.
- Kamo si krenuo?
- Idem se okupati. A tko ste vi?
 Brody izvadi lisnicu i pokaže značku.
- Je li, baš hoćeš da ideš plivati? - upita. Vidio je kako dječak kradom pogledava svoje
prijatelje.
- Naravno. Zašto ne? Valjda nije zabranjeno?
Brody klimne glavom. Nije znao da li ga ostali mogu čuti, zato spusti glas i reče:
- Hoćeš li da ti ja zabranim da ideš?
Dječak ga pogleda, krzmajući časak, zatim zavrti glavom.
- Ne, čovječe, dobro će mi doći tih deset krpica.
- Nemoj se predugo zadržati - reče Brody.
- Neću. - Dječak pojuri u more, baci se na jedan manji val i zapliva.
Netko je trkom prilazio Brodyju s leđa. Bob Middleton projuri mimo njega i dovikne dječaku:
- Hej, vrati se! - Zamahne rukama i ponovno zazove.
Dječak stane i uspravi se u vodi.
- Šta je sad?
- Ništa, samo bih te htio snimiti kako ulaziš u more. Slažeš se?
- Pa, slažem se - odgovori dječak i krene natrag hodeći kroz vodu.
Middleton se okrene Brodyju:
- Dobro da sam ga uhvatio prije nego što se odveć udaljio. Tako ćemo danas imati barem
jednoga kupača.
Brodyju priđu još dva čovjeka. Jedan je nosio šesnaestmilimetarsku kameru i tronožac; bio
je u vojničkim cipelama, radnim hlačama, platnenoj košulji i kožnoj jakni. Drugi je bio niži, stariji i
deblji, u izgužvanom sivom odijelu, nosio je nekakvu pravokutnu kutiju s ručkama i brojčanicima,
a oko vrata visile su mu slušalice.
- Waltere, tu, tu je najbolje - reče Middleton.
- Reci mi kad budeš gotov. - Izvadi iz džepa notes i stane dječaku postavljati pitanja.
Onaj stariji priđe Middletonu, pruži mu mikrofon, pa se natraške vrati do filmskog snimatelja,
odmatajući kolut žice.
- Sve u redu - reče filmski snimatelj.
- Daj da mu čujem glas - reče čovjek sa slušalicama.
- Reci nešto - Middleton će dječaku i primakne mu mikrofon na nekoliko centimetara od usta.
- Šta hoćete da kažem?
- Dobro je - reče čovjek sa slušalicama.
- U redu - reče Middleton. - Waltere, najprije njega samoga, a onda nas obojicu, dobro? Reci
mi kad ću početi.
Snimatelj zaškilji u vizir, podigne prst i uperi ga u Middletona.
- Sad! - reče.
Middleton se zagleda u kameru i započne:
 - Nalazimo se na obali Amityja već cijelo jutro, a, koliko znamo, još se nitko nije usudio ući u
more. Morski pas nije se pojavio, ali prijetnja ostaje. Tu sam s Jimom Prescottom, mladićem koji
se upravo odlučio da pođe malo u vodu. Reci, Jime, ne bojiš se da ti se što ne dogodi kad odeš
tamo u more?
- Ne bojim se - odgovori dječak. - Ne vjerujem da tamo ima više ičega.
- Znači, tebe nije strah?
- Nije.
- Jesi li dobar plivač?
- Prilično dobar.
Middleton pruži ruku.
- Pa, sretno ti bilo, Jime, i hvala na razgovoru.
Dječak stisne Middletonu ruku.
- Da - odgovori. - A šta moram učiniti sada?
- Stop! - vikne Middleton. - To ćemo izbaciti, Waltere. Samo čas. - Okrene se dječaku. - Jime,
ništa me ne pitaj, razumiješ? Pošto ti ja zahvalim, ti se samo okreni i pođi u more.
- Dobro - odgovori dječak. Drhtao je i trljao ruke.
- Hej, Bobe - javi se filmski snimatelj - momak bi morao biti suh. Ne ide ovako, on mokar, a
tobože tek sada ide u more.
- Da, imaš pravo - složi se Middleton. - Bi li se obrisao, Jime?
- Zašto ne? - Dječak se odgega do svojih prijatelja i obriše se ručnikom.
Pored Brodyja javi se nečiji glas:
- Što se tu zbiva? - To je bio čovjek iz Queensa.
- Televizija - odgovori mu Brody. - Hoće da snime dječaka kako pliva.
- Je li? Šteta što ja nišani ponio kupaće gaćice.
Intervju je ponovljen, pa se Middleton zahvalio dječaku, a dječak je otrčao u more i zaplivao.
Middleton se vrati do filmskog snimatelja.
- Samo snimaj, Waltere. Irv, ton ti ne treba.
- Koliko toga hoćeš? - upita filmski snimatelj, prateći kamerom dječaka koji je plivao.
- Tridesetak metara, možda malo više - odvrati Middleton. - Ali ćemo ostati tu dok se ne vrati.
Budi spreman za svaki slučaj.
Brody se bio već tako navikao na daleki, jedva čujni zuj Flickina stroja, da ga u duhu više i nije
primao kao zvuk. To mu je postao sastavni dio plaže, kao šum mlatnje. Odjednom se šum motora
promijeni - od tihog zujanja pređe u naglo brundanje. Brody pogleda iza dječaka-plivača i spazi
kako se brod oštro i naglo okreće - nipošto onim sporim, širokim lukovima kojima je Hooper inače
okretao brod u svojem uobičajenom obilasku. Brody prinese ustima „voki-toki“ i upita: - Jeste li
što vidjeli, Hooper? - Uto brod uspori i stane.
Čuvši Brodyja da govori, Middleton reče:
- Daj ton, Irv. Hvataj ovo, Waltere. - Priđe Brodyju i upita ga: - Ima li što novo, šefe?
 - Ne znam - odgovori Brody. - To i hoću da utvrdim. - Prinese usta aparatu: - Hooper?
- Da - oglasi se Hooper. - Još ne znam što je. Opet je bila neka sjena. Sad je više ne vidim.
Možda su mi oči zbilja odveć umorne.
- Hvataš ovo, Irv? - upita Middleton. Tonski snimatelj zavrti glavom: ne.
- Tamo pliva jedan dječak - reče Brody.
- Gdje? - upita Hooper.
Middleton gurne mikrofon pred Brodyja, uvlačeći ga između njegovih usta i „voki-tokija“.
Brody mu ga odgurne u stranu, ali ga Middleton hitro opet provuče na dva centimetra od
Brodyjevih usta.
- Oko trideset do četrdeset metara od obale. Bit će bolje da ga zovnem neka se vrati. - Brody
zatakne aparat za ručnik stegnut oko pasa, sklopi dlanove oko usta i zaurla: - Hej, ti tamo! Vrati
se!
- Isuse! - usklikne tonski snimatelj. - Skoro ste mi probili bubnjić!
Jim nije čuo poziv. I dalje je plivao, ravno prema pučini.
Dječak koji je bio ponudio deset dolara čuo je Brodyja kako viče, pa siđe do mora.
- Šta je, u čemu je stvar?
- Ni u čemu - odgovori Brody. - Samo mislim da je bolje da se vrati.
- A tko ste vi?
- Ja sam šef policije - frkne Brody. - I sad makni to svoje dupe odavde! - Okrene se
Middletonu. - A vi mi se već jednom skinite s kurca s tim vašim usranim mikrofonom!
- Bez brige, Irv - reče Middleton - to ćemo izbaciti.
- Hooper - Brody će u aparat - Hooper, on me ne čuje. Priđite mu i recite mu neka se vrati na
obalu.
- Odmah - odgovori Hooper. - Evo me odmah tamo.
Psina se sad bila povukla dublje, kretala se samo na metar ili malo više iznad morskog dna,
odnosno oko dvadeset metara ispod Flicke. Satima su njezini osjeti pratili onaj neobičan zvuk
odozgo. Dvaput se popela do na metar-dva od površine, kako bi vidom, njuhom i živčanim
kanalima utvrdila što je to što joj tako bučno prolazi iznad glave. I dvaput se opet spustila do dna,
jer je ništa nije potaknulo da, ili napadne, ili se udalji.
Brody je gledao kako se brod okreće put obale i ustremljenim pramcem razbija valove i diže
šikljaje pjene.
- Hvataj brod, Waltere - reče Middleton.
Dolje je psina osjetila promjenu zvuka. Najprije je ojačao, pa se stao gubiti, kako se brod
udaljavao. Psina se okrene, naginjući se blago i glatko kao kakav avion, i pođe za zvukom.
Dječak je stao, dignuo glavu i pogledao u obalu, odrivajući se u vodi nogama. Brody mu
mahne objema rukama i vikne: - Vrati se! - Dječak odmahne rukom i krene prema obali. Dobro je
plivao, i pravilno udisao iskrećući glavu u stranu, a nogama udarao u taktu s radom ruku. Brody
prosudi da će biti oko šezdeset metara od obale, mogao bi za minutu ili malo više stići do plaže.
 - Ma, šta se tu događa? - upita nečiji glas pored Brodyja. To je bio čovjek iz Queensa. Iza
njega su stajala njegova dva sina i cerila se uzbuđeno.
- Ništa - odgovori Brody. - Jednostavno ne želim da onaj dječak ode predaleko.
- Je li tu pas? - upita otac.
- O, fino! - usklikne jedan dječak.
- Nije važno! - zabrunda Brody. - Vratite se gore!
- Dajte, šefe, budite pametni - reče čovjek.
- Koliki smo samo put prešli!
- Gubite se! - prasne Brody.
Brzinom od petnaest čvorova Hooper je za cijelih trideset sekundi prešao razmak od oko
dvjesta metara i stvorio se iza dječaka. Zaustavio je brod na nekoliko metara od dječaka i pustio
motor da mu radi u prazno. Odmah pred njim pružala se linija pličine i Hooper se nije usudio prići
još bliže da val ne povuče brod.
Dječak je čuo buku stroja i podignuo glavu.
- Šta je? - upita.
- Ništa - odgovori Hooper. - Samo plivaj dalje!
Dječak spusti glavu i nastavi plivati. Onda ga val uhvati i povuče brže, pa se sa još dva-tri
zaveslaja nađe u vodi do ramena. Uspravi se i krene hodeći prema obali.
- Požuri! - dovikne mu Brody.
- Idem - odgovori dječak. - Ali šta je, zašto?
Middleton je stajao nekoliko metara iza Brodyja, s mikrofonom u ruci.
- Koga hvataš, Waltere? - upita.
- Dječaka i cajkana - odgovori snimatelj. - Obojicu.
- Dobro. Irv, snimaš?
Tonski snimatelj klimne glavom.
Middleton izgovori u mikrofon:
- Dame i gospodo, nešto se događa, ali još ne znamo točno što. Znamo samo to da je Jim
Prescott otišao u vodu, a onda je neki čovjek na jednom brodu tamo, na moru, nešto vidio. Sada
šef policije Brody požuruje dječaka neka se što brže vrati na obalu. Možda se pojavio morski pas,
ali još ništa ne znamo.
Hooper ubaci motor u vožnju krmom da se brod odupre valu. Kako baci pogled preko krme,
ugleda srebrnkast bljesak u sivoplavoj vodi. Činio se kao dijelom vala, ali ipak nečim posebnim.
Cijelu sekundu Hooper nije mogao shvatiti što to gleda. A i kad je shvatio, svejedno nije mogao
jasno vidjeti psinu.
- Pazite! - vikne.
- Što je? - zaurla Brody.
- Riba! Izvucite momka! Brzo!
 Dječak je čuo Hoopera i htio je potrčati, ali su mu u vodi do grudi pokreti bili teški i spori.
Jedan ga val udari s boka, on se zatetura, ali se uspravi i nagne naprijed.
Brody pojuri u more i ispruži ruku. Val ga udari u koljena i odbaci ga natrag.
Middleton izgovori u mikrofon:
- Čovjek na brodu upravo je spomenuo nekakvu ribu. Ne znam je li time mislio na morskog
psa.
- Je li to pas? - upita čovjek iz Queensa, što je stajao kraj Middletona. - Ne vidim ga.
- A tko ste vi? - upita ga Middleton.
- Ja sam Laster Kraslow. Hoćete li me intervjuirati?
- Maknite se odavde!
Dječak se kretao brže, probijao se kroz vodu i prsima i rukama. Nije vidio kako je iza njega
izbila peraja, nalik na nekakvu smeđastosivu oštricu što lebdi na površini vode.
- Eno ga! - vikne Kraslow. - Vidiš ga, Benny? I ti, Davey? Eno ga tamo!
- Ja ništa ne vidim - reče jedno dijete.
- Eno ga, Waltere! - vikne Middleton. - Vidiš ga?
- Snimam - odvrati snimatelj. - Da, imam ga.
- Brže! - zaurla Brody. Ispruži ruku da dohvati dječaka. Jimu su oči bile iskolačene od paničnog
straha, nosnice mu drhtale, s njih se cijedila slina i voda. Brody zgrabi dječaka za šaku, povuče ga
k sebi, pa ga uhvati oko pasa i zajedno s njim dotetura na pijesak.
Peraja propadne ispod površine i psina pođe u dublje vode niz kosinu morskog dna.
Na pijesku plaže, Brody je jednako stajao i držao dječaka oko pasa.
- Je li ti dobro? - upita.
- Hoću kući. - Dječak se tresao.
- To ti vjerujem. - Brody povede dječaka prema njegovim prijateljima, ali ga presretne
Middleton.
- Hoćete li to ponoviti, molim vas?
- Šta da ponovim? - upita Brody.
- To što ste rekli momku. Možemo li sve ponoviti?
- Mičite mi se s puta! - sikne Brody. Odvede dječaka do njegovih prijatelja i reče onome tko
je nudio novac: - Odvedi ga kući. I daj mu njegovih deset dolara. - Dječak klimne; i sam je bio
blijed i prestrašen.
Brody ugleda svoj „voki-toki“ kako se valja u mlatnji. Uzme ga, obriše i pritisne dugme za
govor.
- Leonarde, čuješ me?
- Čujem te, šefe. Gotovo.
- Pas je bio tu. Ako se tamo kod tebe netko kupa, odmah ga istjeraj iz mora. Na licu mjesta!
I stoj tamo dok ti ne pošaljemo smjenu. Neka se nitko ne primakne moru! Plaža je službeno
zatvorena.
 - U redu, šefe. Je li tko stradao? Gotovo.
- Nije, hvala bogu, ali je malo falilo.
- U redu, šefe. Gotovo. Isključujem.
Brody pođe natrag do mjesta gdje je bio ostavio svoju vreću za plažu, ali ga Middleton zazva:
- Hej, šefe, možemo li sada napraviti taj intervju?
Brody stane, navrh jezika mu bilo da Middletona pošalje u materinu, ali se predomisli pa će:
- A što biste htjeli znati? Sve ste vidjeli, isto kao i ja.
- Samo jedno-dva pitanja.
Uzdahnuvši, Brody se vrati do Middletona i njegeve ekipe.
- U redu. - reče. - Izvolite.
- Koliko filma još imaš, Waltere? - upita Middleton.
- Petnaestak metara, ili malo više. Neka bude kratko.
- Dobro. Mogu početi?
- Možeš.
- Onda, šefe Brody - započne Middleton - momak je imao vrašku sreću, zar ne?
- Zbilja vrašku. Mogao je vrlo lako nastradati.
- Mislite li da je to isti morski pas što je tu usmrtio one ljude?
- Ne znam - odvrati Brody - ali vjerujem da jest.
- I, prema tome, što sada kanite poduzeti?
- Plaže su zatvorene. Za sada, to je sve što mogu poduzeti.
- Mislim da morate priznati kako je opasno kupati se tu, u Amityju.
- Da, tako je, to moram priznati.
- A što to znači za Amity?
- Zlo, gospodine Middleton. Za nas teško zlo.
- Recite, šefe, s obzirom na ovo što je bilo sada, što mislite o odluci da se otvore plaže?
- Što mislim? Ma kakvo je to pitanje? Ja sam bijesan, uzrujan, uzbuđen. Sva sreća što nitko
nije stradao. Je li to dosta?
- Sasvim dosta, šefe - nasmiješi se Middleton. - Hvala vam, šefe Brody. - On zastane, pa
dometne: - U redu, Waltere, to je sve. Šibajmo u bazu da montiramo tu kašu.
Uzevši svoj ručnik i vreću za plažu, Brody pođe preko humka prema svojim kolima. Kako je
izbio na Scotch Road, ugledao je obitelj iz Queensa gdje stoji pored svoga karavana.
- Je li to bio onaj morski pas što je zaklao one ljude? - upita otac.
- A tko to zna? - odvrati Brody. - Uostalom, zar je to važno?
- Ah, do vraga, pa i nismo vidjeli bogzna što, samo jednu peraju. Djeca su mi razočarana.
- Čuješ ti, seronjo! - zareža Brody. - Maločas, onaj dječak za dlaku nije zaglavio! Jesi li
razočaran što nije?
 - Eh, te finte prodaj nekom drugom - odvrati čovjek. - Pas mu nije bio ni blizu. Uostalom,
nisam ja vesla sisao, jasno mi je da je sve bilo montirano za televiziju.
- Prijatelju, gubi mi se s očiju! I ti, i cijela tvoja jebena familija! Vodi je odavde! Iz ovih stopa!
Brody počeka da čovjek ukrca svoju obitelj i izletničku opremu u karavan. Onda, odlazeći,
začuje kako čovjek govori ženi:
- Točno sam znao da ćemo ovdje naići na same smrdljive pizde! Pogodio sam. Čak i cajkani!

U šest sati Brody je sjedio u svom uredu s Meadowsom i Hooperom. Prije toga, razgovarao
je s Larryjem Vaughanom, koji ga je, pijan i u suzama, bio nazvao i smušeno trtljao kako mu je
život upropašten.
Na Brodyjevu stolu oglasi se zujalica i on podigne slušalicu.
- Šefe, neki Bill Whitman hoće k tebi - reče Bixby. - Kaže da je iz New York Timesa.
- Ah, nek’ ide u ... Dobro, do vraga! Pusti ga.
Vrata se otvore, Whitman zastane na pragu.
- Smetam li možda? - upita.
- Ne osobito - odvrati Brody. - Uđite. Harryja Meadowsa znate. Ovo je Matt Hooper, iz Woods
Holea.
- Da, znam Harryja Meadowsa, dobro ga znam - reče Whitman. - Upravo njemu moram
zahvaliti što mi je šef krv pio na slamčici od jednog do drugog kraja Četrdeset treće ulice.
- A zbog čega? - upita Brody.
- Zato što je gospodin Meadows iz oportunih razloga zaboravio da mi kaže za napad na
Christine Watkins. Ali ipak nije zaboravio da to kaže svojim čitaocima.
- Valjda se nisam sjetio - reče Meadows.
- I što sada želite od nas? - upita Brody.
- Htio bih znati jeste li sigurni da je to isti morski pas koji je napao one ljude?
Brody mahne rukom prema Hooperu.
- To ja ne mogu tvrditi. Psa koji je poklao one ljude prije nisam vidio, a ni toga danas nisam
vidio kako treba. Samo sam vidio da se nešto svjetluca, nešto srebrnkastosivo. Znam što je to, ali
to vidim prvi put. Vidite, mogu poći samo od vjerojatnosti, a najvjerojatnije je to bio isti morski
pas. U svakom slučaju, barem ja ne vjerujem i mislim da bi bilo pretjerano pretpostaviti da se kod
južne obale Long Islanda, u isti mah, nalaze dvije bijele psine ljudožderi.
- A što mislite poduzeti, šefe? - upita Whitman. - Mislim, osim zatvaranja plaže, što čujem da
ste već naredili.
- Ni sam ne znam. A što možemo učiniti? Vjerujte, bilo bi mi draže da je naišao kakav orkan.
Pa čak i potres. Kod njih barem jedno znate: da dođu i prođu. Onda pođete naokolo i vidite što
su vam učinili i što je na vama da učinite. To su opipljivi događaji u kojima možete intervenirati.
Imaju svoj početak i svoj kraj. A ovo je ludo. Kao da je tu negdje kakav manijak koji juri na sve
strane i kolje ljude kad god mu to padne na um. I znate tko je, ali ga ne možete ni uhvatiti ni
spriječiti. I, što je još gore, ne znate ni zašto to čini.
 - Sjeti se Minnie Eldridge - dobaci Meadows.
- Da - potvrdi Brody. - Sve mi se više čini da ima nečega u onome što ona kaže.
- A tko je to? - upita Whitman.
- Ah, jedna obična šizika.
Trenutak su šutjeli, kao umorni, kao da je rečeno sve što se imalo reći. Onda će Whitman:
- I onda?
- I onda što? - upita Brody.
- Valjda postoji neki način, nešto što bi se moglo učiniti.
- Čujte, svaki ću prijedlog primiti s najvećim zadovoljstvom. Osobno, uvjeren sam da smo
kompleteno zajebani. I da možemo biti sretni ako ovo mjesto bude i dalje postojalo nakon ovog
ljeta.
- Nije li to malo pretjerano?
- Ne bih rekao. Što ti kažeš, Harry?
- Zbilja nije - odvrati Meadows. - Gospodine Whitman, ovo mjesto živi od svojih ljetnih
gostiju. Nazovite to parazitskim, ako hoćete, ali tako jest. Svakoga ljeta dolazi nam životinja s koje
se taj naš parazit Amity bjesomučno hrani, iz nje izvlači i posljednju moguću kap životnog soka,
do njezina odlaska nakon Dana rada. Oduzmite nam tu životinju, pa smo kao pseće krpelji bez psa
na kojem će se hraniti. Skapavamo. Blago, najblaže rečeno, iduća zima bit će najgora otkad postoji
ovo mjesto. Toliko ćemo ih imati na socijalnoj pomoći, da će vam se činiti kao da ste u Harlemu.
- Meadows se zacereka. - U Harlemu na moru.
- Ja bih se dao jebati samo da mi je znati zašto baš nas? - reče Brody. - Zašto se to dogodilo
Amityju, a ne East Hamptonu, ili Southamptonu, ili Quogueu?
- To nikada nećemo znati - dobaci Hooper.
- A zašto? - upita Whitman.
- Nemojte misliti da se sad opravdavam što sam krivo procijenio tu ribu - reče Hooper - ali
morate znati da je granica između naravnog i nadnaravnog vrlo mutna. U prirodi se svašta zbiva
i za većinu tih pojava imamo logično objašnjenje. Ali, ima i mnogo pojava koje ne možemo ni
točno ni logično objasniti. Recimo, dvojica plivaju, jedan iza drugoga, a iza njih naiđe morski pas,
prođe pored onoga drugog i napadne onoga prvog plivača. Zašto? Možda im je miris bio drukčiji?
Možda je onaj naprijed plivao nekako izazovnije? I recimo da onaj drugi, koga pas nije htio
napasti, pođe u pomoć onome prvome, onome napadnutome. I sad, može se dogoditi da morski
pas drugoga i ne takne, čak da ga zaobilazi, a i dalje juriša na onoga koga je napao. Za bijele psine
misli se da vole hladniju vodu. Ako je tako, zašto je onda jedna nađena kod meksičke obale,
zagušena čovječjim tijelom koji nije mogla progutati do kraja? Na neki način, morski su psi nalik
na orkane. Tu se hoće oboriti, a tamo neće. Zbrišu ovu kuću, a ispred susjedne kuće odjednom
skrenu i prođu pored nje. I čovjek iz kuće koja je zbrisana pita se: „Zašto baš mene?“ A onaj iz
kuće koja je pošteđena hvali Boga.
- Dobro - reče Whitman - ali ja svejedno ne shvaćam zašto se taj pas ne bi mogao uloviti.
- Možda bi se i mogao - odgovori Hooper - ali ne vjerujem da to mi možemo. Mi tu nemamo
opremu za to. Mogli bismo opet pokušati torilom.
 - Kako ne - zabrunda Brody. - Tu nas najbolje može uputiti Ben Gardner.
- A jeste li čuli za nekoga Quinta? - upita Whitman.
- Čuo sam za njega - potvrdi Brody. - Jesi li što doznao o njemu, Harry?
- Ništa posebno, samo toliko da se taj čovjek nikad nije bavio nikakvim ilegalnim poslovima.
- Pa, vrijedilo bi razgovarati s njim - zagunđa Brody.
- Valjda se šalite - usprotivi se Hooper. - Ne možete se za takav posao obratiti neznancu, tko
zna ...
- Znate što, Hooper? - prekine ga Brody. - Kako sada stvar stoji, da mi netko dođe i kaže da
je on superman i da će mi toga psa tako popišati da će odmah pobjeći, ja bih mu rekao „Molit ću
lijepo, samo izvolite“, štoviše, još bih mu sam, ovom rukom, pridržao pimpek.
- Da, ali ...
Brody ga prekine:
- Što ti kažeš, Harry? Hoće li biti u telefonskom imeniku?
- Vi to ozbiljno mislite - opet će Hooper.
- I te kako ozbiljno, prijatelju. A imate li kakvu bolju ideju?
- Nemam, samo što ... ne znam. Kako ćemo znati da to nije neka propalica, švindler ili što
slično?
- Pa to i ne možemo doznati ako ne pokušamo s njim. - Brody uzme telefonski imenik iz gornje
ladice svoga stola i otvori ga na slovu Q. Prstom je prevukao preko stranice. - Evo ga. Quint. Samo
toliko. Nema imena. Ali, nema drugoga Quinta. Mora biti on. - Okrene broj.
- Quint - odazva se jedan glas.
- Gospodine Quinte, ovdje Martin Brody. Ja sam šef policije Amityja. Imamo jedan problem.
- Već sam čuo.
- Danas se morski pas opet pojavio.
- Je li koga požderao?
- Nije, ali umalo nije stradao jedan dječak.
- To je velika riba, traži mnogo hrane - reče Quint.
- Jeste li je vidjeli?
- Nisam. Par puta sam je potražio, ali nisam imao dosta vremena. Moje mušterije ne vole
trošiti pare na lutanje. Hoće da nešto vide.
- Kako znate da je velika?
- Čuo sam, ljudi pričaju. Od tih priča uzeo sam prosjek i od toga odbio dva metra, pa opet
ostaje dobra komadina ribe.
- Znam. Mene sada zanima možete li vi nama pomoći?
- Da. Znao sam da ćete me zvati.
- Možete?
- Ovisi.
- O čemu?
 - O tome koliko ste spremni platiti, kao prvo.
- Platit ćemo prema uobičajenoj pristojbi. Toliko koliko vi naplaćujete na dan. I platit ćemo
vam svaki dan vašeg truda sve dok ne ubijemo tu zvijer.
- Ne slažem se - otpovrne Quint. - Ja mislim da je to posao koji se mora platiti više.
- A to bi bilo?
- Ja obično naplaćujem dvjesta dolara na dan, ali je ovo nešto ekstra. Mislim da bi mi trebalo
platiti duplo.
- Ma ni u snu!
- Zbogom.
- Čekajte malo! Dajte, čovječe, zašto me ucjenjujete?
- Jer se nemate više kome obratiti.
- Ima još ribara.
Brody začuje Quinta kako se smije, porugljivim i kratkim smijehom na pseće štektanje.
- I ja znam da ih ima - odgovori Quint. - Jednoga ste već poslali. Sad pošaljite još jednoga.
Pošaljite ih još pet-šest. A onda, kad se opet obratite meni, onda ću možda tražiti da mi platite
troduplo. Ja mogu čekati, ništa ne gubim.
- Ne tražim od vas nikakvu besplatnu uslugu - reče Brody. - Znam da živite od svoga posla.
Ali, taj pas ubija ljude i ja hoću da to prekinem. Hoću da spasim ljudske živote. Tražim vašu pomoć.
Zašto me ne tretirate barem kao svoje ostale klijente?
- Uh, što ste me dirnuli u srce! - otpovrne Quint. - Vi imate jednu ribu koju treba ubiti. Ja ću
pokušati da to učinim za vas. Ništa ne jamčim, ali učinit ću sve što mogu. A sve što ja mogu vrijedi
četiristo dolara na dan.
Brody uzdahne.
- Ne znam hoće li mi općina dati te novce.
- Negdje ćete spuknuti pare.
- A što vi mislite, koliko će vremena trebati da se taj pas ulovi?
- Možda jedan dan, možda tjedan dana, a možda i mjesec dana. Tko zna? Možda ga nikad
više ne nađemo. Može i otići.
- Kamo sreće - procijedi Brody i tren pošuti. - Dobro - zaključi naposljetku - čini mi se da
nemamo drugog izlaza.
- Ne, nemate.
- Možete li početi sutra?
- Ni govora. Najranije u ponedjeljak. Sutra imam društvo.
- Društvo? Kakvo društvo? Kod kuće, na večeri?
Quint se opet nasmije, istim prodornim štektanjem.
- Grupu koja ide u ribolov. Vidi se da nište ribolovac.
Brody se zarumeni.
- Nisam, imate pravo. Možete li im otkazati?
 Ako vam toliko plaćamo, onda valjda možemo imati i nekakvu prednost.
- Nikako. To su mi stare mušterije. Ne mogu s njima tako, više mi neće doći. A s vama samo
jednom i nikad više.
- A recimo da sutra naiđete na tu psinu? Hoćete li pokušati da je ulovite?
- Ha, i da vama uštedim masu para, je li? Ne, sutra nećemo vidjeti vašu ribu. Idemo na istok.
Tamo je ribolov za pet. Morate jednom probati i vi.
- Već ste sve smislili, a?
- Još nešto - reče Quint. - Treba mi jedan čovjek. Ostao sam bez pomoćnika, a nije mi zgodno
poći na toliku ribu bez ičije pomoći.
- Ostali ste bez pomoćnika? Što, je li se utopio?
- Nije, nego više neće da radi. Tako dođe čovjeku na ovom našem poslu. Ako počne previše
razmišljati.
- Ali s vama nije tako.
- Nije. Ja znam da sam bistriji od ribe.
- I to vam je dosta, samo da ste bistriji?
- Dosad je bilo. Još sam živ. Onda, što kažete? Imate čovjeka za mene?
- Zar ga ne možete sami naći?
- Ne mogu za tako kratko vrijeme i za takav posao.
- A tko će biti sutra s vama?
- Jedan dječak. Njega ne mogu povesti na kučka ljudoždera.
- To mi je jasno - reče Brody, pomalo sumnjajući je li bilo pametno obratiti se za pomoć
Quintu. - Znate, ja ću biti s vama - nastavi, uopće ne razmišljajući, ali onda, čim izgovori te riječi,
naglo se osupne i prestravi od preuzete obaveze.
- Vi? Ma nemojte!
Brodyja pogodi Quintova poruga.
- Pa, nisam ja dijete!
- Možda. Ja vas ne znam. Ali na takvu ribu ne može poći čovjek koji nema veze s ribolovom.
Znate li plivati?
- Znam. A kakve to veze ima?
- Pa, dogodi se da čovjek padne u more, a brodu treba vremena dok se okrene i dok mu
priđe.
- Ne brinite za mene.
- Kako god kažete. No, svejedno mi treba čovjek koji se malo razumije u ribolov. Ili barem u
brod.
Brody pogleda Hoopera, koji mu je sjedio preko puta. Danima da bude s Hooperom na istom
brodu, to nipošto ne bi htio, a kamoli još u situaciji gdje bi bio Hooperu podređen, ako ne po
položaju, a ono zacijelo po znanju. Mogao bi poslati i Hoopera sama, a on da ne ide. Ali, osjećao
je da bi to značilo predati se, konačno i neopozivo priznati da nemaš snage da se suočiš s tim
neobičnim neprijateljem koji se okomio na tvoje mjesto, i da ga potučeš.
 Osim toga, može se dogoditi - za dugih sati na moru - da se Hooper izlane i da oda što je
radio prošle srijede, onoga kišnog dana. Brody je bio pomalo već opsjednut mišlju da otkrije gdje
je Hooper bio toga dana, jer se, kad je god razmišljao o svim mogućnostima, redovito vraćao na
onu koje se najviše bojao. Njemu je bilo potrebno da zna da je Hooper bio u kinu, ili na tenisu, ili
na partiji sisanja droge s kakvom hipicom, ili na ševi s kakvom malodobnicom. Nije mu bilo važno
što od svega toga, samo neka zna da Hooper nije bio s Ellenom. Ili - da je bio. A u tom slučaju ...
? Ali, ta je pomisao bila i odveć ružna da bi se suočio s njom.
Poklopi mikrofon dlanom i reče Hooperu:
- Hoćete li i vi s nama? Traži jednog pomoćnika.
- Zar ni pomoćnika nema? Kakav zajeban pothvat!
- To sad nije važno. Hoćete ili nećete?
- Hoću - potvrdi Hooper. - Možda ću se i pokajati, ali hoću. Hoću da vidim tu ribu, a čini mi se
da mi je to jedina prilika.
- U redu - Brody će Quintu - imam čovjeka za vas.
- Razumije se u brod?
- Razumije se.
- Onda u ponedjeljak ujutro, u šest. Ponesite hrane. Znate kako ćete doći do mene?
- Cestom 27 do ceste za Promised Land, je li tako?
- Jest. Put se zove Cranberry Hole Road. Vodi vas ravno u mjesto. Oko sto metara iza zadnjih
kuća skrenite lijevo na seoski put.
- Ima li kakav znak?
- Nema, ali to vam je jedini put. Vodi ravno do moga mola.
- Ima li tamo još koji brod osim vašega?
- Samo moj. Zove se Orca.
- Dobro. Vidimo se u ponedjeljak.
- Još nešto - reče Quint. - Gotova lova. Za svaki dan. Unaprijed.
- U redu, ali zašto to?
- Tako ja radim. Ako padnete u more i utopite se, neću da s vama odu i moje pare.
- U redu, bit će kako želite. - Spusti slušalicu, pa će Hooperu: - U ponedjeljak, u šest ujutro.
U redu?
- U redu.
Meadows upita:
- Koliko sam shvatio iz tog razgovora, i ti ćeš ići, je li, Martine?
Brody klimne.
- To mi je dužnost.
- Mislim da je to ipak malo izvan tvoje dužnosti.
- Sad je ionako gotovo.
- Kako mu se zove brod? - upita Hooper.
 - Čini mi se da je rekao Orca - odvrati Brody.
- Ne znam što to znači.
- Što znači? Orca je kit ubojica!
Meadows, Hooper i Whitman ustanu.
- Sretno! - reče Whitman. - Pomalo vam zaviđam. Bit će to uzbudljiv lov.
- Nije mi stalo do uzbuđenja - odvrati Brody.
- Samo da mi je svršiti s tom ukletom zvijeri!
Kod vrata se Hooper okrene.
- Sad me ta Orca podsjetila na nešto. Znate kako Australci zovu bijelu psinu?
- Ne znam - odgovori Brody ne osobito zainteresirano. - Kako?
- Bijela smrt.
„I to si mi morao reći, a?“ zagunđa Brody sebi u bradu zatvarajući vrata za njima.
Upravo je htio izaći, kad ga noćni dežurni zaustavi:
- Maloprije su te zvali, šefe, dok si bio u svojoj sobi. Nisam ti javio jer ti nisam htio smetati.
- Tko je zvao?
- Gospođa Vaughan.
- Gospođa Vaughan! - Koliko se sjećao, Brody još nikad nije telefonski razgovarao s
Eleanorom Vaughan.
- Rekla je neka te ne smetam, nije hitno.
- Ipak ću je nazvati. To je tako stidljivo stvorenje da bi ona, kad bi joj kuća gorjela, nazvala
vatrogasce i najprije bi se bogzna koliko ispričavala, a onda bi ih zamolila neka svrate k njoj, ako
im nije teško, kad se prvom prilikom nađu u njezinu kvartu.
Vraćajući se u svoju sobu, Brody se sjeti nečega što mu je Vaughan bio rekao za Eleanor: ona,
kad piše ček na okruglu svotu, neće da upiše „i 00/100“, to drži uvredom, jer to upisati tobože
znači kao da daješ naslutiti da onoga tko će ček naplatiti, držiš bijednikom koji bi bio u stanju i
dopisati koji cent.
Brody nazove Vaughanov kućni broj i već na prvi zvon odazove mu se Eleanor Vaughan. Žena
sjedi i dežura kraj telefona, zaključi Brody.
- Eleanor, ja sam, Martin Brody. Zvala si me.
- Da, jesam. Oprosti što te smetam, Martine. Možda ti je milije da ...
- Ne, sve je u redu. Što si htjela?
- Znaš ... ovaj ... zvala sam baš tebe zato što znam da je Larry razgovarao s tobom. Mislila
sam ... ti ćeš znati je li možda što loše.
„Pa, ona ništa ne zna,“ pomisli Brody, „pojma o pojmu nema! Bogme, da me živa peku, ja joj
neću reći.“
- Zašto? - upita. - Odakle ti takve ideje?
- Ne znam kako da ti to objasnim, ali ... dakle, Larry inače ne pije mnogo, ti to znaš. Vrlo
rijetko, barem kod kuće.
 - I?
- Večeras, kad se vratio kući, ni riječi mi nije rekao, samo je otišao u svoju radnu sobu i ...
meni se barem čini ... popio je cijelu bocu viskija. I sad spava u fotelji.
- Ja se ne bih za to sekirao, Eleanor. Valjda ima neke svoje sitne brige. Svi se mi katkad malo
nacugamo.
- Znam, ali ... ipak nešto jest. To vidim. Ima nekoliko dana da više nije isti čovjek. Mislila sam,
možda ti... ti si mu prijatelj ... znaš li možda o čemu se radi?
„Njegov prijatelj,“ pomisli Brody. To je i Vaughan rekao, ali je bio točniji: „Bili smo prijatelji“,
rekao je.
- Ne, Eleanor, ne znam - odgovori. - Ali, ako hoćeš, razgovarat ću s njim, pitat ću ga.
- Daj, Martine, molim te! Bit ću ti zahvalna do groba. Ali ... molim te ... nemoj mu reći da sam
te zvala. Nikad nije volio da zabadam nos u njegove stvari.
- Bez brige, neću mu reći. Samo mirno spavaj.
- Šta kažeš, da ga pustim u fotelju?
- Naravno! Samo mu izuj cipele i pokrij ga dekicom. Ništa mu neće biti.
Stojeći za tezgom u svojoj trgovini, Paul Loeffler pogleda na sat.
- Četvrt do devet - reče ženi, debeljuškastoj i zgodnoj Rosi, koja je spremala paketiće maslaca
u hladnjak. - Šta kažeš, hoćemo li malo zabušiti i zatvoriti petnaest minuta ranije?
- Poslije ovakva dana, slažem se - odgovori Rose. - Devet kilograma mortadele! Pa kad smo
zadnji put prodali devet kila mortadele u jednom danu?
- A ementaler? - reče Loeffler. - Zar smo ikad ostali bez ementalera? Ne bi bilo loše da ovako
potraje još nekoliko dana. Goveđa pečenica, jetrene kobasice, sve! Boga ti, kao da je sve živo od
Brooklyn Heightsa do East Hamptona navalilo k nama na sendviče!
- Da, vraga od Brooklyn Heightsa! Od Pennsylvanije! Jedan mi je čovjek rekao da dolazi čak
iz Pennsylvanije. I to samo da vidi jednu ribu! Zar nemaju riba u Pennsylvaniji?
- Tko zna? - reče Loeffler. - Kod nas je sve više kao na Coney Islandu.
- A javna plaža? Tamo mora biti pravo smetlište!
- Neka je. I zavrijedili smo koji ljepši dan.
- Čula sam da su plaže opet zatvorene - reče Rose.
- Jesu. Kažem ja, nesreća nikad ne dolazi sama.
- Ma o čemu ti to?
- Ne znam ni ja. Hajde da zatvorimo.
TREĆI DIO
11
More glatko poput želatine. Ni daška vjetra da mu namreška površinu. Sunce prži, zbog njega
se s mora valovima dižu isparine. Od vremena do vremena, pokoja se čigra spušta u potrazi za
hranom i ponovno diže, a s mjesta gdje je uronila šire se beskonačno kolutovi.
Brod mirno leži na vodi, neprimjetno vučen strujom. Sa dvaju štapova utaknutih u postolja
na krmi, žičane se uzice vuku masnom brazdom što se put zapada širi za brodom. Na krmenici
sjedi Hooper, kraj njega velika kanta za smeće. Svakih nekoliko sekundi kutlačom zahvaća torilo
iz kante i baca ga u brazdu.
Naprijed, u dva reda što se sastaju u vrhu pramca, deset bačava, nalik na pivske, po nekoliko
puta umotane debelim užetom od tri četvrt palca kojem ostatak leži kraj njih smotan u vijenac od
trideset i više metara, a svakom je užem za kraj privezan čelični šiljak harpuna.
U izvlakači, obrtnoj stolici, pričvršćenoj za palubu, s koje ribolovac izvlači ribu, sjedio je Brody
i borio se sa snom. Bilo mu je vruće, osjećao se sav ljepljivim. Za tih šest sati što sjede i čekaju,
nije bilo ni najslabijega lahora. Šija mu je već bila izgorjela od sunca, kad bi god maknuo glavom,
ovratnik njegove policijske košulje bolno bi mu zastrugao po koži. Gadilo mu se od mirisa vlastitog
znoja i smrada onih ribljih crijeva i krvi što ih Hooper baca u more. Osjećao se kao da ga kuhaju
na tihoj vatri.
Uzgleda u spodobu na mostiću, u Quinta. Bio je u majici, izblijedjelim trapericama, bijelim
čarapama i već posivjelim tenisicama. Brody je držao da će mu biti oko pedeset godina, ali koliko
god bio siguran da je tom čovjeku nekoć bilo dvadeset, a jednom će mu valjda biti i šezdeset,
nipošto mu nije mogao zamisliti ni prošli ni budući izgled. Po tome Quintu reklo bi se da je
oduvijek izgledao tako, i da će tako dovijeka izgledati. Bio je visok oko metar i devedeset i vrlo
suh, mogao je imati najviše devedesetak kilograma. Glava mu je bila posve gola, ne kao obrijana,
jer na njoj nije bilo ni traga onim crnim točkicama što odaju korijen dlake, nego ćelava kao da na
njoj nikad i nije bilo kose. U to doba dana, kad je sunce visoko i prži, nosio je marinsku kapu. Poput
cijelog tijela, i lice mu bilo suho i tvrdo, na njemu se nadasve isticao dug, ravan nos. Kad bi s
mostića spustio pogled, činilo ti se kao da je oči - najcrnje oči što ih je Brody ikad vidio - uperio
niz nos kao niz kakvu puščanu cijev. Koža mu bila smeđa i ispucana od vjetra, soli i sunca. Zurio je
u more, tek izrijetka trepćući očima, pogleda uperenog u masnu brazdu torila.
Osjećajući kako mu znoj curi niz grudi, Brody se stane vrpoljiti. Okrene glavu, štrecne se na
bockanje po vratu, pa se zagleda u brazdu, ali ga oči zabole od odsjeva sunca s mora te svrne
pogled u stranu.
- Ne znam kako vi to možete, Quinte - reče. - Zar vi nikad ne nosite naočale za sunce?
Quint spusti pogled.
- Nikada. - Ton mu je bio posve ravnodušan, ni ljubazan ni grub. Nije poticao na razgovor.
Ali je Brodyju bilo dosadno, htio je pošto-poto razgovarati.
- Kako to?
- Nisu mi potrebne. Ovako vidim stvari kakve jesu. To je bolje.
Brody pogleda na sat, dva i nekoliko minuta, još tri-četiri sata i gotovo za danas, poći će kući.
 - Imate li često ovakvih dana? - Ujutro je bio u jednom uzbuđenju i očekivanju, ali se dotle
već ohladio i sad je bio siguran da toga dana neće naći psinu.
- Kakvih?
- Kao ovaj. Kad sjedite cijeli dan i ništa se ne događa.
- Ima i takvih.
- I ljudi vam plate, iako ne ulovite pod bogom ništa?
- Takav je propis.
- Makar ništa ne zagrizlo?
Quint klimne.
- To nije baš tako često. Uglavnom ipak naiđe nešto što zagrize, ili što možete nabosti.
- Nabosti?
- Da, željezom. - Quint pokaže prstom u harpune na pramcu.
- A što nabadate, Quinte? - javi se Hooper.
- Sve što pliva kraj broda.
- Je li? Nije mi ...
Quint ga prekine. - Nešto grize.
Zaklanjajući oči rukom, Brody pogleda po krmi, ali nije mogao otkriti ni najmanji pokret u
brazdi, more bilo glatko i mirno.
- Gdje? - upita.
- Čekajte malo, pa ćete vidjeti - odgovori Ouint.
Šišteći tihim, metalnim zvukom, uzica s desnog štapa stane se odmatati i teći u vodu ravnom,
srebrenkastom crtom.
- Uzmite štap - Quint će Brodyju. - Kad vam kažem, blokirajte.
- Je li to on? - upita Brody. Od pomisli da će se naposljetku ipak suočiti s tom ribom, s tom
zvijeri, nakazom, morom, Brodyju srce stane tući kao čekićem. Usta mu bila ljepljivo suha. Obriše
dlanove o hlače, skine štap s postolja i utkane ga u nosač što mu je bio između stopala, na palubi.
Quint se nasmije, onim svojim škrtim i porugljivim smijehom nalik na pseće štektanje.
- To? Nije. To je nešto malo. Dobro će vam doći kao vježba za onda kad nas nađe vaš kučak.
Još nekoliko sekundi je Quint zurio u uzicu, a onda će:
- Blokirajte!
Naginjući se tijelom naprijed, Brody spusti polugicu na koturu, pa se zabaci natrag, potežući
štap. Vrh štapa savije se poput luka. Desnom rukom Brody pokuša pokrenuti ručicu kotura, da
povuče ribu, ali uzalud - uzica se odmatala i dalje.
- Ne trošite snagu - dobaci mu Quint.
Sa svog mjesta na krmi, Hooper ustane i reče:
- Čekajte, ja ću vam stegnuti kočnicu.
- To nikako! - Quint će zapovjednički. - Da mi niste ni taknuli taj štap!
Hooper ga pogleda, zaprepašten i malo uvrijeđen.
 Brody uoči kako se Hooper snuždio i pomisli: „Ma je li moguće? Već je bilo vrijeme!“
Tren poslije, Quint reče:
- Ako stegnete kočnicu, možete mu istrgnuti udicu iz usta.
- Oh - izusti Hooper.
- I vi se tobože razumijete u ribolov!
Bez riječi se Hooper okrene i vrati na svoje mjesto.
Objema rukama Brody je stezao štap. Riba se bila spustila dublje i polako krivudala s jedne
na drugu stranu, ali više nije potezala uzicu. Brody ju je stao izvlačiti, naginjao se naprijed i brzo
namatao čim bi se uzica olabavila, a onda se istezao natrag upinjući ramene i leđne mišiće. Lijevi
ga je zglavak bolio, a prsti na desnoj ruci trnuli mu od brzog namatanja.
- Koji se to jarac uhvatio? - upita Quinta.
- Modrulj - odgovori Quint.
- Mora daje od pola tone.
Quint se nasmije.
- Bit će mu najviše osamdeset kila.
I dalje je Brody vukao i puštao, vukao i puštao, dok Quint ne reče:
- Tu smo. Stanite.
Mirnim i gipkim korakom Quint se spusti niza stepenice s mostića. U ruci je držao pušku, stari
vojni model M-I. Stao je kod ograde i zagledao se dolje.
- Hoćete da ga vidite? - reče. - Dođite.
Brody ustane i priđe ogradi, uzgred namatajući olabavljenu uzicu. U tamnoj vodi, morski je
pas bio živomodre boje. Mogao je biti dug oko dva i pol metra, vitka tijela, dugih prsnih peraja.
Polako se micao s jedne na drugu stranu, ali se više nije otimao.
- Zar nije lijep? - reče Hooper.
Quint otkoči pušku i, kad se glava modrulja, u svome gibanju, našla na pedalj od površine
vode, brzo ispali tri metka. Na glavi modrulja pojave se tri jasne, okrugle rupice, ali iz njih nije
potekla krv. Modrulj se strese i smiri.
- Mrtav je - reče Brody.
- Jes’ kurac - otpovrne Quint. - Bit će samo omamljen i više ništa.
Quint izvadi iz džepa od hlača jednu rukavicu, navuče je na desnu šaku, pa njom uzme uzicu,
a lijevom rukom izvuče nož što mu je bio u koricama za pojasom. Potegne uzgor glavu modrulja i
nagne se preko razme. Psu su ralje bile tek ovlaš rastavljene, u širini od oko deset centimetara, a
svojim je desnim okom, dijelom preklopljenim bijelom opnom, tupo zurio u Quinta. Utisnuvši mu
nož između zuba,
Quint mu pokuša rastvoriti ralje, ali pas stisne svoje male trokutaste zube i stegne oštricu.
Vrtkajući ga i potežući, Quint naposljetku izvuče nož, spusti ga u korice, pa iz džepa izvadi škare
za rezanje žice.
- Jebi ga, pristojno me plaćate, pa si mogu priuštiti luksuz da bacim jednu udicu i pedalj uzice.
Škarama stisne uzicu i već ju je htio prerezati, ali se odjednom predomisli.
 - Čekaj malo - reče kao sebi, vrati škare u džep i opet izvadi nož. - Gledajte ovo. Svako zine
kad ovo divi.
Lijevom rukom držeći predvez, izvuče gotovo cijelog modrulja iz vode. Zatim, jednim
potezom, raspori mu trbuh od analne peraje do ispod samih ralja. Meso se rastvori i krvava utroba
- bijela, crvena i plava - izvrne se u vodu, kao da si iz kakve košare istresao umazano rublje. Quint
prereže škarama uzicu i pas padne natrag u more. Čim mu se glava nađe u vodi, modrulj se
zakoprca u onom oblaku krvi i crijeva i raljama stane grabiti sve oko sebe. Kako je god gutao, tijelo
mu se treslo, a komadi utrobe ponovno su ispadali iz rasporenog trbuha, da bi ih on opet žderao.
- A sad, pazite - reče Quint. - Ako nam se posreći, za koji tren doći će još modrulja koji će mu
pomoći da poždere sama sebe. Ako ih bude mnogo, vidjet ćete pravu orgiju ludog klanja i
žderanja. To je predstava za bogove. Ljudi uživaju.
Kao obuzet, Brody je zurio u modrulja što je i dalje grabio komade vlastitih crijeva. Čas
poslije, opazi kako se odozdo diže jedna plavičasta sjena.
Jedan mali morski pas - nije bio duži od metra i pol - navali na rasporenog modrulja. Ralje
mu se sklope na komadu mesa što je visio. Žestoko strese glavom lijevo-desno, vijugajući tijelom
kao zmija. Komad mesa otkine se i mali ga modrulj proguta. Ubrzo dojuri još jedan, pa još jedan
modrulj, i more se zamuti. S površine šikljali su štrcaji pjene i krvi.
Quint uzme ribarsku kuku što je ležala ispod ograde, nagne se preko razme, visoko izmahne
kukom, a onda je svom snagom, munjevito spusti i odmah trgne njome natrag. Na kuki se koprcao
i raljama škljocao jedan mali morski pas. Quint izvadi nož, raspori mu trbuh i pusti ga.
- Sad ćete imati što vidjeti - reče.
Brody je piljio u onu zakuhalu vodu. Ne bi znao reći koliko je morskih pasa u onome vrenju.
Površinom se križale peraje, repovi mlatili vodom. Usred onoga pljuskanja i bućkanja čuli se udarci
kad bi se tu i tamo ribe sudarile. Brody pogleda u svoju košulju - prsa mu bila poprskana vodom i
krvlju.
- Mahnitanje je potrajalo nekoliko minuta i na kraju ostala su samo tri veća morska psa koja
su sada krstarila amo-tamo ispod same površine.
Ljudi s broda nijemo su gledali dok se preživjela trojka morskih pasa nije udaljila.
- Isuse Bože! - dahne Hooper.
- Vi ne odobravate ovo, je li? - reče Quint.
- Ne odobravam. Ne volim da se životinje ubijaju samo radi zabave ljudima. - Kako Quint
frkne, Hooper dometne: - A vi to volite?
- Kao da je to važno! Ja od toga živim.
Iz posebnog rashlađivača Quint izvadi novu udicu s predvezom. Na udici je već bila meka -
nataknuta prije odlaska - debeo liganj naboden na šiljak i jezičac udice, i k tome privezan. Quint
kliještima pričvrsti predvez za ušicu uzice, pa baci meku u more i pusti tridesetak metara uzice da
se vuče u brazdi.
Hooper se vrati na krmenicu, svome poslu - bacanju torila u more.
- Hoće li tko pivo? - upita Brody. I Quint i Hooper klimnu glavom, pa on uđe u kabinu gdje iz
jednog hladnjaka izvadi tri limenke. Kad je htio izaći, padne mu pogled na dvije stare, izlizane i
požutjele fotografije čavlićima pribijene na zid. Na jednoj je bio Quint, do pasa u gomili nekakvih
krupnih, neobičnih riba. Na drugoj je bio morski pas, mrtvo leži na žalu, na slici nije bilo ničega
drugog osim morskog psa, tako da se nije moglo prosuditi koliko bi mogao biti.
Brody izađe iz kabine, posluži onu dvojicu pivom, pa sjedne u svoju izvlakaču.
- Vidio sam one vaše slike u kabini - reče Quintu. - Koje su ono ribe, ona gomila s kojom ste
se slikali?
- Atlantski tarponi - odgovori Quint. - To je bilo davno, ribario sam kod obale Floride. Tako
nešto više nikad nisam doživio. U četiri noći ulovili smo oko trideset-četrdeset tarpona, i to sve
krupne komade.
- A što ste učinili s njima? - upita Hooper. - Tarpone treba odmah baciti natrag u more.
- Moje su mušterije htjele da ih zadržimo.
Valjda zato da se slikaju s njima. Ali inače nisu loši i kao mamac, samo ih treba dobro isjeckati.
- Drugim riječima, hoćete reći da su korisniji raskomadani nego živi.
- Tako je! S ribom vam je uopće tako. A i s mnogim drugim životinjama. Uostalom, recite vi
meni jeste li ikad jeli živo tele? - nasmije se Quint.
- A ona druga slika? - upita Brody. - Ona na kojoj je morski pas?
- E, vidite, to nije bio običan kučak, nego bijela psina, imala je pet metara i bila je teška oko
tonu i pol.
- Kako ste je ulovili?
- Harpunom. Ali, da vam pravo kažem - naceri se Quint - u jednome momentu nisam znao
tko će koga uloviti, ja njega ili on mene.
- Kako to?
- Lijepo. Vidite, to vražje čudovište napalo mi je brod. A ničim ga nismo izazvali, ama baš
ničim. Mirno smo sjedili, svaki za svoj račun. Odjednom, tres! Kao da je u nas udario teretni vlak.
Moj se pomoćnik opružio koliko je dug i širok, a mušterija stala vrištati, odosmo u pičku materinu,
urla, potopi se brod. I taj lupež opet udri u nas. Ja sam onda zabio u njega harpun, pa smo jurili
za njim. Boga ti, vukao nas je do pola Atlantika.
- Kako ste ga mogli pratiti? - upita Brody. - Zar se nije spustio duboko?
- Nije mogao, držala ga bačva. Da, u prvi mah je on nju povukao za sobom u dubinu, ali je
poslije šuštao i morao je gore, a mi smo pratili bačvu. Dva sata poslije, otprilike, zabili smo u njega
još dva harpuna, pa je na kraju izbio van, na površinu, miran kao janje. Svezali smo ga za rep i
odvukli na obalu. A ona pizda od moje mušterije cijelo vrijeme samo šizi i urala kako ćemo se
potopiti i kako će nas morski pas pojesti.
- E, tek je onda došlo najljepše. Dovučemo mi kučka, lijepo se vežemo, svi živi i zdravi, kakvo
utapanje, kakvo pogibanje, od svega toga ni govora, a meni dođe taj idiot, to izjebano dupe od
mušterije, ponudi mi pet stotki neka kažem kako je kučka uhvatio on. Na udicu, molim! Kučak
izgleda kao sito, sav izbušen harpunima, a on mene pita, zamislite, neka kažem da ga je on uhvatio
udicom! Ma, razumijete li vi to? Onda mi stane guditi kako bih mu morao naplatiti samo pola
tarife, jer mu nisam dao priliku da on uhvati tu ribu udicom. Ja mu kažem da to nikako nisam
mogao, da sam njega pustio, ne samo da ne bismo ulovili kučka, nego bismo vjerojatno ostali i
bez udice, i bez predveza, i bez štapa, i bez koluta s trista metara uzice. Na to mi on stane srati
kako ću ja s time sebi napraviti grdnu reklamu, a na račun izleta koji on plaća. Rekao sam mu neka
on meni izvoli izrigati lovu, a reklamu da zadrži za sebe, neka se njome okite i on i njegova žena,
zna se na kojem mjestu.
- Vidite, baš razmišljam o toj stvari s udicom - reče Brody.
- Kako? Ne razumijem.
- Sad, kad ste mi ovo pričali, palo mi je na um, valjda nećete i tu našu psinu loviti udicom?
- Hoću kurac, nisam lud! Prema onome što sam čuo, ta je vaša psina tolika da bi joj ona dolje
na slici mogla biti mladunče!
- Pa onda, zašto držite te udice?
- Iz dva razloga. Prvo, bijela psina može i zagristi na lignja, u tom slučaju odmah ću odrezati
uzicu, ali onda znamo da je tu, tako ćemo ga otkriti. Drugo, nikad se ne zna što ćete namamiti
torilom, ako se vaša psina i ne pokaže, moglo bi naletjeti i zagristi što drugo.
- A što, na primjer?
- Tko zna? Možda što korisno. Već sam lovio i sabljare na udicu. Otkako vlasti seru sve u
šesnaest o živi, više ih nitko ne lovi radi prodaje, pa ih u Montauku možete prodati čak i po pet
dolara kilo. Ili može zagristi kakva druga riba, za koju inače morate oznojiti muda da je ulovite.
Kakav mako, na primjer. Ako mi plaćate pune četiri stotke, onda je red da vas malo i zabavljam
za te pare.
- A recimo da naiđe naša psina - reče Brody. - Što biste onda napravili?
- Najprije bih gledao da je zadržim u blizini, dok nam se ne ukaže prilika da je uhvatimo. Za
to ne treba velika pamet, jer su to prilično blesave ribe. Ovisi o tome kako će naići. Ako izvede
isto sranje kao ona o kojoj sam vam pričao, da napadne brod, onda ćemo u nju zabijati harpune
što brže možemo, pa ćemo se udaljiti i čekati da se umori. Ako zagrize, a hoće da pobjegne, ništa
joj ne možemo. Samo, ja ću pokušati da je skrenem prema nama, zakočit ću pa makar sve
popucalo. Naravno, vjerojatno će se vrlo brzo osloboditi udice, ali je možda privučemo bliže,
toliko da je možemo dohvatiti harpunom. A kad je jednom dohvatim harpunom, onda je sve samo
pitanje vremena. Ali, najvjerojatnije će ona doći ravno za svojim nosom, što znači uz brazdu, ili na
površini, ili odmah ispod. E, onda nam neće biti lako. Sam liganj nije dovoljan da je privuče. Takva
će psina posisati lignja da neće ni znati da je nešto pojela. Znači, moramo joj dati nešto specijalno
što nikako neće odbiti, nešto nabijeno na dobru, ovoliku udicu koja će je držati barem dok je ne
ubodem jednom ili dvaput.
- Ali, ako je udica uočljiva - upita Brody - hoće li psina zagristi, bez obzira kakav bio mamac?
- Hoće. U njih nije mozak kao u psa. To vam jede sve. Ako se hrane, onda im možete baciti
golu udicu, zagrist će u nju čim je vide. Jednome mome prijatelju došao tako kučak i šćapio mu
izvanbrodski motor s barke! Naravno, ispljunuo ga je, ali samo zato što ga nije mogao progutati.
S krmenice, gdje je bacao torilo, javi se Hooper:
- A što je to specijalno, Quinte?
- Mislite, kakav je taj specijalitet koji nikako neće odbiti? - Quint se nasmiješi i prstom pokaže
u zelenu plastičnu kantu za smeće što je stajala u jednom kutu u sredini broda. - Eno, pogledajte
sami. Tamo vam je, u kanti. To čuvam samo za našu psinu. Za drugo bi bila šteta.
 Hooper priđe kanti, otkvači bočne zatvarače i podigne poklopac. Zaprepasti se, ostane bez
daha. U kanti punoj vode, okomito je stajalo mladunče velike pliskavice, dugo jedva pol metra,
mrtva mu se glava blago ljuljala s valjanjem broda. Ispod same donje čeljusti bila mu je zabodena
debela udica za morske pse kojoj su šiljak i jezičac virili iz trbuha. Hooper se objema rukama
nasloni na rub kante i izusti:
- Mladunče!
- Još bolje - isceri se Quint. - Neokoćeno.
Još nekoliko sekundi je Hooper zurio u kantu, a onda treskom spusti poklopac.
- Gdje ste došli do njega?
- Ah, bit će kojih šest milja odavde, istočno. Zašto pitate?
- Nisam to mislio, nego kako ste došli do njega?
- A kako drukčije? Uzeo ga od majke.
- Ubili ste je?
- Ma kakvi! - naceri se Quint. - Uskočila mi je u brod od svoje volje i popila cijelu bočicu
sedativa. - Zastane, očekujući smijeh, ali se nitko ne nasmije, pa zaključi: - Tja, znate da ih ne
prodaju na tržnici.
Bijesno i ogorčeno je Hooper zurio u Quinta, ali samo reče:
- A vi znate da su dupini zaštićeni zakonom.
- Dečko moj, kad ribarim, onda lovim što me volja.
- A propisi? Znate da ne smijete ...
- Čime se vi bavite, Hoopere?
- Ja sam ihtiolog. Proučavam ribe. Zato i jesam tu. Zar to niste znali?
- Kad me ljudi unajme, mene i moj brod, ja ih ništa ne pitam. Pa, dobro, vi živite od toga što
proučavate ribe. A kad biste morali fizički raditi, hoću reći, kad biste zaradili onoliko koliko ste se
znojili na poslu, onda bi vam bilo jasnije koliko zapravo vrijede propisi. Da, ja znam da su te
pliskavice zaštićene zakonom, ali taj propis nisu donijeli zato da Quint ne bi ulovio koju pliskavicu
za mamac. Donijeli su ga zato da se spriječi lov naveliko, da se svakakvim luđacima zabrani da ih
tuku iz puške samo radi zabave. I zato pazite što ću vam reći, Hoopere, izvolite vi samo gunđati i
pizditi koliko hoćete, ali nemojte meni, Quintu, srati da ne smijem loviti ovu ili onu ribu koja mi
treba da mogu živjeti.
- Ma pazite, Quinte, radi se o tome da su ti dupini u opasnosti da budu uništeni, da nestanu.
A to što vi radite samo povećava tu opasnost.
- To vi recite nekom drugom! Tunolovcima recite neka više ne mame dupine u svoje mreže.
I japanskim ribarima recite neka ih više ne love na udicu. A oni će vam odbrusiti nek’ se izvolite
jebati u gospodsko dupe. Oni moraju hraniti svoje familije. To moram i ja. Hraniti sebe.
- Sve mi je jasno - odgovori Hooper. - Grabi što god možeš, a kad nečega nestane, nije važno,
uvijek će se naći nešto drugo. To je idiotski!
- Mali, pazi što govoriš! - procijedi Quint, ali praznim i bezbojnim glasom, zureći Hooperu
ravno u oči.
 - Kako?
- Ne zovi me idiotom!
Hooper nije imao namjeru da ikoga vrijeđa, pa se začudio što se Quint uvrijedio.
- Zaboga, pa nisam tako mislio. Samo sam htio reći ...
Brody, koji se, na svojoj stolici, nalazio između njih dvojice, zaključi da je vrijeme da prekine
prepirku.
- Dobro, Hoopere, dosta toga! Nismo tu zato da raspravljamo o ekologiji.
- A što vi znate o ekologiji, Brody? - skoči Hooper. - Kladim se da se vaše shvaćanje ekologije
svodi na to da vam netko kaže kako ne smijete paliti suho lišće u svom dvorištu!
- Pazite, ne dopuštam da mi jedan bogataški balavac sere po glavi!
- U tome je stvar, dakle! „Bogataški balavac“! To bogataški, to vas najgore žulja, je li?
- Čujte vi, jebo vas pas! Tu smo zato da ulovimo tu ribu, da nam više ne kolje ljude, pa ako
ćemo spasiti ne znam koliko ljudskih života uz cijenu jednog dupina, onda je to za mene prilično
jeftino.
- Gle - nakostriješi se Hooper, kriveći lice grimasom - nisam znao da ste vi stručnjak za
spašavanje ljudskih života! Hajde da vidimo koliko bi ih ostalo živih da ste zatvorili plaže odmah
kad ...
I ne znajući što čini, Brody se našao na nogama i pošao na Hoopera.
- Zaveži gubicu! - reče i nagonski spusti desnu ruku k pojasu. Osjetivši prazninu, stane kao
skamenjen, zaprepašten naglom spoznajom da bi se možda i poslužio revolverom, da ga je imao.
Piljio je u Hoopera koji mu je uzvraćao mrkim pogledom.
Napetost prekine kratak, oštar Quintov smijeh.
- Kakve pizde, vas dvojica - reče Quint.
- Znao sam ja da će do toga doći, čim ste mi jutros došli na brod.
12
Drugi dan lova bio je miran kao i prvi. Kad su se u šest sati ujutro otisnuli, s jugozapada je
puhao povjetarac koji je obećavao da će osvježiti dan. Na prolazu oko rta Montauka dočekala ih
je bibavica. Ali, oko deset je povjetarac pao, pa je brod opet nepomično ležao na morskoj površini,
glatkoj poput stakla, kao kakva papirna čaša u lokvi. Nije bilo oblaka, ali je sunce bilo zastrto
gustom maglom. U vožnji do mola, Brody je s radija čuo kako je zagađenje u gradu New Yorku
dostignulo kritičnu točku - govorilo se o nekakvim promjenama zračnih struja. Rekli su kako se
bolesti šire, a među oboljelima i starcima ima i smrtnih slučajeva.
Za taj se dan Brody obukao svrsishodnije. Imao je bijelu košulju s visokim ovratnikom i
kratkim rukavima, lagane platnene hlače, bijele čarape i tenisice.
Ponio je bio i jednu knjigu, da utuče vrijeme, seksi-krimić što ga je posudio od Hendricksa, s
naslovom Smrtonosna djevica.
Bojao se dosade, zbog koje bi se mogao upustiti u razgovor, a iz razgovora bi se mogla izroditi
repriza jučerašnje scene s Hooperom. Zbog nje mu je bilo neugodno, a, kako mu se činilo, ni
Hooperu nije bilo lakše. Malo su se obraćali jedan drugome, nego su uglavnom, svaki za svoj
račun, razgovarali s Quintom. Brody se bojao da s Hooperom ne bi mogao biti čak ni službeno
uljudan.
Uočio je da je Quint izjutra tih - šutljiv i hladan. U toku dana bi se otkopčao i postao
govorljiviji, ali ujutro si iz njega morao kliještima vaditi riječi. Tako je, na primjer, toga jutra, kad
su krenuli s mola, Brody upitao Quinta kako zna na kojoj će točki čekati morskog psa.
- Ne znam - odgovori Quint.
- Ne znate?
Quint samo polako zavrti glavom, samo jednom.
- Kako onda birate mjesto?
- Tako.
- A po čemu?
- Ni po čemu.
- Prema morskoj mijeni?
- Pa, da.
- Je li važno je li voda plitka ili duboka?
- Tako.
- A kako?
Na tren se Brodyju učini da neće dobiti odgovora. Quint je zurio ravno preda se, pogleda
uperena u obzorje. A onda, kao u nekom teškom naporu, procijedi:
- Tako velika riba vjerojatno neće biti u plitkoj vodi. A, opet, nikad se ne zna.
Brody je znao da je najbolje prekinuti razgovor i pustiti Quinta na miru, ali ga je predmet
zanimao i opet upita:
- Znači, idemo ovako, na sreću, pa možda naiđemo na nju, ili ona na nas, je li tako?
- Manje-više.
 - Kao da tražimo iglu u plastu sijena.
- Ne baš tako.
- Zašto ne?
- Uz povoljnu struju možemo do večeras napraviti brazdu torila od deset milja, pa i više.
- Bi li bilo bolje da ostanemo i preko noći?
- Zašto?
- Da bacamo torilo. Ako ga za jedan dan možemo nabacati deset milja, onda možemo još
deset i više milja preko noći.
- Ne valja ako bude previše torila.
- Zašto?
- Sve pobrka. Ostanite na moru mjesec dana, pa ćete torilom pokriti cijeli kurčevi ocean. A
to nema smisla. - Quint se nasmiješi, očito na pomisao da mu cijeli ocean bude pokriven torilom.
Brody ustane i posveti se Smrtonosnoj djevici.
Oko podne je Quint bio bolje volje. Uzice su se vukle u brazdi više od četiri sata. Hooper, iako
mu to nitko nije izričito rekao, čim ih je povela struja, sjeo je na krmenicu, prihvatio se kutlače i
njome stao metodički zahvaćati u kantu i bacati torilo. Oko deset jedna je riba zagrizla u desnu
udicu i izazvala nekoliko sekundi uzbuđenja. Ali je ispalo da je to mala palamida od dva i pol
kilograma koja je jedva mogla sklopiti usta oko meke. U deset i pol u lijevu je udicu zagrizao jedan
mali modrulj. Brody ga dovuče, a Quint ga nabode kukom, podigne, raspori mu trbuh i pusti ga.
Modrulj je iznemoglo zagrizao komadić-dva svojih crijeva, pa je skliznuo u dubinu. Taj put nisu
dojurili drugi morski psi da se nažderu.
Malo poslije jedanaest, Quint primijeti oštru leđnu peraju sabljare gdje im prilazi brazdom.
Nijemo su čekali i Boga molili da riba zagrize, ali ona ni da pogleda lignje, samo je bezvezno
krivudala pedesetak metara iza krme. Quint cimne jedan povraz, da se meka pomakne i učini kao
živom, ali je sabljara ostala ravnodušna. Onda Quint odluči da ribu ulovi harpunom. Upali stroj,
Brodyju i Hooperu reče neka namotaju uzice, i okrene brod u širokom luku. Već su na pramcu bili
pripremljeni harpun, sa šiljkom nataknutim na koplje, i bačva sva omotana užetom. Quint objasni
manevar napada: Hooper je za kormilom, a on. Quint, stoji na pramčanoj promatračnici s
podignutim harpunom u ruci, kad se približe ribi, Quint će šiljkom harpuna pokazati smjer, lijevo
ili desno, prema tome kamo valja skrenuti brod, Hoper onda skreće brodom dokle god harpun ne
bude opet usmjeren ravno naprijed, kao da prati iglu kompasa, ako sve bude išlo kako treba, doći
će posve blizu ribi, i Quint će moći hitnuti harpun s desnog ramena, morao bi to biti gotovo okomit
hitac, s oko četiri metra, a Brody će biti kod bačve i paziti da se uže odmata bez smetnje kad riba
zaroni.
I sve je dobro išlo - do zadnjeg trena. Krećući se vrlo sporo, sa strojem koji je jedva zujao,
brod se približio ribi koja se odmarala na površini. Kormilo je bilo vrlo osjetljivo, pa je Hooper
mogao točno pratiti Quintove pokrete. Ali je riba nekako osjetila brod. Upravo u trenu kad je
Quint digao ruku da hitne harpun, riba se okrene naglavce, dižući rep, i jurne put dna. Quint baci
harpun, drekne: - Kurac! - i promaši ribu za dva metra.
Sad su bili u točki odakle je počinjala brazda torila.
 - Jučer ste me pitali imam li često ovakvih dana - Quint će Brodyju. - Nije baš često da su mi
dva dana uzastopce ovakva. Dosad smo barem morali imati oko broda jato morskih pasa.
- Je li to zbog vremena?
- Može biti. Čovjek se od ovakva vremena osjeća kao usran, a možda je isto i s ribom.
Objedovali su - sendviče i pivo - onda je Quint pogledao je li mu puška nabijena, pa se spustio
u kabinu i čas kasnije vratio se s nekakvom spravom koju je Brody pogledao u čudu.
- Jeste li bacili svoju limenku? - Quint upita Brodyja.
- Nisam, zašto?
- Sad ćete vidjeti.
Ona Quintova sprava bila je nalik na kuhinjski valjak, ili, bolje reći, na ručnu granatu: metalni
cilindar s ručkom. Quint ubaci praznu pivsku limenku odozgo u cilindar i okrene ga dok nije
škljocnulo. Onda izvadi iz džepa košulje ćorak od 6 mm, gurne ga u rupicu u dnu cilindra, pa
okrene ručku opet dok nije škljocnulo. Pruži spravu Brodyju.
- Vidite ovaj okidač tu? - reče pokazujući Brodyju u kraj ručke. - Uperite cilindar uvis i, kad
vam kažem, potegnite okidač.
Quint uzme pušku, otkoči je, podigne je do ramena i reče:
- Sad!
Brody potegne okidač. Odjekne oštar i suh prasak, cilindar mu se malo trgne u ruci, a limenka
poleti ravno u zrak, vrteći se oko svoje osi i blistajući na suncu poput kakve signalne rakete. Kad
se našla na vrhu svoje putanje - u onom djeliću sekunde što je zalebdjela u zraku - Quint opali.
Gađao je malo niže, da limenku pogodi čim krene silaznom parabolom - i pogodi je u dno. Čuo se
nekakav tanak mijauk i limenka premećući se padne u more. Nije potonula, nego je plivala malo
nahero, poskakujući na površini vode.
- Hoćete i vi probati? - upita Quint.
- Svakako - prihvati Brody.
- Pazite, naciljajte je kad se nađe na vrhu, a gađajte malo niže. Ako je gađate u letu, gore ili
dolje, onda morate ciljati mnogo više ispred ili ispod nje, a to je mnogo teže. Ako je promašite,
naciljajte niže, ispred nje, i opalite još jednom.
Brody pruži Quintu cilindar i uzme pušku, pa se smjesti pored ograde. Čim je Quint nabio
cilindar, Brody vikne: - Sad! - i Quint opali. Brody zapuca. Ništa. Zapuca opet, kad se limenka našla
na tjemenu parabole. Ništa. Treći put, dok je padala, naciljao je odveć nisko.
- Jebi ga, nije lako - reče.
- Treba vam malo prakse - reče Quint. - Hajde, pokušajte je pogoditi sada.
Limenka je uspravno plivala u mirnoj vodi, oko petnaest do dvadeset metara od broda. Brody
smišljeno nacilja za dlaku niže i potegne obarač. Čuo se metalni udarac pogotka, zrno probuši
limenku na samoj vodenoj liniji i ona potone.
- Hajde, Hoopere - reče Quint. - Tu je još jedna limenka, a, uostalom, možemo popiti i još
koje pivo.
- Neću, hvala.
 - A zašto?
- Nizašto. Jednostavno ne želim pucati i to je sve.
Quint se nasmiješi.
- Brinu vas te limenke u moru, je li? U more se baca strašno mnogo limenki. Tonu na dno,
rđaju i dolje prave strašan nered.
- Ne, nije zato - odgovori Hooper, čuvajući se da ne zagrize u Quintovu meku. - Nizašto, rekao
sam. Ne puca mi se.
- Bojite se puške?
- Da se bojim puške? Ne.
- A jeste li ikad pucali?
Brody je kao obuzet gledao kako Quint navaljuje, i uživao u prizoru Hoopera gdje se koprca,
ali nije shvaćao zašto Quint to radi. Možda postaje opak kad mu je dosadno i nema ulova.
Ni Hooper nije shvaćao zbog čega Quint to izvodi, ali mu se stvar nije svidjela. Osjećao se kao
lopta koju igrač lijepo i natenane namješta da bi je mogao udariti što jače i što bolje.
- Jesam - odgovori Hooper. - Već sam pucao iz puške.
- Gdje? U vojsci?
- Ne, nego ...
- A jeste li služili vojsku?
- Nisam.
- To sam znao.
- Kako ste znali?
- Lijepo, tako. Na nosu vam se vidi da ste još jumfer.
Brody pogleda Hooperu u lice, da vidi kako će reagirati, i na tren uhvati Hooperov pogled
upućen njemu.
Onda Hooper skrene očima u stranu i zacrveni se.
- Ma, što vi hoćete, Quinte? Što biste htjeli reći?
Quint se zavali u svojoj stolici i naceri.
- Uopće ništa. Ja to tek onako, da malo popričamo, da nam lakše prođe vrijeme. Hoćete mi
dati svoju limenku kad je ispijete? Možda bi Brody pokušao još jednom.
- Dat ću vam je, svakako - odgovori Hooper. - Samo me pustite na miru, je li u redu?
Cijeli su sat sjedili šutke. Brody je kunjao u svojoj izvlakači, šešir je natukao na lice da se zaštiti
od sunca. Hooper je bio na krmenici, bacao torilo i od vremena do vremena tresao glavom da ne
zaspi. A Quint je sjedio na klupi na mostiću i promatrao brazdu torila, marinsku je kapu zabacio
na zatiljak.
Odjednom, tihim, spokojnim, ravnodušnim tonom Quint reče:
- Imamo posjet.
Brody se u hipu razbudi. Hooper ustane. Desna uzica, zategnuta kao žica violine, odmatala
se vrlo brzo.
 - Uzmite štap - reče Quint, skine kapu i spusti je na klupu.
Brody skine štap s postolja, utakne ga u nosač, sebi između nogu, i čvrsto ga stegne rukama.
- Kad vam kažem, blokirajte i potegnite - reče Quint. Uzica stane. - Čekajte. Okreće se. Opet
će početi. Nema smisla sada potezati, ispljunut će udicu. - Uzica je ležala u vodi labavo i
nepokretno. Nakon nekoliko trenutaka, Quint reče: - Jebo me pas! Motajte.
Brody je namatao uzicu. Tekla je glatko, i odveć lako. Nije se osjećao čak ni blag otpor meke.
- Držite uzicu sa dva prsta da se ne zasuče - reče Quint. - Što je bilo da bilo, odnijelo nam je
meku tako glatko da ljepše nije moglo.
Iz vode izbi kraj uzice. Na njemu nije bilo ni meke, ni udice, ni predveza. Uzica je bila kao
odrezana škarama. Quint skokom siđe s mostića i uzme kraj uzice, vršcima prstiju pomno ga
opipa, pa se zagleda u brazdu.
- Mislim da je naš prijatelj stigao - reče.
- Šta?! - skoči Brody.
Hooper se naglo uspravi i uzbuđeno vikne:
- Valjda se ne šalite? Pa to je divno!
- Samo nagađam - odgovori Quint. - Ali, ipak bih se okladio u to. Uzica je glatko pregrizena.
Jednim ugrizom. Bez ikakva trzanja. Na njoj nema nikakvih drugih tragova. Riba je možda i nije
osjetila u ustima. Usisala je meku, sklopila ralje i kvit posla.
- I što ćemo sad? - upita Brody.
- Sad ćemo vidjeti hoće li progutati i drugu meku, ili će možda izaći na površinu.
- A da mu damo dupina?
- To kad budem siguran da je on - reče Quint.
- Kad ga vidim, pa se uvjerim da je kurva tako velika da ga je zavrijedila, onda ću mu dati
dupina. Te su ribe kao strojevi za mljevenje smeća i neću da upropastim onakvu prima meku na
nekom bezvrijednom patuljku.
Čekali su. Nikakva pokreta na površini mora. Ni ptica da zaroni, ni ribica da iskoči. Jedini je
zvuk bio žitki pljusak torila što ga je Hooper bacao s krmenice. Onda se stane odmatati lijeva
uzica.
- Ostavite štap na postolju - reče Quint. - Nema smisla truditi se, ako pregrize i ovu.
Brodyju je krv strujila tijelom kao mahnita. Bio je i uzbuđen i uplašen, prestrašen pri pomisli
na ono što pliva ondje dolje, ispod njih, na stvorenje kojem snagu ne može ni zamisliti. Hooper je
stajao kod ograde na lijevom boku i kao opčaran piljio u jureću uzicu.
Uzica stane i olabavi se.
- U kurac! - plane Quint. - Izveo je istu stvar.
- Skine štap s postolja i namota uzicu. Bila je prerezana točno kao ona prva.
- Dat ćemo mu još jednu meku - reče Quint - ali ću sad staviti teži predvez. Doduše, ni taj mu
neće naškoditi, ako je to naša psina.
Iz rashlađivača uzme meku, otkvači s udice predvez, pa iz jedne ladice u kabini izvadi komad
lanca dug malo više od metra, a debeo cijeli palači - Izgleda kao lanac za pse - reče Brody.
 - I jest - potvrdi Quint. Na jednom kraju lanca pričvrsti udicu s mekom, a za drugi sveže uzicu.
- Hoće li i to pregristi? - upita Brody.
- Mislim da hoće. Možda mu treba malo više, ali može, ako hoće. Samo ga hoću malo
nadražiti, da ga namamim na površinu.
- Ako ni to ne upali, što onda?
- To još ne znam. Šta ja znam, mogao bih uzeti udicu za morske pse, od deset centimetara, i
komadinu debela lanca, pa na to nabiti gomilu meke i baciti u more. Ali, ako u to zagrize, onda
tek ne znam što ću s njim, jer bi mi mogao iščupati svaku kljunu na brodu. Dok ne znam koliko je,
neću riskirati da vežem uže za štogod potrebno i važno. -, Quint baci udicu s mekom u more i
pusti nekoliko metara uzice. - Hajde, pizdune, dođi, daj da te vidimo!
Sva su trojica zurili u lijevu uzicu. Hooper se sagne, napuni kutlaču torilom i isprazni je u
brazdu. Uto nešto opazi krajičkom oka i skrene glavu u lijevo. Od prizora što ga ugleda iz grla mu
se ote krkljaj, jedva se čuo, ali se na nj okrenu ostala dvojica.
- Za Isusa Boga! - izusti Brody.
Jedva malo više od tri metra po krmi, ovlaš malo zdesna, izronila je plosnata i duga gubica
psine. Virila je iz vode možda šezdesetak centimetara. Gornji je dio glave bio čađavosiv, s njega
su gledala dva crna oka. Na gubici s jedne i druge strane, gdje je sivilo prelazilo u žućkastobijelu
boju, otvarale se nozdrve - nalik na dvije duboke posjekotine na kožnom oklopu. Ralje bile
razjapljene gotovo dopola, kao kakva crna spilja na ulazu koje stražare golemi, trokutasti zubi.
Neman i ljudi gledali se tako kojih desetak sekundi. Onda Quint vrisne: - Dajte harpun! - i,
kao pokoravajući se vlastitom nalogu, pojuri i zgrabi harpun. Brody dohvati pušku. Istoga trena,
neman tiho sklizne natrag u vodu. Dugi, srpasti rep samo jednom se trzne - Brody opali u nj i
promaši - i psina nestane.
- Ode - reče Brody.
- Fantastično! - Hooper će oduševljeno. - Ta je riba baš kako sam je zamišljao. I još ljepša!
Fantastična je! Glava mora da joj je šira od metra.
- Može biti - reče Quint i prenese na krmu dvije bačve sa dva šiljka harpuna i dva vijenca
užeta.
- Za slučaj da se vrati - objasni.
- Jeste li ikad vidjeli ovakvu ribu, Quinte? -Hooper će, užarena pogleda, sav titrajući od
uzbuđenja.
- Pa, i nisam - odgovori Quint.
- Što mislite, koliko je duga?
- Teško je reći. Oko šest metara. Možda i više. Ne znam. Dva metra ili šest metara, to ne igra
nikakvu ulogu. Čim su oni od dva metra, oni su zlo. A taj kurvin sin je grdno zlo.
- Bože, samo da opet dođe! - uzdahne Hooper.
Jeza žmarne Brodyja i on se strese.
- čudno - reče, vrteći glavom. - Činilo mi se kao da se ceri.
- Jah, to se tako čini kad su im gubice otvorene - reče Quint. - Ali nemojte misliti da je ta riba
pametnija nego što jest. To su vam samo obične, glupe kante za smeće.
 - Kako možete reći tako nešto? - usprotivi se Hooper. - Ta je riba utjelovljena ljepota. Upravo
takva bića tjeraju čovjeka da vjeruje u Boga. Ona nam pokazuju što je priroda kadra stvoriti kad
hoće.
- Jest, muda! - zabrunda Quint i pođe uza stepenice na mostić.
- Hoćete li mu sad baciti dupina? - upita Brody.
- Više ne treba. Ako smo ga jednom namamili na površinu, opet će doći i sam.
Dok je Quint to govorio, Hooper začuje neki zvuk za leđima i okrene se. To je bilo kao neko
šištanje, kao šikljanje vode.
- Pogledajte! - reče Quint.
Desetak metara po krmi, jedna je trokutasta leđna peraja, visoka tridesetak centimetara, išla
ravno na brod, sjekla vodu i za sobom puštala zapjenjenu brazdu. Pratio ju je još viši rep koji je
brzo i ritmički udarao lijevo-desno.
- Ide na brod! - krikne Brody i nesvjesno ustukne i padne u svoju izvlakaču.
Nižući psovke, Quint se strmoglavi s mostića.
- Ovaj put bez najave, je li, jebo mater svoju! Dajte mi taj harpun!
Psina je već bila gotovo kod broda. Podigne plosnatu glavu, jednim se crnim okom prazno
zagleda u Hoopera, pa klizne ispod broda. Quint podigne harpun, okrene se ulijevo i u okretu
udari kopljem harpuna u izvlakaču. Čelični šiljak iskoči iz ležišta i padne na palubu.
- Kurčeviću! - drekne Quint. - Je li još tu? - Sagne se, zgrabi šiljak i nabije ga opet na koplje.
- Tamo je, kod vas! - vikne Hooper. - Prošao je ispod broda.
Quint se naglo okrene i samo još stigne vidjeti sivosmeđu spodobu morskoga psa kako se
udaljuje od broda i uranja. Ispusti harpun, bjesomučno zgrabi pušku i isprazni cijeli šaržer za
psinom.
- Kurvetino! - vikne. - Najavi se idući put!
- Onda odloži pušku i nasmije se. - A morao bih mu zahvaliti - reče - što ipak nije napao brod.
- Pogleda Brodyja i dometne: - Ko da vas je malo uplašio.
- Nije baš malo - odgovori Brody. Strese glavom, kao da sredi misli i dođe k sebi od onog
prizora.
- Još ne vjerujem svojim rođenim očima. - U duhu mu se kovitlale svakakve slike: o nečemu
nalik na torpedo što odozdo, iz crne tame, nasrće na Christinu Watkins i kida je u komade, o
dječaku na gumenom jastuku, ništa ne zna, ništa ne sluti, a odjednom ga grabi nakaza kao iz more,
i o snomoricama što će ga zacijelo progoniti, o klanju i krvi, i o ženi što na njega vrišti jer da joj je
on ubio sina.
- Nemojte mi reći da je ono riba - naposljetku izgovori. - Više je nalik na ona čudovišta iz
stravičnih filmova. Znate, monstrum iz crnoga bezdna.
- Riba je, tu nema dvojbe - reče Hooper, očigledno jednako uzbuđen. - I te kakva riba! Još
malo pa megalodon!
- Ma, o čemu vi govorite, do vraga? - zapanji se Brody.
 - Dobro, možda malo i pretjerujem – odgovori Hooper - ali, ako u moru pliva nešto ovakvo,
tko će jamčiti da nema i megalodona? Što vi kažete, Quinte?
- Ja kažem da vam je sunce udarilo u glavu.
- Ne, pustite zajebanciju! Što mislite, koliko mogu narasti te ribe?
- Slab sam ja za takve proračune. Ova riba čini mi se da ima šest metara, zato ću vam reći da
narastu do šest metara, a ako sutra vidim kakvu od osam metara, reći ću vam da narastu do osam
metara. A računanje i nagađanje, to je meni drkanje mozga.
- Ali, koliko zbilja mogu narasti? - bubne Brody i odmah zaželi da se ugrizao za jezik, jer se
takvim pitanjem podređuje Hooperu.
Ali je Hooper bio odveć obuzet trenutnim doživljajem, odveć uzbuđen i oduševljen da bi se
pravio važan.
- U tome i jest stvar - odgovori - što to nitko ne zna. U Australiji su našli jednoga što se bio
zapleo u nekakve lance pa je uginuo. Taj je imao dvanaest metara, barem je tako pisalo u
izvještajima.
- Znači, gotovo dvaput duži od ovoga - reče Brody. Jedva je shvaćao da može postojati takva
riba kakvu je netom vidio, a kamoli da još zamisli grdosiju kakvu spominje Hooper.
Hooper klimne.
- Uostalom, misli se da im je najveća dužina deset metara, ali to je samo pretpostavka. Quint
je točno rekao. Ako se sutra nađe kakav morski pas od dvadeset metara, onda će on biti mjerilo.
Ali, ono što je zbilja najstrašnije, od čega vam mozak stane, to je pretpostavka, koja može biti i
točna, da u morskim dubinama možda ima i bijelih psina od trideset ili trideset pet metara.
- Ah, pizdarije! - odreže Quint.
- Ma, ne kažem da ih ima - reče Hooper -
nego samo da bi ih moglo biti.
- Svejedno pizdarije.
- Možda. A možda i ne. Pazite, latinsko ime te ribe je Carcharodon carcharias. Dobro. E, a
njemu najsrodniji predak koji je dosad otkriven, to je Carcharodon megalodon, riba koja je živjela
prije trideset do četrdeset tisuća godina. Nađeni su fosili zuba toga megalodona. Dugi petnaest
centimetara. Po njima možemo procijeniti da je riba mogla biti duga oko dvadeset pet do trideset
pet metara. A zubi su joj bili točno onakvi kakvi su zubi današnje bijele psine. Hoću da kažem ovo:
recimo da obje te ribe pripadaju istoj vrsti. Po čemu znamo da je megalodon zbilja nestao? Je li
morao nestati? Zbog pomanjkanja hrane, nije. Ako je ima dovoljno za kitove, onda je ima dovoljno
i za tolike morske pse. To što još nikad nismo vidjeli bijelu psinu od trideset pet metara, ne znači
da ona ne može postojati. Ne mora imati nikakve posebne razloge da izađe na površinu. Svu
nužnu hranu može naći duboko dolje u moru. Kad ugine, neće doplutati do obale, jer nema
plivaćeg mjehura. A možete li zamisliti kakva bi grdosija bila bijela psina od trideset pet metara?
Možete li zamisliti što bi mogla napraviti, kakva bi joj snaga bila?
- Bolje da ne zamišljam - progunđa Brody.
- Bila bi kao kakva lokomotiva kojoj s čela strše mesarski noževi.
 - Hoćete li reći da je ovo samo mladunče? -Brody se osjećao nemoćnim i nesigurnim. Grdosija
kakvu Hooper opisuje mogla bi zdrobiti i samljeti cijeli njihov brod.
- Ne, ovo je odrasla riba - odgovori Hooper. - U to sam siguran. Ali, kod njih vam je kao kod
ljudi. Netko je visok samo metar i pol, a netko ima i više od dva metra. Eh, sve bih dao samo da
mi je vidjeti jednog pravog megalodona!
- Vi niste pri sebi - dobaci Brody.
- Ma, ne, čovječe, pokušajte to zamisliti! To bi bilo kao da ste našli strašnoga jetija.
- Je li, Hoopere - dovikne Quint - kako bi bilo da prestanete s tim bajkama i nastavite bacati
torilo? Ja bih ipak volio da ulovimo jednu ribu.
- Odmah - odgovori Hooper, vrati se na svoje mjesto i zagrabi kutlačom u kantu.
- Mislite da će se vratiti? - upita Brody.
- Ne znam - odgovori Quint. - Nikad se ne zna što će takva kurva učiniti. - Iz džepa izvuče blok
i olovku. Onda uperi lijevu ruku u obalu, zatvori desno oko i lijevim okom zaškilji niz kažiprst
ispružene ruke, pa nešto nažvrlja na papiru. Zatim pomakne ruku pet-šest centimetara ulijevo,
opet zaškilji i opet nešto nažvrlja. Onda, predosjećajući Brodyjevo pitanje, reče: - Zapisujem
položaj. Hoću da znam gdje smo, ako se danas više ne pojavi, da znam kamo ću doći sutra.
Brody pogleda prema obali. Čak i zaklanjajući rukom oči i škiljeći, ništa nije mogao vidjeti
osim nejasne, sive crte kopna.
- Po čemu se ravnate?
- Po svjetioniku na rtu i vodnom tornju u gradu. Iz drugog položaja čine se kao da su drukčije
postavljeni.
- Zar ih vidite? - Brody je naprezao oči, ali ništa nije mogao razabrati osim nekakve grbe na
onoj crti.
- Nego! I vi biste ih vidjeli da ste trideset godina na moru.
Hooper se nasmiješi, pa će:
- Valjda ne mislite da će ta riba ostati na jednome mjestu?
- Ne znam - reče Quint. - Ali, zasad smo je našli tu i nigdje drugdje.
- I k tome je jebeno sigurno da je ostala u blizini Amityja - dometne Brody.
- Zato što je naišla na hranu - reče Hooper. U njegovu glasu nije bilo ni poruge, ni izazova, ali
je njegove riječi Brody osjetio kao nož između rebara.
Čekali su još tri sata, ali se psina ne vrati. Struja je oslabila, torilo se širilo sve sporije.
Malo poslije pet, Quint reče:
- Najbolje da se vratimo. Dosta smo se izjebali za danas.
- Što mislite, kamo je otišao? - upita Brody. Znao je da mu je pitanje glupo, da na nj nema
odgovora.
- Bilo kamo - odvrati Quint. - Kad ih tražite, onda ih nikada nema. A čim ih ne tražite i ne
očekujete, evo ih. Jebu te u zdrav mozak.
- I ne vjerujete da nam se isplati tu prenoćiti i baciti torilo?
 - Ne isplati se. Kako sam rekao, ako se torilo odveć raširi, onda ne valja. Uostalom, nemamo
ni što jesti. I, naposljetku, što je također važno, ne plaćate me da radim dvadeset četiri sata non-
stop.
- A da nađem novac, biste li toliko radili?
Quint trenutak razmisli.
- Ne bih. Priznajem, to bi bila laka zarada, jer ne vjerujem da se išta može dogoditi preko
noći. Torilo bi se odveć raširilo, ne bismo znali gdje ga ima a gdje ga nema, a psina, i da nam dođe
uz brod i zagleda se u nas, ne bismo znali da je tu, osim da nas ugrize. Znači, digao bih vam pare
samo za to da mi možete spavati na brodu. A ja to neću, iz dva razloga: prvo, ako se torilo odveć
raširi, zajebat će nam stvar za sutra, a drugo, draže mi je da mi brod bude noću na vezu.
- Dobro, razumijem vas - reče Brody. - I vašoj je ženi sigurno draže da ste noću kod kuće.
Quint odvrati šupljim glasom:
- Nemam ja žene.
- Ah, oprostite.
- Zbog čega? Nikad nisam osjetio potrebu za ženom. - Quint se okrene i popne na mostić.
Ellen je spremala djeci večeru kad je zazvonilo s vrata. Djeca su gledala televizijski program
u dnevnom boravku i ona im dovikne:
- Hoće li tko od vas poći otvoriti vrata?
Čula je kako se vrata otvaraju, onda je netko nešto rekao, i tren kasnije se Larry Vaughan
pojavi na kuhinjskim vratima. Zadnji ga je put vidjela prije svega nepuna dva tjedna, ali mu se
izgled tako strašno promijenio da je sada i nehotice zurila u nj. Po običaju, bio je besprijekorno
odjeven - u plavom sportskom kaputu sa dva dugmeta, klasičnoj košulji, sivim hlačama i
pomodnim mokasinkama. Ali, promjena mu se vidjela na licu. Oslabio je i, kao u svakog čovjeka
koji nema nikakva sala na tijelu, Waughanu se na licu vidjelo koliko je smršavio. Oči mu duboko
upale, Elleni se učinilo da im je i boja svjetlija, blijedosiva. I koža mu se činila sivom i na jagodicama
ovješenom. Usne mu bile vlažne, oblizivao se svakog časa.
Zbunjena što tako glupo zuri, Ellen spusti pogled i reče:
- Zdravo, Larry.
- Zdravo, Ellen. Svratio sam da ... - Vaughan ustukne korak-dva i zaviri u dnevni boravak. -
Prije svega, mogu li dobiti jedno piće?
- Naravno! Dobro znaš gdje je što, posluži se. Ja bih ti ga priredila, ali vidiš da su mi ruke
umazane piletinom.
- Bez brige, snaći ću se. - Vaughan otvori kredenc u kojem je bilo piće, izvadi bocu džina i
nalije sebi punu čašu. - Htio sam ti reći da odlazim, svratio sam da se oprostim.
Ellen prestane premetati komade piletine u tignju i reče:
- Odlaziš? Na koliko?
- Ne znam, možda zauvijek. Tu više nemam što raditi.
- A što je s tvojim poslovima?
- S njima je gotovo, ili će uskoro biti.
 - Kako to misliš, gotovo? Poslovi se ne prekidaju preko noći.
- Točno, ali ja neću imati više ništa. Ono malo imovine što je ostalo pripast će mojim ...
ortacima. - Zadnju je riječ izgovorio s gađenjem, a onda, kao da bi isprao usta od nekakva
neugodna okusa, ispije dug gutljaj džina. - Je li ti Martin ispričao naš razgovor?
- Jest. - Ellen spusti pogled u tiganj i nastavi premetati komade piletine.
- Zacijelo više nemaš o meni lijepo mišljenje?
- Nije na meni da ti sudim, Larry.
- Nikad nisam htio nekome naškoditi. Nadam se da mi to vjeruješ.
- Vjerujem ti. Koliko Eleanor zna?
- Ništa, jadna ona! Hoću da je poštedim od toga, ako mognem. U tome i jest jedan od razloga
što se selim. Ona me voli, znaš, i nipošto ne želim da ubijem tu ljubav ... i radi nje, i radi sebe. -
Vaughan se nasloni na slivnik. - Znaš što? Katkad pomišljam, a to mi već godinama pada na um
od vremena do vremena, da bismo nas dvoje bili divan par.
Ellen se zacrveni.
- Kako to misliš?
- Ti si iz dobre obitelji. Znaš sav onaj svijet s kojim sam se ja uspio upoznati samo teškim
naporom. Odgovarali bismo jedno drugome, a odgovarali bismo i Amityju. Ti si lijepa, dobra i jaka.
Meni bi bila pravi oslonac. A ja bih ti mogao pružiti život kakav želiš.
Ellen se nasmiješi.
- Nisam tako jaka kako ti misliš, Larry. I ne znam kako bih ti mogla biti ... oslonac.
- Ne podcjenjuj sebe. Nadam se da Martin zna kakvo blago ima. - Vaughan isprazni čašu i
spusti je u slivnik. - Nego, sanjariti nema smisla. - Priđe Elleni, dotakne joj rame i poljubi je u
tjeme. - Zbogom, mila! Sjeti se katkad mene.
Ellen ga pogleda.
- Hoću. - Poljubi ga u obraz. - Gdje ćeš biti?
- Još ne znam. Možda u Vermontu, ili u New Hampshireu. Mogao bih prodavati zemljišta
zimskim gostima skijašima. Tko zna? Možda se i ja posvetim skijanju.
- Jesi li rekao Eleanori?
- Rekao sam joj da ćemo se možda odseliti. Samo se nasmiješila i odgovorila neka radim kako
god znam.
- Kad ideš?
- Čim porazgovaram sa svojim odvjetnicima o svojoj ... pasivi.
- Javi se da znamo gdje si.
- Hoću. Zbogom.
Vaughan izađe i Ellen začuje kako se vrata zatvaraju za njim.
Pošto je djeci dala večeru, Ellen se popne u spavaću sobu i sjedne na krevet. „Život kakav
želiš“, rekao je Vaughan. Kakav bi bio život s Larryjem Vaughanom? Materijalno bi dobro stajali i
imali bi društveni ugled. Nikad ne bi žalila za svojim djevojačkim životom, jer bi se on zapravo
samo nastavio. Ne bi bilo želje za obnavljanjem prošlosti, za vraćanjem samouvjerenja, za
potvrđivanjem svoje ženstvenosti, ne bi bilo potrebe za avanturicom s nekakvim Hooperom.
Ali, ne. Na to bi opet mogla biti pognata dosadom, poput tolikih žena što tjedne provode u
Amityju, dok su im muževi u New Yorku. Život s Larryjem Vaughanom bio bi život bez borbe, život
lako stečenih zadovoljstava.
Razmišljajući tako o Vaughanovim riječima, počela je shvaćati koliko joj je život zapravo
bogat: veza s Brodyjem daje joj više nego što bi ikad doživjela bilo s kakvim Larryjem Vaughanom,
to je smjesa sitnih muka i malih radosti što zajedno daju nešto vrlo nalik na sreću. I kako je ta
spoznaja u njoj rasla, tako ju je sve teže stiskala tuga što joj je toliko trebalo da uvidi kako je
nastojanjem da se drži prošlosti samo bezvezno rasipala i vrijeme i osjećaje. Odjednom je obuzme
strah - strah da će prekasno sazrijeti, da se Brodyju što ne dogodi još prije nego što ona okusi
slast te nove spoznaje. Pogleda na sat: šest i dvadeset. Morao se već vratiti! Nešto mu se
dogodilo, pomisli. Oh, Bože, molim te, ne daj da nastrada!
Čula je kako se otvaraju prednja vrata. Skoči s kreveta, pojuri u hodnik i zaleti se niza stube.
Objesi se objema rukama Brodyju oko vrata i žarko ga poljubi u usta.
- Ti boga! - izusti on čim ga je pustila. - Kakav doček!
13
- To na moj brod nećete ukrcati! - reče Quint.
Stajali su na molu u rano jutro. Sunce se, doduše, već bilo otkinulo s obzorja, ali je bilo
zakriljeno naslagom oblaka što se na istoku spuštala do mora. S juga je popuhivao lagan vjetar.
Brod je bio spreman za polazak. Na pramcu stajale bačve, štapovi se dizali iz svojih postolja, s
predvezima zakvačenim za očice na koturu. Brodski je stroj tiho mrmorio, u valićima oko ispušne
cijevi klokotali mjehurići od naftnoga plina što se zatim dizao i gubio na vjetru.
Na početku mola stajao je jedan kombi, jedan čovjek uđe u kombi, upali motor i polako
potjera kola s mola na zemljani put. Na vratima kombija stajalo je: „Oceanografski institut Woods
Hole“.
Quint je bio na molu, ispred broda, sučelice Hooperu i Brodyju, između kojih je stajao
aluminijski kavez. Kavez je bio visok malo manje od dva metra, isto toliko širok, a dubok oko metar
i dvadeset. U njemu je bila jedna kontrolna ploča, a gore, s obje strana poklopca, bila su dva
cilindrična tanka. Na podu kaveza boca s kisikom, regulator, maska i ronilačko odijelo.
- Zašto? - upita Hooper. - Pa, to je lagano, a smjestit ču ga tako da ne smeta.
- Zauzet će mi previše prostora.
- Na to sam ga i ja upozorio - reče Brody - ali se on ne da krstiti.
- Uostalom, koji je to bog? - upita Quint.
- Kavez za promatranje morskih pasa - objasni Hooper. - U njemu se ronilac spušta u opasne
vode, na otvorenom oceanu. Poručio sam u institut da mi ga pošalju, i sad su ga dovezli u onom
kombiju što je upravo otišao.
- I što kanite učiniti s tim?
- Kad naiđemo na psinu, ili kad ona naiđe na nas, spustit ću se u tom kavezu, pa ću je snimiti.
Još nitko dosad nije uspio snimiti tako veliku psinu.
- Ni slučajno! - odreže Quint. - S moga broda, ne!
- Zašto ne?
- Zato što je to ludost, eto zašto! Pametan čovjek mora znati što može, a što ne može. A to
što govorite, to vi ne možete.
- Otkud znate?
- Jer to nitko živ ne može. Ona ribetina smazat će tu vašu gajbicu kao da je sendvič.
- Je li hoće? E, to ne vjerujem. Možda i hoće udariti u kavez, može i zagristi u šipke, ali ne
vjerujem da bi ga htio pojesti.
- Hoće, ako u njemu vidi takav sočan zalogaj kao što ste vi.
- Sumnjam.
- Nije važno, od toga nema ništa.
- Pazite, Quinte, ovo mi je životna prilika. I ne samo meni. Ja se toga i ne bih sjetio da jučer
nisam vidio tu ribu. Ona je jedinstven primjerak, barem na ovoj hemisferi. Ljudi su dosad već
snimili velike bijele psine, ali još nitko nije snimio takvu psinu od šest i više metara, i to kako pliva
u oceanu. Još nikad!
 - Jeste li čuli što vam je rekao? Da od toga nema ništa? - umiješa se Brody. - Prema tome,
dosta! Osim toga, ja ne preuzimam takvu odgovornost. Mi smo tu zato da psinu ubijemo, a ne da
s njom pravimo amaterske filmove.
- Ma kakva odgovornost? Vi ne odgovarate za mene!
- Da, odgovaram. Naše troškove plaća grad i, prema tome, bit će kako ja kažem.
Hooper se okrene Quintu:
- Platit ću vam.
- Je li? - nasmiješi se Quint. - A koliko?
- Pustite to - reče Brody. - Nemojte ni pitati Quinta. Ja vam kažem da to nećete vući za sobom.
Ne osvrćući se na Brodyja, Hooper će Quintu:
- Što dolara. U gotovu. I to unaprijed, kako vi volite. - Posegne rukom u stražnji džep, da
izvadi novčanik.
- Rekao sam, ne! - plane Brody.
- Što vi kažete, Quinte? Cijela stotka. U gotovu.
Evo je. - Hooper odbroji pet dvadesetica i pruži ih Quintu.
- Šta ja znam ... - Quint posegne za novcem, pa će: - Jebi ga, uostalom, ako se čovjek svjesno
hoće ubiti, ja nisam dužan da ga od toga odvratim.
- Ako ukrcate taj kavez, možete otpisati svoje četiri stotke - Brody će Quintu i pomisli: „Ako
se Hooper hoće ubiti, neka to učini za svoj račun.“
- A ako mi ne ukrcate kavez, ne idem ni ja - skoči Hooper.
- Jebite se vi! - ražesti se Brody. - Što se mene tiče, samo ostanite tu.
- Ne vjerujem da bi se to svidjelo Quintu. Je li tako, Quinte? Hoćete li isploviti i poći na onu
psinu samo vas dvojica? Slažete se s time?
- Naći ćemo drugog čovjeka - reče Brody.
- Izvolite ga potražiti - frkne Hooper. - Sretno vam bilo!
- Ne - reče Quint - to je nemoguće u tako kratkom roku.
- Onda neka sve vrag nosi! - otpovrne Brody. - Poći ćemo sutra. A Hooper neka se vrati u
Woods Hole i neka se tamo igra sa svojim ribicama.
Hooper je bio bijesan, tako bijesan da ni sam nije bio svjestan toga, jer odjednom i nehotice
izlane:
- A mogao bih i ... ah, nije važno.
Nekoliko je sekundi potrajala olovna tišina među njima trojicom. Brody je zurio u Hoopera,
nije htio vjerovati vlastitim ušima, nije znao koliko je u tim riječima istine, a koliko isprazne
grožnje. Onda ga odjednom svlada jarost. U dva skoka stvori se pred Hooperom, zgrabi ga s obiju
strana za ovratnik i pesnicama mu stisne vrat.
- Što to? Što bi to mogao?
Hooper je jedva disao. Uhvatio je Brodyja za ruke.
- Ništa! - zakrklja. - Ništa! - Pokuša se otrgnuti, ali ga Brody stegne jače.
 - Što ste htjeli reći time?
- Ništa, kažem vam! Naljutio sam se i bubnuo što bilo.
- A gdje ste bili prošle srijede po podne?
- Nigdje! - Hooperu je tuklo u sljepoočicama.
- Pustite me! Ugušit ćete me!
- Gdje ste bili? - Brody još jače pritegne ovratnik.
- U jednome motelu! Sad me pustite.
Brody olabavi stisak.
- S kim? - nastavi, moleći se u sebi: „Bože, samo neka nije s Ellenom, neka mu alibi bude
dobar!“
- S Daisy Wicker.
- Lažete! - Brody opet pojača stisak i osjeti kako mu se suze počinju cijediti s očiju.
- Zašto? - Hooper će, koprcajući se da se oslobodi.
- Jer je Daisy Wicker lezbijska pička! Što ste radili s njom, štrikali?
Hooperu se mutilo u glavi, jer mu je Brody prstnim zglobovima pritisnuo žile i blokirao priljev
krvi u mozak. Treptao je očima, gubi svijest. Brody ga pusti i odgurne, i Hooper sjedne na mol,
hvatajući zrak.
- Što na to kažete? - reče Brody. - Valjda mi nećete tvrditi da ste takav strašan jebač da će
vam i lezbijka raširiti noge!
Hooperu se glava brzo razbistri te odgovori:
- Ne, neću to reći. Samo, to nisam znao, a doznao sam tek kad je bilo prekasno.
- Šta, kako? Nije valjda s vama otišla u motel i onda vam dala košaricu? E, kurac će jedna
lezbača poći s vama u motel ili bilo gdje!
- Ali ona je zbilja pošla! - Hooper je očajnički pokušavao parirati Brodyjevim pitanjima. - Rekla
je da bi htjela ... da je vrijeme da jednom proba na pravi način. A onda odjednom nije mogla. Bilo
je jezivo.
- Ma koga vi to zajebavate?
- Nikoga. To možete provjeriti i sami. - Hooper je znao da mu je objašnjenje klimavo. Brody
će ga provjeriti vrlo lako. Ali, bolje objašnjenje nije umio smisliti. Uvečer, kad se vrate, može iz
prve telefonske govornice nazvati Daisy Wicker i zamoliti je neka potvrdi njegove riječi. Ili može
jednostavno odmagliti, da se uopće ne vrati u Amity, nego skrene na sjever, u Orient Pointu se
ukrca na trajekt i tako se izgubi prije nego što Brody stigne razgovarati s Daisy Wicker.
- Provjerit ću - dočeka Brody. - Budite sigurni.
Iza Brodyjevih leđa Quint se nasmije i reče:
- E, bolji štos još nisam čuo. Da frajer pokuša ševiti lezbaču.
Brody je pozorno promatrao Hooperovo lice, kako bi na njemu otkrio bilo kakav znak koji će
odati laž. Ali je Hooper samo tupo piljio u tlo.
- Dobro, i što ćemo sad? - upita Quint. - Hoćemo li danas ići, ili nećemo? Kako bilo da bilo,
Brody, to će vas koštati.
 Brody je bio potresen. Najradije bi otkazao put, vratio se u Amity i otkrio istinu - što je bilo
između Hoopera i Ellen. Ali, što ako je točno ono najgore? Što će onda učiniti? Suočiti Ellen s tim?
Istući je? Ostaviti je? I kakve koristi od toga? Treba mu vremena, mora razmisliti.
- Idemo - odgovori Quintu.
- S kavezom?
- S kavezom. Ako se ovo usrano dupe hoće pošto-poto ubiti, neka se ubije.
- Ja se slažem - reče Quint. - Dobro, krenimo s tim cirkusom.
Hooper ustane i priđe kavezu.
- Ja ću ga pridržati s broda - promuklo reče. - Vas dvojica dogurajte ga do ruba mola i nagnite
ga prema meni, a onda, dok ga ja držim, neka mi jedan dođe pomoći, pa ćemo ga odvući nekud
u stranu.
Brody i Quint odguraju kavez preko daščanog mola. Brody se začudi kako je lagan. Sa svom
opremom na njemu i u njemu, nije mogao težiti ni cijelih sto kilograma. Nagnuli su ga prema
Hooperu, koji ga uhvati za dvije šipke i pričeka da mu Quint dođe pomoći. Udvoje su posve lako
odvukli kavez metar-dva dalje i gurnuli ga pod mostić, pa ga Hooper još na dva mjesta osigura
užetom.
Brody skoči na brod i reče:
- Krenimo.
- Niste li nešto zaboravili? - dobaci mu Quint.
- A što?
- Četiri stotke.
Brody izvadi iz džepa jednu kuvertu i pruži mu je.
- Umrijet ćete kao bogataš, Quinte.
- To i hoću. Molim vas, odvežite krmeno uže.
Quint odveže pramčano i bočno uže, baci ih na mol, uvjeri se da je i krma odvezana, pa gurne
komandnu ručicu naprijed i izvede brod iz lučice. Onda skrene desno, dadne stroju punu snagu i
brod hitro zabrazdi mirnim morem, pored Hicks Islanda i Goff Pointa, pa oko rtova Shagwong i
Montauk. Ubrzo su ostavili za sobom svjetionik na rtu Montauk i usmjerili kursom jug-jugozapad
na otvoreno more.
Malo-pomalo, kako se brod stao blago valjati uz ritmičko talasanje oceana, Brodyjev se bijes
stišao. Možda je Matt Hooper rekao istinu. To je moguće. Čovjek neće tek tako izmisliti nešto što
se vrlo lako može provjeriti. Dosad ga Ellen nije prevarila, u to je siguran. Čak nije nikada ni
koketirala s drugim muškarcima. Ali, upozori Brody sebe, jednom mora biti prvi put. Od te misli
opet mu se stisne u grlu. Osjećao se ljubomornim i povrijeđenim, nemoćnim i ozlojeđenim.
Ustane s izvlakače i pođe na mostić.
Quint se pomakne na klupi, da mu da mjesta, i Brody sjedne kraj njega. Quint se isceri.
- Vas dva, malo je falilo da se dobro isprašite maloprije.
- Ah, nije to bilo ništa.
- A ja bih rekao da jest nešto. Šta je, mislite da vam je fukao ženu?
 Suočen s vlastitom sumnjom, uobličenom tako prostim riječima, Brody se ukoči.
- To se vas ne tiče - reče.
- Kako god vi kažete. Ali, ako mene pitate, on nije sposoban za to.
- Ništa vas nisam pitao. - Željan da skrene razgovor na drugi predmet, Brody nadostavi: -
Idemo opet na isto mjesto?
- Na isto mjesto. Brzo ćemo stići.
- Mislite da je psina još tamo?
- Tko zna? Ali, što drugo možemo učiniti?
- Prekjučer, kad smo razgovarali telefonom, nešto ste rekli kako ste bistriji od ribe. Je li u
tome cijela stvar? Je li to jedina tajna uspjeha?
- U tome je cijela stvar. Morate je samo nadmudriti. A to nije nikakav kunst. Riba je glupa
kao grijeh.
- I nikad niste naišli na lukavu ribu?
- Do sada, nikad.
Brody se sjeti one porugljivo iskešene njuške što je piljila u njega iz vode.
- Ne znam. Ona psina jučer imala je opasan izgled. Činilo se kao da je svjesno zla. Kao da zna
što radi.
- Ma, vraga, ne zna ona ništa.
- A razlikuju li se one po ćudi?
- Zar ribe? - Quint se nasmije. - Dajte, odakle vam te ideje? Pa, to nisu ljudi, zaboga! Jest, ima
riba koje se ponašaju drukčije od ostalih, ali nakon nekog vremena naučite svaki njihov pokret.
- Znači, tu nema nikakve neizvjesnosti. To nije borba s neprijateljem za koga ne znaš što će
učiniti.
- Nije. To vam je isto kao kad instalater odšarafljuje cijev. Ako mu ne ide, malo će psovati,
udariti će po njoj šrafcigerom, ali on sigurno ne zamišlja da se bori s nečim. Dogodi se i meni da
naletim na kakvu zaguljenu ribu oko koje se moram oznojiti malo više, ali onda imam i druga
sredstva.
- A ima li takvih riba koje ne možete uloviti?
- Naravno, ali to ne znači da su lukave, ili podmukle, ili šta ja znam. To samo znači da su toga
trena, kad ih hoćete uloviti, ili presite, ili prebrze, ili niste uzeli pravi mamac.
Quint je tren-dva pošutio, pa nastavi:
- Jednom, jedan morski pas umalo nije ulovio mene. Ima tome skoro dvadeset godina. Nabo
sam kukom jednog povećeg modrulja, a on grdno potegnuo i povukao me za sobom u more.
- I što ste učinili?
- Tako sam se brzo popeo preko krme na brod da mi se činilo kao da sam jednostavno preletio
razmak između mora i palube. Imao sam sreću što sam pao s krme, koja je niska, blizu vode. Da
sam pao odnekud s boka, ne znam što bi bilo sa mnom. Tako sam brzo zbrisao da me riba i nije
vidjela u moru. Bila je odveć zauzeta trzanjem da sa sebe strese kuku.
- A recimo da tako padnete u more s ovom našom ribom? Što možete onda učiniti?
 - Što mogu učiniti? Mogu se pomoliti. To bi bilo kao da ispadnem iz aviona, a bez padobrana,
mogu se samo ufati da ću pasti u stog sijena. Jedino te Bog može spasiti, a kako je baš on taj koji
te gurnuo preko ograde, onda je sigurno da ti koža više ne vrijedi ni prebite pare.
- Jedna žena u Amityju misli da je upravo odatle i došlo ovo naše zlo. Da nam je ovo nekakva
kazna Božja.
- Može i to biti - s osmijehom će Quint. -On je i stvorio to prokletstvo, pa mu valjda i kazuje
što će raditi.
- Zar vi to ozbiljno?
- Ma kakvi! Nisam ja nikakav pobožnjak.
- Pa onda, što vi mislite, zašto su oni ljudi stradali?
- Jer su imali gadan peh. - Quint povuče natrag ručicu, brod uspori i stane se valjati s
valovima. - Sad ćemo valjda to prekinuti. - Uzme komad papira iz džepa, rasklopi ga, zagleda se u
svoje zabilješke, pa opet nacilja niz opruženu ruku i utvrdi položaj broda. Onda ugasi stroj i oni se
odjednom nađu u teškoj i gustoj tišini. - Dobro, Hoopere - reče Quint - počnite bacati ta govna.
Hooper skine poklopac s kante i stane kutlačom izbacivati torilo. Prva se kutlača izli na mirnu
vodu i masna se mrlja stane polako širiti prema zapadu.
Oko deset sati podigne se vjetar - ne jak, ali svjež, namreškao je vodu i godio ljudima koji su
sjedili, čekali i šutjeli. Jedino se čuo ujednačen pljusak torila što ga je Hooper bacao s krme.
Brody je sjedio u svojoj izvlakači i borio se sa snom. Zijevne, pa se sjeti da je na jednom stalku
u kabini ostavio još nedočitani krimić Smrtonosna djevica. Ustane, protegne se i siđe niza tri
stepenice u kabinu. Nađe knjigu i htjede se vratiti, ali mu pogled zapne za putni rashlađivač.
Pogleda na sat, pa će sebi: „Ah, do vraga, kao da ovdje postoji vrijeme!“
- Ja ću popiti jedno pivo - dovikne onima gore. - Hoće li još netko?
- Ja neću - odgovori Hooper.
- Naravna stvar! - prihvati Quint. - A poslije ćemo gađati limenke.
Brody uzme dvije limenke, otkine im jezičke i pođe uza stepenice. Upravo je zakročio na
najgornju stepenicu kadli začuje Quinta gdje, po svome, mirno i ravnodušno, govori:
- Evo njega.
U prvi mah Brody pomisli da to Quint govori za njega, evo njega s pivom, ali onda Hooper
skoči na noge, zvizne i usklikne:
- Auh! Bogme jest!
Brody osjeti kako mu bilo brza. Skokom se nađe na palubi.
- Gdje je?
- Tamo - reče Quint - ravno po krmi. Brodyju je još koji tren bilo mutno pred očima, a onda
opazi peraju - smeđesivi trokut grubih obrisa što siječe vodu praćen srpastim repom koji udara
lijevo-desno kratkim, grčevitim trzajima. Procijeni da će psina biti oko trideset, možda i četrdeset
metara od broda.
- Jeste li sigurni da je on? - upita.
- On je - potvrdi Quint.
 - I što ćete sada?
- Ništa. Najprije da vidimo što će on. Hoopere, vi i dalje bacajte ta govna. Namamimo ga
bliže.
Hooper podigne kantu na krmenicu i nastavi bacati torilo. Quint pođe na pramac, natakne
šiljak harpuna na drveno koplje, uzme jednu bačvu, stisne je ispod pazuha, drugu ruku provuče
kroz vijenac užeta i njome uzme harpun. Zatim sve to odnese do krme i spusti na palubu.
Psina je krivudala gore-dolje brazdom, kao da traži odakle izvire taj krvavi smrad.
- Namotajte uzice - reče Quint Brodyju. - Sad, kad smo ga izvukli na površinu, samo će nam
smetati.
Brody namota jednu i drugu uzicu i pusti im udice s mamcima da leže na palubi. Jednako
kružeći amo-tamo, riba se ovlaš približila brodu.
Quint podigne bačvu na krmenicu, pored Hooperove kante s lijeve strane i kraj nje spusti
vijenac užeta. Onda se popne na krmenicu i postavi se s podignutim harpunom u desnoj ruci.
- Dođi - reče. - Hajde, dođi bliže!
Psina je bila oko dvadeset metara od broda, ali nije htjela prići bliže.
- Ne razumijem - reče Quint. - Morala bi prići, da nas pogleda. Brody, izvadite mi škare iz
stražnjeg džepa, odrežite te udice s mekom i bacite ih u more. Možda će je jelo privući. I mlatite
nečim po vodi što jače možete. Neka zna da je tu nešto.
Brody učini kako mu je rečeno, pa stane tući po vodi jednom ribarskom kukom, ali ne
skidajući pogleda s one peraje, jer mu se činilo da bi psina mogla odjednom izbiti iz dubine i
zgrabiti ga za ruku.
- Bacite još koju meku, kad ste već tu - reče Quint. - Imate ih tamo, u rashlađivaču. Bacite i
limenke piva.
- Limenke! Zašto limenke?
- Što više toga u moru, to bolje. Nije važno što je, važno je samo da ga namamimo, da dođe
vidjeti što je.
- A što je s dupinom? - upita Hooper.
- Zaboga, poštovani gospodine - odvrati Quint - ja sam mislio da ste vi protiv toga!
- Sad pustite to! - uzbuđeno će Hooper. -Hoću da vidim tu ribu.
- Bez žurbe - odgovori Quint. - Ako budem morao, dat ću mu dupina.
Liganj je bio otplutao bliže psini, a jedna je limenka skakutala i polako se udaljavala od krme,
ali se psina nije primicala.
Čekali su - Hooper bacajući torilo, Quint sa spremnim harpunom, a Brody stojeći pored
jednoga štapa.
- Jebi ga - odjednom će Quint - mislim da mi nema druge. - Spusti harpun, skoči s krmenice,
skine poklopac s kante za smeće što je stajala pored Brodyja, i Brody ugleda mrtve oči malenog
dupina što se ljuljao u morskoj vodi. Od tog prizora mu se smuči i okrene glavu na drugu stranu.
- No, mali moj - reče Quint - došao je tvoj trenutak. - Iz brodskog spremišta uzme komad
lanca, na jednom mu kraju zakvači ušicu udice što je virila ispod dupinove glave, a za drugi kraj
priveže tri četvrt palca debelo uže koje odmota nekoliko metara, odreže odmotani komad i čvrsto
ga sveže za kljunu na razmi desne bočne ograde.
- Pa, rekli ste da morski pas može otkinuti kljunu! - reče Brody.
- Točno, može - potvrdi Quint. - Ali, dok toliko zategne uže da iščupa kljunu, možda ga ja
pogodim harpunom i onda prerežem uže.
Quint uzme lanac i popne se na krmenicu. Iz korica za pojasom izvadi nož, lijevom rukom
podigne dupina preda se, a desnom napravi nekoliko plitkih zareza po dupinovu trbuhu. Iz mrtva
dupina stane se cijediti i u debelim kapima padati u more nekakva tamna tekućina oštra mirisa.
Onda Quint baci dupina u vodu, pusti oko šest metara užeta, pa stane na nj jednom nogom, svom
svojom težinom. Dupin je plutao ispod same površine mora, nepuna dva metra od broda.
- Zar nije preblizu? - upita Brody.
- Tako mora biti - odgovori Quint. - Ako mi dođe na deset metara, ne mogu ga pogoditi.
- A zašto stojite na užetu?
- Da maloga zadržim na svome mjestu. Neću da ga privežem tako blizu brodu, jer ako ga onaj
gad šćepi, a nema dovoljno prostora oko sebe, može se koprcati i razbiti nas u komadiće. - Quint
podigne harpun i upilji pogled u peraju morskog psa.
Psina se približi, jednako kružeći amo-tamo, ali svakim krugom pomalo smanjujući razmak
između sebe i broda. Na oko sedam-osam metara stane i na tren se činilo kao da nepomično leži
u vodi, gubice uperene ravno u brod. Onda se rep spusti ispod površine, za njim leđna peraja
klizne natrag i nestane, a velika se glava uspravi, ralja razjapljenih kao u nekom širokom, divljem
cereku, upiljenih, bezdano crnih očiju.
U nijemom je užasu Brody zurio, osjećajući da čovjeku otprilike tako mora biti kad se nađe
oči u oči sa samim nečastivim.
- Hej, kučak! - vikne Quint. Stajao je na krmenici raskrečenih nogu, s harpunom naslonjenim
na rame, čvrsto mu stežući koplje. - Hodi da vidiš što sam ti spremio!
Još trenutak je psina lebdjela u vodi i gledala ih, a onda joj glava nečujno sklizne natrag i
nestane.
- I kud će sad? - upita Brody.
- Bez brige, vratit će se - odgovori Quint. -Dođi, ribice - on će tepajući - hajde, dođi, dođi na
objed. - Uperio je harpun ravno u dupina.
Iznenada se brod žestoko nagne na bok. Quint izgubi ravnotežu i padne svom dužinom na
krmenicu. Šiljak harpuna otkine se od koplja i zaštropota po palubi. Brody se izvrne na bok, ali se
uhvati za naslon izvlakače i, kako se ona okrene, i on poleti za njom. Hooper zatetura natraške i
udari u lijevu bočnu ogradu.
Uže s privezanim dupinom nategne se i zatitra. Uzao kojim je bilo vezano za kljunu silno se
stegne i spljošti, strukovi mu stanu pucati. Zaškripi drvo razme pod kljunom. Onda odjednom uže
popusti, olabavi se i kraj mu se skvrči u moru kraj broda.
- Jebo me pas! - sikne Quint.
- Kao da je znao što ste htjeli - reče Brody. - Kao da je znao da ste mu namjestili zamku.
- Božju mu majku! E, još mi se nije dogodilo da me riba ovako zajebe!
 - Znao je da mora najprije vas oboriti, a onda zgrabiti dupina.
- Kurac je znao, samo je poletio na dupina i promašio ga! - pjenio se Quint.
- Zar da poleti s druge strane broda? -dobaci mu Hooper.
- Uostalom, kao da je to važno! - odgovori Quint. - Bilo ovako ili onako, spustio nam ga je
krvavo.
- Dobro, a što mislite da je napravio s udicom?
- upita Brody. - Nije iščupao kljunu.
Quint priđe desnoj ogradi i povuče uže.
- Ili je pregrizao lanac, ili ... a-ha, tako sam i mislio. - Nagne se preko ograde, uhvati lanac i
izvuče ga na brod. Lanac je bio čitav, za nj je bila okačena udica, ali to više nije bila udica, nego
gotovo ravna čelična šipka sa dvjema grbicama ondje gdje je počinjao i završavao luk.
- Za ime božje! - jekne Brody. - Pa zar da to učini zubima?
- Vidite kako ju je lijepo izravnao - reče Quint.
- I za to mu sigurno nije trebalo više od jedne-dvije sekunde.
Brodyju se zavrtjelo u glavi. Svrbjeli ga vršci prstiju. Sjeo je u izvlakaču i nekoliko puta duboko
udahnuo, kako bi svladao strah što je u njemu jačao.
- Što mislite kamo je otišao? - upita Hooper koji je stajao kod krme i gledao u vodu.
- Tu je negdje blizu - odgovori Quint. - Vratit će se. Njemu je taj dupin bio kao modrulju inčun.
Tražit će još. - Vrati šiljak na koplje harpuna smota uže i postavi ih na krmenicu. - Sad samo
moramo čekati. I stalno bacati torilo. Pripremit ću nekoliko liganja i objesit ću ih preko ograde.
Brody je pogledom pratio Quinta kako konopom vezuje lignje i kvači ih za bilo što na brodu,
za kljune, štapove i sve oko čega može stegnuti uzao, pa ih spušta niz ogradu u more. Tako je na
nekoliko mjesta i na raznim dubinama postavio cijeli tucet liganja, pa se popne na mostić i sjedne.
- A meni se čini da je ono baš lukava riba - reče Brody, nadajući se da će mu Quint protusloviti.
- Je li lukava ili nije, ne znam - odgovori Quint. - Samo znam da mi izvodi neke stvari koje mi
nikad nikakva riba nije izvodila. - Na tren pošuti, pa nadostavi, gotovo kao za sebe: - Ali ću ja
udesiti toga zajebanta. Ko bog.
- Kako možete biti tako sigurni?
- Ja to znam i točka. I sad me pustite na miru.
To nije bila molba nego zapovijed, i Brody više ne otvori usta, iako mu se govorilo - o bilo
čemu, makar i o psini, samo da iz glave istisne sliku nemani što vreba iz mora ispod njega. Pogleda
na sat: jedanaest i pet.
Čekali su, svakog trenutka očekujući hoće li ugledati peraju kako se diže po krmi i siječe vodu
amo-tamo. Hooper je bacao torilo, a Brodyju se, svaki put kad bi ona crijeva bućnula u vodu,
učinilo kao da to pljuska izmet u proljevu.
U jedanaest i pol Brodyja prene zvučan, suh prasak. Quint se skokom spusti s mostića, prijeđe
preko palube i nađe se na krmenici. Uzme harpun i podigne ga do ramena, pogledom pretražujući
more naokolo.
- Što je to bilo, koji bog? - upita Brody.
 - Pukao konop. Odnio je jednu meku.
- Pa zar da se tako čuje? Zar ga nije pregrizao?
- Vjerojatno nije. Valjda je lignja usisao, a onda sklopio ralje i tako zategnuo konop. Bit će da
je ovako napravio - reče Quint i trgne glavom u stranu - i konop je pukao.
- Ali zašto se tako čulo ako je pukao u moru?
- Ma nije pukao u moru, za miloga boga! Evo gdje je pukao, tu! - Quint pokaže komadić
konopa od nekoliko centimetara što je visio s jedne kljune na razmi.
- Tako - reče Brody. Još dok je gledao u onaj ostatak konopa, spazi kako se olabavi još jedan
konop, malo dalje na razmi. - Ode još jedan - reče, ustane, priđe ogradi i povuče konop. - Mora
da je točno ispod nas.
- Bi li se tko malo kupao? - isceri se Quint.
- Spustimo kavez u more - predloži Hooper.
- Zajebavate se! - skoči Brody.
- Ni najmanje. Tako ćemo ga možda namamiti.
- I vi da budete u kavezu?
- Još ne. Najprije da vidimo što će učiniti. Što vi kažete, Quinte?
- Zašto ne? Što će nam škoditi ako ga samo spustimo u more? Uostalom, vi ste mi za to i
platili. -Quint odloži harpun i zajedno s Hooperom priđe kavezu.
Prevrnuli su kavez na bok, pa je Hooper otvorio poklopac, upuzao u nj, uzeo bocu sa zrakom,
regulator, masku i odijelo i prenio ih na palubu. Onda su opet uspravili kavez i odgurali ga do
desne bočne ograde.
- Dajte mi koji komad užeta - reče Hooper. - Hoću da ga privežem za brod.
Quint se spusti u kabinu i vrati sa dva vijenca užeta. Užeta su svezali za šipke na vrhu kaveza,
a krajeve im zauzlali za jednu krmenu i jednu bočnu kljunu.
- Dobro - reče Hooper. - Spustimo ga.
Podignuli su kavez na ogradu, nagnuli ga k sebi, pa ga gurnuli u more. Kavez uroni i spusti se
koliko mu je to užad dopuštala, otprilike metar ispod površine, pa se stane polako dizati i spuštati
s valom. Sva trojica su stajala kod ograde i gledala u vodu.
- Zašto mislite da će kavez navući psa da izroni? - upita Brody.
- Nisam rekao da će izroniti, nego da će ga kavez domamiti - odgovori Hooper. - Mislim da će
prići da vidi što je to, je li nešto što bi mogao pojesti.
- Od toga nećemo imati baš nikakve koristi - reče Quint. - Ja ga ne mogu nabosti ako mi dođe
na četiri metra ispod površine.
- Ali, kad jednom dođe, možda i izroni - odgovori Hooper. - Ionako smo već sve pokušali i
nismo imali sreće.
Ali psina ne dođe. Kavez je samo mirno ležao u vodi.
- Ode još jedan liganj - odjednom će Quint, upirući prstom. - Tu je, bez brige. - Nagne se
preko ograde i vikne: - Kučak, majku ti tvoju, izađi da te malo bocnem!
 Nakon petnaestak minuta Hooper procijedi: -Eh, do vraga! - i siđe u kabinu. Malo poslije vrati
se s filmskom kamerom u nepropusnoj kutiji i s nečim što se Brodyju učini nalik na običan štap,
samo s nekakvom petljom na vrhu.
- Što ćete sada? - upita Brody.
- Spustit ću se, možda onda dođe.
- Pa vi ste kompletno pošizili! A što ćete napraviti ako zbilja dođe?
- Najprije ću ga malo snimati, a onda ću pokušati da ga ubijem.
- A čime, ako smijem pitati?
- Ovim - Hooper će, dižući štap.
- Bogovska ideja - Quint zaštekće porugljivo.
- Time ga možete tako poškakljati da će krepati od cera.
- A što vam je to? - upita Brody.
- To vam je jedna vrsta podvodne puške. - Hooper uhvati štap za krajeve i potegne, i štap se
rastavi u dva komada. - Evo, tu - Hooper će, pokazujući komoricu na dnu jedne polovice - tu stavite
metak kalibra dvanaest. - Iz džepa izvadi puščani metak i gurne ga u komoricu, pa opet sastavi
one dvije polovice štapa. - Kad vam riba priđe posve blizu, zarinete štap u nju i metak opali. Ako
ste dobro naciljali, što znači u mozak, jer je to jedino sigurno mjesto, možete je ubiti.
- Zar i onoliku ribu?
- Pa, valjda. Ako naciljam kako treba.
- Ako promašite? Recimo da promašite za dlaku?
- E, toga se i bojim.
- Bogme bih se i ja bojao - reče Quint. - Da onakav dinosaur od dvije i pol tone, i još podivljali,
navali na mene da me poždere, e, to nipošto ne bih htio.
- A, ne bojim se ja toga - nasmiješi se Hooper.
- Ja se bojim da ga ne otjeram, ako promašim. Onda bi se vjerojatno spustio u dubinu i nikad
ne bismo doznali je li naposljetku uginuo ili nije.
- Osim ako opet pojede nekoga - dometne Brody.
- Da, točno.
- Vi ste šašav u tri pičke materine - reče Quint.
- Ma zašto, Quint? Ništa nam ne ide za rukom s tom ribom. Možemo ovako stajati na mjestu
mjesec dana, a ona će nam cijelo vrijeme samo odnositi meku ispred nosa.
- Doći će, bez brige, to vam ja kažem - reče Quint.
- Prije ćete vi umrijeti od duboke starosti nego što će ta psina doći, Quinte. Ta riba vas je
dobro iznervirala. Ona se ne drži nikakvih pravila.
Quint upilji pogled u Hoopera, pa će praznim tonom:
- Je li, momče, zar me hoćete učiti mom zanatu?
- Neću, samo vam kažem da s tom ribom ne možete izaći na kraj.
- Tako, a, momče? A vi ćete tobože biti bolji od Quinta, a?
 - Vi mislite što god hoćete, a ja mislim da je mogu ubiti.
- Bog bogova! Izvolite!
- Ma dajte - umiješa se Brody - valjda ga nećemo pustiti da uđe u to čudo!
- A što se vi sad tu kurčite? - sikne Quint. - Koliko se meni čini, jedva čekate da se spusti tamo
i više nikad ne izađe. Onda barem ne bi više mogao ...
- Jezik za zube! - Brodyjev je duh bio sav u zbrci. S jedne strane svejedno mu je hoće li Hooper
poginuti ili neće, dapače, možda se i raduje izgledima da pogine. Ali, s druge strane, takva je
osveta prazna, a po svoj prilici i nepravedna. Zar on istinski želi da taj čovjek nastrada? Ne. Još ne.
- Izvolite - Quint će Hooperu. - Samo izvolite ući u svoj kavez.
- I hoću. - Hooper skine košulju, izuje tenisice, svuče hlače i uzme ronilačko odijelo. - Kad
budem unutra - reče Brodyju, navlačeći rukave gumene bluze - budite tu i dobro motrite. Možda
ćete ga moći gađati puškom, ako ne bude odveć duboko. - Pogleda Quinta. - A vi pripremite
harpun ... ako vas je volja.
- Ja znam što mi je činiti - odvrati Quint. - Samo brinite o sebi.
Pošto se obukao, Hooper natakne regulator na grlo boce sa zrakom, pritegne krilatu maticu
i otvori ventil za zrak. Dvaput duboko udahne zrak iz boce da se uvjeri da je sve u redu.
- Hoćete li mi pomoći da to stavim na leđa? -upita Brodyja.
Brody podigne bocu i pridrži je, a Hooper navuče oba leđna remena i stegne pojasni remen.
Zatim Hooper pričvrsti masku na glavu.
- Bilo bi bolje da sam ponio i utege - reče na kraju.
- Bilo bi bolje da ste ponijeli malo mozga - otpovrne Quint.
Hooper provuče desnu šaku kroz. petlju svoje „puške“, istom rukom uzme kameru, reče:
- Dobro - i priđe ogradi broda. - Sad, molim vas, svaki sa svoje strane izvucite kavez do
površine, ja ću otvoriti poklopac i ući, a vi ćete ga onda opet spustiti. Neka visi tako kako je sada.
Ako slučajno pukne koje uže, uključit ću uzgonske tankove.
- Ili ćete se pretvoriti u faširano meso - dobaci Quint.
Hooper mu se nasmiješi.
- Hvala na lijepim željama.
Quint i Brody povuku užad i podignu kavez. Kad je poklopac izbio iz mora, Hooper reče: -
Dobro, dosta! - Pljune u masku, razmaže slinom staklo i navuče je na lice. Stavi disalicu u usta i
udahne jednom. Zatim se nagne preko ograde, povuče zaporku s poklopca i podigne ga. Popne
se jednim koljenom na ogradu, ali onda naglo stane u pokretu. Izvadi disalicu iz usta i reče: - Nešto
sam zaboravio. - Kako mu je nos bio u maski, glas mu zvučao nazalno i promuklo. Vrati se do svoje
odjeće, uzme hlače, pretraži džepove i naposljetku nešto izvuče. Onda rastvori patentni zatvarač
na grudima bluze.
- Što vam je to? - upita Brody.
Hooper mu pokaže: bio je to zub morskog psa, srebrom okovan, isti kao onaj što ga je bio
poklonio Elleni. Spusti ga u njedra i zatvori bluzu.
- Nikad se ne zna - reče s osmijehom.
 Ponovno priđe ogradi, gurne disalicu u usta pa se digne na ogradu klečeći. Još jednom
udahne i naglavce se spusti kroz otvoren poklopac kaveza. Prateći ga pogledom, Brody se pitao
da li zbilja želi točno utvrditi je li što bilo između Hoopera i Ellen.
Hooper se zaustavi tik iznad dna kaveza, prevrne se i postavi na noge. Digne ruku i spusti
poklopac kaveza. Onda uzgleda u Brodyja, podigne lijevu šaku sa sastavljenim palcem i
kažiprstom u znak da je sve u redu i opet spusti glavu.
- Sad ga možemo spustiti - reče Brody. Polako puste užeta i kavez se vrati na svoje mjesto, s
poklopcem na oko metar i dvadeset od površine mora.
- Uzmite pušku - reče Quint. - Tamo vam je, na stalku u kabini. Već je nabijena. - Popne se na
krmenicu i podigne harpun k ramenu.
Brody siđe, uzme pušku, žurno se vrati na palubu, škljocne zatvaračem i ubaci metak u cijev.
- Koliko zraka ima? - upita.
- Pojma nemam - odgovori Quint. - Svejedno, imao ga malo ili puno, ne vjerujem da će ga
stići potrošiti.
- Dobro, možda imate pravo, ali ste i sami rekli da se kod tih riba nikad ne zna što će učiniti.
- Da, ali ovo je druga stvar. Ovo vam je kao da stavite ruku u vatru i tvrdite da se nećete
opeci. Pametan čovjek neće učiniti takve stvari.
U svom je kavezu Hooper pričekao da se raziđe pjena koju je podigao svojim spuštanjem. U
maski je imao vode, pa zabaci glavu, pritisne dlanom staklo i snažno puhne na nos. Maska se
isprazni. Bio je spokojan, prožeo ga osjećaj slobode i lakoće što ga je uvijek ćutio u moru. Bio je
sam, u plavoj tišini poprskanoj zrakama sunca što su titrale u vodi. Nikakva zvuka nije bilo, osim
šuma njegova disanja - dubokog i šupljeg šuma udisaja, i tihog žubora mjehurića kod izdisaja.
Zadržao je dah i sad je tišina bila potpuna. Bez utega bio je odveć lagan, pa se morao držati za
šipke kako ne bi bocom udarao u poklopac nad glavom. Okrene se i pogleda trup broda, sivo tijelo
što se dizalo nad njim i polako ljuljalo. U prvi mah, kavez mu je zasmetao, stezao ga, sputavao,
onemogućavao mu da uživa u ljepoti kretanja u moru. Ali se onda sjeti zbog čega je u kavezu, pa
je bio sretan.
Gledao je naokolo ne bi li ugledao ribu. Znao je da ona ne čuči ispod broda, kako misli Quint.
Ne može ona „čučati“ nigdje, ne može se ni odmarati ni mirovati. Mora se kretati, ako će živjeti.
Unatoč jarkom suncu, u mutnoj je vodi vidljivost bila slaba - najviše dvanaestak metara.
Hooper se polako okrene oko sebe, trudeći se da pronikne kroz onaj mrak, da uhvati bilo kakav, i
najmanji tračak pokreta ili drukčije boje. Pogleda ispod broda gdje se morsko plavetnilo pretakalo
u sivilo pa crnilo. Ništa. Onda pogleda na sat i izračuna da može, ako štedljivo diše, ostati tu barem
sat i pol.
Ponesen strujom, jedan mali bijeli liganj, privezan konopom, klizne između šipki kaveza i
zaleprša Hooperu pred očima. On ga rukom izgura iz kaveza.
Baci pogled dolje i htjede već podignuti oči, ali se onda naglo opet zagleda dolje. Iz
najtamnijeg plavetila dna prema njemu se dizao, glatko i polako, morski pas. Dizao se kao bez
ikakva napora, kao anđeo smrti koji se vinuo i leti na sastanak što ga je usud odredio.
Hooper je zurio u njega kao obuzet, nagonski razapet željom da pobjegne, a nemoćan da
makar i makne tijelom. Kako se neman primicala, Hooper se divio njezinim bojama, tu nije bilo
onoga surog sivila što se vidjelo na površini. Gornja strana golemoga tijela bila je vrlo tamne
željeznosive boje, i plavičasta na mjestima gdje su je doticale sunčeve zrake, a odozdo, po trbuhu,
psina je bila mliječne, sablasno bijele boje.
Hooper bi uzeo svoju kameru, ali mu je ruka otkazala poslušnost. Još časak, reče u sebi, samo
još časak.
Psina se približi, tiha poput sablasti, i Hooper ustukne. Glava joj je bila samo na koji pedalj
od kaveza, a onda se psina okrene i stane prolaziti pred Hooperovim očima - nehajno, kao da
ponosno pokazuje svu svoju masu i snagu. Prvo gubica, zatim ralje, rastvorene i iscerene,
naoružane nizovima gustih trokuta, onda crno, bezdano oko, naizgled kao upereno u njega,
drhtave škrge nalik na kakve beskrvne rane na čeličnoj koži.
Oprezno Hooper ispruži ruku kroza šipke i dotakne bok nemani. Bio je hladan i tvrd, ne ljepljiv
nego gladak poput polivinila. Vršcima prstiju Hooper prijeđe preko onoga tijela - preko prsnih
peraja, trbušne peraje, čvrstih, debelih hvataljki, i naposljetku (činilo se da ribi i nema kraja) prste
mu jednim trzajem odgurne rep.
Psina se udaljavala. Hooper začuje tri slaba pucnja i opazi kako se s površine strelovito,
okomitim spiralama spuštaju tri brazde bijesnih mjehurića, pa sustaju i nestaju prilično iznad ribe.
Puščana zrna. Ne još, pomisli. Neka još jednom prođe da je snimim. Riba stane pobočke skretati,
mijenjajući nagib svojih elastičnih prsnih peraja.
- Bogamu, pa što on radi tamo dolje? - upita Brody. - Zašto je nije bocnuo onom svojom
puškom?
Quint ne odgovori. Stajao je na krmenici, stezao harpun i netremice zurio u vodu.
- Dođi, ribo - reče. - Samo ti dođi Quintu.
- Vidite li je? - upita Brody. - Šta radi?
- Ništa. Još ništa.
Psina se bila toliko udaljila da ju je Hooper jedva mogao vidjeti, tek kao kakvu sablasnu
srebrnkastosivu sjenu što polako kruži. Hooper podigne kameru i pritisne okidač. Znao je da će
uzalud potrošiti film ako riba ne priđe ponovno, ali je htio uhvatiti neman još u trenu kad izranja
iz tmine.
Kroz vizir vidio je kako se psina okreće prema njemu. Sad je išla brzo, snažno mlateći repom,
rasklapajući i sklapajući ralje kao da joj nedostaje zraka. Hooper podigne ruku da podesi fokus.
„Ne zaboravi da ga opet podesiš kad se okrene,“ napomene u sebi.
Ali se riba nije okrenula. Naglo se stvorila pred kavezom i tijelo joj se streslo svom dužinom.
Naleti na kavez glavom, zari gubicu između dviju šipki i iskrivi ih. Vrh gubice udari Hoopera u grudi
i baci ga natrag. Iz ruke mu izleti kamera, a iz usta disalica. Psina se iskrene pobočke i mlateći
repom još malo ugura golemo tijelo u kavez. Hooper naslijepo posegne rukom za disalicom, ali je
nije mogao napipati. Stegnulo ga u prsima od pomanjkanja zraka.
- Napala ga je! - vrisne Brody, zgrabi jedno uže i stane ga luđački potezati ne bi li podigao
kavez.
- Prokleta ti jebena duša! - zaurla Quint.
- Bacaj! Bacaj!
 - Ne mogu! Mora mi doći na površinu! Hajde, izađi, crni vraže! Izađi, kurvo jebena!
Psina natraške isklizne iz kaveza i odmah se okrene desno pod oštrim kutom. Hooper
posegne iza glave, napipa disalicu i, sve pipajući, dohvati joj grlić, strpa ga u usta i grčevito udahne.
Ali, kako je zaboravio najprije puhnuti u cijev, naguta se vode, stane se gušiti i kašljati pa se na
koncu disalica isprazni i on mahnito usrkne zrak. Tek sada opazi širok zjap između iskrivljenih šipki
i golemu gubicu što nasreće kroza nj. Podigne obje ruke iznad glave, da dohvati poklopac. Psina
se zari u onaj prodor između šipki, šireći ga sve više svakim udarom svoga repa. Hooper se sav
slijepio uza suprotnu stranu kaveza, gledajući ralje kako se istežu prema njemu. Sjeti se svoje
puške i pokuša spustiti desnu ruku, da je dohvati. Psina grune još jednom i Hooper, u smrtnom
užasu, shvati da će ga ralje sad zgrabiti.
Ralje se sklopiše oko njegova trupa. Hooper osjeti strahovit pritisak, učini mu se da mu sva
utroba puca. Zabije šaku u ono crno oko. Psina stegne ralje i u trenu prije smrti Hooper je još
samo vidio kako zuri u nj kroz oblak njegove krvi.
- Zgrabila ga je! - krikne Brody. - Učinite nešto!
- Čovjek je mrtav - odgovori Quint.
- Kako znate? Možda ga još možemo spasiti!
- Mrtav je.
Držeći Hoopera u raljama, psina se natraške izvuče iz kaveza. Spusti se nekoliko pedalja niže,
gutajući crijeva što su joj bila štrcnula u ždrijelo. Onda se strese i repom se pogna uzgor, prema
površini, noseći svoj plijen.
- Izlazi! - vikne Brody.
- Uzmite pušku! - Quint zabaci ruku, spreman za hitac. Psina izroni iz mora oko pet metara
od broda, izbi uza štrcaj kao iz kakva vodoskoka. U raljama joj bilo Hooperovo tijelo, s jedne strane
mrtvo se objesile glava i ruke, s druge strane koljena, potkoljenice i stopala.
U onih nekoliko sekundi što je psina tako lebdjela iznad površine, Brodyju se učini da vidi
Hooperove zastakljene, mrtve oči gdje zure kroza staklo maske. Kao prezirno i slavodobitno, psina
je lebdjela tren--dva prkoseći smrtnoj osveti.
Brody zgrabi pušku i u istom trenu Quint baci harpun. Meta je bila ogromna, velika ploha
bijela trbuha, a daljina i nije bila prevelika za dobar hitac iznad mora. Ali, istoga trena, psina
sklizne nizdol i harpun fijukne zrakom preko nje.
Još samo tren psina ostane na površini, s glavom iznad vode i s Hooperom među raljama.
- Pucaj! - krikne Quint. - Za ime božje, pucaj!
Brody opali i ne ciljajući. Prva dva zrna pogode vodu ispred psine, a treći se, na Brodvjev užas,
zarije Hooperu u vrat.
- Dajte meni toga klinca! - Quint će i istrgne pušku iz Brodyjevih ruku. Munjeviim pokretom
podigne pušku k ramenu i opali dvaput uzastopce. Ali se psina, uz još jedan oproštajni, prazan
pogled, već spuštala pod površinu. Zrna su samo pogodila vir gdje joj je netom bila glava.
Činilo se kao da ničega i nije bilo. Nikakva zvuka, osim šuštanja povjetarca. Odozgo se kavez
činio neoštećenim. More bilo mirno. Jedina je promjena bila što je Hooper nestao.
 A što ćemo sada? - zavapi Brody. - Za boga miloga, pa što sad možemo učiniti? Više ništa.
Ostaje nam samo da se vratimo kući.
- I vratit ćemo se kući - reče Quint. - Za sada.
- Za sada! Ma što vi mislite?! Pa, više ništa i ne možemo učiniti! S tom zvijeri se ne možemo
ponijeti. Zaboga, pa ona nije od ovoga svijeta!
- Čovječe, zar se predajete?
- Da, predajem se! Jedino se još možemo nadati da će se Bog, ili priroda, ili već koji vrag to
nama čini, smilovati i zaključiti da nam je dosta kazne. Ne-ne, ovo je izvan ljudske moći.
- Ali ne i moje - dočeka Quint. - Ja ću ubiti tu zvijer.
- Čujte, nakon ovoga što se sada dogodilo, ne znam hoću li moći dobiti još novaca.
- Ne sekirajte se za pare. Ovo više nije stvar para.
- Kako, ne razumijem? - Brody se zagleda u Quinta koji je stajao na krmenici i gledao u točku
gdje je maločas bila glava one nemani, kao očekujući da bi svakog trena mogla opet izbiti stežući
Hooperovo izmrcvareno tijelo u raljama. Pogledom je pretraživao površinu mora, žudeći da se
opet suoči sa psinom.
- Ja ću ubiti tu ribetinu - odgovori naposljetku Quint. - Ako hoćete, dođite sa mnom. Ako
nećete, ostanite kod kuće. Ali ja ću opet doći tu, da ubijem tu ribetinu.
Dok je Quint govorio, Brody mu je gledao u oči. Činile su se crnim i bezdanim, poput očiju
bijele psine.
- Poći ću i ja - reče Brody. - Mislim da i ne mogu drukčije.
- I ne možete - pričvrsti Quint. - Nema nam druge. - Izvuče nož iz korica i pruži ga Brodyju. -
Na, odrežite tu užad od kaveza i krenimo odavde!
Brod se privezao uz mol i Brody pođe prema svojim kolima. Odmah iza mola bila je telefonska
govornica i Brody zastane pred njom, potaknut prijašnjom nakanom da nazove Daisy Wicker.
Onda se predomisli i nastavi put. Ima li smisla? Ako je ičega bilo, sad je sve gotovo.
Ipak, putem do Amityja, pitao se kako je Ellen primila vijest, kad je od onih iz Obalne straže
čula da je Hooper nastradao. Kad su krenuli natrag, Quint je radijem nazvao Obalnu stražu, a
Brody je zamolio njihova dežurnog neka telefonira Elleni i neka joj javi da je on čitav i zdrav.
Dok je Brody stigao kući, Ellen se već odavno isplakala. Zaplakala je nagonski, od bijesa i tuge,
ali ne toliko zbog Hoopera, koliko od očaja i muke što je nastradao još jedan čovjek. Propast
Larryja Vaughana zaboljela ju je gore od ovoga sada, jer joj je Larry bio drag i blizak prijatelj, dok
je Hooper bio njoj „ljubavnik“ u najplićem smislu te riječi. Nije ga voljela. Ona se njime poslužila,
jest mu bila zahvalna na onome što joj je dao, ali ga nije osjećala kao sebi bliskog i prisnog.
Naravno, žao joj je što je poginuo, kao što bi joj bilo žao kad bi čula da je umro David, njegov brat.
U njezinu duhu sad su obojica ostaci njezine daleke prošlosti.
Čula je kad su Brodvjeva kola skrenula na prilaz, pa je otvorila stražnja vrata. Bože, izgleda
kao pretučen, pomisli gledajući ga kako prilazi kući. Oči mu bile mutne i upale, leđa pogrbljena.
Na vratima ga ona poljubi i reče:
- Čini mi se da bi ti dobro došlo jedno piće.
- Bogami, bi.
 Brody uđe u dnevni boravak i spusti se u fotelju.
- Što hoćeš?
- Bilo što, samo neka je žestoko.
Ellen ode u kuhinju, nalije u jednu čašu votke i narančina soka, u jednakoj mjeri, i vrati se
mužu. Sjela je na priručje fotelja i pogladila ga po glavi.
- Evo, tu si počeo ćelaviti. Odavno ti nisam dirala to mjesto, već sam ga i zaboravila.
- A ja se čudim kako uopće još imam kose. Kriste, nikad se neću osjećati tako starim kao
danas.
- Vjerujem ti. Ali sad je gotovo.
- Kamo sreće da jest - odvrati Brody. - Zbilja bih volio da jest.
- Kako? Šta? Zar nije gotovo? Više ništa ne možeš učiniti!
- Sutra idemo opet. U šest sati.
- Nemoj se šaliti!
- Eh, i ja bih volio da je šala!
- Ali zašto? - Ellen će zaprepašteno. - Pa što misliš, što možeš još učiniti?
- Uloviti tu zvijer. I ubiti je.
- I ti vjeruješ da je to moguće?
- Nisam siguran. Ali, Quint vjeruje da jest. Bože, kako je on uvjeren!
- Onda pusti njega neka ide! Neka se sam ubije.
- Ne mogu.
- Zašto?
- Jer je to moja dužnost.
- To nije tvoja dužnost!
Ellen je sad bila bijesna i prestrašena, suze su joj se stale skupljati u očima.
Brody promisli trenutak, pa će:
- Imaš pravo, nije.
- Pa zašto onda?
- Mislim da ti ne bih ni znao objasniti. Čini mi se da ni sam ne znam.
- Hoćeš li možda što dokazati?
- Možda, ne znam. To nisam osjećao prije. Kad je Hooper poginuo, bio sam spreman dići ruke
od svega.
- I što te nagnalo da promijeniš mišljenje?
- Quint, valjda.
- Zar da on tebi određuje što ćeš raditi?
- Ne, nije mi on ništa odredio. To je samo takav osjećaj. Ne umijem ga objasniti. Samo znam,
odustati nije rješenje. Time se ništa ne postiže.
- Zbog čega je tako važno postići nešto?
 - Iz više razloga. Evo, Quintu se čini da će se sva njegova uvjerenja srušiti ako ne ubije tu
ribetinu.
- A ti?
Brody se silom nasmiješi.
- A ja, ja mislim da sam samo jedan zajebani cajkan.
- Ne zafrkavaj se! - vikne Ellen i suze joj poteku iz očiju. - Zar ne misliš na mene i djecu?
Zar hoćeš da pogineš?
- Ne, budi bog s tobom, ne. Samo ...
- Samo što misliš da si ti kriv. Misliš da si ti odgovoran.
- Odgovoran za što?
- Što su nastradali onaj dječak i onaj stari. Misliš da ćeš ubijanjem toga morskoga psa opet
sve dovesti u red. Željan si osvete.
- Možda i jest tako - Brody će s uzdahom. - Ni sam ne znam. Čini mi se ... uvjeren sam da ovaj
grad može opet oživjeti samo ako ubijemo onu zvijer.
- Pa si spreman i poginuti samo da ...
- Ne budi luda! Nisam spreman poginuti. Čak nisam spreman, ako ti se već sviđa ta riječ, ni
poći tamo na onom prokletom brodu. Što misliš, da uživam tamo? Cijelo vrijeme takav me strah
trese da mi se povraća.
- Pa zašto onda ideš? - Sad ga je ona molila, preklinjala. - Zar ne možeš jednom misliti i na
druge, a ne samo na sebe?
Brodyja zapanji ta aluzija na njegovu sebičnost. Ni u jednom trenu nije mu palo na um da bi
mogao biti sebičan, ako popušta svojoj potrebi za pokorom.
- Ja te volim - odgovori. - Ti to znaš ... bez obzira na sve.
- Da-da - ona će gorko. - Voliš me, da.
Večerali su šutke. Kad su završili, Ellen pokupi tanjure, opere ih i pođe na kat. Brody obiđe
dnevni boravak, gaseći svjetla. Upravo je htio ugasiti i svjetlo u hodniku kadli začuje kucanje na
čelnim vratima. Otvori ih i ugleda Meadowsa.
- Zdravo, Harry - reče. - Uđi.
- Neću - odgovori Meadows - kasno je. Samo sam svratio da ti dam ovo. - Pruži Brodyju oveću
kuvertu.
- A što je to?
- Otvori, pa ćeš vidjeti. Razgovarat ćemo sutra.
Meadows se okrene i siđe stazom do pločnika, gdje su mu kola bila parkirana, motor je zujao
i svjetla su bila upaljena.
Brody zatvori vrata i otvori kuvertu. U njoj je bila korekturna špalta redakcijskog komentara
u sutrašnjem broju Leadera. Prva su dva bloka bila zaokružena crvenim flomasterom. Brody stane
čitati:
JEDAN IZRAZ SUĆUTI ...
 U toku zadnjih triju tjedana, Amity je pretrpio niz groznih nesreća. Njegovim građanima, a i
prijateljima, zaprijetila je okrutna i užasna pogibao koju nitko ne može ukloniti i nitko ne može
objasniti.
Jučer je Velika bijela psina odnijela još jedan ljudski život. Matt Hooper, mladi oceanograf iz
Woods Holea, poginuo je u pokušaju da sam ubije neman.
Netko može i posumnjati u razboritost smionog pokušaja gospodina Hoopera. Ali, bez obzira
kakvim ga nazvali, odvažnim ili ludim, nema dvojbe što ga je potaknulo na taj koban pothvat. Htio
je pomoći Amityju, ulažući i svoje vrijeme i svoj novac, u naporu da vrati mir našoj ugroženoj
zajednici.
Bio nam je prijatelj, i dao je svoj život kako bismo mi, njegovi prijatelji, mogli živjeti.
... I JEDAN IZRAZ ZAHVALNOSTI
Od prvoga časa kad se grabežljiva psina pojavila kod Amityja, jedan je čovjek uložio sve svoje
snage, cijelo vrijeme, u naporu da zaštiti svoje sugrađane. Taj je čovjek šef policije, Martin Brodv.
Nakon prvog napada, šef Brody htio je obavijestiti javnost o opasnosti i zatvoriti plaže, ali mu
se ispriječio cijeli zbor slabo promišljenih ljudi, među kojima je bio i urednik ovoga lista, tvrdnjom
da nema pravo. Zanemari opasnost, rekli su mu, i ona će nestati. Pokazalo se da mi nismo imali
pravo.
Neki su u Amitiju sporo izvlačili pouke. Kad je šef Brody, nakon novih napada, uporno
zahtijevao da plaže ostanu zatvorene, stali su ga klevetati i prijetiti mu. Neki njegovi najgrlatiji
kritičari nisu bili potaknuti duhom građanske dužnosti, nego osobnom pohlepom. Šef Brody,
međutim, nije popustio i još se jednom pokazalo da je imao pravo.
Sada šef Brody izlaže svoj život na istoj zadaći u kojoj je svoj život dao Matt Hooper. A mi,
svi, moramo se moliti da nam se vrati živ ... i zahvaliti mu na izvanrednoj moralnoj snazi i poštenju.

Brody glasno reče:

- Hvala tebi, Harry!
Oko ponoći zapuhao je jak sjeveroistočnjak, zviždao je kroza zaštitne mreže na prozorima i
ubrzo donio kišu što je kosimice šibala i začas poprskala pod u spavaćoj sobi. Brody ustane i
zatvori prozor. Pokušao je opet zaspati, ali mu duh nije htio počinka. Ponovno ustane, navuče
kupaći ogrtač, siđe u dnevni boravak i uključi televizor. Mijenjao je kanale dok nije naišao na jedan
film - Vikend u Waldorfu, sa Ginger Rogers. Onda se smjestio u fotelji i odmah uronio u nemiran
polusan.
U pet sati probudi ga zujanje televizijskog signala, isključi aparat i osluhne šum vjetra. Bio je
slabiji i kao da je dolazio iz drugog smjera, ali je jednako kišilo. Tren-dva razmisli bi li nazvao
Quinta, ali onda zaključi da to i nema smisla, ionako će oni poći, makar se iz ovoga izrodila oluja.
Pođe gore, u spavaću sobu, i tiho se obuče. Prije nego što će izaći, pogleda Ellen kojoj je usnulo
lice bilo namršteno. „Zbilja te volim, znaš,“ šapne on i poljubi je u čelo. Krene niza stube, pa se
naglo vrati i zaviri u dječju sobu. Dječaci su spavali.
14
Kad se dovezao do mola, Quint ga je već čekao - visoka, mirna spodoba što se ističe u svom
žutom ogrtaču od nepromočiva platna pod crnim nebom. Brusio je karborundom šiljak harpuna.
Brody navuče svoj ogrtač, pa će:
- Umalo vas nisam nazvao. Što će biti od ovoga vremena?
- Ništa - odgovori Quint. - To će brzo proći. Ali, ako i ne prođe, nije važno. On će biti tamo.
Brody uzgleda u zavitlane oblake.
- Gadan dan - reče.
- Kakav i priliči - otpovrne Quint i skoči na brod.
- Što, zar samo nas dvojica?
- Samo nas dvojica. Očekujete još nekoga?
- Ne, ali mislio sam da ćete vi htjeti pomoćnika.
- Onu ribu tamo vi sada znate bolje nego itko drugi i sad ne bismo imali nikakve koristi od
kojeg čovjeka više. Osim toga, ovo je samo naša stvar i ničija više.
Brody se spusti s mola na krmenicu i već je htio skočiti na palubu kad uoči gdje u jednom
kutu leži nešto pokriveno ceradom.
- Što je to? - upita upirući prstom.
- Ovca. - Quint okrene ključ za paljenje. Motor se zakašlja, onda upali i stane ravnomjerno
dahtati.
- Što će vam? - Brody će, spuštajući se na palubu. - Za žrtvu bogovima?
Quint zalaje kratkim i mrkim smijehom.
- Ne bi bilo loše - reče. - Ne, to mi je mamac. Da mu dam zalogaj, prije nego što opalimo po
njemu. Odvežite mi krmu. - Pođe na pramac i odveže pramčano i bočno uže.
Kako je posegnuo za krmenim užetom, Brody začuje buku auta. Dvije reflektorske zrake
žurno se spuštale cestom, zaškripale su gume kad se auto zaustavio pred molom. Iz kola iskoči
jedan čovjek i pojuri kao bez duše prema brodu. To je bio reporter Timesa, Bill Whitman.
- Umalo nisam zakasnio - reče on dašćući.
- A što hoćete? - upita ga Brody.
- Da pođem s vama. Ili, točnije, naredili su mi da pođem s vama.
- E, kurac! - odreže Quint. - Ja vas ne znam, ali veze nema, nitko neće s nama. Brody, odvežite
krmu.
- A zašto ne? - prosvjedova Whitman. - Neću vam smetati. Mogu vam i pomoći. Čovječe, ja
sam novinar! Hoću da budem na licu mjesta, ako uhvatite tu ribu.
- Prijatelju, jebi se - kratko će Quint.
- Unajmit ću brod, pa ću poći za vama.
Quint se nasmije.
- Samo izvoli. Raspitaj se ima li koja pizda koja će te izvesti na more. A onda nas potraži. Velik
je ocean. Bacite to uže, Brody!
 Brody baci uže na mol. Quint gurne naprijed ručicu i brod se odbije od mola. Brody se okrene
i spazi Whitmana kako se vraća svojim kolima.
More je na rtu Montauk bilo uzburkano, jer je vjetar, što je sad puhao s jugoistoka, bio
suprotan struji oseke. Brod je posrtao između valova, pramac mu se rušio dižući guste šikljaje
pjene. Na krmi se prevrtala zaklana ovca.
Čim su izbili na otvoreno more, u smjeru jugozapada, brod je već mekše plovio. Kiša je
također popustila, tek je sipila, a što dalje, sve je manje valova imalo bijelu krestu.
Tek što je petnaest minuta prošlo otkad su obišli rt, kadli Quint potegne ručicu i uspori hod.
Brody pogleda u obalu. Na jutarnjem svjetlu jasno je vidio vodni toranj što se dizao kao kakav
crn vrh iz sive pruge tla. Svjetionik je još svijetlio.
- Još nismo tamo gdje smo bili jučer - reče.
- Nismo - potvrdi Quint.
- Otprilike smo par milja vani, ne više.
- Tako je.
- I zašto ste onda stali?
- Jer imam špurijus. - Quint pokaže rukom ulijevo, u gomilu svjetala niže niz obalu. - Ono je
Amity.
- Pa što?
- Mislim da danas neće biti tako daleko. Bit će negdje između Amityja i nas tu.
- Zašto?
- Rekao sam, imam špurijus. U tim stvarima ne postoji uvijek neki „zato“.
- Ali smo ga dva dana uzastopce našli dalje odavde.
- Ili je on našao nas.
- Ja vas više ne razumijem, Quinte. Vi, čovjek koji tvrdi da nema pametne ribe, sad od ove
stvarate genija.
- Ne, tako daleko ipak ne idem.
Quintov je ton bio tako previjan i zagonetan da se Brody naježi.
- Ma, kakva je to igra?
- Nikakva. Ako sam pogriješio, nikom ništa!
- Pa onda sutra pokušamo što drugo, je li? -Brody se upola nadao da Quint zbilja griješi, da
će se stvar odložiti za sutra.
- Ili još danas, poslije. Ali ne vjerujem da ćemo mnogo čekati.
Quint ugasi motor, ode na krmu, uzme kantu s torilom i postavi je na krmenicu.
- Bacajte - reče Brodyju, pružajući mu kutlaču. Zatim razgrne ceradu, sveže ovcu užetom oko
vrata i položi je na razmu. Raspori joj trbuh, baci je u more, pusti je da otpliva šest-sedam metara
od broda i onda pričvrsti uže za jednu kljunu. Vrati se na pramac, odveže dvije bačve, podigne ih,
pokupi im vijence užeta i šiljke harpuna, pa se sa svim tim vrati na krmu. Postavi bačve na
krmenicu, svaku sa svoje strane, spusti kraj njih vijence užeta, pa nabije jedan šiljak harpuna na
drveno koplje.
 - U redu - reče. - E, sad ćemo vidjeti koliko ćemo čekati.
Dotle se bilo razdanilo, nebo bilo svijetlosivo. Na obali se svjetla gasila, jedno za drugim.
Brodyju se želudac dizao od smrada kaše što ju je bacao u more, požalio je što nije nešto
pojeo, bilo što, prije nego što je otišao od kuće.
Quint je sjedio na mostiću i pratio gibanje mora.
Kako ga je trtica zaboljela na tvrdim daskama krmenice, a i ruka mu se umorila od
nepresatnog zahvaćanja i izlijevanja torila, Brody ustane i postavi se sučelice brazdi, da nastavi
svoj posao iz drugog položaja.
Iznebuha, pred njim se nađe ona grozna glava nemani - ni metar i pol od njega, tako blizu da
bi je mogao dotaknuti svojom kutlačom - crnih očiju upiljenih u njega, srebrnkastosive gubice
uperene u njega, i rastvorenih, iscerenih ralja.
- Bože! - zavapi Brody, pitajući se u šoku otkad je riba tu, je li bila tu i prije nego što je on
ustao i okrenuo se. - Tu je!
Quint se spusti s mostića i stvori na krmi u jednom trenu. Ali, kako je skočio na krmenicu,
psina povuče glavu u vodu i sekundu kasnije zaleti se njome u krmeno zrcalo. Ralje zgrabe drvo i
glava se žestoko strese s jedne na drugu stranu. Brodv se uhvati za jednu kljunu, nemoćan da
skrene pogled s onih očiju. Brod se tresao i škripao svakim trzajem one strašne glave. Quint
posrne i sruši se na koljena. Onda riba rasklopi ralje, spusti se ispod površine i brod se smiri.
- Pa, on nas je čekao! - krikne Brody.
- Znam - reče Quint.
- Kako je ...
- Nije važno. Sad ga imamo.
- Mi da imamo njega? Ma zar niste vidjeli što je učinio s brodom?
- Dobro ga je prodrmao, a?
Uže što je držalo ovcu nategne se, na tren zatitra, pa se olabavi.
Quint ustane i uzme harpun.
- Ovcu je odnio. Za minutu evo ga opet.
- A zašto nije najprije uzeo ovcu?
- Jer nije dobro odgojen - isceri se Quint. - Hajde, izađi, jebo mater svoju! Izađi da dobiješ što
te spada!
Quintovo je lice bilo u jednoj groznici - crne oči krijesile se žarom, usne se u žestini razvukle
podmuklim cerekom, od silne napetosti nabrekle mu žile na vratu i pobijeljeli članci na šakama.
Brod se strese, odjekne tup i šupalj udarac.
- Što to radi? - upita Brody.
Quint se nagne nad vodu i vikne:
- Izađi odatle, jebeni kurčeviću! Šta je, strah te, je li? E, nećeš mi potopiti brod, prvo ću ja
srediti tebe!
- Kako, potopiti?! - prestraši se Brody. - Pa, šta radi?
- Hoće da mi probuši ovaj jebeni brod, eto što!
 Pogledajte malo dolje, u kaljuže. Izađi, dušo ukleta, pas ti majku kurvanjsku!
Brody klekne i podigne poklopac strojarnice. Zaškilji u mračnu, masnu rupu. U kaljužama je
bilo vode, ali je znao da je ondje uvijek ima, i nije vidio nikakve rupe kroz koju bi voda nadirala.
- Čini mi se da je u redu - reče. - Hvala bogu.
Leđna peraja i rep izbiju iz vode desetak metara desno po krmi i ponovno krenu prema
brodu.
- Tako, ideš mi, ideš - Quint će tepajući.
- Dođi, samo dođi. - Stajao je raskrečenih nogu, podbočene lijeve ruke, a desnu je ruku visoko
podigao, stežući harpun. Kad se psina našla na metar ili malo više od broda, Quint hitne harpun.
Šiljak pogodi psinu ispod leđne peraje, a onda riba udari u brod, krma se iskrene u stranu i
Quint se prevrne na leđa. Glavom udari u podnožje izvlakače i krv mu poteče niz vrat. Skoči na
noge i zaurla:
- Pogodio sam te! Pogodio sam te, izdrkani jebiguze!
Kako je psina zaronila, uže harpuna stane se vrtoglavo odmatati i, kada dođe do kraja, bačva
se prevrne, padne s krmenice u more i nestane.
- Odnio je sve sa sobom! - usklikne Brody.
- Ali ne zadugo - reče Quint. - Vratit će se, pa ćemo u njega zabiti još jedno, pa još jedno
željezo, sve dok se ne smiri. A onda je naš! - Quint se pri-gibao s krmenice i zurio u more.
Quintova je sigurnost bila zarazna, pa je Brodyju odlanulo, dapače, razveselio se i ushitio.
Osjećao se kao oslobođenim, oslobođenim iz magle smrti.
- Sjebali smo ga! - vrisne. Onda opazi krv na Quintovu vratu, pa će: - Curi vam krv s glave.
- Donesite još jednu bačvu - reče Quint. - I nemojte mi zajebati uže. Hoću da mi klizi glatko
ko po loju.
Brody trkom ode na pramac, odveže bačvu, provuče ruku kroz vijenac užeta i odnese ih
Quintu.
- Eno ga, ide - reče Quint pokazujući ulijevo. Bačva izbije na površinu i stane skakutati na
vodi.
Quint trgne uzicom za koju je bilo privezano drveno koplje i izvuče ga na brod. Onda na nj
nabije novi šiljak i podigne harpun iznad glave.
- Hajde, izlazi!
Psina izroni iz mora na nekoliko metara od broda. Izbila je okomito, kao kakva raketa kad se
diže. Najprije gubica, ralje i prsne peraje, za njima dimnobijeli trbuh, trbušna peraja i goleme
hvataljke, nalik na kobasice.
- Vidim ti kurčinu, gade! - krikne Quint i baci harpun, prateći hitac pokretom ramena i pleća.
Šiljak pogodi psinu u trbuh, upravo u trenu kad se golemo tijelo rušilo naprijed. Trbuh pljusne u
more gromkim praskom, dižući val pjene što se sruši na brod.
- Gotov je! - vikne Quint. I drugo se uže stane odmatati i vrtoglavo juriti u vodu.
Brod naglo posrne, jednom, pa još jednom, i začuje se nekakva mukla škripa.
 - Napadaš me, je li? - reče Quint. - E, nikoga nećeš povesti sa sobom, jebeni seronjo! - Potrči
na pramac, upali stroj, gurne ručicu naprijed i brod krene, ostavljajući za sobom bačve što su
plesale na vodi.
- Je li napravio kakvu štetu? - upita Brody.
- Jest malo. Preteže nas krma. Bit će da je probio rupu. Ali to nije ništa ozbiljno. Ispumpat
ćemo vodu.
- Onda je sve u redu - Brody će veselo.
- Kako?
- Pa gotov je!
- Još nije. Pogledajte.
Dvije su crveno obojene bačve pratile brod, ne zaostajući za njim. Više nisu poskakivale.
Vučene silnom snagom psine, sjekle su vodu dižući pred sobom valove i ostavljajući za sobom
brazdu.
- Zar nas goni? - zapanji se Brody.
Quint klimne glavom.
- Zašto? Ne može biti da nas i dalje smatra hranom.
- Ne, ali neće da se preda bez borbe.
Tek sada, prvi put, Brody opazi nekakav nemir na Quintovu licu. To nije bio nikakav izraz
straha, ni prave strepnje, nego više zatečenosti i nesigurnosti, kao kad se u kocki, na primjer,
naglo i neočekivano pravila promijene, ili se ulog odjednom povisi. Gledajući takvu promjenu na
Quintu, Brody se uplaši.
- Je li vam ijedna riba dosad radila takve stvari? - upita.
- Takve ni jedna. Događalo se da mi napadne brod, pričao sam vam. Ali, kad im jednom
zabijete željezo u tijelo, prekidaju boj i bore se s onim što je zabodeno u njih.
Brody baci pogled po krmi. Brod je plovio umjerenom brzinom, skrećući čas lijevo, čas desno,
prema tome kako je Quint nasumce pomicao kormilo. Bačve su ga pratile u stopu.
- Jebi ga - reče Quint - ako hoće borbu, neka mu bude. - Uspori brod, skoči s mostića i začas
se nađe na krmenici. Zgrabi harpun, lica ponovno ozarena uzbuđenjem, i vikne: - Priđi bliže,
govnaru! Priđi, da dobiješ što te spada!
Bačve su se približavale sijekući vodu - bile su na trideset, pa na dvadeset pet, pa na dvadeset
metara od broda. Onda Brody spazi dugu sivu sjenu kako prolazi uz desni bok broda, nepuna dva
metra ispod površine mora. - Tu je! - krikne. - Prolazi naprijed!
- U kurac! - opsuje Quint, ljuteći se na sebe što se nije sjetio koliko je dugo uže na bačvama.
Skine šiljak harpuna s koplja, trzajem oslobodi uzicu kojom je koplje bilo privezano za jednu
kljunu, skoči s krmenice i potrči na pramac. Ondje sveže uzicu za jednu kljunu, odveže jednu bačvu
i nabije šiljak na koplje. S podignutim harpunom, stane u sam vrh pramčane promatračnice.
Psina je već bila izvan dohvata. Rep joj je sijekao površinu oko sedam metara ispred broda.
Bačve udare u krmu gotovo istodobno, odbiju se odvaljaju se svaka na svoju stranu, i skliznu dalje,
jedna s jedne i druga s druge strane broda.
 Psina, sad na trideset metara ispred broda, naglo se okrene. Glava joj izroni iz mora i odmah
opet zaroni. Rep, što se dizao poput kakva jedra, stane udarati lijevo-desno.
- Evo je, ide! - vikne Quint.
Brody pojuri uza stepenice na mostić i ugleda Quinta kako je zabacio desnu ruku i sav se
istegao na vršcima nožnih prstiju.
Psina glavom udari u pramac; udarac odjekne kao kakva potmula eksplozija. Istog časa, Quint
hitne harpun. Pogodio je psinu usred glave, iznad desnog oka. Harpun se zario duboko. Neman
ustukne, a za njom se stane polako odmatati uže.
- Perfektno! - usklikne Quint. - Ovaj put ravno u tikvu!
Sad su u moru bile tri bačve, neko su vrijeme skakutale na površini, a onda su nestale.
- Jebo ga bog! - zakune Quint. - Pa kakva je to riba koja može zaroniti sa tri harpuna u sebi i
sa tri bačve što je vuku gore!
Brod se odjednom strese, kao da se podiže, pa onda naglo padne. Bačve iskoče iz mora, dvije
s jedne, treća s druge strane broda. Zatim ponovno nestanu. Nekoliko sekundi poslije, pojave se
dvadesetak metara dalje.
- Spustite se dolje - reče Quint, pripremajući novi harpun. - Vidite je li nam taj kurac napravio
kakvo sranje u pramcu.
Brody se spusti u kabinu. Bila je suha. Onda povuče izlizani tepih, oslobodi poklopac i otvori
ga. Ispod kabine tekao je mlaz vode prema krmi. „Tonemo,“ pomisli, i u duhu mu iskrsnu
uspomene iz dječačkih snomorica. Vrati se gore i reče Quintu:
- Nije dobro. Ima puno vode ispod kabine.
- Najbolje da i ja pogledam. Držite ovo. - Quint pruži Brodyju harpun. - Ako se vrati dok sam
ja dolje, zabijte mu i ovo prida. - Siđe s mostića i spusti se u kabinu.
Brody je stajao na pramčanoj rampi s podignutim harpunom. Zurio je u bačve. Gotovo su
mirovale, trzale se ovlaš tu i tamo, kad bi se riba dolje pomaknula. „Koliko ćeš dugo umirati?“
pomisli Brody. Onda začuje šum elektromotora.
- Ništa strašno - reče Quint prilazeći, pa od Brodyja uzme harpun. - Jest nas propisno
probušio, ali ćemo pumpama srediti stvar. Još ćemo moći i njega odvući.
Brody obriše dlanove na stražnjici hlača.
- Zar ga zbilja mislite otegliti?
- Naravno, kad crkne.
- A kad će crknuti?
- Kad mu dođe vrijeme.
- A dotle?
- Dotle ćemo čekati.
Brody pogleda na sat. Bilo je osam i pol.
Tri su sata čekali, pratili bačve što su se, sve sporije, nasumce vukle amo-tamo površinom
mora. Iz početka bi nestale svakih deset-petnaest minuta, da izrone nekoliko desetina metara
dalje. Onda su nestajale sve rjeđe, a oko jedanaest sati uočili su da ne tonu već gotovo pun sat.
Oko jedanaest i pol, bačve su se mrtvo valjale na valovima.
Kiša je bila prestala, vjetar se pretvorio u ugodan povjetarac. Nebo je i dalje bilo s kraja na
kraj zastrto sivim pokrivačem.
- Što mislite - upita Brody - je li crknuo?
- Sumnjam. Ali sigurno neće još dugo. Mogli bismo ga svezati za rep i tegliti dok crkava.
Quint uzme vijenac užeta od jedne bačve na pramcu, jednim ga krajem sveže za najbližu
krmenu kljunu, a na drugom kraju napravi lovnu petlju.
U podnožju samarice bilo je električno vitlo. Quint ga na tren uključi i odmah isključi, tek da
se uvjeri je li ispravno. Onda usmjeri brod prema bačvama. Vozio je polako i oprezno, spreman
da naglo skrene kad bi psina napala.
Našavši se kraj bačava, Quint zaustavi brod. S ograde posegne kukom, zakvači jedno uže i
izvuče bačvu. Htio je odvezati uže s bačve, ali je uzao bio promočen i prestegnut, zato izvadi nož
i prereže ga. Zarine nož u razmu, da oslobodi lijevu ruku kojom će pridržati uže, a desnom rukom
odgurne bačvu na palubu.
Zatim se popne na ogradu, prebaci uže preko kolotura na vrhu samarice, potegne ga do vitla,
namota ga nekoliko puta oko bubnja, pa uključi pokretač. Čim se uže nategnulo, brod se naglo
nagne udesno povučen težinom psine.
- Je li to vitlo dosta jako za njega? - upita Brody.
- Čini mi se da jest. Naravno, ne može ga izvući iz mora, ali sam siguran da ga može dovući
do nas.
Vitlo je zujalo, bubanj se polako okretao, po jedan okretaj u tri-četiri sekunde. Uže je bilo
tako nategnuto i tako je titralo da je Quintu prskalo košulju kapljicama vode.
Iznenada uže ubrza hod, namatajući se na bubnju neuredno, mrseći se i preplećući. Brod se
naglo uspravi.
- Je li puklo? - upita Brody.
- Majku mu, nije! - usklikne Quint i sad Brody ugleda strah na njegovu licu. - Ona kurva dolazi
gore! - Baci se na kontrolnu ploču i uključi stroj u hod naprijed. Ali, bilo je kasno.
Sa silnom, sve jačom bukom, psina izbi odozdo tik uz brod. Sunula je okomice i u trenu užasa
Brodyju stane dah pred prizorom grdosije. Nadvila se nad njim i zaklonila svjetlost. Prsne su
peraje, krute i ravne, mlatile poput krila i, kako se neman rušila naglavce, činilo se da njima poseže
za Brodyjem.
S razornim treskom psina padne na krmu i utjera je u more. Preko krmenice navali voda. U
nekoliko sekundi Quint i Brody nađu se u vodi do bedara.
Psina je tako ležala, ralje joj nisu bile ni na metar od Brodyjevih prsa. Tijelo joj se tržne, a u
crnom oku, velikom kao lopta za bejzbol, Brodyju se učini da vidi odraz svoga lika.
- Prokleta ti crna duša! - Zaurla Quint. - Potopio si mi brod! - Jedna je bačva doplivala do
kabine, uže joj se krivilo i plelo kao skup zmija. Quint zgrabi šiljak harpuna na kraju užeta i izravno
ga zarije u onaj mekani, bijeli trbuh. Iz rane šikne krv i zalije Quintu ruke.
Brod je tonuo. Krma mu bila posvema pod vodom, a pramac mu se dizao.
 Psina se svali s krme i sklizne među valove. Pratilo ju je uže od šiljka što ga je Quint netom
zario u nju.
Odjednom Quint izgubi ravnotežu i pljusne na leđa u vodu. - Nož! - krikne, dižući lijevu nogu
iznad vode i Brody spazi da mu se uže smotalo oko gležnja.
Brody pogleda u desnu bočnu ogradu. Nož je bio ondje, zariven u razmu. Baci se na nj, istrgne
ga iz drveta, i vrati se upinjući se da potrči u sve većoj vodi. Ali, nije bio dovoljno brz. U nemoćnom
užasu, zurio je u Quinta kako iskolačenih i izbezumljenih očiju pruža ruku skvrčenih prstiju i polako
tone u tamnu vodu.
Trenutak je sve bilo tiho, čulo se samo vrtloženje vode oko broda što je pomalo tonuo. Brody
je sada bio u vodi do ramena i očajnički se uhvati za samaricu. Kraj njega iskoči na površinu
jastučić s jedne stolice i Brody ga zgrabi. Sjeti se Hendricksovih riječi: „Posve te dobro drže, ako ti
nije više od osam godina“.
Dvadeset metara od njega, iz mora izbiju rep i leđna peraja. Rep mahne jednom lijevo, pa
jednom desno, a peraja se stane primicati.
- Proklet bio, odlazi! - vrisne Brody.
Psina se i dalje primicala, vrlo sporo, kao da se jedva kreće, pa ipak sve bliže. Iza nje vukle se
bačve i zamršena užeta.
Samarica utone i Brody je pusti. Odrivajući se nogama, otisne se prema pramcu, koji se sad
bio podigao gotovo okomito, ali se uto pramac podigne još više, pa brzo i bešumno utone u more.
Brody je stisnuo jastuk uza se. Vidio je da ga treba držati pred sobom, stezati ga
nadlakticama, i nogama tući, pa će se održati na površini bez velikog napora.
Psina se približi. Bila je gotovo na metar od njega. Brody joj se zagleda u stožastu gubicu i
vrisne, krikom beznadna očaja, zatvarajući oči, očekujući nezamislive smrtne muke.
Ništa se ne dogodi. Otvori oči. Psina samo što ga nije dotaknula, jedva na koji pedalj od njega,
ali je stala. A onda, dok je Brody izbezumljeno zurio, ono čeličnosivo tijelo stane tonuti, spuštati
se nizdol, u tmicu. Gubilo se kao prikaza što pomalo nestaje u tami.
Brody zaroni lice u vodu i otvori oči. Kroz mutnu slanu vodu što mu je pekla oči, vidio je kako
psina tone, sporom i skladnom spiralom, i za sobom vuče Quintovo tijelo, raširenih ruku,
zabačene glave i otvorenih usta u nijemu prosvjedu.
Psina se izgubi iz vida. Ali bačve, što su plesale na vodi, nisu joj dale da potone do dna,
zadržale su je negdje onkraj dosega svjetla, a Quintovo je tijelo ostalo da lebdi u vodi, kao sjena
što se polako vrti u polutami.
Brody je gledao dok ga pluća nisu zaboljela. Onda podigne glavu, trepne očima da ih razbistri,
pronađe pogledom u daljini crn obris vodnoga tornja, pa se stane otiskivati prema obali.