Jezik, 54., V.

Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma

JEZINI SAVJETI LJUDEVITA JONKEA I

SUVREMENA HRVATSKA NORMA
Vlasta Riner

KK

njievni jezik u teoriji i praksi Ljudevita Jonkea knjiga je koja je pobudila

veliko zanimanje u vrijeme svoga prvoga pojavljivanja u javnosti, godine
1964., kao i godinu dana kasnije, 1965., kada je objavljeno drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Pisalo se o njoj tih dviju godina u novinama i znanstvenim asopisima, a o popularnosti prvoga izdanja svjedoi ubrzo objavljeno drugo
izdanje, to nije bilo uobiajeno za strune (jezikoslovne) knjige onoga (kao ni
naega) doba. Zbog toga kasniji jezikoslovci u prikazima Jonkeovih djela govore o
njegovu bestseleru, kao to ini Nives Opai u lanku Ljudevit Jonke i jezini
savjeti,1 govorei: Nemojmo zaboraviti, godina je 1964.! U ono doba da knjiga
o jeziku (k tomu hrvatskom!) postane pravi pravcati bestseler bilo je ravno udu.
(Opai, 1998.: 73.)
Iz praktinih se savjeta Ljudevita Jonkea daju iitati i njegove teorijske postavke,2 prije svega one prakoga jezikoslovnog kruga strukturalistike: o elastinoj
stabilnosti ili gipkoj postojanosti te o viefunkcionalnosti knjievnoga jezika.
Knjievni jezik za Jonkea nije jednak ni jednom narodnom govoru, nego ga
treba uiti itanjem knjievnih djela. Stoga valja pisati onako kako dobri pisci piu.
Krilaticu Pii onako kako dobri pisci piu umjesto dotadanje Pii onako, kako
narod govori postavlja jo 1953. godine Petar Skok u radu objavljenu u Jeziku,
obrazlaui je rijeima:
to je danas tome tako, razlog lei u politikom, kulturnom i ekonomskom razvitku
naih glavnih kulturnih sredita. (Skok, 1952.: 6.)

Ljudevit Jonke u lanku Specifinost u normiranju hrvatskosrpskog knjievnog

jezika, objavljenu 1964. godine takoer u asopisu Jezik, izrijekom govori da je
spomenutu krilaticu preuzeo od Petra Skoka. (Jonke, 1964.: 1.)
Dobro pisanje ne ukljuuje jezik pisanih i govornih medija jer novinari ne piu
pravilno kao knjievnici, nego grijee rabei samo jednu od postojeih bliskoznanica (po rijeima Ljudevita Jonkea istoznanica), i to onu lou:
Takvo odumiranje dobrih narodnih i knjievnih rijei nije korisno, nego je ak i tetno.
Zato da nam odumru lijepe i pravilne rijei rub, napetost, opeklina, nehaj, oborine,
obrat, ujediniti, okrutan u korist istoznanih rijei ivica, zategnutost, opekotina, nehat,
1

Spomenuti se tekst, kao i ostali radovi izneseni na Znanstvenom skupu o Ljudevitu Jonkeu, objavljuje 1998. godine u karlovakom asopisu Svjetlo.
U monografiji o Ljudevitu Jonkeu Marko Samardija kae: Budui da o standardnojezinoj problematici ipak nije mogue pisati tako da se iznosi samo praktino, nego je bar ponegdje potrebno
poneto i teorijski objasniti, to je iz Jonkeovih standardnojezinih radova izluiv niz teorijskih
nazora. (Samardija, 1990.: 67.)

94

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
padavine, obrt, objediniti, svirep kako sad preteno piu nai novinari? Kada sluamo
radio-prijenose nogometnih utakmica, na zagrebaki spiker poznaje samo rije ivica
u stotinu varijanata, a rije rub za njega ne postoji. (Jonke, 1965.: 314.)

U istom tekstu Ljudevit Jonke pita se zato nepotrebno stvarati razliku izmeu
govornog i pisanog jezika zato novinari piu na jedan (loiji), a knjievnici na
drugi (bolji) nain? Suprotnost izmeu jezika svih onih koji piu publicistikim
stilom, s jedne strane, i onih koji piu knjievnoumjetnikim stilom, s druge strane;
drukije reeno, izmeu jezika novinara i knjievnika, za Jonkea je neprijeporna,
ba kao to je jasna i razlika u kakvoi njihova pisanja. Stoga se otro suprotstavlja
miljenju Milke Ivi, koja jezik novina, radija, televizije i filma smatra temeljnom
graom za opis suvremenoga jezika.3
Usprkos znaenju teorijskih postavki koje iznosi Ljudevit Jonke, predmetom
je ovoga rada autorovo praktino, savjetniko djelovanje. Stoga e biti izdvojeno
nekoliko Jonkeovih jezinih savjeta koji se usporeuju s normativnim postavkama
suvremenih, ali i starijih jezikoslovaca.
Mogu li povratni glagoli biti i prijelazni? Ili: ita li se enou ili se ita enoa
Ljudevit Jonke poznat je po otrom protivljenju uporabi reenica s glagolima
koje naziva povratnima (koje suvremena norma takvima ne dri)4 i uz koje stoji
objekt u akuzativu (pa su ti glagoli i prijelazni). Na pitanje koje postavlja jo 1953.
godine u asopisu Jezik, a onda ponovno (ali u drukijem, izmijenjenu lanku)
u Telegramu 1962., ita se enou ili se ita enoa, Ljudevit Jonke odgovora bez
dvojbe: ita se enoa!
Meutim, enou se italo i prije i poslije Jonkea, a o tome svjedoilo reenicom
u kojoj glagol uz esticu se ima i izravni objekt u akuzativu. Potvruju to jezini
savjetnici i/ili gramatike s poetka, ali i kraja dvadesetoga stoljea. Jo 1911. godine
u Braniu jezika hrvatskoga Nikola Andri pie: Kod nas se voda pije, a nikada se
ne pije vodu. Kako su spomenute reenice pasive, objanjava Andri, a uz pasiv se
izrie radnja koja se (...) vri na subjektu, glagoli s esticom se neprijelazni su i ne
mogu uza se imati akuzativ. (Andri, 1911. [1997.]: 16.)
Osim Andria, prije Jonkea takve su reenice nepravilnima smatrali i Mirko
Divkovi (u Nastavnom vjesniku 1913. godine) te Tomo Mareti, koji ih u Jezinom
3

Osim u knjizi Knjievni jezik u teoriji i praksi, Lj. Jonke raspravlja o normi i jezinom nesuglasju
dvaju stilova u lanku objavljenu 1965. godine u Jeziku, polemizirajui s miljenjem Milke Ivi
iznesenim na Petom kongresu jugoslavenskih slavista u Sarajevu, a objavljenom takoer u asopisu
Jezik 1965. godine. Taj se Jonkeov tekst donosi i u knjizi Hrvatski knjievni jezik 19. i 20. stoljea
(Jonke, 1971.: 322.330.). O autorovu shvaanju hrvatskoga knjievnog jezika, uz brojne navode,
pie i Marko Samardija u monografiji Ljudevit Jonke (Samardija, 1990.: 61.84.).
U Povijesnom pregledu, glasovima i oblicima hrvatskoga knjievnog jezika izrijekom se kae: Svi
glagoli sa esticom se nisu povratni jer se sa se izrie i pasiv, to je posebna morfoloka kategorija
(...), a nisu povratni ni kad je se upotrijebljeno za oznaku bezlinosti. (Babi i dr., 1991.: 676.)

95

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma

savjetniku naziva provincijalizmima za koje nema potvrda u slavenskim jezicima,

osim u poljskom (Mareti, 1924.: XXVII.).
Kao nepravilne, takve reenice opisuje i Josip Florschtz u svojoj gramatici
(1940.: 263.), a ubrzo nakon Jonkea o njima raspravlja i Zlatko Vince u lanku O
nepravilnoj upotrebi objekta u akuzativu u pasivnim reenicama (1955.1956.).
Pitanje koje postavlja Ljudevit Jonke aktualno je i danas, i to iz nekoliko razloga.
Prvi je svakako pravilnost/nepravilnost uporabe spomenutih reenica da bi uputio
na nepravilnost uporabe akuzativa uz prijelazne glagole Jonke i pie svoje lanke.
Meutim, uz pitanje se normativne (ne)pravilnosti otvaraju jo dva pitanja: prvo,
sintaktiko; je li rije o pasivnom ili neosobnom (bezlinom) ustrojstvu, te drugo,
s prvim povezano, nazivoslovno.
Miljenja jezikoslovaca o normativnoj (ne)prihvatljivosti reenice kakva je ita
se enou poslije Jonkea podijeljena su: autori Hrvatske gramatike5 dre ih potpuno
prihvatljivima, kao i Sanda Ham (Ham, 1999.: 2005.). Dijelom prihvatljivima smatra ih Radoslav Katii, koji u svojoj Sintaksi reenice kakva je primjerice Zida se
kuu smatra oznakom manje brina izraavanja (Katii, 1986.: 146.). J. Sili i
I. Pranjkovi u Gramatici hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita (2005.:
318.) reenice kao to je Vozae se upozorava na maglu6 takoer stilski ograniuju,
opisujui ih kao posebnosti razgovornoga ili administrativnoga stila. Ljudevit
Jonke pak pripisao ih je novinarima (publicistikomu stilu).
Svi se navedeni autori slau u jednom: nije rije o pasivnim nego o neosobnim
(bezlinim)7 reenicama. Pri tom se obiljejem reenine neosobnosti smatra nemogunost pridruivanja nominativa (vritelj nije subjektiviziran), dok pridruivanje
akuzativa ovisi o vrsti predikata; uobiajeno je miljenje da se neosobnom predikatu
moe pridruiti izravni objekt, ali novija istraivanja pokazuju da je tako samo
kada je rije o povratnim glagolima.8 Kako su u neosobnim reenicama najee
predikati (glagoli) s esticom se, pozornost se nije obraala reenicama u kojima
predikate ine glagolski pridjevi trpni (Ve je bilo postavljeno za kavu i kolae.), a
ne moe im se dodati izravni objekt trpitelja.
5

7
8

I. Pranjkovi upravo pojavu prvoga izdanja Hrvatske gramatike (nazvane Prirunom gramatikom
hrvatskoga knjievnog jezika i otiskane 1979. godine) dri presudnom za promjenu odnosa prema
spomenutim reenicama. Pranjkovi dijeli miljenje Ljudevita Jonkea o nepravilnosti uporabe
takvih reenica, nazivajui ih aktivno-pasivnima. (Pranjkovi, 1998.: 85.)
Vrlo slina reenica (Vozae se posebno upozorava na sklizak kolnik.) navodi se kao primjer preoblike obezlienja u Hrvatskoj gramatici (1995.: 453.), ali je autori te gramatike smatraju potpuno
pravilnom.
Neosobno i bezlino rabe se kao istovrijednice.
Umjesto naziva povratni (refleksivni) predikat (glagol) Sanda Ham predlae naziv estini predikat
jer spomenuti predikati nisu pravi povratni se u njima nije zamjenica nego estica zato to se
ne moe zamijeniti naglaenim oblikom sebe. (Ham, 2005.: 48.) Primjeri koji slijede (Ve je bilo
postavljeno..., Nije potroeno ni kune...) preuzimaju se iz istoga rada.

96

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma

Pasivne se reenice uobiajilo prepoznavati prema mogunosti pridruivanja

nominativa (trpitelja), kao i prema nemogunosti pridruivanja akuzativa i genitiva
u ulozi izravnoga objekta. Meutim, u istraivanju S. Ham o subjektu i izravnom
objektu u pasivnoj i neosobnoj reenici (2005.) navode se pasivne reenice s glagolskim pridjevom trpnim u ulozi predikata kojemu se moe pridruiti akuzativ ili
genitiv izravnoga objekta (Nije potroeno ni kune iz dravnoga prorauna.).
Vratimo li se reenici koju Ljudevit Jonke smatra pasivnom i nepravilnom, a
koja, poneto izmijenjena, ali u osnovi jednakoga ustrojstva, u Knjievnom jeziku u
teoriji i praksi, glasi Najvie se ita enou, Hemingweja i Krleu, zakljuit emo da
postavljeno pitanje i danas potie razliite opise. Iako se u navedenih jezikoslovaca
takve reenice smatraju neosobnim (bezlinim), postoje i miljenja koja potvruju
spajanje naizgled nespojivoga neki autori dre da je rije o neosobnom pasivu.9
Suvremeni hrvatski jezikoslovci (od devedesetih godina dvadesetoga stoljea do
danas) potvruju poetne dvojbe o pravilnosti reenice kakva je ita se enou i
Krleu, ali je u raspravama znatno manje osude, a vie tolerancije. Stjepko Teak,
iji se savjeti redovito temelje na knjievnoumjetnikom, a esto i na novinskom i
znanstvenom stilu, navodi niz potvrda uporabe izravnoga objekta u akuzativu uz
povratne glagole. Analizirajui uzroke takve uporabe zakljuuje da se
pravilna pasivna konstrukcija s povratnim glagolom moe na dva naina razumjeti. (...)
To je razlogom da suvremeni pisci sve ee poseu za neko nepravilnim obezlienjem
pasivne reenice. (Teak, 1990.:173.)

Autor govori o sve eoj potrebi obezlienja zbog tenje za objektivnou, kao i o
utjecaju zaviajnih govora u kojima postoje takve reenice. Ogranienja koja postavlja uporabi izravnoga objekta uz povratni glagol u veoj mjeri preuzimaju autori
Hrvatskoga jezinog savjetnika (Bari i dr., 1999.: 259.260.), pootravajui jedino
odnos prema akuzativu kojim se izrie to ivo reenice kakva je Kuu se gradi
opisuju razgovornima i supstandardnima. Ima li imenica oznaku neivo, stoji u
nominativu: Kua se gradi, smatra i Marija Znika. (Znika, 2006.: 125.)
Zakljuno: na poetno je pitanje koje postavlja Ljudevit Jonke u suvremenom
hrvatskom jeziku mogue odgovoriti promjenom veznika umjesto rastavnoga,
odgovorit emo sastavnim veznikom: ita se enou i ita se enoa. Meutim,
reenomu treba dodati jo jedan suprotni i jedan pogodbeni veznik: ali i ako. Ali
upuuje na stilske razlike meu dvjema reenicama, a ako dodaje uvjete ije ispunjenje poveava pravilnost uporabe jednoga ili drugoga ustrojstva: ako se imenicom
imenuje tko iv, vea je vjerojatnost uporabe neosobne reenice jer se njome izbjegava vieznanost. Dakle, umjesto Tuku se neposluna djeca (kada nismo sigurni jesu
li djeca vritelj ili trpitelj), bez potekoa moe se upotrijebiti Tue se neposlunu
djecu, kao i primjerice Vozae se upozorava na klizav kolnik.
9

Bezlinim pasivom spomenute reenice smatra D. Kuanda. (Kuanda, 1999.)

97

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma

Neosobne su reenice esto stilski obiljeene. Stoga se mogu upotrijebiti i da bi

se to istaknulo, kao to pokazuje primjer prof. Teaka: Mua se ve ima, njega se
ne trai. (Teak, 1990.: 174.)
Usprkos normativnom protjerivanju, za + infinitiv odolijeva stoljeima
Da prijedlog za prema normativnim pravilima ne treba stajati ispred infinitiva,
jasno je ve iz kolske definicije prijedloga koja kae da ta vrsta rijei stoji ispred
imenice ili zamjenice. Meutim, u jeziku se potvruje drukije, osobito u njegovu
razgovornom, ali sve ee i u publicistikom i administrativnom stilu.
Prikupiti primjere koji potvruju uporabu prijedloga za ispred infinitiva za suvremenoga govornika hrvatskoga jezika nije teak posao. Kako se i pretpostavlja,
mnogo je potvrda u razgovornom stilu. U radu se navode primjeri isprepletanja
razgovornoga i publicistikoga stila; u emisijama uivo primjerice govore gosti, ali i
slubeni voditelji. Ovdje se navodi tek nekoliko primjera prikupljenih iz radijskih
i TV emisija u svega nekoliko dana:
Ima ljudi koji nemaju to za jesti (HTV, Piramida, 28. 2. 2007. rijei goe)
Onda ti se ta slika pone kristalizirati pred oima jo jedan posao minimalno, pelene,
vrti, pa upala uiju, trebao bi i neki auto nabaviti za voditi ga do doktora. (Cosmopolitan, oujak 2007., str. 36. kolumna)
Jo je mnogo utakmica za odigrati. (RTL, 25. 2.2007. prilog novinara u emisiji vijesti)
Dvojica su mladia imala male anse za preivjeti. (Nova TV, 25. 2. 2007. prilog
novinara u emisiji vijesti)
Imamo jo puno toga za priopiti, stoga ostanite i dalje s nama. (Hrvatski radio Valpovtina, 5. 3. 2007. voditelj)

Prijedlog se za ispred infinitiva moe uti i u programu Dnevnika Hrvatske televizije;

Ima li to za vidjeti, pitao se voditelj 14. travnja 2007.
Pogled unatrag, u jezine savjete Ljudevita Jonkea, pokazuje da prijedlog za
ispred infinitiva prkosi vremenu za taj prijedloni izraz vrijeme stoji. Profesor
Jonke smatrao ga je
grubom pogrekom, tako vulgarnom da se jezinom strunjaku ini nepotrebno o njoj
govoriti jer i vrapci na krovovima pjevaju o njoj podrugljivo... (Jonke, 1965.: 359.)

Ipak, primjeuje, ima je i u novinama i u knjievnim novinama, pa i u umjetnikoj prozi. Meutim, takvu uporabu autor opisuje dijalekatnom, vezanom uz
zagrebake obitelji i lokale (Jonke 1965.: 360.), govorei da je nema u pravilnom
tokavskom narodnom govoru. (Jonke, 1953.: 151.152.)
Oprimjerenju je Ljudevitu Jonkeu posluila i reenica To je bilo i za oekivati.
Jednaku, ili slinu, reenicu u suvremenom jeziku esto ujemo ili je nalazimo u
pisanu jeziku (jeziku tiska; publicistikomu stilu):
Zbog relativno malog broja prijavljenih, za oekivati je da e se u disciplinama Danijele
Grgi i Andree Ivanevi trati samo dvije utrke... (Jutarnji list, 28. 2. 2007., str. 48.)

98

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma

U suvremenom je hrvatskom jeziku vrlo esta uporaba prijedloga za ispred glagola

govorenja (rei, priopiti...), ali i drugih glagola. Meutim, ne moe se govoriti o
ogranienosti uporabe na sjeverozapadne krajeve, u kojima je proirena pod utjecajem njemakoga jezika, niti o vezanosti uz rijeki i istarski prostor, u kojima
se pak po Jonkeovim rijeima proirio utjecaj talijanskoga per, koji znai za, zbog,
radi, i infinitiva. (Jonke, 1953.: 151.)
Osim suvremenoga jezika, i pogled u jezinu prolost otkriva brojne primjere
prijedlonoga infinitiva, to potvruju burne reakcije jezikoslovaca u elji za njihovim protjerivanjem. Ve krajem devetnaestoga stoljea o prijedlogu za ispred
infinitiva pie Luka Zima govorei da je taj izraz ei u akavskom i kajkavskom
nego u tokavskom narjeju. (Zima, 1887.). Mareti se pak pita
jesu li ovo slav. pisci uzeli od dalmatinskijeh, u kojih je to italijanizam, ili je to germanizam (Mareti 1910.: 232.),

Akademijin rjenik kazuje o tri mogua utjecaja: talijanskom, njemakom i latinskom (1973.1974.: 666.).
Autori Hrvatskog jezinog savjetnika infinitiv iza prijedloga shvaaju kao neinfinitiv, a izrazitu ekspresivnost toga izraza dre dostatnim razlogom njegovu postojanju u nekim uporabnim podrujima standardnog jezika, dok bi ga u biranijem i
njegovanijem knjievnom jeziku trebalo izbjegavati. (Bari i dr., 1999.: 196., 248.)
Usprkos svemu, potvrda se uporabe prijedloga za ispred infinitiva u tokavaca
nalazi i prije 19. stoljea. Moe se rei da je spomenuti prijedloni izraz vrlo est u
jeziku pisaca osamnaestoga stoljea, bez obzira na njihovu regionalnu pripadnost,
te da nema obiljeje niega, razgovornog stila. Najee se upotrebljava u znaenju namjere, ime se potvruje ope akuzativno znaenje prijedlonih izraza s
prijedlogom za. Potvruje to jezik Razgovora ugodnog naroda slovinskoga Andrije
Kaia Mioia, najpopularnijega djela 18. stoljea:
uputi se s vojskom put Dalmacije za osvetiti svoga babu. (Kai, Razgovor ugodni,
str. 156.)
Ali ni tute mirovat ne moe jer ga zapazie i k moru potirae, koji, za ne upasti u ruke
svoga progonitelja, k moru pobie (Kai, Razgovor ugodni, str. 163.)

Jo Della Bellin Dizionario prijedlog za biljei kao hrvatsku istoznanicu talijanskoga per, ali u istoj natuknici navodi i namjerni prijedlog radi:
Per preposizione. Propter. Z, zardi. Rdi. Rd. zjeja. kroz.[istaknula V. R.]
(Della Bella, 1728.: 553.)

Spomenuta rjenika natuknica potvruje da je izricanje namjernoga znaenja prijedlogom za jo poetkom 18. st. moglo biti povezano sa znaenjem i uporabom talijanskoga per. S druge strane, Della Bella ne biljei vezu prijedloga za i infinitiva.
Prijedlog je za u tekstovima pisaca devetnaestoga stoljea prethodio infinitivu u
manjoj mjeri nego u jeziku pisaca osamnaestoga stoljea, kada je spomenuti prijedloni izraz bio izuzetno est. To meutim ne znai da ga u 19. st. nije bilo. Tako
99

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma

Mato Topalovi 1818. godine u Osijeku, pozivajui na pretplatu kalendara Jeka od

Oska (koji je u Osijeku doista izlazio, ali tek u sljedeem, dvadesetom stoljeu!),
pie: Za udovoljit u koliko toliko pravednoj ovoj elji (...).
Osim toga, na poetku je reklamnih oglasa, primjerice u Branislavu, prvim
osjekim novinama, koje su izlazile od srpnja 1878. do oujka sljedee, 1879. godine, uz frazu Na blagohotno uvaenje!, kojom se privlaila pozornost, nalazila i
reenica kojom su se itatelji obavjetavali, ali se i privlaila njihova pozornost:
Prvi put ovdje za viditi! 10
Prolo je vie od stotinu godina, a prijedlog se za pojavljuje uz isti glagol i jednak
glagolski oblik infinitiv, svim savjetima usprkos. Kog jo imamo za vidjeti? (HTV
2, portski prijenos, 3. oujka 2007.), pita se portski novinar.
Prodor prijedloga za s infinitivom u administrativni stil potvruju rauni mnogih
tvrtki. Izrazom za platiti (ee: ZA PLATITI) zavravaju primjerice rauni Ine,
Magme, Mercatora, VIPneta te mnogih drugih poduzea. Jednako se ustrojstvo
potvruje i na zaslonu (nekih) mobilnih telefona; poaljete li komu (namjerno ili
sluajno) praznu poruku (SMS), koju kasnije elite pogledati, na zaslonu e pisati:
Nita za prikazati.
Osim u razgovornom i publicistikom, opisani se izraz rabi i u knjievnoumjetnikom stilu knjievnoga jezika, osamdesetih godina dvadesetoga stoljea potvruje
J. Melvinger. Iako takvo ustrojstvo naziva neobinim primjerom razgovornoga
jezika, autorica pokazuje da je esto u jeziku Z. Majdaka, S. Novaka, A. oljana i
I. Kuana. (Melvinger, 1982.: 74.76.)
Moe se zakljuiti da je savjet profesora Jonkea jo uvijek iv. Potvruju to
uestali jezini savjeti koji govore o nepravilnosti uporabe prijedloga za ispred
infinitiva u suvremenom hrvatskom jeziku. Unato svim protjerivanjima, takav se
prijedloni izraz i dalje upotrebljava. Razlozi, po svemu sudei, lee u prepletanju
talijanskih, njemakih i latinskih utjecaja, ali i u ukorijenjenosti prijedloga za ispred
infinitiva u hrvatskom knjievnom jeziku (tonije: jezicima kajkavskom, akavskom i tokavskom) 18. i 19. stoljea. Iako se i tada uporaba prijedloga za ispred
infinitiva moe povezati sa stranim utjecajima, ipak se ne moe zaobii. Svim se
tim utjecajima pridruila i irina uporabe i znaenja izraza s prijedlogom za, kao i
mogunost veze toga prijedloga s trima padeima.
Je li borba imenskih i glagolskih rijei za prevlast pitanje
Jonkeove ili (i) nae sadanjosti
Svi smo mi uili da naem jeziku vie pristaje glagolski nain, a da nekim stranim
jezicima, npr. njemakom, vie pristaje imeniki nain izraavanja,
10

U tekstu koji prethodi doznaje se da je u Osijeku, i to u Gornjem gradu, velika izloba umjetnikih
i naravnih riedkoa iz Bea. (Branislav, 1878., br. 31.)

100

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma

u savjetu naslovljenu Glagolsko i imeniko izraavanje (objavljenu u Knjievnom

jeziku u teoriji i praksi) pie Ljudevit Jonke. (1965.: 364.365.)
Meutim, u nastavku istoga rada prevlast imenica ili glagola autor ne vezuje
samo uz odreeni jezik (hrvatski/njemaki), nego, unutar jednoga jezika, uz odreeni stil.
Tako je glagolsko izraavanje, kao konkretnije, obiljeje razgovornoga stila, dok
imensko, kao apstraktnije, pripada znanstvenomu stilu.
Odnos se uporabe glagola i glagolskih imenica opisuje razlikom izmeu hrvatskoga i srpskog jezika jo 1940. godine, u Razlikama izmeu hrvatskoga i srpskoga
knjievnog jezika Petra Guberine i Krune Krstia P. Guberina kae da se u srpskom jeziku glagolske imenice rabe kako bi se izbjegao infinitiv. (Guberina, 1940.
[1997.]: 180.) Osim toga, glagolske se imenice vezuju uz znanstveni stil i u Gramatici hrvatskosrpskoga jezika I. Brabeca, M. Hraste i S. ivkovia, objelodanjenoj
desetak godina prije savjetnika Ljudevita Jonkea. M. Hraste tada ih opisuje onako
kako e initi i mnogi kasniji jezikoslovci, kao sve brojnije u govoru inteligencije
i strunjaka razliitih struka, uz napomenu:
Glagolske imenice naroito od svrenih glagola valja oprezno i promiljeno upotrebljavati i zamjenjivati ih, gdje je mogue, linim glagolskim oblikom ili kojom drugom
imenicom (...). (Brabec, Hraste, ivkovi; 81968.: 126.)

Od suvremenih je jezikoslovaca irenju glagolskih imenica umjesto glagola najvie pozornosti posvetio Stjepko Teak, ne elei protjerati sufiks -je (koji se rabi
u tvorbi glagolskih imenica), ali isto tako ne elei da spomenuti sufiks potiskuje
ostale (-a, -aj, -ba, -nja i dr.) u onoj mjeri u kojoj to ini. Zato samoposluivanje
ako postoji samoposluivaonica, pita se S. Teak; zbog ega samouvjerenje ako
apstraktna imenica ne znai proces nego samo osobinu, svojstvo ega, a takve se
imenice tvore nastavkom -ost; postoji dobra rije samouvjerenost!
O odnosu glagolskih i ostalih imenica profesor Teak kae:
Jezina praksa nije uvijek na strani sufiksa -je, ali se moe rei da taj sufiks potiskuje
sve ostale (-a, -aj, -ba, -nja i dr.). Osim toga, glagolska imenica na -je uz ve ustaljena
znaenja: radnja, stanje, zbivanje (pisanje, sjedenje, svitanje), posljedica radnje (ganue,
otkrie, uvjerenje) i stvarne pojave (bie, peenje, otkrie) preotima i nova znaenja
pa postaje npr. mjesna imenica sa znaenjem zatvorenog prostora u kojem se to radi,
zbiva ili pak mislena imenica sa znaenjem kakvo imaju imenice na -ost i -stvo. (Teak,
2005.: 43.)

Osim irenja uporabe glagolskih imenica, poimenienje obasee zamjenu

punoznanoga glagola nepunoznanim umjesto jednolanoga rabe se dvolani
predikati. U jezikoslovaca se takvi, dvolani predikati, smatraju rezultatom utjecaja
analitikih jezika. Meutim, kako je pojavljivanje dvolanih predikata s nepunoznanim glagolima razliite estote u pojedinim funkcionalnim stilovima najee
101

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma

je u administrativnom te publicistikom stilu, dok je u razgovornom stilu rijetko

utemeljenom se dri druga postavka: o utjecaju izvanjezine stvarnosti na jezik.
Potreba za sve veom intelektualiziranou, uopenou, neosobnou iskaza pretvara glagolske rijei u imenske.
Neki jezikoslovci smatraju da je poimenienje doputeno kao obiljeje administrativnoga, a dijelom i znanstvenoga stila, ali ne i ostalih stilova ono je odraz
funkcionalne stilske raslojenosti (Pranjkovi, 2001.: 78.; Sili, Pranjkovi; 2005.:
379.381.) Nasuprot tomu, autorice Normativnosti i viefunkcionalnosti u hrvatskome standardnom jeziku A. Frani, L. Hudeek i M. Mihaljevi otro osuuju bilo
kakvu zamjenu punoznanoga glagola vezom nepunoznanoga glagola i imenice,
drei da ona nije poeljnim obiljejem ni jednoga stila. (Frani, Hudeek, Mihaljevi; 2005.: 112.113.)
Oito je da je i odnos imenskih i glagolskih rijei jedno od otvorenih pitanja
hrvatskoga jezika. Jednako tako, prevlast se jedne ili druge vrste rijei povezuje
s odreenim stilom i poslije profesora Jonkea, i to ne samo u hrvatskom, nego i u
njemakom jezikoslovlju. Vratimo li se poetku savjetu Ljudevita Jonkea dodat
emo: razliiti su stilovi usmjereni prema razliitim primateljima poruke, a razlikuju
se i same poruke koje se prenose: znanstveni stil kao
jezik intelektualizacije i apstrakcije nuno obiluje apstraktnim imenicama, njegova je
reenica esto u najveoj mjeri intelektualizirana. (Jonke, 21965.: 365.)

Prihvatimo li misao Ljudevita Jonkea od koje smo krenuli (a koju zastupaju i

mnogi drugi, hrvatski i inozemni, jezikoslovci) da je glagolsko izraavanje, kao
konkretnije, obiljeje razgovornoga stila, usprotivit emo se i zamjeni jednolanih
predikata tvorenih od punoznanih glagola dvolanim predikatima koje ine nepunoznani glagoli i obvezne imenske akuzativne dopune. Meu takve, vrlo agresivne,
zamjene u suvremenom jeziku pripadaju i one s glagolom raditi11, npr. raditi pregled,
procjenu, analizu umjesto pregledati, procjenjivati, analizirati.
Ja vuem emer magle tvojih gorah
Na kraju, treba dodati da je izdvojeno tek nekoliko, po svemu vrlo ivih, savjeta
Ljudevita Jonkea. Mnogo je toga njegova (savjetnikoga) u ovom radu ostalo nereeno: o prijedlozima, vokativu, posvojnom genitivu...
11

Umjesto glagola raditi ranijih se godina upotrebljavalo vriti te obavljati. U suvremenom se hrvatskom jeziku vriti vie ne rabi esto, to je rezultat jezinih savjeta kojima se prednost daje
glagolu obaviti/obavljati. U Razlikovnom rjeniku srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka umjesto vriti preporua se initi, obavljati, izvoditi neki posao, zadatak; obnaati (neku
dunost). (Brodnjak, 1992.: 588.) Takve je predikate nuno razlikovati od dvolanih predikata
koji normativno nisu nepreporuljivi (npr. obavljati oevid) i mogu se rabiti jer za njih ne postoje
jednolane zamjene.

102

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma

Mnogo je emera bilo u ivotu Ljudevita Jonkea. Stoga se podnaslov zavrnoga

dijela ovoga rada, Ja vuem emer magle tvojih gorah, preuzima od Ljudevita
Jonkea, koji se pak posluio stihom Antuna Gustava Matoa piui raspravu o
imenikom genitivu mnoine na -ah. Napominjui da zavrno h u genitivu mnoine
ne treba itati jer nije morfoloko nego pravopisno obiljeje koje oznauje duinu
sloga, Ljudevit Jonke odgovorio je na pitanje o kojem e raspravljati jezikoslovci
znatno kasnije, krajem stoljea. Rasprave o njegovim jezikoslovnim pitanjima
nastavljaju se i nastavljat e se. Ponovit e se, dopuniti ili izmijeniti sigurno je
jedno: Njemu e se vraati...
Izvori i literatura
Andri, Nikola, 1911. [1997.], Brani jezika hrvatskoga, pretisak, Zagreb.
Bari, Eugenija; Lonari, Mijo; Mali, Dragica; Pavei, Slavko; Peti, Mirko; Zeevi,
Vesna; Znika, Marija, 1995., Hrvatska gramatika, Zagreb: kolska knjiga.
Babi, Stjepan; Brozovi, Dalibor; Mogu, Milan; Pavei, Slavko; kari, Ivo.; Teak,
Stjepko, 1991., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Nacrti
za gramatiku, Zagreb: HAZU Globus, Nakladni zavod.
Bari, Eugenija; Hudeek, Lana; Koharovi, Neboja; Lonari, Mijo; Lukenda, Marko;
Mami, Mile; Mihaljevi, Milica; ari, Ljiljana; vako, Vanja; Vukojevi, Luka; Zeevi, Vesna; agar, Mateo, 1999.,Hrvatski jezini savjetnik, Zagreb: Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje / Pergamena / kolske novine.
Brabec, Ivan; Hraste, Mate; ivkovi, Sreten, 81968., Gramatika hrvatskosrpskoga jezika,
Zagreb.
Brodnjak, Vladimir, 1992., Razlikovni rjenik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb: kolske
novine.
Della Bella, Ardelio, 1728., Dizionario italiano, latino, ilirico, Venecija.
Divkovi, Mirko, 1913., Neto o pasivu u hrvatsko-srpskom jeziku, Nastavni vjesnik, knj.
XXI., str. 279. 282.
Florschtz, Josip, 1940., Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb.
Frani, Anela; Hudeek, Lana; Mihaljevi, Milica, 2005., Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome jeziku, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada.
Guberina, Petar, 1940. [1997.], Zato moemo govoriti o posebnom hrvatskom knjievnom
jeziku, Jezik, 44., 5., 162.191.
Ham, Sanda, 2005., Subjekt i izravni objekt u pasivnoj i neosobnoj reenici, Knjievna
revija, 45., 3.4., str. 48.64.
Ivi, Milka, 1965.1966., Problem norme u knjievnom jeziku, Jezik, god. XIII., 1., str. 1.8.
Jonke, Ljudevit, 1952.1953., ita se enou ili ita se enoa, Jezik, god. I., str. 90.91.
Jonke, Ljudevit, 1964., Specifinost u normiranju hrvatskosrpskog knjievnog jezika, Jezik,
god. XII., 1., str.1.
Jonke, Ljudevit, 1965., Knjievni jezik u teoriji i praksi, Zagreb.
Jonke, Ljudevit, 1971., Hrvatski knjievni jezik 19. i 20. stoljea, Zagreb: Matica hrvatska.
Jonke, Ljudevit, 2005., O hrvatskome jeziku, u Telegramu od 1960. do 1968., priredio
Ivan Markovi, Zagreb: Pergamena.

103

Jezik, 54., V. Riner, Jezini savjeti Ljudevita Jonkea i suvremena hrvatska norma
Kai Mioi, Andrija, 1988., Razgovor ugodni naroda slovinskoga; Matija Antun Reljkovi,
Satir iliti divji ovik, priredio Josip Vonina, Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
Katii, Radoslav, 1986., Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, Nacrt za gramatiku, Zagreb: JAZU, Globus.
Kuanda, Dubravko, 1999., Pasivizacija kao strategija subjektivizacije/topikalizacije, Jezikoslovlje, II., 2.3., Osijek.
Mareti, Tomo, 1924., Hrvatski ili srpski jezini savjetnik za sve one koji ele dobro govoriti
i pisati knjievnim naim jezikom, Zagreb: JAZU.
Melvinger, Jasna, 1982., Supstandardni prijedloni infinitiv i odgovarajua sintaktika
sredstva u hrvatskom knjievnom jeziku, Jezik, XXIX., str. 74.77.
Opai, Nives, 1998., Ljudevit Jonke i jezini savjeti, Svjetlo, 1., str. 71.75.
Pranjkovi, Ivo, 1998., Jonkeovi prinosi hrvatskoj sintaksi, Svjetlo, 1, str. 81.88.
Pranjkovi, Ivo, 1987., Konstrukcije s prijedlogom za ispred nesklonjivih komponenata,
Jezik, god. XXXV., 1., str. 1.6.
Pranjkovi, Ivo, 2001., Druga hrvatska skladnja, Sintaktike rasprave, Zagreb: Hrvatska
sveuilina naklada.
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. I.XXIII., 1880.1976., Zagreb: JAZU.
Samardija, Marko, 1993., Filoloki portreti, Zaprei.
Samardija, Marko, 1990., Ljudevit Jonke, Zagreb.
Sili, Josip; Pranjkovi, Ivo, 2005., Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka
uilita, Zagreb.
Skok, Petar, 1952., O jezinoj kulturi, Jezik, god. I., 1., str. 6.
Teak, Stjepko, 1990., Hrvatski na svagda()nji, Zagreb: kolske novine.
Teak, Stjepko, 2005., Izmeu jezika i stila, Zagreb: Tipex.
Vince, Zlatko, 1955.1956., O nepravilnoj upotrebi objekta u akuzativu u pasivnim reenicama, Jezik, god. IV., 3., str. 93.96.
Zima, Luka, 1887., Njekoje, veinom sintaktine razlike izmeu akavtine, kajkavtine i
tokavtine, Djela JAZU, 7., Zagreb.
Znika, Marija, 2006., Sintaktika norma hrvatskoga jezika u 20. stoljeu, Hrvatski jezik u
XX. stoljeu zbornik, Zagreb: Matica hrvatska, str. 109.144.
Saetak
Vlasta Riner, Filozofski fakultet, Osijek
UDK 811.163.42, znanstveni lanak,
primljen 30. travnja 2007., prihvaen za tisak 15. svibnja 2007.
Ljudevit Jonkes Advice about the Language
And the Current Croatian Standard
The author reviews some of Ljudevit Jonkes language advice in relation to older and
contemporary normative literature. Special attention is paid to the regularity in the usage
of sentences containing a predicate with a particle and a direct object (ita se Krleu), and
to the growing usage of nominal words in stead of verbs (nominalization). The author also
confirms the relevance of Jonkes observations about the spreading of the use of the preposition za before the infinitive.

104