Motrista 37 PDF

. .
t t
Barii, Bili,
Daupovi, Grahovac,
Hajdarevi, Hlavaek,
Johannesen, Karanovi,
Kordi, Lovri, Mahi, Maji,
Mati, Mei, Mesi, Neki,
Pehar, Sorokin, Stoji,
agolj, Tadi, Toski
Ucovi i Vujanovi
Za utemeljitelja i nakladnika:
Glavni i odgovorni urednik:
Urednitvo:

Lektor i korektor:

Grafiko oblikovanje:
Josip MUSELIMOVI
Miro PETROVI
fra Ante MARI, Dragan MARIJANOVI (zamjenik glavnog
i odgovornog urednika), Mira PEHAR, Nelica KOBI (tajnica)
Jago MUSA
Telefon/faks:
E-mail:
Adresa:
irorauni:

+387 36 323 501

motrista@tel.net.ba
Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar
30 60 21 00000 38 226 kod HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Mostar,
161 02 000 115 000 30 kod RAIFFEISEN BANK BiH
Cijena:
BiH 10 KM, Republika Hrvatska 50 kn, Europa 7,5
Shift kreativna agencija, Mostar
Miljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i porta br. 08-91-4/97. od 3. 3. 1997. glasilo Motrita
upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i osloboeno plaanja poreza na promet proizvoda.
br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar
Mile STOJI: Matej. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Knjievna radionica
eljko Barii: Poezija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Hadem Hajdarevi: Muzej knjievnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Vesna Hlavaek: Jo uvijek. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
efik Daupovi: Veeras nisam u modi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Viktor maji s.p.: Predskazanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
Goran Karanovi: Veseli mrtvaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56
Ljiljana Tadi: Pjesme. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
Cecilija Toski: Stolica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63
Nevenka Neki: Dobra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
Georg johannesen: Ars vivendi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75
Vladimir Sorokin: Marinina trideseta ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
Ogledi
Zdravko KORDI: Moralna i etika uenja kroz povijest. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Smiljko agolj: Tri Ivana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Vojislav Vujanovi: E da ednom prestanu gorine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Fabijan Lovri: Mirula u vrtu staklene ume . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Perina Mei: Aspekti asopisne teorije i prakse . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
106
117
128
136
140
itaonica
Admiral Mahi: Put majinskog srca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Perina Mei: enska autobiografska proza. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nevenka Neki: O ljubavi i smrti, ta tko o tome nije ve pjevao. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Mario BILI: Pria od Gavana do naih dana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Fabijan LOVRI: Kada zemlja srce otvori blago. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Ante MATI: itaonica. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
145
149
153
157
158
161
Izlobe
Vojislav VUJANOVI: Tajnovitost ivih realiteta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183
Danijela Ucovi: O izlobama Dragana Cohe, Stjepana imia,
Ljube Kovaia, Davorina Brievca, Vladimira Mikovia,
Valentine Bonjak, Ive Zeljko, Inge Kljajo i Maje Rubini . . . . . . . . . . . . . . . 186
Dnevnik
Vesna Hlavaek: Radio dnevnik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191
Mira Pehar: Kronika kulturnih dogaanja u Mostaru, prosinac 2006. - oujak 2007. . . . . . . . 204
MOSTARSKO PROLJEE DANI MATICE HRVATSKE MOSTAR 2007. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208
Stipe MESI: Respektabilan kulturni program regionalnog znaenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210
Gavrilo GRAHOVAC: Kao ovjek volim ovu manifestaciju, njene programe i atmosferu. . . . . . 211
Natjeaj za godinju knjievnu nagradu fra Grgo Marti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212
Suradnicima i itateljima sretan Uskrs!
6 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar
Pjesnik Mile Stoji je dobitnik ovogodinjega Goranova vijenca za

ukupan prinos pjesnikoj umjetnosti.
Mile Stoji, poznati hrvatski i bosanskohercegovaki pjesnik, esejist, antologiar i prevodilac dobitnik je
nagrade Goranov vijenac za 2007. godinu. Nagrada za ukupan doprinos hrvatskom pjesnitvu dodijeljena mu je u Lukovdolu na otvaranju 44. po redu manifestacije Goranovo proljee. Kako je pri dodjeli
nagrade istaknuo predsjednik Strunog povjerenstva Kreimir Bagi, radi se o autoru jednog od najprovokativnijih i najzanimljivijih opusa suvremenog hrvatskog bosanskohercegovakog pjesnitva.
Stoji je do sada objavio 16 knjiga pjesama, eseja i pria, a sastavio i uredio nekoliko pjesnikih antologija. (Jutarnji list, 21.03.2007)
Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar
|7
Knjievna radionica
eljko Barii
Poezija
PISANJE
Imam 28 godina
i pisac sam.
Piem razliite stvari
o ljubavi, klanju, porazima.
Dugo sjedim za ekranom
i tipkam reenice.
Duge, kratke, misaone
Umoran, naputam igru
i idem piti po birtijama.
Tamo sreem ljude
i vidim poare u njihovim srcima.
Znam nijedna ruka nee ih pomilovati
i nee ubrati cvijet.
Delirij je sve to im preostaje.
I pijem sistematino
kako bi rekao Vian
Da zaboravim sve ono to sam napravio
ili to u uraditi.
|9
TI, PIJANDURO
Prosvirao je tipa
ne dajui mu nikakve anse.
Padao je kroz lelujavi zrak
izoblien.
ene su vritale, pike su im vlaile.
Pitao je ima li jo koji
kukin sin da potegne.
Nijedan od slinavaca
nije ni trepnuo.
Uzeo je Lucy,
uvalio joj jeziinu
i rekao;
Idemo, baby, ovdje za nas vie nema zabave!
DANAS
Vozei se unaokolo
promatram ljude
kako eu
ili stoje na okupu,
u ovo poslijepodne
kada ne znam kuda krenuti.
Stajem na semaforu
i gledam dok prelazi
ena-bog.
Svi gledaju.
Neki trube.
Naravno, ne okree se.
Jo zanosnije njie svoje pogane guzice.
Slina se poinje nakupljati u ustima
i zrak je teak i gui
i bogovi su nespokojni
dok ne proe tih 55000 grama seksa.
Napokon, zeleno je,
i sve splanjava.
Palim cigaretu u autu-sarkofagu
na staklenom danu,
izoblien.
SAM
Ponekad sjedim sam.
Bez telefonskog poziva ili posjeta.
Bude tako danima.
Ne ubija me to.
Sluam zvukove ivota izvan,
susjede dok vode pse u etnju
ili vode ljubav
ili susjeda koji se vraa pijan
gotovo u pravilu u podne.
Danas ga ujem kako pada ispred mojih vrata.
Izlazim i vodim ga do njegovog stana.
Mi smo braa u nekom udnom smislu.
Djevojice lijepih osmijeha
pozdravljaju me
dok izlazim po pie ili hranu.
Onda se oblaim.
Izai u negdje.
ak se dotjerujem.
Ipak, odustajem!
Neto mi ne da
Ne mogu gledati ljude
Njihove kretnje, otvaranje usta
Ili mrtvu maku zgaenu na cesti.
To me ubija.
| 11
SADA
Pokuavajui zaraditi neto
evo sjedim tu po itavi dan.
Ova ordinacija i ovi instrumenti
kao da e me svakog trena
napasti.
Ponekad imam takav pritisak u glavi
da umjesto pacijenta vidim
utvaru.
Moj ivot nestaje, neto nadire iz dubine
i ja ekam da ono doe i obuzme me.
Pomislim na tebe, duo
i na tvoju mladost i na tvoje oi.
Strah me je kako e se sve to zavriti.
Hoemo li ostati skupa i voljeti se
ili u poludjeti.
RUEI KOMUNIZAM
Dok pijem jutarnju kavu (podne je)
u sobi na petom katu splitske zgrade,
dim neujno leluja s moje cigarete,
mirne rijeke krvi kolaju mojim ilama.
Upravo sam proitao rijei ovjeka
kako je on ustvari istinski predstavnik
poratnog pokoljenja hrvatskih terorista!
Preivio je. (Nemam saznanja da je izvrio ijedan napad).
Naime; on je pjesnik, poratni hrvatski buntovnik
kome je na jetra ila sva ta komunistika bagra,
da je jednog dana pobjegao bez obzira.
Proao je sva ta ope mjesta; Rim, Pariz, London,
Buenos Aires, LA, New York, Las Vegas
Danas je ponovno tu, u zemlji o kojoj je cijeloga ivota sanjao.
Bio spreman ubiti zbog nje!
Njegove pjesme nose miris velikih gradova
i sve to u njima.
I neprestano se kroz njih provlai Hrvatska.
Koliko sam puta itao ili sluao takve stvari!

Moj otac, roaci, svi oni isto priaju;
nisu mogli podnijeti ropstvo.
Zar vani nisu bili robovi?
Protraili su cijeli svoj ivot ruei komunizam!
Danas im opet puno toga smeta, nezadovoljni su.
Dovriti u kavu, umiti se i obui.
Onda u se laganim korakom spustiti preko Gripa, Radunice i sjesti na Rivu.
Uivati u na ovom proljetnom suncu
i promatrati noge vitkih Splianki.
Sigurno e naii netko od ekipe, pa emo smotati doint
i odetati u smjeru Zvonaca, negdje na pivo.
SPREMAN
Bio sam na dnu
i prihvatio to.
Tamo nema nita loe
ako me pitate.
Moda neto surovije
ali, iskreno.
Nadam se da e doi jutro
i dan.
Nadam se jo jednom poklonu s neba.
Da bogovi budu milosrdni
kao to su bili nekada.
Vidim te oi u mraku
i strah.
Ali, kaem oima;
ne bojte se, ja sam tu!
Spreman priskoiti.
Ako zatreba.

| 13
PJESMA
Ponekad odredim; napisat u pjesmu u sumrak.
Ali, pjesma ne dolazi.
Ja je ekam.
Godinama.
Onda odluim napisati neku drugu pjesmu.
I taman kad ponem, dolazi ona stara, vue me za rukav;
Daaj, napii me, molim te, molim te, napii me
Prevalila sam dug put do tebe.
Preko brda i polja, preko dolina i razvalina kopna.
Slala sam ti razne poruke i signale, ali ti si bio odsutan.
Vrzmao si se nekud naokolo, lovio neke druge misli,
oijukao s drugima
I to da radim?
Ja je prihvatim u krilo.
Gladim je i mazim.
Zibam je poput djeteta.
Mijenjam joj pelene i jo sto stvari.
Pa ljudi, to je moja pjesma!
DRUGI ROENDAN MOG SINA

Dok moj sin i ja ekamo goste
muzika dolazi s radija
sveana i gromka
u ovom svijetlom i hladnom popodnevu.
Nas dvojica.
Otac i sin.
Pjesma to ispunja prostor.
Jesam li to ikad mogao zamisliti?
U ono vrijeme
kada je bilo
neto drugo.
Nieg ovakvog na vidiku.
Svia mi se ova pjesma i moj sin.
I ovo njegovo zanovijetanje.
Brzo, moram ga smiriti!
Dolaze gosti.
ORUJE
ovjee, bio je rat!
Svi su bili puni oruja,
svaki stan u Zagrebu, Splitu ili Osijeku
bio je pun oruja kao kakvo manje skladite.
Birtije su bile pune naoruanih budala
koje su mogle zapucati u bilo kojem trenu.
Mogao si doi s djevojkom na pie
i vie nikada ne izii iv zbog svae oko nje.
To im je trebalo, rat im je trebao.
Neki ljudi jedino u ratu dou na svoje.
Danas, godinama poslije, razmiljam o tom oruju.
Ono je jo uvijek tu; po ormarima, ispod kreveta, podrumima
Dovoljno da se jedan grad brani mjesecima.
Kalanjikovi, zolje, pitolji, bombe,
razne varijante.
Sav taj hladni metal ivi svoj metalni ivot,
nepomian i tvrd.
Moe hodati ulicom, gurati kolica ili leati na klupi,
pa da odjednom osjeti ubod
ili da vidi raznesenu glavu svog djeteta,
jer tip se konano odluio sa svima obraunati.
Moe ti se dogoditi bilo to, da sad ne nabrajam,
zna ti to vrlo dobro i sam.
Neki znameniti intelektualci tvrde da je to
dobro.
Moe se to oruje upotrijebiti, npr.
ako se vlast eli obraunati s vlastitim narodom.
Moda.
Moda je najbolje da se svi meusobno poubijamo,
pa da svrimo s tim.
Oruje je jo posljednja stvar,
posljednja sjena
koja se moe nadviti nad naim ivotima,
ako to zatreba.
| 15
ZUBAR U 31-oj
Ja sam zubar, znate,
ali nisam bogat, kao to ste moda pomislili.
Nisam jo bogat.
Trebam jo puno zubi izvaditi, popraviti, postaviti ili usaditi
da se obogatim.
Jednostavno je; koliko zubi sredi, toliko zaradi.
Ali, sada nemam posla, niti znam hoe li ga biti,
poto ivim u zemlji gdje je popraviti zub prevelik troak.
Moram strpljivo ekati da se pojavi netko.
Mislite li da je zubar biti lako?
Svi znate neto o zubima, o bolovima, bolesnim desnima
i sve je to na prvi pogled lako rjeivo,
ali, ne moete bez mene.
Ali, trebate platiti.
Radije e Hrvati kupiti auto na kredit, troiti na triarije,
drati pare na banci, bilo to, samo zube nee platiti.
Izmiljat e sve mogue naine da pokrpaju
samo da nije skupo.
Ja vas strpljivo ekam,
ne pijem, lijeem uredno, imam dobar vid, sreen emotivni ivot.
Nadasve imam mirnu ruku i dovoljno anestetika da nita ne osjetite.
Ako i ne doete, morat u promijeniti grad ili zemlju, svejedno.
Ne veem se za drave ili nacije.
VIKEND
Ovako; u petak sam se napio poslije posla.
Otiao sam do cure, narezala je pruta i sira.
Pio sam gemite od vina koje pravi njen otac.
Prilino mu je jako vino. Zapravo prejako.
On inae jako hvali to svoje vino, mislim OK je,
samo da je malo manje postotaka.
Openito je veliki hvalisavac, nekada stvarno prijee svaku mjeru.
Donekle ga razumijem; umrla mu je ena.
Gledao sam to umiranje.
Bilo je stvarno teko, gospoa je bila jo relativno mlada,
u etrdesetim.
Bilo mi ih je ao, ali smrt je neto stvarno zajebano,
tu ne moe uzmaknuti.
Ali, da ne duljim; tu sam maznuo litru vina,
dok se ona spremala.
etali smo gradom. Petkom je grad pun.
U Splitu se svi znaju pa je nakon nekog vremena prilino dosadno.
Mora stalno izmiljati naine da se zabavi.
Ma, nema tu velikog izbora;
balansira izmeu ljudi s kojima ti je u tom trenutku podnoljivo.
Htjeli smo sjesti ispred Jazz-a
ali, kada smo vidjeli par faca, produili smo.
Nema to s njima priati; ni uta, ni guta u njima.
Onda sam sreo neke svoje Hercegovce.
Oni imaju neto od tog ludila, barem aste i priaju togod.
Tu smo svi okrenuli po turu, pa se prebacili u jedan in kafi i nastavili piti.
To je bilo podnoljivo.
Ali, njima se brzo prispavalo. Kupili smo par limenki i pili jo neko vrijeme u autu.
U subotu je bilo pakleno vrue, bauljao sam po stanu.
Nije mi se dalo ii na more, iako ponekad bude interesantno;
bude zgodnih komada pa moe gledati u njihovom pravcu.
Popodne sam odluio otii u Hercegovinu, tamo imam roditeljsku kuu.
I temperatura je tamo nia.
Zaredao sam naveer po posukim birtijama.
Sreo sam staru ekipu, jo iz djetinjstva,
veinom su to bivi vojnici.
Sada, bez rata, oni ne znaju to bi sa sobom.
Piju. Sistematino.
Pili smo u kafiu gdje zalaze mlai.
Zujali su oko nas kao kakve pelice.
| 17
Nije se imalo bog zna to priati;

samo neke fore koje ispadnu na licu mjesta.
Poslije smo otili u kafi gdje dolazi starija ekipa.
Mukarci se furaju na macho, ali nikako da se netko potue.
Svi se meusobno aste i openito se jako vole.
Ovi moji poznavali su te pederie, pa nije imalo smisla da ih diraju.
Pili smo za ankom.
Stalno je dolazio neki od tih ljigavaca i uvlaio nam se.
I svi su astili, pa je moglo proi.
Tamo su vojnici vrlo in.
Pokuavali su doi do nekih komada, ali nije ilo;
morao si hodati sa enskom da bi je poevio.
To je bilo previe.
Oko jedan im se prispavalo.
Bilo je oito da ih je provincija dokrajila.
Sva srea da se zatekao neki klinjo kome se pilo.
Pili smo jo za nekim ankom jedno dva sata.
Mali je bio dobar; gotovo nita nije priao.
Samo se smijuljio, puio i govorio; Mother fucker, mother fucker
Htjeli smo na kraju neto pojesti,
ali u jebenom mjestu nita nije radilo.
Juer, u nedjelju, zaista se nije imalo to raditi.
Digao sam se u podne, pio kavu i puio.
Taman sam razmiljao kako bi bilo dobro oprati auto,
kad je dola susjeda i rekla da nema vode.
To se ljeti na selu esto dogaa.
Pranje auta zna odmarati ivce.
Ubrzo sam preao na pivo, jer stvarno se nije imalo to raditi.
Jedino me susjed Stipe posjetio.
On je stari alkos, ustaa iz II. svjetskog i zatvorenik.
Pui moje cigarete, ali barem imam s kim priati.
Pokupili su ga ezdesetih za statiranje u Bitci na Neretvi,
zapalo ga da glumi ustau, dobit e uniformu.
On im je rekao da ima doma uniformu, pa su ga zatvorili.
U pauzama zatvora, radio je kao zidar.
Sve smo popili.
Krenuo sam prema Splitu, ali nije imao smisla zaobii birtije usput.
Dok sam rano jutros ulazio u grad ulice su bile iste i puste.
Uskoro se sve pretvorilo u mravinjak.
Ljudi su krenuli na posao.
POVRATAK
Danas se moj otac i majka vraaju iz Njemake.
Nakon etrdeset godina rada tamo.
Isuse, je li to mogue?!
Nisam vjerovao da e doi taj dan!
Kako li je njima danas dok se pakiraju?
Kako li se, boe osjeaju?!
Mogu samo zamisliti.
Osjeam to i na ovoj daljini.
Isuse, je li to mogue?
Mislio sam da se to nikad nee dogoditi,
U ono vrijeme kad sam bio djeak i mladi.
Kako li se osjeaju?
Znam da ovaj trenutak nadilazi njihove snage.
Sigurno nee uspjeti spremiti sve stvari.
Toliko toga e zaboraviti.
Ali, nema veze, neki od susjeda e to pokupiti.
S onom njemakom pedantnou.
Pa, cijeli ivot je bio potreban da se to privede kraju.
Tko je to mogao zamisliti?
Bilo kako bilo; oni e se vratiti!
Ma to to za njih i za mene bude znailo.
26. IV. 2003.
JUTARNJA PJESMA
Svijet je pun budala.
Lijevo-desno, gore-dolje.
Kad slua ujutro mamuran
radijsko sranje
kako probija prostor.
Kremasti zrak se topi.
Nasmijeena usta.
Vidovi polja.
Zanimanje.
Radost.
Topole uzmiu pred tom pustoi.
Zakanjeli oblaci
i drvo to gori.
Ima li to nejasnije od tih zvukova
kraj zatvorenih kapaka!?
| 19
UTORKAI
Utorkom, naveer, dolje u Hvaranina, sastajemo se mi, utorkai.
Novinari, profesori, vozai, lijenici
Svi smo mi zapravo pjesnici.
Ponekad zrak postaje pun ale i smijeha,
a ponekad se teki, turobni oblaci nadviju nad nae drutvo.
Ovisno, kako tko ima jeben dan.
I to traje godinama.
Tko je to mogao oekivati, prije etiri godine, mislim, kad smo dogovorili prvi susret?
Ali, to traje unato svemu.
Ponekad bude tako opasno da spadnemo na dva-tri lana.
I taman kad pomisli da je svemu kraj,
sljedei utorak pojavi se njih pet-est.
Je li to poezija, to li je?
Te niti koje nas veu.
Premda dolje ne itamo poeziju.
Kao da ona ima djevianski njuf, pa ju moramo skrivati.
to ima loe u poeziji?
Neki valjda misle da e ispast pikice ako kau da vole poeziju.
I tako, ponekad se stvarno zakaimo,
poto svatko od nas misli da je najbolji pisac ili pjesnik.
Ali, velim; dobro je to.
Jedino tako pisanje moe napredovati.
A mi ga bogme divlje tjeramo naim svaama.
Jer, velim, svatko eli biti najbolji.
Kojeg li udnog drutva!
Te niti koje nas veu davno isprepletene.
Nadam se da emo vjeno ostati skupa;
svaati se, mrziti, voljeti se, raspravljati, objavljivati
I na onom svijetu.
Mi utorkai.

NA SPARINGU
Tip koji je stariji od mene oekivao je da e me razbiti.
Ali, to se nije dogodilo.
Uputio mi je pet-est svojih najboljih udaraca,
Ali ni to mu nije pomoglo; ja sam ih ili izbjegao ili amortizirao.
On se bojao. Pogotovo na poetku. Nije znao to ga eka.
Bojao se i u sredini mea.
Vidio sam to po njegovom blijedom licu.
Taj ovjek je u treningu preko dvadeset godina.
Nikad nije postao netko.
Doao sam ja mlai, samo rekreativac.
Netko takav, takoer, moe biti opasan.
Pogotovo u njegovim godinama kad ozljede sporo zacjeljuju.
U treoj rundi shvatio je da je bolji.
Bilo je to prividno.
Ja ne ivim ba previe sportski, pa sam posustao.
Nisam ni htio navaliti na tog ovjeka.
Zato bih?
Neka svatko ugrize komad neba za sebe.
Meni to ne smeta.
RITAM BOLI
Bio sam pijan tamo u Jabuci.
Objeen
Iz zvunika je drmao estok ritam
Padao sam u ritmu boli.
Bio je to ritam boli
dok je Slaven stajao nasuprot
sa svojom zubatom curom
koju nije dobio u pjesmi.
Sad ju je imao
zajedno s kolaima.
On je bio mrtav.
Ona je plakala.
Vidio sam taj odlazak.
Bio je velianstven.
Velianstveni odlazak
Velikog pjesnika.
Slavenu Skoki
| 21
CUGERI
Cugeri su ok
Volim cugu
Njihove tune oi
Smrt u krugu
DIMI
Poznavao sam tipa
Dogurao je do inenjera
On sad ore nebeske brazde.
Kako je mala razlika izmeu biti i ne biti.
Bio je tako stvaran
Disao, imao kosu,smijeh
I sve to
to je davalo oblik.
Tu vijest sam uo prije koncerta Depeshe Mode
I cijelo vrijeme mislio
Kako bi se on bacao zajedno s ostalima
Posebno na Personal Jesus.
Koliko besmislenog truda
Da bi se sve raspalo u trenu
U Audiju A4, negdje kraj Slunja
Dok se smola cijedi iz stoljetnih hrastova
A babe prodaju sireve i med
Za koje tvrde da su zdraviji
I od samog zdravlja.
PIJANI PJESNIK
Sino je s nama utorkaima sjedio pijani pjesnik.
Puno je govorio, svi smo ga pozorno sluali.
Sve je bilo nezanimljivo, osjealo se to.
Sve sami neki sudovi, prie o moralu, tko je bio na kojoj strani...
Vjena balkanska balavljenja.
Znam kako su neki od nas nervozni.
udno mi je bilo da ga netko nije ve poslao u kurac.
Dok je sipao sve to objeenih usta, sa sijedom kosom i damom prekoputa.
To se nije dogodilo; stari je previe bitan.
Tako je to kod nas; uvlai se u upak bio to politiar ili pjesnik.
Neka providnost je htjela da mu se puna aa vina izlije po grudima.
To je konano bio kraj.
Njegova dama je tekom mukom podupirala tih stotinjak kila prema izlazu.
MRTVI
Gdje su sada nai mrtvi
Svi ti koje smo voljeli
Isplahnuli u trenu
Odsjaji lica
Jeli se skrivaju u liu
U sjenama stabala
Eno ih izviruju
U potocima
Pod mostovima
U vjetru to hui
Na zanos traje
Kaverne pucaju u prostoru
Svjetlost
Sjene
Pokojni
U nama odzvanja njihov duh
Stratosfere se mue
Zanosno
Mi bliski zalutali
Uskoro emo na poinak.
| 23
EASY RIDER
Gledao sam ono kad Billy i kapetan Amerika
uvale dop, zarade lovu i zapute se s motorima kroz Srednji zapad.
Otkrivanje slobode.
Prolaze irokim cestama prerijom,
dok ita zriju, stada konja i krava planduju naokolo,
malena sela i kue na osami okupani u suncu,
ljudi vise po pragovima...
Zar je Amerika tako izgledala!?,
na granici siromatva, samo prije nekoliko desetljea?
Nai junaci usput upoznaju kompu i nastavljaju Odiseju dalje.
Uistinu je lijepo vidjeti sada nakon toliko godina
kako je izgledao ivot djece cvijea.
Kako su i kurve vie polagale kako e se zabaviti nego zaraditi.
Kako je naivna bila ta borba s vjetrenjaama.
im su zagazili u malo vee naselje, jedva su izvukli ivu glavu.
Jer su ugrozili prostor neslobode.
Kompa se nije izvukao. Zatuen je kamenom na spavanju.
Nastavili su dalje razbijenih iluzija.
Ali, nije trebalo dugo ekati da i njih dvojica nastradaju.
Dovoljno je bilo da naiu dvije pijane budale sa samom
i da ih iz zezanja ustrijele.
Dok Harleyi u buktinji nestaju.
PROMOCIJA
Sino je jedan splitski knjievnik imao promociju.
Nisam otiao.
Iako se to od mene oekivalo.
Nitko to ne kae, ali se podrazumijeva.
Ja tebi, ti meni.
Taj tip i nije tako lo pisac;
zna on ponekad ubosti, zavrtjeti priu s duhovitostima,
ili ismijati drutvo kroz neki lik.
to se mene tie njegov problem je to sve nekako forsira, upire.
Kao bakica na placu kad te vabi da uzme voe.
On stalno na nas vri presing s tim svojim pisanjem.
Ne moe se opustiti, napraviti otklon.
Sve nekako leernije proivljavati.
Istina, jo je mlad.
Ali, imam osjeaj da e i ubudue biti tako.
I dalje e izdavati sve to napie.
I dalje e upotrijebiti svu svoju logistiku da sve to bolje proe.

I dalje e raditi promocije.
I dalje i dalje...
Neemo ga se lako rijeiti.
ZABORAVLJENI
Jesen
Kako jest
Postoji
Ja se ne bojim
Rapsodija sluaja
Ubogi starci
Kroe kroz no
Ostajemo sami
Na obali
U nekom davnom
Vremenu
Kad si bila moja
Bejbe
Vrijeme tee
Kroz sjeanja
Gdje smo stali
Zaboravljeni
Poalji mi mail
Preko tih daljina
Da vidim
to je.
BOMBA
Ljudi koji su do maloas bili ivi,
Sada su mrtvi.
Nekoliko bombi raznijelo je sve okolo.
Kau da je AlQaida.
Lica su izobliena, mrtva, blijeda.
Preivjeli tre okolo.
ok izlazi iz ekrana i probija se u moj mozak.
Zadravam prisebnost.
Je li mogue da sve nestaje tako u trenu?
Trenutak sree, trenutak uasa.
Tako blizu.
| 25
Ljudi koji se vjenaju.

Ljudi koji sjede i avrljaju.
Najedanput; buuuum!
Sve ode u pakao.
DA BI RE REKEL
Hoe li mi ita pasti na pamet
Ovog jutra
Dok bjesni mozak
Zakovan u sjeanju
Vijugavi mramorni puti
Odlaenje ka izvoru
Zaraza, bol, nos
Ko je sakrio carevo novo ruho
Odluni bol ganglija
Sve to vidim
Nosi bol
Klicu boli
I rasadnik
Pa opet; vrata se otvaraju
Nemilosrdna
ekii, stijene, vjetar
Trideset pet horizonta
Onoga vremena
U ravanju
Da bi re rekel.
PRAZNINA
Praznina je naokolo.
Komina, bezvrijedna.
ukave komete nemaju kud.
Kravlji izmeti za godine strpljenja.
Mazni udari groma
potapaju i zadnje nade.
Kovravi stalci
prispodobe.
Zar sve to stanuje ovdje?
Vjerujemo da e otraga biti neto bolje.
Te dinamine vrijednosti uspjenosti.
Naum.
Pradavni zagrljaji tjee lica.

U oajanju.
Bijesu.
Rijeke se izlijevaju na obale.
Tlaenje misli ne traje dugo.
One su neprispodobive okraju
Kamen-Ingrada i Hajduka.
PREKOVREMENO
Snijeg je i vjetar
sakrio boje lice
Kako veli slon
Pojaan tutnjavom lavine
Strpljivost
Globalno ozraje ponosa
Zagladimo obiaje koji nas nevjeto zavlae
pod skute orkana
Zapravo, namee se jo jedan pokuaj
uglavljivanja zainskih smjesa
koje zapravo znae kaotini zbir rogova
iznesenih iz nas samih
A, tamo u parku zbilje
gdje se kriaju znakovi
njih dvojica uporno ute.
Prekovremeno.
GODINE
Saivjeti planet nesklada
Kroz sve ove godine
Naputene od nas samih
Eno ih vidim prazne kako se tope
Tamo na suncu
Zar smo se tako besmisleno mogli
Rastati od njih
Zapravo
Ritam udara
U naim glavama
U naim srcima
Stotinama godina.
| 27
NESKLAD
Modaliteti pomoi
Koja eka da joj se vratim
Lijek je protiv turobne stvarnosti
Ekrani praznine
Zakoeni drvenim poklopcima
Iz kojih izbija magma ljutnje
Trajanje je neumitni proces
Iz kojeg se izlee bol
Neprimijeen odlazim u nepovrat
Zamka
Sve to lii na neumitan kraj.
TOPLOTNI UDAR
Kraljevski krici
U toplotnom udaru.
Trideset pokuaja ljubavi.
Morbidno olakanje.
Prijevara nije znak jednakosti
samo od nedavno.
Nae snage su na izmaku
poto niotkuda
ne dolazi olakanje.
Ono e doi moda s istoka.
Noi skladno ute
u uglovima.
Toplotni udari sjeanja
ne prestaju.
TRIPUT ODJEDANPUT
Dok ekam mlako
Oklopni transporteri biju
Zavist ne raa srce
Prodor je ogranien mogunostima
Zaustavljam dah
Svugdje gdje postoji zakon porodilita
On podlijee promjeni
Bacau diska svirepo oduzeta namjera
One su slijepe
Ukop mozga
Postoji
Otkad se zna
Hadem Hajdarevi
Muzej knjievnosti
BOJA DAHA
Moje srce uvijek je kucalo bre
Negoli u drugih
Bolje je vidjelo
ta se dogaa vani
I kamo ga odvode moje zatvorene oi?
Dok oslanjam se dlanima o prsa
Srce kao da zadravam u trku
Kao ivotinjicu to otima se
Uzlima daha
Pod dlanima se pokriva
Dugim djetinjim sramom
Samo jo ekam onaj trenutak
Kad e srce potrati za tobom i pasti
S kanticom punom pranjava cvijea
I voa
| 29
ITANJE POEZIJE

Nikad nisam uspio da lijepo proitam
svoje pjesme... Ali tog dana, dok je ona
stajala blizu, itao sam kao da je jezik
stekao krila i kao da svaku izgovorenu
rije manicom Opeg Usuda veem...
Ona je sve vrijeme slala SMS muu,
ljubavniku, ili nekom dalekom sjeanju,
moda crnim vrazima to su, no prije,
plesali u postelji to sam je dijelio s njom.
Nasmijala se poslije, ljupko, i dugo
gledala u me kao da sam istom
rasplinuo se u zvuk nestajuih rijei
pa me sad, nevidljiva posve, u titrajuem
zraku to ga isputaju uredno sloene
knjige, uzalud prepoznaje i slua?
MIRIS KOE
Miriem njegovanu kou
utim sauvane prhotine
Prepoznate ednosti
Iskonske puteve svile
O koje se stoljeima zaklinjahu
Unezvjereni mujaci
I zapostavljene ene
Miris je blisko ovjekovo udo
U kojem srce mlada vjetra bije
I sve biva pripravno na juri
Dok aneo paun
Premjerava svoj lik
U zrcalu Bojega oka
I osmijeh tvoj postaje miris
Kad otvori ga dahom
Pa zatrepe oima
Razgonei svjetlacem
Nametljivi muki mrak
Samo s tobom
Uvijek drukije spoznajem

Da mirisi tiu se udnje
Da nema tog uma
Koji e smoi da razvrsta
estice koe vrh jezika
Sve polenje iz vrtova rajskih
U trenucima kad nadolazee srsi
Podignu tijela s tla
POHORJE
Davno smo bili na Pohorju
I u pjanim sunevljima rujna
Traili Noemovu barku.
Moglo je tu biti i more, govorila si
Zanosna i snena, a u moru
Ajkule to umjesto peraja
Imaju krila... Mogli su posvuda
Biti otoci koje bi preskakala bosa.
Primireni su vjetri
U rasutu iverju daha.
Na Pohorje stigoe
Proroci skitai
I asirski mudraci
I slijepe ljepotice
koji plau
Iz naroda
I vini majstori za novu
Noemovu barku
U koju emo ti i ja
I, s nama, sve drugo
U paru, to bi da ivi
I da se po zemnim zakonima
Ubija i plodi.
Davno je bilo Pohorje
Kad su biblijski kreveti
Sumahnuto letjeli iz sobe
U drugu hotelsku sobu
A kuharice pravile omlete
Kao snjenokipua brda.
Ti si pritom
Zaustavljena u smijehu
| 31
U ovla svezanoj kosi

Pripovijedala o ruama
I psima to njue im miris
Pripovijedala si o lai
Pod ijim veslima
Cijela naa povijest tone.
ZAGUBLJENA STUDENTSKA FOTOGRAFIJA

Vodili smo duge razgovore,
Nikad ljubav, izvodili smo
Jedno drugo u etnje i duge
Skitnje, drei se za ruke
Kao za povoce psee...
Sve manje govorismo o Bogu
Sve vie o Suncu to imalo je rijeku
Koja ga je gasila tisuama ljeta
Kad nastajae na nestalni svijet.
(Rijeke su, do suha korita,
Usisavale jedna drugu kao zmijolike
Ribe poloene na gladni Adamov stol...
Stotinu smo puta umrli u lai
Pod kojom je jaukalo more...)
Kako samo bijae blaena glina
Dok su je mazili Boji prsti!
Govorila si da si u bivem ivotu
Bila ovica, orahovo stablo, boica
Potom, pa luda mljekarica
Na ruiastom carskome dvoru.
Bila si djetelka, sona rujnica
U bajkovitim umama Ilirije
I, dugi niz ljeta, zmija brbljivica...
I mene si, jedanput, u tim bivim
ivotima srela u medvjeem krznu
I s grbom na leima dok golim akama
istim proroke zaputene tale?
Sad nas razdvajaju smjerni
Obiteljski obziri i vjetar

to s visokih ilirskih brda snosi
Tvoje lane zmijske svlakove
Pa samoga sebe, bez ikakva povoca,
U dugu izvodim etnju oslonjen
O vlastiti dah kao o Musaov
Zagubljeni tap...
NE MOGU OTII
Ni u toalet ne umijem otii
Kao sav normalni svijet
Nego u trku kad mokrani mjehur
Pobjesni od nemoi i tuge
Kako onda biti priseban
U danu u kojem odlazim od tebe
Voz moe i bez mene
U bilo kojemu pravcu da krene
Na moje mjesto sjest e onaj
Koji je ve otiao davno
Pa se sad presretan vraa
U dom svoj kao u san
Vrijeme je da upamti
Da ne volim putovanja
U kojim se radije prolosti vraam
Nego to elim sresti se s onim
to eka me sutra
Ili u neki kasniji dan
Voz je moda i otiao
Psi stanini vie ne laju
Golubovi se mirni vraaju
Na tvoje balkone i u tvoj vrt
Neko je drugi umjesto mene
Otiao jutros na daleki put

| 33
ONI KAPCI, SOBA 31

Kad se pogase hotelska svjetla
I rasute stvari povuku u osamu
A ivotinjke nae prilegnu uz rub
Kreveta skupljajui sjene pod ape
I krzna s jednim okom u Raju
S drugim okom u Paklu pitam se
Sklapajui umorne kapke
Vidi li me kad zatvori oi
Onoliko koliko ja tebe vidim
Toliko da kapci oni me bride
Jer ne dam da iz tog prostora
Izae ikamo vani...
Da si roena kao biljka
Bila bi oksalis, slavenska lipa
Ili kao ptica s imenom kos
Ili da si samo rasprhnti mrak
Od praha bih njegova izvajao
Tvoj lik prema slici podignutoj
S oinjeg mi dna...
A kad zaspi kojim sve rijeima
Po snima tvojim lunjam
Krijui se da me ne sretne
I pogledom digne k nebesima...
KASNA JESEN
Dugo nisam, s prozora, gledao kiu
Kako nemilosno natapa vrt, i probuena
Sjeanja, pitanja, kako sve razvlai
U pihtijasto tijesto u kojem krotka zebnja
Puta nevidne, lakome ile...
Jedino smo u jeseni kadri melanholiju
Uskladiti s vanjskim svijetom
I posegnuti za maglama kao za kvascem
Za nova lirska iskustva.
U jesen tijelo outi opalost i gnjilost svoju
Pa u pokrenute rijei nadoe vlaga
Dok dua kao nadniarka odlazi
U daleka zaputena polja da se vrati
Golija i samija od kroanja pred zimu.
Tek u poznijoj jeseni postajemo svjesni
Da proljee to ga ekamo drugima e stii
Da nama jedino ostaje njegova slika uukana
U nepromoivoj kabanici, ostaje nam
Dirljivi nauk kako sve sjenke zemaljske
Daruje ravnoduno nebo i svaki svjetlac
Biva varljiviji negoli lisiji rep...
| 35
MUZEJ KNJIEVNOSTI
Sve mudrosti zavre objeene na zidu
Pa, probodene iodom ili uokvirene
Kao svetice, samoivo nas uhode i motre...
U mudrostima je, do nepokretnosti, zbijeno
Vrijeme, nikojeg prostora nema... Ponestaje
I zidova na kojim se dotiu granice strepnji
... Istine su se odmetnule u bijeg.
I eznua
Jedino u vor svezane rijei palacaju,
Kao dogmatske aokice, u svim pravcima
Kamo nae kolebljive misli krenu.
to smo samiji, sve manje bivamo
Savreni, sve vie ranjivi... Sve dok
S nebesa ne zatrusi spasonosni gar
Od plamenica hitnutih ravnodunom nebu
U davnome djetinjem dobu...
ZAJEDNIKA VEERA
Kae da je debela i ja vidim da ju ve dugo napuhuju
Gojazni avli. Svi koji je vole osjeaju da njena debelost
Postaje teret za one to stol i zrak ele dijeliti s njom...
Iza njenih naslaga tkiva skriva se uplaeno tijelo
Djevojice koja srce svoje, kao cvrkutavu pticu,
Na dlanima svijetom nosi... Kae da mrzi sebe
I vidim kako iz svih oruja puca u svoje plaljive
Grudi, u svijetlo svoje elo... Svi znamo da njena mrnja
Razjeda vrt to raae obiljem smjernosti i strasti...
Zato je odluna da vie ne vodi ljubav, jer ko e ju,
Kae, ljubiti takvu. Kadikad biva joj tee negoli je bilo
Majci Isusovoj kad se s trbuhom do zuba sputala na trg...
Ali, ostavi, ljubavi, tu porciju, sve pohovane avle
Jezike, zlojedne iznutrice, gojne nicle, gljivice i sva pia
U kojim e tvoja masnost mrtvo da pluta! Baci escajg
Kroz prozor restorana, i isplazi svoj cvjetoliki jezik
Na zbunjena lica, na sve svjetove i mijene, pa krenimo
Brzo niz polja, do rijeke, u koju emo golim tabanima ui
I jednom ve nauiti da hodamo po vodi...
FRANKFURTSKO LIJENO PODNE

U Frankfurtu samoa postaje prirodna
Poput znoja to se lijepi za koulju
I masnih mikroba dok zgrudvavaju se
Na jaki za vratom... Usamljen je pogled
Kojim se nijemo dodirujem s postojeim
Svijetom... Sama je pela to ubija se
U jabukovu soku, i aa na stolu, i muice
Razrojene ko naputeni jezici, i toranj
ija me sjena pritie kao to bi kamen
Pritiskao nesretnog zidara... Kao da gradom
U zlatnim koijama paradira kuga i postaju
Prirodnim sve bolesti uredno sloene
U strahovima onih koji prognani su ovdje?
Usamljeno je drvo preko puta, i semafor uzrujan
Ko nekadanji franaki soldat na mrtvoj strai...
Samotan je zraak svjetlosti na zgradi
O koju se porezuju pogledi onih to odluie
Da, jednom, sve mora stati... Kao da sve biva
Cjelovito jedino kad se priviklo samoi
Pa lijeno se, kao koko u zaviajnom
Bunjitu, peruta u dremljivu oku...
Sve biva daleko koliko god se kroz miris nudilo
Bliskim. Sve se, nanovo, u samotnost
Svoju stapa ne bi li u kojemu drugom oku
Otvorilo se irom i zbunilo ulijenjena ula...
Evo me jedna zalutala golubica, s grivnom
O vratu, odvodi u daleka elektrina polja...
Tamo u ili se ubiti ili u svoju blaenu samou
Kao letei ilim pod sobom prostrijeti?
| 37
TVOJ DAH
Tvoj dah mi govori
da postojim, da iv sam, da Zemlja se
zahvalno vrti oko svoje osi i sve drugo
da biva sigurno u kozmikoj svojoj ravnotei,
dok oko naega doma cvatu magnolije
i suncokreti muki mariraju na jug.
Daleko u brdima riu mladi jeleni,
rosa kaplje s njihovih toplih njuki,
a nakostrijeene dlake na bedrima
najavljuju da snjegovi
kreu na put...
U tvome e dahu Isus biti
tek neznani sudac, i svi e
pred Bogom milosnim svjedoiti
kako si dahom grijala cijeli
svijet, pa smjerno ga kriala
na dvoje... Sada pod trepavkama
meleki uvaju modrozeleni
jutarnji sijev...
Za tvojim dahom, kao za rojem
akustinih svitaca, navrijet e
plodni zemaljski glasovi,
a ti e, jo u dubokom snu,
slavodobitno stezati akom
pokorni jelenji rog...
BOSANSKI KARTAKI STOL

Odjednom, sve postane ludasto plavo
Kao horizont kojemu tih trenutaka
Lete dralovi... Svemu ponu rasti
Krila i nadimati nakostrijeeni jezici
to cijeli e vijek o nevinima plakat...
Prilazim prozorskom oknu i kao da
Primiem se nekom drugom svijetu.
U drukijem sam vremenu od ovog
to sve uzima onim to u nj se kunu.
Na kartakom stolu, dvije su poloene
Glave. A kad doe trea glava, ona e
Odluiti hoe li glave ostati na stolu
Kad trupla se, s crvenim tragom u zraku,
Skotrljaju pod stol...
U AUTU, PREMA ZAGREBU
Sve ega se sjeamo uglavnom se
Nije do kraja dogodilo, ili se zbilo
Samo kao slika, kao plamtea udnja
Da bude ba tako i nimalo drukije...
Zato taj svjetlac nosimo kao nadu
Da e se sve opet zanosno ponoviti
U sretnijem jedinstvu to ga daruje Bog.
Dogodilo se samo ono to je stiglo biti
Dovreno pa cijelo uleglo u blaeni
Zaborav, kao to dovreni ivot
Stane u lijepo iskopani grob...
U retrovizoru, protie rijeka, odmotavaju se
Sati, i godine, niz listove kalendara
Kotrlja se zdravlje... Nita od dana koji ne
Proraste u pejza ili u daleku zvijezdu?
Uvijek e nas sjeanje ljupko presresti
Kao vrapiji prhut s promrzlih grana
I tad emo zaaliti za sve ono to se nije
Do kraja dogodilo pa da sve to imamo
U jednaku ritmu uzmie pred nama...
| 39
Vesna Hlavaek
Poezija
JO UVIJEK
Jo uvijek sriem istu pjesmu,
jo uvijek snivam iste snove,
katkad navuku oprave nove,
al stupam zbilja u istom mjestu,
i to su samo praideje iste,
preobraene u sivoj masi,
u magmu zgusnuti davni asi,
sve kunje misli, sve elje iste,
da ostvari se pramaterije san,
da svane pradue ueni dan,
da se susretnemo u svojoj biti,
da se prepoznamo, znamo, da saznamoili se osvrnemo i, jednostavno:budemoozareni susretom na zvjezdanoj cesti
LJUBAV I SMRT
Slijeva se mlijeko niz stijenku staklene ae
i zamagljena se svjetlost probija u njenu nutrinu,
prepunu mirisa to doziva u svijest mirnu
spoznaju da si moj, unato svemu. Nae
oi prodiru duboko, do naih srca, i oboje
znamo da nas nita razdvojiti ne moe.
Tako je prozraan dah doticaja tvoje i moje koe,
to srasta u jedan omota, i svoje
misli njeno naslanjamo jednu na drugu,
i moju radost osjea, dok tri niz dugu
ulicu, da me nae, i ja te ekam
ti zna da sam tuNavrila se mlijena aa,
i tu vie nema pomoi Sve to naa
sudbina jest, dogodit e se Nijedan
dan vie bez tebe protei nee na zemlji,
u paklu, u raju, nigdje, nikada
OBEANJE
Strano sam obeanje dala: da odriem se ivota.
budi me nou jedan jelen: gleda me i stoji.
I dok pakao mog mozga olovne minute broji,
njegove oi blistaju u mraku: pohodila me ljepota.
Savladati planinu dana, osvojiti brdo noi,
predati se zaboravu sna To je taj strani krug
u kom se moram kretat. Koji bi nesretni drug
htio tu kaznu sa mnom iskusit? To moram u samoi.
I ne smijem se mnogo pitat rvanj taj samo vrtit
i posle nove i nove stalno na sebe prtit
ili e ljuti bi po dui me oinuti.
Samo u noi, u noi, kad me moj jelen probudi,
i kada srce ovo od tuge hoe da poludi
tad nemuto vrisnuti smijem: zar nikad, Ljeljo, nee svanuti?
| 41
RASTAKANJE
Rastae se stojna kua. Strune meke
raspliu se koje su me oplitale; s njima padam
prema nebu ozvjezdanom, posve sama. Da se nadam
udu, zori, u ledenoj tmici, prosinutoj zvijezde neke
hladnim sjajem, zar je umno? Potrebno je vratiti se
zemlji toploj majci kii, travama i ptijem letu,
potrebno je iskopat si zemunicu, i ususret bajci ljetu
u nju lei, promatrati nebo, sunce; kose
svoje uplesti u korijenje starog debla
i ploviti u tom unu, dok ne bude stegla
tijelo tiha zima. Potom sklopit
oi i snivati - gdje vatromet opet
prti punim sjajem i prostorom propet
konjic jezdi, kuajui u zobnicu skupit
prah vilinski, tono me je opijao; konjic opit
opitog jahaa trai: rodit e se, sjajem plovit, oi sklopit
SAN
Kako izrei taj san, to drhti na mom dlanu
poput oblaka bijelog; okrugle pahulje lete
k nebu, u prostore daleke, prepune svete,
neizrecive enje za istobitnou s tobom, u danu
u kojem si uza me, i nisi Vrtlozi zrani me nose,
i sue slane suze, i ute, ute muzeNema rijei
ti dobrih, ni pogleda, ni dodira to lijei
bol koju jo ljubavlju zovem Samo kose
tuno pletu se na vjetru udnja za cjelinom
u krhotine se slama Kuam ih slijepiti bjelinom
sjeanja na puninu, na onostrane trenutke
darovane nam udesnim provienjem
Hou li znati dosei opet tu snovienjem
obasjanu stazu, na kojoj me eka, jo, utke
SJENKE
Sjenke se sputaju nad grad, i sve je kao prije,
i uzaludna vreva i tihi romor kiesamo tvog koraka i oka u ulici nema vie,
pod prozorima mojim tvog stasa vie nije,
i ja se s time mirim - i tebi ruke irim,
dok uza me se svija, ti sjeno moje sjeni,
dok prodornim se okom u mojoj ogleda zjeni,
dok poljupca mi dakom daje razlog da ivimjer voljena sam bila, jer voljena jo jesam!
U zagrljaju tvome ja piem ovu pjesan,
u tvom se oku kupam, a ti ivi u meni,
i nema smrti, nema, to sve je samo mijena,
iz osunanog carstva si preao u carstvo sjena,
odakle svijetli jo jae, moj muu svevremeni
TA VEER*
Rijeka je nijemo tekla odzvanjale su visine,
svjetlost je obuhvaala meka polu-usnuli sad
Golubije sivi oblaci modrim su plovili nebom, nad
Halebijom i Tarom, nad mostom; dubine
Neretvine utnjom su tajnovito zborile o ljepoti i tuzi,
o vremenima hudim, o smijehu i suzi
nemuto su aputale; o tome, kako sine
jutro bisernom rosom, katkad, i sunce grane
nad predjelom kojim protjee voda
joj zelena, i kako s nebeskog svoda,
ponekad, behar se prosiplje mirisnom gruevinompa opet, potom, u krvi i tmui noi se razdane,
koritom plove trupla, i sve brane
propuknu naglo ali ta enja za cjelinom
neumrla opstaje eonima i lebdi nad dolinom,
u kojoj dogodilo se ve sve a ona, blista bjelinom

* Veer otvaranja obnovljenog Starog mosta
| 43
SVJETLO RIJEI
Umrijet u uskoro, a nisam nauila
toliko svjetlonosnih rijei, toliko suglasnika
tajnim znaenjima povezanih, toliko samoglasnika
umetnutih meu konsonante; ta svjetlila
prte i varnie ljepotom i ja ih upijam, pijem
te dobre kapi zelene, svjee, taj sok
to kaplje iz kozmikog velebilja, taj srok
lijeposti i besmrtnosti, to odnosi me diljem
svemira Maticom stihovlja plovim
sama opsjednuta snagom rijei
tom blagom rijekom noena, to lijei
i odnosi sve nedoumice o svrsi postojanja,
proetog svjetlou snoplja
blagotvornih rima, bljeskom svjetlolikog znakovlja
SUSRET
Ima jedno skrovito mjesto, duboko u tvojoj njenoj nutrini
opojno, sigurno i isto, u kom se elim skriti
i ostati u njemu zauvijek, dok konano jednom ne proleti
ovo zemaljsko vrijeme, dok se ne probudimo u tmini
obasjanoj svjetlou zvijezda, s kojih smo davno sili
na tune zemaljske staze, odbolovati bol svemira,
al za toplom utrobom, iz koje je briznuo na krilima nemira
praestica, iz kojih se iznjedrismo i mi. Mili moj, nismo se mimoili,
i tako se ispunio najljepi cilj i veliki Boji naum,
koji se zove ljubav - jer ljubim te, ljubim te, duo.Um
osjeanja, sve to je ikad postojalo i to dosad se zbilo
ostvarilo je svoju svrhu u naem susretu,u presvijetlih krijesnica
ostraenom letu, to obasjae nam due i lica
i smjestie se duboko, u nae unutarnje oi, u naih tijela bilo

SJAJ
Neka sja taj sjaj, neka rosi ta kia
s nebesa, nek nas odnese ta rijeka
daleko, k moru; vraat emo se, uvijek - jer neka
udesna nit nas vee za bjelinu kra,
za rumen rascvalog granja, za zelenu radost
polja, za topli kucaj tla, za neba svjetlost
to proima nas, svagda, blaga; za lijepost
oka u kojem zablista opojna dragost
susreta; sav ivot ostavljamo tu, u snu
to razlijeva se prostorom nae bliskosti,
sav ivot darivamo sjaju to primie nas blagosti
kojoj ne znamo odoljeti, niti se oduprijeti dnu
vrtloga sunanog to nas odvlai u dubinu
u kojoj emo - zasanjani - zauvijek ostati, zaspati
PJESNIKOVO ROENJE

Luki Paljetku
Da Vaih pjesama nije, gosparu, ne znam
kamo bih sklonila rebra, s veeri,
kad bljesne modrinom nebo, dok curi
mjeseeva utroba svijetla niz ram
slike to uvam je u vrtu,
na kojoj Bog kua stvoriti Adama,
i potrebna mu je Eva, to sama
jo uvijek ee rajem Krtu
zemlju Bog mijesi, ali mu ne ide, bez rebra
one, to, jabuku snivaju, od srebra
rasplie kose i skriva se, lovei
zmiju, da doapne joj kakvog eli
zapravo, Adama kraj sebe: pjesnika nekog to cijeli
e ivot provesti s njom u skrovitom ardinu, to plovei
svemirom cvate i eka da zmija navede
Boga na divni stvaranja grijeh
| 45
JA BIH MOGLA DISAT

Ja bih mogla disat da nije tog bola
Sve su misli moje tebi darovane,
tobom obuzete, milo moje dijete. Dane
mi i noi tuga samo boji Kola
sudbine - kamo nas to vode?
Tvoje njeno tijelo, tvoja lomna dua
otkucaje neba sveer pomno slua
Pa kada e tebi zarna svanut mladost? Ode
li ta slatka ptica, otme li se
biu krhkom tvome, nesanjana, nikad vie
vratiti se nee Tople kie
s neba tiho liju, suze dragog Boga
miju lice tvoje, mila djevojice,
keri moja, i na njemu oi ljepotice
tugom obojene traei to i koga?
efik Daupovi
Veeras nisam u modi

VEERAS NISAM U MODI
NE BOJ SE SAMOE
Veeras nisam u modi

moda se preko noi mijenja.
Oni to je prate,
ne izlaze iz ogledala.
Ne boj se samoe
to je zlato
pretopljeno u ekanje.
Ogledalo ima samo jedan program

zato se rijetko kvari.
To je najgledaniji program.
No je u bijelom satenu.
Leim u postelji od ifona,
navijam depni sat
da srce ne kuca samo.
Veeras nisam u modi.
Vraam se prirodi,
ona nema nita protiv ponavljaa.
Ne boj se samoe
to je tiina
izala iz buketa cvijea.
Ne boj se samoe
to oi plaaju raun
za svjetlo,
to prsten iskuava prste.
Ne boj se samoe
sve e zemlja pomiriti.
Bez razloga
ona se ne okree,
i ne da jeseni
crninu dugo da nosi.
| 47
MJESEINA
SVADBA
Tvoje su usne
prijelaz za mjeseinu.
Kadar I
Izmeu meda i mlijeka
kum tima raspored.
Mjesec je krika.
Maemo je slatkom
iz prole godine.
Pojesti je ne smijemo.
Ako je pojedemo
neemo se vie vidjeti.
Kadar II
Kaikama veslamo.
Kadar III
Pas privremeno
prestao da laje.
Na nebu pitolj
ostavlja rupe.
Kadar IV
Djeca kiu tjeraju,
pred jelima zaini pjevaju.
Kadar V
Cigaretama odravamo vatru,
kroz herbarij diemo.
Kadar VI
Mladoenja konceptira DA.
Kadar VII
Preko praga
kao preko trim-staze
rodni listovi prolaze.
Kadar VIII
Mlada gleda,
nagledati se ne moe
kako jesen brzo prolazi.
OI SU PRVI SVJEDOCI
ASTRONOM
Sve vodi porijeklo od oiju.

Oi su prvi svjedoci.
Imala sam tatu

gledao je mjesec
od prvog do prvog
i brojao zvijezde po podu.
ene ukraavaju
polja oko oiju.
U njihovoj prirodi
svijet se odmara.
MODRA LEGENDA
Pijesak je
besplatan taksi za fiziku,
apartman za kristal i kaktuse.
Pijesak je
kolaps suze i priloga,
metamorfoza nijemih rogova.
Pijesak je
internat za reumu i slobodne kosti,
isprebijani kamen u dijaspori
modra legenda u pustinji.
Imala sam tatu

nebo moje u cipelama.
Bunar i more,
neizvezen jastuk
za luksuz i ranu.
Imala sam tatu
do kasno u no
kovao je ljude u zvijezde.
Imala sam tatu
cvijet u kahvanskoj vazni
ljubio je,
ljubio je,
sada snijeg tragove pokriva.
DRVO
Raste prema nebu
nikom da ne smeta.
Njegove ruke,
uvijek su irom otvorene
za svakoga nebu okrenute.
Ne prestaje se moliti.
Samo kad se neko objesi
molitva mu u grlu zastane.
| 49
DUGA
ZEMLJA NIJE CRNA
Duga potie
od tinte,
prosute nou
po pustinji
od srca do srca,
od oaze do oaze.
Tom bojom porede je

oni, koji ne misle dobro
sebi i drugima.
Arhimedovi krugovi,
filmski su dubleri
duginim bojama.
Crna boja bila je anonimna,

sve dok ovjek zemlju
nije poeo pustoiti.
Sve boje potiu od zemlje.
I cvijee je od nje
posudilo miris i boje.
Duga je, do pola,

potopljen prsten
u njeno
podignute oi.
Zemlja nikad nije bila crna.

Crnu boju dobivamo
kad beremo tue cvijee.
MERSI, MERSIHA
EKVINOCIJ
U gramatici
sa bijelom takom
rijei su vakcina
na daljinski.
Zvijezde se minkaju
za izlazak.
Olovka je
hipnotisana igla
deloirana iz kompasa.
Makadam je put
za svemir.
Prosuto mlijeko
po njemu
pokazuje pravac.
Drimo se za ruke
kao dva stiha
u sonetnom vijencu.
Drimo se vrsto.
Da li se volimo
ili se bojimo.
GEOGRAFIJA LICA
Ne mora se uvijek
daleko putovati
dovoljno je nekad
pogledati u lice.
I svjetlo, i mrak,
i radost, i tuga,
na licu odmaraju.
Na licima poiva
i zemljina tea.
Obrazi na njima,
zamotane su zastave
poslije praznika
eera i kulta linosti.
Mornari
imaju upeatljiva lica.
Jedni kau to je
od vezivanja vorova,
drugi opet da je to
fragment iz biografije
junog vjetra i sunca.
II
Lice je
izvrnut amac na obali,
ili ljuljaka na vodi.
Neprestano ga maemo
vrstim uljima
da ne propusti vodu.
Trag olovke
ne ostaje samo na papiru,
ve i na licu.
Ako ne vjerujete,
gledajte
u one to piu.
Trag olovke
ne moe se sakriti.
Rukopis,
i kad izgori,
ostavi svjetla od slova.
Snovi su puni toga svjetla.
Ustvari,
to su tragovi cvijea
na vodi
to mirie na rastanak.
| 51
Viktor maji s.p.

predskazanje
1
ni daka vjetra ne bi niotkud

a odisalo je svjeinom svih vremena
vrijeme
samo ono
moe ovaj dan

vodu tu duboku moe iskoraiti
veselilo se drvee podmlaeno

raalo je nebo leptire
pjevale su ptice jo
i dan je bio
neka sunca su se izmijeala
tako da je sjajno postajalo
toliko sjajno
da nije vrijedilo pamenje
jer inilo se
da izmeu ove i prethodne pjesme
nije bilo razmaka
ali osjeao se neki bruj
moe iskoraiti balkon

iza balkona no
nije ni bilo pjesme prije
no bijae rije
koja se razvedravala
irila do u beskraj
pretakala preko ume
pretvarala se u cvrkut
i slap je umio zajutarjem
5
nezapisano to je ostalo vjenosti
pad u prostor broja
izrie se kada prelazi rijeku
ni prvo ni drugo ni tree
nije imalo svoj odraz
u prelaznom papirusu vremena
nije mogla pjesma da poleti

jer mnogo je zemlju ljubila
govori o bliem tako
8
u krilu vremena kroz prostranstva
koja se netom raaju i mnoe
to san te plaljivu vodi
6
to to je nalo svoj odraz
u neiskazanim bojama
tvoje poniranje kroz prazninu

udnom nekom svjeinom ozaruje se
ime koje se svodi u san
no ozaruje se
smijei se
u oima vode
u oima svojim
prepoznaje lice zaviaja

zvijezdo jutarnja
sedam odlika sedam igara

zaaran broj ishodi sliku
slika o polju govori

o sebi samoj
u nekim naznaenim bojama
kad proe ovaj dan

jo jae u galopu
polje je zaborav
lik sjeanja putuje

kroz svijest maglina
da nastupa opet
kad proe ovaj dan
taj umni slap kako pada tiho

kako hui nesamjerljivim hukom
konjica njenih vidika

na ishodu rije
hui zaborav
zaborav o mjestu o svemu
na obzorju sjeanja
kad proe dan ovaj
da sanja sanja sanja

zemlju
da kii kii kii
to dadi sklad iznad zvijezda
to dadi ispod zvijezda
to dadi i dadi zaborav
| 53
10
13
ljubim ljubim ljubim

gorko iskustvo kamena
sve to je od poetka udnje teklo sve

(u ovom sve sadrana je ljubav)
kamena sijerog
ije mree nose vrijeme
sve se slivalo u jedan ton sve

(u ovom sve sadrana je ljubav)
nagomilane aveti
pred njim glave poginju
sve to je u vremenu vrijeme sve

u odrazu znak prvi i potonji
nema ovamo puta pogibiji

14
peat je leta oslikan u pepelitu
gdje kamen iznie gorostas
sijero se vrijeme smjeka u ljuljci
kada doe
to e biti breskve vjetra
na mjeseini kordiljera
koje e cvjetati dok se san raspoznaje
11
sve je vremenu podato
pehlivani zeleni pleu potkontinentom
potkontinent je oznaka sredine
sredina je oznaka ljubavi
srce se razmee nesmotrenou
djeti razuma eprka po praini
cvri poju
(raspoznaje svoje lice u sjaju

iznad oiju prosutom)
to e biti
tvoje svehudo poniranje u prazninu noi
koja se ovjenava nekim slavnim zaviajem
i uti (utnjom te prepoznaje)
12
15
sjeamo se kako smo ljubili
kako samo ljubimo
nema ni ptice ni pijuka

da probije tiinu
kako emo ljubiti u sjeanju

nije sjeanje vrijeme bilo koje
sjeanje je lik koji pali vatru
dok u dvoritu pada no
na stolu se smrzavaju hrizanteme
zavjese noi padaju

padaju obzorja zlatna
iza kojih se skrivaju
neumorni laci
oni pune strijele otrovom
koji im razjeda ruke
ti ih u vjenost smijeta
u smijeak koji nestaje
18
a moda ja san ovaj da sam
a mene da i nema
16
nema ni broj ni ime ni mjesto
sve joj je negdje izmeu koraka i noi
izmeu misli i pokreta
sve joj je negdje na granici
gdje se san snebiva
jer nije meni ni stalo do broja
nego do lica
jer nije meni ni stalo do pjesme
nego do sna
lica na kojem e se raspoznavati
sna na kojem e se umivati
ruke pune jutarnjeg cjelova
a moda je etvrta ovo pjesma
a etvrte da nema
kada rekoh ljubavi zbogom

ostah bez ieg
teko je breme nitavno
i nema puta
ljubavi svojoj bez pratnje
podarih ruu
poto opjeva svemir ljubavi eto
isti as
trenutak je bio ozbiljan
i ja ostah u njemu
i vie ne znam iz njega kako bih
trenutak ljubim
17
jer kome je stalo do mjesta
nek penje se ka tronu
a tron je balast koji opsjeda
iz njega otrov curi
jer kome je stalo do mjesta
neka moli vjetar
neka moli da mu se umilostive vode
da ga ponese zemlja
neka moli no i dan
kopita svojih ruku
i zaumni pijuk neka moli
nek gine
| 55
Goran Karanovi
Veseli mrtvaci
Oko fudbalskih terena visoke pei
Izbijeni zubi
Trkaranje brae u podkapama
Nedjelja slui za evape i gostovanja
Pivo i barjak
Skupite se i tucite
Jer ivot ba i ne postoji
Udri brate jer sutra moda ne postoji
Na povratku klii i zovi na pokret
Usnama tupim od poziva na ustanke
Sjuri se u povratnika sela
I po kuama sprejaj znakove rata
Urlaj najjae urlike najveih
Ta zvona su zvonila kad si piao u gae
Izvadi validnu legitimaciju
Pred brkatim uvarom reda
Poljubi patos i reci
Volim te
Volim te, volim, zemljo moja nakiena!
Prva komunalna pjesma (E da mi je III.)

Otii naveer u kino u naem gradu
Znai izdvojiti pola do dva miliona maraka.
Prvo povadi sve papire i izgradi zgradu
Odredi namjenski: Bit e kino
Onda stupi u kontakt s regionalnim distributerima

I kupi par filmova da igra
Vie, za svaki sluaj
Uposli vratara, tetu za karte i ovjeka za projektorom
Da nekom penzioneru, invalidu ili prosvjetaru da tu moe prodavati kokice kad narod ulazi
Zetu da prodaje kifle kad narod izlazi
Onda, ko ovjek, zovne enu,
Kupi kartu
I, polako, ba te briga,
U kino
*1
Pokidani borovi, ko mrtvi po kii
Par lastavica prostrtih na triku
Vrata oborena, kua zastrta jutrom
Zjapi ko rupa duboko grlo
Maglovito i tmasto
Glasa se kuom
Gdje ste dijelovi neeg
to sam zvao mladost
Gdje ste zeleni krinovi
Pitam: Gdje?
Vidi sad
Na nebu vremena koje je survalo stabla
Tragovi bez drugog kraja
Neprekinute staze ekanja
Iz kojih nita izalo nije
Preda me nije kanula kap
Nema znakova puta
Pohabana sjedita na kojima se ekalo
Zelena oha i svijetlo plavi snovi
uta vatra u pei
Pohaban kruh svagdanji
Umrvljen na pauinu dodira
to miluju obraze mladih sanjara
Pokislih u memli
Moji puti su poeli drugdje
| 57
**Miris mene i nje

Mirise mene i nje
Bacam u zelenu korpu na ploniku
Nosim ga u sebi
Imam
Mirisi mene i nje
I mirisi koe i koe
Iza hladnoa
Zazidano nae cvijee uti
***Petra,
Ostani sa mnom,
Jezero krije no, oblutke i pijavice
S ove stijene uje
Bljesak mljackavih riba
Dok pipaju sivu povrinu vode
uti i dri me za ruku
Sluaj sa mnom kako u daljini
Bujaju vrganji i topu koraci
Neije dijete pije mlijeko
Pucaju zumbuli
I dagnje raaju po mokroj koi mola
uti i ostani sa mnom
Hou da te imam
Sutra kad sunce nagazi na minu
I eksplodira po nama
*, **, *** - iz ciklusa Petra koji je dobio treu nagradu na Melnikim veerima poezije, Bugarska, 2006.
Ljiljana Tadi
Pjesme
POVRATAK
Vratila sam se u svoj osobni fetus
Zamolila nutarnje organe za mir i osamu
Stiala sam orgulje nutarnjeg glasa
Apsorbirala instinkte predostronosti
Pruila dlan njegovanim rukama
Hladnoa je vlak kojim se dugo putuje
Pokop u mjestu gdje sam prvi put zaplakala
Kauzalna je istina ljudskoga ivota
Nad motritima vlastitih ideala
Svukla sam pamuni ogrta oekivanja
Naga prepoznat u vlastiti lik
Jednom u postati hrana crvima
Kojima nikad nita naao
Nisam uinila
Moje usne bez rua blijede e biti
Tijelo moje kamen
Hladan modar materijalan
| 59
RAANJE
Nad kopnom vlastitog bila sjenim svoj korak baby iskustvom
Pouzdano znam da je svaki poetak riskantan
Uobliena masa neiskusna vajara pred strahom drhti i ruka
Statino pregara svijea kut sobe ipak je jasan
Na umalom prozoru cigla iz koje bambus nie
I stari zaboravljeni sat obnovljen je alkalnom baterijom
Rasko bez nakita dotian je tek
I svaki titraj smaknua rodit e novo odve
Stisni kamen u elucu i kiselinom obnovi pogled
SVINJSKI KOTLET
Prostorija puna dima lica odve poznata
vedski stol arena paleta izazova
Pria se da je prevario enu
Ne misli li da je suknja pretijesna
Poslastica mnogo satisfakcija
Dovoljno da zagadi zrak uokolo
nicle tijesto pa jastozi
Jutros pripremljeni
Onda skonana iluzija
Oko tanke lignje
Pa namaz te meze
Vinje i desert na svjee
Zvijezda veeri stie zadnja
Ulazi svinjski kotlet taze ofarban
Uglancan birokrat mesnatoga sala
Dobra veer sve redom pozdravlja
eir njegov graanska groteska
Preko ruke mantil
Gdje li je nauio taj manir
Vilica u lijevoj u desnoj no
Potom lica za salatu pa za slatko
Da ne pogrijei zna se za ega je tko
Najbolji je vedski stol
A potom popusti dugme

Pardon prva dva tri
I gosti su prorijeeni
U dobro pripitom stanju
Progovara iskreno o strunom pranju
Mrze ga a laskaju mu svi
Prodati sebe posve je in
Ugodi pui i gmii
Takvi su uestalo
u lananoj ii
GRIJEH
No je
Sluam oluju bijes njen hui
Mrak svjetluca arenim velom oujka
Svijea ne miruje kao da zna
Da ljudska je ruka ogrezla u grijeh
Malaksalim ognjem pokuaj ve slabi
Spora ura nad promjenom bdi
Boji se ovjek i to krije
A potom
Pod sputenim kapkom titraj iste svijee
Plesom umiruje moje due strah
Stian je vjetar jo oluk se uje sam
Sjene poluosvijetljene sobe nepoznate
Oslukujem iznutra spokoja glas
| 61
UJEVIU, NISI SAM

Ja: Misli da me ne treba biti strah?!
Koliko znam, ovjek najmanje moe poznavati sebe?!
Ujevi: Ne boj se, svi ivimo istim ivotom.
Plae li, to plaem s tobom ja.
Tuguje li, samotnom tugom drugujemo skupa.
Samo jedno nikad s tobom neu moi podijeliti:
smije li se, onako iz due, iz srca,
ja snage neu smoi.
Jer radost mi je uskratila sjaj,
i sada jo lutam po nekim tamnim bolima,
za mene svetim.
Jer sve to imadoh i nisam svojim zvao.
Ni majke ni sestre kad se opratah ne sjetih se.
I prosjeke nisam brojio, ta valjda sam satkan od vizije bio
Ah, sam,
sam,
sam,
ovjek je tajanstveno sam.
Ja: Znam, nema sretnih pjesnika.
Za dobru pjesmu treba naruiti bol.
Znam da su i tebe slamali pla, suza i pad,
i da su ti osamljenom priivali da si rav znak.
O, Ujeviu, tegobno je biti sam, ti to barem zna.
Sve svoje kolajne ovjek velia sam,
Strano je s ljudima dijeliti sram.
O, Ujeviu, ne izgara sam
Sve svoje kolijevke
Svaki ovjek pregazit e
Sam
Cecilija Toski
Stolica
(RollStuhlGang)
Da je samo djeli sekunde prije ili kasnije podigla oi, ne bi uhvatila njihove ukrtene
poglede i uas bi bio manje potpun. Ispod njih se povukla jo dublje u stolici u nadi da
e joj ova silna elja u grudima stvarno pomoi nestati.
Dugo je te noi leala budna u krevetu, u sobi sa irom otvorenim prozorima. Iako je bio
poetak svibnja i noi jo svjee, a zrak okupan popodnevnom kiom i ona istuirana,
jo je osjeala vlastiti smrad u nosnicama. Negdje pred zoru, kad su obrazi ve bili suhi,
a jecaj bezglasan, donijela je odluku. Otii e.
Sigurna da san nee doi, zatvorila je oi i pokuala pustiti film ispoetka.
Kad je, zajedno s poetkom listopada 93. i Petar uao u Izletniku bb, Mihaela je tu
stanovala ve tri godine, ali jo nije izgubila osjeaj zamke koji je u njoj budio svaki
novi prostor otkako zna za sebe. Kad su je roditelji doveli na prvu operaciju, koje je bila
svjesna (kao mala imala ih je, kau, puno) i predali je ljubaznim medicinskim sestrama,
javio se prvi put taj osjeaj. Istrgnuta iz toplog roditeljskog doma i uvedena u jedan
novi, bijeli, sterilni svijet, osjetila je kako su se vrata za njom zalupila. Kad se, ba po
maminoj i tatinoj elji, sprijateljila sa svojim tetama iz bolnice, prolo je ve nekoliko
mjeseci i ona je mogla opet kui. Onaj isti, sad ve bliski, svijet istoe morala je zamijeniti roditeljskim domom, koji vie nije mogla zamisliti toplim i opet je osjetila zalupljena
vrata, koja se vie nikad nee otvoriti u naputenu toplinu. Ova nemo da neka sama
bilo otvori, bilo zatvori, pratit e je gotovo cijeli ivot.
Mihaela se, i pored toga to je stanovala u Izletnikoj bb u zajednici s jo devetero ljudi,
esto osjeala usamljeno. Svoju e za znanjem, zainteresiranost za svijet, budnost
duha i potrebu za razgovor, nije mogla zadovoljiti u ovoj skupini ljudi, koja duhovne potrebe gotovo i nije imala ili su one bile znatno ispod njenih. Neke ubijene depresijama.
Asistenti su katkad uspijevali njenu e za razgovorom utaiti, ali ni oni nisu bili svijet
| 63
kojemu je mogla pripadati. Kako i razumjeti onaj al za drugima sasvim dostupnim i

podrazumijevajuim stvarima? Ustajanje bez pomoi, sretanje na ulici s licima, a ne s
raisferslusima prolaznika, gaenje od vlastitih sekreta i jo vea nelagoda od gaenja
drugih svakog dana i jo jae, svakog mjeseca.
Svake godine su s jeseni u Izletniku bb dolazili momci, najee dvojica, na odsluenje civilne slube. Njihov dolazak je bilo vrijeme u kojemu su dvadesetpetogodinjoj
djevojci misli o uzaludnosti mjesenih ciklusa plodnosti neminovno iznova dolazile. Tijekom godine dobro sakrivene negdje duboko u podsvijest, pod silnu elju da se udovolji ne samo roditeljima i ostane dijete, nevino i bez tjelesnih potreba, one su utoliko
ee izbivale na povrinu u prvim mjesecima upoznavanja novih lica, koja su ve po
svom zadatku ulazila i u spavae sobe i u kupaonice i toalete, na sva ona mjesta na koja
normalni ljudi putaju samo one izuzetno bliske i drage. Duhu i tijelu.
Mihaela je ovo znala. I esto se uspjeno branila. Postavljala barijere. Doputala samo
enskim ili bezopasnim mukim asistentima da je tuiraju ili pomau pri odlasku na
toalet. Jer - to je bio prostor u kome tijelo nije imalo zatitu. Potpuno ogoljeno i probueno toplom vodom, osjetljivo na svaki dodir, izmicalo je kontroli i osamostaljivalo se,
reagiralo i kad ona to nije eljela. Trebala je snaga da se najprije sakrije reakcija pred
drugim, a onda upotrijebi no za uvjeravanje sebe da je sve u redu, da se za vrijeme
tuiranja nita nije poeljelo, nita se desilo, nita ostalo gladno.
Ta jesen 93. je bila jedna od onih lijepih, dugih jeseni iz turistikih prospekata Burgenlanda. im je ugledala Petra onako pravog dranja i pomalo zbunjenog, ali blistavo
bijelog osmijeha, znala je to e uslijediti i pomislila s ironijom - jo jedan isti listopad,
u ovoj se kui nita novo ne deava.
I zaista je sljedeeg jutra u kombiju, specijalno prilagoenom za invalidska kolica, do
radionice postojala samo jedna tema: Petar - novi civil. Sabrina ga je ve proglasila
najnovijim zarunikom, Lidija ponavljala oduevljeno kako joj je ve prvu veer pregledao sve fotografije u kompjutoru, a Ana se, kao i obino u listopadu, smijala glasno i
nekontrolirano sa zgrenom desnom rukom dignutom u zrak.
Ja, ja, ja, bla, bla, bla, mislila je Mihaela kolutajui oima i glasno uzdahnula. Asistent
Marko je, nagnut pred njom, uvrstio i posljednji sigurnosni pojas, ispravio se i namignuo joj s razumijevanjem. Zatim im je svima poelio lijep dan i izaao iz kombija.
Voza Andi je upalio motor a potom i radio, ali ni jedno ni drugo nije moglo nadjaati
Sabrinin glas, u kojem je ona opet isprepletala zbilju i fantaziju. Ni to, a ni sva sljedea
jutra u listopadu.
Mihaela je vrsto odluila da se ne zaljubi, da ostane na tlu i ne pravi budalu od sebe.
Da bi svoju odluku pojaala, otvorila je irom oi i promatrala kako se ostale cure u kui
ponaaju, trudei se izbjei njihove pogreke.
Trei dan po dolasku Petar je uao i u njenu sobu. Asistentica Marina, koja ga je pratila,
razmijenila je jo nekoliko reenica s njim, zatim se okrenula Mihaeli i rekla: Ostale
informacije o sebi mu moe dati ti. I izala.
Petar je bio neposredan i sladak, smijao se glasno, ali meko, nenametljivo. Prije zarazno, smijehom koji osvoji srce sugovornika i zarazi ga mladalakim poletom. Tako
se desilo da su ostali due u razgovoru, a Mihaela otkrila najmanje onog to sama ne
moe, a puno onog to govori o tome (nije da se hvali) to ona i koliko moe.
Od tog dana nadalje Petar je vrlo esto kucao, proturao glavu kroz odkrinuta vrata i
unosio osmijeh u njezinu jo uspavanu sobu. Dobro jutro, Mihaela! Nije trebalo dugo
a da ona, svaki put kad bi bila prije sedam budna, a bila je gotovo uvijek, pone oekivati ovaj osmijeh.
Kad bi se, i pored sveg opreza i snage volje, katkad ipak uhvatila u neprirodno glasnom
smijehu, uspijevala ga je opravdati ovim ili onim. Zaljubljenosti u mlade civile je ona
davno ostavila iza sebe. Mislila je.
Tako je vrlo rano i neoprezno ipak prihvatila njegovu prisutnost i u toaletu. Kada bi unuo pred nju oblaei joj arape ili veui cipele, s lakoom je nastavljao zapoetu priu
i s vremenom je izgledalo kao da se ne smiju samo njegove usne, koje u tom poloaju
nije mogla vidjeti, nego i potiljak i cijelo njegovo tijelo je zrailo osmijehom i prisnou.
Jednog je jutra osjetila elju dodirnuti njegov potiljak i osjetiti u prstima energiju koja je
tako neumorno kolala njegovim tijelom putajui iskrice da preskau i na sve koji bi se
nali u blizini, a onda se prepala i naglo povukla ve ispruenu ruku pomislivi - Glupao, zar i ti?!
Sljedee dane ga je pokuavala izbjei.
Jutrom bi oslukivala njegove korake dok se pribliavaju i iako je poluglasno ponavljala
produi Nikoli, produi Nikoli, molim te, tijelo joj se koilo dozivajui. I u ona jutra
kad bi on pjevuei i proao i otvorivi vrata njezina susjeda, pozdravio: Dobro jutro,
Nikola!, ono bi se ponovo opustilo i onako oputeno se ispunilo razoaranjem i u najskrivenijem kutu.
U vremenu kad je doputala da joj tijelo ispuni razoaranje inilo joj se da ono raste i
polako ispunjava sobu i postaje gotovo bezgranino.
Ovaj osjeaj je poznavala ve dugo. Bilo je dana kad joj se tijelo zavravalo negdje
kod koljena. Dotle je mogla uvijek i vidjeti i osjeati. Sve to je bilo dalje, dolje ispod,
bilo je nepoznato i nije pripadalo njoj kao ni lijeva, u lanku uvijek savijena ruka koju je
uspijevala probuditi jedino brzim udaranjem desnim dlanom po njezinoj nadlanici. Ovaj
pokret su ve svi poznavali i on je bio mimo njezine volje znak raspoznavanja. Njim se
prikazivala Mihaela u smijehu i ushienju.
| 65
Kakva je bila u razoaranju, znala je jedino njezina soba. Sklupana pod jorganom.
Tako sklupanu, svu uvuenu u sjeanje, milovala je jo tama besane svibanjske noi.
Ne zaljubiti se u Petra nije, dakle, bilo lako. Ni njoj niti ostalim curama u stanu, a uskoro
je Mihaela poela slutiti - ni nekim asistenticama.
Rozalija je bila asistentica. Mlada i puna poleta, sve do Petrova dolaska, svima draga.
Ova se dragost poela mijenjati im je simpatija izmeu Petra i Rozalije postala svima
vidljiva i prerasla u otvoreno neprijateljstvo kada se jednog jutra pronijela vijest da ju je
Sabrina, jo uvijek u vlastitom svijetu zarunica, vidjela kako se u nonoj smjeni ljubi s
Petrom u hodniku.
Mihaela svoje osjeaje izmeu naklonosti i mrnje odjednom vie nije mogla definirati, a
jo manje kontrolirati, ali je pojaala svoju odluku da sagradi distancu koja e je tititi.
I to joj je uspijevalo sve do onog svibanjskog dana 94. Ve ranog popodneva se pokajala to je pojela uz ruak ponueni kompot od suhih ljiva. Inae je uvijek vodila rauna
o tome i trudila se ne jesti nita to bi je natjeralo ii u WC ako je imala muke asistente,
pogotovu ako su to bili mladi civi.
Ovaj put je to previdjela. A asistirao joj je ba Petar. Kad je osjetila prvi nagon, Mihaela
je uspijevala nekako zabaviti misli nadajui se izdrati do 5 popodne kad e njemu doi
smjena. Sve je ukazivalo na to da e uspjeti. Oko 4 je jo odolijevala, popodnevnu kavu
je izbjegla jedui okoladu u svojoj sobi. To to je ova vrata, zahvaljujui dugakoj vrpci
koju je mogla povlaiti za sobom, mogla zatvoriti, nije bila velika zatita njezina malog
osobnog prostora. Uvijek je morala raunati s tim da netko kuca dok ve ulazi ili ak da
ue da ne pokuca pa je ona iza zatvorenih vrata urno, kao i inae, trpala tajno okoladu u svoje tijelo, nadajui se da e ona ovaj put brzo djelovati zaepljenjem.
Rozalija je stigla na vrijeme. Tono u pet.
I tad se desilo!
Valjda od silnog olakanja koje je osjetila uvi njezin glas, Mihaelina koncentracija je
na sekundu popustila i to je bilo dovoljno da tijelo, kao i tako esto do sada, preuzme
vlast nad cijelom njom.
Najprije je osjeala samo oaj i toplinu pod sobom, ali je brzo poeo reagirati i nos.
Smrad se irio sporo i neizbjeno. A nikako da uje Petrovo opratanje.
Rozalija je nalila Ani kavu i pourila u ured u Petrov zagrljaj. Samo jo da proviri kod
Mihaele da dogovore tuiranje za poslije veere pa e se, bar na sekundu, nai s njim.
Sama sebi je djelovala kao nestrpljiva zaljubljena balavica. A onda je otvorila Mihaelinu
sobu.
Iz sobe je zapahnuo smrad izmeta. Na sredini je u kolicima blijedog lica sjedila Mihaela.
Njezin pogled se ispriavao dok je govorila neto emu je oito davno bilo vrijeme.
Moram u WC.
Rozalija je urno gurala njezina kolica niz hodnik do toaleta. Ostatak se dogodio iza njegovih zatvorenih vrata. Do onog trenutka kad je Petar nakon uzaludnog ekanja odluio
potraiti svoju dragu i oprostiti se od nje. Istodobno i kucajui i ulazei, malo je zastao,
nakon to je njegov nos osjetio prostor, ali se nije dao smesti.
Pogledali su se zaljubljeno iznad Mihaeline glave, ona s izrazom isprike i gaenja, on
alei to upravo nju eka taj prljavi posao. Upravo u trenu kad ju je ona podigla samo
da bi vidjela tko je jo svjedokom njezina uasa.
Dvanaest godina poslije Mihaela je, daleko od Burgenlanda, ve nekoliko godina boravila u jednoj novoj stupici. Bila je veljaa i u dnevnoj sobi toplo. Jedna asistentica je
sjedila za stolom biljeei dogaaje dana kad je Mihaela ozarena lica, okreui i onom
lijevom rukom, kojoj je tek uila tepati sve ee mislei na to da i njoj treba krema za
njegu, dogurala kotae kolica. Mogu li te zagrliti?
Iako je odloila mapu i prihvatila zagrljaj djevojke za koju nije znala da je dvanaest godina starija i dvanaest kila laka od one djevojke iz Burgenlanda, asistentica nije osjetila
koliku radost i kakvo znaenje imaju rijei koje joj je Mihaela apnula u uho: Uvjebala
sam! Jutros sam bila sama na toaletu i ovaj put sam to tako dobro uspjela obaviti da na
mom rublju nije ostao ba nikakav trag.
I ve je u nelagodi pourila iz dnevne sobe. Okretala je kotae objema rukama, i onom
lijevom, uvijek savijenom, i desnom, koju je mogla savijati kad god je to sama htjela.
Mislei kako e, kad je ovo uspjela, jednog dana vozei elektrina kolica moi otvarati i
zatvarati vrata onako kako ona eli. I ne ostajati u klopkama iz kojih su je odvozili drugi
taman kad im osjeti toplinu.
Asistentica je ostala odmahujui glavom, mislei kako ima posao na kojem su eto i takve gluposti vane. Potpuno zaboravivi da iz nekog valjda nevanog razloga jo nikad
nije pustila vodu, a da se nije okrenula. Ili se barem mogla okrenuti.
| 67
Nevenka Neki
Dobra
(Legenda Lastova)
Kada je Dobre Dobrievi, kojega je cijela Venecija znala kao Boninis de Boninus,
uao u slikarsku radionicu Francesca iz Trevisana, ovaj je upravo radio na slici Gospa
sa svecima. Ve se naziralo koji e sveci stajati uz Gospino prijestolje, a posebno se isticao sveti Sebastijan iz ijega tijela su virile strijele. Inkarnat mu je Francesco naslikao
blijedim okerom, ali gladak i mlad.
Francescov atelijer nalazio se uz kanal Grande, a ovaj posjet starijega prijatelja bio je
uobiajen u ovo doba kasnoga popodneva.
Bene, rekne Francesco umjesto pozdrava, odloi kist te stane skidati umrljani slikarski
haljetak.
Piero Francesco Bissola bio je zaljubljenik u bellinijevsko slikarstvo i svoj je slikarski
stil ispekao u Veneciji. Njegov zlaani sjaj palete dosegao je onu puninu koju su
znalaki izueni zanat i mladost kasnih tridesetih godina oplemenili samo njemu
svojstvenim tajnama mijeanja boja. Nije bio nezadovoljan svojim poloajem u silnoj
stisci nadarenih majstora u Veneciji. Sada je od prijatelja Bonina primio narudbu za
crkvu u njegovu rodnome mjestu Ladesti.
Onda, kad emo na put u tvoju Ladestu?
Zato sam i doao, krenuli bismo idue sedmice. Saznao sam da signor Pavinni vozi
neki tovar do Dubrovnika, primit e nas na lau. Ve sam pribiljeio naa imena.
Sjajno, jedva ekam tu tvoju Ladestu, toliko pria o njenim ljepotama, mora da je raj
u junome moru.
Obojica su slino odjeveni - na grudima im se bijele koulje otvorene meu naborima
na grlu, lagani samtani ljetni haljetak pokriva samo tijelo, ostavljajui rukave slobodnima. Ljeto je i sparina u dragoj Serenissimi. etnja u predveerje uroni ih u zvuke ve-
sala, amora ljudi, glasove laara, gondolijera, prodavaa ribe, obuzme ih um grada
koji slovi po svome bogatstvu, razbludnosti, ljepoti i strogosti uprave.
Obino bi zavrili na veeri u oblinjoj otariji odakle je mirisala peena riba, gdje se
pilo dobro vino, falernsko ili dalmatinsko, gdje su udarali ritmovi i odjekivali zvuci lutnje.
Njih dvojicu poznavali su po slavi - jednoga kao slikara, drugoga kao ugledna tiskara,
umjetnika knjige.

Bonino je bio poznat po irokoj ruci u dijeljenju napojnica, a njegov prijatelj Francesco
kao ljubitelj ena i veseljak.
U kutu otarije jedna mlada dugokosa djevojka svirala je lutnju ne obazirui se na galamu i poneki nepristojni poziv. Uz nju je sjedio njen otac. Svaku veer dolazio je s keri
da je uva, a ivjeli su od njena umijea na lutnji.
A gdje e stajati moja slika u tvojoj Ladesti? upita Francesco kad su se udobno smjestili za stol u kutu otarije i naruili obilnu veeru.
Bit e u crkvi Gospa od Polja, ispod mjesta Lastova, u zelenilu i tiini, kraj groblja. Ispod empresa poivaju svi Lastovani, a i ja bih tamo elio poivati. Nae ti je mjesto
Lastovo na visoku brijegu s kojeg se vidi dolina, plodna polja, lokve, a ako se popne
na katel na samom vrhu brijega, ugledat e nezaboravnu sliku - svu sjevernu obalu
i otoke, more, isto plavo more. Crkva Gospe od Polja gradi se, prijatelju, ve dvije
godine. Nai su dobavili najbolje majstore s Korule, iz Dubrovnika i Grua. Dobio
sam vijest da su ve stavili inkartu. I naa je obitelj dala prilog za gradnju crkve. Mi
smo ti lanovi Bratstva Gospina, odavna. Moji su roditelji umrli i ja elim veim prilogom zasluiti da njihove posmrtne ostatke, Bog im dao dui lako, prenesem u crkvu,
na najposveenije mjesto, ispod oltara. Nisam bio kod kue takorei od djetinjstva,
nisam godinama vidio brata Matiju, sestricu Dobru koja se kasno rodila, puno mlaa
od mene. Kau da je prava ljepotica, darovita, svira lutnju, nalik je na ovu djevojku to
nam veeras ovdje udara u ice.

ivot je sladak pa ma kakav bio, pjevala je djevojka uz lutnju, a moj je dragi obeao
doi, ljubiti mi usne i crne oi. Rijei banalne dirnue Dobru i prenijee ga u ranu
mladost u Lastovu.
Nasuprot kue njegova oca Marina Dobria stajala je lijepa graevina i u njoj Ana, prva
ljubav i tiha nedosanjana ena. Bila je iz obitelji Mirkovia u koju e se poslije udati
njegova sestrica Dobra, mila djevojica koja se kasno rodila i obradovala sve ukuane.
A Anai ona se poslije udala za tamnokosa momka Ivana, izgubila se iz vida Dobri.
On je rano napustio svoje Lastovo, otplovio put Dubrovnika da izui neki zanat. Mislio
je da e se vratiti u dom svojih predaka koji je stajao u prostoru Lue, cijenjen i ugledan
od starine. Boe, kako su bistra i blistava jutra na brijegu lastovskom, kako miriu procvale voke u proljee, a udesni dimnjaci kao znatieljni prsti izviruju ponad krovova.
Nebo je plavo kao nigdje, modrina mora grli njegov otok, kako se raduje povratku!
| 69
Hej, to si se zamislio? upita punim ustima Francesco. Sanjari o Ladesti, hm?

Mislim kako nema mnogih koje sam ostavio u kui, pomrli su, ali znam da u nai
bar sestricu Dobru. Kau da je mila i lijepa, da dobro udara u lutnju, pjeva. Moda su
izmislili priu kako dolazi na mjesto gdje se gradi crkva Gospe od Polja, svira i potie
radnike da veselo rade. Dijeli im kruh i vino. Na ti je svijet poboan i voli legende. I ja
se sjeam legendi iz mojega djetinjstva, tajnovitih, poput one o isposniku na otoiu
Makarcu. Jo stoje kameni temelji njegove kuice i crkvice u kojoj se molio za nae
grijehe. A zna li ti, Francesco, za ovu zanimljivost: na naem Lastovu ima 46 plodnih
polja, 46 crkvica i okruuje nas 46 otoka i otoia.
Nita nije sluajno, moj Dobre, nita. Eto, nas dvojica susreli smo se ovdje u Veneciji
i ja u naslikati sliku za tvoju Ladestu. Ona e tamo stajati moda i stotine godina, a
nitko nee znati kako sam ba ja upoznao tebe i dobio zadatak da slikam za daleku
nepoznatu crkvu. Ovdje ima stotine slikara, a providnost je upravo mene poslala tebi
na put.
Izrekne ovo Francesco polako i zamiljeno. Potom zalije zalogaje vinom i pogleda
prijatelja.
Dobre je imao poprilino sjedih kosa, prevalio je davno pedesetu i mogao bi Francescu
biti otac. Kasno se zaredio za sveenika, tek je minulo desetak godina, ali njegov ivot
bio je sve prije negoli miran. Vjetrovi njegove strastvene due nosili su ga posvuda.Od
Dubrovnika gdje je najprije boravio, Venecije kamo je doao i izuio dobar zanat kod
svojih zemljaka Grgura Dalmatinca i Andrije Paltaia, pa onda ga sudbina vodi u Veronu. Ve tamo se proslavio sa svojih prvih est knjiga koje su poznate po istoi slova
i drvoreza. Zaljubljenik u tiskarsku vjetinu, u to udo koje se tek raalo i usavravalo,
tragao je za svojim izrazom i slavom. To je postala ne samo vjetina nego i umjetnost
- trebalo je znati s malim drvenim kalupima za slova, ne dopustiti da ti mjehuri zraka
pokvari istou linije, trebalo je urediti letvice i slike drvoreza, nainiti osobiti frontispicij, naslovnu stranicu, kakvu nitko nije sainio, ne ponoviti tuu misao. Ba zbog toga
postao je slavan, osvojio mjesto meu prvacima te vjetine, pa i srce slikara Francesca
koji je znao da tu ima udjela i umjetnika dua njegova prijatelja. Najveu slavu postigao je Dobre u Bresciji. Otisnuo je 31 knjigu, a meu njima bile su i dvije vrlo traene:
Danteova Boanska komedija i Ezopove Basne.
Zato je napustio Bresciju i kako je postao tajni slubenik Mletake Republike, nije
nikada govorio. To je nepoznata staza kojom je proao, pomalo tajanstvena i pomno
uvana. Francesco ga nije ispitivao, a ono to je sam Dobre iznio, bilo je vrlo saeto i
bez dubljih objanjenja. Odlazak u Lyon, zato ba tu, neobjanjen, a pogotovo odluka da vie sam ne oblikuje knjige, nego ih samo prodaje kao knjiar i izdava.
Prelijepi su ti molitvenici, misali, bogati drvorezima. To su vjerska djela za iroku uporabu, ali ipak ostaje za Francesca pitanje: zato prekid vlastitoga tiskarskoga umijea?
Samo radi bolje zarade u knjiari? Glas Dobrine due bio je izreen as kao elja
da ne ostane nepoznati siromani sin s Lastova, as se odazivao kao jeka na patnje
svojega roda. Poslije Krbavske bitke on daje u svojoj nakladi tiskati raspravu Willema
Gilliszoona koju posveuje mrkanjsko-trebinjskom biskupu Jurju Kruiu. Malo kasnije
zaredio se za sveenika. Ima li to meusobne veze, Francesco nije znao odgovor.
Svakako se Dobre promijenio, postao nekako zatvoren, okrenut posljednjim stvarima,
ali stavio se i u najzemaljskiju slubu - politiko djelovanje u tajnoj djelatnosti Vijea
Desetorice. U to se uvalio jo dvije godine prije reenja. Plaa je bila dobra, sam je
rekao Francescu.
Da, odgovori Dobre, i ja mislim da nema sluaja. Silno sam elio putovati i to mi se
ostvarilo: moj boravak dva puta u Lyonu, put u Provansu, Normandiju, u Maarsku,
pa potom u Trevisan, Padovu, Coneglian, Piombin, Povegliu i sada konano opet u
Veneciju - nisam mogao vjerovati da u vidjeti toliko svijeta. A sve ono ega sam se
bojao, nonih razbojnika, poara, noa u uskoj ulicii to me je snalo. Zna li ti, moj
prijatelju, moda sam to ve pripovjedio, da sam dva puta bjeao iz zapaljene kue.
Sve mi je izgorjelo u tvom Trevisu i tu u Veneciji. Namjetaj, odjea, ba sve. O , koliki
neprijatelji, osobito u Trevisu. Ne moe zamisliti to su sve pokuavali tamo kad me
Serenissima postavila za dekana Trevisanskoga kaptola. Ti kao roeni sin Trevisa
zna kakva je to obitelj De Onigo - smatrala je da to pripada samo njima. Oslukivao
sam kripanje podova, traio i dobio pravo da nosim oruje i da me prate dvojica uvara, moj dragi, treperio sam kao list na vjetru. Onda vie nisam mogao izdrati i zatraio
sam drugi poloaj. Kako li sam odahnuo povratkom na ove lagune ! Ali svako zlo ima i
svoje dobro - tamo sam u tom opasnom Trevisu upoznao tebe, dobio prijatelja, zaboravio neprijatelje.
Djevojka s lutnjom pjevala je svu veer do kasna, njene, sjetne melodije i rijei lijepile
su se za srca. U Dobre se razbuktavala radost radi povratka u rodnu kuu, a Francesco
je bio zadovoljan - vidjet e najljepi otok Jadrana, uglaviti mjesto za sliku, odmjeriti
kakav okvir pristaje za oltar, gledat e nepoznate obiaje i ljude, kuati nova jela i ljubiti
moda kakvu ljepoticu.
***
Laa je pristala u Luici podno mjesta Lastova. Bila je to mala tiha luka, zaklonjena,
bistra, mirisna od soli i alga, s nekoliko kamenih kua iz kojih su izali ljudi da pomognu oko prihvata lae. Odavde su Lastovci kretali u svijet, vraali se i bacali pogled
na brijeg traei svoju rodnu kuu, dimnjak ili drvo koje su pamtili. Putnicima koji su se
iskrcali, Dobri i Francescu, pomogli su iznijeti kovege s lae, a tri djeaka brzo su se
ponudila da im ponesu stvari gore u mjesto.
Dobre je kleknuo i poljubio zemlju, bolje rei kamen na obali, a Francesco se prekriio
i ganut prizorom zastao bez rijei. Nad njima su kriali galebovi, bjelji nego oni na gatovima Serenissime, a onda su se pojavili sokolovi- dva sokola u sjajnom preletu. Sunce
| 71
je sjalo are nego inae, bio je srpanj, vrci su zagluujue pjevali u smriu i borovini,
plavilo se more i nebo, sve je bilo u silnoj ezi i izmaglici kasnoga jutra kao san.

Djeco, na Luu, do kue Dobria! naredi radosno Dobre.
Uspon na brijeg do mjesta Lastova oznojio je dvojicu prijatelja. Putem su ljudi izlazili iz
kua, ta nije svaki dan gostiju na ovom tihom mjestu. U starim kronikama stajali su zapisi da su Lastovci snani i srani, ak ratoborni ako ih tko napadne. Oni budno uvaju
utvrdu ponad svoga mjesta i tuku se s turskim laama, fustama, ako se priblie obali.
Turci nisu nikada stupili na ovo tlo.
Kako su visoki i snani ovi tvoji zemljaci, zadivljeno e Francesco nakon to su se
pozdravili s nekoliko mukih stanovnika. A vidi samo stasite ljepotice, nije udo da ti
srce vene, iako si u reverendi, naali se
dalje zadihani slikar.
Dobre nije stigao odgovarati. Silno uzbuenje nadimalo mu je srce i zanos zbog prizora
koji mu se ukazao nakon toliko godina. Krovovi, dimnjaci, zelenilo bujno kao u edenu u
praskozorje ovjeanstva, sunce i mirisi ovoga blagoslovljenoga otoka: borovina, empresi, cvijee, lavanda, metvica sve se to ulijeva u jedinstveni i neponovljivi miris i uz
more mijea s vonjem alga, riba i soli .
Nikoga nije prepoznao, roditelji mrtvi, unuci odrasli, samo, kau mu, sestrica Dobra
iva i jo mlada udana za Luku Mirkovia zvanoga Arka. Stoga i nju zovu Arkaica.
Sva mjesta obie s prijateljem: najprije trg i lou gdje se i sada sastaju Lastovci i
donose odluke. Hladovita loa kamenih klupa graena po ljudskoj mjeri. S nje se vidi
daleko. Gleda i na crkvu svetoga Kuzme i Damjana, brae lijenika roenih u Arabiji
davnoga treeg stoljea da bi umrli tijekom Dioklecijanovih progona muenikom smru. Najprije su ih muili, a onda im odsjekli glave, objasnio je Dobre prijatelju. Tijela su
im kasnije prenesena u Siriju i pokopana u Ciru. Slava njihova rairila se toplim Sredozemljem, ta ak im je u Rimu posveeno dvanaest crkava!
Uli su Dobre i Francesco u crkvu na ijem proelju se oglasilo zvono na preslici.
Ugodna tiina i hladovina osvjeila je putnike, a Francesco se zaudio najnevjerojatnijem zvonu u crkvi: to je kota na kojem su nanizani sitni zvonii. Njihov zvuk ljupko
odjekuje u staroj arci kamo poboni Lastovci dolaze na mise i pokajanja. Dobre se
ogleda po crkvenoj unutranjosti i pomisli kako bi trebala nova bastivnica u kojoj stoji
sveta voda.
Pogledaj, pokae Dobre kad su izali iz crkve, ovo mi zovemo berlina, stup sramote,
na koji se vee grjenik kradljivac, psova, prevarant. Ako psuje runo, mora uvui jezik
u ovu rupu i tako izdrati nekoliko sati. Okorjeli dobivaju kamen zavezan za vrat koji se
zove morica. S njim moraju doi u crkvu na nedjeljnu misu te glasno moliti oprotenje:
Boe, oprosti mi, pue oprosti mi, a Bog prostio tko me je na ovo naveo. Dragi moj
prijatelju, priznaj da to nije mogue u naoj Serenissimi, tamo bi neprekidno mnotvo

hodalo s kamenjem na vratu, ha, ha!! nasmije se Dobre, a s njim i Francesco.
Ne samo da bi pomanjkalo kamenja nego bi diljem ulica i kanala moralo biti stotine
berlina, a tko zna koliko kaveza za jeziine! dopuni vedro Francesco. A kako kanjavate lake ene?
E, moj Francesco, takvih ovdje nema. Moe se dogoditi da momak i cura zgrijee,
pa ona rodi dijete, no ako ga prizna i oeni je, nikome nita. Ako li je samo osramoti,
mora napustiti otok. Svi se ovdje boje Boga i naega Statuta. Znaj da je star preko dvije
stotine godina! Mudar je, brani prodati zemlju strancu, ako li to netko pokua, bit e
prognan!
Pooe i do Pjevora gdje mala crkvica svetoga Roka i blizina kule Torete podsjeaju
stanovnike da svakoga trena mogu doploviti gusari. Onda se sa zida kraj crkvice Svete
Marije na Gri oglasi povicima straar.
Prolaze tako njih dvojica ulicama Lastova i Francesco neprestano zastajkuje da bi se
divio visokim dimnjacima. Takve nije nigdje vidio. Kakvih li tu ima oblika, zavijutaka,
kapa i krovia, mata kao u bajci!
Nizbrdicom stigoe do cilja: crkve Gospe od Polja. Usred vitkih empresa okruena
grobljem stajala je bijela skladna crkva sa zvonikom na preslicu. Nekako uznosita, a
jednostavna.
Sjedi uz mene na piulu! pozove Dobre prijatelja.
I njih dvojica odmore u hladovini na kamenoj klupi izrasloj iz zida.
O Boe, nikada nisam ovako uivao, taj mir i zelenilo, plavo nebo, mirisi tvoje Ladeste,
sve je to udesno. Mislio sam da znam koliko je ljepote darovano ljudima. Sada tek
mogu slikati, neto je praiskonsko na tom otoku.
U crkvi je ostalo prazno mjesto za sliku koja je naruena. Ona e prikazivati Gospu sa
svecima i donatorom Dobrom Dobrieviem.
Priu oltaru. Francesco dodirne rukama donji rub predele i ukae mu se u mislima
dovrena slika: Bogorodica njena lika sjedi na prijestolju a u naruju dri Isusa. Sveci
stoje, a Dobre kao donator klei s lijeve strane Bogorodiinih nogu. Pobono i skrueno
lice darivatelja prelijeva se zlaanim tonovima kao i tijela svetaca.
Tada na vrata crkve ue neka ena.
Dobra! klikne Dobre.
| 73
I njih dvoje, brat i sestra zagrle se.

Pomalo ozbiljne crte lica nisu unitile njenu prvu ljepotu i njenost.
Francesco se predstavi i poljubi ruku to u njoj izazove ljupko rumenilo. To nije bio obiaj u jednostavnu ivotu njihova mjesta.
Dobra je odjednom probudila udnje za iskrenim i nevinim u kavaliru Francescu. Odavno nije sreo tako neposredno stvorenje, pa jo kau da lijepo svira i pjeva. Njena tamna
kosa smotana visoko uzdizala se nad smirenim elom, nad licem krhkih crta, nad smijekom koji je otkrivao sitne zube.
Pa on nju mora naslikati, tu na toj slici u sreditu, bit e kao Cecilija, kao nimfa, kao
svetica, kao inkarnacija muze, s lutnjom u ruci, sa zvukom na usnama koji u slici zamire
pod zlatnim toplim bojama.
Sav sjaj Ladeste bit e u njezinu liku, anelu koji svira u tiini polja i neba, simbolu
vjene ljepote, savrenstva i Bojega dodira to odsijeva u svakoj ljepoti.
***
Tako se zbilo. Lastovci su na slici odmah prepoznali lijepu Dobru.
to se dogodilo sa slikarevom ljubavi, nitko nije slutio. Koliko je dana i noi matao u
svom venecijanskom atelijeru o dalekoj ljepoti, kako je tragao u susretima za njezinim
likom, kako je obradovao brata joj Dobru kad se slika zavrena i lijepa pojavila sa sreditem koje bi moglo biti sraz boanske ljepote u Madoni i zemaljske u Dobri.
Ona i danas nakon gotovo pet stotina godina doekuje lastovskoga namjernika u
tihoj Gospi od Polja, kao slutnja savrenoga u ljudskom ivotu.

Georg johannesen
Ars vivendi
SEDAM PJESMOTJEDANA
1. tjedan: VJERA
Ponedjeljak: Ars dictaminis
Utorak: Slovima
Srijeda: Tri nadgrobna zapisa
etvrtak: Tanjur hrane
Petak: Leptiri
Subota: U liftu
Nedjelja: O ploi na tednjaku

2. tjedan: NADA
Ponedjeljak: Ars Poetica
Utorak: Zeje vijee
Srijeda: Mjesec u ogledalu
etvrtak: Zakej
Petak: Nevjesta
Subota: Had
Nedjelja: Potanski sandui

3. tjedan: LJUBAV
Ponedjeljak: Quadrivium
Utorak: Praxilla
Srijeda: Maraton
etvrtak: Oe moj
Petak: kare
Subota: Medicinska sestra na nonoj smjeni
Nedjelja: Kune muhe

4. tjedan: ODVANOST
Ponedjeljak: Prometej
Utorak: Herodot
Srijeda: Indijsko ratno pismo
etvrtak: Sokolski vojnici
Petak: Vraara
Subota: Objava rata
Nedjelja: Rondane
5. tjedan: UZDRANOST
Ponedjeljak: Noa
Utorak: Tirov dan
Srijeda: Kepler
etvrtak: Christian VII.
Petak: Grka molitva
Subota: Horacije
Nedjelja: Kod Epikura
6. tjedan: PRAVEDNOST
Ponedjeljak: Bergen
Utorak: Kraljevska obitelj
Srijeda: Kulturni grad br. 1
etvrtak: Stihovi prijateljstva
(prema Ezri Poundu)
Petak: Sestra kod majke
Subota: Papa ita novine
Nedjelja: Yorrick
7. tjedan: MUDROST
Ponedjeljak: Samovoljno produeni vikend
Utorak: Usnuli vitez (prema Po-Chu-Iju)
Srijeda: Odinov dan
etvrtak: Polifem
Petak: Norveka ploa
Subota: Kineski putopis (Po-Chu-I)
Nedjelja: Li-Ho
Objanjenja
| 75
1. TJEDAN
Ponedjeljak
Moj glas je slijepa pjesma, u putovnici mi foto uti
Pismo podrazumijeva odsutnost, da zvuk i svjetlo su odvojeni
Nadesno nijema pjesma, nalijevo snijeg u oima
Hijeroglifima su nestale pjesme i slike
idovi su suglasnike itali kao zabranjena imena
Grci su ivjeli i umirali za svoje samoglasnike
Legenda kae: Moje ljetno jutro za devet tisua godina
Dvostrukokrilna srebrna ptica duboko se zariva
s bolom u oku u zlaano lice budnoga boga sunca
Utorak
Slovo slovce, zato gleda gore
u moje oi dok piem tvoje rijei?
Misli li da gledam dolje u abecedu?
Ne peri oi, radije polii praznu knjigu
Odve sam malo kazao i htio bih slavinu imati u ustima
Plakala si pod tuem, pomoglo je protiv osa i komaraca
Zapisao sam unaprijed sve to se moe
unaprijed zapisati: Unaprijed vam obeavam
to e vam preostati ako me uhvate
Srijeda
Majka u urni: Staro lice djeteta stotinu godina
hoda bosonogo po sivoj stazi od prhuti i novoga snijega
kroz dvije ume posred majina razdjeljka na glavi
Na uiteljevim vratima: Moje stoljee pade usred raspusta
kola je bila zatvorena, priroda otvorena
Mrtve kolege govorile su istinu na mrtvom jeziku
Skupljaev testament: U mojoj obitelji toliko smo se
obogatili da smo podnijeli nae zloine pomou
skuplje umjetnosti negoli prije
etvrtak
Kad sam bio dijete, bio je samo jedan tanjur
hrane i skoro uvijek bi se dogodilo da jedno
od djece ne bi posve doprlo do stola
Jo bi se ee dogodilo da majka
ne bi stigla do stola s hranom
ili da bi otac podigao stol do oblaka
Ne alim se, ak ni bogovima
koje sam stvorio sm u odrazima
svojih roditelja iz obiteljskog albuma
Petak
Minimalni bogovi lete od samoglasnika do samoglasnika
od zelenog do crvenog u bijelom i crnom proljeu:
Leptir svoj smisao dobiva sa pribadaom
Carski plat: prekopirane piramide od tekueg zraka
deru Montezumu i ispiraju njegovu zlatnu prainu
dok ne bude gol poput bumbara u rui
None leptirice s krilima od stakla: Dama u plavoj
svili drala se za krvavo oko u grlu
Kasnije potplati, ljunak, izmet, blatna bara
Subota
Kad je skidao kacigu, za njom je i glava pola
Oprosti, kazala je, pa to je moja glava
Pretvarao sam se kao da je bio obian razgovor
Nesporazumi se moraju postaviti
rano u razgovoru ako hoe da si posve
u pravu i u isti as da grijei
Nitko se ne moe istim liftom voziti dva puta
Ne koristi to ni na kraju krajeva
Pa ipak mnogi ne mogu a da ne pokuaju
| 77
Nedjelja
Ploa na tednjaku pamti slap u ljetnoj gori
Tiho ptije kljocanje, ovje zvono, vrijes to se smije:
Zar nije poiroko mrtve djevojke koljeno?
Oteenje mozga ukazuje na teko djetinjstvo
Galaksije su bare pune abljih jaja
Brojevi stanuju u pokretnim pismima za sve nas
Jednobroj je moja jedina utvara
etverobroj je moj odani kri
Bolest moe postati zdravlje a snijeg kia
2. TJEDAN
Ponedjeljak
Idiot moe izgledati pun nade
ali on studira samo svoje prazne ruke
Njegov tren gleda dno Mimeova zdenca
Japanski je haiku pust poput cijeloga svijeta
Grki su epigrami dimni signali za niskim gorama
Noviji stihovi su vremenske prognoze izmeu dva ledena doba
Djeak sa sranom manom je tako lijepo plavim
usnama pjevao: Pjesme su postajale vidljive u
zlaanim kapljama sa lijeba koji prokinjava
Utorak
U vrijeme kad sam sjedio u zejem vijeu
zauzimao sam se i za bijelo krzno zimi
i za due stranje noge cijele godine
Zeevi su pametniji od bogova koji su
u kroninoj opijenosti i ne bude se vidjevi
lov na zeeve na sve udaljenijim televizijama
Pa ni zec sa dva izboena zuba
i raspolovljenom gornjom usnom: Ne da se on
Hopla, nestao sam u kosom skoku
Srijeda
Oko mjeseca stajale su etiri zvijezde u ogledalu
U svanue: Knjige su spavale u zelenoplavim i crvenosmeim uvezima
Bijeli su se arci radovali da ih itaju na sunevu svjetlu
Ogledala su kotrljajua skladita moguih lica
Ogledala vide oi u oima, ogledala su naoale nikakvih stvari
Ogledala su uzori, stranje strane su smee
itaj knjigu, jednu knjigu, samo tu istu knjigu
Uvijek jednu knjigu kao pravokutnik zemlje:
crna djeja Biblija, za djeja prsa privrena
etvrtak
Zakej se popeo na bijeli dud da vidi svoga Boga
Bog ga je spazio i kazao: Sii i pojedi pet riba
Blagdanski je ruak otpoeo, sve blato je okolada
Djeja vjera je meka roba, strojevi itaju dvobroj
Akronimi u tvom leteem glavnom gradu OSL
znaju o naem prijateljstvu: oni sijeku tvoju granu
Cirkuski su slonovi izgubili u ahu, ali pobijedili u bingu
S majkom je bilo suprotno, dobila je Kineze u kineskom ahu
Slijepi pijetli kukuriu u nevrijeme: Spava li to gore?
Petak
Neupotrebljivo je nevjesta koja je ureena
samo za mene: Ona kae nikad kad ja velim uvijek
Ona je skrovite veliine suneve svjetlosti
Vie volim sve i dlanom u nainiti
rupu u mnogim bubnjevima: Udarac
pesnicom upotrijebit u za srce
More se ljulja od hladnog snoaja
u starim planinama pod novim oblacima
Vjetrovito nebo od razbijenog je stakla
| 79
Subota
Narod u Hadu uo je za brlog u paklu:
Tamo neemo, kau oni sveeniku koji ima
jarev rog sa zlatnim suncem i srebrnim mjesecom
Dravni arhitekt crta novi brlog za medvjeda:
Pogledaj ovdje, medvjed je u pepelu, brlog u urni
Izgoreni prsti, u snijeg umoeni, vapnom boje al Kine
Oblaci vjeruju da meso trune u kosti
Ali ja koji idem doavola dobro znadem
da bijelo brano kosti neuspjela su krila anela
Nedjelja
Ponesi potanski sandui, danas emo daleko
Nebo je od obrana mlijeka, skoro plavo
Posvuda emo i odmah gore do ispod moga lica
Gledam vani vunene maske u otrikanim kapama: fino sunce
Kuja to mae repom navikla je da ode po novine
Pas ne nanjui koliko se daleko svjetlo vidi
Da, lijep sam danju, dok ne smrkne
Ali toliko lijep kao moj mrtvi brat ja nisam
On je taj koji je prvi otiao iza ogledala
3. TJEDAN
Ponedjeljak
Mlada ena, tono od oiljka do skuta
odrasla u mirijadama ljet dvononog suncokreta,
spava u snjenom krevetu kao u bilju nakon Linne
Mladi ovjek, nesiguran poput neeljena gosta
ispred znaka: Ne gazi po travi
Kulturne gospoe pokazuju na nj napetim kaiprstima
Uto on kaza: Quadrivium, ime zvijezde, mjerenje zemlje
Glazba je odnos brojeva, in mente imam joj
one duplje: korijen broja 2
Utorak
Praxilla ree: Od onoga to on mora napustiti
najljepe je sunevo svjetlo, a zatim mjesec i zvijezde
Tree najljepe su zreli krastavci, jabuke i kruke
Klimnuh glavom i sve ponovno prepoznah:
Nemam nita protiv, ovdje je dovoljno uinjeno
Praxilla uze zlato, srebro i broncu na kraju
Pjesme su povjerljive lubanje u nevidljivom mramoru
Heraklitova velika godina trajala je 360 generacija
od oca do oca u krug oko sretne Nove godine
Srijeda
Maratone, pitam: Zato tako mali krug?
Zato se vrtjeti oko samog sebe, milju za miljom?
Djevojice idu ruku pod ruku, uvijek se smiju, nikad ne osmjehuju
Udate ene svakog se mjeseca za mlaka udaju
Majmuni se pokoravaju sunevu kretanju, ne mjeseevoj krvi
Ledeni dan je bezimena no u dva sjeverna ljeta
Lovac je upucao samog sebe meu rogove
Padaviari su preli ciljnu crtu: Venera u mlaku
znai mir veeras i rat sutra
etvrtak
Moj otac nije pio rakiju, a ni pivo
Dvije bi popuio cigarete, jednu za Boi i jednu za Novu godinu
365 dana u godini bio je uvijek i pun i prazan
Svake bi noi pustio ptice iz mjeseeva kaveza
Svaki dan sunce bi bivalo zlatna ribica u nebeskom akvariju
Postajem premalen uveer i prevelik svakog jutra
Gladni se sjeaju ovjeka sa nagnjilim zglavcima
Iz rukavica virili su mu od mraza pomodrjeli vrci prstiju
Stisak ruke bio je vrst kao to se i oekivalo od jednoga jastoga
| 81
Petak
Prvi konac uiven je u tkaninu
tamo gdje ona mlada ureena ena pokazuje
beumno na pola sunca sa svojom gitarom od platna
Mokra je razglednica bila u snijegom zatrpanom potanskom sanduiu
Proljee stie do mojih koljena: Dva zaboravljena blizanca
pod mojim bedrima, bez spola, bez usta i oiju
Danas vani vidim kare u punom danjem svjetlu
kare odsijecaju onaj drugi konac
Trei konac o tankom koncu visi
Subota
Nona je smjena, bolniarka je zabacila glavu unazad
ne bi li vidjela rupicu na bradi dok cijelo je
vrijeme mrmljala: gubi se, gubi se!
ivjeli smo u brodovima sa jedrima od uljanih slika
Ona ne kaza: Kamen ivi da bi zemljom postao
Tanak aj, voda u slavini, plave rupe u oblacima
Na taj nain ostala je stajati u mostu
ne ba u vratima, jer sita djeca imaju
dvije kue: jednu vani i jednu unutra
Nedjelja
Nas dvoje mnotvo je od dvoga u zabravljenoj praznoj sobi
Najbolje sam vidio u mraku preko dva kuna krova
Kada si meni rekla ti, samo si na sebe mislila
Uzalud su kune muhe uginule na prozorskoj dasci
Tko li se usudi poljubiti krokodilova duga usta?
I ovaj je psihopat dijete
U maramici to na konopcu za suenje visi majka je slobodna
Puder je to koji nikad ne nestaje: Radije bi da te ima
negoli da mrtva si, a ja bih i jedno i drugo
4. TJEDAN
Ponedjeljak
Prometej je ukrao vatru, bogovi se osvetili
ljupkom olujom: Led se otopio voda je postao
Voda je prokuhala i postala para svijet se naoblaio
Zvuni zid probio je bubne opne ognjenih ratnika
Boginje lonice poudale su se za bogove rata
Glazba zanosa je pjena sree od gornjih do donjih usta
Mars je pjevao Veneri: Kao ena najbolja si ledeno hladna
Topla si odve tekua, tvoji mjehurii od sapunice isparavaju
u vodene cvjetove u eksplozivnoj kadi
Utorak
3. godine nakon Krista posla Herod Pilatu
vedro majina mlijeka plus 2400 mlijenih zuba
I ree: Ja sam kralj jaslije smrti, to si ti?
Taj put on je bio iskren u Egiptu
Danas je sat vei od Sahare
Svi mogu uti njegovo tiktakanje i nitko ne zna to je
Brodovi od kamena? Jedra od kie? Brodski sveenik kaza:
Nikakav nas Bog ne moe vidjeti sve cijelog dana
Brod je prevelik za sitne oi zvijezda
Srijeda
ivio sam, ivim i ne ivim
esto sam bio ubijen i svaki je put bilo bolno
Pa ti i ne zna koliko ti je dobro, prine jedan
Uzda se u ABC i XYZ, abecede su krialjke
Uzdam se u pusto O u slogu OM
Moje crveno volovsko oko gleda u rat izmeu dva sunca
Mnogo sam se puta rodio, Arjuna
Pamtim svaki put a i u drugim galaktikama
A ti se ne sjea ni kad te je tvoj otac napravio
| 83
etvrtak
Umjetnici su sokolski vojnici, ratnici od etiri spola
Oni izvode zahtjevne tjelovjebe
da bi odvratili neprijateljevu panju
Novo lice, novi rat, nove vijesti: Lani brkovi, dobro
privreni za potiljke, previsoki da bi se njima
zaepila usta, preniski da bi bili povez preko oiju
Poeljao sam kosu palih nakon boja:
Sve to zadivilo me je u snu
iako sam gledao tek otraga
Petak
Dama sa nehrajuim kukovima
gata iz mog rendgenskog dlana i povjerljivo kae:
Zdravo, moj prijatelju, zdravo, lijepo se provedi
Kuhana jaja sigurno se kotrljaju rampom
Oni koji igraju skrivaa varaju i pleu ples leanja
Konji u konjunici ekaju na bi i signal za maglu
Gajde su zrak u vjetrovkama onih koji su pali
Neproitana knjiga, i proitana, crna knjiga u pismu za slijepe
Bijela bjeloknjiga o terapiji bojama, stavljena na internet
Subota
Dragi Allahu, admirale u Turskoj, uj senatovu
ponovljenu objavu rata vojsci gluposti: Prognoza
vremena nikad se ne ledi, sve vrijeme dovoljno je toplo
Otraga ide voa vojske, gluplji on nije
Lav i vuk se tuku kao pas i maka
Mi virusi bili smo neutralni i sve smo pobili
Ja koji ne nestajem u bijegu
smanjujem se za perspektivu
i otkrivam svoju pravu veliinu
Nedjelja
U Rondaneu: Oprao sam se u krvi vremena
Duboko zamrznut na nebu kao plemeniti inka-momak
pio sam rastopljenu vodu u tijelu svemira
Istono od crnog praseta idem u razbijenim tanjurima
Jedan sam se tjedan divio polovici srca: Futrola od crvene
koe gdje miomiris kuca u pola planine
Izlet na planinu sastojao se od posjeta crkvama brvnarama i plavoj katedrali
Torovo kopito u dolini imalo je i smei mesarski stol
Ovamo gore dan je zvijezda sa bijelom sjenom
5. TJEDAN
Ponedjeljak
Uitelji, uenici, snjeni trg je siv od tragova stopala
u smjerovima svim, u slomljenim lukovima ili najvie u krugu
Vrijeme je u vjetru, svijet je nevrijeme, lijepo vrijeme je umjetnost
Nije to snijeg koji ovo kazuje
A ni kia to nije, ne, nikako: Vrijeme
ne zna nita, vrijeme je znanost
Uenici su napisali na ploi: Neemo Nou s nama
Uitelji su uzvratili: Sm se pobrini za svoju kinu odjeu
Svako dijete od dva spola u svom unu vesla
Utorak
Tir, Bog bez desne ruke, pade na Tirov dan
u finu travu od svoje vlastite kose i od kosilice
Anemona je uvenula u utoj vodi na hladnoj pei
Djeje ruke bile su otvorene kratkog zimskog dana
U utorak uveer u pesnice se one stisnu
No uoi srijede one su iarke bora u zimskom snu
Borove su se ume ukrutile u parketu u dnevnoj sobi
Jelova uma, to okitila je groteskna boina drvca,
ispriala je sve u ratoboran papir istine
| 85
Srijeda
Kepler je raunao putanju do planete Mars
Kameni pod okretao se pod biskupskom stolicom
Mladi bogoslov ree: Descartes je najbolji natrake
Dakle: postojim stoga mislim
Sveenik-uitelj s monoklom na nosu kiselo procijedi
(na latinskom): Ne natrake, ve obratno
Dakle: Ne postojim zato mislim
Uvijek i nikad dvije su polovice prazna prostora
u srcu to u moj je poljski zahod urezano
etvrtak
Christian VII.: Gle, ovdje je onaj tvoj ludi kralj
stajao sve otkada se pamte tjedni i vrijeme
koje e doi, kako ve jedno drugo slijedi
I on je popravljao svoj zlatni tanjur
dobro ga liui svojim plavim jezikom: Platno
svie i smrkava ispod njegova portreta
Ministre, vie on: S mojom suprugom ljubav vodi!
A kad promrsi njezino ime, tanjur se
poput sunca rastopi: opet je on pijan
Petak
Molitva u Bizantu prije negoli je Turin doao:
Podari nam dobro za koje nema rijei u naoj molitvi
i sauvaj nas zla za koje molimo cijelo vrijeme
Postajao sam otac s novom majkom svakog mjeseca
Nikada u svom ivotu nisam ivio tako bogat ivot
Sve je bilo badava, hrana, spavanje i putovanje tamo-amo
Najkrai put izmeu dvije zemlje je ostati kod kue
Prolost je ruan san, sadanjost se opet ne moe
izdrati, nasreu bez budunosti smo
Subota
Vrijedi biti nervozan
Prii Hamletu i dadni mu savjet i cigarete
Ja, Horatio, neka vrsta prijatelja
Prisutan sam kad su maevi zabranjeni
Rasipam pepeo po grobovima i po Ofelijinu potoku
Dobar sam u prolijevanju ostatka otrovanog vina
Bih li to isto opet vidio na nekom drugom dvoru?
Ne, u estom inu Ofelija stoji pokraj telefona: Ona
dobro zvui, ima lijepa bedra i htjela bi se potenim kostima opasati
Nedjelja
Epikur je kazao u vrtu: Dri sastanke najkrae
mogue i budi u drutvu sa to je mogue manje ljudi
Najbolje ne vie od dvoje
Uitelj je ormar drao praznim, kuu skoro pustom
Zamolio nas je da unaprijed pregledamo gole odaje
Uitelj je mijenjao mjesto sastanka najee mogue
On poznaje samo one koje je prisiljen poznavati
i to bez imena i adrese: nikada se on ne okrene
Priam ono to moram, ne ono to znam
6. TJEDAN
Ponedjeljak
Ovaj je grad uma uvenih kipova u kojem su
graani u potrazi za ljudima koji nisu od kamena
Ugledamo li ibicu, posadimo je nasred trga
Dvanaest stotina vrana leti ujutro i uveer
prvo prema sjeveru a onda kui na jug
Dvanaest e vrana dobiti krila im uginu
Bronani je Bog kleao ispred kipara u svijetlom granitu
Bog hrane pjevuio je pjesmu pohvalnicu po notama
Gradski sveti kuhari posluivali su lagano posoljena anela
| 87
Utorak
Kralj i njegova obitelj: etiri kraljevne
tri kraljevia, onaj to je prijestolonasljednik
ivio je u oskudici, stanovao u jednoj sobici
Ali najmlai je kraljevi pronaao izlaz iz nevolje
u kraljevskom parku: Proirio je svoju talu i na kraju
je ivio takorei u cijeloj svojoj podugakoj zemlji
Jedne ljetne veeri kraljica je izila u travu
Straa ju je mogla uti kako pia
Zvualo je kao kad skakavci trljaju bedro o bedro
Srijeda
Ona koju smo zvali kraljicom od Sabe
preuredila je bogomolju u znanstveno-istraivaki
institut koji je bio, znali smo to, lezbijska javna kua
Onaj koji se zvao Aleksandrom Velikim
trao je u parku narkomana i bio uhapen
pri nesporazumu, o kako smo se tome smijali
Svi u kulturnom gradu bili su pijani, ali jo uvijek edni
Osobito vana bila je zadnja vremenska prognoza koja je glasila:
Ne, nema vie ni vremena ni vremenske prognoze
etvrtak
Ovdje je tvoj stih prijateljstva: Bio sam u zatvoru
osumnjien da sam seksualno zloupotrijebio maloljetnicu
Tada si upitala je li bila lijepa
Bio sam osloboen optunice i puten
Tad si upitala jesam li bio nevin, ne zato
to si bila znatieljna nego da bi mi poeljela sreu
Sjeam se da si lijevala dobro vino
u velikim koliinama, a i jo jednom si mi pomogla:
Kazala si da dva i dva su etiri
Petak
Sestra je kod majke, ivi u dvorcu od sporih
oblaka: plai se da ja ne mogu podnijeti hladnou
gore u mramornom tornju na zranom satu pjevanja
S licem ispred sebe poput fenjera
osam je tisua godina na stranu okrenuti koija
ispijao iz planktona plavoga svjetla
Majka je pretvorila podni sag u travnjak
i sjela na moje one kapke u miriljavom suncu
kao da je to najprirodnija stvar na svijetu
Subota
Papa je molio za bolje vijesti, TV govri ex cathedra
Vrijeme je u pravu, kocka pokazuje est estica:
Kranske uran-bombe su augustinski boji dokaz
Strah u ratom zahvaenoj zemlji nije sova i gmaz
niti ona mlada utvara u plavobijeloj nonoj koulji
Nijedan pastuh ne jae dva puta istu kobilu
Greka i izdaja ne postoje u brojevima od 1 do 10
Crkva e stajati prazna pretposljednje nedjelje u svijetu
Subota prije bila je uzrokom prethodnom petku
Nedjelja
Dvorska luda Yorrick ima ensku lubanju
O kako se on smijao u dvoru od srebra na danskom planetu
Moda je i mjesec bio, ali ne onaj koji mi imamo
Muhe ispijaju orlovo oko
Nita se drugo nije ni oekivalo
toliko je star staroorao postao
Bacam vrapca u zrak
Mislim da e on ostati visei
izmeu neba i zemlje kao Horatio
| 89
7. TJEDAN
Ponedjeljak
Predzadnjeg ponedjeljka postalo nam je jasno:
Svatko od nas svoj pupak ima iako isto govorimo
itali smo narednu pjesmu, na est slova: P-J-E-S-M-A
Starci zavide pobaajima a ne obratno
Tako da ako netko kae da prerano je rei
da je prekasno, i to je istina
Na sjevernom je polu samo juni vjetar
tedim na svom izdisaju, ovdje sam
Ali htio bih na jug da vjetar mi u lice pue
Utorak
Dugo smo jahali, jo nam je bilo dugo jahati
Oi su mi se sklopile: asak sam spavao
jo uvijek uzde vrsto drei u lijevoj ruci
Probudio sam se i upitao momka, on kaza:
Konj je nainio stotinu koraka dok ste spavali
Shvatio sam da tijelo i misli mijenjaju mjesto
Sve je postalo nita i nita je bilo sve
Kratka razdaljina koju sam projahao u snu
poslije e biti dua od moga ivota
Srijeda
Devet tisuljetna no spava u plavom ledenom
jezercu kad unutranji dio utog ledenjaka klizi
istom brzinom kao i kamenje to plee
Manijaci su trali prema zemljinom sreditu
Narod kae da mjesec dokazuje da pakao postoji
Isti je dokaz planet Venera: zla pe
No je djetetova smrt: Odmorna djeca se bude
ujutro kao da je krevet bio grob
Srijedin san je prah u otvorenoj i razbijenoj urni
etvrtak
U moje vrijeme Polifem je bio najmanji od bogova
Ne vei od trola, spavao je u jednom svom oku
dok se nije slijep probudio u skoro praznom atomu
Kuao je dvije kapi majina mlijeka
Uzeo je svoju majku, trokutno krzno izmeu toplih
bedara prije negoli su stigle oeve kao more slane kapi
Plavooka djeca bude se u upljini majinih usta
Najmanja no ima samo dvije zvijezde:
Moje bijele oi vide ono to sam samo ja sanjao
Petak
Krovovi automobila uspinju se milijunima godina
iz duboko zamrznutih tragova kotaa u ognjenim stupovima velegradova
Svi upravljai na Araratu su lica u sigurnim rukama
Bijela kia prska toplu spermu iz sunevih pjega
Osmotrani su mostovi visili ponad sedam mirnih mrtvih mora
Automobili su gmizali u prvoj brzini tunelom svjetla
Prvo oni prljavobijeli fordovi kojih je zaista
previe: Zatim, i oni polako, skuplje
marke od srebra i smaragda
Subota
Plovio sam preko mor od zelene trave
tisuu sitnih milja od zemljanih valova: U susjedovu
polju uo sam vitke svirale od hladnog vjetra
Vozim kroz pustinju i plovim preko mora
Pijesak postaje valovit, pustinja je uto more
More je plava pustinja, sve se pokree
Pijesak nalikuje na more i ja sam od vode i zemlje
Planina e postati pijesak i pijesak e tei
Mnogi se valovi s kamenom vrate
| 91
Nedjelja
Li Ho se poalio svom caru: Duge pjesme
mi poderae odjeu, od kratkih pjesama posijedih
Dvor i vlada isplanirae osmi dan u tjednu
Mamut na peinskom zidu razbio je staklenog slona
Drati tako velik kamen izmeu ruku
isto je to i drati neroenu lubanju teleta
Pisao sam predugu pjesmu prekratkim rijeima
o pola carstva zraka i krugovima u praznom zdencu
Pjesma je zavrena, kosa mi je promijenila boju
Objanjenja
DANI U TJEDNU
Dani u tjednu znak su misli ili ideogrami. Svaki tjedan nain je ivljenja. Sedam tjedana
predstavlja 70 godina uenja, u sedam elipsa sa zemljom i petkom u jednom aritu i
suncem i nedjeljom u drugom.
Ponedjeljak je mjeseev dan, nona ikona refleksije i ogledala. Utorak je dan odvanosti. Bog borbe Tir rtvovao je desnu ruku izgubivi je u vujim raljama da ovaj ne bi
progutao sunce. Srijeda je dan zabrinutog vrhovnog Boga Odina: moan dan za sveznaliine zagonetke i tajanstvene dikt(ate). *(dikt. na norv. znai pjesma, primj. prev.)
etvrtak je dan Boga ratar Tora, dan objeda, oev dan stalno otvoren za boginje u
prodajnim hramovima. Petak je Venerin dan, kod Norveana Fryov dan, ali i Veliki
petak kod krana. Boginja Venera je planet Venera, i kao ikona i ideogram zvijezda
petokraka, u krugu rata, ameriki: Pentagram/Pentagon. Planet Venera dva su prastara
i dnevno aktualna ideograma. Venera u polumjesecu ikona je rata, kao u Crvenom
polumjesecu i turskoj zastavi. Venerin je pentagram mirovni znak feminizma na USAbombarderima. Rat kao kultura bio je muevan. Rat kao barbarstvo dugme je elja:
klitoris, rat bez andreia ili muke odvanosti. Mir sa pravom na prvu upotrebu atomskog
oruja odloena je ravna struktura terora i oblik upravljanja. (V.: Carl G. Liungmann: Tanketecken. Symbolers semiotik, vsterlandska ideogram, 1993., str. 406 419) Subota
je dan pranja i spavanja u grobu ili krevetu, s posjetom zemlji smrti, privienjima i mori
prije svanua. Subota je aktualna situacija (kairos pjesme) kao trajno kritino stanje
izmeu petkove dvije Venera-ikone i klasinog uenja dana odmora o duevnom miru
(ataraxia) i samoskrbi. Nedjelja je zamiljeno uskrsnue novog ivota osloboena bogobojaznosti i straha od rata, tjedni prijelaz ka intertekstu citata i aluzija.
Praxilla je pjesnikinja s Peloponeza (r. 450. g. pr. Kr.). Prva kitica je iz izgubljene pjesme o mladom Adonisu, kojeg je Afrodita voljela te je stoga bio ubijen. Arjuna je mladi
knez u indijskom boanskom spjevu Bhagavagita. Njegov koija objanjava mu na
bojnom polju zato e on poi u boj i zapoeti bitku. Pokae se da je koija vrhovni
Bog, koji pouava Arjunu o ureenju svijeta. Johannes Kepler (1571. 1630.) sainio
je tri zakona o putanjama planeta kao elips sa suncem u jednom aritu. Keplerovo
izraunavanje Marsove putanje izazvalo je prevrat u religioznim krugovima. Christian
VII. bio je ludi dansko-norveki kralj (1749. 1808.). Njegova je ena nala si istaknutoga ljubavnika: ministra Struenseea, koji je bio pogubljen, u ime hvale za trud. Epikur
(341. 270.) propovijedao je odsutnost boanskoga uplitanja i univerzalne norme vrijednosti. Prijateljstvo postoji. Drutvo ne postoji. Primijenjeno 1. lipnja 1999.: Norveka
ne postoji. Norveki postoji, ali u kuloarima gdje se itaju pjesme, privatno razgovara i
u djelimice javnim krugovima, seminarima i studijskim grupama. Polifem je bio jednooki sin Boga mora. Uhitio je Odiseja i pojeo njegove ljude. Odisej je sebe zvao Nitko,
oslijepio je trola i uspio pobjei.
U 7. tjednu tri su prepjeva starih kineskih pjesama: Od drugih citata i prerada itatelj
moe imati koristi i radosti (ne)pronaavi ih. (V.: Etterpkloke etterord / Naknadnopametni pogovor, Ars moriendi, 1994., str. 57 90).
S norvekog preveo
Munib Delali
GEORG JOHANNESEN (1931. 2005.) svakako ide u red najznaajnijih norvekih i skandinavskih
pjesnika XX. stoljea. Taj prvi (i valjda jedini) profesor retorike u Norvekoj bio je i jedan od najveih i
najdosljednijih oponenata u norvekom kulturnom i openito drutveno-politikom ivotu. Markantan
polemiar, i radikalna i aristokratskoga dranja, istakao se i kao romansijer i liriar, esejist i knjievni
istraiva, a i kao sjajan prevoditelj, prije svega Brechta i kineske lirike. Iako od poezije i nije mnogo
napisao (objavio je tek etiri zbirke pjesama), ipak on odavno zauzima jednu od najvidnijih pozicija u
modernom norvekom pjesnitvu. Njegova pjesnika knjiga Ars Moriendi eller de syv ddsmter (Ars
Moriendi ili sedam naina umiranja) iz 1965. svojevremeno je bila proglaena za najbolju norveku
zbirku pjesama u XX. stoljeu. Trideset i tri godine kasnije objavio je poetskoga nasljednika toj knjizi, Ars
Vivendi eller de syv levemter (Ars Vivendi ili sedam naina ivljenja, 1999.). U predgovoru knjige autor
navodi da su to antistrofe, pandani, dodatci i komentari onoj prvoj knjizi. Knjige je zaista mogue porediti, i to ne samo radi naslova, nego i zbog intertekstualnih referenci kojima i jedna i druga obiluju, kao
i zbog srodnosti u formalnoj izgraenosti obaju djela (i u jednoj i u drugoj je sedam pjesmotjedana, sa
po sedam pjesama u svakom tjednu, a u svakoj pjesmi tri terceta). Ars Vivendi je inae bila nominirana
za prestinu nagradu Nordijskoga vijea za knjievnost.
| 93
Vladimir Sorokin
Marinina trideseta ljubav

(odlomak iz romana)
Marina je paljivo ila dugim hodnikom od plave, slabo prtajue pjene. Bez obzira
na svoju prozranost, pjena je bila kruta i sasvim podnosila Marinu glasno pucajui pod
golim koracima.
Ispred nje je svijetlilo na kraju hodnika. Netko je glasno povikao iza nje:
- TRI!!!
I ona je potrala, brzo, brzo, jedva dodirujui neobini pod, tako da joj je vjetar zazvidao u kosi.
Svjetlo se pribliilo, pribliilo i - ah! - Marina je izletjela iz hodnika u jarki sunani svijet i upala na zelenu travu. Oko nje je bilo toplo i prostrano, nedokuivo nebo razdvojilo
se nad glavom, spajalo se na vidljivom obzorju s takoer beskrajnim morem.
Blizu nje su se ukazale bijele figure ljudi. To su bile ene u dugim hitonima1. Pribliivi se, one su se razdvojile, proputajui svoju zapovjednicu. Njoj se uinilo da je to
Nina. Dodue, ona je bila jako mlada, skladno graena, lice i ruke bile su joj preplanule
bronanom bojom. Na njezinoj glavi poivao je lovorov vijenac.
- Zdravo, Marina - glasno je rekla Nina, priavi joj. - itelji Lezbosa te pozdravljaju.
Ostale ene su u zboru neto rekle na grkom.
- Ja na Lezbosu? Teko je u to povjerovati - ree Marina, radosno se smijui.
- A ti povjeruj, anele moj - Nina joj je prila blie i poljubila je u obraz.
- Ninoka, ja sam sasvim gola... ree Marina, stavivi ruke na grudi, no Nina ju je
ispravila:
- Kao prvo, ja nisam Nina, ja sam Sapfo, kao drugo, da tebi ne bude neugodno...
Ona je neto rekla druicama i sve su skinule svoje hitone.
Tijela su im se ukazala skladna i prekrasna.
- Idemo, strankinjo - drueljubivo ree Nina, uzevi je pod ruku. - Budi kao kod kue.
Ti si na otoku Ruiaste Ljubavi, na Otoku Pjesnika.
1 Kod starih Grka: kratka bijela, vunena ili lanena haljina bez rukava koja se nosila do golog tijela i
pasala pojasom (prev.).
Svijetlila se uska staza. Pruale su se grane kestena i maslina, upletale se pod nogama lijene ovce, sluavka sa svenjem granja, um i pjena valova...
Sve su stale objedovati pod prirodnim krovom od rasprostrte vinove loze. Ispred njih
je na travi bila prostrta velika rogoina s crnim egipatskim uzorom, gole robinje stavljaju
na nju amfore s vinom, medom, zdjele s kljualom vodom, vaze sa slanim maslinama,
zdjele s peenom janjetinom, peenom ribom, puevima, koare s kruhom.
- Kako je mnogo svega! - radosno se smije Marina.
Nina se nasmijeila:
- Da. Obino na objed izgleda skromnije. No danas si s nama ti.
Blizu Marine elegantno sjedi mila plavooka djevojka. Iz velike koare ona uzima
veliki vijenac spleten od narcisa, anemona i crvenih makova.
Vijenac joj skladno pristaje na glavi, opija Marinu lijepim mirisom.
Ona digne pogled na druice za sofrom, no one su ve ukrasile sebe vijencima od
mirte, groa, narcisa. Samo na glatkoj Nininoj kosi poiva lovorov vijenac.
- U iju emo ast? - pita plavokosa djevojka.
- U Afroditinu, Afroditinu... ulo se okolo.
Sluavka donosi zadimljeni rtvenik, Nina ustaje, izgovara neto pjevuei i ulijeva
au s vinom na ugljen.
On iti, rasprostire se slatki dim.
- Pij, anele moj... obraa joj se Nina.
Objema rukama Marina uzima au i brzo ispija.
Vino je neobino ukusno. Iz komada janjetine dopire opijajui miris.
Marina prua ruku, no Nina je grubo zaustavlja:
- Stoj! ekaj... Boanstvena vatra me je zasjenila...
U njezinim rukama se pojavila voskom prekrivena daica i tanki srebrni stilos.
Gole druice zautjee.
Brzo zapisavi neto stilosom, Nina je gordo podigla glavu i deklamirala.
Ovdje su prole zagonetke tajnih nogu.
Kasno. Ujutro, malo svjetla, itam i razumijem.
A ono to voljenu gane, tako kao mene
Nije dano nikome...
Marina ju je zaueno pogledala. Nina se pobjedonosno nasmijeila:
- Svia ti se?
- Ma... Ninoka, to je Pasternak...
Ninino lice dobilo je okrutan izraz:
- Glupao! To sam ja! Pasternak e se pojaviti tek kroz dvije tisue godina! Pogledaj!
Ona je okrenula daicu i, doista - ta je povrina bila ispisana grkim slovima. Zalazee rumeno sunce igra u njihovim prodornim iskricama.
- La! - odjekuje nad Marininim uhom i druice zajedno s Ninom alosno odlaze.
Marina se okree i vidi NJEGA. Osjea gr u grlu. ON je u kratkoj bundi, odnosno
u jednostavnom kozjem kaputu, sa irokim konim pojasom, snane noge obuene su
u jednostavne sandale, pocrnjele ruke steu hrastovu motku, trokutastog lica s mor-
| 95
narskom bradom... O, Boe! ON hvata teku zdjelu i sa stranim treskom je razbija o

rogoinu bogatu jelima.
Gole ene histerino viu, komadi janjetine, maslina, pueva lete na sve strane. ON
prinosi svoje lice blijedo od neizmjerne napetosti k Marininom licu i zagluujue vie:
- To su sve tvoje ljubavnice!!! SVIH DVADESET DEVET!!! DVADESET DEVET!!!
Marina se koi od uasa.
NJEGOVO lice je toliko blizu da ona vidi mnogobrojne pore na njegovoj koi, mikroskopske dlake u nozdrvama, prljavtinu na dnu bora i sitne kapljice znoja. U svakoj
kaplji igraju jarke duge.
- Dvadeset i devet ljubavnica! - produava ON i najednom gromko dodaje - I NI
JEDNU NISI VOLJELA!!! NI JEDNU!!!
Srce je stalo kucati u Marininim grudima od uasne istine.
Ona bez svijesti pada, no ON se saginje nad njom. Od blijedoga lica nikamo se nije
moglo skriti:
- TI NIKOGA NIKADA NISI VOLJELA!!! NIKOGA!!! NIKADA!!!
- Ja... voljela sam vas... - ape Marina zgrenim usnama, no poput udara groma
odgovor je uslijedio jo surovije:
- LA!!! MENE NISI VOLJELA TI, VE ONA!!! ONA!!!
NJEGOVA teka ruka visjela je nad Marinom, zakrilivi cijelo nebo. Ogromna, crvenosmea, beskonana i vrlo iva. Marina ju je pogledala koncentriranije... Pa to je Rusija! Tamo se izdizao Uralski lanac, duboka linija uma bljesnula je Volgom, linija ivota
- Jenisejem, sudbine - Lenom, ispod su se pruale Kavkavske gore...
- Rusija... - proaptala je Marina i najednom shvatila za sebe neto jako vano.
- NE TA, NE TA RUSIJA!!! - produio je surovi glas - NEBESKA RUSIJA!!!
Ruka je stala svijetliti i plaviti, crte rijeka, gora i jezera poblijedjele su i narasle, ispunile nebo, meu slabo skupljenim prstima zasijala je zasljepljujua zvijezda: Moskva!
Zvijezda se pretvorila u kri i negdje u podnebesju oivio je gusti bas protoakona iz
Jelohovskog:
Od mladosti Krista zavoljevi,
I lako breme Njegovo na se primiiio,
I mnooogim udesiiima proslaaavi tebe Bog,
Moli za spas dua naaaiiih...2
A negdje vie, u zvoneoj modrini oglasio se nevidljivi zbor:
Mnooogaaa ljeeetaaa...
Mnooogaaa ljeeeetaaaa...
No Marina je shvaala da bit nije u protoakonu, i nije u zboru, i nije u zasljepljujuem kriu, ve u neem sasvim-sasvim drugom.
A ON je takoer to shvaao, usmjerio svoj skrueni pogled u pravcu zbijenih Mari2 Molitva na staroslavenskom jeziku, ne puno drugaijem od dananjeg ruskog, kojim se danas slue
i u junoslavenskim pravoslavnim crkvama (prev.)
ninih ljubavnica. Bilo ih je tuno vidjeti: ucviljene, polupijane, skupljene u jednu gomilu,
zgrenih njuaka, zaklanjaju se laktima, alju kletve... Marija, Nataa, Sveta, Barbara,
Nina... sve, sve... i Saa, i Saenjka! Takoer se proklinjui krevelje, zamahuju, kre
plave mramorne ruke...
Marina je uzdrhtala od proklinjanja, no u taj as ON je progovorio pod dostojanstvom produenog poja zbora, progovorio glasno i muevno, tako da je to Marinu potreslo, ridanja su je obuzela:
- VELIINA RUSIJE NAE SLAVNE S NARODOM VELIKIM S HISTORIJOM JUNAKOM S VJEROM PRAVOSLAVNOM S MILIJUNIMA STRIJELJANIH MUENIH UBIJENIH S ONIMA SLOMLJENE VOLJE S LOPOVIMA KOJI SRCE TVOJE VADE I SIU I SA
ZAMAHOM VELIKIM S PROSTOROM NEOBUHVATNIM S PROSTODUNIM RUSKIM
KARAKTEROM S DOBROTOM LJUDSKOM I S LOGORIMA GROZNIM S MRAZOM LJUTIM SA ICAMA SMRZLIM U RUKE USJEENIM I SA SUZAMA I S BOLJOM S VELIKIM
TRPLJENJEM I VELIKOM NADOM...
Marina plae od zanosa i sladosti, plae suzama umilnoga pokajanja, radosti i ljubavi, a ON govori i govori, kao da prelistava stranice velike, jo nenapisane knjige. Ponovo
se die glas protoakona, iskusnim reitativom pripojava zboru:
Tko kae da ti nisi borac?
Borila se stalno, tiho, za istinu.
Bijae u partiji tolikih hulja,
Koji su nastojali uiti te partijnosti...
Marina nije shvaala zato on to ita, no najednom je svim svojim biem predoila
sebi da sutina uope nije u tome, ve u neem drugom - vanom, jako vanom za
nju!
Ponovno se pribliilo blijedo grleno lice polusijedih pramenova:
IVJETI BEZ LJUBAVI JE NEMOGUE, MARINA! NEMOGUE!!! NEMOGUE!!!
Lice se rasplinulo i na visokom modrom nebu, posred zamjetno sjajnih zvijezda,
isijavale su ravnomjerno rasporeene srebrne rijei:
IVJETI BEZ LJUBAVI JE NEMOGUE, MARINA!
- Kako onda postojati? - apatom pita ona i tamo umjesto srebra pojavilo se jarko
zlato:
VOLJETI!
- Koga? - glasnije pita ona, no nebo uzvrati stranom grmljavinom, stane se tresti,
alosna tijela ljubavnica podrhtavala su meu drveem, po zemlji je nastala iroka raspuklina, raspuklina, raspuklina...
Gola Saa je nevjeto prekoraila Marinu, podigla s poda svjetiljku:
- Jesi li se probudila, Maria?
- Probudila... - nezadovoljno je promrmljala Marina, zamirila na jako sunano svjetlo s prozora. - Auuu... koji san...
- Lijep? - promuklo je pitala Saenjka, diui se.
- Jako - tuno se nasmijeila Marina, spustivi se na jastuk.
Saa je spustila glavu Marini na grudi:
| 97
- A ja eto nita nisam sanjala... odavno nisam sanjala...

- teta - iznenada hladno ree Marina, osjeajui udnu ravnodunost prema kovrama prijateljice i njenom toplom prionjenom tijelu.
Teak san... - pomislila je ona, sjeajui ga se. - ekaj... Tamo je bilo neto glavno, vano... zaboravila sam, do vraga...
Ona je odmaknula Sainu glavu:
- Vrijeme mi je da ustanem...
Saenjka ju je zaueno pogledala:
- Ve?
- Ve... - sanjivo je promrmljala Marina, ustala i gola pola u kupaonicu.
- Doi brzo! - povikala je Saa, no Marina joj nije uzvratila.
Stranjica joj je dotakla neugodno hladni krug, ruka joj je rasijano otkinula komad
toaletnog papira:
- Vano... najvanije sam zaboravila...
Mlaz je trcnuo po dnu koljke i, padnuvi u izlaznu cijev, uzburkao vodu...
Marina odavno nije sanjala slinih snova, pa ako je i sanjala, kod svih njih se nikada
nije tako jednostavno pokazala istina. A taj san - jarki, gromki, zapanjujui dao joj je
da osjeti neto jako vano, to je tako revno i odavno traila njezina dua...
- Pa, to?...
Ona se obrisala, povukla vodu.
Kotli je glasno izruio vodu i uobiajeno zamrmljao.
Marina se pogledala u zrcalu:
- Boe, kakva njuka...
Uzela je etku, zijevnula, prola rukom po kosi, odvrnula vodu i postavila lice pod
jakim hladnim mlazom.
Umivi se, ponovo se srela s oima natmurene, pospane ene:
- Komar...
Pod crvenim upalim oima protegli su se plavi koluti, usne, nabrekle od poljubaca,
uinile joj se odbojno velikim.
- Eto to sam... doekala...
Saa ju je doekala zagrljajem, iz kojega se Marina poeljela izvui pod tedljivim
pitanjima ljubavnice:
- to ti je, Maria? Jesam li te neim uvrijedila? Maria? to ti je? Ma ne plai me!
Na kraju je ruiasto klupko ruku bilo raskinuto, Marina je utke stala skupljati svoju
razbacanu odjeu.
- Maria! to se dogodilo?
- Nita...
- Hej, Marinoka! Mila moja!
Marina se gadljivo namrtila.
- to... to ti je? Ne voli me vie? - Saenjkin glas je podrhtavao.
Navukavi demper, Marina je poprijeko pogledala nju - golu, nitavnu lezbijku s
bestidnim streim grudima i oteklim licem.
Nitavno... kako je glupo sve... - gorko je pomislila ona i nasmijeila se. - Dvadeset deveti put. Kako je glupo... Saa je ekala odgovor.
Demper je prekrio glavu i ruke, skliznuo po golom trbuhu:
- Ne volim.
Saine usne su se malo otvorile, jedna ruka mahinalno prekrila grudi, druga - ria
bedra.
Prema takvoj bludnici Botichelli je vjerojatno naslikao svoju Veneru... pomislila je
Marina, udei se koliko joj je svejedno za sve.
- Kako?
- Eto tako.
- Kako? Ne voli?
- Ne volim.
- Kako? Kako?!
- Ma to ti stalno kaka! - otresla se na nju Marina. - Ne volim te, ne volim! Ni tebe
ni nikoga, shvaa?
- Marinuka... to ti je?... - paljivo je krenula za njom Saenjka.
- Samo me ne prati!
- Maria... - Saenjkine usne su zadrhtale, ona je zacmizdrila. - Maria, oprosti mi...
Popravit u se... neu biti s mukarcima...
- Ne prati me!!! - histerino je povikala Marina, osjeala kako joj blijedi lice i hlade
se udovi.
Gotova zaplakati Saenjka je uplaeno ustuknula.
Navukavi hlae, Marina je pola u kuhinju staviti ajnik.
Kada se vratila, odjevena Saenjka je uplaeno izmakla, uputila se u hodnik.
Boe, kakva glupaa... nasmijeila se Marina, opazivi kako ta ovca brzo navlai
svoje izme. - Svetica koja bleji... A to sam ja? Bolja? Ista takva bludnica...
Ona je umorno protrljala sljepooice.
- Vrati mi mojih etrdeset rubalja za haljinu - uvrijeeno je propitala Saenjka zakopavi ogrta. Usne su joj bile natekle, oi gledale ustranu.
- Jebi se - mirno ree Marina stavivi ruke na grudi.
- Kako... kako?... - zbunjeno je proaptala Saa.
- Eto tako.
- No... to... to je moj novac... ja... ti mi ga mora vratiti...
- to vratiti? - zlovoljno je pitala Marina, pribliivi joj se u polumraku hodnika.
- Kako... novac... moj novac... uplaeno je oklijevala Saa.
- Vratiti? Novac?
- Novac... etrdeset rubalja... ja sam to unaprijed platila...
- Unaprijed?
- Da... unaprijed...
- Tako, novac, kae?
- Novac... htjela sam re...
Nije uspjela Saa ni dorei, kad ju je Marina, jako zamahnuvi, udarila po licu. Saenjka je jauknula, bacila se k vratima, no Marinine ruke su je zgrabile za kosu, stale
udarati glavom o vrata:
- Evo ti novac... evo ti novac... evo... evo... evo...
Vrisak je postao nepodnoljiv, od njega joj je zazujalo u uima.
Marina je nogom otvorila vrata i s mrnjom gurnula bivu ljubavnicu na stubino
odmorite:
| 99
- Drolja...
Zalupivi vratima, teko diui, naslonivi se na njih leima, Marina je malo stajala,
onda se dovukla do bestidno razvuene sofe, upala licem u jastuk, u kome se jo sauvao u bijelim naborima miris Sainih kovra.
Ruke su se same zavukle pod njega, zagrlile ga.
Marina je zaplakala.
Isprva zadrane suze su potekle lako i ubrzo se ona ve tresla od ridanja:
- Bo... bo... e... glu... pa... a... glupaa... Plea su joj drhtala, pred oima joj je
ostalo uplaeno Saenjkino lice, u uima odzvanjao voljeni glas.
- Glu... pa... a... glupaa ... prokle...taaa...
Uskoro je prestalo plakati onemoalo tijelo, te samo nijemo podrhtavalo, isprueno
usred zguvane posteljine.
Poleavi malo, Marina je ustala, otrla rukavom uplakano lice, otila u hodnik, odjenula se, prebrojala novac i zalupila vratima tako da se s dovratnika neto prosulo...
U zadnje vrijeme Marina se ne tako esto odavala alkoholu: dva puta mjeseno se
napijala do besvjiesti koktelom od bijelih i crnih vina.
No ovaj put njezino bie joj je govorilo da je vino slab katalizator, i doista - dvije kupljene ujutro boce votke do etiri sata vlane oujake noi bile su ve prazne i grozno
blistale na stolu usred prljavog kaosa ispranjenih konzervi, opuaka, komada kruha i
kobasice.
Marina je sjedila na stolici usred kuhinje, klatila se i mumljala neto. Njezina kosa je
bila nemarno raupana, bretela spavaice skliznula.
- Drolje - mrmljala je Marina, oblizivajui svoje posivjele usne. - Kakve... drolje... i
ja takoer... Boe... dvadeset devet drolja...
Ona je zaplakala, uronivi raupanu glavu na grudi.
- Boe... nikoga nisam voljela... bludnica usrana... drolja...
U dui joj je bilo prazno i gorko, srce, oamueno votkom, joj je bilo satrto i teko.
Marina je zajecala, no suze joj ve odavno nisu tekle, samo joj se lice grilo.
Naplakavi se, ona je s naporom ustala, gegajui se, otvorila hladnjak. U udubljenju
vrata i dalje je blistala etvrtinka.
Marina ju je uzela, prinijela k oima. Svjetlo se iskrilo u votki koja se prelijevala u
duginim bojama, rijei na etiketi su se udvajale.
Ona je prinijela etvrtinku elu. Hladno joj se uinilo vruim.
Tako je s bocom na elu i krenula u sobu, bolno zakaivi ramenom dovratak.
Upavi na krevet, zubima je stala skidati bijeli ep.
Marina je pila ledenu votku iz grlia malenim gutljajima, leala na sofi i gledala u
strop koji je nekamo plovio.
Pila je lako - kao izvorska voda klokotalo joj je u grlu, sputalo se u eludac. Sofa je
takoer pila i kotrljala se zajedno sa stropom, zidovi su se pomicali, Rabin bez oiju je
prijetei promatrao sa svoje Iskaznice.
Jako opijanje uvijek joj je razaralo um, izazivalo roj jarkih sjeanja, izazivalo razne
ive slajdove: nasmijeeni ujo Voloa, baka popravlja kapu, iz tame izranjaju Marijine oi, iibana Nataina lea, nevjeto, na brzinu oprana Barbara, crnac koji glasno
hre...
- Kako je sve loe... - tiho ree ona, podnimivi se.

Iz nakoene boce votka je curila na postelju.
U glavi joj se vrtjelo, u sljepooicama su neprekidno lupala dva mehanika ekia.
- Sve je jako, jako loe, Marina...
Nevjeto zamahnuvi, ona je zavitlala bocu u radijator.
Ne doletjevi, ona je pala na pod i, oskudno razlivena votka, pocurila je k istrtim
pedalama pijanina...
Marinu je probudio telefon.
S naporom se pridigavi, ne smogavi snage razlijepiti otekle one kapke, ona ga
je opipala, skinula slualicu:
- Da...
- Marina, gamardoba3! - povikao je na drugom kraju falset koji je puio.
- Da, da... promrmljala je Marina, nemono se spustila na jastuk.
- Marino! Marino! - vikala je slualica. - Ovdje Samson!
- Zdravo...
- Sve je u rijedu, draha, sve smo urjadili!
- to... to, ne razumijem...
- Sve, sve! Sve u rijedu! - prenemaui se, kao na zimskom mitingu vikala je slualica. - Kada po nofce doe?!
- Po novce?
- Da, da! Kada?
- Po kakve novce? - protrljala je elo Marina, zagledavi se u baru bljuvotine, koja se
prostirala na podu pokraj sofe i svjetloruiaste krizanteme.
- Ma po novce, draha, mi ve kou oznojili!
- Aaaa... - slabo je zastenjala Marina, sjetivi se crnog smotuljka s iranskim znakom.
- A zato... kada?
- Doi sad! Ja sutra k uri idem, na dva tjedna! Imam sa sobom!
- A gdje si sad?
- Mi smo u Safiji, ovdje malo pijemo! Doi!
- U kakvoj Sofiji?
- U restoranu, u restoranu Safija! Zna?
- Znam... umorno je uzdahnula Marina, objesivi noge sa sofe.
- Doi, ja tebe sretnem! Vidim! U predvorju! A?
- Da, da... doi u. Dobro... - ona je spustila slualicu.
Mjedeni brojanik je pokazivao sedam i deset.
S naporom se dignuvi, Marina je pola u kupaonicu i, pogledavi se u zrcalu, zaalila to je pristala doi: uta, otekla i upava ena gadljivo je gledala i zahripjela:
- Svinja...
Ledena voda ju je malo osvjeila, etka dovela kosu u red, puder i pomada su mnogo skrili.
Obrisavi smrdljivom starom krpom baru i popivi dvije alice kave, Marina se odjenula i pola loviti automobil.
3 Gruzijski zdravo (prev.)
| 101
Dobroudni i razgovorljivi vercer nije je obmanuo - prije osam plavi moskvi je zakoio u Sofiji, iz staklenih vrata je pojurio maleni nosati Samson, otvorio vrata, dahnuo
konjakom, enjakom i duhanom:
- Zdravo, draha! Idomo, idomo...
Marina je ula, malo joj se vrtjelo u glavi od brze vonje, s olakanjem je udahnula
hladni, okrepljujui zrak.
- Idomo, idomo, Marina, tu je Voloa s Vardanom! Jesi li s Julijom poznata?
Njegova tamna ruka vrsto je drala Marinu pod laktom.
- Ne, ne poznata - promrmljala je ona i zastala kraj staklenih vrata. - Zna, Samsone,
ja... ja nisam zdrava i ne mogu s vama sjediti. urim se.
- Kako? - zaueno su zasjale crne oi.
- Da, da... - kako je mogla ozbiljnije i tvre ree ona, oslobaajui ruku.
- Bolesna? i dalje se udio Samson.
- Da.
- Ma kako... hajdemo sjesti...
- Ne, ne mogu. Ima li novac? - pitala je Marina, s gnuanjem sluajui buku restoranskog orkestra.
- A, da, da, eto, norovno zbunio se Samson i zaas je Marina umetnula u dep ne
jako debeli paketi.
- Idem - kimnula je ona i krenula.
- Marina, kada e nozvati?
- Nikada - tvrdo je rekla Marina i produila.
- Marina! Marino! - povikao je Samson, no ona je, ne osvrui se ila u smjeru centra.
Smrailo se.
Upalile su se uline svjetiljke i neonska slova nad trgovinama, prolaznici su pretjecali Marinu koja je sporo ila i trabunjala.
Ii joj je bilo lako, glava je nije boljela, samo joj se malo vrtoglavilo.
Marina je znala ulicu Gorkog napamet - svaka trgovina, svaka kavana su joj bili poznati, s njima je neto bilo povezano.
To je bila ulica Sjeanja, ulica Nostalgije, ulica Bespomonih Suza...
Trideset godina bez ljubavi - tuno je pomislila Marina, gledajui oko sebe. - Trideset godina... A moda sam ipak voljela nekoga? Koga? Mariju? Ne. To nije bila ljubav...
Klaru? Takoer nije ni to. Njenosti, zabave. Viku? Viku... No ona je poginula. Ma teko
da sam je voljela. Moda, da nije poginula, posvaale bi se kako to uvijek biva... A mukarci. Nikoga nisam ni zapamtila. Eto Valja je jedini ostao, a to je posebno taj Valja!
Cinik i arlatan. Zanimljivo je s njim, naravno, no to pak i nije druenje... Da. udan san
sam sanjala. ivjeti bez ljubavi nije mogue, Marina! Sanjati neto takvo... A zapravo ja
nisam ni ivjela. Tako, ivotarila. Spavala s lezbijkama, s mukarcima. Grjenica, prava
grjenica. U crkvi sto godina nisam bila, danas u otii...
Prola je Jelisejevskim, sjetila se Ljubke, razmazane torte, uvezane uetom, boce
vina koja runo stre iz torbice, srpanjske ege...
A evo i Slavikovog stana. Eno njegovog prozora. Svjetla nema. Prije pet godina je
udarao udarnike u Omladinskom. Uasno je zamahivao na jednu djevojku, potom je
ona pola s njim. Znao je Okudavu4, Galia5, Vizbora6. Pili su jednom kod nekog od
njih. Marina se nekome od njih svidjela - u hodniku ju je drao za ruku, u sobu se penjali. Gledao ju je u oi, graciozno njihao grifom skupu gitaru...
No broja telefona ona nije dala - Slavika joj je bilo ao, pa i elavog je odbila...
Marina je izvadila cigaretu iz torbice, zapalila.
A Saenjka? Kako se jako zaljubila u nju. Bezumno poela. Pa i ona takoer. A poslije? Izbacila ju je kao ugavu maku... Smatra sebe inteligentnom enom... Glupaa.
Nema razloga za to? Nazvati bi je trebalo, da joj oprosti... Ma ne, kasno je. Ma i ona
nee oprostiti. Koji komar. O vrata joj je udarala glavom. Idiot! A moda je nazove?
Ne. Nema smisla... Novac joj nije dala. Koje li sramote. Glupaa. No, uope - to... neto s njom nije bilo u redu. Lukava je ona... samo za sebe. Htjela je badava haljinu. Za
etrdeset rubalja i iz moga materijala. Egoist. Samo je na svoj klitoris mislila. A kada
svrava na mene zaboravi. Podmuklo stvorenje. Vina nikada nije kupila. Sve moje uzimala... Boe, kako je sve gadno! Te enske, klitorisi, krpe, prokleti plan! Muno je sve
to... muno... muno...
Skrenuvi nalijevo k spomeniku Dolgorukovom, ona je pola po Sovjetskoj.
Tamo nije jo bilo telefonskih kabina, ve bila prostrana bijela klupa. Ovdje je ona
sjedila s Klarom do kasno, onda, poslije prvih susreta. Kako je imala raskonu kosu.
Plavu, lanenu, ona je svijetlila u tami, fino mirisala...
Boe, kao da je to bilo prije sto godina. Klara, Ljuboka, Vika... Tako eto ivot i projuri. A to je ostalo? to? Bljuvotina.
Uliice, uliice... Stolenjikov. Marina je uzdahnula, bacila nedopuenu cigaretu. Po
toj uskoj ulici, mimo trgovina prepunih ljudi ona je ila prije deset godina - zadivljujue
mlada, u bijelim plianim hlaama, crvenih cipela i crvene majice, sa zamotanim paketom, u smeim njedrima gdje se nalazio novi svezak iznenadno roenog GULAGa.
Ona ga je nosila Mitji od Kopeljeva, ne predoujui da je dvije postaje metroa od
Stoljenikova, u ulici Gorkog na broju 6 mirno pio svoj veernji aj, odgrizajui komade
eera, ovjek s plavim oima i s riom mornarskom bradom...
Da. Disidenti, disidenti... Mitja, Oskar, Voloa Bukovski... Moda je sve to sanjala...
Kod Serjoe su itali. Skupljali se. Pili, prepirali se... Boe... A gdje su oni svi? Nikoga
nije ostalo. Mitja je sam, kao prst. Pa i njega su otjerali. Da... A udno je sve to: druila
se s njima, tucala se i sada, iva i zdrava, ide po Moskvi. Pa i poziva nikakvog nije bilo.
Ni zagrljaja, nieg. Fantazija...
Tamo gdje je bilo mnogo ljudi u Petrovki ju je zakaila jarkim putnim kovegom nekakva Ciganka i umalo je nije lupio u noge jedan djeak koji je izletio iz dvorita.
Boe, kamo se oni svi ure? Hitaju, jure. Svi oni nemaju vremena pogledati oko
sebe, ivjeti u dananjem danu. A treba ivjeti samo u njemu. Ne u sutranjem i ne u
prolom. A ja poinjem ivjeti u prolom... Kako je to ludo. Zar sam starica? U tridesetoj godini? Glupost! Sve je jo preda mnom. A moda nema nieg? Pusto? Tako e
se i nebo zapaliti? Ako je tako, utoliko bolje, kao Ana Karenjina... Glupost. Ne. To je
sve zbog mojih grijeha. Cijelog sam ivota grijeila, a sad slijedi naplata. Boe, oprosti
mi...
4 Bulat Okudava (1943-1997), poznati ruski pjesnik i ansonjer (prev.),
5 Aleksandr Gali (1918-1977), pisac (prev.),
6 Jurij Vizbor (1934), pisac, skladatelj, glumac i slikar (prev.)
| 103
Kuznjecki se dizao pred njom, sjajile se kamene kocke oblivene neonskim svjetlom.
Ona je izvadila cigaretu i dugo puila rukama koje su stale drhtati.
Ovdje je ljudi bilo neto manje, veernjeg neba malo vie.
Marina je pogledala gore. Oblaka nije bilo, niske, otre zvijezde gorjele su jarko i
grozno, napominjui o hladnom dahu Vjenosti.
Marina je udno udisala dim, no on je, obino pomogavi joj smiriti se, ovaj put bio
nemoan - prsti su drhtali, stalo joj biti hladno.
Koliko se svega dogodilo u njezinom ivotu na toj grbavoj ulici!
Koliko puta je ona hodala ovdje - malena i odrasla, tuna i vesela, utuena i sretna,
zabrinuta i lakomislena, pijana i trijezna...
Eto, po tom kamenju, po tom ispucalom asfaltu jurile su njezine sandale, papue,
cipele, tenisice, izmice...
Ona je bacila cigaretu, zimogrozno prekriila ruke:
- Hladno je...
No hladno je bilo ne u tijelu, ve u dui.
Ona je skrenula. Ulica debelog danova.
Arhitektura slijeva, a s desna razrueno, kao poslije bombardiranja. Ograda, neko
drvee i mrtvi prozori.
- Kako su ispoganili centar... - promrmljala je ona, prola mimo osvijetljenog novinskog kioska.
U tom polurazruenom zdanju ivjeli su Verka, Nikolaj, Voloa. Ovdje, na prvom
katu ona je stajala s Marijom u polumraku stubinog odmorita, sluala njezin trezveni,
odrasli glas. A potom su one sile po nekim stubama, ile nonim dvoritem, udisale
topli, mirisni zrak koji se jo nije osjetio na asfalt...
Je li to bilo? - pomislila je Marina, pogledavi u crnu onu duplju Verinog prozora.
- Tamo je vjerojatno prljavtina, tama i mokra tukatura. To je sve...
Tamni, s malo ljudi, Varsonofjevski otvorio se pred njom svojim mranim tunelom.
Kao u Knjizi mrtvih - gorko se nasmijeila Marina. - Crni tunel. Samo se ispred bijela
toka ne vidi. Nema je, nema bijele toke...
Ni jedan prozor nije se svijetlio u ulici. KGB je, irei se, s postepenom revnou
zahvatio centar, protjerivao ljude, istraivao i pretresao stanove. KGB. Ta tri slova povezana u jedan vrsti sklad uvijek su izazivale u Marini nastup nemone jarosti, gnjeva,
mrnje. No sada nita nije kosnulo njezinu duu okovanu hladnoom.
- KGB... - tiho je izustila ona i ta rije se besciljno rastakala u vlanom zraku.
Nije li svejedno tko je kriv za smrt ulice - KGB, kozmiki potop ili kuga?..
- Svejedno - jo tie je odgovorila Marina, kreui se kao mjesearka.
Mrtva ulica ju je sporo uvlaila u sebe - ukoenu, utljivu, dok je s naporom micala
noge.
Kakva je tiina bila u tom tunelu! Mrtva tiina. Kao da i nije bilo glasne napuene
Moskve s tisuama automobila, s milijunima ljudskih lica...
Svod. Svod njezinog dvorita. Pokazao se kako je nizak, prljav, taman. Nikada ga
Marina nije zamjeivala, brzo bi joj promicao nad glavom. Kako su tiho zvuali u njemu
koraci. Ostaci prljavog snijega, ledenice, led koji je prtao pod petama, mutno svjetlo:
u dvoritu je svijetlilo nekoliko prozora.
Marina je sporo ula u tijesno kameno okruenje i zastala u sredini.

Njezino dvorite.
Nekoliko minuta je ona stajala nepokretno, oslukivala tamnu tiinu. Ovdje se nije
nita izmijenilo. I dalje je tu asfalt, i dalje prljavi zidovi i prljavi prozori.
Ona se okrenula.
Njezin se prozor svijetlio mutno-uto. Tamo su ivjeli neki ljudi, njoj nepoznati. Preklopni prozori je bio poluotvoren, uli su se tihi glasovi...
Prozor. Kako je svijetlio! Kao crn i strog kri prepleta! Oni su ostali isti - svjetlo, prozor, preklopni prozori, njih nije zakailo ni vrijeme, ni KGB.
Suze su joj potekle. Marina je jae prekriila ruke.
inilo joj se kao da netko prilazi k prozoru, ma ne netko, baka, ili moda - Marina?
Sama Marina - petnaestogodinja, u bijeloj haljini, s podvitom, razbaruenom kosom
na pleima.
No nitko nije priao. Nitko...
Prozor se stao rasplinjavati utim mrljama, topla suza je skliznula niz Marinine obraze.
Boe moj. Zar je to sve bilo? I bijela haljina, i vrpca u kosi, i glazba?
- Zar? - uzdahnuvi, pitala se ona u beznadno muklom dvoritu.
apat se izgubio u tami, tiina je postala jo tia i mnogoznanija.
Tople suze lile su po Marininim obrazima...
Preveo s ruskog arko Mileni
Vladimir Sorokin roen je 1955. godine u gradiu Bikovo nadomak Moskve. Godine 1977. zavrio je
tehnoloki fakultet. Stekavi vie obrazovanje Sorokin je poeo raditi u asopisu Smjena gdje je nakon
godine dana dobio otkaz, jer nije elio stupiti u omladinsku organizaciju. Bavio se knjievnom grafikom,
slikarstvom, konceptualnom umjetnou. Izlagao je na mnogim izlobama. Uredio je i ilustrirao preko
pedeset knjiga. Prvi pokuaji pisanja datiraju iz 1972. godine kada je debitirao kao pjesnik u asopisu
Za naftae. Kao knjievnik formirao se u miljeu moskovskog undergrounda osamdesetih.
Godine 1985. u parikom asopisu A-Z izaao je izbor od est Sorokinovih pripovijetki. Iste godine
u francuskom izdanju izaao mu je roman Red koji je ubrzo bio preveden na nekoliko europskih
jezika.
Sorokinova djela kao tipini primjeri kulture undergrounda u sovjetsko vrijeme nisu mogla biti objavljena
u SSSR-u. To se dogaa tek 1989. godine, kada je asopis Vrelo objavio nekoliko njegovih pripovijetki. Nakon toga Sorokinove pripovijetke izlaze u raznim ruskim asopisima i zbornicima.
Tek u oujku 1992. godine Vladimir Sorokin postaje dostupan u svojoj domovini u asopisu Filmska umjetnost objavljen je njegov roman Red, napisan jo 1983. godine.
Ostali romani: 23000 (2005), Put Bro (2004), Led (2002), Pir (2000), Plavo salo (1999), Srca etvorice
(1994), Marinina trideseta ljubav (1982-1984) objavljen, 1995; Roman (1985-1989) objavljen 1994; Norma (1979-1983) objavljen 1994.
Sorokin je takoer autor vie drama i filmskih scenarija te niza pripovijetki koje su objavljivane u raznim
asopisima u Rusiji i inozemstvu.
Djela Vladimira Sorokina prevedena su na niz jezika engleski, francuski, nizozemski, finski, vedski,
talijanski, poljski, japanski, korejski. U Hrvatskoj mu je izaao roman Plavo salo (Fraktura, Zaprei,
2004; preveo Fikret Cacan). Dobitnik je nekoliko uglednih knjievnih nagrada u Rusiji i Europi.
U romanu Marinina trideseta ljubav (Tridcataja ljubov Mariny) kroz biografiju tridesetogodinje Marine
koja od lezbijke postaje zagriena sovjetska radnica dana je snana kritika sovjetskog socijalizma.
| 105
Ogledi
Zdravko KORDI
Moralna i etika uenja

kroz povijest
Slavica Juka, Etika Postavke i teorije,
Fakultet filozofsko-humanistikih znanosti, Mostar, 2006.
Saetak
U ovoj knjizi imamo saete moralne i etike teorije kroz povijest.
Knjiga je dobar udbenik etike.
Uvodnik
U suvremenim etikim teorijama, teorijskim rasprama o moralnosti na prostorima Balkana smo mogli pronai mnotvo rigidnih etikih teorija i moralnih postavki koje su se u
konanici svodile na slaganje ili neslaganje s marksistikim postavkama o drutvenom
biu i drutvenoj svijesti, o drutvenoj osnovi i drutvenoj nadgradnji, te o marksistikoj
izmjeni svijeta kroza revolucionarni odgoj radnike klase (i kroz klasnu svijest). Pae
su se i uenja o vrlinama i moralnim postavkama, stara dva i pol tisuljea, prelamala
kroza konstruktivistiku prizmu marksistike dogme kao jedine i zadane ljudske i povijesne istine. Sve teoloke, metafizike i ine spekulacije o pravednosti, vrlini, moralnosti,
te o etikom nauku su unaprijed proglaavane reakcionarnim i retrogradnim.
Nakon pada marksistike i komunistike zavjese pokuava se pronai uzrono-posljedina sveza izmeu filozofijskih moralnih uenja te utemeljenja i argumentativnosti pojedinih etikih postavki i teorija. Dobro dola je knjiga Etika Postavke i teorije Slavice
Juke kao jedan povijesni i kronologijski slijed ogledanja i uzrcaljenja filozofijsko-etikih

teorija i sljedbi kojima se osmiljava ljudska (praktina, povijesna) djelatnost i ivot,
njima se podvrgavaju i prispodobljuju ideali ljudskih ina. Na jednostavna pitanja to
trebam initi, kako trebam ivjeti, spisateljica podastire mnotvo povijesnih tijekova i
teorija; pored filozofijskih, metafizikih, racionalno-teologijskih postavki, deontolokih
(dunosnih teorija), metaetikih (kognitivistikih i nekongnitivistikih) koncepcija, fenomenolokih i ontolokih utemeljenja i vrijednosti po sebi kao mogunosti utemeljenja
etike znanosti. No, te prosudbe nisu nekritike i bez valjanoga osobnoga miljenja i
iskaza slagali se mi s njim ili ne.
Uostalom, zar je se mogue sloiti sa svim etikim teorijama moralnosti gdje jedna drugu racionalnim, ili pak iracionalnim argumentima potiru, posve negiraju (poriu), ili iz
korijena iskrivljuju. Hic! Oni koji su u poetcima arko i urno zauzimali argumentativne
stavke o utemeljenju etike kao znanosti skonali su u duboku pesimizmu, nihilizmu, ili
istoj izvedbi o nemogunosti etike kao znanosti. Prvi put u krtoj hrvatskoj filozofijskoj
(a posebice etikoj) teoriji osloboeni duh moralnosti, vrlina i etikih teorija i postavki
izlazi iz boce ideja Slavice Juke, neoptereen marksistikom rigidnou i dogmom,
neoptereen pretencioznou na apsolutnu istinu a da je, ipak auktorica, mogli bismo
rei, dirnula u ontoloku os etikih postavki, i ponajveih do sada nedodirljivih etiara i njihovih teorija; pri tom ne mislei da su to posve nove istine i teorije o tradiciji
filozofijske etike. Treba rei da je u toj tradiranoj povijesnoj etikoj konstelaciji mnogo
toga izostalo, kako zbog opsenosti etikih teorija, tako prije svega zbog filozofijskoetikih sklonosti auktorice za potenciranjem i preferiranjem odreenih etikih uenja.
1. Kratka plovidba moralnim teorijama
Na samom poetku knjige, koju moemo oznaiti dobrim prirunikom pa i udbenikom
etike, Juka nas upuuje na predfilozofijske dimenzije kroz misterije, knjievne tekstove,
sofistiku pa do poetaka utemeljenja (temeljnih) etikih pojmova dobra, hrabrosti, pravednosti, zadovoljstva, razboritosti. Vodi nas kroza povijest filozofijskih uenja u raznim
epohama i vremenima sueljavajui ta uenja, poput MacIntyrea, s tim dobrom; prostorom, s tim drutvovnim poretkom ali ne ostajui pri tom uvijek na pukom relativizmu,
ve dodajui osobnu aromu deontolokih i aretistikih postavki, po sebi vrijednosnih i
plauzibilnih stavova i sudova ne drei se pritom stalno za velikane poput Kanta, Schellera, N. Hartmanna, Tugendhata kao utopljenik za slamku, ve cum grano salis pitajui se za telos svih tih postavki kao to to ini hrvatski filozof franjevac Kvirin Vasilj
s antropolokoga motrita govorei o ovjeku kao jedinstvu duhovnoga i tjelesnoga
bia.1
ovjek stalno nadilazi, transcendira samoga sebe, to susreemo kod brojnih teolokih
auktora, ne samo kod Vasilja ve primjerice kod Ratzingera u Duhu liturgije i drugdje,
transcendirajui sebe ovjek trascendira svijest svijeu o slobodnoj volji. Oito je da
1 Vasilj, Kvirin, Filozofija ljudskoga duha, Chichago, 1984., str. 44.
| 107
je Juka poprimila ideju Kvirina Vasilja kao uroenu ideju da je ljudska sposobnost da
spozna metafiziku ovisnost i ogranienost stvarno mu omoguuje da shvati smisao
svoje sintetike naravi i da oblikuje udoredni zakon koji e posjedovati ne samo logiku openitost nego i stvarnu.2
Na samim poetcima knjige Slavica Juka ispituje moralno iskustvo, antropoloke temelje, predmet i moguu definiciju etike. Za etiku e rei da nas usmjerava na ono to
treba biti. 3 Zaviajno i boravino mi znademo zaboraviti, te miljenje upuujemo na
ishodino koje je arhetipsko, ali i ontoloki dimenzionirano. Kada govori o moralnoj prosudbi, daje tri u etici ve oznaena motrita svrstana u tri vrste: 1. deontoloke etike
teorije, 2. teleoloke teorije i 3. teorije vrline.4
Je li etika kao znanost mogua, bez obzira na ovaj upit koji se provlai gotovo kroza
sve postavke u knjizi auktorica kae (svjesno ili nesvjesno): Odgovor ovisi ne samo
o poimanju znanosti nego i o bremenitoj zahtjevnosti koju ova znanost (podcrtao Z.
K.) sobom nosi.55 Ovo to sam podcrtao explicite, pak i bez dublje raspre, oznauje
auktoriino motrite o etici kao znanosti ime je ona eo ipso unaprijed u protimbi svim
metafizikim teorijama koje govore o nemogunosti utemeljenja etike kao znanosti.
Konano filozofska znanost doputa znanstvenost etike zbog prouavanja ljudskoga djelovanja pokrenutoga snagom praktinoga razuma; prouavanja ljudske savjesti
u optici vrijednosti definiranih iskljuivo kao ljudske vrijednosti; prouavanje ovjeka
kao etikoga bia koje se spoznaje, razvija i raste iskljuivo i samo kroz ontogenezu
ljudskoga bia.6
Svrha je, dakle, etike u praktinoj sferi ostvarenja samoga dobra pa je etika filozofija
morala ili filozofsko razmiljanje o moralu, moralnim problemima i moralnim sudovima.7 Metaetiku smatramo dijelom suvremenih etikih teorija ali to su teorije koje
svoju vlastitu znanstvenost dovode u upit, jer suvremena metaetika stoji na temeljima
analitike filozofije u njezinim razliitim varijantama.88 Malo dalje Juka tvrdi da je predmet etike moralnost, predmet metaetikih iskaza jest etika kao takva.
Ako je predmet metaetike etika kao takva je li tada rije znanosti o znanosti, ili
znanstvenosti o znanosti; ako je sredinji pojam aksioloki, tj. pojam vrijednosti koji je
subjektivna ekspresija emocije9 kod pozitivista, ili u lingvistikoj orijentaciji vrijednost
ima lingvistiko znaenje u upotrebi, u kontekstu iskazivanja u jezinoj igri?10 Nigdje
ni pojma o utemeljenju etike kao znanosti; nisu li metaetiari pokuali destrukcijom
znanstvenih naela i same znanosti utemeljiti novu znanost gdje je vrijednost relacijski
2 Juka,Slavica, Etika Postavke i teorije, Mostar, 2006., str. 342.
3 Isto, str. 21.
4 Isto, str. 24.
5 Isto, str. 25.
6 Isto, str. 29.
7 Isto, str. 31.
8 Isto, str. 33.
9 Isto, str. 48.
10 Isto, str. 48.
pojam, naravno, u tom sluaju sloboda ima svoju vrijednost a Juka je izbjegla ovu komplikaciju dosljedno tumaei metaetike postavke.
Spisateljica e potom poi kronologijsko-tematskim povijesnim stopama razvitka moralnosti; vrline i etike od predfilozofijske etike Mileana pa do Sofista, intelektualistikoga Sokratova utemeljenja vrline, Platonove i Aristotelove teorije morala, preko etike
kranskoga utemeljenja, britanskoga empirizma i to nekoliko smjerova, zatim racionalistike etike; etike njemakoga klasicizma posebice deontoloke etike, zatim e prijei na pozitivistiko-materijalistike etike teorije, kritiku religije; metaetiki kognitivizam
i nekognitivizam, Schopenhaueorovu etiku samilosti, Nietzscheov imoralizam; pa e
predstaviti moralno uenje hrvatskoga filozofa Kvirina Vasilja11a od suvremenih filozofa
temeljito su obraene teorija vrline MacIntyrea i etika Ernsta Tugendhata.
1.1 Vrlina kod Grka
Kod Grka susreemo pojam eudajmonizma koji je razlino shvaen od vremena Sokrata pa do konca grke filozofije u biti moemo govoriti o zadovoljenju najveega
broja potreba kod najveega broja ljudi; zatim o mudrom blaenstvu kako ga, recimo,
Heraklit definira: najvea je vrlina razumno misliti, mudrost je istinu govoriti, ili epikurejski
shvaenom hedonizmu i eudajmonizmu gdje su pojedinci Epikurove kole pogrjeno
tumaili Epikura te zagovarali tjelesnu nasladu (ugodu). Platonovu etiku teoriju razumijemo tek iz ontoloke teorije, pa je ideal dobra i ideja dobra oznaena kao svrha po
sebi i za sebe. Kod Platona moemo govoriti o istosti osebina kod svakoga pojedinca
i u dravi, o emu on raspravlja u djelu Drava. Ideja dobra je savrena, i ona je transcendentalna.
Za razliku od Platona Aristotel daje svrhovitost kao temeljni cilj moralnosti. Aristotelovu
etiku moemo obiljeiti sljedeim osobinama: realizmom, racionalizmom, imanentizmom i energizmom (usporedi Etika Postavke i teorije, str. 76. 77.). Aristotel e,
po Slavici Juki, ustvrditi da je vrlina sredina u odnosu na ontoloku dimenziju, dok u
odnosu na aksioloku dimenziju ona je izvrsnost ili krajnost.12 Srednja mjera je temelj
ljudske moralnosti. Dianoetike vrline su u moi ljudskoga uma, pa je potpuna srea
djelatnost uma u skladu s vrlinom.13
1.2. Etika kranstva
Patristikim uenjem dominira kranska ideja gdje je Bog svakako najvii stupanj noetikoga i etikoga vjerovanja. Da bi dua mogla gledati Boga, mora postii moralno
proienje. Srea se jedino nalazi u Bogu, pa je Augustinovo blaenstvo transcenden11 Vidjeti Juka, Slavica, ovjenost u filozofiji Kvirina Vasilja u odnosu na kategoriki imperativ Immanuela Kanta, Mostar, 2000.
12 Aristotel, Nikomahova etika, navedeno prema Juka, S., - ista, str. 79.
13 Juka, S., Etika Postavke i teorije, Mostar, 2006., str. 82.
| 109
tno, jer je ovjek nesavren i on je u posjedu nekoga nepromjenljivoga i savrenoga.

Radi se o etici ljubavi koju Augustin izgrauje na ljubavi prema dobru, a ne tek pukom spoznajom dobra.14 Toma Akvinski prihvaa Aristotelov intelektualizam, takoer,
teleoloko i eudajmonistiko stanovite. Kransku je etiku doveo Toma do skrajnjih
konzekvenci cilj svih stvari jest dobro. Najvie pak dobro jest samo jedno, a to je Bog.
Stoga sve biva usmjereno prema jednom dobru, k cilju, k Bogu.15 Jedino savrenstvo
jest Bog, a njega se obuhvaa umnom ljubavi.
1.3. Britanski empirizam
Etika britanskoga empirizma je temeljitije obraena, tako to se stavlja naglasak na
empiristiki utjecaj na razvitak psihologije. Preko Hobbesove teze da je homo homini
lupus, gdje caruje strah od tzv. prirodnoga stanja bellum omnium contra omnes pa
preko Lockeove definicije dobra i zla kao onoga to donosi zadovoljstvo i bol gdje
ljudska savjest ne predstavlja uroeno moralno naelo, a Humeov skepticizam putuje
k epistemolokom naturalizmu gdje je moralna odluka utemeljena na naelu i osjeaju
ispravnosti, gdje se zapravo govori o pounutarnjenju moralnih vrlina i njihova vrjednovanja pa do Riedova shvaanja slobodne volje kao nunoga uzroka. Ried vezuje pojam slobodnoga djelovanja uz samoodreenje nae volje.16 Engleski empirizam vrhuni
u Millovu naelu ini drugima ono to eli da tebi drugi uine i ljubi blinjega svoga
kao samoga sebe to ini idealno izvrenje utilitaristikoga moraliteta.17
Ovim stavkom se zapravo utilitarizam perpetuira, preobre u svoju opreku tj. tipino
kransko moralno naelo i u biblijski stavak o ljubavi prema blinjemu pa tako utilitarizam izmiruje vanjsko i empirijsko koristoljublje s temeljnim biblijskim i univerzalnim; ne
samo moralnim ve i opeljudskim vrijednostima.
1.4. Etika racionalizma
Etika racionalizma obuhvaa Descartesovo, Sipinozino i Leibnitzovo poimanje svijeta
i metafizike kroz koje se zrcali moralno uenje koje je ukoliko pretpostavlja znanje
ostalih znanosti, posljednji stupanj mudrosti.1818 Praktina filozofija preko misleega
supstancijaliteta ima tenju za jasnom i razgovijetnom spoznajom. Sloboda volje je
najopenitiji uroeni pojam.19
A Malebranche zapravo inzistira na stalnoj ljudskoj participaciji u beskonanom umu
jer sve stvoreno jest determinacija ideje Boga. Dakle moralnost se sastoji u mjerenju i
14 Isto, str. 94.
15 Isto, str. 97.
16 Isto, str. 121.
17 Isto, str. 130.
18 Isto, str. 138.
19 Isto, str. 140.
vrjednovanju pojedinanoga u odnosu na Boga, u odnosu na apsolutnu Istinu.

Deus sive natura je prirodni nadmaaj kartezijanskoga dualizma ta jedna supstancija
ima samo svoja stanja te se tu ne radi o radikalnom monizmu, kako istie Juka, ve ta
supstancija sa svojim stanjima ima mnotvo atributa bez obzira koliko ih spoznaje konani i ogranieni ljudski um (tj. modus). Bog je punina i u njemu nema nepostojanosti
stoga je on nunost. Spinoza eli, sloit emo se s Jukom, osloboditi ovjeka zablude o slobodi volje, a upraviti ga na spoznaju sebe kao konanoga, nuno stvorenoga
bia, iji je Bog imanentni uzrok.20 Spinozin se etiki determinizam takoer sastoji u
tomu da se slobodan ovjek koji posjeduje spoznaju o nunosti prirodnih naela
podvrgava tim nunim prirodnim zakonomjernostima.
Leibnitz unosi radost i optimizam u svijet, ali prosvjeivanje smatra temeljnim udorednim zadatkom. Tako se moralnost utemeljuje na prirodnim sposobnostima koje se odgajaju temeljem moralnih naela, navika, predaje i to svakako kroza umno promiljanje
i samo je tako ovaj svijet najbolji od svih moguih svjetova.
1.5. Etika njemakoga klasicizma
Etika njemakoga klasicizma poinje propitivanjem spoznajne i praktine filozofije, i
njihovom kompatibilnou u transcendentalnoj Kantovoj metafizici. Sintetiki sudovi
opstoje a priori i to je aksiom pa tako utilnost, razum i um imaju sintetiku funkciju.
Kant razluno istie istu sintezu miljenja i iste razumske pojmove iz kojih izvodi kategorije kakvoe, kvantiteta, odnosa i naina (modaliteta). Tek kategorijama se omoguuje iskustvo. Jedino stvar po sebi (Ding an Sich) ostaje izvan spoznajnoga domaaja.
ovjek je fenomen i noumen pojavno i inteligibilno bie. Ishodite udorednosti je
um. Zakon odreuje volju i tako se utemeljuje praktina filozofija i to na naelu dunosti
(deontoloka etika). Postupaj tako da moe htjeti da tvoja maksima postane opi zakon. Dunost! Dunost prije iskustva. Kant razlikuje formalna i materijalna naela; zatim
razlikuje moralno i legalno, Juka je ve i ranije temeljito izloila etiku problematiku Kantove filozofije21 a ovdje emo zakljuiti s tim da Kant transcendentalnu slobodu stavlja u
temelj moralnoga zakona i ta je sloboda neovisna o empirijskom.
Sloboda oveka sastoji se, dakle, iz dve komponente koja jedna drugu uslovljavaju: iz
nezavisnosti od prirodnog (nagonskog) determinizma u oveku (negativno odreenje
slobode) i iz mogunosti odreivanja sopstvenim umnim principima (pozitivno odreenje slobode). Sloboda ovekova je u sutini autonomija (samozakonitos), podreivanje
sebe kao prirodnog bia zakonu koji smo sami sebi propisali kao umna bia, kao to se,
vice versa, nesloboda sastoji u heteronomiji. (Je li mogue da se nesloboda sastoji u
heteronomiji!? Z. K.) Sposobnou svojom da sam postavi princip i zakon delovanja
20 Isto, str. 157.

21 Vidi Juka, S., ovjenost u filozofiji Kvirina Vasilja u odnosu na kategoriki imperativ Immanuela
Kanta, Mostar, 2000.
| 111
volje um ljudski pokazuje svoju slobodu i mogunost ovekove slobode uopte.22

Fichte e u sredite svoje filozofije staviti praktinu ljudsku narav i svrhovitost, to Juka
ovdje i naglaava Fichteov stavak djeluj, to je tvoje najvie odreenje. ovjek svagda djeluje prema svojoj svijesti, pa e Fichte ustvrditi: ispuni svagda svoje odreenje.
Svrhovito djelovanje je dostojno uma, pa je ono umno djelovanje koje ne proizlazi iz
religijskoga.
Schelling nudi filozofiju identiteta kao teoriju izmirenja idealnoga i realnoga, teorijskoga
i praktinoga. Prema tomu po Schelingu, etika nije individualistika ve je ona izraz
ope volje (tvrdi slino prosvjetiteljstvu). Opa volja je zakon i ona osigurava pojedinanu volju, ali paradoksalno, opa je volja uvjetovana pojedinanom voljom. Bit moraliteta
jest sloboda uope, pa tako i sloboda ope volje. Schelingov ideal je istost pojedinane
i ope volje.
U ranim spisima Hegel smatra da je Isus uitelj vrline. Ali to je istina? Prvi oblik u kojem istina egzistira moe biti njezin znanstveni sustav. Zadatak koji sam sebi postavio
jest suraivati na tomu da se filozofija priblii formi nauke cilju da je u stanju odbaciti
svoje ime ljubav prema znanju i da predstavlja stvarno znanje.23 Moral je boanskoga
karaktera, on predstavlja discipliniranje ljudske prirode, po njemu je ovjek inteligibilno
bie. Iz moraliteta se izvodi pravni sustav carstva ozbiljene slobode. Obiajna zbiljnost
jest pravna svrha a sloboda je jedinstvo teorijskoga i praktinoga, volja miljenjem sebe
usmjerava miljena volja je slobodna volja koja je cilj. Hegel e iskazati dravu kao
moralnu zajednicu koja se nalazi na odreenom stupnju razvitka kod odreenoga naroda.
1.6. Materijalistiko-pozitivistika etika
Comte utemeljuje pozitivizam i to preko utilitarizma, zapravo je cilj utemeljiti moral i
etiku kao pozitivne, kao prirodne znanosti. Znati da bi se predvidjelo, a predvidjeti da
bi se djelovalo temeljna je objektivistika deviza pozitivizma koja odreuje moralno
djelovanje.
Ni Feuerbach ne odlazi daleko povratak prirodi je temelj spasa a priroda se ne smije
shvaati u proturjeju s etikom slobodom. Bit ovjekova odreenja i etikoga djelovanja je u kritici teologije jer je u teologiji po Feuerbachu, ovjekova bit postavljena
izvan i ponad njega samoga. Njegov antropocentrizam je daleko od rjeavanja etikih
problema, ne moemo se oteti dojmu da je Feuerbach anticipirao Marxovu tezu da
drutvena svijest odreuje drutveno bie ovjeka. ovjek jest bie prakse koja istinski
mora biti jedinstvo utilne i teorijske djelatnosti. Temeljem povijesnofilozofijskih im22 Pavievi, Vuko.; Osnovi etike, BIGZ, Beograd, 1974., str. 294.
23 Hegel, G. W. F., Fenomenologija duha, Beograd, 1979., str. 3., navedeno prema Juka, S. Etika
Postavke i teorije, Mostar, 2006., str. 213.
benika marxizam e shvatiti da je sloboda spoznata nunost. Moralna svijest koja je

svedena na klasnu svijest odreena je tipom klasnih odnosa bolje rei Hegelovskom
teorijom odnosa sluge i gospodara.
Schopenhauer je rastoio, u konanici, svoju moralnu filozofiju u djelovanje iz samilosti. Volja je temeljno metafiziko naelo; sav svemir je volja koja je stvar po sebi, te
svijet jest samo predodba volje. Teme volje i teme ivota ine bit moralne teorije iji
se zakljuak izvodio iz praktinoga zbiljskoga ivota da treba negirati volju za ivotom.
Teorija ljudske moralnosti jest u egoizmu djelovanju za vlastito dobro; zlobi, tj. htjenju tuega zla; te saaljenju koje je najvea instanca praktinoga moraliteta i ono tei
tuem dobru on to izvodi iz praktinoga ivota jer je cilj uklanjanje onoga to moe
proizvesti bol drugoga a to je tek saaljenje koje je temelj moralnosti pa se pojmom
saaljenja Schopenhauer pribliava modalitetu biblijske etike ne ini drugima to ne
bi elio da oni tebi ine.
Durkheim pokuava stvari cijeniti prema njihovoj vrijednosti, i on eli praktino utemeljiti
aksiologiju. Autonomnost djelovanja sastoji se iz nunosti poznatosti razloga kada se
usvajaju potrebne moralne zasade, te se sukladno njima (vrijednosno) djeluje.
Weber je uzdigao antropologiju u drutvenom millieu ideal je moralno djelovanje
racionalnoga bia jednakoga samome sebi u svakom djelovanju. Protestantska etika
dovodi do askeze koja oznauje racionalno, svrhovito djelovanje i orijentira se prema
ugovoru raunajui da e tako postupati i druga ugovorna strana.
1.7. Metaetika
Metaetika (kognitivistika i nekognitivistika) dovodi samu sebe u upitnost. Juka parafrazira metaetiare: Govoriti bilo o znaenju, bilo o opravdanju moralnih iskaza ne
znai sluiti se tim iskazima kao jezinim oruem u vrijednosnoj komunikaciji, nego se
ti iskazi rabe kao predmet semantike i/ili logike analize.24 Radilo se o Deweyevu pragmatizmu gdje je vrijednost iskljuivo vrijednosna stvar ili o Westemarckovu istraivanju
moralne svijesti kao injenice etika tu tek postaje puko ishlapljujue ime. Moor govori
o intristinom dobru koje je dobro po sebi tada bi se vrijednost odredila kao imbenik a ono trebalo bi odreujemo kao jest. Bilo da se radi o etikim naturalistima
ili metafizikim moralistima metafizika se po njima ne moe objektivno utemeljiti kao
znanost, pa i kada se radi o naturalistikoj falaciji radi se zapravo o prevoenju jednoga
suda u drugi razumljiviji ali se ne radi o znanosti pa je jo vea upitnost metaetike kao
sastavnice etike kao znanosti.
Antropocentrizam Schellera oznauje fenomenologiju koja se temelji na iskustvenom,
ali ne iskljuuje teologiju kao neki suviak. Scheller formira vrijednosni modalitet od
najniih utilnih, preko vitalnih vrijednosti osjeaja, duhovnih vrijednosti do svetosti kao
najvie vrijednosti. Antropocentrizam oznauje duh kao opredmeenje samosvijesti i
24 Juka, S., Etika Postavke i teorije, Mostar, 2006., str.277.
| 113
psihomotornih akata pa je ovjek uzdignut ponad prijepora organizma i okolia.

Bertrand Russell je vjerovao zdravom razumu ali nije odustajao od toga da vrijednosni
sud ima (dobije) univerzalni karakter. Ayer tvrdi da su moralni sudovi samo ekspresije
osjeaja,25 prema tomu moralni sudovi neto odobravaju ili ne odobravaju. Ayer smatra da je bit njegove metaetike istinitost.
1.8. Suvremene etike teorije
MacIntyre utemeljuje etiki kulturni relativizam, tu se slaemo s Jukom; on pokuava
obnoviti Aristotelovo uenje o vrlini i primijeniti ga s razlinih motrita u razlinim drutveno-povijesnim epohama i u razlinim uvjetima. Moralna ponaanja su svakako uvjetovana moralnom zajednicom i njezinom obiajnou. Filozofije su morala, ponajprije,
eksplicitne artikulacije prezentacija pojedinih morala da budu racionalno prihvaeni.26
Svakako, povijest moralne filozofije nosi sljedee segmente vrline koje su bitne za
postizanje unutarnjih dobara, vrline koje daju doprinos ukupnom ivotu, te vrline koje
tee opem dobru za sva bia i taj se pojam moe razraditi, rastrojiti ili ustrojiti unutar
odreene drutvene zajednice, kao i unutar postojanja drutvene tradicije da prepriamo MacIntyrea. MacIntyre je pokuao utemeljiti aretistiku etiku (etiku vrline) kriterij
vrline je teko odrediv i relativan. Evo to kae MacIntyre za vrlinu: Vrlina je steena
ljudska odlika posjedovanje i izvravanje koje nam omoguuje da postiemo ona dobra
to su svojstvena praksama i nedostatak koji nam efektivno onemoguuje postizanje
bilo kojeg takva dobra.27 Stoga e i taj pokuaj utemeljenja etike racionalno zavriti u
relativizmu pa i u samom nihilizmu.
N. Hartmann e fenomenologijom percepcije i to intuicijom utemeljiti novu ontologiju temeljem spoznajne relacije izmeu subjekta i po sebi bivajuega objekta.28 Kao
ontologiar pitat e se kako to ovjek treba djelovati da bi ta djelatnost bila slobodna.
Vrijednosno je u podruju metafizike pa se tako etika i ne utemeljuje bez naina bitka
vrijednosti. Etika tu ne nastupa drukije nego sva filozofija, ona ne nauava gotove
sudove, nego suenje samo.29 Ono kantovsko to trebam initi je jedan dio etike
istine a drugi se odnosi na unutarnje poimanje etike, tj. na motrite o etici. Vrijednosna
svijest kao podruje metafizike je isto to i moralna kakvoa, pa e Hartmann ustvrditi:
Isto vrijedi i za moralnu kvalitetu nastrojenosti, kao za vrijednosnu svijest te kvalitete,
za svijest o dobru i zlu koje se nagovijeta u odobravanju i neodobravanju.30 Juka nas
eli upozoriti da kod N. Hartmanna postoji dohvatljiva etiki idealna sfera, kao i etiki
realna i aktualna sfera i to je poput metafizike ili logike realnosti.
25 Isto, str. 302.

26 MacIntyre, A., Za vrlinom, Zagreb, 2002., str. IX.
27 Isto, str. 206.
28 Hartmann N., Prilog zasnivanju ontologije, Zagreb, 1976., str.327. citirano prema Juka, S., Etika
Postavke i teorije, Mostar, 2006., str. 311.
29 Isto citirano prema Juka, S., ista str. 317.
30 Isto, sitirano prema Juka, S. ista, str. 320.
Nietzscheov imoralitet e tumaiti proturjeno pod utjecajem same Nietzscheove proturjenosti, i nije nam jasno kako nadovjek pridonosi razvitku i budunosnom, pa e
tako moralna teorija o prevrednovanju svih vrijednosti zapasti u imoralno i konano u
nihilizam, smatra Juka.
Jedini hrvatski filozof koji se naao u etikim povijesnim koordinatama je Kvirin Vasilj.
Vasilj kae: ovjek je i duh i ivotinja. Kao duh nastoji svijet spoznati, kao ivotinja u nj
se asimilirati.31 Naravno, Vasiljeva etika vrhuni u opoj formi ljubavi: ljubi Boga svoga
nadasve, a svoga blinjega kao samoga sebe, i najvea vrijednost ljudskoga ivota
mjerljiva je umnom ljubavi prema Bogu.32
U ovoj knjizi s razlogom su zastupljena i Predavanja o etici Ernsta Tugendhata gdje
on tvrdi da se moral utemeljuje dokazujui njegovu plauzibilnost. Tugendhat je kritian
prema moralnim teorijama u povijesti, pa tako i prema kontraaktualistima koji smatraju
da nije mogue utemeljiti vlastitu savjest, naravno, po Tugendhatu savjest nije mogue
instrumentalizirati ime je u pravu. Prosudba uvijek ima racionalnu sferu, to je poznato i Kantu, ali taj prosudbeni stavak je otvoren moralnim pitanjima i ima osobni element
koji je dominirajui pri donoenju odluke.
Budui da pojam ljudskih prava, ma kako ekonomski proiren, bar po ideji ne dovodi
u pitanje upadljive razlike u blagostanju, on se mora nadopuniti zahtjevom po svojem
smislu neogranienim za vie pravednosti, ako se ne eli da ideja jednakog potovanja
postane fraza.33
Zakljuak
Moemo ustvrditi da nas je Slavica Juka ovom knjigom vratila obnovi, poduila pojmovima i pitanjima morala i etike; da nas je provela kroz povijesno najzanimljivije postavke
i teorije od antike, preko racionalizma i klasicizma do suvremenoga, uglavnom, normativistikoga postavljenja etike, i ona vrsto stoji na zasadama da opstoje moralne
norme i teorije koje etiku uobliuju kao filozofijsku disciplinu i kao znanstvenu teoriju.
U dananjoj poplavi zanimanja i za ovu (moralnu, etiku) problematiku, ova je knjiga
u hrvatskim krtim etikim teorijama i povjesnicama svjea; predstavlja korak naprijed
u otkrivanju istin morala i etike. Moe joj se prigovoriti da je ovdje premali interes za
bioetiku i ekoloku etiku ambivalentnost, moda bi drugi kroniari etike povjesnice
uvrstili neke druge etiare i neke druge teorije moralnosti, neke od ovih izostavili no,
smatram da je auktorica u potpunosti ostvarila cilj kojega je sebi zacrtala i napravila a
to je da je ostvarila dobar prirunik udbenik etike kao filozofijske discipline. A udbenici koji su dati u ruke djeteta, ne stavljaju u osnovu sistematsku moralnu nastavu,
31 Vasilj, K., Analiza i sinteza, Chichago, 1954., str.111. citirano prema Juka, S., Etika Postavke i
teorije, Mostar, 2006., str. 340.
32 Vasilj, K., Sloboda i odgovornost, Chichago, 1972., str. 36. citirano prema Juka, S., Etika Postavke i teorije, Mostar, 2006., str. 342.
33 Tugendhat, E., Predavanja o etici; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 337.
| 115
nego nastavniku daju samo briljivo promiljene i izgraene skele na koje on treba da
se oslanja i koje treba da ispuni moralnim ivotom.34
Da zavrimo Tubievim rijeima da spor do (ove) (u zagradu stavio Z. K.) etike
kontroverze egoizma i altruizma nita ne objanjava ve samo potiskuje pitanje u sivu
maglovitu daljinu. Ako klasicima marksizma, svakako, nije bilo stalo ni do kakve etike teorije, jo manje do moralizma, ve do stvarnog ivota,35 Slavici je Juki stalo do
etikih teorija i do moralizma i do zbilje ivota i to onoga uljuenoga kojega nema kod
dogmatskoga marksizma i marksistike dogme. I to je dosta.
Koritena literatura
1. Juka, Slavica; Etika Postaveke i teorije, Fakultet filozofsko-humanistikih znanosti, Mostar, 2006.
2. Juka, Slavica; ovjenost u filozofiji Kvirina Vasilja u odnosu na kategoriki imerativa
Immanuela Kanta, Naklada DHK HB, Mostar, 2000.
3. Jodl, Friedrich (Fridrih Jodl), Istorija etike, I. i II., Veselin Maslea, Sarajevo, 1975.
4. MacIntyre, Alsdair; Za vrlinom, preveli: Kuzman, Bai i Striba Kikerec, KruZak, Zagreb, 2002.
5. Pavievi, Vuko, Osnovi etike; BIGZ, Beograd, 1974.
6. Tubi, Risto; Britanska filozofija morala, Svjetlost, Sarajevo, 1978.
7. Tugendhat, Ernst; Predavanja o etici, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
8. Vasilj, Kvirin; Filozofija ljudskoga duha, Ziral, Chichago, 1984.
34 Jodl, F., Historija etike II.; Veselin Maslea, Sarajevo, 1975., str. 376. 377.
35 Tubi, R., Britanska filozofija morala; Svjetlost, Sarajevo, 1978.m str. 45.
Smiljko agolj
Tri Ivana1
Hrvatske majke rodie nam tri Ivana: Raosa, Aralicu i Andria. Po starini, redoslijed je
Ivana Andria, Ivana Raosa i Ivana Aralicu. Jo preciznije i po krsnim listovima, rodie
nam Ivu i Ivane - Raosa i Aralicu. Kakva tri velikana RIJEI. A rije IVAN dolazi od hebrejskog YEHOHANAN, i sloenica je od Jahve = BOG i Hanan = MILOSTIV. Stegnute, te dvije rijei dadoe ime, kako ve prvotno kazah. Ivan na naem hrvatskome znai i: BOGU MIO, BOGOM DAN ili DAR BOJE MILOSTI. Kako god da ga protumaimo
ili izgovorimo, ali i po onome to za ivota dadoe i pokoljenjima ljudskog roda i svoga
na-RODA ostavie, prikladno je za nae i IVANE i IVU. A ime je, kazae stari Latini, znak.
Ime nije sluajno, veli na puk. Boji prst je, oito, ovdje na djelu.
Toliko za poetak.
Kada sam zamoljen sudjelovati ovdje u povodu reene proslave,i strah i ljubav sam
osjetio. Iz mene i danas,uz Raosove dni, izbija upravo onaj njegov Vjeno alosni
smijeh. A don Pavao, ta istoznanica ukupne nae mudrosti za ljude iza ove Zajauk
planine, na smrtnoj postelji kaza svome nasljedniku: Samo mi je ao to se u ovoj
grebenoj dolini suza jo vie nisam smijao! Raos se znao smijati, ali nikada podsmjehivati bez duha, dakle, bez-duno jer je u sebi nosio onu znamenitu istinu kako je upravo
humor najvia forma duha. Moj susret s Raosom zapoe upravo Vjeno alosnim
smijehom u ranijoj mladosti. Odmah u rei: Raos zasluuje mnogo umnije i dokazanije ljude od pera i knjievnosti u ove nae - svoje dane od mene i zbog toga se odmah
elim ograditi: O Raosu Ivanu, kao knjievniku, niti sam pozvan, niti u govoriti,
ali hou rei neka svoja razmiljanja o piscu kojeg neizmjerno cijenim, i to s one
toke motrita o kojoj neto znam pa, eto, i predajem na Sveuilitu vie godina
s MEDIOLOKOG STAJALITA, dakle. I Raos je, dijelom, novinar. Temeljna mi je
teza, zapravo pitanje, to se to dogodilo da su neka djela Ivana Raosa i Ivana Aralice
uspjeno s knjievnog prenesena na platno filmskog jezika, s RIJEI na SLIKU, a
nitko se ne usudi televizijski ispriati, na primjer, TRAVNIKU KRONIKU, OMER PAU
1 Ovaj rad bio je uvodno izlaganje u okviru RAOSOVIH DANA na okruglom stolu, uz obljetnicu smrti
velikog knjievnika u Lovreu, koji su organizirali Ministarstvo znanosti RH i upanija splitsko-dalmatinska
| 117
LATASA ILI NA DRINI UPRIJU Ive Andria. I druga teza mi je da su sva tri naa IVANA
promiljala svoje zaviaje i ognjita, dakle, svoj MIKROKOZMOS, putujui cijelim svijetom, kozmosom, vidjevi mnoge krajeve, ali uvijek su se, zajedno sa svojim likovima,
vraali vlastitoj Itaki, OGNJITU: Raos Imoti, Aralica Morlacima, a Andri toj zemljici
Bosni u kojoj se uvijek drahm radosti duom plaao.
Ivana Aralicu dobro znam i cijenim, odavno smo i prijatelji, uz to sam i veliki potovatelj
njegovih romana. Ivu Andria sam samo jednom susreo kao mlad novinar, i to prigodom njegova dolaska u Sarajevo, kada je ve bio nobelovac, zapravo na pokretni ivi
spomenik. Nitko nije kao on rekao veu istinu o nama novinarima 1970. i to na njegov
uglaen, ali ubitano jednostavan nain i to rijeima koje desetljeima mogu odzvanjati. Na upit nekih izvjestitelja to ON, kao maestro rijei, misli o novinarskom pisanju, doslovce je kazao: Vama novinarima, veli nam tada u brk Andri, ja se doista divim. Vi
tako lako i olako piete. Ja veoma teko piem. Osobno nisam jai i precizniji udarac
kao poslanik jedne profesije nikada ni prije, niti poslije dobio. A da ironija bude vea,
Andriu su te novinarskepitalice zduno pljeskale mislei kako nas hvali, umjesto da
se vjeno alosno smijemo. Ovo sam unio i u svoje sveuiline udbenike tvrdei da
uzor televizijskom novinaru pri pisanju teksta mora biti Andrieva jasna, kratka i jednostavna reenica.
Ivana Raosa nikada nisam imao prigodu vidjeti, iako, eto, u mojoj Hercegovini, tonije
Mostaru, i on svoju djecu izrodi, i poduavae mnoge. I danas je mnogima - UITELJ.
A sada o temi i postavljenoj tezi o ekranizaciji djela Raosa i Aralice i izbjegavanju filmskog prijevoda Andria.
Roman kao i film Konjanik jednostavno su vrhunska tiva, zapravo ostvarenja!2 O Ivanu
Aralici poznato je dosta izvanjskih, faktografskih injenica. Akademik, knjievni klasik,
nedavno intelektualni mandarin, ali i stradalnik u vrijeme komunizma, te prije toga jo
i dionik, dodue na niim razinama, tzv. socijalistike vlasti. Tipino hrvatska sudbina..
ini se da je tajna njegova pisanja upravo u vjeri u potpuno ostvarljivu vjerodostojnost toga glasa. Ako iz tog kuta promatramo stvari, ovoga romanopisca zaista moemo vidjeti tek izdankom prosvjetiteljsko racionalistikog pisma Starca Milovana. Da je
njegovo pisanje zadovoljilo potrebe iskljuivo morlakih potomaka, karijera bi mu bila
ograniena na status ruralnoga Janka Matka. Konano, da je pisao samo i iskljuivo o
borbi za nacionalno samoodranje, kao i o susretima na granici i ilavosti zagorskog
puka, postotak njegove publike na hrvatskom bi tritu bio zanemariv. Hrvatska ipak
nije ruralna oaza Europe. Araliina tajna nije u reenici kojom odjekuje filigranski precizan ritam epske usmenosti, nego u mjeri oposti nunoj da u galeriji Morlaka, Turaka i
Latina prepoznamo sudbine. Velika i najpoznatija njegova ostvarenja Put bez sna, Graditelj svratita i Due robova, itljiva su stoga ponajprije u egzistencijalistikom kljuu.
Stariji od spomenute trilogije i Asmodejeva ala, Konjanik nastaje takoer izvan fokusa
2 Ivan Aralica, Konjanik, Znanje, Zagreb, 2002.
najpoznatijih Araliinih naracija. Oba kratka romana dvostruko su zanimljiva knjievnom

opinstvu, a odnedavno i tv i filmskom gledateljstvu.
Vrijeme radnje filma i TV serije KONJANIK poetak je 18 stoljea.
Mjesto: granica Bosne i Dalmacije, Turskog Carstva i Venecijanske Republike.
Linosti: mladi i okrutni konjanik Petar Reva, u slubi Venecijanske graniarske jedinice, bjei u Bosnu i prihvaa muslimanstvo. Zaljubljuje se u kerku duvanjskog bega
Lejlu. Reva ubija Lejlina prosca Mujagu, a Lejla bjei pod okrilje venecijanskog providura u Zadar i konvertira s islama na katoliku vjeru. elja im je nadmudriti obje strane
i zajedniki pobjei u treu zemlju: Austrijsko carstvo. Posljedica je estoki politiki
konflikt izmeu dvije najjae sile jugoistone Europe - Republike Venecije i Turskog
Carstva. Uzbudljiva produkcijska avantura. Aralica bi, citirajui svoju babu, kazao:
ivot je trpe i krpe, moj gospodine!3
ONIMA JUNOAMA koji ga htjedoe svesti na stjegonou guslarstva i proglasiti
zlim duhom hrvatske knjievnosti koji misli da obnavlja puke, narodne tradicije, a
zapravo ih unakazuje...odgovara u intervjuu gospodinu Garmazu jo jednostavnije:
Nita se to sam ja pisao, ni na poetku ni sada, nije preuivalo. Od poetka su se
ukrtala osporavanja i odobravanja. Nisu se ni sudionici u svemu tomu mijenjali, ostali
su isti, s tim da je svaka strana dobivala prinovu. Kad je dolo do pada komunizma i raspada Jugoslavije, ta supstanca u ustima istih aktera mijenja ime i postaje antifaizam,
multikulturalnost, otvoreno drutvo po Soroevu vienju, u humaniste i globaliste
preobraeni splitski mandrilisti kao prostaka varijanta orjune, i sve vrste graana,
multietniara i boraca protiv autokracije, koja to nije, emu je najbolji dokaz da
mogu govoriti to ele. Njihovim preimenovanjima nema kraja. Nema kraja ni njihovoj
mrnji prema pekama, ognjitima i ognjitarima, dinarskoj rasi, zemljacima i
guslarima, u to su sve preimenovali siromane nacionaliste iz doba socijalizma.
A to da unakazujem tradiciju govori onaj to, ovjeen rukama za verige, visi iznad peke,
dok mu ispod tabana ari vatra na kojoj e se, kadli-tadli, opei, ostao visiti na verigama
ili pao na peku. No, ostavimo toga ije ime u pristojnom drutvu nije pristojno spominjati i pogledajmo kako to, kod mene, stoji s povijeu i tradicionalnom mudrou.
Prvo, ja nikad nisam imao ambiciju pisati povijesne romane, kako su ih pisali romantiari i realisti. Ja sam u povijesti nalazio prie koje su trebale biti suvremene. Uza sve
iluminacije koje je donijela sutranjica pretvorena u dananjicu, uz sve asti i svu slavu,
uz sve sporove i prijepore, na kraju je uvijek isti zakljuak. Utjeha je u tomu to si pri toj
spoznaji i najmirniji i najizdrljiviji, veli Aralica.
I sada odgovor na tezu: Kako jedan takav roman, RIJE, bi tako uspjeno prenesena,
transformirana u sliku filma i tv serije. Moj odgovor je: uspjelo se jer je, uz dobrog redatelja, i sam Ivan Aralica spravljao i prilagoavao svoj tekst novom mediju. I Aralica, oevidno, osjea taj medij slike, taj govor saet u gesti glumca, u pogledu, u nonji, u okru3 Intervju novinaru eljku Garmazu u Fokusu,1999.
| 119
enju i scenografiji, u neverbalnoj komunikaciji, kako bi se struno kazalo. Rijetki su

redatelji koji bi takav roman sami se usudili ekranizirati bez izvornog pisca, premda nije
rijedak sluaj ekranizacije knjievnih djela i bez sudjelovanja pisca - autora. Araliina i
Raosova djela su, ipak, specifikum. Sam Aralica je prihvatio filmski i televizijski medij,
sudjelovao u prijevodu na njihov jezik vlastitog djela. I hvala Bogu, redatelju i piscu to
to uradie. Bogatiji smo, uz roman, i za jedan film na njegovu tragu i u njegovu duhu.
I Ivan Raos je svoje Prosjake i sinove, uz Tonija Velikog, prilagodio filmu i malom
ekranu, RIJE mu postade SLIKOM, i to na sliku i priliku njegova romana.
Za Ivu Andria koji se plaio masovne novinarske pisanije (o tome sam iznio dogaaj
kojem sam nazoio) i povrnosti slike nije iznjedren redatelj od njegova povjerenja.
Romani i prie mu ostae zarobljeni u pisanoj rijei i ne prenesoe se na sliku. Rekao
bih da se bez Ive Andria nitko ne usudi njegovo slovo preslikati na filmsko platno i
ekran. S razlogom, ali i na tetu!
I Aralica je motive traio u Imoti, tamo gdje mu je imenjak Ivan Raos ovjekovjeio i sebe
i nas da nas bude i kada nas ne bude. A u tu IMOTU stie i jo jedan veliki stvaratelj
i ovjek i ovjekovjei je, rekao bih i dodatno - OOVJEI svojim putopisom Petar
Gudelj, pa veli: Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od
Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera
vrata doe i proe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci,
vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dou i prou ljudi. Ako si
odluio u nju doputovati, u njoj se roditi, u njoj umrijeti, kako e nai Imotu? Kako su
je tisuama godina nalazile divlje guske i drali?... Kako ju je naao car-pisac, u Porfiru
roeni Konstantin Porfirogenet, kad joj je u desetom stoljeu, kao jedanaestoj hrvatskoj
upi, Porfirom, prvi zapisao ime: Imota? Niklo iz zemlje, kao to niu kauni. Napaja
duu, kao to tijela na Dva Oka i na Opacu napaja Vrljika. Kao evar i Zvizda na Studencima. Kao ivi bunari u Zagvozdu i na Lovreu 4.
Kada god prolazim i dolazim u Imotu, sjetim se tog putopisa i postavim pitanje: to li je
ljepe - put u Imotu ili Petrov Putopis. I jedno i drugo lijepo i sraslo ko sijamski blizanci, obgrlili se u ljubavnom paru i aru stasito Biokovo i plodna Imota zemlja, strasno
diu i svaaju,vole se i, hvala Bogu, plode i raaju piem od Boga vinom, jer sva su
druga pia po ovjeku nastala... A ovdje u Imoti prvo silazimo u Imotsko polje. Tu je
negdje i samostan koji opisuje Aralica u romanu Due robova. Njivica do njivice kao
u Hrvatskom zagorju. Imotski je na brijegu. Crveni krovovi gledaju u zelenilo Imotskog
polja. Moderan i vitalan gradi. Ulice su od bijelog i klesanog kamena. Prijateljske vedute mau nam rukama. Sve je pitomo i njegovano i onda kad je grubo i nepomino kao
kamen, napisa svojedobno i moj cijenjeni kolega, samozatajni Mladen Vukovi.
I jo neto, svaki put (a povjerie mi se neki moji prijatelji da se i njima to dogaa i
skinue mi tako sljedee rijei svrha jezika), silazei u Imotu, oekujem kraj ceste,
4 Petar Gudelj: Put u Imotu
gotovo kao znak pored puta staroga Kikaa. I priinjava mi se u didovima s kapom
micom, sa tapom u ruci i bisagama na ramenu,s onima koji sjede pod kronjom,
gledaju s praga unuad...
Pravo ree Toni Vrdoljak: Kika je svaki ovjek. On ima - jedno prirodno tumaenje
porijekla svijeta. Tvrdi da nije postojao samo jedan ovjek. Bog je sve dao na pet: pet
utila u tijelu, pet prstiju na ruci, te pet rana Isusovih. Kika osjea da pripada svijetu
koji je od Boga bio zaboravljen. On to lijepo kae: ti e ivjeti od blebetava jezika, ti
od ruku, ti od nogu, a ti od svoje glave. Peti je upitao: Sto e meni dati? to da ti
dam, kad sve razdadoh! Daj mi rame, kae peti. Prosjaenje je bila nuda. U treoj
je prii naznaeno prosjaci od nevolje - oni nemaju gdje raditi i to raditi. to se tie
nezakonita djeteta, to je moral svijeta, nije samo Kikaev.
Naglasimo, meutim, da je bilo i onih koji su seriju shvatili kao uvredu, pa sam negdje
davno iz nekih novina prepisao o seriji i ovo, tek da se potvrdi kako se jo NIJE RODIO,
tko bi svima ugodio, pa lankopisac veli: Televizijska serija Prosjaci i sinovi poruuje:
to su Imoani, svi su od takvih i svi su jednaki, u genima im je lupetina, prijevara, kruh
bez motike... I Imoani su gledali seriju i smjekali se. Tek su poslije spoznali podvalu i
prijevaru: u televizijskoj seriji nema ni trunka istine i vjerodostojnosti / Nikada i nitko nije
uvrijedio i ponizio Imoane kao televizijska serija Prosjaci i sinovi!5
Kao mediolog, meutim, tvrdim da se lipi glas o Imoaninu, naem oviku, nije nikada
tako uspjeno svitom pronio kao onaj to je slikom i riima odjekivao s malih ekrana
serije Prosjaci i sinovi.
Fenomen Imoana, zagrijano tvrde neki, ne moe se objasniti lako i ukratko. Bitno je
da taj fenomen nastaje odlaskom Imoana u svijet trbuhom za kruhom, pa se kae da
se u tom kraju raaju janjci i poskoci: ako se hoe odrati, i janje se mora preobraziti
u poskoka.
Da smo se predavali, davno bi nas avo odnio. aka jada je u toj zemlji. Kad samo
vidim u to Lovreani i Zagvodaci trpaju teko zaraene marke, grade udere,
nadodaje Vrdoljak. Moemo se tomu rugati, ali je investiranje u te kue iskonska
obnova snage: da se djeca naue to je to. Ta aica zemlje daje neki sok, neku snagu. Sjeam se kad su okupatori doli u Imotski, moj se aa prepao da e nas pobiti,
pa smo se sakrili u podrum. Na tednjaku je ostao grah sa suhim mesom, to je bila
rijetkost. Djed, koji je tada imao 84 godine, bio je slijep. Stalno je govorio: Ajmo gori
zagorit e lonac. aa je rekao: Tata, pobit e na . Bem ti ja ovika koji se dade
ubiti, odvratio je djed.
To smo htjeli pokazati serijom!6
5 Proitaj ostatak: www.vjesnik.com/html/2001...?r=gle&c=5

6 Anton Vrdoljak, Imotska krajina,1. travnja 1984. str. 2.
| 121
Moda nijedne rijei iz serije Prosjaci i sinovi nisu postale tako popularne kao rijei SILO NEISTA!, kae Milan Ivkoi.7 Zatim nastavlja: Sila neista je nedostatak rodne
zemlje koja je simbol ene, kao to je ena njen simbol. Zato je sila neista, bujna Vrtirepka, zgrijeivi, trebala skoiti u vodu i tako se ubiti. Prosjaenje je ubijanje zemlje ene, erosa rada. Ali Vrtirepku spaava Matan koji u svojoj prosjakoj lukavosti vara ak
i svoga najodanijeg mu pretka. Dakle, prosjaenje je mogue i kao stvaralaki in.
Ali nije Raos dosegao onu Imotsku krajinu koja ima plodnu zemlju, seksualnog ovjeka i seksualnu enu, koja vee rad kao naelo planetarnog opstanka, tvrdi Ivkoi.
U novelama i najpoznatijim romanima, autobiografskoj trilogiji Vjeno alosni smijeh
i pikarskom romanu Prosjaci i sinovi (medijski najeksponiranijem zbog istoimene tvserije), Raos ispisuje zaviajni mikrokozmos, kroniku mentaliteta i sudbine ljudi svoga
zaviaja.
ujmo i Ivana Raosa o prosjaenju, istina, u drugom kontekstu: Milostinje ne trebam,
niti za nju molim, jednostavno zato to ve preko etiri desetljea ne molim ni Boga, pa
neu ni Administraciju. Imoani su poodavno prerasli prosjatvo - i kao nevolju i kao
zanat - to se moe sasvim i lijepo razabrati i iz mog romana Prosjaci i sinovi.8
Sada se vratimo tezi o ognjitarcima i nazovimo ih apatridima, suvremenije, kozmopolitskim nacionalistima.
Prolo je veoma mnogo stoljea, jo od stare Grke, kada su se apatridi pojavili, do
ovoga vremena, koje ele proglasiti svojim dobom. to znai apatrid? Ukratko, to je
ovjek bez domovine, bez dravljanstva (a = ne i patria = domovina). Staro je pitanje:
moe li ovjek bez brata (roda, na-roda) i doma (domovine). Nerijetko se mnogi oglauju kako im je svijet domovina, a svaki ovjek brat! Svako udomljenje i unaroenje takvi
su spremni proglasiti rigidnou, usko nacionalnim i za to opasnim. Ljude koji vole
svoj narod proglaavaju nacionalistima, kao da je ljubiti svoje grijeh. Mnogi takvi
apatridi, iako se deklariraju kao ljudi kozmikih irina, zapravo, nisu nita drugo nego
multietniki rasisti, kako ih je nazvao Ivan Aralica. Rijeju, tko god ne misli kozmiki,
apatridno, tko voli svoj dom i rod, za njih je drugorazredan, nie vrijedan, netko tko bi
morao biti izvan zakona i sustava.
Jedriti svijetom i traiti domovinu - zar to nije bio i Odisejev usud? Godinama je Odisej
lutao progonjen od ljudi, zvijeri i bogova. Vidio je zemlje gdje obilno raaju bob, jeam,
loza i maslina, nudile su mu se ene kojima su bedra bila ljepa od bjelokosti, kao to
kaza Ivan Aralica u svom romanu Psi u trgovitu. A on /Odisej/ je uporno traio svoju
Itaku! A to je Itaka? Neznatan otoi, kazat e potom Aralica, usred vjetrovita mora, neplodan, kamenit. Zar ljubav prema Itaci nije prirodna potreba Odisejeva?, zapitat e se
Aralica u liku svoga pustolova Vrania. Istodobno s enjom za povratkom u Odiseju
7 Milan IVKOI, Imotska krajina, 15. svibnja 1984.
8 Ivan Raos, iz jedne molbe pisane 1980. g, preneseno iz: Fra Vjeko Vri: Stare slave djedovine,
Grad na gori (list imotskih upa) br. 2 (26), Imotski 1996.
je postojala i jedna druga strast za otkrivanjem i upoznavanjem novoga. Jedriti svijetom

i biti u domovini jest smisao ivota, kako nam izgleda eli po(r)uiti i Odisej.
Pjevati samo o Kozmosu a ne uditi i za svojom Itakom, kao to mnogi danas ine i nameu svoje apatridske vizije, bolje rei iluzije, doima se kao verglanje starih budnica
koje odjekuju esto kao posmrtne koranice. Nakon svijetle budunosti zazivao se
socijalizam s ljudskim likom. A onda je izbaena parola: hoemo kapitalistiki socijalizam. Ulazak u Europu danas je ideologijski upakiran kao nekadanje obeanje
o komunizmu kao raju i kraljevstvu nebeskom na zemlji. Svaki govor o neminovnoj
globalizaciji doimat e se kao reciklaa starih ideologijskih iluzija maem pretvaranih
u vizije.
Takvi bi zavodili demokraciju, puni su ljubavi prema ovjeanstvu, ali mrze ovjeka.
U ime kozmosa preziru svaku Itaku, svoj na-rod! To su pobornici otvorenog drutva, ali
su zatvoreni za druge, poput onih prosjaka kuprekog ulage koji sa svoje kule baca
srebrnjake preko sebe da bi uivao u meusobnoj borbi onih to ih hvataju. Koliko
takvih donatora krui nad Jugoistokom Europe, bacajui kao i ulaga s Kupresa
novce kroz otvoren prozor uime otvorenog drutva koje je upravo zatvoreno za sve
koji nisu njihovoga svjetonazora. Sudjeluju samo u toj i takvoj kozmikoj ljubavi. Takav Weltburger nije ognjitarac, nije ukorijenjeni, niti u jednoj konkretnoj kulturi niti
nacionalnom, pojedinanom svijetu. Takav kozmopolit tvrdi da mu je svijet, a ne zemlja
u kojoj je rod/en/ i gdje ivi, njegova dom-ovina. Takva i s k l j u i v o s t svega izuzev
svijeta kao jedine istinske, svima zajednike domovine toliko se ostraeno, esto i
bezobzirno i nasilno zagovara i provodi da mu je mrnja prema svemu to nije to i takvo
injenje i svjetonazor, objektivno, najvei nacionalizam, samo sada stavljen u kozmike
razmjere. Kozmopolitski je nacionalizam jedini oblik nacionalnog identiteta spojiv s tim
poretkom.9
Treba kazati kako, nasuprot kozmikom nacionalizmu, neki zagovaraju isti takav republikanizam.
Kako se te ideje kozmopolitskog nacionalizma, republikanizma, demokracije odravaju na prostore BiH, gdje meunarodna zajednica praktiki ureuje sve odnose, zapoinje jednu novu budunost?
to je ta, kakva je ta, da prosti, Bosna?, upitao se davno Mak Dizdar. Pozorniji analitiari ve registriraju javnu injenicu kako se, upravo politikom mrkve i batine mnogi
ve lijepe za obeanu budunost i nekritiki prihvaaju globalne ideje u zemljici
posnoj i bosoj u kojoj je oduvijek vlastiti prag za njenog ovjeka bio najvea planina,
Na drutvenom planu, u Bosni se iznjedrilo raznih udruga za ljudska, enska i ina prava
zagovarajui globalizam kao istinsku priliku. Svoj kozmopolitizam uvijaju u oblande
nad-ljubavi za Bosnom, nerijetko bez Hercegovine u kojoj dominira ognjitarska, rigidna politika, po takvim interpretacijama. Puni su ljubavi za bosanskoga graanina,
9 /Giddens, Anthony, The Consequences of moderrnity, Stanford University Press, 1990. str. 132/.
| 123
za bosanski jezik, za bosansku kulturu, za bosansku povijest, , za bla bla

bla bosansku, kako primijeti jedan znanstvenik. Vole sve ono ega u ivotu BiH uistinu nema, niti jedinstvenog jezika, niti takve kulture, niti takve povijesti u posljednjih
est stoljea. Sve vie takav kozmopolitizam postaje hegemonizam. Naravno, sve pod
zastavom europske Bosne u kojoj se mora ivjeti kao nekada: s jednim jezikom, s
jedinstvenim kolskim sustavom, graanskim, i u unitarnoj Republici.
A Ivo Andri je kroz lik sarajevskog lijenika, koji u I. svjetskom ratu bjei iz Bosne, u
svom uvenom Pismu iz 1920 - onima koji i danas tvrde kako je u BiH vladala harmonija, jer etiri bogomolje stoje jedna do druge - poruio i ovo: POSTOJE, ALI SVE U
ISTO DOBA OTKUCAVAJU RAZLIITO VRIJEME I KALENDARE!
Teko i sigurno izbija sat na KATOLIKOJ katedrali: dva posle ponoi. Proe vie od
jednog minuta (tano sedamdeset i pet sekunda, brojao sam) i tek tada se javi neto
slabijim, ali prodornim zvukom, sat sa PRAVOSLAVNE crkve, i on iskucava svoja dva sata
posle ponoi. Malo za njim iskucava promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove damije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih TURSKIH sati, po udnom raunanju
dalekih, tuih krajeva sveta! JEVREJI nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna
koliko je sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po akenaskom raunanju. Tako i
nou, dok se spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale
ljude koji se budni raduju i aloste, goste i poste prema etiri razna, meu sobom zavaena kalendara, i sve svoje elje i molitve alju JEDNOM NEBU na ETIRI razna crkvena
JEZIKA. A ta RAZLIKA je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek
SLINA MRNJI, esto istovetna s njom.10
Pismo iz 1920. godine kao epistolarna kratka pria mjestimice se doimlje kao fakcionalni esej: antropoloka, psihologijska, etnoloka i psihijatrijska ekspertiza fenomena
bosanske mrnje i straha OD DRUGOG I RAZLIITOG. Kad je u panjolskoj poeo
graanski rat, DOKTOR Linenfield je napustio sve i otiao kao dragovoljac u republikansku vojsku. Organizirao je previjalita i bolnice, prouo se svojom revnou i znanjem.
Poetkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiu ije ime niko
od naih nije umio pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvren je zrani napad u po bijela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima: TAKO JE ZAVRIO
IVOT OVjEK KOJI JE POBjEGAO OD MRNJE. (266)
Dakle: bjeei od balkanske, ovjek pogibe od iberijske mrnje. Zemljopisno: Balkan
je poluotok; Iberija takoer; oni su, poluotoci: konfiguracijski, povijesno, kulturno razliiti; mrnja im je jednaka jer je svagdanja i svugdanja i tko zna kad e ona i kuda i
gdje izbiti svojom uasnom i pogubnom estinom.
I zbog ovih rijei, koje su ogledalo i BiH, neki bi i danas mrtvom Andriu sudili umjesto
da ga prouavaju, ele poravnati sve globalnim ravnalom. Za te nasilne globalne potrebe u dnevne politike svrhe na djelu je nevieno ispravljanje povijesti BiH kroz koju
10 Ivo Andri: Odabrane pripovetke , SKZ, Beograd 1954, str. 263/4)
se eli, upravo pod zastavom kozmopolitizma, provui temeljni narod, jedinstvena

nekadanja vjera bogumilstvo, ak i jedan jedini identitet Bonjana. Lijepo je netko
zamijetio da su povjesniari moniji od Boga. Bog ne moe izmijeniti prolost. Povjesniari to ine svaki dan, nigdje nije tako na djelu kao u BiH. Knjievnici poput Andria
isprijeili su im se na staze i puteve.
Apatridstvo, oevidno, ovdje ima drugu aromu. Najee se tu ne radi ni o kakvom kozmikom nacionalizmu, nego o onom najgrubljem, ovozemaljskom ovinizmu.
Pred kraj o neemu to je poelo davno, a aktualno je i danas. Mnogi i mediolozi tvrde
kako e slika, Internet, film i tv unititi pisanu rije. Je li to ba tako? Zapravo i kada je
izmiljeno pismo, mnogi su tvrdili da e ono unititi duh i usmenu rije. Naime, prema
Platonu (u Fedru) kad je Hermes, navodno izumitelj pisma, predstavio svoj izum faraonu Tamusu, ovaj je prokleo njegovu novu tehniku koja je trebala omoguiti ljudima
da zapamte ono to bi inae zaboravili. Ali faraon nije bio zadovoljan. Umjeni moj
Teutone, rekao je, pamenje je velik dar koji treba odravati stalnom vjebom. S
tvojim izumom ljudi vie nee morati vjebati pamenje. Sjeat e se, ne unutarnjim naporom, nego obinim vanjskim pomagalom.
Faraonova je briga razumljiva. Pisanje bi, kao i svako novo tehniko pomagalo, oslabilo ljudsku sposobnost koju nadomjeta i potpomae ba kao to zbog automobila
manje hodamo. Pisanje je opasno zato to umanjuje sposobnosti ljudskog uma nudei
ljudima okamenjenu duu, karikaturu uma, mineralno sjeanje. Platonov je tekst, naravno, ironian. Platon je svoj argument protiv pisanja, ipak, pisao. Ali nije se pravio da te
rijei izgovara Sokrat, koji pak nije pisao (budui da nije objavljivao, ieznuo je u svojoj
akademskoj bitci). Danas nitko vie nema takvih briga, iz dva vrlo jednostavna razloga.
Kao prvo, znamo da knjige nisu sredstvo koje netko moe misliti umjesto nas; naprotiv,
one su strojevi koji potiu daljnje misli. U svojoj Divljoj misli uveni Levi Strauss tvrdi
kako je prilikom poduavanja pisanju nekog poglavice u praumama Amazona, kada
je poglavica izgovorio rijei, a Strauss ih zapisao, poglavica sav udivljen gledajui naarani papir sa slovima rekao: Ti si sada zarobio moje rijei
Kao drugo, ako su neko ljudi trebali vjebati pamenje da bi zapamtili neku stvar,
nakon izuma pisma su morali vjebati pamenje da bi zapamtili neku knjigu. Kao da
je faraon pokazao prstom, prvo na ispisanu povrinu, a onda na idealnu sliku ljudskog
pamenja, i rekao: Ovo e to ubiti.11
Vie od tisuu godina kasnije, Victor Hugo nam u svojoj Bogorodiinoj crkvi u Parizu
pokazuje sveenika Claudea Frolloa kako upire prstom prvo u knjigu, a onda na
tornjeve i slike njegove voljene katedrale, i govori ceci tuera cela, ovo e to ubiti.
(Knjiga e ubiti katedralu, abeceda e ubiti slike). Pria Bogorodiine crkve u Parizu
dogaa se u petnaestom stoljeu, nedugo poto je izumljen tisak.
11

Umberto Eco, Od Interneta do Gutenberga, predavanje na Talijanskoj akademiji 12,
| 125
Prije toga rukopisi su bili rezervirani za ogranienu elitu pismenih, a jedini nain
pouavanja masa biblijskim priama, ivotu Krista i svetaca, moralnim naelima,
pa ak i djelima nacionalne povijesti ili najosnovnijim pojmovima zemljopisa i prirodnih znanosti (naravi nepoznatih naroda i svojstava biljaka i stijena), bile su slike
u katedrali. Srednjovjekovna je katedrala bila neka vrsta permanentnog i nepromjenjivog televizijskog programa, koja je trebala rei ljudima sve to je nuno za
njihov svakodnevni ivot, kao i za vjeno spasenje. ezdesetih je godina Marshall
McLuhan napisao svoju Gutenbergovu galaksiju, u kojoj je objavio da linearni nain
miljenja, koji je donio tisak, tek to nije zamijenjen globalnijim nainom percepcije
i shvaanja posredstvom televizijskih slika i drugih vrsta elektronikih naprava. Ako
ba ne McLuhan, sigurno su mnogi njegovi itatelji uprli prstom na prvu svjetsku
diskoteku Manhattan, a zatim na tiskanu knjigu s rijeima ovo e to ubiti Medijima je trebalo neko vrijeme da prihvate zamisao da je naa civilizacija na rubu da
postane orijentirana na sliku to bi podrazumijevalo opadanje pismenosti. Danas
je to esti ibolet svakog tjednog magazina. Neobino je, meutim, to to su mediji
poeli slaviti opadanje pismenosti i nadmonu snagu slike upravo u trenutku kad je
na svjetsku scenu stupilo raunalo.
Ljudi koji se noima uputaju u beskrajne konverzacije na Internetu prije svega barataju
rijeima. Ako se televizijski ekran moe smatrati nekom vrstom idealnog prozora kroz
koji se moe gledati itav svijet u obliku slika, raunalni ekran je idealna knjiga u kojoj
se moe itati o svijetu u obliku rijei i stranica.
I da je istina da vizualna komunikacija danas prevladava nad pisanom, problem nije
u suprotstavljanju pisane komunikacije vizualnoj. Problem je u tome kako poboljati i
jedno i drugo. Pravi problemi lee drugdje. Vizualna komunikacija mora se uravnoteiti
s verbalnom, uglavnom pisanom komunikacijom, iz jednog posve odreenog razloga.
Jednom je seomiotiar Sol Worth napisao lanak Slike ne mogu rei ne. Ja verbalno mogu rei Jednorozi ne postoje ali ako pokaem sliku jednoroga, jednorog je tu.
tovie, je li jednorog kojeg vidim jednorog openito ili neki odreeni jednorog, to jest,
predstavlja li pojedinanog jednoroga ili jednoroge openito?
Problem nije tako nematerijalan kako izgleda, i logiari i semiotiari su ispisali mnogo
stranica o razlici izmeu izraza kao to su dijete, neko dijete, ovo dijete, djeca, djetetvo kao opa zamisao...
Stoga je isto vizualnom komunikacijom i obrazovanjem lake realizirati strategije uvjeravanja koje reduciraju nae kritike sposobnosti. Ako itam u novinama da je neki
ovjek rekao elimo gospodina X za predsjednika, ja sam svjestan da je to miljenje
toga ovjeka. Ali ako na televizijskom ekranu gledam ovjeka kako gorljivo uzvikuje
elimo gospodina C za predsjednika, lake u volju pojedinca shvatiti kao primjer
ope volje.
Knjige e i dalje biti nezamjenjive ne samo za knjievnost nego i uvijek kada treba paljivo itati, ne samo da bi se dobila neka obavijest nego i da bi se o knjizi razmiljalo i
promiljalo. itati s raunalnog zaslona nije isto to i itati knjigu.

Ljudi ele komunicirati. U starim su zajednicama to inili usmeno; u sloenijim drutvima
pokuali su to uz pomo tiska. Ali s raunalnom tehnologijom ulazimo u novo razdoblje
samizdata. Ljudi mogu komunicirati neposredno, bez posredovanja nakladnikih kua.
Mnogi uope ni ne ele objavljivati, nego samo komunicirati jedni s drugima. Danas
to ine elektronikom potom ili preko Interneta, to e biti od velike koristi za knjigu,
civilizaciju knjige i knjiarsko trite. Knjievnost je dolazak kinematografa i stripova sigurno oslobodila odreenih pripovjednih zadaa koje je tradicionalno trebala izvravati.
I ponosimo se da je tako.
Citirao sam McLuhana, koji kae da je Vizualna galaksija stupila na mjesto Gutenbergove galaksije. Vidjeli smo da nekoliko desetljea kasnije to vie nije istina. McLuhan je
rekao da ivimo u novom elektronikom Globalnom selu. Mi oito ivimo u novoj elektronikoj zajednici, koja uistinu jest globalna, ali to nije selo ako se pod selom misli na
ljudsku naseobinu s neposrednom interakcijom meu ljudima.
Digitalni evanelisti, pak, za razliku od svojih suparnika apokaliptiara, kako se meusobno ne ba njeno aste pobornici i protivnici DIGITALIZACIJE, obeavaju rjeenje
svih ostalih problema: oni, uistinu, umjesto konkretnih rjeenja, obznanjuju spasenje
antikviranog ovjeka. Izmeu ostalog, i suosjeanje ili osloboenje ovjeka od njegova
nepouzdanog i krhkog pamenja i to uz pomo dinovskih elektronskih ureaja za
skladitenje podataka.
Zavrit u tvrdnjom da se ne trebamo bojati kako e novi mediji potirati stare i da velika
knjievna djela ne mogu biti s RIJEI prevedena na SLIKU. Na primjeru naega Ivana
Raosa i drugih to se pokazalo iznimno dobrim.
Naravno, iznio sam i vlastito promiljanje kako su tomu pridonijeli uz redatelja, glumce
i ostale upravo i Raos i Aralica prihvaajui i radei na prilagodbi vlastitih romana filmskom izrazu i jeziku kao novom mediju. Za druge, poput Andria, prava je teta to uz
debeli roman Travniku hroniku ne moemo nositi i mnogo tanji i manji CD istoimenog
filma, kako to moemo uiniti i s Konjanikom i Prosjacima i sinovima.
| 127
Vojislav Vujanovi
E da ednom prestanu gorine

Amir Brka: Negativna geografija, Planjax, Teanj, 2005.
Izmeu kolumne i karikature postoji evidentna bliskost. Zajedniki imenitelj im je - trenutak. U trenutku se bokori stvaralaka lucidnost. Ona, pak, podrazumijeva intelektualni
naboj. U sjedinjenoj aktivistikoj energiji oni ine koordinatni sustav u kojem lucidnost
otkriva znaenjske komponente u spektru trenutka, intelektualnom energijom stvaralac znaenja prevodi u tekst ili crtovni slog. Nastaje djelo specifine osobenosti, na
najneposredniji nain vezano za svoj materijalni korelat i, esto, kada ugasne smisao
korelata, zgasne i funkcionalna osnova kolumne ili crtea (karikature). Ali, ne biva uvijek tako. Kolumna i crte katkada bivaju najrevnosniji svjedoci povijesne komponente
svoga korelata, predstavljaju najzorniju njegovu istinu. Prisjetimo se, recimo, kolumni
Augusta enoe, njegovih Zagrebulja, pa emo se uvjeriti u njihovu znaenjsku energiju.
Ili - da se prisjetimo Domijea i njegovih karikatura. Oito je, dakle, da snaga kolumne
i karikature zavise od stvaralake moi autora da u datom trenutku i njegovom znaenjskom spektru otkrije ne samo ono to odreuje znaenjsku mjeru trenutka ve
da se dosegne ona snaga oposti u kojoj se zrcali filozofija razumijevanja svijeta i nezaustavljivog vremenskog protoka, univerzalije koje odreuju svako proziranje smisla
ovjekove opstojnosti u sukobu oprenih sila - dobra i zla, kjerkegorovskog Ili - Ili.
Ako ih njihov autor uspije podii do razine univerzalnog, kolumna i karikatura nisu tek
za jednokratnu upotrebu.
Prohodimo, laganim hodom, voeni Arijadninom niti, kolumnistikim poetolokim labirintom Amira Brke, svjedokom jo jedne potencije njegovog stvaralakog bia i prepoznavajui, ponovo, i lucidnost i intelektualne potencije koje ovaj umjetnik unosi i u
ovaj aspekt svog stvaralakog aktivizma. Istina, veoma bliski trenucima koje Amir Brka
elaborira, nismo u stanju sagledati one druge komponente koje se uzdiu iznad ravni
neposrednog vienja, ali smo u stanju sagledati neto drugo - reljefnost kojom on uobliuje svoje lucidije i svoja intelektualna promiljanja, najzad: i emotivnu energiju koju
unosi u svoje kolumne i energetiku stajne take koju izabire da bi u punijem ozraju
sagledao ono to je otkrivao u proivljenim trenucima i u svojim imaginativnim intelektualnim igrama.
Osnovni topos je Teanj. On ga brani od opaina koje se ustremljuju na njega sa svih

strana, ali rastvara i one opaine koje su se izraale iz samog tkiva ovoga grada. Svoj
govor uzdie na visoku ravan, to mu omoguuje da tom govoru osigura unutarnju
zaarenost koja ne dozvoljava da se njegove kolumne itaju onako kako se iitavaju i
drugi novinski stupci, preletom pogleda preko njihovih redova, a potom odloe u otpad.
Svojim zaarenim emocijama on svojim kolumnama organizira razlonost njihovog pojavljivanja, unutarnji imperativ koji ga je prisilio da ih ispisuje i da ih nudi svome italakom auditoriju. To nije, dakle, emocionalna uzdrhtalost koja bi mu zamagljivala horizonte i dokidala onaj objektivitet bez koga kolumna ne moe zasnovati svoju opstojnost,
svoje bie, on svojoj emociji sagleda realne dimenzije i u okvir tih realiteta smjeta sadraj svojih dokuenih istina. Zbog toga, emocije koje unosi u svoje kolumne nisu isforsirane, nasilno nametane; one su gradbeni dio patolokog sustava, njegov sredinji dio
- na ijim koordinatama gradi svoje kolumne, ne kao pisac koji je, sam sebi, nametnuo
taj zadatak i sveo ih na zahtjevnost da ispunjava ponueni prostor. On ih ispisuje da bi
razrijeio svoje unutarnje i duhovne i intelektualne komplekse, dovodei ih u odreeni
korelativni odnos sa ukupnim svojim djelom. On, dakle, svoje kolumne ne smatra neim
manje vrijednim od ostalog svoga djela (poezija, proza, esejistika, rasprave, ogledi), i to
ga je ohrabrilo da ih izvede iz novinskih stubaca gdje ih je objelodanjivao i preveo ih u
strukturu knjige, inei ih, i time, jednakopravnim sa drugim njegovim djelima. I, eto, u
prilici smo da ih naemo, kao prvi odjeljak u njegovoj novoj knjizi Negativna geografija.
I tek sada, okupljene na jednom mjestu, kolumne Amira Brke zrae punijom energijom
oitujui ono to smo nazvali njihovim znaenjskim reljefom.
One svjedoe o trenucima koji su splitali svoj vijenac oko Tenja, otkriva njihovu duhovnu potku, sinusoide koje su se stjecale u teanjskom kaleidoskopu, uspostavljajui
relacije datog trenutka sa vremenom koje je minulo i vremenom koje je nadolazilo.
Jedan od glavnih motiva, ijom se fenomenologijom bavio Amir Brka u svojim kolumnama, jest problematika provincijalizma. Uvoenje ovog pojma u komunikaciju kod ovog
autora izaziva specifinu gorinu, jer mu ne nalazi razlog, ma u kome znaenju upotrijebljen (najee ima pejorativno znaenje zaostale sredine, ali i mjesta u unutranjosti
u odnosu na centralno sredite koje se smatra mjerom vrijednosti i ope gradskosti i
duhovne izraslosti), jer on odraava neku vrstu centralistike svijesti u kojem se neka
mjesta favoriziraju, a sva druga se stavljaju na ljestvicu umanjenih vrijednosti. Posebno
se to odnosi na Sarajevo. Istina, ponekad se ovaj pojam upotrebljava kao opa oznaka
mjesta u unutranjosti Bosne i Hercegovine, s plemenitom dobrohotnou, bez pejorativnih konotacija. Meutim, Amir Brka ne opravdava njegovu upotrebu ni u takvim
konotacijama, pogotovo kada se to tie Tenja. Zapravo, Teanj je osnova na kojoj
se propituje opravdanost upotrebe pojma provincijalnosti. U takvim situacijama on se
poziva na relativizam upotrebe jer, ako se kontekstualizira Amir Brka njegovu upotrebu,
upotrijebi sa stanovita recimo europskih standarda, onda je cijela Bosna i Hercegovina provincija s vrlo izrazitim prerogativima u u svakom smislu. S kojim se pravom, i
s kojim ciljem, ujemo unutarnji glas autora, taj termin uvodi u komunikaciju u naim
prostorima? Zato ga uvoditi u etiketiranje drugih prostora izvan Sarajeva kada se on
moe odnositi i na njega s nekih drugih stajalita? A kada u njemu na povrinu isplove
| 129
centralistiki porivi, onda on nosi jedinstveno znaenje uniavanja vrijednosti i stvaralakih poriva u svakoj drugoj sredini, ma kakve dimenzije oni u datoj sredini poprimali.
Kontekstualno promatrano, upotreba pojma provincijalno, zapravo, remeti zdravi protok ideja koje bi se trebale ravnomjerno iriti cijelim naim prostorom pridonosei nadrastanju postojeeg. Takvim svojim reakcijama na upotrebu neadekvatnih pojmova u
nau duhovnu atmosferu Amir Brka jo jae izotrava svoj profil izuzetnog intelektualca
koji ne prihvaa petrificirane parametre, nastoji ih slomiti i uvesti in zdravog protoka
ideja u bosanskohercegovakoj sredini.
Druga, gotovo opsesivna tema kolumni Amira Brke jest povijesni usud Tenja, nekadanje raskrsnice puteva koji su se radijalno irile na sve strane, da bi, dolaskom AustroUgarske, bio izglobljen s magistrala, pomaknut na marginu, osuen na osipanje koje
e trajati vie od jednog stoljea. Pomalo rezignantnim tonom, on govori da je, u svoje
vrijeme, Teanj bio esti grad po veliini - iza Sarajeva, Mostara, Banjaluke, Bijeljine i
Travnika, o emu je svjedoio popis proveden 1879. godine. Po tom popisu Teanj je
imao 5372 stanovnika. A popis iz 1910. godine pokazuje da je Teanj imao tek neto
vie od 3000 stanovnika i da su ga pretekli mnoga gradska sredita koja su ranije bila
iza njega. iroku fresko-sliku o teanjskom nazadovanju e dati i u tekstu Gaudeamus
igitur. Nezadovoljan nainom na koji je obiljeena etrdesetogodinjica postojanja teanjske gimnazije, on je nainio prohod kroz razvoj kolskog obrazovanja u Tenju.
Hod postupnog nazadovanja je zapoeo od posljednje etvrtine 19. stoljea kada je u
Tenju zasvjedoena graanska (interkonfesionalna) osnovna kola (1886.). To nazadovanje teklo je usporedno s opim nazadovanjem (pa je autor bio prisiljen u kompoziciju teksta unositi podatke koje je ve ranije koristio). To je stanje trajalo do poetka
ezdestih godina 20. stoljea kada se, najzad, otvara prva srednja kola, gimnazija.
Trei moment na koji je reagirao jesu neukost i improvizacije u razliitim oblastima djelatnosti u suvremenom dobu. Jedna od tih djelatnosti jest novinarski rad u sredstvima
informiranja i na televiziji, gdje se ljudi prihvaaju posla bez prethodnog iskristaliziranog
stava prema sadraju, tragajui samo za onim to bi, eventualno, moglo biti kuriozno,
koristei ak i paradigmu bezumlja tzv. sarajevskog novog primitivizma, neto pred im
sam od poetka ostajao zabezeknut.
Postoji i nekoliko tekstova koje je teko svesti u jedinstveni tematski krug, premda se
dosta jasno mogu vidjeti evidentne dodirne toke. To su: Hegel u Tenju; O vlastohlepcu; Remake, Remake; Dokument u Tenju. Pisani su sloenijom aparaturom, pojaanom refleksijom u ijem se sreditu smjetala problematika ljudskog samoljublja koja
se projicirala i u dogaaje koji su upravo minuli, u ratna zbivanja u razdoblju od 1992.
do 1995. godine. To samoljublje se pojavljuje na razliitim stupnjevima otuenosti, iskljuivosti kojom se ak i roena braa nepomirljivo dijele, pa je mogue govoriti o
izuzetno loem drutvenom ambijentu koji je u Tenju na sceni, u kojem se iskljuuje
mogunost drukijeg miljenja i dovodi do monoumnosti koja, ako i ne pretendira
prventveno na istinu o prolosti, onda svakako dolazi iz prolosti, i to iz one koja je
desetljeima prije rata za se uzurpirala privilegiju na istinu, hibridizirajui se s udnim
individualnim mentalno-duhovnim sklopovima koje ne mogu identificirati drukije nego
kao svojevrsni narcizam, psiholoku patologiju za koju postoji iskljuivo stvarnost vlastitog procesa miljenja, osjeanja i potreba (Erich Fromm). Na ove stavove, iako
posredno, nadovezuju se i misli iz drugih tekstova, posebno u tekstu O vlastohlepcu, iz
kojeg saznajemo da surevnjivost nije jenjavala ni u najteim trenucima opsade Tenja
u posljednjem ratu. Promatrao je te ljude neposredno, fiksirao njihove karakteroloke
osobine i od njih izmodelirao poseban tip ovjeka jo u ranoj fazi rata, i zapisao ga
u tekstu koji je sluajno pronaao u svojoj nesreenoj arhivi. Nastao je 27.1.1994.
godine, pod naslovom Kako prepoznati vlastohlepca. Tekst je razveden u 15 sentenci
kojima se moe prepoznati vlastohlepac. Za ilustraciju navodimo jednu: Intrige i lukave
spletke, iji konaan rezultat, vjeto domiljen, vidi samo on, njegova su specijalnost.
Zbog prirode stvari, po ovoj karakteristici teko ete ga uoiti, ali budite sretni ako ste
ga prepoznali dok u intrige i spletke uvlai druge.
Sve ove dogaaje Amir Brka osvjetljava iz naglaeno iskoenog kuta, ali rezultat nisu
odreene ironijske kaskade ve jedno depresivno osjeanje za ije ozdravljenje on ne
dosluuje lijek iako, na kraju, ouvava nadu (koja posljednja umire):
Razumijevajui to, ne mogu a da na koncu ipak ne izrazim optimizam, jer sam posve
uvjeren da su posrijedi povijesno posljednji ostaci ovog drutvenog mutanta sa u sutini izrazito devijantnom svijesti i da e s njegovim definitivnim odlaskom sa pozicija, institucionalnih i parainstitucionalnih, sa kojih se bitno odluuje, a odlazak je neminovan
(bioloki - ako ve ne drugaije), i za Teanj ipak doi bolja vremena.
Je li to glas vapijueg u pustinji. Moemo ovu autorovu misao - nadu konotirati po
vlastitoj volji, ali ostaje injenica da smo kroz ove tekstove upoznali jednu linost koja,
bez susprezanja, gleda stvarnost otvorenih oiju, bez straha zadire u njezina bolesna
tkiva, razrezuje ih da bi se gadosti makar vidjele, ako ve nismo u stanju boriti se protiv
njih. Zbog toga nas posebno raduje kada se sretnemo s njegovim tekstovima u kojima
podrava i pojave koje zrae ljudskou i ljudskim samoprijegorom, kao u tekstu Fenomen Pobjeda posveenom teanjskom udu kada je ispod pokrova provirio genije
teanjskog prostora, razbudio energije koje su desetljeima zatravljivane, koje se vie
nisu dale sputavati i, vlastitom energijom, podigao industrijski gigant Pobjedu koji je
svoju proizvoaku mo irio i daleko izvan vlastitih lokalnih okvira. A poetna stanica
bila je obina limarska radnja! Pritom, Pobjeda nije bila samo proizvodni gigant ve i
generator intelektualnih potencija ulaui velika sredstva u kolovanje mladih Tenjaka.
S oitim ponosom autor zakljuuje: Teko da je neki mali bosanskohercegovaki grad
sedamdesetih i osamdesetih godina imao vie studenata u Sarajevu nego to je imao
Teanj.
Pored Pobjede, taj se lokalni genije javljao i na dugim mjestima, preobraavao se u
stvaralake vrutke, oblikovao linosti kojima se Teanj uistinu moe ponositi. Jedan od
njih je i teanjski Hare, najpoznatiji nogometa ovoga grada, koga su zvali da pomogne
TOK-u kad gubi utakmice, ak i onda kada je zakoraio u etrdesetu. A u lovu je mogao i zeca stii prije nogo to bi to uinili lovaki psi. Druga takva linost je Mustafa eman, jedan od najznaajnijih bibliografa u kulturi Bosne i Hercegovine, koji je pomagao
| 131
itavoj plejadi ljudi u izradama njihovih diplomskih radova, magistratura, pa i doktorkih

disertacija, a da se nikada nije uzoholio, da je upravo i nastojao ostati samozatajan. A
sve to je uinio, uinio je svojim fizikim angamanom, bez raunala i drugih modernih
pomonih sredstava. Kad je jedan pisac poelio vidjeti njegovo raunalo, on mu je pokazao jednu kartonsku kutiju u kojoj su desetine hiljada papirnih kartica s podacima o
svemu i svaenu, o Bosni i Bonjacima najvie i rekao: Eto, to je moj internet.
Svi su ovi tekstovi objavljivani u vidu uvodnika u listu Tenjak, zatim na web-stranici i u
zagrebakom asopisu Behar.
Drugo poglavlje knjige sadri dva opsenija rada: Teatar u teanjskom teataru i Ikonografija falsifikata. Prvi je tekst nastao u povodu obiljeavanja pedesetogodinjice amaterskog pozorita u Tenju, a drugi je vezan za krau ikona iz teanjske pravoslavne
crkve.
Propraajui pedesetgodinjicu domaeg amaterskog pozorita, Amir Brka se odvaio
da s realnih injenica teatarskog ivota u Tenju otkloni mitske naslage koje su se taloile ve itavo stoljee i prijetile da realnost potpuno zakriju. Krenuo je od poetnog impulsa - teatarske djelatnosti srpskog uitelja u Tenju Steve Petranovia koji je u ovom
gradu u bosanskoj pozadini jo 1865. godine organizirao pozorine predstave, pa je taj
datum uziman za poetak razvoja teatarskog ivota u Bosni i Hercegovini (bez obzira
na podatak da je izvjesni uitelj Banovi 1842. godine u Sarajevu organizirao pozorine
predstave sa svojim uenicima). Od njega su polazili svi koji su nastojali da poetke
teatra u Bosni pomaknu to dublje u prolost. Promatran iz te perspektive, pothvat
Steve Petranovia poprimao je mistinu auru i u toj opsjednutosti nikome nije padalao
na pamet da pokua nai razloge za ovaj Petranoviev in. Amir Brka je prvi koji mu
je pokuao pristupiti s osojne strane, traiti upravo same razloge. Njih nije bilo teko
nai: bilo je to vrijeme ivog interesa vlasti u Srbiji da Bosnu pripoje sebi - slali su u nju
svoje misionare (bilo je to vrijeme vladavine kneza Mihajla Obrenovia) da propagiraju
tu ideju. Stevo je, bez sumnje, bio jedan od misionara i sav svoj rad je podreivao toj
svojoj zadanosti (iako je revnosno obavljao i svoju uiteljsku dunost, mirio zavaene
obitelji, nastojao srpskom ivlju nametnuti istinske gradske forme ivota i uspostaviti to
ljepe odnose izmeu pravoslavnog i muslimanskog ivlja). U toj njegovoj zadanosti
treba traiti i razloge za sam izbor repertoara. Nije, dakle, sluajno izabrana ni Hebelova
Judita, a ni ilerovi Razbojnici (igrani pod nazivom Hajduci). Bile su to svojevrsne budnice koje su, pod krinkom teatarskog ina, nuene teanjskom pravoslavnom ivlju.
Amir Brka nije, dakle, iao za tim da poniti kulturoloku stranu Petranovieva ina. On
je bio prvi koji je svojim vienjem uinio transparentnom ideoloku pozadinu u ije je
ime i izveden ovaj kulturni pothvat, otklonio jednostranost uime kompleksnosti vienja
realnih stvari.
Jednostranost gledanja na Petranoviev in nastavljena je i u vremenima koja su mu
slijedila, bez obzira na to koliko ona bila oportuna velikosrpskoj ideologiji, pa se ak
i u djelatnosti Adem-age Meia i naprednjaka Tenja vidio kontinuitet Petranovieve
pozorine djelatnosti. Ta tendencija je posebno ojaala izmeu dva svjetska rata, kroz
djelatnost drutva Gajret, bez obzira na oporbu koju je ulagala Narodna uzdanica toj
Gajretovoj srbizirajuoj kulturnoj politici. Mistifikacije su produavale svoj vijek i nakon Drugog svjetskog rata glorifikacijom Petranovia i njegove djelatnosti u Bosni, kao
beskompromisnog borca za istinu, pravdu i slobodu. Izvedeno iz ovakvog konteksta,
ime Steve Petranovia stavljeno je i u naziv teanjskog amaterskog pozorita. Bio je to
nastavak onog kontinuiteta koji je trajao gotovo puno jedno stoljee
U knjizi je povijesna rekonstrukcija mita o Stevi Petranoviu razlagana na dvadeset stranica, dok je etrnaest sljedeih vezano za ivot amaterskog pozorita. Za njegov nastanak Amir Brka je istakao da nije proistekao iz naraslih duhovnih potreba same sredine
ve kao konstrukt odreen (mono)partijskom drutvenom zbiljom, kao instrument
daljih manipulacija koje e neki aktivisti u promicanju teanjske kulture tedro koristiti
i u materijalnom koritenju sredstava, davanih za djelatnost pozorita, i zauzimanju znaajnih poloaja u uspostavljenoj sveopoj drutvenoj hijerarhiji.
Razbijajui mitomansku pokoricu koja je zasjenjivala realnu injenicu postojanja teatarske tradicije u Tenju, Amir Brka se morao razraunati i s onima koji su tu mitomaniju
proteirali, meu kojima su se posebno isticali Smail Terzi i Momilo Spasojevi. Oni
su dolijevali ulje na vatru i time pridonosili da je Amir Brka u svoju studiju unosio snaan emotivni naboj kojim je i inae rastvarao onaj ideoloki kompleks to se smjetao
iza mitomanske pokorice i ogledao se u rano uspostavljenoj velikosrpskoj ideologiji
kojom su se uredovali odnosi na ovim balkanskim prostorima. Ti emotivni naboji stvaraju privid da, kroz razraun s mitomanijom, Amir Brka ugrauje i svojevrsno antisrpsko
osjeanje. To bi bile nezrele primisli, jer, svojim stavovima, htio to neko prihvatiti ili ne,
Amir Brka i samo srpstvo isti od njegova nalija koje je i Srbima donosilo nesreu kao
i drugima oko njih.
Inae, svoju je studiju Amir Brka koncipirao u mrei kratkih odjeljaka i svaki je od njih
imao odreeno tematsko pokrie. Takvih odjeljaka ima osam, uz prolegomenu kojom
se podastirao problem u svojim globalnim odreenjima.
Druga studija posveena je uistinu nesvakidanjem dogaaju - otuenju kolekcije
ikona iz teanjske pravoslavne crkve Pokrova Bogorodice! Ikone su za vrijeme rata
bile sklonjene u trezoru filijale Privredne banke Sarajevo. U crkvu su ponovo vraene
u toku 2000. godine i tada je poela drama: pred novu 2001. godinu ikone su odnesene u Bijeljinu, bez najave, nou. Uslijedila je prepiska i pregovori, ali se ikone nisu
vratile u svoj matini prostor. To je okosnica studije. Meutim, Amir Brka je tu injenicu
iskoristio da bi predoio itavu povijest odnosa Tenjaka prema svome blagu, sastav
kolekcije, s vrijednosnom ocjenom povjesniara umjetnosti Zdravka Kajmakovia.
Autor je brino skupljao sve to se odnosilo na ikone i na teanjsku crkvu. Osnovna
poruka koja proistjee iz ove studije mogla bi se svesti u sljedeu sentencu: Tenjaci
su, bez obzira na vjersku pripadnost, brino uvali svoje vrijednosti, ak i u najdramtinijim vremenima, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stoga se ovaj in otuenja ne
moe niim opravdati.
| 133
U treem dijelu knjige smjetena su dva intervjua s Amirom Brkom. Jedan je nainio
pjesnik Dijan Kala (objavljen u Walteru 25. 9. 2002. godine), a drugi srpski pjesnik Zoran Bognar (Aplauz, Mnchen, srpanj 2004.). Raeni su s razliitom motivacijom: prvi u
formi mree pitanja bez unutarnjih meuodnosa, sraunatih na neku vrstu oficijelnih
stavova pjesnika o pojavama svedenim u pitanje; drugi, pak, teio je za tim da, slijedom
svojih pitanja, uoblii i pjesniki i intelektualni profil Amira Brke. Zajedniki, oni ine reljefan portret autora ove knjige, dovoljno vidljiv da poelimo njegovu prisutnost u naoj
blizini, da ga poelimo za sabesjednika.
Pokuali smo nainiti zapis u vidu prohodnje kroz tekstualne prostore neobine konfiguracije u kojima se ogledala Brkina intelektualna mo uvianja dubodolina naih
pomraenih svijesti u trenutku u kojem obitavamo, i kroz pejsae udnog rastinja njegovih emotivnih stanja potresne intonacije, sputane katkad i do gorine. Samo katkad,
bljesne munjom za oivotvorenjem svojih nada i svojih vjerovanja, i kroz tmaste oblake
propusti mone snopove svjetla kojima je osvjetljavao genius loci svoga grada, svoga
zaviajnog prostora, bilo da se radi o velikom industrijskom gigantu Pobjedi, zasnovanom na ingenioznosti domaih tvorakih snaga, bilo da se radi o Haretu, pronositelju
duha pobjede Tenjaka, ili o udesnom bibliografu Mustafi emanu koji je, svojom
stvaralakom silinom, nadilazio lokalne okvire i irio se svim prostranstvima gdje je
proklijavao interes za duh Bonjaka. Pokuali smo nainiti portret zasnovan na senzornom sustavu pjesnika Amira Brke, silini njegovih reakcija na potrese koji su se zbivali u
njegovoj okolini u trenutku njegovih (i naih) proivljavanja svih moralnih lomova ljudske bestijalnosti. To nije portret pjesnika ve ivog ovjeka koji gleda ravno u oi svojoj
svakodnevici, urasta u njene labirinte da bi, neposredno, proivio njezine kataklizme.
Zaarena u svome iskaznom jezgru, s okusom trpke oporosti bez koje se, ini se, i ne
moe govoriti o naoj realnosti, ova knjiga u svojoj kompozicionoj osnovi ima neke
klasine uravnoteenosti koja bi nas lako navela na pomisao da bismo je mogli, s izvjesnom lakoom, itati u onome trenutku smiraja dana kada se pripremamo na poinak.
Tu uravnoteenost smo nastojali ugraditi i u svoj zapis vjerujui da se takvom ritmikom
uspostavom vlastitih refleksija moemo pribliiti sutini ove knjige na razdaljinu bez
vidljive distance. Ipak, jedan nas je tekst prisilio da poremetimo tu svoju ravnoteu.
To je tekst Remake, remake. Uzbunjuje nas on ve svojim naslovom. Ima u odzvuku
ove strane rijei (u raskoraku njezina ispisa i izgovora) neega hladnog, opskurnog i
neprihvatljivog s obzirom na to da je rodna rije dovedena u poniavajui odnos podrazumijevanja (smjetanja u zagradu) odzvuka one obesmiljenosti od koje je ovaj
autor nainio rapsodiju u pjesmi Reverberacija (koja e se, kasnije, nai u njegovoj
zbirci Vrijeme sretnih gradova), iako nam se ini da autor nije imao namjeru na ovakav
nain je konotirati. Ali ove refleksije moemo nazvati usputnim, zapisanim na margini
stranice gdje je ovaj naslov otisnut. Jer, ono zbog ega smo poremetili ravnoteu svoga
zapisa, jest nain realizacije ovog zapisa. On se izdie iznad ravni na kojoj je realizirana
knjiga u cjelini, i svojom misaonom produbljenou, i, jo vie, svojim konceptualnim
rjeenjem. Nazvali bismo je misaonim pastelom, unutarnjim pjesnikovim solilokvijem,
onakvom vrstom zapisa kako je to inio Andri u svojim Znakovima pored puta. To nije
replika realnom, premda je tako intonirana; ona je izgubila od one trpkosti koju u sebi
nose ostali zapisi ove knjige. Autor je smirio svoju ustaljenu pobunu, kao da se pomirio
s injeninim stvarima i sada ih prevodi u svoj unutarnji monolog. I upravo u toj monolokoj tonskoj obojenosti svoga govora on od dvije univerzlane sentence gradi novu,
svoju, refleksiju da nas historija jedino tome ui da je ljudska zbilja osuena na vraanje uvijek istog. Primijenjeno na nau povijest, to znai vraanje stravinih pogibelji,
ljudskih stradanja, patnji i ratova. Ili, kako ih autor svodi na zajedniki imenitelj: Zlo U
drugaijem kontekstu, u ovom pjesnikovom promiljanju otkrili bismo novi vrutak gorine vlastite nepomirljivosti s postojeim stanjem stvari. Sada sve to drukije zvui.
I zaista - ovjek se mora sloiti: u povijesti se neke stvari ponavljaju. ini se, meutim,
da ozbiljnijemu posmatrau nee promaknuti kako nije ba veliki broj pojava koje u
povijesti imaju refrenian karakter. tovie: da se u raznim povijesnim likovima javlja
samo jedna stvar: ZLO! Zlo koje ve i time to se u naem jeziku izrie samo s tri glasa nagovjeuje da mi i nismo Bog zna kakvi aci. Svojim neugodnim, ak prijeteim
zvukovnim sklopom ova rije, meutim, kao da eufonino sugerira neto suprotno:
prepoznali smo Zlo, ali ne elimo o njemu govoriti, jer se plaimo da emo ga iznova
prizvati ve i izgovarajui ga... Zato tek tri glasa.
Na tragu ovako intoniranih refleksija, Brka za sugovornika pronalazi jedino mogueg Maka koji, poput mitskog Orfeja sputajui se u mranu magmu nae daleke prolosti
da bi na vidjelo dana iznio svoju gorku spoznaju (podvukli mi).
Slijedi Amir Brka Makovu misao, podsjea nas da Makovo Razmirje i jest refren bosanskih stradanja, a Gorinova tragedija, koji je, mrava ne zgazivi, u pet i pet vojni bil,
bez tita i oklopa, nema u povijesti prostor za svoj smiraj.
Misao je stigla do svog zenita, i obznanjuje se u dva svoja vida - svojom lomnou
pred beutnim projektima koji ne mogu imati sluha ni za to osim za nain na koji e
pokuati globalno sapeti svijet i podrediti ga Cilju ija se aksiologija apriorno prihvaa
i nipoto ne dovodi u pitanje, i svojom neplodnou u bosanskoj povijesti u kojoj nije
bilo sila koje bi nas dovele do pune spoznaje o identitetu bosanskohercegovakog
ovjeka, svodei ga na jednu komponentu - vjeru, ili su odricale sve to jest sadrina
polilokog kulturnog modela bosanskohercegovakog identiteta.
Svoj zapis Amir Brka zavrava svojevrsnim kompozicijskim gambitom: podsjeanjem
da su se reminiscencije javile nakon gledanja filmova Danisa Tanovia Niija zemlja i
Dine Mustafia Remake (odakle je ova rije dospjela i u naslov zapisa) koji govore o
posljednjem ostrvljenju Zla u bosanskohercegovakoj povijesti, i da ga je nainio u
trenutku kada je Amerika, ponovo, napala Irak. I ostalo mu je jo samo to da u svoju
monoloku partituru, u svoj misaoni pastel, ugradi jo jednu Makovu misao, proetu
dubokom ljudskom tronutou: E da ednom prestanu gorine...
Amir Brka je napisao knjigu koja dokazuje da pjesnik nije sanjar koji se gubi u magmama svojih metafora ve ia koja plamsa na traginom rtveniku svoga svakodnevlja.
To mogu samo duhom moni.
| 135
Fabijan Lovri
Mirula u vrtu staklene ume

Drago tambuk: Staklena uma (pjesme): gl. ur. Borben Vladovi: 115 mm x
180 mm, meki uvez, 167 stranica: Mala knjinica DHK; Zagreb, 2006.
Na samom vrhu hrvatske i europske pjesnike piramide Drago tambuk se naao ve
odavno, te svojim radom i priznanjima (kao to je i Plaketa Vladimir Nazor za 2006.
godinu) samo potvruje svoje mjesto ustrajnim i uspjenim radom. Taj rad nije samo
knjievni. Humanost je odavno sastavnicom njegova djelovanja, bilo da se radi o lijenikom pozivu ili diplomatskom. Ovome se moe pridodati veoma uspjena knjievna
manifestacija u njegovim rodnim Selcima, Croatia rediviva, koja je zaivjela pred Krvavi
Uskrs 1991. godine, i traje jo uvijek, a on joj je zaetnikom i idejnim tvorcem. On sam,
u svom pjesnikom svijetu, tei savrenstvu, tei novom i boljem, oslobaa tjeskobu
stihom: ... gdje si, bijela duo, gdje su krila tvoja? (7. stranica). Pjesnika krila Drage
tambuka vidljiva su na nebu najviih dometa.
Tematska slojevitost moe potraiti odgovore u domoljublju, vjernikom iskustvu i prepoznavanju, filozofskom oduevljenju otkrivenog, izvodom pouaka iz svijeta povijesti
i medicine kroz zrcalnost ivotne mudrosti; uoavanjem i pouavanjem, ukazivanjem
na drugaije odnose u svijetu u kojem obitava ovjek. Svi odnosi imaju uljudbenu crtu
slijeda kroz otkrivanje novih rijei, to je plod lucidnosti pjesnikove. Na stilski dostojanstven nain on realizira misli u stihove dajui im ozbiljnost, dok je metaforino dosljedan
i krepak.
Hodajui izmeu misli o ivotu i smrti, povuena je geneza neraskidivosti postanka i
nestanka. Nejasnoa trenutka navodi pjesnika da se upita: U koje, empresa, skrovito
gnijezdo / poloi mirula jaje svoje smrti? (9. stranica). Vjeita blizina i neraskidiva veza
ove dvije paradigme najbolje je oslikana u pjesmi Macula flava, macula caeca (10. 11.
stranica). Ovaj medicinski pojam i fenomen, opjesmljen je na jedinstven tambukov
nain izraza: jednostavno, dopadljivo, simbolino, reenicama koje su blie pjesmi u
prozi nego ustaljenom ritmu standardne pjesnike forme, ali nikako bez ritma: onog ozbiljnog i profinjenog koje u sebi nosi intelektualno iskustvo. Vjernika pripadnost Bogu,
crkvi Kristovoj, traje u pjesniku jo od djetinjih dana i prvih spoznaja, jer samo iz takvog
odnosa mogu izrasti blistavi, antologijski stihovi: To to avo zna da Bog postoji / ne ini
ga vjernikom. (14. stranica). Sve to okrenuto je kroz izvanjsko i enterijersko doivljajno

stanje duha uskomeano elektronskim medijem i bombardirano snijegom s TV ekrana
u ijoj igrivosti se ne sudjeluje aktivno kao promatra, nego analitiar odnosa stvarnosti
i umreenosti u bitak ovjeka koji slike domovine nikako ne odvaja od osobnog ivota,
jer domovina je u neshvatljivo plamenoj ljubavi. (15. stranica) Ispisujui .. golu istinu,
/ u slavu nevine misli, (18. stranica) zavidnom disciplinom pjesnikog slijeda ulijeva se
u itatelja snaga i produhovljenost misli, domoljubni ar, ljepost inventivnosti i osjetilnog
koji se nesebino potpomau u uzdizanju stihova tronu velikih majstora pjesnitva.
Narativnost je odlika svakog priaoca, a umjetnost njegova je slaganje rijei u svjeinu
izraza. Kod ovog plodnog autora mnotvo je takvih pjesama. Sigurno je kako bi i ovakav izbor bio uspjean, posebice ako bi njim ovladala zaviajna tematika: Ima li mira
njenijeg / od mira na kupalitu / kojega zidao je otac moj. // U sutonu kasnoljetnom / kad
u postelju lijee dan / a more se poput ulja ljeska, / dok barka stoji kano okamenjena. //
Razbih srce, / staklenu au. (30. stranica)
Ne vjerujui ljudima pjesnik vjeruje ovjeku. Njegov ovjek je svjetlost, on: Svijetli / i
kad sva / svjetla zgasnu. (34. stranica)
Uoljivo je itatelju kako je veina stihova s poetka neke pjesme, te se usuujem
rei kako je stvaralaki naboj svojom upornom agresijom na potisnuto, izvrio nagon
kako bi se smislena radnja pisanja pretvorila u praktinost. Ovi kratki uvodi u temu su
i najblistaviji stihovi koje je pjesnik uvao i nosio u sebi dok nije pronaao nain da ih
oslobodi i preda suncu. Koristei se tim izvorom svjetla dograivao je prilaze, smisleno
resio napor do konanog uratka. Razliitost motiva i razliitost ritma imaju isti poetni
ar, istu zvijezdu vodilju koju je uspjeno slijedio na putu do konanice, to se moe
uzeti kljunim oznakama ovog, prvog dijela pjesama.
Svu oovjeenost, karakternu crtu i humanu rasko, pronalazimo u pjesmi Zapee
(41. stranica). Iz jednostavne teme izvueno je na svjetlo uljudbenih odnosa prepoznavanje vrijednosti ovjeka prema ovjeku, a potisnuti su svi razlozi koji bi, moda,
kod nekog drugog probudili drukije osjeaje, drukije vrednovanje. Ovakvu veliinu
blistavih odnosa imaju samo oni koji znaju vrijednosti ivota, vrijednosti ljudskog rada,
koji prepoznaju sve ono to ini ovjeka razumskim i plemenitim biem, koji prepoznaje svog subrata kao kratkog putnika u vremenu planeta Zemlja. Duboko impresivna,
njena i protona, narativno pitka, niska stihova ove pjesme prolazi kroz itatelja poput
psalmi o dobroti.
U nekim kraim formama zrcali se filozofska crta mudrosti prenosei trajnost ivota
i smrti, vie kao slijed gibanja i pretakanja jednog u drugo: Slijepac slijepca vodi. /
Stopa crna u crnoj stopi. // Bijelo pada, pada bijelo. / U mranoj stopi djeja stopa. (44.
stranica). Slijed deskriptivnih pjesama donosi opisne dogaaje antropoloki vezane za
odreeno podruje u kojem se vidi na pokazivostima duh Hrvata, a opet, prikupljeno
ivotno iskustvo donosi poredbene predmete iz egzotinih krajeva, ili one bliskije slike i
pjesniku i itatelju: Pogledavam te, orae kraj Drave, / dok die kronjom i strie gra-
| 137
nama. / Svijetle ugljenim plodovima / poput kvazara u mlijeku svemira. (52. stranica).
Kao da nam eli ispriati kako nema mjesta koje se ne bi moglo uspjeno opjesmiti,
kao da nema susreta ili misli a da ne bi moglo biti temeljem uspjenoj pjesmi u kojoj se
usunane mudrosti ili ivotna, iskustvena filozofija izrasla kao slijed odnosa. Bitak postaje svrhom bitka. Za sve postoji razlog iz kojeg nam dolazi odreena pjesma, razliitog ritma i razliitog stilskog, ali ipak, tambukovog uprizorenja. Misaone pjesme prava
su poslastica ovog autora. Tu je njegov izraz stostruko oploen ljepotom, porukom u
blistavoj jasnosti: Neka moje otputuje srce / niz padinu planine / kojom bijesni snjena oluja. // Probodeno iglama lednim / u ritmu se usporenu iri / i stie traei svoj
put. (70. stranica). U traenju tog puta sam pjesnik prolazi: Hrvatskom, Amerikom, pa
opet Hrvatskom u Kraljevu Sutjesku: I danas, / nepromijenjeno / nakon punih / osam
stoljea / tue srce / hrvatskoga kraljevstva / za kojim pjevajui / plau Sutjeanke.
(89. stranica). Spajajui i usporeujui dvije razliitosti, kulture ivljenja, odovjeeno i
ovjeku blisko, plastino i toplo-ivotno, pronalazi najbolji nain kako bi te razliitosti i
njihove oprenosti pokazao to upeatljivije onkraj njihovih jasnosti. Poredbeno seui
u daleku prolost hrvatskih kraljeva, a sada, dok na Bobovcu ulazi u crkvu, osjea davni
miris hrvatskih kraljeva, ije due, miriu na divlje karanfile: ... u pokopnoj crkvi, / pred
vratima Bobovca. (93. stranica)
Zlatno lie stihova je opredmeeno u treem ciklusu, brojano odvojenom, u kojem
poetna pjesma poinje lirsko-socijalnom slikom skupljaice lia na Zrinjevcu koja u
predanosti poslu ak i zaplee. Naglaavajui vrijednost skupljanja lia, a jesen uvijek
sjea na gubitak, pjesnik nam daje novu razvidnicu odnosa, jer s liem se skuplja bol
jeseni i pokazuje oieno lice: ... Ona i jest / ponajprije odnositeljica bola i tuge....
(98. stranica). Od uvoda jesenskog, prolazimo perivojima stihova koji izrastaju iz okrilja
vjere, roenja Kristovog, neka posebna nit pastorala proimlje sve pjesme ovog ciklusa,
pa i druge, ak i one kojih se sjeam iz ranijih knjiga i o kojima sam poneto biljeio,
donosei komparativan uvid u vieznaje vienog i stvarnosti u bitku odnosa koje vjeto uplie u cjelinu. Bez stvarnosti i nema cjeline. Motivi snjenih prostranstava nisu
sluajni, ali snijeg je i metafora, hladnoa i blizina smrti u bjelini nevinosti. Razumije li to
svijet ili ne? Svejedno. Ako smo osueni na ivot, osueni smo i na smrt koja nam je iz
dana u dan blie? Zato: Stara zvona lijepo zvone. (111. stranica)
akavtina je uroeni trag zaviajnoga govora ovog bogatog izvora jezinog nazivlja,
te u pjesnikom vrtu pronalazimo pjesmu koja poinje narodnim uzvriljem pjesnikoj
formi: Pajunska juga u tmastila brstu / Obigraju ranu maavu i vrsnu. (115. stranica),
da bi do kraja ostala vjerna tom govoru, punini jezika i ritmu koji prepoznajemo kao
zemljopisni pojam u kojem se stjee jedno drukije ivotno iskustvo. esto je to ivotno
iskustvo propraeno neumoljivostima, obvezama na koje se mora odgovoriti pojavom
ne marei za organizam i umor. Svijest je vodilja kretanja i esto nemilosrdna prema tijelu koje se buni. Trai odmor. Treba biti jak poput eljeza: Mornar sam provuen nekoliko / puta ispod kobilice broda. // Kakav Marsija: moje miije / odrto i kosti stoput strte.
(127. stranica). Ovakva spoznaja iznjedruje suodnos ivotnog i svjesnog, iskustvenog i
filozofskog , to veoma dojmljivo zrai iz pjesnikog versa kojim se tambuk uspjeno
slui. Njegovi kljui su odavna otkljuali najzatajnije dijelove pjesnikog izraza u kojem
vrtovi rijei pronalaze najprikladnije lealjke u akama cvjetova. On je istraiva boljeg:

Istraujemo cijeli ivot, / kopamo po dui / i ljudskim vrtovima. // Na kraju stiemo poetku. / Onamo, / od kuda krenusmo / davno. // I postajemo mudriji / tek za cigli trenutak
/ shvaanja // da svoj poetak / gledamo / po prvi put. (145. stranica). Ujedno, ovo je i
prva u nizu etvrtog dijela ove zbirke koja odie svim onim to oekujemo od pjesnike
veliine Drage tambuka.
Nadrastanje prosjenosti ne samo u pjesnikom nego i u ivotnom odnosu, vidljivo je
u odnosima Bogu, Njegovoj moi, Njegovoj volji koja je bezuvjetno pravednost koju
eli svaki ovjek. Metafora crni snijeg ponavlja se vie puta. Ta obojenost snijegom
nije prijatnost toplokrvnom organizmu, nego prepreka koju treba svladati. To je smisao
borbe i upozorenje kako smrt oekuje na dolazak, na to nas pjesnik upozorava da
ne idemo bez prisutnosti Boga: Gospodin je pastir moj, / zla se ne bojim / jer On je sa
mnom. (148. stranica)
Sve prosudbe o ovom pjesnitvu, o njegovoj slojevitosti, meta-jezinom ustroju izraza,
prepoznajemo u uspjenici iskustvenog, znalaki vienog i odabranom snagom emocionalne inteligencije koju pouava sam ivot. Ako bi se jednom pjesmom mogla obiljeiti
ova knjiga stihova, onda bi to mogla biti pjesma Piz: Magarac. Samar mu polegao na /
jednu stranu. Da li uspostavit / izgubljeno ravnovjesje oduzimanjem / s nagnute bande /
ili dodavanjem tereta na podignut / kraj? Ravnoteo, teino izbora. // .......... // Posveeni
su oni i ljubljeni, / kojima Bog namijeni ravan / dodavanjem utega. / Kri, sudbinski uteg.
Piz vremena. (178. stranica)
Uspjean spoj iskustvenog, prepoznatog u trenutku inspirativnog trenutka donio je na
svijet jo jednu uspjenu knjigu Drage tambuka.
Knin, 18. srpnja 2006.
| 139
Perina Mei
Aspekti asopisne
teorije i prakse
Vinko Brei: itanje asopisa, MH, Zagreb, 2006.
Kada je svojedobno knjievni kritiar i pisac Stanislav imi asopise nazvao motorima
knjievnosti, odnosno dobopisima, ini se da je pronaao dvije znaenjske inaice koje
saeto i precizno opisuju kljune aspekte asopisne poetike. asopisi naime jesu aktivni pokretai i kreatori knjievnosti u kojima se na specifian nain odraava ne samo
knjievni i kulturni ve i drutveni ivot.
I prije i poslije Stanislava imia protagonisti bogate hrvatske knjievne tradicije su, vie
ili manje uspjeno, pronalazili sintagme kojima su oznaavali asopise, te ukazivali na
neka od njihovih svojstva hambarima knjievnosti nazvao ih je Stanko Vraz, svagdanjim hljebom prosvjetljenih narodov Franjo Raki, pluima knjievnost Marijan Matkovi,
a Ivo Frange ih je, primjerice, oznaavao barometrima knjievnosti.
U hrvatskoj znanosti o knjievnosti asopisi nisu uvijek istraivani sustavno. Izvjesne
praznine u studiju periodike, kojih je istina svakim danom sve manje, svojim dugogodinjim znanstvenim radom uspjeno popunjava Vinko Brei, profesor novije hrvatske
knjievnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U tom smislu i njegova najnovija knjiga
- itanje asopisa, to je u podnaslovu oznaena kao uvod u studij hrvatske knjievne
periodike 19. stoljea, jeste vaan prinos studiju hrvatskih knjievnih asopisa.
Nastala u okviru projekta istraivanja cjelokupne nacionalne periodike ova knjiga
prouava asopis kao medij s neosporno vanom ulogom u razumijevanju razvoja i
oblikovanja knjievnosti s njezinim najire shvaenim kontekstom. Pored iscrpne informativno-deskriptivne obrade hrvatske asopisne produkcije 19. stoljea, Vinko Brei
u studiji itanje asopisa nudi teorijski relevantan interpretativni model primjenjiv na
prouavanje periodike u najirem smislu rijei. Knjiga se sastoji od sedam poglavlja:
Od hambara do motora, Granice starije i novije hrvatske knjievnosti, to je zapravo
asopis?, Djelo u nastajanju, Praksa i mo, Od Matice hrvatske do Drutva hrvatskih

knjievnika, Urednik glavna karika, Pripitomljavanje publike i Oblik tradicije, kojima su
pridodani slikovni prilozi, tj. kopije naslovnih stranica asopisa od Danice (1835.) do
ivota (1900.), kao i godine njihova izdavanja.
Polazite Breieva kako teorijskog, tako i praktinog istraivanja hrvatske knjievne
periodike 19. stoljea temelji se na razumijevanju asopisa kao medija s nedvojbeno
velikim utjecajem na oblikovanje knjievne tradicije, tj. na poimanju asopisa kao anra
u kojemu se dogaa aktivna interakcija knjievnog i drutvenog ivota. U tom kontekstu
Brei s posebnim interesom progovara i o ulozi hrvatskih asopisa u profiliranju novije
hrvatske knjievnosti kao specifinog knjievnog modela kako u pogledu funkcije tako
i u pogledu struktura. Teze od kojih u svome istraivanju polazi, Brei ovjerava u svojevrsnom knjievnopovijesnom i knjievnoteorijskom dijalogu s hrvatskim knjievnim
znanstvenicima, te teoretiarima asopisa u svjetskim okvirima. U hrvatskoj znanosti o
knjievnosti on kao najzaslunije istraivae izdvaja Antuna Barca i Miroslava Vaupotia, dok u okvirima svjetske znanosti o knjievnosti istie teoretiare poput: Joachima
Kirchnera, Otta Grotha, Ernesta Herberta Lehmana, Wilmonta Haackea, Emila Dovifata
i dr..
Unato tomu to je u svome istraivanju uzimao u obzir teorijske i praktine spoznaje
navedenih autora, Brei ipak nije mogao izbjei niz otvorenih pitanja koja se prvenstveno tiu metodologije prouavanja periodike.
Istraivanje asopisa Breiu je dodatno oteala injenica da se u hrvatskoj znanosti
o knjievnosti njezinu teorijskom prouavanju poklanjalo malo panje. Svjestan da do
takve situacije nije dolo zbog manjka interesa za studij periodike, ve zbog nedovrenosti procesa usustavljivanja asopisnog nacionalnog korpusa, Brei e u knjizi
itanje asopisa ponuditi neke teorijski intrigantne i poticajne ideje.
Tako e u poglavlju to je zapravo asopis? koje se s knjievnoteorijskog i metodolokog aspekta izdvaja kao najznaajnije poglavlje u knjizi, Brei pokuati artikulirati to
precizniju, ali ujedno i to sveobuhvatniju definiciju asopisa, te opisati njegovu, kako
je naziva, anrovsku poetiku.
Razmatranjem osnovnih pretpostavki asopisa kao medija Brei ukazuje na nove aspekte u njegovu teorijskom prouavanju. Ti novi aspekti proizili su iz analize formi u
kojima se asopis javlja u praksi. Terminoloke inaice kojima su te forme oznaene
(dovoljno je nabrojati samo neke: list, novine, asopis, magazin, urnal, glasilo, organ,
kalendar, almanah, album, ljetopis, anale, godinjak, bilten, arhiv, zbornik, smotra, graa,
radovi, biblioteke, zbirke, prilozi, kola, zora, vila, vijenac, zabavnik, glas i dr.), a za koje
e i sam Brei ustvrditi da najee sinonimski povezuju vie pojmova, signaliziraju
raslojenost asopisa na niz vrsta i podvrsta. S obzirom na onaj zajedniki strukturalni
nukleus koji se pojavljuje u svakome od njih, Brei e s pravom primijetiti da je asopis
mogue promatrati u okviru teorijske kategorije roda. Takav pristup problemu znai i
potvrivanje injenice da je asopis, kao pojam rodnog karaktera, hijerarhijski nadre-
| 141
en svim njegovim praktinim realizacijama (poput novina, dnevnika i tjednika, odnosno magazina, biblioteke, muzeja ili zbirke, kao i njihovih, istaknut e Brei, slikovitih
izvedenica kao to su kurir, vijenac, prijatelj i sl.).
injenica da je i u najrazliitijim inaicama asopisa upisana jedinstvena struktura asopisa namee dvostruku optiku promatranja istoga problema. asopis kao nadstruktura
rodnog karaktera s jedne, i asopis kao forma u praksi s druge strane, moe se istraiti
jedino funkcionalnom kombinacijom knjievnoteorijskog i knjievnopovijesnog pristupa
asopisnoj grai. A knjiga itanje asopisa upravo jeste primjer takve kombinirane metodoloke strategije. U njoj je, naime, obraena graa organizirana prvenstveno s obzirom na naelo dijakronije, tj. autor prati asopise u vremenu njihova nastanka, ali pri
tomu ne zaboravlja neosporno vano naelo sinkronije pomou kojeg artikulira neophodan teorijski okvir za stvaranje svrsishodnog i efikasnog interpretacijskog modela.
Svoje istraivanje periodike Brei u knjizi itanje asopisa zapoinje poglavljem Od
hambara do motora. U njemu autor prezentira povijest studij periodike u hrvatskoj
znanosti o knjievnosti. Podsjeajui itatelja na niz istraivanja periodike u studijama
knjievnopovijesnoga tipa, kao i na specijalistike studije pojedinih asopisa on uoava
kontinuirani interes za prouavanje periodike. No unato tom interesu i stalnim pomacima u istraivanjima asopisi su nerijetko ostajali na margini interesa knjievnih povjesniara. Ne podcjenjujui vanost brojnih knjievnopovijesnih i specijalistikih studija
o periodici Brei, kao pozitivan primjer ipak izdvaja Vaupotiev informativno-kritiki
pregled asopisa od 1914 1963., objavljen kao posebno poglavlje u Panorami hrvatske knjievnosti XX. stoljea (1965.). U njemu se, smatra Brei, otilo najdalje u prouavanju knjievne periodike. Pored Vaupotieva pregleda asopisa od 1914 1963.
Brei istie i projekt Croatica bibliografije u okviru kojeg je pak otpoet sustavniji rad
na popisivanju knjievne asopisne grae.
Situacija u novijoj povijesti istraivanja asopisa danas znatno je povoljnija. Poveani
interes za bibliografije pojedinih asopisa je evidentan. Tome u prilog, napominje Brei, ide osuvremenjena tehnologija koja znatno olakava istraivanje, ali i injenica da je
ideoloki diktirana podjela na matinu i emigrantsku knjievnost prestala. Ovo ruenje
vjetakih barijera izmeu matine i emigrantske knjievnosti otvorilo je nove vidike u
istraivanjima asopisa prvenstveno zbog injenice to hrvatska knjievnost, po prvi
put nakon preporoda, postaje svjesna vlastite cjeline.
U poglavlju Granice starije i novije hrvatske knjievnosti Brei istie i presudnu ulogu
asopisa u nastanku novije hrvatske knjievnosti, te podcrtava viefunkcionalnost kao
jednu od kljunih osobina asopisa kao medija. Sukladno tomu, on naglaava kako
se kontinuiranim praenjem asopisne produkcije mogu prepoznati promjene, kako u
strukturi i nainu poimanja knjievnosti, tako i u drutvenom ivotu. Potvrdu injenice
da asopis moe sluiti razliitim ciljevima Brei obilato potkrepljuje primjerima. Tako
navodi da se na polju znanosti o knjievnosti upravo u asopisima mogu pratiti amplitude razliitih poimanja knjievnosti. Podsjeajui itatelja na razliite koncepcije knjievnosti kod Gaja i Vraza, poznati sukob Starih i Mladih tijekom moderne ili obraun s
dogmatskom literaturom socijalistikog realizma poslije 2. svjetskog rata, Brei otvara

tek jedan od moguih aspekata itanja asopisa.
Vaan dio Breieva prouavanja periodike jest i onaj u kome je istraio formalne razlike
izmeu asopisa i novina. Bavei se ovim problemom kroz istraivanje pitanja kao to
su: ritam izlaenja, odnos prema suvremenosti, bavljenjem opim ili posebnim temama, potom upuenost najiroj javnosti ili tek njezinu uskom krugu i sl., Brei primjeuje
da je stupanj ograniavanja u svakom od ovih pitanja izraeniji u asopisu negoli kod
novina. To, drugim rijeima, znai da je asopis u odnosu na novine specijaliziraniji po
temama, vrsti publike kojoj je namijenjen, te ogranieniji s obzirom na ritam izlaenja i
sl..
elei ipak izbjei proturjenosti i mogue nesporazume zbog injenice da u praksi
nalazimo najrazliitije tipove i vrste asopisa, Brei se u svome istraivanju fokusira
prvenstveno na ulogu to je pojedini asopis ima u nekom drutvu, te na procese koje
asopis kao medij pokree ispunjavajui svoje tri osnovne zadae, a to su: da informira,
dokumentira i transformira to isto drutvo i vrijeme.
Ukazujui na slojevitost asopisne strukture, Brei razlikuje asopis kao djelo u nastajanju, tj. asopis kao svojevrsnu idealistiku konstrukciju nastalu u glavi urednika
od njezine praktine realizacije. Pitanje kolike su mogunosti realizacije zamiljene asopisne koncepcije, te kakve su posljedice moguih odstupanja od nje u praktinim
ostvarenjima, Brei je istraio u poglavljima Djelo u nastajanju i Praksa i mo, gdje je
detaljno opisao i interpretirao konkretne hrvatske knjievne asopise 19. stoljea.
U kontekstu tako naznaenog problemskog okvira Brei je s osobitom pozornou analizirao sarajevski asopis Nada, za koji e rei da je, iznevjerivi isprva zamiljenu koncepciju, postao izraziti asopis hrvatske knjievnosti razdoblja moderne. asopis Nada,
zahvaljujui kojoj i Sarajevo postaje jedan od centara hrvatske knjievnosti, nije sluajno
u fokusu interesa Vinka Breia. Upravo na primjeru Nade Brei najjasnije eksplicira i
svoju metodoloku poziciju, poziciju u kojoj kao knjievni povjesniar s osobitim interesom prati proetost knjievnosti s jedne, i drutvenog ivota i ideologije s druge strane. Ta
dvostruka kodiranost knjievnosti Breiu je oito dala i niz poticaja za bavljenje brojnim
specijaliziranim temama u kojima su vidljive stalne interferencije umjetnosti i drutvenog
ivota u najirem smislu. Njegovo bavljenje autobiografijom, putopisima, emigrantskom
knjievnosti, odnosno knjievnosti izvan slubenih granica RH, te asopisima kojima je
posvetio najvie istraivake energije, to najbolje potvruju.
Svoje shvaanje asopisa kao dinamine, komunikacijskim interakcijama odreene
strukture Brei artikulira definirajui asopis otvorenim djelom. asopis kao otvoreno
djelo neizostavna je karika u razliitim semiotikim procesima ije je posljedice mogue
sagledati pomno istraujui kontekst vremena u kome je nastalo.
A upravo poglavlja Djelo u nastajanju i Praksa i mo donose niz zanimljivih zapaanja
proizalih uz prouavanja hrvatskih knjievnih asopisa u vremenu u kojemu su pojedi-
| 143
ni asopisi nastali. Na ova dva poglavlja nadovezuju se tekstovi Od Matice hrvatske do

Drutva hrvatskih knjievnika i Urednik glavna karika u kojima Brei analizira asopise
iza kojih stoje odreene institucije, te prouava znaenje urednika kojega naziva glavnom karikom u lancu:
Na kla dni k as op i s U R E DN I K S u r a d n i c i i t a t e l j i
Uz ova dva poglavlja, poglavlje Pripitomljavanje publike upotpunjuje iscrpan opis hrvatske asopisne prakse sa svim relevantnim pitanjima od naina borbe za itatelja,
honoriranja autora, naklade, prodaje, raslojavanja itatelja, formata asopisa i dr..
Knjigu itanje asopisa Brei zavrava tekstom Oblik tradicije kojim zaokruuje svoja
akribina istraivanja hrvatskih knjievnih asopisa 19. stoljea. U njemu, istiui vanost studija nacionalne periodike, on ponavlja svoju tezu da asopisi jesu oblik tradicije,
utjecajniji i prisutniji no to nam se to na prvi pogled ini, te da predstavljaju specifian
oblik drutvene prakse unutar koje se verbaliziraju i usustavljuju ne samo pogledi na
svijet ve i na knjievnost.
Napisana u vremenu sveope globalizacije i pojave novih medija meu kojima Internet
ima nesumnjivo vodeu ulogu knjiga itanje asopisa Vinka Breia znaajan je prinos
studiju periodike. Aktualna kako zbog izbora predmeta izuavanja - hrvatskih knjievnih
asopisa 19. stoljea - tako i zbog naina obrade odabrane grae, ona je dobar primjer
usklaenosti knjievnoteorijske i knjievnopovijesne analize.
U knjizi itanje asopisa Vinko Brei je, razmotrivi kljune aspekte asopisne teorije
i prakse na primjerima hrvatske knjievne asopisne produkcije 19. stoljea, proirio
dosadanje spoznaje hrvatske znanosti o knjievnosti, te stvorio pouzdan vodi u studiju periodike.
itaonica
Admiral Mahi
Put majinskog srca

Dubravka Brajkovi: Put srca, Matica hrvatska Mostar, 2006.
Duboko svjesna da se - u skladu s Tolstojevim iskustvom - o onim sretnim vremenima
nema mnogo toga napisati, nakon tridesetogodinje prakse psihologinje i na koncu
i kolumnistice Veernjeg lista, Dubravka Brajkovi je pokuala zbirkom svojih kolumni
nainiti jednu njoj blisku vrst knjige samopomoi, pri tome savjesno napominjui da
je prava struna pomo nezamjenjiva u razrjeavanju problema kad se naemo na
raskriju ivota.
Naravno, kolumnistika forma nije naroito pogodna za ovu prilino filozofski nastrojenu psihologinju, ali ogranienost ustupljenog prostora autorica namjesto eksplikacije
teoretskih koncepata - nadoknauje koritenjem nekih mnogo starijih i saetijih formi
prenoenja iskustava, kao to su basne, anegdote ili jednostavne ivotne prie koje
itatelju ukazuju na uestalost pa stoga i kominost vienja ljudskih nesrea i nesporazuma - s kojima se susretala u svojoj dugogodinjoj praksi - po kojima su krivci uvijek
neki drugi. Ukratko, radi se o jednom nastojanju da se prenese psiholoka zrelost
jedinke koja je svjesna, u skladu s nauavanjem Kastanedinog Don Huana, da ni put sa
srcem ni onaj bez srca nikamo ne vode, ali jedan ima srca, a drugi nema. Na jednom
je putovanje radosno, dokle god se po njemu kree. Drugi e te natjerati da proklinje
svoj ivot. Autorica time pokazuje da zanos shvaa kao osnovu ivota i odbija bilo
kakvu fatalnu vezanost za fetiizam ivota. Naime, ona prepoznaje njegovu istinsku vrijednost i konanicu, te itatelja nastoji voditi unutar realiteta jednog takvog rastvorenog
ljudskog horizonta. Horizonta bia od kojeg se sve udaljava u razne metafizike rupe,
ali bia koje je ipak ispunjivo.
Pri tome, izuzetna lapidarnost fraze kod Dubravke Brajkovi ukazuje na sintetizirajui,
da ne kaemo sinergetski karakter njezinih epitoma vlastitog dugogodinjeg praktinog
| 145
i itateljskog iskustva, kao i pomnog promiljanja problema kojima se bavi. Iskrenost

i dobronamjernost tog napora se najbolje ogleda u dubokoj filozofinosti njezinih izlaganja, kao i u sposobnosti da se one iskau u jednoj veoma kratkoj formi, kakva je
novinska kolumna, koja je u ovom sluaju jo i kraa nego obino, s obzirom da se
novine plae dosaivati itateljima savjetima ope vrste mora se raditi ili o horoskopu
ili ljubavnim problemima, ili pak onima s reumom. Pripustiti jednog paljivog i obzirnog
filozofa da uleti u bespozorno stado novinskog itateljstva u moderno vrijeme predstavlja podobar izazov za urednika jednog masovnog medija, pa ma u kojem se domenu
on distribuirao.
Meutim, urednik je oito znao to radi, to preko obima prostora to preko odabira
osobe koja e priopavati ope istine, koje i nisu ba tako ope. Ope su onima koji
nastoje misliti mimo uvrijeenih frazeologija, ali i njima su intrigantne i poticajne, poto
autorica nalazi originalan nain da u mladom ili nerazbuenom duhu pobudi one misli i
emocije koje tu ili ne stanuju ili moda ipak ue u duhu onih koji su meu njima zreliji.
Njezin pristup je uvijek originalan - ona ne citira Junga i Adlera, Hornayevu ili Ericsona,
ona se ne bavi ni klinikom psihologijom. Ona se takoer ne bavi ni akademskom filozofijom, koju naalost u naem, ipak zapadnom podneblju jo uvijek priznaju za jedinu
filozofiju, ne doputajui nikakvim nekatedarskim, nesistematiziranim sistemima miljenja da se predstavljaju kao filozofija ili mudrost.
Ali, ovo je new age i proireno itako iskustvo je njegova prednost: skoro svatko je
sposoban namirisati odakle mudrost dosijava, tako da je termin filozofija danas osiguran samo za autore, teme i probleme koji ne nose dovoljno duhovnog iskustva da zakorae u ocean ivota. Filozofija je danas termin koji oznaava velikoakademsku Dosadu,
gomilu internacionalizama, idioma ili sintagmi koji se ne razumiju ne jer su previe inteligibilni nego zato to su hiperproducirani i skovani da prikriju prazninu miljenja, odnosno miljenja po dunosti, obaveze produciranja mudroslovnih radova, ba kao to
moderni pisci lanovi kojekakvih strukovnih udruenja moraju proizvesti odreenu
koliinu knjievnih djela na godinu, kao da su kazandije. I onda se pie samo zato da
bi se bilo ili ostalo piscem, nazor, jer se nema to rei, pa se uiva u umjetnosti rijei.
S obzirom da nema vajanja istinskih slutnji, strahova i uvstava izmiljaju se, a na raspolaganju uvijek postoje starije trendovske zabrinutosti, dramatinosti i modernosti.
U sluaju Dubravke Brajkovi nema potrebe za strahom od trendinosti. Autorica bez
ikakvih kompleksa i izravno pristupa pouavanju, prosvjetljavanju ili pak samo podsjeanju na esencijalne pouke koje svaki dan moemo izvlaiti iz naih ivota samo ako ne
blejimo u redigiranje ideoloke formule koje bubaju iz tv-aparata. Brajkovievu ne zanima niti optereuje ikakav akademizam, iliti upljiranje ona je osoba koja shvaa ivot i
voli svoje blinje. One koje zanima igra akademizama i citata to mogu traiti na drugom
mjestu ona citira kad je misao tako dobra da je i njoj posluila kao vodi. I ta iskrenost
autora najvie pridonosi potencijalnoj utjecajnosti ovog teksta on je pisan i ivljen i za
autora. Stoga iz Brajkovikinih rijei odjekuje to da ona ivi za svog blinjeg. Ali ne na
lani, pseudokvijetistiki nain, ne s osmijesima utjehe i samilosti bez pokuaja ulaska
u dileme. Ona ulazi u sve nae moderne samoraskole kao indijanski vra promatrajui
ih s visina istinskog iskustva koje nadilazi nae televizirano-magazinizirane svijesti i recepte, i to prilazi s istinskim osmijehom ljubavi koja zaista razumije, a ne samo doputa
svakodnevnu ljudsku aberantnost, i kae: Svatko je onakav kakav mora biti..., a ni
jedan posao ne moe obaviti samo jedna osoba Upravo stoga preesto zaboravljamo
da svatko ima u sebi neto zbog ega ga moemo cijeniti i voljeti te da moemo i od
onoga najmanjega neto nauiti. Autor nas, dakle, ui da se svijet nadopunjava i manama, a to nije ba nezahtijevno, ni prema onima meu nama koji su najzreliji.
I itatelj tako zaista moe uiti od Dubravke Brajkovi, istinski ui. Duboko majinski,
intelektualni duh autorice brine o svakoj rijei i reenici koje upuuje svom itatelju, i to
ne samo zbog kratkoe odreene forme nego i stoga to zna da svako uludo izgovoreno ope mjesto remeti panju i odvlai njezino itateljsko edo od mudrosti kojoj ga bar
inicijalno alje. Pri tome te mudrosti nisu nimalo oekivane i ne samo njezine. Autorica
esto otpoinje svoje kolumne s nestrunim autorima kao, recimo, s vijetnamskim
budistikim filozofom, ili indijanskom priom o bojama koje se ne mogu sloiti koja je
najvanija, pa doe kia, sapere ih i posloi u dugu njihovo najljepe ponitenje u
sklad susjedovanja. Ona potuje u potpunosti alternativnost znanja koje nadilazi struke i koristi sva nakupljena ljudska duhovna iskustva mimo okvira new age pomodnosti.
Radi se, naime, o istinski konstruktivnom koritenju trendova u razmiljanju i pisanju
danas. Autorica, naime, nastoji nadograditi ili poentirati misli koje donosi na poetku
teksta, umjesto da ih naprosto plae pozitivnim tonovima ili klasinim ordinacijskim savjetima. Radi se o autorici koja nije totemist i ne klei pred autoritetima tkzv. dubinske
psihologije, autorici koja je dovoljno i struno i duhovno zrela da svakog pojedinanog
autora uzme kao ba to individualno ogledalo ili jedan aspekt psihikog kosmosa, u
kojem svaka galaksija ima svoje konfiguracije i ne moe se konano sagledati iz perspektive druge temperamentalne galaksije.
Naravno, dugogodinja praksa u akademskom reviru ove domene humanistikih znanosti nosi i svoje negativne utjecaje na autora. Neki bihejvioristiki ili pragmatiki nerealni pristupi ponekad prosijaju i u autoriinim naputcima. Ona ponekad sugerira da u
branom drugu treba traiti onoga koji vas je osvojio, ili pak citira autora koji prebraja
zagrljaje za razliite nivoe ivosti. Ali ti padovi u popularnost su ipak prilino rijetki, toliko
rijetki da potvruju pravilo autorica nikad konano ne upada u pojeftinjujue idealizme
jednako kao ni u oaje.
Duboko svjesna neizmjernosti iako unutranjosti podruja kojim jedri i spaava utopljenike, ili zagubljene posade, ili prosto zbunjene pred neizmjernou tog oceana,
autorica svoje zrele psiho-filozofske poruke iznosi kao jednostavne savjete, bez ikakvog dociranja. Jednostavno, u naim je rukama mo da neije due i ivote slomimo
ili pustimo da slobodno polete, a ona to i sama ini ovom knjigom najbolji njezini
savjeti su upueni roditeljima, ba kao to je i sama roditelj svoje itateljske djece kojima ne da da ih natrunjeni roditelji ue da kolske kolege gledaju kao suparnike, da
je probitanije sklapati nagodbe, podlagati se autoritetima, pa zato od malih nogu u
njihova srca usaujemo elju za bogaenjem i divljenje prema onima koji su uspjeli
stei bogatstvo bez obzira na koji nain. A nikad se ne pitajui kakvu e budunost
| 147
oni (djeca) darivati svijetu ako im pokazujemo samo silu, strast, oholost i zavist. I opet
nam na kraju nije jasno zato dijete koje uimo da slua pjev ptica i gleda kapljice kie
na jesenjem liu ne uspijeva zadrati nevinost poetka. E da, zaista smo djeca mi
ljudska bia i u svakom trenu trebamo paziti svoje nutarnje tokove kao briljivi roditelji
nikad odraslog djeteta.
Na samom kraju, ini se, autorica bi sva svoja pretdhodea razmatranja voljela svesti
na jedan tren, veliku dilemu na najsitniju odluku, na jednu raspoluenost koju treba zacijeliti pravim potezom: Hoe li unuk djeda pamtiti po ribikim priama ili po njegovoj
nestrpljivosti dok male ruke ue stavljati mamac na udicu? Zaista, odgovor je na nama:
jesmo li spremni na najmanji mogui napor volje strpljivost?
U Sarajevu 18.12. 2006.
Perina Mei
enska autobiografska proza

Cecilija Toski: Pa, da krenem ispoetka, Synopsis,
Zagreb Sarajevo, 2004.
Literarni prvijenac Cecilije Toski Pa, da krenem ispoetka jest zanimljivo narativno tivo anrovski blisko onomu to bi se moglo nazvati modelom enske autobiografske
proze. Knjiga se sastoji od 28 vrlo kratkih pria o svakodnevnim ivotnim dogaajima
meusobno povezanim kronolokim linearnim narativnim slijednom determiniranim
sveprisutnim autobiografskim elementima. Autodijegetska pripovjedna pozicija govori
u prilog injenici da je nemogue odvojiti autoriin privatni i literarni identitet pa je glavna junakinja Cecilija Toski, u knjizi kao i u stvarnom ivotu, profesorica njemakoga
jezika iz Fojnice, majka dvoje djece koja je u vihoru ratnih dogaanja napustila svoju
domovinu i otila ivjeti u Austriju. S obzirom na tematske preokupacije, te specifinosti
primijenjenih pripovjednih tehnika unutar kojih pripovjedaica svjesno distingvira narativno vrijeme teksta od vremena isprianih dogaaja, prie u knjizi mogu se podijeliti
u dvije tematski i kronoloko organizirane skupine. Prvu skupinu sainjavaju prie o
njezinu djetinjstvu i djevojatvu (Kata Govorui, Petokraka, Poznavanje prirode i drutva, Kozmiki problemi, Kritiari, Mario, Raspusti, Dernek u Kiseljaku i enski nogometni
klub). U drugom dijelu knjige nalaze se prie u kojima autorica progovara o svom ivotu u izbjeglitvu nastalom kao posljedica ratnih zbivanja (Kokoinjac mrtvih kokoi ili
otvoreno pismo Benjaminu, Adagio, od Brke, Opa enciklopedija u devet tomova, Nova
etiri zida, Vikend, Poljubi me Kato!, Breza, Mala Marija, Dobro, Molitva, Orhideje, Juer
sam dobila otkaz, Antibaby, Ruak, Idealna ena 2000, Ista emsa!, Fotografija, Boina
pria). Unutar ove druge skupine moglo bi se ii na daljnju podjelu na prie s tematikom
o izbjeglitvu i one o branom ivotu i vlastitoj intimi.
Prva skupina pria kronoloki obuhvaa vrijeme 70-tih i 80-tih godina. One su ujedno
najbolji dio knjige, dio u kojima autorica ispisuje sjeanja na vlastito odrastanje upliui
u narativno tkivo niz zanimljivih opaanja o vremenu i drutvu u kojemu ivi. Mijeajui
uspomene na naivnost djetinjstva s blagom ali sveprisutnom ironijom na opa mjesta
ondanjeg socijalistikog i komunistikog svjetonazora, Cecilija Toski kombinira razliite pripovjedne tehnike. Ili preciznije, a sukladno Genettovoj tipologiji pripovjedaa,
Toskieva kao intradijegetsko-homodijegetski pripovjeda mijenja toke motrita, ime
| 149
postie iznimnu narativnu dinamiku. Kombiniranjem toki motrenja infantilne pripovjedaice-lika, a potom pripovjedaice koja narativni slijed prezentira s pozicija zrele, odrasle
osobe ija naraciju karakterizira ironino-podsmjeljiva pripovjedna distanca, Cecilija
Toski znatno uslonjava narativnu sintaksu. Takva narativna polifonija omoguava joj
razotkrivanje niza humoristinih detalja u smrtno ozbiljnom vremenu u kojemu je ulanjenje u Savez pionira imalo znaenje kolektivne inicijacije u drutvo, u kome je, kako
to aljivo-ozbiljno u prii Poznavanje prirode i drutva kae u ime interesa zajednike
nam Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije strancima bilo zabranjeno davati
bilo kakve informacije. Bilo je to drutvo koje je u arenoj akoj torbi (a donijela ju je
tetka iz Njemake!) prepoznalo subverzivni, neprijateljski element, potencijalno opasan
za bratstvo i jedinstvo svih naih naroda i narodnosti i to samo stoga to se nije, kao
ostale torbe, dala ugurati u kolsku klupu.
Ipak, zapaanja o vremenu koje je plasiralo ope fraze o bratstvu i jedinstvu, trulom
kapitalizmu ili kapitalistikom izrabljivanju radnike klase, nisu negativistiki intonirana.
S nostalgijom kao glavnom stvaralakom motivacijom autorica priziva u svijest znakove ondanje svakodnevice i njezine prepoznatljive ikonografije od petokrake, OHO
ljepila do Kluza te evocira sjeanja na izgubljeno vrijeme djetinjstva i mladenatva.
Verbalizacija sjeanja na taj bolji ivot sa svakom sljedeom priom razotkriva se kao
nadopuna emocionalne i egzistencijalne praznine.
Nakon prie enski nogometni klub autorica otvara drugi narativni ciklus u kome tematizira novo, izbjegliko razdoblje svoga ivota. Pripovjedake tehnike u tim priama
poneto se mijenjaju. Za razliku od onoga u prethodnim priama, glavni lik i pripovjedaica je, u priama iz ovog ciklusa, odrasla ena, izbjeglica, supruga i majka koja proivljava izbjegliku kalvariju. Motivaciju za pisanje ovih proznih uradaka Cecilija Toski
pronalazi u potrazi za vlastitim identitetom u tuini. Pria Adagio je, primjerice, komponirana kao narativna refleksija o jednom prijeratnom druenju s prijateljima. Poziv na
koncert na kojemu e se sluati Albinonijev Adagio u autorici proustovski priziva sjeanja na prijatelje, na nekadanji ivot koji je zbog rata krenuo neoekivanim smjerovima.
Duboko proivljavajui traginost svoje izbjeglike situacije, a zbog nemogunosti da
kao pojedinac u ratnom vremenu ita promijeni, autorica se ponovno vraa djetinjstvu
i prolosti. Ali, za razliku od pria prve skupine, u ovima ona ne insistira na vremenskoj
distanci, pa ak i fragmente iz djetinjstva pripovijeda u prezentu. Ostajui u okvirima
tako odabrane pripovjedne pozicije, ona u ovim priama puno vie govori o svojim
unutarnjim proivljavanjima, ivotnim usponima i padovima no to je to inila u priama
prvoga dijela.
elei u tome biti to uvjerljivija autorica posee i za epistolarnom formom. Takvim
odabirom Toskieva postie dvostruku kodiranost prie koja se moe itati na dvjema
razinama. Prva je privatna i intimna, a druga univerzalna, opeljudska, javna. U tom
kontekstu prie Kokoinjac mrtvih kokoi ili otvoreno pismo Benjaminu i Nova etiri zida,
kao dva privatna otvorena pisma Toskieva artikulira kao poruke upuene ne samo
njihovim adresatima nego i svakomu onomu tko preispitujui sebe trai izlaz iz tekih
egzistencijalnih situacija.
Epistolarna forma u priama Kokoinjac mrtvih kokoi ili otvoreno pismo Benjaminu i
Nova etiri zida, te naracija u treem licu u prii Opa enciklopedija u devet tomova - u
kojoj autorica pripovijeda o svome ocu koji u ratu spaava knjige nosei ih u fojniki
samostan - pomae Toskievoj distancirati se od neizbjenog subjektivizma kad treba
govoriti o temama koje zbog svoje sloenosti i ozbiljnosti pripovjedae nerijetko odvode u patetiku i sentimentalizam. Pisati o vlastitim roditeljima, svome odnosu prema
Bogu, ratu, etikim nazorima ali i osobnim dvojbama, u ovim je priama lieno one,
za ensko pismo karakteristine subjektivnosti i emocionalnosti. To ipak ne znai da
pripovjedaica nastupa analitiki hladno i suzdrano. Naprotiv, kroz sve ove prie ona s
itateljem nastoji ostvariti to veu prisnost nudei mu vlastiti ivot i intimu kao tekst. Pri
tomu je osobito zanimljiv nain na koji autorica spaja ozbiljno i komino. Takvi spojevi
osobito su efektni u priama (Antibaby, Ruak, Idealna ena 2000. i Ista emsa) u kojima
Cecilija Toski progovara o vlastitoj intimi i seksualnosti. U tim pripovijestima glavna
junakinja je, s jedne strane intelektualka, profesorica, majka, a s druge ena koja pada
u oaj zbog malih grudi, velikih uiju. Njezin brak je u jednom trenutku prikazan kao
scenarij za sapunicu, a ve u drugom, itatelju je ponuena ne tako poetina pripovijest
o suivotu sa suprugom Bosancem, bivim milicionerom, ateistom srpskoga podrijetla.
To narativno razotkrivanje intime kroz preplitanje trivijalnog i ironinog posve korespondira s naslovom koji upravo sugerira i poziva itatelja na enski prisan razgovor o
kojeemu.
Knjiga Cecilije Toski Pa, da krenem ispoetka nudi na prvi pogled paljivo organiziranu, linearnu realistiku pripovjednu konstrukciju. Sudei po stupnju referentnosti
sadrajnog sloja ova knjiga zacijelo jest realistina. Ipak, iako njezini prozni uradci zahtijevaju kontinuirano itanje od prie do prie, redoslijedom kojim se javljaju u knjizi,
primijenjene pripovjedne tehnike znatno su sloenije prvenstveno stoga to struktura
ove autobiografske proze poiva na naelu fragmentarnosti. Svaka od ovih kratkih pria komponirana je od niza digresija to ih pripovjedaica nie po naelu asocijativne
povezanosti, a stalno vraanje na osnovnu fabularnu nit autorica ostvaruje ponavljanjima reenica tipa: no, da krenem ispoetka.
U proznoj artikulaciji pripovijesti o vlastitom ivotu Cecilija Toski na osobito zanimljiv
nain gradi likove iji su modeli osobe iz njezina svakodnevnog ivotnog okruenja. Ti
likovi iz stvarnosti postaju jamac autentinosti prie, ali i njezine uspjele umjetnike
stilizacije. Linije njihovih sudbina povremeno se ukrtaju sa sudbinom glavne junakinje,
a esto je rije o nizu sluajnosti to nerijetko granie s uzvieno-patetinim (kao to je
sluaj s likom Male Marije) i kominim (npr. lik prijatelja Marija).
U autobiografski koncipiranom proznom izrazu Cecilije Toski nema komentara koji
bi komunikaciju s djelom uinili zamornom. Kad opisuje drutveni kontekst, kad slika
itavu galeriju likova koji defiliraju kroz njezin ivot, ona uspijeva ostati zanimljivom. Uzbudljivost njezine proze nije u opisima nekih velikih dogaaja, ve u manjim narativnim
sekvencama to svojom dvosmislenou proizilom iz estih promjena toki motrenja
otvaraju prostor humoru. Iako nije pripovjedaica koja docira, Toskieva itatelju jasno
sugerira mogue smjerove interpretacije.
| 151
Zbog svog specifinog kompozicijskog i sadrajnog ustroja knjiga Pa, da krenem ispoetka izazov je za anrovske klasifikacije. Dvojba koja se namee jest: je li ova knjiga
zbirka kratkih pria ili svojevrsni autobiografski roman? Naslov knjige, te relativno visok
stupanj narativne konzistentnosti u artikulaciji prie o vlastitom ivotu koju objedinjuje
jedan lik, mogao bi navesti na zakljuak da ova knjiga jest autobiografski roman labave
kompozicijske strukture. U prilog tezi da je ipak rije o zbirci kratkih pria moe se navesti zaokruenost, ekonominost, dobra organiziranost naracije, te efektno poantiranje
koje teoretiari kratke prie obino navode kao jedno od njezinih glavnih obiljeja. Bez
obzira na to, vanije od pokuaja preciznijeg anrovskog odreenja ove enske autobiografske proze, koja zapravo predstavlja svojevrsni anrovski spoj gore navedenih
poznih modela, jest injenica da je autorica u njoj uspjela stvoriti prepoznatljiv pripovjedni stil. Spretno manipulirajui narativnim tehnikama Cecilija Toski u knjizi Pa, da
krenem ispoetka vodi itatelja u fabularne labirinte ispresijecane brojnim digresijama.
Zbog takve pripovjedake vjetine glavna junakinja, autorica-pripovjedaica, Cecilija
Toski postaje mnogostruko zanimljiv literarni lik. Bez velikih i patetinih emocija u svojim proznim uradcima ona rabi jednostavan, ali istovremeno stilski efektan izraz koji je
prihvatljiv i najirem itateljstvu.
U knjizi Pa, da krenem ispoetka Cecilija Toski uspijeva savladati izazove to ih pred
autora postavlja autobiografski anr. Prekodiravi vlastiti ivot u narativne sekvence,
ona uspijeva pronai najbolji strukturalni obrazac za formalnu organizaciju teksta.
Opredijelivi se za zahtjevnu formu kratke autobiografske proze kroz enski otvoreno
tematiziranje intime i malih svakodnevnih ivotnih pria, Cecilija Toski se u knjizi Pa,
da krenem ispoetka predstavila kao talentirana pripovjedaica ije kratke prie itatelja
zasigurno nee ostaviti ravnodunim.
Nevenka Neki
O ljubavi i smrti,
ta tko o tome nije ve pjevao
Mile Masla: Vrijeme pripravnosti, Zagreb, Stajer-Graf, 2004.
O ljubavi i smrti, ta tko o tome nije ve pjevao. Ako se pie poezija i to objavi, Mile Masla to ini estom zbirkom, mora se rei neto nova na prepoznatljiv i dublji nain,
mora se posegnuti sve jae u neznane nutrine vlastita bia, pa kad ne uhvatim sebe,
pronalazim druge kao ja, moje kao ja, nae kao ja. I opet sam to ja. Hou ovaj nevaljali
svijet, sa svim njegovim krvavim i lajavim okruenjem, smru i jamama, spaljenim
kuamasve je to ivot kojega se ne odriem, on je moja voljena zbilja i snovitost. I
upravo tako se i raspreda mrea pjesnikoga tkanja Mile Maslaa: od snovitosti do
zbilje i natrag, jer samo je u daljinama Bojim spas, samo tamo gdje prebiva RIJE. U
poetku bi Rije, zapoinje i Masla svoju najnoviju zbirku.
Mudru izreku Kafkinu da ivi na ovom svijetu kao da je apsolutno siguran u neki drugi
ivot, pjesnik Masla, ini se, prihvaa u gotovo svakome stihu upirui svoje snage
u ono kristoloko koje oslukuje u zastraujuoj kakofoniji suvremena svijeta: Trijetanjem stvoreno okruenje/iz kutija slika, glasova i glume/gaa u srce; oslukuje i
odabire ono biblijski mudro unutar te brbljave i prljave stvarnosti, pa juri u nakani da je
obuhvati, juri od zagrcnua do ushita i boli, ponekad slobodnim stihom, kratkim, lapidarnim, katkad rimovanim i probranim sonetnim, uvijek odreen semantikim ritmom
pratei svoj unutarnji model.
Njegova kazaljka kree se od ljubavi - raznih ljubavi - ljubavi za dom, ljude, prirodu,
enu, Nebo, do smrti koju susree, osobno, licem u lice u Domovinskome ratu. (Pooh
zemljom paljenom, Opet iz niega, Godine Gospodnje 1991., Nae je ito crno, pa itav
ciklus U oluji na Banovini.)
Odreen neosporno mjestom roenja (Sonet pred zimu: Veem se za zemlju, tiho,
poput mraza), rasprostrt diljem sveobuhvatne domovine, doprijevi od Mostara na
obale Dunava, kome posveuje dio due, izdie se pjesnik nad svojim vidjelom do
| 153
nedohvatnih visina Neba i transcendira tu zbilju, ostajui istovremeno u svom intimnom

prostoru jedne pjesnike samotnosti.
Drugi element ove zrele pjesnike zbirke je prijelaz od svakidanjega do apsoluta.
Sluajui drevne glase tamo negdje izmeu Stoca i Neuma, otkriva ritam stoljea i duh
prea. Stakni vatru: Stakni vatru /grij vodu/ peri rane / nebrojene./Tvoje rane /moje
tijelo/dopremljeno,/ moje tijelo/ izdaleka./ ekajui / da te vidim/ja te vidim /rano moja,
/ljuta rano.
Ta tubalica izrazito enskoga naboja koja se moe pjevati, etveroslona poput starih
pjesama narikaa, jedna je od tih poveznica s dubokom narodnom tradicijom koja se
ponegdje javlja, ne esto, u ovim suvremenim stihovima, kojima dominira vjerodostojnost osebujne pjesnike rijei. Gorak u dubini due, prohodi pjesnik sam samcat spaljenom zemljom i iz te realnosti odlazi u inverznu nadrealnu stvarnost: Ispod svjetla /
sunce sije.. (Pooh zemljom paljenom)
U toj svakidanjici, izdignutoj na semantiki drugu razinu, ito je crno, a sestre nevesele,
dok Crv izjelica odavno /piti u gredama. Zemlja je cijela jedna velika posuda krvi to
se skrutnula na kamenu i u spaljenim kuama, koje Saee plam, izjeda/kuu i njezinu
sjenu. To je donekle agresivna dramatika ratnoga i poratnoga pjesnitva u kojem oiljci
nikako da zarastu, pa dok neki iz toga izvlae u suvremenoj poeziji i prozi zakljuke da
Boga nema, ili da se moe, jer je izmiljen, ugasiti na internetu na delete, pjesnik Masla traga za okriljem pravoga Boga, ostavivi svoju oholost, svoje ozloglaeno ja, dok
mu Dua trkom kida komad svoga tijela .udi opijela, a ta ista zemlja koja poiva
u njemu, izmie gladna i neplodna, pa ipak nenadomjestiva. Sve je tu dolje: strahovi, zamrenosti, ponienja, mrano i sumorno bauljanje po ratitima s licima koja umiru, slike
razorenosti, oaj: Mono je nebo visoko/zemaljsko tutnji, rui se.
U tim pjesnikim trenucima nastaju slike, jasne i razumljive, komunikativne, u mimezisu
kojeg svi znaju, a ipak lokalne i temporalne, bliske centru poetske magme , neuronjene u tamu nedodirljivoga, danas toli modernoga trendovskoga, globalistikoga ,
autistinoga . Moemo proi zemljom i nebom, i Nebom, kojima prolazi pjesnik Mile
Masla, koji ne krije uvstva i odaje se onom najprisnijem, stvarajui pri tome samo
jednom viene slike iz zaumlja svoje zemlje Ulro: Drhti/ puca zemlja/ meu oima.
Iao sam u vatru /koja pada/ i nie iz zemlje ....Penjemo se /u dno dana/ na vrh brijega/u pustinju Tu si, ali ne postoji/ Vidi se samo /u svojim oima Psi laju /
na oglodane kosti... Rijei uvaju / tiho / ovo ostavljeno mjesto.. Ta tama sasu se
/u se..
Bol kao konstanta u svakom je od ovih sedam ciklusa u knjizi pjesama Mile Maslaa
Vrijeme pripravnosti: Na krini put, Igre pred oluju, U oluji na Banovini, Zaviajne,
Sveta Marijo, Aneli, Stare pjesme i junake.
I sve te boli su ve viene i o njima se pisalo puno i razliito, pa i na nain kao kod
Maslaa, da je svaka rije poput zaklinjanja, a pjesniki svijet magijski krug, u kojem
arobnjak burka povrinu vode arobnim tapiem, vrkom svoga jezika, tamnim i dubokim jezikom koji see do glazbenih ponora, do fragmenata skrivene i tek ponekad
shvaene due.
Ono to ga goni na pisanje Ispisujem svekoliko/ taman kao vapno/ u spaljenoj kui.
Nostalgija za prolim, slutnja o njegovoj vrijednosti i slikovitosti, osobito su dole do
izraaja u pjesmi Ima jedno davno drvo u Mostaru.
Ima jedno davno drvo u Mostaru
o koje se veu drvena kolica,
za to drvo veem uspomenu staru
koju su tukli zakrinkanih lica
susjedi glumci to prolou hode..
Koliko god se lirika ne moe vrjednovati prema istinitim iskazima i opisima stvarnoga,
ono ipak ima silnu snagu i simboliku, ono trai da spoznamo, ono nam objanjava i
transcendenciju pjesnikova jezika i misli. O tome drvetu pjeva i u sljedeoj pjesmi Po
sjeanju, ali ovoga puta daleko izdignuto iznad deskripcije:
Jo je ono davno drvo u Mostaru
bezimeno raste i u raju
u beskraju
kao da mu korijenje ne vapi
u vis, u nebo
a vapi.
Kao da mu zemlja crna
i bistra voda ne znae ivot
kao to ni ne znae.
Ali postoji, po sjeanju, naraslo
razraslo drvo u Mostaru
ba takvo kao da je
u drvetu, u drvu sve
na drvetu nita
od kolijevke, zipke,
do neba.
To, kako je pjesnik stajao pred nekim pasjim kolima i gledao kako se mrtva tijela
bacaju, a nemaju zube, jer ih je netko izbio, to jo samo po sebi nije pjesma, ali ona to
postaje u stihovima pod naslovom Sveta Marijo. To ishodite, toli mrano i krvavo,
da te zazebe u dnu srca, to je razorena realnost iz koje mnogi bjee u fikcije, u filozofiju, mit, san, u strasti za nepoznatim, egzotinim, samo ne stvarnim. Ako se na koncu
| 155
posve razori, realnost bez iega osim prazne strasti za iracionalnim, onda se stie u
bescilje. Razoriti da se ne prepozna.
Picasso je to ovako izrekao: Slika je u meni zbroj razorenja. Umjetniku je doputeno
da uini upravo tako. No ak i tu nai emo partikule stvarnoga koji u novoj kompoziciji
raaju novu realnost, osobnu, umjetniku. U takvoj nadosjetilnoj realnosti kree se i
Masla u mnogim pjesmama, a posebno u onima koji se okreu Bogu i Gospi Mariji.
Ipak, i na koncu, izdvajam pjesmu Sonet pred zimu, moda kao veliki nazivnik, svedeni raun, posvetu ivotu, eufoniju gorine:
Veem se za zemlju, tiho, poput mraza,
evo sopti trava u zlu to ne klone,
veem se za zemlju vlastita iskaza:
perjanice, bitke i teke kanone.
Evo, opet sprovod, lanac smrti dui,
klimavi kliktai, apta od betona,
stigosmo u najam, svijet je sve to ui.
Klokoe ve potok suiavih zvona.
Dua trkom kida komad svoga tijela,
bijeli se rublje, ruho, inje na pladnju
pa, poeli zraka za drukiju radnju
kad kamenom se die, udi opijela:
potresa se zemlja; ve umiru zime
naglost prijateljstva: prijatelj tko, s kime?
Nova je zbirka Mile Maslaa i nova zrelost u pjesnikom svijetu, unato mjestiminim
neujednaenostima, ona kao da najavljuje jo saimanja, odricanja od jednostavnoga,
putovanja u neistraenoga sebe.

Mario BILI
Pria od Gavana do naih dana

Ante Mati, IMOANI, vlastito izdanje, Zagreb, 2006.
U vlastitom izdanju Ante Mati objavio je knjigu o ljudima Imotske krajine. Nije to pria
samo o Imoanima i za Imoane. Pisac koji nije Imoanin pisao je o prolosti i ljepotama
Imotske krajine i o svojim prijateljima i poznanicima iz imotskih sela. Neke je upoznao letimino, s nekima se druio i prijateljevao, s nekima dolazio u doticaj kroz ivot, pa je tako
nastala zanimljiva i pouna pria o velikim i malim Imoanima, znanim i neznanim. Njima
je ponegdje dodao zemljake Duvnjake i tako je nastala pria o prvom imotskom tajkunu
Gavanu, pa pouna pria o velikima i malima, pjesnicima, znanstvenicima, umjetnicima,
sportaima i malim i velikom ljudima, koje je Mati upoznao itajui knjige ili idui kroz
ivot i svijet. Neke je upoznao dok je studirao ili radio, neke na njemakim bautelama, a
neke, bogme, u Australiji, Americi ili na jugu Afrike. Gdje god je iao, a obiao je dobar dio
planeta, nailazio je u toj lijepoj naoj tuini, kako je naslovljena jedna Matieva knjiga
pria, upoznao je ili je nabasao na nekoga iz Imotske krajine. Od Zagreba, preko njemakih gradova, Toronta, Melburnea i Durbana, sretao je i upoznavao Imoane. Zato Mati s
pravom na jednom mjesto kae da je vie Imoana u tuini nego u starom kraju. Knjiga
poinje legendom o Gavanu i njegovoj zloj eni, pa o prolosti, ljepotama i ljudima Imotske krajine da bi se do kraja knjige izredalo podosta znamenitih Imoana, kao to je Tin
Ujevi, Raos, Gotovac, Bui, Grabovac, imi, Vrdoljak, Parlov, Maras, Jurevi, Rebi,
Tandara, Babi, Domljan, Boban, Gudelj, Bili, Lonar, erek, Todori, uul...
Posebnost ove knjige je u nabrajanju i kratkim, ganutljivim opaskama uz Imena i prezimena imotskih sokolova, kako su zvali imotske hrabre momke, koji su dali svoje ivote za slobodu Hrvatske u nedavnom obrambenom i oslobodilakom, Domovinskom ratu. Gotovo
da nema bojita u Hrvatskoj gdje nije neki imotski sokol pao u boju za Lipu svoju, kako je
Lijepu nau zvao jedan od imotskih junaka. Zanimljivo je proitati to Mati pria o pokojnom Ivanu Raosu, Vladi Gotovcu, Bruni Buiu i jo nekim Imoanima, koji su se ugradili ili
nastanili u hrvatskoj kui jezika, kui slobode i kulture. Kad opisuje dogodovtine Imoana i
Duvnjaka, nasmijat ete se do suza. Znali su se Imoani i Duvnjaci aliti na svoj i tui raun.
Ako krenete od korice do korice, bit e vam jasno nakon Hasanaginice zato se u Imotskoj
krajini rodio genijalni Tin, veliki Ivan, lucidni Antun, orator Vlado, blistavi Bruno, hrabri Andrijica, boksa Mate i mnogo drugih Imoana, koji su bitni u hrvatskoj povijesti i kulturi.
| 157
Fabijan LOVRI
Kada zemlja srce otvori blago

Pero Pavlovi: Dubrave (poema, oslikao Sreko Kriste,
akvareli /15 uradaka), Matica hrvatska, Stolac Neum, 2006.

Ako se iiji dub rijei iirio slobodom novokovanica nastalih iz krila naroda, onda je
to zasigurno neiscrpno rjeniko bogatstvo u tkanju Pere Pavlovia zorno i simboliki
jasno, ljepou nepredvidivo, u poetici koja zaudnom svjeinom ozaruje itatelja na
putu kojim prolazi pjesnik. Odmah u prvim stihovima moemo tvrdnju obogatiti dokazom: Ozrcali u najjasniju rije / San / Snohvatice / Promisao i davna sjeanja / Trpku
tavnu teku povijest / I pjesma e sva ljepotom i ljubavlju odanit... (7. stranica). Naavi
polaznicu u samoj rijei dubrava ije znaenje moemo u prirodnim okvirima prepoznati kao prostor obrastao hrastovom umom, svo znaenje tog prostora poprima
vieznaje, vee se za nebo i zvijezde, usidruje u samo srce, priznaje tekoe, trpljenje
i kri kroz tri stotine godina postojanja, to se odnosi na mjesto Dubrave. Slijedei
arhetipski zov, upueni smo na Grgura Barskog i na njegove rijei Regnum Sclavorum,
jer okamenjene dokazuju vie nego nebrojene izreene. Bisernu nisku upe Dubrave,
toponimski ine: Bivolje Brdo, Bitunja, Boljuni, Burmazi / Opliii, Poitelj, Poprati, Stolac / i Vidotak // I Vidovo polje ravno / Planum Sancti Viti / I Sveti Vid / I uborna ledena
Vidotica / I Narenta / I Vidotaka Kraljica. (9. stranica). Imamo znalca, pjesnika koji
predstavlja, pokazuje i rascvjetava bitnosti kako bi pokazao bitak, kako bi usustavio
prolost, sadanjost i budunost, u to je utkana vjera, dokaziva nadgrobna arhitektura
pomou koje se oituje tko je tu bio, od kada i kako ivio, jer antropoloki ostaci su tu,
arheoloki i vjerski kao steci: ... na Radimlji, Burmazima i Boljunima (10. stranica).
Tu je i godina bola i progona, 1622. kada su stanovnici Dubrava, katolici, prognani i
pobijeni, rastjerani na sve etiri strane svijeta od osvajake turske ruke. Ipak, ostale
su kue, kako biljei biskup Dominik Andrijaevi 1629. godine, a u njima su stanovali
raskolnici i Turci. Tako plete Pero Pavlovi ustreptalu daljinu u sadanjost zbog svjetla u
budunosti, iz ega se ljubav osjea, ne pokazuje se i ne govori se o njoj da bi se samo
reklo, nego se proivljena i uivljena u tkivo uskipljuje u enju i dragost: Od Stanojevia do Barana / Od Crnia do Trijebnja / Budim golubicu kamenu / Kako se glas lijetom
uskriljuje / Pjesma daleka prostranstva sluti. (15. stranica).
U slutnji prostranstava Pavlovi se igra rijeima od trenutka: Kada pjesma bijae zemlja, a moglo bi se kombinatorikom usustaviti drukije, Kada zemlja bijae pjesma, no
ostavljamo pjesnika u njegovoj nakani, snovitosti misli, koji duboko osvijeten domoljubnim zovom ne otkriljuje svoj let dalje od povjesnica, antropolokih detalja i apta
vizije budunosti. To to je stvarnost takvom kakvom jest, bila, jest i bit e, uprizoreno
je kao opomena na ponovljivost povijesti. Semiotiki, detalji likovnosti dobro dou ovakvim pjesmama kao pokazatelji stvari koje ve ne koristimo u svakodnevici, nego vie
kao antropoloki izloak odreenog vremena. Vrijeme duhovne obnove slijedi, te Andrija umanovi, upnik gradaki, alje Kristovog mladog viteza u Dobranje: Sabo Lupi
/ Lipnja 1704. dohodi sa studija Fermo.... // Ja, Andrija umanovi, upnik gradaki /
Tebe, Sabo Lupi / Brate u Kristu Spasitelju / aljem u Dobranje / upu to ostade u tmici
i tami dana mnogih / Nakon pogube nade / Nakon pogodbe u Srijemskim Karlovcima /
Da ivom Rijeju hrani i bodri vjerni puk svoj // (17. stranica). Opjesmljeni detalji povijesti prerastaju u lirski memento osjeaja i prirodnih okruenja, u arkadijski mir u kojem
priroda ponajbolje opsjedne, zarobi ovjeka, jer u svakom ovjeku je prikriveni pjesnik,
ako ne u pismenom izrazu, dua mu propjeva: ba kao to vidimo naslikan bronzin i
istog trenutka pomislimo na zvonjavu, na glas i njegovo znaenje, na putokaz do blaga,
do zvijezda. Putuje pjesnik putom ozvjezdanim kroz Dubrave, kroz svoju nutrinu: Kao
sjeme to padne na plodno tlo / I donese bogat plod / Neko trideseterostruk / Neko ezdeseterostruk / Neko stostruk. (19. stranica).
Stostrui ljepotom Pavlovi svoje pjesniko iskustvo, pokazuje i dokazuje kako je njegova lira jedna od najugoenijih u korpusu hrvatskog pjesnitva.
Vidljiva vjera u ivot izbija iz svake pjesme ovog pjesnitva, neovisno od svih nevolja
koje su se sruile na njegov narod, narod Hrvata, jer ne umire povijest natopljena krvlju
ne umire ivot natopljen vjerom u Krista: Mladice smo iz panja maslinova / Mladice
ivota / Slap uborni to vjeno se obnavlja / Vjeni / Kao to ivot vjean je. (21. stranica). Radan narod zaboravlja na tekoe, te im minu ratni sukobi, obrauju se polja,
obnavlja se ivot i vie se ne misli o ratu, raaju se djeca, a odgajateljica Crkva biljei i,
biljeeno ne brie: upnika Andrije Lazarevia u Gracu / U molitvu i in kojima pobjeuje zlost i zlog // Krstio sam 17. veljae 1728. dijete / U upi dubravskoj (Parochia Dubrauensi) (23. stranica), dakle, vrijeme je da se biljei ivot srea i veselje u obnavljanju
njegovom, jer; kroz svako novoroeno obnavlja se sam Krist.
Jesmo li skloni sami sebi? ne znam zato izrekoh to pitanje ili je duh pjesnika progovorio iz mene, ali nikada nije dobro opustiti se u blagostanju, nikada dobro zaboraviti na kri koji pritie Njegova lea, jer i na kri je to isto kao to smo i mi njegovi.
Upozorenja dolaze iz pjesme zagledane u budunost u kojoj Pavlovi vidi strepnju, ali
i neskrivenu nadu: Zov zori u nova svanua / U nebeski poj / U oplet bliska glasja /
Odzivom daljina (27. stranica). U takvom zovu zore misnici: Pavao Jeli / Mato Ani /
Kome u pastoralu pomau Franjo i Felix / Pa Petar Bronzi / Petar Bukvi / I Jozo Pain.
(27. stranica). Ovaj svjetlonosni struak ljudi uljuenih u vjeri Kristovoj postaje garancijom hrvatskog bitka na odreenom prostoru, te ih svakako spominjemo s razlogom, jer
| 159
upa se grana i umnoava u pedeset sela iz kojih su kroz prolaz bezvremenosti mnogi
stradali, mnogi otili i nikada se nisu vratili, a o njima jedino svjedoe kue otvorenih
vrata i konji bez jahaa, ali i Anzelmo Kati kojega: Krunom trnovom okrunie / Ljeta
Gospodnjeg 1760. / Kao i moje predasnike / Da budem biskupom asne trebinjske
biskupije (28. stranica), a on u svojoj dobrostivosti: Utemelji sestrinsku upu Hrasno
... 1761. (29. stranica). Nita nije prepustio sluaju ovaj traga za rijeju koju je ve
davno pronaao i pavlovievski protkao kroz svoje pjesnitvo. Izvlaei iz traginosti
svog naroda ivot, on oplemenjuje stradanje uznosom rtve koja dobiva plemenitu dimenziju nevino osuenog. Pratanje je nasluena i prokazana vidljivost svake pjesme,
svake nakane da se stvori cjeloviti pjesniki doivljaj iz kojega zrai nada za pravdom
i njezinom materijalizacijom u obraanju: To vas nae oi / Oroene suzom / ekaju.
(31. stranica). Svijajui gnijezdo na dubu pjesnitva, pjesnik i sam postaje nosa tog
gnijezda, postaje dub uvar vrijednosti umreenih u ljepotu sveukupnosti u koju vjeruje
kao pobjednicu nad zlom, jer nije uzalud svoj mueniki ivot zavrio Luka Ragu 1832.
koji bijae sveenikom u Dubravama i Trebinji. A opet, za jednog drugog sveenika,
velikana, rei e: Vidoje Masla: / Jedno burno stoljee / Jedna zlatna nikad nedoitana
knjiga. (34. stranica). Oduvijek se iz potlaenih i ponienih javljao nesvakidanji bunt
i: U srcu Dubrava / U srcu mome i tvome / U Prenju / Hram e Boji niknut od naih
najljepih elja. (34. stranica).
Nazonost sveenika, nazonost Crkve unosi nadu u ljude, upljane, koji se rtvuju
gradei a ne razarajui, te dogotovie crkvu svetog Mihovila 1869. u Prenju, srcu Dubrava. Raskrilio se supervizor pjesnikog bdjenja nad Dubravama te biljei kako se ne
bi zaboravilo, kako ne bi bilo zabuna, tko gdje pripada, te ozaren pie: Pjesma sam /
Bajka / U viru moje krvi / U korijenu preduboku / umori povijest. (37. stranica). Gradei
dijaloku uskomeanost sebe i pjesme u sebi (XVI), u narednoj ulazi u njezino svjetlo i
gleda kroz njezine oi, dalekosene u pravocrtju vremena, osvjetljava ruilake pohode
1942. kada su sveenika Vidu Puticu u Prenju polili benzinom i spalili, kao i: ...crkvu
Svih svetih / Na Aladinskom brdu / 9. lipnja 1992. (39. stranica).
Divno je biti gonetaem ovakvog pjesnitva koje u sebi nosi svijetle trenutke ivota, vjere i oprosta na tekom i esto nerazumnom, krvavom i potiruem putu do istine, o emu
sam pjesnik Pero Pavlovi kae: Kada zemlja blago otvori srce / Stratita / Grobita /
I jame / Proapnu imena i prezimena / Najdubljom hrvatskom istinom probuena. (43.
stranica). Samo tako je mogue ouvati, dakle vjerom, svoj bitak i njegovo dostojanstvo. Najstrpljiviji prima nagradu, jer zna ekati ekati istinu. Ona uvijek dolazi...
Ante MATI
ITAONICA
Biblijska trilogija Mire Gavrana
Miro Gavran, PONCIJE PILAT, Mozaik knjiga, Zagreb, 2006.

Biblijsku trilogiju (Judita, Krstitelj i Poncije Pilat) hrvatski pisac svjetskoga glasa Miro
Gavran zatvorio je udesno fascinantnom i intrigantnom priom o Ponciju Pilatu, ovjeku koji je, opravi ruke pred zaluenom i podivljalom svjetinom, Isusa Krista osudio na
smrt razapinjanjem na kriu.
Tree izdanje Gavranova romana o najpoznatijem sucu u povijesti pravosua ljudskog
roda, rimskom namjesniku u Judeji dovoljno govori o interesu italake publike u nas
i svijetu. Kritiari su pisali uglavnom pozitivno o Gavranovu najnovijem romanu, neki
sve u superlativima. Pisac prati Pilatov ivot od malih nogu do desetak godina nakon
Isusove smrti i uskrsnua.U sjeni te napete i tragine prie suptilno je opisana Pilatova ena Lea, koja je po biblijskom piscu sanjala Isusa i molila Pilata da mu ne sudi, a
po Gavranovoj prii imala je mo u snu predvianja buduih dogaaja. Unato Leinu
upozorenju i urlanju krvoedne gomile, Pilat je kako je poznato, oprao ruke i osudio
ga na smrt onako kako su tada Rimljani kanjavali buntovnike, urotnike i razbojnike.
Pripovjeda se nije drao evaneoske istine o Pilatu i njegovoj sudbini. On je dao svoje
vienje dramatinih zbivanja prije dvije tisue godina. Likovi u Gavranovoj prii su tako
postavljeni da jedan drugog slijedi, dopunjuje i osmiljava u ovjeka ili odvodi putom
to nikud ne vodi.
Pilatova sudbina po Gavranovoj prii je traginija negoli je u Bibliji. Fabula otkriva rimskog asnika Silana, koji za neke bitke u Akvitaniji spasi nekog djeaia iz pakla pokolja i palea, posini ga, odgoji u vojnikom duhu i na samrti mu prizna da mu on nije otac,
niti mu je njegova pokojna ena majka. Dakle, kao mladi na oevoj smrtnoj postelji
saznaje da je posvojen, da je sin nekog buntovnika iz daleke rimske pokrajine.
Pilat stoiki podnese istinu o svom podrijetlu i, nakon pooimove smrti, odlazi u rat. U nekoj bitki spasi glavu zapovjedniku Tiberiju, koji kasnije postaje rimski car. U znak zahvalnosti to mu je spasio ivot, car ga alje u turbulentnu, nemirnu Judeju za namjesnika.
| 161
U Jeruzalemu Pilat upozna idovsku djevojku Leu, kojom se oeni iz ljubavi. Sve ide
kao normalno, dok se nije pojavio Tiberijev ovjek od povjerenja, Antonije, koji mu
prenese naredbu cara Tiberija da obrauna s nekim ovjekom koji se naziva Mesijom i
za kojeg je rekao neki vidovnjak da e sruiti Rimsko Carstvo. U meuvremenu okrutni
i suludi Herod pogubi proroka Ivana, roaka Isusova, a idovski sveenici, knjievnici i
farizeji optue Isusa da je protiv njihova Boga i protiv rimskog cara. Pilat nije imao izbora. Dao je Isusa razapeti. Kad je pogubio Mesiju, mislio je da je rijeio problem koji je
muio cara u Rimu i idove u Judeji. Isusovi uenici i sljedbenici irili su priu da je Isus
uskrsnuo trei dan i da je Mesija, koji e doi u posljednje dane suditi ivima i mrtvima.
Mislei da e iskorijeniti tu nesreu i caru poslati dokaz svoje uinkovitosti i odanosti,
a idovima udovoljiti i pridobiti ih za sebe, Poncije se prevario, pogotovu onoga dana
kad je zapovjedniku svoje garde naredio da pobiju sve Isusove sljedbenike u Betfagi.
Pod okriljem mraka legionari su upali meu njih i sve odreda poklali, i staro i mlado i
muko i ensko. Nakon pokolja Kasije je, na uas, primijetio da je meu pobijenima i
Pilatova ena Lea. To je Poncija zgromilo i posve promijenilo. Umire Tiberije, Poncija
smjenjuje novi car i vraa u Rim. Ostavi bez voljene ene i smisla, vidjevi kakva zla
radi suludi car Kaligula, daruje sve svoje siromasima, oblai prosjake prnje i postaje
obraenik, pokajnik, promijenivi ime u Nikodem. Od visokog asnika rimske vojske,
vlastodrca konzula, suca i silnika krvnika pretvorio se u krotkog pokajnika, Isusova
sljedbenika, vjernika.
Pilat je u Gavranovoj prii jako zahvalan lik ovjeka koji prolazi paklenu katarzu do obraenja. Pripadnik visokog stalaa, vojnik, ratnik i asnik, namjesnik u Judeji u vrijeme
Isusove muke i smrti, ovjek sile i nasilja, suoio se u Judeji s posve novom stvarnosti
politiko-vjerskom, koju nije bio kadar nadii, niti je pak shvatiti. Kako je zavrio, pisac
ne kazuje.
Jednostavan stil, napeta dramska radnja, kratke jezgrovite reenice, uvjerljivi dijalozi,
brzo nizanje dogaaja i scena, vie otkrivaju bijedu ovjeka Poncija nego sav sjaj i mo
rimskog namjesnika. U Gavranovoj prii nema suvinih pojedinosti.
Posebno su fascinantni dijalozi koje Pilat vodi s carem Tiberijem, velikim sveenikom
Kajfom, lukavim Antonijem, mudrim starcem Jafetom, ljubljenom enom Leom, odanim
Kasijem, povjerljivim Salvijem, sumnjiavim Lucijem, siromanim i nesretnim Abelom i
napokon s namuenim i zagonetnim Isusom.
Gavranova biblijska trilogija, kad se bolje i dublje pogleda i shvati, moda je umjetniki
najkompleksniji literarni zahvat u najnovijoj hrvatskoj, a moda i svjetskoj knjievnosti.
Duboko sam uvjeren da e ova trilogija ostati kao trajna vrijednost u povijesti hrvatske
knjievnosti.
Pria iz najkrvavijeg stoljea u ljudinjaku
Anelko Vuleti, PLAMEN I SLAMKA, Meandar, Zagreb,2006.

Prvo ivue hercegovako pero, prozaik i pjesnik Anelko Vuleti, objelodanio je svoj
esti roman Plamen i slamka u egecovoj izdavakoj kui u Zagrebu. Pria je to o ovjeku, profesionalnom revolucionaru Vladimiru Galu i njegovu uasavajuem svijetu i
promaenu ivotu.
Gal se raa s oktobarskom revolucijom 1917. godine negdje kraj Zagreba, dok njegov
otac, kao austrijski vojnik i ruski zarobljenik, sudjeluje u Lenjinovoj revoluciji i nestaje
bez traga. Uzalud Gal za ocem traga. Odlazi mladi Gal u Rusiju i odsjeda u hotelu Lux,
gdje su se rojili, gojili, odgajali i preodgajali budui revolucionari, pa e tu Gal sresti i
upoznati Poljaka Karla, Nijemca Wilhelma, Talijana Palmira, Hrvata Ivana Stevu, Srbina ivorada, Bugara Karaivanova, eha Antonjina, Slovenca Franca, Maara Janoa,
Ukrajinca Demjunjeka, Francuza Francoisa, Litvanca Itvasa, veana Larson, panjolca Ibarurija, Portugalca Ortegu... U tom hotelu Luks odsjedao je i kalio se za svoju
krvavu ulogu na Balkanu jedan od najveih zloinaca dvadesetoga stoljea Josip Broz
Tito. Svi su oni u svojim narodima, u svojim zemljama preoravali staru Europu i stvarali
neki njihov novi svijet bez Boga. Svi su oni proli komunistiko sveuilite nacionalnih
manjina Zapada. Svi su ovladali teorijom marksizma i lenjinizma i proli strogu praksu
rukovanja orujem i paklenim napravama, ifriranje i deifriranje, ubijanje na razne naine, maskiranje, postavljanje zamki za atentate, kako orobiti banke i tako dalje.
Vladimir Gal dobiva nadimak Vozduh, jer je u praksi, kad se vratio u Hrvatsku, besprijekorno primjenjivao sva znanja koja je stekao u Rusiji i zato, nakon svega to je uinio u
ivotu, nakon tolikih rtava koje je ostavio iza sebe, na svom krvavom, revolucionarnom
putu, na smrtnoj postelji u Zagrebu u dubokoj starosti jedina mu je elja da se vrati u
svoju Rusiju, u hotel Lux, da pobjegne iz demokracije koja ga je snala potkraj besmislena i promaena ivota. Moli Gal svoje sudrugove u zlu Konspiratora, ilovia, Kajvelija, pa ak i sveenika dominikanca Dominika ijeg je oca poslao na onaj svijet kad
je Dominik bio djeak, da mu pomognu pobjei preko granice u Rusiju, da mu pribave
lane papire. Gala progoni i sjena njegove pokojne ene Ede, koju je kao uhienicu
dugo muio, ispitivao i na kraju legao na nju milom i silom, napravio joj dijete i morao je
oeniti da se sluajno ne sazna istina u javnosti o drugovima. Morao je ivjeti s tom traginom enom, ije su roditelje pobili on i njegovi drugovi. Da ne bih do kraja ispriao
ovu stravinu priu, neu rei kraj samo zato da proitate Vuletiev roman, pogotovu to
preporuujem mlaima.
Gal ustraje u svom zlu do kraja ivota, u svojim zabludama kako je uime naroda i
revolucije sve doputeno; moe ubijati, muiti ljude, preodgajati i slati na robije kao neprijatelje radnike klase i visokih ciljeva ovjeanstva bez nade i vjere u Boga. Sjeajui
se svojih drugova po zlu prije nego e pokuati uhvatiti se za slamku spasa u moru vlastitog uasa, pred oi mu iskrsavaju oni s kojima je stvarao novi svijet, nosio kapu na
tri roga i pjevao da se bori protiv Boga, da je vjera opijum naroda i da su jedino vlasnici
istine i pravde Marks, Lenjin, Staljin...dolaze mu pred oi mrtvi drugovi s kojima prevaMotrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar
| 163
rom i silom nametnuo Hrvatima komunizam i srpski hegemonizam. Njegovi su drugovi

i suborci Adija, Cesarec, Krlea, Bakari, Karaka, Kova, Ritig, Kopini, Krajai... Svi
su mrtvi i baeni u zaborav, na smetlite povijesti osim jednoga ili dvojice.
Na 19. stranici Vuleti oslikava Hrvate, na osamdesetoj pria o nekom Galovu ruskom
mesiji, na 92. i jo nekim stranicama i reenicama pie suvino i istono ka, koje nije
u duhu hrvatskog jezika, na 111. ocrtava dananju Rusiju jednom rijei koju nisam
razumio, na 116. pie kako se taj blesavi Vozduh umislio kako e on i njegovi drugovi
izlijeiti sve ljude, ovjeanstvo, na 144. stranici Vuleti navodi mjesta gdje se krojila
sudbina Hrvata kroz stoljea: Venecija, Peta, Be, Carigrad...
Dodajmo jo Pariz, Rim, London, Moskva, Beograd, Washigton, Bruxeles, Haag.. i recimo, nek ih nosi vrag!
Fratarske zgodne nezgode
Mirko Bagari, Zgode i nezgode malog brata,

Naa ognjita, Tomislavgrad, 2006.
Knjiga Zgode i nezgode Malog brata fra Mirka Bagaria objavljena je u nakladi Naih
ognjita 2006. godine u Duvnu, odnosno Tomislavgradu. Bagarieve fratarske alice i
poalice, smijurije, zezancije, zafrkancije, dogodovtine, ale, skapade, viceve, dosjetke i sitne, simpatine spletke dopunio je ilustracijama Ante Ivankovi.
Ispod naslova u zagradama autor fratarskih Zgoda i nezgoda stavio je u zagradama
- dan kad su se i aneli smijali. I, doista, Bagarieve Zgode i nezgode vrve duhovitim,
kadto i cininim smijurijama. to sve fratri jedan drugom ne podmetnu, kako se sve
duhovito, simpatino i plastino, plaho i valovito, klasino i tektino odnose prema svojima i onima koji su izvan zidina samostana. Fra Mirko je skupio i prikupio vie od 200
zgoda i nezgoda iz ivota sjemenitaraca i bogoslova s kojima je uio i studirao i isto
tako o fratrima s kojima je ivio u samostanu ili dolazio u doticaj po upama gdje je
bio na slubi. Dakako, neke je i sam doivio u redovnikom i sveenikom pozivu. U
dananjem meteu, grabeu, daveu, rudeu i guveu, trci, stisci i vrisci, urbi, samoi i
zloi, dobro e doi Bagarieva knjiga, koja odmara, razveseljava, razblauje i ublauje
tegobe ivota. Nakon proitanih nekih zaista duhovitih dogodovtina slatko se ovjek
nasmije i na as zaboravi sve ivotne brige. Bagarieva knjiga za razbibrigu dobro doe
da razbije vee ili manje brige, koje ivot donosi - komu vie, komu manje. ale se na
svoj i tui raun pape, biskupi, prelati, monsinjori, popovi, fratri, isusovci, dominikanci,
fokolarini, selzijanci, benediktinci, lazaristi, pa ak i hladni i strogi trapisti, koji rijetko
govore, ali kad poneki od njih izvali kakvu gutu, smijeh odjekuje hodnicima i razbija
tiinu samostana.
Zanimljivo je napomenuti, kao to u romanu Orden njegova zemljaka uia (iz istog su
sela Bukovice) nema ena ni enskog lika, tako u Bagarievim Zgodama i nezgodama
nema asnih sestara i njihova humora i smijeha. Samo fratri. Meni je najjai onaj kojeg
sam uo u dubrovakom samostanu Male brae. Poslije rata neka skupina partizanskih
odrpanaca i primitivaca, koja je dola iz ume i, prolazei fra Teofila na Stradunu, poela je lupati cokulama po ploniku i arlaukati: Dolje popovi! Lopovi! Dolje popovi!
Fra Teofil ih je uutkao, a moda i posramio duhovitom dosjetkom viknuvi: I fratri,
dolje!
Mislim da e Bagarieva knjiga mnoge razveseliti, opustiti i nasmijati do suza. Smijeh je,
kau, zdrav. Od svakog Bojeg stvora samo ovjek ima dar smijeha i govora.
Ne mora svak znati za Hercegovce
Milan Ivkoi Zdenko osi. OPe ti Hercegovci,

Gral, iroki Brijeg Zagreb, 2006.
Godinama sam se druio s Ivkoiem. Stanovali smo blizu i radili u istoj novinskoj kui.
Znam ga u duu i kako die, za koga navija, kako se dovija i zanovijeta. Poetkom rata
u Hrvatskoj osi i ja smo letjeli u Australiju i nastupali u pet australskih gradova. On je
po zadatku odradio za Bosnu i Hercegovinu, a ja za Hrvatsku. Zdenko je vrstan politiki
analitiar i solidan kolumnist, dok je Ivkoi pria za sebe. Zna ovjek rau pa se
progurao i na televiziju. Preko mene su se i upoznali poetkom 1992. godine. Bio sam
na promociji i dobio posvetu od obojice. Milan je napisao Geniju broj 2. od Genija broj
jedan, a Zdenko onako prijateljski, po naki.
Dakle, znamo se i proitali smo se i prije izlaska ove knjige. Za Zdenka sam znao da je
pravi, duboki, temeljiti Hercegovac iz Buova, a za Milana nisam. Ne mora svak znati za
Hercegovce.
Nakladnici knjige su Rua i Stanko Mikuli, urednik Grgo Mikuli. Oprema knjige je
loa. Kao da drite u rukama neku dosadnu znanstvenu studiju, doktorsku dizertaciju ili
itanku. Smea boja korica i bijela slova kolju za oi svakoga tko se razumije u dobru
opremu knjige. Budui da obojica svoje slike ljube na stranicama austrijskih novina,
mogli su staviti svoje slike da ih se oni sami i itatelji nagledaju do mile volje. A mogli su
sliku Hercegovine ili neki detalj koji je tipian za Hercegovinu.
Neki novinari ne uspiju objaviti svoje najbolje tekstove u novini u kojoj rade. To je moda sluaj s Milanom Ivkoiem i politiarom i novinarom Zdenkom osiem. Duboki
Hercegovac osi i plitki novopeeni Ero sa svoga svita Ivkoi, kako je sam rekao
na promociji u Zagrebu da vue hercegovake korijene, objavili su svoje ponajbolje
tekstove, kolumne, dok su neki Ivkoievi novinski napisi i zapisi prerasli u eseje, kao
Hercegovina meu zvijezdama, Obiljeeni Dinarci, Opet ti Hercegovci...
| 165
Kad se proitaju tekstovi, objavljeni i oni neobjavljeni, shvatite da su oni drugi bolji,
temeljitiji, ozbiljniji, konkretniji, jezino doraeniji i misaono prihvatljiviji. To puno govori
u ije su ruke pali hrvatski dnevni listovi i tiraniji tjednici. Najstariji Ivkoiev vremenski
oznaen tekst objavljen u Opet ti Hercegovci je iz 1993. godine. Ivkoi je u Hercegovcima objavio 36 kolumni, od toga 16 nisu objavljivane u austrijskom Veernjem listu,
najtiranijem dnevnom listu u Hrvatskoj. osi je bolje proao; on je objavio u ovoj knjizi
71 kolumnu i samo jednu neobjavljenu.
Kolumne, odnosno eseje koje Ivkoi nije uspio objaviti na stranicama austrijskog lista
i objavio sada u ovoj zajednikoj knjizi s osiem, govore vie od svih onih koje je objavio u austrijskim novinama. I jedan i drugi prate zbivanja u ratu i porau. osi otvara
oi sjajnom i britkom analitikom politikih zbivanja i igara u kojima su u veini sluajeva
Hrvati gubitnici u Bosni i Hercegovini. Oni koji olako lupaju gluposti o Hercegovcima
ili oni koji pokazuju ignoranciju i netoleranciju prema Hercegovcima, preporuam da
proitaju Ivkoievu i osievu knjigu, pa e vidjeti i drugu stranu medalje. Ako je jedan
Krlea imao rune predrasude i iskrivljeno miljenje o Hercegovcima, to tek rei o
obinim smrtnicima, pogotovu velegradskim zagrebakim provincijalcima i primitivcima iz nekih krajeva Lijepe nae. Zapravo, naslov knjige dao je Krlea. Kad je vidio da
Tenera pie bolje od njega, pitao je svoje pijune odakle je taj mladac genijalac, pa kad
su mu rekli da je podrijetlom iz Rame, kau da je uskliknuo: Opet ti Hercegovci. Mogue da je time htio rei i porei neke genijalne Hercegovce poput Ruera Bokovia,
imia i jo nekih, koje, kad bismo odbacili - jamano bismo osiromaili hrvatsku povijest i kulturu. Nije mali doprinos hrvatskoj publicistici i ova knjiga dvojice Hercegovaca,
osobito Ivkoia za kojeg neki govore da je katkad ravan Teneri. Ja tako ne mislim.
Jedan je i neponovljiv Tenera, kao to su bili neponovljivi Zagorac i bastard Krlea i Ero
s obadva svijeta, imi.
Metafiziki sklad mnogoglasja
Mile Peorda, SLUAM TVOJ GLAS, Matica hrvatska, Mostar, 2006.

Tree ispravljeno i dopunjeno izdanje Peordine najbolje knjige pjesama Sluam tvoj
glas, jasno do nejasnoe i upitno do neodgovora, otkriva dozlaboga teka, dubokoumna, visokomoralna i metafizikog pjesnika. Ako ja, neka mi oproste itatelji, kao pjesnik i knjievni kritiar, teko shvaam i prihvaam neke Peordine pjesme, to tek rei
o obinim itateljima, pogotovu onima koji nisu skloni poeziji i ljepoti, skladu i stihijadi
poredanih rijei u pjesmi. Za ovu Peordinu zbirku pjesama moda najvie odgovara
ona tajnovita i vremenita Nietzscheova misao na poetku Zaratustre da je za svakoga i
ni za koga. Sva mudrost i umjetnost sastoji se u poretku i dubini rijei u stihu i reenici
u pisaca i pjesnika, u redu i poretku nota, u oblikovanja kipova iz kamene gromade, u
vjetini poteza kistom i slogom boja na platnu ili neemu drugomu kao, primjerice, one
najstarije, blistave slike neukoga i bezimenog slikara iz Altamire, iz kamenog doba.
Jednostavnost, istota, britkost, gipkost uma u kojem ne pali Tinova bolna gluma,
koja vapi iza uma, duhovitost, cinizam i ono neto to u dubini rijei i pustoi izmeu
rijei odjekuje jekom poetka i odjekom iskona. Nije svaki stih skladno odjekivao u
meni dok sam itao Peordine pjesme. Kau da je Michelangelo doao u kamenolom i
zagledao se dugo u neku gromadu mramora, pa kad su ga pitali to toliko dugo gleda
u jednu golemu stijenu, on je kratko odgovorio: U njoj vidim Davida. Tako i Peorda
pie svoje pjesme. Iz istog majdana vadili su stamen i znamen za svoje pjesme imi i
on, pod istim brijegom doli na svijet, rasli, istom se divili krajoliku i ovjeku vremenom
i bremenom namuenu, da bi svaki na svoj nain podigao sebi kuu od slova, rijei i
stihova u kojima pjesnik klei s rukama ispruenim put nebesa i zagledanim u tajnu
ljudskog udesa.
Kad ovjek proita bezimenog autora Asanaginice, imia, Tina, Maka, opa, antia, Bubala, Kordia, Vuletia, Koromana, Martia, Pavlovia, egu, Stojia, Petrovia,
Suca, Tolja, Kebu, Marinu, Baia, oria, Peordu... shvati i prizna da je Hercegovina
zemlja ne samo kamena, smokava, duhana i vina nego i velike poezije: velikih i malih
pjesnika, koji se od svoje zemlje kamenite, od svoje prkosne i plemenite, od neba i
kamena nisu nikad udaljili, ni rastali, pa ak ni u smrti. Jezik trai kuu, kae Peorda u
uvodnoj pjesmi jednim stihom, eda bi strpljivo slovima i glasovima podigao kuu jezika
u kojoj e se nastaniti dovijeka. Peordu nita ne dodiruje njenou, pa otuda njegova
pobuna protiv svega i svaega to mu ostavlja oiljke na dui. Knjiga napisana i objavljena prvi put prije vie od dvadeset godina i, sada ponovo po trei put, dopunjena,
dotjerana i obogaena novim spoznajama i napomenom, zorno govori o praznoj, pustoj koljki kojom djeai moe samo u igri pokuati preliti more u lokvicu izdubljenu
u pijesku i u nazonosti zamiljenog etaa Augustinu i u prisuu utljivih stvari kojima
je oduzeta nevinost bez velike koristi za igdje ikoga na nebeskoj galiji gdje se uje i
glas pjevaa buntovnika Mile Peorde. Pjesnik se pita u Sanjau pobuna: Ali tko e
oprati mrak povijesti/ tko li unititi zmijski dah koji grli pjevaa/ na njegovoj uvali, kao na
nebeskoj galiji. U rijei i pjesmi kao u tijelu nou rijetki vide unutarnju nagost i obasjanja
rastvaranja tajne. Pero zamoeno u krv ljubavi, kako je napisao Jure Katelan u recenziji prvom izdanju davne 1980. godine, jezdi u hladu, tiini, tmui i pustoi nebesa poput
konja na onoj praslici iz kamenog doba.
Uka se doaptava s Vranom i vrsnicom
Andrija Vuemil, IZA UKE, Rijeki nakladni zavod, Rijeka, 2006.

Na dugom, tekom i mukotrpnom ivotnom putu, od duvanjskog sela Opleana, pa
preko Splita, Braa, Golog otoka, jo nekih mjesta i Rijeke, pjesnik Andrija Vuemil
ostavlja iza sebe svijetli trag i kao ovjek i kao pjesnik. Kao ovjek borio se i zlopatio za
slobodu zemlje koja ga rodila, kao pjesnik pjevao o ljepoti i strahoti ljudskog trajanja u
komunistikoj dugoj noi i sljepoi onih s kojima je morao ivjeti i putovati.
| 167
Vuemil je dugo vremena bio zaokupljen zaviajem, svojom postojbinom duha i tijela,
Duvnom, poljem, Vranom, vrsnicom, Raduom i Ljubuom, pa je konano, nakon
toliko vremene ivei u Rijeci, iz njega provalila druga zaviajnost i ljubav za Kvarner,
Rijeku, Istru i sve osim paklenog, ukletog otoka na kojem je proveo pet godina. Ljepote
Kvarnera i Istre Vuemil baca na papir, u rijei i stihove, a Goli otok baca u zaborav, u
nitavilo. Moda je pomalo teta to nije opisao ili opjevao strahote ivota na Golom
otoku, gdje su mnogi hrvatski rodoljubi stradavali, a neki i ivote izgubili u stranim
mukama za slobodu hrvatskog naroda i Hrvatske.
Ova poema, kaimo tako poradi jasnosti, u stihu i pjesnikoj prozi, moda je poslije
Duvanjske rapsodije ponajbolje to je Vuemil napisao. Mislim da su povezane jednom
tajnom niti, koja se otkriva ako se proita i jedna i druga poema. Jedna bez druge ne
moe, jer gdje prva zavrava, ostavlja pribjeite odakle e nova poeti i trajati u svom
svijetu, koji nije ni izdaleka radost i ljepota za one koji su zaboravili da poslije svega
dolazi i ostaje ovjek. Ilustracije Marice Brezac prate i dopunjavaju Vuemilove stihove i
poetske reenice. Nije Vuemil samo zaviajac Duvna i Kvarnera, kako misli recenzent
knjige Stojevi. Vuemilov zaviaj je ova suzna dolina, planet koji poput nebeske galije
plovi oko Sunca morima tiine, pustoi i praznine. S te besudne galije die svoj glas i
svoje molitve pjesnik Vuemil Bogu i ostavlja potomstvu trajne darove i dozrele plodove
svoga uma i srca. Davno je Vuemil proao stopama predaka i sada, pri kraju svoga
pjesnikog puta, uspevi se na tjeme Uke, vidio je to je s one strane. Tako je nekad
davno u Duvanjskom polju, podno Ljubue, u beici hrtvatske dravnosti, osjeao i
oslukivao kako se Vran i vrsnica doaptavaju o tajni koja jei svemirom. Sad ta tajna
jei u rijei i stihu, ispod Uke, u moru, kao druga strana nedozvana i nikad dovoljno
otkrivena i ljubljena. Slabosti ove poezije su suvine rijei u nekim pjesmama. No, takve
su zanemariva manjina. Sve u svemu,Vuemil ne prestaje pjevati ni u jeseni ivota,
kad sve vene i pada to je padu bilo sklono, kao neto to je osueno na propadanje i
nadanje. No, to je nisko, istruli; to je visoko, iezne, i zato je ova Vuemilova poema
dobrodola u svoje vrijeme i u predjele duha i zemljovida onih kojima je i namijenjena
i radi kojih je napisana.
Trebalo bi mijenjati narod - ne vlast!

Josip Laa, ATENTAT, Dan, Zagreb, 2006.
Svaka pria u ovoj knjizi svijet je za sebe i po sebi. Ako se pomnije pogleda i temeljitije
proita, otkriva se tajnovitu nit vodilju, koja se provlai kroz sve prie. Ta nit je upravo
ono to ove prie ini prepoznatljivim i zanimljivim za itatelja. Gotovo svaka je bez
suvinih naklapanja i trabunjanja, to se dogaa mnogim piscima u nae doba. Rijeju, pisac Atentata kroz svaku svoju priu otkrio nam je djeli jednog vremena, koje je
minulo, a koje je ostavilo tragove u ljudima i njihovim sudbinama. Bile su to loe sluge
jo loijih gospodara. Laa kao da luta selima Dalmatinske zagore, zaseocima i, poput
starozavjetnog proroka, negdje zastane i pria onima koji ga ele sasluati to se dogodilo. Nikad ne govori zato. To itatelj treba odgonetnuti. U tome i jest dra pria. Dakle,
uvijek se i svagdje neto prenosi s koljena na koljeno, netko nekom drugom ispria neto o nekom treem. Moe to biti zajednika svetinja odreenog kraja i obiaja, zavjet ili
obiteljska tajna, pojedinana sudbina, kao u prii apat. Radi se o ovjeku koji apatom
lijei ljude i ivotinje od zmijskog ugriza.
Taj apat sam po sebi ne bi bio neto posebno da ga nije glavni junak posve sluajno,
spontano odao onome komu nije bio namijenjen. Tu pria dobiva na iznenadnosti, koja
svakoj takvoj prii dadne poseban peat.
Junaci Lainih pria su ljudi njegova zaviaja, neki ivi, neki mrtvi. Galerija je to likova
koji sainjavaju mozaik jednog vremena u kojem je pisac ivio dok se nije otisnuo u
svijet. No, i kasnije se vraao ljudima i krajevima bez kojih nije mogao biti i bez kojih ne
bi bilo ove knjige pria.
Posebno je zanimljiva i dojmljiva pria Atentat, po kojoj je knjiga i naslovljena. U prii se
detaljno opisuje i napuuje neuka ovjeka kako ubiti predsjednika. Meutim, ne bi to
bilo nita posebno da se iz paljiva itanja ne vidi o kojem se predsjedniku radi i kojeg
bi trebalo ubiti. Teko narodu koji ima takvog predsjednika, a i predsjedniku koji ima
tako opak narod kojeg bi trebalo mijenjati za neki drugi. Upravo u tomu i jest dra i
poruka ove prie i ove knjige.
Bespotedna bitka pasoljubaca
Josip Laa, OVDJE UVA KING, Ogranak MH Skradin, 2006.

Ide ovjek stazom kroz umarak pokraj jarunskog jezera u Zagrebu, vodi psa za uzicu,
zastane, otvori neku knjigu, malo neto proita i krene dalje, kao da ga neto iz knjige
naljuti. Pogledao sam bolje dok sam prolazio pokraj njega i psa i vidio da ita Laina
Kinga i to me zagolicalo, pa sam pasoljupca i knjigoljupca ljubazno zapitao mogu li
znati to ita, a on je kratko odbrusio: Ne dolazi u obzir. Zato, bunio sam se glasno. Odjebi, ovjee! - odsjee nepoznati i krenu dalje urno, kao da sam ga neim
uvrijedio ili uplaio. Moda e neki slino rei kad proitaju ovu Lainu knjigu o ratu
pasoljubaca i pasa. Naime, kultura dranja pasa u nas je na tako niskoj grani da je to
zabrinjavajue za sve one koji nemaju nita protiv onih koji imaju pse, da njihovi psi ne
pike i kakaju gdje god stignu, pa treba dobro paziti idui ulicama ili eui parkom da
ne ugazite u psei izmet.
Pasoljupci su postali agresivni. Prije e vam oprostiti to ste krivo pogledali njega nego
njegova psa. Ne biraju se sredstva u obraunu pasoljubaca.
Premda Laa na poetku knjige kae da je iskljuena svaka slinost sa stvarnim osobama, slinost je prilino oita s nekim politiarima i osobama iz javnog ivota u Hrvatskoj. Pria je jednostavna i dojmljiva. Radi se o tome da netko truje pse i treba pronai
trovaa pasa. U tom poslu dolazi do svega i svaega, izbijaju na povrinu stvari koje
| 169
nemaju blage veze s psima, ni nekakvim trovanjem. Radi se vie o ljudima nego psima.
Tu Laa vjeto i uvjerljivo varira i poigrava se ljudima i psima podjednako. Ovaj intrigantan roman rado se ita i zbog toga to pomalo uivate otkrivajui neke politiare
i monike, tajkune, lopove i hulje meu pasoljupcima ili njihovom ljutim protivnicima.
Knjiga je temeljito odraena. Oprema besprijekorna. Samo ne znam to e se dogoditi
ako prokue zlodusi i dojavnici to je pisac priom Atentat htio rei i koga, kako i na koji
nain ubiti.
Potraga za nestalim Antiom
Josip Laa, PA U, Ogranak MH Skradin, 2007.

Laina pria o nestalom Anti zaista je napeta, dirljiva i pouna. Od poetka do kraja
prie vjerujete da se radi o deku ili mladiu. Na kraju shvatite da je Ante mnogo stariji.
Pria je naoko lagana i jednostavna. Doe u velegrad pomalo retardirani Ante, koji tako
muca kad govori da ga razumiju samo oni s kojima ivi. Ante je takav doao na svijet.
Teko govori i jo tee se snalazi izvan rodnog mjesta. Govorna mana mu je takva da
ga malo tko razumije kad govori osim njegovih najbliih.
Taj i takav Antia s majkom doe rodbini u velegrad. Brat i nevjesta odu na posao, djeca u kolu, a mater i Ante ostanu sami u stanu. Mati ga poalje po novine do najblieg
kioska. Antia je iziao iz topla stana u hladnu, maglovitu veer i, kako na prvom kiosku
nije bilo novina koje je htio kupiti, iao je do sljedeeg kioska, kako ih nije bilo ni na
tomu, odlutao je dok nije nabasao na kiosk na kojem su bile novine koje je redovito
itala njegova mati. Ante nije znao itati, ni pisati. Znao je da je stan njegova brata na
Jarunu, a gdje je on odlutao, nije imao pojma. Pitao je neku enu na ulici, ali ga ona nije
razumjela. Druga ga je krivo razumjela i uputila u suprotnom smjeru. Tako je jadni Ante
prelazio iz tramvaja u tramvaj, iz autobusa u tramvaj i nikako nije potrefio na Jarun. Pala
je no. Kad su njegovi shvatili da se izgubio, dali su se u potragu. No, bez rezultata.
itavu no traio ga je brat kruei zagrebakim ulicama. Sutradan su ga traili svi koji
su uli da se izgubio, a koji su ga poznavali ili uli za njega. Gotovo svi doseljenici u Zagrebu iz Drnie i okolice dali su se u potragu za nestalim Antom. Brat je razglasio preko
novina, radija i televizije o Antiinu nestanku. Tko je sve traio i to je Ante proivljavao
u velegradu, proitajte, pa ete se uvjeriti da jo ponegdje ima solidarnosti dobrote i
sree.
Nevelik roman govori mnogo o ljudima koji nisu zaboravili da su ljudi i da poslije svega
ostaje samo ovjek. Dok sam itao kako zagrebaki Drniani trae svoga zemljaka
Antu, silno sam poelio da im se pridruim u potrazi. Kad su ga nali, radosti i slavlju
nije bilo kraja, kao to u ovoj uzbudljivoj Lainoj prii nema kraja, ni poetka ljudskoj
solidarnosti.
Mo zla u mraku ljudinjaka
Mijo Toki, OTETO SUNCE, DHK HB, Mostar, 2006.

Najnovija, trea po redu zbirka pjesama Mije Tokia Oteto sunce izila je u izdanju
Drutva hrvatskih knjievnika Herceg Bosna u Mostaru. Recenzije su napisali Antun Lui i Kreimir ego. Tokieve pjesme ilustrirao je Anelko Mikuli. To bi bilo ono bitno o
izdavanju i opremi knjige. Meutim, pisati o tome to je meu koricama Tokieve zbirke
pjesama nije ba tako jednostavno, kako se ini. Toki je svoju knjigu podijelio u sedam
ciklusa koji, istini za volju, svaki za sebe govori snagom svoje poniene istine. Mo zla
je golema u mraku ljudinjaka. Toki govori o opakim prstima zla, koji se zavlae i proteu kroz pukotine tmine i grabe svjetlost koja i dolazi iz neke vie sile, koja oblijee oko
ovjeka i njegova usuda isto onako kako je nekad davno Kopi objahao Duvanjsku
dolinu od zore do mraka na brzonogom konju Mlikoti.
Premda je iskusio na vlastitoj koi politiki teror svjetskih protuha i monika koji su zavladali BiH i ostavili oiljke na dui pojedinca i naroda, pjesnik staloeno progovara u
pjesmi Sve ostavlja trag i dobro kae da Nita ne proe/ da ne odjekne u nama.
Neke pjesme Toki posveuje prijateljima ili poznatim osobama iz politikog ili kulturnog miljea. Ipak odudara od svih svojom porukom i odjekom pjesma Lomae, u kojoj
su i ovi stihovi:
Za svako veliko Djelo/ za sve dobro i lijepo/ skovan je kri/naloena lomaa
Ova teka konstatacija o odnosima meu ljudima zaista je u kristolokom smislu sveprisutna u ivotima ljudi na ovoj vjetrometini, na koju smo se ukrcali kao na zaleen
brod.
Toki pjeva o stradalima na Ovari, o sijaima, oraima, ratnicima i patnicima, o svemu
to ne otima zlatno sunce slobode. Tako u jednoj pjesmi govori o strahoti kad te zavade
s cvijeem, kad u tvoja usta svoje stave riei i kad u tvoju duu utisnu misao grijenu i
stranim biva kad se grad na gori u sebe urui u posvemanjoj pustoi.
Ovom novom zbirkom Toki je podario itateljima zrele plodove svoje due. Ovo to
piem o Tokievoj poeziji zorno pjesnik predoava u posljednjoj pjesmi Jedino blago.
Tko bude itao Tokia, shvatit e da je naiao na Voljenu zemlju na koju je iz matere
pao, neviniji od istine, ni dobar, ni zao, gurnut u vatru ljubavi u poljuljanu gradu, u kojem
ne gubi nadu da e iza njega ostat trag.
Sokolovi sapetih krila
Mario Bili, IMOTSKI SOKOLOVI, UIS, Imotski, 2006.

Ima knjiga koje bude najdublje i najljepe ljudske osjeaje, a ima i onih koje u ovjeku izazovu gaenje, odvratnost, runost. Knjiga pjesama Marija Bilia Imotski sokolovi
| 171
spada u one koje bude najdublje i najljepe osjeaje u ovjeku, od kojih se pjeva, smije
ili plae. Od prve do posljednje pjesme ovjeku spontano poteku suze. Svakog poginulog branitelja Tree imotske bojne Bili je podario pjesmom. etrdeset i jedan mrtav
momak i jedan posve sluajno zaboravljen, stavljeni su na stranice ove knjige, koja je
u meni probudila beskrajnu tugu i neku bol za tim mladim ljudima, koje uope nisam
poznavao, osim onoga koji je pao na onom Golubovu kamenu, tamo negdje u mrkim
brdima ponad Dubrovnika.
Knjiga poinje pjesmom prvom poginulom hrvatskom branitelju Josipu Joviu i zavrava Velimirom erekom Sokolom.
Nedavno sam bio u Vinjanima Gornjim na blagdan Svetoga Roka i pomolio se na grobu
imotskog Sokola, koji pade na Golubovu kamenu za svoje, za plemenitu, za batinu, za
Lijepu nau. Pade u ljutom boju braneu prag doma oeva, domove i grobove predaka,
svaki okrvavljeni pedalj tla u zemlji Hrvata. Tomislave, jedini u majke, govori ojaena i
neutjena majka za poginulog sina jedinca, mladog Ujevia. Za Matu Juroa Bili veli:
prolistala/ vinjanska dubrava/ u dubravi/ Mate Juro spava/ je li meka travnata prostirka/
to pokriva/ Matu pukovnika
Najmlai meu njima Mladen Arai imao je tek osamnaest godina. Mario Glavota
skona u Kaiu, Stipe Krni u Gospiu, Mate Patrlj dopade smrtnih rana u Islamu
Latinskom, Vinko uul na Golobovu kamenu ostavi mladost svoju, Ivica Kujundi
na Lopudu, ilje na Velebitu; Miroslav Gudelj Velaga nije se majci vratio iz Iloka, Jure
Ljubii klonu u Stonu. Boe, gdje su sve ratovali i ivote ostavljali za slobodu Hrvatske.
Tako su im inili i preci. Samo razlika je povelika, ovi su znali da se bore i ginu za slobodu hrvatskog naroda, a njihovi djedovi i pradjedovi ratovali su na raznim stranama,
pod raznim zastavama i za tue interese i slobode. Sokolovi su znali zato daju svoje
jedine ivote.
I kako napisa veliki Tin: Niknut e plod iz slavnog sjemena i bit e duhovna snaga za sva
vremena ovima sada i onima koji e ikada ivjeti u slobodnoj zemlji Hrvata za koju su
oni svoje ivote dali. Pjesme su pisane tenom ikavicom, onom ikavicom kojom govore
ljudi Imotske krajine.
Gola istina o Kosteliima
Tomislav Birti, KOSTELII, vlastito izdanje, Zagreb, 2006.

Katkad je teko povui crtu izmeu knjievnosti i publicistike, izmeu knjievne i novinske reenice. To mi se dogodilo itajui Birtievu knjigu o blistavoj sportaici, skijaici
Janici Kosteli, njezinom sjajnom bratu Ivici i ocu im Anti Kosteliu, kojeg nadimkom
zovu Gips. Taj strogi ovjek uspio je na udan nain od svoje dvoje djece napraviti neto emu se divio itavi svijet. Janica je planetarna skijaica. I malo djete u Kini, Japanu,
Americi ili Australiji zna za Hrvatsku preko velianstvene svjetske i olimpijske heroine
pobjednice u vie skijakih disciplina. Kraljica snijena, kako je odmila zovu, Janica
Kosteli postigla je kao nitko u povijesti skijanja. Ante Kosteli i njegova udesna djeca,
ker Janica i sin Ivica. Tko im se ne divi!
Mukotrpnu povijest njihova odrastanja, treniranja i stotine muka oko smjetaja i plaanja sve do uspona na olimpijski tron Birti je opisao na jedan leeran, dopadljiv nain.
On to radi lakoom i umijeem pisca koji ivi od novinarstva. Teko je danas ivjeti od
knjiga.
Opisujui mjesta i razne dogaaje iz ivota Kostelia, Birti to kazuje pomalo publicistiki, onako novinarski, kako je godinama navikao pisati u uglednim hrvatskim tjednicima i
dnevnicima, ali kad zae u dijaloge, onda je to ve drugi Birti, pisac dobre proze.
Pria o Kosteliima je udesno uvjerljiva, potkrijepljena dokumentima, obogaena citatima iz novina i iz razgovora autora s junacima njegove knjige o Kosteliu i njegovoj
djeci.
Prvi dio knjige bavi se starim Kosteliem kao rukometaem i trenerom, njegovim enama, ljubavima, uspjesima i padovima, a drugi dio je o legendarnoj Janici i njezinu bratu
Ivici. Na kraju knjige Birti otkriva anegdotom o konobarenju Janiinu jednostavnost i
veliinu snjene kraljice iz zemlje Hrvata u kojoj nema potena skijalita, dakako ako se
izuzme ono nadomak Zagreba. Janica je preko ljeta, kad okopne snjegovi, konobarila
na Koruli, pa su neki gosti koje je posluivala i koji su je povrno poznavali poeli
dvojiti je li ona ili nije, onda se osmjelio doktor Draen Sjebl koji je jeo s glazbenikom
Kaloerom i pitao konobaricu:
- Janice, jesi li to doista ti?
Janica mu je odgovorila protupitanjem:
- A to ne bih bila ja!
itajui Birtievu priu o Kosteliima, uiva se u lijepom jeziku i obilju podataka o Anti
Kosteliu i njegovoj fantastinoj djeci.
Mene su oduevili dijalozi. A poznato je da su dobri pisci oni koji znaju pisati dobre,
uvjerljive dijaloge.
| 173
Kad robinja robuje ljubavi
Anto Zirdum, ROBINJA I MARTOLOSI, Ogranak Matice hrvatske

Zenica, Napredak podrunica Vitez, 2005.
Radnja romana smjetena je u Bosnu za turskog zuluma, u doba Kosae, Tomaevia,
Tvrtka, Ostoje, Sandalja Hrania, antia i sultana, paa i vezira, Harambega, Junuzbega Pisac ove povijesne prie poziva katkad u pomo Marka Marulia, Hanibala
Lucia, Doru Dria, ika Menetia i Dinka Ranjinu.
Pred oima prolazi galerija likova, ljudi svakakvih karaktera i zanimanja, od kraljeva i
banova do begova, paa i sultana, od sveenika do biskupa. Tako doznajemo zato se
vitezovi ne ene u ratno doba, zato je pao Srebrenik u turske ruke i ljepotica mlada
plemkinja Danica. Pratimo karavane putovima kroz Bosnu, sve do Dubrovnika, gdje se
trguje robljem. Tu Mirko Derenin pronalazi konano svoju ljubav Danicu meu robljem
i otkupljuje je pomou svojih prijatelja iz Dubrovnika. Priajui sudbinu plemenite ljepotice Danice, Zirdum itatelja upoznaje s mreom ondanjih drubi i tajnih obavjetajnih
slubi turskih, mletakih, austrijskih, dubrovakih...
Pratimo hrvatski jal i nesloge, izdajstva i prevare, poturenja i turska ereenja diljem
porobljene Bosne i dobrim dijelom Hercegovine. Nita Zirdumovoj prii ne oduzima od
ljepote, dojmljivosti i uvjerljivosti uvoenje u priu Hanibala i ostale dubrovake pisce
zainjavce.
Zirdumov roman zasluuje viestruku pozornost, jer u njemu se razotkriva osebujan
renesansni rukopis, ali ne u smislu preinake ondanjega, ve promicanje i pomicanje
u nae dane. Kroz jezik Hanibala Lucia pisac progovara o ouvanju hrvatskog ia i
bia Bosne za surovog turskog vakta.
Poigravajui se s onim to se dogodilo i onim to se moda ili vjerojatno dogodilo,
Zirdum dosee svoju pripovjedaku sugestivnost; postaje boljom i prihvatljivijom, da
ne kaem i istinitijom, premda bi se i to moglo rei, ako se imaju na umu povijesti i
historije u suhoparnim, esto falsificiranim priama u udbenicima i raznim povijesnim
prikazima i kronikama.
Ovo prozno djelo ponajbolje je to je do sada napisao Anto Zirdum, a moglo bi postati
znaajno i u novijoj proznoj produkciji u Bosni i Hercegovini. Zirdum je izbjegao zamke
moderniteta i ispriao svojim jezikom i stilom priu iz prolosti Bosne za turske vladavine i stalne, vjekovne borbe Hrvata za opstanak na svojoj baini, kako bi to rekao pjesnik Mak. Kapa dolje za priu o plemenitoj robinji Danici, koja jedino robuje ljubavi banu
Dereninu, Luciu, Maruliu i ostalim junacima koji su uli u Zirdumovu priu. Neki su
pisali o nekakvom plagijatu. Nema o tome ni govora u ovoj Zirdumovoj prii. Nije mi bilo
jasno na promociji u Mostaru zato je Zirdum kudio sebe sama. Nije mogue da nije
svjestan da je napisao dobru knjigu proze.
Pjesme poput kolajne od krijesnica
Marina Kljajo Radi, SVICI KAMENITI, DHK HB , Mostar, 2006.

Pjesme su Marinine poput krijesnica u tami ili svitaca od svjetlucava draguljasta kamena, koji iskrsavaju iz tmine i ljudske sudbine i nagle iskonu, smislu, posljednjem i
jedinom istinskom utoitu nakon svih nevolja i muka, koje svaki stvor prolazi kroz ivot
i svijet. Kako je znao rei Tin: Za let si duo stvorena. Tako su i Marinine pjesme svici koji
se vide tek u tami. Zapravo pri svjetlu dana svici kao da ne postoje, ali kad se pogase
lui nebeske i sve prekrije mrak zaborava minulog dana, tek tada se javljaju svici, tek
tada krijesnice svjetlucaju u tami. One nam jasno govore da nisu same, da nismo sami
u ovoj astralnoj tmini, tiini i hladnoj beskrajnoj praznini, na ovoj nebeskoj galiji, koja
plovi oko sunca isto onako kako one oblijeu oko drveta ivota u umi postojanja. Sve
je to divota ivota.
Dok pjesnikinja gazi zemaljskim putovima i podie oi u nebo i katkad pune gnjeva, ona
ipak uspijeva pjevati i kad joj se ne pjeva, a sve radi toga da doe do cilja, do svesilja,
do Boga.
Marina je kranska pjesnikinja, vjernica koja pjevajui svjedoi svoju vjeru. Na kraju
knjige dolazi pjesma u kojoj Marina kae otvoreno i sigurna u ono to je Isus obeao
ljudima kad je odlazio Ocu, da e doi u svoj svojoj slavi i moi, suditi ivima i mrtvima
i stvoriti novo nebo i novu zemlju.
Marina kao da ve uje topot jahaa apokalipse, dok plau izgubljeni i kliu dralovi
iznad brda koja se mnoe. Boe, koje li strave i uasa kad to vrijeme doe prije ljudskog
spasa.
Jezik pjesnikinje Marine je pitak i britak. Sama priznaje da eka ugriz rijei, proplet i
koloplet misli, slatkor i zamor Due, sjetno i zavjetno Otajstvo rijei u ovoj dolini suza.
Rijei loe poredane, razbacane bez ikakva reda i smisla, zaista su guje u hladnim i
pustim njedrima. Takva je sudbina pjesama loih pjesnika, to se ne odnosi na Marinu
Kljajo. Pjesnikinja Marina ima svoj stil, svoj sriaj i izriaj. Ona se oslobodila svih onih
koji su joj dobacivali sa strane kojim putem bi trebala ii do sebe, kao do jedinog cilja,
do pjesme i ljepote krajolika poezije.
Oprosti nam, Boe, to smo ostali Hrvati
Ante Nadimir Tadi utra, RAAJ JELENA, INA, Zagreb, 2006

Sam naslov me acno da sam pomislio da je utra pod utjecajem don Ante Bakovia,
propagatora nataliteta u Hrvatskoj. Meutim, to nije to. Naprotiv! Raaj, Jelena je dobro
pogoen naslov kad se iitaju pjesme i fusnote ispod pjesama ove utrine zanimljive
knjige o Hrvatima za koje se moe parafrazirati ona znamenita misao Dalmatinca svetoga Jeronima: Oprosti nam, Boe, to smo ostali Hrvati. Pjesnik je pokazao zavidno
| 175
znanje hrvatske povijesti i kulture, posebice se to moe proitati u uvodnom tekstu prije
pjesama. utra je iao nekim svojim redom i redoslijedom, najprije je uvodni njegov
tekst o hrvatskoj povijesti od davnina do naih dana, pa su recenzije biskupa Ivasa i
Jezerinca. Potom itamo osamdesetak pjesama. Gotovo ispod svake je fusnota. Da
nije tih fusnota, malo bi tko razumio utrinu pjesmu. Poslije pjesama slijede miljenja o
pjesmama akademika Nikice Kolumbia, doktora profesora Tihomila Matrovia, Vlade
Pandia, Edurda Periia, Miljenka Buljca i Ante Jurkovia.
Listajui i tijui pjesmu za pjesmom, imao sam priliku proitati pjesmu posveenu
svim vanijim hrvatskim vladarima kroz povijest i poznatim osobama hrvatske kulture
i umjetnosti. Ispod naslova nekih pjesama su zahvale i pohvale pojedincima i katkad
svima koji su uli u utrinu pjesmu i fusnotu. Pjesma vidi bura napisana je dvojako,
najprije jezikom Marka Marulia i potom sadanjim knjievnim jezikom. Zapravo utra
je sam sebe prepjevao, to je zanimljivo i prvi put uraeno u jednoj knjizi pjesama. To
je uinio da pokae ljepotu i milozvunost hrvatske ikavice, koja je trebala biti hrvatski
knjievni jezik da nije onaj ruski pijun Gaj i onaj cotavi Crnogorac, koji je izigravao
velikog Srbina, kaem da nisu odigrali za neke druge interese, pa su Hrvati tako dobili
umjetni jezik, izmiljeni jezik kojim i danas slubeno i umjetno piu. Meni se vie dopala
ona verzija pisana starim Marulovim jezikom od ove na suvremenom hrvatskom jeziku,
kako autor kae u podnaslovu pjesme.
Neke pjesme proete vjerom, domoljubljem, ljubavlju za obitelj i odanost Papi i Bogu
mogle su biti doraenije, jednostavnije, spontanije, prirodnije. Kad utra progovori svojim jednostavnim jezikom, onda mu je pjesma uspjela, a kad nastupi sveano, teatralno
kao da dri govor narodu na kninskoj tvravi, pjesma je usiljena i neuvjerljiva. Isto tako
utra bi trebao izbjei moraliziranje u nekim svojim pjesmama. Sve u svemu, ova utrina knjiga pjesama je zanimljiva, itljiva i pouna, posebice za one koji bagateliziraju
ili ne znaju hrvatsku prolost i one koji odbacuju i preziru hrvatsku povijest, sadanjost,
kulturu, batinu, vjernost Isusovu namjesniku na zemlji i vjeru u Boga. Moda bi na kraju
trebalo rei: Oprosti mi, Boe, jer sam Hrvat!
Crta koja se pretvara u zid

Alija Kebo, CRTA, Nik Kujundi, Lukavac, 2006.
Najnovija zbirka pjesama Alije Kebe, pjesnika i dugogodinjeg urednika mostarskog
knjievnog asopisa Most, jo jednom potvruje pjesnika dosljedna sebi i svom sigurnom, utabanom pjesnikom putu do iskona. Neki e pomisliti da je Kebo Crtom
konano podvukao crtu i sabrao sve to je do sada napisao. Petnaest knjiga je iza
Kebe, petnaest postaja na dugom putu do Slova i vjenosti. Crta je podijeljena na etiri
utrka, kao na etiri strane svijeta. Premda se u stvarnosti neto crta, precrtava, zacrtava, podcrtava, Alija kroi preko opasne crte koja spaja i razdvaja svjetove i, poput
starog proroka, opominje one koji ivu crtu ele pretvoriti u hladni, mrtvi zid u kojem su
uzidani ljudski krici i jauci, pjesme i alopojke, beznae i nade, ljubav i zloba, ljepota i
rugoba, dobro i zlo, ljudskost i zlost.
Kebo je vatreni govornik, koji se ne libi podviknuti i urlati na one koji su pruili bodljikave
crte razdora, zidaju zidove razdvajanja, rue spomenike, vitlaju kocima i konopcima,
prijete sindirima i tamnicom, piu po svojim zidovima irilicom i latinicom, svatko svojim pismom, svojom ojnom, hujom i ruljom, maljem, perom i majserom. Pjesnik se ne
snalazi u svijetu koji ne osjea vie svojim, sigurnim, spokojnim i stoga zazivlje Svesilnog da uzme stvar u svoje ruke jer Rana jo pomalo pee u ljudskom oporu, na crti
ljudskog srama i ponosa, pred zidom boli, gdje pjesnik proklinje i moli. Pjesma Odlazak
posveena je pjesnicima koje Kebo dri svojim prijateljima, uiteljima i braom po peru i
sudbini. Obraajui se pjesnikoj brai Velji, Atifu i Ivi, pjesnik prolazi ispred puste kue
orovia, mirisom ga dozove cvijee iz antieve bate, dok ga Hamza nudi grozdovima rima Skender priziva iz ponornice, a Mak oran, moran i gorak na Barama eka
kud protjee sve modrija rijeka. Na kraju shvati da ga drum odvodi do brda gdje ga kob
eka besudna rijeka i pad u bezdan sna i nitavila. Na kraju knjige je pjesma Hercegovina, koja sve objanjava, na sve ukazuje, svemu se raduje, nada, moli i plae, kao...
plodite i rodite /sjemenite i klijalite /zgarite i patite/ jadite i nadalite/ pratalite
i matalite/ postilite i skrovite/ dvorite i zborite/ oevina i steevina/ gruntovnica
i putovnica/...i, na kraju krajeva Crta zavrava s dva stiha: Moja od zlata kovina/ Moja
Hercegovina. Tako se Kebo pridruuje velikim zaljubljenicima u Hercegovinu imiu,
Maku, Aleksi, Lucijanu, Veselku, Anelku, Krei, Zdravku, Mili, Marini i onima koji e
voljeti vie Hercegovinu nego je ona mogla voljeti njih. Hercegovina je odista zemlja
poezije i strane erozije, a Bosna blistave proze i silnike groze. to bi Bosna bez svojih
pripovjedaa, a Hercegovina bez pjesnika, koji su prkosni od sna i ivog ljudskog zla ili
dostojanstveno, orno i nepokorno ispod ravnodunih zvijezda u doba i silnih najezda.
Suze za stradalnike krinih putova
Branimir Kovaevi, SUZE ZA BLEIBURG 2,

vlastito izdanje, Zagreb, 2007.
Nikad pobjednici nisu asno govorili i pisali o poraenima. Rijetko su pobjednici ljudski
postupali prema gubitnicima i jadnicima. Malokad su pobjednici drali se meunarodnih konvencija o ratnom zarobljenicima.
Moda niija fantazija nije ravna ljudskoj zbilji. Moda se sve dogodilo to su ljudi fantazirali i sanjali, pa moda i vie od toga i jo dalje, i dublje, i hue i lue to se zalazi u ono
to su ljudi jedni drugima inili na ovoj nebeskoj galiji na kojoj zajedno sa ivotinjama,
pticama, biljem, vodom, ribama i kamenjem obilazimo oko sunca ve milenijima i trajemo
u svojim svjetovima i bivamo i nestajemo svako ivo bie u svojoj sudbini i usudu.
itajui Kovaevievu knjigu o pobjednicima iz Drugog svjetskog rata to su, nakon te
svoje slavne pobjede radili poraenima, ovjek na trenutak zaali to je uope ovjek,
| 177
jer ono to su inili ljudi ljudima, na kakve su ih sve muke nagonili, na kakve sve naine
muili i ubijali, nema premca raskoi ovjekova zla na planetu. Zvijeri su maji kaalj
za ljude. Nema zvijeri na zemlji koja e neku ivotinju muiti danima i godinama. To ini
samo ovjek ovjeku. Bio je blag onaj Englez kad je rekao da je ovjek ovjeku vuk. Vuk
na ovcu svoje pravo ima, kae drevna izreka. Tako kae i poredak stvari u prirodnom
lancu ivih bia. Lavica zaskoi antilopu ili ampalu, povali je, usmrti i pojede. Sve to
kratko traje. To isto vuk uini zecu kad ga sustigne i dograbi, jastreb manjoj ptici, vea
riba manjoj.
Opisujui zle sudbine ljudi nakon Drugog svjetskog rata i poslije rata, Kovaevi nam
podastire takve ljudske zloe od kojih se ovjeku die kosa na glavi i ledi krv u ilama.
Toliko zla i nasilja uime bratstva i jedinstva i Marksova i Lenjinova manifesta, da ovjek ne povjeruje da je to uope mogue ili je moda plod mate. Naalost, mati ovdje
nema mjesta, ve strana i zlokobna ljudska zbilja nasilja ovjeka nad ovjekom. O
tom stranom ljudskom nasilju i zloinima svjedoe ljudi koji su proli muenja i ostali
ivi, a svjedoe i oni koji su gledali kako partizani mue i ubijaju zarobljene vojnike i
civile, kako nou upadaju u kue i odvode ljude u nepoznato, najee na muilite i
gubilite. Potresna su svjedoanstva Ivana uria, Josipa Pavkovia, Tome Martinovia, Ferdinanda Begia, Stjepana Kulundia, Milana Tomia, Ivana Pelivanovia, Ivana
Perkovia, Ivana Lasovia, Vladimira Jakia, Ivana pl. Jelaia, Slavice Kumpf, Ignaca
Likera, Mirka imia, Josipa eprinia i Luke Paviia. Samo avolski um i ivo ljudsko
zlo moe smisliti vrste muenja i naine ubijanja, kako itamo u svjedoanstvima preivjeli o sudbinama ubijenih u Kovaevievim Suzama koji su krvniki pobijeni samo
zato to su bili Hrvati.
O tim stranim sudbinama nije se smjelo ni zucnuti godinama, sve do l990. godine.
Poslije raspada one nesretne drave Jugoslavije, koja je nastala u krvi i raspala se kao
strvina u krvi, moglo se slobodno rei i napisati to se dogodilo hrvatskim zarobljenicima i civilima od bleiburkog polja do Kozare, ida, evelije niz krvave putove
partizanskog zlosilja l945. godine i nekoliko poratnih godina.
Pohvala ljepoti sjenice od rijei
Pero Pavlovi, LAUDES MENSIBUS, Gral, iroki Brig - Zagreb, 2007.

Plodan, rodan, blagorodan, rjeit, vian, raskoan, domiljat, naitan, obrazovan, kovanicama sklon, oboruan novim rijeima, pjesnik Pero Pavlovi i ovom zbirkom pjesama
Laudes mensibus pokazao je svu svoju krasotu jezika i umijee graenja pjesama od
stamenih stihova, koji su sainjeni od njenih, draesnih i neizbjenih rijei hrvatskog
jezika, kojeg Pavlovi nosi u srcu, ima u prstu, u noktu, u peru zlatoperu, u svakom
djeliu bia i ia.
Pavlovi se igra rijeima, dira ih njeno, prebacuje s dlana na dlan, cjeliva kao majka
maleno edo svoje, miluje, umiva, povija, mijesi kao kruh, oblikuje, strpljivo klee svaku
ponaosob i ugrauje u svoju kuu jezika. Sve via je i sve ljepa je Pavlovieva kua od
rijei. Premda je nije iznutra posve izgradio, on se u njoj ve nastanio. Sad ureuje i vrt
svojih rijei oko kue. Kad u svanue pijetao se oglasi, pjesnik se ustaje i zorom zori i
nikad ne zorli i ne znoji se ututanj. Svaka kap znoja i svaka rije pria su za sebe i svaka
suza dat e erdan od slova i udesnih znakova, to ih je Pavlovi s ljubavlju i umijeem
snovao i kovao danima i godinama.
Ima rijei u kojima Pavlovi klei svijen u bolan luk. A tok i huk vremena, protok stvari,
koritom vremena, Pavlovia nita njenou ne dira. On sve zlobe i rugobe u biserje
pretvara i veze oko vrata svoje Dive poezije, kojoj rtvuje sve svoje dane i godine. Strpljivi djelatnik i patnik rijei. Poput Tina i njegove suze dati e erdane, pa e ih jednoga
dana objesiti bratu o vratu. Nek vide dide kako je slatka i jaka i mona ljubav bratska,
kako je lijepa Hrvatska, ona Hrvatska koju Pavlovi ljubi rijeima i daruje stihovima isto
onako kako dragi dragoj nosi buket cvijea ubran u polju. Pavlovi u Laudesu pjeva
godinjim dobima, mjesecima, nebu, grebu, ivotu. Slikar i pjesnik Vlado Pulji gotovo
svaku je pjesmi dopunio svojim vjetim potezom pera, pa se ova knjiga doima kao vila
u divoti i ljepoti krajolika.
Vijesti narasle do besvijesti
Vlado imenc, PRIAM TI VIJESTI, vor, Bjelovar, 2006.

Ukoriena depna svakodnevica. To su lucidni, kratki, duhoviti, cinini i kadto jetki
mini osvrti imenevi na ljude i dogoaje naega vremena. imeneva kronika stranih
vijesti narasla je do besvijesti, do toke koja e puknuti ako se nastavi ovim tempom
obmanjivati i lagati uime nekih sitnih ili krupnih interesa nekih interesnih skupina ili pak
veih i monijih naroda. imeneve vijesti nemaju rok trajanja, nisu kvarna roba, ali
su zato zorno zrcalo naega doba, vremena koje podjednako izaziva udivljenje i saaljenje. imeneve vijesti, kap parodije i kratke natuknice na neke vijesti i tekstove u
hrvatskoj tiskovini, na radiju ili televiziji, govore snagom svoje poniene istine i ljepotom
vedrine imeneva duha i smisla za humor. Nita ne promie tako lako imenevu oku
i ubojitom peru. Svoje natuknice, vjestice, priice, nabusite i britke protuvijesti, Vlado
imenc ljubomorno biljei, slae i odlae u krinjicu, pa kad je otvorite, bljesne biserje,
drago kamenje, zlato, srebro i pokoji kameni, kojeg moete mirne due uzeti na
dlan i otvrknuti prstom prema nekom politiaru, na primjer. Vjestice i priice imenc je
proarao isjecima iz novina, slikama politiara, tajkuna, javnika i dojavnika i dvosmislenim i besmislenim naslovima iz nekih dnevnika i tjednika. Kao naslov Lijevi i desni
dep. imenc tom naslovu dodaje: oba su prazna. Ili, naslov Padaju cijene stanova. S
ijih balkona, ali se Vlado. U nekim novinama bio je naslov: Mesievi partneri u belotu
postali veleposlanici. imenc dodaje: aa ih zakartal! Na jednu ikovu suludu izjavu:
Treba osnovati udrugu za zatitu ateista, Vlado je priklopio kratko: Od Isusa Krista. Na
upit u novinam: ega su se odrekli poznati u vrijeme Korizme, Vlado odgovara: Hrvata
u Bosni i Hercegovini. Ova knjiga vrvi duhovitim vjesticama, aforizmima, osvrtiima,
bodljama i cakama i cakicama, crticama koje nasmiju do suza, a bogme i zamisle ako
| 179
dublje zaete i uete u ono to imenc pie i to tako jezgrovito pie na 233 stranice
svoje zaista drage i dobre knjige.
Srekove duhovite priice
Sreko Ili, ZGODE S KAMENA I VODE, Neretvanska riznica

umjetnina i inih vrijednosti, Opuzen-Zagreb, 2006.
Tvrdo ukorieno, ivano, na 290 stranica Sreko Ili je izvezao svoje malene prie o
ljudima i dogaajima neretvanskog sliva i razliva. Recenzent Ilieva rukopisa doktor
Pavekovi govori o oazi ljudskosti, smijehu, radosti i sitnicama od kojih je svaiji ivot
sazdan. Drugi recenzent Mladen Vukovi pie o narodnim umotvorinama, koje je Ili
godinama prikupljao, zapisivao i konano ukoriio.
Knjiga vrvi dosjetka, alama i poalicama, priama i priicama, sliicama, crteima,
fotokopijama dokumenata, biljekama, svim i svaim, to sve objanjava moto knjige
Marka Twaina o borama koje pokazuju gdje su negdar bili osmijesi.
Ovu knjigu resi kratkoa i itkost svake dosjetke i poalice, anegdote i pieve silne
elje da se obistini ona narodna: Tko se smije, radost oko sebe sije. Kad se iita, proita, skui i memorira Ilieva knjiga, doete do spoznaje da je u ivotu moda najbitnije
nasmijati sebe i druge, radovati se i onda kad nije vrijeme radosti, pjevati kad ti se ne
pjeva, smijati se kad je ovjeku najtee. Kako je ovjek jedina ivotinja koja se smije,
Ili reda toliko tih smijurija, barzeleta, kako bi to rekli Talijani, da se ovjek uhvati za
trbuh od smijeha itajui Zgode s kamena i vode.
Ljudi u dolini Neretve odista se znaju naaliti, opustiti, jedan drugom podmetnuti klipi,
naaliti se na svoj i tui raun. Sve je to Ili opisao na svoj nain, nastojei da itatelj doivi svaku zgodu i nezgodu upravo onako, kao da je s ljudima koji to ine ili stoji postrani i prati to se dogaa na obali dok ribar krpi mreu, u birtiji, na nekoj slavi i proslavi, u
brijanici, u uredu, u vrtiu, u koli i bogomolji, posvuda kamo ljudi idu i gdje ive.
Na 290 stranica 200 priica, kojima je jedini smisao nasmijati onoga tko ih ita. Bravo,
Iliu, sivi tiu!
Zapisi jednog prezaposlenog profesora
Vlado Andrilovi, PRIE IZ PRIKRAJKA, HKZ Hrvatsko slovo,

Zagreb, 2006.
Autor knjige izabranih kratkih pria Vlado Anrilovi puno radi, predaje na nekoliko fakulteta, pa kad uspije u nekoj pauzici, napie neku svoju crticu, noticu, priicu. To neko
vrijeme stoji, kiseli se, kako veli Vlado, onda vikendom ili praznikom profesor to preobraava, odnosno pretvara u prie. Na promociji Andrilovievih izabranih priica i pria
bilo je zaista fenomenalno. Promotor je kratko govorio, onaj to je itao ulomke bio je
takoer kratak, jasan i glasan, a nakon toga gladna publika nasrnula je na slavonske
domae specijalitete, kulene, kobasice, krvavice, hladetinu, pek, slastice i sok od ljiva i groa. Profesor bi trebao ee izbaciti koju novu knjigu. To je bilo miljenje onih
koji su nazoili promociji i malom kirvaju. to se mene tie, Andrilovi bi trebao vie
se posvetiti predavanjima, a pisanje pria prepustiti drugima, onima koji to bolje rade.
Knjiga je luksuzno opremljena, tvrde korice, uvezeno ivanjem. To su najbolje odlike
ove knjige. Ah, i papir je dobar, a nije lo ni slog.
U Mainoj knjizi, sreom, nema politiara
Matija Maa Veki, HVALA DOBROTI, MH Split, 2007.

U poplavi knjiga kolumni, komentara, razgovora, kritika, publicistikih naklapanja, evo
jo jedne knjige razgovora iz pera Mae Veki.
Sabrala Maa svoje razgovore s poznatim akademicima, doktorima, sveenicima,
umjetnicima, profesorima i, sreom, meu njima nema nijednog politiara. I zato sam
s gutom proitao Mainu knjigu od korice do korice. Pet dama i deset vrlih mueva
govorili su Mai, a ona je to najprije objavila u novinama i asopisima i sabrala u knjigu, koja nalikuje udbeniku za pukokolce. Naravno, svaki od pozvanih na razgovor
imao je to rei o onome to zna i to mu je struka. Uz svaki razgovor je i slika. Na kraju
knjige stavila je Maa i svoju sliku. Kad mogu raznorazni kolumnisti u hrvatskoj tiskovini
stavljati svoje slike uz glupe tekstove, to ne bi onda i Maa uz zanimljive i poune razgovore s umnim ljudima naega podneblja i vremena. Meni osobno bila je zanimljivija
posveta ove knjige koja, dakako, ispod portreta dotinog redovnika i misionara glasi:
Posveujem Hrvatu Filipu Vesdinu (1748-1806), bosonogom karmelianinu, redovnikim imenom Paulinusu a Sancto Bartholomeo, misionaru u Indiji o 200. obljetnici njegove smrti.
Nije to sve. Na portretu Nikole Koydla pie IVAN PAVAO VESDIN CROATA. Ostao sam u
dvojbi kako je misionaru zapravo bilo krsno ime. To je na poetku knjige, a na kraju, nakon razgovora, Maa je napisala dobar tekst o misionaru Vesdinu. Samo kako to spojiti
s onima koji su prije govorili. Nitko od njih nije spomenuo Vesdina osim Mae. Ovo je
Maina deseta knjiga. Pisala je uglavnom o svecima, lijenicima, teolozima, asnim
sestrama i o biblijskom proroku i gromovniku Iliji. Maa ima irok obzor.
| 181
Sveto drvo na hrvatskoj zemlji
Mladen Vukovi, NAA VELEASNA MASLINA, Napredak Split, 2006.

Maslina je drvo koje moe rasti i davati plodove tisuu i vie godina. Malo je Bojih stvorova koji se mogu usporediti sa svetim drvetom koje raste i na hrvatskoj zemlji. Maslina
ne trpi veliku hladnou, zagaenost, nebrigu i samou. Oliva podivlja ako nema u blizini
ovjeka. Maslina ne moe bez ovjeka, a ovjek bez masline. Kad je biblijski pravednik
Noa preivljavao strahotu potopa, pustio je golubicu da mu donese znak s kopna, jer je
posvuda bila nepregledna voda na kojoj je plutala njegova korablja. Golubica se vratila
nosei maslinovu granicu u kljunu. Zato ba maslinovu granicu kod tolikog drugog
drvea, voa, povra, trava i cvijea!? Isus je na Maslinskoj gori, pod stablom masline,
molio Oca da ga gorka aa mine, molio, bdio i ekao svoje muitelje.
Pjesnici su od davnina opjevavali to sveto, blagorodno drvo, slikari prenosili na platna i
skladatelji skladali u note. Zlatna reljefasta vrata na ulazu u Zeusov hram imala su maslinu
na vidnom, poasnom mjestu. U Semiramidinim viseim vrtovima maslina je bila plemenito drvo, pod kojim su se gostili kraljiini posebni gosti. Maslini su kipari podizali spomenike. U Slanom, na hrvatskoj obali, mjetani su podigli spomen plou s natpisom:
Stablo je masline simbol mira,
mudrosti i postojanosti,
a takav je i narod ovoga kraja.
Narodni pjesnici usmenom predajom prenosili su pjesme o maslini s koljena na koljeno, sve dok ih nisu klasici napisali i pohranili u memoriju naroda. Svaki narod ima
svoje dine pjesnike kojima se ponosi, pa tako i hrvatski narod. Nema iole znaajnijeg
pjesnika koji nije napisao pjesmu o maslini.
Otac hrvatske knjievnosti Maruli pjeva o maslini, pa Meneti, Ranjina, Gunduli Kai, Kranjevi, Mato, imi, Ujevi, op, Cesari, Katelan, Parun, Pupai i mnogi
drugi, sve do najmlaih Bilia, utre, ovagovia, Pancirova, Peleca...
Ponajbolje pjesma o maslini su uglazbljene. Pjevaju o svetom drvu diljem svijeta i planeta. Maslina je dugovjena, tako dugovjena da nema drveta, ni ikakva drugog roda
na Zemlji koji tako dugo postoji.
Maslina u Isusovu zaviaju, kau, pala je na tlo nakon dvije tisue godina, a najstarija
naa maslina je u Katel tafiliu 1700 godina. Od 1990. zatieni je spomenik prirode.
Katelanska maslina daje 800 kilograma maslina svake godine. Ako bi se pomnoilo to
s tisuu i vie godina, koliko je to kilograma, koliko ulja maslinova, da se ovjeku zavrti
u glavi. Maslinu sve hvali, slavi, pa i Isus u govoru na Gori.
Knjievnik Mladen Vukovi se silno potrudio, prikupio pjesme naih pjesnika koji su pjevali o maslini i objelodanio pod, zaista, naslovom dostojnim masline: Naa veleasna
maslina.
Naslov je Mladen posudio od Tina, koji je napisao jednu od najljepih pjesama o maslini i naslovio je: Veleasna maslina.
Izlobe
Vojislav VUJANOVI
Tajnovitost ivih realiteta

FRANE RADAK, Izloba u Maloj galeriji Sveti Anto, Sarajevo/
Bistrik, 12. - 19. oujka 2007.
Frane Radak ne zasniva svoj govor na razvijorenoj paleti, paleti zvonkih tonova, on
je smiruje do prozraene sive game kada ona poprima odredbe monoloke partiture
unutarnjeg zborenja.
Svoju inspiraciju pronalazi u svijetu figuralnog, ali mu spree forme do njegove sutine,
ponekad i do geometriziranih odreenja, mada se rijetko kad odrie narativnog kao
vezne niti koja se odrava izmeu autora, slike i onoga tko pristupa njegovoj slici. U
takvom odreenju figuralnog sloja slike izabrana bojena gama se javlja kao njena armatura, vrstina kojom se namee kao konzistentan faktor ukupnog njenog odreenja.
To su polazine stanice s kojih Frane Radak kree u oblikovanju svoga likovnog svijeta. irina platna jest sami obzor slike, njezina pozadina, vidno polje u koje umjetnik
smjeta svoj vizualni svijet. On je ne ralanjuje, ne podreuje ni linearnoj, ni zranoj
projekciji, ne podaje se zamamnosti iluzivnog, pozadina jest bojena materijalnost data
u svojim plonim gradacijama iz kojih u prvi plan proniu predmeti inspiracije kao da se
oslobaaju svoje preegzistentne zagubljenosti. On ih priziva iz te zagubljenosti, dovodi
u prvi plan, a potom ih stilizira do njihovih sutina, a ouvano narativno se, potom, spree u poetsko, upravo u onu monoloku partituru unutarnjeg zborenja.
Takva tvoraka sinusoida i ini onaj znaenjski obzor u koji se smjeta ovo slikarstvo.
Ono pledira na intimnom faktoru zborenja, gotovo nekoj vrsti ispovjednog tonaliteta,
ali, istovremeno, to slikarstvo pledira i na onom kontemplativnom koje je gotovo i neodvojivo od intimnog, ispovjednog. To je govor tiine, gotovo neeg pobonog, koje se
svodi u snane konture da bi u toj tiini odralo svoju opstojnost, vrstinu svoje vizualne
prezentnosti. I postaje pomalo udno da na toj vrstini predmetnog inzistira upravo u
| 183
onoj sferi predmetnog gdje se ta vrstina javlja u svojoj najfluidnijoj formu u cvijeu.
Njegovi buketi kao da su izrezani iz neke vrste materije, imaju gotovo skulpturalno
odreenje, premda umjetnik svoju inspiraciju uvijek opredmeuje u plonoj dimenziji.
Cvjetne bulke se gotovo osamostaljuju i u njima se jedino javljaju tonovi bojene zvonkosti, ali se ni one ne odvajaju od pozadine iz koje su prizvane u svoju konkretiziranu
opstojnost. ak, u jednom trenutku, tom bojenom zvonkou realizirat e jednu sliku u
cjelini i naslovit e je Cvijee u utom.
Frane Radak ne doputa da u njegove likovne partiture prodiru elementi svijeta kojim je
okruen, prepun povijesnih turbulencija, on ne stupa u dijalog s njima, svoj pogled upire
iznad njih, zagleda se u one vrijednosti koje ouvavaju dignitet ljudskog dostojanstva,
ma kako ovjek nisko pao u svojoj ozlovoljenosti, gubei iz vida one boanske zasade
u kojima se i oliuje njegova misionarska rola ovdje, na ovome svijetu, jedinom u kojem
moe opredmetiti svoju duhovnost, svoju plemenitost, svoje boansko pozvanje.
Svoj svijet likovnih realiteta Frane Radak providi kroz nekoliko tematskih cjelina. Pored
cvijea, koje smo ve spomenuli, on svoju inspiraciju nalazi, prije svega, u eni. Ovu bi
rije u njegovu slikarstvu trebalo ispisivati velikim slovom. Ali on u eni ne trai elemente poeljnosti, iako su neke postulacije tijela svedene upravo u metaforu poeljnosti.
Vjeran svome kontemplativnom principu razrjeavanja slike, on enu svodi upravo u
metaforu oita kroz koje se dokuuje duhovnost svijeta. ena je kondenzat te duhovnosti, njezini atributi enstvenosti ine reljef duhovnosti, i one stianosti, o kojoj smo
govorili. Aktovi, koje on ini ugljenom, bijelim i crnim pastelom, ili akrilikom, realizirani
su u toj tiini, ak i onda kada ih nastoji do kraja pribliiti onom ispovjednom kojim je
protkano njegovo slikarstvo, dajui im nazive s jasnim insignijama intimnog, kao to je
naziv Ona, ili Poznata. Najee ih naziva aktom u razliitim poloajima (Stojei akt,
Sjedei akt, Leei akt). U tim aktovima najee akcentira donje ekstremitete, bilo
da oblikuje njihove obline s blagim naglaavanjem volumena, bilo da ih postulira tako
da one nose i vizualnu puninu slike. Ipak, mora se jo jednom ponoviti da to ne ini da
bi ensko tijelo uinio senzualnim, poeljnim, ve da bi svojoj metafori enstvenosti kao
kategoriji oduhovljenog svijeta, dao puniji plasticitet. Taj plasticitet biva posebno vidljiv
u njegovim crteima ugljenom, a potom radom u pastelu.
Jedna od najmonijih metafora duhovnog eksponirana je na njegovim slikama s motivom ptice. Na jednom eksponatu ptica zakriva itavo njegovo vidno polje. A i sam naziv
slike je dovoljno signantan: U poast ptice. Naziv i zakriveno vidno polje uzdiu ovaj
eksponat do paradigme ukupnog odnosa umjetnika i svijeta. Slika se preobraava u
pjesniki motiv suzdrane glasnosti monoloke partiture. To je bitan otklon od suvremenog likovnoga govorenja koji potjee iz krajnje zaotrenog kuta gledanja na svijet,
s naglaavanjem ekspresivnih zaziva rastakanja konzistentne slike realiteta, traenja
zaumnih istina u metafizikim sferama rastoenog zbiljnog svijeta. Govorenje u poast
ptici jest govorenje u poast svijetu u koji se jo uvijek vjeruje, pa makar taj svijet bio
sveden na iste dimenzije krajnjeg intimizma. Taj umjetnikov intimizam postaje orijentir
za nae vlastito kretanje, za nau vlastitu istinu koju razbuujemo u sebi i ijoj se istini
priklanjamo da bismo se nali i snali u sveopim povijesnim turbulencijama.
Ribe, kojima Frane Radak posveuje evidentnu panju, postaju njegova zagonetka.
Uvijek se pojavljuju u paru, suprotnog poloaja na pladnju. One, svojim vretenastim
oblikom, izazivaju vizualnu dragost, svojim poloajem sugeriraju dva vida kretanja ija
se centralizacija svodi u naglaenoj krunici oiju, ak, oblikovanjem njihovih tijela
umjetnik razvija malu bojenu partituru odnosa bijelih i tamnih zona s meuprelazima
i nekih drugih bojenih tonova. Pa ipak, zagonetnost ostaje: umjetnik u njih ugrauje
neke tajne samo njemu znane, te tajne puta da se prelijevaju preko eksponata i da se u
njima oliava umjetnikova kreativna snaga u svakodnevlju pronai tajnu, to je moda
i krajnji zagovor ovog umjetnika, bez obzira to smo, svojim analitikim razlaganjima,
pokuavali dokuiti onaj racionalni poticaj iz kojega je umjetnik kretao u realizaciju svoje slike.
Tajnovitost svakodnevlja za kojom umjetnik traga, jest tajnovitost samog umjetnikog
ina kojem se podaje Frane Radak. Krajnju odredbu ovakvom nainu likovnog govorenja ine njegovi eksponati s maslinama i slikom Trnjanski krovovi. Sve je u ovim slikama
svedeno u prostore ispovjednog i u prostore tajnovitog koje je umjetnik nastojao gonetati od prvih svojih ivotnih spoznaja, otkrivao u njima pregrti ivotnih tajni, ali nikada
nije uspio dosegnuti i onu posljednju tajnu tajnu ivljenja, ugraenu u koru stabla ili u
ritmikim kaskadama ukoenih krovnih ploha koje ispunjavaju vidno polje svijeta u koji
umjetnik smjeta sve to vidi i to ini rubni prostor cjelovitog njegova vienja. U tome
svijetu nema drame, nema dramatinih iskuenja, iznevjeravanja onog ljudskog koje
je ponio svojim roenjem. Oni ive u sveobuhvatnoj pritajenosti, iz te svoje pritajenosti
izluuju u sliku onaj svoj krajnji supstancijalitet tajnu koja i jest osnovna tema slikarstva Frane Radaka.
| 185
Danijela Ucovi
IZLOBE
Grafike Dragana Cohe, Galerija Svetozar orovi, Mostar
Na prvi vizualni dodir s litografijama Dragana Cohe jasno nam se stavlja do znanja da
su to zabiljeke putnika ija jedra pokree vlastita unutarnja bura. Glavna inspiracija su
mu stari gradovi, crkve, pjace, kverovi i tajnoviti portuni koje oblai u profinjenu izmaglicu i time pojaava njihovu drevnu mistiku.
Kad slika grad, prikazuje njegov nukleus, njegovo socijalno sredite, ali ono to je interesantno jest to da svoje vedute liava ljudi. Oni jesu tvorevina ljudske manualnosti, ali
ovjek nije potreban da bi se mogao osjetiti njihov ivot. Dobro poznati krajevi dobivaju
novu dimenziju kada prou kroz njegov lirski filtar. Kadrira nenametljivi dio i specifini
trenutak koji ujedno moe biti i miran i treperav. U njegov grad ulazi se polako a mata,
voena njegovim linijama, poinje rasti. Otkriva nove i neobine perspektive. U stalnoj
je potrazi i enji za jugom, osjea i uva Mediteran minulih vremena. Crkve i kampaneli
su sami za sebe, sami s nebom. Ulice i graevna metropola uvlai u ambijent romantinoga grada. Aktovi su erotini, u provokativnim pozama, ali ne dotiu vulgarnost.
Dragan Coha leerno ide u susret svojoj mati tako da je na gotovo svakoj slici nebo
ivo i nemirno te tako razbija njegove usnule vedute. Boje su staloene i idu ukorak
s pejzaom, ponegdje bljesnu poput iznenadne suneve zrake koja se probija kroz
oblake.
Na njegovim litografijama prepliu se realnost i mata, uzburkanost i muk, pejzai ive
s duhovnou renesanse i slobodom impresionizma.
Stjepan imi, Memento, Caffe galerija Mala, HD Kosaa, Mostar

Izlobom Memento Stjepan imi prikazao je motive koji su izravno vezani za kulturu,
duhovnost i prirodno okruje hercegovakog ovjeka. Naime, on svojim djelima pravi
retrospektivu autohtonih simbola koji su podjednako bitni danas kao i u proteklim sto-
ljeima. Budui da je ovdanji ovjek uvijek ivio u simbiozi s prirodom, ona je ta u kojoj
je nalazio iskonsku inspiraciju. Kada se imi okree slikanju mrtve prirode, tada dominiraju plodovi koji su specifini za Mediteran i koji se prepliu sa simbolom pismenosti,
karakteristinim za ovo podruje.
Novozavjetne likove i dogaaje, prikazane na nekolicini djela, oslikava na nain kako na
njih gleda suvremeni vjernik-kranin.
Razdoblje od 12. do kraja 15. stoljea u ovoj zemlji karakterizira gradnja bogato ukraenih kamenih nadgrobnih spomenika na mjestima vjenih poivalita ovdanjih vladarskih velikodostojnika.
Steak po obliku i ornamentima odie spojem ukorijenjenih tradicija i suvremenog utjecaja razliitog podrijetla. U njemu se otkrivaju bizantska, romanika i gotika umjetnost,
tako da je on sam po sebi likovno prihvatljiv i inspirativan. Kako se svaki ovjek vraa
svojim precima, te kroz njihovu prirodnu i kulturnu ostavtinu eli bolje ispitati sebe
u svom vremenu, imia su na istraivanje i promiljanje potaknuli upravo kameni
spavai kao jedan od najznaajnijih simbola autohtone bosanskohercegovake batine. Upravo je ovdje taj drevni spomenik prikazan kistom dananjeg ovjeka. Ugodnim
koloritom on ih budi iz srednjovjekovnog sna i pomlauje ih. Razlae ih, poigrava se
teksturom i na modernistiki nain kombinira geometrijske, antropomorfne, zoomorfne
i vegetabilne motive.
Sagledavajui cijeli imiev opus, on nas snano potie na uvanje kulturnih i prirodnih
vrijednosti naeg podneblja.
Triangollo, izloba Ljube Kovaia, Davorina Brievca i

Vladimira Mikovia, Caffe galerija Mala, HD Kosaa, Mostar
Pred nama su radovi trojice umjetnika potpuno razliita izriaja, to je odraz razliitih
svjetonazora i iskustava. Iako koriste razliite materijale, tonove, forme, povezuje ih
dugo promiljanje i duboko proivljavanje prilikom stvaranja. Bez obzira u koju sferu
likovnosti zae njihova kreacija, zadravaju bitnu karakteristiku moderne i postmoderne
a to je jaka individualnost i intrigantno simbolina interakcija.
Kovai strukturalno spaja sve izriaje do polovice 20. stoljea i filtrira ih kroz emocije
borca za bolju budunost. Spajajui elemente ivog i neivog, pokazuje neindiferentnost prema globalizaciji i otuenju ovjeka od prirode a time i od samog sebe. Nosi
jaku poruku kojom opominje i koja potie svaiji strah za sutranjicu.
Imamo priliku vidjeti jednog posve drukijeg Brievca koji iskae iz svog geometrijsko-analitikog meditativnog klupka i vodi nas u svjetove svojih promjenljivih godinjih
doba. Proljee je bojovita, rasplamsana cvjetna livada koju interpretira iz perspektive
| 187
pele koja prolijee kroz nju ili se sprema na slijetanje. Njegova jesen ne prikazuje prirodu koja umire, ona ivi punim ivotom a jesenje lie kao da nikad nee dotaknuti tlo.

S druge strane, Mikovieva stalna motivacija su ljudi. Neznani i znani. Na svojim grafikama on bojama pokazuje svoje emocije i duhovna stanja a oblicima misli. Konano,
skulpturom im daje trodimenzionalnost gdje se mogu vidjeti sve njihove ljudske karakteristike. Iako otvorene i slikovite, stoje na granici bizarnosti i morbidnosti. Pokazuje
tankoutnost oblikovanja i ostavlja nam otvorene i slobodne putove pri razumijevanju
njihova bitka koji je u svima nama.
Valentina Bonjak, Neobini dodir noi,

Caffe galerija Mala, HD Kosaa, Mostar
Neobini dodir noi naziv je izlobe slika autorice Valentine Bonjak otvorene u nedjelju
naveer u Cafe galeriji Mala u Kosai. Dvadesetak izloenih djela, raenih tehnikom
akrilik, prikazano je bojama koje odiu jainom, punoom i izraajnou, dok su oblici
linija i boja predoeni kao jedna cjelina, to govori o egzistencijalnom razvoju slikarice.
Kada se procjenjuje likovni izriaj slikara, jedan od bitnih imbenika jest nain na koji
nas on uvodi u svoj svijet. Valentina Bonjak nam je veeras svojim slikarskim ostvarenjima dala raznoliku kartu za ulazak u njezinu uskovitlanu imaginaciju. Naime, njezin je
svijet poput bajke, a u svoj svojoj otvorenosti postoji dra skrivanja, u svoj tami probija
se svjetlost. Instrumenti prikazani na slikama sviraju tiinu koju im dirigira ambijent.
Predjeli i forme iz mate, koji su pred nama, odiu borbom svjetla i tame, od kojeg
pobjeuje upravo ono to mi odaberemo. Zbog tankoutnosti s kojom nam pokazuje
svoje stijene, valove, instrumente i pejzae, dodiruje nas na sebi svojstven nain, neobinim dodirom noi.
Jasno su naglaeni usamljeni pejzai koji su nabijeni, pred olujnom su atmosferom,
to pojaava dramatinost u okoliu. Konture i potezi kista su istanani, a ono u to ih
sjedinjuje nije nikakva likovna shema, nego skladno razlijevanje koje sugerira emotivno
stanje stvaratelja. Na svim slikama Valentina se hvata ukotac s vlastitim likovnim izriajem i pokuava nai dovoljnu skladnu vezu izmeu vijugavosti i geometrizma, to joj,
na radost svih nas uspijeva.
Svaki dio mog ivota i sve ono to ja u jednom danu doivljavam, izraeno je na ovim
slikama. Moja jedina inspiracija je tiina, premda same slike tako ne izgledaju. Jednostavno, samo ja u njima vidim mir, tiinu... Jer, koliko god da ga netko drugi tu trai,
nema ga, kae autorica izlobe Valentina Bonjak kojoj je ovo prva samostalna, premda je do sada izlagala na nekoliko skupnih izlobi. Valentina Bonjak roena je 1984. u
Fojnici. Studentica je etvrte godine na Akademiji likovnih umjetnosti u irokom Brijegu,
Odsjek slikarstvo.
I ovom izlobom Cafe galerija Mala, koja je u posljednje vrijeme svoj prostor ustupila,
prije svega, mladim umjetnicima, osvjeava likovnu scenu i vraa dostojanstvo likovnoj
umjetnosti, koja je danas u velikoj mjeri potisnuta na margine drutvenih zbivanja.
tresss, izloba Ive Zeljko, Inge Kljajo i Maje Rubini,

Caffe galerija Mala, HD Kosaa, Mostar
Izloba nazvana tresss, predstavlja radove triju mladih mostarskih umjetnica. Kada je
rije o umjetnikom stvaralatvu, svaka od njih tri stoji pred vratima pronalaska svog
vlastitog izriaja.
Na prvi susret s djelima Ive Zeljko jasno se stavlja do znanja da njezina umjetnost poiva na psihologiji ene. Sve one tamne misli proivljava tijekom jednog dana i tijekom
cijelog svoga bivanja, Iva percipira i bez kamufliranja daje nam ih na uvid. Njezine ene
su zamiljene, elegine, u strahu i potrazi. Igraju se s prirodom, uivaju na vjetru i u svojoj enstvenosti. No, pri zaokruivanju djela, koji nam na trenutke pokazuje kao vlastiti
autoportret, koristi kombiniranu tehniku: icu, tkaninu, plastiku, perle...
Kod Inge Kljajo sve je izraeno jarkim bojama i snanim konturnim linijama. Ekspresionistiki oslikava pojedince, parove i skupine. Za njezine ljude moemo slobodno rei da
ih prikazuje s izraenim emocijama koje se oituju u prijelazu sa sjedinjenosti na razdor.
Od cijele prie izdvaja dramatini trenutak koji nam da naslutiti da je prije toga neto
bilo i da e poslije toga neto biti.
Maja Rubini prikazuje obine ljude u svakodnevnim situacijama. Naizgled, sve je djeji
crte kubistike forme i prihvatljivih boja. Zapravo, pokazuje mistiku jednolinog ivota
koji je u pozadini ispunjen snovima, imaginacija, potrebama, hirovima, radostima i zabrinutou. Naime, s obzirom da je dananji ovjek bombardiran vikom nepotrebnih
informacija, izmuen ubrzanim ivotom, on teko spaja svoj vanjski i unutarnji svijet.
Maja se, primjerice, okree tim esticama mate, pitanjima o onostranom, prikazujui
Oz svakog njezinog lika. Nije bitno mjesto, nisu bitni ljudi, ono to jest bitno to je energetska fuzija koja nas pokree i ini posebnima.
| 189
Dnevnik
Vesna Hlavaek
Radio dnevnik

MO LJEPOTE
Praizvedba djela Dona eis requiem don Dragana Filipovia
Datum objavljivanja: 28.11.2006.

Iscjeliteljska mo umjetnosti zrcali se u osmostavanom glazbenom djelu Dona eis requiem don Dragana Filipovia, praizvedenom poetkom studenog u mostarskoj katedrali.
Potpomognut savreno uvjebanim glasovima pjevaa mjeovitog zbora Pro musica,
muziciranjem Komornog sastava Simfonijskog orkestra Mostar i lanova Sarajevske filharmonije, lirskim sopranom solistice Amire Voljevica, koja je visokom razinom izvedbe
solo-dionica potvrdila i ovoga puta svoje nedovoljno iskoritene glasovne kvalitete, potom, glasovirskom pratnjom pijanistice i korepetitorice Marijane Pavlovi i plodonosnom
suradnjom na instrumentaciji i dirigentskom voenju izvedbe djela s Juliom Mariemhitnuo je na skladatelj svoju bijelu, od glazbe satkanu, lau na njen dugi put u svijet.

Bijela laa

Osam svjetlonosnih paluba tog bijelog broda, osam odmorita osam glazbenih stavaka- daju nam dovoljno razloga da ponovno povjerujemo, i nakon sveg zla, nakon svih
muka i strahota to nam ih je donijela nedavna, ratom obiljeena prolost - kako ivot
moe biti lijep, kako su ljudi dobri i kako je ljubav meu Bojim stvorenjima mogua
Filipovievo djelo uteg je dobrote na vagi dobra i zla, uteg koji savrenstvom svog oblika i vilinskom bjelinom sadraja snazi dobra daje onu najveu otkupiteljsku mo
Iz dubina mirisnog tla, iz najdubljih zakutaka due skladateljeve prizvani ubor protjecanja uglazbljenih molitava u stavcima: Oe na, Zdravo Marijo, Slava ocu i Vjernim
| 191
mrtvim taj um proljetnih voda, na kojima se bijele voden-cvjetovi i oslikava odraz

vretenastih tijela bijelih ptica, to nam iz nepojamnih daljina mau bijelim krilima u svom
preletu, koji nasluujemo u instrumentalnim stavcima Susret, Sjeti se, ovjek sam, U
tvom miru i Ljubav tvoja ta bjelina cvasti to se prosiplje s neba, dok lebdimo u oblaku
Filipovieva djela sve to podastire ranama ovoga svijeta mekano utoite i konaite
Izmeu udesno skladnih osam stavaka Requiema, okupljenih u jednu cjelinu vrstom unutarnjom logikom - samo jedan, Zdravo Marijo, sadri solo dionice za sopran;
upravo taj stavak proivljeno je otpjevala Amira Voljevica

Marija

enja za idealom kakav Djevica Marija jest, enja za milou, za ljubavlju one to je
blaena meu enama - morala prihvatiti bol spoznaje da e joj sin biti muen i raspet;
enja za milou nae Gospe, kojoj je srce prepuklo pod kriem, na koji su prikovali topli plod utrobe njezine, Isusa - to ga je u krvi rodila, na grudi privijala, korakom njegovim
kroila i na nebo za njim uzala enja za Njom, izabranom od Duha Svetoga, bolnom
i radosnom, jer je na nebesima grije plamen ljubavi Gospodina i Sina njezinogaenja
za Marijom koja sve shvaa, sve voli i nosi teret svekolike patnje ovoga svijeta - ta enja
duboko je utkana, zahvaljujui snanoj nadahnutosti skladateljevoj, u plemenito-nostalgina sazvuja jo jedne Ave Marie, to se ovoga puta izlila iz srca i pera don Dragana Filipoviamolitve koja stoji uz bok onoj Bach-Gounodovoj, Schubertovoj i inima

Taj glazbom iskazani, s beskrajnom toplinom izgrcani drhtaj, zov za majkom, za pramajkom naom, ta kantilena to se izvija tragajui za naom biti, za Svemonom Ljubavirazlijeva se prostorom, obuhvaa nas, izdie visoko i odnosi u prostranstva slobode i
ljepote, koja spaava svijet.

Srh lijeposti i uzvienosti to nas obuzima dok, noeni snagom interpretacije Amire
Voljevice, uranjamo u bogato zvukovno tkanje Filipovieve Ave Marie, jo jednom
svjedoi kako se glazbom, doista, gotovo moe dosegnuti ono neizrecivo, ono za im
cijeloga ivota tog ljudskog, kratkog- udimo, i to emo, moda, jednom iskusiti u
punini sjedinjenosti u Bogu i s Bogom.

A ljubav prema Naoj Gospi, koju je cijeloga ivota, voen geslom Totus Tuus, svjedoio i pokojni papa Ivan Pavao II, njenost prema Mariji, koju je don Dragan Filipovi pretoio u zanosnu i preistu molitvu Djevici - ljubav je to i za cijeli ovaj svijet

Plovidba

I tako, porinuta je bijela laa: zaplovilo je, nakon svoje praizvedbe 2. studenog djelo
Dona eis requiem, sa svojih svjetlonosnih osam stavaka, iz matine luke - Katedrale u
Mostaru, odjedrilo u onu dubrovaku - i osvojilo due sluatelja koji su se u njoj zatekli
5. studenog, na koncertu koji je, kao i onaj mostarski, uprilien u povodu Dana mrtvih
Kamo dalje? Vjerujemo - kao to je to u razgovoru za Radio Herceg Bosne kazao i pro-
fesor na Muzikoj akademiji u Sarajevu poznati violinist Devad abanagi - kako e se

djelo Dona eis requiem otisnuti u Europu, u svijetpod budnim okom Tvorca, voeno
neumornim stvaralakim duhom autora don Dragana Filipovia, kojega ve poznajemo
kao skladatelja oratorija Drugo uskrsnue i Mojsije, te mnotva drugih skladbi; glazbenika koji, nakon studija glazbe u Rimu i boravka u Sarajevu - djelovanjem u sredini u
kojoj ivi ve 13 godina - u naem Mostaru, kao profesor na Teolokom institutu i Glazbenoj koli Ivana pl. Zajca te kao zborovoa brojnih vokalnih skupina i Katedralnog zbora svojim poticajnim primjerom nadahnjuje i oko sebe okuplja mnotvo mladih ljudi,
stvarajui tako novo, pozitivno ozraje u glazbenom i duhovnom ivotu grada i svijeta.

SVIJET NA DLANU
Uz solistiki koncert pijanista Olivera Motta
Cijeli svijet drao je u svojim rukama mladi pijanist Oliver Mott nova zvijezda na mostarskom glazbenom nebu, dok je sino u Galeriji kraljice Katarine svirao s puno umijea i gracioznosti - Andante grazioso, s dozom blage melankolije - Menuetto, te u sveanom i vedrom tonu - Rondo (Alla Turca), - tri stavka Mozartove Sonate u A-duru - na
samom poetku svoga prvog solistikog koncerta u gradu na Neretvi, u kojemu, ve
dva mjeseca, uenicima Glazbene kole Ivana pl. Zajca prenosi znanje steeno u Italiji,
na Dravnom konzervatoriju u Trentu, a potom i na brojnim majstorskim teajevima kod
prestinih glazbenih pedagoga

Beethoven je skladatelj kojega najradije sviram- priznao je u razgovoru za Radio
Herceg-Bosne, mladi umjetnik, roen 1976. godine u Tuzli, gradu u kojemu je stekao
poetno glazbeno obrazovanjeI doista, zahvaljujui Mottovoj sposobnosti da duboko
pounutri djelo koje interpretira, Beethovenova Mjeseeva sonata, koja se takoer nala
na programu koncerta, osvojila je svojim priguenim, zatamnjenim sjajem sluatelje
koji su, opet, s dubokom posveenosti svjedoili svoje sudjelovanje u sveanom inu
muziciranja

Uslijedile su Rapsodija op.79 Johannesa Brahmsa, Balada u G-molu Fredericka Chopina, te Paraphrase Franza Liszta na temu Verdijevog Rigolletta; u sve tri skladbe Mott
se pojavio poput svih velikih reproduktivnih umjetnika - i s dozom sustvarateljske
imaginacije produbljujui do kraja zamisli njihovih autora.

No, virtuozitet i lakoa s kojom je Mott osvajao i najzahtjevnije glazbene dionice plod su
dugotrajnog i mukotrpnog rada: koncert, poput onoga to smo ga sino sluali u Galeriji kraljice Katarine - prostoru, koji je, ispunjen zvucima glazbe, dobio atribute svetita sprema se, kazao nam je na novi sugraanin, i po est mjeseci; ali kako je glazba najvea ljubav naeg umjetnika - rije je o slatkoj muci koja na kraju urodi bogatim plodovima.
| 193
Ja u glazbu dajem sve - i duom i tijelom sam u njoj; to je moja opsesija, moj ivot! Rijei su to kojima je zavrio svoju ispovijest za Radio Herceg Bosne Oliver Mott
umjetnik eruptivne energije - koji e, vjerujemo, svojim sudjelovanjem u glazbenom
ivotu gradu na Neretvi podariti novi, unutarnji sjaj sjaj koji daje novi smisao naem
trajanju.
Spomenimo se prijatelja
Datum objavljivanja: 11.12.2006
U suradnji s mostarskom knjiarom i antikvarijatom krinja, Drutvo hrvatskih pisaca
Herceg Bosne priredilo je u etvrtak 7. prosinca knjievni skup pod nazivom Spomenimo se prijatelja- u povodu desete godinjice smrti knjievnika Vladimira Pavlovia i u
znak sjeanja na netom preminulog lana tog Drutva Juru Jurkovia.

Vladimir Pavlovi, roen 1935. godine u Trebiatu kod apljine, bio je prije svega pjesnik- i kada je pisao prozu i kada je publicistiki prinosio naoj stvarnosti - kazao je
knjievnik Dragan imovi u svom progovoru o opusu pisca - ije je stvaralatvo dugi
niz godina pratio kritiarski muk. Elegija o kralju,Vrijeme vatre, Zamak u pljusku,
Grivna, Zemlja zebnje, Korablja, Tmica, Mirta, Stigma Genezaretska plavet, Gral, potom dva pjesnika izbora: Izabrane pjesme i Arka od Narone - te
posthumno objavljena Getsemanska ura - naslovi su pjesnikih knjiga Pavlovievih.
Knjiga proze Kad su se koze smicale pokazuje kako se Pavlovi odnosio spram onoga to nas je kao narod guilo i sputavalo: pokuavao je biti bolji i jai od usuda koji
nam je bio namijenjen.

Tri publicistike knjige: U Mayerlingu jedne zime, Requiem za uzaludne mrtvace i
Oiljci, ranjeni krajobrazi, svjedoe nam o neobinoj i zaudnoj energiji koja je krasila
ovoga ovjeka, naroito u zadnjih est-sedam godina njegovog ivota - kada je ve bilo
izvjesno kako olovna vremena netragom nestaju - dometnuo je imovi i zakljuio:
Oplodila se svaka aktivnost Vladimira Pavlovia na ovom svijetu o tome e posvjedoiti i njegovi aci iz Kule NorinskeBio je Boji mrav - ako je to sam napisao za
fra Lucijana Kordia, poslije njegove smrti - kako je inae znao kazati za tihe i ustrajne
osobe iz nae kulture i duhovnosti.

Nakon to se prisjetio svojih susreta s Vladimirom Pavloviem, predsjednik Drutva
hrvatskih knjievnika Herceg-Bosne prof. dr. Antun Lui naglasio je kako je taj vrsni
pisac, skupa s Veselkom Koromanom, Nenadom Valentinom Borozanom i Petrom
Gudeljem, stvorio kvartet knjievnika koji su djelovali pod kapom Sveuilita u Mostaru
Spomenuvi se nedavno preminulog Jure Jurkovia, proznog pisca, pripovjedaa i pjesnika za djecu - Lui se osvrnuo na njegovu antejsku vezanost za Biha, za zaviaj
Jurkovieva darovitost i pismenost bile su naglaene, no on je skonao svoju sudbinu
poput A. B. imia: okrenuo je lea drutvu, a pomo drutva dola je doista prekasnoKnjige su mu bile iznimno dobro ureene i oblikovane - cijenio je knjigu kao arte-
fakt. Jure Jurkovi ostat e upamen prije svega kao pisac za djecu. Ulomke iz djela
Vladimira Pavlovia i Jure Jurkovia nadahnuto je govorio Igor Vidakovi - student
Akademije za dramsku umjetnost u Mostaru.

Gradu s ljubavlju
Velika dvorana Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosae u Mostaru bila je sino
premalena da primi sve posjetitelje koji su eljeli saznati to su to lanovi HKUD
Sveti Ante-Cim pripremili za svoj, ve tradicionalni, boino-novogodinji koncert
Gradu s ljubavlju.

A priredili su - pod budnim okom predsjednika Drutva fra Luke Maria i umjetnikim
vodstvom Gorana Juriia - doista raznovrstan program, u kojemu su sudjelovali:

Mjeoviti pjevaki zbor Sveti Ante 1939. - koji je pod ravnanjem Sande Bunti i uz
glazbenu pratnju Silvije Vukojevi izveo boine pjesme, potom izvorna skupina Sveti
Ante Cim koja nas je podsjetila na nae tradicionalne napjeve, te Tamburaki ansambl
Trubaduri svetog Franje, to ga vodi eljko imi i djeji zborovi Sveti Ante-Cim,
Sveti Franjo-Ilii i Sveta Barbara Rudnik, to su, zajedno s mladom solisticom Lucijom Hrsti, takoer izveli cijelu nisku boinih skladbi

lanovi Folklornog ansambla otplesali su najprije beki valcer, a zatim i igre iz Posavine,
Zagorja, pa bunjevake igre dok su oni najmlai meu njima zaigrali Kaubojski ples
i koreografiju pod nazivom Zvonii, kojom su doarali veseli blagdanski ugoaj
Osobito su burno bili pozdravljeni nastupi slavljenika veterana: kantautora Kreimira
Kree unjia, koji je sino obiljeio 45 godina umjetnikog rada, te devedesettrogodinjeg Vojimira Vojka Vilenice, koji ve 65 godina pjeva u Zboru Franjevake crkve u
Mostaru

Biranim i toplim rijeima svima se, na koncu, zahvalio i sretne nadolazee blagdane
poelio fra Luka Mari, a kroz program veeri, u svome prepoznatljivom stilu, vodio nas
je Minja Zelenika.

Tiha no
Sjeate li se Boia naeg djetinjstva? Nebo je bilo tako obeavajue modro, rasvijetljeno mjeseinom to se slijevala i niz bakin sokak, prijateljski su treperile daleke zvijezde,
a u naim srcima, punima povjerenja i nade, rasla je radosna zauenost nad velikim,
okruglim svijetom; trebalo je jo toliko toga vidjeti, saznati, shvatiti, odgonetnuti- rijeiti
| 195
mnotvo uzbudljivih nepoznanicaA padala je tiha no na grad, glazbom je bila ispunjena bakina kua, prepuna dragih lica, i prozori su svijetlili sjajem svijea s boinog
drvceta, to je - blistavo okieno arenim kuglama, orasima i bonbonama, zamotanima
u staniol i bakinim zimskim keksima gotovo dodirivalo strop sobe

Eto, jedna takva tiha no doplovila je u nae sjeanje, dok su nam Splitski lijenici
pjevai, pod ravnanjem Rajmira Kraljevia i uz glasovirsku pratnju Rozarije Samodol,
15. prosinca, u velikoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosae, pjevali Tihu
no - i sve ostale boine pjesme ( kojima nas darivaju ve petu godinu zaredom) tijekom Boinog koncerta to ga je organizirala Matica hrvatska Mostar...

Ovoga puta s njima je u gradu na Neretvi nastupio i splitski Zbor medicinskih sestara
- koje su, predvoene dirigenticom Mirom uki Milaevi - na samom poetku veeri
otpjevale skladbe La pastora Katarina i Nek srce tvoje zna

Splitski lijenici pjevai potom su izveli kolendu Dobra veer, Bog da, otpjevali skladbe Oe na i Transeamus usque Betlehem, Adeste fideles, a onda smo jo jednom zapljeskali naim takoer dugogodinjim i dragim gostima - solistima Opere HNK
Split: tenoru Stefanu Kokokovu i njegovoj, prvi put na repertoar Boinog koncerta
uvrtenoj Pieta, signore, Sveti Matoiu Komnenoviu, koji je - prvi put na mostarskoj
sceni - otpjevao Oh, Holly Night, te baritonu Ratomiru Klikiu i skladbi Nebesa slaveUslijedila je ve spomenuta Stille naht, a zatim skladbe L enfant au tambour,
Boino drvce, Joy to the world, jo jedna molitva - Oe na, pa Sveta tri kralja

Veeranji koncert smo spremali s idejom da , osim hrvatskih boinih pjesama, donesemo djelie kulture iz katolikog svijeta, iz europskih kulturnih tradicija, koje se vezuju
za Boi. To znai da pjevamo i na latinskom, francuskom, engleskom, panjolskom i
njemakom jeziku- i takvim mozaikom predstavimo Europu u boinom ozraju - Europu koju nosimo u sebi i sa sobom pojasnio je, u razgovoru za Radio Herceg Bosne lan Zbora i voditelj programa koncerta Splitskih lijenika pjevaa dr. Ivo Urli,
neuropsihijatar svjetskoga glasa dometnuvi kako i njemu i njegovim kolegama lijenicima sudjelovanje u Zboru znai festival za duu; jer, nakon cjelodnevnog i cjelotjednog rada - kada utorkom naveer u osam sati sjednemo u Zbor i ponemo vjebati
- formalno se rastopi postojanje bilo kakvog drugog svijeta Uete u svijet glazbe - u
svijet ljepote - koji vam ispunja duu i angaira vas na potpuno drugi nain kazao
nam je Urli.

U nastavku Boinog koncerta gitarist Domagoj Miji odsvirao je panjolske folklorne
varijacije, kantautor Toni Jankovi, - predstavljen kao mostarski zet - podsjetio nas je
na vrijeme kada je, kao lan sastava Divlje jagode, pjevao popularne skladbe:Jedina
moja i Krivo je more, a u zavrnici koncerta, nakon Kantion de cuna - publika je, zajedno sa svim izvoaima, otpjevala Zvonie i U se vrime godita
Splitski lijenici pjevai i njihovi gosti - s kojima smo proveli jo jednu radou i toplinom ispunjenu veer u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosae u Mostaru, pred-
loili su i sa scene tog Doma - i u razgovoru za Radio Herceg Bosne - da i mostarski

zdravstveni radnici pou njihovim stopama, oforme zbor i na sceni se - moda ve
sljedee godine - pridrue kolegama iz Splita iz dragog susjedstva Pa, Mostarski
lijenici pjevai - iekujemo vas s nestrpljenjem!
In dulci jubilo
Nek srce ti bude najljepi dar- pjevali su mladi aneoski glasovi lanova Akademskog
pjevakog zbora Sveuilita u Mostaru, voeni rukom magistrice Katje Krolo arac, i uz
glasovirsku pratnju profesorice Marijane Pavlovi, izvodei Couperinovu Pastoralu, na
poetku Boinog koncerta to su ga 18. prosinca priredili u jedinstvenom ambijentu
kapelice Samostana kolskih sestara franjevkiA mi sluatelji smo - ba kako kae naslov tradicionalne njemake pjesme, takoer uvrtene u glazbeni program veeri In
dulci jubilo - u slatkom zanosu - ivjeli minute ispunjene muzikom i stihovima, kojima
su poznati i nepoznati skladatelji cijele kugle zemaljske slavili roenje Isusovo

Spavaj, spavaj djetiu/ o, Nebeski Kraljiu,/ja u tebe uvati/ svojim srcem grijati
Ljubavlju, tako jednostavno iskazanom rimama tradicionalne hrvatske pjesme Klanjam
ti se, Kraljiu - proete su i tradicionalna poljska skladba Krist je roen ove noi i ona
amerika - Rudolf - jelen crvenog nosa, Rheinbergerova Dijete se rodilo, ba kao i
tradicionalna engleska Djeak s bubnjem i O antifone Zoltana Kodalyja - pjesme
iji su nas zvuci odvodili u predjele jo neiskazanih tajni Ugodno iznenaenje za sluatelje bila je skladba Benjamina Brittena There is no roseNema rue takve vrline/
kao to je rua koju je otkrio Isus/ aleluja, aleluja/ jer u ovoj rui sadrani su bili raj i zemlja u malom prostoru/ udesan dogaaj udesni dogaaj, doaran udesnom
glazbom- u prostoru nezemaljske ljepote - kapelici oslikanoj rukom i duom ruskog
umjetnika Aleksandra Zvjagina - to je saetak glazbene veeri to su nam je priredili
lanovi Akademskog pjevakog zbora Sveuilita u Mostaru

Tijekom estogodinjeg studija crkvene glazbe u Austriji bila sam redovito prisutna
probama fakultetskog zbora, kao i onog katedralnog u Grazu, i tamo sam istinski zavoljela vokalnu glazbuNeto se otvorilo u meni, zaljubila sam se u pjevanje i to to sam
upijala svih est godina pokuavam danas prenijeti studentima s kojima radim u MostaruUpoznala sam puno svjetske glazbene literature - i za ovaj koncert sam izabrala
ono to sam drala da studenti mogu kvalitetno otpjevatiTo nisu samo tradicionalne
boine pjesme - ve i one modernije, u jazz obradi - kazala je mr. Katja Krolo arac u
razgovoru za Radio Herceg Bosne.

Dvadesetosam studenata glazbe Odjela glazbene kulture pri Fakultetu prirodoslovnomatematikih i odgojnih znanosti Sveuilita u Mostaru okupljenih u Akademski pjevaki zbor svoj nastup zavrili su skladbama Zvonii, Veseli se, Majko Boja, Stille
Nacht i We wish you a merry Christmas...
| 197
No, uz njih dvadesetosam- zbor je i dalje otvoren za sve mlade ljude koji ive u Mostaru i okolici, koji imaju volje i ljubavi za pjevanje i, naravno, dobar glas- poruila je
putem valova naeg radija Katja Krolo arac.Vjerujemo kako e se njezinom pozivu oni
muziki nadareni i odazvati i , ubudue, utorkom i etvrtkom podijeliti radost zajednikih proba sa svojim kolegama - lanovima skupine entuzijasta, koji e se, kako nam
je obeala njihova voditeljica, nastaviti truditi da nam s puno ljubavi daruju kvalitetne
glazbene nastupe.
Smijeh kao lijek

Datum objavljivanja: 27. 12. 2006.
Smijeh je ljekovit - tvrde vrlo ozbiljne lijenike glaveStoga, svi vi kojima se ini kako
nemate puno razloga za radost, svi vi kojima, moda, tmurna, brigama optereena svakodnevica tugom boji dane - posjetite to prije mostarsku Galeriju Aluminij Moda
ete, potaknuti karikaturama koje ine postav izlobe to je pod nazivom Memento
hrvatske karikature otvorena 20. prosinca - vratiti osmijeh na liceModa ete uspjeti
uvidjeti i humornu stranu svega to vam se dogaa
Vatrogasac stoji na visokim ljestvama i pokuava kroz prozorski otvor spasiti djevojku
iz nebodera u plamenu no ona jo uvijek bira: koju haljinu za tu prigodu obui? dok
plameni jezici zahvaaju ogledalo pred kojim stojiIli: Konobar, na pritubu gosta
kako mu u tanjuru punom juhe pliva i jedna muha - donosi sprej kojim e uljeza oamutiti, a potom mreicom izvaditi van Naravno, gostu ostaje tu istu juhu pojesti...Ili:
Operna pjevaica vjeba glas kraj otvorenog prozora, a na cesti ispred njezine kue
lee sluajni prolaznici onesvijeteni ljepotom njezinog sopranaNa lice mjesta
dolazi policija, vri oevid i vrpcom ograuje mjesto zloina

To su, doista, posve bezazlene teme o kojima su, svojim crteima, pokuavajui nas nasmijati - progovorila trojica karikaturista - od njih etrdeset i tri, to su svoje, samo za ovu prigodu nacrtane radove, izloili u prestinoj mostarskoj galeriji
Na sveanosti otvorenja pojavila su se tri sudionika izlobe: karikaturisti Ratko Marii,
(generalni konzul Republike Hrvatske u Mostaru), Davor tambuk, koji je postigao meunarodnu slavu, i Igor Brean, jedan od organizatora Mementa No, meu imenima autora izloaka nailazimo i na ona Nikole Pleka, Petra Pismestrovia, Marka Ivia,
Branka Efendia, Ivana Haramije, Borivoja Dovnikovia, Sreka Puntaria i inihSvi
odreda su izloili karikature bez teksta, formata 25 X 25 cm.

To to je karikatura potpuno istisnuta iz novina - ne znai da je nestala: stotinjak radova hrvatskih karikaturista izloeno je u galerijama diljem svijeta Tako se danas odvija
ivot hrvatske karikature - rekao je na sveanosti otvorenja Ratko Marii, a struna
suradnica Galerije AluminijInga Dragoje Mikuli dometnula kako specijalizirani humoristiki asopisi danas ne postoje - pomeo ih je uti tisak koji nam eli anestezirati
mozak i na ivot pretvori u prponi vodvilj Igor Brean, pak, prokomentirao je:
Pjevaica koja ima mudante ili ne - zavri na prvoj stranici - i od toga smjenijeg nema
i, karikaturi tu nije mjesto! A na opasku vae novinarke - kako su nas dobri karikaturisti
godinama navodili na razmiljanje, Brean replicira: Karikatura je opaka, govori univerzalnim jezikom, koji, ako nije prost i vulgaran - zna biti upozoravajuiDavor tambuk, najnagraivaniji hrvatski karikaturist, dobitnik domaih i meunarodnih nagrada:
u Sloveniji, Poljskoj, Nizozemskoj, Indoneziji, Japanu, Italiji, i Francuskoj - zemlji u kojoj
ga je Ministarstvo kulture ovjenalo odlijem Vitekog kria za literaturu i umjetnost
istaknuo je kako karikaturisti govore diplomatskim jezikom, jer ne ele nikoga uvrijediti - ve samo na humoristian nain o svemu progovoriti

Zavrimo ovaj prikaz citirajui Breana, koji u predgovoru kataloga izlobe Memento
hrvatske karikature konstatira kako protjerivanje karikature iz dnevnog tiska i specijaliziranih asopisa sugerira poraavajuu drutvenu istinu o stanju duha nacije, koja
svjedoi kako je dolaskom sloboda i demokracije zapravo prestala potreba za humorom i karikaturom, ne toliko u smislu drutvenog korektiva i uljudnog ponaanja, koliko
nasune potrebe to proizlazi iz stanja duha, i - ponadajmo se kako e masovan posjet
izlobi Memento hrvatske karikature, postavljenoj u mostarskoj Galeriji Aluminij,
makar donekle opovrgnuti taj pesimistiki zakljuak: karikaturi vratiti dignitet i mjesto
koje joj pripada u naim ivotima, a nama, posjetiteljima, osmijeh na lice Jer, ne zaboravite: smijeh je doista lijek
Sveta no
O, sveta no - dok zvijezde svoj sjaj alju - uzdie se, snanom emocijom
oplemenjen, glas Barbare Othman da bi, nedugo potom, njezin tamni sopran, vrlo
sugestivno prizvao mir i tajnovitost one jedinstvene, Tihe noi - u kojoj spava
sve, samo Marija s Josipom bdi

A mostarski Boini zbor najprije pjeva blagou obojenu Uspavanku:/Snivaj mi
djetece san/Nad tobom majica bdi/ Tebi e aneli do/ uvat e cijelu te no/, a onda
, i ove godine, izvodi skladbu U se vrime godita: onu njezinu verziju to je ponikla u naem hercegovakom kraju pjesmu koja je, kako nam je i sam voditelj Boinog zbora don
Dragan Filipovi potvrdio, skladana u tekom molu- molu to priziva u sjeanje tugom
bremenitu prolost naroda koji je, eto, ipak doekao svog SpasiteljaPjesma je to koja
svaki put oslobaa iz nas, sluatelja, one duboko zapretane nanose uspomena, ugraenih u naa tkiva, u nae kosti - sjeanja na dugi put kroz no nae trnovite povijesti
Upravo su te etiri ve spomenute pjesme izvedene u sklopu Boinog koncerta Na
dobro vam doao Boi i sveto poroenje Isusovo to je, u organizaciji agencije Stela-Media, prireen 21. prosinca u velikoj dvorani Hrvatskoga doma hercega Stjepana
Kosae u Mostaru - bile, zapravo, uporine toke te glazbene veeri; veeri tijekom
koje smo, takoer, u izvedbi Tamburakog orkestra HRT-a te estradnih umjetnika Jasne
Zloki i Borisa ire Gaparca, kao i zbora Slavuj (to ga vodi sestra Matea Krei), i
| 199
onoga iz kole u Kruevu, uz sudjelovanje na glasoviru profesorice Marijane Pavlovi,

djece - recitatora i Maoretkinja Zrinjski - imali prigodu uti jo cijeli niz poznatih boinih pjesama - ali i uvertiru za operu Seviljski brija Gioachina Rossinija to ju je
za Tamburaki orkestar HRT-a, kojim ravna Sinia Leopold, priredio pokojni maestro
Nikica Kaloera - veliki glazbenik - u iju ast je uvertira u Mostaru i odsvirana

Boine pjesme izraavaju pravu, istu teologiju, na jednostavan nain, i za njihovo izvoenje zbor je nenadoknadiv- kazao je po zavretku koncerta u razgovoru za
Radio Herceg Bosne don Dragan Filipovi Sinia Leopold, pak, istaknuo je kako je
program koncerta nastojao osvjeiti novim skladbama i tako orkestru pruiti prigodu
da prikae svoj bogati, aroliki glazbeni repertoar s kojim se predstavlja sluateljima
diljem Hrvatske i Europe, pa i svijetaSvi oni koji su se 21. prosinca zatekli u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosae sjetit e se, primjerice, kao ilustracije te tvrdnje
- i dodatka koncertu - vesele novogodinje polke

Estradni umjetnik Boris iro Gaparac prvi put je nastupio na Boinom koncertu u Mostaru i osobito se radovao to je u toplom ozraju kakvo je te prosinake veeri vladalo
u Kosai- mogao izvesti dvije boine puke pjesme: O, pastiri, udo novo i Kirie
eleison - ali i skladbe Moj angelek i Ave Maria

A pjevaica Jasna Zloki, u ijoj smo interpretaciji uli Radujte se, narodi i U sve
vrime godita, te Bijeli Boi Zdenka Runjia prisjetila se, u razgovoru za na radio
- Boia svoga djetinjstva (uz neizostavne mamine fritule) da bi, potom, opet samo za
nae sluatelje, otpjevala nekoliko taktova Tihe noi - skladbe koja je - kako je kazala
- ve godinama nikako ne moe zapasti na boinim koncertima

I armantni i dobro raspoloeni voditelj veeri Mirko Fodor - bio je - kao, uostalom, i svi
ostali sudionici i nakon koncerta pripravan za alu i pjesmu - pa je i za sluatelje Radija
Herceg Bosne (sjajno!) izveo White ChristmasDakle, i nakon Boinog koncerta
koncert - na domjenku, u gornjoj Kosainoj galeriji

A naa draga goa sopranistica Barbara Othman - kojoj se vraamo i na samom koncu ovoga prikaza, izrazila je iznimnu radost to ve dugi niz godina nastupa na boinim koncertima u Mostaru i poeljela da se to prije vrati u grad na Neretvi, u kojemu
je publika tako rado doekuje, a nju svaki koncert, kako je sama priznala, ispunjava
posebnom radou

to rei na kraju? Sveta, tiha no je ve iza nas - no Djetece je, zapravo, i kad prou
blagdani - uvijek s namaZnamo li mu se dovoljno radovati? Znamo li ga, doista, voljeti?

Ljubav u Hercegovini
Najljepi instrumenti ikada stvoreni, uzbibani enski i muki glasovi - preplitali su se,
voljeli - i eznuli za ljubavlju, pjevali Djetecetu i Djevici, domovini - Kroaciji i svojoj Hercegovini - bolovali plemenitim bolom i prizivali uzviene trenutke duhovnog proimanja
dvaju bia to se ljube - i sve to u samo jednoj glazbenoj veeri - tijekom koncerta Hercegovini s ljubavlju - na kojemu su nastupile hercegovake klape Lira iz Trebiata i
Narenta iz Mostara (obje enske), potom one muke Kolo s Bune, Brotnjo iz itluka, Rodo iz Rodoa, Zlatna dolina iz apljine, Ero iz Mostara i klapa Hrvoje
- takoer iz grada na Neretvi

Organizator - Hrvatski dom hercega Stjepana Kosae - najavio je sino odrani koncert
kao smotru hercegovakih klapa i promociju vieglasnog pjevanja u Hercegovini No,
bila je ta veer puno vie od puke smotre: klape su se sretno nadopunjavale - kao da su
jedna drugoj glazbom odgovarale na opet glazbom- ve postavljena pitanja i - pokazale koliko dubokih, njenih i plemenitih osjeaja nose u sebi itelji Hercegovine - ljudi
s tvrdog kamena, sposobni i spremni na visoke emotivne i duhovne uzlete

Publika, eljna klapske pjesme, oduevljeno je pozdravila i one skladbe to su nosile
obiljeja dalmatinskog melosa, i one s hercegovakog kra, starogradske, kao i boine, no- pravo otkrivenje bile su tri autorske skladbe don Dragana Filipovia, voditelja
klapa Narenta i Ero. Sve tri nastale su prema predlocima u stihu hrvatskih pjesnika
enska skupina Narenta, vilinski ugoenim glasovima, odaptala je ispovijest Triba duu vidit, skladanu prema istoimenoj pjesmi Ante Tadia utre; klapa Ero je
donijela skladbu Ja sam, komponiranu na stihove Silvija Strahimira Kranjevia i
- na iroko more ispratila Na novu plovidbu lau - prema istoimenoj pjesmi Dobrie
Cesaria

Nisam elio skladati pjesme od dva-tri akorda - trudio sam se stvoriti zahtjevniju glazbu
- i zadovoljan sam nainom na koji je izvedena - kazao je za Radio Herceg Bosne don
Dragan Filipovi po zavretku koncerta

Vjerujemo kako e najvie zanimanja meu klapama i ljubiteljima klapske pjesme pobuditi ona Triba duu vidit Rije je zapravo o skladbi koja bi mogla postati svojevrsnim hitom - no, to e pokazati vrijeme

I etvrta pjesma to su je izvele klape koje vodi don Dragan Filipovi - skladatelj, kojega,
uz temeljito glazbeno obrazovanje, krasi i neiscrpna inventivnost i stvaralaka energija
- boina Uspavanka - obogaena je Filipovievim novim aranmanom

Toku na i, na drugu godinu zaredom prireenom koncertu Hercegovini s ljubavlju stavila je klapa Hrvoje, pjesmom Kroacijo, k o mater te volim, da bi u samoj zavnici
sve klape, zajedno s publikom, otpjevale U to vrime godita
| 201
Hercegovina je sino pjevala za svoju duu - prebogatu, raskonu - na izmaku starog

ljeta - ulazei u novo, osnaivi tako nadu i vjeru kako e i dalje, unato svemu - u biti
svoga bia u ljubavi rasti, kako e je ljubav uzdizati

ORFEJEVA SMRT
(DRAGAN IMOVI
14. VI. 1964. 6. I. 2007.)

Euridika se okrenula, uzdrhtala od ljubavi,
I orfejske su ti strune potonule u Had...
Kakav te, pjesnie, tamo obgrlio hlad,
I s ega e nam odsad sunce sjati, ubavi

Snovnie, srca krilatogaNevini,
Prejasni dan, to s tvog se toio ela
ime e ponovno zablistati? Strijela
Tvog uma, to nebu se propela, istini

Kuaju odgonetnut trag - kako e kazivati
Kojim putem poi- i hoe li nas tvoja voditi
Zvijezda, stazom zemaljskom, bolnom i snovitom

Kai, pjesnie kamo suze ove skriti
I kako pod kapom nebeskom hoditi
Bez svjetiljke tvoje cestom trnovitom

Mostar, 6. / 7. sijenja 2007.
Vizije pune sjaja

Uz gostovanje ekog Wallinger kvarteta u OKC Abraevi
Sjaja pune vizije bile su naa stvarnost, sino, dok smo u dvorani OKC Abraevi u
Mostaru u izvoenju ekog Wallinger kvarteta sluali Gudaki kvartet u Es duru velikog bekog romantiara Franza Schuberta, Gudaki kvartet br. 2 u D-duru Aleksandra
Borodina, lana ruske mone gomilice i Gudaki kvartet br. 2, poznat pod imenom
Intimna pisma Leoa Janaeka skladatelja koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljee
ivio i stvarao upravo u Brnu, gradu iz kojega je stigao glazbeni ansambl, koji nam je
svojim muziciranjem dao naslutiti kako je sudjelovanje u ljepoti, zajednitvo u ljepoti,
naa najvanija i najsvetija zadaa na Zemlji.
Violinist Pavel Wallinger, voditelj kvarteta koji nosi njegovo ime, i njegove kolege: Jan
Vata druga violina, Miroslav Kovar viola, i Jan krdlik violonelo, bili su ugodno iznenaeni ozrajem koje je vladalo u Abraevievoj dvorani, prepunoj mladih ljudi
uglavnom polaznika dviju glazbenih kola u Mostaru - s kojima su se, uostalom, u
radnoj atmosferi druili i tijekom prijepodnevnog boravka u gradu na Neretvi, za vrijeme
rada dvosatne glazbene radionice, u sklopu koje su mladi glazbenici, makar i u tako
kratkom roku puno nauili od majstora komorne glazbe, spoznavi jo jednom kako
se samo upornim i strpljivim ovladavanjem svim tajnama zanata, korak po korak stie
do umjetnikih vrhunaca
A lanovi Wallinger kvarteta, utemeljenog 1986. godine, ovjenani priznanjima i nagradama na meunarodnim natjecanjima i rado sluani u zemljama Europe, Afrike i
Amerike - kamo ih je njihova umjetnost odvodila - uz skladbe Leoa Janaeka, Aleksandra Borodina i Franza Schuberta, na svom repertoaru imaju i Haidnova, Mozartova,
Beethovenova, Dvorakova i Smetanina djela
Vano nam je da nas glazba koju izvodimo u cijelosti ispunjava, ali istu vrijednost ima
i injenica da tu unutarnju ispunjenost moemo podijeliti sa sluateljima - kazao nam
je Pavel Wallinger u razgovoru voenom nakon koncerta.
Svoju turneju po Bosni i Hercegovini Wallinger kvartet nastavlja nastupima u Sarajevu, u sklopu Sarajevske zime i u Tuzli.
A svi mi koji smo pozorno i radosno sluali nae goste iz Brna, opinjeni trenucima
provedenima u sretnom suglasju sa Schubertovom, Borodinovom i Janaekovom glazbom, osvojeni nainom na koji su tri velika skladatelja doivljavali ivot i svijet otili
smo s koncerta prosinuti osjeajem kako nam je neka davna, daleka i draga ruka
prijateljski domahnula - i osnaila nas tom gestom, tvorei tako most u vremenu, sve
- vremenu, kroz koje, zahvaljujui svemonoj muzici, kroimo rame uz rame s prolim,
pa i buduim naratajima
| 203
Mira Pehar
Kronika kulturnih dogaanja u

Mostaru,
prosinac 2006. - oujak 2007.
06.12. CABARE CABAREi, poznati umjetnik Zijah Sokolovi u mostarskom klubu
Oxygen izveo je svoj kabaret kao ivotnu komediju.
07.12. Poetak rada prvog bh. centra World Music (WM) sveano je u sjajnoj
atmosferi obiljeen u Muzikom centru Pavarotti.
08.12. Pijanist Oliver Mott odrao solistiki koncert u, do posljednjeg mjesta ispunjenoj, Umjetnikoj galeriji kraljice Katarine Kosaa.
15.12. Predstavljena knjiga AIDS i virusni hepatitis - bolesti koje prijete dr. sci.
Danka Lupija, nekadanjeg efa Odjela za hepatitise KCU u Sarajevu. Knjigu su predstavili dr. sci. Ivo Curi, dc. dr. Milan Mimica te Ivo Nui prof. u Umjetnikoj galeriji
kraljice Katarine Kosaa, a u organizaciji Matice hrvatske Mostar.
15.12. Predstavljena zbirka pjesama Svitac kameniti Marine Kljajo Radi u Hrvatskom narodnom kazalitu u Mostaru. O knjizi su govorili knjievnik Ante Mati i prof. dr.
Antun Lui. Autorica je istaknula da je ovo njena etvrta zbirka pjesama metaforina
naslova, koji se, kako je kazala, moe prepoznati i iitati u pjesmama unutar korica.
15. 12. Sveani Boini koncert, velika dvorana Hrvatskog doma hercega Stjepana
Kosae, Mostar, Splitski lijenici pjevai, Zbor medicinskih sestara i prvaci opere HNK
Split, Nelli Manuilenko, sopran, Sveto Matoi - Komnenovi, tenor, Stefan Kokokov,
tenor i Ratomir Kliki, bariton; Rajmir Kraljevi, dirigent, Mira uki - Milaevi, dirigentica, Domagoj Miji, solo gitara, Rozarija Samodol, glasovir, dr. Ivo Urli, voditelj i Toni
Jankovi, posebni gost.
19.12. Humanitarni koncert Sveanost svjetla odran u Hrvatskom domu hercega

Stjepana Kosae.
19.12. Predstava O emu je rije djejeg dramskog studija MTM OKC Abraevi.
20.12. Prezentacija projekta Oscar Wilde Infantin roendan dramsko itanje, autora Salke aria u Centru za kulturu.
20.12. Predstavu Sve o enama Mire Gavrana izveli glumci HNK Mostar.
21.12. Sveani boini koncert Na dobro Vam doao Boi i sveto poroenje
Isusovo u velikoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosae, u organizaciji
agencije Stela Media. Na koncertu su nastupili: Boini zbor Mostar, Djeji zbor Slavuj
Mostar, Jasna Zloki, Barbara Othman, Boris iro Gaparac i Tamburaki orkestar HRTa pod ravnanjem maestra Sinie Leopolda. Voditelj programa bio je Mirko Fodor.
28.12. elimir Dado Miladin- retrospektivna izloba slika i predstavljanje monografije
u Umjetnikoj galeriji kraljice Katarine Kosaa.
06.01. Koncert Simfonijskog orkestra Mostar odran je u mostarskoj Katedrali uz misu.
10.01. Sveani boini koncert u povodu pravoslavnog Boia odran u Umjetnikoj
galeriji kraljice Katarine Kosaa, u organizaciji Parohije mostarske i Srpske pravoslavne
crkve. Na koncertu su nastupili zbor Sveta Anastazija srpska iz Trebinja, te folklorna
skupina KUD-a Slavko Mandi iz Laktaa.
11.01. Pod nazivom Hvala splitskoj bolnici predstavljen jedan dio programa velike
humanitarne akcije. Djela sedamnaest slikara koja su nastala na koloniji poklonjena su
splitskoj bolnici.
16.01. Predstavljena knjiga Lijepa naa kolonijo Josipa Jovia , zahvaljujui Matici hrvatskoj Mostar. Knjiga je predstavljena u poslovnom centru Sivri, a predstavljai
su bili dr. Jure Buri, dr. Slavko Musa, eljko Ragu i Marinko Jovanovi .
21.01. Sportski plesni klub Romantik organizirao je tradicionalnu plesnu reviju u
Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosae.
22.01. Izloba pod nazivom tresss u Caffe galeriji Mala, triju hercegovakih
umjetnica: Maje Rubini, Inge Kljajo i Ive Zeljko.
31.01. Premijerna predstava Bljesak zlatnog zuba prema tekstu Mate Matiia, u
izvedbi itavog ansambla HNK Mostar, potpomognuta gostima Franom Periinom iz
Dubrovnika i Vedranom Mlikotom iz Zagreba.
02.02. Izloba u spomen antiu. U okviru obiljeavanja godinjice smrti velikog
pjesnika i humanista Alekse antia u spomen kui orovi odran neobian kulturni
| 205
dogaaj. Otvorena je izloba mladog sarajevskog slikara Marka Popadia, te promovirana najnovija zbirka pjesama i kratkih pria pod nazivom Put za nemogue iji je
autor njegova sestra Bojana Popadi. Izlobu je otvorio ak. kipar Florijan Mikovi, a o
zbirci pjesama govorila profesorica Alma Fazil Obad.
06.02. Plovidbom oko svijeta do Kosae. Pomorski kapetan Stjepko Mami izloio je
svoja djela za sve koji vole mirise i boje Mediterana i mora. Slike prtavih, svijetlih boja,
s motivima mora, riba, sunca, plavetnila, svjetionika, prostranstava. Izlobu je otvorio
poznati knjievnik Miro Petrovi.
08.02. Izloba prve generacije diplomaca i apsolvenata Nastavnikog fakulteta, odjela likovnih umjetnosti u povodu proslave 30- te obljetnice osnutka Univerziteta Demal
Bijedi, u Centru za kulturu.
10.02. Spektakularna dodjela 6. Veernjakova peata u Hrvatskom domu hercega
Stjepana Kosae. itatelji Veernjeg lista iz BiH nakon trotjednog glasovanja, u konkurenciji 20 nominiranih kandidata, za osobu godine proglasili su premijera Republike Srpske
Milorada Dodika Zahvaljujui na priznanju Dodik je rekao da mu je ovo jedno od najdraih
u ivotu imajui u vidu okolnosti i sredinu koja mu ga je dodijelila. (Hrvati su preteito itatelji Veernjeg lista za BiH, te je Peat znak otvorenosti, dijaloga i suivota).
12.02. Fiziki trening Odin teatra (demonstracija rada iz 1972.)- u okviru programa
Mediateka predstavljena je projekcija dokumentarnog materijala.
14.02. Zaljubljeni Mozart, gudaki kvintet Simfonijskog orkestra Mostar priredio je u
povodu Dana zaljubljenih koncert simbolinog naziva. Koncert je uprilien u Umjetnikoj galeriji Kraljice Katarine Kosaa i izvoena su djela ovog slavnoga glazbenika.
16.02. Izloba slika Stjepana imia u Caffe galeriji Mala
22.02. 24.02. Filmski festival o ljudskim pravima, odran u organizaciji OKC ABRAEVI, Net. Kulturnog kluba Ma Ma iz Zagreba i Film kluba Mostar. Festival je otvoren
u Muzikom centru Pavarotti.
23.02. 25.02. Teatar u zajednici sredstvo socijalnih promjena bila je tema meunarodne konferencije u organizaciji Centra za dramski odgoj Mostarskog teatra mladih (MTM), odrane u povodu 33. roendana MTM. Predstavljen je i dvobroj asopisa
za teatar i odgoj TmaaArt 33-34, koji je prvi put tiskan dvojezino.
01.03. Sveana premijera filma Antonia Nuia Sve daba odrana u velikoj dvorani
Hrvatskoga doma herceg Stjepana Kosae.
03.03. Odran izbor za Miss Model University u velikoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosae.
04.03. Neobian dodir noi izloba slika Valentine Bonjak u Caffe galeriji Mala.
07.03. Susret sa Svjetlom rijei organizirao je Franjevaki medijski centar Svjetlo
rijei Sarajevo, pod pokroviteljstvom Grada Mostara u Umjetnikoj galeriji kraljice Katarine Kosaa. O Svjetlu rijei i izdavatvu Bosne Srebrene govorili su fra Mijo Dolan,
provincijal Bosne Srebrene, fra Ivan arevi, urednik revije Svjetlo rijei, fra Iko Skoko
i knjievnici eljko Ivankovi i Ivan Lovrenovi.
07.03. Izloba grafika akademskog grafiara Dragana Cohe iz Beograda u spomenkui orovi na kojoj je predstavljeno oko etrdeset grafika raenih tehnikom litografija.
09.03. Predstava Maske, po stoti put izvedena ova interaktivna predstava u izvedbi
Mostarskog teatra mladih.
12.03. Koncert klasine glazbe izveden u dvorani OKC Abraevi pod pokroviteljstvom ekog veleposlanstva.
15.03. Odrana Konferencija o kulturnom nasljeu, kao pokretau turistikih aktivnosti i razvoja turizma, a upriliilo ju je Veleposlanstvo Kraljevine panjolske u BiH u
hotelu Ero.
15.03. - 16.03. Pod nazivom Dani Aluminija, odrana sveana proslava tvrtke Aluminij d.d.o. kojom je ovaj gospodarski gigant obiljeio 10. obljetnicu pokretanja proizvodnje. Sveanim otvorenjem izlobe akademskog slikara iz Zagreba Roberta imraka zapoelo je dvodnevno slavlje. U glazbenom dijelu programa nastupile su ibenske
klape More i Maslina,glazbeni ansambli Bonaca i Music Forever te sopranistice
Marija Bubi Jaman i Nera Gojanovi, ana Marendi Buevi, mezzosopranistica, Stefan Kokokov, tenor, Ivica ike, bas, te prof. Gordana Pavi, glasovir.
16.03. Predstavu Helverova no izveo je Kamerni teatar 55 iz Sarajeva u dvorani
Narodnog pozorita. Predstavu je reirao Dino Mustafi, a briljantne su uloge ostvarili
Mirjana Karanovi i Ermin Bravo.
16.03. Predstavljena knjiga Imam petlju Svetlane Broz na Univerzitetu Demal Bijedi.
20.03. Obitelj kao zajednitvo - Studijski dan u okviru redovitog zasjedanja Biskupske konferencije BiH, a organiziraju ga Vijee za obitelj BK BiH i Biskupski ordinarijat u
Mostaru.
| 207
MOSTARSKO PROLJEE
DANI MATICE HRVATSKE
MOSTAR 2007.
11. travnja

Sveano otvaranje: Izloba Stoljee likovne umjetnosti 18:00

Galerija kraljice Katarine
Narodno pozorite Sarajevo, Ero s onoga svijeta 19:30

Hrvatski dom herceg Stjepan Kosaa
12. travnja
Lutkarsko kazalite Mostar, Zid od brana 19:30, HNK Mostar
13. travnja

Crnogorsko narodno pozorite - Podgorica,

Krlea: Nova zemlja 20:00, Hrvatski dom herceg Stjepan Kosaa
17. travnja
Koncert, Oliver Dragojevi, Alan Bjelinski, 20:00

26. travnja

Narodno pozorite RS, Banja Luka, Gospoa ministarka 20:00

04. svibnja

Predstavljanje knjige Marija Kosa, ivot u odvjetnitvu 18:30

Koncert, Veer klapske pjesme Omi 20:00,

08. svibnja

Jazz veer 21:00, Ansambl Blackcoffee i Zdenka Kovaiek, Zadar

HNK Mostar
12. svibnja

Mostarsko knjievno proljee u suradnji sa

Sarajevskim danima poezije 20:00, Galerija kraljice Katarine
13. svibnja

Koncert, Zlatan Stipii-Giboni 21:00

15. svibnja

17. svibnja
Predstava T. tivii: Nemre pobje od nedjelje 20:00

Atelje 212, HNK Mostar
Djeji dan 11:00, Galerija kraljice Katarine
18. svibnja
Pozorite lutaka, Mostar, Maak u izmama 18:00, HNK Mostar
20. svibnja

L. Paljetak: Sveti Vlaho Blasius Bla 18:00, Dubrovake ljetne igre

HNK Mostar
23. svibnja

Predstavljanje knjige Kolumne od Hercegovine, Gojer, 18:30

Narodno pozorite Sarajevo, Opera: Nikola ubi Zrinski 20:00

25. svibnja

Hrvatska kazalina kua Zadar, I. L. Lemo 1001 no 20:00

26. svibnja

Koncert, Gospari vam s pjesmom dohode 20:00

30. svibnja

Tamburaki orkestar HRT i solisti: Sandra Bagari, Ivica ari, 20:00

Jajce
31. svibnja

01. lipnja
Tamburaki orkestar HRT i solisti, Mostar 20:00

02. lipnja
Calamus 21:00, Sharf Club
04. lipnja

M. Gavran Nora danas ili (sve o mukarcima) 20:00h

Hrvatsko narodno kazalite, Varadin, HNK Mostar
05. lipnja
Lutkarsko kazalite iz Peuha Zlatna ribica 11:00, HNK Mostar
06. lipnja
Zbor velikih donskih kozaka 20:00, Hrvatski dom herceg Stjepan Kosaa
08. lipnja
HNK Split Bez treeg 20:00, HNK Mostar
10. lipnja

11. lipnja
M. Matii Bljesak zlatnog zuba 20:00, HNK Mostar
12. 17. lipnja

Tjedan filma 21:00, 1) Gospoica (A. taka),

2) Sve daba (A. Nui), 3) Put lubenica (B. Schmidt),
4) Armin (O. Svilii), 5) Grbavica (I. bani),
15. lipnja

Promocija knjige prof. Branka Bariia, Obitelj u buri i oluji ivota

18:30, galerija Kraljice Katarine,
- koncert: Saa Dejanovi i Olga ober 20:00, Galerija kraljice Katarine
20. lipnja
Dubrovake ljetne igre, Orestija 21:00, Hrvatski dom herceg Stjepan Kosaa
23. lipnja

Sveano zatvaranje: Zagrebaka filharmonija, Carmina Burana 21:00

panjolski trg, Mostar
24. lipnja
Zagrebaka filharmonija, Carmina Burana, Sarajevo
Teatar EXIT, Plaa 20:00, HNK Mostar
Narodno pozorite, Slukinje 20:00, HNK Mostar
| 209
Respektabilan kulturni program

regionalnog znaenja
Potovani,
S velikom osobnom radou pratim kako iz godine u godinu Dani Matice hrvatske Mostar rastu i od
jednotjedne uskrsne priredbe pretvaraju se u respektabilan kulturni program regionalnog znaenja.
Odravanjem ove priredbe u Mostaru, gradu naklonjenom pjesnicima i umjetnicima, ali i gradu ratom
razorenom i razdijeljenom, na najbolji se mogui nain, univerzalnim jezikom umjetnosti ponovno gradi
ono to je neko predstavljalo jednu od njegovih najveih vrijednosti - bogatstvo razliitih kultura.
Matica Hrvatska Mostar ima vrstu i postojanu poziciju u drutvu, djelujui u uvjerenju da se poznavanjem svoje i potivanjem tuih kultura stvaraju nove vrijednosti. U njihovom radu elim im i dalje puno
uspjeha kao i svim izvoaima u uvjerenju da e ova priredba imati dug i uspjean vijek.
Srdano,

Zagreb, 15. oujka 2007.
Stjepan Mesi
Pismo Mostarskom proljeu Danima Matice hrvatske Mostar 2007
Kao ovjek volim ovu

manifestaciju, njene
programe i atmosferu
Svrha drave je srea njenih graana
Na poetku svog ministarskog mandata imao sam odvanosti podrati kulturnu manifestaciju Dani Matice hrvatske, prepoznavi je kao manifestaciju koja njeguje ono to u Mostaru i Bosni i Hercegovini batinimo kao najveu vrijednost: bogatstvo razliitih kultura i tradicija meusobno proetih i, istovremeno,
osobenih i autohtonih.
Ovih dana ponovo me proima osjeaj zadovoljstva i ponosa to je Ministarstvo kulture na ijem sam
elu zasada jedino podralo arheoloka istraivanja na lokalitetu Desilo u Hutovu blatu, pokazavi puno
povjerenje Studiju za arheologiju pri Fakultetu filozofskih i humanistikih znanosti u Mostaru.
Matica hrvatska Mostar, u suradnji s drugim institucijama kulture i manifestacijama u Mostaru, Bosni i
Hercegovini i regiji, zatitni je znak kulturnih zbivanja i sredinja je manifestacije kulture u Hercegovini
ali i cijeloj dravi.
Odlina suradnja s Dubrovakim ljetnim igrama, Splitskim ljetom, Sarajevskim danima poezije, kazalitima iz Sarajeva, Banje Luke, Tuzle.... ove je godine proirena suradnjom i sa Sarajevo film festivalom.
Dani Matice hrvatske - Mostarsko proljee, manifestacija je potrebna Mostaru i cijeloj Bosni i Hercegovini, potrebna je cijeloj naoj regiji. Ona je demonstracija naklonjenosti prema ljepoti i umjetnosti, kola
ljubavi prema svome narodu i potovanja prema drugome, kola ljubavi prema svojoj domovini.
Kao ovjek volim ovu manifestaciju, njene programe i atmosferu. Kao ministar, zadovoljan sam to drava Bosna i Hercegovina upravo putem Federalnog ministarstva kulture i sporta ispunjava svoju svrhu
i ve godinama usreuje ljude Mostara, Hercegovine, kao i goste koji sa svih meridijana i paralela dou
vidjeti Mostar i doive ga u najljepem svjetlu.
Gavrilo Grahovac
federalni ministar kulture i sporta
| 211
Knjievna zaklada/fondacija Fra Grgo Marti,

iji je osniva Stani group - Svjetlan Stani, raspisuje
NATJEAJ
za godinju knjievnu nagradu Fra Grgo Marti

lanak 1.
Knjievnu nagradu Fra Grgo Marti utemeljila je istoimena Zaklada/Fondacija, s ciljem poticanja knjievnog stvaralatva, te poboljanja materijalnog poloaja knjievnih
stvaralaca.
lanak 2.
Knjievna nagrada Fra Grgo Marti dodjeljuje se jednom godinje, i to za: 1) najbolju zbirku poezije, 2) najbolju knjigu proze (roman, prie/novele, putopisi), 3) najbolju
zbirku poezije (prvijenac) autora koji dosad nisu objavili knjigu 4) najbolju knjigu proze
(prvijenac) autora koji dosad nisu objavili knjigu, i 5) krai knjievni rad (bilo kojeg anra)
ili knjievnu studiju inspirirane likom i djelom fra Grge Martia.
Sve nagrade dodjeljivat e se za dosad neobjavljena djela (rukopise). U kategoriji 3. i 4.
pravo sudjelovanja imaju knjievnici do 35 godina starosti.
lanak 3.
Radovi se primaju do 30. travnja/aprila 2007. godine. Objavljivanje rezultata bit e obavljeno na zavrnoj manifestaciji, koja e biti upriliena na godinjicu smrti fra Grge Martia, 30. kolovoza/augusta 2007. godine u Kreevu.
lanak 4.
Na osnovi odluke Upravnog odbora, iznosi nagrada za 2007. godinu su sljedei: za
nagrade pod brojem 1. i 2. po 7.000 KM, za nagrade pod brojem 3. i 4. po 1.000 KM, a
za nagradu pod brojem pet 2.000 KM.
U iznos nagrade ugraen je i honorar za objavljivanje knjige.
lanak 5.
Autori nagraenih rukopisa obvezuju se na ustupanje prava na prvo objavljivanje nagraenih djela, a Knjievna fondacija/zaklada obvezuje se na objavljivanje djela u roku
od est mjeseci od objavljivanja rezultata natjeaja.
Radove ocjenjuje Ocjenjivaki sud, kojeg e imenovati Upravni odbor Zaklade/Fondacije.
lanak 6
Pravo natjecanja za Knjievnu nagradu Fra Grgo Marti imaju svi dravljani Bosne i
Hercegovine, izuzev lanova irija i njihovih obitelji.
Rukopisi moraju biti napisani na nekom od jezika naroda Bosne i Hercegovine.
lanak 7.
Natjeaj je anoniman. Rukopisi se alju pod ifrom. ifra mora biti itko ispisana na
vanjskoj strani omotnice u kojoj se rukopis alje, kao i na prvoj stranici rukopisa na kojoj
treba stajati i naznaka u kojoj kategoriji se autor natjee.
Uz rukopis se prilae i zapeaena kuverta, na ijoj vanjskoj strani takoer mora biti
ispisana ifra, a u kuverti priloeni adresa, telefon, kopija osobne iskaznice (line karte)
autora i kratke bio-bibliografske biljeke. U omotnici mora biti i CD s kompletnim rukopisom knjige. Kuverte s podacima o autorima otvaraju se komisijski, u prisutnosti svih
lanova Ocjenjivakog suda, nakon to Ocjenjivaki sud donese odluku o nagraenim
rukopisima.
lanak 8.
Radovi se alju na adresu: Knjievna zaklada/fondacija Fra Grgo Marti, Polje bb
(Zgrada Boreasa), 71260 Kreevo, Bosna i Hercegovina, s naznakom: za Knjievnu
nagradu Fra Grgo Marti
| 213
Mostarsko proljee
Dani Matice hrvatske Mostar 2007.
11. travnja - 23. lipnja 2007.
Maestro Vjekoslav utej

Motrista 37 PDF

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Motrista 37 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

. .

+387 36 323 501

BiH 10 KM, Republika Hrvatska 50 kn, Europa 7,5

Shift kreativna agencija, Mostar

br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Mile STOJI: Matej. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Suradnicima i itateljima sretan Uskrs!

6 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Pjesnik Mile Stoji je dobitnik ovogodinjega Goranova vijenca za

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

8 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

10 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

12 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Koliko sam puta itao ili sluao takve stvari!

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

DRUGI ROENDAN MOG SINA

14 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

16 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Nije se imalo bog zna to priati;

18 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

20 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

22 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

24 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

I dalje e upotrijebiti svu svoju logistiku da sve to bolje proe.

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Ljudi koji se vjenaju.

26 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Pradavni zagrljaji tjee lica.

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

28 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

30 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Uvijek drukije spoznajem

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

U ovla svezanoj kosi

ZAGUBLJENA STUDENTSKA FOTOGRAFIJA

32 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Obiteljski obziri i vjetar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

ONI KAPCI, SOBA 31

34 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

36 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

FRANKFURTSKO LIJENO PODNE

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

38 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

BOSANSKI KARTAKI STOL

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

40 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

42 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

* Veer otvaranja obnovljenog Starog mosta

Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

44 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

JA BIH MOGLA DISAT

46 | Motrita br. 37, glasilo Matice hrvatske Mostar

Veeras nisam u modi

Veeras nisam u modi