1

PO BAROJA

Drvo spoznaje
Trea knjiga
Sa panjolskoga preveo
Josip Tabak
Trilogija:
Gospoa lutalica
Magleni grad
Drvo spoznaje
Naslov izvornika:
El rbol de la ciencia

Sadraj
PRVI DIO ivot jednog studenta u Madridu
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.
XI.

Andrs Hurtado poinje studij

Studenti
Andrs Hurtado i njegova obitelj
U izdvojenosti
Andrsov kutak
Dvorana za seciranje
Aracil i Montaner
Jedna formula ivota
Jedan zaostali
U bolnici San Juan de Dios
Bolniki pitomac

DRUGI DIO Strvinari

I.
Obitelj Minglanilla
II. Napuhavanje
III.
Nametnici
IV.
Lul
V.
Jo o Lul
VI.
Manolo Kooperni
VII. Povijest seore Venancije
VIII. Ostali tipovi u kui
IX.
Opa okrutnost

TREI DIO Jadi i boli

I.
II.
III.
IV.
V.

Boi
Djeakov ivot
Stara kua
Dosada
Iz daljine

ETVRTI DIO Istraivanja

I.
II.
III.
IV.
V.

Filozofski plan
Stvarnosti
Drvo spoznaje i drvo ivota
Disocijacija
Druba ovjekova

PETI DIO Iskustvo u pokrajini

I.
II.

Na putu
Dolazak u mjestance
3

III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.

Prve tekoe
Lijeniko neprijateljstvo
Alcolea del Campo
Tipovi u kasinu
Seksualnost i pornografija
Dilema
ena starog Garrote
Odlazak

ESTI DIO Iskustvo u Madridu

I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.

Komentar prolome
Prijatelji
Fermin Ibarra
Susret sa Lul
Lijenik u higijenskoj zatiti
Trgovina rubljem
Kuna arita
Smrt Villassa
Ljubav, teorija i praksa

SEDMI DIO Iskustvo s djetetom

I.
II.
III.
IV.

Pravo na potomstvo
Novi ivot
U miru
Imao je neto od pretee

Po Baroja

PRVI DIO
ivot jednog studenta u Madridu

Glava prva
Andrs Hurtado poinje studij
Moglo je biti nekako oko deset izjutra jednog dana u mjesecu
listopadu. Na dvoritu arhitektonskog odjela tehnikog fakulteta
skupina studenata oekivae da se otvori predavaonica.
Na vrata s ulice Estudios to su vodila na to dvorite ulazili
mladii, pozdravljali se, smijali se i razgovarali.
Po jednoj od onih klasinih anomalija u panjolskoj, ti studenti
to su ekali na dvoritu kole za arhitekte nisu bili budui arhitekti
nego budui lijenici i farmaceuti.
Opa kemija u pripremnoj godini studija medicine i farmacije
predavala se u to vrijeme u staroj kapeli Zavoda San Isidro koju su
pretvorili u predavaonicu, a u nju se ulazilo kroz dvorite
arhitektonskog odjela.
Nije bilo nimalo udno to su se studenti okupili u onako
veliku broju i to su bili nestrpljivi da uu u dvoranu: bijae to prvi
dan predavanja.
Onaj prijelaz od mature na studij na fakultetu uvijek u studentu
budi iluzije, te on misli da nekako vie postaje ovjek i da e mu se
ivot iz temelja promijeniti.
Andrs Hurtado, poneto u udu kad se naao meu tolikim
drugovima, paljivo je, naslonivi se na zid, promatrao vrata u
jednom kutu dvorita: na ta su vrata imali ui.
Pred tim su se vratima okupljali mladii ba kao to se publika
okuplja na ulazu u kazalite.
Dok je momak tako stajao i gledao, odjednom osjeti kako ga
netko hvata za miku te mu veli:
Hej, mladiu!
Hurtado se okrenu i vidje pred sobom druga iz zavoda, Julija
Aracila.
Bili su sauenici u San Isidru; ali je prolo mnogo vremena to
Andrs nije vidio Julija. Posljednju godinu pred maturu Julio je,
kako ree, iao u kolu u provinciji.
to, i ti ovdje? upita ga Aracil.
Kako vidi.

 to studira?
Medicinu.
ovjee! I ja! Studirat emo zajedno.
S Aracilom bijae jo jedan mladi, neto stariji, sudei mu po
plavoj bradi i svijetlim oima. Taj mladi i Aracil, dvojica koja su se
vladala kako treba, govorili su prezrivo o drugim studentima, koji
preteno bijahu provincijalci to su svoju radost i iznenaenje zbog
susreta izraavali povicima i bunim smijehom.
Otvorie predavaonicu, i studenti navalie onamo gurajui se i
natiskujui, kao da je posrijedi nadasve zabavan prizor.
Da vidi samo kako e ulaziti nakon nekoliko dana
podrugljivo e Aracil.
Gurat e se da iziu kao to se sad guraju da uu
odgovori drugi.
Aracil, njegov prijatelj i Hurtado sjedoe jedan do drugoga.
Predavaonica bijae stara kapela Zavoda San Isidro iz vremena kad
je zavod pripadao jezuitima. Imala je strop islikan velikim figurama
u stilu Jordaensovu1; u kutovima etiri evangelista, a u sredini
nekoliko figura i prizora iz Biblije. Od poda pa gotovo do stropa
uzdizale se naokolo drvene stube sa sredinjim stubitem, i to je
predavaonici davalo izgled galerije u gledalitu kakva kazalita.
Studenti ispunie klupe gotovo do najgornjih; jo nije bilo
predavaa, a kako je meu acima bilo mnogo onih to rado bue,
jedan poe tapom tuckati po podu, mnogi drugi, dakako, odmah
prihvatie, i tako nastade strana buka.
Odjednom se otvorie vrataca u dnu tribine i pojavi se star
gospodin kruta dranja, u pratnji dvojice mladih asistenata.
Teatralna pojava profesora i njegovih asistenata izazva razliite
glasove, jedan od smionijih studenata poe pljeskati, a za njim
zapljeskae i drugi videi kako se stari profesor ne protivi nego se
jo i klanja zahvaljujui.
Ovo je ba smijeno ree Hurtado.
Njemu oito nije doeka Aracil sa smijekom. Ali kad
je toliko glup te mu je po volji da pljeu, pljeskat emo.
Profesor bijae jadan starac, pretenciozan i smijean. Studirao
je u Parizu pa je poprimio neprirodno dranje kakva francuskog
naprice.
1

Jan Jordaens, slavni nizozemski slikar iz 17. stoljea. Prev.

Dobrijan je poeo pozdravni govor studentima, zanosno i

visokoparno, s ponekom sentimentalnom icom: govorio im je o
svome uitelju Liebigu, o svome prijatelju Pasteuru, o svome kolegi
Berthelotu, o znanosti, o mikroskopu...
Njegova sijeda kosa, zalizani brci, iljasta bradica to je
podhrtavala dok je govorio, pa onaj uplji i sveani glas sve mu
je to davalo izgled stroga oca u drami, i jedan je izmeu studenata,
uoivi tu slinost, glasno kazivao stihove Don Diega Tenorija
one kad starina iz Zorilline drame ulazi u krmu:2
Zar netko od roda moga
u takav brlog da zae!
Oni to bijahu u blizini nesmjernog recitatora udarie u smijeh,
a ostali studenti pogledae u skupinu bukaa.
to je tamo? to se dogaa? upita profesor stavljajui
naoale na nos i prilazei rukohvatu na stubitu tribine. Je li to
kome tamo otpala potkova? Maknite se dalje od toga magarca to
tako savreno njae, jer vas jo moe usmrtiti kad se ritne!
Studenti se guili od smijeha, a profesor objavi da je
predavanje zavreno; prije nego to se povukao, ceremonijalno
pozdravi, mladii zapljeskae da se sve orilo.
Andrs Hurtado izie s Aracilom, i njih se dvojica, u pratnji
plavobradog mladia, koji se zvao Montaner, uputie na Centralno
sveuilite, gdje se predavala zoologija i botanika.
Tu su studenti naumili ponoviti skandal s kemije; ali ih
profesor, suh i zlovoljan stari, odmah predusretne i kaza da se
njemu nee nitko smijati niti e mu tko pljeskati, jer nije on nikakav
komedija.
Sa sveuilita trojica mladia krenue u sredite grada.
Andrs je prema Juliju Aracilu osjeao prilinu antipatiju,
premda mu je u ovom i onom priznavao stanovitu nadmo; a jo je
veu odbojnost osjeao prema Montaneru.
Prve rijei to su ih meu sobom izmijenili Montaner i Hurtado
2
Da roenim oima vidi sablazan to je ini njegov raspusni sin don Juan (Don
Juan Tenorio, I, 8). Ta Zorillina drama (iz 1844.) najsretnija je izmeu mnogih
obrada Seviljskoga porugljivca i ujedno najpopularnije djelo na repertaru
panjolskih kazalita. Svake se godine iznova prikazuje, a stihove joj lake,
ivahne, ljupke i pune narodnog duha i daha svatko pamti. Prev.

nisu ba podsjeale na ljubaznost. Montaner je o svemu govorio

nekako sigurno i uvjeren u se, i u toj je njegovoj sigurnosti bilo
neto ofenzivno. Hurtado mu je nekoliko puta resko uzvratio.
U tome prvom razgovoru dvojica kolega pokazae posvemanu
suprotnost u miljenju i u stavovima. Hurtado je bio republikanac, a
Montaner je branio kraljevsku obitelj; Hurtado bijae neprijatelj
buroazije, a Montaner pristaa bogate klase i aristokracije.
Pustite vi to ree im nekoliko puta Julio Aracil;
podjednako je glupo biti monarhist kao i republikanac; jednako je
glupo braniti siromane kao i bogate. Trebali bismo imati novaca,
koijicu kao to je ova i pokaza jednu i enu kao to je ona
tamo.
Neslaganje izmeu Hurtada i Montanera pokazalo se i pred
knjiarskim izlogom. Hurtado bijae za pisce naturaliste, a ti
Montaneru ne bijahu nikako po udi; Hurtado se oduevljavao
Esproncedom, a Montaner Zorillom. Nisu se razumijevali, nisu se ni
u emu slagali.
Stigli su na trg Puerta del Sol i krenuli irokom ulicom San
Jernimo.
Odoh ja kui ree Hurtado.
Gdje stanuje? upita ga Aracil.
U ulici Atocha.
Onda sva trojica stanujemo u blizini.
Zajedno su ili do trga Antona Martina, i ondje se mlako
rastadoe.

Glava druga
Studenti
U ono vrijeme Madrid jo bijae jedan od ono malo gradova
koji su zadrali romantini duh.
Svi gradovi, bez sumnje, imaju niz praktinih formula za ivot,
a to je posljedica rase, povijesti, fizikog i moralnog ambijenta.
Takve formule, takav poseban nain gledanja, stvaraju koristan
pragmatizam, koji pojednostavljuje i sintetizira.
Nacionalni pragmatizam vri svoju misiju dok ostavlja
slobodan prolaz stvarnosti; ali ako se taj prolaz zatvori, tada se ono
normalno u narodu promijeni, atmosfera se prorijedi, ideje i djela
uzimaju lane perspektive. U ambijentu fikcija, ostatku starog
pragmatizma bez obnove, ivio je Madrid mnoge i mnoge godine.
Drugi panjolski gradovi mislili su o potrebi preinake i
promjene; Madrid je ostajao nepokretan, bez radoznalosti, bez elje
za promjenom.
Madridski student, pogotovu onaj iz pokrajine, dolazio je u
prijestolnicu zanosei se donhuanskim duhom, dolazio u namjeri da
se brzo sagori u ambijentu prepunu kisika, kako je sveano kazivao
profesor kemije.
Veina nije imala nikakvih ideja izuzev vjerskih, ali ih sama
religija nije mnogo zanimala; studenti s kraja minulog stoljea ili su
u prijestolnicu s duhom kakva studenta iz sedamnaestog stoljea, s
iluzijom da oponaaju, koliko je mogue, Don Juana Tenorija i da
ive
sve sile okreui
na ljubav, izazove.
Obrazovani student, iako je htio da sve gleda u okviru
stvarnosti i namjeravao da sebi stvori jasnu predodbu o svojoj
zemlji i o ulozi to je ona igra u svijetu, nije mogao ostvariti svoju
zamisao. Utjecaj europske kulture bio je u panjolskoj zaista
ogranien i lokaliziran na tehnika pitanja; novine su o svemu
davale nepotpunu sliku; opa tendencija bijae stvoriti uvjerenje da
10

bi sve ono to je u panjolskoj veliko moglo biti sitno i neznatno

izvan nje, i obratno, i sve to zbog meunarodne zlonamjernosti.
Ako u Francuskoj ili Njemakoj ne govore o panjolskoj, ili
pak o njoj govore u ali, to je zbog toga to nas mrze; imali smo mi
ovdje velikih ljudi kao to su Castelar, Cnovas, Echegaray... koji su
izazivali zavist u drugim zemljama. Sva je panjolska ivjela,
Madrid napose, u ambijentu apsurdna optimizma: sve to je
panjolsko ve je samim tim najbolje.
Ta prirodna sklonost lai, iluziji siromane zemlje koja se
izolira, pridonosila je zamoru, fosilizaciji ideja.
Ono ozraje nepokretnosti i lanosti odraavao se i na
katedrama. Andrs Hurtado mogao je to osjetiti kad je poeo
studirati medicinu. Profesori to su predavali predmete u pripremnoj
godini bijahu stari prastari; bijae ih koji su tu poetnu mudrost
predavali ve gotovo pedeset godina.
Nisu ih slali u mirovinu oito zbog njihova utjecaja i zbog one
simpatije i potovanja to ga je u panjolskoj uvijek bilo kad je
posrijedi togod nekorisno.
Napose je predavanje kemije u drevnoj kapeli Zavoda San
Isidro bilo prava bruka. Stari je profesor svojim predavanjima
podsjeao na konferencije to su ih u Francuskom institutu drali
slavni kemiari, i oito je bio uvjeren da objanjavajui dobivanje
duika i klora pravi otkrie, pa mu je godilo to mu pljeu.
Zadovoljavao je svoju djetinjsku tatinu tako to bi raskone
eksperimente ostavljao za zavretak predavanja, kako bi iz
predavaonice mogao otii usred pljeska, ba kao kakav opsjenar.
Studenti su mu pljeskali i kidali se od pusta smijeha. Ponekad
bi se, usred predavanja, dogodilo da koji student mora izii, te bi
ustao i odlazio. Dok bi silazio niza stube koraci bi mu izazivali
kripu i buku, a ostala bi mladost tropot pratila udarajui takt
nogama i tapovima.
U predavaonici se razgovaralo, puilo, itali se romani, nitko
nije pratio predavanje; jedan se ak pojavio kao truba s rogom, i
kad se profesor spremio da u au vode stavi komadi potae,
momak dvaput puhnu u rog, u znak panje! drugi je opet u
predavaonicu doveo psa skitnicu, te bijae strke i halabuke dok su
pseto istjerali.
Bijae bestidnih studenata koji su okretali u najvee
preuzetnosti: vikali su, njakali, prekidali profesora. A kad bi ih
11

ovjek upitao za ime, izmiljali bi kojeta.

Vi tamo! vikao je profesor pokazujui prstom, dok bi mu
se brada tresla od ljutine. Kako se zovete?
Tko? Ja?
Jest, gospodine, vi, vi! Kako se zovete? preuzimao bi
profesor gledajui u popis.
Salvador Snchez.
Alias Frascuelo dodavao bi drugi, u dogovoru s njim.
Zovem se Salvador Snchez. Ne znam kome je stalo da me
zove tako! A ako ima koga kome je stalo, neka kae! uzvratio bi
student gledajui onamo odakle je dopro glas i pretvarajui se kako
je uvrijeen.
Hajde malo proetaj! ubacio bi trei.
Jest, ohladi krv! povikali bi mnogi glasovi. Van, na
dvorite!
Dobro, dobro, idite rekao bi profesor, bojei se
posljedica takvih svaa.
I momak bi iziao, a do nekoliko dana ponovio bi alu i
smicalicu, dajui kao svoje ime kakva slavna politiara ili torera.
Andrs Hurtado prvih se dana samo udio. Sve mu to bijae
previe apsurdno. On je mislio kako e naii na stegu, jaku a u isto
vrijeme blagonaklonu, a eto se suoio s grotesknom predavaonicom
u kojoj se aci rugaju profesoru. Njegova priprava za znanost nije
mogla biti nesretnija.

12

Glava trea
Andrs Hurtado i njegova obitelj
Gotovo cijeloga svog ivota Andrs se osjeao nekako
usamljenim i naputenim.
Kad mu je umrla majka, nastala je u njegovoj dui silna
praznina i sklonost tuzi.
Andrsova obitelj bila je brojna: osim oca imao je momak
trojicu brae i sestru.
Otac, don Pedro Hurtado, bijae visok i vitak, elegantan, ovjek
koji je proivio pustopanu mladost. U svome mahnitom egoizmu
smatrao je sebe sreditem svijeta. Neujednaena, uzmuena znaaja,
bio je nekakva nesnosna mjeavina aristokratskih i plebejskih
osjeaja. Njegovo se bie oitovalo nekako neobino, i u svemu to
je inio bijae uvijek togod neoekivano. Kuom je upravljao
despotski, nije doputao niijeg upletanja, i Andrsu naprosto bijae
da iskoi iz koe.
Koji put, kad bi uli oca gdje se tui zbog briga i tegoba to mu
na vrat padaju dok upravlja kuom, sinovi bi mu rekli neka se ne
mui i ne kinji, nego neka brigu oko kue prepusti Margariti.
Margariti bijae ve dvadeset godina, i bolje se razumjela u voenje
kue i u ono to je obitelji potrebno negoli otac; ali don Pedro nije
htio.
Don Pedro je volio raspolagati novcem; ulo mu u navadu da
ovdje-ondje potroi dvadesetak-tridesetak dura na svoje hirove, iako
je znao da su u kui potrebni za mnogo to vanije i pree.
Don Pedro zauzimae najbolju sobu; nosio je fino rublje; nije
upotrebljavao pamune rupce kao svi ostali u obitelji, nego konane
i svilene. Bio je lan dvaju kasina; imao je prijatelja meu
utjecajnim ljudima i meu aristokratima.
Njegova ena, Fermina Iturrioz, bijae rtva; provela je ivot
vjerujui da je eni sudbina da trpi, i to je smatrala prirodnim. Poto
je umrla, don Pedro Hurtado odao je pokojnici ast priznavi njezine
velike vrline.
Niste se uvrgli na majku, niste na nju nalik govorio je
svojoj djeci ona je bila prava svetica.

13

Andrsu je ilo na ivce to to don Pedro toliko govori o majci,

te bi mu ponekad znao uzvratiti kazujui mu neka mrtve ostavi na
miru.
Od sinova, najstariji i najmlai, Alejandro i Luis, bijahu oevi
miljenici.
Alejandro je bio pogorana slika don Pedra. Jo beskorisniji i
jo egoistiniji, nije se niega prihvaao, nije htio studirati, nije htio
raditi, pa su ga smjestili u dravni ured, kamo je odlazio samo po
plau.
U kui bijae Alejandro uzronik munih prizora; u sitne sate
vraao bi se iz gostionica, opijao se i povraao, svakoga smetao.
Kad je Andrs poeo studirati, Margariti bijae dvadeset
godina; bila je ona odluna djevojka, poneto suha, egoistina;
voljela je gospodariti.
Po godinama je za njom dolazio brat Pedro; on bijae
filozofska ravnodunost i estitost. Studirao je pravo, da bude
odvjetnik, i dobro je prolazio, zahvaljujui preporukama; ali se za
studij nije brinuo. Odlazio je u kazalite, elegantno se odijevao,
svakog mjeseca imao drugu zarunicu. Koliko su mu sredstva
doputala, ivio je veselo.
Najmlai brat, petogodinji Luisito, bijae dijete slabana
zdravlja.
Odnosi u obitelji bijahu poneto neobini. Don Pedro volio je
Alejandra i malog Luisa; u Margariti je gledao odraslu osobu; prema
sinu Pedru bio je ravnoduan, a Andrsa je gotovo mrzio, jer se
momak nije podvrgavao njegovoj volji.
Alejandro je u kui osjeao iste simpatije kao i otac; Margarita
je opet najvie voljela brata Pedra i Luisita; cijenila je Andrsa i
potovala oca. Pedro pak bijae poneto ravnoduan; osjeao je
neto ljubavi prema Margariti i Luisitu, a divio se Andrsu. to se
tie Andrsa, on je najvie volio najmlaeg brata: osjeao je ljubav i
prema Pedru i Magariti, premda se s njome neprestano svaao;
prezirao je Alejandra, a oca je gotovo mrzio; nije ga podnosio:
nalazio je da je otac naprica, egoist, neznalica, samodopadan.
Izmeu oca i sina vladala je prava nesnoljivost; ni u emu se
nisu mogli sloiti. Bilo je dovoljno da jedan togod utvrdi, i ve bi
drugi zauzeo oprean stav.

14

Glava etvrta
U izdvojenosti
Andrsova mati, fanatina Navarka, vodila je djecu na
ispovijed kad im bijae devet ili deset godina.
Andrs je odmalena osjeao strah ve od same pomisli da se
priblii ispovjedaonici. O svojoj prvoj ispovijesti mislio je kao o
neemu to je od transcedentnog znaenja i nosio u glavi popis svih
svojih grijeha; ali se onog dana, bez sumnje, upniku urilo te ga je
otpravio ne pridajui vanosti njegovim sitnim moralnim
prekrajima.
Ta prva ispovijed bijae mu kao da ga je tkogod polio hladnom
vodom; brat Pedro rekao mu je kako se on ve nekoliko puta
ispovjedio, ali se nikad nije trudio da se prisjea svojih grijeha. Na
drugoj ispovijedi Andrs je naumio da upniku iznie samo tri-etiri
sitnice pa da se oslobodi nevolje. Trei i etvrti put ve se
prieivao i ne odlazei najprije na ispovijed, i nije zbog toga ni
najmanje razbijao glavu.
Poslije, kad mu je umrla majka, upitao bi ga kadikad otac ili
sestra je li obavio vjerske dunosti prije Uskrsa, a on je ravnoduno
odgovarao da jest.
Dvojica starije brae, Alejandro i Pedro, ili su u kole i ondje
se pripremali za maturu; a kad je red doao na Andrsa, otac ree da
je to velik troak, te djeaka smjestie u zavod San Isidro, i ondje je
polazio kolu poneto naputen. U toj izdvojenosti i onda u druenju
s djecom s ulice Andrsu je oivio duh.
Osjeao se Andrs odvojen od obitelji, bez majke, osamljen, i
nekako se uahurio, uvukao se u se i postao tuan. Nije volio ii u
etnju onamo gdje ima svijeta; u tom pogledu bio je on suta
protivnost bratu Pedru; najradije je ostajao u svojoj sobi i itao
romane.
Njegova je mata brzo radila, neprestano bila u pokretu, sve
unaprijed troila. Uinit u ovo pa onda ovo miljae djeak. A
onda? I rjeavao je taj onda, a jedno za drugim neprestano naviralo.
Kad je maturirao, odluio je studirati medicinu; odluku je donio
ne savjetujui se ni s kim. Otac mu je ve vie puta rekao: Studiraj

15

to hoe; to je tvoja stvar.

Iako mu je izbor studija ostavljao na volju, ipak se otac u sebi
srdio to sin ide za svojim sklonostima i nikog nita ne pita.
Don Pedro je u svemu ve unaprijed bio protiv sina, koga je
smatrao rasputenim i buntovnim. Andrs nije znao za poputanje
kad posrijedi bijae ono to je smatrao za svoje pravo, te se estoko
opirao ocu i najstarijem bratu.
Margariti je valjalo posredovati u takvim svaama, koje su se
gotovo uvijek zavravale tako to bi Andrs otiao u svoju sobu ili
iziao na ulicu.
Rasprave bi se potegle zbog najmanje sitnice; neslozi izmeu
oca i sina nije trebalo posebna povoda da se pokae i razbukta u
prepirku i svau; ta je nesloga bila potpuna i apsolutna; ma kakva
beznaajnost bijae dovoljna da izazove svau meu njima; nikad
nisu meu sobom izmijenili ljubazne rijei.
Ponajvie je povod rasprama bio politiki; don Pedro rugao se
revolucionarima, prema njima je osjeao i pokazivao krajnji prezir i
za njih je imao samo rijei prijekora, a Andrs je uzvraao
napadajui buroaziju, popove i vojsku.
Don Pedro uvjeravae kako pristojan ovjek ne moe biti drugo
nego konzervativac. Po njemu, u naprednim partijama nuno vlada
olo.
Za don Pedra, bogat ovjek ujedno je ovjek par excellence; on
u bogatstvu nije gledao sluajnost nego vrlinu; osim toga, smatrao je
da se novcem moe sve. Andrs je ukazivao na est sluaj glupih
bogatakih sinova i iznosio kako ovjek s kovegom punim zlata i s
milijunima u Engleskoj banki ne moe nita na kakvu pustu otoku;
ali se njegov otac nije udostojao sluati te argumente.
Rasprave i razmirice u Hurtadovoj kui odraavale su se
obrnuto gore na katu, izmeu nekoga Katalonca i njegova sina. U
katalonevoj kui otac bijae liberal a sin konzervativac; dok je otac
bio dobronamjeran liberal i slabo govorio kastiljanski, sin bijae u
svome konzervativizmu podrugljiv i zlonamjeran. esto se s
dvorita uo gromovit glas s katalonskim naglaskom:
Da Blaena Djevica nije zastala na svome putu, ve bi se
vidjelo to je panjolska!
A malo zatim sinov glas podrugljivo vikao:
Blaena Djevica! Lijepe li mi besmislice!
Kakvih li glupih rasprava! kazivala s prezirom Margarita,
16

obraajui se bratu Andrsu. Kao da se to moe rijeiti tim

vaim brbljanjem!
to je Andrs bivao stariji, razmirice izmeu njega i oca bivale
vee i ee. Sin nikada nije od oca traio novaca; jednostavno je u
Don Pedru gledao stranca.

17

Glava peta
Andrsov kutak
Kua u kojoj je ivjela obitelj Hurtado bijae vlasnitvo
markiza koga je don Pedro poznavao iz kole.
Upravljao je njome don Pedro, ubirao stanarinu i zanosno
govorio o markizu i o njegovim posjedima, a sin je u tome vidio
grdnu niskost.
Obitelj Hurtado imala je lijepih poznanstava; don Pedro, unato
svojoj samovolji i despotizmu u kui, bijae nadasve ljubazan s
ljudima izvan kue i znao je odravati korisna prijateljstva.
Hurtado je poznavao cijelo susjedstvo i bio usrdan sa svima.
Bio je paljiv prema susjedima, izuzevi one u potkrovlju: njih je
mrzio.
U njegovoj teoriji o novcu kao ekvivalentu zasluge a on je
tu teoriju provodio u praksu razbatinjeni bijae sinonim
bijednika.
I ne znajui da je tako, don Pedro bijae ovjek nepovratne
prolosti; vrijeala ga je ve i sama pomisao da bi se jedan radnik
mogao smatrati ovjekom ili ena neovisnom.
Siromanima je opratao njihovo siromatvo samo ako su uz to
bili olo i besramnici. Za nii svijet, kojemu je mogao govoriti ti, za
probisvijete, sumnjive ene, kockare, uvao je don Pedro sve svoje
simpatije.
U kui, u jednome od stanova na treem katu, ivjele su dvije
bive balerine, a zatitnik im bijae star senator.
Obitelj Hurtado poznavae ih pod nadimkom Monete ili
vori.
Nadimak je nastao po djevojici senatorove miljenice.
Djevojicu su eljali tako da bi joj kosu uzdjenule u malen vor
nasred glave. Mali Luis, kad ju je prvi put vidio, nazvao ju je Mala
sa voriem, a onda je nadimak preao na majku i tetku. Don Pedro
esto je govorio o dvjema bivim balerinama i jako ih je hvalio;
njegov sin Alejandro hvalio je oeve rijei kao da dolaze od kakva
njegova druga; Margarita je ostajala ozbiljna kad bi ula aluzije na
slobodni ivot balerina, a Andrs je prezirno okretao glavu,

18

pokazujui kako su mu cinine oeve pohvale smijene i neumjesne.

Samo se u vrijeme jela Andrs nalazio sa svojom obitelji; inae
ga nisu vidjeli.
U doba mature Andrs je spavao u istoj sobi s bratom Pedrom;
ali kad je poeo studirati, zatraio je od Margarite da ga smjesti u
nisku sobu na tavanu, koja im je sluila kao ropotarnica.
Margarita se u poetku opirala, a onda je pristala; odredila je da
se maknu ormari i kovezi, pa se onamo smjestio Andrs.
Kua bijae velika, s mnogim malim, poneto tajnovitim
prolazima i zavijucima kakvi se ve nalaze u starim zgradama.
Da se doe u novi nastan Andrsov, valjalo se uspeti stubama, i
tako je momak imao sasvim odvojen kutak.
Sobica bijae kao kakva elija; Andrs je Margaritu zamolio da
mu ostavi jedan ormar, pa ga je napunio knjigama i papirima,
privrstio na zidove kosti skeleta to mu ga je dao ujak doktor
Iturrioz, i tako se njegov kutak doimao kao kakva arobnjaka
spilja.
Ondje se nalazio sam kako je volio; govorio je da bolje studira
u onome miru i tiini; ali je esto provodio vrijeme itajui romane
ili jednostavno gledajui kroz prozor.
Taj je prozor gledao na zaelja kua u ulicama Santa Isabel i
Esperancilla, na dvorita i na natkrove du izboina i galerija.
Andrs je onome to se odande vidjelo davao nazive iz romana:
Tajanstvena kua; Znanje sa stubama, Toranj s kriem, Most crnog
maka.
Make iz Andrsove kue izlazile su na prozor i odlazile na
velike izlete po onim krovovima i tavanicama, po izboinama i
njihovim krovitima, krale po kuhinjama, a jednog dana jedna se
pokazala s jarebicom meu zubima.
Luisito je rado odlazio u bratovu sobu i ondje uivao u
zabavama, gledao maje pothvate, radoznalo promatrao mrtvaku
lubanju, i svime se jako oduevljavao. Pedro, koji se uvijek divio
bratu, i sam ga je odlazio vidjeti u njegovoj rupi i diviti mu se kao
kakvoj rijetkoj zvjerki.
Potkraj prve godine studija Andrs se jako bojao da e slabo
proi na ispitima. Plan studija i raspored predavanja bijae takav da
se ovjeku naprosto vrtilo u glavi, valjalo prouiti knjige tako debele
da si se jedva stizao i snai u njima, a na sama predavanja, na
razliitim mjestima meusobno udaljenim, gubilo se mnogo
19

vremena, jer je trebalo ii odavde onamo, i sve je to ovjeka

zbunjivalo.
Osim toga a Andrs to nije mogao prebaciti ni na koga
drugog doli na sebe esto je s Aracilom i Montanerom ostavljao
predavanja te iao gledati paradu pred kraljevskom palaom ili u
etnju parkom Retiro, a onda bi nou, umjesto da studira, itao
romane.
Doao i mjesec svibanj, a Andrs navalio gutati knjige, da vidi
moe li nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Silno je strahovao od slabog
uspjeha, i vie od svega bojao se, u sluaju da ne proe na ispitima,
da bi ga otac mogao bockati i govoriti: Mislim da ti zato nije trebala
tolika samoa.
Na veliko svoje udo proao je na etiri ispita, a na petom je
pao i nije se udio: bijae to kemija. Kod kue nije htio priznati
neuspjeh, pa je izmislio da nije ni iao na ispite.
E, jesi hrabar! ree mu brat Alejandro.
Andrs je odluio da se svojski prihvati studija u toku ljeta.
Ondje e mu, u njegovoj eliji, biti lijepo, imat e mira i tiine. Ali
je sve brzo smetnuo s uma, i umjesto da ui, on je gledao kroz
prozor i na dalekozor promatrao ljude u susjednim kuama.
Izjutra se na dalekim balkonima pojavljavale dvije djevojke.
Kad bi Andrs ustao, one ve bijahu na balkonu. Ondje su se
eljale i stavljale vrpce u kosu.
Nije im dobro vidio lica, jer dalekozor ne bijae velika dosega,
a k tome nije bio ni akromatian, pa je sve predmete utapao u dugine
boje.
Djeak iz kue suelice tim djevojkama znao bi im malim
zrcalom slati odraz sunanog svjetla. One su grdile i prijetile, i
najposlije bi, umorne, sjele ivati na balkonu.
Na oblinjoj galeriji bila susjeda koja bi, poto bi ustala, bojila
lice. Oito nije sumnjala da bi je tko mogao promatrati, te je svoj
posao obavljala ba savjesno. Zacijelo je izvodila majstorsko djelo,
jer bijae poput stolara koji lakom premazuje kakav komad
pokustva.
Andrs je itao i itao, ali mu nita od toga nije ostajalo u glavi.
Kad je se poeo presluavati, vidio je da iz kemije ne zna nita osim
nekoliko prvih lekcija.
Pomislio je na to da potrai kakvu preporuku; nije htio da ita
govori ocu, ve je otiao ujaku Iturriozu da mu iznese nevolju.
20

 Zna li to iz kemije? upita ga Iturrioz.

Veoma malo.
Nisi uio?
Jesam, ali mi se odmah sve ispui iz glave.
Valja znati studirati. Dobro prolaziti na ispitima pitanje je
mnemotehniko, a sastoji se u tome da ui i ponavlja minimum
podataka dok njima ne ovlada... Ali, naposljetku, sada nije vrijeme
za to; preporuit u te. Napisat u ti pismo pa ga odnesi profesoru,
kui.
Andrs ode profesoru, koji je s njime postupao kao oficir s
vojnikom novakom.
Na ispitu nakon nekoliko dana silno se iznenadio; ustao je sa
stolice zbunjen i pun stida. Bio je tvrdo uvjeren da je pao; ali, na
najvee udo, vidje da je proao.

21

Glava esta
Dvorana za seciranje
Idui niz predavanja, koji je imao manji plan, bio je neto laki;
nije trebalo toliko toga drati u glavi.
Uza sve to, sama je anatomija dostajala da stavi na kunju i
najbolje pamenje.
Koji mjesec poslije poetka nastave, kad ve bijae zahladilo,
dola su na red predavanja iz seciranja. Pedesetak-ezdesetak aka
podijelilo se i smjestilo za desetak-dvanaestak stolova, po pet za
svakim.
Za istim stolom nali su se Montaner, Aracil i Hurtado sa jo
dvojicom koju su oni smatrali za strance u svome malom krugu.
Ne znajui zato, Hurtado i Montaner, koji su prije pokazivali
meusobno neprijateljstvo, sada su se jako sprijateljili.
Andrs je sestru Margaritu zamolio da mu saije bluzu za
predavanja iz seciranja; crnu bluzu s rukavima od navotena platna i
sa utim obrubima.
Margarita mu je udovoljila elji. Te bluze nisu bile nimalo
iste, jer su se na njima, a osobito na rukavima, hvatale mrlje od
mesa, koje bi se osuile i ne bi se vidjele.
Veina je studenata eljela da doe u dvoranu za seciranje i da
zarije skalpel u mrtvo tijelo, kao da je u njima jo bio atavistiki
talog iskonske okrutnosti.
U svima je njima bila crta hvalisavosti kad su pokazivali
ravnodunost i veselost pred smru, kao da je ba zabavno i veselo
vaditi utrobu leevima i komadati mrtva tijela nesretnika to su
onamo stizali.
Na predavanjima iz seciranja studenti su rado smrt prikazivali
kao neto groteskno; znali bi leini staviti na glavu kapu ili eir od
papira.
Prialo se o jednom studentu iz drugog godita kako je zbio
alu s prijateljem za koga je znao da je poneto straljiv: uzeo je
ruku s mrtvog tijela, ogrnuo se platem i priao prijatelju da ga
pozdravi.
Zdravo! Kako si? ree pruajui ispod plata ruku leine.

22

 Dobro, a ti? uzvrati drugi.

I stee pruenu ruku. Ali se sav stresao osjetivi hladne prste,
prestravio se vidjevi da mu se ispod plata pruila mrtvaka ruka.
Meu acima pronosila se pria o drugom dogaaju to se zbio
u ono vrijeme. Jedan izmeu lijenika u bolnici, specijalist za
ivane bolesti, naredio je da na jednome njegovu pacijentu koji je
umro izvre autopsiju, izvade mozak i poalju ga njegovoj kui.
Izvadili su mozak i po sluniku poslali ga lijenikovoj kui.
Kad je razmotala omot i vidjela mozak, slukinja je pomislila da je
telei pa ga je u kuhinji priredila ukuanima za objed.
S pravim su se uitkom pronosile mnoge priice kao to je ova,
a jesu li bile istinite ili nisu, nitko nije razbijao glavu. Postojala je
meu studentima medicine tendencija u duhu predavanja, a ta je bila
u opem preziranju smrti, u stanovitom oduevljenju prema
kirurkoj brutalnosti i u tome da se s potcjenjivanjem gleda na
osjetljivost.
Andrs Hurtado nije pokazivao vie osjetljivosti negoli ostali;
nije mu se grstilo da vidi kako se otvaraju, reu i komadaju mrtva
tijela. Ali ga je smetalo to kako su mrtvace izvlaili iz kola u kojima
su ih dovozili iz bolnike mrtvanice. Jedan bi momak prihvatio le
za ruke a drugi za noge, pa bi ga podigli i uz povik hop! bacili na
tlo.
Bijahu to gotovo uvijek tijela nadasve mrava, sami kosturi,
uti kao mumije. Kad bi udarali o kameno tlo, izdavali bi neobian i
neugodan kiopot, kao da se rasipa togod kruto i neelastino. Zatim
bi momci odvlaili mrtvace, jednog po jednog, uhvativi ih za noge,
i tako bi ih vukli po podu pa niza stube na dvorite gdje se nalazilo
spremite dvorane za seciranje, a mrtvake bi glave jezivo tuckale o
kamene stube. Sve se to strahovito doimalo onog tko bi sluajno
gledao; bijae to kao zavretak kakve prethistorijske bitke ili borbe u
rimskirn cirkusima, gdje su pobjednici odvlaili pobijeene.
Hurtado je oponaao junake iz romana to ih je itao, te je
razmiljao o ivotu i o smrti; da su majke onih nesretnika to su ih
odvlaili u spoliarium slutile taj bijedni svretak svoje djece, radije
bi da su ih rodile mrtve, miljae Hurtado.
Jo neto bijae Andrsu odvratno: vidjeti kako poslije razudbe
sve nepotrebne dijelove trpaju u cilindrine kotlove, obojene crveno,
gdje se kakva ruka nae izmeu jetre i mozga, a mutno i ljigavo oko
zapadne u pluno tkivo.
23

Unato odvratnosti kojom su ga ispunjali takvi prizori, nije ga

to i zaokupljalo; anatomija i seciranje bijahu mu zanimljivi.
Tu radoznalost i elju da iznenadi ivot, taj nagon za
istraivanjem, osjeao je Hurtado ba kao to su ga osjeali i gotovo
svi ostali aci.
Jedan izmeu onih koji su ga najjae osjeali bijae neki
Katalanac, Aracilov prijatelj, koji je jo studirao u Zavodu San
Isidro.
Jaime Mass, tako se zvao, imao je malenu glavu, finu crnu
kosu, kou bijelu koja je prelazila u ukastu, i isturenu eljust. Nije
ga resila neka inteligencija, ali ga je nosila tolika radoznalost u
pogledu funkcije pojedinih organa te bi najradije, da je samo mogao,
odnio kui ruku ili koji drugi dio mrtvog tijela da ga ondje po laznu
secira i prouava. Komadiima mesa, kako kazivae, gnojio je
zemlju u loncima za cvijee ili bi ih bacao na balkon nekog
aristokrata u susjedstvu, ovjeka kojega je mrzio iz dna due.
Mass, nekako poseban u svakom pogledu, imao je obiljeja
degenerika. Bio je silno praznovjeran; uvijek je iao sredinom ulice
a nikad plonikom; kazivae, napol u ali a napol ozbiljno, kako u
hodu ostavlja za sobom nevidljivu nit koja se ne smije prekinuti. I
tako je, kad bi iao u kavanu ili u kazalite, izlazio na ista vrata na
koja bi i uao, da bi opet u klupko smotao tajanstvenu nit.
Jo je neim Mass odudarao od mnotva ostalih: bijae on u
muzici oduevljen i nepomirljiv vagnerijanac, i time se jako
razlikovao od Aracila, Hurtada i ostalih, koji to se tie glazbe
bijahu savreno ravnoduni.
Aracil je oko sebe sastavio kamarilu prijatelja kojima je vladao
i koje je kinio, a meu njima se nalazio i Mass; Aracil mu se
izrugivao, gledao u njemu lakrdijaa. I inae je Aracil gotovo uvijek
pokazivao okrutnost, punu nekog prezira ali ne i brutalnosti, i u
tome kao da pokazivae nekakvu ensku crtu.
Aracil, Montaner i Hurtado, kao mladii koji su ivjeli u
Madridu, izrijetka su se druili sa studentima provincijalcima;
osjeali su prema njima prezir; sve one prie o provincijskim
kazinima, o zarunicama i malomjetanskim huncutarijama iz
pokrajine Manche ili Extremadure bijahu im neto plebejsko, neto
to pristaje svijetu nie vrste.
Ta ista aristokratska sklonost vea, dakako, u Aracila i
Montanera negoli u Hurtada bijae razlog to su bjeali od svega
24

to je buno, vulgarno i nisko; osjeali su odvratnost prema svima

onim zakutcima i jazbinama po kojima su studenti provincijalci
gubili jedan niz predavanja za drugim i semestar za semestrom u
glupoj igri bilijara ili domina.
Uza sav utjecaj svojih prijatelja koji su ga navodili da prihvati
ideje i ivot madridskog gospodiia iz boljeg drutva, Hurtado se
opirao. Na njega je vie utjecala njegova obitelj, njegove ostale
kolege i njegove knjige. Knjige pogotovu. Tako je oblikovao svoj
duh ovlaavajui poneto raznorodnim znanjem i raznorodnim
podacima i injenicama.
Njegova se knjinica uveavala kojekakvim svescima to su ih
drugi odvrgli; ujak Iturrioz dao mu je nekoliko ve zastarjelih knjiga
s podruja medicine i biologije; druge je, veinom manje sveske i
romane, naao u kui; neke je opet nabavio u antikvarijatima. Jedna
mu je stara gospoa, prijateljica njegove obitelji, darovala nekakve
ilustracije i povijest Francuske revolucije od Thiersa. Tu knjigu,
koju je tridesetak puta poinjao itati i tridesetak je puta zlovoljan
odbacio, naposljetku je uspio proitati, i jako ga je zaokupila. Poslije
Thiersove povijesti proitao je Lamartineove irondince.
U poneto pravocrtnoj mladikoj logici, mislio je da je najvea
pojava Revolucije bio Saint-Just. U mnogim je knjigama, na prvim
praznim stranama, ispisao ime svog junaka i okruio ga zrakama
kao sunce.
Sakrivao je u sebi taj apsurdni zanos i oduevljenje, nije ga
iznosio prijateljima. uvao je za se svoju revolucionarnu ljubav i
mrnju, te njegove tajne nisu izlazile iz njegove sobe. Tako se
Andrs Hurtado osjeao nekako istaknut kad bi s kolegama
razgovarao na hodnicima sveuilita San Carlos i kad bi sanjario u
tiini svoga potkrovlja.
Imao je Hurtado dvojicu prijatelja s kojima se viao poneke
veeri. S njima je raspravljao o istim pitanjima o kojima i s
Aracilom i Montanerom, i tako je imao prilike ocijeniti i provjeriti
svoje stavove.
Od te dvojice prijatelja iz Zavoda San Isidro, jedan je studirao
tehniku, a zvao se Rafael Saudo; drugi bijae omalen i boleljiv, a
zvao se Fermin Ibarra.
Sauda je Andrsa viao subotom uveer u kavani na ulici
Mayor; zvala se ta kavana Caf del Siglo.
to je vrijeme vie prolazilo, Andrs sve vie uoavao kako se
25

sve vie razilazi u ukusu i idejama sa svojim prijateljem Saudom, s

kojim se neko tako slagao.
Saudo i drugi iz njegova drutva u kavani su razgovarali samo
o glazbi; o operama u Teatro Real, a napose o Wagnerovim djelima.
Za njih, znanost, politika, revolucija, panjolska, nita od svega toga
nije bilo vano i sve se gubilo kraj Wagnerove muzike. Wagner
bijae mesija, a Beethoven i Mozart pretee. Bilo je pristaa
Beethovenovih koji nisu prihvaali Wagnera, i to ne samo kao
mesiju nego ni kao nastavljaa dostojna njegovih prethodnika, i
samo su govorili o Petoj i Devetoj, u pravom zanosu. Hurtadu, koga
glazba nije zaokupljala, ili su ti razgovori na ivce.
Poeo je vjerovati da je iz temelja krivo to ope i vulgarno
miljenje da ljubav prema glazbi znai produhovljenost. Barem se ta
produhovljenost nije pokazivala u sluajevima to ih je on znao.
Meu studentima Saudovim prijateljima, velikim ljubiteljima
glazbe, veina se sastojala od kukavica, to bijahu zlonamjerni i
zavidni.
Hurtado, koji je volio da sebi sve objasni, miljae da je oito
ona neodreenost u muzici razlog to svi zavidnici i sve nitarije,
kad uju Mozartove melodije i Wagnerove harmonije, uivaju i
odmaraju se od unutranje napetosti to je u njima izazivaju njihove
zle namjere i niski osjeaji, ba kao hiperklorhidrat kad se spoji s
kakvom neutralnom tvari.
Caf del Siglo, kamo je zalazio Saudo, imae publiku koja se
u veini sastojala od studenata; bijae ondje i ponekih obiteljskih
skupova, od onih to bi zasjeli oko stola i nanizali se poput vijenca,
na jad i muku konobara, a bilo je i djevojaka to su ile u red
arenih.
Meu njima je na se svraala pozornost veoma zgodna
plavojka koju je pratila majka. Ta majka bijae debela ena
zatubasta nosa, krivih onjaka, a pogled joj kao u vepra. Znala joj se
povijest: poto je ivjela s nekim narednikom, djevojinim ocem,
udala se za Nijemca urara, koji ju je, sit njezinih lupetina, najposlije
istjerao iz kue.
Saudo i njegovi prijatelji provodili su subotnje veeri
olajavajui cio svijet, a onda bi s pijanistom ili violinistom iz kavane
raspravljali o ljepotama koje Beethovenove sonate ili kojega
Mozartova menueta. Hurtado je razabrao da ondje nije njegovo
mjesto i vie onamo nije zalazio.
26

Koje bi veeri Andrs otiao u kakav caf chantant, u zabavite

gdje ima podij za pjevaice i plesaice. Sviao mu se ples flamenco,
a i pjesma kad bijae skromna; ali su mu bili odvratni oni kavanski
specijalisti, gojazna gospoda to bi s palicom u ruci sjedila na stolici
te protiskivala uzdahe i tuno otezala lice.
Andrsova je mata vidjela umiljene opasnosti, i on bi ih,
upinjui volju, izazivao i pobjeivao.
Bilo je takvih kavana i zabavita to se injahu nekako odijeliti:
takve je Hurtado smatrao opasnima. Takvo jedno mjesto bijae
kavana Brillante, gdje su se okupljali pomagai torera, sobarice i
plesaice; drugi takav zakutak bijae igranica u ulici Magdalena, s
prozorima to bijahu zastrti zelenim zavjesama. Nita, valja ui,
kazivae Andrs u sebi. I ulazio je drhtei od straha.
Strah se u njemu mijenjao i poprimao razliite oblike. Neko
vrijeme strah mu je zadavala neobina ena, jedna od onih lakih s
ulice Candil, ena s krupnim crnim oima, tamno osjenjenim, i sa
smijekom to je otkrivao zube bijele bjelcate.
Kad bi je vidio, Andrsa bi neto prosrsilo te bi naprosto
zadrhtao. Jednog dana uo ju je gdje govori s galjekim naglaskom,
i otada je, neobjanjivo, nestao sav njegov strah.
esto bi nedjeljom popodne Andrs odlazio u kuu svoga
sauenika Fermina Ibarre. Fermin je bolovao od upale zglobova te je
provodio ivot itajui naune knjige zabavno pisane. Majka ga je
pazila i u njemu kanda jo gledala dijete, kupovala mu mehanike
igrake koje su ga zabavljale.
Hurtado bi pripovijedao to radi, govorio mu o seciranju, o
zabavitima, o madridskome nonom ivotu.
Fermin, rezigniran, radoznalo ga je sluao. I evo to bijae
apsurdno: kad bi iziao iz bolesnikove kue, Andrs je o ivotu
mislio kao o neemu to je ugodno.
Bjee li to opaki osjeaj to dolazi od kontrasta? Osjeati se
zdrav i jak kraj onoga koga bolest dri prikovana za postelju?
Izuzevi te asove, sve ga se ostalo doimalo kao neto bolno
studij, rasprave, kua, prijatelji, njegova vrljanja po Madridu; sve
to pomijeano s njegovim mislima ispunjalo je njegov duh
gorinom. ivot uope, a napose njegov, inio mu se neim runim,
mutnim i alosnim, neim ime naprosto ne moe ovladati.

27

Glava sedma
Aracil i Montaner
Aracil, Montaner i Hurtado sretno su zavrili prvu godinu
anatomije. Aracil je otputovao u Galiciju3, gdje mu je otac bio
zaposlen; Montaner je otiao u neko planinsko mjestance, i tako je
Andrs ostao bez prijatelja.
Ljeto mu je bilo dugo i teko; prije podne odlazio bi s
Margaritom i malim Luisom u park Retiro, i ondje se njih troje
igralo i jurilo naokolo; popodne je i veer Andrs provodio u kui
itajui romane nekoliko godita podlistaka u novinama. Dumas
Otac, Eugne Su, Montepin, Gaboriau, Miss Braddon svojom su
produkcijom zadovoljavali njegovu glad za itanjem. Takvi
knjievni obroci, nabijeni zloinima, pustolovinama i misterijima,
najposlije su mu dotuili te mu se naprosto grstilo.
Ugodni mu zato bijahu prvi dani nove kolske godine. Tih
jesenskih dana jo je trajao rujanski sajam u Pradu, pred Botanikim
vrtom, pa dok bijae atora s igrakama, vrtuljaka, streljana i itavih
hrpa oraha, badema i oskorua, bijae i tezgi s knjigama, i onamo su
hodoastili bibliografi da listaju po starim svescima punim praine.
Sve dok je trajao sajam Hurtado je prevrtao po knjiurinama
nalazei se izmeu kakva ozbiljna gospodina u crnu, s naoalama i s
doktorskim izgledom, i kakva skeletina sveenika u olinjaloj
mantiji.
Imao je Andrs neku iluziju u pogledu nove kolske godine;
bio je na redu studij fiziologije, pa je mislio da e ga prouavanje
ivotnih funkcija zanimati koliko i kakav roman, ako ne i vie; ali se
prevario, nije bilo tako. Ponajprije, sam udbenik o tome predmetu
bijae nadasve glupa knjiga, skalupljena od izrezaka povaenih iz
francuskih djela, a napisana bez jasnoe i bez oduevljenja
kupusara mutna i dosadna do zla boga. itatelj nije iz nje mogao
stei jasnu sliku ivotnog mehanizma; po piscu te knjige izlazilo je
da je ovjek kao nekakav ormar s itavim nizom aparata koji se
nalaze u njemu, jednih sasvim odvojenih od drugih, kao odjeli kakva
ministarstva.
3

Galicia, pokrajina na sjeverozapadu panjolske. Prev.

28

Nadalje, profesor koji je predavao fiziologiju bijae ovjek koji

nije imao nikakve ljubavi ni sklonosti za taj predmet: bijae on
senator, jedan od onih dosadnih, koji je provodio veeri u senatu
raspravljajui o glupostima i navlaei san na oi asnim dravnim
ocima.
Jednostavno nije bilo mogue da onaj tekst i onaj profesor i u
koga pobudi elju za prouavanjem ivotnih funkcija. Fiziologija,
onako predavana, bijae neto glupo i bezglavo, nezanimljivo i
otuno.
Hurtado se jako razoarao. Valjalo je dakle proi fiziologiju,
kao i sve drugo, bez ikakva oduevljenja, svladati je kao jednu od
zapreka to su se isprijeile na putu ka zavretku studija.
Ta ideja, ideja o nizu zapreka, bijae Aracilova. On je smatrao
da je glupo i misliti da bi mogli imati ugodan studij. U tom je
pogledu, kao i gotovo u svemu, Julio dobro pogaao. Njegov veliki
smisao za stvarnost rijetko ga je kad varao.
U toku te kolske godine Hurtado je prilino prijateljevao s
Julijom Aracilom. Julio je bio godinu ili godinu i pol stariji te je
izgledao nekako muevniji. Bio je crnomanjast, sjajnih oiju to su
vjeno poigravale, lica ivahna izraza, lakorjeiv, brzog shvaanja.
Po tome bi ovjek mogao suditi da je momak bio simpatian;
ali ne, bijae sasvim obrnuto: znanci mu u veini nisu bili skloni.
Julio je ivio kod starih tetaka; otac mu, inovnik u
pokrajinskom gradu, imae prilino skroman poloaj. Julio je
pokazivao nezavisan duh; mogao je traiti protekciju u svog
strievia Enrique Aracila, koji je u to doba ba dobio mjesto
lijenika u bolnici i koji mu je mogao pomoi; ali Julio nije htio
protekcije, nije otiao ni da posjeti roaka; to je imao da postigne
htio je postii sam, bez iije pomoi. S obzirom na njegovu
praktinu stranu bijae poneto udno to njegovo opiranje zagovoru
i protekciji.
Veoma spretan, Julio gotovo i nije uio, ali je uvijek prolazio.
Traio je manje inteligentne prijatelje da se njima okoristi; gdje bi
vidio kakvu superiornost, ma koje vrste bila, odmah se povlaio.
ak je Hurtadu priznao da mu nije ugodno etati s ljudima koji su
stasom vii od njega.
Julio je veoma lako uio svaku igru. Roditelji su mu, podnosei
rtvu, mogli plaati za knjige, upise i odjeu. Tetka mu je svaki
mjesec davala jedan duro, da bi mogao koji put otii u kazalite, a
29

momak je novac ulagao u igru karata s prijateljima, tako te je imao i

za kavanu, i za kazalite, i za cigarete, i na kraju mjeseca ne samo da
mu je ostajao onaj tetkin duro, nego je po vrhu imao jo dva-tri.
Aracil je bio poneto i gizdelin; njegovao je kosu, brie,
nokte, volio se dotjerati. Zapravo mu je velika elja bila da
dominira, ali nije svoju dominaciju mogao provoditi na veliku
podruju ni nainiti plan, i sva mu se volja za vladanjem i sva
sposobnost okretala na sitnice. Hurtado ga je usporeivao s onim
marnim kukcima to uporno i beskorisno oblijeu oko neega i samo
se vrte u krugu.
Jedna od omiljelih Julijevih tvrdnja bijae da u Madridu ima
mnogo opaina i razbludnosti.
Podmitljivost politiara, nepostojanost ena, sve to znai
pretvornost i dvosmislenost, njemu se svialo; to to se glumica, da
dobije vanu ulogu, spetljala sa starim i odvratnim impresarijom, ili
pak to ena, naizgled asna, odlazi u kakvo sastajalite, njega je
oaravalo.
Ta svemo novca, odvratna ovjeku tankoutnu, inila se
Aracilu neim uzvienim, divnim, prirodnom rtvom koja se prinosi
moi zlata.
Julio bijae pravi Fenianin; vukao je lozu s otoka Mallorke i
po svoj je prilici imao u ilama semitske krvi. U najmanju ruku, ako
je krv nedostajala, nedirnute bijahu sklonosti rase. Sanjao je o tome
da putuje po Orijentu i tvrdio kako bi, da samo ima novaca, najprije
otiao u Egipat i u Malu Aziju.
Doktor Iturrioz, ujak Andrsa Hurtada, znao je tvrditi, po svoj
prilici proizvoljno, da u panjolskoj u moralnom pogledu, postoje
dva tipa: iberski i semitski. Iberskom tipu pripisivao je doktor
vrstou i ratnika svojstva; tipu semitskom pripisvao je sklonost ka
grabljivosti, spletkarenju i trgovini.
Aracil bijae pravi semitski tip. Prei su mu zacijelo bili
trgovci robljem u kakvu gradu na Mediteranu. Julija je smetalo sve
to je silovito i pretjerano: rodoljublje, rat, politiki ili socijalni
zanos; on je volio lagodnost, bogatstvo, nakit, a kako nije imao
novaca da bi kupovao pravi, nosio je lani, i gotovo mu na veu
radost bijae ono to je lano negoli ono to je dobro.
Toliku je vanost pridavao novcu, pogotovu zaraenom, te je
upravo uivao u tekoama to mu ih valja prijei da do njega doe.
Kako mu novac bijae Bog i idol, inilo mu se zlo i naopako da ga
30

olako stekne. Raj postignut bez napora ne oduevljava vjernika; u

najmanju ruku polovina zasluge za slavu nalazi se u tekoi da se
doe do nje, a za Julija potekoa u stjecanju novca bijae jedan od
njegovih najveih ari.
Druga Aracilova osobina bijae sposobnost da se prilagodi
prilikama; za nj nije bilo neugodnih stvari; ako je smatrao da je
potrebno, prihvaao je sve.
Svojim mravljim smislom za predvianje izraunavao je
koliinu uitaka to ih moe dobiti za stanovitu svotu novca. To je
bilo neto to ga je zaokupljalo najvie od svega. Zemaljska je dobra
gledao oima idovskog procjenitelja. Kad bi se uvjerio da je togod
od trideset centima kupio za dvadeset, obuzela bi ga prava
mrzovolja.
Julio je itao francuske romane napol naturalistike, napol
ljubavne; te pripovijesti iz parikoga visokog i poronog drutva
naprosto su ga oaravale.
Da se potvrdi valjanost Iturriozove klasifikacije, i Montaner je
imao vie od semitskog tipa negoli od iberskoga. Bijae i on
neprijatelj svega silovitog i pretjeranog, i on je volio lagodnost,
mekunost i ljenarenje.
Iako je Montaner bio mekuna znaaja, ovjek koji bi prvi put s
njime doao u dodir dobio bi o njemu dojam da je to momak
stanovite otrine i energije; ali ni govora o tome bijae to samo
odraz sredine iz koje je nikao, odraz njegove obitelji, koja se
sastojala od oca i majke i nekoliko neudatih sestara, eljadi krute i
kisele udi.
Kad je Andrs dobrano upoznao Montanera, sprijateljio se s
njim.
Tri su druga zavrila godinu. Aracil je kao i svakog ljeta otiao
u mjestance u kojem je ivjela njegova obitelj, a Montaner i Hurtado
ostadoe u Madridu.
Ljeto bijae zaguljivo; poto bi veerao, Montaner bi iao
Hurtadu u kuu, i dvojica bi prijatelja etala Castellanom i Pradom,
koji u ono doba imae sva obiljeja provincijskog etalita: bijae
prilino pust, dobrano praan i strano dosadan.
Potkraj ljeta neki je prijatelj dao Montaneru ulaznicu za Buen
Retiro. Svake su veeri otada Montaner i Hurtado etali golemim
parkom, sluali stare opere, ili za djevojkama i na izlazu sjedali da
se osvjee aom vonog soka ili limunade.
31

I Montaner i Andrs gotovo su uvijek loe govorili o Juliju,

bijahu sloni u tome da je on egoist, kukavac, prljavac, nesposoban
da i za koga ita uini. A ipak, kad bi Aracil doao u Madrid, uvijek
su se sastajali s njime.

32

Glava osma
Jedna formula ivota
Dogodine a bijae to etvrta godina studija sve je ake, a
pogotovu Andrsa Hurtada, ponijela silna radoznalost za predavanja
to ih je drao Jos de Letamendi.4
Letamendi je bio od onih univerzalnih ljudi to ih je panjolska
imala prije dvadesetak godina; jedan od onih univerzalnih duhova
kojima se ni za ime nije znalo s onu stranu Pirineja. Takvo europsko
nepoznavanje panjolskih velikana objanjava se jedino onom
apsurdnom hipotezom koju su svi prihvaali premda je nitko nije
izriito branio hipotezom o meunarodnoj mrnji i
zlonamjernosti koje sve ono to je veliko u panjolskoj prikazuju
malim u inozemstvu, i obratno.
Letamendi je bio gospodin suhonjav, onizak, bljedolik, sijede
kose i brade. U njegovoj pojavi bijae neto orlovsko: kukast nos,
oi upale i sjajne. Vidjelo se da je to ovjek koji se zna praviti
vaan, kako vele Francuzi. Uvijek je nosio salonski kaput skrojen
po struku i cilindar sa irokim obodom, od onih klasinih to ih nose
kosmati profesori na Sorboni.
Na sveuilitu San Carlos vaila je kao nepobitna istina da je
Letamendi genij; jedan od onih uzvienih ljudi to idu ispred svoga
vremena; svi su ga smatrali za ovjeka zakuasta i teko razumljiva,
jer je govorio i pisao afektirano, jezikom koji bijae napol filozofski
a napol knjievni.
Andrs Hurtado, koji je udio za tim da nae neto to bi zadrlo
u sr ivotnih problema, poeo je sa zanosom itati Letamendijevu
knjigu. Primjena matematike na biologiju inila mu se divnom.
Andrs je ubrzo postao jedan od osvjedoenih.
Kao to svatko tko vjeruje da je osvojio kakvu istinu pokazuje
sklonost ka prozelitizmu, tako je i Andrs jedne veeri otiao u
kavanu u kojoj su se sastajali Saudo i njegovi prijatelji: otiao je
onamo da govori o Letamendijevim doktrinama, da ih objanjava i
da ih komentira.
4
Jos Letamendi (1828 1897), u svoje vrijeme uveni panjolski anatom,
pisac, skladatelj i slikar, rodom iz Barcelone. Prev.

33

Saudo se, kao i uvijek, nalazio ondje s nekolicinom studenata

tehnike. Hurtado im se pridruio i uluio prvu zgodu da skrene
razgovor na eljeno podruje, te je iznio Letamendijevu formulu
ivota i naumio da objasni slijed autorovih dedukcija.
Kad je Andrs kazao da je ivot, po Letamendiju, neodreena
funkcija izmeu individualne energije i svemira, i da ta funkcija ne
moe biti drugo doli zbrajanje, oduzimanje, mnoenje i dijeljenje a
kako ne moe biti ni zbrajanje, ni oduzimanje, ni dijeljenje, ostaje
onda da je mnoenje... Kad je Andrs to rekao, jedan izmeu
Saudovih prijatelja prasnu u smijeh.
Zato se smijete? upita ga Andrs.
Zato to je sve to prazno mudrijaenje i niz besmislica.
Ponajprije, u matematici ima i drugih funkcija osim zbrajanja,
oduzimanja. mnoenja i dijeljenja.
Kakvih?
Dizanje na potenciju, vaenje korijena... A zatim, sve kad u
matematici i ne bi bilo drugih funkcija osim tih etiriju primitivnih,
apsurdno je misliti da u sukobu tih dvaju elemenata, od kojih je
barem jedan heterogen i kompliciran, mora biti multiplikacije jer
nema zbrajanja, oduzimanja ni dijeljenja. A onda, trebalo bi
pokazati zato ne moe biti zbrajanja, zato ne moe biti oduzimanja
i zato ne moe biti dijeljenja. Trebalo bi zatim pokazati zato ne bi
mogle biti dvije ili tri istodobne funkcije. Nije dovoljno samo tvrditi.
Ali nas zdravo rasuivanje upuuje na to.
Ne, ne, oprostit ete doeka onaj. Evo, na primjer,
izmeu one ene i mene moe biti razliitih matematikih funkcija:
zbrajanja, ako nas dvoje radimo isto pomaui se; oduzimanja, ako
ona eli jednu stvar a ja suprotnu pa onda jedno od nas pobijedi
drugoga; mnoenje je ako imamo dijete, a dijeljenje ako je ja
sasijeem na komadie ili ona mene.
Pa to je vic ree Andrs.
Jasno da je vic preuze budui inenjer; vic u stilu
viceva vaeg profesora, ali s tom razlikom to ovaj moj tei za
nekakvom istinom, jer izmeu snage ivota i svemira ima bezbroj
razliitih funkcija; ima zbrajanja, oduzimanja, mnoenja, svega, a
osim toga sva je prilika da postoje i druge funkcije koje nemaju
matematikog izraza.
Andrs Hurtado, koji je otiao u kavanu mislei da e svojim
rijeima uvjeriti budue inenjere, ostao je poneto smuen i
34

otegnuta lica kad je osjetio poraz.

I opet je uzeo itati Latamendijevu knjigu, sluao je njegova
izlaganja i najposlije se uvjerio kako sve ono o formuli ivota i sve
one dedukcije, to su mu se ispoetka inile neim ozbiljnim i
dubokim, nisu nita drugo doli opsjenarski potezi, jednom
ingeniozni, drugi put naprosto vulgarni, ali uvijek bez ikakve
realnosti, ni metafizike ni empirike.
Sve te metafizike formule i sva ta natezanja samo su
vulgarnosti prekrivene znanstvenim aparatom, ukraene retorikim
ruhom i pojmovima to ih je profesorsko i studentsko bratstvo
neznalica uzimalo kao proroke vizije.
U nutrini, u biti, taj gospodin dobrijan duge kose, sa svojim
orlovskim pogledom i sa svojim umjetnikim, naunim i knjievnim
diletantizmom, taj slikar u dokonim asovima, taj violinist i
kompozitor, taj genij po precima s oeve i s majine strane, bijae
zapravo smion mistifikator s onim sjajnim i povrnim fondom kakav
pokazuju Mediteranci. Jedina mu se vrijednost sastojala u tome to
je imao uvjeta za knjievnika, bijae on ovjek obdaren rjeitou.
Letamendijeva krasnorjeivost pobudila je u Andrsu elju da
zaviri u filozofski svijet, pa je u toj nakani kupio, u jeftinim
izdanjima, knjige Kantove, Fichteove i Schopenhauerove.
itao je najprije Fichteovu Teoriju nauke, a kad ju je proitao,
znao je ba toliko koliko i prije. Stekao je dojam da ni sam
prevoditelj nije razumio ono to je prevodio. Zatim je uzeo itati
Parergu i Paralipomenu, i knjiga mu se uinila gotovo ugodnom,
djelimino prostodunom, te ga je zabavila vie nego to je mislio.
Na kraju je naumio odgonetati Kritiku istog uma. Vidio je kako,
kad upne panju, moe pratiti autorova izlaganja kao to ovjek
prati razvijanje kakva matematikog teorema; ali mu se taj napor
uinio prevelikim za njegov mozak, pa je ostavio Kanta za kasnije, a
nastavio je itati Schopenhauera, koji je za nj imao dra duhovita i
zabavna savjetnika.
Neki su mu pedanti govorili da je Schopenhauer iziao iz
mode, kao da je trud jednoga uma neto kao eir kojemu se oblik
mijenja po hirovima mode.
Kolege su se udile tima filozofskim zaranjanjima Andrsa
Hurtada te mu govorile:
Pa zar ti nije dosta Letamendijeve filozofije?
Ah, to vam je nekakva papazjanija a ne filozofija
35

odgovarae Andrs. Letamendi je ovjek bez ikakve duboke

misli. Sav je sazdan od pustih fraza. A kako ih ne razumijete, ini
vam se da su neto izvanredno.
Preko ljetnih praznika Andrs je u Biblioteca Nacional proitao
nekoliko novih filozofskih knjiga to su ih napisali francuski i
talijanski profesori, pa se iznenadio. Veina tih knjiga imala je samo
sugestivan naslov; ostalo bijae pretakanje iz upljeg u prazno,
vjeno natezanje o metodama i klasifikacijama.
Sve to oko metoda i klasifikacija bijae Hurtadu besmislica,
natezati se oko takvih pitanja bijae mu isto kao i musti jarca u
reeto5, nije mario je li sociologija znanost ili je nekakva stonoga i
besmislica to su je izmudrijaili uenjaci; njemu bijae stalo do
toga da nae orijentaciju, istinu duhovnu i istodobno praktinu.
Znanstveni skupovi razliitih Lombrosa6 i Ferrija, Fouillea i
Janeta, loe su ga se doimali.
Taj latinski duh i njegova toliko hvaljena jasnoa injae mu se
neim nadasve neukusnim, banalnim i otunim. Pod pompoznim
naslovima krila se sama vulgarnost. Sve to, u odnosu na filozofiju,
bijae isto to i nadrilijenitvo iz novinskih oglasa u odnosu prema
istinskoj medicini.
U svakom francuskom autoru Hurtado je gledao kakva
gospodina Cyrana to uzima viteko dranje i govori nazalnim
glasom; a svi su mu Talijani bili baritoni iz operete.
Kad je vidio da mu se ne sviaju moderne knjige, opet se
poduhvatio Kanta te je s prilinim naporom proitao cijelu Kritiku
istoga razuma.
Ve je imao vie koristi od onoga to je itao, te su mu u
pameti ostajale ope crte sistema u koje je prodirao.

musti jarca u reeto lijevati vodu u reeto, raditi uzaludan posao. D

Cesare Lombroso 1863 - 1909), psihijatar, kriminalist, smatrao je da je
kriminal rezultat bioloke inferiornosti. Enrico Ferri, 1856-1929), talijanski pravnik i
politiar. Pozitivist, on je naglasio fizike i socijalne imbenike delinkvencije. Alfred
Fouille 1838-1912, francuski filozof, ije je nauavanje pripadalo deterministikom
naturalizmu. Franois Janet, 1823-1899, francuski filozof, spiritistika kola Calle del
Pez. D
5
6

36

Glava deveta
Jedan zaostali
Kad je ujesen poela slijedea godina studija, razbolio se
Luisito, najmlai brat, napala ga vruica.
Andrs je prema Luisitu osjeao osobitu ljubav koje nije
pokazivao. Djeak ga je zaokupljao nekako patoloki; inilo se
Andrsu da su se svi elementi urotili protiv malog brata.
Bolesnika je posjetio doktor Aracil, Julijev roak, i nakon dvatri dana ustanovio da je posrijedi tifoidna groznica.
Andrs je proveo mune asove; oajniki je u knjigama o
patologiji itao opis i nain lijeenja tifoidne groznice i s lijenikom
govorio o sredstvima koja bi se mogla upotrijebiti.
Doktor Aracil sve je to otklanjao.
Posrijedi je bolest koja nema specifina naina lijeenja
uvjeravae Aracil. Kupelj, hrana i ekati, to je sve.
Andrs je preuzeo na se da prireuje kupelji i da Luisitu mjeri
temperaturu.
Bilo je dana kad je bolesnika drala strana vruica. Izjutra, kad
bi vruina opala, mali je bolesnik svaki as zapitkivao za Margaritu i
Andrsa. U toku Luisitove bolesti Andrs se udio energiji i
otpornosti svoje sestre; Margarita je itave noi provodila bez sna i
pazila bolesnog djeaka; i nikad joj glavom nije prola misao da bi
se i sama mogla zaraziti, a ako bi joj ba i pala na um, ona nije
marila.
Otada je Andrs poeo osjeati veliko potovanje prema
Margariti; ljubav prema Luisitu nekako ih je ujedinila.
Nakon trideset ili etrdeset dana nestala je groznica, a djeak
ostao tanak i slabaan, sama kost i koa.
Andrs je u tome prvom lijenikom pokuaju zapao u
skepticizam. Ve je poeo misliti da medicina ne slui niemu. U
svom je skepticizmu bio jo podboden objanjenjima profesora
terapeutike, koji je smatrao da su beskorisni svi preparati
farmakopeje, ukoliko nisu jo i tetni.
To je, dakako, sluilo svemu prije negoli podizanju zanosa u
studenata medicine; ali je profesor tako mislio, i dobro je inio to je

37

iznosio svoje miljenje.

Kad je najposlije popustila groznica, Luisito je ostao slab i na
svakom je koraku bio uzrok neugodnim iznenaenjima u obitelji;
jednom bi ga spopala estoka vruica, a drugi put grevi. esto je
Andrs morao u gluho doba noi ili u sitne jutarnje sate ii u potragu
za kakvim lijenikom, a onda odlaziti u ljekarnu.
Te kolske godine Andrs je vezao prijateljstvo s postarijim
studentom koji je zaostao sa semestrima i kojega je svaka godina
studija stajala barem dvije ili tri.
Jednog dana taj student upita Andrsa zato je tako sjetan i
neveseo. Andrs mu pripovjedi kako ima bolesna brata, a stari
student uze ga umirivati i tjeiti. Hurtado mu je zahvalio na
blagonaklonosti te se s njime sprijateljio.
Antonio Lamela, tako se zvao stari student, bijae Galjeanin,
nervozan mravko, suhonjava lica, duga nosa, rutave crne brade
koju su ve probile sjedine, krezubih usta, slabaan.
Hurtadu su oi zapele na neobinoj pojavi tajanstvenog
Lamele, a ovaj se bez sumnje zaudio izgledu Andrsa Hurtada,
toga studenta to je uvukao duu u se i ne pokazuje nikakve ivosti.
Obojica su imala svoj unutarnji ivot bitno razliit od unutarnjeg
ivota ostalih studenata.
Lamelina tajna sastojala se u tome to je on bio zaljubljen, ali
istinski zaljubljen, u enu iz aristokratskog drutva, enu s titulom,
otmjenu damu koja je u koiji odlazila u lou u Rela.
Lamela se povjerio Hurtadu te mu je pripovijedao o svojoj
ljubavi iznosei svu silu pojedinosti. I ona je bila do uiju
zaljubljena u njega, kako je uvjeravao; ali je bilo nevolja i zapreka
to su ih drale daleko jedno od drugoga i prijeile ih da se priblie.
Andrsu je bilo drago susretati se s tipom razliitim od
openitosti. U romanima mlad ovjek bez ljubavi bijae kao
nekakva anomalija; u ivotu bijae anomalija susresti ovjeka doista
zaljubljena. Prvi takav koga je Andrs upoznao bio je Lamela; zato
ga je i zanimao.
Stari je student bolovao od jaka romanticizma, u stanovitom
pogledu ublaena beoanskom tendencijom praktina ovjeka:
Lamela je vjerovao u ljubav i u Boga; ali ga to nije prijeilo da se
esto opija i da zalazi u mrane rupe. Po njemu, valja tijelu ugoditi u
njegovim jadnim i smijenim potrebama, a duh sauvati ist.
Tu je filozofiju znao kondenzirati kazujui: treba tijelu dati
38

tjelesno, a dui duevno.

To o dui, sve je to u-mu pa prolij uzvraao mu
Andrs. Sve su to popovske izmiljotine, a svrha im je novac.
uti, ovjee, ne govori kojeta! Lamela je, u biti, bio u
zaostatku u svemu: u studiju i u idejama. Mislio je kao ovjek s
poetka stoljea. Sadanja mehanika koncepcija ekonomskog
svijeta i drutva za njega jednostavno nije postojala. Nije postojalo
ni drutveno pitanje. Cijelo se socijalno pitanje rjeavalo milosrem
i injenicom to ima ljudi dobrostiva srca.
Pravi si katolik govorio mu Andrs; stvorio si sebi
svijet koji ti je najugodniji.
Kad mu je Lamela jednog dana pokazao voljenu enu, Andrs
se zabezeknuo. Bila je to runa usidjelica, crna, s papagajskim
nosom, a stara kao kornjaa.
I ne samo da je imala antipatian izgled, nego nije ni marila za
toga Galjeanina, koga je gledala prezrivo, pokazujui nezadovoljno
i kiselo lice.
Ta zgoljna stvarnost nije nikad stizala do Lamelina sanjarskog
duha.
Unato blagu i skromnu izgledu, imao je stari student ponosa i
vjere u sebe, vjere upravo izvanredne: osjeao je on mir i spokojnost
ovjeka koji je uvjeren da temeljito poznaje ljudske ine i ono to ih
pokree.
Pred drugim kolegama Lamela nije govorio o svojoj ljubavi; ali
kad bi se naao nasamu s Hurtadom, znao bi se ba iahuriti, te bi
raspredali bez kraja i konca.
Svemu je htio pridavati nekakvo zakuasto znaenje, vanost
koja je izvan obine, a silno zamrena.
Eh, mome kazivao bi smijeei se i hvatajui Andrsa
za miku. Juer sam je vidio.
Zar, ovjee!
Jesam nadovezao bi silno tajanstveno. Ila je sa
svojom drubenicom, pa sam ih slijedio. Ula je u kuu, a malo
zatim pojavila se na balkonu sa slugom. Neobino, je li?
Neobino? A zato? pitao je Andrs.
Pa zato to sluga nije odmah zatvorio vrata na balkonu.
Hurtado bi buljio u nj pitajui se kako li to funkcionira mozak
toga njegova prijatelja kad u najobinijim tricama nalazi neto
izvanredno i kad vjeruje u ljepotu one dame.
39

Ponekad, kad bi etali parkom Retiro i razgovarali, Lamela bi

se osvrnuo i rekao prijatelju:
Gledaj i uti!
Pa to je, to se dogodilo?
Vidi, onaj to onuda prolazi, to ti je jedan od mojih
neprijatelja koji me kod nje ocrnjuju. Doao je da me uhodi.
Andrs se udio. A kad je s njime postao povjerljiviji, znao bi
mu rei:
Vidi, Lamela, da sam ja na tvome mjestu, javio bih se
Psiholokom drutvu u Parizu ili Londonu.
A zato?
Iziao bih pred ueno drutvo i rekao: Prouavajte me,
gospodo, jer mislim da sam najneobiniji ovjek na svijetu.
Galjeanin se smijao svojim dobroudnim smijehom.
Ba si dijete uzvraao mu Lamela. Kad se zaljubi,
odobravat e mi i te kako i razabrati da imam pravo.
Lamela je stanovao u pansionu na trgu Lavapies; imao je
malenu sobu, neurednu, i kako je kad bi ve studirao, studirao leei
na postelji, znao bi knjige dumanski raskupusati, i tako bi ih u
posebnim dijelovima i arcima drao u kovegu ili pak razasute po
stolu.
Kadikad bi ga Hurtado posjetio.
Dekoracija Lameline sobe sastojala se od niza praznih boca,
smjetenih svuda. Lamela je sebi kupovao vino i uvao ga na
najnevjerojatnijim mjestima, od straha da mu ostali stanari one kue
ne uu u sobu i ne popiju mu vino, a on je, kako kazivae, bio
uvjeren da se to esto dogaa. I zato je boce sakrivao u dimnjak, u
koveg, u komodu...
Kad bi nou lijegao na poinak, on bi kako je rekao Andrsu,
stavio bocu vina pod krevet, pa kad bi se probudio, dohvatio bi bocu
i na duak u se pretoio polovinu. Bio je tvrdo uvjeren da za
spavanje nema boljeg sredstva od vina: usporeeni s vinom, sulforal
i kloral prava su djeja papica i gola ljekarnika podvala.
Lamela nije nikad raspravljao o miljenjima profesora, nisu ga
zanimala; po njemu, ne moe se prihvatiti nikakva druga
klasifikacija doli podjela profesora na dobronamjerne, koji putaju
na ispitima, i na zlonamjerne, koji obaraju samo zato da bi izgledali
ueni i vani.
U veini sluajeva Lamela je ljude razvrstavao u dvije skupine:
40

jedni su oni iskreni, estiti, dobra srca; drugi skup sastavljaju ljudi
niski, bijedni, tati.
Za Lamelu bijahu Aracil i Montaner od ove potonje vrste,
bijednici i beznaajne kreature. Ali Lamelu ni jedan ni drugi nije
uzimao ozbiljno.
Andrs je kod kue pripovijedao o ekstravagantnostima svoga
prijatelja. Margaritu je jako zanimala ta Lamelina ljubav. Luisito,
koji je imao matu bolesna djeteta, sluajui bratovo pripovijedanje
izmislio je priu koja se zvala: Ljubav jednoga galjekog studenta i
papagajske kraljice.

41

Glava deseta
U bolnici San Juan de Dios
Bez velika sjaja, ali i bez velikih neuspjeha odmicao je Andrs
Hurtado u svome studiju.
Na poetku etvrte godine Julio Aracil imao je prilike
prisustvovati teajevima o venerinim bolestima to ih je drao
jedan od lijenika u bolnici San Juan de Dios. Aracil je pozvao
Montanera i Hurtada da ga prate; nakon nekoliko mjeseci bili su
ispiti za ulazak u Opu bolnicu; mislila su se njih trojica prijaviti, pa
zato nije bilo na odmet da ee posjeuju bolesnike.
Odlaenje u bolnicu San Juan de Dios bijae za Hurtada nov
izvor depresije i melankolije. Mislio je da e mu s ovog ili s onog
razloga svijet pokazati svoje najrunije lice.
Ve nakon nekoliko posjeta toj bolnici Andrs je bio sklon
vjerovati da je Schopenhauerov pesimizam gotovo matematika
istina. Svijet mu se inio nekakvom mjeavinom ludnice i bolnice;
biti inteligentan prava je nesrea, jer srea moe doi samo od
neznanja ili ludila. Lamela je, i ne mislei, a ivei u svojim
iluzijama, poprimao razmjere mudraca.
Aracil, Montaner i Hurtado posjetili su jedan enski odjel u
bolnici San Juan de Dios.
Za ovjeka nemirna i lako uzbudljiva kakav bijae Andrs,
prizor je morao biti takav da te naprosto utue. Bolesnice bijahu
ene iz najveeg blata i bijede. Vidjeti takvu nesretnicu bez doma,
naputenu, u sivoj dvorani, na ljudskom smetlitu; osjetiti i
evidentirati trule koja truje seksualni ivot, sve je to u Andrsa
izazvalo muan dojam, pun tjeskobe.
Ona bolnica, dobrano ve ruevna, bijae odvratna zgrada,
smradna i prljava; prozori u dvoranama gledali su na ulicu Atocha, a
osim reetaka imali su i ianu mreu, da se zatvorene ene ne bi
pokazivale te izazivale sablazan. Tako onamo nije ulazilo ni sunce
ni zrak.
Lijenik koji je imao na brizi dvoranu, Julijev prijatelj, bijae
smijean stari, s bijelim dugim zaliscima. Iako nije znao bogzna
to, taj se ovo drao kao sveuilini profesor, to to je htio da

42

svojoj linosti i ulozi priskrbi uvaenja bijae neto to mu nitko nije

zamjerao; ali nisko bijae to je nepotrebno okrutno postupao s onim
nesretnicama sabranim ondje i to ih je maltretirao rijeju i djelom.
A zato? Bijae neshvatljivo. Taj idiot naprica kanjavao je
bolesnice tako to bi odredio da ih dan-dva dre zatvorene na
tavanu, a sve to zbog imaginarnih prijestupa. Da bolesnica na
jednom krevetu razgovara s bolesnicom na drugom krevetu za
vrijeme vizite ili da se ali na postupak u lijeenju bijae ve
dovoljan razlog za teku kaznu. Ponekad bi ih opet kanjavao tako
to bi odredio da im se odreenog dana dade samo kruh i voda.
Bijae taj tip okrutan bauk kojemu su dali humanu misiju kao to je
briga nad jadnim bolesnicima.
Hurtado nije mogao podnijeti bestijalnost tog idiota s bijelim
zaliscima; Aracil se pak smijao negodovanju svog prijatelja.
Jednom je Hurtado odluio da se vie ne vrati onamo. Nalazila
se ondje i jedna ena to je uvijek na krilu drala bijelu maku.
Neko je ta bolesnica oito bila veoma lijepa, ena krupnih crnih
oiju, lijepo osjenjenih, poneto kukasta nosa, egipatski tip. Maka
je, bez sumnje, bila jedino to joj je ostalo iz bolje prolosti. Kad bi
lijenik uao, bolesnica bi maku bre-bolje spustila na pod; maka
je ostala skrivena, jer bi se uplaila kad bi vidjela gdje ulazi lijenik
sa svojim acima; ali jednog dana lijenik opazi maku i pone je
gurati nogom.
Uzmite ovu maku pa je ubijte! ree idiot s bijelim
zaliscima praktikantu.
Praktikant i jedna bolniarka poee goniti maku po svoj
dvorani; bolesnica je u strahu gledala tu jurnjavu.
A ovu priju odvedite na tavan nadoveza lijenik.
Bolesnica je pogledom pratila lov, a kad je vidjela da su maku
uhvatili, dvije joj krupne suze potekoe niz blijedo lice.
Hulja! Idiot! povika Hurtado, pribliujui se lijeniku s
uzdignutom akom.
Ne budi lud! ree mu Aracil. Ako ti nije volja dolaziti
ovamo, a ti idi.
I idem, ne brini, da ne moram prosuti crijeva tome idiotu.
Od tog dana nije vie htio ii u bolnicu San Juan de Dios.
ovjenost u Andrsu porasla bi do egzaltacije da nije bilo
utjecaja onoga to se zbivalo u njegovu duhu. S jedne strane, bijae
tu Julio, koji se rugao svim pretjeranostima kako je on to nazivao;
43

s druge, Lamela sa svojim praktinim idealizmom, i najposlije

itanje Schopenhauerove Parerge i Paralipomene, koja ga je vodila
ka neaktivnosti.
Unato tim tendencijama to su sputavale, Andrs je prilino
vremena bio pod dojmom onoga to su kazali razliiti radnici na
anarhistikom mitingu u Liceju Rius. Jedan izmeu njih, Ernesto
Alvarez, ovjek tamnoput, crnih oiju i progruane brade, govorio je
na tome mitingu elokventno i zanosno; govorio o naputenoj djeci, o
prosjacima, o palim enama...
Andrs je osjetio privlanost u tome sentimentalizmu, moda
poneto boleivu. Kad je iznosio svoje ideje o socijalnoj nepravdi,
Julio Aracil presreo ga je sa svojom razumnou:
Jasno je da u drutvu ima mnogo ega to je krivo i to ne
valja govorio je Aracil. Ali tko bi to uredio? Misli moda oni
muktai to govore na mitinzima? Osim toga, ima nevolja koje su
zajednike svima. Oni zidari iz popularnih drama to se ale kako
zimi trpe od hladnoe a ljeti od vruine, nisu jedini; isto se dogaa i
drugima.
Aracilove rijei bijahu kap hladne vode na Andrsove
humanitarne egzaltacije.
Ako se eli tome posvetiti govorae mu Aracil
postani politiar i naui govoriti.
Ali ja ne mislim udariti u politiku uzvraao Andrs
ljutito.
Eh, ako to ne kani, onda i ne moe nita.
Jasno, svaka reforma u humanitarnom smislu trebala je biti
kolektivna i ostvariti se politikim postupkom, pa Juliju nije bilo
teko prijatelja uvjeriti kako je politika mutna stvar.
Julio je razabirao da je Hurtado romantik; zato mu nije trebalo
mnogo da ga uvjeri kako je politika obrt, zanat.
Zaista, panjolska politika nije nikad bila nita uzvieno ni
plemenito; nije bilo teko uvjeriti jednog Madrianina kako u nju ne
treba imati povjerenja.
Kako je ivio u neaktivnosti i vidio ispraznost i prljavost u
svemu, Hurtado se sve vie osjeao pesimistom.
Polako je naginjao duhovnom anarhizmu, temeljenu na
simpatiji i na suuti, bez ikakva praktinog rjeenja.
Pravnika i revolucionarna logika jednog Saint-Justa i slinih
nije ga oduevljavala, inila mu se poneto izvjetaenom i
44

neprirodnom. Mislio je da u ivotu niti ima niti moe biti pravde.

ivot je zahuktala, mutna i nesvjesna bujica, glumci tu prikazuju
dramu koje ne razumiju; a ljudi koji su stigli do nekog stupnja
intelektualnosti promatraju pozornicu samilosnim pogledom.
To naviranje i odviranje ideja, ta nepostojanost, to pomanjkanje
plana i obuzdavanje, odvodilo je Andrsa u najveu zbrku, u
neprestanu i beskorisnu napetost mozga.

45

Glava jedanaesta
Bolniki pitomac
Negdje sredinom teaja odravali su se ispiti za internos, to jest
za pitomce u Opoj bolnici.
Aracil, Montaner i Hurtado odluie se prijaviti. Ispit se
sastojao od nekoliko pitanja po hiru profesora, a iz gradiva to su ga
aci preli. Hurtado je otiao ujaku Iturriozu da ga preporui.
Dobro je, preporuit u te ree mu ujak. A ima li
sklonosti za to da bude u bolnici?
Veoma malo.
A zato onda hoe ui u bolnicu?
Pa to bih drugo? Vidjet u hou li imati sklonosti. Osim
toga, dobro e mi doi ono neto novaca.
Veoma dobro doeka Iturrioz. Kod tebe barem ovjek
zna na emu je. To mi se svia.
Na ispitu su Aracil i Hurtado proli.
Najprije su morali biti libretistas: dunost im se sastojala u
tome da izjutra biljee recepte to ih propisuje lijenik; uveer su
imali podii lijekove, razdijeliti ih i onda deurati. Od libretista, sa
est dura na mjesec, prelazili su na vie pitomce, sa devet, a zatim na
lijenike pomonike, sa dvanaest dura, a to je ve pristojna svotica
od dvije pesete na dan.
Andrsa je k sebi pozvao lijenik prijatelj njegova ujaka; taj je
lijenik imao na brizi jednu od dvorana na treem katu.
Lijenik, ovjek studiozan, bio je majstor u postavljanju
dijagnoze, strunjak kakvih malo ima. Izvan njegova zvanja nita ga
nije zanimalo: politika, knjievnost, umjetnost, filozofija,
astronomija nita pod kapom nebeskom. Sve ono to nije ilo u
okvir auskultacije i perkutacije, ili pak analize ispljuvka i mokrae,
bijae za nj mrtvo slovo.
Smatrao je, a moda je imao i pravo, da istinski moral studenta
medicine treba usmjeriti na to da se bavi samo medicinom, a izvan
toga neka se zabavlja. Andrsa su vie zaokupljale misli i osjeaji
bolesnika negoli simptomi bolesti.
Ubrzo je lijenik mogao vidjeti da Andrs ba nema puno

46

ljubavi za taj poziv.

Vi mislite na sve samo ne na medicinu otro je rekao
Andrsu.
Lijenik je imao pravo. Novi interno nije iao stazom kojom bi
stigao do praktina lijenika: zanimali su ga psiholoki aspekti u
svemu; htio je istraivati to rade sestre milosrdnice, osjeaju li ili
ne osjeaju ljubavi prema pozivu; bio je radoznao da dokui
organizaciju bolnice i da provjerava kamo odlazi doznaeni novac.
Nemoral je vladao u starodrevnoj zgradi. Od administrator
pokrajinskog deputata pa do drube internih koji su bolnike
lijekove prodavali u ljekarnama na ulici Atocha, sigurno je bilo svih
oblika filtracije. Na deuranjima su se internos i gospoda kapelani
posveivali preferansu i pokeru, a u skladitu je gotovo neprekidno
radila kartanica u kojoj je najmanji ulog iznosio deset centima.
Lijenici, meu kojima je bilo nekoliko pravih lupea,
sveenici, koji nisu zaostajali za njima, i internos provodili su itave
noi udarajui kartama po stolu.
Gospoda kapelani bili su kartai koji bi i mantiju zakartali.
Jedan meu njima, onizak i cinian crvenda, sasvim je zaboravio
svoj teoloki studij te se priklonio medicini. Kako je studij medicine
bio previe dug za njega, naumio je postati bolniar i da, mogne li,
najposlije objesi mantiju o klin.
Drugi sveenik bijae visoka i snana pojava, neukrotiv momak
energinih pokreta. Govorio je nekako odsjeno i despotski; znao je
veoma aljivo pripovijedati paprene priice, koje su izazivale masne
komentare.
Kad bi mu tkogod poboan zamjerio zbog neprikladnih rijei,
on bi promijenio glas i pokrete te bi upadljivo licemjerno, s lanom
krotkou koja je odudarala od njegova tamnog lica i drskih oiju,
tvrdio kako religija nema nita zajednikog s manama i porocima
svojih nedostojnih sveenika.
Pitomci koji su ga znali dulje vremena i govorili mu ti, zvali su
ga Lagartijo, jer je bio slian tome slavnom toreru.
uj, Lagartijo oslovljavali ga oni.
Ta to bih vie i mogao poeljeti odgovarae im sveenik
nego da mantiju zamijenim za muletu7 pa da ubijam bikove
umjesto to asistiram umiranju.
7

Muleta je crvena krpa kojom torero mami bika. Prev.

47

Kako je u kartanju esto gubio, uvijek se novcem zavrtao u

tijesnu, uvijek bio u kripcu.
Jednom e on Andrsu, protkivajui rijei slikovitim
zakletvama:
Ne mogu ivjeti ovako. Nee za mene biti drugog izlaza doli
da ispadnem na ulicu, da kazujem misu na svakom uglu i da svakog
dana gutam dvadeset hostija.
Taj cinizam nije se Hurtadu sviao.
Meu praktikantima bijae nekoliko nadasve zanimljivih,
pravih bolnikih takora, koji su ondje proveli petnaestak ili
dvadesetak godina a da nisu zavrili studij i koji su, potajno i po
kojekakvim zakutcima, imali veu klijentelu negoli mnogi lijenici.
Andrs se sprijateljio sa milosrdnim sestrama u svojoj dvorani i
s nekima drugim.
Premda nije bio religiozan, rado je u svome romantizmu
vjerovao da su asne sestre aneoska stvorenja; a zapravo su se u
bolnici samo brinule o administrativnim poslovima i zvale
ispovjednika kad bi kojem bolesniku postalo gore te im se inilo da
mu se blii samrtni as.
Osim toga, nisu one nikako bile idealistika ni mistina
stvorenja koja ovaj svijet gledaju kao suznu dolinu, nego djevojke i
udovice bez sredstava, koje su se prihvaale toga posla da bi ivjele.
A onda, dobre su sestre sve to je najbolje u bolnici odabirale
za se...
U nekoj prilici jedan izmeu bolniara dade Andrsu biljenicu
koju je naao meu starim papirima to su ih izvukli iz paviljona
Keri boje ljubavi.
Bijae to dnevnik jedne redovnice, niz veoma kratkih biljeaka,
s ponekim dojmom o ivotu u bolnici; biljeke su obuhvaale
vrijeme od kakvih pet-est mjeseci.
Na prvoj strani nalazilo se ime: Sor Mara de La Cruz, a sa
strane nadnevak. Andrs je uzeo itati taj dnevnik te se iznenadio.
Nalazila se ondje jednostavna i prostoduna pripovijest o ivotu u
bolnici, iznesena tako ljupko da je ostao ganut.
Andrs se htio propitati tko je sor Mara, ivi li u bolnici i gdje
se nalazi. Ubrzo je saznao da je umrla. Jedna izmeu asnih sestara,
ve stara, dobro ju je poznavala. Kazala je Andrsu da su sor
Mariju, malo vremena poto je dola u bolnicu, premjestili za
oboljele od tifusa, a ona se ondje zarazila i umrla.
48

Nije se Andrs usudio pitati kakva je bila, kako je izgledala,

premda mu bijae stalo da zna.
Andrs je redovniin dnevnik uvao kao kakvu relikviju, i
esto je mislio o tome kakva li je bila i kako je izgledala ta sor
Mara, i najposlije mu je misao o njoj postala prava opsesija.
Neobian i tajanstven tip u bolnici, koji je privlaio panju i o
kome su se priale razliite prie, bijae brat Juan. Taj ovjek, o
kome se nije znalo odakle je doao, uvijek je iao naokolo u crnoj
bluzi, u konopljanim postolama i s kriem oko vrata. Brat Juan
uivao je uvati bolesnike koji su imali kakvu prelaznu bolest. Po
izgledu bijae mistik, ovjek koji je ivio u svojoj prirodnoj sredini,
posred bijede i boli.
Brat Juan bijae onizak ovjek, crne brade, sjajnih oiju, blagih
pokreta, medenasta glasa. Bio je semitski tip.
Stanovao je u uliici koja odvaja San Carlos od Ope bolnice.
Ta je uliica imala dva nadvonjaka to su prelazila preko nje, i pod
jednim od njih, pod onim to bijae blie Atocha, smjestio je svoju
ropotarnicu brat Juan.
U tu rupu zatvarao se sa psom koji ga je pratio.
U koje bi god doba zvali brata Juana, uvijek bi gorjelo svjetlo u
njegovoj komorici i uvijek bi ga nali budna.
Bilo ih je koji su kazivali da provodi ivot itajui golicave
prie; drugi su opet tvrdili da se moli; jedan je izmeu pitomaca
uvjeravao kako ga je vidio gdje unosi biljeke u neke francuske i
engleske knjige o seksualnim psihopatijama.
Jedne noi kad je Andrs bio deurni, rei e jedan od internih:
Hajdemo posjetiti brata Juana i zatraiti togod jela i pila.
Svi se uputie u uliicu u kojoj je brat Juan imao tajno
skrovite. Kako je gorjelo svjetlo, pogledae bi li se to moglo
vidjeti, ali nije bilo pukotine kroz koju bi uhodarili i saznali to to
unutri radi tajanstveni bolniar. Zovnue ga, a brat se odmah pojavi
sa svojom crnom bluzom.
Deuramo, brate Juan ree jedan od internih; doli
smo vidjeti ima li u vas kakav zalogaj.
Jadnici, jadnici! uzviknu on. Nalazite me ba u
tijesnu, neimatina se ovdje zacarila. Ali u pogledati ima li to.
I ovjek nestade za vratima, zatvori ih veoma paljivo i domala
eto ga s omotom kave, eera i dvopeka.
Vratie se studenti u sobu za deuranje, pojedoe dvopek,
49

priredie kavu i uzee raspredati o bratu Juanu.

Nisu bili sloni u miljenju: jedni su bili uvjereni da je to
nekakav bolji ovjek; drugi miljahu da je bivi sluga; za neke opet
bijae pravi svetac, a za neke seksualni invertit ili togod drugo na tu
priliku.
Brat Juan bijae zaista neobian svat, ba rijedak tip u bolnici.
Kad bi dobio novaca nikad se nije znalo odakle pozivao bi na
jelo bolesnike koji su prizdravili, a ostale bi darivao onim to im
bijae potrebno.
Unato svojoj milosrdnosti i svojim dobrim djelima, taj brat
Juan bio je Andrsu odvratan; neugodno ga se doimao, fiziki,
organski.
Nema sumnje o tome, neto je u njemu bilo nenormalno. Tako
je logino u ovjeku da bjei od bola, bolesti, jada! A ipak, za nj,
patnja, muka, prljavtina bijae zacijelo neto privlano.
Andrs je shvaao drugu krajnost, da ovjek bjei od tueg
bola, kao od neega stranog i odbojnog, dok ne doe do
nedostojnosti, do neovjenosti; shvaao je da se ovjek moe
uklanjati i bjeati i od same pomisli da oko njega ima patnje i muka;
ali da ovjek sam trai ono prljavo i alosno da bi s time ivio u
zajednici ne, to mu se inilo neim monstruoznim.
I tako, kad bi vidio brata Juana, osjetio bi neto odbojno, kao
nekakvu zabranu, neto to osjea kad se nae pred nakaznou.

50

DRUGI DIO
Strvinari

51

Glava prva
Obitelj Minglanilla
Julio Aracil vezao je prisno prijateljstvo s Andrsom.
Zajedniki im je ivot na sveuilitu i u bolnici stvarao jednake
navade i obiaje, ako ih ba i nije ujedinjavao u miljenjima i
sklonostima.
Sa svojom tvrdom filozofijom uspjeha Julio je poeo osjeati
vie potovanja prema Hurtadu negoli prema Montaneru.
Andrs je postao bolniki pitomac, interni, kao i on; Montaner
ne samo da nije proao na tim prijemnim ispitima nego je izgubio i
godinu i zapustivi se sasvim pomalo je prestajao dolaziti na
predavanja i vrijeme je tratio vodei ljubav s djevojkom iz svoga
susjedstva.
Julio Aracil poeo je prema svome prijatelju Montaneru
osjeati prezir i zluradost.
Sa ono malo novca to ga je dobivao od bolnice Julio je pravio
uda; ak je igrao na burzi, stekao dionice rudokopa i postao vlasnik
obveznica dravnog zajma.
Julio je htio da ga Andrs slijedi na njegovu putu svjetskog
ovjeka.
Predstavit u te Minglanillama predloi mu jednog dana
smijui se.
Tko su te Minglanille? upita Hurlado.
Djevojke, moje prijateljice.
Zovu se tako?
Ne, ali ih ja tako zovem, jer su nalik na Taboadine8
junakinje, osobito njihova majka.
A to su?
Keri udovice koja ima penziju. Zovu se Nini i Lul. Moja
je Nini, starija; ti se moe sporazumjeti s mlaom.
to znai to tvoja? U kojem pogledu?
Pa, moja u svakom pogledu. Odlazimo u zakutak u ulici
Cervantes, za koji znam i koji i tebi preporuujem kad ti zatreba.
8
Luis Taboada (1848 1906) u svojim djelima slika madridsko graanstvo,
istiui ono to je smijeno i groteskno. Prev.

52

 Hoe li se poslije njome oeniti?

Kojeta! Nisam pao na glavu!
Ali si djevojku upropastio.
Ja? Kojeta!
Pa zar nije tvoja draga?
A tko zna? Osim toga, koga se tie i kome je stalo?
Ipak...
Ah, kojeta! Ostavi gluposti i uivaj u onom to ti se prua.
Budala si ako mogne a ne htjedne.
Hurtadu se nije sviao taj egoizam; ali je bio radoznao da
sklopi to poznanstvo, pa je jednog popodneva s Julijem otiao
onamo.
Udovica je sa dvije keri stanovala u ulici Fcar, u prljavoj
kui, jednoj od onih to imaju zajedniko dvorite oko kojega su
galerije s mnogo vrata.
U udoviinoj kui vladala je prilina bijeda; majka i keri
nosile su iznoenu i pokrpanu odjeu; namjetaj bijae jadan, a samo
bi tu i tamo bljesnulo togod to je pokazivalo nekadanji sjaj;
tapetirane stolice bile raupane, a u prostirae na podu ovjek
zapinjao nogom, koliko bijahu dotrajale.
Majka, doa Leonarda, bijae nesimpatina ena; lice joj bilo
ukasto poput dunje, izraz tvrd, lano ljubazan, nos kukast, smijeh
usiljen; po bradi joj se osulo nekoliko madea.
Dobra je gospoa pokazivala nekakvu aristokratsku
dostojanstvenost, i to je bilo nadasve smijeno; uvijek je spominjala
vremena kad je njezin mu bio podtajnik i kad je obitelj odlazila na
ljetovanje u Saint-Jean-de-Luz. to se djevojke zovu Nini i Lul
dolazi od prve guvernante, koja je bila Francuskinja.
Te uspomene na minulu slavu, to ih je doa Leonarda dozivala
pomiui sklopljenom lepezom kao da u ruci dri dirigentsku palicu,
bijahu neto ime bi se dobra gospoa sasvim zanijela, te bi se
zagledala u prazno i protiskivala tune uzdahe.
Kad su stigli u njihovu kuu, Julio je okrenuo avrljati s
gospoicom Nini, a Andrs je odravao razgovor s mlaom, Lul, i
s njezinom majkom.
Lul bijae ljupka djevojka, ali ne i lijepa; imala je zelene oi,
tamne, osjenjene crnim kolobarima oi koje su se Andrsu
uinile pune ovjenosti; razmak on nosa do usta i od usta do brade
bijae u nje prevelik, i zbog toga je izgled njezina lica podsjeao na
53

neto majmunsko; elo joj bijae maleno, usne fine, na ustima

smijeak izmeu ironina i trpka; zubi joj bijahu bijeli i iljasti, nos
malko prast, lice blijedo, loe boje.
Lul je pokazala Hurtadu da u nje ima drai, objeenjatva i
duha i napretek; ali joj je nedostajalo ono glavno ime djevojka
privlai: prostodunost, svjeina, naivnost. Bijae ona proizvod to
ga je nagrizao rad, bijeda i inteligencija. Njezinih osamnaest ljeta
kao da ne bijahu mladost.
Sestra joj Nini, nepravilnih crta na licu i, pogotovu, manje
produhovljena izraaja, bila je vie ena, bila prijetvorna i
licemjerna, eljela da se svidi. Neprestano se upinjala da se prikae
iskrena i prostoduna, i to joj je davalo vie enstvenu crtu, ali
ujedno obiniju i vulgarniju.
Andrs je bio uvjeren da majka zna za prave odnose izmeu
Julia i svoje keri Nini. Sama je, bez sumnje, pustila da se djevojka
kompromitira, mislei da je onda Aracil nee ostaviti.
Hurtadu se nije svidjela ta obitelj; iskoristiti, kao to je uradio
Julio, bijedu te obitelji da bi Nini pretvorio u svoju draganu i da je
poslije ostavi kad mu bude pogodno, inilo mu se niskou.
Ipak, da Andrs nije znao za Julijeve namjere, iao bi bez
sustezanja u kuu doe Leonarde; ali kako je bilo sigurno da e se
ljubav njegova prijatelja jednoga dana zavriti malom tragedijom s
plaem i jadanjem, u kojoj e doa Leonarda protiskivati vapaje i
jecaje, a Nini se kinjiti, bijae perspektiva od koje mu se grstilo.

54

Glava druga
Napuhavanje
Prije Poklada rei e Julio Aracil Hurtadu: Zna to? Priredit
emo ples kod Minglanilla.
A kada?
U pokladnu nedjelju. Izdatak na petrolej za lampe, na kolae
i vino, najam za klavir i nagradu glasovirau podijelit emo izmeu
sebe. Ako eli u drutvo, primljen si.
U redu. Nema zapreke. Koliko treba platiti?
Rei u ti za dva-tri dana.
Tko e sve ii?
Neke djevojke iz susjedstva, sa svojim zarunicima; moj
prijatelj novinar Casares; jedan sainetero9 i drugi. Lijepo emo se
zabaviti. Bit e zgodnih djevojaka.
Na pokladnu nedjelju, poto je zavrio deurstvo u bolnici,
Hurtado je otiao na ples. Bijae sat do ponoi. Noobdija otvori
vrata. U kui doe Leonarde vrvjelo, bijae mladog svijeta i na
stubitu.
Kad je Andrs uao, namjeri se na Julija u skupu mladia kojih
nije poznavao. Julio ga predstavi saineteru, ovjeku glupu i tunu,
koji odmah poslije prvih rijei, oito da pokae svoju profesiju,
izniza nekoliko dosjetaka, sve odreda starih i vulgarnih. Predstavio
ga je i Antoitu Casaresu, inovniku i novinaru, ovjeku koji bijae
poznat meu enama.
Taj je Antoito bio Andaluanin lupekog morala; po njegovu,
gola je glupost pustiti enu da proe a da od nje togod ne ubere.
Casares je smatrao da mu svaka ena, ve samim tim to je ena,
duguje porez, dabinu.
Antoito je ene svrstavao u dvije skupine: jednu ine
siromane, one su za zabavu; u drugu idu bogate, jednom od njih
valja se oeniti, ako je ikako mogue.
Antoito je traio bogatu enu, traio anglosaksonski uporno.
Kako bijae pristala izgleda i kako se lijepo odijevao, u poetku su
ga djevojke kojima se obraao primale kao prihvatljiva pretendenta.
9

Sainetero je pisac aljivih pukih igrokaza (sainetes). Prev.

55

Smiono je nastojao osvojiti teren; razgovarao je sa slukinjama, slao

pisma, prolazio ulicom. To je on nazivao obraivati enu. Dok je
udvaraa smatrala za dobru partiju djevojka ga nije odbijala; ali kad
bi doznala da je nekakav inovnii, nepoznato novinsko krabalo i
mukta, nije ga vie gledala.
Julio Aracil bio je oduevljen tim Casaresom, koga je smatrao
za dostojna druga. Njih su se dvojica naumila meusobno pomagati
kako bi se uzdigli u ivotu.
Kad su odjeknuli zvuci klavira, svi su se poeli ogledati za
djevojkom s kojom bi zaplesali.
Zna li plesati upita Aracil Hurtada.
Ne znam.
Onda idi onamo i uvaj Lul, ni njoj nije do plesa; i ophodi
se s njom s potovanjem.
A zato mi to veli?
Jer mi je maloprije nadoveza Julio ironino doa
Leonarda rekla: S mojim kerima valja postupati kao da su djevice,
Julito, kao da su djevice.
I Julio Aracil procijedi smijeak oponaajui majku gospoice
Nini, smijeak ovjeka zlonamjerna i niska.
Andrs je polako krio put. Nekoliko petrolejki osvjetljavalo je
salon i kabinet. U maloj blagovaonici stol je prisutnima nudio
tanjure s kolaima i slatkiima i boce s bijelim vinom. Meu
djevojkama koje su pobudile najveu senzaciju na plesu bijae jedna
plavojka, veoma naoita i lijepa. Imala je ona svoju povijest.
Nekakav bogata koji je oblijetao oko nje odveo ju je u hotel u
etvrti Prosperidad, a nakon nekoliko dana plavojka je umakla iz
hotela bjeei od svog otimaa, koji je, kako se ini, bio nekakav
pohotljivac.
Sva je djevojina porodica bila obiljeena kao nastrana. Otac,
izgledom astan starina, imao je posla sa sudom zbog silovanja neke
djevojice, a jedan ljepojkin brat, poto je ispalio dva metka u svoju
enu, pokuao je samoubojstvo.
Tu lijepu plavojku, koja se zvala Estrella, gotovo su sve susjede
gledale s bijesnom mrnjom.
Ona je, kako se pripovijedalo, izazivala bijes u djevojaka iz
susjedstva tako to bi na balkon vjeala ipkaste crne arape, svilene
koulje pune vezica i druge luksuzne i sjajne dijelove rublja, koji
nisu mogli potei od asnih poslova.
56

Doa Leonarda nije htjela da joj se keri drue s tom

djevojkom; ne moe ona, kako govorae, odobriti prijateljstva
stanovite vrste.
Estrellina sestra, Elvira, djevojka od dvanaestak-trinaestak
godina, bila je veoma lijepa ali i bestidna, i zacijelo je ila stopama
starije sestre.
Ta namigua iz susjedstva prava je bestidnica! ree
nekakva starica za Andrsom, pokazujui na Elviru.
Estrella je plesala kao to bi mogla samo Venera, i na svaki
pokret njezini su se bokovi i nabrekle grudi isticali upravo izazovno.
Kakve li lavice! dobaci Casares kad je vidje gdje prolazi.
Andrs se progurao naprijed i sjeo pokraj Lul.
Jako ste kasno doli ree mu ona.
Jesam, deurao sam u bolnici.
to, zar neete plesati?
Ne znam plesati.
Ne znate?
Ne znam. A vi?
Nemam volje, ne marim.
Prie Casares da Lul pozove na ples.
Hoemo li, crna?
A to biste vi, bijeli? doeka ona smiono.
Zar neete zaplesati sa mnom?
Neu, gospodine.
A zato?
Jer mi nije volja odvrnu ona.
Jako ste estoki, crna ree Casares.
A vi jako blagi, bijeli uzvrati ona.
Zato niste htjeli plesati s njim? upita je Andrs.
Zato to je majmun i brbljavac, antipatian tip koji misli da
su sve ene zaljubljene u njega. Neka ide dobijesa!
Nastavljao se ples, bivalo sve ivlje i bunije, a Andrs i dalje
sjedio pokraj Lul, ne govorei.
Jako ste mi smijeni odjednom mu ona te se nasmija, a
smijeh joj davae izraz male zvjerke.
Zato? upita Andrs, pocrvenjevi.
Zar vam Julio nije rekao da se sporazumijete sa mnom? Nije
li tako?
Nije, nita mi nije rekao.
57

 Jest, nemojte nijekati. Samo ste fin ovjek pa vam je teko

priznati. A njemu je sve to veoma prirodno. Ima siromanu
zarunicu, i dri se nje radi zabave, a poslije e potraiti bogatu enu
da se njome oeni.
Ne vjerujem da to kani.
Kako ne? Sigurno! Zar mislite da on nee ostaviti Nini?
im zavri studij. Dobro ja poznajem Julija. On je egoist i mala
hulja. Obmanjuje moju majku i sestru... a zato, naposljetku?
Ne znam to e Julio... Mislim da nee ...
Neete vi, jer ste na drugo brdo tkani... Osim toga, u vas to i
ne dolazi u obzir, jer se neete u me zaljubiti, ak ni za zabavu.
Zato ne?
Eto zato.
Mislila je da se ne svia mukarcima. Njoj samoj vie su se
sviale djevojke, ali nije imala poronih nagona. No, bijae istina da
je se mukarci ba nisu doimali.
Nema sumnje, koprena to ju je priroda i ednost prevukla
preko svih motiva spolnog ivota, za nju se previe rano rastrgla;
oito je saznala to je ena i mukarac jo u dobi kad joj njezin
instinkt nije nita govorio, i to je u njoj proizvelo mjeavinu
ravnodunosti i odvratnosti prema svemu to je u vezi s ljubavlju.
Andrs je mislio da to njezino grtenje, vie negoli i od ega
drugog, dolazi od organske bijede, od nedovoljne ishrane i od
pomanjkanja zraka.
Lul mu je priznala da bi najradije umrla, nestala, istinski, bez
ikakva romanticizma; bila je uvjerena da nikad nee poivjeti lijepo,
ivotom dostojnim ovjeka.
Za tog razgovora Andrs i Lul jako su se sprijateljili.
U dvanaest i pol valjalo je zavriti ples. Bijae to uvjet to ga je
postavila doa Leonarda; djevojke su sutradan morale na posao, i
ma koliko su svi navaljivali da nastave, doa Leonarda ostade
neumoljiva; sat poslije ponoi kua bijae ispranjena.

58

Glava trea
Nametnici
Andrs je iziao na ulicu sa skupinom mukaraca. Vani bijae
jako hladno.
Kamo emo? upita Julio.
Hajdemo doi Virginiji predloi Casares. Znate li je?
Znam je odgovori Aracil.
Pribliie se kui u istoj ulici, na uglu ulice Veronica. Na
balkonu prvog kata mogao se na svjetlosti uline svjetiljke proitati
natpis:
VIRGINIA GARCIA
diplomirana primalja
(Sage femme)
Zacijelo nije jo legla, jer joj gori svjetlo ree Casares.
Julio pozva noobdiju, koji im otvori kuna vrata, te se svi
popee na prvi kat. Doeka ih stara slukinja te ih odvede u
blagovaonicu, gdje je primalja sjedila za stolom s dvojicom
gospode. Imali su pred sobom bocu s vinom i tri ae.
Doa Virginia bijae visoka ena, crvenokosa, debela, s licem
kao u kakva Rubensova anelka; hodila je ona svijetom kakvih
etrdeset i pet godina. Lice joj bilo usjajeno i crvenkasto kao u
odojka s ranja, a bradom joj se osuli madei tako te bijae kao da je
bradata.
Andrs ju je poznavao po vienju, jer ju je susretao na San
Carlosu, na klinici za poroaje, svu napirlitanu, u svijetlim
haljinama i sa smijenim eirima kakve nose djevojice.
Od one dvojice jedan bijae primaljin ljubavnik. Doa Virginia
predstavi ga kao talijanskog profesora jezika na nekom koledu. Taj
gospodin, po onom to je govorio, ostavljao je dojam kakav
ostavljaju oni to su putovali po inozemstvu ivei u treerazrednim
hotelima, pa onda se ne mogu priviknuti na pomanjkanje komfora u
panjolskoj.
Drugi, strana izgleda, crne brade i s naoalama na nosu, bijae
59

glavom i bradom direktor Ilustriranog masona.

Doa Virginia ree posjetiteljima da je bila u slubi, bdjela je
kraj neke porodilje. Primalja je imala prilino prostranu kuu, s
tajanstvenim kabinetima to su gledali na ulicu Veronica; ondje je
smjetavala djevojke, obiteljske keri, koje bi se kompromitirale
zbog kakve stranputice.
Doa Virginia htjela je pokazati kako je izvanredno osjeajna,
ena meka srca.
Jadnice! govorila je o svojim stanarkama. Uh, kako
ste vi mukarci zli!
Andrsu je ta ena bila odvratna.
Videi da ne mogu ondje ostati, cijelo muko drutvo izie na
ulicu. Nakon nekoliko koraka susretoe se s neakom nekakva
zajmodavca iz ulice Atocha; momak je pratio djevojku s kojom je
naumio na ples u Zarzuelu.
Zdravo, Victorio! pozdravi ga Aracil.
Zdravo, Julio! otpozdravi onaj. Kako si? Odakle
dolazi drutvo?
Odavde, iz kue doe Virginije.
Fina ptiica, ta doa Virginia! Gulikoa! Iskoritava jadne
djevojke koje obrlauje i odvodi u svoju kuu.
Jedan zajmodavac naziva gulikoom jednu primalju! Nema
sumnje, sluaj nije ba najvulgarniji.
Direktor Ilustriranog masona, koji se prikljuio Andrsu, ree
mu ozbiljno kako je doa Virginia ena dostojna uvaenja; dva je
mua otpravila na drugi svijet prikladnim napitkom; niega se ona
ne aca; vri pobaaje, uklanja porod, uzapuje djevojke pa ih onda
prodaje. Vikla da izvodi gimnastiku i obavlja masau, stekla je
snagu te je jaa od kakva mukarca, i za nju nije nita upokoriti
enu, smota je kao da ima dijete pred sobom.
U tim poslovima oko pobaaja i svoenja pokazuje doa
Virginia silnu smionost. Poput onih muha to se slete na
raskomadano ivine ili na strvinu, tako se i doa Virginia, sva
slatkousta, pojavljuje ondje gdje namirie upropatenu obitelj koju
vuku u spoliarium.
A onaj Talijan, uvjeravae direktor Ilustriranog masona, nije
nikakav profesor jezika daleko od toga; ono je obian lupe i
ortak u sramnim poslovima doe Virginie, a to zna neto francuski
i engleski dolazi odatle to je mnogo vremena bio depar i okradao
60

svijet po hotelima.
Svi su s Victorijem ili do ceste San Jernimo; ondje ih
zajmodavev neak pozva da idu s njime na ples u Zarzuelu; ali
Aracil i Casares miljahu da im Victorio nee platiti ulaz, pa odbie
poziv.
Znate li to emo? javi se s prijedlogom sainetero,
Casaresov prijatelj.
to? upita Julio.
Hajdemo Villassu.
Pura je sada izila iz kazalita.
Villass, kako rekoe Andrsu, bijae dramski pisac koji imae
dvije keri koristkinje. Stanovao je na obronku Santo Domingo.
Krenue prema trgu Puerta del Sol; kupie kolaa u ulici
Carmen, na uglu ulice Olivo; zatim odoe na Cuestu de Santo
Domingo i stadoe pred velikom kuom.
Ovdje ne smijemo buiti upozori ih sainetero jer nam
noobdija nee otvoriti.
Noobdija im otvori, uoe u prostranu veu, te Casares i
njegov prijatelj, Julio, Andrs i direktor Ilustriranog masona pooe
uza iroke stube dok nisu, kreui ibice da osvijetle stubite, stigli u
potkrovlje.
Tu pokucae na vrata; izie djevojka te ih uvede u slikarski
atelje, a domala se pojavi gospodin prosijede kose i brade, umotan u
ogrta.
Taj gospodin, Rafael Villass, bijae siromaak, autor otunih
drama i komedija u stihu.
Poet, kako se on nazivae, ivio je kao umjetnik, bohemski.
Bijae on u sutini tupan, koji je upropastio keri zbog glupog
romanticizma.
Pura i Ernestina ile su nesretnom stazom; ni jedna nije imala
uvjeta za pozornicu; ali je otac vjerovao samo u umjetnost, pa ih je
upisao na konzervatorij, zatim ih uveo u kazalite za manje pjevake
uloge i povezao ih s novinarima i glumcima.
Pura, starija, imala je dijete s nekim saineterom, takoer
prijateljem Casaresovim, a Ernestina se splela s nekakvim
preprodavaem.
Purin ljubavnik, osim to je bio pravi praznoglavac, tvorac
glupih dosjetaka, kao i veina od onog drutva, bijae lupe spreman
da odnese sve to vidi. Te noi naao se ondje. Bio je visok, suh,
61

crnomanjast, sa zejom gornjorn usnom.

Jedan i drugi sainetero htjeli su pokazati to znaju, pa su sipali
stare viceve, od kojih svaki, tono rije, imae bradu lakat dugu.
Njih dvojica i ostali, Casares, Aracil i direktor Ilustriranog masona,
smatrali su Villassovu kuu osvojenim podrujem te su izvodili
strahote u niskoj zlonamjernostl.
Smijali su se gluposti svoga domaina koji miljae da je sve
ono u stilu s umjetnikim ivotom. Jadni tupan nije vidio
zlonamjernost to su je svi unosili u svoje ale.
Keri, dvije glupe i rune ene, prodrljivo su jele kolae to su
ih donijeli posjetitelji, i nisu nita opaale.
Jedan sainetero iao etveronoke po podu i rikao oponaajui
lava, a jadni otac itao quintille10 koje su oni popraivali bijesnim
pljeskom.
Hurtado, umoran od buke i od neslanih ala dvojice sainetera,
ode u kuhinju da popije au vode pa ondje nae Casaresa i
direktora Ilustriranog masona. Dini direktor upravo je nagaravio
lice au s kuhinjskog lonca i namjerio da loncem tresne o up s
vodom. Kreveljio se slavodobitno, oito mu se taj njegov pothvat
inio silno duhovitim.
Ba ste glupan! odreza Andrs odmjerivi ga.
Kako?
Velim da ste glupan i svinja.
Vi to meni velite! povika mason.
Zar niste uli? Trebam li vam ponoviti?
Na ulici mi to neete ponoviti.
Na ulici i na svakom mjestu.
Casares se morade umijeati i kako je oito htio otii, iskoristio
je priliku da otprati Hurtada kazujui kako odlazi da bi sprijeio
sukob. Pura sie da im otvori vrata, a novinar i Andrs odoe
zajedno do trga Puerta del Sol. Casares ponudi Andrsu svoju
zatitu; nema sumnje, obeavao je zatitu i pomo cijelom svijetu.
Hurtado je otiao kui pod tekim dojmom: s jedne strane, ona
doa Virginia koja iskoritava i prodaje ene, a s druge oni mladii
koji se rugaju i pakoste jadnoj i nesretnoj eljadi. Nema samilosti na
svijetu.
10
Quintilla je kitica od pet stihova osmeraca sa dva razliita sroka; u irem
smislu to je kitica od pet stihova bilo kojeg metra, sa dva razliita sroka. Prev.

62

Glava etvrta
Lul
Razgovor to ga je vodio sa Lul na plesu ponio je Hurtada
eljom da se neto vie sprijatelji s djevojkom.
Stvarno je bila simpatina. Imala je neravne oi, jedno oko vie
od drugoga, a kad bi se smijala, zamirila bi i toliko stisla vjee da
bi joj se oi vidjele samo kao dvije pruge, i zbog toga bi joj lice
dobivalo prilino zloban izraz; u smijehu joj se kutovi usta podizali,
pa joj je lice poprimalo satirian i otar izgled.
Nije imala dlake na jeziku. Kazivala je to misli, ma bila i
strahota. Nije bilo naina da se zauzda njezina duhovna razuzdanost,
i kad bi dola na ono to je najotrije ili najkakljivije, u oima bi joj
zasjao cinian izraz.
Kad je prvi put poslije onog plesa otiao vidjeti Lul,
pripovijedao joj je o posjeti doi Virginiji.
Bili ste u posjeti kod babice? upita Lul.
Jesmo.
U one prasice.
Djevojko! uzviknu doa Leonarda. Kakvi su to izrazi?
A to je drugo nego prasica, ta svodilja i jo gore od toga?
Isuse! Kakvah li rijei!
Jednog mi je dana dola nastavi Lul te me upitala bih
li htjela s njome ii nekom starcu. Prokleta prasica!
Hurtado se zaudio toj zajedljivosti u Lul, ali mu se svidjela
jednostavnost i otvorenost u kojoj je sipala svoj ulini govor.
Andrs je poeo ee zalaziti onamo, samo da slua Lul. Bila
je, bez sumnje, bistra ena, kao veina djevojaka koje rade u velikim
gradovima, s jaom tenjom da vidi, da se uputi, da se istakne,
negoli da osjeti senzualne uitke.
Iznenaivala je Hurtada; ali mu nije bilo ni nakraj pameti da joj
udvara. Nije mogao ni zamisliti da bi izmeu njega i Lul moglo
postojati ita drugo doli srdano prijateljstvo.
Lul je vezla za neku radionicu u ulici Segovia, i znala je
zaraditi i do tri pesete na dan. S time i sa ono neto penzije doe
Leonarde ivjela je obitelj; Nini je zaraivala malo, jer je bila

63

nespretna i spora.
Kad bi Andrs popodne doao k njima, naao bi Lul kako na
koljenima dri okvir za vezenje te radi utei ili pak pjevajui
krijetavim glasom.
Lul je brzo uila uline pjesme i pjevala ih objeenjaki.
Ponajvie je voljela one vesele i vragometne, na priliku onaj tango
to se poinje rijeima:
U Cdizu kuhar slavan
silnu panju zavreuje:
u pjesmama on vam ene
s paprikaem poreuje.
Takve narodne pjesme, pogotovu one u kojima se zbijaju ale
na raun ena, pjevala je veoma ljupko, tako onu o enama to voze
bicikl, s ovom draesnom zabrinutou:
Nastadoe silne raspre,
puste brige svijet tlae:
hoe li nam ene sada
nosit suknju ili hlae.
Ponekad joj je nedostajalo raspoloenja te bi utonula u tiinu i
zamiljenost svojstvenu nemirnim i neurotinim djevojkama. U tim
trenucima njezine su se misli okretale unutra i nagonile je na utnju.
Zagnala bi se u puste misli, i kad bi je onda tako zamiljenu
iznenada zovnuli, zacrvenjela bi se i zbunila.
Ne znam to mudruje i smilja kad se tako uahuri
govorila bi njezina mati; ne vjerujem da je ita dobro.
Lul je pripovijedala Andrsu kako neko vrijeme u djetinjstvu
jednostavno nije htjela govoriti. U to doba govor joj je bio na muku,
i odonda joj ostadoe ti asovi neraspoloenja.
esto bi ostavila okvir s vezom te izila na ulicu da togod kupi
u oblinjoj sitniariji, i tada bi trgovakim pomonicima na njihove
fraze odgovarala najbestidnije.
Nije imala nimalo volje ni sklonosti da brani nekakav prazni
obiteljski ugled, a doa Leonarda i Nini uzimale su to njeno dranje
kao kakvu sramotu za obitelj.
Ne zaboravljaj da ti je otac bio netko i neto zanosno bi
64

govorila doa Leonarda

A mi umiremo od gladi priklapala Lul.
Kad bi se smrklo pa tri ene odloile posao, Lul bi se
smjestila u kakav kut, naslanjajui se na vie strana istodobno. Tako
je, kao uklopljena u tijesan prostor, to bi ga sastavljale dvije stolice
i stol ili pak stolice i ormar u blagovaonici, razgovarala pokazujuci
cinizam koji joj bijae svojstven i ljutei majku i sestru. Uivala je u
svemu to je bilo naopako, u svemu to se nije podudaralo s
obinim. Nije imala potovanja ni za koga i ni za to. Nije mogla
imati prijateljica meu vrnjakinjama, jer je voljela da licemjerke
zaplai i zbuni kazujui okrutnosti i strahote. Naprotiv, bila je dobra
prema starima i bolesnima; shvaala je njihove manije i sebinosti te
im se smijala. Bila je i usluna; nije se skanjivala da u naruje uzme
prljavo dijete ili da uva kakvu oboljelu staricu.
Ponekad bi je Andrs naao potiteniju negoli obino; izmeu
onih ograda od starih stolica znala bi sjediti podnimivi se, te se
smijala bijedi u stanu, gledajui u strop ili u kakvu rupu na
prostirau.
Drugi put bi pak pjevala istu pjesmu bez prestanka.
Ali, djevojko, uuti ve jednom! govorila joj mati.
Izludjet u od te dernjave!
I Lul bi uutjela; ali bi se domala opet javila s pjesmom.
Kadikad je u kuu svraao prijatelj Leonardina mua, don
Prudencio Gonzalez.
Don Prudencio bijae trbuast debeljko Nosio je dug crn kaput
s bijelim prslukom na kojemu je visio satni lanac s privjescima.
Imao je sitne oice koje su pokazivale prezir, potkresan brk,
prebojen, i crveno lice. Govorio je andalukim naglaskom i u
razgovoru uzimao dranje kao da besjedi u akademiji.
U dane kad bi dolazio don Prudencio doa Leonarda budila se
na ivot.
Vi koji ste poznavali moga mua ponavljala je planim
glasom. Vi koji ste nas vidjeli u drugim prilikama...
I doa Leonarda, suznih oiju, govorila bi o prolom sjaju.

65

Glava peta
Jo o Lul
Ponekoga blagdanskog popodneva Andrs bi pratio Lul i
njezinu majku u etnji po Retiru ili po Botanikom vrtu.
Lul je vie voljela Botaniki vrt, zato to je bio popularniji i
nalazio se blizu njene kue, a i zbog onoga botkog mirisa to ga
izdaju stare mirte po avenijama i prolazima toga vrta.
Eh, kad ste vi, onda vas mogu pustiti da pratite Lul
govorila doa Leonarda, s izvjesnim prizvukom.
Dobro, dobro, mama uzvraala Lul. Sve je to
nepotrebno.
U Botanikom vrtu sjeli bi na kakvu klupu i razgovarali. Lul
je pripovijedala o svome ivotu i o svojim dojmovima, a ponajvie o
djetinjstvu. Sjeanja iz djetinjstva bijahu duboko urezana u njezinu
duu.
Naprosto mi je muno pomiljati na ono vrijeme kad sam
bila mala! govorila Lul.
Zato? Pa ivjeli ste dobro? pitao Hurtado.
Jest, jest, ali mi je ipak muka.
I pripovijedala Lul kako su je tukli da ne jede kre sa zidova i
novine. U ono je doba imala migrenu, ivane napade; ali ve
odavna nema nikakvih smetnja. Jedino osjea kao neku
neujednaenost u raspoloenju, i to kao da joj utjee i na zdravlje.
Podugo se divno osjea i zdrava je kao dren, a onda odjednom uti
iscrpljenost i tako je umorna da joj je i najmanji napor na veliku
muku.
Ta organska neujednaenost ogledala se i u nainu njezina
duhovnog i materijalnog ivota. Lul je bila jako svojevoljna; svoje
antipatije i simpatije stvarala je bez ikakva razloga.
Nije voljela jesti i uzimati obroke kao to je red, nije htjela
toplih jela; njoj su ile u tek samo hladne jestvine, botke s octom,
umaci, majoneza, narane...
E, da sam ja od vae obitelji, ne bih vam to doputao ree
joj Andrs.
Ne?

66

 Ne.
Pa kaite da ste moj tetki.
Smijete se uzvrati Andrs ali bih vas ja priklijetio i
dotjerao u red.
Ah, ah, ah, to me strah! doeka ona pjevajui
podrugljivo.
Andrs Hurtado dolazio je u dodir sa malo ena; da ih je
poznavao vie i da je mogao uporeivati, osjetio bi potovanje za
Lul.
U te djevojke nije bilo iluzija, i nije ona marila za moral, to jest
za onaj openito usvojeni, malograanski, ali je u dnu toga svog
stava imala veoma humano i estito poimanje svega i estito se
odnosila prema ljudima. Njoj se preljub nije inio nikakvim zlom, a
isto tako ni poroci, pa ni najgore strahote; nju je smetala
prijetvornost, licemjernost, zlonamjernost. Njoj je imponirala
iskrenost i estitost, jer je i sama bila iskrena i estita.
Kad bi je tko zaprosio, govorila je ona, i kad bi vidjela da je taj
ovjek zaista voli, otila bi s njime, bio bogat ili siromah, bio
slobodan ili oenjen.
Takva tvrdnja inila se Nini i doi Leonardi monstruoznom i
nepristojnom. A Lul nije marila za drutvene forme.
Svatko treba raditi ono to sam eli govorila je ona.
Neusiljenost i prostodunost od poetka njezina ivota davala
joj je divnu hrabrost da o svemu slobodno rasuuje.
I vi biste zbilja poli s onim koji vas voli, bez obzira na sve
drugo? pitao ju je Andrs.
Svakako, kad bi me zaista volio. Sve ako bi me i poslije
tukao.
I bez vjenanja?
I bez vjenanja, zato? Kad bih mogla poivjeti dvije-tri
godine u iluziji i u zanosu, jer to mi nitko ne bi mogao oduzeti.
A onda...?
A onda bih radila kao i sada, ili bih se otrovala.
Ta sklonost traginom zavretku bila je veoma esta u te
djevojke; bez sumnje je Lul privlaila ideja o svretku, i to o
melodramatskom svretku. Govorila je da ba ne bi voljela ostariti.
U svojoj izvanrednoj iskrenosti govorila je ciniki. Jednog dana
ree Andrsu:
Vidite, prije koju godinu umalo da nisam izgubila ast, kako
67

to velimo mi ene.
Kako to? upita Andrs, zapanjen, kad je uo to otkrie.
Jer me jedan lupe iz susjedstva htio silovati. Bilo mi je
dvanaest godina. Sva srea to sam nosila hlae i to sam poela
vikati. Inae... bila bih obeaena nadoveza hrapavim glasom.
ini se da vas pomisao na to ne plai previe.
Za enu koja nije lijepa i koja mora uvijek raditi, kao ja, to
nema velike vanosti.
Koji je bijes s tom djevojkom, s tom njezinom manijom
iskrenosti i analize? pitao se Andrs. Je li to u njoj spontano, osjea
li tako, ili je razmetanje, da se pokae originalnom? Teko bijae
provjeriti i odsjei.
Poneke subotnje veeri Julio i Andrs pozvali bi Lul, Nini i
njihovu majku u koje kazalite, a onda bi se svratili u kavanu.

68

Glava esta
Manolo Kooperni
Prijateljica s kojom je Lul izmjenjivala usluge bijae starica iz
susjedstva, glaarica po imenu Venancia.
Seora Venancia hvatala se ezdesete, ako je nije i premaila, a
jo je radila; i ljeti i zimi nalazila se u svojoj sobici, ne prestajui da
glaa tue rublje. Seora Venancia stanovala je sa svojom keri i
zetom nitarijom koga su zvali Manolo Kooperni.
Taj Manolo, ovjek koji se prtljao u sve zanate a nije imao ni
znao nijedan, radio je samo izrijetka, i ivio na puniin troak.
Manolo je imao troje-etvero djece, od kojih posljednje bijae
djevojica, jo dojene; nju su esto stavljali u veliku koaru za
rublje u sobi seore Venancije, a Lul bi je znala po galeriji nositi u
naruju.
to e biti ta djevojica? pitali neki.
A Lul odgovarala:
Uliarka, uliarka!
Ili bi istresla togod krupnije, kakvu rjeetinu, i priklopila:
Pa e je voziti u koiji kao to voze Estrellu.
Ki gospoe Venancije bijae lijena krava, ispiutura koja je
provodila ivot svaajui se sa susjedama. Kao ni njezinu muu,
Manolu, ni njoj se nije svialo raditi, pa je cijela obitelj ivjela na
raun gospoe Venancije, a njezina zarada, dakako, nije dostajala da
se namire sve kune potrebe.
Kad bi se Venancia svaala sa zetom, ki je uvijek priskakala
da brani mua, kao da taj danguba i lijenina ima pravo ivjeti od
tueg rada.
Lul, koja bijae pravedna, jednog se dana, videi gdje ki
navaljuje na majku, isprijeila da brani Venanciju pa se sukobila s
Manolovom enom; nazvala ju je enturinom, kujom i pijanicom, i
prikrpila kako joj je mu rogonja nad rogonjama; a ona njoj odmjeri
kako joj se cijela obitelj napuhava i pravi otmjenom, a umire od
gladi. Sva srea te su se umijeale ostale susjede, inae bi se njih
dvije pograbile za kosu.
Njihova svaa i rjekanje urodie novim sukobom, jer je

69

Manolo Kooperni, koji bijae odvratan lupe, od onih kukavnih,

odluio da od Lul trai objanjenje za one rijei.
Sablaznile se doa Leonarda i Nini kad su ule to je bilo.
Doa Leonarda dobro je izgrdila Lul to se mijea s onom eljadi.
Doa Leonarda bila je osjetljiva samo na ono to se odnosilo na
njezin ugled.
Ila si da nas prlja ree keri, napol plaui. to
emo sada, mili boe, kad doe onaj ovjek?
Neka doe! odgovori Lul. Rei u mu da je danguba
i nitarija i da bi mu bolje bilo da se prihvati posla a ne da ivi o
puniinoj muki.
A to se tebe tie to rade drugi? Zato se mijea s onim
svijetom?
Popodne doe Julio Aracil i Andrs, i doa Leonarda, silno
zabrinuta, uze da im kazuje to se dogodilo.
A to vam moe! doeka Andrs. Mi emo biti ovdje.
Kad je vidio to je i kako je i kad je uo da je Kooperni
najavio posjetu, Aracil pomisli kako bi najbolje bilo da strugne
odande, i bio bi najradije otiao, jer nije volio svae ni zadjevice; ali
je ostao, da ga ne bi smatrali kukavicom.
Podveer zaue kucanje na vratima i glas koji pita:
Moe li se?
Naprijed odgovori Andrs.
Pojavi se Manolo Kooperni, odjeven u blagdansko ruho,
veoma elegantan i dotjeran, sa irokim eirom kakav nose toreri i s
debelim satnim lancem, od srebra. Na obrazu mu crn i kosmat
made, pod njim ila udarala kao satni mehanizam. Kad vidjee
Manola, doa Leonarda i Nini zadrhtae. Andrs i Julio pozvae ga
da se izjasni.
Koeperni objesi tap o lijevu podlakticu i poe dugu priu
punu misli o asti i o rijeima to se nerazborito kazuju.
Jasno se vidjelo da istrauje teren, odmjerava bi li se junaio,
jer bi ona dvojica mogla biti dva mrtva puhala ili mlitavca, a isto
tako i dvije podmuklice to bi ga mogle doekati akama i dobro ga
izmijesiti.
Lul je nervozno sluala, pomiui i rukama i nogama,
spremna da skoi.
Kooperni se poe junaiti videi gdje mu ne uzvraaju, te
povisi glas.
70

 Ova je ovdje (i pokaza tapom na Lul) okrstila moju enu

ispiuturom i enturinom, a ona to nije, jer ih ima kudikamo gorih.
Ova je ovdje (te i opet pokaza na Lul) kazala da sam ja nitarija i
rogonja, trista joj...! jer sam ja kadar izvaditi jetra svakome tko god
to kae!
Kad je zavrio, Kooperni udari tapom o pod.
Videi gdje se Svatar razljutio, Andrs, poneto blijed, ustade
te e mu:
Dobro, sjednite.
Dobro mi je i ovako odvrnu lupe.
Ta sjednite, ovjee. Ve prilino vremena govorite stojei,
umorit ete se.
Manolo Kooperni sjede, poneto nepovjerljiv.
A sada nastavi Andrs recite to biste najposlije htjeli.
to bih najposlije htio?
Jest.
Hou objanjenje.
Objanjenje, a ega?
Rijei to ih je ova ovdje (te i opet pokae na Lul) osula na
moju enu i na me.
Ma nemojte, ovjee, ne budite glupi.
Nisam ja glup.
to biste htjeli da kae ova gospoica? Da vaa ena nije
ispiutura ni enturina, ni kuja, a vi da niste rogonja? Dobro, Lul,
kaite tako, pa da ovaj dobri ovjek moe ii s mirom.
Kooperni skoi kao da su ga ilom podboli, te protisnu:
Meni se nee rugati nikakav utokljunac!
A ja u vas ovom stolicom u glavu i nogom u tur da ete
letjeti niza stube! bijesno e Andrs.
Vi?
Jest, ja!
I to rekavi Andrs se priblii lupeu s podignutom stolicom.
Doa Leonarda i keri poee vriskati. Straar bre-bolje skoi
prema vratima te ih otvori. Andrs se zaleti prema njemu, ali
Kooperni hitro zatvori za sobom vrata i umae galerijom, sipajui
prijetnje i psovke.
Andrs htjede za njim da mu namjesti lea i da mu pokae
kako se sa svijetom postupa, ali ga ene i Julio zadrae.
Za sve te svae Lul je samo podrhtavala ba kao trepetljika,
71

spremna da se svaki as umijea. Kad je Andrs odlazio, stisnula mu

je ruku meu svoje vre nego inae.

72

Glava sedma
Povijest seore Venancije
Smijeni prizor s Manolom Koopernim urodio je time da su u
kui doe Leonarde gledali u Andrsu junaka. Lul ga je jednog
dana odvela u radionicu gospoe Venancije, koja bijae jedna od
onih kotunjavih i istih starica poslenica to dan provode radei bez
poinka.
Imala je starica zanimljiv ivot. U mladosti je sluila u
razliitim kuama, dok joj nije umrla posljednja gospodarica; tada je
prestala da slui.
Venancijino poimanje svijeta bilo je poneto hirovito. Po
njezinu, bogata je, a pogotovu aristokrat, pripadnik vie ljudske
klase.
Aristokrat je, po njezinu, imao pravo na sve, na mane i poroke,
na nemoral i egoizam; on kao da se nalazio iznad obinog morala.
Kad bi jedna sirota kao to je ona bila lakoumna, sebina ili
preljubnica, bilo bi joj to neto monstruozno; ali to isto kod kakve
velike gospoe smatrala bi oprostivim.
Andrs se udio tako neobinoj filozofiji po kojoj onaj koji je
zdrav, snaan, lijep i povlaten ima pravo na prednosti koje su
zabranjene onome koji zna samo za bolest, slabost, runou i blato.
Iako nema naune garancije, postoji na katolikom nebu, kako
vele, jedan boji ugodnik, sveti Pascual Bailon, koji plee i poigrava
pred Svevinjim11 i uvijek kazuje: Jo, jo! Vie, vie! I tako, kad
ovjek ima sree, daje mu je jo vie; a ako ga bije nesrea, i nje mu
daje jo vie. Te bailonske filozofije drala se seora Venancia.
Seora Venancia, dok bi glaala rublje, pripovijedala je o
svojim gospodarima. Andrs ju je sluao uivajui.
Prva gospodarica u koje je sluila bijae ena hirovita i luda,
avolske naravi; tukla je djecu. mua, poslugu, a meu svoje
prijatelje voljela je unositi razdor i meusobno ih pretvarati u
neprijatelje.
Od imena toga panjolskog franjevca (1540 1592), koji je proglaen
svetcem i ija slava pada na dan 17. svibnja, pisac stvara igru rijeima. jer panjolski
bailn znai: onaj koji mnogo plee, poskakuje. Prev.
11

73

Jedna od mudrolija kojima se sluila sastojala se u tome da

gosta sakrije za zavjesu kad doe tkogod u posjetu, te bi onda
pridolog ili pridolu vabila da govori o sakrivenome koji uje i
slua.
Tjerala je svoju stariju ker da se odijeva jadno i smijeno,
samo da se tko ne bi zagledao u nju. U svojoj je zlobi ila dotle da je
u nekoj prilici u vrt sakrila nekoliko pokrivaa te jednoga slugu
optuila da je kradljivac, da bi ga zatvorili.
Jednom je u toj kui Venancia bdjela kraj gospoina bolesnog
djeteta. Dijete bijae u agoniji te je i umrlo te noi oko deset sati.
Venancia plaui odjuri da obavijesti gospou to se dogodilo, ali je
nae odjevenu za ples. Javi joj tunu vijest, a ona joj uzvrati: Dobro,
ne govori mi nita sada. I otila je na ples, a kad se vratila, udari u
pla i kuknjavu.
Kakve li zvijeri! uzviknu Lul kad je ula pripovijest.
Iz te je kue Venancia prela u drugu, veoma lijepoj i
plemenitoj vojvotkinji, koja pak bijae strahovito razuzdana.
Znala bi imati i po dva ljubavnika ree Venancia.
esto je odlazila u crkvu Krista Kralja u haljini od smeeg etamina i
provodila ondje sate i sate u molitvi, a na izlazu bi je ekao
ljubavnik s koijom, te bi odlazila s njim.
Jednog se dana pripovijedae glaarica vojvotkinja
nalazila s ljubavnikom u lonici; ja sam spavala u pokrajnoj sobi to
vratacima bijae spojena s lonicom vojvotkinje. Odjednom
zaujem nekakvu buku i udaranje. To je sigurno mu, pomislih.
Skoih iz postelje i uoh na vrataca vojvotkinji. Vojvoda, koga je
obavijestio jedan od slugu, bijesno udarae na vrata lonice. Vrata
su imala samo malen zasun, koji bi popustio i na najmanju silu. Ja
bre-bolje poduprijeh vrata motkom za zavjesu. Ljubavnik, sav
smeten, nije znao to bi; bijae ba smijean. Ja ga izvedoh kroz
vrataca, dadoh mu odjeu svoga mua te ga gurnuh na stubite.
Zatim se brzo odjenuh i odoh vojvodi, koji je bijesan grmio, s
pitoljem u ruci, i udarao na vrata lonice. Kad je ula moj glas,
gospoa razabra da je sve u redu te otvori vrata. Vojvoda uze
zavirivati u sve kutove, a ona ga mirno gledae. Sutradan me
gospoa zagrli i poljubi, te mi ree da se kaje od sveg srca i da e
ubudue biti razborita i ivjeti estitim ivotom. Ali ne proe ni
petnaest dana, a u nje novi ljubavnik.
Venancia je znala sav intimni ivot aristokratskog svijeta svoga
74

vremena; znala je za klopce po rukama Isabele II, njezin erotski

bijes i impotenciju njezina mua; znala je za mane i poroke, za
bolesti i navade aristokrata, znala ih u pojedinostima to ih je vidjela
na roene oi.
Lul su silno zanimale te pripovijesti.
Andrs je tvrdio da je sav onaj svijet odvratna bagra,
nedostojna simpatije i saaljenja; ali seora Venancia, sa svojom
udnom filozofijom, nije prihvaala to miljenje; naprotiv, govorila
je da su svi bili jako dobri, milosrdni, da su davali veliku milostinju
i popravljali mnogu bijedu.
Koji put bi Andrs nastojao da glaaricu uvjeri da novac
bogatih dolazi od rada i znoja siromanih koji obrauju zemlju, rade
na poljima i livadama i uzgajaju stoku. Andrs je tvrdio da se to
nepravedno stanje moe promijeniti; ali takvo to za seoru
Venanciju bijae gola fantazija.
Svijet smo nali takav i takav emo ostaviti govorila
starica, uvjerena da njezinu argumentu nema pogovora.

75

Glava osma
Ostali tipovi u kui
Jedno od obiljeja u Lul bijae to da je svu svoju panju
usredotoila na svoje susjedstvo i na svoju etvrt, i to tako da je ni
najmanje nije zanimalo ono to se dogaa u drugim dijelovima
Madrida. Dok je radila na svome okviru za vez, napeto je
oslukivala kako die susjedstvo i to se u njemu zbiva.
Kua u kojoj je stanovala, iako se na prvi pogled nije inila
velika, ila je dobrano u dubinu i u njoj je ivio prilian broj obitelji.
Osobito su stanari u potkrovlju bili brojni i aroliki.
Bijae ondje neobinih tipova probisvijeta i madridske
sirotinje. Jedna stanarka u potkrovlju, koja je uvijek zadavala
glavobolje ostalima, bijae baba Negra, stara piljarica. Jadna se ena
opijala i patila od alkoholino-politikog delirija, koji se sastojao u
tome to bi klicala republici i psovala kraljevsku vlast, ministre i
bogatae.
Policijski agenti smatrali su je za huliteljicu te bi je ponekad
odveli u hladovinu, da ondje provede petnaestak dana; ali kad bi
izila, ona bi opet udarala po starom.
Baba Negra, kad bijae trijezna, zahtijevala je da je zovu
Nieves, jer se tako zvala.
Druga neobina starica iz susjedstva bila je seora Benjamina,
kojoj su priili nadimak doa Pitusa, to jest Divna. Doa Pitusa
bijae sitna starica kukasta nosa, oiju to su se kolutale i usta kao
odvodni kanal.
Obiavala je prositi pred crkvom Krista Kralja ili pred crkvom
Nae Gospe od Montserrata; uvijek je pripovijedala kako je imala
silnih nesrea u obitelji i tekih materijalnih gubitaka; moda je
mislila da to opravdava njezinu sklonost rakiji.
Seora Benjamina prelazila je polovinu Madrida prosei pod
razliitim izlikama. esto bi nou zauzela poloaj u kakvoj slijepoj
ulici te bi, s crnim velom na licu, iznenaivala prolaznika kakvom
traginom pripovijeu, teatralno izraenom; govorila je da je
generalska udovica; da joj je ba umro jedinac od dvadeset godina,
jedino uporite i potporanj njezina ivota; da nema ime da ga

76

ukopa ni da kupi svijeu.

Prolaznik bi se ponekad ganuo, a ponekad uzvratio kako ona
zacijelo ima vie sinova dvadesetgodinjaka, kad joj tako esto
umiru.
Pravom sinu gospe Benjamine bijae vie od dvadeset godina,
zvali su ga Zlohudi, a radio je u pogrebnom zavodu. Bio je zatubasta
nosa, mrav, poneto grbav, boleljiva izgleda, sa neto ukastih
dlaka na bradi, a oiju kao u deverike. Kazivahu u susjedstvu da on
majci nadahnjuje one melodramske prie. Zlohudi bijae alosna
pojava; zacijelo nije bilo nimalo ugodno vidjeti ga u onoj trgovini,
meu njegovim mrtvakim sanducima.
Zlohudi je stekao nadimak po tome to je bio strano
zlopamtilo i silno osvetljiv, ukoljica koji nije nita opratao ni
zaboravljao; prema Manolu Koepernom osjeao je neizmjernu
mrnju.
Zlohudi je imao mnogo djece, sve odreda s oevim obiljejem
jada i tragine tuposti, i svi ti Zlohudii bijahu zlonamjernici i
zlopamtila kao i njihov otac.
Meu stanarima gornjih katova nalazila se i razroka Galjeanka
po imenu Paca, to je primala na hranu, a bila, to rije, ira nego
dulja, ne budi joj uroka: irina joj podjednako ila odozgo do dolje,
bijae ona ba kao da je od brda odvaljena. Meu onima koji su se
hranili u te Galjeanke bijae uz ostale i jedan student medicine,
kiljav, znali su ga Aracil i Hurtado; zatim jedan bolniar iz Ope
bolnice i inovnik na raspolaganju, don Cleto.
Don Cleto Meana bijae kuni filozof, ovjek dobro odgojen i
obrazovan, koji je zapao u bijedu. ivio je od milostinje to su mu
davali prijatelji. Bio je stari onizak i suhonjav, veoma ist i
uredan, potkresane sijede brade; nosio je olinjalo odijelo, ali bez
mrlja, i besprijekoran ovratnik na koulji. Sam je podrezivao kosu i
bradu, sam prao svoje rublje, bojio cipele tintom kad bi se na njima
pojavila bijela proderina i obrezivao niti to su mu visjele s nogavica
na hlaama. Venancia mu je obiavala glaati ovratnike, besplatno.
Don Cleto bijae stoik.
Ja vam s jednim kruiem na dan i sa nekoliko cigara ivim
dobro, ba kao knez govorae jadnik.
Don Cleto odlazio je u Retiro i Recoletos u etnju; sjedao bi na
klupu i zalazio s ljudima u razgovor; kad ga nitko ne bi vidio,
prignuo bi se, podigao sa tla koji opuak i spremio u dep, jer kako
77

bijae gospodin, nije volio da ga zateknu u stanovitim niskim

nevoljama.
Uivao je don Cleto u ulinim prizorima; dolazak kakva
stranog kneza, pogreb kakva dravnika bijae za nj nenadmaan
dogadaj.
Kad bi ga srela na stubama, Lul bi mu rekla:
Ve odlazite, don Cleto?
Jest, odlazim, idem se malo proetati.
U skitnju, a? Eh, jeste vi skitalica, don Cleto.
Ha-ha-ha! smijao se on. Kakvih li djevojaka danas! I
to ne govore!
Drugi veoma poznat uzorak u kui bijae ovjek koga su zvali
Doktor veoma pedantan Mananac koji se pravio uenim, a
prodavao je droge i pijavice i bavio se nadrilijenitvom. Imao je
malen duan na ulici Fcar, i ondje je obino provodio vrijeme sa
kerkom Silverijom, dobrom i veoma lijepom djevojkom, na koju je
Victorio, zajmodavev neak, bacao udicu. Doktor, veoma briljiv u
pitanjima asti, bijae spreman, barem je tako govorio, da razbije
njuku svakome tko bi mu pokuao uprljati ast.
Sva ta eljad iz kue plaala je triput u novcu ili u naravi
Viktorijevu ujaku, zajmodavcu i remenaru iz ulice Atocha, koji je
zvan don Martin, a kojega su poznavali po zlu nadimku stari
Nevolja.
Stari Nevolja, najvanija osoba u svoj onoj etvrti, ivio je u
vlastitoj kui u ulici Veronica, maloj kui to je, poput kua u
pokrajini, imala samo jedan kat; krasila su je dva balkona naikana
loncima sa cvijeem, a u prizemlju reetka na prozoru.
Stari Nevolja bijae pogrbljen starac, obrijane brade, mrk.
Preko jednog je oka nosio etvrtast ustriak crna sukna, i od toga mu
je lice bilo jo mrkije. Odijevao se uvijek u crninu, kao da je u
alosti; zimi je obuvao pustene cipele i ogrtao se dugim platem to
mu se sa ramena sputao kao da visi na vjealici.
Don Martin ovjekoljubac, kako ga nazivae Andrs
izlazio je rano iz kue i smjetao se u sobicu iza svoje ustanove,
uvijek u bdjenju. Za hladnih dana sjedao je pred grijalicom, grijao
ruke na eravici i neprestano udisao zrak pun ugljinog dioksida.
Uveer se vraao kui, pregledao bi lonce sa cvijeem i
zatvorio balkone. Don Martin imae osim duana u ulici Atocha jo
jedan manji u ulici Tribulete. U ovome potonjem glavni mu posao
78

bijae da od siromana svijeta uzima u zalog madrace i plahte.

Don Martin nije htio ni s kim dolaziti u dodir. Smatrao je da
mu drutvo duguje panju koju mu uskrauje. Neki pomonik, dobar
djeak po izgledu, prema kojemu je pokazao povjerenja, umalo ga
otpremio na onaj svijet. Jednog dana djeak je dohvatio sjekiru to
su je imali u zalogaonici, da isitni trijea za grijalicu, navalio na
don Martina i poeo ga udarati uicom, i umalo mu raskolio lubanju.
Zatim je djeak, mislei da je don Martin mrtav, pokupio novac
iz ladice i otiao u neko zabavite, i ondje su ga uhvatili.
Don Martin silno se rasrdio kad je vidio da je sud, usvojivi
itav niz olakavajuih okolnosti, osudio djeaka samo na nekoliko
mjeseci zatvora.
Neuvena bruka! kazivao lihvar, zamiljen. Ovdje ne
tite potene ljude, blagonakloni su prema zloincima.
Don Martin bijae straan; nije pratao nikome; jednome
burreru12 iz susjedstva, zato to mu nije platio zaostale kamate,
zaplijenio je sve magarice, i ma koliko ga je burrero uvjeravao da e
mu biti jo tee platiti dug bez magarica, don Martin nije popustio.
Bio bi kadar da zakolje i pojede magarice, samo da ne bi togod
izgubio.
Victorio, lihvarev neak, bio je na pravom putu da postane
strvinar kao i njegov ujak, premda druge kole. Taj Victorio bijae
zalagaoniki Don Juan. Veoma elegantan, straan lupe, usukanih
bria, prstiju punih nakita, i sa smijekom zadovoljna ovjeka,
pustoio je enska srca. Mladac je iskoritavao lihvara. Novac to bi
ga stari Nevolja izvlaio nesretnim susjedima prelazio je u dep
Victoriju, koji ga je troio razmeui se.
Uza sve to nije on srljao u propast; naprotiv, bijae na putu da
se obogati i da uvea svoj imutak.
Victorio bijae vlasnik kartanice u ulici Olivar, gdje su se
igrale zabranjene igre, a imao je i krmu u ulici Leon.
I krma je Victoriju bila izvor dobiti, jer se onamo navraalo
samo korisno drutvo. Na razliitim dogovorenim mjestima
poinjalo se kartanje, pa kad bi se sabralo dosta novca na stolu,
tkogod bi viknuo:
Gospodo, policija!
12
Burrero je ovjek koji dri magarice da bi prodavao njihovo mlijeko
(upotrebljavalo se u kozmetike svrhe). Prev.

79

A spretne ruke pokupile novac, dok bi policijski agenti, u

dogovoru s naruiteljem, ulazili u prostoriju.
Uza sve to to bijae iskoritava i osvaja djevojaka, ljudi u
onoj etvrti nisu mrzili Victorija. Svima se inilo sasvim prirodnim
ono to je radio.

80

Glava deveta
Opa okrutnost
Nosio se Andrs milju da filozofski komentira ivote stanara
kue u kojoj je ivjela Lul. Njegove prijatelje nisu zanimali ti
komentari ni ta filozofska razmatranja, pa je jednoga blagdanskog
prijepodneva odluio posjetiti ujaka Iturrioza.
Do svoje etrnaeste ili petnaeste godine Andrs nije dolazio u
dodir sa svojim ujakom, a kad se poeo s njime susretati, Iturrioz mu
se uinio ovjekom turim i sebinim, koji je sve doekivao
ravnoduno; zatim je, ne znajui pravo dokle ide ujakova sebinost i
turost, naao da je Iturrioz jedan od onih rijetkih s kojima moe
razgovarati o pitanjima od transcedentnog znaenja.
Iturrioz je ivio u etvrti Arguelles, na petom katu kue s
lijepom terasom. Sluio ga je sluga, vojnik iz vremena kad je
Iturrioz bio vojni lijenik.
Gospodar i sluga uredili su terasu, zalili ploe katranom, da ne
proputaju kiu, i naokolo postavili klupe po kojima su poredali
drvene sanduie sa cvijeem.
Onog jutra kad se Andrs pojavio u Iturriozovoj kui, ujak mu
se kupao, pa ga je sluga odveo na terasu.
Vidjeli se odande visovi Gudarrame izmedu dviju visokih kua;
prema zapadu, krov vojarne Montana sakrivao je breuljke Case de
Campo, a s jedne strane vojarne isticao se toranj u Mostolesu i cesta
prema Extremaduri, sa nekoliko vjetrenjaa u okolici. Vie na jug,
na suncu aprilskog jutra sjale zelene plohe groblja San Isidro i San
Justo, dva tornja u Getafeu i crkvica na Cerrillu de los Angeles.
Domala eto Iturrioza na terasu.
to je, je li ti se togod dogodilo? upita kad vidje neaka.
Nita; doao sam malo askati s vama.
Vrlo dobro, sjedi; ja u samo zaliti cvijee.
Iturrioz otvori pipu u kutu terase, napuni bavu pod njom i
poe odande zahitati vodu i zalijevati cvijee.
Andrs je govorio o ljudima iz kue u kojoj je stanovala Lul i
o prizorima u bolnici, kao o neobinim sluajevima koji zasluuju
da se komentiraju; govorio je o Manolu Koopernom, o starom

81

Nevolji, o don Cletu, o doi Virginiji...

Kakvi se zakljuci mogu povui iz tih ivota? upitat e
Andrs na kraju.
Za mene, zakljuak je lak odgovori Iturrioz, drei u ruci
kanticu za zalijevanje. Zakljuak je da je ivot neprestana borba,
okrutan lov u kojemu jedni druge prodiremo, i to svi poprijeko,
ivotinje, biljke, mikrobi.
Jest, i ja sam mislio tako uzvrati Andrs ali sam
preumio. Ponajprije, uobiajeni pojam borbe za ivot to je tako
vode ivotinje, biljke i ak mikrobi, samo je antropomorfna
zamisao. Zatim, kakvu to borbu za ivot vodi onaj don Cleto, koji se
odrie borbe? Ili pak brat Juan, koji svoj novac dijeli meu
bolesnike?
Odgovorit u ti po redu prihvati Iturrioz odlaui
kanticu, jer su ga takve rasprave zamorile. Veli mi da je taj
pojam borbe antropomorfan. Jasno, sve sukobe nazivamo borba, jer
nam je taj pojam najblii odnosu pobjednik-pobijeeni. Kad u naim
predodbama ne bi bilo toga pojma, ne bismo govorili o borbi.
Hijena koja gloe kosti sa strvine, pauk koji sie muhu ne ini ni
vie ni manje nego ono to ini dobroudno stablo kad iz zemlje
izvlai vodu i soli koje su mu potrebne za ivot. Ravnoduni
promatra, kao to sam ja, gleda hijenu, pauka i stablo te ih sebi
objanjava. Pravian e ovjek udariti hijenu, zgazit e pauka i sjest
e u hladovinu pod stablo, uvjeren da ini dobro.
Onda za vas nema borbe ni pravde?
U apsolutnom smislu nema, u relativnom ima. Sve to ivi
ima svoj postupak da bi se ponajprije domoglo prostora, zauzelo
mjesto; zatim, da bi raslo i mnoilo se; taj postupak to ga iva
energija primjenjuje protiv zapreka sredine jest ono to nazivamo
borbom. to se tie pravde, ja mislim da je pravda i pravedno u biti
ono to nam odgovara. Vrati se na prijanji primjer pa uzmi da
hijena, umjesto da ugine od ovjeje ruke, ubije ovjeka; da se
stablo obori na nj i da ga usmrti pod sobom; da mu pauk zada
otrovan ubod, nita nam se od svega toga ne ini pravedno, jer nam
ne odgovara. Unato tome to u biti ne postoji drugo doli interes i
korist, ipak nitko ne sumnja da u nama postoji i tendencija za
pravdom i osjeaj za pravinost. Ali kako da se to ostvari?
Jest, i ja se pitam: kako da se ostvari?
Treba li iskazivati negodovanje zato to pauk ubija muhu?
82

 nastavi Iturrioz. U redu, negodujmo. I to emo? Ubiti pauka?

Ubijmo ga. Ali to nee sprijeiti da pauci i dalje jedu muhe. Hoemo
li ljudima oduzeti te instinkte koji su odvratni? Hoemo li izbrisati
onu izreku latinskog pjesnika Homo homini Lupus, ovjek je
ovjeku vuk? U redu. U etiri-pet tisua godina mogli bismo to
postii. ovjek je od mesodera, kao to je akal, nainio svedera
kao to je pas; ali su za to potrebna mnoga stoljea. Ne znam jesi li
itao kako je Spallanzani13 navikao goluba da jede meso i orla da
jede i probavljuje kruh. Eto ti sluaja tih velikih apostola vjerskih i
laikih; to su orlovi koji se hrane kruhom umjesto toplim mesom, to
su vukovi vegetarijanci. Eto ti sluaja brata Juana...
Mislim da taj nije ni orao ni vuk.
Bit e onda sova ili lasica, ali s poremeenim instinktima.
Jest, lako je mogue odgovori Andrs; ali mi se ini
da smo se udaljili od predmeta; ne vidim zakljuka.
Zakljuak kojemu sam iao ovaj je: za bistra ovjeka pred
ivotom su samo dva praktina rjeenja; jedno je suzdravanje i
ravnoduno promatranje svega, a drugo akcija koja se ograniava na
malen krug. Hou da kaem: mogue je provoditi kihotizam protiv
jedne anomalije; ali je apsurdno provoditi ga protiv jednoga opeg
pravila.
Znai, po vama, onaj koji hoe da togod uini mora svoje
djelo pravinosti suziti na malu sredinu.
Jasno. U mislima se moe dohvaati kue, grada, zemlje,
drutva, svijeta, svega ivog i mrtvog, ali kad naumi ostvariti djelo,
i to pravino djelo, valja ti se ograniiti toliko da e ti sve biti iroko
i preiroko, moda ak i vlastita svijest.
To i jest ono to je dobro u filozofiji s gorinom e
Andrs; ona ovjeka uvjerava da je najbolje nita ne poduzimati.
Iturrioz se dva-tri puta proeta gore-dolje terasom, a onda ree:
To je jedina zamjerka koju mi moe uputiti; ali nije moja
krivnja.
Znam.
Ii za nekim smislom univerzalne pravde nastavi Iturrioz
znai izgubiti se; prilagoujui princip Fritza Mullera da
embriologija neke ivotinje reproducira njezinu genealogiju, ili,
kako veli Haeckel, da je ontogenija rekapitulacija filogenije, moe
13

Talijanski prirodoslovac i filolog (1729 1799). Prev.

83

se rei da je ljudska psihologija samo sinteza ivotinjske psihologije.

Tako se u ovjeku nalaze svi oblici eksploatacije i borbe: mikroba,
insekta, zvijeri... Onaj lihvar to si mi ga opisao, stari Nevolja,
kakvih li sve utjelovljenja nema u zoologiji! Tu su acinetidi, to
upijaju protoplazmatinu supstanciju drugih infuzorija; tu su sve
vrste gljivica to ive na materiji koja se raspada. Zar nisu te
antipatije zlobnih ljudi divno predstavljene u nepopravljivom
antagonizmu bacla modrog gnoja prema bakteriji crnog prita?
Jest, mogue je promrmlja Andrs.
A kakvih li sve starih Nevolja, Victorija, Manola
Koopernih nema meu kukcima! Tu je ichneumon, koji svoja
jajaca polae u glistu i utrcava joj tvar koja djeluje poput
kloroforma; sphex, koji hvata male pauke, onesposobljuje ih i baca
ive u elije svojim larvama, da ih deru; tu su one, koje rade to isto,
bacajui u spoliarum, koji slui kao smonica njihovoj mladunadi,
sitne kukce, paralizirane ubodom alca u motorne ganglije; tu je
staphylinus, kukac kornja, koji se muke baca na drugoga od svoje
vrste te ga ranjava i sie njegove sokove; tu je meloe, koji kriom
prodire u pelinje sae, ulazi u elije gdje matica polae svoju larvu,
baca se na med i onda prodire larvu; tu je...
Jest, jest, ne trebate dalje nabrajati; ivot je straan lov.
Priroda daje to ima. Kad hoe koga unititi, ini to svjesno.
Pravda je ljudska iluzija. U biti sve je unitavanje, sve je stvaranje.
Loviti, ratovati, probavljati, disati, sve su to oblici stvaranja i
razaranja u isto vrijeme.
I onda, to da se radi? mrmljao je Andrs. Ii za
nesvjesnim? Probavljati, ratovati, loviti vedro kao to lovi divljak?
Vjeruje li ti u vedrinu divljaka? upita Iturrioz. Kakve
li iluzije! I to smo mi izmislili. Divljak nije nikad bio vedar.
Znai, nema plana da se ivi asno? upita Andrs.
Ako ga tko ima, to je zato to ga je izmislio sebi za
upotrebu. Mislim, sve to je prirodno i spontano u biti je zlo; dobro
je samo ono to je umjetno, ono to je ovjek stvorio. Da mogu,
ivio bih u kakvu klubu u Londonu; ne bih nikad iao na selo, nego
u park; pio bih filtriranu vodu i udisao sterilizirani zrak...
Andrs vie nije htio sluati Iturrioza, koji je poeo fantazirati
radi zabave. Ustao je i naslonio se na ogradu na terasi.
Po susjednim krovovima uzlijetali i slijetali golubovi; po
lijebu trale make igrajui se.
84

Suelice bijahu dva vrta odvojena visokim zidom: jedan je

pripadao nekakvu djevojakom koledu, a drugi samostanu.
Samostanski vrt bijae okruen granatim i lisnatim drveem; u
drugome vrtu nalazilo se samo neto grmlja s travom i cvijeem;
bijae neobino i doimalo se poneto alegorino kad ovjek vidi
kako se djevojice igraju trei i viui i kako, s druge strane zida,
redovnici, po petorica i estorica u redu, tiho prolaze etajui
samostanskim dvoritem.
ivot je jedno, a ivot je i drugo filozofski e Iturrioz,
koji je i opet uzeo zalijevati cvijee.
Andrs sie na ulicu.
to da se radi? Kakav pravac dati ivotu? pitao se tjeskoban.
Ljudi, stvari, sunce, sve mu je bilo bez stvarnosti pred problemom
to ga je prevrtao u mislima.

85

TREI DIO
Jadi i boli

86

Glava prva
Boi
Kad je jednog dana prije Boia, u posljednjoj godini studija,
Andrs iz bolnice doao kui, rekoe mu da je Luisito pljuvao krv.
Andrs je sav premro kad je to uo. Otiao je djeaku; Luisito jedva
da je imao neto groznice, nije ga boljela ni jedna ni druga strana,
disao je lako; samo mu se malko zarumenio jedan obraz, dok je
drugi bio blijed.
Nije posrijedi bila akutna bolest. Na pomisao da je djeak
tuberkulozan Andrs se sav stresao. Luisito, u djetinjoj nesvjesnosti,
samo se smjekao dok ga je Andrs pregledavao.
Andrs je uzeo Luisitov rubac umrljan krvlju i odnio ga u
laboratorij na analizu. Zamolio je lijenika koji je vodio njegovu
dvoranu da preporui analizu.
Tih je dana Andrs ivio u neprestanu strahu; laboratorijski
nalaz bijae umirljiv: u djeakovoj krvi nije se mogao nai Kochov
bacil; ali Andrs nije bio sasvim zadovoljan.
Na uporne Andrsove molbe lijenik ode da pregleda malog
bolesnika. Perkusijom je otkrio izvjesnu mutnou zvuka na vrhu
desnoga plunog krila. Moglo je i da nita ne bude, ali je s lakim
pljuvanjem krvi vjerojatno pokazivalo na poetnu tuberkulozu.
Profesor i Andrs raspravljali su o nainu lijeenja. Kako je
djeak bio limfatian, poneto sklon katarima, smatrali su da ga
valja odvesti u kraj s blagim podnebljem, na obalu Mediterana, ako
je mogue; ondje bi ga mogli podvrgnuti jakoj hrani i sunanju, da
ivi na zraku, na otvorenu i u kui, u kreozotiranoj atmosferi,
okruiti ga svime to je potrebno da bi ojaao i iziao iz djetinje
dobi.
Obitelj nije poimala teinu sluaja, i Andrs se morao upinjati
da ih uvjeri kako se djeak nalazi u opasnosti.
Otac, don Pedro, imao je roake u Valenciji; ti su roaci, sve
odreda samci, posjedovali nekoliko kua u okolici grada.
Pisao im je, i brzo su odgovorili; sve su im kue bile
iznajmljene, osim jedne u nekom selu blizu Valencije.
Andrs je odluio da je pogleda.

87

Margarita ga je upozorila da u kui nema novaca; jo nisu

dobili plau za Boi.
Trait u novaca u bolnici, a putovat u u vagonu treeg
razreda ree Andrs.
Po ovoj hladnoi! I na sam Badnjak!
Ne mari.
Dobro, otii onda najprije roacima upozori ga
Margarita.
Zato? doeka Andrs. Pogledat u kuu u selu, pa
ako mi se svidi, poslat u vam brzojav da pristanete.
Ali to je nezgodno. Ako doznaju...
Neka doznaju! Uostalom, neu ja izvoditi nikakve
ceremonije ni gluposti. Sii u u Valenciji, otii u selo, poslati
brzojav i odmah se vratiti.
Nije bilo naina da ga uvjere u drugo. Poslije veere uzeo je
koiju i odvezao se na eljezniku stanicu. Uao je u vagon treeg
razreda.
Prosinaka no bijae hladna. Para se smrzavala na staklima, a
hladan vjetar propuhivao ispod vrata.
Andrs se umotao u ogrta sve do oiju, uzdigao ovratnik i
ruke zabio u depove. Muila ga je misao o Luisitovoj bolesti.
Tuberkuloza bijae jedna od onih bolesti koje su u njemu
izazivale silan strah; bila je za njega prava opsesija. Prije nekoliko
mjeseci govorilo se kako je Robert Koch pronaao efikasno sredstvo
protiv tuberkuloze: tuberkulinu.
Jedan je profesor sa sveuilita San Carlos otiao u Njemaku i
donio tuberkulinu.
Pokuali su s dvojicom bolesnika i ubrizgali im u ile novi
lijek. Reakcija s groznicom, do koje je dolo, u poetku je ulijevala
neto nade; ali se poslije pokazalo da bolesnicima nije nita bolje;
naprotiv, smrt im bijae jo blia.
Ako je djeak zaista tuberkulozan, nema spasa.
U tim tjeskobnim mislima putovao je Andrs u vagonu treeg
razreda, napol utonuo u san.
U svanue se probudio, promrzlih ruku i nogu.
Vlak je prolazio Kastiljanskom ravnicom, zora se pokazivala
na obzorju.
U vagonu se nalazio samo nekakav seljak, ljudina energina i
kruta izgleda, oito Mananac.
88

 to je, je li vam hladno, prijatelju? ree mu seljak.

Jest, malko.
Uzmite moj ogrta.
A vi?
Ne treba mi. Vi, gospoda, jako ste osjetljivi.
Unato krutim rijeima Andrs mu od sveg srca zahvali na
uslunosti.
Nebo bivalo jasnije, crvena pruga povlaila se u daljini,
rumenjelo se obzorje.
Krajolik se poeo mijenjati, tlo, prije ravno, sad je pokazivalo
breuljke i drvee to su brzo prolazili pred prozorom vagona.
Prestajala je Mancha, hladna i pusta, zrak bivao blai. Blizu
Jatibe iskoilo sunce, prosulo svoje utilo preko polja, i odjednom
sve postade nekako meke i toplije.
Krajina ve pokazivae drugaiji izgled.
Pojavila se Alcira sa stablima narane punim ploda i s
dubokom rijekom Jcar to polagano tee.
Sunce se ispinjalo na nebu, rasla toplina, postajalo vrue; na
prijelazu iz kastiljanske visoravni u mediteranski pojas priroda i
ljudi bivali drugaiji.
Na eljeznikim postajama mukarci i ene, u svijetloj odjei,
govorili viui, razmahivali rukama, trali. Povici na sve strane,
dozivanje.
Ve su se vidjela i ravna riita i nasadi s naranama, bijele
barake s crnim krovovima, poneka palma to brzo projuri kao da je
samo kresnula nebom. Vidjela se glatka povrina movarnog jezera
Albufere, nekoliko postaja prije Valencije, a malo zatim Andrs se
pojavi na trgu San Francisco, pred velikim gradilitem.
Prie jednom tartaneru14 te ga upita koliko trai da ga odvede u
eljeno selo, i poslije raspravljanja i pogaanja stjerae razgovor na
jedno: za jedan duro odvest e ga onamo, priekati pol sata i vratiti
na eljezniku stanicu.
Uspe se Andrs, a tartana proe razliitim ulicama Valencije i
onda se uputi cestom prema odreditu.
Kola su straga imala razapeto bijelo platno, i kako je ono
treperilo na vjetru, vidio se prevaljeni put, pun svjetla i praine;
14
Tartanero je onaj koji upravlja tartanom, kolima na dva kotaa i s krovom,
vozilom karakteristinim za valencijanski kraj. Prev.

89

svjetlost je naprosto zasljepljivala oi.

Nakon pol sata tartana je zala u prvu ulicu sela koje se
pojavilo sa svojim tornjem i sjajnom kupolom. Poloaj sela uinio
se Andrsu pogodnim za ono to je elio: okolica ne bijae huerta,
nego secano,15 jako brdovita.
Na ulazu u selo, na lijevu ruku, vidio se omanji dvor s
mnotvom krupna suncokreta.
Tartana je vozila dugom i irokom ulicom, nastavkom ceste,
dok se nije zaustavila na zaravni neto vioj od ulice.
Kola se zaustavie pred oniskom obijeljenom kuom s velikim
plavim vratima i sa tri mala prozora. Andrs sie s kola. Papiri
privren na vratima kazivae da se klju nalazi u susjednoj kui.
Andrs ode na ona vrata, a ondje mu starica osmagla lica prui
klju komad eljeza to bijae kao kakvo prethistorijsko bojno
orue.
Andrs otvori vrata, koja otro zakripae svojim stoerima, te
ue u prostran trijem koji se zavravao vratima na luk to vode u vrt.
Kua jedva da je imala pozadine; lukom trijema stizao si na
iroku i lijepu galeriju s odrinom i drvenom ogradom obojenom
zeleno. S galerije, koja se pruala usporedo s cestom, silazio si niza
etiri stube u vrt, okruen puteljkom to je iao uza zidove.
Taj vrt, s razliitim vokama bez lia, presijecale su ukri
dvije staze koje su se kriale u sredini i dijelile vrt na etiri jednaka
dijela. Travurina i uta rezeda nagusto prekrivahu tlo i zadirahu u
staze.
Suelice luku trijema nalazila se sjenica po kojoj se razgranala
divlja rua to je svojim liem i bijelim cvjetovima sve gusto oplela
da ni sunce nije onamo prodiralo.
Na ulazu u tu malu glorijetu, na podnojima od opeka, nalazila
se dva sadrena kipa: Flora i Pomona. Andrs ue u sjenicu. Na zidu
u dnu vidjela se slika od bijelih i modrih kamiaka s figurama koje
su prikazivale Svetoga Tomasa od Villanueve u biskupskom ornatu i
sa tapom u ruci, a kraj njega klee crnac i crnkinja.
Andrs zatim zae po kui; bijae ba ono to je elio; nainio
je plan soba i vrta i asak sjeo na stube da se odmori. Ta toliko
vremena nije vidio drvea ni raslinja da mu se taj zaputeni vrti,
15
Huerta je u okolici Valencije navodnjavani kraj; secano je tlo koje se ne
navodnjava. Prev.

90

obrastao u travurinu, uinio kao raj. Taj divni svijetli boini dan
ispuni ga mirom i melankolijom.
Tiina legla meu kue i drvee, ispunila svu krajinu i prozirni
zrak, i samo se ulo kako pijetli kukuriu negdje u daljini, dok su
modre muhe i ute ose blistale na suncu.
Kako bi se rado opruio na tlu te sate i sate gledao ono modro i
jasno nebo to bijae kao umiveno!
Domala ou kako udara zvono i rasprostire otre zvuke. Andrs
predade klju u susjednoj kui, probudi tartanera to je zadrijemao
u kolima, i krenu nazad.
Sa stanice u Valenciji posla telegram kui, kupi neto jela i
poslije nekoliko sati vrati se u Madrid, umotan u svoj ogrta,
umoran u vagonu treeg razreda.

91

Glava druga
Djeakov ivot
Doavi u Madrid Andrs dade sestri Margariti upute kako da
se smjeste u kui. Poslije dva-tri tjedna don Pedro, Margarita i
Luisito krenue vlakom.
Andrs i druga dvojica brae ostadoe u Madridu.
Andrsu valjade prijei predmete za diplomski ispit.
Muila ga je bratova bolest; da se oslobodi te opsesije, prionuo
je na studij kao nikad prije.
Ponekad je odlazio posjetiti Lul te joj iznosio koliko strahuje.
Eh, kad bi se taj djeak oporavio mrmljao Andrs.
Volite li ga jako? upita Lul.
Kako ga ne bih volio! Volim ga kao da je moje dijete. Bio
sam ve velik kad se on rodio, zamislite.
U lipnju je Andrs s uspjehom zavrio ispite.
to ete sada? upita ga Lul.
Ne znam. Zasad u pogledati da li se djeak oporavlja. A
onda u razmisliti.
Put je Andrsu sada bio drugaiji negoli u prosincu, kudikamo
ugodniji. Imao je novaca pa je uzeo kartu za prvi razred. Na stanici
u Valenciji doekao ga otac.
Kako mali? upita ga Andrs.
Bolje je.
Dadoe nosau odrezak prtljane karte te uzee tartanu, koja ih
je brzo odvezla u selo.
Na tropot kola izie na vrata Margarita, Luisito i stara
slukinja. Mali bijae dobro; koji put imao bi laku groznicu, ali se
vidjelo da se oporavlja. A Margarita se promijenila, bijae sasvim
druga; zrak i sunce dali joj zdrav izgled, i to ju je poljepalo.
Andrs razgleda vrt. Vidio je kruke, marelice i mogranje pune
lia i cvjetova.
Prve noi nije u toj kui mogao dobro spavati, zbog mirisa to
je izbijao iz blizog tla.
Sutradan su Andrs i Luisito poeli upati i paliti korov na
dvoritu. Zatim su posadili dinje, tikve, enjak, bilo im vrijeme ili

92

ne bilo. Od svega to su posadili nikao je samo enjak, koji je sa

dralinjakom i nourkom davao neto zelenila; ostalo se osuilo, jer
je bilo previe sunca a premalo vode.
Andrs je provodio sate i sate izvlaei vedra vode iz zdenca.
Bijae gotovo nemogue odrati dijelak vrta u zelenilu. Tek to bi
zalio jednu plohu, zemlja bi se osuila a biljke tuno savijale
stabljiku.
Ali je zato, unato suhu tlu, napredovalo i divno cvalo sve ono
to je posaeno prije: mukokaz, brljan i puzavac; grozdovi na
odrini prelijevali se u svim bojama, bubrile narane na bunastom
drveu.
Luisito je provodio ivot prema lijenikim propisima, spavao
kraj otvorena prozora, u sobi koju bi Andrs natopio kreozotom.
Izjutra, kad bi ustao iz postelje, otiao bi pod hladan tu, u sjenicu
Flore i Pomone. U poetku mu nije bilo po volji, ali se kasnije
navikao.
Andrs je o krov sjenice objesio veliku kantu za polijevanje i
za drak privezao konop to je prolazio preko kolotura a na
zavretku imao kamen na klupi; kad bi se kamen maknuo s klupe i
spustio na tlo, kanta bi se nagnula i poela izlijevati kiu hladne
vode.
Izjutra su Andrs i Luis odlazili u oblinju borovu umu i esto
se ondje zadravali sve do podne; poslije te etnje objedovali bi i
spavali.
I poslijepodne imali su svojih zabava: promatrali su guterice i
dadevnjake, penjali se na kruku, zalijevali biljke. Gotovo su sav
tavan prekrile ose svojim saem; odluie da objave rat tima
stranim neprijateljima i da im maknu sae.
Bijae itav niz zadjevica i okraja koji su uzbudili Luisita i
dali mu prilike za mnoge napomene i usporedbe.
Uveer, kad bi sunce ve zalazilo, Andrs je nastavljao borbu
protiv sue crpei vodu iz bunara, koji bijae vrlo dubok. Posred te
zaguljive vruine zujale pele, ose se odlazile napojiti na
ljebovima i kanalima za navodnjavanje, a leptiri letjeli od cvijeta
do cvijeta. Ponekad bi se na tlu pojavila jata krilatih mrava ili bi se
po biljkama slegle biljne ui tako nagusto te bijae kao da se kora
uhvatila.
Luisito je bio skloniji itanju i razgovoru negoli bunoj igri. Ta
prerana inteligencija zabrinjavala je Andrsa. Nije mu ostavljao
93

vremena da lista po knjigama nego ga je slao meu drugu djecu na

ulicu.
I dok bi se djeak bavio vani, Andrs bi, s knjigom u ruci, sjeo
na prag na kunim vratima i itao, a kad bi podigao pogled, vidio bi
gdje ulicom prolaze kola pokrivena prainom. Vozari, osmagli na
suncu, oznojena i sjajna lica, pjevali bi oprueni na mijehovima ulja
ili vina, a dremljive mazge prolazile u povorci.
Uveer prolazile onuda djevojke koje su radile u oblinjoj
tvornici i pozdravljale Andrsa:
Adios.
I dok bi tako prolazile i suho protiskivale svoj pozdrav, obarale
bi oi, nisu ga gledale u lice. Meu njima bijae jedna koju su zvali
Claveriesa, vrlo zgodna djevojka lijepa profila; u ruci je obino
drala svilen rupi i njime mahala po zraku, a odjea joj bila
poneto kriavih boja, ali sve ipak bijae skladno u onoj svijetloj i
sunanoj okolini.
Luisito, crn od sunca, igrao se na cesti s drugom djecom i s
njima govorio ve u njihovu valencijanskom narjeju.16
Nije sasvim ovrsnuo ni ogrubio kako je elio Andrs, ali je bio
zdrav i io. Mnogo je govorio. Uvijek je priao prie, koje su
pokazivale njegovu bujnu matu.
Odakle to dijete izvlai sve ono to pria? pitao je
Andrs Margaritu, udei se.
Ne znam; sam izmilja.
Luisito je imao staru maku koja je ila za njim te je govorio da
je vjetac.
Znao je djeak karikirati ljude koji su dolazili u kuu. Najbolje
je oponaao neku staricu iz Borbota, susjednog sela. Ta je starica
prodavala jaja, zelen i voe, i vikala: Ous! Figues! Jaja! Smokve!
Drugi ovjek, usjajen i debeo, s rupcem na glavi, koji je svaki as
vikao: Sap, sap! Mota, mota! bijae takoer jedan od Luisitovih
modela.
Meu djecom na ulici bilo ih je nekoliko na kojima je zapinjala
njegova panja. Jedan od njih bijae Roch, sin vidara koji je ivio u
oblinjem naselju u peinama.
Roch je bio smion malian, sitan, crvenokos, zaputen, krezub,
krmeljiv. Priao je kako njegov otac tajanstveno lijei, podjednako
16

Valencijanski govor narjeje je katalonskog jezika. Prev.

94

ljude i konje, i kazivao kako je provjerio njegovu vidarsku mo.

Roch je znao mnoge postupke i vraanja za lijeenje sunanice
i otklanjanje uroka, sve ih je uo u kui.
Roch je pomagao obitelji da ivi; uvijek je vrljao naokolo s
koarom u ruci.
Vidi li ove pueve? govorio je Luisitu. Uz njih malo
rie, i svima nam u kui dosta.
A gdje si ih ulovio? pitao ga Luisito.
E, za to mjesto samo ja znam odgovarao Roch, koji nije
htio odati svoje tajne.
U peinama su imali nastan jo dvojica Luisitovih prijatelja to
su ivjeli nasreu i opskrbljivali se onim na to naiu: Choriset i
Chitano, djeaci od etrnaestak-petnaestak godina.
Choriset bijae troglodit, s duhom primitivna ovjeka. Njegova
glava, njegov izgled, sve na njemu pokazivae Berbera.
Andrs bi ga pitao o ivotu, o tome to radi i to misli.
Ja bih za real ubio ovjeka odgovarao Choriset,
pokazujui bijele i sjajne zube.
Ali bi te uhvatili i strpali u zatvor.
Ni govora! Sakrio bih se u peinu pokraj svoje, i ne bih se
micao odande.
A kako bi za jelo?
Iziao bih nou da kupim kruha.
Ali s jednim realom ne bi mogao dugo.
Ubio bih drugog ovjeka uzvraao Choriset, smijui se.
Chitano je imao sklonosti samo za krau; uvijek je vrljao i
obilazio kojekuda i neprestano strijeljao oima naokolo, da vidi bi li
to mogao ukrasti.
Sve ako i nije htio ondje vezivati nekakva prijateljstva, ipak je
Andrs polako upoznavao one ljude. ivot je u selu bio u mnogo
emu nerazloan; ene su, na primjer, etale odvojeno od mukarca,
i ta je odvojenost postojala gotovo u svemu.
Margaritu je smetalo to joj je brat uvijek kod kue, pa bi mu
govorila nek izie. I tako bi kojeg popodneva Andrs otiao u
kavanu na trgu; ondje je doznavao za sukobe to u selu izbijaju
izmeu glazbe u Republikanskom kasinu i glazbe u Karlistikom
kasinu, a Mercaer, radnik republikanac, slikovito mu iznosio i
objanjavao francusku revoluciju i teror inkvizicije.

95

Glava trea
Stara kua
Vie je puta don Pedro otiao u Madrid i vratio se u selo.
Luisito kao da se osjeao dobro, nije kaljao niti je imao groznice;
ali mu je ostala ona sklonost matanju koja ga je tjerala da
pripovijeda nekako nesvojstveno njegovoj dobi.
Ja mislim da vam nije potrebe boraviti ovdje unedogled
ree otac.
Zato? upita Andrs.
Margarita ne moe uvijek ivjeti u ovome zakutku. Za tebe
nije vano; ali za nju jest.
Pa neka na neko vrijeme ode u Madrid.
Misli da Luis jo nije sasvim ozdravio?
Ne znam; ali mi se ini bolje da jo ostane ovdje.
Dobro; vidjet emo.
Margarita objasni bratu kako joj je otac rekao da nema
sredstava da i dalje tako radi i uzdrava dvije kue.
Nema sredstava! A ima ih da troi u Kasinu odgovori
Andrs.
Ne tie te se uzvrati Margarita, ozlovoljena.
Dobro; pokuat u da mi daju mjesto lijenika na selu, pa da
povedem i maloga. Drao bih ga tako koju godinu, a onda neka radi
to hoe.
Dok su bili u toj neizvjesnosti, ne znajui hoe li otii ili e
ostati, pojavi se u kui gospoa iz Valencije, takoer roakinja don
Pedra. Bijae ona jedna od onih odlunih ena to zapovijedaju i
vole da sve ureuju i odreuju.
Doa Julia odlui da Margarita, Andrs i Luisito provedu neko
vrijeme u njihovoj kui u Valenciji. Primaju ih vrlo rado. Don Pedru
bijae to rjeenje vrlo praktino.
to velite? upita Margaritu i Andrsa.
Kako god odluite odgovori Margarita.
To mi se rjeenje ne ini dobrim ree Andrs.
Zato?
Nee biti dobro za maloga.

96

 Pa klima je ista doeka otac.

Jest preuze Andrs ali nije isto ivjeti u gradu, u
uskim ulicama, i ivjeti na selu. Osim toga, nai su roaci samci, pa
bismo im mogli biti samo na smetnju, a vjerojatno i ne vole djecu.
Ne, nije tako. To je ljubazna eljad, a kua im je prilino
velika, ima prostora.
Dobro, pokuajmo.
Jednog dana odoe svi u posjetu roacima. Andrs se
oneraspoloio ve i na samu pomisao da mu valja uzeti izglaanu
koulju.
Roaci su ivjeli u velikoj staroj kui u starom dijelu grada.
Bijae to kuerina obojena modro, sa etiri balkona, sasvim
odvojena jedan od drugoga, i sa prozorima u kvadrat.
Kuna vrata bijahu iroka, a vodila su na dvorite poploano
kao kakav malen trg, kojemu se u sredini nalazio stup sa
svjetiljkom.
Iz tog dvorita ile su iroke vanjske stube od bijela kamena i
ulazile u zgradu na visini prvog kata, prolazei ispod nadsvoena
blaga luka.
Don Pedro zovnu, a slukinja u crnu odvede ih u veliku
dvoranu, tamnu i tunu.
Nalazio se ondje visoki zidni sat, sa stalkom punim
inkrustacija, staro pokustvo u stilu Carstva, razni rogovi obilja i
plan grada Valencije s poetka osamnaestog stoljea.
Domala se pojavi don Juan, bratued Hurtadova oca, gospodin
izmeu etrdeset i pedeset godina; sa svima se ljubazno pozdravi te
ih uvede u drugu dvoranu, gdje je postariji ovjek, zavaljen u irok
naslonja, itao novine.
Obitelj se sastojala od dvojice neoenjene brae i jedne neudate
sestre. Stariji, don Vicente, bio je kljenut i nije izlazio; mlai, don
Juan, elegantan i lijep, bijae ovjek koji je jo htio buti mlad;
sestra, doa Isabel, imala je kou bijelu bjelcatu, kosu crnu kao
ugljen i plaan glas.
Sve troje bijahu kao da su sauvani u urni; oito su uvijek bili u
sjeni u onim dvoranama to podsjeahu na samostanske.
Prijeoe na razgovor o tome da Margarita i njezina braa
provedu ondje neko vrijeme, a samci rado prihvatie tu namisao.
Don Juan, mlai, pokaza Andrsu kuu, koja zaista bijae
prostrana. Oko dvorita ila iroka ostakljena galerija. Sobe bijahu
97

poploane sjajnim i glatkim kamenim ploicama, a imale su stube za

uzlaenje i silaenje, jer podovi nisu bili iste visine. Nalazio se
ondje bezbroj vrata razliite veliine. Za kuom, posred sjenovita
vrtia, rasla visoka narana.
Sve sobe pokazivahu podjednak izgled, sve bijahu prekrivene
patinom starine, sve nekako polutamne, a tiina se u njima zacarila.
Soba koju su dali Andrsu i Luisitu bila je vrlo velika, a gledala
je na modre crijepove koji pokrivahu malen toranj oblinje crkve.
Nekoliko dana poslije posjete Margarita, Andrs i Luis
smjestie se u toj kui.
Andrs je htio nai izlaz i stvoriti odluku. U lijenikom
glasniku El siglo mdico itao je ponude mladim lijenicima za
slubu u pokrajini, raspitivao se kakva su to mjesta i traio
obavijesti od opinskih tajnika.
Margarita i Luisito dobro su se osjeali u kui svojih roaka i
lijepo se s njima slagali; Andrs se nije dobro osjeao, nije imao
nikakve simpatije prema tim samcima koje njihov novac i njihova
kua titi od nepogoda sudbine; rado bi im pobrkao ivotni tok,
bijae to poneto nizak poriv, ali je tako osjeao.
Luisito, koga su roaci pazili i mazili, ubrzo se okanio ivota
kakav je preporuivao Andrs; nije iao na sunce niti izlazio na
ulicu da se igra; postajao je sve preuzetniji i sve se vie prenemagao.
U kui nisu priznavali naunu diktaturu koju je Andrs
namjeravao provoditi.
Staroj slukinji koja je mela i redila sobu govorio je da ostavi
otvorene prozore da ulazi sunce; ali ga ona nije sluala.
Zato zatvarate sobu? upita je jednom. elim da
ostane otvorena. ujete li?
Slukinja jedva da je znala togod kastiljanski, i poslije
smuena razgovora odgovori Andrsu da zatvara sobu da ne ue
sunce.
A ja ba elim da ue uze objanjavati Andrs. Jeste li
kad uli o mikrobima?
Nisam, gospodine.
Zar nikad niste uli da ima neto siuno i ivo to ide
zrakom i uzrokuje bolesti?
Neto ivo u zraku? u udu e stara. Da nisu muhe?
Nisu muhe, ali jest neto takvo...
Ne, takvo to nisam vidjela.
98

 Pa i ne moe se vidjeti, ali postoji. ivi u zraku, u praini, na

posoblju... donosi bolesti, a ugiba na suncu... Razumijete li?
Razumijem, gospodine, kako ne bih razumjela.
I zato treba prozore ostaviti otvorene... da ulazi sunce.
Sutradan prozori bijahu i opet zatvoreni, a stara slukinja
pripovijedae drugima da je mladi gospodin lud, jer kazuje da u
zraku ima nekakvih muha koje se ne vide i koje ugibaju na suncu.

99

Glava etvrta
Dosada
Pokuaji da se nae pogodno mjesto nisu tako brzo urodili
plodom kako je Andrs elio, i dok je ekao, a da utue vrijeme,
odluio je da se spremi za doktorat. Poslije e otii u Madrid, a onda
e ve nekamo.
Luisito je dobro provodio zimu; bijae kao da je sasvim
ozdravio.
Andrs nije htio izlaziti na ulicu; nije u sebi osjeao nimalo
druevnosti. Bijae mu na muku i sama pomisao da mu se valja
upoznati s kim novim.
Pa zar ti ne kani izii? pitala ga Margarita.
Ne kanim. Zato bih izlazio? Ne zanima me to se dogaa
vani.
Mrzio je ii ulicama, a okolica Valencije, uza svu plodnost
njezinih polja, nije mu se sviala.
Ta uvijek zelena huerta, ispresijecana kanalima za natapanje,
punima mutne vode s onim bujnim i tamnim raslinjem, nije u njemu
budila elje da njome prolazi.
Radije je ostajao kod kue. Tu je studirao i sabirao podatke o
jednoj toki psihofizike to ju je kanio uzeti za doktorsku tezu.
Pod njegovom sobom nalazila se sjenovita terasa, obrasla
mahovinom, a na njoj bilo poredano nekoliko lonaca s nopalom i
agavom; nikad onamo nije sunce dopiralo. Ondje je Andrs znao
etati u vrue sate. Suelice bijae duga terasa kojom je etkao
postariji sveenik i molio se; bio je to upnik oblinje crkve. Kad bi
se vidjeli, Andrs i upnik ljubazno se pozdravljahu.
S te terase Andrs je uveer iao na malen doksat, vrlo visok,
sagraen nad malom kulom stubita.
Ondje bi sjeo i ostajao dok se ne bi unoalo. Luisito i Margarita
odlazili su tartanom u etnju sa svojim roacima.
Andrs promatrae grad, uspavan pod sunanim svjetlom, a
uveer se divio divnu zalasku sunca.
U daljini se vidjelo more, izduena mrlja blijeda zelenila,
ravnom i jasnom crtom odvojena od neba, to na obzorju bijae

100

poneto mlijenobijelo.
U onoj staroj etvrti kue su bile velike; zidovi im oljuteni,
krovovi pokriveni zelenom i crvenom mahovinom, strehe obrasle
travom i utom rezedom.
Vidjele se kue bijele, modre, ruiaste, s terasama i
doksatima; na ogradama terasa i balkona poredane posude sa
zemljom, a iz njih raznoliko cvijee prualo svoju bogatu paletu; na
ponekoj terasi vidjele se hrpe obranih tikava, jedne trbuaste, a
druge okrugle i glatke.
Golubinjaci se uzdizali kao velike tamne krletke. Na terasi
jedne oblinje kue, zacijelo naputene, vidjeli se svici rogoina,
konopi i otirai, posue i drugi predmeti razbacani po tlu; na dugoj
terasi slobodno etkao paun epirei se i isputajui otre i neugodne
krikove.
Iznad terasa i krovova uzdizali se gradski tornjevi: Miguelete,
zdepast i vrst; ciborij katedrale, elegantan i prozraan, a onda itav
niz manjih tornjeva, razasutih tu i tamo, gotovo odreda pokrivenih
modrim i bijelim crijepom, tako te su svjetlucali u stotinama odraza.
Andrs je promatrao taj grad, koji mu bijae gotovo nepoznat, i
nagaao o tome kako li ive njegovi stanovnici. Gledao je dolje
ulicu, tu krivudavu i usku pukotinu izmeu dva reda kuerina.
Sunce, koje je ulicu u podne dijelilo u tamni i svijetli pojas, sve je
vie, kako je osvajala veer, tonulo i u sjenu zavijalo i onaj svijetli
niz kua, dok ne bi naposljetku zaiskrilo samo na staklu prozor u
potkrovlju i onda nestalo.
U proljee su lastavice i iope crtale hirovite krugove u zraku,
potiskujui otre krikove. Andrs ih je pratio pogledom. Kad bi se
smrklo, nestale bi kao arolijom. Onda bi u visini prolazile sove i
kragulji. I dok bi se na nebu javljale veernje zvijezde, na ulici bi
plinska svjetiljka treperila tuno i sneno...
Andrs bi siao na veeru, a esto bi se nou i opet vratio gore,
da promatra zvijezde.
I dok bi tako gledao u ono to mu pruae no, navirale bi puste
misli to bi zapljuskivale zbunjujui ga. Razmahala bi se mata i
poletjela nedohvatnim prostorom. Dok bi tako mislio o silama
prirode, o svim klicama u zemlji, u zraku i u vodi, o svemu tome to
buja i razvija se usred noi, esto bi mu se zavrtjelo u glavi.

101

Glava peta
Iz daljine
Kad se primakao mjesec svibanj, Andrs ree sestri da e u
Madrid, da poloi doktorat.
Hoe li se vratiti? upita Margarita.
Ne znam; mislim da neu.
Odakle ti tolika antipatija prema ovoj kui i ovome gradu?
Jednostavno ne razumijem.
Ne osjeam se ovdje dobro, i eto!
Jasno! ini sve mogue da se ne osjea dobro!
Andrs nije htio raspravljati, otputovao je u Madrid; poloio je
ispit, proitao tezu u koju je napisao u Valenciji i doktorirao.
U Madridu mu nije bilo lijepo; otac i on odnosili se
neprijateljski kao i prije. Alejandro se oenio i dovodio je enu,
neku nesretnicu, kui na hranu. Pedro je provodio drutven ivot.
Andrs, da je imao novaca, otiao bi putovati po svijetu; ali nije
imao ni pare. Jednog dana proita u novinama da neki lijenik u
pokrajini Burgos trai zamjenika na dva mjeseca. Pisao je onamo, pa
su ga primili. U kui ree kako ga je jedan kolski drug pozvao da u
njegovu mjestu provede nekoliko tjedana. Kupio je povratnu kartu i
krenuo. Lijenik koga je imao zamjenjivati bijae bogat ovjek,
udovac, i sav se posveivao numizmatici. Malo je on znao o
medicini, imao je sklonosti samo za povijest i numizmatiku.
Ovdje neete imati prilike blistati svojim znanjem ree
podrugljivo Andrsu. Ovdje, pogotovu ljeti, jedva da ima
bolesnih: koji proljev, kakva upala crijeva, izrijetka koja tifoidna
groznica, i to je sve.
Lijenik je brzo preao s toga profesionalnog pitanja, koje ga
nije zanimalo, na svoj stari novac, te je Andrsu pokazao svoju
zbirku: drugu po koliini i vrijednosti u svoj onoj pokrajini. Kad je
kazao druga, uzdahnuo je, pokazujui koliko je tuan to mora tako
izjaviti.
Andrs i lijenik lijepo su se sprijateljili. Numizmatiar mu
ree da mu vrlo rado nudi svoju kuu ako hoe u njoj ivjeti, pa je
Andrs ondje i ostao, sa starom slukinjom.

102

Ljeto mu bijae divno; cio mu dan ostajae slobodan za itanje.

U blizini mjesta uzdizalo se kamenito brdo bez drvea, zvano Teso;
ondje je izmeu stijena rastao divlji pelin, rumarin i despik. Uveer
se onuda irio divan miris i svjeina, bijae uitak ondje zastati.
Andrs je imao prilike utvrditi kako je pesimizam i optimizam
organski posljedak, kao dobra i loa probava. U onom mjestancu
izvrsno se osjeao, bio je vedar i pun radosti kakve prije nije
poznavao; vidio je, vrijeme samo promie, brzo e izminuti dva
mjeseca.
Proveo je tako mjesec i pol u toj oazi kad mu jednog dana
listonoa urui pismo s rukopisom njegova oca, prilino umrljano:
oito je list iao od mjesta do mjesta dok nije stigao na odredite.
to li je u pismu?
Andrs ga otvori, proita i ostane zapanjen: Luisito je upravo
umro u Valenciji. Margarita je napisala dva pisma bratu pozivajui
ga da doe, jer je djeak mnogo pitao za nj; ali kako don Pedro nije
znao gdje je Andrs, nije mu pisma mogao poslati.
Andrs pomisli da odmah krene; ali kad je ponovno proitao
pismo, razabra da je djeak umro ima ve osam dana i da je
pokopan.
Ta ga je zla vijest silno zbunila. To to je bio udaljen i to je na
odlasku ostavio Luisita zdrava i krepka, prijeilo ga je da osjeti onu
muku koju bi osjetio pokraj bolesnika.
Ta njegova ravnodunost, to to nije utio boli, inilo mu se
nekakvim zlom. Djeak je umro, a on ne osjea nikakva oaja.
emu u sebi izazivati nepotrebnu patnju? O tome je sate i sate
razglabao u samoi.
Pisao je ocu i Margariti. Kad je primio sestrino pismo, mogao
je pratiti tok Luisitove bolesti. Djeak je najprije imao tuberkulozni
meningitis, sa dva-tri dana koja bijahu pretea bolesti, a onda ga je
zahvatila visoka vruica u kojoj je izgubio svijest; tako je ostao itav
tjedan viui i buncajui, dok nije umro u nekom snu.
Iz Margaritina pisma vidjelo se da ju je bol obrvala i utukla.
Andrs se sjeao kako je u bolnici vidio dijete od est-sedam
godina, oboljelo od meningitisa; sjeao se kako se u nekoliko dana
toliko utanjilo da bijae gotovo prozirno, a goleme glave, izboena
ela, s jednim okom kiljavim, bijelih usana, udubljenih
sljepoonica i s osmijehom eljadeta kome se privia. Taj malian
protiskivao nekakve ptije krikove, a znoj mu imao poseban vonj,
103

po takoru, kakav je ve znoj u tuberkuloznoga.

Iako je Andrs nastojao zamisliti izgled bolesnog Luisita, nikad
ga nije zamiljao napadnuta tako stranom boleu, nego vedra i
nasmijana kakva ga je vidio prije nego to je otputovao.

104

ETVRTI DIO
Istraivanja

105

Glava prva
Filozofski plan
Kad su izminula dva mjeseca, Andrs se vratio u Madrid; imao
je uteenih ezdeset dura, i kako nije znao to e s njima, poslao ih
je sestri Margariti.
Andrs je poduzimao sve i sva da dobije mjesto lijenika, a dok
je ekao odlazio je u Narodnu knjinicu Biblioteca Nacional.
Bio je spreman otii u bilo koje mjesto ako nita ne bude u
Madridu.
Jednog se dana u itaonici namjeri na Fermina Ibarru, bolesnog
druga iz kole, koji je ve prizdravio, premda je iao hramajui i
potapajui se debelim tapom.
Fermin prie i vrlo se ljubazno pozdravi s Hurtadom.
Ree mu da studira tehniku u Ligeu u Belgiji, a u Madrid
dolazi o blagdanima i za vrijeme praznika.
Andrs je u Ibarri uvijek gledao kao nekakvo dijete. Fermin ga
odvede svojoj kui te mu pokaza svoje izume, jer bijae izumitelj;
pravio je elektrini tramvaj-igraku i gradio mnoge mehanike
naprave.
Fermin mu pokaza kako to funkcionira i ree mu da kani
traiti patent za nekoliko naprava, meu inim za naplatak s
komadiima elika za automobilske gume.
Andrsu se uinilo da mu je prijatelj aknut; ali mu nije htio
kvariti iluzije. Ipak, kad je poslije nekog vremena vidio automobile s
naplacima od komadia elika kakve ja zamislio Fermin, pomisli da
momak zacijelo ima invencije.
*
Uveer bi Andrs odlazio u posjetu ujaku Iturriozu. Nalazio ga
je gotovo uvijek na terasi kako ita ili promatra kakvu usamljenu
pelu i njezinu rabotu ili pak kakva pauka.
Ovo je Epikurova terasa rekao je Andrs smijui se.
esto su ujak i neak nadugo raspredali i raspravljali. Osobito
bi im se razgovor raspleo kad bi se dohvaali Andrsovih daljnjih
planova.

106

Jednog dana rasprava im bijae dua i potpunija.

to namjerava? upita ga Iturrioz.
Sva je prilika da u morati kao lijenik na selo ili u kakvo
zabaeno mjestance.
Vidim da ti se ba ne mili ta perspektiva.
Zaista mi se ne mili. Takva lijenika praksa nije za me.
Kad bih mogao ui u kakav laboratorij za fiziologiju, mislim da bih
radio s oduevljenjem.
U laboratorij za fiziologiju! Kad bi ih bilo u panjolskoj!
Jest, kad bi ih bilo! Osim toga, nemam naune pripreme.
Studij je zaista slab.
I u moje vrijeme bilo je tako ree Iturrioz. Profesori
ne slue ni za to drugo doli da metodiki zaglupljuju mlade koja
studira. Naravno. panjolac jo ne zna pouavati; previe neodreen
i gotovo uvijek lakrdija. Profesori nemaju pred sobom drugog cilja
doli da uberu plau i da ulove kakav honorar da bi mogli ljetovati.
A nema ni discipline.
Nema mnogo ega. Ali ostavimo to. to ti kani? Nije ti po
volji da obilazi bolesnike.
Nije.
Dobro. A onda? Kakav ima plan?
Osobni plan? Nikakav.
K vragu! Zar si tako siromaan u projektima?
Jesam. Ali imam jedan: da ivim s najvie nezavisnosti. U
panjolskoj, uglavnom, ne plaa se rad nego podlonost. A ja bih
htio da ivim od rada, a ne od milosti.
Nije to lako. A kao filozofski plan? Nastavlja li svoja
istraivanja?
Nastavljam. Traim filozofiju koja bi ponajprije bila jedna
kozmogonija, jedna racionalna hipoteza o nastanku svijeta; zatim
bioloko objanjenje nastanka ivota i ovjeka.
Jako sumnjam da e je nai. Ti bi htio sintezu koja bi
dopunila kozmologiju i biologiju; objanjenje univerzuma fizikog i
moralnog. Nije li tako?
Jest.
A gdje si iao trati tu sintezu?
Pa u Kanta, i u Schopenhauera, ponajprije.
Slab put doeka Iturrioz. itaj Engleze; u njih je
znanost proeta smislom za praktino. Nemoj itati te njemake
107

metafiziare; njihova je filozofija poput alkohola koji opija a ne

hrani. Poznaje li Hobbesova Levijatana? Posudit u ti ga ako
hoe.
Ne, zato? Kad ovjek proita Kanta i Schopenhauera, ti mu
se francuski i engleski filozofi ine kao teka kola to idu kripei i
uzdiui prainu.
Jest, moda su milju manje okretni negoli Nijemci; ali te
zato ne udaljuju od ivota.
Pa to! uzvrati Andrs. ovjek strepi, oajava to ne
zna to bi sa ivotom, to nema plana, to je izgubljen i nema
kompasa ni svjetla kojemu bi se uputio. to se ini sa ivotom?
Kakav mu se pravac daje? Kad bi ivot bio tako jak da ovjeka
povue za sobom, razmiljanje bi bilo divota, neto kao to je
putniku da se zaustavi i sjedne u sjenu pod stablo, neto kao prozor
u oazu mira; ali je ivot glup, bez emocije, bez dogaaja, barem
ovdje, a mislim i svuda, i misao se ispunja strahotama, i to je kao
nekakva kompenzacija emocionalnoj jalovosti postojanja.
Izgubljen si mrmljao je Iturrioz. Taj intelektualizam
ne moe te odvesti ni u to dobro.
Odvest e me znanju i spoznaji. Zar ima veeg uitka nego
to je taj? Drevna filozofija davala nam je velianstvenu fasadu
jedne palae; iza te velianstvenosti nije bilo sjajnih dvorana, ni
mjesta za uivanje, nego samo tamnih podruma. To je istaknuta
zasluga Kantova; Kant je uvidio da su sve divote to su ih opisali
filozofi samo puste fantazije, gole opsjene; vidio je da velianstvene
galerije ne vode nikamo.
Eh, kakve li zasluge! proguna Iturrioz.
Velika je to zasluga. Kant pokazuje da su nedokaljiva dva
najtranscendentnija postulata religij i filozofskih sistem: Bog i
sloboda. I to je strano, on pokazuje i ali to je tako.
Pa onda?
Pa onda! Posljedci su strani; Univerzum nema vremenskog
poetka ni prostorne granice; sve je podvrgnuto povezivanju uzroka
i posljedica; nema prauzroka; pojam prauzroka, kako je rekao
Schopenhauer, pojam je o komadu drveta nainjena od eljeza.
Mene to ne zauuje.
A mene, bogme, zauuje. ini mi se isto kao kad bismo
vidjeli diva gdje kanda ide s nekim ciljem, a ono tkogod otkrije da
div nema oiju. Poslije Kanta svijet je slijep; ne moe vie biti ni
108

slobode, ni pravde, nego postoje samo sile koje djeluju po principu

kauzaliteta u podruju vremena i prostora. I to, ma koliko teko, nije
sve; ima jo neto to se prvi put jasno izdvaja iz Kantove filozofije,
a to je da svijet nema realnosti; taj prostor i to vrijeme, i taj princip
kauzaliteta, ne postoje izvan nas takvi kakve ih mi vidimo, nego
mogu biti razliiti, a mogu i ne postojati.
Kojeta! To je apsurdno mrmljao je Iturrioz.
Ingeniozno je ako hoe, ali nita vie.
Ne, nije samo apsurdno, nego je i praktino. Prije mi je bila
velika muka razmiljati o beskrajnosti prostora; smatrati svijet za
neto emu nema kraja silno me se doimalo; misliti da e i sutradan
nakon moje smrti prostor i vrijeme i dalje postojati rastuivalo me, i
tako mi se inilo da je moj ivot neto na emu ne treba zavidjeti; ali
kad sam shvatio da je pojam vremena i prostora potreba naeg duha,
ali da ni jedno ni drugo nema stvarnosti; kad sam se, itajui Kanta,
uvjerio da vrijeme i prostor nita ne znae u najmanju ruku, da
predodba koju o njima imamo moe i ne postojati izvan nas onda
sam se umirio. Za mene je prava utjeha kad pomislim da i na
mozak proizvodi pojmove o vremenu, o prostoru i o kauzalitetu kao
to naa mrenica proizvodi boje. Kad nestaje naeg mozga, nestaje
i svijeta. Nema vie vremena ni prostora, nema vie povezivanja
uzroka. Zavrena je komedija, ali definitivno. Moemo
pretpostavljati da nekakvo vrijeme i prostor i dalje postoji za druge.
Ali to mari kad nije nae, koje je jedino realno?
Kojeta! Fantazije! Fantazije! doeka Iturrioz.

109

Glava druga
Stvarnosti
Ne, nisu fantazije, nego su stvarnosti preuze Andrs.
Nesumnjivo je da je svijet koji poznajemo rezultat odraza jednog
dijela svemira u naem mozgu. Taj odraz ujedinjen, ili u opreci, sa
slikama odraenim u mozgu drugih ljudi koji su ivjeli ili ive, jest
naa spoznaja svijeta, jest na svijet. Je li tako, zaista, izvan nas? Ne
znam, ne moemo nikad znati.
Ne vidim jasno. Sve mi je to kao nekakva poezija.
Ne, nije poezija. Vi sudite po osjetima to vam ih prenose
utila. Nije li tako? Sigurno.
I te ste osjete i slike jo od djetinjstva valorizirali s osjetima
i slikama drugih. Ali, jeste li sigurni da je taj vanjski svijet uistinu
takav kakva ga vidite? Jeste li sigurni da uope postoji?
Jesam.
Praktina sigurnost, dakako; samo to i nita vie.
Sasvim je dovoljna.
Ne, nije dovoljna. Dovoljna je ovjeku koji nema elje za
saznavanjem. Inae, emu bi se izmiljale teorije o toplini ili o
svjetlosti? Reklo bi se: ima predmeta toplih i hladnih, postoji boja
zelena i plava; ne treba nam znati to su.
Ne bi bilo loe kad bismo postupali tako. Jer sumnja sve
razara.
Jasno da sve razara.
I sama matematika ostaje bez osnova.
Jasno. Matematike i logike tvrdnje samo su zakoni ljudske
inteligencije; mogu biti i zakoni prirode izvan nas, ali ne moemo
tvrditi. Inteligencija sadri, kao neto nuno i nerazdvojivo od nje,
poznavanje uzroka, vremena i prostora, kao to tijelo sadri tri
dimenzije. Ta su znanja o uzroku, prostoru i vremenu neodvojiva od
inteligencije, i kad ova iznosi svoje istine i aksiome i tvrdi a priori,
ona samo pokazuje svoj mehanizam.
Znai, nema istine?
Jest, slonost svih inteligencija o neemu, to je ono to
nazivamo istinom. Izvan logikih i matematikih aksioma, u kojima

110

se ne moe pretpostavljati da nema jednodunosti, za sve druge

istine jednodunost je conditio sine qua non...
Onda su to istine zato to su jednodunost? upita Iturrioz.
Ne, nego su jednodunost zato to su istine.
Na isto izlazi.
Nije, ne. Ako mi kaete: Sila tea istina je jer je neto
jednoduno, ja u vam rei: nije, nego je sila tea neto jednoduno
zato to je istina. Ima u tome neke razlike. Za mene, u relativnosti
svega sila tea apsolutna je istina.
Za mene nije; moe biti relativna istina.
Ne slaem se ree Andrs. Znamo da je nae znanje
nepotpun odnos izmeu izvanjih stvari i naega ja; ali kako je taj
odnos konstantan, on svojom nepotpunou ne oduzima vrijednost
odnosu izmeu jedne stvari i druge. Uzmimo za primjer Celzijev
termometar: mogli biste mi rei da podijeliti na stotinu stupnjeva
razliku u temperaturi izmeu smrznute i uzavrele vode predstavlja
golu proizvoljnost; i jest proizvoljnost; ali ako je na ovoj terasi
dvadeset stupnjeva a u podrumu petnaest, onda je taj odnos neto
egzaktno.
Dobro, u redu. Znai, ti prihvaa mogunost poetne lai.
Dopusti da pretpostavim la na svoj ljestvici znanja. Hou da
pretpostavim da je sila tea neto to smo usvojili, a to e sutra
opovrgnuti kakva nova spoznaja ili injenica. Tko e me u tome
sprijeiti?
Nitko. Ali vi, u dobroj vjeri, ne moete prihvatiti tu
mogunost. Povezanost uzroka i posljedica, to je znanost. Kad ta
povezanost ne bi postojala, ja ne bih imao nikakva uporita, sve bi
moglo biti la.
Onda se ta znanost temelji na korisnosti.
Nije, nego se temelji na razumu i na iskustvu.
Ne, jer ne moe razumom dokuiti ono to bi bilo od
najvee vanosti.
Tako je. Znanost nam daje opis zglavka toga mamuta to ga
nazivamo univerzum; filozofija nam hoe dati racionalnu hipotezu o
tome kakav moe biti taj mamut. Jasno, ni svi empiriki ni svi
racionalni podatci nisu apsolutni. Znanost cijeni podatke dobivene
promatranjem; povezuje razne posebne znanosti, koje su poput
istraivanih otoka u oceanu nepoznatog; podie mostove izmeu
jednih i drugih, tako da u svojoj cjelini imaju stanovito jedinstvo.
111

Jasno je da ti mostovi ne mogu biti nita drugo doli hipoteze, teorije

pribliavanja istini.
Mostovi su hipoteze, a otoci to isto.
Ne, ne slaem se. Znanost je jedina vrsta konstrukcija to
ju je dalo ovjeanstvo. Koliki su se valovi razbili o taj znanstveni
blok determinizma, to su ga potvrdili jo drevni Grci! Religije,
moral ovaj ili onaj, utopije, danas pak sve te male varke
pragmatizma i nasilnih ideja... a ipak blok traje i odolijeva, a
znanost ne samo da uklanja te zapreke nego ih i iskoritava da bi se
usavrila.
Jest prihvati Iturrioz znanost uklanja ujedno i ovjeka.
Ima u tom istine mrmljao je Andrs, etajui terasom.

112

Glava trea
Drvo spoznaje i drvo ivota
Znanost za nas nastavi Iturrioz vie nije institucija s
humanom svrhom, ona je neto vie; pretvorili su je u idola.
Ima nade da istina, ak i ona koja je danas nekorisna, sutra
bude korisna uzvrati Andrs.
Kojeta! Utopija! Misli li da emo se jednom moi koristiti
astronomskim istinama?
Jednom? Pa ve se njima koristimo.
U emu?
U poimanju svijeta.
Jest, ali ja mislim na praktino, neposredno koritenje. Ja
sam zapravo uvjeren da je istina u cjelini loa za ivot. Ta anomalija
prirode koja se zove ivot ima potrebu da se temelji na hiru, moda
na lai.
Slaem se ree Andrs. Volja, elja za ivotom, jaka
je u ivotinje koliko i u ovjeka. U ovjeka je vee shvaanje. Vie
shvaati znai manje eljeti. To je logino, a osim toga potvruje se
u stvarnosti. elja za znanjem budi se kod individua koje se javljaju
na kraju neke evolucije, kad nagon za ivotom jenjava. ovjek, ija
je nuda spoznavati, neto je poput leptira koji razdire kukuljicu da
bi uginuo. Individua zdrava, iva, jaka, ne vidi stvari kakve jesu; ne
vidi, jer joj ne odgovara. Ona je u halucinaciji. Don Quijote, kome je
Cervantes htio dati negativan smisao, simbol je afirmacije ivota.
Don Quijote ivi vie, intenzivnije negoli svekolika ona razborita
lica koja ga okruuju. Individua ili narod koji hoe ivjeti uvija se u
oblake kao drevni bogovi kad su se javljali smrtnicima. ivotnom je
instinktu potrebna fikcija da bi se potvrdio. Znanost onda, instinkt
kritiki, instinkt povjeravanja, treba nai istinu: koliinu lai koja je
potrebna za ivot. Smijete se?
Jest, smijem se, jer to to izlae dananjim rijeima reeno
je ve u Bibliji.
Pih!
Jest, u Knjizi Postanka. Valjda si itao da su usred raja bila
dva stabla: drvo ivota i drvo spoznaje dobra i zla. Drvo ivota

113

bijae golemo, granato i lisnato; prema nekim svetim ocima, davalo

je besmrtnost. O drvetu spoznaje ne vele kakvo je bilo; sva je prilika
da je bilo jadno i kukavno. A zna li to je rekao Bog Adamu?
Ne sjeam se vie.
Rekao mu je: Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; ali s
drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusi s
njega, umrijet e. I sigurno je Bog nadodao: Jedite s drveta ivota,
budite ivotinje, budite svinje, budite egoisti, veselo se valjajte po
tlu; ali ne jedite s drveta spoznaje, jer e vam to kiselo voe uliti
tenju za napretkom, a ona e vas unititi. Zar nije divan savjet?
Jest, savjet dostojan bankovnog dioniara uzvrati Andrs.
Kako li se vidi praktini smisao te semitske bagre! ree
Iturrioz. Kako li su ti dobri idovi, svojim krivim nosovima,
lijepo nanjuili da spoznaja moe izvrgnuti pogibli ivot!
Jasno, bili su optimisti! Grci i semiti imali su jak nagon za
ivotom, izmiljali su bogove za se, raj iskljuivo za se. Mislim da
zapravo nisu razumijevali nita od prirode.
Nije im odgovaralo.
Sigurno. Naprotiv, Turanci i arijevci na sjeveru htjeli su
vidjeti prirodu kakva jest.
I unato tome nitko ih nije cijenio i pustili su da ih ukrote
semiti s juga.
Jasno! Semitizam, sa svojom trojicom varalica, ovladao je
svijetom, imao je za to i prilike i snage; u epohi ratova dao je
ljudima boga bitaka; enama i slabima motiv plaa, jadanja i
sentimentalizma. Danas, nakon toliko stoljea semitske dominacije,
svijet se vraa razboritosti, a istina se javlja kao blijeda zora kroza
strahote noi.
Ja ne vjerujem u tu razboritost ree Iturrioz a ne
vjerujem ni u propast semitizma. Semitizam idovski, kranski ili
muslimanski ostat e gospodarom svijeta, imat e izvanrednih
inkarnacija. Ima li to zanimljivije od inkvizicije, tvorevine tako
semitske, koja se posvetila tome da oisti svijet od idova i Maura?
Ima li zanimljivijeg sluaja nego to je Torquemada, idov
porijeklom?
Jest, to pokazuje semitski karakter, samopouzdanje,
optimizam, oportunizam... Sve to treba nestati. Znanstveni
mentalitet ljudi na europskom Sjeveru izbrisat e to.
Ali, gdje su ti ljudi? Gdje su te pretee?
114

 U znanosti, u filozofiji, u Kantu iznad svega. Kant je bio

velik razaratelj grkosemitskoga mentaliteta. On se naao pred ona
dva biblijska drveta o kojima ste govorili, te je otkidao grane s
drveta ivota koje su guile drvo spoznaje. Za njim u svijetu ideja
ostaje samo uzana i muna staza: Znanost, Spoznaja. Poslije njega,
ali moda bez njegove snage i veliine, dolazi drugi razaratelj, drugi
medvjed sa Sjevera, Schopenhauer, koji nije htio priznati izlike koje
je uitelj zaljubljeno branio zbog nedostatka hrabrosti. Kant moli za
milost da ta debela grana na drvetu ivota, koja se zove sloboda,
odgovornost, pravo, poiva pokraj grana drveta spoznaje da bi
pruila perspektive ovjejem pogledu. Schopenhauer, stroi i
poteniji u svojoj misli, odvaja tu granu, i ivot se pojavljuje kao
neto tamno i slijepo, mono i krepko, ali bez pravde, bez dobrote,
bez svrhe; struja to je nosi sila X, koju on naziva volja i koja
ponekad, posred organizirane materije, proizvodi sekundarnu
pojavu, cerebralnu fosforescenciju, refleks, a to je inteligencija. I
ve se jasno vide dva principa: ivot i istina, volja i razum.
Onda zacijelo ima filozof i biofil ree Iturrioz.
Zato ne? Filozof i biofil. U tim prilikama, ivotni
instinkt, sav djelatnost i pouzdanost, osjea se ranjenim te mora
reagirati i reagira. Jedni, veinom pisci, unose svoj optimizam u
ivot, u brutalnost nagona i opjevavaju kruti, gadni ivot, ivot bez
svrhe i cilja, bez principa i morala, kao panteru usred ume. Drugi
stavljaju optimizam u znanost. Protiv agnostike tendencije jednoga
Du Bois-Reymonda, koji je utvrdio da nikad ovjeji razum nee
spoznati mehaniku Univerzuma, stoje tendencije Berthelota.
Metchnikoffa, Ramna y Cajala u panjolskoj, koji uzima da e se
moi istraiti i provjeriti svrha ovjeka na Zemlji. Ima ih,
naposljetku, koji se hoe vratiti starim idejama i starim mitovima,
jer su korisni za ivot. To su profesori retorike, od onih to imaju
uzvienu misiju da nam priaju kako se u osamnaestom stoljeu
kihalo poto bi se umrkao burmut; od onih to nam kazuju da je
znanost krhka i da je materijalizam, determinizam, povezivanje
uzroka i posljedica neto grubo, i da je spiritualizam neto uzvieno
i profinjeno. Smijeno! Kakve li divne otrcane fraze da bi biskupi i
generali mogli ubirati plau i trgovci mogli nekanjeno prodavati
truli bakalar! Vjerovati u idola ili u feti znak je superiornosti;
vjerovati u atome kao to je vjerovao Demokrit ili Epikur, znak je
gluposti! Jedan aissaua iz Maroka, koji sebi raskoljuje glavu
115

sjekirom i guta staklo u ast boanstva, ili pak crnac sa svojom

pregaom, profinjena su i produhovljena bia; naprotiv, ovjek
znanosti koji prouava prirodu vulgarno je i sirovo bie. Kakva li
divna paradoksa da ga kakav francuski akademik zaodjene sveanim
retorikim ruhom i nazalnim glasovima! Naprosto se ovjek mora
smijati kad vele da je znanost krhka. Glupost! Krhka je la, a
znanost ide naprijed i sve poravnava.
Jest, u tome smo sloni, jer smo ve rekli: sve poravnava. Sa
isto znanstvenog gledita, ja ne mogu prihvatiti tu teoriju
dvostrukosti ivotne funkcije; razum na jednoj strani, volja na
drugoj. Ne!
Ja i ne velim: razum na jednoj strani a volja na drugoj
uzvrati Andrs nego pretenost razuma ili pretenost volje. Glista
ima volju i razum, volju za ivotom toliku koliku i ovjek, te se
odupire smrti kako moe; i ovjek ima volju i razum, ali u drugim
razmjerima.
Hou kazati kako ne vjerujem da je volja samo stroj koji
proizvodi elje, a razum stroj za reflekse.
Ne znam to je zapravo, ali nam se to ini racionalnim. Ako
svaki refleks ima za nas kakvu svrhu, onda bismo mogli misliti da
razum nije samo aparat-reflektor, ravnoduan mjesec za ono to se
nae u njegovu osjetilnom horizontu, ali svijest odraava ono to
moe uhvatiti bez interesa, automatski, i proizvodi slike. Te slike,
liene pripadnog dijela, ostavljaju simbol, shemu, a to bi trebala biti
zamisao, ideja.
Ne vjerujem u tu automatsku indiferentnost to je pripisuje
razumu. Nismo mi isti intelekt, ni stroj za elje: ljudi smo koji u
isto vrijeme misle, rade, ele, izvravaju... Mislim da ima ideja koje
su sile.
Ne vjerujem. Sila je u neemu drugome. Ona ista ideja koja
romantina anarhista tjera da pie smijene i humanitarne stihove,
potie i dinamitaa da podmetne bombu. Istom imperijalistikom
iluzijom vodio se Bonaparte kao i Lebaudy, imperator Sahare. Ono
to ih razlikuje neto je organsko.
Kakve li zbrke! U kakav smo to labirint zali! mrmljao je
Iturrioz.
Sintetizirajte nau raspravu i naa razliita gledita.
Djelomino se slaemo. Ti bi, polazei od relativnosti
svega, htio dati apsolutnu vrijednost odnosima meu stvarima.
116

 Jasno, kako sam prije rekao: metar za sebe, mjera

proizvoljna; relacije dobivene metrom ili kutomjerom, egzaktne.
Sporazumni smo u svemu to se odnosi na matematiku i
logiku, ta kako bi i moglo biti drugaije! Ali im se udaljimo od tih
jednostavnih spoznaja i uemo u podruje ivota, eto nas u labirintu,
u najveoj zbrci i neredu. Na tome krabuljnom balu, na kojemu
pleu milijuni najrazliitijih i najsavrenijih figura, ti mi veli:
Pribliimo se istini. Gdje je istina? Tko je taj zakrabuljeni to prolazi
pred nama? to krije pod sivim platem? Je li kralj ili prosjak? Je li
divan i io mladi ili starac, bolestan i pun zagnojenih rana? Istina je
ludi kompas koji ne funkcionira u tome kaosu nepoznatih stvari.
Sigurno. Izvan matematike i empirijske istine do koje se
dolazi polako, znanost ne kazuje mnogo. Treba imati potenja i
priznati... i ekati.
A dotle, apstinirati od ivota i od tvrdnja? Dotle da ne
znamo je li bolja republika ili monarhija, protestantizam ili
katolicizam, je li privatna svojina neto zlo ili dobro? Da ekamo i
utimo dok znanost ne doe dotle?
A to ostaje razumnu ovjeku?
Pa valjda mu neto ostaje, ovjee! Sam priznaje da danas
izvan matematikih i empirikih nauka postoji golemo podruje
kamo jo ne dopiru obiljeja znanosti. Nije li tako?
Jest.
I zato na tome podruju ne bismo kao normu uzeli korist?
Drim da je to opasno ree Andrs.
Ta ideja o koristi, koja se u poetku ini skromna,
neofenzivna, moe ozakoniti najgore strahote, dovesti na vlast sve
predrasude.
Tono. Isto tako, ako kao normu uzmemo istinu, moemo
otii u najgori fanatizam. Istina moe biti borbeno oruje.
Jest, krivotvorei je i pretvarajui u neto drugo. Nema
fanatizma u matematici ni u prirodnim znanostima. Tko se moe
hvaliti da brani istinu u politici ili u moralu? Tko se time hvali taj je
fanatik ba kao i onaj tko brani bilo kakav dugi politiki ili vjerski
sistem. Znanost nema nita zajedniko s tim; ona nije ni kranska,
ni ateistika, ni revolucionarna, ni reakcionarna.
Ali taj agnosticizam, za sve to se ne poznaje nauno,
apsurdan je, jer je antibioloki. Valja ivjeti. Zna da su fiziolozi
pokazali da upotrebljavajui svoja osjetila teimo za primanjem
117

opaanja, ne na najegzaktniji nain nego najekonominiji,

najkorisniji. Zar ima bolje norme za ivot nego to je njegova korist,
njegovo uzdizanje?
Ne, nikako. To bi odvelo u najgore apsurde u teoriji i u
praksi. Trebali bismo usvojiti logine fikcije: slobodnu volju,
odgovornost, zaslugu. Najposlije bismo prihvatili sve, i najvee
ekstravagantnosti religija.
Ne, prihvatili bismo samo ono to je korisno.
Ali za pojam korisno nema dokaza kao ni za istinito
uzvrati Andrs. Vjera je katoliku i istina i korist, a onaj tko nije
religiozan moe u toj katolikovoj vjeri vidjeti lanost i beskorisnost.
Dobro, ali e valjda biti kakva toka u kojoj smo svi sloni:
na primjer, u koristi vjere za neku danu akciju. Vjera, u okviru
prirodnog, ima nesumnjivo silnu mo. Ako vjerujem da mogu
skoiti jedan metar, ja u i skoiti; ako vjerujem da sam kadar
skoiti dva i tri metra, moda i hou.
Ali ako vjerujete da ste kadri skoiti pedeset metara, neete
izvesti takav skok pa vjerovali koliko vam drago.
Jasno da neu; ali to ne smeta da vjera slui u akcionom
radijusu moguega. Zatim, vjera je korisna, bioloka; i zato je valja
sauvati.
Ne, ne. To to nazivate vjerom samo je svijest o naoj snazi.
Ona uvijek postoji, htjeli ili ne htjeli. Drugu vrstu vjere trebalo bi
razoriti, jer je opasno ostaviti je: na ta vrata to ih u proizvoljno
otvara filozofija temeljena na korisnosti, lagodnosti i efikasnosti,
ulaze sve ljudske gluposti.
Naprotiv! Ako zatvorimo ta vrata te i na njih pustimo istinu
kao jedinu normu, ivot e uvenuti, bit e blijed, anemian, tuan.
Ne znam tko je rekao: zakonitost nas ubija; mogli bismo na njegovu
rei: razum nas i znanost gazi. Mudrost drevnog idova sve se vie
vidi to se vie inzistira u ovoj toki: na jednoj strani drvo spoznaje,
na drugoj drvo ivota.
Jo nam valjda treba vjerovati da je drvo spoznaje kao
klasino jabukovo stablo to ubija onoga tko doe u njegov hlad
podrugljivo e Andrs.
Jest, smij se.
Ne, ne smijem se.

118

Glava etvrta
Disocijacija
Ne znam, ne znam mrmljao je Iturrioz. Mislim da te
taj tvoj intelektualizam nee nikamo odvesti. Poimati? Objanjavati?
emu? Moe ovjek biti velik umjetnik, velik pjesnik; moe biti ak
i matematiar i uenjak pa da u biti ipak nita ne shvati.
Intelektualizam je jalov. I sama Njemaka, koja je imala sredite
intelektualizma, danas ga se kanda odrie. U dananjoj Njemakoj
gotovo i nema filozofa; sav je svijet eljan praktinog ivota.
Intelektualizam, kriticizam, anarhizam, sve to pada u cijeni.
Pa to! Toliko su puta pali pa se opet rodili! doeka
Andrs.
Ali zar se moe to oekivati od toga sistematskog i
osvetnikog razaranja?
Niti je sistematski niti je osvetniki; rui se ono to se samo
po sebi ne moe afirmirati; vri se analiza svega; provodi se
disocijacija tradicionalnih ideja da se vidi kakvi e im biti novi
aspekti i kakve komponente sadre. Elektrinom dezintegracijom
atoma dolazi se do iona i elektrona, koji su tako malo poznati.
Poznato vam je da su neki histolozi htjeli da u protoplazmi stanica
nau zrna koja su smatrali za elementarne organske cjeline i nazvali
ih bioblasti. Zato se u filozofiji i u moralu ne bi vrilo ono to sada
u fizici rade ljudi a la Roentgen i Becquerel, a u biologiji ljudi a la
Haeckel i Hertwig? Jasno da u postavkama kemije i histologije
nema politike ni morala, pa ako se sutra pronae sredstvo za
dekompoziciju i transmutaciju jednostavnih tijela, nee biti nikakva
pape klasine znanosti koji bi izopio istraivae.
Protiv tvoje disocijacije na podruju morala ne bi bilo pape
koji bi prosvjedovao; bio bi to konzervativni instinkt drutva.
Taj je instinkt uvijek prosvjedovao protiv svega to je novo i
uvijek e prosvjedovati. Pa to onda! Analitika disocijacija bit e
djelo asanacije i dezinfekcije ivota.
Dezinfekcije koja moe ubiti bolesnika.
Nema bojazni. Konzervativni instinkt drutvenog tijela
dovoljno je jak da odbaci sve to ne moe probaviti. Ma kolike se

119

klice sijale, dekompozicija drutva bit e bioloka.

A zato rastvarati drutvo? Hoe li se moda sagraditi novi
svijet, bolji od sadanjega?
Hoe, vjerujem da hoe.
Ja sumnjam. Drutvo je zlo zbog egoizma pojedinca, a
egoizam je neto prirodno, on je ivotna potreba. Zar misli da je
dananji ovjek manje egoistian i okrutan negoli jueranji? Ako
tako misli, onda se vara. Kad bi nam se samo pustilo! Lovac koji
lovi lisice i zeeve lovio bi i ljude kad bi mogao. Kao to zatvaraju
patke te ih kljukaju hranom da bi im se udebljala jetra, drali bismo i
ene u salamuri da budu tenije. Mi, civilizirani, pravimo dokeje
kao to su neko stvarali nakaze, i kad bi bilo mogue, izvadili
bismo mozak nosaima da bi imali vie snage, kao to je Sveta
Majka Crkva vadila testise pjevaima Sikstinske kapele da bi bolje
pjevali. Zar misli da e egoizam nestati? Nestat e ovjekoljublje.
Zar misli, kao to misle neki engleski sociolozi i kao to misle
anarhisti, da e se poistovjetiti ljubav prema samome sebi s ljubavlju
prema drugima?
Ne mislim. Ali uzimam da ima boljih i gorih oblika
drutvenog grupiranja i da polako valja ostavljati one gore a drati
se boljih.
To mi se ini nekako neodreeno i rastezljivo. Jedan
kolektiv nee nikad pokrenuti govorei mu: Ima i boljih drutvenih
oblika. Ba kao da kakvoj eni kae: Ako se ujedinimo, moda
emo poivjeti snoljivo. Ne. eni i kolektivu valja obeati raj; to
pokazuje nemo tvoje analitike i disocijativne ideje. Semiti su
izmislili materijalistiki raj (u loem smislu) u doba ovjekova
poetka; kranstvo, drugi oblik semitizma, smjestilo je raj na kraj i
izvan ovjejeg ivota, a anarhisti, koji nisu drugo doli novokrani,
to jest neosemiti, smjetaju svoj raj u ivot i na zemlju. Svuda i
svagda voe i voditelji ovjeka obeavaju raj.
Moda je tako. Ali jednom trebamo prestati biti djeca.
Jednom trebamo oko sebe baciti jasan pogled. Kolikih nas je
strahota ve oslobodila analiza! Nema vie udovita u krilu noi,
nitko nas vie ne vreba iz mraka. S naim snagama postajemo
gospodari svijeta.

120

Glava peta
Druba ovjekova
Jest, oslobodila nas je mnogog straha uzviknu Iturrioz
ali nas je oslobodila i ivota. Ba ta jasnoa ini dananji ivot
sasvim vulgarnim! Maknuti probleme vrlo je komotno; ali onda ne
ostaje nita. Danas dijete ita kakav roman iz tridesetih godina
minulog stoljea i sav onaj oajni Larrin i Esproncedin, 17 i smije se;
pouzdano zna da nema misterija. ivot je postao jasan; vrijednost
novcu raste; graantina raste s demokracijom. Na kraju kakva
vijugava puta nee vie nai poetian kutak: nema vie
iznenaenja.
Vi ste romantik.
I ti si. Ali sam ja praktian romantik. Ja mislim da treba
potvrditi sav zbir istina i lai da se tako stvori neto ivo. Mislim da
treba ivjeti s ludostima to ih ovjek ima, uvati ih i ak se njima
koristiti.
To mi se ini ba kao kad bi dijabetiar upotrijebio eer iz
svog tijela da zasladi svoju kavu.
Karikira moju misao, ali ne mari.
Neki sam dan proitao knjigu podrugljivo e Andrs u
kojoj putnik pripovijeda kako su ga u nekakvoj dalekoj zemlji
domorodci uvjeravali da oni nisu ljudi nego papige s crvenim
repom. Mislite li da treba ideje iskazivati i ponavljati sve dok ovjek
ne ugleda perje i rep?
Jest, vjeru u togod korisnije i vie nego to o papigi i repu
valja snano krijepiti. Da bismo uspjeli ljudima dati neko ope
pravilo, disciplinu, organizaciju, potrebna je vjera, iluzija, neto to
e, premda je samo la koja je proizala iz naih glava, izgledati kao
istina koja je dola izvana. Kad bih imao snage, zna li to bih
uinio?
to?
Stvorio bih miliciju kakvu je izmislio Loyola, sa isto
humanim obiljejem. Ne Drubu Isusovu nego Drubu ovjekovu.
17
Mariano Jos de Larra i Jos de Espronceda, istaknute figure panjolskog
romantizma iz prve polovine devetnaestog stoljea. Prev.

121

 To se u vama javlja Bask.

Moda.
A kakva bi svrha bila toj drubi to biste je osnovali?
Druba bi imala misiju da nauava u emu su prave
vrijednosti, da upuuje na vedrinu i odmor; morali bi iz korijena
iupati svaku tenju ka poniznosti, odricanju, tuzi, prijevari,
grabeljivosti, sentimentalizmu...
To bi onda bila kao nekakva kola vitetva.
Jest, takvo neto, kola vitetva.
Iberskoga vitetva, dakako. Nita od semitizma.
Nita. Vitez ist od semitizma, to jest ist od kranskog
duha, bio bi po mome itav ovjek.
Kad osnujete tu drubu, sjetite se i mene. A piite mi na
selo.
Zar zaista kani otii?
Kanim. Ne naem li nita ovdje, otii u.
Ubrzo?
Jest, ubrzo.
Obavjetavat e me o svome iskustvu. Mislim da si slabo
naoruan za tu kunju.
Jo niste osnovali svoju drubu...
Ah, bila bi zaista korisna. Uvjeren sam.
Umorni od razgovora, uutjee. Ve se i smrkavalo.
Lastavice su crtale svoje krugove i tangente u zraku, cvrkuui.
Veernja zvijezda pojavila se na zapadu, naranasta, a domala zasja
i Jupiter svojom plaviastom svjetlou. Na kuama javljala se
svjetlost na prozorima. Redovi ulinih svjetiljaka palili se i stvarali
dva usporedna niza na cesti prema Extremaduri. Od bilja i od
cvijea na terasi zapljuskivao miris u valovima...

122

PETI DIO
Iskustvo u pokrajini

123

Glava prva
Na putu
Poslije nekoliko dana Andrs je bio postavljen za redovnog
lijenika u mjestancetu Alcolea del Campo.
Bilo je to mjestance u sredinjem dijelu panjolske, ondje gdje
prestaje Kastilja a poinje Andaluzija; brojilo je izmeu osam i deset
tisua itelja. Da se stigne onamo, valjalo je krenuti vlakom koji
polazi prema Cordobi, zatim sii na jednoj od postaja u Manchi i
onda kolima u Alcoleu.
im je dobio imenovanje, Andrs je spremio prtljagu i uputio
se na Juni kolodvor. Bijae ljetna veer, teka i zaguljiva, sa
zrakom suhim i punim praine.
Iako se putovalo nou, Andrs je smatrao da e putovanje
treim razredom biti neugodno, pa je uzeo kartu prvog razreda.
Stupio je na peron, priao vagonima i odluio ui u jedan na
kojem je pisalo: Za nepuae.
ovjeuljak u crnu, obrijane brade, s naoalama na nosu, ree
mu medenim glasom i s amerikim naglaskom:
ujte, gospodine, ovo je vagon za nepuae.
Andrs se nije osvrnuo na upozorenje te se smjestio u kutu.
Domala se pojavi drugi putnik, plavokos mlad ovjek, visok i
vrst, brkova ufitiljenih sve do oiju.
ovjeuljak u crnu upozori i njega da je to vagon za nepuae.
Vidim, vidim odgovori putnik glasom po kojem se
razabralo da mu ne treba upozorenja i ue u vagon.
Ostadoe njih trojica tako u vagonu, ne zapodijevajui
razgovora. Andrs je neodreeno gledao kroz prozor i namatao misli
oko toga kakva li mu iznenaenja sprema njegovo mjestance.
Vlak krenu.
ovjeuljak u crnu izvue kao nekakvu ukastu tuniku, umota
se u nju, stavi rubac na glavu te se prui da spava. Jednolino
kloparanje vlaka pratilo je Andrsov unutarnji monolog; u daljini se
nekoliko puta pokazala madridska svjetla, vlak zaao u ravnicu,
proao tri-etiri puste postaje, a onda ue kondukter. Andrs izvue
svoju kartu, a tako i onaj mladi jakota; ovjeuljak, poto se izvukao

124

iz haljetka, uze prekapati po svim depovima i naposljetku pokaza

svoju kartu i nekakav papir.
Kondukter ga upozori da je u njega karta za drugi razred.
ovjeuljak u crnu odmah planu te osu kako je to svinjarija, on
je na kolodvoru kazao da eli promijeniti razred; on je stranac,
ovjek bogat i ugledan, jest, i proputovao je svu Europu i Ameriku
uzdu i poprijeko, jest, i samo se u panjolskoj, u zemlji bez
civilizacije, gdje strancu ne posveuju ni najmanje panje, moe
takvo to dogoditi.
Navro ovjeuljak i tesao svoje, a najposlije grdnje zavri
napadajui panjolce. Ionako ve eli da ode iz te jadne i zaostale
zemlje; hvala Bogu, sutra e biti u Gibraltaru, na putu u Ameriku.
Kondukter nije uzvraao. Andrs je promatrao ovjeuljka koji
se neuljudno razmahivao i vikao, s onim medenastim i odvratnim
naglaskom, kadli se podie plavokosi momak te e mu otro:
Ne doputam vam da tako govorite o panjolskoj. Ako ste
stranac i ne elite ovdje ivjeti, idite odmah u svoju zemlju, i vie ni
rijei, jer ako ne prestanete, izbacit u vas kroz prozor, i to odmah...
Ali, gospodine! uzviknu stranac. To je golo nasilje...!
Nije istina. Nasilnik ste vi. I za putovanje treba odgoja, a
kad putujete sa panjolcima, ne govorite protiv panjolske.
Ali ja volim panjolsku i panjolski karakter uzviknu
ovjeuljak. Sav mi je rod panjolski. Zato sam i doao u
panjolsku nego da vidim domovinu?
Ne elim objanjenja. Ne treba mi ih uzvrati onaj suhim
glasom.
I prui se u svojoj fotelji, kao da time eli pokazati koliko dri
do tog suputnika.
Andrs ostade zadivljen; ako se pravo uzme, dobro je postupio
onaj mladi ovjek.
On, Andrs, sa svojim intelektualizmom, razmiljao je
nastojei da dokui tko li bi mogao biti ovjeuljak u crnu; to je do
mladog jakote, taj je odluno obranio svoju zemlju i narod.
ovjeuljak uze objanjavati, govorei sam. Hurtado se priini da
spava.
Neto poslije ponoi stigoe na postaju punu svijeta; glumaka
druba prelazila tu iz vlaka to je doao iz Valencije da bi krenula u
Andaluziju. Glumice, sa sivim ogrtaima protiv praine; glumci, sa
slamnatim eirima ili s kapama, svi prilazili vlaku kao ljudi koji ne
125

tre, koji znaju putovati i koji smatraju svijet svojim. Smjestie se u

vlaku, a od vagona do vagona uli se povici:
Ej, Fernndez! Gdje je boca?
Molina, zove te pobratim!
Kamo se to izgubio apta?
Najposlije se umirie glumci, a vlak krenu dalje.
Kad je zora prosivjela, na blijedom svjetlu vidjeli se vinogradi i
maslinici, u redu prolazili s jedne i druge strane.
Bijae ve blizu i postaja na kojoj je imao sii Andrs. Spremio
se, i kad je vlak stao, sie na pusti peron. Krenu prema izlazu i usput
razgleda postaju. Na onoj strani gdje se nalazi mjestance vidjela se
iroka ulica, sa nekoliko velikih bijelih kua i sa dva reda elektrinih
svjetiljaka kojima je sjaj blijedio na svjetlu dana to se istom
zapoznao. Mjesec u posljednjoj etvrti jo se vidio na nebu. U zraku
se utio sladunjav miris, kao po suhoj slami.
ovjeka koji je iao prema postaji Andrs upita:
U koliko sati polaze kola u Alcoleu?
U pet. Kreu s kraja ove ulice.
Andrs je iao ulicom, proao ispred osvijetljene straarske
kuice kod skladita, spustio koveg na tlo i sjeo na nj da eka.

126

Glava druga
Dolazak u mjestance
Ve je dobrano objutrilo kad je diliansa krenula prema
Alcolei. Sve je pokazivalo da e biti vru dan. Nebo bijae modro,
na njemu ni oblaka; sunce sjalo, zabljetavalo oi; cesta ila pravo,
prolazila izmeu vinograda, a ovdje-ondje, s lijeve ili desne, vidio se
poneki maslinjak, sa starim i kvrgavim maslinama.
U kolima bila samo jedna starica, u crnu, s koarom pod
laktom.
Andrs je htio s njome zapodjenuti razgovor, ali starica kao da
ne bijae govorljiva, ili moda nije u taj as imala volje da govori.
Cijelim putem krajolik se nije mijenjao; cesta se penjala i
silazila blagim breuljcima, prolazila izmeu vinograda koji nisu
meu sobom pokazivali nikakve razlike. Poto su se tako vozili
kakva tri sata, pokaza se mjestance u nizini. Hurtadu se uini da je
poveliko.
Kola usmjerie irokom ulicom s niskim kuama, zatim
prijeoe preko nekoliko raskra i najposlije se zaustavie na trgu
pred bijelom kuerinom, kojoj si na jednom balkonu mogao
proitati: Gostionica i svratite Palma.
Vi ostajete ovdje? upita momak.
Jest, ovdje odgovori putnik.
Andrs sie pa ue na kuna vrata. Kroz cancelu vidio se
patio,18 u andaluzijskom stilu, s lukovima i stupovima od kamena.
Otvori se reetka i gospodar izie da doeka putnika. Andrs mu
ree kako e po svoj prilici ostati due i zato bi prostraniju sobu.
Onda emo vas smjestiti ovdje u prizemlju i odvede ga u
prilino veliku sobu to je imala prozor na ulicu.
Andrs se umio te opet iziao na dvorite. U jedan se
18
U kuama u Andaluziji s ulice su kuna vrata: tuda se ulazi u hodnik, prolaz
ili veu (portal, zagun); na kraju takva prolaza ili vee nalazi se cancela, vrata od
uspravnih eljeznih ipaka, esto vrlo umjetniki izraena; cancela vodi na patio,
ureeno, poploano dvorite, sa cvijeem i malim drveem, a ponegdje i s
vodoskokom. (Straga, za kuom, nalazi se corral, dvorite gdje se dri ivad, cijepaju
drva, itd, dok patio slui za doek gostiju, tu se odravaju sijela, odatle se ulazi u
sobe.) Prev.

127

objedovalo. Sjede u naslonja za ljuljanje. Kanarinac u krletki to je

visjela pod strehom poe isputati prodorne urlike.
Osama, svjeina, kanarinev poj, sve je to djelovalo na Andrsa
te je sklopio oi i malko zadrijemao.
Probudi ga glas koji ree:
Moete na objed.
Ue u blagovaonicu. Za stolom se okupila tri trgovaka
putnika. Jedan izmeu njih bijae Katalonac koji je zastupao
tvornice tekstila iz Sabadella; drugi je bio iz Rioje a prodavao je
srijenu sol za vino; posljednji bijae Andaluanin koji je ivio u
Madridu i prodavao elektrine aparate.
Katalonac nije bio tako estok kao to su veinom njegovi
zemljaci u tome zanatu; onaj iz Rioje nije bio nametljiv, a
Andaluanin se nije upinjao da bude duhovit.
Te tri bijele vrane komisionizma bijahu teki antiklerikalci.
Andrs se iznenadi kad je jelo dolo na stol, jer ne bijae nita
drugo doli mesa i divljai. Takvo jelo, s onim jakim vinom, moralo
je izazvati pravi poar u tijelu.
Poslije ruka Andrs i trojica trgovakih putnika odoe na kavu
u kasino. Na ulici je vladala strahovita ega: ovjeka zapljuskivali
valovi zraka suha i vrua kao da izlaze iz pei. Nisi mogao pogledati
ni lijevo ni desno; kue bijele poput snijega, prebojene vapnom,
odbijale jako i okrutno svjetlo koje je naprosto zasljepljivalo.
Uoe u kasino. Trgovaki putnici zatraie kavu i sjedoe da
igraju domino. Jato muha zujalo u zraku. Kad su zavrili igru,
krenue natrag u gostionicu da odspavaju siestu.
Kad su izili na ulicu, Andrsa i opet zapljusnu vruina. U
svratitu se trgovaki putnici povukoe u svoje sobe. Ni Andrsu ne
preostade drugo, pa se i on, kao u nekoj obamrlosti, oprui na
postelju. Kroz otvor na prozorskim kapcima ulazila jarka svjetlost
poput zlatne ploe. S crnih tavanskih greda, meu kojima su se
nalazile plohe obojene plavom bojom, visjela srebrna pauina. Na
dvoritu kanarinac svejednako izvijao svoj otri poj, a izdaljeg
dolazila priguena i tuna zvonjava...
Sluga u svratitu upozorio je Hurtada, ako bi da govori s kime
iz mjesta, ne moe nikako prije est. U taj sat Andrs krenu iz
svratita da posjeti opinskog tajnika i drugog lijenika.
Tajnik bijae ovjek poneto neobuzdan, crne, kovrave kose i
ivih oiju. Vjerovao je da je on ovjek viih sposobnosti, baen u
128

niu sredinu, u taj svraji zakutak.

Tajnik odmah Andrsu ponudi svoju zatitu.
Ako vam je s voljom ree mu moemo odmah
posjetiti vaega kolegu, doktora Sncheza.
Vrlo dobro, hajdemo.
Doktor Snchez stanovao je u blizini, u kui jadna izgleda.
Bijae on debeljko svijetle kose i plavih, bezizraajnih oiju, s
ovjim licem koje nije ba pokazivalo neku inteligenciju.
Doktor Snchez svrnuo je razgovor na zaradu, te kaza Andrsu
neka ne misli da se tu, u Alcolei, moe mnogo izvui.
Don Tomas, mjesni lijenik aristokrat, dri svu bogatu
klijentelu. Don Tomas Solana rodom je iz toga mjesta, ima lijepu
kuu, moderne aparate, veze...
Ovdje obini, redovni opinski lijenik ne moe postii
drugo doli da ivotari ree Snchez.
Hja, to emo! promrmlja Andrs. Pokuat emo.
Opinski tajnik, lijenik i Andrs izioe iz kue da se malko
proetaju.
Jo je trajala jaka vruina, jo je zrak bio suh i upaljen. Preli
su preko trga, ispred crkve naikane prigradnjama i ukrasima, te
produili irokom ulicom s velikim bijelim kuama; na svakoj kui
bijae sredinji balkon pun dralinjaka, a nad njim kalatravski kri. 19
S kunih vrata vidjele se vee s plavim frizom u podnoju i s
poploanim podom s ornamentima. Poneke osamljene ulice, s
velikim zidovima zemljane boje, s golemim vratima i malim
prozorima, podsjeale su na kakav maurski gradi. Jedan patio
privukao je Andrsovu pozornost, jer se ondje sabralo mnogo
mukaraca i ena u crnini.
to je ono? upita.
Ovdje to zovemo molitva ree tajnik i objasni kako je
obiaj otii u kuu gdje imaju mrtvaca i ondje moliti krunicu.
Izioe iz mjesta cestom punom praine; jedna velika kola za
drugima vraala se iz polja, na svakima brdo snoplja.
Rado bih da vidim cijelo mjesto, nemam pregleda o
njegovoj veliini ree Andrs.
19
Kri kalatravskoga vojnikog reda to ga je u dvanaestom stoljeu utemeljio
opat Raimundo de Fitero, za uspomenu na osloboenje grada Calatrave od Maura.
Kri je crvene boje, ima jednake krakove, koji se zavravaju otvorenim ljiljanovim
cvijetom. Prev.

129

 Onda emo se uspeti na ovaj breuljak pokaza tajnik.

Ja vas ostavljam, jer mi valja posjetiti bolesnika ree
lijenik.
Pozdravie se s njime, pa tajnik i Andrs pooe uz brijeg, to
bijae crven a na vrhu imae staru kulu, napol sruenu.
Pritisla pusta vruina, cijelo polje bijae kao spaljeno; olovno
nebo, s odrazima bakarne boje, osvjetljavalo prane vinograde, a
sunce zastrlo treperavom izmaglicom koja ga pretvarae u bjeliastu
plou bez sjaja.
S vrha brijega vidjela se ravan zatvorena sivim breuljcima i
sprena suncem; u pozadini se steralo mjesto sa svojim bijelim
zidovima, sivim krovovima i sa zlatnim tornjem u sredini. Nigdje
ume, nigdje gaja, nigdje drveta; samo vinogradi i opet vinogradi
dokle je oko sezalo; jedino je na ponekom dvoritu, unutar zidova,
kakva smokva irila svoje veliko i tamno lie.
U onome sumraku mjesto kao da nije imalo stvarnosti;
pomislio bi da e ga vjetar, samo li pirne, odnijeti i kao oblak
praine baciti na uarenu i suhu zemlju.
U zraku se utio miris kao po paljevini, ugodno i slatko
blagovanje.
Negdje spaljuju taloinu od maslina to je ostala u tou
objasni opinski tajnik.
Sioe s breuljka. Zaumorio vjetar toplik i nadizao oblake
praine na cesti; i opet se zaue zvona.
Andrs se vrati u gostionicu na veeru, a kad se unoalo, opet
izie; bijae sada svjeije. Onaj dojam nestvarnosti jo se pojaao.
Po ulicama, s jedne i s druge strane, treperile umorne elektrine
svjetiljke.
Izie mjesec; prostrano mjesto, sa svojim bijelim kunim
proeljima, spavalo u tiini; na sredinjim balkonima, iznad modrih
kunih vrata, sjao se dralinjak; reetke, sa svojim krievima,
doimale se romantino i tajanstveno inilo ti se, to su samostani, i
odnekle e se pojaviti zakukuljena enska prilika koja bjei u ivot;
s ponekog zida, bijela bjelcata, padao poput prijevjesa vijenac tamna
brljana, i cijelo to mjesto, prostrano i pusto, tiho i poliveno blagom
mjeseinom, inilo se kao kakav golem grob.

130

Glava trea
Prve tekoe
Andrs Hurtado dugo je s doktorom Snchezom rozgovarao o
tome koje su njegove dunosti i kako da ih izvrava. Sporazumjeli
su se da Alcoleu podijele na dva pojasa, odvojena irokom ulicom.
Jedan e mjesec Hurtado obilaziti desnu stranu a drugi lijevu.
Tako nee ni jedan ni drugi morati obilaziti cijelo mjesto.
Doktor Snchez postavio je kao uvjet da se izvrava volja
bolesnikova ako obitelj iz ovog ili onog pojasa zatrai da je
posjeuje on ili Andrs.
Andrs je prihvatio; znao je ionako da nee ba njega zvati; ali
nije mario.
Poeo je posjeivati bolesnike. Uglavnom nije ga zapadalo vie
od est-sedam bolesnika.
Andrs je obavljao posjete izjutra, tako te mu poslijepodne
ponajvie nije trebalo izlaziti iz kue.
Prvo ljeto proveo je u svratitu; ivio je dokonim ivotom,
sluao trgovake putnike gdje raspravljaju za stolom, a ponekad bi
otiao u kazalite baraku podignutu na nekom dvoritu.
Posjete mu, uglavnom, nisu zadavale glavobolje; ne znajui ni
sam zato, bijae u sebi stvorio uvjerenje da e u poetku nailaziti na
same neprilike; mislio je da e oni Mananci biti agresivni, nasilni,
prkosni; ali nije bilo tako, veinom bijahu skromni, ljubazni,
pristupani.
U svratitu se u poetku osjeao dobro; ali mu je ubrzo dojadio
ivot ondje, naprosto se umorio. Razgovori trgovakih putnika
bijahu mu na muku, a jelo, uvijek od mesa sa estokim zainima,
izazivalo mu je teku probavu.
Zar ovdje nema povra? upita jednog dana momka koji
je posluivao.
Ima.
Pa priredite mi koji put; ja bih mahuna, graha, lee.
Momak se zabezeknuo od uda, i nakon dan-dva ree kako mu
ne moe elji udovoljiti, jer bi morali za nj posebno kuhati; drugi
gosti ne ele povra; gospodar smatra da bi bila prava sramota za

131

njegovo poduzee kad bi na stol iznio grah ili leu.

Ribe ljeti nije ondje bilo, za osvjeenje ostajale su samo abe,
stvar poneto smijena kao hrana.
Druga tekoa bijae kupanje: jednostavno nije bilo naina da
se ovjek okupa. Voda je u Alcolei bila luksuz, i to skup. Dovozili
su je kolima iz daljine od etiri milje, i svaki je vr20 stajao deset
centima. Zdenci pak bijahu jako duboki; izvui odande dovoljno
vode za kupanje znailo je grdan posao; trebalo bi za taj pothvat
barem sat vremena. Uz onaj nain hranjenja i kraj one vruine
Andrs se nalazio u stanju neprestane razdraenosti.
Nou je sam etao pustim ulicama. ene s djecom izlazile na
vrata da se nadiu zraka. esto bi Andrs sjeo na stubu kakva
portala i gledao dva reda elektrinih svjetiljaka to su sjale u
mutnome zraku. Kakve li tuge i jada! Kakvu li je muku u njemu
izazivala ona sredina.
Negdje poetkom rujna Andrs odlui da ostavi svratite.
Snchez mu je potraio stan. Ni Snchezu nije odgovaralo da
lijenik njegov suparnik stanuje u najboljem svratitu i hrani se u
najboljoj gostionicu u mjestu; dolazi u dodir s putnicima koji
navraaju u ono sredite, mogao bi mu preoteti klijentelu. I tako
Snchez odvede Andrsa u kuu koja se nalazila podalje, u etvrti
koju su zvali Marrubial.
Bila je to velika stara kua na seosku, bijela, s modrim
ukrasnim naelkom nad ulazom i s obzidanom galerijom na prvom
katu.
Nad portalom imala je irok balkon, a lijepo izraenu reetku
na strani koja je gledala na sporednu uliicu.
Vlasnik kue bijae iz istog mjesta iz kojega i doktor Snchez;
zvao se Jos, ali su ga u svem mjestu u ali zvali Pepinito. Andrs i
Snchez odoe pogledati kuu; gospodarica im pokaza malenu sobu,
usku, ureenu i nakienu, s lonicom u dnu, sakrivenu crvenom
zavjesom.
Ja bih ree Andrs sobu u prizemlju, i veliku, ako je
mogue.
U prizemlju imam veliku sobu, ali nije namjetena.
Moete li mi je pokazati?
Mogu.
20

to je mjedeni ili bakreni vr za vodu sa irokim grliem ugum D

132

ena otvori nenamjetenu starinsku dvoranu; bila je sasvim

prazna, a umjetniki izraena reetka resila joj izvana prozor to je
gledao na uliicu koja se zvala Carretones.
A ova je soba slobodna?
Jest.
Onda ostajem ovdje ree Andrs.
Dobro, kako god elite; obijelit emo je, oistiti i unijeti
postelju.
Snchez ode, a Andrs ostade u razgovoru s novom
gazdaricom.
Imate li kakvu bavu koja vam ne slui? upita Andrs.
Zato?
Da se u njoj kupam.
Ima jedna u dvoritu.
Da je vidimo.
Kua je straga imala dvorite ograeno zidom od erpia; zid je
bio pokriven indrom, a graniio je sa susjednim dvoritima i
vrtovima; na dvoritu se nalazila konoba, staja, natkriveno spremite
za kola, drvarnica, turanj za izaimanje groa i to za tijetenje
maslina.
U prostoriji u kojoj je neko konj okretao mlin a koja je gledala
na dvorite nalazila se velika bava, prepolovljena i ukopana u tlo.
Moete li mi prepustiti ovu bavu? upita Andrs.
Mogu, gospodine, zato ne bih.
Htio bih da mi naete momka koji bi preuzeo da svaki dan
napuni bavu vodom; platit u koliko zatrai.
Dobro je, to e preuzeti na momak iz kue. A jelo? kakvo
jelo elite? Ono to jedemo u kui?
Jest, to.
I neete nita vie? Divljai? Hladna mesa?
Ne, ne. Jedino, ako vam nije nezgodno, htio bih poneko jelo
od povra.
Nakon svega to je ula, nova je gazdarica bila uvjerena da joj
stanar, ako ba nije lud, a ono nije ni daleko od toga.
ivot u kui bio je Andrsu ugodniji negoli u svratitu.
Uveer, poslije danje ege, iziao bi na patio te bi ondje sjedio i
razgovarao s ukuanima. Domarka bijae ena bijele koe, crnih
oiju, kose crne i sjajne poput gagata, vrlo pravilna lica; bijae tip
alosne Gospe.
133

Njezin mu, Pepinito, bijae ovjek priglup, s izgledom

degenerika, izboenih jarmenica, klempavih uiju i ovjeene donje
usne.
Consuelo, ki, izmeu dvanaeste i trinaeste, nije bila neugodna
kao to bijae njezin otac, a ni onako lijepa kao to je bila njezina
mati.
Po jednome od prvih sitnih dogaaja Andrs je stvorio svoje
simpatije i antipatije u kui.
Jedne nedjelje poslijepodne slukinja je uhvatila mlada vrapca
pa ga donijela na patio.
Odnesi siromaka u dvorite pa nek leti ree gospodarica.
Ne zna letjeti odgovori slukinja te ga pusti na tlo.
Uto doe Pepinito, pa kad vidje vrapia, prie vratima i zovnu
maku. Pojavi se crn maak utih oiju te izie na patio. Pepinito
nogom poplai pticu, koja zalepra, maak jurnu prema njoj te je
zgrabi, a ptica cijuknu; sjajnih oiju, maak umae s pticom u
gubici.
Ne mogu to gledati ree domarka.
Pepinito, domar, samo se nasmija i pokaza gestu superiornosti,
kao ovjek koji je iznad svakog sentimentalizma.

134

Glava etvrta
Lijeniko neprijateljstvo
Don Juan Snchez doao je u Alcoleu prije vie od trideset
godina kao vidar i ranarnik; kasnije je polagao ispite i diplomirao.
Mnogo se godina prema starom lijeniku nalazio u podreenu
poloaju, a kad je stari lijenik umro, ovjek je pomislio i bio
uvjeren da on sada treba provoditi hirove nad mlaim koji doe, kao
to je sam dotad podnosio hirove starog lijenika.
Don Juan bijae apatian i tuan Mananac, strano ozbiljan i
teak, a silno je volio borbe s bikovima. Nijedna vana corrida u
svoj pokrajini nije mu mogla promaknuti, na svaku je odlazio, iao
je i po mjestima Donje Manche i ak u Andaluziju.
Ta njegova sklonost bijae Andrsu dovoljna da ga smatra
sirovim i surovim.
Prva zadjevica izmeu Andrsa i njega nastala je kad je
Snchez otiao na corridu u Baezu.
Jedne noi pozvae Andrsa u mlin u Estrellu, udaljen od
mjesta etvrt sata. Doli su po nj malom koijom. Mlinareva ki
bijae bolesna, otekao joj trbuh, a oteklina se jo pogorala time to
bolesnica nije mogla putati vodu.
Bolesnicu je inae posjeivao Snchez; ali toga dana kad su ga
u rano jutro zvali u lijenikovoj kui rekoe da doktora nema, otiao
je na corridu u Baezu. Ni don Tomasa nije bilo u mjestu.
Toliko je koija objasnio Andrsu dok je razmahivao biem i
tjerao konja. Bila jo prekrasna no; tisue svjetila gordo sjalo na
visini, a kadikad bi nebo proparala zvijezda u prosutku. Drndali su
cestom i ovdje-ondje treskali kad bi naila kakva rupa, i tako ubrzo
stigoe pred mlin.
Kad se koijica zaustavila, na prozoru se pojavio mlinar da vidi
tko je.
Kako? Nema don Tomasa? povika koijau.
Nema odgovori koija.
A koga si dovezao?
Novog lijenika.
Mlinar, bijesan, poe psovati lijenike. Bijae on ovjek bogat i

135

ohol, te miljae da moe sebi to dopustiti.

Zvali su me ovamo da pregledam bolesnicu hladno e
Andrs. Hoemo li ili neemo? Ako neemo, onda se vraam.
Hja, to se moe! Popnite se.
Andrs se uspe uza stube na kat, a mlinar ga uvede u sobu gdje
se u postelji nalazila djevojica kraj koje je bdjela uplaena mati.
Andrs prie postelji. Mlinar je i dalje psovao.
Umuknite ree mu Andrs ako elite da pregledam
bolesnicu.
ovjek uutje. Djevojica je bolovala od vodene bolesti,
povraala je, teko disala te imala lake greve. Andrs je pregleda;
otekli joj trbuh bijae kao ablji; na opip se jasno razabiralo
pretakanje tekuine koja je ispunjavala potrbunicu.
to je? to joj je? Pitala je majka.
To je bolest jetre, kronina i teka odgovori Andrs, poto
se odmaknuo od postelje, da djevojica ne uje. Sad se vodena
bolest jo i pogorala zadravanjem mokrae.
Pa to da radimo, boe mili? Ili nema pomoi?
Kad bi se moglo ekati, bolje bi bilo da doe Snchez. On
zacijelo zna kako je tekla bolest.
A zar se ne moe ekati? bijesno e otac.
Andrs ponovno pregleda bolesnicu; puls bijae slab; teko
disanje, oito posljedica apsorpcije mokraevine u krvi, bivalo sve
tee; i grevi postajali sve jai. Andrs joj izmjeri temperaturu.
Bijae ispod normale.
Ne moe se ekati ree Andrs, obraajui se majci.
Pa to da se radi? uzviknu mlinar.
Radite...
Valja izvriti abdominalnu punkciju uzvrati Andrs,
neprestano govorei majci.
Ako ne elite da je ja izvrim...
Da, da, vi!
Dobro. Idem onda kui po torbu i eto me nazad.
Sam je mlinar sjeo na bok kola. Vidjelo se da ga razjaruje
Andrsova hladnoa puna prezira. Putem nisu razgovarali. Kad je
stigao pred kuu, Andrs sie, uze svoju torbu s instrumentima,
malo vate i plou sublimata. Vratie se u mlin.
Andrs je nastojao da bolesnica ivne, a zatim je oistio
odabrano mjesto na oteenom trbuhu i utisnuo trouglastu iljastu
136

cijev za punktiranje. Kad je izvukao trokar i stavio cjevicu, navrla

je i potekla zelenkasta vodenasta tekuina.
Poto je istekla tekuina, Andrs je mogao sondirati mjehur, i
bolesnica je poela disati olakano. Temperatura je odmah porasla
iznad normale. Simptomi uremije poeli su nestajati. Andrs ree
neka bolesnici, koja je ostala mirna, daju mlijeka.
U kui su odahnuli, nastala radost.
Ne vjerujem da je ve sve u redu ree Andrs majci.
Sva je prilika da e se bolest opet pojaviti.
A to mislite da treba raditi? ponizno e ona.
Da sam na vaem mjestu, otiao bih u Madrid da se
posavjetujem sa specijalistom.
Hurtado se pozdravi s majkom i kerkom. Mlinar sjede na bok
koije da Andrsa odveze u Alcoleu. Jutro se poelo smijeiti na
nebu; sunce obasjalo vinograde i maslinjake; dvije po dvije mazge
ile na rad u polje, a za njima seljaci u crnu, jahali na magarcima.
Vrane u velikim jatima prolijetale zrakom.
Cijelim putem mlinar nije ni prozborio; u njegovoj se dui
ponos borio sa zahvalnou; moda je oekivao da mu Andrs uputi
rije: ali on nije ni zaustio. Pred kuom sie i samo promrmlja:
U zdravlju!
Zbogom!
I dvojica se ljudi rastadoe kao neprijatelji.
Sutradan Snchez prie Andrsu apatiniji i tuniji negoli ikad:
Vi mi elite nanijeti tetu ree.
Znam zato to velite uzvrati mu Andrs; ali nije
krivnja na meni. Posjetio sam bolesnicu jer su doli po me, i obavio
sam to treba, jer drugog izlaza nije bilo, nalazila se na umoru.
Jest, ali ste majci rekli neka se obrati specijalisti u Madrid, a
to nije ni u va ni u moj prilog.
Snchez nije shvatio da je Andrs taj savjet dao u potenoj
namjeri a ne da njemu naudi. Osim toga, Snchez je mislio da
svojim poloajem ima pravo ubrati kao nekakav porez na svaki
sluaj bolesti u Alcolei. Je li koji itelj uhvatio teak katar,
Snchezovih je est posjeta; je li koji drugi obolio od reume, njega
moe zapasti i dvadeset posjeta.
O sluaju s mlinarevom djevojicom raspravljalo se naokolo, te
je zaredalo miljenje da je Andrs lijenik koji poznaje moderne
naine lijeenja.
137

Kad je vidio kako je svijet sklon vjerovati u znanje novog

lijenika, Snchez smisli i poe borbu protiv njega. Govorio je kako
je novak samo ovjek knjige a nema nikakve prakse, i kako je
tajanstven tip, udan svat komu ne moe vjerovati i u koga se ne
moe pouzdati.
Vidjevi gdje mu Snchez otvoreno objavljuje rat, Andrs
postade oprezan. Bio je i previe skeptian u pitanjima medicine a
da bi poinio kakvu nerazboritost. Kad mu je valjalo intervenirati u
kirurkim sluajevima, poslao bi bolesnika Snchezu, koji, kao
ovjek labave savjesti, nije strahovao da koga osakati ili ga ostavi
orava.
Andrs je gotovo uvijek lijekove upotrebljavao u malim
dozama; esto nisu pokazivali nikakva uinka; ali tako barem nije
zapadao u opasnost da uini kakvu glupost. Kao lijenik imao je
uspjeha; ali je u sebi priznavao da unato uspjesima gotovo nikad
nije postavljao dobru dijagnozu.
Jasno je da takvom razboritou nije prvih dana nita postizao,
a bolesti su ga gotovo uvijek iznenaivale; pretpostavljena upala
porebrice izgledala je kao povreda jetre; kakva tifoidna groznica
pretvarala se u biti u obinu gripu.
Kad bi bolest postala jasna te se pokazala u obliku boginja ili
pak upale plua, on bi je prepoznao, ali bi je prepoznale i kume iz
susjedstva i svatko drugi.
Nije govorio da uspjehe treba pripisati sluaju; bilo bi
smijeno: ali ih nije iznosio ni kao rezultat svoga znanja. Bijae
upravo grotesknih pojava u svakodnevnoj praksi; kakav bolesnik
koji bi uzeo malko obina sirupa osjeao se izlijeenim od kakve
kronine eluane bolesti; drugi bi se opet poslije gutljaja istog
sirupa nasmrt razbolio.
Andrs bijae uvjeren da u veini sluajeva vrlo aktivna
terapeutika moe biti blagotvorna samo u rukama dobra kliniara, a
da bude dobar kliniar potrebna je osim specijalnih sposobnosti jo
i velika praksa. U tom uvjerenju on se priklanjao metodi iekivanja
i promatranja. Davao je mnogo vode sa sirupom. Ve je u
povjerenju rekao ljekarniku:
Prodajete kao da je kinin.
Taj skepticizam u znanju i u zanatu pribavljao mu je ugleda.
Nekim je bolesnicima preporuivao higijenske mjere; ali nitko
nije mario.
138

Imao je jednog klijenta, vlasnika dviju-triju vinara, koji je

bolovao od artritisa i provodio ivot itajui podliske u novinama.
Andrs mu je savjetovao da ne jede mesa i neka se kree.
Ama umrijet u od slabosti, doktore kazivao trgovac.
Pojedem samo komad mesa i popijem vr jereza i alicu kave.
Sve je to zlo govorio mu Andrs.
Taj demagog, koji je nijekao korisnost mesa, izazivao je
negodovanje imunih i mesara.
Neki je francuski pisac napisao reenicu koja bi imala biti
tragina, a zapravo je silno komina. On veli: Ima tridesetak godina
to ovjek vie ne osjea nikakva zadovoljstva u tome to je
Francuz. I onaj bi vinar to je bolovao od artritisa morao rei: Otkad
je doao ovaj lijenik, ovjek vie ne osjea nikakva zadovoljstva
to je bogat.
ena opinskoga tajnika, prija silno afektirana i umudrena,
htjela je uvjeriti Hurtada da se valja oeniti i zauvijek ostati u
Alcalei.
Vidjet emo odgovarae Andrs.

139

Glava peta
Alcolea del Campo
Obiaji i nain ivota u Acolei bijahu sasvim panjolski, a to e
rei sasvim apsurdni.
U mjestu nije bilo nimalo socijalnog osjeaja; obitelji se
zavlaile u kue kao trogloditi u pilje. Nije bilo solidarnosti, nitko
se nije znao ni mogao koristiti snagom kakve zajednice ili udruge.
Mukarci su odlazili na rad i ponekad u kasino. ene su izlazile
samo nedjeljom, na misu.
Mjestu je nedostajao smisao i osjeaj za kolektiv, i zato je
propadalo.
U doba kad se vino izvozilo u Francusku, svi su, ne savjetujui
se meu sobom, ostavljali prijanje poljodjelstvo i prihvaali se
vinogradarstva; ubrzo se rijeka vina iz Acolee pretvorila u rijeku
zlata. U to vrijeme napretka mjesto se proirilo, uredile se ulice,
postavili se plonici, uvela se elektrika... Kad su istekli ugovori s
Francuskom, i kako nitko nije osjeao odgovornosti da predstavlja
mjesto, to se i nije naao nitko da kae: Promijenimo obradu tla;
vratimo se starome; upotrijebimo bogatstvo steeno vinom na to da
promijenimo i pripremimo zemlju za sadanje potrebe. Nita od
svega toga.
Mjesto je doekalo doba propadanja pomirujui se sa
sudbinom.
Prije smo bili bogati govorili itelji. Sada emo biti
siromani. Svejedno. ivjet emo gore, smanjit emo svoje potrebe.
Taj je stoicizam dotukao Alcoleu.
Bilo je i prirodno, ta kako bi moglo biti drugaije! Svaki se
itelj u tome mjestu osjeao odvojenim od drugoga kao da je
posrijedi kakav daleki stranac. Nisu imali zajednike kulture (nisu
imali nikakve); nisu imali zajednikih tenji: samo ih je navika,
rutina ujedinjavala; u biti bijahu meu sobom sami stranci.
esto se Hurtadu Alcolea inila kao kakav grad u opsadi.
Opsjedatelj bijae moral, katoliki moral. Ondje ne bijae nita to
se ne bi nalazilo uskladiteno i uaneno: ene bijahu u kuama,
novac u zamotcima, vino u bavama.

140

Pitao se Andrs: to rade ove ene? Na to misle? Kako

provode vrijeme? Teko bijae provjeriti.
S onim sistemom uvanja svega Alcolea je uivala divan red;
samo dobro uvano groblje moglo je nadmaiti takvu savrenost.
Savrenstvo se postizalo time to su uredili da upravlja onaj
koji je najnesposobniji. Zakon odabiranja u onakvim se mjestima
provodio obrnuto. Reetom su odvajali zrnje od slame, zatim bi
pokupili slamu a zrnje razasuli.
Kakav bi aljivina rekao da ta upotreba slame meu
panjolcima nije rijetka. Ono naopako odabiranje uraalo je time da
su najsposobniji postajali najnesposobniji.
U Alcolei nije bilo krae ni ubojstva; neko ih je bilo meu
kockarima i maevaocima; siromaan svijet nije se micao, ivio je
amei u pasivnosti, a lihva je srkala sav ivot u mjestu.
Osrednji zemljoradnik koji je dugo vremena imao etiri-pet
pari mazgi, odjednom bi ih imao deset, zatim dvadeset, a posjed mu
se neprestano uveavao, tako da bi se ovjek najposlije smjestio
meu bogate.
Politika u Alcolei potpuno je odgovarala stanju inertnosti i
nepovjerenja alkolejskih itelja. Bijae to politika caciquisma21,
borba izmeu dviju protivnikih skupina, koje su se zvale ratones ili
mievi i mochuelos ili sove; prvi bijahu liberali a potonji
konzervativci.
U ono vrijeme bijahu na vlasti mochuelos. Prvi meu njima bio
je naelnik, ovjek uvijek odjeven u crno, jako klerikalan, poglavar
blagih manira, koji je blago odnosio sve do ega je mogao doi u
opini.
Liberalni poglavar stranke ratones bijae pravi don Juan,
divljak i despot, krepka ljudina divovskih ruku, ovjek koji bi se,
kad bi doao na vlast, vladao prema mjestu kao konkvistador. Taj
Gran raton nije se pretvarao kao to se pretvarao Gran mochuelo;
on je grabio sve to je mogao, ne trudei se da prikrije svoju pljaku.
Acolea se navikla na jedne i na druge i smatrala ih potrebnima.
Oni lupei bijahu stupovi drutva; dijelili su plijen; imali su jedni za
21
Caciquismo je prekomjerni utjecaj to ga vri cacique, to jest politiki
poglavar. Ti su caciques (rije je karipskog porijekla) u panjolskoj diktatori u
minijaturi, na svome malom podruju, i zahvaljujui njima, vlade nisu nikad gubile
na izborima. Predmetom su mnogih poruga i napadaja, i uzrokom mnogih buna i
politikih napisa. Prev.

141

druge poseban tabu, kao Polineani.

Andrs je u Alcolei mogao prouavati sve one manifestacije
drveta ivota, i krutoga ivota u Manchi: ekspanziju egoizma,
zavisti, okrutnosti, ponosa.
Ponekad je mislio da je sve to potrebno; mislio je i to da ovjek
u intelektualnoj ravnodunosti moe dotjerati dotle da uiva
promatrajui te ekspanzije, jake i nasilne oblike ivota.
emu se uznemirivati kad je sve odreeno, determinirano,
fatalno, i kad ne moe biti drugaije? pitao se Andrs. Zar nije, s
naunog gledita, poneto apsurdan bijes to bi ga esto spopadao
kad bi gledao oite nepravde u mjestu? S druge strane, zar nije
odreeno i to da se njegov mozak uzbuuje tako te mora estoko
prosvjedovati protiv onakva stanja stvari?
Andrs je esto raspravljao sa svojom gazdaricom. Ona nije
mogla shvatiti Hurtada kad je tvrdio da je vei prijestup okrasti
zajednicu, opinu, dravu, negoli pojedinca. To njegovo umovanje
jednostavno joj nije ilo u glavu. I kazivala je svoje: okrasti opinu
nije takvo zlo kao to je okrasti pojedinca. U Alcolei su gotovo svi
bogati okradali dravne financije, i nitko u njima nije gledao lopove.
Andrs ju je nastojao uvjeriti kako je teta koja se kraom
nanosi zajednici kudikamo vea negoli napad na dep pojedinca; ali
se gospa Dorotea nije dala uvjeriti.
Kako li bi divna bila jedna revolucija! govorae Andrs
gazdarici. Ne revolucija govornika i kukavnih arlatana, ve
istinska revolucija! Revolucija koja bi sve te mochuelos i ratones
objesila o stupove ulin h svjetiljka, kad ve ovdje nema drvea.
Revolucija koja bi sve ono to je katoliki moral uskladitio i
zatvorio izvukla iz zakutaka te iznijela na vidjelo i bacila na ulicu:
ljude ene, novac, vino, sve van, sve na ulicu.
Gospa Dorotea smijala se tim idejama svoga stanara, koje su
joj se inile smijene.
Kao dobar epikurejac, Andrs nije imao nikakve sklonosti da
bude apostol.
Oni iz Republikanskog centra rekli su mu da bi trebao drati
predavanja o higijeni, ali on bijae uvjeren da je sve to beskorisno,
sasvim jalovo.
emu? Znao je da nita od toga nee uroditi plodom, pa se
radije nije ni u to uputao.
Kad su mu govorili o politici, Andrs bi kazivao mladim
142

republikancima:
Nemojte sastavljati stranku protesta. emu? Skup
blagoglagoljivaca i arlatana kudikamo je manje zlo negoli nova
banda mochuela i ratona.
Ali, don Andrs, neto se ipak mora uiniti!
to biste uinili! Jednostavno nije mogue! Jedino to biste
mogli jest to da odete odavde.
Vrijeme u Alcolei teklo je Andrsu strano sporo. Izjutra bi
obilazio bolesnike, a onda se vraao kui te bi se okupao.
Prolazei dvoritem susretao se s gazdaricom koja je upravljala
kakvim poslom u kui; slukinja bi prala rublje u kakvoj bavi
prepolovljenoj uzdu tako te bijae kao da pere u amcu, dok bi
djevojka trkarala tamo-amo.
Na tome dvoritu imali su suu i drvarnicu gdje se suila
rozgva22 i gdje bijahu hrpe starih okota.
Andrs bi otvorio nekadanji mlin te se kupao; zatim bi iao
objedovati.
Jesen bijae kao da ljeto sveudilj traje: jo siesta nije bila
istisnuta, i dalje su obiavali podrijemati za podnevnog poinka. Ti
sati sieste pritiskali su Hurtada svom teinom i muninom.
U svojoj bi sobi prostro na pod prostira od rogoine te bi se
opruio u tami iza zatvorenih kapaka. Kroz pukotinu meu njima
ulazila ploa svjetla; u mjestu sve poivalo, tiina leala posvuda; od
sunca i vruine svakome se san navlaio na oi, sve bilo kao u nekoj
obamrlosti; poneka muha zujara udarala o staklo i glasila se svojim
ljetnim zvukom; sparna popodneva otezala se u beskraj.
Kad bi dan prevalio k veeru, Andrs bi iziao na dvorite, sjeo
u sjenu pod pergolom i itao.
Gazdarica, njezina stara mati i slukinja sjedile bi kraj zdenca i
ile, a djevojka bi ipkala ili bi kraj sebe drala jastui s iglama i
raznobojnim koncem te vezla; kad bi se smrklo, zalijevale bi cvijee
u loncima.
esto bi navraali prodavai-potukai i nudili voe, povre ili
divlja.
Ave Mara Pursima! pozdravljahu na ulazu, a Dorotea bi
razgledala robu.
Je li vam po volji ovo, don Andrs? pitala bi Dorotea
22

rozgva je naziv za jednogodinju i dvogodinju mladicu vinove loze. D

143

Hurtada.
Jest, ali ne brinite zbog mene odgovarao on.
Kad bi se unoalo, vraao se gospodar. Bijae zaposlen u
nekim vinarama, i u to je vrijeme zavravao posao. Pepinito je bio
ovjek estok; nije nita znao, a cjepidlaio je kao kakav profesor.
Kad bi to objanjavao, spustio bi vjee u takvoj nadutosti da bi ga
Andrs najradije zadavio.
Pepinito je vrlo loe postupao sa enom i kerkom; neprestano
ih je nazivao glupaama i mazgama; bio je uvjeren da je on jedini
koji ispravno postupa i radi.
Ba je nepravda da takva ivina ima tako lijepu i simpatinu
enu! miljae Andrs.
Vaio je Pepinito kao straan i uivao je u tome; volio je priati
prie o svaama i o smrti. Tko bi ga prvi put uo, pomislio bi da
itelji toga mjesta i ne rade nita drugo nego se samo meu sobom
kolju i ubijaju. O zloinu to se dogodio u Alcolei prije kakvih pet
godina pripovijedao je toliko i priu neprestano preinaivao,
tumaio je sad ovako sad onako i svaki put poneto dodavao.
Pepinito je bio iz Tomellosa i sve je dovodio u vezu sa svojim
mjestom. Tomelloso, po njemu, bijae puka suprotnost Alcolee;
Alcolea je, po njegovu kazivanju, neto jadno i sirovo, a Tomelloso
neto izvanredno; ma o emu se vodio razgovor, Pepinito bi kazivao
Andrsu:
Trebali biste otii u Tomelleso. Ondje nemi ni jednoga
jedinog drveta.
Pa ni ovdje uzvraao Andrs u smijehu.
Ima ih ovdje nekoliko preuzimao Pepinito. A ondje je
cijelo mjesto izbueno vinskim konobama i podrumima, i nemojte
misliti da su moderni, nego stari, iz drevnih vremena. Ondje su
ogromne bave pod zemljom. I sve vino to ondje proizvode pravo
je pravcato; dodue, esto je i loe, jer ga ne znaju pripravljati, ali je
prirodno.
A ovdje?
Eh, ovdje se ve slue kemijom govorio Pepinito, za
koga Alcolea bijae mjesto degenerirano civilizacijom. Srije,
kampeovinu, fuksin, svakog ve vraga ovi mijeaju u vino.
Potkraj rujna, nekoliko dana prije berbe, gazdarica e Andrsu:
Vi jo niste vidjeli nau konobu?
Nisam.
144

 Sad emo je urediti.

Sluga i slukinja izvlaili drvo i rozgvu bacanu onamo u toku
zime, a dvojica zidara rovala po zidovima. Dorotea i njezina ki
pokazae Andrsu starinski turanj za izaimanje groa, s
izdubljenim jamicama to ih zovu stupice, s gredama to ih nazivaju
krkaturi, sa zavojima i sa lijebom kojim mot tee u kamenicu.
Pokazae mu bave i ostalo, i najposlije svu konobu u kojoj bijae
mjesta za dvije berbe.
A sada emo, ako vas nije strah, sii u stari podrum ree
Dorotea.
A zato bi me bilo strah?
Ah! Pa to je podrum u kojemu ima duhova, kako se pria.
Onda hajdemo ih pozdraviti.
Sluga upali svijeu i otvori vrata na dvoritu. Dorotea, djevojka
i Andrs pooe za njim. Sioe u podrum niza stube, prilino
dotrajale. Strop bijae vlaan. Na dnu stuba otvarao se kao nekakav
svod na koji se ulazilo u pravu katakombu, vlanu, hladnu,
prostranu i nepravilnu oblikom.
U prvom dijelu toga podruma nalazio se niz golemih baava,
napol utisnutih u zid; u drugom, gdje strop bijae nii, vidjeli se
upovi iz Colmenara, visoki i golemi, svrstani u redu, a do njih
manji, iz Tobosa, trbuasti i umaeni, to bijahu poput kakvih
starica debelih i smijenih.
Kako se svijea razgarala i plamen joj svjetlomrcao
osvjetljujui onu jamu, istezali se i splanjavali naduti trbusi na
onim golemim zemljanim posudama.
Nije udo to je puka mata u duhove pretvorila one vinske
amfore, meu kojima mali i trbuasti krazi iz Tobosa bijahu
patuljci, a golemi upovi iz Colmenara divovi. Jo su jamu zvali
Apostolska dvorana. Sluga je tvrdio da su se u onome podrumu
nale ljudske kosti, i pokazao je na zidu trag ili otisak ruke, o kojem
je drao da je od krvi.
Ako vam je po volji vino ree Dorotea Andrsu dat
emo vam au ovog starog to je ostalo.
Ne, hvala; samo ga uvajte za velike svetkovine.
Poslije nekoliko dana poela se berba. Andrs je priao drvenoj
napravi za izaimanje groa, pa kad je vidio kako se ljudi mue,
neugodno ga se dojmilo. Nije mu bilo ni nakraj pameti da je taj
posao tako muan.
145

Andrs se sjetio Iturrioza kad je rekao da je dobro samo ono to

je umjetno, te pomisli kako je onaj pravo kazao. Opjevani seoski
radovi, motiv pjesnike inspiracije, uinie mu se glupi i strani.
Koliko li je ljepi, premda udaljen od svakog pojma tradicionalne
ljepote, rad elektrinog motora negoli taj posao obavljan miiima,
posao tako krut, tako barbarski i tako zlo usmjeren.

146

Glava esta
Tipovi u kasinu
Dola i zima s dugim i hladnim veerima, pa Hurtadu valjade
potraiti sklonite izvan kue, gdje bi se razonodio i utukao vrijeme.
Poeo je odlaziti u mjesni kasino.
Bratstvo, kako se zvao kasino, bijae ostatak starog sjaja
Alcolee; imao je velike salone, loe dekorirane, ogledala visoka
kolik ovjek, nekoliko bilijarskih stolova i malu biblioteku sa neto
knjiga.
Meu obinim, vulgarnim tipovima, mranim i mutnim, koji su
onamo odlazili itati novine i bistriti politiku, bijahu dvije
zanimljive linosti.
Jedan od te dvojice bijae pijanist, a drugi izvjesni don Blas
Carreo, imuan hidalgo iz Alcolee.
Andrs se prilino sprijateljio s obojicom.
Pijanist je bio suh stari bez brade, uzana i duga lica, a nosio
je naoale s debelim staklima. Bio je uvijek odjeven u crno, a kad bi
govorio, pokazivao bi poneto enske kretnje. U isto je vrijeme bio i
orgulja u crkvi, i odatle mu izgled nekako sveeniki.
Drugi gospodin, don Blas Carreo, bijae i sam mrav, ali vii,
orlovskog nosa, progruane kose, blijed, a ratnikog izgleda.
Taj dobri plemi poistovjetio se sa ivotom prolosti i bio je
jednostavno uvjeren da ljudi govore i rade kao junaci panjolskih
klasinih djela, i to je kod njega otilo dotle da je malo pomalo
arhaizirao svoj jezik te napol u ali a napol ozbiljno govorio
poteui birane fraze i kitnjast jezik kakvim su se sluili junaci
Feliciana de Silve, kojim se toliko zanosio Don Quijote.
Pijanist je oponaao Carrea i u njemu gledao uzor. Kad je
pozdravio Andrsa, ree mu:
Ovaj moj dragi i potovani prijatelj, seor don Blas Carreo,
udostojao se predstaviti me vaem blagorou kao veleljubljena sina
Euterpina; ali ja nisam taj, premda mi je istinski ao, i vae e
blagoroe po svome velikom razboru i zdravome sudu vidjeti da
nisam drugo doli siromaak kome muze nisu naklone i koji ovim
svojim nespretnim rukama prati bdjenja polaznika ove kue, a

147

hladnih noi nesmiljene zime.

Don Blas sluao je svoga uenika smijeei se. Kad je uo kako
se kieno taj gospodin izraava, Andrs pomisli da pred sobom ima
luaka; ali odmah razabra da dini gospodin pijanist nije ovjek koji
je siao s uma, nego da je sasvim pri pameti, a nevolja je samo u
tome to je i on kao i don Blas uveo u obiaj da se izraava onako
zanosno i visokoparno dok mu najposlije nije ulo u krv, tako da
drugaije vie i nije znao. Obojica su imali svu silu gotovih fraza,
koje su potezali na svakom koraku: sjaj razuma, strijela mudrosti,
dragulji razbora, biseri zapaanja, cvjetovi divnih misli i tako u
beskraj.
Don Blas pozva Andrsa kui te mu pokaza svoju knjinicu
koja se sastojala od nekoliko ormara punih knjiga panjolskih i
latinskih. Don Blas velikoduno stavi knjinicu na raspolaganje
novome lijeniku.
Ako vas zanima koja izmeu ovih knjiga, moete je uzeti
ree mu Carreo.
Hvala, posluit u se tom ponudom.
Don Blas bijae Andrsu sluaj dostojan studija. Unato
inteligenciji koja se nije mogla osporavati, taj ovjek naprosto nije
opaao ono to se dogaa oko njega; okrutnost ivota u Alcolei,
bezobzirno iskoritavanje kojemu su bogati podvrgavali siromane,
nedostatak smisla i osjeaja za zajednicu nita od svega toga nije
za njega postojalo, a ako je i postojalo, imalo je samo knjiko
obiljeje, podsjealo ga na njegovu literaturu i sluilo mu da kae:
Veli Giulio Cesare Scaligero...
Ili pak:
Kazuje Huarte u svome djelu Examen de ingenios...23
I slijedio bi citat i nabrajanje.
Don Blas bijae neobian ovjek, bez ivaca; za njega nije bilo
vruine ni hladnoe, zadovoljstva ni bola. Jednom su prijatelji iz
kasina zbili s njime slavnu alu: odveli ga na veeru u krmu i
podvalili mu strane krike kruha prene na ulju, tako da bijahu kao
Juan Huarte de San Juan, panjolski filozof i lijenik iz 16. stoljea, napisao
je uveno djelo Examen de ingenios para las ciencias (Ispit dara za nauku, Baeza
1575.) u kojemu izlae vezu izmeu psihologije i fiziologije tako otroumno,
neovisno i hrabro da je ponukao Lessinga da ga prevede. Djelo je jo 1581. dospjelo
na indeks. Pokazuje izvanrednu erudiciju o temama onog vremena. (Netko je utvrdio
da je to djelo nadahnulo Cervantesa da stvori Don Quijota). Prev.
23

148

da su spljeskane od samog pijeska; rekoe mu da je to domai

specijalitet, a don Blas nae da su izvrsne te ih je toliko hvalio da je
najposlije i prijatelje uvjerio kako su dobre. I najneukusnije jelo, kad
bi mu ga iznijeli kazujui da je napravljeno prema drevnom receptu
i da se nalazi u djelu La Lozana Andaluza,24 njemu se inilo
boanskim.
Uivao je u tome da poziva kui prijatelje i da ih gosti raznim
zalogajima za sladokusce.
Kuajte ove medenjake to su mi ih donijeli iz Yepesa...
Ovakve mineralne vode neete svuda nai, ova je s izvora u Maillu.
Don Blas ivio je potpuno se predajui svojim hirovima i o
svemu je sudio sasvim nasumce. Za njega su postojale dvije vrste
ljudi: jedni nisu imali prava ni na to, a drugi su, naprotiv,
zasluivali sve. Zato? Eto zato, jednostavno zato.
Govorio je don Blas da mrzi ene, jer su ga uvijek varale; ali
nije bilo istina; u biti, takav mu je stav sluio da bi mogao citirati
ulomke iz Marciala, Juvenala i Queveda.
Svoje sluge i kmetove nazivao je probisvijetima,
objeenjacima, dangubama, gotovo uvijek bez razloga, samo zato
to mu se svialo da potee takve kihotske rijei.
Jo je neto oduevljavalo don Blasa: volio je mjesta i gradove
nazivati njihovim drevnim imenima.
Kad smo u nekoj prilici doli u Alczar de San Juan, drevni
Alce...
Ili pak:
Kad smo se jednog dana obreli u Baeni, Ptolomejevoj
Biatri...
Andrs i don Blas udili se jedan drugome. Andrs kazivae u
sebi:
Tko bi mislio da ima ovakvih ljudi i da ive u toj lai,
otrovani ostacima literature, zaneseni tim kienim brbljanjem! Ba
udno!
A don Blas promatrao Andrsa smjekajui se i mislio:
Kakva li neobina ovjeka! Kakva li udaka!
Kadikad bi raspravljali o vjeri, o politici, o teoriji evolucije. Te
Jedinstveno pikareskno djelo to ga je u stilu Celestine objavio sveenik i
pisac Francisco Delicado 1528, izvrstan dokumenat vremena, vaan za poznavanje
ivota i obiaja u doba Renesanse. Prev.
24

149

darvinistike zbrke, kako ih je nazivao don Blas, izmiljene su za

zabavu. Za njega ni dokazane injenice nisu znaile nita. Bio je
uvjeren da ljudi piu jednostavno da pokau kako su pametni a ne da
jasno izlau misli; isto tako miljae da se rezultat do kojega je
kakav uenjak doao dugim istraivanjem moe oboriti kakvom
domiljatom frazom.
Unato razlikama u miljenju, don Blas nije Hurtadu bio
antipatian.
Antipatian i nesnosan bio mu je mladi, lihvarski sin, koji je u
Alcolei vaio kao izvanredan ovjek, a esto je navraao u kasino.
Taj je mladi odvjetnik itao francuske reakcionarne asopise i mislio
da je sredite svijeta.
Govorio je kako on sve promatra s ironinim i samilosnim
smijekom. Mislio je da se o filozofiji moe govoriti poteui
otrcane fraze i da je Balines25 velik filozof.
Vie je puta mladi gospodin, koji je sve promatrao s ironinim i
samilosnim smijekom, pozvao Hurtada da raspravljaju; ali Andrs
nije htio raspravljanja s tim ovjekom koji mu se, unato svome
kulturnom premazu, inio tekim glupanom.
Ta Demokritova izreka, koju je proitao u Langeovoj Povijesti
materijalizma, inila se Andrsu sasvim tonom. Tko voli
proturjeje i kome je do blagoglagoljivosti, nesposoban je nauiti
ita ozbiljno.

25
Jaime Balmes (1810 1848), panjolski sveenik, filozof i politiar;
natranjak, predstavnik tradicionalizma i monarhizma. Prev.

150

Glava sedma
Seksualnost i pornografija
U Alcolei je trgovina uredskim potpretinama bila ujedno
knjiara i mjesto za pretplate. Andrs je onamo odlazio kupovati
papir i asopise. Jednog dana iznenadi se videi gdje knjiar ima na
tezgi petnaestak-dvadesetak svezaka s ovitkom na kojemu bijae
naslikana naga ena. Bili su to romani u francuskom stilu,
pornografski, glupi, sa neto psiholoke patine, namijenjeni
vojnicima, studentima i ljudima kratke pameti.
Prodaje li se to? upita Andrs knjiara.
Jest, ovo je jedino to se prodaje.
Pojava bijae paradoksalna a ipak sasvim prirodna. Andrs je
od ujaka Iturrioza uo da u Engleskoj, gdje vlada izvanredna
sloboda, zabranjuju knjige koje i najmanje miriu po lascivnosti, i da
smatraju sramotnim i one romane to ih francuske ili panjolske
gospoice itaju pred svojim majkama.
U Alcolei bilo je sasvim suprotno: ivot je bio strano moralan;
odvesti enu a ne vjenati se s njome bilo je tee negoli u pol bijela
dana odnijeti toranj katedrale u Sevilji; ali su se, naprotiv, itale
pornografske knjige, smijene da ve ne mogahu biti smjenije.
Sve je to bilo logino. U Londonu, kako se irio seksualni ivot
uslijed slobode obiaja, smanjivala se pornografija; u Alcolei, gdje
se smanjio seksualni ivot, porasla je pornografija.
Kakva li paradoksa! kazivae u sebi Andrs dok se vraao
kui. U zemljama gdje je seksualni ivot slobodan nema razloga za
blud; naprotiv, u mjestima kao to je Alcolea, gdje je seksualni ivot
jadan i siromaan, u svemu se nalaze erotske aluzije.
I bilo je to prirodno, bio je to zapravo fenomen kompenzacije.

151

Glava osma
Dilema
Malo pomalo, oko Andrsa se, a da ni sam nije znao kako,
splela glasina, pratio ga zao glas; smatrali su ga ovjekom nasilnim,
oholim, zlonamjernim, ovjekom koji nailazi na antipatiju meu
svima.
Gledali su u njemu demagoga, zla i pogubna, koji mrzi bogate
a ne voli siromane.
Andrs je zamjeivao neprijateljstvo na koje je nailazio meu
ljudima u kasinu, pa je prestao odlaziti onamo.
U poetku se dosaivao.
Takao se dan za danom, a svaki donosio sa sobom istu
beznadnost, svaki donosio sigurnost da nee znati to da radi i to
da pone, sigurnost da e osjeati i oko sebe iriti antipatiju, u biti
bezrazlonu, nastalu od puste gluposti ili krivo usmjerene
inteligencije.
Odluio je doslovno izvravati svoje lijenike dunosti.
Postii potpunu apstinenciju u malom drutvenom ivotu
Alcolee inilo mu se savrenstvom.
Andrs nije bio od onih ljudi koji itanje uzimaju kao zamjenu
za ivot; on je itao jer nije mogao ivjeti. Radije je provodio
vrijeme u svojoj sobi, u onom obijeljenom i tihom mauzoleju, negoli
da bude s onim svijetom u kasinu, svijetom glupim i zlonamjernim.
A s kakvim bi uitkom sklopio knjige kad bi imao kakva boljeg
i vanijeg posla! Kad bi bilo na redu togod krupno, napriliku da se
zapali mjesto ili da se iznova sagradi!
Nerad ga je razjarivao.
Da ima lova na krupnu divlja ili na zvjerad, rado bi otiao u
polje; ali da ubija zeeve... ne, radije ostaje kod kue.
Ne znajui to bi, etao je onom sobom gore-dolje, ba kao
zvijer u gajbi. esto je ve namjeravao da prestane itati te
filozofske knjige. Pomislio je da ga moda one razjaruju. Htio je
promijeniti tivo. Don Blas posudio mu je podosta povijesnih
knjiga. Andrs se uvjerio da je povijest neto prazno. Mislio je, kao i
Schopenhauer, da onaj koji paljivo proita devet Herodotovih

152

knjiga, ima sve mogue kombinacije zloina, svrgnua s prijestolja,

junatava i nepravdi, dobra i zla to ih moe pruiti povijest.
Namislio je da se uputi i u jedan nimalo human studij te je
donio iz Madrida i poeo itati jednu knjigu o astronomiji, Kleinov
Vodi po nebu, ali su mu nedostajali matematiki temelji, pa je
pomislio da mu mozak nije kadar ovladati neim takvim. Jedino je
nauio zvjezdani plan. Orijentirati se u onome bezbroju svijetlih
toaka, gdje kao bogovi sjaju Artur i Vega, Altair i Aldebaran,
bijae za nj poneto tuan uitak; prelijetati milju kratere na
Mjesecu i one ravnice koje nazivaju morima; itati one hipoteze o
Mlijenoj stazi i o njezinu okretanju oko pretpostavljenog sredinjeg
sunca koje se zove Alcion i nalazi se u sazvijeu Plejada sve mu
je to izazivalo vrtoglavicu.
Pomislio je da se prihvati pisanja; ali nije znao odakle bi poeo
niti je dovoljno vladao mehanizmom jezika da bi se mogao jasno
izraziti.
Sve ideje kojima je razbijao glavu da bi kakvom stazom uputio
svoj ivot ostavljali su nepredvidljive praznine i nepremostive
ponore i time pokazivali svoje poetne zablude.
Andrs je poeo osjeati duboku razjarenost i bijes prema
svemu.
Nakon osam-devet mjeseci takva ivota, uzbuen i dotuen u
isto vrijeme, poeo je utjeli bolove u zglobovima; osim toga, kosa
mu je jako opadala.
To je od suzdrana ivota, ree u sebi.
Bijae i logino; bio je to naturo-arthritis. Jo dok je bio djeak
ta mu se bolest pokazivala u bolovima na jednoj strani glave i u
sklonosti hipohondriji. Njegovo se artritino stanje pogoravalo. U
organizmu se sakupljale suvine supstancije i ostaci, i to je moralo
uroditi produktima nepotpune oksidacije, osobito mokranom
kiselinom.
Dijagnozu je uzeo kao tonu; lijeenje bijae teko.
Preda nj se postavila dilema. Hoe li ivjeti sa enom, valja mu
se oeniti, podvri se, to jest za jedno u ivotu dati svu svoju
duhovnu slobodu i neovisnost, pomiriti se s time da izvrava
drutvene obaveze i dunosti, da uvaava svoga punca, punicu, uru,
a od svega se toga jeio.
Meu onim djevojkama u Alcolei, koje su izlazile samo
nedjeljom, u crkvu, odjevene kao papige, do zla boga neukusno, bilo
153

je zacijelo i nekoliko, a moda i mnogo, ugodnih i simpatinih. Ali

tko ih je poznavao? Bilo je gotovo nemogue razgovarati s njima,
ak ni probesjediti. Samo je mu mogao znati kakve su i to
osjeaju.
Andrs bi se oenio kojom od njih, kakvom jednostavnom
djevojkom; ali nije znao gdje da je nae. Dvije su bile gospoice s
kojima je malko dolazio u dodir: jedna bijae ki lijenika Sncheza,
a druga ki opinskog tajnika.
Snchezova ki htjela je u asne sestre, hjela se zarediti; ki
opinskog tajnika bijae smijena kaiperka puna izvjetaenosti;
udarala je u klavir vrlo loe, izrezivala bakroreze iz smotre Bianco y
Negro pa ih bojila ili lijepila na platno ili papir, a imala je smijene
ideje i krive pojmove o svemu.
Ako se ne oeni, valjalo mu se pomiriti s tim da zajedno s
ostalim izgubljenim mjetanima odlazi u koju od kua u dvjema
ulicama gdje su lake ene ivjele kao u sredovjekovnim bordelima;
ali bi takvo traenje vremena vrijealo njegov ponos. Kakva li
trijumfa za malograantinu u Alcolei i kakva li poraza njegove
linosti kad bi uzeli raspredati o takvim njegovim skokovima i
zabavicama! Ne, radije e ostati bolestan.
Andrs je odluio promijeniti nain ishrane; jeo je samo zelen a
sasvim izostavio meso, vino i kavu. Nekoliko sati poslije ruka i
veere pio je velike koliine vode. Mrnja na duh koji je vladao u
Alcolei pomagala mu je u njegovoj potajnoj borbi; bijae to onakva
duboka mrnja to daje vedrinu onome koji je uti; prezir epski,
uzvien. Za nj nisu postojale ale ni poruge; sve su se odbijale i
klizile niz oklop njegove neutljivosti.
Ponekad je pomiljao kako to njegovo dranje nije logino.
ovjek koji bi htio pripadati znanosti a smeta ga to stvari ne idu
onako kako bi on htio! Ba besmisleno. Zemlja je u tome kraju bila
suha; nije bilo drvea; klima kruta; pa onda ni ljudi ne mogu biti
drugaiji doli kruti.
ena opinskog tajnika i predsjednica Drutva stalne pomoi,
ree mu jednog dana:
Vi, Hurtado, elite pokazati kako ovjek moe biti bez
religije a ipak bolji od onih koji se dre religije.
Bolji, gospoo? doeka Andrs. To zaista nije teko.
Poslije mjesec dana ivota po novom receptu, Hurtado se
osjeao bolje; skromni obroci, sastavljeni samo od zeleni, zatim
154

kupanje, vjeba na istom zraku, sve je to eliilo Hurtada i

pretvaralo ga u ovjeka bez ivaca. Divno se osjeao u svome
asketizmu, utio se nekako slobodnim; poelo se nazirati ono stanje
ataraksije, stanje beutnosti i duevnog mira, o kojemu pjevaju
epikurovci i pironovci.
Nije vie osjeao bijesa ni zbog osoba ni zbog stvari.
Bio bi rado priopio svoje dojmove te je pomislio da pie
Iturriozu; ali onda preumi, uvjeren da je duhovno jai kad je sam
jedini svjedok svoje pobjede.
Vie nije bio agresivna duha. Rano ie ustajao, jo u zoru, i
etao onim ravnim poljima te kroz vinograde odlazio u maslinjak to
ga nazivae traginim, zbog njegova izgleda. Ona stara, stoljetna i
kvrgava maslinova stabla bijahu kao bolesnici to ih je napao
tetanus; meu njima se uzdizala usamljena oniska kua s ogradom
od trnja, a na pristranku breuljka nalazila se vjetrenjaa, ali tako
neobina, tako udna, sa svojom zdepastom i zbijenom kulom i
kripavim krilima, da je Andrsa uvijek zbunjivala.
esto je izlazio iz kue jo za noi i vidio zvijezdu veernjau
gdje treperi i rastae se kao biser na vatri zore to bi zarudila.
Uveer bi Andrs sjedio u kuhinji, kraj ognjita. Dorotea,
njezina majka i ki radile kraj vatre, a Hurtado avrljao s njima ili
pak gledao kako suha rozgva izgara plamtei.

155

Glava deveta
ena starog Garrote
Jedne zimske noi doe djeak po Andrsa: ena pala kroz
prozor na ulicu, eno umire.
Hurtado se ogrnu i brzo s djeakom stie u ulicu to se nalazila
po strani, u blizini Gostionice kod Kria, krme u koju se navraahu
mazgari. Naiao je na enu u besvijesti, oko nje susjedi sastavili
krug.
Bila je to ena staretinara i preprodavaa koji se zvao stari
Garrote; glava joj sva oblivena krvlju.
Andrs ree neka enu unesu u staretinarov duan i neka
donesu svjetlo. Starica bijae dobila potres mozga.
Hurtado joj pusti krv iz ile na podlaktici. U poetku crna
zgruana krv nije izlazila iz otvorene vene, a onda procuri, polako,
zatim potee normalnije, i najposlije ena poe lake disati.
U taj as stie sudac sa sudskim pisarom i s dvojicom pandura,
pa uze ispitivati, najprije susjede a onda Hurtada.
Kako je toj eni? upita ga.
Vrlo loe.
Moemo li je presluati?
Zasad ne; vidjet emo hoe li doi k svijesti.
Ako se osvijesti, odmah me obavijestite. Idem vidjeti odakle
se bacila i presluati mua.
Duan bijae staretinarnica krcata starim pokustvom i kunim
potreptinama, bijahu nabijeni svi kutovi, ak su i sa stropa visjeli
razliiti predmeti, a zidovi bili naikani starinskim pukama i
kuburama, sabljama i sjekirama.
Andrs je pazio na enu dok nije otvorila oi i kanda razabrala
to se zbiva.
Zovite suca ree Andrs susjedima.
Sudac odmah doe.
Sve je ovo zamreno mrmljao sudac, a onda e,
obraajui se Andrsu:
to je? Shvaa li to?
ini se da shvaa.

156

I zaista je izraaj na eninu licu pokazivao razumijevanje.

Jeste li se bacili ili vas je tko bacio s prozora? upita je
sudac.
Eh! protisnu ona.
Tko vas je bacio?
Eh!
Tko vas je bacio? Govorite!
Garro... Garro... promrlja starica napreui se.
Sudac, pisar i pandur ostadoe iznenaeni.
Znai, Garrote ree jedan.
Jest, to je optuba protiv njega doeka sudac. Ne ini
li vam se tako, doktore?
ini se da je tako.
A zato vas je bacio?
Garro... Garro... opet e stara.
Eto, sama kae da je mu utvrdi jedan od pandura.
Ne, nije to preuze Andrs. Povreda je dri na lijevoj
strani.
Pa to onda? dobaci pandur.
utite! naredi mu sudac, a onda e, obrativi se Andrsu:
Kakvo je vae miljenje, doktore?
Mislim da se ova ena nalazi u stanju afazije. Izgubila je
govor zbog toga to joj je povrijeena lijeva strana mozga, po svoj
prilici trea frontalna vijuga, koja se smatra centrom za govor. Ova
ena pokazuje znakove kao da shvaa, ali moe izrei samo tu rije.
Upitajte je to drugo, da vidimo.
Je li vam bolje? upita je sudac.
Eh!
Pitam vas je li vam bolje!
Garro... Garro... odgovori ona.
Jest, na sve isto odgovara potvrdi sudac.
To je sluaj afazije ili gubitka govora nadoda Andrs.
Ipak... mnoge sumnje terete mua uzvrati pisar.
Pozvali su sveenika da eni na samrti podijeli sakramente.
Ostavie ga sama, a Andrs sa sucem ode gore na kat.
Staretinarnica starog Garrote imala je zavojite stube koje su vodile
na kat.
Stan se sastojao od hodnika, kuhinje, dviju spavaonica i sobe iz
koje se bacila starica. Usred te sobe nalazio se eravnik, prljav
157

ara, i itav niz krvavih mrlja koje su ile sve do prozora.

Sve je ovo nalik na zloin ree sudac.
Mislite? upita Andrs.
Ne mogu nita rei, ali valja priznati da se indicije pokazuju
kao u kakvu detektivskom romanu da se zavara miljenje. ena, kad
je pitamo tko ju je bacio, kazuje ime svoga mua; zatim ovaj ara
pun krvi, pa mrlje sve do prozora, sve to navodi na onu sumnju koju
su susjedi ve prihvatili.
A to kau?
Optuuju starog Garrotu, njezina mua. Misle da je dolo do
svae izmeu njega i ene, da ju je on mlatnuo araem po glavi,
ona pojurila prema prozoru da zove u pomo, a on ju onda uhvatio
po srijedi i bacio na ulicu.
Moda je tako.
Moda jest, a moda i nije.
Tu su verziju uzimali za vjerojatnu zbog loega glasa to je
openito bo starog Garrotu i zbog njegove oite sukrivnje u smrti
dvojice kartaa, Caamera i Polla, blizu Daimela, prije kakvih deset
godina.
Ovaj u ara zadrati ree sudac.
Da ga ne diraju preuze Andrs jer bi tragovi mogli
pomoi.
Sudac stavi ara u ormar, zakljua vrata na ormaru i pozva
pisara da ih zapeati. Zakljuao je i sobu i zadrao klju.
Kad su Hurtado i sudac sili u staretinarnicu, ena starog
Garrote bijae umrla.
Sudac naredi da dovedu mua. Panduri su mu svezali ruke.
Stari Garrota bijae ve star ovjek, jak, strana izgleda, orav,
jeziva lica, puna mrlja od same koju su mu prije vie godina sasuli
u lice.
Na sasluanju se jasno pokazalo da je stari Garrota pijanac koji
je neprestano govorio kako e ubiti ovoga ili onoga.
Stari Garrota nije poricao da je zlo postupao sa enom, ali je
nijekao da ju je ubio.
Uvijek je zavravao kazujui:
Gospodine sue, ja nisam ubio svoju enu. Istina je, esto
sam govorio da u je ubiti, ali je nisam ubio.
Nakon sasluanja sudac je odredio da starog Garrotu odvedu u
zatvor i da mu ne dopuste razgovora ni s kim.
158

 to velite? upita sudac Hurtada.

Za mene je stvar jasna: taj je ovjek neduan.
Sutradan sudac ode starom Garroti u zatvor te mu ree kako
stjee dojam da on nije ubio svoju enu. Ope je miljenje htjelo da
Garrotu prikae kao zloinca. Uveer je doktor Snchez u kasinu
tvrdio kako je oito da je stari Garrota bacio enu kroz prozor, a
sudac i Hurtado, Bog bi znao zato, nastoje ga izvui; ali e se na
autopsiji vidjeti gdje je istina.
Kad je Andrs to doznao, otiao je sucu te ga zamolio da don
Tomasa Solanu, drugog lijenika, odredi da kao sudac pribiva
autopsiji, ako sluajno izmeu njegova i Snchezova nalaza bude
razilaenja.
Autopsiju su izvrili sutradan poslijepodne; snimili su rane na
glavi prouzrokovane araem i masnice to ih je ena imala po
vratu.
Zatim su otvorili tri upljine i pronali frakturu lubanje;
fraktura je zahvatila eoni i tjemeni dio i prouzrokovala smrt. Na
pluima i u mozgu vidjele se mrlje krvi, malene i okrugle.
U izlaganju nalaza to ga je dala autopsija trojica lijenika
bijahu slona; ali su se razilazili u miljenju o uzrocima smrti.
Snchez je davao opu narodnu verziju. Po njemu, ena je,
osjetivi da joj je udarcima araem ranjena glava, pojurila prema
prozoru da zove u pomo; ondje ju je vrsta ruka zgrabila za iju te
joj nanijela kontuziju i izazvala poetak guenja, to pokazuju i
mrlje na pluima i na mozgu, a onda je, baena na ulicu, dobila
potres mozga i pretrpjela frakturu lubanje, i od toga je umrla. Sama
je ena, u agoniji, vie puta ponovila muevo ime i tako pokazala
tko ju je ubio.
Hurtado je kazao da su, ponajprije, rane na glavi tako povrne
te je oito da ih nije izazvala jaka ruka, nego slaba i drhtava;
masnice na vratu potjeu od kontuzija zadobivenih dan prije smrti, a
to se tie mrlja krvi na pluima i na mozgu, nisu posljedica nikakva
poetnog guenja, nego dolaze od okorjelog alkoholizma. S tim
podacima Hurtado je uvjeravao da se ena, u pijanom stanju,
evidentiranu nalazom rakije u elucu, i obuzeta manijom
samoubojstva, poela sama ranjavati udarajui se araem u glavu, i
odatle povrne rane, koje su samo ozlijedile kou pod kosom, a onda
je, videi da se tako ne moe ubiti, otvorila prozor i naglavce se
bacila na ulicu. to se tie rijei koje je izgovorila, jasno se pokazalo
159

da se, kazujui ih, nalazila u stanju afazije.

Don Tomas, lijenik aristokrat, u svom je izvjetaju
ekvilibrirao, sominjao se i stajao u staglacu, i najposlije nije nita
rekao.
Snchez se drao veine; svi su smatrali krivim starog Garrotu,
a neki su ak govorili kako ga, sve ako i nije krivac, treba kazniti,
jer je bezdunik koji je kadar izvriti svako nedjelo.
Dogaaj je izazvao uzbuenje u mjestu; traili se i provjeravali
dokazi, prouavali se svjei otisci i tragovi krvi na arau, pa se
pokazalo da nisu od staretinarevih prstiju; najposlije su izveli da ga
jedan zatvorski slubenik, njegov prijatelj, opije i da od njega pijana
izvue priznanje. Stari Garrota priznao je da je sukrivac za smrt
Pollovu i Caamerovu, ali je neprestano tvrdio, zapadajui u bijes i
niui zakletve, da nije bacio enu kroz prozor nije pa nije. Nita
on nije kriv za eninu smrt, i sve kad bi ga osudili zato to veli
nisam a oslobodili i pustili da kae jesam, rekao bi nisam, jer to je
cijela istina.
Nakon mnogih sasluanja sudac je mogao razabrati da je
ovjek neduan, pa ga je pustio na slobodu.
Cijelo se mjesto smatralo prevarenim. Po dokazima i po
instinktu ljudi su stekli uvjerenje da stari Garrota, iako je bio kadar
za to, ipak nije ubio svoju enu; ali nije htjelo priznati da su Andrs
i sudac poteno postupili. Prijestolnike novine koje su bile za
stranku mochuelos donijele su lanak s naslovom Zloin ili
samoubojstvo? i uzimali da je ena starog Garrote izvrila
samoubojstvo; naprotiv, druge novine, koje su branile stranku
ratones, tvrdile su da je posrijedi zloin i da su politiki utjecaji
izvukli staretinara.
Treba vidjeti koliko su ubrali lijenik i sudac govorio je
svijet.
A Sncheza, naprotiv, svi su hvalili.
Taj je ovjek bio poten.
Ali nije ba sigurno ni ono njegovo uzvrati netko.
Moda; ali je on radio poteno.
I nije bilo puta ni naina da se veina uvjeri u drugo.

160

Glava deseta
Odlazak
Andrs, koji je dotad uivao simpatiju meu siromanim
svijetom, vidje da se simpatija okree u neprijateljstvo. U proljee je
odluio dati otkaz i otii.
Odlazak je odredio za jedan dan u mjesecu svibnju. Oprostio se
sa don Blasom Careom i sa sucem, a imao estoku prepirku sa
Snchezom, koji je, premda je vidio da mu neprijatelj odlazi, bio
toliko glup te ga uzeo otro optuivati. Andrs mu je uzvratio
podjednakom mjerom i priklopio svome starijem kolegi nekoliko
krutih istina.
Popodne je Andrs spremio prtljagu i onda iziao u etnju.
Bijae olujan dan, munje sijevale meu oblacima. Uveer ulila i
kia, te se Andrs vratio kui.
Toga su popodneva Pepinito, ki i baka otili u Maillo,
kupalino mjestance blizu Alcolee.
Andrs je dovrio spremanje, stavio stvari u koveg. Kad bijae
vrijeme veeri, gazdarica ue u njegovu sobu.
Zar zaista sutra odlazite, don Andrs?
Odlazim.
Sami smo. Veerat emo kad zaelite.
Za koji asak bit u gotov.
ao mi je to odlazite. Ve ste nam nekako kao lan obitelji.
to se moe! Ne vole me mjetani.
Valjda tu ne ubrajate i nas.
Ne, ne velim za vas. Ako mi je ao to odlazim, onda mi je,
vie negoli zbog iega drugog, ao zbog vas.
Ma nije, don Andrs.
Htjeli vi vjerovati ili ne htjeli, imam jako dobro miljenje o
vama. inite mi se dobra ena, vrlo inteligentna...
Za ime boje, don Andrs, vi me zbunjujete! u smijehu
e ona.
Zbunjivali se ili ne zbunjivali, ali je istina. Jedino je zlo na
vama...
Da vidimo i tu zlu stranu... potae ona, hinei ozbiljnost.

161

 Jedino je zlo nastavi Andrs to ste udati za glupana i

napricu koji vam samo zadaje jad i koga bih ja, da sam na vaem
mjestu, prevario ma s kim.
Isuse! Boe! Ma to vi to kazujete!
Istinu na odlasku... Zaista sam bio glup to vam nisam
udvarao.
Sad ste se toga sjetili, don Andrs?
Jest, sada. Nemojte misliti da to nisam inae imao na
pameti; nedostajalo mi je odlunosti. Danas smo sami u kui. Nije li
tako?
Jest, sami smo. Do vienja, don Andrs, idem.
Nemojte ii, trebamo razgovarati.
Dorotea, iznenaena Andrsovim zapovjednim tonom, ostade.
to biste od mene? upita ona.
Ostanite ovdje sa mnom.
Ali... ja sam potena ena, don Andrs uzvrati Dorotea
priguenim glasom.
Znam, potena i dobra ena, udata za idiota. Sami smo,
nitko nee doznati da ste mi pripali. Ova no, za me i za vas, bila bi
izuzetna no, neobina...
Jest, a kajanje?
Kajanje?
Andrs je otroumno razabrao da o tome ne treba raspravljati.
Prije nekoliko asaka nisam vjerovao da u vam to rei. A
zato vam velim? Ne znam. Srce mi udara kao eki po nakovnju.
Valjalo mu se prihvatiti za eljezo na krevetu, bijae blijed,
drhtao je.
Je li vam zlo? protisnu Dorotea promuklim glasom.
Ne, nije mi nita.
I ona bijae zbunjena, uzdrhtala. Andrs ugasi svjetlo te joj
prie.
Nije se opirala. Andrs u taj as bijae gotovo izgubio svijest...
Kad je u praskozorje izmeu kapaka poela prodirati svjetlost,
Dorotea se prenu. Andrs je htjede zadrati.
Ne, ne protisnu ona u strahu, te brzo ustade i pobjee iz
sobe.
Andrs je krajnje zbunjen ostao sjedei na postelji. Zapao je u
stanje posvemanje neodlunosti. Bijae kao da mu je tko sapeo ili
umrtvio sve ivce, bojao se da nogama dodirne pod.
162

Tako je sjedio utuen, podnimivi se obadvjema rukama, dok

nije uo tropot koije koja je dolazila po njega. Ustao je, odjenuo se
i otvori vrata prije nego to ga stigli zovnuti plaio se i same
pomisli na udar zvekira. Momak ode u sobu te uze koveg i torbu te
ih odnese u kola. Andrs odjenu na se ogrta te se uspe u diliansu,
koja krenu pranom cestom.
Kakva li apsurda! Kakva li besmisla! ree u sebi. Mislio je
time na svoj ivot i na tu no, tako neoekivanu i tako poraznu.
U vlaku, njegovo se ivano stanje pogoralo. Osjeao se
iscrpljen, nemoan, hvatala ga nesvjestica. Kad je stigao u Aranjuez,
odlui sii s vlaka. Tri dana to ih je proveo ondje umirili su mu
ivce.

163

ESTI DIO
Iskustvo u Madridu

164

Glava prva
Komentar prolome
Nekoliko dana po odlasku u Madrid Andrs doivje neugodno
iznenaenje: sprema se objava rata Sjedinjenim Dravama. Bilo je
buke, nereda i manifestacija po ulicama, rodoljubne glazbe na
svakom koraku.
Andrs nije u novinama pratio to pitanje kolonijalnih ratova,
nije zapravo ni znao to je posrijedi. Jedini mu kriterij bijae pjesma
stare Dorotejine slukinje, koja je dok bi prala, pjevala kretavim
glasom:
ini se la da je, al strava vlada,
zbog nekih mulata sva zemlja strada;
cvijet panjolske u rat, na Kubu vode,
samo kamen osta, a mladost ode.
Sve Andrsove misli o ratu bijahu u toj pjesmi stare slukinje.
Kad je vidio kamo je sve krenulo i kako su se umijeale
Sjedinjene Drave, Andrs ostade zapanjen.
Nigdje se nije govorilo ni o emu drugom doli o mogunosti
dobra ishoda ili pak sloma. Hurtadov otac vjerovao je u panjolsku
pobjedu, i to pobjedu bez napora: kad Yenkees, koji za nj bijahu
sami kramari, vide prve panjolske vojnike, ostavit e oruje i
udariti u bijeg. Andrsov brat Pedro provodio je ivot sportsmana, o
ratu nije brinuo; s Alejandrom bijae isto; Margarita se i dalje
nalazila u Valenciji.
Andrs se zaposlio u stanici za eluane bolesti, zamjenjivao je
ondje jednog lijenika koji je otiao u inozemstvo na tri mjeseca.
Poslijepodne Andrs je iao na posao, ostajao ondje do veeri,
onda odlazio kui na veeru, a nou izlazio u potragu za novostima.
Novine su donosile samo gluposti i hvalisanja; Yankees nisu
spremni za rat; nemaju ni uniforma da odjenu vojsku. U zemlji
ivaih strojeva problem je saiti nekoliko uniforma, tako je izlazilo
prema onome to su pisale madridske novine.
I da se postigne vrhunac u smijenome, donijele su
165

Castelarovu26 poruku Amerikancima. Nije ta poruka imala

smijenotorlake27 razmjere Hugoova manifesta Nijemcima da
potuju Pariz, ali je bila dovoljna da panjolci dobra ukusa i zdrava
razuma osjete i vide kakva praznina vlada u glavama njihovih
velikih ljudi.
Andrs je pripreme za rat pratio s golemim uzbuenjem.
Novine su donosile sasvim krive raunice. Andrs je ve i sam
pomislio da moda imaju kakva razloga za optimizam.
Nekoliko dana prije poraza susreo je Iturrioza na ulici.
to velite na sve ovo? upita ga.
Zlo nam se pie, propali smo.
Ali vele da smo se pripremili?
Pripremili za poraz. Samo se budale mogu kljukati onim to
piu novine.
Pa nije valjda tako.
Ne treba ti drugo nego otvoriti oi usporediti snage na
jednoj i na drugoj strani. Mi u luci Santiago de Cuba imamo est
brodova, starih, loih i sporih; oni imaju dvadeset i jedan, i svi su
gotovo novi, dobro oklopljeni i brzi. Naih est ima zajedno kakvih
dvadeset i osam tisua tona, a njihovih prvih est ima ezdeset. Oni
sa dva svoja broda mogu potopiti svu nau flotu; jednostavno ne
znam to e raditi sa dvadeset i jednim brodom.
Vi dakle vjerujete u na poraz, vjerujete da e nas raspriti?
Raspriti? Ni govora! Lovit e nas, loviti hajkom, i bit e
pravo udo ako koji na brod umakne.
Andrs pomisli da bi se Iturrioz mogao i prevariti; ali su
dogaaji ubrzo pokazali da je ujak imao pravo. Bio je slom, kako je
i rekao: smijean lov.
Ozlojedio se Andrs kad je vidio kako je svijet ostao
ravnoduan na vijest o katastrofi. On je vjerovao da je panjolac,
ako i nije sposoban za znanost i civilizaciju, barem dobar rodoljub,
egzaltiran patriot, a kad tamo nita od toga. Poslije propasti dviju
26
Emilio Castelar (1832 1899), panjolski politiar i novinar, govornik i
dravnik, historiar i sveuilini profesor, i ujedno pisac nekoliko romana osrednje
vrijednosti. (U ratu sa Sjedinjenim Dravama 1898. panjolska je izgubila Kubu,
posljednji ostatak neko golemoga kolonijalnog carstva u kojem sunce nikad nije
zalazilo.) Prev.
27
torlaki junosrbijanski tokavski dijalekt s vrlo izraenim balkanskim
obiljejima (gubljenje infinitiva itd.) [torlako narjeje] D

166

panjolskih eskadrila na Kubi i na Filipinima, ljudi su mirno ili u

kazalite i na borbu s bikovima, kao da se nita nije dogodilo. Sve
one manifestacije i klicanja bijahu kao pjena, dim od slame, nita.
Kad se oteo prvom dojmu nakon sloma, Andrs ode u posjetu
Iturriozu; raspravljali su, kao i obino.
Pustimo rat, jer smo, sreom, izgubili kolonije ree
Iturrioz. Govorimo radije o drugome. Kako ti je bilo u provinciji?
Prilino loe.
to ti se dogodilo? Jesi li uinio kakvu glupost?
Nisam, imao sam sree. Kao lijenik dobro sam proao. Ali
osobno nisam imao uspjeha.
Priaj, da ujemo tvoju odisejadu u toj zemlji Don Quijota.
Andrs je pripovijedao o svojim dojmovima iz Alcolee; Iturrioz
je paljivo sluao.
Znai, nisi ondje izgubio svoju estinu i nisi se stopio sa
sredinom?
Nisam, ni jedno ni drugo. Bio sam ondje bakteridija
smjetena u otopinu zasienu karbolnom kiselinom.
A ti Mananci? Je li to dobar svijet?
Jest, dobri da ne mogu biti bolji, ali imaju nemogu moral.
Ali taj moral, nije li to obrana jednog svijeta koji ivi u
siromanoj zemlji, na oskudnu tlu, bez sredstava?
Sasvim je mogue. Ali, ako je tako, oni ne znaju za taj
motiv.
Jasno da ne znaju! Odakle bi mjestance u pokrajini bilo
skup ljudi od znanosti? Ne moe to traiti ni u Engleskoj,
Francuskoj ili u Njemakoj. Svuda na svijetu ljudi se u svome
prirodnom stanju sastoje od jednostavne svjetine, neznalica i
sebinjaka. Ako u toj Alcolei ima i jedan bolji ovjek, znai da su ti
Alkoleanci bolji i vii ljudi.
Ne velim da nije. Mjesta kao to je Alcolea izgubljena su,
jer egoizam i novac nisu jednako razdijeljeni; nalaze se samo u
nekoliko bogatih; naprotiv, meu siromanima nema individualnog
osjeanja. U onaj dan kada se svaki itelj Alcolee bude osjeao svoj
i rekao: ne poputam, mjesto e koraknuti u napredak.
Jasno; ali da ovjek bude egoist, treba znanja; da
prosvjeduje, treba rezonirati. Ja mislim da civilizacija vie duguje
egoizmu negoli svim religijama i filantropskim utopijama. Egoizam
je napravio stazu, put, ulicu, eljeznicu, brod, sve.
167

 Slaem se. Zato se ovjek i srdi kad vidi ljude koji nemaju
to dobiti drutvenom mainerijom koja im, zato to im je uzela
sinove i odvela ih u rat, za uzvrat daje samo bijedu i glad u starosti,
a oni je i takvu brane.
To ima veliku individualnu vanost, ali ne socijalnu. Jo nije
bilo drutva koje bi namjeravalo uvesti sistem distributivne pravde,
a unato tome svijet, neemo rei napreduje, ali barem pue, i ene
su i dalje voljne imati djecu.
Glupo.
Prijatelju, priroda je vrlo mudra. Ne zadovoljava se samo
time to dijeli ljude na sretne i nesretne, bogate i siromane, nego jo
bogatome daje duh bogatstva a siromanome duh siromatva. Zna
kako se stvaraju pele radilice: liinka se zatvori u malenu stanicu
na sau i daje joj se nedovoljna hrana. Ta se liinka nedovoljno
razvije: ona je radilica, proleterka, koja se vodi duhom rada i
podlonosti. Tako se dogaa i meu ljudima, izmeu radnika i
vojnika, izmeu bogatog i siromanog.
Sve me to ozlojeuje uzviknu Andrs.
Prije nekoliko godina nastavi Iturrioz bio sam na Kubi
ba u vrijeme kad se prerauje eerna trska. Kinezi i crnci nosili su
snopove trske i ubacivali ih u stroj s velikim cilindrima, koji ih je
drobio. Promatrali smo kako stroj radi kadli odjednom vidjesmo
kako se jedan Kinez vue po tlu i batrga. Bijeli nadglednik vie da
zaustave stroj. Strojar ne uje zapovijed, a Kinez nestaje i odmah
zatim izlazi pretvoren u ponjavu krvi i slomljenih kostiju. Mi bijelci
koji smo pribivali dogaaju ostali smo zaprepateni; naprotiv,
Kinezi su se i crnci smijali. Imali su ropski duh.
Strano.
Kako se uzme. Ali su to injenice, i valja ih primiti i
prilagoditi se njima. Sve je drugo pusta naivnost. A namjeravati da
ide meu ljudima kao nekakvo superiorno bie, kao to si ti htio u
Alcolei, nije razlono, nije logino.
Nije mi bila namjera da se prikazujem kao neto vie
ivo uzvrati Andrs. Samo sam pokazivao neovisnost. Radim
svoj posao, primam za nj plau, i gotovo.
Nije tako, i ne moe biti. Nijedan ovjek nije zvijezda s
vlastitom putanjom.
Mislim da jest onaj koji to eli.
Onda mu valja snositi i posljedice.
168

 Ah, svakako. Spreman sam ih snositi. Tko nema novaca,

plaa svoju slobodu svojim tijelom; valja dati unu mesa, a mogu
mu je uzeti podjednako s mike ili od srca. Istinski ovjek prije
svega i iznad svega trai svoju slobodu; samo jadnik ili psea dua
ne mari za nju. I to to ne moe biti? to to nije mogue? Da ovjek
ne moe biti neovisan kao to je neovisna jedna zvijezda o drugoj?
Na to se moe odgovoriti da je cijela istina, na nesreu.
Vidim da se iz pokrajine vraa kao lirik.
Moda je to pod utjecajem posne hrane.
Ili od mananskog vina.
Nije, nisam ga ni okusio.
I htio bi da imaju simpatija prema tebi a prezirao si najbolji
proizvod onoga kraja? Dobro, a to misli raditi?
Pogledat u hou li nai kakvo mjesto za rad.
U Madridu?
Jest, u Madridu.
Drugo iskustvo?
Jest, drugo iskustvo.
Dobro je, hajdemo sada na terasu.

169

Glava druga
Prijatelji
U jesen je Andrs ostao bez posla. Don Pedro preuzeo je na se
da govori s utjecajnim prijateljima ne bi li se togod nalo za
njegova sina.
Vrijeme do podne Hurtado je provodio u Biblioteca Nacional, a
poslijepodne i veer u etnji. Jedne veeri, prolazei ispred kazalita
Apolo, namjeri se na Montanera.
Eh, mome, koliko se vremena ne vidjesmo! uzviknu
nekadanji kolski drug, prilazei.
Jest, nismo se vidjeli ve nekoliko godina.
Zajedno krenue gore uz ulicu Alcala, a kad su izbili na
ugao Peligros, Montaner navrije da uu u kavanu Fornos.
Dobro, hajdemo ree Andrs.
Bila je subota, kavana puna svijeta, stolovi zaposjednuti;
nonici, na povratku iz razliitih kazalita, spremali se veerati, a
nekoliko lakih ena pogledom svojih obojenih oiju prelazilo po
mnotvu u dvorani.
Montaner je poudno posrkao okoladu koju su mu donijeli, a
onda e upitati Andrsa:
A ti, to radi?
Sada, nita. Bio sam u pokrajini. A ti? Jesi li zavrio studij?
Jesam, ima godinu dana. Nisam mogao prije zbog one male,
moje zarunice. Cio sam dan provodio s njom; ali su je roditelji
odveli u Santander i ondje udali. Ja sam onda otiao u Salamancu, i
ostao sam dok nisam zavrio studij.
Znai, odgovaralo ti je da je udaju?
Jest, jednim dijelom: da postanem lijenik.
Ne nalazi posla?
Nita. Bio sam s Julijem Aracilom.
S Julijem?
Jest.
Kako?
Kao pomonik.
Zar Juliju ve treba pomonik?

170

 Treba, otvorio je kliniku. Lani je obeao da e me

proteirati. Imao je mjesto na zdravstvenoj ustanovi kod eljeznice,
pa mi je rekao da e ga prepustiti meni kad mu vie ne bude trebalo.
I nije ti ga prepustio?
Nije. Sve je zapravo malo za uzdravanje njegove kue.
Pa to radi? Mnogo troi?
Jest, mnogo troi.
Prije je bio straan krtac.
I sad je.
Ne napreduje?
Kao lijenik malo, ali ima sredstava: dri mjesto lijenika na
eljeznici, zatim obilazi neke samostane, dioniar je u Esperanzi,
ujedinjenom drutvu lijenika, ljekarnika i pogrebnika, a suvlasnik
je i jednog pogrebnog zavoda.
Znai, posvetio se eksploataciji karitasa?
Jest. Osim toga, kako ti rekoh, sada ima kliniku, otvorio ju
je novcem svoga punca. Ja sam mu pomagao. Uzeo me da mu
budem crnac. Vie od mjesec dana bio sam mu zidar, stolar, nosa i
ak djevojka za djecu; zatim mi utrapio da obilazim siromahe, a
sada, kad mu je sve lijepo krenulo, Julio mi veli da se mora udruiti
s Valencijancem koji se zove Nebot i koji mu je ponudio novac; kad
mu ustrebam, zvat e me.
Ukratko, izgurao te.
Tako je.
I to namjerava?
Potrait u kakav posao.
Kao lijenik?
Kao lijenik ili to bilo. Svejedno mi je.
Ne eli u provinciju?
Ne, nikako. Ne idem iz Madrida.
A kako su proli ostali? upita Andrs. Gdje je onaj
Lamela?
U Galiciji. Mislim da ne radi, ali ivi dobro. Ne znam sjea
li se Caiza?
Ne sjeam se.
Onoga to je pao na anatomiji.
Ne, ne sjeam se.
Kad ga vidi, odmah e se sjetiti produi Montaner.
Taj ti je Caizo sretnik; vodi nekakav mesarski glasnik. ini mi se
171

da se pretvorio u pusta deronju. Vidjeh ga neki dan pa mi ree:

Zna, mome, jako sam zadovoljan; mesari mi darivaju bubrenjak,
peenicu... ena me pazi, nedjeljom mi spremi jastoga...
Ba je ivotinja.
A sjea li se Ortege?
Onoga malog, crvenokosog?
Jest.
Sjeam se.
Bio je vojni lijenik na Kubi, pa se nauio piti, pije da je
strahota. Vidio sam ga dva-tri puta, i tom mi prilikom ree: Ideal mi
je dotjerati do alkoholne ciroze i do generala.
Onda su svi nai zlo proli.
Svi ili gotovo svi, izuzev Caiza s njegovim mesarskim
glasilom i enom koja mu nedjeljom priredi jastoga.
Tuno je sve to. Uvijek u ovome Madridu ista privremenost,
ista kronina tjeskoba, isti ivot bez ivota, sve isto.
Jest, prava movara mrmljao Montaner.
Zgarite prije negoli movara. A Julio Aracil, veli dobro
ivi?
ovjee! Ve prema tome to se podrazumijeva pod dobrim
ivotom.
A njegova ena?
Naoita je; ali je on prostituira.
Zato?
Jer joj daje izgled kokote: tjera je da nosi neobine haljine,
vodi je svuda, vjerujem da joj je sam savjetovao da se mae. A sada
sprema posljednji udarac. Dovest e u kuu onog Nebota, koji je
bogat momak, proirit e kliniku. Mislim da nastoji da se Nebot
sporazumije s njegovom enom.
Ma je li mogue?
Jest. Odredio je da se Nebotu dade najbolja soba u kui,
blizu enine mu spavaonice.
K vragu! Znai onda da je ne voli?
Julio nikoga ne voli; oenio se njome radi njezina novca. On
ima ljubavnicu, gospou bogatu i postariju.
Ukratko, ovjek napreduje?
to ja znam! Moe tako i propasti, a moe se i obogatiti.
Bijae ve kasno, Montaner i Andrs izioe iz kavane, i svaki
krenu svojoj kui.
172

Nekoliko dana poslije toga Andrs naie na Julija Aracila, koji

je ba ulazio u koiju.
Hoe li se malko provozati sa mnom pozva ga Julio.
Idem na kraj predgraa Salamanca, da obavim jednu posjetu.
Hou.
Sjedoe u koiju.
Vidio sam neki dan Montanera ree mu Andrs.
Zacijelo me ogovarao. Jasno. To je neizbjeno meu
prijateljima.
Jest; ini se da ba nije jako zadovoljan tobom.
Ne udim se. Ljudi imaju tako glupe pojmove o mnogo
emu ree Aracil glasom u kojem se razabirala ljutina. Ne
elim drugo doli da imam posla s apsolutnim egoistima, a ne sa
sentimentalnom eljadi koja e sa suzama u oima rei: Uzmi ovaj
komad tvrda kruha, u koji ne mogu zabiti zub, a za uzvrat pozovi me
svaki dan na veeru u najbolji hotel.
Andrs se nasmija.
I u tazbini mi imaju glupe pojmove o ivotu nastavi
Aracil. Neprestano mi stvaraju zapreke.
Kako to?
Eto tako. Sad, na primjer, govore da mi poslovni partner
oblijee oko ene i da mi ga valja udaljiti iz kue. Smijeno. Zar da
budem Otelo? Ne, enu ostavljam u slobodi. Concha me nee
prevariti. Imam u nju povjerenja.
Dobro ini.
Ne znam kakve to naopake pojmove imaju ti ljudi to su
sazdani po starom kalupu! nastavi Julio. Razumijem kad je
puritanac ovjek kakav si ti. Ali oni! Da doem sutra i kaem:
Vidite, gospodinu tome i tome i gospoi toj i toj nisam htio naplatiti
jer zapravo nisam pogodio bolest... Svi bi me tada smatrali za
glupana!
Jest, nema sumnje.
A kad je tako, zato mi onda dolaze s onim svojim
smijenim moralom.
A to ti je da ti treba poslovni partner? Troi li mnogo?
Mnogo. Ali je sav troak neophodan. Tako zahtijeva
dananji ivot. ena treba odravati svoje, da bude u skladu s
modom, da ima haljina, nakita... Treba novaca, mnogo novaca za
kuu, za jelo, za krojaicu, za modistkinju, za kazalite, za koiju;
173

namiem taj novac kako znam.

A ne bi ti odgovaralo da se malko ogranii? upita ga
Andrs.
Zato? Da ivim valjda kad ostarim? Ne, ne. Bolje sada
nego nikad. Dok je ovjek jo mlad.
To je filozofija. Ne ini mi se loa, ali e tako sruiti moral
kue.
Ne tarem ja glavu zbog nekakva morala uzvrati Julio.
Ovako, meu nama, mogu ti rei da mi se estita ena ini jednim
od najglupljih i najgorih proizvoda ivota.
ali se.
Ne alim se. ena koja nije poneto koketa uope mi se ne
svia. Volim da troi, da se dotjeruje. Jedan markiz, moj klijent, zna
rei: Elegantna ena trebala bi imati vie od jednog mua. Svi mu se
smiju kad ga uju.
A zato?
Jer njegova ena ima samo jednog mua, ali zato ima tri
ljubavnika.
U isto vrijeme?
Jest, u isto vrijeme; to je vrlo liberalna gospoa.
Vrlo liberalna i vrlo konzervativna, kad joj ljubavnici
pomau da ivi.
Ima pravo; mogli bismo je nazvati liberalnokonzervativnom.
Stigoe do klijentove kue.
Kamo eli sada? upita ga Julio.
Bilo kamo. Nemam nikakva posla.
Hoe li da te koija odveze do zdenca Cibeles?
U redu.
Odvezite gospodina donde pa se vratite ree Julio
koijau.
Pozdravie se dvojica nekadanjih drugova iz kole. Andrs
pomisli kako prijatelju, ma koliko se on uspeo, nema na emu
zavidjeti.

174

Glava trea
Fermin Ibarra
Poslije nekoliko dana Andrs se na ulici susrete s Ferminom
Ibarrom. Fermin se jako promijenio, jednostavno ga nisi mogao
prepoznati. Bio je visok, jak, tapa mu vie nije trebalo.
Ovih dana odlazim Fermin e Andrsu.
Kamo?
Zasad u Belgiju, a poslije u vidjeti. Ne mislim ostati ovdje;
sva je prilika da se neu vratiti.
Nee se vratiti?
Neu. Ovdje se ne moe nita; imam dva-tri svoja patenta, i
vjerujem da su dobri; u Belgiji e mi ih otkupiti; ali sam najprije
htio pokuati u panjolskoj, i evo odlazim obeshrabren; ovdje
ovjek jednostavno ne moe nita.
Ne udim se ree Andrs; ovdje nije klima za tvoj rad.
Jasno! doeka Ibarra. Jedan izum pretpostavlja
rekapitulaciju, sintezu faz jednog otkria; izum je esto laka
posljedica prijanjeg djela, i gotovo se moe rei da se sam namee.
Gdje bi se u panjolskoj mogao studirati evolutivni proces jednog
otkria? Kakvim sredstvima? U kojim ustanovama? U kakvim
laboratorijima?
Ni u kakvim! Nigdje!
Ali, naposljetku, to me ne ozlojeuje nastavi Fermin.
Ozlojeuje me sumnja, podozrivost, nepovjerenje, zlonamjernost i
sitniavost ovih naih ljudi... Ovdje vladaju sve same neznalice i
lupei, i gospodiii razuzdanici. Lupe vlada od Pirineja do
Cdiza... politiari, generali, profesori, popovi, svi su oni puni sebe,
a svi su odreda lupei.
Jest, istinu veli.
Kad sam izvan panjolske proslijedi Ibarra onda sam
sebe nastojim uvjeriti da naa zemlja nije mrtva za civilizaciju i da
se ovdje misli i razmilja, ali im uzmem u ruke kakve nae novine,
odmah mi se smui; samo govore o nekakvim uspjesima svojih voa
i njihove mudre politike i o sportu. Sramota.
Fermin Ibarra pripovijedao je o tome to je poduzimao u

175

Madridu, u Barceloni, u Bilbau. Nekakav mu je milijuna rekao

kako ne moe ulagati novac u maglu: mora imati osnovu; a kad bi se
pokusi pokazali kao uspjeni, ne bi se nimalo ustruavao uloiti
novac na bazi fifty-fifty.
Kapital nae zemlje, ba kao i uprava, nalaze se u rukama
najodvratnije bagre zavri Fermin.
Poslije nekoliko mjeseci Ibarra mu je pisao iz Belgije da su ga
stavili na elo jednog eksperimentalnog zavoda i da ondje ima
prilike svoje ideje provoditi u djelo.

176

Glava etvrta
Susret sa Lul
Prijatelj Hurtadova oca, vii inovnik u predsjednitvu vlade,
obeao je da e se pobrinuti da Andrsu nae mjesto. Taj je
gospodin stanovao u ulici San Bernardo. Andrs je vie puta iao k
njemu, i uvijek je dobivao odgovor da jo nema nita. Jednog dana
vladin mu inovnik ree:
Moemo vam jedino dati mjesto lijenika u higijenskoj
zatiti koje e uskoro biti slobodno. Recite odgovara li vam, pa ako
vam odgovara, imat emo vas u vidu.
Odgovara mi.
Onda u vas na vrijeme obavijestiti.
Kad je toga dana iziao iz inovnikove kue, na uglu ulice Pez
susrete Lul. Bila je ista kao i prije, nije se nimalo promijenila.
Lul se malko zbunila kad je vidjela Hurtada, a to se kod nje
rijetko dogaalo. Andrs ju je promatrao uivajui: bila je tako
vitka, tako ljupka. Ona ga je gledala smijeei se, a crvenilo joj je
malko podlilo obraze.
Imamo toliko toga pripovijedati jedno drugome ree mu
Lul; rado bih se zadrala s vama, ali mi valja obaviti jedan
posao. Majka i ja obino idemo subotom u kavanu Luna. Hoete li
doi onamo?
Hou.
Onda doite, sutra je subota. Tako, izmeu devet i pol i
deset. Neete zaboraviti, a?
Ne, neu.
Rastadoe se, a sutradan uveer Andrs ode u kavanu. S doom
Leonardom i Lul sjedio za stolom i nekakav mlad ovjek s
naoalama. Andrs pozdravi majku, koja ga hladno doeka, a onda
sjede na stolicu podalje od djevojke.
Sjedite ovamo pozva ga ona i naini mu mjesta na
divanu.
Andrs sjede do djevojke.
Jako se radujem to ste doli ree Lul; bojala sam se
da neete doi.

177

 Zato ne bih doao?

Pa kad ste takvi!
Ne razumijem samo zato ste odabrali ovu kavanu. Ili
moda vie ne stanujete u ulici Fcar?
Ma kakvi, ovjee! Sada ivimo ovdje, u ulici Pez. Znate li
tko nas je naveo na odluku da promijenimo stan i nain ivota?
Tko?
Julio.
Zaista?
Jest.
Eto vidite da nije tako lo ni zao kako ste govorili.
Oh, nita ne mijenja na stvari: lo je i zao kako sam i
mislila, ako ne jo i gori. Ve u vam pripovijedati. A vi? to ste
radili? Kako ste ivjeli.
Andrs joj ukratko pripovjedi o svome putu i o svojoj borbi u
Alcolei.
Oh, kako ste vi nemogu ovjek! uzviknu Lul.
Kakav vuk!
Gospodin s naoalama, koji je razgovarao s doom Leonardom,
kad je vidio da Lul ni na as ne prekida razgovor s Andrsom,
ustade i ode.
Ako vam je togod stalo do Lul, moete biti zadovoljni
ree doa Leonarda nekako kiselo, glasom u kojem se itao prezir.
Zato mi to kaete? upita je Andrs.
Jer previe za vas osjea. Ne znam samo zato.
Ni ja ne znam zato su ovjeku neki ljudi dragi ivo e
Lul. Jednostavno su nam dragi, ili nam nisu dragi, i gotovo.
Doa Leonarda, pokazavi na licu prezriv izraz, dohvati
veernje novine i uze itati. Lul nastavi razgovor s Andrsom.
Da vidite kako nam je Julio odluio o ivotu tiho e
Lul. Govorila sam vam da je gad i da nee uzeti Nini za enu. I
zaista, kad je zavrio studij, poeo je izostajati i najposlije se vie
nije pojavio u kui. Raspitala sam se i doznala da vodi ljubav s
nekom gospoicom iz bogate kue. Zovnula sam ga, pa smo
razgovarali. Jasno mi je rekao da ne misli uzeti Nini.
Ba tako?
Jest. Ne odgovara mu, ree. Bila bi mu zapreka i teret kad bi
se oenio siromanom enom. Ostala sam mirna i rekla mu: uj,
htjela bih da sam posjeti don Prudencija i da mu to kae. to hoe
178

da mu kaem? upita me on. Pa nita, rekoh, kai mu da nee uzeti

Nini jer nema sredstava; navedi razloge koje si i meni naveo.
Bit e da se zabezeknuo uzviknu Andrs jer je mislio
da e u onaj dan kad to kae propasti sva obitelj.
Ostao je kao da ga je tko polio hladnom vodom, zapanjio se.
Dobro, dobro, rekao je, otii u mu i kazati. Ja sam rekla majci to
je, a ona je isprva htjela initi nekakve gluposti, ali ih nije uinila.
Zatim sam sve rekla Nini, a ona udarila u pla i htjela se osvetiti.
Kad su se obadvije umirile, rekoh Nini da e doi don Prudencio, u
njemu je spas, znam da mu se ona svia. I zaista je bilo tako. Nakon
nekoliko dana doao don Prudencio. Nastupio je diplomatski. Ako
Julio ne uspije a njoj ne bude s voljom da ide u provinciju... Nini je
bila divna. Odonda vie ne vjerujem u ene.
Ba zgodno ree Andrs.
Zaista preuze Lul jer, vidite, mukarci su laljivi i
prevrtljivi, a ene jo i vie. Nakon malo dana eto don Prudencija u
kuu. Govorio je sa Nini i s mamom, i svadba. I da ste poslije
nekoliko dana vidjeli Julija kad je doao da Nini vrati pisma i da ste
mu vidjeli kiseli osmijeh kad mu je mama uzela nabrajati kako don
Prudencio ima tolike tisue dura, kako ima jedan posjed ovdje, drugi
ondje...
Ve vidim Julija kako se stuio i na samu pomisao da drugi
imaju novaca.
Jest, bio je bijesan. Poslije svadbenog putovanja don
Prudencio me upita: to eli? Hoe li biti sa sestrom i sa mnom ili
e ostati kod majke? A ja sam mu odgovorila: Neu se udati, a bez
posla ne bih htjela ostati; najradije bih otvorila radionicu za izradu
rublja i nastavila posao. Dobro, ree on, kai mi koliko ti treba. I
otvorila sam radionicu.
I imate je?
Imam, ovdje u ulici Pez. U poetku se majka opirala, zbog
njezinih ve gluposti, navodila kako mi je otac bio te ovo te ono. Ali
ja velim: svako ivi kako moe. Zar nije tako?
Jasno. Nema nita dostojnije negoli ivjeti od rada.
Podugo su tako razgovarali Andrs i Lul. Ona je bila
ograniila svoj ivot na kuu u ulici Fcar, tako te ju je zanimalo
samo ono to je u vezi s onim ambijentom. Sad su se dotakli svih
stanara odande i svih susjeda.
Sjeate li se staroga don Cleta? upita ga Lul.
179

 Sjeam se. to je od njega?

Umro je, jadnik... Ba mi ga je bilo ao.
A od ega je umro?
Od gladi. Jedne veeri uosmo Venancia i ja u njegovu
sobu, a on ba na umoru, i tankim glasiem kazuje: Ne, nije mi
nita, ne brinite; malko sam slab, nita vie. I umrije.
U jedan i po poslije ponoi doa Leonarda i Lul ustadoe;
Andrs ih otprati do ulice Pez.
Hoete li se kadgod navratiti? ree mu Lul.
Hou, dakako.
Koji put doe i Julio.
Zar ga ne mrzite?
Prije bih rekla da ga prezirem. Ali me zabavlja, kao da
gledam kakvu zlu ivotinjicu pod staklom.

180

Glava peta
Lijenik u higijenskoj zatiti
Nekoliko dana poto je dobio imenovanje za lijenika u
higijenskoj zatiti i poeo raditi, Andrs shvati da to nije za njega.
Njegov antisocijalni instinkt samo je jaao, pretvarao se u
mrnju na bogate a bez simpatije za siromane.
I ba ja da se naem na ovom poslu, govorio Andrs u sebi.
Ja koji osjeam prezir prema drutvu, ja da priznajem prostituciju i
da prostitutkama izdajem zdravstvene listove! Ja koji bih najradije
da svaka izmeu njih nosi u sebi otrova za dvije stotine gospodskih
sinova!
Ipak je ostao na poslu, dijelom zbog radoznalosti, a dijelom
smatrajui da je tu samo privremeno. Ali mu je tetilo to je morao
ivjeti u onome ambijentu.
Nije vie u njegovom ivotu bilo nita vedro, nita ljupko, nita
nasmijeeno; osjeao se kao ovjek koga su svukli pa ga natjerali da
gazi po grmlju i trnju. Dva pola njegove due bijahu stanje gorine i
osjeaj utuenosti.
Ponekad je bio tako uzrujan da su mu rijei bile pune grubosti.
esto bi kakvoj eni koja je ila na registar rekao:
Jesi li bolesna?
Jesam.
to eli: u bolnicu ili da ostane slobodna?
Radije bih da ostanem slobodna.
Dobro, kako hoe. to je do mene, moe zaraziti pol
svijeta, nije me briga.
Kadikad, videi te ene kako ih dovodi straar a one se samo
smiju, znao bi ih kruto prekoriti.
Nemate ni mrnje. Mrzite, barem ete ivjeti mirnije.
ene ga gledale u udu. Mrnja, emu? upitala bi se koja meu
njima. Dobro je govorio Iturrioz: Priroda je vrlo mudra; naini roba
ali mu dade i ropsku duu; naini prostitutku i dade joj duu
prostitutke.
Taj tuni proletarijat seksualnog ivota imao je svoju tjelesnu
ast. Moda je u tami podsvijesti imaju i pele radilice i ui koje

181

mravima slue kao krave.

U razgovoru s onim enama doznao je Andrs mnogo ta, bilo
je tu injenica da zine od uda.
Meu vlasnicima javnih kua bijae pristojnih osoba: jedan je
sveenik imao dvije te ih je eksploatirao evaneoski mudro i
savreno. Ima li katolikijeg i konzervativnijeg posla nego to je
voditi jednu javnu kuu! Jedva da bi takvo to pogodio i sam onaj
koji bi u isto vrijeme drao arenu za borbu s bikovima i zelenaki
zavod za zajmove.
Od onih ena, one slobodne ile su na registar, na pregled; one
u javnim kuama imale su pregled kod kue.
Andrsu je vie puta valjalo ii u te kune preglede.
U nekim istaknutim javnim kuama nalazio je mladu gospodu
iz visokog drutva, i bio je zanimljiv kontrast vidjeti one ene
umorna, naprahana i namazana lica kako pokazuju izvjetaenu,
neprirodnu veselost, pokraj onih jakih danguba i fifiria, crvenih,
zajapurenih i oelienih dobrim ivotom i sportom.
Promatra drutvene nejednakosti, Andrs je razmiljao o
mehanizmima koji proizvode drutvene defekte kao to su zatvor,
bijeda, prostitucija.
Zaista, kazivae Hurtado u sebi, kad bi narod bio svjestan,
prionuo bi da provede socijalnu revoluciju, sve ako bi se i pokazala
kao utopija, san.
Andrs je vjerovao da u Madridu vidi progresivnu evoluciju
bogatog svijeta koji se poljepava, jaa i pretvara se u kastu, dok
narod evolucionira u obrnutom pravcu, slabei i zapadajui u sve
veu degenaraciju.
Te dvije usporedne evolucije bile su, bez sumnje, bioloke:
narod nije imao naina da podbije noge buroaziji; nesposoban za
borbu, padao je u brazdu i vukao dalje.
Simptomi propadanja pokazivali se u svemu. U Madridu, uzrast
siromanih mladih ljudi, slabo hranjenih, koji su ivjeli u
podrumima i nabijenim sobicama, bijae oigledno manji negoli u
bogatakih sinova, u obiteljima koje su ivjele u dobrim, lijepim i
prostranim kuama.
Inteligencije i tjelesne snage bijae takoer manje meu
siromanim svijetom negoli meu plutokratima. Burujska kasta
spremala se sasvim podjarmiti kastu siromanih i pretvoriti ih u
robove.
182

Glava esta
Trgovina rubljem
Proao je gotovo itav mjesec dok se Hurtado nakanio posjetiti
Lul, a kad je otiao, poneto se iznenadio ulazei u duan. Bila je
to prilina trgovina, sa irokim izlogom koji bijae ureen rubljem
za djecu, razliitim nabranim kapicama i kouljama punim vrpca.
Najposlije ste doli ree mu Lul.
Nisam mogao prije. Nego, je li cio ovaj duan va? upita
Andrs.
Jest.
Onda ste vi kapitalist, strana burujka.
Lul se smijala zadovoljna. Pokazala je Andrsu duan, prostor
za duanom i stan. Sve je bilo lijepo ureeno. Lul je imala djevojku
koja je doekivala kupce i prodavala, i djeaka koji je bio tekli.
Dosta je svijeta ulazilo u trgovinu.
Bio je neki dan Julio ovdje ree Lul pa smo vas
ogovarali.
Zaista?
Jest. I kazao mi je neto to ste vi rekli o meni, i nije mi bilo
nimalo ugodno.
to vam je rekao?
Da ste vi jednom kazali, jo dok ste bili student, da bi
oeniti se mnome bilo isto to i oeniti se orangutanom. Je li istina
da ste to o meni kazali? Odgovorite!
Ne sjeam se; ali je lako mogue.
Da ste vi to rekli?
Jest.
I to da onda radim s ovjekom koji tako uzvraa potovanje
koje osjeam prema njemu?
Ne znam.
Da ste me barem, umjesto orangutanom, nazvali
majmunicom!
Drugi put u tako, ne brinite.
Poslije dva dana Hurtado se opet navratio u trgovinu, a
subotom se sastajao sa Lul i njezinom majkom u kavani Luna.

183

Ubrzo je mogao razabrati da onaj gospodin s naoalama udvara

Lul. Bio je to ljekarnik imao je ljekarnu u ulici Pez, ovjek vrlo
simpatian i obrazovan. Andrs i on razgovarali su o Lul.
to mislite o toj djevojci? upita ga ljekarnik.
Kojoj? Lul?
Jest.
Prema toj djevojci osjeam veliko potovanje ree
Andrs.
I ja.
Ali mi se ini da nije za brak.
Zato?
Samo tako mislim. ini mi se da je to ena cerebralna, bez
organske snage i bez putenosti, ena koja sve dojmove prima sasvim
intelektualno.
Ne znam ba. Ne slaem se.
Te je iste veeri Andrs mogao vidjeti kako Lul postupa s
ljekarnikom suvie prezrivo.
Kad su ostali sami, Andrs joj ree:
Zlo postupate s ljekarnikom. Ne ini mi se da je to dostojno
vas, jer ste u biti pravedni.
Zato?
Pa zato! Ako se ovjek u vas zaljubi, zar je to razlog da ga
prezirete? Surovo je to.
Volja mi je da budem surova.
Trebali biste doivjeti to slino pa da vidite kako prezir nije
nimalo ugodan, pogotovu gdje je bez razloga.
A to vi znate ne dogaa li se i meni isto?
Ne vjerujem. Imam prilino loe miljenje o enama da bih
u to vjerovao.
O enama openito, a posebno o meni napose?
O svima.
Uh, kako postajete zloudni, don Andrs! Kad ostarite,
neete imati nikoga tko bi vas pazio.
Ve sam star. ovjek se mora ljutiti na te enske gluposti.
to nalazite na tome ovjeku da ga tako prezirete? Obrazovan je,
ljubazan, simpatian, zarauje dovoljno za ivot...
Dobro, dobro, ali je meni dosadan. I dosta o tome.

184

Glava sedma
Kuna arita
Andrs bi znao sjesti za duanski stol, i tako bi sjedio
zamiljen, dua bi mu se nasumorila.
Hej, ovjee, to vam je? ree mu jednog dana Lul kad
ga vidje mranijeg negoli inae.
Zaista je svijet neto zabavno promrmlja Andrs:
bolnice, operacione dvorane, zatvori, javne kue. Sve to je opasno
ima svoj lijek, svaki otrov svoj ustuk; s jedne strane ljubav, s druge
javna kua, pokraj slobode nalazi se zatvor. Svaki subverzivni
nagon, a i ono to je prirodno uvijek je subverzivno, ima svoga
andara. Nema ista izvora to ga ljudi ne bi uzmutili i uprljali
svojim apama. To im je u prirodi.
to elite time rei? to vam se dogodilo? pitala ga Lul.
Nita. Smuuje me ovaj odvratni posao koji me zapao.
Danas sam dobio pismo to su mi ga poslale ene iz jedne kue u
ulici Paz, i to me pismo zabrinjava. Potpisale su ga: Nekoliko
nesretnica.
A to kau u pismu?
Nita. U onim bordelima ima nasilja i surovosti. Te
nesretnice to mi alju pismo kazuju mi strahote. Kua u kojoj ive
ima vezu s drugom. Prolaz. I kad lijenik ili vlast doe izvriti
pregled, onda sve neregistrirane ene sakriju na trei kat susjedne
kue.
Zato?
Da se ne bi saznalo za njih, da ih dre izvan dohvata vlasti,
koja bi, iako nepravedna i samovoljna, mogla prouzrokovati
neugodnosti vlasnicima.
A te ene ive loe?
Strano. Spavaju natrpane u bilo kakvu kutu, i jedva da ih
hrane, a jo ih i tuku. A kad ostare i kad vie nisu privlane, kriom
ih odvode u drugo mjesto.
Kakva li ivotal Kakve li strahote! protisnu Lul.
A sve te vlasnice javnih kua nastavi Andrs imaju
sklonost da mue one ene. Ima ih to volujskom ilom uvode svoj

185

red. Danas sam posjetio jednu takvu kuu u Barvelonskoj ulici, gdje
nekakav enskonja, po imenu Cotorrita, pomae vlasnici u
nabavljanju i uvanju onih nesretnica. Taj vam se invertit odjene u
ensko, stavi naunice, jer ima probuene ui, te ide u lov za
djevojkama.
Kakva li odvratna tipa!
To vam je pravi jastreb. Taj eunuh, po onomu to su mi
pripovijedale ene iz one kue, strano je okrutan prema njima, vri
pravi teror nad njima.
A zar te ene nemaju nikakve obrane ni zatite?
Nita. Nemaju ni imena, ni civilnog stanja, ba nita. Zovu
ih kako hoe, sve one odgovaraju na kriva imena: Blanca, Estrella,
Afri... Naprotiv, vlasnice i svodnici uivaju zatitu policije, koja se
sastoji od samog oloa i lupea u slubi politiara.
Zacijelo te ene nisu duga vijeka? ree Lul.
ivot im je vrlo kratak, straan je pomor meu njima. Svaka
je vlasnica javne kue vidjela kako se niu generacije i generacije
tih ena. Bolesti, zatvor, bolnica, alkohol, sve to kosi onu nesretnu
vojsku, i dok se svodnica vrsto dri u ivotu, sve ono bijelo roblje,
svi oni slabi mozgovi trunu i propadaju.
A kako to da ne umaknu odande?
Jer ih vezuju dugovi. Bordel je polip koji svojim kracima
dri i sie one nesretnice. Ako pobjegnu, prijave ih kao kradljivke, a
lupei na policiji odmah ih epaju i sude im. A utjeu se svodnice
razliitim smicalicama, imaju vam one kojekakvih puteva i naina.
Kako su mi rekli u onoj kui u Barcelonskoj ulici, roditelji su iz
Sevilje preko suda traili da im se vrati ki nesretnica, a vlasnica je
na sud poslala drugu, slinu onoj nesretnici, a ta je druga izjavila
sucu da ona ivi u zajednici s ovjekom koga je odabrala, da ivi
vrlo dobro i da ne eli kui.
Kakva li svijeta!
Sve je to maursko i idovsko to je ostalo u panjolcu:
prijevara, la i drugo, a enu smatrati zarobljenicom... To je
posljedica semitske prijetvornosti, semitska nam je religija, semitska
krv. Na tome nezdravom kvascu, to je jo kompliciran naim
siromatvom, naim neznanjem i naom tatinom, ive sva zla.
I sve su te ene zapravo prevarili njihovi zarunici? upita
Lul, koju je vie zanimao individualni aspekt toga zla negoli
socijalni.
186

 Nisu, uglavnom nisu. To su ene kojima se ne mili rad.

Bolje reeno, koje ne mogu raditi. Sve se dogaa u potpunoj
nesvjesnosti. Jasno, nita od toga nema veze sa sentimentalnou ili
tragikom o kojoj se obino govori. To je jednostavno neto brutalno,
glupo, isto ekonomsko, bez ikakve romantine primjese. Jedino
veliko, jako, strano jest to da svima tim enama ostaje nekakav
pojam o asti kao neto golemo i strahovito to im visi nad glavom.
Laka ena iz koje druge zemlje, kad pomisli na svoju mladost,
sigurno e rei: Onda sam bila mlada, lijepa, zdrava. Ovdje pak
kau: Onda nisam bila obeaena. Mi smo narod fanatika, a
fanatizam asti jedan je od najjaih. Stvorili smo idole koji nas sada
mue.
A zar se to ne bi moglo ukinuti? upita Lul.
to?
Pa javne kue.
Kako bi se ukinule! Pitajte gospodina biskupa od
Trebisonde ili predsjednika Akademije moralnih i politikih nauka,
ili pak predsjednicu saveza trgovaca bijelim robljem, pa da vidite to
e vam rei. Kazat e vam: Ah, to je nuno zlo. Valja biti skroman.
Ne smijemo se uznositi i umiljati da znamo vie nego to su znali u
antika vremena... Moj ujak Iturrioz u biti ima pravo kad u smijehu
kae da injenica to pauci jedu muhe samo potvruje savrenost
prirode.
Lul je s mukom gledala Andrsa dok je govorio sa tolikom
ogorenou.
Valja vam se okaniti toga posla ree mu ona.
Jest, i meni se ini, morat u ga najposlije ostaviti.

187

Glava osma
Smrt Villassa
Pod izlikom da je bolestan Andrs je ostavio namjetenje te je,
na zauzimanje Julija Aracila, uao kao lijenik u Esperanzu, drutvo
za uzajamnu pomo siromanih.
Na novoj dunosti nije imao toliko razloga za svoja etika
negodovanja; ali je zato posao strano zamarao: valjalo je obaviti
tridesetak i nekoliko posjeta na dan u udaljenim etvrtima, uspinjati
se pustim stubama, ulaziti na tavane, u kolibe i jazbine.
Osobito je u proljee bio posao zamoran. Onaj svijet iz
podruma i zakutaka, bijedan, prljav, ogoren vruinom, bijae uvijek
razdraen, uvijek spreman na svau. Roditelji koji su gledali kako
im dijete umire morali su na nekome iskaliti svoj jad, i u su
izlijevali na lijenika. Andrs je znao mirno doekivati prijekore i
spoitavanja, ali je kadikad zapadao u bijes te im kazivao istinu: da
su jadnici i prljavci, i da se nikada nee izvui iz svoga kala i
ponienja, sve zbog svoje nebrige i nemara.
Imao je pravo Iturrioz: priroda ne samo da stvara roba nego mu
daje i ropsku duu.
Andrs je u Alcolei kao i u Madridu mogao vidjeti kako
ovjek, to se vie uspinje, ima i sve vie naina i mogunosti da se
izruguje opim zakonima i da ih izigrava. Mogao je vidjeti kako
mo zakona opada u razmjeru s uveanjem sredstava onoga koji ih
kri. Zakon je uvijek krui prema slabome. Automatski pritie
bijednoga. Logino je da bijedni instinktivno mrzi zakon.
Oni nesretnici jo nisu shvaali da samo solidarnou
siromanih mogu dokrajiti vlast i mo bogatih; oni su samo znali
jalovo se jadati i tuiti nad svojim stanjem.
Uzbuenost i bijes bijae neto to je u Andrsu postalo
kronino; vruina i hodanje po suncu izazivae u njemu neprestanu
e koja ga je nagonila da pije pivo i hladna pia kojima je samo
kvario eludac.
Apsurdne ideje razaranja neprestano su mu prolazile mozgom.
Osobito je nedjeljom, kad bi se gurao meu gomilom koja se vraala
s corride, mislio o tome kako bi s uivanjem na svakome ulinom

188

uglu postavio dvanaestak mitraljeza te ne bi pustio da iv proe

ijedan od one vojske tikvana to se vraaju s glupe i krvave borbe s
bikovima.
Sva ona gomila tupoglavaca i oloa upravo je ona koja se
derala iz sveg grla po kavanama pred rat, to su oni manifestanti i
bukai to su ispaljivali hvalisanja i junaenja, kostrijeili se i
prijetili, a onda mirno ostali u kuama. Moral gledatelja borbe s
bikovima otkrio se u njima: moral kukavice koji trai hrabrost u
drugome, u vojniku na bojnom polju, u komedijau, u toreru u areni.
Onoj rulji okrutnih i krvolonih zvijeri, onoj armiji tupoglavaca i
besramnika, Andrs bi silom nametnuo da potuju tuu bol.
Andrsova oaza bijae duan u kojem je nalazio Lul. Ondje, u
tami i na svjeini, sjedio bi i razgovarao, a Lul bi ila te ustala kad
bi ula muterija.
Koje veeri Andrs je pratio Lul i njezinu majku na etalite
Rosales. Lul i Andrs sjeli bi jedno kraj dugoga i gledali u
sumraje to se pred njima sastavljalo u pramenje tame.
Lul je upirala pogled u neprekinute linije svjetla du cesta i
predgraa te zamiljala da je pred njom more s otocima i da se moe
kliziti brodicom povrh tih zbrkanih sjena.
Poto bi podugo razgovarali, vratili bi se tramvajem te bi se,
stisnuvi jedno drugome ruku, rastali u glorijeti San Bernardo.
Izuzev te sate mira i spokojstva, sve ostalo vrijeme bijae
Andrsu na muku...
Jednog dana kad je iao u posjetu u potkrovlje na krajnjoj
periferiji i kad je prolazio hodnikom kue u susjedstvu, prie mu
postarija ena s djetetom u naruju te ga zamoli da skokne bolesniku
u njezin stan.
Takvo to nije Andrs nikad odbijao, pa je uao u bijedni stan.
Mrav, izgladnio ovjek sjedio je ondje na bijednoj postelji te
pjevao i recitirao stihove. Ponekad ustao bi u koulji te iao s jedne
strane na drugu i spoticao se o dva-tri sanduka to ondje bijahu na
podu.
to je tome ovjeku? upita Andrs enu.
Slijep je, a ini se da je sada i poludio.
Nema obitelji?
Ima mene i moju sestru; mi smo mu keri.
Za toga ovjeka ne moe se uiniti nita ree Andrs.
Jedino ostaje da ga odvedemo u kakvu bolnicu ili ludnicu. Poslat u
189

obavijest upravitelju bolnice. Kako se zove bolesnik?

Villass. Rafael Villass.
Taj je gospodin pisao drame?
Jest.
Andrs ga se sjeti onog asa. U deset-dvanaest godina
strahovito je ostario; ali mu je ki ostarjela jo i vie. Imae izgled
eljadeta liena svih utila, eljadeta izbezumljena, izgled to ga
ljudskom stvoru moe dati samo neizmjerna bijeda.
Andrs ode iz one kue silno zamiljen.
Jadan ovjek ree u sebi. Kakva li nesretnika! Ba je
neobian taj bijednik, koji se poduhvatio da izaziva bogate i da im
prkosi! Kakva li komina sluaja heroizma! I da moe rasuivati,
moda bi pomislio da je dobro uinio i da je jadni poloaj u kojemu
se nalazi zapravo znak bohemske slave. Jadni glupan!
Nakon sedam-osam dana, kad je ponovno doao posjetiti
bolesnika u potkrovlju, rekoe mu da je susjed Villass umro.
Stanari su mu pripvjedili da je ludi pjesnik, kako su ga zvali,
tri dana i tri noi proveo viui, izazivajui svoje knjievne
neprijatelje i grohotom se smijui.
Andrs ue da vidi mrtvaca. Bio je opruen na podu, umotan u
plahtu. Ki, ravnoduna, uurila se u jednom kutu.
Nekoliko odrpanaca, meu njima jedan duge kose, okruivalo
mrtvo tijelo.
Jeste li vi lijenik? upitat e jedan izmeu njih Andrsa,
prilino drsko.
Jesam.
Pregledajte tijelo, jer mislimo da Villass nije mrtav. To je
sluaj katalepsije.
Kojeta ree Andrs.
Svi oni odrpanci, zacijelo bohemi, Villassovi prijatelji,
izvodili su strahote s mrtvim tijelom: ibicama su mu palili prste da
vide osjea li. Jadnika ni mrtva nisu putali na miru.
Iako je bio uvjeren da nije posrijedi nikakva katalepsija, Andrs
ipak izvadi stetoskop i uze oslukivati oko srca.
Mrtav je ree Andrs.
U taj mah ue nekakav starac bijele kose i brade; ue epajui i
potapajui se. Bijae sasvim pijan. Prie mrtvom tijelu Villassovu
te melodramatinim glasom povika:
Zbogom, Villass! Bio si pjesnik! Bio si genij! Tako u
190

umrijeti i ja! U bijedi, jer sam bohem, i nikad neu prodati svoje
savjesti! Nikad!
Odrpanci se zgldali meu sobom, zadovoljni kanda onim
prizorom.
Tako je i na tu priliku nizao starac bijele kose i brade, i tko zna
dokle bi on besjedio, ali se pojavio momak koji je upravljao
pogrebnim kolima: nakrivio cilindar na glavi, u desnoj mu ruci bi,
a u ustima ik.
Dobro ree on lupeki i pokaza crne zube. Hoete li
snijeti le ili neete? Ne mogu ja ovdje ekati u beskraj; valja i
druge mrtvace voziti na groblje.
Jedan izmeu odrpanaca, koji je imao naoale i ovratnik, krut i
umazan, to mu je iskakao iz kaputa, prie Hurtadu te e mu, u
smijenoj afektaciji:
Kad ovjek to vidi, uhvati ga volja da bombu s dinamitom
stavi pod nepce.
Oaj tog bohema inio se Hurtadu i previe ishitrenim a da bi
bio iskren.
Ostavio je skup odrpanaca u potkrovlju te iziao iz kue.

191

Glava deveta
Ljubav, teorija i praksa
Andrs je posjeivao Lul, volio je sjediti s njom u duanu i
razgovarati. I dok bi on raspredao te iznosio misli o ovome i onome,
ona bi ga sluala smijeei se, i samo bi ponekad togod napomenula
ili prigovorila. Uvijek ga je, u ali, nazivala don Andrs.
Imam svoju malu teoriju o ljubavi on e joj jednog dana.
O ljubavi trebali bi imati veliku teoriju podrugljivo e
mu ona.
Nemam takve. Naao sam da u ljubavi, ba kao u medicini
prije osamdeset godina, postoje dva postupka: alopatija i
homeopatija.
Izraavajte se jasno, don Andrs strogo e ona.
Evo, objasnit u. Ljubavna alopatija temelji se na
neutralizaciji. Lijek je u suprotnosti. Po tome principu, malen ovjek
trai visoku enu, plavokosi trai crnku, i obrnuto. To je postupak
plaljivih, koji nemaju pouzdanja u sebe... Drugi postupak...
Da vidimo taj drugi postupak.
Drugi je postupak homeopatski. Slino se lijei slinim. To
je sistem onih koji su zadovoljni sobom. Crnokosi trai crnku,
plavokosi plavojku. Ova moja teorija, ukoliko u njoj ima
pouzdanosti, mogla bi posluiti za poznavanje ljudi.
Zbilja?
Jest. Vidimo ovjeka debela, crnokosa, sa zatubastim
nosom, pokraj isto takve ene, i zakljuak je da je taj ovjek tat i
siguran u se; ali kad se takav crnokos debeljko zatubasta nosa nae
kraj ene vitke, plavokose i otrijeg nosa, znai da taj nema
povjerenja u svoj tip ni u oblik svoga nosa.
Onda ja, koja sam crnka, poneto prasta nosa...
Ne, niste.
Nimalo?
Nimalo.
Hvala, don Andrs. I dobro, ja koja sam crnka i, mislim,
poneto prasta nosa iako vi velite da nisam, ja takva kad bih bila
tata voljela bih momka iz vlasuljarne na uglu, a kad bih bila sasvim

192

skromna, voljela bih ljekarnika, koji ima lijep nos.

Vi niste normalan sluaj.
Nisam?
Niste.
Pa to sam onda?
Sluaj za prouavanje...
Ja sluaj za prouavanje... ali nitko me nee prouavati.
elite li, Lul, da vas ja prouavam?
asak je gledala u Andrsa, zagonetnim pogledom, a onda se
nasmijala.
Vi, don Andrs, koji ste uen ovjek i koji ste iznali te
teorije o ljubavi, biste li mi rekli to je to ljubav?
Ljubav?
Jest, ljubav.
Pa ljubav je... uinit u vam se pedantom... ljubav je stjecaj
nagona fetiistikog i nagona seksualnog.
Ne razumijem.
Evo objanjenja. Seksualni instinkt slijepo tjera mukarca
prema eni i enu prema mukarcu; ali mukarac, koji ima
sposobnost da zamilja i da mata, kazuje: ova ena; a ena veli:
ovaj mukarac. I tu poinje fetiistiki instikt: odabranoj osobi
pripisujemo druga, ljepa svojstva, nadograujemo i uljepavamo
ono prvotno, i uvjeravamo se da je idol to ga je skovala naa mata
jednostavno stvarnost. Mukarac koji voli neku enu u svojoj je
unutranjosti vidi drugaiju nego to je u stvarnosti, on je izobliuje,
a isto je tako i sa enom koja voli nekog mukarca. Kroza sjajan i
laan oblak gledaju zaljubljeni jedno drugo, a u tami se podsmjehuje
stari avo, koji nije nita drugo doli vrsta.
Vrsta! to tu ulazi vrsta?
Instinkt vrste jest volja da imamo djece, da izrodimo
potomstvo. Dijete je glavna misao ene. ena, nagonski, eli
najprije dijete; ali priroda mora zaodjeti tu elju u drugi, poetiniji i
sugestivniji oblik, i stvara te lai, ta vela, to tvore ljubav.
Znai, ljubav je u biti prijevara?
Jest, varka kao i sam ivot. Zato je netko i rekao, i to s
pravom: jedna je ena dobra kao i druga, a ponekad i bolja. Isto se
moe rei i o mukarcu: jedan je dobar kao i drugi, a poneki i bolji.
S time bi se mogao sloiti samo onaj tko ne voli.
Jasno, onaj koji nema iluzija, koji nije prevaren... Zato se i
193

dogaa da brakovi iz ljubavi donose vie jada i razoaranja negoli

brakovi sklopljeni iz imovnih ili stalekih obzira.
I vi zaista vjerujete u to?
Vjerujem.
I to mislite da vrijedi vie: prevariti se i trpjeti ili se nikada
ne prevariti?
Ne znam. Teko je to znati. Mislim da tu nema i ne moe
biti nekakva opeg pravila.
Takvi su je razgovori zabavljali.
Jednog prijepodneva Andrs u duanu nae Lul u razgovoru s
mladim oficirom. Vidio ga je ondje jo nekoliko puta. Nije je htio
pitati tko je to, a kad ga vie nije viao, doznao je da je to njezin
tetki.
U to vrijeme Andrs je ve pomiljao da je Lul moda
neraspoloena prema njemu. Moda su joj misli kod onog oficira.
Andrs se htio okaniti navade da odlazi u malu trgovinu u ulici
Pez, ali nije mogao. Bilo je to jedino ugodno mjesto gdje se dobro
osjeao...
Jednoga jesenskog jutra otiao je u etnju u Monclou. Napala
ga sjeta, poneto smijena sjeta neoenjena ovjeka. Nekakav
sentimentalizam pao mu na srce dok je promatrao prirodu i nebo na
kojem ne bijae ni oblaka; Sierra Guadarrama modrila se poput
tirkiza.
Mislio je na Lul i odluio je posjetiti. Bila je njegova jedina
prijateljica. Vratio se u grad, uputio se u ulicu Pez i uao u malu
trgovinu.
Lul bijae sama, pahalicom je otirala prainu s ormara. Andrs
sjede na uobiajeno mjesto.
Danas ste mi nekako jako lijepi iznenada e Andrs.
to vam je danas, don Andrs, da ste tako ljubazni?
Zaista lijepo izgledate. Otkad ste ovdje, vi se humanizirate.
Prije ste imali satirian izraaj na licu, bili ste jako podrugljivi, a
sada vie niste. Crte vam se umekavaju, postaju blae. Vjerujem da
sve to potjee odavde: otkad ste ovdje te doekujete majke koje
kupuju kapice svojoj djeci, i sami dobivate na licu neto materinsko.
Vidite, tuno je uvijek i neprestano izraivati kapice za tuu
djecu.
Biste li radije da ih izraujete za svoju?
Bih, kad bi moglo biti, zato ne bih? Ali ja nikad neu imati
194

djece. Tko e me voljetii?

Ljekarnik iz kavane, porunik... Pravite se skromni, a niete
pobjede...
Ja?
Jest, vi.
Lul je pahalicom opraivala police.
Mrzite li me, Lul? upita Andrs.
Mrzim, jer mi kazujete gluposti.
Dajte mi ruku.
Ruku?
Jest. A sada sjednite kraj mene.
Kraj vas?
Jest.
Sad me pogledajte u oi, poteno.
Gledam vas. elite li jo to?
Mislite, Lul, da vas ne volim?
Hja, moda me malko volite... Vidite da nisam zla djevojka,
i to je sve.
A kad bi bilo vie? Kad bih vas volio svom ljubavlju, to
biste mi odgovorili?
Ne, nije istina. Vi me ne volite. Nemojte mi to govoriti.
Ali vas volim, zaista i primakne lice njezinu te je poljubi
u usta.
Lul je estoko pocrvenjela; zatim poblijedi i pokrije lice
rukama.
Lul, Lul ree Andrs. Jesam li vas uvrijedio?
Lul ustade te uze etkati; smijeila se.
Vidite, Andrs, tu sam ludost, tu varku o kojoj kaete da je
ljubav, ja osjetila prema vama im sam vas vidjela.
Zaista?
Jest, zaista.
A ja slijep?
Jest, sasvim slijep.
Andrs uze njezinu ruku meu svoje te je prinese ustima. Jo su
podugo razgovarali, sve dok se nije zauo glas doe Leonarde.
Idem ree Andrs, ustajui.
Do vienja! uzviknu ona i privinu se uza nj. Nemoj
me vie ostavljati, Andrs. Kamo ti ide, idem i ja.

195

SEDMI DIO
Iskustvo s djetetom

196

Glava prva
Pravo na potomstvo
Nakon nekoliko dana Andrs se pojavi u kui svog ujaka.
Polako je skrenuo razgovor na pitanja braka i onda rekao:
Mui me jedan sluaj savjesti.
ovjee!
Jest. ovjek koga posjeujem, jo mlad ali artritian i
nervozan, ima zarunicu, svoju staru prijateljicu, slabanu i poneto
histerinu. Taj me ovjek pita moe li se oeniti, a ja ne znam to da
mu odgovorim.
Ja bih mu rekao neka se ne eni odgovori Iturrioz. A
onda neka radi to hoe.
Ali mu treba dati objanjenje.
Kakvo vraje objanjenje! On je gotovo bolesnik, a ona isto
tako. On oklijeva i dosta! Neka se ne eni.
Ne, nije to dovoljno.
Za mene jest. Ja mislim na dijete. Ne vjerujem, kao to
vjeruje Caldern, da je roditi se najvei ovjekov grijeh. To mi se
ini pjesnikom glupou. Najvei je ovjeku grijeh u tome to raa.
Zar uvijek? Bez izuzetaka?
Ne. Evo kriterija: ako roditelji imaju zdravu djecu, daju im
pouzdan krov nad glavom, pruaju im zatitu, omoguuju im odgoj i
obrazovanje, brinu se o njima... onda tim roditeljima moemo dati
odrjeenje. Ako roditelji imaju bolesnu djecu, tuberkuloznu,
sifilitinu, neurasteninu, onda takve roditelje moemo smatrati
zloincima.
A moe li se to unaprijed znati?
Moe, vjerujem da moe.
Ne ini mi se ba lakim.
I nije lako; ali ve sama opasnost, ve sama mogunost da
izrodi bolesno potomstvo, morala bi ovjeku biti dovoljna da ga ne
raa. Obnavljati, ovjekovjeiti bol na svijetu, to mi se ini zloinom.
Ali moe li itko znati kakvo e mu biti potomstvo? Imam
bolesna prijatelja koji je nedavno dobio zdravu i vrstu kerkicu.
To je mogue. esto biva da snaan ovjek ima rahitinu

197

djecu, i obratno; ali ne mari. Jedina garancija za valjano potomstvo

jest zdravlje roditelja.
Iznenauje me taj intelektualni stav kod jednog
antiintelektualista kao to ste vi ree Andrs.
I ja se udim tome stavu svjetskog ovjeka kod jednoga
intelektualca kao to si ti. Priznajem ti, za mene nema nita
odvratnije nego to je ta plodna ivotinja koja u pari alkohola raa
djecu to zavravaju na groblju ukoliko ve ne stignu uveati vojsku
kriminalaca i prostitutki. Istinski mrzim onu besavjesnu stoku koja
ispunja zemlju bolesnim i gnjilim mesom. Sjeam se jedne slukinje
iz nae kue: udala se za pijanca idiota koji se nije mogao
uzdravati, jer nije znao raditi. Ona i on bijahu sukrivci u stvaranju
bolesne i jadne djece to su hodala u dronjcima, a onaj je idiot
dolazio od mene traiti novaca, uvjeren da je nekakva zasluga biti
otac obilna i odvratna poroda. ena, krezuba, uvijek s nadutim
trbuhom, bila je ivotinjski ravnoduna prema raanju, nevolji i
smrti djece. Umrlo jedno? Pa doi e drugo, govorila je ciniki. Ne,
nije doputeno i ne moe se dopustiti raanje bia koja e ivjeti u
boli.
I ja tako mislim.
Plodnost ne moe i ne smije biti socijalni ideal. Ne trai se
koliina nego kakvoa. Neka rodoljubi i revolucionari opjevaju
plodnu ivotinju, za mene e ona uvijek biti odvratna ivotinja.
Sve je tako kako kaete mrmljao je Andrs ali sve to
ne rjeava moj problem. to da kaem onom ovjeku?
Ja bih mu rekao: oenite se ako hoete, ali nemojte raati
djece. Brak neka vam bude bez potomstva.
Znai, neka na moral najposlije bude nemoral. Kad bi to
uo Tolstoj, rekao bi da ste podlac s fakulteta.
Kojeta! Tolstoj je apostol, a apostoli kazuju svoje istine,
koje su uglavnom glupost drugima. Ja bih otvoreno govorio s tim
tvojim prijateljem. Rekao bih mu: Jeste li vi ovjek egoist, malko
okrutan, jak, zdrav, otporan prema vlastitu bolu a ravnoduan na
tua stradanja? Jeste? Onda se oenite i raajte djecu: bit ete dobar
otac obitelji... Ali ako ste ovjek koga se sve doima, razdraljiv i
jako utite bol, onda se nemojte eniti, a ako se oenite, nemojte
raati djecu.
Andrs je smuen otiao s ujakove terase.
Uveer je napisao Iturriozu pismo i u njemu rekao da je on onaj
198

artritiar koji se eni.

199

Glava druga
Novi ivot
Hurtado nije mario za forme i nije se protivio vjenanju u
crkvi, kako je htjela doa Leonarda. Prije enidbe odveo je Lul u
posjetu Iturriozu. Lul se svidjela ujaku i ujak njoj.
Gledajte rekla je Iturriozu da naete Andrsu kakav
posao da ne mora puno izlaziti, jer se sa tih obilazaka uvijek vraa
neraspoloen.
Iturrioz je naao posao, trebalo je prevoditi lanke i knjige za
lijeniki asopis koji je istodobno objavljivao i nova struna djela.
Sada e ti dati dvije-tri knjige da ih prevede s francuskoga
ree mu Iturrioz.
Ali gledaj da naui engleski, jer e ti za koji mjesec dati na
prijevod neto s engleskoga, a ustreba li ti onda togod, ja u ti
pomoi.
Vrlo dobro. I lijepa vam hvala.
Andrs je ostavio posao u Esperanzi. Naprosto je odahnuo. U
etvrti Pozas, nedaleko od Lul i njezine trgovine, unajmio je stan.
Zatraio je od vlasnika da od triju soba to su gledale na ulicu
naini jednu i da prostor ne prekrije tapetama nego da ga oboji
kakvom bojom.
Taj prostor imao je branom paru biti spavaonica, radna soba i
blagovaonica. Zajedniki ivot imali su tu provoditi.
Drugi bi ovdje uredili salon i kabinet, a spavali bi u
najgorem dijelu kue govorae Andrs.
Lul je te higijenske odredbe smatrala fantazijama,
nastranostima; imala je posebnu rije kojom je oznaavala
ekstravagancije svoga mua.
Kakvih li muiavosti! kazivala ona.
Andrs je u Iturrioza traio u zajam neto novca da nabavi
posoblje.
Koliko ti treba? upita ga ujak.
Malo; elim skroman namjetaj, ne kanim nikoga primati.
U poetku je doa Leonarda htjela stanovati sa kerkom Lul i
s Andrsom, ali se on protivio.

200

 Ne, ne rekao je Andrs neka ide tvojoj sestri i don

Prudenciju, tako e biti najbolje.
Nee s istinom nasrijedu: ne voli mamu.
Jasno! Naa e kua imati drugaiju temperaturu nego
ulina. Punica bi bila hladan propuh. Neka nitko ne dolazi, ni od
tvojih ni od mojih.
Jadna mama! Kakvo miljenje ima o njoj! govorila Lul
smijui se.
Ne, nego drugaije mislimo i sudimo; ona je uvjerena da
treba ivjeti za vanjski svijet, a ja ne mislim tako.
Poto se malko skanjivala, Lul se dogovorila sa starom
prijateljicom i susjedom Venancijom i dovela je u kuu. Bila je to
vjerna i odana starica, voljela je Andrsa i Lul.
Trai li me tko, uvijek recite da me nema govorio joj
Andrs.
Dobro, gospodine.
Andrs je nakanio i bio spreman da savjesno obavlja svoj
prevoditeljski posao.
Ona prostorija puna zraka i svjetla, u koju je ulazilo sunce i u
kojoj je imao svoje knjige i papire, davala mu je volju za rad.
Vie se nije toliko osjeao kao progonjena zvijer, kao to se
osjeao prije. Izjutra bi se okupao te prionuo na posao.
Lul se vraala iz duana, i Venancia bi im iznijela jelo na stol.
Jedite s nama govorio joj Andrs.
Ne, ne.
Nije bilo mogue uvjeriti staru da moe sjesti za stol sa svojim
gospodarima.
Poslije ruka Andrs je pratio Lul u trgovinu, a onda se vraao
na posao.
Vie je puta rekao Lul da im je ve dovoljno za ivot ono to
on zarauje i da bi mogli ostaviti duan; ali ona nije htjela.
Tko zna to ivot nosi govorila Lul; valja tedjeti,
pripremiti se za svaki sluaj.
Jo je i nou Lul htjela togod raditi na stroju; ali joj Andrs
nije doputao.
Andrs se sve vie oduevljavao svojom enom, ivotom,
kuom. udio se kako prije nije zamijetio njene vrline, njezinu
sposobnost za red i tednju.
Rasla mu je volja za rad. Ona velika prostorija davala mu je
201

dojam da se ne nalazi u kui sa susjedima i s dosadnim svijetom,

nego na ladanju, negdje daleko.
Brino je i mirno radio. U urednitvu onog asopisa posudili su
mu razliite moderne znanstvene rjenike, a Iturrioz mu je dao dvatri rjenika stranih jezika, i mnogi su mu pomagali.
Nakon nekog vremena morao je davati ne samo prijevode nego
i originalne studije, gotovo uvijek o podacima i iskustvima do kojih
su doli strani istraivai.
esto se sjeao onoga to je govorio Fermin Ibarra: otkrie je
posljedica prijanjih djela, i esto se do izuma lako dolazi. Zato u
panjolskoj nema eksperimentatora, kad eksperimentiranje, da
donese ploda, ne trai vie nego da mu se posveti?
Nema sumnje, nedostajali su laboratoriji, radionice, u kojima bi
se pratio evolutivni proces jedne grane nauke; a s druge strane bilo
je previe sunca, previe neznanja i previe zatite to prua sveti
otac papa, a ta zatita, ako i jest korisna dui, silno je tetna znanosti
i tehnikom napretku.
Te ideje, koje su u njemu prije nekog vremena izazivale bijes,
sada ga vie nisu ogoravale.
Andrs se osjeao tako dobro da se ve pobojavao. Moe li
potrajati ovaj mirni ivot? Hoe li to naporom doi do ivota ne
samo podnoljiva nego i razborita i osmiljena?
Njegov ga je pesimizam nagonio na pomisao i na zakljuak da
taj njegov mir nee biti trajan.
Izbit e togod kad se budem najmanje nadao, govorio je u
sebi, i ode lijepa ravnotea.
esto mu se inilo da u njegovu ivotu ima nekakav prozor
otvoren u ponor. Nagne li se na taj prozor, zavrtjet e mu se u glavi,
zahvatit e ga strava. I bojao se da e mu se s ovog ili s onog razloga
taj ponor opet otvoriti pod nogama.
Za Andrsa, svi susjedi i svi srodnici jesu neprijatelji; a zaista
su punica, Nini, njezin mu, susjedi, vratarka, gledali taj sretni brak
kao nekakav napadaj na se.
Nemoj se osvrtati na ono to ti kau preporuivao je
Andrs eni. Mir kakav vlada kod nas uvreda je za sav taj svijet
koji ivi u neprestanoj tragediji ljubomore, zavisti, gluposti. Imaj na
umu da nas ele zatrovati.
Drat u to u pameti uzvraala Luli, koja se rugala
ozbiljnim preporukama svoga mua.
202

Poneke nedjelje Nini je pozivala sestru u kazalite.

A Andrs ne eli ii? pitala Nini.
Nee ii, radi.
Tvoj je mu pravi je.
Dobro je, samo ga pusti na miru.
Kad bi uveer dola kui, Lul bi muu pripovijedala to je
vidjela. Andrs bi ubacio kakvu filozofsku misao, koja se njoj inila
jako smijenom, zatim bi sjeli za veeru, a onda izili u etnju.
Ljeti su gotovo svakog dana izlazili kad bi se unoalo. Poto bi
zavrio posao, Andrs bi iao po Lul u duan; prepustili bi djevojci
da zatvori trgovinu, a njih bi se dvoje uputilo u etnju na Canalillo
ili na Dehesu de Amaniel.
Koje veeri otili bi u kakav kino u Chamberiju, i Andrs se
zabavljao sluajui Lul i njezine komentare, koji su imali onu
madridsku ljupkost i duhovitost koja ni u emu nije slina
nategnutim i glupim alama koje nam serviraju specijalisti za
madridski duh.
Lul je Andrsu prireivala velika iznenaenja; nikad ne bi
pomislio da ta djevojka, tako smiona naizgled, u sebi skriva takvu
plahost.
Lul je imala udno miljenje o svome muu; smatrala ga je za
udovite.
Jedne noi pokasno su se vraali sa etnje, dolazei od
Canalilla; u mranoj uliici blizu naputenog groblja namjerie se na
dvojicu sumnjiva izgleda. Bilo je ve tamno; napol dotrajala
svjetiljka na grobljanskom zidu osvjetljavae put to je, crn od
ugljene praine, vodio izmeu dva zida. Jedan od one dvojice
priblii im se, nekako sumnjivo, da trai milostinju. Andrs
odgovori da nema ni novia te izvadi iz depa klju od kue, koji
zasvjetluca kao da je revolverska cijev.
Sumnjiva dvojica nisu ih se usudila napasti, pa su Lul i
Andrs mogli stii na ulicu San Bernardo bez zapreke.
Jesi li se bojala, Lul? upita Andrs.
Jesam, ali ne puno. Pa ila sam s tobom...
Kakve li iluzije, pomisli Andrs; moja ena misli da sam
Herkul.
Svi su se znanci divili kako Lul i Andrs imaju skladan brak.
Istinski smo se zavoljeli govorio Andrs jer nismo
imali interesa da laemo.
203

Glava trea
U miru
Proli su mnogi mjeseci a mir je u braku ostao nepomuen.
ovjek naprosto nije mogao prepoznati Andrsa. Nain ivota,
pa injenica to nije morao podnositi sunce i egu, ni penjati se uza
stube, ni gledati bijedu, sve mu je to donosilo smirenost.
Govorei filozofski, rekao bi da je osjeanje ukupnosti njegova
tijela, cenesthesia, bilo u onaj as pasivno, mirno, blago; to to se
fiziki osjeao dobro pripremalo ga je za savrenstva i intelektualne
ravnotee, to su ga epikurejci i stoici nazvali ataraxia, raj onoga
koji ne vjeruje.
To stanje vedrine ulijevae mu bistrine i metodinosti u radu.
Sintetine studije to ih je napisao za lijeniki asopis imale su
velik uspjeh. Direktor ga je osokolio da nastavi tim putem. Nije vie
od njega traio da samo prevodi nego i daje originalne radove za
svaki broj.
Andrs i Lul nisu nikad imali ni najmanje svae; vrlo su se
dobro razumijevali. Samo u pitanjima higijene i ishrane nije marila
za ono to mu kazuje.
Zna, ne treba jesti toliko salate govorio joj on.
Zato? Tako mi prija.
Vjerujem da ti prija, ali nije za te ta kiselina. Artritina si
kao i ja.
Ah, gluposti!
Nisu gluposti.
Sav zaraeni novac Andrs je davao eni.
Meni nemoj nita kupovati govorae joj.
Ali ti treba...
Nita meni ne treba. Ako eli to kupiti, kupi sebi ili za
kuu.
Lul je i dalje drala malu trgovinu rubljem; odlazila je onamo
na posao i vraala se kui, nekad s mantillom,28 a nekad s malim
Mantilla je tanak, najee sasvim proziran rubac od svile ili od ipaka, od
vune ili od tila, kojim panjolke pokrivaju glavu, ali se ne povezuje, nego se samo
metne na frizuru s visokim uskim eljem te se slobodno sputa na ramena. Prev.
28

204

eirom.
Otkad se udala bolje je izgledala; kako se vie kretala na zraku,
imala je zdravu boju. Osim toga, onaj joj se satirini izraaj na licu
ublaio, i sva je bila nekako blaa i ljupkija.
Vie je puta Hurtado s balkona vidio kako kakav mladac ili
starac slijedi njegovu enu sve do kue.
Pazi, Lul, govorae joj slijede te.
Zbilja?
Jest. A valja priznati da si postala jako zgodna. Bit u
ljubomoran.
Jest, mnogo. Zna ti i predobro koliko te volim uzvraala
ona. Dok sam u duanu, uvijek mislim to li ti radi.
Ostavi trgovinu.
Ne, ne. Zamisli: ako imadnemo sina? Valja tedjeti.
Sina! Andrs nije htio govoriti niti uiniti i najmanju aluziju na
tu zaista delikatnu toku; jako ga je uznemirivala.
Vjera i zastarjeli moral jo pritiu ovjeka, govorio je u
sebi. Jednostavno ne moe iz sebe sasvim istisnuti praznovjernog
ovjeka koji u krvi nosi pojam grijeha.
Znao je, mislei na budunost, zapadati u strah; osjeao je da bi
se mogao otvoriti onaj prozor u bezdan.
esto je sa enom iao u posjete Iturriozu, a znao je i ujak koji
put skoknuti Andrsu.
Po prilici godinu dana poslije vjenanja Lul se neto
razboljela; bila je rastresena, sjetna i zabrinuta.
to li joj je? pitao se Andrs uznemiren.
Prolo je i to tuno razdoblje, ali se ubrzo vratilo i pritiskalo jo
jae; Lul je imala zamagljene i oteene oi; na licu joj se vidjeli
tragovi plaa.
Andrs, zabrinut, trudio se i upinjao da se pokae vedar; ali je
doao trenutak u kojem mu vie nije bilo mogue hiniti da ne zapaa
u kakvu mu se stanju nalazi ena.
Jedne noi upita to joj je, a ona, obisnuvi mu oko vrata,
bojaljivo iznese to je mui.
Bijae ono ega se Andrs i bojao. alost to nema djeteta i
sumnja da ga njezin mu i ne eli, bijae uzrok suzama to ih je
ronila Lul; na srce joj pali golemi jadi.
Kakav stav zauzeti pred slinom boli? Kako toj eni objasniti
da se on osjea kao zatrovan i truo proizvod koji ne smije imati
205

potomstva?
Andrs je naumio da je utjei i da joj objasni... Bilo je
nemogue. Lul je plakala, grlila ga, ljubila ga dok su joj niz obraze
tekle suze.
Neka bude to bude! promrmlja Andrs.
Kad je ujutro ustao, Andrs nije bio vedar kao obino.
Poslije dva mjeseca Lul mu, sjajnih oiju, objavi da je
zatrudnjela.
O injenici nije bilo sumnje. Andrs je ve ivio u neprestanoj
tjeskobi. Otvarao se u njegovu ivotu onaj prozor to gleda u ponor.
Bremenitost je kod Lul izazvala potpunu promjenu; od vesele
podrugljivke postala je tuna i sentimentalna ena.
Andrs je zamjeivao da je ve i njezina ljubav prema njemu
nekako drugaija, nekako pomijeana s ljubomorom i razjarenou;
nije vie bila ona simpatija puna predanosti, ale i blagosti; bijae to
sada ivotinjska ljubav. Priroda je traila svoja prava.
Od ovjeka puna talenta i muiavosti Andrs je postao njezin
ovjek. Ve je u tome Andrs vidio poetak tragedije. Htjela je da je
prati, da joj dade ruku, osjeala je ljubomoru, umiljala da se okree
za drugim enama.
Kad je trudnoa poodmakla, Andrs je zamijetio da se histerija
njegove ene uveava.
Ona je znala da se ti ivani poremeaji javljaju u noseih ena,
i nije im pridavala vanosti; ali je on drhtao.
Doa Leonarda poela je dolaziti u kuu, i kako nije bila
raspoloena prema Andrsu, unosila je otrov u sve.
Jedan od lijenika koji je suraivao u asopisu, mlad ovjek,
nekoliko je puta posjetio Lul. Rekao je da je s njome u redu;
njezine histerine manifestacije nisu vane: to je esta pojava kod
trudnih ena. A s Andrsom bivalo svaki put sve gore.
Mozak mu je bio u neprestanoj i sve veoj napetosti, a emocije
to ih je svatko proivljavao njega su izbacivale iz ravnotee.
Iziite, proetajte se govorio mu lijenik.
Ali on nije znao to bi poeo izvan kue.
Nije mogao spavati, i poto je okuao razliita sredstva za
spavanje, odluio se da uzima morfij. Ubijala ga ona pusta tjeskoba.
Jedini ugodni asovi u njegovu ivotu bijahu oni to ih je
provodio u radu. Pisao je sintetinu studiju o aminima, i upeo je
svom snagom, da zaboravi brige i da unese jasnoe u svoje misli.
206

Glava etvrta
Imao je neto od pretee
Kad je trudnoa bila na vrhuncu, Lul je imala strano uvean
trbuh.
Da vidimo hou li imati dvojke govorila je smijui se.
Ne govori to mrmljao Andrs, ojaen i ogoren.
Kad je Lul mislila da se blii as, Hurtado je otiao po mladog
lijenika, prijatelja svoga i Iturriozova, koji se posvetio poroajima.
Lul je bila vrlo hrabra. Lijenik joj je savjetovao da se kree,
da hoda, te nije prestajala hodati po sobi, uza sve to to se savijala
od bolova i morala se prihvaati za posoblje.
Tako je provela cio dan. Lijenik je rekao da su prvi poroaji
uvijek teki; ali je Andrs poeo sumnjati da ono nije nalik na
normalan poroaj.
U noi se Lul osjeala gore, snage su joj poele poputati.
Andrs ju je promatrao suznih oiju.
Jadna moja Lul, koliko trpi govorae joj Andrs.
Ne marim za bolove uzvraala ona samo da dijete
poivi!
Poivjet e, ne brinite! govorio je lijenik.
Ne, nee, srce mi kae da nee.
No bijae strana. Lul je bila iscrpljena. Andrs, spustivi se
na stolicu, promatrae je kao oglupavio. Ona mu se kadikad
primicala i govorila:
I ti trpi, jadni Andrs.
I milovala mu elo i rukom mu prelazila po licu.
Andrs je postao strano nestrpljiv i svakog se asa savjetovao
s lijenikom; ne, ne moe to biti normalan poroaj; ima tu nekakva
potekoa; tjesnoa zdjelice ili takvo to.
Ako ne bude nita do jutra ree lijenik vidjet emo
to nam je initi.
Odjednom pozva Hurtada.
to je? upita Andrs.
Pripremite klijeta, odmah.
to se dogodilo?

207

 Stisnue pupkovine.
Ma koliko je brzo lijenik utisnuo dvije lopatice klijeta i
izvrio izvlaenje, dijete je roeno mrtvo. Umrlo je ba onog asa.
Je li ivo? tjeskobno e Lul.
Videi da joj ne odgovaraju, shvatila je da je mrtvo, te pade
onesvijetena. Ubrzo je dola k sebi. Poroaj jo nije bio zavren.
Poloaj u kojemu se nalazila Lul bijae teak; maternica je ostala
bez napetosti i nije istisnula posteljicu.
Lijenik je pustio Lul da se odmori. Majka htjede vidjeti
mrtvo dijete. Uzimajui sitno tjelece na presavijenu plahtu Andrs
je osjetio otru bol, i oi mu se napunie suzama.
Lul briznu u gorak pla.
Dobro, dobro, dosta je ree lijenik; sada treba skupiti
snage.
Htio je izazvati istisnue placente kompresijom, ali nije uspio.
Odmah zatim dade porodilji injekciju ergotina, ali nije mogao
sprijeiti jaku hemoragiju.
Lul je sasvim smalaksala; njezin organizam nije reagirao
koliko je potrebno.
Dva je dana ostala u tome stanju depresije. Bila je uvjerena da
e umrijeti.
Ako alim to umirem, to je zbog tebe govorila je
Andrsu. to e ti, jadnie, bez mene?
I milovae ga po licu.
Drugi put se jadala zbog djeteta i govorila:
Jadno moje dijete. A tako je bilo jako. Zato li je umrlo, mili
Boe?
Andrs ju je gledao suhih oiju.
Treeg jutra umrije Lul. Andrs je iziao iz spavaonice sasvim
iscrpljen. U kui bijahu doa Leonarda i Nini s muem. Andrs ue
u sobicu u kojoj je spavao, utrca sebi injekciju morfija i zapade u
dubok san.
Probudio se u pono i skoio s postelje. Priao je mrtvom tijelu
svoje ene, promatrao mrtvu Lul neko vrijeme i nekoliko je puta
poljubio u elo.
Bila je blijeda, kao da je od mramora, na licu joj izraz vedrine i
ravnodunosti, i to je Andrsa iznenadilo.
Bio je zadubljen u svoja razmatranja kad ou kako u kabinetu
razgovaraju. Prepoznao je Iturriozov i lijenikov glas; uo se jo i
208

trei, ali njemu nepoznat.

Ta su dvojica povjerljivo razgovarala.
Po mome govorae nepoznati glas ta neprestana
istraivanja oko poroaja gotovo su tetna. Nije mi poznat ovaj
sluaj, ali tko bi znao? Ova bi se ena na selu moda spasila bez
iije pomoi. Priroda ima kojekakvih puteva i naina za koje mi ne
znamo.
Ne velim da nije tako uzvrati lijenik koji je pomagao
Lul na porodu; sasvim je mogue.
teta! uzviknu Iturrioz. Ovaj je momak ba lijepo
poeo napredovati!
Kad je uo to kazuju, Andrs je osjetio kako mu se dua
razdire. Brzo se vratio u svoju sobu i zatvorio se u njoj.
*
Ujutro, u doba kad je trebalo poi na ukop, ukuani se zapitae
to radi Andrs.
Ne udim se to ne ustaje, jer uzima morfij ree lijenik.
Zaista? upita Iturrioz.
Jest.
Onda hajdemo ga probuditi ree Eturioz.
Uoe u sobu. Andrs je leao opruen na postelji, jako blijed,
bijelih usana.
Mrtav je! uzviknu Iturrioz.
Na nonom stoliu stajala aa i boica Duquesnelova
akonitina u kristalu.
Andrs se otrovao. Oito mu brzina otrovanja nije
prouzrokovala greva ni povraanja. Smrt je nastala neposrednom
paralizom srca.
Umro je bez bola! mrmljao je Iturrioz. Taj momak
nije imao snage za ivot. Bio je epikurejac, aristokrat, premda to nije
vjerovao.
Ali je u njemu bilo neto od pretee nadoveza drugi
lijenik.
*********************************
KRAJ
*********************************

209

PIO BAROJA
Ima u Madridu neobino groblje, neslavni Cedenterio Civil
del Este, neposveeno groblje na kojem ukapaju izopenike,
buntovnike, antiklerikalce, socijaliste, anarhiste i sve one
nekonformiste i naprednjake to ih je izopila crkva i drava,
iskljuilo ih drutvo, prezrela ih fosilizirana panjolska, zaratilo s
njima na ivot i smrt sve ono mrano i natrano to toboe
predstavlja nacionalnu svetinju, veliinu i slavu koju su oni
razotkrivali i karikirali: na tome groblju pokopan je jednoga
jesenskog dana godine 1956. i najvei panjolski pisac naeg
stoljea Po Baroja.
Stjecajem prilika ili hirom sudbine, a moda i po nekoj logici
smrti, na tome se groblju Baroja naao na vjenom poinku u
susjedstvu Pabli Iglesiasa i Nicolasa Salmerna, dvojice buntovnika
i boraca protiv sile: Pablo Iglesias otac je panjolskog socijalizma, a
Nicolas Salmern onaj je slavni trei predsjednik prve panjolske
republike koji se odrekao vlasti da ne bi morao potpisati smrtnu
osudu. (Koliko li ih je potpisao prepoboni Franco i njemu slini
totalitarci!)
Toj dvojici ljudi nadasve estita ivota, toj dvojici boraca
protiv sile i ugnjetavanja, pridruio se trei, Baroja, koji se takoer
borio protiv sile i ugnjetavanja u svakom obliku, a pogotovu protiv
organizirane dravne sile i nasilja.
Po Baroja rodio se 1872. u San Sebastianu, glavnom gradu
Guipzcoe, jedne od baskijskih pokrajina. Studirao je medicinu,
doktorirao u Madridu, neko vrijeme slubovao kao lijenik u
pokrajini pa ostavio taj zanat, vodio u Madridu pekarnu, bavio se
knjievnou i novinarstvom, obiao svu panjolsku uzdu i
poprijeko, proputovao vei dio Europe, a najposlije se sasvim
posvetio knjievnosti. Taj najvei antiakademik u panjolskoj uao
je u Akademiju 1936. te izazvao senzaciju u knjievnom svijetu i
buru oduevljenja meu svojim pristaama i itateljima, vodio je
duge i estoke bitke za razumnost i slobodu, udarao ig fanatizamu,
gluposti i okrutnosti, karikirao isprazno rodoljublje i nacionalnu
patetiku, ismijavao matanje o staroj slavi, borio se protiv mantije i
izme, protiv zaostalosti i zatucanosti, ratovao protiv nazadnjatva i
210

mranjatva, bjeao iz frankistike panjolske, ivio u izgnanstvu u

Francuskoj, da se opet vrati i da umre u Madridu, a ostavio je za
sobom impozantno knjievno djelo koje obuhvaa stotinu knjiga,
mahom romana.
Izmeu svih panjolskih pisaca iz generacije 1898. Bask Po
Baroja svakako je najplodniji, najraznovrsniji, najdinaminiji,
najrevolucionarniji, najzanimljiviji; on je ujedno i najvei
romanopisac od svih romanopisaca iz slavnog pokoljenja koje je
panjolsku trglo iz umalosti i pokazalo joj kako nema ivota u
matanju o minuloj slavi.
U okviru jednog lanka ili pogovora nije mogue napose
govoriti o svakome pojedinom djelu ovoga neobino plodnog
panjolskog pisca: da samo nabrojimo njegova djela trebalo bi nam
pet-est strana. Ali moemo spomenuti najvanija i kazati koju o
Baroji kao umjetniku u cjelini.
Pretean dio u Barojinu stvaranju ine romani: ima ih vie od
sedamdeset. (Ostalih tridesetak knjiga otpada na pripovijetke, eseje,
memoare, biografije itd.) Moemo ih uglavnom podijeliti u tri
skupine, ne vremenski nego po rodu: jednu ine romani iz
madridskog ivota, napose madridskog podzemlja: u tim je djelima
pisac najbuntovniji; drugi skup tvore kozmopolitski romani, u
kojima pisac opisuje sredinu, crta karaktere, iznosi misli, razvija
filozofiju; u trei idu romani iz ivota Bask, drevnih i sadanjih,
knjige pune plemenitosti, njenosti i majstorskog slikanja koje nas
uvodi u jednu sasvim nepoznatu sredinu, u svijet u kojem su nikli
osvaja dua Loyola i osvaja novih zemalja Elcano, filozof bez
sistema Unamuno i brani hispanizma Maeztu, zanosni pripovjeda
Zunzunegui i utemeljitelj Manile Legazpi...
Od knjiga u ovoj potonjoj skupini najistaknutije su one u
trilogiji Tierra Vasca (Zemlja Bask), a zatim La leyenda de Juan
de Alzate (Legenda o Juanu de Alzate) i Vidas sombras
(Sumorni ivoti).
S treom skupinom srodan je niz romana pod zajednikim
nazivom El mar (More), meu kojima na prvo mjesto dolazi Las
inquietudes de Shanti Anda (Nespokojni Shanti Anda).
U slikanju madridskog ivota svakako je na prvom mjestu
trilogija La lucha por la vida (Borba za ivot), koju tvore knjige:
La busca (Potraga), Mala hierba (Korov) i Aurora roja
(Crvena zora), a za njom slijedi trilogija El pasado (Prolost).
211

ak i Barojini protivnici vele da je pisac u tim djelima dao istinu

snanu i zadivljujuu (la verdad intensa y admirable).
U romanima o Madridu Baroja je krut, on je kritiar drutva, on
optuuje. Opisuje sivo nalije jednoga sjajnog lica, nevjerojatno
snano i sugestivno iznosi pred itatelja madridske jadnike, prosjake
i podzemlje, svu bijedu jednoga degradiranog drutvenog sloja. U
jednoj truloj zemlji kakva je panjolska i u izopaenoj sredini kakvu
sastavljaju vii panjolski slojevi i pokvarena inteligencija, Baroja
radije ide u potragu za ljudima s ruba drutva i zakona, zalazi meu
one koji ine drutveni talog, slika skitnice i probisvijete, i
posveuje im u desetak godina dvadesetak knjiga.
Vie od dvadeset romana pod zajednikim nazivom Memorias
de un Hombre de Accin (Uspomene ovjeka od djela) posvetio je
Baroja ivotu don Eugenija de Aviranete, slavnog borca iz Rata za
nezavisnost, slobodarskog urotnika i neumornog pustolova iz
vremena Fernanda VII. Taj niz romana iva je i snana kronika,
freska iz panjolskog ivota u prvoj polovini prolog stoljea.
Pojedini od tih romana idu ne samo u najbolje to je Baroja napisao
nego i u najbolje u panjolskoj pripovjedakoj umjetnosti, ta su djela
u rodu s Galdsovim nizom romana Episodios nacinales, premda
valja priznati da se Baroja u njima manje brine za jedinstvenost i
povezanost.
Trilogija La vida fantstica (Fantastini ivot) najlinija je i
najintimnija, to su romani sa psiholokim obiljejem, s
jednostavnom radnjom, to je otra satira suvremene civilizacije u
gotovo svima njezinim vidovima (u znanosti, umjetnosti, religiji,
pravdi, upravi itd.), a glavni je junak u njoj iskren, ogoren, krut i
paradoksalan kao i sam pisac, i pun duhovnih suprotnosti to ga
neprestano uznemiruju i razdiru.
U svojim djelima Baroja ne cizelira, on pie al fresco, romani
su mu vie kronike dogaaja negoli knjiko oblikovanje. U
njegovim romanima nema jedinstva ni pravog zapleta to je,
uostalom, osobina svih pripovjedaa iz generacije 1898, jer oni daju
niz slika i misli, oni upozoravaju, psihologiziraju, filozofiraju.
Baroja je neposredan i svje, sav u dogaaju i nervu, njemu je vie
do toga da zapie i prikae, da iznese i upozori, vie mu je stalo do
zbivanja, akcije i karaktera negoli do toga da oblikuje, razrauje,
zaokruuje. Iza svega, dakako, stoji pisac naprednjak, analitiar i
kritiar drutva i poretka, on prikazuje i ujedno optuuje,
212

temperamentno se zalae za novo i napredno.

Na najvei hispanist Kalmi Baruh, u jednome lanku u
beogradskoj Misli, kojeg je pretiskala sarajevska Svjetlost u knjizi
Barojinih Eseja i lanaka iz panjolske knjievnosti (Sarajevo 1952),
istie da Baroja zauzima prvo mjesto meu panjolskim
romanopiscima, i onda nastavlja:
Ovo je najsnanija pojava u suvremenom panjolskom
romanu. Po svim svojim spisateljskim osobinama Baroja odudara i
od svojih prethodnika i od suvremenih pisaca. On ima svoju teoriju
o znaenju i tehnici romana, on ima svoj lini stil... Ostaje pitanje
kako da se protumai veliki ugled Pia Baroje, posebno u
inozemstvu. Poslije Palacio Valdsa, ovaj panjolski romansijer
najvie je prevoen na strani jezik. I to je znaajno, Rusi su ga
razmjerno mnogo prevodili. Po naem miljenju, Baroja je preao
granice svoje otadbine, prvo, radi toga to obrauje razne sredine...
Prikazivanje je i izlaganje stvarno, bez tendencije, a slike i tipovi
realni i snani. Pisac sve ove efekte postie jednostavnim
sredstvima. Nema usiljenih epizoda ni grandilokventnih stranica u
njegovim romanima. U Barojinom djelu osjea se mo jake i
samosvjesne linosti koja odvano i sigurno ocrtava svoje junake,
kao to njegov zemljak Unamuno smjelo i mimo ustaljena miljenja
iznosi svoje filozofske ideje.
Homer drutvenog taloga, kako ga naziva filozof Ortega y
Gasset, Baroja je sasvim izravan i neobino iskren u svemu: Ne
znam bi li se s Barojom mogao usporediti ijedan panjolac ili tko
izvan panjolske u toj tenji da ovjek bude iskren i poten sam
pred sobom, veli Ortega y Gasset u dugom eseju pod naslovom
Ideas sobre Po Baroja (Misli o Piju Baroja).
Baroja, o kome jedan od najveih suvremenih panjolskih
pisaca Camilo Jos Cela kae da je jedini na europski
romansijer, stvarno je najvei panjolski pisac naeg stoljea, kako
po sposobnosti opaanja i iznoenja tako i po snazi vizije, i mnoge
su njegove knjige dokumenti ovjeanstva, dokumenti od najvee
vrijednosti. Baroja je mislilac nevjerojatno originalan i samosvojan,
on je tvorac neobinih junaka koji su ocrtani u malo rijei, i u toj je
umjetnosti Baroja majstor kakav se pokazuje i onda kad u dva-tri
poteza doara sliku, uhvati krajolik ili prikae ozraje.
Volterovski anarhist Po Baroja pripovjeda je koji kakono
netko ree pie roman lako, prirodno, bezbrino, kao to je
213

djetetu prirodno da ispria poznatu priu. Baroja, kritiar drutva i

pisac iji su romani zrcalo panjolske stvarnosti, pisac je koji se ne
pomiruje s ispraznou ivota oko sebe, on izraava svoj
nekonformizam crtajui anarhiste, ljude koji se povlae gradovima i
ulicama fanatino odani svojoj ideji. Tu je ovjek sredite svega
zbivanja, ovjek izgraen, individualiziran. Ritam ivota nalazi
pisac samo u individualnoj drami. Ne iznosi ope panjolske
probleme nego prikazuje tipinog panjolskog ovjeka. Sadraj, uzet
iz svakidanjeg ivota, i nain pripovijedanja kao da su izravan
nastavak drevne panjolske pikareske. Baroja oboava akciju,
dinaminost. Sam veli: Nemir, etike namjere, dinaminost, elja
za posjedovanjem stvari i ideja, ljubav prema akciji, mrnja prema
mlitavosti, oduevljenje za budunost temelj su moga knjievnog
temparementa.
Baroja je Bask, i ta injenica uvjetuje njegov stil. On bjei od
dugih odlomaka i od retorike, jer voli izravnu analitiku i
impresionistiku viziju, kao to su i njegove misli spontane reakcije
na vieno i doivljeno. Zazire od svega to je preopirnost i
pretjerivanje, on je neprijatelj elokvencije. Kad opisuje kakvu
akciju, esto je prekida epizodama koje su bez veze s njom, javljaju
se nova lica i pripovijedaju svoje. Ali na stranama toga otrog
analitiara i suptilnog psihologa ima veih vrijednosti nego to su
retorini uresi, u njega je nesumnjiva sposobnost da kae to treba
kazati: upravo toliko i nita vie. Barojino je izraavanje
jednostavno, izravno, lako. On ne mari za elokvenciju, njemu je do
jasnoe, preciznosti i elegancije.
Neke je svoje romane Baroja svrstao u trilogije, premda poneke
od tih knjiga nemaju meusobne povezanosti. Tako je i s trilogijom
La raza (panjolci), iji bi se naslov mogao dati mnogim drugim
djelima ovoga panjolskog pripovjedaa. U prvoj knjizi (La dama
errante), gdje se sprema klima to e uroditi atentatom na
panjolskog kralja na dan njegove svadbe (1906), dana je slika
Madrida, prikazan je ambijent to ga je pisac dobro poznavao,
pozadina je vrlo sugestivna i iva kao to je i sama akcija (Madrid
na poetku stoljea, krajolik u Kastilji i Extremaduri, kua tetke
Belen, ivot na panjolskoj cesti i krmi, itd.). U drugoj knjizi (La
ciudad de la niebla) prikazuje se ivot bjegunaca u britanskoj
metropoli doktora Aracila, koji se otkriva kao egoist zaljubljen u
se i u svoju rjeitost, i njegove keri Marije, koja nema snage da
214

bude nemoralna, a s druge strane, pokraj izvrsnih slika koje nam se

niu pred oima, izlazi pred nas i sva bijeda to je sakriva nalije
najbogatijeg grada na svijetu. U treaj (El arbol de la ciencia) dana
je povijest jedne mladosti, bogata opaanjima i izvrsnim crtanjem
karaktera i obiaja, to je knjiga o razvoju jedne linosti, knjiga koja
pokazuje razdore mladog ovjeka iz Barojina pokoljenja.
Ova trea knjiga tipina je za Baroju; i u njoj, kao i u mnogim
drugima, pisac prikazuje ovjeka nesposobna da se prilagodi i
uklopi u sredinu u kojoj ivi: taj junak bjei od drutvenih normi ili
ih nastoji preobraziti, on je nekonformist. Traganje inteligentnog i
osjetljivog Andrsa Hurtada u biti je u njegovu moralnom
puritanizmu, on osjea potrebu da bude iskren prema sebi i prema
drugima, a sve to, kako istie kritiar Eugenio de Nora, nije daleko
od psihologije i stava samog Baroje.
Baroja zapaa vrenje u panjolskoj, jasno osjea dolazak novih
vremena. I njegov putnik namjernik, provincijski upnik iz prve
knjige, kazuje:
Jest, ovakvo stanje ne moe vjeno trajati... Zaista se u ovoj
zemlji ne moe vie ivjeti... Ovo e na kraju donijeti panjolskoj
revoluciju.
Istina, poneto e se naem itatelju, danas i ovdje, uiniti
naivnim. Ali se valja sjetiti vremena i prostora u kojem je Baroja
pisao. Ove njegove tri knjige nastale su u natranoj panjolskoj, u
apsolutistikoj monarhiji godine 1908, 1909. i 1911. Sjetimo se to
se u nas zbiva u knjievnosti tih godina: Velimir Deeli stariji
objavljuje Hadibovu kob, Dragutin Domjani Pjesme, a Milutin
Meyer tit kraljevstva hrvatskog...
JOSIP TABAK
Zagrebu, 1963

215

Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
10/07/2013

216

217