Postolar i vrag (August enoa)

Bio jednom postolar,

Poten ovjek al' ve star:
Mnogo djece mnogo treba,
A u kui nema hljeba;
A djeca sve viu "kruha!"
Otkud kruha? Nuda 'e gluha.
ije starac cijele noi,
ije starac, ve mu ruke
Slabe htjele iznemoi,
Iuljene od zle muke;
Vikne: "Pomoz', ma i tko si!
Ba da vrag mi pomo nosi."
Tek si majstor rijei ree,
Iznenada kuc! na vrata.
Eto vraga: "Dobro vee!
Kakvo dobro od zanata?"
"Nije dobro", na to stari,
"Slab uitak staro ilo,
A u kui loe stvari;
Bi l' pomoi, vrae, bilo?"
Vrag e na to: "Pomo laka;
Svega blaga preko mjere,
Al to zna da ruka svaka
Drugu ruku opet pere:
Zato poslije sedam ljeta
Sa mnom e put moga svijeta."
Sila Boga lje ne moli,
Glad ne pita tko ga hrani.
Na sve majstor moj privoli
I duu si utamani;
Al' u kui - bijela kruha,
uta zlata, lijepa ruha.
Sinak Boji zakasnio,
Mnogo puta jot' do neba;
Tu prenoit putem treba,
Majstoru se navratio:
"De poinka, domaino!"
Goso daje staro vino
I peenu jarebicu
I mekanu posteljicu.
Bog osvanu prije zore
Pa besjedi: "Oj, majstore!
Na svemu ti hvala moja,
Pa mi reci do tri elje.
- Rije istina bit e tvoja Bile male ili velje!"
"Hvala ti na tvojem daru;
Pa kad hoe da ti kaem,
Ove elje, gospodaru,
Pred mogunost tvoju slaem:
Na tronoku tko mi pane,
Bez mene nek ne ustane;
U prozor tko mi zalue,
Bez men' glave ne izvue;
Tko u vrtu kruku takne,
Bez mene se ne odmakne!"
A Bog ree: "udni ljudi!
Al' to eli, to ti budi."

Ide vrijeme, doe rok:

Eto vraga skok na skok,
Kuc! na vrata iznenada:
"Dobro vee, stari goso!
Ve je hora, pusti pos'o,
Bre-bolje 'ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta."
A majstoru naopako!
"ekaj dokle veeramo;
Tko e gladan sad u pak'o?
Na tronoku sjedi tamo!"
Na tronoku vrae sio,
K'o prikovan da je cio.
"Gotovi smo, da idemo!"
Vrag da skoi, pa se trza,
Baca tamo, baca sjemo,
Bijesno kripi, lud se vrza,
K'o tamjanom da ga kadi,
Ili svetom vodom hladi,
Psie, pue, kune, psuje,
Grize, plae, jadikuje:
Al' badava! - kako sio,
K'o prikovan da je cio.
"Oj, rauni tebi pusti!
Sedam jote dajem ljeta
Tvojoj dui ovog svijeta
Al' me, goso, pusti, pusti!"
"Id', luae, do nedraga!"
Majstor ree, vrag do vraga.
Ide vrijeme, doe rok,
Eto vraga skok na skok!
Kuc! na prozor iznenada:
"Dobro vee, stari goso!
Ve je hora, pusti pos'o;
Bre-bolje 'ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta."
A majstoru naopako!
"ekaj dokle veeramo;
Tko e gladan sad u pak'o?
Pod prozorom ekaj tamo!"
U prozor ti vrae lue,
Svoje glave na izvue.
"Gotovi smo, da idemo!"
Vrag da skoi, pa se trza,
Baca tamo, baca sjemo,
Bijesno kripi, lud se vrza,
K'o tamjanom da ga kadi
Ili svetom vodom hladi.
Psie, pue, kune, psuje.
Grize, plae, jadikuje:
Al' badava! - lud zalue,
Svoje glave ne izvue.
"Oj, rauni tebi pusti!
Sedam jote dajem ljeta
Tvojoj dui ovog svijeta,
Al' me, goso, pusti, pusti!"
"Id', luae, do nedraga!
Al' kad doe, ne budali!

Kraj je onda svakoj ali."

Majstor ree, vrag do vraga.
Ide vrijeme, doe rok,
Eto vraga skok na skok!
Kuc! na vrata iznenada:
"Dobro vee, stari goso!
Ve je hora, pusti pos'o;
Bre-bolje 'ajdmo sada!
Puna mjera, sedam ljeta,
Put mojega treba svijeta."
Lija majstor stiska oi:
"U lijep as mi do'o jesi!
Gle tam' kruku, deder skoi
Pa kruaka se natresi
I kruke mi nosi simo
Da se putem osladimo."
Skoi vrae, ludo zvijere;
Trese kruke do zla bijesa,
Dokle do tri pune mjere
Kruaka se ne natresa.
Luak kruku uhvatio Ko' da si ga prilijepio.
"Gotovi smo, da idemo!"
Vrag da skoi, pa se trza,
Trese tamo, trese sjemo,
Bijesno kripi, lud se vrza,
Ko' tamjanom da ga kadi,
Ili svetom vodom hladi.
Psie, pue, kune, psuje,
Grize, plae, jadikuje:
Zalud! - kruku uhvatio,
Ko' da si ga prilijepio.
"Oj, rauni tebi pusti!
Sedam jote dajem ljeta
Tvojoj dui ovog svijeta,
Al' me, goso, pusti, pusti!"
"Ao, vrae, naopako!
Ako sam se zapisao
Da u s tobom po u pak'o,
Nisam svoje kruke dao.
Kraj je sada svakoj ali,
Ja ti rekoh, ne budali!"
Skoi majstor, skoe momci,
Redomice vratolomci,
Povadie to remenje,
avoletu lea glade.
avo kuka, avo stenje
I kroz suze i kroz jade
avo gosi to govori:
"Oj, pustoga vam remena!
Joj, nemojte - ta to gori,
Ni vrag nije od kamena;
Stoga za lijek lea mojih,
A s uljeva mojih hudih,
Jote dva'est, ljeta tvojih
Na ovome svijetu budi!"
"Kraj je sada svakoj ali,
Ja ti rekoh, ne budali!"
Pa sve vie eljad gipka
Zamahnula to remenje,

A sve vie kao ipka

Vrag se trese, vrae stenje;
Pane remen, opet zviznu!
Vrag se vije, jecat briznu:
"Jao! jao! dosta! dosta!
Nek ti dua bude prosta."
"Id', luae, do nemila!"
Majstor ree, vrag do vraga;
Nikad njemu vie traga.
Istina vam sve to bila:
Od majstora sam je slu'o
Kad sam kod njeg' vina ku'o.
Stoliu, prostri se!
Nekad davno ivio kroja sa tri sina i jednom kozom ijim su se mlijekom hranili. Poalje tako jedanput otac
najstarijeg sina da napase kozu. itav je dan djeak hodao proplankom, umarkom, a koza brstila. Uvee upita mladi
kozu da li je sita.
"Sita, presita
kui mi se hita!", odgovori koza.
Poslije, otac doe u talu, pomilova kozu, a ova zavrea:
"Gladna pregladna,
trave ne vidjela,
na kamenu bila!"
Otac se razljuti na sina lijeninu, izudara ga i otjera od kue. Sutradan, srednji sin povede kozu na pau. Kada je
predvee htjede vratiti kui, koza sretno izmeketa:
"Sita, presita,
kui mi se hita!"
Ali kad gazda doe da je vidi, koza opet odmeketa:
"Gladna, pregladna,
trave ne vidjela,
na kamenu bila!"
Tada kroja istue i svog srednjeg sina i otjera ga iz kue.
Isto se dogodi i sa najmlaim sinom koza je svoju pjesmu svaki put na isti nain odvreala. Tako kroja i svog treeg
sina otjera od kue. etvrtog dana povede kroja sam kozu na pau. I njemu je ona uveer tvrdila:
"Sita, presita,
kui mi se hita!"
A kad dooe u talu, koza vreknu:
"Gladna pregladna,
trave ne vidjela,
na kamenu bila!"
Sad tek kroja shvati ta je uradio pa istue i otjera kozu i osta sam.
Njegovi sinovi se razioe po svijetu traei posla. Najstariji je uio zanat kod jednog stolara. Poslije godinu dana, jer
je bio marljiv i vrijedan, dobi od majstora obian drveni stoli na dar. Ali to nije bio obian drveni stoi. Kad mladi,
prema majstorovim uputama ree: "Stoliu, prostri se!" gle uda. Stoli se ispuni najraznovrsnijim i najljepim jelima.

I kako to nestane sa stola, tako se opet napuni! Obradova se mladi i veselo krenu kui jer se oca poelio, a htio je i
da ga obraduje svojim stoliem. Jedne veeri zastade pred nekom krmom da se odmori i da tu zanoi. Dobar kakav je
bio, pred svim gostima viknu svom stoliu: "Stoliu, prostri se!". Gosti se zadivie udu i dobro se pogostie. Ali
krmar odlui da nou, kad mladi zaspe, zamijeni arobni stoli obinim starim stolom kakav je imao negdje na
tavanu. Tako i uini. A mladi, nita ne primijetivi, krete oinskoj kui. Obradova se otac sinu, a jo vie prii o
arobnom stoliu. Sazvae prijatelje i roake i najstariji sin uzviknu:
"Stoliu, prostri se!" Pa opet: "Stoliu, prostri se!", ali se nita ne dogodi. Gosti ismijae mladia i otioe gladni
svojim kuama, a mladi od stida samo to u zemlju nije propao.
Srednji brat uio zanat kod nekog mlinara. I on je bio marljiv i vrijedan pa mu gazda poslije godinu dana dade
nagradu. Magare. Ali ni to ne bijae obino magare: kad se prostre ispod njega plahta i blago ga se povue za ui i
kae "Magarence, daj!" iz njega, na sve strane pljusne kia dukata. Obradova se mladi i veselo krenu kui. Jedne
veeri i on zastade kod iste krme i isto mu se dogodi to i njegovom najstarijem bratu. Krmar vidje kako mladi ide
u talu, kako prostire plahtu ispod svog magarenceta i kako, povukavi magarence za ui i uzviknuvi "Magarence,
daj!", dobi kiu dukata. Iste noi krmar zamijeni arobno magare obinim. I tako mladi doe kui i tako sazvae
prijatelje i roake, ali na uzvik "Magarence, daj!" ne bi nita. Naljutie se gosti i odoe praznih ruku svojim kuama, a
mladi od stida samo to nije u zemlju propao.
Najmlai brat uio zanat kod nekog tokara. I on je bio marljiv i vrijedan i poslije godinu dana egrtovanja za nagradu
je dobio vreu, a u vrei tap. Ali ni to ne bi obina vrea, ni obini tap. Na uzvik "Udri!", tap bi izletio i devetao
neprijatelja sve dok mu se ne kae "Stani!". Obradova se najmlai sin staroga krojaa. Znao je to se desilo njegovoj
brai, pa pouri put one krme. Tamo se pravio vaan. Tajanstven. Priao je o udima koja je vidio ili za koja je uo. A
svoju vreu pomno uvao. Krmar jedva saeka no pa se kriom prikrade usnulom mladiu i njegovoj vrei. Ali
djeak nije spavao, nego kad krmar dotae vreu, povika "Udri! Udri!" a tap izletje i tako dobro obavi svoj posao da
krmar pristade da vrati i stoli i magare, i da uradi sve to treba samo da sklone tap.
I tako se najmlai sin uputi oevoj kui. Sa sobom je nosio stoli, za sobom vodio magarca, a preko lea prebacio
vreu i u vrei arobni tap. Doekao otac radosno svoje najmlae dijete, ali jedva pristade da sazove prijatelje i
roake. Dooe gosti i stoli se prostre: "Stoliu, prostri se!" i na stolu se nae svakojakih jela. Kad magarencetu ree
"Magarence daj!" magarence izdukata hrpu dukata: Samo niko ne viknu tapu u vrei: "Udri!" Zato bi i viknuo!? Svi
su se gostili i radovali. A stari kroja ostavi iglu i kare i ivio je sa svoja tri sina sretno i dugo.
Sretni Ivica
Sedam je godina Ivica sluio kod jednoga dobra gospodara. Po isteku sedme godine, ree Ivica gospodaru:
Vjerno sam te i poteno sluio. No sad bih poao kui, da vidim majku. Molim te da mi dade ono, to sam zasluio.
Kakva sluba, takva i nagrada, kaza dobri gospodar, i poda mu grumen zlata. Ivica mu zahvali, umota grumen u
maramu, maramu zabaci preko ramena, i krene na put.
Putem pripeklo sunce, teret oteao, a staza krivuda. Ali Ivica je koraao veseo, i pjevuio od radosti. Zamalo, i
susretne konjanika, koji je jahao iloga vranca.
Gle divote! kliknu Ivica. Sjedi kao u stolici, niti se znoji, niti spotie, putuje, a da ni sam ne zna kako.
uo to konjanik, pa zaustavi konja.
Kuda si namjerio? upita.
Moram odnijeti kui ovaj grumen zlata, ree Ivica. Povelik je, i ulja mi rame. Potrajat e dok stignem u svoje
selo, majci.
Zna li to, ree konjanik. Daj ti meni taj grumen da se ne mui po ovoj ezi, a evo tebi mojega dobroga konja.
Drage volje, uzvrati Ivica. Bolje da konj nosi mene, nego da ja prtim ovaj grumen.
I tako se razmijenie: ovjek uze grumen zlata, a Ivica zajaha konja. Krenu dalje kasom, jo veseliji.
Poslije nekoga vremena prohtije mu se brega jahanja, pa podbode konja. Ovaj se propnu, njisnu, i pojuri galopom.
Ivica se nae u jarku, nepovrijeen. Konj otra u polje, gdje ga uhvati jedan seljak, koji je pred sobom gonio kravu.
Uh, ree Ivica ustajui i otresajui prainu, dobro li sam proao. Bolje je imati kravu, koja te nikada nee zbaciti, a
svaki ti dan daje mlijeko.
Evo tebi krave, a ja u uzeti konja, ree tada seljak.
Ivica potjera pred sobom kravu, veselo pjevuei.

Uskoro je oednio. Sjetio se da mlijeko tai e. unu da pomuze kravu, a kao kabli je poturio svoju kapu. No kako
je bio neznaja u tomu poslu, krava se ritnu, i odalami ga po glavi.
U tomu asu naie mesar, koji je gurao kolica s prasetom.
Ivica mu ispria to se dogodilo. Ree mesar:
Evo ti, pa se napij! I prui mu plosku s vodom. Ivica se napije, i zahvali mesaru.
Ovaj mu tada predloi da se zamijene: Ivica e mesaru kravu, a mesar Ivici prase. Tako i uinie.
Veseo i raspjevan, Ivica nastavi putem prema svojemu selu. Usput mu se pridrui neki momak, koji je pod pazuhom
nosio gusku. Pozdravie se, i Ivica stade momku priati kako se svaki puta mijenjao na svoju korist i veselje.
Momak mu tada povjerljivo priapnu da je to prase vjerojatno ukradeno iz oblinjega obora, i da su iz sela razaslali
ljude u potjeru za kradljivcem.
Nee se dobro provesti, ako te uhvate s tim prasetom, dometnu momak, ogledavajui se na sve strane.
Dobri se Ivica zamisli.
Pa to u sad? zapita samoga sebe. Prase sam poteno zamijenio za kravu.
Uinit u ti uslugu, ree momak. Uzet u to prase, a zauzvrat u ti dati gusku.
Divno! ree Ivica. I razmijenie svoja dobra.
Opet je Ivica grabio putem, pjevuei sebi u bradu.
Ba imam sreu, mislio je. Kako e se majka obradovati, kad joj donesem gusku!
Prolazei kroz selo, koje se nalazilo nadomak njegovu, naie na jednoga otraa noeva. Okretao je kota za otrenje,
i glasno pjevao. Ivica zastade da bi razgledao njegov posao.
Milo mi je to ste tako dobre volje, ree djeak.
Kako da ne budem? Otrim noeve, kare, kose... i vazda mi je u depu pokoja para.
I ja bih volio tako, primijeti Ivica.
To je lako, priklopi otra. Potrebno ti je samo jedno tocilo. Evo, ja imam jedno. Dodue, malo je oteeno, i zato ti
za nj ne traim nita vie nego tu gusku, koju nosi. Hoe li?
Dakako, ree Ivica sav sretan. Prui ovjeku gusku, i zauzvrat primi tocilo. Uprti ga na lea, i krenu dalje. Otra
mu bijae dao jo i jedan kamen za ispravljanje starih avala.
Oznojio se Ivica vukui tocilo i kamen. Doe do jednoga bunara, i naumi da se napije. Oprezno poloi kamen i tocilo
na rub bunara, i nagnu se da bi spustio vjedro u vodu. Ali nagla kretnja uini, te tocilo i kamen bunue u bunar.
Kad na njegove oi potonue, Ivica poskoi od radosti.
Hvala Bogu! kliknu, oslobodio sam se tereta, a ba sam premiljao kako to uiniti i sebe ne prekoriti!
Nema sretnijega djeaka od mene! kliknu Ivica, i pouri kui, lagan kao ptica.
Maca papuarica (Ela Peroci)
U MALOM selu su malene kuice i u svakoj ima djece u arenim kouljicama sa crvenim i plavim papuicama na
nogama. U tom selu vlada lijepi red. Sve kue su bijele, svi krovovi na kuama crveni, svi prozori zelenih kapaka.
Dvorita su oiena i cesta je ravna. Sve je u najljepem redu, samo su djeca neuredna. Naveer prije spavanja, nitko
ne sprema papuice. Narednog dana trae ih pod stolom, iza pei, na stepenicama, u kolicima, meu drveem, u depu
oeva kaputa i poslije dugog traenja nau jednu papuu u kuhinji, drugu u sobi. Jadnog jutra kada su ve u svim
kuama, u malom selu spremali doruak i djeca se budila, mali Ivica je uzalud traio svoje papue.
- Mama, gdje su moje papue? - pitao je.
- Ako ih nisi spremio sino, odnijela ih je maca - odgovorila je mama.
- Mama, gdje su moje papue? - vikala je Slavica u susjednoj kui.
- Ako ih nisi sino spremila, odnijela ih je maca. - rekla je mama.
- Mama, gdje su moje papue? - pitao je Toni u treoj kui.
- Maca ti ih je odnijela, jer ih nikad ne sprema! - odgovorila je mama.
- Mama, gdje su moje papue? - upitala je Tonka.
- Maca ih je odnijela. - odgovorila je mama.
Cijelo selo je mirisalo na slatku kavu, a djeca su bila gladna. Bosi su posjedali za stol, napili se tople kave, a zatim je
Ivan stao na prag kue i zavikao preko ceste:
- Slavice, doi k meni!

Slavica je potrala na prag i rekla:

- Rado bih dola k tebi, ali ne mogu. Maca mi je odnijela papue.
- Toniu! - zvali su Ivica i Slavica - Doi k nama!
Toni je takoer dotrao na prag kue i odgovorio:
- Maca mi je odnijela papue!
I Tonka je dola bosa na kuni prag. I njoj je maca odnijela papue. U svim kuama su otvarali vrata i sva djeca su na
prag dolazila bosa.
- Maca mi je odnijela papue! - govorili su jedno drugom.
Skakutali su s jedne noge na drugu, jer im je bilo hladno. Ubrzo je zasjelo sunce i djeci je bilo toplo. Bosi i u arenim
kouljicama otili su na cestu.
Pitali su se:
- Kuda je maca odnijela nae papue?
- Potraimo Macin dom. - rekao je mali Jure.
Otili su. Sili su sa ceste i ili po rosnoj travi. Stigli su do ume i ili sve dalje, dalje. Ili su po mahovini, sluali
pjevanje ptica izmeu granja, traili Macin dom. Usred ume nali su bijelu kuicu sa crvenim krovom. Prozori su bili
puni rua, a na vratima je bio natpis MACA PAPUARICA
Maca je ula djecu i otvorila im vrata.
- Draga djeco, to elite?
- Papue! - molila su djeca.
Sve ih je pozvala u kuicu. U kuici su bile police, a na policama plave i crvene papuice. Kakav red je bio u kuici!
Djeca su se divila.
- Neka svatko uzme svoje papue. - rekla je Maca Papuarica.
Ali to nije bilo lako. Papuice su bile oiene i zakrpane. Sva istrgnuta dugmad bila su ponovo priivena. Djeca su ih
jedva prepoznala. Luka, najmanji od sve djece nije pronaao svoje papuice i bio je jako tuan.
- Kad padne snijeg, sait u ti nove papuice! - obeala mu je.
To su ula i druga djeca. Svi su se okrenuli i molili:
- I meni! I meni!
Maca Papuarica im je mahnula rukom i rekla:
- I vama u ih saiti!
Zatvorila je kuicu i promatrala kroz prozor kako djeca u arenim kouljicama, u crvenim i plavim papuicama ure
kui. Posljednji je trao Luka. Luki e saiti najtoplije papuice preko glenjeva. Ivici takve da e ih moi nositi kad
radi gimnastiku. Papuice male Slavice biti e lijepe kao mamine. Toniu koji gubi svako dugme, moram saiti
papuice bez dugmadi. A drugoj djeci? Svakome onakve kakve najvie eli. Eh, tako u svima ugoditi! - razmiljala je
Maca Papuarica kad je gledala za njima. Zatim je zatvorila prozor i zaspala. Danas pada snijeg i Maca Papuarica
ije papuice za djecu iz malog sela. Postavit e ih zejom koom da budu meke.
Tko zna hoe li ih djeca spremati prije spavanja?
MRAZIK
U lijepom malom selu na vrhu zelenog brijega ivljahu starac i starica s dvije kerke, posestrime. Stareva ki
Nastenka (Anastazija) bijae mila, lijepa, skromna i njena kao ruin pupoljak. Marljiva i radina, pomagala je ocu i
maehi na imanju, obavljala kune poslove, radila gotovo bez predaha. Maehina ker Maruka (Marenka) bijae pak
rugoba neopisiva, kako izvana, tako iznutra, lijeno i razmaeno derite. Posestrime bijahu jednako stare (17 ljeta
svaka), no to je bilo sve zajedniko to su imale. Jedne lijepe ljetne noi spavala Maruka u svom krevetu, tvrdo
spavala i hrkala poput drvosjee. Drznule se komarice bosti ju po licu i tako sanak joj remetiti. Probudila njena majka
Nastenkina oca, nek sjedne Maruki kraj kreveta i brezovom granom krvopijke tjera. Siroti starac morade pristati,
zlica ga je pod papuom drala. Bijae inae velika dobriina taj starac, i radije je utio i trpio, samo da mir u kui
bude. Nastenka pak itavu no arape plela za Maruku, jer joj zla maeha naredila do jutra pletivo dovriti. Inae e

joj svu kosu iupati, ako ne zavri na vrijeme. Plete sirota Nastenka, sve bre i bre iglicama tihano kucka. Maehu
taj zvuk smetao, pa izbaci djevojku iz kue, neka na pragu pod mjeseinom plete. Uskoro se zora na obzorju ukazala, i
pijetao se probudio da kukurikanjem svojim poetak dana oznai. Sjetila se Nastenka maehinih prijetnji, te zamoli
pijevca da ne zapjeva; pokloni se Suncu i zori, zamoli i njih da se jo malo skriju, samo malo jo, dok vrh druge
arape ne doplete. I smilovahu se Nastenki i pijetao i Sunce i zora jasna. Predade maehi arape, no ova je za hvalu
obasu uvredama : Ti zla vjetice, zmijo otrovna! Smjesta drva nacijepaj, napravi doruak, kuhinju poredi, vode s
potoka donesi. I da si im prije gotova, inae
Za to vrijeme, u drugom isto tako krasnom malom selu, probudio se Ivan, protegnuo u postelji i odmah na dvorite
izaao da se umije vodom iz bunara. Nakanio rano na put u svijet krenuti, buduu suprugu sebi pronai. Ivan bijae
krasan momak, lijep, visok i pametan, no uobraen, drzak i bahat. Nije prihvaao majine savjete o lijepom ponaanju,
a nju samu jedva da je pozdravio u svijet odlazei; nije se nijednom okrenuo da joj mahne.
Dok je selom prolazio, skupljale se djevojke i s divljenjem Ivana gledale. Zaista bijae kao lijepi mladi bog na Zemlji.
Nudile se njemu same, sve ekale da ih primijeti, nadala se svaka da e ba nju za enu izabrati. Nijednu on nije htio,
jedva ih je pozdravio, nije ih smatrao ni lijepima ni pametnima, kamoli vrijednima njegove panje. Doe tako Ivan
preko ume do potoka na kojem Nastenka vodu zahvaala. Zaljubio se na prvi pogled, priao djevojci i poeo se pred
njom hvaliti, kako je najljepi, najpametniji, bogat, radian i sposoban momak. Jo ju na kraju monologa zaprosio.
Naravno da ga je odbila. Uto naie medvjedica s mladima, i Ivan ju htjede ubiti. Molila ga Nastenka da im potedi
ivot.
Ivan se pravio da ne uje, uperio luk i strijelu prema ivotinji. Nasta mu koarom glavu poklopila i vrsto ga zagrlila,
da ne vidi nita i promai cilj. Gledao to arobnjak, mali patuljak Vrganj, i odluio kazniti Ivana. Pretvorio ga u
medvjeda prije negoli je uspio odapeti strijelu. Sirota Nastenka od uasa je pala u nesvijest. Ivan joj je zabrinut
govorio neka se probudi, no to vie nije bio Ivanov prekrasni glas, ve medvjee mumljanje.
Probudi se Nastenka i kriknu od straha. Ivan je u potoku vidio sadanji izgled svoj, te pomisli kako ga je Nasta
zaarala. Pobjee proklinjui i sipajui psovke: Ti vjetice zla, ti zmijo otrovna! Uzalud mu djevojka govorila da
nije kriva, nije ju elio uti. Sjela je kraj potoka i gorko, ah gorko plakala.
Od Nastenkinih suza kraj potoka izraslo cvijee prekrasno, njeno kao to bijae i ona sama. Djevojka nikako nije
mogla prestati plakati. Za to vrijeme Ivan, bezglavo jurei kroz umu, dolutao pred stijenu s natpisom: Da nisi tako
uobraen bio, ne bi medvjedom postao! Otvori se stijena i ukaza se patuljak Vrganj. Klekne Ivan i pokloni se, zamoli
patuljka da mu pomogne vratiti ljudsko oblije. Eh Ivane, sjeti se samo koliko si srca ranio, kako ohol ti si bio i
kolikim ljudima nakodio. ivio si sam i samo za sebe. Sjeti se Nastenke, kako si je sirotu svojim postupcima
uvrijedio; ta nije te ona zaarala, ve ja, da bi u ivotu neto nauio. Ivan e: Idem onda dobra djela initi, tako u
ljudski oblik i ljepotu svoju vratiti. Ah Ivane, nita nisi nauio! ree Vrganj i nestade. Jer vanjski izgled manje
vaan od promjene u srcu jest. Doe tako Ivan-medvjed na umsku istinu gdje gljive sakupljahu ljepotice to
donedavna bijahu spremne ivot svoj zanavijeke uz Ivana vezati. Vidjee medvjeda i pobjegoe koliko ih noge nosile.
Ivan oajan padne u travu i zaplae od tuge. Dok se njen dragi umom smucao, Nastenka je dolazila svakodnevno na
mjesto gdje ga je zadnji puta sirotica vidjela, i pitala cvijee: Je li Ivan iv? Cvijee kimnu glavicama. Proklinje me
i dalje? Cvijee zanjie glavice lijevo-desno. Hou li ga ikada vie vidjeti? Cvijee se ne pomaknu.
Ivan je u meuvremenu susreo u umi staricu, to je na leima nosila naramak drva za ogrjev. Noge je slabo drale,
tap joj se slomio, te je u muci sjela i oajavala. Ivan uzme drva na lea, staricu zamoli da sjedne na to, i tako je nosio
nju i drva do kolibice njene, poprilino sati hoda udaljene. Kad stigoe, zahvali starica i Ivan ode. Ponovno je doao
kraj potoka gdje se onako nesretno s dragom rastao. Ugleda tamo granu na zemlji i pomisli: Mogao bih od ovoga
nainiti novi tap za onu sirotu baku. Vidje to patuljak Vrganj, i ree Odlino, Ivane! Nesta medvjeda i na junak
ponovno postane ovjekom. U sebi je oajavao to Nastenku nikada vie vidjeti nee, i odlui skoiti u potok.
Zbogom, svijete! No vidje svoj (sada ljudski) odraz u vodi, obradova se i poe traiti Nastu. Hoe li mu oprostiti?
Trpio je Ivan, trpjela Nastenka. Zlostavljale je i poniavale maeha i posestrima. Maruka se bila odjenula u sveane
haljine, majka ju naminkala i uredila frizuru, jerbo prosac u kuu stie. Glup i ruan koliko su njegovi roditelji bogati

bili, prije nalik prascu neg proscu. Nastenku pak maeha blatom i pepelom namazala, u dronjke obukla. Stigla u kuu
najavljena posjeta, pa poslije ruka pooe u etnju kraj jezera. Nes(p)retna Maruka se okliznu, padne u vodu, a za
njom skoila Nasta da posestrimu neplivaicu spasi. Ali jao, sprala voda minku i ukazae se prava lica njihova.
Naravno, prosac je na kraju Nastenku poelio, ali maeha ne privoli. Nakon te blamae, naredi muu da vlastitu ker
odveze u umu i ostavi vucima. Starcu se srce kidalo, no poslua gadnu zlicu. Bila je ve zima, priroda se zabijelila i
jako hladno bilo. Putem se predomislio starac, i potjera kola natrag kui, govorei Nastenki da e odsad sve drugaije
biti, zlu maehu i posestrimu on e potjerati. No ve Nasta sila s kola, u sebi je odluila da rad mira u kui, pod
borom skonati e. Dotjerao starac kola kui, i ue unutra jauui, jer tek tada vidje da mu keri nema. Smrzavala se
pod stablom sjede, loe obuena. Hodao umom mudri djed Mrazik, ledenim ezlom dotiui jo nesmrznute grane.
Nae Nastenku polumrtvu i hladnu, i odvede ju k sebi u svoj ledeni dvorac.
Ivan je odluio potraiti savjet od Babe Jage kako pronai Nastenku. Doao do kuice na kokojim noicama, i ree
arobne rijei: Kolibo, kolibice, okreni mi svoje lice. Okrenu se kuica, a na vrata izie Baba Jaga. Neljubazno je
odbila Ivanov zahtjev, i naredila hodajuem drveu da ga epa. Htjela ga je ispei i pojesti, i drvee ga posjelo na
veliku lopatu kojom pekari kruh u pei stavljaju. Ivan se na lopati namjestio tako, da ga Baba nije mogla u pe ubacit.
to se opire? upita Jaga. Ne opirem se, ali ne znam dobro na lopatu sjesti, Babo Jago naui me! Baba
doslovce nasjednu na trik (itaj-lopatu) i Ivan je u pe ubaci. Prila se dok nije pristala pomoi mladiu. Izvadio ju van
iz pei i pogasio nagorjele dronjke njene. Dade Baba Ivanu kouh i drvene arobne sanjke, koje su trebale odvesti ga
Nastenki. No zlobno se smijala Jaga kad je Ivan otiao. Poalje zatim crnu maku da Nastu upropasti. Dola maka u
ledeni dvorac dok Mrazika nije bilo doma, umiljavala se djevojci, i potri kraj ledenog ezla. Nasta za njom, dotaknu
se sluajno ezla i pretvori se u led. Ni djed Mrazik tu aroliju ponititi nije mogao. Stie Ivan u dvorac ledeni i
Nastenku zaleenu nae. Srce mu se kidalo od boli, i naglas ju zamoli da mu oprosti uvredu. Njegove rijei otopie
led, djevojka otvori oi i zagrli ga. Djed Mrazik nadario ih je draguljima i bogato ukraenom odjeom, te im dao
nakieni tropreg saonice, da se mogu kui svojoj vratiti. Krenue put Nastenkina sela, no napali su ih umski
razbojnici, koje je u tu svrhu unajmila Baba Jaga. I ona je bila meu napadaima. Nije mogla pregristi to ju je Ivan
nadmudrio. Snani mladi prebio je razbojniku bandu, Babi muar na glavu nabio i vritnjakom ju lansirao u umu. U
meuvremenu je Nastenkin tata otjerao one dvije zlice iz kue. Kad je mladi par napokon stigao u selo, svi seljani su
ih doekali i pozdravili. Ubrzo je bila svadba. Za ljubav koja sve trpi, svemu se nada i sve podnosi. Ljubav, koja nikad
ne prestaje
Tajna ima krila (Sonja Smolec)
Ana je stanovala s mamom u starom dijelu grada Zagreba, blizu Grica. Imala je samo pet godina, a cuvala ju je baka iz
susjedne ulice. Nije to bila njezina baka, ali je Anu jako voljela. Njezina djeca i unuci su vec odavno odrasli ljudi, i na
alost nikad nisu imali dovoljno vremena za posjete. Mala Ana bila je istovremeno vrlo umiljata ali i tvrdoglava, i
baka je uvijek morala biti na oprezu. Iako su cesto uvjeravale jedna drugu tko je u pravu, ponekad su se cak i
posvadale, nisu mogle jedna bez druge. Kako Anina mama nije imala novaca da plati cuvanje, a baka nije o novcu
htjela ni razgovarati, pomagala joj je ocistiti stan i donijeti namirnice iz trgovine. Kad bi se vracala s posla zajedno bi
popile caj.
Za sve tri to su bili posebni trenuci koje ce pamtiti cijelog ivota. Idila je trajala oko godinu dana. Jedno jutro kad su
pozvonile nitko se nije javljao. Dok su tako cekale pred vratima, iz susjednog stana je izala jedna gospoda i rekla im
da je baka prole veceri pala i slomila nogu, i da se sad nalazi u Vinogradskoj bolnici. Bio je to ok. Ne zato to Ana
nema s kim ostati, vec zato to su obje baku jako voljele.
Ana, to cemo sada? Hoce li moci ostati sama doma?
Naravno, pa vec skoro svi moji prijatelji ostaju sami. Ako sam vec upisana u kolu znaci da sam vec velika. Biti cu
dobra, mama
Mama je otila na posao s glavom punom brigato ako.aliMa ne, bit ce sve u redu a ipak
Nestrpljivo je ekala da zavri radni dan, iako je bar pet puta telefonom provjeravala da li je sve u redu. Tako su
prolazili dani. Mama i Ana posjeivale su baku u bolnici, a onda su doznale da se baka vie nee vratiti u svoj stan.
Njena djeca su joj osigurala mjesto u domu

umirovljenika jer nisu mogli o njoj voditi brigu. Baka je otila u drugi grad i uskoro gotovo nestala iz Anina ivota.
Povremeno bi se cule telefonom i obecavale jedna drugoj da e se uskoro vidjeti.
Stiglo je proljee. Prvi topli dani izmamili su djeurliju u parkove. Izala je i Ana. Bila je izgubljena jer nije imala
puno prijatelja. Samo se Boris elio s njom igrati, ali i to je kratko trajalo, jer su ih djeca zadirkivala: -Boris i Ana,
vjenat ce se jednog dana!
Izbjegavala je vie odlaziti u park. Popela se na tavan i kroz prozoric promatrala djecu kako se igraju. Subotama i
nedjeljama jo se i nalo drutvo za igru, ali radnim danima je veina djece bila u vrtiu.
Jednog dana uzela je metlu i poistila dio tavana od praine i pauine. Tu je napravila svoj stan. Donijela je
kartonsku kutiju sa svojim igrakama. Izvadila bi svoju lutku i s njom razgovarala. Kako su dani postajali topliji, tako
je i na tavanu postajalo toplije. Otvorila je
prozoric da prozrai tavan, a onda je na svoje veliko iznenaenje, odmah s vanjske strane, otkrila gnijezdo. Iz
gnjezda je povremeno provirivao repi.
Gle, ptiice!, pomisli Ana, i polako se pomakne da ih ne preplai.
I zaista, bilo je to lastavije gnijezdo. Lastavice su se vratile i u svojem starom gnijezdu ponovo poloile jaja.
Oh, to e biti moja mala tajna! Svi imaju tajne. a moja tajna nese jaja, leti i cvrkue. Takvu tajnu nitko nema!
Te veeri Ana prvi puta, nakon dugo vremena, nije traila da joj mama pria priu prije spavanja.
Ne mama, hvala, ja sam ve velika djevojica. Na jesen u u kolu, ne treba mi vie priati prie.
Bilo je to iznenaenje. Da, pomislila je mama, moja djevojica raste Moda sutra moda e sutra htjeti priu
Sutradan, a i dan poslije ponovilo se isto. udno
Ana, reci mi o emu razmilja prije spavanja, sada kada ti vie ne trebaju moje prie?
Ali mama, pa ja imam svoju vlastitu priu, svoju malu tajnu o kojoj razmiljam.
No, to su samo djeje matarije, mislila je mama i odustala.
Sve ee se deavalo da se Ana ne javi na telefon kada bi je mama zvala s posla.
Pa gdje je ta djevojica? Uvijek tvrdi da je kod kue.
Dani su prolazili i mama je bila sve zabrinutija. Odluila je provjeriti to se kod kue dogaa. Uzela je slobodan dan, i
umjesto na posao, ujutro je otila na trnicu i u trgovinu po svjei kruh. Zatim se vratila kui. I gle, stvarno, Ana nije
bila u svom krevetu. Sve u njezinoj sobi bilo je uredno pospremljeno. Tada mama primjeti da nedostaje kartonska
kutija s lutkom i drugim igrakama.
Pa gdje bi to dijete moglo biti tako rano? Ovdje se dogaaju neke udne stvari.
Uskoro je zaula veselo skakutanje po stepenicama i otvaranje vrata.
Mmmmmama pa ti si doma, zbunjeno je promucala djevojica
Gdje si bila otila tako rano?
Ali mama, to je moja tajna
A smijem li ja bar malo znati? Zar nee tu tajnu podijeliti sa svojom mamom?
Ana se mekoljila, rumenila u licunije znala da li bi rekla mami. Tako je lijepo imati svoju tajnu!
No, pa pokuaj mi bar neto reci
Ali mama
Anada li je ta tvoja tajna opasna?
Mama.nije opasnaMama, nemoj mi se smijati, moja tajna ima krila.
Krila?
Da, uzviknula je djevojcica, i u silnom uzbudenju to je konacno nekome rekla bar neto, a taj netko je njezina
mama koja ce je razumjeti i nece se smijati. Primila je mamu za ruku i povukla je van iz stana.
Idemo, sad ce vidjeti moju tajnu.

I gle! Mama se silno iznenadila kad je vidjela Anin stan i ocicenu paucinu na tavanu, a najvece iznenadenje bilo je
gnijezdo s dva mala ptica. Dvije male lastavice koje su izgledale kao da su cijele napravljene od velikog kljuna koji je
stalno zijevao.
To je stvarno divna tajna, Ana, rekla je mama, ovdje nisam bila godinama. Jo dok sam bila djevojka, znala sam
gledati grad kroz ovaj prozorcic i citati pjesmeNoto su bila druga vremena. Gle na istom mjestu je i onda bilo
gnijezdo.
Zbilja? Zbilja mama?
Da, bilo jeali zna da ne smije dirati gnijezdo i pticice?
Ali zato?
Ako mama ptica vidi da je neto u njezinom gnijezdu drukcije, otici ce i vie se nece brinuti o jajima ili o pticicama.
Otici ce.
Oh, ali ja ih necu dirati.necu, obecajem!
Tako je bila otkrivena jedna mala tajna. Ali tu nije kraj. Ana je bila vrlo radoznala i cesto je zavirivala u gnijezdo da
vidi kako pticice rastu. Bila je zadovoljna. Moda, moda bi mogla ipak donijeti malo mrvica?..
ModaTako je i ucinila. Pticice iz gnijezda je pokuavala hraniti. Bila je veoma oprezna sa svojim sitnim rucicama.
No tada se dogodilo neto cudno.
Mama ptica nastavila je hraniti samo jednu pticicu. Ana se zabrinula jer je primijetila da mama samo jednu pticicu
dovodi do ruba gnijezda i uci je letjeti. Gdje je druga? Zavukla je malu rucicu i oprezno uzela drugu pticicu van. Bila
je slaba i gladna. to sad? Moda ce mama znati pomoci.
Smjestile su pticicu na tavan i u maloj kutiji sloile gnijezdo. Druge ptice se vie nisu vratile u gnijezdo. Svaki dan
pticici su donosile mokre kekse i tvrdo kuhana jaja. Pticica je ostala iva. To je bilo pravo cudo. Porasla je i krila su joj
ojacala. Vrijeme je prolazilo i uskoro ce sei vrijeme
ptice vracasti na jug. Anina pticica, kojoj je dala ime Tajna, letjela je po tavanu, i jednog dana je izala kroz prozor.
Sretno pticice!Nadi svoju mamu, rekla je Ana, i bila je i tuna i sretna, u isto vrijeme.
Drugog dana nije htjela otici na tavan. Bilo joj je preteko. Njezina tajna je odletjela.
Ana, idi otvori prozor na tavanu. Lijepo je vrijeme, a mogla bi donijeti i svoju kutiju s igrackama, kad se vie ne
igra na tavanu.
Dobro mama rece Ana i bila je sretna to konacno ima neki razlog za odlazak na tavan, neki izgovor.
Prolo je nekoliko dana. Djevojcica je bila nemirna i radoznala. Popela se na tavan i provirila. Njezina Tajna bila je u
gnijezdu. Na oblinjim granama i icama pocele su se okupljati pticePtica u gnijezdu bila je neodlucna. Nije bila sa
svojom obitelji a trebalo je otici.
Anino srce treperilo je od uzbudenja dok je promatrala kako se njezina Tajna priprema za odlazak. Nekoliko puta je
poletjela i ponovo se vratila u gnijezdo. U jednom su se trenu ptice vinule u zrak, krueci i formirale jata. Anina je
pticica treperila, i neodlucno gledala, a onda, u jednom trenu se vinula u zrak. Djevojcica je vie nije mogla prepoznati
medu
ostalim lastavicama.

Pepeljugina sestra (Sanja Lovreni)

Jednom davno, otprilike u isto doba kad je ivjela Pepeljuga ili moda malo kasnije, u nekom drugom gradu, ivjela
djevojica Alma. Zvali su je kojekako Duica, Zlatica, Sunica jer se njezino pravo, ozbiljno ime nikako nije htjelo
zadrati uz taj sitan lik raskutranih kovra. Gledajui je kako poskakuje kroz neko dvorite, kako hitro izmie nekoj
zamiljenoj opasnosti, kako se penje uz izboine kakvog starog kamenog zida, nikome nije padalo na pamet da je
pozove imenom koje je dobila kad se rodila.
Alma je imala uvijek izgrebena koljena i ist glasi kojim je samoj sebi pjevala neke svoje pjesme bez rijei. Imala je i
tajna blaga to ih je pronalazila lutajui dvoritima, prolazima i zakucima stare gradske etvrti u kojoj je stanovala. A

u sreditu te njezine etvrti bio je kraljevski zamak s bezbrojnim kulama i velikim dvoritem ija su vrata po cijele
dane bila otvorena kojekakvim dobavljaima i majstorima.
Alma je imala nekoliko omiljenih mjesta:
jedan krov, dovoljno nizak da se na njega moe popeti preko kvrgave jabuke koja je rasla u blizini, jednu naputenu
vrtnu kuicu, stepenice koje su vodile do zazidanih vrata i sluile nekoj bakici kao stalak za bezbrojne tegle s
pelargonijama.
No, najvie je voljela poploano dvorite zamka. Divno je odjekivalo to dvorite s arkadama, ispunjeno glasovima
trgovaca i koijaa, preplavljeno laveom, topotom kopita i njezinim vlastitim glasom ija se pjesma ula unato svoj
buci.
Njezina tajna blaga bila su raznovrsna i smjenjivala su se. Uvijek bi uza se nosila samo jedan predmet. Kad bi naila
na neto novo, staru bi dragocjenost negdje brino sakrila. I zaboravila. Tako je imala potrgani tamburin koji je sama
popravila komadiem vrpce za kosu, zatim neku konatu vreicu koju je napunila najljepim kameniima to ih je
mogla nai, pa raljasti komad drveta u obliku ptice.
A onda je pronala jedno staro zrcalo. Lik koji se odraavao u zrcalu, onako mutnom i oteenom, nije joj se inio
njezinim.
Ti nisi ja, apnula je, a djevojica u zrcalu nasmijeila se i odmahnula glavom.
Ali moe biti moja prijateljica, rekla je Alma. I od tada je, kad god bi o neemu morala ozbiljno razmisliti, tiho
razgovarala sa svojim zrcalom. No, zrcalo joj se svialo i zato to je s druge strane bilo obloeno mekom koom po
kojoj je mogla crtati tapiem, a kad bi joj crte dosadio, izbrisala bi ga prstima. Od toga se zrcala vie nije mogla
rastati, ak ni kad je nala nove novcate praporce. Zato je poela nositi uza se po dvije dragocjenosti jednu trajnu i
jednu privremenu.
Imala je oca, maehu i dvije polusestre, no ivjela je po ulicama i dvoritima, jer kod kue nitko nije mnogo mario za
nju. No, im je narasla toliko da im moe biti od koristi, oni su je zaposlili, zatvorili, opkolili zidovima i zadaama, i
zabranili joj da pjeva dok radi.
Prestani pitati!
Ne mogu podnijeti taj vritavi glas!
Hoe li ve jednom uutjeti!?
Tako je iz dana u dan galamila Almina maeha. Onda je naula neto o nekoj slinoj djevojci u drugome gradu pa je,
isprva za alu, a kasnije iz navike, pokerku nazivala Pepeljugom.
Alma bi ponekad ipak uspjela nakratko pobjei od svih nametnutih poslova. Tada je odlazila u dvorite zamka, gdje je
zaboravljala sve nevolje. Zbog vreve, glasova i odjeka, da, ali sve vie i zbog kraljevia koji je ivio u zamku.
Nikad nije hodala tim dvoritem poput drugih ljudi koji bi se ondje zatekli uurbano, za poslom, pogleda uprta u
bave, neka natovarena kola ili poploano tlo. Njezin se pogled, znatieljan i nemiran, uzdizao prema prozorima,
kulama i krovovima. I samo nebo inilo joj se drukijim kad bi ga gledala iz toga dvorita. Jednom je, tako
promatrajui zamak, na trijemu primijetila kraljevia. Viala ga je zatim prilino esto, za prozorom, na vanjskom
stubitu, na onom istom trijemu, a ponekad i u samom dvoritu, sasvim blizu. Pogled na njegovo lice inio ju je
sretnom, zatienom, neranjivom. I premda njezin glas vie nije pjevao, pjevalo je njezino srce.
A onda je jednoga dana gradom prolazila kraljica. Vozila se u koiji s kraljevskim znamenjem, od kue do kue, od
vrata do vrata, i skupljala djevojke za zbor. Traila je dvadeset najljepih glasova koji e pjevati na svim dvorskim
sveanostima. Sve su je djevojke po svim kuama morale doekati pjesmom. Nije ih trebalo mnogo moliti da pjevaju;
svaka je sanjala da e upravo ona biti izabrana za ivot u dvorcu.
I tako su djevojke pjevale kraljici. Sve osim jedne. Almu su otjerali u njezinu sobicu i zapovjedili joj da ne izlazi.
Njezine su polusestre pjevale, no starijoj su neki tonovi pjesme pobjegli suvie visoko, a mlaoj suvie nisko.
Nemate li vi ovdje jo jednu ker? upitala je kraljica, a ak je i Almina maeha znala da nije preporuljivo lagati
kraljevskim osobama.
Ona nije moja ki, rekla je stoga sasvim istinito.
Svejedno je pozovite, naredila je kraljica.
Dovedoe Almu, no od nje se nije ulo ni glasa. Bili su joj zabranili da pjeva, pa je zato i sad utjela. Moda iz inata,
moda iz potitenosti nije se moglo znati, jer nije rekla ni rijei.
Ti jedina ne eli pjevati? rekla je kraljica, a na maehinom se licu pojavio osmijeh, jer su te rijei zvuale pomalo
prijetee.
Ili moda ne moe pjevati ovdje? nastavila je, a maeha se prestala smjekati. Sada se u kraljiinim rijeima ula
znatielja i nagovjetaj blagosti.
No, dobro, dovri kraljica, ako ne moe pjevati ovdje, poi e sa mnom u dvorac pa e tamo pokuati.
Pjevaj ovdje, pjevaj sada, Pepeljugo! vrisnula je maeha shvativi svoju pogreku, ali prekasno. Jer Alma se odvezla
kraljevskom koijom, a njezina je maeha stala blijedjeti. Blijedjela je, izblijedjela, nestala iz prie, potonula u moru
zaborava. Kao i otac i dvije polusestre.
Ve u dvoritu zamka Alma je zapjevala i odmah je primljena u dvorski zbor. Ondje je dobila nove stvari za nov ivot,
no zadrala je i jednu staru: svoje drago arobno zrcalo.

Godinu dana pjevala je u zboru, sve ljepe i sve bolje.

A onda joj je zamak postao pretijesan te je krenula u svijet. Nije joj bilo lako donijeti odluku o odlasku. Iz noi u no
savjetovala se s arobnim zrcalom, sve dok nije zakljuila da e se jednoga dana gorko kajati ako se sad ne odvai na
taj put. I tako je spremila putniki zaveljaj, premda je jo uvijek voljela kraljevia i premda ju je sam pogled na
njegovo lice ispunjavao gustom, zlatnom sreom.
Kraljevi je tih godinu dana takoer bio vrlo sretan. ivio je okruen Alminim glasom, no nije mu bilo ni na kraj
pameti da su upravo taj glas i ta djevojka ono to ga ini sretnim. Bio je zaruen s kraljevnom iz nekog drugog
kraljevstva, ali zapravo nije volio nikoga.
U noi nakon Alminog odlaska kraljevi je usnuo vrlo udan san. U tome je snu leao na zlatnoj maglici, no maglica
je odjednom nestala, a on poeo propadati, propadati u neki mutan bezdan. Probudio se bez daha i sve ga se to toliko
dojmilo da je ve istoga jutra poeo traiti tumaenje sna. Raspitivao se kod dvorskih mudraca i uenjaka, a kad mu
nisu znali dati odgovor, i on je krenuo na put.
Alma je putovala traei najbolje pjevae. Nalazila ih je, uila je, no jo je vie uila putujui, otkrivajui obilje i
raznolikost svijeta.
Na putu je sve rjeavala pjesmom. Kad bi joj trebalo prenoite, ona bi zapjevala; kad bi joj trebala veera, takoer je
pjevala. Pjevala je sve ljepe i ljepe, pred zahvalnim oima ljudi koji su se zbog nje skupljali na trgovima u
predveerje. Rijei njezine pjesme govorile su o svemu to bi vidjela, no zapravo je pjevala o ljubavi. Ljudi su je
prihvaali kao dar, oprezno i bojaljivo, pa premda se ponekad kretala i opasnim putovima, nitko joj nikada nije nanio
nikakvo zlo. Moda zato to uza se nije nosila nita to bi izazivalo pohlepu, moda zato to je jo kao djevojica
stekla snagu i oprez onih koji se moraju sami snalaziti.
Kraljevi je takoer putovao, neprestano u potrazi za znaenjem svojega sna. uo je mnoga tumaenja i mnogo je toga
nauio, ali se nije pribliio odgovoru kojim bi bio zadovoljan.
A onda su se sreli.
uo ju je na nekom trgu, i vidio zlatnu izmaglicu oko nje, i nikakvo mu tumaenje vie nije trebalo. Prekinuo ju je
usred pjesme.
Hoe li postati mojom enom, djevojko? upitao je i odmah joj ispriao o zarukama koje e razvrgnuti i prijestolju
koje ga oekuje.
Ja sam takoer kraljica, odgovorila je Alma, u svojoj zemlji koja je svugdje i nigdje i koju ne elim napustiti.
Ja te ipak molim da se uda za mene, rekao je kraljevi, zbunjen njezinim odgovorom.
Tvojoj eni ne dolikuje da pjeva po trgovima, rekla je. I tako su se razili.
Kraljevi se vratio kui, no ivot mu je bio pust i siv. Na sva pitanja odgovarao je zlovoljom, a njegovo lice i dranje
odavali su sumornu potitenost. Povlaio se u svoje odaje i razmiljao.
Razmiljao je i razmiljao, a onda je zakljuio da mu bez Alme ne vrijede ni dvorac ni prijestolje te ju je ponovno
potraio.
Ako ne eli poi sa mnom, rekao je prekinuvi je u pjesmi, poi u ja s tobom!
Ne moe, rekla je Alma. Buduem kralju ne dolikuje da putuje pranim cestama.
I tako su se razili drugi put.
O kraljevievu ivotu u dvorcu ne vrijedi mnogo govoriti. No, Almina se pjesma nakon njegovog drugog odlaska
poela mijenjati. U njoj se sad mogla uti i alost zbog rastanka, teina nedostajanja, neto nalik dozivanju
Jednoga dana kraljevi vie nije mogao izdrati razdvojenost te je odluio ponovno potraiti Almu. Htio ju je bar jo
jednom vidjeti.
Zatekao ju je kako pjeva na nekom trgu i inilo mu se da jo nikada nije pjevala toliko lijepo. ekao je, skriven u
mnotvu, dok nije zavrila pjesmu, i priao joj tek kad su se ljudi poeli razilaziti.
to eli? upitao ju je, a u njegovom su se glasu mijeali alost i bijes.
Hoe da napravim za tebe putujui dvorac, da sagradim kraljevstvo na kotaima?
Nije rekla nita, nego je izvadila iz depa svoje staro zrcalo. Ne, nije se htjela u njemu ogledati iz tatine, kao to bi
povran promatra mogao pomisliti. Trebao joj je savjet. Zagledala se u mutno staklo, a lik iz zrcala doapnuo joj je
neujno: Sad! ako propusti ovaj trenutak, jednog e se dana gorko kajati!
Ima li kakvo pero? upitala je napokon.
Iznenaen, kraljevi izvue iz depa zlatno pero i prui joj ga. Alma je okrenula zrcalo i napisala zlatnom tintom na
njegovoj konatoj poleini: Mogu odlaziti i vraati se po svojoj volji. I ne moram nositi krunu.
Kraljevi je putujui stekao dovoljno mudrosti da je bez oklijevanja stavio svoj potpis pod taj uvjet. Ona je dodala
svoje ime i tako su sklopili ugovor. Kraljevi je vjerovao da e je njegova ljubav, zatim djeca, pa i samo vrijeme,
zadrati uz njega. Alma je pak vjerovala da e ta odluka, sa svim to joj donosi, biti dobra za njezinu pjesmu. Oboje su
bili tek djelomino u pravu; i ako nisu umrli, sretno ive jo i dana
aave prie (Blanka Paagi)
Svakoga gosta tri dana dosta
Uzmem lealjku i etkicu za zube pa uem u gostionicu.

Gostionica sva blista. Stavim sunane naoale, rasklopim lealjku, skinem cipele i izvalim se.
- Gle, gle kako se samo raskomotio! Da ti donesem suncobran? - ljubazno e gostioniar.
- Ne, hvala, imam sunane naoale.
- A da ne bi moda lepezicu? - zapjevucka gazda.
- Ne, hvala, klima ureaj vam sjajno radi.
- Da se ti nisi sluajno ovamo preselio? - zagrcne se gostioniar.
Lupnem ga po leima i smijeei se odvratim:
- Ah, ne, ostajem samo tri dana. Znate onu: Svakoga gosta tri dana dosta!
Gostioniar zahripa i srui se kao klada. Krasno! Sad se mogu i kladiti.
- Fuka takvu gostionicu! - dobaci jedan gost.
Odbacim mu i zafukam. Zgodno mjesto! Moda ostanem ovdje i dulje od tri dana.
Ispeci pa reci
Ustanem na lijevu nogu, zasuem rukave i poem na Jakuevac prodavati zjake.
Svi oko mene prodaju svakojaku kramu, ali nitko ne pita poto moje zjake. Nema mi druge nego da napravim tree:
idem doma!
Ponem, dakle, vaditi zjake iz usta i stavljati ih u pinklec.
- to to radi, tupane? - zabezekne se prodava pereca.
- Spremam zjake - odbezeknem mu.
Iz ista mira prodava pereca prilijepi mi pljusku. Odlijepim je i nalijepim njemu.
- Nemoj se s rogatim bosti! - upozori me neki djedica.
Gle, zar prodava pereca ima rogove?
Skinem mu kapu, a on me zvekne u potkoljenicu.
Uvjerio sam se da nema rogove, ali gotovo sam siguran da ima kopita.
Po jutru se dan poznaje
Danas mi od jutra padaju na pamet svakojake gluposti. Maem rukama iznad glave, ali nita ne koristi.
- A da proba s kiobranom?
Nisam nita odgovorio. Izgleda da danas gluposti ne padaju na pamet samo meni.
Tko rano rani, dvije sree grabi
Ustanem rano, prebacim grablje preko ramena i put pod noge. utnem put da mi ne smeta pa ponem grabljati.
Krc! Uh, razbio sam up! Kamo u sada s ovim zlatnicima?
- Treba vreicu? - namigne mi jedan prolaznik.
- Doao si mi kao naruen! - razveselim se, brzo mu natrpam zlatnike u vreicu i nastavim grabljati.
- to to radi, ovjee? - upita me zbunjeno prolaznik.
- Pa vidi da grabljam dvije sree!
- Srea se grabi, a ne grablja. Ugledaj se na mene! - poui me prolaznik i veselo ode zveckajui vreicom.
Lupim se po elu. Ta mu zlata vrijedi! Sutra u uraniti i sruiti onaj grab pred kuom.
Bolja je prva zamjera nego druga
Jako je zgodno stanovati na prvom katu. Gotovo si sto posto siguran da e kuglica kruha koju baci s prozora zavriti
tono na glavi sretnog prolaznika. Osim toga, kad ti dobaci srditi pogled, moe ga lako uhvatiti i prebaciti susjedu na
prozoru drugog kata. Kao: Zar bih vas ja tako umiljato gledao u oi da sam tako neto napravio?
I tako sam jednom dosta dugo bacao kuglice, a prolaznici meni ljutite poglede. Ja sam pak te poglede prebacivao
susjedu na drugi kat. Toliko sam bio zaokupljen novom zabavom da nisam ni primijetio kako susjed podmuklo vraa
poglede vlasnicima i upire prstom u mene.
- E, sad si dolijao, golube! - vikne jedan od njih.
U zadnji as sam odlijao na tavan. Meu golube.
Tko se zadnji smije, najslae se smije
Pred kinom guva. Zguvam se i ja, stanem zadnji u red i tek ponem razvlaiti osmijeh, kad li iza mene stane neki
bezveznjak. Skinem svoje vezice s tenisica, diskretno mu ih stavim u dep i stanem u red iza njega. vrsto sam
odluio da u se zadnji smijati.
- Hej, lopove, ti e meni prkati po depovima? - zajapuri se bezveznjak.
- Stavio sam vam u dep svoje vezice - apnem mu na uho i slatko se nasmijeim. Ve u si ja kupiti nove vezice.
Vano je da se zadnji smijem.
- Misli li ti praviti budalu od mene? - zagrmi bezveznjak.
- Nemam vremena, gospodine! Napravite si je sami - nasmijem se jo slae.

Uto opazim kako je iza mene stala u red prekrasna djevojka i smije se najslae na svijetu. Jasno da se smije; sad je ona
zadnja.
Trebao sam stati iza nje, ali nisam imao srca. Palo mi je u pete. Toliko me je uljalo u tenisicama da sam se jedva
dovukao do kue i smjesta se bacio na krevet. Taaako! Sada mogu natrag u red.
Nala vrea zakrpu
Ne znam to je to s mojom vreom. Stalno je nagovaram da nae zakrpu, ali ne eli me posluati.
- to e mi zakrpa kad sam itava? - odgovori mi po sto pedeset esti put.
E, sad mi je prekipjelo. Skinem mlijeko sa tednjaka, uzmem kare i probuim vreu.
Ako ubrzo ne nae zakrpu, iscurit e mi sve brano.
Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada
Nisam ba nekakav kopa, ali sve se moe kad se hoe. Uzmem, dakle, motiku i ponem kopati pod prvim.
- Hej, to to radi? - sumnjiavo me odmjeri drugi.
Izbijem mu motikom metar. to tu on ima mene mjeriti? Ja kopam pod prvim!
- Metar je odletio u jamu! - zavapi drugi.
Sva srea da je imao krila, zar ne? Inae bi sigurno pao.
Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada(drugi put)
Moji prijatelji Tko, Drugi i Sam ponekad se ponaaju kao mala djeca.
Eto, uzmimo na primjer juer (premda moe i na neto drugo):
Tko je cijeli dan kopao jamu pod Drugim, a Sam je padao u nju. Pojma nemam kako su to izvodili. Svako tele ima
svoje veselje! Kupio sam tele, ali su mi podvalili; veselja nije bilo. Sigurno su ga zadrali za sebe.
Za dlaku
Prelazim preko ceste kad li iznenada zaujem kripu konica.
- Za dlaku! - izdere se voza na mene lupajui se kaipstom u elo.
Primim kvaku i kaem mu:
- Eto, vidite, zato se ja volim voziti u vlaku.
- Vidi li ti ovu aku? - zarei voza.
- Kako da ne! Svaku dlaku!
Odjednom se naem u mraku, ali sam brzo doao k sebi na svjeem zraku. A onda je k obojici dola policija.
Ja umom, on drumom
- Ja u umom, a ti drumom - kaem svom prijatelju Michelangelu.
- Dobro! - odvrati on kao iz puke.
Sumnjivo je to meni pa ga pitam:
- Ima li ti puku?
- Imat u kad prodam kruku! - veli Mikec.
Dobro je to sam ga poslao drumom. Meni je ljepe umom.

Trea srea
Pokuca mi neki dan trea srea. Zalupim joj vrata pred nosom. Kako mi se usudi dolaziti bez prve dvije?
Trea srea protrlja nos pa pokuca ponovno.
- Kako moe odbiti sreu? Tebi zbilja nisu sve koze na broju! - veli mi znaajno namignuvi.
Odakle je samo znala da su mi ukrali jednu kozu? S treom sreom zbilja ne treba imati posla.
Najprije talica, onda kravica!

Odvedem ja jutros kravicu na sajam.

- Poto kravica? - pita me kupac.
- Najprije talica, onda kravica! - kaem ja.
- Imam ja talu, ne beri brigu!
- Brige mi jo nisu zrele, gospodine!

- Prodaje li ti ovdje kravu ili pamet, klipane? - obrecne se kupac.

- Samo kravu, gospodine! Pamet se, na alost, ne moe kupiti.
Strana pria
"Ukleti dvorac. Otkljuajte!"
Iako mi se natpis na prvi pogled uope nije svidio, na drugi pogled okrenem klju ulijevo. Vratnice se irom
otvore, duboko se naklone i utivo me propuste. Padnem u propust, koliko sam dug i irok.
- Ustani, uljezu! - zagrmi propust i dobrano me propusti kroz ake.
Poskoim od straha, a strah se razljuti.
- Uhvatit u ja tebe...
I bio bi me strah doista i uhvatio da mi pogled ne padne na visoki prozor. Dosjetim se pa bacim pogled kroz
prozor i skoim za njim. Okrenem klju udesno i spremim ga u dep. Znam da sam ukletom dvorcu stao na
ulj pa u ga odsada obilaziti u irokom luku dok mu ne pronaem pedikera.

Odkljuana pria
"Tri lonca trae poklopac."
E, to je neto za mene! Poklopim prvi, a druga dva zakljuaju:
- Ovamo, ovamo! Kljuamo!
Odkljuam prvi pa pojurim do druga dva. Razreem poklopac po sredini i svakoga poklopim jednom
polovicom.
- Hm, to ti je bilo jako pametno! - dovikne mi prvi lonac. - A ja? A ja?
- Pa ne mogu valjda biti svakom loncu poklopac! - odbrusim ljutito i zataknem brus za pojas.
Sve se vraa, sve se plaa

"Sve se vraa. sve se plaa!"

- Vidi, vidi! Jo jedan grafit na mojem zidu. Zar im nalikujem na bumerang?
Vratim se natrag, zlu ne trebalo, ali je zlu trebalo.
- Plati!
Za svaki sluaj platim. Sada sam potpuno bez novaca, a sluajevi se debelo smiju - lisnica im je, naime, toliko
nabrekla da puca. Ako dobro ne potpraim pete, jo bi me mogao stii koji metak. Gdje li sam ono zametnuo
puder? Nema veze! (svezao sam je u vor).
Tko nema u glavi, ima u nogama
Jutros je na mojem zidu osvanuo grafit:
"Tko nema u glavi, ima u nogama!"
Misle li to na mene? to to nemam u glavi, a imam u nogama? Pojma nemam! Ali ja pojma nemam ni u
nogama. A moda je to tiskarska greka. Moda je trebalo pisati ovako: Tko ima u glavi, nema u nogama! Ili:
Tko ima u nogama, nema u glavi.
Strana zagonetka. Ve mi se zbilja vrti u glavi. Moda je to od ventilatora koji se automatski ukljuuje kad se
pregrije mozak?
Ah, da, sad mi je sinulo! Neki ljudi vjerojatno nemaju ventilator u glavi nego u nogama. Ja ga, na sreu, imam
upravo tamo gdje treba biti. Blago meni! Moram pod hitno nabaviti sef.
Pametnome sto dosta!
Uzmem sto kuna i krenem u grad. Gledam izloge, a oni gledaju mene.
- to bulji u nas! Gledaj svoja posla!
- A gdje je moj posao? - pristojno pitam.
- Okreni se oko sebe, pametnjakoviu?
Hm, moda imaju pravo. Okrenem se oko sebe, ali posla nigdje. Okrenem se oko stupa - ni tamo ga nema.
- Besposlen pop i jarie krsti! - dobaci mi neki ljubazan gospodin.
Pa da! To je neto za mene!
- Ali, ne vidim nigdje jarie, gospodine?
- Vidjet e ti sve zvijezde ako te odalamim.
- Ah, oduvijek sam elio biti astronom, gospodine! Molim vas, odalamite me!
Zamislite, nije me odalamio. Razrogaio je oi i ispario.
Veeras kuham rogae na pari. Meni pametnome dva e biti dosta.
Tko koga vue za nos

Opet sam zaboravio sat.

- Gospodine, molim vas, imate li sat?

- Imam!
- Svaka ast! Ja svoj uvijek ostavim doma.
Gospodin me epa za uho.
- Magarac jedan! Hoe me vui za nos?
- Hou, hou, gospodine, samo mi pustite uho! - derem se iz petnih ila.
Gospodin je shvatio da sam ilav pa mi je pustio uho, ali je nestao u guvi prije nego to sam ga uspio povui
za nos. teta! Bio bih mu sa zadovoljstvom uinio tu uslugu.

Vjebanje samoglasnika
Sino me je iz ista mira poela pei savjest. Svratim u apoteku i upitam:
- Imate li kakav lijek?
- Oooo-visi! - rastegne ljekarnik.
Neka samo visi ako mu se svia! - kaem ja.
- I? - stegne ljekarnik.
- U! - spremno dodam. Neka vidi da i ja znam samoglasnike.
- Aaaa? - unezvjereno e ljekarnik.
- E! - nabacim i zadnji samoglasnik i nacerim se od uha do uha.
Ne znam zato me je izbacio iz ljekarne, ali danas mi je poruio da ga pee savjest. Jadnik! Da sam znao da je
to zarazno, bio bih ostao doma.
Gotovan

Donesem Arfu kosti u vreici, ali ne! On bi sve na tacni.

- Sve imam, ali tacnu nemam - kaem ja njemu.
- Vau, vau! - odlaje on meni.
- Zar emo se tako razgovarati? - naljutim se ja.
- Vau, vau! - uporno e betija.
Vidim ja da neu izai s njim na kraj pa se vratim na poetak. Razreem vreicu, izvadim kosti i bacim mu ih
na pod.
Mislite li da je opet zalajao? Ma kakvi! Samo je mahnuo repom i bacio se na kosti.
Sada mi je krivo to sam ga tako uvrijedio. Sutra u mu kupiti tacnu da to ispravim.
Peh

Ponekad zbilja imam peh. Uhvati me smijeh pa me ne puta.

- Dosta, dosta! - previjam se, ali smijeh ni da uje.
- Ta pusti me ve jednom! - zagrcnem se.
On me tada pusti jednom drugom, ali taj je bio jo gori od prvoga.
Mislilac

Sjedim na obali sam sa svojim mislima. Oh, kako mi je dosadno!

- A da se malo zabavimo? - pitaju me misli.
- Da se zabavljam sa svojim mislima? Tko je jo uo takvu glupost?
- Ja sam je jednom uo - zaumi more - ali nije bila tako velika.
Srea u nesrei

Potepem se na prag i umalo udarim glavom u vrata. Spustim pogled i spazim sreu u nesrei. Silno se
zaudim.
- to se udi? Zgrabi me!
Pokuam izvaditi sreu iz nesree, ali ne ide pa ne ide.
- A da mi malo pomogne? - zamolim je.
- Gle ti njega! Za sreu se treba i pomuiti.
- Ali zato nesrea uvijek doe sama! - veselo namigne nesrea i skoi mi u dep.
Bilo mi je ao sree koja je ostala alosno uati pred vratima pa je zgrabim i stavim natrag u nesreu.
Sada mi se obje zadovoljno mekolje u depu.
to tko radi, sebi radi

to tko radi, to zbilja prelazi sve granice: pristojnosti, izdrljivosti, dobne, civilizacijske, meunarodne i tako
dalje, dalje, dalje, sve do kineske granice. Tamo doe k sebi pa se zajedno popnu na zid.
Sa zida puca pogled, puca, puca miljama uokolo. Milijuni Kineza pobiru metke, tale ih pa lijevaju bicikle. Da,
da, Kinez radi, socijalizam gradi, ali bicikl si teko moe priutiti.
Tko to vidi, zakljui kako je najbolje zamiriti da sluajno ponovno ne prijee granicu, pa otvori privatni
biznis.
Tko otada to god radi - sebi radi i ne boji se gladi. I vozi uvozni bicikl. Kineski.
Kako dolo, tako prolo

Uvijek sam alostan kad odlazi ljeto.

- Zato ne ostane jo malo? - pitam ga 22. rujna.
A ljeto me toplo pogleda i veli:
- Svake godine ista pjesma! Sviraj, sviraj, al' i za pojas zadijeni!
A ja se pravim veseo i maem mu sviralom.
I tako se svake godine oprostimo, ljeto i ja.
Zima

Stisla zima i ne poputa.

- Ta pusti me! - tresem se.
- Pustit u te ako obue kaput - predloi mi zima.
- Obeaje? - zacvokoem.
- Obeajem!
Obukao sam kaput. Zamislite, zima je zbilja popustila.
- Obeanje je obeanje! - namigne mi i ode.
Daleko im polje

Dola su mi u posjet moja dva prijatelja sa sela.

- Daj, skini tu vestu! - nagovaraju me.
- Da ne bi! Pa da ostanem kratkih rukava!
- Ma skuhat e se, ovjee! - ne prestaju navaljivati.
Uzeo sam kuhau i potjerao ih. Daleko im polje! Znam da e se nahodati pa sam im stavio u torbu vitaminsku
kremu da podmau pete.
Bez rijei

Pustio sam mozak na pau i otiao u kolu.

- Je li s tobom sve u redu? - pita me profesor.
- K i svaku drugu srijedu! Ali, moram vam priznati, prve mi uope nisu simpatine.
- Sjedni drvo na drvo! - drekne profesor.
- Drugo na prvo ili prvo na drugo? Oprostite, profesore, malo sam zbunjen kad pue jugo.
Poslao me je doma bez rijei. Pomalo se udno osjeam ovako mutav.
Sjekira u med

Pala mi je sjekira u med. Nije mi za sjekiru, ali bojim se da e se pele porezati.

- Pa izvadi je!
- Ali onda mi ne bi pala sjekira u med!
- E, ne moe imati i ovce i novce!
- Kakve ovce i novce! Ja o tome nisam rekao ni slovce! Problem je sjekira u medu.
- U redu, u redu!
- Ma ne u redu, nego u medu.
- S tobom nikako na zelenu granu!
- Ako nee ti, hoe druga tri!
Dva druga ve sjede gore, ali trei nee; kae da su mu nedavno prepilili granu na kojoj je sjedio pa sada pue
na hladno. Pridruit u mu se da bude bre gotov.
Trla baba lan

Trla baba lan da joj proe dan. Proe dan i sjedne kraj nje.
- Oh, napokon! - razveseli se baka. - Gdje si bio tako dugo?
- Nigdje!
- A, ni ja nisam bila nigdje kad sam bila mlada. A kako ti je bilo?
- Nikako!
- A, ni meni nije bilo nikako kad sam bila mlada. A koga si sreo na putu?
- Nikoga!
- A, ni ja nisam srela nikoga kad sam bila mlada. A kamo ide?
- Nikamo!
- A, ni ja ne idem nikamo. Ba mi je drago to e mi praviti drutvo.
Daj petama vjetra

Izabrali su me za predstavnika moje ulice u utrci na 200 metara.

Sasvim mi je dobro krenulo, kad li moji uliari ponu galamiti:
- Daj petama vjetra! Daj petama vjetra!
- Zar ste poludjeli? Usred utrke? Zato se niste ranije sjetili?
- Daj petama vjetra! Daj petama vjetra! - navaljuju moji navijai.
Vidim ja da nemaju namjeru prestati, pa zastanem da uhvatim vjetar. Uto spazim pred ciljem i zadnjeg trkaa.
- Daj petama vjetra! Daj petama vjetra! - pomahnitalo vrite moji uliari.
- Sad je prekasno! - kaem ja i pustim vjetar.
Koliko para toliko muzike

ila Klara pa para. ila Klara pa para. ao mi je jadnice pa joj navijem tranzistor do daske. Ali, tranzistor se
uje i do susjeda.
- Koliko u jo to sluati? - izdere se susjed.
- Koliko para toliko muzike! - objasnim mu.
A moja Klara para li para! Da se nisu istroile baterije, bilo bi jo muzike.
Vuci vole kad nema kole

Jedva sam doekao zimske praznike na selu. Upregnem vola u saonice i viknem:
- Vuci vole kad nema kole!
Vol samo stoji i gleda me svojim velikim tunim oima.
Vidim ja da ga neto mui, ali on ni da mukne.
- Ah, moda on ima kolu! - iznenada mi sine pa ga pitam:
- Vole, zar tebi jo nisu poeli praznici?
- Muuu! - tuno e vol.
- Oh, oprosti mi to sam te upregnuo kad ima kolu! - ispriam mu se i ispregnem saonice.
Neka on samo ide u kolu! Ja u se sputati niz brijeg.
Dva loa ubie Miloa

Dva loa ubie Miloa! Dva loa ubie Miloa! - vie djeai i mae novinama. Ljudi navalili i otimaju se za
novine.
Vidim ja da tu neto nije u redu pa se proguram preko reda. Pa, ne izgleda ba da e ga ubiti, ali uzet e mu
sve novine.
- Kako vas nije sram otimati Milou novine? Smjesta mu ih vratite! - trim od jednog do drugoga i uzimam im
novine.
- Nemojte, nemojte! - preplaeno e djeai.
Hm, utjerali su mu strah u kosti.
- Zar da tako malen ve pati od kostobolje? - plamtim ja pravednim gnjevom.
- Ovome fali jedna daska! - dobaci brkati otima novina.
- Da ne bi! Obje su ovdje - maem daskama u svim smjerovima. - Prebrojite!
Otimai se bez rijei raziu, a Milo sjedne na hrpu novina i zaplae od sree. Kako i ne bi kad sam mu vratio
sve novine.
Na koncu paga

Zaveem papigi crveni konac oko kljuna i povedem je u etnju. Tek to smo doli do prvog izloga, papiga
naglo otvori kljun. Konac pukne, a iz papige bukne:
- Gle ti ove zgodne izloge pune svakojake robe koju nitko ne kupuje jer je kupovna mo puanstva odavno
pala na niske grane na kojima je ve sve pobrano to se pobrati dalo...
- uti, Marice, jo buju nas strpali v ret - zavapim oajno, stisnem joj kljun i odnesem je doma.
- Kaj se duri? - zakrijeti Marica stojei na desnoj nozi u svojoj krletki. - Na koncu je sve dobro ispalo.
- uti, lajavice, dok nisi zavrila na pagi!
Hladni tu

Stanem na mol, onako, ni obuen ni gol.

Pljuska more: dolje-gore, dolje-gore.
- A da se smiri malo da mogu skoiti?
- tooo? - zaumi more.
- Nemoj ti tu meni ukati, nego se prestani ljuljukati!
- Vuuu! - iskoi more i dobro me opere.
- Tu, valjda - ispravim ga.
Neki zbilja svaku rije izvitopere.
Tajna

- Imam jednu tajnu.

- Kakvu?
- Sjajnu!
- Daj da je vidim!
- Kad bi je vidio, vie ne bi bila tajna, tupane!
- A sjajna?
- Naravno da bi bila sjajna! Cijeli dan je trljam u depu.
Jako je lukav taj moj prijatelj, ali ne zna da sam mu pod odmorom umjesto kune podmetnuo lisicu. Gdje sam
je ulovio? E, imam i ja tajnu.
- Kakvu?
- Sjajnu!
- Pokai mi je!
- Da ne bi! Pa da je pod sljedeim odmorom opet metne u svoj dep!
Ita ili nita

Uputio se preko brvna Ita. U susret mu doe Nita.

- Makni se! - kae Ita.
- Makni se! - kae Nita.
Gleda ih Pita i misli:
"Ba me zanima tko e se maknuti: Ita ili Nita?"
- Kreem! - kae Ita.
- Kreem! - kae Nita.
Pljuuuus!
- Znao sam! - nasmije se Pita.
Kamen

- Pao mi je kamen sa srca.

- Ma daj! Veliki?
- Golemi!
- Srea da ti nije pao na nogu.
- Pazi da tebi ne doleti u glavu! - sijevne oima moj frend.
Odmah sam se sagnuo. Za svaki sluaj. Znam ja kako je to. Jedan me je ve pogodio kad sam bio mali.
Izdajice

Svake nedjelje penjem se na Medvednicu. Svaki put malo sjednem na klupu kod Njivica. Svaki me put moj
prijatelj lupi po leima i kae:
- Svaki put te ba ovdje izdaju noge.
Svaki put se brzo dignem i sjednem na drugu klupu.
Ovaj put mi je zbilja dozlogrdilo.
- Izdajice jedne, kad ete se ve prestati baviti tim prljavim poslom?
A noge samo vise niz klupu i ute kao zalivene.
I to da sad ja radim, recite vi meni? Znam da su izdajice, ali kakve su - takve su - moje su. Vodim ih opet na
Puntijarku.
Recept

Dotrim juer u pekarnicu, a s polica mi se smiju truce polubijelog, crnog, raenog, kukuruznog, bijelog,
mijeanog, kalnikog, alpskog, sendvia, mlijenog, graham, sojinog, raznosjemenkastoposutog, francuza...
- Izvoliju!
- Koji je friki?
- Si su friki, gosponek!
- To sam i mislio - pohvalim majstoricu Jalu.
- I, koji gosponek hoeju?
- Dvopek! Znate ono: trim svaki as...
- Joj na! - saaljivo me pogleda moja pekarica i sagne se ispod pulta. - Dvopek nemamo, ali zemite si ovaj
krlniclek prezli. Sake pol vure jednu licu i zutri ste kaj novi.
- Koliko sam duan?
- Ote z mirom! Kaj bi bili duni!
- Puno hvala!
- Za lek se ne fali! - namigne mi majstorica.
Jedva sam dotrao do doma, ali danas vie ne trim. Blaena moja Jalica! Ne nosi ona zabadava bijelu kutu.
Cirkus
Smetnem s uma kolu pa krenem u cirkus.
kola krene za mnom.
Smetnem je ponovno s uma i uem u cirkus. kola ue za mnom.
Gledam ja cirkus, a kola gleda mene.
- Ma ti si zbilja dosadna! - naljutim se i ponovno je smetnem s uma.
Skau klauni po ici, a meni kola skae po glavi.
Tre vranci arenom, kola tri po mojoj glavi.
Vidim ja: Nita bez kole!
Dograbim torbu i izaem iz cirkusa usred predstave. Znam da to ne voli, ali to sam mogao kad joj kraj nije
bio na vidiku.
Kad nema make, mievi rajtaju

- Hoe li ti ve jednom odvesti tu jadnu maku u etnju? - upitaju me moji mievi.

- Pa maka nema uzicu! - odgovorim ja.
- Jasno da nema kad joj je nisi kupio - prijekorno e mievi.
Gle ti njih! Tako maleni, a tako pametni.
Kupim uzicu i zauzlam maku.
Malo sam ja vukao nju, malo ona mene, ali jednom sam je odveo u etnju.
Kad smo se vratili kui, imali smo to i vidjeti: Mievi su sve razrajtali.
Moja sjena i ja

Koraknem ja, korakne sjena.

Stanem ja, stane sjena.
Zavrtim glavom, zavrti i sjena.
- No, sad bi bilo dosta. Daj neto i ti napravi! - kaem joj.
Sjena uti.
- No, mahni rukom pa u mahnuti i ja.
Sjena uti.
- Dobro, mahni nogom!
Sjena uti i ni makac.

- Tako, dakle, ti bi samo radila ono to ja radim, je li?

Sjena uti.
- Mutavice jedna, vie se neu s tobom igrati - kaem ja i utnem je, a sjena utne u prazno.
- Ha, ha, ha! - nasmijem se i okrenem joj lea. Da, da, sasvim su smea. A njezina siva. Tko joj je kriv to se u
podne uvijek u hladu skriva!
Martin u Zagreb - Martin iz Zagreba

- Kamo ste se uputili, gospodine? - pitam svog suputnika u vlaku.

- U Zagreb!
- I ja isto! - kaem mu, ali ne kaem da me neto jako kopka. Jednostavno se, onako skriveki, s kolodvora
uputim u stopu za njim.
Kupi moj suputnik motiku i svjeice za traktor pa natrag na kolodvor i u vlak.
- Kamo ste se uputili, gospodine? - pitam ga.
- Iz Zagreba!
- Da vi niste moda Martin?
- Aha! Kak' ste samo pogodili?
- Pa, znate, mi pijuni imamo svoje metode...
- Mmmm ti ja picla! - promrsi Martin i preseli se u drugi kupe.
Glupom seljaku debeli krumpiri rastu

- Krumpira, krumpira! - uzvikuje komadina seljaka.

- Mogu li malo zaviriti u vreu?
- Kak' da ne! Samo izvoliju - ljubazno e seljak i razvee vreu.
- To sam si i mislio - kaem ja.
- A kaj to, gospon?
- Debeli krumpiri.
- Neg kaj neg debeli! - lupi se seljak u prsa junaka. - Z moje zemle.
- A je li vam i ena glupa kao vi? - brino se pokuam raspitati za obiteljske mu prilike.
- Kaaaj? - prokrklja seljak.
Siromaek! Kud je glup, tud jo i krklja. Nesrea zbilja nikad ne doe sama.
Snaga klade valja, um caruje

Snaga klade valja od ranoga jutra.

- Ta odmori se malo! - kae mu Um.
- A kaj bumo onda jeli? - odvrati Snaga skupljajui rukom grake znoja.
- No, no, za danas nam je dosta graka...
- A klada?
- One nam nisu ni trebale za ruak - kae Um.
- Pa zato sam ih onda valjao od rana jutra?
- Ne znam! Odvaljaj ih sutra natrag.
- Pa neemo valjda i sutra jesti graak - naljuti se Snaga.
- Smiri se, ovjee! Do sutra u ve neto smisliti - tjei ga Um.
- Samo da ne bude kao proli mjesec kad si ti carovao, a ja sam ti tkao novo ruho - promrmlja Snaga i zaspi k
klada.
Razgovori ugodni

Neto prije tri sata poslije ponoi u sobu mi se uulja triceratops.

- Kenozoik! - pozdravi me.
- Mezozoik! - odzdravim mu.
- Jura - predstavi se triceratops.
- Trijas - kaem ja i dam mu u ruke kredu.
- Paleozoik! - zahvali se Jura.
- Prekambrij!
Znam i ja to je kultura.
- Pleistocen pliocen miocen oligocen eocen paleocen - raspria se moj triceratops.
- Perm karbon devon silur ordovicij kambrij - povlaujem mu ja.

- Ding-ding-ding - otkuca moja ura.

- Proterozoik! - pozdravi se Jura.
- Arheozoik! - mahnem mu ja.
Tko bi rekao da u noas upoznati triceratopsa.
to se mora nije ni teko

- Ima danaaaa kada ne znam to da raaaadiiim...

- Zar opet?
- Kad mi ova pjesma stvara boool...
- A tek moji uljevi od motike?
- Ja te volim tako silno da umiiiireeem...
- A da se malo manje dere?
- Ja te volim, al' ti neeee zna tooo...
- Jesi li jo iv?
- Jesam, ali sav sam nekako slomljen, kao da cijeli dan kopam.
- Dobro, ali da zna: Sutra je moj red za ima dana, a ti kopa.
- to se mora, nije ni teko! Ima danaaa kada ne znam to da raaadiiim..
Dome, slatki dome

Ponekad zatvorim oi i zamiljam da sam u Africi. Sputam se na skijama niz pjeane dine, a uz mene tri
moj lav. Noge mu upadaju duboko u pijesak, griva vijori na vjetru.
- Danas ste oborili vlastiti rekord u spustu, gospodaru - zadivljeno e Kunga Lunga zaustavivi topericu.
- Ah, dragi moj, - uzdahnem sjetno - ponekad zatvorim oi i zamiljam kako se sputam niz bijele padine
Medvednice.
Kunga Lunga me gleda s nevjericom.
- Bijele? Poput ove slonove kosti? - pita me dodirujui crnim prstom svoj ukras u nosnicama.
- Jo bjelje, dragi moj, jo bjelje - kaem ja, a pustinjski me pijesak pee u oima.
Bolje ikada nego nikada

Jutarnja temperatura pala je strano nisko. Mislite li da se dignula? Ma kakvi! Poela se sputati sve nie.
- Ta kamo e, nesretnice? Dii se!
- Tko bi gori, sad je doli - mudruje ona meni.
- Al' tko bi doli, gori ustaje.
- No, no, prestani cvokotati i dobaci ve jednom te ljestve.
- Pa to mi to nisi ranije rekla?
- Bolje ikada nego nikada!
Kupanje

etvrtak je moj dan za kupanje. Obuem kupae gaice, pustim punu kadu vode, dodam licu morske soli,
ubacim patkicu, pa uivaj, ovjee, dok se ne smeura k lanjski krumpir u travnju.
- Jesi li ti zaspao u kadi? - deru se moji.
- Nije svaki dan etvrtak - kaem im ja i kaiprstom kvrcnem patkicu.
- Tok! - udari patkica u juni kraj kade, okrene se za 360% pa natrag.
- Kvrc! - poaljem je opet na jug.
- Tok! - lupne patkica i vrati se.
E, sad sam se ve sav sprio. A i voda se ohladila. Na alost, moram van.
Jedva ekam sljedei etvrtak.
Motanje

Ve dugo mi se neto mota po glavi. Ba me zanima to je to.

- No, pa pogledaj!
- Pogledao sam, ali bilo je tako smotano da se nita nije vidjelo.
- A da odmota?
Odmotao sam. Obina smotana ideja!
- Zamotaj je natrag!

Zamotao sam je naprijed. Za inat. to e tu meni netko stalno neto pogledaj, odmotaj, zamotaj....
Strpljen-spaen

Sjedim na toboganu i promatram kako odlazi dan.

- Spusti se ve jednom, ovjee! - vrite djeca oko mene.
- Jo malo, jo malo!
- No, to eka? - prostrijeli me pogledom jedan mrki tatica. - Zar ne vidi da se sputa veer?
- Naravno da vidim! Zato i ekam. Kad se spusti veer, onda sam ja na redu.
Nije mi jasno zato su ljudi tako nestrpljivi.
Kome zvono zvoni

- Zar ti je trebalo pola sata da mi napokon otvori vrata? - ljutito e moj prijatelj Michelangelo.
- Oprosti, razmiljao sam.
- Kako moe razmiljati kad zvono zvoni? - udi se Mikec
- Nisam razmiljao kad zvoni zvoni, nego kome zvono zvoni.
- Aha, to je ve neto sasvim drugo. I, to si zakljuio?
- Nisam nita zakljuio pa sam poao nekoga pitati.
- No, makni se s vrata da uem!
- Ui, ui, mogu i tebe pitati kad si se ve tu. Zna li ti moda kome je maloas zvono zvonilo?
- Ne znam, ali ve emo neto smisliti. Dva majmuna pametnija su od jednoga.
Ako lae koza, ne lae rog

- Gdje si danas brstio? - pitam svoga jarca.

- Malo uz ogradu, malo u gutiku.
- A malo mladice u vonjaku - zamekee koza.
- Lae, kozo! - naljuti se jarac.
- Ma nemoj! A odakle ti onda jabuka na rogu?
Vidi, vidi, vidi!
- I, to kae na to, tetoinjo?
A moj se jarac pokunjio i gleda u travu. Koza je, dakle, u pravu. Ipak, ao mi je jarca to je tako snuden, pa
dreknem na meketavicu:
- Tuibabo jedna!
- Jedna k nijedna! - mahne repom koza i ode natrag u vonjak.
Engleski

- Jesi li oprao zube?

- No!
- Vrati se u kupaonicu i operi ih!
- Yes!
- Je li danas opet onaj tvoj dan za engleski?
- Yes!
- Dobro. Hoe li doruak?
- Yes!
- Kakav?
- Pa zna valjda kakav! Sad si mi pokvarila moj engleski dan.
- Sorry! Zaboravi ono pitanje "kakav?"! Evo, idemo ispoetka:
- Hoe li doruak?
- Yes!
- Engleski?
- Yes, yes, yes!
Sutra je moj dan za njemaki. Tu mama nikada ne pogrijei. Okrenite stranicu!
Njemaki

- Dobro jutro!
- Ja-ja!

- Moe! Na oko, mijeano, kuhano, poirano, kajganu, omlet?

- Ja-ja!
- Pa neu ti valjda i pei, i kuhati, i poirati...?
- Ja-ja!
- Zbilja si nemogu! Kamo bi ti stala sva ta jaja?
- Ja-ja!
- Da nije moda danas onaj tvoj dan za njemaki?
- Ja-ja!
- Sva srea da sam se sjetila. Dakle, jedno meko kuhano jaje?
- Ja-ja!
- No, dobro, dobit e dva, ali nemoj mi poslije plakati da te boli trbuh.
Haiku pria

Dvije visibabe
ogovaraju treu.
Namignula je kukurijeku.
- Din-din-don!
- zazvoni drijemovac.
- Stiglo je proljee!
- Zato je moje zvonce
okrenuto naopako?
- ali se afran.
- Dobar dan svima!
Ja sam kos.
I ljeti i zimi hodam bos.
utonosa ptico,
ne skakui bosa po snijegu.
Smrznut e ti se noice.
- Da napravimo
kosu cipele?
- predloi bergenija.
- Din-din-don!
- zazvoni drijemovac.
- Vrijeme je za popodnevni odmor.
Sretan roendan

- Sretan roendan ti, sretan roendan ti,

sretan roendan, dragi Mikec, sretan roendan ti!
- To si zbilja krasno otpjevao, ali danas mi nije roendan.
- Nego kada?
- Juer.
- I to sada?
- Pa, moe ostaviti dar.
- Kakav dar?
- Za roendan.
- Jueranji?
- Pa da!
- Malo sutra!
On misli da sam ja od juer.
Ispeci pa reci

- Hoe li ti ispraviti tu zabetoniranu jedinicu prije sjednice?

- Vrlo rado, profesore!
- Dobro. Postavit u ti tri laka pitanja. Jesi li spreman?
- Uvijek!
To je zbilja bilo lako pitanje. Budu li i sljedea dva takva, na konju sam.
- Kakav, konj, neznalico jedna? - zakoluta oima profesor.

- Vranac! Ti su mi najzgodniji. Ali volim ja i lipicance.

Izvolite postaviti tree pitanje!
- Hoe li ti ponavljati razred? - zagrmi profesor.
- Nipoto!
Eto vidite, da ste mi uvijek postavljali tako laka pitanja, ne bi bilo dolo do ega je ve dolo. Sad smo, halt
na!, i to rijeili.
Daj-dam

- Novi bic? Wow! Daj jednu rundu!

- A to ti meni da?
- Amsterdam, Rotterdam, Potsdam.
- Ne dam!
- Zato?
- Znam ja tebe: Ti bi se vozio tri runde.
- Dobro, onda samo Amsterdam.
- Moe! I nemoj cijelo vrijeme zvoniti.
Gdje ima dima, ima i vatre

(i obrnuto!)
- Imate li vatre, gospodine?
- Balavac jedan, zar ve pui?
- Ja? Ni govora, gospodine.
- Pa to e ti onda vatra?
- Nita, ali kau "gdje ima dima, ima i vatre".
- Gdje ti tu vidi dim?
- Nigdje! Zato vas i pitam imate li vatre.
- Nemam!
- Onda je sve u redu: Gdje nema dima, nema ni vatre.
Promjenljivo

- Kakvo nam vrijeme prognoziraju za danas?

- Promjenljivo sa sunanim razdobljima, uz mogunost mjestiminih oborina.
- Zato onda jednostavno ne kau da e biti i sunca i kie?
- Zato to e negdje moda biti samo sunca, negdje samo kie, a negdje i jedno i drugo.
- Dakle, u svakom su sluaju pogodili.
- Pssst, da te ne uju hidrometeorolozi. Oni su znanstvenici, a ne vraevi-pogaai.
- Aha! Uvijek znaju kakvo je vrijeme bilo juer, a prognozom promjenljivo sa sunanim razdobljima, uz
mogunost mjestiminih oborina pokrili su cijelu nau domovinu, pa i ire.
- Da, da, znanost ne poznaje granice.
Svi za jednoga - jedan za sve

Zavirim u penicu i imam to vidjeti: maka lei na pladnju i oblizuje ape.

- Gdje je moja veera? - pitam je.
- Mijau! - odgovori mi maka.
- Da si ulovim drugog mia?
- Mijau!
- I ti to meni ozbiljno?
- Mijau!
- Zar si zaboravila ono: "Svi za jednoga - jedan za sve."
- Mijau!
- Jedan nije dosta za sve? Ma nemoj! I to da sad ja radim?
- Mijau!
- Dobro, ulovit u jo jednoga, ali da zna da tebi neu ostaviti ni brkove.
- Mijau! - uvrijeeno e maka i skoi iz penice.
Znam da e se sada tri dana duriti, ali ne mogu si pomoi; glad me ini silno okrutnim.

to jedna budala moe pitati, ni sto mudraca ne moe odgovoriti

- Gospon potar, ste mi kaj donesli?

- Nita danas.
- A sutra?
- Ne znam. Vidjet emo.
- A prekosutra?
- Ma otkud ja znam?
- A prekpreksutra?
- Pa nemam ja arobnu kuglu, ovjee!
- Nemam ni ja, ali imam dosta veliku pekulu. Bi vam to kaj pomoglo?
- Meni ne, ali nekome bi pomogla kad bi ga pogodila u glavu.
- Ah, vama bih je dao jer ste mi simpatini, ali za nekoga ne dam. Nego, da se mi vratimo na na razgovor:
Bute mi kaj donesli prekpreksutra?
Na vrbi svirala

- Cijeli dan mlatim praznu slamu. Zasluio sam malo zabave. Ima li u ovoj selendri kakav koncert?
- Na vrbi svirala!
- Hm, naslov ba i ne obeava puno. Da je, recimo, "Na klaviru svirala" ili "Na flauti svirala", to bi ve bilo
neto sasvim drugo.
- A "Na violini svirala"?
- E, to bi, ak tovie, bilo tree.
- E, vidi, u naaaoj selendriii nema ni prvog, ni drugog, ni treeg.
- Tja, to se moe. Daj to da! Idemo, dakle, pogledati "Na vrbi svirala."
Tri sestre

Otvorim prozor i ugledam kako na cesti lee dvije kune. Zar opet? Ta neki dan sam gotovo na istome mjestu
ve pokupio jednu?
Da ih dignem ili da ih ostavim - pitanje je sad.
Prolaze ljudi, ali nitko da baci pogled na dvije kune; svi gledaju svoja posla.
Proe tako dopodne, proe popodne, spusti se i veer. to ako padne mrak na sirotice? Ne bih si mogao
oprostiti da ih sluajno zdrobi.
Odlaktim se s prozora, izaem na ulicu i vratim se s dvije kune. Sada ih imam tri: Olgu, Irinu i Mau. Svaku
veer prireuju mi predstavu. Tako su dobre glumice da su me neki dan gotovo uvjerile kako su tri sestre.
Zasluile su nagradu. Budui da neprestano sanjare o Moskvi, poslat u ih svom prijatelju Antonu Pavloviu.
Gospoda Glembajevi

- Klanjam se, draga barunice!

- Oh, to ste vi, gospodine Krlea! Jo uvijek ekate svog ofera?
- Na alost, da! Nikako da stigne. A vaa svojeglava sluinad?
- Ah, gospodine Krlea, izludjet e me.
- Jo uvijek oblae bijele kute?
- Ah, na to sam ve navikla, pa ak i na to da oni meni nareuju kada u jesti i spavati, ali nikako ne mogu
podnijeti to mi bez pitanja svakoga dovode u kuu. Juer su, zamislite, doveli vezanog Napoleona. Priznat u
vam, naravno, u strogoj diskreciji, da sam gotovo sigurna kako je to vezanje obina varka. Ve jutros su ga,
naime, odvezali, a on je zataknuo desnu ruku u kaput i ee mojom vilom kao da je to njegov Louvre. Bojim
se ak da ne nagovori sluinad da me otruju. Ah, evo, zovu me na ruak. Moram pouriti, jer su u stanju i
mene zavezati ako zakasnim.
- Kisdihand, draga barunice, klanjam se!
Bilo mi je neobino zadovoljstvo popriati s vama, gospodine Krlea. elim vam od sveg srca da se napokon
pojavi va ofer.
Svako tele ima svoje veselje
(a i magarac)
I-aaa! I-aaa!
I-aa! I-aa!
Zato se ruga ovjeku?

Nije ovjek, nego magarac.

to je - da je, nije lijepo to mu se ruga.
A zato se on ruga meni?
Pa nije nikakvo ruganje ako ti kae i-aaa!
Nije? A zato si ti mene juer zviznuo kad sam ti rekao i-aaa?
To je neto drugo. Ti si meni htio rei da sam magarac.
Eto vidi! A on sada meni hoe rei da sam magarac.
I?
A!
I-aaa!
Njakala tri magarca.
Svi putovi vode u Rim

Dobar dan! Vodi li ovaj put u Rim?

Kako da ne! Samo ako ima im!
Pa, imam deset kuna.
Moe! Daj!
Dao sam mu deset kuna i sjeo na put, ali put nikako da krene.
Hoe li ti mene odvesti u Rim ili nee? - upitam ga sumnjiavo.
A put samo lei i ni makac. Moda oekuje da pucnem biem?
Siem s puta i odem kui po bi. Kad sam se vratio, zamislite, tog puta vie nije bilo. Valjda mu je dosadilo
ekati pa je sam otiao u Rim.
Tko e koga, ako nee svoj svoga

Ko! Ko! Bravo nai!

To su tvoji, ha?
- Moji, moji! Bravo, deki! Ko! Ko!
- Evo ti na! Hoe jo?
Jesi li poludio? Zato si me udario?
Zato to tvoji nai nisu moji nai.
A koji su tvoji nai?
- akovaki tamburai.
ovjee, kamo si ti zalutao? Ovo je nogomet, a ne "ice Slavonije".
A zato si onda vikao Ko!, Ko!
Zato da ovi pokraj mene pomisle da sam lud, jer bi me inae pretukli to ne navijam za njihove.
A koji su to njihovi?
Vaterpolisti iz Donjeg Vrapa.
Kakve to ima veze s ovom nogometnom utakmicom?
To je ve jedan pitao u prvom poluvremenu pa su ga bacili u bazen.
Ma u koji bazen, ovjee?
Ovaj zeleni ispod tribina! Ali, jesi li ti doao priati ili navijati? Bravo nai! Ko! Ko!
U radu je spas
Skoim iz kreveta i krenem prema vratima. Vrata crna kao no - tek kroz siunu rupicu dopire tanka zraka.
Tu mora biti nekakva kvaka - pomislim i ponem pipati po vratima.
Pipam, pipam, ali kvake ni od korova.
Sto mu rogatih stvorova, ta pustite me van! - izderem se uzrujan.
Pustili su me van, a vani se talasa penica. Sad vidim da mi je bilo bolje u krevetu punom stjenica nego u cik
zore na kombajnu.
Pouak:
Tko u mraku trai kvaku,
drugi mu otvore vrata.
Tko pretjeruje - Njemu se ne vjeruje

Bacim ja udicu 156 metara uzvodno, a udica padne ravno u usta somu dvjestokilau koji je sav sretan proguta,
pogladi brkove, mahne mi perajom i uskoi u moju ribiku torbu. Torba pukne, a som ostane na suhom.
Ispriam mu se zbog te nezgode i zamolim ga da prieka dok mi ena saije veu torbu. Kad sam se vratio,
soma nigdje, a na zemlji ceduljica. "Budui da mi ribe ne znamo govoriti, piem ti ovo pismo molei te da mi

oprosti to te nisam mogao ekati na suhom. Naiao je, naime, drugi ribi koji me je smanjio na pet
kilograma i odnio me doma."
Aha, to sam bio ja! - lupi se u prsa Njem.
I vi Njemu vjerujete? - razljuti se Tko.
Tko pretjeruje - Njemu se vjeruje! - uglas e ribii, nataknu mamce i bace udice u Savu. Sutra e si kupiti
nove.
Tko umije - njemu dvije (a moda i vie)
Tko ustane, umije lice i izae na ulicu.
Daj mi dvije! - kae mu Njem.
Zato? - upita Tko.
Tko umije - Njemu dvije!
Pljus! Pljes! Pljas!
Bezobraznie jedan, rekao sam dvije, a ne tri - vikne Njem.
Od vika glava ne boli - odvrati Tko.
Zbilja? - zaudi se Njem. - Onda mi drugi put umjesto pljuski radije daj viak.
Tko se hvali, taj se kvari
Jutros se pogledam u zrcalo i shvatim kako sam strano lijep - hvali se Tko.
Daj prestani! - vikne Taj.
Ali ne samo to sam strano lijep, nego sam i izuzetno pametan.
Ta uuti, hvalisave! - jaukne Taj.
A imam i punu kasicu-prasicu srebrnih i zlatnih kovanica - rashvalio se Tko sve u esnaest.
Vidi to si napravio! Sad sam sav pokvaren - vrisne Taj.
Tako ti i i treba! Tko se hvali, Taj se kvari.
Prijateljstvo
Jednom se ja tako vraam s Dolca s kanticom meda kad li me netko onako svojski potapa po leima i kae:
"Oh, kako si, tako se dugo nismo vidjeli", a ja pojma nemam tko je taj pa mu odkaem: "Daj, makni tu apu s
mojih lea", a on opet: "Pa ja sam medo, zar me se ne sjea?", i meni tada sine da smo se prolog ljeta
upoznali u zoolokom vrtu, "Oh, oprosti, kako si, tako se dugo nismo vidjeli", a on meni: "Ma nisam dobro,
nigdje na Dolcu meda", "Pa zar je mogue?", kaem ja, "Evo ti moja kantica, bagrem, kesten i livada", "Hvala
ti, hvala!", "Molim, molim, to je sitnica!", "A to e sad ti bez meda?", "Ne brini, kupit u si kutiju
sladoleda", "Do vienja u Maksimiru!", kae moj medo i uskoi u jedanajsticu.
San
Zamislite ovaj san:
Hodam Ilicom raupan. Proem Namu, bacim eir na Lovaki rog i uem kod Vinceka.
Izvolite! - nasmijei mi se prekrasna djevojka.
Jednu vaniliju, jednu okoladu molim!
Za van ili za ovdje? - pita me ljepotica.
Molim za van - izustim sav oaran.
Ljupko djevoje stavi mi u hrskave take jednu utu i jednu smeu kuglu. Jedva sam ih dogurao do kue.
Cijelu no sam jeo sladoled, a kad sam se probudio, vie nije bilo ni sladoleda ni taki.
Danas popodne moj prijatelj Michelangelo ja idemo kod Vinceka po pola kuglice ljenjaka i pola kuglice
jagode, s besplatnim okoladnim preljevom. Mikec je nestrpljiv pa mora prvi polizati svoju jagodu, ali zato
meni uvijek ostavi kornet.
Umjetnost

Moj prijatelj Michelangelo i ja ne proputamo ni jednu izlobu.

Veeras u Muzej za umjetnost i obrt? - predloi Mikec.
Moe! - sloim se ja, kao i uvijek. Kad se radi o umjetnosti, Mikec je glavni. - Kaj ima?
Bidermayer.
Ma ne pitam te koji slikar, nego ono poslije sveanog otvorenja...
Kao prvo, Bidermayer nije samo slikar, jer sam vidio, kad sam dostavljao kremnite, i neke kipie, i ae...
Da, da, znai klopaju se kremnite, a kaj je bilo u tim aama?
Ma nita, ovjee, to je Bidermayer napravio za ukras...
Znai nema soka?
Ima, ali ne u tim aama...
Uh, zamalo si mi pokvario umjetniko veselje. Dakle, kremnite i sok? Ve vidim da e mi se izloba svidjeti.
Taj Bidermayer je pravi slikar, a ne kao neki koji jedva donesu bobi-tapie u vreici.
etnja
Gledam ljude kako Se eu Jelai placom. Zato da Se i ja malo ne proeem?

Obuem Se u najljepu koulju, ponem Se etati i usput promatrati prolaznike. Neki su Se lijepo poeljali, a
neke su Se, zamislite, ak i naminkale, to ja nikako ne odobravam; ovjek Se mora uiti skromnosti. Oni
bogatiji poastili su Se u Gradskoj kavani.
Oh, kako ste Se lijepo obukli! - zavidno e jedan prolaznik.
A vi ste Se krasno obrijali - ljubazno odgovorim na kompliment.
Zar nije krasno ovako etati Se? - doda drugi prolaznik.
Nisam pojma imao da je tako popularno etati Se Jelai placom. Morat u to malo ee raditi.
Poeo je polako padati mrak. Vrijeme je da Se ide doma. Uskoim u etrnajsticu i vratim Se kui.
Sutradan sam uo neto udno: Neki su Se etali Jelai placom i poslije ponoi. Ja znam to je red. Ne elim
Se uiti na noni ivot.
Tko pjeva, zlo ne misli

O sooole mio...
Dolce ma non troppo!
O sole mio...
Un poco pi? forte!
O sole mio...
Tutta forza!
O sole mio...
Con anima, con anima!
Ma hoe li me pustiti da otpjevam ad libitum?
Aha, sad se pravimo vani kako znamo latinski, je li?
A ti se kao nisi pravio vaan s talijanskim?
Moe od sada bez latinskog i bez talijanskog?
Moe! O, suuunce moje...
Ti meeeni sjaj...
Sulejman i Zrinski
O, zbogom, grade bijeeli,
i Zrinski s tobom seeli...
E, ne moe, ne moe i ne moe! Uvijek si ti Zrinski.
No, dobro, onda ti budi danas Zrinski.
Pa da poginem pod Sigetom, je li?
Eto vidi! A mene to uope ne smeta. O, zbogom, grade bijeeli...
Ne moe, ne moe i ne moe!
Ma to ti zapravo hoe?
Da malo bude Sulejman.
Pa da odnese moj ator u svoje dvorite kad umrem, je li? E, ne moe! O, zbogom, grade bijeeli..
Dok jednom ne omrkne, drugome ne svane
Izaem pred kuu tik u sumrak da uhvatim svje zrak, kad li mi netko vikne:
Gdje je? Gdje je?
Evo, tu je! I ja ga hvatam.
Mog pua? - izdere se ivanjska krijesnica.
Ma kakvog pua! Zrak.
Tko je jo vidio hvatati zrak? Koji si mi ti bedak!
E, sad mi je zbilja digla tlak, ali je zato njoj pao mrak. (Poklopio sam je kapom).
Zdrav bolesnome ne vjeruje
- Doktore, strano sam bolestan.
- A gdje te boli?
- I u koli, i doma, i na ulici...
- Hm, da, a to te boli?
- Nepravda, doktore, nepravda. Pola razreda ima gripu, a ja odgovaraj zemljopis, odgovaraj povijest, pii
kontrolne...
- Da ti ne bi moda isprinicu?
- Eto, to ja zovem pravim doktorom. Da, da, isprinicu. To bi bio pravi lijek za moju bolest.
- Dat u ti ja bolest, fakin jedan!
- Hvala, doktore, nije potrebno. Bolest ve imam. Molim vas samo isprinicu.

Razgovori ugodni

Dobra veer, jeiu!

Nemoj ti meni dobra veer, nego natoi ve jednom to mlijeko u zdjelicu.
Evo, evo, izvoli!
Nemoj ti meni izvoli, nego se makni dok te nisam upiknuo u petu.
Ma kako ti to razgovara sa mnom?
Otro!
Zar si opet dao brusiti bodlje?
Aha!
Dlaka u jajetu
Danas si se iao?
Zar se to ne vidi?
Naravno da se vidi.
Zato me onda pita?
To je bilo retoriko pitanje. Zato uvijek trai dlaku u jajetu?
Je li i to retoriko pitanje?
Nije. To je dlakavo pitanje.
Onda dobro: Ne, nikada ne traim dlaku u jajetu.
Ali je uvijek nae.
Sluaj ti, to si toliko navalio s tim dlakama?
Pa zar se nisi iao danas?
Ti si se ba odluio posvaati sa mnom, je li?
Ne, to je bilo retoriko pitanje.
itd., itd., itd....
Tko zadnji, taj je magarac

- Vidi li onu skakaonicu?

Aha! Malo je previsoka.
Kako za koga.
A za tebe kao nije? E, onda nije ni za mene. Trk, trk, trk! Tko zadnji, taj je magarac.
*****
-Hu-huuu!
Zato se nisi popeo, magarac jedan?
Bolje magarac, nego pljeskavica.
Znai, ipak je previsoka?
Kako za koga...
...ree magarea noga.
Ha! Ha! Ha! Jako duhovito.
Kako za koga! Ha! Ha! Ha!
Tko ima manu, penje se na granu

Ima li ti kakvu manu?

Volim se penjati na tanku granu.
alu na stranu!
Lijevu ili desnu?
Urnebesnu.
Dobro, za danas je dosta rime.
I ja se slaem s time.
Dakle, tko se penje na tanku granu?
Onaj tko je to priznao kao svoju manu.
Ma daj, ovjee, to je bilo zbog rime.
Kad si mogao zbog rime, popni se sada i zbog badminton loptice.
Potresna pria
to se trese, ovjee?
Otkad sam proitao u novinama da je proradio jedan vulkan, sav sam potresen.
Pa nije bilo potresa!

Nego?
Erupcija vulkana. Zna ono: suklja dim, izlijeva se lava...
Ah, ah, znai da bih morao biti eruptivan? Ne, ne, hvala lijepa! Ve sam jednom bio poarni, pa mi je cijelu
no bilo zlo od one cigarete.
Mali zeleni
Jednom tako moj Arf usred noi na vrata, pa laj te laj. Dignem se i otvorim vrata, a on sve u etiri ravno na
Zrinjevac. Trk ja sve u dvije za njim. Dojurimo tako iza Umjetnikog paviljona, a moj ti Arf iznenada
zabremza. Zatvorim oi, protrljam ih, otvorim. Ne, ne sanjam. Ispred mene tanjur za 50 osoba, a ispred tanjura
mali zeleni.
Ti zvati kako? - pitam ja njega, a on se iskrevelji: "Ja UFO", pa veli drugom zelenom:
Od svih Zemljana da naletimo ba na slaboumnog.
Arf, arf! - smije se podmuklo moja dukela.
Zgodan psi! - pogladi ga zeleni i izvadi marsovsku kost.
I pametniji od gazde! - doda drugi.
A moj Arf isplazi jezik, zgrabi kost i crta doma. Isplazim ja jezik malom zelenom, pa crta za psetom. Bacim se
na krevet i zaspim kao klada. Kad sam se probudio, od marsovske kosti nije ostalo ni k.
Zrno do zrna pogaa

No, hoe li ve jednom ta pogaa?

Slaem, slaem!
to slae?
Zrno do zrna.
I?
Jo nita od pogae.
A da proba zrno na zrno?
Misli, kao ti kamen na kamen? Ne, hvala! Znam ja tebe: Ti bi htio da meni padne na glavu pogaa kao tebi
maloprije palaa.
Tko (ne) skoi, taj se (ne) smoi
Tko skaeeee!
Ne, ne!
A zato ne bih skoio?
Tko skoi, Taj se smoi.
Pa zar bi ti kodilo malo vode?
Moda mi ne bi kodilo, ali zato ne bih i ja jednom skoio, a Tko se smoio?
Ma kako bi to zvualo: Taj skoi, tko se smoi?
Hm! A ovako: Tko ne skoi, taj se ne smoi?
No, dobro, neu skoiti. Ionako sam zaboravio kupae gaice.
Diogenes drugi
Ima li moda svijeu?
Samo poluizgorenu.
Kako mi se usudi tako neto ponuditi? Pa da traim u polumraku?
Da ti ne bi moda traio ovjeka?
Aha!
E, to je ve neto sasvim drugo. Ni meni se ne bi svidjelo da naem poluovjeka.
utnja je zlato
vrsto sam odluio cijeli dan utjeti.
Da nisi bolestan?
utnja.
alostan? Ljut? Zaljubljen?
utnja. utnja. utnja.
Ah, pusti ga, maca mu je popapala jezik - veli moj prijatelj Michelangelo.
I ti se ima neto javljati, netalentirani nositelju imena inkveentezijanskog malera, kojemu je najvii
slikarski domet kolica na trotoaru nacrtana kredom ukradenom za vrijeme odmora, a iz likovnog nikada nisi
uspio dobiti vie od dvojke jer su ti ljudi nalikovali na kuglice koje stoje na dvije raskrebeene tule i
pokazuju lijevo i desno trkljavim trozupcima kao saobraajci na raskru...
Ajme meni, ovjee - zavapi moj prijatelj Mikec i uhvati se za glavu - Jesi li kad uo za onu utnja je zlato?
Aha! Zato sam i utio dok me nisi poeo izazivati.
Sokrat drugi
Znam da nita ne znam.

Znam.
to zna?
Da nita ne zna.
Ma ne ja! To je rekao Sokrat prije oho-ho! godina.
Priznao je da je neznalica?
Tko prizna - pola mu se prata.
Tja, ega se pametan stidi - lud se time ponosi.
Jedna, ali vrijedna
Danas me iz ista mira spopala elja za razgovorom.
Zlatna ribice, hoe li mi ispuniti elju?
Blju-blju?
Koju? Da razgovara sa mnom!
Blju-blju-blju???
Nemoj ti meni bljukati, nego reci da ili ne.
Blju!
Nee? E, sad u te istresti i povui vodu...
Hej, ovjee, pa zar ne zna da ribe ne mogu govoriti? - progovori moja mutavica ljudskim glasom.
Znao sam ja da e mi moja Zlatica ispuniti elju.
To je vuk, to je vuk!

Pokucam ja na kolibu, a kozli pone vritati:

To je vuk, to je vuk!
Ma kakav vuk, to sam ja.
To je vuk, to je vuk! - dignu dreku i ostala estorica.
Ta to vam je, koze jedne? Dolazim popraviti uru.
Da si se predstavio im si pokucao - prijekorno e najmanji kozli - odmah bismo znali koliko je sati.
Glupog li kozleta! Kako bi mogli znati koliko je sati kad im ura ve dva mjeseca stoji.
Sit gladnome ne vjeruje

Vraam se tako neki dan mrtav-gladan s tekme u Zapreiu.

Daj jedan griz! - zamolim suputnika s velikim sendviem.
Ne dam! - mljacne bucmasti.
Umrijet u od gladi dok se ova ZET-ova krntija dovue do rnomerca!
Ne vjerujem!
Samo to nisam umro! - zavapim oajno.
Ne vjerujem!
Da ti nisi moda Sit? - sjevne meni.
Aha! - grmne debeli, strpa u usta zadnji zalogaj i sie u Kustoiji.
Tko ima para, kupa se na moru
Idemo se igrati par-nepar! Ja sam par.
Moe! Par-nepar-bim-bam-buf!
etiri. Krasno! Sad se mogu kupati na moru.
A ja?
Doma u lavoru.
Ma nemoj! A zato?
Tko ima para, kupa se na moru, tko nema, doma u lavoru.
Hm, hm! Idemo se opet igrati par-nepar, ali sada sam ja par.
Moe. Par-nepar-bim-bam-buf! Tri. Tko ima nepar, tri kao vepar.
A ja?
Dosadan k stjenica.
Idemo jo jednom par-nepar...
Ti bi silom na more, je li?
Aha.
No, dobro, povest u te, ali dok ne krenemo, svaki e dan prati i moj i svoj lavor.
Pouak:
Ako nema para, dobar je i prijatelj.
Bedak ima sreu

Imate li rog za svijeu?

Manju, srednju ili veu?
Koju mi preporuujete?
Treu.
Neu!
Ne morate.
Zar se tako razgovara s muterijom?
Ma to vi zapravo hoete, ovjee?
Rog za svijeu.
Manju, srednju ili veu?
Koju mi preporuujete?
Treu.
Glupog li trgovaca! Pa ve sam rekao da neu. Da sam vam ja gazda, smjesta biste dobili otkaz. Na alost,
bedak ima sreu.
Alea iacta est
Kocka je baena!
to si se toliko razmahao? Ne mora je ba svaki put baciti do Rubikona.
Nisam ni imao namjeru. Ima Rubikon dosta svojih kocaka.
Rubik, valjda! ovjek se zvao Rubik, tupane.
to se mene tie, moe se zvati i Cezar. Glavno da voli kocke.
E, ne voli. On je svoju bacio.
I?
Preao preko rijeke.
Po novu kocku?
Ma to je ovo? Sat povijesti?
Ne, to je "ovjee, ne ljuti se". Sada si ti na redu. Bacaj!
Konac djelo krasi
Ima jedno djelo?
Dobro ili loe?
Loe.
Pa, moda bi se nalo jedno. to e ti?
Naao sam crveni konac.
I?
Kakvo i? Zar ne zna da konac djelo krasi? Kako hoe da ti ga ukrasim?
Na manicu! Kad je konac, nek je s manicom!
Repertoar
Sino sam bio u HNK.
I to si gledao?
Luster. To im je ove sezone najbolja postava.
Originalan naziv, nema to. I, kako je bilo?
Sjajno!
Morat u i ja otii pogledati taj Luster prije nego to ga skinu.
Sumnjam da e ga skinuti.
To si rekao i za Hamleta prole sezone, pa su ga ipak skinuli.
Da, ali on nije bio uarafljen u plafon.
Znanje je mo
Rue su crrrvene, tajne su skriiivene...
Gdje?
Valjda u rui.
Misli u pupoljku?
Moda.
Ne moda, nego svakako, jer bi inae ispale.
Vidi, vidi, na to nisam mislio. A zato onda ne pjevaju "Pupoljci su crveni"?
Zato to bi se to onda rimovalo sa "Tajni su skriveni".
Misli tajni agenti?
Nita ja ne mislim. Ja znam.
Blago tebi!
Skriveno? Peina? Gusari? Karte?
Skriveno, nego to! Da ne bi gospodin moda i kartu?

Bi!
E, nita od toga. Danas sam zadnju precvikao u estici.
Vr ide na vodu dok se ne razbije
Navalio moj vr te hoe li na vodu te na vodu, i krenem ja na Savu i vrsto ga drim objema rukama, a on se
dere Pusti me na vodu, pusti me na vodu, Ne moe, kaem mu ja, razbit e se, a on meni Ma pusti me, ma
pusti me i otima se kao lud, i to u ja s njim nego ga pustim kad je navalio, a on ti samo krc!, I kako ti je
sada?, pitam ja njega, a on uti, mutavac jedan razbijeni, i utnem ja njega i kaem Zar ti nije bilo bolje tamo u
kuhinji, to si zapeo Idemo na vodu, idemo na vodu?, eto ti sada tvoja voda pa si je pojedi!!
Voda se pije, a ne jede - zaklokoe Sava i polije me po nogama. - To ti je zato to uta smee u mene,
zagaivau okolia!
Ah, sad se javila prava po kojoj ribe plivaju jedino poleuke - odbrusim ja njoj, zavrnem nogavice i odem u
duan po novi vr. E, nee me taj nagovoriti da idem s njim na vodu ni da opet pukne cijev na
Gregorijanevoj.
Moja kuica - moja slobodica
(iliti: Sikam pojdi - doma dojdi!)
Koliko trai za kuicu?
Moja kuica nije na prodaju.
Svekojeta! Sve ima svoju cijenu...
...ali nije sve na prodaju.
A da se trampimo?
Sorry, mislim da bi tvoja bila preteka za moja lea.
A ja ne bih stao u tvoju.
Dobro da si shvatio.
Pa, prvi put vidim pua izbliza.
I, kako ti se sviam.
Balavo.
Ha! Ha! A moja kuica?
Traljavo.
Ha! Ha! Pokakljaj me!
Sorry, moda drugi put. Sada urim kui. Zna onu: Sikam pojdi - doma dojdi.
Raun bez krmara
Jeste li dobro ruali?
Hvala, odlino!
Izvolite raun!
Jeste li vi krmar?
Na alost, nisam. Ja sam krmarev konobar.
E, onda nita od rauna.
Kako to mislite?
Neete vi praviti raun bez krmara.
Najte delati z norca bedaka, gospon!
alim, ali ne doputam da netko radi raun bez krmara.
Znai, neete platiti ruak?
Nemojte vi mene vrijeati, mladiu! Ja u poteno platiti to sam pojeo, ali raun bez krmara...
No, dobro, moe i bez rauna.
Aha, tu sam vas akao, mladiu! Bez rauna, velite? Sada emo jednu prijavicu, pa jednu globicu...
No, no, ne morate platiti ruak...
Pa, ako ba inzistirate, ne mogu odbiti. Zbogom i pozdravite mi krmara!
Psee teme
Dobro jutro, Arf!
Dobro jutro, Nera!
Kako ti je Maksimilijan danas sladak!
Je li? Da zna, pojeo je pola pladnja kolaa, slatki moj mali.
Nemoj mi rei?! A moja Barbara neto kunja. Jedva sam je izvukla van. Sino je banila do sitnih sati,
jadniica moja.
Da, da, i Maksimilijanu se to esto dogaa, slatkiu mojem malom, ali ja tono u est sati povuem pokriva i
skaem po njemu dok ne uzme lajnu i ne izae sa mnom van. Vidi, vidi tvoju Barbaricu kako koluta oicama.
Ah, ne znam to bih bez nje, mazice moje. Ponekad se ponaa kao prava kuja. Samo to ne mae repom. A
tvoj Maksimilijan gleda pametno kao pas.
Da, da, samo to ne zalaje, slatki moj. Do vienja, Nera! Dovede opet sutra Barbaru u park?
Aha! Izgleda da joj se svia tvoj Maksi.

to misli kakvi bi bili njihovi mladi?

Prekrasni! Do vienja, Arf!
Do vienja, Nera! Hej, ne vuci, Maks! Valjda je tu ipak pas gazda!
De gustibus
to misli o lubenici?
Mmmm, uukusnaa. Dodaj jo jednu kriku!
Je li dosta crvena?
Mmmm, super. Dodaj jo jednu kriku!
Ne ini li ti se da ima previe kotica?
Ni govora! Dodaj jo jednu kriku!
Mogla bi biti malo slaa, zar ne?
Ma kakvi! Dodaj jo jednu kriku!
A da ti - umjesto refrena Dodaj jo jednu kriku - malo mene priupita to mislim o lubenici?
Pa, to misli o lubenici?
Sasvim suprotno od onoga to ti misli.
Tja, o ukusima ne valja raspravljati. Dodaj jo jednu kriku!
Ulje na vatru
Zna da me jako zabrinjavaju ovi poari.
Aha! I mene.
Ima li kakvu ideju?
Nemam, ali imam lauh.
Da se pridruimo vatrogascima?
To bi bilo plemenito.
Tko e prvi polijevati?
Ja!
Ne moe! Maloprije si ti prvi bio doktor u hitnoj pomoi.
A malomaloprije si ti prvi bio policajac u helikopteru.
Zato ne moete obojica biti istovremeno vatrogasci?
Zato to imamo samo jedan lauh. Mikec, pusti vodu! Vuuu! Tako! To e te nauiti da ne dolijeva ulje na
vatru.
Negda bilo- sad se spominjalo
Daj malo meni kanticu!
Ne dam!
Vidi kakav si!
Opak
Najopakiji ak.
Pa, to ba ne moe svak'...
nego samo bedak.
Ti to moda meni?
Ne! Tihooceanskoj sireni.
Otkud ona na Manduevcu?
Tja, ni sirene vie nisu gdje su negda bile.
Voda na mlin
to radi s tom lopaticom, ovjee glupavi?
Tjeram vodu na svoj mlin.
Hej, smoit e tablu!
Ali u natjerati vodu na svoj mlin.
Da onda meni lopaticu?
Zato?
Da ja natjeram vodu na svoj mlin.
Ti ba hoe sve raditi to i ja, je li? Ne moe! Osui tablicu pa emo nastaviti igru. Ti si crveni.
Opet?
Nego to nego opet! Da ne bi moda okrenuo kabanicu?
Nema svrhe; i iznutra je crvena.
Vuk dlaku mijenja, a pas ud
(ako je lud)
Vidi li ti ovog vuka?
Nita posebno. Izgleda kao susjedov ovar.
Ali on nije u zoolokom vrtu.
I to mu je kao mana?

Nije, dok ga ne izbace iz stana.

Misli da e onda pokucati na vrata vuku?
Ne bi valjda bio lud!
Zato?
Morao bi promijeniti ud.
Tja, barem vie ne bi ivio kao pas...
...nego bi zavijao na sav glas.
Moe skupa?
Moe! Auuuuuuuu!
Auuuuuuuuu!
Preko kruha pogaa
Molim te, dodaj mi jednu pogau!
Zar ne vidi da je ispred mene kruh?
Vidim.
Kako onda moe traiti da ti dodam preko kruha pogau?
Ti bi se opet svaao?
Aha! Moe kao sino kad sam ja bio pas, a ti maka?
Moe, ali sada sam ja pas. Vauuuu!
Mijauuuu!
Guja posla
Kako mi stoji kapa?
Kao guski sedlo.
to e joj sedlo na glavi?
Valjda da se vana pravi.
Moda da joj ne pada kia?
Ili da preplai mia.
Vi to moda o meni?
Ma to o tebi, gegavice jedna! Guska oito jesi, ali sedlo nigdje ne vidim.
Hmmm, da, stajalo mi je kao tebi kapa pa sam ga ostavila doma.
Nije zlato sve to sja
- Sanjam ja tako da sam dobio na lutriji zlatni mercedes i cijeli dan jurim od rnomerca do Dubrave, od
Sljemena do Slobotine, i ve mi se ukoila noga od gasa, i onda stavim ciglu na papuicu, a moj ti zlatan
opali tri stotke po zelenom valu kroz crveno, kad li kod kazalita plavac zajai motorinu pa za mnom
Savskom, a ja ciglu s gasa pa kroz prozor, ha! ha!, samo se ti kotrljaj, plavac, i sve bi bilo lijepo i krasno da mi
nije nestalo benzina nasred Jadranskog mosta, Daj vozaku!, Nema vozaku, ptico ribolovna?, Doe mi da te
bacim u Savu, veli on meni, Odsjedit e ti meni, i odsjedio sam u Petrinjskoj sve dok se nisam probudio.
- Tako ti i treba kad se nisi sjetio mene provozati u zlatnom mercedesu! Noas u ja sanjati da sam dobio
avion, ali nemoj misliti da e letjeti sa mnom.
Godinja doba

Nekako sam sav nikakav ove zime.

To je zbog hladne klime
A ni ljetos ba nisam bio kakao treba.
Jasno, kad alergija posvuda vreba.
Moda e proljee biti moje godinje doba
To se ne zna - dok ovjek ne proba.
Koje mi je jo godinje doba ostalo?
Jesen.
Dobro. Hoe li mi jesen donijeti olakanje?
Sad me izaziva da kaem neto to se rimuje sa olakanje, je li?
Aha!
E, ba neu!
Pa, ne mogu svaki dan imati sreu.
Koncert za kapljice, munju i grom
Tok! Tok-tok! Tok-tok-tok-ton! Toook!
Gdje si nauila tako lijepo bubnjati?
Glazbena kola! Tok! Tok-tok-tok! Tok-tok!
Vidi, vidi! Ima li moda i light-show?
Nego to! Sjajno i bljetavo! Tok-tok-tok-tok!

Kako ti se zove ta skladba?

Tok-tok-tok-tok! Koncert za kapljice, munje i grom.
Poalio sam to sam se upustio u razgovor s njom, ali prekasno.
Grom, veli?
Groooom!
Kad su mi se otepile ui, provjerio sam partituru. Moje su se crne slutnje obistinile: u gromovoj dionici pisalo
je crescendo, a ne kres u prozor. Ni muziari vie nisu to su negda bili.
A, ali, nego, ve

Ove godine jesen me je zbilja iznenadila.

Kakvo lie hoe? - upita me iznebuha.
uto! - kaem ja.
Izvoli!
Hvala!
No, to eka? Pokupi ga!
Hm, nije bila rije o kupljenju lia...
Kako to misli?
Pa, pitala si me kakvo lie hou...
... a ti si traio uto. Jesi li ga dobio? Jesi! Ne oekuje valjda da ga jo i pokupim umjesto tebe?
To ne, ali...
Nema tu ali, nego ve jednom poni kupiti. Ta dananja mlade! Da im to poele, a oni se ne ak ni sagnuli
da to pokupe.
Griki top
Sluaj ovu priu! Sretnu se dva bedaka...
U emu je kvaka?
Nemoj me prekidati! Sretnu se dva bedaka kod uspinjae i prvi pita drugoga: "Idemo na Lotrak?" Drugi
veli: "Idemo." "Uspinjaom?" - pita prvi. "Uspinjaom!" - odgovori drugi.
I, jesu li otili?
"Imate li kartu?" - pita ih kondukter. "Nemamo!" - odgovore oni. "Onda nita od vonje uspinjaom!" - veli
kondukter.
Zato se nisu uspeli stubama?
To je i njima palo na pamet, ali je u tom trenutku puknuo top.
I?
Vrisnuli su iiaaoouu!
A e?
E, u tome je kvaka: bedaci ne znaju samoglasnike. Kui vic? Ha-ha-ha!
Gdje si ti, ne stane tri
Jedan-dva, hopsa-sa! etiri-pet, vrtolet!
A gdje ti je tri?
Ostao u smonici.
Nisi ga valjda zakljuao?
Naravno, inae bi mi odmrao.
Kad e ga pustiti van?
Kad bude pristojan.
Nadam se da ga nee drao do naveer - kao onda kad si mene zakljuao, pa si otiao s dekima na Jarun.
Onda kad me je ugrizao inun?
Zbilja? To mi nikada nisi rekao. Pravda to se zove, hi-hi-hi!
Hoe li u smonicu opet ti?
Nema mjesta! Tamo je ve tri!
Svako zlo za neko dobro
Nailjim ja bojice, uzmem blok pod miku, pa na Jarun.
Vidi, vidi umjetnika! - dive mi se prolaznici.
Portreti, portreti! Iskusno umjetniko oko!
Moe! - veli glavonja.
to moe? - pitam ja.
Portret! - veli on.
Nita od toga! Moje mi umjetniko oko govori da vaa glava ne bi stala na blok.
E, sad e, za promjenu, jedno vrijeme imati plavo oko!
Sva srea to mu je aka poletjela ulijevo. Da me je sluajno pogodio u umjetniko oko, sada ne bih znao da

sam asimetrian.

Tko se zadnji smije, najslae se smije

(ako ga netko ne polije)
Na to te asocira sijeanj?
Na drvosjeu! A tebe?
Isto. A veljaa?
Ni na to! A tebe?
isto. A oujak?
Sluaj, kani li ti mene pitati i za travanj, i za svibanj i za lipanj?
Jasno! ak tovie, i za srpanj, i za kolovoz, i za rujan.
I za listopad , i za studeni, i za prosinac?
Da, da! Na to te sve to asocira?
Na maltretiranje. A tebe?
Isto! Hi-hi-hi!
Jako smijeno. Ha-ha-ha!
Sada sam ja na redu: He-he-he!
A sad sam ja: Ho-ho-ho!
Hu-hu-hu! Tko se zadnji smije, najslae se smije.
Ako ga netko ne polije! Ha-he-hi-ho-hu!
Ne plazi jezik, da ne mora u ZOO
Neki se ljudi sa svaim ale. Te onome su cipele premale, onaj ima klempave ui, a ovome nosina stri. Doao
sam i ja na red, i to kad sam lizao sladoled. Onaj od kupina.
Pogledaj mu jezik! - jedno e zabadalo.
Kao u irafe! - priklopi drugi.
Uvuem jezik i trk-trk u Maksimir. Uz mene tri moj Arf isplaena jezika.
Dobar dan, irafo! - pristojno u ja. - Bi li rekla aaaa?
Aaaaa!
Gle, ljubiasta jeziina! To mi je prvi glas da irafe liu sladoled od kupina.
Zaarani dvorac (Blanka Paagi)
(cijela se knjiga moe besplatno skinuti ovdje)
(ilustracije na ovom mjestu nisu iz knjige)
Bio jednom jedan dvorac dvorac bez prozora. Ili, bolje reeno, dvorac bez prozora iznutra. Izvana je naime
imao prozore kao svaki normalan dvorac. tovie, imao je toliko prozora izvana da su se od njih jedva vidjeli
zidovi. A ti su prozori bili postavljeni svakojako: okomito, vodoravno, koso ulijevo, koso udesno, posve
naopako, naopako okrenuti ulijevo, naopako okrenuti udesno ukratko, gledali su na sve strane. Na
tornjevima su pak maleni prozori bili razmjeteni u obliku sata dakle, uokrug.
Svi ti silni prozori imali su ak i stakla, i to raznobojna stakla, ali nitko nije kroz njih gledao. Jer, kao to
rekoh, prozori su bili samo izvana, a iznutra goli zidovi. I zato su kapci na prozorima uvijek bili zatvoreni da
se ne mau stakla kad ionako kroz njih nitko ne gleda.
Tako je naredio kralj Win koji je bio vrlo tedljiv i nije elio drati na dvoru peraa prozora kroz koje nitko ne
gleda ni van ni unutra. ukundjed kralja Wina priao je svom sinu, pradjedu kralja Wina, da je neko davno
njihov dvorac imao prozore kroz koje se moglo vidjeti i van i unutra, ali to je bilo prije nego to se odnekud
pojavio vjetac Wall.
Vjetac Wall nije zapravo u poetku bio vjetac, nego ministar kralja Urwina ije se mono kraljevstvo
protezalo od Urwala do Winlanda. ena kralja Urwina, etiopska princeza Sela, razboljela se doavi iz vrele
Afrike u magloviti Winland i preminula mlada, ne ostavivi kralju Urwinu toliko eljenog nasljednika. Jednog
dana u Winlandu se iznenada pojavio vitez Wall.
Dojahao je na mazgi koja se jedva vukla, a oklop mu je bio za dva boja prevelik i sav zahrao. Slagao je
kralju kako je on zapravo princ Wall od Wallburga, kneevine na dalekom sjeveru, i rekao da ga je protjerao
njegov roeni brat kako ne bi morao s njime dijeliti nasljedstvo.

Premda to uope nije bila istina, dobri mu je kralj Urwin odmah povjerovao i postavio ga za ministra u
Winlandu. Malo-pomalo lani se princ Wall tako uspjeno dodvoravao dobrom kralju Urwinu da ga je ovaj,
nemajui vlastite djece, imenovao za svog nasljednika. I bio bi Wall doista jednog dana postao kraljem
Winlanda da se stari kralj nije ponovno oenio siromanom pastiricom Wellom.
Wella mu iste godine rodi kraljevia Alwina, zdravog djeaia kome se obradovao cijeli
Winland, a posebno stari kralj Urwin. Nije se veselio jedino ministar Wall kome su tog trenutka pali u vodu
snovi o vladanju Winlandom. Tada je odjednom pokazao svoju pravu ud. Pokuao je ukrasti iz kolijevke
kraljevia Alwina, namjeravajui ga prodati drumskim razbojnicima. U posljednji trenutak naila je kraljica
Wella i otkrila kralju Urwinu crne namjere njegova ministra.
Uasnuti kralj smjesta naredi vojnicima da protjeraju Walla iz Winlanda. No Wall se pretvori u imia i odleti
na strop. Odatle, cerei se i krijetei poput svrake, zaara kraljevski dvorac:
- Kad izletim iz winlandskog dvorca, neka se odmah iznutra zazidaju svi prozori da nitko ne vidi kamo sam
odletio! I doista, nitko nije vidio kamo je vjetac Wall odletio jer se odjednom ispred svih prozora u dvorcu
stvorio zid.
U dvorcu zavlada mrki mrak. Sluge pipajui potrae vrata i na jedvite jade rasvijetle dvorac bakljama. Kralj
tek tada doe k sebi pa vikne:
- Sruite zidove ispred prozora!
No nitko nije vie znao gdje su prozori pa sluge ponu nasumce probijati zidove. Ali, gle uda neviena! Kad
bi udarili ekiem tamo gdje je doista izvana bio prozor, eki bi se jednostavno raspao u stotinu komadia,
kao da je od stakla. Kad bi pak udarili tamo gdje nije bilo prozora, u zidu bi se na trenutak pojavila rupa, a
potom bi se izvana pojavio kakav nakrivljeni prozori, a rupa iznutra ponovno bi se zatvorila i vie je nitko
nije mogao probiti.
No kralj Urwin nije se predavao. Doveo je zidare iz svih dijelova svoga golema kraljevstva koji su danonono
razbijali zidove ne bi li pronali barem jedno mjesto gdje bi mogli probiti sasvim maleni prozori kroz koji bi
se moglo vidjeti van. Uzalud!
Kad je kralj napokon shvatio da ima posla s arolijom te odustao od jalova posla, winlandski je dvorac
izgledao u najmanju ruku vrlo neobino. Kao to rekosmo, izvana je imao toliko prozora da se jedva gdjegdje
vidio komadi zida, a iznutra su danonono gorjele baklje. Kad bi tko iz dvorca poelio vidjeti kakvo je vani
vrijeme, morao bi izii kroz vrata. (Na svu sreu, vrata su bila iznutra i izvana.)
Budui da je vrijeme, kao to se zna, ponekad vrlo udljivo, a osobito u Winlandu, dogaale su se svakojake
nezgode. Jednom je tako kralj Win otvorio vrata i umalo zavrio u ribnjaku. Vjetar je naime toliko puhao da su
se lopoi njihali u zraku poput zmajeva na uzici, a abe letjele na sve strane.
Kraljica Dow vie i nije izlazila iz dvorca prije nego to bi poslala slukinju da provjeri pada li kia, i to otkad
joj je pljusak unitio kovre. Samo predivna kraljevna Windy nije marila ni za vjetar ni za kiu, nije ju smetala
ni snjena vijavica, pa ni trojica malih zmajeva koji bi se esto znali sakriti iza vrata i iz zabave rigali vatru na
svakoga tko bi provirio iz dvorca.

Osobito su se rado alili sa slugama koje bi potajno izile iz dvorca popuiti cigaretu. Zmajii bi tako precizno
naciljali plamen da bi cigareta smjesta dogorjela do kraja, a malo bi plamen zahvatio i prste puaa, tako da je
kralj Win odmah znao koje sluge zabuavaju na poslu. Zbog toga se zapravo i nije mogao odluiti postaviti
staklena vrata umjesto debelih hrastovih, kako mu je to ve dugo predlagala kraljica Dow. Zabavljalo ga je,
naime, povremeno postrojiti sluge ispruenih ruku i svakog utoprstia lupnuti ezlom.
No kraljevna Windy, kao to rekoh, nije se bojala ni nestanih zmajeva. Jednostavno bi im zavezala njukice
crvenom uzicom i povela ih sa sobom u etnju perivojem. Zmajiima ba i nije bilo drago to ne mogu rigati
vatru, a nije im se svialo ni to to im je kraljevna zavezala dugaku uzicu na noge pa moraju lebdjeti iznad
nje poput balona.
No zmajii su zapravo jako voljeli plavooku uvijek nasmijeenu kraljevnu. Za svaki zmajdan dijelila im je ona
zbombone, a zmajdan je svaki dan kada grmi i sijeva. A da u Winlandu olujnih dana ima vie nego onih
vedrih, to znaju svi pametni zmajevi. Budui da nema glupih zmajeva, cijela se zmajska obitelj jednostavno iz

Dowlanda preselila u Winland kad se kraljevna Dow udala za kralja Wina i postala kraljicom. Jer, u Dowlandu
gotovo uvijek sja sunce.
Zmajevi su ve bili pomiljali kako bi bilo najbolje da se zmajevskim zakonom zmajdanom
proglasi svaki sunani dan premda im je kraljevna Dow esto davala zbombone i u dane kad bi se na obzoru
zabijeljeli sasvim maleni oblaci a ne samo u zmajdane kad li se pojavio kralj Win i zaprosio kraljevnu
Dow.
im su uli da je Winland kiovita, zimovita, munjovita, gromovita i ledovita zemlja, zmajevi zamolie
kraljevnu Dow da ih povede sa sobom.
- Ah, ne - poe kraljevna Dow.
- Neee? razoarano joj upadne u rije poglavica Zmajac.
- neu ja povesti vas sa sobom, nego ete vi odnijeti mene dovri reenicu kraljevna Dow koja je neko
bila isto tako ljupka i vedra kao to joj je sada ki, plavooka kraljevna Windy. I za zmajdan bi ih takoer
uvijek astila zbombonima, samo to je zmajdana u Dowlandu, kao to se zna, vrlo, vrlo malo.
I tako su zmajevi zatvorili svoju pilju sa sedam brava, zavezali uad oko kraljevske koije i poletjeli put
Winlanda. Bilo je to nezaboravno brano putovanje kraljevne Dow i kralja Wina. im su na obzoru iz magle
izronili iljasti tornjevi winlandske kraljevske palae, zmajevi su znali da su pronali novu domovinu.
- Hu-huuu! puhne poglavica Zmajac oarano. Izgleda da je u Winlandu danas zmajdan.
- Zmajdan? zaudi se kralj Win koji nita nije znao ni o zmajevima koje je prvi put vidio u Dowlandu a
jo manje o zmajdanima.
- Oh, kraljevski moj muu slatko se nasmijei kraljica Dow zmajdan je uvijek kada grmi, sijeva ili kii.
- Pa u Winlandu gotovo svaki dan grmi, sijeva i pada kia! jo vie se zaudi kralj Win.
- Onda e morati uposliti barem jo jednog slastiara, najdrai moj kralju!
- Ma to ima slastiar sa zmajdanima, zagonetna moja kraljiice? sasvim se zbuni kralj Win.
I tako mu je kraljica morala ispriati sve ispoetka o zmajevima, zmajdanima i zbombonima.
- Hm, hm! mrmlja je sebi u bradu kralj Win brojei zmajeve koji su lebdjeli iznad koije.
- etiri puta trista trideset pet, puta 1 puta, i puta 1
- to to rauna, kralju moj? podigne obrve kraljica Dow?
- etiri zmaja puta trista trideset pet munjovitih dana, puta jedan slastiar, puta jedan zbombon
- Ah, krivo rauna, dragi kralju! ljupko e kraljica Dow. etiri zmaja plus tri zmajia
- Kakva tri zmajia? Vidim samo etiri zmaja.
- Poglavica Zmajac i poglavica Zmajka, njihov sin Zmajlin i snaha Zmajdina! predstavi kraljica Dow
etverac koji je nosio koiju.
- Potovanje, Velianstvo! naklone se zmajevi.
- Zmajlin i Zmajdina upravo oekuju prinovu objasni kraljica Dow.
- Ah, dakle pet puta 335
- Sedam, kralju moj, sedam!
- Kako sedam? 4+1=5 gotovo se naljuti kralj koji je bio silno ponosan na svoje znanje matematike, tj.
zbrajanja i oduzimanja. On je, naime, kratio duge kine veeri brojei blago u kraljevskim krinjama.
- Zmajevi uvijek imaju troje djece, najdrai muu! A njihova djeca moraju jesti puno zbombona jer inae
ostanu krljava i ne mogu rigati vatru.
- A zato bi morali rigati vatru? Ja imam u dvorcu loaa.
- Zar loa brani tvoj dvorac od neprijatelja?
- Ne, loa loi kamine, a dvorac brane vojnici koji pucaju iz topova na kulama.
- Doista? sada je bio red na kraljici da se zaudi. Kod nas to oduvijek rade zmajevi. Otkad su poglavica
Zmajac i njegova ena u mirovini, na dvorac u Dowlandu brane njihov sin i snaha rigajui vatru kroz
pukarnice. Drugi njihov sin brani dvorac moga ujaka u Farlandu, a trei dvorac mog strica u Westlandu.
- Hm, hm! mrmlja kralj Win gladei bradu. Moda bi Zmajlin i Zmajdina
- Sa zadovoljstvom, Velianstvo! oglase se Zmajlin i Zmajdina ispustivi dugaak plaviasti plamen. Na
slubu, Velianstvo!
- Dobili ste posao! oduevljeno e kralj Win, a onda mu se elo smrkne. A radite li vi i na zmajdane?
- Kako da ne, Velianstvo! nasmiju se Zmajlin i Zmajdina. Na zmajdane nam je plamen posebno lijep:
plaviasto-crvenkasto-ukasto-zelenkastoljubiast, jer na zmajdane jedemo raznobojne zbombone.
- Ali moj slastiar zna pei samo torte za roendane
- Ne brinite, Velianstvo! Ponijeli smo sa sobom zmuharicu.
- Zmuharicu?
- Da, zmajsku kuharicu s receptima za zbombone. Slastiara imate, kao to smo uli, a sigurno imate i
plavooku kraljevnu.

- Kakve veze ima plavooka kraljevna sa zmuharicom i zbombonima?. namrti se kralj.

- Pa valjda znate da zmajevi jedu zbombone samo iz ruke plavooke kraljevne?
- Naravno da ne znam, a naravno da i nemam plavooku kraljevnu. Pa tek sam se oenio!
Zmajevi se tako zaprepaste da zaboravie na tren mahati krilima. Koija samo to nije zavrila u kronji
golema hrasta.
- Hej, to vam je? naljuti se kralj Win. Maite, maite!
- Na zapovijed, Velianstvo! Oprostite, Velianstvo!
I vi doista nemate plavooku kraljevnu, Velianstvo?
- Nemam i nemam i nemam! lupne kralj triput ezlom. A moda je nikada neu ni imati premda bih dao
pola kraljevstva
Kralj Win naglo zauti i pocrveni od uha do uha. A kraljica Dow samo se zbunjeno nasmijei i dovikne
zmajevima:
- Ta valjda ste se dovoljno najeli zbombona u Dowlandu!
- Oprostite, plavooka kraljevno! pokunje se zmajevi.
- Kraljica Dow, a ne kraljevna! ispravi ih kralj Win i njeno zagrli svoju ljupku enu.
- Da, da, naa plavooka kraljevna sada je kraljica Dow alosno potvrde zmajevi. Zbogom, zbomboni!
Odsada emo na svaki zmajdan morati jesti obinu tortu.
- Na svaki zmajdan tortu? digne lijevu obrvu kralj Win.
- Da, kralju moj! objasni kraljica Dow. Zmajevi na zmajdan jedu samo torte i zbombone. A budui da
zbombone jedu samo iz ruke plavooke kraljevne
- Znam, znam! poljubi je kralj Win da prekine priu. Ubrzo stiemo kui, prekrasna moja kraljice.
- Kamo da sletimo, Velianstvo? upita Zmajlin.
- Usred perivoja!
Tek to je koija dodirnula tlo, bljesne munja, u daljini udari grom, a s neba se spusti strahovit pljusak.
- Sretan vam zmajdan, Velianstvo! naklone se zmajevi.
- I vama, i vama! odmahne rukom kralj Win, prebaci rub plata preko kraljice, podigne je i potri prema
dvorcu.
Dakako, nitko ih nije doekao jer nitko i nije znao da dolaze. Kralj Win nestrpljivo udari ezlom o debela
hrastova vrata.
- Otvarajte!
- Tko je? zauje se iznutra pospan glas straara.
- Kralj! Otvarajte! zagrmi kralj Win.
- Koji kralj? promrmlja drugi straar.
- Onaj koji e te udariti ezlom po leima, lijenino, ako smjesta ne otvori vrata.
Ah, da, to je doista njihov kralj, nema sumnje. Osjetili su oni ve njegovo ezlo kad bi zadrijemali na strai.
Poskoe stoga obojica, poprave perjanice koje su ima pale gotovo do nosa, zgrabe helebarde, otvore golema
hrastova vrata i zauzmu stav "mirno".
- Dobro doli, Velianstvo!
Kralj prenese pokisnu kraljicu preko praga.
- Sretno stigla kui, kraljiice moja!
- A zmajevi? upita kraljica Dow.
- to sa zmajevima, mila moja?
- Nisi im pokazao njihovu pilju.
- Neka uzmu sve pilje u mojem kraljevstvu! Neka se zapie da su odsada sve pilje u Winlandu vlasnitvo
zmajeva! glasno se nasmije kralj. Slastiaru, ispeci veliku tortu za zmajdan!
- etiri torte, kralju! umiljato e kraljica.
- Dobro, neka budu etiri, ali malene zapovjedi kralj. Potom, ugledavi kraljiino alosno lice, doda: - Svaka
na tri kata u ast dolaska kraljice Dow!
Kia je padala i sutradan, a nije prestala ni iduih mjesec dana. Slastiar je svake veeri nosio dvije torte u
pilju poglavici Zmajcu i njegovoj eni Zmajki, a dvije u pukarnicu gdje su Zmajlin i Zmajdina nou
osmatrali obzor kako bi na vrijeme otkrili neprijatelja. No neprijatelja nije bilo nadaleko i nairoko.
im se, naime, proulo da dvorac kralja Wina uvaju zmajevi, svi su ga zlonamjernici obilazili u irokom
luku. I tako su u Winlandu mirno prolazili uglavnom kioviti, vjetroviti i munjoviti dani i mjeseci, a znao bi
naii i pokoji tuoviti. Velika zrna leda pokuavala bi razbiti mnogobrojne prozore dvorca, ali kralj Win nita
nije preputao sluajnosti: debeli kapci uinkovito su titili krhka stakla.

Zmajevima su ve dojadili zmajdani s obinim tortama, a kraljica Dow sve je vie eznula za sunanim

Dowlandom. Kralj je ve poeo pomiljati da pokua osvojiti kakvo sunanije kraljevstvo, kad napokon
osvane 13. arnjak kojim poinje winlandsko ljeto. Te iste vedre i tople noi dogodi se etverostruko udo:
Zmajdina donese na svijet 3 zmajia, a kraljica Dow rodi kerkicu.
Kakvo li je to bilo veselje! Sve do jutra zmajevi su rigali vatru s kula kraljevske palae kako bi cijelom svijetu
obznanili etverostruki sretan dogaaj. A ujutro je kralj Win dao otvoriti sve kapke u ast roenja svoje keri.
Kako je toga dana sjalo sunce, kao to je i red kad kralj dobije dijete, arena stakla svjetlucala su u tisuu boja.
Dvorac je izgledao poput goleme slagalice od raznobojnih slatkia, to je, dakako, zmajeve odmah podsjetilo
na neto.
- Velianstvo, mogu li ponovno pogledati kraljevnu? upita poglavica Zmajac.
- Pa ve si je triput dolazio gledati, a tek je osam sati u jutro! zaueno e kralj.
- Jesam, ali je svaki put spavala.
- A to bi ti htio da radi beba koja se noas rodila?
- Ali ona je kraljevna, gospodaru!
- A male kraljevne ne spavaju, je li?
- Spavaju, Velianstvo, ali valjda ipak barem malo otvore oi.
- Kako da ne! Ve je nekoliko puta otvorila oi.
- I?
- to "i"?
- I, kakve ima oi?
- Malene, okrugle kao dvije trenjice
- Crvene? razoarano e Zmajac.
- Zato bi bile crvene? Kako ti pada na pamet takva glupost?
- Ahhh! ispusti Zmajac veliki oblak dima od silna olakanja. No, kakve su?
- Trenje?
- Ma kakve trenje, Velianstvo! Kakve oi ima malena kraljevna?
- Najljepe na svijetu! Obrubljene dugakim trepavicama i tankim obrvicama.
- Boja, boja, Velianstvo!
- Crna!
- Crna? hukne Zmajac povei plamen, a iskre frcnue sve do kraljeve brade.
- Jesi li poludio, Zmajac? Kako moe rigati vatru u dvorcu?
- Crne boje, kaete? Ba sasvim crne ili plavkastocrne, Velianstvo?
- Sasvim crne: crna kovrava kosica, crne obrvice, crne dugake trepavice
- i crne oi dovri Zmajac razoarano, a iz uiju mu sukne crni dim od vatre koju je ugasio u ustima.
- Ma kakve crne oi? Tko je govorio o crnim oima?
- Pa zar niste rekli da ima crne trepavice
- crne obrve i crnu kosicu. Da, rekao sam.
- Onda su joj oi sigurno.
- plave! Jasno da su plave. Plave kao nebo kad nije zmajdan, plave kao potonice, plavo kao more u
Dowlandu
- Ju-huuu! odskoi Zmajac tako visoko da je morao upotrijebiti krila kako bi ublaio prizemljenje s
oslikanog stropa kraljevske palae. Juhuuuu! Dobili smo plavooku kraljevnu! Hvala vam, Velianstvo, hvala
vam na zbombonima, pardon, hvala to kraljevna ima plave oi, klanjam se, Velianstvo, jurim, urim
- Ah, sad mi je sinulo! lupi se po elu kralj Win. Vi jedete zbombone samo iz ruke plavookih kraljevna, zar
ne? No, dobro, idi sada pogledati kraljevnu, Zmajac!
- Zar niste maloas rekli da sam je jutros ve triput vidio, Velianstvo? Jurim, urim do svojih unuia
zmajia da im saopim slatku novost.
- Ali, Zmajac, pa i oni su se tek noas rodili kao i moja kraljevna. Tako malene bebe jo nita ne razumiju.
- Moji unuii bebe? Velianstvo, zmajii polete im se rode. Zmajdino cijelo jutro vjeba skokove kroz
pukarnicu, a Zmajbella i Zmajstella isprobavaju vrpce koje su dobile na dar od bake Zmajke. Jedva ekaju
zmajdan da iz ruke plavooke kraljevne dobiju zbombone.
- Hm, hm, Zmajac, mislim da e se tvoji unuii naekati. Kraljevna ima siune ruice
- ali u njih sigurno stane zbomboni umotan u areni celofan. Ja to jako dobro znam, jer sam svoj prvi
zbomboni dobio iz ruke kraljice Dow kad je bila isto tako malena kraljevna kao sada Windy. Dodue, tako
ga je vrsto drala u ruici da sam se morao dobro pomuiti da ga uzmem
- Aha, nisi dakle dobio zbombon iz ruke kraljevne Dow, nego si joj ga uzeo iz ruke!
- A to sam mogao, Velianstvo, kad malene kraljevne nisu pametne kao mali zmajevi.
- Djede, djede Zmajac! doleti sav zadihan Zmajdino. Znam kako se pie "zbombon", a u daljini sam vidio
stratokumulus i kumulonimbuse, a kraljevska palaa uope nema gromobran

- a kraljevna Windy ima plave oi kao vila doda Zmajbella, a Zmajstella nastavi:
- a dere se kao sirena
- to, moja ki plae? Da nije bolesna? Jao, nije valjda dobila ospice? Jao, a moda su to kozice - uhvati se
za glavu kralj Win i pojuri u desno krilo dvorca. Uleti u odaje kraljice Dow viui:
- Pola kraljevstva onome tko izlijei moju jedinicu! Hitno pozovite sve lijenike!
- Dragi moj muu, - blago e kraljica Dow drei u naruju svoje dijete, - molim te da malo stia svoj
kraljevski glas. Windy je upravo zaspala.
- Zaspala? Zauvijek zaspala? Ovamo arobnjake, vjetice, vraeve
- Ta smiri se, dragi muu! Naa se beba probudila i zaplakala, presvukla sam je i nahranila i sada ponovno
spava.
- Ah, ah! uhvati se kralj za srce i sjedne. Ovi mali zmajii-pametnjakovii rekli su da se Windy dere kao
sirena pa sam pomislio da je strano bolesna. Ah, ah! I otkud samo onaj malac Zmajdino zna to su to
stratokumulusi? Ah, bolje bi bilo da su ostali u Dowlandu A palaa doista nema gromobran. Idem odmah
narediti da ga postave na sve tornjeve
No toga dana oblaci nisu stigli do Winlanda, a nije ih bilo ni iduih mjesec dana. Kraljevna se, naime, rodila
13. dana mjeseca arnjaka, a to je dan i mjesec kada u Winlandu poinje ljeto i traje sve do 13. jarnjaka.
Dakako, kie u to doba obilaze Winland, a ni oblaci mu se odve ne pribliavaju. No da je i pala koja kap,
zmajevi svejedno ne bi dobili zbombone.
- Ni pola zbombona! Ni etvrt! odluno je rekao starom Zmajcu kralj Win. Kraljevna je jo premalena. Ta
strgali biste joj ruicu svojim apama!
- Stara zmajska poslovica kae: Tko kraljevni strga prstie, tri dana travu brstit e. Tko strga joj ruicu, dobit
e opasnu vruicu!
Kralj problijedi i dohvati ezlo. Bio bi ga svakako bacio na Zmajca da ovaj nije viknuo:
- alim se, Velianstvo, samo se alim, alim se
No kralju je prekipjelo. Istjerao je Zmajca iz dvorca i ponovno se vratio u kraljiine odaje.
- to je sada, dragi moj muu? Zato si tako blijed?
- Onaj Zmajac, poludjet u, onaj Zmajac, kad dohvatim to zeleno krilato udovite.
- Ne misli li da su zmajevi zasluili godinji odmor? nasmijei se kraljica.
- Godinji odmor? Onaj Zmajac, poludjet u Hm, zapravo, kad bolje razmislim, mislim da je to sjajna
zamisao. Dat u im godinji odmor godinu dana samo da ih ne vidim

I tako su zmajevi otputovali na godinji odmor u Dowland. Zmajii su se upoznali sa svojim roacima,
nakupali se u moru, na rijetke zmajdane ak su se najeli i zbombona iz ruke kraljevne Mow sestre kraljice
Dow nauili su rigati vatru i izvoditi kojekakve vragolije u zraku, ukratko: ve im je nakon vie od trista
dana postalo dosadno u Dowlandu, kad li stigne glasnik iz Winlanda s porukom kralja Wina.
"Pozivaju se svi dowlandski zmajevi da 13. arnjaka vatrometom uveliaju proslavu 1. roendana kraljevne
Windy!"
Kako li su se zmajii razveselili! Cijeli su dan uvjebavali let iznad dvorca u savrenom troredu. Zmajska
obitelj stigla je u Winland 13. arnjaka tono u podne. Sunce je arilo zlatne tornjeve kraljevske palae i
bljetalo u tisuama arenih prozora. Kralj Win naredio je naime da se u ast prvog roendana kraljevne
Windy rastvore svi kapci. I velika hrastova vrata bila su irom otvorena, a s lijeve i desne strane stajala su po
etvorica straara sa sjajnim helebardama.
- Dobro nam doli! pozdravi ih kralj Win drei desnu ruicu kraljevne Windy.
- Drago mi je to vas opet vidim! nasmijei se kraljica Dow drei kraljevnu za lijevu ruicu.
- Hu-huuu! hukne zmajska obitelj istodobno, isputajui plamenie u svim duginim bojama. Prije puta,
naime, pojeli su malo brdo zbombona koje im je za rastanak podijelila kraljevna Mow premda je toga dana
pala tek tu i tamo koja kap kie.
- Vatlica, salena vatlica! - pljesne ruicama kraljevna Windy, a plave joj oice zanosno bljesnu.
- Ja sam Zmajdino! predstavi joj se unuk poglavice Zmajca.
- Dino, Dino! kimne glavnom kraljevna.
- Ja sam Zmajbella!
- Bella, Bella! pogladi je kraljevna. Jos vatle!
- Ja sam Zmajstella! hukne sasvim maleni ruiasti plameni trea Zmajeva unuka.
- Stella! Stella! Goli vatla! smijei se kraljevna.
Da, kraljevna Windy nije tako dobro govorila kao zmajii, ali njima to nije smetalo. Znali su oni da ljudska

djeca nisu pametna kao zmajska. ak ni male kraljevne nisu izuzetak! A ona se nije odvajala od njih.
- Dino, Bella, Stella! skakutala je oko njih. Jos vatle!
I tako su Zmajdino, Zmajbella i Zmajstella zauvijek ostali Dino, Bella i Stella. Kakav li su samo vatromet
priredili svojoj maloj kraljevni kad se spustila veer! arena vatra sukljala je tako visoko da se vidjela preko
sedam gora i sedam mora, sve do Swenlanda u kojem je ivo mlaahni kraljevi Swen. Bilo mu je tek pet
godina, a ve je jahao kao pravi vitez.
- Moj kraljevski oe - odluno e Swen gledajui vatromet s najvie kule svog dvorca, jednog dana odjahat
u u tu daleku zemlju i dovesti amo arobnjaka koji prireuje takva udesa milom ili silom!
No prolo je jo mnogo trinaestih arnjaka, s vatrometima u ast roendana kraljevne Windy, prije nego to je
Swen postao srani mladi i krenuo u najveu pustolovinu svoga ivota. Ostavimo stoga kraljevia Swena da
promatra vatromet i vratimo se zmajiima i maloj kraljevni Windy. Igrali su se oni lovice i skrivaa po svim
odajama golema dvorca, pikulali se dijamantima i rubinima iz kraljevske krinje s blagom i smijali se, smijali,
smijali, sve dok iznenada u blizini dvorca grom ne raskoli stoljetni hrast, a kia pone lijevati kao iz kabla.
Malena kraljevna zaplae i potri majci u naruje.
A zmajii? Eh, to je trebalo vidjeti! Pogledaju se, huknu crven-bijeli-plavi plamen i ponu leprati oko
kraljevne Windy viui to ih je grlo nosilo:
- Zmajdan, zmajdan! Zbomboni, zbomboni!
Pritom su kraljevni plazili jezik, kakljali je po leima, kolutali oima, dubili na glavi i izvodili trista drugih
udesa sve dok kraljevna nije obrisala suze s oiju plavih poput potonica i poela se smijati zajedno sa
zmajiima.
- Ovamo zbombone! naredi kralj Win koji se i sam tako smijao da mu je zlatni lanac na prsima poskakivao
kao da plee valcer.
- Ovo je doista udo nevieno! obrati se kralj Win svojoj eni dok je kraljevna prstiima vadila iz zdjele
arene zbombone i stavljala ih zmajevima u usta. Ni najstariji ljetopisi u mojem kraljevstvu ne biljee da je
trinaestog arnjaka pala kia. Nai zmajevi doista imaju sreu!
- Zasluili su je! nasmijei se kraljica Dow gledajui razdraganu kraljevnu kako se penje na lea Zmajdinu.
- iha, Dino! iha, Dino! lupka Windy zmajia ruicom, a poglavica Zmajac i njegova ena Zmajka
ponosno gledaju svoje unuke zmajie.
- Veeras su se naa djeica najela dovoljno vitamina za cijeli mjesec! zadovoljno e tata Zmajlin svojoj eni
Zmajdini.
- Ah, valjda e izdrati do 13, jarnjaka! brino e mama Zmajdina. Nije mi samo jasno zato ljudi ne daju
svojoj djeci da stalno jedu zbombone.
- Zato to se djeci od previe zbombona pokvare zubi! poui je Zmajlin.
- udno, udno! hukne Zmajdina ukasti plameni.
- A zmajii od njih rastu kao gljive poslije kie.
- Din-don, din-don, din-don, din-don, din-don, dindon, din-don, din-don, din-don, din-don, din-don, din-don! otkuca pono na golemoj zidnoj uri.
- Mislim da bi malena kraljevna morala u krevet, premda je spavala i prije i poslije objeda nagne se kraljica
svom muu koji je dremuckao na prijestolju.
- to? Ah, da! zijevne kralj Win, popravi zlatni lanac na prsima, lupne o pod ezlom i sveano objavi:
- Roendansko slavlje u ast kraljevne Windy je zavreno! Odnesite zbombone u smonicu za slatkie i
donesite mi klju!
Sluga smjesta pokupi sve zbombone po stolovima i po podu, stavi ih u zdjelu, odnese u smonicu, zakljua
vrata, nakloni se pred kraljem i preda mu srebrni klju. Kralj ga objesi o zlatni lanac i digne se s prijestolja.
Zmajevi se smjesta postroje u palir od prijestolja do vrata i sagnu glave na pozdrav kralju koji se uputi u
svoje odaje. Za njim krene kraljica nosei na rukama malenu kraljevnu koja je jedva gledala od umora, ali je
ipak u prolazu upnula Zmajdina za uho.
I tako su prolazile gromovite, kiovite, munjovite i tuovite godine u Winlandu, s tek 30 dana lijepa vremena
od 13. arnjaka do 13. janjaka, kada je kraljevna Windy mogla uivati u etnji perivojem.
Dakako, svakog 13. arnjaka zmajska joj je obitelj prireivala roendanski vatromet, a kraljevi Swen
eznutljivo bi ga gledao s najvie kule svog dvorca u Swenlandu.
Prolo je sedam godina, pa jo sedam, pa jo gotovo pola od sedam. Swen napokon odluno ree:
- Moj kraljevski oe, odlazim na dalek put. Ne znam kuda ni kamo, ali ne vraam se dok ne pronaem
arobnjaka koji pravi takve krasne vatromete i ne dovedem ga u Swenland.
Kralju ne preostade drugo nego da pusti sina kad je ve bio tako naumio. Dade mu osedlati najboljeg vranca,

obdari ga kesom dukata i povjeri mu obiteljsku tajnu:

- Sine moj, kad si se rodio vila je prorekla da e jednoga dana krenuti na put koji e trajati godinu dana. Stii
e do kraljevstva sa zaaranim dvorcem s kojeg e moi skinuti aroliju samo ako se oeni kraljevnom koja
ivi u tom zaaranom dvorcu.
- Ah, moj kraljevski oe, - nasmije se Swen, - ja kanim dovesti u Swenland arobnjaka za vatromet, a ne
kraljevnu.
- A ja bih radije lijepu snahu nego arobnjaka za vatromet naali se stari kralj, a u oku mu zacakli suza.
Kriom je obrie pa vedro doda: - Samo se ti meni vrati iv i zdrav, pa makar i s arobnjakom koji je sigurno
star i ruan kao ja.
alio se kralj samo zato da Swen ne primijeti kako je zabrinut i tuan to mu sin jedinac odlazi od kue u
nepoznat svijet. No Swen je vidio suzu u kraljevu oku pa ga zagrli i ree:
- Ne brinite, moj kraljevski oe! Zdrav sam i snaan, niega se ne bojim, a i pamet me dobro slui.Obeavam
vam da u se za godinu dana vratiti kui, i to s arobnjakom. A onda emo prirediti takav vatromet kakav jo
nitko u Swenlandu nikada nije vidio.
No bilo je to lake obeati nego uiniti. Znao je to i Swen, ali morao je nekako umiriti oca. Krene dakle Swen
ravno na zapad, razmiljajui kako arobnjak nipoto ne moe biti jako daleko jer se inae vatromet ne bi tako
dobro vidio. Istina, Swenov je dvorac navrh strme litice odakle pogled puca na istok sve do tamo gdje se more
spaja s nebom, ali na zapadu su planine iza kojih jo nikada nije bio. Nasluao se Swen svakojakih jezovitih
pria od putujuih trgovaca i pjevaa, ali tko zna koliko u tome ima istine.
Spusti se dakle Swen oprezno niz rodnu planinu, uzjae vranca i veselo zvidei krene kroz umu. Nije se
vranac jo ni zagrijao od galopa, kad li se naglo propne i umalo zbaci Swena iz sedla. Tek sada Swen ugleda
dvoje djeice kako se dre za ruke i prestraeno gledaju kraljevia.
- to radite sami u umi? upita ih Swen.
- Izgubili smo se! tiho e djeai.
- Hou kui! zaplae djevojica.
Swen posjedne djecu na konja i krene dalje kroz umu.
- Gladan sam! ree djeai.
Tek to je to izgovorio, pred njima se stvori kuica s prozorima od okolade. Pokuca Swen na vrata ukraena
lizalicama, a na njima se pojavi djevojica krasnih plavih uvojaka.
- Uite, uite! ljubazno ih pozove. Na stolu su tri zdjelice pudinga. Samo se najedite!
Swen i djeica navale na puding, a kad su ispraznili zdjelice, djevojice vie nije bilo.
- Kamo li je nestala? zaudi se Swen.
- Nemam pojma! ree zec s cilindrom na glavi koji je u tom trenutku provirio kroz prozor. Oprostite,
jurim, urim
- Jo bi nam samo trebala vjetica! promrmlja Swen, ali tek to je to izgovorio, na vratima se pojavi
drvosjea sa sjekirom.
- Aha, razbojnik koji mi je oteo djecu! zagrmi drvosjea sijevajui oima.
Swenu nije bilo do toga da objanjava kako je sluajno naiao na djecu koja su se izgubila u umi. Skoi on
dakle kroz prozor ravno u sedlo vrancu i pojuri to su ga konjska kopita nosila. Pred njim se grane same
razmiu, a trnje uvlai bodlje.
- Gle uda! snebiva se Swen. Moda je tu negdje moj arobnjak za vatromet.
Nije bilo arobnjaka za vatromet, ali je nekome doao na pukomet.
- Stoj! vikne straar. Tko ide?
- Kraljevi Swen!
- Kraljevi? Pravi kraljevi? veselo e straar. Pa gdje si tako dugo? ekamo te ve sto godina!
Swen se nije stigao ni ponovno zauditi, a straar ga je ve skinuo s konja i vodio u dvorac neprestano
brbljajui:
- Ja sam jedini budan ovdje, straarim tri smjene ve sto godina dok drugi spavaju kao klade, daj ve poljubi
kraljevnu da se napokon probudi pa da konano ja odem na spavanje...
U silnom prianju straar nije ni primijetio da su se na trenutak odkrinula jedna vrata iza kojih je provirio
patuljak i povukao Swena k sebi.
- Ne budi lud, ovjee! tiho e mu patuljak vodei ga natrag u umu. Ako poljubi princezu, morat e je
oeniti. Zamisli da kui dovede princezu staru sto godina!
- Ali ja se uope ne namjeravam eniti! objanjava Swen patuljku.

- Ne namjerava se eniti? Kakav si ti to kraljevi koji se ne namjerava eniti? Ima li bijelog konja?
- Ne, imam vranca! odgovori Swen.
- Ah, obinog vranca! razoarano e patuljak. Pa ba si i mogao oeniti Trnoruicu, kad bolje razmislim.
Za moju Snjeguljicu dolazi u obzir samo princ na bijelom konju.
- Kakvu Snjeguljicu? udi se Swen, ali patuljak samo odmahne rukom i izgubi se u umi. Da vranac nije
zanjitao, Swen ga nikada ne bi bio naao u gustoj umi. Zajai ga, obgrli oko vrata i smjesta zaspi od silna
umora. Kad se probudio, opazi bosonogu djevojku kako plae oslonjena o golemu bundevu.
Nije ju ni stigao upitati zato plae, kad li zauje iza lea neko brundanje.
- Tata, tata, to je onaj to nam je pojeo puding iz zdjelica!
Da vranac nije pojurio sam od sebe, preplaivi se goleme zvijeri, Swen bi moda bio zavrio u medvjeim
apama. No ni ovako ba nije bilo sjajno, jer pojma nije imao kamo ga vranac nosi. I dok je razmiljao hoe li
ikada nai arobnjaka za vatromet, sustigne ga maak u izmama koji je grabio koracima od sedam milja.
- to je, kraljeviu? namigne mu maak. Jo nisi naao svoju princezu?
- Ne traim princezu nego arobnjaka! alosno e Swen.
- arobnjaka iz Oza?
- Ne znam otkuda, samo znam da pravi velianstvene vatromete.
- E, takvoga ne znam, ali znam za zmajeve u Winlandu koji svakog 13. arnjaka prireuju vatromet svojoj
kraljevni Windy. Podbodi konja ako eli vidjeti vatromet, jer je danas 13. arnjak.
- to? Zar putujem ve godinu dana? zaudi se Swen.
- To ti ne bih znao rei, ali ako si pojeo puding u kuici od okolade usred ume, onda je sve mogue.
- Zar je puding bio zaaran?
- Puding nije, ali kuica jest, jer to je vjetiina kua.
- Ali u njoj nije bila vjetica ve zlatokosa djevojica!
- Gle, gle! prekine ga maak u izmama. Ni vjetice vie nisu to su neko bile! Zbogom, kraljeviu!
Swen ga nije stigao ni zapitati gdje je taj Winland, a maak je ve bio iza sedam gora i sedam mora.
- He, he! naceri se Swenu iza lea div. Maak je mene pojeo kad sam se pretvorio u mia, a sad u ja
pojesti tebe.
- Ne priaj kojeta! odbrusi mu siuna djevojica s crvenom kapicom i primi Swena za ruku. Doi, ovo ti
je luda uma. Nemoj se zauditi ako sretne vuka koji u trbuhu ima sedam kozlia. Izvest u te na put, a ti
onda kreni kamo zna. Ja moram odnijeti bakici kolae.
Tako i bi! Djevojica izvede Swena iz ume i ostavi ga na ugaenoj cesti. Konj dokaska za njim i veselo
zanjiti. Swen uzjai vranca razmiljajui: Kamo u sada? arobnjaka za vatromet nisam naao, godina dana
je prola i morao bih se vratiti kui neobavljena posla. No kad sam ve sve upropastio, idem potraiti taj
Winland i barem pogledati zmajski vatromet.
Tek to je Swen to pomislio, u daljini opazi neobian dvorac. Imao je toliko prozora izvana da su se od njih
jedva vidjeli zidovi. A ti su prozori bili postavljeni svakojako: okomito, vodoravno, koso ulijevo, koso udesno,
posve naopako, naopako okrenuti ulijevo, naopako okrenuti udesno ukratko, gledali su na sve strane. Na
tornjevima su pak maleni prozori bili razmjeteni u obliku sata dakle, uokrug.
Ujahavi u perivoj, dvorac mu se izbliza uini jo smjenijim nego izdaleka. Glasno se nasmije i jo glasnije
uzvikne:
- Pa ovo je pravi cirkus!
- Ma nemojte! zauje iza sebe njean glasi koji je uborio poput vodoskoka u ribnjaku. Ako mislite da
sam cirkusantica koja kroti zmajeve, grdno se varate, drski konjanie!
Swen okrene konja i nae se licem u lice s najarobnijom djevojkom na svijetu. Oi joj plave poput potonica,
a guste crne kovre nemirno padaju na prast nosi. U ruci dri uzicu, a na uzici privezana tri zmaja koji lebde
iznad nje poput balona
- No, konjanie, zar ste izgubili jezik? bocne ga kraljevna Windy drei vrsto uzicu o koju su bili upregnuti
Dino, Bella i Stella jer se Swenov vranac poeo propinjati od straha.
- Oprostite, krasna djevo, nisam mislio na vas promuca Swen. Mislio sam na ovaj aavi dvorac.
- Na na dvorac? Zar na dvorac izgleda kao cirkus? zaudi se Windy. A onda baci pogled na silne arene
prozore postavljene zbrda-zdola, okomito, vodoravno, koso ulijevo, koso udesno, posve naopako, naopako
okrenute ulijevo, naopako okrenute udesno, pa iznenada prasne u zvonak smijeh.
- Doista, kad bolje razmislim, nije ba neko umjetniko djelo! A da ga tek vidite iznutra! Iznutra uope nema
prozora!

Swen je kao oaran sluao tu malu prekrasnu prialicu, a srce mu je lupalo kao da e iskoiti iz grudi.
- No, hoete li pogledati dvorac iznutra ili ne? nasmijei se Windy.
- Ja sam kraljevi od Swenlanda napokon promuca Swen, sjai s vranca i duboko se nakloni.
- A ja sam kraljevna Windy od Winlanda. Ovaj prvi nestako gore je Dino, s lijeva je njegova sestra Bella, a s
desna mu je sestra Stella.
Zmajii su lebdjeli u zraku pa se nisu mogli nakloniti, ali zato poaste Swena velianstvenim crveno-utonaranastim plamenom.
- Zar nisu pravi arobnjaci u riganju vatre? ponosno e Windy pa odvee vrpce i pusti zmajeve. Nije im ni
stigla rei da ne smiju u ribnjak, a oni su ve pljusnuli u vodu koliko su dugi i iroki.
- Opet e mi poplaiti ribice! objasni Windy Swenu. Tako su nestani da ih stalno moram voditi na uzici da
ne prave tetu. Znate, imaju osamnaest godina kao i ja, ali zmajevi su djeca sve dok ne navre pedeset godina.
Ah, da, danas mi je roendan i pozivam vas na vatromet koji e mi zmajii noas prirediti.
- Da, maak u izmama mi je priao o zmajskom vatrometu u Winlandu.
- Maak u izmama? nasmije se Windy. Dobra ala, kraljeviu!
- Nije ala, sreo sam ga u ludoj umi.
- U ludoj umi? Doite, kraljeviu, moj otac i majka bit e sretni to im dovodim tako duhovita gosta.
Swen shvati da mu nitko nee povjerovati to je sve doivio u ludoj umi, pa se i sam nasmije i doda:
- Da me Crvenkapica nije izvela iz ume, nikada ne bih nabasao na winlandski dvorac.
- A zato vas nije dovela sve do dvorca?
- urila se donijeti bolesnoj bakici kolae!
Windy samo to nije puknula od smijeha. Nije mogla izdrati da sve ne prepria kralju i kraljici im im je
predstavila Swena. Kralju se smjesta svidio naoit kraljevi, a kraljica ga upita odakle dolazi. Swen joj ispria
kako je sedamnaest godina svakog 13. arnjaka oarano gledao sa svoje kule vatromet u daljini te kako je
prole godine odluio otii u svijet, potraiti arobnjaka koji umije praviti takav vatromet i dovesti ga u svoj
dvorac milom ili silom.
- Doista neobino! zaudi se kraljica. Koliko ja znam, samo nai zmajevi svakog 13. arnjaka prireuju
vatromet, i to tono sedamnaest godina. Danas e to uiniti osamnaesti put u ast roendana nae jedinice
Windy.
Tek sada je Swenu sinulo. Da, onaj crveno-utonaranasti zmajski plamen, koji je on drao majstorskim
djelom arobnjaka, to je mudrolija leteih ljubimaca plavooke kraljevne Windy.
- Kako li u se vratiti ocu bez arobnjaka? zabrine se Swen. Ta obeao sam mu da u ga dovesti milom ili
silom! A onda mu padnu na um rijei staroga kralja koje mu je uputio na odlasku: Radije bih da mi dovede
lijepu snahu nego arobnjaka za vatromet.
- Velianstvo! duboko se nakloni Swen i odluno prozbori: - Ponizno prosim ruku vae predivne keri
Windy!
Windy porumeni do uiju, kraljica se zbunjeno nakalje, ali kralj samo dostojanstveno mahne ezlom:
- Mi, kraljica i ja, nemamo nita protiv ako naa ki pristane udati se za vas.
Dakako da je Windy pristala. Ona se zaljubila u Swena im ga je ugledala, ba kao i on u nju. Te iste veeri
proslavljen je osamnaesti roendan kraljevne Windy i odrana svadba. Da je vatromet bio udo o kome se jo
godinama posvuda pripovijedalo, o tome ne treba ni govoriti. No pravo udo dogodilo se sutradan nakon
svadbe. Dvorac je naime osvanuo svijetao iznutra i izvana. Nestalo je stoljetne arolije. Prozori su ponovno
stajali na istom mjestu kao u doba kralja Urwina! Odsada e se baklje u winlandskom dvorcu paliti samo
nou.
Samo se po sebi razumije da je kraljevna Windy povela u Swenland i svoja tri zmajia. A Swenland je bio,
zamislite, tek sedam brda udaljen od Winlanda. Do njega se koijom moglo stii za cigla tri dana, dakako, ako
se ne zaluta u ludoj umi kao to se to bilo dogodilo Swenu.
Ne treba ni spominjati da je stari swenlandski kralj bio oduevljen prekrasnom snahom koja ga je izljubila u
bucmaste obraze i procvrkutala:
- Ne ljutite se to sam dovela tri zmajia? Malo su nestani, ali ja u paziti da vam ne plae ribice u ribnjaku.
- Ah, dijete moje! nasmije se stari kralj. Mi uope nemamo ribnjak! S one strane litice je more pa tvoji
zmajii mogu plaiti morske pse koliko ih volja.

I tako su zmajii silom neprilika prestali biti nestani. Kad su uli kako stari kralj spominje morske pse,
sasvim su se pripitomili. Windy ih vie nije morala voditi na uzici, a ne bi imala ni vremena jer se idueg 13.
arnjaka rodila malena kraljevna Swindy. Imala je plave oi kao majka, na zbonkasto veselje Dina, Belle i
Stelle, i plavu kosu poput oca, na veselje staroga kralja koji nikada nije prealio svoju prerano preminulu
plavokosu enu.

Idue godine 13. arnjaka rodio se kraljevi Winking, crnih oiju poput oevih i crne kose nalik majinoj.
Jednoga dana vladat e i nad Winlandom i nad Swenlandom, ali do tada e protei jo mnoge bezbrine zime
koje e zajedno sa svojom sestrom Swindy provoditi u prostranom swenlandskom perivoju. A i mnogi
praznici u mjesecu arnjaku, koje e sa Swindy provoditi u Winlandu kod svoga djeda, kralja Wina, i kod
svoje bake, kraljice Dow.
Oznake: Blanka Paagi, Prie za djecu
Plave prie (Blanka Paagi)
Iz knjige PLAVE PRIE (Blanka Paagi)
(cijela se knjiga moe besplatno skinuti ovdje)
(ilustracije na ovom mjestu nisu iz knjige)
**********
NO MEDVJEDA
Tek to je Ivan skoio na krevet, medo ljutito zabrunda: - Ne misli aljda noas spavati?
- Naravno da mislim!
- Uaaa! - zaplae medo. - Jadan ja!
- Ma to ti je, maleni? Pa svaku no spavamo.
- Ali ovo nije svaka no, nego no medvjeda, a u noi medvjeda nitko ne smije zaspati prije nego to otkuca
dvanaest sati, jer ako zaspi prije dvanaest sati narast e mu dugake ui...?
- Dugake ui? Misli dugake kao u magarca?
- Ne! Kao u zeca.
- Uh, to je jo gore. Znai, nema spavanja do ponoi?
- Ni sluajno!
- Jesi li ti siguran da je no medvjeda ba noas?
- Nisam.
- Moe li onda no medvjeda biti sutra?
- Moe!
- Laku no, medo!
- Laku no, Ivane!
**********
PATULJAK SAN
Veliko stablo usred livade dom je mnogih ptiica. To je ujedno i najveselije mjesto na livadi. Od rana jutra, i
prije nego to Sunce
izviri iza breuljka, odavde se poinje razlijegati cvrkut stotine malih pernatih stvorenja.
Ipak, jutros je taj amor toliko glasan da je svakome jasno kako se dogaa neto vrlo neobino. O emu li
samo ptiice tako ustro
raspravljaju?
- Pogledajte ispod stabla, drage moje prijateljice! - uzbueno e plavetna sjenica.
- Pa to je patuljak San! - zacvrkue vrabac. - Nije li ve odavno trebao biti u svome dvorcu navrh planine?
Svatko pametan naime zna da djeca mogu vidjeti patuljka samo dok spava. Budui da patuljci ne vole da ih
djeca vide, spavaju
jedino u svome dvorcu.
Patuljak San cijelu je no dobroj djeci nosio lijepe snove. Pred jutro je bio toliko umoran da je odluio na
trenutak sjesti. Kako je sjeo, tako je zadrijemao.
- Probudi se, probudi se! - prodrma ga njegov pomonik Tin. Patuljak otvori oi i istog trena postane nevidljiv.

Stavi na lea vreu

sa snovima, otvori kiobran i odleti u svoj dvorac.
**********
USPAVANKA
Jednom davno, u jednoj velikoj umi, ivjeli su vjeverica, mii, lisica, zeko, jei i srna.
Svake veeri sjedili bi do kasno u no kraj potoka i priali prie za laku no, ali nikako nisu mogli zaspati.
- Kad bismo barem imali nekoga tko bi nam svirao uspavanku! - jadikovali su maliani.
- Je li me tko traio? - javi se otar glasi iz trave.
- A tko si ti? - upita lisica.
- Zrikavac! Znam svirati stotinu uspavanki.
Hoete li posluati?
Ne priekavi odgovor, zrikavac pone svoju pjesmu. Maliani sklope oi i usnu.
Otada im zrikavac svake veeri svira uspavanku, a lisica ga zauzvrat svako jutro nosi na leima.
**********
LIJENI JURICA
- Divna li dana za ljenarenje! protegne se Jurica, izuje cipele, skine arape i legne pod stablo. Jo samo
kad bi trenje bile velike kao bundeve!
- Zato? upita ga stablo.
- Zato da se ne moram stalno penjati po te sitne pekulice koje imaju toliko kotica da me ve bole eljusti od
silnog pljuckanja.
- Hm, hm! zauti stablo. I ti bi, dakle, htio da trenje budu velike kao bundeve?
teta to ne zna arobne rijei.
- Zar postoje arobne rijei?
- Prisloni uho uz moje deblo pa e ih uti.
! Jesi li upamtio?
- Kako da ne!
iri-bu, iri-ba, trenja kao bundeva!
- Treees! padne bundevasta trenja Jurici ravno na palac.
- Auaaa! jaukne Jurica i skoi uvis drei se za nogu.
- iri-bu, iri-ba, palac kao bundeva! nasmije se stablo.
**********
LETEI SLONI
- Kako li je samo lijepa trava ispod mog breuljka! glasno razmilja sloni. Puno zelenija nego ovdje gore.
- Zato ne sie? upita ga guter.
- Jako je strmo odgovori sloni. Bojim se da bih se mogao poskliznuti i pasti koliko sam dug i irok.
- Da ja imam tako velike ui kao ti, ne bih nikada hodao.
- Kako to misli, guteriu?
- Mahao bih uima to bih jae mogao i letio kao ptica. Pokuaj!
Sloni uzme zalet, isprui surlu, zamahne uima i baci se niz breuljak.
- Dum-du-du-duum! zatrese se livada, a sloni ostade leati potrbuke.
- Pao sam koliko sam dug i irok! izusti zaueno.
- Zato nisi otvorio padobran? upita ga guter.
- Pa ja nemam padobran!
- Drugi put ga svakako nabavi! nasmije se guter.
**********
KROKODILSKA PRIA
Sloni se do mile volje naigrao u vodi, a onda umoran sjeo na obalu.
- Ispriaj mi jednu priu! - zamoli svog prijatelja krokodila.

- Auauuu! - zijevne krokodil. - Jednom sam pojeo dvogrbu devu. Onako sit odluio sam malo odrijemati, kad
li mi netko pokuca na trbuh. "Tko me to uznemirava?", ljutito sijevnem oima. "Ja! Pusti me van!" "A tko si
ti?", pitam. "Morska krava. Stanovala sam u devinoj grbi." Pustim
ja morsku kravu van, ali tek to sam ponovno sklopio oi, netko mi opet kucne po trbuhu: "Tko se to usuuje
opet mi remetiti san?", grmnem bijesno. "Ja! Pusti me van!" "A tko si ti?", pitam. "Nosorog. Stanovao sam u
drugoj devinoj grbi." Pustim i njega van, ali oni mene nisu pustili
na miru. "A to ti misli, gdje emo mi sada stanovati kad si pojeo devu?", vele oni meni. to mi je drugo
preostalo nego da pustim i devu?" - zavri krokodil svoju priu.
- A onda je deva sjela na magarca i odjahala u pustinju - nasmije se majmun.
- Kakva krasna pria! - oduevljeno e sloni.
- Ba ti hvala, prijatelju!
**********
PATULJAK IRI
Patuljak iri stanuje na vrhu kronje stoljetnoga hrasta. Svako jutro sputa se niz stablo i odlazi u pekarnicu.
- Molim vas kilogram mrvica! kae pekaru, a pekar odmah vadi ispod tezge vreu mrvica. iri je prebaci
na lea, pa put pod noge do svoga hrasta.
- Stiu mrvice, stiu mrvice! cvrkuu ptiice im ga ugledaju na stazi. iri im istrese vreu, popne se na
svoju granu i uiva gledajui ih kako kljucaju.
Danas iri slavi sto pedeset esti roendan. Ptiice su dugo razmiljale to bi mu poklonile, a onda su
odluile da e mu kupiti
crvenu kapicu.
Kako li se samo iri obradovao roendanskom daru! Strpao je svoju raupanu kosu pod kapicu i sav sretan
izustio:
- Sada sam pravi patuljak!
**********
UMORNA PTIICA
Svake godine, kada nastupe hladniji dani, ptiice se skupe u jato i krenu na dalek put u toplije krajeve. Nije
lako satima mahati malenim krilima dok Sunce nemilosrdno pri.
- Kako sam edna! - uzdahne ptiica.
Ali nigdje ni kapi vode dokle god see pogled. Visoko gore samo plavo nebo, a dolje beskrajni uti pijesak.
- Vode, vode! - cvrkue ptiica slabanim glasom.
Odjednom joj krila popuste i ptiica padne kraj velikog kaktusa.
- No, to eka? Napij se! - namigne joj kaktus.
- Ali nigdje ne vidim vodu!
- Kljucni me! Ja sam bodljikava kanta puna vode.
Doista, kaktus je govorio istinu. Ptiica se napije slatkog soka, mahne krilcima i veselo odleti za svojim jatom.
**********
TRI ELJE
- Plop! - bljesne arobni tapi, a pred mamom medvjedicom stvori se sjajna vila.
- Ispunit u ti jednu elju - ree vila umilnim glasom.
- Samo jednu? - zaudi se medvjedica.
- Naravno! Nisam ja zlatna ribica koja ispunjava tri elje - uvrijeeno e vila.
- Oprosti, oprosti, nisam te htjela uvrijediti, ali ja imam tri medvjedia, pa sam mislila...
- Nemoj nita misliti, nego mi reci jednu elju jer mi se jako uri. Moram jo navratiti u duan po srebrne
cipelice i svilene rukavice.
- Hm, a zar ba nikako ne moe ispuniti tri elje?
- No, dobro, ispunit u ti tri elje, kad si ve navalila.
- Prva je elja da moj najstariji medvjedi naraste velik, druga da srednji medvjedi naraste velik, a trea da
najmanji medvjedi
naraste velik.
- Neka ti bude! - ree vila i nestane.

Tri medvjedia izrasli su u velike medvjede koji i danas jako vole svoju mamu.
**********
UMILJENE CIPELE

- Dobro jutro, drage prijateljice! - pozdrave crne gumene izme. - Kako ste noas spavale?
- to se to vas tie! - obrecnu se crvene lakirane sandalice. - Ne razgovaramo s obinim prostim kaljaama.
- Ni mi! - umiljeno e ute konate cipelice.
- Ni mi! Ni mi! - zatopu i druga dva para cipela.
Gumene izme alosno uute u svome kutu.
- Brum! Bruuum! - zauje se grmljavina.
- Petre, pouri, zakasnit e u kolu!
Petar otvori ormari za cipele. Crvene sandalice veselo zatopu: Obuci nas!
- No, vi ste mi ba prave za kiu - nasmije se Petar, pa izvue crne gumene izme.
- ljap, ljap, ljap! - veselo gacaju izmice posred svake lokve na cesti.
Pria o ribaru i zlatnoj ribici
ivjeli starac i starica na obali sinjega mora. Starac po cio dan ribu lovi, no malo to ulovi, tek da se njih
dvoje prehrane. Jednom tako bacio mreu, a mrea silno oteala. Jedva ju je kraju izvukao. Kad, al ono u
mrei samo jedna mala ribica, k tomu zlatna. Progovori ribica ljudskim glasom:

Pusti me, stare, u moje sinje more, pa u ti se oduiti. to zaeli, to u ti i dati.

Zamisli se starac, i bi mu ao ribice. Pa onda ree:
Idi u svoje sinje more, meni nita od tebe ne treba!
I baci ribicu u more.
Kad se vratio kui, pripovijedio on to starici. No starica bila drukija no starac, bilo u nje lakomosti i velikih
elja. Stade ona grditi starca, ne da mu mira ni danju ni nou. Da si bar kruha zatraio! siktala starica.
Nego ti ne umije iskoristiti sreu, kad te ona sretne!
Da se rijei napasti, otiao starac na obalu i stao dozivati ribicu. I gle, doplivala ribica do obale, pa ga pita:
to eli, reci?
Razljutila mi se starica, ree starac, i poslala me da u tebe traim kruha.
Idi kui, kaza mu ribica, i odsada ete imati kruha u izobilju.
Vrati se starac kui, kad ono kruha koliko hoe.
No, starice, hoemo li blagovati kruha? pitao starac. A starica odgovori:
Kruha, eto imamo, no kruh i nije bogzna to. Gledaj, raspalo mi se korito u kojemu perem rublje. Kako bi
bilo da poe do ribice, i zamoli je da nam dade novo korito?
Starac nemade kud, nego poe opet na obalu. A ribica se osovila na svoj zlatni rep, i blijeti na vrhu vala.
to je, stare? doekala ga pitanjem. to je sada na redu?
Ah ribice, starica sad hoe novo korito, nema u emu prati rublje, tiho ree starac.
No dobro, idi kui, i nai e novo koristo, veli ribica, i zaroni.
Vratio se starac kui. Ve ga na pragu starica doekala, pa mu govori:

Eh jest mi i korito neka velika stvar! Bolje bi bilo da si zaiskao novu kuu! Vidi da nam je ova koliba stara i
ruevna.
to e jadan starac, vrati se opet na obalu. Evo ti i zlatne ribice, na rep se osovila, pita starca:
to je stare? Koja je sada nevolja?
Ah ribice, starica se okomila na mene, to te nisam zamolio da nam podigne novu kuu, jer ona stara samo
to se nije sruila.
Poi s mirom, rei e ribica, imat ete i novu kuu. No ne zaboravi se Bogu zahvaliti za sve darove koje
ste dobili!
Pohitao starac kui, al ima i to vidjeti: nema vie stare kolibice, nego se na istomu mjestu die divna i visoka
kua s kulama i tornjevima - pravi pravcati dvorac.
Istrala pred starca starica, pa ga grdi i psuje:
Smetenjakoviu stari, zar se nisi sjetio zatraiti da ja budem vojvotkinja, kojoj e se plemstvo klanjati i
poast joj odavati? Vie neu da budem seljanka, hou da budem velikaica!
Tuan se starac vratio na obalu mora. Ve izdaleka vidi ribicu, kako se osovila na valu. Kae joj:
Starica se posve razgoropadila, vie nee da bude seljanka, nego plemenitaica!
Idi kui i ne tuguj, nego se moli Bogu, ree mu ribica i nestane.
Vratio se starac, a oko dvorca se rasrtrale sluge u odorama, stoje esteroprezi pred ulazom, a starica u svili i
kadifi sjedi u naslonjau, i sve se nekud goropadi, i izdaje zapovijedi.
eno, pozdravi je starac, jesi li sada zadovoljna?
Kako se usuuje mene, vojvotkinju, nazivati svojom enom? okosi se na nj starica. Prostak si bio i ostao.
Sluge, uhvatite toga ovjeka i udarite mu dobrih batina!
Dograbie sluge starca, pa ga tapom odalamie po leima. Poslije toga, starica naredi da se starcu dade metla,
pa neka isti dvorite. Jadan je i emeran ivot dopao starca. Postao je sluga u vlastite ene.
Pozove jednoga dana starica starca preda se, pa mu veli:
Dojadilo mi da budem plemenitaica, hou da budem presvijetla carica. Idi k zlatnoj ribici i zaiti za mene
krunu!
to e jadan starac, uputi se k moru. Doeka ga ribica, pa mu veli:
Dugo te nije bilo, stare. Kakva ti je nevolja?
Nevolja mi je, ribice, golema. Starica luduje gore nego prije: sada bi da bude carica.
Idi kui, stare, odgovori zlatna ribica. Sve e biti kako treba biti.
Vrati se starac, a ono sav dvorac pozlaen, zastave se viju, straari prilaz uvaju. A starica, sada svijetla carica,
izlazi na balkon, i svi joj kliu i mau.

Prolo neko vrijeme, i starici dojadilo biti carica. Naredi da pozovu starca. Jedva ga naoe. Kad ga dovedoe,
ona mu ree:
Idi na more i reci zlatnoj ribici da ja hou biti vladarica mora - da me sluaju sve ribe, i velike i male, a zlatna
ribica da mi bude slukinja!
Ta kud bih tako smio... zausti starac, no zauti, znajui to ga eka. Poe, jadan, na obalu mora. I vidi:
uzburkalo se more, uzmutilo. Isplivala iz mora zlatna ribica, pa veli starcu:
Ima li jo neto to vam nedostaje?
Posve je pobudalila moja starica, nee vie da je carica, nego vladarica mora, a ti da joj bude slukinja,
lane starac, i ne smije ribicu ni pogledati.
Ali ribica vie ne ree nita, ve zaroni u dubinu sinjega mora; po moru zaiti pjena i uskovitlaju se valovi.
Starac ekao i ekao, ali ribice vie nema na pomolu.
Okrenu on kui. A tamo, imao je to i vidjeti: dvorca nema, straara nema, slugu nema, niti ima starice u svili
pod krunom - na istomu mjestu stoji njihova stara, trona koliba. Gleda starac, oima na vjeruje. Onda ue u
kuu, a ono kraj napukloga korita sjedi starica, kao i nekad. Koliko god starac poslije bacao mreu, zlatna mu
se ribica vie nikada ne javi.
(Pria mnogih naroda, prepriala Vesna Krmpoti; preuzeto s ovog mjesta; slike su preuzete s ovog mjesta)
-------------------------------------Evo jo jedna inaica:

BAJKA O RIBARU I RIBICI

ivio na alu sinjeg mora
Starac ribar sa staricom svojom;
U staroj su kolibi od gline
Proivjeli tri'es't i tri ljeta.
Starac mreom lovio je ribu,
A starica prela svoju preu.
Jednom starac izae da lovi
Pa izvuko mreu punu mulja.
Po drugi put bacio je mreu,
izvukao samo morsku travu.
Po trei put bacio je mreu,
A u mrei samo jedna riba,
Ali nije obina, ve zlatna.
Zamolila starca zlatna riba
I ljudskim mu govorila glasom:
"Pusti mene u to sinje more,
Skupim u se otkupiti darom:
to zaeli, to u ti i dati."
Zaudi se i prepade starac,
Tri'es't i tri ribari ve ljeta,
A jo ne u da govori riba,
Pa u more pusti ribu zlatnu,
Umiljato njojzi progovara:
"Zbogom pola, ribo moja zlatna,
Ne treba mi tvojega otkupa,
Ve ti poi u to sinje more
Pa ti etaj kud je tebi drago."

Vratio se starac svojoj baki

Pa joj pria o velikom udu:
"Ja sam danas ulovio ribu,
Ne obinu ribu, nego zlatnu.
Ljudskim me je zamolila glasom
Da je pustim u to sinje more.
Skupocjeni nudila mi otkup:
to zaelim, to e mi i dati.
Ja ne htjedoh otkupa da uzmem,
Ve je pustih u to sinje more."
A baka se okomi na starca:
"Prostaino jedna i budalo!
to ne uze otkupa od ribe?
Da si od nje bar korito uzo;
Ono nae posve se raspalo."
Uputi se starac moru sinjem
(Vidi: more lako poigrava),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"to bi htio,reci meni stare?"
Pokloni se starac pa joj kae:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Navalila na me moja stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Novo, veli, treba joj korito;
Ono nae posve se raspalo."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego poi s mirom,
Novo ete imati korito."
Vratio se starac svojoj baki;
Stoji baba pred novim koritom
Pa jo gore poe grdit starca:
"Prostaino jedna i budalo!
Izmolila, budala, korito!
Ve se vrati, budalino stara,
Pa ti kuu od ribe izmoli."
Uputi se starac moru sinjem
(A muti se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu,
Doplivala riba pa ga pita:
"to bi htio, reci meni, stare?"
Pokloni se starac pa joj kae:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Jo me gore grdi moja baka.
Ne da meni, sijedom starcu, mira
Kuu trai svadljivica stara."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego poi s mirom,
Bit e tako: imat ete kuu."
Poo starac kolibici svojoj,
A kolibi nigdje vie traga.
Pred njim kua sa gostinjskom sobom
A na kui dimnjak od opeka

I hrastova od dasaka vrata.

Pod prozorom starica mu sjedi,
Na sva usta grdi baba starca:
"Gle budale, prostaine glupe!
Izmolila prostaina kuu!
Vrati se i ribi se pokloni.
Neu da sam obina seljanka,
elim biti mona vlastelinka!"
Uputi se starac moru sinjem
(A burka se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"to bi htio, reci meni, stare?"
Pokloni se starac pa joj kae:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Jo se vie pomamila stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Nee vie da bude seljanka,
eli biti mona vlastelinka."
A zlatna mu riba odgovara,
"Ne jadikuj, nego poi s mirom."
Vratio se starac svojoj baki
A to vidi? - Pred njim visok dvorac.
Na doksatu stoji mu starica
U bundici od samura skupa.
Na glavi joj pea zlatotkana,
Oko vrata teak niz bisera,
Na rukama zlaano prstenje,
Na nogama crvene izmice.
Oko nje se uurbale sluge,
A ona ih nemilice tue,
Koga tue, kog za kiku vue.
Starac baki rije upravio:
"Zdravo da si, gospo vlastelinko,
Je l' ti sada zadovoljna dua?"
Ali baba povika na starca,
Poalje ga da u staji slui.
Proe jedna nedjelja i dvije,
A jo vie pomami se stara.
Opet alje k ribi svoga starca:
"Poi k ribi pa joj se pokloni,
Neu da sam mona vlastelinka,
elim biti svijetla carica."
Strah spopade starca, pa je moli:
"Zar si ludih najela se gljiva?
Nit hodati znade, nit govorit,
Bit e ruglo itavome carstvu."
Planu gnjevom svadljivica stara,
Po obrazu udarila mua:
"Ti e, je li, seljaino jedna,
Svaati se s monom vlastelinkom?
Ne rekoh li lijepo, poi k moru,
Ako nee, na silu e poi."
Uputi se starac moru sinjem

(Pocrnjelo ono sinje more),

Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"to bi htio, reci meni, stare?"
Pokloni se starac pa joj kae:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Posve mi je poludjela stara;
Nee vie da je vlastelinka,
eli biti svijetla carica."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jdikuj, nego poi s mirom.
Dobro! Bit e svijetla carica."
Vratio se starac svojoj baki,
A pred njime stoje carski dvori.
U njima se kooperi stara,
Sjedi ona, carica, za stolom;
Boljari je slue i plemii,
Prekomorska nalijevaju vina.
Sjedi ona, meden kola gricka,
A oko nje stoji stroga straa,
Na pleima sjekirice dri.
Gleda starac, strah ga obuzeo,
Pa se baca pred noge starici:
"Zdravo da si, svijetla carice,
Bit e da si sada zadovoljna."
Ali ona i ne gleda starca,
Ve znak dade da ga protjeraju.
Strali se sluge i boljari
Pa guraju iz odaje starca.
Dotrali k vratima straari,
Samo to ne posjekoe starca.
Ispred dvora narod mu se smije:
"Pravo ti je, budalino stara,
To nek, ludo, pouka ti bude:
Zato sjeda u saone tue?"
Proe jedna nedjelja i dvije,
A jo vie pomahnita stara.
alje ona dvorjane po mua.
Nali oni i doveli starca,
A starica ovako e starcu:
"Poi k moru, ribi se pokloni,
Neu da sam svijetla carica,
elim biti vladarica mora,
Pa da ivim u najveem moru,
A ribica zlatna da mi slui,
Da je aljem kud mi se prohtije!"
Nita starac ne smije da kae,
Ne smije se jadan da protivi,
Ka sinjemu uputi se moru,
A na moru olujina vlada.
Podiu se i propinju vali,
Valjaju se i sve rikom riu.
Poe zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"to bi htio, reci meni, stare?"
Pokloni se starac pa joj kae:

"Smiluj mi se, milostiva ribo,

to da radim sa prokletom babom?
Nee vie carica da bude,
eli biti vladarica mora,
Pa da ivi u najveem moru,
A ti, zlatna ribo, da joj slui,
Da te alje kud joj se prohtije."
Nita na to ne ree mu riba,
Samo repom udari po vodi
I zaroni u dubinu mora.
Dugo starac odgovor je ek'o,
Al' ga jadan doekao nije,
Pa se svojoj povratio baki.
Al' to vidi? - Pred njim kolibica,
Njoj na pragu starica mu sjedi,
A pred njome prepuklo korito.
Vila Amalka
(Preuzeto s bloga MrsWindsor, gdje se prie donose u vie nastavaka; autorica toga bloga je sama prevela
prie s ekog jezika...)
VILA AMALKA

Jednom se na umskoj ledini pojavila neobina magla. Puhnuo u nju vjetar, i stvorila se malena zlatokosa
djevojka, kose duge sve do gleanja, u bijeloj haljinici. Budui da nije imala roditelje, nadjenu sama sebi ime
Amalka.

Napravila je sebi vjeni od plavih razliaka, metnula ga na glavu i zadovoljno otplesala do jezerca.
Dok je promatrala svoj odraz u vodi i namjetala cvjetni vjeni da joj to ljepe stoji, iznenada pokraj nje
projuri prestraena kouta. Amalka poe za njom. Kouta zaplae i ljudskim glasom progovori: "Lovac Vinska
Muica pucao je na me i moje lane, i sad ga ranjenog po umi progoni. Pomozi mi, vilo Amalko!" Vila poe
traiti lovca i usput naie na lane, koje je sakrila iza jednog borova drveta.
"Sjedni tu i ekaj me", ree vila lanetu. Lovac je primijetio Amalku i poeo nju i lane s pukom naganjati po
umi. Spretna mala vila uspjela je pobjei lovcu, i na brzinu je ubrala struak arobnih kopriva. Priulja se
lovcu iza lea i oinu ga koprivama. Lovac padne u dubok san, a Amalka iskoristi priliku i izgovori vilinske
arobne rijei kojima mu je zaarala puku. Vinska Muica naglo se razbudio, i opet pojurio za lanetom.
Pucao je, no iz puke mu izletjee - mali bijeli leptirii! Lovac u udu stade pregledavati neispravnu puku,
kadli iz nje izlete - strljenovi!
Vinska Muica bjeao je po itavoj umi ispred roja bijesnih strljenova, najbre to su ga noge nosile. Sakrio
se u jasle, no naoe ga i izagnae van. Potom lovac pobjee u umsku kolibu.
Strljenovi poletjee za njim, i poee gristi slamnati krov sve dok nisu nainili rupe i provukli se kroz njih u
kolibu. Lovac je prestravljen izletio van i poeo trati kroz bijesni roj dalje u umu. Na istini je zatekao
Amalku i ranjeno lane, kojemu morade ljekovitim travama zalijeiti ranu, da popravi nesreu koju je
prouzroio. Lane se sa vilom sretno vratilo mami, a lovac jo i danas guna, jer mu je propao ulov.
***************
KAKO JE VILA AMALKA OTILA SPAVATI DO PROLJEA
Bijahu posljednji topli dani u godini. Vila Amalka sjedila je na malome panju i grijala meu dlanovima
posljednji cvijetak to se jo trebao rascvjetati do zime.
Uto preko panjaka dooe dva djedice u kousima nosei veliku vreu. Ne hodaju kako treba, ve se

neprestance spotiu i prevaljuju vreu jedan drugomu na lea. U tu vreu stalo bi valjda pola neba, a zavezana
je arobnom tkaninom.
Kad djedice dooe k Amalci, ree prvi: "Moemo li ovdje neto isprobati?"
"Ta ja ne znam, tko ste?" otpovrnu Amalka. "Doznat e," ree drugi djedica i mae prema Suncu: "Moemo li
neto isprobati?" Sunce pogleda prema dolje iz nebeske palae i zavrti glavom. "Onda ne jo," pognuo je
ramena drugi djedica. "Ali to s vreom?" "Amalko, moemo li ovdje negdje ostaviti vreu?" upita prvi. "Za
malo vremena doi emo po nju." "Ostavite ga tamo ispod tri grma ipka," pokae rukom vila. Djedice
odnesoe vreu pod grmove, popravie svoje kape na glavi i odoe nekamo dalje. Amalka obie vreu. Od nje
je dolazila takva hladnoa, da se okolo nakupljalo inje. A kako bijae slabo zavezana, letjela su iz vree bijela
perca. "Djedice sigurno znadu, zato je tomu ba tako," misli Amalka.
Ostavila je vreu da lei ispod tri grma ipka i otila ruicama grijati posljednji cvjetak to se trebao
rascvjetati prije zime. Ne proe ni tren a do vree doe gostioniar Plsklenka (Polae) iz oblinjeg sela.
Traio je na panjaku gljive; vidje ono inje uokolo i ree: "Da imam tu vreu, ne bih morao kupovati led.
Stavio bih vreu u podrum i tamo bi uvijek bilo kao u hladioniku." Nigdje nikoga, samo neki pti viri iz trnja.
Plsklenka stavi vreu na lea i odmagli s njom. Za asak drugim putem dooe ona dva nespretna djeda.
Sunce ih prekorava iz nebeske palae: "Djedice, gdje ste bili? Ta najvii je as!" Ti djedice bijahu ustvari
Snjegonosci, a ona vrea bijae puna snijega. "Nita nije propalo," zagunae Snjegonosci. "Za asak sve e
biti, kako treba." No kad su se dokoturali do tri grma ipka - vree nigdje.
Na nebu Sunce se ljutilo. "Loe ste uvali vreu, djedovi Snjegonosci!" Naime, u vrei je bio cijeli godinji
urod snijega. Sunce je grmjelo na djedice a oni su se u neprilici samo premjetali s noge na nogu i slijegali
ramenima. Iz ume izie vila Amalka a oba djedice odmah na nju: "Kamo se izgubila ona vrea snijega?"
Amalka je problijedjela od brige. Traili su vreu od grma do grma, dok se nije javio pti iz trnja: "Odnio ju
Plsklenka iz gostionice." "Olala," rekoe djedovi Snjegonosci i krenue s Amalkom u selo traiti vreu.
Gostionicu nisu trebali dugo traiti. Bijae okovana u led sve od praine na podu do dimnjaka na vrhu krova.
Sve od one vree snijega. Plsklenka obilazi okolo smrznute gostionice i turobnim glasom govori: "Tako mi i
treba. Tako mi i treba." "Pomaknite se konano, djedovi Snjegonosci," ree Amalka. "Izvucite vreu iz
podruma i odveite ju. Past e snijeg i bude dobro." No djedovi Snjegonosci su se jako prestraili. "Ali ta
vrea je ljuta!" "Onda moram sama," ree vila Amalka. Zamotala je ruke u krpe i naredila vrei, neka izie iz
podruma. Ondat je razvezala tu veliku vreu.
Pahuljice su polako poele padati iz vree, pa sve bre. "Amalko, smrznut e se!" kriknue djedovi
Snjegonosci. Vila se samo nasmijala: "Prije u otii tamo, gdje vile spavaju zimski san." I plesala je polako,
inila korake i koraie, i plesala - i vie nije tamo bila.
***************
KAKO SE AMALKA PRETVORILA U PTIICU
Jednom se vila Amalka ljuljala na zelenoj granici kao na ljuljaci.
Uto doleti k njoj crvenda, sjedne na granicu i tunim glasom ree:" Amalko, dogodila se velika nesrea."
"Nije valjda!" prestraeno e Amalka. "Crvendaica je ujutro izletjela iz gnijezda i jo mi se nije vratila,"
tuguje crvenda. "Potrait u je," ree Amalka, i smjesta poe u umu traiti crvendaicu.
Pitala je svih sedam jeka u umi, ali one nisu znale nita. Nae tako nestalu ptiicu u gustiu. "Ovdje si,"
dahnu vila Amalka. "Poi smjesta sa mnom, crvenda te od rana jutra trai." "Rado bih pola, samo to sam
ulovljena," tuno odgovori crvendaica. Vila Amalka ju bolje pogleda, i vidje da se crvendaici jedno krilo i
repi prilijepili za dasku. "To je ptiar Sklopeek ovdje postavio ljepilo," tui se. "Daj mi drugo krilce.
Odlijepit u te," ree Amalka. Oslonila se na pete i vue za krilce, svom snagom.
Uto zapuhao umski vjetar, i Amalkine duge kose nalijepio na ljepilo. "Sad smo obje ulovljene," uzdahnu
Amalka. Za asak je u gustiu neto puknulo i zaula se zvidaljka, to mami ptice. "To ide ptiar Sklopeek,"
apnu crvendaica. Amalka bre izgovori rije livivililivili (probajte i vi izrei tu arobnu rije), i proptiarila
se od vile u ptiicu. Bijae to ptiica neviene ljepote. "Hej," ree ptiar Sklopeek, kad se konano pojavio iz
gustia, "ulovile se odmah dvije! Ova prva je crvendaica. Ali ova druga? Morat u kod kue u knjigu
pogledati." Oprezno je odlijepio obje ptiice i metnuo ih u krletku, to je ponio sobom.

Drugoj ptiici se nije mogao dovoljno nadiviti. "Kakve boje! Kakva krasna perca! I njene noice! A tek
glasi, kad zapjeva!" Uto se u umi zauje trublja. Bijae to znak da dolazi Kraljica. Pola je u lov i izgubila
konja, izgubila je umara, ostala joj samo trublja. Kraljica s okruglim eirom izie iz gustia i ree: "Drago
mi je, Sklopeku, to te vidim. A to si to lijepoga ulovio? Kakva ljepota! Odmah sutra mi tu ptiicu donesi,
neka mi pjeva." "Donijet u," odgovori ptiar Sklopeek, ode s krletkom doma, a Kraljica je dalje po umi
trubila. Drugi dan donese Sklopeek krletku s ptiicama u kraljevsku dvorani za primanja. "Ostavit emo ih
zajedno u krletci," naredi Kraljica. "Neka crvendaica uveseljava tu veu ptiicu. A vea neka mi lijepo
zapjeva." Samo, niti crvendaici niti Amalki do pjevanja ne bijae. Sjedile su u krletkici i utjele. Kraljica se
zbog toga sve vie ljutila. "Naredi im, Sklopeku, na ptijem jeziku," viknu. "A ako mi ta vea ptiica ne
zapjeva, jao si ga svima vama!" Sklopeek naredi na ptijem jeziku, i zvidaljkom se sluio, ali kako da
Amalka u ptijem perju pjeva poput ptice, kad to vile ne znaju.
"Svi ete u zatvor," mahnu rukom Kraljica. "Mala ptica, vea ptica i Sklopeek isto." Zasvirale su trublje i to
troje odvezli su na drvenim kolima u eljeznom kavezu, na doivotnu robiju. uvao ih je straar s kopljem, ali
je crvendaica ipak uspjela apnuti Amalki: "Uini neku vilinsku aroliju. Pobjei emo i gotovo." "Ne
mogu," apnu Amalka crvendaici. "Zato jer putujemo poljem, a ja poljskih arolija ne znam." Onda su uli u
umu. "Hajde sad!" molila je crvendaica Amalku. "Moram uz sebe imati arobni korijen," ree Amalka.
Zatvor je bio blizu, to bi iarku bacio. "Sad je svima trima amen," ree Sklopeek.
Uto doe crvenda, koji je jo uvijek vjerno traio svoju crvendaicu. "Vjetar mi je donio sve, o emu sam
ovdje uo priati naglas i aptom. Ovdje je, Amalko, arobni korijen." Dovri, i spusti korijen na kavez. I
dogodilo se. Sve kovano eljezo se razletjelo u komadie, konji se prestraili i odvezli prazna kola. Sklopeek
je ostao sjediti na mahovini kraj puta i gleda, kako pred njim skakuu tri ptiice.
Uto se ta najljepa prebaci preko koljena - i postane opet vila Amalka. "Sklopeku," ree, "znam ja, da e
opet loviti ptiice, jer si ptiar. Ali ne diraj mi vie crvendaa i crvendaicu!" "A to ako mi to naredi, recimo,
Kraljica?" htio se izvui Sklopeek. "Samo neka ona nareuje," ree vila Amalka i izgubi se s ptiicama u
umi
***************
KAKO JE VILA AMALKA PLESALA PRED KRALJEM
Jahala jednom vila Amalka umom na jelenu Vjetrnjiku. Pristajali su jedno drugome veoma lijepo. Lutahu
umom, pa preko dva panjaka. Na treem panjaku Vjetrnjik se propeo na stranje noge, da je Amalka
zamalo pala u trnje i grmlje. Uto se zauje hrapavi glasi: "Ma kamo gledate vas dvoje??? Sruili ste mi
kuicu!!!" Pogleda bolje Amalka, a ono tamo stoji umski domai - Trneek. Sav je bodljikav kao trnova
grana. "Nemoete drugamo hodati?" vie i alostan obilazi svoju sruenu kuicu.
"Ne ljuti se, Trneku," ree Amalka. "Poslat u ti pomo da popravi kuicu." "Vie sam ljut zbog neega
drugog, nego zbog sruene kuice," zakrii Trneek. "Ti si ljepotica, jelen ljepotan, a ja tako ruan." "Tu se
nita uiniti ne moe," ree smireno vila Amalka. "No ipak neto elim od tebe za tu kuicu, " ree Trneek
tihano kao zmijica.
"elim Vjetrnjiku neto priapnuti." Sagnuo jelen glavu, Trneek mu aptao u uho, i pritom se udno
smijuljio. Potom Amalka i Vjetrnjik odoe dalje. Jelen je stalno iao polako, kao da mu se u glavi udne misli
roje. Zaustavi se i ree: "Moe li Amalko poi pjeice? Negdje me ekaju."
Amalka skoi s jelena u mahovinu, a Vjetrnjik pojuri u umu. Samo, bijae to Amalki sve jako jako udno.
Sjedne na vjetar kao u koiju i u potaji poe za jelenom. Duboko u umi ekao je jelena Trneek. Tek to je
Vjetrnjik dotrao, odmah mu Trneek ree: "Dobro je to si ovdje, Vjetrnjie. Ranije sam ti neto priapnuo, a
sada u ti neto pokazati."
Dovede jelena na istinu, gdje je umar Vinska Muica imao svoju kuu. Tamo pokae Vjetrnjiku jelenske
rogove pribijene na proelje pri samom vrhu kue. Bijahu to rogovi s 20 paroaka, jedna snaga i ljepota. Jelen
Vjetrnjik pogleda rogove, objesi glavu i uzdahnu: "Sad si me Trneku uinio nesretnim, najnesretnijim
jelenom na svijetu. Sramim se svojih rogova, zato jer imaju samo 16 paroaka."
ula to vila Amalka, koja je ba u taj as doletjela na vjetru. Htjede utjeiti jelena, gladila ga meu uima, ali

on joj je samo bok okrenuo. "Mene Amalko utjeiti ne moe." Trneek je skakao uokolo njih i samo se
blesasto smijuljio. Amalka na kraju ispusti suzicu i otie. "Ode ona," protrlja ruke Trneek. " A sada me,
jelene, dobro posluaj. Prvo sam ti neto priapnuo, pa sam ti neto pokazao, a sada u ti neto dati."
Vodio je Vjetrnjika u umu sve tamniju, sve do mjesta, kamo jeleni ve stoljeima odlaze odbaciti rogovlje.
Bijahu tamo jelenski rogovi manji, ali i vei i ljepi. Cijelo brdo tamo je bilo, im vilje pogleda, tim ljepi
rogovi. Na samom vrhu leahu rogovi s 36 paroaka. "Ove moram imati!!!" ree jelen Vjetrnjik. "Dosegni ih,"
ree Trneek.
Udari Vjetrnjik glavom o stablo, u mahovinu padoe rogovi sa 16 paroaka i segnu do onih s 36 paroaka.
"Sad si kralj svih jelena," ree Trneek. "Oglasi se, da to znade cijeli svijet." Vjetrnjik je prednjim kopitima
stao na panj i zatulio po jelenski kao cijela kapela. "Sada to znadu svi!" zakrii Trneek, udno se nasmija i
skliznu meu paprat. Uto se iz ume oglasi trublja i netko odnekuda vie: "uo sam riku kralja jelenskoga. I ja
sam takoer kralj."
Iz dubine ume doe kralj na visokom drijepcu i to nije jo izrekao, ree sad: "Jelene Vjetrnjiku, ti si kralj,
ja sam kralj. Samo ja imam lovaku puku." I nacilja jelena. I cilja. Vjetrnjiku otkucava posljednji as. Malo
je nedostajalo da opali puka, kadli tamo brzi vjetar donese vilu Amalku. Poela je plesati pred kraljem tako
lijepo, kako inae smije samo pred Mjesecom. Kralj gleda i gleda. Da bolje vidi, opre se o puku kao o tap.
Iskoristio to jelen i utekao u umu. A vila Amalka, takoer je brzo nestala. Kralj je epao Trneka iz paprati i
veoma tuno rekao: "to sam ulovio, ulovio sam. Odnijet u te u dvorac i staviti u staklenku s guterima."
***************
KAKO JE VILA AMALKA IZLIJEILA JEEVU APICU
Dozrijevale su jabuke na stablima u umi... To doba godine je za vile veoma vano. Vila koja ne popije sok
napola zrele jabuke, spotie se pri plesu sve dok ne dozriju sljedee jabuke. Amalka je uzela koaricu i ila
traiti jabuke. Svugdje se raspitivala za jabukova stabla, ali rekla joj je tek ojka : "Znam gdje su tono, odvest
u te tamo." Kad su stigle, ree jabukovo stablo Amalki: "Konano si dola! Svake godine uvam jabuicu za
vilu, ali jo se nijedna nije zaustavila kraj mene." Samo to je jabuica visjela jako visoko na stablu. Amalka
ju nije mogla dosei. Ree ojki: "Odleti gore i baci jabuku u travu." "Ako jabuka udari o zemlju, onda bih
valjda izletjela iz svog vlastitog perja!" prestrai se ojka i pobjee.
Amalka ostade pod stablom s praznom koaricom. Uto dooe dva jea, a stupali su poput vojnika. "Ja sam
je," ree prvi. "A ja jeica," ree drugi. Oni su tako uvijek zapoinjali razgovor, da ih netko ne zamijeni.
"Zato tu tako stoji?" upita jeica vilu. "Zato jer mi je jabuka previsoko," ree Amalka. "Onda lupi o stablo i
plod e pasti," savjetova joj je.
Amalka se primi za korijen i zatrese. Na jabuci se pomaknuo jedva listi. "Ovako jabuka nee pasti," ree je.
Vratio se sedam koraka unatrag, zatrao se i udario o stablo. Jabuka je pala Amalki na dlan. Trenutak ju je
promatrala, pa rekla: "Ali kako u iz nje dobiti sok?" "Ovako," ree jeica. Ubola je jabuku bodljom, i iz
jabuke je odmah potekao sok.
Amalka si je natoila punu aicu, ispila i odahnula: "Sad u do sljedeih jabuka moi savreno dobro plesati."
Sjetili se jeevi da im se zapravo uri, te krenuli dalje. Jedva da su malo odmaknuli, kadli e je: "Gledaj,
jeice, na cesti lei kamen.""Onda pazi, da ne stane na njega, " ree jeica. No jeu se ve noga saplela o
kamen i lupio je ravno apicom na jeiine bodlje.
Legao je na zemlju jer nije mogao dalje hodati od bolova. "Idem po pomo," ree tiho jeica i otri natrag
Amalki. "Amalko, je je nagazio bosom nogom na moje bodlje. I sad tamo lei." "Kad stane je na jea, to je
zbilja nesrea!" tuno e vila. Zgrabila je svoje skute i otrala tamo. Je lei i ima oi poluzatvorene.
"Moramo nai ljekovitu travu," ree Amalka.
Nala je listi majine duice i dala jeu da pomirie. "Ne boli te vie?" upita jeica. "Boli." A je ve gotovo
da i nema otvorene oi. "Onda stvarno ne znam," zabrinuto e Amalka. Jeeve oi bijahu zatvorene. Uto izie
Mjesec i ree: "Ja bih malo volio vidjeti tu apicu." Skliznuo je prema dolje po nebeskom toboganu i rekao:
"Jeeva apica veoma je nateena." Uzeo je u svoje hladne mjeseaste ruke jeevu malu apicu i malo ju
hladio. "To je jako ugodno," ree je i malo otvori oi. Onda jo vie, i napokon je gledao. "Znao sam ja sve to
unaprijed," ree Mjesec. "O Amalki, o jabuci, o jeu, o jeici, o bodlji i o apici."

***************
KAKO JE VILA AMALKA SJEDILA U ZELENOJ KRLETCI
Prolazila jednom vila Amalka pokraj ruina grma. Najednom zau kako je netko zove glasiem tanjim od
konane niti: "Pomozi mi, Amalko, pomozi mi."
Pogleda bolje Amalka, i vidje kako se na grmu meu zelenim granama ljulja pupoljak. Bila u njem zatvorena
malena Ruenka i stalno je dozivala: "Pomozi mi!"
"Znam, da ve procvjetati bi htjela" ree vila i pokuca na pupoljak: "Pusti Ruenku van!" Samo pupoljak se
nikako nije htio otvoriti. Uzdahnu Amalka: "Teko je to, Ruenko. Kod nas u umi uspjelo bi mi rascvjetati
cvijet, ali na poljskoj mei to ne mogu." "Pomozi mi, molim te!"ponovno e Ruenka ."Jedino da odem po
vodu i zalijem taj lijeni ruin grm, da pouri s cvatom,"ree Amalka. "Ti si tako dobra, jedva ekam da se
vrati," odgovori Ruenka. Putem prema ribnjaku sretne Amalka raka.
Bijae to veliki crveni rak i govorilo se da je lijep poput viteza. Sada je sjedio iza kamena i bio jako nesretan,
jer mu brkovi bijahu raupani. "Zato ima tako neuredne brkove?"upita vila. "To je zato," zaguna rak "jer
sam jutros izgubio zrcalo, i nemam se gdje vidjeti." "Tamo lei, podigni ga." ree Amalka.
"Lako je to rei, pogledaj!" ree rak. Okrenuo se nosom prema zrcalu i hoda. Ali im vie koraa, to je od
zrcala udaljeniji, jerbo rakovi hodaju unatrake. "Tako nikada nee stii do zrcala," ree vila. "Mora se
okrenuti, ipak si rak."
Rak je bespomono poloio klijeta na travu. "Kad se prema zrcalu okrenem repom, onda ga pak ne vidim."
Amalka mu je govorila kako da se kree i rak se prema tome kretao u smjeru ogledalca. Oglednu se u njemu,
poravna brkove, i opet bijae lijep poput viteza. Onda joj na rajem jeziku ree: "Oka edub alabert ujom
omop, omas em invoz."
Nasmija se vila, jer nije lako razumjeti rakove. Ree: "Ba me zanima, kako rak moe pomoi jednoj vili."
I poe dalje prema ribnjaku. Na brijegu si zadignu haljinicu, nae praznu koljku, i uzme u njoj vode za ruin
grm. Kad je zahvaala vodu, izae iz ribnjaka vodenjak. Bijae to Kebule, zla ablja njuka. to u njemu
bijae dobrog, u jednu malu lokvicu bi stalo. Zato bi se zlo prelilo preko vodene brane. Zgrabi on vilu Amalku
za ruku i zakrekee: "Povui u te dolje da mi domaicom bude!" Amalka se prestrai. "Ali ja sam umska
vila i ne mogu boraviti u vodi. I jo k tome si, Kebule, uasno uasno ruan!"
Prekipjelo je vodenjaku Kebuli, toliko da je oko njega uzavrela voda u ribnjaku.
Nainio je valove sve do obale i rekao: "Neu te povesti dolje, Amalko. Radit e na obali meu trstikama i
mijeati maglu." Dok je govorio, natrgao je zelene trstike i ispleo iz nje zelenu krletkicu. "U ovom kavezu u
te uvati, da te imam na sigurnom."
Poklopio je Amalku krletkicom i siao u dubinu.
Sjedi tako vila Amalka u zelenoj krletki, prebacuje koljkice iz ruke u ruku i dosauje se. Vodenjak Kebule
alje joj poruke po ribama, neka mu bude domaica. Ali Amalka nikako da pristane. Kad je krletka poela
venuti i Amalka gotovo umrla od dosade, podignu se val. Kad se val vratio natrag u ribnjak, stajao je tamo
rak. "Mondej ej aliv algomop ukar, igurd tup kar iliv." ree Amalki. A onda je klijetima poeo sjei zapletene
vorove na krletki. Amalka istri van, uzme vode u koljku i zalije ruin grm. Pupoljak se otvorio, Ruenka se
ukazala i rekla: "O, kako je bijel ovaj svijet; u pupoljku je bilo sve ruiasto."
"Lutkice,"ree na kraju vila Amalka, "nisam znala da e se toliko toga desiti, ako se samo malo proetam
pokraj ruina grma.
***************
KAKO JE VILA AMALKA NALA KAMEN MUDRACA
Dola jednom vila Amalka na okruglo mjesto, gdje je bilo svjetlo, i ka
da nije sijalo sunce. Tu su rasle urice i tihano zvonile, a bijahu tu i modri zvonii malo dubljeg zvona.

Zajedno su stvarali prekrasnu glazbu. "udno je to mjesto" ree vila Amalka. "Ba onakovo, kao da je ovdje
negdje u blizini kamen mudraca."
Oglednu se Amalka, segnu pod mahovinu - a ono tamo zbilja lei kamen mudraca.
Jasno svijetli, ali ne pee kad ga u ruku uzme. Ako ruan ovjek nae kamen mudraca, odmah se proljepa
toliko, da moe drugima dijeliti ljepotu. Ako pak zao ovjek pronae kamen, istog asa postane sama dobrota.
Vila Amalka razgleda kamen i htjede ga skriti natrag pod mahovinu. No uto iza drva izie baba, to je tamo
jagode pobirala. "Dobro znadem, Amalko, da si nala kamen mudraca, tebi ne slui niemu, zato to si vila.
Ali ja elim biti lijepa. Pa mi onda taj kamen daj."
"A to e ti bako imati od toga, ako bude lijepa?" ree Amalka.
Baba Borovnica premjetala je koaru iz ruke u ruku. "Sjesti u kraj posude s vodom, gledati se u vodi kao u
zrcalu, i bit e mi veselo."
Dadne Amalka kamen mudraca babi, ali uto se zauje pucketanje granica u grmlju i iz njega iskoi lopov
Vemyka, jedno nikoristi, to nije poteno niti taj lopovski zanat savladao. Preko dana se izleava u umi, a
naveer krade po poljima urod.
"Cijelo vrijeme vas promatram," kriknu Vemyka, "i cijelo vrijeme govorim sam sebi da kamen mudraca
pripada meni. Dosta mi je krae. Radije elim biti poten ovjek."
Vila Amalka je sasluala i babu Borovnicu i lopova Vemyku, te ree:
"To emo teko rijeiti. Vas je dvoje, a kamen samo jedan."
"Rijeit u ja to lako." ree baba Borovnica. "Ja takoer," pouri se Vemyka.
I kao da su se dogovorili, zgrabie kamen , asak su se natezali, i na kraju rekli: "Svakome pola!" Stavie
kamen mudraca na veliki plosnati kamen, tresnuli ga drugim kamenom, i on se raspolovio. Svaki je zgrabio
polovicu. Poee se deavati udne stvari. Jerbo je svaka polovica imala samo pola arobne moi.
"Brkova mi..."prestrai se baba Borovnica, "pogledajte me!" A bijae od pola nosa do jednog ramena lijepa
kao ljepota sama, a druga strana
joj ostala runa. "Ah," uzdahnu gotovo pobono Vemyka. Njemu se dogodilo neto drugo. Napola bijae
poput sveenika, jednom rukom se kriao, ali je drugom krao babi jagode iz koare. To k niemu nije sliilo.
I oboje se na Amalku razbjesnie. "Sad nismo ni jedno ni drugo!" "Bacite te dvije polovice kamena i opet e
biti, kao to prije bijae," savjetova ih Amalka.
"Ba to ne elimo," rekoe. "Jer nedostaje samo polovica, da budem potenjaina!" viknu Vemyka. "A ja
ljepotica!" viknu baba. Stajali tamo tako, baba je plakala jednim okom nad svojom polovinom nesreom, a
lopov Vemyka joj nepotenom rukom krao jagode iz koare. I opet se ta baba jednim okom smijala nad
svojom polovinom ljepotom, a Vemyka se drugom rukom kriao. Amalka isprva nije znala to bi, no onda
se nasmija: "Popravit u ja to."
Uzme koaru s jagodama i pobaca ih po umi. "Tko jagode prvi pobere, dobit e od mene dar vilinski." Baba i
Vemyka odmah se bacie na posao. Zato jer im s dvije ruke ide bre, spustili su u mahovinu svaki svoju
polovicu arobnog kamena.
Odmah su postali kakvi su i prije bili.
Neki govore, da je bilo ovako: prva je pobrala jagode baba, dobila cijeli kamen, postala ljepoticom i uzela
Vemyku za mua.
Drugi pak vele da je ovakav kraj: Prvi je pobrao jagode Vemyka. Dobio je cijeli kamen, postao potenjaina
i uzeo babu za enu.
***************
KAKO JE VILA AMALKA SRELA OVNA KUDRNU

Srela jednom vila Amalka na uskoj vilinskoj stazici ovna Kudrnu. "Kamo ide, ovniu?" "Ravno,"otpovrnu
ovan Kudrna. "Ja takoer." I stoje tako jedan nasuprot drugome. "Makne mi se s puta?"ree Amalka. "Ne
znam," zamisli se ovni."To zna, da imam tvrdu glavu." Naposljetku ipak odskoi u stranu sa stazice i ree:
"Ja sam si razmislio, Amalko. Idi prva." " Oduit u ti se,"proapta vila"rei u ti neto, o emu nitko jo ne
zna. U onoj umi je tajanstvena livada.Tamo u te odvesti."
I uini tako. Na toj livadi bijahu sve vlati trave duge, predugake. I rasle su tamo razne ljekovite biljke. "S
travama budi na oprezu, Kudrno"ree Amalka."Neke imaju tako neobine moi, da to skoro niti ja ne
razumijem." Potom Amalka uini pred ovniem pokleak, i on se nakloni njoj, te se razioe. Vila pouri dalje
preko livade. Ovan Kudrna poeo je pasti. Najeo se tih dugih predugakih stabljika trave. Potom je za bolji
okus otkinuo nekoliko cvjetova. Ali stalno kao da mu fali neki zain. Kudrna se bacio na ljekovite trave.
Bijae na livadi jedna ljekovita biljka malo podalje od drugih. Nije bila visoka, a izgledala je jako jako
nesretno. Ovni ju upita: "A zato si tako nesretna?" Biljka ispusti suzicu. "Prolo je ovuda sedam ovnova,"
ree (a lagala je), "ali nijedan mi ni listia otkinuo nije. Zato sam nesretna." "Uzet u ja jedan listi, da te
razveselim,"ree Kudrna i gricnu te stane polako vakati. U tom trenu noice mu popustile i nebo i zemlja kao
da su zamijenili mjesta.
Ovan je poelio ii doma, ali kamogod krenuo, nikud doao nije. Vodi ga udan glasi - biljoglasi i ape
mu:" Ovuda ne ovuda." Umjesto do ovinjaka doao Kudrna do isuenog korita rijeke, a trei put bilo je
najgore. Glasi-biljoglasi doveo ga na sam kraj visoke stijene i proaptao:"Uini jo korai." "Ni
koraia!!!"povie odozdola vila Amalka.
Dola je po ovna na vrh stijene i odvela ga na livadu do dubokog bunara. Kudrna je stavio bradu na kopita i
zaspao, da prospava tu udnu aroliju.
Vila sjede u travu i prieka dok se ovan nije probudio. Bijae joj dugo ekati, pa ree:"Otplesat u sedam
krugova oko bunara." To bijae u trenu kada se sputa tama i izlazi Mjesec. Izaao na nebeski vidikovac i
razgledava planine i livade. Uto spazi Amalku kako plee. Htio je bolje vidjeti, sagnuo se i omakne mu se
srebrna noga. "Ah!"uzdahnu vila.
Mjesec je pao ravno u bunar. Leao je na dnu na srebrnim leima i hvatao mjehurie zraka. "Uhvati se!"viknu
Amalka i poda Mjesecu ruku. Ali nije ga mogla dosegnuti. Da sve bude jo gore, u bunaru se poela voda
mutiti od Mjeseeve hladnoe. Dok nabroji do sedam, nitko vie Mjesec u tom bunaru nai nee. Uto se
probudi ovan Kudrna. Kleknu na koljena i ispije bunar do dna. Mjesec je stresao svoju srebrnu glavu i otiao
gore na nebeski svod. Nalaktio se i rekao : "Hvala ti, Amalko. Zahvaljujem, ovniu. Inae bih zanavijeke
ostao leati u bunaru i nou bi uvijek bilo mrano."
***************
KAKO SE AMALKA PIKULALA S LJENJACIMA
Ila tako jednom vila Amalka oko lijeske. Odjednom joj se uini da uje neki glasi. Nigdje nikoga, ali glasi
se stalno javlja: "Ja sam Ljenjakov vilenjak!"
"Pa gdje si?" upita Amalka. "Ja ne znam. Negdje u ljenjaku." zbori glasi. Amalka je prebrala 6 ljenjaka i 7.
spustila na zemlju. Iskoio iz njega vilenjak. Ima smeu odjeu i uti eiri. "Tie," ree "upravo poinje
jesen." Na te rijei se po panjaku proirio vjetar, otpuhnuo lie s lijeske i ispremetao travu. "Propuhao mi je
suknjicu" otrese se vila Amalka. "Tie," ree Ljenjakov vilenjak, segnu u dep i pobaca oko sebe pregrt
ljenjaka. "uvijek kad ti, Amalko, bude hladno, pikulat emo se s ljenjacima i ugrijat e se."
Pikulali se s ljenjacima i Amalka je sva pocrvenjela. Pa se sjetila, da ima otplesati ples na susjednom
panjaku. Otri tamo, a Ljenjakov vilenjak ju je ekao. Za trenutak - hop, i stoji tamo vjeverica Pizizubka.
Izbeila oi na vilenjaka:" to si ti?" "Ja sam Ljenjakov vilenjak i sav sam okrugao. Ali ti ima veoma iljate
zube" tiho ree vilenjak. Pizizubka bljesne oima. "Te zube imam za ljenjake krckati." "Je, uvijek imam pun
dep ljenjaka!" ree neoprezno vilenjak i pone ih razbacivati oko sebe.
Pizizubka je asak pobirala ljenjake, no onda ih je bacila, zgrabila vilenjaka i ve ga nosi u svoje gnijezdo na
boru. "Odavle mi pobjei nee," ree vjeverica Pizizubka. "Lijepo u se izvaliti, a ti e me hraniti
ljenjacima." Kad je vila Amalka otplesala svoj ples na susjednom panjaku, vratila se do lijeske. Ljenjakov

vilenjak bijae nestao. Lei tamo samo nekoliko razbacanih ljenjaka.

Amalka je slijedila njihov trag do staroga bora. Pizizubka nije bila kod kue. etala je od vjeverice do
vjeverice i hvalila se. Ljenjakov vilenjak sjedio je na rubu gnijezda i zvao Amalku:"Ovdje sam!" "Samo ja po
tebe ne mogu doi, gore jako pue vjetar i otpuhao bi me. " tuno ree Amalka.

Uto se vratila Pizizubka, skoila na granu i vie:"Uzalud vam sve!" arati protiv vjeverica se ne moe, jer im
arolija sklizne niz dlaku. Amalka je polako odlazila. Ila je tamnom umom. A tamo se u grmlju valjao
medvjed, tue se granicama po krznu, i tiho jadikuje. "Ti si tako velik, pa zato jadikuje?" ree Amalka.
Medvjed se alio: "Strano me, Amalko, mui buha."
I opet ju pokua otjerati njukom i granicom. Samo i njuka i graniica su veliki, a malena buha uvijek
isklizne. "ekaj, probat u ja." ree Amalka. Medvjed klekne na koljena, da vila moe dosei buhu. Amalka
otrgnu biljku i otrese njome po medvjeem krznu. Pelud biljke rasprio se buhi ispod pazuha. Zacijukala je
"ihihi" i skakala preko panjaka, kao sama. "A sad ja tebi." ree Amalki medvjed.
Odvede ju pod bor, gdje je gnijezdo imala vjeverica Pizizubka, i ree: "Sredit u to u dva poteza." Prvo je
zatresao bor njeno, samo da stepe s njega Ljenjakovog vilenjaka Amalki u naruje. Potom je zatresao stablo
svom svojom medvjeom snagom. Sasule se iarke, a s njima i Pizizubka.
Trala je kao metak preko panjaka za buhom. Medvjed zamumlja i krene svojim medvjeim poslom.
Ljenjakov vilenjak razbaca opet nekoliko ljenjaka po tlu, te su se on i Amalka nastavili pikulati.
***************
KAKO JE AMALKA POSUDILA MLINAREVU KAPU
Kada cvatu borovi, mora se umska vila brinuti, da zlatni pelud dospije sa stabla na stablo. Bijae vjetrovito
toga dana, i Vjetar je raznosio zlaani praak po panjacima. "to e vjeverice ruati, ako iarke ne narastu?"
upita Amalka Vjetar. "Fiii!" smijao se Vjetar, jer ga za nita nije briga i razum mu je ispuhan. Zavrnuo je
Amalki suknjicu oko koljena i zamalo je odnese.
No doao tamo Mlinar iz Crvenog, mlad i podosta neiskusan momak. Gleda tren, kako Vjetar Amalku njie, i
ree: "Pusti je! Pusti, kaem!" Bijae on veoma snaan ovjek i suprotstavio se samome Vjetru. Kad je Vjetar
otpuhnuo pelud s rascvalog boria, priskoio Mlinar, savio drugi bori i namjestio njegovu zelenu glavicu
ravno zlaanom prahu na put. "To bih volio vidjeti, da ljetos ne narastu iarke! Strano!" Vjetar se ljutio,
puhao je i puhao sve dok se umorio nije. Polako se povlaio preko panjaka do ribnjaka i prijetio: "Vidjet
emo Mlinaru, jo emo vijdeti!" Mlinar samo odmahnu rukom, Amalka mu zahvali i oni se rastanu.
Dovukao se Vjetar k ribnjaku. Tamo na starom molu sjedio vodenjak Kebule. Trgao je s drvenog mola iverje i
gaao njime ribe. To je vodenjak abljeg lica, a od takovih je uvijek dobra kao od vode blatnjave. U dubinama
ribnjaka ima Kebule 12 lonia i u svakom zarobljenu duicu. 13. loni je prazan i nema poklopac. "Znam
koju duicu u nj staviti" priapnu Vjetar vodenjaku. "Bio bi to Mlinar iz Crvenog." "Ba bi mi odgovarao za
13. loni. I prekrio bih ga mlinarskom kapom" ree vodenjak Kebule. Sie u dubinu po loni i upita Vjetar,
to dalje uiniti? Vjetar ga uputio: "Mora zaustaviti mlin. Kad Mlinar sie k mlinskome kolu, povuci ga u
vodu. " "Povui u" ree Kebule i potri s 13. loniem k mlinu hitro to su ga noge nosile. Skrije loni iza
zida, i sam se tihano odulja u mlin.
Po mlinu hoda Mlinar od pregrade do pregrade. Mlinsko kamenje se okree, upravo melje ito. im se tamo u
potaji uvukao Kebule, sve je stalo u trenu. "To znai da je vodenjak u blizini." promrmlja Mlinar i oprezno se
ogledava oko sebe. I opazi vodenjaka, kako se sagnuo iza krinje. "Ti si me doao utopiti," ree mlinar "samo
ja ti neu do mlinskog kola sii."
Vodenjaka zbog toga spopadne takav bijes, da je od muke asak kreketao poput apca. Konano je
progovorio: "Ja u ti, Mlinaru, mlin osladiti!" I udne se stvari poele dogaati u mlinu. asak radi normalno,
asak prebrzo. Kotai i mlinsko kamenje klopou, brano se isipava naopake. A Kebule vie: "Vidi,
Mlinaru, vidi!!!"
"Vidim!" tue akom po pregradi Mlinar. "Upropastio si moj mlin zanavijeke!"
U trenu, kad je Kebule negdje dolje kraj mlinskog kola pripremao to najgorje, proviri kroz prozor u mlin vila

Amalka i apnu: "Brzo mi posudi svoju kapu, Mlinaru!" Mlinar nije znao zato, ali kapu je posudio.
Sjela Amalka u kapu kao u lau i pluta ravno nad mjestom, gdje Kebule lonie dri. ibom posmie
poklopie s 12 lonia. A iz tih lonia izlazila duica za duicom, uspinjala se vodom prema gore. U taj tren
kao da je vodenjak Kebule dobio tajni znak. Ostavi spaku s mlinom, i brzo pliva do Amalke. Stigao je ba u
trenu kad je i posljednja duica iz lonia izletjela i tihano zapjevala: "Tralala aleluja!"
"Platit e mi, Amalko!" kriknu otrim glasom Kebule. Segnu za mlinarskom kapom na kojoj je Amalka
plovila kao na laici. "Sad u te, Amalko, utopiti!" No uto Mlinar iz Crvenog pronaao 13. loni, skriven iza
zida. Okrene ga u ruci i ree: "Vodenjakov instrument, samo takav!" I baci loni kroz prozor u ribnjak. Padne
loni vodenjaku ravno na glavurdu. Bijae 13. i teak. Amalka je doplovila na obalu, vratila kapu Mlinaru i
rekla: "Kad se osui, opet je na glavu stavi.
***************
KAKO JE VILA AMALKA SKRENULA POTOK
Na panjacima dozrijevale su ljekovite trave i vila Amalka imala je puno posla. Svaki panjak morala je
preplesati s kraja na kraj, da se sjeme nairoko razleti.
Dva panjaka ve preplesala jest, a na treem bijae predio gdje rasla je stara kopriva. Ljutito se ogledavala i
zborila otrim koprivastim glasiem: "Sad u ja nekoga opei!" "Toliko si zla?" ree Amalka i prestade
plesati . "Takva sam kakva sam," zakrii kopriva. "Samo probaj nainiti jo korai!". "Ali ja moram
koraknuti tamo, inae na tom mjestu dogodine nee izrasti ni grmi ni travica." Koraknu i kopriva ju opee.
Vile imaju kou njenu kao jabuica. Kriknu Amalka, srui se u travu i zaplae. "Dobila si to si traila," siknu
kopriva.
Plae Amalka, samo vilinske suze zemlja ne upija. Nastane od njih potoi, no riba u njemu ivjeti ne moe.
Gdje vila jednom zaplae, tamo navijeke tee potok bez ribica. Potoi se razlijevao sve do drugog panjaka,
gdje je kosila travu Kordulka. Srp imaae otar kao novi mjesec i kosila je njime travu za iroku babu. Svu je
travu spremala u ko na leima. Odjednom doe voda i ko se na njoj zaljuljao kao kolijevka. Kordulka ga
ulovi za naramenicu i ree: "To je neki udan potok. Posve bez ribica. To vjerojatno negdje plae vila." Srp joj
ostao u ruci i potra pomoi maloj vili.
Na treem panjaku Amalku nae. "to su ti uinili?" upita Kordulka. "Ja!" viknu ponosno kopriva." Oinula
sam je i tebe u isto!" I oee po Kordulci. No Kordulka se skrila pod pregau, mahnula srpom i odsjekla
koprivu. Potom otrgnu granicu metvice. Od metvice se stvorio takovi vjetar, da je Amalki otpuhnuo svu bol.
"Ti se ne boji vil?" Kordulka na to: "Bojim. No ne elim, da vile plau." Sakrije srp iza lea i potra natrag
do koa na drugi panjak. Ali koa tamo vie nije bilo.
Odnijela ga voda, otplovio je u potoiu Amalkinih suza. Stoji tamo iroka baba i govori: "Gdje je ko, to
sam ti ga posudila za travu? No gdje je?" Kordulka pogleda niz potok. "Odnesla ga voda." "I ja zbog tvog
petljanja s vilama moram ostati bez koa?"zavie iroka baba. epa brezovu metlu i opaui Kordulku po
nogama. U taj as dotri iz ume Amalka. "Smjesta ostavi Kordulku na miru!" "Ba mi prava govori!", raesti
se iroka baba i mlati Kordulku brezovom metlom. "Nek se onda vilinska pravda provede!"ree Amalka.
Nagnu se nad potoiem, rukom uini znamen i proapta rijei, koje nitko nije uo.
Potoi se okrenuo. Tee sad od kraja prema poetku. Tee i donese natrag ko. Amalka ga ulovi i metnu
irokoj babi na lea. "Dobila si natrag svoj ko. Time je polovina pravde zadovoljena, sad e biti i cijela."
Dovri Amalka, otrgnu biljku kihavicu i dadne ju Kordulki. "Puhni na tu biljku u pravcu iroke babe." Puhne
Kordulka, i kad iroka baba udahnu, uletjela joj sjemenka kihavice u nos. iroka baba: "Ap-i!". I odletje pod
topolu. Kordulka opet puhnu. iroka baba:"Ap-a!" I odletila pravo u vrbu! Puhne Kordulka i trei put. iroka
baba:"Ap-u!" Odletje do breze i skotrlja se niz padinu.
***************
KAKO JE VILA AMALKA PREVESLALA DIVA HROMPACA
Stala jednom vila Amalka kraj stabla i pokucala. Iz duplje djetli promoli kljun i ree: "Nemam sad vremena,
ba dovravam cipelu." Kljunom probui potplat, kandicom umetne avli i elom ga zakuca. "Eto, gotova je

cipela od vjetra. to bi htjela, Amalko?" Vila izuje cipelicu. "Plesala sam po trnju i u cipelici imam rupu."
Djetli poravna crvenu kapicu od uha do uha. "Ta cipelica je ivana srebrnom mjeseevom iglom. Pokuat u
to popraviti i ovako."
Ba je na cipelici nainio i posljednji av, kadli se sve zatreslo. S hrasta padali irovi, a sa bukve bukvice.
"Joj!" prepade se Amalka, "Vjerojatno je negdje u blizini grom puknuo!" "Samo otkud taj grom, kad nisu
munje sijevale?" ree djetli, poeka se iza uha i utonu u misli. Amalka obuje popravljenu cipelicu i otri po
vrcima trave kui na istinu. A ono tamo ba nasred istine sjedi neka ljudina. Glava mu kao balvan velika,
tijelo poput stijene, a glas grmljavini nalik.
"Ja sam Hrompac. Div Hrompac, ako to nije jasno." "A zato ne bi bilo?" odgovori Amalka. "Zato to ima
toga jo." ree div, a maloj vili kosa oko uiju vijori od njegova daha. "ega ima?" upita Amalka. "Ima to,"
promumlja Hrompac, a Amalki pone sreko jako udarati od straha. "Ima to, da u te, Amalko, uzeti za enu."
I uzdahnu div, tako jako da se sve orilo umom i lomile se suhe grane. Divovi imaju veliku snagu, ali zato
manje razuma. Vile su pak njene poput cvjetia, ali veoma mudre.
"Pa dobro!" kimnu Amalka. "Samo, ja elim mua koji moe isto to i ja!". "A to ja to ne bih mogao?"
zagrmi div Hrompac i polako se digne s grma borovnica.
Vila se ve popela na prstie, na pete, sve plee i plee. Radi korake, koraie, amo tamo pa ukrug. Nakloni se
i ree: "Sada ti." "Sada ja." ree div, zanjie bokovima, lupi prstima o petu i zavrti se, da je sve ivo uteklo u
srce ume. Tresnu Hrompac na tlo koliko je dug i irok.
Ustajui, ree: "Nejde to, vilo. Vjerojatno zbog toga, jer nemam tako lagane cipelice kao ti." Poe ravno k
postolaru djetliu i ree mu: "Imam cipele od bukovine, preteke su mi. Do sutra mi naini lagane cipele od
lipova drveta." Dovri i sjedne na stijenu, da tamo prieka dok cipele budu gotove.
Malo poslije doe k djetliu Amalka. "Ve zna za sve?" ree tuno. "to da radim, kad me Hrompac u
laganim cipelama pobijedi u plesu? " Djetli opet popravi crvenu kapicu na glavici. "Ne brini, Amalko.
Nainit emo Hrompacu plesne cipele, udo jedno!" Pokuca o drvo, i ubrzo doletjee djetlii i djetlike,
svrake i gavranovi iz svih okolnih uma. Djetli im pokae dva ogromna panja, to su virili iz zemlje.
"Hrompac eli imati plesne cipele od lipovine, pa emo ih nainiti od ovih panjeva."
I prionue poslu. Djetlii su radili grublje poslove, djetlike odsijecale iverje, gavrani i svrake brusili rubove. I
ubrzo je na istini stajao par cipela. Uto doe div Hrompac. "Gdje su mi cipele?" Djetli pokae kandicom.
"A gdje je glazba?" Djetli pokae drugom kandicom na ptice. "Obui u cipele, zaplesati i uzeti Amalku za
enu." zabruji Hrompac.
Stane u cipele, i svidjelo mu se, to pristaju kao salivene. Onda zapjeva ptiji zbor. Djetlii su bubnjali,
djetlike ponavljale, gavranovi zvidali poput svirale a svrake su malo kvarile. Hrompac ulovio ritam,
zaljuljao bokove i probao zaplesati. Samo, svaka njegova cipela se dri zemlje s najmanje sedam korijena.
Puno je to i za diva. asak se klimao, lovio nebo, ali nije uspio zaplesati. "*Grom te zgromio!" ree
naposljetku. "Tako sam se osramotio pred tobom, Amalko, da te vie ne elim za enu!" Izuje se iz panjevih
cipela, i utee velikim koracima iza ume.
***************
KAKO JE VILA AMALKA IZLIJEILA DIVA OGNJENA I OGNJENA
Desile se dvije velike nevolje.
Vili Amalki o tome su ispripovijedile sjenice. Lete po umi, siune im oice, pa ipak svata vide. Doletjee
Amalki dok je u rosi hladila noice umorne od plesa. Sletjele ptiice i izustile: "Amalko, Ognjen jako stenje."
"A to mu je?" prepala se Amalka. Sjenice toboe nisu znale, pa su vilu k divu povele. to su oni blie bili,
bivalo sve toplije i toplije. Suila se od vruine trava i lie se savijalo prema granama.
Napokon rekoe sjenice: "Spalila bi nam vruina perje. Dalje Amalko - mora sama." Amalka je namoila
krpu u potoku i pola dalje. Vruina je sve vea, iz trave proviruju plamici. Uto se iza stijene zauje tuni
glas: "Amalko, ako napravi jo samo korai..."

Vila se oprezno nagleda iza stijene, kad tamo na golom ugljenu lei Ognjen. Zaario se jako, sve ugljen oko
njega pucketa. "to ti je, Ognjene?" ree iza stijene Amalka. "Vjerojatno imam vruicu; zapalio sam se i ne
znam to uiniti." "Da pozovem vjetar neka te ohladi?" upita vila. "Vjetar me ne ohladi, voda ne ugasi, ne
mogu si pomoi." stenjao je alobno Ognjen.
Uto doletjee iza stijene sjenice. "Amalko, i drugi se razbolio!" "A tko opet?" prepala se vila. "Div Hrompac."
odgovore sjenice. Amalka poe traiti ljekovite trave kako bi izlijeila Hrompaca. "Ma kakvi, biljke mu nee
pomoi. Treba njemu drugaiji lijek." I povedoe Amalku k divu.
im su blie bili, bivalo sve udnije i udnije. Zemlja se tresla i kamenje se osipavalo poput graha. Sjenice
rekoe: "Dalje ne letimo. Ve se i zrak trese i ne moemo zbog toga letjeti." Amalka pola sama. Na kraju puta
se priljubila iza breuljka i gleda u dolinu. U dolini stolovao div Hrompac.
Gleda Amalka: div podivljao i tue stijenom o stijenu, sve ljunak od njih prti. Hrompac se nikada nije slagao
sa susjedima. Govorilo se, da nema srca.
Udara stijenom o stijenu sav ljut i bijesan. "Zbog ega ljut si tako, Hrompae?" morala je zbog buke triput
ponoviti Amalka. Div otare znoj sa ela i uzdahne, da je cijela dolina jeala: "To je tako, Amalko. Imam srce
duboko uraslo u stijenu, pa ga pokuavam izbiti van. Ali mi nejde." "Pokuat u neto." ree mala vila.
Mahnula je sjenicama, neka triput glasno zapjevaju: "Ognjeneee!" Sjenice zapjevae i u trenu se tamo stvorio
raareni Ognjen.
"to bi htjela, Amalko?" "Nasloni se na ovu stijenu." ree vila. Ognjen se naslonio,a sve plamenovi od njega
lete. "Mora se jae oprijeti, mora tu stijenu zaariti da pobijeli kao eljezo!" viknu Amalka. Ognjen pojaa
ar i stijena pukne. Otkotrljalo se iz nje Hrompacovo srce. Div ga stavi natrag u prsa. Srce zakuca i Hrompac
ree: "Ponovno ujem kako pjevaju sjenice." Ognjen je takoer ozdravio. Sav divlji nezdravi ar predao je
stijeni.