Beino lokalno umreavanje raunara (engl.

Wireless Local Area Network, skraeno WLAN)

definirano je standardom IEEE 802.11 i njegovim varijantama kao na primjer a, b, g, n, itd.
Podruje najaktivnijeg razvoja 802.11 mrea trenutano je standard IEEE 802.11e koji
definira kvalitetu usluge (skr. QoS od engl. Quality of Service) u WLAN-ovima.

Standard IEEE 802.11

Radna grupa 802 unutar standardizacijskog tijela IEEE (engl. Institute of Electrical and
Electronic Engineers) formirana je za razvijanje, unaprjeenje i standardizaciju razliitih
mrenih tehnologija pa tako i WLAN mrea . Unutar spomenute radne grupe 802 formirana je
zasebna radna podgrupa 802.11 koja definira podsloj kontrole pristupa mediju (skr. MAC od
engl. Medium Access Control) i fiziki sloj (skr. PHY od engl. Physical layer) beine lokalne
mree.
Poeci razvoja beinih lokalnih mrea vezani su uz postojee IEEE 802 standarde. Prvo se
koristio standard 802.3 koji je originalno namijenjen za iane mree tzv. Ethernet. Ubrzo je
postalo jasno da se mehanizam pristupa mediju CSMA/CD (engl. Carrier Sense Multiple
Accesss with Collision Detection), koji navedeni standard implementira, ne moe
primjenjivati u beinim lokalnim mreama zbog specifinih karakteristika beinih linkova.
Naime, zbog velikog slabljenja signala detekcija kolizija bila je nemogua. Zatim, se
pokualo sa standardom 802.4 tzv. token bus koji je koristio koordinirani pristup mediju.
Takoer, nije zaivio u beinim lokalnim mreama iako se s varijantom tog standarda (IEEE
802.4L) krenulo u razvoj opreme za beine lokalne mree. Naime, jako je teko bilo
upravljati tokenima u beinoj komunikaciji. Uvidjevi potrebu za drugaijim podslojem za
kontrolu pristupa mediju u beinim lokalnim mreama standardizacijsko tijelo IEEE (1991.
godine) oformilo je radnu podgrupu 802.11.
IEEE 802.11 prvi je standard za beine lokalne mree objavljen 1997. godine. Na fizikom
sloju standard 802.11 definirao je tri tehnike prijenosa podataka i to tehniku izravnog slijeda u
proirenom spektru (skr. DSSS od engl. Direct Sequence Spread Spectrum), tehniku
frekvencijskog skakanja u proirenom spektru (skr. FHSS od engl. Frequency Hopping
Spread Spectrum) i tehniku difuznog infracrvenog zraenja (skr. DFIR od engl. Diffuse
Infrared). Prve dvije tehnike koriste pojaseve prijenosa u ISM frekvencijskom podruju (skr.
ISM od engl. Industrial, Scientific and Medical) od 2.4 GHz, dok trea tehnika koristi
pojaseve prijenosa u infracrvenom frekvencijskom pojasu od 316 THz do 353 THz.
Standardom 802.11 podrane su prijenosne brzine od 1 Mbit/s i 2 Mbit/s uz maksimalan

domet signala do 100 metara. Standard 802.11 na podsloju MAC definira dvije koordinacijske
funkcije i to distribuiranu koordinacijsku funkciju (skr. DCF od engl. Distributed
Coordination Function) te centraliziranu koordinacijsku funkciju (skr. PCF od engl. Point
Coordination Function). Navedene funkcije implementiraju mehanizam za koordinirani
pristup mediju CSMA/CA (engl. Carrier Sense Multiple Accesss with Collision Avoidance)
upravo zbog nemogunosti detekcije kolizija u beinoj komunikaciji. Kod tehnike DCF
stanice u mrei nadmeu se meusobno za pristup mediju, dok kod tehnike PCF beina
pristupna toka proziva stanice te im na taj nain omoguuje pristup mediju [2]. Na slici
(Slika 1 .1) prikazani su svi IEEE 802.11 amandmani, tj. standardi koji su relevantni za
fiziki sloj beine lokalne mree.

Slika 1.1 IEEE 802.11 amandmani relevantni za fiziki sloj beine lokalne mree

1.1. Fiziki sloj beine lokalne mree i pripadajui IEEE

standardi
U ovom poglavlju opisani su IEEE standardi koji unose promijene na fizikom sloju. Grupa
802.11 proirila je izvorni standard u rujnu 1999. godine. Objavljene su dvije nove inaice:
standard 802.11a i standard 802.11b. Standard 802.11a na fizikom sloju uvodi tehniku
frekvencijskog multipleksa ortogonalnih podnosilaca (skr. OFDM od engl. Orthogonal

Frequency Division Multiplexing) koja podrava prijenosne brzine do 54 Mbit/s koristei ISM
pojas prijenosa od 5 GHz uz maksimalan domet signala do 100 metara. Standard 802.11b
podrava prijenosne brzine do 11 Mbit/s u ISM pojasu prijenosa od 2.4 GHz uz maksimalan
domet signala do 130 metara. Koristi se modulacija HR/DSSS (engl. High Rate Direct
Sequence Spread Spectrum). Zbog nedostatka interoperabilnosti izmeu 802.11 i 802.11a
standarda, 2003. godine definiran je standard 802.11g. Ovaj standard kombinira prednosti
standarda 802.11b (relativno velika pokrivenost) i standarda 802.11a (via propusnost)
koristei ISM pojas prijenosa od 2.4 GHz. Prema tome, standard 802.11g omoguuje
prijenosne brzine do 54 Mbit/s koristei modulaciju OFDM uz maksimalan domet signala do
130 metara [2]. Kako bi se zadovoljili strogi europski propisi prilikom koritenja ISM pojasa
prijenosa od 5 GHz potkraj 2003. godine objavljen je standard 802.11h. Naime, bilo je
potrebno izbjei mogue smetnje ureaja koji koriste tehnologiju 802.11a na satelitske veze
koje koriste vremenski radari u Europi. Stoga ovaj standard definira mehanizam dinamike
selekcije frekvencija (skr. DFS od engl. Dynamic Frequency Selection) te mehanizam
kontrole snage odailjanja (skr. TPC od engl. Transmitter Power Control). Isto tako, 2004.
godine objavljen je standard 802.11j kako bi se zadovoljili strogi propisi u Japanu prilikom
koritenja ISM pojasa prijenosa od 4.9 GHz i 5 GHz. Ovaj standard na fizikom sloju
podrava irinu beinog kanala od 20 MHz te je prvi definirao irinu kanala od 10 MHz [1].
Tablica (Tabela 1) prikazuje standard 802.11-1999 s pripadajuim amandmanima. Ovaj
standard zajedno s amandmanima od 1 do 8 naslijedio je standard 802.11-2007.
Tabela 1 IEEE 802.11-1999 standard s pripadajuim amandmanima

Naziv

802.11-1997

Poetak
rada na
standardu

21.03.1991.

Konaan
datum
odobrenja

802.11-1999
amandman

Naziv

Komentar

26.06.1997.

IEEE Standard for

Wireless LAN
Medium Access
Control and Physical
Layer Specifications

Izvorni standard.

Zamijenjen s
ISO/IEC
8802.11:1999.

802.11-1999

12.09.1997.

18.03.1999.

Part 11: Wireless LAN

Medium Access
Control and Physical
Layer Specifications

ISO/IEC
8802.11:1999

N/A

30.09.2005.

IEEE Std 802.11-1999

(R2003)

Meunarodni
standard.

802.11a

16.09.1997.

16.09.1999.

Higher Speed PHY

Extension in 5 GHz
Band

54 Mbit/s OFDM
PHY @ 5 GHz.

802.11b

09.12.1997.

16.09.1999.

Higher Speed PHY

11 Mbit/s DSSS PHY

802.11b-cor1

30.01.2000.

Extension in 2.4 GHz

Band

@ 2.4 GHz.

10.10.2001.

Corrigenda to IEEE
802.11b-1999

Pojanjenje 2.
amandmana.
Amandman koji
omoguuje ureajima
da zadovolje
regionalne zahtjeve.

802.11d

26.06.1999.

14.06.2001.

Operation in
Additional Regulatory
Domains

802.11e

30.03.2000.

22.09.2005.

MAC enhancements

Podrka za QoS.

Inter-Access Point
Protocol Across
Distribution System
Supporting IEEE
802.11 Operation

Standard je povuen
2006. godine i
objavljen pod novim
nazivom 802.11.1.

Further Higher Data

Rate Extension in the
2.4 GHz Band

54 Mbit/s OFDM
PHY @ 2.4 GHz.
Zadovoljavanje
europskih propisa za
koritenje pojasa
prijenosa od 5 GHz.

802.11f

30.03.2000.

12.06.2003.

802.11g

21.09.2000.

12.06.2003.

802.11h

07.12.2000.

11.09.2003.

Spectrum and
Transmit Power
Management
Extensions in 5 GHz
Band in Europe

802.11i

30.05.2001.

24.06.2004.

MAC Security
Enhancements

Sigurnosna
poboljana podsloja
MAC.

4.9 GHz 5 GHz

Operation in Japan

Zadovoljavanje
japanskih propisa za
koritenje pojasa
prijenosa od 5 GHz.

08.03.2007.

802.11 Standard
Maintenance &
Revision

Revizija standarda
802.11-1999 kako bi
ga zamijenio
standard 802.112007.

31.12.2009.

Recommended
Practice for the
Evaluation of 802.11
Wireless Performance

Standard je povuen.

802.11j

802.11ma

802.11t

11.12.2002.

20.03.2003.

12.08.2004.

23.09.2004.

Razvijanje beine mrene tehnologije nastavilo se sa ciljem da se jo vie poveaju

prijenosne brzine i pokrivenost signalom. Prema tome, radna grupa 802.11 izdala je standard
802.11n. Ovaj standard podrava prijenosne brzine do maksimalnih 600 Mbit/s koristei na
fizikom sloju tehnologiju MIMO (engl. Multiple-Input Multiple-Output) i prilagodljivo
kodiranju kanala uz maksimalan domet signala do 250 metara. Poboljanje fizikog sloja
navedenog standarda ostvareno je kroz poboljane mehanizme za pristup mediju koja su
objanjena u potpoglavlju . Takoer u ovu skupinu spada i standard 802.11y. Ovaj standard
koristi pojas prijenosa od 3.65 GHz do 3.7 GHz i omoguava veu pokrivenost podruja
signalom na nain da poveava snagu odailjanja do 20 W [1]. U tablici (Tabela 2) prikazan je

standard 802.11-2007 s pripadajuim amandmanima. Naime, spomenuta dva standarda

ukljuena su u standard 802.11-2007 kao amandmani.
Tabela 2 IEEE 802.11-2007 standard s pripadajuim amandmanima

Naziv

802.11-2007

Poetak
rada na
standardu
20.03.2003.

Konaan
datum
odobrenja

802.11-2007
amandman

Naziv

Komentar

08.03.2007.

Part 11: Wireless LAN

Medium Access
Control and Physical
Layer Specifications

802.11-2007 naslijedio
je 802.11-1999
standard.

Media Access Control

(MAC) Bridges
Supplement for
Support by IEEE
802.11

Dio je IEEE 802.1D2004 standarda.

802.11c

09.12.1997.

16.09.1998.

802.11k

11.12.2002.

31.03.2008.

Radio Resource
Measurement

Mjerenja beinih
kanala.

802.11n

11.09.2003.

11.09.2009.

Enhancements for
Higher Throughput

600 Mbit/s MIMO

PHY @ 2.4 GHz i 5
GHz.

802.11r

13.05.2004.

30.06.2008.

Fast Roaming

Brzo prebacivanje za
ureaje u pokretu

802.11w

20.03.2005.

30.09.2009.

Protected Management
Frames

Sigurnost za
upravljake okvire.

802.11y

16.03.2006.

30.06.2008.

3650-3700 MHz
Operation In USA

Nadalje, standardi 802.11ac i 802.11ad predvieni su da podravaju prijenosne brzine do 1

Gbit/s. Standard 802.11ac planira koritenje ISM pojasa prijenosa, dok standard 802.11ad
planira koristiti frekvencije u pojasu prijenosa od 60GHz. Ova dva standarda trenutno su u
ranoj fazi razvijanja. Standard 802.11p jo je jedna inaica 802.11 standarda u ranoj fazi
razvoja. Ovaj standard definira poboljanja koja su potrebna za podravanje aplikacija
inteligentnih transportnih sustava (skr. ITS od engl. Intelligent Transportation System) kao to
je npr. razmjena podataka izmeu dva automobila u prometu. Naime, standard definira
minimalan skup specifikacija koje su potrebne kako bi se osigurala interoperabilnost izmeu
beinih ureaja koji pokuavaju ostvariti komunikaciju u potencijalno brzo promjenljivom
komunikacijskom okruenju gdje je vrijeme za razmjenu okvira jako ogranieno i traje
nekoliko sekundi. Kako bi to ostvarili, 802.11 beini ureaji koriste WAVE nain rada (engl.
Wireless Access in Vehicular Enviroment). Standard koristi pojas prijenosa od 5.85 GHz do
5.925 GHz u SAD-u, dok u Europi koristi pojas prijenosa od 5.855 GHz do 5.905 GHz. Na
fizikom sloju koristi modulaciju signala OFDM te podrava irine beinog kanala od 10
MHz i 20 MHz. Kanal irene 10MHz podrava prijenosne brzine do 27Mbit/s. Poveanjem

izlazne snage radio odailjaa do maksimalnih 780 mW omoguilo je komunikaciju na veim

udaljenostima [1]. Standardi koji su jo u razvoju prikazani su u tablici (Tabela 3).
Tabela 3 Amandmani u razvoju
Poetak

Planirani

rada na

datum

standardu

odobrenja

802.11mb

22.03.2007

31.03.2011.

802.11p

23.09.2004.

30.06.2010.

Naziv

Naziv

Komentar

802.11 Accumulated

Druga revizija postojeih

Maintenance Changes

standarda.

Wireless Access for the

Pristup beinoj mrei u jako

Vehicular Environment

pokretljivom okruenju.
Definira stvaranje MESH

802.11s

13.05.2004.

30.09.2010.

Mash Networking

topologije izmeu beinih

ureaja.

802.11u

08.12.2004.

30.09.2010.

802.11v

08.12.2004.

30.06.2010.

802.11z

22.08.2007.

31.01.2010.

802.11aa

27.03.2008.

30.06.2011.

802.11ac

802.11ad

26.09.2008.

10.12.2008.

31.12.2012.

31.12.2012.

Interworking with External

Povezivanje tehnologija 802.11 i

Networks

GSM.

Wireless Network
Management

Upravljanje beinom mreom.

Extensions to Direct Link

Proirenje postojeeg mehanizma

Setup (DLS)

DLS.

Video Transport Streams

Very High Throughput < 6

GHz

Very High Throughput < 60

GHz

Prilagoavanje podsloja MAC da

podrava audio i video
Poveanje prijenosne brzine do 1
Gbit/s koristei pojas prijenosa od
6 GHz.
Poveanje prijenosne brzine do 1
Gbit/s koristei pojas prijenosa od
60 GHz.

Podsloj MAC beine lokalne mree i pripadajui IEEE

standardi
Standard 802.11 na podsloju MAC implementira jednostavan mehanizma za koordinirani
pristup mediju temeljen na protokolu DCF. Navedeni mehanizam odlikuje otpornost i
prilagodljivost raznovrsnim uvjetima u beinoj lokalnoj mrei te zadovoljava osnovne
potreba u prijenosu podatkovnog prometa. Naime, dostupne prijenosne brzine standarda

802.11 zadovoljavale su izvorne best effort usluge tako da nije bilo potrebno koristiti
kompleksnu raspodjelu resursa i upravljake algoritme [1]. Meutim, razvojem beine
lokalne mree javila se potreba za zadovoljavanjem vremenski ovisnih usluga poput video
konferencija ili prijenos govora protokolom IP (skr. VoIP od engl. Voice over IP). Za prijenos
ovakvih usluga potrebno je da gubici paketa, kanjenje i varijacija kanjenja budu u
odreenim granicama tako da je uvoenje novih mehanizama na podsloju MAC poput
razlikovanja prometnih tokova neizbjeno [2]. U nastavku su opisana poboljanja na podsloju
MAC standarda 802.11 koja uvode prethodno spomenuti amandmani u poglavlju 1.1 i
amandmani prikazani na slici (Slika 1 .2).
Podrku za kvalitetu usluge uvode standardi 802.11e i 802.11aa. Rad na standardu 802.11e
zapoeo je u svibnju 2000. godine. Cilj izvornog standarda bio je predvidjeti potrebna
poboljanja za beinu lokalnu mreu. Poboljanje efikasnosti, podrka za kvalitetu usluge i
sigurnosna poboljanja bili su glavni elementi izvornog standarda 802.11e. Meutim, 2001.
godine, zbog probijanja enkripcijskog algoritma WEP (engl. Wired Equivalent Privacy) s
kojim su 802.11 okviri zatieni u beinoj komunikaciji, sigurnosna poboljanja izdvojena su
iz izvornog standarda. Naime, osnovana je radna skupina i koja je preuzela razvijanje
sigurnosnih poboljanja pod standardom 802.11i. Nakon mnogobrojnih rasprava standard
802.11e konano je odobren 2005. godine da podrava kvalitetu usluge (skr. QoS od engl.
Quality of Service) [1]. Na podsloju MAC standard 802.11e uvodi novu hibridnu
koordinacijsku funkciju HCF (engl. Hybrid Coordination Function) koja koristi dvije metode
pristupa i to HCF kontrolirani pristup kanalu (skr. HCCA engl. HCF-Controled Cannel
Access) i poboljani distribuirani pristup kanalu (skr. EDCA engl. Enhanced Distributed
Channel Access ). Metoda pristupa kanalu HCCA predstavlja poboljanu varijantu postojee
metode PCF te koristi sredinju koordinacijsku instancu koja dodjeljuje pristup kanalu.

Slika 1.2 IEEE 802.11 amandmani relevantni za podsloj MAC beine lokalne mree

Kao poboljanje mehanizma DCF standard 802.11e uvodi metodu pristupa kanalu EDCA.
Naime, kod DCF-a svi podaci se tretiraju jednako, odnosno nema razlike izmeu prometa koji
je ovisan o vremenu i podatkovnog prometa [2]. Metoda EDCA prua podrku za etiri
kategorije prometa (engl. voice, video, best effort i background) s razliitim prioritetima za
pristup kanalu. Prema tome, EDCA omoguuje razlikovanje usluga. Nadalje, navedene
metode standarda IEEE 802.11e mijenjaju nain na koji pokretne stanice koriste kanal za
transmisiju okvira. Naime, pokretne stanice kod izvornog standarda 802.11 provode backoff
proceduru poslije svake transmisije okvira bez obzira na njenu duljinu trajanja, dok se kod
standarda 802.11e pokretnim stanicama unutar superokvira dodjeljuje ogranieni vremenski
period u kojem pojedina stanica moe slati okvir (skr. TXOP od engl. Transmission
Opportunity). Zatim, standard IEEE 802.11aa definira osnovna naela prilikom prijenosa
vremenski sinkroniziranih usluga koje zahtijevaju malo kanjenje poput video strujanja (engl.
streaming) i audio prometnih tokova u beinoj lokalnoj mrei. Naime, standard definira

poboljanja na podsloju MAC koja omoguuju razlikovanje pojedinih okvira unutar

spomenutih prometnih kategorija standarda 802.11e tako da na taj nain moe prilagoditi
prijenos spomenute usluge u sluaju nedovoljnog kapaciteta beinog kanala uz odravanje
odreene razine kvalitete usluge [1].
Nadalje, opisana su poboljanja efikasnosti podsloja MAC koja uvode standardi 802.11e i
802.11n. Potvrivanje blokova okvira poboljava efikasnost mehanizma TXOP te omoguuje
802.11e ureajima uzastopnu transmisiju okvira. Potvrdnom porukom oznaava se uspjeno
ili neuspjeno zaprimanje okvira. Na ovaj nain mogu se izbjei neiskoriteni vremenski
periodi prilikom transmisije superokvira te se poveava propusnost beinog kanala. Nadalje,
standard 802.11n uvodi mogunost komprimiranja okvira te bitno reducira vremenski period
izmeu transmisije uzastopnih okvira unutar jednog superokvira. Zatim, protokol RD (engl.
Reverse Direction Protocol) omoguuje 802.11n ureajima primanje okvira izdvajanjem
dijela vremenskog perioda (TXOP) u kojem stanice alju okvire. Ova funkcija omoguuje
protokolima viih slojeva poput TCP-a da poalju potvrdne poruke natrag izvoru prometa [1].
Takoer, u standardu 802.11e doputeno je izravno slanje okvira izmeu dvije stanice bez
utjecaja pristupne toke. U tom sluaju, 802.11e stanica mora, prije pokretanja transmisije,
uspostaviti izravnu vezu s drugom 802.11e stanicom koristei protokol DLS (engl. Direct
Link Setup) [2]. Meutim, kako bi se ostvarila spomenuta komunikacija beina pristupna
toka mora podravati spomenuti protokol (DLS). Trenutno na tritu ne postoje takve
beine pristupne toke te se postojee ne mogu nadograditi jer protokol DLS nije certificiran
od strane organizacije Wi-Fi Alliance. Standard 802.11z je u razvoju kako bi definirao
uspostavljane izravne veze izmeu beinih ureaja na nain da beina pristupna toka ne
mora podravati protokol DLS. Kako bi to ostvarili, 802.11z ureaji koriste poseban Ethernet
okvir koji se tunelira kroz postojeu pristupnu toku [1].
S porastom jako pokretljivih 802.11 ureaja pojavila se potreba za sigurnim i brzim
prebacivanjem komunikacije prilikom prelasku iz jednog podruja u drugo. Tu mogunost
definira standard 802.11r na nain da ureajima omoguuje povezivanje sa susjednom
beinom pristupnom tokom kroz unaprijed najavljenu registraciju. Tako definiran
mehanizam prebacivanja omoguuje znatno smanjenje gubitaka prilikom prebacivanja [1].
Kao to je ve spomenuto u prethodnome potpoglavlju standard 802.11p omoguuje beinu
komunikaciju u brzo promjenljivom komunikacijskom okruenju. Naime, standard definira
povezno suelje na podsloju MAC za IEEE 1609 grupu standarda. Sigurnosne nedostatke

rjeava inaica 1609.2, dok inaica 1609.4 definira rad WAVE sustava s vie kanala na
razliitim frekvencijama te definira kontrolne kanale za aplikacije koje zahtijevaju odreenu
sigurnost i uslune kanale za aplikacije koje nemaju sigurnosne zahtjeve prilikom prijenosa.
Nadalje, opisana su sigurnosna poboljanja koja uvode standardi 802.11i i 802.11w. Izvorni
802.11 standard koristio je enkripcijski algoritam WEP koji zbog nedovoljno dobre
specifikacije te nedovoljne interoperabilnosti s drugim ureajima nije zadovoljavao
sigurnosne zahtjeve u beinim lokalnim mreama. Organizacija Wi-Fi Alliance kao trenutno
rjeenje problema uvodi enkripcijski algoritam WPA (engl. Wi-Fi Protected Access) koji je
unio poboljanja u postojei enkripcijski algoritam (WEP). Kao konano sigurnosno rjeenje
organizacija Wi-Fi Alliance je u standardu 802.11i definirala novi enkripcijski algoritam
WPA2. Standard 802.11w najnoviji je sigurnosni standard objavljen 2009. godine. Standard je
namijenjen za kontrolu zatienih i autentificiranih upravljakih okvira. Naime, zloporaba
upravljakih okvira moe uzrokovati prekide u komunikaciji i uskraivanje usluga u beinoj
lokalnoj mrei.
Zatim, standardi 802.11d, 802.11h i 802.11y definirani su kako bi se zadovoljili regulacijski
propisi pri koritenju pojasa prijenosa. Standard 802.11d objavljen je 1999. godine i sadri
informacije o regulacijskim propisima koji se provode u razliitim zemljama svijeta. Na taj
nain omogueno je 802.11 ureajima da zadovolje navedene propise. Isto tako, standard
802.11d omoguuje beinim pristupnim tokama objavljivanje informacije o doputenoj
snazi odailjanja u odreenom beinom kanalu. Kao to je ve spomenuto u prethodnome
potpoglavlju, potkraj 2003. godine objavljen je standard 802.11h kako bi se zadovoljili strogi
europski propisi prilikom koritenja ISM pojasa prijenosa od 5 GHz. Spomenuti standard
omoguuje beinim pristupnim tokama da utiaju beine ureaje te da od njih zatrae
izvravanje odreenih mjerenja u beinom kanalu koji se ne koristi. Takoer u prethodnome
poglavlju spomenuto je da standard 802.11y omoguuje veu pokrivenost podruja signalom.
Beine pristupne toke koje implementiraju ovaj standard mogu zatraiti od ureaja
promjenu postavki za prostiranje signala u beinom kanalu [1].
Nadalje, opisani su standardi 802.11c, 802.11f, 802.11k, 802.11s i 802.11v koji definiraju
naine povezivanja i upravljanja u beinoj lokalnoj mrei. Standard 802.11c definira
Ethernet mreno suelje koje omoguuje povezivanje beine pristupne toke s ostalim 802
mrenim tehnologijama. Standard je odobren 1998. godine i dio je sadanjeg 802.1D
standarda koji definira osnovni model premoivanja 802 mrenih tehnologija na podsloju
MAC. Kako bi se omoguila razmjena poruka izmeu beinih pristupnih toaka meusobno

10

povezanih Ethernet mrenom okosnicom razvijen je protokol IAPP (engl. Inter-Access Point
Protocol). Navedeni protokol definirala je 802.11 radna grupa f koju je naslijedio 802.11.1
standard. Standard 802.11.1 povuen je 2006. godine jer je veinu mehanizama koje je
predvidio podravao postojei standard 802.11r. Radna grupa 802.11 odobrila je 2004. godine
rad na standardu 802.11s. Standard je definirao nain na koji se beine pristupne toke mogu
povezati u tzv. mesh mrenu infrastrukturu. Standardi 802.11v i 802.11k definiraju okvire
prema kojim se vri upravljanje mreom i radio resursima. Standard 802.11k odobren je 2008.
godine te prua informacije o optereenju i razini uma u kanalu, informacije o lokaciji
korisnika u mrei, detalje o beinom kanala te pomou navedenog standarda beina
pristupna toka generira detaljno izvjee o susjednim beinim tokama. Na temelju
spomenutih informacija izrauje se statistiki proraun pomou kojeg je mogue efikasno
koritenje radio resursa u beinoj mrei. Mehanizme koji omoguuju upravljanje mreom
definira standard 802.11v. Standard omoguuje uravnoteeni pristup beinoj mrei na nain
da se korisniki beini ureaji kontroliraju.
Kao posljednji, opisan je standard 802.11u. Standard definira okvire za uzajamni rad s
vanjskim mreama zbog konvergencije beinih lokalnih mrea i pokretnih telefonskih mrea.
Omogueno je ostvarivanje hitnih telefonskih poziva pomou protokola VoIP, prilagodljiva
kvaliteta usluge, podrka za prebacivanje uspostavljenih komunikacija te podrka za virtualne
mree. Standard 802.11u takoer omoguuje oglaavanje vie GSM mrea (engl. Global
System for Mobile Communications) u jednom broadcast okviru. Nadalje, standard 802.11u
moe se integrirati u mehanizme autentifikacije i autorizacije kod pokretnih telefonskih mrea
tako da bi mreni operatori konano mogli pruiti standardizacijsko rjeenje za konstantnu
komunikaciju bez promjena prilikom prelaska iz jedne mree u drugu.

1. Topologije WLAN-ova
Standardom IEEE 802.11 definirane su dvije mrene konfiguracije ili topologije beinih
LAN-ova (Slika 1 .3), i to:

topologija sabirnice ili infrastrukturna topologija, i

neovisna ili ad-hoc topologija.

Kod topologije sabirnice pojedini korisnici (mobilne stanice, MS) imaju pristup do glavne
mree (distribucijski sustav) preko pristupnih toaka (skr AP od engl. Access Point). U drugoj

11

mrenoj topologiji korisnici komuniciraju meusobno preko ad hoc mrene strukture, bez
obzira na konfiguraciju ostatka mrene infrastrukture ili pristupnih toaka. Komunikacija
meu korisnicima ostvaruje se izravno (izmeu parova korisnika ili jedan korisnik s nekoliko
drugih korisnika). To ustrojstvo je potrebno s obzirom da nema glavne mree odnosno bilo
kakvog oblika centraliziranog upravljanja.

Slika 1.3 Topologije WLAN-ova

1.1.1. Frekvencijska podruja za WLAN

Ameriko normizacijsko tijelo FCC (engl. Federal Communications Commission) definiralo
je 1985. godine tzv. ISM (engl. Industrial, Scientific and Medical) frekvencijska podruja kao
podruja za komunikaciju tehnikom proirenog spektra. Za koritenje ISM podruja nije
potrebna dozvola. ISM podruja od interesa nalaze se u tri frekvencijska podruja i to: 900
MHz, 2,4 GHz i 5,8 GHz.
Standard IEEE 802.11 je predvidio frekvencijski pojas oko 2,4 GHz kao prvo globalno
frekvencijsko podruje za WLAN. Isto tako, dano podruje je prisutno kao standard u cijelom
svijetu. Tehnike proirenog spektra osiguravaju sigurniji rad u okruenju drugih korisnika u
ISM podruju te uz prisutnost uskopojasnih i irokopojasnih smetnji ili uma. Ovo
frekvencijsko podruje je pogodnije od podruja oko 900 MHz s obzirom da je raspoloiva
apsolutna irina frekvencijskog pojasa mnogo vea pa se mogu koristiti vee brzine prijenosa.
U usporedbi s podrujem na 5,8 GHz ono daje dobar omjer radnih svojstava sustava te cijene
ureaja.

12

1.2. IEEE 802.11 podsloj MAC

Podsloj MAC predstavlja skup pravila kojima se odreuje pristup mediju i nain slanja
podataka. Standard IEEE 802.11 definira dvije koordinacijske funkcije koje su namijenjene
transportu raznih vrsta prometnih tokova:

distribuirana koordinacijska funkcija (engl. Distributed Coordination Function - DCF) i

centralizirana koordinacijska funkcija (engl. Point Coordination Function - PCF)

1.2.1. Distribuirana koordinacijska funkcija DCF

DCF se zasniva na CSMA/CA (engl. Carrier Sense Multiple Accesss with Collision
Avoidance) mehanizmu za regulaciju pristupa zajednikom mediju. Prije transmisije stanica
mora oslukivati medij. Ako je medij slobodan u trajanju vremenskog perioda DIFS (engl.
DCF Interframe Space), stanica zapoinje s backoff procedurom, tj. zapoinje sa
smanjivanjem backoff brojaa (Slika 1 .4).

Slika 1.4. Vremenski dijagram pristupa DCF

Vrijednost tog brojaa sluajno se generira iz intervala [0, CW]. CW je tzv. prozor nadmetanja
(engl. Contention Window). Broja se smanjuje za jedan vremenski odsjeak (engl. Timeslot)
svaki puta kad je medij slobodan i zaustavlja ako je medij zauzet. Broja se nastavlja
smanjivati kad je medij ponovno slobodan DIFS vremena. Slika (Slika 1 .5.) prikazuje
primjer tog mehanizma. Kad je medij slobodan u trajanju DIFS vremena, Tx A i Tx B svaki za
sebe sluajno odrede vrijednost svog brojaa (Br). U primjeru su to vrijednosti 4 i 7. Brojai
se smanjuju sve dok jedan od njih ne doe do nule. Kad broja Br(A) doe do nule, Br(B) ima
vrijednost 3, slijedi slanje podataka od strane Tx A, a Tx B zamrzava svoj broja. U trenutku
zavretka slanja podataka, Tx A i Tx B ponovno zapoinju oslukivati medij. Tx B e
ponovno pokrenuti svoj broja Br(B) koji je bio zamrznut na 3, dok Tx A zapoinje s novim
brojaem Br(A) postavljenim na npr. 5.

13

Slika 1.5. Mehanizam prozora nadmetanja

Postoji mogunost da dvije ili vie stanica zavre vlastite backoff procedure u isto vrijeme, a
potom zaponu transmisiju okvira. Tu nastaje kolizija, odnosno to se smatra propalom
transmisijom i o tome ovisi vrijednost CW-a. Prvotno je vrijednost prozora nadmetanja
postavljena na CWmin (31 za 802.11b, 15 za 802.11g) i sa svakim neuspjenim pokuajem
pristupa mediju, odnosno kolizijom udvostruuje svoju vrijednost do CWmax. Na primjer,
tehnika DSSS definira maksimalnu vrijednost prozora nadmetanja od 1023 vremenska
odsjeka. Kad dosegne CWmax, prozor nadmetanja ostaje na toj vrijednosti sve dok se ne vrati
na vrijednost CWmin. Prozor nadmetanja se vraa na vrijednost CWmin nakon svake uspjene
transmisije ili nakon to je broj pokuaja odailjanja dosegao maksimalnu vrijednost m (engl.
Retry).
Vrijednost prozora nadmetanja moe se odrediti iz sljedeih formula:

CW 2 i CWmin 1 1 ako je

0 i backOfLimit

CW CWmax ako je backOfLimit i m

Na primjer, parametar backOfLimit za prethodno spomenutu tehniku DSSS ima vrijednost 6.

Rjeenje problema kolizije je u pozitivnim potvrdama (engl. Acknowledgment - ACK) koje
primatelj alje ako su podaci uspjeno primljeni. Ako poiljatelj nije primio ACK, on
pretpostavlja da je dolo do kolizije i zapoinje ponovno sa backoff procedurom.
Prethodno opisani mehanizam naziva se osnovni pristupni mehanizam. Kod takvog
mehanizma moe se javiti tzv. problem skrivene stanice (engl. hidden station problem), to je
predoeno na slici (Slika 1 .6.). Problem skrivene stanice odnosi se na scenarij gdje stanica
("skrivena stanica") nije u mogunosti detektirati trenutnu transmisiju drugih stanica zbog
uvjeta u radio kanalu. Skrivena stanica moe u trenutku trajanja transmisije drugih stanica

14

pokrenuti svoju transmisiju, jer je detektirala da je medij slobodan. Tu dolazi do

neprihvatljive interferencije signala u prijemnoj stanici kao i nastanka kolizije, [12].

Slika 1.6. Problem skrivene stanice

Rjeenje je u opcionalnoj tehnici RTS/CTS (engl. Request To Send / Clear To Send) koju nudi
standard IEEE 802.11. Kod RTS/CTS tehnike, prije slanja podatkovnog okvira, alje se kratki
okvir RTS. Za okvir RTS takoer vrijede backoff pravila prethodno opisana u radu. Na okvir
RTS primatelj odgovara okvirom CTS. Okviri RTS i CTS sadre informaciju o trajanju
transmisije podatkovnog okvira. Na temelju toga stanice koje su zahvaene transmisijom
poiljatelja i skrivena stanica koja je u krugu transmisije primatelja auriraju svoj vektor
zauzea mree NAV (engl. Network Allocation Vector) informacijom o trajanju transmisije.
Nakon primitka okvira CTS poiljatelj moe zapoeti sa slanjem podatkovnog okvira.
Primatelj nakon primitka podatkovnog okvira alje okvir ACK. Obzirom da se kolizija moe
dogoditi samo kod slanja okvira RTS navedena metoda omoguava poboljanje performansi
sustava.

Slika 1.7. RTS/CTS izmjena okvira

1.2.2. Centralizirana koordinacijska funkcija PCF

PCF je proizvoljna funkcija podsloja MAC. Osmiljena je kao podrka za vremenski
ograniene usluge i mogue ju je primijeniti samo u infrastrukturnom WLAN-u. Zasniva se
na prozivanju stanica od strane pristupne toke. Kod PCF-a zastupljeni su superokviri (engl.
Superframes) koji su podijeljeni na dva dijela, i to CFP (engl. Contention Free Period) dio,

15

odnosno vremenski interval bez natjecanja i CP (engl. Contention Period) dio, vremenski
interval s natjecanjem (Slika 1 .8.).

Slika 1.8. Vremenski dijagram pristupa PCF

Za vrijeme CFP-a, pristupna toka proziva stanice prema odreenoj listi gdje su stanice
registrirane. Tek kad je stanica prozvana moe zapoeti s transmisijom, a veliina svakog
podatkovnog okvira je ograniena maksimalnom MSDU (engl. MAC Service Data Unit)
veliinom. Period CP rezerviran je za DCF. PCF zapoinje transmisiju s beacon okvirom.
Beacon okvir moemo nazvati organizacijskim okvirom koji je zaduen za odravanje
sinkronizacije izmeu stanica i dostavu odreenih parametara bitnih za komunikaciju. Beacon
okvir se periodiki alje, tj. svaka stanica zna kad e se pojaviti slijedei beacon okvir. To
vrijeme se naziva TBTT (engl. Target Beacon Transmission Time), [1]. Svaki slijedei TBTT
najavljen je od pristupne toke u trenutnom superokviru. PCF ima vei prioritet od DCF-a, to
je odreeno kraim vremenom ekanja pristupne toke za PIFS interval (engl. PCF
Interframe Space). Nedostatak PCF naina prijenosa je u problemima sa sinkronizacijom i
slanjem Beacon okvira usred kanjenja u prijenosu podataka od strane prozivanih stanica koja
su uzrokovana promjenom stanja kanala.

1.3. Ogranienja za kvalitetu usluge na podsloju MAC

Kvaliteta usluge vaan je imbenik svake mree. Pruanje kvalitete usluge za vie slojeve kod
beinih mrea predstavlja veliki problem. Problem je u specifinim karakteristikama
beinih linkova kao to su visoki propadi brzine, visoko kanjenje, kao i varijacija kanjenja
(engl. jitter). U ovom poglavlju opisana su QoS ogranienja za postojei IEEE 802.11 MAC
podsloj.

16

1.3.1. Ogranienja za kvalitetu usluge kod DCF-a

DCF je namijenjen iskljuivo za podrku "best effort" usluga. Da bismo omoguili prijenos
vremenski ovisnih usluga (Na primjer, video konferencija ili prijenos govora protokolom IP)
potrebno je da kanjenje i varijaciju kanjenja budu u odreenim granicama. Isto tako
problem DCF-a je to se stanice natjeu za medij. Svi podaci se tretiraju jednako, nema
nikakve razlike izmeu stvarnovremenskog i podatkovnog prometa.

1.3.2. Ogranienja za kvalitetu usluge kod PCF-a

PCF je namijenjen transportu usluga u stvarnom vremenu i usluga koje zahtijevaju malo
kanjenje. Meutim i kod njega postoje odreeni problemi zbog kojih nije mogue osigurati
dobru kvalitetu usluge. Na primjer, oteano je kontrolirati vrijeme transmisije prozvane
stanice. Prozvana stanica moe slati okvire veliine izmeu 0 i 2304 okteta, to ima za
posljedicu promjenjivo vrijeme transmisije. Osim toga brzina na fizikom sloju prozvane
stanice moe se mijenjati prema uvjetima u kanalu. Zbog svega toga pristupna toka nije u
mogunosti precizno predvidjeti vrijeme potrebno za transmisiju, odnosno AP ne moe
osigurati kanjenje i varijaciju kanjenja u odreenim granicama za ostale stanice na listi za
prozivanje, [5].

1.4. Kvaliteta usluge u beinim lokalnim mreama

Kvaliteta usluge (skr. QoS od engl. Quality of Service) i pojmovi koji je opisuju (QoS
parametri, QoS mjerenja i QoS upravljaki mehanizmi) predstavljaju bitne elemente za
pruanje razliitih usluga. Za razliku od performansi mree, kvaliteta usluge ukljuuje i
gledite krajnjeg korisnika u proces vrednovanja kvalitete ukupne pruene usluge, [13].
Kvalitetom usluge mogli bismo nazvati karakteristike usluge koje omoguuje podsloj MAC
aplikacijama s viih slojeva prilikom njihova transporta. Kod postojeeg standarda IEEE
802.11 distribuirana koordinacijska funkcija ne prua QoS, dok PCF osigurava ogranieni
QoS. Zbog tih razloga, IEEE 802.11 radna grupa E definira poboljanja trenutnog standarda
IEEE 802.11. Glavni element QoS poboljanja je nova koordinacijska funkcija hibridna
koordinacijska funkcija HCF (engl. Hybrid Coordination Function). Poeljne karakteristike
za odreeni QoS mehanizam su:

Mehanizam bi trebao pruati QoS sa visokim stupnjem pravednosti. Bez pravednosti,

prometni razredi mogli bi biti izloeni nepravednoj dodjeli prijenosnog pojasa.

17

Mehanizam bi trebao pruati QoS bez promjena ili s minimalno promjena u postojeem
IEEE 802.11 podsloju MAC. Kompatibilnost sa sadanjim mehanizmom omoguuje nam
laku prilagodbu i implementaciju.

Mehanizam bi trebao pruati QoS sa visokom skalabilnou (ili visoka sposobnost rasta).
Tu se podrazumijeva da se QoS nee degradirati s porastom broja korisnika u WLAN-u.

Mehanizam bi trebao pruati QoS s vrlo niskom varijacijom propusnosti. Veina

viemedijskih aplikacija uvelike ovisi o stabilnosti i niskoj varijaciji dostupnog pojasa
prijenosa.

Mehanizam bi trebao pruati QoS podrku s minimalnom proraunskom sloenou.

Visoka proraunska sloenost moe dovesti do toga da mehanizam nije mogue
implementirati. Zbog toga je potrebno svesti proraunsku sloenost na najniu moguu
granicu, [11].

Parametri kvalitete usluge

Vani QoS parametri za viemedijske aplikacije su:

kanjenje (engl. delay),

varijacija kanjenja (engl. jitter) i

propusnost (engl. throughput)

1.4.1. Standard IEEE 802.11e

U standardu IEEE 802.11e predstavljen je novi poboljani podsloj MAC. Predstavljena je
nova hibridna koordinacijska funkcija HCF (engl. Hybrid Coordination Function), koja
koristi dvije metode pristupa:

Poboljani distribuirani pristup kanalu (engl. Enhanced Distributed Channel Access EDCA) i

HCF kontrolirani pristup kanalu (engl. HCF-Controled Cannel Access - HCCA)

Pristupna toka i stanice koje podravaju kvalitetu usluge zovu se QAP (engl. QoS-enhanced
AP), odnosno, QSTA (engl. QoS-enhanced Station). Glavna karakteristika HCF-a je TXOP
(engl. Transmission Opportunity), koji oznaava vremenski period kad stanica moe slati
okvir. Razlikujemo EDCA-TXOP i HCCA-TXOP. Isto tako, niti jedna stanica ne moe slati
okvire izvan TBTT-a. To znai da se slanje okvira pokree tek ako e zavriti prije
nadolazeeg TBTT-a. To smanjuje beacon kanjenje, odnosno pristupna toka ima bolju
kontrolu nad medijem. Takoer, u standardu IEEE 802.11e doputeno je izravno slanje okvira
18

izmeu dvije stanice bez utjecaja pristupne toke. U tom sluaju, IEEE 802.11e stanica mora,
prije pokretanja transmisije, uspostaviti izravnu vezu s drugom IEEE 802.11e stanicom
koristei protokol DLP (engl. Direct Link Protocol).
Poboljani distribuirani pristup mediju - EDCA
Kvaliteta usluge kod EDCA pristupa kanalu povezana je s uvoenjem tzv. pristupnih razreda
ili kategorija (skr. AC od engl. Access Categories). Svaki prioritetni razred definiran je za
odreenu vrstu prometa, tj. namjenu. Isto tako, uvedeno je osam prioriteta korisnika (engl.
user priority) koji se preslikavaju u etiri prioritetna razreda. Prioritetni razredi su:

AC_VO (engl. voice),

AC_VI (engl. video),

AC_BE (engl. best effort) i

AC_BK (engl. background).

Svaka pristupni razred zaseban je entitet s vlastitim parametrima (CWmin[AC], CWmax[AC],

AIFS[AC] i TXOPLimit[AC]). Preslikavanje prioriteta korisnika u pristupne kategorije dano je
u tablici (Tablica 1 .1).
Tablica 1.1 Prioriteti i pristupni razredi

Prioritet

AC

Usluga

best effort

best effort

best effort

video probe

video

video

govor

govor

Koje vrijednosti parametara e biti pridijeljene za pojedini entitet odreuje pristupna toka.
Svaki entitet unutar stanice neovisno se natjee za TXOP i zapoinje s odbrojavanjem brojaa
backoff nakon to je ustanovio da je medij slobodan u trajanju vremenskog perioda AIFS[AC]
(engl. Arbitration Interframe Space) - Slika 1 .9.

19

Slika 1.9. Vremenski dijagram pristupa EDCA

AIFS[AC] najmanje je jednak trajanju DIFS-a i moe se poveati za odreenu pristupnu

kategoriju za iznos AIFSN[AC] (engl. Arbitration Interframe Space Number). AIFS[AC]
odreuje se prema formuli:
AIFS AC SIFS AIFSN AC aSlotTime ,

AIFSN AC 2.

gdje je:

aSlotTime je trajanje jednog vremenskog odsjeka,

SIFS (engl. Short Interframe Space) vrijeme koje se eka za slanje RTS-a i CTS-a.

Pristupna toka trebala bi odabrati takav AIFSN[AC] tako da EDCA stanica mora ekati
najmanje DIFS vremena. to je manji AIFSN[AC], vei je prioritet pristupa mediju. Slijedei
parametar je CW. CWmin[AC] je minimalna vrijednost brojaa i generira se sluajno iz
odreenog intervala. to je manja vrijednost CWmin[AC], vei je prioritet pristupa mediju. Ako
je AIFSN[AC] odabran tako da se najmanje eka DIFS vremena za pristup mediju, prioritet
IEEE 802.11e stanice nad IEEE 802.11 stanicom uspostavi se tako da je vrijednost parametra
CWmin[AC] < 15 (za IEEE 802.11a). Vrijednost brojaa poveava se sa svakom neuspjenom
razmjenom okvira i najvea vrijednost koju moe postii je CWmax[AC]. to je manja
vrijednost CWmax[AC] to je vei prioritet pristupa mediju. Zadnji parametar je TXOPLimit[AC].
Kad je entitet dobio mogunost transmisije, on je u mogunosti slati vie od jednog MSDU-a
slijedno unutar istog TXOP-a i to moe potrajati sve do TXOPLimit[AC]. Tijekom natjecanja za
medij, u sluaju kad brojai dva ili vie entiteta istovremeno dou do nule dolazi do unutarnje
kolizije. U tom sluaju, virtualni upravlja kolizija unutar svake stanice doputa samo AC-u s
najviim prioritetom slanje okvira.
HCF-kontrolirani pristup mediju - HCCA

20

Problemi koji nastaju kod PCF-a rijeeni su ovom metodom. U ovom pristupu definiran je
hibridni koordinator (engl. Hybrid Coordinator - HC), koji je obino integriran unutar
pristupne toke. HC moe rezervirati TXOP-ove za sebe u cilju pokretanja transmisije nakon
to je prolo PIFS vremena. PIFS je krai od DIFS-a i bilo kojeg AIFS vremena, prema tome
HC ima prioritet nad svim stanicama kod pristupa mediju. Ovdje je, kao i kod PCF-a,
superokvir podijeljen na periode CP i CFP, kao to je prikazano na slici (Slika 1 .10.). Nakon
perioda CFP, periodi EDCA i tzv. kontrolirani pristupni periodi CAP (engl. Controlled Access
Period) izmjenjuju se za vrijeme perioda CP. Kontrolirani pristupi mediju (CAP) su
namijenjeni metodi pristupa HCCA. Njih QAP moe pokrenuti u bilo koje vrijeme CP perioda
nakon to je proteklo PIFS vremena. Da bi ostalo dovoljno vremena za EDCA, maksimalno
trajanje CAP-a je ogranieno varijablom TCAPLimit. Za vrijeme CP-a, svaka stanica dobije
vlastiti TXOP kada je utvreno da je medij slobodan prema EDCA pravilima. U sluaju
perioda CFP, TXOP limit je odreen od strane HC-a u prozivajuim okvirima. Period CFP
zavrava slanjem CF-End okvira od strane hibridnog koordinatora. Pristup HCCA rjeava
probleme koji se javljaju kod pristupa PCF na nain da:

uvodi razliite prometne razrede, tzv. TS-ove (engl. Traffic Stream). Svaka stanica moe
imati osam TS-ova sa razliitim prioritetima.

stanici nije doputeno slanje okvira ako nije u mogunosti zavriti slanje istoga prije
slanja slijedeeg beacon okvira. Time se rjeava problem kanjenja beacon u PCF-u.

odreuje TXOPLimit koji odreuje vremensku granicu do koje moe trajati slanje prozvane
stanice.

Slika 1.10. Struktura IEEE 802.11e superokvira

Stanica alje QoS zahtjev koji sadri prometnu specifikaciju (engl. Traffic Specification TSPEC) prema QAP-u. TSPEC opisuje QoS zahtjeve odreenog TS-a kao to su srednja i

21

maksimalna podatkovna brzina, srednja i maksimalna veliina okvira, granice kanjenja (engl.
delay bound) i maksimalno zahtijevano vrijeme pruanja usluge (skr. SI od engl. Service
Interval). Po primitku ovih zahtjeva pristupna toka u tri koraka odreuje raspored:
1.

proraun SI-a,

2.

proraun trajanja TXOP-a za dani SI, i

3.

odreivanje plana nadzora pristupa mediju (engl. Admission Control Scheme).

Prvi korak je odrediti najmanju vrijednost svih SI-ova, zahtijevanih od razliitih TS-ova. Bira
se najvei viekratnik od trajanja superokvira koji je takoer manji od svih traenih SI-ova.
Na primjer, ako je trajanje superokvira 900ms i tri zatraena SI-a su 300ms, 160ms i 200ms,
pristupna toka bira 150ms. Podjela superokvira je prikazana na slici (Slika

1 .10.).

Superokvir je podijeljen na odreen broj SI-ova i stanice su redom prozivane tijekom svakog
SI-a. Na taj nain primljeni TS-ovi e se prozvati jedanput unutar zahtijevanog kanjenja
najtonijeg TS-a. Drugi korak je raunanje HCCA-TXOP vrijednosti za razliite stanice
koristei njihove QoS zahtjeve u TSPEC-u (TXOP1, TXOP2, itd.), to je prikazano na slici
(Slika 1 .10.). Trajanje TXOP-a rauna se kao maksimum vremena koje je potrebno za slanje
Ni okvira brzinom Ri i vremena za slanje jednog najveeg MSDU-a brzinom Ri zajedno s
pretekom, tj.
N i Li

M
O, O
Ri
Ri

SI i

Li

TXOPi max

Ni

gdje je:

Srednja vrijednost podatkovne brzine na aplikacijskom sloju (engl. Mean Application

Data Rate)

L Nominalna veliina MSDU-a iz dogovorenog TSPEC-a (engl. Nominal MSDU Size

from the negotiated TSPEC)

SI Dogovoreno vrijeme usluge (engl. The Scheduled Service Interval)

R Prijenosna brzina na fizikom sloju (engl. Physical Transmission Rate)

M Veliina najveeg MSDU-a

O Pretek (engl. Overhead) u vremenskim jedinicama (IFS, ACK, CF-Poll).

Trei korak odreuje plan nadzora pristupa mediju. Koristei TSPEC informacije, QAP
rauna omjer vremena transmisije rezerviranog za HCCA svih K stanica prema SI-u:

22

i 1

TXOPi
,
SI

Da bi QAP mogla odluiti da li e zahtjev novog prometnog toka biti prihvaen ili ne, mora
provjeriti da li je novi zahtjev TXOPk+1 plus trenutne dodijele TXOP-a manje ili jednako
iznosu vremena koje moe koristiti HCCA, tj.:
K
TXOPi TCAPLimit
TXOPK 1

,
SI
SI
TBeacon
i 1

gdje je:

TCAPLimit maksimalno trajanje HCCA pristupa mediju i

TBeacon trajanje beacon intervala.

23

Literatura
[1]

G. R. HIERTZ, D. DENTENEER, L. STIBOR, Y. ZANG, X. P. COSTA, B. WALKE, The

IEEE 802.11 Universe, IEEE Communications Magazine, vol. 48, no. 1, pp. 62-70,
January 2010.

[2]

. ILI, Beine lokalne mree, Radni materijali, Fakultet elektrotehnike i

raunarstva, Zagreb, 2008.

[3]

P. FERR, A. DOUFEXI, A. NIX, D. BULL. Throughput Analysis of IEEE 802.11 and

IEEE 802.11e MAC. In Proc. WCNC Conference, 2004.

[4]

C. CICCONETTI, L. LENZINI, E. MINGOZZI, G. STEA. A Software Architecture for

Simulating IEEE 802.11e HCCA. University of Pisa, Italy.

[5]

Q. NI. Performance Analysis and Enhancements for IEEE 802.11e Wireless Networks.
IEEE Network, July/August 2005.

[6]

The Norwegian academic and research data network,

http://www.uninett.no/wlan/throughput.html

[7]

J. DEL PRADO PAVN, S. SHANKAR N. Impact of Frame Size, Number of Stations and
Mobility on the Throughput Performance of IEEE 802.11e. In Proc. WCNC
Conference, 2004.

[8]

P. WANG, H. JIANG, W. ZHUANG. IEEE 802.11e Enhancement for Voice Service. IEEE
Wireless Communications, February 2006.

[9]

S. MANGOLD. Analysis of IEEE 802.11e and Application of Game Models for Support
of Quality of Service in Coexisting Wireless Networks. Thesis (PhD), ComNets Aachen
University, June 2003.

[10] S. CASNER, V. JACOBSON. Compressing IP/UDP/RTP Headers for Low-Speed Serial

Links. IETF RFC 2508, February 1999.
[11] W. PATTARA-ATIKOM. Quality of Service Support in IEEE 802.11 Wireless LAN.
Thesis (PhD), University of Pittsburgh, 2005.
[12] M. GAST. 802.11 Wireless Networks: The Definitive Guide. OReilly, April 2002.
[13] BAANT, A. i dr. Osnovne arhitekture mrea. Baant, A. Elezovi, N. (ur.), Zagreb
2003. (ISBN 953-197-601-5).

24

Skraenice
AC
ACK
AC_BE
AC_BK
AC_VI
AC_VO
AIFS
AIFSN
AP
CAP
CF-ACK
CF-End
CF-Poll
CFP
CP
CSMA/CA
CTS
CW
DCF
DIFS
DLP
DFS
EDCA
EDCA-TXOP
FCS
HC
HCCA
HCCA-TXOP
HCF
HR/DSSS
IAPP
ID
IEEE
IFS
IP
LLC
MAC
MIMO
MSDU

Access Category
Acknowledgement
Access Category Best Effort
Access Category Background
Access Category Video
Access Category Voice
Arbitration Interframe Space
Arbitration Interframe Space Number
Access Point
Controlled Access Period
Contention Free Acknowledgement
Contention Free-End
Contention Free-Poll
Contention Free Period
Contention Period
Carrier Sense Multiple Access
/Collision Avoidance
Clear To Send
Contention Window
Distributed Coordination Function
Distributed Interframe Space
Direct Link Protocol
Dynamic Frequency Selection
Enhanced Distributed Channel Access
Enhanced Distributed Channel Access
Transmission Opportunity
Frame Check Sequence
Hybrid Coordinator
HCF-Controled Cannel Access
HCF-Controled Channel Access
Transmission Opportunity
Hybrid Coordination Function
High Rate/Direct Sequence Spread
Spectrum
Inter AP Protocol
Identification
Institute of Electrical and Electronics
Engineers, Inc.
Interframe Space
Internet Protocol
Logical Link Control
Medium Access Control
Multiple-Input Multiple-Output
MAC Service Data Unit

25

MSS
MTU
NAV
OFDM
OSI
PCF
PIFS
PHY
PLCP
PPDU
PSDU
QAP
QoS
QSTA
RTS
SI
SIFS
SNAP
TBTT
TCP
TID
TPC
TS
TSPEC
TXOP
WLAN
.

Maximum Segment Size

Maximum Transmission Unit
Network Allocation Vector
Orthogonal Frequency Division
Multiplexing
Open System Interconnect
Point Coordination Function
PCF Interframe Space
Physical Layer
Physical Layer Convergence Procedure
PLCP Protocol Data Unit
PLCP Service Data Unit
QoS-Access Point
Quality of Service
QoS-Station
Request to Send
Service Interval
Short Interframe Space
SubNetwork Access Protocol
Target Beacon Transmission Time
Transmission Control Protocol
Traffic Identifier
Transmitter Power Control
Traffic Stream
Traffic Specification
Transmission Opportunity
Wireless Local Area Network

26

Dodatak A
Utjecaj zaglavlja okvira na propusnost WLAN mree
Standard IEEE 802.11 (a, b, g) specificira razliite brzine za prijenos podataka od 1 Mb/s do
11 Mb/s i 54 Mb/s. To moda zvui impresivno, ali nije ono to e korisnik stvarno dobiti.
Veina nominalne brzine definirane standardom gubi se na zaglavlja koja se dodaju na
podatke pri prolasku kroz slojeve OSI referentnog modela. Spomenuta brzina mogua je samo
na fizikom sloju (PHY) i to samo u idealnom sluaju. iani medij takoer troi dio
kapaciteta na zaglavlja, ali ne u tolikoj mjeri kao kod beinog te je propusnost na viim
slojevima blizu prijenosne brzine fizikog sloja. Da bismo shvatili koja zaglavlja utjeu na
propusnost mree dana je slika OSI referentnog modela (Slika 1). Plava boja prikazuje slojeve
bitne za beini medij. Slanjem podataka koji dolaze s aplikacijskog sloja, zaglavlja su
dodana za svaki sloj kroz koji podaci prolaze, to poveava ukupni teret koji treba poslati.

Slika 1. OSI referentni model.

Slika 2 prikazuje kako radi IEEE 802.11b. Na podatke aplikacijskog sloja dodaje se zaglavlje
TCP-a (20 okteta). Slijedee dolazi zaglavlje IP takoer 20 okteta. Zajedno ine TCP/IP
datagram. Veliina mu je obino jednaka 1500 okteta, tzv. MTU (engl. Maximum
Transmission Unit). Zatim dolazi SNAP zaglavlje, 5 okteta i LLC zaglavlje 3 okteta. Zajedno
sa MAC zaglavljem 30 okteta ine MPDU (engl. MAC Protocol Data Unit). Zadnji korak je
dodavanje PLCP zaglavlja 6 okteta i PLCP preambule 18 okteta. Sva ta zaglavlja (fizikog
sloja, podsloja MAC) te kontrolni okviri zauzimaju odreen dio pojasa prijenosa. To nam

27

utjee na ukupnu efikasnost sustava prijenosa, odnosno to je vie zaglavlja to nam se

propusnost smanjuje.

Slika 2. Dodavanje zaglavlja na podatke.

Na slici (Slika 3.) je prikazano koliki je udio svakog zaglavlja za razliite brzine fizikog
sloja. Prorauni su raeni za pakete veliine 1500 okteta.

Slika 3. Propusnost WLAN mree sa duljom preambulom (18 okteta).

Primjer prorauna propusnosti za 11 Mbit/s WLAN iznad podsloja MAC dan je u nastavku.
Pretpostavimo da jedna mobilna stanica odailje jedan podatkovni okvir. Ako zanemarimo
vrijeme propagacije okvira tada je ukupno vrijeme transmisije jednako:
T = ttr + tov,

28

gdje je ttr vrijeme odailjanja MPDU-a, dok je tov vrijeme trajanja svih preteka (DIFS, SIFS,
tpr, tack), tj. tov = DIFS + tpr + SIFS + tpr + tack (Slika 4).

Slika 4. Prijenos jednog okvira u WLAN-u.

DIFS = 50 s.
tpr = 192 s.
SIFS = 10 s.
tack = 10 s (112 bita).
MPDU = 1534 okteta. ttr = 1534 8 1/(11 106) s = 1115,63 s.
Omjer "korisnog" udjela podataka, iznad MAC sloja, u odnosu na preteke unutar okvira
proraunavamo iz:
t 1500
p tr
0,695.
T 1534

Dakle, jedna mobilna stanica na 11 Mbit/s beinom LAN-u ima maksimalnu propusnost na
podsloju MAC, priblino jednaku, 7,645 Mbit/s (p 11 Mbit/s). Pri tome je vano naglasiti da
u proraun nije uzimano vrijeme propagacije na mediju te da se radilo iskljuivo o jednoj
mobilnoj stanici u WLAN-u (na ovaj nain zanemareno je vrijeme (tcont) potrebno za provedbu
algoritma backoff).

29