Joseph Heller

Kvaka 22

1. TEKSAANIN
Bijae to ljubav na prvi pogled.
Kad je prvi put vidio kapelana, Yossarian se ludo zaljubio u
njega.
Yossarian je bio u bolnici zbog boli u jetri, i malo je
nedostajalo da dobije uticu. Lijenici su bili u nedoumici
zbog injenice to to ipak nije bila utica. Da je nastupila
utica, mogli bi ga lijeiti. Da nije nastupila utica i da je bol
prestala, mogli bi ga otpustiti. Ali ih je zbunjivalo ba to to
je neprestano samo malo nedostajalo da dobije uticu.
Obilazila su ga svako jutro tri ustra i ozbiljna ovjeka ivih
usta i neivih oiju, u pratnji ustre i ozbiljne sestre Duckett,
jedne od odjelnih bolniarki koje nisu voljele Yossariana.
itali su temperaturnu listu na dnu kreveta i nestrpljivo se
raspitivali za bol. Kao da su se ljutili kad bi im rekao da je
bol potpuno ista.
- Jo uvijek bez stolice? - pitao ga je punani pukovnik.
Kad bi Yossarian zavrtio glavom, lijenici bi se zgledali.
- Dajte mu jo jednu pilulu!
Sestra bi zabiljeila da Yossarianu treba dati jo jednu pilulu,
pa bi njih etvero odlazilo do susjednog kreveta. Ni jedna
bolniarka nije voljela Yossariana. Zapravo je bol u jetri
uminula, ali je Yossarian utio, a li jenici nisu nita
sumnjali. Samo su sumnjali da je imao stolicu a da nije
nikome rekao.

Yossarian je imao u bolnici sve to je elio. Hrana nije bila

loa, a jelo su mu donosili u krevet. Dobivao je dvostruke
porcije svjeeg mesa, a za najvee vruine poslije podne
posluivali su njega i ostale rashlaenim vonim sokovima i
rashlaenom okoladom u mlijeku. Osim lijenika i
bolniarki, nitko ga uope nije uznemirivao. Kratko vrijeme
prije podne morao je cenzurirati pisma, ali je poslije toga
mogao svaki dan lekariti iste savjesti. Bilo mu je lijepo u
bolnici, a mogao je ostati koliko je htio, jer mu je
temperatura uvijek iznosila 38,3. Bilo mu je ak ljepe
nego Dunbaru koji je morao padati na glavu da bi mu
donosili jelo u krevet.
Poto je odluio da provede ostatak rata u bolnici, Yossarian
je napisao pisma svim znancima i javio im da je u bolnici, ali
nikom nije spomenuo zato. Jednog mu je dana pala na um
jo bolja ideja. Napisao je svim znancima da kree na
veoma opasan zadatak. Traili su dobrovoljce. Veoma je
opasno, ali netko to mora uiniti. Javit u vam se im se
vratim. I od tada se nije nikome vie javljao.
Svi bolesni oficiri na odjelu morali su cenzurirati pisma
podoficirima i vojnicima koji su leali na njihovu odjelu. Bio
je to dosadan posao i Yossarian se razoarao kad je uvidio
da je ivot podoficira i vojnika tek malko zanimljiviji od
ivota oficira. Nakon prvog dana nije vie uope bio
radoznao. Izmiljao je igre ne bi li se razonodio. Jednog je
dana objavio smrt svim pridjevima i prilozima, i u svim je
pismima koja su mu prola kroz ruke izbacio svaki pridjev i
svaki prilog. Sutradan je navijestio rat lanovima. Mnogo je
vii stupanj stvaralatva dosegao idueg dana, kad je u
pismima precrtao sve osim lanova. Drao je da je tako
izazvao dinaminije intralinearne napetosti i da su gotovo
sve poruke postale kudikamo univerzalnije. Ubrzo je poeo
izbacivati pozdrave i potpise, a u tekst nije dirao. U jednom
je pismu precrtao sve osim naslova Draga Mary, a na dnu
je pripisao: Tragino eznem za tobom. A. T. Tappman,
kapelan Armije Sjedinjenih Drava. A. T. Tappman je bio
kapelan njihova aviopuka.
Kad je iscrpao sve mogunosti u pismima, okomio se na
imena i adrese na omotnicama briui itave ulice i kune

brojeve i ponitavajui itave metropole nehajnim pokretima

ruke, kao da je sam Bog. Kvaka 22 zahtijevala je da na
svakom cenzuriranom pismu pie ime oficira-cenzora. Veinu
pisama nije ni itao. Na ona koja je proitao napisao je
Washington Irving. Kad mu je to dodijalo, pisao je Irving
Washington. Cenzuriranje omotnica imalo je ozbiljne
posljedice, izazvalo je val zabrinutosti meu nekim
osjetljivim viim oficirima koji su uputili jednog vojnog
istraitelja natrag, na odjel, kao pacijenta. Svi su znali da je
on vojni istraitelj, jer se neprestano raspitivao o nekom
oficiru Irvingu ili Washingtonu i jer nakon prvog dana nije
vie htio cenzurirati pisma. Smatrao je da su odvie
dosadna.
To je bio dobar odjel, jedan od najboljih na kojem su on i
Dunbar ikad bili. S njima je bio dvadeset etverogodinji
kapetan, pilot-lovac, rijetkih zlaanih brkova, koji je usred
zime bio oboren nad Jadranskim morem a da se nije ak ni
prehladio. Sad je bilo ljeto i kapetan nije bio oboren, ali je
tvrdio da ima gripu. U krevetu desno od Yossariana jo je
leao zaljubljeniki na trbuhu iznenaeni kapetan s
malarijom u krvi i ugrizom komarca u dupetu. Nasuprot
Yossarianu leao je Dunbar, a do njega artiljerijski kapetan s
kojim je Yossarian prestao igrati ah. Kapetan je bio dobar
ahist i partije su uvijek bile zanimljive. Yossarian je prestao
igrati ah s njim zato to su partije bile toliko zanimljive da
su bile blesave. Zatim je tu bio onaj obrazovani Teksaanin
iz Teksasa, koji je izgledao kao da je snimljen u tehnikoloru i
koji je drao, kao rodoljub, da bi imunim ljudima pristojnom svijetu - trebalo dati vie glasova nego
nitarijama, kurvama, kriminalcima, degenericima, ateistima
i nepristojnom svijetu - ljudima bez imutka.
Yossarian je upravo razbijao ritmove u pismima kad su
dovezli Teksaanina. Bio je to jo jedan miran, vru,
bezbrian dan. ega se nalegla na krov, zaguljiva i teka.
Dunbar je opet leao nepomino na leima buljei u strop
kao lutka. Trudio se iz petnih ila da produi svoj ivotni
vijek. inio je to njegujui dosadu. Dunbar se toliko trudio
da produi svoj vijek da je Yossarian mislio da je umro.
Teksaanina su metnuli u krevet usred sobe, i ubrzo im je on
poeo izlagati svoje nazore.

Dunbar se munjevito uspravio u krevetu.

- Tako je - uzviknuo je uzbueno. - Neto je nedostajalo ...
sve sam vrijeme znao da neto nedostaje ... a sad znam
ta. - On se lupi akom o dlan. - Nema patriotizma - objavi.
- Ima pravo - uzviknu i Yossarian. - Ima pravo, ima
pravo, ima pravo. Hrenovke, brooklynski vragolani.
Mamina pita od jabuka. To je ono za to se svi bore. Ali tko
se bori za pristojan svijet? Tko se bori da pristojan svijet
dobije vie glasova? Nema patriotizma, pa to ti je! A ni
matriotizma.
Zastavnik koji je leao lijevo od Yossariana ostao je
ravnoduan.
- Kome je stalo do tih govnarija? - pripita umorno i okrenu
se na drugu stranu da spava.
Pokazalo se da je Teksaanin dobroudan, plemenit i
simpatian. Nakon tri dana nitko ga vie nije trpio.
Ljude su podilazili srsi uz kakljiva lea od ozlojeenosti i svi
su bjeali od njega - svi osim vojnika u bijelom koji nije
mogao birati. Vojnik u bijelom bio je obloen od glave do
pete gipsom i gazom. Imao je dvije nepokretne noge i dvije
nepokretne ruke. Prokrijumarili su ga u sobu nou, i ljudi
nisu imali pojma da je meu njima sve dok se nisu ujutro
probudlli i ugledali dvije udne noge dignute iz kukova, i
dvije udne, oko mito ukotvljene ruke, a sva su mu etiri
uda bila udno vezana u zraku olovnim utezima to su
zlokobno visila nad njim i nikad se nisu micala. Uiveni u
zavoje iznad obiju podlaktica, bijahu patentni zatvarai na
koje su ga hranili prozirnom tekuinom iz prozime staklenke.
Beumna pocinana cijev dizala se iz veziva na njegovim
slabinama, a na nju se nadovezivala tanka gumena cjevica
koja mu je odvodila iz bubrega neist, to je neprekidno
kapala u prozirnu, zaepljenu staklenku na podu. Kad je
staklenka na podu bila puna, staklenka iz koje su ga hranili
na podlakticu bila je prazna, pa bi ih naprosto bre-bolje
promijenili tako da je tekuina opet mogla kapati u njega.
Jedino to su ikad vidjeli od vojnika u bijelom bila je
pohabana crna rupa vie usta.

Vojnik u bijelom leao je do Teksaanina, pa je Teksaanin

sjedio na svom krevetu i priao mu cijelo prijepodne i
poslijepodne i cijelu veer oteui rijei ugodno i simpatino.
Teksaanina nije nimalo smetalo to mu onaj uope ne
odgovara.
Temperaturu su im mjerili dva puta na dan. Rano izjutra i
kasno poslije podne dolazila je sestra Cramer sa staklenkom
punom toplomjera i obilazila najprije jednu stranu sobe, pa
onda drugu, dajui svakom bolesniku po toplomjer. Vojniku
u bijelom turala je toplomjer u rupu vie usta i ostavljala ga
da visi u njoj. Kad bi se vratila do ovjeka u prvom krevetu,
uzela bi mu toplomjer i ubiljeila temperaturu, pa bi otila
do susjednog kreveta i tako opet obila cijelu sobu. Jednog
poslijepodneva, poto je obila prvi put sobu i dola po drugi
put do vojnika u bijelom, pogledala mu je toplomjer i
ustanovila da je mrtav.
- Ubojica - ree Dunbar tiho.
Teksaanin ga pogleda smjekajui se nesigurno.
- Kolja - ree Yossarian.
- ta to govorite, momci? - upita ih Teksaanin nervozno.
- Ti si ga ubio ree Dunbar.
- Ti si ga dotukao - ree Yossarian.
Teksaanin ustuknu.
- Vi ste ludi, momci. Nisam ga ni dirnuo.
- Ubio si ga - ree Dunbar.
- Ja sam uo kako si ga dotukao - ree Yossarian.
- Ubio si ga zato to je bio Crnac - ree Dunbar.
- Vi ste ludi, momci - uzviknu Teksaanin. - Crnce ne
putaju ovamo. Imaju poseban odjel za Crnce.
- Narednik ga je prokrijumario - ree Dunbar.

- Narednik komunist - ree Yossarian.

- I ti si to znao.
Zastavnik je ostao ravnoduan na svu ovu nezgodu s
vojnikom u bijelom. Zastavnik je ostajao ravnoduan na sve
i nikad nije nita govorio, osim da izrazi ozlojeenost.
Dan prije nego to se Yossarian upoznao s kapelanom,
eksplodirala je pe u blagovaonici i zapalio se jedan kraj
kuhinje. Silna je jara zahvatila sve. ak su na Yossarianovu
odjelu, gotovo sto metara dalje, uli kako vatra bukti i kako
drvo u plamenu otro pucketa. Dim je sukljao pored
naranasto obojenih prozora. Za petnaestak minuta stigla su
s aerodroma vatrogasna kola da gase poar. Pola sata vodila
se estoka borba. Tada su vatrogasci poeli suzbijati vatru.
Iznenada se razlegla jednolina poznata tutnjava
bombardera koji su se vraali sa zadatka, pa su vatrogasci
morali smotati svoje gumene cijevi i pohitati na aerodrom
da budu na mjestu ako se koji avion pri slijetanju oteti i
zapali. Avioni su sretno sletjeli. im je i posljednji sletio,
vatrogasci su okrenuli kola i pojurili opet uzbrdo da nastave
borbu s vatrom u bolnici. Kad su stigli, vatre nije vie bilo.
Jenjala je sama od sebe i posve se ugasila ne ostavivi ni
jedne eravice za sobom, pa razoaranim vatrogascima nije
ostalo nita drugo nego da piju mlaku kavu i vrzmaju se po
bolnici napastujui bolniarke.
Kapelan je stigao sutradan nakon poara. Yossarian je
upravo izbacivao iz pisama sve osim romantinih rijei kad
je kapelan sjeo na stolac izmeu kreveta i upitao ga kako se
osjea. Sjeo je malo po strani tako da mu je Yossarian od
oznaka vidio samo kapetanske pruge na ovratniku koulje.
Yossarian nije imao pojma tko je to, samo je predmnijevao
da je, ili opet neki lijenik, ili opet neki luak.
- Pa, prilino dobro - odgovorio je. - Malo me boli jetra i ini
mi se da mi stolica nije ba redovita, ali, sve u svemu,
moram priznati da se osjeam prilino dobro.
- To je dobro - ree kapelan.
- Jest - ree Yossarian. - Jest, to je dobro.

- Htio sam doi prije - ree kapelan - ali mi zbilja nije bilo
dobro.
- To ne valja - ree Yossarian.
- Imao sam samo hunjavicu - doda brzo kapelan.
- Ja imam temperaturu 38 sa 3 - doda Yossarian isto tako
brzo.
- To ne valja - ree kapelan.
- Ne - ree Yossarian - ne, to ne valja.
Kapelan se promekolji.
- Mogu li vam kako pomoi? - upita ga nakon nekog
vremena.
- Ne, ne moete - uzdahnu Yossarian. - Doktori, mislim, ine
sve to je u ljudskoj moi.
- Ne, ne, nisam to mislio. - Kapelan je malko pocrvenio. Mislio sam na cigarete ... ili knjige ... ili ... igrake.
- Ne, ne - ree Yossarian. - Hvala vam. Imam ovdje valjda
sve to mi treba ... sve osim zdravlja.
- teta.
- Jest - ree Yossarian - teta.
Kapelan se opet promekolji. Pogleda nekoliko puta lijevo,
pa desno, zatim se zagleda u strop, pa onda u pod. Duboko
udahnu.
- Pozdravlja vas porunik Nately - ree.
Yossarianu je bilo ao to imaju zajednikog prijatelja. inilo
se da ipak postoji osnova za voenje razgovora.
- Vi poznajete porunika Natelyja? - priupita ga turobno.
- Jest, poznajem porunika Natelyja prilino dobro.

- On je malo aav, je li?

Kapelan se zbunjeno osmjehnu.
- Ne bih, na alost, mogao rei. Mislim da ga ne poznajem
toliko dobro.
- Jamim vam da jest - ree Yossarian. - Lud je da ne moe
biti lui.
Kapelan je napeto procjenjivao utnju koja je nastala, a
onda ju je prekinuo naglim pitanjem:
- Vi ste kapetan Yossarian, je l' te?
- Nately je loe poeo. Iz dobre je obitelji.
- Oprostite, molim vas - navaljivae kapelan bojaljivo. Moda sam se ja grdno prevario. Jeste li vi kapetan
Yossarian?
- Jesam - priznade kapetan Yossarian. - Ja sam kapetan
Yossarian.
- Iz 256. eskadrile?
- Iz 256. borbene eskadrile - odgovori Yossarian. -Nisam
znao da ima jo kapetana Yossariana. Koliko ja znam, ja
sam jedini kapetan Yossarian kojeg ja poznajem, ali to je
samo koliko ja znam.
- A, tako - alosno e kapelan.
- To je dva na osmu borbenu potenciju - istaknu Yossarian ako mislite napisati simbolistiku pjesmu o naoj eskadrili.
- Ne - promumlja kapelan. - Ne mislim napisati simbolistiku
pjesmu o vaoj eskadrili.
Yossarian se otro uspravi kad spazi mali srebrni krii s
druge strane kapelanova ovratnika. Bio je zaprepaten, jer
do tada nikad jo nije razgovarao ni s jednim kapelanom.

- Vi ste kapelan! - uskliknu zanosno. - Ja nisam znao da ste

vi kapelan.
- Pa, da, jesam - odgovori kapelan. - Zar niste znali da sam
kapelan?
- Pa, nisam. Nisam znao da ste kapelan. - Yossarian je piljio
u njega smjekajui se iroko, oarano. - Ja nisam zapravo
jo nikad vidio nijednog kapelana.
Kapelan se opet zajapuri i zagleda u svoje ruke. Bio je sitan
ovjek od svoje trideset i dvije godine, utomrke kose i
smeih snebivljivih oiju. Lice mu bijae usko i prilino
blijedo. U udubinama obaju obraza bijae po jedno neduno
gnijezdo rupica od nekadanjih priteva. Yossarian mu je
htio pomoi.
- Mogu li vam kako pomoi? - upita ga kapelan, Yossarian
odmahnu glavom smjekajui se svejednako.
- Ne moete, na alost. Imam sve to mi treba i sasvim mi
je lijepo. Zapravo, nisam ak ni botestan.
- To je dobro. - Kapelan je poalio im je izrekao te rijei, pa
je turio zglavke prstiju u usta cerekajui se prestravljeno, ali
ga je Yossarian razoarao jer je i dalje utio. - Ima jo ljudi
iz puka koje moram obii - ispria se napokon. - Doi u
opet k vama, vjerojatno sutra.
- Molim vas, doite - ree Yossarian.
- Doi u samo ako elite da doem - ree kapelan obarajui
stidljivo glavu. - Primijetio sam da je mnogim ljudima
nelagodno sa mnom.
Yossarian se sav zaari od njenosti.
- elim da doete - ree. - Meni nee biti nelagodno s vama.
Kapelan je zasjao od zahvalnosti, a onda bacio pogled na
komadi papira koji je neprekidno krio u ruci. Brojio je
krevete u sobi miui usnama, a onda je sumnjiavo
usredotoio panju na Dunbara.

- Recite mi, molim vas - proapta polako - je li ono porunik

Dunbar?
- Jest - odgovori Yossarian glasno - ono je porunik Dunbar.
- Hvala vam - apnu kapelan. - Mnogo vam hvala, Moram i
njega obii. Moram obii sve lanove puka koji su u bolnici.
- I one na drugim odjelima? - upita ga Yossarian.
- I one na drugim odjelima.
- uvajte se onih na drugim odjelima, oe - upozori ga
Yossarian. - Ondje dre duevno bolesne. Puni su luaka.
- Nije potrebno da me zovete oe - kaza kapelan. - Ja
sam anabaptist.
- Ja vam govorim najozbiljnije o onim drugim odjelima nastavi Yossarian zloslutno. - Vojni policajci vas nee
zatititi, jer su oni lui od svih njih. Ja bih poao s vama, ali
se strano bojim. Ludilo je zarazno. Ovo je jedina duevno
zdrava soba u cijeloj bolnici. Svi su ludi osim nas. Ovo je
vjerojatno jedina duevno zdrava soba u cijelom svijetu, ako
emo pravo.
Kapelan hitro ustade i poe poboke od Yossariana, a onda
mu kimnu glavom smjekajui se pomirljivo, i obea mu da
e dobro paziti na sebe.
- A sad moram obii porunika Dunbara - ree. Jo se
pokajniki kolebao. - Kako je porunik Dunbar?
- Dobar je kao kruh - uvjeravae ga Yossarian. -Lafina.
Jedan od najboljih i najmanje revnih ljudi na cijelom svijetu.
- Nisam to mislio - odvrati kapelan opet apatom.
- Je li teko bolestan?
- Ne, nije tesko bolestan. Zapravo uope nije bolestan.
- To je dobro - odahnu kapelan.

- Jest - ree Yossarian. - Jest, to je dobro.

- Kapelan - ree Dunbar poto ga je kapelan obiao i otiao.
- Jesi li vidio? Kapelan.
- Zar nije drag? - ree Yossarian. - Njemu bi moda trebalo
da dadu tri glasa.
- Tko to? - priupita ga Dunbar sumnjiavo.
U malom, zasebnom dijelu na kraju sobe leao je ozbiljan
sredovjean pukovnik koji je neprekidno neto radio iza
zelene pregrade od perploe, i koga je svaki dan
posjeivala njena enica slatka lica i kovraste
pepeljastoplave kose, koja nije bila ni bolniarka ni
pripadnica enskog korpusa ni slubenica Crvenog kria, ali
koja je ipak redovito dolazila u bolnicu na Pianosi svako
poslijepodne, u zgodnim, modernim ljetnim haljinama
pastelnih boja i u bijelim lakiranim cipelicama s poluvisokim
petama na dnu najlonskih avova koji su uvijek bili ravni.
Pukovnik je sluio u vezi i imao je dan i no pune ruke posla
prenosei ljepljive poruke iz sebe u etvrtaste jastuie od
gaze, koje je pomno zapeaivao i predavao u pokrivenu
bijelu posudu to je stajala na nonom ormariu do njegova
kreveta. Pukovnik je bio sjajan. Imao je upala usta, upale
obraze i upale, tune, pljesnive oi. Lice mu je bilo boje
potamnjela srebra. Kaljao je tiho, izvjetaeno i brisao
polako gazom usta gadei se ve posve automatski.
Pukovnik je bio u vrtlogu specijalista koji su se jo
specijalizirali nastojei ustanoviti to ga mui. Zasljepljivali
su ga svjetlom da vide vidi li, zabadali mu igle u ivce da
uju osjea li to. Bio je tu urolog za njegov urin, limfolog za
njegovu limfu, endokrinolog za njegove endokrine, psiholog
za njegovu psihu, dermatolog za njegovu dermu; bio je tu
patolog za njegov patos, cistolog za njegove ciste, i elav i
pedantan cetolog s katedre za zoologiju u Harvardu, koga su
bezobzirno bacili u sanitet zbog jedne pokvarene anode u
elektronskom mozgu, pa je sad provodio vrijeme s
pukovnikom na samrti pokuavajui da raspravlja s njim o
Moby Dicku.

Pukovnika su doista temeljito pretraili. Nije bilo organa u

njegovu tijelu koji nisu umrtvili i otetili, oistili i proistili,
opipali i snimili, izvadili, uzeli i vratili. Uredna, vitka i
ukruena, ona ena ga je esto dirala dok je sjedila uz
njega, a kad god bi se osmjehnula, bila je olienje
dostojanstvene alosti. Pukovnik je bio visok, mrav i
pogrbljen. Kad bi ustao da hoda, zgrbio bi se jo jae, tako
da mu je cijelo tijelo bilo jedna duboka upljina, a stopala je
sputao veoma polagano, tako da se micao centimetar po
centimetar od koljena nanie. Ispod oiju je imao ljubiaste
kesice. Ona ena je govorila tiho, jo tie nego to je
pukovnik kaljao, tako da nitko u sobi nije nikad uo njena
glasa.
Teksaanin je za nepunih deset dana ispraznio sobu. Najprije
se predao artiljerijski kapetan, a za njim je poela seoba.
Dunbar, Vossarian i kapetan-lovac pokupili su se svi istog
jutra. Dunbar nije vie imao napadaja vrtoglavice, a
kapetan-lovac iseknuo je nos. Yossarian je rekao lijenicima
da mu je bol u jetri prestala. To je bilo dovoljno. ak je i
zastavnik pobjegao. Za nepunih deset dana Teksaanin je
otjerao sve iz sobe natrag na dunost - sve osim vojnog
istraitelja koji je dobio gripu od kapetana-lovca, a onda
upalu plua.

2. CLEVINGER
Istraitelj je u neku ruku bio prilino sretan, jer se izvan
bolnice jo vodio rat. Ljudi su silazili s uma i dobivali
odlikovanja. U cijelom svijetu momci su s obje strane fronte
polagali ivote za ono za to su im govorili da je njihova
domovina, i inilo se da nikom nije krivo, a ponajmanje
momcima koji su polagali svoje mlade ivote. Nije bilo kraja
na vidiku. Jedini kraj na vidiku bio je Yossarianov, i on bi
moda bio ostao u bolnici sve do sudnjeg dana da nije bilo
onog rodoljubivog Teksaanina s ljevkastim eljustima i
namrekanim, smeuranim, neunitivim smijekom to mu
se vazda irio na licu, kao obod velikog crnog kaubojskog
eira. Teksaanin je elio da svi u sobi budu sretni, osim
Yossariana i Dunbara. Bio je zaista teko bolestan.
Ali Yossarian nije mogao biti sretan, iako Teksaanin nije
elio da on bude sretan, jer se izvan bolnice jo nije
dogaalo nita zabavno. Jedino to se dogaalo bio je rat, a
kao da to nije nitko primjeivao, osim Yossariana i Dunbara.
A kad bi Yossarian pokuao podsjetiti ljude, oni su odlazili od
njega i mislili da je lud. ak mu je i Clevinger, koji je trebalo
da bude pametniji, ali nije bio, rekao da je lud kad su se
posljednji put vidjeli, ba prije nego to je Yossarian
pobjegao u bolnicu.
Clevinger se zabuljio u njega drhtei od bijesa i ogorenja,
uhvatio se objema rukama grevito za stol i proderao se:
- Ti si lud!
- ta bi ti htio od ljudi, Clevingeru? - odvratio je umorno
Dunbar usred buke u oficirskom klubu.
- Ja se ne alim - tvrdio je Clevinger.
- Oni me hoe ubiti - ree mu Yossarian mirno.
- Nitko nee da te ubije - viknu Clevinger.
- A zato onda pucaju u mene? - upita ga Yossarian.

- Oni pucaju u svakoga - odgovori Clevinger. - Oni hoe ubiti

svakoga.
- Pa zar to nije isto?
Clevinger se ve bio pridigao sa stolca od uzrujanosti,
vlanih oiju i uzdrhtalih blijedih usana. Kao i uvijek kad se
prepirao oko naela u koja je tvrdo vjerovao, najposlije je
stao bijesno dahtati i mirkati potiskujui gorke suze koje su
mu navirale zbog uvjerenja. Bilo je mnogo naela u koja je
Clevinger tvrdo vjerovao. Bio je lud.
- Tko su to oni? - htio je da zna. - Tko to, konkretno, misli
da te hoe ubiti?
- Svaki od njih - odgovori Yossarian.
- Svaki od koga?
- ta ti misli od koga?
- Ja nemam pojma.
- Pa kako onda zna da nee da me ubiju?
- Zato to ... - promrnda Clevinger i zanijemi od
smetenosti.
Clevinger je doista mislio da ima pravo, ali je Yossarian imao
dokaze, jer su stranci koje on nije poznavao pucali na njega
topovima kad god je letio da baca bombe na njih, a to uope
nije bilo zabavno. A ako to nije bilo zabavno, bilo je mnogo
toga to nije bilo nimalo zabavnije. Nije bilo uope zabavno
ivjeti kao skitnica u atoru na Pianosi, izmeu debelih
planina otraga i mirnog plavog mora sprijeda, mora koje je
moglo progutati ovjeka, kad ga uhvati gr, u tren oka i
dostaviti ga natrag na obalu nakon tri dana, bez naplate
trokova, naduvena, modra i natrula, a iz obiju hladnih
nosnica curila bi mu voda.
ator u kojem je on spavao nalazio se uz samu nisku umu
mrtvih boja, koja je razdvajala njegovu eskadrilu od
Dunbarove. Tik uz ator prolazio je usjek naputene
eljeznike pruge, u kojem je sad bila cijev kojom je tekao

avionski benzin do benzinskih kola na aerodromu.

Zahvaljujui Orru koji je spavao s njim, bio je to
najraskoniji ator u cijeloj eskadrili. Kad god bi se Yossarian
vratio s odmora u bolnici ili dopusta u Rimu, iznenadila bi ga
kakva nova pogodnost koju je Orr uveo za njegove
odsutnosti - tekua voda, ognjite, betonski pod. Yossarian
je odabrao mjesto, a on i Orr su zajedno podigli ator. Orr,
koji je bio nacereni pigmejac s pilotskim krilcima i bujnom,
valovitom smeom kosom razdijeljenom po sredini, imao je
znanje, a Yossarian, koji je bio vii, snaniji, pleatiji i bri,
obavljao je vei dio posla. Tu su spavala samo njih dvojica,
iako je ator bio za estoricu. Kad je dolo ljeto, Orr je
smotao pokrajnja krila da vjetar, koji nije nikad puhao,
rastjera uareni zrak iz atora.
Odmah do Yossariana stanovao je Havermeyer, koji je volio
karamele od kikirikija i ivio potpuno sam u atoru za
dvojicu, u kojem je svaku veer ubijao male poljske mieve
golemim tanetima iz kolta kalibra 0,45, koji je ukrao
mrtvacu iz Yossarianova atora. Iza Havermeyerova atora
stajao je ator u kojem McWatt nije vie stanovao s
Clevingerom, koji se jo nije bio vratio kad je Yossarian
doao iz bolnice. McWatt je sad stanovao s Natelyjem, koji
je bio u Rimu i udvarao se onoj pospanoj kurvi u koju je bio
smrtno zaljubljen, a kojoj je dosadio njen posao i kojoj je i
on dosadio. McWatt je bio lud. Bio je pilot i letio je avionom
najnie to je mogao, i kad god je mogao, iznad
Yossarianova atora, samo zato da vidi koliko e ga uplaiti,
a najradije bi divlje protutnjao tik iznad drvene splavi to je
plutala na praznim bavama za naftu pored pjeana pruda,
na besprijekomo bijeloj plai gdje su se ljudi kupali goli. Nije
bilo lako stanovati u atoru s ovjekom koji je bio lud, ali
Natelyja to nije smetalo. I on je bio lud i prije je svakog
slobodnog dana iao da radi na oficirskom klubu koji
Yossarian nije pomogao graditi.
Zapravo je bilo mnogo oficirskih klubova koje Yossarian nije
pomogao graditi, ali se najvie ponosio klubom na Pianosi.
Bio je to trajan i sloen spomenik njegovoj izvanrednoj
vrstini. Yossarian nije nikad otiao tamo da pomogne dok
nije bilo sve gotovo; tada je esto iao tamo, toliko mu se
sviala ta velika, lijepa, kojekako sagraena zgrada

pokrivena indrom. Bilo je to doista divno zdanje, i Yossarian

je zamirao od silna osjeaja obavljena posla kad god ga je
gledao i mislio kako u cijelom radu oko njega on nije imao ni
najmanjeg udjela.
Njih etvorica su sjedila za stolom u oficirskom klubu kad su
posljednji put on i Clevinger rekli jedan drugome da su ludi.
Sjedili su otraga, pokraj kockarskog stola na kojem je
Appleby uvijek dobivao. Appleby se isto tako dobro kockao
kao to je igrao stolni tenis, a stolni tenis je igrao isto tako
dobro kao sve drugo. Sve to je Appleby radio, radio je
dobro. Appleby je bio plavokos momak iz Iowe koji je
vjerovao u Boga, materinstvo i ameriki nain ivota a da
nije nikad mislio na njih, a svi koji su ga poznavali voljeli su
ga.
- Ja ga mrzim, pasja mu mati - gunao je Yossarian.
Prepirka je poela nekoliko minuta ranije, kad Yossarian nije
mogao nai automat. Bila je to iva veer. U toionici je bilo
ivo, oko kockarskog je stola bilo ivo, oko stola za stolni
tenis bilo je ivo. Ljudi koje je Yossarian htio postrijeljati,
ivo su za tezgom pjevali sentimentalne, stare omiljene
pjesme koje nisu nikom drugom nikad dojadile. Nije ih
postrijeljao, ali je umjesto toga zgazio nogom lopticu za
stolni tenis, koja se dokotrljala do njega udarena reketom
jednog od dvojice oficira koji su igrali.
- E, taj Yossarian! - nasmijala su se oba oficira vrtei
glavom, pa su izvadili drugu lopticu iz kutije na polici.
- E, taj Yossarian! - uzvrati im Yossarian.
- Yossariane! - opomenu ga Nately apatom.
- to sam vam rekao? - ree Clevinger.
Kad su uli kako ih Yossarian oponaa, oficiri se ponovo
nasmijae.
- E, taj Yossarian! - rekoe opet glasnije.
- E, taj Yossarian! - ponovi Yossarian kao jeka.

- Molim te, Yossariane! - preklinjae ga Nately.

- ta sam vam rekao? - ree Clevinger. - On je antisocijalno
agresivan.
- Ama, zavei - ree Dunbar Clevingeru. Dunbar je volio
Clevingera zato to mu je Clevinger iao na ivce, pa je
vrijeme sporo prolazilo.
- ak ni Appleby nije ovdje - istaknu Clevinger slavodobitno
Yossarianu.
- Pa tko je ta rekao o Applebyu? - pitao je Yossarian.
- Ni pukovnik Cathcart nije ovdje.
- Pa tko je ta rekao o pukovniku Cathcartu?
- A kojeg vraga mrzi onda?
- A koji je vrag ovdje?
- Neu da se prepirem s tobom - odlui Clevinger. - Ti ne
zna koga mrzi.
- Svakoga tko me hoe otrovati - ree mu Yossarian.
- Nitko nee da te otruje.
- Zar mi nisu dva puta trovali hranu? Nisu li mi stavili otrov
u hranu kad smo napadali Ferraru i kad smo opsjedali
Bolognu?
- Svima su stavili otrov u hranu - protumai Clevinger.
- Pa zar nije to isto?
- I to nije ak ni bio otrov! - uzviknu Clevinger vatreno,
istiui to vie rijei to je bivao zbunjeniji.
Otkako zna za sebe, tumaio je Yossarian Clevingeru
smijeei se strpljivo, uvijek je netko snovao zavjeru da ga
ubije. Ima ljudi kojima je stalo do njega, i ima ljudi kojima
nije stalo do njega, a oni kojima nije stalo do njega mrze ga

i rade mu o glavi. Mrze ga zato to je on Asirac. Ali mu ne

mogu nita, rekao je on Clevingeru, zato to ima zdrav duh
u savrenu tijelu i to je jak kao bik. Ne mogu mu nita zato
to je on Tarzan, Mandrake, Flash Gordon. On je Bill
Shakespeare. On je Kain, Odisej, Ukleti Holandez; on je Lot
iz Sodome, Trnoruica, Vjeni id. On je udotvorni sastojak
Z-247. On je ...
- Lud! - upade mu Clevinger viui u rije. - Eto ta si ti!
Lud!
- ... Kolosalan. Ja sam pravi, istinski, nepatvoreni, famozni
arap. Ja sam istokrvni supramomak.
- Supermomak? - uzviknu Clevinger. - Supermomak?
- Supramomak - ispravi ga Yossarian.
- Hej, momci, prestanite - molio ih je Nately smeteno. - Svi
nas gledaju.
- Ti si lud - vikae Clevinger pomamno, sa suzama u oima.
- Ti ima Jehovin kompleks.
- Ja mislim da je svatko Nathaniel.
Clevinger sumnjiavo uutje usred te deklamacije.
- Tko je Nathaniel?
- Koji Nathaniel? - pripita Yossarian bezazleno.
Clevinger vjeto izbjegnu zamci.
- Ti misli da je svatko Jehova. Nisi nita bolji od
Raskoljnikova ...
- Od koga?
- ... Jest, Raskoljnikova koji ...
- Raskoljnikova!

- Koji ... ozbiljno ti kaem ... koji je drao da moe opravdati

ubojstvo jedne starice ...
- Nita vie od toga?
- ... Jest, opravdati, tako je ... ubojstvo sjekirom! I ja ti to
mogu dokazati!
Prediui bijesno, Clevinger je nabrojio Yossarianove
simptome: nerazumno uvjerenje da su svi oko njega ludi,
ubilaki poriv da postrijelja nepoznate ljude, naknadno
falsificiranje injenica, neosnovana sumnja da ga ljudi mrze i
da mu rade o glavi.
Ali je Yossarian znao da ima pravo jer, kao to je objasnio
Clevingeru, koliko on zna, nikad nije imao krivo. Kud god
pogleda, vidi tikvane, pa pametan mladi kao to je on moe
usred tolike ludosti samo zadrati irinu pogleda. I vano je
da je zadri, jer on zna da mu je ivot u opasnosti.
Kad se vratio iz bolnice u eskadrilu, Yossarian je sve ljude
oko sebe oprezno motrio. Ni Milo nije bio tu, otiao je u
Smirnu na berbu smokava. U blagovaonici je bilo sve u redu
za Milove odsutnosti. Yossarian je pohlepno reagirao na
pikantan miris zainjene janjetine dok se jo u bolnikim
kolima drndao po zapletenoj cesti, to je leala izmeu
bolnice i eskadrile kao potrgane naramenice. Za ruak je bio
i-evap, golemi, slasni komadi mesa na ipkama, koji su
cvrali kao vrag nad ugljevljem, poto su leali marinirani
sedamdeset i dva sata u mjeavini iju je tajnu Milo ukrao
nekom nepotenom trgovcu na Levantu, servirani s
perzijskom riom i glavicama pargi s parmezanom, a iza
toga su, kao desert, bile trenje i, najposlije, vrua svjea
kava s benediktincem i brendijem. Jelo su posluivali u
golemim koliinama na stolnjacima od damasta izueni
talijanski konobari koje je major -de Coverley oteo na kopnu
i dao Milu.
Yossarian se gostio u blagovaonici sve dok nije mislio da e
pui, pa je opet zapao u zadovoljnu tupost, a usta su mu
bila mrenasta od nekih sonih ostataka. Ni jedan oficir u
eskadrili nije nikad jeo tako dobro kao to su sad redovito
jeli u Milovoj blagovaonici, te je Yossarian naas pomislio

nije li to vrijedno svega ostalog. Ali je onda podrignuo i

sjetio se da ga hoe ubiti, pa je izjurio kao sumanut iz
blagovaonice da potrai doktora Daneeku ne bi li mu ovaj
dao potedu i poslao ga kui. Naao je doktora Daneeku
kako sjedi na suncu na visokoj stolici ispred svog atora.
- Pedeset borbenih zadataka - rekao mu je doktor Daneeka
vrtei glavom. - Pukovnik zahtijeva pedeset zadataka.
- Ali ja ih imam svega etrdeset i etiri!
Doktor Daneeka je ostao neumoljiv. Bio je to turoban ovjek
nalik na pticu, s lopatastim licem i istrljanim, iljastim
crtama kao kakav istimaren takor.
- Pedeset zadataka - ponovio je vrtei glavom. - Pukovnik
zahtijeva pedeset zadataka.

3. HAVERMEYER
Zapravo, kad se Yossarian vratio iz bolnice, nije naao
nikoga osim Orra i mrtvaca u Yossarianovu atoru. Mrtvac u
Yossarianovu atoru bio je zanovijetalo pa ga Yossarian nije
volio, iako ga nikad nije ni vidio. Yossariana je toliko smetalo
to mu on tu povazdan lei da je nekoliko puta iao u tab
da se pritui naredniku Towseru, koji nije htio priznati ak ni
da mrtvac postoji, kao to, naravno, i nije vie postojao. Jo
je gore bilo obraati se izravno majoru Majoru,
protegljastom i koatom komandiru eskadrile, koji je
pomalo nalikovao na Henryja Fondu u nevolji, i koji je
iskakao kroz prozor svoje kancelarije kad god bi se
Yossarian probio pored narednika Towsera da mu pria o
svemu tome. S mrtvacem u Yossarianovu atoru naprosto
nije bilo lako ivjeti. ak je uznemirivao i Orra, s kojim isto
tako nije bilo lako ivjeti i koji je, onoga dana kad se
Yossarian vratio, petljao neto oko ventila kroz koji e tei
benzin u pe, to ju je on poeo praviti dok je Yossarian bio
u bolnici.
- ta to radi? - upita ga Yossarian oprezno kad je uao u
ator, iako je odmah vidio to radi.
- Ovdje proputa na jednom mjestu - ree Orr. - Htio bih to
popraviti.
- Molim te da prestane - ree Yossarian. - Ide mi na ivce.
- Kad sam bio klinac - odvrati Orr - hodao sam po cijeli dan
s divljim jabukama u ustima. S po jednom ispod svakog
obraza.
Yossarian odloi torbicu iz koje je poeo vaditi toaletne
potreptine, pa se sumnjiavo sav ukruti. Proe jedna
minuta.
- A zato? - nije mogao da najposlije ne zapita.
Orr se slavodobitno naceri.
- Zato to su bolje nego divlje kestenje - odgovori.

Orr je kleao na podu atora. Radio je bez predaha,

rastavljao ventil, pomno rasprostirao sve siune djelie,
brojio ih i onda beskonano prouavao svaki pojedini od
njih, kao da nikad u ivotu nije vidio nita ni priblino slino,
pa onda ponovo sastavljao cijeli mali mehanizam, pa opet, i
opet, i opet, i opet, a da nije ni najmanje gubio strpljenje ni
zanimanje, niti pokazivao znakove umora ni namjeru da ikad
zavri posao. Yossarian ga je promatrao kako se bake, i bio
je uvjeren da e biti prisiljen da ga ubije s predumiljajem,
ako ne bude prestao. Pogled mu pade na lovaki no koji je
mrtvac objesio iznad okvira mree protiv komaraca onoga
dana kad je stigao. No je visio uz mrtvaevu praznu konu
futrolu iz koje je Havermeyer ukrao revolver.
- Kad nisam mogao doi do divljih jabuka - nastavi Orr uzimao sam divlje kestenove. Divlji kestenovi su otprilike
iste veliine kao divlje jabuke i zapravo imaju bolji oblik,
iako oblik nije uope vaan.
- A zato si nosio divlje jabuke u ustima? - upita ga iznova
Yossarian. - To sam te pitao.
- Zato to imaju bolji oblik nego divlji kestenovi - odgovori
Orr. - Upravo sam ti to sad rekao.
- A zato si ti - opsova Yossarian zadivljeno - zlopogleo,
odrode i kukin sine sa sklonou za tehniku, nosio bilo ta u
ustima?
- Ja nisam nosio bilo ta u ustima - ree Orr. - Ja sam nosio
divlje jabuke u ustima. Kad nisam imao divIje jabuke, nosio
sam divlje kestenove. U ustima.
Orr se kesio. Yossarian odlui da uti, i utio je. Orr je
ekao. Yossarian je ekao dulje.
- Po jedan ispod svakog obraza - ree Orr.
- Zato?
Orr to jedva doeka.
- Kako zato?

Yossarian odmahnu glavom smjekajui se i ne hotei dalje

govoriti.
- Neto je udno na ovom ventilu - razmiljae Orr naglas.
- ta to? - priupita Yossarian.
- Zato to sam htio ...
Yossarian je ve znao.
- Isuse Kriste! Zato si htio ...
- ... Da imam obraze kao jabuke.
- ... Da ima obraze kao jabuke? - pripita Yossarian.
- Htio sam da imam obraze kao jabuke - ponovi Orr. - Jo
dok sam bio klinac, htio sam da jednom imam obraze kao
jabuke, pa sam odluio da radim na tome dok ih ne dobijem,
i bogami sam radio dok ih nisam dobio, a eto vidi kako sam
to postigao, nosei divlje jabuke u ustima po cijele dane. On se ponovo naceri. - Po jednu ispod svakog obraza.
- A zato si htio da ima obraze kao jabuke?
- Nisam ja htio da imam obraze kao jabuke - ree Orr. - Ja
sam htio da imam velike obraze. Nije mi bilo toliko stalo do
boje, samo sam htio da budu veliki. Radio sam na tome ba
kao oni luaci o kojima piu u novinama kako po cijele dane
stiu gumene lopte samo zato da ojaaju ruke. Zapravo
sam i ja bio jedan od tih luaka. I ja sam po cijele dane
nosio u rukama lopte.
- Zato?
- Kako zato?
- Zato si po cijele dane nosio u rukama lopte?
- Zato to su lopte ... - poe Orr.
- ... Bolje nego divlje jabuke?

Orr odmahnu glavom smijuckajui se.

- Ja sam to radio zato da sauvam svoj dobar glas, ako me
tko uhvati kako nosim divlje jabuke u ustima. Kad sam imao
lopte u rukama, mogao sam poricati da u ustima imam
divlje jabuke. Kad god bi me tko zapitao zato nosim u
ustima divlje jabuke, samo bih otvorio ake i pokazao da
nosim gumene lopte, a ne divlje jabuke, i da su mi u
rukama, a ne u ustima. To je dobar izgovor. Ali nisam nikad
znao jesam li ga jasno izloio, jer te ljudi prilino teko
razumiju kad govori sa dvije divlje jabuke u ustima.
Yossarian ga je i sad prilino teko razumio pa se jo jednom
upitao ne plazi li mu Orr jezik iza jednog od tih svojih obraza
kao jabuke.
Yossarian odlui da ne progovori vie ni rijei. Bilo bi uzalud.
Poznavao je Orra i znao je da nema ni najmanje izgleda da
dozna od njega zato je elio imati velike obraze. Isto bi ga
toliko vrijedilo pitati koliko ga vrijedi pitati zato ga je ona
kurva neprestano tukla cipelom po glavi onoga jutra u Rimu,
u onom tijesnom predsoblju ispred otvorenih vrata sobe
male sestre Natelyjeve kurve. Bila je to visoka, krna
djevojka dugake kose i sjajnih modrih vena to su se u
velikom broju stjecale ispod koe boje kakaoa, ondje gdje
joj je meso bilo najnjenije, a neprestano je psovala i
vritala i skakala visoko u zrak bosim nogama udarajui ga
neprestance pravo po tjemenu iljastom petom svoje cipele.
Obadvoje su bili goli, a dizali su takvu buku da su se svi iz
kue sjatili u predvorje da gledaju, svaki par na vratima
svoje spavae sobe, svi goli osim babe u demperu i s
keceljom, koja je prijekorno kvocala, i pohotljivog starog
razvratnika koji se za cijele te zgode razdragano kikotao od
nekog pohlepnog i nadmonog veselja. Djevojka je vritala,
a Orr se cerio. Kad god bi ga udarila petom svoje cipele, Orr
bi se nacerio jo glasnije, razbjenjavajui je jo vie, tako
da bi ona skoila jo vie u zrak da ga nanovo mazne po
tikvi, dok su joj divne bujne grudi letjele na sve strane, kao
zastavice to lepraju na jakom vjetru, a dupe i snana
bedra poskakivali joj tamo-amo kao kakva strahovita
iznenadna srea. Ona je vritala, a on se kesio sve dok ona
nije vrisnula i onesvijestila ga jednim dobrim, snanim

udarcem u sljepoonicu tako da se prestao ceriti, pa su ga

na nosilima odnijeli u bolnicu, s rupom u glavi, koja nije bila
vrlo duboka, i s vrlo laganim potresom mozga, koji ga je
izbacio iz stroja samo na dvanaest dana.
Nitko nije uspio doznati to se dogodilo, ak ni stari
razvratnik koji se kikotao, ni baba koja je kvocala, koji su
inae mogli saznati sve to se dogaalo u onom golemom i
beskrajnom bordelu sa bezbroj spavaih soba s obje strane
uskih hodnika, to su vodili u suprotnim smjerovima iz
prostrana salona sa zastorima na prozorima i s jednom
jedinom svjetiljkom. Kad god bi ona djevojka poslije toga
srela Orra, digla bi suknju i podsuknju iznad tijesnih bijelih
elastinih gaica i, grubo se izrugujui, napela jedri, okrugli
trbuh i psovala ga prezimo, a onda, kad bi vidjela kako se
on plaljivo smijucka i skriva iza Yossariana, prasnula u
promukao smijeh. ta je on uinio, ili ta je pokuao uiniti,
ili ta nije uspio uiniti iza zatvorenih vrata sobe male sestre
Natelyjeve kurve, bijae jo tajna. Djevojka nije htjela rei
Natelyjevoj kurvi ni kojoj drugoj kurvi, ni Natelyju ni
Yossarianu. Orr bi moda rekao, ali je Yossarian odluio da
ne progovori vie ni rijei.
- Hoe li da zna zato sam htio da imam velike obraze? zapita Orr.
Yossarian je i dalje utio.
- Sjea li se kako me u Rimu ona djevojka koja tebe ne trpi
neprestano udarala po glavi petom svoje cipele? Hoe li da
zna zato me je udarala?
Jo je bilo nemogue zamisliti ta je on mogao uiniti da je
toliko naljuti da ga lupa po glavi petnaest ili dvadeset
minuta, ali da je opet ne naljuti toliko da ga zgrabi za
glenjeve i prospe mu mozak. Ona je svakako bila dovoljno
visoka, a Orr je svakako bio dovoljno nizak. Orr je, uz to to
je imao velike obraze, bio zubat i buljav i jo manji od
mladog Huplea, koji je spavao na krivoj strani eljeznike
pruge, u atoru u administrativnom podruju gdje je Gladni
Joe svake noi urlao u snu. Administrativno podruje na
kojem je Gladni Joe zabunom podigao svoj ator nalazilo se
u sredini eskadrile, izmeu usjeka u kojem su bile zarale

tranice, i poloite crne asfaltne ceste. Ljudi su mogli povesti

djevojke tom cestom ako su im obeali da e ih odvesti
kamo god ele, jedre, mlade, priproste, nasmijeene,
krezube djevojke s kojima su mogli skrenuti s ceste i lei u
travurinu. Yossarian je to inio kad god je mogao, to nije
bilo ni priblino toliko esto koliko ga je Gladni Joe, koji je
mogao doi do dipa ali nije znao voziti, molio da ine.
atori podoficira i vojnika njihove eskadrile bili su s druge
strane ceste, uz kino pod vedrim nebom, gdje su se, za
svakodnevnu zabavu samrtnika, nevjete vojske
sukobljavale nou na platnu na sklapanje, i kamo je toga
istog poslijepodneva stigla jo jedna kulturno-zabavna
druina.
Kulturno-zabavne druine slao je general P. P. Peckem koji je
premjestio svoj tab u Rim i koji nije imao pametnijeg posla
dok je spletkario protiv generala Dreedlea. General Peckem
bio je general koji je najvie drao do urednosti. Bio je
ivahan, ljubazan i vrlo toan general koji je znao kolik je
opseg ekvatora i koji je uvijek pisao uvean kad je htio
rei povean. Bio je mudonja, a najbolje je to znao
general Dreedle kojeg je raspalila nedavna direktiva
generala Peckema da se svi atori na ratnom popritu na
Mediteranu podignu u istom smjeru, da im ulazi ponosno
gledaju prema Washingtonovu spomeniku u Washingtonu.
Generalu Dreedleu koji je vodio jednu borbenu jedinicu,
inilo se da je to obino sranje. Osim toga, kog se vraga tie
generala Peckema kako se podiu atori u brigadi generala
Dreedlea? Uslijedio je iv pravosudni spor izmeu te dvojice
gromovnika, koji je okonao u korist generala Dreedlea bivi
stariji vojnik Wintergreen, potanski slubenik u tabu
Dvadeset i sedme zrane eskadre. Wintergreen je okonao
spor tako to je sve dopise od generala Peckema bacao u
koaru za smee. Smatrao je da su preopirni. Miljenja
generala Dreedlea, izraena nepretencioznijim knjievnim
stilom, svidjela su se bivem desetaru Wintergreenu, pa ih
je hitno prosljeivao dalje pridravajui se strogo propisa.
General Dreedle iznio je pobjedu zbog protivnikove ogluhe.
Da bi ponovo stekao ugled koji je bio izgubio, general
Peckem poeo je slati vie kulturno-zabavnih druina nego

ikad prije, i povjerio samom pukovniku Cargillu dunost da

probudi oduevljenje za njih.
Ali u Yossarianovu aviopuku nije bilo oduevljenja. U
Yossarianovu aviopuku bio je samo sve vei broj vojnika,
podoficira i oficira koji su po nekoliko puta na dan
dostojanstveno dolazili k naredniku Towseru da ga pitaju
nije li stigao nalog da ih poalju kui. To su bili ljudi koji su
imali pedeset borbenih zadataka. Sad ih je bilo vie nego
kad je Yossarian otiao u bolnicu, a jo su ekali. Brinuli su
se i grizli nokte. Bili su groteskni, kao suvini mladii za
ekonomske krize. Kretali su se porebarke, kao rakovi. ekali
su da se nalog da ih poalju kui, na sigurno, vrati iz taba
Dvadeset sedme zrane ekadre u Italiji, a dok su ekali, nisu
imali drugog posla nego da se brinu i grizu nokte i
dostojanstveno dolaze po nekoliko puta na dan k naredniku
Towseru da se raspitaju nije li stigao nalog da ih poalju
kui, na sigurno.
Bila je to trka, i oni su to znali, jer su znali iz gorkog
iskustva da pukovnik Cathcart moe opet bilo kad povisiti
broj borbenih zadataka. Nisu imali pametnijeg posla nego da
ekaju. Samo je Gladni Joe imao pametnija posla kad god bi
se vratio s leta. Muila ga je mora pa je urlao, i izlazio je kao
pobjednik u akakim dvobojima s Hupleovim makom.
Nosio je fotografski aparat u prvom redu na svakoj kulturnozabavnoj priredbi i pokuavao snimati ispod podsuknje
utokosu sisatu pjevaicu u haljini sa ljokicama, za koju se
uvijek inilo da e pui. Snimke nisu nikad uspjele.
Pukovnik Cargill, desna ruka generala Peckema, bijae
krepak, rumen ovjek. Prije rata je bio io, poduzetan,
prodoran komercijalni direktor. Bio je vrlo lo komercijalni
direktor. Pukovnik Cargill bio je toliko grozan komercijalni
direktor da su se za njega otimale tvrtke koje su eljele da
pretrpe gubitke radi poreza. Diljem civiliziranog svijeta, od
Parka Bettery do Fultonove ulice, bio je na glasu kao
pouzdan ovjek za brzo otpisivanje poreza. Bio je skup jer
esto propast nije dolazila lako. Morao je zapoeti od vrha i
probijati se dolje, a uz suosjeajne prijatelje u Washingtonu
nije bilo lako izgubiti pare. Bili su potrebni mjeseci tekog
rada i briljivog pogrenog planiranja. ovjek bi sve stavio

na krivo mjesto, rastrojio, krivo proraunao, previdio i

otvorio sve rupe, i ba kad bi pomislio da je uspio, vlada bi
mu dala neko jezero, ili neku umu, ili neko naftonosno
polje, i sve pokvarila. Ali ak i uz takve smetnje moglo se
uvijek slobodno raunati da e pukovnik Cargill upropastiti i
najuspjenije poduzee. On je bio ovjek koji se uzdigao
vlastitim sposobnostima i koji nije imao nikome zahvaliti na
pomanjkanju uspjeha.
- Momci - poe pukovnik Cargill pred Yossarianovom
eskadrilom pazei dobro na stanke u govoru. - Vi ste
ameriki oficiri. Oficiri ni jedne druge vojske na svijetu ne
mogu to rei za sebe. Razmislite o tome!
Narednik Knight je razmislio i onda uljudno izvijestio
pukovnika Cargilla da govori vojnicima i podoficirima, a da
ga oficiri ekaju na drugom kraju eskadrile. Pukovnik Cargill
mu se odsjeno zahvalio i poao na drugi kraj sjajei se od
zadovoljstva samim sobom. Bio je ponosan to se uvjerio da
dvadeset i devet mjeseci sluenja u vojsci nije otupilo
njegov izvanredni smisao za neumjesnost.
- Momci - obratio se oficirima pazei dobro na stanke u
govoru. - Vi ste ameriki oficiri. Oficiri ni jedne druge vojske
ne mogu to rei za sebe. Razmislite o tome! - On uutje
naas da bi oni mogli razmisliti o tome. - Ovi su ljudi vai
gosti! - prodere se iznenada. - Prevalili su preko pet tisua
kilometara da vas zabave. Kako e se osjeati ako nitko ne
bude htio doi da ih gleda? to e biti s njihovim moralom?
Pa sad, momci, meni ni iz depa ni u dep. Ali ona cura koja
vam danas eli svirati na harmonici mogla bi vam biti majka.
Kako biste se vi osjeali kad bi vam roena majka prevalila
preko pet tisua kilometara da svira na harmonici jedinicama
koje ju ne bi htjele gledati? Kako e se ono dijete koje bi ta
harmonikaica mogla imati osjeati kao odraste i sazna za
to? Svi mi znamo kako e se osjeati. E pa, momci, nemojte
me krivo shvatiti. Sve je, naravno, potpuno dobrovoljno. Ja
sam posljednji pukovnik na svijetu koji bi vam zapovjedio da
idete na kulturno-zabavnu priredbu i da se dobro zabavite,
ali ja elim da svaki od vas koji nije toliko bolestan da lei u
bolnici poe odmah na tu kulturno-zabavnu priredbu i da se
dobro zabavi, i to je zapovijed!

Yossarian je doista bio toliko bolestan da je htio natrag u

bolnicu, a bio je jo bolesniji nakon tri borbena zadatka, kad
je doktor Daneeka opet vrtio svojom sjetnom glavom
odbijajui da ga potedi daljnjih letova.
- Ti misli da ima briga? - prekori ga doktor Daneeka
ojaeno. - A ta da ja kaem? Ja sam ivio osam godina na
kikirikiju, dok sam uio za doktora. Poslije kikirikija ivio
sam na hrani za pilie u svojoj ordinaciji dok nisam stekao
dovoljno pristojnu klijentelu da sam bar mogao podmiriti
trokove. Tada, ba kad mi je praktika napokon poela
donositi profit, bio sam mobiliziran. Ja ne znam zbog ega
se ti ali.
Doktor Daneeka bio je Yossarianov prijatelj, a nije htio tako
rei ni prstom maknuti da mu pomogne. Yossarian je
pozorno sluao dok mu je doktor Daneeka priao o
pukovniku Cathcartu u aviopuku, koji je elio postati
general, o generalu Dreedleu u aviobrigadi i bolniarki
generala Dreedlea, i o svim ostalim generalima u tabu
Dvadeset i sedme zrane eskadre, koji su traili da svega
etrdeset letova bude obavezno za svakog letaa.
- Zato se jednostavno ne nasmije i ne pomiri sa
sudbinom? - posavjetovao je mrzovoljno Yossariana. - Budi
kao Havermeyer!
Yossarian se zgrozi od tog savjeta. Havermeyer je bio elni
bombarder-strijelac koji nije nikad manevrirao kad se
obarao na cilj, te je zato poveavao opasnost za sve koji su
letjeli u formaciji s njim.
- Havermeyere, kog vraga ti nikad ne manevrira? - pitali bi
ga bijesno nakon leta.
- Hej, ostavite vi kapetana Havermeyera na miru - naloio bi
pukovnik Cathcart. - On nam je najbolji bombarder-strijelac.
Havermeyer bi se nacerio i kimnuo glavom i stao tumaiti
kako on lovakim noem pravi dumdum metke prije nego
to gaa poljske mieve svake veeri u svom atoru.
Havermeyer je doista bio najbolji bombarder-strijelac meu
njima, ali je letio pravo i na istoj visini od toke uvoenja u

napad do cilja, pa ak i mnogo dalje od cilja, sve dok ne bi

vidio kako bombe padaju na zemlju i eksplodiraju u
strelovitu sukljaju nenadana rumenila, to bi sijevnulo ispod
uskovitlana plata dima i smrvljenih ostataka koji su divlje
izbijali, kao gejziri u golemim sivim i crnim valovima to su
se vaIjali. Havermeyer je drao smrtne ljude ukoene od
straha u est aviona, pitomih i mirnih kao mete na streljani,
dok je s velikim zanimanjem pratio pogledom kroz pleksiglas
nosa aviona bombe na cijelom njihovu putu i davao
njemakim topnicima koliko su god vremena trebali da
namjeste oanike i naciljaju i povuku obarae, ili konopie,
ili prekidae, ili koga su god vraga vukli kad su oni htjeli
ubiti ljude koje nisu ni poznavali.
Havermeyer je bio elni bombarder-strijelac koji nije nikad
promaio. Yossarian je bio elni bombarder-strijelac koji je
bio smijenjen zato to mu se fukalo je li promaio ili nije.
Nakanio je bio da ivi vjeno ili da pogine pri tom pokuaju,
i jedini mu je zadatak bio, kad god bi poletio, da se vrati iv.
Ljudi su voljeli letjeti za Yossarianom koji je ispadao nad cilj
iz svih moguih pravaca i sa svih moguih visina, uzlijeui i
sunovraujui se i izvijajui se i okreui se toliko okomito i
otro da su piloti u ostalih pet aviona morali dobro paziti da
ostanu u formaciji s njim, letei na istoj visini samo po
dvije-tri sekunde, koliko je trebalo da bace bombe, a onda bi
opet naglo uzletio, uz bolno zavijanje motora, i izvrtao se
toliko u zraku provlaei se kroz jezivu baranu vatru iz
flakova, da bi se ubrzo svih est aviona rasulo po nebu kao
molitve, tako da je svaki mogao biti lak plijen njemakih
lovaca, to Yossariana nije ni najmanje smetalo, jer
njemakih lovaca nije vie uope bilo, a on nije elio biti u
blizini nijednog aviona u trenutku kad eksplodira. Tek kad bi
sav onaj Sturm und Drang ostavili daleko za sobom, umorno
bi zabacio ljem za zatitu od flakova na uznojeni potiljak i
prestao sipati upute McWattu za palicom, koga u takvim
trenucima nije nita drugo zanimalo nego gdje su pale
bombe.
- Bombe baene - javio bi narednik Knight odostraga.
- Jesmo li pogodili most? - pitao bi McWatt.

- Nisam vidio, neprestano sam ovdje otraga toliko

poskakivao da nisam nita vidio, a sad je sve obavijeno
dimom pa se ne vidi.
- Hej, Aarfy, jesu li bombe pogodile cilj?
- Koji cilj? - zapitao bi kapetan Aardvaark, Yossarianov
demekasti navigator, koji je puio lulu usred hrpe karata
koje je nabacao pokraj Yossariana u nosu aviona. - Ja
mislim da jo nismo stigli do cilja. Ili jesmo?
- Yossariane, jesu li bombe pogodile cilj?
- Koje bombe? - zapitao bi Yossarian kome su jedina briga
bili flakovi.
- Ha, boe, ta se moe - sroio bi McWatt.
Yossarianu se ivo fukalo je li pogodio cilj ili nije, glavno da
je Havermeyer, ili koji drugi elni bombarder, pogodio pa da
se vie ne moraju vraati. Od vremena do vremena netko bi
se toliko naljutio na Havermeyera da bi ga lupio.
- Rekao sam vam, momci, da ostavite kapetana
Havermeyera na miru - opominjao ih je srdito pukovnik
Cathcart. - Zar vam nisam rekao, bogamu, da nam je on
najbolji bombarder-strijelac?
Havermeyer bi se nacerio zbog pukovnikova upletanja i
strpao jo jedan komad karamele od kikirikija u usta.
Havermeyer se izvjetio u gaanju poljskih mieva nou
pitoljem koji je ukrao mrtvacu iz Yossarianova atora.
Mamac mu je bio kornad okolade, a prethodno bi naciljao u
tami, dok je sjedio ekajui da uje griskanje, i drei prst u
omi konopca, koji je proveo od okvira mree protiv
komaraca do lania obine arulje na vrhu. Konopac je bio
napet kao struna na bendu i, im bi ga on cimnuo, upalila
bi se arulja i zaslijepila uzdrhtalu rtvu. Havermeyer bi se
radosno kleberio promatrajui siunog sisavca kako se jei i
prevre prestravljenim oima traei grozniavo uljeza.
Havermeyer bi ekao dok im se pogledi ne bi ukrstili, a onda
bi se glasno nasmijao i u isti mah povukao otponac i raznio

tjelece, obraslo gustim krznom, po cijelom atoru uz

zagluan tresak i poslao njegovu ili njenu plaljivu duu
Stvoritelju.
Jednom kasno u noi, kad je Havermeyer ispalio metak u
jednog mia, Gladni Joe je izletio bos derui se iz svega svog
kreiavog glasa i ispraznio kolt kalibra 45 u Havermeyerov
ator juriajui niz jednu stranu jarka i penjui se uz drugu,
dok najednom nije nestao u jednom od rovova koji su se,
kao nekim udom, pojavili pokraj svakog atora ujutro,
poto je Milo Minderbinder bombardirao eskadrilu. Bilo je to
ba pred zoru Velike famozne opsade Bologne, kad su
nijemi mrtvaci napuivali none sate kao ivi dusi i kad je
Gladni Joe bio sumanut od tjeskobe, jer je opet navrio
potreban broj letova i nije vie trebalo da leti. Kad su ga
izvukli s mokra dna rova, Gladni Joe je nesuvislo neto
blebetao o zmijama, takorima i paucima. Ostali su osvijetlili
depnim svjetiljkama dno, samo da se uvjere. Dolje nije bilo
niega osim nekoliko palaca ustajale kinice.
- Vidite li? - vikao je Havermeyer. - Rekao sam vam ja.
Rekao sam vam da je lud; nije li tako?

4. DOKTOR DANEEKA
Gladni Joe jest bio lud, a to je najbolje znao Yossarian koji je
inio sve to je mogao da mu pomogne. Gladni Joe ga nije
naprosto htio sluati zato to je mislio da je Yossarian lud.
- A zato bi te on sluao? - pitao je doktor Daneeka
Yossariana ne diui pogled.
- Zato to je u nevolji.
Doktor Daneeka prezirno otpuhnu:
- On misli da je u nevolji? A ta da ja onda kaem? - Doktor
Daneeka polako nastavi podsmjehujui se sumorno. - Ama,
ne alim se ja. Znam da je rat. Znam da mnogi ljudi moraju
patiti da bismo pobijedili. Ali zato ja moram biti jedan od
njih? Zato ne mobiliziraju neke od onih starih doktora
kojima e jezik otpasti koliko naklapaju u javnosti o tome
kakve je velike rtve medicinski kadar spreman da podnese?
Ja se ne elim rtvovati. Ja elim mlatiti pare.
Doktor Daneeka bio je vrlo uredan, ist ovjek kome je
pojam dobre zabave bilo durenje. Bio je tamne puti i imao je
sitno, mudro i zlovoljno lice s turobnim kesicama ispod oiju.
Neprekidno je razmiljao o svom zdravlju i iao gotovo svaki
dan u sanitetski ator da mu izmjeri temperaturu jedan od
dvojice vojnika koji su praktiki na svoju ruku obavljali
njegove poslove, i to ih obavljali toliko uspjeno da njemu
nije preostajalo gotovo nita drugo nego da sjedi na suncu
sa zaepljenim nosom i udi se to se drugi ljudi toliko
brinu. Ona su se dvojica zvali Gus i Wes i uspjeli su uzdii
medicinu do stupnja egzaktne nauke. Sve ljude koji bi se
prijavili za pregled i kojima bi temperatura bila iznad 39
stupnjeva, otpremili bi hitno u bolnicu. Svima onima, osim
Yossarianu, koji bi se prijavili za pregled, a kojima je
temperatura bila ispod 39 stupnjeva, namazali bi desni i
none prste ljubiastom otopinom gencijana i dali im
purgativ da ga bace u grmlje. Svima onima koji bi se prijavili
za pregled, a kojima je temperatura iznosila tono 39
stupnjeva, rekli bi da dou opet za jedan sat da im ponovo
izmjere temperaturu. Yossarian, kome je temperatura uvijek

iznosila 38,3, mogao je ii u bolnicu kad god je htio, jer ih

se nije bojao.
Taj je sistem svima izvrsno odgovarao, napose doktoru
Daneeki koji je imao vremena koliko mu je god trebalo da
gleda starog majora -de Coverleyja kako baca potkove na
svom privatnom bacalitu potkova, nosei jo prozirni
naonjak koji mu je doktor Daneeka napravio od komadia
celuloida ukradenog s prozora pisarnice majora Majora prije
vie mjeseci, kad se major -de Coverley vratio iz Rima s
povrijeenom ronicom, poto je ondje bio unajmio dva
stana za oficire, podoficire i vojnike na dopustu. Doktor
Daneeka je dolazio u sanitetski ator tek otkako je poeo
svaki dan osjeati da je teko bolestan, pa je navraao samo
da ga Gus i Wes pregledaju. Oni nisu mogli nikada nita
otkriti. Temperatura mu je uvijek bila 36,5, to je, po
njihovu miljenju, bilo potpuno u redu ako je njemu bilo po
volji. Ali doktoru Daneeki nije bilo po volji. Poeo je gubiti
povjerenje u Gusa i Wesa i pomiljao da ih obadvojicu vrati
u automehaniarsku radionicu i zamijeni nekim treim tko e
znati ustanoviti to nije u redu s njim.
Doktor je Daneeka i sam znao tota to nije bilo nipoto u
redu. Pored svog zdravlja, brinuo se i zbog Tihog oceana i
letake norme. Zdravlje je bilo neto za to ovjek nikad nije
mogao biti dovoljno siguran. Tihi ocean bio je masa vode
okruena sa svih strana elefantijazom i drugim uasnim
bolestima, gdje bi se on iznenada mogao nai kad bi se
zamjerio pukovniku Cathcartu zbog potede Yossariana. A
letaka norma bilo je vrijeme koje je on morao svaki mjesec
provesti letei avionom da bi dobio letaku plau. Doktoru
Daneeki bilo je letenje smrt. Osjeao se zatoen u avionu. U
avionu se nije moglo nikamo pod bogom otii osim u koji
drugi dio aviona. Doktor Daneeka je uo da ljudi koji uivaju
da se penju u avion zapravo daju oduka podsvjesnoj elji
da se vrate u majinu utrobu. To je uo od Yossariana koji je
omoguavao Danu Daneeki da ubire svaki mjesec letaku
plau a da se nikad ne vrati u majinu utrobu. Yossarian bi
uvijek nagovorio McWatta da upie doktora Daneeku u
knjigu letenja na nastavnim letovima i putovanjima u Rim.

- Zna kako je - dodvoravao se doktor Daneeka smjekajui

se lukavo, urotniki. - Zato da se izlaem opasnosti kad ne
moram?
- Jasno - potvrivao je Yossarian.
- Zar nije svima svejedno jesam li ja u avionu ili nisam?
- Svejedno je.
- Jasno, tako sam i mislio - govorio je doktor Daneeka. Nema nita dok se malo ne podmae. Ruka ruku mije. Zna
to mislim? Poei me, pa u i ja tebe.
Yossarian je znao to misli.
- Nisam to mislio - ree doktor Daneeka kad ga je Yossarian
poeo eati. - Ja govorim o suradnji. O uslugama. Usluga
za uslugu. Razumije?
- Uinite mi onda uslugu - zatrai Yossarian.
- Ne mogu - odgovori doktor Daneeka.
Bilo je neega stravinog i sitniavog na doktoru Daneeki
dok je potiten sjedio, kad god je mogao, ispred svog atora
na suncu, u sivoutim ljetnim hlaama i ljetnoj koulji s
kratkim rukavima, koja je bila izblijedjela do antiseptinog
sivila svakodnevnim pranjem kojem ju je podvrgavao. Bio je
nalik na ovjeka koji se jednom sledio od uasa pa se nikad
poslije nije dokraja otkravio. Sjedio je uvijen u samog sebe,
uvukavi napola glavu u uska ramena i trijajui njeno
preplanulim rukama s blistavim srebrnastim noktima gole
prekriene nadlaktice kao da mu je hladno. Zapravo je bio
vrlo srdaan, saaljiv ovjek kome je neprekidno bilo ao
sama sebe.
- Zato ja? - bijae njegova vjeita jadikovka, a to je bilo
dobro pitanje.
Yossarian je znao da je dobro, jer je Yossarian bio sakuplja
dobrih pitanja i sluio se njima da potkopa satove politikoodgojne nastave, koje je Clevinger nekad drao po dvije
veeri na sedmicu u obavjetajnom atoru kapetana Blacka

s kaplarom s naoalima, za koga su svi znali da je vjerojatno

diverzant. Kapetan Black je znao da je on diverzant, jer je
nosio naoale i upotrebljavao rijei kao panaceja i utopija i
jer je kudio Adolfa Hitlera, koji je stekao tako velike zasluge
suzbijajui protuameriku djelatnost u Njemakoj. Yossarian
je dolazio na satove politiko-odgojne nastave zato to je
htio znati zato mu toliki ljudi tako uporno rade o glavi. To je
zanimalo jo nekolicinu ljudi, pa su pitanja bila brojna i
dobra kad bi Clevinger i kaplar diverzant zavrili i pogrijeili
pitajui ima li kakvih pitanja.
- Tko je panjolska?
- Zato je Hitler?
- Kad je pravo?
- Gdje je bio onaj pogrbljeni starac branaste puti koga sam
ja nekad zvao tatica kad se slomio vrtuljak?
- Kako je bio adut u Mnchenu?
- Ho-ho beriberi
i
- Vraju mater!
Sva su ta pitanja bila ispaljena jedno za drugim, a onda se
javio Yossarian s pitanjem na koje nije bilo odgovora:
- Gdje su Snowdenovi odlani?
To ih je pitanje uznemirilo, jer je Snowden poginuo nad
Avignonom kad je Dobbs usred leta poludio i oteo Hupleu iz
ruku palicu.
Kaplar se pravio bedast.
- ta? - pitao je.
- Gdje su Snowdenovi odlani?
- Ne razumijem vas, na alost.

- Ou sont les Neigedens d'antan? - ree Yossarian da mu

bude lake.
- Parlez en anglais, za boga miloga - ree kaplar. - Je ne
parle pas francais.
- Ne govorim ni ja - ree Yossarian koji je
goni po svim rijeima na svijetu ne bi li iz
zna, ali se upleo Clevinger, blijed, mrav i
ve u neishranjenim oima blistala vlana

bio spreman da ga
njega izvukao to
zadihan, komu je
presvlaka od suza.

tab puka se zabrinuo, jer tko zna to sve Ijudi mogu

saznati kad se jednom toliko oslobode da pitaju to im god
padne na pamet. Pukovnik Cathcart poslao je potpukovnika
Korna da to sprijei, u emu je potpukovnik Korn uspio s
pomou pravila o postavljanju pitanja. Pravilo potpukovnika
Korna bilo je genijalno, kao to je potpukovnik Korn objasnio
u svom izvjetaju pukovniku Cathcartu. Prema pravilu
potpukovnika Korna, jedini ljudi koji su smjeli postavljati
pitanja bili su oni koji nisu nikad nita pitali. Ubrzo su na
satove dolazili samo oni koji nisu nikad postavljali pitanja pa
su satovi bili posve ukinuti, jer su se Clevinger, kaplar i
potpukovnik Korn sloili da se ne mogu i ne trebaju odgajati
ljudi koji nikad nita ne pitaju.
Pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn stanovali su i radili u
zgradi taba puka, kao i svi lanovi taba, osim kapelana.
Zgrada taba puka bila je golema, starinska graevina na
vjetrometini, od tronog crvenog kamena i s bunim
vodovodom. Iza zgrade se nalazila streljana s pokretnim
metama koju je podigao pukovnik Cathcart iskljuivo za
razonodu oficira puka, a na kojoj je svaki oficir, podoficir i
vojnik morao, zahvaljujui generalu Dreedleu, provesti
najmanje osam sati na mjesec.
Yossarian je gadao u pokretne mete, ali nije nikad ni jednu
pogodio. Appleby je gaao i nije nikad promaio. Yossarian
je gaao u pokretne mete isto tako slabo kao to se kockao.
Nikad nije mogao nita dobiti na kocki. Nije mogao dobiti
ak ni kad je varao, jer su ljudi koje je varao bolje varali od
njega. To su bila dva razoaranja s kojima se pomirio: nikad
nee biti dobar strijelac u pokretne mete i nikad se nee
obogatiti.

ovjek treba imati pameti da se ne obogati, napisao je

pukovnik Cargill u jednoj od svojih propovjednikih poslanica
koje je redovito sastavljao, a koje je potpisivao general
Peckem. Dan-danas se svaka budala moe obogatiti, i
veina ih se obogatila. Ali to je s ljudima koji imaju talenta i
pameti? Imenujte mi, na primjer, bar jednog pjesnika koji se
obogatio.
- T. S. Eliot - rekao je bivi desetar Wintergreen u svojoj
pregradi za razvrstavanje pote u tabu Dvadeset i sedme
eskadre i zalupio telefonom a da nije rekao tko je.
Pukovnik je Cargill u Rimu bio zateen.
- Tko je to bio? - upitao ga je general Peckem.
- Ne znam - odgovori pukovnik Cargill.
- ta je htio?
- Ne znam.
- Pa dobro, ta je rekao?
- T. S. Eliot - izvijesti ga pukovnik Cargill.
- ta je to?
- T. S. Eliot - ponovi pukovnik Cargill.
- Samo T. S....
- Jest, gospodine generale. To je sve to je rekao. Samo T.
S. Eliot.
- Zanima me ta to znai - razmiljae general Peckem.
I pukovnik Cargill se pitao ta to znai.
- T. S. Eliot - mozgao je general Peckem.
- T. S. Eliot - ponavljao je pukovnik Cargill kao jeka, u istoj
tunoj nedoumici.

General Peckem se zaas prenuo smjekajui se sladunjavo i

dobrostivo. Izraz mu na licu bijae previjan i izvjetaen. Oi
mu zlobno sijevale.
- Neka mi nazovu generala Dreedlea - naloi pukovniku
Cargillu. - Nemojte mu rei tko ga zove.
Pukovnik Cargill doda mu slualicu.
- T. S. EIiot - ree general Peckem i spusti slualicu.
- Tko je to bio? - zapitao je pukovnik Moodus.
General Dreedle, na Korzici, nije nita odgovorio. Pukovnik
Moodus bio je zet generala Dreedlea i general Dreedle ga je,
na navaljivanje svoje ene i unato svom razumu, uveo u
vojnu slubu. General Dreedle piljio je u pukovnika Moodusa
ne krijui mrnju. Nije mogao iva vidjeti svog zeta koji mu
je bio autant i stoga neprekidno za petama. On je bio
protiv toga da mu se kerka uda za pukovnika Moodusa, jer
je nerado prisustvovao vjenanjima. Mrk i zamiljen, general
Dreedle je priao velikom ogledalu u svojoj sobi i zagledao
se u svoju zdepastu priliku. Bio je prosijed, iroka ela, sa
eljeznosivim upercima iznad oiju i s grubim i ratobornim
eljustima. Duboko je razmiljao o zagonetnoj poruci koju je
upravo primio. Polako mu se razmeka lice pa napri usne
od pakosna uitka.
- Nazovi mi Peckema - ree pukovniku Moodusu. - Nemoj
mu rei tko ga zove.
- Tko je to bio? - zapita pukovnik Cargill, opet u Rimu.
- Onaj isti ovjek - odgovori general Peckem s neospornom
primjesom usplahirenosti u glasu. - Sad opet mene progoni.
- ta je htio?
- Ne znam.
- ta je rekao?
- Ono isto.

- T. S. Eliot?
- Jest, T. S. Eliot. To je sve to je rekao. - Generalu
Peckemu pade na um misao koja mu je ulijevala nadu. Moda je to nova ifra ili tako neto, recimo parola dana.
Kako bi bilo da provjerimo kod veze nije li to nova ifra, ili
tako neto, ili parola dana?
Veza je odgovorila da T. S. Eliot nije nova ifra ni parola
dana.
Idua je zamisao potekla od pukovnika Cargilla:
- Moda ne bi bilo zgorega da nazovem tab Dvadeset i
sedme eskadre da vidim znaju li oni ta o tome. Oni imaju
ondje nekog slubenika, Wintergreena, s kojim sam prilino
dobar. To je onaj isti koji mi je dojavio da nam je proza
preopirna.
Bivi stariji vojnik Wintergreen rekao je pukovniku Cargillu
da u tabu Dvadeset i sedme zrane eskadre nema nikakvih
podataka o T. S. Eliotu.
- Kakva nam je proza ovih dana? - nakani se pukovnik
Cargill da zapita dok je jo razgovarao telefonski s bivim
starijim vojnikom Wintergreenom. - Nije li sad ve mnogo
bolja?
- Jo je uvijek preopirna - odgovori bivi stariji vojnik
Wintergreen.
- Ne bih se zaudio da su u svemu tome prsti generala
Dreedlea - priznade naposljetku general Peckem. - Sjeate li
se ta je napravio s onom streljanom s pokretnim metama?
General Dreedle je otvorio vrata osobne streljane s
pokretnim metama pukovnika Cathcarta svim oficirima,
podoficirima i vojnicima koji su bili na borbenoj dunosti u
puku. General Dreedle je elio da mu ljudi provode na
streljani koliko god vremena mogu, s obzirom na njen
kapacitet i red letenja. Osam sati gaanja u pokretne mete
na mjesec bila je izvrsna vjeba za njih. Izvjebali su se da
gaaju u pokretne mete.

Dunbar je volio gaati u pokretne mete zato to je mrzio

svaki trenutak takva gaanja, pa mu je vrijeme sporo
prolazilo. Izraunao je da jedan jedini sat na toj streljani s
Ijudima kao to su Havermeyer i Appleby moe vrijediti
koliko jedanaest puta sedamnaest godina.
- Ja mislim da si ti lud - eto kako je Clevinger odgovorio na
Dunbarovo otkrie.
- Koga to zanima? - odvrati Dunbar.
- Ozbiljno ti kaem - navaljivae Clevinger.
- Koga je to briga? - odvrati Dunbar.
- Zbilja ti ozbiljno kaem. Jo u ti priznati da se ivot ini
dulji k ...
- ... Jest dulji k...
- ... Jest dulji... Jest dulji? Dobro, jest dulji kad je ispunjen
razdobljima dosade i neudobnosti, a...
- Pogodi koliko brzo? - pripita ga iznenada Dunbar.
- Prolaze - razjasni Dunbar.
- Tko?
- Godine.
- Godine?
- Godine - ree Dunbar. - Godine, godine, godine.
- Clevingeru, zato ne ostavi Dunbara na miru? - umijea
se Yossarian. - Zar ne shvaa koliko ga ovo kota?
- Nije vano - velikoduno e Dunbar. - Imam nekoliko
desetljea slobodnog vremena. Zna li koliko traje godina
kad je na izmaku?
- A i ti zavei - ree Yossarian Orru koji se poeo smijuljiti.

- Upravo sam se sjetio one djevojke - ree Orr. - One

djevojke na Siciliji. One elave djevojke na Siciliji.
- Bolje e ti biti da i ti zavee - opomenu ga Yossarian.
- Sam si kriv - ree Dunbar Yossarianu. - Zato ga ne pusti
da se smijulji ako eli? Bolje je to nego da govori.
- U redu. Smijulji se samo, ako eli.
- Zna li koliko traje godina kad je na izmaku? - ponovi
Dunbar Clevingeru. - Ovoliko. - On pucnu prstima. - Koliko
juer stupao si na koled s punim pluima svjeeg zraka, a
danas si star.
- Star? - priupita Clevinger u udu. - ta to govori?
- Star.
- Ja nisam star.
- Samo si koji centimetar daleko od smrti, kad god si na
borbenom zadatku. Koliko moe biti stariji u tvojim
godinama? Pola minute prije toga stupao si na srednju
kolu, a raskopan grudnjak bio je najblie to si se uope
mogao nadati da e doi do raja. Svega petinu sekunde
prije toga bio si klinac sa dva i pol mjeseca Ijetnih ferija
koje su trajale stotinu tisua godina, pa ipak su odvie brzo
prole. Fiju! Tako brzo prolete, kao raketa. Kako e
drukije, do vraga, usporiti vrijeme?
Dunbar je na kraju bio gotovo srdit.
- Pa, moda je to istina - popusti Clevinger preko volje,
poneto tie. - Moda dug ivot zbilja mora biti pun
neugodnih okolnosti da bi se inio dug. Ali, ako je tako,
komu je stalo do ivota?
- Meni - ree Dunbar.
- Zato? - pripita Clevinger.
- A to ima drugo?

5. POGLAVICA BIJELI HALFOAT

Doktor Daneeka stanovao je u prljavom sivom atoru s
poglavicom Bijelim Halfoatom koga se bojao i koga je
prezirao.
- Mogu lijepo zamisliti kakva mu je jetra - gunao je doktor
Daneeka.
- Zamislite kakva je tek moja jetra - predloi mu Yossarian.
- Tvoja je jetra potpuno zdrava.
- To pokazuje koliko vi toga ne znate - pokua ga obmanuti
Yossarian, i ispripovjedi mu o munoj boli u jetri, koja je
zabrinula sestru Duckett i sestru Cramer i sve lijenike u
bolnici, zato to nikako nije htjela da nastupi utica, a
nikako da bol proe.
Doktora Daneeku nije to zanimalo.
- Ti misli da ti je teko? - pripitao ga je. - A ta da onda ja
kaem? Trebalo je da bude u mojoj ordinaciji onoga dana
kad je doao onaj mladi brani par.
- Koji mladi brani par?
- Onaj mladi brani par koji je jednog dana doao u moju
ordinaciju. Nisam li ti jo priao o njima? Ona je bila divna.
Divna je bila i ordinacija doktora Daneeke. Ukrasio je bio
ekaonicu zlatnom ribicom i jednim od najljepih jeftinih
namjetaja. to god je mogao, kupio je na zajam, ak i
zlatnu ribicu. Za ostalo je dobio novac od lakome rodbine u
zamjenu za postotak od dobiti. Ordinacija mu je bila na
Staten Islandu, u kui za dvije obitelji, iz koje bi se bilo
teko izvui u sluaju poara, svega etiri ulice dalje od
pristanita trajekta i samo jednu ulicu na jug od velikog
samoposluivanja, tri kozmetika salona i dva nepotena
apotekara. Ordinacija je bila na uglu, ali to nita nije
vrijedilo. Stanovnitvo se nije mnogo mijenjalo, a Ijudi su se
iz navike drali istih lijenika koji su ih lijeili godine i

godine. Rauni su se naglo gomilali i on se ubrzo naao pred

gubitkom svojih najdragocjenijih medicinskih instrumenata:
oduzeli su mu raunski stroj, a zatim i pisaci stroj. Zlatna je
ribica uginula. Na sreu, ba kad mu je bilo najgore, izbio je
rat.
- To je bio spas priznavao je sveano doktor Daneeka. Veina je lijenika ubrzo bila mobilizirana i poloaj se preko
noi popravio. Doista je poelo vrijediti to mi je ordinacija
bila na uglu, i ubrzo sam lijeio vie pacijenata nego to sam
ih mogao poteno izlijeiti. Povisio sam svoj udio honorara
kod one dvojice apotekara. Kozmetikim salonima imao sam
zahvaliti na dva-tri abortusa tjedno. Situacija nije mogla biti
bolja, i onda, eto ta se dogodilo. Morali su poslati jednog
tipa iz regrutne komisije da me pregleda. A ja sam bio
trajno nesposoban. Pregledao sam sam sebe prilino
temeIjito i ustanovio da sam nesposoban za vojnu slubu.
ovjek bi mislio da e moja rije biti dovoljna, je li, jer sam
bio lijenik na dobru glasu u opinskom Medicinskom
drutvu i u mjesnom Zavodu za unapreenje rada. Ali ni
govora, nije im bilo dovoljno, nego su poslali toga tipa samo
da provjeri je li mi zaista jedna noga amputirana u kuku i
jesam li prikovan uz postelju zbog neizljeivog reumatoidnog
artritisa. Mi ivimo, Vossariane, u doba opeg nepovjerenja i
izopaivanja duhovnih vrednota. To je strano prosvjedovae doktor Daneeka glasom koji je podrhtavao od
snana uzbuenja. - Strano je kad voljena zemlja ne
vjeruje ak ni rijei jednog diplomiranog lijenika.
Doktor Daneeka je bio mobiliziran i otpremljen na Pianosu
kao avijatiarski kirurg, iako se bojao letenja kao ive vatre.
- Ja ne moram traiti nesreu u avionu - napomenuo je
mirkajui kao kratkovidan ovjek svojim sitnim, smeim,
uvrijeenim oima. - Ona mene sama potrai. Kao ta djevica
koju sam spomenuo i koja nije mogla imati djece.
- Koja djevica? - upita ga Yossarian. - Meni se ini da si
priao o nekom mladom branom paru.
- Pa, to je ta djevica o kojoj ti govorim. Oni su bili jo prava
djeca, i bili su u braku, pa, neto vie od godinu dana kad su
doli u moju ordinaciju bez najave. Da si je samo vidio!

Kako je bila slatka i mlada i zgodna! ak je porumenjela kad

sam je zapitao za menstruaciju. Mislim da u uvijek voljeti
tu djevojku. Bila je graena kao san i nosila je lani oko
vrata s medaljonom svetoga Antuna, koji je visio u
najljepim njedrima kakva nisam nikad vidio. To mora da je
strano iskuenje za svetoga Antuna, naalio sam se ...
samo da je ohrabrim, zna. Svetog Antuna? pitao je mu.
Tko je to sveti Antun? Pitajte svoju suprugu, rekao sam
mu, Ona e vam rei tko je sveti Antun. Tko je to sveti
Antun? upita on nju. Tko to? zapita ona njega. Sveti
Antun, ree on: Sveti Antun? ree ona. Tko je to sveti
Antun? Kad sam je dobro pregledao u svojoj sobi. za
preglede, ustanovio sam da je jo djevica. Porazgovarao
sam s njezinim muem nasamu dok je ona navlaila pojas i
prikopavala arape. Svake noi, hvalio se on. Pravi
mudrac, zna. Ne propustim ni jedne jedine noi, hvalio
se on. I vjerovao je u to. ak sam joj ga metao i ujutro,
prije doruka koji ona spravlja prije nego to poemo na
posao, hvalio se on. Postojalo je samo jedno objanjenje.
Kad su opet bili zajedno, demonstrirao sam im spolni snoaj
gumenim modelima koje imam u svojoj ordinaciji. Imam u
ordinaciji te gumene modele sa svim rasplodnim organima
obaju spolova, drim ih zakljuane u zasebnim ormariima
da bih izbjegao skandal. Hou da kaem da sam ih nekad
imao. Sad vie nemam nita, ak ni prakse. Sad jedino
imam ovu nisku temperaturu koja me ve zbilja pomalo
zabrinjava. Ona dva klinca koji rade za mene u sanitetskom
atoru ne vrijede ni piljivog boba kao dijagnostiari. Jedino
se znaju aliti. I oni misle da im je teko? A ta da onda ja
kaem? Trebalo je da budu u mojoj ordinaciji onda kad me
taj mladi brani par gledao kao da im govorim neto to jo
nikad nitko nije uo. Nisam jo nikog vidio da pokazuje
toliko zanimanja za neto. Mislite ovako? upitao me on,
pa je neko vrijeme sam baratao modelima. Zna, ja
razumijem kako neki Ijudi mogu strahovito uivati u samom
tom baratanju. Tako je, rekao sam mu. A sad idite kui i
probajte nekoliko mjeseci na ovaj nain, da vidimo to e
biti. Vrijedi? Vrijedi, rekoe i platie mi bez pogovora u
gotovu. Dobru zabavu, rekao sam im, a oni su mi se
zahvalili i otili. On ju je obujmio oko struka, kao da nije
mogao doekati da dou kui i da joj ga opet metne. Nakon
nekoliko dana doao je opet sam i rekao mojoj bolniarki da

mora odmah razgovarati sa mnom. im smo ostali nasamu,

maznuo me po nosu.
- ta je napravio?
- Rekao mi je da sam mudrac, i maznuo me po nosu. Ti si
neki mudrac, je li? rekao je i oborio me ravno na pod. Tres!
Ba tako. Ne alim se.
- Znam da se ne alite - ree Yossarian. - Ali zasto je to
uradio?
- Otkud da ja znam zato je to uradio? - odbrusi doktor
Daneeka ozlojeeno.
- Moda je imalo kakve veze sa svetim Antunom?
Doktor Daneeka se tupo zagleda u Yossariana.
- Sa svetim Antunom? - pripita zaprepateno. -Tko je to
sveti Antun?
- Otkud da ja znam? - odgovori poglavica Bijeli Halfoat, koji
je upravo uao posrui u ator s bocom viskija pod
pazuhom i sjeo ratoborno meu njih dvojicu.
Doktor Daneeka ustade bez rijei i iznese stolicu pred ator,
pognutih lea pod teleakom nepravdi to su ga vjeito
titale. Nije trpio druga s kojim je spavao.
Poglavica Bijeli Halfoat mislio je da je on lud.
- Ja ne znam ta je tom ovjeku - napomenuo je prijekorno.
- Nema soli u glavi, pa to ti je. Da ima soli u glavi, zgrabio bi
aov i stao kopati. Evo, ba ovdje u atoru stao bi kopati,
ba ispod mog leaja. Zaas bi naiao na naftu. Zar ne zna
kako je onaj vojnik otkrio nalazite nafte aovom jo u
Sjedinjenim Dravama? Zar nije nikad uo ta je bilo s onim
klincem... kako se ono zvao onaj odurni, mrkavi,
pokvareni, podmukli peder, tamo, u Coloradu?
- Wintergreen.
- Wintergreen.

- On se boji - protumai mu Yossarian.

- A, jok! Wintergreen se ne boji. - Poglavica Bijeli Halfoat
zavrtje glavom ne prikrivajui divljenje. - Taj smrdljivi mali
balavi mudrac ne boji se nikoga, pasja mu mati!
- Doktor Daneeka se boji. Eto ta mu je.
- ega se boji?
- Tebe se boji - ree Yossarian. - Boji se da e umrijeti od
upale plua.
- I bolje da se boji - ree poglavica Bijeli Halfoat. Dubok,
debeo smijeh potrese mu snana prsa. - I umrijet u prvom
prilikom. Samo ekaj pa e vidjeti.
Poglavica Bijeli Halfoat bijae naoit, garav Indijanac iz
Oklahome, krupne, koate glave i razbaruene crne kose,
polukrvan Krik iz Enida koji je, iz vlastitih nepoznatih
pobuda, odluio da umre od upale plua. Bio je namrgoen,
osvetoljubiv, razoaran Indijanac koji je mrzio strance s
imenima kao to su Cathcart, Korn, Black i Havermeyer i
koji je elio da se svi oni vrate onamo odakle su im doli
ugavi preci.
- Moda mi nee vjerovati, Yossariane - premiIjao je on
povisujui namjerno glas ne bi li bocnuo doktora Daneeku ali u naoj se zemlji ivjelo prilino dobro dok je oni nisu
zagadili svojom prokletom pobonou.
Poglavica Bijeli Halfoat teio je svim silama da se osveti
bijelom ovjeku. Jedva je znao itati i pisati pa je bio
dodijeljen kapetanu Blacku kad pomonik oficiraobavjetajca.
- Kako sam ja mogao nauiti itati i pisati? - pitao je
poglavica Bijeli Halfoat hinei goropad i povisujui opet glas
ne bi li ga uo doktor Daneeka. - Gdje god smo podigli ator,
oni su iskopali jamu. Kad god su iskopali jamu, naili su na
naftu. A kad god su naili na naftu, natjerali su nas da
spremimo ator i odemo dalje. Mi smo bili Ijudske vilinske
ralje. Cijela je naa familija imala neku prirodnu sklonost za

nalazita nafte, pa su nam uskoro strunjaci svih

petrolejskih kompanija na svijetu bili za petama. Neprestano
smo se selili. Mogu ti rei da je to bio jeziv nain da se
othrani dijete. Mislim da nisam nikad nigdje proveo vie od
tjedan dana.
Najranije mu je sjeanje bilo sjeanje na nekog geologa.
- Kad god bi se rodio jo koji Bijeli Halfoat - nastavio je vrijednost dionica bi poskoila. Uskoro su nas slijedile cijele
ekipe buaa s kompletnom opremom ne bi li pretekli jedni
druge. Kompanije su se poele udruivati samo zato da bi
mogle smanjiti broj Ijudi koje su morale dodijeliti nama. Ali
je svejedno rulja za nama sve vie rasla. Nismo se nikad
mogli poteno ispavati. im bismo stali, stali bi i oni. im
bismo krenull, krenuli bi i oni, pokretne kuhinje, buldoeri,
buai tornjevi, generatori. Mi smo bili poslovni procvat na
nogama i poeli smo dobivati pozive od ponajboljih hotela
samo radi gostiju koje bismo dovukli za sobom u grad. Neki
su od tih poziva bili zaista velikoduni, ali nismo mogli
prihvatiti ni jedan od njih zato to smo bili Indijanci, a svi
najbolji hoteli koji su nas pozivali nisu primali Indijance kao
goste. Rasne predrasude su neto strano, Yossariane. Zbilja
jesu. Strano je kad se s pristojnim, lojalnim Indijancem
postupa kao s kakvom Crnugom, ifutinom, Digiem ili
Cigom.
Poglavica Bijeli Halfoat zaklima polako ali odluno glavom.
- Onda se, Yossariane, dogodilo ono najgore ... poetak
kraja. Poeli su ii pred nama. Nagaali su gdje emo se
opet zaustaviti, pa su poeli buiti tamo jo prije nego to
smo doli, tako da se nismo mogli ni zaustaviti. im bismo
poeli odmotavati pokrivae, otjerali bi nas. Imali su
povjerenje u nas. Nisu ak ekali ni da naiu na naftu prije
nego to bi nas otjerali. Bili smo toliko umorni da nam je bilo
gotovo svejedno kad nam je odzvonilo. Jednog jutra smo se
nali opkoljeni sa svih strana buaima koji su ekali da
poemo prema njima, pa da nas otjeraju. Kud god si
pogledao, vidio si same buae na obroncima kako nas
ekaju, kao Indijanci kad se spremaju za napad. To je bio
kraj. Nismo mogli ostati gdje smo bili, jer su nas upravo
odande otjerali. A nismo imali ni kamo poi. Tek nas je

vojska spasila. Na sreu, rat je izbio u posljednji trenutak pa

me jedna regrutna komisija izvukla iz same sredine i
spustila na sigurno mjesto u Lowery Fieldu, u Coloradu. Ja
sam jedini preivio.
Yossarian je znao da on lae, ali mu nije upao u rije kad je
ustvrdio da nije vie nikad uo za svoje roditelje. To ipak
nije poglavicu Bijelog Halfoata odvie muilo, jer su mu oni
tek svojom rijeju jamili da su mu roditelji, a budui da su
mu mnogo ta drugo slagali, mogli su mu isto tako i to
slagati. On je mnogo boIje poznavao sudbinu plemena
svojih bliskih roaka koji su odlutali na sjever ne bi li zameli
trag, pa su sluajno dospjeli u Kanadu. Kad su se pokuali
vratiti, na granici su ih zaustavile amerike pogranine vlasti
koje ih nisu pustile natrag u zemlju. Nisu se mogli vratiti
zato to su bili crvenokoci.
To je bila jezovita ala, ali se doktor Daneeka nije nasmijao,
sve dok mu Yossarian nije doao nakon idueg borbenog
zadatka i ponovo ga preklinjao, ne vjerujui pravo u uspjeh,
da ga potedi letenja. Doktor Daneeka se jednom
zasmijuljio, ali je ubrzo utonuo u svoje vlastite probleme koji
su ukljuivali poglavicu Bijelog Halfoata, koji ga je cijeloga
prijepodneva izazivao na indijansko rvanje, i Yossariana koji
je ba tada odluio da poludi.
- Samo gubi vrijeme - bijae doktor Daneeka prisiljen da
mu kae.
- Zar vi ne moete potedjeti letenja nekoga tko je lud?
- Ma jasno da mogu. I moram. Postoji propis prema kojem
moram potedjeti letenja svakoga tko je lud.
- Pa zato onda ne potedite mene? Ja sam lud. Pitajte
Clevingera.
- Clevingera? A gdje je Clevinger? Nai mi Clevingera da ga
pitam.
- Pa pitajte onda bilo koga drugoga! Svatko e vam rei da
sam lud.

- Oni su ludi.
- Pa zato onda njih ne potedite?
- Zato ne zatrae od mene da ih potedim?
- Zato to su ludi, eto zato.
- Dakako da su ludi - ree doktor Daneeka. - Upravo sam ti
rekao da su ludi, nije li tako? A ne moe prepustiti luacima
da procijene jesu li ludi ili nisu, nije li tako?
Yossarian ga trijezno pogleda i pokua mu pristupiti s druge
strane.
- Je li Orr lud?
- Naravno da je lud - ree doktor Daneeka.
- Moete li njega potedjeti letenja?
- Naravno da mogu. Ali najprije on mora zatraiti od mene
da ga potedim. Takav je propis.
- Pa zato onda on ne trai od vas da ga potedite letenja?
- Zato to je lud - ree doktor Daneeka. - Mora biti lud kad
jo leti na borbene zadatke, a toliko je puta jedva iznio ivu
glavu. Naravno da mogu potedjeti Orra letenja. Ali on to
mora najprije zatraiti od mene.
- Je li to sve to treba uiniti da bude poteen letenja?
- Sve. Neka samo zatrai od mene da ga potedim.
- I onda ga moete potedjeti? - zapita Yossarian.
- Ne. Onda ga ne mogu potedjeti.
- Hoete da kaete da tu ima jedna kvaka?
- Naravno da ima jedna kvaka - odgovori doktor Daneeka. Kvaka 22. Tko se god eli izvui iz borbe, nije zapravo lud.

Bila je samo jedna kvaka, i to Kvaka 22 koja je specificirala

da je skrb za vlastitu sigurnost pred opasnostima koje su
stvarne i neposredne proces racionalnog duha. Orr je bio lud
i mogao je biti poteden letenja. Trebalo je jedino da zatrai
da bude poteen; ali im bi zatraio, ne bi vie bio lud i
morao bi jo izvravati borbene zadatke. Orr bi bio lud kad
bi jo izvravao borbene zadatke, a duevno zdrav kad ih ne
bi izvravao, ali ako je bio zdrav, morao ih je izvravati, Ako
ih je izvravao, bio je lud pa nije morao; ali ako ih nije htio
izvravati, bio je duevno zdrav i morao je. Yossarian je bio
duboko potresen apsolutnom jednostavnou te klauzule
Kvake 22 i zazvidao je u znak divljenja.
- Strana je to kvaka, ta Kvaka 22 - napomenuo je.
- Najbolja to moe biti - potvrdi doktor Daneeka.
Yossarian ju je u duhu jasno vidio, u svoj njenoj razlonosti.
U savrenim parovima njenih dijelova bilo je neke eliptine
preciznosti koja je bila Ijupka i grozna, kao dobra moderna
likovna umjetnost, pa na mahove Yossarian nije bio posve
siguran vidi li je itavu, upravo kao to nikad nije bio posve
siguran za dobru modernu umjetnost ni za muhe koje je Orr
vidio u Applebyevim oima. Morao je vjerovati Orru na rije
da Appleby ima muhe u oima.
- Ma kad ti kaem da ih ima - uvjeravao ga je Orr, poto se
Yossarian potukao s Applebyem u oficirskom klubu - iako on
vjerojatno ni sam ne zna da ih ima. Zato i ne moe nita
vidjeti onako kako jest.
- Kako to da on ne zna da ih ima? - pitao je Yossarian.
- Zato to ima muhe u oima - razjasni mu Orr pretjerano
strpljivo. - Kako moe vidjeti da ima muhe u oima kada ima
muhe u oima?
To je imalo isto toliko smisla koliko i bilo ta drugo, pa je
Yossarian bio voljan da dade Orru povlasticu i da sumnja, jer
je Orr bio iz divljine izvan New Yorka, te je znao mnogo vie
o ivotu u divljini nego Yossarian, i jer mu Orr, za razliku od
Yossarianove majke, oca, sestre, brata, tetke, ujaka, svojte,
uitelja, duobrinika, zakonodavca, susjeda i novina, nije

nikad prije lagao ni o emu bitnom. Yossarian je

preglavljivao to to je netom saznao o Applebyu dan-dva u
sebi, a onda je odluio da uini dobro djelo i priopi to
samom Applebyu.
- Applebye, ti ima muhe u oima - apnuo mu je usluno
dok je prolazio mimo njega na ulazu u padobranski ator,
onoga dana u tjednu kad su letjeli po mlijeko u Parmu.
- ta? - odazvao se Appleby otro, smeten injenicom to
Yossarian uope govori s njim.
- Ima muhe u oima - ponovi Yossarian. - Zato ih
vjerojatno ne moe ni vidjeti.
Appleby je ustuknuo od Yossariana, s izrazom gadIjive
zbunjenosti na licu, i mrzovoljno uutio. utio je sve dok se
nije obreo u dipu s Havermeyerom vozei se dugakom,
ravnom cestom put uionica, gdje je major Danby, vrckav
operativni oficir aviopuka, ekao da izvri pripremu leta sa
svim elnim pilotima, strijelcima i navigatorima. Appleby je
progovorio tiho, da ga ne uje voza ili kapetan Black koji se
ispruio mirei na prednjem sjedalu dipa.
- Havermeyer - rekao je neodluno. - Imam li ja muhe u
oima?
Havermeyer je smijeno zamirkao.
- Buhe? - pripitao je.
- Ne, nego muhe - glasio je odgovor.
Havermeyer opet zamirka.
- Muhe?
- U oima.
- Ti si valjda lud - ree Havermeyer.
- Ne, nisam ja lud, nego je Yossarian lud. Samo mi reci
imam li muhe u oima ili nemam. Slobodno mi reci! Ja to
mogu podnijeti.

Havermeyer hitro ubaci jo jedan komad karamele od

kikirikija u usta i pomno pogleda Applebya u oi.
- Ja ne vidim nikakve muhe.
Applebyu se ote dubok uzdah olakanja. Havermeyeru su
siuni ostaci karamele od kikirikija ostali na ustima, bradi i
obrazima.
- Ima mrvice od karamele na licu - pripomenu mu Appleby.
- Uvijek u radije imati mrvice od karamele na licu, nego
muhe u oima - odbrusi mu Havermeyer.
Oficiri ostalih pet aviona iz svakog jata stigli su teretnjacima
na opu pripremu leta koja je izvrene pola sata kasnije. Po
tri podoficira i vojnika iz svake posade nisu uope sudjelovali
u pripremi leta, nego su se odvezli pravo na aerodrom, do
aviona kojima je trebalo da lete toga dana, gdje su ekali s
aerodromskim osobIjem dok nisu oficiri, s kojima je trebalo
da lete, spustili stranje vratnice na teretnjacima, koji su ih
dovezli, i dok nije bilo vrijeme da se popnu u avione i polete.
Motori su nezadovoljno poskakivali na betoniranim
stajalitima u obliku lopatica, iz poetka teko, zatim neko
vrijeme lijeno ali mirno, a onda su se avioni stali tromo
kretati naokolo i nespretno posrtati po poljunenom tlu,
kao kakva slijepa, glupa, kljasta bia, dok se nisu poredali
na poetku uzletita i brzo uzletjeli, jedan za drugim, usred
zujanja, sve jae tutnjave, naginjui se polako i stvarajui
formaciju iznad arenih kroanja, te su kruili oko
aerodroma jednakom brzinom sve dok se nisu formirala sva
jata po est aviona, a onda su poletjeli preko nebeski
plavetna mora, na prvom kraku leta do cilja u sjevemoj
Italiji ili u Francuskoj. Avioni su letjeli sve vie i vie tako da
su, kad su preli na neprijateljski teritorij, bili na visini od
preko tri tisue metara. ovjeka je svagda iznenaivao
osjeaj mrtve i posvemanje tiine koju su prekidali samo
probni hici ispaljeni iz mitraljeza, po koja bezizraajna
jezgrovita napomena preko unutranje veze i, najposlije,
objava strijelca u svakom avionu, koja je sve otrenjavala,
da su na toki uvoenja u napad i da e krenuti prema cilju.
Uvijek je sjalo sunce, uvijek se grlo malko lijepilo od
prorijeena zraka.

Avioni tipa B-25 kojima su letjeli bile su stabilne, pouzdane

lae zelene boje bez sjaja, sa po dva jednaka kormila i
motora i iroka krila. Jedina im je mana bila, to se tie
mjesta gdje je Yossarian sjedio kao strijelac, tijesan prolaz
izmeu strijeleva odjela u nosu od pleksiglasa i najblieg
izlaza za spasavanje. Prolaz je bio uzak, etvrtast, hladan
tunel ispod komandi za upravljanje, pa se krupan ovjek kao
Yossarian jedva mogao provui kroz njega. Nije bilo lako ni
bucmastu navigatoru s mjeseastim licem i sitnim,
reptilskim oima i s lulom, kakav je bio Aarfy, koga bi
Yossarian obino otjerao iz nosa aviona kad bi krenuli prema
cilju, od kojega su bili udaljeni jo nekoliko minuta leta.
Nastupalo je vrijeme napetosti, vrijeme ekanja kad nisu
nita uli, nita vidjeli i nita radili nego ekali, dok su dolje
protuavionski topovi ciljali i spremali se da ih sve otpreme,
ako uzmognu, na vjeni poinak.
Taj je prolaz bio Yossarianovo ue za spasavanje iz aviona
kada pada, ali ga je Yossarian proklinjao, obuzet silnim
neprijateljstvom, ruio ga kao zapreku koju je Providnost tu
postavila u sklopu urote da ga satru. Bilo je mjesta za jo
jedan izlaz za spasavanje u samu nosu aviona B-25, ali ga
tu nije bilo. Umjesto njega je bio samo onaj prolaz, a od one
guve nad Avignonom omrznuo mu je svaki mamutski
centimetar u njemu, jer ga je udaljavao sekunde i sekunde
od padobrana koji je bio odvie glomazan da ga nosi sa
sobom, a onda jo sekunde i sekunde od izlaza za
spasavanje na podu izmeu stranjeg dijela uzdignute
pilotske kabine i nogu bezlinoga mitraljesca koji je sjedio
visoko gore, u najvioj kupoli. Yossarian je eznuo da bude
ondje gdje je mogao biti Aarfy kad bi ga Yossarian otjerao iz
nosa aviona; Yossarian je eznuo da sjedi sklupan na samu
poklopcu izlaza za spasavanje, u iglou od rezervnih zatitnih
odijela koje bi najradije nosio posvuda za sobom, s
padobranom ve prikopanim za remenje kako treba,
stiui u jednoj aci ue za rastvaranje, a drugom se drei
za ruicu izlaza za spasavanje, koja e ga spustiti u zrak
prema zemlji, na prvi uasan cvile propasti. Tu je elio biti,
ako je uope tu morao biti, umjesto da visi ondje sprijeda,
kao kakva blesava isturena zlatna ribica u kakvoj blesavoj
isturenoj posudi za zlatne ribice, dok su blesavi odurni crni
nizovi granata iz flakova pratali i gruvali i valjali se svuda

unaokolo, i gore i dolje, usred sve vee, praskave,

uzdrmane, gromoglasne, fantazmagorine, kozmoloke zloe
to je krijetala i bacala i tresla, grmjela i probijala ui i
prijetila da e ih sve smlaviti u djeliu sekunde, u jednom
golemom bljesku vatre.
Aarfy nije bio Yossarianu ni od kakve koristi ni kao navigator
ni kao ta drugo, pa ga je Yossarian svaki put bijesno tjerao
iz nosa aviona da ne bi smetali jedan drugome, ako se budu
iznenada morali otimati za spas. Kad bi ga jednom Yossarian
otjerao iz nosa aviona, Aarfy je mogao uati na podu gdje
je Yossarian eznuo da ui, ali je umjesto toga Aarfy stajao
kao stup, naslonivi se udobno svojim trupastim rukama na
naslone sjedala pilota i pomonika pilota, s lulom u aci, i
prijazno razgovarao o kojekakvim sitnicama s McWattom ili s
njegovim pomonikom, i upozoravao na zabavne pojedinosti
na nebu tu dvojicu koji su bili previe zaposleni da bi ih to
zanimalo. McWatt je imao pune ruke posla za komandama
slijedei Yossarianove kretave upute, dok se Yossarian
prikradao avionom odreenom cilju i onda ih sve estoko
zavitlavao oko grabeIjivih stupova granata to su se
rasprskavale, sipajui odsjene, prodorne, prostake
zapovijedi McWattu, zapovijedi koje su bile nalik na
tjeskobna, umolna zapomaganja Gladnog Joea kad ga je u
mraku muila mora. Za sve vrijeme toga kaotinog sukoba
Aarfy bi zamiljeno odbijao dimove gledajui bezbrino i
radoznalo rat kroz McWattov prozor, kao da je to neka
daleka smetnja koja njemu ne moe nita. Aarfy je nekad
bio revan lan studentskog kluba i rado je klicao i
prisustvovao studentskim sastancima, i nije imao dovoljno
pameti da se boji. Yossarian je pak imao dovoljno pameti i
bojao se, i jedino to ga je prijeilo da napusti svoje mjesto
pod neprijateljskom vatrom i mugne kroz prolaz kao
plaljiv takor, bila je nevoljkost da povjeri ikomu manevar
nad ciljem. Nije bilo toga ovjeka na svijetu koga bi poastio
tako velikom odgovornou. Nije poznavao nijednoga
ovjeka koji bi bio vea kukavica od njega. Yossarian je bio
najbolji ovjek u puku za manevar nad ciljem, iako nije imao
pojma zato.
Nije bilo utvrenog pravila za manevar nad ciljem. Sve to
je bilo potrebno bio je strah, a Yossarian ga je imao

napretek, vie od Orra i od Gladnog Joea, vie ak i od

Dunbara koji se pokorno pomirio s milju da mora jednog
dana poginuti. Yossarian se nije pomirio s tom milju, pa je
na svakom borbenom zadatku jurio glavom bez obzira im bi
bombe bile otkvaene, derui se:
Bre, bre, bre, brze, gade jedan, bre! na McWatta i
mrzei sve to vrijeme McWatta iz dna due, kao da je
McWatt kriv to su uope tu gore, te ih nepoznati ljudi mogu
ucecati, a sa svima bi ostalima prekinuo unutranju vezu,
osim za one jezive guve nad Avignonom, kad je Dobbs
poludio usred leta i poeo dirljivo zapomagati.
- Pomozite mu, pomozite mu - jecao je Dobbs. -Pomozite
mu, pomozite mu!
- Kome da pomognemo? Kome da pomognemo? - doviknuo
mu je Yossarian poto se opet ukopao u unutranju vezu,
koja je bila prekinuta kad je Dobbs istrgao Hupleu palicu iz
ruku i sve ih iznenada natjerao u zagluno, grozomorno
strovaljivanje, od kojega su se svi ukoili i koje je nemonog
Yossariana prilijepilo tjemenom za strop aviona, i iz kojeg ih
je u posljednji as spasio Huple ugrabivi opet Dobbsu palicu
i gotovo isto onako nenadano izravnao avion usred vala
kakofonine vatre iz flakova, iz koje su se netom bili izvukli.
O, boe! O, boe, o, boe, zazivao je Yossarian nijemo dok
je visio prilijepljen za tjeme o strop nosa aviona ne mogui
se pomaknuti.
- Strijelcu, strijelcu - odgovorio je Dobbs uzvikom kada je
Yossarian progovorio. - Ne javlja se, ne javlja se. Pomozite
strijelcu, strijelcu!
- Ja sam strijelac - doviknuo mu je opet Yossarian. - Ja sam
strijelac. Meni nije nita. Meni nije nita.
- Onda pomozite njemu, pomozite njemu - molio je Dobbs. Pomozite mu, pomozite mu!
A Snowden je leao otraga na samrti.

6. GLADNI JOE
Gladni Joe je izvrio normu od pedeset borbenih zadataka,
ali mu to nije nita vrijedilo. Bio je spremio stvari i opet
ekao da krene kui. Nou ga je muila jezovita mora koja
je svima probijala ui i od koje nitko u eskadrili nije mogao
spavati, osim Huplea, petnaestogodinjeg pilota, koji je
slagao koliko mu je godina da bi mogao stupiti u vojsku, i
koji je sa svojim makom spavao u atoru s Gladnim Joeom.
Huple je imao lagan san, ali je tvrdio da nije nikad uo
Gladnog Joea kako urla. Gladni Joe je bio bolestan.
- Pa ta onda? - mrndao je doktor Daneeka ozlojeeno. - Ja
sam ve bio na konju, kaem ti. Mlatio sam po pedeset
hiljadarki na godinu, a gotovo sve to bez poreza, jer sam
zahtijevao od pacijenata da mi plaaju u gotovu. Podupirao
me najjai sindikat na svijetu. I eto to se dogodilo. Ba kad
sam se spremao da ponem ozbiljno metati pare na stranu,
morali su izmisliti taj faizam i zaratiti se tako strano da su
ak i mene upleli u to. Moram se smijati kad ujem nekoga
kao to je Gladni Joe kako se svaku no dere iz sveg glasa.
Zbilja se moram smijati. On da je bolestan? A ta on misli
kako je meni?
Gladni Joe bio je odvie duboko ogrezao u vlastite nedae da
bi mario kako je doktoru Daneeki. Tu su bili umovi, na
primjer. Slabi umovi su ga razbjenjavali, i promukao je
derui se na Aarfyja zbog vlanog zvuka koji je proizvodio,
kao da sie, kad je odbijao dimove na luli, na Orra zbog
klepanja, na McWatta zbog praska koji je proizvodio kad god
bi okrenuo kartu u igri ajnca ili pokera, na Dobbsa zbog
cvokotanja zubima kad bi se, onako nespretan, udario u
neto. Gladni Joe je bio treperava, napeta masa pokretne
razdraljivosti. Neprekidno tiktakanje sata u kakvoj mirnoj
sobi udaralo je na muke njegov nezatieni mozak.
- uje, mali - kazao je kasno jedne veeri Hupleu - ako
hoe da spava u ovom atoru, mora raditi kao to ja
radim. Mora svake veeri spremiti svoj runi sat u par
vunenih arapa i metnuti ga na dno svog sanduka na
drugom kraju atora.

Huple je prkosno isturio bradu da pokae Gladnom Joeu da

se s njim ne moe samo tako postupati, a onda je uinio
upravo ono to mu je bilo reeno.
Gladni Joe bio je nervozan, ispijen nesretnik, sama kost i
koa, sa ilicama to su se trzale i uvijale ispod prljavosive
koe u pocrnjelim dupljama iza oiju, poput sasjeene zmije.
Bijae to sumorno, izrovano lice, aavo od briga, kao
naputeno rudarsko naselje. Gladni Joe je halapljivo jeo,
neprestano glockao vrkove prstiju, mucao, zagrcavao se,
eao se, znojio se, slinio i bjesomuno skakutao tamo-amo
s nekim kompliciranim crnim foto-aparatom kojim je vjeito
pokuavao snimati gole djevojke. Snimke nisu nikad uspjele.
Uvijek bi zaboravio staviti film u kameru, ili upaliti svjetla, ili
skinuti poklopac s otvora lee. Nije bilo lako nagovoriti gole
djevojke da poziraju, ali je Gladni Joe imao naina.
- Ja velik ovjek - vikao bi. - Ja velik fotograf iz asopisa
Life. Velika slika na ogromna velika naslovna strana. Si, si,
si! Holivudska zvijezda. Multi dinero. Multi rastave. Multi
fuki-fuk po cijeli dan.
Malo je koja ena mogla odoljeti takvu lukavu oblagivanju, a
prostitutke bi ivo skoile na noge i bre zauzele bilo kakvu
fantastinu pozu koju bi on zatraio od njih. Njegova
reakcija na njih kao seksualna stvorenja bilo je pomamno
divljenje i oboavanje. One su bile divna, mona, uzbudljiva
oitovanja divote, sredstva uitka odvie snana da bi se
mogla izmjeriti, odvie estoka da bi se mogla podnijeti,
odvie savrena da bi bila namijenjena da slue nedostojnu,
nevrijednu mukarcu. Njihovu prisutnost u svojim rukama
mogao je tumaiti samo kao kozmiki previd koji e biti
ubrzo ispravljen, pa je uvijek bio prisiljen da ih tjelesno
iskoristi koliko god moe u ona dva-tri prolazna trenutka
koliko je slutio da mu je podareno, prije negoli se Netko ne
dosjeti jadu i ugrabi mu ih. Nikad se nije mogao odluiti bi li
ih krio ili fotografirao, jer je shvaao da ne moe initi i
jedno i drugo u isto vrijeme. Zapravo je uviao da jedva
moe initi i jedno, toliko su mu bile skuene sposobnosti
zbog neodoljive potrebe za hitnjom, koja ga je redovito
obuzimala. Snimke nisu nikad uspjele, a Gladni Joe ga nikad

nije ni jednoj metnuo. Neobino je bilo to to je u civilu

Gladni Joe doista bio fotograf asopisa Life.
On je sad bio heroj, najvei heroj Zranih snaga, smatrao je
Yossarian, jer je izvrio vie borbenih zadataka nego i jedan
drugi heroj Zranih snaga. Gladni Joe izvrio je prvi put
letaku normu kad je svega dvadeset i pet borbenih
zadataka bilo dovoljno da spremi svoje stvari, napie sretna
pisma kui i pone veselo hajkati narednika Towsera
zapitkujui ga je li stigao nalog da ga poalju natrag, u
Sjedinjene Drave. Dok je ekao, provodio je svaki dan
klatei se ritmiki oko ulaza u ator operativne slube, alei
se buno na raun svakoga tko bi proao, i nazivajui u ali
narednika Towsera ugavim kukinim sinom kad god bi
narednik Towser izvirio iz pisarnice.
Gladni Joe navrio je dvadeset i pet borbenih zadataka one
sedmice kad su izvrili invaziju kod Salerna i kad je
Yossarian leao u bolnici zbog tripera, koji je ulovio pri
niskom letu iznad neke pripadnice enskog korpusa u grmlju
Marakea, kamo je letio radi opskrbe. Yossarian se trudio
svim silama da dostigne Gladnog Joe, i umalo ga nije
dostigao letei po est puta u est dana, ali mu je dvadeset i
trei let bio do Arezza gdje je poginuo pukovnik Nevers, i
tada je bio najblie povratku kui. Sutradan je doao
pukovnik Cathcart, nadimljui se od silna ponosa u svojoj
novoj odori, i proslavio preuzimanje zapovjednitva
poveanjem broja potrebnih borbenih zadataka od dvadeset
i pet na trideset. Gladni Joe je izvadio stvari i ponovo
napisao sretna pisma kui. Prestao je veselo hajkati
narednika Towsera. Poeo je mrziti narednika Towsera
svaljujui pakosno svu krivnju na njega, iako je znao da
narednik Tovvser nije imao nikakve veze s dolaskom
pukovnika Cathcarta ni sa zakanjenjem naloga za
otputanje, koji ga je prije sedam dana mogao ve pet puta
spasiti.
Gladni Joe nije vie mogao podnijeti da napeto iekuje
nalog za otputanje, pa bi klonuo im bi izvrio jo jednu
normu. Kad god bi bio osloboen borbenih zadataka,
priredio bi veliku proslavu za mali krug svojih prijatelja.
Razbijao je gr'oca viskija koji je uspio kupiti na

etverodnevnom kruenju kurirskim avionom svake

sedmice, i smijao se, pjevao, klatio se i vikao u slavlju
pijane radosti dok nije vie mogao bdjeti, pa je mirno
utonuo u san. im bi ga Yossarian, Nately i Dunbar spremiti
u postelju, poeo bi urlati u snu. Ujutro bi iziao iz atora
satrven, plaljiv i obuzet osjeajem krivnje, izjedena
okosnica Ijudskog zdanja to se pogibeljno klima na rubu
propasti.
Mora se javljala Gladnom Joeu tono kao zvijezde na nebu
svake boje noi koju je provodio u eskadrili, za sve vrijeme
grozne kunje kad nije iao na borbene zadatke i kad je
iznova ekao nalog da ga poalju kui, nalog koji nije nikako
stizao. Dojmljive Ijude u eskadrili, kao Dobbsa i kapetana
Flumea, toliko je uzrujavalo urlanje Gladnoga Joea u snu da
su i sami poeli urlati u snu, te su se prodorne prostote, koje
su svake noi isputali iz svojih atora u eskadrili,
isprepletale u mraku isto onako romantino kao to se
dozivaju na parenje ptice pjevice s pokvarenim mislima.
Potpukovnik Korn postupio je odluno ne bi li sprijeio neto
to mu se inilo da je zaetak nezdrave tendencije u
eskadrili majora Majora. Rjeenje koje je naao bilo je da
Gladni Joe upravlja kurirskim avionom tako da ne bude po
etiri dana na tjedan u eskadronu, i taj je lijek, kao i svi
lijekovi potpukovnika Korna, bio uspjean.
Kad god bi pukovnik Cathcart poveao broj zadataka i vratio
Gladnog Joea na dunost, mora bi prestala i Gladni Joe bi
opet bio u normalnom stanju strahovanja i smjekao se od
olakanja. Yossarian je itao smeurano lice Gladnoga Joea
kao novinski naslov. Bilo je dobro kad je Gladni Joe izgledao
loe, a strano kad je Gladni Joe izgledao dobro. Naopak niz
reakcija Gladnoga Joea bio je svima udna pojava, osim
Gladnom Joeu koji je uporno sve skupa poricao.
- Tko uope sanja? - rekao je kad ga je Yossarian zapitao
to sanja.
- Joe, zato ne ode k doktoru Daneeki? - savjetovao mu je
Yossarian.
- Zato da idem k doktoru Daneeki? Nisam ja bolestan.

- A tvoja mora?
- Kakva mora? - lagao je Gladni Joe.
- Moda bi ti on mogao pomoi?
- Nije mora nita - odgovorio je Gladni Joe. - Svakog mui
mora.
Yossarian je ve pomislio da ga je ulovio.
- Svake noi? - upitao je.
- A zato ne svake noi? - odvratio je Gladni Joe.
I najednom je sve to postalo razborito. Zbilja, zato ne
svake noi? Bilo je razborito derati se u muci svake noi. To
je bilo razboritije nego vladanje Applebya, koji se slijepo
pridravao propisa, pa je naloio Kraftu da naloi Yossarianu
da proguta svoje tablete atabrina prije leta preko mora,
poto Yossarian i Appleby nisu vie govorili jedan s drugim.
Gladni Joe bio je razboritiji i od Krafta koji je poginuo, koga
je surovo gurnuo u propast nad Ferrarom motor to je
eksplodirao, poto je Yossarian po drugi put poveo svoje jato
od est aviona na cilj. Aviopuk je ve sedmi dan za redom
promaivao most u Ferrari, mada je bio opremljen
ureajima za gaanje s pomou kojih su se bombe mogle
baciti u kacu s visine od tisuu i dvjesta metara, i mada je
prola cijela sedmica otkako se pukovnik Cathcart
dobrovoljno javio da e njegovi momci razoriti most u roku
od dvadeset i etiri sata. Kraft je bio suhonjav, bezazlen
deko iz Pennsylvanije koji je elio samo da bude omiljen, i
komu je bilo sueno da se razoara ak i u takvoj skromnoj i
nevrijednoj tenji. Umjesto da bude omiljen, bio je mrtav,
krvavo ugljevlje u barbarskoj gomili, i nitko ga nije uo u
onim posljednjim dragocjenim trenucima kad je avion bez
jednog krila padao kao kamen. ivio je kratko vrijeme ne
inei nikome zla, a onda se sruio u plamenu nad Ferrarom
na sedmi dan, dok se Bog odmarao, kad je McWatt okrenuo
avion i Yossarian ga poveo po drugi put na cilj, zato to se
Aarfy zbunio pa Yossarian nije uspio prvi put baciti bombe.

- ini se da se zbilja moramo vratiti, je li? - rekao je McWatt

neveselo preko unutranje veze.
- ini se da moramo - ree Yossarian.
- Moramo li? - ree McWatt.
- Aha.
- Ha, boe, ta se moe! - sroi McWatt.
I vratili su se dok su avioni u drugim jatima bezbrino kruili
u daljini, a dolje svi gromoglasni topovi divizije Hermanna
Gringa obasipali ovaj put granatama samo njih.
Pukovnik Cathcart bio je hrabar ovjek i nikad nije oklijevao
da dobrovoljno javi svoje Ijude za bilo koji cilj. Nije bilo cilja
koji bi njegovu aviopuku bio suvie opasan da ga napadne,
ba kao to u igri stolnog tenisa nije bilo lopte koja bi
Applebyu bila suvie teka da je ukroti. Appleby je bio dobar
pilot i natovjek u stolnom tenisu, imao je muhe u oima i
nikad nije izgubio ni jednog poena. Svega je dvadeset i
jedan servis bio dovoljan Applebyu da obruka svakog
protivnika. Njegova vjetina u stolnom tenisu bila je
legendarna, i Appleby je dobio svaku partiju koju je
zapoeo, sve do one veeri kad se Orr podnapio dina s
vonim sokom i svojim reketom razbio Applebyu elo, poto
mu je Appleby bio otro vratio svih prvih pet servisa. Orr je
bacio reket u njega, skoio na stol i zaletio se na drugi kraj
kao da skae udalj, i doekao se nogama pravo na
Applebyevu licu. Nastao je urnebes. Applebyu je bila
potrebna gotovo cijela minuta da se iupa iz Orrovih
uzvitlanih ruku i nogu i osovi se na noge drei Orra pred
sobom u zraku jednom rukom za koulju i spremajui se da
ga drugom akom usmrti, ali se u taj as umijeao Yossarian
i istrgao mu Orra iz ruku. Bila je to veer iznenaenja za
Applebya, koji je bio krupan kao Yossarian i isto toliko jak, i
koji je svom snagom udario Yossariana, to je poglavicu
Bijelog Halfoata proelo takvim radosnim uzbuenjem da se
okrenuo i raspalio pukovnika Moodusa po nosu, to je
generala Dreedlea ispunilo takvim njenim zadovoljstvom da
je naloio pukovniku Cathcartu da izbaci kapelana iz
oficirskog kluba i da poglavicu Bijelog Halfoata premjesti u

ator doktora Daneeke, gdje e dan i no biti pod lijenikim

nadzorom da sauva tjelesnu kondiciju, kako bi mogao opet
raspaliti pukovnika Moodusa po nosu kad god to general
Dreedle zatrai od njega. Katkad je general Dreedle dolazio
specijalno iz taba aviobrigade s pukovnikom Moodusom i
bolniarkom samo zato da mu poglavica Bijeli Halfoat raspali
zeta po nosu.
Poglavica Bijeli Halfoat bio bi mnogo radije ostao u
automobilskoj prikolici u kojoj je stanovao s kapetanom
Flumeom, utljivim, opsjednutim eskadrilskim oficirom za
informacije, koji je vei dio svake veeri provodio razvijajui
fotografije to ih je snimio toga dana da ih razaalje sa
saopenjima za tampu. Kapetan Flume provodio je najvie
vremena svake veeri radei u svojoj tamnoj komori, a onda
bi legao na leaj drei palce, s amajlijom oko vrata, i
nastojao svim silama da ostane budan. ivio je u smrtnom
strahu od poglavice Bijelog Halfoata. Kapetan Flume bio je
opsjednut idejom da e se jedne noi, kad on bude vrsto
spavao, poglavica Bijeli Halfoat priunjati njegovu leaju i
prefikariti mu vrat od uha do uha. Kapetan Flume saznao je
za tu ideju od samog poglavice Bijelog Halfoata, koji se
zaista jedne noi priuljao njegovu leaju, dok je on
drijemao, i proitao mu zlokobno da e mu jedne noi, dok
on, kapetan Flume, bude vrsto spavao, on, poglavica Bijeli
Halfoat, prefikariti vrat od uha do uha. Kapetan Flume se
sledio buljei razrogaenim oima pravo u oi poglavici
Bijelom Halfoatu, koje su se pijano krijesile svega nekoliko
centimetara pred njim.
- A zato? - protisnuo je jedva jedvice kapetan Flume.
- A zato ne? - bijae odgovor poglavice Bijelog Halfoata.
Poslije toga se svake noi kapetan Flume trudio da ostane
to dulje budan. Mora Gladnoga Joea bila mu je od
neprocjenjive pomoi. Sluajui napeto manijako zavijanje
Gladnoga Joea iz noi u no, kapetan Flume ga je zamrzio i
zaelio da se poglavica Bijeli Halfoat priulja jedne noi
njegovu leaju i prefikari njemu vrat od uha do uha. Zapravo
je kapetan Flume spavao kao zaklan gotovo svake noi i
samo je sanjao da je budan. Ti su snovi o bdjenju bili toliko

uvjerljivi da se svako jutro budio posve iscrpljen i odmah

ponovo zapadao u san.
Poglavica Bijeli Halfoat gotovo je zavolio kapetana Flumea
otkako se ovaj tako neobino preobrazio. Kapetan Flume je
one noi legao u postelju kao nadobudna ekstravertirana
linost, a sutradan je ujutro ustao iz nje kao pogruena
introvertirana linost, pa je poglavica Bijeli Halfoat ponosno
smatrao novoga kapetana Flumea za svoje vlastito djelo. On
nije uope kanio prefikariti kapetanu Flumeu vrat od uha do
uha. Prijetnja da e to uiniti bila je za njega puka ala, isto
kao i ono da e on umrijeti od upale plua, i isto kao to je
raspalio pukovnika Moodusa po nosu, ili kao to je izazivao
doktora Daneeku na indijansko rvanje. Kad bi svake noi
doteturao pijan do svog atora, poglavica Bijeli Halfoat elio
je jedino da odmah zaspi, ali esto nije mogao zaspati zbog
Gladnoga Joea. Poglavicu Bijelog Halfoata podilazili su srsi
od more Gladnoga Joea, pa je esto poelio da se netko
uulja u ator Gladnoga Joea, skine mu Hupleova maka s
glave i prefikari mu vrat od uha do uha, kako bi se svi u
eskadrili, osim kapetana Flumea, mogli poteno naspavati.
lako je poglavica Bijeli Halfoat i dalje lupao pukovnika
Moodusa po nosu za Ijubav generala Dreedlea, svejednako
je bio u nemilosti. U nemilosti je bio i major Major, komandir
eskadrile, koji je to saznao u isti mah kad je saznao da je
komandir eskadrile od pukovnika Cathcarta, koji je
dotutnjao u eskadrilu u svom dipu s pojaanim motorom
sutradan poto je major Duluth poginuo nad Perugiom.
Pukovnik Cathcart zaustavio je naglo dip koji je zacvilio
nekoliko centimetara pred usjekom eljeznike pruge, to ga
je razdvajao od kosog igralita koarke, s kojega su majora
Majora najposlije istjerali udarcima nogama i akama, i
guranjem, i kamenjem momci koji su mu bili malne postali
prijatelji.
- Vi ste novi komandir eskadrile - izderao se pukovnik
Cathcart preko usjeka na njega. - Ali nemojte misliti da to
ta znai, jer ne znai. To znai samo da ste novi komandir
eskadrile.
I pukovnik Cathcart otpraio je isto onako naglo kako je i
doao, okrenuvi dip tako da su se kotai strahovito

zavrtjeli i posuli pijeskom majora Majora. Major Major se

ukoio na tu vijest. Stajao je bez rijei, onako protegljast i
nezgrapan, s izlizanom loptom za koarku u dugakim
rukama, dok je sjeme kivnosti koje je tako brzo posijao
pukovnik Cathcart hvatalo korijen u vojnicima oko njega,
koji su s njim igrali koarku i koji su dopustili da se
sprijatelji s njima koliko nitko drugi prije toga. Bjeloonice
njegovih sanjarskih oiju rairile su se i ovlaile dok su mu
se usta eznutljivo i maloduno borila s poznatom,
nesavladivom osamljenou koja se opet irila oko njega kao
zaguljiva magla.
Kao i svi ostali oficiri u tabu aviopuka, osim majora
Danbyja, pukovnik Cathcart bio je zadojen demokratskim
duhom: on je vjerovao da su svi ljudi jednaki, pa je stoga
podjednako usrdno omalovaavao sve Ijude izvan taba
aviopuka. Usprkos tome, vjerovao je u svoje Ijude. Kao to
im je esto govorio u uionici, vjerovao je da su za najmanje
deset borbenih zadataka bolji od svake druge jedinice, i
smatrao da svi oni koji nemaju tu vjeru, koju je on usadio u
njih, mogu ii do sto avola. Ipak, jedini nain na koji su
mogli ii do sto avola, kao to je Yossarian saznao kad je
odletio u posjet bivem starijem vojniku Wintergreenu,
bijae da izvre jo deset borbenih zadataka.
- Ja to jo ne shvaam - prosvjedovao je Yossarian. - Ima li
doktor Daneeka pravo ili nema?
- Koliko je rekao?
- etrdeset.
- Daneeka je rekao istinu - priznade bivi stariji vojnik
Wintergreen. - Vi ne morate izvriti vie od etrdeset
borbenih zadataka, to se tie taba Dvadeset i sedme
zrane eskadre.
Yossarian je likovao.
- Onda ja mogu kui, nije li tako? Ja ih imam etrdeset i
osam.

- Ne, ne moe kui - ispravi ga bivi stariji vojnik

Wintergreen. - Jesi li ti lud, to ti je?
- Zato ne mogu?
- Kvaka 22.
- Kvaka 22 - Yossarian se zgranu. - Kakve to vraje veze ima
s Kvakom 22?
- Kvaka 22 - odgovorio je doktor Daneeka strpljivo kad je
Yossarian doletio natrag na Pianosu s Gladnim Joeom - kae
da uvijek mora uiniti ono to ti zapovjedi tvoj
pretpostavljeni.
- Ali Dvadeset i sedma eskadra kae da mogu kui kad
navrim etrdeset borbenih zadataka.
- Ali ti ne kau da mora kui. A propisi, bogme, kau da
mora izvriti svaki nalog. U tome je kvaka. Sve kad bi
pukovnik i krio naredbu Dvadeset i sedme eskadre tjerajui
te da izvri vie borbenih zadataka, morao bi ih izvriti, jer
bi inae bio kriv to nisi izvrio njegov nalog. A onda bi ti
tab Dvadeset i sedme zrane eskadre zbilja skoio za vrat.
Yossarian se skljoka od razoaranja.
- Onda zbilja moram izvriti pedeset borbenih letova, je li? protui.
- Pedeset i pet - ispravi ga doktor Daneeka.
- Kako pedeset i pet?
- Pedeset i pet zadataka, koliko sad pukovnik zahtijeva od
svih vas.
Gladnom Joeu kao da je pao kamen sa srca kad je uo to
kae doktor Daneeka, a usne su mu se razvukle u osmijeh.
Yossarian je zgrabio Gladnog Joea za guu i natjerao ga da
odmah odleti s njim opet do biveg starijeg vojnika
Wintergreena.

- to bi mi napravili - upitao je povjerljivim glasom - kad bih

odbio da letim?
- Vjerojatno bismo te strijeljali - odgovorio je bivi stariji
vojnik Wintergreen.
- Mi? - uzviknu Yossarian iznenaeno. - Kako to misli mi?
Otkad si ti na njihovoj strani?
- Ako tebe strijeljaju, ta misli, na ijoj u biti strani? odbrusi mu bivi stariji vojnik Wintergreen.
Yossarian se lecnu. Pukovnik Cathcart ga je opet preao.

7. McWATT
Obino je Yossarianov pilot bio McWatt koji je, brijui se
svako jutro u kriavim crvenim, istim pidamama pred
svojim atorom, pripadao udnovatim, ironinim i
nepojmljivim pojavama oko Yossariana. McWatt je
vjerojatno bio najlui borac od svih njih, jer je bio potpuno
duevno zdrav a ipak se nije tuio na rat. Bio je kratkonog,
pleat, nasmijeen mladi koji je neprekidno zvidukao
plesne melodije i otro praskao kartama kad ih je dijelio u
ajncu ili pokeru, dok Gladni Joe nije napokon, pod
kumulativnim utjecajem tih prasaka, zapao u drhtav oaj i
stao se derati na njega da prestane praskati kartama.
- Pasja ti mati, ti to ini samo zato to to mene smeta zaurlao je Gladni Joe bijesno dok ga je Yossarian zadravao
rukom umirujui ga. - Jedino zato on to radi, zato to voli
kad ja viem. Pasja mu mati gadna!
McWatt je pokajniki nabrao svoj njeni, pjegavi nos i
obeao da nee vie praskati kartama, ali je uvijek
zaboravljao na to obeanje. McWatt je nosio upave papue
uz crvene pidame i spavao izmeu svjee izglaanih plahta
u bojama, kao to je bila ona iju mu je polovicu Milo
otkupio od nacerenog lopova sladokusca ni za jednu od
datula s koticama koje je Milu pozajmio Yossarian. McWatta
se snano dojmio Milo koji je, na veselje kaplara Snarka,
njegova kuhinjskog pomonika, ve kupovao jaja po sedam
centa, a prodavao ih po pet. Ali McWatta se nije nikad Milo
toliko dojmio koliko se Mila dojmila svjedodba koju je
Yossarian dobio radi svoje jetre od doktora Daneeke.
- ta je to? - uzviknuo je Milo u strahu kad je ugledao
golemu kutiju od valovite Ijepenke, punu paketia suha voa
i limenki vonih sokova i slatkia, to su se dvojica teaka,
koje je major -de Coverley oteo za svoju kuhinju, spremala
da odnesu u Yossarianov ator.
- Ovo je kapetan Yossarian, gospodine porunie - ree
kaplar Snark smijuljei se nadmono. Kaplar Snark bio je
intelektualni snob koji je drao da je odmakao dvadeset
godina ispred svoga doba, pa nije uivao to kuha za mase.

- Ima pismo od doktora Daneeke, prema kojem ima pravo

na voe i vone sokove koliko ga volja.
- ta je to? - uzviknuo je Yossarian kad je Milo problijedio i
zateturao.
- Ovo je porunik Milo Minderbinder, gospodine kapetane ree kaplar Snark namigujui mu podrugljivo. - Jedan od
naih novih pilota. Postavljen je za upravitelja menze dok
ste vi bili u bolnici.
- ta je to? - uzviknuo je McWatt kasno poslije ^podne, kad
mu je Milo pruio polovicu njegove plahte.
- To je polovica plahte koja vam je jutros ukradena protumai Milo odajui nervozno zadovoljstvo samim sobom
i trzajui brzo svojim riim brkovima. - Kladio bih se da
niste ni znali da vam je ukradena.
- Zato bi tko ukrao polovicu plahte? - zapita Yossarian.
Milo se smete.
- Niste me razumjeli - prosvjedovao je. Yossarian nije
razumio ni zato se Milo tako oajniki bori da dobije udio u
pismu doktora Daneeke koje je bilo kristalno jasno. Dajte
Yossarianu suha voa i vonih sokova koliko god hoe,
napisao je doktor Daneeka. Kae da ima proces na jetri.
- Ovakvo pismo - mrmljao je Milo potiteno - moglo bi
upropastiti svakog upravitelja menze na svijetu. - Milo je
doao u Vossarianov ator samo zato da ponovo proita to
pismo, a pratio je svoju kutiju izgubljenih ivenih namirnica
kroz eskadrilu kao alobnik. - Moram vam dati koliko god
zatraite. Pa u pismu ak ne pie ni da morate sami pojesti
sve to voe.
- I dobro je to ne pie - ree mu Yossarian - jer ga ja uope
ne jedem. Ja imam proces na jetri.
- Ah, da, zaboravio sam - ree Milo snizivi smjerno glas. Je li vam loe?
- Upravo onoliko koliko treba - odgovori Yossarian veselo.

- A, tako - ree Milo. - A ta to znai?

- To znai da ne bi moglo biti bolje...
- ini mi se da vas ne razumijem.
- ... A da ne bude gore. Je li vam sad jasno?
- Jest, sad mi je jasno. Ali jo mi se ini da vas ne
razumijem.
- Ama, neka vas to ne zabrinjava! Pustite radije neka
zabrinjava mene. Znate, ja zapravo nemam proces na jetri.
Imam samo simptome. Imam Gamett-Fleischakerov
sindrom.
- A, tako - ree Milo. - A ta je to Gamett-Fleischakerov
sindrom?
- Proces na jetri.
- A, tako - ree Milo i uze umorno trljati svoje crne obrve
odajui bol, kao da eka da proe neka muna nelagoda
koju osjea. - Ako je tako - nastavi napokon - mislim da
zbilja morate paziti to jedete, nije li tako?
- I te kako moram paziti - ree mu Yossarian. - Nije lako
doi do dobrog Gamett-Fleischakerova sindroma i ja ne
elim da ga upropastim. Zato i ne jedem uope voe.
- E, sad mi je jasno - ree Milo. - Voe kodi vaoj jetri?
- Ne, nego voe ini dobro mojoj jetri. Zato ga i ne jedem.
- Pa, ta onda radite s voem? - zapita Milo probijajui se
uporno kroz sve veu zbrku da izbaci pitanje koje mu je bilo
na jeziku. - Prodajete li ga?
- Dijelim ga.
- Kome? - viknu Milo glasom koji je pucao od zdvojnosti.
- Svakome tko ga eli - uzvrati mu Yossarian povikom.

Milo zakuka dugo i sjetno i ustuknu glavinjajui, a pepeljasto

mu se lice iznenada osu gracima znoja. Cupkao je
rastreseno svoj nesretni brk drui kao prut na vodi.
- Mnogo dajem Dunbaru - nastavi Yossarian.
- Dunbaru? - jeknu Milo oamueno.
- Jest. Dunbar moe jesti koliko mu srce eli, a to mu ne ini
ni najmanje dobro. Ja samo ostavim kutiju ondje, na
otvorenom, da svatko uzme koliko hoe. Aarfy dolazi po
suhe ljive, jer kae da u menzi nikad ne dobije dosta suhih
ljiva. Mogli biste to malo ispitati kad naete vremena, jer
nije nimalo ugodno kad se Aarfy ovuda mota. Kad god je
zaliha na izmaku, samo naloim kaplaru Snarku neka me
opet opskrbi. Nately uvijek ponese cio teret voa sa sobom
kad ide u Rim. On je zaljubljen ondje u neku kurvu koja
mene mrzi, a on je nimalo ne zanima. Ona ima malu sestru
koja ih nikad ne ostavlja same u krevetu, a stanuju u
jednom stanu s nekim starcem i babom i masom drugih
djevojaka sa zgodnim debelim bedrima, koje se isto tako
neprestano zezaju okolo. Nately im uvijek odnese punu
kutiju voa.
- Prodaje im ga?
- Ne, poklanja im ga.
Milo se namrti.
- Pa, ovaj, ini mi se da je onda vrlo iroke ruke prema
njima - napomenu on bez traka oduevljenja.
- Jest, vrlo je iroke ruke - potvrdi Yossarian.
- I uvjeren sam da je sve potpuno ispravno - ree Milo - jer
je voe vae kad ga jedanput dobijete od mene. Vjerujem
da su u ovako tekim prilikama ti Ijudi sretni to ga mogu
dobiti.
- Jesu, sretni su - uvjeravae ga Yossarian. - One dvije
djevojke prodaju sve voe na crnoj burzi, pa za novac koji
dobiju kupuju neukusan nakit i jeftin parfem.

Milo dignu bre glavu.

- Nakit! - uskliknu. - Nisam to znao. Poto plaaju jeftin
parfem?
- Starac kupuje za svoj dio isti viski i pornografske slike.
On je razvratnik.
- Razvratnik?
- Ne biste vjerovali.
- Je li u Rimu dobro trite za pornografske slike? - pripita
Milo.
- Ne biste vjerovali. Uzmite, na primjer, Aarfyja. Poznajui
ga, ne biste nikad to pomislili, je li?
- Da je razvratnik?
- Ne, nego da je navigator. Poznajete kapetana Aardvaarka,
je li? To je onaj gala momak koji vam je, kad ste prvi put
doli u eskadrilu, pristupio i rekao: "Aardvaark me zovu, a
bez navigacije ne mogu." Lula mu je bila u zubima i
vjerojatno vas je pitao na kojem ste koledu studirali.
Poznajete li ga?
Milo ga nije sluao.
- Hajde da se uortaimo - izlanuo je umolno.
Yossarian je odbio, iako nije nimalo sumnjao da bi mogli
postupati s kamionima voa kako bi god htjeli, kad bi ih
Yossarian jednom nabavio iz menze s pomou pisma doktora
Daneeke. Milo se pokunjio, ali je od toga trenutka
povjeravao Yossarianu svaku svoju tajnu, osim jedne,
prosuujui mudro da svatko tko nee da krade domovini,
nee da krade nikome. Milo je povjerio Yossarianu sve svoje
tajne osim mjesta gdje je u brdima poeo zakopavati novac,
otkako se jednom vratio iz Smirne s punim avionom
smokava i uo od Yossariana da je neki vojni istraitelj
stigao u bolnicu. Milu, koji je bio toliko lakouman te se
dobrovoljno javio da bude upravitelj menze, bio je taj
poloaj svetinja.

- Ja nisam ak ni znao da ne serviramo dovoljno suhih ljiva

- priznao je toga prvog dana. - Valjda zato to sam jo
novajlija. Porazgovarat u o tome sa svojim glavnim efom
kuhinje.
Yossarian ga otro pogleda.
- Kakvim glavnim efom kuhinje? - priupita. - Vi nemate
glavnog efa kuhinje.
- S kaplarom Snarkom - protumai Milo odvraajui pogled
kao da je neto kriv. - On je jedini ef kuhinje kojeg imam,
iako se nadam da u ga prebaciti u administraciju. Rekao bih
da je kaplar Snark malo previe sklon stvaralatvu. On misli
da je funkcija kuhinjskog pomocnika neka vrsta umjetnike
forme, pa se uvijek tui kako mora prostituirati svoj talent.
A nitko od njega ne trai tako neto! Da, zbilja, znate li vi
moda zato je on spao na in kaplara, i sad je samo
kaplar?
- Znam - ree Yossarian. - Potrovao je cijelu eskadrilu.
Milo opet problijedje.
- ta je napravio?
- Sasjeckao je na stotine vojnih sapuna u batatu samo zato
da pokae da momci imaju filistarski ukus i da ne znaju ta
je dobro. Svi su se momci u eskadrili razboljeli. Borbeni
zadaci su bili odgoeni.
- Tako, dakle! - uskliknu Milo stisnuvi usne u znak
neodobravanja. - Sigurno je ustanovio da je pogrijeio, je li?
- Naprotiv - ispravi ga Yossarian. - Ustanovio je da je imao
pravo. Smazali smo pune tanjure i traili jo. Svi smo znali
da smo se razboljeli, ali nismo imali pojma da smo otrovani.
Milo dvaput frknu od uasa, kao kakav kudrav mrk zec.
- Ako je tako, onda bih ga svakako htio prebaciti u
administraciju. Ja ne elim da se to slino dogodi dok sam
ja na ovoj dunosti. Znate - povjeri se ozbiljno - ja se
nadam da u Ijudima u ovoj eskadrili dati najbolju hranu na

cijelom svijetu. To je zbilja cilj vrijedan truda, je li? Ako

upravitelj menze ne puca tako visoko, meni se ini da onda
nema prava da bude upravitelj menze. Ne mislite li i vi tako?
Yossarian se polako okrenu i upre u Mila pogled pun ispitljiva
nepovjerenja. Vidio je pred sobom priprosto, iskreno lice
koje nije bilo sposobno za prepredenost ni za podmuklost,
estito, otvoreno lice s razjedinjenim krupnim oima, riom
kosom, crnim obrvama i nesretnim crvenkastosmeim
brkovima: Milo je imao dugaak, tanak nos s njukavim,
vlanim nosnicama to su bile okrenute otro nadesno i
uvijek upravljene na suprotnu stranu od one na koju je
inae gledao. Bilo je to lice ovjeka oeliena potenja koji
nije mogao svjesno kriti moralna naela na kojima je
poivala njegova estitost, ba kao to se nije mogao
prometnuti u odvratnu abu krastau. Jedno je od tih
moralnih naela bilo da nije nikakva grehota zaraunati robu
najvie koliko trite moe podnijeti. Bio je podloan
strahovitim paroksizmima pravedna gnjeva, pa se i te kako
razgnjevio kad je doznao da je stigao vojni istraitelj i da
njega trai.
- Ma ne trai on vas - ree Yossarian kuajui ga umiriti. On trai nekoga u bolnici tko je potpisivao Washingtona
Irvinga na pismima koja je cenzurirao.
- Ja nisam nikad potpisivao Washingtona Irvinga ni na
kakvim pismima - ustvrdi Milo.
- Naravno da niste.
- Ali, to je samo smicalica kojom bi me htjeli prisiliti da
priznam da zaraujem pare na crnoj burzi. - Milo se estoko
povue za upavi pramen svojih izblijedjelih brkova. - Ne
volim takve tipove. Uvijek neto njukaju oko Ijudi kao to
smo mi. Zato vlast ne pograbi za iju biveg redova
Wintergreena ako eli uiniti neko dobro? On ne potuje
propise ni odredbe i neprestano mi obara cijene.
Milovi brkovi bili su nesretni zato to im odvojeni kraci nisu
nikad bili jednaki. Bili su kao Milove razjedinjene oi koje
nisu nikad gledale u isto vrijeme u isti predmet. Milo je vidio
vie stvari nego veina Ijudi, ali nije vidio ni jednu od njih

posve jasno. Nasuprot njegovoj reakciji na vijest da je

stigao vojni istraitelj, sasluao je mirno i hrabro Yossariana
kad mu je ovaj rekao da je pukovnik Cathcart povisio broj
borbenih zadataka na pedeset i pet.
- Rat je - ree. - I nema smisla jedikovati zbog broja
borbenih zadataka koje moramo izvriti. Ako pukovnik kae
da moramo izvriti normu od pedeset i pet letova, onda je
moramo izvriti.
- E pa, ja je ne moram izvriti - ustvrdi Yossarian.
- Ja u se obratiti majoru Majoru.
- Kako ete mu se obratiti? Major Major nikoga ne prima.
- Onda u se vratiti u bolnicu.
- Upravo ste se vratili iz bolnice prije deset dana - podsjeti
ga prijekorno Milo. - Ne moete stalno bjeati u bolnicu kad
god se neto dogodi to se vama ne svia. Nego, najbolje e
biti da se izvri norma. To nam je dunost.
Milo je imao krute obzire koji mu ak nisu doputali da
pozajmi paket datula s koticama iz menze onoga dana kad
je McWattu bila ukradena plahta, jer je sva hrana u menzi
bila jo dravno vlasnitvo.
- Ali ih mogu pozajmiti od vas - protumai on Yossarianu jer je sve ovo voe vae kad ga dobijete od mene na
temelju pisma doktora Daneeke. Vi moete initi s njim to
vas je volja, ak ga moete i prodati uz veliku dobit,
umjesto da ga dijelite badava. Hoete li da to radimo
zajedno?
- Neu.
Milo odustade.
- Onda mi pozajmite paketi datula s koticama - zamoli ga.
- Vratit u vam ih. Potenja mi da u vam ih vratiti, a dobit
ete i neto pride.

Milo je odrao rije i, kad se vratio s neotvorenim paketiem

datula i s nacerenirn lopovom sladokuscem koji je bio ukrao
plahtu iz McWattova atora, dao je Yossarianu etvrtinu
McWattove ute plahte. Taj je komad plahte pripadao sad
Yossarianu. On ga je zaradio dok je drijemao, iako nije znao
kako ga je zaradio. A nije znao ni McWatt.
- ta je to? - uzviknuo je McWatt buljei u nedoumici u
rasparanu polovicu plahte.
- To je polovica one plahte koja vam je jutros ukradena protumai Milo. - Kladio bih se da niste ni znali da vam je
ukradena.
- Zato bi tko ukrao polovicu plahte? - pripita Yossarian.
Milo se smete.
- Niste me razumjeli - prosvjedovao je. - On je ukrao itavu
plahtu, a ja sam je otkupio od njega paketiem datula s
koticama koje ste vi uloili. Zato je vama pripala etvrtina
plahte. Vama se va ulog i te kako isplatio, pogotovo zato
to vam vraam sve datule do jedne koje ste mi dali. Zatim se Milo obrati McWattu. - Vama je pripala polovica
plahte zato to je u poetku bila itava vaa, i ja bogami ne
razumjem to se vi bunite, jer ne biste dobili ni komadia da
vam kapetan Yossarian i ja nismo pritekli u pomo.
- Tko se buni? - uskliknu McWatt. - Ja samo razmiljam to
u s polovicom plahte.
- Svata moete s polovicom plahte - uvjeravae ga Milo. Preostalu etvrtinu plahte zadrao sam za sebe kao nagradu
za svoj pothvat, rad i inicijativu. To nije za mene, znate,
nego za sindikat. Eto ta jo moete uiniti s vaom
polovicom plahte. Moete je ostaviti sindikatu i pratiti kako
joj raste vrijednost.
- Kakvom sindikatu?
- Sindikatu koji bih ja htio osnovati jednoga dana da bih
vam svima mogao dati hranu kakvu zasluujete.
- Htjeli biste osnovati sindikat?

- Jest, tako je. Zapravo ne sindikat, nego emporij. Znate li

to je to emporij?
- To je mjesto gdje se kupuje, nije li tako?
- I prodaje - nadopuni ga Milo.
- I prodaje.
- Oduvijek sam elio da imam emporij. ovjek moe svata
kad ima emporij. Ali ga treba imati.
- Vi elite emporij?
- I da svaki pojedinac ima svoj udio.
Yossarian je bio jo zbunjen, jer je ovo bio poslovan
razgovor, a njega je mnogo ta u poslovnim razgovorima
uvijek zbunjivalo.
- Dopustite da vam ponovo pokuam objasniti predloi
Milo odajui sve veu nestrpljivost i razdraljivost i upirui
prstom u lopova sladokusca koji se jo cerio pokraj njega. Ja sam znao da je njemu vie stalo do datula nego do
plahte. Kako ne razumije ni rijei engleski, pazio sam da se
o svemu dogovorimo na engleskom.
- Zato ga niste jednostavno udarili po glavi i oduzeli mu
plahtu? - upita ga Yossarian.
Milo dostojanstveno stisnu usne i zavrtje glavom.
- To nipoto ne bi bilo pravo - prekori ga odluno. - Sila je
zla, a od dva zla nikad dobro. Ja sam postupio mnogo bolje.
Kad sam mu pruio datule i posegnuo za plahtom, on je
vjerojatno mislio da mu predlaem da se trampimo.
- A to ste zapravo uinili?
- Zapravo mu jesam predloio da se trampimo, ali kako on
ne razumije engleski, ja to uvijek mogu poricati.
- A ako se naljuti i zatrai datule?

- Pa, jednostavno emo ga udariti po glavi i oduzeti mu ih odgovori Milo bez dvoumljenja. Zatim svrnu pogled s
Yossariana na McWatta, pa opet na Yossariana. - Ja zbilja ne
shvaam to se vi svi bunite. Svi smo dobro proli. Svi smo
zadovoljni osim ovog lopova; ali nema smisla da zbog njega
taremo sebi glavu, jer on ak ne zna ni na jezik i zasluio je
to god dobije. Kako to ne razumijete?
Yossarian nije jo razurnio ni kako Milo moe kupovati jaja
na Malti po sedam centa, a prodavati ih uz dobit na Pianosi
po pet centa.

8. POTPORUNIK SCHEISSKOPF
ak ni Clevinger nije razumio kako je to Milo mogao, a
Clevinger je inae sve znao. Clevinger je znao sve o ratu,
osim zato bi Yossarian morao poginuti a kaplar Snark ostati
iv, ili zato bi kaplar Snark morao poginuti a Yossarian
ostati iv. Bio je to gadan i prljav rat, i Yossarian je mogao
biti bez njega - ivjeti vjeno, moda. Samo e neznatan dio
njegovih sunarodnjaka dati ivote da se rat dobije, a on nije
teio da bude meu njima. Poginuti ili ne poginuti, bilo je
pitanje, a Clevinger je malaksao trudei se da odgovori na
nj. Historija nije zahtijevala Yossarianovu preranu smrt,
pravda je mogla biti zadovoljena bez nje, napredak nije
zavisio od nje, pobjeda nije bila uvjetovana njome. Bilo je
nuno da ljudi ginu; ipak, koji e ljudi poginuti, ovisilo je o
prilikama, a Yossarian nije bio voljan da bude rtva prilika.
Ali takav je bio rat. Gotovo jedino to je mogao rei u prilog
ratu bilo je da dobro plaa i da je izbavio djecu od pogubnog
utjecaja roditelja.
Clevinger je toliko znao zato to je Clevinger bio genij koji je
patio od lupanja srca i lako blijedio. Bio je nezgrapan,
protegljast mornak izgladnjelih oiju. Dok je studirao na
Harvardu, osvojio je nagrade u gotovo svim predmetima, a
jedini razlog to nije osvojio nagrade u svim predmetima bio
je to je bio previe zauzet potpisivanjem peticija,
raznoenjem peticija i osporavanjem peticija, pristupanjem
debatnim klubovima i istupanjem iz debatnih klubova,
prisustvovanjem omladinskim kongresima, demonstriranjem
protiv drugih omladinskih kongresa i organiziranjem
studentskih odbora za zatitu otputenog nastavnog osoblja.
Svi su se slagali u miljenju da e Clevinger daleko dotjerati
u akademskom svijetu. Ukratko, Clevinger je bio jedan od
onih ljudi koji su veoma inteligentni i nerazumni, a to su
znali svi osim onih koji su to ubrzo spoznali.
Ukratko, bio je blesan. On se esto inio Yossarianu kao
jedan od onih ljudi koji vise po muzejima suvremene
umjetnosti, s obadva oka na jednoj strani lica. To je,
naravno, bila iluzija koja je potjecala iz Clevingerove
sklonosti da bulji netremice u jednu stranu pitanja a da

nikad ne vidi drugu stranu. U politici je bio filantrop koji je

razlikovao ljevicu od desnice i koji je bio nezgodno
priklijeten izmedu njih. Neprestano je branio prijatelje
komuniste pred njihovim neprijateljima desniarima, a
prijatelje desniare pred njihovim neprijateljima
komunistima, pa ga ni jedni ni drugi nisu mogli iva vidjeti i
nisu ga ni pred kim branili, jer su smatrali da je blesav.
On je bio vrlo ozbiljan, vrlo revan i vrlo savjestan blesan. S
njim ovjek nije mogao ii u kino a da se poslije ne uplete u
prepirku oko uivanja, Aristotela, univerzalija, poruka i
dunosti kinematografije kao umjetnike forme u
materijalistikom drutvu. Djevojke koje je vodio u kazalite
morale su priekati do prve pauze da saznaju od njega
gledaju li dobar ili lo komad, ali su tada odmah saznale. On
je bio borben idealist koji je vojevao protiv rasne
netrpeljivosti tako to je pred njenim pojavama padao u
nesvijest. Znao je sve o knjievnosti, samo nije znao uivati
u njoj.
Yossarian mu je htio pomoi.
- Nemoj biti blesav - savjetovao je Clevingeru dok su
obadvojica bili vojni pitomci u Santa Ani, u Kaliforniji.
- Rei u mu - ostajao je Clevinger pri svome dok su sjedili
visoko na tribinama iznad pomonog vjebalita i gledali
potporunika Scheisskopfa kako bijesno hoda gore-dolje,
kao kakav golobradi Lear.
- Zato ba meni? - jadikovao je potporunik Scheisskopf.
- uti, idiote! - savjetovao je Yossarian ujaki Clevingeru.
- Ti ne zna to govori - prigovori mu Clevinger.
- Znam toliko da utim, idiote.
Potporunik Scheisskopf upao je kosu i krgutao zubima.
Gumenasti obrazi tresli su mu se od navale tjeskobe. Nije
znao to bi s eskadrilom pitomaca slabog borbenog morala,
koji su grozno stupali na paradnom natjecanju koje se
odravalo svaku nedjelju poslije podne. Moral im je bio slab

zato to nisu eljeli stupati na paradi svaku nedjelju poslije

podne, i zato to im potporunik Scheisskopf nije dopustio
da izmeu sebe izaberu sobne starjeine, nego ih je sam
odredio.
- Ja elim da mi netko kae preklinjao ih je sve
potporunik Scheisskopf kao da se moli Bogu. - Ako sam ja
zbog bilo ega kriv, elim da mi kaete.
- On eli da mu netko kae ree Clevinger.
- On eli da svi ute, idiote - odgovori mu Yossarian.
- Pa, zar ga nisi uo? - tjerao je Clevinger svoje.
- uo sam ga - odgovori Yossarian. - uo sam ga kako je
vrlo glasno i vrlo jasno rekao neka svi drimo jezik za
zubima ako smo pametni.
- Neu vas kazniti - kleo se potporunik Scheisskopf.
- Kae da me nee kazniti - ree Clevinger.
- Ukopit e te - ree Yossarian.
- Kunem se da vas neu kazniti - ree potporunik
Scheisskopf. - Bit u zahvalan onome tko mi kae istinu.
- Zamrzit e te - ree Yossarian. - Mrzit e te dok bude iv.
Potporunik Scheisskopf zavrio je bio kolu za rezervne
oficire i bilo mu je prilino drago to je izbio rat, jer je sad
mogao svaki dan nositi oficirsku uniformu i obraati se
rijeju momci odsjenim, vojnikim glasom oporima
djece, koji bi mu dopali aka svakih osam sedmica na putu
do klaonice. Bio je ambiciozan i ozbiljan taj potporunik
Scheisskopf, trijezno se odnosio prema svojim
odgovornostima i smjekao se samo kad bi se neki njegov
suparnik, oficir u bazi zranih snaga u Santa Ani, razbolio od
neke podmukle bolesti. Imao je slab vid i kroninu upalu
sinusa, zbog ega mu je rat bio posebno uzbudljiv, jer se
nije morao bojati da e ga poslati na ratite. Najbolje je kod
njega bila njegova ena, a najbolje je kod njegove ene bila
njena prijateljica, Dori Duz, koja se tucala kad god je mogla

i koja je nosila uniformu pripadnice enskog korpusa, koju je

ena potporunika Scheisskopfa svake nedjelje oblaila i
svake nedjelje svlaila za ljubav svakom pitomcu u muevoj
eskadrili koji bi je poelio.
Dori Duz bila je ivahna mala kurvica bakrenozelene i zlatne
boje, koja se najradije tucala po spremitima alata,
telefonskim govomicama, svlaionicama i autobusnim
stanicama. Malo ta nije iskusila, a jo je manje bilo onoga
to ne bi htjela iskuati. Bila je bestidna, vitka i agresivna
devetnaestogodinjakinja. Slomila je na desetke ega i
nagnala mnoge mukarce da ujutro mrze sami sebe zbog
toga kako ih je nala, upotrijebila i odbacila. Yossarian ju je
volio. tosala se fantastino, a smatrala je da je on tek
prosjean. Volio je dodir gipkih miia ispod njene koe gdje
god ju je dotaknuo onaj jedini put kad mu je dala. Yossarian
je toliko volio Dori Duz da nije mogao da se ne baci
strastveno na enu potporunika Scheisskopfa svaku
sedmicu, da se osveti potporuniku Scheisskopfu zbog toga
kako se potporunik Scheisskopf osveivao Clevingeru.
ena potporunika Scheisskopfa osveivala se potporuniku
Scheisskopfu zbog nekog njegova nezaboravnog zloina
kojeg se vie nije mogla sjetiti. Bila je debeljukasta,
rumena, mlitava ena koja je itala dobre knjige i
neprestano opominjala Yossariana neka ne bude takav
malograanin. Nikad nije bila bez kakve dobre knjige, ak ni
kad je leala u postelji bez iega na sebi osim Yossariana i
znake za raspoznavanje Dori Duz. Dosaivala je
Yossarianu, ali je on i nju volio. Bila je luda matematiarka
koja je diplomirala na ekonomskom fakultetu u Whartonu i
koja nije znala izbrojiti svaki mjesec do dvadeset i osam a
da ne pogrijei.
- Dragi, opet emo dobiti bebu - rekla bi svaki mjesec
Yossarianu.
Ti nisi, bogami, normalna odgovorio bi on.
Ozbiljno ti kaem, bebu nije se dala ona.
I ja tebi ozbiljno kaem.

 Dragi, opet emo dobiti bebu rekla bi muu.

Nemam vremena progunao bi mrzovoljno potporunik
Scheisskopf. - Zar ne zna da se spremamo za paradu?
Potporuniku Scheisskopfu bilo je mnogo stalo do toga da
pobijedi na paradi i da izvede Clevingera pred disciplinski
sud, pod optubom da je kovao urotu da se zbace sobne
starjeine koje je odredio potporunik Scheisskopf. Clevinger
je bio mutikaa i sveznalica. Potporunik Scheisskopf je znao
da bi Clevinger mogao zakuhati jo grdniju kau kad ga ne
bi drao na oku. Juer su posrijedi bile sobne starjeine;
sutra bi mogao biti svijet. Clevinger je imao pameti, a
potporunik Scheisskopf je zapazio da su pametni ljudi
skloni da se katkad prave prilino vani. Takvi su ljudi
opasni, pa su ak i nove sobne starjeine kojima je
Clevinger pomogao pri unapreenju jedva ekali da svjedoe
protiv njega i da ga raskrinkaju. Dokazni materijal protiv
Clevingera bio je prikupljen. Jedino je jo nedostajalo neto
zbog ega bi ga mogli optuiti.
To nije moglo biti nita u vezi s paradama, jer je Clevinger
shvaao parade gotovo isto tako ozbiljno kao i sam
potporunik Scheisskopf. Momci su ispadali na paradu svaku
nedjelju rano poslije podne i jedva se nekako postrojili u
dvanaestoredove pred kasarnom. Stenjui od mamurluka,
epali su idui ukorak do svog mjesta na glavnom
vjebalitu, gdje su nepomino stajali na ezi po sat-dva s
momcima iz ezdeset ili sedam-deset ostalih eskadrila
pitomaca, dok ih nije dovoljno kolabiralo. Na rubu tratine
stajao je red kola hitne pomoi i ekipe izvjebanih nosilaca
ranjenika s radio-ureajima na leima. Na krovovima kola
hitne pomoi bili su izviai s dalekozorima. Statistiar je
vodio evidenciju. Cijelu ovu fazu operacije nadzirao je
sanitetski oficir koji je imao smisla za knjigovodstvo i koji je
mjerio puls i provjeravao statistiarevu evidenciju. im bi se
sakupilo dovoljno onesvijetenih ljudi u kolima hitne pomoi,
sanitetski oficir dao bi znak kapelniku da glazba zasvira i da
se parada zavri. Eskadrile su jedna za drugom stupale
vjebalitem, izvodile teak zaokret oko tribine i stupale
opet natrag do kasarni.

Svaku su eskadrilu ocjenjivali dok je stupala pored tribine,

na kojoj je nadut pukovnik s velikim debelim brkovima
sjedio s ostalim oficirima. Najbolja eskadrila u svakom puku
dobivala je utu zastavicu na koplju koja je bila potpuno
bezvrijedna. Najbolja eskadrila u bazi dobivala je crvenu
zastavicu na duem koplju koja je vrijedila jo manje, jer je
motka bila tea pa ju je bilo jo mukotrpnije vui po cijelu
sedmicu, dok je idue sedmice ne bi dobila neka druga
eskadrila. Yossarianu je zamisao o zastavicama kao
nagradama bila besmislena. Nikakve pare nisu bile vezane
uz njih, nikakve klasne povlastice. Poput olimpijskih medalja
i teniskih trofeja, one nisu znaile nita drugo doli da je
njihov vlasnik uinio vjetije nego itko drugi neto od ega
nitko nije imao nikakve koristi.
Same su mu se parade inile jednako besmislene. Yossarian
nije trpio parade. Parade su podsjeale ovjeka na rat. Nije
trpio da ih uje, nije trpio da ih vidi, nije trpio da zadravaju
promet. Nije trpio da sudjeluje u njima. Bilo je gadno ve i
to to je bio avijatiki pitomac, a kamoli to se morao drati
kao vojnik na uasnoj ezi svaku nedjelju poslije podne. Bilo
je gadno ve i to to je bio avijatiki pitomac, jer je sad bilo
oito da se rat nee svriti prije nego to se zavri obuka. A
to je bio jedini razlog zbog kojeg se prvenstveno javio za
oficirsku kolu. Kao vojnik koji se javio za avijatiarsku
oficirsku kolu, pred njim su bile sedmice i sedmice ekanja
da ga uvrste u jednu klasu, pa sedmice i sedmice da se izui
za bombardera-strijelca i navigatora, zatim sedmice i
sedmice operativne obuke da se pripremi za dunost na
ratitu. Tada se jedva moglo zamisliti da e rat toliko trajati,
jer je Bog bio na njegovoj strani, kao to su mu rekli, a Bog
je, kao to su mu takoer rekli. mogao sve to je htio. Ali se
rat nije jo bio nipoto svrio, a njegovo se obuavanje
bliilo kraju.
Potporunik Scheisskopf oajniki je udio da pobijedi na
paradi, i sjedio je do kasno u no radei oko toga dok ga je
ena zaljubljeno ekala u postelji traei u Krafft-Ebingovoj
knjizi svoje omiljene pasuse. On je itao knjige o stupanju.
Baratao je cijelim kutijama vojnika od okolade dok mu se
nisu rastopili u rukama, a onda je rasporeivao u
dvanaestoredove garnituru kauboja od plastike, koju je

naruio potom na lano ime i drao obdan pod kljuem da

ih nitko ne vidi. Pokazalo se da ne moe bez Leonardovih
anatomskih studija. Jedne je veeri osjetio potrebu za ivim
modelom pa je naloio eni da stupa po sobi.
- Gola? - pripitala je ona puna nade.
Potporunik Scheisskopf lupio se zdvojno dlanovima po
oima. Nesrea potporunika Scheisskopfa bila je to je ivio
prikovan uz enu koja od svojih prljavih, seksualnih elja
nije vidjela gigantsku borbu za neim neosvojivim, u koju se
plemenit ovjek mogao junaki upustiti.
- Zato me nikad ne izbiuje? - zapitala ga je jedne noi
durei se.
- Zato to nemam vremena - obrecnuo se on nestrpljivo na
nju. - Nemam vremena. Zar ne zna da se spremamo za
paradu?
I doista nije imao vremena. Ve je bila nedjelja i preostalo je
svega sedam dana u sedmici da se spremi za iduu paradu.
Nije imao pojma kud mu je vrijeme odlazilo. Zavrivi na tri
parade uzastopce na posljednjem mjestu, potporunik
Scheisskopf stekao je nezgodnu reputaciju pa je razmatrao
svaku mogunost rehabilitacije, ak i da pribije
dvanaestoricu u svakom redu za dugaku gredu od suhe
hrastovine, dimenzije pet centimetara na deset, ne bi li
ostali u redu. Taj je plan bio neostvariv, jer vojnici ne bi
mogli skrenuti za devedeset stupnjeva osim ako se ne bi
svakom od njih umetnuo u krsta zglob od niklove legure, a
porunik Scheisskopf nije uope vjerovao da bi dobio od
intendanta toliko zglobova od niklove legure niti da bi
pridobio za suradnju kirurge u bolnici.
Tjedan dana poto je potporunik Scheisskopf posluao
Clevingerov savjet i dopustio ljudima da sami izaberu sobne
starjeine, eskadrila je osvojila utu zastavicu. Potporunik
Scheisskopf bio je toliko ponesen tim neoekivanim
uspjehom da je kopljem zastavice odalamio enu otro po
glavi, kad ga je pokuala odvui u postelju da to proslave
oitovanjem prezira prema seksualnim obiajima nie
srednje klase u zapadnoj civilizaciji. Idueg tjedna eskadrila

je osvojila crvenu zastavicu, pa se potporunik Scheisskopf

izbezumio od oduevljenja. A tjedan dana iza toga njegova
je eskadrila izvela historijski pothvat osvojivi crvenu
zastavicu po drugi put za redom! Sad je potporunik
Scheisskopf dovoljno vjerovao u svoje sposobnosti da iznese
na vidjelo veliko iznenaenje. Potporunik Scheisskopf
ustanovio je u toku svoga temeljitog istraivanja da vojnici
pri stupanju, umjesto da slobodno mau rukama, kao to je
bilo svagdje uobiajeno, ne treba da ih pomiu vie od osam
centimetara od sredine bedra, to je uistinu znailo da
gotovo uope ne treba da mau njima.
Pripreme potporunika Scheisskopfa bile su sloene i tajne.
Svi su se pitomci u njegovoj eskadrili zakleli da e uvati
tajnu, i vjebali su u gluho doba noi na pomonom
vjebalitu. Stupali su po mrklu mraku i sudarali se kao da
su slijepi, ali nisu zapadali u paniku i uili su se da stupaju
ne maui rukama. Potporunik Scheisskopf bio je najprije
naumio da zamoli jednog prijatelja u limariji da zabije svim
vojnicima klinove od niklove legure u bedrenice, pa da ih
povee za rune zglobove strukovima bakrene ice
dugakim tono osam centimetara, ali nije imao vremena nikad nije imao dovoljno vremena - a i teko je bilo u ratno
doba doi do dobre bakrene ice. Sjetio se takoer da se
tako sputani ljudi ne bi mogli sruiti kako treba za
velianstvene ceremonije onesvjeivanja prije stupanja, a
da bi nesposobnost vojnika da se onesvjeuju kako treba
mogla utjecati na opu ocjenu jedinice.
I cijelu se sedmicu smijuckao u oficirskom klubu
zatomljujui zanos. Nagaanje je uzelo maha meu
njegovim najboljim prijateljima.
Zanima me ta to smjera Seriglava govorio je
potporunik Engle.
Potporunik Scheisskopf odgovarao je na zapitkivanja kolega
previjanim smjekanjem.
- Vidjet ete u nedjelju - obeavao je. - Vidjet ete.
Potporunik Scheisskopf otkrio je te nedjelje svoje epohalno
iznenaenje drei se samopouzdano kao kakav iskusan

impresario. utio je dok su druge eskadrile trupkale pred

tribinom, traljavo kao i obino. Nije se niim odao ak ni kad
su se prvi redovi njegove eskadrile pojavili na vidiku ne
maui rukama, i kad su preseneene kolege oficiri zaitale
zijajui od zaprepatenja i uznemirenosti. Suzdrao se ak i
tada, sve dok se naduti pukovnik velikih debelih brkova nije,
sav zajapuren, bijesno okrenuo - tada je tek potporunik
Scheisskopf iznio objanjenje zbog kojeg je postao
besmrtan.
Pogledajte, gospodine pukovnie upozorio je. Sve
bez ruku.
I gledaocima koji su bili zanijemjeli od strahopotovanja
podijelio je ovjerovljene fotokopije nepoznatog pravila na
kojem je bio utemeljio svoj nezaboravni trijumf. To je bio
najljepi trenutak u ivotu potporunika Scheisskopfa.
Osvojio je, naravno, prvenstvo bez po muke i dobio u trajan
posjed crvenu zastavicu, te tako okonao nedjeljne parade,
jer je u ratno doba bilo isto tako teko doi do dobrih
crvenih zastavica kao i do dobre bakrene ice. Potporunik
Scheisskopf postao je na licu mjesta porunik Scheisskopf i
zapoeo svoj nagli uspon. Malo tko ga nije pozdravio kao
pravog vojnog genija zbog njegova vanog otkria.
Taj je porunik Scheisskopf napomenuo je potporunik
Travers - vojni genij.
Jest, zbilja jest potvrdio je potporunik Engle. teta
to taj mokljan nee da izbiuje enu.
Ja ne razumijem kakve to ima veze odgovori hladno
potporunik Travers. - Potporunik Bemis lijepo izbiuje
svoju suprugu kad god imaju spolni snoaj, a ne vrijedi ni
prebite pare na paradama.
Ja govorim o bievanju odsijee potporunik Engle.
Kome je, do vraga, stalo do parada?
Uistinu, nikome osim poruniku Scheisskopfu nije bilo stalo
do parada, a najmanje nadutom pukovniku velikih debelih
brkova, koji je bio predsjednik disciplinskog suda i koji se
stao derati na Clevingera im je Clevinger bojaljivo stupio u

sobu da opovrgne optube koje je porunik Scheisskopf

podigao protiv njega. Pukovnik je lupio akom po stolu i
povrijedio ruku, pa se opet toliko razbjesnio na Clevingera
da je jo jae lupio akom po stolu i jo jae povrijedio ruku.
Porunik
Scheisskopf piljio je u Clevingera stiskajui usne, osramoen
bijednim dojmom koji je Clevinger ostavljao.
Za dva mjeseca borit ete se protiv vaba grmio je
pukovnik velikih debelih brkova. - A vi mislite da je to tek
dobra ala.
- Ja ne mislim da je to ala, gospodine pukovnie - odvrati
Clevinger.
- Nemoj me prekidati!
- Razumijem, gospodine pukovnie.
- I reci gospodine pukovnie kad ve prekida - naloi mu
major Metcalf.
- Razumijem, gospodine majore.
- Nije li ti upravo nareeno da ne prekida? - upita ga
hladno major Metcalf.
- Ali ja nisam nikoga prekidao, gospodine majore - bunio se
Clevinger.
- Nisi. A nisi rekao ni "gospodine pukovnie". Dodajte i to
optubama protiv njega ~ naloi major Metcalf kaplaru koji
je znao stenografiju. - Proputa da kae gospodine viim
oficirima kad ih ne prekida.
- Metcalfe - ree pukovnik - vi ste jedna obina budala.
Znate li vi to?
Major Metcalf teko gutnu.
- Znam, gospodine pukovnie.

- Onda drite taj svoj blesavi jezik za zubima! Lupetate

kojeta.
Bila su tu tri lana disciplinskog suda, naduti pukovnik
velikih debelih brkova, porunik Scheisskopf t major Metcalf
koji se trudio da stekne elian pogled. Kao lan
disciplinskog suda, porunik Scheisskopf bio je jedan od
sudaca koji e ocijeniti vrijednost dokaznog materijala protiv
Clevingera, koji e iznijeti tuilac. Porunik Scheisskopf bio
je i tuilac. Clevingera je branio jedan oficir. Oficir koji ga je
branio bio je porunik Scheisskopf.
Sve je to veoma zbunjivalo Clevingera, koji se poeo tresti
od straha kad se pukovnik digao na noge kao kakav divovski
podrig i zaprijetio da e mu rastrgati smrdljivo, kukaviko
tijelo na komadie. Jednog dana se Clevinger bio spotakao
kad je stupao na obuku; sutradan je bio formalno optuen
zbog razbijanja redova u stroju, zbog tvornog napada s
predumiljajem, zbog nekontrolirana ponaanja, zbog
dezerterstva, veleizdaje, izazivanja, mudrijaenja, sluanja
klasine glazbe i tako dalje. Ukratko, priili su mu sve i sva,
i eto, sad je stajao prestravljen pred nadutim pukovnikom
koji je ponovo zaurlao da e se oni za dva mjeseca boriti
protiv vaba, i htio znati kako bi mu se svialo kad bi ga
zbrisali sa spiska i otpremili na Solomonske otoke da
pokopava leeve. Clevinger je uljudno odgovorio da mu se
to ne bi svialo; on je bio blesan koji bi radije bio le nego
da pokapa le. Pukovnik je sjeo i zavalio se, iznenada miran
i promiljen i pretjerano pristojan.
- ta si mislio - zapita polagano - kad si rekao da te mi ne
moemo kazniti?
- Kada, gospodine pukovnie?
- Ja postavljam pitanja, a ti odgovara na njih.
- Razumijem, gospodine pukovnie. Ja...
- Jesi li mislio da smo te doveli ovamo da ti postavlja
pitanja, a ja da odgovaram na njih?
- Nisam, gospodine pukovnie. Ja...

- Zato smo te doveli ovamo?

- Da odgovaram na pitanja.
- Bogami, ima pravo - zaurla pukovnik. - A sad recimo da
pone odgovarati na neka pitanja prije nego to ti razbijem
tu tvoju blesavu tikvu. Koga si vraga mislio, gade, kad si
rekao da te mi ne moemo kazniti?
- Ja mislim da nisam to nikad ustvrdio, gospodine
pukovnie.
- Malo glasnije, molim! Nita ne ujem.
- Razumijem, gospodine pukovnie. Ja...
- Malo glasnije, molim! Ne ujem te.
- Razumijem, gospodine majore. Ja...
- Metcalfe!
- Izvolite, gospodine pukovnie?
- Nisam li vam rekao da drite taj svoj blesavi jezik za
zubima?
- Jeste, gospodine pukovnie.
- Onda drite taj svoj blesavi jezik za zubima kad vam
kaem da drite taj svoj blesavi jezik za zubima. Razumijete
li? Malo glasnije, molim! Nita ne ujem.
- Razumijem, gospodine pukovnie. Ja ...
- Metcalfe, stojim li ja ovo na vaoj nozi?
- Ne stojite, gospodine pukovnie. To mora da je noga
porunika Scheisskopfa.
- To nije moja noga - ree porunik Scheisskopf.
- Onda je to ipak moda moja noga - ree major Metcalf.
- Maknite je!

- Razumijem, gospodine pukovnie. Vi morate najprije

maknuti svoju nogu, gospodine pukovnie. Ona je na mojoj.
- Govorite li vi to meni da ja maknem svoju nogu?
- Ne, gospodine pukovnie. Ma ni govora, gospodine
pukovnie.
- Onda maknite nogu i drite taj svoj blesavi jezik za
zubima. Malo glasnije, molim! Opet nita ne ujem.
- Razumijem, gospodine pukovnie. Ja sam rekao da nisam
rekao da me vi ne moete kazniti.
- Ama, o emu to, do vraga, govori?
- Odgovaram na vae pitanje, gospodine pukovnie.
- Koje pitanje?
- Kog si vraga mislio, gade, kad si rekao da te mi ne
moemo kazniti? - ree kaplar koji je znao stenografiju i
itao iz svoje biljenice.
- Dobro - ree pukovnik. - Pa kog si vraga, zbilja, mislio?
- Ja nisam rekao da me vi ne moete kazniti, gospodine
pukovnie.
- Kada? - zapita pukovnik.
- Kako kada, gospodine pukovnie?
- Evo, opet ti meni postavlja pitanja.
- Oprostite, gospodine pukovnie! Ne razumijem, na alost,
vae pitanje.
- Kad nisi rekao da te mi ne moemo kazniti? Zar ne
razumije moje pitanje?
- Ne, gospodine pukovnie, ne razumijem.
- To si nam upravo rekao. A sad recimo da odgovori na
moje pitanje.

- Ali kako mogu odgovoriti na njega?

- To je jo jedno pitanje koje mi postavlja.
- Oprostite, gospodine pukovnie! Ali ne znam kako da
odgovorim na njega. Ja nisam nikad rekao da me vi ne
moete kazniti.
- Sad nam govori kad si to rekao, a ja traim od tebe da
nam kae kad to nisi rekao.
Clevinger duboko udahnu.
- Ja uvijek nisam rekao da me vi ne moete kazniti,
gospodine pukovnie.
- Tako ve da, gospodine Clevingeru, iako je to bestidna la.
Sino u zahodu. Nisi li apnuo da te mi ne moemo kazniti
onom drugom kukavnom pasjem sinu koga isto tako ne
trpimo? Kako se ono zove?
- Yossarian, gospodine pukovnie - ree porunik
Scheisskopf.
- Jest, Yossarian. Tako je. Yossarian. Yossarian? Tako se
zove? Yossarian! Kakvo je to vraje prezime, Yossarian?
Porunik Scheisskopf imao je sve potrebne podatke u malom
prstu.
- To je Yossarianovo prezime, gospodine pukovnie protumai.
- Jest, bit e da je tako. Nisi li ti apnuo Yossarianu da te mi
ne moemo kazniti?
- Ama, nisam, gospodine pukovnie. Ja sam mu apnuo da
me vi ne moete proglasiti krivim...
- Moda sam ja glup - presijee ga pukovnik u rijei - ali ja
ne vidim tu nikakve razlike. Bit e da jesam prilino glup, jer
ne vidim tu nikakve razlike.
- M...

- Ti si blebetalo, pasja ti mati, je li? Nitko te nije pitao ni za

kakvo objanjenje, a ti mi daje objanjenje. Ja sam neto
ustvrdio, a nisam traio objanjenje. Ti si blebetalo, pasja ti
mati, je li?
- Nisam, gospodine pukovnie.
- Nisam, gospodine pukovnie? Znai, bogamu, da ja laem?
- Ama, ne, gospodine pukovnie.
- Onda si blebetalo, pasja ti mati, je li?
- Nisam, gospodine pukovnie.
- Zadijeva li ti to kavgu sa mnom?
- Ne, gospodine pukovnie.
- Jesi li blebetalo, pasja ti mati, je li?
- Nisam, gospodine pukovnie.
- Majku ti boju, ti zbilja zadijeva kavgu sa mnom.
Najradije bih preskoio ovaj veliki stol i rastrgao ti smrdljivo,
kukaviko tijelo na komadie.
- Naprijed! Naprijed! - uzviknu major Metcalf.
- Metcalfe smrdljivi, pasja vam mati! Nisam li vam rekao da
drite taj svoj smrdljivi, kukaviki blesavi jezik za zubima?
- Jeste, gospodine pukovnie. Oprostite, gospodine
pukovnie!
- Onda recimo da se toga i drite.
- Ja sam se samo trudio da neto nauim, gospodine
pukovnie. Jedini nain da ovjek neto naui jest da se
trudi.
- Tko to kae?
- Svi to kau, gospodine pukovnie. ak i porunik
Scheisskopf to kae.

- Kaete li vi to?
- Kaem, gospodine pukovnie - ree porunik Scheisskopf. Ali, to svi kau.
- E pa, Metcalfe, recimo da se sad potrudite da drite taj
svoj blesavi jezik za zubima, moda ete na taj nain nauiti
kako se to radi. A sad, gdje smo ono stali? Proitajte mi
posljednju reenicu.
- Proitajte mi posljednju reenicu - proita kaplar koji je
znao stenografiju.
- Ne moju posljednju reenicu, glupane! - viknu pukovnik. Od nekoga drugoga.
- Proitajte mi posljednju reenicu - proita kaplar.
- To je opet moja posljednja reenica! - dreknu pukovnik,
sav crven od gnjeva.
- Ama, nije, gospodine pukovnie - ispravi ga kaplar. - To je
moja posljednja reenica. asak prije sam vam je proitao.
Zar se ne sjeate, gospodine pukovnie? asak prije sam je
proitao.
- Ama, za boga miloga! Proitaj mi njegovu posljednju
reenicu, glupane! uje, do vraga, kako se ti uope zove?
- Popinjay, gospodine pukovnie.
- E pa, ti si slijedei, Popinjay. im njegovo suenje zavri,
tvoje poinje. Jasno?
- Jest, gospodine pukovnie. Zbog ega ete me optuiti?
- Pa zar nije to svejedno, do vraga? Jeste li uli ta me pita?
ut e ve ti, Popinjay... im svrimo s Clevingerom, ut
e ti svog boga. Pitome Clevingeru, ta si ... Ti si pitomac
Clevinger, je li, nisi Popinjay?
- Tako je, gospodine pukovnie.
- Dobro. ta si...

- Ja sam Popinjay, gospodine pukovnie.

- Popinjay, je li tebi otac moda milijuna ili senator?
- Nije, gospodine pukovnie.
- Onda si do grla u govnima, Popinjay. Nije ni general ni
visoki vladin funkcionar?
- Nije, gospodine pukovnie.
- To je dobro. ta ti je otac?
- Umro je, gospodine pukovnie.
- To je jako dobro. Ti si zbilja u govnima, Popinjay. Zove li
se zbilja Popinjay? Ama, uostalom, kakvo je to vraje
prezime, Popinjay? Ne svia mi se.
- To je Popinjayevo prezime, gospodine pukovnie protumai porunik Scheisskopf.
- E pa, ne svia mi se, Popinjay, i jedva ekam da ti
rastrgam to tvoje smrdljivo, kukaviko tijelo na komadie.
Pitome Clevingeru, molim te da ponovi kog si vraga
apnuo ili nisi apnuo Yossarianu sino kasno u zahodu?
- Razumijem, gospodine pukovnie. Ja sam rekao da me vi
ne moete proglasiti krivim ...
- Hajde da ponemo odatle. ta si konkretno mislio, pitome
Clevingeru, kad si rekao da te mi ne moemo proglasiti
krivim?
- Ja nisam rekao da me vi ne moete proglasiti krivim,
gospodine pukovnie.
- Kada?
- Kako kada, gospodine pukovnie?
- Majku ti boju, hoe li me opet poeti zapitkivati?

- Neu, gospodine pukovnie. Oprostite, gospodine

pukovnie!
- Onda odgovori na moje pitanje! Kad nisi rekao da te mi ne
moemo proglasiti krivim?
- Kasno sino u zahodu, gospodine pukovnie.
- Je li to jedini put to to nisi rekao?
- Nije, gospodine pukovnie. Ja uvijek nisam rekao da me vi
ne moete proglasiti krivim, gospodine pukovnie. Ja sam
zapravo rekao Yossarianu...
- Nitko te ne pita ta si ti zapravo rekao Yossarianu. Pitali
smo te ta mu nisi rekao. Nas uope ne zanima ta si ti
zapravo rekao Yossarianu. Je li to jasno?
- Jest, gospodine pukovnie.
Onda da nastavimo. ta si rekao Yossarianu?
- Rekao sam mu, gospodine pukovnie, da me ne moete
proglasiti krivim zbog prekraja zbog kojeg sam optuen, a
da ostanete vjerni...
- emu? ta mumlja?
- Prestani mumljati!
- Razumijem, gospodine majore.
- I promumljaj gospodine majore kad ve mumlja.
- Metcalfe, gade!
- Razumijem, gospodine pukovnie - promumlja Clevinger. Pravdi, gospodine pukovnie. Da me ne moete proglasiti...
- Pravdi? - Pukovnik se zgranuo. - ta je to pravda?
- Pravda, gospodine pukovnie ...
- Nije to pravda - podsmjehnu se pukovnik i uze opet lupati
po stolu svojom krupnom debelom akom. - To je Karl Marx.

Ja u tebi rei ta je pravda. Pravda je koljeno u trbuh s

poda u bradu po noi podmuklo noem biti baen na
skladite municije na ratnom brodu i udaren vreicom
pijeska muke u mraku bez ikakva upozorenja. Garotiranje.
Eto ta je pravda kad svi moramo biti dovoljno ilavi i
dovoljno surovi da bismo se mogli boriti protiv vaba. Opaliti
prvi. Jasno?
- Nije, gospodine pukovnie.
- Nemoj mi govoriti gospodine pukovnie!
- Razumijem, gospodine pukovnie.
- I reci gospodine pukovnie kad ne kae gospodine
pukovnie - naloi major Metcalf.
Clevinger je, naravno, bio proglaen krivim, jer inae ne bi
bio ni optuen, a kako je jedini nain da se to dokae bio da
bude proglaen krivim, njihova je patriotska dunost bila da
to uine. Bio je osuen na pedeset i sedam poarstava.
Popinjay je bio baen u zatvor da se naui pameti, a major
Metcalf je bio upuen na Solomonske otoke da pokopava
leeve. Clevinger je za kaznu morao na kraju svake sedmice
pedeset minuta koraati gore-dolje ispred zgrade
zapovjednika vojne policije s praznom pukom tekom jednu
tonu na ramenu.
Sve je to veoma zbunjivalo Clevingera. Svata se udno
dogaalo, ali je najudnija, Clevingeru, bila mrnja,
ivotinjska, neprikrivena, neumoljiva mrnja lanova
disciplinskog suda, koja im je nesmiljena lica prevlaila
tvrdom, osvetnikom korom i koja im je zlobno sjala u
stisnutim oima, kao neugasivo ugljevlje. Clevinger se
zapanjio kad je to otkrio. Oni su bili tri odrasla ovjeka, a on
je bio mladac, i oni su ga mrzili i nisu ga mogli iva vidjeti.
Mrzili su ga prije nego to je doao, mrzili su ga dok je bio
meu njima, mrzili su ga poto je otiao, nosili su zlobno
svoju mrnju na njega, kao kakvo najdrae blago, poto su
se rastali jedan od drugoga i povukli se u svoju osamljenost.
Yossarian ga je usrdno upozoravao veer prije toga.

- Nema nikakve anse, klinjo - rekao mu je neveselo. - Oni

mrze idove.
- Ali ja nisam idov - odvratio je Clevinger.
- Svejedno - obrekao mu je Yossarian, i Yossarian je imao
pravo. - Oni kidiu na sve.
Clevinger je uzmaknuo pred njihovom mrnjom kao pred
svjetlom to ga je zaslijepilo. Ona tri ovjeka koji su ga
mrzili govorili su njegovim jezikom i nosili istu uniformu kao
i on, ali je on vidio kako su im se lica bez ljubavi ukoila u
zgrene, nedostojne bore pune neprijateljstva, i umah je
shvatio da nigdje na svijetu, ni u svim faistikim
tenkovima, avionima i podmornicama, ni u bunkerima iza
mitraljeza, minobacaa i bacaa plamena, ak ni meu svim
vrsnim topnicima elitne protuavionske divizije Hermanna
Goringa, ni meu jezovitim suuesnicima u svim pivnicama
Mnchena ili bilo gdje drugdje, nema ljudi koji ga vie mrze.

9. MAJOR MAJOR MAJOR MAJOR

Majoru Majoru Majoru Majoru bilo je teko od sama poetka.
Kao i Miniver Cheevy, rodio se prekasno - tono trideset est
sati prekasno za tjelesno dobro svoje majke, blage,
boleljive ene koja je, nakon punih dan i pol poroajnih
muka, izgubila svu volju da nastavi prepirku oko imena
novoroeneta. U bolnikom hodniku mu je tjerao svoje
pokazujui odlunost bez smijeka, kao ovjek koji zna to
hoe. Otac majora Majora bio je visok, suhonjav ovjek u
tekim cipelama i crnom vunenom odijelu. Ispunio je krsni
list bez dvoumljenja i nije odao nikakva uzbuenja kad je
predavao ispunjeni formular bolniarki. Bolniarka ga je
uzela od njega bez rijei i otperjala. Gledao ju je kako
odlazi, i pitao se to ima na sebi ispod haljine.
Vrativi se u sobu, zatekao je enu kako lei skrena pod
pokrivaima, kao uvelo staro povre, smeurana, suha i
bijela, oslabljena joj tkiva posve mirna. Krevet joj je bio na
samu kraju sobe, pokraj napukla prozora debela od sloja
prljavtine. Kia je pljutala iz prljavog neba i dan je bio
sumoran i hladan. U drugim dijelovima bolnice ljudi blijedi
kao krpa, starih, modrih usana, umirali su tono na vrijeme.
ovjek je stajao uspravno pokraj kreveta i dugo piljio u
enu.
- Dao sam mu ime Caleb - kazao joj je napokon blagim
glasom. - Po tvojoj elji.
ena nije nita odgovorila, pa se ovjek polagano
osmjehnuo. On je to sve savreno isplanirao; ena mu je
spavala te nee nikad znati da joj je lagao dok je leala u
bolesnikoj postelji, u bijednoj sobi opinske bolnice.
Iz toga mravog poetka ponikao je nesposobni komandant
eskadrile, koji je vei dio svakog radnog dana na Pianosi
provodio krivotvorei na slubenim spisima ime i prezime
Washingtona Irvinga. Major Major krivotvorio je revno
lijevom rukom, da mu ne bi prepoznali rukopis, zatien od
smetnji vlastitim neeljenim autoritetom i kamufliran
umjetnim brkovima i tamnim naoalama, kao dodatnom

zatitom protiv bilo koga tko bi sluajno zavirio kroz

neukusan celuloidni prozor od kojeg je neki lopov izrezao
komad celuloida. Izmeu te dvije toke njegova roenja i
uspjeha protezala se trideset i jedna zlosretna godina
usamljenosti i razoaranja.
Major Major rodio se prekasno i rodio se odvie prosjean.
Neki se ljudi rode prosjeni, neki ljudi postanu prosjeni, a
nekima nametnu prosjenost. Kod majora Majora bilo je sve
troje posrijedi. ak i meu ljudima koji se nisu niim isticali,
on je neminovno strio kao ovjek koji se istie manje od
svih ostalih, a na ljude koji su ga upoznali ostavljao je uvijek
snaan dojam time to nije ostavljao nikakav dojam.
Pred majorom Majorom bile su od sama poetka tri zapreke
- njegova majka, njegov otac i Henry Fonda, na koga je
upravo abnormalno nalikovao gotovo od sama roenja.
Mnogo prije nego to je i slutio tko je Henry Fonda, bio je
predmet ne ba laskavih usporedbi, kuda god je iao. Ljudi
koje je prvi put vidio smatrali su za umjesno da ga
omalovaavaju, a posljedica je toga bila da su ga rano
obuzeli osjeanje krivnje i straha pred ljudima i ropska
pobuda da se ispriava drutvu to nije Henry Fonda. Nije
mu bilo lako prolaziti kroz ivot nalikujui na Henryja Fondu,
ali mu nije bilo ni nakraj pameti da digne ruke, jer je
naslijedio ustrajnost od oca, protegljasta ovjeka koji je
imao mnogo smisla za humor.
Otac majora Majora bio je trijezan, bogobojazan ovjek iji
je pojam dobre ale bio da lae koliko mu je godina. Bio je
farmer dugakih udova, bogobojazan, otresit individualist
koji je volio slobodu, potivao zakone i drao da davanje
dravne pomoi ikome osim farmerima znai proturanje
socijalizma. Zalagao se za tednju i marljivost, a govorio
protiv razuzdanih ena koje su ga odbijale. Specijalnost mu
je bila djetelina lucerka, a inio je dobro to je nije uope
uzgajao. Vlada mu je dobro plaala svaki vagon lucerke koju
nije uzgojio. to je manje lucerke uzgajao, to je vie vlada
plaala, pa je troio svaku paru koju nije zaradio na novoj
zemlji da povea koliinu lucerke koju nije proizvodio. Otac
majora Majora radio je bez predaha oko neuzgajanja
lucerke. U duge zimske veeri ostajao je kod kue i nije

krpao ormu, i iskakao je iz postelje svaki dan u cik zore

samo da se uvjeri da se nita nee uraditi. Mudro je ulagao
novac u zemlju pa uskoro nije uzgajao lucerku vie nego
ikoji ovjek u opini. Susjedi su mu se obraali za savjet u
svemu, jer je stekao mnogo novaca pa je bio mudar. Kako
sijete, tako ete i njeti, savjetovao je svima i svakome, a
svi su odgovarali: Amen.
Otac majora Majora bio je gorljiv pristaa vladine tednje,
pod uvjetom da se ne kosi sa svetom dunou vladinom da
plaa farmerima koliko god moe zato to proizvode svu onu
lucerku koju nitko nee, ili to uope ne proizvode lucerku.
Bio je ponosan i samostalan ovjek koji se protivio
osiguranju nezaposlenih i koji se nije nikad skanjivao da
cvili, kuka, ulaguje se i iskamuje koliko god moe od koga
god moe. Bio je poboan ovjek ija je propovjedaonica
bila posvuda.
Gospod je dao nama, dobrim farmerima, dvije jake ruke da
uzmemo koliko god moemo obadvjema rukama zagrabiti,
propovijedao je vatreno na stepenicama pred sudom ili
ispred velike trgovine dok je ekao da mrzovoljna mlada
blagajnica, koja je vakala gumu i na koju je on bacio oko,
izie i mrko ga pogleda. Da Gospod ne eli da uzmemo
koliko god moemo, propovijedao je on, ne bi nam dao
dvije dobre ruke da njima to uzmemo. A ostali bi
promrmljali: Amen.
Otac majora Majora vjerovao je kao kalvinist u
predodreenje i jasno je razabirao da su svaije nezgode,
osim njegovih vlastitih, oitovanja volje Boje. Puio je
cigarete i pio viski i uivao u duhovitosti i ivom
intelektualnom razgovoru, pogotovo kad je on sam govorio i
lagao koliko mu je godina, ili priao onaj dobri vic o Bogu i
tegobama njegove ene pri roenju majora Majora. Taj dobri
vic o Bogu i tegobama njegove ene zasnivao se na injenici
da je Bogu trebalo svega est dana da stvori cijeli svijet, a
da se njegova ena poraala punih dan i pol da bi stvorila
samo majora Majora. Neki beznaajniji ovjek moda bi se
bio pokolebao onoga dana u bolnikom hodniku, neki slabiji
ovjek moda bi se bio pomirio s takvim izvrsnim
zamjenama kao to su Tamburmajor, Generalmajor,

Majordomus ili Majoran, ali je otac majora Majora etrnaest

godina ekao ba ovakvu priliku, a on nije bio ovjek koji bi
je propustio. Otac majora Majora znao je jednu dobru aljivu
uzreicu o prilici. Prilika samo jedanput pokuca na vrata,
govorio je. Otac majora Majora ponavljao je ovu dobru
aljivu uzreicu u svakoj prilici.
To to se rodio abnormalno nalik na Henryja Fondu bila je
prva od dugog niza neslanih ala kojima je sudbina odredila
da major Major bude nesretna rtva do kraja svoga nevesela
ivota. To to se rodio kao Major Major Major bila je druga.
injenica da se on zaista rodio kao Major Major Major bila je
tajna za koju je znao samo njegov otac. Tek kad su majora
Majora upisali u djeji vrti, otkrilo se njegovo pravo ime, a
tada su posljedice bile katastrofalne. Ta mu je vijest satrla
majku koja je naprosto izgubila volju da ivi, te je uvela i
umrla, to je jedva doekao njegov otac koji je bio naumio
da se oeni mrzovoljnom djevojkom iz velike trgovine, ako
ba bude potrebno, i koji nije bio optimist to se tie izgleda
da otjera enu iz kue a da joj nita ne plati ili da je ne
iiba.
Posljedice te vijesti za majora Majora bile su tek neto
bezazlenije. Bila je neugodna i zaudna ta spoznaja koju su
mu nametnuli u tako nezreloj dobi, spoznaja da on nije
Caleb Major, kao to je oduvijek vjerovao, nego da je neka
posve strana osoba koja se zove Major Major Major, o kojoj
ne zna ama ba nita i za koju nitko nije nikad prije uo.
Ono malo drugova to ih je imao, odbili su se zauvijek od
njega, onako nepovjerljivi prema strancima kakvi su bili,
pogotovo prema strancu koji ih je ve obmanuo gradei se
da je netko koga su poznavali godine i godine. Nitko nije
htio imati posla s njim. Poele su mu ispadati stvari iz ruku i
poeo se spoticati. Kad god bi se s kim upoznao, bio je
bojaljiv i pun nade, ali bi se svagda razoarao. Budui da je
oajniki trebao prijatelja, nije ni jednog naao. Izrastao je
u nespretna, visoka, udna, sanjarskog djeaka osjetljivih
oiju i profinjenih usta, iji se nesiguran, ispitljiv smijeak
zaas, na svako novo otresanje, gubio u uvrijeenoj
smetenosti.

Bio je pristojan prema starijima, ali ga oni nisu voljeli. inio

je sve to su mu stariji rekli da ini. Rekli su mu neka ne
kae hop prije nego to skoi, i on nikad nije kazao hop prije
nego to je skoio. Rekli su mu neka nikad ne ostavlja za
sutra ono to moe uiniti danas, i on nikad nije ostavljao.
Reeno mu je neka potuje oca i mater, i on je potovao oca
i mater. Reeno mu je neka ne ubije, i on nikog nije ubio
prije nego to je doao u vojsku. Onda mu je reeno neka
ubija, i on je ubijao. Okretao je drugi obraz u svakoj prilici, i
uvijek je inio drugima ba isto ono to je elio da drugi
njemu ine. Kad je davao milostinju, ljevica mu nije nikad
znala to ini desnica. Nije ni jedan jedini put izgovorio ime
Gospodina Boga svoga uzalud, ni poinio preljub, ni poelio
guzice blinjega svoga. Uistinu je volio blinjega svoga i nije
ak nikad lano svjedoio protiv njega. Stariji nisu voljeli
majora Majora zato to je bio tako bezoan nonkonformist.
Kako se nije imao gdje drugdje iskazati, iskazao se u koli.
Na dravnom je sveuilitu tako ozbiljno shvatio svoj studij
da su homoseksualci mislili da je komunist, a komunisti su
mislili da je homoseksualac. Odabrao je kao glavni predmet
englesku povijest i tu je pogrijeio.
- Englesku povijest! - zagrmio je ogoreno stariji senator
njegove drave, komu je kosa bila nalik na srebrnu grivu. A ta fali amerikoj povijesti? Amerika povijest nije nita
gora od ikoje druge povijesti na svijetu.
Major Major prebacio se odmah na ameriku knjievnost, ali
je FBI ve bio otvorio dosje o njemu. estoro ljudi i jedan
kotski terijer nastavali su daleku farmersku kuu koju je
major Major nazivao svojim domom, a pokazalo se da su
petoro njih i kotski terijer bili agenti FBI-a. Uskoro su imali
toliko podataka protiv majora Majora da su mogli initi od
njega to ih je volja. Medutim, jedino to su se mogli
dosjetiti da uine od njega bilo je da ga pozovu u vojsku kao
redova, pa da ga nakon etiri dana unaprijede u in majora,
tako da su lanovi Kongresa, koji nisu imali druge brige,
mogli kaskati amo-tamo po ulicama Washingtona
zapijevajui: Tko je promaknuo Majora Majora? Tko je
promaknuo Majora Majora?

Zapravo je Majora Majora promaknuo elektronski mozak koji

je imao gotovo isto toliko razvijen smisao za humor koliko i
njegov otac. Kad je izbio rat, major Major bio je jo posluan
i pokoran. Rekli su mu neka se prijavi za zrakoplovnu kolu,
i on se prijavio za zrakoplovnu kolu, a ve se idue noi u
tri sata naao bos u ledenu blatu pred nekim surovim i
ratobornim narednikom s Jugozapada, koji im je rekao da
moe pretui namrtvo svakog vojnika u svojoj jedinici, i bio
spreman da to i dokae. Regrute iz njegove eskadrile bili su
prije svega nekoliko minuta grubo probudili narednikovi
kaplari i zapovjedili im da se skupe ispred kancelarije. Kia
je jo padala i nesrea je jo pratila Majora Majora. Stali su
u redove u civilnim odijelima koje su bili donijeli sa sobom u
vojsku prije tri dana. One koji su se zadrali navlaei
arape i obuvajui cipele poslali su natrag u njihove hladne,
vlane, mrane atore da ih skinu, pa su sad svi stajali bosi
u blatu dok je narednik prelazio svojim kamenim pogledom
po njihovim licima i govorio im da moe pretui namrtvo
svakog vojnika u svojoj jedinici. Ni jedan ud njih nije bio
sklon da mu to ospori.
Neoekivano promaknue Majora Majora u in majora
sutradan sunovratilo je ratobornoga narednika u bezdan
tuge, jer se sad vie nije mogao hvaliti da moe pretui
namrtvo svakog vojnika u svojoj jedinici. Mozgao je sate i
sate u svom atoru, kao Saul, i nije primao posjete dok je
njegova elitna garda od kaplara stajala obeshrabrena na
strai pred atorom. U tri sata ujutro naao je rjeenje, pa
su Majora Majora i ostale regrute opet grubo digli iz kreveta
i naredili im da se okupe bosi na kinom sjaju kod atora
kancelarije, gdje ih je narednik ve ekao stegnuvi bahato
ake na bokovima, toliko nestrpljiv da progovori da je jedva
doekao da dou.
- Ja i major Major - hvalio se on, s onim istim surovim,
odsjenim prizvukom u glasu kao i prethodne noi - moemo
pretui namrtvo svakog vojnika u mojoj jedinici.
Oficiri u bazi uhvatili su se neto kasnije istog dana ukotac
s problemom koji im je zadao major Major. to su mogli s
majorom kakav je bio major Major? Kad bi ponizili njega
osobno, ponizili bi i sve druge oficire istog ili nieg ina. A

opet nisu mogli postupati s njim prema etiketi. Na svu

sreu, Major Major se bio prijavio za zrakoplovnu kolu.
Kasno poslije podne poslan je u kancelariju nalog za
prekomandu, a u tri sata ujutro opet su majora Majora
grubo digli iz kreveta, narednik mu je poelio sretan put, i
onda su ga ukrcali u avion koji je letio na zapad.
Porunik Scheisskopf problijedio je kao krpa kad mu se
major Major javio u Kaliforniji bos, blatnih prstiju na
nogama. Major Major bio je uzeo za gotovo da ga opet
grubo diu iz kreveta zato da stoji bos u blatu, pa je ostavio
cipele i arape u atoru. Civilno odijelo u kojem se javio na
dunost poruniku Scheisskopfu, bilo je zguvano i
zamazano. Porunik Scheisskopf, koji se jo nije bio prouo
kao parader, sav se stresao kad je zamislio kako major
Major u nedjelju stupa bos u njegovoj eskadrili.
- Idite bre u bolnicu - promrmljao je kad se oporavio toliko
da je mogao govoriti - i recite da ste bolesni. Ostanite u
bolnici dok god ne dobijete novaca za uniformu i ne budete
mogli kupiti sebi neto odjee. I cipele. Kupite cipele!
- Razumijem, gospodine porunie.
- Mislim da mi ne morate govoriti gospodine porunie,
gospodine majore - upozori ga porunik Scheisskopf. - Vi ste
stariji po inu od mene.
- Razumijem, gospodine porunie. Ja sam moda stariji po
inu od vas, gospodine porunie, ali ste vi meni ipak
pretpostavljeni oficir.
- Jesam, gospodine majore, to je istina - potvrdi porunik
Scheisskopf. - Vi ste moda stariji po inu od mene,
gospodine majore, ali sam ja ipak vama pretpostavljeni
oficir. Zato e biti bolje da uinite to vam kaem, gospodine
majore, jer ete inae obrati bostan. Idite u bolnicu i recite
im da ste bolesni, gospodine majore. Ostanite u bolnici dok
god ne dobijete novaca za uniformu i ne budete mogli kupiti
sebi nekoliko uniformi.
- Razumijem, gospodine porunie.

- I cipele, gospodine majore. Kupite cipele prvom prilikom,

gospodine majore.
- Razumijem, gospodine porunie. Kupit u ih, gospodine
porunie.
- Hvala vam, gospodine majore.
ivot u vojnoj koli nije se za majora Majora razlikovao od
ivota kakav je oduvijek vodio. Tko god je bio s njim, elio
je da bude s nekim drugim. Nastavnici su mu iskazivali
posebnu panju u svakoj fazi obuke da bi to bre
napredovao i da bi ga se otresli. Dok bi dlanom o dlan
udario, dobio je pilotska krilca i naao se s onu stranu mora,
gdje mu se poloaj poeo naglo popravljati. Svega svog
ivota major Major je udio samo da bude zaokupljen neim,
a na Pianosi je, neko vrijeme, napokon bio zaokupljen
neim. in nije mnogo znaio ljudima u borbenoj jedinici i
odnosi izmeu oficira i vojnika bili su neslubeni i slobodni.
Ljudi za koje nije znao ni kako se zovu pozdravljali su ga sa
zdravo i pozivali ga na kupanje ili koarku. Najljepe je
asove proveo igrajui povazdan koarkake utakmice za
koje se svima fukalo tko e ih dobiti. Uope se nisu brojili
koevi, a broj se igraa kretao od jednog do trideset i pet.
Major Major nije nikad prije igrao koarku ni ikoju drugu
igru, ali njegova izvanredna, klimava visina i zanosno
oduevljenje pripomagali su da nadoknadi svoju prirodenu
nespretnost i nedostatak iskustva. Major Major otkrio je
pravu sreu tu, na kosom koarkakom igralitu, meu
oficirima, podoficirima i vojnicima koji su mu bili gotovo
prijatelji. Ako nije bilo pobjednika, nije bilo ni pobijeenih, i
major Major uivao je u svakom trenutku pocupkivanja, sve
do onog dana kad je pukovnik Cathcart, nakon pogibije
majora Dulutha, dojurio u svom dipu i onemoguio mu da
ikad vie uiva igrajui koarku.
- Vi ste novi komandir eskadrile - izderao se pukovnik
Cathcart preko eljeznikog usjeka. - Ali nemojte misliti da
to neto znai, jer ne znai. To samo znai da ste novi
komandir eskadrile.
Pukovnik Cathcart osjeao je ve odavno neku nesmiljenu
kivnost prema majoru Majoru. Suvian major na njegovim

spiskovima remetio mu je organizacionu shemu i bio oruje

u rukama ljudi iz taba Dvadeset i sedme zrane eskadre, za
koje je pukovnik Cathcart bio uvjeren da su mu neprijatelji i
suparnici. Pukovnik Cathcart molio je Boga ba za ovakav
sretan sluaj kakav je bio pogibija majora Dulutha. Muio ga
je prekobrojan major; sad je imao slobodno mjesto za
jednog majora. Imenovao je majora Majora za komandira
eskadrile i otpraio u svom dipu isto onako nenadano kako
je i doao.
Za majora Majora bio je to kraj igre. Zajapurio se od
nelagode i stajao kao ukopan, obuzet nevjericom, dok su se
nad njim opet nadvijali olujni oblaci. Kad se okrenuo
suigraima, naiao je na zapreku od radoznalih, zamiljenih
lica koja su sva ukoeno zurila u njega odajui zlovoljno i
zagonetno neprijateljstvo. Protrnuo je od stida. Kad se
utakmica nastavila, nije vie bila zanimljiva. Kad je on
driblao, nitko ga nije pokuavao zaustaviti; kad bi promaio
ko, nitko nije jurio za njim da se doepa lopte. Jedino se
njegov glas uo. Sutradan je bilo isto tako, a dan kasnije
nije vie doao na igralite.
Kao da su se dogovorili, svi su u eskadrili prestali
razgovarati s njim i poeli buljiti u njega. Prolazio je kroz
ivot snebivljivo, oborenih oiju i zaarenih obraza, predmet
prezira, zavisti, sumnje, pizme i zlobnih podmetanja kuda je
god iao. Ljudi koji prije jedva da su primijetili da je nalik na
Henryja Fondu, sad su neprestance naklapali o tome, a bilo
je ak i takvih koji su zlokobno nagovijetali da je major
Major postavljen za komandanta eskadrile zato to je nalik
na Henryja Fondu. Kapetan Black, koji je i sam pucao na taj
poloaj, tvrdio je da major Major i jest Henry Fonda, samo
da je prevelika kukavica da to prizna.
Major Major zapadao je zbunjeno iz jedne nesree u drugu.
Ne pitajui ga uope, narednik Towser je zapovjedio da mu
sve stvari prebace u prostranu prikolicu u kojoj je major
Duluth stanovao sam, a kad je major Major dotrao bez
daha u kancelariju da prijavi da su mu pokrali stvari, mladi
kaplar ga je nasmrt preplaio skoivi na noge i viknuvi
Mirno! im je uao. Major Major je bre-bolje zauzeo stav
mirno sa svima ostalima u kancelariji udei se koja je to

visoka linost ula za njim. Minute su protjecale u ukoenoj

tiini, i svi bi oni moda bili stajali tako sve do sudnjeg dana
da nije nakon dvadeset minuta svratio major Danby iz
komande aviopuka da estita majoru Majoru, i sve ih
oslobodio.
Major Major je jo gore proao u oficirskoj menzi gdje je
Milo, komu je lice titralo od osmijeha, ekao da ga ponosno
odvede do stolia koji je bio postavio sprijeda i ukrasio
vezenim stolnjakom i kiticom cvijea u ruiastoj vazi od
bruena stakla. Major Major ustuknuo je od jeze, ali nije bio
toliko hrabar da odbije tu ast dok ga svi ostali promatraju.
ak je i Havermeyer digao glavu iz tanjura i zapiljio se u
njega, s onom svojom tekom, otromboljenom eljusti.
Major Major pokorio se krotko Milovu cimanju i prosjedio
osramoen sav ruak za svojim posebnim stolom. Jelo mu je
u ustima bilo kao slama, ali je progutao sve zalogaje radije
nego da sluajno uvrijedi ikojeg od onih ljudi koji su ga bili
spravili. Ostavi poslije nasamu s Milom, major Major osjetio
je prvi put pobudu da prosvjeduje, pa je rekao da bi radije
jeo i dalje s ostalim oficirima. Milo mu je odgovorio da to ne
bi valjalo.
- Ja ne znam to tu ne bi valjalo - usprotivio se major Major.
- Prije je uvijek valjalo.
- Vi niste nikad prije bili komandir eskadrile.
- Major Duluth je bio komandir eskadrile, pa ipak je uvijek
jeo za istim stolom s ostalim ljudima.
- S majorom Duluthom je bilo drukije, gospodine majore.
- to je bilo drukije s majorom Duluthom?
- Bilo bi mi drae kad me ne biste to pitali, gospodine
majore - ree Milo.
- Je li to zato to sam nalik na Henryja Fondu? - skupi major
Major hrabrost da zapita.
- Neki ljudi kau da vi i jeste Henry Fonda - odgovori Milo.

- E pa, ja nisam Henry Fonda - uzviknu major Major, a glas

mu podrhtavae od razdraenosti. - I nimalo ne nalikujem
na njega. A ak ako i nalikujem na Henryja Fondu, zar to
nije potpuno svejedno?
- To je potpuno svejedno. To sam vam ba i htio rei,
gospodine majore. Vi niste isto to je bio major Duluth.
I doista nije bio isto, jer kad je major Major, za idueg
obroka, poao od tezge s jelom da sjedne s ostalima za koji
od obinih stolova, sledio se u tili as pred neprobojnim
zidom neprijateljstva koji su podigla njihova lica, pa se
skamenio s pladnjem to mu se tresao u rukama dok mu
Milo nije bez rijei pritekao u pomo i odveo ga mirno za
njegov posebni stol. Major Major je tada digao ruke od
svega i uvijek jeo sam za svojim stolom okrenut leima
ostalima. Bio je siguran da mu zamjeraju to mu je sad, kad
je postao komandir eskadrile, toboe ispod asti da jede s
njima. U menzi se nije vie uope razgovaralo kad je on bio
prisutan. Zapazio je da se ostali oficiri klone da jedu u isto
vrijeme kad i on, i svima kao da je pao kamen sa srca kad
je prestao dolaziti i poeo blagovati u svojoj prikolici.
Major Major poeo je krivotvoriti na slubenim spisima ime i
prezime Washingtona Irvinga dan nakon to je doao onaj
prvi vojni istraitelj da ga ispituje o ovjeku koji je to inio u
bolnici i tako mu dao ideju. Dosaivao se i bio nezadovoljan
svojim novim poloajem. Postao je komandir eskadrile, ali
nije imao pojma to bi trebalo da radi kao komandir
eskadrile, osim ako nije samo trebalo da krivotvori na
slubenim spisima ime i prezime Washingtona Irvinga i slua
pojedinane zveckave i potmule udarce potkova majora -de
Coverleyja, to su padale na zemlju pred prozorom njegove
male prostorije iza kancelarije. Neprestano ga je muio
dojam da ostavlja neizvrene neke vane dunosti, i uzalud
je ekao da ga skre odgovornosti. Malo je kad izlazio osim
ako nije bilo prijeko potrebno, jer se nije mogao obiknuti da
ljudi bulje u njega. Povremeno bi tu jednolinost poremetio
neki oficir ili vojnik koje bi mu narednik Towser uputio zbog
neega s im major Major nije umio izii nakraj, pa ih je
odmah upuivao natrag naredniku Towseru da ovaj uini
kako najbolje zna. to god je trebalo da obavi kao komandir

eskadrile, oito se obavljalo bez njegove pomoi. Postao je

mrzovoljan i potiten. Na mahove je ozbiljno pomiljao da se
obrati sa svojim jadima kapelanu, ali se inilo da je kapelan
toliko preoptereen vlastitim nevoljama da je major Major
zazirao da mu natovari jo i svoje brige na lea. Osim toga,
nije bio posve naisto slue li kapelani i komandirima
eskadrila.
Nikad nije bio posve naisto ni s majorom -de Coverleyjem
koji, kad nije bio na putu unajmljujui stanove ili otimajui
strane teake, nije imao preeg posla od bacanja potkova.
Major Major je esto napeto motrio kako potkove tiho
padaju na zemlju ili kako zapinju za eline klinove
pobodene u tlu. Sate i sate je kradom promatrao majora -de
Coverleyja i udio se kako takva ugledna linost nema
pametnijeg posla. esto je bio u iskuenju da se pridrui
majoru -de Coverleyju, ali mu se inilo da je bacanje
potkova po cio dan gotovo isto toliko dosadno koliko i
potpisivanje major Major Major na slubenim spisima, a i
dranje je majora -de Coverleyja bilo tako odbojno da mu se
major Major nije usudio pristupiti.
Major Major nije znao to da misli o svom odnosu prema
majoru -de Coverleyju ni o odnosu majora -de Coverleyja
prema njemu. Znao je da je major -de Coverley tabni oficir,
ali nije znao ta to znai, i nije mogao izvesti naistac treba
li da bude sretan to mu je major -de Coverley blag
pretpostavljeni, ili nesretan to mu je nesavjestan
podreeni. Nije htio pitati narednika Towsera, koga se u
potaji pribojavao, a nije mogao nikoga drugog pitati,
pogotovo ne majora -de Coverleyja. Malo se tko uope
usudio obraati majoru -de Coverleyju bilo zbog ega, a
jedini oficir koji je bio toliko bedast da baci jednu od
njegovih potkova, obolio je ve sutradan od najgore vrsti
pianosanske boljetice koju ni Gus ni Wes, pa ak ni doktor
Daneeka, nisu nikad vidjeli, a nisu ni uli za nju. Svi su bili
uvjereni da je major -de Coverley iz osvete zarazio tom
boleu jadnoga oficira, iako nitko nije bio naisto kako.
Veina slubenih spisa koji su stizali na stol majora Majora
nisu se uope ticali njega. Najvei se dio sastojao od aluzija
na prijanja saopenja, koja major Major nije nikad vidio niti

je uo za njih. Nije ih trebalo ni traiti, jer su ih nove upute

redovito pobijale. Stoga je u roku od jedne jedine
produktivne minute mogao potvrditi pnmitak dvadeset
razliitih spisa od kojih mu je svaki preporuivao da se ni
najmanje ne obazire ni na jedan od onih drugih. Iz taba
generala Peckema na kopnu stizali su svaki dan opirni
bilteni iji su naslovi sadravali ovakve vesele prodike: Ne
ostavljaj nikad za sutra to moe uiniti danas i istoa
je pola zdravlja.
Zbog poruka generala Peckema o istoi i ostavljanju za
sutra major Major se osjeao kao prljava danguba, pa ih se
uvijek oslobaao to je prije mogao. Jedini slubeni spisi koji
su ga zanimali bili su oni povremeni spisi o nesretnom
potporuniku koji je poginuo u borbenom letu nad Orvietom
manje od dva sata poto je stigao na Pianosu, a ije su se
djelomino nepospremljene stvari jo nalazile u
Yossarianovu atoru. Budui da se nesretni potporunik bio
prijavio u operativni ator umjesto u kancelariju, narednik
Towser je zakljuio da e biti najbolje da javi da se uope
nije prijavio u eskadrili, pa su oni povremeni spisi u vezi s
njim bili o injenici da se on kanda rasplinuo u zraku, to je,
u jednu ruku, bilo upravo ono to se uistinu dogodilo. Major
Major je u krajnjoj liniji bio zahvalan na slubenim spisima
koji su mu stizali na stol, jer je bilo kudikamo bolje sjediti u
svojoj prostoriji i potpisivati ih po cio dan, nego sjediti po cio
dan u svojoj prostoriji i ne potpisivati ih. Bar je imao nekog
posla.
Svaki spis koji bi potpisao neminovno bi mu se vratio u roku
od dva do deset dana, s novom priloenom stranicom da se
ponovo potpie. Uvijek su bili mnogo deblji nego prije, jer su
izmedu papira na kojem je bio njegov prvi potpis i
priloenog papira za drugi potpis bili papiri s najnovijim
potpisima svih drugih oficira po ratrkanim mjestima, koji su
se takoer morali potpisati na tom istom slubenom spisu.
Major Major obeshrabrivao se gledajui kako jednostavna
saopenja bujaju preko svake mjere i pretvaraju se u
goleme rukopise. Ma koliko puta potpisao jedan spis, on mu
se uvijek vraao da ga jo jedanput potpie, pa je poeo
zdvajati hoe se ikad osloboditi i jednoga od njih. Jednoga
dana - bilo je to dan nakon prvog posjeta vojnog istraitelja

- major Major je potpisao Washingtona Irvinga umjesto sebe

na jednom od spisa, samo da vidi kako e se osjeati. To mu
se svidjelo. Toliko mu se svidjelo da je ostatak toga
poslijepodneva inio tako sa svim slubenim spisima. Bio je
to in spontane nepromiljenosti i pobune, za koji je znao da
e zbog njega poslije biti strogo kanjen. Sutradan ujutro
uao je u svoju prostoriju sa zebnjom u srcu i ekao to e
se dogoditi. Nije se dogodilo nita.
Zgrijeio je i to je bilo dobro, jer ni jedan spis na kojem je
potpisao Washingtona Irvinga nije se nikad vie vratio! To je
napokon bio neki napredak, pa se major Major s beskrajnim
uitkom prihvatio novog posla. Potpisivanje Washingtona
Irvinga na slubene spise moda i nije bio bogzna kakav
posao, ali nije bio toliko jednolian koliko potpisivanje
major Major Major. Kad mu je Washington Irving ipak
dojadio, mogao je izmijeniti redoslijed i potpisivati se kao
Irving Washington dok mu to ne bi dojadilo. I neto je ipak
postigao, jer se ni jedan spis potpisan bilo kojom od te dvije
varijante nije nikad vie vratio u eskadrilu.
Vratio se, ipak, najposlije, drugi vojni istraitelj, preruen u
pilota. Ljudi su znali da je on istraitelj, jer im je svima to
priznao i molio svakoga od njih da ne otkrije njegov pravi
identitet ni jednom od drugih ljudi, kojima je ve bio priznao
da je vojni istraitelj.
- Vi ste jedini ovjek u eskadrili koji zna da sam ja vojni
istraitelj - povjerio je on majoru Majoru - i neobino je
vano da to ostane tajna kako moja djelatnost ne bi bila
osujeena. Razumijete li me?
- I narednik Towser to zna.
- Da, znam. Njemu sam morao rei da bih mogao doi do
vas. Ali ja znam da on to nee rei ni ivoj dui.
- Rekao je meni - ree major Major. - Rekao mi je da me
vani eka vojni istraitelj.
- Gad jedan! Morat u ga ispipati. Da sam na vaem mjestu,
ne bih ostavljao ovdje nikakvih strogo povjerljivih spisa. Bar
ne dotle dok ja ne podnesem izvjetaj.

- Ja ne primam nikakve strogo povjerljive spise - ree major

Major.
- Ba takve i mislim. Zakljuajte ih u svoj ormar da ne
dopadnu aka naredniku Towseru.
- Narednik Tovvser ima jedini klju od moga ormara.
- Bojim se da gubimo vrijeme - ree drugi vojni istraitelj
prilino oporo. Bio je to ustar, zdepast, nervozan ovjek
hitrih i sigumih kretnji. Izvadio je stanovit broj fotokopija iz
velike crvene omotnice koju je napadno skrivao pod
pilotskim konim kaputom, to bijae ukraen slikama
aviona dreavih boja, usred naranastih eksplozija granata
iz flakova, i pravilnim redovima malih bomba koje su
oznaavale pedeset i pet izvrenih borbenih zadataka.
- Jeste li ikad vidjeli ovo?
Major Major pogledao je ravnoduno foto-kopije privatnih
pisama iz bolnice, na kojima se cenzurni oficir potpisao kao
Washington Irvinga ili Irving Washington.
- Nisam.
- A ovo?
Major Major se zatim zagledao u slubene spise koji su bili
upueni njemu i na kojima se on isto tako potpisao.
- Nisam.
- Je li ovjek koji se tu potpisao u vaoj eskadrili?
- Koji ovjek? Tu su dva imena i prezimena.
- Bilo koji od njih. Mi raunamo da su Washington Irving i
Irving Washington jedna osoba, koja se slui sa dva imena i
prezimena samo zato da nas zavede u bludnju. Tako se
esto radi, znate.
- Ja mislim da u mojoj eskadrili nema ni jednog ovjeka s
bilo kojim od tih imena.

Licem drugog vojnog istraitelja preletje izraz razoaranja.

- Znai da je mnogo lukaviji nego to smo mislili napomenu. - Slui se treim imenom, a izigrava nekoga
drugog. I ja mislim ... jest, ja mislim da znam to trece ime.
- Uzbueno i nadahnuto prui jo jednu foto-kopiju majoru
Majoru da je pregleda. - A ta kaete na ovo?
Major Major se ovla nagnu i ugleda foto-kopiju vojnikog
pisma u kojem je Yossarian bio sve precrtao osim imena
Mary, i na koje je dopisao Tragino eznem za tobom. A. T.
Tappman, kapelan, Armija Sjedinjenih Drava. Major Major
zavrtje glavom.
- Nisam to jo nikad vidio.
- Znate li tko je A.T. Tappman?
- Kapelan naeg aviopuka.
- Onda je sve jasno - ree drugi vojni istraitelj. Washington Irving je kapelan vaeg aviopuka.
- A. T. Tappman je kapelan naeg aviopuka - ispravi ga.
- Jeste li sigurni?
- Jesam.
- Zato bi kapelan aviopuka napisao ono na pismu?
- Moda je to napisao netko drugi i krivotvorio njegov
potpis.
- Zato bi netko krivotvorio potpis kapelana avio-puka?
- Da ga ne otkriju.
- Moda imate pravo - zakljui drugi vojni istraitelj nakon
trenutna dvoumljenja, pa obliza usne mljaskajui. - Moda
imamo pred sobom jednu bandu, moda su se uortaila dva
ovjeka koji sasvim sluajno imaju suprotna imena i
prezimena. Jest, siguran sam da je tako. Jedan je od njih
ovdje u eskadrili, drugi je gore u bolnici, a trei je kod

kapelana. Onda ih ima trojica, nije li tako? Jeste li sto posto

sigurni da nikad prije niste vidjeli ni jedan od ovih slubenih
spisa?
- Da sam ih vidio, bio bih se potpisao na njima.
- Koga biste potpisali? - upita ga drugi vojni istraitelj
previjano. - Sebe ili Washingtona Irvinga?
- Sebe - odgovori mu major Major. - Ja ak nisam nikad ni
uo za Washingtona Irvinga.
Usne drugog vojnog istraitelja razvukoe se u osmijeh.
- Gospodine majore, drago mi je to ste vi isti u svemu
ovome. To znai da emo moi zajedniki raditi, a ja u
trebati svakoga koga mogu pridobiti za sebe. Negdje na
evropskom ratnom popritu nalazi se ovjek komu padaju u
ruke saopenja upuena vama. Sumnjate li vi na koga?
- Ne sumnjam.
- E pa, ja sumnjam na nekoga - ree drugi vojni istraitelj. Na onog gada Towsera. Zato bi inae govorio na sva usta o
meni? Nego, vi dobro otvorite oi i javite mi im ujete da
itko makar spomene Washingtona Irvinga. Ja u dotle
ispitati kapelana i sve ljude u njegovoj blizini.
im je on otiao, uskoio je kroz prozor u prostoriju majora
Majora onaj prvi vojni istraitelj i htio znati tko je onaj drugi
vojni istraitelj. Major Major ga je jedva prepoznao.
- On je vojni istraitelj - ree mu major Major.
- Jest vraju mater - ree prvi vojni istraitelj. - Ja sam sad
ovdje jedini vojni istraitelj.
Major Major ga je jedva prepoznao zato to je bio u
izblijedjelu kestenjastu kupaem ogrtau od rebrasta
baruna, rasparanih avova pod pazuhom, u pidami od
paperjasta flanela i u iznoenim papuama od kojih se
jednoj vukla potplata. To je propisno bolniko odijelo, sjeti
se major Major. ovjek se bio udebljao za oko deset
kilograma i upravo je pucao od zdravlja.

- Ja sam zapravo ozbiljno bolestan - jadao se on.

- Zarazio sam se u bolnici od jednoga pilota-lovca i dobio
teku upalu plua.
- Ba mi je ao - ree major Major.
- ta ja imam od toga - cmizdrio je vojni istraitelj.
- Meni ne treba vae saaljenje. Samo sam htio da znate da
je Washington Irving premjestio poprite svojih operacija iz
bolnice u vau eskadrilu. Niste nikoga ovdje uli da spominje
Washingtona Irvinga?
- Zapravo, jesam - odgovori major Major. - Onoga ovjeka
koji je maloprije bio ovdje. On je spominjao Washingtona
Irvinga.
- Zar zbilja? - uskliknu prvi vojni istraitelj oduevljeno. Moda je ba to ono to nam je trebalo da izvedemo sve
naistac! Drite ga na oku dan i no, a ja u trknuti natrag u
bolnicu i zatraiti dalje upute od svojih starjeina.
Vojni istraitelj iskoi kroz prozor pisarnice majora Majora i
izgubi se.
Minutu kasnije rastvori se zastor koji je odvajao prostoriju
majora Majora od kancelarije eskadrile i ponovo ue onaj
drugi vojni istraitelj otpuhujui bjesomuno od urbe.
Hvatajui zrak, viknu:
- Upravo sam vidio nekog ovjeka u crvenoj pidami kako je
iskoio kroz va prozor i otrao niz cestu! Zar ga niste
vidjeli?
- Pa, razgovarao sam s njim - odgovori major Major.
- Ja sam pomislio da je to jako sumnjivo, ovjek koji iskae
kroz prozor u crvenoj pidami! - ovjek je hodao ustro u
krugu po maloj prostoriji. - Najprije sam pomislio da to vi
hvatate maglu za Meksiko. Ali sad vidim da to niste bili vi.
Nije li to rekao o Washingtonu Irvingu?
- Pa, zapravo je rekao - ree major Major.

- Rekao je? - viknu drugi vojni istraitelj. - To je dobro! To bi

ba mogla biti ona sretna okolnost s pomou koje emo sve
izvesti naistac. Znate li gdje bismo ga mogli nai?
- U bolnici. On je ozbiljno bolestan.
- Sjajno! - uskliknu drugi vojni istraitelj. - Idem odmah za
njim. Najbolje bi bilo da poem inkognito. Objasnit u u
sanitetskom atoru o emu se radi, i zamolit u ih da me
upute tamo kao bolesnika.
- Nee da me poalju u bolnicu kao bolesnika osim ako
nisam bolestan - vrati se on da javi majoru Majoru. - A zbilja
sam bolestan. Htio sam ve poi na temeljit pregled, a ovo
je ba zgodna prilika. Idem opet u sanitetski ator da im
kaem da sam bolestan, pa e me onda valjda poslati u
bolnicu.
- Gledajte to su mi napravili - vrati se opet majoru Majoru s
purpurnim desnima. Bio je neutjeiv u svojoj nevolji. Nosio
je cipele i arape u rukama, a prsti na nogama bili su mu
takoer premazani ljubiastom lincurinom otopinom. - Tko
je ikad uo za vojnog istraitelja s purpumim desnima? jadikovao je.
Otiao je iz kancelarije pognute glave i pao u rov i razbio
nos. Temperatura mu je bila jo normalna, ali su Gus i Wes
uinili iznimku i poslali ga u bolnicu kolima hitne pomoi.
Major Major je lagao i to je bilo dobro. On se zapravo nije
udio to je dobro, jer je zapazio da su ljudi koji lau,
openito uzevi, snalaljiviji i ambiciozniji i uspjeniji od ljudi
koji ne lau. Da je rekao istinu drugom vojnom istraitelju,
snala bi ga bila nevolja. Umjesto toga je lagao i mogao je
slobodno nastaviti svoj posao.
Nakon posjeta drugog vojnog istraitelja postao je oprezniji
u svom poslu. Potpisivao se samo lijevom rukom i samo s
tamnim naoalima i umjetnim brkovima, kojima se
bezuspjeno posluio kad je pokuao ponovo igrati koarku.
Poduzeo je jo jednu mjeru opreza zamijenivi, na sreu,
Washingtona Irvinga Johnom Miltonom. Ime John Milton bilo
je praktino i jezgrovito. Kao i Washington Irving moglo se

lijepo preokrenuti kad god bi mu dojadilo. Nadalje,

omoguavalo je majoru Majoru da udvostrui uinak, jer je
ime John Milton bilo mnogo krae i od Washingtona Irvinga i
od njegova vlastita imena, te mu je oduzimalo mnogo manje
vremena da ga ispie. Pokazalo se da je ime John Milton
plodonosno u jo jednom pogledu. Bilo je vieznano, pa je
major Major ubrzo poeo uklapati potpis u odlomke
izmiljenih razgovora. Tako je tipine potvrde primitka na
slubenim spisima itao ovako: John, Milton je sadista ili
Gdje je Milton, John? Potpis kojim se najvie ponosio
glasio je: Jesi li popravio on, Milton? John Milton otvorio
je cijele nove vidike draesnim, neiscrpnim mogunostima
koje su obeavale da e zauvijek nestati jednolinosti. Kad
mu je John Milton dojadio, major Major vratio se na
Washingtona Irvinga.
Major Major kupio je tamne naoale i umjetne brkove u
Rimu, kao posljednji, jalovi pokuaj da se izvue iz gliba
ponienja u koji je sve dublje propadao. Ponajprije je doivio
ono strano ponienje u vezi s Velikim kriarskim pohodom
zakletvi na vjernost, kad mu ni jedan od tridesetorice ili
etrdesetorice ljudi koji su stavili u opticaj konkurentske
zakletve na vjernost nije dopustio ak ni da se potpie.
Zatim je, ba kad se bura oko toga bila slegla, Clevingerov
avion onako tajanstveno izdimio sa svim lanovima posade,
a krivnja je za tu udnu nesreu pala zlokobno na njega zato
to se nije potpisao ni na jednoj od onih zakletvi na
vjernost.
Okvir tamnih naoala bio je irok i tamnocrven. Umjetni crni
brkovi podsjeali su ovjeka na brkove kakva nakinurena
verglaa, i on ih je oboje ponio sa sobom na koarkaku
utakmicu jednoga dana, kad je osjeao da vie ne moe
podnositi samou. Drao se toboe bezbrino i familijarno
kad je doao na igralite, a u sebi je molio Boga da ga ne
prepoznaju. Svi su se pravili da ga ne poznaju, pa je poeo
uivati u igri. Ba kad je estitao sam sebi na svojoj
nedunoj lukavtini, jedan ga je protivniki igra snano
gurnuo, te mu je svanulo da su ga oni ipak prepoznali i da
se koriste time to je preruen da ga guraju laktovima, da
mu podmeu nogu i da ga zlostavljaju. Nisu ga uope eljeli.
Ba kad je to shvatio, igrai njegove momadi instinktivno

su se udruili s protivnikim igraima u jednu vritavu,

krvoednu rulju koja se okomila na njega sa svih strana
psujui i maui akama. Sruili su ga na zemlju, udarali ga
nogama dok je leao na zemlji, i iznova ga napali kad se,
obnevidio, osovio na noge. Pokrio je lice objema rukama
tako da nije nita vidio. Gazili su jedan preko drugoga,
tjerani mahnitom eljom da ga mlate, udaraju nogama, da
mu izbiju oi, da ga zgaze. Bubotali su ga tako da je, vrtei
se, dospio do ruba usjeka i sasuljao se glavake dolje. Na
dnu se osovio na noge, uspeo se uz suprotnu padinu i
oteturao pod kiom grdnji i kamenja kojima su ga obasipali
sve dok se nije doepao zaklona iza ugla kancelarije. Glavna
mu je briga za cijelog tog napada bila da zadri tamne
naoale i umjetne brkove kako bi se mogao graditi da to nije
bio on, i kako bi bio poteen uasne obaveze da stane pred
njih kao pretpostavljeni.
Kad se vratio u svoju pisarnicu, zaplakao je; a kad se
isplakao, sprao je krv s usta i nosa, oistio ogrebotine na
obrazu i elu i pozvao narednika Towsera.
- Od sada - rekao je - ne elim da itko vie ue ovamo dok
sam ja ovdje. Je li jasno?
- Jest, gospodine majore - ree narednik Towser. - Vrijedi li
to i za mene?
- Vrijedi.
- Razumijem. Je li to sve?
- Jest.
- A to da kaem ljudima koji e vas traiti dok vi budete
ovdje?
- Recite im da me nema i neka me priekaju.
- Razumijem.
- Dok ja ne odem.
- A to u onda s njima?

- Nije me briga.
- Smijem li ih pustiti ovamo kad vi odete?
- Smijete.
- Ali vas onda nee biti ovdje?
- Nee.
- Razumijem, gospodine majore. Je li to sve?
- Jest.
- Razumijem, gospodine majore.
- Od sada - rekao je major Major sredovjenom vojniku koji
je vodio brigu o njegovoj prikolici - ne elim da dolazite
ovamo dok sam ja ovdje, da me pitate je li mi ta potrebno.
Je li jasno?
- Jest, gospodine majore - odgovori posilni. - A kad da
doem ovamo da vidim treba li ta da uradim?
- Kad ja nisam ovdje.
- Razumijem, gospodine majore. A ta treba da radim?
- to god vam ja budem rekao.
- Ali vas nee biti ovdje da mi kaete, nije li tako?
- Tako je.
- Pa ta da onda radim?
- Sve to treba uraditi.
- Razumijem, gospodine majore.
- To je sve - ree major Major.
- Razumijem, gospodine majore - ree posilni. - Je li to sve?

- Nije - ree major Major. - Nemojte dolaziti ni da istite.

Nemojte dolaziti ni zbog ega kad niste sigurni da mene
nema.
- Razumijem, gospodine majore. Ali kako mogu uvijek biti
siguran?
- Ako niste sigurni, jednostavno pretpostavite da sam ja
ovdje i nemojte dolaziti dok ne budete sigurni. Je li jasno?
- Jest, gospodine majore.
- ao mi je to moram ovako razgovarati s vama, ali moram.
Zbogom.
- Zbogom, gospodine majore.
- I hvala vam. Na svemu.
- Razumijem, gospodine majore.
- Od sada - ree major Major Milu Minderbinderu - neu vie
nikad doi u menzu. Neka mi jelo uvijek donose u prikolicu.
- Ja mislim da je to dobra ideja, gospodine majore - odvrati
Milo. - Sad u vam moi prireivati posebna jela za koja
drugi nee uope znati. Siguran sam da e vam prijati. I
pukovniku Cathcartu uvijek prijaju.
- Ja ne elim nikakva posebna jela. Ja elim samo ono to
prireujete i svim ostalim oficirima. Recite samo svakome
tko mi bude donosio jelo neka jedanput pokuca na vrata i
ostavi posluavnik na stepenici. Je li jasno?
- Jest, gospodine majore. Sasvim jasno. Sakrio sam nekoliko
ivih jastoga iz Mainea, koje vam mogu veeras prirediti s
izvrsnom salatom od rokfora i sa dva smrznuta punjena
roia, koje je ba juer prokrijumario iz Pariza jedan
vaan lan francuskog podzemnog otpora. Hoe li to biti
dovoljno za poetak?
- Nee.
- Razumijem, gospodine majore. Shvaam.

Te veeri mu je Milo priredio za veeru prena jastoga iz

Mainea s izvrsnom salatom od rokfora i sa dva smrznuta
punjena roia. Major Major se ozlovoljio. Ipak, da je vratio
to jelo, samo bi propalo ili bi ga pojeo tko drugi, a majoru
Majoru su preni jastozi bili slabost. Pekla ga je savjest dok
je jeo. Sutradan je za ruak dobio kornjau pripravljenu na
merilendski nain uz punu bocu Doma Perignona iz 1937.
godine. Major Major je sve smazao i istrusio ne rnislei
nita.
Iza Mila su preostali samo ljudi u kancelariji, koje je major
Major izbjegavao tako to je svaki put ulazio i izlazio kroz
prljavi celuloidni prozor u svojoj prostoriji. Prozor se
otkopavao, i bio je nizak i irok, pa je mogao lako skoiti
kroz njega i s jedne i s druge strane. Razmak izmeu
kancelarije i svoje prikolice prelazio je tako da je jurio oko
ugla atora kad je zrak bio ist, skakao u eljezniki usjek i
trao pognute glave do svog svetita u umi. Kad bi stigao
do na visinu svoje prikolice, izlazio je iz usjeka i urno se
probijao kui kroz bujno ipraje, u kojem je jedino jedanput
sreo kapetana Flumea koji ga je, izoblien i sablastan,
nasmrt prepao iskrsnuvi iznenada u sumrak iz grmlja
kupina, da mu se pritui kako mu je poglavica Bijeli Halfoat
zaprijetio da e mu prefikariti vrat od uha do uha.
- Ako me jo jedanput ovako uplaite - rekao mu je major
Major - ja u vam prefikariti vrat od uha do uha.
Kapetanu Flumeu presjekao se dah, pa je opet ieznuo u
grmlju kupina i major Major ga nikad vie nije vidio.
Kad bi se major Major osvrnuo na sve to je postigao, bio je
zadovoljan. Usred nekoliko jutara strane zemlje po kojima je
vrvjelo vie od dvjesta ljudi, uspio je postati pustinjak. Uz
malo domiljatosti i pronicavosti, gotovo je onemoguio
svakoga u svojoj eskadrili da razgovara s njim, to je svima
odgovaralo, kao to je zapazio, jer nitko nije ni elio
razgovarati s njim. Nitko, kao to se pokazalo, osim onog
ludog Yossariana koji ga je jednog dana, dok je on hitao na
ruak po dnu usjeka prema prikolici, iz zaleta oborio na
zemlju.

Major Major je od svih ljudi u eskadrili najmanje elio da ga

iz zaleta obori ba Yossarian. Bilo je neto uroeno sramotno
u Yossarianu, u tom ovjeku koji se onako sramno ponaao
prema mrtvacu u svom atoru, koga ak nije ni bilo u
atoru, i koji je zatim, poslije leta na Avignon, svukao sve sa
sebe i hodao tako sve do onog dana kad mu je general
Dreedle pristupio da mu prikai odlikovanje za hrabrost koju
je pokazao nad Ferrarom, pa ga naao kako stoji u stroju
gol golcat. Nitko na svijetu nije imao vlasti da ukloni
mrtvaeve rasute stvari iz Yossarianova atora. Major Major
je izgubio to pravo kad je dopustio naredniku Towseru da
izvijesti starjeinu da potporunik, koji je poginuo nad
Orvietom manje od dva sata poto je stigao u eskadrilu, nije
uope stigao u eskadrilu. Jedini koji je imao neko pravo da
ukloni njegove stvari iz Yossarianova atora, kako se inilo
majoru Majoru, bio je sam Yossarian, pa ni Yossarian, kako
se inilo majoru Majoru, nije imao to pravo.
Poto ga je Yossarian iz zaleta sruio, major Major je
prostenjao i pokuao se iskobeljati i ustati, ali ga Yossarian
nije putao.
- Kapetan Yossarian - ree Yossarian - moli za doputenje da
odmah govori s gospodinom majorom o pitanju ivota i
smrti.
- Molim vas, pustite me da ustanem - ree major Major
obuzet zlovoljom i nelagodom. - Ne mogu vam odzdraviti
dok leim na ruci.
Yossarian ga pusti. Polako ustadoe. Yossarian ga opet
pozdravi i ponovi svoju molbu.
- Hajdemo u moju kancelariju - ree major Major.
- Mislim da ovo nije najbolje mjesto za razgovor.
- Razumijem, gospodine majore - odvrati Yossarian.
Otresoe ljunak s odijela i pooe, utei usiljeno, prema
ulazu kancelarije.

- Priekajte minutu-dvije dok stavim malo joda na ove

ogrebotine. Neka vas onda uvede narednik Towser.
- Razumijem, gospodine majore.
Major Major poe dostojanstveno u stranju prostoriju
kancelarije a da i ne pogleda ni jednog od slubenika i
daktilografa koji su radili za stolovima i ormariima za spise.
Spustio je za sobom zastor na ulazu u svoju prostoriju. im
je ostao nasamo, jurnuo je kroz prostoriju do prozora i
iskoio napolje ne bi li umakao, ali mu je Yossarian ve
preprijeio put. Yossarian ga je ekao u stavu mirno i
ponovo pozdravio.
- Kapetan Yossarian moli za doputenje da govori odmah s
gospodinom majorom o pitanju ivota i smrti - ponovi
odluno.
- Doputenje se uskrauje - obrecnu se major Major na nj.
- E, neemo tako.
Major Major popusti.
- Dobro - pristade umorno. - Razgovarat u s vama.
Uskoite, molim vas, u moju kancelariju.
- Izvolite vi prvi.
Uskoie u kancelariju. Major Major sjede, a Yossarian se
ushoda pred njegovim stolom i ree mu da nee vie da
izvrava borbene zadatke. ta sad? - pitao se major Major.
Mogao je postupiti jedino onako kako ga je potpukovnik
Korn uputio da postupi, pa to bude da bude.
- Zato neete? - upita ga.
- Zato to se bojim.
- Ne morate se vi sramiti zbog toga - posavjetova ga major
Major ljubazno. - Svi se mi bojimo.
- Ja se ne sramim - ree Yossarian. - Ja se samo bojim.

- Ne biste ni bili normalni kad se ne biste nikad bojali. ak i

najhrabrije ljude spopada strah. Jedan od najvanijih
zadataka koji stoje pred svima nama u borbi jest da
savladamo u sebi strah.
- Ma hajte bjeite, majore! Zar ne moemo bez tih
govnarija?
Major Major snebivljivo obori pogled i zavrtje palcima.
- to biste htjeli da vam kaem?
- Da sam izvrio dovoljno borbenih zadataka i da mogu kui.
Koliko ste ih izvrili?
- Pedeset i jedan.
- Preostala su vam jo samo etiri.
- On e poveati normu. Kad god joj se ja pribliim, on je
povea.
- Moda ovaj put nee.
- Uostalom, on jo nikog nije poslao kui. Samo ih ostavlja
da ekaju putne naloge dok mu ne ponestane ljudi za
avione, pa onda povea normu i svi opet moraju letjeti. Tako
radi otkako je doao.
- Ne smijete kriviti pukovnika Cathcarta za bilo kakvo
odugovlaenje u izdavanju naloga - savjetovae ga major
Major. - Dunost je Dvadeset i sedme zrane eskadre da
hitno ispostavi naloge im ih dobije od nas.
- Ipak je mogao traiti zamjene i poslati nas kui kad su se
nalozi konano vratili. Uostalom, uo sam da Dvadeset i
sedma zrana eskadra zahtijeva samo etrdeset borbenih
zadataka, i da je to samo on sebi uvrtio u glavu da ih
moramo izvriti pedeset i pet.
- Ne bih vam znao nita rei o tome - odvrati major Major. Pukovnik Cathcart je na pretpostavljeni oficir i mi ga

moramo sluati. Zato ne biste izvrili jo etiri zadatka pa

onda vidjeli to e biti?
- Zato to neu.
ta sad? - upitao se opet major Major. to da radi s
ovjekom koji ga gleda pravo u oi i kae da e radije
umrijeti nego poginuti u borbi, s ovjekom koji je u
najmanju ruku isto toliko zreo i inteligentan koliko i on, a
treba se praviti da nije? to da mu kae?
- A kako bi bilo da sami sebi izabirete zadatke i da idete
samo na one lagane? - ree major Major. - Tako biste mogli
izvriti jo ona etiri borbena zadatka a da se ne izvrgnete
nikakvoj opasnosti.
- Ja ne elim izvravati lagane zadatke. Ja neu vie da se
borim u ratu.
- Zar biste htjeli da naa zemlja izgubi rat? - upita ga major
Major.
- Neemo ga izgubiti. Imamo vie ljudi, vie novaca i vie
materijala. Ima deset milijuna ljudi u uniformi koji me mogu
zamijeniti. Neki ljudi ginu, a mnogo ih vie zgre pare i
zabavlja se. Neka pogine netko drugi.
- Ali ta bi bilo kad bi svi na naoj strani tako mislili?
- Onda bih ja svakako bio prava budala kad bih mislio
drugaije, nije li tako?
to mu ovjek uope moe rei, pitao se major Major
zdvojno. Jedino to mu nije smio rei bilo je da mu on ne
moe pomoi. Kad bi rekao da mu ne moe pomoi, znailo
bi da bi mu pomogao kad bi mogao, i natuknuo bi da postoji
neka greka ili nepravda u politici potpukovnika Korna.
Potpukovnik Korn je to izriito ustvrdio. Ne smije nikad
nikome rei da mu ne moe pomoi.
- ao mi je - ree - ali vam ja tu ne mogu pomoi.

10. WINTERGREEN
Clevinger je bio mrtav. To je bila osnovna pogreka u
njegovoj filozofiji. Osamnaest se aviona poelo sputati kroz
sjajan bijel oblak nedaleko od obale otoka Elbe jednog
poslijepodneva, na povratku sa tjednog leta u Parmu po
mlijeko; sedamnaest ih je izilo iz oblaka. Osamnaestom
nije bilo ni traga, ni u zraku ni na glatkoj povrini vode boje
nefrita. Nije bilo nikakvih ostataka. Helikopteri su kruili oko
bijelog oblaka sve do sumraka. Obno je vjetar odnio oblak,
a ujutro nije vie bilo Clevingera.
Taj je nestanak sve zaprepastio, svakako isto toliko koliko i
Velika urota u Lowery Fieldu kad su sva ezdeset
etvorica iz jedne kasame iezli na dan isplate a da se
nikad poslije nije za njih ulo. Dok Clevinger nije bio tako
vjeto skinut s pozornice ivota, Yossarian je drao da su se
Ijudi jednostavno bili dogovorili da e jednog dana
dezertirati. Zapravo ga je bilo toliko ohrabrilo to to se inilo
masovno naputanje svete dunosti da je u zanosu istrao
napolje da odnese tu uzbudljivu vijest bivem starijem
vojniku Wintergreenu.
- ta ima tu tako uzbudljivo? - podsmjehnuo mu se bivi
stariji vojnik Wintergreen neugodno, poduprvi se svojom
blatnom vojnikom cokulom o lopatu i naslonivi se leima,
mrzovoljno pogrbljen, na stranu jedne od dubokih,
etvrtastih jama, ije je kopanje bila njegova vojna
specijalnost.
Bivi stariji vojnik Wintergreen bio je mali podmukli balavac
koji je uivao da radi sve naopako. Kad god bi dezertirao,
uhvatili bi ga i osudili da u odreenom roku kopa i zatrpava
jame dva metra duboke, iroke i dugake. Kad god bi
izdrao kaznu, ponovo bi dezertirao. Bivi stariji vojnik
Wintergreen prihvatio je svoju ulogu da kopa i zatrpava
jame ozbiljno i bez aljenja, kao pravi rodoljub.
- Nije to lo ivot - napomenuo bi filozofski. - A valjda mora
netko i to raditi.

Bio je dovoljno mudar da shvati da kopanje jama u Coloradu

nije ba lo posao u ratno doba. Kako potranja za jamama
nije bila velika, mogao ih je bez urbe kopati i zatrpavati i
malo bi se kad premorio. S druge strane, kad god bi ga
izveli pred prijeki sud, degradirali bi ga na in obinog
vojnika. ivo je alio za tim gubitkom ina.
- Bilo je nekako zgodno biti stariji vojnik - prisjeao se
sjetno. - Uivao sam neki ugled ... razumije li ta hou da
kaem?... i kretao sam se u najboljem drutvu. - Smrknuo
se od malodunosti. - Ali je sve to prolo - nagaao je. - Kad
opet zbriem, zbrisat u kao obian vojnik, a dobro znam da
to nee biti isto. - U kopanju jama nije bilo budunosti. Nije ak ni stalan posao. Izgubim ga svaki put kad izdrim
kaznu. Onda moram opet zbrisati ako ga ponovo hou
dobiti. A ne mogu ak ni tako dalje. Ima jedna kvaka, Kvaka
22. Kad ponovo zbriem, strpat e me u buharu. Ne znam
to e biti sa mnom. Mogu me ak prebaciti na frontu ako ne
budem dobro pazio. - Nije elio kopati jame do kraja ivota,
iako nije imao nita protiv kopanja dok god traje rat i dok
god on tako sudjeluje u njemu. - To je pitanje dunosti napominjao je - a svaki od nas ima dunost koju mora
izvravati. Moja je dunost da kopam ove jame, i ja je tako
dobro obavljam da sam upravo predloen za Odlikovanje za
uzorno ponaanje. Vaa je dunost da se zajebavate u
vojnoj koli i da se nadate da e se rat zavriti prije nego to
zavri vaa obuka. Dunost je Ijudi na fronti da dobiju rat, a
ja samo elim da oni obavljaju svoju dunost isto tako dobro
kako je obavljam svoju. Ne bi bilo poteno da ja idem na
frontu i obavljam njihov posao, nije li tako?
Jednog je dana bivi stariji vojnik Wintergreen, dok je kopao
jamu, probuio vodovodnu cijev i malne se utopio dok ga
nisu izvadili u gotovo besvjesnom stanju. Proulo se da je to
bila nafta, pa su poglavicu Bijelog Halfoata izbacili iz baze.
Uskoro je svaki ovjek koji je mogao nai aov bjesomuno
kopao u potrazi za naftom. Posvuda je letjela zemlja; prizor
je bio gotovo nalik na ono jutro na Pianosi, sedam mjeseci
kasnije, poslije noi u kojoj je Milo bombardirao eskadrilu
svim avionima koje je bio okupio u svom sindikatu M & M, a
isto tako i aerodrom, skladite bomba i radionicu, pa su svi
preivjeli bili vani i kopali duboke zaklone u tvrdom tlu i

pokrivali ih oklopnim ploama, koje su pokrali iz radionica na

aerodromu, i poderanim etvorinama nepromoiva platna
koje su pokrali jedan drugome sa atorskih krila. Poglavicu
Bijelog Halfoata otpravili su iz Colorada na prvi glas o nafti,
pa je napokon dospio na Pianosu kao zamjena poruniku
Coombsu, koji je jednog dana posao kao gost na borbeni
zadatak, samo da vidi kako je to u borbi, pa je poginuo nad
Ferrarom u avionu s Kraftom. Yossarian se osjeao kriv kad
god bi se sjetio Krafta, kriv zato to je Kraft poginuo pri
Yossarianovu drugom nadlijetanju cilja, i kriv zato to se
Kraft isto tako bezazleno upleo u Sjajnu pobunu protiv
atabrina koja je zapoela u Puerto Riku na prvom dijelu
njihova leta preko oceana, a zavrila se na Pianosi deset
dana kasnije, kad je Appleby, im je stigao, proet
osjeajem dunosti, stupio u kancelariju da prijavi
Yossariana da je odbio da uzme tablete atabrina. Narednik
mu je ponudio da sjedne.
- Hvala vam, narednie, sjest u malo - ree Appleby. Koliko u otprilike morati ekati? Imam jo mnogo toga da
obavim danas kako bih sutra u ranu zoru bio potpuno
spreman da poem u borbu.
- Izvolite?
- to kaete, narednie?
- to ste me ono pitali?
- Koliko u otprilike morati ekati da me primi major?
- Samo dok ne ode na ruak - odgovori narednik Towser. Onda ete odmah moi ui.
- Ali onda njega nee biti tu, nije li tako?
- Nee, gospodine porunie. Major Major e se vratiti u
kancelariju tek poslije ruka.
- A, tako - zakljui Appleby nesigurno. - ini mi se da e
onda biti bolje da doem poslije ruka.
Appleby je iziao iz kancelarije prikrivajui zbunjenost. Tek
to se naao napolju, uinilo rnu se da vidi nekog visokog,

tamnoputog oficira, koji je pomalo nalikovao na Henryja

Fondu, kako iskae kroz prozor atora kancelarije i nestaje
iza ugla. Appleby je zastao i vrsto stisnuo oi. Obuze ga
muna sumnja. Bojao se da nije obolio od malarije ili, to je
jo gore, da nije uzeo preveliku dozu tableta atabrina nego
to je bilo propisano, jer je htio da bude etiri puta bolji pilot
od svakog drugog. Jo je murio kad ga je narednik Towser
potapao ovla po ramenu i rekao mu da sad moe ui ako
eli, jer je major Major upravo otiao. Applebyu se vrati
samopouzdanje.
- Hvala vam, narednie! Hoe li se skoro vratiti?
- Vratit e se odmah poslije ruka. Onda ete morati odmah
izii i ekati ga pred vratima dok ne ode na veeru. Major
Major ne prima nikog u kancelariji dok je u kancelariji.
- ta ste to rekli, narednie?
- Rekao sam da major Major ne prima nikog u kancelariji
dok je u kancelariji.
Appleby se pozorno zagleda u narednika Towsera i pokua
poprimiti odluan ton.
- Pravite li vi to, narednie, budalu od mene samo zato to
sam novajlija u eskadrili, a vi ste ve dugo na fronti?
- Ma ni govora, gospodine porunie - odgovori narednik
smjerno. - Tako mi je nareeno. Moete pitati majora Majora
kad budete s njim.
- To ba i kanim uiniti, narednie. Kad ga mogu vidjeti?
- Nikad.
Sav crven od ponienja, Appleby je napisao u bloku, koji mu
je dao narednik, izvjetaj o Yossarianu i tabletama atabrina,
pa je brzo otiao govorei u sebi da Yossarian moda i nije
jedini luak koji uiva povlasticu da nosi oficirsku uniformu.
Kad je pukovnik Cathcart povisio normu na pedeset pet
zadataka, narednik Towser je ve pomislio da je moda
svaki ovjek koji nosi uniformu ludak. Narednik Towser bio

je mrav i okast i imao je lijepu plavu kosu, koja je bila

toliko svijetla da je bila gotovo bezbojna, upale obraze i
zube nalik na velike bijele mentolne bombone. On je vodio
poslove eskadrile i nije u tome uivao. Ljudi kao Gladni Joe
ibali su ga pogledima punim prijekora i mrnje, a Appleby
je bio prema njemu osvetniki neuljudan otkako je stekao
glas uzornog pilota i stolnotenisaa koji nije nikad izgubio ni
jedan poen. Narednik Towser vodio je poslove eskadrile zato
to u eskadrili nije bilo nikoga drugog tko bi ih vodio. Nisu
ga zanimali rat ni napredovanje u slubi. Zanimale su ga
samo krhotine starih posuda i pokustvo u stilu Hepplewhite.
Narednik Towser nije gotovo ni primijetio kako se navikao da
misli na mrtvaca u Yossarianovu atoru isto onako kao i
Yossarian - kao na mrtvaca u Yossarianovu atoru. A u zbilji
uope nije bilo tako. On je naprosto bio rezervni pilot koji je
poginuo u borbi prije nego to se bio slubeno javio na
dunost. Svratio je u operativni ator da pita gdje je
kancelarija, pa su ga poslali pravo u borbu jer su tada ve
toliki izvrili trideset i pet borbenih zadataka, koliko se
trailo, da je kapetanu Piltchardu i kapetanu Wrenu bilo
teko popuniti onoliko aviona koliko je zahtijevao aviopuk.
Kako nije uope bio slubeno stigao u eskadrilu, nije ju
mogao slubeno ni napustiti, pa je narednik Towser slutio da
e sve vei broj poruka o tom jadniku neprestano sve vie
rasti.
Zvao se Mudd. Naredniku se Towseru, kojem su nasilje i
traenje bili podjednako mrski, inilo da je bilo strahovito
rasipnitvo dopremiti Mudda avionom preko cijelog oceana
samo zato da ga raznesu na komadie nad Orvietom manje
od dva sata poto je stigao. Nitko se nije mogao sjetiti tko je
on bio, ni kakav je bio, a ponajmanje kapetan Piltchard i
kapetan Wren, koji su se samo sjeali da se neki novi oficir
pojavio u operativnom atoru upravo na vrijeme da pogine, i
koji su se crvenjeli od nelagode kad god bi tko spomenuo
mrtvaca u Yossarianovu atoru. Jedini koji su moda vidjeli
Mudda, Ijudi iz njegova aviona, bili su svi zajedno s njim
razneseni na komadie.
Yossarian je pak tono znao tko je bio Mudd. Mudd je bio
neznani vojnik koji nije imao sree, jer je to sve to ljudi

uope znaju o neznanim vojnicima - da nisu imali sree.

Morali su poginuti. A ovaj je bio zaista neznan, iako su mu
stvari jo leale na leaju u Yossarianovu atoru gotovo isto
onako kako ih je on ostavio prije tri mjeseca, onoga dana
kad nije uope stigao - sve su te stvari manje od dva sata
kasnije mirisale na smrt, isto onako kao to je sve mirisalo
na smrt idue sedmice za Velike famozne opsade Bologne,
kad je pljesnivi zadah smrtnosti lebdio vlaan u zraku i
sumporastoj magli i svaki ovjek koji je bio odreen da leti
bio ve okuen.
Nije se moglo izbjei letu na Bolognu kad je ve pukovnik
Cathcart dobrovoljno prijavio svoj aviopuk da uniti
tamonja skladita municije, koja nisu uspjeli unititi teki
bombarderi s kopna u Italiji s veih visina. Svaki dan
odgaanja produbljivao je tu spoznaju i produbljivao
turobnost. Nametljivo, ubitano uvjerenje da e poginuti,
irilo se sve vie dok je padala kia, proimajui i nagrizajui
bolna lica svih Ijudi, kao korozivno arite neke podmukle
bolesti. Svi su zaudarali na for maldehid. ovjek se nikome
nije mogao obratiti za pomo, ak ni u sanitetski ator koji
je, na zapovijed potpukovnika Korna, bio zatvoren da se
nitko ne bi mogao prijaviti da je bolestan, kao to su Ijudi
uinili na onaj jedini vedri dan kad se pojavila tajanstvena
epidemija proljeva, zbog koje se akcija morala ponovo
odgoditi. Kako se nitko nije mogao prijaviti da je bolestan,
te su vrata na sanitetskom atoru bila zakovana, doktor
Daneeka provodio je prekide izmeu kie sjedei na visokoj
stolici bez naslona, upijajui bez rijei sumorno izbijanje
straha i odajui turobnu neutralnost, zguren kao kakav
sjetan sup ispod zloslutna natpisa, koji je u ali ispisao
rukom i privrstio na zatvorena vrata sanitetskog atora
kapetan Black, a koji je doktor Daneeka ostavio da visi zato
to to nije bila nikakva ala. Natpis je bio obrubljen crnom
bojom i na njemu je pisalo: ZATVORENO DO DALJNJEGA
ZBOG SMRTNOG SLUAJA U OBITELJI.
Strah je svuda prodro, u Dunbarovu eskadrilu gdje je
Dunbar u sumrak zavirio radoznalo na ulaz u sanitetski ator
i obzirno nagovorio nejasnu priliku dra Stubbsa, koji je
sjedio u tamnoj sjeni za bocom viskija i staklenim vrem
punim proiene pitke vode:

- Je li vam zlo? - upitao je brino.

- Strano - odgovori dr Stubbs.
- ta radite tu?
- Sjedim.
- Ja sam mislio da vie nema pregleda.
- Pa i nema.
- Pa zato onda tu sjedite?
- A gdje da sjedim? U onom posranom oficirskom klubu s
pukovnikom Cathcartom i Kornom? Znate li ta radim ovdje?
- Sjedite.
- U eskadrili, mislim. Ne u atoru. Nemojte se praviti tako
strano pametni. Moete li pogoditi to jedan lijenik radi
ovdje u eskadrili?
- U ostalim su eskadrilama zakovali vrata na sanitetskim
atorima - pripomenu Dunbar.
- Ako netko tko je bolestan ue na ova vrata, ja u ga
osloboditi letenja - obreknu dr Stubbs. - Puca mi pr sluk ta
oni govore.
- Vi ne moete nikog osloboditi letenja - podsjeti ga Dunbar.
- Zar ne znate kakva je naredba izdana?
- Oborit u ga na dupe injekcijom i zbilja osloboditi letenja. Dr Stubbs se nasmija veselo i zajedljivo pri toj pomisli. - Oni
misle da mogu ukinuti lijenike preglede. Gadovi jedni!
Oho, evo je opet! - Ponovo je poela kia, najprije po
drveu, zatim po barama u blatu, i zatim, napokon,
polagano, kao mrmorenje koje umiruje, po krovu atora. Sve je mokro - napomenu dr Stubbs gadljivo. - ak se i
zahodi i pisoari diu u znak protesta. Cijeli posrani svijet
smrdi kao mr tvanica.

Kad je uutio, inilo se da tiina nema dna. Pade no. Sve je

proimao osjeaj goleme osamljenosti.
- Zapalite svjetlo - predloi Dunbar.
- Nema svjetla. Nisam raspoloen da ukljuim generator.
Nekad sam strano cvao to spaavam Ijudske ivote, a sad
se pitam kakvog to ima vrajeg smisla kad ionako svi
moraju umrijeti.
- Ama, ima smisla, kako ga ne bi bilo - uvjeravae ga
Dunbar.
- Ima? A koji je to smisao?
- Smisao je u tome da ih uvate na ivotu to dulje moete.
- Ma dobro, ali kakvog to ima smisla kad ionako svi moraju
umrijeti?
- Tajna je u tome da ovjek ne misli na to.
- Ostavite tajnu po strani! Kakvog to ima vrajeg smisla?
Dunbar je nekoliko trenutaka mozgao u tiini.
- Vrag bi ga znao!
Dunbar nije znao. Trebalo je da Dunbar bude ushien
Bolognom, jer su se minute otezale, a sati vukli kao
stoljea. Ali ga je Bologna muila, jer je znao da e poginuti.
- elite li zbilja jo malo kodeina? - upita ga dr Stubbs.
- To je za mog prijatelja Yossariana. On je uvjeren da e
poginuti.
- Yossariana? Koji je to vrag Yossarian? Kakvo je to vraje
ime, uostalom, Yossarian? Nije li to onaj koji se neku veer
napio i pograbio s potpukovnikom Kornom u oficirskom
klubu?
- Jest, ba taj. On je Asirac.

- Prokleti luak!
- Nije on tako lud - ree Dunbar. - Kune se da nee letjeti na
Bolognu.
- To sam ba i mislio - odvrati dr Stubbs. - Taj je prokleti
luak moda jo jedini ostao pri zdravoj pameti.

11. KAPETAN BLACK

Kaplar Kolodny uo je prvi preko telefona iz avio-puka tu
vijest koja ga je toliko potresla da je na prstima proao kroz
obavjetajni ator i priao kapetanu Blacku, koji je drijemao,
s tankim nogama na stolu, te mu je prenio zaprepatenim
apatom.
Kapetan Black se odmah razvedrio.
- Bologna? - uskliknuo je ushieno. - Eh, boga mu ljubim! Prasnu u glasan smijeh. - Bologna, a? - Ponovo se nasmija i
zavrtje glavom od ugodnog iznenaenja. - Uh, bogati! Ne
mogu doekati da vidim lica onih gadova kad budu uli da
idu na Bolognu. Ha-ha-ha!
Kapetan Black se prvi put uistinu slatko nasmijao otkako ga
je major Major bio nadmudrio i postao komandir eskadrile.
Obuzet tromim oduevljenjem, ustade i zauze mjesto za
prednjom tezgom kako bi mogao najvie uivati u ovoj prilici
kad dou bombarderi-strijelci po karte.
- Jest, gadovi jedni, Bologna - neprestance je ponavljao
svim strijelcima koji su ga u nevjerici pitali hoe li zaista
letjeti na Bolognu. - Ha-ha-ha! Crno vam se pie, gadovi
jedni! Ovaj put ste zbilja nadrljali.
Kapetan Black je iziao za posljednjim od njih napolje da
uiva promatrajui uinak koji je novost proizvela na sve
ostale oficire, podoficire i vojnike koji su se okupljali sa
ljemovima, padobranima i zatitnim odijelima oko etiri
teretnjaka to su brektala usred kruga eskadrile. Bio je
visok, tanak, neveseo ovjek koji se kretao mlitavo kao rak.
Brijao je svoje usukano blijedo lice svaki trei ili etvrti dan,
pa se obino inilo da mu rastu crvenkastozlatni brkovi iznad
tanke gornje usne. Nije se razoarao u prizoru pred
atorom. Svi su se bili smrkli od zgranutosti, pa je kapetan
Black slatko zijevnuo, otro posljednje ostatke letargije s
oiju i zlurado se nasmijao kad god bi komu rekao da mu se
crno pie.

Pokazalo se da je Bologna najbogatiji doivljaj u ivotu

kapetana Blacka, iza smrti majora Dulutha nad Perugiom,
kad je bio gotovo postavljen na njegovo mjesto. im je glas
o smrti majora Dulutha stigao radio-vezom na aerodrom,
kapetana Blacka obuzela je radost. lako nikad nije pomiljao
na tu mogunost, kapetan Black je umah shvatio da je
najloginije da on naslijedi majora Dulutha na poloaju
komandira eskadrile. Ponajprije, on je bio obavjetajni oficir
eskadrile, to je znailo da je obavjeteniji od svakoga
drugoga u eskadrili. Dodue, nije imao letaki status koji je
imao major Duluth i koji su obino imali svi komandiri
eskadrila; ali je to zapravo bio jo jedan jak argument u
njegovu korist zato to mu ivot nije bio u opasnosti, pa je
mogao zauzimati taj poloaj dok god bude potreban
domovini. to je vie kapetan Black razmiljao o tome, to
mu se neminovnije inilo vlastito unapreenje. Valjalo je
samo to prije zucnuti pravu rije na pravom mjestu. Pohita
natrag u svoju kancelariju da odlui to e poduzeti.
Zavalivi se opet na svoju okretnu stolicu, metnuvi noge na
stol i zamurivi, poe snatriti kako e sve biti lijepo kad
jednog dana bude komandir eskadrile.
Dok je kapetan Black snatrio, pukovnik Cathcart je djelovao.
Kapetan Black bio je zaprepaten brzinom kojom ga je, kako
je on drao, nadmudrio major Major. Silna zapanjenost zbog
imenovanja majora Majora za komandira eskadrile bila je
izmijeana s ogorenom kivnosti koju se nije ni trudio da
prikrije. Kad su mu kolege oficiri iz taba rekli kako se ude
to je pukovnik Cathcart izabrao majora Majora, kapetan
Black je promrmljao da se neto udnovato dogaa; kad su
prosuivali o politikoj vrijednosti slinosti majora Majora s
Henryjem Fondom, kapetan Black je ustvrdio da je major
Major uistinu Henry Fonda; a kad su napomenuli da je major
Major nekako udan, kapetan Black je izjavio da je on
komunist.
- Oni uzimaju sve u svoje ruke - kazao je buntovniki. - E
pa, vi, momci, moete, ako hoete, stajati po strani i gledati
to oni rade, ali ja, bogami, neu. Ja u neto poduzeti. Od
sada e svaki kukin sin koji doe u moj ator potpisati
zakletvu na vjernost. A onom gadu majoru Majoru neu dati
da se potpie, ba ako i bude htio.

Tako rei preko noi razmahao se Veliki kriarski pohod

zakletvi na vjernost, a kapetan Black bio je ushien to se
naao na njegovu elu. To mu je zbilja upalilo. Svi vojnici,
podoficiri i oficiri morali su potpisati jednu zakletvu na
vjernost da bi dobili torbe s kartama iz obavjetajnog
atora, drugu zakletvu na vjernost da bi im dali zatitna
odijela i padobrane iz padobranskog atora, i treu zakletvu
na vjernost kod porunika Balkingtona, efa voznog parka,
da bi se mogli odvesti iz eskadrile na aerodrom u jednom od
njegovih teretnjaka. Kud god bi se okrenuli, morali bi
potpisati novu zakletvu na vjernost. Potpisivali su zakletvu
na vjernost da bi dobili plau od oficira-blagajnika, da bi
dobili sljedovanje, da bi se oiali kod brijaa Talijana.
Kapetanu Blacku je svaki oficir koji je podupirao njegov
Slavni kriarski pohod zakletvi na vjernost bio suparnik,
pa je snovao i smiljao dan i no kako ga nitko ne bi
pretekao. On nije htio ni za kim zaostati u privrenosti
domovini. Kad su drugi oficiri, na njegov nagovor, uveli
vlastite zakletve na vjernost, sve ih je nadmaio tjerajui
svakog kukinog sina, koji bi doao u njegov ator, da
potpie po dvije zakletve na vjernost, pa po tri, pa po etiri;
zatim je uveo zavjet odanosti, a nakon toga pjevanje himne,
jedan zbor, pa drugi zbor, pa trei zbor, pa etvrti zbor. Kad
god bi kapetan Black odmakao svojim suparnicima, prezirno
se osvrtao na njih to nisu bili kadri da slijede njegov
primjer. Kad god bi oni slijedili njegov primjer, zabrinuto bi
se povukao i razbijao sebi glavu smiljajui neku novu
mudroliju s pomou koje e se opet prezirno obazreti na
njih.
Ne shvaajui kako se to zbilo, letako je osoblje u eskadrili
uvidjelo da je potinjeno slubenicima koji bi trebalo da
njima slue. Jedan za drugim su ih zastraivali, vrijeali,
zamarali i gurali amo-tamo po cio dan. Kad bi to prigovorili,
kapetan Black bi im odgovorio da ljudi koji su vjerni
domovini nee biti sraskida da potpiu sve zakletve na
vjernost koje moraju potpisati. Svakome tko bi posumnjao u
djelotvornost zakletvi na vjernost, odgovorio bi da e ljudi
koji su uistinu odani domovini biti ponosni da se zavjetuju
na odanost kad god ih on na to prisili. A svakome tko bi
posumnjao u moralnu vrijednost cijelog pothvata, odgovorio
bi da je amerika himna najvee glazbeno djelo koje je ikad

skladano. to vie zakletvi na vjernost neki ovjek potpie,

to je vjerniji domovini; kapetanu Blacku se to inilo sasvim
jednostavno, pa je zapovjedio kaplaru Kolodnyju da ga
potpie svaki dan na stotine puta kako bi mogao uvijek
dokazati da je vjerniji domovini od bilo koga drugoga.
- Vano je da se neprestano zavjetuju - tumaio je svojim
kohortama. - Nije vano vjeruju li u to ili ne vjeruju. Ba
zato tjeraju i klince da se zavjetuju na odanost jo prije
nego to znaju ta znae zavjet i odanost.
Kapetanu Piltchardu i kapetanu Wrenu bio je Slavni
kriarski pohod zakletvi na vjernost slavno zezanje u zdrav
mozak, jer im je oteavalo zadatak da prikupe posade za
svaki borbehi zadatak. Ljudi su bili zauzeti u cijeloj eskadrili
potpisivanjem, zavjetovanjem i pjevanjem, pa su pripreme
borbenih zadataka trajale dulje sate i sate. Nije se vie
moglo ni pomiljati na hitne akcije, ali su kapetan Piltchard i
kapetan Wren bili obadvojica suvie plaljivi da bi digli glas
protiv kapetana Blacka, koji je svaki dan svjesno provodio
doktrinu Neprestanog svjedoenja koju je sam izmislio,
doktrinu koja je trebalo da namami u zamku sve one koji su
se iznevjerili domovini otkako su juer posljednji put
potpisali zakletvu na vjernost. Sam kapetan Black doao je
da posavjetuje kapetana Piltcharda i kapetana Wrena koji
nisu znali to bi u svojoj golemoj nevolji. Doao je na elu
delegacije i otvoreno im savjetovao neka natjeraju svakog
ovjeka koji treba da poe na borbeni zadatak da potpie
zakletvu na vjernost.
- Dakako da to stoji samo do vas - istaknuo je kapetan
Black. - Nikome nije ni nakraj pameti da vri pritisak na vas.
Ali svi ostali tjeraju ih da potpisuju zakletve na vjernost, pa
e FBI-u biti jako udnovato ako vas dvojica budete jedini
kojima nije dovoljno stalo do domovine, koji ih ne
prisiljavate da potpisuju zakletve na vjernost. Ako elite izii
na zao glas, to se nikoga ne tie, osim vas samih. Mi bismo
vam samo htjeli pomoi.
Milo im nije mnogo vjerovao i odluno je odbio da uskrati
majoru Majoru jelo, pa ma bio major Major i komunist, u to
je Milo u potaji sumnjao. Milo je po prirodi bio protiv svake
novotarije koja prijeti da e poremetiti normalan tok

zbivanja. Zauzeo je vrsto moralno stanovite i odluno

odbijao da sudjeluje u Slavnom kriarskom pohodu zakletvi
na vjernost, sve dok ga nije posjetio kapetan Black na elu
delegacije i zatraio da sudjeluje u pohodu.
- Obrana domovine je briga svakoga od nas - uzvratio je
kapetan Black na Milove prigovore. - I cijeli je ovaj pothvat
dobrovoljan, Milo - nemojte to zaboraviti! Ljudi ne moraju
potpisivati zakletve na vjernost kod Piltcharda i Wrena ako
nee. Ali vi ste nam potrebni da ih izgladnite, pa da skapaju
od gladi ako nee. To vam je ba kao i Kvaka 22. Zar ne
shvaate? Niste valjda i protiv Kvake 22?
Doktor Daneeka bio je nepokolebljiv:
- Otkud ste vi tako sigurni da je major Major komunist?
- Jeste li ikad uli da je on to porekao dok ga nismo poeli
optuivati? A nije potpisao nijednu zakletvu na vjernost.
- Kad mu ne dajete da ih potpie.
- Naravno da ne dajemo - razjasni kapetan Black. - Time bi
bila osujeena svrha naeg pohoda. Pazite, vi se ne morate
uhvatiti u kolo s nama ako neete. Ali kakvog ima smisla to
se svi mi toliko trudimo ako vi pruite majoru Majoru
lijeniku pomo im ga Milo pone izgladnjivati? Ja samo ne
znam to e oni gore u aviopuku misliti o ovjeku koji
potkopava cijeli na sigurnosni pothvat. Vjerojatno e vas
prekomandirati na Pacifik.
Doktor Daneeka se brzo predao.
- Rei u Gusu i Wesu neka rade to god im vi kaete.
Gore u aviopuku pukovnik Cathcart ve se poeo uditi to
se to zbiva.
- Ma to je onog idiota Blacka spopalo rodoljubivo ludilo izvijesti ga potpukovnik Korn smjekajui se. - Mislim da e
biti najbolje da mu neko vrijeme odobravate, jer ste ba vi
postavili majora Majora za komandira eskadrile.

- To je bila vaa zamisao - optui ga pukovnik Cathcart

durei se. - Nisam se smio dati nagovoriti od vas.
- I to je bila vrlo dobra zamisao - odbrusi mu potpukovnik
Korn - jer smo se tako oslobodili suvinog majora koji vam
je u administraciji bio trn u peti. Ne brinite, to e vjerojatno
uskoro prestati samo od sebe. Najbolje da sad uputite
kapetanu Blacku pismo u kojem ete mu dati punu podrku,
i da se nadate da e odapeti prije nego to nanese previe
tete. - Potpukovniku Kornu pade na um neobina misao. A ta mislite, nee li taj luak pokuati da istjera majora
Majora iz njegove prikolice?
- A sad moramo istjerati toga gada majora Majora iz njegove
prikolice - odlui kapetan Black. - Najradije bih mu protjerao
i enu i djecu u umu, ali ne moemo. Nema ene ni djece.
Stoga se moramo zadovoljiti onim to imamo i istjerati samo
njega. Tko je zaduen za atore?
- On.
- ta sam vam rekao? - uzviknu kapetan Black. - Uzimaju
sve u svoje ruke! E pa, ja to neu trpjeti. Iznijet u to
pitanje pravo pred majora -de Coverleyja, ako bude
potrebno. Rei u Milu neka porazgovara s njim o tome im
se major vrati iz Rima.
Kapetan Black imao je neogranieno povjerenje u mudrost,
mo i pravednost majora -de Coverleyja, mada nije nikad
progovorio s njim ni rijei i mada jo nije imao hrabrosti da
progovori. Povjerio je Milu dunost da porazgovara s
majorom -de Coverleyjem u njegovo ime, i nestrpljivo
praskao ekajui da se vrati visoki tabni oficir. Kao i svi
ostali u eskadrili, osjeao je duboko potovanje i
strahopotovanje prema tom impozantnom, sijedom majoru
izbrazdana lica i Jehovina dranja, koji se napokon vratio iz
Rima povrijeena oka ispod novog celuloidnog titnika i koji
je jednim jedinim udarcem razbio cijeli Slavni kriarski
pohod u paramparad.
Milo se uvao da ne kae ni rijei kad je major -de Coverley,
nakon povratka, stupio u menzu odajui plahovito i strogo
dostojanstvo kao i obino, i kad mu je zakrio put zid od

oficira koji su ekali u redu da potpiu zakletve na vjernost.

Na drugom kraju tezge s jelom skupina ljudi koji su stigli
ranije zavjetovala se na odanost zastavi, drei u jednoj ruci
pladnjeve s jelom, da bi smjela sjesti za stol. Skupina koja
je stigla jo ranije sjedila je ve za stolovima i pjevala himnu
da bi se smjela posluiti solju, paprom i keapom. Graja se
poela pomalo stiavati kad je major -de Coverley zastao na
pragu mrtei se nezadovoljno i u nedoumici, kao da ne
moe vjerovati svojim oima. Poao je pravo i zid od oficira
razdvojio se pred njim kao Crveno more. Ne obazirui se ni
lijevo ni desno, pristupio je nezadrivo tezgi i, jasnim, punim
glasom koji je bio hrapav od starosti i odzvanjao od
nekadanje uzoritosti i autoriteta, rekao:
- Daj mi jesti.
Umjesto jela kaplar Snark dade majoru -de Coverleyju papir
da potpie zakletvu na vjernost. im je vidio to je to, major
-de Coverley odgurnu papir odajui silno nezadovoljstvo,
zdravo mu oko sijevnu od plahovite oholosti kao vatra iva,
a golemo se staro naborano lice smrknu od estoka gnjeva.
- Reko sam da mi da jesti - zapovjedi glasno, s otrim
prizvukom koji je zloslutno zatutnjao u tiini atora kao
grmljavina u daljini.
Kaplar Snark problijedje i zadrhta. Zirnu na Mila kao da od
njega trai pomo. Nekoliko uasnih trenutaka nije se ulo ni
glasa. Tada Milo kimnu glavom.
- Daj mu jesti - ree.
Kaplar Snark dade majoru -de Coverleyju jelo. Major -de
Coverley okrenu se od tezge s punim pladnjem u rukama i
stade. Pogled mu pade na skupine oficira koji su piljili u
njega zazivajui ga nijemo u pomo, pa zaurla, obuzet
pravednim gnjevom:
- Daj svima jesti!
- Daj svima jesti! - ponovi Milo kao jeka, radostan, kao da
mu je pao kamen sa srca, i to bijae kraj Slavnog
kriarskog pohoda zakletvi na vjernost.

Kapetan Black bio je duboko razoaran to mu je ovako

izdajniki zabio no u lea netko na visokom poloaju, u iju
se podrku onako slijepo uzdao. Major -de Coverley ostavio
ga je na cjedilu.
- Ama, to mene nimalo ne zabrinjava - odgovarao je veselo
svakome tko bi mu doao izraziti sauee. - Mi smo izvrili
svoj zadatak. Nama je bila svrha da utjeramo strah u kosti
svima onima koji nam nisu po udi i da upozorimo ljude na
opasnost od majora Majora, a u tome smo svakako uspjeli.
Budui da njemu ionako ne bismo dali da potpie zakletve
na vjernost, nije zapravo vano hoemo li ih i dalje
potpisivati ili neemo.
Kad je opet vidio kako je svima onima u eskadrili koji mu
nisu bili po udi utjerala strah u kosti stravina i beskrajna
Velika famozna opsjeda Bologne, kapetan Black je
eznutljivo dozvao u sjeanje ono lijepo staro doba Slavnog
kriarskog pohoda zakletvi na vjernost, kad je on zaista bio
netko i neto i kad su ak i takve zvjerke kao to su Milo
Minderbinder, doktor Daneeka i Piltchard i Wren strepili od
njega i padali niice pred njim. Da bi dokazao pridolicama
da je nekad zaista bio netko i neto, uvao je jo ono pismo
u kojem mu je pukovnik Cathcart izrazio svoju podrku.

12. BOLOGNA
Zapravo nije kapetan Black, nego narednik Knight bio onaj
koji je dao povod sumornoj panici zbog Bologne time to je,
im je uo koji je cilj, tiho siao s teretnjaka i zatraio jo
dva zatitna odijela te tako dao znak da krene alosna
povorka natrag u padobranski ator, povorka koja se
najposlije izrodila u bjesomunu jagmu dok nisu bila
razgrabljena sva rezervna zatitna odijela.
- Hej, ta je ovo? - upitao je Kid Sampson nervozno. - Pa
Bologna ipak ne moe biti tako gadna?
Nately, koji je sjedio kao u transu na podu teretnjaka, zario
je svoje ozbiljno mlado lice u obje ruke i nije mu nita
odgovorio.
Povod su dali narednik Knight i okrutan niz zbivanja, jer ba
dok su se toga prvog jutra penjali u avione, doao je dip i
donio vijest da u Bologni pada kia i da se let odgaa. Kad
su se vratili u eskadrilu, padala je kia i na Pianosi pa su
ostatak dana imali vremena da bulje u liniju fronte na karti
ispred obavjetajnog atora i kao opinjeni premiljati o
injenici da im nema spasa. Bjelodan je dokaz tomu bila
uska crvena vrpca to se protezala preko kopna: kopnene su
snage bile prikovane sedamdeset nesavladivih kilometara
juno od cilja i nikako nisu mogle na vrijeme zauzeti grad.
Nita nije moglo spasiti Ijude na Pianosi od leta na Bolognu.
Bili su u zamci.
Jedina im je nada bila da kia nee nikad prestati, pa tako
nisu imali nikakve nade jer su znali da e ipak prestati. Kad
je kia ipak prestala na Pianosi, padala je u Bologni. Kad je
prestala u Bologni, poela je opet na Pianosi. Ako nije bilo
kie, javljale su se neobine, neobjanjive pojave kao ona
epidemija proljeva ili pomicanje linije fronte. etiri puta u
prvih est dana okupili su se i dobili upute i onda se vratili.
Jednom su ve bili poletjeli u formaciji kad su ih s
kontrolnog tornja pozvali da se vrate. to je dulje padala
kia, to su vie patili. to su vie patili, to su vie molili
Boga da kia i dalje pada. Po cijelu su no Ijudi gledali u
nebo i alostili se zbog zvijezda. Po cio su dan gledali u liniju

fronte na velikoj karti Italije na klimavu stalku, koja se

tresla na vjetru i koju su, kad god bi poela kia, odvlaili
pod krov obavjetajnog atora. Linija fronte bila je skerletna
pruga od uske satenske vrpce koja je obiljeavala prednje
poloaje saveznikih kopnenih snaga na svim sektorima
talijanskog kopna.
Onog jutra nakon akake borbe Gladnoga Joea s Hupleovim
makom, kia je prestala u oba mjesta. Uzletite se poelo
suiti. Trebalo je punih dvadeset i etiri sata da se stvrdne;
ali na nebu nije bilo ni oblaka. Kivnost koja je kuhala u
svakom ovjeku prevrila je u mrnju. Najprije su zamrzili
pjeadiju na kopnu zato to nije uspjela zauzeti Bolognu.
Zatim su zamrzili samu liniju fronte. Sate i sate su
neumorno zurili u skerletnu vrpcu na karti i mrzili je zato to
se nije htjela pomaknuti malo vie, da obuhvati grad. Kad je
pala no, skupili su se u mraku sa depnim svjetiljkama i
nastavili sablasno bdjenje uz liniju fronte, zamiljenih i
umornih pogleda, kao da se nadaju da e podii vrpcu
zajednikom teinom svojih turobnih molitava.
- Ja naprosto ne mogu vjerovati svojim oima - uzviknuo je
Clevinger Yossarianu diui i sputajui glas u znak
prosvjedovanja i uenja. - To je potpuni povratak
primitivnom praznovjerju. Oni brkaju uzrok i posljedicu. To
ima isto toliko smisla koliko i kucanje u drvo ili dranje
palaca. Oni zbilja vjeruju da ne bismo morali sutra letjeli kad
bi se tko priuljao usred noi karti i pomakao liniju fronte
iznad Bologne. Moe li ti to zamisliti? Bit e da smo ti i ja
jo jedini ovdje koji smo ostali razboriti.
Usred noi je Yossarian kucnuo u drvo, drao palce i iuljao
se iz svog atora da pomakne liniju fronte iznad Bologne.
Kaplar Kolodny se sutradan rano ujutro uuljao u ator
kapetana Blacka, pruio ruku pod mreu protiv komaraca i
polako zadrmusao vlanu lopaticu sve dok kapetan Black
nije otvorio oi.
- to me budi? - procvili kapetan Black.
- Pala je Bologna, gospodine kapetane - ree kaplar Kolodny.
- Mislio sam da e vas zanimati. Odgaa li se let?

Kapetan Black se uspravi i uze se temeljito eati po

dugakim mravim bedrima. Ubrzo se obukao i iziao iz
atora kiljei, zle volje i neobrijan. Bilo je vedro i toplo.
Zirnuo je ravnoduno na kartu. Doista je pala Bologna. U
obavjetajnom je atoru kaplar Kolodny ve vadio karte
Bologne iz navigatorskih torbica. Kapetan Black sjede
zijevajui glasno, metnu noge na stol i nazva potpukovnika
Korna.
- to me budite? - procvili potpukovnik Korn.
- Noas je pala Bologna, gospodine potpukovnie. Odgaa li
se let?
- ta to govorite, Black? - zavra potpukovnik Korn. - Zato
bi se odgodio let?
- Zato to je pala Bologna, gospodine potpukovnie. Zar se
ne odgaa let?
- Naravno da se odgaa let. Mislite li da emo sad
bombardirati vlastite trupe?
- to me budite? - procvili pukovnik Cathcart potpukovniku
Kornu.
- Pala je Bologna - odgovori potpukovnik Korn. - Mislio sam
da e vas to zanimati.
- A tko ju je osvojio?
- Mi.
Pukovnik Cathcart se obradovao preko svake mjere, jer se
sad oslobodio neugodne obaveze da bombardira Bolognu, a
da nije bio ni najmanje okrnjen glas o njegovoj hrabrosti,
koji je stekao kad je dobrovoljno prijavio svoje Ijude za taj
zadatak. I general Dreedle je bio zadovoljan zauzeem
Bologne, iako je bio Ijut na pukovnika Moodusa to ga je
probudio da mu to javi. Glavni tab je bio takoer
zadovoljan i odluio je da odlikuje oficira koji je osvojio
grad, ali je umjesto toga odlikovao generala Peckema zato
to je general Peckem bio jedini oficir koji je pokazao
dovoljno inicijative da zatrai odlikovanje.

im je general Peckem primio odlikovanje, poeo je

zahtijevati jo vea zaduenja. General Peckem je drao da
bi sve borbene jedinice na ratitu trebalo podrediti Korpusu
za specijalne usluge kojem je na elu stajao sam general
Peckem. Ako bacanje bomba na neprijatelja nije specijalna
usluga, razmiljao je on esto naglas smijeei se
muenikim smijekom koji je odavao slatku razboritost i
koji mu je bio vjerni saveznik u svakoj raspri, onda on zbilja
ne zna to je uope specijalna usluga. Odajui ljubazno
aljenje, odbio je ponudu da se stavi pod zapovjednitvo
generala Dreedlea.
- Izvravanje borbenih zadataka za generala Dreedlea nije
ba ono to sam ja mislio - protumaio je milostivo, smijui
se umiljato. - Ja sam vie pomiljao na zamjenu generala
Dreedlea, ili moda na neto iznad generala Dreedlea, gdje
bih mogao nadzirati mnoge druge generale. Moje su
najdragocjenije sposobnosti, znate, uglavnom
administrativne. Ja sam obdaren sretnom sposobnou da
sloim razliite Ijude.
- On je obdaren sretnom sposobnou da sloi razliite ljude
u miljenju kakvo je on dupe - povjerio je pakosno pukovnik
Cargill bivem starijem vojniku Wintergreenu, u nadi da e
bivi stariji vojnik Wintergreen proiriti ovaj nepovoljan glas
po cijelom tabu Dvadeset sedme zrane eskadre. - Ako itko
zasluuje taj poloaj, onda sam to ja. ak je i ideja da
zatraimo odlikovanje bila moja.
- Pa zar vi zbilja elite u borbu? - priupita ga bivi stariji
vojnik Wintergreen.
- U borbu? - zgranu se pukovnik Cargill. - Ma ne... krivo ste
me razumjeli. Ja, naravno, ne bih zapravo imao nita protiv
toga da idem u borbu, ali su moje najbolje sposobnosti
uglavnom administrativne. I ja sam obdaren sretnom
sposobnou da sloim razliite Ijude.
- I on je obdaren sretnom sposobnou da sloi razliite
Ijude u miljenju kakvo je on dupe - povjerio je bivi stariji
vojnik Wintergreen smijui se Yossarianu, poto je bio doao
na Pianosu da uje je li zbilja istina ono o Milu i egipatskom
pamuku. - Ako je itko zasluio da bude promaknut, onda

sam to ja. - Zapravo se on ve bio vinuo do ina biveg

kaplara, poto je brzo napredovao u slubi nakon
prekomande u tab Dvadeset i sedme zrane eskadre kao
potanski slubenik, pa se opet srozao na obina vojnika
zato to je glasno iznosio rune usporedbe o oficirima kod
kojih je sluio Opojan okus uspjeha uvrstio mu je jo vie
moral i podgrijao tenju za viim dostignuima. - Hoe li
kupiti upaljae Zippo? - upita Yossariana. - Ukradeni su iz
same intendanture.
- A zna li Milo da ti prodaje upaljae?
- ta se to njega tie? Ne trguje valjda Milo sad i
upaljaima?
- Jasno da trguje - odgovori mu Yossarian. - A njegovi nisu
ni ukradeni.
- To samo ti misli da nisu - odvrati bivi stariji vojnik
Wintergreen otpuhujui lakonski. - Ja prodajem svoje po
dolar. A koliko on cijepa?
- Dolar i jedan cent.
Bivi stariji vojnik Wintergreen zasmijulji se slavodobitno.
- Uvijek sam jeftiniji od njega - uivae zlurado. -A uj, ta
je s onim silnim egipatskim pamukom koji je natovario sebi
na vrat? Koliko ga je kupio?
- Sve.
- Ba sve? Uh, boga mu Ijubim! - zakreti bivi stariji vojnik
Wintergreen od zlobna veselja. - Kakav frajer! Pa ti si bio s
njim u Kairu. Zato si mu dao da kupi?
- Ja? - odvrati Yossarian slijeui ramenima. - Ja nemam
nikakva utjecaja na njega. Svemu su krivi oni teleprinteri
koje imaju ondje po svim boljim restoranima. Milo nije nikad
prije vidio burzovni teleprinter, a ba kad je zamolio glavnog
konobara da mu razjasni ta je to, bila je rije o egipatskom
pamuku. Egipatski pamuk? rekao je Milo drei se onako
kako samo on umije. Poto je egipatski pamuk? Ja se jo

nisam ni snaao a on je ve kupio cijelu prokletu Ijetinu. I

sad ne moe utopiti nita od svega toga.
- On nema mate. Ja bih mogao utopiti masu toga na crnoj
burzi kad bih se mogao nagoditi s njim.
- Milo poznaje crnu burzu. Nema potranje za pamukom.
- Ali je velika potranja za medicinskim materijalom. Ja bih
smotao pamuk na akalice i prodavao ga kao sterilizirane
tampone. Bi li mi on prodao neto pamuka uz umjerenu
cijenu?
- Ne bi on tebi nita prodao ni uz kakvu cijenu odgovori
Yossarian. - On se jako Ijuti na tebe to mu konkurira.
Zapravo se na sve jako Ijuti zato to su prole nedjelje svi
dobili proljev i iznijeli mu menzu na lo glas. uje, ti bi nam
mogao pomoi. - Yossarian ga iznenada epa za ruku. - Bi li
mogao krivotvoriti nekoliko slubenih naloga na onom svom
apirografu da ne letimo na Bolognu?
Bivi stariji vojnik Wintergreen mu se polako istrgnu
gledajui ga prezirno.
- Jasno da bih mogao - razjasni mu ponosno. - Ali mi nije ni
nakraj pameti da to uinim.
- Zato?
- Zato to je to va posao. Svaki od nas ima svoj posao. Moj
je posao da utopim ove upaljae Zippo uz izvjesnu dobit
ako mogu, i da otkupim neto pamuka od Mila. Va je posao
da bombardirate skladita municije u Bologni.
- Ali ja u poginuti u Bologni - pravdao se Yossarian. - Svi
emo poginuti.
- E pa, onda ete naprosto morati poginuti - odvrati bivi
stariji vojnik Wintergreen. - Kako ne moe to shvatiti
fatalistiki kao ja? Ako je meni sueno da utopim ove
upaljae uz izvjesnu dobit i da jeftino kupim od Mila neto
egipatskog pamuka, onda u tako i uraditi. A ako je tebi
sueno da pogine nad Bolognom, onda e i poginuti, pa

zato onda ne bi poginuo kao ovjek? Nije mi drago to ti to

moram rei, Yossariane, ali postaje prava baba.
Clevinger se sloio s bivim starijim vojnikom
Wintergreenom da je Yossarianov posao da pogine nad
Bolognom, i pozelenio je od negodovanja kad mu je
Yossarian priznao da je on pomakao liniju fronte na karti i
tako skrivio odgaanje leta.
- A zato ne, do vraga? - zareao je Yossarian prepirui se
jo vatrenije zato to je slutio da nema pravo.
- Zar da meni raznesu dupe samo zato to bi pukovnik htio
da postane general?
- A to je s ljudima na kopnu? - pitao ga je Clevinger isto
tako uzbueno. - Zar da njima raznesu dupeta samo zato
to ti nee da leti? Ti Ijudi imaju pravo na pomo iz zraka!
- Ali ne ba na moju pomo. Sluaj, njima je svejedno tko e
unititi ona skladita municije. Jedini razlog zbog kojeg
emo mi letjeti jest taj to nas je onaj gad Cathcart
dobrovoljno prijavio.
- Ma znam ja sve to - uvjeravae ga Clevinger komu ispijeno
lice bijae blijedo, a smee oi odavahu potpunu iskrenost. Ali ostaje injenica da ta skladita municije jo stoje na
svom mjestu. Ti vrlo dobro zna da ja ne drim do
pukovnika Cathcarta nita vie nego i ti. - Clevingeru su
podrhtavale usne kad je uutio da bi bolje istakao svoje
rijei, a onda je polagano udario akom po svojoj vrei za
spavanje. - Ali nije na nama da sudimo koje ciljeve treba
unititi, ni tko treba da ih uniti, ni...
- Ni tko e poginuti? Ni zato?
- Pa da, ak ni to. Mi nemamo prava da sumnjamo...
- Ti si lud!
- ... Nemamo prava da sumnjamo ...

- Hoe li zbilja da kae da se mene ne tie kako ni zato

u poginuti, i da se to tie samo pukovnika Cathcarta? Hoe
li zbilja to da kae?
- Jest, hou - ostajao je Clevinger pri svome, ali nekako
nesigurno. - Ima Ijudi kojima je povjerena dunost da
dobiju rat i koji su u mnogo boljem poloaju od nas da
procijene koje ciljeve treba bombardirati.
- Mi govorimo o dvije razliite stvari - odvrati Yossarian
pokazujui pretjeranu zamorenost. - Ti govori o odnosu
avijacije prema pjeadiji, a ja govorim o mom odnosu prema
pukovniku Cathcartu. Ti govori o tome kako emo dobiti
rat, a ja govorim o tome kako emo dobiti rat i kako u ja
ostati iv.
- Upravo tako - odsijee Clevinger, zadovoljan sam sobom. A ta misli to je od toga vanije?
- Kome? - opali Yossarian kao iz topa. - Otvori oi,
Clevingeru! Mrtvima je potpuno svejedno tko e dobiti rat.
Clevinger je sjedio asak kao da ga je tko unuo.
- estitam! - uskliknu ogoreno, a pretanka, kao mlijeko
bijela bora zatvori mu vrsto usne u beskrvan krug to se
stezae. - Ne mogu zamisliti dranje koje bi moglo vie
obradovati neprijatelja.
- Neprijatelj je svatko - odreza Yossarian vaui rijei - tko
e te natjerati u smrt, bez obzira na kojoj je strani,
ukljuujui tu i pukovnika Cathcarta. I nemoj to nikad
smetnuti s uma, jer to dulje bude to imao na umu, to e
moda dulje ivjeti.
Clevinger je to ipak smetnuo s uma i sad je bio mrtav. Tada
je Clevingera bio toliko uzrujao taj razgovor da mu se
Yossarian nije usudio priznati da je on skrivio i epidemiju
proljeva zbog kojeg je dolo do onog drugog nepotrebnog
odgaanja. Milo se jo vie uzrujao zbog mogunosti da mu
je netko opet potrovao eskadrilu, pa je sav uurban i srdit
doao Yossarianu da ga zamoli za pomo.

- Molim te da sazna od kaplara Snarka nije li on opet

metnuo sapuna za pranje rublja u batate - zamolio ga je u
povjerenju. - Kaplar Snark ima povjerenje u tebe i rei e ti
istinu ako mu dade asnu rije da nee nikome rei. im ti
on kae, javi mi.
- Naravno da sam metnuo sapuna za pranje rublja u batate
- priznade kaplar Snark Yossarianu. - Pa zar me niste vi
zamolili da tako uradim? Sapun za pranje rublja najbolji je
za tu svrhu.
- Kune mi se bogom da on nema s tim nikakve veze izvijesti Yossarian Mila.
Milo sumnjiavo napui usne.
- Dunbar kae da nema Boga.
Nije vie bilo nikakve nade. Do sredine idueg tjedna svi su
u eskadrili ve pomalo nalikovali na Gladnoga Joea, koji nije
morao letjeti pa je uasno vritao u snu. On je bio jedini koji
je mogao spavati. Po cijelu boju no Ijudi su tumarali u
mraku ispred atora kao nijeme utvare s cigaretom u
ustima. Obdan su, u besposlenim, potitenim skupinama,
buljili u liniju fronte ili u mirnu priliku doktora Daneeke koji
je sjedio ispred zatvorenih vrata sanitetskog atora, ispod
zlokobnog, rukom ispisanog natpisa. Poeli su izmiljati
gorke, mrane ale i zloslutne glasine o propasti koja ih
oekuje u Bologni.
Yossarian je jedne veeri pijan pristupio potpukovniku Kornu
da ga zavitlava zbog novog Lepageova topa koji su Nijemci
bili uveli u borbu.
- Kakav Lepageov top? - pitao je potpukovnik Korn
radoznalo.
- Novi Lepageov topljepak kalibra trista etrdeset i etiri
milimetra - odgovori Yossarian. - Cijelu formaciju aviona
slijepi u zraku.
Potpukovnik Korn istrgnu lakat iz Yossarianovih aka
iznenaeno i uvrijeeno.

- Ostavi me na miru, idiote jedan! - uzviknu bijesno

gledajui s osvetnikim zadovoljstvom kako Nately skae
Yossarianu na lea i odvodi ga. - Ama, tko je, uostalom, taj
luak?
Pukovnik Cathcart se veselo kesio.
- To je onaj ovjek koga sam, na va nagovor, odlikovao
poslije Ferrare. Nagovorili ste me i da ga promaknem u in
kapetana, sjeate li se? Tako vam i treba.
Nately je bio laki od Yossariana pa je imao muke da odvede
krupnog Yossariana, koji je teturao, preko cijele prostorije
do slobodnog stola.
- Jesi li poludio? - siktao je Nately od uzrujanosti. - Pa to je
potpukovnik Korn. Jesi li poludio?
Yossarian je htio jo neto popiti, pa je obeao da e mirno
otii ako mu Nately donese jo jednu au. Zatim je natjerao
Natelyja da mu donese jo dvije ae. Kad ga je Nately
napokon doveo nekako do vrata, uljezao je u klub kapetan
Black lupajui snano svojim blatnim cipelama po drvenom
podu i lijevajui vodu oko sebe kao sa strehe visokog krova.
- E, gadovi jedni, sad ste nadrljali! - javi ushieno izlazei iz
bare koju je napravio oko svojih nogu. - Upravo mi je
telefonirao potpukovnik Korn. Znate li to vas eka u
Bologni? Ha-ha! Novi Lepageov topljepak koji slijepi cijelu
formaciju aviona u zraku.
- Boe sveti, pa to je istina! - kriknu Yossarian i srui se,
prestravljen, na Natelyja.
- Nema Boga - odvrati Dunbar mirno i prie im teturajui
pomalo.
- Hej, daj mi pomozi da ga odvedem! Moramo ga odvesti
natrag u ator.
- Tko kae?
- Ja kaem. Uh, gle kako pada!

- Moramo nabaviti neka kola.

- Ukradite kola kapetana Blacka - ree Yossarian. - Ja.
uvijek tako radim.
- Ne moemo ukrasti niija kola. Otkako si ti poeo krasti
najblia kola kad god ti zatrebaju, nitko vie ne ostavlja
klju u kolima.
- Upadajte - ree poglavica Bijeli Halfoat zaustavljajui pijan
pred njima zatvoreni dip. ekao je dok se nisu svi potrpali,
a onda je jurnuo tako naglo da su se svi otraga povaljali.
Smijao se grohotom na njihove kletve. Kad je iziao iz
parkiralita, potjerao je kola pravo naprijed i zabio ih u nasip
na drugoj strani ceste. Svi su se ostali sloili u nemonu
hrpu i poeli ga opet kleti.
- Zaboravio sam okrenuti - protumai.
- Pazi kako vozi, a? - upozori ga Nately. - Bit e pametnije
da upali farove.
Poglavica Bijeli Halfoat potjera dip natrag, okrenu ga i
raspali uz cestu najveom moguom brzinom. Kotai su
kripali na crnoj povrini ceste.
- Nemoj tako brzo - molio je Nately.
- Najbolje da i mene najprije odvezete u vau eskadrilu da
vam pomognem da ga strpate u krevet. Onda me moete
odvesti u moju eskadrilu.
- Tko si ti, do vraga?
- Dunbar.
- Hej, upali farove - viknu Nately. - I pazi na cestu!
- Upaljeni su. Zar nije Yossarian u kolima? Ja sam samo radi
njega primio sve vas, gadove, u kola.
Poglavica Bijeli Halfoat sav se okrenu i zagleda u stranja
sjedala.

- Pazi na cestu!
- Yossariane! Je li tu Yossarian?
- Ovdje sam, poglavico! Hajdemo kui. Otkud si ti tako
siguran? Nisi mi uope odgovorio na moje pitanje.
- Eto vidi! Rekao sam ti da je ovdje.
- Kakvo pitanje?
- O emu smo ve ono razgovarali.
- Je li bilo vano?
- Ne sjeam se je li bilo vano ili nije. Bogamu, kad bih se
bar mogao sjetiti ta je to bilo.
- Nema Boga.
- O tome smo ba i razgovarali - uzviknu Yossarian. - Otkud
si ti tako siguran da ga nema?
- Hej, jesi li siguran da si upalio farove? - dreknu, Nately.
- Upaljeni su, upaljeni. ta bi taj htio od mene? To se samo
zbog ove silne vode na ajbi vama otraga ini da je mrak.
- Lijepa je, lijepa kia.
- Ja se nadam da nee nikad prestati. Kia pada, tra...
- ... Va raste, gora ze...
- ... Lena. U toj gori ra...
- ... Ste drvo tanko, vi...
- ... Soko. Pod njim ...
Poglavica Bijeli Halfoat nije skrenuo na iduem zavoju, nego
je ustjerao dip sve do vrha strma nasipa. Vraajui se
dolje, dip se prevrnuo na bok i polako svalio u blato.
Nastala je grozna utnja.

- Jesu li svi itavi? - zapita poglavica Bijeli Halfoat

priguenim glasom. Nitko nije bio povrijeen, pa je on
glasno odahnuo. - To mi je, znate, mana - prostenja. - Nikad
nikog ne sluam. Netko mi je neprestano govorio da upalim
farove, ali ga ba nisam htio posluati.
- Ja sam ti neprestano govorio da upali farove.
- Znam, znam. A ba te nisam htio posluati, je li? Kad bih
sada bar imao ta da popijem. Pa ja imam neto. Gledajte!
Nije se razbila.
- Pada kia i unutra - napomenu Nately. - Ja sam ve mokar.
Poglavica Bijeli Halfoat otvori bocu viskija, otpi i prui je
dalje. Leei zapleteni jedan na drugome, pili su svi osim
Natelyja koji je uzalud pipao oko sebe traei kvaku na
vratima. Boca mu tresnu na glavu, a viski mu se izli niz vrat.
On se poe grevito previjati.
- Hej, moramo se izvui odavde! - viknu. - Svi emo se
potopiti.
- Ima li koga ovdje? - zapita Clevinger zabrinuto i osvijetli ih
odozgo depnom svjetiljkom.
- Pa, to je Clevinger! - uzviknue, a kad im on prui ruku,
pokuae ga uvui unutra kroz prozor.
- Pogledaj ih! - uzviknu Clevinger ogoreno McWattu koji je
sjedio cerei se za upravljaem tabnog automobila. - Lee
tu kao opor pijanih ivotinja. I ti, i Nately! Sram te bilo!
Hajde - pomozi mi da ih izvuem odavde prije nego to svi
pokrepaju od upale plua.
- Pa zna da to ne zvui ba loe - razmatrae poglavica
Bijeli Halfoat. - Ja mislim da u ja umrijeti od upale plua.
- Zato?
- A zato ne? - odvrati poglavica Bijeli Halfoat, pa se ponovo
lijepo zavali u blato drei bocu s viskijem u naruju.

- Ama, gledaj ga ta sad radi! - uzviknu Clevinger srdito. Hoe li ustati i ui u kola da se svi vratimo u eskadrilu?
- Ne moemo se svi vratiti. Netko mora ostati ovdje s
poglavicom da mu pomogne vratiti ovaj dip koji je posudio
od efa voznog parka.
Poglavica Bijeli Halfoat zavali se u tabna kola smijuckajui
se razdragano i ponosno.
- To je bio dip kapetana Blacka - saopi im likujui. Maloprije sam mu ga ukrao ispred oficirskog kluba s pomou
rezervnog svenja kljueva, za koje on misli da ih je jutros
izgubio.
- Ah, sunce mu arko! To moramo zaliti!
- Zar niste dosta pili? - stade ih Clevinger grditi im McWatt
potjera kola. - Gledajte kakvi ste! Vama je, ini se, svejedno
hoete li pokrepati od alkohola ili se utopiti?
- Glavno da ne krepamo u zraku!
- Hej, daj gas, daj gas - nagovarao je poglavica Bijeli Halfoat
McWatta. - I ugasi farove! Tako se to radi.
- Doktor Daneeka ima pravo - nastavi Clevinger. - Ljudi se
znaju uvati. Vi mi se zbilja svi gadite.
- U redu, lajave, van iz kola - naloi mu poglavica Bijeli
Halfoat. - Neka svi iziu iz kola osim Yossariana. Gdje je
Yossarian?
- Pusti me k vragu - nasmija se Yossarian odgurujui ga. Sav si blatan.
Clevinger usmjeri panju na Natelyja.
- Ti si me najvie iznenadio. Zna li kako smrdi? Umjesto
da pazi na njega, napio si se ba kao i on. A ta bi bilo da
se opet pograbio s Applebyem? - Clevinger razrogai oi od
uznemirenosti kad u kako se Yossarian kesi. - Nije se valjda
opet pograbio s Applebyem?

- Nije ovaj put - ree Dunbar.

- Ne, nisam ovaj put. Ovaj put je bilo jo bolje.
- Ovaj put se pograbio s potpukovnikom Kornom.
- Nije valjda! - zinu Clevinger.
- Ma nemojte? - uzviknu poglavica Bijeli Halfoat
oduevljeno. - To moramo zaliti.
- Ali, to je grozno! - kaza Clevinger odajui ozbiljno
strahovanje. - Pa kog si vraga dirao u potpukovnika Korna?
uj, ta je to sa svjetlima? Otkud ovaj mrak?
- Ugasio sam ih - odgovori McWatt. - Zna, poglavica Bijeli
Halfoat ima pravo. Mnogo je bolje bez farova.
- Jesi li ti poludio? - vrisnu Clevinger i skoi da upali farove,
pa se okrenu Yossarianu, gotovo obuzet histerijom. - Vidi li
ti ta radi? Svi se ve ponaaju kao ti! A ta bi bilo kad bi
kia prestala pa kad bismo sutra morali letjeti na Bolognu?
Bili biste u krasnoj fizikoj kondiciji!
- Nee kia nikad prestati. Jok, gospodine moj, ovakva bi
kia mogla zbilja vjeno padati.
- Prestala je! - ree netko i svi u kolima uutjee.
- Jadna gadijo - promrmlja poglavica Bijeli Halfoat saaljivo
nakon nekoliko trenutaka.
- Je li zbilja prestala? - upita Yossarian krotko.
McWatt iskljui brisae da se uvjeri. Kia je prestala. Poelo
se razvedravati. Mjesec se otro ocrtavao kroz smeu
izmaglicu nalik na gazu.
- Ha, boe - zapjevucka McWatt trijezno - ta se moe!
- Ne brinite, momci - ree poglavica Bijeli Halfoat. - Uzletite
je odvie raskvaeno da bi sutra moglo biti upotrebljivo. A
moda e opet poeti padati prije nego to se aerodrom
osui.

- Ti, prokleti, smrdljivi, ugavi kurvin sine - zavritao je

Gladni Joe iz svog atora kad su dojurili do eskadrile.
- Ti Isusa Boga, pa zar se ve vratio? Ja sam mislio da je jo
u Rimu s potanskim avionom.
- Uh! Uuuuh! Uuuuuuuuh! - derao se Gladni Joe.
Poglavica Bijeli Halfoat uzdrhta.
- Jeim se kad ujem tog frajera - priznade zlovoljnim
apatom. - Hej, a ta je s kapetanom Flumeom?
- Ja se opet jeim kad njega vidim. Vidio sam ga u umi
proli tjedan kako jede neke bobice. Vie uope ne spava u
svojoj prikolici. Strano izgleda.
- Gladni Joe se boji da e morati zamijeniti nekog tko se
razboli, iako se nitko ne moe prijaviti da je bolestan. Jeste
li ga vidjeli neku no kako je htio ubiti Havermeyera i kako
je pao u Yossarianov rov?
- Uuuuh! - derao se Gladni Joe. - Uh! Uuuuh! Uuuuuuuuh!
- Ipak je lijepo otkako vie nema Flumea u menzi. Nema
vie onoga: Vol, daj mi sol!
- Ni onoga: Pera, daj mi bibera!
- Ni onoga: Buha, daj mi kruha!
- Bjei, bjei - derao se Gladni Joe. - Rekao sam ti da bjei,
bjei, prokleti, smrdljivi, ugavi kurvin sine!
- Sad bar znamo ta sanja - napomenu Dunbar kiselo. Sanja proklete, smrdljive, ugave kurvine sinove.
Kasno te noi Gladni Joe je sanjao da mu Hupleov maak
spava na glavi i da ga gui, a kad se probudio, Hupleov mu
je maak zaista spavao na glavi. Strano se prepao, a
prodoran, nezemaljski vrisak koji je proparao mrak i
mjeseinu odjekivao je potom sekunde i sekunde, poput
kakve teke tutnjave. Slijedila je grobna tiina, a onda se u
njegovu atoru digla paklena galama.

Yossarian je stigao meu prvima. Kad je uletio kroz ulaz,

Gladni Joe je ve izvadio revolver i upinjao se da izvue ruku
iz Hupleova stiska i da ustrijeli maka, koji je neprestance
pljuckao i toboe ga estoko napadao, da mu odvrati panju
od Huplea kako ne bi njega ustrijelio. Oba su ovjeka bila u
vojnikom donjem rublju. Obina arulja ludo se njihala na
ici i izmijeane se crne sjene zbrkano vrtjele i iskrsavale,
tako da se inilo da se cijeli ator Ijulja. Yossarian je
instinktivno pruio ruke da se odri na nogama, a onda se iz
sve snage zaletio i sruio sva tri borca poda se na zemlju.
Izvukao se iz guve drei svakom rukom po jednoga za
potiljak - Gladnoga Joea i maka. Gladni Joe i maak mjerili
su jedan drugoga krvnikim pogledima. Maak je gnjevno
pljuckao na Gladnoga Joea, a Gladni Joe se trudio da ga
dohvati akom.
- Hoemo potenu borbu - objavi Yossarian, a svi ostali koji
su prestravljeni dotrali kad su uli galamu, poee radosno
klicati od silna olakanja. - Hoemo potenu borbu - razjasni
on slubeno Gladnom Joeu i maku poto ih je obojicu iznio
napolje, drei ih jo za potiljke. - akama, zubima i
pandama. Ali bez revolvera - opomenu Gladnoga Joea. - I
bez pljuvanja - opomenu strogo maka. - Kad vas obojicu
pustim, navalite! Kad uete u klin, odmah se razdvojite i
nastavite borbu! Naprijed!
Sjatila se sva sila ljudi kojima se vrtjelo u glavi i koji su bili
eljni kakve bilo razonode, ali je maka, im ga je Yossarian
pustio, uhvatila trta pa je sramno pobjegao pred Gladnim
Joeom, kao sinja kukavica. Gladni Joe bijae proglaen za
pobjednika. Otiao je epurei se i smjekajui se ponosno
kao kakav ampion, dignuvi visoko svoju smeuranu glavu i
isturivi mrava prsa. Pobjedniki je opet legao u postelju i
ponovo sanjao kako mu Hupleov maak spava na glavi i gui
ga.