1.

GLAGOLJSKA KNJIEVNOST SREDNJEG VIJEKA

Terminom "glagoljaka knjievnost" pokriva se cjelokupna djelatnost ostvarena pismom u
domeni popova glagoljaa, te je on, zapravo, iri od pojma hrvatska srednjovjekovna
knjievnost kako je obino promatramo. U 11 stoljeu desio se crkveni raskol, 1054 godine.
Crkva se podijelila na dva centra: Vizantiju i Rim. Hrvatska je potpala pod zapadni dio,
odnosno Rim koji namee latinski jezik. Usprkos tome u jednom dijelu Hrvatske zadrala se
glagoljica i staroslavenske redacije. Postojale su tri: glagoljska, irilika i bosanska.
Glagoljska redakcija- Papa Inoentije 4. iz politikih razloga, 1248. dozvoljava korienje
crkvenoslavenskog jezika u Senjskoj biskupiji, pa se to proiruje i na benediktince koji
predstavljaju prve nosioce glagoljske knjievnosti. Tako u 14.i15. stoljeu dolazi do naglog
razvoja knjievnosti na crkevnoslavenskom jeziku. Znaajni dokumenti iz tog perioda su:
Kloev glagolja, Misal kenza Novaka, Hrvojev misal, Vrbniki brevijar, Koluniev zbornik i
drugi.
Jezike osobine glagoljske redakcije:
U jakom poloaju pisanje poluglasa je literarna osobina samo u spomenicima od poetka 14.
stoljea, jer se tek tada poluglas vokalizira. U spomenicima 14. i 15. stoljea bit e i zamjene
poluglasa vokalom a, i to je osobina narodnog jezika. Meutim, u glagoljskoj knjievnosti
zbog akavske govorne podloge zamjena poluglasa vokalom a je neto ira. Tu se nailazi na
pojavne oblike zla i zala, mlin i malin. Neto drukija je sudbina grupe v u otvorenom
slogu. Ta grupa u akavskom narjeju daje v ili va i govorna je osobina, dok je u tokavskom
narjeju to literarna osobina. Za distinkciju vaan je glas jat (). U tekstovima koji se dre
tradicije (tradiranim tekstovima) zadrano je pisanje jata () na starom mjestu, a u tekstovima
koji su pod utjecajem narodnog jezika jat () se zamjenjuje njegovom izgovornom
vrijednou i i e(sedeti, sedem, sednem siditi, sidim, sidnem, peti pivati). Na
sjeverozapadu akavskog narjeja (Liburnija, sjeverozapad Istre) narodni govor je ekavski,
dok je istoni akavski prostor (juno od Zadra) narodni govor je ikavski. Na istoj liniji
razlika stoji i odnos crkvenoslavenskog dnastalo od starog praslavenskog palatalnog d'
prema akavskom govornom j: u praslavenskom jeziku d', t' nastalo je od dj, tj, u
staroslavenskom jeziku d', t' dalo je d, t, kasnije u tokavskom narjeju nastalo je , , a u
akavskom i kajkavskom narjeju j, . Upotreba d u glagoljskim tekstovima na mjestima
gdje je u tokavskom narjeju pokazuje da su ti tekstovi crkvenoslavenskog karaktera.
Upotreba j u drugim tekstovima na istom mjestu pokazuje utjecaj narodnog jezika. U
tradicionalnim tekstovima bit e redovno nazal zamijenjen sa e u svim pozicijama. Tamo
gdje je utjecaj narodnog jezika jai tamo je u poziciji kada je to iza palatalnog suglasnika

zamijenjeno sa a, jer je takva situacija u jednom dijelu akavskih govora: aja (stsl eda;
ea), gospoja (gospoa), jazik (jezik), pojati (uzeti), obujati (obuzeti).
Tekstovi pod jaim utjecajem narodnog govora imaju ispred i protetino j na poetku (Jivan
Ivan).
U tradicionalnim tekstovima toga nema. Glas izmeu dva vokala prelazi u r (rotacizam). To
je osobina akavskih govora (more, ne mere), utjecaj narodnog jezika, a u tradicionalnim
tekstovima zadrano je . U svakom tekstu bit e i jednog i drugog, ak i u onim
narodnim tekstovima ima izvjesna doza crkvnoslavenskog jezika.
Radi se o frekvenciji, ono ega ima vie (zamjena sa i, sa r, j), to je osobina narodnog
jezika. Leksika. Fonetski plan je manje-vie formalna distinkcija.
Meutim, u leksici promjene su mnogo bitnije jer se one vezuju za funkcionalne stilove na taj
nain to e prodor narodne leksike (fonda narodnog jezika) biti normalna i zakonita pojava u
pukoreligioznoj knjievnosti, dijelom i zbog karaktera originalnih ili prevodnih tvorevina i tu
je lake ubaciti rijei svakodnevnog jezika. Kod prepisivake knjievnosti leksika ostaje
tradicionalna, u veoj ili manjoj mjeri, i na taj nain tekstovi dobijaju izrazitiji
crkvenoslavenski karakter. Tradirani tekstovi imat e upotrebu relativne ie, jae, jee, a
narodni tekstovi mjesto te zamjenice imaju akavsku zamjenicu ki,ka, ke (koji, koja koje).
U narodnim tekstovima bit e zamjenica gdo (ko), zatim a, a u crkvenoslavenskom tekstu je
k'to, kto, te .
Za sat akavski je ura, prilog nigdar, infinitiv glagolati (govoriti), a u tradiranim tekstovima
je godina, prilog, nikolie, jako (kako).
Morfologija je takoer relevantna u ovom odnosu, osobito u promjeni pridjeva (odreenog
vida) i zamjenica. U crkvenoslavenskim tekstovima su dui oblici pridjeva: nastavak -go
u G sg. mukog roda (njego, vaego), -ogo, ago (dobrogo), G sg. enskog roda -oe (dobroe),
a A sg -uju (dobruju), u mnoini je dobriih. Saeti oblici su u narodnim tekostovima.
Glagoljski tekstovi imaju literarne oblike imenica udesa,tjelesa, nebesa, zatim imene, dne,
dok narodni tekstovi imaju udo. Glagoli su posebno informativni u pogledu karaktera teksta.

Crkvenoslavenske osobine naroito se oituju u prezentu: 2. lice sg. ima nastavak -i (radii),
3. lice sg. ima nastavak -t, 1. lice pl. ima nastavak -m. Tekst u kome e biti preteno
crkvenoslavenski oblici preuzeti su iz staroslavenskog, i gdje oni dominiraju, to su
glagoljski tradicionalni tekstovi. Gdje je tih pojava malo ili nikako, to su narodni tekstovi.
Stariji oblici asigmatskog aorista uoljivi su u glagoljskim tekstovima: 1. lice sg. pad, 1. lice
pl. padom, 3.lice pl. padu, dok su u narodnim tekstovima prisutni oblici sigmatskog aorista.
Sintaksike osobine. Crkvenoslavenskog karaktera je konstrukcija dativ apsolutni, preuzeta iz
staroslavenskog jezika, a nije prisutna u govorima. Ova osobina je esta u tekstovima 14. i
15. stoljea i neki je pisci upotrebljavaju i u prevodnoj knjievnosti u namjeri da to vie
literariziraju tekst. Javljaju se sintaksike osobine koje pripadaju sintaksikoj strukturi
talijanskog jezika, a ule su u akavske govore putem neposrednog utjecaja talijanskog
jezika: upotreba prijedloga ot (Lsg. od/ot: priamo od/ot dobroga ovjeka); kombinacija
oblika glagola initi sa infinitivom nekog drugog glagola (on ini da ja radim / ini me raditi
zbog njega, talijanska konstrukcija); upotreba dativa sa infinitivom (dobro je bogatu biti).
Jakubinski- Mejereovo pravilo: U ispravi kneza Bernandina Frankopana koja je pisana
glagoljicom pojavljuju se ikavske i ekavske zamjene jata, pa bi se moglo pomiljati da se time
z rcali ikavsko-ekavski gov r na koji se moe primijeniti Jakubinski- Meyerovo pravilo: t,d, n
, l, r , s, z + jat+ a,o, u = e
Primjer: (pred)
Kajkavsko naslojavanje
U potrazi za to stabilnijim knjievnim jezikom kojim e se sluiti na sve veem teritoriju i
koji e se graditi izborom iz ve postojeih knjiga te osvjeavanjem iz govornoga jezika
glagoljai su u hrvatsku knjigu uveli i kajkavtinu. Posve je krivo tvrditi da je mijeanje
akavskih i kajkavskih osobina (+ hrvatskostaroslavenske) posljedica stanja na nekim
terenima gdje se ta narjeja dodiruju. Mijeanje je posljedica stava, to se vidi po reenicama
kao to je ona iz Petrisova zbornika:
I reku emu aneli vrai ki ga budu drali. to se alosti ubogi lovee. i kai se mee. i za
trepee.

kajkavske osobitosti: protetsko v (vuskimi, vulici), prefiks s u primjerima sopet, spametiti se,
pojednostavljivanje suglasnikih skupina (lasi, trdi, storiti itd.), disimilacija inicijalnoga mn(vnogi), pojava fonema umjesto (obeanja, zloudna), formanti --, -k- za stupnjevanje
pridjeva (veki, mani), trenutni prezent bum, bu, gram. morfem -me u 1. licu mnoine
prezenta (hoeme), uvanje tematskoga morfema u 3. licu mnoine prezenta (eliju),
imperativno -e- (privezete), vokativ jednak nominativu (zdrava morska zvezda) i brojni
kajkavizmi na leksikoj razini: uz amblematsko kai tu su npr. bantovati, bruma, faitina,
hraka, potulen i brojni drugi.
akavske osobine koje su se zadrale u knjievnosti renesanse-16.vijek
-zamjenica ki
-skraeni imperfekt(bijae-bie)
-ikavizmi( svit)
-protetsko j ispred i( jime, Jivan)
-ekavizmi u sjevernoakavskim dijalektima( svetom)
- ne izvreno novo jotovanje pod utjecajem narodne poezije( najdoh, pametju, vlastju)
-nazal en iza palatala prelazio u a (jazik)
-uvanje finalnog l (misal)
PITANJA:
1. Navesti osobine glagoljske redakcije.
2.Objasniti pravilo Mejer- Jakubinski.
3. Nabrojati osobine kajkavtine koje su prisutne u srednjovjekovnim glagoljskim tekstovima.
SELMA SALIHBAI