Professional Documents
Culture Documents
HermanHese Umjeedokolice
HermanHese Umjeedokolice
HERMANN HESSE
Umijee dokolice
NASLOV IZVORNIKA
Die Kunst des MuBiggangs
Copyright 1973 by Hermann Hesse.
Alle Rechte bei und vorbehalten durch
Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main
Sva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili
koristiti
u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim,
ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatikim
sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavaa.
Umijee dokolice
Kratka proza iz ostavtine
CIP - Katatogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb
UDK 821.112.2-4=163.42
HESSE, Hermann
Umijee dokolice / Hermann Hesse ; preveo Dalibor Joler. - Zagreb : Zagrebaka
naklada, 2002. - (Feniks)
Prijevod djela: Die Kunst des MuBiggangs.
ISBN 953-6996-05-7 421028020
PREVEO DALIBOR JOLER
Objavljivanje ove knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
[zagrebaka naklada I ZAGREB, 2002.
Kada ne bih uistinu bio vrlo radian ovjek, kako bih uope doao na ideju da
smiljam hvalospjeve i teorije dokolice. Roeni, genijalni dokoliari takvo
to nikada ne ine.
Hermann Hesse (1928.)
S mojega motrita, ovi prigodni napisi, koji se svjesno i hotimino slue onim
oblikom neobveznoga avrljanja to ga nazivamo "feljtonom", predstavljaju, kao
prvo, tek nevaan dio mojega rada, a kao drugo, ta razigrana, esto ironino
obojena prigodniarska oitovanja po meni imaju jedan te isti smisao: borbu
protiv onoga to u naoj javnosti nazivam hinjenim optimizmom ... borbu protiv
europ-sko-amerike pomodne vjere u suverenoga, modernoga ovjeka, koji je tako
mnogo postigao ... protiv, dodue, djeje, ali vrlo opasne samodopadnosti
bezvjernog i nepromiljenog ovjeka mase u njegovoj lakomislenosti, nadmenosti, njegovu nedostatku poniznosti, sumnje i odgovornosti. Ovakve
rijei ... nisu upuene ovjeanstvu, ve vremenu, itateljima novina, masi
ija opasnost, smatram, ne lei u manjku vjere u sebe i vlastitu uzvienost.
esto sam zajedno s openitim upozorenjem na neutemeljenost takve ljudske
oholosti takoer neposredno upozoravao na dogaaje iz nae najnovije
povijesti, na psihiku nepripremljenost i hvastavu lakomislenost s kojom smo
poli u rat, na nesklonost kako naroda tako i pojedinaca da sukrivnju za to
trae kod sebe samih.
Hermann Hesse (1932.)
Umijee dokolice
Poglavlje umjetnike higijene
Kako je i duhovni rad sve vie nalikovao nasilnomu industrijskom pogonu bez
tradicije i ukusa, a znanost i kola jo vie se trsile liiti nas slobode i
osobnosti te nam stanje usiljenog, zadihanog pregnua od malih nogu nametnuti
kao ideal, tako je, uz neka druga staromodna umijea, i umijee dokolice sve
vie propadalo, gubilo ugled, padalo u zaborav. Nije da smo u tome ikada bili
majstori! Dokoliarenjem razvijenim do umijea na Zapadu su se uvijek bavili
tek bezazleni diletanti.
Utoliko je zaudnije -u ovo nae doba kada mnogi eznutljivo pogledavaju prema
sobom, kao trn u peti, nerijeen dramski zadatak, tad je najee neugodno
itati Shakespearea, a mui li i alosti li te prvi neuspjeh skice za sliku,
Tizian e ti vjerojatno biti loa utjeha. Napose mladi ljudi, kojima je
"mislei umjetnik" ideal, smatraju da e vrijeme oteto od umjetnosti najbolje
potroiti razmiljajui, pa se bez cilja i koristi zapleu u duboka
mudrovanja, skeptina razmiljanja i ina melankolina raspoloenja.
Ostali, koji se jo nisu prikljuili svetom ratu protiv alkohola, koji i meu
samim umjetnicima odnedavna ima sve vie uspjeha, pronalaze put do mjesta na
kojima se toi dobra kapljica.
14
Oni uivaju moju punu naklonost, jer vino kao pomiritelj, tjei-telj, izvor
blagosti i snova otmjenije je i ljepe boanstvo od onoga u to nas u zadnje
vrijeme njegovi brojni neprijatelji ele uvjeriti. Ali ono nije za svakoga.
Voljeti ga umjetniki i mudro, u njem uivati, a laskavi mu jezik razumjeti u
svoj njegovoj njenosti, za to ovjek, skoro kao i za druge umjetnosti, mora
imati prirodnoga dara, a ak i tad mu je potrebno kolovanje i ne slijedi li
dobru tradiciju, rijetko e dosegnuti savrenstvo. ak i kada bi bio
odabranik, upravo e u neplodna vremena o kojima govorimo, rijetko u depu
imati dovoljno novca za pravo tovanje nekoga boanstva.
I kako da sada izmeu tih dviju opasnosti - rada preko volje i u zlo doba, i u
misli utonule, obeshrabrujue praznine - kako da umjetnik spasi i tijelo i
duu?
Druenje, sport, putovanja i slino, razonode su koje u takvim situacijama ne
pomau i djelomice u obzir dolaze samo za imune, a u njih se ubrajati nikada
nije bila ambicija umjetnika. A i sestrinske umjetnosti obino u zla vremena
jedna drugu ostavljaju na cjedilu: pjesnik koji pati zbog nekog nerijeenog
zadatka, veoma e rijetko u slikara ili slikar u glazbenika pronai i,
svoj mir i ravnoteu. Jer uivati duboko i potpuno umjetnik moe =;
samo
u jasna, stvaralaka vremena, dok mu se sada u njegovim i
nedaama svaka
umjetnost ini ili suhoparnom i blijedom ili pak ;
ubitano nadmonom.
Povremeno obeshrabrenoga i bespomonoga sat Beethovena moe jednako lako
dokrajiti kao i ozdraviti.
Tu je toka na kojoj mi bolno nedostaje solidnom tradicijom ustaljeno i
profinjeno umijee ljenarenja i gdje moja inae bezgreno germanska ud sa
zaviu i enjom pogledava prema majinskoj Aziji u kojoj je jedna pradavna
vjeba uspjela u prividno bezoblino stanje vegetiranja i nerada unijeti neki
ritam koji ralanjuje i oplemenjuje. Mogu bez okolianja rei da sam mnogo
vremena potroio na eksperimentalno bavljenje problemom toga umijea. Iskustva
koja sam pritom stekao moram sauvati za kasniju, posebnu prigodu - neka zasad
bude dostatna moja tvrdnja da sam, primjerice, nauio u kritinim se vremenima
me-todino i s velikim uitkom baviti neradom. No da se mogui
15
umjetnici meu itateljima, umjesto da se sami prihvate meto-dinoga
ljenarenja, ne bi razoarano odvratili kao od kakva arlatana, dat u jo u
nekoliko reenica pregled svoga vlastitoga prvog naukovanja u hramu toga
umijea.
1. Jednoga dana, gonjen mranom slutnjom, iz knjinice do-nesoh najpotpunija
njemaka izdanja "Tisuu ijedne noi" i "Putovanja Sajida Batthala", stadoh ih
itati i nakon poetnoga kratkog uitka, otprilike nakon jednoga dana, shvatih
da su mi obje dosadne.
2. Domiljajui se razlozima tog neuspjeha, naposljetku spoznah da se u tim
knjigama dokraja smije uivati samo leei ili sjedei na podu. Uspravni
zapadnjaki stolac liava ih svakog djelovanja. Pritom sam, usput, po prvi put
postao svjestan potpuno drugaijega pogleda na prostor i stvari koji ovjek
ima iz leeeg poloaja ili unja.
3. Uskoro otkrih da se djelovanje orijentalnog ozraja udvo-struavalo kada
bih, umjesto da sam itam, drugima davao da mi itaju (pri emu je nuno da i
ita lei ili ui).
4. To sada racionalno bavljenje itanjem uskoro je stvorilo osjeaj
rezignirana sluatelja i on me osposobio da nakon kratkog vremena i bez
itanja mogu satima mirovati i svoju pozornost zaokupiti prividnim sitnicama
(zakonitostima leta muica, ritmikom estica praine ulovljenih u sunanoj
zraci, melodikom svjetlosnih valova itd.). To je urodilo sve veom zauenou
nad mnotvom zbivanja i umirujuim, potpunim zaboravom sebe samoga ime se
stjee osnova za blagotvoran i nikada dosadan
far niente. Bio je to poetak. Drugi e izabrati neke druge putove da bi iz
svjesnoga ivota utonuli u umjetnicima toliko nune i teko ostvarive sate
samozaborava. Kada bi ovaj moj poticaj od nekog moda postojeeg zapadnjakog
majstora dokolice izmamio da progovori o svome sustavu, ispunio bi mi arku
elju.
(1904.)
16
O putovanju
Kada su mi predloili da neto napiem o poeziji putovanja, u prvi mi se mah
uinilo primamljivim da jednom od srca nagr-dim sve gadosti suvremenog
turizma, besmislenu opsjednutost putovanjem kao takvim, moderne, puste hotele,
strane gradove poput Interlakena, Engleze i Berlince, unakaem i beskrajno
skupi badenski Schwarzwald, odurne velegradane koji u Alpama hoe ivjeti kao
kod kue, teniske terene Luzerna, gostioniare, konobare, hotelske obiaje i
cijene, patvorena domaa vina i narodne nonje. No, kada jednom zgodom u vlaku
izmeu Verone i Padove nekoj njemakoj obitelji ne uskratih svoja zapaanja o
toj temi, oni me uljudno i hladno zamolie da utim; a kad sam drugom zgodom u
Luzernu plj usnuo pokvarenog konobara, tada ne bijah zamoljen, ve fiziki
prisiljen da nelijepo se urei napustim gostionicu. Od tog doba nauio sam se
svladavati.
Takoer mi pada na um da sam zapravo na svim svoj im kraim putovanjima bio
sasvim zadovoljan i sa svakog puta donio vee ili manje blago. Pa emu onda
grditi?
O pitanju, kako suvremen ovjek treba putovati, ima mnogo knjiga i knjiica,
ali, koliko znam, ne i dobrih. Kada netko kree na put radi razonode, zapravo
bi trebao znati to ini i zato to ini. Dananji putujui graanin to ne
zna. On putuje jer je ljeti u gradu prevrue. Putuje jer se nada da e se
promjenom zraka, pogledom na druge krajeve i ljude odmoriti od naporna posla.
On putuje u planine jer ga mori neka nejasna enja, neshvaena udnja za
prirodom, zemljom i raslinjem; putuje u Rim jer je to dio ope kulture. No on
putuje uglavnom zato jer putuju i svi njegovi roaci i susjedi, jer se poslije
o tome moe priati i hvastati se, jer je to u modi i jer se poslije, kod
kue, ovjek opet osjea tako ugodno.
Sve su to, istina, shvatljivi i estiti motivi. No zato gospodin Krakauer
putuje u Berchtesgaden, gospodin Miiller u Graubun-den, gospoa Schilling u
Sankt Blasien? Gospodin Krakauer to ini jer ima mnogo poznanika koji takoer
uvijek odlaze u Berchtesgaden, gospodin Miiller zna daje Graubiinden daleko od
Berlina i da^jfejji modi, a gospoa je Schilling ula daje zrak u
17
Sankt Blasienu veoma dobar. Sve troje moglo bi zamijeniti svoje putne planove
i rute, i nita se ne bi promijenilo. Poznanike moe svugdje imati, novca se
moe svugdje rijeiti, a Europa je neizmjerno bogata mjestima s dobrim
zrakom. Zato, dakle, upravo Berchtesgaden? Ili Sankt Blasien? U tom je
pogreka. Putovanje bi uvijek trebalo znaiti doivljaj, a doivjeti neto
vrijedno ovjek moe samo u krajevima s kojima je duevno povezan. Povremen
lijep izlet, vesela veer u vrtu restorana, vonja parobrodom po jezeru nisu
po sebi nikakvi doivljaji, nikakva obogaenja naega ivota, nikakvi trajnom
enicom, a
19
onda s muem ili djedom. Jer s njima nisi morao razgovarati o dobro poznatim
stvarima, nisi se morao nadovezivati na stare i zajednike teme, bio si im
tako nov i stran kao i oni tebi i morao si odloiti konvencionalnost, crpsti
iz sebe sama i vratiti se korijenima vlastita bia kako bi im imao to za
rei. S njima si moda govorio o sitnicama, ali si govorio kao ovjek s
ovjekom, opipavajui i ispitujui, sa eljom da donekle naui razumjeti te
strane ljude, da osvoji i sa sobom ponese djeli njihova bia i ivota.
Tko u stranim krajolicima i gradovima ne trai samo slavne i uoljive stvari,
ve u sebi udi shvatiti i prigrliti onu dublju bit, u njegovu e sjeanju
najee sluajnosti i sitnice imati posve osobit sjaj. Kada pomislim na
Firencu, prva slika koju vidim nije katedrala ili stara palaa sinjorije, ve
jezerce sa zlatnim ribicama u Giardino Boboli u kojem sam svoga prvoga
firentinskog popodneva razgovarao s nekolicinom ena i njihove djece, prvi
puta uo firentinski jezik i taj iz mnogih mi knjiga tako poznati grad po prvi
puta osjetio kao neto stvarno i ivo s ime sam mogao razgovarati i to sam
rukama mogao dotaknuti. Katedrala i stara palaa i sve znamenitosti Firence
nisu mi zbog toga pro-makle, vjerujem da sam ih bolje doivio i srdanije
usvojio, nego mnogi revni turisti s bedekerom u ruci. Iz niza malih, sporednih
doivljaja sve mi se to sklapa u pouzdanu i jedinstvenu cjelinu, pa i ako sam
zaboravio pokoju lijepu sliku iz galerije Uffizi, u sjeanju mi ostadoe
veeri provedene s domaicom u kuhinji i noi to ih probdjeh u malim vinarama
razgovarajui s mladiima i mukarcima. Sjeam se i priljiva krojaa iz
predgraa koji je pred svojim kunim vratima na meni krpao poderane hlae i
pritom drao vatrene politike govore, pjevuio operne arije i vesele puke
pjesmice. Takve se sitnice nerijetko pretvore u samu sr vrijednih uspomena. A
budui da sam se tamo potukao s mladiem zaljubljenim u gostioniarevu ker,
lijepi mi je gradi Zofmgen ostao nezaboravan unato kratkoi mojega boravka
od samo dva sata. Draesno selo Hammerstein, juno od badensko-ga Blauena, ne
bi mi sa svojim krovovima i uliicama tako jasno i lijepo ostalo u sjeanju da
na njega ne naletjeli jedne kasne veeri nakon dugoga, nemiloga tumaranja
umom. Zakrenuvi
20
iza izboine brijega spazih najednom, sasvim neoekivano, u dolini ispred sebe
selo, tiho i usnulo, zbijenih kuica, a iza njega Mjesec na izlasku. Da sam
stigao udobnom cestom i kroza nj propjeaio, ne bih se vie niega sjeao. No
ovako, u njemu ostadoh tek sat vremena, ali ga za cijeli ivot upamtili kao
ubavu, milu sliku. A sa slikom seoca uvam i ivu predodbu o tom cijelom,
osebujnom krajobrazu.
Tko je ikada u mlaim godinama s malo novca i bez prtljage propjeaio dobar
komad puta, ovi su mu dojmovi dobro znani. Dobro se pamti no provedena u
polju djeteline ili na svjeem sijenu, komadi kruha ili sira isproen u
alpskoj pastirskoj kolibi, iznenadan ulazak u gostionicu u kojoj se slavi
seosko vjenanje i poziv da se slavlju pridrui. Ne treba, meutim, zbog
sluaja zaboraviti bit, zbog romantike poeziju. Prepustiti se putu da te vodi
pouzdavi se u sretan sluaj zacijelo je dobra praksa, no svako putovanje,
treba li biti na radost i u dubljemu smislu znaiti doivljaj, mora imati
vrst, odreen sadraj i smisao. Greno je i smijeno potucati se iz puke
dosade i tupe znatielje po zemljama kojih unutranje bie ovjeku jest i
ostaje strano i neprivlano. Poput prijateljstva ili ljubavi koju ovjek
njeguje i za nju se rtvuje, poput knjige koju briljivo odabire, kupuje i
ita, i svako putovanje radi razonode ili studijsko putovanje mora znaiti
ljubav, predanost i volju za uenjem. Svrha mu mora biti da neku zemlju i
narod, grad ili krajobraz uini duevnim blagom putnika, a on s ljubavlju i
predanou mora oslukivati tuinu i ustrajno pronicati u tajnu njezina bia.
prijatelje, dok bih ja, ukoen od straha, ekao kada e i mene epati.
A kada bi se starac vratio, opet su mi na pamet padale sve te strane i
uzbudljive stvari. No, unato svemu stajao sam s ostalima na uglu ulice,
dobacivao mu nadimke i smijao mu se dok je
26
posezao u dep i svoje neobrijano, bezbojno lice razvlaio u grimasu. Pritom
me potajice morila neista savjest i ne bih se, dokle god je bio u blizini,
nipoto usudio sam proi Sokolskom ulicom, pa ni usred bijela dana.
Vraajui se iz posjeta jednom prijateljskom i gostoljubivom upnom dvoru,
hodao sam dubokom, lijepom jelovom umom grabei krupnim koracima, jer ve se
sputala veer, a pred sobom sam imao jo dobrih sat i pol hoda. Na cestu je
ve padao mrak, a ionako tamna uma sve se vie i neugodnije zgunjavala dok
su se gore, na visokim jelama jo arile kose zrake rumenoga sutona. esto sam
pogledavao uvis, as da bih uivao u mekoj svjetlosti ugodnih boja, as
traei utjehu, jer u tihoj, dubokoj umi brzi je sumrak tjeskobno pritiskao
moje srce od jedanaest ljeta. Ja zasigurno nisam bio kukavica, bar mi to tada
nitko nekanjeno ne bi smio rei. Ovdje, meutim, nije bilo neprijatelja ni
vidljive opasnosti - tek sumrak i udan plaviast koloplet sjena u dubini
ume. Nedaleko od ovoga mjesta, nizdol prema Ernstmiihlu, neko se zbilo
ubojstvo.
Ptice se vraahu u gnijezda; postade tiho, veoma tiho, a na cesti, osim mene,
ne bijae ive due. Trudio sam se, tko bi ga znao zato, hodati to tie i
svaki puta bih se uplaio udarivi u kakav korijen i stvorivi buku. Tako mije
hod bivao sve sporiji umjesto bri, a misli postupno posve odlutale u svijet
bajki. Mislio sam na Ribecala' i na "Tri umska patuljka" i na onoga stoje
poginuo na pjeakome putu za Ernstmiihl.
U tom trenutku zau se tiho zujanje. Zastadoh oslukujui -ponovno se zau
zzzz - to je moralo biti na cesti iza mene. Nita se nije vidjelo, jer se u
meuvremenu skoro potpuno smrailo. To su kola, pomislim, te ih odluim
priekati. Jer, povest e me. Pokuavao sam se prisjetiti iji bi konji u ovo
doba mogli tuda prolaziti. Ali ne, nije se uo topot konja, ve su, sudei po
zvuku, to morala biti runa kolica, a upravo su se tako sporo pribliavala.
Doista, runa kolica! ekao sam. Vjerojatno su to bila mljekarska kolica,
moda s liitzingerkoga imanja. U svakom sluaju
1 Riibezahl, gorski vilenjak iz njemake narodne prie koji zadirkuje putnike
i zavodi ih na pogrean put. (prim. prev.)
morala su se kretati prema Gerbesauu jer prije njega na putu nije bilo drugoga
mjesta. ekao sam.
Tad ugledam kolica, malenu uvis izgraenu kutiju na dva kotaa, a iza nje u
hodu pogrbljena ovjeka. Zato se uope tako uasno duboko saginjao? Mora da
su kolica teka.
I napokon, evo ga. "Dobra veer", doviknem. Ljepljiv glas kaljucajui
odzdravi. ovjek odgurne kolica dva, tri koraka dalje, pa zastane kraj mene.
Isuse! - pa to je Brenta Brenta Periprah! Na trenutak me promotri, pa upita:
"Za Gerbesau?" zatim produi, ja uz njega. I tako pola sata - nas dvojica
jedan do drugoga kroz gluhu no. Nije progovorio ni rije, ve bi se svako
malo u sebi nasmijao, tiho, iskreno i zlurado. I svaki put, taj me pakosni,
suludi smijeh proimao do sri. Htio sam neto rei, ubrzati hod. No nisam
mogao. Na posljetku s mukom protisnuh par rijei.
"Stoje u tim kolicima?" upitah nesigurnim glasom. Izgovorio sam to vrlo
uljudno i plaho - onom istom Brenti Brenti kojem sam se stotinama puta na
ulici rugao. Pokuar zastane, opet se nasmije, protrlja ruke, naceri mi se pa
iroku desnicu polako zavue u dep kaputa. Bila je to ona zlobna i runa
kretnja koju sam toliko puta vidio a znaenje joj poznavao iz snova - vaenje
dugih noeva!
Poput oajnika dadoh se u takav bijeg da je mrana uma jeala i ne prestadoh
ivot, odbio ljubav i prezreo njihovu dobrohotnost? Tko nije prkosno i oholo
propustio neku sreu koja mu se nudila, tko nije bar jednom povrijedio tue
ili svoje dostojanstvo ili uvrijedio prijatelje nepromiljenom rijeju,
neispunjenim obeanjem, runim i uvredljivim pokretom? Oni sad pred tobom
stoje i mirnim te oima u tiini udno promatraju, a tebe je sram pred njima i
sram te je pred sobom.
Pada ti na pamet koliko si samo noi u tom istom krevetu bezbrino prospavao
izmeu dana punih pokreta, buke i razonode, i kako si nezamislivo davno, kao
danas, bio sam svoj utljivi, nenaminkani zabavlja. ivio si intenzivno, u
to si vrijeme neizmjerno mnogo vidio, razgovarao, sluao, smijao se, a sada,
kao da se nikada nije dogodilo, sve ti je to strano i od tebe se otuuje, a
plavi su ti nebeski svodovi tvoga djetinjstva, davno zaboravljene slike tvoga
zaviaja i glasovi davno pokojnih strahovito bliski i prisutni.
San je jedan od najdivnijih darova prirode, prijatelj i utoite, arobnjak i
tihi tjeitelj, i ao mi je iz dubine due svakoga tko se, patei od dugih
nesanica, nauio zadovoljiti s pola sata grozniava drijemea. Ne bih, ipak,
mogao voljeti ovjeka za kog znam da u ivotu nije imao neprospavanih noi; to
bi morala biti neka djeji ista, neiskvarena dua.
U ovom naem uurbanom, opojnom ivotu zastraujue je malo trenutaka kada
dua postaje svjesna sebe same, kada se ivot ula i ivot duha povlai, a
dua raskriljena stoji pred zrcalom sjeanja i savjesti. To se zbiva, moda,
kada doivimo veliku bol, moda uz majin odar, uz bolesniku postelju moda,
ili na kraju duega usamljenog putovanja u prvim satima povratka, no uvijek je
praeno smetnjama i sjetama. U tom je vrijednost probdjevenih noi. Samo se
tada bez silnih vanjskih potresa
44
dua moe izraziti, bilo kroz uenje ili strah, osudu ili tugu. Duevni ivot
koji vodimo tijekom dana nikada nije toliko ist; naa ula u njem snano
sudjeluju, razum se namee pridodajui osjeajima i trunku glasa osude, finu.
dra usporedbe i finu, razornu dra ale. No dua utonula u snohvaticu ne
opire se, pa u toj ovisnosti i potlaenosti koje traju danima i mjesecima,
proivi pola ivota sve dok ne kucne njezin as i u jednoj tjeskobnoj, besanoj
noi ne zbaci okove i svekolikom nas puninom svoga samovoljnoga ivota
iznenadi ili uasne. Dobro nam je s vremena na vrijeme primijetiti da na
ivot nije samo oblik, da u sebi nosimo mo otpornu na sve vanjske utjecaje i
nepotkupljivu, da u nama progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Tko
doista neto jest i posjeduje neku vrstu vjere, rado se pokorava tim glasovima
i iz takvih trenutaka izlazi produbljena pogleda.
Htio bih rei pokoju i o nesanici kao bolesti, mada je to moda suvino, jer
vjerojatno svi koji od nje pate dobro znaju to elim rei. No, moda e ipak
rado proitati napisano ono to im je poznato, a to inae nije predmetom
razgovora. Pritom mislim na unutarnji odgoj koji se stjee nespavanjem. Svaka
bolest i nunost ekanja uitelj je kojeg treba pravilno shvatiti. No kola
svih ivanih tegoba osobito je prodorna. "Sigurno je puno propatio", kae se
za ljude koji u pokretima i govoru oituju neobinu mjeru suzdrane
profinjenosti i njene obazrivosti. Ovladavanju vlastitim tijelom i mislima ne
ui nas nijedna kola tako dobro kao kola nesanice. Njeno doticati i
obazrivo postupati moe samo netko komu je i samome potreban njean dodir. S
blagou promatrati i stvari s ljubavlju ocjenjivati, sagledavati duevne
razloge i sve ljudske slabosti dobrohotno razumjeti moe samo onaj koji je
esto u neumoljivoj tiini samotnih sati bio izruen na milost i nemilost
vlastitim nesputanim mislima. U ivotu nije teko prepoznati ljude koji su
mnoge noi preleali budna oka.
Htio bih navesti jo i odgojnu vrijednost nesanice koja svakako zasluuje da
se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica je kola
strahopotovanja - strahopotovanja sviju stvari, onoga strahopotovanja koje
podneva se oprostio i otiao unajmivi jake gorske saonice koje sam obeao
vratiti vlakom.
Odmah s druge strane eljeznike pruge sjeo sam u saonice i otisnuo se
jurnuvi iznad klanca rijeke ReuB i, uz samo dva prekida, za pola se sata
spustio do "VVassena. Ispred Wassena i kroz njega put se neko vrijeme uzdizao,
a zatim sam udario udesnom dionicom do Gurtnellena, pa preko arobnoga mosta,
sputajui se najveom brzinom skoro bez zaustavljanja. Ne postoji, osim
brzoga jedrenja i skijanja, nita uzbudljivije i prtavije od jurnjave niz
brijeg na niskim saonicama uza zviduk zraka, pokraj snjenih litica, sa
suncem u zatiljku, a ispred tebe moni planinski vrhovi koji odvani i hladni
miruju na toplome modrome nebu.
Moja se vonja zavrila. Stigao sam taman na vrijeme da jo predam saonice i
uskoim u vlak. Prije dan i pol, kada sam stizao ovamo, donja dolina rijeke
ReuB i obala jezera kantona Uri jo je bila pod snijegom. Fen koji snjenim
masama u visini jo nije mogao nauditi, ovdje dolje u meuvremenu je marljivo
radio. to smo dalje odmicali prema dolini, sve je tanji bivao ovdje ve
razvodnjeni snijeg, a u Altdorfu i Fliielenu svi su panjaci na mlakome
podnevnom zraku ve bili vlani i sivozeleni.
(1905.)
Ljubav
Moj prijatelj, gospodin Thomas Hopfner, od svih je mojih znanaca zasigurno
najiskusniji u ljubavi. Barem je imaqjna[yie ena, kroz dugu praksu ovladao
umijeem zavoenja te se moe
51
podiiti veoma brojnim osvajanjima. Kada mi o tom pripovijeda, doimam se poput
kolarca. No ponekad u sebi mislim kako o pravoj biti ljubavi ni on ne zna
nita vie od drugih. Ne vjerujem da je u ivotu esto probdio i proplakao
noi zbog svoje drage. U svakom sluaju, njemu je to rijetko bilo potrebno, i
neka je tako, jer unato svojim uspjesima on nije, veseo ovjek. tovie,
nerijetko ga viam pomalo melankolina, a cijeli njegov nastup odie
rezigniranom mirnoom, priguenou koja ne slii na raspoloenje.
No, to su pretpostavke, a moda i zablude. S psihologijom se moe pisati
knjige, ali ne i proniknuti u ljude, a ja ak ni nisam psiholog. Pa ipak,
kadto mi se ini daje moj prijatelj Thomas samo zbog toga virtuoz u ljubavnoj
igri jer mu za ljubav, koja vie nije igra, neto nedostaje, i zbog toga je
melankolik jer poznaje taj svoj nedostatak i zbog njega ali. - Sve same
pretpostavke, a moda i zablude.
Ono to mije nedavno ispripovjedio o gospoi Forster bilo mi je neobino,
premda se nije radilo o stvarnome doivljaju ili dapae pustolovini, ve samo
o ugoaju, lirskoj anegdoti.
Sreo sam se s Hopfnerom upravo kada se spremao otii iz "Modre zvijezde" te ga
nagovorih da popijemo bocu vina. Da bih ga prisilio da poasti nekom boljom
kapljicom, naruili bocu obinoga moselskoga vina koje on sam inae nikada ne
pije. On nevoljko opozove konobara.
"ekajte, nemojte moselsko!"
I narui neku dobru sortu. To mi je odgovaralo, pa smo se uz dobro vino ubrzo
raspriali. Oprezno sam razgovor usmjerio na gospou Forster. Bila je lijepa
ena, jedva prela tridesetu, odnedavna je stanovala u gradu i pratio ju je
glas da je iza sebe imala mnoge ljubavne veze.
Mu joj je bio nitko i nita. Odnedavno sam znao daju moj prijatelj posjeuje.
"Dakle Forsterica," ree napokon poputajui, "pa ako te ona ba toliko
zanima. to da kaem? Nisam s njom nita doivio."
"Ba nita?"
"Pa, kako se uzme. Nita to bih zapravo mogao ispriati. Morao bih biti
pjesnik."
52
povrine.
Po prvi put promatrao sam zvijezde kao svemirska tijela, oblike planina kao
nuno nastale proizvode zemaljskih sila, i po prvi sam puta tada pojmio
povijest naroda kao dio povijesti Zemlje. Tada to jo nisam mogao izraziti i
imenovati, no to je u meni bilo i ivjelo.
Ukratko, u ono sam vrijeme poeo misliti. Spoznao sam, dakle, svoj ivot kao
uvjetovan i ogranien i u meni se probudila ona elja, koju dijete jo ne
poznaje, elja da od svoga ivota, koliko god uzmognem, uinim neto dobro i
lijepo. Vjerojatno svi mladi ljudi doivljavaju priblino isto, noja to
pripovijedam kao da je to bio sasvim individualan doivljaj, jer sam ga takvim
osjeao.
Nezadovoljan i prodiran enjom za neostvarivim proivio sam tako nekoliko
mjeseci, bio sam marljiv, a ipak nestalan, izgarao, a ipak udio za toplinom.
U meuvremenu je priroda bila mudrija od mene i rijeila munu zagonetku moga
stanja. Jednoga sam dana bio zaljubljen i iznenada mi se vratie sve moje
spone sa ivotom, snanije i raznovrsnije nego ikada prije.
Otada sam doivio i vee i ljepe sate i dane, no nikada vie takve tjedne i
mjesece, tako tople i tako ispunjene neprekinutom
56
strujom osjeaja. Ne elim Vam priati povijest svoje prve ljubavi, jer je
nebitna, a i vanjske su okolnosti mogle biti posve drugaije. Ali ivot koji
sam tada ivio, to bih pokuao donekle opisati, premda znam da mi nee
uspjeti. Uurbano se traenje okonalo. Najednom sam stajao usred ivahnoga
svijeta i tisuama korijenskih niti bio povezan sa Zemljom i ljudima. Moja su
se ula doimala promijenjenima, otrijima i ivljima. Osobito oi. Gledao sam
posve drukije nego prije. Gledao sam svjetlije i arenije, kao umjetnik,
osjeao sam radost istoga promatranja.
i
Vrt moga oca blistao je u ljetnoj raskoi. Njegovi rascvjetali
bokori i stabla s gustim ljetnim liem strila su u duboko nebo, brljan se
povijao uz visoki potporni zid, a nad njim poivala gora s crvenkastim
stijenama i modrocrnom jelovom umom. Stajao sam i ganut promatrao kako je
svaki za se tako udesno lijep i iv, aren i sjajan. Neki su se cvjetovi
njeno njihali na stapkama i tako dirljivo blago i milo provirivali iz svojih
aki i da sam ih morao voljeti i u njima sam uivao kao u poeziji pjesnika. A
mnogi zvukovi, za koje prije nisam mano, sada su mi plijenili pozornost,
govorili mi i zaokupljali me: um vjetra u jelama i travi, cvranje turaka na
livadama, grmljavina udaljenih oluja, huk rijeke na brani i cvrkut ptica. S
veeri sam gledao i sluao rojeve muha u zlatnoutom svjetlu predveerja i
oslukivao kreketanje aba uz baru. Tisue beznaajnih sitnica najednom su mi
postale drage i vane i doticale me poput doivljaja: primjerice jutrom, dok
sam za razonodu u vrtu zalijevao nekoliko lijeha, a zemlja i korijenje tako
zahvalno i poudno pilo. Ili, u sjaju podnevna sunca vidio sam malenog modrog
leptira kako
ji
tumara kao opijen. Ili sam promatrao mladu ruu u cvatu. Ili bih
f
naveer iz malena amca spustio ruku u vodu i na prstima osjeao
f'
blago, mlako strujanje rijeke.
!
Dok me muila bol bespomone prve ljubavi i dok su me
pokretale neshvaena nevolja, svakodnevna enja, nada i razoaranje, ipak
sam, usprkos sjeti i ljubavnoj strepnji, svakog trei nutka u dubini srca bio sretan. Sve to je bilo oko mene, bilo mi je drago i
neto mi govorilo, nije bilo mrtvila ni praznine u svijetu. Nikada to nisam
dokraja izgubio. Jo jednom to doivjeti, u se primiti i zadrati, moja je
sadanja predodba o srei.
57
elite li uti dalje? Od onoga vremena pa do ovoga dana zapravo sam uvijek bio
zaljubljen. Od svega to sam upoznao nita mi se nije inilo tako plemenitim,
vatrenim i zanosnim kao ljubav prema enama. Nisam uvijek bio u ljubavnim
vezama sa enama i djevojkama, niti sam uvijek svjesno volio neku odreenu, no
moje su misli uvijek nekako bile zaokupljene ljubavlju, a moje divljenje
ljepoti bilo je zapravo neprestano oboavanje ena.
Neu Vam pripovijedati ljubavne prie. Jednom sam imao dragu, nekoliko
mjeseci, a povremeno bih, dijelom i nehotice, u prolasku pobrao poljubac i
zajedniku no, no kada sam doista volio, to je uvijek bilo nesretno. A ako me
sjeanje ne vara, jadi zbog beznadne ljubavi, strah i bojaljivost i besane
noi bile su zapravo mnogo ljepe od svih malih sretnih sluajeva i uspjeha.
Znate li, milostiva gospoo, da sam u Vas veoma zaljubljen? Poznajem Vas skoro
ve godinu dana, premda sam samo etiri puta bio u Vaem domu. Kada sam Vas
prvi puta ugledao nosili ste na svijetlosivoj bluzi bro s firentinskim
ljiljanom. Jednom sam Vas vidio na kolodvoru kako ulazite u pariki brzi vlak.
Imali ste kartu za Strasbourg. Tada me jo niste poznavali.
Onda sam s prijateljem doao k Vam'a, tada u Vas ve zaljubljen. Primijetili
ste to tek za moga treeg posjeta, one veeri uz Schubertovu glazbu. Barem mi
se tako inilo. Prvo ste se alili mojom ozbiljnou, zatim mojim lirskim
izrazima, a pri rastanku ste bili dobroudni i pomalo majinski. A posljednji
put, nakon to ste mi priopili svoju ljetnu adresu, dopustili ste mi da Vam
piem. I to sam, eto, danas uinio nakon dugog razmiljanja.
I kako da sada zavrim? Rekao sam Vam da e ovo moje prvo pismo biti i zadnje.
Primite ove moje ispovijedi, koje su moda i pomalo smijene, kao jedino to
Vam mogu dati i ime Vam mogu pokazati da Vas veoma potujem i volim. Mislei
na Vas i priznavajui si da sam prema Vama vrlo loe odigrao ulogu
zaljubljenoga, osjeam ipak djeli one arobne ljepote o kojoj sam Vam pisao.
Ve je no, pod mojim prozorom jo uvijek cvre turci u mokrome travnjaku, i
mnoge su stvari opet kao onoga bajkovitog ljeta. Moda u, pomiljam, sve to
jednom smjeti ponovno imati i jo jednom doivjeti, ostanem li vjeran osjeaju
58
iz kojeg sam ovo pismo sroio. Htio bih se odrei onoga to za veinu mladih
ljudi proizlazi iz zaljubljenosti, a to sam i ja odve dovoljno upoznao dijelom iskrenu, a dijelom umjetnu igru pogleda i pokreta, sitniavo
koritenje nekog ugoaja i prigode, doticanje stopala pod stolom i
zlorabljenje rukoljuba.
Ne uspijevam tono izrei to mislim. Vjerojatno me ipak razumijete. Ako ste
takva kakvu Vas rado zamiljam, tada se moete od srca nasmijati mome smuenom
pismu, a da me time ne omalovaite. Mogue je da u se i jajednom tomu
smijati, no danas to ne mogu i ne elim. Uz izraze odanoga tovanja, Va
vjerni B.
(1906.)
Sonata
Gospoa Hedwig Dillenius izila je iz kuhinje, odloila pregau, oprala se i
poeljala, a zatim otila u salon doekati mua.
Razgledala je tri, etiri lista iz neke mape s Durerovim slikama, malo se
igrala porculanskom figuricom iz Kopenhagena, sluala kako s oblinjega tornja
izbija podne i na kraju otvorila glasovir. Odsvirala je par tonova prebirui
neku ve napola zaboravljenu melodiju, a zatim sluala skladan zvuk
glasovirskih ica kako se polako stiava i gubi. Njeni, poput daka blagi
titraji bivali su sve blai i nestvarniji, a zatim su nastupili trenuci u
kojima nije znala uje li jo odjek tih nekoliko tonova ili je taj blagi
podraaj samo sjeanje njezina sluha.
Ne nastavi svirati, ve spusti ruke u krilo i stade razmiljati. No nije vie
razmiljala kao prije, ne vie kao u doba svoga dje-vojatva kod kue na selu,
nije vie razmiljala o malim, smijenim i dirljivim zgodama od kojih je
uvijek samo ona manja polovica bila stvarna i doivljena. Ve neko vrijeme
razmiljala je o drugo emu. I sama joj je stvarnost postala nestalna i
Milozvune pjesme vilenjaka polako se rastoie u huku mora koji ponovno silno
nabuja. Tutnjava bitke, strast i nagon za ivotom. A odlaskom posljednjega
visokoga vala pjesma se pri-mae kraju. U glasoviru je jo odzvanjala bujica u
tihoj, polaganoj rezonanci, zatim utihnu, i zavlada duboka tiina. Ludwig,
pognut nad glasovirom, ostade sluajui sjediti, Hedwig je sjedila sklopljenih
oiju naslonjena u stolcu kao da spava.
Napokon Dillenius ustade, ode u blagovaonicu i donese ogoru au vina.
Ludwig se pridigne, zahvali i otpi gutljaj.
"No, ogore," ree, "to misli?"
"O glazbi? Da, bilo je zanimljivo, a ti si i opet sjajno svirao. Sigurno
strahovito mnogo vjeba."
"A sonata?"
"Vidi, to je stvar ukusa. Ja nisam apsolutno protiv svega novoga, no ona mije
malo 'preoriginalna'. Wagnera jo nekako mogu prihvatiti..."
Ludwig htjede odgovoriti, no u tom trenutku prie mu sestra i primi ga za
ruku. Vidje daje ganuta glazbom i da bi joj daljnji razgovor o tome samo nanio
bol. No u isti mah po prvi puta primijeti kako je sestra smatrala da morala
potedjeti svoga mua jer mu je nedostajalo neto to je njoj bilo nuno i
uroeno. A kako se doimala tunom, prije odlaska joj kriom ree: "Hede, neto
nije dobro?"
Ona odmahnu glavom.
63
"Mora mi to uskoro ponovno odsvirati, samo za mene. Hoe li?" U tom se asu
ponovno doimala zadovoljnom te Ludwig ubrzo smiren poe kui.
Ona, meutim, te noi nije usnula. Znalaje daju mu ne moe razumjeti i nadala
se da e to moi podnijeti. No neprestano je sluala Ludwigovo pitanje: "Hede,
neto nije dobro?" i razmiljala o tome da mu je morala odgovoriti neistinom,
po prvi puta izrei la.
Uini joj se daje tek sada sasvim izgubila zaviaj i predivnu mladalaku
slobodu i svu blaenu vedrinu raja.
(1906.)
U onoj klinici
Tjednima sam se morao odricati veernjega itanja jer su mi oi, oslabljene
iitavanjem starih knjiga i rukopisa, mogle obavljati jo samo najnunije
dnevne poslove. No kako sva poteda nije urodila plodom, na posljetku sam se
odluio na posjet onoj klinici. Bio je ponedjeljak ujutro. Oi su me ponovno
boljele, cesta je bila iroka i pranjava, klinika ekaonica prepuna i
pregrijana, pa sam se shrvan i ljutit ugurao na jednu od pretrpanih klupa
pokuavajui, pun nestrpljenja, izraunati koliko u vjerojatno morati ekati.
Pogledom sam preletio preko gomile svojih supatnika koji su u tiini ekali.
Boravak u takvim prostorijama oduvijek mi je bio muan, a pogled na sva ta
lica to su, patei od raznovrsnih onih bolesti, poprimila neku bespomonu
tupost, bio je neutjean. U toj masi pronaoh samo dvije privlane glave:
jednoga Talijana kojemu je lijevo oko, vjerojatno u tunjavi ozlijeeno, bilo
povezano rupcem ivih boja, dok je ono zdravo, desno, junjaki ravnoduno
promatralo zidove, ne odajui ni najmanju zabrinutost ili nestrpljenje. Zatim,
jednoga lijepoga sijedoga gospodina koji je nepomino i spokojno sklopljenih
oiju sjedio u kutu. Doimao se zadubljenim u sjeanja ili lijepe misli, jer na
naboranom, sjedobradom licu neprestano je blistao veoma tih, priguen osmijeh.
No bio sam odve mrzovoljan i pretjerano zaokupljen sebinom brigom za
vlastite oi, a da bih drugima poklanjao preveliku pozornost ili s njima
suosjeao. Oslonivi
64
glavu na dlanove, stadoh zuriti u pod. Iz lijenikih soba i ambulanta
dopiralo je glasno ispitivanje i blago tjeenje, katkada i napola priguen
krik.
udjeti, jer kako bih inae stajao ovdje, stotine milja daleko od doma, u
starome umbrijskome gradiu? Koju sam potrebu, koju nudu slijedio?
Polako sam pokuavao sloiti mozaik. Mislio sam na San Miniato, na kupolu i
zvonik firentinske katedrale pitajui se to me njima privuklo? Zato su me
ili sretnim? - Pri pogledu na
66
njih utio sam da ljudski rad i predanost nisu bezvrijedni, da izvan tjeskobne
samoe u kojoj svaki ovjek ivi svoj ivot, postoji neto svima zajedniko,
neto poeljno i vrlo lijepo, da su kroz sva doba stotine ljudi u osami patile
i radile da bi ta utjeha zajednitva postala vidljivom. Ako ono to su
umjetnici i njihovi pomonici predano i ustrajno stvarali prije vie stotina
godina, danas kao i onda tisue ljudi obdaruje plemenitim mislima, tada ni
svima nama nije bez utjehe to u svojoj samoi i slabosti radimo i inimo ono
mogue.
Tu sam utjehu traio, nita vie. Oduvijek sam znao da postoji ono
zajednitvo, ali ga ovjek s vremena na vrijeme mora ponovno doivjeti,
ponovno vlastitim ulima osjetiti prolost nazonom, daljinu bliskom, ljepotu
vjenom. To nas uvijek iznova zapanji i usrei. Jer Michelangelo i Fra
Angelico radei nisu mislili ni na mene ni na druge. Stvarali su za sebe same,
svatko za se, svatko djelomice za svoju prijeku potrebu, ogoreno se borei sa
zlovoljom i umorom. Svatko od njih tisuu je puta bio nezadovoljan uinjenim;
Ghirlandajo je sanjao vedrije slike, a Michelangelo mnogo monije graevine i
spomenike. Imamo samo ono to je od njih ostalo, ali vrijednim smatramo upravo
njihov trud. To nas i same ohrabruje da nastavimo.
Nebitno je to svatko od nas nije velik izabranik. I mi maleni, bili mi
umjetnici ili ne, radujemo se svakoj pobjedi vjenosti nad sluajem i trebamo
te utjehe kako bismo uvijek iznova zapoinjali borbu s nepovjerenjem prema
vrijednosti svega ljudskogaStajao sam, dakle, u Gubbiju da bih iz pogleda na velika djela ljudskih ruku
crpio hrabrost i vjeru. Dotle je doprlo moje razmiljanje. U meuvremenu sam
se uspeo ulicom, koja je bivala sve strmijom, zaokrenuo u gotovo ravnu
sporednu ulicu i najednom se naao pred najveom zgradom u gradu,
srednjovjekovnom konzuliinom palaom. To mi prekide sve misli. Penjao sam se
na veliku terasu, silazio, gledao, udio se, i za danas sve ostade na tome. Ta
grandiozna, gotovo besramna odvanost arhitekture jednostavno je zapanjujua i
ima neku uzbudljivu nestvarnost. ini vam se da sanjate ili promatrate
dekoraciju i neprestano morate sami sebe uvjeravati daje sve to doista tu,
kameno i vrsto.
67
il
Otiao sam s tim osjeajem velikoga uenja i dobar sat vremena hodao gradom
ne budei se iz omame koja me gotovo paralizirala. Ulice su me primale jedna
za drugom, listom strme, tihe, prkosne, pune visokih, golih kamenih kua od
kojih se odbija jeka plonika. Ponegdje siuan vrt, komadi zemlje to
umjetno i uplaeno lebdi na visokome zidu, zatim pogled uz beskrajno strmu
ulicu, a nizbrdo vrtoglave stepenaste uliice. Moji potkovani potplati bezbroj
su se puta poskliznuli na glatkome, pokislom ploniku. Pritom je bilo gotovo
smijeno gledati kako se u podnoju toga strmoga, neizrecivim naporima
stvaranoga grada stere zelena i ugodna, nepregledna, pitoma ravnica. A cijeli
grad i sve te razmjerno raskone zgrade i zidine nisu ostavljale dojam
razmetljivosti, ve su se prije doimale sumorno i kao nastale iz pohlepne
nude.
Umoran i zbunjen, dok se ve sputala no, potraio sam svoju gostionicu,
naruio veeru i do odlaska na poinak razmiljajui sjedio uz domae crno
vino. Sada mi se inilo da moja teorija i nije vie sasvim tona. A kako se
zbunjujui dojam toga neobinoga grada tada jo nije dao razjasniti, za motiv
svoga putovanja uzeo sam potrebu da osjetim uenje, koje nikomu ne moram
objanjavati, i da na trenutak lien odgovornosti ivim samo kao gledatelj.
Meutim, nesvrhovitost toga razmiljanja ve sada me poela nasmijavati.
Moja je spavaonica bila ledeno hladna i vlana, ali je zato krevet bio
izvrstan, i nakon devet sati savrena sna ponovno sam bio okrijepljen i svje.
Izlijeen od jalova mudrovanja ujutro sam poao u etnju i doivio taj udesni
grad onako kako se doivljavaju pustolovine. Hodao sam zrakom punim patetine
strasti i imao dojam kao da stare fantastine zgrade vehementnim pokretima
nastavljaju glumiti onaj uzavreli ivot kakav je ovdje zasigurno bujao u
minulim vremenima, a kojemu u dananjih itelja nema ni traga. Prkosno
astohleplje stoje borei se s udnim zaprekama izgradilo ovu strminu, na
nikakvu tlu podiglo vrtoglavo visoke tornjeve i goleme dvorce i visoko na
strmome rubu brijega sazdalo masivne samostane i katele, u sebi nosi neto
bajkovito, gotovo iskonsko.
Gubbio se smjestio na obronku zauzevi tek treinu njegove visine. Iznad
posljednjega gornjega zida i gradskih vrata uspinje
68
se brdo, golo i strmo, na ijoj se polovici nalazi stara kapelica od sjajne
crvene opeke, a na samome vrhu poput utvrde velika samostanska zgrada. To brdo
od kojih tisuu metara mamilo me. Nakon uzbudljiva dojma srednjovjekovnoga
grada poelio sam malo zaci u prirodu i zaviriti u planinu. Mislio sam,
takoer, da u moda ondje gore iz oblika planinskoga krajobraza nauiti kako
razumjeti prkosno smioni duh njegovih drevnih graditelja.
Izaavi kroz zadnja gradska vrata stao sam se polako uspinjati i ubrzo mi se
otvorio pogled na iroku, zelenu ravnicu. Dobra i u velikim zavojima izgraena
cesta vodi sve do samostana, a dijelom puta sjedne je strane obrasla
empresima. Crvenu kapelicu zatekao sam u vrlo ruiniranom stanju, samo to se
ne srui.
Moni, prijetei grad ispod mene postupno se smanjivao bivajui neobino
pitom, dok na posljetku nije leao skromno, duboko u podnoju brijega
doimajui se gotovo ravnim. Golemi dvorci i tornjevi stajali su dolje maleni i
krhki poput igraaka. U visinama stade puhati snaan, hladan snjeni vjetar.
Put je prestao, pa sam slijedio nejasnu kozju stazu koja je preko
pustopoljina, ljunka i kamenih gromada vodila prema vrhu da bi na kraju
nestala. Postade hladno i samotno, gore je puhao nekakav alpski zrak, a grad
postade gotovo nevidljiv.
Napokon sam preao uzvisinu i zastao skoro zaprepaten. S one strane pucao je
pogled na velianstven svijet planina, a ispred mene u vrtoglav ponor
obruavao se strm, divalj klanac, uzak i jeziv, a uasne litice ponora s obiju
strana bijahu posve gole i crvene. Samo je negdje u sredim raslo malo bunja i
trave, i tamo se stisnulo maleno stado koza s pastiretom, siuno i
preplaeno izmeu brda i doline. Vrh kojega sam ubrzo dosegnuo leao je pod
snijegom.
Zelena ravnica, breuljci s vonjacima, palae i stari gradovi i cijela
poznata mi Italija najednom ieznue i ja stajah u nepoznatu, divljem, surovu
kraju. Ni kue ni sela dokle pogled see, nigdje ovjeka doli pastireta na
obronku, a dolje u crvenome klancu neki jaha, u kaputu i s velikim iljatim
eirom, prebacivi puku preko lea jahao je na mazgi iz doline u smjeru
Sche(1907.) 69
rtva ljubavi
Tri godine radio sam kao knjiarski pomonik. U poetku sam dobivao osamdeset
maraka na mjesec, zatim devedeset, pa devedeset i pet i bio ponosan i sretan
jer sam zaraivao za ivot i ni od koga nisam morao uzimati ni novia.
Ambicija mije bila napredovati u antikvarijatu. Tamo je ovjek mogao kao
bibliotekar ivjeti meu starim knjigama, datirati prvotiske i drvoreze, a u
udesna je, ali jednostavna tajna ivotne mudrosti svih vremena, da nas svaka,
i najmanja nesebina predanost, svako sudionitvo, svaka ljubav obogauje, dok
nas svekolika tenja za posjedom i moi ini slabijima i siromanijima.
Indijci su to znali i nauavali, a zatim mudri Grci, pa onda Isus iji blagdan
danas slavimo, a otada jo tisue mudraca i pjesnika djela kojih su nadivjela
epohe, dok su bogatai i kraljevi iz toga doba nestali
78
i proli. Bilo da vam je bliskiji Isus ili Platon, Schiller ili Spino-za,
posvuda ete nai onu istu posljednju mudrost da nas sretnima ne ini ni mo,
ni posjed, ni spoznaja, ve samo ljubav. Svaka nesebinost, svako odricanje iz
ljubavi, svako djelatno suosjeanje, svaka samozatajnost doimlje se kao
davanje, liavanje sebe, no tako se postaje bogatiji i vei i to je jedini put
koji vodi naprijed i u visine. Drevna je to pjesma, a ja lo sam pjeva i
propovjednik, no istine ne zastarijevaju, one su uvijek i posvuda istinite,
propovijedali ih mi u pustinji, opjevali u pjesmi ili otisnuli u nekom listu.
(1907.)
Fragment iz mladosti
S breuljaka se u zlatnome velu sputala ljetna veer. Na izmaku dana
bljetavog i vrelog, natopljen mednim mirisom lipa u cvatu niz mranu je
rijeku lahorio noni povjetarac donosei svjeinu s planina. Kako je s veeri
u gradu jenjavao promet koija i buka posla, ustar, ravnomjeran ubor tamne
vode postade ujniji. Iz amca to je veselo klizio niz rijeku zvonila je
pjesma mlade seljanke, a prolaznici ju sluali i osmijehom uzvraali. U kuama
na strmoj strani obale, koje se crne i sjeno-vite uzdizahu u mlijeno svijetlo
nebo, tu i tamo crvenkastim sjajem zasvijetlie pojedini prozori oblikujui
sluajna zvijea i figure kojima se odraz podrhtavajui razlijevao na
valovima uzburkane Rajne.
U mome potkrovlju, visoko nad rijekom, bilo je jo vrlo toplo. Leao sam na
otvorenome prozoru i promatrao rijeku koja je jednako nezadrivo i
ravnomjerno, jednolino i ravnoduno tekla ususret noi i daljini kao to su
meni protjecali isprazni dani od kojih je svaki mogao i trebao biti krasan i
neprolazno vrijedan, a koji su svi odreda propadali bez vrijednosti i spomena.
Tjedni su tako prolazili, a da nisam znao kada e se neto promijeniti. Bile
su mi dvadeset i tri godine i dani su mi prolazili u beznaajnom uredu u kojem
sam radei nezanimljiv posao zaraivao tek toliko da sam mogao unajmiti sobicu
u potkrovlju i
79
kupiti najnunije namirnice i odjeu. Veeri, noi, rana jutra i nedjelje
prosjedio bih snatrei u svojoj sobi, itajui onih nekoliko knjiga to sam ih
imao, crtkarajui i razmiljajui o izumu koji sam smatrao dovrenim, no
kojega pet i deset i dvadeset puta nisam uspijevao sastaviti. Odnedavna sam to
napustio i sad sam sjedio udei se kamo me dovela moja radinost i strasna
elja za stvaranjem i utjena vjera u sebe samoga. Gdjekad bih uinio jo koji
pokuaj, odrekao se obroka i za uteeni sitni kupio crtai pribor, papir i
ulje za svjetiljku, no to sam inio jo jedino osjeajui potrebu da sam sebe
zavaram i neuvjerljivu elju da jo jednom, kao nekad, provedem sate i veeri
u prediv-noj groznici nade i stvaralakog ina. No, otkako su krenule vruine
i moja soba do kasno u no gorjela pod usijanim krovom, izvan ureda sam sate
promatrao jo samo kao dokon gledatelj, ne imajui nita protiv da ih gledam
kako preda mnom prolaze poput uveloga cvijea. Ponekad bih nakratko sjeo na
klupu na nekom trgu gdje je mirisalo na drvee i tratinu, a kadto bi me u
nedjeljno jutro najednom obuzela bolna, strasna udnja za livadama, umom,
planinama i seoskim zrakom, jer sam na selu odrastao. No gotovo nikada nisam
udovoljio toj nostalgiji, jer su me kukavan ivot i vjena besparica liili
svake svjeine i poduzetnosti. Kad bi me uspomena na zaviaj i djetinjstvo i
seosku slobodu silno muila, napisao bih majci pismo priajui joj da mije
stanje, odveli su me prvo u mlaku kupku, a zatim u krevet u kojem sam uskoro,
uz sve tii cvile prolazeeg bola, posve izgubio svijest. Tri dana imao sam
osjeaj da moram umrijeti i svakodnevno se udio da je to tako muno, sporo i
85
bolno. Svaki mije sat bio beskrajno dug, a kada su tri dana prola, inilo mi
se kao da sam preleao nekoliko tjedana. Napokon sam pronaao nekoliko sati
sna, a pri buenju mi se vratio osjeaj za vrijeme i svijest o mome stanju. No
istodobno sam primjeivao koliko sam bio slab, jer mi je svaki pokret
predstavljao napor, ak mi se i otvaranje i sklapanje oiju inilo kao mali
posao. Kada je dola sestra i pogledala me, obratih joj se vjerujui da
govorim glasno kao inae, no ona se morala prignuti i jedva me razumjela. Tada
sam shvatio da ne treba nagliti s ponovnim ustajanjem i na neodreeno se
vrijeme, bez puno bola, prepustio djejemu stanju ovisnosti o tuoj njezi.
Potrajalo je neko vrijeme dok mi se nije poela vraati snaga, jer i najmanja
usta puna jela uvijek su mi iznova inila bol i tegobe, pa bila to i lica
lagane juhe.
Tijekom toga neobinog vremena nisam bio, na vlastito uenje, ni tuan ni
zlovoljan. Tupa besmislenost moga bezvoljnog ivotarenja tih posljednjih
mjeseci bivala mije sve jasnija. Prestraio sam se onoga to mi se skoro
dogodilo i iskreno se radovao svome ponovnom osvjetenju. Bilo je to kao da
sam due vrijeme preleao u snu, i sada sam, napokon budan, s radou iznova
napajao i oi i misli. No zbilo se da su od svih maglovitih dojmova i
doivljaja iz toga sumorno prospavanog vremena neki, koje sam drao skoro
zaboravljenima, sada u jarkim bojama preda mnom stajali zauujue ivi. Meu
tim slikama, kojima sam se u nepoznatoj bolesnikoj dvorani sada sam
zabavljao, na prvome je mjestu stajala slika one vitke djevojke kojaje u vrtu
direktora Gelbkea kraj mene sjedila i ponudila mi naranu. Nisam joj znao
imena, ali sam za dobrih trenutaka mogao zamisliti cijeli njezin lik i
profinjeno lice onom prisnom jasnoom kakva nam uspijeva samo kod starih
znanaca, zajedno s nainom njezinih kretnja, njezina govora i glasa, i sve to
zajedno stvorilo je sliku pred ijom mi je njenom ljepotom bilo ugodno i
toplo kao djetetu kad se privije uz majku. inilo mi se kao da sam je u
prolim vremenima ve negdje vidio i upoznao, a njezin ljupki lik, ne marei
za proturjeja, poput pratitelja koji nadilazi zakone vremena, doskora se
javljao u svim mojim sjeanjima, pa ak i onima iz djetinjstva. Uvijek iznova
s novim sam uitkom promatrao
86
tu njenu figuru, koja mije najednom postala tako prisna i mila, a njezinu
tihu nazonost u svome sam svijetu misli prihvatio nekom bezbrinom, ali ne i
nezahvalnom samorazumljivou, Onako kao to s proljea prihvaamo procvjetale
trenje, a ljeti miris sijena, bez uenja i uzbuenja, no u sebi ipak duboko
zadovoljni.
Pa ipak, taj naivni i edni odnos prema lijepoj slici mojih snova trajao je
samo dotle dok sam posve iscrpljen leao odsjeen od ivota. No im sam malo
ojaao, poeo podnositi jelo i bez velika se umaranja ponovno uspijevao u
krevetu okrenuti, djevojina je slika gotovo stidljivo ustuknula, a istu,
obestraenu sklonost, zamijenila je eznutljiva udnja. Sada sam najednom sve
ee osjeao ivu elju da joj izgovaram ime, njeno ga apuem i tiho
pjevuim, i postade mi pravom mukom to joj ne znah imena. U svojim
snatrenjima igrao sam se s njom kao s dragom sestricom; no sad mi je najednom
bilo teko oko srca to o meni nita nije znala, to sam za nju bio stranac
iji pozdrav ak moda ne bi prihvatila ni uzvratila, dapae, to me moda ak
ima u zlu, neugodnu sjeanju. I tako sam leao dan za danom u mislima njome
zaokupljen, a ipak o njoj ne znajui nita osim izgleda i onih nekoliko rijei
to sam ih one veeri od nje uo.
Neki manji dogaaji nakratko su prekinuli to neobino jednostrano misaono
postala bliska, stajala je sada preda mnom kao sasvim strana osoba, no njezina
mije vidljiva nazonost ipak razgalila srce vie i od najljepih snova.
Sad smo svi bili na broju, na stoluje upaljena velika svjetiljka i poslueno
jelo. Ne ekajui da me se pozove, sjeo sam pokraj vitke djevojke i prva
rije, koju mije priutila, bila je dobrostiva pokazujui da me se jo sjea.
"Promijenili ste se," ree, "tek sad vidim pri svjetlu lampe."
92
"Malo sam bolovao", uzvratio sam veselo. No domaica, koja je sjedila preko
puta meni, dobaci: "Da malo! Ta samo to nam nije umro ne rekavi ni rije."
"Ve biste saznali", kazao sam.
"Zar je bilo tako loe?" upitalaje djevojka, a kad sam se potrudio da joj
svoju nevolju prikazem beznaajnom i promijenim temu, ispostavilo se daje
gospoica godinu dana slubovala kao dobrovoljna njegovateljica u nekoj
bolnici.
"Tamo se ovjek mora svaega nagledati", primijeti domaica, a moja susjeda,
kimnuvi glavom, dometnu: "Zasigurno, ali i ugodnih stvari! U poetku me
sasvim deprimiralo to sam morala gledati toliko bola i patnje, no poslije sam
se esto udila koliko ljudi mogu trpjeti i neki pritom ostati posve mirni.
Niste li i vi neto slino primijetili?"
Tu ja stadoh priati o leskome krojau Zizibinu i zanijevi se u priu
zaudih se kako mi je lako i brzo govor tekao s usana samo zato jer me moja
susjeda sluala sa ivahnim izrazom lica i tihim osmijehom. Za vrijeme
razgovora, budui da se domaica esto ukljuivala i gospoici obraala, uspio
sam uloviti i njezino ime koje mi poput umilne glazbe skliznu kroz uho u srce
i tamo ga pohranih kao dugo traeno blago. Zvala se Elisabeth Chevalier i
inilo mi se da je njezino njemako ime u zauujue lijepom i milom suglasju
s francuskim prezimenom.
Na onom istom mjestu na kojem sam prije nekoliko tjedana u boleivu
raspoloenju proveo veer punu mrzovolje, sada sam sjedio za stolom preobraen
u vesela i ivahna sugovornika i jedva da me titalo to su ti ljudi pored
mene bili imuni i od mene bolje odjeveni i to nisu smjeli znati da u sutra
na stari obrtniki nain poi na dug put k majci. Pomisao da sutra na
neizvjesno vrijeme moram napustiti grad budila se u meni s nekim tihim, blagim
predosjeajem rastanka i nostalgije za domom. Kao u snu promatrao sam kroz
grane stabala i grmlja kako se nono modro nebo polagano puni zvijezdama i
udisao meki zrak ljetne veeri dok su mi usta izgovarala vedre i ravnodune
rijei, a srce treperilo u oluji sree i enje. Pokraj mene u traku svjetla
mirovala je Elisabethina ljupka glava i svijetlo, usko lice, i kad god bi
govorila, gledao sam ju promatrajui njezino slobodno, bijelo
93
elo, tamnoplavu kosu i luk njezinih obrva, mirne oi i na stol poloenu ruku
koja je bila skoro djeje uska, a ipak zrela i sasvim osobna oblika.
Ustali smo malo proetati dok se stol ne raspremi. Hodao sam uz Elisabethu u
tihom sumraku vrtnih puteljaka, gledajui kako ispod ruba njezine lelujave
oprave pri svakom koraku izranjaju i nestaju mala stopala, pripovijedao joj
prie iz zaviaja i ranoga djetinjstva i s divljenjem promatrao kako je na tom
krhkom i njenom tijelu tako uspravno i energino drala vrat i glavu i u
kakvu je samo skladu bio njezin ravnomjerno gibak korak s pokretima ruku te
zakretima i nagibom vrata. Zemlja mi se inila lijepo ureenim perivojem, a
ljudski ivot hodom kroz njega na lakim nogama. Moja je krv, postavi rjeom i
tenijom, sad uzavrela i svaki je otkucaj srca bio mali kliktaj.
Djevojci moda nisam bio ni drai ni mrskiji od studenta ili neaka ili nekog
drugog mukarca. No svakako je osjeala moje blaeno divljenje to ju je
okruivalo poput toplijega zraka, te i sama postade toplija i draesnija, i
dok su rijei koje smo izgovarali sve vie gubile na teini i vanosti,
osjeaj prisnije bliskosti bivao je sve vei. Imao sam osjeaj kao da u kaleu
neki dragocjen napitak sve vie raste i pjenei se, u tekim se kapljama
polako prelijeva preko ruba, i kao da nas dvoje s tihom jezom kuamo blaene
kaplje iz tog vrela sree.
Kada je brani par poao kui, prikljuili smo se i mi mladi. Direktor se od
mene ljubazno oprostio s molbom da pozdravim majku, njegova mi je ena
zaeljela sretan put, izali smo na ulicu, a kad me Elisabeth upitala hou li
ju otpratiti, bilo je to ono emu sam se ve odavno pun pouzdanja nadao.
Nekoliko ulica s namaje jo iao student, a onda se oprostio i ja sam s
Elisabeth sam hodao usnulim gradom.
Koraala je lako i hitro poput srne. Prelazei preko mosta uivali smo u umu
vode i nemirnom odrazu ulinih svjetiljaka. Budui da me pitala, priao sam
joj o svom sutranjem putu kui, opisivao zaviajnu dolinu i nae selo. No
nisam zaboravio pripomenuti da se namjeravam vrlo brzo vratiti, a ona je mirno
rekla: "Tad u vas vjerojatno ponovno vidjeti kod Gelbkeovih. To bi me
radovalo." Bre no to sam elio preli smo put; ona je
94
skrenula u prilino mranu, staru ulicu i zaustavila se pred kunim vratima na
kojima je povukla zvonce i od mene se oprostila. Te rijei pozdrava najednom
su mi opet zazvuale neobino hladno, i s nekom blagom tugom gledao sam kako
Elisabeth nestaje kroz ulazna vrata iza kojih sam na trenutak mogao razaznati
dubok poploan hodnik i sluavku sa svijenjakom. Zatim sam se vratio na
sredinu ulice i dobro promotrio kuu koja se sa samo dva kata i vrlo
istaknutim prozorskim natkrovima doimala ugodno starom i patricijskom. Budui
da sam kod ulaznih vrata zamijetio malu, ovalnu mjedenu ploicu, jo jednom
sam se vratio ne bih li saznao neto vano, no tamo je ime Chevalier bilo
ugravirano tako sitnim slovima da sam ih u tami jedva mogao proitati.
Udalj io sam se znaj ui da mi j e sudbina povezana s tom kuom i s tim
gradom, a kada sam iduega dana ranom zorom poao iz grada, zarekao sam se da
u se vratiti kao sreen ovjek i kova svoje sree.
(1907.)
Smaknue
Sa svojih nekoliko sljedbenika majstor se s pjeaenja po brdima sputao u
nizinu prilazei zidinama velikoga grada pred ijim se vratima okupilo mnotvo
naroda. Priblii vi se, primijetili su podignuto stratite i krvnika koji je
pokuavao nekog na mukama izmodenog zatvorenika izvui iz ivoderskih kolica
i dote-gliti do krvnikoga panja. No svjetina se natiskivala oko toga prizora,
rugala se osueniku, pljuvala ga i s bunom radou i poudom ekala trenutak
smaknua u kojem e mu krvnik odrubiti glavu. "Tko je taj", pitali su
sljedbenici jedni druge, "i stoje uope uinio da mu ovo mnotvo tako divlje
prieljkuje smrt? Ne vidimo nikoga da suosjea ili plae."
"Mislim", ree majstor tuno, "da je heretik." Nastavili su hodati i stigavi
do mnotva sljedbenici se suosjeajno raspitae kod ljudi o imenu i zlodjelu
ovjeka koji je kleao pred panjem.
"Krivovjernik je," vikali su ljudi u bijesu, "hej, eno sputa prokletu glavu!
Dolje s njim! Doista, taj nas je pas htio pouiti
95
da rajski grad ima samo dvoja vrata, a mi znamo da ih je dvanaest!"
Zaueni, sljedbenici se okrenue majstoru i upitae: "Kako si pogodio,
majstore?"
On se nasmijei i nastavi hodati.
"Nije bilo teko", ree tiho. "Daje bio ubojica ili tat ili zlikovac bilo koje
vrste, u puku bismo nali saaljenje i suosjeanje. Mnogi bi plakali, a neki
potvrivali u njegovu nevinost. - Ali, tko ima svoju vjeru, njegovo smaknue
puk bez aljenja gleda, a truplo mu baca psima."
(oko 1908.)
O uivanju u prirodi
poto dulje vrijeme uope nisam pisao stihove, s novom voljom, a nadam se i
obogaen ponovno vratio lirici.
Ovdje su tri pjesme, sve tri iz posljednjega perioda, koje bih Vam elio
ponuditi. Radovalo bi me kad bi naile na Vae odobravanje. Niste li, meutim,
jo skloni te stvari honorirati, tada bih Vas radije zamolio da mi ih vratite,
jer su okolnosti u kojima ivim vrlo skromne i trenutano sam prisiljen manje
misliti na ast negoli na novac. I omanji honorar bio bi mi dobrodoao, jer
svaka marka za mene predstavlja toliko eljenu i vrijednu zaradu.
S osobitim tovanjem,
Va odani
Hans Schwab
101
Urednitvo asopisa "Dichterlust" Hansu Schvvabu
L., 4. svibnja 06. Potovani gospodine!
U privitku Vam sa zahvalnou vraamo pjesme koje ste nam poslali. Rado bismo
tiskali neku od njih, no nismo u mogunosti posve nepoznatim autorima
isplaivati honorare za liriku.
Molimo Vas da uz eventualne budue poiljke priloite povratnu potarinu.
Sa tovanjem, Urednitvo asopisa "Dichterlust"
Urednitvo asopisa "Neuzeit" Hansu Schwabu
Miinchen, 8. svibnja 06. Dragi gospodine Schwab!
Zahvaljujemo na noveli koju ste nam ljubazno poslali. Zanimalo nas je uti da
se u novije vrijeme vie elite posvetiti proznomu stvaralatvu. Mi, meutim,
smatramo daje lirika Vae pravo podruje. Novela koju ste nam poslali
zasigurno ima svojih drai, ali je ipak malo previe lirska i ne bi ba bila
primjerena naem krugu itatelja. Moda da s njome drugdje pokuate. Istodobno
Vam rukopis vraamo preporuenom potom.
Honorar za Vau posljednju lijepu pjesmu stii e poetkom iduega mjeseca.
Radovalo bi nas da nam uskoro na ogled ponovno poaljete neto od lirike.
Sa tovanjem, Urednitvo asopisa "Neuzeit"
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berlin, 23. srpnja 06. tovani gospodine Schwab!
Potrajalo je neto due dok nismo nali vremena pregledati rukopis Vaega
romana koji ste nam poslali ovoga proljea. Molimo Vas da nam ljubazno
oprostite zbog kanjenja.
Djelo nam se, unato odreenim nedostacima koji prate valjda sve prvijence,
veoma svidjelo, i bit e nam zadovoljstvo objaviti ga u naoj nakladi. Vi
posjedujete neku uroenu snagu promatranja
102
i izraavanja koja ublaava stanovite tehnike i formalne nedostatke, i ne bi
bilo nemogue da Vaa knjiga postigne dobar uspjeh. U svakom sluaju potrudit
emo se da obavimo svoj dio posla. to se poslovnoga dijela tie, vjerujem da
emo se lako sporazumjeti. Iduih dana stii e Vam ugovor o objavljivanju
knjige. Ako bi Vam manji predujam bio od pomoi, molim Vas da nam to bez
ustezanja kaete.
Toliko za danas. S pripremom za tisak rado bismo odmah zapoeli pa Vas molimo
da nam odmah priopite eventualne prijedloge glede opreme knjige.
Uz srdane pozdrave,
Va odani
nakladnik E. W. Mundauf
Hans Schwab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 30. srpnja 06. tovani gospodine!
Najljepa Vam hvala na ljubaznome pismu i ugovoru o izdavanju knjige s kojim
sam, dakako, potpuno suglasan i potpisanog Vam aljem u privitku.
ast mi je i radost to sada pripadam autorima Vae izdavake kue. Nadam se
da od mene neete doivjeti preveliko razoaranje! Jer, iskreno govorei, s
obzirom na ukupne znaajke moje knjige, ne vjerujem u uspjeh. Osim toga, kako
rukopis ve nekoliko mjeseci nije u mojim rukama, ve sada me mue mnoge
pogreke i nespretnosti u njoj. A ipak to ne bih mogao bolje napraviti, barem
ne sada. Neke manje ispravke vjerojatno u jo moi uiniti tijekom tiska, no
glavna pogreka knjige, na alost je nepopravljiva. No, samo lupe daje vie
no to ima, mada je to slaba isprika.
Vau ponudu da mi date predujam sa zahvalnou prihvaam. Odluku o visini
njegova iznosa preputam Vama. Donekle sam u stisci pa bi mi kojih 50 ili 100
maraka moglo zatrebati, ako to nije neskromno.
Lijepo Vas pozdravlja i jo jednom Vam zahvaljuje
Va vrlo odani Hans Schwab
103
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berlin, 1. rujna 06. Dragi gospodine Schwab!
Hvala Vam na brzo obavljenim korekturama! Knjiga e uskoro izai iz tiska.
Imate li posebnih elja glede slanja primjeraka za recenziju? Ako meu
novinarima imate poznatih, molimo Vas da nam navedete adrese.
I jo jedno pitanje. Vi se jednostavno piete Hans Sclrvvab. Ne elite li
moda ime Hans, kao to autori obiavaju, pisati s dva "n", dakle Hanns? Imate
li neki dobar svoj portret koji bismo mogli reproducirati u promidbenim
prospektima?
Unato Vaoj sumnjiavosti, od "Paula Weigela" oekujem lijep uspjeh.
Novinstvo se ve poinje zanimati, a vjerujem da emo i kritikom biti
zadovoljni. Vjerojatno u odmah otisnuti i drugo izdanje. to se tie predujma
nemojte se nita brinuti i bez razmiljanja recite zatreba li Vam jo!
Srdaan pozdrav, Va E. W. Mundauf
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berlin, 20. rujna 06. Dragi gospodine Schwab!
Hvala Vam lijepa na pismu od 4. o.m. koje nas je obradovalo i razveselilo.
Naravno da nemamo apsolutno nita protiv toga da svoje ime piete starim
nainom, i moda imate pravo kada taj obiaj pomalo strogo nazivate "glupim
privlaenjem pozornosti". ao mi je to ne elite dati svoj portret. Moda
ete s vremenom nauiti o tome drukije razmiljati.
Trenutano je u tisku drugo izdanje Vaega "Paula Weigela". Poslat u Vam
danas kao tiskanicu etiri kritike prvoga izdanja objavljene u velikim
listovima. Ono je posvuda prihvaeno s istinskim oduevljenjem! Sigurno neemo
ostati na ova dva izdanja. Mada Vi sami u svojoj pretjeranoj samokritinosti
imate vrlo skromno miljenje o tom djelu, mi strunjaci drugoga smo miljenja
i smatramo ga znaajnim, pa ak i maestralnim uratkom.
Srdani pozdravi, E. W. Mundauf
104
Urednitvo asopisa "Dichterlust" Hansu Schwabu
L., 28. studenog 06. Vrlo tovani gospodine Schwab!
Jedva ete se jo sjetiti daje prije skoro tri godine u naemu asopisu
objavljena jedna Vaa vrlo lijepa pjesma. Tada smo Vas zamolili da nam ih
uskoro jo poaljete, a danas, jer nam se ini da ste nas zaboravili, tu bismo
molbu htjeli jo jednom usrdno ponoviti. Zasigurno imate jo lijepih pjesama
koje biste nam mogli poslati.
Radujemo se i ponosni smo jer smo ve prije nekoliko godina, dok ste jo bili
nepoznati i jo niste bili slavni autor "Paula VVeigela", svojim itateljima
darovali prilog iz Vaega cijenjenog pera. Nadamo se veoma dobrom i trajnom
razvoju naih odnosa.
Koliko se sjeamo, ona je Vaa pjesma svojedobno ostala nehonorirana. Naime,
vrlo je malo listova u mogunosti honorirati lirske priloge nepoznatih autora,
ma koliko to bilo vrijedno aljenja. Vjerojatno je izlino spomenuti da e,
razumije se, svaka Vaa poiljka biti ne samo sa zadovoljstvom prihvaena i u
visoke vrijednosti Vaega djela, ovo tivo me je ipak ganulo i uinilo Vaim
tovateljem. Sada u se dvostrukim arom posvetiti toj knjizi. Predivan lik
staroga seljaka osobito mije imponirao!
Nedavno se pisali da dovravate svoj novi roman. Mogu li o saznati potankosti?
Kada? Kolikoga opsega? Kojega anra? Mogli bismo, naime, pripremiti novo
izdanje i unaprijed stvoriti raspoloenje za novo djelo.
Srdani pozdravi od Vaega iskreno odanoga
E. W. Mundaufa
Hans Schwab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 10. lipnja 07. Dragi gospodine Mundauf!
Zahvaljujem Vam na ljubaznim rijeima o "Paulu Weigelu". U njemu dodue nema
staroga seljaka, no to i nije tako bitno. Danas moram biti kratak jer imam sve
manje vremena budui da
107
me silna korespondencija sve vie zaokuplja. Dodue, ta su pisma veinom
neiskrena i jedini im je cilj posao, no ja to s ljubaznim smijekom prihvaam
i povremeno se zabavljam tom udnom popularnou koju sam stekao i koja ide
ukorak s nakladama Weigela. Pritom mije uspjeh knjige jo uvijek zagonetka;
taj roman niti je dobar niti dovoljno lo za toliko naklada, i sve vie mi se
ini daje njegova popularnost neka zabuna.
Dosta o tome. Moja nova knjiga postupno poprima svoj oblik i red. Odavno je
gotova, no njezino sreivanje i pregledavanje zadaju mi jo puno posla. Rije
je, naime, o zbirci pjesama. Vjerujem da time dajem ono najbolje od sebe, u
svakom sluaju vie nego Weigelom, i nadam se da knjiga ni Vas nee
razoarati. Moe li se moda objaviti ove zime? Njezin opseg jo ne mogu tono
procijeniti, otprilike deset araka.
Pozdravlja Vas Va odani Hans Schwab
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schwabu
Berchtesgaden, 3. srpnja 07. Dragi gospodine Schwab!
ao mije to upravo sada elite objaviti zbirku pjesama! Naravno da e mi biti
zadovoljstvo i ast objaviti knjigu ako Vi na tome inzistirate. No prije toga
bih Vas zamolio da jo jednom dobro promislite! Nee Vam biti na tetu
prihvatite li ovdje savjet strunjaka.
Lijepi uspjeh Vaega romana jest, da se slikovito izrazim, temelj, osnova na
kojoj moramo dalje graditi! A sada bi bilo vrlo pogreno, kada bismo publiku
ije ste povjerenje tek stekli, prepali jednom toliko neoekivanom i slabo
izglednom publikacijom. Izaite uskoro opet s nekim novim romanom, najradije
posve istoga anra kao i prvi i jamim Vam jo vei uspjeh od dosadanjega. A
kasnije, recimo za pet, est godina kada, sigurni u svoju italaku publiku,
vrsto zasjednete u sedlu, tada moete istupiti i s pjesmama ili bilo im
drugim, a da nita ne riskirate. Samo ne sada! O tome, molim Vas, vrlo dobro
promislite i odgovorite mi bez urbe.
S osobitim tovanjem srdano Vas pozdravlja Va
E. W. Mundauf (1909.)
108
Na ledu
U ono doba svijet mije drukije izgledao. Bilo mije dvanaest i pol godina i
jo sam ivio usred raznobojnoga, bogatoga svijeta djeakih radosti i
matarija. No sada, u mojoj zauenoj dui po prvi je puta, plaho i puteno,
svitalo meko, daleko plavetnilo blaeg, intimnijeg mladalatva.
Bila je duga, otra zima i naaje lijepa schwarzwaldska rijeka tjednima leala
pod tvrdim ledom. Ne mogu zaboraviti onaj neobini osjeaj jeze i ushienja s
kojim sam prvoga uasno hladnoga jutra stao na rijeku, jer bila je duboka, a
led tako bistar da se kao kroz tanko staklo ispod sebe moglo vidjeti zelenu
vodu, pjeano dno i kamenje, fantastino spletene vodene biljke, a povremeno
i taman hrbat ribe.
"sjedne strane" i "s druge strane", "unato" i "nasuprot tomu" kao kritika
nekog marljivog recenzenta koji nema dovoljno ukusa i osobnosti da knjigu
jasno pohvali ili pokudi, ve umjesto toga oprezno i s puno znanja lavira
izmeu da i ne.
Na posljetku je stranac barem iskreno i jasno priznao arku elju da se jednom
provoza takvim zranim brodom, rezignirano uzdiui kako zasad to mogu samo
ugledna gospoda i imu-nici. Sada sam se trebao osjetiti nadmonim i vanim,
to sam i uinio, no ne govorei mu da u i ja sutra letjeti cepelinom. Nisam
mu htio nepotrebno stvarati zavist, a ni izazivati sudbinu, jer u sebi sam se
jo uvijek pribojavao da bi mi vrijeme i neke druge okolnosti jo mogle
uskratiti vonju. No kada sam iduega nedjeljnoga jutra, ietkan i izglaan
kako sam najbolje znao i umio, izaao na ve ranim jutrom vrelu cestu koja
vodi prema hangaru za balone, iznad mene je preivno zujala divovska igraka
vraajui se sa svoga prvoga jutarnjeg leta, i bilo je neobino uzbudljivo
gledati kako se na irokom poiju krcatom nedjeljnim posjetiteljima ta grdosija
sputa i na kraju privezuje.
Nije potrajalo dugo i mogli smo ui penjui se udobnim malenim drvenim
stubama, i pritom, zaudo, nije bilo nikakvoga novoga i neobinog osjeaja, ni
uzbuenja ni tjeskobe, ve je bila najjednostavnija i najzabavnija stvar na
svijetu ui u brod i u elegantnoj, prozranoj kabini smjestiti se na udobnim
stolicama od panjolske trske u kojima se sjedilo kao u nekom udobnom vagonrestoranu ili panoramskom vagonu. Radnici su marljivo pritezali uad, a brojni
se gledatelji znatieljno tiskali oko broda. Turisti s perjanicama na eirima
i nedjeljni biciklisti promatrali su dogaaj, dok smo mi putnici ponosno i
hladnokrvno sjedili u svojoj kabini. Sunce je veselo prilo suhu travu i
svjetlucalo u daljini na jezeru. Preda mnom su stajala dva asnika koja su
sudjelovala u posljednjem letu, a epolete su im svjetlucale na suncu.
No brod je iznenada uzletio, a dva su asnika zautjela i stala poprimati
neobian izgled te na kraju nisam od njih vidio nita drugo doli oblo
gornjite eira, svijetle epolete, a dolje vrke cipela. A kada sam se hitro
ustavi nagnuo preko ograde, ispod nas je zemlja nestajala i od prvoga
trenutka vie nisam imao
125
osjeaj da sam s njom u ikakvoj vezi i da joj pripadam. Okupljeno mnotvo
gledatelja izgledalo je sitno i smijeno, grad Frie-drichshafen postao je
zauujue pregledan i ljubak, a golemi hangar za balone smeurao se u
beznaajnu tokicu. No zauzvrat nam se otvorilo carstvo zraka i svijet je
postao zaudno velik i irok, promatrali smo bliske i udaljene gradove kako
tiho lee uz jezero koje je takoer izgubilo veliinu, a meusobna povezanost
krajobraza, oblici obala, sputanje planina od Arlberkih i Graublindenskih
Alpa preko predalpskoga gorja i obalnih breuljaka postadoe jasni. Rajna vie
nije bila veduta, ve joj se moglo sagledati veliinu, vanost i povijest, a
dalje sve do bedema visokih planina taj godinama dobro mi poznati kraj nizao
se i razjanjavao toliko iznenaujue i jednostavno kao to se katkada
studentu, nakon dugoga rada na pojedinostima, iznenada rasvijetli cijela
struktura i njezine sveze.
Brzinom koju smo mogli samo priblino procijeniti prema brzom kretanju sjene
zranoga broda letjeli smo preko jezera u smjeru Bregenza, nadlijeui
Wasserburg, Bad Schachen i Lin-dau, i najednom se nali ve u Bregenzu.
Usprkos irokim neo-stakljenim prozorima u kabini se nije osjeao ni daak
propuha, ali im biste glavu ili ruke gurnuli kroz prozor, zapuhnuo bi vas
zrak silovit poput olujnoga vjetra. Ispod nas je promicalo jezero s plitkom
obalom zaraslom u a i s movarnim pustopoljinama, nadlijetali smo sela,
gledali krovove i dvorita, ljude i ivotinje u udesnom skraenju na koje se
oko neobino brzo priviknuto, sluali smo i gledali pozdrave kojima je
nedjeljni puk posvuda oitovao svoju znatielju, radost i uenje. Upalo mi je
u oi (premda pri takvom prvom letu ovjek jedva da neto zapaa uivajui u
ugodnom lebdenju i bezbrinoj radosti putovanja), primijetio sam, dakle, da su
bez iznimke sve ivotinje reagirale na zrani brod, i to sve s uasom i
strahom. Poljski zec bjeao je u luakome strahu glavom bez obzira, opisujui
neobine zavojite i ovalne oblike dok se napokon nije skrio u vrtu meu
mahunarkama. Ptice, pa i jastrebovi, preplaeno su odlijetali, psi bijesno
lajali ili podvijali repove, a kokoi se posve izbezumile. Nama u kabini buka
stroja nimalo nije smetala, tek tu i tamo boni bi nas vjetar zapuhnuo mirisom
benzinskih para i to je bilo sve, dok vibracijama ni najmanjega traga.
126
1 dok su nai propeleri zujali, uspinjali smo se nadlijeui osunanu dolinu
Rajne, a Kamor, Hohe Kasten i mnoge druge dobro poznate planine mono su
blistale u bljetavilu svjetla. Dok je dolje u plodnoj dolini rijeke arko
sunce prilo lozu, mi smo oputeni u hladu plovili visinom, gledali dolje
ispod sebe Rajnu, sela, samostane, gradie, promatrali sa strane prohladne
zelene umske doline i strme, uske planinske proplanke i za manje od sata
stigli do Feldkircha. U Feldkirchu stare su kue sa sjenicama izgledale
neobino skraene, lijepi, stari toranj tvrave gledao sam toliko ravno odozgo
da se obli, smei krov doimao poput tanjura, a kapelica na breuljku u polju
iz te je perspektive bila toliko skraena da samjoj oblik mogao prepoznati
samo po velikoj sjeni koja je duga i iljata padala kraj nje kao sjena
kazaljke na sunanoj uri.
Kada se Nijemac osjea veoma uzvieno, on pije pjenuac, a pjenuac se mogao
dobiti i u zranome brodu. Bio je zgodno i ljupko posluen, pa i dobre
kakvoe, no taj mi se dodatak ipak uinio jedinim pomanjkanjem stila i vikom
na tom putovanju.
Povratak je bio jo bri, s tri motora, i meni kao i svima nama bilo je
prerano kada smo nakon dva sata ponovno lebdjeti nad hangarom kraj kojeg nas
je ekao roj uurbanih radnika koji su lovili izbaenu uad vrsto ju drei.
Pritom smo proletjeli tik iznad vrhova nekoga borika i poplaili jo jednog
kanjca. Uope se ne razumijem u tehniku i ne znam koliko e daleko jo
dotjerati grof Zeppelin. Zatvaram oi i ponovno osjeam lakou lebdenja,
mekou plovidbe zrakom, iznova uivam u pogledu na iroko otvorene krajolike i
u osjeaju otklona od svih zemaljskih sitnica; i pouzdano znam: im mi se
ponovno prui prigoda za let, mome veselju nee biti kraja.
(1911.)
U zrakoplovu
Kada sam prije nekoliko godina prvi put na Frankfurtskoj ILA-i7 gledao
jednokrilce kako izvode svoje slabane pokuaje
7ILA (Internationale Luftausstellung) - Meunarodna izloba zrakoplovstva,
{prim. prev.)
127
leta, eznutljivo sam pomislio: "im to bude ilo malo bolje, mora i ti
poletjeti!" A kada sam se dvije godine kasnije po prvi puta vinuo u zrak u
Zeppelinovom zranom brodu, uivao sam u udesnoj opijenosti visinom i
iznenaujue velianstvenom pogledu i novom vienju krajolika, no to je jo
snanije potaknulo moju elju za letenjem, i otada sam potajice prieljkivao
da uskoro i poletim. Meutim, stanovao sam na selu i uvijek samo zimi dolazio
u velike gradove, a prijatelji su me ismijavali i sve u vezi s letenjem
nazivali vratolomnim, samoubilakim sportom u koji se u najboljem sluaju
uputaju bivi automobilistiki trkai i zahirjeli sportski jahai, i
zastupali su miljenje da se ovjek koji je iole na vioj razini, koji ima
obveze i, dapae, otac je obitelji, ni pod kojim okolnostima ne smije "tek
radi puke senzacije" povjeriti takvoj avoljoj napravi.
Te prie nisu mogle umanjiti moju udnju za radou letenja mada im nisam
proturjeio. itao sam o letu iznad Simplona, itao izvjea o Pauu8 i Parizu,
e biti vazdan.
Moe li se to izrei jasnije i dostojanstvenije? To je najistiji bidermajerstil, i poput mnogih dobrih zanatlija svoga doba niti pjesnik Melpomene
vjerojatno nije slutio koliko e samo njegove unuke razveseliti stil njegovih
stihova.
ak i tako teak sluaj kao onaj kada je neki ovjek usmren ubodima
kiobrana, nadgrobnoga pjesnika ne moe iznenaditi. On briljivo navodi sve
potankosti i opisuje sve uzaludne pokuaje spaavanje nesretnika:
No upala mozga ipak
Pobjedu je odnijela,
Pa se dua na posljetku
Rastade od tijela.
137
"Na grobu vrsna uitelja" on nalazi ove rijei utjehe koje su, u isti mah, i
najbolje svjedoanstvo lojalne mu udi: I nikakvo udo to nam Nedostaje bolno
svima, I s gubitka njegova to Duboka nas tuga prima. Ostaje nam tek utjeha Da
vrhovne kolske vlasti Postavit e slina mua Vrsna uma, duha, asti.
ini se da teme slijede neku tajnovitu pjesnikovu privlanu snagu; u njegovu
selu dogaaju se najneobinije smrti, djeca se gue u dimu od ugljena to ga
navodi na zakljuak:
Ugljene pare dobre nisu
Za disanje na plua ... itd.
Neki seljak iz neopreza nabode na vile vlastito dijete: Iz trbuha to ga probi
Trgnu vile u taj mah, No djetecu hude kobi To bijae zadnji dah.
Neki ovjek umre od iscrpljenosti: Tromjeseje sedmo minu Kako zgubi snagu
svaku No nemahu medicinu Da izlijee bol opaku Naas, kanda, bi mu bolje No to
privid kratak bjee Jer ubrzo sve nevolje Vratie se jo i tee.
I tako on ulazi u potankosti pojedinih povijesti bolesti, sve ih uredno
biljeei. O eni oboljeloj od vodene bolesti on pie: Iglom fina, tanka boda
Punktirae lijenik enu: Bez uspjeha, premda voda Otekla je sva u trenu.
138
Pravi je biser nadgrobna pjesma posveena mukarcu koji se smrznuo u pijanom
stanju:
Prvog dana od veljae Studen je ve takva bila Da poesto i sve jae Ledila se
krv u ilah, Na mjerau iva pade Ko to svatko dobro znade Na minus dvadeset
i est. Mirovati tko je mogo Uz toplu je pe sjedio Drei se doma strogo.
Ali nesretnik je iznimka: No pokojnik u tom grobu Na svoj nain nastojae
Odupr'jet se zimskom dobu Praznei u krmah ae; I toli se piu oda Da mu
klonu snaga hoda Noge posve oslabie.
Tako gaje i sustigla sudbina. Na kraju, nadgrobni se pjesnik oituje i o
alkoholu: Posebice rakija Suvina nam biva Jer sva ula opija Ter pogibelj
skriva Crpe dui, tijelu Snagu, ivost cijelu Namjesto da krijepi.
Psihologiju jednog ubojice on pronicljivo slijedi unatrag sve do njegove
mladosti:
Djeak jote, on posta lanom Mesarskoga ceha asnog, Te koljui svakim danom
Rad se primi posla lasnog.
139
Prolijevanje krvi, klanje Postade mu glavna srea, Krv dok lipe - to gledanje
Radost bi mu ponajvea.
Tekoje nai neki kraj. Ovaj mali izbor prua tek krtu sliku mnotva
situacija kojima se melpomenski pjesnik pokazuje doraslim.
Mnogi e sada pomisliti da se nepravedno rugam dobronamjernu ovjeku koji ve
desetljeima lei u grobu o kojem je tako esto pjevao. No njegove stihove ne
smatram nimalo loijima ili glupljima od stihova dananjih diletanata ije mi
frfljanje, ma koliko zvualo estetski, nije ni upola tako drago kao domae
dimljene kobasice naega upnika iz Kirchdorfa.
(1912.)
U Kandyju
Kandy je navodno najubavije mjesto na lijepome otoku Cejlonu, a vonja
eljeznicom iz Colomba prema Kandvju fantastian je slijed iznenaenja i
ljepota. No, sam Kandy ostatak je vrlo staroga kraljevskog i sveenikog
grada, a nedavno gaje engleski novac uspio pretvoriti u udobno, isto i
pokvareno hotelsko i turistiko gnijezdo. Usprkos tomu, Kandy je lijep, jer sa
svim novcem i svim cementom ovoga svijeta ne moe se unititi bujnost toga
krajolika. Na zelenim obroncima breuljaka vidljiva je sva rasko razgranata
bunja i drvea nad kojima jo raskonije bujaju puzavice, a hladolei i
pavitine pustolovno krupnih cvjetova u kaskadama se mirisne sputaju u dolinu
u kojoj umjetno jezero beznadno boluje od svoga groteskno neorganskog oblika.
Odvani Englezi eu se uz jezero kraj kojega starice zahralim maetama kose
travu, a engleski etai nemaju osjeaj da ih gnjavi neprestano navaljivanje
koijaa, vozaa rika, trgovaca i prosjaka koji se ponizno i bez srama nude;
jer Englezi su bogati i genijalni kolonizatori, i najvee im je zadovoljstvo
gledati propast naroda koje su potlaili. Jer ta se propast zbiva krajnje
humano, ljubazno i veselo, to nije ubijanje, ak ni izrabljivanje,
140
ve tiho, blago korumpiranje i moralna razgradnja. Pa ipak, ta engleska rabota
ima stila, Nijemci i Francuzi inili bi to kudikamo gore i gluplje, kao to je
Englez i inae jedini Europljanin koji vani meu neciviliziranim narodima ne
djeluje smijeno. Nisam se ni ja dao zaplaiti, nego sam ve prvoga dana
pokuao vidjeti to vie Kandvja. Nije to lako kada je ovjek otvorena sluha i
njene udi; jer etnja gradom naporno je i muno tranje, kao kroz ibe,
izmeu hijena inozemne industrije, a ono se i u Europi moe doivjeti samo na
mjestima usreenima engleskim novcem. Na posljetku je ovjek sretan da spas
moe potraiti kod nacerenoga vozaa nke koji mu je rudom svojih kolica ve
dvadeset puta zaprijeio prolaz i kojega je ve dvadeset puta potjerao. Imao
je on pravo, dobro je znao da e on i svi njegovi kolege uiniti sve to treba
kako bi se svaki pokuaj pridolice da proeta Kandvjem okonao bijegom u neka
od kolica.
ovjek se na svata navikne. Nekako sam se ve pomirio s vruinom u Singapuru
i Colombu, s komarcima u praumi, indijskim obrocima, proljevom i grevima,
paje tako, valjda, trebalo i ovdje biti. Nauio sam pogledom zaobilaziti
prelijepe djevojice s najtunijim garavim indijskim oima dok bi prosile,
nauio sam sjedokose pradjedove, koji su izgledali poput svetaca, odbijati
hladnim pogledima, naviknuo sam se na vjernu pratnju ljudi svakojaka soja koji
bi se za novac prodali i koje sam pokretima ruke poput vojskovoe i grubim
povicima znao drati na udaljenosti. ak sam se nauio i aliti na raun
Indije progutavi gorko iskustvo da onaj produhovljeni, tragalaki,
moliteljski pogled veine Indijaca uope nije vapaj za bogovima i za
spasenjem, ve vapaj za monevjem.
No kada sam se skoro posve udomaio, u svojoj oholosti uinio sam ludost da
jednoga popodneva izaem drei u ruci mreu za leptire. Unaprijed sam bio
spreman da e to izazvati znatielju, a moda i porugu uline mladei - na to
sam ve bio ovrsnuo meu inae vrlo dobrodunim Malajcima - i doista su svi
djeaci po ulicama za mnom dovikivali neto na grlenome singalskome jeziku.
Upitao sam jednoga singalskoga studenta, koji mi je s knjigama pod mikom iao
ususret, to taj uzvik znai. On se ljubazno nasmijei i tiho ree: "Oh,
master, they are telling that you are an Englishman who is trying to catch
butterflies!" No
oni su djeaci izgledali kao da dovikuju manje bezazlene stvari. Zadovoljno
sam produio i nije me moglo iznenaditi ni to to su mi se pridruivali brojni
drugi djeaci hotei mi pokazati mjesta bogata leptirima, revno me
upozoravajui na svaku prozujalu muicu i svaki puta pruajui ruku u
cijelu visinu, koju sam u dobrih sat vremena bio prevalio dijelom na
saonicama, dijelom prtei snijeg, sada sam ponovno morao prijei penjui se
natrag. Naime, od Grindehvalda do Scheidegga vozi zupana eljeznica, koja
sada, dodue, nije u pogonu, ali su joj tranice gotovo svugdje vidljive.
Odluio sam slijediti prugu im ju ugledam. Dugo je trajalo i bilo naporno, no
najprije sam morao dobar komad puta saonice vui uz tranice jer je trasa bila
zaleena, a kraj nje se potporni zid obru-avao na dubinu od dvadeset metara.
Tada mi se, meutim, uinilo izvedivim da s vjerom u Boju dobrotu sjednem na
saonice kojima dobro vladam, stavim lijevu nogu kao vodilicu na skoro svugdje
otvorenu tranicu i da se bez daljnjega zaustavljanja brzinom dobrih trkaih
kola sjurim niz cijelu dionicu pruge. S vremena na vrijeme zauo bih tup
metalan udarac, osjetio bol u desnoj nozi i potres u glavi to je znailo da
sam preao preko skretnice. A jednom, ne smijem to preutjeti, izgubila se i
vodilica, pa sam izletio preko zidia, ali me to stajalo samo mojih naoala i
nekoliko ogrebotina. I konano, bilo je est sati naveer i duboka, modra no
kad sam preko mostia kao grom iz vedra neba uletio u Grindelvvald. etvrt
sata pjeaenja do hotela tee mi je palo od svega prethodnoga, no kosti su
bile itave, a ve iduega sata sjedio sam za vruom juhom i aom karthdusera, i mada to jest plemenito vino, jo nikada mi nije tako divno godilo kao
tada.
(1913.)
Jedan dan na putu
Kako se lako stie do Bergama odavno sam znao i ponovno sam se vozio tim
najljepim putom od Gottharda prema Italiji. Ali koliko teko moe biti
maknuti se iz Bergama, to sam tek sada saznao. Izmeu moje odluke da odatle
otputujem i samoga polaska prola su dva i pol dana. Jednom se nigdje u starom
gradu nije mogao nai red vonje, drugi put, odmah nakon pljuska, vrijeme se
iznenada proljepalo, trei put neki me stari glazbenik pozvao na kavu koju je
toila njegova lijepa ki, a zatim
149
me i moj gostioniar zadrao najavom izvrsne peene jaretine. Takoer sam se
nadao da u jednom konano posjetiti i slavnu pinakoteku, no to mi usprkos
viednevnom boravku nije polo za rukom. Ukratko, u Bergamu je bilo vrlo
lijepo, od Colleoni-jeva lijesa do kinematografa, od zgodnih kavana u novome
dijelu grada sve gore do San Vigilija. A kako putovanje i u Italiji moe
donijeti razoaranja, rado sam ostajao iz dana u dan, a sve potekoe, koje su
ometale nastavak moga putovanja, potajice sam odobravao.
No jednoga mlako vlanoga popodneva ipak sam konano sjedio u vlaku. Moj mije
gostioniar pronaao izvrstan vlak za Cremonu kojim sam trebao stii za manje
od dva sata. Vlak je krenuo, udaljavajui se od breuljaka, u ogromnu,
svijetlozele-nu ravnicu, praen golemim olujnim oblacima, a ja sam ponovno
duboko uivao u pogledu na tu bogatu, teku zemlju u kojoj obilno rodi sve to
je radosnim ljudima potrebno za ivot i veselje. Sve je dobro zapoelo, bili
smo krenuli na vrijeme i sada smo vozili ivahnim tempom. Nakon dobrih pola
sata ve smo bili u Trevigliu u kojem je silo neobino mnogo ljudi. Ostao sam
sam u vagonu i oputeno promatrao tu uurbanost kad me kondukter pozove da i
ja siem jer da taj vlak ne ide dalje, a ako elim nastaviti za Cremonu, imam
vezu za tri sata.
Iznio sam koveg iz vlaka i ostavio ga u kolodvorskoj prtljanici. Bio sam
nepovjerljiv prema tom voritu jer sam jednom prije imao loa iskustva sa
slinom postajom. Tom zgodom bio sam izaao u Fossatu Vicu, u blizini
Folignona, i mislio kako se na tako vanom voritu, u kojem se svi vlakovi
zaustavljaju i zadravaju, mora negdje nalaziti neki dobar, stari, ugodni grad
koji nije spomenut u turistikome vodiu, a moda se moe pogledati i kakva
mala vijenica s etruanskim predmetima ili to slino. Meutim, tamo nije
bilo vijenice niti ikakva grada, pa sam popodne morao sam provesti na
svod iji su se moni stupovi zrcalili vani na nekom novom, kiom umivenom
trgu. Izaao sam na otvoreno, u udu podigao pogled i iznenaen pred sobom
ugledao katedralni trg, jednu od najljepih i najsmjelijih arhitektonskih
slika na svijetu. Iznad malene piazze u bljedunjavoj svjetlosti nadmono se
uzdizalo proelje katedrale, udesno odmjereno i u sebi smireno, a iznad
velikoga portala nezamjetan niz skulptura i lijepa, golema rozeta, do nje dva
laka i elegantna niza manjih lukova na draesno svijetlim, tankim stupiima, a
iznad, kao crta zabata, dvije ogromne, prazne, odvane volute. Sve se to
istodobno na-davalo oku, puno glazbe i predivnoga sklada, a pored toga gordo i
gotovo jezivo iknuo je u visinu neizrecivo visok toranj s malim, njenim
galerijama stupova na vrhu to se pruaju u no.
Zastao sam na kii i upijao taj predivni prizor, usreen i potresen veliinom
i drskom smjelou graevina. Nema sumnje, te su divovske volute nastale nakon
donjih dijelova; tamo su postavljene, nekom razigranom smjelou, u doba
najveselije renesanse, i premda su potjecale iz nekog drugog vremena i sasvim
drugog svijeta negoli stara romanska graevina, stajale su tamo s takvom
sigurnou kao da tako mora biti. I tako je bilo
152
sve na tome bajkovitome trgu, sve se doimalo smjelim, divovskim i pustolovnim,
a sve je opet bilo tako ubavo, tako puno smisla i mjere, pa je gotovo
zastraujui prvi dojam bivao blai i tii i u menije odzvanjao radosno i
isto, postoje davno prevladana ona prva zapanjenost. Kako bi bilo lijepo
sutra po danu razgledati spokojno i polako sve to i tko zna koliko jo drugih
netraenih ljepota!
Vrativi se u svoje konaite dugo sam sjedio na krevetu, raskona ista
glazba katedralnoga trga odzvanjala je u meni, a izmeu toga navirale slike
sjeanja pokazujui mi graevine, vrtove, ljude Bergama, iroki ravniarski
krajolik kojim smo proli vlakom, tihi sunani kameni trg u Trevigliu, i sve
to to sam vidio prije samo nekoliko sati, sada se inilo ve neobino
dalekim.
I opet sam se upitao: to nas to zapravo goni na putovanja? Zato iz godine u
godinu prevaljujemo tolike stotine milja, tamo--amo, zato zahvalni i radosni
stojimo pred graevinama i slikama nekih bogatijih vremena, znatieljno i
zadovoljno promatramo ivot stranih naroda koji nas se uope ne tiu,
avrljamo u vlakovima s nepoznatim ljudima i samotno oslukujemo ulinu vrevu
stranih velegradova? Neko mi je to bila neka vrsta nagona za uenjem i ei
za znanjem, u to sam vrijeme ispisivao itave blokove biljeaka o zidovima s
freskama starih talijanskih crkava, a novac koji bih pritedio na jelu troio
sam na fotografije starih skulptura. No onda sam se toga zasitio i prednost
davao putovanjima u siromanije zemlje u kojima su me zanimali jedino zemlja i
strani narod, i tamo mi se taj zagonetni nagon za putovanjem uinio nekom
vrstom elje za pustolovinom. Meutim, to to se na putovanjima doivi, to
zapravo nisu pustolovine, osim ako pustolovinom ne smatramo zalutale kovege,
ukradene kapute, sobe sa zmijama i krevete s moskitima. Ne, ni to nije bilo
ono pravo. Danas, kada u meni vie nije preostalo ni trunke ei za znanjem,
kada mije nevano eem li talijanskim gradovima bez bedekera i biljenice i
proputam posjetiti itave crkve i zbirke pune najljepih slika, dok s druge
strane, u onome to od tih stvari pronaem i vidim, sada uivam intenzivnije i
tankoutnije nego ikada; danas kada je u meni nestalo i vjere u pustolovnost
putovanja, ja na putovanja ne kreem ni rjee ni s
153
manjim nagonom i potrebom nego prije petnaest, deset ili pet godina.
ini mi se da nam je putovanje nadomjestak za onu aktivaciju isto estetskoga
nagona, koji su nai narodi skoro posvema izgubili, a koji su posjedovali Grci
i Rimljani i Talijani iz zlatnih vremena i koji jo danas nalazimo primjerice
u Japanu u kojem pametni i nimalo djetinjasti ljudi znaju, promatrajui neki
drvorez, stablo ili stijenu, vrt ili jedan jedini cvijet, uivati u vjebi,
sazrijevanju i poznavanju jednoga ula koje je u nas, ini se, rijetko i slabo
razvijeno. isto gledanje, promatranje nepomueno bilo kakvim traenjem svrhe
ili htijenjem, samodostatna vjeba za oko, uho, nos, opip, to je raj za kojim
nostalgino ude oni tankoutniji meu nama, a upravo ga na putovanju moemo
najbolje i najistije slijediti. Koncentracija koju bi ovjek vian estetici
trebao moi u svakom trenutku postii, ona nama siromanijima uspijeva barem
onih dana i sati nae posvemanje slobode kada nas ne sustiu nikakve brige,
pisma, nikakvi poslovi iz domovine i svakodnevice. U tom putnom raspoloenju
moemo ono to kod kue rijetko uspijevamo - provoditi tihe, nesvrhovite,
zahvalne sate ispred nekoliko predivnih slika, oduevljeno i otvorena duha
sluati milozvuje plemenitih graevina, sa srcem i uitkom slijediti crte
nekog krajobraza. Tada nam slikom postaje ono to nam se inae ukazuje samo u
mutnome spletu naih htijenja, naih odnosa, naih briga: ivot ulice i
trnice, igra sunca i sjena na vodi i zemlji, oblik stabla, krik i pokret
ivotinje, hod i ponaanje ljudi. A tko poe na put, a da u svojoj nutrini za
tim ne traga, vraa se prazan i u najboljem sluaju s poneto otealom vreom
znanja.
Meutim, nema li taj estetski nagon ka istom gledanju, nesebinom primanju i
neku viu vezu? Je li on samo enja za mranim osjeajem zadovoljstva? Je li
on samo osvetnika i opo-minjua bol zapostavljenog ula? A zato mi onda
pogled na jednoga Mantegnu prua vie od pogleda na lijepoga gutera, zato
mi, u krajnjem sluaju, sat vremena proveden u kapelici koju je oslikao Giotto
znai vie od sata preleanoga na obali mora?
Ne, mi u biti posvuda traimo ono ljudsko i za njim udimo. Gledajui lijepo
brdo ja ne uivam u sluajnoj stvarnosti, ve u
154
sebi samome, uivam u sposobnosti gledanja, osjeanja linija. U lijepom
stranom krajoliku ja nipoto ne bjeim od kulture, ve kulturu vjebam i volim
i u njoj uivam vjebajui na njoj svoja ula i misli. Stoga se uvijek ponovno
zahvalno i voljno vraam umjetnostima, zato mi odvana graevina, lijepo
oslikan zid, dobra glazba, vrijedan crte prua na posljetku vie uitka, vie
zadovoljenja mranoga traenja negoli promatranje prirodnih ljepota. Mislim da
ono kamo vodi taj estetski nagon nipoto nije bijeg od nas samih, ve bijeg od
naih loijih instinkta i navada, i potvrda onoga najboljega u nama, potvrda
nae potajne vjere u ljudski duh. Jer kao to ugodno kupanje u moru, vesela
igra loptom, smjela etnja na snijegu potvruje moje tjelesno Ja, dajui mu za
pravo u njegovim najboljim udnjama i slutnjama i osjeajem ugode odgovara na
njegovo traenje, tako, pri istome gledanju, veliko blago ljudske kulture,
duhovnoga postignua, odgovara na nau zahtjevnu vjeru u ljudskost kao takvu.
to e mi uitak u Tizianu ako mi njegove slike ne obistinjuju slutnje, ne
potvruju nagone, ne ispunjavaju ideale?
ini mi se, dakle, da putujemo i promatramo i doivljavamo tuinu u dubini
due kao tragai za idealom ovjetva.U tome nas potkrepljuje i osnauje neka
Michelangelova skulptura, Mo-zartova glazba, toskanska katedrala ili grki
hram, a ta potkrepa i okrepa nae udnje za smislom, dubokim jedinstvom,
besmrt-nou ljudske kulture jest ono u em na putovanjima najsrdanije
uivamo, ak i kada na to ne mislimo.
Jo dugo sam sjedio razmiljajui, a rijeka misli spajala se sa sjeanjima na
stotine putovanja, jo od najranije mladosti, i postade mi jasno: koliko god
nam vrijeme oduzelo, koliko god ostarjeli, umorili se, oslabjeli, onaj
doivljaj, koji je smisao naega nagona za putovanjem, nee nikada izgubiti
svoj sjaj i kada za deset i dvadeset godina s drugim nazorima, drugim
iskustvima, drugim perspektivama nego danas budem putovao svijetom, bit e to
na koncu i opet s onom istom nakanom, i onkraj svih razliitosti i draesne
oprenosti zemalja i naroda uvijek e mi se iznova i sve jasnije otkrivati
160
zvjezdanim svodom i odve vitkim prozorskim potpornjima, niti zdjele zdenca ni
mali, svijetli zeleni vrt usred muklih zidina. Ali pjesmu zdenca, taj arobni
ravnomjerni poj vode to se meko rui, to utoite i blago moje najranije i
najistije mladalake enje, njega sam zaboravio. Stajao sam tih i nujan u
toj prisnoj svetinji i utio u sebi, duboko i neizbrisivo, svaki grijeh i
opainu i nisam stekao ni junatva ni umjetnike vjetine koji bi se s tim
snovima mjeriti mogli, i nisam se usudio nagnuti preko ruba i u mranoj vodi
potraiti svoju sliku. Samo uronih ruku u hladnu vodu sve dok ne poe mrznuti
se od hladnoe, i sluah kako pjesma zdenca struji u vrtnu tiinu i u duge,
mrtve kamene dvorane, ljupka kao neko, no za me puna duboke gorine.
"Mora daje za tebe bio predivan osjeaj", rei e mi poslije prijatelj,
"obilaziti ova mjesta i sjeati se onog doba. Tada si bio pun enje za
svijetom i umjetnou, i pun sumnja jer nisi znao kako e se sve ostvariti. A
sada se vraa iz daleka svijeta, sa svoga posla, iz umjetnikog ivota s
putovanjima, zabavama i prijateljima ..."
"Da, divno je", mogao sam jedino rei.
A onda sam jo jednom sjeo pod visoke lipe, jo jednom se uspeo do staroga
igralita gore kod hrasta, jo jednom proplivao u dubokome jezeru, a zatim
otputovao. Otada, kada pomislim na Maulbronn, ponovno dobro vidim Faustov
toranj i "Raj", trg sa starim hrastom i iljati zvonik crkve, no to su samo
slike i ne mogu biti tako sjajne i ive dok im u pozadini odzvanja meki zvuk
zdenca u kapeli klaustra, a sjeanjima se nataloila ispod drugih sjeanja
poput ostatka starih svetih slika ispod razrijeena vapna na crkvenome zidu.
(1914.)
San o bogovima
Uvodna napomena
Prolo je deset godina od poetka svjetskoga rata. Meu mnogim sjeanjima koja
opominju na ono doba, diljem svijeta postoje i brojni sluajevi slutnja,
prorotava, snovienja, vizija koje se odnose na rat. S tim se doivljajima
ine svakakve obmane, i
161
m
nije mi nita toliko strano kao pomisao da bih se svrstao meu to mnotvo
vidovnjaka i proroka rata! U kolovozu 1914. dogaajima sam bio jednako zateen
i zaprepaten kao i svi. No ipak sam, kao i tisue drugih, novu katastrofu
neposredno predosjetio. Barem sam, kojih osam tjedana pred poetak rata, usnio
vrlo neobian san i zabiljeio ga ve krajem lipnja 1914. Dakako, ta
zabiljeka nije poput kakva slubenog spisa, doslovan i vjeran prikaz sna, ve
se u to doba razvila u malu priu. No ono bitno, pojavu boga rata i njegove
pratnje, nisam svjesno smislio; to je bio stvaran doivljaj u snu.
Ne zbog njihove neobinosti, ve zato to bi poneko uz njih mogao vezati neke
ozbiljne misli, priopavam ovdje svoje zabi-ljeke iz lipnja 1914 godine.
(1924.)
Hodao sam sam i bespomoan, posvuda se sputao mrak i nestajali oblici, a ja
sam traio i trao ne bih li pronaao kamo je nestala sva svjetlost. Tad
naiem na novu zgradu na kojoj su bljetali prozori, a iznad vrata gorjelo
snano svjetlo, i proavi kroz vrata uem u osvijetljenu dvoranu. U njoj se
okupilo mnotvo ljudi, sjedili su utke i puni pozornosti, jer su doli da kod
reca znanosti Radu utjehu i svjetlost. Na povienu mjestu ispred naroda
stajao je rec znanosti, u crno odjeven, tih ovjek pametnih, umornih oiju i
mnotvu slualaca govorio jasnim, blagim, umirujuim glasom. No pred njim, na
svijetlim ploama stajale su brojne slike bogova, i upravo je stao ispred boga
rata i pripovijedao kako je taj bog neko nastao u davnim vremenima iz potreba
i elja ondanjih ljudi koji jo nisu bili spoznali jedinstvo svih svjetskih
snaga. Ne, oni su uvijek vidjeli samo ono pojedinano i trenutano, oni
svijeta sada su nam arobno lijepo zvonili u uima. O, sada je sve bilo dobro,
a prola je i nestala mrana mora u kojoj sam proivio tolike oajne godine.
Smijui se, Gustav mi je pokazao prema nekom dvorcu i visokomu tornju koji su
se upravo ruili. Ta neka propadnu, nije ih teta. Moe se izgraditi neto
novo i ljepe. Hvala Bogu da je Gustav opet bio tu! ivot je sada ponovno imao
smisla.
Iz golema oblaka koji se uzdigao nad ruevinom velebnoga zdanja i u koji smo
obojica puni iekivanja utke zurili, iz tog oblaka praine oslobodi se
uasno stvorenje, prui uvis boansku glavu i goleme ruke i pobjedonosno
zakoraknu u zadimljeni svijet. To bijae bog rata, isti kakvog su nam pokazali
u hramu znanja. No ovaj je bio iv i gorostasan, a njegovo vatrom obasjano
lice ponosno se smijeilo u veseloj djeakoj oholosti. Ubrzo se bez rijei
sporazumjesmo da emo ga slijediti te poosmo za njim na krilima brzo i
silovito iznad grada i poara, duboko u treperavu olujnu no kojoj su naa
srca ushieno hrlila.
Na uzvisini planine bog rata klikui se zaustavi i protrese svoj okrugli
tit, i gle, sa svih krajeva kugle zemaljske uzdigoe se daleki, veliki, sveti
likovi i pooe mu silni i velianstveni ususret: bogovi i boice, demoni i
polubogovi. Lebdei stie bog
164
ljubavi, a teturajui bog sna, vitka i stroga doe boica lova i stizahu drugi
bozi bez kraja i konca; a kako zaslijepljen pleme-nitou njihovih likova
bijah oborio pogled, najednom vie ne bijah sam sa svojim prijateljem, ve s
njim i sa mnom i oko nas neki novi narodi padoe na koljena pred bogovima to
se vraahu.
(1914.)
Glazba
Ponovno sjedim na svome mjestu u kutu koncertne dvorane, a volim ga jer iza
mene nitko ne sjedi, i ponovno do mene dopire tiho ukanje i bljesak bogate
svjetlosti pune dvorane dok ekam, itam program i osjeam onu slatku napetost
koju e kuckanje dirigentske palice ubrzo dotjerati do vrhunca, a odmah zatim
prvi ju zvuk orkestra osloboditi i izbaviti. Ne znam hoe li zazujati
piskutavo i razdraljivo kao ljetni ples muica u srpanjskoj noi, hoe li
poeti rogovima, svijetlo i veselo ili potmulo i sparno disati u priguenim
basovima? Ne poznajem glazbu koja me danas oekuje i pun sam slutnje i
tragalakog predosjeaja, pun elja kako bi to trebalo biti, i ve unaprijed
uivam uvjeren da e sasvim sigurno biti lijepo. Jer prijatelji su mi
pripovijedali.
Naprijed u velikoj bijeloj dvorani svrstali su se borbeni redovi, visoko stre
uzdignuti kontrabasi i lagano miu svojim dugim vratovima, zamiljeni elisti
posluno se nadvijaju nad strune, a kada je ugaanje glazbala gotovo zavrilo,
iz klarineta se pobjedonosno otme razdraljivi posljednji probni pisak.
Sada nastupa onaj divni trenutak, dirigent se istegnuo visok i crn, svjetla se
u dvorani najednom sa strahopotovanjem ugasila, na pultu, snano obasjana
nevidljivom svjetiljkom sablasno svijetli bijela partitura. Na dirigent,
kojega svi zahvalno volimo, kucnuo je tapiem, ispruio obje ruke i sada
stoji nagnut u napetoj pripravnosti. A zatim zabaci glavu, ak odostrag moe
se naslutiti zapovjedniko bljeskanje njegovih oiju, pomakne ruke poput
vraka krila i ubrzo dvoranu i svijet i moje srce preplave kratki, hitri,
pjenasti valovi violina. Iezli su puk i dvorana, dirigent i orkestar, nestao
je i potonuo cijeli svijet da bi pred mojim osjetima bio ponovno stvoren u
novim oblijima. Jao
165
onomu glazbeniku koji bi sada pokuao nama, koji izgaramo od oekivanja,
izgraditi neki siuan, otrcan svijet, neuvjerljiv, izmiljen, laan!
Ali ne, majstor je na djelu! Iz praznine i dubine kaosa on izbacuje val, irok
i moan, a nad valom stoji hrid, pust otoi, tjeskobno utoite nad ponorom
svjetova, a na hridi neki ovjek, stoji ovjek! samotan u beskraju, a u
ravnodunoj divljini ivo mu srce jei jadikovkom to nadahnjuje. U njemu die
smisao svijeta, njega oekuje bezoblini beskraj, njegov usamljen glas u
praznu daljinu izgovara pitanje, i to pitanje arolijom stvara oblik, red i
ljepotu. Tu stoji ovjek, dodue majstor, no on stoji potresen i sumnjiav nad
ponorom, a u glasu mu jeza. Ali gle, svijet mu zvukom odgovara, melodija
struji u nestvoreno, oblik proima kaos, osjeaj odjekuje u beskrajnom
prostranstvu. Dogaa se udo umjetnosti, ponovno stvaranje. Glasovi odgovaraju
usamljenom pitanju, pogledi struje prema oku koje trai, otkucaji srca i
mogunost ljubavi u pustoi sviu kao zora, a u praskozorje svoje mlade
svijesti prvi ovjek zaposjeda voljnu zemlju. Gordost u njemu cvjeta i duboko,
radosno ganue, njegov glas stasa i vlada i navjeuje poruku ljubavi.
Nastupa tiina, prvi je stavak gotov. I ponovno ga ujemo, ovjeka u ije smo
bie i duu ukljueni. Stvaranje ide svojim tijekom, nastaje borba, nastaje
nevolja, nastaju patnje. On stoji i jadikuje da nam srce drhti, on trpi
neuzvraenu ljubav i spoznajno doivljava strano osamljenje. Jecajui glazba
prekapa po boli, rog jadikuje kao u najveoj nevolji, violonelo postieno
plae, iz suglasja mnogih glazbala zgunjava se jezovita tuga, blijeda i
beznadna, a iz noi patnje uzdiu se melodije, sjeanja na negdanje
blaenstvo, poput neznanih zvijea u tunoj hladnoi.
No posljednji stavak iz tmurnoga ozraja tka zlatnu nit utjehe. O, kako se
oboa samo uzdie i izmiui sputa! Borbe se razrjeuju u lijepu jasnou,
runa se zamuenja tope i bivaju odjednom tiha i srebrnasta, a boli
srameljivo trae utoite u spasonosnu smijeku. Oaj se blago preobraava u
spoznaju nunosti, radost i red vraaju se uzvieni donosei nadu,
zaboravljene drai i ljepote izlaze na svjetlo dana i hvataju se u novo kolo.
I sve se sjedinjuje, patnja i uitak, uzdiui se u velikim zborovima visoko i
vie, nebesa se rastvaraju, a blagosiljajui bozi utjeno gledaju
166
s visina na sve jae oluje ljudskoga eznua. Uravnoteen, osvojen i priveden
k miru svijet lebdi jedan slatki as, est dana, blaen u svojoj zadovoljnoj
dovrenosti, u sebi sretan i savren! I to je kraj. Jo omamljeni snanim
dojmom, pokuavamo se olakati pljeskom. A u vrevi tih uzbuenih, pljeuih
minuta postaje nam jasno, svatko sam sebi i drugomu potvruje da smo doivjeli
neto veliko i velianstveno lijepo.
Neki "struni" glazbenici proglaavaju pogrenim i diletantskim ako sluatelj
tijekom glazbene izvedbe vidi slike: krajolike, ljude, mora, oluje, doba dana
i godinja doba. Meni koji sam toliki laik da ne mogu tono prepoznati ni
tonalitet skladbe, vienje slika ini se prirodnim i dobrim; uostalom,
pronaao sam ga ve kod dobrih glazbenika od struke. Jasno je da na dananjem
koncertu nije morao svaki sluatelj vidjeti isto to i ja: veliki val,
stjenoviti otok usamljena ovjeka i sve drugo. ini mi se, meutim, daje u
svakome sluatelju ta glazba morala izazvati istu predodbu organskoga rasta i
bivanja, nastanka, borbe i patnje i konane pobjede. Dobar planinar pred oima
je mogao imati slike dugog i opasnog izleta u Alpama, a filozof buenje
svijesti i njezin nastanak i patnju sve do zahvalna, zrela pristanka, dok je
pobonik mogao vidjeti put due koja se tragajui udaljava od boga i vraa
nekom veem, proienom bogu. No nitko, tko je uope s voljom sluao, nije
mogao ne uoiti dramatini luk toga djela, put od djeteta do ovjeka, od
postanka do bitka, od pojedinane sree do pomirbe s voljom svemira.
U satirinim i humoristinim romanima ili feljtonima ponekad se ismijavaju oni
jadni i saaljenja vrijedni tipovi koncertnih posjetitelja: poslovni ovjek,
koji tijekom pogrebnoga mara iz Eroi-ce misli na vrijednosne papire, bogata
damu koja ide na Brahm-sov koncert da bi pokazala svoj nakit, majka koja ker
udavau nudi tritu uza zvuke Mozartove glazbe, i kako se svi ti likovi ve
usvojiti.
U svakodnevnom osobnom doivljaju svaki od nas stjee ono staro iskustvo da
nam nijedan odnos, nijedno prijateljstvo ni osjeaj ne ostaje vjeran i nije
pouzdan, ne pruimo li mu krv svoje krvi, ljubav i suitak, rtve i borbe.
Svak zna i doivljava kako je lako zaljubiti se, a kako je teko i lijepo
istinski ljubiti. Ljubav se, poput svih pravih vrednota, ne da kupiti. Postoji
uitak koji se kupuje, ali ne i ljubav.
Odgoj koji stjeemo kroz ivot iziskuje od svakoga, tko od djeteta postaje
ovjekom, sposobnost podreivanja i rtvovanja, priznavanje sveza odranju
kojih i gajenju moramo rtvovati svoju trenutanu elju i poudu. U svojoj
emo nutrini odrasti i stei odgoj u onom asu u kojem priznamo te sveze i
podredimo im se ne samo prisilno, ve i dragovoljno. Stogaje zloinac, koji to
nikada ne naui, u naim oima zaostao i manje vrijedan.
Kao to ljudsko drutvo pojedinca samo onda nosi i podupire, kada on to
drutvo priznaje i prinosi mu rtve, tako kultura zajednika svim ljudima i
narodima od nas zahtijeva priznavanje i podreivanje, a ne samo upoznavanje,
koritenje i uivanje. im to priznanje u sebi ostvarimo, postat emo stvarni
supo-sjednici kulturnih dobara. A tko je jedan jedini put neku uzvienu misao
u sebi pretvorio u djelo, nekoj spoznaji prinio rtvu, izaao je iz kruga
uivatelja i sada pripada onima kojima njihov posjed u svim prilikama ostaje
vjeran i neotuiv.
Nijedan ovjek nije tako siromaan da jednom na dan ne bi mogao dignuti pogled
prema nebu i sjetiti se neke dobre, ive misli. A zatoenik koji na putu do
posla u sebi ponavlja neki dobar stih ili potiho pjevui lijepu melodiju, sve
te lijepe stvari
171
sa svom njihovom utjenou moe dublje proivjeti i posjedovati nego neki
razmaenik koji se odavno umorio od vrljanja po silnim ljepotama i slatkim
draima.
Ti koji si tuan i daleko od svojih najdraih, proitaj povremeno neku dobru
izreku, pjesmu, prisjeti se lijepe glazbe, lijepa krajolika, nekog istog i
dobrog trenutka u svom ivotu! I pogledaj, kada ti je teko, ne zbiva li se
udo, ne ini li se trenutak svjetlijim, budunost utjenijom, ivot milijim!
(1916.)
Slikar
Slikar po imenu Albert u mladim danima svojim slikama nije uspijevao postii
uspjeh i djelovanje za kakvim je udio. Povukao se zakljuivi daje sam sebi
dovoljan. Godinama je pokuavao. No pokazivalo se sve vie i vie da nije sam
sebi dovoljan. Sjedio je i slikao nekoga junaka, a tijekom slikanja padala mu
na um misao: "Je li zapravo nuno to to ini? Moraju li zapravo te slike
doista biti naslikane? Ne bi li tebi i svima drugima bilo jednako dobro kada
bi ti samo etao ili pio vino? ini li svojim slikanjem za sebe i neto
drugo, osim to se time malo oma-mi, malo se zaboravi, malo si vrijeme
prikrati?"
Te misli nisu pogodovale radu. S vremenom, Albertovo je slikanje skoro posve
prestalo. Odlazio je u etnje, pio vino, itao knjige, putovao. No ni tada
nije bio zadovoljan.
esto je morao razmiljati o tome s kojim se eljama i nadama neko poeo
baviti slikarstvom. Sjeao se: osjeao je i elio da izmeu njega i svijeta
nastane lijep, snaan odnos i strujanje, da izmeu njega i svijeta bez
prestanka titra i potiho muzicira neka snaga i srdanost. Svojim junacima i
herojskim krajobrazima elio je izraziti i zadovoljiti svoju nutrinu da bi mu
se izvana, kroz ocjenu i zahvalu promatraa njegovih slika, ona ponovno
ivahna, zahvalna vratila i blistala.
Ali to nije pronaao. To je bio san, a i sanje s vremenom oslabio i
izblijedio. Sada kada je Albert lutao svijetom ili samovao na zabitnim
kartonima, kino nebo s panjacima, vrtnu ogradu, klupu u umi, seosku cestu,
takoer ljude i ivotinje i stvari koje nikada nije vidio, moda junake ili
anele, no oni su bili i ivjeli poput zida i ume.
Kada se ponovno vratio ljudima, proirio se glas da ponovno slika. Smatrali su
ga prilino ludim, no bili su znatieljni vidjeti njegove slike. Nije ih elio
nikomu pokazati. No, nisu mu davali mira, gnjavili su ga i silili. Onda je
jednom poznaniku dao klju od svoje sobe, ali je otputovao ne elei biti tamo
dok drugi gledaju njegove slike.
Ljudi dooe i nadignue opu graju i viku da su otkrili stranoga genija,
udaka dodue, ali udaka po milosti Bojoj, i kako ve glase svi ti izrazi
strunjaka i govornika.
Slikar Albert u meuvremenu je odsjeo u nekom selu, unajmio sobu kod seljaka i
rairio svoje boje i kistove. 1 ponovno je
174
sretan hodao dolom i brijegom, a zatim na slike prenosio doivljaje i osjete.
A onda je iz novina saznao da su kod kue svi vidjeli njegove slike. U
gostionici uz au vina itao je dug, lijep lanak u novinama iz glavnoga
grada. Iznad lanka masnim je slovima bilo otisnuto njegovo ime i posvuda su
se iz stupaca cijedile masne rijei pohvale. No to je dalje itao, sve vie
se udio.
"Kako predivno svijetli na toj slici s modrom damom uta boja pozadine - to je
nov, nevieno smion i oaravaju sklad!" "udesna je i plastinost izraza u
mrtvoj prirodi s ruama. -A tek niz autoportreta! Usuujemo ih se staviti uz
bok najboljim remek-djelima umjetnosti psiholokoga portreta."
Neobino, neobino! Nije se mogao sjetiti daje ikada naslikao mrtvu prirodu s
ruama, niti modru damu, i nikada nije, koliko mu je bilo poznato, naslikao
svoj portret. Nasuprot tomu, nigdje se nije spominjala ni glinena obala ni
aneli, niti kino nebo i druge tako mu drage slike.
Albert je otputovao natrag u svoj grad. U putnoj odjei otiao je u svoj stan
iz kojega su ljudi ulazili i izlazili. Na vratima je sjedio ovjek i Albert
morae kupiti ulaznicu da bi mogao ui. Tu su bile njegove slike, dobro mu
poznate. No netko je uz njih objesio papirie na kojima su pisale svakakve
stvari o kojima Albert nita nije znao. "Autoportret" stajalo je uz nekoliko
slika, i drugi naslovi. Neko je vrijeme stajao zamiljen ispred slika i
njihovih nepoznatih imena. Vidio je da ih se moe nazvati i sasvim drukije
negoli je on to uinio. Vidio je daje naslikavi vrtnu ogradu ispripovjedio
neto to se drugima uinilo oblakom, a provalije njegova krevita krajobraza
drugim su ljudima mogle predstavljati i ljudsko lice.
Na posljetku, to i nije bilo tako bitno. Albert je ipak radije odluio tiho se
udaljiti i otputovati i nikada se vie ne vratiti u taj grad. Naslikao je jo
mnogo slika i dao im jo mnoga imena i bio sretan, ali ih nikomu nije
pokazivao.
(1918.)
175
Glasovi i svetac
Noas sam vrlo intenzivno sanjao, a da se ipak niega jasno ne sjeam. Samo
jo znam da su se doivljaji i misli u tim snovima kretali u dva smjera: jedni
posve zaokupljeni i ispunjeni svakojakim patnjama koje sam pretrpio - drugi
puni enje i nastojanja da tim patnjama ovladam savrenim razumom, sveto-u.
I tako su, izmeu bijede i samoosvjetenja, izmeujada i usrdna nastojanja,
moje misli, elje i fantazije, sve do bolnoga umora udarale o strme zidove
povremeno se pretvarajui u polumrane tjelesne osjeaje: neobino tono
opisana, krajnje diferencirana stanja alosti, patnje, dubokoga umora
prikazivale su se utilno u slikama i odjecima, dok je istodobno u nekom
drugom sloju due poelo strujati vie duhovne energije: upozorenje na
strpljivost, borbu, nastavak puta koji nema kraja. Uzdahu ovdje odgovara
ja sam bio svetac, mislio njegove misli i utio njegove osjeaje; a napola ga
vidjeli kao drugu osobu, od mene odvojenu, no koju prozirem i u dubini due
poznam. Bilo je kao da ga vidim, i bilo je kao o njemu sluam ili itam. Bilo
je kao da sam sebi priam o tom svecu, a istodobno kao da mi on o sebi pria
ili kao da ispred mene ivi ivot koji ja osjeam kao svoj vlastiti.
179
Taj svetac - svejedno je li on bio ja ili tko drugi - taj je svetac doivio
veliku patnju, no to ne mogu opisati kao da se zbilo nekom drugom, a ne meni
samom, jer sam sam ju doivio i osjetio. Osjeao sam: ono najdrae bilo mi je
uzeto, moja su djeca umrla ili su mi pred oima umirala. No to nisu bila samo
moja vlastita, stvarna djeca, sa svojim oima i elima, svojim ruicama i
glasovima - bila su, osim njih, i moja duhovna djeca i posjedi koje sam gledao
kako umiru i od mene odlaze, bile su to moje sasvim vlastite, najosobnije i
najdrae misli i pjesme, bila je to moja umjetnost, moje miljenje, moj vid i
ivot. Vie od toga i nije mi se moglo uzeti. Neto tee i okrutnije nisam
mogao doivjeti, ve da mi zgasnu ove drage oi i vie me ne poznaju, da te
drage usne vie ne diu.
To sam doivio ja - ili onaj svetac. Sklopio je oi i smijeio se, a u njegovu
smijeku bila je sva patnja koja se uope zamisliti moe, bilo je priznanje
svekolike slabosti, ljubavi, ranjivosti.
No bilo je lijepo i tiho, i taj slabani smijeak boli ostao je nepromijenjen
i lijep na njegovu licu. Tako izgleda drvo kada ga na jesenjem suncu napusti
posljednje zlatno lie. Tako izgleda zemlja kada led ili vatra progutaju njen
dosadanji ivot. Bila je bol, bila je patnja, najdublja patnja - no nije bilo
opiranja, nije bilo prigovora. Bila je suglasnost, predaja, sluanje,
upuenost i elja za suradnjom. Svetac je prinosio rtvu hvalei ju. Patio je,
smijeio se. Nije se snaio, a ipak je ostao na ivotu, jer bio je besmrtan.
Uzimao je radost i ljubav i davao ih, vraao - ali ne nekomu neznancu, ve
sudbini, svojoj vlastitoj. Kao to misao tone u sjeanju i pokret u spokoju,
tako su svecu potonula i iezla njegova djeca i svi posjedi njegove ljubavi,
potonula bolno - ali ne izgubljena, ve utonula u vlastitu nutrinu. Bila su
nestala, ali ne ubijena. Bila su preobraena, ali ne unitena. Vratila su se u
nutrinu, u nutrinu svijeta i nutrinu patnika. Bila su ivot i postala
prispodobe kao to sve jest prispodoba i u boli se gasi da bi kao nova
prispodoba odjenulo neko drugo ruho.
(1918.)
180
Zaviaj
Izmeu Bremena i Napulja, izmeu Bea i Singapura vidio sam mnogo lijepih
gradova, gradove na moru i gradove visoko u gorju, a kao hodoasnik na mnogim
sam zdencima gutljaj popio koji mi se poslije pretvorio u slatki otrov enje
za domom.
No od svih gradova koje znam najljepi je Calw na rijeci Nagold, taj maleni,
stari, vapski gradi u Schwarzwaldu. Sad kada zgodimice ponovno svratim u
Calw, polako krenem od kolodvora nadolje, pokraj katolike crkve, kraj Orla i
umskoga roga i Biskupskom ulicom uz Nagold sve do Vinske staze ili do
Briihla, zatim preko rijeke i donjom Konom ulicom, pa jednom od onih strmih
poprenih uliica to vode gore do trnice, zatim kroz predvorje vijenice,
pokraj dvaju monih starih zdenaca, bacim pogled i gore prema starim zgradama
Latinske kole, osluhnem u gostioniarevu vrtu kokodakanje njegovih kokoi,
udarim opet nadolje, pokraj Jelena i Konjia, a onda dugo ostanem stajati na
mostu. To mi je najdrae mjesto u gradiu, katedralni trg u Firenci naspram
njega nita mi nije.
I kad sada s toga lijepoga kamenog mosta pogledam niz rijeku, gore i dolje,
vidim kue za koje ne znam tko u njima stanuje. A kada iz neke od tih kua
proviri lijepa djevojka (kakvih je u Calwu oduvijek bilo), ne znam joj ime.
No prije trideset godina, iza svih tih brojnih prozora nije sjedila nijedna
djevojka i nijedan mukarac, nijedna starica, nijedan pas i maka koju nisam
poznavao. Preko mosta ne bi prola kola niti prokasao konj za kog nisam znao
komu pripada. 1 tako sam poznavao sve, mnogobrojne kolarce, njihove igre i
podrugljive nadimke, pekarnice i njihove proizvode, mesare i njihove pse,
stabla i hruteve i ptice i gnijezda na njima, i sorte ogrozda u vrtovima.
Zbog toga grad Calw posjeduje tu neobinu ljepotu. Ne moram ju opisivati, to
se nalazi u skoro svim mojim knjigama. Nikada ih ne bih imao potrebu napisati
da sam ostao u lijepome Calwu. Nije mi bilo sueno.
No kad sada (kao to se sve do rata dogaalo jednom u nekoliko godina) na
etvrt sata zasjednem na ogradi mosta preko koje sam kao djeak tisuu puta
sputao strunu za pecanje, duboko u
181
sebi osjetim udesno ganue kako mije lijep i neobian bio taj doivljaj:
neko sam imao zaviaj! Jednom sam u nekom malenom mjestu na Zemlji poznavao
sve kue i njihove prozore i sve ljude iza njih! Neko sam bio vezan za
odreeno mjesto na toj Zemlji, kao stoje stablo korijenjem i ivotom vezano za
svoje mjesto.
Da sam stablo, jo bih tamo stajao. Ovako, meutim, ne mogu poeljeti da
obnovim prolost. inim to katkada u svojim snovima i djelima ne hotei to
initi u zbilji.
Sada me gdjekad obuzme nostalgija za Calwom. No kada bih tamo stanovao,
svakoga bih sata danju i nou eznuo za onim lijepim starim vremenom od prije
trideset godina koje je davno proteklo ispod lukova staroga mosta. To ne bi
bilo dobro. Zbog koraka koje smo uinili i smrti kojima smo umrli ne trebamo
aliti.
Trebamo samo povremeno svrnuti tamo pogled, proetati Konom ulicom, na etvrt
sata zastati na mostu, pa makar samo u snu, a ni tada preesto.
(1918.)
ena na balkonu
Kada sam nedavno za velikih vruina putovao okolicom Milana, iznova sam se
toga sjetio. Proteklo je otada nekoliko godina.
Bilo je to kasnoga ljeta 1911. Po uarenoj vruini onoga vrelog ljeta vozio
sam se pokraj mnogih presuenih rijenih korita, ugnjavljen vruinom, ali ne i
rijekom putnika koja obino preplavi te krajeve. Na poljima nije bilo ni ive
due, kolodvori su bili zamrli. No u mome je vlaku sjedio jedan postariji
gospodin iz sjeverne Njemake kojega sam unatrag dva dana stalno negdje
susretao. Putovao je prvim razredom, ja treim, ali smo se stalno sretali u
vagon-restoranu i na drugim mjestima i svidjela mi se njegova trijezno
pametna, poneto una konverzacija. Moglo mu je tada biti godina kao meni
sada, i uz njega sam se sam sebi doimao poput djeaka.
182
Milano je bio opustio; na kolodvoru nije bilo buke, na ulicama nikoga, jedva
da vidi pokoju koiju. Iza pranjavih aluzina, u kouljama kratkih rukava
kretali su se ljudi kao polagane sjene.
Stari gospodin kojega sam prije dva sata ponovno sreo u vagon-restoranu,
takoer je siao s vlaka, a hotelski mu je posluitelj preuzeo prtljagu.
Gospodin mije u odlasku ovla kimnuo glavom, doviknuo "dovienja!" i nestao u
jednom od elegantnih hotela u kompleksu, dok sam ja sjeo na tramvaj i potraio
staro konaite koje sam posjeivao od svoga prvoga putovanja po Italiji.
Ulica je bila izumrla, a ispred moje malene zadimljene gostionice nije bilo
drugoga ovjeka doli staroga dronjavog bijednika koji je pogrbljen i zlovoljan
u bijeloj debeloj ulinoj praini tapiem eprkao opuke. Padrone moga
konaita nije se pojavio, ve me do sobe odveo sluga, i tamo sam se svukao,
oprao i cijelo poslijepodne proveo iza sputenih aluzina u koulji itajui
knjigu i pijuckajui limunadu. No naveer, premda se jedva malo ohladilo,
"Dobra veer", ree netko pokraj mene: preda mnom je stajao stari gospodin
kojega sam ve toliko puta sreo. Nosio je svijetlo ljetno odijelo i puio
lijepu, solidnu, uvoznu cigaru, govorio svojim hladno bistrim sjevernjaki
obojenim njemakim, a ja sam se iskreno radovao to ga imam uza se. Sjeo je
kraj mene i naruio limunadu, ja bocu rebbiola. Ubrzo smo se raspriali. Sve
to sam doivio i o emu sam mislio taj je stari pametni gospodin takoer
doivio i o tome razmiljao, samo pametnije, staloenije i odreenije.
"Sigurno ste u Italiji ve imali i neku ljubavnu pustolovinu", rekao je
dobronamjerno. "Ona je dio ovoga."
Rekao sam polako i sanjarski: "Pa da ..."
A on se ponovno nasmijei govorei: "Zar ne? Na alost, uvijek je isto. Za
ovih lijepih veeri ovjek hoda iza mladih Talijanki i u svaku bi se mogao
zaljubiti, a posrei li se koji put, pa ju ovjek dobije u naruje, najednom
vidi da je jedna od onih to hoe novac. Da, teta."
Snudeno sam utio. Taj ovjek nije bio prijatelj iluzija. Pio sam dobro vino
i pogledavao preko veernjega trga i tada nasuprot meni na gornjem katu hotela
ugledah enu kako izlazi na uzak balkon, visoka, u bijelom, blijeda lica i
tamne kose, od sumraka ve napola nejasna. Izala je kratko zakoraknuvi i
obje ruke poloila na eljeznu ogradu kretnjom toliko velikodunom i
plemenitom da me prikovala.
"Je li vino dobro?" ljubazno upita stari gospodin. Od srca ga preporuivi,
naruim mu au vina. Kuao je gutljaj i pohvalio pie, i dok sam mu dotakao
au primijetih da i on pogledava prema eni na balkonu. No nita nije rekao,
pa smo neko vrijeme samo sjedili zavaljeni u stolce i gledali navie gdje je
usamljena vitka figura u bijelome stajala u sve debljem mraku.
185
"I ona je posve sama", rekao je stari gospodin. Nita ne odgovorili. Obojica
smo pogledavali prema gore povremeno ot-pijajui gutljaj dobroga vina.
"Da," ponovno otpoe, "trebalo bi otii gore i malo se potruditi oko gospoe,
zar ne? Zgodnomu mladiu moralo bi biti posve normalno da mlada lijepa dama
nije voljna cijele veeri stajati sama na balkonu na treem katu i promatrati
kako se dolje plee."
Popio sam au vina. Boca je bila prazna. Naruio sam jo jednu pa nam
natoio. Spustila se no i trg se smirivao, stolovi ispred kafia bili su jo
popunjeni, ali su vani plesali tek rijetki parovi. Gore na balkonu jo uvijek
je, bijela i usamljena, stajala nepoznata ena.
Stari je gospodin polagano ispio au. "Vino je doista dobro", rekao je svojim
jasnim jezikom koji je svakoj, i najmanjoj istini davao posljednju pomast i
potvrdu. Poeo sam ga mrziti, tog starog kibica.
Tad mi on iznenada spusti ruku na rame, onim besramno dobrohotnim nainom
kojim se stari ljudi osveuju mladima jer sami vie nisu mladi.
"Poao bih kui", rekao je. "Vjerojatno je ve dovoljno svjee za spavanje."
"Je", rekao sam nita ne mislei.
"Sigurno. A vi ete vjerojatno jo malo ostati sjediti, pijuckati vino i
motriti na balkon, zar ne? Sretno! ena dobro izgleda, to je sigurno istina. No, znate, dragi prijatelju, dosta sam star, a unato tomu mogu izvrsno
spavati. Nije uvijek bilo tako. Kada sam bio mlai, bio sam isti kao vi.
Vidite, veeras sam vas promatrao i moram rei da ste me fantastino
podsjetili na moju vlastitu mladost. Ni vi ni ja ne spadamo meu one mukarce
koji trae pustolovine i osvajaju ene. Mi smo od onih koji pogledavaju prema
balkonima sjedei dolje sami, pijui vino. Moda jo niste sami toga sasvim
svjesni. No vjerujte mi, to se vie nee promijeniti, esto sam to promatrao.
U najranijoj mladosti ovjek bi jo mogao uiniti neto protiv toga, odgojem,
kada bismo imali odgajatelje koji bi nas doista eljeli odgajati da budemo
sretni. Poslije ovjek ostane onakav kakav jest, a vi ete i
186
i
sutra i ubudue pred drugim balkonima sjediti isto kao danas pred ovim ovdje.
I sa mnom je tako bilo. Dok jo bijah mlad, vjerovao sam da moja bojaljivost
potjee od moga siromatva. No, obogatio sam se, a nita se nije promijenilo.
- Idem sada, laku no!"
I otiao je, prokletnik. Deset sam ga puta htio prekinuti i zamoliti da me
potedi svoje mudrosti, ali nisam uspijevao, bio sam kao paraliziran i
zaaran. Neastivi! Pozvao sam konobara. Stari je gospodin tono platio svojih
par oldi za limunadu, a dvije boce vina prepustio je mojoj brizi.
Kada sam ustao, pogled mije i protiv volje jo jednom svratio na balkon. Malen
i beznaajan visio je na tamnome proelju. ene vie nije bilo.
(1913.)
Proljetna etnja
Sad ponovno sitne, svijetle suze lee na smolastim pupoljcima lia, a prva
paunad na suncu iri i skuplja svoje barunasto ruho, djeaci se igraju
zvrkovima i kamenim kuglama. Veliki je tjedan, pun i prepun zvukova, bremenit
uspomenama na jarke boje pisanica, na Isusa u vrtu Gethsemani, Isusa na
Golgoti, na muku po Mateju, na prva ushienja, prve ljubavi, prve mladalake
melankolije. umarice se njiu u mahovini, abljaci se sjaje uz rubove
livadskih potoka.
Samotan putnik, ne razlikujem izmeu nagona i prisila svoje nutrine i koncerta
toga rasta koji me tisuama glasova izvana okruuje. Dolazim iz grada, nakon
vrlo dugoga vremena ponovno sam bio meu ljudima, sjedio u vlaku, gledao slike
i skulpture i sluao predivne nove pjesme Othmara Schoecka. Sada mi veseo
povjetarac licem lahori kao to meko zapuhuje zanjihane umarice, i u meni
kovitla rojeve uspomena poput vrtloga praine, a iz uzburkane mi krvi do
svijesti dopire opomena na bol i prolaznost. Kamene na putu, jai si od mene!
Stablo na livadi, nadivjet e me, a moda ak i ti, maleni grme malina, a
moda ak i ona njenoruiasta umarica.
187
Na trenutak osjeam, dublje no ikada, prolaznost svoga oblija i osjeam
privlanost preobrazbe, u kamen, u zemlju, u grm malina, u korijen stabla.
Moja se e grevito hvata znakova prolaznosti, zemlje i vode i uvela lia.
Sutra, prekosutra, uskoro, uskoro u biti ti, bit u lie, zemlja, korijen,
vie neu pisati rijei na papiru, vie neu mirisati predivni eboj, neu
vie u depu nositi raun od zubara, vie me nee opasni inovnici muiti
domovnicom, plovit u kao oblak u plavetnilu, tei kao val u potoku, pupati
kao list na grmu, utonuo u zaborav, u tisuu puta uenu mijenu.
Jo deset i jo sto puta ti e me iznova uhvatiti, opiniti i zatoiti, ti
svijetu rijei, svijetu miljenja, ljudi, svijetu uveana zadovoljstva i
grozniava straha. Tisuu puta oduevit e me i uplaiti, pjesmama pjevanim
uz glasovir, novinama, telegramima, vijestima o smrti, obrascima za prijavu i
svim svojim dran-gulijama, ti svijetu pun zadovoljstva i straha, ljupka opero
puna melodijskoga besmisla! Ali nikada, dao Bog, neu te posve izgubiti,
molitvo prolaznosti, pasionska glazbo mijene, spremnosti za umiranje, voljo za
ponovno roenje. Uvijek e se Uskrs ponovno vraati, zadovoljstvo se uvijek
iznova pretvarati u strah, strah u spasenje, bez tuge e me pjesma prolaznosti
pratiti na mojim putima, puna privole, puna spremnosti, puna nade.
(1920.)
Crkve i kapele Ticina
Jedno od uda juga koja protestantskoga sjevernjaka doekuju u krajevima juno
od Alpa, jest i katolianstvo. Ne mogu zaboraviti kako je na mom prvom
mladalakom putu po Italiji to djelovalo na mene, sina iz stroge protestantske
obitelji, kako sam zauen i oaran promatrao to posve normalno i naivno
obitavanje jednoga naroda u njegovim hramovima, njegovoj religiji, tu stoernu
vrlo lijepo pleu, pune su sree, nisu vie sputane dubokom djejom
ozbiljnou kao one dvije manje jo neosloboene, a niti su tate kao dva
mladia. Njima dvjema, Mariji i Luigini, najbolje pristaje mili, njeni zvuk
puhaa, vesela glazba bogata ukrasima i skokovima. Iznad glava im plee zeleni
umski suton, na elima im malen odsjaj svjetla iz predvorja, a noge koraaju
vrsto, sitno i gipko.
Tako je to, tamo dolje; iza crnih oblaka od bukovih stabala jo tee
svjetlost, tamo tee glazba, tamo pleu mladi ljudi, a drugi stoje naslonjeni
na stup predvorja, gledaju ih, hvale, kimaju glavom, smiju se. No ovdje u
mraku sjedimo mi, mi drugi, mi stranci i umjetnici, na nekom drugom svjetlu,
nekom drugom zraku, oplahnuti nekom drugom glazbom. Nas ushiuju i
oduevljavaju stvari koje oni tamo ne vide: sjena lista na kamenu,
izblijedjela modra boja na bluzi etelice. Mi zavidimo i eznemo za stvarima
koje su onima prijeko bezvrijedne i posve obine. Oni pak u nas vide neobine
stvari i navade na kojima nam takoer zavide, a koje su nama odavno dojadile.
Moemo, ako hoemo, otii k onima prijeko; nije nam zabranjeno s njima se
pomijeati, sjediti uz njihovu glazbu, s njima zaplesati. No mi ostajemo ipak
u mraku ispod starih platana, sluamo melodije trojice puhaa, promatramo
ljupku svjetlost to gasne na svijetlim licima, oslukujemo Marijinu crvenu
halju kako umi i bori se u tami to sve vie pada, i zahvalno udiemo arobni
dah sumraka i blaeni mir malenoga seoskoga svijeta ija igra dotie samo nae
oko, ija nevolja nije naa, ija nam srea ne pripada.
Toimo ruiasto vino u modre glinene kupice dok se dolje rasplesani likovi
sve vie pretvaraju u sjene. Nestaje i crvena
194
Manjina oprava stapajui se s tamom. A svijetla, poput cvijea blijeda lica
gasnu i tonu. Samo topla crvena svjetlost u predvorju die jae, i mi odlazimo
prije negoli i ona istee.
(oko 1921.)
Biljeka s putovanja
Travanjsko je vrijeme, u odrazu mokrih ulica na trenutak zasja plavetnilo i
sunce, a kada vjetar naas zastane, posvuda pjevaju kosovi.
U malenom sam gradiu Jure koji se naslanja na planinski lanac sivih stijena i
gleda preko beskrajna arena prostranstva prema dalekim Alpama.
Sino sam stigao ovamo odazvavi se pozivu da omanjem drutvu ovdanjih
ljubitelja umjetnosti itam svoje pjesme. Ponovno su mi se, kao skoro svaki
put pri takvim pothvatima, neobino mijeali osjeaji, bio sam pomalo potiten
i pomalo tuan, a u pozadini tih osjeaja stajalo je pitanje: "Koja je svrha
tvoje dananje aktivnosti? Ima li tvoje itanje pjesama ikakva smisla? Jesi li
doputovao ovamo doista samo zato da bi naveer tijekom jednoga sata zabavljao
nekolicinu ljudi? A sam tvoj pjesniki rad - ima li smisla? Je li to neto
drugo osim prolazne zabave, za tebe i za itatelje?"
Ipak sam sino u maloj dvorani odrao svoju veer poezije trudei se dati joj
neki smisao, pa stoga ni ovaj puta nisam mario ni za svoju poeziju ni za
zabavu sluatelja, ve sam se posve usredotoio na predodbu: "Moda u ovoj
dvorani sjedi neki ovjek, moda ak i dva, i tomu je ovjeku sueno da u ovom
veernjem satu bude ranjen ili ga sudbina opomene jednom jedinom rijeju koja
za njega biva opomenom i upozorenjem, koja za njega vie nije zabava,
knjievnost i stvar obrazovanja, ve neposredno zalazi u njega, stvara mu boli
i radosti i na trenutak donosi novi poticaj nastanku i borbi njegove due."
Tako sam razmiljao itajui svoje pjesme, ne kao da su to pjesme i moje
djelo, ve kao da su udice koje zabacujem da bih namamio ljude. I dok sam
napeto i sveano iitavao pjesme, naglaavajui u njima samo ono duhovno i
opominjue, u menije smijeei se
195
sjedio dvojnik i sve to promatrao s pomalo poruge, pomalo suosjeanja,
ljubazno strpljiv. 1 tako je veer dobro prola; jer sve uspijeva, sve je
mogue, sve ima smisla kada je dvojnik u nama nazoan i kada gleda. No ipak je
u meni preostao i dio potiteno-sti i tuge, potreba za opravdanjem mojih
postupaka i moga ivota, tajanstvena praznina. Do kasno u no sjedio sam s
nekolicinom mladih ljudi kod svoga domaina, pokuavao u razgovorima dobaciti
koju rije, osjeao s odreenom tugom i ironijom da nitko od nazonih veeras
od mene nije dobio nita drugo osim prolazne zabave, a onda sam uutio,
oprostio se i poao u postelju, ali sam vrlo malo spavao.
No danas, ovoga udljivoga travanjskog prijepodneva, ostao mi je nakon doruka
jo sat vremena za etnju gradom. Poao sam zajedno s mjesnim upnikom s kojim
sam se juer donekle sprijateljio, a kada smo se pribliili kolodvoru s kojega
je za pola sata polazio moj vlak, on mi sa aljenjem ree da me ne moe dalje
pratiti jer da mora obaviti pogreb. Upitao sam tko je pokojnik, a upnik ree
da na ukopu nee biti nikoga osim pogrebnika i andara, jer da je pokojnik
nepoznata skitnica koju su juer pronali mrtvu na obali rijeke, napola u
vodi, s malom prostrijel-nom ranom na glavi i malim revolverskim zrnom u
mozgu; i da mu do sada nisu uspjeli saznati ni imena ni podrijetla.
Sada sam najednom znao da nisam posve uzaludno doputovao ovamo sa svojim
pjesmama u putnoj torbi. Zapala me dunost koja mi je istog trena ogrijala
srce i uskoro sam poao sa upnikom na groblje na kojem smo se, gacajui po
vlanoj, blatnoj zemlji uspeli do mokrog, svjee iskopanog groba. Posljednji
grob do njega, onaj od juer, bio je prekriven visoko naslaganim vijencima iz
kojih su, vlane i mlohave, visjele bijele vrpce sa zlatnim slovima. Od
andara sam saznao sve to je znao o pokojniku, ak je iz svoje grube kone
lisnice izvadio i malo, smijeno lagano revolversko zrno i ja sam ga dotaknuo.
Zatim smo koveg s bezimenim spustili u raku, od mene je dobio zelenu
granicu, koju sam bio otkinuo s grobljanske ivice, a od upnika psalam,
Oena i sveano "Spomeni se, ovjee, da si prah i da e se u prah
pretvoriti." Nisam uope sumnjao da smo tu pokopali jednoga od mojih drugova putnika namjernika - jednoga od onih bez domovine i graanstva prema kojima
sam cijeloga ivota
196
gajio neku vrstu ljubavi i razumijevanja i koji su mi bliskiji od
besprijekornih starosjedilaca. Smijekom sam svome bratu poslao pozdrav u
vlanu raku, blagoslovio ga i sluao upnika kako milo i srdano izgovara
psalam dok mu oko gole glave vihore snjene pahulje. Oprostio sam se od
ukopnika, od andara, od groba i pohitao prema kolodvoru, stigao na vlak i
otputovao, zadovoljan svojim putovanjem, s nekoliko stihova psalma u glavi i
uvjeren da e jednom i na mome grobu netko stajati i smijeiti se i za mnom
spustiti zelenu granicu.
(1922.)
Egzotina umjetnost
Od kraja sedamnaestoga stoljea kineska je umjetnost, napose porculan i
vezovi, poela stizati u Francusku, tamo je brzo djelovala, pa su je europska
umjetnost i moda osamnaestoga stoljea preradile u obliku razigranih
"chinoiseries". Negdje sredinom devetnaestoga stoljea ovamo je stigao, ovaj
put iz Japana, nov val istonoazijske umjetnosti, takoer preko Pariza odakle
je i djelovao. Oba puta bili su to proizvodi kasne, ve izvjetae-ne
klasicistike umjetnosti, bio je to upravo onaj dio egzotike koji je zbog
europske udaljenosti od prirode i stanovitoga zamora morao djelovati najmanje
zaudno. Poznata je ona vrlo zamjetna sposobnost prilagodbe impresionizma
japanskom drvorezu i kliiranju. Ostala umjetnost egzotinih zemalja za Europu
nije postojala, barem ne kao umjetnost, u najboljem sluaju kao etnografski
specijalitet.
U meuvremenu, u posljednjih deset godina i to krajnje ubrzano, egzotina je
umjetnost u Europi poela djelovati. Tek to je splasnulo zanimanje umjetnika
spada i to da se vrlo privreno vezujem uza stvari koje sam neko vrijeme
posjedovao, i svaki mije puta nelagodno, pa ak i bolno kada se moram rastati
od nekog dugo noenog odijela ili eira ili tapa ili pak od stana u kojem
sam dugo proboravio, a da i ne spominjem neke jo tee rastanke i oprotaje.
No taj je noi pripadao vrlo rijetkim predmetima koji su do sada preivjeli
sve promjene u mom ivotu i desetljeima me pratili kroza sve mijene. Dodue,
ja posjedujemjo neke svete sitnice iz davne prolosti, majin prsten, oev
sat, nekoliko fotografija i uspomena iz svoga ranog djetinjstva, no sve su te
stvari zapravo mrtve, one su muzej, lee u ormaru i jedva da ih jednom
godinje pogledam. Ali noi je godinama bio gotovo svakodnevno rabljen
predmet, tisuama puta spustio sam ga u dep, izvadio, koristio za posao i
igrariju, u prijanjim ga vremenima vie puta izgubio i ponovno naao. Bio mi
je drag taj noi i valjda je zavrijedio ovu tubalicu.
199
To nije bio obian perorez kakvih sam u ivotu napretek imao i potroio. Bio
je vrtni noi s jednom jedinom, vrlo jakom otricom zakrivljenom u obliku
polumjeseca, u vrstom, glatkom drvenom drku. Nije to bio predmet luksuza i
igrarije, ve ozbiljno, solidno oruje, pouzdano orue prastarog, prokuanog
oblika. Ti oblici potjeu iz iskustava pradjedova, unatrag stotina i tisua
godina, i esto dugo odolijevaju navali industrije s njezinom ambicijom da
prokuane oblike zamijeni nekim nepotvrenim, novim, besmislenim i neozbiljnim
oblicima, jer industrija svoju opstojnost gradi na tome da suvremeni ovjek
vie ne voli predmete s kojima radi i s kojima se igra, ve da ih lako i esto
mijenja. Kada bi, kao u starim vremenima, svatko u svom ivotu jedan jedini
puta kupio vrst, dobar, plemenit no i briljivo ga uvao do kraja ivota,
to bi bilo s tvornicama noeva? Ne, danas ljudi svaki as mijenjaju no i
vilicu, gumb za manetu, eir, tap za hodanje i kiobran, industrija je
uspjela sve te predmete podrediti modi, a od modnih oblika, proraunatih za
jednu sezonu, ne moe se traiti da posjeduju ljepotu, ivahnost i ispravnost
onih prastarih, prokuanih, pravih oblika.
Jo se dobro sjeam dana kada sam doao u posjed svoga lijepoga srpolikog
vrtnog noia. Bio sam tada na vrhuncu, u svakom pogledu, a tako sam se i
osjeao. Bio sam netom oenjen, bio sam pobjegao iz grada i zatoenitva
neprivlanog posla i sada sam sjedio, neovisan i samo sebi odgovoran, u
lijepom selu na Bodenskome jezeru, imao uspjeha s knjigama koje sam pisao i
smatrao ih vrlo dobrima, imao sam na jezeru amac na vesla, ena je ekala
prvo dijete, pa sam se dao u velik pothvat ija me vanost cijeloga ispunjala:
gradnju vlastite kue i stvaranje vlastitog vrta. Zemljite je ve bilo
kupljeno i dimenzije iskolene, i hodajui parcelom katkada sam osjeao
ljepotu i dostojanstvo toga pothvata, inilo mi se da polaem kamen temeljac
za sva vremena i za sebe, svoju enu i djecu ovdje osnivam domovinu i
utoite. Nacrti kue bili su gotovi, a vrt je u mojoj predodbi polako
poprimao oblik sa irokom, dugom sredinjom stazom, zdencem, livadom s
kestenima.
U to vrijeme, moglo mi je biti kojih trideset godina, jednoga dana za mene je
parobrodom stigla teka poiljka, pa sam pomagao u njezinu izvlaenju s mosta
za iskrcaj robe. Dolazila je od
200
tvrtke za ureenje vrtova i sadravala sve same alatke za vrt: tihae,
lopate, grablje, budake, motike (meu kojima me osobito oduevila ona s
labuim vratom) i jo druge tomu sline stvari. Izmeu njih, briljivo umotani
u krpe, leali su manji i osjetljiviji predmeti koje sam radosno odmotavao i
razgledavao, a meu njima je bio i zakrivljeni noi koji sam istog trena
rasklopio i promotrio. Njegov sjajni novi elik svjetlucao mi je u oi, vrsto
i napeto skoila je stranja opruga, a poniklani okovi drka bljeskali. Tada
je to bio maleni privjesak, siuan dodatak mojoj opremi. Nisam ni mislio da
Veernji oblaci
Na istonome zidu moje dnevne i radne sobe uska su balkonska vrata koja od
svibnja do kasnoga rujna danju i nou stoje otvorena, a ispred njih malen je
kameni balkon irok jedan, dubok pola koraka. Taj balkon moj je najbolji
posjed. Zbog njega sam se ve prije vie godina odluio ovdje nastaniti, zbog
njega sam se nakon svih putovanja uvijek iznova s nekom zahvalnou vraao
ovamo u svoj stan u Ticinu. On je uvijek bio moj ponos i moje umijee lijepoga
stanovanja s birano lijepim, irokim pogledom kroz prozore; no tako lijep kao
ovdje jedva da je bio ikoji od mojih prijanjih pogleda. Premda kre otpada sa
zidova i tapete vise u dronjcima, premda nedostaju mnoge udobnosti -zbog ovog
pogleda ostajem tu stanovati. Ispred balkona strmo niz brijeg obruava se
stari rasadnik junih biljaka: tu su palme s debelim lepezastim kronjama,
kamelije, rododendroni, mimoze, judii22, izmeu njih nekoliko visokih tisa,
nad njima se uspele glicinije, a zatim uske, visee terase rua. Taj usnuli
stari vrt visi izmeu mene i svijeta, on ili nekoliko tihih jaruica obraslih
umom kestena ije vrhove odozgo gledam. Njihove mi kronje ume dan i no,
zaklanjaju me od svijeta, od kua i ljudi, buke i praine. Tako sam donekle
zaklonjen, premda se nisam posve udaljio od svijeta, niti to elim. Do naega
sela ipak vodi cesta, a njom svakoga dana stie potanski automobil donosei
mnoga nepotrebna pisma, pokojeg suvinog posjetitelja, a katkada i nekog
dobrodolog.
U satima kada ulazna vrata kue drim zatvorena, nikakav me poziv ne moe
stii. To su popodnevni sati, a vrlo esto i veernji. U to vrijeme kuni je
ulaz zakljuan, zvona nema, i kada onda sjednem na svoj patuljasti balkon s
mnogobrojnim vrtnim terasama ispod sebe, nitko mi ne moe smetati. Tada preko
vrta i umskoga klanca vidim Salvatore, iza njega Generoso, vidim svjetlucavi
jezerski rukavac Porlezza i visoke planine s onu stranu jezera Como koje sve
do ranoga ljeta u svojim usjecima jo uvaju snijeg.
22 Judi (Judino drvo), istonomediteransko drvo iz porodice leptirnjaa.
(prim. prev.)
215
Ponekad naveer dok sjedim i promatram veernje oblake kako ispred mene plove
u mojoj visini, gotovo sam zadovoljan. Gledam onaj dolje svijet i mislim: mogu
bez tebe. Nisam imao sree u tom svijetu, nisam se u njeg dobro uklapao, a on
mi je moju nesklonost netedimice uzvraao. Ali me nije ubio. Jo sam iv,
prkosno sam se odrao i mada nisam postao uspjean tvor-niar ili boksa ili
filmska zvijezda, ipak sam postao ono to sam si jo kao dvanaestogodinjak
uvrtio u glavu: pjesnik, a izmeu ostalog sam nauio da nam svijet, ako od
njega nita ne elimo i samo ga tiho i pozorno oima promatramo, tota moe
ponuditi o emu oni uspjeni i ljubimci svijeta nita ne znaju. Sposobnost
promatranja izvrsno je umijee, profinjeno, blagotvorno i nerijetko vrlo
zabavno.
To umijee svladao sam na veernjim oblacima. Uvijek kada naveer po obiaju
sjedim na malenom balkonu zaokupljaju me oblaci, jer moje visoko smjeteno
ptije gnijezdo gleda ravno u oblake. Za kinoga vremena, za bijesnih,
neobuzdanih oluja ovoga podneblja, oblaci mi se zavlae u sobu, vise u bijelosivim krpama na balkonskoj ogradi, puu oko mojih cipela pa zatim vani
vijugaju gore i dolje do zelenih, oroenih planinskih dolina koje pri svakoj
munji tako uplaeno bijesnu, do mrzloga, crnog jezera, a zatim navie u
blijede, upijajue nebeske visine. No za lijepoga vremena, kada jezero modro
svjetluca i ima ljubiaste veernje sjene, kada u udaljenim selima prozorska
stakla zlatom za-svijetle, a zapadni se rub planina ari kao od svjetlucava,
ruiasta dragoga kamena, tada su i oblaci vrlo areni i raspoloeni i tada
satima, bez nakane i cilja, igraju svoje djeje igre.
Neko sam, kao mladi, prema oblacima imao poboan i pomalo svean odnos.
Danas, kako starim, vie ih ne shvaam tako ozbiljno, no svejedno mi nisu
nita manje dragi. Oni su djeca, a djecu ozbiljno shvaaju samo njihovi
roditelji, nitko drugi. Djedovi i bake, starci, koji su ve i sami ponovno
zaokupljeni povratkom u djetinjstvo, djecu ne shvaaju ozbiljno kao ni sebe
same. Patos je lijepa stvar i on mladim ljudima esto vrlo dobro pristaje.
Starijim je ljudima primjereniji humor, smijeak, neshvaanje svega ozbiljno,
preobraavanje prirode u sliku, promatranje stvari kao da su asovite igre
veernjih oblaka.
216
Da ne bih zaboravio glavnu stvar zbog koje sam se latio pera u ruke: sino,
prvoga lijepoga, vlano-vedrog dana nakon kina vremena, ono to se dogaalo s
oblacima bilo je doista aavo. Jo do maloprije rastezali su se preko neba u
dugim redovima, visjeli u debelim naborima, lagano u sebe zamotani i zavreni
osvjeavajuim vjetrom, postupno se svi pretvarajui u duguljaste valjke koji
tiho u sebi vriju. I upravo dok je to jo trajalo, dok je jo cijelo nebo, ako
ga ve nije zahvatila otra, hladna zelena modrina vedre veeri, bilo sustav
vrpca i nabora, golemih zmija koje su se polako migoljile, polako tijelom
rasle i sve vie se zgunjavale - najednom, tek to sam na minutu pogledao u
stranu, cijelo je nebo u visini bilo slobodno i bljetavo svjee-vedro, a svi
se oblaci smanjili i postali beznaajni, pritisnuti uz obzor, gore bijeli i
zlatnouti s modrim trbusima, svi izdueni, oblika kao zrani brodovi i
kitovi, svi vrlo plastini, vrlo vrsto zbijeni i lijepo oblikovani. Upravo u
toj minuti posljednja je ruiasta rumen i zlatnouti sjaj naputao biserne
planinske vrhove, a cijela zemlja utrnula, samo se na nebu jo kratko sjajio
dan. Brodovi od oblaka, mada je puhao otar vjetar, leali su naizgled
nepomino i neodluno tik iznad gorskih grebena i u svoje sve hladnije boje
mijeali trunku rumene i bakarno smee nijanse, nosom okrenuti k vjetru, no
valjalo ih je dobro drati na oku da bi ih se iz minute u minutu moglo
prepoznavati, jer dok su se inili solidnima i tromima i jedva pominima,
njihovi su se oblici neprestano pretakali jedni oko drugih ijedni u druge.
Prijetvorno su izvodili svoje vragolije u predveerje, poput djeaka koji
stoje kraj kolske ograde i skinuvi kape pozdravljaju uitelja, a tek to se
on osvrnuo, vie ih nema, a iza ograde bruji smijeh.
U meuvremenu je jedan dui oblak preplivao preko drugih, lebdio (i on
naizgled nepomian i kao od kovine izliven) ruiast i usamljen na nebeskom
zelenilu, da bi se najednom sasvim za-ario, svijetao cinober, istodobno
poprimajui oaravajui oblik ribe i zaplivao, taj golemi, svijetlei zlatni
aran s malenom pla-viastom trbunom perajom, smijeei se i posve zadovoljan
usu-sret smrti, jer i posljednji su se tragovi svjetla gubili i mojoj zlatnoj
ribici nije vie ostala ni minuta ivota. I ve je od repa bivao smeiji i
crnji, od trbuha modriji, svijetli se cinober i boja zlata arila jo samo na
najgornjemu rubu njegova hrpta. Tada on
217
munjevito uvue rep, napuhne glavu da se sva zaobli i dok se ve gasio i gubio
svoj posljednji zlatni sjaj, zavrti se u kuglu i iz nje - kao da eli ispuhati
vlastitu duu - on ispue dvije niti sive oblane koprene, te stade puhati i
puui se rasplinjavati u sve tanje koprene, a zatim se izgubi, nestade.
Nikada nisam vidio tako aljivu vrstu samoubojstva. Ta se pristala zlatna
ribica sklupa u meduzu, ispue vlastitu duu, vlastitom snagom ispue
vlastitu supstancu, kroz jedna usta, kroz jedno drijelo, kroz jedan otvor, i
ispue sebe samu u nitavilo. Neko kada sam jo ivio dolje u svijetu i
shvaao se ozbiljno, tota sam doivio i vidio, tota teko razumljivo,
teko podnoljivo, meu inim i jedan svjetski rat - ali neto tako
zapanjujue, tako djetinje razigrano u svom ponaanju jo nikada nisam vidio u
nekog ovjeka, u nekoj naciji ili nekom parlamentu. A toga nije bilo malo to
sam negda, dok sam ga jo ozbiljno shvaao, vidio vani u svijetu.
Otila je zlatna ribica i moja je radost za danas minula. Unutra me je dodue
ekala lijepa knjiga, no bio bih radije jo koji sat plivao sa svojom zlatnom
ribicom.
(1926.)
Akvarel
Danas oko podneva vidio sam i predosjetio da e ovo biti veer za slikanje.
Nekoliko je dana bilo vjetrovito, naveer uvijek kristalno vedro, ujutro
oblano, a sada je pristigao taj meki, sivkasti zrak, taj blagi, sneni veo,
tako mi dobro poznat, a pred veer kada svjetlo bude ukoso padalo, bit e
predivno. Bilo je i drugih veeri za slikanje, i uvijek je bilo lijepo, ak i
kada je kiilo, ak za onih strahovito staklasto prozirnih fenovitih prijepodneva kada ste u selu udaljenom etiri sata mogli prebrajati prozore. No, dam
poput dananjega bili su neto drugo i posebno, tih dana ovjek ne da je
mogao, ve je morao slikati. Tada je svaka tokica crvene ili oker boje tako
zvuno provirivala iz zelenila, svaki stari trs sa svojom sjenom stajao je
tako zamiljeno, lijepo i u sebe zadubljeno, a jo i u najdubljoj sjeni
svakaje boja govorila jasno i snano.
218
i
U djetinjstvu sam poznavao takve dane tijekom praznika. Tada, dodue, nije
bila rije o slikanju, ve o pecanju. A za nudu, pecati se uvijek moglo. No,
bilo je dana s nekim vjetrom, nekim mirisom, nekom vlagom, nekom vrstom oblaka
i sjena, i tada sam ve ujutro tono i pouzdano znao da e danas popodne na
donjem mostiu biti rijene mrene, a naveer kod valjaonice da e gristi
grgei. Otada se svijet, kao i moj ivot, promijenio, a radost i sretna punina
takvog ribikog dana iz djeakoga doba postala je neto bajkovito i jo jedva
zamislivo. No, sam ovjek malo se mijenja i on eli imati bilo kakvu radost,
bilo kakvu igru, pa tako umjesto pecanja danas imam slikanje akvarela, i kada
predznaci vremena obeavaju lijep, dobar dan za slikanje, u svom vremenom
srcu ja ponovno outim daleku, tihu jeku onoga uitka iz djetinjstva, one
spremnosti i poduzetnosti, i sve u svemu, to mi budu dobri dani kakve u veem
broju oekujem od svakoga ljeta.
Izaao sam kasno poslijepodne, natovarivi na lea naprtnjau sa slikarskim
priborom, i nosei u ruci preklopnu stolicu zaputio se prema mjestu koje sam
jo oko podneva zamislio. To je strm obronak iznad naega sela, svojedobno
prekriven gustom kestenovom umom, no prologa ljeta posve raskren; na njemu
sam ve vie puta slikao izmeu jo pomalo mirisnih panjeva. Otuda se vidjela
istona strana sela, sve sami tamni, stari krovovi od drvenih cigala, uz njih
i nekoliko svijetlocrvenih, novih, labirint golih, neobukanih zidova, izmeu
njih posvuda stabla i vrtovi, tu i tamo suilo se na zraku neto bijelog ili
arenog rublja. S druge strane sela, veliki modri planinski lanci, jedan iza
drugoga, s ruiastim vrhovima i ljubiastim nizovima sjena, desno dolje
komadi jezera, a na drugoj strani nekoliko svijetlih, treperavih zaselaka.
Sada sam imao oko dva sata vremena dok se sunce lagano sputalo i svjetlo nad
krovovima i zidovima polako bivalo toplije, dublje, zlatnije. Prije nego sam
poeo crtati, na trenutak sam promotrio cijelu raznoliku dolinu sve dolje do
jezera, udaljena sela, prvi plan s panjevimajo svijetlim na rezu, iz kojih su
tjerali ve metar visoki, bujno zeleni boni izdanci, a izmeu, crvena suha
zemlja sa svjetlucavim kamenjem, s duboko urezanim vododerinama iz kinoga
razdoblja, a zatim pogledah nae selo, to
219
maleno, toplo gnijezdo od zidina, zabata, krovova u kojem mije svaka crta i
povrina tako dugo i dobro poznata, oblici koje sam desecima puta okom
prouavao, a potom olovkom crtao. Jedan velik krov, svojedobno tamnosme, koji
se treba slikati caput mortuumom, bio je svjee pokriven; bila je to
Giovannijeva kua sa irokom otvorenom loom ispod krova na kojoj su u jesen
visjeli zlatnouti klipovi kukuruza. Sada je on cijeli taj veliki krov dao
iznova pokriti! Prije nekoliko mjeseci umro mu je otac, najstariji mukarac u
selu, pa je sada stekao nasljedstvo, obogatio se i prihvatio posla te
popravlja i gradi, lii i boja. A dalje u pozadini, kuica maloga Cavadinija
svjee je oliena, barem s jedne strane. eli se oeniti, maleni momak, i
prema vrtu je izbio vrata.
Da, moraju postojati ljudi koji imaju kue i grade kue, koji se ene i na
svijet donose djecu, koji naveer pred svojim vratima sjede i pue, nedjeljom
odlaze u grotte i boaju, i koje se bira u opinsko vijee. Sve te kue i
kolibe pripadaju nekomu, netko ih je sagradio, netko u njima stanuje, jede i
spava i gleda kako djeca rastu, zarauje ili se zaduuje. A i svi ti mali
vrtovi i svako stablo i livada, svaki vinograd i lovorov grm i svaki djeli
kestenove ume nekomu pripada, prodaje se, nasljeuje, nekoga raduje, nekog
brine. U novu veliku kolsku zgradu odlaze mladi, tamo ue najnunije stvari,
ljeti imaju tri mjeseca praznika, a onda odvano i eljno kreu u ivot,
grade, ene se, rue zidove, sade drvee, zaduuju se, alju novu djecu u
kolu.
Ono to ti ljudi vide na svojim kuama i vrtovima, ja to ne vidim ili vidim
samo djelomice. Daje u podrumu voda i daje hambar pun takora, da kamin ne
vue i daje grah u vrtu previe u sjeni, ja nita od toga ne vidim, to me ne
veseli niti me brine. No, ono to ja vidim na naemu selu, to pak ljudi ne
vide. Nitko ne vidi kako blijedi, troni vapnenasti zid tamo odostrag vue iz
neba nijansu modrine pa ju zatitralu sputa na zemlju. Nitko ne vidi kako se
blago i toplo smijei bljedunjava ruiasta rumen onog zabata izmeu lepravog
zelenila mimoza, kako na kui Adaminijevih masno i jedro stoji tamni uti oker
ispred tekoga plavetnila planine, i kako empres u Sindacovu vrtu aljivo
presijeca kovravo lie. Nitko ne vidi da glazba tih boja upravo u
220
tom asu ima svoj najii i najbolje ugoen zvuk, da igra zvukova, ljestvica
svjetlina, borba sjena u tom malenom svijetu ni u kojem trenutku nisu iste.
Nitko ne vidi kako dolje, u plaviastoj koljci doline, veernji zlatnouti
dim povlai tanku crtu potiskujui planine, s one druge strane, sve dublje u
prostor. A ako moraju postojati ljudi koji grade kue, rue kue, sade ume,
kre ume, boje prozorske kapke i zasijavaju vrtove, tada e valjda postojati
i ovjek koji sve to vidi, koji je promatra svih tih poslova i djela, koji te
zidove i krovove prima u svoje oko i srce, koji ih voli i pokuava naslikati.
Ja nisam dobar slikar, diletant sam;'no ne postoji nijedan jedini ovjek koji
u ovoj prostranoj dolini sva ta razliita lica godinjih doba, dana i sati, te
nabore zemljita, oblike obala, udljive pjeake staze u zelenilu toliko
pozna i voli i njeguje kao ja, kojemu su toliko prirasle srcu i koji s njima
ivi. Zato je tu slikar sa slamnatim eirom, sa svojom naprtnjaom i preklopnom stolicom, koji u svako doba obilazi i oslukuje vinograde i rubove uma,
kojemu se kolarci uvijek pomalo podsmjehuju i koji drugim ljudima katkada
zavidi na njihovim kuama i vrtovima, enama i djeci, radostima i brigama.
Povukao sam nekoliko poteza olovkom po bijelom listu papira, izvadio paletu i
nalio vodu. I sada kistom punim vode i s malo napuljsko ute boje stavljam
najsvjetliju toku svoje sliice; to je onaj osvijetljeni zabat tamo sasvim
odostrag iznad debele, sone smokve. I sada ne znam vie nita o Giovanniju i
nita o Mariju Cavadiniju i vie im ne zavidim, a za njihove brige marim
koliko i oni za moje. Napeto i s naporom probijam se kroz zelenilo, kroz
sivilo, nanosim vlagu nad udaljenom planinom, ubadam tokice rumenila izmeu
zelenoga lia, a onda izmeu njih plavo, silno se brinem za sjenu ispod
Marijevog crvenog krova, trudim se oko zlatnoutog zelenila oblog dudovog
stabla iznad sjenovitog zida. U tom veernjem satu, u tom kratkom, arkom
slikarskome satu na obronku iznad naeg sela ja vie nisam promatra i
gledatelj tuih ivota, ne zavidim im, ne ocjenjujem ih, ne znam nita o
njima, ve sam u svoj posao zagrizao i u svoju igru zaljubljen jednako gladno,
jednako djetinje, jednako hrabro kao drugi u svoj posao i svoju igru.
(1926.)
221
Zimski praznici
Nikada se ne zgodi onako kako je ovjek zamislio. Ve godinama pokuavam sebe
i svoj ivot umskoga ovjeka malo vie uskladiti s onim to se u Berlinu
naziva kulturom, i ve sam nekoliko zima proveo u gradovima. U Ziirichu imam
konaite, katkada bih se odvaio i do Stuttgarta, do Frankfurta, do Miinchena, a s vremena na vrijeme ak sam se ozbiljno nosio milju da jednom tajno i
inkognito svratim do Berlina da vidim jesu li moje predodbe o toj metropoli
doista tako zaostale i glupe kao to mi svakoga dana govore. A sada sjedim,
umjesto u Berlinu, na tisuu osamsto metara visine u planinama Graubiindena, u
Arosi, kamo sam poslan s ljubazne skrbi za moje zdravlje. No moj nedostatak
nisu plua, i molim da mi se ne alju ni adrese lijenika ni uzorci ljekovita
bilja.
Poslavi me amo gore na snijeg, moji prijatelji, ukoliko me se tek nisu htjeli
nakratko rijeiti, vjerojatno su mislili da mi nedostaje ist, hladan visinski
zrak, da u moda ozdraviti budu li me, umjesto zaguljive atmosfere
kolodvora, radnih soba i plesnih dvorana, okruivali sunce, snijeg i zvjezdani
zrak. I sada sam tu, u Arosi, nakon vie od deset godina po prvi puta ponovno
u planinama. Umjesto velegrada, snijeg, umjesto "kulture", jelove ume i
olujni naleti fena, umjesto Berlina, Graubiinden - tako me, protivno mojoj
volji, ovamo nanio put. To se, kao i uvijek, pokazalo izvrsnim, a osim toga,
onaj plan koji mi se potpuno izjalovio, ovdje se, neoekivano, djelomice
ostvario. Jer ovdje gore, premda samo za jednu veer, pronaao sam Berlin i
berlinski zrak i nekoliko sati mogao sam se usavravati u vjebama pripreme za
ivot u velegradu.
Planine koje sam u mladosti toliko volio, toliko im se udvarao i prikradao, a
onda ih dugi niz godina posve napustio, zapostavio i skoro zaboravio, isprva
me nisu doekale osobito ljubazno. U prirodi nema sentimentalnosti, i dok sam
polako se penjui prema Arosi i ponovno gledajui snijegom zameteni Tobel,
mrana korita potoka i bljetavo bijele vrhove, s tjeskobom i ganuem ponovno
osjeao kako se u meni budi dio moje mladosti i kako mi naviru stotine
tugaljivih sjeanja, planine su
222
na taj njeni pozdrav odgovarale tihom, strogom i pomalo podrugljivom
oputenou kojom priroda uvijek doekuje nas ljude, svoju najdarovitiju i
najvie zabludjelu djecu. Neobini osjeaji oteali su mi dah, svaki me korak
podsjeao na to da vie nisam mladi, ve oteeni rekonvalescent i da zasad
nema govora o ponavljanju mladalakih vremena sa skijakim turama preko
utljivih prijevoja ususret strmim napornim vrhovima, ve da se najprije moram
prilagoditi i dokazati u onim najobinijim stvarima. Izmeu znojenja i
smrzavanja, s dosadnim sitnim naletima vruice, s neprestano straljivim i
preosjetljivim srcem, ne mogavi nou spavati, morao sam proi prvu prilagodbu
i mnogo je dana proteklo prije negoli sam mogao i pomisliti da iskuam svoje
skije, a kamoli da krenem skijati.
Pritom mije pomagao izvrstan hotel. U njemu sam uio pola dana, pa i cijeli
dan provesti u neradu, u krevetu, u salonu, u le-aljci. No malo-pomalo
usuivao sam se izai i na snijeg gdje su na uglaanim malim stazama za
poetnike stotine ljeilinih gostiju vjebale na skijama uei skijanje od
uitelja ili uvjebanijih prijatelja. Vidio sam daje i na tom podruju
izmiljeno mnotvo naprednih i novih stvari. Ljudi vie nisu kao nekada u doba
moje mladosti i moga skijanja nabadali nasumce tapovima uz brijeg, niz brijeg
sve u cilju da se to prije udalje od sela i hotela i stignu na vrh, ve su se
uredno bavili sportom kao takvim. Oklijevajui sam se poeo pripremati,
privezao svoje stare skije, par dobrih starih norvekih skija koje su se na
brojnim neestetskim turama uglaale i stanjile. Nije vie bilo mladosti,
nedostajalo je snage i daha, ambicije i elje za pothvatom. No ono od skijanja
to sam negda nauio, prije dvanaest i petnaest godina, sve mi se istog trena
vratilo.
Tek to sam se ponovno donekle naviknuo na planinski zrak i mogao svladati
hotelsko stubite ili se uspentrati na stazu za poetnike bez prevelikog
lupanja srca, ve sam se odvaio ovdje gore zakoraiti i na parketm podij
kulture, pa jedne veeri u ljei-linoj dvorani odrah predavanje. Bilo je tu
iz Berlina i ostalih dijelova Njemake doista mnogo zgodnih, zadovoljnih,
lijepo odjevenih ena i djevojaka i uope mi se nije dogodilo da prema parketu
osjetim onu uobiajenu sputanost, dapae, ak sam sat
223
vremena imao dojam da se ovaj puta s tim svijetom zadovoljnih, elegantnih,
sportskih, velegradskih ljudi mogu izvrsno razumjeti. 1 tako je taj knjievni
pothvat iao svojim tijekom i tek to je bio zavrio, preli smo na neto
manje ozbiljne razgovore, sjedili uz vino i zakusku u ljeilinoj dvorani,
sluali dez-sastav, gledali kako lijepi, elegantni parovi pleu nove plesove,
i svugdje u bljetavoj dvorani vladala je ona vedra, odluna afirmacija
ivota, onaj udobni, gipki drutveni mehanizam, onaj blistavi i problemima
neskloni poslijeratni optimizam kojemu se toliko udim i na alost ga nikako
ne mogu nauiti - ukratko, bila je to veer u Berlinu ili Parizu, a uz pomo
dobroga vina uspijevao sam se vladati, mada ne i osjeati, gotovo kao
pripadnik toga svijeta. No poslije mije mamurluk dao do znanja da sam se
prevario i da su parket, salon i plesni podij za mene kudikamo opasniji i neugodniji nego staza za poetnike. Ponovno sam se povukao da bih se u svojoj
urednoj hotelskoj sobici bavio pjesmama i sitnim slikarijama. Vani je
snijeilo, padalo dan i no, pinije su se svijale pod snijegom, a kada me
proao kulturni mamurluk, jednoga jutra primijetih da priroda, koja me je
ovdje gore doekala tako hladno i oputeno, samo eka malo udvaranja i ljubavi
da bi mi opet, kao negda, pokazala mnoga svoja tajnovita lica. Premda jo
nisam mogao raditi prave ture, moja ula su bila budna, i kao to sam pri
hladnoj ruiastoj veernjoj svjetlosti oima iita-vao sjene i uleknua na
planinskim obroncima, tako sam na skijama, u spustu, svim udovima i miiima,
a napose stranjim dijelovima koljena, opipavajui tu ivu, promjenjivu
strukturu obronaka, osjeao kako ruka ljubavnika utilno spoznaje ruku, rame i
lea prijateljice, uzvraa njihove kretnje, doticajem daje odgovor njihovoj
ljepoti.
Tek sada ponovno sam u planinama, tek sada su mi snijeg i nebo, uma pinija i
iljate stijene opet bliske i drage. Sjedim u podne visoko gore uz jednu od
koliba na Tschuggenu", s tekom vadim sendvi i voe iz naprtnjae, jedem,
proteem se, lijeem na suhu drvenu klupu, osjeam kako mi jarko sunce pri
ve pocrvenjelo lice, sluam s krova kolibe dobro poznat zvuk kaplji okopnjela
snijega koji usred ove snjene pustinje zvui kao plaha
21 Turistiko mjesto u vicarskoj, (prim. prev.) 224
pjesma ranoga proljea i dolaska cvijea. Na kripavim skijama penjem se na
jedan od velikih obronaka gdje uma zavrava i uzdiu se jo jedino bijeli,
smrznuti vrhovi planina podsjeajui me na smione visoke planinske prijevoje
Tibeta. Sputam se niz jedan od obronaka, mek u koljenima, osjeam kako se
oblici stotina malih terasa i zaobljenja od pete do glave u mene upisuju,
muziciraju, pozivaju me na pustolovine ljubavi i sjedinjenja. Uplaim se
iznenadne strmine na ijem kraju prijeti crna, otvorena jama, ili pak gole
kamene gromade koja stri iz zemlje, pokuam ju hitro izbjei, izgubim nadzor
na skijama, tresnem o planinski obronak svom teinom, a ipak meko, osjetim
golicanje snijega na vratu i potiljku, zatim jo koju minutu osjeam strah i
uzdrmanost, dok se ponovno prikupljam i iznova kreem. Moram se prebaciti
preko neke ograde, skijama okrznem smekaste granice grmova alpskih rua to
vire iz snijega, ponovno padnem, i svaki trenutak, svaka pustolovina, svaki
pad podsjea me na stotine zaboravljenih slika, na stotine slinih malih
doivljaja iz minulih godina, na Engadm, na Prattingau, na Gotthard i Ber-nske
Alpe. To to sada radim, kratki su poetniki izleti i za dionicu koju pravi
skija prijee onako usput u satu slobodnoga vremena, meni je potrebno pola
dana. No ponovno sam nauio mirisati kakvou snijega, putati planini da me
nosi, na njezina zadirkivanja uzvraati pritiskom miia.
Te sitnice doivljavam drukije nego sam ih neko doivljavao, neto bljee i
bez sumnje manje vatreno i silovito, ali zato s vie opreza, njenije, blae,
iskusnije, kao to vremeni ljubavnik umjesto slijepog mladalakog ara i
mladalake snage eni prua vie njenosti, vie razumijevanja i zahvalnosti.
Tako se ja udvaram planinama koje su mi neko bile prijateljice, a koje sam
zatim gotovo zaboravio, i one prihvaaju moje udvaranje, ne pretjerano, ne
patetino, ali ljubazno. Doputaju da se s njima poigram, daruju mi pokoji mio
pogled, a onda mi iznenada podmetnu nogu i na trenutak me uplae jednim od
svojih mranih, neprijateljskih lica (snijegom zametene planine u veernjem
sutonu ili prije velikoga snijega mogu izgledati tako jezivo prijetei, tako
duboko neprijateljski, tako smrtonosno!).
Za dva tjedna moram ponovno odavde otii, moram dolje u gradu odrati neko
predavanje i jo tota obaviti. Te obveze
namjeravam ispuniti. No, ponekad dok tako posrem u snijegu i uspravljam se
nakon pada, poelim da mi se posljednjega dana prije povratka dogodi neka
manja nezgoda, neka posve mala skijaka nezgoda koja ovjeka ne ubije, ali je
dovoljna da na neko vrijeme produi praznike u Arosi.
(1928.)
Nezadovoljne misli
Cijelu veer proveo sam iznimno ugodno, u malom drutvu za stolom skoro prazne
hotelske dvorane, u dobrim razgovorima i uz staro francusko crno vino koje
zasluuje svaku pohvalu - a ipak, kao i uvijek, zasigurno sam opet negdje
pogrijeio, jer skoro ve dva sata u krevetu uzalud ekam san. Na nonome
ormariu gori netom ponovno upaljena svjetiljka, sa zidnih tapeta gledaju me
veseli struci rua, o sputene rolete kucka nona kia koju veoma volim i
koja mi obino pomae zaspati. Ali ne uspijevam zaspati, toliko sam budan
koliko cijeloga dana nisam bio. Tko e ga znati gdje sam opet pogrijeio!
Moda je to u vezi s crnim vinom, izvrsnim starim bordoom koji je ljudima moje
dobi navodno veoma ukusan i vrlo dobro mije prijao. No jesam li, pitam se
zabrinuto u svojoj postelji osvijetljenoj toplom svjetlou, jesam li moda
popio previe plemenitoga vina, ili premalo? Nikada u ivotu nisam uspio
pronai pravu mjeru, to su mi jo prije trideset i pet godina esto govorili
moji uitelji, i alosno su bili u pravu sa svim svojim ne uvijek
dobronamjernim predvianjima: nita nisam postigao, i unato svojoj
darovitosti ostao sam na zemlji stranac i usamljena skitnica. Ah, s godinama
sve mi se ee dogaa da se iznenada moram sjetiti nekih stvari to sam ih
negda uio u koli, a njihovu istinitost i vrijednost tada nisam znao
cijeniti, no koje se sada neumoljivo vraaju i pokazuju da jo uvijek imaju
pravo. ak i veeras, usred najboljeg razgovora uz najbolje vino, iznenada mi
u grlu ponovno zape mrvica kolskoga znanja. Bio je to neki stih, kitica iz
neke cijenjene crkvene pjesme koju sam svojedobno kao djeak morao naizust
znati i iji mi se prvi stih tada, djeaku bez stava, inio vrlo apsurdnim i
neukusnim. Glasio je: "O, kad bih imao tisuu
226
jezika i tisuu usta!" - i tek danas, nakon nekoliko desetljea, pijuckajui
dobro staro francusko vino, taj je udesni stih ponovno u meni zazvuao i na
trenutak imao, dodue nepoboan, ali jasan smisao. ini se da i gospodina u
susjednoj sobi takoer more misli i brige, barem ga ve etvrt sata ujem kako
pokojni. Zgodno novo izdanje njegova izbora iz Tolstojevih dnevnika 1895. 1898. (nakladnik Rascher iz Ziiri-cha) danas ponovno podsjea na njega. Nain
na koji je izvrio odabir i njegov znaajan predgovor pripadaju onom kratkom,
brzo usahlom procvatu revolucionarne njemake duhovnosti oko g. 1918.
Poravnavam knjige u torbi, prekrivam ih nonom kouljom (tko zna gdje u noas
spavati?) i nastojim se jo malo strpjeti. Gospodina s aktovkom gledam u oi:
to su hladne, pobjedonosne oi ovjeka koji je uspjean jer je nematovit.
Zatvaram oi kada mi pogled treba pasti na emajlirane ploice ili na plakat s
Isusom. Pomislim kako su etrdesetih godina, otprilike u vrijeme kada mije
roen otac, postojali neki kneevi i ministri koji su se estoko opirali
uvoenju tako nasilna i neukusna izuma kakav je eljeznica. O, vidoviti preci,
tada su vas smatrali glupanima - no vi biste ipak pobijedili! Bili ste
sanjari, Don Quijotei, i nitko vas
:4 Njemaki prijevod naslova Huxleyjeva djela 'Those Barren Leaves", u nas
prevedeno kao lL Jalovo lie" 1940. godine; prijevod B. Nedi. (pnm. prev.)
" Kurt Eisner(1867. - 1919.) socijalist, voa revolucije u Miincrienu 1918.
g., zatim bavarski ministar predsjednik. Ubijen 1919. godine, (prim. prev.)
111 Gustav Landauer (1 870. - 1919.) njemaki pisac i politiar, vodei lan
bavarske vlade, ubijen 1919. godine, (prim prev)
232
nije ozbiljno shvaao. ak se ni Isusa vie ozbiljno ne shvaa, i on je za ove
dananje ljude svojevrsni Don Quijote ili, kako to oni kau na svom budalastom
jeziku, "romantiar".
Sada se vozimo sporije i ubrzo emo se zaustaviti na malenom kolodvoru koji ne
poznam i kojemu ne mogu proitati natpis jer ga zastire dim lokomotive. Kako
god se selo zvalo, izai u, negdje u blizini zacijelo u pronai rub ume uz
koji mogu lei i promatrati oblake. Negdje u blizini nai e se i potoi u
kojem mogu osvjeiti lice i gledati pastrve. Jednom prije mnogo godina za
takvog prekida putovanja nasmijeila mi se osobita srea: bilo je to pred
vratima jednog malog, uspavanog gradia na Gornjoj Rajni. Tamo sam gledao kako
na mokroj livadi pupa-vac sa svojom enkom plee svadbeni ples, onako kako to
samo pupavci znaju.
Valja pouriti. Sa svojom prirunom torbom iskobeljam se iz vlaka, preskoim
nekoliko kolosijeka, ugledam u blizini omanji breuljak, lijepo obrastao
visokim jasenovima i potrim prema njemu. Tek kada sam ve odavno proao
pokraj postaje sjetim se da ne znam ime tom mjestu. No, valjda nije ni Damask
ni Tokio. To mogu i naveer saznati.
(1927.)
Jadikovka za starim stablom
Skoro ve deset godina, kako je svrio onaj svjei, veseli rat, moje
svakodnevno drutvo, moje trajno i prisno okruenje nije se vie sastojalo od
ljudi. Meni dodue ne nedostaje prijatelja i prijateljica, no druenje s njima
sveana je, a ne svakodnevna prigoda, katkada oni posjete mene, katkada ja
njih: odviknuo sam se od trajnog i svakodnevnog suivota s drugim ljudima.
Kako ivim sam, dogaa mi se da u obinoj, svakodnevnoj komunikaciji, stvari
sve vie zamjenjuju ljude. tap s kojim eem, alica iz koje pijem mlijeko,
vaza na stolu, zdjela s voem, pepeljara, stajaa svjetiljka sa zelenim
sjenilom, mali bronani indijski Krina, slike na zidu i da na kraju spomenem
ono najbolje, brojne knjige na zidovima moga stania - to su stvari koje mi
prave drutvo pri buenju i prije sna, pri jelu i radu, za dobrih i
233
loih dana, njihova su mi lica prisna i stvaraju ugodnu iluziju zaviaja i
doma. Jo mnogo drugih predmeta moji su prisni prijatelji. To su stvari kojih
mi se gledanje i doticanje, njihova nijema sluba i nijemi jezik ine dragima
i nunima, a kada me neki od tih predmeta napusti i od mene ode, kada se
razbije stara zdjela, padne vaza, izgubi perorez, tada su to za mene gubitci,
"A, da, naravno", uzviknuo je moj pratitelj. "Da, navodno je taj spomenik bio
vrlo lijep. Na neobian je nain nestao s lica zemlje. Vidite, kao to vam je
poznato, mi se strano zanimamo za znanost, osobito za prouavanje starine, i
to se tie broja etvornih metara iskopanih ili potkopanih u istraivake
svrhe, naa je zemlja u svjetskoj statistici na treem ili etvrtom mjestu. Ta
zamana iskopavanja koja su preteito bila posveena prethistorijskim nalazima
vodila su u blizinu onoga spomenika iz doba Tomirise, a budui daje upravo to
zemljite obeavalo znaajne nalaze, osobito kostiju masagetskog mamuta,
pokualo se na odreenoj dubini potkopati spomenik. On se, meutim, tom
prilikom uruio! Navodno se njegovi ostaci jo mogu vidjeti u Masa-getskom
muzeju."
Odveo me do pripremljenog vozila i u ivahnom razgovoru poosmo prema
unutranjosti zemlje.
(1927.)
Predboini izlozi
Boi je tema o kojoj zapravo nerado govorim. Sjedne strane ta lijepa rije
budi tako duboke, svete uspomene iz bajkovita zdenca djetinjstva, tako
svjetluca u sjaju onog plaviastog praskozorja ivota i tako je proeta
neunitivo svetim simbolima jaslica, zvijezde, malenoga Isusa, poklonjenjem
pastira i kraljeva i mudraca s Istoka! S druge pak strane "Boi" je olienje,
otrovni spremnik svih graanskih sentimentalnosti i prijetvornosti, povod za
divlje orgije industrije i trgovine, veliki bljetavi artikl robnih kua koji
mirie na lakirani lim, na iglice jelke i gramofon, na premorene raznosae i
listonoe koji potajice kunu, na ukoeno slavlje u graanskim sobama pod
okienim drvcem, na posebne novinske priloge i intenzivno oglaavanje,
ukratko, na tisuu stvari koje su mi sve odreda odbojne i mrske i za koje bih
mnogo manje mario i smatrao ih smijenima kada tako uasno
241
ne bi zlorabile Spasiteljevo ime i uspomene na nae najranije djetinjstvo
Nemojmo, dakle, govoriti o Boiu - iz toga bi proizale sve same nelagode,
primjerice, da jo uvijek ne znam to bih darovao svojoj prijateljici i je li
dvadeset maraka za kuharicu primjereno; ah, pa kada bih jo mogao prijatelja
S. sprijeiti da mi ponovno daruje neto onako skupo, a tako alosno
beskorisno kao lani! Ili, ne moe li se razmiljanje o Boiu posve izbjei,
dopustite mi da mislim na onu stvarnu i iskrenu predboinu radost koju i
dandanas volim osjetiti kao razoaran i usamljen ovjek: na radost izrade onih
boinih darova koje jo i danas, kao neko u djeako doba, imam naviku
svojeruno praviti za neke svoje prijatelje: male biljenice s novim, rukom
pisanim pjesmama, listove s pejzanim akvarelima i sline stvari.
No, usprkos svim oprenim i tjeskobmm osjeajima moram rei: nekih veeri u
prosincu, kada nakon tmurnog, oblanog po-podneva u ulicama s duanima zasja
svjetlost, kada svi oni areni i jarki odsjaji iz izloga padnu na vlaan ili
snijegom pokriven asfalt i ulica poprimi neku sveanu ivost, tada mi ta
prijetvorna, silna boina uurbanost sa svojom svijetlom vanjtinom ipak
donekle godi i tada mogu sat vremena proetati upravo onim dijelom grada koji
inae izbjegavam, i mogu, posve zaokupljen, sat vremena hodati pokraj trgovina
i zadubljeno ih promatrati. Tada sanjarim da sam sin kalifa iz Bagdada i da
sam nakon dugog, pustolovnog puta, pobjegavi pred pogibelji iz stranoga
zatoenitva, stigao u neki bljetavi grad Dalekoga istoka, i da se ushieno i
znatieljno stapam s guvom koja vlada oko trgovina.
Razmiljanje se nikako ne uklapa u to raspoloenje, a u tom satu veernje
etnje upravo je lijepa ta odrijeenost od obveze razmiljanja. No, ako sam
pritom, ipak, s vremena na vrijeme pomalo razmiljao i sam sebe promatrao,
svaki put bih s odreenim (nekad vedrim, nekad neugodnim) uenjem otkrio za
sebe, krepkoga pedesetogodinjaka ve prosijede glave i blagog izraza lica s
naoalama, da sam vrlo vjerojatno u dubini due ostao i ponovno postao
onako kao to i ljudski patuljci esto mogu izgledati, tako neizrecivo staro
ili bezvre-menski.
Po ovoj tekoj ljetnoj vruini, koja nas ve tjednima pritie, vrlo malo
izlazim, ivim u svojih nekoliko sobica, iza sputenih roleta, a drutvo mi
prave dva stabla, div i patuljak. Divovska magnolija ini mi se simbolom i
zovom svekolika rasta, svekolika nagonskog i prirodnog ivota, svekolike
bezbrinosti i bujne plodnosti. Nasuprot tomu, utljivi patuljak, u to ne
treba sumnjati, pripada suprotnomu polu: njemu ne treba toliko prostora, nije
rastroan, ne tei za intenzitetom i trajnou, on nije priroda, ve duh, nije
nagon, nego volja. Dragi mali patulje, kako udesno i razborito, kako ilavo
i prastaro izgleda!
Zdravlje, vrsnoa i bezbrini optimizam, nasmijeeno odbijanje svih dubljih
problema, zadriglo kukaviko odricanje od agresivnog propitivanja, ivotno
umijee uivanja u trenutku - to je parola naeg vremena - tako se ono nada da
e zavarati sjeanje na svjetski rat koje titi. Pretjerano neoptereen
problemima,
251
oponaajui ameriki stil, poput glumca zakrabuljena u debelu bebu, pretjerano
glup, neuvjerljivo sretan i nasmijeen ("smi-ling"), takvim se ukazuje taj
pomodni optimizam, svakoga dana ureen novim blistavim cvjetovima, slikama
novih filmskih zvijezda, brojkama novih rekorda. No da su sve te veliine
trenutane, da sve te slike i svi ti rekordi traju tek jedan dan, to nitko ne
pita, jer uvijek stiu novi. A uslijed toga pomalo prenapuha-nog optimizma,
pretjerano glupog optimizma, koji rat i bijedu, smrt i bol proglaava glupou
koju ljudi samo umiljaju, i koji ne eli znati ni za kakvu brigu ili probleme
- uslijed toga nadnaravno velikoga, po amerikom uzoru napuhanog optimizma,
duh biva prisiljen i podraen na isto takva pretjerivanja, na udvostruenu
kritinost, na produbljenu problematiku, na neprijateljsko odbijanje te cijele
djeje slike svijeta, u bojama zrele maline, koju odraavaju pomodne
filozofije i ilustrirani asopisi.
Tako izmeu moja dva susjed-stabla, arobno vitalne magnolije i udesno
dematerijaliziranog i oduhovljenog patuljka, sjedim i promatram igru
suprotnosti, o tome razmiljam, na vruini dremuckam, malo puim i ekam da se
spusti veer i iz ume prostruji neto svjeiji zrak.
I posvuda u onome to inim, itam, mislim, svugdje nailazim na isti razdor
dananjega svijeta. Svakoga dana dobivam nekoliko pisama, najee od
nepoznatih ljudi, u pravilu dobronamjerna i dobroduna pisma, koja ponekad
odobravaju, ponekad optuuju, no sva govore o istom problemu, i sva su ili
proeta nevienim optimizmom i mene pesimista ne mogu dovoljno pokuditi ili
ismijati ili saalijevati - ili mi, pak, daju za pravo, daju mi fanatino i
pretjerano za pravo, voeni dubokom nevoljom i oajanjem.
Naravno da oboje imaju pravo, magnolija i patuljasto stablo, optimisti i
pesimisti. Samo ja one prve smatram opasnijima, jer ne mogu gledati njihovo
silno zadovoljstvo i njihov siti smijeh, a da se ne sjetim 1914. godine i
onoga toboe tako zdravog optimizma kojim su u to vrijeme itavi narodi sve
smatrali divnim i arobnim, i prijetili staviti pred zid svakog pesimista koji
bi podsjeao na to da su ratovi zapravo vrlo opasni i nasilni pothvati i da bi
to moglo moda i tuno zavriti. Ti su pesimisti dijelom
252
ismijani, dijelom stavljeni pred zid, a optimisti su slavili to veliko doba,
klicali i godinama pobjeivali sve dok se oni i itav njihov narod nisu
dobrano umorili od klicanja i od pobjeda i iznenada se slomili, pa su ih
negdanji pesimisti morali tjeiti i ohrabrivati na daljnji ivot. Ne mogu to
iskustvo potpuno zaboraviti.
Ne, naravno da mi ljudi duha i pesimisti nemamo pravo kada svoje doba
optuujemo, osuujemo ili mu se podsmjehujemo. No, ne bismo li na posljetku mi
ljudi duha (danas nas nazivaju romantiarima ne mislei pod tim nita
ljubazno) trebali biti djeliem ovoga doba, imati pravo govoriti u njegovo ime
i utjelovljivati jednu njegovu stranujednako kao i boksai koji se tuku za
nagrade ili proizvoai automobila? Na ovo si pitanje neskromno dajem potvrdan
odgovor.
Ta dva stabla u svojoj udesnoj opreci stoje, kao i sve stvari u prirodi,
neoptereena oprekama, svako sigurno u sebe i u svoje pravo, svakojako i
ilavo. Magnolija, nabrekla u svojoj sono-sti, odie uzbudljivim mirisom
svojih cvjetova, dok se patuljasto stablo sve dublje povlai u se.
(1928.)
S jeseni
Uvelo jejo jedno ljeto, skratio se dnevni luk sunca, a iz none izmaglice, u
dolini, svakoga jutra ume izranjaju malo ue, malo ogoljenije. Jo ponegdje
usred ute kestenove ume nazire se plavkasta mrlja, tamna kao ljeti: to su
akacije na vlanom tlu koje se dugo zelene. No zato, kada i njih sustigne,
zastraujue brzo venu. Mali listovi, poredani dva po dva, preko noi ute i
padaju, lijepo i umorno, lelujave zlatne kapi, u veliki grob.
To je vrijeme kada za me poinje putovanje. Od proljea sve do prvih hladnih
noi sjedim usidren i nita me ne moe izmamiti iz moga ladanjskoga boravita.
Tu ivim u umi i planini, promatram cvijee i gutere, oslukujem leptire i
zmije, crtam stara ticinska sela i slikam pejzae modroga jezera iza arenih
lea ume tustih poput gusjenice. Smei zidni guter i veliki modro-zeleni
smaragdni guter s paunovim vratom koji se prelijeva u
253
tamnomodrim nijansama bliski su mi, kao i vretenca staklastih krilaca i male
smekaste bjelouke uz potok i debele dugake eskulapove zmije u ljunku
sunanih obronaka. Ja znam gdje se gnijezde sojke kretalice i zelene une,
poznam omiljena obita-. valita lastinoga repa, veernjega pauneta,
"panjolskih zastava". Pjeaei, poivajui, slikajui, dokoliarski, a ipak
marljivo, iz godine u godinu temeljito sam upoznavao ovu lijepu zemlju od koje
stranci na svojim priglupim, beskorisnim masovnim putovanjima ne uspiju
vidjeti nita osim prizora s razglednice. Upoznavao sam ih iz mjeseca u
mjesec, umu, polja i vinograde, ljude i poljsko cvijee. No, s godinama, zime
mi ovdje na jugu postadoe nepodnoljive usprkos lijepom, dragom suncu. Kina
su razdoblja deprimirajua; etiri promrzle zime, u doba inflacije, prosjedio
sam ovdje pred vatricom u ognjitu trajno si naruiv-i zdravlje. Otada i
otkako mi lisnica ponovno doputa, zimi odlazim ne da bih vidio ljepe
krajeve, jer takvih nema, niti da bih traio promjenu, jer dosada je neto to
priroda ne pozna, ona je graanski izum - no ja putujem u toplice, putujem u
gradove u kojima postoje vrata i prozori koji se dobro zatvaraju, topli drveni
podovi, dobre pei, lijenik i maser, i dok uz njihovu pomo pokuavam
podnijeti zimske boljetice, usput mi se neoekivano dogodi i neto lijepo:
posjet prijateljima, dobra glazba, pretraivanje knjinica i galerija.
Stanujem tada u gradu, pa mi, premda me je teko pronai, dolaze svakakvi
ljudi. Dolaze neshvaeni slikari s mapama punim sjajnih skica, dolaze mladi
samosvjesni ljudi koji, zavrivi filologiju, sada o meni ele pisati
doktorsku disertaciju, pa ju i piu neustraivo razdirui na komadie mene i
ono to sam trideset godina radio, a njihov im fakultet za to na mudru glavu
natakne doktorski eir. Dolaze pijani bohemi koji esto znaju dobre prie i
svakako su izdaniji od bilo kojeg "dobrog drutva", a dolaze i kometi i
ekscentrici duha, geniji s manijom proganjanja, osnivai religija, magiari.
Sve donedavno povremeno je dolazio i dragi siroti pjesnik Kla-bund, pun pria,
pun znatielje, mladolika i uvijek pomalo grozniava lica, ili bi, pak, na
brzinu i samo na sat, dva, bez prtljage i stigavi vlakom u pogrenom smjeru,
osvanula plavokosa vila Emmy Hennings, a prije se katkada pojavljivao i
suhonjavi gnom Hans Morgenthaler koji je malo govorio, sebi u brk se smijao,
254
kadto iz depa izvukao strahovito zdvojne pjesme i bio na smrt bolestan; on
je takoer ove godine umro. Za sve njih ja sam neka vrsta ujaka, uzajamno se
volimo, oni me s uenjem gledaju kako naizgled ivim sasvim graanskim
ivotom, a istodobno ipak pripadam njihovom svijetu, no ne ubrajaju me sasvim
u svoje, u ceh apatrida, premda znaju da ne volim samo Mozarta i firentinske
Bogorodice, ve isto toliko i one koji su zastranili, proganjane stepske
vukove. Razmjenjujemo pjesme i crtee, dajemo jedni drugima adrese svojih
redakcija, posuujemo si knjige i popijemo koju bocu vina. Ponekad se dam
nagovoriti i na put u neki lijep grad eljan obrazovanja, jednom na godinu, pa
tamo dobijem novac za put i honorar, u pratnji znalca razgledam znamenitosti
grada, a zauzvrat jednu veer moram nepoznatim ljudima u nekoj nesimpatinoj
dvorani itati svoje pjesme i svaki put to inim s osjeajem: "Nikad vie!"
No prije negoli ponovno zapone gradski i putniki i luta-laki ivot moram se
ovdje oprostiti, izvui korijenje iz zemlje, spakirati kovege, rukovati se s
Natalinom i Marijom i Annun-ziatom, moram s prtljagom otputovati u Lugano i
sjesti rja vlak, a jo i tada sam kod kue, svezan i podinjen, i tek kada
ieznu posljednji ruiasti obronci planina, a jelove se ume prue prema
Gotthardu, najednom me okrui tuina i sloboda, i ponovno sam biljka bez
korijena, lutalica.
Ve tri dana u mojoj sobi razjapljen stoji veliki koveg i ponovno se moram
pakirati. Moram to dobro smisliti, jer odlazim na barem est mjeseci. Odjea,
izme i rublje - to je lako, izvue ih iz ladica, stavi u koveg, na njega
sjedne i pritisne. Ali sve ostalo, sve one sitnice potrebne za rad i
zadovoljstvo! Mora ponijeti knjige i slikarski pribor i knjige skica, pa i
neku od slika da bi njome promijenio ar hotelskoj sobi, i jo tota, no
najee ponese ono pogreno. Kada se pakira, ovjek je uvijek pretjerano
praktian i pedantan.
A upravo su te "praktine" stvari nevane jer ih posvuda moe nai i svugdje
su iste. Ali neka od onih nepraktinih stvar, dobro odabrana, moe cijeloj
prtljazi dati smisao i dra: neki talisman, preparirana ptica, hrpa starih
pisama. Emmy to divno zna, ona otputuje ne ponijevi ni cipele ni rublje, no
zato ponese sliku Bogorodice i okruglu glazbenu kutijicu na ijem valjiu
255
ima tri pjesme kojima je naas uveselila ve mnogu beznadnu brau.
Opratam se od mnogoega. Pospremam knjige koje sam posljednje proitao:
lijepe knjige ovaj put! Bio je to "Siroti Chat-terton" E. Penzoldta (nakladnik
"Insel") iznimno ljupka knjiga, knjiga za lutalice i nezvane goste ivota.
Bilo je to djelo iz ostavtine dragoga Klabunda, roman "Borgia" (izdava
Phaidon, Be), lijepa knjiga kao i sva Klabundova djela, koja je hinei neku
prtavu snagu u stvarnosti vruica, stalna poviena temperatura bolesnika, no
puna njegove gipke razigrane mate i melodiozna jezina umijea. Vrlo
vrijednim itanja uinilo mi se i djelo "Godite 1902." Ernsta Glaesera
(izdava Kiepenheuer) koje je moda prije dokument jednoga vremena, nego
pjesniko djelo; no je li to bitno ako nas knjiga katkada pogaa izravno u
srce. Meutim, sve te knjige, ma koliko bile lijepe, moraju ostati ovdje.
Ponijet u neto drugo, neto od Huga Balla, neto od Stiftera, svezak
Goethea. Uto mi padne poklopac kovega; izgleda da mu je, starcu, dovoljno. U
mnogim je zemljama bio i brojnih se jezika nasluao, gorostasni kineski nosai
tereta u malajskim su ga i indijskim lukama prtili s broda na brod, s broda u
hotel, a na malenom se amcu danima vozio uzvodno nekom praumskom rijekom u
Nizozemskoj Indiji. Nadam se da e izdrati jo koju godinu, ne bih ga volio
nadivjeti.
Uskoro u biti spreman za put. Nadam se da u u Zurichu na programu nai neku
Mozartovu operu ili "Pentezileju" Othmara Schoecka, i tamo ostati nekoliko
dana. Nadam se da su iz Bade-na sada ve otili ljeilini gosti, pa u se
a katkada se znala dogoditi nesrea; i sam sam tom zgodom iskusio jezu
pogibelji.
A kada bi zatim sretno ponovno bio stigao na kopno, pod nogama osjetio tlo i
travu, put do kue bio je dug, katkada vrlo dug. Stajao si tako u mokrim
cipelama, mokroj odjei, bez kape koju si izgubio, nakon dugog stajanja na
skliskim, mokrim trupcima osjeajui slabost u listovima i koljenima, a ipak
si morao pjeaiti jo sat ili dva ili jo due, da bi te na kraju doekala
uplakana majka, uasnuta teta i smrtno ozbiljan otac koji su hvalili Boga
stoje zabludjela djeaka, mada nije zasluio, sauvao iva i zdrava.
Od djetinjstva |e bilo tako: nita nisi dobio na dar, svaku si sreu morao
platiti. I kada danas raunam u emu se zapravo sastojala srea takve vonje
na splavi, kada oduzmem sve tegobe, napore i nezgode, malo toga preostane. No
to malo to ostane, divno je; tiha, brza i uzbudljiva vonja hladnom rijekom
to glasno ubori, izmeu vode to glasno prska, arobni prolasci ispod
mostova kroz debelu, dugaku viseu pauinu, sanjarski trenuci uranjanja u
neizrecivo blaen osjeaj putovanja, kretanja, bijega i vonje u svijet, prema
Neckaru, prema Rajni i Nizozemskoj - i to malo to ostane, ta vlanost,
smrzavanje, to blaenstvo plaeno psovkama splavara i propovijedima roditelja
sve je nadoknaivalo, bilo je vrijedno svega to si za to morao rtvovati. Bio
si splavar, bio si putnik, nomad, plovio pokraj gradova i ljudi, tiho i nigdje
ne pripadajui, i u srcu osjeao irinu svijeta i neobinu enju za domom. O
ne, to zasigurno nije bilo preskupo plaeno.
(1928.)
Neko u Wiirzburgu
Ima gradova - primjerice Weimar - u kojima su pjesnici ivjeli i umrli.
Prolazite njima i itate spomen-ploe nad ulaznim vratima, pozdravljate
Goethea, Wielanda, Herdera, a onda vam padne na pamet da su svi ti pjesnici,
dodue, doista umrli u tom
260
gradu, no da nijedan u njemu nije roen. Nasuprot tomu, doete li u Stuttgart
i na izletu posjetite dva, tri susjedna gradia, trebat e vam itave stranice
u biljenici da biste zapisali imena svih pjesnika koji su tamo roeni.
Da sam budui pjesnik i da se upravo bavim izborom svoga rodnog mjesta, u
razmatranje bih sasvim ozbiljno uzeo grad Wiir-zburg na Majni. Taj lijepi grad
ostavlja jak dojam da pjesniku, koji je u njemu roen, ima to za dati.
Poavi iz gostionice u etnju, stiem nehotice vrlo brzo do najvee zgrade u
gradu, do Rezidencije. Pred zgradom vidim prostran, vrlo tih poploan trg,
daleko iza vidim portale koji ekaju, vidim reetkasta vrata koja obeavaju
vrt. No, u nepoznatu gradu ne volim odmah zapoeti sa znamenitostima, ne volim
od njega najprije vidjeti ono to mi je iz knjiga i slika odavno poznato.
Stoga privremeno zaobilazim Rezidenciju i ponovno se okreem prema sreditu
grada. Ubrzo primjeujem da taj grad pripada onim ljubaznim i hranjivim
gradovima u kojima niti se materijalne potrebe ljudi zadovoljavaju krto i
asketski niti se oholo skrivaju. Ne, ovdje posvuda veselo i zamamno mirie na
kruh i sir, kobasice i ribe, u mnogim trgovinama i na tandovima te ukusne
stvari raskono su i lijepo rasprostrte, brojni hljepii, kruhovi, peciva i
kifle razliitih oblika, obilje kobasica svih veliina i boja, a izmeu njih
iz malenih duana i sa tandova na trnici blistaju se vesele i blage mrtve
prirode od povra i voa, kraj njih se smijee lijepi, ugodni cimeri, a kroz
otvorena vrata trgovine dopire blag miris kave i duhana, kroz otvorena
podrumska vrata miris bavi i vina, kroz otvorena crkvena vrata miris tamjana
- tu se ne ivi nordijski, protestantski i apstraktno, ve posve junjaki,
katoliki, dobro odmjereno. Tu ne vlada ni gladna askeza ni pohlepna pomama za
zabavom, ve skladna ivotna radost. Tu jo ljudi uivaju u tom da svoj kruh,
svoju ribu, svoju funtu svijea kupuju kod pekara, ribara, svjeara, u brojnim
malim duanima, kod obrtnika i trgovaca koje osobno poznaju i s kojima pri
leala moja pota i ekala me, stotine i stotine pisama, deseci novih knjiga i
mnogo drugoga papira, pozivnice na aj i pozivnice na plaanje, poreza, a sve
te papirne stvari rjeavale su se same od sebe, samo ako upravo tada nisi kod
kue te ih pusti da lee i ekaju. Isto je bilo i s brojnim posjetima, sa
svim onim nezaposlenim Berlincima i njihovim frankfurtskim kolegama koji su za
uskrsnih praznika na jugu kina popodneva koristili za posjet pjesniku Hesseu.
Mogli su dolaziti i na vratima kucati koliko god su htjeli, bio sam na
sigurnom. No, bilo je i drugih, ljepih razloga za nastavak putovanja, meu
inima i taj da me pratila lijepa i pametna druica koja nije bile voljna
slijediti me na jug, ali je u smjeru sjevera bila spremna na odreene ustupke.
Premda, dakle, na sjeveru nisam imao to traiti i bio unaprijed siguran u
svoje razoaranje te unaprijed znao kakve e mi nevolje nakon toga prirediti
povratak, bio sam dovoljno lakomislen i uvijek iznova sjedao u neki vlak, u
neki od onih tijesnih, neljudskih, prepunih eljeznikih vagona u kojima je
zrak zaguljiv i kroz ije prozore putnik satima i danima moe gledati samo
kolodvore i tvornice. Kraj mene je sjedila moja druica, povremeno bismo sili
u nekom lijepom starom gradiu, razgledali gotike portale i rokoko vrtove, u
malim krmama kuali vino i kobasice, preko ograde mosta zurili u zelene
rijeke i tamne, tihe ribe, i neopazice, polako, odmicali sve dalje na sjever u
krajeve u koje sam zasigurno nikada ne bih odlutao, no u koje
264
265
sam sada dragovoljno dopustio da me se odvue vezanoga nitima draesnih
sluajnosti i ugodnih zaborava.
No, svemu jednom doe kraj, pa je tako jednoga dana zavrio i taj pomalo
nepromiljeni put na sjever. Jednoga dana, probuen i otrijenjen, stajao sam
u nekom sjevernonjemakom gradiu, mislim daje pripadao Brandenburgu, barem je
bio okruen pijeskom i borovom umom, puhao je hladan vjetar, narjeje
tamonjih ljudi zvualo mi je strano, a moja je druica bila otputovala i ve
mi se javljala razglednicama iz neke druge zemlje. Bio je travanj, a prohladni
je vjetar mrsio kiu i sunane zrake, i najednom sam postao svjestan svoga
poloaja: da sam sam i da sam zalutao u neku tuu, pomalo negostoljubivu
zemlju, ne znajui tono kako sam tu dospio, da se u mojem dalekom, malenom
prividnom zaviaju u meuvremenu iz dana u dan sve neugodnije gomilala pota i
druge obveze i nerijeeni poslovi, i da povratak iziskuje bezbrojne sate
vonje eljeznicom - mnogo vie sati i dana u vlaku no to bih u takvom stanju
mogao izdrati. Kako bi bilo dobro sada dobiti upalu plua i biti brzo
izbavljen, ili zabunom pasti rtvom jednoga od onih brojnih politikih
ubojstava, ili moi stvarati arolije, ili moi letjeti! ekaj, pa to je dobra
pomisao: letjeti! Palo mije napamat da sam to jo davno kanio uiniti, da sam
to svojedobno jednom ak i iskuao, davno prije rata, kada je zrakoplovstvo
jo bilo u povojima. urno sam nazvao najblii ured Lufthanse i rezervirao
mjesto, a zatim se s runom torbicom, kiobranom i svenjem hrane na vrijeme
pojavio na uzletitu te obavivi neke ceremonije i uz strogi nadzor i
tutorstvo brojnih aerodromskih slubenika popeh se u krasan zrakoplov i
zadovoljno poletjeli.
Ideja je bila dobra. Dakako, ne moe se osporiti da i putovanje zrakoplovom
ima svojih nedostataka, no za ljude moga kova to je ipak prava stvar. Na
posljetku, boravci na pustim, praznim uzletitima i u praznim, odve novim,
odve sveanim i strogo funkcionalnim zranim lukama traju tek etvrt sata,
dok je sve ostalo vrlo zgodno i udobno. Taj dugaki put od sjevernoga stupnja
geografske irine, kamo sam bio zalutao, pa do meni ugodnijih krajeva preletio
sam za samo nekoliko sati i pritom otkrio vrlo ugodne stvari.
I
Prvo i najljepe otkrie bilo je ovo: Njemaka, kakvu ovjek vidi iz vlaka, ta
sumorna, zadimljena Njemaka od cementa i valovita lima, bila je fikcija!
doivio ve mnogo sunanih i kinih dana. Pokuavao sam se sjetiti kako sam u
prijanjim razdobljima svoga ivota provodio takve kine dane. Mislim da su mi
uvijek donosili stanovitu nelagodu i potitenost, ve i u mladosti kada sam za
takve nedjelje deset sati mogao itati Nietzschea, a popodne jo tri sata
igrati biljar. Bezazleni i ugodni takvi su dani bili samo u djetinjstvu, i na
kine dane uvam nekoliko uspomena u
24 Vulkanska planinska kupa sjeverozapadno od Bodenskoga jezera, 686 m.
(priin. prev.) 268
najdonjem, najstarijem spremniku sjeanja: sjeam se, primjerice, staroga
kamina, neke vrste pilje u prizemlju roditeljske kue, 1
u kojem je
bilo mrano i tjeskobno mirisalo na a i ovlaen pjeenjak. Vjerojatnoje taj
kamin, kojije ve desetljeima stajao hladan i prazan i neiskoriten, nekada
bio kruna pe. U njemu }
sam katkada sjedio za kinoga dana, sam, u
mraku, daleko od |(
svih ljudi i skriven od sluavke i roditelja,
skutren u polutami zurio u sivkastu zvunu kinu zavjesu kojaje visjela pred
vratima, te oarano uivao u opojnosti samoe, kie, tiine, tame i tajne.
Sjeam se takoer kine nedjelje kada me otac zatvorio u tavanskoj sobici kao
kaznu za neku moju nepodoptinu toga dana. l
Tamo kiu nisam mogao
vidjeti, ali sam ju uo sjedei na nekakvoj //i
kutiji tono ispod krova
o ije je crjepove pljutala kia. No, [)
nisam mislio na kiu, jer sam
ubrzo nakon svoga uhienja i za-V
toenja otkrio da su, kao prvo, tamo
meu obinim crjepovima. ]
bila i dva staklena, koji dodue nisu bili
prozirni, ali su proputa-i1'
li dovoljno svjetla, a kao drugo, tamo je
bila i jedna od onih brojnih silno pranjavih krinja, koje su se tu od
pamtivijeka povlaile nakrcane gomilom poutjelih spisa, sve samim tankim
biljenicama i brourama koje sam, mlad itatelj, odmah stao prouavati.
Razoaranje je bilo veliko: to listom bijahu tiva za moralnu okrepu, priice
o grozno dobrim i glupavim djeacima koji su sluali svoje roditelje, voljeli
("voljeli!") svoje uitelje, uokolo gurali svoje oslijepljele majke u
invalidskim kolicima i snaili im vjeru itanjem Svetoga pisma i za to bivali
od Boga blagoslovljeni. No, malo dublje u krinji ipak sam pronaao ne-jtp
vrijedno itanja, maleno blago, priu o ivotu razbojnikoga kapetana u
Falakoj, koji je ivio negdje u doba mojih pradjedova i ija su djela, patnje
i smaknue bili opisani divnom jasnoom. itanje jo i danas pripada onim
orujima kojima se borim protiv tjeskobe sumornoga kinog dana, a danas mi,
zapravo, za tu svrhu na raspolaganju stoje tri ljepe knjige negoli onda, no
na alost, danas ni najbolje knjige ne prijaju tako dobro kao onda razbojniki
kapetan. Primjerice, Inselverlag poslao mi je knjigu "Pieter Breughel" Felixa
Timmermanna u kojoj staloeni Fla-manac svojim zasienim, slikama bogatim,
strpljivim, djeje ljupkim stilom opisuje ivot svoga velikoga zemljaka. Tu
knjigu rado
269
I
i
itam, premda bez napetosti i uzbuenja. Ili pak zavirim u "Stupnjeve
spoznaje" Kuna Fiedlera (izdava Georg Muller, Miinchen), a tamo se neobian,
estok i rasan duh bon s jednim od najivot-nijih problema, naime, s problemom
nejednakosti meu ljudima. On je primijetio (a to je u demokratskim i duhovno
zasienim vremenima kakvo je nae ve ravno otkriu) da ne postoji normalan
ovjek koji posjeduje ta i ta svojstva i u ijem miljenju postoje te i te
kategorije, koje zahtijeva Kant, ve da usred tih nezanimljivih normalnih
ljudi katkada ima nadmonih ljudi, koji su usput esto patoloki sluajevi, no
kojima je dana mogunost da izreknu istinu, neumitnost ivotnih procesa i
simboliku svake zasebnosti u odnosu na cjelinu. Fiedler pokuava uspostaviti
hijerarhiju duhova i karaktera, ljestvicu njihovih vrijednosti, i time ini
neto jednako anakrono koliko i nuno. On to ini, jer se nedostatnim
bi navalili na knjige koje spominjem. Ali to oni preputaju meni, pa sam tako
milijunima njihov predstavnik za itanje. Zato u u ljeto, kada ovdje izbije
ona zloglasna vruina, na naim umskim i poljskim puteljcima ponovno imati
prostora i moi etati i disati. Tada e stranci ve biti kod kue u Berlinu
ih u visokom gorju
273
ili tko zna gdje, no uvijek tamo gdje e se sa sebi slinima morati otimati za
posljednji krevet i kaljati i mirkati u praini vlastitih automobila. udna
li svijeta!
(1928.)
Cinije
Dragi prijatelju!
I ovo neobino i pomalo ekscentrino ljeto jednom se mora zavriti. Planine
ve sada imaju onaj sjaj dragoga kamenja, onaj presvijetli oblik i prozranu,
tanku, draesnu kobaltnu modrinu zapravo tipinu za rujan. 1 opet su ujutro
livade tako teko vlane, a u liu se treanja polagano poinje osjeati
purpur, u liu akacije zlatno utilo. Budui daje ovoga ljeta ak i tamo gore
u Vaim eskimskim zemljama sjeverno od Majne bilo sasvim lijepo toplo, moete
zamisliti da se mi ovdje dolje na jugu takoer nismo smrzavali. Neobino je
ovo ljeto, takoer ovdje na jugu. Imali smo sasvim neuobiajene oluje, meu
inima i jednu koja je trajala etiri dana, a bilo je i mnogo nevremena, i
koliko god je to esto bilo lijepo za oko, nije mi godilo i loe sam se
osjeao.
No, ljeto nipoto nisam izgubio. Uivao sam u onoj srei koja se naizgled
sastoji iz samih briga, a ipakje tako estoka i uzbudljiva, i ne mogu je
unititi ni vremenske prilike ni tjelesne boli, to je ona najbolja i zapravo
jedina srea za nas i nama sline: sa strau prionuti na posao, neto
stvarati, biti produktivan. Podrobnije Vam o tom poslu ne mogu govoriti, o
njemu emo govoriti za nekoliko godina. Uvijek zavidim i udim se onim
pjesnicima o kojima iz godine u godinu dobro obavijeteni tisak zna
izvijestiti: gospodin X, na veliki dramatiar, trenutano na svojem imanju na
Rajni pie komediju iznimne aktualnosti itd. Kad bi mi se dogodilo da novine
saznaju i objave naslov i sadraj nekog djela dok jo na njemu radim, vjerujem
da bih sve svoje papire bacio u kamin i zapalio. Ionako mi se olako dogaa da
neki rad, koji mije tjednima i mjesecima bio vaan i drag, iznenada za mene
izgubi svoju aroliju ili da najednom na njemu do oaja spoznam vlastite
nedostatke te ga pustim po strani i na posljetku unitim.
274
Usporedno s poslom proitao sam i neke lijepe stvari, a najljepe od svega
bilo je ponovno smireno itanje Stifterova "Poljskoga cvijea" za toplih
srpanjskih veeri. Dragi prijatelju, kako je to ljupka, oaravajua knjiica!
Shvaate da sam si nakon vrelih i radnih ljetnih tjedana sada priutio poneto
spokoja i odmora. On se, dodue, ne sastoji od nerada -jer za tu sreu nemam
nimalo dara - no, ipak od donekle usporenog ivljenja, potrebe da sa
stanovitom pobonou pribivam svretku ljeta.
U ovo vrijeme kada je ljeto polako na izmaku ima u zraku neke bistrine koju
bih nazvao "slikarskom" kada slikari pod tim ne bi podrazumijevali ono to se
lako da naslikati. No, ta bi se bistrina iznimno teko naslikala, a ipak silno
drai daju se kistom svlada i uvelia, jer nikada boje nemaju tu duboku
maginu snagu sjaja, kao u dragulja, nikada sjene nemaju tu njenost, a da se
ne utanje, i nikada u biljnome svijetu nije bilo ljepih boja negoli sada kada
su nagovjetaj i jeseni sve ve dotaknuli, a ipak jo nije zapoela pomalo
jarka i nesputana radost boja prave jeseni. No, u vrtovima ve sada stoje
najblistaviji cvjetovi u godini, jo ponegdje cvjetaju rumeni mogranji, a
zatim dalije i georgine, cinije, lijepe kate i arobne koraljne fuksije! Pa
ipak, olienje prave ljetne i predjesenske radosti boja ipak su cinije! To
dar violinu, pa sam ak i nou ustajao da bih ju doticao i tiho joj cupkao
strune. Jednom su mi darovali Don Quijotea i svaka mi je etnja ili odlazak u
crkvu, ak i svaki obrok, znaila neugodan prekid tiva koje me inilo
sretnim.
Ovoga puta nisam dobio stvari koje bi me toliko oduevile. Za vremene ljude
nema vie toga sjaja i arolije kakvu su neko imali violina, knjiga, igraka,
klizaljke. Tu su stajale tri kutije s dobrim cigarama, to je bilo utjeno, i
neto vina i konjaka kojima u prikratiti veeri. Novo je nalivpero bilo vrlo
lijepo, ali ne dovoljno prikladno da bi ga ovjek privio uza srce predajui se
slasti njegova posjeda.
Ipak je postojao jedan predmet, jedan dar koji je doista bio svean, doista
izniman i aroban, koji sam u trenucima spokoja mogao izvaditi i s
oduevljenjem promatrati, u koji sam se mogao zagledati i zaljubiti. Izvukao
sam taj dar i s njim sjeo uz prozor. Bio je to, zgodno smjeten ispod stakla,
prekrasan egzotian leptir lijepoga imena urania, doletio iz Madagaskara. Taj
lijepo graeni leptir vitkih, snanih jedriliarskih krila i bogato nazupan
ispod donjega krila sjedio je lagano lebdei na grani. Tijelo mu je, s gornje
strane prugasto zeleno i crno, dolje imalo smekaste malje, a glavica se sjala
zlatnozelenom bojom. Gornja su krila imala zeleno-crne uzorke, a na izloenoj
strani to je bila dodue raskona, topla i zlatnosjajna zelena boja, ali zato
na poleini posve hladna, njena, srebrnasta veronsko zelena u kojoj su
svjetlucala kristalna repna rebra. No, donja krila, fantastino nazupana,
osim zelenog i crnog uzorka pokazivala su i veliko, sjajno polje duboke
zlatnoute boje koja se na svjetlu prelijevala sve do bakarnocrvene, pa ak i
skrletne boje, hirovito proarana sasvim crnim mrljama, a na najdonjem dijelu
krilo je, poput damske oprave, bilo opiveno laganim, kratkim, siunim plavocrnim krznom. Osim toga, to je donje krilo imalo jo jednu posebnost: njime
je prolazila kratka, sanjarski izlomljena crta od iste bjeline koja je cijelo
krilo pomalo rastakala, pretvarajui ga u lepravu igru zraka i zlatne
praine, i inilo se da one fantastine zupce iz sebe snano izbacuje kao neke
zrake. Neto ras-konije, tajanstvenije i draesnije od toga leptira s
Madagaskara, od toga prozranoga afrikoga sna od zelene, crne i zlatne
279
boje ne bi se moglo nai na boinim stolovima u cijelome gradu. Njemu se
vratiti, bila je radost; u njega se zadubiti, prava sveanost.
Dugo sam sjedio nagnut nad strancem iz Madagaskara doputajui mu da me oara.
Na tota me podsjeao, o mnogoemu mi govorio. Bio je prispodoba ljepote,
sree, prispodoba umjetnosti. Oblik mu je bio pobjeda nad smru, njegova igra
boja -osmijeh nadmoi nad prolaznou. Taj preparirani leptir ispod stakla bio
je jedan jedini zrakasti i mnogovrsni osmijeh koji mi se as inio djetinjim,
as prastarim i mudrim, pa ratnikim ubojitim, potom bolno podrugljivim - tako
se uvijek smijei ljepota, tako se osmjehuju oblija u kojima se ivot
naizgled zgusnuo u neku trajnost, ljepota vjenoga tijeka poprimila svoj
oblik, bio to cvijet ili ivotinja, egipatska glava ili mrtvaka maska genija.
Taj je osmijeh bio nadmoan i vjean, a zadubi li se ovjek u njega, osmijeh
bi najednom postao i sablasno divalj i lud, lijep i okrutan, blag i opasan,
pun najviega razuma i najbjenje ludosti. Posvuda gdje se ivot na trenutak
ini savreno oblikovanim, on ima te oprene aspekte. Ne postoji plemenita
glazba koja u nekom trenutku na nas ne djeluje kao djeji osmijeh, a u drugom
asu kao najdublja korota. Takva je i ljepota uvijek i posvuda: ljupka
povrina zrcala ispod koje vreba skriveni kaos. Takva je i srea uvijek i
posvuda: zanosan trenutak, koji im zasja ve poinje blijedjeti zapuhnut
dakom neumitne smrti. Takva je i visoka umjetnost, visoka mudrost odabranika
uvijek i posvuda: znalaki osmijeh iznad ponora, prihvaanje patnje, igra
sklada iznad vjene smrtne borbe opreka.
Iz zlatnoga je sjaja milo gledao razliveni purpur, iznad rep-nih rebara
prvi puta letio cepelinom iznad Bodenskoga jezera i Arlberga. Sjeao sam se
snanoga, ne pretjerano priljivog mukarca vrsta, pouzdana kapetanskog lica
kojemu sam tada upamtio i lice i ime premda smo izmijenili tek pokoju rije.
I, eto, nakon svih tih
297
godina i sudbina, taj je mukarac jo uvijek u poslu, nastavio je raditi i na
posljetku stigao do Amerike, i ni rat, ni inflacija, niti osobne sudbine nisu
ga mogle sprijeiti u obavljanju njegove slube i afirmaciji vlastite
odlunosti. Jo ga jasno vidim pred sobom, kao one 1910. kada mije uputio
nekoliko ljubaznih rijei (mislei valjda da sam izvjestitelj), a zatim se
popeo u svoju pilotsku gondolu. On nije u ratu postao general, nije za
inflacije postao bankar, jo uvijek je graditelj cepelina i kapetan, ostao je
vjeran svojoj stvari. Izmeu tolikih zbunjujuih novosti koje su se iz dviju
novina slile u mene, ova je vijest bila umirujua.
No, sada je dosta. Cijelo sam popodne proveo listajui dvoje novine.
Radijatori su jo uvijek hladni, pa u pokuati malo odspavati.
(1929.)
Odabrani zaviaj
Na alost nikada si nisam znao uiniti ivot jednostavnim i udobnim. Ali
jednim sam umijeem, jednim jedinim, oduvijek vladao: umijeem lijepoga
stanovanja. Od vremena kada sam mogao sam birati svoje prebivalite uvijek sam
izvanredno lijepo stanovao, uvijek sam pred prozorima imao karakteristian,
velik, irok krajolik. No, nikada nisam tako lijepo stanovao kao u Ticinu, i
nijednom od svojih prebivalita nisam toliko godina ostao vjeran kao svom
sadanjem; ve jedanaest godina stanujem ovdje i jo ne pomiljam na odlazak.
Ticinski krajolik, koji sam 1907. po prvi puta temeljito upoznao, uvijek me
privlaio poput predodreenoga zaviaja ili uenoga pribjeita. On se nalazi
u mnogim mojim pjesmama, navlastito u pjesmi "Wanderung" koja je nita drugo
doli hvalospjev ticinskomu kraju.
Godinama mije elja u luganskome kraju posjedovati kuicu ili komadi zemlje i
tu doekati jesen ivota. Jer veoma volim i itelje Ticina, ne samo njihov
krajolik i podneblje. Za jedanaest godina koliko meu njima ivim, jo nikada
meu nama nije pala teka rije. esto sam govorio: pjesnik je u mnogim
stvarima najskromnije bie na svijetu, ali zato u nekim drugim stvarima mnogo
zahtijeva i radije e umrijeti nego da se odrekne. Ja, na
298
primjer, ne bih mogao ivjeti kada okolica mojim ulima ne bi pruala barem
minimum prave supstancije, pravih slika. ivjeti u modernome gradu, usred
ogoljene pragmatine arhitekture, meu papirnatim zidovima, imitacijama
drveta, usred sve samih surogata i privida, za mene bi bilo potpuno nemogue i
tu bih vrlo brzo uvenuo. No ovdje, u Ticinu, pronalazim mnoge stvari koje ne
izgledaju samo lijepo i ugodno, ve i obiluju tisuljetnom tradicijom. Goli
kameni stol uz kamenu klupu ispod lovor-vinje ili bukve s vrem ili glinenom
alicom punom crnog vina, usto kruh i kozji sir - sve je to u doba Horacija
bilo navlas isto.
(1930.)
Vatromet
Moji prijatelji i neprijatelji odavno to znaju i zamjeraju: mnoge me stvari ne
raduju i u mnoge stvari ne vjerujem koje su ponos dananjega ovjeanstva; ne
vjerujem u tehniku, ne vjerujem u ideju napretka, ne vjerujem ni u uzvienost
i veliinu naega doba niti u ikoju od njegovih "ideja vodilja", ali zato pred
onim to se naziva "prirodom" osjeam bezgranino potovanje.
Pa ipak, postoje neki izumi i obmane prirodnih sila kojima se iznimno divim i
koje volim, volim ih jednako ili ak vie nego prirodne pojave. Dok me
motoristike utrke ne mogu ni jedan metar izmamiti iz moga stana, mene se uhom
punim prave glazbe, pogledom na pravu arhitekturu, pjesnikim stihom moe vrlo
lako ukrotiti, jer divim se ljudskom duhu koji je stvorio takve stvari. Ako
dobro uoavam, zapravo sam nesklon i nepovjerljiv samo prema "korisnim"
izumima. Ta navodno korisna dostignua uvijek imaju neki prokleti talog,
uvijek su tako otrcana, tako ne-velikoduna, tako zadihana, ovjek vrlo brzo
otkrije njihove motive, njihovu tatinu i pohlepu, i te korisne pojavnosti
kulture posvuda za sobom ostavljaju dugaak trag svinjarije, rata, smrti,
zatakane bijede. Iza lea civilizacije svijet je pun gomila mulja i otpada;
korisni izumi nemaju za posljedicu samo lijepe svjetske izlobe i elegantne
salone automobila, ve njih prate i vojske rudara s blijedim licima i bijednim
nadnicama, njih prate bolesti
299
i pustoenje, a parne strojeve i turbine ovjeanstvo plaa beskrajnim
razaranjima u slici zemlje i slici ovjeka, borama na licu radnika, borama na
licu poduzetnika, propau due, trajkovima i ratovima, listom zlim i
odvratnim stvarima, dok, naprotiv, zato stoje ovjek izumio violinu i zato
stoje netko napisao arije u Figaru nikakva se cijena ne mora platiti. Mozart i
Morike30 nisu svijet mnogo stajali, bili su jeftini poput suncobrana, i svaki
je namjetenik u nekom tehnikom uredu od njih skuplji.
Ali kao to rekosmo, svaka ast nekim izumima! Jo od djetinjstva strasno
volim osobito sve one izume koji nose peat beskorisnosti, dokoliarstva,
razigranosti i rastronosti. U te umjetnosti ne spada samo glazba, pjesnitvo
itd., ve i mnoge druge stvari. Stoje neka umjetnost beskorisnija, to manje
slui ikakvim potrebama, to vie ima obiljeja luksuza, dokolice,
djetinjarije, to mi je draa.
Pritom je za mene lijepo i neobino saznanje da ovjeanstvo zapravo uope
nije uvijek onakvo kakvim se rado prikazuje, uope nije onako beskrajno
praktino i opijeno korisnou, uope nije onako pohlepno i proraunato. Tek
ovih dana ponovno sam dobio krasnu potvrdu toga. Na gradi na jezeru
upriliio je velik vatromet. Vatromet je, uraunavi duge stanke, trajao ni
puni sat i, kako me uvjeravaju, stajao nekoliko tisua franaka. Presretan sam.
Gradska uprava i turistika zajednica zajedno s odborom graana sastali su se
da bi uinili neto to mene i mnoge druge oduevljava, ali to se svakom
pravom gospodarstveniku, svakom istinskom prijatelju korisnosti mora initi
groznom ludou. Odluili su sebi i u to vrijeme nazonim ljeili-nim gostima
jednom prirediti pravo veselje. Odluili su na najzgodniji, najnekorisniji i
najbri, na najpovrniji i najzabavniji nain na svijetu ispaliti u zrak
nekoliko tisua suvinih franaka, i moram rei da im je to savreno uspjelo.
Bilo je velianstveno. Zapoelo je gromkim pucnjem iz topa, parodijom na sve
ratove i ubojstva, glazbeno-aljivom uporabom najozbiljnijih sila koje je
domiljati ovjek znao staviti u svoju slubu. Tako se i nastavilo. Umjesto da
se puca, praskalo se, umjesto granata letjele su
Euard Morike (1804. - 1 875.) njemaki pjesnik i prozaik epohe bidermajera
i realizma, (prim. prev.)
300
rakete, umjesto rapnela svijetlee kugle, umjesto ranjavanja uli su se
uzvici oduevljenja, ukratko, taj cijeli skupi rat, uza sve rasipanje baruta,
bjesnio je tako bezazleno i draesno, tako areno i zabavno daje bila milina.
Osim toga, taj rat, ta vrlo mudro i temeljito smiljena i sraunata vojna,
nije tekla nipoto onako glupo i ogranieno kako se inae odvijaju ratovi. I
ratovi s pravim granatama, i ratovi s generalima najee se takoer temelje
na mudrim i preciznim planovima i proraunima, ali na alost uvijek drukije
ispadne, i na posljetku, umjesto da izvri tonu proraunatu tehniku akciju,
ovjek zaglibi u velikim svinjarijama koje nitko nije predvidio i koje nikomu
nisu na radost. No ovdje, u ovom prekrasnom minijaturnom ratu, sve se odvijalo
prema zamisli, uvod i predigra, pojaavanje tempa i usporavanje sve do
bljetavoga zavrnog efekta, sve se odvijalo upravo onako kako se htjelo, i
309
rijei. Za ljude s jo doista ivim osjeajem za jezik moj "Uitak u vremenu"
jedva daje za nijansu gluplji i ispraz-niji od veega dijela one njemake
proze koja nas danomice zasipa iz novina, govora, predavanja, reklama itd.32
"Samo se ufaj udariti me!", uzviknula je Eduardova ena.
"Meti pred pragom svojih vrata", uzvratio je mrzovoljno, i dok je hvatala zrak
da bi ponovno progovorila, on zagrmi: "Ma ni govora!", i ona se mane govora.
Nikada joj nije mogao oprostiti njezino podrijetlo iz Warnemiindea.
Upozoravali su ga na kwarnemunanke, no on ju, zaprisegnuvi, ipak uze ne
uspijevajui nikada joj zaepiti dangubicu, jer akoprem je biladote-penka,
ipak je teno natucavala njemaki.
No, neto se moralo sluiti. Otiao je, dakle, kupio lijepu rolu filma, snimio
neku tadanju zvijezdu, koju je zatim dao razviti, i koja je kako zbacila
jaram Versailleskoga mira odnosno Youn-gova plana tako mu i priskrbila
pristojnu rentu.
"Reeno-uinjeno", smjekao se lukavi urnalisac. Jer, tomu ga je pouila
majina dosjetka: da bi se izvukao iz nedaa, najbolje je ponaati se kao
urnalisac. Na zeleno obunjenim, modro onebljenim, zlatno osunanim grudima
majke prirode oporavljao se od dobivenih rana i bitaka, u vjenoj tiini uma
u kojima su dvoglavi orli jo jatimice stolovali. I ba tamo je stekao Elze
Kadmij poznanstvo. Jedan je pogled bio dovoljan za to poz-no znanstvo. Rano se
svija tko crvom eli biti. No, u najdubljoj nutrini njezina enskog misterija
Elza je bila savrena nitica. Jednom e zgodom to sasvim sluajno otkriti.
"Budi ono to jesi!" uzviknula je sokolei samu sebe, i u istom trenu
isparila.
"Tko sam ja, za tebe e, Eduarde, uvijek ostati tajna", apnula je. Tada on
ode nekom mistiku i to plati dobrim komadom GeorgaKaisera33.
Vratio se duboko razoaran. "Na tebe u morati odsad dobro prigaziti",
uzviknuo je, pa ju pregazio. No, pri pogledu na pregaenu grenicu obli ga
hladan tu, a kako mu je domovina ionako
:': Slijedei gore spomenutu intenciju, u tekstu se Hesse poigrava jezikom
namjerice pogreno ili u pogrenom kontekstu rabei imenice, glagole, fraze i
idiomatske izraze i tvorei katkad dvosmislene igre rijei, katkad samo
apsurdno besmislene izriaje. Prijevod nuno slijedi autorovu nakanu, (prim.
prev.) " Georg Kaiser (1878. - 1945.) dramatiar njemakoga ekspresionizma,
(prim. prev.)
310
postala preskupom, zaputi se k Novim Hebrejima, ali ga pri pretovaru
drutvenoga kapitala umalo prodre neki prodrljivi ekvator. No, umjesto da
prerano zabode nosom u ledinu, on stupi na kopno i uzviknu: "Abdallah!"
Neki ga uroenik pokua pouiti: "Molim vas, kae se Ab-dullah."
"Nije nego", odbrusi, "pa ne kae se ni 'Walhulla.'"34 Tamo je i spjevao onu
slavnu "Generalsku jadikovku", stihove to odavna postadoe omiljenom pjesmom
svih tankoutnih ministara rata:
Sa visina onog brijega U dol gleda general Pognut o svoj general-tap, U oku
mu tuga, al.
Imao je za to mnogo razloga. Svi ga ostavie na cjedilu, pa je, nezadovoljan
cjedilom, opustio nos. Nikada se nije osjeao tako oputeno. Prijetea kob nad
njim je nadvila eline pande kao nad imiem imaka. Turobno je gledalo
zagonetno nebo budunosti.
Otiao je gastrologu i zatraio da mu ovaj postavi relativnost; poslije e se,
meutim, ispostaviti daje gastri lagao. Briljivim okretanjem uvijek druge
strane nareenoga, sveudilj vjeran iracionalnim datostima, branio je navratnanos principale interesnih glupacija.
Tako se odvijao njegov zauujui uspon. Stigavi na posljetku na kraj
svijeta, kamo je jedna jedina osoba prije njega ikada kroila krzmavom nogom
osvajaa, sjeti se Herakla i njegovih umnih rijei: "Stup, aj! polako!"
Nebeski mir prostruja njegovim prometnim ilama kucavicama, dua mu bijae
puna ali cijela to jest raspjevana.
(1933.)
14 Walhalla, prema nordijskoj mitologiji mjesto na kojem bog Odin prima junake
pale u boju . (prim. prev.)
311
Ljepota leptira
Sve vidljivo je izraz, svaprirodaje slikajezik i areno hijero-glifsko pismo.
Danas, usprkos visoko razvijenoj prirodnoj znanosti, mi nismo odve dobro
pripremljeni i odgojeni za pravo promatranje i prije bi se reklo da smo s
prirodom na ratnoj nozi. Neka druga vremena, moda sva vremena i sva razdoblja
prije nego su tehnika i industrija zagospodarile Zemljom, imala su osjeaja i
razumijevanja za arobni jezik znakova prirode i znala ih itati jednostavnije
i nevinije od nas. Taj osjeaj nipoto nije bio sentimentalan. Sentimentalni
odnos ovjeka prema prirodi novijega je datuma, nastao moda tek iz nae
neiste savjesti prema njoj.
Smisao za govor prirode, smisao za uivanje u raznolikosti koju stvarajui
ivot svugdje oituje, poriv za nekakvim tumaenjem toga raznovrsnog jezika,
tovie ta snana potreba za odgovorom stara je koliko i ovjek. Slutnja nekog
skrivenog, nekog svetog jedinstva iza silne raznovrsnosti, neke pramajke iza
svih tih poroda, nekog stvoritelja iza svih stvorenja, taj udesni pradavni
nagon ovjeka za povratkom iskonu svijeta i tajni njegovih poela bio je i
ostao korijenom svekolike umjetnosti. Izgleda da smo se danas beskrajno
udaljili od tovanja prirode u tom pobonom smislu traenja jedinstva u
raznolikosti. Ne priznajemo rado taj djetinji iskonski nagon u sebi i zbijamo
ale kada nas na njega podsjete. No vjerojatno je ipak zabluda, kada drimo da
mi i cijelo dananje ovjeanstvo u sebi nemamo strahopotovanja i sposobnosti
za poboan doivljaj prirode. Ovog nam je trenutka prilino teko, dapae
nemogue, prirodu onako bezazleno pretakati u mitove i Stvoritelja onako
djetinje personificirati i oboavati kao Oca, kako je to polazilo za rukom
nekim drugim vremenima. Moda i nismo u krivu kada nam se gdjekad oblici stare
pobonosti ine pomalo povrnima i neozbiljnima, i kada slutimo daje silna,
sudbonosna sklonost suvremene fizike prema filozofiji u osnovi poboan proces.
Vladali se mi pobono-skromno ili nadmono-drsko, bilo da se ranijim
vjerovanjima u oduhovljenost prirode podsmjehujemo ili divimo: na stvarni
odnos s prirodom, ak i tamo gdje ju poznajemo jo samo kao predmet
izrabljivanja, zapravo je odnos
312
djeteta s majkom, a osim onih nekoliko drevnih putova, koji ovjeka mogu
privesti blaenstvu i mudrosti, nisu pronaeni novi. Jedan od tih putova,
najjednostavniji i najdjetinjiji, jest zauenost nad prirodom i slutnjom
ispunjeno oslukivanje njezina govora.
"Tu sam da bih se udio!" kae Goetheov stih. S uenjem sve poinje, s
uenjem i zavrava, pa ipak, to nije uzaludan put. Divim li se nekoj
mahovini, kristalu, cvijetu, zlaanomu kukcu ili nebeskim oblacima, moru i
spokojnim, divovskim uzdisajima njegovih vala, leptirovu krilu i poretku
kristalnih mu rebara, obliku i arenu optoju njegovih rubova, raznoliku pismu
i ukrasju njegova crtea i beskrajnim, draesnim, arobno blagim prijelazima i
nijansama boja - svaki put kada okom ili drugim osjetilom doivim djeli
prirode, kada me on privue i oara i njegovoj se pojavi i objavi naas
otvorim, u istom trenutku zaboravim itav onaj pohlepni i zaslijepljeni svijet
ljudske nude, i umjesto da mislim ili zapovijedam, stjeem ili izrabljujem,
suzbijam ili organiziram, ja u tom trenutku ne inim nita drugo, ve se poput
Goethea "udim", i tim se uenjem ne zbratimih samo s Goetheom i svim drugim
Najee sam viao Joela, W6lfflina, Meza i Bertholeta, takoer Joh. Hallera.
Novosteeni prijatelj, s kojim
316
sam neko vrijeme dijelio i zajedniki stan u Holbeinstraf3e, bio je mladi
rajnlandski arhitekt Jennen koji je upravo bio osvojio prvu nagradu na
natjeaju za radove na proirenju vijenice. Bio je novogotiar, uenik
Schafera iz Karlsruhea i taj mladi ovjek, koji je sav kipio od ivotne
radosti, mene je, samotnjaka i asketa uveo u mnoge uitke i zadovoljstva
materijalnoga ivota. U al-zakim i badenskim selima, poznatima po vinu i
parogama, nerijetko smo prireivali gozbe, u Storchenu igrali biljar, a u
Vujem klancu, koji je tada jo bio mala, mirna vinara, te u Kacigi na ribljoj
trnici (u Stepskome vuku zove se elina kaciga) esto se bavili onim
studijama rezultat kojih su Camenzindovi hvalospjevi vinu.
Tim sam se studijama mogao zapravo i drugdje baviti. Ali duh koji je vladao
tadanjim obrazovanim Baselom, barem koliko je meni bilo vidljivo, ne bih bio
nigdje naao tako ist, i tek mi je poslije postalo jasno da je jedan jedini
mukarac utisnuo tom duhu karakteristian peat. Lijep grad s drevnom
tradicijom i obrazovanim viim graanskim slojem, malim sveuilitem, lijepim
muzejom itd. mogao se i drugdje nai. Ovdje, meutim, sve je bilo proeto
duhom, utjecajem i uzorom ovjeka koji je tijekom nekoliko desetljea duhovnom
Baselu bio uitelj, a u pitanjima kulture arbiter elegantiarum. Zvao se Jacob
Burckhar-dt i bio je umro prije samo nekoliko godina. Ve tada sam bio njegov
itatelj; dakako, jo u Tiibingenu sam bio proitao "Kulturu renesanse", a u
Baselu "Konstantma", no jo sam bio preduboko oaran Nietzscheom da bih se
posve otvorio Burckhard-tovu izravnom utjecaju. Utoliko je jai bio onaj
neizravni: kao mladi edan znanja i prijemiv kretao sam se u krugu ljudi na
ije znanje i interese, tivo i putovanja, nain miljenja, shvaanje
povijesti i konverzaciju nita i nitko nije tako snano utjecao i oblikovao ih
kao Jacob Burckhardt. Mit o vie njegovih zasebnih i ciklikih predavanja,
napose o "Razmiljanjima o svjetskoj povijesti", do mene je u tom krugu dopro
u vrijeme kada njegova posthumna djela jo nisu bila objavljena, a kada sam
godine 1901. krenuo na svoje prvo putovanje po Italiji, ne samo da sam u
putnoj torbi imao njegova Cicerona, nego je cijeli taj put, njegovo ozraje i
tendencija, krug onoga to sam traio i to mije bilo vano, bio pod njegovim
utjecajem u mjeri koju sam tek mnogo
317
poslije u cijelosti spoznao kada je oaranost Nietzscheom davno bila
izblijedjela, a Burckhardt postao mojim stvarnim voom.
Kada sam nakon tih nekoliko ivahnih mladalakih godina ponovno naputao
Basel, sa sobom sam ponio, osim tih, i neke druge utjecaje i veze: bio sam
zaruen djevojkom iz Basela, u Ba-selu sam vjenan i premda su se s godinama
moji posjeti bili prorijedili, s Baselom sam neprekidno bio ne samo u
svakovrsnim vezama, ve sam mu u dui ostao vjeran i zahvalan.
(1937.)
O jednoj tapiseriji
Na zidu mojeg atelijera visi goblen u irokom formatu, tri staze jedna iznad
druge, srednja s modrom, druge dvije s crvenom osnovom. Na tim se trima
osnovama i oko i dua mogu na-uiti, one su arolik raj pun lijepih i
draesnih oblika, skladno ali ne i pedantno poredanih, u kompoziciji ija
skrovita strogost i promiljenost gotovo da promakne prvom pogledu, ali je
zato na dugi rok vjerojatno najvea ar ovog umjetnikog djela. Umjetnica
visokoga ranga godinu je dana tkala tu tapiseriju; o kakvoi njezine tkalake
tehnike ne usudim se govoriti, jer se u to slabo razumijem. Moda se vie
razumijem u umjetniku kreativnost i kulturu koje su preduvjet takva djela:
ono iziskuje visokokolo-van smisao za boje, crtaku i arhitektonsku
nadarenost i velik osjeaj za stil. to se, dakle, tie due toga djela,
glazbenog uitka zavodi nas i kvari na dvojak nain: nae zanimanje i nau
ljubav ona odvodi od umjetnikoga djela prema izvoau i kvari nau prosudbu
navodei nas da za ljubav zanimljivomu izvoau prihvatimo i ona djela koja
bismo inae odbacili. I kod najjadnijega popularnog komada sirenin zov ne gubi
svoju aroliju. No nasuprot tomu, ista, objektivna umjetnika izvedba jaa i
oplemenjuje nau prosudbu. Kada pjeva sirena, u nekim emo okolnostima
otrpjeti i lou glazbu. Ali kada pjevate Vi, tovana, i jedanput svoj program
iznimno proirite i na sumnjivu glazbu, njezina me izvedba tada nee zavesti
daju prihvatim, ve tad osjeam nelagodu i neku vrstu stida i najradije bih
Vas na koljenima molio da svoju umjetnost posvetite samo sluenju savrenstvu
koje Vas je jedino dostojno. A kada bih doista poslao ovo pismo zahvale i
ljubavi, mogli biste mi s pravom odgovoriti da pridajete malo vanosti tomu da
Vas glazbenim kvalitetama i glazbenoj prosudbi poduava laik poput mene. S
pravom ne biste dopustili da kritiziram Va program. No, naravno, moje pismo
nee biti odaslano, ono je tek razgovor sa samim sobom i usamljeno
razglabanje. Pokuavam si neto razbistriti, naime porijeklo i smisao svoga
glazbenoga ukusa i suda. Ukljuujem li se uope u razgovor ili razmiljanje o
umjetnosti, tada to inim, dodue, kao umjetnik, ali ne kao kritiar
umjetnosti ili estetiar, ve uvijek kao moralist. Ono to na podruju
umjetnosti trebam odbaciti ili s nepovjerenjem gledati, a to, nasuprot tomu,
trebam tovati i voljeti, ne diktiraju mi neki objektivni i na bilo koji nain
normirani pojmovi vrijednosti i ljepote, ve neka vrsta savjesti koja je
moralne i neestetske naravi i koju upravo zato nazivam savjeu, a ne,
primjerice, ukusom. Taje savjest subjektivna i samo za mene obvezujua, i niti
ne pomiljam da bih svijet uvjeravao u onu vrstu glazbe koju volim, ili da bih
mu onu drugu, koju ne mogu ozbiljno shvatiti, moda elio ogaditi. Od onoga
to kazalita i operne pozornice svakodnevno izvode, maloto
322
me moe privui, ali sam posve suglasan da se taj cijeli umjetniki svijet i
svjetska umjetnost razvija i odrava. Blaenu Utopiju u kojoj nema crne, ve
je samo bijela magija, u kojoj nema glazbenoga blefa i parade, ja ne traim u
nekakvoj budunosti, ve ju moram sam stvoriti u siunome isjeku svijeta
koji meni pripada i na koji mogu utjecati. U ono to volim i potujem spadaju
umjetnici i djela kojima puk nikada nije bio sklon, a u djela koja ne volim i
moja ih savjest ili moj ukus odbacuju spadaju najslavnija imena i naslovi.
Granice, dakako, nisu krute, donekle su elastine; katkada me umjetnik, kojega
je moj instinkt do sada odbacivao, ipak moe iznenaditi i postideno mogu
otkriti neko djelce u kojem on unato svemu odgovara momu svijetu i nainu. A
isto tako, kod silno velikih, gotovo ve sakrosanktnih majstora moe me kadto
na trenutak preplaiti jedva zamjetno zastranjivanje, tatina, lakomislenost
ili ambicija i elja za ostavljanjem dojma. Kako sam i sam umjetnik i znam da
su moja vlastita djela puna takvih sumnjivih mjesta i, unato elji da budu
ista, puna kojekakvih natruha, takva me otkria usprkos svojoj naelnoj
strahoti ne mogu doista pokolebati. Nije na meni da odluujem jesu li ikada
doista postojali savreni, posve isti, posve poboni, svome djelu i slubi
posve predani majstori koji su nadrasli ono ljudsko. Dovoljno je to postoje
savrena djela i to je kroz medij onih majstora s vremena na vrijeme nastao
kristalan komad objektivirana duha i bio dan ljudima kao zlatno mjerilo. Moj
sud o glazbenim djelima, kao to rekoh, ne gaji ambiciju da bude estetski i
objektivno "toan" ili u bilo kojem smislu mjerodavan ili suvremen. Openito,
isto estetski sud kao knjievnik si mogu dopustiti samo o knjievnosti, o
vrsti umjetnosti kojoj poznajem sredstva, vjetinu i mogunosti i koju
razumijem do meni moguega stupnja. Mojim odnosom prema drugim umjetnostima,
poglavito prema glazbi, ne upravlja toliko svijest koliko duevni instinkti, i
on se ne sastoji iz postupaka inteligencije, nego iz higijene, iz potrebe za
stanovitom istoom i pod-noljivou, zrakom, temperaturom i hranom kod koje
se dua dobro osjea i koja uvijek olakava korak od ugode prema aktivnosti,
od duevnoga mira prema elji za stvaranjem. Uivanje u umjetnosti za mene
nije ni opojnost ni tenja za obrazovanjem,
323
ve zrak za plua i hrana, i kada ujem glazbu koja u meni izaziva gaenje ili
onu odve slatku, pretjerano zaeerenu ili zapa-prenu, ja ju tada ne
odbacujem zbog dubokoga uvida u bit umjetnosti i ne odbacujem ju kao kritiar,
nego to inim gotovo sasvim instinktivno. To, meutim, nipoto ne iskljuuje
da se u mnogim sluajevima taj instinkt poslije, pa i prije razumske provjere
pokae tonim. Bez takvih instinkta i duevne higijene umjetnik ne moe
ivjeti, i svatko ima svoju vlastitu. No, da se vratim na glazbu: u moj moda
pomalo puritanski umjetniki moral, moral i higijenu umjetnika i
individualista, spada ne samo osjetljivost na duevnu hranu, nego i nita
manje osjetljiv zazor od orgija zajednice, od svega to ima veze s duom i
psihom mase. To je najdelikatnija toka mojega morala, jer oko nje se taloe
svi sukobi izmeu osobe i zajednice, izmeu due pojedinca i mase, umjetnika i
publike, i uope se ne bih usudio svoju privrenost individualizmu kao starac
jo jednom spomenuti, da se moje osjetljivosti i moji instinkti, koje su oni
normalni i besprijekorni esto kudili, na jednom posebnom podruju, naime onom
politikom, nisu pokazali tako strano tonima. Mnogo sam puta gledao kako
dvoranu punu ljudi, grad pun lj udi, zemlju punu ljudi zahvaa ona opojnost i
zanos pretvarajui ih u homogenu masu, kako se svaka individualnost gasi, a
oduevljenje ljudskom slogom, slijevanje svih nagona ujedan masovni nagon
ispunja stotine, tisue ili milijune ljudi nekim uzvienim osjeajem, eljom
za rtvovanjem, odricanjem od sebe, nekim junatvom koje se isprva s ganuem i
suzama oituje u povicima, usklicima i prizorima bratimljenja, da bi na
posljetku zavrilo u ratu, ludilu i potocima krvi. Na tu ljudsku sposobnost
opijanja zajednikom patnjom, zajednikim ponosom, zajednikom mrnjom i
au, moj me je individualistiki i umjetniki instinkt uvijek najsnanije
upozoravao. Kada se u nekoj prostoriji, dvorani, nekom selu, gradu, nekoj
zemlji pone osjeati ta tjeskob-na uzvienost, ja postanem hladan i
sumnjiav, najeim se i ve vidim kako krv tee i gradovi u plamenu gore, dok
je oko mene veina, sa suzama oduevljenja i ganutosti u oima, jo zaposlena
klicanjem i bratimljenjem.
Dosta o politici. Kakve to ima veze s umjetnou? Pa, ima to nekakvih veza,
imaju one tota zajednikoga. Primjerice, najmonije i najalosnije sredstvo
politikoga djelovanja, masovna
324
psihoza, takoer je najmonije i najnepotenije sredstvo umjetnosti, a
koncertna dvorana ili kazalite dovoljno esto, to jest svake uspjene i
sjajne veeri, prua upravo tu predstavu masovnoga zanosa, i pravaje srea to
se on moe ispuhati kroz tradicionalni pljesak, moda neto pojaan tapkanjem
nogama i povicima bravo! Velik ili najvei dio publike, a da toga i nije
svjestan, na takve priredbe odlazi samo radi trenutaka te opojnosti. Iz
tjelesne topline mnotva ljudi, iz poticaja to ih prua glazba i ozraja to
ga stvaraju dirigenti i virtuozi nastaje napetost i poviena temperatura koja
svakoga tko joj podlegne uzdie, kako mu se tada ini, "iznad njega samoga",
to jest za trenutak ga liava uma i drugih nemilih smetnja i u asovitom, ali
snanom osjeaju sree pretvara u muicu to sudjeluje u plesu velikoga roja.
I ja sam katkada znao podlei toj opojnosti i aroliji, barem u svojim mlaim
godinama, i ja sam s drugima podrhtavao i pljeskao i zajedno s pet stotina ili
tisuu drugih nastojao odgoditi trenutak buenja i otrenjenja, kraj zanosa:
ve na nogama i spremni za polazak neprestanim smo huanjem jo jednom
nastojali oivjeti ve utihnuli umjetniki aparat. No, to mi se nije esto
dogaalo. A ono stoje nakon tih opojnosti slijedilo, uvijek je bila ona
munina koju nazivamo neistom savjeu ili mamurlukom.
(1947.)
Glazbene biljeke
Reenica o kadenci'
Ako jest, kao to se u onom glazbenom dijalogu, nadmetanju ili ljubavnom
odnosu izmeu orkestra i solo instrumenta, to ga je argon glazbenika unatrag
dva i pol stoljea naviknuo nazivati "koncertom", uvijek iznova kroz nekoliko
taktova dogaa, da upravo to glazbalo, naas razrijeeno kako borbe s monim
sugovornikom tako i uloge obinoga pomonika u razvoju, izmjeni
' "Kao to vidite," pisao je Hesse godine 1948. skladatelju Willu Eisenmannu,
'lova reenica nije toliko pokuaj da se objasni fenomen kadence, koliko
aljiv pokuaj oponaanja toga fenomena u jednoj jedinoj proznoj reenici."
325
u produetku neke glazbene teme, u izvjesnoj mjeri bude osloboeno iz
upletenosti u gotovo zamren svijet funkcija, zahtjeva, zadataka, odgovornosti
i napasti, otputeno iz strano diferencirane, mnogostruko ovisne, prema
mnogim suigraima obvezane egzistencije i vraeno u svoj vlastiti, zaviajni,
individualni svijet, ini se da mu taj privremeni povratak u carstvo koje samo
njemu pripada, u nevinost, slobodu i sferu u kojoj vladaju vlastiti zakoni
njegova bia, daje sasvim nov poticaj i dah, poletnost prije sputanu i
ogranienu obzirnou prema partneru, gotovo opojnu radost i zadovoljstvo
samim sobom i vlastitim mogunostima, ini se da mu je to poziv na uivanje u
ponovno steenoj slobodi, nezasitno uivanje u samo njemu svojstvenom ozraju,
te ohrabrenje da poput ptice pobjegle iz zatoenitva tek u dugom nizu trilera
klikui ponovno osvijesti vlastite snage da bi zatim, as u valovitim, as
trijumfalno uzlaznim, pa razuzdano prema basu silaznim pasaama, zamasima i
poletima doivjelo ono od virtuozne ekstaze to se doima nenadmanim, pae
nemoguim.
Sluajui Schumannovu glazbu
U toj glazbi neprestance lahori vjetar, ne neki postojan, nesnosan, teak,
ravnomjeran, ve skokovit, razigran, nestaan i na mah, neko arlijanje koje
iznenada pone, pa se izgubi, i ovjeku se ini da pritom vidi blago vihorenje
praine i lia, to je vjetar lijepoga vremena, dobar drug za etnju i igru,
ivahan, pun dosjetki, as priljiv, as eljan tranja i plesa. Pue i
lahori, njie se i trese, plee i poskakuje u toj glazbi punoj ljupkosti i
mladosti, smijei se i smije, igra i zadirkuje, as obijesno, as njeno. ini
se neshvatljivim daje pjesnik tih arobnih taktova skapao i umro melankolian
i tmuran. Dodue, toj glazbi nedostaje mira, statike, pa donekle i zaviaja,
ona je moda odvie ivahna, odvie nespokojna, odve uspuhana i vjetru
srodna, odve uzburkana i mladalaki uzavrela, i jednom e se morati iscrpsti.
Izmeu glazbe zdravoga i ivota i svretka bolesnoga Schumanna zjapi isti
ponor kao izmeu razuzdane kominosti mladoga i ozbiljnosti starijega Clemensa
Brentana. I kako to ve biva u naem sloenom i pomalo sentimentalnom svijetu:
ta bla-gou proeta glazba lijepoga vremena sa svojim mladalaki
326
lijepim nemirom zvui nam jo draesnije, jo poletnije i ljupkije kada znamo
kakva je no i dubok mrak ekao toga dragoga glazbenika.
(1947.)
Izbrisana rije
Neobian dogaaj juer nas je, enu i mene, zaposlio na sat vremena. Iz
Amerike nam je stiglo pismo nekoga starca, pobonoga njemakog idova iz jedne
od onih starih idovskih kua s rajnsko-majnskoga podruja koje su se sve do
poetka ove neljubazne dananjice ubrajale u najstarija i najouvanija
kulturna arita Njemake, jedne od onih starih rajnsko-idovskih obitelji od
kojih je jedna, upredivnome romanu Wilhelma Spevera "Das Gliick der
Andernach", nala svoj spomenik i dostojan nekrolog. Taj stari gospodin iz New
Yorka, emigrant, kultiviran i poboan idov, bezimenik u onoj vojsci vrijednih
teologije, kao da tada, isto kao i danas, na meni posvuda nisu visjeli ostaci
moga podrijetla i odgoja. Nije li to moda ipak bio prevelik zahtjev?
Stvar je naizgled bila vrlo jednostavna. Od mene se zahtijevalo neto stoje
proturjeilo mome biu i ukusu, mojim literarnim navikama, da ne kaem odmah
mojim "naelima", a na to je postojao zapravo jedan jedini odgovor odbijanje. No, stvari uvijek izgledaju jednostavnije nego to jesu, a one
moralne jo i vie od drugih. Da sam barem bio dvadeset godina mlai! Tada ne
bih svoju enu gnjavio traenjem mjesta u knjizi, ne bih si toliko opteretio
savjest, nego bih naao vremena i itatelju tu stvar u pismu protumaio s
razliitih strana, zagrijao bih se piui i laskavo samoga sebe uvjerio da sam
sada partnera doista uvjerio i umirio. Rije "zaudo" i dalje bi stajala u
mojoj knjizi i plemenitom iskrenou dokumentirala moju neupuenost i nerazumnostizl923.
No sada sam ipak bio neto stariji i zabrinutiji, pa i neto nesigurniji, a
ovjek koji je elio da se rije izbrie, takoer nije bio mlad itatelj
kojega je trebalo umiriti dobrim pismom i pokolebati u njegovim uvjerenjima,
ve je to bio postariji gospodin ijemu pismu nije nedostajalo ni skromnosti
ni dostojanstva. Bio je, povrh toga, poboan ovjek i ljubitelj Biblije,
ovjek koji je Stari zavjet poznavao kudikamo bolje od mene i kojega je moja
pomalo nepromiljeno napisana rije povrijedila i sablaznila. I jo neto: bio
je idov. Bioje pripadnik naroda koji je svijetu podario Bibliju i Spasitelja
i za to poeo mrnju i ljutito neprijateljstvo gotovo svih drugih naroda,
ovjek iz jednog iskonski svetog naroda koji je u naem bezbonom vremenu
pretrpio nezamislive patnje i pritom se pokazao boljim od ikojeg drugog,
mlaeg naroda u slinoj nevolji: jer ne samo da su Zidovi (a to vrijedi jo i
danas, jer progon jo traje) pruili nevien primjer solidarnosti, bratske
spremnosti na pomo i portvovnost, ega svijet jo uope nije postao
svjestan, oni su, povrh toga, u nebrojenim sluajevima dokazali junatvo u
trpljenju, hrabrost pred
329
smru, dostojanstvo u bijedi i propasti pri pogledu na koje se, mi neidovi,
moemo posramiti.
I sada bih tom dobronamjernom i asnom starcu idovu trebao odgovoriti,
uskratiti mu zadovoljtinu koju je na plemenit nain zatraio, trebao bih
njegovoj vjeri i nadosobno pobonoj mudrosti suprotstaviti svoje pravo autora
knjige, predstavnika jedne psiholoke specijalnosti, suprotstaviti svoj patos
sljedbenika jedne ideje, te razoaravi ga i odbivi, jo ga i pouiti?
Nisam smogao tu snagu. To bi iziskivalo i mjeru samopouzdanja, vjere u sebe i
smisao i vrijednost svoga rada, a to danas vie nisam nalazio. itatelju u New
Yorku napisao sam kratko pisamce da sam mu ispunio elju, a svome izdavau
poslao obavijest da u moguem novom izdanju "Ljeilinoga gosta" na stranici
154. rije "zaudo" treba izostaviti.
(1948.)
Skok*
Kanimo li ivotopis plemenitoga Willibalda Mlaega vom Armela prenijeti
cijenjenim buduim naratajima, veoma smo svjesni kako tekoa svoga zadatka
tako i nesuvremenosti i neo-miljenosti takvih radova. Epoha koja izumiteljima
stroja za drobljenje atoma plete vijence slave, a navalu publike na nedjeljna
putovanja na Saturn uspijeva suzbiti jo samo jakim policijskim snagama, epoha
koja priznaje i tuje jo samo materijalni uspjeh i mjerljiva sportska
postignua, niti e imati sluha niti pokazati zanimanje za velika djela
stilita ni za pokuaje ugaanja glasovira Gottvvalta Petera Harnischa, a
kamoli za na pokuaj velianja uspomene na Willibalda Mlaega vom Armela.
Tjei nas, meutim, i krijepi pomisao da tovateljima onih stilita, onoga
Walta Harnischa ili naega blaenoga Willibalda vom Armela i prezirateljima
uspjeha i napretka nikako ne bi priliilo kada bi u svom radu mislili na
ZAGREB
(1959.)
BILJEKA O PISCU
Hermann Hesse (1877. - 1962.)
Plodonosni Nijemac Hermann Hesse jedan je od najitanijih i najprevoenijih
pisaca stoljea. Mlade na Zapadu smatrala ga je zaetnikom hipi-kulture te je
osobitu popularnost stekao ezdesetih godina.
Pohaao je sjemenite, iz kojega bjei, a zatim radi kao knjiniarski i
bravarski pomonik. Putuje u Indiju, koja ostaje njegova trajna inspiracija.
Za Prvoga svjetskog rata djeluje u Crvenom kriu. Nastanivi se stalno u
vicarskoj i postavi njen dravljanin (1923.), Hesse javno istupa protiv
nacistike ideologije i ratnog osvajanja. Njegova je prepiska s
istomiljenikom Romainom Rollandom vano ljudsko i kulturno-povije-sno
svjedoanstvo toga vremena.
Vrhunac je Hesseova dometa roman "Stepski vuk" (Der Steppenwolf, 1927.).
Brojne autorove knjige poezije sadre nekoliko antologijskih pjesama. Dobitnik
je Nobelove nagrade za knjievnost 1946. godine. Hesse je pisao i putopise i
eseje.
Najpoznatija su mu djela: Peter Camenzind (1904.), Pod rvnjem (1906.),
Gertrud (1910.), Rosshalde (1914.), Demian (1919.), Siddhartha (1922.), Narcis
i Zlatousti (1930.) i Igra staklenim perlama (1943.).
335
HERMANN HESSE
UMIJEE DOKOLICE
IZDAVA
Zagrebaka naklada
ZA IZDAVAA
Zdenko Vlaini
UREDNIK
Kreimir Maligec
LEKTURA I KOREKTURA
Sandra Filipi
LIKOVNA OPREMA
Zdenko Vlaini
KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE
Dario Bajurin
GRAFIKA PRIPREMA
Lobel Machala
TISAK VORAK - Zagreb
Copyright ZAGREBAKA NAKLADA 2002
www.zg-naklada.com
www.zg-naklada.hr