Marija Tucakovi Grgi (Rajevo Selo)

MAJKA
EKANJE.
Dva prekrasna vranca, silna i estoka,
Sjajne dlake i vatrena oka,
Vitkih nogu, ko stabljika cvijeta,
Upregnuta u lagana kola,
Stajala su, ispred kue jedne,
U okviru radoznalog svijeta!
Gazdinska je kua ispred koje
Upregnuti konji, i svijet besposleni
Ve odavna stoje! . . .
Ulica je iroka i ista,
Po njoj rosna trava divno blista,
I ivii skladne kue redom,
I na suncu jutarnjem treperi, . . .
Kao biser, ili niz dukata
Djevojkama ispod bijela vrata!
A veliko, uredjeno selo,
U kojem je ta ulica iva,
U kojoj se, kao alem skriva,
Medju cvijeem, ta gazdinska kua,
Pred kojom su nekoga ekali, . . .
Na zelenoj i svjeoj ledini,
Posmatrano od nekud s visoka,
Priinja se, da su stada bijela
Ratrkana, . . . u ijoj sredini
Budnim okom na njih brino pazi,
I pogledom miluje ih, mazi, . . .
Pouzdani pastir: crkva usred sela!
Tek je zora zarudila bila, . . .
Koija i konji pred kuu su stali,
I mirno ekali! . . .
Ali ne za dugo!
Ubrzo su konji postali nemirni!

to se je ekanje otezalo due, . . .

To im je strpljenje bivalo sve krae, . . .
Zalud ih je mirio koija,
Milovao, i tapao njeno, . . .
Ubjedljivo govorio: Sad e, . . .
Sad e Eva doi! . . .
Ve mu nisu vjerovali vie!
Nisu ekat htjeli, ve su htjeli poi . . .
Da izmjere pred sobom daljine! . . .
A kad iznenada, veliajno Sunce
Iza ume, granu,
I ozari selo, koje sinu,
Kao da poar planu,
Pa tople i sjajne, svoje zlatne zrake,
U sav svemir prosu, . . .
U silne dragulje svu pretvori rosu! . . .
I pozlati krune visokom drveu,
A ljubkost razbaca po mirisnom cvijeu,
I izmami pjesmu slavulju iz srca! . . .
Zavritae vranci, i stadoe kopat
Zemlju, ispod sebe, da sve vatra frca! . . .
Za tim se u propanj propee odvano,
Zanjiskae silno, zvonko, tako snano,
Da se njihov njisak kroz sve selo razli! . . .
Htjeli bi da podju, . . . a koija ne da!
Nego strogo gleda,
U njihove oi, . . .
I volju im koi!
On strpljivo eka, Onu to se sprema, . . .
Ali nje jo nema!
uje Andra! viknu, njega neka ena,
Dokle e ekati? Zato ne idete?
Zar se Eva jo spremila nije?
Pita jedna druga, stoje kraj kapije,
Kad ve njima ne e, a ti kai meni,
Kad mislite poi? pita Andru trea.
Ko rano urani, njegova je srea ! . . .
A zato ba tebi jedinoj da kaem?
Obrecnu se Andra, jesi l ti najbolja?
Rei u vam eto, svima, uzajamno:
Kada seka-Evi mojoj bude volja!
Sad znadete tano! Radoznaloj eni
Dobacuje Andra, i u kuu skreni! . . .

im je izaao, bez Eve, povika

Opet jedna, to je znati rada:
Zar se nije spremila do sada?
Ona je bar hitra, sposobna i mlada! . . .
Lahko se je spremit, al teko odluit!, . . .
Omae se Andri, za as i on tuno,
Odmahuje rukom, i turobnim glasom
Govori enama: Ta utite, ene,
Zaklinjem vas spasom!
Nemojte me muit! . . .
Ali ene ne daju mu mira!
Sve odreda htjele bi dokuit,
Zato Andra tako dugo eka!
Njegov tuni izgled, ni malo ne dira
Srca, udnih ena, ba ni izdaleka! . . .
One zadirkuju u njega objesno,
Unosei mu se u lice, i svjesno
Kikou, . . . i vele: De, . . . zaplai, malo!
Jer Andri je zbilja, na ao se dalo,
to se danas sestra od njega rastaje! . . .
I dok Andra gorko uzdie i uti,
A ene se smiju . . .
Ko na komediju! . . .
Dok rastanak bolni tako dugo traje! . . .
Ulica ne haje! . . .
Zato li se smiju?
ine li to svjesno?
Ili tek onako, nemislei nita,
Kao ludo dijete, potpuno objesno ?! . . .
Moda i ne slute, kako jad golemi,
Davi Andru sada, . . .
Kao da sinji teret iz visine mrane,
Na duu mu pada!
Andra! viknu jedna, ti si sada reko:
Lahko se je spremit, al teko odluit!
A u emu ima, da se odluuje,
Tvoja seka Eva?
Andra je prostrelji pogledom, popreko,
A ene zamukle, pa u njega glede,
Radoznale, ta e, Andra sada rei.
A on im odmahnu samo rukom, snano,
Bez ijedne rijei . . .
A tad, kao da se prisjeti neega,

Doviknu im glasno:
Ne otkrivaj ranu,
Onome, ko ne zna, da ti je izljei! . . .
Zgledae se ene, a jedna izbei
Oi, i doviknu, oko sebe, svima:
Tu neega ima! . . .
A dotle, u kuu, kroz prozore blijede
Nadviruju se susjedi, i zbore:
Evina se srea, poela da klima! . . .

RAZGOVOR.
U Caria kui, na sred sobe, stoji
Eva, ena mlada,
U glavi joj se, bezbroj misli, roji! . . .
Tekom mukom, sama sobom vlada.
Uplakana, blijeda,
Kao list hartije,
U kojega gleda,
Kao da slova broji, . . .
Tako zadubljeno, paljivo, napeto,
Nepomina stoji!
Pa, ta on to pie ? de nam kai, Eva!
Pita ju rodbina, ve po stoti puta,
Ali jadna Eva, kao rua uta,
Naklonjene glave, netremice glede,
Samo bolno jeca,. . . gorke suze guta! . . .
Proitaj nam pismo!
Navaljuju ene,
. . . Mi bez srca nismo! . . .
I ako ti treba pomo ili savjet,
Mi emo ti dati, uz sveani zavjet:
Da e tvoje pismo, biti naa tajna!
Eva potresena, skanjiva se jote.
Al rodbinska ljubav, briga i milote,
Ganue ju jako! . . .
Jo, kad vide svekra, i na strogom licu
Njegovom, zapazi, da je i on plako,
Ona se odvai! . . .
Kai, Eva kai!
Povikae ene,

. . . ta je u tom pismu,
Da si se odjednom promijenila cijela?
Kazau vam i ako sam htjela,
Zatajiti od vas, moje teke jade,
I sakriti svoje osjeaje,
Da ih niko od vas ne saznade! . . .
Ali, eto! . . . ne imadoh snage! . . .
. . . Mile strine, i vi tetke drage,
Kad ste ve spazili, moje tuno lice,
I bol, to mi srce kida, nemilice
Ja u vama rei! . . .
I onako, vi bi uditi se stali,
Kad bih bez njih pola,
Bez andjela mojih, . . . sirotica malih, . . .
Bez djeice svoje! . . .
Evo, proitau, uzrok tuge moje:
Draga eljo, dodji! i djecu povedi, . . .
Svoju ili moju,
Koju ti je volja,
No, ne obadvoju!
Jer, sedmero dua, ne mogu uzeti,
Bar u prvo vrijeme,
Sve na duu svoju!
Ja te ne u kleti, . . .
Ako se odlui, za djeicu tvoju! . . .
Pozdravljam te, nebrojeno puta!
Vjeruj, da te, eljno, eka ljubav arka,
I zagrljaj topli, kod tvojega Marka.
. . . Eto, ta mi pie! . . .
Srce mi se kida!
Proaputa Eva, i bolno zarida . . .
Pa lijepo ti pie!
ta bi htjela vie?!
Ubrza, da kae, jedna stara strina.
A svekar dobaci: Pamet ti je kratka!
eni nije dosta, jedino rije slatka,
Treba i ta drugo!
Ne kae se zalud:
Bez hljeba i vina,
Nemoj enit sina!
Pa jesi lse na ta odluila, Eva?
Upita je brino, zaovica njena.
Eva problijedila, kao mjesec blijedi,

I ne die glave, . . . sve u pismo gledi . . .

Ja sam promislila, . . . pa sam odluila,
Da Markovu djecu, sa sobom povedem,
Da mi ne bi, moda, zamjerio Marko,
Ako bih njegovu, ostavila ovdje, . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Jer sam pripisala, na djece mi dvoje.
Sve imanje svoje . . .
A vi, tetke, strine, i ti zaovicc,
Pripazite malo, na siroad moju!
Prigrlite k sebi, sirotice jadne
I dajte im hljeba, da ne budu gladne! . . .
Rekla je, i gorko zajecala Eva . . .
Uzela na ruke, nejakoga Pavla,
I pritisnula ga, na srce ranjeno,
Kao melem, . . . protiv ljutog bola,
to se mee, i ako je znala,
Da je ovo rana, bez prebola! . . .
Izvadila sisu, da gladnog nadoji,
I kroz suze, jedva progovori:
. . . Uzmi sine, sisu materinu,
Majka ti je, posljednji put daje!
Sve su ene na glas zajecale! . . .
A strina ju opet korit uze,
Bez obzira na njezine suze:
Ima li ti srce u njedrima?
Zar da budu siroad, bez majke?
I ako im, Majka jo je iva?
Zar i takva Majka, negdje ima?
Nije l dosta, to nemaju Oca ?
On je umro, a ti ih naputa,
Pravei ih dvostruke sirote, . . .
Tudjoj djeci, da postane Majka!
Svoju djecu sa sobom povedi!
A Markovu, kod babe ostavi,
Kad je Marko, na volju ti dao!
Strina moja, on je dobro znao,
Da se Eva zamjeriti ne e,
Njemu, pa je za to joj pisao
Nek povede, djecu, koju hoe! . . .
Upada joj u rije, jedna snaa.
Svoju djecu sa sobom povedi,
Eva draga! pa Marka najedi! . . .
Povikae ene sa svih strana.

A glas njihov, svu zapljusnu, Evu.

Ko bujica, kad popusti brana!
Bol je grunu, svom estinom snage,
I pozledi otvorene rane,
Te joj grudi zadrhtae nage,
Primajui udar bez odbrane! . . .
Sunev zrak se probio kroz prozor,
Topal, irok, kao traka zlatna,
I miluje Evi bujne grudi,
Dok siniu drugu sisu nudi, . . .
Drhtei, . . . zamukla, . . . ko zvono bez klatna.

OGOVARANJE.
Tetka djece njene, zaova joj draga,
Ogorena, planu, . . . i poe da redja:
Vidi ti laova, kako on prevari,
Dragu snahu moju! . . .
A to sve nas vredja!
Nas, koji ju nismo htjeli odgovarat,
Od susjeda Marka, . . .
I za druge prosce nagovarat . . .
Kako je umjeo samo, da govori! . . .
Snubio ju stoput, govorei mazno:
Eto, vidi, Eva, susjed sam ti prvi,
I ja sam udovac, sa djeice troje, . . .
Pa dovedi k meni jo i tvoje dvoje,
Za sve vas e dostat moja ljubav arka! . . .
Moju Katarinu, Ljubicu i Marka
Smatraj djecom tvojom,
A oni e tebe, eljo moja iva,
Milom Majkom svojom!
Ja, za sve vas, toplo gnjezdo, sviu,
I djeici tvojoj pravi Otac biu! . . .
Budi ena moja!
Budi moja ena, iskrena i vjerna,
Kao to si bila mojoj prvoj eni,
Drugarica draga! . . .
Ljubav ovjekova, vrednija je, Eva,
Od sveg svjeta blaga!
A ja tebe ljubim! . . .
Pa te za to snubim:

Budi ena moja! . . .

I ja sluah, kad je govorio, . . .
Trabunjao, . . . tanije da kaem,
Slatko, kao da je uborio
isti izvor sa naih Virova,
Ja, budala, ja mu povjerova! . . .
. . . Kad on ode, . . . ja okupih Evu:
Najbolje je, da podje za Marka!
Tu je istu veer i Ada Lagani,
Dolazio, k nama, i prosio Evu! . . .
On, momak, ko gora, bogat i ugledan,
Nudio joj, svoju prvu ljubav plahu,
Srameljiv ko cura, aptao joj njeno:
Moja Majka eli te, za snahu! . . .
Ti, ljubljena Eva, i djeica tvoja,
Cijeli svijet moj, biete vas troje,
Due mi moje!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Budi ena moja!
Ja u darovati tebi srce, cijelo,
Koje do sad nikog jo ljubilo nije,
Pa i moja dua, pa i moje tijelo,
I sve, to u njima dobroga se krije, . . .
Neka bude od sad samo tvoje !
Uz srce i duu, poloiu rado,
U ruke ti drage, sve imanje svoje!
Od kako ga primih, nisam nikad strado.
I ono e biti dosta za vas troje
Dobro te poznajem.
Zato ti, sve dajem! . . .
Ti ne pozna mene, al e me poznati,
I zavolie me! Srce e mi dati,
Kad osjeti Eva, kako te ja ljubim! . . .
Ja vjerujem u to, zato te i snubim!
Budi ena moja!
O, nemoj misliti, da je smjelost pusta,
to e ti apnuti sada moja usta:
Niko umjet ne e, tebe ljubit tako,
Kao ja to tebe, Eva, ljubim jako! . . .
I dok topla suza Adi oko muti, . . .
A stid lice rumenilom ara,

Eva mu se samo smjeucka, i uti . . .

A taj smjeak Adi ivo srce para . . .
Ispratile smo ga, nas dvje na ulicu,
Gdje nam odmah prili momci i djevojke,
Koji se zatekli tamo na igranci,
A Ada, da Evu, pred njima uzvisi,
Zapita ju glasno, kao pop u crkvi:
Daj mi kai, Eva, hoe poi, za me?
Momci i djevojke, zaudjeni, stae,
Posmatrati Evu, ta e na to rei . . .
Eva, vragoljanka, objesna u srei,
Do ale joj bilo! . . .
Laskalo joj, da ju ak i momci prose,
Da njoj i djeici darove donose,
Sluat rijei srca, bilo joj je milo,
I u magnovenju poskoi ba ilo,
Naalit se htjede tad sa samom sobom
I stade, Adamu, za ledja, zborei:
Zar ne vidi, Ado, da sam ve za tobom ?!
Momci i djevojke prsnue u smjeh . . .
Svide im se ala udovice mlade! . . .
A Eva osjeti, da uini grijeh,
I povea alom Adamove jade,
I njom ljuto rani, srce Adamovo!
Al brzo se sjeti, da popravi ovo,
Te milo i slatko, kao da med tee:
. . . Ima za te, Ado, mladjih, ljepih . . . ree,
I uze mu ruku u obadve svoje!
Pogledavi one, to okolo stoje,
I ude se jako,
Milovae ruke Adine polako . . .
Ali to ne bjee melem, eljkovani,
Za Adinu ranu . . .
On ne ree nita, samo rumen planu,
Na njegovom licu!
Vidjela sam, kako ispred kue nae,
etao je, tuan, sve dokle ne svanu! . . .
A ja nesrenica, govorila Evi:
Oprosti mi, Boe! . . .
Ko bi pomislio, da taj mirni Ada,
Lagati umje, . . . lagati moe! ?

Gdje bi on mogao, tebe volit tako,

Kao to govori ?
Pa jo djecu tvoju,
Ljubice, reko je, kao duu svoju !
Kao da je lako,
Ispunit, to zbori!
Poznaje on tebe! Zna on vrlo dobro,
Zlatne tvoje ruke, . . .
Da stvaraju ono, to ti oi vide,
I bez pola muke,
Mislio je, . . . da e osvojit te moi,
Vjeto laskajui,
Da e lako do srca ti doi, . . .
Pa e za njeg poi! . . .
Njemu domaica, kao ti, to si mi,
Eva moja draga, neophodno treba,
Zato te on vreba . . . !
Tako sam Evi govorila ja, . . .
Tim sam joj jadnoj, smutila duu,
Opredjeliti se nije mogla lako, . . .
I ugledat svjetlo istine kroz tmuu, . . .
I dok je u kolu, uz susjeda Marka,
Igrala, uz pjesmu, dotle je Lagani,
Skriven iza plota, gorko, gorko plako . . . !
Ja sam za to znala, al joj ne htje rei,
Jer tudjoj nesrei, kriv je uvjek trei!
Samo odustadoh od savjeta mojih,
Jer primjetih, da se Eva boji,
Da mene poslua, i da se odlui,
Za susjeda Marka . . .
Istina se uvjek priinja ko varka!
A izgled Istine, ba La zauzima! . . .
Svakakvoga uda na tom svijetu ima!
Ubaci ugarak u stianu vatru,
Razbuktale ui, jedna zlobna mlada.

KOLEBANJE.
Markova rodbina prosila je Evu,
Dolazila redom, odaju joj potu,
Kitei ju rijeima i cvjeem, . . .
I svakoga dana slala joj milotu! . . .
Prolazili dani, ko lahki oblaci,

A Eva sve ista! . . . Nikakovi znaci

Nisu ju odali, da se odluuje . . . !
A odluiti se nije mogla lako,
To bar znade, svako!
Jer: petero djece sastavit odjednom,
Medju njima jo na sisi dvoje,
I nejakih troje, . . .
Tereta takvog i starije se boje,
Nego Eva, to je! . . .
Eva ima dvadeset=tri ljeta,
Doba, kad se misli: najvea prepreka
Preskoi se lako! . . . i mnogo ne smeta,
Onom, koji hoe!
Treba samo htjeti!
Jer, ko hoe, taj udesa stvara!
Ali, . . . za odluku: Tucakovi Marku
Biti ena, a djeci mu Majka,
Trebalo je ipak, silnoga poleta! . . .
Nisu tu dostatna, sama mlada ljeta, . . .
Za to je trebalo, jo i neta ino,
Za to je trebalo: Srce Materino! . . .

Eva je imala i jedno i drugo! . . .

Danju, kad donesu Markovu djeicu,
Ona ih miluje, nadaja i mazi, . . .
Ba kao i svoju! . . .
A kad je odvedu, ona budno pazi,
Ne plau li moda, bez milote njene,
Ko ubrano cvijee, bez vode, to vene . . .
I ako ih uje, da kiskaju gnjevno,
Ona im otri, da ih pozabavi,
Da ih pomiluje, i da ih umiri,
Ili da se nad njih za asak nadviri,
Vie puta dnevno! . . .
Dok je Eva tako predano i revno,
Brinula se njeno o Markovoj djeci,
Markova ju Majka upitala, jednom:
Hajde, Eva, ba mi pravo reci,
Ili voli djecu, ili Marka,
Kad ih tako obilazi esto! ?
Eva ju je samo, udno pogledala,
Oi su joj crne zakresile naglo,

Kao raspirene varnice u mraku . . .

. . . Zar mi ne e dati odgovora ?
Bi li htjela biti, moja snajka,
A nejai ovoj, druga Majka,
Sinu mome, u drugome braku,
Nova srea i novo uzdanje?
Hajde, Eva ostvari nam sanje!
Nije li ti ao ove siroadi?
To su djeca, drugarice tvoje, . . .
Uvjek si ih pazila, ko svoje!
Pa ti vidi, nina, da ih ja njegujem,
Da ih obilazim, . . . i danju i nou,
Pa mi kai sada, ko bi njih pazio,
Kao ja ih to u! ?
A i sad ih pazim, . . .
Samo zato, . . . to ih volim tako,
inim sve to, to ba nije lako,
Jer ve imam dvoje na rukama! . . .
Tako Eva vjeto izbjegava,
Da ma kome, tano odgovori, . . .
Jer se Eva sama sobom bori! . . .
Jer se njeno srce kolebalo,
Kojem proscu ono bi se dalo!
Kojem proscu, da postane ena,
Jer je bilo njih jo nekoliko . . .

RAZJANJENJE.
Za to vrijeme Markov otac, mudro,
Mnoge misli slio je, u jednu,
Pa ju onda saoptio Marku:
Zna li, sine da sam naumio
uti, da te gospodine, zovu,
Da ti primi jednu dunost novu,
Da otide u gospodu, sine!
Ispuni mi, Marko, elju ovu!
Marko ga posmatra, jer ni pojma nema,
ta mu otac sprema.
. . . U optini oglas prilijepili, jue,
Ko bi htjeo biti umar, nek se javi!
I rau se brzo, kao grom da pue,
Ta vjest nadaleko! . . . Al ih nema mnogo,
Koje u tu slubu, srce ih povue! . . .

Jer, ko eli umar biti, mora,

Imati imanje, . . . u njem dva-tri tora,
I ergelu konja, da ivjeti moe. . . .
Plata je malena, a i konj se trai,
Pa ak i dva konja, da budu na strai . . .
Ti si mi jedinac, imanje nam zgodno,
Pa e moi, sine, ivjeti ugodno!
A kad Eva jednom uje: Gospodine!
Kako te nazivlju,
Vidjee, kako e za tobom da gine . . .
A tebi e onda sunce da prosine!
Svi e tad otpasti takmiari tvoji,
A ti je osvoji! . . .
Ta je ena marljiva i vrijedna,
A imanje njeno lijepu vrijednost broji,
Pa kako ti rekoh: idi u umare! . . .
I Evu osvoji!
U te iste dane, poziv dobi Eva,
U optinu odmah, da izvoli doi.
I ona otidje.
Predsjednik joj ree, da nejakoj djeci,
Mora postaviti staraoca, to e,
O njihovom dobru starati se, brino.
Ti si Eva mlada, . . . moe se udati,
A za djecu mora staraoc se nai,
Pa i za imanje . . .
Hajde odmah sada izbora se lati,
Koga eli staraoca djeci,
Slobodno mi reci, . . .
Ja u ti ga dati,
A ti potpisati.
Eva na to planu, kao vatra iva,
Mislei, da od nje tu se neta skriva,
Isprsi se snano i zapita vano:
Zar ima u svjetu nekoga, ko moe
Tudju djecu ljubit? Ko rodjena Mati,
Za njih se starati? . . .
Zar tudjinac neki, bolje e brinuti
Za djeicu moju, nego li ja to u?
Majka, koja brinem, . . . i danju i nou?!
Od vajkada zna se, dragi gospodine,
Da e prava Majka za djecu da gine! . . .

Ja za svoju djecu, i u vatru pou!

A tudjinac, ne bi!
Ne e li on, mjesto o djeci nejakoj,
Starati se, samo o samome sebi?
Gramzivosti svojoj olabavit uzde,
Pustiti ju bjesnu, da svuda projezdi,
I juri imanjem moje siroadi?
Gdje sijao nije, moda da pokosi,
U itnicu svoju, njihov prihod snosi,
I da dobro ivi, a nita ne radi !?
Da njihovim medom, svoje grlo sladi?
Ne e li ostavit djecu golu, bosu,
I veu siroad, nego li sad to su?
Ne e li plakati, djeca mi od gladi?
Ali, zakon trai staraoca djeci,
Pa ga mora nai!
Presjee joj, predsjednik optine,
Rijei brze, to bujici ravne,
Tekoe joj, ogoreno, s usta . . .
I dodade: reci!
Koga eli, da imenujemu
Staraocem, nejakoj ti djeci . . ?
Kad ve moram, naredjenja pusta
Posluati, . . . a vi, imenujte: . . .
Evu Cari, iz sela Otoka!
Predsjednik ju pogleda u udu! . . .
. . . Samo mene, Majku djece moje!
Staraocem imenujte sada!
Ne gledajte na to, to sam mlada . . . !
Za njihovu sreu . . .
Jo i brigu veu,
Uzela bih na se! . . .
Predsjednik ju opet pogleda u udu . . .
. . . S pravom bi me mogli proglasit za ludu.
Kad bih ja drugoga pametnijim zvala,
Imanje mu dala.
Da upravlja njim! . . .
Ja se slaem s tim!
Predsjednik joj ree.
A sad imam pree,
Poslove da svrim, . . .
Ti sad moe ii! . . .
Ja tvoj predlog primam! . . .
Dodji, kroz tri dana! . . .

Ja jo neta imam,
Da vam odmah kaem! brzo ree Eva,
Gospodine, ujte!
Ovog istog asa, odmah pripisujte,
Sve imanje moje, . . .
Na djece mi dvoje:
Anicu i Pavla! . . .
Nek bogate budu, sirotice moje!
A dok ne porastu, . . . i razumni budu,
I moraju ivit o mojemu trudu, . . .
Ja u se starati o njihovoj srei,
A ne kojekakvi, ,,i drugi, i trei!
Toliko, . . . da znate! . . .
Lijepo, . . . vrlo lijepo, ti govori, Eva,
A jo bolje ini! . . .
Nego, dodji. sutra! . . .
Nemoj, da me kini, . . .
Gospodine, tako!
Sutra! . . . sutra, . . . sutra!
Kazati je lako! . . .
Ali, gospodine! . . . imaj na pameti,
Jedini Bog znade, . . . ta e kome danas,
ta sutra donjeti! . . .
Ima pravo! . . . Eva!
Odobrava blago, . . .
Predsjednik optine,
. . . AI vremena nemam ! . . .
Ja se, . . . na put spremam! . . .
Vi piete brzo, . . .
Znam ja, . . . gospodine! . . .
Smilujte se na me,
Pa piite, odmah!
Evo vam, . . . dukata! . . .
Govorae Eva, . . .
Skidajui naglo :
Nizu ispod vrata! . . .
Predsjednik brk gladi, . . .
Ispod oka glede, ta to Eva radi,
Bre-bolje, on hartiju vadi,
I pie joj, . . . potrebno pismeno.
Smjeei se, ele, da joj kadi,

Veli:
Sve radimo brzo, dok smo mladi! . . .
Gotovo je! ree,
Sad potpii Eva!
Proitajte najpre, to ste napisali,
Da ocjenim, je li, sve u pravom redu!
Zahtjevae Eva, a sumnja joj bijesnu,
U mrkom pogledu.
Predsjednik itae, a Eva sluae,
Kad ne nadje primjetbe potrebno,
Lice joj tad sinu, kao da joj svanu,
I potpisa. Eva Cari, ali,
Istoga trenutka, ko ogromna taka,
Uz potpis joj teka suza kanu . . . !
Eva je mislila:
Sad neka me prose! . . .
Sa uspjehom svojim neka se ponose!
Nemam rad-ta, da se sada bojim.
Djecu svoju zbrinula sam, eto,
Da mi danas-sutra, ne uzmognu rei:
Rasu nam imanje! . . . Bilo joj prokleto !
Sad udarih temelj, ja njihovoj srei,
Bog nek moje djelo blagoslovi,
. . . Pa u onda mirne due lei,
U grob hladni, kad mi dodje vrijeme.
ta jo eka, Eva, zato ne odlazi?
Tre ju iz misli, glas glavara sela.
A Eva se prenu i odvai, smijela:
Htjela bih vas jote zamoliti neto,
Ali strah me, da ne bih, nevjeto
Izrazila svoje teke misli . . .
I time vas moda uvrijedila! . . .
Ni do sad me uvrijedila nisi,
Pa se nadam, da ni od sad ne e.
Hajde, zbori! . . .
Sluam! progovori!
To . . . pismeno, . . . mora
Biti . . . tajna . . . naa!
I moja, . . . i . . . vaa!
Da l me razumjete?
Ne bih htjela, da ma iko sazna,
Za posao, to smo ga svrili,
Dok u meni, iskuenja razna,
Ne smire se!

Dok nemirna dua, spokojna postane,

I dok uzburkano, jadno srce moje
Staloi se, . . . da bih bila kadra,
Odluiti, . . . za koga da podjem,
Kojem proscu, da postanem ena.
A kad vai ivoti se spoje,
I on dozna, da imanje svoje,
Ti si djeci dala, . . .
ta e onda biti?
Predsjednik ju pita
To emo viditi! . . .
Eva tad pohita,
Da mu odgovori.
. . Samo za sad, ne kazujte nikom !
Ako bi vas kogod zapitao to-ta,
A vi izmislite, zato ste me zvali . . .
A moja milota
Ne e biti mala!
Dobro, Eva! . . . Hvala!
Ne brini se nita!
asnu rije ti dajem! . . .
. . . Iskreno priznajem,
Da si mudra ena!
Predsjednik ponovi:
Ne brini se nita!
A Eva sva srena
Ode, sa roita! . . .
Kad je kui dola, zadovoljna Eva,
Svoju djecu milovati uze, . . .
U podgrlcu guiti je stade,
A na oi navree joj suze!
Uzbudjenje stiavae lako,
Zadovoljan ovjek, gdje bi plako ?!
Pa i Eva svoje suze guta, . . .
Kroz smjeh udan, a pogledom luta, . . .
Po odaji, da neko ne bane,
U odaju, dokle ne usahne,
Slabo vrelo radosnih joj suza! . . .
A kad se je stiala, izadje,
S obadvoje djece na grudima.
Na majinom srcu, mjesta ima,
Za vas obadvoje!
Zlatne ptice moje!
Kaza Eva trogodinjoj Ani,

Kad ju uzet htjede u naruje svoje,

A ona joj ree:
Majka, mene mani,
Ja u nogom ii! . . .
Nisu grudi tvoje.
Dovoljno iroke,
Za nas obadvoje! . . .
Teko e ti biti,
Nemoj me nositi! . . .
Eva ju podie lako kao pticu,
I brzo izljubi po cijelome licu,
Nju, kao i Pavla.
U to joj zaova u susret izadje,
Osmotri ju dobro, jer ju toga asa,
Mnogo promjenjenu iznenada nadje.
Eva! . . . pa ti ima, jedan dukat manje
Pod vratom na nizi . . .
Da ga nije ukrao ti kogod? . . .
zapita ju zaova u brizi.
Eva joj spokojno odgovori, na to,
Pritiui rukom ispod grla zlato:
Nije samo jedan, nego dva su manje, . . .
Platila sam porez za svoje imanje! . . .
S djecom u naruju, pouri se, Eva
Zabrinuta, jer u pla djetinji,
U Markovoj kui, . . .
Kao da ih kinji,
Nesmiljena dua!
I za asak samo zastade, da slua,
Od kud pla izvire,
I razabra brzo, da su u kuaru,
A glas im do srca njezinog dopire . . .
Uniavi k njima, nadje ih u plau,
Gdje na sav glas au!
Kad ju opazie, zacvrae tuno,
Kao lastavice nejake u gnjezdu,
Gladne, ostavljene, ljuto strahujui . . .
Najstarije u to, Majka ! viknu bolno,
Zato tako dugo nisi naoj kui,
Danas htjela doi?
Gdje si do sad bila?
Majko naa mila!
Pita ju kroz suze . . .

Nas je zatvorila,
Baka, pa otila,
Da kravu pomuze, . . .
Jer kapljicu mlijeka,
Seka jedva eka,
Ba je jako gladna!
Govorae mala, ucviljene due!
A navrele suze,
U oima njenim,
Primjetno se sue! . . .
A malena usta, na smjeh se razvlae, . . .
I u isto vrijeme, jadno, srce malo,
Smije se i plae . . .
Djeco moja, jadna!
Osamljena, gladna,
Sad e Majka sve vas nahraniti!
Samilosno ree, uzbudjena Eva.
I kad htjede poi s njima u dvorite,
Nae se koljevci, da najmanje uzme,
A ono zacia! . . . ruice joj prua,
Za grudi je hvata, gladno, sisu ite! . . .
Eva ga privinu na grudi, a ono,
Dohvativi sisu, kao pijavica
Priljubi se uz nju, tako vrsto,
Da se nije vidilo mu lica,
Ruicama sisu snano mae,
A sisa, ko lopta nabrekla, odskae! . . .
Dok nejaki Marko, od radosti puste,
to je dola Majka,
Tri oko stola, mrse kose guste,
Na upavoj glavi! i vie ne vajka,
Katarina, kao najstarija,
Uzela Anicu i Pavla za ruke,
Pa povela kolo, . . . a sve svoje muke
U zaborav potisnula s mjesta,
Onas tuge iz oka joj nesta,
I zapjeva, da se bolje igra,
I zavrti, kao mala igra! . . .
Kad sisave nadojila, Eva,
Zanjiha ga, kao perce lako,
Pjevajui, uspava ga tako,
U koljevku spusti ga polako . . .
Neka spava, edance nejako! . . .

A tad Marku pridje, . . . za ruku ga prima,

U kolo se hvata s djeicom ostalom,
S Katarinom, Pavlom i sa Ankom malom
Pa se igra s njima, . . .
Kao s vrnjacima,
to se dijete igra!
Po tom se sagiba, do njih, pa ih kupi,
U naruja svoja,
Mazei ih veli:
Ja sam Majka, koja
Za sve vas u krilu svome mjesta ima!
A za tebe duo, imau i mlijeka,
Govori najmanjem. Ti e biti seka,
Po mlijeku, mom Pavlu, i Anici mojoj! . . .
A njezin se Pavle na to strano jedi,
Kao da razumje, . . . i mrko ju gledi! . . .
Eva ga miluje, i da ga ubjedi,
Da jo ima mlijeka, trca ga sa mlijekom
I veli mu milo:
. . . Ne mrti se tako, Pavle, sram te bilo!
Ne e sve posisat mlijeko, mala seka!
Osta e i tebi! . . .
Da plakao ne bi! . . .
I redom ih grli, i jednim imenom,
Srdano ih zove: Djeca moja mila! . . .
I k sebi ih kupi, ko pilie kvoka,
Pod mekana krila!

ODLUKA.
Vie dana nije bilo Marka,
Da im dodje, da porazgovore, . . .
A to vee, iznenada banu!
A od kud ti, Marko, sada dodje?
Zapita ga Evina zaova.
Sad ba evo, stigoh sa poloja! . . .
Prvo eto, svratio sam k vama,
Da vas vidim, kako ste, i pitam:
Ima li, ta nova?
Ima Marko! . . . Ja u biti tvoja!
Odgovori, iznenada Eva.
Ukuani, na noge skoie! . . .
Pa i Marko, iznenadjen, skoi!
I obadve ruke prui Evi! . . .

 Hvala Eva, i Bogu i tebi!

Da sam proao, pored kue tvoje,
Za golemu svoju sreu, ne bi,
Do u jutro, znalo srce moje! . . .
Da zna, kako,
Osjeam se lako, . . .
Jer mi tuga skliznu sa srdaca! . . .
Hvala Eva, i Tebi i Bogu! . . .
Sad pjevati mogu! . . .
A sutra e moja Majka doi,
I moj Otac, da te prstenuju! . . .
Nemoj noas, da se predomili!
to sam rekla, ja porei ne u,
I ako ti, smatra, to, za sreu,
Onda neka Bog nas blagoslovi!
ree Eva, a Marko joj ovi,
Srean, obje ruke oko vrata! . . .
A kad po tom iz kue izadje,
On zapjeva, to ga grlo nosi,
Sa svojim se uspjehom ponosi,
I pod krov svoj on radost donosi . . . !
Do zorice. sve je selo znalo,
Da se Eva obeala, Marku . . .
Pa je razno nagadjati stalo,
ta je, Evu, na to ponukalo . . .
Svekar Evin, otac prvog mua,
Ree njojzi:
Eva, strina Rua
Napada te, preda mnom, i veli:
Ubrzala, . . . poelila mua!
A ja znadem, da istina nije,
to blebeu ene, iz avlije,
Susjeda nam, sa suprotne strane.
Pa mi kai, ta te je, nagnalo,
Da nas tako brzo ve ostavlja?
Moda grijei, moda zaboravlja,
Da te kao kerku svoju volim . . .
Moda misli, da olako primam,
Eva draga, ja udaju tvoju!
Usrdno te i ponizno molim,
Oe dragi, nemoj dvoumiti
Ni sumjati u estitost moju!
Ja ti oe, mnogo rei imam:

Nije mujak osvojio enku,

Kako misli moja strina Rua,
Ni svekrva predobila snajku,
Za to, to mi mnoge dare prua!
Nego Djeca ganula su Majku!
U mom srcu sebi mjesta nala! . . .
Mislila sam i danju i nou,
ta e biti iz djeice ove,
Bez ljubavi prave, materine! ?
Ko e njih paziti, kao ja ih to u?
Pa kad nisam nala odgovora,
Kad je budnu zatekla me zora,
A u jutru kad me ugledae ,
I sva u glas povikae: Majka!
Ja sam istog asa odluila . . .
U istinu, da im budem Majka!
Drugarica, sad inoa moja,
U svom grobu (ja bar mislim tako,)
Imati e potpunog pokoja,
Ako njena djeca budu moja!
Mila snaho, lozo plemenita!
Slatkog soka ima za svakoga . . . !
Draga Eva, ti ve zna i sama
Da je moja kuica, i tvoja,
I kadgod bi srce te povuklo,
U dom ovaj, ti mi dobro dola!
A u Markov, ,,s Bogom, sreno pola!
Ja te od sveg srca blagoslivljem! . . .
I dok svekar tako govorae,
Eva njemu desnicu ljubljae.

UJEDINJENJE.
Do tad Otok jo vidio nije,
Takovih svatova!
Oni bjehu neto naroita,
Jedna radost nova!
Nebrojena kola, puna mladjeg svijeta
U zlatom i svilom, vezenom odjelu,
Razvrvila su se po cjelome selu,
Okiena cvijeem.
Otarcima bijelim,
Tankim, kao fini nevjestinski veo,
Obrubie tijela i konjima bujnim,
Pomamnim i smijelim . . .

A. enskinje pusto, u kom sok ivota

Vri, i kljua, kao mlado vino,
Poploilo grudi dukatima zlatnim,
Koji odskakuju, i zvekeu fino,
U ritmu kucanja srca, i nehatnim
Pogledom streljaju oko sebe ljude! . . .
I, dok svirka razna,
Da veselje savreno bude,
I da cjelo selo za njeg sazna,
Udeava ice,da skladno zagude,
Dotle i enskinje stav svoj udeava, . . .
Da olako, mukarce zalude . . .
Egede i gajde, frule i tambure,
Trumbete i bubnji u potpunom skladu
Zasvirae, po tom, pratei u crkvu,
Udovicu mladu! . . .
Pjesma i veselje,
I srdane elje,
Vazduhom se liju! . . .
A na mnogoj kui, sa prozora sjajnih,
Otarci se viju,
Tanki, zlatom vezeni ii svilom,
Ko zastave slave,
I ljubavi prave,
Namjenjene svatu, . . .
Nekom momku milom! . . .
Ruzmarinom svi su okieni,
Ruzmarini stazom razbacani,
Pozne rue i dragoljub njeni,
Miris ire, jer vjetrii pire,
I raznose miris na sve strane!
Pjesma odjekuje, cjelo selo jei!
U dno srca prodiru joj zvuci! . . .
Ne mogu se razabrati rijei,
Sve do jedne, al neke se uju,
Kada malo jae podcikuju,
Vesele djevojke! . . .
Dika moja i jesi i nisi,
Oenise, da znadem, iji si! . .
Pjeva jedna udovica mlada.
A objesni momci, da Adu Lagani

Pozlede, kad su do kue mu doli,

Zapjevae gromko, kao grmljavina:
Srce moje, valjda si od kosti,
Kad jo nisi puklo od alosti! ?
A djevojke prihvatie brzo:
Zelen orah, debeo hlad,
en se mome, dok si mlad,
en se mome, dok si mio,
Ma siromah bio! . .
I sve tako redom, jednu iza druge,
Kao da im iz srca izviru,
Pjevali su pjesme, momci i djevojke! . . .
Uz mladence, u crkvi je bilo,
I njihovo petero djeice,
Da i ona blagoslov dobiju!
Po vjenanju razmaha se kolo,
Oko kue, svuda naokolo,
Te se lako priinjae svakom,
Da je vijenac najljepega cvjea,
Kojega je arka ljubav svila,
I ruka joj mila,
Oko kue ove.
Tu treperi zlato, smijeh i srea,
I radost najvea!
Proroica vjeta,
Koja nagovjeta
Ostvarene snove!
Kolo!
Srijemsko kolo!
Izraaj je bujni sakrivenih drai,
Koje oko drugdje uzaludno trai! . . .
Kolo!
Srijemsko kolo! . . .
Vjenac je veselja, mladosti, ljepote,
Koji mnogom srcu topli uzdah ote,
I njeno sjeanje, . . .
Na minule dane, . . .
Da se i stariji, jao, pusti jadi!
Za trenutak osjetie mladi! . . .
Do kolovodje u kolo se hvata,
Za sobom vue i staroga svata,
Jedna kooperna baka, vitkih nogu . .

I mladalaki zvonkim glasom pjeva,

Da se nadaleko pjesma joj razljeva:
Meni ima ve esdeset ljeta . . .
Hvala Bogu! I jo mogu! I jo mogu!
Svu nedjelju dana, svatovsko veselje
Trajalo je, burno, kao bura prava, . . .
A tad ga je svjetla zamjenik radost,
to im, kao sunce, ivot ozarava

IZNENADJENE.
Od dana vjenanja prola je godina,
A Marko bijae ve zaboravio,
Da je htjeo ii u gospodu,
I poslao u to ime molbu,
Ve je sebi toplo gnjezdo svio . . .
I srean je bio! . . .
Ali, jednog dana, dodje poziv njemu,
Da mjesto nastupi!
A on iznenadjen, . . . zaprepaten, . . . ljutit,
Poziv o tla lupi! . . .
I gnjevan zbog njega, on pouta malo
Pa ree odvano:
Ne treba mi vie naziv gospodine!
To sad nije vano!
I bez njega ja sam osvojio Evu,
I ivimo sreno u svom zaviaju,
Kao prvi ljudi u zemaljskom raju! . . .
U tudja mi mjesta, ja ne elim ii . . .
I u svome selu ja mogu postii,
Sto mi srce eli!
Nadam se da Eva, misli kao i ja! . . .
Ali, uje sine! Moja je starija!
Upade mu u rije, otac strogo,
I zaudjen, da je tako mogo
Rei, svom jedincu,
On jo stroe stade govoriti:
. . . Ja, to kaem! onako e biti!
A to elim, ja ti ne u kriti!
Kad je poziv doao ti, sine,
Ti e mu se lijepo odazvati, . . .
To elimo, ja i tvoja mati,
A ti,. . . hoe-ne e, mora nas sluati! . . .
Mislim, da ni Eva ne e bit protivna,

Jer e mnoga ena, da joj bude kivna,

Sto e ju od sada sve gospodjom zvati!
. . . ena voli, da razgnjevi drugu!
A ti Marko, ve jedanput shvati:
Taj poloaj nije za porugu,
Nego za ast tvoju!
. . . . . . . . . . Ispuni mi sine,
Toplu elju moju! . . .
Marko se snebiva! . . . Pogodjen je jako,
I od bola ljutog, to mu srce stego
Zamalo to nije, ko dijete zaplako! . . .
A otac sve ee na njeg navaljuje . . .
Dok se Marko udi, da li dobro uje . . .
Ostao bi, radje,
On u selu svome,
Jer mu je u njemu i drae i sladje
iviti, nego li ma igdje na svijetu,
U najljepem kraju dalekome! . . .
U njegovom selu, sve mu je milije,
Pa i samo sunce, u rodjenom kraju
Toplije, nego li igdje drugdje grije! . . .
Misli Marko, i od srca eli,
Da ostane u svom zaviaju . . .
I to ocu bez zazora veli,
Ali otac njegov ne poputa! . . .
Ah tvoje su rijei, mata suta!
Veli mu, i rukom odmahuje naglo,
. . . Zar ti nisi sa mnom sporazuman bio,
Kad si tvoju molbu, lane, uputio
umarskoj Upravi, za mjesto umara?
Marko uti, i ne odgovara . . .
ta si zautao? Daj mi odgovori,
Kakva misao sad: i duu mori? . . ,
Marko iznenadjen, zaprepaten, smuen,
Netremice oca posmatrati stao,
Srce mu se naglo zgrilo od bola,
I on je bez suza, gorko zaplakao . . .
. . . Moda eli uti Evino miljenje?
Dobro je, da ena bude sporazumna
S muem, pogotovo, kad je tako umna,
Kao Eva to je.

Veli otac Marku,

I Evu doziva . . .
A kad Eva dodje, svekar ju izvjesti:
. . . uje, snaho, eljo moja iva,
Dobio je Marko poziv u umare,
I mi smo se ve sporazumjeli,
Da on primi poziv i da ode,
Kud ga nova dunost na rad zove,
Da sem svoga sela, jo i druga vidi,
I razgleda malo i dalje svjet bjeli, . . .
ta ti kae na to? Mi bi uti htjeli!
. . . . . . . . . . . . . . . . . ..
Eva samo malo ramena podie,
I dva-tri koraka pristupi im blie,
Pa poe polako: Ja . .. ne . . . odluujem!
Ja se.,. pokoravam, . . . kad se zapovijeda! . . .
Ree, i u Marka znaajno pogleda.
. . . iniemo rado, to otac naredi!
Dodade tihano, i malo poblijedi . . .
Tako snaho moja! . . . Rije ti zlata vrijedi!
Starijega posluati treba!
Ree Markov otac i toplim pogledom
Pomilova, svu druinu redom.

TEKE SLUTNJE.
Na poinak legao je Marko,
U snu mirnom, da ojaa duu,
I to vie nastoji, da sniva,
Jadan Marko, sve budniji biva . . .
A misli mu, kao gladne pele,
Iz konice, to su izvrvele,
U kovitlac brzo ga oblete,
I jo bre od njega odlete,
Da izvide, osmotre, saznaju,
Ono, to je Marko eljan znati . . .
Misli su mu bile izvidnica,
Koja luta, . . .
Bez poznatog puta, . . ,
I vraa se na taku polaznu!
Polusan mu za as brka misli,
Teki jadi srce su mu stisli . . .
Svjest osjea tano muku raznu,
Uzaludan, nepotreban napor,
Da izmjeni oevu odluku,

Jer je svjestan, da sluati mora,

Pa klonulo veli: Mlatim slamu praznu!
Samo muim sebe ! . . .
Ali ipak, uprkos saznanja,
Da initi mora, to mu otac eli,
Marko se jo vie, jadan, sneveseli,
I kinji se, nesvjesno, mislei :
Kako li e njemu biti u tudjini . . .?
Tunu sliku, jadan, stvara,
Sam sa sobom razgovara . . .
U duhu se vidi, kako
Neodluno, zastraeno,
Kao neko dijete plaho,
Unilazi u tudj hatar . . .
. . . . . . . . . . . . . .
A u selo, jo tunije . . .
. . . . . . . . . . . . . .
Iz ulice u ulicu
Iz kuice u kuicu,
Ponizno e da unidje,
Domainu skromno prije,
Ponizno e da zapita:
Molim lijepo, imate li,
Malo krova i za mene?
Kao neka lutalica
Bez ognjita rodjenoga,
Sto se svijetom vjeno skita! . . .
Dobije li krov, morae
Za sitnicu da upita:
Molim lijepo, smjem li ovo,
Molim lijepo, smjem li ono,
Uiniti ii uzeti?!
Svojom voljom ne e smjeti
Ni vodice zahvatiti . . .
Kakav e to ivot biti?!
Skuen biti i podloan,
U tudjemu domu, tudjin,
Bez spokojstva, bez slobode
Zar da bude? Zar da ode
Iz svojega dragog doma?
I od gazde, da postane
Podredjeni, . . . ko siroma
ovjek, to je ivot cijeli!

Zato moji roditelji

Ispod svoga toplog krova
Tjeraju me? ta bi htjeli?
Namee se Marku nova
Misao, . . . a zora bijeli! . . .
. . . . . . . . . . . . . . . .
Svie naglo, a Marko jo budan, . . .
Ustajati trebalo bi sada,
A Marko jo ni zaspao nije, . . .
Ako njeg se crna briga vije! . . .
A otac se radovao silno,
to je mudro istisnuo Marka,
I Evu iz kue, . . . jer Evina varka
S imanjem, dola je do uiju njemu,
I bola mu srce poput trna,
A Eva mu bila pred oima crna, . . .
Ali Marku nije nita rei htjeo . . .

RASTANAK.
Sutradan je otiao Marko
U rajevosela da stan nadje,
I pristane na posao novi,
Na dunost mu, sasvim nepoznatu:
Da gospodin bude i, da prima platu.
A kakvu e brigu imati na vratu,
Za to se ne pita . . .
On posluno hita,
Da ugodi rodji!
Polazei, dovikuje Evi:
im te zovnem, eljo, ti mi odmah dodji!
A kada je taj dan osvanuo,
Kad je Eva primila, od Marka
eljno pismo, . . . i proitala ga,
Sunce joj je sjajno potamnilo . . .
Marko ju je zvao, da mu dodje,
I sa sobom djeicu povede, . . .
Koju hoe . . . Njegovu ii svoju,
No, ne obadvoju . . .
Jer je plata mala, a usta je mnogo,
Ne bi ih dostatno nahraniti mogo . . .
Bar u prvo vrijeme . . .
A kod svoje kue, koju je morao

Napustiti po oevoj volji,

Imao je ivot, kud i kamo bolji,
Imao je u njoj svega, . . . izobilje, . . .
I hljeba i sree, . . . i ostalo milje !
Da ugodi Marku, i da ne poljulja
Mladu sreu svoju, morala je Eva
Postupiti sada oprezno i mudro . . .
Mjesto da zaplae, morae da pjeva!
Jer, mudrost i ljubav jo ne vidje niko, . . .
Da su ikad ile uporedo, . . .
Pogotovo, kad je u pitanju
Materina ljubav za rodjeno edo! . . .
Pa ipak je Eva postupila mudro,
Po miljenju mnogih, koji o tom sude
Ali prosuditi pravo, nije lako,
Poto osjeaji rukovode ljude . . .
I pametnu Evu iznenada, eto,
Osvojilo bjee milosrdje sveto! . . .
Odluila se je, da Markovu djecu
Sa sobom povede, a svoju ostavi . . .
Kod njihovog djeda u oinskom domu
A uz njih i svoje srce iskidano . . .
Tako je i bilo!
Jednog jutra, rano,
Spremila se Eva, da otidje Marku.
Svojoj jadnoj djeci ree neku varku,
Odvede ih u dom prvog mua,
Dobrom djedu, da ih on zatiti,
I potrebno sve za ivot prua,
Dok se ona i po njih ne vrati,
Tetka Milja nek im bude Mati.
Eva je mislila da e hrabro moi
Rastanak podneti i radosno poi,
I ako je tugu nosila u sebi,
Kako svoju djecu razalila ne bi!
Ali, . . . kad je dola do kunoga praga,
Vrisnula je bolno:
Djeco moja draga!
Pavle! . . . slatki sine!
Mila keri! . . . Ano!
Kratka sreo moja!

Ljuta moja rano!

Vaa e imena Majci mamit suze!
Oh! . . . zato Bog dragi,
Mjesto vaeg oca,
Majku vam ne uze!?
Ree Eva gorko, u oaju svome,
Nemogavi vie odoliti, jadna,
Bolu velikome! . . .
Brzo je u kola pometala djecu
Markovu, i sjela medju njih oajna,
A Andra, da skrati muenja joj tajna,
Potjerao konje! . . .
S Bogom! viknu Eva, ostajte svi zdravo!
Opratajte, ako nisam pravo
Kome uinila! . . .
uvaj moju djecu, zaovice mila! . . .
Svijet je istrao na ulicu, kao
Da se udo dogodilo neko . . .
I videi Evi pastorke u krilu,
Mrko su ju gledali popreko . . .
Jedni su vikali:
Kakva je to Mati?
Kod koga e njena siroad ostati?
A drugi, u udu, snebivajui se,
Pozledie jo joj otvorene rane,
Viui joj gromko:
Sreno putovala!
Nesmiljena Majko! Eto za kolima
Tre, kao tenci, Anka tvoja mala,
I nejaki Pavo! . . .
Evi srce piti! . . .
Zdravo! Eva! Zdravo !
Neka te Bog prati! . . .
Kad i tudjoj djeci, umje biti Mati! . . .
Dovikuju trei.
A ljudi od srca, dodali su tuno:
Evu eka tamo sada ivot psei,
Bez djeice njene!
Majka! .. . Majka! . . . Zato nas ostavi ?
Bolno vriti Anica joj mala,
Tre za kolima i ljuto se tui . . .
Najzad, . . . iznemogla, . . . od plaa i trke,

Iza kola u prah se opruzi! . . .

Zavritale ene! . . .
Cijelo selo bruji . . .
Sa svih strana viu! . . .
A svi ti poklici, jadnoj Evi tiu,
Izmueno srce, kao otro trnje . . .
Njoj je pred oima, sve crnje i crnje . . .
Ona je zamukla . . . Tek jeca promuklo, . . .
Kao zvono, koje je napuklo,
Kao i srce njeno!
Iza sela, . . . dosta podaleko,
Adam Lagania Evu je saeko,
Da joj ,,s Bogom!, kae.
Ali im zapazi, iz daljine, Evu,
I u krilu djeice joj troje,
On odmah razumje veliinu rtve,
Koju je podnela radi sree svoje
Zamiljane, . . . Eva!
Al bi mu i jasno, da e, kao mrtve
Oplakivat, Eva, svoju djecu ivu, . . .
Jer se odvaila, da srcu prkosi, . . .
I prirodi Majke, . . . pa na stazu krivu
Prela je, . . . da teret svoj junaki snosi! . . .
Ada se zbunio, pred tolikom rtvom! . . .
I sve, to je htjeo Evi tad da kae,
On u asu, jadan, sasvim zaboravi! . . .
Tek osjeti ivo: Ma ta, da joj kae . . .
Nita ne pomae! . . .
I pogruen bolom, teko, sav se savi.
Da ne vidi Evu, gdje odlazi k Marku, . . .
Bez svoje djeice, . . .
Dlanovima pokri uplakano lice,
I u umu on bjeati nae, . . .
Da pobjegne ispred oka Evi,
Da ga ne zapazi, da ne progovore, . . .
Jer ni jedne rijei on ne smae,
U ostalom, . . . . . . . . . . . .
ta, da joj i kae?! . . .
Konji kasom tre, . . . gledat ih milina!
Ve su, eno zali i u polje,
Nepregledno, u kom ito zrije

Jeam, zob i proso, i ljetina ina . . .

Vjetri duva tiho! . . . ito punog klasa
Leluja se,. . . i skladno povija,
Kao divno uzbibano more,
Pod dahom vjetria blago se talasa, . . .
Voke pune ploda. Jabuke ve rude, . . .
ljive, pa i grodje maskom se prevlae, . . .
Orah se zeleni . . . Slatke kruke ranke
Ovjesile grane, kao da se nude . . .
Katarina, Marko i Ljubica mala
Ruicama tapu i, silno se ude,
Ljepoti Prirode, . . . i pitaju Evu
to-ta. Eva uti, ko da je zaspala . . .
Al se primjeuje, kako gorko jeca, . . .
I ne slua, kako slavulj slatko
Prieljkuje, i kako uporno,
Zato plae, Majka ? zapitkuju djeca . . .
Sunce krasno ija, i toplinu blagu
Zrakom lije, ko milinu slatku,
Razlijeva ju po srcu i dui,
Ozarava neku uspomenu dragu . . .
Eva! Mila seko! stiaj svoje boli!
Utari trag suza! . . . govori joj Andra.
Da ne spazi Marko, golemu ti tugu,
I da ne pomisli: Eva me ne voli!
Mukarcu je drago, vidjet nasmijanu,
Porodicu svoju! Pogotovo, ena
Mora vazda ljubkost nositi na licu,
I ako na srcu nosi ljutu ranu!
Ali, brate! Srce mene silno boli!
Jedva snosim boli neizmjerne! . . .
Dok sam bila uz djeicu, nisam
Ni znala, da Majka tako djecu voli!
Oh, kako u moi savladati boli ?!
. . . Brate dragi! Ja bih se vratiti
Htjela naoj kui, i djeici mojoj,
Jer osjeam, da u nesnoljivo,
Bez njih u tudjini, morati patiti . . .

 Nemoj seko draga, uiniti toga,

Vidjela si, kako uzbudi se selo, . . .
Nedaj im, da s tobom ispiraju usta! . . .
Uzdaj se u sebe, i u dobrog Boga!
Prvi je udarac najtee podneti! . . .
Budi hrabra, kao to si bila
Do sad! Seko moja, i draga i mila,
Budunost e tebi radosti doneti! . . .
Ja u ti, uskoro, u pohode doi,
I povesti u ti Anicu i Pavla, . . .
Pa e tako lake, ovo rastajanje
Od njih, seko, ti podneti moi . . .
A na jesen, kad ljetinu brojnu
Svezem, . . . doveu ti, od svega, za dosta
Nek se nadje, i za dragog gosta,
Da te vidim potpuno spokojnu! . . .
Dovesti u i djeicu tvoju,
Ti ih onda zadri kod sebe!
Jer e biti hrane izobilje,
Pa e, seko, ivit u pokoju!
Tekom mukom Eva se stiava! . . .
A nada se ulja, ko svjetlo, neujno
U .srce joj pusto, . . . pa ga ojaava, . . .
A bol se podmuklo zavlai, da spava . . .

DOEK.
Raskriljenih ruku, ozarena lica,
Radou dubokom, to mu
eljanica Eva, tako brzo, dodje, po pozivu,
Sav presrean, Marko, u susret izadje,
Pred Evu i djecu, ne kriju ni malo
Svoju radost ivu! . , .
Kad jo vidje svoju djecu joj u krilu,
On se sav rastopi u ljubavi, . . . milu
enu i djeicu grle, objeruke! . . ,
Andri ruku stee, . . . drugu o vrat ovi,
Sav razdragan! . . . Skoro, da se sasvim povi,
Pod sreom tolikom, to u njeg nahrupi! . . .
On djecu, ko cvijee razasuto, kupi, . . .

U naruje . . . i u kuu nosi, . . .

I hitro se vraa, pa primivi Evu,
Oko struka, kao da ju prosi,
Veli milo: eljo moja iva,
Dobro dola! . . . u na dom maleni,
U kom e golema srea, da se skriva!
Ona te ve eka! . . . . . . . . .
Jer je iz daleka . . . . . . . . . . .
Spazila te, . . . gdje mi se primie! . . .
Pa se eno sakrila, za vrata,
Da prosine, kad ti u nju stupi,
Soba naa, . . . ko da je od zlata! . . .
A kako su, ostala mi djeca,
Anica i Pavle? Jesu li mi zdravi?
Kad i oni dodju u gnjezdace nae,
Tada e nam ivot biti, ko raj pravi! . . .
Evi u oima sve se suze kree, . . .
A njezino srce strahovit bol trese, . . .
I kida ga, podmuklo i tajno
Da prestane, . . . ne e, da se rijei.
A Eva se uz to ljupko smijei, . . .
Ali usta otvorit ne moe,
Gr ih stego! . . . . . . . . . . .
Kako da se sloe,
Njena alost, . . . i Markova radost? . . .
Kad je Andra vraao se kui,
Eva se je bolno zagledala
Milom bratu, podue u lice
Iz oka joj naglo suza pala! . . .
On primjeti, kako nemilice,
Bol je stego srce mu sestrice,
Ali Eva nije zaplakala!
Nasmijana i oiju sjajnih,
Uarenih, kao eravice,
Ovila je bratu ruke oko vrata!
Zagrljeni, za as, ostadoe skupa,
A Andra, pogledom, jasno joj izrazi,
Da uje, kako joj srce burno lupa!
Zatim ju poljubi u obraza oba,
I osjeti, da e, kajat se do groba,
Sestrica njegova, to mudrije nije
Umjela, da sebi, brano gnijezdo svije! . . .
Al proguta rijei, i ne ree nita!
Nije htjeo, da razara bude,

Njihovog ognjita! . . .

NA NOVOM OGNJITU.
Na novom ognjitu Eva se je snala,
Lake, nego i mislila, to je, . . .
Dragovoljno i radosno ona
Radila je, sve poslove svoje, . . .
I imala jo vremena dosta,
Da njeguje Marka, i djeice troje.
Pred Markom je bila uvjek mila, blaga, . . .
Nasmijana, vedra! . . .
Nije u njem nikad pobuditi mogla,
Ni najtanje slutnje,
Da joj tekog bola bjehu puna njedra!
ivot tee, . . . a sunani zraci
Prepliu se, u sreu zaetu,
Ozaruju radost nenaetu,
Bezazlenom Marku, iste due.
Zbog sastanka sa djecom i enom,
On je srean i ushien silno,
A primjernom marljivou njenom,
Vie nego zadovoljan bio,
Pa ta bi jo htio!?
Zdravlje, radost, i dovoljno hljeba,
I oiti blagoslov sa neba,
Moglo se je lako zapaziti,
U tom domu, kog estitost kiti,
I srea se po njemu razlijeva . . .
Marko esto iz sveg srca pjeva, I uiva u svom skromnom domu Ne zavide ni caru samomu.

Od ishoda do smiraja sunca,

Marko uvjek u umi boravi,
Kroz nju ee, . . . posmatra ju, . . . uva,
Od zlih ljudi, da joj ne nahude!
A ogromni, hrastovi, koravi,
Sto u njemu udivljenje bude, . . .
Nad njim ire, svoje divne grane,
I od ege i kie ga brane! . . .
Kad umoran, u njihovom hladu
Oprui se, vine duu mladu,

Kroz zelenu kronju sve do sunca,

I penje se srei do vrhunca! . . .
Marko se je zdruio sa umom,
Volio ju, . . . sve jae, i jae, . . .
Prodirao svojim bistrim umom
U srce joj, . . . i znao, kad plae,
uma gusta, ili kada pjeva, . . .
Ili kad se iz dubine smeje! . . .
Razbirao njene zvuke sve je,
I s njom toplo saosjeo, . . . tako,
Da je i sam zapjevao s njome,
Od radosti, ushien beskrajno, . . .
Ili snuden, s njom je gorko plako,
U tiini, . . . nezapaen, . . . tajno,
Grlei hrast ili njenu brezu,
Ili usput, milujui toplo,
Svako drvo u svojemu srezu! . . .
A kad slavulj, u zelenom lugu,
Zabiljie, ii slatko procvili, . . .
Marko i s njim podijeli svu tugu,
Pa i radost, i razgovor mili! . . .
Tajanstvena muzika i glasi,
Hrama toga, velianstvenoga,
Divne ume, do neba dopiru,
I do Boga, koji se odziva,
Svakom stvoru, koji ga priziva! . . .
U umi se, u tajanstvenosti,
Medju Bogom, i ovjekom stvara
vrsta veza! . . . Zelena je uma
Hram Gospodnji, , . . uzvieno mjesto,
Na kojemu ovjek s Bogom razgovara! . . .
I Marko je esto razgovaro s Njime! . . .
U asu dubokog razmatranja, on se
Zanosio, sve do Neba plava, . . .
Kao neko beztjelesno bie!
Sluajui ume tajanstvene glase,
On je uo, kako die sitna trava! . . .
Kako zelen-lie sjajnu svjetlost pase, . . .
Kako njeno cvijee, kao rajsko pie
Sre rosu, . . . to je na njeg pala! . . .
Kako buja, . . . nie, . . . klica mala,
Kako deblu srce burno kuca, . . .

A mladome, nabujalom hrastu

Grud se iri, . . . da mu kora puca! . . .
On je uo, kako grane rastu,
I nastoje, da zagrle strasno,
Jedna-drugu! . . . i kako opasno
Sapliu se, . . . trzaju, . . . i lome, . . .
Ba, kao i ljudi, u ivotu svome! . . .
Zanesenom Marku, leptiri vrh glave
Krasnu, udnovatu, sjajnu krunu prave! . . .
Pele oko njega roje se, . . . i stoje,
U vazduhu, njeno treperei, , . .
Kao to ine kraj Matice svoje!
Tiho zuje, . . . a zatim zabruje,
Izazovu i sitne slavuje,
Crnog kosa i pametne soje,
Pa odjednom u skladu zapoje ! . . .
Lie uti, . . . vjetri grane njie! . . .
I sva uma zanosno biljie! . . ,
Marko slua, . . . u sunce pogleda, . . .
Ono mu se smjeka, . . . kroz kronje drvea, . . .
Sipajui na njeg fine, zlatne niti
I latice rujne nebeskoga cvijea! . . .
Povlae se tuno sve ga milo gleda,
Pa polako, . . , tiho, . . . iza ume sjeda! . . .
Kad se Sunce spusti umi iza ruba,
Tad se Marko die, . . . osvrui plaho,
Bojei se, da mu neka ruka gruba,
Ne baci u ponor ono Sunce, to ga
On u sebi nosi, uvijek, . . . za svakoga! . . .
Kad dan noi u naruaj pada, . . .
Kad no danak svojim blagim krilom
Obavija, . . . tad se Marko uri,
Naputaju umu, svojem gnjezdu milom . . .
On se smjeka i sve poigrava,
Jer u duhu gleda svoje drage,
Pune ruke milote im nosi!
Kako e se kresit oi blage,
Kao zraci sunevi na rosi, . . .
Kada pred njih spusti svoje dare . . .
Njene gljive i jagode rujne,
I tri jarebice debele i bujne,
Uz to kitu cvijea mirisnoga,

to je brao cijelog dana toga,

Struk, . . . po struak, . . . mislei na Evu,
Sav ushien! . . . U ptijemu pjevu
Zamiljao, glas je njezin tada . . .
Eva mu je u susret izala
Sa djeicom, kao to je esto
Izlazila, i na jedno mjesto
Okrueno, vitim jablanima,
Koji plavo nebo podupiru,
Sputala se, . . . i igrala s njima! . . .
Iz daleka spazio ih Marko,
Pa radostan, trkom potrao,
Eva irom raskrilila ruke,
On joj srean u zagrljaj pao, . . .
I milotu svu od jednom dao!
Djecu grli, a ona cvrkuu,
Glas se njihov u sumraku gubi, . . .
Markov pogled toplo niz njih klizi! . . .
Zastali bi i njeni golubi,
Da vide, da ovjek i od njih njenije,
Umje da miluje, . . . i umje da ljubi! . . .

CRNI DANI
Ljeto minu! . , .
Ko meteor sjajni,
Da se preko plavog neba vinu,
Pa ieze, . . . nekud, u daljinu! . . .
Jesen rana iznenada stie,
Pa donosi sve blie i blie,
Dan Svih Svetih, . . .
Dan, kada e Andra
Evi djecu njezinu donijeti . . .
Radosti je Evi dua puna,
Jer njezina djeca uz nju, bie kruna
Srei, koju Marko njojzi prua . . .
Svu je kuu objelila Eva,
Nek se sjaji, a jesenjih rua
Mala bata cvjea dupkom puna . . .
U okrug je cjelu zaodjeva, . . .
Jo dva dana, i dvije tihe noi,
Pa e Evi dragi gosti doi . . .

Misli Eva, a srce joj pjeva! . . .

Kad, sutradan odjeknuo muklo,
Kroz sve selo, glas optinskog bubnja
Eva se je sruila u asu,
Kao da je srce joj prepuklo . . .
Bubnjar bubnja s jednog, na kraj drugi,
U svakome sokaku po redu,
A sokaci iroki i dugi,
Pa se ljudi kupe oko njega,
I pitaju brino:
Ima 1 vanog ega ? . . .
Evo, ta je, bubnjar odgovara:
Poam od Vinkovci, pa sve prema Savi,
Vratobolja strana, malu djecu davi . . .
Dokle ta opasna boljka djecu hara,
Ne smjete izlazit iz naeg hatara!
A ni iz drugoga ne smje niko k nama!
Ako prestupite zabranu, . . . i ako
Vi u drugo selo otidjete kradom,
Onda, . . . teko vama! . . .
Biete kanjeni, . . . i novanom globom,
I prisilnim radom!
Zabrana je stroga! . . .
I zabubnja dva tri pud od reda
A to znai: Svrena besjeda! . . .
Kad je Eva ula vijesti crne,
Od bojazni sve joj srce trne, . . .
I zamire od neizvjesnosti,
Da li e joj sutra doi gosti! ? . . .
A mjesto njih, ulazi polako,
Pismonoa . . . Crni glas joj nosi:
,,U Otoku bolest strano kosi,
Sitnu djecu, . . . pa i onu, veu, . . .
Ali njena, hvala dobrom Bogu!
Za sada su jo zdrava, na sreu! . . .
Ali doi ne moe joj, mio
Bratac Andra, jer se razbolio ! . . .
Tune vijesti skrile su Evu,
Klonula je, kao neubrana
Rua, grubom rukom, prebijene
Stapice, pa visi, sunovratce, rujna, . .

Pa e uvenuti jo mlada i bujna! . . .

Tako pogruenu, jadnu i emernu
Zatekla ju gazdarica kue,
Koja ju je od srca volila
I dobra joj, kao Majka bila . . .
Pa je zadrhtala, . . . znajui je vjernu,
I pomisli: Nevjeran joj Marko!
Kad ju eto, ni sunace jarko
Nije moglo iz kue izmamit, . . .
No je eto u sobi ostala,
golemom bolu se predala . . .
Pa ju tetka Oliva upita,
Radoznalo, da milju ne skita:
Kai meni, moja dunjo uta,
Kud ti misao luta, . . ,
A suza ju prati? . . .
Radi ega srce tvoje pati?
Kai meni, uzrok tvoga bola,
Moda e on malo tad jenjati! . . .
Je l ti Marko moda ljubav krati?
Il su bez njeg dugaki ti sati?
Moda ti je srce, iznenada
Zakucalo, za drugoga, . . . mlada
Momka, ili za ovjeka snana?!
Moda neka izvjea su lana,
Smutila ti, . . . otrovala duu ?! . . .
Eva oi irom otvorila,
Od udjenja i zaprepatenja,
I viknula: Ali, tetko mila!
Od kud tebi sada takve misli?! . . .
Srce moje, malo dublji jadi,
Dublje boli, sad su strano stisli!
Znaj! . . . ja imam . . . jo . . . djeice dvoje,
Koja su mi iz srca iznikla! . , .
A ovo su, . . . tetko, . . . ovo troje,
Djeca od pokojne, . . . od inoe moje! . . .
Mislila sam, da ih ljubim, kao svoje! . . .
Ali, nakon mnogo patnje i stradanja, . . .
U svom srcu, radi djece moje,
Ja sam dola do ovog spoznanja:
Ova djeca, . . . jesu kao cvijee
to se danju na grudima nosi, . . .
A u noi, . . . u au se mee! . . .

A moja su: cvijee srca moga!

Njima srce slui mjesto ae!
Dan i no ih u grudima nosim
Iz srca mi nikad ne ispae!
Jer, oni su srca moga dio, . . .
Iupati, ne moe ih niko,
Iz srca mi, sve da bi i htio! . . .
A ako bi neko trgati ih stao, . . .
I srce bi moje s njima iupao?
Ako vratobolja njih ne mimoidje, . . .
Ako oni umru, . . . i ja u umrijeti
Smrt njihovu ne u moi preboljeti! . . .
Oliva je stala, kao ukopana, . . .
Nepomina, bez ijedne rijei
Zaudjena neuvenom rtvom,
Pomisli: ta Evu tako snano prijei,
Da i svoju djecu k sebi ne dovede? . . .
I u asu ve ju zapitati htjede,
Ali ipak, outa odvano . . .
Sve do dana toga, niko znao nije,
Pa ni one najblie komije,
Zapaziti nikad mogli nisu,
Da je Eva maeha toj djeci,
Koju tako brino pazi, i njeguje,
Jer odreda, poznanici svi su
Vjerovali, da jedino Mati,
Onu ljubav moe iskazati,
Djeci svojoj, . . . koju, stalno, Eva
Na pastorke iz srca izlijeva . . .
Tek tad, kad je pregolema tuga
Poplavila, Evi, sve srce i duu,
Kad je briga crna um joj obavila
A bol je golemi stegnuo za guu,
Da je iznemogla, vrisnula oajna,
Doznala se istom, njena bolna tajna! . . .
Pa ipak je Eva svesrdno, ustrajno,
Tudjoj djeci Majku zamjenila sjajno!
I dalje je ona, kao i do sada
Brinula o njima, iz sveg srca, rada,
Da u njemu ljubav i iskrenost istu,
Ne posumnja niko, . . . ni djeca, . . . nikada
Svakog skoro sata oglasi se zvono,

Sa crkvenog tornja,
Jezivo i tuno, oglauje ono,
Da je via sila,
Koja je od svake, ba, na zemlji, jaa
ivot ugasila,
Nevinacu nekom, . . . usred gorkog plaa,
Bespomone Majke.
Kroz selo svetenik i crni barjaci,
Zastajkuju redom,
Pred kuama onim, na kojima znaci
Smrti, crnom kredom
Obiljeeni su, . . .
A iica stari
U kola nakupi,
I po vie pari
Malenih krinjica.
Kao da su u njih tajno adidjari
Pohranjeni skupi,
Tajanstveno, tiho, do groblja ih prate, . . .
Pa se hitro vrate,
Da pokupe druge,
I odvezu tamo!
A povorke duge,
to za lijesom slijede,
Bivaju sve krae, . . .
Jer svi pratioci bre-bolje glede,
Da se vrate kui, . . .
Bojei se, da bi stranu bolest mogli
Sa sobom dovui! . . .
Tako jednog dana, iza malog lijesa
Iza kola crnih,
Iznemogla srca, ide kao slijepa
Posrui esto, i od bola trni,
I jezivo tuno, neprekidno vajka, . . .
Samo jedna ena,
Samo jedna Majka! . . .
Eva sve to kroz svoj prozor gleda,
I dvostruko pati! . . .
Jer k djeici njenoj vlast joj ne da,
Ni za as da svrati . . .
Nadovjene boli njeno srce snosi,
Jer predobe mee,
Uas joj pred oi: Kako smrt joj kosi

Srca njenog cvijee! . . .

ta u takvom asu jadna dua pati,
Znade samo Mati . . .
Markova su djeica sva zdrava,
Eva uz njih bdije, . . .
Kao to bi rijetka Majka prava, . . .
A od Marka krije,
Da se boji, da od njih nekoje,
Kada uz njih nije,
Smrt uasna ne uzme pod svoje! . . .
Zato na njih tako brino pazi,
I iz kue nikud ne izlazi.
A u noi, kad po koji asak,
Preumorna, legne, da poiva,
Tada bdije uz djecu Oliva.
Stranu avet bolesti uasne,
to je pokosila, skoro sve pupoljke
Srdaca, koji su, kao rue kasne
Resili vrt, u kome su cvali,
A u trenu pokoeni, pali,
Povukli su u rake duboke,
I nju . . . uz sebe same, pokopali . . .
Kao to se i kosa prebije, . . .
Kada kosi, to trebalo nije! . . .
Crna tuga pritisnula selo,
Svom teinom, . . . i na teke jade,
Ni malo mu odahnut ne dade!
Jedne kue, to su pogodjene,
Tekom tugom, tuguju plaui, . . .
Druge opet, to su potedjene,
Od bojazni ne podiu glave! . . .
I Eva ju ne die nikako.
Pretrpljenim strahom utuena,
Znaju, da je cijeli hatar plako ! . . .
Jo se boji, jer su djeca njena,
Izloena udi, razmetljive,
I svirepe neke sudbe krute,
Koja, eto, pokupi svu djecu,
Kao puste rue, razasute! . . .

RAZONODJENJE
Marko eli, da golemu tugu

Evinu ublai, da je razonodi,

Pa je svoju udvojio njenost.
Da je malo razvedri, nasmijei,
On joj tepa, miluje ju, tjei, . . .
Obeaje, da e to skorije,
Snjom, u Otok, po djecu otii,
Da i oni, u toplije gnjezdo,
Dosele se, . . . ko selice-ptii! . . .
Sa sobom ju, i u umu vodi,
Znaju, da to i njoj samoj godi,
I nastoji, ba silama svima,
Da joj duu razvedri, okrijepi,
Da prosine, kao danak lijepi . . .
I pria joj o uminoj dui,
I o njenim ljepotama svima . . .
Jer i uma, svoju duu ima! . . .
Iza zore, jednog krasnog dana.
Prisjeli su ve do ruba ume,
I zastali, puni ushienja! . . .
Jesen krasna, u potpunom jeku,
Oarati, lijepu duu ume,
Isto, kao i Proljee bujno! . . .
A jesenje rumenilo rujno,
Zrelog lia, na kom se preliva,
Sjajna rosa, . . . kao radost iva.
Ushiuje duu, do vrhunca! . . .
Samo asak Marko utao je,
Pa rekao: Sad e, zlato moje,
Vidit neto, to vidila nisi! . . .
Sad e ovud proi, zlato moje milo,
Srne i jeleni na svoje pojilo . . .
Sakrimo se malo, da nas ne primjete,
Da slobodno odu, svi do svoje mete . . .
Pucketanje suhog granja u se, . . .
A istog trenutka na istinu, tu se
Iz ikare guste pojavio jelen! . . .
Vitorog i bujan, neosporno snaan,
Ali nepovjerljiv, . . . malo neodvaan, . . .
Razgledao hitro na etiri strane,
Podigao glavu, da vazduh opahne
I oglasio se sa ,,Mh, ista glasa,
A ikara bujna, lahko zatalasa! . . ,

Iz nje plaho viri jedno krdo smedje,

Srna i jelena, pa se redom, redje,
Pribliie vodi i stadoe piti . . .
Potoi ubori, kao da prebira
Dragulje, na hrpi, ena puna hira,
Ili strune ela, da nevjeta ruka
Preko reda dira! . . .
Jelen predvodnik se okrenuo umi,
I polako, kao da dvoumi,
Da li, da se opet vrate tamo,
Dva tri puta klimnu glavom, samo,
I polako, dostojanstven podje, . . .
A cijeli mu opor tragom slijedi . . .
Dok on smotren na sve strane gledi . . .
U to jedno ljupko lane dodje,
K jednoj srni, pa hvata za sisu,
A jeleni odmah zastali su, . . .
I od srca pripravni ba svi su,
Da zatite i Majku i dijete!
Opasnosti svi preziru, hladno, . . .
I ako im prijete.
Eva ih posmatra, a srce joj trne. . . .
I udi se jako, kako plahe srne,
Hrabro, mirno stoje, . . .
Da lane nadoje.
Nita se ne boje, . . .
I ako je smotren, oprezan predvodnik,
Zapazio Marka . . .
A Marko joj veli:
Zvjer je ko i ovjek,
Ona se ne boji onog, ko ju voli, . . ,
Niti pred njim preza, za svoj ivot, goli!
Kad podjoe srne i Eva tad podje,
A Marko joj ree:
Stani malo, pa osluni, Eva,
Kako Ijubki slavulj, tiglic, eva,
Sjenice i male, umiljate zebe,
Svojom pjesmom pozdravljaju tebe! . . .
Hajde i ti, zapjevaj mi malo,
Da te pjevat ujem, mnogo mi je stalo.
Zapjevaj ti prvi, a ja u misliti,

Koju bih ti pjesmu zapjevala! . . .

Veli Eva mazno, kao mala.
Marko malo glavu nakrivio,
U potiljak kapu zaturio,
Jednom rukom drugaricu puku,
Drugom ljubu, toplo zagrlio,
I od srca slatko, zapjevao:
Slavonijo, moj ljubljeni kraju,
Je l u tebi jo negdje imaju,
Tako divne oi, sjaja pune.
Kao to ih Eva moja ima,
Da ni alemovi iz careve krune,
Ne mogu se uporedit s njima!
Eva brzo pjesmu izmislila,
Svu je bolnu duu u nju slila,
Ona pjeva, al kao da plae,
Zagrcava suzama sve jae,
Jedva joj se razabiru rijei,
Cijela uma, od alosti jei,
Kratke pjesme, samo dvje tri rijei:
Dragi Otok i Rajevoselo
Ta dva sela, srce mi raznela! . . .
A Marko joj zamraena ela,
Ree tiho, glasa nevesela:
Pjesma ti je alosna al lijepa,
Sluaju te, srce mi se cijepa!
Al je dobro, eljo moja iva,
to mi ree, ta ti srce skriva! . . .
Budi hrabra! . . . Vjeruj obeanju,
to ti dadoh, a sad nek uiva
Dua tvoja u umi i nadi! . . .
. . . Nemoj zagoravat nama ivot mladi!
Krstarei, . . . umor osjetie, . . .
Te na jednoj, privlanoj livadi
Ispod hrasta, gdje je bilo vie
Sunca, . . . oni spustie se mladi!
Sunce zlato rastopljeno lije,
Blagim zrakom svuda, svuda sije! . . .
A srce im tu milinu pije! . . .
I pijano sreom, . . . burno bije! . . ,
Sto glasova umom se razliva,

Jedan plae, . . . drugi slatko pjeva

Svoju ljubav pjesmom zaodjeva, . . .
A zrak sunev glasove protkiva! . . .
Lie uti! . . . Opada polako, . . .
I hitro se iznenada sputa
Jedno drugom, u naruaj lako,
Da zajedno istrunu od bola!
S teke sudbe, . . . boljke bez prebola! . . .
Grane ve su manje vie gole, . . .
Vrhovi im svi u nebo glede,
Ozbiljne su, . , , i primjetno blijede
Kao da se iz sve due mole,
Da ih od zla tekoga potede,
Sile tajne, . . . il da im odole,
Kad nahrupe na njih, . . . iznenada! . . .
I srue im emera i jada! . . .
Po granama mnoge ptice ue, . . .
Neke sjetno oborile glavu, . . .
Da li misle: ta je bilo jue, . . .
Ili moda, ta e biti sutra?
Kad su nujne od ranoga jutra,
Kao pod teretom neke teke bijede,
Ili, da u neku mudru knjigu glede, . . .
Pa ozbiljno, . . . mrko, . . . nepomino sjede..
Poneke su samo nestane, . . . vesele,
Vrte se, . . . i skau, . . . i cvrkuu ivo! . . .
I prelijeu hitro, . . . jo nisu ni sjele,
A ve lepraju, . . . da polete, dalje! . . .
To se ini, da je, nekoj monoj krivo,
Jer zakreta silno, . . . svoj im ukor alje
A odmah po kriku, odjeknu estoko
I muklo, kucanje, . . . negdje na drveu! . . .
A Markovo vjeto, izvjebano oko,
Spazi lijepu pticu, i na sreu,
Pokaza ju Evi!
Koja uoljivo zadrhtala bjee!
areni to djetli,
Ili lijepa una,
Ispod kore kvrca, . . .
Vrhom svoga kljuna,
Da izvue crve,

Sto pod korom vrve . . .

Deblu srce toe . . .
Rastumai Marko, i ljubazno poe,
Pozivati Evu, da se kui vrate, . . .
Jer sjenke poee duiti se vee,
I sunce se kloniti zapadu,
A u umi, gusto je drvee,
Ne e da izlae, Evu, nekom jadu,
Eva u to vrisnu, prepade se silno,
I poblijedi jae,
Oh, a to sad, ta je,
to kao dijete plae, . . .
I u isto vrijeme,
Kao pas da laje?
ta se boji, tako, kad sam ia uza te?
Ukori ju Marko, jer mu to ne prija,
I ustro joj ree :
. . . To je jadna lija,
Koju svako vi ja, . . .
Jer esto prebira,
Pilie i patke,
Zalogaje slatke,
Pa ih sve u trku,
Svojoj djeci nosi!
Jezivi glas, to si
ula sad, to jadna
Lija ljuto plae! . . .
Jezivo zavija,
U okolo skae,
Bol joj srce svija . . .
Sigurno je neko,
Pobio joj mlade,
Zato to mu stara,
esto ivad krade . . .
Istoga trenutka, kao za porugu
Lijinome bolu, drsko, strahovito,
Razlio se jeziv kikot po svem lugu, . . .
Kao da se smije, druba demonova! .
Oh, kako je grozna, udna, dreka ova! . . .
Pomisli u sebi
Eva, i sva strese.
Tad vtsto priljubi,
Uz Marka i sve se
Ogledae plaho

A on ju, ko dijete privinu, poljubi,

I utjeno ree: Ta ne boj se, eljo
To je umska sova!
Onakva, kakvu sam stjerao sa krova
Nae kue, u sumrak prekjue!
Eva mu se mazno umiljava:
Eno vidi, kako Sunce jarko,
Razli rumen, preko plavog neba,
I pozlati rubove oblaku,
I polako, kao da nekog vreba, . . .
Zaviruje u ponor pod sobom! . . .
Mislim, da je vrijeme, dragi Marko, . . .
Domu svome nama ii treba!
Jer i veer, eto ve je hladna, . . .
Bie da su i djeica gladna.
Nisu gladna, dok imaju hljeba!
Veli Marko, nego, ti se boji, .
Ti sva drhti, ko da sama stoji,
Usred ume, okruena zlima
Duhovima, jer i tahvih ima,
A na mene sasvim zaboravlja!
Nemoj istom togod govoriti! . .
Ve smo mogli i kod kue biti,
Hajde bre, da na drum izadjem,
Da se malo bolje tamo snadjem! . . .
Ree Eva, i tuno zapjeva: . . .
Dragi Pavle i ljubljena Ano,
Materino srce iupano.
Poela ve i rosa da pada,
Veernja ih svjeina ujeda,
Oni idu toplo zagrljeni,
Bezbroj zvjezda sa neba ih gleda, . . .
A mjesec im, poudnim ustima
Ljubi sjenke, . . . i drhe nad njima!

ZIMA.
Preko crnog plata, teke tuge,
Kojim selo obavito bjee,
Da ublae jezivu crninu,
Bjeli veo vile razastrjee . . .
Bjeli veo od njenoga snijega
Pokri selo, njive, groblje, umu, . . .
I sve tamno, do bosanskog brijega,
Iza kojeg, ne vidi se, ta je,

A do njega, svud po ravnom drumu

Bjela vela cakle se i sjaje! . . .
Sava tee, tromo i umorno, . . .
Zamuena, kao suzno oko,
Ribe po njoj ne vide se vie, . . .
Spustile se, na dno joj duboko,
Pa ni vidra ne izlazi esto,
Iz svog duplja, nego uva mjesto.
Dan natmuren, mrzovoljan neto,
Otego se, ko gladna godina,
A sirota Eva, ba nevjeto,
Nestrpljenje svoje teko skriva.
Jedva eka, da ugleda Marka,
I da uje, hoe l moi, sutra,
Da u Otok po djeicu odu,
Ili sutra, ii slijedeeg jutra.
to ne eli, ono te snalazi, . . .
A to eka, . . . nikad ne dolazi . . .
Takva neka zlehuda sudbina,
I Eve se jadne nadovrzla! . . .
im je Marko prag zakoraio, . . .
Na licu mu proitala Eva,
Da se niem radovati nema,
Nego da joj novu alost sprema . . .
Odmah Eva upita ga s praga:
ta je novo? Kai meni Marko
Nita dobra, Eva moja draga!
Upravnik mi danas u srez dodje,
I izdade hitno naredjenje! . . .
Prvo ree, vrlo snishodljivo,
Zadovoljan, sa mnom, sasvim, da je,
I zbog toga mogu, da izbiram,
ta sad volim : ii da drva dijelim,
Stanovnitvu, . . . ili da markiram,
Stabla, koja prodae trgovcu,
Dubok uzdah poprati mu rijei,
A Eva ga pomilova njeno,
Preko glave, da mu bol zalijei, . . .
Kada svoj ve zalijeit ne moe!
Ba nemamo sree, mili Boe!
Ree Eva i upita Marka:

. . . Jesi li mu, barem, Marko mili,

Spomenuo, da smo ve odavna
Po djeicu poi naumili,
I imali namjeru, da sutra
Krenemo se, . . . il slijedeeg jutra ?!
Kazao sam, . . . i lijepo molio, . . .
Upravnika, da bi dobar bio,
Da me pusti, samo na dva dana! . . .
A on meni: Tucakovi dragi,
,,Ko te hrani, njega sluat mora? . . .
Te me rijei bole, kao rana.
Nit mi ree, idi, nit ne idi,
Nego tako, licemjerski jako! . . .
Kod mojega velikog imanja,
I volova, . . . tri-etiri pluga,
Meni da se, beskunik madjarski,
Kao svome bjednom sluzi ruga!
Baciu mu i bode i puku,
I pokazat pesnicu mu muku! . . .
Nemoj, Marko, . . . nemoj, da nesrea
Dogodi se! . . . da te ne zatvore,
ta bi bilo, poslije toga, Marko?
Upravnik je za te sila vea,
Pa sluaj ga! . . kad poslua oca,
I od gazde, ti postade sluga!
A moda se on tebi ne ruga,
Nego tako, misli, biti mora, . . .
I on ima viega nad sobom, . . .
Od kojega ne eli prekora . . .
ekaemo, i to, dok se svri! . . .
Kad on nema za nas smilovanja,
Imae ga, Otac na nebesi! . . .
Ne e dati, da do toga dana,
Pusta tuga srce moje skri,
Niti tebe, okaljaju grijesi!
I ekaju na bolja vremena,
Ali bolja nikad ne dolaze.
Ve i Boi pred vrata je stao,
A upravnik Marku nije dao,
Da se makne iz ume, ma kuda.
Boiu se Eva radovala . . .
Do Boia, ekaj ! ~ sve mislei,

,,A na Boi u Otok se krei! . . .

S tim i Marko sporazuman bjee
Ta dva dana, njegova su, njih mu,
Ni ,,vii_ ni nii, misli, neotee! . . .
. .. Kad, . .. al Boi osvanu im, tuan !
Poruila Bosna Slavoniji,
Da po Bosni ljudi dre hajke,
Na kurjake, i mevede crne, . . .
Te da oni bjee preko Save!
Ko to uje, srce mu protrne, . . .
A Marko je, ve mnogoga sreo,
Ali o tom nije priat htjeo,
Da se ne bi uplaila Eva.
A sad eto, zapovjed mu dodje,
I na Boi, da se umom prodje,
I utvrdi, kud tragovi vode,
Tog zvjerinja, i tamo se ode,
I pobije, to se samo moe! . . .
Nesrean sam! moj veliki Boe!
Stid je mene ve pred mojom enom,
I pred onom tihom tugom njenom! . . .
Veli Marko i, odmie s drutvom.
Puke trete sa obijuh strana,
Sa Bosanske, a i sa Slavonske,
Na kurjake, koji s bezbroj rana,
Raspre se, i odjure bjesno,
Savinim rukavom, . . . a zatim na desno,
U Markovu umu!
Tamo, u zasjedi,
Svaki za se gledi,
I po svome umu,
Da nekome kumu
Sva stada prorjedi! . . .
Rajevani na bajer izadju,
I ene, i djeca, . . . svi se tamo nadju,
I gledaju, kako Bosanci tjeraju,
A Slavonci doekuju vuke . . .
Posmatraju pogibiju, gladnih
Kurjakova, mravih i jadnih,
I one, to sreom izmakoe, tajno.
Da se u njihovom stadu ili toru
Poaste tad sjajno!

Sava se je zamrzla, . . . i tvrdji

Led je bio, neg kurjae kosti,
to su po njem razasute bile,
Oglodane, od odvratnih gosti,
Orluina i od ljeinara!
Zima stegla! . . . Srce u njedrima
Osjea ju, . . . i bolno treperi! . . .
A snijeg pada! . . .
Pada, . . . pada, . . . pada! . . .
A Eva ga tunim okom mjeri!
Od tuge se pobjediti ne da,
Ali ipak, priinja se njojzi,
Da joj srce, sad je gruda leda! . . .
Sve je hladno, u njoj i oko nje,
Sve je strana zima zagrlila! . . .
A kurjaci hara kupe mnogi,
I u samo selo ve zalaze, . . .
Jadne Majke na djeicu paze,
Na ostatke, . . . to ih vratobolja
Potedila, da ih ne pokupe,
Gladni vuci, jo gora nevolja! . . .
S Markom uvijek, desetina ljudi
Obilazi ume i srezove,
Tamanei nezasite vuke, . . .
Doekuju svakim danom nove,
Imali su uvijek mnogo muke
Da ih bjesne ne rastrgnu zvjeri!

OAJANJE.
Jednog dana, nisu stii mogli,
Ni do ume, jer meava ljuta,
I smetovi, to se prepreie,
Vratie ih kui, s pola puta! . . .
inilo se, da se sile strane,
Hrabro bore, o prvenstvo svoje!
Ne vidi se, ni neba, ni zemlje,
Niti ita, izmedju to dvoje! . . .
Samo krupne, pahuljice snijega

Lepraju, . . . i padaju gusto,

I jo neki neprozirni veo,
Da je sputen, izmedju njih, . . . uz to! . . .
Sakriveni i zastrti bjehu,
Svi vidici u koprene sive! . . .
Pahuljice lake, . . . treperive, . . .
Htjee sasvim zemlju da osvoje! . . .
I padahu, . . . poput mraka, gusto! . . .
Zavijae sve puteve przne,
A da putem bude pusto, pusto, . . .
Vjetar brie! . . . urliui svoje
Pjesme, strane, . . . od kojih sr mrzne!
Kad je Marko banuo, u kuu
Iznenada, . . . spazio je, kako
Eva bre-bolje, mije lice,
Da s obraza trag suza sapere . . .
Mislila je, jadna, puna vjere,
Da e s tim i tugu svoju crnu,
Iz oiju svojih saprat moi, . . .
Koja u njih, svom snagom navrnu,
Ve odavna! , . . Al ona je samo,
Time, jo ju vie izazvala! . . .
Nije tuga neka trunka mala,
Da bi vodom isplahnut se dala! . . .
A kad Marko htjede, da joj suzne oi,
Poljubi, , , . i time dokae joj, kako,
Gledaju ju tunu, ni ni njemu lako . . .
Eva, zateena, stoga zastidjena,
Obrecnu se na njeg, . . . i svu boljku svoju
Sli, u jedan vapaj: Daj mi, djecu moju!
A Marko, pogodjen, do dna srca blagog,
Govori joj njeno:
Molim Boga dragog,
Da snijeg zaustavi, as njim i kurjake,
Jer, dok traju ove nepogode jake,
I gladni e vuci navirati k nama! . . .
A po toj meavi, prosudi i sama,
Moe li se ii na taj put daleki?
Valjda e osvanut skoro danak neki, B
olji od sadanjih, pa e onda poi! . . .
Strpi se jo malo, dok opasni vuci,
Razbjegnu se, . . . kao i hajduci,

to po zimi, po umama sjede,

U zasjedi, . . . da nekog urede.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
I koji bi koija, sad htio
Voziti te, . . . i za dukat cio?
Ne treba mi nikog, ja u sama
Djeci mojoj u pohode poi,
Pjeaei! . . . a pored vukova
Sasvim ravnoduno i mirno u proi,
A oni me ni pogledat ne e! . . .
Misli za to, to si umareva
ena, pa e kod njih imat sree? . . .
Naali se Marko, . . . a Eva okree
Njemu ledja, i vrisnu iz glasa:
Ja odlazim! . . . Vjenoga mi spasa!
Ve ne mogu izdrati vie! . . .
Marko skoi i put joj preprjei,
Zaprepaten, ne mjerei rijei,
Kaza Evi, usplahiren silno,
Ponirui u oi joj mutne:
Ti mrcvari, . . . i sebe, . . . i mene! . . .
Govorei ludosti okrutne! . . .
A ti si jo vee poinio,
Kad si mene mladu, opinio,
I od moje djece rastavio! . . .
Oh, da Bog da, i ti osjetio, . . .
Ma kad bilo, . . . ovakove boli! . . .
Vrisnu Eva, a oaj ju skoli . . .
Trebala si svoju, djeicu poneti
Sa sobom, a moju, da si ostavila! . . .
Pa bi bolje bilo, eno moja mila!
Ja te lijepo molim, sad me nemoj kleti,
Ja sam prepustio, sve, tvojoj pameti! . . .
Kad bi tako bilo, kao to govori!
Dobaci mu Eva, kao da se sveti! . . .
eno! vrisnu Marko, a djeica plaha
Zavritae bolno od silnoga straha,
I pripie Evi vrsto se uz skute,
A ona ih gladi, da bre zaute . . .
. . . eno, ta mi ree ?! . . . O, zato mi ree ?!
Zajauka Marko, . . . i bacivi pogled,
Mrk i leden, Evi, iz sobe utee! . . .
A Eva klonula, . . . pokajniki kleca,
Pred Raspee malo, i oajno jeca! . . .

Tanka nit pauka, to dva srca spaja,

Iztrzana bjee . . . a Marko i Eva
Istjerani bjehu, iz zemaljskog raja, . . .
A pred njima ponor oajanja zjeva!
Ko bi znao rei, ko tu nit potrza, . . .
Da li blagi Marko, ili dobra Eva?
Dotle kua draga, . . . razgovor pun srca,
A tad mrska kua, . . . pakosna rije vrca,
Kao raspirene varnice kovaa . . .
Ne uje se u njoj ni smjeha ni plaa,
Ni glasnije rijei, ni tihog uzdaha!
U Evi je jadnoj umrla sva snaga,
Nije vie bila ni nagla, ni plaha! . . .
Ni patiti vie nije mogla, . . .
Ni djeca joj vie nisu bila draga,
Kao to joj ni Marko ne bjee! . . .
Izbjegava, da ga i ne spazi,
A kad mora, kraj njeg da prolazi,
Njoj je, kao po trnju da gazi . . .
Svu joj snagu bolovi odnee!
Kad joj srce, nesreno, raspee! . . .
A ni Marko ni zata ne mari! . . .
Niti plae, niti vie pjeva,
Nit osjea, . . . da je uz njeg Eva!
Nego tako . . . Samo ivotari! . . .
Kad kroz umu ide, . . . kao da se vue, . . .
A u njemu uvjek, jedan glas jaue, . . .
I zvjeri i uma. esto ga ve ue,
Gdje uzdie tuno, duboko i glasno:
O vrati mi, Eva, radost moje due !
I tetka Oliva bjee zapazila,
Da joj ova porodica mila,
Neki golem, straan jad jaduje, . . .
Jad jaduje, nikom ne kazuje,
Pa je jednom zapitala Evu,
Kakva joj je rana na srdacu?
A Eva joj kratko odgovori :
Jedno lijepo selo na brdacu! . .
Oliva ju tjei, . . . blago savjetuje, . . .
A Eva ju slua, . . . ali ju ne uje! . . .

Njezine su misli, sve kod djece njene,

Njezina su djeca, za nju boljka tajna, . . .
Njezina su djeca, za nju taka sjajna,
Taka, . . . oko koje,
Njezine se misli neprekidno roje, . . .
Kao lepirii okolo svjetiljke, . . .
pele, na cvjeu, neke slatke biljke! . . .

POKLADE.
Poklade su! . . . Stigle su i one!
Puste age i zaludni bezi,
Sta e drugo, ve konje zaprezi,
Pred saone, oblika labua, . . .
I potjeraj preko Save ledne,
I sanjkaj se! . . . i napravi uda,
U Rajevuselu, kod komije!
Gdje napoje, oi svoje edne
Na ljepoti, djaurke Slavonke! . . .
Tu se igra, pjeva, . . . razliva i pije, . . .
Na okupu sva su seoska gospoda,
Vidjeni seljaci, cijelo selo vrije, . . .
Uz mlado, i staro dolo, da zagrije,
Malo svoju duu! . . .
Svi su na tom skupu,
Samo nije Eva! . . . Ni Marko tu nije! . . .
Dok ciganske egede ciliu, . . .
A cigani dakaju i viu,
Dotle jedan rasipnik zaludni,
Isto kao i onaj Sin bludni,
Okom pase po licu curama,
A pjesma mu tee s usta sama :
Curo mala, bi li se udala,
Bi li pola, za mene, beara?
Za beara bi li htjela poi?
I provodit sa mnom duge noi,
Kraj krmarskog, zelenog astala?
A, cigani, da ga malo dirnu,
Na uvo mu sasvim tiho svirnu,
I zapoje gromko, iza glasa:
Moda ne zna, kakove je udi,
Ovaj, curo, to ti ljubav nudi?!
Ako ne zna, mi emo ti rei! . . .
Sam u rei, to su mi eifi,

Pa nek znade, . . . ko ju rad imade . . .

Odpjevava raskunik veseli.
Evo, curo, ta su mi eifi:
. . . Da ljubim, . . . da pijem, . . . uz kocku da bdijem . . .
Da pijem, . . . dok se opijem, . . .
Da ljubim, . . . dok se naljubim, . . .
Da kockam! . . . pa da izgubim! . . .
Din-din-din-din dina, . . . Majina jedina! . . . haj! . . .
Haj, . . . haj, . . . haj, ne treba mi raj,
Ne treba mi, curo draga ni denet ni raj! . . .
S druge strane ori pjesma druga,
Kao da se rasipniku ruga:
Neda meni moja mila nana,
Da ja ljubim, momka sirotana!
,,Al ako mi i dalje uskrate,
Odbjei u moj dragane za te!
Dopunjuje raspikua pjesmu . . .
Tog trenutka, kao slaba jeka,
Doprla je pjesma iz daleka:
Padaj snjee, pa pokrivaj staze, . . .
Da trag mojeg dragog ne zapaze! . . .
A jedan beg, pustahija grdna,
Izvi glasom, . . . kao slavulj-ptica
U osami, . . . u zelenom lugu . . .
Zaarena srca, . . . zaarena lica,
Iz tihana, . . . tiho, . . . pomalo glasnije . . .
Kao da po vratu curinom prebira,
Sitni biser, il arkiju dira! . . .
Zatim glasno! . . , zvonko! . . . milozvuno,
Da nadvisi glasom sve u krugu, . . .
Grunu, kao bujica u ljetu:
Imao sam lulu, . . . imao sam bulu,
Imao! . . .
Puio sam lulu,
Puio! . . .
Ljubio sam bulu, . . .
Ljubio! . . .
Volio sam lulu i bulu! . . .
Jo kako! . , .
Pa sam ipak lulu razbio! , . .

Jakako! . . .
Razbio sam lulu o bulu! . . .
I plako! . . .
to me bula nije volila! . . .
Bolan ja! . . .
Imao! . . .
Puio! . . .
Ljubio! . . .
Jo kako! . . .
Razbio! . . .
Jakako! . . .
I plako!
Bolan ja! . . .
Vrisnu bolno, kao da mu abi
No, u srce nevidjena ruka! . . .
I zalijepi banku stotinarku,
Ciganinu na staro emane, . . .
Rasplakano, to uz njega plae . . .
Sevdah ne e, njega da se mane! . , .
A rasipnik, istrzano, . . . kratko, . . .
Dobacuje primau, i dira,
U vrh violine, to drsko i njeno
Golica ga, i ne da mu mira:
Vodi me, . . . nosi me! . . .
Preko plota . . . baci me! . . .
Gdje koprive djikaju! I ju-ju!
Sastali se Djauri i Turci, . . .
I Semberi . . . meraklije stare, . . .
Kolo vode, da sve zemlja treti, . . .
Pod mjesecom, bijeli snijeg se bljeti, . . .
A kurjae skidaju zastirke,
I sa lica i sa srca svoga! . . .
Podigla se galama do Boga! . . .
Razotkre i razdrljie se, . . .
Nek svi vide, . . . ega se ne stide! . . .
Ta galama, i pusto vriskanje,
Kvari Evi i sanak, . . . i sanje, . . .
Ali ona niti ne pomilja,
Da se digne, da i ona ode,
Pa da vidi uda od gospode! . . .
Oko nje je tiina, . . . i tama . . .

Ona sjedi u zapeku, sama,

Ljuljajui razbudjeno dijete,
Koje kiska, . . . i apue: mama! . . .
Ovu boli i srce i glava,
Marko uti, nepomino lei, . . .
Da bi Eva mislila, da spava! . . .

IZMIRENJE.
U umskoj tiini, u najljepem Hramu,
Od kristala, . . . i sjajnoga snjega,
Gdje ovjek osjea, i sebe, . . . i Njega! . . .
Koji stvara, . . . i koji obara! . . .
Onako ba, kakvi u istinu jesu,
Bistri Marko ponirae esto,
U dubinu, svoje svijetle due, . . .
Gdje poee, ukrasi joj divni,
Neprimjetno, . . . tiho, da se rue! . . .
A na mjesto Svjetla i Radosti,
Poele se radjati gadosti . . .
Jer, zar nije gadost, misli Marko,
Zamjeriti Majci, koju oaj svlada,
Onoga trenutka, kad ju led okupi,
A ona se jadna, arkom Suncu nada? . . .
Oh, to arko Sunce, to oblaci skrie, . . .
to se ne pojavi, ve odavno vie,
Kad bi htjelo, samo, malo da prosine, . . .
Da bol due za as mi umine!
Pod Suncem bi i snijeg okopnio,
I Evino srce zagrijalo, . . .
Pa da vidim, kako se led kravi, . . .
Sa srca joj, . . . kao i na Savi! . . .
Misle tako, Marko, gledao je nie, . . .
I odjednom tmurno, razvedri mu lice, . . .
Jer srce, radosno, drhtnu mu u grudi,
On spazi Proljee, gdje se taj as budi
Visibabe njene,
Iz odore snjene Promolile glave! . . .
A u zavjetrini, . . . u prasunju blagom,
Zamirisale su i ljubice plave! . . .
Jaglac se izdie na prstie slabe, . . .
Da oslune, kako, jedan drugog vabe . . .

Cvjet po cvjetak! . . .
A radosni Marko,
Da oglasi, ozdravljenu radost,
Ushieno ispalio metak! . . .
Na glas puke, ptice zakretale.
Fiukale . . . i zacvrkutale . . .
A zvjerinje, svako svojim glasom
Odazva se, . . . i potra kasom, . . .
Da oivi, do tad, uma mrtva,
A to, Marko, nazva svojim spasom! . . .
Marko nosi pune ruke cvijea,
uri kui, jer ga nova srea
Na krilima svojim hitro nosi! . . .
Opet srean, poskakuje lako, . . .
Opet svoje burno srce uje,
I njegovom kucanju raduje! . . .
Dok u sobi Eva dijete ljulja, . . .
U kuu se Marko tiho ulja, . . .
I jo tie, on otvara vrata,
I neujno, . . . iznenada, . . . Evi
Obavija ruke oko vrata! . . .
. . . I prosipa po njoj prvo cvijee, . . .
Koje, po njem, alje joj Proljee! . . .
Radost prhnu Evi uz obraze,
I na njima rumen trag ostavi! . . .
A Eva se sva do zemlje savi,
Kupe dokaz Markove ljubavi:
Sitno, milo, mirisavo cvijee
Pa u au na prozor ga mee, . . .
Da i drugog koga oraduje! . . .
Sto njenosti, naao je Marko,
U svom srcu, kojima je sada
Pokajniki obasipo Evu,
Da okaje, to je sagrijeio,
Nadoknadi, . . . to je propustio . . .
I zagladi, to je povrijedio,
I to joj je onda zamjerio,
Sto je oaj, od nje jai bio . . .
A Eva je popustljiva bila,
Pa je tako, pomirenje lako

Sljubilo im, srca im pripravna!

I tako je opet kua mila
Od radosti cijela zasvjetlila!
Radosni su i Eva i Marko,
Ogrijalo njih je sunce arko!
Snijeg se topi! . . . Sjenice i eve,
I kosovi u umu odlijeu, . . .
A pupoljci izbijaju snano,
Na njenome cvijeu i drveu! . . .
Kad djeica Markova pjevaju,
Tad i Eva s njima slatko pjeva,
A kad djeca postanu ozbiljna,
Eva alu zbija, . . . i djecu zasmjeva! . . .
Dosta bjee plaa, uzaludne tuge, . . .
Treba sasvirati sad u ice druge! . . .
Proljee se budi, . . . snjim i nada radja,
Da e joj i ivot i sudbina sladja
U budue biti! . . .
Eva to osjea, . . .
Pa ne moe kriti! . . .
Zato da i krije,
Sada radost svoju,
Kao to je alost gorku, prije!? . . .
Kad Marko predvee iznenada bane, . . .
I tetku Olivu on kod kue nadje, . . .
Ona im donese, sve, to ima sladje,
I podjeli svima, ko milotu srca! . . .
Ona ih iskreno voli, razgovara, . . .
Savjetuje, i slike im stvara
Budunosti, ljepe od prolosti! . . .
I djeicu kadgod milo kara
to su Majci cijeli dan u krilu,
Hajde dole, vi, male ljenine,
Neka od vas malo odpoine,
I da po tom opet vas zaeli
Vaa dobra, . . . i predobra Majka!
Djeca na to udare u vrevu,
I jo jae priljube uz Evu . . .

IZVIDNICA.
Jednog jutra, im otidje Marko,
Odmah Evi dola je Oliva

nekako, izdaleka pola,

Da joj pria, . . . a na kraju ree:
Draga Eva, Sava se razliva! . . .
Eva nije odmah razumjela,
ta je htjela Oliva tim rei,
A ona joj onda jasno kaza:
. . . Ako misli ti u Otok ii
A ti, onda, to pre tamo krei! . . .
Jer, kad puste razliju se vode, . . .
Poplavie sve staze, kud hode
Ljudi, od Otoka, do Rajevasela! . . .
A ti e tad opet, suzna oka
Mjerit vodi obim i dubinu . . .
Pa e time i sebi i Marku
Obnavljati tugu, koja minu! . . .
im Oliva ode, Eva bre hiti
Na tavan, . . . da sama osmotri, ocjeni
Poloaj, koji joj valja osvojiti,
Prije nego mona, osvoji ga Sava! . . .
. . . . . . . . . . . . .. . . . . . . .
Kuica je niska! . . . Vidici su skriti
Eva ih od onud ne moe viditi . . .
I as-dva, razmilja, . . . ta joj je initi . . .
. . . . . . . . . . . . .. . . . . . . .
Ah, nala sam taku s koje u sad moi,
Osmotriti vodu, koja meni prijeti,
Da do svoje djece ne mognem doprjeti!
I s tavana vie:
Oj, tetka Oliva! . . .
Dodji, za as k meni! . . . Bila iva !
A Oliva tri, . . . prepala se jako,
Nikada ju Eva nije zvala tako! . . .
. . . Budi dobra, ko uvjek, to si mi,
Pa za asak dadilje se primi,
I pripazi malo mi na djecu,
Dok se vratim iz crkve, . . .
kud idem, Pripaliti, zatitniku-svecu
Votanicu, koju si mi dala,
Za imendan, . . . na Badnjak u jutro . . .
Moli Eva Olivu pripravnu.
Idi, keri, . . . i spokojna budi,
Radi djece i rad kue tvoje,
Pripaziu, . . . kao da je moje!
Oliva se niemu ne udi,

togod Eva preduzme, i ini,

Jer zna, da ju iz dubine grudi
Rukovodi nagon materinji . . .
Svjea je ve davno izgorila,
Na oltaru, pred svetim Antunom,
A Eva se jo u tornju penje. . . .
U zanosu velikom, . . . potpunom, . . .
Ne osjea ni malo ba straha,
I ako je inae straljiva, . . .
I ako je postala i plaha, . . .
I do zvona . . . ve je stigla ona,
I jo vie verat se je htjela,
Samo, nije smjela! . . .
Crkvenjak joj dozvolio nije!
Ali nije ni potrebno bilo,
Jer, kroz prozor, kud gledae Eva,
S visokoga, vitkog, bjelog tornja,
Jasno se je do ume vidilo! . . .
Ono mjesto, kojim je do tada,
Tekla, bistra, uborea Sava, . . .
I mazno se provlaila poljem, . . .
Smedjeg ita ili lana plava,
Sto je kao pojas ii tkanica,
Od istoga srebra sakovana, . . .
Ovila se, oko oranica,
Ili sjajnih, zelenih livada,
Po kojima pasu bujna stada, . . .
Ono mjesto, . . . Savino korito,
Nije Eva raspoznati mogla!
Mjesto one ljepote i blaga,
Gledala je sada mutno more,
Sto se valja, ko neman prljava,
I vue se, . . . gamie i pue . . .
I postaje sve ire i due,
I prodire sve, na ta naidje,
im mu samo u blizinu pridje . . .
Ne vidi se nita osim vode, . . .
Od koje se ovjek grozi, . . . boji . . .
Jer, nemoan pred njom, . . . tuan stoji,
I stupnjeve visine joj broji, . . .
Sa uasom, . . . opasnost joj cijeni,
Ko da su mu, dani odbrojeni . . .

Eva misli: Sada Sava lii,

Na ovjeka, velikodunoga,
Sto na konak primi brata svoga,
Neznanoga, . . . iz bjeloga svjeta . . .
A on, . . . kad se malo zagrijao,
Napojio i dobro najeo . . .
Stao drsko, svakome, da smeta! . . .
A gazda ga, onda, istjerao . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Tako isto, eto sad i Sava:
Prvo primi u se, silnu vodu,
Od mnoine rastopljenog snijega, . . .
Jer, i ona, Savi je, u rodu,
I htjede je do mora poneti, . . .
Jo tanije: Do Dunava plava,
Pa za dalje, na boli ju glava . . .
A kad tamo, . . . ta voda od snjega,
Posta drska, . . . posta napast prava! . . .
I uzmuti Savu do dubine,
Ispretura od gore do dole,
I poe joj vodu izmetati,
A sama se epiriti irom, . . .
Po koritu, istu, pjeskovitu! . . .
Ali Sava brzo se naljuti, . . .
Uzbuni se! . . . i uzburka jako, . . .
Pa zabua: Daleko ti puti,
Pa i kua, bila ti daleko,
Od mojega korita! . . . Neznana,
Nezahvalna, i bestidna seko! . . .
Potrese se tada iz dubine,
I izbaci, nadolu joj vodu, . . .
Koja, kao zmijurina gadna
Razmili se po zemlji, . . . i zgodu
Neprijatnu po nju, iskoristi na to,
Da nakodi slabom, . . . i pakosna silno
Po zemlji napravi svud odvratno blato! . .
To joj ne bi dosta! . . . ve nabuja snano
I jurnu, ko bjesna! . . . Drsko i odvano, . . .
Oko Save poplavi svu zemlju, . . .
I potopi sve, to ivo nadje,
I ponese sobom, da ne plije sama,
Jer misli, u drutvu, putuje se sladje! . . .

Evu groza hvata! . . .

Gledajui vodu, kako nadolazi, . . .
Kao guja ljuta, podmuklo da plazi, . . .
Sumorne joj misli po glavi se vrzu:
Kad djeici podje, kako li e prei,
Preko mutne vode, . . . preko itkog blata? . . .
Ali odmah nadje i utjehu brzu:
Zar majino srce, da se blata boji? .
. .. Ali ipak, . . . stvar rdjavo stoji!
Voda, kao svjesno da nastoji,
Da put, kojim u Otok se ide,
Poto poto, sasvim da osvoji! . . .
Oh, grozne, li i strane nezgode,
Da su tako razlivene vode! . . .
Misli Eva, gledajui sliku,
Srani prizor, to joj srce bode! . . .
Istog dana, sa djecom, predvee,
Ode Eva, da presretne Marka,
I im ga je pozdravila, ree:
Sutra idem! . . . a Marko je znao,
Kuda misli, . . . jer, ni tek od jue
Osjeao, . . . kud ju srce vue! . . .
eljo moja, voda nadolazi! . . .
Poe Marko, al Eva mu neda,
Da dovri, . . . ve odluno gleda
U oi mu, i proapta:
Moram! . . .
U brizi sam, kako e kroz vodu, . . .
I ako te srce vue, k rodu
I djeici! . . . Strah me, eljo, strah me
Da se opet ne naljuti na me,
A sam ne znam, da li, da te pustim! . . .
Jer, i zvjeri, ritovima gustim
Sakrivene, . . . mogu napast na te! . . .
Ma ne brini, toliko se za me! . . .
Ne e one ni gledati, na me! . . .
Veli Eva, i dodade strogo:
. . . Idi odmah potrai mi kola! . . .
Marko ode . . . ta je drugo mogo?!
Eva srena, to ve, eto, pola
Posla tekog, i munoga svri,
to Markovo opiranje stalno
Sada tako brzo, lako skri. . . .

Odmah ode do tetke Olive,

I djecu joj toplo preporui:
Pazi na njih, kao na oi svoje,
A znak tople zahvalnosti moje,
Tebi, teto, pasti e u dio! . . .
Olivi se okrenu, svjet cio
U kovitlac, . . . toliko se ona
Zaudila, i oradovala, . . .
to e Evi srcu da odlane, . . .
I od sad joj novi ivot svane,
Kad i svoju djeicu dovede! . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
Od radosti, prestala da prede, . . .
I otila, da pogau pee, . . .
Za put Evi, i sve to je pree,
Da poradi, dok Eva ne podje . . .

K DJECI.
Zora gasi po svemiru zvjezde! . . ,
Pred njom hitro, pratioci moi
Sile tamne, skrite, tajnovite,
U dubine mrane skladno jezde, . . .
I povlae veo crne Noi! . . .
Jo trenutak, . . . pa e i Dan doi,
I posljednji razderat joj veo,
Onaj fini, . . . kaiperski, . . . sivi, . . .
A predmeti, na zemlji odmornoj,
Zadrhtae, . . . kao da su ivi!
Jer, kroz njih e zrake Sunca sjajna
Probiti se, . . . a Svjetlost e bajna,
Radosno se, zvuno zasmijati! . . .
Prosue se zlato po svemiru, . . .
A mirisno zakliktae cvjee:
Evo Sunca, evo nae sree! . . .
U to vrijeme, kad se sila snana,
Jedna s drugom, o prevlast nadmee,
Na ulicu izala je Eva,
Na sve strane hitro se okree,
Dlan nad oi izdigla i pita:
Gdje se je taj ovjek zadrao,
Tako dugo? . . . Zato ne dolazi? . . .
Marku srce sve na nie slazi . . .
Jo je rano, eljo moja mila!

Ti si danas vrlo uranila! . . .

Koijau kazao sam jasno:
Dodji k nama, kad izadje sunce!7
eljo moja, a sunace krasno,
Kako vidi, . . . jo izalo nije ! . . .
Kako nije?! Eva mu se smije, . . .
Kako nije? . . . Da ta je to, tako,
Oko mene, . . . i u meni sjajno!?
To je tvoje radovanje tajno,
Pozlatilo sve okolo tebe! . . .
Kae Marko, a srce mu zebe! . . .
Sad je Eva na kola ekala, . . .
Sad je ona, nestrpljiva bila, . . .
Sad je ona, pitala, ta radi,
Taj koija, . . . zato ne dolazi? . . .
I zato jo Sunce ne izlazi?!
A kad zau, da drndaju kola,
Ona jurnu, u susret im, ivo, . . .
Ne mislei, je l to Marku krivo,
to je tako nestrpljiva jako.
Ona ima sada brigu veu:
Da se to pre osvjedoi, je li . . .
To koija za nju narueni
A on bjee, . . . . na njezinu sreu!
Popeo se u kola i Marko,
Ispratiti Evu, sve do vode,
elio je, . . . I pre, no to ode
Od njeg Eva, rodu u pohode, . . .
Godio joj, . . . i mazio se je, . . .
Da se Eva, ugodno ga sjea, . . .
I ljubav joj za njeg bude vea.
A Eva se samo ljubko smije, . . .
Na njegova gorua pitanja,
A na tople, zaarene rijei, . . .
Ne moe mu odgovorit nita, . . .
Njoj se ini, ko da slatko sanja, . . .
Jer, zapravo, ona ne zna, gdje je
Toga asa misao joj bila! . . .
Kao u snu, da govori, veli:
Oh, da su mi, sada, laka krila! . . .
Kako bih radosna, . . . kako srena bila! . . . .
Ja bih za as mojoj djeci odletila! . .

Vrela suza Marku oi bode , . .

Do njih um dopire, dolazee vode . . .
I dok Marko zebe za Evu, . . . ona se
Sve vie zagrijeva, . . . za svoj put opasni! . . .
A kad kola stae, na ivici vode,
Eva iznenada, poljubac ba strasni
Utisnu, na usta, zabrinutom Marku, . . .
Kakav on nikada, do tad ne osjeti! . . .
A osjeaj udni, i sveti i slastni
Razblai mu duu , . . .
Voda udno umi, . .. klokoe, . . . i plije, . . .
Mutna, nadolazi sve blie, . . . i blie, . . .
Ni jedan komadi vidio se nije,
Suhe zemlje, dokle oko sie! . . .
I put je pod vodom ve duboko bio, . . .
A Marko se teko zabrinio . . .
Pa zapita:
Kako e sad, dalje? . . .
Eva mu se ba od srca smije, . . .
I odluno veli:
Ni briga te nije! . . .
Da plamen iz zemlje, mjesto vode, lie, . . .
Da guja, do guje ovuda gamie . . .
Ja bih ipak pola! . . .
. . . I sreno bih dola! . . .
Marko vidi, da je, ljubav Materina
Jaa od razuma! . , . i sva sredstva ina,
Koja je imao na umu, . . . da prospe
Pred Evu, . . . i stazu Evinu, da pospe,
Predobama koje zastrauju, . . .
Da je odgovori, . . . i da je odvrati,
Od opasnog puta, . . .
Sve smiljene rijei on teko proguta, . .
I sasvim nemoan, pred Evom, . . . zauta. . . .
Jer vide, da ga je pobjedila Mati ! . . .
Pred takovom silom, mora svaki stati,
Poloit oruje, i sam se predati! . . .
Za trenutak Marko udalji se, tada,
I osjee granu od brijesta mlada,
Oklatri je, . . . i lijep prut napravi,
Polako ga oprui, . . . pa savi, . . .
Da oproba otpornost njegovu,

I dade ga Evi, ozbiljno veleh

eljo moja, bez ovog ne krei,
Ni koraka napred! . . . nego, njime
Mjerie dubinu, sad je vrijeme plime,
I ne moe znati, kako je visoko
Osvojila voda, i gdje li je nie,
Jer nita ne vara, tako, kao oko! . . .
Od oka se, ne mjere dubine! . . .
Osim toga, eljo, dobro pazi,
S puta ne silazi! . . .
Jer putem je tvrdo, . . v a uz put je blato.
Pogibeljno jako! . . . uvaj mi se, zlato! . . .
Voda udno umi, . . . klokoe, . . . i plije, . . .
Tiho i podmuklo mrmorei pretnje! . . .
Ne moe se znati, ta se u njoj krije, . . .
Opasne su, po njoj, . . . i zloslutne, . . . etnje . . .
Eva hrabro zagazi u vodu,
Prut joj slui, ne moe bit bolje!
Na njega se oslanja, . . . njim mjeri
Mutnu vodu, i, ba dobre volje
Zapjevala, . . . to ju grlo nosi:
Stari puti vodom poplavljeni, . . .
Hajde, Marko, da ih preplivamo,
Preplivamo, . . . ili pregazimo ! . . .
Stare staze korovom zarasle,
Hajde Marko, da ih obnovimo! . . .
Pa i nau ljubav ponovimo! , . .
Pjevajui, sve odmie Eva . , .
Marko misli: Kako joj se pjeva?!
A on uti, . . . srce mu kameni, . . .
Kud je pustih! ? . . . misli, jao meni
Svaki pokret Evin, okom prati . . .
Desno-lijevo, lako glavom klati, . . .
Rukom ee obraz dodiruje, . . .
Mani me se! nekog blago psuje, . . .
Marko misli: bubica mu lizi, . . .
Niz obraze, . . . a to suza klizi! . . .

Marko vidi, dokle oko sie, . . .

Ali Evu spazit ve ne moe, . . .
Odmakla je od njega daleko! . . .
A djeci je, sve blie i blie! . . .
I sumrak ve sa danom se spoji, . . .
A Marko jo nepomino stoji! . . .

Hajde, gospodine, da idemo kui! . . .

Koija ga zove! Mrak je, eto pao! . .
Mrak?! . . . povika Marko,
I sasvim ozbiljno, uditi se stao! . . .
Zalazee sunce, upravljae svoje
Poslednje titraje, Evi oko glave, . . .
Da okruni njezin neizmjerni napor, . . .
Dokle se vidici sjajni ne zaplave . . .
I obrube zlatom zalazeeg sunca,
Od najnie take, . . . pa sve do vrhunca . . .
Dok sunani zraci, zlatasto-rumeni,
Ne raspu se, . . . u purpurnu maglu,
Koja ljubiasto prelije se, . . . naglu
Promjenu izvede, i iz ljubiastoSrebrene maglice, boje svjee, . . . ive . . .
Gasiti se pome, . . . i brzo posive,
I padne na zemlju. . . . kao razvijani
Pepeo, . . . u kom je sagorilo Sunce! . .

Eva iznemogla, . . . ali ipak hita,
Da iz vode samo, za dana izadje, . . .
Da i nju sudbina, uasna, ne snadje,
Kao one zvjeri, to cijeloga dana,
Promicahu kraj nje, . . . noene od vode,
Mrtve, iskeene, alosno-odvratne,
Da ih voda mutna, kraj ivice blatne,
Naslae ko nasip, . . . jedne preko drugih! . . .
Pomozi mi, Boe! . . . Eva toplo moli,
Moja slaba snaga, da sili golemoj,
Dolazee vode, do kraja odoli! . . .
Ti zna, Oe! . . . kako Majka djecu voli!
Ti zna, kako mene, srce zbog njih boli! . . .
Eno, zemlje suhe! . . . Eva je ve vidi! . . .
Hrabro izdraju sve udarce, to ih
Udaraju o nju, debla, daske, zvjeri,
Koje voda nosi, to su u njoj svisli. . . .
I uri se, . . . uri, . . . dubinu ne mjeri, . . .
Sada vie, . . . jer, plitko je! . . . misli.
Eno je na suhom! . . . Spaena je Majka! S
amilosna bjee s njom i strana voda, . . .
Pusti je, da ode, do djece, . . do roda, . . .
I olaka svome, srcu muenome! . . .

Iznemogla Eva na zemlju se spusti,

Pogled k nebu die, . . . i jedva izusti:
Hvala Tebi Boe, to mi Ti pomoe,
Poto, sama ne bih pregaziti mogla,
Ovu vodu, . . . od jutra do mraka!

. . . A sada jo moram, da se verem

Na vrh onog stabla, da uzberem
Imelu, . . . da ne bih, pusti moji jadi
Praznoruka dola k mojoj siroadi! . . .
Jo jednu milotu, Majka za njih ima,
I uva ju za njih: ~ srce u njedrima! . . .

Uzvera se Eva, kao vjeverica,

Na vrh debla, i sa dosta muke,
Jer su joj ozeble, smalaksale ruke,
Uzabra Imelu, . . . a kad dole sidje,
Ona ju razgleda, . . . i sjetnoga lica
Osmotrivi dobro, mutni sjaj bobica, . . .
Oima ih milovati uze, . . .
I uzdahnu, iz dubine due:
Kao da su po njoj pokapale,
Isplakane, . . . zamrznute suze! . . .

DOLAZAK.
Mrak i Eva, ba istovremeno,
U Otok su, neekani, doli,
I neprimjeeni, . . . tihano, . . . polako, . . .
Kroz sve selo radosno su proli! . . .
Pred Caria kuom zastala je Eva,
I priljubila se uz zid sasvim, . . . cijela, . . .
Kao da se mazi, . . . a ruke se njene
Nesvjesno digoe, da milo i njeno
Pomiluju toplo, drage kue stjene! . . .
Otvorivi vrata od dvorita, hitro
Zatvori ih opet, . . . jer je Bunda stari,
Zaskoio pred nju, ~ lajui estoko, . . .
Jer, za none goste, on mnogo ne mari! . . .
A Evi je naglo zasuzilo oko . . .
to ju Bunda vjerni smjesta ne poznade! . . .
Ona se povrati i alosno viknu:
O, moj Bunda, dragi, zato tako laje ? . .

Zar me ne poznaje?
Zar si, ve me, zaboravu preo!? . . .
A Bunda je kroz tarabe gledo . . .
I kad zau glas joj, . . . i miris osjeti, . . .
Sav razdragan, . . . drhtec od radosti, ciknu ! . . .
I zaskvia njeno, . . . prema njoj poleti,
Ko da ima krila, . . . i jurnu na vrata!
A Eva unidje, i pomilova ga,
Kao to bi svoga, rodjenoga brata! . . .
Bunda uz nju skae, . . . pa joj ruke lie, . .
Zatim se opruzi, . . . i pred njom gamie, . . .
Poniznost je sama! . . .
Sav je radost, . . . vjernost, . . . nesebina ljubav, . . .
to se iz svakoga pokreta mu javlja! . . .
Vjerna ljubav, silna, ljubav dobrog pseta,
Koja sve oprata . . . i sve zaboravlja,
to mu nije bilo, moda uvijek milo!
Eva ve unidje u kuu, . . . radosna,
Jedva eka, da djeicu spazi,
Ali Bunda od nje ne odlazi,
Ve joj milo ba u oi gleda,
I oko nje ulaguje, . . . mazi! . . .
Otjerat se ne da! . . .

Eva uje agor, iz velike sobe,

I pomisli: Ba su pri veeri! . . ,
Priekau, . . . da ih ne pometam!
Ali gladno srce ekati ne htjede! , . .
Nego vrisnu: Zar ja nekom smetam ?!
I jurnu estoko.
Kad otvori vrata, zastade na pragu,
Da upije oko, u se, sliku dragu! . . .
Odrasli, za stolom, . , . djeca oko pei, . . .
U ruci im komad, kom manji, kom vei,
Svjeeg hljeba i komadi mesa,
Pa svi jedu! . . . Poneki pretresa,
Sta je bilo, ta se dogodilo,
I nagaja, ta e se dogodit , . . .
Dobro vee, elim! u to viknu Eva,
A oni skoie, kao od potresa,
Da su bili u vis odbaeni! . . .
Eva! Eva! . . . razli se po sobi,

I ta rije malena, svu veliku sobu,

Ispuni, od poda, do visokog stropa! . . .
Zbunie se djeca! a jedna medj njima
Djevojica, hvata, . . . za ruice brata,
i vie mu:
Hopa! . . .
Skoi, Pavle brzo, . . . evo dola Majka! , . .
Majka! . . . Majka ! . . . Majka! . . . evo dola Majka! . . .
vie Pavle, Anicina jeka,
I ne znaju pravo, glede iz daleka,
Koja ena, njegova je Majka! . . .
Eva djecu na srce pritisla, . . .
Kao ljekoviti balzam, na duboku,
I estoku ranu, to se mee , , ,
Jer i njeno srce namueno,
U istinu jedna rana bjee! , , .

UZ DJECU.
Nekoliko dana neizmjerne sree,
I radosti svjetle, to cilie jasno,
Kao biljisanje slavulja u lugu
Za vrijeme dok ljubi, . . . i doziva drugu,
Prodje Evi brzo uz djeicu njenu.
Eva s njima uvjek igra se, . . . i pjeva,
Da se pjesma i batom i kuom
Kao medovina slatko ba razlijeva . . .

Svjet dolazi, da se Evi udi, . . .

Dive joj se i ene i ljudi! . . .
to je takva junakinja bila,
to je silnu vodu pregazila! . . .
Da bi djeci u pohode dola!
Ta je Eva, ko-da malo luda,
Ona uvjek ini neka uda!
Ree jedna vrlo zlobna ena.
Al zato je ipak, slava njena
Pronela se, . . . jo kroz mnoga sela . . .
Iza dvanajst dana, Eva primi pismo,
Koje joj je Marko ve drugi dan piso,
Po odlasku njenom . . .
A kad tri nedjelje, kao san minue . . .
Eva dobi i drugu poruku,
U kojoj joj poruuje Marko,

Da pohita, da se k njemu vrati! . . .

Kao dani, dugaki mi sati, . . .
Nema Eve, da mu ih prikrati, . . .
Proao je i Uskrs i Marko,
Moj imendan, a ti mi ne dodje,
Tvoje mjesto za stolom je prazno,
I cjela mi kua sad je prazna,
Od kad tebe, u njoj, eljo, nema! . . .
Kad u jutru, Oliva ju sprema,
Ona veli djeci: Sutra e do Majka,
A ja, njeno sutra, doekat ne mogu! . . .
Ja ti, eljo, piem, . . . za tobom uzdiem . . .
I eka te udno, moje srce budno
I danju i noi! . . .
Javi, kad e doi! . . .
Ko to cvijee ljubi sunce jarko,
Tako tebe ljubi vjerni Marko!

Eva pismo ita, i samo se smjei, . . .

I pomilja: nek se i on tjei.
Kao to sam i ja se tjeila,
Bez mog cvjea, kad sam kod njeg bila! . . .
Ali nakon i este nedjelje
Napisa joj Marko dugo pismo:
eljo moja, odmah natrag dodji!
Jer mi tebe poelili svi smo . . .
Sad znam, eljo, kako srce boli,
Kad mu je daleko, ono, to se voli! . . .
Svakoga u dana, na ivici vode,
ekati te, eljo, dok mi ne izadje,
Sa zapada sunce moje sjajno,
to mi onog dana, tuno zadje,
Kad si mene ostavila, vajno! . . .
Pozdravljam te, i grlim i ljubim! . . .
Ginem, venem, . . . bez tebe se gubim!

Eva Marku bre odgovara:

O moj Marko, i mili i dragi,
I ja sam vas sve ve poelila! . . .
Ali, eto, pusta voda stoji,
I sam znade, . . . jo vrlo visoko . . .
I iroko, ne moe ju oko
Za cio dan, nikad dogledati . . .
Bojim se je! . . . i vjeruj mi, da se
Sada ne bih vie usudila,

Ono init, to sam uinila,

Sad se ne bih vie odvaila:
Cijeli danak, medj zvjerinjem mrtvim
Gazit vodu, mal-ne do pojasa! . . .
I snositi udarce estoke,
Od drvea i od mrtve stoke,
Koju voda sobom nosi mutna!
Ja sam onda bila neuputna
U strahote, razlivene vode
Ali da sam onda za njih znala,
Nikad, Marko, od tebe ne ode!
Strpite se, . . . kao i ja to u, . . .
I im voda opadne, . . . ubrzo,
Natrag k vama iznenada dou, . . .
Da djeici tvojoj budem Majka,
Tebi, Marko, uvjek vjerna ljuba ! . . .
Tako, eto, odgovori Eva,
Svome Marku, i radosno poe,
S djecom svojom bezbrino da pjeva, . . .
Kad u kuu, svekrva joj dodje,
I od prve, koriti ju podje:
A ta si ti, snaho, naumila ?
Kad ti misli, vratiti se, Marku?
Zar se je on za to oenio,
Da bez ene tako dugo bude?
Kako je to, . . . pitaj druge ljude! . . ,

. . . Zato uti, kao zalivena,

De mi kai, kad e natrag, k Marku?!
Eva uze napisano pismo,
to je Marku poslati ga htjela,
I prui ga svekrvi, bez rijei, . . .
ute, . . . kao, da ba nije smjela,
Ni jedanput otvoriti usta!

Kad svekrva pismo proitala,

I Evi ga opet natrag dala,
Sva ceptei, . . . povika estoko:
Da sam samo i sanjati znala,
Da ti za njeg tako malo mari, . . .
Ja mu, znaj to, ne bi nikad dala,
Da se s tobom oeni moj Marko! . . .
Moj jedinac, . . . moje sunce jarko! . . .
Kojeg si ti prognala od sebe,

U tudjinu, . . . da osamljen zebe! . . .

Ree Milja, i pogleda Evu.
Eva uti, . . . kao da ne uje,
Kako bjesno svekrva ju psuje, . . .
Pa da ne bi morala sluati, . . .
Kako krivo sudi o njoj, eto,
Niko drugi, ve Markova mati, . . .
to istinu morala bi znati, . . .
Eva s djecom iz sobe izadje . . .

Sutradan ju druga bjeda snadje:

Jedna ena, ak iz drugog sela,
to je dola u Otok u goste,
Dodje, udom, i Evinoj kui.
I ko tuka, po stolu se prui
Ni pet, ni est, ve upita ludo,
Kako vele: S neba, pa u rebra:
Je l istina, da ti Marko pie,
Da se njemu ti ne vraa vie?! . . .
Mjesto da joj odgovori, Eva,
Upita ju, kao da predmnijeva:
Bi l ti, moda, mjesto mene, k njemu
Htjela poi? . . . Ispale ti oi! . . .
Viknu Eva, i otvori vrata,
A snaica, bre maglu hvata! . . .
Dva tri dana prodjoe na miru, . . .
Kad zavika pismonoa Evi,
Ko naruen po neijem hiru,
Da li u vas, oradovat, Boe,
Evo pisma, iz Rajeva sela! . . .
Eva tri radosna, vesela,
I uzevi pismo, odmah spazi,
Da od nekog drugoga dolazi,
Mjesto onog, kojeg je ekala,
Da joj dodje odgovor u njemu,
Na njezino, to otpremi Marku,
Kad otvori pismo, Eva vide,
Da Oliva draga sad joj pie . . .
I uze ga itati u sebi,
Bre bolje, boje se, da ne bi,
Nepovoljna, neta, u njem bilo . . .
itajui, . . . licem joj preleti,
Sjenka tuge i zaprepatenja . . .
Zgranula se, . . . i blenula Eva,
U ta slova, to igraju bjesno

Pred njezinim, suznima oima,

I preskau jedno drugo, ludo,
Kao da je postalo im tijesno, . . .
Tu, u pismu, . . . pa su sada htjela,
Da poskau iz pisma, . . . a pred njom
Da ostane, . . . tek hartija bjela! . . .
Ili crna! . . . ako ova slova
Saliju se u jedno, . . . a zatim
Razliju se, kao mrlja crna,
Po hartiji istoj, njeno bjeloj,
Snjeno istoj, ko Evina dua! . . .
Tako teko proitat joj bjee . . .
Malo pismo, . . . a kad ga doita,
Eto, kako brzo mi otee,
Sve spokojstvo, . . . nevaljale ene!
apnu Eva, . . . i lagano blijedi, . . .
I u pismo ukoeno gledi . . .

Milja spazi, da su nepovoljni,

Ili moda, ak i crni glasi, . . .
to ih Eva sa hartije ita . . .
Pa u strahu, priblii se Evi,
I aptom je, blago, blago, pita:
to si mi se promijenila tako?
A Eva joj, pruaju polako
udno pismo, ree:
Evo, itaj!
Nita me, ne pitaj! . . .
Milja srie, i lagano ita:
Draga Eva Jedna ena pusta,
Da Bog da joj zamuknula usta!
Svako vee pod prozorom tvojim,
Pjeva pjesme bez stida i srama . . .
Dugo vrijeme vide Marka tuna,
Pa ga, pusta, izaziva sama . . .
Kad je Marko juer prolazio,
Kraj kue joj, da u umu podje,
Ona mu je odmah zapjevala:
Tri sam dana, i tri duge noi,
ekala te, . . . kad e, dragi, doi! . . .
A kada te nisam doekala,
Ja sam drugom, svu milotu dala! . . .

Vrati nam se, to se bre moe,

Da se Marko, moda, ne daj Boe!

Ne odbije od tebe, . . . i spoji,
S ovom ludom, to svaki dan stoji,
Na kraj sela, . . . i eka, vesela,
Da pored nje Marko makar prodje! . . .
A danas je, kraj tvoga prozora,
Zatekla ju, i rumena zora, . . .
A tad ode kui, . . . pjevajui:
Svijetu muka, to sam lijepog struka,
Bog do tijelo, umar e odjelo! . . .
Ja to sluam, . . . pa trnem od uda, . . .
I od straha, . . . da se ova luda
Ne drzne, i Marku u kuu unidje! . . .

Pouri se natrag, . . , draga moja Eva,

I, sree ti tvoje! . , .
Ne zamjeri meni, strah i brige moje!
Ja enjivo, vjeruj! dane brojim, . . .
I esto, . . . daleko iza sela stojim,
Oekujui te i danju, i noi,
Sve mislei: Kad e natrag doi! ?
Da se ova napast ne osmjeli, . . .
I zamrai tebi ivot cijeli . . .

Sto pozdrava od cjeloga sela,

Sve u jedan, srdaan i iskren,
U ovo ti, malo pismo sliva, , . .
I po vjetru alje: tetka ti Oliva,
Milja savi pismo, i vrati ga Evi.
Spremaj se !,,. ree joj, ko da zapovjeda,
Drugo ne pomae! . . . Tu se pomo ne da,
Drugaije, nego: klin izbiti klinom! . . .
Ne ponose sve se ene sa vrlinom, . . .
A ni svi mukarci vrlinu ne cjene!
Ima ih, ta vie, mnogo vie onih,
Koji ba podatne vrlo vole ene! . . .
. . . Mukarci su esto, vrlo udna stoka,
Bili iz Zagreba, . . . ili iz Otoka! . . .
Oni vole enu, koja sve im daje,
to zaiu od nje! . . . A ne vole, onu,
to im se preprei, . , . kao prijesno jaje,
Na stolu, u drutvu, . . . pa zbunjeni, kriju,

Svoju neumjenost, . . . ne znaju, treba li,

Da to jaje svare, . . . ii prjesno popiju!
. . . A ta pusta luda, o kojoj Oliva,
S razumljivim strahom tebi pie,
Nema srca! . . . ali zato ima
Nevaljalstva, . . . i gadosti vie! . . .
A da vie ne vratim se, Marku?
Usudi se Eva, da upita,
A Milja joj, kao osa, sunu,
Mnoge rijei, i ustro pohita,
Da joj kae: De, ne zbijaj, ale! . . .
Nisu to sad vie stvari male! . . .
Pa uzdahnu: . . . Zar bi ti volila,
Dobra moja, draga, snaho mila,
Biti jedna od onih jadnica,
Koje nisu ena ni djevojka,
Niti ucviljena, mlada udovica?
Na koju bi Majke upirale
Prstom, svojoj keri govorei:
Nemoj biti, ko to Eva bjee,
Da te mu tvoj od sebe otjera! . . .
Eto, vidi, . . . to bi bila mjera,
Kojom bi te mjerili jezici! . . .
Mene nije otjerao Marko! . . .
Vrisnu Eva, iz dubine srca,
Uzbunjena, . . . i usplahirena! . . .
A suza joj iza suze vrca . . . . . ene ne e lagat tako teko!
A zar nisu dvje ti ve kazale,
Isto ovo, . . . drugima rijeima?
I zar nije napala te, prva,
Nepravino, . . . ba tvoja svekrva ?! . . .
Eva klonu, . . . i obori glavu,
A Milja se bila zatoila,
Kao toak, . . . dobro namazani:
. . . Znaj, svijet uvjek obratno govori.
O svakome! . , , dok na zemlji ivi,
Svi su onda, jedan drugom krivi!
I o tebi svijet e govoriti,
to bi htjeo, da ti se dogodi,
I ako se dogodilo nije, . . .

I ako se dogoditi ne e! . . .
. . . Ne razaraj sama svoje sree! . . .
Na ognjite svoje prisno, mei,
I dodavaj, uvjek drva suva
Pa ga toplo sa arom zaprei! . . .
Opreznoga i Bog dragi uva! . . .
. . . Budi ena, . . . kao to si Mati! . . .
Nestrpljivo prekide ju Eva:
Pa kako u, Miljo, putovati,
Opet sama, . . . bez djeice svoje?!
A ta im je bez tebe falilo?
Upita ju uvredjeno Milja,
Sve njenosti, . . . i milote moje! . . .
Hitro Milji odgovara Eva,
Jesu l djeca, moda, bila gladna ?
Jesu , . . Miljo, Majine ljubavi! . . .
Jesu li ti, moda, bila edna?
Jesu, , . . Miljo, Materine rijei! . . .
Moda nisu imala postelje,
Da na njojzi sanak prospavaju?
Imala su, . . . al uzglavlje nisu,
Falilo im, srce Materino! . . .

Ne znam vie, ta bih ti kazala,

Ponavljam ti, to ti as-pre rekoh:
Budi ena, kao to si mati,
Pa e lijepu starost doekati! . . .
. . . Idi tamo, . . . gdje ti je i mjesto!
A na djecu nemoj mislit esto.
im opadne voda, eto mene,
S njima k tebi! . . . Nek vie ne vene,
Mlad ti ivot bez uzroka teka! . . .
. . . A kad podje, nemoj mi plakati! . . .
Ve radosna, kroz sve selo prodji,
Nek se vidi, srea ti na licu! . . .
Kao majka svoju jedinicu,
Svjetujem te i molim te, Eva!
. . . Ti se odmah sad spremati mora . . .
Kad ba moram! onda, drage volje,
Ja u poi! . . .
. . . A kako u doi, . . .
Do Rajeva, . . . ni misliti ne u! , . ,
. . . Strah me, o tom i pomislit samo! . . .
Eva ree, a sumorno vee,

Uulja se, u kuu, polako . . .

Do zore je, kratko vrijeme, tako,
Da se Eva ni sputati ne e
Na postelju, . . . jer vrijeme e kratko,
Da probdije, . . . uz djeicu, slatko! , , .

NATRAG, K MARKU.
Uz ivicu vode, malo lijevo, tamo,
Gdje se tri-etiri hrasta, gordo koe, . . .
U kronji, visoko, . , , medju mladim liem,
Koje se ve bujno razvijati poe, . . .
Sakrio se bjee Lagania Ada,
I uzbudjen silno, oekuje Evu,
Da je kradom vidi, . . . a tajno se nada,
Da i Eva njega, nenadano spazi,
U asu, kad podje, vodu da zagazi . . .
Pa i ako Eva ne mari za mene, . , .
Neka barem znade, kako srce moje,
Kao cvijet slomljeni, neprekidno vene, . . ,
Za njom!
Uzdiui, , . . osamljen, . . . bez nade,
Misli Ada, . . . i pogled upravlja,
U daljinu, . . . od kuda se javlja,
Crna taka, . . . i biva sve vea, . . .
to dolazi blie! . . .
Kao da se nie, . . ,
Bol do bola!
To su kola, . . .
A u njima Eva, nesudjena srea
Adama Lagani . . .
Sa djeicom i s Miljom, pjevui, . . .
Ali glas joj udno podrhtava,
Kao da se u njoj, neta rui! , . .
Mali Pavle na krilu joj spava,
A Anica, kao bokor cvjea,
Uz nju sjedi, . . . pa ju milo gledi . . .
Milja sama konjima upravlja,
Andrija je u vojnitvu bio,
Seku Evu nije ni vidio,
Ovog puta, . . .
A tudjina, nije molit htjela,

Hrabra Milja, jer je sama smjela,

Upravljati svojima konjima! . . .

Ada htjede ve, da skoi k njima! . . .

Kad stadoe, ba pod kronju hrasta.
Na kojem se bio namjestio . . .
Ali, neodluan . . . on straljivo zasta, . . .
Urodjena srameljivost plaha,
I ovaj put, uze nad njim maha! . . .
Te on osta u kronji, . . . da gleda,
Kako Eva ljubi djecu, . . . blijeda,
I kako ih vara, jadna Mati,
Da e odmah vratiti se k njima, . . .
im, za ruak, ribe im uhvati! . . .
Milja dosta vidila je muke,
Da zadri djecu na ivici, . . .
Jer su htjela i djeca sa Majkom! . . .
Viui je, . . . i pruaju ruke! . . .

to je Eva dalje odmicala,

Djeca su ju, sve glasnije zvala! . . .
Ona im se osvrnu, . . . da vidi,
Jo jedanput, . . . mila, draga lica! . . .
A sa hrasta, gdje se Adam skrio,
Ko u srce pogodjena ptica, . . .
I on se je uurio bio, . . .
Razlegnu se, nemonog oaja,
Krik uasan! . . . za njim jeziv vrisak, . . .
I djetinji, zamirui pisak! . , .
. . . Sve zajedno, uasno i bolno,
Ko da se je na njih stropotalo nebo! . . .

Ni trenutak jedan, Adam nije trebo,

Ve je bio, vodu zagazio, . . .
Da se Evi u nevolji nadje! . , .
Jer je s debla prvi zapazio:
Kako k Evi klizi, . . . puna mrane pretnje,
Jedna klada strana! . . . kao avet crna, . . .
I kao da prati, naporne joj kretnje,
U istome trenu, . , .
Kad se jadna Eva, na djecu okrenu, . . ,
I doviknu ljupko:
Sad e Majka doi!
Otisnu se klada, to se tromo vukla, . . .
Kao nadahnuta, nekom viom moi,
Ili potisnuta, od zlobnoga skota, . . .

I sustie, naglo, nesluteu Evu! . . ,

Ko nemonu rtvu nesmiljena zlota,
I sudbino crna! . . .
Eva se zaljulja, . . . ko ranjena srna,
I ne vide kladu, koja ispodmukla,
Udari ju u bok! . . . i poda se smota, . . .
U vodu, . . . i, . . . predje preko nje polako, . . .
Da je bilo gledati strahota! . . .

Jedva Adam nadje, jadnu Evu, mrtvu, . . .
I die na ruke, . . . ko svetenik rtvu.
Kad prinosi Bogu! . . .
A tad ju na grudi pritisnu, i muklo,
Zajeca, . . . ko da je, u njem ncta puklo:
Zar podneti mogu? . . .
Pogledavi djecu, uzdah mu se ote:
Sudjeno im, da budu sirote, . . .
Kao meni, da uvjek tugujem! . . .

Kad iznese Evu iz vode, na suvo, . . .

Zajauka Milja: O, zato Bog nije,
Toga nas, sauvo?! . . .
Anica je svjesna, goleme nesree, . . .
Pa plae! . . . Sve piti, . . . da oko nje ori
Mislio bi kogod: ivo dijete gori! . . .
A nejaki Pavle, dijete jo nesvjesno,
Vrti se, . . . radostan, . . . hitro, kao igra! . . .
I objesno skae, . . . i pjeva i igra, . . .
Veselo se smije! . . . Ruicama tajka,
I vie, to moe: Vraa nam se, Majka! . . .
Vraa nam se, Majka! . . .

Znam!
U Otoku se, nita alosnije,
Od kako postoji, dogodilo nije! . . .
Ne znam!
Je li iko,
Oplakan toliko, . . .
Kao Eva, to je, . . .
Od rodbine svoje,
I dva cijela sela!