Mladen Schwartz

PROTOKOLI,
IDOVI I
ADOLF HITLER

CROATIAPROJEKT, ZAGREB
1997.
 KAZALO

Rije nakladnika (dr. Franjo Leti) 4

Predgovor 13

PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA

Pomutnja oko Protokola 27
Protokoli svjedoe o XX. stoljeu 32
Hitler, idovi i Protokoli 37
Protokoli i idov Weiss 51

IDOVI
Nova Hrvatska Desnica i idovsko pitanje 56

ADOLF HITLER
Adolf Hitler ovjek stoljea 98
Hitler opet obolio! 107

POST SCRIPTUM: PRO DOMO

Biljeka o piscu 111
Imensko kazalo 114

3
RIJE NAKLADNIKA

EPPUR SI MUOVE

Najavljeni kao "najzabranjivanija knjiga 20.

stoljea", PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA su u hr
vatskoj javnosti izazvali burne reakcije "kreatora
javnog mnijenja". Osim dvije asne iznimke, koje
su pokazale da u Hrvatskoj j o uvijek postoji i ob
jektivno novinstvo zaustavivi se bar na razini pita
nja (Vjesnik: Hoe li se traiti zabrana Protokola si-
onskih mudraca?; Slobodna Dalmacija: Antisemitski
pamflet ili politiki udbenik?), svi su ostali knjigu
najavili kao magnum crimen (neki samo jednog ma
log nakladnika, drugi, Hrvatske kao drave u kojoj
se ponovno iznjedrio antisemitizam i sve to uz to
ide...) s bombastinim naslovima: "Teko vrijeanje
idova" (Veernji list), "Knjiga ubojica je meu na
ma" (Glas Slavonije), "Kome trebaju 'Protokoli sion-
skih mudraca'"? (Glas koncila), "Protokoli kardi
nalni promaaj Tumanove politike", "Protokoli su
oda zlu, hvalospjev sili i intrigi" (Novi list)... Pozva
nim da o "Protokolima" kae i svoju rije, naao
se i anonimni paranoik iz asopisa "Financije", koji
je stekao dojam da je knjiga "uperena protiv Hrvat
ske nezavisne drave, kao mete koju treba ruiti",
da j o j je svrha proizvesti antisemitizam, te "da se

4
 eljelo da se ime nakladnika 'Croatiaprojekt' povee
s projektom Hrvatske, u kojoj su takve antisemitske
knjige doputene. Izgleda da je upravo zbog toga
izabrano takvo ime nakladnika, 'Croatiaprojekt'" (!!!).
Lov na glave izdavaa i urednika, na Predsjed
nika drave i Hrvatsku kao dravu je zakljuen pi
smom ostarjelog lovca na naciste, velikog ljubitelja
Jugoslavije, i otvorenog protivnika samostalne Hr
vatske (to on, uostalom, i javno izjavljuje) Simona
Wiesentala, koji zakljuuje kako "neoustaki pokret
ostvaruje utjecaj u Hrvatskoj"... "to ne moe biti
dobro".
Zar je mogue da se nije naao ni jedan um
u Hrvatskoj da se zapita: Otkuda toliki napadi na
jednu knjiicu koja se objavljuje u Hrvatskoj (i to
s vrlo kritinim predgovorom), a da se ni jednom
rijeju ne spomene, da se ta ista knjiga u ovih
nekoliko godina objavila i u Americi i u Rusiji i u
Italiji, pa i u Sloveniji i Srbiji (u ovoj posljednjoj s
podnaslovom: "Jevrejska zavera"), a da nitko nije
optuio ni Rusiju, ni Englesku, ni Srbiju za antise
mitizam, niti prijetio neuspostavom ili prekidom
diplomatskih odnosa s Izraelom! Ni idovi, ni dru
gi! Samo je u Hrvatskoj zabranjeno ono to je
svuda drugdje u svijetu doputeno! Zar su Hrvati
j o uvijek toliko naivni da ne uviaju kada im ne
tko hoe prodati rog za svijeu?
Nije tome tako davno kad je cjelokupni hrvat
ski (jo komunistiki) tisak nasjeo na srpski pro
pagandni napad u sluaju Gornje Blatue, te je pri
silio hrvatsku Vladu da potroi itavu jednu tvorni
cu da bi pokazala kako Hrvati ne truju "ostatak Sr
ba u Hrvatskoj" radioaktivnim otpadom u nekoj vu
kojebini zvanoj Gornja Blatua! Gornja Blatua se

5
 opet ponavlja. Ovaj puta je ne pokreu Srbi ve
jedan da li idov da li Hrvat Slavko Goldstein,
koji hrvatskim novinskim mazohistima svih politi
kih boja (pa ak i jednom uvaru) ponovno daje
priliku da se obrue na svoju dravu, umjesto da
toj individui otvoreno kau da je konano dolo vri
j e m e kada svoju pripadnost idovskom narodu ne
bi smio koristiti u svoje privatne svrhe i ambicije
i stavljati se izmeu dvije drave, dva naroda, nije,
naime, Goldsteinu stalo ni do obrane idova, ni do
"Protokola", njemu je stalo do prljanja hrvatske dr
ave u kojoj ivi. Jer, kako inae objasniti injeni
cu da taj propali politiar, intrigant i lani liberal
(u dui komunist) na upit to misli o objavljivanju
"Protokola" u Hrvatskoj, odgovara ono to ga nitko
nije ni pitao (a novinar zaudo marljivo biljei), da
"dok predsjednik Tuman javno i potpuno ne odu
stane od prenamjene Jasenovca, dok ne zauzme
vrsto protuustako stajalite i dok ne korigira ono
to je obeao promijeniti u svojoj knjizi 'Bespua
povijesne zbiljnosti', diplomatskih odnosa izmeu
Hrvatske i Izraela nee biti!"... Nadalje: "Ako Tu
man i HDZ ostanu na vlasti, mislim da nema ni
kakve nade da se uskoro moe krenuti dobrim pu
tem... Ako se ne ukinu diktatorske ovlasti predsjed
nika Tumana, ako Hrvatska ne postane graanska
i parlamentarna drava, onda doista nema ansi...
(Nacional). Ili: "Kad bi, naprimjer, dr. Franjo Tu
man koji misli da je povjesniar, iako se povi
jeu koristi za politiku iskoristio politiki trenu
tak, pa negdje samo usput izjavio kako je ovo izda
nje, s ovakvim predgovorom, neprimjereni gest koji
se moe tumaiti ak i kao antisemitizam, emu u
Hrvatskoj nema mjesta, to bi koristilo i njemu i

6
zemlji. Posebno stoga to Tuman, glede idovstva,
osobito poslije lansiranih ideja o prekrajanju Jase
novca, ima vrlo lo image u svijetu." (Globus).
Ne trai se od Goldsteina da bude oboavatelj
Predsjednika, vladajue partije i drave Hrvatske u
kojoj slobodno radi i ivi (ni mnogi Hrvati to nisu),
ali bi bilo primjerenije da procjene o hrvatskoj vla
sti i dravi ostavi Hrvatima. A kada je ve naao
shodnim da o hrvatskoj vlasti javno progovori, to
mu nitko ne brani, onda je u najmanju ruku ne
ukusno ovakvim tonom blatiti predsjednika drave
i dravu (iji j e , nadamo se, dravljanin), bilo kod
kue ili u inozemstvu, to Goldstein kad god mu
se za to ukae prilika s velikim arom ini. Jo ma
nje je razumno odreivati kako bi se taj predsjed
nik i ta drava trebali ponaati i djelovati... To je
ve nedostatak elementarnog kunog odgoja, a o
etici da se ne govori. Za zapitati se j e , da li je taj
isti Goldstein ikada izrekao i koju kritinu rije o
Izraelu i njegovom predsjedniku, ili tamo teku samo
med i mlijeko? nismo uli, ni proitali!
U opi napad na predsjednika Tumana i hr
vatsku dravu, zbog izdanja "Protokola" (s kojima
ni hrvatska drava ni njen predsjednik nemaju ni
kakve veze) krenuo je iz Bea i klonirani Goldstein,
bivi predava marksizma, sada "novinar i knjiar
iz Bea" izvjesni Ljubo R. Weiss, koji se nekada
potpisivao kao Ljubomir Vajs, a glavom bez obzira
je pobjegao iz Hrvatske u Austriju u strahu da ne
bi bio pozvan da i sam brani Hrvatsku, kada ju je
trebalo obraniti od srpskih tenkova i raketa. Opas
nost je prola, pa je na Ljubo ponovno (na pri
stojnom odstojanju) prikupio hrabrost da politiki
djeluje u Hrvatskoj!

7
 Tom dvojcu prikljuili su se brojni hrvatski
straljivci i poltroni, polupismeni komentatori, koji
se ni jednom nisu zapitali postoje li, moda, i neki
drugi motivi koji idu u prilog objavljivanju "Pro
tokola Sionskih mudraca", osim poticanja antisemi
tizma, istrebljivanja idova i sl. Ni jedan od njih
nije doao dalje od motiva kojeg je sugerirao Gold
stein, a kasnije i drugi, njemu slini. Ni jedan od
njih nije doao do zakljuka da ova knjiga nije sa
mo protuidovska, ve protuovjena; ideja koja se
pojavila u jednome vremenu, koju se ne moe sa
mo tako izbrisati, kao to se ne moe izbrisati ni
jedna ideja kad se jednom pojavi! Zabraniti ideje,
ma kakve one bile, zbog njih su u neka davna vre
mena ljudi i gorjeli (a knjige su samo materijalni
supstrat ideja), ili j o gore, tabuizirati ih, znai pri
pisati tim idejama opasnost i snagu koju se ne mo
e otkloniti na drugi nain. A taj drugi nain je kri
tiko vrednovanje ideja u javnosti a ne iza nje, da
leko od nje.
Medu onima koji su nasjeli na Goldsteinovu
podvalu je i neki Sreko Jurdana, samoproglaeni
"vodei hrvatski drutveni komentator", koji se nije
potrudio ni saznati kada su i gdje "Protokoli" uope
izdani, ali zna da su nam se "drutveni standardi
srozali doista na nulu i za to e nacija platiti veliku
cijenu?" Jadni Sreko! U tome je posve u pravu.
Jer da se standardi nisu tako srozali, on nikada ne
samo da ne bi bio "vodei komentator", nego nje
gove polupismene gluposti ne bi nitko objavljivao.
Kada se galama oko "Protokola" poela stia-
vati iz duboke pozadine javlja se u "Veernjem li
stu" j o jedan zatitnik idova i idovstva u Hrvat
skoj, stanoviti Milan Ivkoi koji se sam naziva "za-

8
novijetalom" (u emu je vjerojatno u pravu), iako
te nae drage sugraane niti je tko napao niti je
imao namjeru to uiniti, a niti su od njega idovi
traili da ih brani. On se pozvao sam. To "veliko"
pero u maniri jednog (hvala Bogu davno pokojnog)
danova, u dui komunist, a javno Veliki Hrvat, pot
puno zaboravljajui da nije vie sekretar Partije,
ultimativno trai da se "Protokoli" odmah zabrane,
a "osim, dakle, to bi tu knjigu trebalo zabraniti,
a prireivaa i izdavaa kazniti po zakonu, idovi
ma bi se trebalo ispriati. To je ono to bi trebala
uiniti drava, a zacijelo ni Katolika crkva u Hr
vatskoj ne bi smjela utjeti (da li se zbog toga
poziva ivko Kusti javio u Glasu koncila?), kao ni
politike stranke...", jer su '"Protokoli" "izdavaki
zloin protiv idova". Boji se Ivkoi i "odjeka u
svijetu, a pogotovo meu idovima, a sigurno je
(zna On), da ni jedna od tih reakcija za Hrvatsku
nee biti povoljna..."
IVKOI SE BOJI ZA HRVATSKU! Od plaljivih
Hrvata Hrvatska nije imala nikada nikakve koristi.
A ni od Ivkoia. Naprotiv! Onda, kada se trebao
iskazati svojim perom u obrani Hrvatske (1991.)
hrabro je umakao. Povjereno mu j e , kao "uglednom
novinaru", ovjeku od povjerenja i Hrvatu (uz ne
mali honorar), da napie tekst o srpskoj pobuni u
Hrvatskoj. Mislili smo da u tako tekim trenucima
za Hrvatsku nema vee asti ovjeku, do staviti se
na raspolaganje domovini u onome to najbolje zna
i umije, nismo traili da uzme puku ve pero!
Ali, naalost, teksta nismo nikada doekali. Veliki
Hrvat se uplaio. Nije se j o znalo tko e pobijediti
u tom tekom ratu. Kada je javio da ne moe na
pisati taj tekst, resorni ministar se toliko naljutio

9
da se zarekao da e mu, kada ga uhvati, dati nogu
u tur! (nije mi poznato da li ga je uhvatio.). Ali,
taj kukavni Hrvat, odjednom dobiva hrabrost i nu
di se idovima za zatitnika. 1 ne samo to. On se
proglaava sucem i izvriteljem. On bi hapsio,
moda i strijeljao, kada bi bio u prilici, naravno,
on ne napada sebi ravne ili jae, ve one za koje
misli da su slabiji!
Kad smo ve izgubili svaku nadu da e se u
Hrvatskoj nai netko tko e probiti tu nesretnu "e
ljeznu idovsku zavjesu", koja onemoguava bilo
kakav racionalni pristup s a d r a j u "Protokola"
osloboenom politikih kvalifikacija i zbivanja po
vezanih s ovom knjigom tijekom njenog gotovo sto
godinjeg postojanja i gotovo dovrili svoj odgovor
kritiarima pod radnim naslovom "SIONSKl MUDRA
CI U HRVATSKOJ", gospodin Mladen Schwartz, inae
i sam idovskog podrijetla, donio nam je svoj
rukopis "PROTOKOLI, IDOVI I ADOLF HITLER" u
kojem je na svoj nain obradio ovu temu proirivi
je raspravama o idovima i Adolfu Hitleru koji se
nezaobilazno spominju kad god je rije o "Protoko
lima". Mi smo mu zbog toga zahvalni, te njegov ru
kopis objavljujemo.
Jo je jedan intelektualac razbio dogmu o
"Protokolima" kao o iskljuivo "protuidovskom spi
su". To je gospodin dr. Theodor Gruner, potpred
sjednik Hrvatsko-idovskog drutva iz Zagreba, koji
j e , prema "Vjesniku", u idovskoj opini Zagreb
odrao predavanje pod naslovom: "Ogled o povijes
nom i drutvenom utjecaju pamfleta 'Protokoli
sionskih mudraca'". Ako je "Vjesnik" dobro prenio
njegove rijei, on je ponovio teze zbog kojih smo,
izmeu ostaloga, i objavili "Protokole", ali su "kre-

10
 atori javnog mnijenja", pod utjecajem jednog Gold-
steina, bili gluhi i slijepi da s povrine zarone u
bit teksta.
"Ne radi se uope o idovskoj zavjeri", kae
Gruner, "no, postoji jedna zavjera protiv ovjean
stva. Radi se o pokuaju stvaranja anarhije Ma-
chovog tipa: Zakon je to, to ja elim raditi i pro
voditi. Dakle, ne postoji nikakav zakon... Naalost,
ne postoji nikakva duboka analiza 'Protokola', sa
mo se uvijek kae da je to antisemitski spis, da
je to falsifikat, ali nigdje ne postoji analiza sadraja
tih 'Protokola'. No, to nije, ponavljam, falsifikat. To
je izmiljotina. To je, rekao bih tako, estetska ob
rada politike teorije za osvajanje i uvanje vlasti.
elio bih da ljudi vide o emu se radi. elio bih
da ljudi znaju da svaki diktator na svom radnom
stolu ima 'Protokole Sionskih mudraca'. Napokon,
elio bih da ljudi demokracijama prepoznaju kada
se sprema diktatura, kada je demokracija u opas
nosti. "
I mi, isto tako.

Dr. Franjo Leti

11
Die Bucher von heute
sind die Taten von morgen.

Thomas Mann

12
 PREDGOVOR

I.

Rasprave koje su uvrtene u ovu knjigu djelo

mice su ve objelodanjene (dva prva napisa o Pro
tokolima Sionskih Mudraca tiskao je zagrebaki tjed
nik ST u okviru moje stalne kolumne Schwartz ante
portas); ralamba o idovima predstavljena je za
grebakome opinstvu kao predavanje u Kulturno-
-informacijskomu centru, u veljai 1995, a ostale
se ovdje donose prvi put. Valja nadodati da je la
nak o Ljubi Weissu i Protokolima odbio tiskati ri
jeki Novi List, unato svoje inae vrlo irokogrud
ne ureivake "politike" i snoljivosti u oba politi
ka smjera.
Zato ova i ba ovakva knjiga, pitat e se za
sigurno znatieljni itatelj. Nemam mu razloga us
kratiti odgovor. Povod se pojavio objavom Protokola
u novom hrvatskom izdanju Krtalia i Letia. Ana
Lui, moja suputnica i ujedno tajnica Nove Hrvat
ske Desnice, dola je na ideju da o Protokolima sa
stavim opirnije komentare, koji bi suvereno ignori
rali uobiajenu uz njih vezanu tematiku (poput pita
nja podrijetla teksta i njegova nepoudnog zrae
nja), i posvetili se preteito istraivanjima zaudnih
i zadivljujuih slinosti izmeu onoga to Protokoli

13
 najavljuju i kljunih obiljeja vremena u kojemu i
vimo.
Protokoli su, nakon svoga izlaska, meutim,
poluili veliko zanimanje. Pisano je o njima nairo
ko, pa je reeno i poneto od onoga to sam sam
kanio iznijeti. Detaljna ralamba njihove sadrine
pokazala se suvinom. Stoga sam se odluio i u
ovoj knjizi prezentirati opi stav, ono specifino to
o njima imam rei, a razmatranje njihove poruke
predstaviti opinstvu povezano s nekim temama
koje pripadaju u zajedniki referencijalni sklop.
I tako su se teme Protokoli, idovi i Hitler na
le na jednom mjestu. Teko je nijekati sveze me
u njima. Protokoli i Hitler sinonimi su za protu-
idovski ressentiment, pa ih, obratno, idovi odgo-
varajuojm estinom ocrnjuju i odbacuju. Utjecaj
koji su Protokoli izvrili na Hitlera esto se istie,
no, kako sam i ovdje pokuao pokazati, u tome
se pretjeruje. U naoj poneto naivnoj i provinci
jalnoj sredini, naime, kao najubitaniji argument
protiv Protokola potee se tvrdnja kako su oni pri
pravili Hitlerov genocid. Istina j e , meutim, da je
Hitler svoj stav izgradio ve prije i mimo lektire
Sionskih Mudraca.
Sve tri teme koje su obuhvaene ovom knji
gom povezuje i injenica njihove tabuiziranosti. Ta
bu to je ono zabranjeno, nedodirljivo. Ono je
oznaka primitivne psihe, koja robuje magiji i neu
moljivom pritisku kolektivnog autoriteta. Idolatrija
tabua neprimjerena je slobodnom duhu. On ne trpi
tabue. Duh jest sloboda i on mora biti slobodan.
Otuda zahtjev za slobodom miljenja. Ovo, svaka
ko, ne bi valjalo zamijeniti sa slobodom mnijenja,
bilo ega to se nekom bez razmiljanja ini isti-

14
nitim. Da bi bilo slobode miljenja, mora prvo po
stojati miljenje, no gdje ga ima, ono mora biti slo
bodno, jer u slobodi i korijeni.
Stoga, dakle, u ovoj se knjizi slobodno progo
vara o tri teme koje su od velike vanosti za pro-
dubljavanje naelnih temelja desno-konzervativne
politike, kao i za uvrivanje danas tako prijeko
potrebnoga historiografskog revizionizma.

***

Nakana je sljedeih rasprava o Protokolima,

idovima i Hitleru progovoriti sine ira et studio, bez
ljutnje i predrasuda, drei se same stvari. S druge
strane, porukama Protokola kao i misli i djelu Adol
fa Hitlera, poesto se, navlastito sa idovske strane,
spoitava kako nam ne pruaju nita doli puke ra
sistike, anitsemitske mrnje, te dakle ne oituju
drugo osim kukavnoga robovanja predrasudama.
Ovo uobiajeno uvjerenje dovodi nas pred va
an upit: to to zapravo uope jest predrasuda?
Predrasuda, pred-rasudba, prvotno izrie ono
na to nas upuuje sama rije: ona je prosudba
stvari koja dolazi prije same prosudbe. Ona je stav
stvoren mimo spoznaje i ispitivanja njezine uteme-
ljenosti, tovie, bez volje za njima. Ona je nekri
tino mnijenje koje imamo unaprijed i za njegovo
propitivanje nismo zainteresirani. Predrasude su mi
saone ablone, intelektualni stereotipi i klieji.
Zato se misao koja dri do svoje razine s
predrasudama ne uputa u razgovor. Ona ne istra
uje njihovu istinosnu vrijednost, jer ni samu pred
rasudu ta vrijednost ne zanima. Stoga se misao

15
spram predrasuda ponaa mauhinski, to ova ne
zavrijeuje, jer uope nije iskljueno da je ona in
tuitivno, moda i ne znajui, ipak zahvatila u vrelo
neupitne istine.
Umjesto da se, dakle, pokua uz dobru volju
iznai udio tonoga u onome to predrasuda poru
uje, promatra ju se a priori spoznajno irelevantnom,
te se jedini posao svodi na istraivanje njezine so-
cijalno-psiholoke uvjetovanosti. Ne pobija ju se, ne
go je se pokuava protumaiti, odgovoriti kako je
mogue da takva zabluda ipak nastane i opstane.
Kada je rije o protuidovskoj, antisemitskoj
predrasudi, ini se stvar prosvijeenu, prosvjetitelj
skom razumu prilino jednostavnom. Animozitet
spram idova, misli on, potjee iz posvemanje fru
stracije, osujeenosti, nezadovoljstva sobom, koje
se iivljava u svraanju agresije na drugoga. Za
rtvu, rtvenoga jarca, bira se najradije navodno ne
mona, nezatiena manjina (ene i Crnci; stranci,
Krani u Neronovu Rimu; napokon, idovi).
Ovakav socijalno-psiholoki pristup, koji nam
se j o uvijek pokuava servirati kao posljednji do
met mudrosti, ustvari pripada u arsenal pseudo
znanstvenoga smea, intelektualni je sitni kojim se
tek na nevjet nain prikrivaju otrcane ljeviarske
potapalice. Poblia ralamba pokazat e uvijek da
iza njih stoje osobne i kolektivne frustracije jed
noga svjetonazora, koji je sebi umislio da moe
promijeniti svijet, i koji svoj posvemanji debakl
blai utjehama o zlom svijetu, o uroti bezdune
desnice, sijanju negativnih strasti, "govoru mrnje".
Onaj koji samo propovijeda i moralizira o "go
voru mrnje", ne shvaa ni vlastitu mrnju, niti udio
istine koji u tom govoru moe prebivati.

16
 Nasuprot tome bitno nerazumnom usmjerenju
ljeviarskoga razuma, desnica se realistino pita o
smislu predrasude, o njezinoj dubljoj poruci, pita
se ima li iza nje kakvih zbiljskih povoda i poticaja.
Ona nije obuzeta iskljuivom eljom da predrasudu
tumai i objanjava, nego nju zanima utemeljenost
onoga to nam predrasuda kae. Desnica smatra da
je najodbojnija predrasuda sadrana upravo u pro
glaavanju predrasuda "bolesnima" nakon to im se
zanijekala svaka mogunost dosluha s istinom. "Me
dicinski" odnos prema predrasudama (za koje ne
znamo i ne elimo znati jesu li i neto vie od to
ga), kao i prema svim produktima duha, obiljeje
je totalitarne ljevice, komunistike kao i demokrat
ske, koja je za intelektualne ispade sviju vrsta usta
lila praksu politikih ludnica.
Tako se egalitaristika, emancipatorna ideolo
gija istoga razuma, u ratu protiv naela duhovnoga
mraka koje zrai iz predrasude, oituje u svojoj te
roristikoj biti. Hinei njenu zatitu diskriminiranih
manjina, zastupajui posvemanju snoljivost, ona
postaje radikalno netolerantna prema diskrimini
ranim veinama; branei prava stranih radnika,
vojujui protiv predrasuda kojima su izloene
daleke pasmine, ona uinkovito podrezuje korijenje
vlastitoj naciji, ija ju je dekadencija i samu izro
dila.
Prosvjetiteljski razum, vidjeli smo, s predrasu
dom ne "razgovara", nego je hoe protumaiti i iz
lijeiti, pri emu se i sam razotkriva bolesnom tlap
njom u slubi mazohistikoga nijekanja organski
izraslih zajednica kakve su nacije.
No, njemu nije dosta pukom boleu proglasiti
predrasudu, primjerice onu usmjerenu prema ido-

17
 vima, nego bolesnom predrasudom, takoer nedo
stojnom razgovora, dostojnom tek dijagnoze i tera
pije, smatra i prihvaanje protuidovskih argume
nata od strane pojedinih kritinijih idova. Drugim
rijeima, postane li idov osjetljiviji na uvianje ne
kih svojih nacional-karakterolokih manjkavosti na
koje ukazuje i kolajua predrasuda, i njega prosvje
titeljski razum odjednom polee na kau filosemit-
ske psihoanalize i postavlja mu ubitanu dijagnozu:
identifikacija s agresorom (poistovjeenje s napada
em Anna Freud).
idovsko promiljanje vlastitih slabosti, u ovoj
vizuri, poprimilo bi znaajke srodne ponaanju za
toenika njemakih sabirnih logora, koji su se
"identificirali" sa svojim uvarima, suraivali su s
njima, i udrueni s njima bahato se drali spram
svojih sunarodnjaka (neto od te pojave zahvatio
je Ante Ciliga u svojoj memoarskoj knjizi Sam kroz
Europu u ratu, ije je citiranje predsjednika Tu
mana kotalo toliko muka u dodiru sa idovima).
Protuidovska predrasuda oznaava uglavnom
ono to se kroz itavu povijest kao crvena nit pro
vlai pod kasnije nastalim nazivom antisemi
tizma. Antisemitizam zapoinje svoj vijek noen
vjerskim razlozima: idovi su ubili Krista, tovie,
ni nakon deicida nisu uvidjeli svoju pogreku i nisu
ga uzmogli priznati. Na to nadovezuju ostali vidovi
antisemitizma: gospodarski i politiki, nacionalni i
rasni. Je li sve to samo bolesna zabluda, ili sobom
nosi makar i zrno istine? Jesu li za pojavu antise
mitizma moda ipak donekle krivi i sami idovi,
svojim ponaanjem, svojom milju i djelom, ili je
on tek plod zloudne predrasude i rasistikoga lu
dila?

18
 Pitati na ovaj nain, dopustiti i pomisao da po
stoji udio idovske krivnje za vlastitu sudbinu, to
ne znai zagovarati rasizam i genocid, shoah, ho
lokaust. I autor ovih redaka, nipoto sklon mazo
hizmu, idovskoga je podrijetla. Razmotriti vlastite
mane u dubokom je interesu samih idova. Ne
kae sluajno idovska izreka: Perditio tua ex te,
Israel. I stoga nam valja u antisemitizmu ne vidjeti
tek puku, besmislenu, zlonamjernu zabludu, samo
predmet socijalno-psiholoke interpretacije, iskljui
vo traganje za krivcem naih frustracija.
Napokon, predrasuda je i pripisivati svakom
anitsemitizmu samo predrasudu. Ako je Adolf Hit
ler imao svoje predrasude, a i idovi ih imaju
zato bismo ih morali imati i mi? Jednom takvom
stvarnom, dosljednom i iskrenom razaranju onoga
to je u predrasudi samo predrasuda i nita dru
go, posveena je i knjiga koja lei pred itateljem.

II.

Habent sua fata libelli i knjige, poput ljudi,

a za razliku od zvjeradi, ive po nekakvome svom
usudu. Jedna postane bestseller, a drugu jedva tko
i pogleda nerijetko posve neovisno o njihovoj
stvarnoj vrijednosti. No, dugo preuivane a znaaj
ne knjige napokon ipak nekim skrivenim putovima
dospiju do ugleda i slave. Zaboravljene, izvue ih se
iz zaborava. Neke prati srea i uspjeh, druge pak tr
pe progone, zabrane, spaljivanja. Postoje knjige ubi
jene, knjige ubojice, knjige koje potiu na samouboj-

19
 stva. Knjige ljudi masakriraju, falsificiraju, plagiraju, a
isto tako dive im se i smatraju ih svetima.
I dvije knjige o kojima je ovdje rije sudbin
ski su oznaene. Protokoli Sionskih Mudraca, knjiga
opskurna podrijetla i nejasna nastanka, proglaeni
su gotovo glavnim inspiratorom idovskih nedaa u
ovome stoljeu. Hitlerov Mein Kampf pripada u sku
pinu brojnih vanih knjiga nastalih na robiji. Doiv
jela je jednu od najveih naklada zabiljeenih u i
tavoj povijesti izdavatva, da bi nakon njemake ka
tastrofe bila izloena poruzi, optuena za najvee
zloine i konano, zabranom, dodue bezuspjeno,
"osuena na smrt".
Prikladno e biti na ovome mjestu iznijeti i po
neto o sudbini knjiga koje sam sam pisao ili na
umio pisati. Knjige su me oduvijek fascinirale, svo
jim mislima, porukama, jezikom i stilom, ali i vanj
tinom: ovitkom, vrstom sloga, kakvoom papira,
starou, osebujnim pranjavim mirisom. Bojim se
da su neke knjige na mene nesvjesno utjecale pri-
vukavi me samim izgledom, dok bi me ideje u nji
ma, izloene bez pomoi vanjtine, vjerojatno osta
vile hladnijim.
Od moga djetinjstva jedna je posve neupitna
konstanta moga ivota, dakako uz moje vremenom
nedodirljivo, svojom biti nepromjenljivo, metafiziko
Ja, upravo pisanje. Pisanje bolje ili loije, tee
ili lake, filozofske, politike ili knjievne naravi, ali
kategoriki neumoljivo i neizbjeivo: nulla dies sine
linea. U petoj godini nauio sam slova abecede,
kao i pismo zemlje u kojoj sam ivio. Tek kasnije
ovladao sam grkim alfabetom, neko su me vrijeme
estetski privlaili kineski ideogrami, a nedavno sam
se dao i na uenje glagoljice.

20
 Jo u predkolskoj dobi obuzela me je strast
da novonauenu vjetinu pisanja primijenim u prak
si, i kao prvi rezultat ispao je neki nacrt gramatike
i leksika jednoga samo meni znanog umjetnog je
zika. U kasnim razredima osmogodinje kole zapo
e o sam, ne dovrivi ga, odve ambiciozni projekt
rasprave O sugestivnoj (i) psiholokoj reakciji. Usli
jedio je pokuaj filozofijskoga sustava "egoizma", a
s odreenim godinama mladosti na red j e , dakako,
dospjela i Metafizika seksualnosti. Sve nedovreno,
neobjavljeno, u rukopisu.
Kao gimnazijalac, dao sam se i na literarnu
produkciju. Napisao sam pjesama za dvije ili tri
zbirke, tridesetak pripovijesti pod jakim utjecajem
Kafke, te pet drama. Sve je to, kao i vei broj film
skih kritika, ostalo sakriveno u biljenicama, pisa
no (za neposveene) sve neitljivijim rukopisom.
Ne raunajui nekoliko lania za gimnazijski
prilog lista Student, u asopisima sam (pod polu-
pseudonimom Benedictus Schwartz) poeo objavlji
vati tek kada sam i sam postao sveuilitarcem.
Ugodno mi je sjetiti se da je moj prvi publicistiki
prilog objavljen u jednom hrvatskom asopisu, split
skom Vidiku. Nastavio sam suraivati u nizu srp
skih, navlastito beogradskih asopisa, a nakon na
putanja J. godinama sam redovito pisao u nizu hr
vatskih emigrantskih novina i glasila, poglavito u
naem "proljearskom" Hrvatskom Listu i Hrvatskom
Tjedniku (Melbourne). Istodobno sam objavljivao fi
lozofske i politike tekstove po njemakim asopi
sima.
U ovim, zagrebakim godinama, nastojao sam
stei to iri publicitet, aljui svoje radove svim
glasilima koja su mi ih imala volje i/ili smjelosti ob-

21
javiti. Od napisa koje mi urednitva nisu htjela obje
lodaniti, uostalom, kanim sastaviti poseban zbornik
pod naslovom Non imprimatur.
Jedna od rijetkih izravnih poduka koje sam
dobio od svojih profesora, beogradskih praksisova-
ca, bila je ona to je dugujem hrvatskomu velesrbi-
nu Veljku Korau. On me j e , naime, upozorio kako
svoje misli, umjesto u biljenicu, valja upisivati na
pojedine listie, jer se onda oni mogu premjetati,
te se na taj nain ideje mogu slagati u vee, su
stavne cjeline. Toga se drim ve trideset godina i
nisam poalio: na taj, naime, nain nastaju odjed
nom "opera omnia". U meuvremenu je taj ruko
pisni opus narastao na oko 50 metara "neitljivih"
rukopisa, pohranjenih na skrovitu mjestu u okolici
Zagreba, i iz njih e, kada budu sreeni, nastati za
poetak sedam knjiga. Ti rukopisi sadre, uz auto
biografske i "egografske" zapise, takoer komentare
uz povijest filozofije, metafizike i antropoloke,
etike, estetike i politike ideje, kao i filozofiju po
vijesti, zabiljeke o raznim dravama, a napose o
Hrvatskoj, te biljeke o mome politikom radu kroz
HDP, HSP i Novu Hrvatsku Desnicu.
Kao student imao sam, na temelju tada dovr
enih rukopisa, u planu nekoliko "traktata" (o meta
fizici, etici itd.), koji u toj fazi nisu dovreni. Iz moje
maturalne radnje (o Sartreu i Marxu) ispala je ita
va knjiica, a ovea knjiga bila je moja diplomska
teza: Ratio Anselmi, posveena ontolokomu dokazu
Boje opstojnosti. Jedan ju je nakladnik obeao
objaviti, da bi potom odbio rukopis kao odve
"metafiziki". U vrijeme "srpskoga proljea" naruena
mi je bila jedna knjiga u Novom Sadu; napisao sam
je pod naslovom Transcendencija i Hijerarhija.

22
 Kako j e , meutim, ve padao Nikeziev "libe-
ral-komunizam", recenzenti (Sreten Mari i Jovan
ulum) su se uplaili i knjizi dali neprolaznu ocje
nu. Slina je sudbina zadesila i treu: Oskudno vri
jeme i filozofija. Jo dvije knjige iz toga vremena
Panteon i Rimski Forum, te Razgovori s ilasom,
ostale su nedovrene. Potaknut nadahnuima koji
ma je za mene zrailo Hrvatsko Proljee, sastavio
sam mnotvo biljeaka, misli i komentara pod za
jednikim naslovom Varia Croatica. Kasnije sam ih
u emigraciji sistematizirao i ponudio na objavu Ni-
kolievoj Hrvatskoj Reviji. Nikoli je odbio, uz ob
janjenje da je rije tek o nedoraenim "mrvi
cama". No u tome i jest bio arm moga napisa!
Potom j e , u nastavcima i nepotpuno, tiskan u Hr
vatskoj Dravi Ivana Jelia.
U Njemakoj radio sam na knjizi o tadanjoj
Jugoslaviji, ali sam, ve naavi mogueg naklad
nika, za nju izgubio interes. Pripravio sam i knjigu
o Njemakoj, no kada sam zapoeo pregovore s iz
davaima, dolo je vrijeme da se vratim u Do
movinu. Trea knjiga iz ovoga vremena ticala se
Kranske demokracije, njezine "mogunosti i stvar
nosti". Kako sam stvarnost te politike formule oci
jenio odve skromnom, a naelnu mogunost za
nijekao, umjesto nagrade (na tu je temu naime bio
raspisan natjeaj zaklade Konrad Adenauer) dobio
sam tek utjenu foto-monografiju o starome poli
tiaru. Napokon, sastavio sam u vidu knjige i svoje
opirne razgovore s jugo-disidentom ruskoga po
drijetla Mihajlom Mihajlovim. Izdavaa nismo uspjeli
pronai, ali je on dijelove te knjige (bez moga zna
nja) plasirao u nekom zborniku liberalnih etnika
iz Londona!

23
 Uz ovaj zbornik, j o sam se u etiri pojavio
kao suautor. Dva su hrvatska: knjiga o Bleiburgu
u izdanju Nikolieve Hrvatske Revije, te jubilarni
zbornik emigantskoga franjevakog Zirala, u kojemu
sam ja sudjelovao opirnim prikazom svoga politi
kog sazrijevanja i rada. Ostala su dva na njema
kom jeziku: knjiga Menschenrechte und Religions-
freiheit in Jugoslawien (gradivo sa simpozija; izdao
dr. Rudolf Grulich) s mojim prilogom o srpskoj na
cionalnoj psihologiji i njihovoj crkvi; napokon, knji
ga Das kroatische Trauma (Bublies Verlag, Koblenz
1990), koju su, uz mene, napisali prof. dr. Hrvoje
Lorkovi i prof. dr. Antun Pinterovi. Lorkovi, stari
prijatelj i suradnik, sastavio je na svoju ruku lije
voga liberala Pinterovia i mene, s posljedicom da
se Pinterovi, zbog koautorstva "faiste" Schwartza,
knjige u meuvremenu de facto odrekao.
U emigraciji, objavio sam i tri knjiice vezane
za na Hrvatski Dravotvorni Pokret. U jednoj, sadr
ani su program i statut organizacije, druga pred
stavlja Politike teze za razradu na "terenu", a trea
(na engleskom, s Nikolom tedulom) slui za upo
znavanje stranoga opinstva s idejom i radom Po
kreta. I glede Nove Hrvatske Desnice, imam u pri
pravi zbornik koji e, uz program i statut, donijeti
niz drugih kljunih dokumenata i akata nae udru
ge.
Na kraju, moram najaviti spomenutih sedam
knjiga, kojima elim sudbinu sretniju od one to
je popratila neke prije spomenute, te ih, u uvodu
za ovu svoju prvu knjigu nakon povatka iz egzila,
elim unaprijed preporuiti itateljskoj pozornosti.
Planirane su, dakle, dvije knjige mojih izabranih ras
prava, uglavnom ve objavljenih u inozemstvu i u

24
Domovini. Potom bi uslijedila memoarska knjiga
mojih uspomena, ivotnih i politikih. Preostale bi
se bavile Hrvatskom, u jednom opsenom i obu-
hvatnom, analitikom i kritikom pregledu; idov
skim pitanjem, te, s filozofijsko-povijesnoga motri
ta, Koncem tisuljea. Napokon sam predvidio dje
lo u kojemu bih izloio cjelinu svojega filozofijskog
sustava. Zazivajui Boju pomo za tih sedam, na
kasnije se knjige j o ne usuujem pomiljati. A i
tatelju vie ne elim odvraati pozornost, nego ga,
za poetak, elim uputiti tek na ovu, koja je upravo
pred njim.

U Zagrebu, svibnja 1997.

25
PROTOKOLI
SIONSKIH
MUDRACA

26
 POMUTNJA
OKO PROTOKOLA

Ponovno je netko naem napaenom, smu

enom i zbunjenom puku uvalio kost i, umjesto da
ga podui, zaluuje ga starim, oprobanim smicalica
ma, kako bi mu im uspjenije razorio tek steenu
samosvijest.
Nije, naime, problem u objavi Protokola Sion-
skih Mudraca (Croatiaprojekt, Zagreb 1996; str.
167, kn 100). Problem je u nainu na koji se ta
publikacija predstavlja opinstvu. Umjesto da se po
duzme odgovorna i argumentirana ralamba i tek
stualna prosudba toga nadasve viestruko zanim
ljivog tiva, ponovno moramo sluati najotrcanija
naklapanja u stilu: "kome je to ba sada trebalo".
Trebalo je hrvatskoj publici, koju ste nauili na to
da je svaki ovjek razuman i razborit, i da je ob
daren nepogreivom sposobnou razumnoga lu
enja istine od lai, dobra od zla, lijepog od ru
nog! Ako je tome tako, i ako ste usto proklamirali
neviene i neograniene slobode i za komuniste i
za partizane; i titovce i hamburgere i ioline pa
zar bi onda moralo doi u pitanje tiskanje jedno
ga ve u prolosti toliko napadanog, osporavanog,
masakriranog spisa kao to su to Protokoli?!

27
 Ali bit e da se u naim liberalima j o uvijek
skriva posve totalitarni crvi koji ih navodi da, una
to svih svojih civiliziranih kozmopolitskih snolji
vosti bez granica, uvijek iznova vape za zabranama
i kaznama; uhidbama i suditima, no, nota bene,
samo kada je u pitanju pravo na slobodno oitova
nje onih to svojim uvjerenjima stoje desno, kon
zervativno, nedajboe faistiki.
Umjesto, dakle, da se netko na smiren, poten
i neutralan nain pozabavi onime to nam Protokoli
kane priopiti, sluamo samo zastarjela natezanja
o autorstvu i autentinosti teksta, strahovanja o to
me to e na nakladniku drskost uzvratiti takozva
ni "svijet" (doista bi ve jednom bilo poeljno da
nai podanici i pokornici identificiraju koga pod
"svijetom" zapravo misle, jer jasno je da je na ova
kav openit i paualan nain "svijet", poput "ovje
anstva", zapravo nepostojea himba i tlapnja!);
napokon, kakve li e tete izdavaka obijest polu
iti u naim tako dobrim, vanim i dragocjenim od-
noajima s domaim i svjetskim idovljem!
Umjesto, nadasve, da se nai sugraani zapi
taju ima li u tim nesretnim Protokolima zrnce istine,
ima li, tko god da ih je pisao, i s kakvim god da
ih je nakanama sroio, ima li dakle u njima makar
neto pogoenoga o ovome naem kukavnom dva
desetom stoljeu, ijih su poetnih godina, kao zna
kovita najava, nastale i urotnike vizije navodnih
mudraca Siona, nai se recenzenti, kritici i publi
cisti bave posve suvinim i irelevantnim pitanjem
hoe li se netko osjetiti uvrijeenim i kako emo
mu se uspjeti dostojno i uvjerljivo ispriati. Ta ne
mogu nas idovi vie obmanjivati: da nema Pro
tokola, da nema Mile Budaka i "rtava faizma"; da

28
 nema ni kune niti inoga ustakog znakovlja izmi
slili bi oni ve neto drugo, neto nevieno, bilo
to samo kako bi vjeno mogli glumatati smrtne
uvrede i na taj nain trajno poniavati, ucjenjivati
i doista vrijeati narod hrvatski koji im je pruio
utoite i gostoprimstvo ba kao to to ine i s
velikim narodom Nijemaca.
Protokoli Sionskih Mudraca izdavani su u Hr
vatskoj opetovano da ovdje ne spominjemo bez
broj izdanja u brae Srba (jest, nakon Beogradsko
ga sporazuma nema nam druge nego ih titulirati
po dobroj staroj navadi iz negdanje idile). Prvi
put Protokoli su objelodanjeni u nastavcima kroz
Novu Reviju 1925-28, to je kao pretisak objav
ljeno 1929 (Split-ibenik). Takoer postoji izdanje
Dravnoga izvjetajnog i promibenog ureda Neza
visne Drave Hrvatske (1942). Oito je tek u vrije
me naega dananjeg, dosad nevienog liberaliz
ma, izdavanje Protokola postalo upitnim, a najupit-
nijim ga dre upravo oni koji se ponajvie zgra
aju na sami spomen mogue potrebitih ogranie
nja sloboda, sloboda tiska, zabrana, a kamoli pa
ljenja knjiga.
Istina, Protokoli su neobina knjiga. Postoje
odreene, u meuvremenu opepoznate verzije o
historijatu njihova nastanka. Najproirenija je teorija
o Protokolima kao djelominom plagijatu (plagijat,
montaa, mistifikacija, ali ne "falsifikat", jer gdje
je falsifikat, mora biti i original!) knjige Mauricea
Jolya Razgovor Montesquieua i Machiavellija u pa
klu; Machiavellijeva politika u XIX. stoljeu (1864).
Problem je u tome da Jolyeva mjesta u Protokoli
ma, da injenica plagijata, j o nipoto ne dokazuju
tvdnju kako Protokole nisu pisali idovi; mogli su,

29
naime, i oni za svoje potrebe plagirati (meu osta
lima) Jolyev Dijalog.
Doista, takav plagijat mogao je mirne due na
stati i u kuloarima Prvoga cionistikog (ne "idov
skog", kako se sada kod nas uporno pie!) kon
gresa u Baselu 1897. Mogli su plagijat poiniti i i
dovski autori mimo Kongresa. Mogao je posao oba
viti i netko izvan idovskih krugova, kako bi ga
zlobno i zlohotno "uvalio" idovima. Mogli su neko
ga idovi svojim ponaanjem i shvaanjima inspi
rirati na pothvat. 1 tako dalje. injenica je da po
stoji vie indicija koje govore u prilog tezi o i
dovskom autorstvu Protokola. Jedna verzija tvrdi ka
ko je izvorni rukopis ukraden nekom masonu 33-
eeg stupnja kotskoga obreda, ili pak samom osni
vau cionizma Theodoru Herzlu! Pjotr P. Stjepanov
svjedoio je 1927. pod prisegom da je jedan pri
mjerak Protokola imao od svoga susjeda, majora
Alekseja Nikolajevia Suhotina, koji ga je dobio od
jedne Parianke, a ova ga je primila iz idovske ru
ke. Madame imareva tvrdila je kako je autor tek
sta idov Asher Ginsberg, od kojega su Protokole
preuzeli sudionici Baselskoga kongresa. Mogue je
i da je pisac Elie de Cyon, idovsko-ruski emigrant
i protivnik ruskoga ministra financija Sergeja J.
Wittea.
Tko god da je bio autor Protokola, njihov je
tekst prilino maglovit, nejasan, mjestimice neuvjer
ljiv, a nadasve smuen, konfuzan, kaotian. Knjiga
je misteriozna, jedna od onih najburnije sudbine
(prema izreci da i knjige imaju sudbinu). Princ e-
vahov, biograf Sergeja Nilusa koji je izdao Proto
kole, sluti da su pisani po izravnom diktatu Sotone.
Kroz spis isprepliu se dvije razliite vizije ili pro-

30
 grama. S jedne strane iznosi se plan kako primje
nom liberalnih metoda destabilizirati sve postojee
drave, a s druge razvija se projekt buduega totali
tarnog svjetskog konglomerata, kojemu e na elu
stajati idovski kralj. Ova dva plana, koja ine oko
snicu Protokola, (i posve se poklapaju s negativnim
utopijama Huxleya i Orwella), odve su vana i za
nimljiva da bi se olako otpisali kao proizvod zle
volje. Ma njihovu e m o se ralambu vratiti u
slijedeem napisu o Protokolima.
Zasad upozorimo tek na jedan smisao u ko
jemu oni doista mogu biti pogibeljni za Hrvate. Pro
tokoli e, naime, goditi j e d n o m e nekritinom duhu
u naem narodu, sklonom slutnjama bez pokria,
trijumfalnim "razotkrivanjima" prefriganih i rafinira
nih urota, koje moda i ne postoje. Protokoli su
opasni jer mogu stvoriti iluziju da je Hrvate i Srbe
zavadio podli judeomasonski plan, a ne velesrpski
imperijalizam.

31
 PROTOKOLI SVJEDOE
O XX. STOLJEU

U prolomu napisu o Protokolima Sionskih Mu

draca bilo je rijei o upitnosti sadanjih hrvatskih
diskusija o njima. Premda je djelomini plagijat to
ga oni sadre oit, pitanje autorstva, pa tako i
moguega idovskog autorstva, ostaje otvoreno. Za
hrvatsku publiku, ako se ona uva ishitrenih zaklju
aka o idovsko-masonskoj uroti, pak, objavljivanje
Protokola je korisno. Ne samo to se na taj nain
stjee stanoviti uvid u zamreni svijet idovstva i
antisemitizma, nego e pomnija tekstualna ralam
ba, onome tko je poduzme sine ira et studio, bez
suvine ljutnje i zadrtih predrasuda, pruiti viestru
ke poduke.
Urotnici nazovimo tako, bez ikakvih implika
cija, zagonetne autore Protokola, provlae kroz tivo
i jednu posve zaokruenu sliku ovjeka i njegova
politikog okruja. Antropologija Protokola je pesi
mistina, ona nam je poznata iz politike filozofije
Hobbesa i Machiavellija, a sukladna je i tradiciona
listiki, konzervativno shvaenom Kranstvu. U to
me shvaanju, ovjek, a u naem tekstu "Goj" (=
neidov), zvijer j e , pokvareno ivine koje se jedino
moe, i mora, obuzdati silom, tiranijom i despoci-

32
j o m . Ta "teglea marva" i sama cijeni silu, podmit
ljiva je i koristoljubiva. Dri kratkovidno samo do
trenutanoga probitka i doputa da j o j idovi u
prazne glave tuve svoje nacrte.
idovi su pak, u ovome etniko-antropolokom
modelu, odabrana pasmina, Bogom dani da uz po
mo najvee moi, bogatstva, ovladaju svijetom. Ta
se vladavina ima odvijati prema naelu da je politi
ka nespojiva s moralom, te da cilj opravdava sred
stva. Ljudskoj naravi odgovara samo pravo jaega,
zlato pokree sve dravne mehanizme, a sloboda
nije doli puka himba i tlapnja.
Urotnici, nadalje, razvijaju detaljni opis libe
ralnih mjera kojima e poluiti propast svih po
stojeih vlada, kako bi na ruevinama gojimskih
drava nikla nadnacionalna, totalitarna vladavina
svjetskoga idovstva. Analiza liberalnoga i totalitar
noga modela prua zapanjujue toan i iscrpan opis
politike substance XX. stoljea. Ova upadna podu
darnost slike to je pruaju Protokoli sa stvarnou
ovovjeke politike poticala je tradicionalnu tezu po
kojoj su Protokoli autentini programatski nacrt to
su ga u nadolazeim desetljeima tajni idovski
urotnici doista ozbiljili.
No ta se podudarnost moe i drukije tuma
iti. Londonski Times, koji je neto kasnije razotkrio
udio plagijata u Protokolima, j o se 1920 zaueno
pitao kako je mogue da knjiga "ima takav proroki
dar da je unaprijed prorekla sve ovo". Znai, Urot
nici su nae doba mogli unaprijed predvidjeti, nisu
ga morali po svojim nacrtima sami modelirati.
Ono, meutim, to bi izgledalo kao da ga Pro
tokoli predviaju, ve je koncem XIX. stoljea, kada
su nastali, bilo djelatno na politikomu obzorju

33
 Europe, premda ne toliko jasno i toliko doreeno
kao par desetljea kasnije. Stoga je ispravno rei
da Urotnici kroz opise svojih sjednica nae stoljee
doista genijalno predskazuju, ali to ine na temelju
onih naznaka i liberalnih i totalitarnih koje
su mogli promotriti ve u svome vremenu.
Dananji svijet u mnogim detaljima izgleda
kao da je "prepisan" iz Protokola Sionskih Mudraca.
Raspad obitelji, totalitarno kolstvo za dresuru poda
nika, teroristiko zakonodavstvo; uloga masonerije
u medijima, potkopavanje svih vjera; izazivanje te
rorizma i manipuliranje ratovima; promicanje inter
nacionalizma i poticanje antisemitizma u idovske
svrhe; guenje talenata, pa ak i irenje misteri
oznih zaraznih bolesti (Aids, kravlje ludilo...!) sve
je to opis XX. stoljea i sve je to najavljeno u tek
stu Protokola!
Urotnici potanko izlau kako e razliite blago
dati liberalizma iskoristiti da unite narode koji su
se njima usreili. Tako ideali masonske francuske
revolucije, "sloboda, jednakost i bratstvo", slue
samo rasapu drava koje su ih prihvatile. Liberali
zam se i propovijeda za Goje, kako bi propali; i
dovi pak za sebe zadravaju strogi posluh, bez ko
jega nema reda ni blagostanja.
Nakon uspostave svjetske vladavine (putom si
multanih dravnih udara u pojedinim zemljama), oni
e taj etos posluha nametnuti i Gojima. Kako bi
ovima bolje ovladali, iskorijenit e njihovu aristo
kraciju, unitit e mnotvenost narodnosti, dravne
granice, razliitost nacionalnih moneta. Na vlast e
u pojedinim dravama postaviti servilne upravljae
koji e ih sluati. Nahukat e provincije protiv
glavnih gradova. Sve to danas je doista na djelu,

34
provoeno mjerama raznih nadnacionalnih organi
zacija od kojih su Ujedinjeni narodi ili Europska
unija samo neke. Zar nam sve one ne ocrnjuju na
cionalizam kao najvei zloin, zar nam ne pripre
maju europsku valutu koja e unititi njemaku
marku, zar nam ne hukaju Istru i Padaniju u po
bunu protiv Zagreba i Rima?
Protokoli se u vie navrata bave pitanjem tis
ka, u kojemu vide osobito vrijedno sredstvo mani
pulacije, kako u liberalnoj, tako i u totalitarnoj va
rijanti svoje vizije. Reimski agenti moraju biti
ubaeni u sve medije; masoni koji e upravljati
tiskom bit e voeni milju meusobne solidarnosti
i naelom uvanja tajni. "Slobodni" e tisak biti
razjedinjen, kako bi idovi u njemu mogli voditi
glavnu rije. Sluit e za to da se preko njega u
narod ubacuju razliite struje ideja, da bi ga se
posve zaludilo. Tisak usto treba uzbibati strasti ko
risne idovima, te nukati na stranarski egoizam.
Potreban je i besramni tisak, da ubija u puku u
doree i stid. Eto, dakle, sve to imamo, i senzacije
i lai i pornografiju, ba kako to navjetaju i trae
Protokoli. Imamo i uti i crveni i sivi tisak. Na
ravno, kada svijetom ovladaju Urotnici iz Protokola,
sve e to dobiti brnjicu, cenzuru, iskorijenit e se
i zabraniti. Svaki neposluh u tisku, i uope u jav
nom ivotu, okrutno e se kanjavati. Ba kao to
danas nadnacionalni svjetski policajac, Amerika,
kanjava one koji mu se iz svoga nacionalnog in
teresa, poput Saddama Husaina, usude stati na
put.
Napokon, Protokoli su j o uvijek ivi i aktualni
i nizom makijavelistikih uputa za politiku akciju,
koje se mogu rabiti za zlo, ali se mogu izrabiti i

35
za dobro. Cilj opravdava sredstvo; nije svejedno ka
kav je cilj. Mi Machiavellijev cilj nije bio nizak i zlo
inaki. Mjegov je cilj bio ujedinjenje Italije, ovo
to danas rui Bossi po naputku istih onih masona
koji danas razgrauju to su u prolom stoljeu
spajali: ItaHju.
I tako nas, dakle, Protokoli Sionskih Mudraca,
u svojoj makijavelistikoj eklektici i pseudourotni-
koj zagonetnosti, nagone da pod konac stoljea
promislimo ovo nae vrijeme, da mu sastavimo sa
etak, da se osvijestimo kuda i kako dalje; to mo
emo svojim snagama, a to nas eka mimo nae
moi. U tome je nemala zasluga ove udne knji
ice, koju smo sada dobili na hrvatskom.

36
 HITLER, IDOVI
I PROTOKOLI

U posvemanjoj pomutnji, koja je i ovoga puta

popratila izdavanje Protokola Sionskih Mudraca,
istaknuta je i esto ponavljana teza o presudnom
utjecaju koji su Protokoli navodno izvrili na vou
nacionalsocijalizma Adolfa Hitlera i na njegovu po
litiku spram idova. Blii uvid u Hitlerov ivot, po
litiki razvoj i njegove spise, meutim, pokazuje
kako dvojbena knjiica nije odluujue usmjerila
Hitlerova razmiljanja i praksu. Kada se susreo s
tekstom Protokola, on je ve bio potpuno izgraeni
antisemit.
Hitler je rano ostao bez roditelja; 1903 umire
mu otac, a 1908, kao devetnaestogodinjaku, i maj
ka. Odlazi sam u Be, bez igdje ikoga, zarauje za
kruh kao slikar i dekorater, ita, promatra onaj a
reni svijet zamirue Monarhije otvorenih oiju, obu
zima ga silovita politika strast.
U Beu flitlera je osupnula, kako je pisao, "ba
bilonska" mjeavina rasa, naroda i kultura. I sam
Austrijanac, zarana se bio osjetio Nijemcem, divei
se Bismarckovu pothvatu ujedinjenja Njemake i
uviajui da je vaan segment, Austrija, ostao izvan
Bismarckovih granica. Zar mi Austrijanci nismo ta-

37
 koer Nijemci? mislio j e . Zamrzio je dinastiju
austrougarskoga Babilona, Habsburge, njihovu mul
tinacionalnu dravu i zapreke koje je ona postav
ljala velikonjemakom projektu.
No, vie od svega ostaloga Hitlera je okirala
injenica da u tome kozmopolitskom konglomeratu,
preko kulture i umjetnosti, monopolistikim poloa
j e m u kazalitu, knjievnosti, u tisku, glavnu ri
j e vode idovi. Vidio je da oni dominiraju cjelo
kupnom javnou. Hitler u roditeljskoj kui, kako
svjedoi, nije imao prigode ni uti rije "idov". Pod
oevim uplivom bio je otvoren i za stanovito ko
zmopolitsko ublaavanje njemake otrice, neras-
poloen zbog diskriminiranja kolskih drugova i
dova. Do svoga mladistva za idovsko je pitanje
bio doslovce neosjetljiv.
Dolaskom u Be, u njemu nie posve drukije
gledanje. Za taj novi stav ne brinu se samo njegovi
vlastiti dojmovi. Potpada pod utjecaj popularnoga
bekog gradonaelnika Karla Luegera, politiara kr-
ansko-socijalne stranke, inae estokog antisemita,
od kojega potjee glasovita izreka: "Ja odluujem
tko je idov". I tako, u gradu u kojemu je od dva
milijuna itelja bilo dvjesto tisua idova, a mali je
idovski postotak cijele Austro-Ugarske nerazmjerno
odreivao ton, stil i duh dvojne Monarhije, Hitler se
i sam postupno izgrauje u dosljednog, uvjerenog i
borbenog antisemita. Ubrzo zakljuuje da upravo
idovstvo, koristei kao j e d n o od svojih orua
austrijsku socijal-demokraciju (kako je tada nazivan
marksistiki komunizam), smiljeno i sustavno radi
na rastakanju njemake nacionalne substance.
Od Adolfa Hitlera nije nam ostalo mnogo spi
sa. Tek nedavno objavljeni su njegovi rani zapisi

38
iz godina 19051926. (Stuttgart 1980). Imamo l
"Hitlerovu drugu knjigu" rukopisa iz 1928 (Stuttgart
1961), zbirku njegovih govora i proklamacija
19321945 (Munchen 1965), te dvije knjige raz
govora. Kljuni j e , meutim, rukopis, pa tako i za
njegove nazore o idovskom pitanju, slavna knjiga
ivotopisa i politikih pogleda Mein Kampf (Mun-
chen 1925. i 1927.).
Nakon neuspjela pua to ga je pokuao s
Ludendorffom u Muhchenu 1923, Hitler je bio zato
en u bavarsku utvrdu Landsberg am Lech (u kojoj
je puno kasnije umro i hrvatski borac Franjo Miku-
li). Ubrzo mu se u zatoenitvu osuen je na
pet godina, a puten prije isteka prve godine!
dragovoljno pridruio i vjerni suborac Rudolf Hess,
kojemu je Hitler za dugih zatvorskih dana diktirao
tekst svojega Mein Kampf-a. U toj knjizi iznesen je
i sustavni, zreli autorov pogled na idove i njihovu
svjetsko-povijesnu ulogu, s osobitim obzirom na
Njemaku.
U sadanjim diskusijama koje se u Hrvatskoj
vode o Frotokolima Sionskih Mudraca, spominjana
je i poznata knjiga jednoga od korifeja Konzerva
tivne Revolucije iz vremena meuratne Weimarske
Njemake, Hermanna Rauschninga, koji j e , nakon
to je emigrirao u New York, tamo objavio tekst
svojih navodnih razgovora s Hitlerom. U knjizi se
iznose i tobonje Hitlerove rijei o Protokolima, za
koje tvrdi da su ga se duboko dojmili, te da je i
iz njih, kao i uope od svojih neprijatelja, puno na
uio. Valja, meutim, istaknuti kako je Rauschnin-
gova knjiga u ozbiljnoj historiografiji razotkrivena
kao nepouzdana, a njezin je Hitler neautentian.
Stoga kao glavno vrelo ostaje Mein Kampf, koji pak

39
 Protokole spominje tek usput, u kontekstu irokog
razmatranja o idovstvu.
to Hitler Kae o njemu?
Za Hitlera, narodi se prema kulturama mogu
odnositi na tri naina: kao utemeljitelji (arijska
rasa), nositelji (Hitler ovdje navodi Japance, koji su
prihvatili grki duh i njemaku tehniku) te, napo
kon, ruitelji a to su idovi. Narodi i njihove kul
ture ne propadaju izgubljenim ratovima, nego gubit
kom obrambene snage. Ona lei samo u rasi, u kr
vi. Stoga je Hitler protivnik mijeanja rasa, kakvo
j e , dodajmo, zagovarao njegov suvremenik Couden-
hove-Kalergi, osniva Paneuropskoga pokreta, koji
j o i danas djeluje, pa i u naoj zemlji.
Sva svoja promatranja Hitler objedinjuje ustvr-
ujui kako su idovi medu rasama po rangu smje
teni nie, i on e pokazati zato to misli. Otuda je
protimba idovstvu sukladna Bojemu planu: valja,
naime, uuvati rasu Arijaca to ju je Svevinji pred
odredio da bude rasa stvaratelja. uvanje bolje rase
preduvjet je posvemanjeg napretka. Bolja rasa
to su dakle Arijci, a njihova su avangarda Nijemci.
Za Hitlerov je stav prema idovima presudno
da ih on smatra posebnom rasom, a ne religijskom,
vjerskom zajednicom. idovska rasa kao rasa pro
tivna je Nijemstvu; kao konfesija, mogla bi se ona
u njemaku nacionalnu substancu i integrirati. Ova
ko, idovi su podupiratelji svega to Njemaku nije
e. Oni stoje iza njemake socijal-demokracije i
njemake revolucije 1918, revolucionarni su pre
vratnici, gospodari su svjetskih financija i svjetskoga
tiska; izvrsni propagandisti, te majstori lai, kako ih
je nazvao Schopenhauer. idovi su oci Weimarsko-
ga ustava, koji je pokopao drugi njemaki Reich i

40
otvorio vrata kaosu. Planiraju uspostavu svjetske
vladavine i pritom se, kao oruem, uz marksizam
i tisak, slue meunarodnom masonerijom.
Napokon, idovi su u Hitlerovoj vizuri paraziti,
ive od tuih dobara, materijalnih kao i duhovnih.
Oni nemaju svoje vlastite kulture, to najupadnije
dolazi do izraaja u izostanku dviju kraljica umjet
nosti: nema idovske arhitekture ni idovske glazbe.
Preuzimaju, kradu tue i ive od njega tvrdi Hit
ler.
On idovima iskazuje i osebujni kompliment:
njihov poriv samoodranja hvali kao najjai, jai
nego to je onaj arijski. Kako bi narod koji nije
opskrbljen tako ilavom voljom da opstane preivio
2000 godina progona? pita se Hitler slino Ber-
djajevu. idovi su ustrajni i postojani. Problem je
samo u tome to oni taj svoj veledar ne stavljaju
idealistiki u slubu zajednice, nego ga koriste u
svrhu samoobrane i udovoljavanja vlastitu interesu.
Umjesto da rtvuju svoje Ja za opinstvo, oni sebi
no zastupaju njegov uski probitak. Hitler im spo
itava i ono to bi, s vie kritinosti, morao pronai
i u svakom drugom narodu: da se, naime, idovi
dre skupa samo dok traju pogibelj i borba. Isto
bi se dalo prigovoriti i Hrvatima.
Nasuprot idovskom egoizmu, Arijac je idea
list, a idealizam za Hitlera znai pripravnost na r
tvovanje za zajednicu. Da je obdaren samo inte
lektom, a ne i portvovnou, i Arijac bi bio de
struktivan. Ovako, esto je nedorastao idovskim
podlostima i podvalama.
idov, nastavlja Hitler svoju ralambu, nikada
nije imao jasno ogranienu, omeenu dravu. No,
to ne znai da bi on zato bio nomad. Jer, i no-

41
 mad ima svoje podruje u kojemu lovi, pa e se i
on rado skrasiti na odreenu mjestu kada mu se
to gospodarski bude isplatilo. idov za Hitlera nije
nomad, nego je parazit. Iz ovih je nazora bjelodano
kako se Hitler, logikom svoga razmiljanja, mora
protiviti emancipaciji i asimiliaciji idova, koju umje
reni antisemitizam pozdravlja kao dragovoljni i
dovski izlazak iz svojevoljne izolacije u ghettu, te
prihvaanje odgovornosti spram naroda gostoprim
ca. Za Hitlera, naprotiv, germanizacija idova nije
nita doli lukave infiltracije u njemaku arijsku sub-
stancu.
idovu nije za vjerovati. On je skriva i laac;
glumac, imitator i u umjetnosti gluma je jedina
kojoj je dorastao. Jezik mu ne slui kako bi izrazio
misli, nego kako bi ih prikrio. Tako se on, neiskre
no, potajice ukljuuje u ivot drugih naroda. On to
ini kao idov, kao narod, kao rasa, a ne kao to-
bo lojalna vjerska zajednica. U tuim dravama on
skriveki gradi vlastitu, nacionalna mu drava inae
ne treba. U Palestini on ne tei izgradnji idovske
drave, kako to tvrde cionisti. Palestina mu je pot
rebna samo kao organizacijska centrala iz koje e
pripremiti rovarenje po tuim dravama.
idov je neuvjerljiv kada se prikazuje dobrim
Nijemcom, Francuzom, Talijanom... koji se od svo
jih sugraana razlikuje tek svojom mojsijevskom
vjerom. Budui da mu manjka idealizma, naime, i
dovu je strana i vjera u onostranost, u besmrtnost
due, strana mu j e , dakle, svaka religioznost. Za
nimljivo je da je za ovim argumentom posvema
nje idovske nereligioznosti posegao i najvei anti
semit idovske krvi, Otto Weininger, u svome glaso
vitom djelu Spol i karakter (1903). Hitler je rado

42
 hvalio Weiningera kao iznimku meu idovima, jer
je ovaj proniknuo u slabosti vlastite rase. Znamo
da je Weiningera s oduevljenjem itao i talijanski
Duce (" Weininger mi je mnogo toga rastumaio"
rei e Mussolini u razgovorima sa idovsko-njema-
kim povjesniarom Emilom Ludwigom), koji je u
djelu bekoga samoubojice, meutim, vie cijenio
njegov antifeminizam, budui da voa faizma, za
razliku od Hitlera, nije bio antisemit.
Hitler, pak, ilustrira svoje shvaanje idovske
nevjere i Talmudom, koji, kako kae, uope ne pri
pravlja na onaj svijet; on tek prua praktine upute
za podnoljiviji ovosvjetski ivot. idovu j e , napo
kon, religija tek sredstvom uuvanja njegove rase
i krvi, te meusobne komunikacije samih idova i
njihove komunikacije sa svijetom. Ona je dokraja
u slubi ekonomije, poslova. Tako j e , podsjea Hit
ler, bilo i u Isusovo vrijeme; i sam Sin Boji morao
je idove biem istjerivati iz hrama, koji su pretvo
rili u trgovite.
Hitler opirnije izlae kako su se, po njegovu
shvaanju, idovi ugnijezdili u njegovoj zemlji, nje
makoj. Ve u rimsko vrijeme prvi idovi naselja
vaju Germaniju. I odmah dolaze kao trgovci ne
da bi privreivali, nego da bi ubirali lihvarske kama
te. Steenim novcem u tijeku kasnije povijesti oni
potkupljuju njemake kneeve, kupuju od njih po
vlastice i slobotine. Djelujui poput pijavica, izrab
ljuju vladare njemakih drava, ulaguju im se, ne
bi li ih otuili od slube narodu. Tako postaju Hof-
juden, dvorski idovi, stjeu plemstvo, pa se ak i
pokrtavaju.
Od tada idovi vie ne rabe svoje narodno
ime, vjerujui da su se dostatno asimilirali. I dok

43
je j o za Friedricha Velikoga narod u idovima
spontano vidio strani, tui element, a Goethe se iz
riito protivio mjeanim brakovima s njima, sada i
dov postaje "Nijemac". On se takvim prikazuje jer
govori njemaki. Osim jezika, meutim, u njemu i
nadalje nema niega njemakog. Rasa se pak ne
svodi na jezik, tvrdi Hitler. To, misli on, ponajbolje
potvruju sami idovi, koji svoju krv paljivo uvaju
od mijeanja, a novim, njemakim jezikom izraa
vaju tek stare misli.
I tako idov postaje "Nijemcem" eda bi sebi
stvorio novo uporite, vrsto tlo pod nogama, na
kon to je opala mo kneeva koji su ga titili. Po
trebna su mu graanska prava normalna dravljana
i da bi podupro svoju enormnu novoosvojenu go
spodarsku mo. Tako se on, dakle, emancipira iz
ghetta. Od sada prikazivat e se i dobroiniteljem
i liberalom, i apostolom snoljivosti, sve u vlastitu
korist.
Uvlaei se u graanski tisak, idov dobija no
vi prostor preko kojega e utjecati na javno mni
jenje u smislu probitaka svoje rase. Kroz pisanu ri
j e zastupat e on prosvjeivanje, ljudskost, napre
dak, slobodu, jednakost, davat e ak svoje ene
u brakove s utjecajnim kranima, ali e uvati i
stou svoje rase i enit e se skoro beziznimno i
dovkama. Zduno e prigrliti parlamentarnu demo
kraciju, kako bi suzbio utjecaj i ulogu linosti,
osobne odgovornosti, kako bi na vlast dospjeli glu
pi, nesposobni i kukavice. Konani je uinak ove
subverzije postupno ruenje temelja njemake mo
narhije, i taj proces traje do konca XIX. stoljea.
Tada na scenu stupa marksizam. Svojom go
spodarskom djelatnou, idovi sada nastoje zabiti

44
klin izmeu rada i kapitala, i na taj nain radnike
izruiti marksistikoj klasnoj borbi. Tako se marksis
tiko, socijaldemokratsko rovarenje kroz politiku
i sindikalnu borbu javlja kao novi instrument ko
jim e idovstvo, lieno po Hitleru svih udorednih
skrupula, razarati njemaku nacionalnu substancu.
Kao to su neko graanski stale izrabili protiv feu
dalnoga plemstva, tako sada idovi radniku klasu
mobiliziraju za unitenje graanskoga svijeta. Pri
kljuujui se radnikom pokretu, idov preko njega
nastoji osvojiti vlast. Hinei borbu protiv interna
cionalnoga kapitala, ima na pameti iskljuivo rasta
kanje nacionalne privrede. Pritom on, zlorabei te
nju socijalnoj pravdi, koja oduvijek krasi arijsku ra
su, te glumei suosjeanje s radnikom, zapravo
huka na mrnju i zavist. Uglavnom, idov je ute
meljitelj marksistikoga nauka i stavlja se pokretu
na elo. I tako, uz masoneriju i tisak, dobiva na ras
polaganje tree najstranije orue razaranja golu
silu marksistike diktature proletarijata, kojom idov
zamjenjuje do juer zastupanu ideju demokracije.
U tom ozraju priprema se privredna i poli
tika revolucija, unitenje svega lijepog i uzvienog,
cjelokupne kulture i religije. Vrhunac dostie ovaj
proces s ruskom revolucijom. idov je sada na vla
sti, postaje Blutjude, krvavi idov. Zbacuje krinke,
iskorijenjuje nacionalnu inteligenciju, podjarmljuje
narode. No tu j e , misli Hitler, ujedno i kraj idov
stva: nakon smrti svoje rtve gine i sam vampir.
Na ovome mjestu Hitlerova nacional-psiholoka i po
vijesna ralamba zadobija proroku dimenziju gle
de njegove vlastite kasnije politike prakse.
Hitler je pisao Mein Kampf u vrijeme kada je
njegov veliki uzor Benito Mussolini u Italiji ve bio

45
preuzeo vlast. Premda Duce sve do 1938 nije osje
tio nikakve osobite potrebe zavesti u Italiji antise
mitsko zakonodavstvo, koje je i tada bilo blago sro
eno i nemarno primjenjivano Hitler ve u lands-
berkoj utvrdi odaje priznanje faistikoj Italiji da
je podrezala grane idovstvu, jer mu je unitila tri
glavna orua: zabranila je tajna masonska drutva,
protunacionalni tisak izvrgla je progonu te, konano,
uinkovito skrila marksizam. Svakako, i Fuhrer i
Duce pristae su na stanovit nain shvaena soci
jalizma. No, njihov je socijalizam nacionalnoga
predznaka, a internacionalizam je kljuni prigovor
koji obojica upuuju socijaldemokratskomu mark
sizmu.
Takve su, dakle, bitne ideje o idovima kako
ih je Adolf Hitler iznio uglavnom u poglavlju Narod
i rasa svoga opus magnum (I,11), ali i na drugim
mjestima knjige. Hitler rabi nemilosrdne, estoke
rijei, a stajalita su mu bliska antisemitskoj tra
diciji, navlastito novijoj. Njegove analize djelomice
su pretjerane, jednostrane, zadrte, ali u svojoj
ukupnosti pruaju zanimljivih i promiljanja vrijed
nih natuknica. Danas, kada je od tih zamisli, kao i
njihovih politikih uinaka, proteklo mnogo vre
mena, neumjesno bi bilo na ova vana pitanja i
odgovore gledati iskljuivo iz mazohistikoga mo
trita Hitierovih rtava, te obeshrabrivati i koiti raz
boritu prosudbu jeftinim potezanjem za ljutnjom,
strastima i (teoriji neprimjerenim) moralistikim
diskvalifikacijama. Nakon to nam je valjda zauvjek
nametnuta nedodirljiva dogma o est milijuna
(upravo toliko, ni manje ni vie!) stradalih idova,
a zakoni to ih nameu bjelosvjetske nadvlade po
brinut e se da se ona, pod prijetnjom tamnike

46
 kazne, i tuje uz uporabu stanovite mjere duhov
ne neovisnosti i graanskoga neposluha morat e
mo sebi dopustiti i Auschwitzom neoptereeni upit
ima li u onome to Hitler pie o idovima moda
ipak i neko zrno istine.
Openito se pak Hitlerovim izlaganjima mora
spoitati da on, kao pristaa teorije urote, oito pre
naglaava ulogu idova u odnosu na udio svjetske
masonerije, koja, kao uostalom neizravno i sam Hit
ler, svojim zrelim vidom korijeni u utopijskoj i tero
ristikoj francuskoj revoluciji. rtava je te revolucije,
direktnih i indirektnih, do danas svakako vie sto
tina milijuna, a ne samo 30 milijuna, koje Hitler
izrijekom pripisuje u "zaslugu" ruskoj revoluciji.
Osebujna "koalicija" idova i masona preu
eni j e , implicitni lajtmotiv knjige koja se poesto
dovodila u blizine Mein Kampf-a i kojoj se pripi
sivao odsudan utjecaj na njegova autora Proto
kola Sionskih Mudraca. Svakako, odnos prema i
dovima kako smo ga ovdje izloili, Hitlera je mo
rao pripremiti na osobito oduevljenje za Protokole.
Kada ih je dobio u ruke, budui Fuhrer bio je ve
nedvojbeno izgraeni antisemit, to je razvidno iz
njegova ivotopisa. U prilog toj tezi govori i okol
nost da Mein Kampf Protokole spominje samo na
jednoj od skoro osamsto svojih stranica. Da su oni
na njega izravnije utjecali, Hitler bi im, opisujui
svoj duevni i politiki razvoj te svjetonazor, ja
mano posvetio mnogo vie pozornosti.
Poslije Prvoga svjetskog rata. Protokoli su u
Njemakoj bili esto izdavano i rado itano tivo.
Za knjiicu se "specijalizirao" nakladnik Der Ham
mer, koji je 1933, u godini Hitlerova preuzimanja
vlasti, iza sebe ve imao preko 30 izdanja Proto-

47
 kola, te je tiskanje stotisuita primjerka prigodno
proslavio jednom cocktail-partijom. U tom izdanju
morao ga je itati i Hitler. Njemu su bliske i antro
pologija i metodologija i shvaanje politike kako ih
znamo iz Protokola. Hitler operira s oba njihova glo
balna politika modela: liberalno-demokratskom se
opire, a totalitarni zagovara i glede budunosti svo
jega nacional-socijalistikoga pokreta kada ovaj pre
uzme odgovornost vlasti. Judeocentrizam uvjere
nje u osobitu, i pritom negativnu ulogu idovstva
u sudbini svijeta takoer predstavlja zajedniki
nazivnik Hitlerovih nazora i teorije Protokola.
Hitler je vjerovao u idovsku urotu, i srodne
tvrdnje Protokola su mu dobrodole kao potvrda
vlastitih uvjerenja. No on je lektirom Protokola mo
gao stei i dopunsku poduku i potporu za niz dru
gih svojih stavova, koji se ne tiu izravno idovske
problematike. Na prvom mjestu meu njima stoji
stav po kojemu se politika i moral iskljuuju. To
je tradicionalni makijavelistiki nauk koji oduvijek
zastupaju makjavelisti svih prostora i vremena. Oni
se takoer slau u nepovoljnoj procjeni ljudske
naravi, u uvianju njezine zloudnosti. Da je masa
niska, ropska, slijepa, da je blia ivinetu negoli
Bogu, te da se je lako dade zavesti i njome ma
nipulirati to tvrde Protokoli, a primjenjuje Hitle-
rova politika praksa. Zajednika im je i doktrina
o izabranoj rasi i teorija o pravu jaega. Zajedniko
im je zastupanje totalne drave, despotske dik
tature, policijskoga terora, postupanje s politikim
protivnicima kao s obinim zloincima, preodgoj
naroda, napose mladei u duhu dravnoga rezona,
reglementiranje tiska i suzbijanje religija kao kon
kurenata vlastitoj ideologiji i misiji.

48
 I Protokoli Sionskih Mudraca i Mein Kampf ne
obine su knjige osobite sudbine. Obje su borbene
i antisemitske, urotnike i fanatine. Obje su bile
proganjane i zabranjivane, proklinjane i demonizira-
ne, tiskane u astronomskim nakladama i udno ita
ne. Obje su, napokon, po svojem aktivistikom,
mobilizatorskom, emancipatornom naboju, duboko
moderne. I jednu i drugu itamo danas kroz sloj
patine to ih je obavio, no j o uvijek kadri prona
i u njima, ostavljajui po strani njihovu sudbinsku
notu i negdanje uporabe, plodonosne naznake o
prohujaloj strasti, o danima to su pred nama i o
onome to se u naravi ovjeka i strukturi njegova
svijeta nikada bitno ne mijenja.
Na stranici 337 svojega djela Mein Kampf
(Zentralverlag der NSDAP, Munchen 1925.), Adolf se
Hitler jedini put izravno osvre na Protokole Sion
skih Mudraca. Evo u cijelosti toga mjesta:
"Do koje mjere itava opstojnost toga naroda
(idova M. Sch.) poiva na neprestanoj lai, po
kazuje se na neusporedivi nain u "Protokolima Si
onskih Mudraca", to ih idovi tako beskrajno mr
ze. Oni toboe poivaju na krivotvorbi, kako pred
svijetom opetovano uzdie "Frankfurter Zeitung"; to
je najbolji dokaz da su vjerodostojni. Ono to mno
gi idovi moda nesvjesno ine, ovdje je svjesno i
jasno izloeno. No, o tom se ba i radi. Posve je
svejedno iz ije idovske glave potjeu ta otkria;
mjerodavno je da ona s gotovo zastraujuom si
gurnou razotkrivaju bit i djelovanje idovskoga
naroda, te ove prikazuju u njihovim unutarnjim po
vezanostima i u njihovim skrajnjim svrhama. Naj
bolju kritiku, meutim, predstavlja za njih stvarnost.
Onaj tko iz motrita te knjige preispita povijesni ra-

49
zvitak posljednjih sto godina, odmah e razumjeti
i galamu idovskoga tiska. Jer, kada jednom ta knji
ga postane opim dobrom jednoga naroda, tada se
ve moe smatrati da je idovska pogibelj skrena."
Danas, na izmaku stoljea i tisuljea, mi ka
sni batinici Moderne moramo ustvrditi da mnogo
toga tek j o predstoji i razumjeti i skriti, te da su
pitanja to ih pred nas postavljaju Adolf Hitler i
Sionski Mudraci i nadalje otvorena pitanja, a od
govori to emo ih davati na njih, kao i na sva dru
ga pitanja ovoga i onoga svijeta, nastajat e u
ozraju jednoga posve novog eona. Nita vie ne
e biti kao to je bilo dakako, osim onih vje
nih i nepromjenljivih temelja naega svijeta, koje
ni sve grandiozne perturbacije dosadanje povije
sti, ni svi idovsko-masonski niti nacional-socijalis-
tiki novi svjetski poretci, nisu uzmogli dovesti u
pitanje.

50
PROTOKOLI I IDOV WEISS

Neobina, zagonetna, provokativna knjiga Pro

tokoli Sionskih Mudraca uspjela je j o j e d n o m
podii oblake praine, osvjeiti natezanja oko pse-
udoproblema, dovesti u pomutnju ionako smuene
liberale, nukajui te apostole snoljivosti da zavape
za sudovima i zabranama.
Ljubo Weiss, koji u dva nastavka (rijeki Novi
List od 7. i 8. rujna 1996) iznosi svoju ralambu
Protokola i popratne problematike, nije ba spo
menimo to tek na rubu osoba koja bi bila odve
kvalificirana za moralistiki pristup Protokolima i
bilo emu drugom, budui da ga se j o dobro sje
amo kako je odmah nakon izbijanja Domovin
skoga rata navrat-nanos potraio utoite u Beu,
gdje i danas ivi od prodaje srpskih knjiga, porno
grafije te srodnoga unda.
Osim toga on, koji se danas zgraa nad protu-
demokratskim i protuliberalnim nazorima kakve
pronalazi u Protokolima, sve do nacionalnoga pre
vrata u Hrvatskoj 1990 i sam je bio uvjerenim
predstavnikom takvoga politikog naziranja u tada
njim strukturama jugoslavenskoga "saveza komu
nista" i "socijalistikoga saveza". Zaokret u smjeru

51
graanske ideologije uslijedio je kod njega, dakako,
iz pukog oportunizma, kao, naravno, i kasniji bijeg
u susjednu nam Austriju.
U dva dakle nastavka Weiss si je uzeo truda
prepriati i neke karakteristine stavove iz Protokola
i osuditi njihov militarizam, neprijateljstvo spram ne-
idovskih vjera te hukanje na meunarodnu mr
nju. Posve na crti konvencionalnih reakcija u tisku,
i Weiss izraava strah da e objava Protokola nako
diti naim odnosima s Izraelom, te Hrvatsku u oi
ma "svijeta" ocrniti kao antisemitsku i neofaistiku
dravu, a idovskoj zajednici u Hrvata nametnuti
raspravu o jednoj suvinoj temi, svrativi j o j po
zornost s vanijih i aktualnijih pitanja. Sve u sve
mu, zakljuit e Weiss, publiciranje urote Sionskih
Mudraca svjedoi o uroti i podvali nekoga tko Hr
vatskoj ne eli dobro.
to drugo nakon takve ralambe oekivati ne
go da i Weiss zavapi za j o uvjerljivijom isprikom
dravne vlasti zbog itava skandala (slubena ogra
da Predsjednikih dvora mu j e , naravno, preblaga!),
pa da i on pozove na progone i represije, podsje
tivi u dobrodolu mu kontekstu i na druge stan
dardne potapalice idovskih nezadovoljnika i za
novijetala (Mile Budak, Bespua, Trg rtava faizma.
Jasenovac, ustako znakovlje; kunu je u meuvre
menu, poput "brae" Srba, oito prebolio).
Zaudno je i porazno da se u naoj intelek
tualnoj sredini, osim ritualnih jadikovki i prizivanja
vrste ruke gdje j o j mjesto nije, osim izraza stra
hovanja i besplodnoga uvjeravanja u neautentinost
Protokola, nije zasad javio ni jedan glas koji bi, s
onu stranu malograanskih preosjetljivosti, o tom
nadasve zanimljivom tekstu progovorio na relevant-

52
niji, dublji, umniji nain, drei se samoga teksta.
Tko bi tako postupio, zakljuio bi da bi pitanje au
torstva, uza sva ostala izvanjska pitanja o kojima
se tako uno raspravlja, po svojoj vanosti ustuk-
nulo pred problemom tonosti tvrdnji to su skri
vene kroz inae nesreeni, kaotini, poneto pro
tuslovni tekst.
Tko mu pristupi na taj nain, ostat e osupnut
preciznou opisa naega vremena koji je sadran
u Protokolima, bez obzira na to je li njegov autor
bio idov, tko ga je uope i s kojom nakanom sa
stavio, da li je nae politiko stoljee pripravio i
stvarao, ili ga prorekao, predvidio, pogodio, ili na
prosto opisao. Jer, sve to Protokoli najavljuju, da
nas je na djelu svjetske politike: poam od protu
narodnih nadvlada, dokinua nacionalnih granica i
moneta, preko svih nedaa liberalizma i totalitariz
ma, pa do globalne plutokratske subverzije i neu
pitno djelujue idovsko-masonske Internacionale.
Vratimo se na koncu, j o jednom, Ljubi Weis-
su. On spoitava piscu predgovora najnovijemu
prijevodu Protokola kako ("uvredljivo", naravno) na-
cional-socijalizam i cionizam svrstava pod isti naziv
nik totalitarizma. Tono, cionizam nije bio totalitarni
pokret. No bio j e , jednim svojim, takozvanim revi-
zionistikim krilom, blizak talijanskoj i njemakoj
varijanti faizma, ne samo organizacijskim ustrojem
(linija Jabotinsky-Begin-Netanyahu), te paravojnim
formacijama Irgun i Hagganah, nego i deklariranim
osobnim i politikim naklonostima nekih svojih
predvodnika. Nerazumno je i neuputno tajiti takve
povijesne injenice, ba kao i onu o osebujnoj im-
pregniranosti ustakoga pokreta idovstvom. Weiss
tu injenicu obezvrijeuje kao aavu izmiljotinu.

53
Oito mu je poznato kako je idova bilo u usta
kom pokretu od prvoga dana, a osobito u kasnijoj
fazi. Znade i za obiteljske sveze ustakih prvaka s
hrvatskim idovskim kuama. uo je i za instituciju
poasnoga arijstva itd. Weiss, meutim, tvrdi kako
idovi vezani uz ustaki pokret nisu bili pravi ido
vi, nisu se sami takvima oznaavali, nisu bili vjer
nici, nisu se drali tradicije, nego su tek imali i
dovsko podrijetlo.
Za Weissa, dakle, idov je samo onaj ije se
rtve mogu unoviti, a ako odudaraju od njegova
koncepta, onda im on uskrauje pravo na idovski
identitet. Znano je kako je u oima nacional-soci-
jalista bio idov svatko tko je imao odreeni, ma
kar i mali udio idovske krvi. Nakon rata, i izrael
ska je drava takvima priznala idovstvo. Da velik
broj takvih pak, ustaka drava nije progonila, to
tek potvruje kako Ustae nisu bili antisemiti.
Uostalom, ako je samo ortodoksni idov idov, a
ostali nisu, kako onda Weiss i njegovi istomiljenici
dolaze do onih legendarnih "est milijuna" iz
Auschwitza i okolice? Jesu li to sve bili ortodoksni
idovski rabini?

54
IDOVI

55
 NOVA HRVATSKA DESNICA
I IDOVSKO PITANJE

Gospodo i gospoe!
Draga hrvatska brao i sestre!
Za Dom Spremni!
Shalom!

Nisam sluajno uputio i ovaj hebrejski pozdrav

naim idovskim prijateljima koji su veeras ovdje
nazoni. Dogodio nam se, naime, jedan mali nespo
razum, koji vam odmah moram razjasniti. Plakat na
kojem ste izvijeteni o ovome predavanju bio je
premalog formata, a slova su ispala prevelika, te
je otiskano samo ono "Nova Hrvatska Desnica", do-
im drugi dio naslova moga predavanja glasi "i i
dovsko pitanje". Netko se tu dakako umijeao, pa
se pokazalo da postoje i moniji od monih, a ta
kvim svojim ponaanjem upravo su potvrdili neke
od onih teza koje u ja u nastavku iznijeti. Uprava
ovoga Centra oitovala je dobru nakanu kako bi
rezanjem naslova umilostivila odreene idovske
instance, no takve su intervencije naalost uvijek,
kako se to novohrvatski veli kontraproduktivne,
jer dodatno kompromitiraju onoga kojeg bi se htje
lo uzeti u zatitu. Ako netko inae nije ugroen, u

56
pogibelji j e , naime, da ba svojim neumjesnim
vapajima za zatitom dospije u ugroeno stanje.

idovstvo je posve osobito

Svatko u ovoj zemlji govori o hrvatskom pita

nju, jer j o postoje oni koji nam Hrvatsku ele ui
niti upitnom. Govori se i o srpskom pitanju, koje
svojim bezumljem sebi prireuju sami Srbi. No kad
se progovori o idovskom pitanju, onda se najed-
no mora ustvrditi kako je tema tabu!
Pa ipak emo mi ovdje to pitanje morati po
staviti, idovsko pitanje dakle, i objasnit emo kako
na njega gleda ova naa nacionalno-politika udru
ga koja je u fazi svoje pojave na hrvatskoj sceni,
i kojoj sam dao ime Nova Hrvatska Desnica.
Kada kaem "idovsko pitanje" onda za ovu
zgodu imam na umu postavljanje pitanja o idov
stvu, a ne njegovo stavljanje u pitanje. Razlika je
znaajna i njezino razmatranje moglo bi i trebalo
bi biti predmetom jedne posebne ralambe, koju
u u dogledno vrijeme poduzeti. Stvar se, naime,
moe stavljanjem u pitanje uiniti upitnom, dvoj
benom, vrijednom ponitenja, a pitati pak o njoj
znai kao takvu je priznati i odobriti, potovati i po
zdraviti. itava Moderna u svojoj biti ivi od rata
protiv stvarnosti, od dovoenja u pitanje svetih
uvjeta naega svijeta i naega opstanka. Mi pak
stvari respektiramo, pa ih ne inimo upitnima, nego
o njima smjerno i skrueno pitamo, kako bismo na
upit poluili odgovor.
Stavljanje u pitanje nazivam po grkom izri
aju erotematskim, a postavljanje pitanja erotet-
skim. I erotema i erotesis grke su inaice za pita-

57
 nje. Ovdje emo se dakle pozabaviti, uz duno po
tovanje izraslih zbiljnosti, erotetskim razmatranjem
idovstva u njegovu odnoaju spram Nove Hrvatske
Desnice.
A idovstvo je ve na prvi pogled neto zasi
gurno vrijedno najdubljega potovanja. Samom
svojom pojavom i ilavom opstojnou idovstvo je
misterij. Veliki ruski mudroslov Nikolaj Berdjajev o
tome je misteriju napisao dubokih stranica. On nam
veli kako se povijesna sudbina idovstva ne moe
razumjeti materijalistiki. Inae bi idovstva ve
odavna trebalo nestati, ne bi ga bilo. Nego povijes
na sudbina idovstva ima mistike temelje, ona je
osobito napregnuta, dramatina, i moe se u skraj-
njoj instanci shvatiti samo iz metafizike perspek
tive.
idovstvo je doista neusporedivo s bilo kojim
drugim narodom naega svijeta, iako vrijedi ona ri
j e kasnoga neoplatonskog mistika znanoga nam
pod imenom Pseudodionizije (jer je j e d n o vrijeme
krivo identificiran s Dionizijem Areopagitom iz Novo
ga Zavjeta, iz Djela Apostolskih). A Pseudodionizije
u jednom od svojih neobinih spisa pie kako je
Bog stvorio narode prema svojim anelima.
Sve je narode stvorio Bog, no idovski je na
rod stvorio kao svoj, sebi najblii, povlateni, iza
brani narod. idovska vjera i idovska tradicija i
dovski narod promatra kao jedan osobiti, upravo
dakle kao izabrani narod. Danas je ta svijest o iza-
branosti po Bojoj odluci i po Bojem stvaranju
pervertirana do smisla izabranosti u patnji, u
Auschwitzu, izabranosti po pravu na alopojke i na
ucjenjivanje itavoga svijeta. Na to emo se j o vra
titi.

58
 Odvaimo li se uvodno na sumarni pregled
glavnih postaja te uistinu fascinantne, jedinstvene
idovske povijesne sudbine, na prvom mjestu dakle
stoji oznaka izabranosti. idovi su izabrani narod
s kojim je Bog sklopio poseban savez i kojeg je
On odredio za posebno spasenje. Najavio mu je
Spasitelja, pomazanika, Mesiju, i Mesija je doao,
ali ga idovski narod do dana dananjega nije pre
poznao. To je druga kljuna toka tragine idov
ske povijesne sudbine.

idovska batina

Nakon centralnoga svjetskopovijesnog dogoa-

ja Golgote, nepunih etiri desetljea kasnije, drugi
put je razoren jeruzalemski hram, to je bilo godine
70 Kristove ere pod rimskim vojskovoom Titusom,
sinom imperatora Vespasijana, i na Titovom slavo
luku u Rimu, na Rimskome forumu, j o uvijek mo
ete promatrati reljef koji pokazuje kako Titovi le
gionari, ovjenani lovorovim vijencima, u trijumfu
pronose Rimom veliku menoru, idovski sedmokraki
svjenjak opljakan u Jeruzalemu.
S ovom epizodom zapoinje povijest idovske
dijaspore, rasprenosti izabranoga naroda po svim
Bojim zemljama. Slijede, kako je poznato, stoljea
izolacije u ghettu, stoljea seljakanja i trpljenja,
progona i pogroma. To traje sve dok se s moder
nim prosvjetiteljstvom i njegovim edom, teroristi
kom francuskom revolucijom, idovima nisu otvorili
obzori emancipacije, ali i pratee asimilacije i inte
gracije u narode koji su im pruili gostoprimstvo,
te dok se posredovanjem cionistikoga gibanja, i
nakon katastrofalnoga, kataklizmatinoga iskustva s

59
 takozvanim holokaustom, nije za idove u staroj Pa
lestini ustrojila sekularna, laika nacionalna drava
Erez Israel.
Usporedno s ovom povijesnom sudbinom tee
i duhovna tradicija idovstva koju izvorno obiljeava
onaj osobiti savez s Bogom to ga je sklopio Abra
ham, a obnovili su ga patrijarsi i, na poseban na
in, Mojsije, dobivi od Boga na Sinaju Zakon, te
melj svekolike idovske vjere. idov u povijest reli
gije prvi put unosi naelo monoteizma: ma Israel,
Adonai Elohenu, Adonai Ehod: uj Izraele, Gospo
din Bog na, Gospodin je jedan. Nemaj drugih bo
gova osim mene.
Zanimljivo je da jedan kasni sin idovskoga
roda, zagonetni mladi filozof, samoubojica Otto Wei-
ninger, poetkom ovoga stoljea, u svojoj glasovitoj
knjizi Geschlecht und Charakter, u trinaestome po
glavlju remek-djelo idovskoga antisemitizma,
mrnje idova na sama sebe (der judische Selbst-
hass, kako je to pak u svojoj klasinoj istoimenoj
knjizi nazvao Theodor Lessing) da dakle Weinin-
ger tu idovskome narodu, izabranom narodu koji
je uveo monoteizam, odrie bilo kakvu religioznost,
idove smatra posve nereligioznim narodom koji ni
u to nije u stanju vjerovati, i u toj okolnosti Wei-
ninger pronalazi posljednji korijen idovske manje
vrijednosti. Weiningera je s velikom strau itao
Benito Mussolini i rekao j e : " Weininger mi ha chia-
rito molte cose." (u razgovorima s njemako-idov-
skim povjesniarom Emilom Ludwigom), mislei pri
tom i na zadivljujui Weiningerov pokuaj plato-
nistiko-kranskoga, metafizikoga utemeljenja
antifeminizma. A Mussolinijev uenik Adolf flitler,
takoer fasciniran Weiningerovim opus magnum,

60
njegova je autora kao jedinoga izuzeo iz odiuma
to ga je inae rezervirao za pripadnike idovske
pasmine, na Hitlera i njegov antisemitizam j o e
mo se vratiti.
Kako god mi, meutim, gledali na problem i
dovske religioznosti, drugi konstituent vjerske svi
jesti i uope metafizikoga duhovnog stava, vjero
vanje u vjeni ivot, u besmrtnost due, za i
dovstvo tek je mlaka i neobvezujua predoba, ko
ja se usput doputa kao mogunost, ne iskljuuje
se ukoliko bi se svidjela Stvoritelju i to je sve. i
dovska je religija glavnim svojim usmjerenjem na
vezana na ovaj ivot, bez obzira na onaj osobiti
pakt sa Svevinjim, pa to dolazi do izraaja i u
svim sastojcima idovske vjerske i popratne tradi
cije, od Tore, naime Petoknjija Mojsijeva, preko
Talmuda s Minom i Gemarom, Kabale i Zohara i
Midraa pa do Hagade i tialake. U novije vrijeme
vezanost za ovostrani ivot osvjeena je i kroz mis
tini pokret hasidizam, koji je u XVIII. stoljeu u
Galiciji utemeljio rabi Israel Baal Shem Tov. Hasidi
jesu oni poboni, to izrie i sama rije, ali ono-
strani spas ostaje izvan njihova vidokruga.

idovstvo i komunizam

Ovosvjetska usmjeridba idovske svijesti raz

vidna je i u sklonosti koju je nerazmjerno veliki
broj idovskih ljudi oitovao za sekulariziranu esha-
tologiju komunizma, koji se jednim svojim vidom
moe shvatiti kako je to i pokuao itav niz naj-
razliitijih autora i kao posvjetovljena religija.
Sam osniva takozvanoga znanstvenog socijalizma,
pokreta sveukupne komunistike teorije i prakse,

61
emancipirani je i asimilirani, pokrteni idov Karl
Heinrich Mordechai Hirschel poznatiji kao Marx, koji
je itav svoj ivot vodio nedobijenu bitku protiv
svojih idovskih korijena i kompleksa. Pravi otac ta
kozvane listopadske revolucije, koja je u svojem iz
voritu predstavljala zapravo boljeviki pu, idov
je Lev Davidovi Brontejn, koji j e , po boljevikom
obiaju, uzeo konspirativno ime, pseudonim, od
svoga zatvorskog uvara prezimenom Trocki. I drugi
vodei muevi ruske revolucije, pomislimo na Zi-
novjeva, Kamenjeva, Radeka, bili su idovi. Da ma
lo pojednostavimo! Ako je francuska revolucija bila
masonska, ruska je bila idovska. idovka je i gla
sovita marksistica Rosa Luxemburg, idov je komu
nistiki diktator kakav je bio madarski tiranin
Matyas Rakosi, idov je Moa Pijade, koji je stvorio
i Tita i jugo-komunizam, koji je j o uvijek svijetlim
uzorom zagrebake idovske opine, i ije je ime
osobito njeno uzeo u zatitu njezin bivi tajnik,
koji je sada pobjegao u Ameriku, i koji se uporno
protivio da se idovski pjevaki zbor neslavnoga
imena Moa Pijade preimenuje u "Liru" to se
napokon ipak dogodilo.
Razliito se moe tumaiti ono to predstav
lja jedan od redovitih sastojaka anitsemitskih pre-
dobi: da je naime toliki broj idova prigrlio ko
munistike himbe i tlapnje, sa svim zloinakim po
sljedicama koje su nam znane. Komunizam je na
stupio kao internacionalistika ideologija, koja do
due nije nijekala opstojnost i legitimnost nacio
nalne zbilje, ali ju je smjetala u kontekst u ko
jemu su navodni interes tzv. proletarijata, klasni rat
i meunarodna radnika solidarnost predstavljali
vrednote vie od nacije. Progonjenim i ponienim

62
idovima takav je komunizam mogao pruiti uto
ite i jamstvo rasne snoljivosti kakve mu je isprva
ponudila francuska revolucija, no koji su uvijek
iznova, osobito na podruju carske Rusije, ugroa
vani i nijekani. U komunizmu idovstvo j e , izgubivi
uporita u praotakoj vjeri, takoer moglo pronai
i sekularnu verziju negdanjega svog vjerskog upo
rita, neki svjetovni nadomjestak za judaistiku reli
giju. Napokon, komunizam je pruio i izglede svjet
ske vladavine, koja je koincidirala s nekim stremlje
njima na idovskoj strani. Svi su ti momenti, dakle,
velikome broju idova mogli komunizam uiniti pri-
vlaivim i prihvatljivim.

Cionizam i desnica

Srodan stav obiljeen sekularizmom pokrenuo

je i cionistiki pokret osnutka izraelske drave na
teritoriju negdanje idovske Palestine. Cionistiki
pokret Theodora Herzla, naime, usmjeren je izravno
protiv idovske vjerske tradicije, koja o problematici
spasa razmilja u religioznim kategorijama, i kojoj
j e , u njezinim ortodoksnim varijantama, izraelska
drava do danas ostala nekakvo strano tijelo, u biti
nepoeljno, koje se ne uklapa u glavni tijek idov
ske batine.
Nije, dakako, idovska sklonost radikalnoj lje
vici, koju otjelovljuje komunizam, neka apsolutna
znaajka idovskoga duha i politike prakse. Upravo
u krilu cionizma izrastao je jedan smjer koji bi se
morao oznaiti ekstremno desnim, i iji je predvod
nik bio duhovni uitelj prijanjega premijera Me-
nahema Begina, Vladimir Zeev Jabotinsky. Rije je
o strujanju koje su neki autori skloni oznaiti kao

63
 idovski faizam. U krilu toga pokreta nalo se pro
stora i za iskreno divljenje korifejima ovovjekih fai-
zama poput Mussolinija i Hitlera, pa ak i za izraze
odobravanja progonima i likvidacijama idova pod
Treim Reichom, koji su pozdravljani kao ansa da
se idovski etnikum oslobodi umjerenjakog i po-
mirbenjakog balasta. Desno idovsko krilo nastu
palo je s borbenih i ratobornih pozicija, formiralo
j e , po uzoru na razliite faistike postrojbe, i svoje
vojno krilo poput udruge Irgun Zwei Leumi, te je
odigralo nezaobilazivu ulogu u prvoj polovici sto
ljea u idovskom pokretu otpora protiv britanskih
mandatnih snaga u Palestini.

idovstvo i Kranstvo

Vraajui se na izloeni pregled idovske sud

binske tragike, ustvrdimo da u njezinu korijenu lei
odnos spram Kranstva. idovstvo je na planu po
vijesti religije pretpostavka, temelj kranske vjere,
koju nije bilo u stanju prigrliti. Drimo li se hege
lijanskih kategorija, mogli bismo u Kranstvu vid
jeti dijalektiki nadvladani judaizam, nadvladan da
kle po crti dijalektike trijade: negare, conservare,
elevare. To e rei da je u Kranstvu idovski Za
kon, Mojsijev zakon, kojeg je on kao voa izabra
noga naroda na temelju Saveza dobio izravno od
Boga, poniten, poniten je po motivu milosti i
vjere u spas to nam dolazi po Kristu Isusu. Zakon
je poniten, ali je ujedno i konzerviran, uuvan j e ,
kako bi se ozbiljio na vioj, uzdignutoj razini i u
novome kontekstu to ga uspostavlja Bogoovjek.
Zato za Kranstvo nema vie u doslovnom smislu
izabranoga naroda, nema vie, kako istie apostol

64
Pavao, idova i Grka, ba kao to nema vie mu
karca i ene, gospodara i roba, nego na njihovo
mjesto stupa Boji narod u perspektivi spasa, to
e rei Kristova Crkva. Crkva je novi Izrael, kako
se to kae u Poslanici idovima. No Izrael u toj Cr
kvi ne sudjeluje, i to je posve oiti prvi uzrok nje
govih nevolja kroz itavu njegovu povijest. Katoli
ki filozof Jacques Maritain citira Pavla u Filozofiji
povijesti: "Otvrdnue jednog dijela Izraela traje dok
ne dou pogani u punom broju." Misli se, dok oni
ne prigrle Crkvu. Potom e se i Izrael spasiti. Jo
meutim nije nadolo razdoblje u kojem se taj
spas dogaa. Ovu nemo idovske svijesti da pri
hvati novum koji je na vlastitoj idovskoj podlozi
iznikao pojavom Kranstva, na magistralan nain
ralanjuje jedan autor od kojega se to moda i
ne bi oekivalo: Ante Ciliga, poznati hrvatski ljevi
ar, u svojim uspomenama pod naslovom Sam kroz
Europu u ratu. Ciliga opisuje svoj boravak u sabir
nom logoru u Jasenovcu, gdje je promatrao pona
anje idovske skupine, i iz toga promatranja izveo
vrlo zanimljive i dalekosene zakljuke. Zbog jed
nog citata iz te knjige svjetsko je idovstvo inkri
miniralo i inae vrlo neobinu i zanimljivu knjigu
generala Tumana Bespua povijesne zbiljnosti,
pa je tek iznuena i, uostalom, posve nedostojna
isprika Predsjednika hrvatske drave svjetskomu
idovstvu stavila privremenu toku na ovu nemilu
aferu.

idovstvo i nacija

Jo je u jednom smislu idovski narod ose

bujan. idovi su platonska ideja nacije, ono to na-

65
 rod u samome sebi doista jest. to to znai? U raz
liitim teorijama liberalnog, a i komunistikog pod
rijetla navedimo kao primjer Staljinov spis o na
cionalnom pitanju iz 1911, koji je postao temeljem
boljevike politike spram nacionaliteta popisu
ju se pojedine oznake, konstituenti nacije, kojima
bi se ova nastojala definirati. Tu je rije, osobito
kod Staljina, o takozvanim subjektivnim i objektiv
nim karakteristikama nacije, o povijesti i tlu, o je
ziku, uljudbi i drugima.
idovi su u tom pogledu jedinstveni. idovski
se nacionalni substrat ne moe svesti na krv, na
etnikum: ve i stari idovi bili su mjeavina raz
liitih naroda, koliko god da se nasuprot nacional-
socijalistikom rasizmu voli ponavljati kako su, ap
surdno, jedina ista rasa moda sami idovi. Tih
je mijeanja, bez obzira na izolaciju u ghettu, za
sigurno bilo i u kasnijim vremenima: dostatno je
ukazati na neprevidive somatske razlike u rasnom
tipu Sefarda i Akenaza, junih i sjevernih idova
iz dijaspore.
Pa i zajednika povijest idova nakon razara
nja jeruzalemskoga hrama samo je daleka, k tome
mnogima j o i nepristupana, zaboravljena uspo
mena. Do stvaranja izraelske drave ni omeeno tlo
vie nije moglo biti determinantom nacionalne
posebnosti. Stari hebrejski jezik ostao je dostupan
tek rijetkim znalcima, a kroz modernu sekularizaciju
izgubljeno je dobrim dijelom i uporite u specifi
noj idovskoj vjeri i duhovnoj tradiciji.
Pa ipak se veliki broj idova j o uvijek osjea
batinicima i sudionicima j e d n e jasno odredive i
zbiljski opstojee nacije. Razmiljanjem o toj zaud
noj okolnosti dospijevamo i do dubljeg uvida u

66
bivstvo nacije uope: nijedan, naime, od navedenih
konstitutivnih imbenika nacije nije za njezinu op
stojnost bitan: ni tlo ni krv, ni povijest ni jezik; na
cija je u najdubljem smislu stvar odluke, ne arbi
trarne odluke kao sluajnog, samovoljnog izbora,
nego u smislu egzistencijalnog pristanka, volje da
se bude sudionikom u narodnom ivotu, pa i ako
ta volja rezultira ugroavanjem naega vlastitog
individualnog ivota pod cijenu smrti, kako se
to kae. nacija je stav takve volje da se nacijom
bude, znanja da se u njoj sudjeluje i osjeaja da
je tako dobro i da tako treba biti. nacija je duhovni
stav, nacija je posljedica nacionalizma, a ne obrat
no. Osim toga, nacija, kako nam pokazuje idovski
primjer, nije tek dijete francuske revolucije, u to
bi nas htjeli uvjeriti liberali i marksisti. Stari idovi
u svome arhajskome nacionalizmu ve su ukljuili
i kseonofobine, ovinistike natruhe, bjelodane u
pogrdnom, prijezirnom oznaavanju drugih naroda
rijeju goyim, dakle oni koji nisu idovi, nisu iza
brani, te su manje vrijedni. Slino, uostalom, smje
ra i stari helenski izriaj barbaroi, barbari, a to su
oni koji nisu Grci, koji ak ni govoriti ne znaju, ne
go samo izgovaraju besmislene slogove, bla-bla. U
tu kategoriju spada i hrvatska rije Nijemac, ovjek
koji ne govori hrvatski, pa tako kao da uope i ne
govori, da je nijem.

"Judischer Selbsthass"

Ova idovska samosvjest ima i svoje nalije.

Ono je esto, i kod umnih idovskih glava a i kod
obinoga puka, dolazilo do izraaja u dvojbama,
autodestrukciji i mrnji spram sebe samih, u onome

67
 to, kako sam naveo, Theodor Lessing zove "judi-
scher Selbsthass". Kod Otta Weiningera on je mo
da bio i jednim od povoda samoubojstva. Sam je
Weininger rezignirano pisao kako je idov u svome
najdubljem temelju nita jer ni u to ne vjeruje.
Piui o kozmikom problemu ene, Weininger izno
si ono to bi po njegovu uvjerenju bilo prava e
nina emancipacija: oslobaanje ovjeka, ovjean
stva, od udjela ene u sebi. na posve analogan na
in drugi jedan idovski antisemit, Karl Marx, u svo
j e m ranom spisu Uber die Judenfrage, O idov
skom pitanju, zakljuuje kako bi se emancipacija
idovstva u skrajnjoj instanci mogla sastojati samo
u emancipaciji ovjeanstva od idovstva.
idovstvo je na ovaj nain, preko svojih eg
zemplarnih veleumova, moda tek interioriziralo
agresiju kojoj je kroz svoju povijest bilo izloeno
izvana. I doista, povijest je idovstva prepuna kata
strofa: od egipatskog i babilonskog suanjstva pre
ko ruenja Jeruzalemskoga hrama i dijaspore,
povijesti pogroma i protjerivanja, pa sve do moder
noga antisemitizma s kulminacijom u j o ne posve
rasvijetljenim zbivanjima pod popularnim nazivom
"holokaust".

Antisemitizam

Dimenzije ove katastrofinosti idovske sudbi

ne moemo sebi zorno predoiti pomislimo li na
domaaje koje za jedan povijesni narod ima okol
nost da je on dva i pol milenija svojega vremen
skog trajanja proivio u egzilu: hebrejski je izraz za
to galut. Kako podsjea Yosef Hayim Yerushalim, i
dovski je narod i nastao izvan Izraela, u Uru Kaldej-

68
skome. ivui izvan svoga primjerenoga tla, izvan
sebe, od poetka je izazivao negativna uvstva svo
je okolice, odbojnost u itavom rasponu izmeu
antipatije i genocida. Za taj je stav stvorena ne od
ve spretna, ali uvrijeena rije antisemitizam, pri
emu semit, premda inae irega znaenja (potomci
Noinog sina Sema meu koje spadaju i Arapi), ov
dje oznaava idova.
S temom antisemitizma pribliili smo se na
em veeranjem predmetu odnosa idovstva i de
snice, budui da su protuidovski modeli ponaa
nja tradicionalno bliski desnim politikim usmjerid-
bama, doim je ljevica preteito kozmopolitska i
internacionalistika, pa time u naelu i snoljivija
spram idova.
Teko je antisemitski stav svesti na jedan jed
nostavni motiv. U igri je oito itav niz uzronika i
imbenika, realnih i imaginarnih, sloeni spletaj
predrasuda, ressentimenta, ksenofobije i ovinizma,
zavisti i mrnje, pa razliitih reakcija koje dubinska
psihologija smjeta u oblast takozvanih obrambenih
mehanizama to prate osjeaj posvemanje frustri-
ranosti: agresije, projekcije vlastitih slabosti na "de
urnog krivca", "rtvenog jarca" koji mora ispatati
za nae vlastite promaaje itd. Pritom bi bilo ne
uputno zanijekati i povode koje su svojim ponaa
njem, manjkavostima, zadrtostima, izolacijom, ego-
tizmom u izobilju znali pruati i sami idovi. Da
kako, antisemitizam je oduvijek odgovornost za
svoje reaktivno djelovanje, krivnju za protuidovske
postupke, pripisivao idovima. To meutim ne znai
da su oni slobodni svake odgovornosti. ak i raz
mjerno rasprostranjena teza o globalnoj idovskoj
uroti, teza kojom se nastoji obuhvatiti cjelinu ne-

69
 poudnoga idovskog djelovanja, djeluje na primjer
uvjerljivije ako se ima na umu s kojom tvrdokor-
nou i arogancijom male idovske klike u poje
dinim narodima nastoje ultimativno i za veinski
narod uvredljivo i nepodnoljivo nametati svoju ma
njinsku volju i nazore.
I opet: sve je poelo s neprepoznavanjem
onoga pomazanika iz roda Davidova, Jehoue (= ko
jemu je pomo Jahve) Mesije i Krista, kojega su
idovstvu stoljeima najavljivali njegovi proroci, a
kojemu ono, kada se pojavio, nije povjeravalo. Nisu
idovi krivi to su ubili Krista; njegova je smrt, kao
i uskrsnue, dio nebeske povijesti, jer on nije mo
gao iskupiti i spasiti greni ljudski rod da nije ponio
njegove grijehe i za njih bio razapet na kri. No iz
kranske perspektive idovska je krivnja u tome
da oni kroz itavu svoju povijest i nadalje Krista
razapinju, ogluivi se o onaj neusporedivi novum
kojim je Kranstvo nastupilo na razini povijesti re
ligije i na razini povijesti ljudi. ak je i Rim, koji
je u prvim stoljeima okrutno progonio krane,
naao svoj mir s Kristom. Pitanje pomirbe Jeruza
lema i Krista i nadalje ostaje otvorenim poglavljem
duhovne povijesti. Pa kada je kroz kranski Sred
nji vijek novarstvo kao krana nedostojno bilo
preputeno idovskim lihvarima, stvoreno je tlo
onome circulus vitiosus, zaaranome krugu, kojim
se idove uvuklo u bavljenje nepoudnim poslo
vima kako bi se na tome j o i vie nadograivala
svijest o njihovoj ljudskoj nepoudnosti.
Time su ve dodirnuta dva bitna kruga u ko
jima se pothranjuje stav antisemitizma: vjersko-me-
tafiziki i politiko-gospodarski. Trei tip antisemi
tizma, rasno-nacionalistiki, novijega je datuma. U

70
svome poetku, nakon francuske revolucije, kon
zervativna desnica, restauracija, reakcija, kontrare
volucija, nastupa j o s refleksom tradicionalnoga
kranskog antisemitizma, katolikog prijekora
izabranome narodu koji je svojim odbacivanjem
Spasitelja proigrao i svoju izabranost. Ova orijen
tacija prevae j o i u protofaistikoj katolikoj,
monarhistikoj, antiliberalnoj i protuidovskoj Ac
tion Frangaise (utemeljenoj 1898.) Charlesa Mau-
rrasa.
Pio u Francuskoj nastaje i klasino djelo koje
je potaklo glavni tijek rasizma prologa i ovoga sto
ljea: Essai sur I'inegalite des races humaines
(185355) koje je napisao Arthur grof de Gobi-
neau. U ovome djelu, kao i u kasnijim Die Grund-
lagen des XIX. Jahrhunderts (1899) Wagnerova zeta
Houstona Stewarta Chamberlaina, postavljeni su te
melji modernome rasizmu, pa tako i rasistikom
antisemitizmu.
U Njemakoj j e , pod utjecajem francuske revo
lucije i pruskih reformi, obavljena posvemanja
emancipacija idova, iji su naobraeni slojevi, u
znak pripravnosti na asimilaciju i potrebe za njom,
a svakako manje iz vjerskih poriva, listom prela
zili na protestantizam, tako i obitelji Mendelssohn,
Marx. O tipino modernoj snoljivosti koja je pratila
proces integracije njemakoga idovstva svjedoe
glasovita Lessingova drama Nathan der Weise, kao
i prosvjetiteljski opus vodeega idovskog filozofa
XVIII. stoljea, Mosesa Mendelssohna. Protupokret
je nastao, paradoksalno, nadahnuem iz protestant
skih vrela sve do oca Reformacije Luthera i njego
vih antisemitskih invektiva. Protuidovski smjer pre
uzimaju Fichte i Treitschke, koji idove smatra ve-

71
likom njemakom nesreom, ali im ostavlja prostor
za ponijemavanje, te kasniji rasizam i njemaki na
cionalizam.

Faizam i antisemitizam

Faistiki pokreti artikulirali su svoj protui-

dovski naboj s razliitim intenzitetom. Osniva fa
izma Mussolini osobno nije imao antisemitskih
optereenja, ve i kao politiar potekavi iz krila
socijalistike ljevice (jo kao zreo ovjek nosio je
u depu Marxov medaljon). Tek pod njemakim pri
tiskom donose se u Italiji idovima neskloni zakoni
itavih etrnaest godina nakon faistikoga Mara na
Rim, tj. preuzimanja vlasti: 1936. Pa i tada se pri
mjenjuju vrlo neuredno, s malo revnosti. Koliko su
neznatno idovi Italije propatili pod faistikom
vlau, u kojoj su neki i sudjelovali, pokazuje i op
sena studija Storia degli Ebrei italiani sotto il
fascismo, koju je u vie svezaka izdao poznati po
vjesniar faizma Renzo de Felice.
Pojedini europski faizmi, poput rumunjske
eljezne garde, odnosno Legije sv. Arkanela Miho
vila pod vodstvom Codreanua i Horia Sime, ili pak
madarski zelenokouljai Ferenca Szalasija Nyila-
skereszt (Strijelasti krievi) istakli su se meutim
znatno okrutnijim odnosom prema svojim idovima.
Nacional-socijalistiki antisemitizam u Njemakoj,
pak, posve je notoran.
Opetovano j e , pa i iz redova simpatizera, nje-
m a k o m e voi kao najvea pogreka nacional-
socijalistike vladavine spoitavan upravo njegov
skrajnji antisemitizam. Pritom se u ovomu vidjela
tek j e d n a od sluajnih znaajki nacional-socija-

72
 listike ideologije i prakse, koja je iz hitlerovskoga
korpusa jednostavno mogla i izostati. Istina je da
je sam Hitler imao i nekih isto osobnih motiva ko
ji su u njemu uvrstili antipatiju spram idova. Jo
iz Prvoga svjetskog rata sjeao se uloge idova u
kojima se vidjelo Zersetzer der Wehrkraft (razara
e, unitavatelje obrambene sile) premda mu je
upravo njemu nadreeni asnik idovskoga pod
rijetla podijelio eljezni kri za vojne zasluge u to
me ratu! Tijekom svoje beke mladosti, Hitler je
imao prigode sluati znamenitoga gradonaelnika
Karla Luegera, od kojega potjee glasovita izreka:
"Tko je idov, odluujem j a . " (Wer Jud ist, be-
stimm' ich). Prema onima za koje je odluio da je
su idovi, meutim, Lueger je mobilizirao najjae
antisemitske emocije, i time je presudno utjecao na
formiranje Hitlerova stava.
No izvanjski motivi protuidovske politike na-
cional-socijalista svakako su bili presudniji nego Fu-
hrerov osobni osjeaj: nacionalistiki karakter Hitle-
rove stranke nSDAP, svjetonazorni rasizam kao do-
minirajua intelektualna moda u vremenu poziti-
vizma i materijalizma, biologizma i neodarvinizma;
napokon, last but not least, nerazmjerno snaan
utjecaj idova u javnom i kulturnom ivotu nje
make i njihova naglaeno anacionalno-kozmo-
politska orijentacija. Pouzdana istraivanja, poput
knjige Philippe Burrina o Hitleru i idovima, otkri
vaju, meutim, da nije postojala esto navoena fa
mozna Fuhrerova zapovijed za sveopu likvidaciju
idova, kao i da su nacional-socijalisti baratali s ne
koliko alternativnih modela rjeenja idovskoga pi
tanja, ukljuivi i prisilnu sterilizaciju, kao i iselja
vanje idova u istone oblasti nakon okupacije Polj-

73
ske, ili pak na Madagaskar, gdje bi bila stvorena
idovska drava.

Svjetsko idovstvo

Nakon prologa velerata teite idovskoga

utjecaja premjeta se u Ameriku i Izrael, a preostali
europski idovi brinu se zduno za to da svoj iden
titet i sudbinu predoe iskljuivo u terminima holo
kausta, te da na taj nain, optuivanjem i moralnim
ucjenjivanjem, nadoknade dio izgubljene politiko-
gospodarske moi koju su uivali prije zadnje ka
tastrofe. Neizravan utjecaj idova u amerikoj poli
tici neupitan j e , a isto tako i njihova izravna domi
nacija u oblastima tako izraenog sugestivnog i ma-
nipulativnog naboja kao to su to mediji i holly-
woodska filmska industrija: "Hollywood kao ameriki
san idovska je ideja." veli Jill Robinson.
Dio idovstva izvan Amerike organiziran je
kroz male klike, koje svojim kampanjama i provo
kacijama, pretjeranim zahtjevima i neumjerenim mi
jeanjem u unutarnja pitanja zemalja gostoprima-
ca, stalnim potezanjem pitanja krivnje za zloine
nad idovima, predlaganjem i poluivanjem pristra
nog proidovskog zakonodavstva, de facto predstav
ljaju petu kolonu onih svjetskih idovskih instanci
za koje se prema njihovom ponaanju mora pret
postaviti kako im ne lee na srcu interesi suvere
niteta i nezavisnosti pojedinih nacionalnih drava.
U isti rog pue i nemali broj vjenih zadrtih osvet
nika poput ing. Simona Wiesenthala, bjelosvjetskih
meetara i varalica kakav je bio pokojni nakladnik
Maxwell, ili kakav je navodni dobroinitelj i finan
cijski manipulator Soros, kojemu se preko krugova

74
 nepopravljivih lijevo-liberalnih jugonostalgiara us
pjelo infiltrirati i u hrvatski drutveno-politiki ivot.
Ljudi poput Sorosa ak i ne pokuavaju prikriti svo
je prave nakane, koje se sastoje u unutarnjem
razaranju novoosloboenih nacionalnih drava. Tako
on neskriveno svjedoi svoje poslanje: "Uspostav
ljene nacionalne drave zapreka su razvoju pluralne
demokracije, pa samim tim i ukljuivanju novih dr
ava u meunarodne integracije." (Danas od 16. XI.
1993). Samo se po sebi razumije da ovakva rabota
nije najboljom pretpostavkom jaanja simpatija za
idovsku nacionalno-vjersku manjinu u nacionalnim
dravama koje su lovci u mutnom poput Gyorgya
Sorosa odabrali za svoje rtve.

Hrvati i idovi

Hrvatska je i u prolosti imala problema sa

svojim idovima, iako e oni svakako biti skloniji
obratnoj formulaciji. Antisemitizam je u prolom
stoljeu na hrvatskome tlu znao podii glavu uvijek
u trenutcima u kojima bi postalo bjelodano kako
nai idovi manje dre do lojalnosti naciji u kojoj
ive, a vie do suradnje s njezinim zakletim nepri
jateljima. Tako su, primjerice, u Varadinu znale biti
prireene prave male anticipacije onoga to su nje
maki nacional-socijalisti upriliili tek 1938 kao tzv.
"Reichskristallnacht", ali se taj pravedni bijes u Hr
vatskoj usmjeravao iskljuivo protiv idovskih ma-
darona. Upornije nego otvoreni antisemitizam, u
Hrvatskoj se do danas javljao stanoviti nametljivi,
neukusni, rekao bih ljigavi filosemitizam ba on
dje gdje je trebao posluiti kao krinka kripto-
antisemitskim uvstvima i primislima. Me treba po-

75
sebno ni isticati kako je takav fiiosemitizam, kojega
u novije vrijeme pod pritiskom nije ostao imun ni
hrvatski Predsjednik, posve krivo sredstvo udovolja
vanju idovskim i hrvatskim interesima, ba kao i
interesu idovsko-hrvatske pomirbe i suivota.
Zapravo bi Hrvati i idovi, kao narodi srodne
povijesne sudbine, sline dravotvorne volje, narodi
koji su napokon donedavna dijelili i zajednikog
neprijatelja velesrpsku antihrvatsku i anticionis-
tiku jugovinu imali sve preduvjete za meusob
no razumijevanje i potivanje. Ono to je za idove
holokaust, shoa, za Hrvate je Bleiburg. Ono to je
za Hrvate Deseti Travnja, za idove je njihov dan
dravnosti u dravi Izrael, Jom Haazmaut. napokon,
dvojica hrvatskih idova proslavili su se u izraelskoj
vojsci kao generali: David-Dado Elazar i Chaim bar
Lev. A u Hrvatskoj mnogi su idovi u raznim obla
stima znanja i djela ostavili znaajnijih tragova: od
skladatelja Lisinskoga preko politiara Josipa Fran
ka, ustaa prvog dana Singera i Kremzira, pa do
filmskog producenta Branka Lustiga ili matematia
ra Darka Veljana, da spomenem samo neke meu
mnogima.
Dodiri Hrvata i idova seu u daleku prolost.
Moemo zamisliti da je do prvih susreta sa starim
iranskim protohrvatima dolo j o u vrijeme idov
skoga babilonskog suanjstva. Iz prvih stoljea po
slije Krista potjeu tragovi idovskoga naseljavanja
u podruje kasnije Hrvatske, u Solin. U Srednjem
Vijeku jedan hrvatski vladar, vjerojatno knez Trpi
mir, alje u Arabiju izaslanstvo vladaru Oebarima.
Poslanici su idovi: Mar-aul i Mar-Josef.
idovi u nekoliko etapa doseljavaju u Hr
vatsku. U Dalmaciji su od rimskih vremena, u Bosni

76
nakon progona iz panjolske 1492, a posljednji je
veliki priljev u Sjevernoj Hrvatskoj za Marije Tere-
zije. Otac Domovine Ante Starevi nema protui-
dovskih ressentimenta, pa je i pokrtenog osjekog
idova Josipa Franka odredio za nasljednika. Za raz
liku od Radia, koji je u poetku svoje djelatnosti
pisao antisemitskih tekstova to se danas malo
zna Starevi kao uenik francuske revolucije
ampion je nacionalne snoljivosti, te prua ruku i
idu i Ciganu, ak veli: "Makar se svi proglasili za
Hotentote, samo da budemo svi slobodni i sretni."
Starevi ne vjeruje u iste rase: "Svak je narod
smjesa razlinih naroda, razline krvi."
Starevievi sljedbenici u Ustakom pokretu,
logikom ratnoga saveznitva, prihvatili su pod nje
makim pritiskom neke protuidovske mjere. Bio je
to duh vremena i antisemitizam je postao po sebi
razumljivim sastojkom vladajue faistike mode u
politici. Teko je bilo odoljeti tom epohalnom ras
poloenju. Tako je ve 30. travnja 1941 donesena
"Zakonska uredba o rasnoj pripadnosti", koja je za
idove predviala obvezu prijavljivanja, ogranienja
gibanja, noenje ute zvijezde i neke druge mjere
diskriminacije. Stanovit je broj idova interniran u
sabirne logore, neki od njih predani su na zahtijev
njemakom savezniku, te transportirani u njemake
radne i kanjenike logore, gdje ih je dio umro: od
bolesti, gladi a svakako i kao rtve iivljavanja ne
kih logorskih zapovjednika.
U isto vrijeme, mnogi hrvatski privatnici, kao
i vrhovi Crkve i drave nadbiskup Stepinac, mini
star Artukovi i drugi nairoko su nastojali izigrati
nametnute propise i spasili su znatan broj idovskih
sugraana. Mnoge je titila i dodue groteskna, ali

77
ne manje spasonosna institucija tzv. "poasnog arij-
stva". Brojni su idovi poasni Arijci koji su zauzi
mali istaknuta mjesta u politikom i javnom ivotu
Nezavisne Drave Hrvatske. Spomenut u samo ne
ka imena potpunih ili poluidova: Lehner, Vilek,
barun Gutman, Stipe Mosner, Oktavijan Svjei
(Frisch), Diamantenstein, Ivo Korsky... idova je
bilo i medu ustakim veteranima, a pogotovu u
regularnim postrojbama domobranske vojske, kao
i u elitnoj, junakoj Crnoj Legiji. O tome sam de
taljno pisao na drugom mjestu. U vrhovima usta
ke vlasti vei je broj dunosnika bio oenjen i
dovkama ili je i sam imao idovske krvi. Sin voj
skovoe, marala Kvaternika, Eugen-Dido; takoer,
Slavko Kvaternik, naime, oenio je ker prava
koga voe Josipa Franka, koji je bio pokrteni
osjeki idov. Napokon, zagrebaka sinagoga funk
cionirala je kroz ratno vrijeme iako je zgrada bila
sruena, pa je i organizirala slanje poklon-paketa
interniranim idovima, a u Sarajevu postojale su
ak dvije sinagoge: jedna akenaska, druga sefard
ska, i za obje postojali su posebni ustaki povjere
nici.
Na sve ove okolnosti reagirao je poetkom
1943 njemaki Sturmbannfuhrer Hans Helm, koji se
u dopisu njemakome poklisaru u Zagrebu Sieg-
friedu Kascheu gorko potuio kako Hrvatska, za raz
liku od tadanje Nedieve Srbije, j o ni izdaleka
nije "judenfrei".
Konac prologa velerata mali je broj idova
doekao u Hrvatskoj: stradalima i nestalima mora
mo pribrojiti one koji su izbjegli u strane zemlje:
Izrael, Ameriku, Italiju, Srbiju i druge. Na zadnjem
popisu puanstva, odranom j o pod pokojnom tvo-

78
revinom, koja j e , zbog malobrojnosti idova, svoga
hinjenog komunistikog internacionalizma, te parti
zanskoga pedigrea idovske zajednice ovoj bila na
klonjena kao idovi izjasnile su se 603 osobe.
Zanimljivo je da idovska Opina u Zagrebu navodi
kao svoje lanove puno vei broj ljudi. Bit e to i
plod njezine pripravnosti da u svoje redove ula
njuje i pojedince poluidovskog ili neidovskog pod
rijetla, koji vjeruju da se u zavjetrini i pod zatitom
rasne nedodirljivosti mogu obavljati poslovi to ih
je inae uputnije izbjegavati.

Zagrebaki ghetto

Nesporazumi i sukobi hrvatskih nacionalnih

snaga, a ovdje imam u vidu novu Hrvatsku Des
nicu, s dijelom idovskoga estabiishmenta u naoj
zemlji dobrim dijelom i potjeu od neprozirne
tajnovitosti i getoistike izolacije koje krase dje
latnost zagrebake Opine, njihovo openito pona
anje poesto prelazi granicu korektne lojalnosti i
uljuene diplomacije, njezina uprava uvela je obiaj
redovitog dijeljenja packi hrvatskoj vlasti, objavlji
vanja cjepidlakih, provokativnih i ucjenjivakih
priopenja, u kojima se nerijetko poduzima mije
anje u unutarnje hrvatske stvari i vrijeanje hrvat
skih nacionalnih vrednota. Sama zgrada idovske
opine za hrvatske je dravne novce luksuzno reno
virana i ruiasto obojena u jednoj lijepoj zagre
bakoj ulici, u kojoj je inae sve ostalo, zahva
ljujui maru neprijateljskoga reima, sivo i smee.
Mjere kontrole pri ulasku u zgradu neusporedive su
i s najbolje uvanim hrvatskim dravnim ustanova
ma. "Bilten", glasilo idovske opine, itavu prolu

79
godinu izlazio je bez naznake cijene, jer gospoda
nisu mogla prihvatiti mrsku im kunu. Deklarirani
ateisti i dojueranji partijski sekretari na vlasti u
Opini zamrznuli su rad vjerske sekcije, najurili na
nedostojan i poniavajui nain vjersku osobu, kan
tora i predmolitelja, te, premda bezboni komunisti,
sami preuzeli voenje religioznih praksi, meu nji
ma i sluenje ekumenske mise s Kardinalom Kuha-
riem u zagrebakoj katedrali!
Pomisli li se na jugo-komunistiki, pa i etniki
pedigre nekih vodeih ljudi idovske opine, kao i
na, najblae reeno, mutne poslove koje oni podu
zimaju zatieni optubom antisemitizma prema
svakome tko bi ih se usudio raskrinkati shvat
ljivo je kako ovakva postava i ovakva djelatnost ne
kih, danas vodeih krugova hrvatskoga idovstva
nipoto ne moe pospjeiti razumijevanje i stva
ranje povjerenja u odnosima s veinskim narodom,
naprotiv, ispadi poput onoga s poklonjenim kipom
Mojsija to ga je Opini darovala obitelj Ivana Me-
trovia da bi ovaj na prigodnoj sveanosti bio na
zvan "amerikim kiparom" i autorom mauzoleja na
beogradskoj Avali; uvredljiva zabrana hrvatskim ka
tolicima da kroe u prostorije idovske sinagoge;
uporno odbijanje da se idovskom pjevakom zbo
ru promijeni sramotno ime "Moa Pijade"; sustavno
nazivanje idovske opine srpskim imenom "jevrej-
ske", itd. itd. sve te dakle smiljene provokacije
u stanju su poluiti jedino porast protuidovskih
uvstava, koja e se lako prenijeti i na onu potenu
i lojalnu idovsku veinu u Hrvatskoj.

80
 Mazohistiki kult rtve
Promatranje stanja, odnosa i mehanizama dje
lovanja zagrebake idovske zajednice, koja uosta
lom svojim ponaanjem u detalje nalii usporedivim
zajednicama u svijetu, u Njemakoj, Americi i dru
gdje nije za nas zanimljivo samo iz nacionalno-
-politikoga kuta. Ono pomnijem pogledu i podrob
nijoj ralambi prua i nesluene, dragocjene uvide
u tajne idovske nacionalne due. idovskom se
psihologijom, dakako, bave ve i uhodani stereotipi
i klieji koji stvar neizbjeno pojednostavljuju, pa
i iskrivljuju, pa da, poput svih stereotipa i klieja,
ipak djelomice zahvate i u samu bit. Tako se ido
vima i njihovoj zajednici rado pripisuju oznake kao
autizam, ovinizam, umiljenost, beutnost, tenja
svjetskoj vladavini, sklonost alopojkama i melan
koliji, izolaciji i ghettu, kritizerstvo, nihilizam, cini
zam, krtost, zadrtost, nereligioznost, ali i mo uiv-
ljavanja, osjeajnost, spretnost u novarskim poslo
vima, solidarnost, via kreativnost itd.
Postoji jedna znaajka idovskoga nacionalnog
karaktera, osobito pojaana nakon Drugoga svjet
skog rata, koju idovi dodue donekle dijele s dru
gim narodima, pa i Hrvatima, ali su je kao nijedan
drugi narod uspjeli kapitalizirati u svrhe j e d n e vir
tuozne i beskrupulozne manipulacije itavim svije
tom. To je idovska strast njegovanja kulta i mita
vlastite rtve. Svaki je narod, po jednom sofizmu
udoredne svijesti, u odreenoj mjeri sklon pretje-
ravati svoje rtve kako bi kroz veu pretrpljenu pat
nju zaradio veu suut i moralno uvaenje svoga
muenitva. No idovi su za taj posao specijalizi
rani, oni su njime iskreno oduevljeni. Ta navada
ide dotle da oni itav svoj identitet naroda Knjige,

81
 proroka i psalama, mislilaca i umjetnika, itavo bo
gatstvo svoje neusporedive tradicije izabranoga
naroda, itav metafiziki misterij idovske sudbine
u vremenu svode na injenicu svoga stradala-
tva u ovom stoljeu. Namjesto dvanaest plemena
Izraelovih pojavilo se dvanaest sabirnih logora:
Auschwitz, Dachau, Bergen-Belsen e tutti quanti, ija
imena ritualno, u zapomauem tonu, pjeva kantor
tijekom slube Boje uz Kadi, molitvu u slavu Bo
ga za mrtve.
Potreba je idovske due da sebe ne doivi
kao jednu meu rtvama, nego kao apsolutnu rtvu
po sebi. Tek ta mistifikacija opskrbljuje je kompe
tencijom da zauzme stav apsolutnoga suca nad svi
jetom i pribavlja joj sva prava koja proizlaze iz toga
samoproglaenog stanja. Ova struktura osobito se
bjelodano oituje u idovskom odnosu prema Ni
jemcima. idovi su vjene i apsolutne rtve, a Ni
jemci su svedeni na ono to su im dosudili sluajni
ratni pobjednici: oni su apsolutni i vjeni krivci za
zloin kakav ne pozna svjetska povijest. U svome
posluno poprimljenom nacional-mazohizmu, nakon
svih udesa denacifikacije, nadvladavanja prolosti
i preodgoja, Nijemci su se poeli ponaati tono
onako kako to od njih oekuje neprijateljski, idov
ski klie. Dok ne prou dokraja svoju katarzu i ne
osvoje ponovno svoj zatomljeni ponos i dostojan
stvo, Nijemci e u ovom smislu i nadalje biti nita
drugo doli negativna idovska projekcija, fantom o
vinistike svijesti. Ovaj odnos, mutatis mutandis,
moe se pratiti i u idovskom odnosu prema Hrva
tima.
I tako se ini da ova idovska nekrofilija, ova
negativna zaljubljenost u holokaust, slui ustraj-

82
nome uzgajanju mita o vlastitoj ugroenosti. Ne
uvia se pritom da ovakvo provokativno prizivanje
vraga uistinu moe uslijediti dospjevanju u stvarnu
ugroenost po onom anglosaksonskom naelu o
prorotvu koje samo sebe ispunja: self fulfilling pro
phecy. Sva ta idovska sado-mazohistika psiholo
gija poiva preteito na nesvjesnim instinktima i re
fleksima, na spontanim, nepromiljenim automatiz
mima. Zato idovi, suoeni s razotkrivanjem tih
svojih skrivenih mehanizama, reagiraju iskrenom
ljutnjom. Vrlo se rijetko dogaa da u idovskim kru
govima potekne svjestan uvid u taj duevni sklop
praen kritinim stavom i eljom da se on izmijeni.
Jedan primjer j e s t uvodnik Petera Sichrovskog
"Wenn Erinnerung Belastung wird. Schopfen wir
Identitat nur noch aus der Verfolgung?" objavljen
prologa proljea u tjedniku Allgemeine Judische
Wochenzeitung. To je pravo pitanje, to je klju i
dovskog odnosa prema sebi i prema drugima! Au
tor se nadalje pita: "Gdje nam je ponos, normal-
nost? Gdje nam je nestala naa ivotna radost,
lakoa, naa drskost?" Promatrajui ove bezbrojne
alosne i prijekora itavom svijetu pune Auschwitz-
face, ovjek se s tim rijeima moe samo suglasiti.

Magine rijei

U njegovanju svoga kulta apsolutne rtve i

dovska nekrofilija razvila je i do virtuoznosti usavr
ila stvaranje onoga to sam nazvao maginim rije
ima. To su izriaji koji se koriste kao toke krista
lizacije u naem sluaju protuhrvatske, ali isto tako
i protunjemake mrnje, te slue u svrhe polemike
protiv osoba bliskih u prostoru i vremenu koje su

83
 im se nale na udaru. Tu su tabuizirane rijei, tabu
izirane ne u smislu zabrane uporabe nego u smislu
zabrane kritinoga razmiljanja o njihovu znaenju
i smislu, dakle rijei koje su nedodirljive, sakrosank-
tne. Te rijei ispunjene su snanim emocionalnim
nabojem i smiljene su da i u auditoriju potaknu
odgovarajue emocije, poglavito gaenje, zgraanje
i gnuanje, nije im cilj poluiti normalnu alost, tu
gu ili suut nego manipulativno mobilizirati na mr
nju i osvetu, potvrujui istodobno idovsku iza-
branost u apsolutnoj rtvi, i legitimaciju svjetskoga
suca.
Na planetarnome planu najee su u uporabi
magine rijei "auvic", "holokaust" i "naci", a sli
nu ulogu igra i ime njemakog vode, "hitler". U de
taljnoj analogiji s ovim popisom stoje i magine
rijei za hrvatsku uporabu: "jasenovac", "ustaa" pa
i "domobran", a od imena na osobitu su glasu "pa-
veli", "artukovi" i "luburi", doim je svima ovima
nadreena openita magijska rije "endehazija". S
obnovom hrvatske nezavisnosti iznjedrile su se, u
novom dravotvornom svakodnevlju, i nove magi
ne rijei: "budak", "kuna", "trg rtava faizma" ili
"bespua povijesne zbiljnosti".
Uporaba ovih rijei tako je smiljena da je
svaki otpor protiv njih uzaludan i koristi se tek za
podkrijepu ve unaprijed skovanih optubi, naivno
je oekivati da bi koja od ovih rijei, svojim po
stupnim linjanjem, mogla dokinuti i optube; ne
stane li iz uporabe jedna, odmah e se na njezino
mjesto domisliti drugoj.

84
 Mitos Auschwitz
Vodeoj maginoj rijei, "auvic", nesluenu
snagu pridaje mit o apsolutnoj neusporedivosti isto
imenoga sabirnog logora s bilo ime u prostoru i
vremenu. Pritom je empirijski nedvojbeno posto
janje Auschwitza, kao i mnogobrojnih zloina koji
se vezuju uz njega. Auschwitz kao takav jest zbilj
nost i nije mit. No, ujedno, on je mitologiziran, mi
stificiran za svrhe vjenoga uzgoja mrnje i osvete.
U interesu je manipulacije idovskim rtvama da se
on nipoto ne smije demistificirati, svesti na real
ne, prave dimenzije. Auschwitz se, vele idovi i nji
hovi ulizice, ne smije "relativizirati". No upravo se
o tome radi da se on mora relativizirati, kao to
se relativizirati mora i sve drugo u naemu relativ
nom svijetu. Sve se mora staviti u odreeni prostor-
no-vremenski kontekst, u odreenu relaciju, ako ga
uope elimo shvatiti. Inae e predstavljati tek
monstruoznu fikciju i konstrukciju mitologizirajue
svijesti. Ne elimo li neto relativizirati, onda ga mo
ramo apsolutizirati, to idovi s Auschwitzom posve
otvoreno i nastoje. Meutim, nita na ovome svije
tu nije apsolutno; apsolutan, vjean i nepromjenjiv
samo je Bog u svojoj onostranoj transcendenciji.
Apsolutiziranje Auschwitza ima i svoje posve
opipljive, reklo bi se, dnevne posljedice. Nedavno
je iznova pokrenuto pitanje male crkvice na tlu
bivega logora, to su j e , mislim, podigle Karmeli-
anke, kako bi se tamo molile za sve mrtve, a kako
je poznato, Auschwitz nije bio idovski, nego meu
narodni sabirni i radni logor. No idovima tamo ne
treba ni suuti ni kranskih molitvi; njima treba
apsolutni monopol na Auschwitz, jer inae ne osta
je puno ni od mita o apsolutnoj rtvi. I stoga je

85
na tom tlu ovih dana vrhovni poljski rabin sebi mo
gao priutiti i teko shvatljivu bogohulnu eskapadu,
zazivajui Boga da ne oprosti graditeljima onih kre
matorija u Auschwitzu, te da se sjeti koliko je ljudi
On, Bog tamo izgubio: kao da Bog po svojoj naravi
nije Bog pratanja, kao da On umrle zauvijek gubi
i kao da se On, Sveznajui, na poticaj svoga svee
nika, ima neega "prisjeati"!

Kabalistikih est milijuna

U potporu mita o Auschwitzu lansirana je i

brojka od navodno est milijuna idova stradalih u
dogoajima vezanima za proli svjetski rat. Svojom
neupitnou i nedodirljivou, ta brojka poprima
sva obiljeja magijskih moi, uklapajui se u okult
nu magiju cifara razvijenu u mistinoj tradiciji i
dovske Kabale. Ta magijska brojka u nekim je zem
ljama i zakonom zatiena, pa se tako za nijekanje
svete cifre moe u njemakoj zaraditi ne samo vi
soka novana globa, nego i zatvor, doim idovske
instance trae j o drakonskije kazne, koje e, po
znaje li se bezgranina uviavnost njemakoga na-
cional-mazohizma spram ovakvih zahtjeva, ubrzo
biti i propisane. U usporedbi s ovom dunou pla
anja moralne i materijalne odtete bez kraja i kon
ca, malo vrijedi ustavno naelo slobode znanstve
nog istraivanja, kao i okolnost da privilegijski pro-
idovski zakoni mogu samo potpiriti antisemitske
strasti.
Naalost se i hrvatski predsjednik Tuman svo
j e d o b n o morao ispriati kabalistikoj magiji, pri
znajui zahtijevanih "est milijuna" kao povijesnu
injenicu, iako su ve i idovski krugovi broj ukup-

86
nih rtava u Auschwitzu smanjili za neka 3 puta,
pa je pitanje odakle e se onda popuniti onih 6
milijuna. Ali, nije rije o povijesnim injenicama,
nego o mitologiji i magiji. Megalomanska pretjeri
vanja s brojkama stradalih nama su i predobro po
znata na sluaju Jasenovca. Pa ako netko ima pra
vo iz povijesnih, udorednih, nacionalnih razloga za
nijekati mit Jasenovca, a ima ga, s istim razlozima
to pravo ima i u sluaju Auschwitza.
idovski holokaust povijesna je tema kao i
bilo koja druga, i za nju ne moe vrijediti iznimka
iz naela slobode znanstvenog istraivanja. Poten
napor na razotkrivanju istine ne moe se krimina-
lizirati. A ve i sam izriaj holokaust svojom ne-
tonou (jer oznaava rtvu paljenicu, kod koje je
u staroj Grkoj bila rtvovana cijela ivotinja!) pot
hranjuje mistifikatorske strasti. Hoe se prikazati
kako je samo jedna strana poinila ratni zloin, i
to zloin j o nevienih razmjera, te se na taj nain
elegantno ekskulpiraju svi zloini pobjednike stra
ne, od Katyna do Bleiburga; od Hiroshime do Dres-
dena; od udjela saveznike krivnje za Drugi svjetski
rat, pa do pomora skoro jednoga milijuna njema
kih ratnih zarobljenika u amerikim i francuskim
logorima poslije 1945, o emu ve postoji iscrpna
literatura (v. napr. James Bacque, Der geplante Tod.
Deutsche Kriegsgefangene in amerikanischen u.
franzosischen Lagern 19451946, Ullstein 1990).

Revizionizam

Mitologizaciji nedavne prolosti u smislu apso

lutiziranja osovinskoga zloina moemo se i mora
mo usprotiviti kritinim dovoenjem u pitanje na-

87
 metnute, retuirane, falsificirane historiografske ver
zije ratnih pobjednika. Jo od pedesetih godina ra
ste tzv. "revizionistika" literatura, koja je upravo
to postavila za cilj. Na ovomu poslu istakla se ve
itava plejada autora: Paul Rassinier, Robert Fau-
risson, Jean Claude Pressac u Francuskoj; Arthur A.
Butz i Richard fiarwood u Americi; nadalje, Nijemci
Thies Christophersen, Wilhelm Staglich, Udo Walen-
dy, donekle i pokojni Helmut Diwald, pa za nas
osobito znaajan britanski Rus Nikolaj grof Tolstoy,
te engleski povjesniar David Irving. U okruju Nove
Desnice, revizionistike je napore zduno podupirao
njezin duhovni otac Armin Mohler, a blizak im je i
glasoviti Ernst Nolte. On je 1986, isprva kroz seriju
itateljskih dopisa u listu Frankfurter Allgemeine Zei-
tung, potakao glasoviti Mistorikerstreit, prijepor koji
je zamisliv samo j o u Njemakoj i moda j o u
Hrvatskoj: je li Auschwitz crimen maximum? Nolte
hoe relativizirati, i zato je potpao pod unakrsnu
paljbu ljeviarskih mazohista. Kao znanstvenik, izja
snio se u prilog revizionistikih istraivanja, ak i
ako ona ne bi umanjila iznos njemake krivnje:
znanstvena istina mora se braniti protiv represije i
politikantskih interesa.
ovinistiko krilo idovske zajednice, meutim,
meu svojim strategijama imunizacije razvilo je i
sljedei obrambeni refleks: na svaki pokuaj revi-
zionistikoga preispitivanja pobjednikih dogmi, oni
uzvraaju uvjeravanjem kako ne ivimo u prolosti
i kako prolost treba prepustiti mrtvima. Oni, me
utim, za sebe ipak prisvajaju pravo da ive i u
prolosti i od prolosti, samo ako je ona tumaena
sukladno njihovim shvaanjima i potrebama. Da
pae, svaka samoobrana protiv ritualnih idovskih

88
optubi za antisemitizam prikazuje se kao potvrda
tih optubi: eto, brane se, poriu svoj antisemiti
zam, dakle su ipak prikriveni antisemiti! Mije dobro
ni priznati svoje grijehe i ispriati se, kako je to
na nesreu mislio da mora uiniti hrvatski Predsjed
nik. Isprika e, naime, spremno biti i sama doeka
na na no kao navodni dokaz licemjerja i neiskre
nosti i znak pragmatinog ustupka pod pritiscima.
Ma taj nain vi ete u svakom sluaju, kako god
okrenuli, ispasti antisemit, jer kad ne bi bilo anti
semita, ne bi imala uinka idovska mitologija r
tve, koja prua legitimaciju za strani sud nad ita
vim svijetom.

Program Nove Hrvatske Desnice

Dopustite mi da zakljuim. Last but not least,

tema s naeg plakata: Nova Hrvatska Desnica. Na
kon to je biva Hrvatska Stranka Prava Dobroslava
Parage definitivno skrenula u vode lijevog liberaliz
ma pogledajte samo tko mu je ovih dana na sa
boru bio koalicijski partner! i nakon to se pre
tvorila u stranku (srbo)ljudskih prava, a imajui na
umu slabost i razjedinjenost, narcizam i protuma-
novski konformizam stranica s parapravakog i
kvazidesniarskog krila pojavila se potreba za
stvaranjem posve nove, jake udruge hrvatske des
nice, koja nee biti ovisna ni o kome, i koja nee
imati dlake na jeziku, nego e stvari nemilosrdno
nazivati svojim imenom.
Naa se udruga, radije bih je nazvao pokretom
nego strankom, nalazi usred priprema svoga uteme-
ljiteljskog Sabora i pred zahtjevom za registracijom.
Poduzeli smo ozbiljno se pripraviti za slijedee par-

89
 lamentarne izbore. Za ovih pola godine, otkako je
Nova Desnica najavljena, postigli smo publicitet s
kojim moramo biti zadovoljni. Osim openite pro-
mibe, pokrenut je i povremeni bulletin Desniar,
a planiran je i redoviti mjesenik pod nazivom
Ultra. Okupili smo ve znatan broj potencijalnih la
nova u svim hrvatskim pokrajinama, postavili te
melje svojoj politikoj ideologiji i zapoeli plodnu
suradnju s udrugama europske nacionalistike de
snice, navlastito njemake. Osobitu pozornost po
sveujemo radu s mladei, koja kod nas ne pred
stavlja tek nesamostalni privjesak i ekspozituru od
luka vodstva, nego j o j je preputena znatna auto
nomija i inicijativa.
Osim nae borbene mladei, oslanjamo se na
pristae iz redova razoarane i poniene hrvatske
vojske, nae brae Bonjaka-muslimana, dravotvo
rne emigracije, invalida, prognanika, svih koji trpe.
Nova Hrvatska Desnica raa se na tradicijama eu
ropskoga konzervatizma i reakcije, kontrarevolucije
i restauracije; ali isto tako i ovovjekih neokonzer-
vativnih strujanja, napose Konzervativne Revolucije
iz Weimarske Njemake, francuske i njemake nove
Desnice te desniarskih politikih strujanja naega
stoljea. Smatramo se batinikom grko-rimsko-kr-
anskoga kontinuuma, a u hrvatskim koordinatama
pravakog dravotvorstva Ante Starevia i njegovih
sljedbenika u Ustakom pokretu.
Nova Hrvatska Desnica je nacionalistika, zao
kupljena potrebom da se srpska pobuna u hrvat
skim zemljama konano neutralizira, zalae se za
jaku vojsku, militarizaciju zemlje, uvoenje enske
vojne obveze i rat do pobjede kada za njega sazriju
uvjeti. Hoemo jaku dravu, uinkovitu i oslobo-

90
 enu balasta birokracije, ne protivimo se ponovnoj
uspostavi hrvatskoga kraljevstva ako se za nju stvo
re povoljne pretpostavke, a u meuvremenu zala
emo se za predsjedniku republiku. Zahtijevamo
potpunu suverenost u voenju vanjske politike,
odabir pravih saveznika i suradnju s europskim
osloboditeljskim gibanjima. Protivimo se tehno-biro-
kratskoj Europi ogranienog suvereniteta, zalaemo
se za Europu suverenih, slobodnih i nezavisnih do
movina, nacionalnih drava.
Dugorono nam pred oima lebdi vizija nestra
nakog, stalekog Sabora i korporativno-organskog,
solidaristikog ustroja narodnoga bia. Protivnici
smo regionalizma, ali ne i regija. elimo se boriti
za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u svojim povi
jesnim, etnikim, geopolitikim i prirodnim granica
ma. Povrat prognanika moemo organizirati tek na
kon povrata teritorija na koje e se oni vraati. U
narodno-dravnu cjelinu ukljuujemo i nedjeljivi
prostor Bosne i Hercegovine, ije se jedinstvo s os
tatkom Hrvatske moe ustrojiti po dogovorenom
modelu. Takoer emo poraditi na stvaranju realnih
preduvjeta za prestanak odlijeva hrvatske nacional
ne substance, i povratak politike i gospodarske
emigracije.
Nova Hrvatska Desnica zastupa konkretne, od
mjerene, primjerene slobotine i pravice. Socijalnu
politiku upisujemo u svoj program velikim slovima.
Socijalna politika ne moe biti monopolom ljevice,
koja je ionako nikada nije bila u stanju provoditi.
Zastupamo i u gospodarstvu, koliko je god mogue,
oslon na vlastite snage i izgradnju vlastite gospo
darske infrastrukture. Protivimo se svim vidovima ta
kozvane pretvorbe i neviene korupcije koja je pra-

91
ti. Razradit emo opsean program revitalizacije sela
i seljakoga stalea, te obnove poljodjelstva. Zatitu
ljudskoga okolia smatramo politikom dunou u
najdubljem smislu, nacionalnom i konzervativnom.
Iznijet emo i konkretan program tvarne obnove Hr
vatske, koju je opustoio ne samo ovaj rat, nego
i polustoljetni kriminalni reim titovskih i velesrp-
skih jugo-komunista.
Nova Hrvatska Desnica stvorit e preduvjete za
uinkovitu zatitu nacionalne uljudbe, napose hrvat
skoga jezika, kao i njegov daljnji razvoj i standar
dizaciju. Pozornost e m o posvetiti odgoju elita na
svim podrujima narodnoga ivota. Poradit emo na
stvaranju preduvjeta za obnovu tradicionalne, narav
ne i organski izrasle podjele uloga meu spolovima.
Ponovno emo uspostaviti Hrvatsku Pravoslavnu Cr
kvu kao pouzdanu branu srpskim imperijalnim pre
sizanjima i tihom etnocidu posrbljavanjem hrvatskih
pravoslavaca. Donijet emo djelotvoran zakon o za
titi hrvatske mladei i program njezine mobilizacije.
Uvest emo ope pravo na besplatnu zdravstvenu
zatitu. Stvorit emo pretpostavke za dostojan i do
stojanstven ivot, te pruanje primjerene nadokna
de naim borcima, invalidima i njihovim obiteljima.
Uvest emo, radi pospjeivanja narodnoga zdravlja,
a i iz dobro shvaenoga nacionalnog interesa, po
sebno ministarstvo hrvatskoga porta. (Ve imamo
i ministra. Neu vam odati ime, sjedi ovdje u pu
blici.) Napokon, vrijeme je da se poduzme rehabili
tacija Nezavisne Drave Hrvatske i Ustakoga pokre
ta u njihovoj zdravoj jezgri, u onome u emu su
ivi, a ne mrtvi, i ime nas vode naprijed, a ne
natrag. Pravo na prosudbu o vlastitoj prolosti ima
prije svih drugih, prije svih kozmopolitskih klika,

92
 kontrolnih komisija i pobjednikih koalicija sam
hrvatski narod. A svi oni koji su na sebe navukli
krivnju protuhrvatskih ina tijekom obiju YU-tvore-
vina, kao i tijekom NDH i ove nae Republike Hr
vatske, bit e egzemplarno kanjeni. Za nekoliko
kapitalnih zloina mora stajati na raspolaganju i
kapitalna, smrtna kazna, a nasilni pobaaj takoer
emo zabraniti pod prijetnjom smrtne kazne. Daka
ko da se ona nee u svakom konkretnom sluaju
izricati i izvravati, a da uz zabranu abortusa ide i
dunost drave da majci i djetetu, uope obitelji,
osigura dostojan ivot.
Nova Hrvatska Desnica hotimice je uzela takvo
ime i kako bi podsjetila na svoje inspiracije u dje
lima predstavnika nove Desnice, francuske nouvelle
Droite, iji je glavni predstavnik Alain de Benoist
a duhovni otac i mentor vicarski Nijemac, Jasper-
sov doktorand i negdanji tajnik Ernsta Jungera,
Armin Mohler. Valja ipak jasno ukazati i na razlike
koje nas dijele od ove francuske kole. Dok oni,
po uzoru na tzv. novu ljevicu ezdesetosmaku, ko
ja ih je kao reakciju i dozvala u ivot, provode tek
kulturnu revoluciju s desna, mi hoemo biti i po
litika snaga. Drugo, prihvaamo i zasade tradicio
nalnoga konzervatizma, koji kod Francuza loije
prolazi esto i na raun nekih izravnih utjecaja s
lijeva. Napokon: francuska nova Desnica zastupa
osebujni neopoganizam, iskljuujui batinu judeo-
kranskoga, kojemu se nepravedno pripisuju uni
verzalizam i egalitarizam. Kranstvo u svojoj biti
nipoto nije univerzalistiko, jer ono prihvaa etni
ki pluralitet, a nije ni egalitaristiko: ljudi su s Boje
visine, stvoreni na sliku i priliku Boju, dodue jed
naki, no na o v o m e svijetu oni se stubokom razli-

93
kuju, pa i po razliitim darovima koje su pojedini
meu njima primili od Duha Svetoga.

Nova Hrvatska Desnica i idovi

Nova Hrvatska Desnica, kojoj je ovih mjeseci

pripisano svakojakih besmislica, ne kani otvarati lo
gore za istrebljivanje Cigana, Srba i idova, kako
je to ovih dana stupidno ponovio Dobrosiav Paraga.
rio, sabirni logori i nisu neko veliko udo. Englezi
su ih izmislili u englesko-burskomu ratu u Junoj
Africi, a oduevljeno su ih prihvatili i ljevica i des
nica i centar, normalno je da drava u ratnom sta
nju osjeti potrebu potencijalne neprijatelje drati
pod nadzorom. Tako bi i jednome Pejnoviu primje
renije mjesto bio neki uljueniji radni logor, nego
da svakodnevno gostuje na hrvatskoj TV i preko
ekrana servira svoju antihrvatsku propagandu u stilu
"Juga je bila bolja".
Nova Hrvatska Desnica doekana je na no od
zagrebake idovske opine. Mladim Desniarima pri-
pisali su neki nepostojei letak, a meni su zabranili
uporabu svoje knjinice i ostalih prostorija. Da je to
neka hrvatska organizacija zabranila ulaz idovima,
prosvjedi kojekakvih udruga za ljudska prava neko
liko bi puta obletjeli globus. Pa ipak, nama ne pada
na pamet otvarati idovsko pitanje; oni su ga otvo
rili. to se tie Nove Hrvatske Desnice, ona pozdrav
lja nedavni osnutak Hrvatsko-Izraelskoga Drutva
kao znak da u idovskoj zajednici nisu posve pre
vladale nerazboritost, zadrtost i mrnja. I sami e
mo se zalagati za uspostavu normalnih i prijateljskih
meudravnih odnosa izmeu Hrvatske i Izraela, na
temeljima dosljednog potivanja i meusobnog

94
nemijeanja u unutarnje poslove. Osim toga, u naj
skorije vrijeme zatrait emo osnutak mjeovite sa-
borsko-vladine komisije sa zadaom da ispita uteme-
ljenost niza argumentiranih optubi protiv vodeih
lanova zagrebake idovske opine, koje je opin
stvu podastro najureni kantor i predmolitelj Natan-
Nino Mandelsamen. U sluaju da se ustvrdi konkret
na krivnja, trait emo da bez odgode progovori
pravna drava, na koju se tako rado pozivaju.
Bilo bi nam svakako drae da se nai idovi
u veem broju ponaaju poput onoga rabi Gold-
steina nije u rodu s mimarijancem kojemu
su, ako se dobro sjeam, 67 lanova obitelji nestali
u Auschwitzu, i koji je Nijemce pozivao da se ne
stide, jer su veliki narod, traio ih da hodaju us
pravno i govorio im, posve nestarozavjetnim rje
nikom, da je njegova osveta oprost. Naravno da
ga je Heinz Galinski iz berlinske idovske opine
izopio poput naeg Mandelsamena. A da je i u na
oj sredini znalo biti odvanih mueva poput berlin
skoga rabinera, neka posvjedoi slijedei navod
idovskoga pravaa Moskovia (iz Hrvatskog Prava
1899), koji ak nije bio ni pokrten, i time u za
vriti:
"Nam Izraelanom nieu hrvatstvo i patrioti
zam, pae nam i brane da budemo hrvatski patrioti,
ali mogu ovdje sveano i odluno izjaviti, niekali
oni nama koliko im drago hrvatstvo i patriotizam,
zabranit nam se ne moe, da ljubimo nau hrvat
sku domovinu. Onu svetu vatru hrvatskog rodoljub
lja, koja gori i u srdcih Izraelana jednako, kao i
u srdcih katolikah, grko-istonjakah i muhameda-
nacah, ne moe vika i hajka nikakvih patentiranih
rodoljubah ugasnuti, niti zaprieiti, da iz naeg pe-

95
pela kao i iz vaeg postane gruda hrvatske zemlje.
I da nas tjerate iz Hrvatske, mi ne idemo, j e r smo
Hrvati; mi ju ne ostavljamo, jer smo ovdje ugledali
svjetlo Boje, ovo nam je domovina, pa imamo i
pravo i dunost boriti se za sreu i slobodu nae
otadbine. I mi, Izraelani, Starevianci, radit emo
do zadnjega naega daha za slobodu i sreu Hrvat
ske, pod barjakom iste stranke prava, a pod ge
slom: Hrvatska-Hrvatima! (Burno i dugotrajno klica
nje: ivio!)"

Veljaa 1995.

96
ADOLF
HITLER

97
 ADOLF HITLER
OVJEK STOLJEA

Jo od djetinjstva i rane mladosti imam osobit

odnos spram Adolfa Hitlera. Usjekao mi se u svijest
kao osebujni monstrum, kakvim ga se po navici pri
kazivalo. Osjetio sam stoga ve zarana potrebu na
neki ga nain za to jedinstveno zlo koje mu je pri
pisano ispriati, opravdati, rehabilitirati ekskulpi-
rati ga, pa ak i deterministikim tumaenjem nje
gova zloina: nijekanjem ljudske slobode!
Ali slobodu se ne moe zanijekati. Moe li se
pak zanijekati Hitlerov zloin?
Intuitivno je oito, a dade se podrobno i obra
zloiti, kako Adolf Hitler jest ovjek stoljea. Pritom
mu se ne pridaje ni pozitivno ni negativno znaenje
ve naprosto znaenje. Sjeam se jednoga nje
makog sveenika koji je na televiziji uvjereno bra
nio tezu da je Hitler zapravo sam Sotona. Nije op
sjednut demonom, nego je glavom i osobno de
mon. Bit e da je iz sveenika manje govorila teo
logija i demonologija, a vie predrasuda svojstve
na njemakomu nacional-mazohizmu. Jer, Crkva ne
priznaje da ljudi mogu biti demoni. Ona ak okli
j e v a priznati da mogu u znatnijem broju sluajeva
biti demonom oparani, da mogu biti njime opsjed-

98
 nuti. Vrag je vrag, aneo aneo, a ovjek ovjek.
Pa bio i "neovjek". Ili posve osobiti ovjek, kakav
je zasigurno Adolf Hitler.
Da nije takav, ne bi on jo i danas, nakon po
la stoljea, vladao svojom njemakom, sada dakako
u invertiranom smislu, u smislu da sve pod svaku
cijenu mora biti obratno od onoga to je on htio,
mislio i inio.
Njemaka se, izopaena usiljenim njegovanjem
osjeaja jedinstvene krivnje za proli velerat, j o
uvijek ne moe osloboditi Hitlerove sjene, i to i jest
jedan od razloga zato ne ide dobro ni njemakom
nacionalnom osjeaju, ni probitcima njemake na
cije, a ne ide dobro ni pokuajima da se linost
Adolfa Hitlera konano shvati u svojoj nepatvorenoj
ljudskoj biti i nekrivotvorenoj povijesnoj ulozi. Jer,
nije znak nacionalnoga zdravlja niti razumijevajue
spremnosti kada inae ozbiljan, mudar duh poput
Golo Manna (sina glasovita spisatelja), u svojoj novi
joj povijesti njemake, Adolfa demonstrativno ime
nuje inicijalima "AH", Ni ime mu ne eli izustiti! Na
takvu kaznu nijedan ovjek nije ovlaten osuditi
drugoga ovjeka. To bi mogao samo Bog, koji mu
je i dao ime, njime ga prizvao u ovaj ivot.
Kao Bonapartu, tako su suvremenici emoni-
zirali i Hitlera. Samo je prvoga ve vrijeme smjestilo
na njegovo povijesno mjesto, a ispade, zbog kojih
ga je konzervativna Europa, navlas kao i Hitlera, dr
ala samim utjelovljenjem neastivoga, oprostilo mu
j e , jer je kod njega prepoznalo visoke ciljeve. Te
ko bi, meutim, bilo dokazati da su ciljevi francu
ske revolucije, ijim se misionarom napoleon pro
glasio, da su dakle sloboda-jednakost-bratstvo uz-
vieniji ideali nego to je to Hitlerova vizija jake,

99
 ponosne Njemake u sklopu Novoga europskog po
retka.
U Hitleru, epoha je kuala razotkriti najprvo
diktatora, tiranina, despota. Dijagnosticirano mu je
ono infernalno, okultno, providnosno. Jesu ga pro
glaavali luakom i zloincem, ali su u njemu ta
koer vidjeli genija i junaka, pae svojevrsnog sve
ca. I lei tako Hitler pokopan bez groba pola sto
ljea pod naslagama klieja i stereotipa, banalnih
fraza i trivijalnih invektiva, pojednostavljen otrcanim
pobjednikim mitom kako bi svemu unato i na
dalje marljivo dijelio i zbunjivao duhove.
Pokuajmo mu doslovce sine ira et studio pri
stupiti na njegov 107 roendan makar neto blie.
Nalik mnogim drugim znaajnim muevima,
Hitler je outsider, marginalac. ovjek je od kojeg
se njegovo djelo ne bi unaprijed oekivalo. Roen
je u rubnoj pokrajini Njemake, u Austriji, u ple
menu Bajuvara. Podrijetlo mu je nesigurno; otac
mu je poetno nosio prezime svoje majke Schick-
elgruber. U mladosti sve je oko Hitlera odisalo ne
uspjehom. Na njegovo oblikovanje utjecali su gla
soviti beki gradonaelnik Lueger, estoki antisemit;
granina situacija Prvoga svjetskog rata; dubine
ponienja poratne, Weimarske Njemake; boljeviki
udar; faistiki Mar na Rim i Mussolinieva diktatura.
Hitlerova politika karijera zapoinje njegovim ne
uspjelim munchenskim puem 1923. Zavrio je u
zatvoru, u utvrdi Landsberg am Lech, gdje je svome
tajniku Rudolfu Hessu diktirao Mein Kampf.
Za deset godina Hitler je ve na vlasti, izabran
na demokratskim, slobodnim izborima. Spreman je
da ubrzo preuzme diktatorske ovlasti i ispuni svoje
predizborno obeanje o ukinuu parlamentarne de-

100
 mokracije. Najavljivao je tisugodinji Reich. Reich
je potrajao tek dvanaest godina. No bile su to go
dine silno zgusnutoga povijesnog vremena. Tih se
godina biografija njemakoga Fuhrera poklopila sa
sudbinom njemake nacije. Hitlerov uspjeh i pad
bili su spektakularni. Nezaustavljivo irenje probu
ene Njemake po svome povijesno-etnikom pro
storu predstavljalo je pothvat nevien od vremena
napoleonskih ratova. Hitlerovi pobjedniki trijumfi
u poetnoj fazi rata podsjeali su na nadljudska
djela rimskih cezara.
Hitler je odmah prionuo uspostavi jake drave
autoriteta i hijerarhije. Ako je i htjela postati total
nom, totalitarnom, to joj nije uspjelo: odve se u-
uvalo nia, oaza slobode u privredi, znanosti, kul
turi, vjeri... Hitlerov nacional-socijalizam stajao je u
sukobu sa strujanjima Konzervativne Revolucije Wei-
marske Njemake, ali im je bio i srodan. I njega
nosi prepoznatljivi poriv, kojemu je teko razluiti
desniarsku sr od ljeviarske poze.
Hitler je podigao njemaku privredu i ostvario
zavidnu razinu dravne socijalne skrbi. Nije mu bilo
potrebno, kako ree, socijalizirati, poput marksista,
sredstva za proizvodnju; on je podrutvovio ljudske
due.
U duhu vremena, sukladno shvaanjima XIX.
i XX. stoljea, prigrlio je socijal-darvinizarn, antise
mitizam rasistikoga tipa, krijepljen manje privred
nim, a j o manje religioznim razlozima. Poput Kon
zervativne Revolucije, blisko dananjoj nouvelle
Droite, promatra ovjeka i drutvo biologistiki. Sla
vi vrednote krvi i tla, zavodi etos eutanazije i eu-
genike. Bilo bi vrijedno ralambe na koga je dar-
vinistiko shvaanje kako je ovaj ivot borba za

101
opstanak sposobnijih utjecalo presudnije: na Hit
lera, ili pak na zagovornike permisivnog liberalnog
laissez-faire-kapitalizma. Nacional-socijalistiki pro-
tukranski afekt, temeljen na krivom shvaanju
Kranstva kao egalitaristike ideologije, smjeten u
duhovno ozraje vremena takoer ne djeluje po
sebno ekscentrino: nisu li tipiniji izdanci Mode
me, ateistiki komunisti i agnostiki liberali, bili vei
antikristi od Hitlera, Goebbelsa i Bormanna?
Odve je lako bilo Hitlera chaplinovski kariki
rati, moralizirati ga do zloina, a vladavinu mu este-
tizirati do kia. Olak je to i povran pogled koji
ostaje slijep za ono sudbonosno, substancijalno,
uistinu grandiozno. No moda je ipak preuzetno od
ovoga mekanog, ljudoljubnog, hermafroditskog tre
nutka oekivati da pojmi i uvai onakav zanos volje
i vizije, stege i reda, silovitosti i bezobzirnosti; ona
ko junako i muevno, nemilosrdno, cezarsko, nibe-
lunko vrijeme. Naa bi epoha samo dijelila udo
redne packe. Ali o n o je ipak bila njemaka re
volucija, bio je to prevrat koji je neizvodljiv bez
nasilja. U velikim dogoajima slabo nam pomae
malograanski moralizam. Svjetska povijest nije
humana. Pa i dananjima je ovaj uvid blii im ih
se podsjeti na potres iz kojega su i sami potekli,
na francusku revoluciju. im pomisle na onu hrpu
papira, filantropskih obeanja, progresivno-utopijskih
deklaracija kojima nas je ta revolucija obdarila, od
mah j o j oproste i giljotinu i teror. No, smijemo li
moralne isprike pronalaziti samo za lijevo nasilje?
Uostalom, u emu se zapravo sastojalo ono
desno, Hitlerovo?
Ve na poetku vladavine Hitler je poduzeo
okrutni obraun sa svojim dotadanjim suputnicima,

102
Rohmovim postrojbama SA, revolucionarnim krilom
nacional-socijalizma. U munjevitoj nonoj akciji
("Mo dugih noeva") ubijeno je 89 ljudi, meu nji
ma i posve nedunih. Hitler je pokolj opravdao ulo
gom vrhovnog suca nacije koju j e , mimo pozitivnog
prava, sudbinski morao preuzeti. Pravni filozof Carl
Schmitt, kasnije guru Nove Desnice, pridruio se
Fuhrerovu samoopravdanju svojom teorijom decizio-
nizma.
Ma koncu svoje vladavine, Hitler se j o jed
nom nemilosrdno razraunao s unutarnjim neprijate
ljem, pristaama grofa Stauffenberga, koji je protiv
Fuhrera kovao desno-konzervativnu urotu. Ovoga
puta rtava je bilo znatno vie, no opet, uz krive,
i nedunih.
Uz neke esto spominjane, nedokazane ili
dvojbene zloine Hitlerovih vojski, navlastito vojnice
SS, i danas je aktualna epizoda iz mjesta Fosse Ar-
deatine kod Rima. Tu je asnik Herbert Kappler dao
strijeljati 135 talijanskih talaca u znak odmazde za
umorstvo to su ga iz zasjede nad 12 njemakih
vojnika poinili komunistiki partizani. Odmazda je
uslijedila po znanom i priznatom tadanjem ratnom
pravilu: deset za jednoga. Jo i danas revni pobjed
niki moralisti love po svijetu polumrtve sudionike
te odmazde. Pritom je problematian samo onaj vi
ak od 15 strijeljanih, pogubljenih pukom zabunom.
Konano na popisu doslovnih zloinstava Hit
lera i njegova reima ostaje samo postupak to je
zadesio idovsku zajednicu; sve drugo su naprosto
znaajke onoga tvrdog politikog stila i vremena.
Jest, last but not least: holokaust. Misu rijetki
oni koji bi rado obranili Hitlera da nije te j e d n e
velike, fatalne avanture. Pa i nju moramo relativirati;

103
 ne da bismo je kao takvu zanijekali, nego da bismo
izbjegli kunji njezine apsolutizacije. Jer, pomor
dijela europskoga idovstva u prolomu veleratu
nije ni prvi, a j o manje jedini genocid takvog tipa.
Hitler nije izumio pogrome, njih je posvuda bilo
davno prije njega. Svojom izazovnom izolacijom i
nadmenou, idovi su zasigurno krivi makar za dio
poluenog uinka, a u vjerskim kategorijama nije
besmislen ni govor o Bojoj kazni. Nema dostatne
povijesne evidencije da je Trei Reich s Hitlerom
zamislio plansko i sustavno istrebljenje svojih i su
sjednih idova, a astronomske cifre mrtvih, koje se
j o uvijek ritualno nude, imaju svoje primjereno
mjesto tek u kabalistikoj magiji. Nije bio daleko
od istine Jean-Marie Le Pen, kada je zadnjih godina
isticao kako je sudbina to je kroz Trei Reich za
desila dijelove idovstva tek fus-nota u monumen
talnoj povjesnici Drugoga svjetskog rata.
Hitler je oduevio Njemaku na novu veliinu.
Ve i revizionizmu neskloni povjesniari polako pri
znaju kako ga je na invaziju Poljske svojim pona
anjem doslovce nahukala Engleska, te kako je
Hitlerov pohod na Rusiju bio klasini preventivni
rat. Da nije napao on, napao bi Staljin. Dvije su
se vojske susrele na pola puta.
Hitlera krasi tragini heroizam tako svojstven
biu europskih faizama. Sa sobom j e , razoaran,
htio u propast povui i Njemaku. Njemaka je pre
ivjela ali j e , vodei svoj zakanjeli rat protiv Hit
lera, izgubila svoju duu. Hitler je pak izgubio rat.
I komunisti i demokrati poinili su velezloine. Ali
su izili ratnim pobjednicima.
Da je pak Hitler pobijedio, Njemaka bi se sa
brala, sazrijela bi, poetna bi se obijest reima pri-

104
mirila, Europa bi postala zajednicom nacionalnih dr
ava pod dominacijom njemakog Reicha i domi
nirala bi svijetom, umjesto da bude osuena na
polustoljetni status kondominija dvaju (meusobno
duboko srodnih) izvaneuropskih monstruma: USA i
SSSR. Da je pobijedio, napokon, Hitlera bi se stu
bokom drukije prosuivalo.
Vidjelo bi se u njemu jednu od posve malo
brojnih uistinu sudbinskih, kljunih figura XX. stolje
a: uz Gavrila Principa, Lenjina i Staljina, uz Musso-
linija, Mihaila Gorbaova i papu Ivana Pavla II.
to ostaje od Hitlera? Ostaje, neupitno, ideja
samosvjesne, nacionalne drave; jake, autoritarne i
hijerarhijske; solidaristike, harmonine i organske.
Ostaje, takoer, ideja osvjetene, ponosne i dosto
janstvene nacije za sebe, kao protimbe kaotinoj,
anarhinoj rulji koju predstavlja narod po sebi.
Ostaje, napokon, spomenuta ideja Europe nacija,
koju je godinama nakon Hitlera posvojio i njegov
ratni protivnik, general de Gaulle.
Trei Reich, kao i sve faistike drave, bio je
u potrazi za Treim putom politike s onu stranu ko
munistike tiranije i liberal-demokratske dekaden
cije. Taj napor bio je i Hitlerov napor i prvi je po
kuaj njegova ozbiljenja propao izmicanjem ratne
pobjede. Sada, pod konac Tisuljea, on je aktu
alan kao j o nikad; njegova obnova, obnova politi
kog etosa kojemu je on smjerao, blia je nego to
se suvremenicima ini.
Hitler je makijavelist, on j e , za razliku od
Savonarole, naoruani prorok, i, opet za razliku od
Savonarole (kako ga Machiavelli vidi), nije lice
mjeran. Bezobzirno stremi moi i njezinu uuva-
nju. ini to s onu stranu vjerskih, udorednih i

105
 pravnih normi, uvjeren kako u politici vrijede po
sebna, politika pravila. U svemu je tome Hitler
tipini makijavelist.
No on je to u j o jednome, to je presudno.
Machiavelliu se pripisuje izreka koju nikada nije
doslovce izrekao, ali ju je mislio: cilj, pravi, vrijed
ni, uzvieni cilj, u stanju je opravdati sredstva, pa
ma kako okrutna ona bila. Machiavelli je imao ta
kav cilj, on se sastojao u osloboenju Italije od tu-
dinaca i njenom ujedinjenju u jedinstvenu, neza
visnu nacionalnu dravu.
Hitlerov je cilj takoer jedinstvena, jaka dra
va, drava njemake nacije. On je samo nastavio
posao Bismarcka, Bismarckovu malu Njemaku pro
irio je u veliku, prikljuivi j o j svoj zaviaj, Aus
triju.
Hitler je nacionalist. Je li biti nacionalist gri
jeh? Nacija ne moe nadomjestiti Boga, ali svojom
nadosobnom trajnou i neumoljivou svojih zah
tjeva, svoga poziva na odanost i rtve, nacija pred
stavlja neto kvazi-transcendentno, neto izdaleka
nalik Boanskome. Hitler je to shvatio i prihvatio,
dosljedno, bezuvjetno. Hoemo li vie tovati one
koji su u tome ostali polovini i neodluni?

U Zagrebu, 20. travnja 1996,

na Hitlerov 107. roendan

106
 HITLER OPET OBOLIO!

Pola stoljea nakon svoje smrti, Adolf Hitler i

nadalje neumorno uspaljuje matu svojih pristaa,
ali i onih koji su mu neskloni. Dokaz je to tek iz
nimne uloge to ju je taj mu odigrao u povijesti
ovoga katastrofinog stoljea. Dugo se vremena na
gaalo je li uope mrtav, u kojoj li se banana-repu-
blici krije, je li "zaraen" i idovskom krvlju, od
kojih je sve tajnih perverzija patio.
Na slian nain puk rado nagaa o svim zna
ajnim linostima. Sjetimo se samo koliko je fan
tazije, legendi, traeva sudjelovalo na domiljanju
o jugo-diktatoru Titu, ega smo se sve nasluali o
njegovim grofovskim podrijetlima, o virtuoznu mu
muziciranju na glasoviru bez pomoi prstiju, o tom
da je mason ili Rus, tovie ena, napokon, tek kra
tica neke meunarodne teroristike udruge.
S druge strane, industrija nagaanja oko Hit
lera ima stanovitih bliskosti i s onim prevarama, ob
manama, mistifikacijama, koje nam znani krugovi
sezonski serviraju o Isusu Kristu, ponajee dobro
tempirano ba na velike blagdane poput Boia i
Uskrsa, dovodei u pitanje njegovo uskrsnue i "ori
ginalnost", ili nam otkrivajui da je umro u Indiji,

107
 konvertiravi prije toga na hinduizam. Antifaisti
ka, antinacionalistika, antikranska Internacionala
marljivo se brine da nam ne pomanjka takvih ma
tarija. Ne bi ih valjalo krivo shvaati kao pokua
je ustvrivanja znanstvene istine, jer je odve oito
da im je svrha posve drukija.
Adolf je Hitler nazivan zloincem i luakom,
ali su u njemu takoer vidjeli genija, heroja, pae,
sveca. Sve nas to i ne udi, ovisi o kutu promatra
nja; tono je ba koliko i netono, a kod iznimnih
je pojedinaca doista ujedno dano u odreenoj
kombinaciji i meusobno isprepleteno. Malograan
ski mentalitet sustaje pred tom injenicom. On
povijesnu veliinu u dobru ili zlu ne uspijeva
shvatiti, moe samo poi za njom ako ga ne nahu
kaju protiv nje.
Najnoviji primjer nesporazuma iznosi nam tali
janska Panorama. Kao da nemamo ve na desetke
interpretacija njemakoga Fuhrera, morao se nakon
svega reenoga pojaviti j o i idovski neurolog (sic!)
Abraham Liebermann, kako bi na posve novi nain
rastumaio enigmu Hitler. Njegova je hipoteza kako
je Adolf postao rtvom rijetkoga virusa koji izaziva
bolest srodnu encefalitisu i oituje se izopaenjem
udoredne i vjerske svijesti.
Ovaj fizioloki materijalizam, meutim, srodniji
je Hitlerovu svjetonazoru, njegovu socijal-darviniz-
mu, nego to dijagnostiar i sanja. Oba potjeu u
biologizmu XIX. stoljea, koji nas je obdario i tako
subtilnim mudrolijama poput one da mozak izluuje
misao kao to jetra izluuju u, ili nalik onoj
Feuerbachovoj da bi Nijemci, ako ele da im se do
godi revolucija, morali konzumirati vie graha a ma
nje krumpira.

108
 POST
SCRIPTIM:
PRO DOMO

109
 Da mu zapravo i nije stalo toliko do znanstve
noga otkria koliko do moraliziranja (a i asocijacije
s marksistikim politikim ludnicama nisu neumjes
ne!), Liebermann neskriveno oituje nazivajui flit
lera po uhodanu, dobru obiaju, najveim zloin
cem svih vremena, te pruajui maha uenju kako
je to od revolucionara mogao postati tiranin kao
da to dvoje nije oduvijek posve blisko.
Nekome mute mozak lude krave, nekom lude
gljive, a nekom uporne i tvrdoglave fiksne ideje.
flitlera se naprosto ne moe redukcionistiki svesti
na bolesnika i luaka, na zloinca, na "nekrofila"
(Erich Fromm). Nacional-socijalizam nije u Njema
koj nastao ni kao plod psihikih devijacija njegova
voe, niti kao urota krupnoga kapitala, a ni kao
filijala kakve okultno-sotonistike sekte. Koliko god
kompleksne bile dimenzije toga povijesnog pokre
ta, valja nam se drati naela da politike pojave
tumaimo ponajprije politikim uzrocima. Za pojavu
Hitlerova nacional-socijalizma propast Carstva, izgub
ljeni rat, serija boljevikih revolucija, pruaju po
sve dostatno objanjenje a da bismo mimo njih
morali potezati za j o nepoznatim mikroorganizmi
ma.

110
 BILJEKA O PISCU

Schwartz je roen u Zagrebu 1947, a vratio

se u njega tek 1990, ivjeti, raditi i umrijeti. Kao
bebu, obitelj ga je bez pitanja prenijela u veliko
srpski Beograd. Dijete je nazvano Mladen, ne po hr
vatskim vladarima, nego po dru Mladenu Bivalu, gi
nekologu iz Zajeve, koji mu je pomogao na ovaj
svijet. Budui da je u nae junako vrijeme, naime,
roenje, poput smrti, postalo vrsta bolesti, valjalo
se roditi u bolnici. Doktor je bio zasluan i da no
voroeni nije dobio ime Josip, nita protiv toga lije
pog, biblijskog hrvatskog imena, no pravovjerna te
ta, koja ga je predlagala, nije mislila na idovskoga
patrijarha ili na glavu svete Obitelji, nego, uz jed
noga istoimenog djeda, na Tita i Staljina.
Ne treba zakljuiti da su obitelj i rodbina bile
komunistike zadrte. Ali, oportunisti i konformisti
svakako su bili. Pa tako i otac, koji se pridruio
ne samo partizanima (na izlasku iz talijanskoga lo
gora za idove), nego i partiji i armiji; no ne iz
uvjerenja, i uspijevajui zatititi osobni integritet i
potenje.
Premda u naoj civilizaciji, kako vidjesmo,
oevi imenuju djecu, a ne obratno, i oevo je ime

111
 postalo kamenom smutnje. Roen kao Janko, i
dovski Johanaan, posrbljen je u "Jovana", u austro
ugarskom ambijentu rodnoga grada s jakim srpskim
elementom. Teret "srpstva", to ga je na taj nain
nezavrijedeno opteretio, stresao je Schwartz, kao
uostalom i daleku etniku uspomenu na idovstvo,
nacionalnim radom za hrvatsku dravu, kojemu se
kasnije zduno predao.
U Beogradu prolazi kole, zakljuno sa studi
j e m filozofije. Zarana ne skriva svoje elitistiko i
metafiziko uvjerenje na tragu Platona i Nietzschea,
pa nije udo da dolazi u sukob s plebejskim i bez-
bonim komunizmom. Hrvatsko Proljee otvara mu
konano oi za nacionalno pitanje i za njegove vla
stite hrvatske korijene. Ne ostaje mu doli muevno
ponijeti usud osobenjaka pa, razmaeno nepripra
van na martirij kroz titovske kazamate, izabire mo
da laki, a moda i tei put, i odluuje se na bijeg
u dragu mu i blisku Njemaku. Nastavlja filozofirati,
putuje, bori se zduno za Hrvatsku, dospijeva na
udbaku listu smrti koja ga ini osobito ponosnim
i sretnim.
Ubrzo upoznaje svjetla i sjene hrvatske emigra
cije: dravotvorni nacionalizam, vjeru u pobjedu,
samozatajno i junako rtvovanje radikalnih boraca
za Dom, kao i naivnost i sluganstvo hrvatskih mini-
malista i prozapadnjaka; razjedinjenost, zlobu i pa
kost; manjkavost ideja i pogubnu, suludu udbofo-
biju, koja u svakome vidi pritajenog neprijatelja.
Povezuje se s onima koji tada izgledaju da bi
za narod najvie obeavali: s Brunom Buiem i,
preko pote i brzoglasa, Franjom Tumanom, s ko
jim neizravno surauje, i u kojemu, kako javno ob
znanjuje (ve negdje 1980), vidi buduega efa hr-

112
 vatske drave. Tuman pak j o 1988 u to ne vje
ruje i u dugom telefonskom razgovoru priznaje mu
kako ga ne zanima nikakva politika, nego samo pi
sanje.
U Njemakoj trai sugovornike u krugovima
skrajnje, korjenite nacionalistike desnice, kakvu
eli i svome narodu. Zato, nakon povratka u Domo
vinu, te nakon propasti HDP-a i lijevoga zaokreta
u HSP-u, kojemu je ureivao glasilo Hrvatsko Pravo,
donosi odluku o osnutku Nove Hrvatske Desnice.
Udruga j e , kako pokazuju i ilavi otpori prodanih
dua, na dobrom putu. Za preostatak ivota odredio
je sebi dva cilja: osvojiti vlast u hrvatskoj dravi, i
zaokruiti svoj spisateljski, publicistiki, filozofijski
opus. Uz nebeski zagovor, kao i itavoga ivota tvr
doglavo je uvjeren u uspjeh.

113
 IMENSKO KAZALO

ABRAHAM 67
Adenauer, Konrad 27
Anselmo od Canterburyja 26
Artukovi, Andrija 84

BAAL SHEM TOV, Israel 68

Bacque, James 94
Begin, Menahem 59, 70
Benoist, Alain de 100
Berdjajev, Nikolaj Aleksandrovi 47, 65
Bismarck, Otto Furst von 43, 115
Bival, Mladen 121
Bonaparte, Napoleon 108, 110
Bormann, Martin 111
Bossi, Umberto 42
Budak, Mile 34, 58
Burrin, Philippe 80
Bui, Ante Bruno 122
Butz, Arthur A. 95

CHAMBERLAIN, Houston Stewart 78

Christophersen, Thies 95
Ciliga, Ante 22, 72
Codreanu Zelea, Corneliu 79
Coudenhove-Kalergi, Richard Nikolaus Graf von

114
Cyon, Elie de (Ilja Cion) 36
ulum, Jovan 27

DAVID 77
Diamantenstein, idov 85
Dionizije Areopagita 65
Diwald, Helmut 95
Djilas, Milovan 27

ELAZAR, David-Dado 83

FAURISSON, Robert 95
Felice, Renzo de 79
Feuerbach, Ludwig 117
Fichte, Johann Gottlieb 78
Frank, Josip 8485
Freud, Anna 22
Friedrich Veliki 50
Fromm, Erich 118

GAULLE, Charles Andre de 114

Galinski, Heinz 102
Ginsberg, Asher 36
Gobineau, Joseph Arthur Comte de 78
Goebbels, Josef 111
Goethe, Johann Wolfgang von 50
Goldstein, Rabi 102
Gorbaov, Mihail Sergejevi 114
Grulich, Rudolf 28
Gutman, barun 85

HABSBURG, dinastija 44
Harwood, Richard 95
Helm, Hans {Sturmbannfuhrer) 85
Herzl, Theodor 36, 70
Hess, Rudolf 45, 109

115
Hitler, Adolf 18, 19, 23, 4355, 67, 71, 8081,
105118
Hobbes, Thomas 38
Husain, Saddam 41
Huxley, Aldous 37

IRVING, David 95
Isus Krist (Jehoua) 22, 49, 66, 71, 77, 83, 116
Ivan Pavao II (Karol Wojtyta) 114

JABOTINSKY, Wladimir Zeew 59, 70

Jaspers, Karl 100
Jeli, Ivan 27
Joly, Maurice 35
Josip, patrijarh 121
Josip, sv. 121
Junger, Ernst 100

KAFKA, Franz 25
Kamenjev, Lev Borisovi Rosenfeld 69
Kappler, Herbert 112
Kasche, Siegfried 85
Kora, Veljko 26
Korsky, Ivo 85
Kremzir, Ljubomir 83
Krtali, Ivan 17
Kuhari, Franjo Kardinal 87
Kvaternik, Eugen-Dido 85
Kvaternik, Slavko 85

LEHNER, idov 85
Lenjin, Vladimir Ilji Uljanov, zvani 114
Le Pen, Jean-Marie 113
Lessing, Gotthold Ephraim 78
Lessing, Theodor 67, 75
Leti, Franjo 12, 17

116
Lev, Chaim bar 83
Liebermann, Abraham 117118
Lisinski, Vatroslav (Ignaz Fuchs) 83
Lorkovi, Hrvoje 28
Lui, Ana 17
Ludendorff, Erich 45
Ludwig, Emil 49, 67
Lueger, Karl 44, 80, 109
Lustig, Branko 83
Luther, Martin 78
Luxemburg, Rosa 69

MACHIAVELLI, Niccolo 35, 38, 42, 115

Mandelsamen, Natan-Nino 102
Mann, Golo 108
Mann, Thomas 15
Maria Theresia 84
Mari, Sreten 27
Maritain, Jacques 72
Mar-Josef 83
Mar-aul 83
Marx, Karl Heinrich Mordechai Hirschel 26, 69, 75,
79
Maurras, Charles 78
Maxwell, Robert 81
Mendelssohn, Moses 78
Mendelssohn, obitelj 78
Metrovi, Ivan 87
Mihajlov, Mihajlo 27
Mikuli, Franjo 45
Mohler, Armin 95, 100
Mojsije 68, 71, 87
Montesquieu, Charles-Louis le Secondat, baron de la
Brede et de 35
Moskovi, S. (prava) 102
Mosner, Stipe 85

117
Mussolini, Benito Andrea Amilcare 49, 51, 67, 70, 79,
80, 109, 114

NEDI, Milan 85
Neron, Claudius Caesar (Lucius Domitius Ahenobarbus)
20
Netanyahu, Binyamin 59
Nietzsche, Friedrich Wilhelm 122
Mikezi, Marko 27
Nikoli, Vinko 27, 28
Nilus, Sergej 36
Noa 76
Nolte, Ernst 95

ORWELL, George 37

PARAGA, Dobroslav 96, 601

Pavao, apostol 72
Pejnovi, Veselin 101
Pijade, Moa 69, 87
Pinterovi, Antun 28
Platon 122
Pressac, Jean-Claude 95
Princip, Gavrilo 114
Pseudodionizije 65

RADEK, Karl Bernardovi Sobelsohn 69

Radi, Stjepan 84
Rakosi, Matyas 69
Rassinier, Paul 95
Rauschning, Hermann 45
Robinson, Jill 81
Rohm, Ernst 112

SARTRE, Jean-Paul 26
Savonarola, Girolamo 114

118
Schenk von Stauffenberg, Claus Qraf 112
Schickelgruber-Hitler, Alois 109
Schmitt, Carl 112
Schopenhauer, Arthur 46
Schwartz, Jovan (Janko, Johanaan) 121122
Schwartz, Mladen (Benedictus) 17, 25, 29,
121123
Sem 76
Sichrovsky, Peter 90
Sima, Horia 79
Singer, Vlado 83
Soros, Gyorgy 8182
Staglich, Wilhelm 95
Staljin, Josif Visarionovi Dugavili, zvani 73,
1131 14,
Starevi, Ante 84, 97
Stepinac, Alojzije Kardinal 84
Stjepanov, Pjotr P. 36
Suhotin, Aleksej Nikolajevi 36
Svjei (Frisch), Oktavijan 85
Szalasi, Ferenc 79

IMAREVA, Madame 36
tedul, Nikola 28

TITO, Josip Broz, zvani 66, 116, 121

Tolstoy, Ni kolaj grof 95
Treitschke, Heinrich von 78
Trocki, Lev Davidovi Brontejn, zvani 69
Trpimir, knez 83
Tuman, Franjo 22, 72, 95, 122123

VELJAN, Darko 83
Vespasijan, Tit Flavije 66
Vespasijan, Tit Flavije 66
Vilek, idov 85

119
WAGNER, Richard 78
Walendy, Udo 95
Weininger, Otto 48, 49, 67, 75
Weiss, Ljubo 17, 5760
Wiesenthal, Simon 81
Witte, Sergej J. 36

YERUSHALIM, Yosef Hayim 75

ZIMOVJEV, Grigorij Jefesejevi, Hirsch Apfelbaum 69

EVAHOV, Knez 36

120
 naklada
2000 primjeraka

Tisak
CROATIAPROJEKT, ZAGREB

121
TRI TEME obuhvaene ovom
knjigom povezuje ve i injenica
njihove tabuiziranosti. Tabu to
je ono zabranjeno, nedodirljivo;
ono je oznaka primitivne psihe
koja robuje magiji i neumoljivom
pritisku kolektivnog autoriteta.
Idolatrija tabua neprimjerena je
slobodnom duhu. On ne trpi
tabue. Duh jest sloboda i on mora
biti slobodan.

UMJESTO da se netko na smiren,

poten i neutralan nain pozabavi
onime to nam Protokoli Sionskih
Mudraca kane priopiti, sluamo
samo zastarjela natezanja o
autorstvu i autentinosti teksta,
strahovanja o tome to e na
nakladniku drskost uzvratiti
takozvani "svijet" i kakve li e
tete izdavaka obijest poluiti u
naim "tako dobrim" odnosima s
domaim i vanjskim idovima.

IDOVSTVO je zasigurno vrijedno

najdubljega potovanja, ono je
neusporedivo s bilo kojim drugim
narodom, ono zapravo predstavlja
platonsku ideju nacije uope.
Hrvati i idovi ipak u poneem
imaju srodnu sudbinu, te bi imali i
sve preduvjete za meusobno
razumijevanje i potivanje. To bi
bilo tako kada se idovi ne bi
zatvarali u ghetto apsolutne rtve
i prisvajali pravo da sude itavu
svijetu.

DA JE HITLER pobijedio, Njemaka

bi se sabrala i sazrijela bi, a njega
bi se posve drukije prosuivalo.
Vidjelo bi se u njemu jednu od
malobrojnih uistinu sudbinskih
figura XX. stoljea. Hitler je
nacionalizam prihvatio dosljedno i
bezuvjetno. Hoemo li vie tovati
one koji su to uinili polovino i
neodluno?
 MLADEN SCHWARTZ
Roen u Zagrebu 1947. Gimnazija
i studij filozofije u velikosrpskomu
Beogradu, gdje postaje hrvatski
nacionalist. Ve kao sveuilitarac
objavljuje politike i filozofijske
napise te dri predavanja o
vlastitim i tuim filozofijskim
nazorima. Dospijeva u sukob s
jugo-reimom, odbijaju mu tri
knjige ve spremne za tisak, a
nakon sloma liberal-komunizma
Marka Nikezia emigrira u
Njemaku. Prikljuuje se hrvatskoj
emigraciji. Uz Brunu Buia
urednik Hrvatskoga Lista (Mainz
Washington). Predsjednik
idovskoga odbora za Slobodnu
Hrvatsku (New York),
Suutemeljitelj i elnik Hrvatskoga
dravotvornog Pokreta (New York
MalmoKirkcaldy). Stalni suradnik
hrvatskih i njemakih glasila,
koautor pet knjiga. Nakon
nacionalnoga prevrata 1990 vraa
se u Domovinu. Glavni urednik
Hrvatskog Prava i slobodni publi-
cist. Osniva, predsjednik i prvi
Triumvir Nove Hrvatske Desnice.