MILAN KUNDERA

ALA

2
PRVI DEO

Ludvik

3
 I tako sam se, nakon mnogo godina, iznenada opet naao u zaviaju. Stajao
sam na glavnom trgu (preko kojeg sam kao dijete, kao djeak i kao mladi
bezbroj puta preao) i nisam se uope osjeao dirnut; naprotiv, razmiljao sam
o tome kako ovaj ravni trg, nad ijim krovovima stri toranj vijenice (slian
vojniku pod starinskim ljemom), izgleda kao veliko kasarnsko vjebalite i
kako je vojnika prolost ovog junomoravskog grada, nekadanjeg bedema
protiv najezdi Turaka i Maara, utisnula u njegovo lice neku neizbrisivu
odvratnu crtu.
Mnogo godina nita me nije vuklo u rodni grad; postao sam ravnoduan
prema njemu, govorio sam sm sebi, i to mi je izgledalo prirodno. Ta ne ivim u
njemu ve petnaest godina, ostalo mi je svega nekoliko poznanika i drugova
(koje bolje da izbjegavam), majka mi je tu sahranjena u tuoj grobnici, o kojoj
se ne brinem. Ipak, varao sam se - ono to sam nazivao ravnodunou bila je
zapravo mrnja; povod za nju bio mi je neuhvatljiv, jer sam u rodnom gradu
doivljavao dobre i loe stvari kao u svim drugim mjestima, ali mrnja je bila
tu. Postao sam je svjestan upravo u vezi s ovim putovanjem - ono radi ega sam
doputovao ovamo mogao sam, na kraju krajeva, obaviti i u Pragu, ali je
odjednom poela neodoljivo da me privlai prilika koja mi se pruila da svoju
namjeru provedem u djelo upravo u rodnom gradu. Razlog - taj cinini i
vulgarni zadatak s podsmijehom me je oslobaao sumnje da se vraam ovamo
zbog sentimentalnog aljenja za izgubljenim vremenom.
Jo jednom sam letimice obuhvatio pogledom nelijepi trg, a onda sam mu s
prezirom okrenuo lea i krenuo ulicom prema hotelu u kojem sam rezervirao
prenoite. Portir mi je pruio klju s drvenom krukom i rekao kratko: Drugi
kat. Soba je bila neprivlana - krevet pored zida, u sredini stol sa samo
jednom stolicom, pored kreveta kitnjast toaletni stoli od mahagonija s
ogledalom, pored vrata malecni otueni umivaonik. Spustio sam torbu na stol i
otvorio prozor s pogledom na dvorite i kue koje su okretale hotelu svoja gola,
prljava lea. Zatvorio sam prozor, navukao zavjese i priao umivaoniku koji je
imao dvije slavine, jednu oznaenu crveno a drugu plavo; pokuao sam da ih
otvorim i iz obje je potekla hladna voda. Pogledao sam stol; taj bi jo kako-tako
mogao da proe, bilo je mjesta za bocu i dvije aice, nevolja je bila u tome to
je za stolom mogao da sjedi samo jedan ovjek, jer u prostoriji nije bilo druge
stolice. Privukao sam stol uz krevet i pokuao tako sjesti, ali krevet je bio
prenizak, a stol previsok; krevet je pod mojom teinom, osim toga, toliko utonuo
da mi je smjesta bilo jasno da ne samo da nee moi posluiti za sjedenje nego
da e i funkciju postelje vriti vrlo sumnjivo. Oslonio sam se rukama na krevet
a zatim legao, podiui paljivo obje noge uvis da ne uprljam (sve u svemu

4
istu) posteljinu. Leaj je utonuo tako da sam leao kao u viseoj mrei ili u
preuskom grobu; bilo je nemogue zamisliti da na tom krevetu lei pored mene
jo netko.
Sjeo sam na stolicu, zagledao se u istanjene zavjese i zamislio se. U tom
trenutku zauli su se na hodniku koraci i glasovi; bilo ih je dvoje, mukarac i
ena, razgovarali su i mogla se razumjeti svaka njihova rije. Govorili su o
nekom Petru koji je pobjegao od kue, i o nekoj teti Klari koja je glupa i
previe mazi djeaka. Nakon toga se ulo kljocanje kljua u bravi, otvaranje
vrata i nastavak razgovora iz susjedne sobe. uli su se enini uzdasi (da, uli su
se ak i uzdasi!) i kako mukarac preuzima na sebe da s tom Klarom konano
jednom poteno raspravi stvar.
Ustao sam i donio odluku; jo sam oprao nad umivaonikom ruke, obrisao ih
runikom i otiao iz hotela, iako u poetku uope nisam znao kamo idem. Znao
sam samo da u, ako ne elim dovesti u pitanje uspjeh itavog putovanja
(putovanja prilino dugog i napornog) samo zbog nepogodnosti hotelske sobe,
morati da se - makar i protiv volje - obratim s povjerljivom molbom nekom
ovdanjem znancu. Pustio sam da mi kroz misli brzo prodefiliraju stara, poznata
lica iz mladosti i sve sam istog asa odbacivao, ve zbog toga to bi me
povjerljivost traene usluge obavezivala na mukotrpno premoivanje dugih
godina koje su prole od posljednjeg vienja - a za to nisam imao nimalo volje.
Konano sam se ipak sjetio da negdje ovdje vjerojatno ivi ovjek, doseljenik,
kome sam prije nekoliko godina preko veze naao zaposlenje i koji e, koliko
ga poznajem, vrlo rado iskoristiti priliku da mi se odui za uslugu.
Bio je to udan tip, istovremeno i bojaljivo moralan i neobino nemiran i
nestalan. Koliko sam znao, ena ga je prije nekoliko godina napustila iz
jednostavnog razloga to je ivio svuda, samo ne s njom i njihovim sinom. Sad
sam strepio samo od toga da se nije ponovo oenio, jer bi to kompliciralo
ispunjenje moje molbe. Krenuo sam urno prema bolnici.
Ovdanja je bolnica kompleks zgrada i paviljona razbacanih po
prostranom parku. Uao sam u malu, neuglednu kuicu pored ulaza i zamolio
vratara, koji je sjedio za stolom, da mi da vezu s virusologijom; gurnuo je
telefon prema meni i rekao: Nula dva. Okrenuo sam nula dva i saznao da je
doktor Kostka iziao prije nekoliko sekundi i da je vjerojatno na putu prema
izlazu. Sjeo sam na klupu pored vrata da mi ne promakne, promatrao mukarce
koji su se tuda motali u plavo-bijelim prugastim bolnikim ogrtaima, i konano
sam ga ugledao: koraao je zamiljeno, visok, mrav, simpatino neupadljiv, da,
bio je to on.
Ustao sam s klupe i krenuo ravno prema njemu kao da elim da se
sudarimo. Pogledao me je ljutito, ali me je istog asa prepoznao i rairio ruke.

5
inilo mi se da u njegovu iznenaenju ima istinskog veselja, i obradovala me je
neposrednost s kojom me je pozdravio.
Objasnio sam mu da sam doputovao prije nepun sat radi nekog sasvim
beznaajnog posla koji e mi oduzeti dan-dva, i on se obradovao i zaudio to
sam prvo potraio njega. Odjednom mi je bilo neugodno to nisam doao bez
osobnog interesa, naprosto radi njega samog, i to je i pitanje koje sam mu
odmah postavio (veselo sam ga upitao da li se ponovo oenio) samo po formi
prijateljsko, a zapravo proraunato i praktino. Rekao mi je (na moje veliko
zadovoljstvo) da je jo uvijek sam. Kazao sam da ima mnogo toga to treba da
kaemo jedan drugom. Suglasio se i sa aljenjem dodao da, na alost, ima svega
neto vie od sat vremena, jer se mora vratiti u bolnicu, a uveer odlazi iz grada
autobusom. - Vi ne stanujete ovdje? - zgranuo sam se. Odgovorio mi je da
stanuje u gradu, da ima garsonijeru u novogradnji, ali da se ovjek sam ne
osjea dobro. Tako sam saznao da Kostka u jednom drugom gradu, oko
dvadeset kilometara daleko, ima zarunicu, uiteljicu, koja ak posjeduje
dvosoban stan. - Hoete li se s vremenom preseliti k njoj? - upitao sam ga.
Odgovorio mi je da bi u drugom mjestu teko mogao nai tako zanimljiv posao
kakav sam mu ja pomogao da nae, a da bi, s druge strane, njegova zarunica
teko dobila zaposlenje ovdje. Poeo sam - sasvim iskreno - da psujem
inertnost nae birokracije koja nije u stanju da izie u susret muu i eni da
mogu ivjeti zajedno. - Smirite se, Ludvik - rekao mi je sa simpatinim
snebivanjem - nije uope tako strano. Potroim, dodue, neto novaca za
vonju, gubim i vrijeme, ali zato nitko ne dira u moju samou, slobodan sam. -
Zato vam je toliko potrebna sloboda? - upitao sam ga. - A zato je potrebna
vama? - uzvratio mi je pitanjem. - Da lovim ene - odgovorio sam. - Meni
sloboda nije potrebna zbog ena, ve zbog mene osobno - rekao je i nastavio: -
Znate ta, svratite na asak k meni, prije nego to otputujem. - Nita drugo nisam
ni elio.
Izili smo nakon toga iz bolnikog kruga i brzo doli do skupine
novogradnji koje su stajale neskladno usaene jedna pored druge u neporavnato,
prano zemljite (bez travnjaka, bez plonika, bez prilazne ceste), kao neka
tuna kulisa na kraju grada, odvajajui ga od prazne ravnice i dalekih polja.
Uli smo na jedna vrata, penjali se uskim stepenitem (lift nije radio) i
zaustavili se na treem katu, gdje sam na vratima ugledao posjetnicu s
doktorovim imenom.
Kad smo kroz predsoblje uli u sobu, bio sam vie nego zadovoljan - u
uglu je stajao irok i udoban kau prekriven crvenom dekom sa arama. Osim
kaua u sobi sam ugledao stoli, fotelju, veliku biblioteku, gramofon i radio.
Izrazio sam se pohvalno o sobi i upitao Kostku kakva mu je kupaonica. -

6
Nita raskono - rekao je, zadovoljan mojim interesiranjem, i pozvao me u
predsoblje iz kojeg su vodila vrata u kupaonicu, malenu, ali sasvim zgodnu, s
kadom, tuem i umivaonikom. - Kad sam ugledao ovaj va prekrasni stan, palo
mi je neto na pamet - rekao sam. - to radite sutra poslije podne i uveer? - Na
alost - ispriavao se skrueno - sutra radim prekovremeno, vratit u se kui tek
oko sedam.
Jeste li slobodni uveer? - Uveer u vjerojatno biti slobodan - odgovorio
sam - a da li biste mogli da mi za sutra poslije podne ustupite va stan?
Pitanje ga je iznenadilo, ali je odmah (kao da se bojao da ne pomislim
kako to nerado ini) rekao - Vrlo rado u ga podijeliti s vama. - Kao da
namjerno ne eli odgonetavati razloge moje molbe, nastavio je: - Ako imate
potekoa sa smjetajem, moete i noas spavati ovdje. Ja u se vratiti tek
ujutro, zapravo se uope neu vraati, ve u ii ravno u bolnicu. - Ne, nije
potrebno. Smjestio sam se u hotelu. Samo, hotelska soba nije nimalo ugodna, a
elio bih da sutra po podne budem u ugodnijoj sredini. Naravno, ne sam. - Da -
rekao je Kostka obarajui pogled - tako sam i mislio. - Nakon nekoliko
trenutaka rekao je: - Drago mi je to vam mogu ponuditi neto dobro - a zatim
dodao: - Naravno, ako je to za vas zaista dobro.
Nakon toga smo sjeli za stol (Kostka je skuhao kavu) i neko vrijeme smo
razgovarali (sjedio sam na kauu i sa zadovoljstvom ustanovio da je vrst, da
ne propada i ne kripi). Konano je Kostka rekao da se ve mora vratiti u
bolnicu, i pokuao na brzinu da me uputi u neke tajne kuanstva: slavinu iznad
kade u kupaonici treba vrsto pritegnuti, topla voda, suprotno svim obiajima,
tee iz slavine oznaene slovom S, utika za provodnik gramofona skriven je
pod kauem, u ormariu se nalazi tek naeta boca votke. Zatim mi je dao kolut
sa dva kljua i pokazao mi koji je klju od kune vee, a koji od stana. U toku
svog ivota, koji mi je pruio anse da spavam u mnogo raznih postelja i sjedim
za mnogim stolovima, izgradio sam poseban kult kljueva, pa sam i Kostkine
kljueve gurnuo u dep s tihom radou.
Na rastanku Kostka je izrazio elju da mi njegova garsonijera prui neto
zaista divno. - Da - rekao sam mu - omoguit e mi da izvedem jedno divno
razaranje. - Zar smatrate da razaranje moe biti divno? - upitao je Kostka, a ja
sam se u sebi nasmijao, jer sam ga kroz ovo pitanje (izreeno mirno, ali
zamiljeno kao borbeno) ponovo ugledao onakvog kakav je bio kad sam se s
njim upoznao prije vie od petnaest godina. Volio sam ga i istovremeno mi je
izgledao smijean, i kao takvom sam mu i odgovorio: - Znam da ste utljiv
radnik na vjenom bojem gradilitu i da ne volite sluati o razaranju, ali to da
radim; ja nisam zidar gospodnji. Uostalom, ako ti boji zidari podiu graevine
s ravnim zidovima, naa razaranja teko da im mogu nakoditi. Meni se,

7
meutim, ini da umjesto zidova svuda vidim samo kulise. A razaranje kulisa
stvar je dobra i pravedna.
Opet smo se nali na istom mjestu gdje smo se posljednji put (tamo negdje
prije devet godina) razili; nae neslaganje imalo je u tom trenutku prilino
neodreen oblik, jer smo njegovu konkretnu osnovu dobro znali i nismo morali
ponavljati. Trebalo je da ponovimo samo to da se nismo izmijenili, da se jo
uvijek razlikujemo jedan od drugog kao i prije. (Ovdje treba da napomenem da
sam kod Kostke volio tu razliku i da sam upravo zbog toga s njim rado
debatirao, jer mi je to davalo priliku da uvijek ponovo utvrdim to sam zapravo
i to mislim.) Da me ne bi drao u neizvjesnosti, odgovorio mi je: - To to ste
rekli lijepo zvui. Ali recite mi, kad ste ve takav skeptik, otkud vam sigurnost
da ste kadri da razlikujete kulisu od zida?
Zar niste nikad posumnjali da su iluzije, kojima se rugate, zaista samo
iluzije? A to ako se varate? to ako su to vrijednosti, a vi unitavate
vrijednosti? - Nakon toga je rekao. - Omalovaena vrijednost i demaskirana
iluzija imaju, naime, podjednako izmuena tijela, sline su i nije nita lake
nego ih zamijeniti.
Pratio sam Kostku kroz grad do bolnice, igrao sam se kljuevima u depu i
osjeao se ugodno u drutvu starog poznanika koji je bio spreman, uvijek i na
svakom mjestu, da me uvjerava u svoje istine, ak i etajui po neravnom,
neureenom zemljitu oko novog naselja. Kostka je, naravno, znao da je pred
nama jo itavo sutranje vee i zato je nakon kratkog vremena preao s
filozofiranja na svakodnevne brige. Morao sam ga ponovo uvjeriti da u ga
sutra u sedam sati, kad se vrati, ekati u stanu (nije imao drugih kljueva), pitao
me je da li mi zaista vie nita nije potrebno. Preao sam dlanom preko lica i
rekao da bi trebalo jo samo da odem u brijanicu, jer sam ve strano zarastao.
- Odlino - rekao je Kostka - udesit u vam to protekcijom.
Prepustio sam se njegovoj brizi i pustio da me odvede u jednu malu
brijanicu u kojoj su se ispred tri ogledala irile tri velike okretae stolice. Na
dvije od njih sjedili su mukarci zabaenih glava i sa sapunicom na licu. Iznad
njih naginjale su se dvije ene u bijelim ogrtaima. Kostka je pristupio jednoj
od njih i neto joj apnuo; ena je obrisala britvu o runik i pozvala nekog iz
prostorije iza radnje. Izila je djevojka u bijelom ogrtau i nastavila da radi oko
gospodina u naslonjau, a ena s kojom je govorio Kostka poklonila mi se i
pokretom me ruke pozvala da sjednem na praznu stolicu. Rukovao sam se s
Kostkom i sjeo, naslonivi glavu na tvrdi jastui. Protekle godine uinile su da
nerado promatram vlastito lice i zbog toga sam izbjegavao ogledalo, skrenuo
pogled uvis i pustio ga da luta po bijelom, mrljama prekrivenom stropu.
Nastavio sam da gledam u strop i kada sam na vratu osjetio prste koji su

8
mi za ovratnik koulje zaticali bijeli ubrus. ena se izmaknula i uo sam samo
kretanje britve po konom remenu za otrenje. Utonuo sam u neku slatku
nepominost, punu ugodne ravnodunosti.
Nakon nekoliko trenutaka osjetio sam na licu prste, vlane i kliske, kako mi
rastiru po koi sapunsku kremu, i postajao svjestan udne i smijene injenice
da me neka tua ena, do koje mi nije stalo i kojoj nije stalo do mene, njeno
miluje. ena je poela da rastire sapunicu etkom, i obuzeo me je osjeaj da ne
sjedim nego da naprosto lebdim u bijelom, mrljama ispunjenom prostoru u koji
sam upirao pogled. Zatim sam zamislio (jer misli ni u asovima odmora ne
prestaju sa svojim igrama) da sam kao bespomona rtva predan eni koja brusi
britvu, na milost i nemilost. Kako mi se tijelo rastvaralo u prostoru, a osjeao
sam samo prste na licu, nije bilo teko zamisliti da njene njene ruke dre
(okreu, miluju) moju glavu kao da uope nije povezana s tijelom, nego sama,
tako da e otra britva, koja eka na stoliu s priborom, tu divnu samostalnost
glave samo dovriti.
Onda je dodir prestao, uo sam kako ena izmie, kako istinski uzima
britvu u ruku, i rekao sebi (misli su nastavljale svoju igru) da moram vidjeti
kako izgleda bie koje je dralo (podizalo) moju glavu, taj moj njeni ubojica.
Otrgao sam pogled od stropa i pogledao u ogledalo. Pretrnuo sam: igra kojom
sam se zabavljao dobila je iznenada neke udne elemente realnosti. Uinilo mi
se, naime, da enu koja se naginjala iznad mene u ogledalu poznajem.
Jednom rukom pridravala mi je uho, drugom je paljivo strugala sapunicu
s mog lica.
Promatrao sam je i slinost koju sam maloas s uasom otkrio poela je
postepeno da se rasplinjava i gubi. Zatim se nagnula iznad umivaonika, sa dva
prsta skinula s otrice grudu sapunice, uspravila se i mirno okrenula stolicu. U
tom trenutku pogledi su nam se sreli i opet mi se uinilo da je to ona! Lice joj
je, istina, bilo neto drukije, kao lice starije sestre, bila je ve prosijeda,
uvenula, pomalo propala... ali prolo je ve petnaest godina otkako sam je
posljednji put vidio! To vrijeme navuklo je na njeno pravo lice lanu masku, ali
to je, sreom, maska sa dva otvora kroj koje me opet mogu pogledati njene
istinske i prave oi, onakve kakve sam ih poznavao.
Ali nakon toga tragovi su se opet zameli - u brijanicu je stupila nova
muterija, sjela iza mojih lea na stolicu i ekala da doe na red. Ubrzo se taj
ovjek upustio u razgovor sa enom koja me je brijala; priao je neto o lijepom
ljetu i kupalitu koje se podie iza grada. ena je odgovarala (pratio sam vie
njen glas nego rijei, uostalom sasvim beznaajne) i ustanovio sam da mi je taj
glas nepoznat; zvuao je sigurno, leerno, samouvjereno, gotovo grubo. Bio je
to potpuno tui glas.

9
 Umivala mi je lice, pritisnula je dlanovima moje obraze i ja sam (usprkos
glasu) poeo opet da vjerujem da je to ona, da nakon petnaest godina ponovo
osjeam njene dlanove na svom licu, da me opet miluje, miluje dugo i njeno;
potpuno sam zaboravio da to nije milovanje, nego umivanje. Njen strani glas
neprestano je uz to neto odgovarao onom brbljavom tipu, ali ja nisam htio
vjerovati glasu, htio sam vjerovati rukama, htio sam je poznati po rukama.
Pokuao sam da prema mjeri njenosti u njihovim dodirima odgonetnem je li to
ona i je li me prepoznala.
Uzela je runik i obrisala mi lice. Brbljavi se tip glasno cerekao vicu koji
je sam ispriao, a ja sam primijetio da se ena koja me je brijala ne smije, da,
prema tome, ne vodi mnogo rauna o onome to joj on govori. To me je
uzbudilo, u tome sam vidio dokaz da me je poznala i da samo prikriva svoje
uzbuenje. Odluio sam da joj se obratim im ustanem sa stolice. Skinula je s
mene runik. Ustao sam. Izvukao sam iz malog depa na kaputu novanicu od pet
kruna.
ekao sam da nam se pogledi ponovo sretnu, da je mogu osloviti po imenu
(onaj tip je neprestano neto priao), ali ona je nezainteresirano okrenula glavu,
uzela novac brzo i poslovno, tako da sam se odjednom osjetio kao budala koja
je povjerovala varljivim privienjima, i izgubio svaku odvanost da joj se
obratim.
Iziao sam iz radnje udno nezadovoljan; znao sam samo da nita ne znam i
da je to vrlo grubo, tako izgubiti sigurnost u identitet nekada toliko voljenog
lica.
Nije, naravno, bilo teko doznati istinu. urio sam se u hotel (uzgred sam
na ploniku s druge strane ulice ugledao starog prijatelja iz mladosti, primasa
narodne kapele, Jaroslava, ali sam brzo skrenuo pogled kao da bjeim pred
nametljivom i bunom glazbom). Iz hotela sam preko telefona nazvao Kostku;
jo je bio u bolnici.
- Molim vas, ona ena kojoj ste me odveli da me obrije, je li to Lucija
ebetkova?
- Sada ima drugo prezime, ali to je ona. Zar je poznajete? - rekao je
Kostka.
- Poznavao sam je nekad, strano davno - odgovorio sam. Nisam uope
otiao na veeru, iziao sam iz hotela (ve je padao mrak) i lutao naokolo.

10
DRUGI DEO

Helena

11
 1

Danas u rano otii na spavanje, ne znam, dodue, da li u zaspati, ali rano

u lei, Pavel je po podne otputovao u Bratislavu, a ja sutra rano ujutro letim
avionom u Brno i dalje autobusom, Zdenka e ostati dva dana sama kod kue, to
joj nee smetati, do naeg drutva nije joj mnogo stalo, bolje reeno nije joj
stalo do mog drutva, Pavela oboava, Pavel je njen prvi oboavani mukarac,
on zna kako treba s njom, kao to je znao sa svim enama, i sa mnom je znao
kako treba i jo uvijek zna, ovog tjedna opet se ponaao kao nekad davno,
milovao me po licu i obeavao da e svratiti po mene u junu Moravsku kad
krene nazad iz Bratislave, treba, kae, opet jednom da porazgovaramo o svemu,
uvia valjda i sam da dalje ovako vie ne ide, eli moda da se vrati ono to je
nekad bilo meu nama, ali zato se toga sjetio upravo sada, kad sam upoznala
Ludvika? Strepim od toga, ali ne smijem biti tuna, ne smijem, neka se tuga
nikad ne spoji s mojim imenom, ta je Fuikova reenica moje geslo, nimalo mi
ne smeta to to geslo vie nije u modi, moda sam i glupa, ali oni koji mi to
govore takoer su glupi, i oni imaju svoja gesla i parole, apsurdnost, otuenje,
ne znam zato bi trebalo da svoju glupost mijenjam za njihovu, neu da svoj
ivot prebijem napola, hou da to bude jedan moj ivot, jedan od poetka do
kraja, zato mi se toliko svidio Ludvik, zato to, kad sam s njim, ne moram
mijenjati svoje ideale i ukus, on je obian, jednostajasan, a to je ono to volim,
to sam la. se toga kakva sam, drukija ne mogu sam bila i ostajem, do
osamnaeste godine znala sam samo za samostansku klauzuru, zatim tuberkuloza,
dvije godine u sanatoriju, slijedee dvije godine trebalo je nadoknaivati
izgubljene studije, nisam znala za ples, samo za uredan stan sreenih plzenjskih
graana, uenje i uenje, stvarni ivot bio je iza sedam zidova; kad sam
etrdeset devete dola u Prag, to je bilo pravo udo, srea koju nikad neu
zaboraviti, zato i Pavela nikada neu moi izbrisati iz due, iako ga vie ne
volim, iako me je razoarao, ne mogu, Pavel je moja mladost, Prag, fakultet,
studentski dom i u prvom redu Fuikov ansambl pjesama i igara, danas vie
nitko ne zna to je znaio za nas, ondje sam upoznala Pavela, pjevao je tenor a
ja alt, nastupali smo na stotinama koncerata i priredbi, pjevali smo sovjetske
pjesme, nae pjesme izgradnje i, naravno, narodne pjesme, te smo pjevali
najradije, tada sam toliko zavoljela moravske pjesme da sam se ja, iz Plznja,
osjeala kao Moravka, postale su lajtmotiv mog ivota, stapaju se s tim
vremenom, s mojom mladou, s Pavelom, svaki put zazvue kad treba da mi

12
izie sunce, zvue mi i u ovim danima.
Kako sam se zbliila s Pavelom, to danas vie nikome ne bih mogla
ispriati, lii na priicu iz itanke, bila je godinjica osloboenja, velike
manifestacije na Staromjeskom trgu, ondje je bio i na ansambl, svuda smo ili
zajedno, aica ljudi meu desetinama tisua, a na tribini su bili dravnici, nai
i strani, bilo je mnogo govora i mnogo aplauza, zatim je priao mikrofonu i
Togliatti i odrao na talijanskom kratak govor, trg je kao i uvijek odgovorio
uzvicima, pljeskom, skandiranjem. U toj ogromnoj uskomeanoj masi naao se
Pavel sluajno pored mene i ula sam kako i sam neto vie, neto drugo, neto
svoje, pogledala sam mu usta i shvatila sam da pjeva, vie je vikao nego
pjevao, htio je da ujemo i da mu se prikljuimo, pjevao je talijansku
revolucionarnu koranicu, bila je u naem repertoaru, bila je tada vrlo
popularna, Avanti popolo, a la riscossa, bandiera rossa, bandiera rossa...
To je bio pravi Pavel, nikad mu nije bilo dovoljno da juria samo na
razum, htio je da zahvati i osjeaje, inilo mi se da je to prekrasno, pozdraviti
na prakom trgu talijanskog radnikog vou talijanskom revolucionarnom
pjesmom, eznula sam da dirnemo Togliattija, ja sam bila unaprijed dirnuta,
zato sam se iz sve snage prikljuila Pavelu, prikljuivali su se i ostali,
postepeno se prikljuio itav na ansambl, ali na trgu je vladala silna buka, a
nas je bilo aica, bilo nas je pedeset, a njih najmanje pedeset tisua, premo je
bila strahovita, bila je to oajnika borba, itavu prvu strofu mislili smo da
emo podlei, da nau pjesmu nitko nee uti, ali dogodilo se udo, postepeno
nam se prikljuivalo sve vie glasova, ljudi su poeli shvaati i pjesma se
polako probijala kroz galamu na trgu kao leptir iz gigantske bune ahure.
Konano je taj leptir, ta pjesma, bar nekoliko njenih posljednjih taktova, doletio
do tribine, a mi smo napeto gledali lice prosijedog Talijana i bili smo sretni kad
nam se uinilo da pokretom ruke reagira na pjesmu, ja sam ak bila sigurna,
iako iz daljine nisam mogla vidjeti, da su mu u oima zablistale suze.
U tom oduevljenju i uzbuenju, ni sama ne znam kako, iznenada sam
uhvatila Pavela za ruku, Pavel je odgovorio na moj stisak, a kada je na trgu
zavladala tiina i mikrofonu pristupio netko drugi, bojala sam se da ne pusti
moju ruku, nije je pustio, drali smo se i dalje za ruke, a kad se masa razila,
etali smo tako nekoliko sati po rascvjetalom Pragu.
Sedam godina kasnije, kad je Zdenki ve bilo pet godina, to neu nikad
zaboraviti, rekao mi je nismo se uzeli iz ljubavi, nego iz partijske discipline,
znam da je to rekao u ljutnji, da je to la, znam da me je Pavel oenio iz ljubavi
i da se tek kasnije promijenio, ali ipak je strano da je mogao neto takvo da mi
kae, ta upravo on je uvijek dokazivao da je ljubav danas drukija, da ne znai
bijeg od ljudi, nego podrku u borbi, tako smo je i proivljavali, u podne nismo

13
imali vremena ni da ruamo, pojeli smo u sekretarijatu Saveza omladine po
suhu zemiku i onda se opet po itav dan nismo vidjeli, oekivala sam ga
obino oko ponoi kad se vraao s beskonanih estosatnih i osmosatnih
sastanaka, u slobodno vrijeme prepisivala sam mu na stroju referate koje je
drao na svim moguim konferencijama i seminarima, strano mu je bilo stalo
do njih, to znam samo ja koliko mu je bilo stalo do uspjeha njegovih politikih
istupanja, sto puta je ponavljao u svojim govorima da se novi ovjek razlikuje
od starog po tome to u svom ivotu rui suprotnosti izmeu javnog i privatnog,
da mi sada nakon toliko godina predbaci da su se u ono doba drugovi mijeali u
njegove privatne stvari.
Ili smo zajedno gotovo dvije godine i ve sam postajala pomalo
nestrpljiva, u tome nema niega udnog, nijedna ena nee se zadovoljiti
obinim studentskim zabavljanjem, Pavel se s njim zadovoljavao, navikao je na
udobnost koju mu je prualo, svaki je mukarac u izvjesnoj mjeri sebian i na
eni je da brani sebe i svoju ensku misiju, Pavel je to, na alost, shvaao manje
nego drugovi iz ansambla, u prvom redu nekoliko mojih prijateljica, dogovorile
su se s ostalima i konano su pozvali Pavela pred komitet, nemam pojma ta su
mu ondje rekli, nikad o tome nismo razgovarali, ali vjerojatno ga nisu mazili,
jer tada je vladao strog moral, sve je to, naravno, bilo pretjerano, ali moda je
ipak bolje pretjerivati s moralom, nego s nemoralom kao danas. Pavel me je
dugo izbjegavao, mislila sam da sam sve pokvarila, bila sam oajna, htjela sam
da se ubijem, ali onda je doao k meni, koljena su mi se tresla, molio me je za
oproten je i donio mi kao poklon privjesak sa slikom Kremlja, to mi je
najdraa uspomena, uvijek ga nosim, ne samo kao uspomenu na Pavela nego kao
neto vie, raplakala sam se od sree, za etrnaest dana bila je svadba,
prisustvovao je itav ansambl, trajala je gotovo dvadeset etiri sata, pjevalo se
i plesalo, a ja sam rekla Pavelu da emo, ako izdamo jedno drugo, izdati sve
ove koji s nama slave, izdat emo i manifestacije na Staromjeskom trgu i
Togliattija, danas mi je to smijeno, koliko toga smo kasnije, zapravo, izdali...

Razmiljam o tome to u sutra obui, najbolje ruiastu vestu i ukavac,

u tome najbolje izgledam, nisam vie vitka kao nekad, ali svejedno, kao naknadu
za bore imam moda neku drugu ar, koju nema mlada djevojka, ar proivljene
sudbine, za Jindru sigurno, jadnik, jo uvijek ga vidim razoaranog to letim
rano ujutro, a on mora putovati sam, sretan je kad moe biti sa mnom, voli da se

14
producira kao svaki devetnaestogodinjak, sa mnom bi vozio sigurno sto
trideset na sat da mu se divim, ruan momak, uostalom uzoran tehniar i ofer,
redaktori vole da ga vode na teren, na manje reportae, uostalom, to smeta,
ugodno je kad ovjek zna da je nekom drag, u posljednje vrijeme na radiju me
mnogo ne vole, kau da sam cjepidlaka, fanatik, dogmatik, partijski pas uvar i
to znam to sve ne, samo to se ja nikad neu stidjeti toga to volim Partiju i
to njoj rtvujem sve svoje slobodno vrijeme. A to mi je na kraju krajeva
ostalo od ivota? Pavel ima druge ene, vie me i ne interesiraju, kerka
oboava oca, posao mi je ve deset godina beznadno jednolian, reportae,
razgovori, savjetovanja o izvrenju planova, o stoarstvu, muzi mlijeka,
kuanstvo mi je isto tako beznadno, samo.
Partija se nikad nije ogrijeila o mene, a ja se nisam ogrijeila o nju, ak ni
u onim asovima kad su se gotovo svi spremali da je napuste, kad su pedeset
este izali na vidjelo Staljinovi zloini, ljudi su naprosto poludjeli, pljuvali su
na sve, tampa navodno lae, nacionalizirana trgovina ne fukcionira, kultura
nazaduje, na selima nije trebalo organizirati zadruge, u Sovjetskom Savezu
nema slobode, a najgore je bilo to da su tako govorili komunisti na vlastitim
sastancima, i Pavel je tako govorio, i opet su mu svi pljeskali, Pavelu su uvijek
svi pljeskali, aplaudiraju mu od djetinjstva, jedinac, njegova majka spava s
njegovom fotografijom pod jastukom, udo od djeteta, ali samo prosjean
mukarac, ne pui, ne pije, ali bez aplauza ne moe da ivi, to je njegov alkohol
i nikotin, i tako je opet bio sretan to moe dirati ljude u srce, govorio je o
stranim sudskim ubojstvima s takvim osjeajem da ljudi samo to nisu plakali,
osjeala sam koliko je sretan u svom ogorenju, i mrzila sam ga.
Partija je, na sreu, tresnula histerike po prstima, uutjeli su, uutio je i
Pavel, mjesto docenta na katedri marksizma bilo je isuvie udobno da bi ga
stavio na kocku, ali neto je ostalo u zraku, zametak apatije, nepovjerenja,
sumnjiavosti, zametak koji tiho i tajno buja, nisam znala to da se poduzme
protiv toga, samo sam se jo vie nego do tada privila uz Partiju, kao da je
Partija ivo bie, ovjek, i to posebne vrste, vie ena nego mukarac, mudra
ena s kojom mogu u povjerenju razgovarati kad vie nemam s kim da
progovorim, ne samo s Pavelom, ni drugi me mnogo ne vole, to se jasno
pokazalo kada je trebalo rjeavati onu munu aferu, jedan na urednik, oenjen
ovjek, imao je odnose s jednom naom tehniarkom, mladom djevojkom,
slobodnom, neodgovornom i cininom, a ena tog urednika se u oaju obratila
za pomo naem komitetu, diskutirali smo o tom sluaju mnogo sati, pozivali
smo redom na razgovor suprugu, tehniarku i svjedoke iz njihova ureda,
nastojali smo da sluaj rasvijetlimo sa svih strana i da budemo pravedni,
urednik je dobio partijski ukor, tehniarka opomenu i oboje su morali pred
komitetom obeati da e se razii. Na alost, rijei su rijei, izgovorili su ih

15
samo da nam zamau oi i sastajali su se i dalje, ali u lai su kratke noge, brza
smo saznali za to i ja sam bila za najstrou kaznu, predloila sam da urednika
iskljuimo iz Partije zbog svjesnog varanja i podvaljivanja Partiji, ta kakav je
to komunist koji lae Partiji, ja mrzim la, ali moj prijedlog nije usvojen,
urednik je samo ukoren, a tehniarka je morala napustiti slubu na radiju.
Tada su mi se propisno osvetili, napravili su od mene vukodlaka, betiju,
prava kampanja, poeli su njukati po mom privatnom ivotu, to je bila moja
Ahilova peta, ena ne moe ivjeti bez osjeaja, tada ne bi bila ena, zato da to
krijem, kad ljubavi nisam imala kod kue, traila sam je na drugoj strani, traila
sam je ionako uzalud, jednom su na mene ispalili tu granatu na otvorenom
sastanku, da sam licemjer, da progonim ljude to navodno razaraju brakove,
hou da ih iskljuujem, unitavam, a sama varam svog mua gdje god stignem,
tako su rekli na sastanku, iza lea su mi govorili jo i gore stvari, za javnost sam
svetica, a privatno kurva, kao da nisu u stanju da shvate da sam ja, upravo zato
to znam to je to nesretan brak, tako stroga prema drugima, ne iz mrnje, nego
iz ljubavi prema ljubavi, iz ljubavi prema njihovu domu, njihovoj djeci, zato to
elim da im pomognem, ta imam i ja dijete i dom i strepim nad njima!
Pa sad, moda su i u pravu, moda sam zaista zla ena, a ljudima treba
ostaviti slobodu i nitko nema prava da se uplie u njihove privatne stvari,
moda smo zaista itav ovaj na svijet krivo postavili, moda sam odvratni
komesar koji govori o stvarima koje ga se ne tiu, ali takva sam i ne mogu da
radim drukije nego to osjeam, sad je ve kasno, uvijek sam mislila da je
ljudsko bie nedjeljivo, da je samo malograanin podijeljen na javno bie i
privatno bie, to je moj kredo, po tome sam se uvijek ravnala, pa i sada.
Da sam moda bila zla, to mogu bez muke priznati, mrzim te mlade cure, te
ivotinjice, okrutne u svojoj mladosti, bez atoma solidarnosti prema starijoj
eni, bit e i njima jednom trideset, i trideset pet, i etrdeset godina, samo neka
mi nitko ne govori da ga je voljela, zar takva djevojka zna to je ljubav, legne sa
svakim prvo vee, nema morala, nema stida, do dna due vrijea me svatko tko
me usporedi s takvim curama, i to samo zbog toga to sam kao udata doivjela
nekoliko avantura sa drugim mukarcima. Ja sam za razliku od njih uvijek traila
ljubav, i ako sam se prevarila i nisam je nala ondje gdje sam je traila,
okretala sam se s jezom i odlazila, odlazila na drugu stranu, iako znam kako bi
bilo jednostavno zaboraviti mladalaki san o ljubavi, zaboraviti ga, prijei
granicu i nai se u carstvu udne slobode u kojem nema stida, ni ustruavanja, ni
morala, u carstvu udne odvratne slobode u kojem je sve doputeno, u kojem
treba samo sluati kako u ovjeku pulsira seks, ta zvijer.
Ali ja znam i to da bih, kad bih prekoraila tu granicu, izgubila svoje
vlastito ja, postala bih netko drugi, uope ne znam tko, i uasavam se toga, te

16
strane promjene, i zato traim ljubav, oajniki traim ljubav u koju bih mogla
stupiti ovakva kakva sam jo uvijek, sa svojim starim snovima i idealima, zato
to ne elim da mi se ivot prelomi napola, hou da ostane itav od poetka do
kraja, i zato sam bila kao opijena kad sam te upoznala, Ludvik, Ludvik...

Bilo je zapravo, strano smijeno kad sam prvi put stupila u njegov
kabinet, nije me naroito ni zainteresirao, bez ustruavanja sam istresla kakve
su mi informacije potrebne, kako zamiljam tu radio-seriju, ali kad smo se
upustili u razgovor, odjednom sam osjetila kako se zapleem, lupam, kako
govorim gluposti, a kad je primijetio da sam u neprilici, odmah je skrenuo
razgovor na obine stvari, pitao je da li sam udata, da li imam djece, kamo idem
na godinji odmor, a rekao je i da izgledam mlada i da sam lijepa, htio je da me
oslobodi treme, bilo je to lijepo od njega, upoznala sam ve toliko hvalisavaca
koji znaju samo da se prave vani, iako nisu znali ni desetinu onoga to je on
znao, Pavel bi govorio samo o sebi, i bilo je smijeno upravo to to sam kod
njega bila itav sat, a o njegovu sam poslu znala koliko i prije, kod kue sam
pokuala da skrpim reportau, ali mi nije ilo od ruke, moda mi je to ak bilo i
drago, to mi posao ne ide, bar sam imala izgovor da mu telefoniram, da li bi
htio proitati to sam napisala. Sastali smo se u kavani, moja nesretna reportaa
imala je etiri stranice, proitao ju je, galantno se nasmijeio i rekao da je
odlina, od samog poetka mi je davao na znanje da ga zanimam kao ena, a ne
kao redaktor, nisam znala treba li to da me veseli ili vrijea, ali bio je tako
drag, razumjeli smo jedno drugo, nije bio od onih intelektualaca iz staklenika,
takve ne trpim, imao je za sobom bogat ivot, radio je i u rudniku, rekla sam mu
da upravo takve ljude volim, ljude s biografijom Maksima Gorkog, ali najvie
me je dirnulo to je iz june Moravske, to je ak svirao u narodnom orkestru,
nisam mogla vjerovati vlastitim uima, ula sam lajtmotiv svog ivota, vidjela
sam kako mi se iz daljine vraa mladost i osjeala sam kako se uspostavlja
njegova vlast nada mnom.
Pitao me je to radim itave dane, priala sam mu, a on mi je rekao, jo
ujem njegov glas, pola u ali a pola saaljivo, loe ivite, gospoo Helena, i
izjavio je kako to treba izmijeniti, da treba da ponem ivjeti drukije, da treba
malo vie da mislim na ivotne radosti. Rekla sam mu da nemam nita protiv
toga, da sam uvijek bila pristalica radosti, da me nita toliko ne odbija kao
danas moderni pesimizam i sumornost, ali on mi je rekao da nije vano ega

17
sam pristalica, da su pristalice radosti obino sami najtuniji ljudi, on, kakvu
ste istinu rekli, htjela sam da viknem, a onda je rekao direktno, bez uvijanja, da
e sutradan doi po mene u etiri sata pred radiostanicu, da emo se izvesti
nekamo u prirodu, izvan Praga. Opirala sam se, ta ja sam udata ena, ne mogu
tek tako ii sa stranim mukarcem u umu, a Ludvik je na to odgovorio alom, da
nije nikakav mukarac, ve uenjak, ali se nato rastuio, rastuio!
Primijetila sam to i obuzela me je vruina od sree to me eli, i da me eli
jo vie kad mu napomenem da sam udata, jer mu tako izmiem, a ovjek eli
najvie ono to mu izmie, upijala sam eljno tu tugu s njegova lica i u tom sam
trenutku shvatila da je u mene zaljubljen.
Sutradan umila je s jedne strane Vltava, s druge strane uzdizala se
okomita uma, bilo je romantino, volim romantiku, ponaala sam se moda
malo luckasto, moda neprilino za majku dvanaestogodinje kerke, smijala
sam se, skakutala, uhvatila sam ga za ruku i prisilila da tri sa mnom, zastali
smo, srce mi je udaralo, stajali smo licem u lice tijesno jedno uz drugo, a
Ludvik se malo nagnuo i samo me dodirnuo usnama, odmah sam mu se istrgla i
opet ga uhvatila za ruku, pa smo trali komad puta, imam laku sranu manu i
srce mi pone lupati pri najmanjem naporu, dovoljno je da ustrim stepenicama
na prvi kat, i zato sam ubrzo usporila korak, dah mi se pomalo smirivao i
iznenada sam tiho, tiho zapjevala prve taktove svoje najdrae pjesme Ej, sjalo
je sunace na baticu nau... a kad sam osjetila da me razumije, zapjevala
sam glasno, nisam se stidjela, osjeala sam kako s mene padaju godine, brige,
razoaranja, tisue sivih ljuica, a nakon toga smo sjedili u maloj gostionici u
Zbraslavu, jeli smo kruh i safalade, sve je bilo sasvim obino i jednostavno,
neljubazan gostioniar, prljavi stolnjaci, a ipak je to bio divan doivljaj, pitala
sam Ludvika da li zna da za tri dana putujem u Moravsku radi reportae o Putu
kraljeva. U koji grad, upitao me je, i kad sam mu odgovorila, rekao mi je da se
ondje rodio, opet stjecaj okolnosti od kojeg mi se zavrtjelo u glavi, a Ludvik je
rekao da e uzeti dopust i poi sa mnom.
Uplaila sam se, sjetila sam se Pavela, one iskrice nade koju je zapalio,
nisam cinina prema svom braku, spremna sam da uinim sve da ga spasim, bar
radi Zdenkice, ali zato da laem, u prvom redu radi sebe, radi svega onog to
je bilo, radi uspomene na mladost, ali nisam nala snage da Ludviku kaem ne,
nisam nala snage, sad je kocka baena, Zdenka spava, ja se plaim, a Ludvik je
ve u Moravskoj i sutra e me ekati na autobusnoj stanici.

18
TREI DEO

Ludvik

19
 1

Da, lutao sam bez cilja. Zastao sam na mostu na Moravi i zagledao se niz
njen tok. Kako je runa ta Morava (rijeka smee boje, kao da njom ne tee
voda, nego glina) i kako su sumorne njene obale - ulica od pet jednokatnih
graanskih kua, meusobno razdvojenih tako da stoje svaka za sebe, nastrano i
sirovo; moda je trebalo da budu zaetak keja, rugla koje nikad nije ostvareno.
Dvije od ovih kua ukraene su aneliima od keramike i ornamentima od
tukature, danas, naravno, ve izlomljenim i oteenim - anelak je bez krila, a
kroz ornamente proviruju opeke tako da su izgubile povezanost. Tu ulica
sumornih kua zavrava, iza njih su samo eljezni stupovi dalekovoda, trava, na
njoj nekoliko odlutalih gusaka, zatim polja, bez horizonta, polja koja se proteu
u nita, polja u kojima se gubi tekua glina rijeke Morave.
Gradovi posjeduju neobino, dobro poznato svojstvo da se ogledaju jedan
u drugom, i ja sam u ovom pejzau (znao sam ga iz mladosti, ali tada mi nije
govorio nita) odjednom vidio Ostravu, taj rudarski grad slian ogromnom
improviziranom prenoitu, pun naputenih kua i prljavih ulica koje vode u
prazninu. Bio sam zateen; stajao sam tu na mostu kao ovjek izloen
mitraljeskoj vatri. Nisam vie htio gledati sivu ulicu sa pet usamljenih kua, jer
nisam htio misliti na Ostravu. Zato sam se okrenuo nalijevo krug i poao obalom
uz rijeku.
Tu je vodila staza obrubljena s jedne strane gustim drvoredom topola -
uska aleja za etanje.
Desno od nje sputala se do rijeke strma obala obrasla travom i korovom,
a neto dalje, s druge strane rijeke, vidjela su se skladita, radionice i vie
malih tvornica; lijevo od staze prostiralo se gradsko smetljite, a iza njega
polja, izbodena eljeznim konstrukcijama stupova dalekovoda. etao sam iznad
svega toga uskom stazom aleje, kao da koraam po dugakom brvnu iznad vode
- a itav taj predio izgledao mi je kao razljevena voda, vjerojatno zato to je iz
njega izbijala hladnoa, a moda i zbog toga to sam iao alejom kao da bih se s
nje mogao sruiti u dubinu. Postajao sam svjestan da je ta neobina sablasnost
predjela samo odraz onoga ega se nakon susreta s Lucijom nisam htio sjeati;
kao da su se potisnute uspomene preselile u sve to sam vidio oko sebe, u pusta
polja, dvorita i skladita, u mutnu rijeku i onu svuda prisutnu hladnou koja je
sjedinjavala itav taj prizor. Shvatio sam da od uspomena neu pobjei, da su

20
me opkolile.

O tome kako sam doivio prvi brodolom u ivotu (i njegovim grubim

posredovanjem dospio do Lucije) ne bi bilo teko priati leernim tonom i ak i
pomalo aljivo. Za sve je bila kriva moja nezgodna sklonost glupim alama i
Marketin nezgodni nedostatak smisla za humor. Marketa je bila od onih ena
koje sve shvaaju ozbiljno (ova njena osobina bila je u savrenu skladu s
duhom vremena) i kojima je usud podario vjeru kao jednu od najizrazitijih
vrlina Ovim nikako ne elim da eufemistiki nabacujem da je bila priglupa; to
nikako. Bila je prilino talentirana i bistra, a uostalom i tako mlada (bila je
bruco i imala svega dvadeset godina) da je naivno povjerenje spadalo prije u
njene drai nego nedostatke, utoliko prije to je bilo uokvireno u neospornu
fiziku privlanost. Svi na fakultetu voljeli smo Marketu i svi smo manje-vie
pokuavali da je osvojimo, to nam (bar nekima od nas) nije smetalo da na njen
raun izvodimo i razne, uglavnom dobronamjerne ale.
ala je, meutim, bila nespojiva s Marketom, a s duhom vremena jo
manje. Bila je to prva godina poslije veljae etrdeset osme; poinjao je novi
ivot, zaista sasvim drukiji, a lice toga novog ivota, kako mi je ostalo u
sjeanju, bilo je ledeno ozbiljno; ozbiljnost tog lica bila je utoliko udnija to
nije bilo natmureno, nego razvueno u osmijeh. Da, te godine proglaavale su
sebe za najradosnije od svih, i svatko tko se nije radovao bio je automatski
osumnjien da ga pobjeda radnike klase ne veseli ili da je individualistiki
okrenut svojoj unutranjoj tuzi, to nije bila nita manja krivica.
Tada me nisu muile nikakve naroite unutranje tuge, naprotiv, imao sam
mnogo smisla za alu, ali se ipak ne bi moglo rei da sam pred radosnim licem
vremena prolazio bez zamjerke. Moje su ale bile previe neozbiljne, a radost
vremena nije trpjela zajedljivost i ironiju, bila je to, kako sam rekao, ozbiljna
radost koja se ponosila titulom historijski optimizam pobjednike klase,
radost asketska i sveana, ukratko Radost.
Sjeam se kako smo tada na Fakultetu bili organizirani u takozvane
studijske kruoke koji su se esto sastajali radi javne kritike i samokritike svih
lanova, iz ega su kasnije izvlaili ocjenu i karakteristiku za svakoga. Kao
svaki komunist imao sam tada mnogo zaduenja (radio sam na istaknutom mjestu
u Savezu studenata) i, kako nisam bio ni lo student, takva karakteristika za

21
mene nikad nije mogla ispasti negativno. Ipak, iza reenica priznanja, kojima se
opisivala moja aktivnost, moj pravilan odnos prema dravi i radu i poznavanje
marksizma, dolazila je obino i konstatacija da se nisam oslobodio ostataka
individualizma. Ovakva zamjerka nije morala biti opasna jer je bio dobar
obiaj da se i u najbolje karakteristike unosi poneka kritika primjedba, da se
ponekom zamjeri malo zanimanja za revolucionarne teorije, drugom opet
hladan odnos prema ljudima, treem slaba budnost i oprez, pa ak i
nepravilan odnos prema enama.
Naravno, u asu kad bi prestali da postoje sami za sebe, kad bi se dodala
neka dalja zamjerka ili kad bi ovjek dospio u neki konflikt ili postao objekt
sumnji ili napada, takvi ostaci individualizma ili nepravilni odnosi prema
enama mogli su se pretvoriti u klicu propasti.
udna fatalnost bila je u tome to je takvu klicu propasti nosio u svom
personalnom dosjeu svatko, da, svatko od nas.
Ponekad sam se (vie iz sporta nego iz istinske bojazni) branio od te
optube i zahtijevao od kolega da mi objasne po emu sam individualist. Nisu
imali naroito konkretnih dokaza; govorili su: - Zato to se tako dri. - Kako se
drim? - pitao sam. - Stalno se tako udno osmjehuje. - Pa to? Radujem se! -
Ne, ti se osmjehuje kao da neto krije u sebi.
Kad su drugovi ocijenili da su moje dranje i osmijeh intelektualistiki
(jo jedna pogrdna rije iz tih vremena), konano sam im povjerovao jer nisam
mogao sebi predoiti (bilo je to naprosto izvan dosega moje smjelosti) da se svi
ostali varaju, da se vara sama Revolucija, duh vremena, a da sam ja, pojedinac,
u pravu. Poeo sam pomalo da kontroliram svoj osmijeh, i ubrzo sam osjetio
kako se u meni otvara pukotina izmeu onoga to sam bio i onoga to sam (u
skladu s duhom vremena) morao i nastojao da budem.
A to sam onda u stvarnosti bio? Na ovo pitanje elim odgovoriti sasvim
poteno - bio sam ovjek s nekoliko lica.
Tih lica bilo je sve vie. Oko mjesec dana prije praznika poeo sam da se
zbliavam s Marketom (bila je student prve, ja druge godine) i nastojao sam da
joj imponiram na onaj isti glupi nain na koji to dvadesetogodinji mladii
pokuavaju oduvijek - stavio sam masku; pravio sam se stariji (duhom i
iskustvom) nego to sam bio; pretvarao sam se da se drim daleko od svega, da
promatram svijet s visine i da preko vlastite koe nosim drugu, nevidljivu i
neprobojnu. Nasluivao sam (uostalom, sasvim ispravno) da je ala razumljiv
izraz distanciranja, a kako sam se uvijek rado alio, s Marketom sam to inio
naroito uporno, izvjetaeno, ak pretjerano.
A to sam bio zapravo? Moram da ponovim: ovjek s nekoliko lica.

22
 Bio sam ozbiljan, oduevljen i pravovjeran na sastancima; zajedljiv i
podbada meu najbliim prijateljima; cinian i grevito duhovit s Marketom; a
kad sam bio sam (i mislio na Marketu), bio sam bespomoan i ustreptao kao
uenik.
Nije li ovo posljednje lice bilo ono pravo?
Ne. Sva lica bila su prava: nisam kao licemjeri imao jedno pravo i vie
lanih lica. Imao sam nekoliko lica zato to sam bio mlad i nisam ni sam znao
to sam i to bih elio biti. (Ipak, disproporcija izmeu svih ovih lica me je
plaila; nisam se u potpunosti srodio ni s jednim od njih i kretao sam se kamo su
ona htjela, nespretno i sljepaki.) Psiholoki i fizioloki mehanizam ljubavi tako
je sloen da se u izvjesnom periodu ivota mlad mukarac mora koncentrirati
gotovo iskljuivo na to da koliko-toliko ovlada njim, i tako gubi iz vida sam
sadraj ljubavi - enu koju voli (slino kao to mlad violinist ne moe uivati u
sadraju skladbe sve dok ne savlada tehniku bar toliko da pri sviranju ne mora
na nju misliti). Ono to sam rekao o svojoj akoj ustreptalosti dok sam mislio
na Marketu, treba da dopunim time da to nije toliko izviralo iz zaljubljenosti
koliko iz nespretnosti i nesigurnosti kojih sam teinu osjeao i koje su
gospodarile mojim osjeajima i mislima mnogo vie nego Marketa.
Teinu te zbunjenosti i nespretnosti savladavao sam tako da sam se pred
Marketom kooperio: nastojao sam da se ne slaem s njenim nazorima ili da im
se ak rugam, to nije bilo naroito teko jer je ta djevojka uza svu svoju
bistrinu (i svoju ljepotu koja je - kao svaka ljepota - sugerirala okolini
nepristupanost) bila lakovjerna i prostoduna; nikad nije znala zaviriti iza
stvari, vidjela je samo njen vanjski izgled; odlino je znala botaniku, ali se
dogaalo da ne shvati dobru anegdotu koju bi joj ispriao neki kolega; putala
je da je ponesu sva oduevljenja vremena, ali kao svjedok izvoenja neke
politike akcije u duhu principa da cilj opravdava sredstvo postajala je
podjednako nematovita kao pred isprianom anegdotom.
Zbog toga su drugovi ocijenili da je potrebno da svoje oduevljenje ojaa
poznavanjem strategije i taktike revolucionarnog pokreta i odluili da za
vrijeme praznika pohaa etrnaestodnevni partijski teaj.
Taj mi je teaj doao prilino nezgodno jer sam planirao da u upravo za
tih etrnaest dana biti s Marketom sam u Pragu i nae odnose (koji su se do tada
sastojali od etnji, razgovora i nekoliko poljubaca) dovesti do neeg
konkretnog. Osim tih etrnaest dana drugog vremena nisam imao (slijedea
etiri tjedna trebalo je da provedem na radnoj akciji na selu, a posljednjih
etrnaest dana kod majke u Moravskoj), tako da sam bio bolesno ljubomoran to
Marketa ne dijeli moju alost, to se ne ljuti na teaj, nego mu se, kako mi je
rekla, ak veseli.

23
 S teaja (koji se odravao u nekom dvorcu u srednjoj ekoj) poslala mi
je pismo koje je bilo njena slika i prilika: puno iskrene suglasnosti sa svim to
je doivljavala. Sve joj se svialo, i etvrt sata jutarnje fiskulture, referati,
diskusije i pjesme koje su ondje pjevali. Pisala mi je da na teaju vlada zdrav
duh, dodavi i neka svoja razmiljanja o tome kako na revoluciju u zapadnim
zemljama neemo dugo ekati.
Kad se sve zajedno uzme, slagao sam se zapravo sa svim to je Marketa
tvrdila, u brzu revoluciju u Zapadnoj Evropi takoer sam vjerovao. Samo s
jednim se nisam mogao pomiriti - da bude zadovoljna i sretna dok ja za njom
eznem. I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, okiram i zbunim)
napisao-.Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. ivio
Trocki! Ludovik.

Na moju provokativnu razglednicu Marketa je odgovorila kartom s kratkim

i konvencionalnim tekstom, a na moja slijedea pisma, koja sam joj u toku
praznika pisao, nije odgovarala. Bio sam negdje u umavi, skupljao sam sijeno
sa studentskom brigadom i Marketina utnja jako me je alostila. Pisao sam joj
gotovo svaki dan pisma puna moleive i melankoline zaljubljenosti; molio sam
je da se bar u toku posljednjih etrnaest dana jo vidimo, bio sam spreman da
uope ne putujem kui, da ne vidim usamljenu majku, da za Marketom poem
bilo kamo. Ne samo zato to sam bio u nju zaljubljen nego, prije svega, zbog
toga to je bila jedina ena na mom horizontu, a situacija mladia bez djevojke
izgledala mi je nepodnoljiva. Marketa, meutim, nije odgovarala na moja
pisma.
Nisam shvaao to se dogaa. U kolovozu sam se vratio u Prag i uspjelo
mi je da je naem kod kue. Poli smo na uobiajenu etnju du Vltave i na otok
- na Carsku Livadu (tuni proplanak s topolama i praznim igralitima). Marketa
je tvrdila da se izmeu nas nita nije promijenilo, a tako se i drala, ali upravo
ta grevita nepromijenjenost (isti poljupci, isti razgovori, isti osmijesi)
strahovito me je deprimirala. Kad sam zamolio Marketu da se naemo sutradan,
rekla je da joj telefoniram, pa emo se dogovoriti.
Nazvao sam je; tui enski glas me je obavijestio da je Marketa otputovala
iz Praga.
Bio sam nesretan kao to samo moe biti nesretan dvadesetogodinji

24
mladi kad ostane bez ene, mladi jo uglavnom bojaljiv, koji je fiziku
ljubav upoznao svega nekoliko puta, na brzinu i loe, a ne moe da je izbije iz
misli. Dani su mi bili neizdrljivo dugi i prazni; nisam mogao itati, nisam
mogao raditi, iao sam tri puta dnevno u kino, s jedne poslijepodnevne
predstave na drugu a zatim odmah na veernju, samo da nekako ubijem vrijeme,
samo da nekako nadjaam mukli sovin huk koji je bez prestanka odjekivao u
meni. Ja, za koga je Marketa (zahvaljujui mom upornom pretvaranju) vjerovala
da je sit ena, nisam imao hrabrosti da oslovim ni jednu od djevojaka koje sam
promatrao na ulici, djevojaka kojih su mi lijepe noge ranjavale duu.
S radou sam zbog toga pozdravio dolazak rujna s kojim je opet poinjala
kola, a nekoliko dana prije toga i moj rad u Savezu studenata, gdje me je ekao
vlastiti ured i mnogo raznih poslova. Odmah drugog dana pozvali su me
telefonom u partijski sekretarijat. Od tog trenutka nadalje sjeam se dobro svake
pojedinosti. Bio je sunan dan, iziao sam iz zgrade Saveza studenata i osjetio
kako me tuga, koja je ispunjavala itave moje praznike, postepeno naputa.
Mukarac, sreom, pored intimnih strasti poznaje i strast javnog djelovanja
i bio sam sretan to me ova strast ponovo obuzima; iao sam u sekretarijat s
ugodnim osjeajem radoznalosti.
Pozvonio sam i vrata mi je otvorio predsjednik komiteta, visok mladi
uskog lica, svijetle kose i ledeno plavih oiju. ast radu! rekao sam a on
ast radu mi je bez pozdrava saopio: - Idi u zadnju sobu, ekaju te. - U
posljednjoj prostoriji sekretarijata ekala su me tri lana studentskog partijskog
komiteta. Rekli su mi da sjednem. Sjeo sam, svjestan da to to se dogaa ne
sluti na dobro. Sva trojica drugova, koje sam dobro poznavao i s kojima sam
navikao da slobodno priam i zabavljam se, drali su se nepristupano.
Govorili su mi, dodue, ti (kako je to bilo uobiajeno meu drugovima), ali to
vie nije bilo prijateljsko ti, nego slubeno i prijetee ti. (Od tog vremena,
moram rei, imam averziju prema oslovljavanju ti; u sutini, to bi trebalo da
bude znak bliskosti i povjerenja, ali ako su ljudi koji se tako oslovljavaju
meusobno strani, to ti dobiva smjesta suprotan smisao, postaje izraz grubosti.
Svijet u kome bi svi ljudi govorili jedan drugome ti ne bi bio svijet opeg
prijateljstva, nego svijet sveope neuljudnosti.)
Sjedio sam tako ispred trojice studenata koji su mi, govorei ti, postavili
prvo pitanje: da li poznajem Marketu. Rekao sam da je poznajem. Pitali su me
da li sam se s njom dopisivao. Rekao sam da jesam. Pitali su me da li se sjeam
to sam joj pisao. Rekao sam da se ne sjeam, ali mi se u tom trenutku
razglednica s provokativnim tekstom pojavila pred oima i poeo sam da
nasluujem o emu se radi. Ne moe se sjetiti? pitali su me. Ne, rekao sam. A
to je tebi pisala Marketa? Slegnuo sam ramenima da im dam na znanje da se

25
radi o intimnim stvarima o kojima ne mogu govoriti. Je li ti pisala neto o
teaju? pitali su. Jest, pisala je, rekao sam. A to ti je pisala? Da joj se svia,
odgovorio sam. I jo? Da su referati dobri, da je kolektiv dobar, odgovorio sam.
Je li ti pisala da na teaju vlada zdrav duh? Jest, rekao sam, ini mi se da je
napisala neto takvo. Je li ti pisala kako shvaa snagu optimizma? pitali su
dalje. Da, rekao sam. A to ti misli o optimizmu? pitali su. O optimizmu? ta bi
trebalo da mislim? pitao sam. Smatra li sebe za optimistu? pitali su dalje.
Smatram, rekao sam neodluno. Volim alu, veseo sam ovjek, pokuavao sam
da ublaim ton sasluanja.
I nihilist moe da bude veseo, rekao je jedan od njih, moe, recimo, da se
smije ljudima koji pate. I cinik moe da bude veseo, nastavio je. Smatra li da
se socijalizam moe izgraditi bez optimizma? upitao je drugi. Ne, rekao sam.
Znai, ti nisi za izgradnju socijalizma kod nas, rekao je trei. Otkud sad to?
branio sam se. Zato to je za tebe optimizam opijum za narod, napadali su. Kako
to, opijum za narod? branio sam se i dalje. Ne izvlai se, to si napisao.
Mara je pisao da je religija opijum za narod, za tebe je opijum na
optimizam! To si napisao Marketi. Interesiralo bi me to bi na to rekli nai
radnici i udarnici, koji prebacuju planove, kad bi uli da je njihov optimizam
opijum, nastavio je odmah drugi. Trei je dodao: za trockista je graditeljski
optimizam, naravno, opijum. A ti si trockist. Zaboga, kako ste nadoli na takvo
neto? branio sam se. Jesi li to napisao ili nisi? Moda sam neto slino u ali i
napisao, prola su dva mjeseca, ne sjeam se vie. Moemo te i podsjetiti, rekli
su i proitali moju razglednicu: Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh
zaudara na glupost. ivio Trocki! Ludvik. U skuenoj prostoriji partijskog
sekretarijata reenice su zvuale tako strano da sam ih se na trenutak uplaio.
Osjeao sam da posjeduju ubitanu mo, da im se neu moi oduprijeti.
Drugovi, ta to je trebalo da bude ala, rekao sam i shvatio da mi nitko nee
vjerovati. Je li vam to smijeno? upitao je jedan od drugova ostalu dvojicu.
Obojica su odmahnula glavom. Trebalo bi da poznajete Marketu! rekao sam.
Poznajemo je, odgovorili su. E pa vidite, rekao sam, Marketa sve shvaa
ozbiljno, a mi smo na njen raun uvijek pravili viceve i nastojali da je
okiramo. To je zaista interesantno, rekao je jedan od drugova, prema tvojim
kasnijim pismima ne bi se reklo da Marketu ne uzima ozbiljno. Zar ste itali
sva moja pisma Marketi? I tako, budui da Marketa sve shvaa ozbiljno, uzeo je
rije drugi, ti si na njen raun, pravio viceve. Samo nam jo reci to je to to
ona tako ozbiljno shvaa? Moda Partija, optimizam, disciplina, je li to? I sve
to to ona shvaa ozbiljno tebi je smijeno. Drugovi, shvatite, rekao sam, ta ja
se vie uope ne sjeam kako sam to napisao, pisao sam na brzinu, nekoliko
reenica, ale radi, nisam ni mislio na ono to piem, da sam mislio neto loe,
ne bih pisao na partijsku kolu! Sasvim je svejedno kako si pisao. Brzo ili

26
polako, na koljenu ili na stolu, mogao si napisati samo ono to je u tebi. Nita
drugo nisi mogao napisati. Da si malo vie razmiljao, moda to ne bi napisao.
Ovako si bar napisao bez pretvaranja. Sad bar znamo to si i kakav si. Znamo
da ima vie lica, jedno za Partiju, a drugo za ostale. Osjeao sam da je moja
obrana ostala bez ikakvih argumenata. Jo nekoliko puta sam ponovio one ve
poznate - da je to bila samo ala, da su to rijei bez dubljeg smisla, da sam bio
tako raspoloen i slino. Odbili su me. Rekli su da sam te svoje reenice
napisao na otvorenu razglednicu, da ih je svatko mogao proitati, da su te rijei
imale objektivno djelovanje jer im nisam dodao nikakvo objanjenje u vezi sa
svojim trenutnim raspoloenjem. Zatim su me upitali ta sam sve itao od
Trockog. Rekao sam: nita. Pitali su me od koga sam posuivao te knjige. Rekao
sam: ni od koga. Pitali su me s kojim sam se trockistima sastajao. Rekao sam da
ne poznajem ni jednog. Saopili su mi da sam od ovog trenutka suspendiran sa
svih funkcija u Savezu studenata i zahtijevali da im odmah predam kljueve
prostorija. Bili su mi u depu i dao sam ih. Zatim su mi rekli da e s partijske
strane moj sluaj rijeiti moja osnovna organizacija na Prirodoslovno-
matematikom fakultetu. Ustali su gledajui mimo mene. Rekao sam ast radu
i otiao.
Onda sam se sjetio da u sobi u Savezu studenata imam mnogo vlastitih
stvari. Nisam nikada imao mnogo smisla za red i tako sam u ladici pisaeg stola
osim raznih osobnih papira drao i arape, a u ormaru meu spisima i napola
pojeden kola koji mi je poslala majka od kue.
Prije nekoliko trenutaka predao sam klju u sekretarijatu, ali vratar u
prizemlju me je poznavao i dao mi rezervni klju koji je visio na drvenoj ploi
meu ostalim kljuevima. Sjeam se svega do najmanjih pojedinosti. Klju od
moje sobe bio je vezan debelim konopcem za daicu na kojoj je bijelom bojom
bio napisan broj moje sobe. Otkljuao sam sobu i sjeo za pisai stol; otvorio
sam ladicu i poeo izvlaiti svoje stvari. inio sam to polako i bez nervoze,
nastojei da u tim asovima relativnog mira razmislim o svemu to se sa mnom
dogodilo i to treba da poduzmem. Nije dugo trajalo i otvorila su se vrata, a na
vratima su se pojavila opet ona trojica drugova iz sekretarijata. Sada se vie
nisu drali hladno i zatvoreno. Bili su glasni i ljutiti, a naroito najmanji od
njih, referent za kadrove u Komitetu. Nasrnuo je na mene da objasnim kako sam
se usudio ui. S kakvim pravom. Pitao je hou li da pozove miliciju. Zato
preturam po stolu? Rekao sam da sam doao po kola i arape. Rekao mi je da
vie nemam nikakvog prava dolaziti, makar imao i pun ormar arapa. Priao je
ladici i razgledao papir po papir, biljenicu po biljenicu. Bile su to zaista sve
samo moje osobne stvari, tako da mi je konano dopustio da ih pod njegovim
nadzorom sloim u koveg. Ubacio sam u koveg i arape, zguvane i prljave, i
kola koji je stajao u ormaru na zamaenu papiru prekrivenu mrvicama.

27
 Kontrolirali su svaki moj pokret. Otiao sam s kovegom iz sobe, a
kadrovski mi je referent umjesto pozdrava rekao neka se vie ne pojavljujem.
im sam se naao izvan dohvata drugova iz Komiteta i nesavladive logike
njihova sasluavanja, vratio mi se osjeaj da sam nevin, da u mojim izjavama
nije bilo nieg zlog i da treba da potraim nekoga tko dobro poznaje Marketu i
kome se mogu povjeriti, nekoga tko e shvatiti da je itava afera zapravo
smijena. Naao sam jednog studenta s naeg Fakulteta, komunista, i kad sam mu
sve ispriao rekao mi je da su u Komitetu svi bigotni, da ne znaju za alu i da
on, poznavajui Marketu, moe sasvim lijepo da zamisli o emu se radilo.
Uostalom, najbolje da potraim Zamaneka, koji e ove godine biti partijski
predsjednik na Fakultetu, a dobro poznaje i Marketu i mene.

Da e Zemanek biti predsjednik organizacije, nisam znao i inilo mi se da

je to odlina vijest, jer sam ga zaista dobro poznavao i ak sam bio siguran da
me simpatizira, s obzirom na moje slovako podrijetlo. Zemanek je, naime, rado
pjevao slovake pjesme; u to vrijeme bilo je vrlo moderno pjevati narodne
pjesme, i to pjevati ih ne kolski, nego s rukom nad glavom, pomalo sirovim
glasom drei si pri tom kao pravi narodski ovjek kojeg je majka rodila pod
cimbalom na seoskom plesu.
Ja sam na Prirodoslovno-matematikom fakultetu bio zapravo jedini pravi
moravski Slovak, to mi je donosilo izvjesne privilegije; prilikom svake
proslave, bilo poslije raznih sastanaka, sveanosti ili o Prvom maju, drugovi su
me nagovarali da uzmem klarinet i sa jo dva-tri muziara amatera, kojih je bilo
meu kolegama, imitiram slovaku kapelu. Tako smo (s klarinetom, violinom i
kontrabasom) ili dvije godine i u prvomajskoj povorci, a Zemanek, koji je bio
lijep momak i rado se producirao, iao je s nama, obuen u posuenu narodnu
nonju, i plesao i pjevao s rukom iznad glave. Ovaj roeni Praanin, koji nikad
nije bio u Slovakoj, plesao je s uivanjem narodnog uhaja i ja sam mu
uvijek bio naklonjen jer sam bio sretan to je muzika mog zaviaja, koji je
uvijek bio Eldorado narodne umjetnosti, tako popularna i voljena.
Zemanek je, osim toga, poznavao Marketu, to je bila druga prednost.
Prilikom raznih studentskih skupova esto smo bili sve troje zajedno. Jednom
sam (bilo je na okupu vee studentsko drutvo) poeo priati o tome kako u
umavi ive plemena patuljaka, i potkrepljivao to citatima iz nekog navodnog

28
znanstvenog rada u kome je bilo obraeno itavo ovo znaajno pitanje. Marketa
se udila kako za to nikad nije ula. Rekao sam da nije ni udo: buroaska je
znanost svjesno tajila postojanje patuljaka, jer su kapitalisti trgovali patuljcima
kao - robljem.
Ali o tome bi trebalo pisati! uzviknula je Marketa. Zato se o tome ne pie?
Ta to bi bio argument protiv kapitalista!
Moda se o tome ne pie zato, rekao sam zamiljeno, to je itava stvar
pomalo delikatna i sablanjiva: patuljci su, naime, posjedovali sasvim izuzetne
ljubavne sposobnosti, to je upravo i bio razlog zato su bili toliko traeni i
zato ih je biva Republika tajno izvozila za debele devize, najvie u Francusku,
gdje su ih unajmljivale postarije kapitalistike dame kao sluge, da bi ih u
stvarnosti sasvim drukije iskoritavale.
Kolege su s mukom suzdravale smijeh, koji je izazivala ne toliko posebna
duhovitost moje izmiljotine koliko napeti izraz Marketina lica, uvijek
spremnog da plane za neto (ili protiv neega). Grizli su usne da Marketi ne
pokvare veselje, a neki od njih (u prvom redu Zemanek) ak su mi se prikljuili,
potvrujui moj izvjetaj o patuljcima.
Kad je Marketa upitala kako ti patuljci zapravo izgledaju, Zemanek je,
dobro se sjeam, ozbiljna lica rekao da je profesor echura, kojeg Marketa i
sve kolege imaju ast povremeno viati za katedrom na Fakultetu, po podrijetlu
patuljak, ne zna da li po oba roditelja ili samo po jednom. Zemaneku je,
navodno, priao docent Hule da je za vrijeme nekih praznika boravio u istom
hotelu s branim parom echura, i da oboje zajedno nemaju puna tri metra.
Jednog dana uao je ujutro u njihovu sobu ne slutei da supruzi jo spavaju
i ostao zapanjen: leali su u jednom krevetu i to ne jedno pored drugog, nego
jedno nie drugog, profesor echura skupljen na donjoj, a gospoa echura na
gornjoj polovici kreveta.
Da, potvrdio sam, iz toga slijedi da je ne samo profesor echura nego i
njegova ena izvan svake sumnje podrijetlom od umavskih patuljaka jer je
spavanje u nizu atavistika navika svih tamonjih patuljaka, kojih kolibe,
uostalom, nikad nemaju tlocrt u obliku kruga ili kvadrata nego u obliku veoma
izduenog pravokutnika, jer su ne samo supruzi nego itave obitelji spavale u
obliku dugog lanca, jedno za drugim.
Kad sam se onog mranog dana sjetio ovog naeg naklapanja, uinilo mi se
da iz njega zrai slaba svjetlost nade. Zemanek, koji e dobiti zadatak da rijei
moj sluaj, zna moj stil u ali, a poznaje i Marketu, pa e shvatiti da je
dopisnica koju sam napisao bila samo aljivo provociranje djevojke koju smo
svi pokuavali osvojiti i (moda upravo zbog toga) nastojali i da omalovaimo.

29
Iskoristim sam zato prvu priliku da mu ispriam kakvu sam neugodnost doivio;
Zemanek me je paljivo sasluao, nabrao elo i rekao da e vidjeti.
U meuvremenu sam ivio u provizoriju; iao sam kao i prije na
predavanja i ekao. esto su me pozivali pred razne partijske komisije koje su
nastojale uglavnom da utvrde pripadam li nekoj trockistikoj grupi; nastojao
sam im dokazati da sve u svemu ak i ne znam tano to je to trockizam; hvatao
sam svaki pogled drugova koji su me sasluavali i traio u njima povjerenje.
Ponekad sam ga ak i naao i nauio sam da takav pogled dugo nosim u sebi, da
ga uvam i da iz njega strpljivo kreem iskre nade.
Marketa me je izbjegavala. Shvatio sam da je razlog afera oko moje
razglednice i, povrijeen u svom ponosu, nisam htio nita da je pitam. Jednog
dana me je, meutim, sama zaustavila u hodniku
Fakulteta. - Htjela bih da o neemu razgovaram s tobom - rekla je.
Tako smo opet poslije nekoliko mjeseci izili da zajedno proetamo; bila
je ve jesen, oboje smo bili u dugim montgomerijima, da, dugim, dobrano ispod
koljena, kako se u to vrijeme (vrlo neelegantno vrijeme) nosilo. Padala je sitna,
sitna kiica, a drvee na obali bilo je bez lia i crno. Marketa mi je priala
kako se sve odigralo: kad je za vrijeme praznika bila na teaju, iznenada su je
pozvali drugovi iz rukovodstva i upitali je prima li kakvu potu; odgovorila je
da prima. Pitali su od koga. Rekla je da joj pie mama. Zar nitko vie? Ponekad
neki kolega, rekla je. Moe li nam rei koji? pitali su je. Spomenula je mene. A
to ti pie drug Jahn? Slegla je ramenima, jer nije imala volje da citira rijei s
moje razglednice. Jesi li i ti njemu pisala? pitali su. Pisala sam, odgovorila je.
O emu si mu pisala? pitali su. Pa tako, rekla je, o teaju i uope. Tebi se svia
na teaju? ispitivali su dalje. Da, veoma, odgovorila je.
I pisala si mu da ti se svia? pitali su. Da, pisala sam, odgovorila im je. A
to on? pitali su.
On? odgovorila je neodluno Marketa, on je malo udan, trebalo bi da ga
poznajete.
Poznajemo ga, rekli su, i elimo da znamo to ti je pisao. Moe li nam
pokazati tu njegovu razglednicu?
- Ne ljuti se na mene - rekla mi je Marketa - morala sam je pokazati.
- Ne mora se ispriavati - rekao sam Marketi - i tako su znali sadraj
prije nego to su te pozvali na razgovor; da nisu znali, ne bi te ni pozvali.
- Ja se uope ne ispriavam, niti se stidim to sam dala da je proitaju, ne
smije to tako tumaiti. lan si Partije i Partija ima pravo da zna tko si i kako
misli - ogradila se Marketa i zatim mi rekla da se zgrozila nad onim to sam joj
napisao, kad svi znamo da je Trocki najvei neprijatelj svega za to se borimo i

30
radi ega ivimo.
Zar je imalo smisla da Marketi bilo to objanjavam? Zamolio sam je da
nastavi i da mi kae to je bilo dalje.
Marketa je rekla da su proitali razglednicu i ostali zapanjeni. Pitali su je
to kae na to. Rekla je da je to grozno. Pitali su je zato nije sama dola da im
to pokae. Slegla je ramenima.
Pitali su je zar ne zna to je to budnost. Oborila je glavu. Pitali su je zar ne
zna koliko Partija ima neprijatelja. Rekla im je da zna, ali da nije vjerovala da
bi drug Jahn... Pitali su je da li me dobro poznaje. Pitali su je kakav sam. Rekla
je da sam udan. Da ponekad misli da sam vrst komunist, ali da odmah zatim
kaem neto to komunist nikad ne bi izgovorio. to, na primjer, pitali su je.
Rekla je da se nieg konkretnog ne sjea, ali da mi nita nije sveto. Rekli su da
je to ve iz same razglednice oigledno. Rekla im je da se sa mnom esto
prepirala o mnogim stvarima, kao i to da drukije govorim na sastancima, a
drukije kad sam s njom. Na sastancima sam pun oduevljenja, dok se s njom
samo alim i sve uzimam olako. Pitali su je da li smatra da ovjek kao ja moe
biti lan Partije. Slegla je ramenima. Pitali su je da li bi Partija mogla izgraditi
socijalizam kad bi njeni lanovi izjavljivali da je optimizam opijum za narod.
Rekla je da takva Partija ne bi nikad izgradila socijalizam. Rekli su da je to
dovoljno.
Neka zasada nikome nita ne govori, jer ele da pripaze to u pisati dalje.
Rekla im je da vie ne eli da me vidi. Odgovorili su da to ne bi bilo pravilno,
da bi, naprotiv, trebalo da mi pie, da izie na vidjelo sve to krijem u sebi.
- I ti si im nakon toga pokazivala moja pisma? - upitao sam Marketu,
crvenei do dubine due pri uspomeni na vlastite ljubavne izjave.
- to sam mogla raditi? - rekla je Marketa. - Ali nakon svega toga zaista ti
vie nisam mogla pisati. Neu valjda pisati nekome samo zato da sluim kao
mamac! Poslala sam ti jo razglednicu i gotovo. Nisam htjela da se viam s
tobom jer ti nisam smjela nita rei, a bojala sam se da me neto ne upita.
Morala bih ti lagati u oi, a ne volim lagati.
Upitao sam Marketu to ju je onda natjeralo da se danas sa mnom nae.
Odgovorila mi je da je to uinila zbog druga Zemaneka. Sreo ju je nakon
praznika u hodniku na Fakultetu i odveo je u jednu malu prostoriju u kojoj je bio
sekretarijat partijske organizacije Prirodoslovno-matematikog fakulteta. Rekao
joj je da je dobio obavjetenja o tome da sam joj na teaj poslao razglednicu s
antipartijskim parolama, i upitao je kakve su to reenice bile. Rekla mu je. Pitao
je to na to kae. Rekla mu je da to osuuje. Rekao joj je da je to pravilno i
upitao da li jo ide sa mnom. Nije znala to da kae i odgovorila je neodreeno.

31
Saopio joj je da je o njoj s teaja stigla na Fakultet vrlo pozitivna
karakteristika i da partijska organizacija rauna na nju. Rekla je da joj je to
drago. Rekao je da ne eli da se mijea u njen privatni ivot, ali da smatra da se
ljudi poznaju i po tome s kim se sastaju, kakvo drutvo sebi biraju i da joj se ne
bi pisalo kao plus kad bi izabrala upravo mene.
Ovo se Marketi, prema njenim rijeima, tek nakon nekoliko tjedana sleglo
u glavi. Ve nekoliko mjeseci nije ila sa mnom, tako da je Zemanekova
sugestija zapravo bila nepotrebna, ali ju je upravo ta sugestija natjerala da
pone razmiljati o tome nije li okrutno i moralno nedopustivo tjerati nekoga da
se razie, sa svojim drugom samo zato to je ovaj pogrijeio, i nije li bilo
nepravedno i to to se sama ve prije toga sa mnom razila. Posjetila je druga
koji je za vrijeme praznika rukovodio teajem i upitala ga da li jo uvijek
vrijedi zabrana da sa mnom razgovara o svemu to se odigralo oko one
razglednice. Kad je saznala da vie nema razloga da se bilo to krije, zaustavila
me je i pozvala na razgovor.
Sad mi, dakle, povjerava ono to je pritie i mui: da, pogrijeila je kad
je donijela odluku da se vie ne via sa mnom. Nijedan ovjek nije izgubljen,
ak i kad poini najtee greke.
Sjetila se, navodno, i Alekseja Tolstoja, koji je bio bjelogardijac i
emigrant, a ipak je na kraju postao veliki socijalistiki pisac. Sjetila se i
sovjetskog filma Sud asti (filma tada veoma popularnog u partijskim
krugovima) u kome neki sovjetski lijenik - uenjak izvjetava o svom
pronalasku prije inozemnu nego domau javnost, to opasno mirie na
kosmopolitizam i izdaju; Marketa je dirnuto evocirala kraj filma: uenjaku sudi
sud asti sastavljen od njegovih kolega, ali ena, koja ga voli, ne naputa
osuenog supruga, ve nastoji da mu ulije nove snage kako bi ispravio
nainjenu greku.
- I ti si tako odluila da me ne naputa - rekao sam.
- Da - rekla je Marketa i uhvatila me za ruku.
- Reci mi, Marketa, molim te, smatra li da sam se teko ogrijeio?
- Mislim da jesi - odgovorila je Marketa.
- A to misli da li treba da ostanem u Partiji ili ne?
- Mislim, Ludvik, da ne.
Znao sam da bih, kad bih stupio u igru u koju se Marketa, kako se inilo,
potpuno uivjela i iji je patos proivljavala itavom svojom duom, lako
postigao sve ono to sam prije nekoliko mjeseci uzalud pokuavao. Tjerana
spasiteljskim patosom kao brod parom predala bi mi se sada, sigurno, i tijelom.
Naravno, pod jednim uvjetom - da e njeno spasiteljstvo biti zaista potpuno

32
zadovoljeno; a da bi bilo zadovoljeno, objekt spas (na alost, ja osobno!) treba
da prizna svoju teku, najteu greku. Samo, ja to nisam mogao. Davno eljeni
cilj
- Marketino tijelo - bio je sasvim blizu, a ipak nisam mogao po tu cijenu da
ga uzmem jer nisam bio u stanju da priznam svoju krivicu i da se pomirim s
nepodnoljivom osudom. Isto tako, nisam mogao uti kako netko, tko bi trebalo
da mi bude blizak, tu krivicu i tu osudu prihvaa.
Nisam se sloio s Marketom, odbio sam je i izgubio sam je, ali je li istina
da sam se osjeao nevin? Tano je da sam bio sve vie uvjeren da je itava
afera smijena, ali sam istovremeno (a to mi se danas nakon mnogo proteklih
godina ini najmunije i najkarakteristinije) poinjao da one tri reenice na
razglednici gledam oima onih koji su me sasluavali; poeo sam da se
uasavam tih reenica i plaio sam se da one pod maskom ale otkrivaju moda
neto vrlo znaajno o meni, naime, da se nikad nisam potpuno saivio s
Partijom, da nikad nisam bio pravi proleterski revolucionar, nego da sam se
prikljuio revolucionarima prostom (!) odlukom (proletersku
revolucionarnost nismo, naime, osjeali kao stvar, da tako kaem, odluke nego
kao stvar sutine; ovjek ili jest revolucionar, i sjedinjuje se s pokretom u
jedno zajedniko tijelo, misli njegovom glavom i osjea njegovim srcem, ili to
nije, i tada mu ne preostaje drugo nego da to eli da bude; u tom je sluaju,
meutim, i stalno kriv to to nije: kriv je to je poseban, drukiji, to nije
stopljen s Partijom).
Kada se danas sjeam svoga tadanjeg stava, namee mi se kao analogija
neizmjerna mo kranstva, koje vjerniku sugerira njegovu osnovnu i
neprekidnu grenost; i ja sam stajao (svi smo tako stajali) licem u lice s
Revolucijom i njenom Partijom neprestano oborene glave, tako da sam se
postepeno mirio s tim da moje reenice, iako zamiljene kao ala, ipak
predstavljaju ogreenje, i kroz misli poelo je da mi se odvija samokritiko
preispitivanje: govorio sam sebi da mi te reenice nisu samo tek tako pale na
pamet, da su mi ve i ranije (po svemu sudei s pravom) drugovi predbacivali
ostatke individualizma i intelektualizma; govorio sam sebi da sam se
suvie samodopadljivo poeo ponositi svojim obrazovanjem, studentskim
statusom i budunou intelektualca i da bi moj otac, radnik, koji je za vrijeme
rata umro u koncentracionom logoru, teko mogao razumjeti moj cinizam;
predbacivao sam sebi da je njegova radnika misao u meni, na alost, po svoj
prilici mrtva; prekoravao sam sebe za sve mogue i mirio se i s nunou neke
kazne; opirao sam se samo jednom: da budem izbaen iz Partije i na taj nain
igosan kao njen neprijatelj; ivjeti kao igosani neprijatelj onoga za to sam se
opredijelio jo kao djeak i do ega mi je zaista stalo izgledalo mi je uasno.

33
 Takvu samokritiku, koja je istovremeno bila i moleiva obrana, izgovorio
sam u sebi sto puta, najmanje deset puta pred raznim komisijama i odborima i
konano na odlunom plenarnom sastanku naeg Fakulteta, na kome je o meni i
mojoj krivici Zemanek podnio uvodni referat (uvjerljiv, briljantan,
nezaboravan) i u ime Komiteta predloio da budem iskljuen iz Partije.
Nakon mog samokritikog istupanja diskusija se razvijala na moju tetu;
nitko se nije zauzeo za mene i konano su svi (bilo ih je oko sto, a meu njima
bili su i moji nastavnici i najblie kolege), da, svi do posljednjeg digli ruke
odobravajui ne samo moje iskljuenje iz Partije ve i (to uope nisam
oekivao) prisilno udaljavanje s Fakulteta. Iste noi poslije sastanka sjeo sam u
vlak i otputovao kui, ali mi kua nije mogla pruiti nikakvu utjehu, ve i zbog
toga to se nekoliko dana nisam usuivao rei majci, koja se ponosila sinom
studentom, to mi se dogodilo. Zato je odmah sutradan svratio po mene
Jaroslav, drug iz gimnazije i narodnog orkestra u kome sam kao srednjokolac
svirao, sretan to me je naao kod kue: prekosutra se eni i moram mu biti
svjedok. Starom drugu to nisam mogao odbiti i nije mi preostalo drugo nego da
svoj pad proslavim svadbenim veseljem.
Jaroslav je, pored svega, bio i okorjeli slovaki patriot i folklorist, tako da
je i vlastito vjenanje zloupotrijebio za zadovoljenje svojih narodnjakih
strasti: aranirao je svadbu prema starim narodnim obiajima. Bili su tu svatovi
u nonjama, narodni orkestar, stari svat sa svojim kitnjastim govorima,
prenoenje nevjeste preko praga, pjesma i ukratko itav cjelodnevni
ceremonijal, rekonstruiran oigledno vie prema knjigama o narodnim
obiajima nego prema ivom sjeanju. Primijetio sam, meutim, neto udno:
prijatelj Jaroslav, novopeeni rukovodilac vrlo uspjenog ansambla narodnih
pjesama i plesova, pridravao se, dodue, svih moguih starih obiaja, ali -
vodei rauna o svojoj karijeri i pokoravajui se ateistikim parolama - nije sa
svatovima otiao u crkvu, iako je tradicionalna narodna svadba bez upnika i
bojeg blagoslova naprosto nezamisliva. Pustio je starog svata da izgovara sve
narodne obredne tekstove, ali je iz njih briljivo izbacio sve biblijske motive,
iako upravo oni daju narodnim svadbenim govorima onu posebnu slikovitost.
Tuga, koja me je spreavala da se prikljuim pijanom svadbenom veselju,
uinila je da u izvoenju tih narodnih obreda osjetim zadah kloroforma i da
ispod prividne spontanosti nazrem potku lai.
Kada me je kasnije Jaroslav pozvao da u znak sentimentalnog sjeanja na
svoje nekadanje sudjelovanje u orkestru uzmem klarinet i sjednem meu ostale
svirae, odbio sam. Pred oima mi se pojavila slika kako sam u posljednje
dvije godine svirao u prvomajskoj povorci i kako je Praanin Zemanek u
narodnoj nonji plesao pored mene, irio ruke i pjevao.

34
 Nisam mogao uzeti klarinet u ruke i osjeao sam kako mi se sve to
folklorno podvriskivanje iz dna due gadi, gadi, gadi...

Uklonjen sa studija, izgubio sam pravo na odgodu sluenja vojnog roka i

tako sam samo ekao jesensku regrutaciju; ekanje sam ispunio sa dvije duge
radne akcije - najprije sam radio na popravku ceste negdje pored Gottwaldova,
a potkraj ljeta prijavio sam se na sezonski rad u Frutu, poduzeu za preradu
voa. Konano je stigla jesen i jednog jutra (nakon besanoga nonog putovanja
vlakom) dolutao sam do kasarne u nepoznatom runom predgrau Ostrave.
Stajao sam na krugu kasarne s drugim mladiima pozvanim u istu jedinicu;
nismo se poznavali; u sjeni ovog poetnog uzajamnog nepoznavanja na licima
drugih uvijek se otro istiu grube i tue crte, i tako je bilo i ovog puta. Jedino
to nas je ljudski povezivalo bila je neizvjesna budunost, o emu smo
meusobno izmjenjivali kratka nagaanja. Neki su tvrdili da smo rasporeeni u
crne, drugi su opet to negirali, dok trei uope nisu znali to to znai. Ja sam
znao i sa zebnjom sam sluao takve pretpostavke.
Zatim je po nas doao jedan podoficir i odveo nas u jednu od zgrada;
nagrnuli smo kao stado u hodnik i hodnikom u jednu veu prostoriju, itavu
oblijepljenu ogromnim zidnim parolama, fotografijama i nevjetim crteima. Na
zidu u proelju isticao se velik natpis IZGRAUJEMO SOCIJALIZAM,
sastavljen od slova izrezanih iz crvenog papira. Pod tim natpisom stajala je
stolica a pored nje sitan mrav stari. Podoficir je pokazao na jednog od nas, i
taj je morao sjesti na stolicu. Stari mu je vezao oko vrata bijeli ubrus a zatim
iz torbe koja je stajala naslonjena na nogu stolice, izvukao stroj za ianje i
ustremio se njime na mladievu kosu.
Na brijakoj stolici poinjala je tekua vrpca koja je trebalo da nas
pretvori u vojnike; sa stolice na kojoj smo ostavili kosu otpremali su nas u
susjednu prostoriju, gdje smo se morali svui potpuno do gola, zapakirati
odjeu u papirnatu vreu, vezati je konopcem i predati na prozori. Goli i
oiani do koe ili smo zatim kroz hodnik u slijedeu prostoriju, u kojoj smo
dobili dugake none koulje; u nonim kouljama ili smo dalje i primili
vojnike cipele - cokule; u cokulama i nonim kouljama marirali smo preko
dvorita u drugu zgradu, gdje su nam dali koulje, rublje, obojke, opasa i
uniformu (na bluzama su bili crni rombovi!); konano smo stigli u posljednju

35
zgradu, gdje nas je podoficir glasno prozivao, rasporeivao u odjeljenja i
svakom pokazao sobu i leaj.
Tako je svaki od nas munjevito lien vlastite volje i postao neto to je
izvana liilo na stvar (dodijeljenu, poslanu, klasificiranu, rasporeenu stvar), a
iznutra na ovjeka (izmuenog, uvrijeenog, uplaenog). Istog smo dana jo i
postrojeni, zatim odvedeni na veeru i spavanje; ujutro su nas probudili i odveli
u rudnik. U rudniku su nas prema odjeljenjima rasporedili u radne grupe i
snabdjeli alatom (builicom, lopatom, svjetiljkama) kojim nitko od nas nije
znao rukovati. Zatim nas je kavez rudnikog lifta odvezao pod zemlju.
Kad smo izili iz okna, bolio nas je svaki mii u tijelu. Doekali su nas
podoficiri, postrojili i ponovo odveli u kasarnu. Ruali smo i poslije podne
imali smo strojnu obuku, nakon obuke ienje, politiki odgoj, obavezno
pjevanje; umjesto privatnog ivota prostorija sa dvadeset kreveta. I tako je to
ilo iz dana u dan.
Stvarnost u kojoj smo se nali izgledala mi je u toku prvih dana potpuno
neprozirna; bezline, prinudne funkcije koje smo obavljali zamijenile su sve
nae ljudske manifestacije. Ova neprozirnost bila je, naravno, samo relativna,
prouzrokovana ne samo stvarnim okolnostima nego i nepriuenou ula (kao
kad se sa svjetlosti stupi u mranu prostoriju). Postepeno je poela da postaje
prozirnija i u tom sumraku stvarnosti poinjalo je da se na ljudima zapaa
ono ljudsko. Moram, naravno, priznati da sam bio jedan od posljednjih koji su
prilagodili svoj vid izmijenjenim uvjetima osvijetljenosti.
Bilo je to zbog toga to sam itavim svojim biem odbijao da se pomirim
sa svojom sudbinom. Vojnici sa crnim oznakama, meu kojima sam se naao,
imali su samo strojnu obuku, bez oruja, i radili su u rudnicima. Za svoj rad bili
su plaeni (u tom pogledu stajali su bolje nego drugi vojnici), ali je to za mene
bila slaba utjeha kad bih pomislio da su to iskljuivo ljudi kojima mlada
socijalistika republika nee da povjeri oruje, jer ih smatra za neprijatelje.
Samo po sebi je razumljivo da je to imalo za posljedicu grublje ophoenje
starjeina, praeno prijeteom opasnou da se sluba u kadru moe otegnuti i
due od obavezne dvije godine. Ja sam se najvie uasavao proste injenice da
sam se naao meu onima koje sam smatrao za krvne neprijatelje i da su me
meu njih uputili (definitivno, neopozivo, da me prati itavog ivota) moji
vlastiti drugovi. Prvo vrijeme meu crnima proveo sam tako kao uporni
usamljenik; nisam se htio saivjeti s neprijateljima, nisam se elio aklimatizirati
meu njima. S izlascima je u to vrijeme stvar stajala vrlo loe (na izlazak vojnik
nije imao pravo, odobravan mu je samo kao nagrada, to je praktino znailo
da je mogao izai iz kasarne jednom u etrnaest dana - u subotu), ali ja sam te
dane, dok su ostali vojnici u gomilama juriali na krme i djevojke, najradije

36
provodio sam; ispruio bih se na krevet u kasarni i nastojao neto itati ili ak
uiti (matematiaru su za rad, uostalom, dovoljni olovka i papir) i ustrajavao u
svojoj neprilagoenosti. Vjerovao sam da imam samo jedan zadatak - na
nastavim borbu za svoju politiku ast, za svoje pravo da ne budem
neprijatelj, za svoje pravo da se izvuem odavde.
Posjetio sam nekoliko puta politruka jedinice i nastojao da ga uvjerim kako
sam meu crne dospio grekom; kako sam iz Partije iskljuen zbog
intelektualizma i cinizma, a ne kao neprijatelj socijalizma; ponovo sam
objanjavao (po koji put!) smijenu povijest razglednice, priu koja vie uope
nije bila smijena, ve je u vezi s mojim crnim oznakama postajala sve
sumnjivija, kao da u njoj postoji neto to skrivam. Istini za volju, moram rei
da me je politruk strpljivo sasluao i pokazao gotovo neoekivano
razumijevanje za moju tenju za rehabilitacijom. Zaista je nakon toga postavio
nekome gore (kakva neuhvatljiva definicija mjesta!) pitanje u vezi sa mnom, ali
me je konano pozvao i rekao s iskrenom gorinom: - Zato si me varao?
Saznao sam da si trockist!
Poeo sam shvaati da nema te sile koja bi mogla izmijeniti sliku moje
linosti, koja je pohranjena negdje gdje se s najvieg mjesta odluuje o ljudskim
sudbinama; shvatio sam da je ta slika (ma koliko ne bila slina meni) mnogo
stvarnija od mene samog; da nije ona moja, nego da sam ja njena sjena; da nije
ona kriva to mi nije slina, nego da sam ja kriv to nisam slian njoj; da je ta
neslinost moj kri koji ne mogu stresti ni na koga, kojeg moram sam nositi.
Ipak nisam htio kapitulirati. Htio sam nositi svoju neslinost: biti i dalje
ono za to je odlueno da nisam.
Prolo je oko etrnaest dana dok se nisam koliko-toliko navikao na naporni
rad u rudniku, na dranje teke builice ije mi je podrhtavanje treptjelo u tijelu
sve do slijedeeg jutra. Ipak, radio sam poteno i gotovo pomamno: htio sam da
mi radni uinak bude udarniki, i ubrzo mi je to poelo polaziti za rukom.
U tome, na alost, nitko nije vidio izraz moje svijesti. Za svoj rad svi smo
bili plaeni (odbijali su nam, dodue, za stan i hranu, ali smo ipak dobivali
dosta na ruke!) i zato su i mnogi drugi, bez obzira na politiko uvjerenje, radili
sa mnogo ara kako bi iz tih izgubljenih godina izvukli bar nekakvu korist.
Iako su nas svi smatrali za ogorene neprijatelje reima, u kasarnama su
odravani svi oblici javnog ivota uobiajeni u socijalistikim kolektivima; mi,
neprijatelji reima, organizirali smo pod nadzorom politruka desetominutne
konferencije, odravali smo svakodnevno politike diskusije, morali smo se
brinuti o panoima na koje smo lijepili fotografije socijalistikih dravnika i
ispisivali parole o sretnoj budunosti. U poetku sam se gotovo demonstrativno
javljao za sve ove poslove. Ni u tome, meutim, nitko nije vidio znak moje

37
svijesti, javljali su se i drugi kad su htjeli da ih komandir zapazi i odobri im
izlaz. Ovu politiku aktivnost nitko od vojnika nije shvaao kao politiku
aktivnost, nego kao besadrajnu pantomimu kojom treba zadovoljiti one koji nas
dre u aci.
Tako sam shvatio da je i taj moj prkos uzaludan i da svoju neslinost
primjeujem samo ja osobno, dok je za druge nevidljiva.
Meu podoficirima kojima smo bili izrueni na milost i nemilost bio je i
jedan crnokosi Slovak, desetar, koji se od ostalih razlikovao umjerenou i
potpunim nedostatkom sadizma.
Bio je omiljen meu nama iako su neki od nas zlobno govorili da njegova
dobrota izvire iz gluposti. Podoficiri su, naravno, za razliku od nas posjedovali
oruje i s vremena na vrijeme odlazili na vjebe u gaanju. Nakon jedne takve
vjebe crnokosi desetar vratio se pun ponosa jer je na gaanju postigao najbolji
rezultat i ocjenu. Mnogi su mu od nas odmah buno estitali (napola srdano,
napola s podsmijehom), a desetar se samo crvenio.
Sluajno sam jednog dana ostao s njim nasamo i, da razgovor ne bi zapeo,
upitao sam ga: - Kako uspijevate tako dobro gaati?
Desetar me je ispitivaki pogledao a zatim rekao:
- Imam posebnu metodu koja mi pomae. Zamislim da ne nianim u metu od
lima, nego u imperijalista. I to me tako razbjesni da uvijek pogodim.
Htio sam ga upitati kako zamilja takvog imperijalista (kakvi su mu nos,
kosa, oi, eir), ali je pretekao moje pitanje dodavi ozbiljnim glasom,
zamiljeno: - Nikako mi nije jasno zato mi svi estitate. Ta kad bi izbio rat, ja
bih se borio protiv vas!
Kad sam to uo iz usta tog dobriine, koji nije bio u stanju ni da podvikne
na nas i kojeg su zbog toga kasnije premjestili u drugu jedinicu, shvatio sam da
mi je nit koja me je povezivala s Partijom i drugovima beznadno iskliznula iz
ruke. Naao sam se izvan svoga ivotnog puta.

Da, svi su konci bili pokidani.

Pokidane su moje studije, sudjelovanje u pokretu, rad, odnosi s
prijateljima, pokidani su ljubav i traenje ljubavi, pokidan je - jednostavno
reeno - itav tok ivota ispunjen nekim smislom. Nije mi preostalo nita, samo

38
vrijeme. Zato sam se s njim upoznao tako intimno kao nikad prije toga. To vie
nije bilo vrijeme s kakvim sam se sretao ranije, vrijeme pretopljeno u rad,
ljubav, razna htijenja i nastojanja, vrijeme koje sam prihvaao ne primjeujui
ga jer je bilo nenametljivo i skrivalo se decentno iza moje aktivnosti. Sada je k
meni dolo obnaeno, samo u svom, u svom sutinskom i pravom liku i prisililo
me da ga nazovem njegovim pravim imenom (jer sad sam proivljavao samo
vrijeme, puko prazno vrijeme), da na njega ni na trenutak ne zaboravljam, da na
njega stalno mislim i neprestano osjeam njegovu teinu.
Kad svira glazba, ujemo melodiju, zaboravljajui da je to samo jedan od
likova vremena; kad orkestar utihne, ujemo vrijeme; samo vrijeme. ivio sam u
pauzi. Naravno, ne u orkestralnoj generalnoj pauzi (ije je trajanje strogo
odreeno znakom), nego u pauzi bez oznaenog kraja.
Nismo mogli (kao to su to radili vojnici u svim drugim jedinicama)
odsijecati centimetar po centimetar krojakog metra da vidimo kako nam se dan
po dan skrauje dvogodinji rok - crne su u vojsci mogli drati koliko im se
prohtije. etrdesetogodinji Ambroz iz druge ete bio je tu ve etvrtu godinu.
Gorko je bilo biti tada u vojsci, a imati kod kue enu ili zarunicu; znailo
je to neprestano i uzaludno u dui straariti nad njihovom egzistencijom, u dui
uvati njihovu sudbonosnu stabilnost. Znailo je to i neprestano iekivati
njihov povremeni dolazak i neprestano strepjeti da komandir ne uskrati izlazak
za taj dan i da ena uzalud ne doe pred vrata kasarne. Meu crnima se - s
crnim humorom - prialo kako oficiri doekuju ove nezadovoljene vojnike
ene, kako im pristupaju i anju plodove enje namijenjene vojnicima koje su
zadrali u kasarnama.
Ipak, onima koji su imali kod kue enu vukla se kroz pauzu nit, moda
tanka, bolno tanka i slabana nit, ali ipak nit. Nisam imao takvu nit - s Marketom
sam prekinuo sve veze, a ukoliko su mi i stizala neka pisma, bila su to pisma od
majke... to? Zar i to nije nit?
Ne, to nije nit; dom, ukoliko je to samo roditeljski dom, nije nit; to je
prolost. Pisma koje piu roditelji poruke su s kopna od kojeg se udaljava;
takvo pismo te ak samo podsjea na tvoju izopenost, budei uspomenu na luku
iz koje si isplovio pod uvjetima stvorenim tako poteno, s toliko portvovanja;
da, govori takvo pismo, luka je jo uvijek tu, jo postoji, sigurna i lijepa u
svojoj nekadanjosti, ali put, put je izgubljen!
Tako sam se pomalo privikavao na to da je moj ivot izgubio kontinuitet,
da mi je izmakao iz ruku i da mi ne preostaje nita drugo nego da konano i u
sebi ponem postajati ono u to su me stvarno i neopozivo svrstali. Tako se moj
vid postepeno privikavao na sumrak stvarnosti i poeo sam da primjeujem
ljude oko sebe; kasnije nego ostali, ali na sreu ne tako kasno da se potpuno

39
otuim od njih.
Iz tog sumraka prvi je izronio (kao to i sada izronjava prvi iz sumraka
mog sjeanja) Honza, mladi iz Brna (govorio je nekim gotovo nerazumljivim
periferijskim narjejem) koji je dospio meu crne zbog toga to je premlatio
esenbeovca. Istukao ga je poto se s njim, inae drugom iz graanske kole,
zbog neega posvaao, ali to sud nije dao da mu se objasni i Honza je odsjedio
pola godine u zatvoru i iz zatvora doao ravno k nama. Bio je kvalificirani
monter i bilo mu je oigledno potpuno svejedno da li e opet raditi kao monter
ili bilo to drugo; ni do ega mu nije bilo naroito stalo i prema budunosti se
odnosio s ravnodunou koja je bila samo odraz njegove drske i bezbrine
slobode.
Po tom dragocjenom osjeaju slobode mogao se s Honzom mjeriti samo
Bedfich, najvei udak u naoj dvadesetokrevetnoj sobi. Stigao je meu nas tek
dva mjeseca nakon redovne rujanske regrutacije jer je prvobitno bio upuen u
jednu pjeadijsku jedinicu, u kojoj je tvrdokorno odbijao da uzme u ruke oruje
jer se to protivilo njegovu posebnom i neobino strogom vjerskom uvjerenju;
nisu znali to da rade s njim, naroito kada su uhvatili njegova pisma adresirana
na Trumana i Staljina. U ovim pismima patetiki je pozivao oba dravnika da u
ime socijalistikog bratstva raspuste sve armije. Naavi se u neprilici, u
poetku su mu ak dopustili da sudjeluje u strojnoj obuci, tako da je meu
ostalim vojnicima jedini bio bez oruja i komande o desno rame i k nozi
izvodio perfektno, ali praznih ruku. Uestvovao je i na prvim politikim
satovima i vatreno se javljao za rije, drei vatrene govore protiv
imperijalistikih ratnih hukaa. Kad je, meutim, na vlastitu inicijativu izradio
i u kasarni izvjesio plakat s pozivom na odbacivanje oruja, vojni ga je tuilac
optuio za izdaju. Slavni je sud bio tako zbunjen njegovim mirotvorakim
proglasima da ga je najprije poslao na psihijatrijski pregled, a zatim, nakon
dueg vijeanja, oslobodio optube i poslao meu nas.
Bedfich je zbog toga bio sretan, i to je bilo najneobinije: bio je jedini koji
se sam izborio za crne rombove i bio sretan to ih nosi. Zato se i osjeao
slobodnim, iako se njegova sloboda nije manifestirala drskou kao kod Honze,
nego upravo obratno, mirnom discipliniranou i spokojnom radinou.
Svi ostali bili su u mnogo veoj mjeri obuzeti brigama i tjeskobama:
tridesetogodinji Maar Varga iz june Slovake koji se, nemajui nacionalnih
predrasuda, borio za vrijeme rata u nekoliko armija i proao kroz nekoliko
zarobljenitava s obje strane fronta; riokosi Petran, iji je brat pobjegao preko
granice i pri tome ubio vojnika graniara; priprosti Josef, sin bogatog seljaka iz
nekog sela pored Labe, previe naviknut na plava prostranstva u kojima lepra
eva, tako da ga je pakleno podzemlje rovova i potkopa guilo i ispunjavalo

40
uasom, dvadesetogodinji Stana, nepopravljivi frajer sa ikova, o kome je
sudbonosno miljenje napisao mjesni narodni odbor zbog toga to se, navodno,
napio u prvomajskoj povorci i zatim namjerno mokrio na rubu plonika
naoigled oduevljenih graana; Pavel Pekny, student prava, koji je u veljakim
danima demonstrirao sa aicom kolega protiv komunista, brzo je shvatio da
sam pripadao taboru onih koji su ga nakon veljae otjerali s Fakulteta, i bio je
jedini koji je zlobno izraavao zadovoljstvo to sam se naao gdje i on.
Mogao bih se sjetiti i drugih vojnika s kojima sam tada dijelio sudbinu, ali
hou da se drim samo onog to je bitno: najvie sam volio Honzu. Sjeam se
jednog od naih prvih razgovora; bilo je to za vrijeme kratkog odmora u
potkopu kad smo se - vaui uinu - nali jedan pored drugog i kad me je
Honza lupio dlanom po koljenu rekavi: - Je li ti, gluhonijemi, zato si zapravo
ovdje? - Bio sam tada zaista gluhonijem (okrenut svojim vjeitim unutranjim
samoobranama) i pokuao sam da mu ukratko objasnim (rijeima kojih sam
izvjetaenost i biranost smjesta i sam neprijatno osjetio) kako sam dospio
meu crne i zato u stvari ne spadam meu njih. - Budalo, a zar mi spadamo? -
rekao mi je. Htio sam da mu ponovo objasnim svoje nazore (traio sam
prigodnije rijei), ali je Honza, progutavi posljednji zalogaj, polako dodao: -
Da's tako visok kol'ko si glup, od sunca bi ti progorila lubanja. - Iz te reenice
veselo se cerio plebejski duh periferije i iznenada sam se zastidio toga to
neprestano malograanski cmizdrim za izgubljenim privilegijima, a svoja
uvjerenja bio sam izgradio upravo na borbi protiv privilegija i malograantine.
U toku vremena veoma sam se zbliio s Honzom (Honza me je potivao
zbog toga to sam znao napamet brzo rjeavati komplicirane raune pri
obraunu nadnica i tako nekoliko puta sprijeio da nas nasanjkaju); jednom mi
se narugao to kao idiot ostajem u kasarni dok drugi izlaze i izvukao me s
itavom klapom u grad. Dobro se sjeam tog izlaska - bila je to povea klapa,
nas osam, bili su s nama Stana, Varga i neki enek, nesvreni student Akademije
primijenjene umjetnosti iz druge ete (dospio je meu crne zbog toga to je na
Akademiji tvrdokorno slikao kubistike slike i zato je sada, da tu i tamo
postigne neto za sebe, ukraavao zidove vojnikih soba velikim crteima
husitskih ratnika s helebardama i mlatilima). Nije bilo velikog izbora kamo da
se ide: u centar Ostrave pristup nam je bio zabranjen, odobravan nam je izlazak
samo u neke gradske etvrti i u njima samo u odreene lokale. Otili smo u
najblie predgrae i imali smo sree, jer se tu, u bivem Sokolskom domu, na
koji se nije odnosila zabrana, odravao ples. Na ulazu smo platili upravo
simbolinu svotu za ulaznice i nagrnuli unutra. U velikoj sali bilo je mnogo
stolova i mnogo stolica, ali malo ljudi, sve u svemu desetak djevojaka i
tridesetak mukaraca od kojih su dobra polovica bili vojnici iz oblinje
artiljerijske kasarne. im su nas ugledali, uozbiljili su se i gotovo smo na koi

41
osjeali kako nas promatraju i prebrojavaju. Sjeli smo za dug prazan stol i
naruili bocu votke, ali je neprijazna posluiteljica strogo izjavila da je toenje
alkoholnih pia zabranjeno, pa je Honza naruio osam limunada. Nakon toga je
od svakog uzeo novanicu i za nekoliko se trenutaka vratio sa tri boce ruma,
koji smo zatim ispod stola dolili u limunadu.
Radili smo to s najveom moguom opreznou jer smo vidjeli da
artiljerci budno prate svaki na pokret, i znali smo da se ne bi ustruavali da nas
prijave kako nedoputeno konzumiramo alkohol. Naoruane jedinice gajile su,
naime, prema nama duboko neprijateljstvo: pored toga to su u nama vidjeli
sumnjive elemente, ubojice, zloince i neprijatelje spremne (u duhu tadanje
pijunske literature) da u svako doba hladnokrvno pobiju njihove nevine
obitelji, zavidjeli su nam (to je moda bio vaniji razlog) to imamo novaca i
to uvijek moemo troiti pet puta vie nego oni.
U tome je, naime, bila neobinost nae situacije: znali smo samo za teak
rad i umor, svakih etrnaest dana iali su nas do koe da nam kosa ne ulijeva
nepotrebno samopouzdanje, bili smo izopenici koje u ivotu vie nikakvo
dobro ne eka, ali imali smo novaca. Ne naroito mnogo, ali za vojnika sa dva
izlaska iz kasarne mjeseno bio je to pravi imetak, koji mu je omoguavao da se
u toku tih nekoliko sati slobode (na tih nekoliko odobrenih mjesta) ponaa kao
bogata i tako nadoknadi kroninu bespomonost ostalih dugih dana.
Dok je na podiju loa limena glazba svirala naizmjenino valcere i polke i
na parketu se okretalo nekoliko parova, mi smo mirno sjedili, promatrali
djevojke i pili limunadu iji nas je okus, proet alkoholom, ve tada uzvisivao
iznad svih ostalih koji su sjedili u sali; bili smo odlino raspoloeni; osjeao
sam kako mi opojni osjeaj pripadanja veselom drutvu udara u glavu, osjeaj
drugarstva, za koji nisam znao od vremena kad sam s Jaroslavom i ostalima
svirao u narodnom orkestru. Honza je u meuvremenu smislio plan kako da
artiljercima ispred nosa odvuemo to vie djevojaka. Plan je bio izvrstan
upravo zbog toga to je bio jednostavan, i smjesta smo otpoeli s akcijom.
Najenerginije se bacio na djelo enek, a kako je volio da se pravi vaan i
izvodi komedije, izvravao je svoj zadatak na nae zadovoljstvo to je mogao
upadljivi je: zamolio je za ples jednu debelo naminkanu crnokosu djevojku a
zatim je doveo za na stol. Natoio je sebi i njoj limunadu s rumom i rekao
znaajno: - Dakle, vrijedi! - Crnokosa je klimnula glavom i kucnula se s njim. U
tom trenutku naiao je mladi u artiljerijskoj uniformi sa dvije desetarske pruge
na epoletama, zastao pored crnokose i obratio se eneku to je mogao grubljim
glasom:
- Doputa? - Naravno, prijatelju, samo naprijed - rekao je enek. Dok je
crnokosa skakutala u idiotskom ritmu polke s agresivnim desetarom, Honza je

42
pozvao taksi. Za deset minuta taksi je stigao i enek je zauzeo poloaj kraj
izlaza iz sale; crnokosa je zavrila ples, ispriala se desetaru da mora u nunik i
nekoliko trenutaka nakon toga ulo se kako automobil odlazi.
Nakon eneka postigao je uspjeh stari Ambroz iz druge ete, koji je
pronaao neku postariju djevojku jadnog izgleda (to nije smetalo artiljercima da
se oajniki vrte oko nje); za deset minuta taksi je bio tu i Ambroz se s
djevojkom i Vargom - koji je tvrdio da nijedna djevojka s njim i tako nee poi
- odvezao za enekom u ugovorenu gostionicu na drugom kraju Ostrave.
Dvojici od nas uspjelo je nakon toga odvui jo jednu djevojku, tako da smo u
sokolskoj sali ostali jo samo trojica - Stana, Honza i ja. Artiljerci su nas
promatrali to dalje to zloslutnije, jer su poeli nasluivati vezu izmeu
smanjivanja broja nae grupe i nestanka tri ene iz njihova lovita. Nastojali
smo da se drimo kao da ni o emu nemamo pojma, ali smo osjeali da je
tunjava u zraku. - Sad samo jo jedan taksi za asno povlaenje - rekao sam i
alostivo promatrao jednu plavuu s kojom sam u poetku uspio jednom plesati,
ali koju nisam imao hrabrosti pozvati da poe sa mnom; nadao sam se da u to
uiniti prilikom slijedeeg plesa, ali su je artiljerci tako uvali da nisam mogao
stii do nje.
- Nita se vie ne moe uiniti - rekao je Honza i ustao s namjerom da
telefonira. Dok je iao kroz salu, artiljerci su jedan za drugim ustajali i okupili
se oko njega. Tunjava samo to nije poela i meni i Stani nije preostalo nita
drugo nego da se dignemo od stola i poemo za ugroenim drugom. Grupa
artiljeraca opkolila je utke Honzu, ali se meu njih iznenada probio pripiti
kaplar (po svoj prilici imao je i on bocu pod stolom) i prekinuo prijeteu
utnju: poeo je drati propovijed o tome kako mu je otac za Prve republike bio
nezaposlen i da on vie nema ivaca gledati kako se tu razmeu neki buruj i s
crnim oznakama, da nema ivaca i neka ga drugovi sprijee da ovome ovdje
(mislio je Honzu) ne sastavi jednu preko zuba. Honza je utio, a kada je kaplar u
svom govoru nainio stanku, upitao je sasvim pristojno to drugovi artiljerci
ele od njega. Da se to prije kupite odavde, rekli su artiljerci, a Honza je
odgovorio da se upravo spremamo, da je poao da pozove taksi. U tom trenutku
uinilo mi se da e kaplar dobiti napad: kakvo je to sranje, derao se visokim
glasom, to je sranje, mi teglimo kao stoka, ne putaju nas van, kost smo i koa,
nemamo prebijene pare, a oni, ti kapitalisti, ti diverzanti, te hulje mi se tu
vozikaju taksijem, e to nee, makar ih ovim rukama morao zadaviti, taksijem se
odavde nee odvesti!
U svau su se umijeali gotovo svi; oko uniformiranih nagrnuli su civili i
osoblje Doma, koje se plailo incidenta. U tom trenutku ugledao sam svoju
plavuu; ostala je sama za stolom i, ne elei da sudjeluje u svai, ustala je i

43
pola prema nuniku. Neprimjetno sam se izvukao iz gomile i presreo je u
predvorju pored izlaza, gdje su bile garderobe i nunici. Osim garderobijerke
nije bilo ni ive due. Upao sam u situaciju kao nepliva u vodu i, odluan ili
neodluan, morao sam djelovati. Posegnuo sam u dep, izvukao nekoliko
zguvanih stotinjarki i rekao: - Neete s nama? Bit e veselije nego ovdje! -
Pogledala je u novac i slegla ramenima. Rekao sam da u je priekati napolju i
ona je kimnula glavom, ula u nunik i nakon nekoliko trenutaka izila, ve u
kaputu. Osmjehnula mi se i izjavila da se na meni odmah vidi da sam drukiji
od ostalih. Bilo mi je prilino drago to to ujem, uzeo sam je pod ruku i poveo
na drugu stranu ulice, iza ugla, odakle smo zatim promatrali kad e se pred
ulazom u Sokolski dom - osvijetljen jednom jedinom aruljom - pojaviti Honza
i Stana.
Plavua me je upitala da li sam student i, kad sam potvrdio, povjerila mi je
kako su joj juer ukrali u garderobi, u tvornici, novac koji nije bio njen, nego od
poduzea, i da je oajna jer bi je zbog toga mogli poslati na sud. Upitala me je
da li bih joj mogao posuditi koju stotku.
Izvukao sam iz depa i dao joj dvije zguvane novanice od po sto kruna.
Nismo dugo ekali i oba moja druga izila su s kapama i u injelima.
Zazvidao sam, ali su u tom trenutku iz Doma istrala jo tri vojnika (bez kapa i
bez injela) i jurnuli za njima. uo sam prijeteu intonaciju pitanja kojih rijei
nisam razumio, ali kojih sam smisao naslutio: traili su moju plavuu. Konano
je jedan od njih skoio na Honzu i poela je tunjava.
Potrao sam prema njima. Stana se borio s jednim artiljercem, ali Honza s
dvojicom. Bili su ga ve gotovo oborili na zemlju, ali sam, na sreu, stigao u
pravo vrijeme i poeo da udaram akama jednog od njih. Artiljerci su raunali
na brojanu premo i, u trenutku kad su se snage izjednaile, izgubili su poetni
zalet. Kad se jedan od njih pod Staninim udarcima sruio na zemlju i poeo da
zapomae, iskoristili smo zabunu i brzo napustili bojite.
Plavua nas je posluno ekala iza ugla. Kad su je moji drugovi ugledali,
obuzelo ih je buno oduevljenje, rekli su da sam glavni, htjeli su da me izljube
i ja sam nakon dugog vremena prvi put bio iskreno i radosno sretan. Honza je
izvukao ispod injela punu bocu ruma (do danas ne shvaam kako mu je uspjelo
da je sauva za vrijeme tunjave) i podigao je uvis. Bili smo u najboljem
timungu, samo nismo znali kamo da krenemo: iz jednog su nas lokala izbacili, u
druge nam je bio zabranjen pristup, razbjenjeli suparnici onemoguili su nam
da pozovemo taksi, a i na ulici je nau egzistenciju ugroavala kaznena
ekspedicija koju su jo mogli organizirati. Brzo smo se udaljili uskom ulicom,
ili smo jedno vrijeme izmeu kua, zatim je s jedne strane ostao samo dug zid,
a s druge strane plotovi. Iza jednog plota ugledali smo kola i uz njih neki

44
poljoprivredni stroj s limenim sjedalom. - Pravi prijesto - rekao sam i Honza je
posadio plavuu na sjedalo, koje je bilo upravo oko metar iznad zemlje. Boca je
ila iz ruke u ruku, pili smo svi etvoro, plavua je ubrzo vodila glavnu rije i
okladila se s Honzom: - Evo da mi nee posuditi stotku!
Honza je bio galantan, tutnuo joj stotinjarku i djevojka je as nakon toga
raskopala kaput i zadigla suknju, a slijedeeg trenutka sama skinula gaice.
Uhvatila me je za ruku i privukla sebi, ali ja sam imao tremu, istrgao sam se i
gurnuo k njoj Stanu, koji nije nimalo oklijevao i odluno stupio meu njene
noge. Ostali su zajedno svega dvadesetak sekundi; htio sam zatim dati prednost
Honzi (zbog toga to sam se htio ponaati kao domain i zbog toga to sam jo
uvijek imao tremu), ali plavua je ovog trenutka bila odlunija, snano me je
privukla sebi, i kad sam nakon uzbudljivih dodira ve bio spreman da se s njom
konano spojim, apnula mi je njeno u uho: - Ta ja sam ovdje radi tebe,
budalice. - Nakon toga poela je da uzdie tako da sam odjednom zaista imao
osjeaj da je to njena djevojka koja me voli i koju volim, ona je uzdisala i
uzdisala, a ja nisam prestajao, dok odjednom nisam uo Honzin glas kako
izgovara neto strahovito vulgarno, i onda sam postao svjestan da to nije
djevojka koju volim i naglo sam odstupio, ne svrivi, tako da se plavua
gotovo uplaila i rekla: - Jesi li poludio? - Ali Honza je ve bio kraj nje i
glasno se uzdisanje nastavilo.
Vratili smo se tog dana u kasarnu tek oko dva sata poslije ponoi. U pola
pet ve smo morali ustati i ii na nedjeljnu dobrovoljnu smjenu za koju je na
komandir ubirao premije, a mi dobivali subotnje izlaske. Bili smo neispavani,
tijela su nam bila puna alkohola, i iako smo se u sumraku potkopa kretali kao
mjeseari, sjeao sam se protekle veeri s radou.
etrnaest dana kasnije bilo je gore; Honzi je izlaz bio zabranjen zbog
nekog incidenta, a ja sam iziao s dvojicom mladia iz druge ete koje sam
samo povrno poznavao. Ili smo gotovo na sigurno za izvjesnom enskom koju
su zbog neprirodne visine nazivali Bandera. Bila je runa, ali se tu nita nije
moglo uiniti jer je krug ena do kojih smo mogli doi bio vrlo ogranien,
naroito zbog naih vremenskih mogunosti. Neophodnost da se slobodno
vrijeme (tako kratko i tako rijetko) iskoristi po svaku cijenu tjerala je vojnike na
to da daju prednost sigurnom pred podnoljivim. U toku vremena uspostavljena
je meusobnim prenoenjem informacija mrea (makar i slabana) takvih
manje-vie sigurnih (naravno jedva podnosivih) ena i data na ope uivanje.
Bandera je bila iz te ope mree; to mi nimalo nije smetalo. Kad su se
mladii alili na raun njene abnormalne visine i valjda pedeset puta ponovili
vic da moramo ponijeti ciglu da na nju stanemo kad se prijee na stvar, bile su
mi te grube i dosadne ale na neki poseban nain ugodne i izazivale u meni

45
bjesomunu elju za enom, za bilo kakvom enom; to manje
individualiziranom, to manje produhovljenom, to bolje; jo bolje ako je to bilo
kakva ena.
Kad sam popio malo vie, bijesna elja za enom isparila je iz mene im
sam ugledao djevojku zvanu Bandera. Sve mi se uinilo neukusno i uzaludno i
zato to nije bilo ni Honze, ni Stane, nikoga koga volim, svladao me je sutradan
strahovit mamurluk koji je u svoju skepsu obuhvatio i doivljaj od prije
etrnaest dana, tako da sam se zakleo da vie nikad neu uzeti ni djevojku na
sjedalu poljoprivrednog stroja ni pijanu Bandera...
Da se nisu u meni probudili neki moralni principi? Besmislica, bilo je to
naprosto gaenje. Ali zato gaenje kad sam svega nekoliko sati prije toga
osjeao bjesomunu elju za enom, pri emu je zlobna pomamnost te elje bila
upravo u tome to mi je bilo sasvim svejedno tko e biti ta ena? Bio sam
moda osjetljiviji nego drugi i gadile su mi se prostitutke? Besmislica; svladao
me je bol.
Bol zbog jasno sagledane spoznaje da ova situacija nije neto izuzetno,
neto to sam izabrao zbog preobilja, avanturizma, nezadrive elje da upoznam
i proivim sve, uzvieno i prosto, nego da je postala osnovno, karakteristino i
uobiajeno stanje u mom sadanjem ivotu. Da je njim tano ogranien krug
mojih mogunosti, da je njim precizno ocrtan horizont ljubavnog ivota koji mi
od sada pripada. Da ova situacija nije izraz moje slobode (kako bih je shvatio
da sam se u njoj naao godinu dana ranije), nego da je izraz moje determinacije,
ogranienja, osuenosti. I osjetio sam strah. Strah od toga alosnog horizonta,
strah od te sudbine. Osjeao sam kako mi se dua uvlai u sebe, kako se poinje
povlaiti pred svim tim i istovremeno sam s uasom ustanovio da iz tog
okruenja nema kamo da se povue.

Ovu tugu zbog alosnog ljubavnog horizonta upoznali su (ili bar nesvjesno
osjeali) gotovo svi meu nama. Bedfich (autor mirovnih manifesta) branio se
od nje analitikim poniranjem u dubine svoje due, u kojima je oito prebivao
njegov mistini Bog; u erotskoj sferi ovom pobonom poniranju u sebe
odgovaralo je samozadovoljenje, koje je prakticirao redovito i gotovo ritualno.
Ostali su se branili sa mnogo vie samozavaravanja: cinine ekspedicije za
prostitutkama dopunjavali su najsentimentalnijim romantizmom. Neki su kod

46
kue imali ljubav koju su ovdje koncentriranim sjeanjem uglaali do
najblistavijeg sjaja, po neki su vjerovali u trajnu vjernost i u vjerno ekanje,
drugi su opet u tajnosti sebi sugerirali kako djevojke i koje su ulovili pijane u
krmi gaje prema njima sveta osjeanja. Stanu je dva puta posjetila jedna
djevojka iz Praga, s kojom je imao neto prije vojske (i koju oigledno nije
naroito ozbiljno shvaao) i odmah je bio tako meko kuhan da je odluio - u
skladu sa svojom smuenom prirodom - da se odmah s njom vjena. Rekao nam
je, dodue, da to radi samo zato da enidbom dobije dva dana dopusta, ali ja
sam odmah prozreo da je to samo izgovor koji je trebalo da zvui cinino. Bilo
je to prvih dana oujka kad mu je komandir zaista odobrio dva dana dopusta i
Stana je preko subote i nedjelje otputovao u Prag da se oeni. Vrlo se dobro
sjeam toga jer je dan njegove svadbe bio i za mene posebno znaajan.
Dobio sam dozvolu za izlazak i, kako sam se poslije zadnjeg izlaska
provedenog s Banderom osjeao tuno, izbjegao sam drutvo i otiao sam. Sjeo
sam u lokalni vlak, zapravo stari uskotrani tramvaj koji je povezivao udaljene
etvrti Ostrave, i pustio da me vozi. Nasumce sam iziao iz tramvaja i ponovo
nasumce sjeo u tramvaj druge linije; itava ta beskrajna ostravska periferija, u
kojoj se u udnovatom skladu mijeaju tvornice s prirodom, polja sa
smetljitima, umice s barakama, stambene zgrade sa seoskim zdanjima, na
poseban nain me je privlaila i uzbuivala. Ponovo sam iziao od tramvaja i
krenuo pjeice na dugu etnju.
Gotovo strastveno upijao sam u sebe divni pejza i nastojao da
odgonetnem njegov duh; nastojao sam da naem rijei za ono to je predjelu
sloenom iz tako raznorodnih elemenata davalo sklad i poredak. Iao sam pored
idiline seoske kuice obrasle brljanom i palo mi je na pamet da je njoj tu
mjesto upravo zbog toga to se nikako ne slae ni sa zaputenim stambenim
zgradama koje se uzdiu u njenoj blizini ni sa siluetama rudnikih tornjeva,
dimnjaka i pei koje ine njenu pozadinu. Prolazio sam pored niskih, bijednih
baraka koje su stajale kao neko naselje usred naselja, i vidio pored njih vilu,
dodue prljavu i sivu, ali okruenu vrtom i eljeznom ogradom. U kutu vrta rasla
je velika alosna vrba, kao neto to je zalutalo u ovaj kraj - ali je ipak, govorio
sam sebi, moda upravo zato tu i spadala. Bio sam uzbuen svim ovim sitnim
otkriima nepripadanja, ne samo zbog toga to sam u njima vidio zajedniki
znaaj itavog pejzaa ve prije svega zato to sam u njima vidio sliku svoje
vlastite sudbine, svoga vlastitog progonstva u taj grad. Vie od svega to
projiciranje mog vlastitog sluaja u realnost itavog mjesta prualo mi je
stanovito smirenje. Shvaao sam da mi tu nije mjesto, isto kao to tu nije bilo
mjesto alosnoj vrbi i kuici s brljanom, kao to tu nije bilo mjesto kratkim
ulicama koje vode u prazninu i nikamo, ulicama sloenim od kuica koje kao da
su tu stigle svaka s druge strane, tu mi nije bilo mjesto, kao to tu nije bilo

47
mjesto - u tipinom seoskom predjelu - odvratnom etverokutu niskih baraka, i
postajao sam svjestan da upravo zato to mi tu nikako nije mjesto, moram tu biti,
u tom mjestu nepripadanja, u mjestu koje je stezalo u bezobzirni zagrljaj sve to
je jedno drugom tue.
Zatim sam se naao u dugoj ulici zvanoj Peterkovice, nekadanjem selu,
koje je danas postalo jedno od bliih ostravskih predgraa. Zastao sam pored
velike jednokatne zgrade na ijem je uglu bio vertikalno uvren natpis: KINO.
Palo mi je na pamet pitanje, sasvim beznaajno, kakvo moe postaviti samo
jedan nasumce lutajui eta: kako to da pored rijei KINO nema i imena kina?
Gledao sam naokolo, ali na zgradi, koja uostalom ni po emu nije podsjeala na
kino, nije bilo nikakva drugog natpisa. Izmeu zgrade i susjedne kue bio je oko
dva metra irok prostor, kao uska ulica; krenuo sam tuda i uao u dvorite. Tek
tu se moglo primijetiti da zgrada ima i stranji prizemni trakt na ijim su
zidovima visili stakleni ormarii s plakatima i fotografijama iz filmova. Priao
sam blie, ali ni tu nisam naao ime kina; osvrnuo sam se i iza iane ograde u
susjednom dvoritu ugledao djevojicu. Upitao sam je kako se kino zove;
djevojica me je iznenaeno pogledala i rekla da ne zna. Pomirio sam se s tim
da kino nema imena; u tom ostravskom progonstvu kina nemaju ak ni imena.
Ponovo sam, bez ikakve odreene namjere, priao zastakljenim
ormariima i tek tada sam primijetio da je film, reklamiran plakatom i dvjema
fotografijama, sovjetski film Sud asti.
Bio je to upravo onaj film u kojeg je junakinji nala uzor Marke ta kad joj
se prohtjelo da u mom ivotu odigra slavnu ulogu spasiteljice, film na kojeg su
se stroe strane pozivali drugovi dok su vodili protiv mene partijsku istragu.
Sve to zgadilo mi je taj film tako da vie nisam htio ni da ujem za njega, ali,
gle, ni ovdje u Ostravi nisam mogao izmai njegovu prijeteem prstu... Pa to,
ako nam se ne svia podignuti prst, dovoljno je da mu okrenemo lea. Tako sam
i uinio i krenuo iz dvorita ponovo na ulicu.
I tada sam prvi put vidio Luciju.
Ila je ravno prema meni; ulazila je u dvorite kina. Zato nisam proao
pored nje i produio dalje? Je li to bila posljedica posebne besciljnosti moje
etnje? Je li posebna kasnopopodnevna osvijetljenost dvorita uinila da sam se
zadrao jo nekoliko trenutaka i nisam iziao na ulicu? Ili je na to utjecala
Lucijina pojava? Ali ta pojava bila je sasvim obina, iako je kasnije upravo to
to je bila obina djelovalo na mene i privlailo me. Kako to da me je zapanjila
i zaustavila odmah na prvi pogled? Zar takvih obinih djevojaka nisam na
ostravskim ulicama sretao mnogo? Ili je to obino bilo tako neobino? Ne znam.
Sigurno je samo to da sam zastao i gledao za djevojkom; izala je bez urbe,
laganim korakom, prila zastakljenom ormariu i promatrala fotografije iz

48
Suda asti. Zatim se polako otrgla od njih i kroz otvorena vrata ula u malo
predvorje s blagajnom. Da, sad nasluujem, bila je to moda upravo ta neobina
Lucijina sporost koja me je privukla, sporost iz koje kao da je zraila potpuna
uvjerenost da nema kamo da se uri i da je beskorisno pruati za neim
nestrpljivo ruke. Da, moda me je zaista ta sporost puna tuge prinudila da iz
daljine slijedim djevojku, da pratim kako prilazi blagajni, kako trai sitan
novac, uzima kartu, zaviruje u salu, a zatim se okree i izlazi na dvorite.
Nisam skidao pogled s nje. Stajala je leima okrenuta meni gledajui
preko ograde gdje su se, ograeni drvenim plotovima, pruali vrtovi i seoske
kuice sve do horizonta koji je zatvarao smei obris otvorenog kopa rudnika.
(Nikad neu zaboraviti to dvorite, sjeam se svake pojedinosti, sjeam se
iane ograde koja je razdvajala dvorite kina od susjednog dvorita, u kojem je
na stepenicama to su vodile u kuu plakala djevojica, sjeam se da su te
stepenice bile sa strana ograene zidom, na ijem su ravnom dijelu stajala dva
prazna lonca za cvijee i sivi lavor; sjeam se i sunca, zaaenog, kako se
sputalo prema horizontu nad rudnikom.) Bilo je deset do est, to je znailo da
je do poetka predstave ostalo jo deset minuta. Lucija se okrenula i polako
krenula preko dvorita na ulicu. Poao sam za njom; iza mene se zatvorila slika
ostravskog sela i ponovo pojavila gradska ulica. Pedeset koraka dalje nalazio
se mali trg, briljivo ureen, s nekoliko klupa i malim parkom, iza kojeg se
nazirala pseudogotska graevina od crvenih opeka. Pratio sam Luciju; sjela je
na klupu, sporost je nije ni na trenutak naputala, gotovo bi se moglo rei da je
ak i sjedila sporo; nije se osvrtala, nije se micala, sjedila je kao to se sjedi
dok se eka na operaciju ili neto to ovjeka toliko apsorbira da se ne osvre
naokolo, nego okree pogled u sebe. Moda mi je upravo ta okolnost omoguila
da etkam naokolo i promatram je a da toga ne postane svjesna.
esto se govori o ljubavi na prvi pogled; isuvie sam dobro svjestan toga
da ljubav uvijek tei da sama od sebe napravi legendu i povratno od svog
poetka stvara mit; zato neu tvrditi da se radilo o tako nagloj ljubavi. Neke
vidovitosti u svemu tome je ipak bilo: pravu sutinu Lucijina bia ili - da budem
sasvim precizan - sutinu onoga to e Lucija za mene postati shvatio sam,
osjetio, uvidio naglo i odmah; Lucija mi je donijela samu sebe kao to se
ljudima podnose otjelovljene istine.
Promatrao sam je, primijetio sam da joj je kosa provincijskom trajnom
ondulacijom pretvorena u bezoblinu masu kovrica, zapazio sam ogrta smee
boje, jadan i iznoen pa moda i prekratak; gledao sam njeno neupadljivo
lijepo, lijepo neupadljivo lice; osjeao sam da tu djevojku krase mir,
jednostavnost i skromnost i da su upravo to vrijednosti koje su mi potrebne;
inilo mi se da smo jedno drugom sasvim bliski - da obadvoje posjedujemo

49
(iako se ne poznajemo) tajanstveni dar prirodnosti. inilo mi se da je dovoljno
da toj djevojci priem, da joj se obratim i da e se u trenutku kad mi (konano)
pogleda u lice morati nasmijeiti, kao da se iznenada pred njom pojavio brat
koga nekoliko godina nije vidjela.
Onda je Lucija podigla glavu - pogledala je uvis, na toranj sa satom (i ovaj
njen pokret zauvijek mi je urezan u sjeanje, pokret djevojke koja ne nosi sat na
ruci i koja automatski uvijek sjeda tako da je okrenuta prema satu). Ustala je i
pola prema kinu; htio sam joj prii; nije mi nedostajala hrabrost, ali mi je
iznenada ponestalo rijei. Grudi su mi, dodue, bile pune osjeaja, ali nisam bio
u stanju ni jedan slog da sastavim. Idui za djevojkom, ponovo sam se naao u
malom predvorju s blagajnom, iz kojeg se mogla vidjeti sala, prazna i hladna.
Praznina gledalita uvijek na neki nain odbija i Lucija je zastala i u
neprilici se osvrnula. U tom trenutku ulo je u predvorje nekoliko ljudi i
nagrnulo prema blagajni. Prestigao sam ih i kupio kartu za omraeni film.
Djevojka je ula u gledalite: poao sam za njom, u polupraznoj sali
brojevi na ulaznicama izgubili su svaki smisao i svatko je mogao sjesti gdje
eli. Uao sam u isti red kao i Lucija i sjeo pored nje.
Odjeknula je tretava muzika s istroene ploe, gledalite je utonulo u tamu
i na platnu su se pojavile reklame.
Lucija je morala znati da vojnik s crnim oznakama nije sluajno sjeo pored
nje, sigurno me je primijetila i osjeala moju prisutnost, moda utoliko vie to
sam ja bio koncentriran iskljuivo na nju. Nisam uope primjeivao to se
dogaa na platnu (kakva smijena osveta - radovao sam se to film, na koji su se
moralisti u vezi sa mnom pozivali, tee preda mnom na platnu, a ja mu ne
posveujem ni najmanju panju).
Konano je film zavrio, svjetla su se upalila, aica gledalaca ustajala je
sa svojih mjesta.
Ustala je i Lucija. Podigla je smei ogrta, koji je drala sloen u krilu, i
gurnula ruku u rukav. Brzo sam stavio kapu da ne vidi moju oianu glavu i bez
rijei joj pridrao ogrta.
Kratko me je pogledala, bez rijei, moda je samo neprimjetno kimnula
glavom, ali nisam znao da li taj pokret znai zahvaljivanje ili nema nikakva
znaenja. Zatim je sitnim koracima izila iz reda. Brzo sam obukao svoj zeleni
injel (bio mi je dug i vjerojatno mi je loe stajao) i poao za njom. Oslovio
sam je jo u gledalitu kina.
Imao sam osjeaj kao da sam se u toku dva sata, dok sam sjedio pored nje i
mislio na nju, podeavao na njenu valnu duinu: odjednom sam znao s njom
razgovarati, kao da je ve odavno poznajem. Nisam otpoeo razgovor nikakvom

50
alom ni paradoksom, kako sam obiavao, ve sam bio sasvim prirodan. I sam
sam bio time iznenaen jer sam do tada, optereen izvjetaenou, uvijek
zamuckivao pred djevojkama.
Upitao sam je gdje stanuje, to radi, ide li esto u kino. Rekao sam joj da
radim u rudniku, da je posao teak, da rijetko dobivam izlaz. Priala mi je da
radi u tvornici, stanuje u internatu, da u jedanaest mora biti u sobi, da u kino
odlazi esto jer ne voli plesove. Rekao sam joj da bih rado iao s njom u kino
kad jednom bude slobodna. Odgovorila je da vie voli da ide sama. Upitao sam
je da li je to zato to joj se ini da je ivot tuan.
Potvrdila je. Ni moj nije veseo, rekao sam.
Nita ne zbliava ljude bre (dodue, esto samo prividno i varljivo) kao
tuno, melankolino razumijevanje. Ta atmosfera smirenog sauea, koja
uspavljuje sve strepnje i zabrane i podjednako je razumljiva i prostoj i
prefinjenoj dui, i neukom i obrazovanom, sigurno je najjednostavnija metoda
za zbliavanje, a uz to i vrlo dragocjena. Potrebno je, naime, odbaciti
kultivirano suzdravanje due, kultivirane geste i mimiku i biti jednostavan;
ne znam kako mi je (iznenada, bez pripreme) uspjelo da to postignem, kako je to
moglo uspjeti meni koji je sljepaki trapao za svojim umjetnim likovima; ne
znam; gledao sam na to kao na neoekivani poklon i udesno osloboenje.
Priali smo tako o sebi, o najobinijim stvarima; nae ispovijedi bile su
kratke i konkretne.
Stigli smo do internata i tu smo jo neko vrijeme stajali; svjetiljka je
bacala svjetlost na Luciju i ja sam gledao u njen smei ogrta i milovao je, ni
po licu ni po kosi, nego po izlizanoj tkanini toga skromnog ogrtaa.
Sjeam se jo i toga da se svjetiljka njihala, da su pored nas uz neugodan
glasni smijeh prolazile mlade djevojke i otvarale vrata internata, sjeam se i
kako sam gledao uvis du zida te zgrade u kojoj je Lucija stanovala, sivog i
golog zida s prozorima bez vijenaca. Sjeam se i Lucijina lica koje je (u
usporeenju s licima drugih djevojaka koje sam vidio u slinim situacijama)
bilo vrlo mirno, gotovo nepokretno, slino licu uenice koja stoji pred ploom i
posluno odgovara, bez otpora i izmotavanja, samo ono to zna, ne borei se ni
za ocjenu ni za pohvalu.
Dogovorili smo se da Luciji javim dopisnicom kad e mi ponovo biti
odobren izlaz i da se tada naemo. Pozdravili smo se (bez poljupca i dodira) i
ja sam se udaljio. Poslije nekoliko koraka okrenuo sam se i vidio je kako stoji
na vratima, ne otkljuava, kako stoji i gleda za mnom. Tek tada, kad sam se
rastao od nje, odbacila je svoju suzdrljivost, i njen pogled, do tog trenutka
plah, dugo me je pratio. Zatim je podigla ruku kao netko tko nikad nikome nije

51
mahao i ne zna mahati, zna samo to da se pri rastanku mae i zato se nespretno
odluio na taj pokret. Zastao sam i takoer joj mahnuo; gledali smo se tako, iz
daljine, ponovo sam krenuo i ponovo stao (Lucija je stalno pokretala ruku) i
tako sam pomalo odlazio dok konano nisam zaao za ugao i izgubio je iz vida.

Od te veeri u meni se sve promijenilo; bio sam opet nastanjen; nisam vie
predstavljao samo alosnu prazninu u kojoj su se, kao otpaci u opustoenoj sobi,
progonila predbacivanja, aljenja i optuivanja. Soba u meni naglo je oiena i
netko se uselio u nju. Sat koji je u njoj mjesecima visio na zidu nepominih
kazaljki iznenada je poeo da kuca. To je bilo od ogromnog znaaja: vrijeme,
koje je do tada teklo kao ravnoduna rijeka od niega nikamo (ivio sam u
pauzi), bez ikakve artikulacije, bez ikakva takta, poelo je opet dobijati ljudsko
oblije, ralanjivati se i odbrojavati. Poeo sam se boriti za izlaske iz kasarne
i pojedini dani pretvarali su se u preke ljestvica kojima sam se penjao ka
Luciji.
Nikad vie u ivotu nisam nijednoj eni posvetio toliko misli, toliko
utljive upornosti kao njoj (za to, uostalom, vie nikad nisam imao ni toliko
vremena). Niti jednoj eni nisam nikada bio tolika zahvalan.
Zahvalan? Za to? Lucija me je prije svega istrgla iz kruga onog alosnog
horizonta koji nas je sve opkoljavao. I tek oenjeni Stana se, naravno, na svoj
nain probio iz ovog kruga - sada je kod kue, u Pragu, imao ljubljenu enu,
mogao je na nju misliti, mogao je slikati daleku budunost svog braka, mogao se
tjeiti time da je voljen. Nije mu se, meutim, moglo zavidjeti. Aktom enidbe
pokrenuo je svoju sudbinu, a ve u trenutku kad je sjeo u vlak na povratku u
Ostravu izgubio je svaku mogunost da utjee na nju. Tako su tjedan za tjednom,
mjesec za mjesecom dosipali u njegovo poetno spokojstvo sve vie i vie
nemira, sve vie i vie bespomone brige za ono to se u Pragu dogaa s
njegovim vlastitim ivotom od kojeg je bio odvojen i koji mu je bio
nepristupaan.
I ja sam susretom s Lucijom pokrenuo svoju sudbinu, ali je nisam gubio iz
vidokruga. Sretao sam se s Lucijom rijetko, ali ipak gotovo redovno, i znao sam
da je u stanju da me eka etrnaest dana i due a da se nakon tog prekida
sretnemo kao da smo se rastali juer.
Ali Lucija me nije samo oslobodila mranog raspoloenja prouzrokovanog

52
beznadnou ostravskih ljubavnih avantura. U to sam vrijeme, dodue, ve znao
da sam izgubio bitku, da crne oznake neu zamijeniti drugima, znao sam da nema
nikakva smisla da se otuujem od ljudi s kojima treba da ivim zajedno dvije ili
vie godina, da nema smisla da neprestano reklamiram svoje pravo na zacrtani
ivotni put (iju sam privilegiranost ve poinjao shvaati), ali je ova promjena
stava bila ipak iskljuivo stvar razuma i volje i nije mogla da me oslobodi
unutranjeg plaa nad izgubljenom sudbinom. Ovaj unutranji pla Lucija je
na udesan nain zaustavila. Bilo mi je dovoljno da je osjetim pored sebe s
itavim toplim krugom njena ivota, u kome problemi kosmopolitizma i
internacionalizma, budnost i stav prema klasnom neprijatelju, sporovi oko
definicije diktature proletarijata, politika sa svojom strategijom i taktikom i
kadrovska politika nisu igrali apsolutno nikakvu ulogu.
Na ovim brigama (tako tipinim za jedno doba da e njihova terminologija
ubrzo postati nerazumljiva) doivio sam brodolom, a upravo na njima sam
inzistirao. Mogao sam pred raznim komisijama navoditi na desetine razloga
zato sam postao komunist, ali ono to me je u pokretu naroito oaravalo, ak
opijalo, bio je volan povijesti u ijoj sam se blizini (stvarno ili samo prividno)
bio naao. Tada smo, naime, istinski odluivali o sudbinama ljudi i stvari, i to
posebno na visokim kolama: meu profesorima bilo je tada malo komunista i
tako su u prvim godinama visokim kolama upravljali studenti komunisti
praktino sami, donosei odluke o tome tko moe, a tko ne moe biti nastavnik,
o reformi nastave i o nastavnim planovima. Opijenost u kojoj smo ivjeli
obino se naziva opijenost vlau, ali (uz malo dobre volje) mogao bih izabrati
i manje otre rijei: bili smo opijeni povijeu; bili smo opijeni time to smo
uzjahali na njena lea i osjeali je pod sobom. Sve to se, zaista, u najveem
broju sluajeva razvilo u odvratnu tenju za vlau, ali (kako je sve ljudsko
obino dvostrano) u svemu tome (moda najvie kod nas mladih) bilo je i
sasvim idealistikih iluzija da s nama poinje ona epoha ovjeanstva u kojoj
ovjek (nijedan ovjek) nee ostati izvan povijesti, ni pod petom povijesti, nego
e njome upravljati i stvarati je.
Bio sam uvjeren da izvan kruga oko volana povijesti (koji sam, opijen,
dodirivao) nema ivota, da postoji samo ivotarenje, dosada, progonstvo, Sibir.
I sad sam odjednom (nakon pola godine Sibira) ugledao sasvim novu i
neoekivanu mogunost ivota. Preda mnom se otvorila zaboravljena livada
obinog ivota skrivena ispod krila povijesti, a na njoj je stajala siromana,
jadna, a ipak ljubavi dostojna ena - Lucija.
to je Lucija znala o tim velikim krilima povijesti? Jedva da je ponekad
ula njihov um; o povijesti nije znala nita; ivjela je pod njom; nije teila za
njom, bila joj je strana; nije znala nita o velikim i efemernim brigama, ivjela

53
je za brige male i vjene. I ja sam bio iznenada osloboen; inilo mi se da je
dola po mene da me odvede u svoj sivi raj; a korak, koji mi je trenutak prije
toga izgledao uasan, korak kojim je trebalo da istupim iz povijesti, bio je za
mene odjednom korak olakanja i sree. Lucija me je bojaljivo drala za lakat,
a ja sam pustio da me vodi...
Lucija je bila moj siva vodilja. Ali tko je Lucija, prema stvarnim
injenicama, uope bila?
Imala je devetnaest godina, ali u stvarnosti je, vjerojatno, bila mnogo
starija, kao to ve bivaju starije ene kojih je ivot bio teak i koje su iz
djetinjstva naglavake izbaene ravno u ivotnu stvarnost. Rekla je da je
podrijetlom iz Cheba, da je zavrila devetogodinju kolu i zatim otila na
zanat. O svom domu nerado je govorila i, ako ga je uope spominjala, bilo je to
na moje inzistiranje. Kod kue nije bila sretna. - Moji me nisu voljeli - govorila
je i navodila razne dokaze: majka se po drugi put udala, ouh je pio i runo se
ponaao prema njoj, jednom su je osumnjiili da je utajila neki novac, tukli su
je. Kad je nesklad prevrio mjeru, Lucija je iskoristila priliku i otila u Ostravu.
ivjela je tu ve godinu dana; ima prijateljice, ali vie voli da izlazi sama,
prijateljice odlaze na ples i dovode u internat mladie, a ona to nee. Ozbiljna
je, radije ide u kino.
Da, opisala je sebe kao ozbiljnu i povezivala je tu osobinu s odlaskom u
kino; najvie je voljela ratne filmove, koji su u to vrijeme bili esto na
repertoaru; moda zato to su bili napeti, ali vjerojatnije zbog toga to je u
njima bilo koncentrirano mnogo patnje koja je u Luciji izazivala osjeaje tuge i
saaljenja, osjeaje koji su je - po njenu uvjerenju - uzdizali i uvrivali u
ozbiljnosti koju je kod sebe voljela. Jednom mi je priala kako je gledala
vrlo lijep film - bio je to Dovenkov Miurin. Veoma joj se svidio i za to
je navodila tri razloga: u filmu je, prvo, dobro prikazano koliko je priroda
lijepa; drugo, uvijek je veoma voljela cvijee; tree, ovjek koji ne voli drvee
ne moe biti dobar ovjek.
Ne bi, naravno, bilo ispravno pomisliti da me je kod Lucije privlaila
samo egzotinost njene jednostavnosti. Luciji ni jednostavnost ni nepotpuno
obrazovanje nisu smetali da me razumije. To se razumijevanje nije osnivalo ni
na znanju ni na iskustvu ni na sposobnosti da se stvar prodiskutira i razmotri,
nego na dirljivoj panji s kojom me je sluala.
Sjeam se jednog ljetnog dana. Dobio sam izlaz prije nego to je Lucija
izila iz tvornice, pa sam ponio knjigu, sjeo na zidanu ogradu i itao. S itanjem
sam uope stajao loe, imao sam malo vremena a i slabe veze sa znancima u
Pragu, ali sam jo kao regrut stavio u koveg tri knjige stihova koje sam stalno
itao i u kojima sam nalazio utjehu: bile su to pjesme Frantieka Halasa.

54
 Te su knjige odigrale posebnu ulogu u mom ivotu, posebnu ve zbog toga
to nisam mnogo itao poeziju i to su to bile jedine knjige stihova koje sam
istinski zavolio. Dobio sam ih u vrijeme kad sam ve bio iskljuen iz Partije;
Halasovo ime postalo je tada ponovo slavno upravo zbog toga to je vodei
ideolog tog vremena optuio nedavno preminulog pjesnika za morbidnost,
skepticizam, egzistencijalizam i za sve to je u to vrijeme zvualo kao politika
anatema. (Knjiga u kojoj je iznio svoje nazore na eku poeziju i Halasa izila
je tada u masovnom izdanju i obavezno je proraivana na sastancima tisua
omladinskih kruoka.) ovjek u trenucima nesree trai utjehu u tome to svoju
tugu sjedinjuje s tugom drugih; iako u tome ima neeg smijenog, priznat u:
traio sam Halasove stihove zbog toga to sam htio da se upoznam s nekim tko
je takoer bio ekskomuniciran. Htio sam da ustanovim je li moj vlastiti
mentalitet zaista slian mentalitetu ekskomuniciranog; htio sam da iskuam da li
mi tuga, za koju je onaj moni ideolog izjavljivao da je nezdrava i tetna, moe
bar svojim poznatim zvukom pruiti neku radost (u svojoj situaciji teko sam
mogao traiti radost u radosti). Prije odlaska u Ostravu posudio sam sve tri
knjige od jednoga kolskog druga, poklonika lijepe knjievnosti, i konano
nekako izmolio da ne trai da mu ih vratim. Tako su me ti stihovi svuda pratili.
Kad me je tog dana Lucija nala na ugovorenom mjestu s knjigom u ruci,
upitala me je to itam. Pokazao sam joj otvorenu knjigu. - Pa to su pjesmice -
rekla je zaueno. - udi se to itam pjesmice? - Slegla je ramenima i rekla: -
Zato? - ali mislim da se zaista zaudila jer su za nju pjesme bile vjerojatno
povezane s pojmom djeje literature. etali smo udnim ostravskim ljetom
punim ai, crnim ljetom nad kojim su umjesto bijelih oblaia plovile crne
koare s ugljenom na dugim iarama. Primijetio sam da knjiga u mojoj ruci
neprestano privlai Luciju. Kad smo doli do rijetkog gaja pod Petrvaldom i
sjeli, otvorio sam knjigu i upitao: - Zanima te? - Klimnula je glavom.
Nikome prije toga i nikome poslije toga nisam nikada itao stihove; u sebi
imam odlian osigura, stid, koji me spreava da se suvie otvaram pred
ljudima, da pred drugima iznosim svoje osjeaje, a kad itam stihove, ini mi se
kao da ne samo govorim o svojim osjeajima nego kao da o njima govorim
stojei na jednoj nozi. Izvjesna neprirodnost koja lei u samim principima ritma
i rime zbunila bi me kad bih morao da im se prepustim drukije nego sam sa
sobom.
Ali Lucija je posjedovala arobnu mo (nitko drugi poslije nje nije takvu
posjedovao) da svlada ovaj osigura i da me oslobodi tereta suzdravanja. Pred
njom sam sebi mogao sve dopustiti: i iskrenost, i osjeaj, i patos. I tako sam
itao:

Tijelo je tvoje suhi klas

55
Naputen od zrnja to klijati nee
Tijelo je tvoje kao suhi klas
Tijelo je tvoje svitak od svile
enjom ispisano do posljednje bore
Tijelo je tvoje ko svitak od svile
Tijelo je tvoje spaljeno nebo
Vrebaju u tkivu smrt mu spi
Tijelo je tvoje ko spaljeno nebo
Previe tiho je tijelo tvoje
Pla njegov treperi u mojim kapcima
Tako je tiho tijelo tvoje.

Obgrlio sam Luciju preko ramena (pokrivenih tankim platnom haljine s

cvjetiima), osjeao sam ih pod prstima i podlegao mislima, koje su se
nametale, da se stihovi to ih itam (ta otegnuta litanija) odnose upravo na tugu
Lucijina tijela, tihog smirenog tijela osuenog na smrt. itao sam joj i druge
pjesme, pa i onu koja mi do danas doarava njenu sliku i koja zavrava
trostihom:

Rijeima kasnim ne vjerujem

Vjerujem utnji iznad ljepote
Iznad sveg je razumijevanja slavlje.

Odjednom sam pod prstima osjetio kako se Lucijino rame trese, da Lucija
plae.
Zato je zaplakala? Zbog tih stihova? Ili moda zbog neizrecive tuge koja
je izbijala iz melodije rijei i boje moga glasa? Moda ju je povukla sveana
nerazumljivost pjesama i to uzdizanje ju je dirnulo do suza? Ili su stihovi u njoj
naprosto otkljuali tajanstvenu bravu tako da se nagomilani teret odjednom
prekinuo?
Ne znam. Lucija me je kao dijete zagrlila oko vrata, priljubivi lice uza
znojem natopljenu tkaninu zelene uniforme koja mi je stezala grudi, i plakala,
plakala, plakala.

Koliko su mi puta u toku posljednjih godina razne ene predbacivale (samo

56
zato to nisam bio u stanju da uzvratim njihove osjeaje) da sam uobraen. To je
besmislica, uope nisam uobraen, ali iskreno reeno, samome mi je ao to od
vremena kada sam stvarno odrastao nisam mogao uspostaviti prave odnose niti
s jednom enom, to nijednu enu nisam, jednostavno reeno, volio. Nisam
siguran da znam uzrok ovog neuspjeha, ne znam je li on naprosto u nekom
uroenom nedostatku mog srca ili proistjee iz moje biografije. Ne elim biti
patetian, ali tako je: veoma esto vraa mi se u sjeanje sala u kojoj stotina
ljudi podie ruku i tako donosi nareenje da moj ivot bude slomljen; tih stotinu
ljudi nije slutilo da e doi pedeset esta godina i da e otpoeti postepena
promjena situacije. Nita slino nisu mogli slutiti i raunali su na to da e moje
izopenje biti doivotno. Ne iz saaljenja nad samim sobom, nego iz neke
pakosne svojeglavosti, koja je pratilja razmiljanja; esto sam mislio o ovoj
situaciji i pokuavao si predstaviti to bi se, na primjer, dogodilo da sam
umjesto za iskljuenje iz Partije predloen, recimo, za vjeanje. Nisam nikad
mogao doi do drugog zakljuka nego da bi i u tom sluaju svi podigli ruke,
naroito ako bi opa korist od tog vjeanja bila u uvodnom referatu pravilno
obrazloena. Od tog vremena, kad god sretnem mukarce koji bi mogli biti moji
prijatelji ili ene koje bi mi mogle biti ljubavnice, prenosim ih u duhu u ono
doba i u onu salu i pitam se bi li podigli ruku; do sada nitko nije proao na tom
ispitu: svi su podizali ruku, na isti nain kao to su je podigli (rado ili
bezvoljno, iz vjere ili iz straha) ondanji moji prijatelji i znanci. A priznajte:
teko je ivjeti s ljudima koji bi bili spremni da vas poalju u progonstvo ili
smrt, teko je imati povjerenja u njih, teko je voljeti ih.
Moda je podvrgavanje ljudi s kojima sam dolazio u dodir tako tekom
imaginarnom ispitu bilo s moje strane nepotrebno surov postupak, jer je bilo
vrlo vjerojatno da bi u mojoj blizini proivjeli manje-vie miran ivot bez
pravog dobra i pravog zla i da nikad ne bi proli kroz pravu salu u kojoj se
podiu ruke. Moda e netko ak rei da je moj stav imao jednu jedinu svrhu: da
se u moralnoj samodopadljivosti uzdignem iznad ostalih. Optuba za
umiljenost ne bi, meutim, bila pravedna; osobno, dodue, nisam nikad
podigao ruku da nekog unitim, ali sam dobro znao da je to prilino
problematina zasluga, jer mi je na vrijeme oduzeto pravo da podiem ruku.
Dugo sam nastojao da uvjerim samog sebe bar u to da u slinoj situaciji ne bih
podigao ruku, ali ipak sam toliko poten da sam se na kraju morao nasmijati
samom sebi: ja jedini ne bih podigao ruku? Ja jedini znam to je pravedno? Ah,
ne, nisam u sebi naao nikakvu garanciju da bih bio bolji od drugih; ali to iz
toga treba da proistekne to bi moglo utjecati na moj odnos prema drugima?
Svijest o vlastitoj slabosti ne moe me nikako pomiriti sa slabou drugih. Iz
dna due mi se gadi kada ljudi gaje jedni prema drugima bratske osjeaje zato
to su uzajamno utvrdili da ih povezuje ista niskost. Ne eznem za takvim

57
ljigavim bratstvom.
Kako sam onda mogao tada voljeti Luciju? Razmiljanja o kojima sam
maloas govorio na sreu su kasnijeg datuma, tako da sam Luciju (u mladenako
doba, kada sam se vie bunio nego razmiljao) mogao prihvatiti jo istog srca i
bez sumnjienja, kao poklon; poklon s neba (prijaznog sivog neba). Bilo je to
moje sretno doba, moda najsretnije u ivotu; bio sam iscrpljen, prebijen,
izjeban, ali mojom se duom iz dana u dan irio sve plavlji i plavlji mir.
Smijeno je to: kad bi ene, koje mi danas zamjeraju da sam uobraen i
koje me sumnjie da veinu ljudi smatram za budale, poznavale Luciju, nazvale
bi je s podsmijehom glupaom i ne bi mogle shvatiti da sam je volio. A ja sam
je volio tako da uope nisam podnosio pomisao da bih se s njom nekad mogao
razii. Nikad o tome, dodue, nisam s Lucijom razgovarao, ali sam sasvim
ozbiljno ivio u uvjerenju da u se njome jednom oeniti. ak i ako mi je
ponekad palo na pamet da bi to bila neravnopravna veza, ta nejednakost vie me
je primamljivala nego odbijala.
Trebalo bi da za tih nekoliko sretnih mjeseci budem zahvalan i naem
tadanjem komandiru; podoficiri su progonili koliko su mogli, traili su trun je u
pregibima uniforme, rasturali nam krevete im bi primijetili neku neravninu - ali
komandir je bio pristojan. Bio je to stariji ovjek, prekomandirali su ga k nama
iz pjeadijskog puka i govorilo se da su ga time degradirali. Bio je, prema tome,
i on oteen i moda ga je to u dui mirilo s nama. Zahtijevao je, razumljivo,
red, disciplinu i tu i tamo poneku dobrovoljnu nedjeljnu smjenu (da bi mogao
pretpostavljene izvijestiti o politikoj aktivnosti), ali nas nikad nije nepotrebno
progonio i uglavnom bez potekoa nam odobravao subotnje izlaske. ini mi se
da sam se tog ljeta mogao viati s Lucijom ak tri puta mjeseno.
U danima kad sam bio bez nje, pisao sam joj; napisao sam joj bezbroj
pisama, razglednica i dopisnica. Danas vie ne mogu sebi dobro ni predoiti O
emu sam joj pisao i kako. Volio bih proitati ta svoja pisma, a istovremeno mi
je drago to to ne mogu; ovjek ima veliku prednost to se ne moe sresti sam sa
sobom u mlaem izdanju; bojim se da bih sam sebi bio odvratan i da bih
poderao ak i priu o sebi jer bih shvatio da je svjedoanstvo, koje o sebi
ovdje podnosim, previe natopljeno mojim dananjim stavom, mojim dananjim
pogledima. Ali koje sjeanje ne predstavlja istovremeno (i bezobzirno) i
premazi van je starih slika novim bojama? Koje sjeanje ne predstavlja
istovremeno ekspoziciju dvaju lica, onog prisutnog i onog nekadanjeg? Kakav
sam zaista bio - bez posredovanja dananjih uspomena - to vie nitko nee nikad
ustanoviti. Ali uostalom - da se vratim na stvar - i nije tako vano kakva su moja
pisma bila; htio sam samo spomenuti to da sam ih Luciji napisao mnogo, a
Lucija meni niti jedno.

58
 Nisam nikako mogao privoljeti je da mi pie; moda sam je vlastitim
pismima na neki nain uutkao; moda joj se inilo da nema o emu da mi pie,
da e praviti gramatike greke; moda se stidjela svog nevjetog rukopisa, koji
sam znao samo s potpisa na osobnoj karti.
Nije bilo u mojoj moi da joj objasnim da su mi upravo ta njena nevjetina
i neznanje dragi, ne zbog toga to cijenim primitivizam zbog primitivizma, nego
zato to sam u njima vidio znak njene nedirnutosti koji mi daje nadu da u se u
Luciju urezati dublje, neizbrisivije.
Lucija mi je samo plaljivo zahvaljivala za pisma i brzo je poela da
ezne za tim da mi za njih neim uzvrati; kako nije htjela da mi pie, izabrala je
umjesto pisama cvijee. Prvi put je to bilo ovako: lutali smo kroz rijetku umicu
i Lucija se odjednom sagnula, ubrala neki cvijet (neka mi bude oproteno to ne
znam kako se zvao; imao je sitne ljubiaste latice i tanku stabljiku) i pruila mi
ga. To me je obradovalo i nimalo nije zbunilo. Ali kad me je prilikom
slijedeeg sastanka doekala s itavim buketom, bilo me je pomalo stid.
Bile su mi dvadeset dvije godine i grevito sam nastojao izbjei svemu to
bi me moglo prikazati kao feminiziranog ili nedoraslog; bilo me je stid da nosim
ulicom cvijee, nisam volio da ga kupujem, jo manje od nekog dobivao.
Zbunjen, napomenuo sam Luciji da cvijee donose mukarci enama, a ne ene
mukarcima, ali kad sam osjetio da e zaplakati, brzo sam rekao da mi se svia
i uzeo sam buket.
Tu se nita nije moglo uiniti. Cvijee me je od tog dana ekalo na svakom
naem sastanku i konano sam se pomirio s time, jer me je razoruala spontanost
tog dara i jer sam znao koliko je Luciji bilo stalo do ovakvog naina izraavanja
svojih osjeaja. Moda je to bilo zbog toga to nije znala da ih izrazi rijeima,
to joj je nedostajala rjeitost i u cvijeu je vidjela izvjestan nain govora; ne
moda u smislu nategnute simbolike starinskih cvjetnih poruka, ve vie u
nekom jo starijem, nejasnijem, instinktivnijem, predjezinom smislu. Moda je
Lucija, uvijek vie utljiva nego govorljiva, instinktivno eznula za onim
nijemim stadijem ovjeka, kada nije bilo rijei i kad su se ljudi meusobno
sporazumijevali s pomou sitnih gesta: pokazali prstom drvo, nasmijeili se,
dodirnuli jedan drugoga...
Bez obzira na to da li sam shvaao ili nisam shvaao sutinu Lucijina
darivanja, ono me je konano dirnulo i probudilo u meni elju da i ja njoj neto
poklonim. Lucija je, sve u svemu, imala tri haljine koje je nosila naizmjenino
tako da su se nai sastanci nizali u nekom trotaktnom ritmu. Volio sam sve te tri
haljine, upravo zbog toga to su bile iznoene i ne naroito ukusne; volio sam ih
kao i njen smei ogrta (kratak i izlizanih rukava) koji sam pomilovao prije
nego Lucijino lice. A ipak sam odluio da Luciji kupim haljinu, lijepu haljinu,

59
mnogo haljina. Novaca sam imao dovoljno, nisam htio tedjeti, a prestao sam
troiti po kavanama. I tako sam jednog dana odveo Luciju u robnu kuu koja je
prodavala konfekciju.
Lucija je najprije pomislila da smo uli samo da razgledamo stvari i
promatramo ljude koji su kao rijeka kuljali uz i niza stepenite. Na drugom katu
stao sam pored dugih sipki na kojima su visile haljine, a Lucija, kada je
primijetila kako ih radoznalo promatram, prila je i poela komentirati neke od
njih. - Ova je lijepa - rekla je i pokazala na jednu, ukraenu paljivo iscrtanim
crvenim cvjetiima. Bilo je tu, iskreno reeno, malo lijepih haljina, ali tu i tamo
mogla se vidjeti i poneka sasvim zgodna. Izvukao sam jednu haljinu i pozvao
prodavaa: - Da li bi gospoica ovu mogla probati? - Lucija bi se moda bila
usprotivila, ali pred stranim ovjekom, prodavaem, nije imala hrabrosti, i tako
se nala u kabini a da ni sama nije znala kako.
Nakon izvjesnog vremena odgurnuo sam zavjesu i pogledao Luciju; iako
haljina koju je probala nije nipoto bila neki ekskluzivni model, ostao sam
zapanjen: njen koliko-toliko moderni kroj pretvorio je Luciju u potpuno novo
bie. - Smijem li pogledati? - uo sam iza sebe prodavaa koji je smjesta i
Luciju i haljinu obasuo pravom bujicom komplimenata.
Zatim je pogledao u mene, moje oznake i upitao (iako je unaprijed mogao
biti siguran u potvrdan odgovor) da li sam kod politikih. Potvrdio sam glavom.
Namignuo je, nasmijao se i rekao: - Imam neke stvarice i bolje kvalitete; elite
li pogledati? - i za trenutak se pred nama pojavilo nekoliko ljetnih i jedna
ekskluzivna veernja haljina. Lucija je probala jednu za drugom, sve su joj
dobro stajale, u svakoj je bila drukija, a u onoj veernjoj haljini uope je
nisam mogao prepoznati.
vorne take u razvitku ljubavi nisu uvijek prouzrokovane dramatinim
dogaajima, ve najee okolnostima sasvim neupadljivim na prvi pogled. U
razvitku moje ljubavi prema Luciji takvu su ulogu odigrale haljine. Sve do tada
Lucija je za mene bila sve mogue: dijete, izvor nade, izvor utjehe, lijek i bijeg
od samog sebe, bila je za mene doslovno sve - sve osim ene. Naa ljubav u
fizikom smislu nije premaila granicu poljubaca. Uostalom, i nain na koji je
Lucija ljubila bio je djeji (zaljubio sam se u te duge, ali nevine poljupce
zatvorenim ustima, suhim ustima koja uzajamno se milujui njeno prebrojavaju
svoje meke nabore).
Ukratko - sve do tada osjeao sam prema njoj njenost, nikako strast; na
odsutnost strasti bio sam tako navikao da je ak nisam bio ni svjestan; moj
odnos prema Luciji inio mi se tako lijep da mi uope nije palo na pamet da u
svemu tome neto nedostaje. Sve je bilo harmonijski suglasno: Lucija - njene
samostanski sive haljine - i moj samostanski nevini odnos prema njoj. U

60
trenutku kad je Lucija obukla drukiju haljinu, ovo ravnoteno stanje bilo je
iznenada poremeeno; Lucija je izmakla mojim predodbama o njoj. Shvatio
sam da su pred njom i druge mogunosti i da osim lika provincijske djevojke
ive u njoj i drugi likovi. Odjednom sam je ugledao kao lijepu enu pravilnih
tjelesnih proporcija, koje se noge primamljivo ocrtavaju pod dobro skrojenom
suknjom, enu koje neupadljivost smjesta nestaje im obue haljinu izrazitih
boja i dobrog kroja. Bio sam potpuno omamljen tim iznenada otkrivenim
tijelom.
Lucija je stanovala u internatu u sobi s jo tri djevojke; posjeti u internatu
bili su doputeni samo dva puta tjedno, i to samo po tri sata, od pet do osam, pri
emu se posjetilac morao upisati u knjigu kod vratara, predati legitimaciju i pri
odlasku se opet javiti. Osim toga, sve tri djevojke s kojima je Lucija dijelila
sobu imale su mladie (po jednog ili vie) i sve su imale potrebu da se s njima
sastanu u intimnosti internatske sobe tako da su se vjeito svaale, mrzile i
predbacivale jedna drugoj svaku minutu za koju bi se osjeale oteene. Sve je
to bilo tako neugodno (ako ne i odvratno) da nikad nisam ni pokuao da
posjetim Luciju u njenu domu. Znao sam, meutim, i to da e otprilike za mjesec
dana sve tri djevojke otputovati na trotjedni dobrovoljni rad na selo. Rekao sam
Luciji da bih htio da to iskoristimo i da se za to vrijeme sastajemo kod nje.
Izgleda da to nije eljela; rastuila se i rekla da vie voli da seta sa mnom.
eznem za tim da budem s njom negdje gdje nas nitko i nita nee smetati i gdje
emo se moi koncentrirati samo na sebe, rekao sam i dodao da elim i da
vidim kako ivi. Lucija mi se nije znala oduprijeti i do danas se sjeam koliko
sam bio uzbuen kad se konano suglasila s mojim prijedlogom.

10

Bio sam u Ostravi ve gotovo godinu dana i u poetku nepodnoljiv ivot u

vojsci postao je za to vrijeme neto sasvim normalno i obino; bio je, dodue,
neprijatan i naporan, ali ipak mi je uspijevalo da u svemu tome ivim, naem
nekoliko drugova i ak i da budem sretan. Bilo je to divno ljeto (drvee je bilo
aavo, ali mi je ipak izgledalo prekrasno zeleno kad sam ga gledao oima
osloboenim rudnike tame), ali, kako se to ve dogaa, u svakoj srei uvijek
se krije i klica nesree. Tuni dogaaji te jeseni imali su svoj zaetak u tom
zeleno-crnom ljetu.
Poelo je sa Stanom. Oenio se u oujku i ve za nekoliko mjeseci poele
su mu stizati vijesti kako mu se ena vucara po barovima; postao je uznemiren,

61
pisao je eni pismo za pismom i odgovori koje je dobivao bili su umirujui.
Nakon toga (napolju je ve otoplilo) posjetila ga je u Ostravi majka; proveo je s
njom itavu subotu i vratio se u kasarnu blijed i utljiv. Najprije nije nita htio
rei jer ga je bilo stid, ali se sutradan povjerio Honzi a zatim i ostalima, tako da
su ubrzo svi saznali sve. Kad je Stana ustanovio da svi znaju, poeo je govoriti
otvoreno, svakodnevno i gotovo neprestano, da mu se ena kurva i da e otii u
Prag i zavrnuti joj vrat.
Odmah je otiao do komandira i zatraio dva dana dopusta, ali komandir je
oklijevao da mu ih odobri jer su upravo u to vrijeme poele iz rudnika i kasarne
stizati albe na Stanu zbog raznih postupaka, posljedica njegove ljutnje i
razdraenosti. Stana je nakon toga zamolio za dopust od dvadeset etiri sata, i
komandir se smilovao i pustio ga. Stana je otputovao i vie ga nikad nismo
vidjeli. to se s njim dogodilo, znam samo iz prie.
Doputovao je u Prag, naao enu (nazivam je enom, a bila je to
devetnaestogodinja djevojka) i ona mu je bez izmotavanja (moda i sa
zadovoljstvom) sve priznala; poeo je da je tue, branila se, pokuao je da je
udavi i konano je udario bocom po glavi; djevojka se sruila na pod i ostala
nepokretna. Stana se smjesta otrijeznio, uplaio i pobjegao: naao je nekako
neku kolibu u Krunim gorama i tu ivio u strahu iekujui kad e ga pronai i
objesiti zbog ubojstva. Pronali su ga tek nakon dva mjeseca, ali mu nisu sudili
zbog ubojstva, nego zbog dezertiranja. Njegova ena se, naime, brzo nakon
njegova odlaska osvijestila i, ne raunajui kvrgu na glavi, prola bez ikakvih
posljedica. Dok je sjedio u vojnom zatvoru, razvela se od njega i danas je
supruga jednoga poznatog prakog glumca kojeg ponekad idem gledati samo
radi uspomene na starog druga, koji je tako tuno zavrio. Poslije vojske ostao
je da radi u rudniku, prilikom jedne nesree na radu izgubio je nogu i nakon loe
izvedene amputacije umro.
To ensko, koje se danas navodno posebno istie u boemskim krugovima,
nije donijelo nevolju samo Stani, nego i svima nama. Bar nam je tako izgledalo,
iako je teko ustanoviti je li izmeu skandala sa Staninim nestankom i kontrole
iz ministarstva koja je ubrzo nakon toga stigla u nae kasarne zaista postojala
(kako su svi vjerovali) neka uzrona veza. Bilo kako bilo, na je komandir bio
smijenjen i na njegovo je mjesto doao jedan mlad oficir (mogao je imati
najvie dvadeset pet godina) i s njegovim dolaskom sve se izmijenilo.
Rekao sam da je imao oko dvadeset pet godina, ali je izgledao jo mlai,
izgledao je kao djeak; zbog toga je jo vie nastojao da mu nastup bude to
efektniji i da ulijeva potovanje.
Prialo se o njemu da svoje nastupe uvjebava pred ogledalom i ui
napamet. Nije vikao, govorio je suho i s najveim mirom nam davao na znanje

62
da nas sve smatra za zloince: - Znam da biste me najradije vidjeli kako visim -
reklo nam je to dijete prilikom svog prvog nastupa - samo to ete, ako netko
treba da visi, to ete biti vi, a ne ja.
Ubrzo je dolo do novih sukoba U sjeanje mi se urezao najvie sluaj s
enekom, moda zato to nam je izgledao posebno zabavan. Ne mogu da se
suzdrim i da ga ne spomenem. Za godinu dana koliko je bio u vojsci, enek je
izradio mnogo velikih zidnih slikarija koje su kod prethodnog komandira uvijek
nailazile na priznanje. enek je, kako sam ve priao, slikao najradije iku i
husitske ratnike; da bi razveselio drugove, svoje slike je esto dopunjavao
nagim enama koje su, kako je objanjavao komandiru, simboliki predstavljale
Slobodu i Domovinu. I novi komandir htio je da iskoristi enekov talent,
pozvao ga je i zatraio da naslika neto i u prostoriji u kojoj su odravani satovi
politikog odgoja. Tom prilikom mu je rekao neka ovog puta zaboravi iku i
vie se usmjeri kao sadanjosti, da bi na slici trebalo da se vidi Crvena
armija, njena tijesna povezanost s naom radnikom klasom i posebno njena
zasluga za pobjedu socijalizma u veljai. enek je rekao: Razumijem! i bacio
se na posao; nekoliko dana crtao je na podu na velikim komadima bijela papira,
koje je nakon toga avliima uvrstio na eoni zid prostorije. Kad smo prvi put
ugledali sliku (visoku metar i po i iroku najmanje osam metara), ostali smo bez
daha: u sredini je, u herojskoj pozi, stajao toplo obueni sovjetski vojnik, s
automatom i u krznenoj kapi s poklopcima za ui, a oko njega u krugu motalo se
osam nagih ena. Dvije su stajale pored njega, koketno ga gledajui, dok ih je
on obgrlio oko ramena i raskalaeno se smijao; ostale enske stajale su naokolo,
gledale ga, pruale prema njemu ruke ili naprosto samo stajale (jedna je ak
leala), izlaui svoje lijepe oblike.
enek je stao pred sliku (ekali smo da doe politruk i bili smo sami u
prostoriji) i odrao nam otprilike ovakvo predavanje: dakle, ova ovdje, tu
desno od seranta, to je Alena, momci, to je bila prva cura koju sam imao,
upecala me je kad sam imao esnaest godina, a inae je ena oficira tako da joj
je tu pravo mjesto. Naslikao sam je onako kako je izgledala onda, danas je
sigurno ve prilino propala, ali u to se vrijeme odlino drala i naroito je
kukove, kako vidite, imala dobre (pokazao ih je prstom). Kako je odostrag bila
mnogo ljepa, naslikao sam je jo jednom ovdje (otiao je do kraja slike i
prstom pokazao nagu enu koja je, okrenuvi stranjicu sali, kao nekamo
odlazila). Njenu kraljevsku stranjicu vidite moda malo uveanu, ali to je
upravo ono to nam se svia. Ja sam tada bio skroz-naskroz blesav, dobro se
sjeam koliko je voljela da je tuku po toj stranjici, a ja, budala, nikako to
nisam mogao shvatiti. Jednom, bio je Uskrs, ona je neprestano mljela da ne
zaboravim ponijeti pletenicu, a kad sam doao, rekla je: e sad istui curicu,
istui curicu, dobit e obojeno jaje; ja sam je simbolino udario preko suknje,

63
a ona na to zar je to neki udarac, zadigni lijepo curici suknju, pa sam morao da
joj dignem suknju, svuem gaice, ali sam je, budala, i dalje samo onako
simbolino pljeskao, a ona se naljutila i vrisnula hoe li poteno udariti ili
nee, idiote! Bio sam jednostavno, blesav. Zato je ova (pokazao je enu s
lijeve strane seranta), Lojzka, koju sam imao kad sam ve bio iskusniji, imala
malene grudi (pokazao je), dugake noge (pokazao je) i vrlo lijepo lice (i to je
pokazao), a bili smo na istoj godini studija. Ovo je na model iz kole, nju znam
napamet i dvadeset drugih momaka takoer je zna napamet jer je uvijek stajala
usred razreda i na njoj smo uili slikati ljudsko tijelo, ali je nitko od nas nije ni
dotakao, majica ju je uvijek ekala pred kolom i odmah vodila kui; ona nam
se, neka joj bog oprosti, pokazivala samo asno i poteno, drugovi dragi.
Ova ovdje, meutim, bila je prava kurva, gospodo, (pokazao je enu koja
se protezala na nekom stiliziranom kamenu) priite blie (prili smo), vidite li
ovu taku na trbuhu? To je oiljak od cigarete, i to joj je navodno uinila neka
ljubomorna enska s kojom je imala odnose, jer ova je dama, gospodo, sjedila
na dvije stolice, za nju je seks bio kao harmonika, gospodo, u taj bi seks stalo
sve na svijetu, stali bismo i svi mi ovdje, komplet kakvi jesmo, s naim
suprugama, djevojkama, s naom djecom i pradjedovima...
enek je bio oigledno stigao do najboljeg dijela svog predavanja, ali u
tom je trenutku uao u prostoriju politruk te smo morali sjesti. Politruk se ve
bio navikao na enekove slikari je jo za vrijeme starog komandira i nije
obratio panju ni na tu najnoviju sliku, ve je poeo naglas itati neku brouru u
kojoj su bile podrobno razraene razlike izmeu socijalistike i kapitalistike
armije. U nama je jo uvijek odzvanjalo enekovo izlaganje i tako smo se svi
prepustili slatkom sanjarenju - dok se u prostoriji nije iznenada pojavio djeak
komandir.
Bio je oigledno doao s namjerom da kontrolira nastavu, ali prije nego
to je stigao da primi politrukov raport i izda nareenje da se produi s
predavanjem umalo se nije sruio od pogleda na sliku u proelju; prekinuo je
politrukovo izlaganje i navalio na eneka da objasni to ta slika predstavlja.
enek je skoio, stao ispred slike i izrecitirao kao navijen: Ova slika
alegorijski prikazuje ulogu Crvene armije u borbi naeg naroda; ovdje je
(pokazao je seranta) prikazana Crvena armija; pored nje je simboliki
prikazana (pokazao je enu oficira) radnika klasa, a s druge strane (pokazao je
kolegicu sa studija) simbol Veljae. Ovdje su, zatim (pokazivao je redom ostale
dame) simboli slobode, pobjede, jednakosti; ovdje se vidi (pokazao je enu
oficira okrenutu leima) buroazija kako odlazi s pozornice povijesti.
enek je zavrio svoje izlaganje, a komandir je izjavio da slika znai
uvredu za Crvenu armiju i da je treba smjesta ukloniti, dok e enek sa svoje

64
strane povui odreene konsekvence.
Upitao sam se (upola glasa) zato. Komandir me je uo i upitao imam li to
napomenuti.
Ustao sam i rekao da se meni slika svia. Komandir je odgovorio da u to
bez daljnjeg vjeruje, jer je to slika za onaniste. Rekao mu da je i Mvslbek slikao
Slobodu u liku nage ene, a da je Ale rijeku Jizeru nacrtao ak kao tri nage
ene; tako su slikali majstori svih vremena.
Djeak komandir me je nesigurno pogledao i ponovio nareenje da se slika
smjesta ukloni.
Meutim, moda nam je zaista uspjelo da ga zbunimo, jer nije kaznio
eneka; ipak, zamrzio ga je, a i mene zajedno s njim. enek je ubrzo
disciplinski kanjen, a odmah zatim i ja.
Bilo je to ovako: naa je eta radila na jednom udaljenom kraju kasarne
pijucima i lopatama; lijeni desetar nije nas naroito paljivo nadziravao, tako
da smo se esto uputali u razgovor, oslonjeni o svoj alat, i nismo ni primijetili
da nam se pribliio djeak komandir i da nas promatra. Postali smo toga svjesni
tek kad smo uli njegov strogi glas: - Vojnik Jahn, k meni! - Energino sam
zgrabio lopatu i krenuo da stanem mirno preda nj. - Tako vi zamiljate rad? -
upitao me je. Vie se zaista ne sjeam to sam mu odgovorio, ali sigurno nisam
bio drzak jer zaista nisam imao namjeru da oteavam sebi ivot u kasarni i da iz
ista mira nahukam protiv sebe ovjeka koji je imao apsolutnu vlast nada
mnom. Nakon mog sasvim beznaajnog i vie zbunjenog odgovora njegov je
pogled, meutim, otvrdnuo, a onda mi je naglo priao, munjevito me uhvatio za
ruku i zavrnuo je perfektno nauenim dijudicu zahvatom. Zatim me je oborio i
drao nepominog na tlu (nisam se branio, samo sam se udio). - Je li ti dosta? -
rekao je glasno, tako da ga svi izdaleka uju. Odgovorio sam da mi je dosta.
Naredio mi je da ustanem, a zatim pred postrojenom etom izjavio: - Vojnika
Jahna kanjavam sa dva dana zatvora. Ne zbog toga to se prema meni drsko
ponaao.
Njegovu drskost, kako ste vidjeli, suzbio sam vlastitim rukama. Odsjedit
e dva dana zbog zabuavanja, a vama u slijedei put slino zapapriti. - Nakon
toga se okrenuo i razmetljivo udaljio.
Tada prema njemu nisam mogao nita osjeati osim mrnje, a mrnja baca
preotru svjetlost, pod kojom predmeti gube svoju plastinost. Komandira sam
smatrao naprosto osvetoljubivim i podmuklim takorom, ali danas u njemu
vidim prije svega ovjeka koji je bio mlad i pokuavao da glumi. Mladi ljudi
nisu krivi to glume; nespremni su baeni u gotov svijet i moraju se ponaati kao
spremni. Zato brzo prihvaaju oblike, uzore i primjere koji im se sviaju, koji

65
im pristaju, koji im odgovaraju - i glume.
I na komandir bio je tako nespreman postavljen pred nau jedinicu koju
uope nije bio u stanju razumjeti; znao je, meutim, da se snae jer su mu knjige
koje je itao i razgovori koje je sluao pruili ve gotovu masku za analogne
situacije: hladnokrvni junak krimia, mladi eljeznih ivaca koji kroti bandu
zloinaca, ni govora o patetici, samo ledeni mir, efektan suhi humor,
samopouzdanje i vjera u snagu vlastitih miica. to je vie bio svjestan da mu je
pojava djeaka, to se sa vie fanatizma uivljavao u ulogu elinog natovjeka,
to se sa vie ara pred nama producirao.
Ali zar sam se s takvim nezrelim glumcem tada prvi put sreo? Kad su me u
sekretarijatu sasluavali zbog razglednice, imao sam neto vie od dvadeset
godina, a moji istraitelji godinu ili dvije vie. I oni su, prije svega, bili djeaci
koji su svoja nespremna lica prekrili maskom koja im se inila najpogodnija,
maskom asketski tvrdog revolucionara. A Marketa?
Zar nije donijela odluku da igra ulogu spasiteljice, ulogu ak preuzetu iz
loeg sezonskog filma? A to da kaem za Zemaneka, odjednom nadahnutog
sentimentalnim patosom moralnosti? Zar to nije bila gluma? A ja? Zar nisam
igrao ak nekoliko uloga u koje sam naizmjenino smueno uskakao dok me nisu
uhvatili?
Mladost je uasna; to je pozornica po kojoj u visokim koturnama i u
najrazliitijim kostimima hodaju djeca (navodno: nevina djeca!) i izgovaraju
nauene rijei koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatiki odana. I povijest
je strana, jer se tako esto pretvara u igralite za nezrele: igralite nezrelog
Nerona, igralite nezrelog Napoleona, igralite fanatizirane mase djece kojih se
imitirane strasti i primitivno postavljene uloge neoekivano pretvaraju u
katastrofalno stvarnu stvarnost.
Kad razmiljam o tome, u mislima mi se rui sav utvreni poredak
vrijednosti i osjeam duboku mrnju prema mladosti - i obratno, neko
paradoksalno pratanje svim zloincima u povijesti, u ijem zloinstvu vidim
odjednom samo stranu samovolju nezrelosti.
I kad se ve sjeam svih nezrelih, u mislima mi se uvijek pojavi Aleksej; i
on je igrao svoju veliku ulogu, koja je premaivala njegov razum i iskustvo.
Imao je neto zajedniko s komandirom: i on je izgledao mlai nego to je bio,
ali njegova je mladost (za razliku od komandira) bila neprivlana - mravo
tijelo, kratkovidne oi pod debelim staklom naoala, bubuljiavo (uvijek
pubertetsko) lice. Bio je pitomac pjeadijske oficirske kole, ali je iznenada
lien ina i premjeten meu nas. Otpoeli su, naime, uveni politiki procesi i
u mnogim dvoranama (partijskim, sudskim, policijskim) neprestano su se
podizale ruke, liavajui optuene povjerenja, asti i slobode; Aleksej je bio

66
sin visokog funkcionera, komunista, nedavno uhapenog.
Pojavio se jednog dana meu nama i dodijeljen mu je Stanin opustjeli
krevet. Promatrao nas je slino kao to sam u poetku i ja gledao svoje novo
drutvo. Drao se zatvoreno i kad su ostali ustanovili da je lan Partije (jo nije
bio iskljuen), poeli su paziti to govore.
Kad je Aleksej u meni prepoznao biveg lana Partije, postao je - prema
meni - malo otvoreniji; povjerio mi je da mora po svaku cijenu izdrati to
veliko iskuenje koje mu je ivot donio i nikad ne izdati Partiju. Zatim mi je
proitao pjesmu koju je napisao (iako, navodno, prije toga nikad nije pisao
pjesme) kad je saznao da e biti premjeten meu nas. Bili su u njoj i ovakvi
stihovi:

Moete me, drugovi,

Proglasiti za psa i pljuvati,
Ja u takav, kao pas popljuvan
Vjerno u stroju s vama stajati.

Razumio sam ga, jer sam se i sam prije godinu dana tako osjeao. Danas
me je sve to mnogo manje boljelo - moja vodilja u svakidanjicu, Lucija,
odvela me je iz sredine u kojoj su se tako patili i oajavali razni Alekseji.

11

Za itavo vrijeme dok je djeak komandir uvodio u naoj jedinici novi

poredak, mislio sam samo na to da li e mi uspjeti da dobijem izlaz; Lucijine su
drugarice otputovale na radnu akciju, a ja ve mjesec dana nisam kroio iz
kasarne; komandir je dobro zapamtio moje lice i ime, a to je ono najgore to se
ovjeku moe dogoditi u vojsci. Gdje je god stigao, davao mi je na znanje da je
svaki trenutak moga ivota zavisan o njegovoj volji. S izlazima stvar je i inae
stajala loe; odmah u poetku saopio nam je da e izlaz dobivati samo oni koji
budu redovno sudjelovali u nedjeljnim dobrovoljnim smjenama; stoga smo
sudjelovali svi. Bio je to bijedan ivot, iz mjeseca u mjesec svaki dan u jami, a
kad bi netko ak i dobio subotom izlaz do dva nou, iao je na nedjeljni rad
neispavan i motao se po oknu kao mjesear.
I ja sam poeo odlaziti na nedjeljni rad, ali to mi, naravno, nije bila
nikakva garancija da u dobiti izlaz, jer je loe namjeten krevet ili bilo kakav
sitni prekraj mogao lako obezvrijediti sve nedjeljne zasluge.

67
 Vlast i samoljublje se, meutim, ne manifestiraju samo okrutnou, ve
(iako rijetko) i milosrem. Djeaku komandiru po svoj je prilici dobro inilo da
se nakon vie tjedana pokae i milostiv, i ja sam u posljednji as, dva dana prije
povratka Lucijinih drugarica, dobio dozvolu za izlazak iz kasarne.
Bio sam uzbuen dok me je u portirnici internata starica u naoalima
upisivala u registar posjetilaca, kad mi je konano dopustila da poem
stepenitem na etvrti kat i kad sam pokucao na vrata na samom kraju dugog
hodnika. Vrata su se otvorila, ali je Lucija ostala skrivena iza njih tako da sam
vidio samo praznu sobu, koja na prvi pogled uope nije liila na internatsku
spavaonicu. Uinilo mi se da sam se naao u prostoriji pripremljenoj za neki
vjerski obred: na stolu je blistao buket zlatnih narcisa, pored prozora uzdizala
su se dva velika fikusa, a sve u sobi (stol, kreveti, pod, slike) bilo je okieno
zelenim granicama (asparagusa, kako sam kasnije ustanovio), kao da se
oekuje dolazak Isusa Krista na magarcu.
Privukao sam Luciju k sebi (neprestano se skrivala iza otvorenih vrata) i
poljubio je. Bila je u crnoj veernjoj haljini i cipelicama s visokim potpeticama
koje sam joj kupio istog dana kada i haljinu. Stajala je meu svim tim sveanim
zelenilom kao sveenica.
Zatvorili smo za sobom vrata i tek tada sam postao svjestan da se zaista
nalazim u obinoj internatskoj sobi i da pod tim zelenim dekorom nema niega
osim etiri eljezna kreveta, etiri dotrajala nona ormaria, stola i tri stolice.
Ali to nije moglo umanjiti osjeaj oduevljenja koji me je obuzeo u trenutku
kada je Lucija otvorila vrata; nakon mjesec dana dobio sam nekoliko sati
slobode, ali ne samo to: prvi put nakon godinu dana naao sam se u maloj
prostoriji. Zapljusnuo me je opojni dah intimnosti i estina tog daha gotovo me
oborila.
Prilikom svih dosadanjih etnji s Lucijom otvoreni prostor neprestano me
je podsjeao na kasarnu i moju gorku sudbinu; svuda prisutni slobodni zrak
vezao me je nevidljivim konopcima za vrata na kojima je pisalo Sluimo
narodu. inilo mi se da nigdje nema mjesta gdje bih na trenutak mogao prestati
da sluim narodu; punu godinu dana nisam bio u maloj privatnoj sobi.
Odjednom sam se naao u potpuno novoj situaciji; inilo mi se da u tri
sata biti apsolutno slobodan; mogao sam, na primjer, bez straha zbaciti sa sebe
(suprotno svim vojnim propisima) ne samo kapu i opasa nego i bluzu i hlae,
cipele, sve, i mogao sam eventualno, ako mi se svidi, tu odjeu i tresnuti o
zemlju i zgaziti; smio sam raditi to mi padne na pamet i nitko me nije mogao
vidjeti. U sobi je, osim toga, bilo ugodno toplo i ta toplina i sloboda udarile su
mi u glavu kao alkohol; uhvatio sam Luciju, zagrlio je, ljubio i odnio na
zelenilom okienu postelju. Te granice na postelji (pokrivenoj jeftinim sivim

68
pokrivaem) posebno su me uzbuivale. Nisam ih mogao drukije protumaiti
nego kao svadbene simbole; pomislio sam (i to me je dirnulo) kako kroz
Lucijinu jednostavnost podsvjesno izbijaju prastari narodni obiaji, kao elja
da se rastane sa svojim djevianstvom uz sveani ritual.
Tek nakon nekoliko trenutaka postao sam svjestan da Lucija, iako mi
uzvraa poljupce i zagrljaje, ipak u svemu pokazuje izvjesnu suzdrljivost.
Njena su usta, iako su me eljno ljubila, ipak ostala zatvorena; privijala se uza
me itavim tijelom, ali kad sam joj zavukao ruku pod haljinu da osjetim pod
prstima njeno tijelo, otrgla se. Shvatio sam da je spontanost, kojoj sam se
blaeno i slijepo htio prepustiti zajedno s njom, jednostrana; sjeam se da sam u
tom trenutku (bilo je to moda svega pet minuta nakon mog dolaska u Lucijinu
sobu) osjetio kako mi se u oima skupljaju suze razoaranja.
Sjedili smo jedno uz drugo (gnjeei pod sobom jadne zelene granice) i
poeli priati o neemu. Nakon izvjesnog vremena (razgovor je bio sasvim
obian) ponovo sam pokuao da zagrlim Luciju, ali se nije dala; zapoela je
borba, ali odjednom mi je sinulo da to nije lijepa ljubavna borba, nego rvanje
koje nau vezu punu njenosti pretvara u neto runo, jer se Lucija branila
istinski, odluno, gotovo oajno; bila je to prava borba, a ne ljubavna igra, i
zato sam se brzo povukao.
Nastojao sam da Luciju uvjerim rijeima; raspriao sam se; govorio sam
vjerojatno o tome koliko je volim i kako ljubav trai da se ljudi potpuno predaju
jedno drugom. Sigurno nisam govorio nita originalno (ta ni moj cilj nije bio
nimalo originalan), ali bez obzira na otrcanost argumentacija je bila neoboriva i
Lucija nije ni pokuala da je obori. Umjesto toga samo je utjela ili govorila: -
Molim te, ne, molim te, ne! - ili - Ne danas, ne danas... - pokuavajui
istovremeno (dirljivo nevjesto) prevesti razgovor na druge teme.
Ponovo sam nasrnuo na nju; ta ona ne spada u one djevojke koje ovjeka
najprije nadrae, a onda ga ismiju; ta nije bezosjeajna i zla... opet sam je
zagrlio i opet je poela kratka i sumorna borba koja me je (opet) ispunila
osjeajem da inim neto runo, jer je bila gruba i u njoj nije bilo ni najmanjeg
traga ljubavi. U tim trenucima kao da je zaboravljala da se pored nje nalazim ja,
kao da sam se pretvarao u nekog potpuno stranog.
Prekinuo sam napad i odjednom mi se uinilo da shvaam zato mi se
Lucija opire; gospode, kako to nisam odmah shvatio? Ta Lucija je jo dijete,
sigurno se boji ljubavi, nevina je, plai se, plai se nepoznatog. Smjesta sam
odluio da iz svojih postupaka izbacim nasrtljivost koja je moda plai, da
budem njean, blag, da uinim da se ljubavni in nimalo ne razlikuje od naih
uobiajenih milovanja, da bude samo jedna od njenosti. Prestao sam
navaljivati i poeo se maziti. Ljubio sam je i milovao (trajalo je to uasno dugo

69
i odjednom je prestalo da me raduje, jer je milovanje bilo samo varka i
sredstvo), mazio sam se tako s Lucijom (neiskreno i smiljeno) i nastojao sam
da je uz put neprimjetno poloim na krevet. To mi je ak i uspjelo; milovao sam
joj grudi (tome se Lucija nije nikad opirala); govorio sam joj kako elim da
milujem itavo njeno tijelo, jer to tijelo je ona, hou da budem njean prema
njoj cijeloj; zatim mi je uspjelo i da joj malo podignem suknju i da je poljubim
desetak, dvadesetak centimetara iznad koljena, ali dalje nisam stigao. Kad sam
pokuao da pomaknem glavu dalje prema Lucijinu krilu, uplaeno se trgla i
skoila s kreveta. Pogledao sam je i na njenu licu vidio neku grevitu napetost,
izraz koji jo nikad nisam primijetio.
Lucija, Lucija, je li te stid zato to je u sobi svjetlo? eli li mrak? upitao
sam je, a ona se uhvatila za moje pitanje kao utopljenik za slamku i potvrdila da
se stidi zbog svjetlosti. Otiao sam do prozora da spustim rolete, ali Lucija je
rekla: Ne, nemoj! Ne sputaj rolete! - Zato? - upitao sam. - Bojim se - rekla je.
- ega se boji, mraka ili svjetlosti? - upitao sam.
Nije odgovorila, zaplakala je.
Njen me otpor nimalo nije ganuo, izgledao mi je besmislen, nepotreban,
nepravedan; muio me je, nisam ga mogao shvatiti. Upitao sam je da li se brani
zato to je nevina, da li se plai bolova koje e joj to nanijeti. Na svako takvo
pitanje posluno je odgovarala potvrdno, jer je u njemu vidjela argument za
sebe. Objanjavao sam joj kako je to divno to je djevojka i to e sve upoznati
upravo sa mnom, ovjekom koji je voli. - Zar se ne veseli to e po pravom
biti moja ena? - Rekla je da, veseli se tome. Ponovo sam je zagrlio, ali se i
dalje branila.
Jedva sam svladavao bijes. - Zato se opire? - Molim te, drugi put, ja
hou, ali drugi put, slijedei put, sada ne - rekla je. - A zato ne danas? - Danas
ne - odgovorila je - Ali zato? - Molim te, danas ne. - Ali kada? Dobro zna da
je ovo posljednja prilika da budemo sami zajedno, preksutra se vraaju tvoje
drugarice. Gdje emo onda biti sami? - Ti e ve neto pronai - rekla je. -
Dobro - sloio sam se - ja u neto pronai, ali mi obeaj da e tamo poi sa
mnom, jer teko da e to biti tako ugodna soba kao ova tvoja. - Ne smeta - rekla
je - ne smeta, poi u kamo god bude htio. - U redu, samo mi obeaj da e
tada biti moja, da se nee opirati. - Da, - rekla je. - Obeava? - Da.
Shvatio sam da je obeanje jedino to tog dana mogu dobiti od Lucije. Bilo
je to malo, ali ipak neto. Nastojao sam da potisnem neraspoloenje i ostatak
vremena proveli smo razgovarajui. Kad sam odlazio, otresao sam s uniforme
granice asparagusa, pomilovao Luciju po obrazu i rekao da neu misliti ni na
to drugo osim na na slijedei sastanak - i nisam lagao.

70
 12

Nekoliko dana poslije sastanka s Lucijom (bio je kian jesenski dan)

vraali smo se poslije rada u stroju u kasarnu; cesta je bila puna rupa, sada
pretvorenih u duboke lokve. Bili smo uprskani blatom, umorni, mokri i eljni
odmora. Veina za posljednjih mjesec dana nije imala niti jednu slobodnu
nedjelju. Ali djeak komandir naredio je da nas postroje odmah poslije ruka i
obavijestio nas da je za vrijeme popodnevne inspekcije naih soba ustanovio da
su neuredne. Zatim nas je predao podoficirima i naredio im da nam za kaznu
produe strojevu obuku za dva sata.
Kako smo bili vojnici bez oruja, naa strojeva i borbena obuka bila je bez
ikakva smisla; nije imala nikakve druge svrhe osim da nam upropasti vrijeme.
Sjeam se kako smo jednom za vlade djeaka komandira morali itavo
poslijepodne prenositi teke daske s jednog kraja kasarne na drugi, a sutra opet
natrag, i da smo se tako vjebali u prenoenju dasaka punih deset dana. Takvo
prenoenje bilo je praktino sve to smo poslije smjene u rudniku radili u krugu
kasarne. Ovog puta nismo prenosili daske, nego vlastita tijela: okretali smo ih
nalijevo krug, nadesno i nalijevo, bacali smo ih na zemlju i ponovo podizali,
trali smo s njima tamo i ovamo, vukli smo ih po zemlji. Prola su tako tri sata
obuke, pojavio se komandir i izdao podoficirima nareenje da nas vode na
fiskulturu.
Iza zgrade kasarne nalazilo se malo igralite na kome se mogao igrati
nogomet, ali gdje se moglo i vjebati i trati. Podoficiri su odluili da trimo
tafetu. U eti je bilo devet odjeljenja po deset vojnika, dakle devet
desetolanih tafeta. Podoficiri su eljeli da nas dobro zamore, ali su osim toga,
jer su i sami bili mladii od osamnaest-devetnaest godina, htjeli i da se natjeu
s nama i da nam dokau koliko su bolji od nas; tako su i sami izveli protiv nas
vlastitu momad sastavljenu od deset narednika i desetara.
Potrajalo je prilino dugo dok su nam objasnili to ele i dok smo mi to
shvatili. Prvih deset takmiara trebalo je da tri od jednog kraja igralita prema
drugom; tu je trebalo da stoji spreman drugi red takmiara, sa zadatkom da tri
tamo odakle su prvi stigli, i gdje ih je oekivao trei red takmiara, i tako dalje.
Prebrojavali su nas s velikim elanom i upuivali na suprotne strane igralita.
Poslije rada u oknu i strojeve obuke bili smo potpuno izmrcvareni i hvatao
nas je bijes od same pomisli da jo treba da trimo. Dvojici najbliih drugova
povjerio sam sasvim primitivnu ideju - da svi trimo to je mogue sporije!
Ideja je odmah prihvaena, prenijeta od usta do usta i premorena masa vojnika
iznenada je poela da se smireno njie od pritajenog smijeha.

71
 Konano smo se nali svaki na svom mjestu spremni za poetak trke koja
je ve prema samoj zamisli bila ista besmislica: iako je trebalo da trimo u
uniformi i tekim cokulama, morali smo da kleknemo za start; iako je trebalo da
predajemo tafetu na neuven nain - takmiar koji je primao tafetu trao je u
suprotnom smjeru. - drali smo u rukama prave tafetne palice, a start je dat
pucnjem iz pravog pitolja. Narednik u desetoj stazi (prvi takmiar podoficirske
momadi) krenuo je iz sve snage, a mi smo se podigli sa zemlje (bio sam u
prvom redu trkaa) i krenuli laganim kasom naprijed. Ve nakon prvih dvadeset
metara s mukom smo suzdravali smijeh jer se narednik ve primicao drugoj
strani igralita dok smo mi, jedva koji metar od starta, u nevjerojatno ravnom
stroju kaskali dahui i simulirajui krajnji napor. Vojnici okupljeni na oba
kraja igralita poeli su glasno navijati: Tempo, tempo, tempo... Na polovici
staze pored nas u suprotnom je smjeru protrao drugi takmiar podoficirske
tafete iji je cilj bila linija s koje smo krenuli. Konano smo stigli do drugog
kraja igralita i predali palice; u tom trenutku iza naih lea startao je sa
tafetom u ruci trei podoficir.
Danas se sjeam te tafete kao posljednje velike smotre mojih crnih
drugova. Momci su pokazali izvanrednu inventivnost: Honza je trei epao, svi
su ga urnebesno bodrili i on je zaista (uz buran aplauz) predao palicu kao junak
dana dva koraka ispred ostalih. Ciganin Matlo sruio se za vrijeme trke na
zemlju valjda osam puta. enek je trao podiui koljena gotovo do brade ( to
je sigurno bilo napornije od najbreg sprinta). Nitko nije izdao igru, ni
disciplinirani i smireni autor mirovnih manifesta Bedfich, koji je ozbiljno i
dostojanstveno trao laganim tempom s ostalima, ni seljaki sin Jozef, ni Povel
Pekny, koji me nije volio, ni stari Ambroz, koji je trao tekim korakom,
uspravan, s rukama na leima, ni rii Petraft, cvilei visokim glasom, ni Maar
Varga, koji je trei vikao: Hura!; nitko nije pokvario ovu izvanrednu i
jednostavnu inscenaciju koja je djelovala tako da smo mi, stojei naokolo,
pucali od smijeha.
Onda smo primijetili kako se igralitu pribliava djeak komandir. Jedan
od desetara ga je ugledao i poao njemu da raportira. Kapetan ga je sasluao i
stao na rub igralita da promatra nau trku. Podoficiri (kojih je tafeta ve
odavno pobjedonosno stigla na cilj) postali su nervozni i poeli da viu: Bre!
Maknite se! Pruite noge!, ali njihovo je poticanje bilo zagueno naim bunim
navijanjem. Podoficiri nisu znali to da ine, razmiljali su da li da skrate trku,
trkarali su naokolo, dogovarali se, gledali iskosa u komandira, ali komandir ih
nije ni pogledao i samo je ledeno promatrao trku.
Konano je krenuo i posljednji red naih takmiara; u toj je grupi bio i
Aleksej. Strahovito me je interesiralo kako e trati i nisam se prevario: htio je

72
da nam pokvari igru. Startao je svom snagom i nakon dvadeset metara imao je
bar pet metara prednosti. Ali onda se dogodilo neto neobino: njegov tempo
postajao je sve sporiji i prednost je ostala ista. Odmah sam shvatio da Aleksej
ne moe pokvariti igru ni kada bi to htio - ta bio je to slabaan djeak kome su
ve nakon dva dana htjeli ne htjeli morali dati laki posao jer nije imao ni snage
u miicama ni daha! U trenutku kad sam to shvatio uinilo mi se da upravo
njegovo tranje predstavlja krunu itave sprdaine; Aleksej se trudio koliko je
mogao, ali se ipak nije nimalo razlikovao od momaka koji su istim tempom
zabuavali pet koraka iza njega; i podoficiri i komandir mora da su bili uvjereni
kako je Aleksejev nagli start samo sastavni dio komedije kao i Honzino epanje,
Matouovi padovi i nae navijanje. Aleksej je trao stisnutih aka kao i oni iza
njega koji su simulirali teki napor i glasno dahtali, samo to je Aleksej osjeao
istinski bol u slabinama i svladavao ga s najveim naporom, tako da mu je niz
lice tekao pravi znoj.
Kad su stigli do polovine igralita, Aleksej je jo vie usporio tempo i red
polako treih fakina postepeno ga je sustizao; kad je bio trideset metara od
cilja, prestigli su ga, na dvadeset metara od cilja prestao je trati i do cilja je
doao vukui noge i drei se rukom za slabine.
Nakon zavrene trke komandir je naredio zbor. Upitao je zato smo trali
tako sporo. - Bili smo umorni, drue kapetane. - Traio je da svi koji su bili
umorni podignu ruku. Podigli smo ruke. Paljivo sam promatrao Aleksej a
(stajao je u redu ispred mene); on jedini nije podigao ruku. Komandir to nije
primijetio. - Dobro - rekao je - znai svi. - Ne - ulo se iz stroja. - Tko nije bio
umoran? - Ja - rekao je Aleksej. - Vi niste? - zaudio se komandir. - Kako to da
niste bili umorni? - Nisam bio umoran jer sam komunist - odgovorio je Aleksej.
Te rijei eta je popratila priguenim smijehom. - Vi ste onaj koji je posljednji
stigao na cilj? upitao je komandir. - Da - rekao je Aleksej. - A niste bili umorni?
- pitao je dalje komandir. - Ne - rekao je Aleksej. - Ako niste bili umorni, znai
da ste namjerno sabotirali vjebu. Kanjavam vas sa etrnaest dana zatvora
zbog pokuaja pobune. Ostali su bili umorni, znai imaju opravdanje.
Kako rezultati koje postiete u rudniku nisu naroiti, oigledno vas umaraju
izlasci. U interesu zdravlja itavoj eti zabranjujem izlaz u grad dva mjeseca.
Razgovarao sam s Aleksej em prije nego to je otiao u zatvor. Predbacio
mi je da se ne drim kao komunist i upitao me, gledajui me strogo, da li sam za
socijalizam ili protiv njega.
Odgovorio sam da sam za socijalizam, ali da je ovdje, u kasarnama crnih,
to potpuno nevano jer se tu ljudi dijele drukije nego napolju: ovdje su na
jednoj strani oni koji su izgubili vlastitu sudbinu, a na drugoj oni koji im
sudbinu dre u aci i rade s njom to hoe. Aleksej se, meutim, nije sloio sa

73
mnom: granina linija izmeu socijalizma i reakcije vodi svuda, i naa kasarna
nije nita drugo nego sredstvo za obranu od neprijatelja socijalizma. Upitao sam
ga kako to djeak komandir brani socijalizam od njegovih neprijatelja kad
upravo njega, Alekseja, alje na etrnaest dana u zatvor i uope postupa s
ljudima tako da od njih stvara najzagrieni je neprijatelje socijalizma. Aleksej
je priznao da mu se komandir ne svia. Kad sam mu rekao i to da kada bi
granina linija izmeu socijalizma i reakcije bila odluujua i ovdje u kasarni,
on, Aleksej, ne bi mogao tu biti, odgovorio mi je estoko da je tu s punim
pravom.
- Moj je otac uhapen zbog pijunae. Zna li to to znai? Kako Partija
moe imati povjerenja u mene? Partija je duna da mi ne vjeruje!
Zatim sam razgovarao s Honzom; alio sam (mislei na Luciju) to neemo
dva mjeseca izii iz kasarne. - Budalo - rekao mi je - to se boji! Ii e se vie
nego ikada!
Veselo sabotiranje tafetne trke ojaalo je kod mojih drugova osjeaj
solidarnosti i potaklo ih na posebnu aktivnost. Honza je okupio neko mala
vijee koje je ubrzano poelo prouavati mogunosti za tajno izlaenje iz
kasarne. Za dva dana sve je bilo pripremljeno; organiziran je tajni fond za
uplate; potplaena su dva podoficira iz nae zgrade; pronaeno je pogodno
mjesto i tu neprimjetno prosjeena bodljikava ica; mjesto se nalazilo na kraju
kasarnskog kruga gdje se jo nalazila samo ambulanta i gdje su prve seoske
kuice bile udaljene od ograde svega pet metara. U najblioj kuici stanovao je
jedan rudar kojeg smo poznavali iz okna i drugovi su se brzo dogovorili s njim
da ne zakljuava vratnice na ogradi. Trebalo je da se vojnik koji je htio da
pobjegne u grad neprimjetno priblii icanoj ogradi kasarne, brzo provue i
pretri pet metara; im bi se naao iza vratnica, bio je izvan opasnosti - trebalo
je samo da proe kroz kuu i da izie s druge strane na ulicu.
Odlazak je, prema tome, bio relativno bezopasan, ali je bilo neophodno
osiguranje da se sa svim tim ne pretjera; kad bi istog dana iz kasarne tajno
iziao suvie veliki broj vojnika, njihova bi se odsutnost mogla vrlo lako otkriti.
Zato je Honzino spontano stvoreno vijee moralo organizirati itavu stvar i
ustanoviti redoslijed izlazaka iz kasarne.
Na alost, itav Honzin pothvat propao je prije nego to je na mene doao
red. Komandir je jedne noi osobno izvrio obilazak spavaonica i ustanovio da
su tri vojnika odsutna. Pozvao je na odgovornost podoficira (starjeinu sobe)
koji nije prijavio njihovu odsutnost i, kao da ide na sigurno, upitao koliko je za
to dobio. Podoficir je podlegao dojmu da komandir sve zna i nije ni pokuao da
porie. Pozvan je Honza i na suoenju podoficir je posvjedoio da je od njega
primio novac.

74
 Djeak komandir nas je tako matirao. Podoficira, Honzu i trojicu vojnika
koji su te noi izili bez dozvole poslao je pred vojni sud. (Nisam stigao ni da
se pozdravim sa svojim najboljim drugom, sve se odigralo munjevitom brzinom
u toku jutra dok smo bili u rudniku; tek mnogo kasnije sam saznao da su svi
kanjeni i da je Honza dobio godinu dana zatvora.) etu je pred strojem
obavijestio da se period zabrane izlaska produava za jo dva mjeseca i da se
uvodi disciplinski reim predvien za kanjenike jedinice. Zatraio je da se na
uglovima postave straarski tornjevi s reflektorima i da mu se dodijele vodii
pasa koji e uvati kasarnu sa svojim vujacima.
Komandirova akcija bila je tako iznenadna i uspjena da smo svi imali
dojam da je Honzu netko odao. Ne bi se moglo rei da je u crnim jedinicama
dounitvo naroito cvjetalo; svi smo slono izraavali najvei prezir prema
takvoj djelatnosti, ali svi smo znali da je kao mogunost uvijek prisutno, jer je
svakako predstavljalo najefikasnije sredstvo koje nam je stajalo na
raspolaganju da popravimo uvjete ivota, vratimo se bre kui, dobijemo dobru
karakteristiku i osiguramo kakvu-takvu budunost. Suprotstavljali smo se (bar
velika veina) ovom najdubljem padu, ali se nismo mogli suprotstaviti iskuenju
da previe olako sumnjiimo druge.
I ovog je puta sumnja brzo uhvatila korijen i pretvarala se kao lavina u
ope uvjerenje (iako se komandirova akcija mogla, naravno, i drukije
objasniti), koncentrirajui se s bezuvjetnom sigurnou na Alekseja. Upravo u to
doba odbrojavao je posljednje dane zatvora; iao je, razumljivo, svaki dan s
nama u rudnik i provodio je itavo radno vrijeme s nama u oknu, i svi su tvrdili
da je imao mnogo prilike da (svojim piclovskim uima) nauje neto o
Honzinu pothvatu.
Jadnom studentu s naoalama poele su se dogaati najgore stvari: voa
grupe (jedan od nas) poeo ga je opet rasporeivati na najtea radna mjesta,
redovno mu je nestajao alat - to mu je odbijano od plae - morao je sluati
svakojake aluzije i uvrede i podnositi stotine sitnih pakosti. Na drveni zid iznad
njegova kreveta napisao je netko crnom kolomau: OPREZ, TAKOR.
Nekoliko dana poto je patrola odvela Honzu i ostala etiri krivca,
provirio sam, kasno poslije podne, u sobu nae grupe; bila je prazna, samo je
Aleksej stajao nagnut iznad svog kreveta i namjetao ga. Upitao sam ga zato
sada namjeta krevet. Odgovorio je da mu momci po nekoliko puta dnevno
rasturaju leaj. Rekao sam mu da su svi uvjereni da je on otkucao Honzu.
Protestirao je gotovo plaui da ni o emu nije imao pojma i da nikad nikoga ne
bi odao. - Zato tvrdi da ne bi odao? - upitao sam. - Ti smatra da si na strani
komandira.
Iz toga logiki proizlazi da si spreman i da pijunira za njega. - Nisam na

75
strani komandira!
Komandir je saboter! - rekao je isprekidanim glasom. Zatim mi je povjerio
do kakvog je zakljuka doao nakon dugog razmiljanja dok je sjedio u eliji:
formacije crnih vojnika Partija je stvorila za ljude kojima za sada ne moe
povjeriti oruje, ali koje eli preodgojiti.
Klasni neprijatelj, meutim, ne spava i eli da po svaku cijenu onemogui
uspjeno odvijanje procesa tog odgoja; eli da se bjesomuna mrnja crnih
prema komunizmu odri, jer rauna na njih kao na rezervu kontrarevolucije. To
to djeak komandir postupa tako da kod sviju izaziva samo gnjev predstavlja
oito dio toga paklenog plana. Prema njegovim rijeima, ja nisam mogao ni da
zamislim gdje se sve nalaze neprijatelji Partije. Komandir je sigurno
neprijateljski agent. On, Aleksej, zna to mu je dunost, i napisao je opiran
izvjetaj o komandirovoj djelatnosti. To me je zaudilo. - to kae? to si
napisao? Kome si to poslao? - Odgovorio mi je da je prijavu protiv komandira
poslao Partiji.
Izili smo zajedno iz kasarne. Upitao me je zar se ne plaim da se s njim
pojavim pred drugovima.
Rekao sam mu da je budala kad moe neto takvo da pita, a dvostruka
budala ako misli da e njegovo pismo stii onome kome je upueno. Odgovorio
mi je da je komunist i da u svim okolnostima mora djelovati tako da se kasnije
toga ne stidi. Ponovo mi je napomenuo da sam i ja komunist (iako iskljuen iz
Partije) i da bi trebalo da se drukije ponaam. - Mi smo kao komunisti
odgovorni za sve to se ovdje dogaa. - Takva tvrdnja bila je upravo smijena,
ali sam mu odgovorio sasvim ozbiljno da se odgovornost ne moe ni zamisliti
bez slobode.
Njegov je odgovor bio da se osjea dovoljno slobodan da moe djelovati
kao komunist, da mora i da e dokazati da je komunist. Dok je to govorio, brada
mu je podrhtavala; i danas, nakon toliko godina, izlazi mi pred oi taj trenutak,
ali sada znam, mnogo bolje nego tada, da je Aleksej imao tek neto vie od
dvadeset godina, da je bio tek mladi, jo djeak, i da je sudbina landarala na
njemu kao divovska odjea na patuljku.
Sjeam se da me je ubrzo nakon razgovora s Aleksej em upitao enek
(upravo onako kako je to predvidio Aleksej) o emu, kog vraga, imam da
razgovaram s tim takorom. Rekao sam mu da je Aleksej vol, a ne takor i
ispriao mu sve o tubi protiv komandira. To na eneka nije nainilo nikakav
dojam. - Ne znam je li vol - rekao je - ali da je takor, znam sigurno.
Onaj tko je u stanju da se javno odrekne vlastitog aleta, za mene je gori
od takora. - Nisam ga shvatio, i on se zaudio da to ne znam; sam politruk

76
pokazao im je novine, nekoliko mjeseci stare, u kojima je objavljena
Aleksejeva izjava da se odrie svog oca koji je izdao i popljuvao ono
najsvetije za to njegov sin zna.
Istog dana pred veer na straarskim tornjevima (izgraenim u toku
posljednjih dana) prvi put su se upalili reflektori osvjetljavajui zamraeni
logor; pored iane ograde patrolirali su vodii s psima. Spopala me je
strahovita enja - Lucija je bila daleko i znao sam da je neu vidjeti puna dva
mjeseca. Napisao sam joj te veeri dugo pismo; pisao sam joj da je dugo neu
vidjeti, da nam ne doputaju da iziemo iz kasarne i koliko alim to mi je
uskratila ono za im sam eznuo i to bi mi u sjeanju pomoglo da izdrim te
tune nedjelje.
Sutradan, poto sam bacio pismo u sandui, vjebali smo na dvoritu
obavezno nalijevo krug, naprijed mar i lezi. Izvodio sam odreene radnje
potpuno automatski i gotovo nisam obraao panju na desetara koji je
komandirao ni na svoje drugove koji su marirali i padali na zemlju. Nisam
obraao panju ni na okolicu: sa tri strane kasarne, a etvrte iana ograda
pored koje je, s druge strane, vodio put. Povremeno bi netko proao du ice,
ponekad bi i zastao (veinom djeca, sama ili s roditeljima koji su im
objanjavali da su iza ice vojnici i da vjebaju). Sve to se za mene pretvorilo u
mrtvu kulisu, u sliku na zidu (sve to se nalazilo iza ice bila je slika na zidu;
(zato sam pogledao prema ogradi tek kad je netko upola glasa dobacio: to si
zinula, mako?
Tek tada sam je ugledao. Bila je to Lucija. Stajala je iza ograde u svom
smeem ogrtau, onom starom i iznoenom (pomislio sam kako smo prilikom
ljetnje kupovine zaboravili da e ljeto proi i nastupiti hladni dani) i u crnim
modernim cipelicama s visokim potpeticama (takoer moj poklon) koje uope
nisu ile uz izlizani ogrta. Stajala je nepomino pored ice i gledala u nas.
Vojnici su komentirali njenu udno strpljivu pojavu sa sve vie zainteresiranosti
i unosili u svoje primjedbe sve seksualno oajanje ljudi dranih u prisilnom
celibatu. I podoficir je primijetio dekoncentriranost vojnika i ubrzo ustanovio i
njen uzrok. Vjerojatno ga je ljutila vlastita bespomonost - nije mogao otjerati
djevojku od ice; iza ice bilo je carstvo relativno slobode u kome nisu
vrijedila njegova nareenja. Zaprijetio je vojnicima da prestanu s primjedbama,
pojaao glas i ubrzao tempo obuke.
Lucija se povremeno pokrenula, ponekad ak potpuno izgubila iz mog
vidokruga, ali se opet vraala na mjesto s kog me mogla vidjeti. Konano je
strojeva obuka zavrena, ali nisam mogao da joj se pribliim jer su nas odmah
odveli na sat politikog odgoja; sluali smo niz reenica o taboru mira i
imperijalistima i tek nakon sat vremena mogao sam izii (ve je padao mrak) i

77
pogledati je li Lucija jo pored ograde; bila je, i potrao sam prema njoj.
Zamolila me je da se ne ljutim na nju, da me voli, da joj je teko to sam
zbog nje tuan.
Rekao sam da ne znam kad u se opet sastati s njom. Odgovorila je da to
nije vano, da e ona dolaziti ovamo. (Pored nas u tom trenutku prola je grupa
vojnika i dobacivala neto vulgarno.) Upitao sam zar joj nee smetati vojnika
dobacivanja. Rekla je da nee, jer me voli. Pruila mi je kroz icu ruu
(odjeknula je truba, zvali su nas u stroj); poljubili smo se kroz ianu ogradu.

13

Lucija je dolazila i stajala iza ograde kasarne gotovo iz dana u dan dok
sam radio u jutarnjoj smjeni i popodnevne sate provodio u kasarni; iz dana u
dan dobijao sam po cvijet (jednom mi ih je prilikom pregleda kovega narednik
sve pobacao na pod) i izmijenjao s Lucijom poneku reenicu (reenice sasvim
stereotipne, jer zapravo nismo imali to jedno drugom da kaemo; nismo
izmjenjivali misli ni vijesti, samo smo jedno drugo uvjeravali u jednu, mnogo
puta izgovorenu istinu); uza sve to nisam prestajao da joj gotovo svakodnevno
piem; bilo je to doba nae najintenzivnije ljubavi. Reflektori na straarskim
tornjevima, lave pasa u predveerje, napuhani momi koji je svim tim
komandirao, sve to nije nalazilo mnogo mjesta u mojim mislima koje su se
koncentrirale samo na Lucijin dolazak.
Bio sam u toj kasarni, uvanoj psima, i u rudnikom oknu, u kome sam se
naslanjao na vibrirajuu builicu, zapravo veoma sretan. Bio sam sretan i pun
samopouzdanja jer sam u Luciji posjedovao bogatstvo koje nije imao nitko od
mojih drugova, pa ak nitko od komandira; bio sam voljen, bio sam voljen
javno i demonstrativno. Iako Lucija za moje drugove nije predstavljala ideal
ene, iako je svoju ljubav pokazivala - kako su zakljuili - na prilino udan
nain, ipak je to bila ljubav ene, i to je izazivalo uenje, nostalgiju i zavist.
to smo due bili odsjeeni od svijeta i ena, to se vie govorilo o enama,
do najsitnijih pojedinosti, do svih detalja. Spominjani su simboli materinstva,
crtane (olovkom na papiru, pijukom na glini, prstom na pijesku) linije grudi i
stranjica, vodile su se otre diskusije oko toga koja od neprisutnih i
spominjanih ena ima privlaniji oblik stranjice; precizno su evocirani uzdasi i
rijei izgovorene u najintimnijim situacijama; sve je to detaljno opisivano i
prilikom svakog ponavljanja dopunjavano neprestano novim nijansama. I meni

78
su, razumljivo, postavljana pitanja i drugovi su bili posebno zainteresirani za
moja iskustva zato to su djevojku o kojoj je trebalo da govorim svakodnevno
viali, te su sebi mogli sve dobro predoiti i spojiti njen stvarni lik s mojim
prianjem. Nisam to mogao drugovima uskratiti, nisam mogao drugo nego da im
priam; i tako sam im priao kako izgleda Lucija gola, iako je takvu nikad nisam
vidio, i o milovanjima koja nisam nikad doivio; pred mojim oima odjednom
se pojavila precizna i detaljna slika njene tihe strasti.
Kako je bilo kad sam je prvi put imao?
Priajui o tome vidio sam to kao najstvarniju stvarnost: bilo je to u njenoj
sobici u internatu; svlaila se preda mnom posluno, odano, a ipak s nekim
suzdravanjem, ta bila je to djevojka sa sela, a ja sam bio prvi mukarac koji ju
je vidio golu. A mene je do ludila uzbuivala upravo ta odanost pomijeana s
oklijevanjem; kad sam joj priao, skupila se i pokrila rukama krilo...
Zato uvijek nosi crne cipele s visokim potpeticama?
Priao sam da sam ih kupio zato da u njima seta preda mnom gola; stidjela
se, ali je radila sve to sam zahtijevao od nje; ja sam uvijek ostajao obuen to
sam mogao due, a ona je etala gola u tim cipelicama (to mi se strano svialo,
da ona bude gola, a ja obuen!), otila do ormara u kome je bilo vino, i gola mi
nasula au...
I tako su Luciju, kad je dolazila do ograde, pratile ne samo moje oi nego i
oi bar deset mojih drugova koji su tano znali kako ona ljubi, to pri tome
govori i kako uzdie, koji su uvijek znaajno konstatirali da je opet u crnim
cipelama s visokim potpeticama i koji su je zamiljali kako u njima hoda gola
po internatskoj sobici.
Svaki od mojih drugova imao je uspomenu na neku enu i mogao je ovako
dijeliti s ostalima, ali samo ja sam imao mogunost da im osim prie ponudim i
pogled na tu enu; samo moja ena bila je stvarna, iva i prisutna. Drugarska
solidarnost, koja me je natjerala da paljivo slikam golu Luciju i njeno
milovanje, uinila je da moja enja za Lucijom postane bolno stvarna.
Prostake primjedbe drugova koji su komentirali Lucijine dolaske nisu mi
nimalo smetale; nitko od drugova nije mi time oduzimao Luciju (od sviju pa i od
mene uvala ju je iana ograda sa psima) - naprotiv, svi su mi je davali, svi su
samo pootravali njenu uzbuujuu sliku, svi su je slikali zajedno sa mnom i
davali joj sve pomamniju privlanost; prepustio sam se drugovima, a svi
zajedno prepustili smo se enji za Lucijom. Kad sam prilazio ogradi iza koje je
stajala, osjeao sam kako se tresem; od same elje nisam mogao ni da govorim;
nisam bio u stanju da shvatim kako sam mogao da s njom idem pola godine kao
bojaljivi srednjokolac i da u njoj ne vidim enu; bio sam spreman da dam sve
za jedno jedino fiziko spajanje s njom.

79
 Ovim ne elim rei da je moj odnos prema njoj postao suroviji,
siromaniji, da je izgubio njenost. Ne, rekao bih, to je bilo jedini put u mom
ivotu da sam proivljavao totalnu enju za enom kojom je bilo obuhvaeno
sve to je u meni: i tijelo i dua, i strast i njenost, enja i pomamna vitalnost,
elja za prostotom i enja za utjehom, enja za trenutkom zanosa i vjeitim
posjedovanjem. Bio sam potpuno obuzet, do krajnosti napet, sav koncentriran, i
danas - u godinama kad elje poinju da blijede - sjeam se tih trenutaka kao
izgubljena raja (udnog raja oko kojeg je obilazio straar sa psom i u kojem je
desetar urlao komande).
Odluio sam da uinim sve da se nekako naem s Lucijom izvan kasarne;
imao sam njeno obeanje da mi se slijedei put nee opirati i da e se sa
mnom nai gdje god budem htio.
To mi je obeanje mnogo puta potvrdila prilikom naih kratkih razgovora
kroz icu. Bilo je, prema tome, dovoljno odluiti se na opasnu akciju.
Sve sam prostudirao veoma brzo. Honza je ostavio iza sebe taan plan
bijega, koji komandir nije otkrio. Ograda je ostala neprimjetno prosjeena, a
dogovor s rudarom koji je stanovao pored kasarne nije bio poniten, bilo je
dovoljno obnoviti ga. Straarsko osiguranje kasarne bilo je, naravno, savreno i
izlazak je za dana bio nemogu. Straari sa psima obilazili su kasarnu i nou a
svijetlili su i reflektori, no bilo je to, oigledno, vie radi vanjskog efekta i za
zadovoljstvo komandira nego zbog toga to je netko ozbiljno pomiljao da
bismo mogli pobjei; otkriveni bijeg znailo je vojni sud, a to je bio prevelik
rizik. Upravo zbog toga, rekao sam sebi, bijeg bi mogao uspjeti.
Preostao je samo jedan problem - nai za sebe i Luciju zgodno utoite
koje, po mogunosti, ne bi bilo suvie daleko od kasarne. Rudari koji su
stanovali u blizini kasarne radili su veinom s nama u istom oknu, i tako mi je
ubrzo uspjelo da se s jednim (pedesetogodinjim udovcem) dogovorim da mi
ustupi stan (stajalo me je to svega tri stotine u tadanjem novcu). Kua u kojoj je
stanovao (siva jednokatna zgrada) mogla se vidjeti iz kasarne; pokazao sam je
Luciji dok smo razgovarali kraj ograde i objasnio joj svoj plan. Nije se
obradovala, nagovarala me je da se radi nje ne izlaem opasnosti i pristala je
konano samo zato to nije znala da mi se suprotstavi.
Konano je doao ugovoreni dan. Poeo je dosta udno. Odmah nakon
povratka iz rudnika djeak komandir naredio je da se postrojimo i odrao nam
jedan od svojih estih govora.
Obino nam je prijetio ratom koji naravno tek to nije izbio i mjerama koje
e drava poduzeti da onemogui reakcionare (pod kojima je prvenstveno
podrazumijevao nas). Ovog puta zainio je svoj govor novim mislima: klasni se
neprijatelj navodno uvukao ak i u samu komunistiku partiju; ali neka pijuni i

80
izdajnici znaju da e se s prikrivenim neprijateljima postupati sto puta gore
nego s onima koji ne skrivaju svoje nazore, jer je zamaskirani neprijatelj ugavi
pas. - A jedan od njih nalazi se meu nama - nastavio je djeak komandir i
naredio da djeak Aleksej istupi pred stroj. Zatim je izvukao iz depa neke
papire i gurnuo mu ih pod nos. - Poznaje ovo pismo? - Poznajem - rekao je
Aleksej. - Ti si ugavo pseto, a osim toga si i obini cinkaro i hulja. Samo to
pasji glas ne dopire do neba. - I pred njegovim je oima poderao pismo.
- Imam za tebe jo jedno pismo - rekao je i pruio je Alekseju otvorenu
kovertu. - itaj naglas! - Aleksej je izvukao papir iz koverte, preletio ga
pogledom i - utio. - itaj! - ponovio je komandir. Aleksej je utio. - Nee
itati? - upitao je ponovo komandir i kad Aleksej ni nakon toga nije progovorio,
dreknuo je: - Lezi! - Aleksej se sruio na blatnu zemlju. Djeak komandir stajao
je neko vrijeme nad njim i svi smo znali da nakon toga ne moe doi nita drugo
nego di'se, lezi, di'se, lezi i da e Aleksej morati padati i dizati se, padati i
dizati se. Komandir, meutim, nije nastavio s komandama, udaljio se od Aleksej
a i poeo polako obilaziti prvi red vojnika; kontrolirao je pogledom je li
oprema u redu, stigao do zaelja (trajalo je to nekoliko minuta) i onda se opet
polako vratio do leeeg vojnika. - Tako, a sada itaj - rekao je i, zaista,
Aleksej je podigao blatom umazanu bradu, ispruio desnu ruku u kojoj je itavo
vrijeme guvao pismo i leei poeo da ita: Obavjetavamo vas da ste
petnaestog rujna tisuu devet stotina pedeset prve iskljueni iz Komunistike
partije ehoslovake. Za Oblasni komitet... Nakon toga komandir je vratio
Alekseja u stroj, predao nas desetaru i poela je strojeva obuka. Nakon strojeve
dola je politika, a oko pola sedam (bio je ve mrak) Lucija je stajala kod
ograde; priao sam joj i ona mi je samo pokretom glave dala do znanja da je sve
u redu, i otila. Zatim je bila veera, poveerje i otili smo na poinak. ekao
sam stanovito vrijeme leei u krevetu da zaspi desetar - starjeina sobe. Zatim
sam obuo cokule i takav, kakav sam bio, u nonoj koulji i dugim bijelim
gaama iziao iz sobe. Proao sam kroz hodnik i naao se na dvoritu; u nonoj
odjei bilo mi je hladno. Mjesto gdje sam namjeravao da se provuem kroz
ogradu nalazilo se iza ambulante, to je bila odlina stvar jer bih, ako bi me
netko sreo, mogao tvrditi da mi je zlo i da sam poao da probudim lijenika.
Nisam, meutim, nikoga sreo; obiao sam ambulantu i sakrio se u sjenu,
priljubljen uza zid; reflektor je lijepo bacao svjetlost na jedno mjesto (straar
na tornju oigledno je prestao shvaati svoj zadatak suvie ozbiljno) i dio kruga
preko koga je trebalo da prijeem bio je u tami; sretno sam stigao do ambulante
i do njena zida, i sada se radilo jo samo o tome da ne nabasam na straara koji
je sa svojim vujakom itavu no patrolirao pored ograde; vladala je potpuna
tiina (opasna tiina koja mi je oteavala orijentaciju). Stajao sam tako oko
deset minuta, dok nisam zauo lave psa; bilo je to negdje otraga, na drugom

81
kraju kasarne. Odbio sam se od zida i potrao do (svega pet metara udaljene)
iane ograde koja je nakon Honzine akcije bila neto izdignuta od zemlje.
Legao sam i oprezno se provukao; vie nije bilo oklijevanja; pet koraka i bio
sam pored drvenog plota rudareve kuice; sve je bilo u redu: vratnice su bile
otvorene i naao sam se u malom dvoritu ispred prizemne kuice iji je jedan
prozor (iza sputene rolete) bio osvijetljen. Kucnuo sam i nakon nekoliko
trenutaka pojavio se na vratima krupan ovjek i pozvao me buno da uem.
(Gotovo sam se uplaio te bunosti jer nisam mogao zaboraviti da sam svega
pet metara daleko od kasarne.) Vrata su vodila ravno u sobu: zastao sam na
pragu, zapanjen - oko stola (na kome je stajala otvorena boca) sjedilo je jo pet
drugih mukaraca, pijui; kad su me ugledali, nasmijali su se mojoj odjei;
tvrdili su da sam u samoj nonoj koulji sigurno promrzao i odmah su mi nasuli
aicu. Kuao sam, bio je to razrijeen pirit; natjerali su me da aicu ispijem
na eks; kaljao sam, i to ih je ponovo natjeralo da se drugarski nasmiju, a zatim
su mi ponudili stolicu. Pitali su me kako mi je uspjelo prebacivanje preko
granice, ponovo su se zagledali u moju kominu odjeu i smijali mi se,
nazivajui me gaama u emigraciji. Sve su to bili rudari, u dobi izmeu
trideset i etrdeset godina, i po svemu sudei tu su se ee skupljali; pili su, ali
nisu bili pijani; nakon prvog iznenaenja (u kome je bilo i dosta straha) njihova
bezbrina prisutnost poela je da me oslobaa napetosti. Pustio sam da mi
natoe jo jednu aicu onog neobino jakog i neprijatnog pia. Vlasnik kue
otiao je u meuvremenu u susjednu sobu i vratio se s tamnim mukim odijelom.
- Hoe li ti biti dobro? - upitao je. Vidio sam da je rudar bar deset centimetara
vii od mene i mnogo deblji, ali sam odgovorio: - Mora biti dobro. - Obukao
sam hlae preko dugih gaa, ali su stajale loe - morao sam ih pridravati rukom
da mi ne spadnu. - Ima li netko remen? - upitao je domain. Remena nitko nije
imao - Bar komad konopca - rekao sam. Konopac se ubrzo naao i, stegnute,
hlae su kako-tako stajale. Zatim sam obukao sako i momci su zakljuili (nije mi
jasno zato) da izgledam kao Charlie Chaplin, da mi je potreban jo samo
cilindar i tap. Htio sam da ih razveselim i stao sam sastavivi pete i rairivi
stopala. Tamne hlae padale su preko cokula; momcima se to svidjelo i
jednoglasno su tvrdili da e danas za mene svaka ena uiniti sve to mi proita
iz oiju. Natoili su mi treu aicu pirita i ispratili me. Mukarac mi je rekao
da mogu pokucati na prozor u bilo koje doba noi, kad budem htio da se opet
presvuem.
Izaao sam na mranu, slabo osvijetljenu ulicu. Trebalo mi je bar deset
minuta da izdaleka obiem itavu kasarnu i doem do ulice u kojoj me je ekala
Lucija. Da stignem onamo, trebalo je da proem pored osvijetljenih vrata nae
kasarne; osjetio sam kako me hvata strah, ali se pokazalo da za to nije bilo
nikakva razloga: civilno odijelo titilo me je savreno i vojnik ispred vrata,

82
iako me je pogledao, nije me prepoznao; tako da sam bez smetnji stigao do
ugovorene kue. Otvorio sam vrata (osvijetljena samo usamljenom ulinom
svjetiljkom) i krenuo prema sjeanju (nikad nisam bio u toj kui i sve sam znao
samo prema rudarevu opisu); stepenitem lijevo, prvi kat, prva vrata prema
stepenitu. Pokucao sam. ulo se okretanje kljua u bravi i otvorila mi je
Lucija.
Zagrlio sam je (dola je oko est sati, kada je vlasnik stana odlazio u nonu
smjenu, i od tada me je tu ekala); upitala me je da li sam pio; rekao sam da
jesam i ispriao joj kako je protekao moj bijeg iz kasarne. Rekla mi je kako se
itavo vrijeme tresla od straha da mi se neto ne dogodi. (U tom sam trenutku
postao svjestan da se zaista sva trese.) Ispriao sam joj koliko sam eznuo za
sastankom s njom; drao sam je u zagrljaju i osjeao kako sve jae i jae drhti. -
to ti je? - upitao sam. - Nita - odgovorila je. - Zato drhti? - Bojala sam se
za tebe - rekla je i lako mi se izvila iz ruku.
Pogledao sam naokolo. Bila je to sobica sa samo najnunijim namjetajem:
stol, stolica, krevet (namjeten sa ne ba istom posteljinom); iznad kreveta
visila je neka sveta sliica; kraj suprotnog zida stajao je ormar, a na njemu
staklenke s ukuhanim voem (jedina malo intimnija stvar u toj sobi), a nad svim
tim gorjela je na stropu arulja, gola, bez sjenila, neprijatno bljetei u oi i
otro osvjetljavajui moju figuru ije sam alosne kominosti u tom trenutku bio
bolno svjestan: ogromni sako, konopcem pritegnute hlae, ispod kojih proviruju
crne kapice cokula, a iznad svega na nulu svjee oiana lubanja koja je pod
svjetlom arulje blistala kao blijed pun mjesec.
- Lucija, zaboga, oprosti to ovako izgledam - rekao sam i ponovo joj
poeo objanjavati zato sam se morao tako obui. Lucija me je uvjeravala da
to uope nije vano, ali ja sam (s alkoholom stimuliranom spontanou) izjavio
da ne mogu tako stajati pred njom i brzo izbacio sa sebe sako i hlae; pod
odijelom je, meutim, bila nona koulja i uasne vojnike duge gae, to je
bila odjea jo komini ja od one koja me je do prije nekoliko trenutaka
pokrivala. Naao sam prekida i ugasio svjetlo, ali nije bilo tame koja bi me
oslobodila jer je sobu kroz prozor osvjetljavala ulina svjetiljka. Strah da ne
budem smijean bio je jai od stida, pa sam brzo zbacio sa sebe i koulju i gae
i stajao pred Lucijom gol. Zagrlio sam je. (Ponovo sam osjetio kako se trese.)
Rekao sam da se svue, da odbaci sve to nas dijeli.
Milovao sam je po itavu tijelu i bez prestanka ponavljao svoju molbu, ali
Lucija je rekla neka malo priekam, da ne moe, da ne moe odmah, da ne moe
tako brzo.
Uzeo sam je za ruku i sjeli smo na krevet. Poloio sam joj glavu u krilo i
nekoliko trenutaka leao nepomino; u tom asu postao sam svjestan sve

83
neprikladnosti svoje golotinje (slabo osvijetljene prljavim svjetlom uline
svjetiljke); pomislio sam kako je sve ispalo upravo suprotno od onoga o emu
sam matao - nije gola djevojka posluivala obuena mukarca, ve je gol
mukarac leao u krilu odjevene ene; izgledao sam sam sebi kao goli Isus
skinut s kria u rukama tugujue Marije i istog asa uplaio sam se tog
usporeenja jer nisam doao traiti utjehu i saaljenje, nego neto sasvim drugo
- i poeo sam ponovo navaljivati na Luciju, ljubiti je (po licu i haljini),
pokuavajui istovremeno da je neprimjetno raskopam.
Nisam, meutim, postigao nita; Lucija se ponovo izvila i udaljila; potpuno
sam izgubio prvobitni elan, nestrpljivost ispunjanu povjerenjem, sve moje
rezerve rijei i dodira bile su odjednom iscrpljene. Ostao sam leei na krevetu
gol, ispruen i nepomian, a Lucija je sjedila iznad mene i milovala me svojim
hrapavim rukama po obrazu. A u meni je polako kljuao bijes; nabrajao sam u
mislima Luciji sve to sam rtvovao i stavio na kocku da se danas sastanem s
njom; nabrajao sam (u mislima) sve kazne koje bi mi dananji izlet mogao
donijeti. Bilo je to ipak samo povrno predbaci van je (zato sam ih Luciji utei
i povjeravao).
Stvarni izvor gnjeva bio je mnogo dublji (to od stida ne bih nikome
povjerio): mislio sam na svoj jad, sumorni jad izgubljene mladosti, jad
beskrajnih tjedana seksualne gladi, poniavajui beskraj nezadovoljene enje;
sjetio sam se bezuspjenog osvajanja Markete, odvratne plavue na etelici,
ponovo uzaludnog osvajanja Lucije; dolo mi je da glasno zaplaem, da se
alim - zato me u svemu tretiraju kao odraslog, kao odraslog sude, iskljuuju,
proglaavaju trockistom, kao odraslog alju u rudnik, a samo u ljubavi nemam
prava da budem odrastao i moram gutati svu gorinu nezrelosti? Mrzio sam
Luciju, mrzio sam je utoliko vie to sam znao da me voli, to je zbog toga njen
otpor bio besmislen, neshvatljiv i nepotreban i dovodio me do bjesnila. I tako
sam poslije pola sata uvrijeene utnje ponovo nasrnuo na nju.
Bacio sam se na nju; upotrijebio sam svu svoju snagu, uspjelo mi je da joj
podignem suknju, rastrgnem grudnjak, stegnem akom dojku, ali Lucija se
branila sa sve vie estine i (pokretana istom slijepom silom kao ja) konano se
obranila, skoila s kreveta i stala pored ormara.
- Zato se tako brani? - vikao sam na nju. Nije znala da mi odgovori,
govorila je neto o tome da se ne ljutim, da joj oprostim, ali nije rekla nita
razumno, nita to bi mi objasnilo njeno ponaanje.
- Zato se brani? Zar ne zna koliko te volim? Ti si potpuno luda! - vikao
sam. - Otjeraj me onda - rekla je, jo uvijek pribijena uz ormar. - Otjerat u te,
zaista u te otjerati, zato to me ne voli, to od mene pravi budalu! - Vikao
sam i zaprijetio, odluno i ultimativno - da bude moja ili da mi vie nikad ne

84
izie pred oi.
Ponovo sam joj priao i zagrlio je. Vie se nije opirala, sada je leala u
mom naruju kao potpuno beivotan stvor. - Zar ti je toliko stalo do tog
djevianstva, za koga ga uva? - utjela je. - Zato uti? - Ti me ne voli -
rekla je. - Ja tebe ne volim? - Ne voli me.
Ja sam mislila da me voli... - Briznula je u pla.
Klekao sam pred nju, ljubio joj noge, preklinjao je. Ali ona je samo
plakala i ponavljala da je ne volim.
Odjednom me je spopao nesavladiv bijes. Uinilo mi se da mi je na put
stala neka natprirodna sila i da mi neprestano otima iz ruku ono za to ivim, za
im eznem, to mi pripada; da je to ona ista sila koja mi je oduzela Partiju,
drugove i fakultet, koja mi neprestano sve uzima, uvijek iz ista mira i bez
ikakva povoda. Shvatio sam da ta natprirodna sila nastupa opet protiv mene,
kroz Luciju, i mrzio sam Luciju kao sredstvo te nadljudske sile. Pljusnuo sam je
- jer mi se uinilo da to uope nije Lucija, ve ta neprijateljska sila: urlao sam
da je mrzim, da vie neu da je vidim, da nikad vie neu da je vidim, da vie
nikad, dok sam iv, neu da je vidim...
Bacio sam joj u ruke njen smei ogrta (leao je prebaen preko stolice) i
viknuo na nju neka se gubi.
Obukla je ogrta i otila.
Legao sam na krevet s prazninom u dui; htio sam je pozvati da se vrati, jer
sam poeo eznuti za njom jo u trenutku kad sam je tjerao. Znao sam da je
tisuu puta bolje biti s Lucijom, obuenom i suzdrljivom, nego biti bez Lucije;
ostati bez Lucije znailo je ostati potpuno naputen.
Sve sam to znao, a ipak je nisam pozvao da se vrati.
Dugo sam leao u krevetu u iznajmljenoj sobi jer nisam mogao da zamislim
da se u tom raspoloenju sretnem s ljudima, da se pojavim u kuici pored
kasarne, alim s rudarima i da im odgovaram na vesela i bestidna pitanja.
Bilo je ve kasno doba noi kad sam se digao i otiao. Svjetiljka je
osvjetljavala kuu kad sam zatvarao vrata. Obiao sam kasarnu, pokucao na
prozor kuice (vie nije bio osvijetljen), priekao oko tri minute, svukao
odijelo u prisutnosti pospanog rudara, odgovorio neto neodreeno na njegovo
pitanje o uspjehu pothvata i krenuo (opet u nonoj koulji i gaama) prema
kasarni. Bio sam oajan i sve mi je bilo svejedno. Uope nisam pazio na to gdje
se nalazi straar sa psom, bilo mi je svejedno kamo je uperen reflektor.
Provukao sam se kroz icu i mirno poao prema zgradi u kojoj je bila moja
soba. Iao sam pored zida ambulante kad sam uo uzvik Stoj! Stao sam.
Netko me je osvijetlio depnom baterijom. uo sam rezanje psa. - to radite

85
ovdje?
- Povraam, drue vodnie - odgovorio sam oslanjajui se rukom o zid.
- Dobro, dobro, nastavite - rekao je vodnik i nastavio da eta sa svojim
psom.

14

Nakon ove posljednje reenice nainio sam stanku, povukao crtu kojom
dijelim svoje uspomene na pojedina poglavlja. Nisam siguran da li s pravom,
jer se lanac dogaaja koji su brzo slijedili jedan za drugim nije prekinuo nakon
mog susreta s vodnikom, nego su stvari dostigle kulminaciju tek slijedeeg jutra.
Do kreveta sam te noi stigao bez daljnjih komplikacija (desetar je imao
tvrd san), ali sam uzalud pokuavao zaspati tako da sam bio sretan kad je
neprijatni glas deurnog (koji je urlao Ustajanje!) prekinuo teku no.
Uskoio sam u cokule i otrao u kupaonicu da se ispljuskam hladnom vodom i
malo osvjeim. Kad sam se vratio, ugledao sam poluobuene drugove kako se
okupljeni oko Aleksejeva kreveta prigueno cerekaju. Odmah mi je bilo jasno o
emu se radi: Aleksej (leei potrbuke, s glavom u jastuku, pokriven dekom)
spavao je kao klada. Odmah sam se sjetio Frante Petraeka iz tree ete koji je
ponekad, kad bi se naljutio na etnog starjeinu, imao obiaj da se ujutro
pretvara kako spava tako tvrdo da su redom po trojica pretpostavljenih morali
dolaziti i drmusati ga, svi uzalud; konano su morali da ga zajedno s krevetom
iznesu na dvorite i tek kad bi ga zalili vatrogasnom trcaljkom, poeo bi lijeno
trljati oi. Kod Alekseja se, meutim, nije moglo ni pomiljati na neki revolt i
njegov tvrdi san nije mogao biti nita drugo nego posljedica fizike slabosti. Iz
hodnika je u sobu uao desetar (starjeina nae sobe) nosei u rukama veliki
lonac pun vode; iza njega ilo je nekoliko vojnika koji su ga oito nagovorili na
ovu prastaru glupu alu s vodom koja tako savreno godi podoficirskom mozgu
svih vremena i pod svim reimima.
Ta me je dirljiva sloga izmeu ljudstva i podoficira (kojeg je inae tako
preziralo) razbjesnjela; razbjesnjelo me je to je zajednika mrnja prema
Alekseju odjednom izbrisala sve stare meusobne raune. Jueranje
komandirove rijei o Alekseju kao potkazivau svi su oigledno protumaili
kao potvrdu vlastite sumnje i iznenada osjetili kako ih nosi val vrele suglasnosti
s komandirovim postupkom. Uostalom, zar nije mnogo udobnije podravati
monog komunista u mrnji prema nemonom nego biti na strani nemonog u

86
mrnji prema monom? U glavi mi je tutnjalo od zasljepljujueg gnjeva na sve
naokolo, na tu sposobnost da se bez razmiljanja vjeruje svakoj optubi, na tu
okrutnost kojom ele vratiti slomljeno samopouzdanje - i prestigao sam desetara
i njegovu klapu. Priao sam krevetu i viknuo to sam mogao glasnije: - Aleksej,
ustaj, budalo!
U tom trenutku netko iza mene zavrnuo mi je ruku i prisilio me da
pokleknem. Okrenuo sam se i vidio da je to Pavel Pekny. - to nam kvari
zabavu, boljane? - zasiktao je. Otrgao sam se i opalio mu zaunicu. Sigurno
bismo se potukli da nas ostali nisu brzo umirili jer su se plaili da se Aleksej
prije vremena ne probudi. Ali desetar s loncem ve je bio stigao, stao iznad
Alekseja, zaurlao:
- Ustajanje! - i istovremeno ga zalio vodom koje je u loncu bilo bar deset
litara.
Dogodila se, meutim, udna stvar - Aleksej je ostao da lei kao da se
nita nije dogodilo.
Desetar je neko vrijeme zbunjeno stajao, a onda dreknuo:
- Vojnie! Di'se! - Vojnik je, meutim, i dalje nepomino leao. Desetar se
sagnuo i prodrmao ga (deka je bila potpuno mokra, mokar je bio i krevet s
plahtom, voda je tekla na pod). Uspjelo mu je da okrene Aleksejevo tijelo na
drugu stranu, tako da smo mu ugledali lice: bilo je izmueno, blijedo,
nepomino.
Desetar je vrisnuo: - Doktora! - Nitko se nije pokrenuo, svi su samo zurili
u Alekseja u mokroj nonoj koulji, i desetar je ponovo viknuo: - Doktora! -
pokazavi pri tom u jednog vojnika, koji je odmah otrao.
(Aleksej je leao nepokretno, izgledao je sitniji i mraviji nego ikad,
mnogo mlai, kao dijete, samo su mu usne bile vrsto stisnute to se ne via kod
djece, i voda je kapala s njega. Netko je rekao: - Pada kia...).
Zatim je doao lijenik, uhvatio Alekseja za zglob ruke i rekao: - Pa da. -
Svukao je mokru deku tako da je leao pred nama u itavoj svojoj (maloj)
duini, u dugim mokrim bijelim gaama, iz kojih su provirivala bosa stopala.
Doktor se osvrnuo naokolo i uzeo s nonog stolia dvije limene kutijice;
pogledao je u njih (bile su prazne) i rekao: - Ovo bi bilo dovoljno za dvojicu. -
Zatim je uzeo plahtu s najblieg kreveta i pokrio Alekseja.
Sve nas je to zadralo tako da smo morali na brzinu dorukovati i za manje
od jednog sata ve smo se sputali pod zemlju. Doao je i kraj smjene, zatim
strojeva obuka, politiki sat, obavezno pjevanje, ienje, veera i spavanje, a
ja sam mislio samo na to da je moj najbolji drug Honza otiao (vie ga nikad
nisam vidio, samo sam uo da je nakon odsluenog roka pobjegao preko granice

87
u Austriju), da Stane nema, da nema vie ni Alekseja; primio je svoju veliku
ulogu slijepo i hrabro i nije bio kriv to odjednom vie nije znao dalje da je
igra, to nije znao da pokorno i strpljivo stoji kao popljuvani pas i dalje u
stroju, to vie nije imao snage; on mi nije bio drug, bila mi je strana zadrtost
njegove vjere, ali po sudbini bio mi je od sviju najblii. inilo mi se kao da je
odlazei u smrt htio da i meni oita lekciju, kao da je htio da mi porui da u
trenutku kad Partija ukloni ovjeka iz svoje sredine, on nema vie za to da ivi.
Odjednom sam se osjetio krivim to ga nisam volio, jer sad je bio nepovratno
mrtav, a ja za njega nisam nikada nita uinio, iako sam samo ja mogao za njega
tu neto uiniti.
Nisam, meutim, izgubio samo Alekseja i nepovratnu priliku da spasim
ovjeka; danas kad na sve to gledam iz daljine, znam da sam upravo tada
izgubio i topli, prijateljski osjeaj solidarnosti prema svojim crnim drugovima,
a time i posljednju mogunost da vratim u ivot svoje teko nagrizeno
povjerenje u ljude. Poeo sam sumnjati u vrijednost nae solidarnosti, iznuene
stjecajem okolnosti i instinktom samoodranja koji nas je zbijao u spasonosni
opor.
Postajao sam svjestan da je na crni kolektiv jednako kadar da uniti
ovjeka (da ga poalje u progonstvo ili u smrt) kao i kolektiv onih koji su
jednoduno podizali ruke, kao moda svaki drugi ljudski kolektiv...
U tim je danima sve u meni bila pustinja; bio sam pustinja u pustinji i
eznuo sam za tim da pozovem Luciju. Odjednom vie uope nisam mogao
shvatiti zato sam tako sumanuto udio za njenim tijelom; inilo mi se, tada, da
ona moda uope nije ena od krvi i mesa, ve samo prozirni stup topline koji
koraa kroz carstvo beskrajne hladnoe, stup topline koji se sve vie udaljava
od mene, koji sam otjerao od sebe.
Doao je i slijedei dan, a ja, nakon smjene u rudniku, za vrijeme strojeve
obuke nisam odvajao pogled od ograde iekujui da li e doi; ali pored
iane ograde za to je vrijeme zastala samo neka starica da nas pokae jednom
balavom djetetu. Zato sam uveer napisao pismo, dugo i alosno, i molio Luciju
da opet doe, da je moram vidjeti, da nikad nita neu zahtijevati od nje, samo
da bude tu, da je vidim i znam da je sa mnom, da postoji, da uope postoji...
Kao da nam se ruga, vrijeme se naglo popravilo, nebo se razvedrilo,
listopad je bio prekrasan.
Lie na drveu prelijevalo se u svim bojama i priroda (bijedna ostravska
priroda) proslavljala je u ludom zanosu jesenski rastanak. Mogao sam to
smatrati samo kao ironiju, jer na moja oajnika pisma nije stizao nikakav
odgovor i pored ice su zastajali (pod izazovnim suncem) samo uasno tui
ljudi. Nakon nekih etrnaest dana jedno od mojih pisama vratilo se s precrtanom

88
adresom; ljubiastom olovkom bilo je dopisano: adresat odselio.
Obuzeo me je uas. Od posljednjeg sastanka s Lucijom tisuu puta u
mislima sam ponovio sve to sam joj onda rekao i to je ona rekla meni, sto
puta sam proklinjao samog sebe i sto puta se opravdavao, sto puta sam bio
siguran da sam Luciju zauvijek otjerao i sto puta sam se tjeio da e me ona
ipak shvatiti i da e mi oprostiti. Ali biljeka na omotnici zvuala je kao smrtna
presuda.
Nisam vie mogao savladati nemir i odmah sam sutradan izvrio luaki
pothvat. Kaem luaki, iako zapravo nije bio nimalo opasniji od posljednjeg
bijega iz kasarne, tako da sam mu epitet luaki vjerojatno dao naknadno, vie
zbog toga to nije uspio, nego to je bio opasan. Znao sam da je istu stvar Honza
prije mene izveo nekoliko puta kad se ljetos bio spetljao s nekom Bugarkom
koje je mu prije podne bio na poslu. Uinio sam sve kao on: doao sam ujutro s
ostalima na rad, uzeo marku, svjetiljku, uprljao lice au i zatim se neprimjetno
izgubio; otrao sam u Lucijin internat i raspitao se kod vratarice. Saznao sam da
je Lucija otprilike prije etrnaest dana otila s kovegom u koji je spakovala
svu svoju imovinu; nitko nije znao kamo je otila, nikome nita nije rekla.
Uplaio sam se da joj se neto nije dogodilo, ali vratarica me je samo pogledala
i odmahnula rukom: - Hajte, molim vas, te cure uvijek tako rade. Dou, odu,
nikome nita ne kau. - Otiao sam do njena poduzea i raspitao se u
personalnom odjelu, ali nisam saznao nita novo. Lutao sam zatim po Ostravi i
kad je radno vrijeme isteklo, vratio se u rudnik s namjerom da se umijeam
meu drugove kad iziu iz jame; meutim, svi detalji ove Honzine metode nisu
mi oigledno bili poznati jer se sve otkrilo. Nakon etrnaest dana naao sam se
pred vojnim sudom i dobio deset mjeseci zatvora zbog dezerterstva.
Da, upravo tada, u trenutku kada sam izgubio Luciju, poeo je zapravo onaj
dugi period beznaa i praznine kojeg mi je sliku na trenutak doarao sumorni
periferijski pejza u mom rodnom gradu. Da, sve je poelo od tog trenutka: u
toku onih deset mjeseci, dok sam leao u zatvoru, umrla mi je majka i nisam
mogao ak ni da prisustvujem pogrebu. Zatim sam se vratio u Ostravu meu
crne i sluio jo punu godinu dana. Tada sam potpisao obavezu da u nakon
vojske ostati na radu u rudniku jo tri godine, jer su se pronijele vijesti da e
oni koji ne potpiu time produiti sebi boravak u kasarni za jo koju godinu.
Tako sam kao civil radio u oknu jo tri godine.
Ne volim se toga sjeati, ne volim govoriti o tome i, uzgred reeno,
odvratno mi je kad ujem kako se oni koje je, slino meni, pokret u koji su
vjerovali tada odbacio danas hvale svojom sudbinom. Da, zaista, nekad sam se
i ja hvalisao svojom izagnanikom sudbinom, ali bio je to lani ponos. Morao
sam, nakon izvjesnog vremena, sam sebe nemilosrdno upozoriti da meu crne

89
nisam dospio zato to sam bio hrabar, to sam se borio, to sam svoje ideje
suprotstavio drugim idejama; ne, mom padu nije prethodila nikakva asna
drama, bio sam vie objekt nego subjekt u itavom tom sluaju i zato (ako ne
elim patnju, tugu ili ak uzaludnost proglasiti za posebne vrijednosti) nemam
uope ime da se pohvalim.
Lucija? Ah, da: nisam je vidio punih petnaest godina i dugo nisam nita ak
ni uo o njoj. Tek nakon izlaska iz vojske saznao sam da je negdje u zapadnoj
ekoj. Ali tada vie nisam imao namjeru da je traim.

90
ETVRTI DEO

Jaroslav

91
 1

Vidim seoski put kako vijuga kroz polja. Vidim glinu, izbrazdanu uskim
kotaima seljakih kola. Vidim i mee pored tog puta, travom obrasle mee,
tako zelene da ne mogu da se suzdrim a da ne pomilujem rukom njihove meke
strane.
Ravnica oko mene ispresijecana je poljima, nema prostranih zadrunih
kompleksa. Kako? Zar taj predio kroz koji idem nije iz dananjeg vremena?
Kakav je to uope predio?
Idem dalje i preda mnom se pojavljuje ipkov grm. Pun sitnih blijedih
rua. Zastajem i sretan sam. Sjedam pod grm u travu, nekoliko trenutaka zatim
lijeem.
Osjeam kako mi lea dodiruju travnatu zemlju. Milujem zemlju leima.
Nosim je na leima i molim neka slobodno bude teka i neka me pritisne svom
svojom teinom.
Onda ujem topot kopita. Iz daljine se die oblak praine. Pribliava se i
istovremeno postaje prozirniji, rjei. Iz oblaka izbijaju konjanici. Na konjima
jau mladii u bijelim uniformama.
to se vie primiu, neujednaenost njihovih uniformi postaje sve
primjetnija. Neki nose do grla zakopane koporane na kojima svjetluca zlatna
dugmad, nekima su koporani zakopani, neki su mladii samo u bijelim
kouljama. Jedni nose kape, drugi su gologlavi. Oh, ne, to nije vojska, to su
dezerteri, bjegunci, razbojnici! To je naa konjica! Ustao sam da ih doekam.
Prvi od konjanika izvukao je sablju i podigao je uvis. Jahai su se
zaustavili.
Mladi s isukanom sabljom nagnuo se uz vrat konja i zagledao se u mene.
- Da, to sam ja - govorim.
- Kralj! - govori zaueno mladi. - Prepoznajem te.
Oborio sam glavu, sretan to me prepoznaju. Jau ovuda ve toliko stoljea
i ipak me prepoznaju.
- Kako ivi, kralju? - pita jaha.
- Strah me je, prijatelji - rekao sam.
- Progone te?

92
 - Ne, ali bilo bi mi lake da me progone. Neto se sprema protiv mene. Ne
poznajem ljude oko sebe. Uem u kuu, a u kui su druge sobe, druga ena, sve
je drukije. Pomislim da sam se prevario, istrim napolje, ali izvana, to je
zaista moja kua! Izvana moja, iznutra tua. I tako je kamo god krenem. Dogaa
se neto ega se bojim, prijatelji.
Mladi me pita: - Nisi zaboravio da jae? - Tek tada primjeujem da
pored njegova konja stoji osedlan konj bez jahaa. Mladi mi pokazuje konja.
Uvlaim nogu u stremen i uzjahujem. Konj se uznemireno trza, ali ja se vrsto
drim u sedlu i s uivanjem steem koljenima njegov hrbat. Mladi izvlai iz
depa crvenu maramu i prua mi je: - Vei je preko lica da te ne poznaju! -
Vezujem maramu i odjednom sam slijep. - Konj e te voditi - ujem mladiev
glas.
Jahai su krenuli kasom. Osjeam s obje strane blizinu jahaa koji me
prate. Dodirujem stegnima njihova stegna i ujem rzanje njihovih konja. Jaemo
tako itav sat, tijelo uz tijelo.
Zatim se zaustavljamo. Isti muki glas ponovo mi se obraa:
- Stigli smo, kralju.
- Kamo smo stigli? - pitam.
- Zar ne uje kako umi velika rijeka? Stojimo na obali Dunava. Ovdje si
siguran, kralju!
- Da - kaem - osjeam da sam siguran. Htio bih skinuti maramu.
- Ne smije, kralju, jo ne. Oi ti uope nisu potrebne. Oi bi te samo
varale.
- Ali ja hou da vidim Dunav, to je moja rijeka, rijeka majka, hou da je
vidim!
- Oi ti za to nisu potrebne, kralju. Sve u ti opisati. Tako e biti jo mnogo
ljepe. Oko nas je unedogled ravnica. Panjaci. Tu i tamo pokoji bun, tu i tamo
poneki drveni stup, eram nad bunarom. A mi smo u travi kraj obale. Malo
ispred nas trava ve prelazi u pijesak, jer je korito rijeke ovdje pjeskovito. Ali
sad sjai s konja kralju!
Sjahali smo i sjeli na zemlju.
- Momci loe vatru - ujem glas onog ovjeka - sunce se ve stapa s
dalekim obzorom i ubrzo e biti hladno.
- Htio bih vidjeti Vlastu - progovaram odjednom.
- Vidjet e je.
- Gdje je?

93
 - Nedaleko odavde. Odjahat e k njoj. Tvoj e te konj odvesti k njoj.
Skoio sam i zamolio da mi dopusti da odmah krenem, ali muka mi se
ruka spustila na rame i pritisnula me o zemlju. - Sjedi, kralju! Treba da se
odmori i okrijepi. U meuvremenu, priat u ti o njoj.
- Priaj, gdje je?
- Jedan sat jahanja odavde nalazi se jedna koliba s krovom od indre.
Ograena je drvenom ogradom.
- Da, da - potvrujem i osjeam slatku teinu na srcu - sve je od drva. Tako
i treba da bude. Neu da u toj kuici bude i jedan jedini eljezni klin!
- Da - nastavlja glas - ograda je od drvenih letvica, obraenih tako grubo
da se moe razaznati prvobitni oblik grana.
- Sve stvari od drveta lie ili na maku ili na psa - kaem. - To su vie bia
nego stvari. Volim taj drveni svijet. Samo u njemu se osjeam kod kue.
- Iza ograde rastu suncokreti, zvonii i zumbuli, a raste tu i stari jablan.
Vlasta sad upravo stoji na pragu kuice.
- Kako je obuena?
- Ima na sebi lanenu suknju, malo prljavu jer se upravo vraa iz staje. U
ruci nosi drven vr za vodu. Bosa je. Ali je lijepa, jer je mlada.
- Siromana je - kaem - siromana je to djevojka.
- Da, ali je ipak kraljica. I zato to je kraljica mora se skrivati. Ni ti ne
smije k njoj da je ne oda. Smije k njoj samo pod krinkom. Konj e te odvesti
k njoj.
Prianje tog ovjeka bilo je tako lijepo da me je obuzela slatka
omamljenost. Leao sam u travi, sluao glas, taj glas je postajao sve tii i uo se
samo um vode i pucketanje vatre. Bilo je tako lijepo da sam se bojao da
otvorim oi. Ali nije bilo druge. Znao sam da je vrijeme i da ih moram otvoriti.

Leao sam na tri strunjae poloene preko uglaanog drveta. Ne volim

uglaano drvo. Ni ipke od savijena eljeza, na kojima stoji kau, ne volim.
Iznad mene sa stropa visi ruiasta staklena kugla sa tri bijele pruge koje se
ovijaju oko nje. Ne volim ni tu kuglu. Ni vitrinu s druge strane iza ijeg je stakla
izloeno mnogo druge nepotrebne staklenine. Od drva je samo crni harmonij u

94
uglu. Samo njega volim u ovoj sobi. Ostao mi je od oca. Otac je umro prije
godinu dana.
Ustao sam s kaua. Nisam imao osjeaj da sam se odmorio. Bio je petak
poslije podne, dva dana prije Puta kraljeva, koji se odravao u nedjelju. Sve je
lealo na mojim leima. Sve to se tie folklora u naoj oblasti padne, naime,
uvijek na moja lea. etrnaest dana nisam se poteno naspavao od silnih briga,
jurnjave, svaa, nabavki.
Onda je ula u sobu Vlasta. esto kaem sebi da bi trebalo da se malo
udeblja. Debeljukaste su ene obino dobroudne. Vlasta je mrava i na licu
ima ve mnogo sitnih bora. Upitala me jesam li se sjetio da na povratku iz kole
svratim u praonicu po rublje. Zaboravio sam. - To sam i mislila - rekla je i
upitala me da li u danas ostati jednom konano kod kue. Morao sam joj rei
da neu. Jo malo pa u morati u grad na sastanak. U Oblasni komitet. - Obeao
si da e danas uiti s Vladimirom. - Slegao sam ramenima. - A tko e biti na
tom sastanku? - Poeo sam da nabrajam uesnike i Vlasta me je prekinula: - I
Honzlikova? - Aha - rekao sam. Vlasta me je pogledala uvrijeeno. Znao sam
da se zlo pie. Honzlikova je bila na loem glasu, za nju se znalo da je spavala s
mnogima. Vlasta me nije sumnjiila da moda i ja imam neto s gospoom
Honzlikovom, ali ju je ljutilo kad bih je spomenuo. Prezirala je sastanke na
kojima je sudjelovala i Honzlikova. O tome se s njom nije dalo govoriti - i zato
sam smatrao da je bolje da se to prije izgubim iz kue.
Na sastanku smo razmatrali posljednje pripreme za Put kraljeva. Situacija
je bila grozna.
Narodni odbor poeo je da tedi na nama. Jo prije nekoliko godina
potpomagao je folklorne sveanosti velikim sumama novca. Danas moramo mi
potpomagati Narodni odbor.
Savez omladine vie niim ne privlai omladinu, povjerite odravanje Puta
kraljeva njemu, bit e privlaniji! Sredstva prikupljena za vrijeme Puta kraljeva
nekad su se upotrebljavala za financiranje drugih, manje unosnih folklornih
pothvata, ovog puta neka pripadnu Savezu omladine, koji e ih upotrijebiti po
svom nahoenju! Traili smo od SNB-a da za vrijeme Puta kraljeva zatvori
cestu za saobraaj, i upravo danas smo dobili negativan odgovor. Ne moe se,
navodno, zbog Puta kraljeva ometati saobraaj. A kako e izgledati Put kraljeva
ako automobili budu plaili konje? Same brige.
Sastanak je zavrio tek oko osam sati. Na trgu sam vidio Ludvika. Iao je
plonikom s druge strane ulice, suprotnim smjerom. Gotovo sam se uplaio. to
radi ovdje? Onda sam uhvatio njegov pogled koji je nekoliko sekundi poivao
na meni i brzo skrenuo na drugu stranu. Pravio se da me ne vidi. Stari drugovi.
Osam godina u istoj klapi! A pravi se da me nije primijetio!

95
 Ludvik, to je bila prva pukotina u mom ivotu. Sad sam se ve pomalo
navikao na to da moj ivot nije ba vrsta zgrada. Bio sam nedavno u Pragu i
svratio u jedno od onih malih kazalita koja su poela poput gljiva nicati
ezdesetih godina i brzo stekla popularnost, jer su njima rukovodili mladi ljudi,
u studentskom duhu. Davao se komad bez naroite radnje, ali zainjen duhovitim
pjesmicama i dobrim dezom. Odjednom, iz ista mira, svirai u orkestru stavili
su na glave eire s perima kakvi se kod nas nose uz narodnu nonju i poeli
oponaati seosku kapelu. Podvriskivali su, potcikivali, oponaali pokrete iz
narodnih plesova i ono nae tipino podizanje ruku. Trajalo je to svega nekoliko
minuta, ali publika samo to se nije valjala od smijeha. Nisam mogao vjerovati
vlastitim oima. Jo prije pet godina nitko se ne bi usudio da od nas pravi
cirkus. I nitko se tome ne bi ni nasmijao. A sad smo smijeni. Kako to da smo
odjednom postali smijeni?
I Vladimir. Taj mi je u toku posljednjih nedjelja poteno zasolio. Oblasni
narodni odbor dao je mig Savezu omladine da ljetos njega izabere za kralja.
Izbor sina za kralja znaio je od davnine odavanje priznanja ocu. Ljetos su htjeli
da tu ast odaju meni. Htjeli su da me preko sina nagrade za sve to sam uinio
za narodnu umjetnost. Ali Vladimir se opirao. Izgovarao se na sve mogue
naine. Rekao je da eli da u nedjelju ide u Brno na mototrke. Na kraju je ak
tvrdio da se boji konja, i konano je kazao da nee igrati kralja po naredbi
odozgo. Da nee protekciju.
Koliko sam se puta ve alostio zbog toga. Kao da je htio da iz svog ivota
ukloni sve to bi moglo da ga podsjea na mene i moj ivot. Nikad nije htio
sudjelovati u djejem ansamblu pjesama i plesova koji je na moju inicijativu
organiziran pri naem ansamblu. Ve tada se izgovarao. Navodno, nema dara za
muziku. A znam da sasvim dobro svira gitaru i sastaje se s drugovima da
zajedno pjevaju neke amerike pjesmice.
Vladimir, naravno, ima tek petnaest godina. I voli me. Njean je to djeak.
Prije nekoliko dana dugo smo nasamo razgovarali i moda me je shvatio.

Dobro se toga sjeam. Sjedio sam na okretaem stocu, Vladimir preko puta
mene na kauu.
Laktom sam se naslanjao na zatvoreni poklopac harmonija, voljenog
instrumenta. Sluao sam ga od djetinjstva. Otac je svakodnevno svirao na

96
njemu. Najvie narodne pjesme u jednostavnoj harmonizaciji. Kao da sluam
daleki ubor izvora. Kad bi Vladimir to htio shvatiti! Kad bi to htio shvatiti!
Svi narodi imaju svoju narodnu umjetnost, ali je najee mogu bez
tekoa odvojiti od svoje ope kulture. Mi to ne moemo. Kultura svih
zapadnoevropskih naroda razvijala se kontinuirano, bar tamo od srednjeg
vijeka. Debussy se mogao pozvati na rokoko glazbu Couperina i Rameaua.
Couperin i Rameau na srednjovjekovne trubadure. Max Reger se moe pozvati
na Bacha, Bach na stare njemake polifoniare. Thomas Mann moe mirno
posegnuti nekoliko stoljea unatrag do srednjovjekovnog Fausta.
eki je narod u sedamnaestom i osamnaestom stoljeu gotovo prestao da
egzistira. U devetnaestom se stoljeu zapravo ponovo rodio. Bio je dijete meu
starim evropskim narodima. Imao je, dodue, svoju prolost, veliku kulturnu
batinu, ali ona je od njega bila odijeljena jazom irokim dvije stotine godina, u
toku kojih eki nije govorilo ni plemstvo ni graanstvo. eki se jezik povukao
iz gradova na selo i pripadao je samo nepismenima.
Ni meu njima nije, meutim, prestao da dalje stvara svoju kulturu. Kulturu
skromnu i potpuno skrivenu od oiju Evrope. Kulturu pjesama, bajki,
tradicionalnih obreda, poslovica i zagonetki. Ipak, to je bilo jedino usko brvno
prebaeno preko dvjestogodinje provalije.
Jedino brvno, jedini mosti. Jedini korijen neprekinute tradicije. I tako su
se oni, koji su na pragu devetnaestog stoljea poeli stvarati novu eku
literaturu i muziku, nadovezali upravo na njega. Zato su prvi eki pjesnici i
muziari tako esto skupljali narodne bajke i pjesme.
Zato su njihovi prvi pjesniki i muziki pokuaji bili esto samo parafraze
narodne poezije i narodnih melodija.
Vladimire, kad bi ti to shvatio. Tvoj tata nije samo aavo zaljubljen u
folklor. Moda je pomalo i zaljubljen, ali kroz to cilja dublje. On u narodnoj
umjetnosti osjea strujanje sokova bez kojih bi eka kultura uvenula. Zaljubljen
je u ubor te struje.
Ta se ljubav rodila za vrijeme rata. Htjeli su nam dokazati da nemamo
prava na postojanje, da smo Nijemci koji govore slavenskim jezikom. Morali
smo sami sebe uvjeravati da smo postojali i da postojimo. Svi smo tada tragali
za onim skrivenim strujama. Ad fontes. I najvei modernisti. Halas i Holan,
Martinu i Emil Filla. Svi su se pokorno vraali narodnoj umjetnosti.
Tada je uhvatilo i mene. Svirao sam kontrabas u malom studentskom
orkestru. Ljubav prema muzici razvio je u meni otac i svirao sam sve gudake
instrumente. Jednom je doao k meni doktor Blaha, predsjednik Slovakog
kluba, s prijedlogom da oivimo seosku kapelu. Da je to naa patriotska

97
dunost. Da pokaemo da smo Slaveni. Da imamo vlastitu, staru, narodnu
kulturu.
Tko je tada mogao neto takvo odbiti? Poao sam i svirao u kapeli violinu.
Budili smo narodne pjesme iz mrtvog sna. U toku devetnaestog stoljea
rodoljubni sakupljai narodne umjetnosti zapisali su, u posljednji as, mnoge
narodne pjesme. Civilizacija je poela brzo istiskivati folklor, i tako su na
prijelomu stoljea iznikla drutva folklorista s ciljem da narodnu umjetnost
vrate iz pjesmarica u ivot. Najprije u gradovima, zatim na selu. A naroito u
naem kraju. Ponovo se organiziraju tradicionalne narodne sveanosti, Put
kraljeva, potpomae se rad narodnih orkestara. Bio je to velik napor, ali bi
vjerojatno ostao bez rezultata. Civilizacija je sahranjivala narodnu umjetnost
bre nego to su folkloristi bili u stanju da je oivljavaju. Tek nam je rat ulio
nove snage.

Kad se radi o glavi, ak i to donosi izvjesne prednosti. Ondje gdje je vidio

samo neprozirnu ljusku, ovjek poinje nazirati jezgru. Bio je rat, radilo se O
opstanku naroda. uli smo narodne pjesme i odjednom smo shvatili da su one
temelj svih temelja. Ja sam im posvetio ivot. Kroz njih se ukljuujem u tokove
koji hue daleko u dubini. Ja sam val u tom toku. Ja sam istovremeno i val i
rijeka. I tako se osjeam dobro.
Za vrijeme rata sve smo dublje proivljavali. Bila je posljednja godina
okupacije kad smo u naem mjestu organizirali Put kraljeva. U gradiu je bila
kasarna i na plonicima meu gledaocima tiskali su se njemaki oficiri. Na se
put pretvorio u demonstraciju. arena druina bodrih momaka na konjima, sa
sabljama. Nepobjediva eka konjica. Glasonoe iz daleke povijesti. Svi su
esi tada to shvatili, i oi su im plamsale. Imao sam tada petnaest godina i
izabrali su me za kralja. Jahao sam izmeu dvojice paeva, prekrivena lica. I
bio sam ponosan.
I otac mi je bio ponosan, znao je da su me izabrali za kralja njemu u ast.
Bio je seoski uitelj, rodoljub, svi su ga voljeli.
Vjerujem, Vladimire, da svaka stvar ima svoj smisao. Vjerujem da su
ljudske sudbine meusobno povezane lancem mudrosti. U tome to su ljetos za
kralja izabrali tebe vidim neko znamenje. Ponosan sam) kao prije dvadeset
godina. Jo ponosniji. Zato to Preko tebe ele da odaju priznanje meni. A ja to
primanje shvaam ozbiljno, zato da to poriem 2elim da ti predam svoje
kraljevstvo. I elim da ga od mene primi.

98
 Moda me je shvatio. Obeao mi je da e prihvatiti izbor za kralja. Da e
jahati.

Kad bi htio shvatiti koliko je sve to zanimljivo. Ne mogu ni zamisliti neto

zanimljivije. Ni napetije.
Na primjer, ovo. Povjesniari glazbe dugo su tvrdili da sve evropske
narodne pjesme potjeu iz baroka U dvorskim kapelama svirali su i pjevali
seoski muziari i iz plemikih dvoraca prenosili muziku kulturu u narod. Iz
toga slijedi da narodna pjesma uope ne predstavlja originalnu umjetniku
manifestaciju. Izvedena je iz komponirane muzike.
Narodne pjesme iz ekih krajeva zaista su u rodu s komponiranom
baroknom glazbom. Ali to je prije nastalo? Koko ili jaje? Ne znam zato bi
dunik bila upravo i samo narodna pjesma.
Sad svejedno, bez obzira kako stvari stajale u ekoj, pjesme koje se
pjevaju u junoj Moravskoj ne mogu se nikako, ni uz najvee nastojanje,
pripisati utjecaju komponirane glazbe. To nam je bilo jasno na prvi pogled.
Uzmimo, recimo, s gledita tonaliteta.
Komponirana barokna glazba bila je pisana u duru i molu. Nae se pjesme,
meutim, pjevaju u tonalitetima o kojima kapele u plemikim dvorcima nisu ni
sanjale.
Recimo u lidijskom. To je onaj s povienom kvartom. Meni uvijek
doarava sliku pradavnih pastoralnih idila. Vidim poganskog Pana i ujem
njegovu frulu. Evo: Barokna i klasina glazba fanatino su potivale sreenost
velike septime. Znale su put do tonike samo preko discipliniranog osjetljivog
tona. Uasavale su se male septime koja se pribliava odozdo tonici velikom
sekundom. A ja kod naih narodnih pjesama najvie volim upravo tu malu
septimu, bez obzira zvui li aiolski, dorski ili miksolidijski. Zbog njene
melankolije i zamiljenosti. I zato to odbija da ludo uri k osnovnom tonu,
kojim sve zavrava, pjesma i ivot.

Ima, meutim, i pjesama u tako neobinim tonalitetima da se ne mogu

99
svrstati ni pod jedan od takozvanih crkvenih tonaliteta. Stojim nad njima
potpuno zapanjen.

Moravske su pjesme tonalno nezamislivo raznorodne. Njihova kompozicija

zna biti tajanstvena. Ponu u molu, zavre u duru, kolebaju se izmeu nekoliko
tonaliteta. esto, kad treba da ih harmoniziram, uope ne znam kako da shvatim
njihov tonalitet.
Isto tako kao to su raznovrsne tonalno, raznovrsne su i ritmiki. Naroito
one uz koje se ne plee, one otegnute. Bartok je za njih naao rije parlando.
Njihov se ritam, zapravo, uope ne moe zapisati naim notnim sistemom. Mogu
to rei i drukije. S gledita naeg notnog sistema svi narodni pjevai pjevaju
svoje pjesme ritmiki netano i loe.
Kako to objasniti? Leo Janaek je tvrdio da je ta sloenost i
neuhvatljivost ritma posljedica razliitih trenutnih raspoloenja pjevaa. Prema
njemu, ritam ovih pjesama zavisi o tome gdje se pjevaju, kada se pjevaju, u
kakvu se raspoloenju pjevaju. Narodni pjeva, govorio je Janaek, reagira
svojom pjesmom na boju cvijea, atmosferske prilike i prostor.
Ali nije li to moda suvie poetino objanjenje? Ve u toku prve godine
na Fakultetu docent nam je opisao jedan eksperiment. Pustio je da nekoliko
interpretatora pjeva nezavisno jedan od drugog istu narodnu pjesmu, jednu od
onih ritmiki neuhvatljivih. Mjerenjem uz pomo preciznih elektronskih
instrumenata ustanovljeno je da su svi pjevali ritmiki potpuno skladno.
Ritmika sloenost pjesme nije, prema tome, rezultat netanosti,
nesavrenosti ili raspoloenja pjevaa. Ona ima svoje tajanstvene zakone. Kod
nekih tipova moravskih plesnih napjeva, na primjer, druga je polovica takta
uvijek za djeli sekunde dua od prve. Ali kako zabiljeiti u notama ovu
ritmiku sloenost? Metriki sistem komponirane glazbe poiva na simetriji.
Cijela se nota dijeli na dvije polovinke, polovinke na dvije etvrtinke -
takt se dijeli na dva, tri, etiri jednako duga dijela. Ali to uraditi s taktom koji
se dijeli na dva dijela nejednakog trajanja? Danas je najvei problem kako
uope zapisati u note originalni ritam moravskih melodija.
Ali jo je tvri orah to odakle uope potjee to sloeno ritmiko miljenje?

100
Jedan je istraiva iznio teoriju da su se ove otegnute pjesme nekad pjevale dok
se jahalo na konjima. U njihovu udnu ritmu ostali su utisnuti konjski kas i
pokret jahaa. Drugi su smatrali da se pramodel ovih melodija s jo vie
vjerojatnosti moe traiti u sporom, gipkom koraku kojim je omladina u
predveerje etkala selom. Trei opet u laganom ritmikom pokretu kojim se
kosi trava...
Sve su to, moda, samo pretpostavke, ali jedno je sasvim sigurno. Nae se
pjesme ne mogu povezivati s baroknom muzikom. eke, moda. Moda. Nae
sigurno ne. Naa se domovina, dodue, sastoji od tri zemlje - eke, Moravske i
Slovake, ali granice narodne kulture dijele je na dva dijela: na eku sa
zapadnom Moravskom i na Slovaku s istonom Moravskom, gdje je moj
zaviaj. U ekoj je nivo civilizacije bio vii, kontakt izmeu grada i sela te
seljaka i zamka bio je blii. I u istonim krajevima zemlje bilo je zamaka i
dvoraca, ali je selo svojim primitivizmom bilo odvojeno od njih. Seljaci nisu
svirali ni u kakvim dvorskim kapelama. Uostalom, ovdje, u zoni kulturnog
utjecaja Maarske, funkciju ekih dvorskih kapela obavljali su ciganski
orkestri. Oni grofovima i barunima nisu svirali menuete i sarabande talijanske
kole. Svirali su svoje ardae i dumke, a to su isto tako bile narodne melodije,
samo malo preinaene sentimentalnom i ornamentalnom ciganskom
interpretacijom.
Pod ovakvim uvjetima kod nas su se mogle odrati narodne pjesme iz
najstarijih vremena. U tome lei i objanjenje njihove beskonane
raznovrsnosti. Potjeu iz raznih razdoblja svoje duge i spore povijesti. I tako,
dok stoji licem u lice s itavom naom muzikom kulturom, osjea se kao da
pred tobom igra ena iz Tisuu i jedne noi i postepeno odbacuje sa sebe veo
po veo.
Gle. Prvi veo. Od grube tkanine s otiskanim trivijalnim ornamentima. To su
najmlae pjesme nastale u toku posljednjih pedeset-sedamdeset godina.
Dolazile su sa zapada, iz eke.
Donosile su ih putujue limene glazbe. Uitelji su u kolama uili djecu da
ih pjevaju. To su uglavnom pjesme u duru, uobiajenog zapadnoevropskog tipa,
samo malo prilagoene naoj ritmici.
I drugi veo. Taj je ve mnogo areniji. To su pjesme maarskog podrijetla.
Pratile su prodiranje maarskog jezika u slavenske oblasti Maarske. U
devetnaestom stoljeu ciganski orkestri irili su ih po itavoj Maarskoj. Nema
toga tko ih ne zna. ardai i romance s karakteristinim sinkopiranim ritmom u
kadenci.
Kad plesaica odbaci ovaj veo, pojavljuje se slijedei. Gle, to su ve
pjesme ovdanjeg slavenskog stanovnitva iz osamnaestog i sedamnaestog

101
stoljea.
Jo je ljepi, meutim, etvrti veo. To su jo starije pjesme. Njihova
starost see do etrnaestog stoljea. Tada su k nama kroz karpatske klance
dolazili s istoka i jugoistoka Vlasi.
Stoari. Njihove pastirske i hajduke pjesme ne znaju nita o akordima i
harmoniji.
Zamiljene su samo melodijski u sistemima arhainih tonaliteta. Svirale i
frule davale su poseban peat njihovoj melodici.
A kad padne i ovaj veo, pod njim vie nema nikakvog. Igraica plee
potpuno gola. To su one najstarije pjesme. Njihovo podrijetlo vue se iz
pradavnih poganskih vremena. Baziraju se na najstarijim sistemima muzikog
izraavanja. Na sistemu od etiri tona, tetrakordalnom sistemu. Pjesme
sjenokoe, etelake pjesme. Pjesme najtjenje povezane s obredima
patrijarhalnog sela.
Bela Bartok je pokazao da su pjesme iz ovog posljednjeg sloja sve
meusobno sline, bez obzira jesu li slovake, junomoravske, maarske ili
hrvatske. Kad ovjek sebi u mislima predoi ovo geografsko podruje, pojavi
mu se pred oima prva velika slavenska drava iz devetog stoljea, Velika
Moravska. Njene su granice zbrisane prije tisuu godina, ali su u najstarijem
sloju narodnih pjesama ostale otisnute do danas!
Narodna pjesma, ili narodni obred, to je tunel pod povijeu u kojem je
ostalo sauvano mnogo od onoga to su na povrini odavno unitili ratovi,
revolucije i bezobzirna civilizacija.
To je tunel kroz koji vidim daleko u prolost. Vidim Rastislava i
Svatopluka, prve moravske knezove. Vidim svijet Starih Slavena.
Ali zato govorim samo o slavenskom svijetu? I to vrijeme imalo je svoj
internacionalizam!
Razbijali smo dugo glavu nad zagonetnim tekstom jedne narodne pjesme. U
njoj se pjeva o hmelj u nekoj sasvim nejasnoj vezi s kolima i kozom. Netko jae
na kozi, a netko se u kolima vozi. A uz to se hvali hmelj da od djevojaka pravi
ene. Ni narodni pjevai koji su pjevali tu pjesmu nisu razumjeli njen tekst.
Inercija prastare tradicije sauvala je u pjesmi sklop rijei koji je ve odavno
izgubio smisao. Na kraju smo doli do jedinog mogueg objanjenja: starogrke
Dionizijeve sveanosti. Satir na jarcu i bog koji dri tirsos, obavijen hmeljom.
Antika! Naprosto nisam mogao povjerovati u to! Kasnije sam na
sveuilitu sluao povijest muzikog izraavanja. Glazbena struktura naih
najstarijih narodnih pjesama zaista se podudara sa strukturom antike muzike.
Lidijski, frigijski i dorski tetrakord. Silazno shvaanje ljestvice, u kojem se za

102
osnovni smatra najvii, a ne najnii ton, to je kao princip usvojeno tek od
trenutka kada su udarene osnove harmonije. Nae najstarije pjesme pripadaju,
prema tome, onoj istoj epohi muzikog stvaranja u kojoj su nastale pjesme
pjevane u staroj Grkoj. U njima je antiko doba sauvano do naih dana.
Moravski slikar Uprka pozvao je jednom, negdje poetkom ovog stoljea,
kipara Rodina da posjeti Moravsku. Odveo ga je da vidi Put kraljeva. Rodin je,
navodno, bio sav izvan sebe od oduevljenja tom ljepotom i uzviknuo: Ta to je
Helada! O Rodinovim skulpturama ovdje nitko ne zna nita, ali za tu njegovu
izjavu znaju i djeca. Svi u njoj, meutim, vide samo izraz divljenja. Ali ja znam
da je tim rijeima Rodin htio rei neto sasvim odreeno.

Danas, za vrijeme veere, stalno sam vidio pred sobom Ludvikove oi

kako okreu pogled. I osjeao sam da mi je zbog toga jo vie stalo do Vlade.
ak sam se odjednom uplaio da mu nisam posveivao dovoljno panje. Pitao
sam se da li mi je uspjelo da ga ponekad uvedem u moj svijet. Poslije veere
Vlasta je ostala u kuhinji, a Vladimir i ja otili smo u sobu. Pokuao sam da mu
priam o pjesmama. Kako je to zanimljivo! Koliko je napeto! Nikako mi,
meutim, nije ilo od ruke. Sam sam sebi sliio na uitelja. Bojao sam se da ne
budem dosadan. Vladimir je, naravno, sjedio, utio i pravio se da slua. Dobar
je on. Uvijek je bio dobar prema meni. Ali znam li ja to se kuha u njegovoj
glavi?
Kad sam ga dovoljno nagnjavio svojim priama, zavirila je u sobu Vlasta i
rekla da je vrijeme za spavanje. to da se radi, ona je dua kue, njen kalendar i
sat. Njenim se odlukama ne moemo opirati. Idi, sine, laku no!
Ostavio sam ga u sobi u kojoj je stajao harmonij. On tu spava na kauu s
nogama od poniklanih cijevi. Ja spavam u spavaoj sobi, u branom krevetu
pored Vlaste. Jo neu poi na poinak. Loe bih spavao. Dugo bih se prevrtao
po krevetu, itavo vrijeme u strahu da u probuditi Vlastu. Izii u jo na
trenutak u vrt. No je topla i vide se zvijezde. Vrt oko stare prizemne kue u
kojoj ivimo pun je tipinih seoskih mirisa. Pod velikom krukom stoji klupa.
Napravio ju je otac mog oca. Od grubo tesana drva. Dvije daske i etiri kolca.
Prokleti Ludvik! Zato se pojavio upravo danas? Bojim se da je to neki lo
znak. Moj najstariji drug! Upravo na ovoj klupi toliko smo puta kao djeaci
sjedili zajedno. Volio sam ga. Jo od prvog razreda gimnazije, kada sam ga

103
upoznao. Imao je u jednom prstu vie nego mi u itavom tijelu, ali nikad se zbog
toga nije pravio vaan. Nije se osvrtao ni na uitelje ni na kolu i uivao je u
svemu to je bilo u suprotnosti sa kolskim propisima.
Zato smo se upravo nas dvojica onako sprijateljili? U tome mora da su
vile imale svoje prste.
Obadvojica smo bili napola siroad. Moja je majka umrla kad sam se
rodio. Ludviku su, kada mu je bilo trinaest godina, odveli oca u koncentracioni
logor i nikad ga vie nije vidio.
Zato su Nijemci uhapsili starog Jahna nitko tano nije znao. Neki su s
osmijehom tvrdili da je to bilo zbog raznih sumnjivih poslova i verca. Radio je
kao zidarski palir kod njemake firme i kojekakvim makinacijama nabavljao
potroake karte. Ludvik je tvrdio da ih je davao nekoj idovskoj obitelji koja
je gladovala. Tko zna. Ti se idovi vie nikad nisu vratili da to posvjedoe.
Ludvik je bio stariji sin, tada ve i jedini jer mu je mlai brat umro. Nakon
hapenja oca, majka i sin ostali su sami. ivjeli su u velikoj bijedi. Pohaanje
gimnazije zahtijevalo je novac, i ve se inilo da e Ludvik morati napustiti
kolu. Spas je stigao u dvanaesti sat.
Spas koji je Ludvik mrzio. Otac mu je imao sestru koja se jo davno prije
rata dobro udala za bogatog graevnog poduzetnika. S bratom zidarem prekinula
je sve veze, ali kad su ga zatvorili, njeno se patriotsko srce probudilo. Ponudila
je Ludvikovoj majci da preuzme na sebe brigu za njena sina. Sama je imala
samo jednu priglupu kerku i Ludvik je svojim talentom izazivao kod nje zavist.
Ne samo da su ga materijalno potpomagali ve su ga poeli svakodnevno
pozivati k sebi. Na rukove, na veere. Predstavljali su ga gradskoj kremi koja
se kod njih sastajala. Ludvik je morao izraavati zahvalnost jer je od njihove
potpore zavisilo njegovo kolovanje.
On ih je, sa svoje strane, volio kao vodu u cipeli. Zvali su se Koutecky i to
je ime za nas od tog vremena postalo sinonim za sve naduvene ljude. Graevni
poduzetnik Koutecky bio je mecena. Nakupovao je gomilu slika od pejzaista
koji su slikali na kraj. Onih koji su imali ime. Bili su to kievi, da te bog
sauva! Gospoa Koutecky znala je, navodno, da stane pred neku sliku i da
oduevljeno uzdie: Oh, kakvu taj ima dubinu! Sudili su o slikama iskljuivo
prema tome kakvu su dubinu imale.
Gospoa Koutecky poprijeko je gledala svoju ogoricu. Zamjerala je bratu
da nije znao da se oeni. Ni nakon njegova hapenja nije promijenila odnos
prema njoj. Topovske cijevi svog dobroinstva usmjerila je iskljuivo na samog
Ludvika. Vidjela je u njemu potomka svoje krvi i eznula je za tim da od njega
naini vlastitog sina. Postojanje ogorice smatrala je za alosnu greku prirode.

104
Nikad je nije pozvala k sebi. Ludvik je sve to znao i kripao zubima.
On je volio svoju majku. Mnogo puta htio je da se odupre, ali majka ga je
uvijek sa suzama zaklinjala da bude pametan i Kouteckyma izrazi dunu
zahvalnost.
Zbog svega toga Ludvik je utoliko radije dolazio k nama. Bili smo kao
blizanci. Otac ga je volio gotovo vie nego mene. Veselilo ga je to Ludvik guta
njegove knjige i poznaje svaku u njegovoj biblioteci. Kad sam poeo da sviram
u studentskom dezu, Ludvik je htio da i on sudjeluje u tome. Kupio je neki
jeftin klarinet i za kratko vrijeme nauio na njemu sasvim pristojno svirati.
Nakon toga zajedno smo svirali u dezu, a kad je doao doktor Blaha i apelirao
na nae rodoljublje, zajedno smo preli u narodni orkestar.
Pred kraj rata kerka Kouteckyh se udala. Stara Koutecka odluila je da od
svadbe napravi paradu. Iza nevjeste i mladoenje trebalo je da ide pet
drubenica, svaka u pratnji jednog mladia. Tu dunost nametnula je i Ludviku,
a kao damu dodijelila mu jedanaestogodinju kerku mjesnog apotekara. Ludvik
je izgubio svaki smisao za humor. Bilo ga je pred nama stid to mora da igra
ludu na bogatakoj svadbi. Htio je da ga smatraju za odraslog i od sramote bio
je kao ispljuskan kad je morao ponuditi ruku jedanaestogodinjem curetu.
Bjesnio je to ga Koutecky izlau kao konkretan primjer svog dobroinstva.
Bjesnio je to je nakon obreda morao poljubiti kri. Uveer je pobjegao sa
svadbene gozbe i doao za nama u stranju salu u kavani. Svirali smo, pili i
pravili viceve na njegov raun. Naljutio se i izjavio da mrzi malograane. Zatim
je opsovao crkveni obred i rekao da pljuje na crkvu, da e istupiti iz nje.
Njegove rijei nismo ozbiljno shvatili, ali Ludvik je to zaista uinio
nekoliko dana nakon svretka rata. Tim svojim postupkom strahovito je rasrdio
obitelj Koutecky. To mu nije nimalo smetalo. S veseljem se raziao s njima.
Poeo je simpatizirati komuniste. Odlazio je na predavanja koja su organizirali.
Kupovao je knjiice koje su izdavali. Na je kraj bio odluno katoliki, a
gimnazija naroito. Za Ludvikove komunistike nazore nismo imali naroito
mnogo razumijevanja. Ipak smo bili spremni da mu to oprostimo kao zanimljivu
nastranost.
Priznavali smo njegove privilegije.
etrdeset sedme godine smo maturirali. Istog je dana Ludvik u ast svoje
zrelosti ispunio u oblasnom sekretarijatu pristupnicu u Partiju. U jesen smo
krenuli u svijet. Ludvik je otputovao na studije u Prag. Ja u Brno. Obojica smo
ostavili kod kue po jedno naputeno bie. Ludvik majku, a ja oca. Brno je, na
sreu, od naeg gradia udaljeno svega dva sata putovanja vlakom. Subotom i
nedjeljom odlazio sam kui. Radi oca i radi orkestra. Ludvika poslije mature
nisam vidio punu godinu dana.

105
 6

Nastupila je etrdeset osma godina. itav se ivot okrenuo naglavce. Kad

se Ludvik za vrijeme praznika opet pojavio u naem drutvu, doekali smo ga
zbunjeno. Nitko od nas nije bio komunist. U veljakom prevratu vidjeli smo
poetak diktature. Ludvik je donio klarinet, ali mu nije bio potreban. itavu smo
no proveli debatirajui.
Da li su ve tada otpoele nesuglasice meu nama? Mislim da nisu. Ludvik
me je te noi gotovo potpuno pridobio. Izbjegavao je koliko je mogao diskusije
o politici i govorio je samo o naem drutvu. Da bi trebalo da ciljeve naeg
rada postavimo ire nego do sada. Kakvog ima smisla, govorio je, samo
oivljavati izgubljenu prolost? Onaj tko se osvre natrag zavrit e kao Lotova
ena.
A to treba da radimo, vikali smo na njega.
Zna se, odgovarao je, nasljee narodne umjetnosti moramo uvati, ali to
nije dovoljno.
Nastupilo je novo doba. Naem se radu otvaraju iroki horizonti. Iz ope
muzike kulture treba istisnuti treskavce i lagere, ki bez duha kojim su
malograani hranili narod. Na njihovo mjesto treba da doe prava, originalna
narodna umjetnost, iz koje treba razviti suvremeni umjetniki izraz.
udno. To to je Ludvik govorio bila je stara utopija najkonzervativnijih
moravskih patriota.
Oni su se uvijek bunili protiv bezbone pokvarenosti gradske kulture. U
melodijama arlstona uli su sviralu neastivog. Ali to nije vano. Ludvikove
rijei bile su nam utoliko razumljivije.
Njegova daljnja razmatranja zvuala su, uostalom, originalnije. Govorio je
o dezu. Dez je izrastao iz crnake narodne muzike i osvojio je itav zapadni
svijet. Ostavimo, govorio je, po strani injenicu da je dez postepeno pretvaran
u trgovaku robu. Nama to moe posluiti kao stimulativan dokaz kakvu
udotvornu mo posjeduje narodna glazba. Iz nje moe izrasti opi muziki stil
epohe.
Sluali smo Ludvika i u nama se divljenje mijealo s otporom.
Razdraivala nas je njegova sigurnost. Drao se kao to su se tada drali svi
komunisti. Kao da je sa samom budunou sklopio tajni ugovor koji ga
opunomouje da nastupa u njeno ime. Bio nam je nesimpatian moda i zato to
je odjednom postao drukiji nego to smo ga poznavali. Za nas je uvijek bio
drug i aljivina. Sada je govorio patetino i nije se klonio krupnih rijei. Bio

106
nam je, naravno, odvratan i zbog toga to je s takvom sigurnou i bez imalo
oklijevanja povezivao sudbinu naeg orkestra sa sudbinom Komunistike
partije, iako nitko od nas nije bio komunist.
Ali, s druge strane, njegove su nas rijei privlaile. Njegove misli
odgovarale su naim najtajnijim snovima. One su naoj grupi davale povijesnu
ulogu. Previe su laskale naoj ljubavi prema moravskoj pjesmi da bismo mogli
da ih odbijemo. A ja osobno to nisam mogao iz jo jednog razloga. Volio sam
Ludvika. A volio sam i oca koji je slao u pakao sve komuniste. Ludvikove su
rijei stvarale most preko te provalije.
U mislima ga nazivam Lovcem na takore. Tako je i bilo. Zasvirao je na
svoju frulu i mi smo svi nagrnuli za njim. Ondje gdje su mu ideje bile samo
nabaene, priskakali smo mu u pomo.
Sjeam se svojih vlastitih razmiljanja. Govorio sam o evropskoj glazbi i
njenu razvoju od vremena baroka. Nakon epohe impresionizma bila je ve
umorna sama od sebe. Iscrpla je gotovo sve rezerve ideja, kako za sonate i
simfonije, tako i za lagere. Zbog toga je dez djelovao na nju kao udo. Iz
njegova tisugodinjeg korijenja poela je edno da sie nove sokove. Dez nije
blagotvorno djelovao samo na evropske kavane i plesne dvorane. Djelovao je
udotvorno i na Stravinskog, Honeggera, Milhauda, Martinua, koji su otvorili
svoje skladbe njegovim ritmovima. Ali panja! U isto vrijeme, tanije desetak
godina ranije, evropskoj glazbi dala je transfuziju iste i svjee krvi
istonoevropska narodna glazba. Iz nje su crpli mladi Stravinski, Janaek,
Bartok i Enescu! Istonoevropsku narodnu glazbu i dez postavio je u paralelu
sam razvoj evropske glazbe. Njihov udio u formiranju moderne ozbiljne muzike
dvadesetog stoljea bio je ravnopravan. Samo s muzikom irokih narodnih
slojeva bilo je drukije. U njoj narodna glazba istone Evrope praktino nije
nala odraza. Tu je potpuno suvereno vladao dez. I tu, prema tome, poinje na
zadatak. Hic Rhodus, hic salta!
Da, tako je, uvjeravali smo jedan drugog: u korijenima nae narodne
glazbe krije se ista snaga kao i u korijenima deza. Dez posjeduje svoju sasvim
posebnu melodiku, u kojoj se jo uvijek osjea prvobitna estotonska ljestvica
starih crnakih napjeva. Ali i naa narodna pjesma posjeduje karakteristinu
melodiku, tonalno ak mnogo raznovrsniju. Dez ima originalnu ritmiku, ija je
arobna sloenost izrasla na tisugodinjoj kulturi afrikih bubnjara i
tamtamista. Ali i naa je muzika ritmiki neto sasvim posebno. Konano, dez
se razvio na principu improvizacije. Ali i udesni sklad narodnih sviraa, koji
nikad nisu vidjeli note, poiva na improvizaciji.
Od deza nas je odvajalo samo jedno. Dez se brzo razvija i mijenja.
Njegov je stil u pokretu.

107
 Kakav brz uspon - od primitivnih njuorleanskih poetaka, preko hot
deza, swinga do cool deza i dalje. Njuorleanski dez nije ni sanjao o
harmonijama koje nalaze primjenu u dananjem dezu. Naa je narodna glazba
nepomina uspavana princeza iz minulih stoljea.
Mora se probuditi. Mora se stopiti s dananjim ivotom i razvijati se
zajedno s njim. Razvijati se kao dez - da ne prestane biti ono to jest; da ne
izgubi svoju melodiku i ritmiku, a da pronalazi stalno nove i nove stilske faze. I
da govori o naem, dvadesetom stoljeu. Da postane njegovo muziko ogledalo.
To nije nimalo lako. To je strahovito teak zadatak. Zadatak koji se moe izvriti
samo u socijalizmu.
Kakve to ima veze sa socijalizmom, protestirali smo.
Objasnio nam je i to. Staro selo ivjelo je kolektivnim ivotom. Zajedniki
obredi ispunjavali su itavu godinu. Narodna umjetnost ivjela je samo unutar
ovih obiaja. Romantiari su zamiljali kako djevojku, dok kosi travu, iznenada
obuzima inspiracija i pjesma izbija iz nje kao voda iz stijene. Ali narodna
pjesma nastaje drukije nego pisana poezija. Pjesnik stvara da bi izrazio samog
sebe, svoju individualnost i svoju osobitost. Kroz narodnu pjesmu ovjek se
nije izdvajao, nego sjedinjavao s drugima. Narodna pjesma nastajala je kao
stalagmit, svaka kap obavijala ju je novim motivima i novim varijantama.
Predavana je od pokoljenja pokoljenju i svatko tko ju je pjevao dodao joj je
neto novo. Svaka pjesma imala je mnogo autora i svi su skromno nestajali iza
svog djela. Nijedna narodna pjesma nije postojala tek sama za sebe. Svaka je
imala svoju funkciju. Postojale su pjesme koje se pjevaju na svadbama, pjesme
koje se pjevaju za vrijeme etve, pjesme koje se pjevaju za mesojeda, na
sijelima, boine pjesme, kosidbene pjesme, pogrebne pjesme. Ni ljubavne se
pjesme nisu pjevale izvan utvrenih obreda. Veernje seoske promenade,
pjevanje pod prozorima djevojaka, udvaranje, sve je imalo svoj kolektivni
ritual i u tom ritualu pjesme su imale svoje odreeno mjesto.
Kapitalizam je razbio taj stari kolektivni ivot. Narodna umjetnost izgubila
je tako svoje tlo, smisao postojanja, funkciju. Pokuaji da se uskrsne morali su
ostati uzaludni dok su postojali drutveni odnosi u kojima je ovjek ivio
odvojen od ljudi, sam za sebe. Socijalizam e osloboditi ljude njihove
usamljenosti. Ljudi e ponovo ivjeti kolektivno. Povezivat e ih zajedniki
interesi. Njihov privatni ivot stopit e se s javnim. Ljudi e ponovo biti
sjedinjeni desecima zajednikih obreda, stvorit e se nove kolektivne navike.
Neke e biti preuzete iz prolosti. etvene sveanosti, karnevali, priredbe s
plesom, radne navike. Bit e stvorene i neke nove. Prvomajske sveanosti,
mitinzi, proslave osloboenja, sastanci. Svagdje e tu narodna umjetnost nai
svoje mjesto. Tu e se razvijati, mijenjati i obnavljati. Shvaamo li to konano?

108
 Pred oima mi se pojavio dan kada su za drvee u naim ulicama bili
privezani vojniki konji.
Nekoliko dana prije toga Crvena armija osvojila je na grad. Obukli smo
sveane nonje i otili u park da sviramo. Pili smo i svirali nekoliko sati bez
prestanka. Ruski su nam vojnici odgovarali svojim pjesmama. Ja sam tada
govorio sam sebi kako nastaje nova epoha. Epoha Slavena. Kao Rimljani i
Germani, i mi smo nasljednici antike kulture. Za razliku od njih, prospavali
smo i prodrijemali mnogo stoljea. Ali zato smo se dobro naspavali! Svjei
smo.
Mi smo na redu. Mi smo na redu!
Isti taj osjeaj ponovo mi se vratio. Neprestano sam iznova razmiljao o
tome. Korijeni su deza u Africi, stablo u Americi. Naa glazba ima svoje ive
korijene u umjetnosti evropske antike. Mi smo uvari starog i dragocjenog
blaga. Sve to bilo je tako savreno logino. Misao se vezivala na misao.
Slaveni donose revoluciju. S njom novi kolektivizam i novo bratstvo. S njom i
novu umjetnost koja e ivjeti u ljudima i s ljudima, kao nekada stare seoske
pjesme.
Velika misija, koju nam je povjerila povijest, nama, djeacima iz narodnog
orkestra, bila je istovremno i nevjerojatna i nevjerojatno logina.
Brzo se pokazalo da se to nevjerojatno poinje zaista ostvarivati. Nitko
nikada za nau narodnu umjetnost nije uinio toliko koliko komunistika vlada.
U osnivanje novih ansambla uloila je ogromna financijska sredstva. Narodna
muzika, gusle i cimbal odzvanjali su iz svih radiostanica. Moravske i slovake
narodne pjesme odjekivale su na visokim kolama, prvomajskim paradama,
omladinskim zborovima i priredbama. Dez je ne samo nestao s povrine zemlje
nego je postao simbol zapadnjakog kapitalizma i dekadencije. Omladina je
prestala plesati tango i bugi-vugi i umjesto toga na plesovima i veseljima
hvatalo se u kolo.
Komunistika je partija nastojala stvoriti novi stil ivota. Da bude kao u
Sovjetskom Savezu.
Oslanjala se na slavnu Staljinovu definiciju nove umjetnosti: socijalistiki
sadraj u narodnoj formi. Naoj muzici, plesu, poeziji tu narodnu formu mogla
je dati samo narodna umjetnost.
Naa kapela plovila je na najviim valovima ove politike. Ubrzo je postala
poznata u itavoj zemlji. Popunjena je plesaima i pjevaima i tako se
pretvorila u veliki ansambl koji je nastupao na stotinama pozornica i svake
godine putovao na gostovanje u inozemstvo. I nije pjevao samo baladu o Janu
koji je ubio svoju dragu, nego i nove pjesme, koje je ansambl sam stvarao.

109
Recimo onu Dobro je, dobro je to nema gospode ili pjesmu o Staljinu, o
preoranim meama, o zadrunoj etvi. Nae pjesme vie nisu bile samo sjeanja
na stara vremena. ivjele su. Pripadale povijesti dananjeg vremena. Pratile je.
Komunistika nas je partija vatreno pomagala. Zato su se i nae politike
ograde brzo ruile.
Ja sam pristupio sam Partiji odmah u poetku etrdeset devete godine, a
ostali su me prijatelji iz ansambla slijedili.

Tada smo, meutim, jo bili prijatelji. Kad je meu nas pala prva sjena?
Naravno da znam. Savreno dobro znam. Bilo je to na mojoj svadbi.
Studirao sam violinu na Visokoj muzikoj koli u Brnu i sluao na
sveuilitu predavanja iz teorije muzike. Trea godina studija donijela mi je
brige i nervozu. Ocu, samom kod kue, bilo je sve tee. Preivio je izljev krvi u
mozak. Na kraju je sve sretno prolo, ali je od tog vremena morao dobro paziti
na sebe. Neprestano sam mislio na to kako ivi sam i da mi, kad bi mu se neto
dogodilo, ne bi mogao ni brzojav poslati. Svake subote odlazio sam u strahu
kui, a u ponedjeljak ujutro vraao sam se u Brno ispunjen novim strepnjama.
Konano je doao dan kada tu strepnju vie nisam mogao izdrati. Muila me je
u ponedjeljak, u utorak jo vie i u srijedu sam nabacao svoje stvari u koveg,
platio gazdarici i rekao da se vie neu vratiti.
Do danas se sjeam kako sam se tada sa stanice vraao kui. Do naeg
sela, u neposrednoj blizini grada, ide se kroz polja. Bila je jesen, pred sumrak.
Puhao je vjetar i na polju su djeaci putali prema nebu na dugim konopcima
zmajeve od papira. I meni je jednom otac napravio zmaja. Otiao je sa mnom u
polje, bacio zmaja uvis i potrao da otpor zraka podigne papirno tijelo zmaja
prema nebu. Mene to nije naroito zabavljalo. Otac se zabavljao vie. Ali mene
je tog dana to posebno dirnulo i ubrzao sam korak. Sinula mi je pomisao da je
otac putao zmajeve u zrak za majkom.
Od svojih najmlaih dana pa do danas zamiljam, naime, da je majka na
nebu. Ne, u Boga ve odavno ne vjerujem, ne vjerujem ni u vjeni ivot i sline
stvari. To o emu govorim nema veze s vjerom. To su predodbe. Te su
predodbe svuda oko mene i ispunjavaju moju samou. Ne znam zato bi trebalo
da ih se odreknem. Bez njih bih bio siromaniji. Vlasta mi predbacuje da sam
sanjalica. Ne vidim, navodno, stvari kakve jesu. Ne, ja stvari vidim kakve jesu,

110
ali osim vidljivih vidim i one nevidljive. Izmiljene predodbe ne postoje samo
tako, ni zbog ega. Postoje razlozi zbog kojih su potrebne. One imaju svoj dom
u nama. I obratno, upravo one ine od naih domova domove.
Za majku sam saznao kad ve odavno nije bila meu ivima. Zato nikada
nisam plakao za njom.
Vie sam se tjeio time da mi je majka mlada i lijepa i da je na nebu. Nitko
od djece, mojih vrnjaka, nije imao tako mladu majku kao to je bila moja.
Volim da zamiljam svetog Petra kako sjedi na stolici pored prozora kroz
koji se vidi dolje zemlja. Moja majka esto prilazi tom prozoru. Petar uvijek
sve ini za nju jer je lijepa.
Doputa joj da gleda. I mama nas vidi. Mene i oca.
Majino lice nije nikad bilo tuno. Naprotiv. Dok nas je promatrala kroz
prozor na Petrovoj vratarnici uvijek nam se smijeila. Tko ivi u vjenosti, ne
trpi od enje. Nije nestrpljiv. Zna da ljudski ivot traje sekundu i da je na
susret blizu. Ali dok sam ivio u Brnu, ostavljajui oca samog, inilo mi se da
je majino lice tuno, da mi predbacuje. A htio sam da ivim u ljubavi s
majkom.
urio sam kui i gledao zmajeve kako se uzdiu prema nebu, kako lebde
pod njegovim svodom. Bio sam sretan. Nisam alio nita od onoga to sam
napustio. Naravno, volio sam svoju violinu. Volio sam i teoriju muzike. Ali
nisam udio za karijerom. Ni najstrmija ivotna staza nije mi mogla nadoknaditi
radost povratka kui, spoznaju da u ponovo biti u krugu onoga ime sam
obdaren pri roenju: pejzaa rodnog kraja, intimnosti nekoliko zidova, majke,
oca. Vraao sam se kui s velikim olakanjem.
Kada sam obavijestio oca da se vie neu vratiti u Brno, strano se
naljutio. Nije htio da zbog njega kvarim sebi ivot. Konano sam morao da mu
toboe priznam da su me izbacili iz kole zbog slabog uspjeha. Nekako je
povjerovao u to i ljutio se na mene jo vie. To me nije previe muilo.
Uostalom, nisam se vratio kui da ljenarim. I dalje sam svirao kao prima u
kapeli naeg ansambla. Na muzikoj koli dobio sam mjesto uitelja violine.
Mogao sam se posvetiti onome to volim.
Meu to to volim spadala je i Vlasta. ivjela je u susjednom selu koje je
danas - kao, uostalom, i moje - jedno od predgraa naeg grada. Plesala je u
naem ansamblu. Upoznao sam je u vrijeme dok sam studirao u Brnu, i bio sam
sretan to sam se poslije povratka mogao gotovo svakodnevno s njom viati.
Prava zaljubljenost dola je neto kasnije - i iznenada, kada je jednom na
pokusu pala tako nezgodno da je slomila nogu.
Odnio sam je u naruju do kola hitne pomoi. Osjeao sam na rukama

111
njeno tijelo, vitko i slabo. Odjednom sam s uenjem postao svjestan da sam
visok metar devedeset i teak sto kilograma, da bih mogao da obaram hrastove,
a da je ona lagana i slabana. Zagrcnuo sam se od saaljenja i pri tom se
osjeao tako da sam elio da taj trenutak nikad ne proe. Da traje dugo. Da
prome sve to e meu nama biti.
Bio je to trenutak vidovitosti. U ozlijeenoj Vlasti ugledao sam iznenada
drugu, mnogo poznatiju linost. Kako mi to ve davno nije palo na pamet? Ta
Vlasta je bila sirota djevojka, linost iz toliko narodnih pjesama! Sirota
djevojka koja od sveg blaga ima samo svoje potenje, sirota djevojka koju
mue, sirota djevojka u bijednim haljinama, sirota djevojka - sirotica.
Nije, naravno, bilo ba doslovno tako. Vlasta je imala roditelje i uope
nisu bili siromani. Ali upravo zato to su bili bogati seljaci novo vrijeme
poelo je da ih pribija uza zid. Vlasta je dolazila u ansambl esto sa suzama u
oima. Odreivali su im visoke poreze. Njena su oca proglasili za kulaka.
Oduzeli su mu traktor i poljoprivredne strojeve. Prijetili su mu hapenjem.
Saaljevao sam je i tjeio samog sebe mislima kako u je uzeti u zatitu. Nju,
sirotu djevojku.
Od trenutka kad sam je vidio u takvu svjetlu, svjetlu narodne pjesme,
osjeao sam se kao da ponovo proivljavam ve tisuu puta proivljenu ljubav.
Kao da je itam iz nekih prastarih nota. Kao da narodne pjesme govore upravo
o meni. Preputen ovoj struji melodija snivao sam o svadbi i ekao je s
nestrpljenjem.
Dva dana prije svadbe iznenada je doputovao Ludvik. Burno sam ga
doekao. Odmah sam mu saopio veliku vijest o mojoj enidbi i izjavio da kao
moj najdrai drug mora da mi bude kum. Obeao mi je to. I doao je.
Drugovi iz ansambla priredili su mi pravu moravsku svadbu. Odmah
izjutra skupili su se svi pred mojom kuom, u nonjama, s glazbom.
Pedesetogodinji Vondraek, cimbalist u ansamblu, bio je najstariji u druini.
Pripala mu je uloga starog svata. Moj je otac najprije sve poastio ljivovicom,
kruhom i slaninom. Stari je svat nakon toga zapovjedio da se svi umire, i
zvunim glasom izrecitirao:

Visoko uvaena gospodo i gospe,

U ovaj dom sam vas
S posebnim razlogom pozvao:
Ovdje prisutni ovjek mladi
Nalog mi je dao,
Da u dom asni oca Vlaste
Djeve korak usmjerimo

112
I kerku mu plemenitu
Ko nevjestu dovedemo.

Stari svat, najstariji u druini, naelnik je, dua, reiser itavog obreda.
Tako je oduvijek bilo.
Tako je ve tisuu godina. Mladoenja nikad nije bio subjekt svadbe. Bio
je njen objekt. Nije se enio. enili su ga. Svadba ga je dohvatila i on je plivao
na njoj kao na velikom valu. On nije djelovao, nije govorio. Za njega je
djelovao i govorio stari svat. Nije to, meutim, bio ni stari svat. Bila je to
dugogodinja tradicija koja je prenoena s ovjeka na ovjeka i povlaila ga
svojom slatkom strujom. U toj struji svatko je postajao slian svakome, postajao
je dio ovjeanstva.
I tako smo pod vodstvom starog svata krenuli u susjedno selo. Ili smo
preko polja i drugovi su u hodu svirali. Pred Vlastinom kuom ve nas je
oekivala gomila ljudi u narodnim nonjama s nevjestine strane. Stari je svat
recitirao:

Mi umorni putnici pokorno molimo

Da u va dom ovaj asni u miru stupimo
Jer gladni smo i edni.

Iz gomile ljudi koji su stajali pred vratnicama istupio je stariji mukarac u

nonji. - Ako ste dobri ljudi, dobro nam doli - rekao je i pozvao nas da uemo.
utke smo nagrnuli u kuu.
Bili smo, kako nas je predstavio stari svat, samo umorni putnici i zato
nismo odmah odali nae prave namjere. Stariji mukarac u nonji, govornik s
nevjestine strane, prvi nas je pozvao: - Ako vam je to na srcu, ako vas neto
mui, govorite!
Tada je stari svat poeo da govori, u poetku nejasno i uvijeno, a onaj
mukarac u nonji odgovarao mu je na slian nain. Tek nakon dueg
zaobilaenja stari je svat konano objasnio zato smo doli.
Nakon toga mu je mukarac u nonji postavio ova pitanja:

Pitat u vas, prijatelju,

Zato mladi ovu djevu
Za suprugu uzet eli?
Da li cvijeu ili vou se veseli?

A stari svat je odgovorio:

113
To stvar poznata je svima,
Cvijet ljepotom i mirisom srce raduje.
Ali cvijet odlazi a voe dolazi,
I zato mi nevjestu ne radi cvijea,
Ve radi voa elimo,
Jer voa se dobrom rodu uvijek veselimo.

Jo su neko vrijeme tako pitali i odgovarali, dok nevjestin govornik nije

zavrio: - Pozovimo onda nevjestu, neka kae pristaje li ili ne. - Otiao je u
susjednu prostoriju i nakon nekoliko trenutaka vratio se, vodei za ruku enu u
nonji. Bila je mrava, visoka, koata, a lice joj je bilo prekriveno maramom.
- Evo vae nevjeste.
Ali stari je svat vrtio glavom, a svi smo mi glasnim Zagorom izraavali
svoje negodovanje.
ovjek nas je neko vrijeme nagovarao, ali je konano morao maskiranu
enu odvesti natrag u sobu. Tek tada nam je doveo Vlastu. Bila je u crnim
izmicama, crvenom prsluku i arenoj suknjici. Na glavi je nosila vijenac.
Izgledala je prekrasno. Spojio nam je ruke.
Zatim se mukarac u nonji obratio nevjestinoj majci i uzviknuo planim
glasom: - O, majice!
Na te njegove rijei nevjesta mi se istrgla iz ruke, klekla na zemlju pred
svoju majku i oborila glavu. Govornik je nastavio:
Majko mila, oprosti mi ako kad uvrijedih tebe! Majko mila, molim prosti,
ako kad uvrijedih tebe! Majko mila, preklinjem te, i pokorno molim tebe!
Majko mila, oprosti mi ako kad uvrijedih tebe!
Bili smo samo nijemi glumci kojima je nametnut davno spjevan tekst. A
tekst je bio prekrasan, zanosio je ovjeka, i sve je to bila istina. Onda je opet
zasvirala glazba i krenuli smo u grad. Obred je odran u gradskoj vijenici, i tu
su nam takoer svirali. Zatim je bio ruak. Poslije ruka otili smo u slovaku
klijet. Sviralo se i plesalo.
Uveer su drubenice skinule Vlasti s glave vijenac od rumarina i
sveano ga predale meni.
Rasputenu kosu splele su u pletenicu, obavile oko glave i povezale
maramom. To je bio obred koji je simbolizirao pretvaranje djevojke u enu.
Vlasta, naravno, ve odavno nije bila nevina i, prema tome, nije imala pravo na
simbolini vijenac. Meni to nije izgledalo vano. U jednom viem smislu,
mnogo vanijem, ona je izgubila djevianstvo upravo i tek kada su mi
drubenice predale njen vijenac.

114
 Boe, kako to da me uspomena na vjeni od rumarina sada dira vie nego
sjeanje na nae prve asove ljubavi, vie nego Vlastina stvarna djevianska
krv? Ne znam, ali tako je. ene su pjevale pjesme o tome kako voda odnosi taj
vjeni, a valovi mu raspleu crvene vrpce. Bilo mi je da zaplaem. Bio sam
pijan. Vidio sam kako taj vjeni pliva, kako ga potok predaje rjeici, rjeica
rijeci, rijeka Dunavu, a Dunav moru. Vidio sam vijenac i njegov put bez
povratka. Upravo ta nepovratnost djelovala je na mene. Sve osnovne stvari u
ivotu nepovratne su. Da bi ovjek bio ovjek, mora proi kroz tu nepovratnost
potpuno svjestan.
Ispiti je do dna. Ne smije varati. Ne smije se pretvarati da je ne vidi.
Moderni ovjek vara.
Nastoji da obie sve meae i da se to jeftinije provue kroz ivot do
smrti. ovjek je iz naroda poteniji. Ponire do dna svake bitne stvari. Kad je
runik na kome je Vlasta leala ostao okrvavljen, nisam ni slutio da sam se sreo
s nepovratnou. U ovom asu, meutim, nisam nikako mogao pobjei od nje.
ene su pjevale pjesme o rastanku: priekaj, priekaj, mili moj dragi, treba od
majice oprotaj da traim, priekaj, priekaj, kola zaustavi, treba i s taticom ja
da se pozdravim, priekaj, priekaj, ne tjeraj konja,, jer za mnom tuguje sestrica
moja, ostajte zbogom, drugarice moje, dolo je vrijeme da nas razdvoje.
Spustila se no i svatovi su nas ispratili do nae kue. Tu smo zastali, i
Vlastini drugovi i drugarice otpjevali su nam pjesmu s porukom da u novom
domu lijepo postupamo sa sirotom djevojkom, da su je u njenu domu svi voljeli,
da je volimo i mi.
Otvorio sam vrata. Vlasta se zaustavila na pragu i jo jednom pogledala
prijatelje, okupljene pred kuom. Tada je netko od njih zapjevao jo jednu,
posljednju pjesmu:

Kad je na prag stala,

Jo je izgledala lijepa kao rua,
A kad prag je prola,
Uvenula smjesta djevojica mala.

Onda su se za nama zatvorila vrata i ostali smo sami. Vlasta je imala

dvadeset godina, ja neto vie. Ja sam, meutim, mislio na to kako je prela
prag i kako e od tog maginog trenutka njena ljepota venuti i padati s nje kao
lie s drveta. Gledao sam to nestajanje ljepote.
Nestajanje koje je otpoelo. I upravo zbog toga beskonano sam je volio.
Mislio sam na to da vie nije samo cvijet, da je u tom asu u njoj ve prisutan i
budui trenutak stvaranja ploda. U svemu tome vidio sam nesalomljivi poredak,

115
poredak kojega sam i ja dio i s kojim se slaem.
U tim asovima mislio sam i na Vladimira, koga tada jo nisam znao i o
ijem liku uope nisam imao predodbu. Ipak sam mislio na njega i kroz njega
gledao dalje, u budunost njegove djece. Zatim sam s Vlastom legao u krevet
namjeten debelim perinama i inilo mi se da nas je u svoj meki zagrljaj primila
sama mudra beskonanost ljudskog roda.

to mi je Ludvik uinio naao na svadbi? Sve u svemu nita. Usta su mu

bila zaleena, ponaao se udno. Kad smo poslije podne svirali i plesali,
drugovi su mu nudili da uzme klarinet. Odbio je. Ubrzo nakon toga je otiao. Na
sreu, meni se u glavi sve pomijealo tako da tome nisam posveivao naroitu
panju. Sutradan sam ustanovio da je njegov odlazak bio jedna mala mrlja na
jueranjem danu. Alkohol koji mi se razlagao u krvi poveao je tu mrlju do
sasvim pristojnih dimenzija. A Vlasta jo vie nego alkohol. Ona nikad nije
voljela Ludvika. ene instinktivno razvrstavaju drugove svog mua u
nekodljive i opasne. Vlasta je uvrstila Ludvika u ovu drugu kategoriju i uvijek
joj je bilo drago to ivi u Pragu.
Kad sam joj rekao da sam pozvao Ludvika da nam bude kum, nije se
naroito obradovala.
Sutradan poslije svadbe iskoristila je priliku da me upozori na njegovo
jueranje dranje.
itavo se vrijeme, navodno, ponaao kao da mu svi idemo na ivce.
Uobraen je, napuhan, nosom samo to ne para oblake.
Ali istog dana uveer Ludvik je sam doao da nas obie. Donio je Vlasti
neke poklone i ispriao se. Molio nas je da mu oprostimo to juer nije bio ni
za to. Ispriao nam je to mu se dogodilo. Izbacili su ga iz Partije i s Fakulteta.
Ne zna to e dalje biti s njim. Nisam mogao vjerovati uima i nisam znao to
da mu kaem. Ludvik, uostalom, i nije htio da ga netko saaljeva i brzo je
skrenuo razgovor na druge stvari. Trebalo je da na ansambl za etrnaest dana
otputuje na veliku turneju po inozemstvu. Mi, provincijalci, s nestrpljenjem smo
oekivali taj as. Ludvik je to znao i poeo je da se raspituje o naem
putovanju. Odmah sam se sjetio koliko je Ludvik od djetinjstva eznuo za
putovanjem po svijetu, a sada je postao svjestan da mu je to moda zauvijek
onemogueno. Ljude igosane zbog politikih greaka tada, i mnogo godina

116
poslije toga, nisu putali u inozemstvo. Znao sam da smo se nali svaki na
drugoj strani i nastojao sam da to nekako zatakam. Nisam mogao da mu priam
o naem gostovanju, jer bih time osvijetlio nenadani ponor koji je zinuo izmeu
naih sudbina. Htio sam da taj ponor prekrijem tamom i bojao sam se svake
rijei kojom bih mogao postii suprotno. Ali svaka rije koju sam izgovorio
imala je upravo takav uinak. Svaka reenica koja se makar i posredno odnosila
na na ivot potvrivala je da smo se razili na razliite strane. Da su pred
nama druge mogunosti, drukija budunost. Da nas ivot nosi svakog u drugom
smjeru. Nastojao sam da govorim samo o obinim i beznaajnim stvarima kroz
koje nae otuenje nee doi do izraaja. Ali to je bilo jo gore. Beznaajnost
razgovora bila je muna i situacija je ubrzo postala nesnoljiva.
Ludvik se uskoro oprostio i otiao. Prijavio se za radnu akciju negdje
izvan naeg grada, a ja sam s ansamblom otputovao u inozemstvo. Nakon toga
nisam ga vidio nekoliko godina. Dok je bio u vojsci, napisao sam mu jedno ili
dva pisma. Kad bih poslao pismo, u meni je uvijek ostajao isti osjeaj
nespokojstva kao iza naeg posljednjeg razgovora. Nisam bio kadar da se
suoim s Ludvikovim padom. Bilo me je stid to moj ivot tee uspjeno. inilo
mi se nepodnosivo da s visine svog zadovoljstva aljem Ludviku rijei poticaja
ili sauea. Lake mi je bilo pretvarati se da se izmeu nas nita nije
promijenilo. U pismima sam mu opisivao to radimo, to ima novo u ansamblu,
kakav je novi cimbalist i to smo sve doivjeli na gostovanju. Pravio sam se
kao da je moj svijet i dalje na zajedniki svijet. I osjeao sam se nelagodno
zbog tog pretvaranja.
Onda je jednog dana ocu stigla smrtovnica. Umrla je Ludvikova majka.
Nitko od nas nije znao da je bolesna. Kad je Ludvik nestao iz naeg vidokruga,
nestala je i ona. Drao sam obavijest u ruci i postao svjestan svoje nepanje
prema ljudima koji su se nali makar i malo po strani mog ivotnog puta. Mog
uspjenog ivota. Osjeao sam se krivim, iako, zapravo, nita nisam uinio. A
onda sam primijetio neto to me je zapanjilo. Na smrtovnici su u ime obitelji
bili potpisani supruzi Koutecky. O Ludviku ni spomena.
Doao je dan sahrane. Od jutra sam s tremom pomiljao na mogui susret s
Ludvikom. Ali Ludvik nije doao. Iza lijesa je ilo svega nekoliko ljudi. Pitao
sam Koutecke gdje je Ludvik.
Slegli su ramenima i rekli da ne znaju. Pratnja se zaustavila pred velikom
grobnicom s tekom mramornom ploom i bijelim kipom anela.
Bogatoj obitelji graevnog poduzetnika oduzeto je sve, tako da je sad
ivjela samo od male penzije. Ostala joj je jo samo ta velika obiteljska
grobnica s bijelim anelom. Sve sam to znao, ali nisam shvaao zato u nju
sputaju lijes. Tek kasnije sam saznao da je Ludvik tada bio u zatvoru.

117
 Njegova je majka bila jedini ovjek u naem gradu koji je to znao. Krila je
od svih. ivjela je u potpunoj samoi, muena boleu koja ju je najprije
otjerala u bolnicu, a zatim u grob.
Kad je umrla, u Kouteckyma se ponovo razgorio plamen rodbinske ljubavi.
Prihvatili su mrtvo tijelo nevoljene snahe i proglasili ga za svoje. Konano im
se pruila prilika da se osvete nezahvalnom neaku. Ukrali su mu majku.
Prekrili su je tekom mramornom ploom nad kojom stoji bijeli aneo kovrave
kose, s palminom granicom u ruci. Taj mi je aneo stalno izlazio pred oi.
Kovravi aneo s lanom granicom mira. Uzdizao se nad upropatenim
ivotom druga kome su ukrali i tijela mrtvih roditelja. Aneo krae.

Vlasta ne voli nikakvu ekstravaganciju. Sjediti bez ikakva razloga nou u

vrtu na klupi je ekstravagantno. uo sam kako energino kuca na prozorsko
okno. Kroz prozor sam vidio tamni, strogi obris enske figure u spavaici. Ja
sam posluan ovjek. Nisam kadar da se oduprem slabijima. I zato to sam
visok metar devedeset i mogu jednom rukom podii vreu od sto kilograma, u
ivotu jo nisam naiao ni na koga kome bih se mogao suprotstaviti.
Zato sam uao u kuu i legao pored Vlaste. Da ne leimo bez rijei,
spomenuo sam kako sam danas vidio Ludvika. - Pa ta? - rekla je s naglaenom
ravnodunou. Uzaludan posao. Ne ide joj kroz grlo. Ni dandanas ne moe da
ga smisli. Uostalom, nije imala na to da se ali. Od naeg vjenanja imala je
svega jednom priliku da ga vidi. To je bilo pedeset este godine. A tada ni pred
sobom nisam mogao sakriti ponor koji nas je razdvajao.
Ludvik je tada bio ve odsluio vojsku, odleao zatvor i odradio nekoliko
godina u rudniku.
Htio je da nastavi studije u Pragu i doputovao je u na grad da sredi neke
policijske formalnosti. Ponovo sam se plaio susreta s njim. Nisam se, meutim,
sreo sa slomljenom sjenom od ovjeka. Naprotiv. Ludvik je bio drukiji nego
to sam ga znao. Bio je oporiji, muevniji, a moda i smireniji. Nije ni po emu
izazivao sauee. inilo mi se da emo lako premostiti ponor kojeg sam se
toliko bojao. Da to prije poveemo niti, pozvao sam ga na pokus nae kapele.
Nekako sam vjerovao da je to jo uvijek njegova kapela, da nije vano to
imamo drugog cimbalista, drugog kontraa, drugog klarinetista i to sam od stare
druine ostao samo ja. Vrijeme prolazi, ali to nam ne moe oduzeti ono to je

118
nae. Vano je da smo upisani u to juree vrijeme.
Ludvik je sjeo na stolicu pored cimbalista i samo sluao kako probamo.
Najprije smo svirali nae najmilije melodije, one koje smo svirali jo kao
gimnazijalci. Zatim neke nove, koje smo otkrili u zabaenim planinskim selima.
Konano smo stigli i do pjesama do kojih smo najvie drali. To nisu bile prave
narodne pjesme, ve pjesme koje smo sami skladali u duhu narodne umjetnosti.
Pjevali smo pjesme o meama koje treba preorati da bi od mnogo malih
privatnih parcela nastalo veliko zadruno dobro, pjesme o siromasima koji
danas vie nisu robovi, nego gospodari na svojoj zemlji, pjesmu o traktoristu
koji vrijedno radi u traktorskoj stanici. Bile su to pjesmice kojih se melodije ni
po emu nisu razlikovale od originalnih narodnih tvorevina, a ije su rijei bile
suvremenije od novina. Meu njima nam je najdraa bila pjesma o Fuiku,
heroju koga su za vrijeme okupacije muili nacisti i o kome sada narod pjesme
pjeva.
Ludvik je sjedio na stolici i promatrao kako palice u rukama cimbalista
hitro skakuu po strunama. Svakog asa dolijevao je iz boce vino u malu aicu.
Promatrao sam ga preko kobilice violine. Bio je zamiljen i nijednom nije
podigao glavu.
Onda su u salu poele ulaziti jedna za drugom nae supruge, to je bio znak
da e se pokus brzo zavriti. Pozvao sam Ludvika da poe sa mnom. Vlasta nam
je spremila veeru, a zatim otila na poinak, ostavljajui nas nasamo. Ludvik
je priao o svemu i svaemu, ali ja sam osjeao da je tako govorljiv samo zato
da ne mora govoriti o onome to sam ja htio. Ali kako sam mogao da, sastavi
se sa svojim najboljim drugom, utke prijeem preko onoga to je naa najvea
zajednika imovina? Zato sam prekinuo Ludvikovo beznaajno naklapanje. to
kae za nae pjesme? Ludvik mi je bez oklijevanja odgovorio da mu se
sviaju. Ja, meutim, nisam dopustio da se izvue samo jeftinom uljudnou.
Pitao sam ga dalje. to kae za nove pjesme koje smo sami skladali?
Ludvik nije pokazivao volje za raspravljanje, ali ja sam ga uvlaio korak
po korak, dok se konano nije raspriao. Onih nekoliko starih narodnih pjesama,
te su zaista prekrasne. Ali inae mu se na repertoar ne svia. Suvie smo se
prilagodili ukusu publike. Nije nikakvo udo. Istupamo pred irokom javnou i
elimo da se svidimo. I zato s naih pjesama skidamo sve to je na njima
osobito. Oduzimamo im njihov specifini ritam i prilagoavamo ga
konvencionalnoj ritmici. Biramo pjesme iz najmlaeg kronolokog sloja,
svakojake ardae i poskoice, jer su najpristupanije i najdopadljivije.
Oponirao sam. Mi smo tek na poetku puta. elimo da se narodna pjesma
to vie proiri.
Zato se moramo malo i prilagoditi ukusu ire publike. Najvanije od svega

119
jest da smo ve stvorili suvremeni folklor, nove narodne pjesme, koje govore o
naem dananjem ivotu.
Nije se suglasio. Upravo te nove pjesme najvie su mu parale ui. Kakva
bijedna imitacija!
Kakav fal!
I danas se rastuim kad se toga sjetim. Tko nam je prijetio da emo
skonati kao Lotova ena ako se budemo samo osvrtali? Tko je fantazirao o
tome da e se iz narodnog melosa roditi novi stil epohe? Tko nas je pozivao da
narodnu glazbu pokrenemo s mjesta i da je prisilimo da koraa rame uz rame s
dananjicom?
To je bila utopija, rekao je Ludvik.
Kako sad to, utopija? Te pjesme su tu! Postoje!
Narugao mi se. Pjevate ih vi u ansamblu. Pokai mi jednog jedinog ovjeka
izvan ansambla koji ih pjeva! Pokai mi jednog jedinog zadrugara koji bi sam,
sebi na veselje, zapjevao neku od tih vaih pjesama o zadrugama! Iskrivila bi
mu se usta koliko su neprirodne i izvjetaene!
Ti propagandni tekstovi pristaju toj kvazinarodnoj glazbi kao loe priiven
ovratnik!
Kvazimoravska pjesma o Fuiku! Kakva besmislica! Praki novinar!
Kakve on veze ima s moravskom Slovakom?
Napomenuo sam da Fuik pripada svima i da valjda i mi imamo pravo da
o njemu pjevamo na svoj nain.
Zar o njemu pjevate na na nain? Pjevate prema receptu agitpropa, a ne na
na nain! Sjeti se samo teksta te pjesme! I emu uope pjesma o Fuiku? Zar se
samo on borio kao ilegalac?
Samo su njega muili?
Ali on je najpoznatiji od svih!
Naravno! Propagandni aparat eli da u galeriji mrtvih heroja naini red.
eli da meu herojima ima glavnog heroja, da bi ga mogao propisno iskititi u
propagandne svrhe.
emu taj podsmijeh? Svako vrijeme ima svoje simbole!
Dobro, ali zanimljivo je upravo to tko je pretvoren u simbol! Stotine ljudi
drali su se tada podjednako odvano, a zaboravljeni su. A izginuli su i poznati
ljudi. Politiari, pisci, uenjaci, umjetnici. Od njih nisu stvoreni simboli. U
sekretarijatima i kolama ne vise njihove fotografije iako su stvarali i inili
velika djela. Samo to upravo ta djela smetaju. Teko ih je podesiti, podrezati,

120
filtrirati. Djela su u propagandnoj galeriji heroja samo na smetnju.
Reportau s vjeala nije napisao nitko od njih!
Tano! to da se radi s herojem koji uti? to da se radi s herojem koji
posljednje asove ivota ne iskoristi za teatralna istupanja, za davanje
pedagokih lekcija? Fuik, iako ni po emu nije bio slavan, smatrao je za
beskonano vano da saopi svijetu to u zatvoru misli, osjea, proivljava, to
ima da mu kae i preporui. Sve je to pisao na papirie i stavljao na kocku
ivote drugih ljudi koji su ih krijumarili iz zatvora i uvali. Kako je samo
visoko cijenio svoje vlastite misli i osjeaje! Koliko je cijenio samog sebe!
To vie nisam bio kadar podnijeti. Fuik je, dakle, bio naprosto umiljen,
zaljubljen u samog sebe?
Ali Ludvika vie nitko ne bi mogao zaustaviti. Ne, umiljenost nije bila
glavni poticaj koji ga je tjerao da pie. Glavni poticaj bila je njegova slabost.
Biti hrabar u samoi, bez svjedoka, bez nagrade u obliku divljenja, sam pred
sobom, za to je potrebna velika odvanost, velika duhovna snaga. Fuiku je bila
potrebna pomo publike. U samoi je stvarao sebi bar fiktivnu publiku. Osjeao
je potrebu da ga gledaju! Potrebu za pljeskom koji e mu uliti snage! Bar
fiktivnim pljeskom! Potrebu da zatvor pretvori u pozornicu i da svoju sudbinu
uini podnoljivom time to e je ne samo proivjeti nego i odigrati, odglumiti!
to e se ogledati u ljepoti vlastitih rijei i gesta!
Bio sam pripremljen na Ludvikovu tugu. I na ogorenje. Nisam, meutim,
raunao na takvu zlobu, na takvu ironinu mrnju. to mu je skrivio muenik
Fuik? Vrijednost ovjeka za mene se ogleda u vjernosti. Znam da je Ludvik
nepravedno kanjen. Ali utoliko gore! Njegova promjena nazora zato je suvie
prozirno motivirana. Zar ovjek moe u potpunosti izmijeniti svoj ivotni stav
samo zato to ga je netko uvrijedio?
Sve sam to rekao Ludviku u lice. Ali tada se opet dogodilo neto
neoekivano. Ludvik mi vie nije odgovarao. Kao da je gnjevna groznica koja
ga je drala odjednom minula. Gledao me je ispitivaki, a zatim potpuno mirnim
i tihim glasom rekao neka se ne ljutim. Da se moda i vara. Rekao je to tako
udno i hladno da se jasno vidjelo kako to ne misli ozbiljno. Nisam htio da se
na razgovor zavri takvom neiskrenou. Pored sveg ogorenja, jo uvijek me
je drala prvobitna elja. Htio sam nai zajedniki jezik s Ludvikom i obnoviti
staro prijateljstvo. Iako smo se tako otro sukobili, ipak sam se nadao da emo
negdje na kraju duge svae opet doi na onaj zajedniki teren na kojem smo se
nekad tako dobro osjeali, na kojem emo opet moi lijepo zajedno ivjeti. Ali
uzalud sam pokuavao da produim razgovor. Ludvik se ispriavao rekavi kako
ima obiaj da pretjeruje i da je, na alost, opet dopustio da ga misli odvuku
kamo ne treba. Molio me je neka zaboravim sve to je priao.

121
 Da zaboravim? Zato da zaboravim tako znaajan razgovor? Zar ne bi bilo
bolje da ga nastavimo? Tek sutradan naslutio sam pravi smisao te molbe. Ludvik
je kod nas spavao i dorukovao. Poslije doruka ostalo nam je jo pola sata
vremena za razgovor. Priao mi je o tome koliko napora mora ulagati da ishodi
odobrenje za nastavak studija. Kakav ceh sada plaa za ono iskljuenje iz
Partije. Kako nitko nema povjerenja u njega. Da e mu samo uz pomo nekoliko
prijatelja koji ga poznaju jo iz predveljakih vremena moda nekako uspjeti da
se upie na fakultet. Zatim je priao o nekim svojim znancima koji se nalaze u
istoj situaciji, o tome kako ih svuda prate i kako se paljivo biljei svaka
njihova izjava. Kako ljude iz njihove okoline neprestano podvrgavaju
ispitivanjima i kako im neko zlonamjerno ili nepromiljeno svjedoenje moe
upropastiti ivot za slijedeih nekoliko godina. Zatim je skrenuo razgovor opet
na neku sasvim beznaajnu temu, a kad smo se rastajali, rekao mi je da mu je
drago to me je vidio i ponovo me zamolio da zaboravim sve ono o emu je
sino govorio.
Meusobna veza izmeu ove molbe i napomena o sudbini njegovih znanaca
bila je i suvie jasna. Od nje mi se smrklo pred oima. Ludvik nije htio govoriti
sa mnom jer se uplaio!
Bojao se da na razgovor nee ostati naa tajna! Bojao se da u ga
prijaviti! Uplaio se mene!
To je bilo uasno. I opet sasvim neoekivano. Ponor izmeu nas bio je
mnogo dublji nego to sam slutio. Bio je tako dubok da nije doputao ni da
zavrimo razgovor!

10

Vlasta ve spava. Jadnica, ponekad sasvim tiho hre. Svi u kui ve

spavaju. A ja leim krupan, krupan, velik, i mislim na svoju nemo. Tada sam je
tako strahovito osjetio. Ranije sam s puno samouvjerenosti pretpostavljao da je
sve u mojim rukama. Ludviku nisam nikad nita uinio naao. Zato se uz malo
dobre volje ne bismo mogli ponovo zbliiti?
Pokazalo se da to nije u mojim rukama. Ni nae otuenje ni nae zblienje
nije bilo u mojim rukama. Tada sam se jo nadao da je u rukama vremena.
Vrijeme je prolazilo. Od naeg posljednjeg susreta prolo je ve devet godina.
Ludvik je u meuvremenu zavrio studije, dobio odlino mjesto, postao
strunjak za oblast koja ga interesira. Iz daljine pratim njegovu sudbinu. Pratim

122
je s ljubavlju. Nikad neu moi smatrati Ludvika ni za neprijatelja ni za ovjeka
koji mi je stran. On je moj prijatelj, ali ukleti prijatelj. Kao da se ponavlja pria
u kojoj se prineva nevjesta pretvara u zmiju ili abu. U priama se uvijek sve
dobro svrava zahvaljujui prinevoj vjernosti i strpljivosti.
Vrijeme mi, meutim, ne vraa ukletog druga. U toku proteklih devet
godina uo sam nekoliko puta da je boravio u naem gradu. Nikad nije svratio k
meni. Danas sam ga vidio i izbjegao je susret sa mnom. Prokleti Ludvik!
Sve je poelo upravo u vrijeme kada smo posljednji put razgovarali. Iz
godine u godinu osjeao sam kako me izvana neto stee, a iznutra izjeda
nespokojstvo. Zamora je bilo sve vie, a radosti i uspjeha sve manje i manje.
Ansambl je svake godine putovao na gostovanja u inozemstvo, ali poziva je
postepeno bivalo sve manje i danas nas vie ne zovu gotovo nikamo.
Neprestano radimo, sa sve vie upornosti, ali oko nas vlada tiina. Stojim
u praznoj sali i ini mi se da je upravo Ludvik naredio da budem sam. Na
usamljenost ne osuuju ovjeka neprijatelji, nego prijatelji.
Od tog vremena sve ee bjeim na poljski put omeen malim poljima.
Na poljski put gdje na mei raste usamljeni ipkov grm. Tu se sreem s
posljednjima koji su mi vjerni. Tu je dezerter sa svojim momcima. Tu je svira
skitnica. Tu je iza horizonta drvena kuica i u njemu Vlasta - sirota djevojka.
Dezerter me naziva kraljem i obeava da e mi uvijek pruiti zatitu.
Dovoljno je samo da stanem kraj ipkova grma. Tu emo se uvijek nai.
Bilo bi tako jednostavno nai mir u svijetu iluzija. Ja sam, meutim, uvijek
nastojao da ivim istovremeno u oba svijeta i da ne naputam jednog radi
drugog. Ne smijem napustiti svijet svarnosti iako u njemu samo gubim. Konano
e moda biti dovoljno ako mi uspije ono jedino, ono posljednje: da predam
svoj ivot kao jasan i razumljiv zavjet jednom jedinom ovjeku koji e ga
shvatiti i ponijeti dalje. Prije toga ne smijem otii s dezerterom na Dunav.
Taj jedini ovjek na kojeg mislim, koji je moja jedina nada nakon svih
poraza, razdvojen je od mene zidom i spava. Prekosutra e uzjahati na vrana
konja. Lice e mu biti sakriveno vrpcama. Nazivat e ga kraljem. Idi, sine! Ja
tonem u san. Nazivat e te mojim imenom.
Spavat u. elim da te u snu vidim na konju.

123
PETI DEO

Ludvik

124
 1

Spavao sam dugo i sasvim dobro; uspomene kojima sam se sino (do
kasno u no) prepustio nisu, i pored sve moje gorine, imale utjecaja na ritam
moga fizikog ivota, dresiranog strogim ivotnim reimom kojem sam se
podvrgao kada mi je nakon navrene tridesete godine dola pomisao da nisam
poteen sveope sudbine - starenja. Probudio sam se tek poslije osam sati,
nisam se sjeao nikakvih snova, ni lijepih ni runih, glava me nije boljela, samo
nisam imao volje da ustanem. Ovome se nisam opirao jer od prije izvjesnog
vremena odbijam da u ljenarenju vidim lou naviku, ve ga shvaam kao dobar
znak produene mladosti.
Tako sam ostao da leim; san je izmeu mene i jueranjeg susreta podigao
kao neki zid, valobran iza kojeg sam se (bar trenutano) osjeao siguran. Neu
rei da je tog jutra Lucija nestala iz moje svijesti, ve da se opet vratila u svoju
nekadanju apstraktnost.
U svoju apstraktnost? Da; kada je Lucija onako tajanstveno i bezobzirno
nestala iz Ostrave, nisam u poetku imao praktino nikakve mogunosti da za
njom tragam. A kako su godine prolazile (poslije mog izlaska iz vojske),
postepeno sam gubio elju za takvim traganjem. Sam sebi sam govorio da bi
Lucija, ma koliko da sam je volio, makar bila i jedina na svijetu, ipak bila
nezamisliva bez situacije u kojoj smo se upoznali i zavoljeli. inilo mi se da
ljudi ine greku kad apstrahiraju voljeno bie od svih okolnosti pod kojima su
ga sreli i u kojima ono ivi, kad nastoje da ga intenzivnom unutranjom
koncentracijom oiste od svega to nije ono samo, dakle i od dogaaja koje su
zajedno proziv jeli i koji ine okvir njihove ljubavi.
Ta ne volim kod ene ono to ona predstavlja sama sebi i za sebe, ve ono
ime se obraa meni, to predstavlja za mene. Volim je kao linost u naoj
zajednikoj prii. to predstavlja linost Hamleta bez Elsinorskog zamka, bez
Ofelije, bez svih konkretnih situacija kroz koje prolazi, to bi bila bez teksta
svoje uloge, to bi predstavljala izolirana od svega toga? Od nje ne bi ostalo
nita osim prazne, nijeme iluzije. I Lucija bi bez ostravskih predgraa, rua
pruenih kroz bodljikavu icu, iznoenih haljina, bez mojih vlastitih beskonanih
tjedana i otegnute beznadnosti, vjerojatno prestala da bude ona Lucija koju sam
volio.
Da, tako sam to shvaao, tako sam to sebi tumaio i zato sam se, kako su

125
godine prolazile, gotovo poinjao bojati da je ponovo ne sretnem, jer sam znao
da bismo se sreli na mjestu gdje Lucija vie ne bi bila Lucija i gdje ne bismo
imali ime povezati prekinute niti. Ovim, naravno, ne elim rei kako sam
prestao da je volim, da sam je zaboravio, da je izblijedjela u mom sjeanju;
naprotiv, ostala je neprestano u meni u obliku tihe nostalgije. eznuo sam za
njom kao to se ezne za neim to je zauvijek izgubljeno.
I upravo zato to je za mene postala neto definitivno izgubljeno (neto to
kao prolost stalno ivi a kao sadanjost je mrtvo) Lucija je postepeno u
mojim mislima gubila svoju tjelesnost, materijalnost, konkretnost i sve vie i
vie se pretvarala u neto kao legendu, mit ispisan na pergamentu i u metalnoj
krinjici uzidan u temelje mog ivota.
Moda se upravo zato i moglo dogoditi ono sasvim nevjerojatno - da
sjedei u brijakoj fotelji ne budem siguran u njen lik. Zato se i moglo dogoditi
da me slijedeeg jutra (omamljenog pauzom sna) obuzme osjeaj da jueranji
susret nije bio stvaran, da se moda i on odigrao u carstvu legende, arolije ili
bajke. Ako me je u petak uveer Lucijina stvarna prisutnost zahvatila i naglo
odbacila unatrag u daleku prolost, u vrijeme u kojem je vladala, ovog sam se
subotnjeg jutra samo mirnog srca (dobro ispavan) pitao: zato sam je sreo? zar
sluaj s Lucijom treba da ima jo neki nastavak? to znai taj susret i to eli da
mi kae?
Zar sluajevi, osim to se dogaaju, to postoje, neto i govore?
Vjerojatno nije potrebno da naglaavam da sam skroz-naskroz racionalan
ovjek. Ali u meni je moda ipak ostalo neto od iracionalnog praznovjerja, na
primjer upravo to udno uvjerenje da sve to mi se dogodilo u ivotu, to sam
doivio, ima neki vii smisao, neto znai; da ivot svojim vlastitim tokom
govori neto o sebi, da nam postepeno odaje neke svoje tajne, da stoji pred
nama kao rebus kojega smisao treba odgonetnuti, da su sluajevi koje
doivljavamo mitologija tog ivota i da je u toj mitologiji klju istine i tajne. Da
li mi se to samo privida? Moda, ak i vrlo vjerojatno, ali ne mogu se
osloboditi potrebe da neprestano odgonetavam vlastiti ivot (kao da je u njemu
zaista skriven neki smisao, znaenje, istina), ne mogu se osloboditi te potrebe
ak i kad ne bi bila nita vie od potrebe za nekom igrom (kao to je rjeavanje
rebusa takoer igra).
Leao sam tako na kriputavu hotelskom krevetu i putao da mi kroz glavu
struje misli o Luciji, sada ve opet pretvorenoj u samu ideju, u znak pitanja.
Hotelski je krevet zaista, kako sam to u prethodnoj reenici naznaio, kripao, i
kad sam ponovo postao svjestan te njegove osobine, u mislima mi se, naglo i
ometajui njihov tok, pojavila Helena. Kao da je to kripanje kreveta bilo glas
koji me opominje na dunost, uzdahnuo sam, spustio noge na pod, sjeo na rub

126
kreveta, protegnuo se, proao prstima kroz kosu, pogledao kroz prozor nebo i
ustao. Jueranji susret s Lucijom, iako dematerijaliziran sutradan, ipak je
apsorbirao i priguio moje zanimanje za Helenu, zanimanje tako intenzivno jo
prije nekoliko dana.
U tom trenutku od njega je ostala samo svijest o zanimanju; zanimanje
prevedeno na jezik sjeanja; osjeaj obaveze prema izgubljenom zanimanju o
kojem me je razum uvjeravao da e se ponovo vratiti u svom punom intenzitetu.
Priao sam umivaoniku, zbacio gornji dio pidame i pustio vodu da tee
najjaim mlazom; gurnuo sam ruke pod vodu i gotovo u urbi ispljuskao se po
vratu, ramenima, grudima; zatim sam se istrljao runikom; htio sam da mi
procirkulira krv. Odjednom sam se, naime, uplaio; uplaio sam se svoje
ravnodunosti prema Heleninu dolasku, uplaio sam se da tom ravnodunou
(trenutnom ravnodunou) ne pokvarim priliku koja mi se jednom pruila i tko
zna da li e mi se ikad vie pruiti. Odluio sam da poteno dorukujem i da
poslije doruka popijem jednu votku.
Siao sam u kavanu, ali u njoj sam naao samo umu stolica, alosno
okrenutih nogama uvis i sloenih na neprostrte stolove, i jednu babu u prljavoj
pregai koja se motala izmeu njih.
Otiao sam u recepciju hotela i upitao vratara, koji je sjedio iza pulta
uvaljen u tapeciranu fotelju potpuno nezainteresiran za sve, da li mogu u hotelu
dorukovati. Ne pokrenuvi se, odgovorio mi je da osoblje kavane ima danas
slobodan dan. Iziao sam na ulicu. Vrijeme je bilo lijepo, na nebu su lebdjeli
rasuti oblaii a blag povjetarac podizao je prainu s plonika.
urio sam prema trgu. Pred mesnicom stajale su ene u dugakom repu;
bilo ih je starih i sasvim mladih, drale su u rukama torbe i mree, ekale su
strpljivo i tupo da dou na red u prodavaonici. Meu pjeacima koji su etali ili
urili ulicama panju su mi na trenutak privukli oni koji su u rukama kao
minijaturne baklje drali kornete s crvenom kapicom sladoleda. Onda sam se
naao na trgu, pred irokom jednokatnom zgradom sa dva tornjia sa strane na
krovu. U prizemlju su bila etiri izloga, a iznad svakoga od njih okrugla staklena
reklama; na jednoj su bila naslikana tri mukarca u narodnim nonjama kako se
dre oko ramena, otvorenih usta, na drugoj mukarac i ena (takoer u
nonjama), na treoj suncokret a na etvrtoj bure vina.
To je bilo samoposluivanje. Uao sam u lokal. Bila je to velika prostorija
s poploanim podom i stoliima na visokim nogama pored kojih su stajali ljudi,
jeli sendvie i pili kavu ili pivo.
Nisam imao volje da tu dorukujem. Od prvih trenutaka tog jutra gradio
sam u sebi predodbu izdanog doruka s jajima, slaninom i aicom alkohola

127
koji bi mi vratio izgubljenu vitalnost.
Sjetio sam se da malo dalje, na drugom trgu s parkom i Kuginim stupom,
postoji jo jedan restoran. Nije bio nimalo privlaan, ali meni je bilo dovoljno
da ima stolove i stolice i jednog konobara od kojeg bih mogao iznuditi ono to
elim.
Proao sam pored Kugina stupa; postolje je dralo sveca, svetac je drao
oblak, oblak je drao anela, aneo je drao slijedei oblak, a na tom oblaku
sjedio je opet aneo, posljednji: bilo je jutro; ove oigledne injenice postao
sam ponovo svjestan kad sam se zagledao u Kugin stup, tu dirljivu piramidu
svetaca, oblaka i anela koji su tu, isklesani od tekog kamena, predstavljali
nebo i njegovu visinu dok je pravo nebo bilo blijedo-modro (jutarnje) i oajno
daleko od ovoga pranog komadia zemlje.
Proao sam kroz park s njegovanim travnjacima i klupama (ali ipak
dovoljno gol da ne naruava atmosferu prazne pranjavosti) i spustio ruku na
kvaku vrata koja su vodila u restoran. Bila su zakljuana. Poeo sam shvaati da
e doruak za kojim sam eznuo ostati samo san, i to me je plailo jer sam s
djejom upornou u bogatom doruku gledao odluni uvjet da dan bude
uspjean. Bilo mi je jasno da se u kotarskim centrima ne vodi rauna o
udacima koji ele dorukovati sjedei i da se u njima gostionice otvaraju
mnogo kasnije.
Nisam ni pokuavao da dalje traim, okrenuo sam se i poao kroz park
suprotnim smjerom.
Ponovo sam poeo susretati ljude koji su u rukama nosili kornete s
ruiastom kapicom, i ponovo sam pomislio kako ti korneti lie na baklje i kako
u toj usporedbi moda ima i nekog smisla, jer te baklje nisu baklje, nego
travestije baklji, a ono to tako sveano nose u sebi, ona ruiasta iskra uitka,
to nije nikakav uitak, nego travestija uitka, to se po svoj prilici odnosi i na
neizbjenu travestiranost svih baklji i uitaka u ovom pranom malom gradu.
Ipak sam rekao sebi da u, ako krenem suprotno struji tih liuih svjetlonoa, po
svoj prilici stii do neke slastiarne u kojoj e se nai stoli i stolica, a moda i
crna kava i neka zakuska.
Nisam stigao do slastiarne, nego do mljenog restorana; pred njim je
stajao dug rep ljudi koji su ekali na kakao ili na mlijeko s pecivom. I tu su bili
postavljeni stolii na visokim nogama kraj kojih su ljudi pili i jeli, a u stranjoj
prostoriji bilo je i stolova sa stolicama, samo to su bili svi zauzeti. Stao sam u
rep i nakon tri minuta ekanja i postepenog pomicanja dobio sam au kakaoa i
dva peciva. Na visokom stolu na kojem je stajalo est praznih aa naao sam
jedno nepoljeveno mjesto i spustio tu svoju au.

128
 Pojeo sam kupljeno alosnom brzinom i nakon manje od tri minute bio sam
ponovo na ulici; bilo je devet sati; imao sam jo puna dva sata vremena. Helena
je tog jutra otputovala prvim avionom iz Praga i trebalo je da u Brnu uhvati
autobus koji stie ovamo oko jedanaest sati.
Znao sam da e mi ova dva sata proi ni u emu, da e biti potpuno prazni.
Mogao sam, naravno, poi i pogledati poznata mjesta iz mladosti, mogao
sam sentimentalno zamiljen zastati pred kuom u kojoj sam se rodio, u kojoj je
moja majka ivjela do svojih posljednjih dana. esto mislim na nju, ali ovdje, u
gradu u kojem su njeni bijedni ostaci zazidani pod tuim mramorom, i uspomene
na nju kao da bi bile zatrovane; s njima bi se pomijeali osjeaji nekadanje
bespomonosti i otrovna gorina - a to ne elim.
Tako mi nije preostalo nita drugo nego da na trgu sjednem na klupu, nakon
nekoliko trenutaka ustanem, proetam ispred izloga trgovina, razgledam naslove
knjiga u knjiari, da bih konano doao na spasonosnu misao da u trafici kupim
Rude pravo, ponovo sjednem na klupu, preletim oima neprivlane natpise,
proitam u inozemnoj rubrici dvije malo interesantnije vijesti, pa opet ustanem s
klupe, sloim Rude pravo i itavo ga bacim u koaru za otpatke, polako
odetam do crkve, stanem pred njom, podignem pogled uvis prema njenim
tornjevima, popnem se uz iroko stepenite i uem u predvorje hrama i dalje u
crkvu, plaljivo, da se ljudi bez potrebe ne zgraaju to se pridolica nije
prekriio, to dolazi samo da proeta, kao u park ili na opustjeli korzo.
Kad se u crkvi skupilo neto vie ljudi, poeo sam se meu njima osjeati
kao uljez koji ne zna gdje treba da stane, kako da obori glavu ili sklopi ruke, i
zato sam ponovo iziao, pogledao na sat i ustanovio da je preostalo vrijeme jo
uvijek dugo. Nastojao sam svoje misli usmjeriti ka Heleni, htio sam misliti na
nju i tako nekako iskoristiti duge trenutke, ali ta misao nikako nije htjela da se
razvija, nije htjela da se makne s mjesta, i najvie to je mogla bilo je da mi
doara Heleninu vizuelnu pojavu. To je, uostalom, poznata stvar: kad mukarac
eka enu, s mukom nalazi u sebi snage da razmilja o njoj i ne preostaje mu
nita drugo nego da hoda gore-dolje (mirno ili nemirno) pred njenom ukoenom
slikom.
I tako sam hodao. Nasuprot crkvi, pred starom zgradom vijenice (danas
Mjesnog narodnog odbora) primijetio sam desetak praznih djejih kolica.
Nisam odmah mogao objasniti tu pojavu. Onda je neki mlad ovjek sav zadihan
dogurao jo jedna kolica, ena (pomalo nervozna) koja je ila s njim izvukla je
iz kolica svitak bijelog platna s ipkama (u kojem se nesumnjivo nalazilo
dijete), nakon ega su obadvoje urno uli u vijenicu. Svjestan da treba da
ubijem jo sat i pol vremena, krenuo sam za njima.
Ve na samom irokom stepenitu naiao sam na grupice besposlenih ljudi

129
koje su, kako sam se penjao, postajale sve gue. Najvie ljudi bilo je u hodniku
na prvom katu, a stepenite koje je vodilo dalje bilo je opet prazno. Dogaaj
radi kojeg su se ti ljudi okupili trebao je, oito, da se odigra na prvom katu, po
svemu sudei u prostoriji u koju se iz hodnika ulazilo kroz irom otvorena vrata,
sada ispunjena prilinom gomilom promatraa. Progurao sam se izmeu njih i
naao se u jednoj maloj dvorani s nekoliko redova stolica na kojima su ve
sjedili ljudi kao da oekuju neku predstavu. U dnu dvorane nalazio se podij, na
njemu dug stol prekriven crvenom tkaninom, na stolu vaza s velikim buketom, na
zidu iza podija dekorativno nabrana dravna zastava; ispred podija, oko tri
metra ispred prvog reda gledalita, stajalo je u polukrugu osam stolica okrenutih
prema podiju; u pozadini na drugom kraju sale stajao je mali harmonij s
otvorenom klavijaturom, a ispred njega sjedio je jedan stariji gospodin u
naoalama, oborene elave glave.
U gledalitu je bilo jo nekoliko slobodnih stolica, pa sam sjeo na jednu od
njih. Dugo se nita nije dogaalo, ali se gledaoci oito nisu dosaivali,
naginjali su se jedan prema drugom, doaptavali se i vidjelo se da su puni
iekivanja. U meuvremenu dvoranu su ispunili oni koji su stajali u grupicama
na hodniku, zauzevi preostale slobodne stolice i slobodni prostor do zida.
Onda je konano otpoelo oekivano zbivanje: iza podija su se otvorila
vrata i na njima se pojavila jedna gospoa u smeem kostimu i naoalama na
dugom, tankom nosu; pogledala je u salu i podigla desnu ruku. Ljudi oko mene
prekinuli su razgovor. Spomenuta se dama nakon toga okrenula prema prostoriji
iz koje je dola kao da nekome daje znak ili neto govori, ali se odmah vratila i
stala leima uza zid. U tom trenutku primijetio sam na njenu licu (iako sam je
vidio iz profila) svean, ukoen osmijeh. Sve je oito bilo savreno
sinkronizirano jer su tano u trenutku namjetanja osmijeha odjeknuli iza mojih
lea zvui harmonija.
Nekoliko sekundi nakon toga pojavila se na vratima kod podijuma mlada
plavokosa ena, rumena lica, bogato poeljana i naminkana, sva ispreplaena
i zbunjena, s bijelim paketom novoroeneta u naruju. Dama u naoalama, da
joj ne smeta, priljubila se jo vie uza zid, a njen je osmijeh trebao da potakne
mladu enu da proe s djetetom naprijed. ena je ila, nesigurnim koracima,
steui dijete; iza nje se pojavila jo jedna ena s djetetom u naruju i za njom
(gujim redom) itava kolona. Neprestano sam promatrao onu prvu; najprije je
gledala nekamo pod strop, a onda je oborila pogled koji se oito sreo s
pogledom nekoga u gledalitu, to ju je izbacilo iz ravnotee tako da je brzo
skrenula pogled i nasmijala se; taj osmijeh (jasno se mogao vidjeti napor koji je
morala uloiti u njega) brzo se izgubio i poslije njega su ostala samo grevito
stisnuta usta. Sve se to odigralo na njenu licu za svega nekoliko sekundi (prela

130
je svega pet-est metara od vrata). Kako se kretala isuvie ravno i nije na
vrijeme skrenula prema stolicama razmjetenim u polukrug, dama u naoalama
morala se brzo odlijepiti od zida (lice joj se zbog toga malo zamrailo), brzo je
stigla, blago dodirnula rukom i tako joj pokazala smjer kojim treba da ide. ena
je naglo smanjila brzinu i obila polukrug stolica, praena ostalim enama s
djecom. Bilo ih je ukupno osam. Konano su prole propisanu stazu i stale
svaka ispred jedne stolice, leima okrenute publici. ena u smeem kostimu
pokazala je rukom prema zemlji; ene su postepeno poele da shvaaju to treba
da znai taj pokret, i (jo uvijek okrenute leima publici) jedna za drugom
sjedale, stalno drei djecu u naruju.
S lica dame u naoalama nestalo je sjenke zabrinutosti, ponovo se
nasmijeila i prila vratima koja su vodila u stranju prostoriju. Zastala je pred
njima na trenutak i opet se, nainivi nekoliko brzih koraka, vratila u salu i
priljubila uza zid. Na vratima se pojavio mukarac, dvadesetih godina, u crnu
odijelu i bijeloj koulji koje mu se ovratnik, pritegnut arenom kravatom,
usijecao u vrat. Iza njega je ilo jo sedam mukaraca razliite starosti, veinom
u tamnim odijelima i sveanim bijelim kouljama. Obili su stolice na kojima su
sjedile ene s djecom i zaustavili se. U tom trenutku nekolicina njih poela je da
pokazuje znakove uznemirenosti i da se osvre naokolo, kao da neto trae.
Dama u naoalama (na koje se licu smjesta pojavio ve poznati izraz
zabrinutosti) odmah je dotrala, a kad joj je jedan od mukaraca neto
doapnuo, kimnula je glavom i zbunjeni mukarci brzo su promijenili mjesta.
Dama u smeem kostimu brzo je ponovo namjestila osmijeh i otila do
vrata kraj podija.
Ovog puta nije trebala da daje nikakve znake. Kroz vrata je prodefilirala
nova kolona, i moram rei da je to bila kolona mnogo discipliniranija i
strunija, koja je marirala bez snebivanja i s gotovo profesionalnom
elegancijom. Kolona je bila sastavljena od djece, otprilike desetogodinjaka;
ili su jedno za drugim naizmjenino djeaci i djevojice; djeaci su bili u
dugim tamnoplavim hlaama, bijelim kouljama i s crvenim maramama vezanim
oko vrata tako da im jedan vrh bude na leima, a druga dva naprijed vezana u
vor, djevojice u tamnoplavim suknjicama, bijelim bluzicama i takoer s
crvenim maramama oko vrata; svi su nosili u rukama bukete rua. Marirali su,
kako sam ve rekao, sigurno i samouvjereno, ali ne kao prethodne kolone u
polukrugu oko stolica, nego ravno ispred podija. Stali su i okrenuli se nalijevo
prema enama s djecom i sali tako da se red protezao ispred itava podija.
Prolo je jo nekoliko sekundi i na vratima kraj podija ponovo se pojavila
figura, ovog puta bez ikakve pratnje, i krenula ravno na podij, za onaj dugaki
stol prekriven crvenom tkaninom. Bio je to mukarac srednjih godina, potpuno

131
gole glave. Iao je dostojanstveno, uspravno, obuen u crno odijelo, u ruci
drei mapu s crvenim koricama; kad je stigao do sredine stola, zaustavio se i
okrenuo licem prema publici, pozdravivi je istovremeno laganim naklonom.
Lice mu je bilo iroko i mlohavo, a oko vrata je imao crveno-plavo-bijelu traku
na ijim je krajevima visila velika zlatna medalja. Stajala mu je otprilike na
mjestu gdje se nalazi eludac i, u trenutku kad se naklonio, nekoliko puta se
zaklatila nad stolom.
U tom trenutku iznenada je poeo (ne traei rije) glasno govoriti jedan
od onih djeaka koji su stajali ispred podija. Rekao je neto o tome kako je kao
dolo proljee, kako se mame i tate raduju i kako se raduje itava zemlja.
Govorio je neko vrijeme sve u tom duhu, a onda ga je prekinula jedna od
djevojica rekavi neto slino, neto bez odreenog smisla, ali opet
ponavljajui rijei mama, tata i proljee, pa ak i nekoliko puta rije rua. Nju
je prekinuo drugi djeak, ovog opet jedna djevojica, ali se ne bi moglo rei da
je zvualo kao svaa jer su svi tvrdili priblino isto. Jedan od djeaka je, na
primjer, izjavio da dijete predstavlja mir. Za razliku, djevojica koja je
govorila odmah iza njega rekla je da je dijete cvijet. Sva su se djeca konano
sloila upravo u ovoj tvrdnji, ponovila je jednoglasno jo jednom i zakoraila
naprijed, pruajui ruke u kojima su drala cvijee. Kako ih je bilo osam,
koliko i ena koje su sjedile u polukrugu na stolicama, svaka ena dobila je po
buket. Djeca su se zatim vratila pred podij i od tog se trenutka vie nisu ula.
Zato je mukarac, koji je stajao na podiju iznad njih, otvorio crvenu mapu i
poeo iz nje itati.
I on je govorio o proljeu, o cvijeu i mamama i tatama, ali je govorio i o
ljubavi i o tome kako ljubav donosi plodove. Nakon toga njegov se rjenik
poeo brzo mijenjati i u njemu su se poeli pojavljivati izrazi kao dunost,
odgovornost, drava, graanin, odjednom vie nije govorio o mamama i tatama,
nego o majkama i oevima, nabrajajui to im (oevima i majkama) drava sve
prua, zbog ega su oni duni da dravi odgoje uzorne podanike. Onda je
objavio da e to svi ovdje prisutni roditelji sveano potvrditi svojim potpisom i
pokazao na stol gdje je leala debela knjiga uvezena u kou.
Dama u smeem stala je nakon toga iza majke koja je sjedila na kraju
polukruga, dotakla joj rame, majka se okrenula, a dama joj je uzela iz ruku
dijete. Majka je ustala i pristupila stolu.
Mukarac s trakom oko vrata otvorio je knjigu i pruio majci pero. Majka
se potpisala i vratila na svoje mjesto gdje joj je dama u smeem opet vratila
dijete. Onda je stolu pristupio suprug i potpisao se. Dama u smeem kostimu
prihvatila je dijete slijedee majke i poslala je k stolu; nakon nje potpisao se
njen suprug, zatim opet majka, pa suprug i tako sve do posljednjeg para. Onda

132
su opet odjeknuli zvui harmonija i ljudi koji su sjedili oko mene u gledalitu
nagrnuli su prema majkama i oevima steui im ruke. Poao sam za njima (kao
da i ja elim s nekim da se rukujem) kad me je odjednom mukarac s trobojkom
oko vrata oslovio imenom i upitao me da li ga se sjeam.
Nisam ga se sjeao iako sam ga promatrao itavo vrijeme dok je govorio.
Da ne bih morao odgovoriti negativno na pomalo neugodno pitanje, odglumio
sam iznenaenje i upitao ga kako je. Rekao je: sasvim dobro, i u tom trenutku
iznenada sam ga prepoznao: naravno, bio je to Kovalik, drug iz gimnazije,
poznao sam njegove crte koje su na ugojenu licu bile kao razljevene. Kovalik je,
uostalom, spadao meu najneupadljivije od mojih drugova, nije bio ni dobar ni
hulja, ni drutven ni povuen, uio je osrednje - jednostavno, bio je neupadljiv.
Tada mu je iznad ela strala kosa koje vie nije bilo - imao sam, prema
tome, nekoliko isprika to ga nisam odmah prepoznao.
Upitao me je to tu radim, da sluajno meu majkama ili oevima nemam
nekog od rodbine.
Rekao sam mu da nemam nikog od rodbine, da sam doao iz iste
radoznalosti. Zadovoljno se nasmijao i poeo da mi objanjava kako je Mjesni
narodni odbor mnogo uinio na tome da se graanski obredi odvijaju to
sveanije i dostojanstvenije, i dodao, skromno, ali s ponosom, da je on kao
referent za graanske poslove takoer za to zasluan i da je ak pohvaljen od
strane kotarskih vlasti. Upitao sam ga je li to to se upravo odigralo bilo
krtenje. Rekao mi je da nije bilo krtenje, nego pozdrav novim graanima na
ulasku u ivot. Bio je oito sretan to ima kome da to pria. Objasnio mi je da
postoje dvije meusobne rivalske institucije: katolika crkva sa svojim
obredima koji imaju tisuljetnu tradiciju, a nasuprot njoj graanske ustanove
koje su dune da ove tisuljetne obrede istisnu svojim novim obredima. Rekao
je da e se ljudi prestati krstiti i vjenavati u crkvi tek kad i graanski obredi
budu imali istu dostojanstvenost i ljepotu kao i crkveni obredi.
Rekao sam mu da to nee biti laka stvar. Suglasio se i dodao da je sretan
to oni, referenti za graanske poslove, sada konano dobivaju stanovitu
podrku i od naih umjetnika koji su, izgleda, ve postali svjesni kakav je to
astan zadatak dati naem narodu istinski socijalistike pogrebe, svadbe i
krtenja (odmah se popravio i rekao pozdrave na ulasku u ivot). Stihovi koje su
tog dana recitirali pioniri, rekao je, zaista su prekrasni. Potvrdio sam i upitao ga
ne bi li moda bilo efikasnije, ako se radi o odvikavanju ljudi od crkvenih
obreda, dati svima pravo i mogunost da se oslobode bilo kakvih obreda.
Upitao sam ga ne smatra li on da je upravo otpor prema ceremonijama i
obredima karakteristika modernoga ovjeka, i ne bi li trebalo, ako se ve neto
stimulira, stimulirati moda upravo taj otpor.

133
 Odgovorio mi je da ljudi nikad ne bi dopustili da im netko oduzme njihove
svadbe i pogrebe.
A da bi i s naeg gledita (naglasio je rije naeg, kao da eli da mi da na
znanje kako je i on nekoliko godina nakon pobjede socijalizma pristupio
Komunistikoj partiji) bilo teta ne iskoristiti te obrede za vre povezivanje
naroda s naom ideologijom i dravom.
Upitao sam starog kolskog druga to radi s ljudima koji odbiju da
sudjeluju u ovakvu obredu, ako takvih uope ima. Odgovorio mi je da takvih
ljudi, naravno, ima jer svi jo nisu poeli misliti po novome. Ukoliko ne
pristupe, dobivaju i dalje pozivnice, tako da na kraju veinom popuste i dou,
makar i sa sedam, pa i etrnaest dana zakanjenja. Upitao sam ga je li
sudjelovanje u obredu obavezno.
Odgovorio mi je s osmijehom da nije, ali da zavisno
O sudjelovanju u obradu Narodni odbor ocjenjuje svijest graana i njihov
odnos prema dravi, ega svaki graanin konano postane svjestan i doe.
Rekao sam Kovaliku da je, prema tome, Narodni odbor podjednako strog
prema svojim vjernicima kao crkva prema svojim. Kovalik se nasmijao i rekao
kako se tu nita ne moe uiniti. Onda me je pozvao da malo posjedim s njim u
kancelariji. Rekao sam mu da, na alost, nemam mnogo vremena jer treba da
nekog doekam na autobusnoj stanici. Upitao me je da li sam se vidio s nekim
od momaka (mislio je na nae kolske drugove). Nisam, na alost, rekao sam
mu, i da mi je upravo zato drago to sam vidio bar njega, dodavi da u, kad
budem imao potrebu da krstim dijete, doi da ga potraim. Nasmijao se i udario
me akom po ramenu. Rukovali smo se i opet sam iziao na trg, svjestan da je
do dolaska autobusa ostalo svega jo etvrt sata.
etvrt sata nije dugo vrijeme. Preao sam preko trga, doao do brijanice,
povirio u nju kroz izlog (iako sam znao da Lucija ne moe biti unutra, da e biti
tek poslije podne), a onda sam samo hodao gore-dolje po autobusnom
kolodvoru i zamiljao Helenu: njeno lice sakriveno pod slojem tamnog pudera,
njenu riu (oito obojenu) kosu, njenu figuru, ni priblino vitku, ali ipak s
ouvanim osnovnim odnosom proporcija koji je neophodan da enu gledamo
kao enu, zamiljao sam sve ono to je kod nje predstavljalo nadraljivu granicu
primamljivog i odbojnog - i njen glas, jai nego to bi moglo biti prijatno, i
njenu mimiku koja je svojom pretjeranou odavala nestrpljivo nastojanje da se
jo uvijek svia mukarcima.
Vidio sam Helenu svega tri puta u ivotu, to je nedovoljno da bih mogao
tano reproducirati njen lik u mislima. Svaki put kad sam htio da ga dozovem,
neka od njenih crta toliko mi se nametnula da se Helena u mojim predodbama

134
neprestano pretvarala u svoju karikaturu. Ma koliko moja mo predoivanja
bila neprecizna, ini mi se da je upravo u tim skicama uhvatila neto za Helenu
bitno, neto to se krilo pod njenim vanjskim izgledom.
Ovog puta nisam nikako mogao da se oslobodim predodbe o nekoj
posebnoj slabosti Helenine tjelesne konstrukcije, nekoj mekoi koja bi trebalo
da bude karakteristina ne samo za njene godine, njeno materinstvo, nego prije
svega za neku psihiku ili erotiku podanost, bezuspjeno skrivanu
samouvjerenim nainom govora i istupanja, za neku erotiku predanost na
milost i nemilost. Je li u tome zaista bilo neega svojstvenog Heleni ili se time
vie manifestirao moj osobni odnos prema njoj? Tko zna. Trebalo je da autobus
svakog asa stigne, a ja sam elio da Helenu vidim upravo onakvu kakva je bila
u mojim predodbama. Sakrio sam se u veu jedne od kua na trgu oko
autobusnog kolodvora s namjerom da je neko vrijeme promatram kako se
bespomono osvre i kako joj dolazi misao da je uzalud doputovala i da me
ovdje nee nai.
Veliki ekspresni autobus s prikolicom zaustavio se na trgu i meu prvim
putnicima izila je Helena. Imala je na sebi modri ukavac, ogrta talijanske
proizvodje, koji se mogao kupiti samo za devize u specijalnim prodavaonicama
Tuzexa i koji je onima koji su ga nosili davao mladenako-sportski izgled. I
Helena je (s podignutim ovratnikom i stegnutim pojasom) u njemu izgledala
izvrsno. Osvrnula se, nainila nekoliko koraka da vidi dio trga koji je zaklanjao
autobus, ali nije ostala neodluno na mjestu, nego se bez oklijevanja okrenula i
pola prema hotelu u kojem sam se bio smjestio i gdje je i nju ekala
rezervirana soba.
Ponovo sam se uvjerio da mi moja mata doarava samo deformiranu
Helenu (to mene ponekad nadrauje, ali Helenu dovodi esto ak do sfera
neukusnog i gotovo odvratnog).
Helena je, na sreu, uvijek bila ljepa u stvarnosti nego u mojim
predodbama, to se potvrdilo i ovog puta kad sam je vidio s lea kako na
visokim potpeticama koraa prema hotelu. Poao sam za njom.
Ve je stajala u recepciji, naslonjena laktom na pult za kojim je neljubazni
slubenik zapisivao njeno ime u knjigu. Diktirala mu je svoje ime slovo po
slovo: Helena Zemanek, Ze-ma-nek... Stajao sam iza nje i sluao njene
generalije. Kad je slubenik u recepciji zapisao sve to je bilo potrebno, Helena
ga je upitala: - Je li u ovom hotelu uzeo sobu drug Jahn? - Slubenik je
promrmljao da nije. Priao sam Heleni i poloio joj ruku na rame.

135
 2

Sve to se odigravalo izmeu mene i Helene bilo je dio detaljno

smiljenog plana. Ni Helena sigurno nije stupila u vezu sa mnom bez ikakvih
namjera, ali njene namjere jedva da su prelazile stupanj normalne enske udnje
koja eli sauvati svoju spontanost, svoju sentimentalnu poetinost i koja zato
ne nastoji da unaprijed reira i aranira dogaaje. Ali zato sam ja od samog
poetka postupao kao briljiv araner avanture koju treba da doivim, i nisam
preputao sluajnoj inspiraciji ni izbor rijei i prijedloga ni, recimo, izbor
prostorije u kojoj sam elio da ostanem nasamo s Helenom. uvao sam se i
najmanjeg rizika kako ne bih propustio priliku koja mi se pruila i do koje mi je
bilo veoma stalo, ne zato to je Helena bila naroito mlada, naroito privlana
ili naroito lijepa, ve samo i jedino zbog toga to se zvala onako kako se zvala,
to je njen mu bio ovjek kojeg sam toliko mrzio.
Kad su jednog dana u naem institutu javili da e k meni doi neka
drugarica Zemanek s radiostanice i da treba da joj dam informacije o naim
istraivanjima, odmah sam se sjetio nekadanjeg kolege s fakulteta, ali sam
smatrao da je podudarnost prezimena samo igra sluaja. Ako mi je i bilo
neugodno to je alju k meni, bilo je to iz sasvim drugih razloga.
U naem institutu postalo je ve ustaljena navika da sve novinare alju
upravo k meni i da uvijek mene alju da u ime instituta drim predavanja kada to
od nas trae razne obrazovne organizacije. U ovoj prividnoj poasti krije se
neto dosta tuno za mene - s vlastitim znanstvenim radom otpoeo sam gotovo
deset godina kasnije nego ostali moji kolege (ta s punih trideset godina bio sam
jo student!). Nekoliko godina nastojao sam svim snagama nadoknaditi ovaj
gubitak, ali sam onda shvatio da bi bilo besmisleno utroiti preostalu polovicu
ivota u nasilno (i vjerojatno uzaludno) dostizanje izgubljenih godina, pa sam
odustao. To je odustajanje, na sreu, sadralo i izvjesnu odtetu: to sam manje
jurio za uspjehom u vlastitoj uskoj specijalnosti, prualo mi se vie mogunosti
da sebi priutim zadovoljstvo da kroz svoju struku promatram druge oblasti
znanosti, ivot ovjeka, svijet, i tako uivam u (jednoj od najveih) radosti -
razmiljanju i kombiniranju. Kolege, meutim, dobro znaju da takva
razmiljanja, iako pruaju osobno zadovoljstvo, malo znae za karijeru
suvremenog uenjaka, koja zahtijeva da ovjek oduevljeno kopa u svojoj
specijalnosti ili pod specijalnosti kao slijepa krtica i ne trati vrijeme
oajavajui to gubi iz vida horizonte. Zato mi kolege zbog moje rezignacije
napola zavide, a napola me preziru, to mi s finom ironijom daju do znanja
nazivajui me filozofom naeg instituta i aljui mi novinarke s radija.

136
 Moda iz ovih razloga, a sigurno i zato to su u velikoj veini plitki, drski i
frazeri, ne volim novinare. To to Helena nije bila redaktor u novinama, nego na
radiju, samo je povealo moju averziju. Za novine, naime, u mojim oima
postoji jedna velika olakotna okolnost - nisu bune. Njihova je nezanimljivost
tiha, ne namee se; moemo ih odloiti, baciti u koaru za otpatke ili ak u
klozet. Za nezanimljivost radija nema te olakotne okolnosti - progoni nas u
kavanama, restoranima, ak i u vlakovima, pa i za vrijeme posjeta kod ljudi koji
ne znaju ivjeti bez neprekidnog punjenja uiju.
Odbijao me je i nain kako je Helena govorila. Bilo mi je jasno da je svoj
feljton pripremila unaprijed, prije nego to je i dola u na institut, i da sada
trai samo nekoliko konkretnih podataka i primjera kojima e popuniti
uobiajene fraze; ti su joj podaci bili potrebniji od mene. Nastojao sam svim
silama da joj taj posao to vie oteam; izraavao sam se namjerno
komplicirano i nerazumljivo, pokuavajui da iskrenem sve nazore s kojima je
dola. Kad bi zaprijetila opasnost da e me ipak razumjeti, nastojao sam da joj
izmaknem na taj nain to sam prelazio na osobne stvari; rekao sam kako joj
ria kosa dobro pristaje (iako sam mislio upravo suprotno), pitao sam je da li
joj se svia posao na radiju i to voli da ita. Duboko ispod ovog razgovora
razmiljao sam o drugim stvarima i doao na pomisao da podudarnost imena ne
mora biti samo sluajna. Ova redaktorica, puna fraza, buna konjukturna,
izgledala mi je kao pravi par za ovjeka kojeg sam takoer znao kao punog
fraza, bunog i konjukturnog. Upitao sam zato leernim tonom gotovo koketne
konverzacije to je njen gospodin suprug. Pokazalo se da je trag bio dobar, a s
nekoliko slijedeih pitanja potpuno sam indentificirao Pavela Zemaneka. Ne
mogu, naravno, rei da mi je ve tada palo na pamet da se s njom zbliim na
ovaj nain, do ega je poslije dolo. Naprotiv, otpor koji sam osjeao prilikom
njena dolaska nakon ove konstatacije samo se poveao. U prvom trenutku poeo
sam traiti ispriku za prekid razgovora s nepoeljnom redaktoricom, nain da je
poaljem nekom drugom naem suradniku; pomislio sam i na to kako bi divno
bilo kad bih ovu enu punu osmijeha i arma mogao izbaciti iz sobe, i alio sam
to je to nemogue.
Ali upravo u trenutku kada mi je sve dolo do grla, Helena se, stimulirala
mojim intimnim pitanjima i primjedbama (kojih potpuno ispitivaki karakter
nije mogla otkriti), odala s nekoliko potpuno prirodnih enskih pokreta i moja je
mrnja iznenada dobila novu boju: u Heleni sam iza paravana redaktorskih
manira ugledao enu, konkretnu enu koja moe djelovati kao ena. Najprije
sam, cerei se u sebi, pomislio kako je Zemanek i zasluio takvu enu, enu koja
ve sama po sebi sigurno predstavlja nemalu kaznu, ali ubrzo sam se morao
ispraviti: prezriva ocjena, u koju sam tako brzo htio povjerovati, bila je previe
subjektivna, ak previe eljena; ova je ena nekad sigurno bila sasvim lijepa i

137
nije bilo nikakva razloga za pretpostavku da je Pavel Zemanek do dandanas ne
koristi s apetitom kao enu. Nastavio sam razgovor u lakom tonu a da niim
nisam pokazao o emu razmiljam. Neto me je tjeralo da i dalje otkrivam
redaktoricu koja je sjedila nasuprot meni, prvenstveno u enskom pogledu, i ova
je tenja automatski regulirala smjer razgovora.
ena svojim posredovanjem moe mrnji dati neke osobine karakteristine
za simpatiju - na primjer radoznalost, elju za blizinom, tenju za prekoraenjem
praga intimnosti. Padao sam u neki udan trans: zamiljao sam Zemaneka,
Helenu i itav svijet (tui svijet) i s posebnim uivanjem sam u sebi njegovao
mrnju (paljivu, gotovo njenu mrnju) prema Heleninu liku, mrnju prema
rioj kosi, mrnju prema plavim oima, mrnju prema kratkim najeenim
trepavicama, mrnju prema okruglom licu, mrnju prema poudno
poluotvorenim usnama, mrnju prema dva gornja rastavljena sjekutia, mrnju
prema zreloj zaokrugljenosti tijela.
Promatrao sam je kao to se gleda ena koju volimo; promatrao sam je kao
da elim da sve to ureem u sjeanje, a u nastojanju da sluajno ne primijeti
koliko je moje interesiranje stimulirano mrnjom, birao sam sve lake i umilnije
rijei, to je na Helenu djelovalo tako da je postajala sve enstvenija. Morao
sam misliti na to kako njena usta, grudi, oi, kosa pripadaju Zemaneku i sva ta
njegova dobra uzimao sam u duhu u svoje ruke, vagao, mjerio, kuao, ispitivao
da li se moe smrviti rukom ili razbiti udarcem o zid, a onda sam opet paljivo
gledao, pokuavajui da je vidim Zemanekovim, a onda svojim oima.
Moda je kroz moju glavu projurila i pomisao, sasvim nepraktina i
platonska, da bi bilo mogue ovu enu sputati s vrhova nae laskave
konverzacije sve nie i nie, sve do konanog cilja - kreveta. Ali bila je to samo
pomisao, jedna od onih koje kao iskra prolete kroz svijest i onda se ugase.
Helena je izjavila da mi zahvaljuje za informacije koje sam joj dao, i da ne eli
da me dalje zadrava. Rastali smo se i bio sam sretan to je otila. udni trans
je minuo, osjeao sam prema njoj opet samo istu nesimpatiju i bilo mi je krivo
to sam se prema toj eni nekoliko trenutaka ranije odnosio s takvim
zanimanjem i ljubaznou (makar i samo prividnim).
Na susret sigurno bi bio ostao bez nastavka da nekoliko dana nakon toga
Helena nije sama telefonirala i zatraila da se naemo. Moda joj je zaista bilo
potrebno da korigiram tekst njena feljtona, ali meni se u tom trenutku uinilo da
je to samo izgovor i da je ton kojim sa mnom govori blii onom intimno lakom
nego onom ozbiljnom dijelu naeg nedavnog razgovora. Prihvatio sam taj ton
brzo i bez razmiljanja i vie od njega nisam odstupio. Sastali smo se u kavani i
tu sam oito provokativno izbjegavao sve to se odnosilo na Helenin feljton;
bez ustruavanja sam bagatelizirao njene redaktorske preokupacije; vidio sam

138
da je time pomalo izbacujem iz ravnotee, ali sam znao da upravo ti asovi
znae poetak moje vlasti nad njom. Pozvao sam je da poe sa mnom u etnju
izvan Praga. Protestirala je i izgovarala se da je udata. Niim me nije mogla
vie razveseliti. Drao sam se neko vrijeme ove njene primjedbe, meni tako
dragocjene; poigravao sam se njom; vraao sam se na nju; alio se na tu temu.
Konano je bila sretna to moe skrenuti razgovor na druge stvari time to e se
brzo suglasiti s mojim prijedlogom. Nakon toga sve se odvijalo tano prema
planu.
Stvorio sam ga snagama petnaestogodinje mrnje i osjetio sam gotovo
neshvatljivu sigurnost da e uspjeti i u potpunosti se ispuniti.
I plan se odvijao zaista uspjeno. Uzeo sam Helenin neseser i otpratio je u
njenu sobu koja je, uzgred budi reeno, bila podjednako runa kao i moja. ak
je i Helena, koja je imala naroitu sposobnost da stvari naziva ljepima nego
to jesu, morala to priznati. Rekao sam neka se ne uznemirava zbog toga, da
emo se ve nekako snai. Uputila mi je neobino znaajan pogled.
Onda je rekla da eli da se umije, a ja sam rekao da je to u redu i da u je
ekati u predvorju hotela.
Kad je sila u predvorje (pod raskopanim ukavcem imala je crnu suknju
i ruiastu vestu), mogao sam se ponovo uvjeriti kako se zna obui. Pozvao sam
je da poemo na ruak u Narodni dom, da je to lo restoran, ali ipak najbolji u
gradu. Odgovorila mi je da ne moe drukije nego da mi se, kao ovdanjem
ovjeku, u potpunosti prepusti i da mi se nee ni u emu suprotstavljati.
(Izgledalo je kao da nastoji da bira rijei tako da zvue pomalo dvosmisleno; to
nastojanje bilo je smijeno i radovalo me je.) Ili smo onim istim putem kojim
sam jutros sam iao uzaludno traei estit doruak, i Helena je jo nekoliko
puta naglasila kako joj je drago to e upoznati moj rodni grad. Ali, iako je u
njemu bila zaista prvi put, nije gledala naokolo, nije pitala to je u ovoj, a to u
onoj zgradi, nije se uope drala kao posjetilac koji je prvi put doao u
nepoznato mjesto. Razmiljao sam je li ta nezainteresiranost posljedica
izvjesnog optereenja due koja zato ne moe osjeati uobiajenu radoznalost
prema okolnom svijetu ili, prije, toga to se Helena koncentrira u potpunosti na
mene i za ostalo nema snage; elio sam da je istina ovo drugo.
Zatim smo proli pored Kugina stupa; svetac je drao oblak, oblak anela,
aneo drugi oblak, drugi oblak drugog anela; nebo je bilo modrije nego jutros;
Helena je skinula ukavac, prebacila ga preko ruke i rekla da je vruina;
vruina je samo pojaala nametljivi dojam prasne praznine; skulptura je strala
u sredini trga kao komad odlomljena neba koji ne moe da se vrati natrag; u tom
trenutku rekao sam sebi da smo i nas dvoje baeni na ovaj udni pusti trg s
parkom i restoranom; da smo tu nepovratno srueni; da smo i nas dvoje od

139
neega odlomljeni; da uzalud pokuavamo oponaati nebesa i visine, jer nam
nitko ne vjeruje; da se i nae misli i rijei uzalud penju u visine kad su nam
djela niska kao sama ova zemlja.
Da, uhvatio me je jak osjeaj vlastite niskosti; iznenadila me je; ali jo sam
vie bio iznenaen tim to se te niskosti ne uasavam, nego to je ak prihvaam
s nekim zadovoljstvom, da ne kaem s radou ili s olakanjem, i to je to
zadovoljstvo u meni pojaano uvjerenjem da se ena, koja koraa pored mene,
rukovodi u ove sumnjive popodnevne sate motivima koji su tek neto malo
uzvieniji od mojih.
Narodni dom bio je ve otvoren i, kako je bilo tek etvrt do dvanaest, sala
restorana bila je prazna. Stolovi su bili postavljeni; nasuprot svakoj stolici
stajao je tanjur za juhu, pokriven papirnatim ubrusom, a na ubrusu pribor za
jelo. Nije bilo nigdje nikoga. Sjeli smo za jedan stol, podigli pribor i ubruse,
poloili ih pored tanjura i ekali. Nekoliko minuta kasnije pojavio se na vratima
kuhinje konobar, bacio umoran pogled na salu i okrenuo se da ponovo ode u
kuhinju.
- Ober! - viknuo sam.
Konobar se okrenuo i nainio nekoliko koraka prema naem stolu. - elite?
- upitao je kad se naao na oko pet metara od nas. - Da ruamo - rekao sam. -
Tek u dvanaest - odgovorio je i okrenuo se da se opet vrati u kuhinju. - Ober! -
pozvao sam ga ponovo.
Okrenuo se. - Molim vas - morao sam vikati jer je stajao daleko od nas -
imate li votku?
- Ne, nema votke. - A to imate? - Imali bismo - odgovorio mi je iz daljine
- raenu rakiju ili rum. - Slab izvor - viknuo sam - ali donesite nam dvije
raene.
- Nisam vas ni pitao da li pijete raenu - rekao sam Heleni.
Helena se nasmijala.
- Ne, nisam navikla na raenu.
- Ne smeta - rekao sam - navii ete se. U Moravskoj ste, a raena je ovdje
najpopularnija vrsta rakije.
- Sjajno! - obradovala se Helena. - Tako najvie volim, volim one sasvim
obine gostionice u koje zalaze oferi i monteri, i gdje se mogu dobiti sasvim
obina jela i pia.
- Moda ste navikli da dolijevate rum u pivo?
- Ni to nisam - rekla je Helena.
- Ali volite takav puki ambijent.

140
 - Da - rekla je. - Ne podnosim otmjene lokale, gdje se oko ovjeka mota
deset gostioniara, gdje posluuju iz deset tanjura...
- Zna se, nema nita bolje od krme, pune dima i smrada, u kojoj konobar
nee ni da pogleda gosta. A prije svega, nema nita bolje od raene rakije. To je
bilo moje studentsko pie. Nisam imao para za bolji alkohol.
- Ja volim i ona najobinija jela, recimo valjuke od krumpira, kobasice s
lukom, nema za mene nita bolje...
Toliko sam ve iskvaren nepovjerenjem da kada mi netko (ena, u prvom
redu) povjerava to voli, a to ne voli, ne mogu to shvatiti ozbiljno ili, bolje
reeno, primam to samo kao svjedoanstvo o izgraenoj pozi. Nisam ni na
trenutak povjerovao da bi Heleni moglo biti ugodnije u prljavim i loe
provjetravanim lokalima (kojih u naoj zemlji ima vie nego dovoljno) nego u
istim i dobro provjetrenim restoranima, ili da joj vie prijaju jeftin alkohol i
prosta jela nego birani specijaliteti. Njena izjava nije ipak bila bezvrijedna za
mene jer je odavala sklonost prema jednoj tano odreenoj pozi, pozi ve
godinama preivjeloj i demodiranoj, pozi iz godina kada je revolucionarni
snobizam zahtijevao oduevljavanje svim to je obino, narodno,
svakodnevno, sirovo, kao i preziranje svega to je prekultivirano,
fino, to je zaudaralo na kinderstube i sumnjivo podsjealo na smokinge i
uglaeno ponaanje. U ovoj Heleninoj pozi prepoznao sam doba moje mladosti,
a u samoj Heleni vidio sam, u prvom redu, Zemanekovu enu. Moja jutronja
rastresenost brzo je nestajala i poinjao sam se koncentrirati.
Konobar nam je na tanjuriu donio dvije aice raene rakije, spustio ih na
stol, a pored njih poloio list papira na kojem je pisaim strojem (kroz ve
gotovo istroeni indigo) bio neitljivim, razljevenim slovima otkucan jelovnik.
Podigao sam aicu. - Onda da se kucnemo za raenu, za nau obinu
raenu.
Nasmijala se. Kucnuli smo se, a ona je rekla:
- Uvijek sam eznula za mukarcem koji bi bio jednostavan i neposredan.
Neizvjetaen.
Jasan.
Popili smo po gutljaj.
- Takvih ima malo - rekao sam.
- Ima ih - rekla je Helena. - Vi ste takav.
- Sasvim sigurno nisam - odgovorio sam.
- Jeste.
Ponovo sam ostao zapanjen nevjerojatnom ljudskom sposobnou za

141
mijenjanje stvarnosti prema eljama i idealima, ali nisam oklijevao da
prihvatim Heleninu interpretaciju svoje vlastite linosti.
- Tko zna. Moda - rekao sam. - Obian i jasan. Ali to to znai obian i
jasan? Sve je u tome da ovjek bude onakav kakav jest, da se ne stidi eljeti ono
to eli, eznuti za onim za im ezne. Ljudi su obino robovi propisa. Netko im
je rekao da treba da budu takvi i takvi, i oni nastoje da budu takvi i obino do
smrti ne saznaju tko su i to su bili. Na taj nain postaju nitko i nita, djeluju
podvojeno, nejasno, zbunjeno. ovjek prije svega mora imati hrabrosti da bude
ono to jest. Od samog poetka vam, Helena, govorim da mi se sviate i da
udim za vama, iako ste udata ena. Ne mogu to da kaem drukije, a ne mogu
da ne kaem.
To to sam izgovorio bilo je pomalo muno (iako Helena, koja je poslije
mojih rijei oborila glavu, nije to tako primila), ali je bilo neophodno. Stjecanje
kontrole nad enskim rezoniranjem ima, naime, svoja strogo odreena pravila;
onaj tko odlui da enu nagovara, da je uvjerava razumnim argumentima i
slino, teko da e neto postii. Kudikamo je pametnije odrediti osnovnu
autostilizaciju ene (osnovne principe kojima se rukovodi, ideale, uvjerenja) i
nastojati da se (pomou sofizma, alogine demagogije itd.) eljena odluka ene
dovede u sklad s ovom autostilizacijom. Helena se, na primjer, oduevljavala
jednostavnou, neizvjetaenou, jasnoom. Ovi su njeni ideali bez
svake sumnje proistekli iz nekadanjeg revolucionarnog puritanstva i bili su
povezani s predodbom istog, neiskvarenog, principijelnog i moralno
vrstog ovjeka. Ali kako svijet Heleninih principa nije bio zasnovan na
razmiljanju (sistemu nazora), nego (kao u veine ljudi), samo na aloginim
sugestijama, nije bilo nita jednostavnije nego pomou jednostavne demagogije
spojiti predodbu jasnog ovjeka upravo sa sasvim nepuritanskim,
nemoralnim, preljubnikim prijedlogom, i na taj nain sprijeiti da u toku
slijedeih sati eljeno (tj. preljubniko) Helenino ponaanja doe u neurotiki
konflikt s njenim intimnim idealima. Mukarac moe od ene zahtijevati bilo to,
ali ako ne eli da postupa kao grubijan, mora joj omoguiti da djeluje u skladu s
onim ime ona u dubini due zavarava samu sebe.
U meuvremenu su u restoran nagrnuli ljudi i ubrzo su gotovo svi stolovi
bili zauzeti.
Konobar je iziao iz kuhinje i poeo obilaziti stolove raspitujui se to
kome treba da donese.
Pruio sam Heleni jelovnik. Rekla je da se sigurno bolje razumijem u
moravsku kuhinju i vratila mi ga.
Nije, naravno, bilo uope potrebno razumjeti se u moravsku kuhinju, jer je
jelovnik bio isti kao u svim restoranima te vrste i sadrao bijedan izbor

142
stereotipnih jela meu kojima je teko neto izabrati budui da su sva jednako
neprimamljiva. Gledao sam (razoarano) u komad neisto ispisanog papira, a
konobar je stajao nada mnom, nestrpljivo oekujui narudbu.
- Samo trenutak - rekao sam.
- Htjeli ste ruati jo prije etvrt sata, a jo niste izabrali - prekorio me je
konobar i udaljio se.
Na nau sreu, ubrzo je opet doao i tako smo ipak dobili mogunost da
naruimo panjolske ptice, jo jednu turu raene i soda-vodu. Alkohol je
povoljno djelovao na Helenu tako da je izjavila da je ivot lijep i pored svih
nedostataka kojih moda jo ima. Uostalom, samo od ljudi zavisi kako e sebi
urediti ivot. Pokuavajui da savaem ilavi odrezak s kiselim krastavcima,
izjavio sam (punih usta) da se ovaj restoran zaista pretvara u ugodno mjesto dok
tako sjedim s njom.
Helenino lice bilo je rumeno (oito zaslugom raene), i to je podvlailo
njegovu zaobljenost i oduzimalo mu privlanost; ja sam mu to (sigurno takoer
zaslugom raene) velikoduno opratao i zlurado rekao sam sebi kako je
sudbina zaista bila milostiva to je Helenu uinila bar toliko privlanom koliko
jest, jer bih sigurno nastojao da je osvojim i da je runa, grbava ili epava.
Helena je (s mukom vaui odrezak) izjavila kako je divno (rado je
upotrebljavala rije divno) to sjedimo tu zajedno u nepoznatom gradu, o
kojem je uvijek sanjala dok je radila u ansamblu i pjevala pjesme iz ovog kraja.
Onda je rekla kako je to vjerojatno runo to joj je tako lijepo sa mnom, ali da
tu ona ne moe nita, da je to protiv njenih nazora, ali jae od njene volje, jae
od nje, da je naprosto tako. Nato sam joj odgovorio da je najbjednije stidjeti se
svojih vlastitih osjeaja. Onda sam pozvao konobara da platim.
Kad smo izili iz restorana, ponovo smo se nali pred Kuginim stupom.
Izgledao mi je smijean. Pokazao sam ga Heleni. - Pogledajte, Helena, kamo se
penju oni sveci. Kako se guraju gore! Kako ele u nebo! A nebo ih uope ne
gleda! Nebo o njima nema pojma, o tim krilatim provincijalcima!
- To je istina - rekla je Helena, u kojoj je svje zrak potpomogao
djelovanje alkohola. - Zato uope tu stoje, ti kipovi svetaca, zato to ne maknu
i ne postave neto to e slaviti ivot, a ne neku mistiku! - Nije, meutim, jo
bila sasvim izgubila kontrolu nad sobom, tako da je dodala pitanje: - Ili moda
lupam? Lupam gluposti? Ne lupam?
- Ne lupate, Helena, potpuno ste u pravu, ivot je lijep i to nikada neemo
proslaviti kako bi trebalo!
- Da - rekla je Helena - neka pria tko to hoe, ivot je prekrasan, ja
nikad nisam voljela pesimiste, iako bih i ja imala pravo da se alim, ne alim

143
se, zato da se alim, recite, zato da se alim kad u ivotu moe doi i ovakav
dan; sve je divno: nepoznati grad, a ja tu, s vama...
Pustio sam Helenu neka pria i samo sam povremeno, kad bi nainila
stanku, ubacivao pokoju rije da je podrim u njenim govorancijama. Ubrzo
smo se nali pred novogradnjom u kojoj je stanovao Kostka.
- Gdje smo to stigli? - upitala je Helena.
- Znate to - rekao sam - javni lokali ovdje ne vrijede nita. U ovoj kui
imam svoj mali privatni lokal. Doite.
- Kamo me to vodite? - protestirala je Helena ulazei za mnom u kuu.
- U pravu privatnu slovaku krmu. Jeste li ikada bili u takvom lokalu?
- Nisam - odgovorila je Helena.
Otkljuao sam vrata na treem katu i uli smo u Kostkinu garsonijeru.

- Ovo nije nikakva krma, ovo je obian stan - rekla je Helena kad je ula i
zavirila iz predsoblja u sobu.
- Nije obian stan; obian bi stan bio kad biste u njemu stanovali vi ili ja.
Neobinost ovog stana je u tome to nije ni va ni moj; nigdje nema ni vaeg ni
mog rublja, ni vaih ni mojih uspomena, ni mirisa vaeg ni mirisa mog doma.
Ovo je tui stan i upravo zbog toga je za nas dvoje ist, zato se u njemu moemo
osjeati slobodni.
Uspjelo mi je, mislim, da sastavim izvanredan pledoaje u obranu principa
posuivanja stanova, ali moja je rjeitost bila sve u svemu suvina. Helena se
nije nimalo uznemirila zbog toga to sam je doveo u tui stan i nije joj bio
potreban nikakav komentar. Naprotiv, inilo se da je od trenutka kada je
prekoraila prag odluila da s koketiranja (pri kojem se govori dvosmisleno i
sve pretvara u igru) prijee na dranje koje ima jedan jedini smisao i znaenje i
koje stvara iluziju da vie nije igra, nego sam ivot. Stala je usred Kostkine
sobe, okrenula se, pogledala u mene, a ja sam u njenu pogledu vidio da samo
eka da joj priem, da je zagrlim i poljubim. U trenutku kad se tako osvrnula
bila je tano ona Helena koju sam gledao u mati: bespomona i nezatiena
Helena.
Priao sam joj; podigla je lice prema meni; umjesto poljupca (tako
oekivanog) nasmijao sam se i prstima podigao na ramenima njen ukavac.

144
Shvatila je i raskopala ga. Odnio sam ga na vjealicu u predsoblje. Ne, u tom
trenutku, kada je sve bilo spremno (moja elja i njena pripravnost), nisam se
htio uriti i riskirati da u brzini moda propustim neto od svega onoga to sam
htio dobiti. Poveo sam sasvim beznaajan razgovor; pozvao sam je da sjedne,
priao o raznim detaljima u Kostkinu stanu, otvorio ormari u kojem je stajala
boca s votkom na koju me je sam Kostka juer upozorio i zagledao se u nju,
glumei iznenaenje. Otepio sam bocu, postavio na stol dvije aice i natoio.
- Napit u se - rekla je.
- Napit emo se oboje - rekao sam (iako sam znao da se neu napiti, da se
ne elim napiti, jer sve elim sauvati u jasnom sjeanju).
Nije se nasmijala; drala se ozbiljno; otpila je gutljaj votke i rekla: -
Znate, Ludvik, bila bih strano nesretna kad biste pomislili da sam kao sve
druge ene kojima je dosadno i koje zbog toga tre za avanturama. Nisam
naivna, znam, sigurna sam da ste upoznali mnogo ena i da su vas ene same
nauile da ih uzimate olako. Ali ja bih bila nesretna...
- I ja bih bio nesretan - rekao sam - kad biste bili ena kao druge ene i
uzimali olako svaku ljubavnu avanturu koju doivite izvan braka. Kad biste bili
takvi, na susret ne bi za mene imao nikakva smisla.
- Zaista? - rekla je Helena.
- Zaista, Helena. Tano ste rekli, imao sam mnogo ena i nauile su me da
ih bez straha i bezbrino mijenjam, ali susret s vama za mene je neto sasvim
drugo.
- I to ne kaete tek tako?
- Ne. Kad sam vas prvi put sreo, odmah sam shvatio da ve godinama,
godinama ekam upravo na vas.
- Znam da niste frazer. Vi to ne biste govorili kad tako ne biste i osjeali.
- Ne, ne bih govorio, ne znam da pred enama glumim osjeaje, to je stvar
koju me nikad nisu nauile. I zato vam ne laem, Helena, iako znam da zvui
nevjerojatno: kad sam vas upoznao, odmah sam shvatio da sam upravo na vas
ekao godinama. Da sam na vas ekao iako vas nisam poznavao. I da sada
morate biti moji. Da je to neizbjeno, kao sudbina.
- Gospode boe - rekla je Helena i sklopila oi; na licu su joj se pojavile
crvene pjege, moda od alkohola, moda od uzbuenja i sad je jo vie bila na
Helena iz mojih snova: bespomona, izruena na milost i nemilost.
- Kad biste samo znali, Ludvik, sa mnom je bilo isto tako. Znala sam od
prvog trenutka da ovaj susret s vama nije nikakav flert, i upravo zbog toga sam
se toliko plaila, jer sam udata ena i znam da je ovo s vama istinito, da ste vi

145
moja istina i da se tome neu moi oduprijeti.
- Da, i vi ste moja istina, Helena - rekao sam. Sjedila je na kauu, iroko
otvorenih oiju koje su me gledale a da me nisu promatrale, a ja sam sjedio na
stolici, okrenut njoj, i eljno je promatrao. Poloio sam joj ruke na koljena i
polako zadizao suknju dok se nije pojavio rub arapa i podvezice koje su na
Heleninim ve prilino debelim nogama djelovale nekako jadno i tuno. A
Helena je sjedila ne reagirajui na moj dodir nijednim pokretom, nijednim
pogledom.
- Kad biste sve znali...
- Kad bih znao - to?
- O meni. Kako ivim. Kako sam ivjela.
- Kako ste ivjeli? Oporo se osmjehnula.
Odjednom sam se uplaio da Helena ne prijee na banalne metode
nevjernih supruga, da se ne pone aliti na svoj brak i da mi tako ne oduzme
neto do ega mi je bilo posebno stalo, i to upravo u trenutku kad je ve postalo
moj plijen. - Samo mi, zaboga, nemojte rei kako ivite u nesretnom braku, kako
vas mu ne razumije...
- Nisam to htjela kazati - rekla je Helena pomalo zbunjena mojim napadom
- iako...
- Iako to upravo sada mislite. Svaka ena pone to misliti kad se nae
nasamo s drugim mukarcem, i upravo tu poinje la, a vi elite da sauvate
istinu, Helena. Siguran sam da ste voljeli svog mua, vi niste ena koja bi se
udala bez ljubavi.
- Nisam - rekla je tiho Helena.
- A tko je, zapravo, va suprug? - upitao sam. Slegla je ramenima i
nasmijala se.
- Suprug.
- Koliko ga dugo poznajete?
- U braku sam trinaest godina, a znamo se due.
- Dakle jo iz vremena kad ste studirali?
- Da. Kad sam bila na prvoj godini. Pokuala je spustiti zadignutu suknju,
ali ja sam je uhvatio za ruke i sprijeio u tome.
- A on, gdje ste se upoznali? - pitao sam dalje.
- U ansamblu.
- U ansamblu? Va suprug je pjevao u ansamblu?

146
 - Da, pjevao je. Kao i svi mi.
- I tako ste se upoznali u ansamblu... To je zaista prekrasan ambijent za
ljubav.
- Jest.
- Divno je bilo to vrijeme.
- I vi se rado sjeate tih dana?
- Bilo je to najljepe doba mog ivota. Suprug vam je bio prva ljubav?
- Upravo sad ne elim misliti na mua - branila se.
- elim vas upoznati, Helena. elim saznati o vama sve. to vas bolje
upoznam, vie ete biti moja. Jeste li imali nekog prije njega?
Helena je kimnula glavom. - Jesam.
Gotovo sam osjetio razoaranje to je Helena imala jo nekoga prije
Pavela Zemaneka jer je time i znaaj njene veze s njim bio znatno umanjen.
- Pravu ljubav?
Odmahnula je glavom. - Glupa radoznalost.
- I tako vam je suprug bio prva ljubav? Kimnula je glavom. - Ali to je bilo
davno.
- Kako je izgledao? - tiho sam upitao.
- Zato elite to znati?
- Htio bih da vas imam sa svim to je u vama, sa svim to je u ovoj vaoj
glavici... - odgovorio sam i pomilovao je po kosi.
Ako neto enu spreava da pred ljubavnikom govori o muu, onda je to
malokad diskrecija, takt (tenja da se u neistom sauva ono to je isto) ili
istinska suzdrijivost, ve najobiniji strah da se ljubavnik ne osjeti povrijeen.
Ako ljubavniku poe za rukom da raspri taj strah, ena mu je zahvalna, osjea
se slobodnije i, to je glavno, ima o emu da pria jer, iako tema za razgovor
ima bezbroj, vlastiti je mu za enu najzahvalnija tema; najzahvalnija zato to
samo njom sigurno vlada, to je samo za nju strunjak, a svaki je ovjek sretan
kad moe pokazati svoju strunost i pohvaliti se njom. Tako se i Helena
slobodno raspriala o Pavelu Zemaneku im sam je uvjerio da nemam nita
protiv toga, pa ak i dopustila sebi da je uspomene toliko ponesu da njegovu
sliku nije uprljala nijednom mrljom, te mi je s oduevljenjem i zahvalnou
priala kako se zaljubila u njega (u uspravnog plavokosog mladia), kako ga je
sa strahopotovanjem gledala kad je postao politiki rukovodilac njihova
ansambla (a uope nije bio ukrobljen! Bio je tisuu puta veseliji nego ova
dananja omladina!), kako mu se divila zajedno sa svojim drugaricama (znao je

147
tako divno govoriti!) i kako je njihova ljubav za nju harmonino stopljena s
itavim onim vremenom, u iju je obranu takoer rekla nekoliko reenica (zar
smo mi uope imali pojma o tome da je Staljin strijeljao vjerne komuniste?), ne
zato to bi moda htjela da skrene na neku politiku temu, ve zato to je samu
sebe nalazila u toj temi. Nain na koji je inzistirala na obrani vremena svoje
mladosti i nain na koji se identificirala s tim vremenom (kao da joj je ono dom
koji je sada izgubila) imao je gotovo karakter male demonstracije, kao da eli
rei: moe me imati itavu, bez ikakvih uvjeta, osim jednog - da mi dopusti da
budem onakva kakva jesam, da me uzme zajedno s mojim nazorima. Takvo
demonstriranje nazora u situaciji kad se ne radi o nazorima, nego o tijelu ima u
sebi neto abnormalno, neto to odaje da upravo nazori nekako neurotiziraju
dotinu enu: ili zato to se boji da ne bude osumnjiena za nedostatak nazora i
zato ih brzo iznosi, ili ( to je u Heleninu sluaju bilo vjerojatnije) zato to
potajno sama sumnja u svoje nazore, koji su podriveni, i eli da po svaku cijenu
ponovo stekne sigurnost bar time to e za njih staviti na kocku neto to za nju
osobno predstavlja neospornu vrijednost, a to je sam ljubavni akt (moda s
kukavikim podsvjesnim uvjerenjem da e ljubavnik biti vie zainteresiran za
akt nego za polemiku o nazorima). Ova Helenina demonstracija nije mi bila
neugodna jer me je pribliavala jezgri moje strasti.
- Dananji su mladi ljudi drukiji nego to smo mi bili - rekla je. - Oni su
dobili sve na tanjuru, doli su na gotovo, zato i ne shvaaju zato me i danas
dirne kad ujem rusku istuku.
- Ali vi ste takoer doli na gotovo. Kad je rat zavrio, imali ste etrnaest,
u doba veljae imali ste sedamnaest godina.
- Da, ali sve to ipak spada u moj ivot. Pogledajte ovo - rekla je i pokazala
malu srebrnu ploicu privrenu kratkim laniem za runi sat. Pogledao sam
je iz blizine i Helena mi je objasnila da crte, ugraviran na njoj, predstavlja
Kremlj. - To mi je poklonio Pavel - dodala je i ispriala mi povijest tog
privjeska koji je, navodno, prije mnogo i mnogo godina jedna zaljubljena ruska
djevojka poklonila jednom mladiu, Sai, koji je odlazio u veliki rat, da na
kraju tog rata stigne u Prag, spasi ga od unitenja i pri tome nae smrt. Na katu
vile u kojoj je s roditeljima stanovao Pavel Zemanek sovjetska je vojska
smjestila prihvatilite za ranjenike i teko ranjeni ruski porunik Saa proivio
je ondje posljednje dane ivota. Pavel se sprijateljio s njim i provodio duge
sate pored njegova kreveta. Kad je umirao, Saa je poklonio Pavelu privjesak
sa slikom Kremlja, koji je itavo vrijeme rata nosio na vrpci oko vrata. Pavel je
taj dar uvao kao najskupocjeniju relikviju. Jednom - jo kao zarunici - Helena
i Pavel su se neto posvaali i ve su mislili da e se razii; Pavel je tada
doao k njoj i u znak pomirenja dao joj taj jeftini ukras (i najdrau uspomenu) i

148
Helena je od tog asa nije nikad skinula s ruke, jer u toj stvarici vidi tafetu,
poslanicu (upitao sam je kakvu poslanicu, odgovorila je poslanicu radosti),
koju treba da nosi do kraja.
Sjedila je nasuprot meni (sa zadignutom suknjom i podvezicama
privrenim za pomodne crne gaice od lasteksa), lice joj je bilo rumeno (od
alkohola, a moda i od trenutne raznjeenosti), ali meni se u tom trenutku njen
lik gubio iza slike nekog drugog: Helenina pria o tri puta poklonjenu privjesku
doarala mi je (naglo, iznenada) viziju Pavela Zemaneka.
Uope nisam vjerovao u postojanje crvenoarmejca Sae; uostalom, i da je
postojao, njegova stvarna egzistencija sasvim bi se izgubila iza velike geste
kojom ga je Pavel Zemanek pretvorio u linost iz svoje ivotne legende, u sveti
kip, u instrument za izazivanje suza, u sentimentalni argument i religiozni objekt
koji e njegova ena (oigledno stalnija od njega) potivati (uporno i prkosno)
sve do svoje smrti. inilo mi se da je srce Pavela Zemaneka (srce pokvareno
ekshibicionistiko) tu, prisutno, kraj nas, i odmah sam se naao usred scene od
prije petnaest godina: velika predavaonica Prirodoslovno-matematikog
fakulteta; u proelju, na podiju za dugim stolom sjedi Zemanek, pored njega
debela djevojka okrugla lica, s pletenicama, u runom puloveru, s druge strane
mladi, predstavnik Oblasnog komiteta. Iza podija velika crna ploa, a lijevo
od nje u okviru portret Julija Fuika. Nasuprot stolu stepenasti redovi klupa; u
jednom redu sjedim i ja, ja koji sada, nakon petnaest godina, gledam svojim
tadanjim oima i vidim pred sobom Zemaneka kako objavljuje da je na
dnevnom redu sluaj druga Jahna, vidim ga i ujem kako govori: Proitat u
vam pisma dvojice komunista. Nakon tih rijei ini malu stanku, uzima u ruku
neku tanku knjiicu, prolazi prstima kroz dugu valovitu kosu i poinje itati
sugestivnim, gotovo njenim glasom.
Dugo je potrajalo, smrti, dok nisi dola. A ipak sam se nadao da u se s
tobom upoznati tek nakon mnogo godina. Da u jo ivjeti ivotom slobodnog
ovjeka, da u jo mnogo raditi i mnogo ljubiti i mnogo pjevati i svijetom
lutati... Prepoznao sam Reportau s vjeala. Volio sam ivot i za njegovu
sam ljepotu i poao da se borim. Volio sam vas, ljudi, i bio sam sretan kad ste
mi tu ljubav uzvraali, a patio sam kada me niste razumjeli... Ovaj tekst,
napisan tajno u zatvoru i ozaren aureolom herojstva bio je u to vrijeme
vjerojatno najitanija knjiga; Zemanek nam je itao one najuvenije odlomke,
koje su mnogi znali napamet. Neka se tuga nikad ne vezuje uz moje ime. To je
moj zavjet vama, oe, majko, i sestre moje, tebi, Gustina moja, vama, drugovi,
svima koje sam volio... Na zidu je visio Fuikov portret, reprodukcija slavnog
crtea Maksa vabinskog, starog secesionistikog slikara, virtuoznog tvorca
simbolinih alegorija, punanih ena, leptirova i svega to je ljupko; prialo se

149
kako su ga poslije rata posjetili drugovi i zamolili da prema sauvanoj
fotografiji naslika Fuika, i vabinsky ga je nacrtao (iz profila) prefinim
linijama prema svom ukusu - gotovo djevojaki lik, njean, ist i tako lijep da
su vjerojatno i oni koji su Fuika osobno poznavali davali prednost plemenitom
licu s crtea nad uspomenom na njegov stvarni izgled. A Zemanek je itao dalje,
o tome kako je Fuik u eliji broj 267 pjevao s drugom zatvorenikom, taticom
Peekom; njegov je glas poprimio sada jasnu i radosnu intonaciju: Sunce!
Kako nesebino zrai taj okrugli arobnjak, koliko arolija izvodi pred
ljudskim oima... Ah, tatice, htio bih da opet jednom vidim izlazak sunca...
Zemanek je itao i itao, a svi u sali sluali su tiho i paljivo; debela djevojka
za stolom nije sputala sa Zemaneka svoj zadivljeni pogled; onda mu je glas
odjednom postao tvri, tako da je zvuao gotovo prijetei; itao je o Mirku koji
je u tamnici izdao. Gle, to je bio ovjek s kimom koji se nije skrivao od zrna
dok se borio na fronti u panjolskoj, koji nije pognuo glavu dok je prolazio kroz
surova iskuenja u koncentracionom logoru u Francuskoj. Sad blijedi pred
ibom u ruci gestapovca i izdaje sve redom da sauva zube. Kako je tanak bio
taj sloj hrabrosti kad je nekoliko udaraca moglo da ga zbrie! Tanak kao i
njegovo uvjerenje... Izgubio je sve zato to je poeo misliti na sebe. Da spasi
kou, rtvovao je drugove. Podlegao je kukaviluku, i kao kukavica izdao... Na
zidu je visilo lijepo Fuikovo lice, kao to je visilo u tisuama drugih javnih
dvorana u naoj zemlji, i bilo je tako lijepo da sam se, gledajui ga, osjeao
bijedno ne samo zbog krivice nego i zbog vlastitog lika. A Zemanek je itao
dalje: ivot nam mogu uzeti, zar ne, Gustina, ali nau ast i nau ljubav oduzeti
nam ne mogu. Oh, ljudi, moete li sebi predoiti kako bismo ivjeli kad bismo
se ponovo nali nakon svih ovih stradanja? Kad bismo se ponovo sastali u
slobodnom ivotu, ivotu lijepom, stvaralakom? Kad doe ono za im smo
eznuli, za to smo se borili i za to sada umiremo? Zemanek je s patosom
proitao posljednje reenice i zautio.
Onda je opet progovorio. Ovo je bilo pismo jednog komuniste, pisano u
sjenci vjeala. A sada u vam proitati drugo pismo. Proitao je tri kratke,
smijene, uasne reenice s moje razglednice. Nakon toga je opet zautio, svi su
utjeli i ja sam znao da sam izgubljen. Tiina je dugo trajala i Zemanek, taj
talentirani reiser, namjerno je nije prekidao i tek nakon nekoliko trenutaka
pozvao me da iznesem svoj stav. Znao sam da vie nita ne mogu spasiti; ako je
moja obrana tako slabo djelovala pod drugim okolnostima, kako bi mogla
djelovati danas, kada je Zemanek izmjerio moje reenice apsolutnim metrom
Fuikovih patnji? Nisam, naravno, mogao uiniti nita drugo nego ustati i
govoriti. Ponovo sam objasnio da je trebalo da te reenice budu ala, ali sam
osudio neumjesnost i grubost takve ale i govorio o svom individualizmu,
intelektualizmu, o odvojenosti od masa, pa sam u sebi pronaao ak i

150
samoljublje, skepticizam, cinizam i svemu tome sam dodao samo to da sam,
usprkos svim tim manama, odan Partiji i nisam njen neprijatelj. Onda se razvila
diskusija u kojoj su drugovi uglavnom ukazivali na kontradiktornost mog stava;
pitali su me kako Partiji moe biti odan ovjek koji sam priznaje da je cinik;
jedna kolegica je podsjetila skup na moje lakomislene izjave o enama i upitala
me da li tako moe govoriti komunist; drugi su iznosili apstraktne teze o
malograantini, ukazivali na mene kao na konkretan primjer; jednoglasno su
tvrdili da je moja samokritika bila plitka i neiskrena. Zatim me je drugarica s
pletenicama, koja je sjedila za stolom pored Zemaneka, upitala: - to misli to
bi na ove tvoje izjave rekli drugovi koje su muili gestapovci i koji nisu
doivjeli dananjicu? - (Sjetio sam se oca i postao svjestan da se svi dre kao
da nemaju pojma kako je izgubio ivot). utio sam.
Ponovila je pitanje. Prisiljavala me je da joj odgovorim. - Ne znam - rekao
sam. - Razmisli malo - inzistirala je - moda e se sjetiti. - Htjela je da kroz
imaginarna usta mrtvih drugova izgovorim najteu osudu nad samim sobom, ali
mene je odjednom zalio val bijesa, bijesa sasvim neoekivanog i
nepredvienog, tako da sam zaboravio dugo pripremanu samokritiku i
odgovorio: - Oni su stajali izmeu ivota i smrti. Sigurno nisu bili sitniavi.
Da su proitali moju razglednicu, moda bi se i nasmijali.
Drugarica s pletenicama jo mi je trenutak prije toga pruila mogunost da
bar neto spasim.
To je bila posljednja prilika da shvatim otru kritiku drugova, da se s njom
identificiram, da je prihvatim i na osnovi tog prihvaanja naiem na stanovito
razumijevanje i s njihove strane.
Moj me je nepredvieni odgovor, meutim, naglo izbacio iz sfere njihova
naina miljenja, odbio sam da igram ulogu koja se svakodnevno igrala na
stotinama i stotinama sastanaka, na stotinama disciplinskih postupaka, a ubrzo
zatim i na stotinama sudskih procesa: ulogu optuenog koji se sam optuuje i sa
strau samooptuivanja (potpunim identificiranjem s tuiteljem) moli za sebe
milost.
Opet je nekoliko trenutaka vladala tiina. Onda je govorio Zemanek. Rekao
je da si nikako ne moe predoiti da u mojim antipartijskim izjavama ima neeg
smijenog. Ponovo se pozvao na Fuikove rijei i izjavio da se kolebanje i
skepticizam u kritinim situacijama zakonito pretvaraju u izdaju i da je Partija
tvrava koja u sebi ne podnosi izdajice. Onda je rekao da sam svojim istupom
pokazao da uope nita nisam shvatio, da mi ne samo nema mjesta u Partiji nego
da ne zasluujem ni da radnika klasa ulae sredstva u moje studiranje.
Predloio je da budem iskljuen iz Partije i uklonjen s Fakulteta. Prisutni u sali
podigli su ruke i Zemanek mi je rekao da treba da predam partijsku knjiicu i da

151
se udaljim.
Ustao sam i pred Zemaneka na stol poloio knjiicu. Zemanek me vie nije
ni pogledao; vie me nije vidio. Ali zato ja sada vidim njegovu enu, sjedi
preda mnom, pripita, crvena u licu i sa suknjom oko pasa. Njene jake noge gore
su kao odsjeene crnim gaicama od lasteksa; to su noge ije je irenje i
skupljanje postalo ritam kojim je vie od decenija pulsirao Zemanekov ivot.
Na te sam noge poloio svoje dlanove i inilo mi se da upravo taj Zemanekov
ivot sada drim u rukama. Zagledao sam se u Helenino lice, u njene oi koje su
na moj dodir reagirale tako da su se malo pritvorile.

- Svucite se, Helena - rekao sam tihim glasom. Ustala je s kaua, rub
zadignute suknje ponovo joj je kliznuo natrag do koljena. Gledala mi je u oi
ukoenim pogledom, a onda je bez rijei (ne skidajui pogleda s mene) poela
na boku raskopavati suknju. Osloboena suknja kliznula joj je niz noge na pod;
lijevom nogom izila je iz suknje, a desnom je podigla na ruke i spustila na
stolicu. Stajala je sada u vesti i kombineu. Onda je svukla vestu preko glave i
bacila je na suknju.
- Nemojte me gledati - rekla je.
- Hou da vas gledam - rekao sam.
- Ne volim da me promatrate dok se skidam. Priao sam joj, prihvatio je
rukama s obje strane i, kako sam sputao ruke prema njenim bokovima, osjeao
sam ispod svilenog kombinea, pomalo ovlaenog znojem, njeno mekano i
krupno tijelo. Nagnula je glavu i usta su joj se dugogodinjom navikom napola
otvorila za poljubac. Ali ja nisam htio da je ljubim, htio sam da je dugo, to je
mogue due, promatram.
- Svucite se, Helena - rekao sam ponovo, povlaei se i skidajui sako.
- Previe je svijetlo - rekla je.
- To je upravo dobro - odgovorio sam i prebacio sako preko naslona
stolice.
Svukla je kombine preko glave i bacila ga na vestu i suknju; otkopala je
arape i svukla najprije jednu, a zatim drugu; arape nije odbacila, nainila je
dva koraka ka stolici i paljivo ih spustila na nju; onda se isprsila, stavila ruke
iza lea i nakon nekoliko sekundi njena unatrag povijena ramena (kao pri

152
gimnastikim vjebama) ponovo su se opustila; zajedno s njima krenuo je i
grudnjak, klizei s grudi, u tom trenutku pritisnutih ramena, velikih, punih,
blijedih i, naravno, neto otealih i sputenih grudi.
- Svucite se, Helena - ponovio sam i posljednji put. Helena me je
pogledala ravno u oi, a zatim svukla crne gaice od lasteksa koje su svojom
elastinom tkaninom vrsto stezale njene kukove. Odbacila ih je za vestom i
arapama. Bila je gola.
Ne inzistiram na svim detaljima ove scene zbog nekog naroitog uivanja u
enskom svlaenju, ve zato to sam svaku od tih pojedinosti paljivo
registrirao u sjeanju; nije mi, naime, uope bilo stalo do toga da to prije
legnem sa enom (jednom, bilo kojom enom), radilo se o tome da se
domognem jednog sasvim odreenog tueg intimnog svijeta, a itav taj svijet
morao sam apsorbirati u toku jednog jedinog poslijepodneva, jednog jedinog
ljubavnog akta u kojem nije trebalo da samo budem onaj koji se preputa
uivanju, nego istovremeno i onaj koji pljaka i uva steeni plijen, pa zato
mora biti neprestano na oprezu.
Do ovog asa osvajao sam Helenu samo pogledom. Stajao sam i dalje na
izvjesnoj udaljenosti od nje dok je ona, naprotiv, eznula za brzim dolaskom
toplih dodira koji bi pokrili tijelo izloeno hladnoi pogleda. S daljine od
nekoliko koraka inilo mi se da osjeam vlanost njenih usta i strastvenu
nestrpljivost njena jezika. Jo jednu sekundu, dvije, i priao sam joj.
Zagrlili smo se, stojei usred sobe, izmeu dvije stolice zatrpane naom
odjeom.
- Ludvik, Ludvik, Ludvik... - aptala je. Poveo sam je prema kauu i
poloio. - Doi, doi, - govorila je. - Doi k meni, doi k meni.
Fizika se ljubav samo rijetko stapa s duevnom ljubavlju. to, zapravo,
dua radi dok se tijelo sjedinjava (pokretima tako prastarim, obinim i
nepromjenjivim) s drugim tijelom? to sve zna da izmisli u tim trenucima,
pruajui tako ponovo dokaz o svojoj premoi nad inercijom i jednolinou
tjelesnog ivota! Kako samo zna da prezire tijelo i da ga (zajedno s njegovim
partnerom) upotrijebi samo kao podlogu za pomamne fantazije, tisuu puta
tjelesnije nego sama oba tijela! Ili obratno: kako zna da ih obezvrijedi time to
ih ostavlja da se klate, a svoje misli (ve zamorene muicama vlastitog tijela)
uputi na sasvim drugu stranu: k partiji aha, sjeanju na dobar ruak, proitanoj
knjizi...
U sjedinjavanju dvaju tuih tijela nema nieg dragocjenog. Moda ponekad
doe i do sjedinjavanja dua. Tisuu puta dragocjenije od toga jest ako se tijelo
stopi s vlastitom duom i ako se zajedno prepuste istoj strasti. To se ponekad

153
dogaa kad ovjek zaista voli; moda; vjerujem u to; hou da uvijek vjerujem u
to.
Ali to je inila moja dua u trenucima koje je moje tijelo provodilo u
fizikoj ljubavi s Helenom?
Moja je dua vidjela ensko tijelo. Bila je hladna prema tom tijelu. Znala
je da to tijelo ima za nju znaaj samo kao tijelo koje upravo tako vidi i voli
netko trei, netko tko nije ovdje, i upravo zato je pokuavala da to tijelo gleda
oima tog treeg, neprisutnog; upravo zato je nastojala da se pretvori u njegov
medij; vidio sam tijelo gole ene, savijenu nogu, pregib na trbuhu i dojku, ali
sve je to dobivalo izvjestan znaaj samo u trenucima kad su mi se oi pretvarale
u oi onog treeg, neprisutnog; u taj tui pogled uvlaila se tada odmah moja
dua i pretvarala se u njega; nije samo zadobivala savijenu nogu, pregib na
trbuhu i dojku, zadobivala ih je onako kako ih je vidio onaj trei, neprisutni.
Ali to nije bilo sve; moja dua ne samo da se pretvarala u medij onog
treeg, neprisutnog, nego je nareivala i mom tijelu da postane medij njegova
tijela, a zatim se udaljavala i promatrala borbu dviju savitljivih, isprepletenih
tijela, dviju supruanskih tijela, da zatim iznenada naredi mom tijelu da se
pretvori opet u sebe, umijea u taj brani akt i brutalno ga razori.
ila na Heleninu vratu je pomodrila, njenim tijelom prostrujao je gr;
okrenula je glavu u stranu i zubima zagrizla jastuk.
Onda je apatom izgovarala moje ime, a njene su me oi molile da joj dam
nekoliko trenutaka predaha.
Moja dua mi je, meutim, naredila da ne prestajem; da je tjeram od
jednog do drugog vrhunca strasti; da je izmorim; da mijenjam poloaje njena
tijela, da pred onim treim, neprisutnim, koji ju je promatrao, ne ostane
skriveno nita; da joj ne dam odmora, da opet i opet izazivam onaj gr u kome
je stvarna i istinska, autentina, u kome ne glumi nita, u kome je pamti onaj
trei, onaj koji nije ovdje, gr koji predstavlja njegov peat, njegovu ifru,
njegov zatitni znak. Da ukradem tu tajnu ifru! Taj kraljevski peat! Da
opljakam trinaestu dvoranu Pavela Zemaneka; da sve pretraim i sve
ispreturam; da mu u njoj ostavim pusto!
Promatrao sam Helenino lice, crveno i unakaeno grimasom; poloio sam
na to lice dlan; poloio sam dlan na njega kao na predmet koji mogu okretati,
prevrtati, mrviti i gnjeiti, i osjeao sam kako to lice prima moj dlan upravo
tako, kao stvar koja eli da bude prevrtana i mrvljena; okrenuo sam joj glavu na
jednu stranu; zatim na drugu stranu; okretao sam joj tako glavu nekoliko puta, a
onda se to okretanje iznenada pretvorilo u prvu zaunicu, zatim drugu, pa treu.
Helena je poela jecati i plakati, ali to nije bio pla bola, nego pla uzbuenja,

154
njena se brada uzdizala prema meni, a ja sam je udarao i udarao; onda sam
vidio kako se ne samo njena brada nego i njene grudi podiu prema meni i tukao
sam je (nagnut nad njom) po rukama, po kukovima, po grudima...
Sve jednom mora da se svri; i ovo divno pustoenje konano je zavrilo.
Leala je na trbuhu poprijeko preko kaua, umorna, iscrpljena. Na leima je
imala smei, okrugli made, a nie, na stranjici, crvene pjege od udaraca.
Ustao sam i posrui poao preko sobe, otvorio vrata i uao u kupaonicu;
okrenuo sam slavinu i hladnom vodom oprao ruke, lice i tijelo. Podigao sam
glavu i pogledao se u ogledalo; lice mi se osmjehivalo; kad sam ga ugledao
takvog - nasmijeenog - osmijeh mi se pretvorio u smijeh, i poeo sam se
smijati. Obrisao sam se runikom i sjeo na rub kade. Htio sam da tako bar
nekoliko sekundi ostanem sam, da uivam u tom posebnom zadovoljstvu trenutne
usamljenosti i da se radujem svom uspjehu.
Da, bio sam zadovoljan; bio sam moda ak i sretan. Osjeao sam se kao
pobjednik i sve slijedee minute i sati izgledali su mi uzaludni i nisu me
interesirali.
Onda sam se vratio natrag u sobu.
Helena nije vie leala na trbuhu, nego na boku i gledala me.
- Doi k meni, dragi - rekla je.
Mnogi ljudi kad se tjelesno spoje smatraju (bez dubljeg razmiljanja o
tome) da su se spojili i duhovno, i ovo krivo uvjerenje izraavaju na taj nain
to automatski prelaze na ti. Ja, koji nikad nisam dijelio to pogreno miljenje o
istodobnom usklaivanju tijela i due, primio sam Helenino ti zbunjeno i s
negodovanjem. Ogluio sam se o njen poziv i priao stolici na kojoj je leala
moja odjea da obuem koulju.
- Nemoj se oblaiti - molila me je Helena, pruila k meni ruku i ponovo
rekla: - Doi k meni.
Imao sam samo jednu jedinu elju - da trenutaka koji su upravo tada
nastupali po mogunosti uope ne bude, a ako ve moraju biti, da bar budu to
neupadljiviji, beznaajniji, da budu bez ikakve teine, laki od praine; nisam
vie htio da se dotiem Helenina tijela, uasavao sam se svake njenosti, ali
sam se podjednako plaio i svake napetosti i dramatizirani a situacije; zato sam
se konano nerado odrekao koulje i sjeo pored Helene na kau. Bilo je grozno:
privila se uza me i spustila mi glavu na noge; ljubila me je i noga mi je ubrzo
bila vlana. Vlaga, meutim, nije potjecala od poljubaca: Helena je podigla
glavu i vidio sam da joj je lice obljeveno suzama. Brisala ih je govorei: - Ne
ljuti se, dragi, to plaem, ne ljuti se, dragi, to plaem. - Priljubila se uz mene
jo vie, zagrlila me i rasplakala se.

155
 - to ti je? - upitao sam.
Odmahnula je glavom i rekla: - Nita, nita, budalice moja. - Poela me
vatreno ljubiti po licu i itavu tijelu. - Zaljubljena sam - rekla je zatim, i kad na
to nisam nita odgovorio, nastavila je: - Smijat e mi se, ali meni je to
svejedno, zaljubljena sam, zaljubljena - a kad sam i dalje utio, rekla je: -
Sretna sam. - Ustala je i pokazala na stol na kojem je stajala otvorena boca
votke. - Zna to, mogao bi mi natoiti aicu.
Nisam imao volje da toim ni Heleni ni sebi; bojao sam se da bi dalja
upotreba alkohola mogla opasno produiti ovo popodne (koje je bilo prekrasno,
ali samo pod uvjetom da je ve zavrilo, da je iza mene).
- Dragi, molim te - pruala je Helena i dalje ruku prema stolu i dodala,
pravdajui se: - Ne ljuti se, sretna sam, hou da budem sretna...
- Za to ti, nadam se, nije potrebna votka - rekao sam.
- Ne ljuti se, ali pije mi se.
Nije se moglo nita uiniti; natoio sam joj aicu votke. - Ti vie nee? -
upitala je.
Odmahnuo sam glavom. Iskapila je aicu i rekla: - Ostavi bocu ovdje. -
Spustio sam bocu i aicu na pod pored kaua.
Vrlo brzo je dola sebi poslije trenutnog zamora; odjednom se pretvorila u
djevojicu, htjela je da se raduje, da bude vesela i da vidno izraava svoju
sreu. Osjeala se, onako gola (imala je na sebi samo runi sat s kojeg je visio,
zveckajui, privjesak sa slikom Kremi ja na kratkom laniu), potpuno slobodna
i prirodna, i traila je najrazliitije poloaje u kojima e joj biti ugodno -
prekriila je noge i sjedila kao Turin, zatim je izvukla noge i oslonila se na
lakat, onda je legla na trbuh i spustila lice na moje krilo. Priala mi je koliko je
sretna, u svim moguim varijantama; uz to je pokuavala da me ljubi, to sam
podnosio s prilinom mjerom samosvladavanja, a najvie me je smetalo to su
joj usta bila previe vlana i to se nije zadovoljavala samo mojim ramenima i
licem, nego je pokuavala da nae i moja usta (a meni se gade vlani poljupci,
ukoliko nisam ba sasvim zaslijepljen tjelesnom strau).
Zatim mi je rekla i to da nikad nita slino nije doivjela; rekao sam joj
(samo da neto kaem) da pretjeruje. Poela se zaklinjati kako u ljubavi nikad
ne lae i kako nemam nikakva razloga da joj ne vjerujem. Razvijala je svoju
misao dalje i tvrdila kako je to i pretpostavljala, kako je znala, kako je to znala
ve prilikom naeg prvog susreta; kako tijelo raspolae sasvim sigurnim
instinktom; kako sam joj, naravno, imponirao svojim znanjem i elanom (da,
elanom, ne znam kako je to otkrila u meni), ali da je, osim toga, znala (sad se
vie ne stidi i moe to rei) kako je i izmeu naih tijela odmah sklopljen tajni

156
sporazum koji ljudsko tijelo potpisuje moda samo jednom u ivotu. - I zato sam
toliko sretna, zna? - Spustila je noge na pod, sagnula se po bocu i natoila jo
jednu aicu. Ispila je i rekla smijui se: - to da radim kad ti vie nee!
Moram piti sama!
Iako sam smatrao da je avantura zavrena, ne mogu rei da mi Helenine
rijei nisu godile; potvrivale su moje uvjerenje da je akcija uspjela i
ispunjavale su me zadovoljstvom.
Vjerojatno samo zbog toga to nisam znao o emu da priam, a nisam htio
ni da djelujem utueno, napomenuo sam kako vjerojatno pretjeruje kad o svemu
govori kao o doivljaju koji dolazi samo jednom u ivotu; ta sa svojim je
muem doivjela veliku ljubav, kako mi je sama povjerila.
Nakon ovih mojih rijei Helena se sasvim ozbiljno zamislila (sjedila je na
kauu s nogama na zemlji, laktovima na koljenima, a u ruci je drala tek ispijenu
aicu) i tiho rekla: - Da.
Moda je mislila da je patetinost doivljaja kroz koji je maloas prola
obavezuje i na patetinu iskrenost. Ponovila je da, a onda rekla da bi sigurno
bilo nepravedno i runo kad bi u ime ove dananje arolije (tako je nazvala
nau fiziku ljubav) iznevjerila ono to je nekad bilo. Ponovo je ispila gutljaj
votke i raspriala se o tome kako su upravo oni najimpresivniji doivljaji takvi
da se meusobno ne mogu usporeivati; kako je za enu ljubav u dvadesetim i
ljubav u tridesetim godinama sasvim razliita stvar; da je pravilno shvatim - ne
samo psihiki, ve i fiziki.
Zatim je (malo nelogino i bez veze s onim to je ranije govorila) izjavila
da sam ipak u neemu slian njenu muu! Da, dodue, ne zna u emu, jer
izgledam sasvim drukiji, ali da se ona ne vara, ima nepogreiv instinkt kojim
vidi dublje u ovjeka, ispod njegova vanjskog lika.
- Zaista bih volio da znam u emu sam to slian tvom muu - rekao sam.
Zamolila me je da se ne ljutim jer sam sam pitao za njega i htio da mi pria
o njemu, i da se samo zato usuuje da mi to spominje. Ali ako elim da znam
pravu istinu, mora mi to rei: samo dva puta u ivotu osjetila je kako je netko
tako silovito i neodoljivo privlai: s muem i sa mnom. To to nas zbliava jest,
po njoj, neki tajanstveni ivotni elan; radost koja zrai iz nas; vjeita mladost;
snaga.
elei da objasni moju slinost s Pavelom Zemanekom, Helena je
upotrebljavala prilino neodreene izraze, ali se ipak nije moglo pobiti da je tu
slinost vidjela i osjeala (i ak proivljavala!), zbog ega je toliko i inzistirala
na njoj. (Bili smo, govorila je, tako slini da kad se voljela sa mnom to moda i
nije bila nevjera!) Ne bih mogao rei da me je to uvrijedilo ili ranilo, ali sam

157
naprosto pretrnuo nad odvratnou i beskrajnom stupidnou ove tvrdnje; priao
sam stolici na kojoj je leala moja odjea i poeo se polako oblaiti.
- Dragi, jesam li te neim povrijedila? - Helena je osjetila da mi je
neugodno, ustala je s kaua i prila mi; poela me milovati po licu i moliti neka
se ne ljutim. Pokuala je i da me sprijei u oblaenju. (Iz nekih tajanstvenih
razloga izgledalo joj je da su moja koulja i hlae njeni neprijatelji.) Poela me
uvjeravati u to kako me istinski voli, kako tu rije ne upotrebljava tek tako; kako
e joj se jednom sigurno pruiti prilika da mi to dokae; kako je odmah, od
samog poetka, kada sam poeo da se raspitujem o njenu muu, znala da je
nerazumno sada govoriti o njemu; kako nee da se meu nas sad uvue neki
drugi mukarac, neki strani mukarac; da, strani, jer njen je mu za nju ve
odavno stranac. - Ludice moja, ta ja ne ivim s njim ve tri godine. Nismo se
razveli samo zbog djeteta. On ima svoj ivot, ja imam svoj. Danas smo ve
zaista potpuno tui jedno drugom. On je samo moja prolost, moja uasno davna
prolost.
- Je li to istina? - upitao sam.
- Da, istina je - odgovorila je.
- Ne lai tako glupo - rekao sam.
- Ne laem, stanujemo u istom stanu, ali ne ivimo kao mu i ena; ve
nekoliko godina ne ivimo kao mu i ena.
Gledalo me je moleivo lice jadne zaljubljene ene. Jo nekoliko puta
uzastopce uvjeravala me je kako govori istinu, kako me ne vara, kako ne treba
da budem ljubomoran na njena mua; njen je mu daleka prolost, danas mu
uope nije bila nevjerna, jer nije imala kome da bude nevjerna, ne treba da se
plaim, nae milovanje bilo je ne samo lijepo nego i isto.
Odjednom, obuzet panikom, postao sam svjestan da, zapravo, nema
nikakva razloga da joj ne vjerujem. Kad je to osjetila, odlanulo joj je i odmah
me je nekoliko puta zamolila da glasno kaem kako joj vjerujem; onda je
natoila aicu votke i zahtijevala da nazdravimo (to sam odbio); poljubila me
je; sav sam se najeio, ali nisam bio u stanju da okrenem glavu - privlaile su
me njene glupe plave oi i njeno (pokretno i razigrano) golo tijelo.
To golo tijelo vidio sam sada na potpuno novi nain - vidio sam ga
obnaenog, lienog one primamljivosti koja je do tada prekrivala sve
nedostatke, posljedice godina (prezrelost, mekou, oputenost), u kojima mi se
inilo da je koncentrirana itava povijest i sadanjost Helenina braka i koji su
me upravo zato privlaili. Sada, kad je Helena stajala preda mnom gola, bez
mua i branih veza, bez braka, naprosto ona sama, njena tjelesna privlanost
smjesta je izgubila ono to je uzbuivalo i ostala samo ono to je i bila -

158
neprivlanost.
Helena jo nita nije slutila o tome kakvom je vidim, postajala je sve
pijanija i sve spokojnija; bila je sretna to vjerujem njenim izjavama o ljubavi i
odjednom kao da nije znala kako da da oduka svojim osjeajima. Iz ista mira
palo joj je na pamet da otvori radio (stala je ispred aparata leima okrenuta
meni i nekoliko trenutaka okretala dugmad); s jedne stanice odjeknuo je dez.
Helena se uspravila; oi su joj blistale; pokuala je nespretno oponaati
valovite pokrete tvista (gledao sam, uasnut, njene grudi koje su letjele s jedne
na drugu stranu). - Je li pravilno ovako? - smijala se. - Zna da nikad nisam
plesala ove stvari? - Smijala se preglasno i potrala da me zagrli; molila me je
da pleem s njom; ljutila se na mene to odbijam; rekla je da ne zna te plesove,
ali da danas hoe plesati i da je moram nauiti; da uope eli da je nauim
mnoge stvari, da eli sa mnom ponovo da bude mlada. Molila me je da je
uvjerim kako je jo mlada (uinio sam to). A onda je odjednom postala svjesna
da sam ja obuen, a ona gola, i poela se smijati tome; to joj se inilo
nezamislivo, nevjerojatno; pitala je da li gospodin vlasnik stana ima neko vee
ogledalo, da nas tako vidi u njemu. Ogledala nije bilo, bila je tu samo
zastakljena biblioteka, nastojala je da nas vidi u staklu, ali je slika bila nejasna.
Prila je biblioteci i nasmijala se kad je na hrptovima knjiga proitala: Biblija,
Calvin: Institucije, Pisma protiv Jezuita, Hus; izvukla je Bibliju, zauzela
sveanu pozu, otvorila knjigu nasumce i poela da ita propovjednikim
glasom. Upitala me je bi li bila dobar sveenik. Rekao sam da joj itanje iz
Biblije odlino pristaje, ali da je ve vrijeme da se obue jer e gospodin
Kostka doi za koji as.
- Koliko je sati? - upitala je. - Pola sedam - rekao sam. Uhvatila me je za
zapee lijeve ruke, pogledala na sat i uzviknula: - Laljive! Tek je petnaest do
est! Hoe da me se to prije rijei!
elio sam samo da to prije nestane; da se njeno tijelo (tako oajno
materijalno) dematerijalizira, da se raspline, pretvori u potoi i otee, ili da se
pretvori u paru i izgubi kroz prozor - ali to tijelo bilo je tu, tijelo koje nikome
nisam oteo, u kojem nikoga nisam nadvladao, nisam unitio, odbaeno tijelo,
naputeno od mua, tijelo koje sam htio zloupotrijebiti, a koje je zloupotrijebilo
mene i sada se tome drsko raduje, poskakuje i izvodi gluposti.
Nikako mi nije uspjelo da skratim te svoje udne patnje. Poela je da se
oblai tek neto prije pola sedam. Pri tome je na ruci primijetila crvenu masnicu
od mog udarca, pomilovala je i rekla kako e joj to biti uspomena na mene do
ponovnog sastanka, a onda se brzo popravila - sigurno emo se vidjeti mnogo
prije nego to ta uspomena na njenoj ruci nestane. Stajala je ispred mene (jednu
arapu je bila obukla, drugu je drala u ruci) i zahtijevala da joj obeam da

159
emo se zaista sastati prije tog vremena; kimnuo sam glavom; nije bila
zadovoljna s tim, htjela je obeanje da emo se do tada jo mnogo puta vidjeti.
Oblaila se dugo. Otila je nekoliko minuta prije sedam sati.

Otvorio sam prozor jer sam bio eljan vjetra koji e rastjerati svako
sjeanje na ovo uzaludno popodne, svaki ostatak mirisa i osjeaja. Onda sam
brzo spremio bocu, popravio presvlaku na kauu i, kad mi se uinilo da su
tragovi uklonjeni, zavalio sam se u fotelju do prozora i oekivao (gotovo
eljno) Kostkin dolazak - njegov muevni glas (eznuo sam da ujem duboki
muki glas), njegovu visoku, mravu figuru s ravnim grudima, njegov mirni
nain govora, udan i mudar. elio sam da mi kae neto o Luciji, koja je za
razliku od Helene bila tako draesno nematerijalna, apstraktna, tako daleko od
konflikta, napetosti i drama; a ipak ne sasvim bez utjecaja na moj ivot. Kroz
glavu mi je sinulo da moda na njega djeluje onako kako po miljenju astrologa
na ljude utjee kretanje zvijezda. Dok sam tako sjedio zavaljen u fotelji (ispred
otvorenog prozora, kroz koji sam istjerivao miris Helene), palo mi je na pamet
da moda znam rjeenje onog rebusa koji me je toliko progonio, da znam zato
je Lucija preletjela preko scene na kojoj su se odigravali dogaaji ova dva
dana: samo zato da moju osvetu pretvori u prah i pepeo, da pretvori u paru sve
zbog ega sam doputovao ovamo.
Lucija, ta ena koju sam toliko volio i koja mi je na neshvatljiv nain u
posljednji as izmakla, zapravo je boica izmicanja, boica uzaludne trke,
boica pare; a moj je ivot vrsto u njenim rukama.

160
ESTI DEO

Kostka

161
 1

Nismo se vidjeli mnogo godina i zapravo smo se u ivotu sreli svega

nekoliko puta. To je udno, jer se u mislima vrlo esto sreem s Ludvikom
Jahnom i u svojim monolozima obraam mu se kao svom glavnom idejnom
protivniku. Toliko sam se privikao na njegovu nematerijalnu prisutnost da sam
bio potpuno zbunjen kad sam ga sino iznenada nakon toliko godina sreo kao
ovjeka od mesa i kostiju.
Nazvao sam Ludvika svojim protivnikom. Imam li prava da ga tako
nazivam? S njim sam se, stjecajem okolnosti, sretao uvijek kad sam se naao
sam, naputen od svih, i on mi je uvijek pomogao. Ali ispod ovog vanjskog
saveznitva uvijek je zijevala provalija unutranje nesuglasnosti. Ne znam je li
Ludvik bio toga svjestan koliko ja. Naem vanjskom saveznitvu sigurno je
pripisivao vei znaaj nego naem unutranjem suparnitvu. Bio je nepomirljiv
prema otvorenim protivnicima, a tolerantan prema razlikama u miljenju. Ja ne.
Kod mene je upravo suprotno. Ovim ne elim rei kako Ludvika ne volim.
Volim ga kao to volimo svoje fer protivnike.

Prvi put sam ga sreo etrdeset sedme godine na jednoj burnoj konferenciji
od kojih su tada fakulteti naprosto kljuali. Odluivalo se o budunosti naroda.
Svi su to nasluivali, i ja sam to slutio i bio sam u svim diskusijama, u svim
sporovima, prilikom svih glasanja na strani komunistike manjine protiv veine
koju su tada na visokim kolama sainjavali narodnjaci i narodni socijalisti.
Mnogi krani, katolici i evangelici to su mi zamjerali. Smatrali su za
izdaju moje povezivanje s pokretom koji je na svom titu nosio bezboniki
znak. Kad se danas sretnem s njima, izraavaju uvjerenje da sam poslije
petnaest godina konano sagledao svoje tadanje greke. Ipak, prisiljen sam da
ih razoaram. Do danas nisam ni u emu izmijenio svoj stav.
Komunistiki je pokret, naravno, bezboniki. Ali samo oni krani koji u
vlastitom oku ne vide brvno mogu zbog toga optuivati sam komunizam. Kaem

162
krani. Ali gdje su oni? Oko sebe vidim samo prividne krane koji u svemu
ive potpuno isto kao i nevjernici. Biti kranin znai ivjeti drukije. To znai
ii Kristovim putem, slijediti Krista. To znai odrei se osobnih interesa,
bogatstva i vlasti i okrenuti se prema siromanim, ponienim i napaenim. A zar
su to inile crkve? Moj je otac bio radnik, vjeito nezaposlen, i pokorno je
vjerovao u Boga. Pobono se okretao prema njemu, ali crkva se na njega samog
nikad nije osvrnula. Ostao je naputen meu blinjima, naputen unutar crkve,
sam sa svojim Bogom, sve do pada u postelju i smrti.
Crkve nisu shvatile da je radniki pokret pokret ponienih i uvrijeenih
koji eznu za pravdom. Okrenule su im lea, sasvim suprotno Isusovu uenju.
Nisu imale interesa da se s njima i za njih bore za ostvarenje kraljevstva bojeg
na zemlji. Postale su saveznici ugnjetaa i tako odvojile radniki pokret od
Boga. A sada mu predbacuju da je bezboniki! Kakvo farizejstvo! Da,
socijalistiki je pokret bezboan, ali ja u tome vidim Boji prijekor, namijenjen
nama, kranima! Prijekor zbog nae bezosjeajnosti prema siromanima i
napaenima.
I to sad da radim u takvoj situaciji? Treba li da se uasavam nad tim to
se broj vjernika neprestano smanjuje? Treba li da se zgraam nad injenicom da
se u kolama djeca odgajaju u antireligioznom duhu? Kakva glupost! Stvarnoj
vjeri nije potrebna naklonost svjetovne vlasti.
Nesklonost vlasti samo jaa vjeru.
Treba li, moda, da se borim protiv socijalizma zato to je naom krivnjom
postao bezboan?
To bi bila jo vea glupost. Mogu samo duboko aliti traginu greku koja
je dovela do odvajanja socijalizma od Boga. Mogu samo objanjavati tu greku
i raditi na njenu ispravljanju.
emu, uostalom, taj nemir, brao krani? Sve se dogaa po Bojoj volji i
esto se pitam ne daje li Bog ovime na znanje ovjeanstvu da ovjek ne moe
nekanjeno zasjesti na njegovo prijestolje i da se i najpravedniji nain
sreivanja odnosa u svijetu mora bez njegova udjela deformirati i pokvariti.
Sjeam se godina kada su ljudi kod nas mislili da se nalaze jo samo korak
daleko od raja. I kad su bili sretni to je to njihov raj, za koji im nije potreban
nitko na nebesima. A onda im se taj raj iznenada rasplinuo u rukama.

163
 Komunistima je, uostalom, prije veljae moje kranstvo savreno ilo na
ruku. Rado su me sluali kad sam objanjavao socijalni sadraj evanelja,
napadao neljudskost starog svijeta privatnog vlasnitva i ratova i dokazivao
srodnost kranstva i komunizma. Bilo im je stalo da privuku na svoju stranu to
ire slojeve naroda, i htjeli su da privuku i vjernike. Ubrzo nakon veljae sve
se, meutim, poelo mijenjati. Kao asistent zauzeo sam se za nekoliko studenata
koje je trebalo zbog politikih stavova roditelja ukloniti s Fakulteta. Protestirao
sam protiv toga i dospio u sukob s rukovodstvom kole. Onda su se odjednom
zauli glasovi kako iskljuivo kranski orijentiran ovjek ne moe pravilno
odgajati socijalistiku omladinu. Bilo je jasno da mi predstoji borba za vlastitu
egzistenciju.
Onda sam uo kako se na plenarnom sastanku partijske organizacije za
mene zauzeo student Ludvik Jahn. Rekao je da bi bila najobinija nezahvalnost
kad bi se zaboravilo to sam za Partiju znaio prije veljae. Kad su mu
predbacili zbog mog kranstva, rekao je da e ono u mom ivotu sigurno biti
samo prolazna faza koju u, zahvaljujui mladosti, prebroditi.
Otiao sam k njemu i zahvalio mu to me je branio. Rekao sam mu,
meutim, kako ne bih elio da ga zavaravam i da ga zato elim upozoriti da sam
od njega stariji i da nema nade da u ikad prebroditi svoju vjeru. Upustili
smo se u debatu o postojanju Boga, o konanosti i vjenosti, o Descartesovu
stavu prema vjeri, o tome je li Spinoza bio materijalist i o mnogim drugim
stvarima. Nismo se sporazumjeli. Konano sam upitao Ludvika je li mu ao to
me je branio, sada kad vidi koliko sam nepopravljiv. Rekao je da je vjera moja
privatna stvar i da se to na kraju krajeva nikoga nimalo ne tie.
Poslije toga na Fakultetu se vie nisam sastao s njim, ali nae su sudbine
bile sasvim sline.
Moda tri mjeseca nakon naeg razgovora Jahn je bio izbaen iz Partije i s
Fakulteta. Pola godine zatim otiao sam s Fakulteta i ja. Jesu li me izbacili?
Prisilili da odem? To ne bih mogao rei. Istina je samo to da su se glasovi
protiv mene i protiv mog uvjerenja javljali sve ee. Tano je da su mi neki
kolege predlagali da javno istupim s nekom ateistikom izjavom.
Tano je i to da sam na predavanjima nekoliko puta doivio neugodne
incidente s agresivnim sluaocima komunistima koji su vrijeali moju vjeru.
Prijedlog da budem udaljen s Fakulteta zaista je visio u zraku. Istina je,
meutim, da sam meu komunistima na Fakultetu jo uvijek imao prijatelja koji
su cijenili moje dranje prije veljae. Moda je bilo potrebno vrlo malo - samo
da se sam ponem braniti - i oni bi sigurno stali na moju stranu. Ali ja to nisam
uinio.

164
 4

Pratite me, rekao je Isus svojim uenicima i oni su bez razmiljanja

ostavljali svoje mree, svoje amce, svoje domove i obitelji i ili za njim.
Nitko tko spusti ruku na plug i osvre se natrag, nije dostojan kraljevstva
bojeg.
Ako elimo posluati Kristov poziv, moramo ga pratiti ne postavljajui
nikakve uvjete. To je dobro poznato iz evanelja, ali u ovo moderno doba sve
zvui kao bajka. Kakav poziv, kakvo praenje u ovom naem prozainom
ivotu? Kamo i za kim bi trebalo da poemo ostavljajui svoje mree?
A ipak poziv nam stie i u ovom naem svijetu, ako imamo izotren sluh.
On nam, dodue, ne dolazi potom kao preporueno pismo, ve posredno,
maskiran. I to malokad u ruiast i zavodljiv kostim. Ne za ciljem koji sam
bira, ve za onim to e ti se dogoditi protiv tvoje volje, tvog miljenja i tvojih
elja, tim putem kreni, tamo te pozivam, tu budi uenik, to je tvoj as, tuda je
iao tvoj Uitelj...
Imao sam mnogo razloga da uvam svoje asistentsko mjesto. Bilo je
relativno udobno, prualo mi je dovoljno slobodnog vremena za dalje studiranje
i obeavalo ivotni put sveuilinog nastavnika. A ipak sam se uplaio upravo
toga to mi je bilo stalo do mog mjesta. Uplaio sam se toga utoliko vie to
sam svakodnevno gledao kako fakultete silom naputaju mnogi cijenjeni ljudi, i
pedagozi i sluaoci. Uplaio sam se toga to teim da zadrim svoje udobno
mjestance koje me mirom i sigurnou udaljava od nemirnih sudbina mojih
blinjih. Shvatio sam da prijedlozi da napustim kolu predstavljaju poziv. uo
sam kako me netko doziva. Kako me netko upozorava da se klonim udobne
karijere koja e mi sputati misao, vjeru i savjest.
Moja supruga, s kojom sam imao dijete - bilo mu je tada pet godina -
vrila je, naravno, na sve mogue naine pritisak da se branim i uinim sve da
se odrim na koli. Mislila je na sina, na budunost obitelji. Nita drugo za nju
nije postojalo. Kad sam se zagledao u njeno lice, koje je ve poinjalo da vene,
uplaio sam se te beskrajne brige, brige za sutranji dan i slijedeu godinu,
teke brige za sve budue dane i godine do beskonanosti. Uplaio sam se tog
tereta i uo u dui Isusove rijei: Ne brinite za sutranji dan jer e se sutranji
dan sam brinuti za svoje stvari. Svaki dan donosi dosta vlastite muke.
Moji su neprijatelji oekivali da u se muiti brigama, ali ja sam, naprotiv,
osjeao neku udnovatu bezbrinost. Mislili su da u se osjeati ogoren u
svojoj slobodi, a ja sam upravo tada otkrio pravu slobodu. Shvatio sam da

165
ovjek nema to da izgubi, da je svuda njegovo mjesto, svuda kuda je hodao
Isus, to znai: svuda meu ljudima.
Nakon poetnog uenja i aljenja iziao sam u susret zlobi svojih
protivnika. Primio sam nanesenu nepravdu kao ifrirani poziv.

Komunisti, sasvim religiozno, smatraju da ovjek koji se ogrijeio pred

licem Partije moe dobiti oprotenje grijeha ako ode na izvjesno vrijeme da
radi meu seljacima ili radnicima.
Tako su u godinama poslije veljae mnogi pripadnici inteligencije odlazili
na krae ili due vrijeme u rudnike, tvornice, na gradilita i dravna dobra da bi
se poslije tajanstvenog oienja u takvoj sredini mogli ponovo vratiti u svoje
urede, kole i sekretarijate.
Kada sam predloio rukovodstvu kole da me razrijei dunosti na
Fakultetu, a nisam traio nikakvo drugo odgovarajue mjesto, nego sam,
naprotiv izrazio elju da odem u narod, po mogunosti kao strunjak na neko
dravno poljoprivredno dobro, komunisti na mojoj koli, prijatelji i neprijatelji,
shvatili su to ne u smislu moje, nego u smislu njihove vjere - kao izraz sasvim
izuzetne samokritinosti. Zakljuivi tako, pomogli su mi da dobijem odlino
mjesto na jednom dravnom dobru u zapadnoj ekoj, mjesto s dobrim
direktorom i u prekrasnom kraju. Za rastanak su mi poklonili vrlo dragocjenu
pozitivnu karakteristiku.
Na svom novom radnom mjestu bio sam istinski sretan. Osjeao sam se
kao nanovo roen.
Dravno dobro bilo je podignuto u naputenom i samo upola ponovo
naseljenom pograninom selu iz kojeg su poslije rata iseljeni Nijemci. Svuda
naokolo protezala su se brda, uglavnom gola, pokrivena panjacima. Doline
izmeu njih bile su posijane ratrkanim kuama prekomjerno razvuenih sela.
este magle, koje su se vukle predjelom, postavljale su se izmeu mene i
naseljene zemlje kao pokretni paravan tako da je svijet izgledao kao petog dana
stvaranja kada je Bog jo uvijek razmiljao da li da ga preda ovjeku.
I sami ljudi bili su tu prirodniji. Stajali su licem u lice s prirodom,
beskrajnim panjacima, stadima krava i ovaca. Meu njima sam se ugodno
osjeao. Ubrzo mi je palo na pamet nekoliko ideja kako bi se rastinje u ovom
brdovitom kraju moglo bolje iskoristiti: gnojivo, nain ostavljanja sijena za

166
zimu, pokusna parcela s ljekovitim biljem, staklenik. Direktor mi je bio
zahvalan za moje ideje, a ja sam bio zahvalan njemu to mi omoguuje da
korisnim radom zasluujem svoj kruh.

Bilo je to g. 1951. Rujan je bio hladan, ali polovicom listopada odjednom

je otoplilo i prekrasna se jesen protegla gotovo do kraja studenog. Plastovi
sijena suili su se na breuljcima, a njihov se miris irio nadaleko. Kroz travu
su vijugala krhka tijela lasica. Tada se u okolnim selima poelo priati o
djevojci skitnici.
Djeaci iz susjednog sela otili su da se igraju na pokoenim livadama.
Glasno su se zabavljali, vikali, i tada su odjednom ugledali kako se iz jednog
plasta izvlai djevojka, raupana, sa sijenom u kosi, djevojka koju nitko nikad
prije nije vidio. Osvrnula se uplaeno naokolo i poela da bjei prema umi.
Nestala je prije nego to su se snali i odluili da potre za njom.
Jedna seljanka iz istog sela dopunila je priu izjavom kako se jednog dana
poslije podne, dok je radila neto na dvoritu, pred njom odjednom pojavila
djevojka, otprilike dvadesetih godina, u gotovo potpuno iznoenom kaputu, i
zamolila je oborene glave komadi kruha. - Kamo ide, djevojko? - upitala ju je
seljanka. Djevojka je odgovorila da ide daleko. - I ide pjeice? - Izgubila sam
novac - odgovorila je. Seljanka nije nita dalje pitala i dala joj je kruha i
mlijeka.
Ovim priama prikljuio se i pastir s naeg dobra. Dok je bio u brdima,
ostavio je na jednom panju namazanu kriku kruha i kanticu mlijeka. Otiao je
na trenutak nekamo za stadom i kad se vratio, ustanovio je da su mlijeko i kruh
tajanstveno nestali.
Sve ove vijesti odmah su prihvaala djeca i irila ih dalje, dotjerane
vlastitom bujnom matom. Vidjela su je uveer kako se kupa u ribnjaku iza sela,
iako je bio poetak studenog i voda vrlo hladna. Kad bi netko neto izgubio,
djeca su to odmah usvajala kao nov dokaz o njenu postojanju. Ponekad bi
uveer odnekud iz daljine dopirala tiha pjesma. Odrasli su tvrdili kako su to
sigurno u nekoj od kua na brdu pustili glasno radio, ali su djeca znala da to
ona, umska djevojka, seta rasputene kose po livadama i pjeva.
Jedne veeri djeca su iza sela naloila veliku vatru i bacala u uareni
pepeo krumpire da se peku. Gledajui prema umi, jedna je djevojica poela

167
vikati da je vidi kako ih gleda iz umskog gustia. Neki je djeak uzeo na te
rijei grudu zemlje i bacio je tamo kamo je pokazivala djevojica. Za divno
udo nije se uo nikakav krik, ali se dogodilo neto drugo.
Sva su djeca poela vikati na djeaka i malo je nedostajalo da ga istuku.
Da, tako je to bilo: uobiajena djeja surovost nije nikada dola do
izraaja u bilo emu to se odnosilo na priu o lutajuoj djevojci, iako su joj
pripisivane mnoge sitne krae. Od samog poetka osvojila je na tajanstven
nain simpatije svih. Je li naklonost ljudskih srdaca budila upravo nevina
beznaajnost tih kraa? Ili njena mladost? Ili je djevojku uvala aneoska ruka?
Bilo kako bilo, baena gruda zemlje raspalila je djeju ljubav prema
lutajuoj djevojci. Istog tog dana ostavila su pored dogorjele vatre gomilu
peenih krumpira, pokrila ih pepelom da se ne ohlade, a na vrh te kupe zabola
otkinutu jelovu granicu. Nala su za djevojku i ime. Na komadi papira istrgnut
iz biljenice napisala su olovkom, velikim slovima: Lutalice, ovo je za tebe.
Papir su ostavila pored kupe i pritisla kamenom. Zatim su otila i sakrila se u
okolno grmlje, izvirujui ne bi li vidjela plahi lik djevojke. Veer je prela u
no, a nitko nije doao, i djeca su konano morala napustiti skrovite i poi
kuama. Odmah ujutro otrala su na jueranje mjesto. I zaista se dogodilo.
Krumpiri su nestali zajedno s granicom i porukom.
Djevojka je tako postala voljena djeja vila. Ostavljala su joj lonie
mlijeka, kruh, krumpire i pisamca. A svoje poklone nikad nisu dva puta
ostavljala na istom mjestu. Nisu joj ostavljala hranu na jednom odreenom
mjestu, kao to se ostavlja prosjacima. Igrala su s njom neku svoju igru. Igru
skrivenog blaga. Krenula su od mjesta gdje su joj prvi put ostavila krumpire i
napredovala sve dalje od sela, prema brdima. Svoja blaga ostavljala su pored
panjeva, kraj velikog oborenog stabla, kraj kapelice u polju, ispod ipkova
grma. Nikome nisu odala mjesto na kome su sakrila dar. Nikad nisu pokvarila
ovu kao pauina njenu igru, nikad nisu vrebala na djevojku i pokuala da je
uhvate. Ostavila su joj njenu nevidljivost.

Ova bajka nije dugo trajala. Direktor naeg dobra i predsjednik Mjesnog
narodnog odbora krenuli su jednog dana daleko u brda da provjere stanje
nekoliko jo nenaseljenih zgrada naputenih od Nijemaca, a koje su eljeli
iskoristiti za smjetaj poljoprivrednih radnika koji su radili daleko od sela. Uz

168
put ih je uhvatila kia koja se ubrzo pretvorila u pravu oluju s pljuskom. U
blizini je bila samo niska borova umica i u njoj siva koliba - sjenik. Dotrali
su do kolibe, otvorili vrata osigurana samo drvenim koliem i uli unutra.
Svjetlost je ulazila kroz otvorena vrata i rupe na krovu.
Na sijenu su primijetili uvaljano mjesto, kao da je netko tu spavao. I sami
su se ispruili tu, sluali udaranje kapi po krovu, udisali opojni miris sijena i
priali. Odjednom, zavukavi ruku u sijeno, predsjednik je napipao neki tvrd
predmet. Bio je to kovei. Star, ruan, jeftin kovei od kartona. Ne znam
koliko su razmiljali nad tajanstvenim otkriem, sigurno je samo to da su koveg
konano otvorili i nali u njemu etiri enske haljine, sve nove i vrlo lijepe.
Ljepota tih haljina bila je u udnom kontrastu sa starou i otrcanou kovega i
odmah je izazvala pomisao da se radi o krai. Ispod haljina nali su jo i
nekoliko komada enskog rublja i meu njima paketi pisama povezan plavom
trakom. To je bilo sve. Do danas mi nije nita poznato o tim pismima i ne znam
ak ni da li su ih direktor i predsjednik proitali. Znam samo da su po njima
utvrdili ime vlasnice kovega: Lucija ebetkova.
Dok su razmiljali nad neoekivanim nalazom, predsjednik je u sijenu
otkrio jo jedan predmet: otucanu kanticu za mlijeko. Onu istu plavu emajliranu
kanticu o ijem je tajanstvenom nestanku ve etrnaest dana svaku veer u krmi
priao pastir s dravnog imanja.
Dalje se sve odvijalo brzo i jedinim moguim tokom. Predsjednik je ostao
skriven u umici, a direktor se vratio u selo i poslao za predsjednikom seoskog
milicionara. Djevojka se u sumrak vratila u svoje mirisno prenoite. Pustili su
je da ue u kolibu i zatvori za sobom vrata, priekali pola minute i onda uli za
njom.

Predsjednik i milicionar, koji su uhvatili Luciju u sjeniku, bili su dobri

ljudi. Predsjednik, bivi nadniar, potenjaina, otac estoro djece, podsjeao
je likom i nastupom na stare seoske pripovjedae. Milicionar je bio naivan,
sirova dobriina s ogromnim brkovima ispod nosa. Ni jedan od njih ne bi ni
piletu uinio naao.
Ipak sam u trenutku kad sam uo kako je Lucija uhvaena osjetio kako mi
se na neki udan nain steglo srce. I dandanas osjeam to isto kad god zamislim
direktora i predsjednika kako preturaju po njenu kovegu, kako uzimaju u ruke

169
njene intimne predmete, njene tajne njena prljavog rublja, kako zaviruju ondje
gdje je zabranjeno zavirivati.
Isti neugodni osjeaj stida obuzima me kad zamislim leaj u sijenu iz kojeg
se ne moe nikamo pobjei, ija jedina vrata uvaju dvojica krupnih mukaraca.
Kad sam kasnije saznao o Luciji vie, postao sam s uenjem svjestan da
su mi obje ove mune situacije odmah ukazale na samu bit njene sudbine. Obje
ove situacije bile su slika oskvrnua.

Tu no Lucija vie nije prespavala u sjeniku, nego na eljeznom krevetu u

jednoj bivoj prodavaonici u kojoj je milicija smjestila svoje kancelarije.
Sutradan je sasluana u Narodnom odboru. Saznali su da je do tada ivjela i
radila u Ostravi. Da je pobjegla otuda jer vie nije mogla podnijeti to mjesto.
Kad su pokuali saznati neto konkretnije, naili su ledeni zid uporne
utnje.
Zato je pobjegla upravo ovamo, u zapadnu eku? Rekla je da joj
roditelji ive u Chebu.
Zato nije otila k njima? Izila je iz vlaka daleko od kue jer ju je uz put
hvatao sve vei strah. Otac ju je itavog ivota samo tukao.
Predsjednik Narodnog odbora saopio je Luciji da e je poslati natrag u
Ostravu odakle je otputovala bez propisne odjave boravka. Lucija im je rekla
da e na prvoj stanici pobjei iz vlaka. Neko su vrijeme vikali na nju, a onda su
shvatili da time nee nita postii. Upitali su je da li bi vie voljela da je
poalju kui, u Cheb. Ljutito je odmahnula glavom. Jo su neko vrijeme
pokuavali da budu strogi, a onda je predsjednik, mekan kakav je bio, konano
popustio. - to bi, zapravo, htjela? - Upitala je da li bi mogla ostati da radi kod
njih. Slegli su ramenima i rekli da e pitati na dravnom dobru.
Direktor je neprestano ratovao s nestaicom radne snage, i primio je
prijedlog Narodnog odbora bez imalo oklijevanja. Onda mi je javio da u
konano dobiti davno traenu radnicu za rad u stakleniku. Istog dana doao je
predsjednik Narodnog odbora da mi predstavi Luciju.
Dobro se sjeam tog dana. Bilo je to pred kraj studenog i sve do tada
sunana jesen po prvi put je pokazala svoje vjetrovito i oblano lice. Sipila je
kiica. Lucija je stajala u smeem ogrtau, s kovegom u ruci, oborene glave i

170
odsutnog pogleda pored visokog predsjednika.
Predsjednik je drao u ruci plavu kanticu i sveano govorio: - Ako si
uinila neto zlo, mi smo ti oprostili i vjerujemo ti. Mogli smo te poslati natrag
u Ostravu, ali smo te ipak zadrali ovdje. Radnikoj klasi potrebni su svuda
poteni ljudi. Nemoj da je razoara.
Zatim je otiao u ured da vrati kanticu naem pastiru, a ja sam odveo
Luciju u staklenik, predstavio je tamonjim radnicama i objasnio joj njene
dunosti.

10

Lucija u mojim uspomenama zasjenjuje sve to sam tada proivljavao. Ipak

mi se u njenoj sjeni figura predsjednika Narodnog odbora dosta jasno ocrtava.
Kad ste sino sjedili u fotelji ispred mene, Ludvik, nisam htio da vas
povrijedim. Zato u vam to rei sada, kad ste opet ispred mene onako kako vas
uvijek vidim, kao moja vizija i san: bivi nadniar, koji je htio da stvori raj za
svoje izmuene blinje, taj zaneseni potenjak i entuzijast koji naivnim i
kitnjastim rijeima govori o oprotenju, povjerenju i radnikoj klasi, bio je
mom srcu i mom nainu miljenja mnogo blii nego vi, iako mi osobno nije
nikad napravio nikakvu uslugu.
Nekad ste tvrdili da je socijalizam izrastao iz stabla evropskog
racionalizma i skepticizma, iz nereligioznog i antireligioznog stabla i da se
drukije ne moe ni zamisliti. elite li i dalje ozbiljno tvrditi da se bez vjere u
primarnost materije ne moe izgraditi socijalistiko drutvo?
Da li zaista smatrate da ljudi koji vjeruju u Boga ne mogu nacionalizirati
tvornice?
Potpuno sam siguran da linija evropskog duha koja potjee iz Isusova
uenja vodi k drutvenoj jednakosti i socijalizmu mnogo direktnije i zakonitije.
Kad se danas sjeam najstrastvenijih komunista iz prvog perioda izgradnje
socijalizma u mojoj zemlji, recimo upravo tog predsjednika koji mi je doveo
Luciju, oni mi mnogo vie lie na religiozne fanatike nego na volterijanske
skeptike. To revolucionarno doba od g. 1948. do 1956. imalo je vrlo malo
zajednikog sa skepticizmom i racionalizmom. Bilo je to doba velike kolektivne
vjere. ovjek koji je iao s tim vremenom bio je ispunjen osjeajima slinim
religiji: odricao se svoga ja, svoje linosti, svoga privatnog ivota u korist
neeg uzvienijeg, neeg to je iznad pojedinca. Marksistiki pouci bili su,

171
dodue, sasvim svjetovnog podrijetla, ali znaaj koji im je pripisivan bio je
slian znaenju evanelja i biblijskih pouka. Stvoren je krug misli koje su bile
nepovredive i prema tome - po naoj terminologiji - svete.
Ta je religija bila neobino surova. Nije nas uzdigla meu svoje sveenike,
ak nam je obojici nanijela zlo. Ipak mi je to doba, koje je prolo, bilo sto puta
blie nego vrijeme koje, izgleda, dolazi, vrijeme podsmijeha, skepse, ironije,
doba pakosti na ijoj sceni igra glavnu ulogu ironini intelektualac dok se u
pozadini u gomilama okuplja omladina, gruba, cinina, zla, bez oduevljenja i
bez ideala, spremna samo na parenje i ubijanje.
To doba koje odlazi ili je ve otilo imalo je u sebi bar neto od duha
velikih religioznih pokreta. teta to u svom vjerskom samoupoznavanju nije
moglo ii do kraja. Bilo je to doba vjerskih pokreta i osjeaja, ali je iznutra
ostalo prazno i bez boga. Ja sam tada vrsto vjerovao da e se Bog smilovati,
da e se otkriti svijetu, da e na kraju posvetiti tu veliku vjeru ovjeanstva.
ekao sam uzalud.
To je vrijeme konano izdalo svoju religioznost i platilo danak
racionalistikom nasljedstvu koje je prihvatilo samo zato to nije razumjelo
samo sebe. Taj racionalistiki skepticizam nagriza kranstvo ve dvije tisue
godina. Nagriza, ali ga nee izgristi. A komunistiku teoriju, svoj vlastiti
proizvod, unitit e za nekoliko decenija. U vama ju je ve unitio, Ludvik. To
vi sami vrlo dobro znate.

11

Dok se ljudi u svojoj mati mogu prenijeti u carstvo bajki, puni su

plemenitosti, osjeaja i poezije. U carstvu svakodnevnog ivota ispunjavaju ih -
na alost - opreznost, nepovjerljivost i sumnja. Tako su se drali i prema Luciji.
im je nestala iz djejih pria i pretvorila se u stvarnu djevojku, djevojku koja
zajedno s njima ivi, radi i spava, odmah je postala predmet radoznalosti u
kojoj nije manjkalo ni pakosti kakvu ljudi gaje prema anelima zbaenim s neba
i vilama prognanim iz bajki.
Luciji je njena utljivost bila od male koristi. Poslije otprilike mjesec dana
stigli su dravnom dobru iz Ostrave njeni kadrovski materijali. Iz njih smo
saznali da je najprije radila u Chebu kao uenica u eljaonici. Nakon moralnog
delikta provela je godinu dana u popravnom domu, a odatle je otila u Ostravu.
U Ostravi se pokazala kao dobra radnica. U internatu joj je ponaanje bilo

172
uzorno. Neposredno prije bijega nainila je jedan, sasvim neoekivan prijestup
- uhvaena je kako krade cvijee s groblja.
Podaci su bili turi i, umjesto da otkriju Lucijinu tajnu, samo su je obavili
jo guim velom tajanstvenosti.
Obeao sam direktoru da u se o Luciji osobno brinuti. Privlaila me je.
Radila je utke i predano. Bila je mirna, iako plaha. Nisam u njoj mogao otkriti
nita to bi liilo na djevojku koja je u stanju da nekoliko tjedana ivi
potucajui se po umama. Nekoliko je puta rekla da je zadovoljna ivotom na
imanju i da odatle nikamo nee otii. Bila je blaga, spremna da popusti u
svakom sporu i time je postepeno osvajala svoje drugarice s posla. Ipak je
njena utljivost imala u sebi neto to je odavalo bolnu sudbinu i povrijeenu
duu. Nita nisam elio vie nego da mi se ispovjedi, ali sam znao i to da je u
ivotu preturila preko glave dosta ispitivanja i sasluavanja i da bi svako takvo
pitanje kod nje izazvalo sasvim krivu predodbu. Zato nisam nita pitao, nego
sam priao o sebi. Svakog sam dana razgovarao s njom. Govorio sam joj o
svojim planovima da na imanju izgradim plantau ljekovitog bilja.
Priao sam joj kako su se u stara vremena ljudi u selima lijeili raznim
travama. Priao sam joj o biljkama kojima su se ljudi lijeili od kolere i kuge, o
lomkamenu koji zaista lomi bubrene i une kamence. Lucija je sluala. Voljela
je biljke. Ali s kakvom svetom jednostavnou! Nita o njima nije znala i
gotovo ni za jednu nije imala pojma kako se zove.
Pribliavala se zima, a Lucija nije imala nita osim svojih lijepih ljetnih
haljina. Pomogao sam joj da pametno rasporedi svoja financijska sredstva.
Prisilio sam je da kupi nepromoivi ogrta i demper, a kasnije i druge stvari -
cipele, pidamu, arape, zimski kaput...
Jednog sam je dana upito vjeruje li u Boga. Odgovorila mi je na nain koji
mi se uinio zanimljiv. Nije, naime, rekla ni da ni ne. Slegla je ramenima i
rekla: - Ne znam. - Upitao sam je da li zna tko je bio Isus Krist. Rekla je da zna,
ali nita konkretno o njemu nije mi mogla rei. To se ime u njenu sjeanju
nejasno stapalo s pojmom Boia, sjeala se nekog raspinjanja na kri, ali bila
je to samo zbrka nekoliko iskidanih i maglovitih predodbi koje sve zajedno
nisu imale nikakva smisla. Lucija do tada nije upoznala ni vjeru ni ateizam. U
tom trenutku osjetio sam kratku vrtoglavicu od sree, moda slinu onoj koju
osjea zaljubljen mukarac kad ustanovi da ga kod njegove ljubljene nije
preteklo drugo muko tijelo. - Hoe li da ti priam o njemu? - upitao sam, a
ona je kimnula glavom. Panjaci i breuljci bili su tada ve pod snijegom.
Priao sam. Lucija je sluala...

173
 12

Njena krhka ramena sigurno su morala podnijeti mnogo toga. Bio joj je
potreban netko tko bi joj pomogao, ali to, izgleda, nitko nije znao. Pomo koju
prua vjera, Lucija, sasvim je jednostavna: treba se samo predati. Predati se
zajedno s teretom pod kojim posre. Veliko je olakanje ivjeti tako predano.
Znam da nisi imala kome da se preda jer si se bojala ljudi. Ali zato je tu Bog.
Predaj mu se. Bit e ti lake.
Predati se, to znai odbaciti protekli ivot. Istrgnuti ga iz due. Ispovjediti
se. Reci mi, Lucija, zato si pobjegla iz Ostrave? Je li to bilo zbog onog cvijea
na groblju?
I zbog toga.
A zato si uzimala to cvijee?
Bila je tuna i zato ga je u svojoj sobici u internatu drala u vazi. Brala je
cvijee i u prirodi, ali Ostrava je crn grad i oko nje gotovo i nema nikakve
prirode, samo skladita, plotovi, parcele i tu i tamo poneki rijedak, aav gaj.
Lijepo cvijee mogla je nai samo na groblju.
Uzvieno, sveano cvijee. Perunike, rue i ljiljane. Pa ak i krizanteme, s
velikim cvjetovima od krhkih latica...
A kako su te uhvatili?
esto je i rado ila na groblje. Ne samo radi cvijea, koje je tu uzimala,
nego i zbog toga to je ondje bilo ugodno, vladala je tiina, a tiina ju je
smirivala. Svaki je grob bio zaseban, samostalan vrt i zato je rado zastajala kraj
pojedinih grobova, razgledala spomenike i itala tune natpise. Da je nitko ne
smeta, oponaala je postupke nekih posjetilaca groblja, naroito onih starijih, i
obino je klekla licem prema spomeniku. Jednom joj se naroito svidio jedan
jo gotovo sasvim svje grob. Netko je tu bio sahranjen prije svega nekoliko
dana. Ilovaa na grobu bila je jo rastresita, naokolo su leali vijenci, a ispred
groba, u vazi, stajao je prekrasan buket rua. Lucija je kleala, a tuna se vrba
naginjala nad njom kao blago, apue nebo.
Tonula je u neizrecivo blaenstvo. I upravo u tom trenutku priao je grobu
stariji gospodin s gospoom. Moda je to bio grob njihova sina, ili brata, tko
zna. Vidjeli su kako kraj groba klei nepoznata djevojka. Ostali su zapanjeni.
Tko je ta djevojka? Uinilo im se da se u njenoj pojavi krije neto to je za njih
tajna, neka obiteljska tajna, moda nepoznata roakinja ili nepoznata
pokojnikova ljubavnica... Zastali su nastojei da joj ne smetaju. Promatrali su je
iz daljine. A onda su vidjeli kako djevojka ustaje, uzima iz vaze prekrasni buket

174
rua koji su oni sami prije nekoliko dana donijeli, okree se i odlazi. Potrali su
za njom. Tko ste vi? pitali su. Bila je zbunjena, nije znala to da odgovori,
zamuckivala je. Pokazalo se da nepoznata djevojka uope ne poznaje njihova
pokojnika. Pozvali su u pomo vrtlaricu. Traili su da se djevojka legitimira.
Vikali su na nju i govorili joj kako nema nieg strasnijeg nego okradati mrtvace.
Vrtlarica je potvrdila kako to nije prva kraa cvijea s groblja. Pozvali su
milicionara, ponovo su je ispitivali i Lucija je na kraju sve priznala.

13

Neka mrtvi sahranjuju svoje mrtve, rekao je Isus. Cvijee na groblju

pripada ivima. Ti nisi znala za Boga, Lucija, ali si ga traila. Ljepota
ovozemaljskog cvijea doaravala ti je nadzemaljsko. Cvijee ti nije bilo
potrebno ni za koga. Samo za tebe osobno. Zbog praznine u dui. A onda su te
uhvatili i ponizili. Je li to bio jedini razlog zato si pobjegla iz crnog grada?
utjela je, a onda odmahnula glavom.
Netko te je uvrijedio?
Kimnula je.
Priaj mi, Lucija!
Bilo je to u jednoj sasvim maloj prostoriji. Sa stropa je visila arulja bez
sjenila, gola, iskoena na ici. Kraj zida je stajao krevet, nad krevetom slika
koja je prikazivala nekog lijepog mukarca u plavom ogrtau kako klei. Bio je
to Getsemanski vrt, ali Lucija to nije znala. Tu ju je doveo, a ona se branila i
plakala. Htio je da je siluje, poderao joj je haljinu, a ona se otrgla od njega i
pobjegla.
Tko je to bio, Lucija?
Jedan vojnik.
Voljela si ga?
Ne, nije ga voljela.
A zato si onda otila s njim u tu sobicu u kojoj je bila samo gola arulja i
krevet?
Bila je to samo praznina u dui koja ju je k njemu privlaila. A nije,
jadnica, nala ime bi je popunila nego upravo vojnikom, mladiem na
odsluenju roka.

175
 Ipak sve to sasvim ne razumijem, Lucija. Kad si s njim najprije pola u tu
sobicu, gdje je stajao samo goli krevet, zato si iz nje poslije pobjegla?
Bio je zao i surov kao svi.
O kome govori, Lucija, koji svi?
utjela je.
Koga si upoznala prije tog vojnika? Govori! Priaj mi, Lucija!

14

Bilo ih je est, a ona sama. est, od esnaest do dvadeset godina. Ona je

imala esnaest. Bili su slona klapa i o klapi su govorili s potovanjem, kao o
nekoj poganskoj sekti. Tog su dana govorili o posveenju. Donijeli su nekoliko
boca loeg vina. Sudjelovala je u pijanci sa slijepom odanou u koju je uloila
svu neutaenu ljubav kerke prema majci i ocu. Pila je kad su oni pili, smijala
se kad su se oni smijali. Onda su joj naredili da se svue. Nikad do tada to nije
inila pred njima. Ali kako se je, dok je oklijevala, najprije svukao sam voa
druine, shvatila je da nareenje nije upereno samo protiv nje, i odano se
pokorila. Vjerovala im je, vjerovala je i njihovoj grubosti, bili su njena zatita,
njen tit, nije mogla zamisliti to bi bilo kad bi ih izgubila. Bili su njen otac,
njena majka. Pili su, smijali se i izdavali joj dalje nareenja. Rairila je noge.
Bojala se, znala je to to znai, ali je posluala. Onda je zaplakala i iz nje
potekla krv. Momci su galamili, dizali ae i sipali jeftino pjenuavo vino na
lea voe druine, na njeno tijelo i meu njihove noge, uzvikivali su neto o
krtenju i posveenju, a onda se voa digao s nje i zamijenio ga je slijedei lan
druine, smjenjivali su se po starosti, i konano je doao red i na onog
najmlaeg koji je imao esnaest godina kao i ona, ali to Lucija vie nije mogla
izdrati, nije mogla izdrati bol, htjela je da se odmori, htjela je da bude sama, i
kako je posljednji bio najmlai, usudila se da ga odgurne. Ali on, upravo zato
to je bio najmlai, nije htio da bude ponien! I on je bio lan klape, njen
punopravni lan! Htio je to i da dokae, i zato je udario Luciju akom preko
lica, a nitko od druine nije stao na njenu stranu jer su svi znali da je najmlai u
pravu i da samo trai ono to mu pripada. Luciji su potekle suze, ali nije imala
hrabrosti da se suprotstavi i rairila je svoje noice po esti put...
Gdje je to bilo, Lucija?
U stanu jednog iz druine, roditelji su mu radili u nonoj smjeni, imali su
samo kuhinju i jednu sobu, u sobi stol, kau i krevet, nad vratima uokviren

176
natpis Boe, daj nam sree!, a iznad postelje u okviru sliku lijepe ene u
modroj haljini, s djetetom na grudima.
Djeva Marija?
Nije znala.
A kasnije, Lucija, to je bilo kasnije?
Kasnije se to esto ponavljalo, u istom stanu, u drugim stanovima, pa i
napolju, u prirodi.
Pretvorilo se u obiaj.
A je li ti se svidjelo, Lucija?
Nije, od toga dana s njom su postupali gore, bili su grublji, oholiji, ali nije
bilo puta ni naprijed ni natrag, nikuda.
I kako se sve to svrilo?
Sve se svrilo jedne veeri u jednom praznom stanu. Dola je policija i
sve pokupila. Momci iz druine imali su na savjesti neke krae. Lucija o tome
nita nije znala, ali je bilo poznato da je ila s klapom i da im je davala sve to
im je kao djevojka mogla pruiti. Bila je osramoena u itavom Chebu, a kod
kue su je premlatili. Mladii su dobili razne kazne, a nju su poslali u
popravilite. Tu je ostala godinu dana dok nije napunila sedamnaest. Ni za
to na svijetu nije se htjela vratiti kui i tako je dospjela u crni grad.

15

Iznenadilo me i zapanjilo kad mi je prekjuer Ludvik preko telefona rekao

da poznaje Luciju. Na sreu, samo ju je povrno poznavao. U Ostravi je,
navodno, odravao neke veze s jednom djevojkom koja je stanovala s njom u
internatu. Kad me sino opet upitao za nju, sve sam mu ispriao. Ve odavno
sam osjeao potrebu zbaciti sa sebe to breme, ali do sada nisam naao ovjeka
kojem bih se mogao povjeriti. Ludvik mi je naklonjen, a osim toga, dovoljno je
udaljen od moga, pa prema tome, i od Lucijina ivota. Tako se nisam morao
bojati da u Luciju ugroziti otkrivanjem njezine tajne.
Da, ono to mi je Lucija povjerila nisam nikome rekao, samo juer
Ludviku. Da je bila u popravnom domu i da je krala cvijee na groblju znali su,
meutim, na imanju svi, zahvaljujui kadrovskim dokumentima. Odnosili su se
prema njoj sve u svemu pristojno, ali su joj stalno predbacivali prolost.
Direktor je o njoj govorio kao o naem malom pljakau grobova. Nije time

177
elio rei nita loe, ali takve su rijei odravale u ivotu Lucijine nekadanje
grijehe. Lucija je bila stalno i neprestano kriva, a zapravo nije joj bilo potrebno
nita osim oprotenja. Da, Ludvik, bilo joj je potrebno oprotenje, bilo je
potrebno da proe kroz ono tajanstveno oienje koje vam je nepoznato i
neshvatljivo.
Ljudi sami, naime, ne znaju opratati, a to uostalom i nije u njihovoj moi.
Nemaju mo da ponite grijeh koji je jednom uinjen. To nije u vlasti samog
ovjeka. Ponititi grijeh, uiniti ga nevaeim, izbrisati ga iz vremena, pretvoriti
neto u nita, to je in za koji je potrebna tajanstvena i natprirodna snaga. Samo
Bog, za kojeg ne vrijede ovozemaljske zakonitosti, jer je slobodan, jer moe
stvarati uda, moe oprati grijeh, moe ga pretvoriti u nita, moe ga oprostiti.
ovjek moe oprostiti ovjeku samo zato to se oslanja na Boji oprotaj.
Ne vi, Ludvik, niste u stanju opratati, zato to ne vjerujete u Boga.
Neprestano vam je pred oima onaj plenarni sastanak na kojem su svi
jednoduno podigli ruke protiv vas i sloili se da va ivot bude uniten. Vi im
to nikad niste oprostili. Ne samo njima kao pojedincima. Bilo ih je u dvorani
oko stotinu, i to je ve broj koji moe posluiti kao mali model naroda. Vi nikad
niste oprostili narodu. Vi mu od tog vremena ne vjerujete i mrzite ga. Mogu vas
shvatiti, ali to nimalo ne mijenja injenicu da je takva sveobuhvatna mrnja
prema ljudima uasna i grena. Ona je postala vae prokletstvo, jer ivjeti u
svijetu u kojem se nikome ne oprata, u kojem se nitko ne moe iskupiti, isto
je to i ivjeti u paklu. Vi ivite u paklu, Ludvik, i ja vas alim.

16

Sve to na ovoj zemlji pripada Bogu moe pripasti i avolu, pa i pokreti

ljubavnika u ljubavnom aktu. Za Luciju oni su spadali u sferu potpune
odvratnosti. Stopili su se s licima podivljalih lanova druine i poslije s licem
nasrtljiva vojnika. Oh, kako ga jasno vidim pred sobom, kao da ga poznajem!
Melje banalne rijei o ljubavi, slatke kao sirup, uz prostako nasilje samca
kojeg silom dre daleko od ena iza bodljikavih ica kasarne! A Lucija naglo
postaje svjesna da su njene rijei samo lana koa na vujem tijelu vulgarnosti.
I itav se njen svijet ljubavi rui u ponor gadosti.
Tu je bio uzronik bolesti, s tim je trebalo poeti. ovjek koji ide obalom
mora i bjesomuno mae svjetiljkom u ispruenoj ruci moe biti luak. Ali u
noi kad se zalutala barka bori s valovima takav je ovjek spasilac. Zemlja na

178
kojoj ivimo granini je pojas izmeu neba i pakla. Nijedno djelo nije samo po
sebi ni dobro ni zlo. Tek njegovo mjesto u poretku stvari ini ga dobrim ili zlim.
Ni tjelesna ljubav, Lucija, nije sama po sebi ni dobra ni loa. Ako je u skladu s
poretkom koji je odredio Bog, ako je dio prave ljubavi, i tjelesna je ljubav
dobra i ini ovjeka sretnim. Jer Bog je propisao da ovjek napusti oca i
majku i sjedini se sa enom svojom da budu jedno tijelo.
Govorio sam tako Luciji iz dana u dan, iz dana u dan sam joj ponavljao da
joj je oproteno, da ne treba da se povlai sama u sebe, da treba da rairi plat
kojim je obavijena njena dua, da treba pokorno da se prepusti Bojem poretku
u kome i tjelesna ljubav ima svoje mjesto.
Tako su prolazili tjedni...
Onda je doao prvi proljetni dan. Na padinama breuljaka cvjetale su
jabuke, a njihove su kronje na blagom povjetarcu liile na zaklaena zvona.
Zatvorio sam oi da ujem njihov barunasti ton. Onda sam otvorio oi i
ugledao Luciju u plavom radnom ogrtau i s motikom u ruci. Gledala je u dolinu
i osmjehivala se.
Promatrao sam taj osmijeh i eljno itao iz njega. Je li to mogue? Ta
Lucijina je dua do danas znala samo za bijeg, bijeg pred prolou i pred
budunou. Svega se bojala. Prolost i budunost bile su za nju virovi bez dna.
Drala se bojaljivo lomne barke sadanjosti kao krhkog utoita.
A gle, danas se smjeka. Bez nekog posebnog razloga. Tek tako. Taj mi je
osmijeh rekao da u budunost gleda s povjerenjem. U tom trenutku osjeao sam
se kao pomorac koji je nakon mnogo mjeseci doplovio do traenog kopna. Bio
sam sretan. Oslonio sam se na krivo stablo jabuke i opet na trenutak sklopio oi.
uo sam vjetar i barunasti zvon bijelih kronji, uo sam cvrkut ptica i taj mi se
cvrkut pred zatvorenim oima pretvarao u tisue lampiona i svjetiljki koje su
nevidljive ruke nosile na veliku sveanost. Nisam vidio ruke, ali sam uo
visoke glasove, inilo mi se da su to djeca, vesela djeja povorka... Onda sam
iznenada osjetio na licu ruku, i uo glas: - Gospodine Kostka, vi ste tako dobri...
- Nisam otvarao oi. Nisam pokrenuo ruku. Stalno sam gledao ptije glasove
pretvorene u povorku lampiona, sluao sam zvon kronji. Glas je onda dodao,
neto tie: - Toliko vas volim...
Moda je trebalo samo da doekam ovaj as i onda se brzo udaljim, jer
moj je zadatak bio izvren. Ali prije nego to sam mogao svjesno poduzeti bilo
to, uhvatila me je neka udna, opojna slabost. Bili smo potpuno sami u
prostranom kraju meu krljavim jabukama, zagrlio sam Luciju i zajedno smo se
spustili na postelju koju nam je prostrla priroda.

179
 17

Dogodilo se ono to se nije smjelo dogoditi. Kad sam kroz Lucijin osmijeh
ugledao njenu smirenu duu, bio sam stigao do cilja i trebalo je da se udaljim.
Ali ja nisam otiao, a to nije bilo dobro. ivjeli smo i dalje zajedno na istom
imanju. Lucija je bila sretna, blistala je, bila je slina proljeu koje je oko nas
ve polako prelazilo u ljeto. Ali ja sam se, umjesto da takoer budem sretan,
uasavao tog velikog enskog proljea pored sebe, proljea koje sam sam
probudio i koje se obraalo meni svim svojim otvorenim cvjetovima za koje
sam znao da mi ne pripadaju, da mi ne smiju pripadati. U Pragu sam imao sina i
enu koja je strpljivo ekala na moje rijetke posjete vlastitom domu.
Bojao sam se prekinuti intimnosti s Lucijom da je ne povrijedim, ali se
nisam usuivao ni da nastavim s njima jer sam bio svjestan da na njih nemam
pravo. udio sam za Lucijom, ali sam se istovremeno plaio njene ljubavi jer
nisam znao to da ponem s njom. Samo uz najvee napore uspijevalo mi je da
odravam neusiljenost naih nekadanjih razgovora. Meu nas su se uvukle
moje sumnje. Imao sam osjeaj da je moja duhovna pomo Luciji sada
demaskirana. Da sam za Lucijom zapravo fiziki udio od trenutka kad sam je
ugledao. Da sam postupao kao zavodnik prikriven plastom utjeitelja i
ispovjednika. Da su sve one propovijedi o Isusu i Bogu bile samo prekriva
pod kojim su se krile najovozemaljskije tjelesne strasti. inilo mi se da sam u
trenutku kada sam popustio pred svojim seksom uprljao svoje prvobitno iste
tenje i tako izgubio sve zasluge pred Bogom.
Ali im sam stigao do ovih misli, moja su se razmiljanja okrenula
nalijevo krug: kakva umiljenost, vikao sam u dui na sebe, kakva samoljubiva
tenja za zaslugama, za priznanjem, za Bojom naklonou! to znae pred njim
ljudske zasluge? Nita, nita, nita!
Lucija me voli i njeno zdravlje zavisi od moje ljubavi! Zar da je gurnem
natrag u oajanje samo zato da bih sam ostao ist? Zar me Bog ne bi prezreo
upravo zbog toga? A ako je moja ljubav grijeh, to je vanije, Lucijin ivot ili
moja bezgrenost? Ta bit e to samo moj grijeh, samo ja u ga nositi, samo sebe
u osuditi tim grijehom!
U sva ova razmiljanja i sumnje umijeao se iznenada sam ivot. Protiv
mog direktora iskonstruirali su u Komitetu politike optube. Direktor se branio
zubima i noktima i onda su mu za dobru mjeru predbacili jo i to da se okruio
sumnjivim elementima. Jedan od tih elemenata bio sam i ja, ovjek koji je zbog
svojih protudravnih ideja bio, navodno, otjeran s fakulteta, klerikalac. Direktor
je uzalud pokuavao da dokae kako nisam ni klerikalac niti sam otjeran s

180
fakulteta. to se vie zauzimao za mene, vie je dokazivao svoju povezanost sa
mnom i vie kodio sebi. Moja je situacija bila gotovo beznadna.
Nepravda, Ludvik? Da, to je ona rije koju najee izgovarate kad sluate
o ovom dogaaju ili o drugim slinim dogaajima. Ali ja ne znam to je to
nepravda. Kad iznad ljudskih stvari ne bi bilo vie niega i kad bi djela imala
samo onaj znaaj koji im pripisuju njihovi tvorci, bio bi i pojam nepravda
opravdan, a i ja bih mogao govoriti o nepravdi to sam praktino prognan s
dravnog dobra na kome sam do tada portvovno radio. Moda bi onda bilo i
logino da se toj nepravdi suprotstavim i svim svojim snagama borim za svoja
sitna ljudska prava.
Dogaaji, meutim, najee imaju drugi znaaj nego to im pripisuju
njihovi slijepi autori; esto su to samo posebnim velom zastrte poruke odozgo, a
ljudi koji ih stvaraju samo su nesvjesni izvrioci vie volje o kojoj nita i ne
nasluuju.
Bio sam siguran da je to i tada bio sluaj. Zato sam dogaaje na dravnom
dobru primio s olakanjem. U njima sam vidio jasnu poruku: rastani se s
Lucijom prije nego to bude kasno.
Tvoj je zadatak zavren. Njegovi plodovi tebi ne pripadaju. Tvoji putovi
vode na drugu stranu.
I tako sam uinio ono isto to i prije dvije godine na Prirodoslovno-
matematikom fakultetu.
Rastao sam se s uplakanom i oajnom Lucijom i krenuo u susret onome to
je izgledalo kao propast. Sam sam predloio da odem s dravnog dobra.
Direktor me je odgovarao, ali ja sam znao da to ini samo iz pristojnosti i da se
tome u dubini due raduje.
Ovog puta, meutim, moj dobrovoljni odlazak nije nikoga dirnuo. Tu nije
bilo predveljakih prijatelja komunista koji bi mi olakali odlazak dobrim
karakteristikama i savjetima. Odlazio sam s imanja kao ovjek koji sam priznaje
da nije dostojan da u ovoj dravi obavlja bilo kakve znaajnije dunosti. I tako
sam postao graevinski radnik.

18

Bilo je to jednog jesenskog dana g. 1956. Tada sam se sreo s Ludvikom

prvi put poslije pet godina u kolima za ruanje brzog vlaka Prag-Bratislava.

181
Putovao sam na gradnju neke tvornice u istonoj Moravskoj. Ludvik je upravo
bio raskinuo radni odnos s rudnikom u Ostravi i podnio u Pragu molbu da mu se
odobri nastavak studija. Vraao se kui u Slovaku.
Malo je nedostajalo pa da se ne prepoznamo. Kad smo se prepoznali, bili
smo uzajamno iznenaeni naim sudbinama.
Dobro se sjeam toga, Ludvik, s kakvim ste saueem sluali dok sam
vam priao o svom odlasku sa kole i o intrigama na dravnom dobru koje su
dovele do toga da postanem zidar.
Hvala vam za tu zainteresiranost. Bili ste bijesni, govorili ste o nepravdi,
nezasluenoj kazni, o nedostatku potovanja prema inteligenciji i o
apsurdnostima kadrovske politike. I naljutili ste se na mene - predbacivali ste
mi to se nisam branio, to sam napustio bitku. Nikada ne treba dobrovoljno
odstupati! Prisilimo protivnika da posegne za najgorim sredstvima! Zato da mu
olakavamo savjest?
Vi rudar, ja zidar. Nae sudbine bile su dosta sline, a nas dvojica toliko
razliiti! Ja koji opratam, vi nepomirljivi, ja miran, vi buntovnik. Kako smo po
vanjtini bili bliski, a po onome u nama udaljeni!
O toj unutranjoj udaljenosti meu nama znali ste mnogo manje nego ja.
Kad ste mi detaljno priali o tome zato su vas pedesete godine iskljuili iz
Partije, smatrali ste, bili ste potpuno uvjereni da sam na vaoj strani i da se kao
i vi zgraam nad uskogrudnou drugova koji su vam izrekli kaznu, jer ste
pravili ale na raun onoga to su oni smatrali za svetinju. ega je bilo loeg u
tome? pitali ste s iskrenim uenjem.
Ispriat u vam neto: u enevi, u doba Calvina, ivio je djeak, moda
slian vama, inteligentan momak koji je volio ironiju; kod njega su jednom nali
biljenicu punu podrugljivih zapisa na raun Isusa Krista i evanelja. ega ima
loeg u tome? sigurno je mislio taj djeak, tako slian vama. Nije uinio nita
zlo, samo se alio. Uope nije znao za mrnju. Znao je po svoj prilici samo za
lakomislenost i ravnodunost. Pogubljen je.
Ah, nemojte me smatrati za pobornika takve okrutnosti! Hou samo rei
kako nijedan veliki pokret koji eli da izmijeni svijet ne trpi podsmijeh i
omalovaavanje, jer je to ra koja razara sve.
Pratite samo dalje va stav, Ludvik. Iskljuili su vas iz Partije, istjerali iz
kole, u vojsci uvrstili meu politiki opasne i jo poslali na daljnje dvije ili tri
godine u rudnik. A vi? Postali ste ogoreni do dna due, uvjereni u beskrajnu
nepravdu koja vam je uinjena. Taj osjeaj da vam je nanesena nepravda
upravlja do danas svim vaim postupcima u ivotu.
Ne shvaam vas! Zato govorite o nepravdi? Poslali su vas meu crne

182
vojnike, meu neprijatelje komunizma. Dobro. Je li to bila nepravda? Zar to za
vas nije vie bila velika ansa? Mogli ste da djelujete meu neprijateljima! Ima
li vanijeg i teeg zadatka? Zar Isus nije poslao svoje uenike kao ovce meu
vukove? Zdravima lijenik nije potreban, potreban je bolesnima, govorio je
Isus. Nisam doao da traim pravedne, nego grene...
Ali vi niste htjeli ii meu grene i bolesne!
Odgovorit ete mi da je moja usporedba neumjesna. Da je Isus slao svoje
uenike meu vukove sa svojim blagoslovom, dok ste vi bili najprije sam
izopeni i prokleti i tek onda upueni meu neprijatelje kao neprijatelj, meu
vukove kao vuk, meu grene kao grenik.
A zar vi poriete da ste zaista bili grenik? Zar se pred licem svoje stranke
zaista niste niim ogrijeili? Otkud vam samo takav ponos? ovjek odan svojoj
vjeri pokoran je i treba pokorno primiti i nezasluenu kaznu. Ponieni e biti
uzdignuti. Pokajnici e dobiti oprotenje. Oni kojima se nanosi nepravda
dobivaju priliku da provjere svoju odanost. Ako ste zamrzili svoju stranku samo
zato to vam je navalila na lea preteak teret, to znai da je vaa vjera bila
preslaba i da ispit kome ste bili podvrgnuti niste poloili.
U vaem sukobu s Partijom nisam na vaoj strani, Ludvik, jer znam da se
na ovom svijetu velike stvari mogu postii samo uz pomo potpuno odanih ljudi
koji su spremni da svoj ivot pokorno rtvuju viim ciljevima. Vi, Ludvik, niste
bili potpuno odani. Vaa je vjera labava. A kako da i ne bude kad ste se vjeito
pozivali samo na sebe i na svoj bijedni razum!
Nisam nezahvalan, Ludvik, znam to ste uinili za mene i za mnoge druge
ljude kojima je dananji poredak donio stradanja. Vi iskoritavate svoja
predveljaka poznanstva s istaknutim komunistima i svoj dananji poloaj za
uvjeravanja, intervencije, pomo. Zbog toga vas volim. A ipak u vam jo
jednom, posljednji put, rei: zagledajte se u dubinu svoje due! Najjai
pokreta vaeg dobroinstva nije ljubav, nego mrnja! Mrnja prema onima koji
su vas nekad osudili, prema onima koji su u dvorani podigli ruku protiv vas!
Vaa dua ne zna za Boga i zato ne zna ni da oprata. eznete za osvetom. One
koji su nekad nanijeli zlo vama poistovjeujete s onima koji nanose zlo
drugima, i svetite im se. Da, vi se svetite! Puni ste mrnje i kada pomaete
ljudima! To osjeam u vama. Osjeam to iz svake vae rijei. Ali to se iz
mrnje moe roditi nego opet mrnja, lanana reakcija mrnje? Vi ivite u paklu,
Ludvik, opet vam ponavljam, ivite u paklu, i ja vas alim.

19
183
 Da je Ludvik mogao uti moj monolog, sigurno bi rekao kako sam
nezahvalan. Znam da mi je mnogo pomogao. Onda, pedeset este godine, kad
smo se sreli u vlaku, rastuio se nad mojim ivotom, alio moje sposobnosti i
poeo odmah razmiljati kako da mi nae zaposlenje u kome bih naao
zadovoljstvo i mogao da dam vie od sebe. Iznenadilo me je s kakvom je
brzinom i efikasnou djelovao. U svom rodnom gradu razgovarao je s nekim
svojim drugom.
Predloio je da na srednjoj koli predajem prirodopis. Bila je to odvana
ideja. Protuvjerska propaganda bila je tada u punom zamahu i bilo je gotovo
nemogue da na kolu bude primljen nastavnik koji vjeruje u Boga. To je,
uostalom, zakljuio i Ludvikov drug i pronaao drugo rjeenje. Tako sam dospio
na virusoloko odjeljenje ovdanje bolnice, gdje ve osam godina uzgajam na
mievima i kuniima viruse i bakterije.
Tako je to. Da nije bilo Ludvika, ne bih ivio ovdje, ne bi ovdje ivjela ni
Lucija.
Udala se nekoliko godina nakon mog odlaska s dravnog dobra. Na dobru
nije mogla ostati jer joj je mu traio zaposlenje u gradu. Razmiljali su gdje da
bace sidro. Nagovorila je mua da se presele ovamo, u mjesto gdje sam ja
ivio.
Nikad u ivotu nisam dobio vei poklon, veu nagradu. Moja ovica, moja
golubica, dijete koje sam izlijeio i zadojio vlastitom duom, vraa se k meni.
Ne trai od mene nita. Ima svog mua. eli samo da bude blizu mene. Potreban
sam joj. Osjea potrebu da me ponekad uje. Da me vidi nedjeljom u crkvi. Da
me sretne na ulici. Bio sam sretan i u tom sam trenutku osjetio da vie nisam
mlad, da sam stariji nego to mislim, i da je Lucija moda jedino moje ivotno
djelo.
Da je to malo, Ludvik? Ne, nikako. Dosta je i ja sam sretan. Sretan sam,
sretan, sretan...

20

O, kako sam sebe zavaravam! Kako uporno nastojim da samog sebe

uvjerim u ispravnost mog ivotnog puta! Kako se hvalim snagom svoje vjere
pred nevjernicima!
Da, uspjelo mi je da privedem Luciju vjeri u Boga. Uspjelo mi je da je
utjeim i izlijeim.

184
 Oslobodio sam je odvratnosti prema tjelesnoj ljubavi. Konano sam joj se
sklonio s puta. Da, ali kakvo joj je dobro sve to donijelo?
Njen brak nije ispao sretno. Suprug joj je grubijan, javno je vara, a uje se
i da je maltretira.
Lucija mi to nikad nije priznala. Znala je da bi me to raalostilo. Svoj je
ivot slikala preda mnom kao uzor sree. Ali ivimo u malom gradu, u kojem se
nita ne moe zatajiti.
O, kako znam sebe zavarati! Politike intrige protiv direktora dravnog
dobra protumaio sam kao ifriranu Boju poruku da se udaljim. Ali kako
raspoznati Boji glas izmeu toliko drugih glasova? to ako je glas, koji sam
tada uo, bio samo glas mog vlastitog kukaviluka?
Imao sam u Pragu enu i dijete. Nisam se naroito privijao uz njih, ali
nisam bio u stanju ni da se rastanem od njih. Plaio sam se nerjeive situacije.
Bojao sam se Lucijine ljubavi, nisam znao to da ponem s njom. Uasavao sam
se nad komplikacijama u koje bi me mogla uvaliti.
Pretvarao sam se da sam aneo koji joj donosi spas, a u stvarnosti bio sam
samo jedan od onih koji su je obeastili. Jedan jedini put sam je pomilovao i
onda se okrenuo od nje. Pretvarao sam se da joj donosim oprotenje, a,
zapravo, samo je ona mogla meni da oprosti. Bila je oajna i plakala je kad sam
odlazio, a ipak je nekoliko godina kasnije dola za mnom i nastanila se ovdje.
Razgovarala je sa mnom. Obraala mi se kao prijatelju. Oprostila mi je. To je,
uostalom, sasvim jasno. Nije mi se to esto dogaalo u ivotu, ali ipak znam - ta
me je djevojka voljela. Drao sam njen ivot u rukama. Njena srea zavisila je
od mene. A ja sam pobjegao. Nitko se nikada nije toliko ogrijeio o nju kao ja.
Kad tako razmiljam, pada mi na pamet da te zamiljene Boje poruke
upotrebljavam neprestano samo kao izgovor da se oslobodim svojih ljudskih
dunosti. Bojim se ena. Bojim se njihove topline. Bojim se njihove stalne
prisutnosti. Uasavao sam se ivota s Lucijom isto kao to se uasavam kad
pomislim da bi trebalo da se trajno preselim u dvosobni stan uiteljice iz
oblinjeg grada.
A zato sam, zapravo, prije petnaest godina dobrovoljno otiao s
Fakulteta? Nisam volio svoju enu koja je bila est godina starija od mene.
Nisam vie mogao podnijeti ni njen glas ni njeno lice, nisam vie mogao sluati
pravilno kucanje kunog sata. Nisam mogao s njom ivjeti, a nisam bio u stanju
ni da je povrijedim razvodom jer je bila dobra ena i nikad mi nita nije uinila
naao. I tako sam odjednom uo spasonosni glas uzvienog poziva. uo sam
Isusa kako me poziva da ostavim svoje mree.
Oh, boe, je li zaista tako bilo? Jesam li zaista tako jadan i smijean? Reci

185
da nije tako! Uvjeri me! Javi mi se, Boe, javi mi se glasnije! Uope te ne ujem
od te buke nerazgovijetnih glasova!

186
 SEDMI DEO

Ludvik, Jaroslav, Helena

187
 1

Kad sam se kasno uveer vratio od Kostke u hotelsku sobu, vrsto sam
odluio da odmah, rano izjutra, otputujem u Prag, jer tu vie nemam to da
traim: moja podla misija u rodnom gradu je zavrena. U glavi mi je, meutim,
vladala takva uasna zbrka da sam se do kasnog doba noi prevrtao na krevetu
(kripavom krevetu) i nisam mogao da zaspim. Kad sam konano zaspao,
spavao sam kao na vodi, svakog sam se asa budio i tek sam ujutro utonuo u
dubok san. Tako se dogodilo da sam se kasno probudio, tek oko devet sati; svi
jutarnji autobusi i vlakovi bili su ve otili i prva veza s Pragom bila je mogua
tek oko dva sata poslije podne. Kad sam postao svjestan toga, gotovo me je
obuzeo oaj - osjeao sam se kao brodolomac i odjednom me je uhvatila
strahovita enja za Pragom, za poslom, za pisaim stolom u mom stanu, za
mojim knjigama. Nije se, ipak, moglo nita uiniti; morao sam stisnuti zube i
sii u restoran da dorukujem.
U salu sam uao oprezno jer sam se bojao da ne sretnem Helenu. Nije bila
ondje (sigurno je ve trkarala po oblinjim selima s magnetofonom preko
ramena i muila prolaznike mikrofonom i priglupim pitanjima); restoran je,
meutim, bio dupkom pun drugih ljudi koji su puei i razgovarajui sjedili sa
svojim konjacima, pivom, crnim kavama i raenim rakijama. Teko meni,
pomislio sam, ni ovog puta rodni grad nee mi pruiti pristojan doruak.
Iziao sam na ulicu; plavo nebo, iskidani oblaci, poetak sparine, praina
koja se lako podie, ulica koja izbija na ravni, prostrani trg s visokim tornjem
(da, onim koji je liio na vojnika pod ljemom), sve me je to zapljusnulo tunom
prazninom. Iz daljine je dopirao pripiti krik razvuene slovake pjesme ( u
kojoj su, inilo mi se, bili ukleti enja, stepa i beskrajno jahanje vrbovanih
ulana) i u mislima mi se javila Lucija, davno minuli period mog ivota koji je u
ovom trenutku liio na ovu razvuenu pjesmu i obraao se mom srcu kroz koje
je prolo (kao kroz stepu) toliko ena a da nita iza sebe nisu ostavile, kao to
oblak praine ne ostavlja traga na ovom plosnatom, irokom trgu, slegne se
meu kocke kaldrme i ponovo se digne\ pa noen vjetrom putuje dalje.
Koraao sam po pranim kockama kojima je bio poploan trg i osjeao
teku lakou praznine koja je pritiskala moj ivot. Lucija, boica pare, oduzela
mi je nekad samu sebe, juer je pretvorila u nita moju briljivo isplaniranu
osvetu, a nakon toga i samu uspomenu na sebe pretvorila u neto oajniki

188
komino, u neku grotesknu greku, jer mi je ono to mi je ispriao Kostka jasno
pokazalo da sam sve ove godine mislio na nekog drugog, a ne na nju, da u stvari
nikad nisam znao tko je zapravo ona.
Uvijek sam s nekim posebnim uivanjem govorio kako je Lucija za mene
neto apstraktno, legenda i mit, ali sad sam shvatio da se pod ovim poetinim
terminima skrivala sasvim nepoetina istina - da Luciju uope nisam poznavao;
da je nisam poznavao onakvu kakva je stvarno bila, kakva je bila u sebi i za
sebe. Nisam na njoj primjeivao (u svojoj slijepoj egocentrinosti) nita osim
onih strana njena bia koje su se neposredno obraale meni (mojoj
usamljenosti, ropstvu, mojoj enji za njenou i ljubavlju); nije za mene bila
nita vie nego funkcija moje vlastite ivotne situacije; sve ime je premaivala
ovu konkretnu ivotnu situaciju, sve to je predstavljala sama po sebi, izmaklo
mi je. Ali ako je za mene zaista bila samo funkcija situacije, bilo je sasvim
logino i to da u trenutku kad se situacija promijenila (kad je nastala druga
situacija, kad sam i sam ostario i promijenio se) nestane i moja Lucija, jer je od
tada nadalje bila samo ono to mi je na njoj promaklo, to me se nije ticalo,
ime me je premaivala. Zato je bilo sasvim logino i to da je nakon petnaest
godina ne prepoznam. Za mene je ve odavno (a ja o njoj nikad nisam mislio
drukije nego kao o biu za mene) bila potpuno stran i nepoznat ovjek.
Petnaest godina putovao je za mnom brzojav o mom porazu i konano me
je stigao. Onaj udak Kostka (kojeg sam uvijek uzimao samo napola ozbiljno)
znaio je za nju vie, uinio je za nju vie, poznavao ju je bolje i bolje ju je
volio; (neu da kaem vie, jer je snaga moje ljubavi bila maksimalna);
povjerila mu je sve - meni nita; uinio ju je sretnom - ja nesretnom; upoznao je
njeno tijelo - ja nikada. A za to, da onda osvojim njeno tijelo za kojim sam tako
oajniki eznuo, bila je dovoljna samo jedna, sasvim jednostavna stvar: da je
razumijem, da je poznajem, da je volim ne samo zbog onoga ime se obraala
meni nego i zbog onoga to me se na njoj nije neposredno ticalo, zbog onoga to
je bila sama po sebi i za sebe. A ja to nisam znao i povrijedio sam i sebe i nju.
Zapljusnuo me je val ljutnje na samog sebe, na moje tadanje godine, glupe
lirske godine, kada je ovjek sam sebi suvie velika tajna da bi mogao rjeavati
tajne koje su izvan njega, i kada su za njega drugi (i oni koje najvie voli) samo
pokretna ogledala u kojima sa zaprepatenjem gleda svoje vlastite osjeaje,
svoju vlastitu sentimentalnost, svoju vlastitu vrijednost. Da, ja sam se punih
petnaest godina sjeao Lucije samo kao ogledala koje je sauvalo moju tadanju
sliku!
Pred oima mi se pojavila hladna soba s jednim krevetom, osvijetljena
ulinom svjetiljkom kroz prljavo prozorsko staklo, vidio sam Luciju kako se
divlje opire. Sve je to bilo kao lo vic - smatrao sam da je nevina, a ona se

189
branila upravo zato to nije bila nevina i bojala se trenutka kada u ustanoviti
istinu. A moda je njeno opiranje imalo i drugo objanjenje (koje odgovara
onome kako je Luciju shvaao Kostka) - drastina prva seksualna iskustva
uinila su Luciji ljubavni akt odvratnim i liila ga znaaja koji mu pripisuje
veina ljudi; odvojila su ga od njenosti i ljubavnih osjeaja; za tu djevojicu
kurvicu tijelo je bilo neto gadno, a ljubav je bila neto bestjelesno; dua je
tijelu objavila tihi i uporni rat.
Ovo objanjenje (tako melodramatsko, a ipak tako vjerojatno) ponovo mi
je skrenulo misli na onaj sumorni razdor (koji sam i sam tako dobro upoznao u
raznim oblicima) izmeu due i tijela i podsjetilo me (jer se tuno neprestano
smjenjivalo sa smijenim) na jedan sluaj kome sam se nekada slatko smijao:
jedna moja dobra znanica, ena prilino lakog morala (to sam spremno
zloupotrebljavao) zaruila se za nekog fiziara i odluila da ovog puta proivi
ljubav; da bi je osjetila kao pravu ljubav (izdvojenu od desetak ljubavnih veza
kroz koje je prola), uskratila je zaruniku tjelesne kontakte sve do prve brane
noi, etala s njim uveer ispod drvoreda drei ga za ruku, ljubila se s njim
pod ulinim svjetiljkama i tako omoguavala dui da se (osloboena tijela)
uzdigne do vrtoglavih visina. Mjesec dana nakon vjenanja razvela se i gorko se
alila kako je iznevjerio njene velike osjeaje, jer se pokazao kao lo i gotovo
impotentan ljubavnik.
Iz daljine je jo uvijek dopirao pijani krik otegnute slovake pjesme i
mijeao se s grotesknou sluaja kojeg sam se sjetio, s pranom prazninom
grada i mojom tugom uz koju se poinjao javljati i osjeaj gladi. Stigao sam na
nekoliko koraka od mlijenog restorana; gurnuo sam vrata; bila su zakljuana.
Neki graanin koji je tuda prolazio rekao mi je: - Aha, danas je itav mlijeni
restoran otiao na sveanost. - Na Put kraljeva? - Da, podigli su ondje tezgu.
Opsovao sam, ali sam se morao pomiriti sa sudbinom; krenuo sam
smjerom odakle je dopirala pjesma. Na folklornu sveanost, koju sam na svaki
nain htio izbjei, poveo me je moj eludac koji je zavijao.

Umor. Od rana jutra samo umor. Kao da sam probanio itavu no. A ja
sam itave noi mirno spavao. Samo moj san, to je jo samo surutka od sna.
Dok sam dorukovao, s mukom sam svladavao zijevanje. Onda su se polako
poeli skupljati ljudi. Vladimirovi drugovi i razni promatrai. Zadruni

190
konjuar doveo je u dvorite konja za Vladimira. Meu svim tim svijetom
pojavio se iznenada i Kalaek, referent za kulturu u Oblasnom narodnom
odboru.
Ve dvije godine ratujem s njim. Bio je u crnom odijelu, drao se sveano,
a pored njega je ila jedna elegantna dama. Redaktor prakog radija. Treba,
navodno, da poem s njima.
Gospoa eli da snimi neke razgovore za emisiju o Putu kraljeva.
Samo mi je jo to trebalo! Neu im tu izigravati budalu! Gospoa
redaktorica topila se od oduevljenja to me je osobno upoznala, a prikljuio
joj se, naravno, i Kalaek. Prema njegovim rijeima, bila je moja politika
obaveza da poem s njima. Cirkusant. Mogao sam ih odbiti. Rekao sam da e
moj sin danas biti kralj i da elim biti prisutan dok se sprema.
Stvar je upropastila Vlasta. Njena je dunost da pripremi sina. Ja neka
slobodno idem i govorim za radio.
I tako sam posluno krenuo. Gospoa s radija smjestila je svoj tab u
zgradi Narodnog odbora. Tu je imala magnetofon i jednog deka koji je njim
rukovao. udim se da joj se jezik nije ukoio koliko je govorila i smijala se.
Onda je stavila mikrofon pred usta i postavila Kalaeku prvo pitanje.
Kalaek je proistio grlo i poeo da govori kao navijen. Gajenje narodne
umjetnosti nerazdvojni je dio komunistikog odgoja. Oblasni narodni odbor to
je savreno dobro shvatio.
Zato i prua svoju punu pomo. eli mnogo uspjeha i puno sree.
Zahvaljuje svima koji su sudjelovali. Oduevljeni organizatori i oduevljena
kolska omladina koja je potpuno...
Umor, umor. Neprestano jedne te iste reenice. Petnaest godina sluati
neprestano iste reenice. I ovog puta sluati kako ih izgovara Kalaek, kojem
puca prsluk za narodnu umjetnost. Narodna umjetnost za njega je samo sredstvo.
Sredstvo da se moe pohvaliti jo jednom akcijom. Za izvravanje smjernica.
Da moe podvui svoje zasluge. Za Put kraljeva nije maknuo prstom i samo
gleda kako bi na nama zatedio koji gro. Ipak e Put kraljeva biti njemu
pripisan kao uspjeh. On vlada kulturom u itavoj oblasti. Bivi trgovaki
pomonik koji nije u stanju da razlikuje violinu od gitare.
Redaktorica je ponovo prinijela mikrofon ustima. Jesam li zadovoljan
ovogodinjim Putem kraljeva? Dolo mi je da joj se narugam. Ta Put kraljeva
jo nije ni krenuo! Ali narugala se ona meni. Ja sam tako iskusan folklorist da
sigurno unaprijed znam kako e ispasti. Da, oni sve unaprijed znaju. Poznata im
je budunost svih stvari. Budunost se ve odavno dogodila i za njih se samo
ponavlja.

191
 Htio sam joj rei u lice sve to mislim. Da e Put ispasti gore nego
prethodnih godina. Kako narodna umjetnost iz dana u dan gubi pristalice. Kako
se smanjuje i nekadanja zainteresiranost raznih institucija. Kako vie uope ne
ivi. To to radio neprestano emitira nekakvu narodnu glazbu, neka nas ne
zavarava. Svi ti orkestri narodnih instrumenata i ansambli narodnih pjesama i
plesova prije su opera, opereta ili zabavna muzika - sve samo ne narodna
umjetnost. Narodni orkestar s dirigentom, partiturama, stalcima za note! Gotovo
simfonijska instrumentacija! Kakav falsifikat! Ono to vam je, gospoo
redaktorice, poznato iz nastupa orkestara i zborova to je stara romantiarska
muzika misao koja se samo slui narodnim melodijama! Stvarne narodne
umjetnosti vie nema, ne, gospoo redaktorice, ona je mrtva.
Htio sam sve to brzo izgovoriti u mikrofon, ali sam na kraju rekao neto
sasvim drugo. Put kraljeva bio je prekrasan. Snaga narodne umjetnosti. Poplava
boja. Oduevljen sam.
Zahvaljujem svima koji su sudjelovali. Oduevljeni organizatori i
oduevljena kolska omladina koja je potpuno...
Bilo me je stid to govorim onako kako to oni ele. Jesam li takva
kukavica? Ili tako discipliniran? Ili tako umoran?
Bio sam sretan to sam odrecitirao svoje i to se mogu brzo izgubiti. Jedva
sam ekao da se vratim kui. Po dvoritu su se motali aui i svakojaki
pomonici; ukraavali su konja vrpcama i manama. Htio sam da vidim
Vladimira kako se sprema. Uao sam u kuu, ali vrata u dnevnu sobu, u kojoj su
ga oblaili, bila su zakljuana. Pokucao sam i javio se. Odgovorila mi je Vlasta.
Ovdje nema to traiti, ovdje se oblai kralj. Do vraga, kaem ja, kako to
nemam to traiti? To je protiv tradicije, odgovorio mi je Vlastin glas. Ne znam
zato bi bilo protiv tradicije da otac prisustvuje oblaenju kralja, ali nisam
pokuao da je nagovaram. Po glasu sam poznao koliko je obuzeta i to me je
radovalo. Radovalo me je to su obuzeti mojim svijetom. Mojim jadnim i
osiromaenim svijetom.
Tako sam ponovo iziao u dvorite i avrljao s ljudima koji su pripremali
konja. Bio je to teki vuni konj iz zadruge. Strpljiv i miran.
Onda sam uo amor ljudskih glasova koji je dopirao s ulice iza zatvorenih
vratnica. Zatim dozivanje i lupu. Nastupio je moj trenutak. Bio sam uzrujan.
Otvorio sam vrata i iziao na ulicu. Kraljeva konjica bila je postrojena pred
naom kuom.
Konji ukraeni vrpcama i cvijeem. Na njima mladii u raznobojnim
nonjama. Kao prije dvadeset godina, kad su doli po mene. Kad su molili mog
oca da im da svog sina za kralja.

192
 Sasvim naprijed, uza same nae vratnice, sjedili su na konjima dva paa u
enskim nonjama i sa sabljama u rukama. ekali su Vladimira da ga prate i
uvaju itav dan. Iz grupe jahaa izdvojio se mladi, zaustavio konja ispred
mene i poeo sa svojim stihovima: ujte, ujte, posluajte! Oe dragi, sad
kako se obraamo s molbom vama: sina vaeg plemenitog za kralja da date
nama!
Onda je obeao da e kralja dobro uvati. Da e ga provesti izmeu
neprijateljskih vojski. Da ga nee predati u ruke neprijatelju. Da su spremni da
se bore. ujte, ujte!
Osvrnuo sam se: u mranom prolazu koji je vodio u dvorite ve je na
ukraenom konju sjedila muka figura u enskoj nonji, s dugim nabranim
rukavima, lica prekrivenog arenim trakama. Kralj. Vladimir. Odjednom sam
zaboravio na sav umor i neraspoloenje i osjetio se svje i veseo. Stari kralj
alje u svijet mladog kralja. Okrenuo sam se i poao k njemu. Stao sam pored
konja i popeo se na prste da budem to blie njegovu pokrivenom licu. - Sretan
put, Vlado! - apnuo sam. Nije odgovorio. Nije se ni pomakao. A Vlasta mi je s
osmijehom rekla: - Ne smije ti odgovoriti. Do veeri ne smije progovoriti
nijednu rije.

Svega etvrt sata kasnije naao sam se u selu (u doba moje mladosti bilo je
odvojeno od grada poljima, ali danas je ve bilo njegov sastavni dio); pjesma
koju sam uo jo u gradu (kao udaljeno i tuno zavijanje) sada je odjekivala
punom jainom i to iz zvunika privrenih za kue ili elektrine stupove
(kakva sam ja budala, neprestano putam da me varaju - jo prije nekoliko
trenutaka bio sam rastuen enjom i pijanom razvuenou tog glasa, a to je bio
reproducirani glas za koji je trebalo zahvaliti razglasnom ureaju u zgradi
Narodnog odbora i dvjema istroenim ploama!); ispred seoskog trga bio je
podignut slavoluk sa velikim transparentom od papira na kome je crvenim
kitnjastim slovima bilo ispisano DOBRO DOLI. Tu se ve bio poeo okupljati
svijet, veinom u gradskoj odjei, ali tu i tamo u gomili moglo se vidjeti i
nekoliko starijih mukaraca u narodnim nonjama - u izmama, bijelim lanenim
hlaama i vezenim kouljama. Ulica se tu irila i prelazila u trg; izmeu
nekadanje ceste i redova kua sada su se prostirali iroki travnjaci s ponekim
stablom, i na tim travnjacima podignuto je (za dananju sveanost) nekoliko
atora u kojima se toilo pivo, limunada, prodavali kikiriki, okolada, pereci,

193
hrenovke sa senfom i pokladnice; u jednom atoru smjestio se gradski mlijeni
restoran - tu su se mogli dobiti sirevi, mlijeko, maslac, mlijeni kokteli, jogurt i
kiselo vrhnje; alkohol (osim piva) nije se prodavao ni u jednom atoru, ali sam
ipak imao dojam da su ljudi veinom pijani - gurali su se oko atora i tezgi,
smetali jedan drugome, derali se; tu i tamo netko bi glasno zapjevao, ali bilo je
to uvijek samo uzaludno naprezanje glasa (praeno pijanim irenjem ruku) sa
dva-tri takta pjesme koji su se odmah gubili u galami trga, na kome je iz
zvunika neprekidno tretala gramofonska ploa s narodnom melodijom. Po
itavu trgu ve su se valjale (iako je bilo rano i kraljeva konjica jo nije bila
krenula) pivske ae od navotena papira i papirnati pladnjevi s mrljama od
senfa.
ator s mlijekom i jogurtom zaudarao je na apstinenciju i odbijao ljude;
kad mi je uspjelo da gotovo bez ekanja dobijem au mlijeka i zemiku,
maknuo sam se na malo istiji prostor da nitko ne udara u mene, i otpio gutljaj
mlijeka. U tom trenutku s drugog kraja trga zauli su se povici: kraljeva konjica
izjahala je na trg.
Crni eirii s pijetlovim perom, iroki, resama ukraeni rukavi bijelih
koulja, plavi prsluci s upercima crvene vune, raznobojne vrpce od papira
koje su vijorile s konjskih tijela, ispunili su itav trg. Istog asa pomijeali su se
sa amorom gomile i tretanjem zvunika novi zvui - rzanje konja i uzvici
jahaa:
ujte, ujte, posluajte, domai i stranci, iz brda i polja, ujte kakva nas
zadesi nevolja: estitog kralja imamo, al' siromaha, trista mu volova
ukradoe, iz prazne staje odvedoe...
itava slika djelovala je zbrkano i za ui i za oi jer se sve uzajamno
nadvikivalo: folklor iz zvunika s folklorom na konjima, arolikost nonji i
konja s runim sivim i smeim bojama loe saivenih odijela publike, usiljena
spontanost jahaa u nonjama s nametljivom briljivou redara koji su s
crvenim trakama na rukavima trkarali izmeu konja i gledalaca i nastojali
nastali kaos odrati u granicama kakvog-takvog reda, to ni izdaleka nije bilo
jednostavno ne samo zbog nediscipline promatraa (sreom ne suvie brojnih)
nego prvenstveno zbog toga to cesta nije bila zatvorena za promet; redari su
ili s obje strane kolone jahaa i davali vozilima znakove da uspore vonju;
tako su se izmeu konja provlaili putniki i teretni automobili i buni
motocikli, zbog ega su konji postajali sve nemirniji, a jahai sve nesigurniji.
Iskreno reeno, kad sam tako uporno izbjegavao da sudjelujem u ovoj (i
svakoj drugoj) folklornoj priredbi, plaio sam se neeg drugog, a ne onog to
sam upravo vidio: raunao sam s neukusom, raunao sam s neskladnim
mijeanjem prave narodne umjetnosti i kia, raunao sam s uvodnim govorima

194
priglupih govornika, raunao sam sa svim moguim aktualiziranjem (ne bih se
bio nimalo zaudio da su bodri rukovodioci napravili od kraljeve konjice,
recimo, partizansku konjicu), da, raunao sam sa svim to je najgore, s
bombastinou i falsifikatima, ali nisam raunao s onim to je od samog
poetka davalo neumoljivi peat itavoj ovoj sveanosti, nisam raunao s tim
tunim, gotovo dojmljivim siromatvom. Sve je nosilo njegov peat - onih
nekoliko atora, malobrojna, ali savreno nedisciplinirana i neorganizirana
publika, isprepletenost svakodnevnog saobraaja s anakroninom sveanou,
uplaeni konji i pomamno tretei zvunici koji su s mehanikom inercijom
izvikivali u svijet dvije stalno iste narodne pjesme, tako da su sasvim nadglasali
(zajedno s bunim motociklima) mlade jahae koji su napetih vratnih ila
pokuavali da recitiraju svoje stihove.
Bacio sam na zemlju papirnatu au, a kraljeva konjica, kad se konano
predstavila gledaocima okupljenim na trgu, krenula je na svoj dugi put kroz
sela. Sve sam to dobro poznavao jer sam nekad davno, godinu dana pred kraj
rata, i sam jahao kao pa (obuen u prazniku ensku nonju i sa sabljom u ruci)
pored Jaroslava, koji je tada bio kralj. Nisam imao volje da se raznjeujem
uspomenama, ali (kao da me je siromatvo sveanosti razorualo) nisam htio ni
da se na silu okreem od slike koja mi se javila pred oima; polako sam krenuo
za grupom konjanika koja se sada razvila u irinu, samo su samom sredinom
ceste jahala tri jahaa tijesno jedan uz drugog: u sredini kralj, a sa svake strane
pa u enskoj odjei i sa sabljom u ruci. Oko njih se neto slobodnije motalo
nekoliko jahaa iz kraljeve pratnje - takozvani ministri. Ostatak grupe razdvojio
se u dva krila, koja su jahala sa strane ceste. I tu su uloge jahaa bile tano
propisane: bili su tu zastavnici (sa zastavom ije je koplje bilo uvueno u
izmu, tako da je crvena vezena tkanina vijorila pored konja), najavljivai
(pred svakom kuom recitirali su stihove o estitom, ali siromanom kralju
kome su ukrali tri tisue dukata iz praznog sanduka i trista volova iz prazne
staje) i konano sakupljai (koji su samo pozivali okupljene da neto priloe:
Za kralja, majice, za kralja! i skupljali darove u pletene koare od prua).

Hvala ti, Ludvik, poznajem te tek osam dana, ali te volim kao to nikad
nikoga nisam voljela, volim te i vjerujem ti, ne razmiljam ni o emu i vjerujem
ti, jer i kad bi me razum varao, kad bi me osjeaji varali, dua varala, tijelo se
ne moe prevariti, tijelo je potenije od due, a moje tijelo zna da jo nikad nije

195
doivjelo ono to je doivjelo juer, zanos, njenost, okrutnost, strast, udarce,
moje tijelo nije nikad ni pomiljalo na neto takvo, naa su se tijela juer
zaklela jedno drugom i neka nae glave sada idu posluno za naim tijelima,
poznajem te tek osam dana i zahvaljujem ti, Ludvik.
Zahvalna sam ti i zato to si doao u posljednji as, to si me spasio.
Danas je od rana jutra prekrasan dan, nebo je plavo, u meni je takoer sve
plavo, sve mi je jutros ilo od ruke, ili smo da snimimo kako konjanici mole
roditelje da im dadu kralja, a onda mi je odjednom priao, uplaila sam se,
nisam znala da je ve stigao, nisam oekivala da e tako brzo doputovati iz
Bratislave, a nisam oekivala ni da e biti tako okrutan, zamisli, Ludvik, bio je
tako prost da se usudio da doputuje s njom!
A ja, glupaa, ja sam do posljednjeg trenutka vjerovala da moj brak nije
jo sasvim izgubljen, da se jo moe spasiti, ja glupaa zamalo to za taj propali
brak nisam rtvovala tebe i odbila da se ovdje sastanem s tobom, ja budala opet
sam dopustila da me opije onaj njegov slatki glas kad mi je rekao da e na
povratku iz Bratislave svratiti po mene i kako ima mnogo toga da mi kae,
iskreno kae, a onda je doao s njom, tim viletom, tim zeiem, djevojkom od
dvadeset dvije godine, trinaest godina mlaom od mene, tako je gorko izgubiti
bitku samo zato to sam se ranije rodila, ovjeku doe da zavija od
bespomonosti, ali nisam smjela da zavijam, morala sam da se nasmijem i da
joj uljudno pruim ruku, hvala ti to si mi ulio snage, Ludvik.
Kad se udaljila, rekao je kako nam se sad prua prilika da o svemu iskreno
porazgovaramo utroje, tako e biti najpotenije, potenje, potenje, znam ja to
njegovo potenje, ve dvije godine moli za rastavu i zna da sa mnom oi u oi
nee nita postii, rauna na to da u se pred licem te djevojice zastidjeti, da
se neu usuditi da igram sramnu ulogu nepokolebljive supruge, da u popustiti,
zaplakati i dobrovoljno se predati. Mrzim ga, mirno mi zabija no u lea upravo
kada radim, kad snimam reportau, kad mi je potreban mir, trebalo bi bar moj
rad da potuje, da ga bar malo uvaava, i tako neprestano doivljavam
ponienja, ali sada se u meni probudio otpor, osjeala sam da si iza mene ti i
tvoja ljubav, osjeala sam te jo u sebi i na sebi, a oni divni areni jahai oko
mene, veseli i buni, kao da su vikali da postoji, da postoji ivot, da postoji
budunost, a ja sam u sebi osjetila ponos koji sam ve gotovo bila izgubila, taj
ponos me je zapljusnuo kao poplava, uspjelo mi je da se lijepo nasmijem i rekla
sam mu: - Moda nema potrebe da putujem u Prag s vama, neu da vam smetam,
imam kola radiostanice, a to se tie tog dogovora do koga ti je toliko stalo, to
se moe vrlo brzo srediti, mogu ti predstaviti ovjeka s kojim elim ivjeti,
sigurno emo se lako sporazumjeti.
Moda sam napravila glupost, ali ako sam je i napravila, svejedno, neka

196
bude, vrijedila je tog trenutka slatkog ponosa, vrijedila je, on je odjednom
postao peterostruko uljudniji, oito mu je bilo drago, ali se plaio, nije bio
siguran da govorim ozbiljno, traio je da mu ponovim, rekla sam mu tvoje puno
ime i prezime, Ludvik Jahn, Ludvik Jahn, i konano sam rekla sasvim otvoreno,
ne boj se, na asnu rije, na put do nae rastave neu postaviti ni najmanju
prepreku, ne boj se, neu te, ni kada bi ti mene htio. Rekao je kako se nada da
emo ostati dobri prijatelji, nasmijala sam se i rekla da u to uope ne sumnjam.

Prije mnogo godina, jo dok sam svirao klarinet u kapeli, razbijali smo
glavu to, zapravo, taj Put kraljeva predstavlja. Kada je poraeni maarski kralj
Matija bjeao iz eke u Maarsku, njegova ga je konjica, navodno ovdje u
moravskim selima, morala skrivati od ekih progonitelja i hraniti pronjom i
njega i sebe. Prialo se da je Put kraljeva uspomena na ovaj povijesni dogaaj,
ali trebalo je samo malo prelistati stare spise pa da se ustanovi da je Put
kraljeva obiaj mnogo stariji od spomenutog dogaaja. Kako je nastao i to
znai? Moda potjee jo iz poganskih vremena i predstavlja sjeanje na obrede
kojima su mladii primani meu mukarce? Zato kralj i njegovi paevi nose
ensku odjeu? Je li to uspomena na neku vojniku druinu (Matijaevu ili neku
iz ranijih vremena) koja je svog vou preobuenog prebacivala preko
neprijateljskog teritorija, ili ostatak starog poganskog praznovjerja da
presvlaenje u enske haljine titi mukarca od zlih duhova? A zato kralj ne
smije za itavo vrijeme sveanosti progovoriti ni rijei? Zato se obiaj naziva
Put kraljeva kad je kralj samo jedan? to sve to znai? Tko zna. Ima mnogo
pretpostavki i ni jedna nije dokazana. Put kraljeva je tajanstveni obred; nitko ne
zna to zapravo znai, to se njim eli rei, ali kao to su egipatski hijeroglifi
udesniji za one koji ih ne znaju itati (i gledaju ih samo kao fantastine crtee),
tako je i Put kraljeva moda upravo zato lijep to je sutina njegove poruke
davno izgubljena, te utoliko vie izlaze u prvi plan pokreti, boje, rijei koje
privlae panju na same sebe i vlastiti izgled i oblik.
I tako je poetno nepovjerenje s kojim sam promatrao kako kraljeva
konjica kree, na moje veliko uenje postepeno nestajalo i odjednom sam se
uhvatio kako oarano zurim u arenu grupu konjanika koja se polako kretala od
kue do kue. Uostalom, i zvunici, koji su do maloas isputali prodorni glas
pjevaice, sada su utihnuli i ula se (ako se izuzme povremena tutnjava vozila
koju sam ve odavno nauio brisati iz svojih ujnih dojmova) samo posebna

197
melodija izvikivanja jahaa.
elio sam da zastanem, zatvorim oi i samo sluam: postajao sam svjestan
da upravo tu, usred slovakog sela, ujem stihove, stihove u onom pradavnom
smislu te rijei, kako ih nikad ne mogu uti iz radioaparata, televizora ni s
pozornice, stihove kao sveano ritmiko izvikivanje, kao formaciju na granici
izmeu govora i pjesme, stihove koji sugestivno djeluju patosom samog metra,
kao to su vjerojatno djelovali kad su odzvanjali s pozornica antikih
amfiteatara. Bila je to prekrasna i mnogoglasna muzika: svaki od najavljivaa
izvikivao je svoje stihove monotono, uvijek istim tonom, ali svatko drugim, tako
da su se glasovi skladno slagali u akord. Pri tome momci nisu izvikivali
istovremeno, ve je svaki od njih poinjao u drugom trenutku, svaki pred
drugom kuom, tako da su glasovi dopirali s raznih strana i u razliito vrijeme,
to je podsjealo na vieglasni kanon; jedan je glas zavravao, drugi je bio u
sredini teksta u koji je opet upadao slijedei, tonom druge visine.
Kraljeva konjica dugo se kretala glavnom ulicom (neprestano plaena
automobilskim prometom), a onda se na jednom uglu podijelila - desno krilo
nastavilo je dalje, lijevo je krilo skrenulo desno. Tu se odmah na poetku ulice
nalazila niska uta kuica s ogradom i vrtom gusto zasaenim raznobojnim
cvijeem. Najavljiva se uputao u aljive improvizacije: izvikivao je kako
pred tom kuom stoji lijepa pumpa, a ena koja tu stanuje ima sina mangupa;
pred kuom je zaista stajala zeleno obojena pumpa, a debela etrdesetogodinja
ena, oigledno zadovoljna komplimentom koji je dobio njen sin, smijala se i
sakupljau na konju koji je izvikivao: Za kralja, majice, za kralja! pruila
papirnatu novanicu.
Sakuplja ju je spustio u koaru koju je nosio privrenu uza sedlo, ali tu
se odmah stvorio i drugi najavljiva i doviknuo eni da je lijepa curica, ali da
je jo bolja njena ljivovica, napravio od dlanova au i prinio je ustima. Svi su
se naokolo smijali, a ena je pomalo zbunjeno otrala u kuu; ljivovicu je,
oito, bila unaprijed pripremila jer se za trenutak vratila s bocom i aicom u
koju je toila pie i nudila jahae.
Dok je kraljeva vojska pila i alila se, kralj je sa svojim paevima stajao
malo podalje, nepomino i ozbiljno, kao to je moda zaista sudbina kraljeva da
se uviju u plat ozbiljnosti i stoje usamljeni i izdvojeni od dogaaja usred bune
vojske. Konji paeva stajali su bok uz bok s kraljevim konjem tako da su se
jahaima izme dodirivale (konji su na grudima nosili velika licitarska srca
bogato ukraena ogledalcima i raznobojnim preljevima, na elima rue od
papira, a grive su im bile isprepletene trakama od kreppapira raznih boja). Sva
trojica utljivih jahaa bila su obuena u enske haljine - iroke suknje, bluze s
nabranim irokim rukavima, a na glavama su nosili bogato ukraene kapice.

198
Samo kralj je umjesto kapice nosio na glavi blistavu srebrnu elenku s koje su
visile tri duge i iroke vrpce, sa strane plave a u sredini crvene, koje su mu
potpuno pokrivale lice i davale mu tajanstven i patetian izgled.
Ova me je ukoena trojka oduevljavala; i ja sam, dodue, prije dvadeset
godina jahao na okienu konju isto kao sad oni, ali kako sam tada gledao Put
kraljeva iznutra, nisam zapravo vidio nita. Tek sada sam sve to stvarno vidio i
nisam mogao odvojiti oi: nekoliko metara od mene sjedi u sedlu, uspravan i
nepomian, kralj, slian dobro uvanu kipu uvijenu u zastavu; a moda,
sijevnulo mi je iznenada kroz glavu, moda to uope i nije kralj, moda je to
kraljica; moda je to kraljica Lucija, koja je dola da mi se pokae u svom
pravom liku jer je njen pravi lik upravo sakriven lik.
U tom asu palo mi je na pamet i to da je Kostka, sjedinjujui u sebi strast
za razmiljanjem i sklonost privienjima, prilian udak, tako da je sve to mi
je ispriao, dodue, mogue, ali sasvim nesigurno; poznavao je, naravno, Luciju
i moda je mnogo znao o njoj, ali ono bitno ipak nije znao - vojnika koji je
pokuao da je siluje u iznajmljenom rudarskom stanu Lucija je istinski voljela.
Teko sam mogao ozbiljno uzeti tvrdnju da je Lucija brala cvijee zbog svojih
maglovitih religioznih tenji kad sam znao da ga je brala za mene, a ako je
Kostki zatajila to, a zajedno s tim i pola godine nae njene ljubavi, zadrala je
i u odnosu na njega jednu netaknutu tajnu, pa je, prema tome, ni on nije sasvim
poznavao. U takvu sluaju nije, naravno, sigurno ni to da je doselila u ovaj grad
radi njega; moda je ovamo dospjela sluajno, ali je sasvim mogue da je dola
radi mene, ta znala je da je ovdje bio moj dom!
Slutio sam da je pria o tome kako je silovana istinita, ali sam poeo
sumnjati u tanost pojedinosti: dogaaj je mjestimino bio suvie upadljivo
obojen zakrvavljenim pogledom ovjeka kojeg je uzbudio grijeh, a na drugim
mjestima opet takvom modrom modrinom kakvu moe zamisliti samo ovjek
koji je esto dizao pogled k nebesima. Bilo je sasvim jasno: u Kostkinoj prii
bila je sjedinjena istina s poezijom, bila je to opet samo jedna nova legenda
(moda neto blia istini, moda ljepa, dublja) koja je prekrivala nekadanju
legendu.
Promatrao sam maskiranog kralja i vidio Luciju kako prolazi (nepoznata i
neshvatljiva) sveano (i podrugljivo) kroz moj ivot. Onda sam (gonjen nekim
vanjskim impulsom) skrenuo pogled u stranu i uhvatio pogled mukarca koji me
je, oito, ve neko vrijeme promatrao i osmjehivao se. - Zdravo - rekao je i,
jao, pristupio mi. - Zdravo - rekao sam. Pruio mi je ruku, stisnuo sam je. Onda
se okrenuo i pozvao djevojku koju sam tek tada primijetio. - to stoji? Doi da
te predstavim. - Djevojka (mrava, ali zgodna, tamne kose i tamnih oiju) prila
je i rekla: - Broova. - Pruila mi je ruku, a ja sam rekao: - Jahn. Drago mi je. -

199
ovjee, nisam te vidio itavu vjenost - rekao je srdano, prijateljski.
Bio je to Zemanek.

Umor, umor. Nisam ga se nikako mogao osloboditi. Konjica je zajedno s

kraljem odjahala na trg, a ja sam se polako vukao za njom. Duboko sam disao
da svladam umor. Zastajao sam sa susjedima koji su izili iz kua da gledaju.
Odjednom sam osjetio kako sam i sam ve postariji seoski striek. Kako vie ne
pomiljam ni na kakva putovanja, ni na kakve avanture. Da sam beznadno vezan
za dvije-tri ulice u kojima ivim.
Na trg sam stigao kad se konjica ve udaljavala dugom glavnom ulicom.
Htio sam je slijediti, ali onda sam ugledao Ludvika. Stajao je usamljen na
travnjaku pored ceste i zamiljeno promatrao mladie na konjima. Prokleti
Ludvik! Neka ide do avola! Neka ide u vraju mater! Do sada je on izbjegavao
mene, danas u ja ignorirati njega. Okrenuo sam mu lea i otiao do klupe pod
jabukom na trgu. Tu u sjesti i samo sluati kako iz daljine dopiru povici jahaa.
I tako sam sjedio, sluao i gledao. Kraljevi konjanici polako su se
udaljavali. Bijedno su se pribijali uz rub ceste po kojoj su neprestano jurili
automobili i motocikli. Iza njih je ila aica ljudi. Iz godine u godinu Putu
kraljeva prisustvuje sve manje i manje gledalaca. Ali zato je ove godine doao
Ludvik. to, zapravo, radi ovdje? Neka te avo odnese, Ludvik! Sad je ve
kasno. Sad je ve kasno za sve. Doao si jednom kao lo predznak. Crna slutnja.
Sedam krieva. I to upravo kada je moj Vladimir kralj.
Skrenuo sam pogled. Na trgu je ostalo jo samo nekoliko ljudi oko tezgi i
na ulazu u gostionicu. Veinom pijanih. Pijanci su najvatrenije pristalice
folklornih priredbi. Posljednje pristalice. Pruaju im bar povremeno uzvien
razlog da se napiju.
Onda je pored mene na klupu sjeo stari Pechaek. Nije to vie kao u
stara vremena.
Potvrdio sam. Nije. Kako je ta konjica morala divno izgledati prije mnogo
desetina i stotina godina! Vjerojatno nije bila tako arena kao danas. Danas je
sve to pomalo ki, pomalo vaarska makerada. Licitarska srca na konjskim
grudima! Tone papirnatih traka kupljenih u trgovini na veliko! Ranije su nonje
takoer bile raznobojne, ali jednostavnije. Konji su ukraavani samo jednom
crvenom maramom vezanom oko vrata preko grudi. Kralj nije imao masku od

200
raznobojnih vezenih traka, nego od obinog komada tkanine. Ali zato je u ustima
drao ruu. Da ne moe progovoriti. Put kraljeva nije u sebi imao nita cirkusko.
Bio je poetiniji.
Da, stare, prije mnogo stoljea bilo je bolje. Nitko nije morao s mukom
okupljati mladie da izvole sudjelovati u konjici. Nitko nije morao dane
provoditi na sastancima i svaati se tko e organizirati priredbu i kome e
pripasti dobit. Put kraljeva izbio je iz seoskog ivota kao izvor. Konjica je
kretala u okolna sela da sakuplja priloge za svog maskiranog kralja. Negdje u
nekom selu naila bi na drugu konjicu i dolazilo bi do borbe. Svaka strana
ogoreno je branila svog kralja. esto su potezani noevi i sablje i tekla je krv.
Kad bi konjica zarobila tueg kralja, pila je u krmi do besvijesti na raun
njegova oca.
Da, da, stare, imate pravo. Drukije je bilo kad je Put kraljeva promatrao
onaj francuski kipar. Rodin se zvao, da. Ali to da vam priam, kad sam ja
jahao kao kralj, za vrijeme okupacije, i onda je bilo drukije nego danas. Pa i
odmah poslije rata stvar nije bila za odbacivanje. Mislili smo da emo stvoriti
potpuno novi svijet. Da e ljudi opet kao nekad ivjeti po svojim narodnim
tradicijama. Da e i kraljevski konjanici opet galopirati iz dubine njihova
ivota. Htjeli smo sudjelovati u tom galopu. Pomamno smo organizirali narodne
sveanosti. Ali izvor se ne moe stvoriti nikakvim organizacionim radom. Izvor
ili sam izbija ili ga nema. Vidite, stare, kako jo samo cijedimo te nae pjesme
i Puteve kraljeva i sve to.
To su jo samo posljednje kapi, posljednje kapljice.
Ah, da. Kraljevi konjanici su nestali. Vjerojatno su skrenuli u neku
sporednu ulicu. Ali ulo se izvikivanje najavljivaa. To izvikivanje bilo je
prekrasno. Zatvorio sam oi i na trenutak se prenio u drugo vrijeme. U neko
drugo stoljee. U davno doba. Onda sam otvorio oi i rekao sam sebi kako je
lijepo to je Vladimir kralj. Vladar nad kraljevstvom gotovo mrtvim, ali
najljepim. Kraljevstvom kome u ostati vjeran do kraja.
Ustao sam s klupe. Netko me je pozdravio. Bio je to stari Koutecky. Ve
dugo ga nisam vidio.
Teko se kretao i oslanjao se na tap.
Nikad ga nisam volio, ali mi ga je odjednom, tako starog, bilo ao. -
Kamo? - upitao sam ga. Odgovorio mi je kako svake nedjelje izie da proeta,
kako mu to dobro ini.
- Kako vam se svidjela konjica? - upitao sam. Odmahnuo je rukom: -
Nisam ni gledao!
- Zato?

201
 - Ponovo je ljutito odmahnuo rukom i u istom asu mi je sinulo zato nije
gledao. Meu gledaocima bio je Ludvik. Koutecky nije htio da se sretne s njim
kao ni ja.
- Uope vam se ne udim - rekao sam. - U konjici danas jae moj sin, pa
mi se ipak ne da da se vuem za njima. - Ondje vam je sin? Vlado? - Da - rekao
sam - jae kao kralj. - To je zanimljivo - rekao je Koutekcy. - Zato zanimljivo?
- upitao sam. - To je zaista veoma zanimljivo - odgovorio je Koutecky i oi su
mu zasvjetlucale. - Ali zato? - ponovio sam pitanje. - Zato to je Vlado s naim
Miloem - rekao je Koutecky. Nisam znao s kojim Miloem. Objasnio mi je da
je to njegov unuk, sin njegove kerke. - Ali to je nemogue - rekao sam - ta
vidio sam ga, maloas sam ga vidio kad je izjahao na konju! - I ja sam ga vidio.
Milo ga je priekao pred vaom kuom i odvezli su se na motociklu - izjavio je
Koutecky. - To je besmislica - rekao sam, ali sam ipak odmah upitao:
- A kamo su se odvezli? - Pa sad, kad vi o tome ne znate nita, neu vam ni
ja rei - odbrusio je Koutecky i oprostio se sa mnom.

Nisam uope raunao na to da bih se mogao sresti sa Zemanekom (Helena

je tvrdila da e po nju doi tek negdje poslije podne) i bilo mi je, jasno, vrlo
neugodno to ga vidim. Nije se, meutim, moglo nita uiniti, stajao je preda
mnom, potpuno isti kao nekad: kosa mu je bila jednako uta iako je vie nije
eljao natrag u dugim valovima, nego mu je bila kratko podiana i po modi
sputena na elo; jo uvijek se drao uspravno i jednako grevito zabacivao vrat
drei glavu neprestano malo naklonjenu; bio je jednako veseo i smiren,
neranjiv, obdaren naklonou nebesa i mlade djevojke, koje mi je ljepota odmah
probudila uspomenu na munu nesavrenost tijela s kojim sam proveo
jueranje popodne.
Nadajui se da e na susret biti to je mogue krai, nastojao sam da
odgovaram na uobiajene banalnosti drutvene konverzacije kojima me je
obasuo, doslovno banalnosti: ponovo je izjavio kako se godinama nismo vidjeli
i udio se to smo se nakon tako dugog vremena sreli upravo ovdje u ovoj rupi
gdje je sam avo rekao laku no; rekao sam mu da sam se ovdje rodio; rekao
je neka mu oprostim, da u tom sluaju avo ovdje nikad nije rekao laku no;
gospoica Broova se nasmijala; ja nisam reagirao na vic, ve sam izjavio kako
se uope ne udim to ga tu sreem jer je, koliko se sjeam, uvijek bio ljubitelj

202
folklora; gospoica Broova se opet nasmijala i izjavila kako nisu ni doputovali
radi Puta kraljeva; upitao sam je zar joj se Put kraljeva ne svia; rekla je da je
ne zabavlja naroito; upitao sam zato; slegla je ramenima, a Zemanek je rekao:
- Vremena su se promijenila, dragi Ludvik. Kraljeva konjica stigla je do
slijedee kue, a dvojica jahaa borila su se s konjima koji su se poeli
uplaeno propinjati. Jedan jaha vikao je neto drugome, optuujui ga da ne
zna jahati i uzvici budalo! i idiote! smijeno su se mijeali s ritualom
sveanosti. Gospoica Broova je rekla:
- Bilo bi lijepo da se sad poplae! - Zemanek se veselo smijao, ali
jahaima je konano uspjelo da smire konje i ujte! ujte! ponovo je mirno i
dostojanstveno odzvanjalo selom.
Polako smo ili za konjanicima to su potcikivali sporednom seoskom
ulicom obrubljenom vrtovima punim cvijea. Uzalud sam traio neki prirodan i
neupadljiv izgovor da se rastanem sa Zemanekom; morao sam pokorno koraati
pored njegove lijepe prijateljice i nastaviti usiljeno razmjenjivanje
konvencionalnih reenica. Saznao sam da je u Bratislavi, gdje su moji
sugovornici bili jo danas rano izjutra, jednako lijepo vrijeme kao ovdje;
saznao sam da su doputovali Zemanekovim automobilom i da su odmah iza
Bratislave morali mijenjati svjeice; konano sam doznao i to da je gospoica
Broova Zemanekova studentica. Od Helene sam bio uo da Zemanek predaje
na Visokoj politikoj koli marksizam-lenjinizam, ali ipak sam ga upitao to,
zapravo, predaje. Odgovorio mi je da predaje filozofiju (nain na koji je
prekrstio svoj predmet uinio mi se karakteristian; jo prije nekoliko godina
rekao bi mi kako predaje marksizam, ali je u toku posljednjih godina ovaj
predmet toliko izgubio na popularnosti, naroito kod omladine, da ga je
Zemanek, kome je popularnost uvijek bila najvanija stvar, stidljivo prikrio
openitijim pojmom). Zaudio sam se i rekao da je Zemanek, kako se sasvim
dobro sjeam, studirao biologiju; i u ovoj mojoj primjedbi skrivala se zlobna
aluzija na esti diletantizam visokokolskih predavaa marksizma koji su
dospjeli do svoje struke ne naunim studijama, nego najee kao propagandisti
dravnog ureenja. U tom se trenutku u razgovor umijeala gospoica Broova
izjavom da nastavnici marksizma imaju u glavi umjesto mozga politike
broure, ali da je Pavel sasvim drukiji. Zemanek je spretno iskoristio ovu
upadicu - umjereno je protestirao, ime je pokazao svoju skromnost i ujedno
izazvao mladu damu da nastavi s pohvalama. Tako sam saznao da Zemanek
spada meu najomiljenije nastavnike na koli, da ga sluaoci oboavaju i to
upravo zato to ga rukovodstvo kole ne voli; kako uvijek govori ono to misli,
kako je hrabar i uvijek na strani omladine. Zemanek je neprestano blago
protestirao i tako sam od te gospoice doznavao za sve nove i nove detalje o

203
raznim konfliktima u kojima se Zemanek naao u toku posljednjih godina - kako
su ak htjeli da ga odstrane s katedre jer se u predavanjima nije pridravao
okamenjenih i zastarjelih programa i nastojao je upoznati omladinu sa svim to
se dogaa u suvremenoj filozofiji (ak su za njega rekli kako nastoji da nam
prokrijumari neprijateljsku ideologiju); kako je spasio studenta kojeg su
htjeli iskljuiti iz kole zbog nekog djeakog incidenta (svae s milicionerom),
a to je rektor kole (Zemanekov neprijatelj) okvalificirao kao politiki
prijestup; kako su studentice organizirale tajno glasanje za najpopularnijeg
nastavnika kole i kako je pobijedio on, Zemanek. Zemanek vie uope nije
protestirao protiv te poplave hvalospjeva, a ja sam rekao (s ironinim, jedva
primjetnim podtekstom) da sasvim shvaam gospoicu Broovu jer je, koliko se
sjeam, Zemanek bio omiljen i popularan i u moje studentsko doba. Gospoica
Broova je vatreno povlaivala; uope se ne udi tome jer Pavel upravo
fantastino govori i sposoban je da svakog suparnika u debati doslovno isjecka
na komade. - to to vrijedi - nasmijao se na to Zemanek - kad ja njih isjeckam u
debati, oni mene mogu isjeckati na drugi nain, mnogo efikasnijim sredstvima
nego to je debata.
U samoljublju koje je zrailo iz ove posljednje reenice ponovo sam vidio
Zemaneka onakvog kakvog sam ga poznavao; ali sam se sadraja tih rijei
zgrozio: Zemanek je, oigledno, radikalno izmijenio svoje nekadanje nazore i
stavove i, kad bih danas ivio u njegovoj blizini, stajao bih u tim konfliktima
koje je doivljavao, htio ne htio, na njegovoj strani! A to je bilo ono najgore, na
takvo neto uope nisam bio spreman i nisam raunao s tim, iako takva
promjena stava nije bila nita udno, naprotiv, bila je normalna, uinili su to
mnogi, postepeno to isto ini itavo drutvo. Samo upravo kod Zemaneka nisam
raunao s takvom promjenom; ostao mi je u sjeanju okamenjen u onom liku
kako sam ga posljednji put vidio, i sada sam mu grozniavo oduzimao pravo da
bude drukiji nego to sam ga poznavao.
Neki ljudi izjavljuju kako vole ovjeanstvo, a drugi im s pravom
prigovaraju da se voljeti moe samo u jednini, prema tome samo pojedince.
Slaem se s tim i dodajem da ono to vrijedi za ljubav vrijedi i za mrnju.
ovjek, to bie koje toliko eli ravnoteu, uravnoteava teret zla, koji mu je
baen na lea, teinom svoje mrnje. Ali pokuajte usmjeriti svoju mrnju na
apstraktne principe, na nepravdu, fanatizam, krutost, ili ako doete do toga da je
mrnje vrijedan sam ljudski princip, pokuajte mrziti ovjeanstvo! Takve su
mrnje nadljudske, a ovjek, da bi dao oduka svom gnjevu (svjestan
ogranienosti svojih snaga), koncentrira ga uvijek samo na pojedince.
Zato me je obuzeo uas. Odjednom mi je palo na pamet da se Zemanek
moe svakog asa pozvati na tu svoju metamorfozu (koju mi je, uostalom, sam

204
sumnjivo brzo demonstrirao) i u ime toga zamoliti me za oprotenje. Neto
strasnije od toga nisam mogao zamisliti. to da mu kaem? to da mu
odgovorim? Kako da mu objasnim da se s njim ne mogu pomiriti? Kako da mu
objasnim da bih time smjesta izgubio unutranju ravnoteu? Kako da mu
objasnim da bi takvim gestom jedan krak moje unutranje vage naglo odletio
uvis? Kako da mu objasnim da je moja mrnja prema njemu protutea teini zla
koje je pritisnulo moju mladost, itav moj ivot? Kako da mu objasnim da
upravo u njemu vidim utjelovljenje svega zla koje me je snalo u ivotu? Kako
da mu objasnim da mi je potrebno da ga mrzim?

Konjska tijela ispunila su usku ulicu. Promatrao sam kralja iz daljine od

nekoliko metara.
Jahao je malo izdvojen od ostalih. S obje njegove strane jahali su djeaci,
njegovi paevi. Bio sam potpuno zbunjen. Lea su mu bila blago povijena, kao u
Vladimira. Sjedio je u sedlu mirno, reklo bi se nezainteresirano. Je li to on?
Moda. Ali isto tako mogao bi to biti i netko drugi.
Progurao sam se blie. Moram ga prepoznati. Ta u mislima mi je kao
urezano njegovo dranje, urezan svaki njegov pokret! Ta ja ga volim, a ljubav
ima svoj instinkt!
Stajao sam sasvim blizu njega. Mogao bih ga osloviti. To bi bilo tako
jednostavno. Ali i uzaludno. Kralj ne smije progovoriti.
Onda je konjica krenula dalje do slijedee kue. Sad u ga poznati!
Konjski korak morat e ga natjerati na pokret kojim e mi se odati. Kada je konj
krenuo, kralj se zaista malo uspravio, ali to mi nije odalo tko je pod krinkom.
Trake kriavih boja na licu bile su oajno neprozirne.

Kraljevi konjanici odjahali su opet za nekoliko kua dalje; zajedno sa

aicom radoznalih poli smo i mi, a naa konverzacija prebacila se na drugu
temu: gospoica Broova prela je sa Zemaneka na sebe i nadugako nam je

205
priala kako voli da putuje autostopom. Govorila je o tome s toliko zanosa
(pomalo afektiranog) da mi je odmah bilo jasno da nam manifestira svoju
generaciju; svaka generacija ima, naime, svoje strasti, ljubavi i interese koje
propovijeda s odreenom zagrienou da bi se tako odvojila od starijih i
potvrdila svoju originalnost. Podvrgavanje takvom mentalitetu generacije
(drugim rijeima, duhu opora) uvijek mi je bilo odvratno. Kada je gospoica
Broova, razvijajui provokativno svoje teorije (uo sam ih od njenih vrnjaka
valjda pedeset puta) poela dijeliti ovjeanstvo na one koji primaju
autostopiste (ljudi irokih pogleda, skloni avanturama, ovjeni) i one koji ne
zaustavljaju vozilo kad ih vide na cesti (konzervativci, socijalistiki
malograani, uope neljudi), nazvao sam je u ali dogmatik autostopizma.
Odgovorila mi je otro da nije ni dogmatik, ni revizionist, ni sekta, ni
frakciona, da nije ni svjesna ni nesvjesna, da su sve to rijei koje smo mi
izmislili, koje pripadaju nama, a njima su tue.
- Da - rekao je Zemanek - drukiji su. Sreom su drukiji nego mi. I njihov
je rjenik, sreom, drukiji. Ne zanimaju ih ni nai uspjesi ni nai grijesi. Ne bi
vjerovao, ali na prijemnim ispitima za visoku kolu ti mladi ne znaju ni to su
znaili procesi, Staljin je za njih samo ime, a Buharin, Kamenjev, Rajk - to za
njih nisu ni imena. Zamisli da veina njih nije uope znala tko je bio Clementis.
- Samo, meni se upravo to ini grozno - rekao sam.
- To, naravno, prikazuje njihovo obrazovanje u prilino loem svjetlu, ali
predstavlja za njih osloboenje. Nisu prihvatili na svijet. Odbacili su ga u
cjelini.
- Sljepilo su zamijenili sljepilom.
- Ne bih tako rekao. Oni mi imponiraju. Volim ih upravo zato to su sasvim
drukiji. Vole svoja tijela. Mi smo ih zanemarivali. Vole putovati. Mi smo
sjedili na jednom mjestu. Vole avanture. Mi smo proveli ivot na
konferencijama. Vole dez. Mi smo loe imitirali folklor.
Sebino se posveuju samima sebi. Mi smo htjeli spasiti svijet. U
stvarnosti je malo nedostajalo pa da svojim mesijanstvom ne unitimo svijet.
Moda e ga oni svojom sebinou spasiti.

10

Kako je to mogue? Kralj! Uspravna figura na konju obavijena

raznobojnim trakama! Koliko puta sam ga vidio i koliko puta matao o njemu!

206
Moji najintimniji snovi! Sad su se pretvorili u stvarnost i sva intimnost je
nestala. Sad je to samo arena liinka u kojoj ne znam to se krije. A ega ima
istinski intimnog u ovom svijetu realnosti ako to nije moj kralj?
Moj sin. ovjek koji mi je najblii. Stojim pred njim i ne znam je li to on
ili nije. to onda znam, ako to ne znam? U to mogu biti siguran na ovom svijetu
ako ni tu za mene nema sigurnosti?

11

Dok se Zemanek preputao hvalospjevima na raun mlade generacije,

promatrao sam gospoicu Broovu i s tugom doao do uvjerenja da je to lijepa i
simpatina djevojka; u meni je rasla zavist to mi ne pripada. Ila je pored
Zemaneka, neprestano govorei, svaki as ga hvatala za ruku, obraala mu se s
povjerenjem i ja sam postajao svjestan (kao to mi se iz godine u godinu sve
ee dogaa) da od Lucijinih vremena nisam imao djevojku koju bih volio i
koju bih potivao. ivot mi se rugao kad me je podsjeao na moj ivotni
neuspjeh upravo likom ljubavnice ovog ovjeka, kojeg sam juer pobjeivao u
grotesknom seksualnom okraju.
to mi se vie gospoica Broova sviala, to sam se vie uvjeravao da
potpuno pripada svojoj generaciji za koju ja i moji vrnjaci predstavljamo samo
jednu amorfnu masu, za koju svi govorimo istim nerazumljivim dijalektom, svi
smo deformirani prepolitiziranim miljenjem, istim bojaznima (koje se
manifestiraju kao kukaviluk ili strah), istim udnim doivljajima iz nekih
mranih i njima dalekih vremena. Za njih vie nije vrijedno truda razlikovati tko
je od nas navaljivao na to doba teret, a tko je nastojao da taj teret vlastitim
rukama ukloni. To za njih nije interesantno jer danas povijest uklanja te terete
sama i bez nas (da, zaista, njima se samo ini bez nas, ali zar je uope vano da
li s nama ili bez nas, kad ih uklanja sigurno ne za nas, nego upravo za njih!).
U tom sam trenutku iznenada shvatio da slinost izmeu mene i Zemaneka
nije samo u tome to je Zemanek promijenio svoje nazore i tako se pribliio
meni, nego da je mnogo dublja i obuhvaa u cjelini nae sudbine: pogled
gospoice Broove i njenih vrnjaka ini nas slinim i u onome u emu smo bili
ogoreni protivnici. Odjednom sam spoznao da, kada bih bio prisiljen (opirao
bih se tome!) da pred gospoicom Broovom priam kako sam iskljuen iz
Partije, da bi njoj to sve zvualo previe literarno (ah, da, tema ve toliko puta
opisana u loim romanima!) i da bismo joj u itavoj toj prii bili podjednako

207
odvratni i ja i Zemanek, i moj i njegov nain miljenja, i njegov i moj stav (oba
podjednako patetina, oba podjednako lana).
Vidio sam kako se nad naim sukobom, koji je za mene jo uvijek bio
suvremen i iv, zatvaraju pomirujue vode vremena koje, kako je poznato, znaju
izbrisati razlike izmeu itavih epoha, a o beznaajnim pojedincima da ne
govorimo. Ali ja sam se zubima i noktima suprotstavljao pomirenju koje je
nudilo samo vrijeme.

12

Umor. Odjednom mi je dolo da nad svim tim odmahnem rukom. Da odem i

prestanem se brinuti za sve. Neu vie da ivim u ovom svijetu materijalnih
stvari, koje ne razumijem i koje me varaju. Postoji i drugi svijet. Svijet u kojem
sam kod kue i koji shvaam. Ondje je cesta, ipkov grm, ondje su dezerter,
svira skitnica i majka.
Onda sam se ipak svladao. Moram. Moram dovesti do kraja taj moj sukob
sa svijetom materijalnih stvari. Moram sagledati dno svih svojih greaka i
zavaravanja.
Treba li nekoga da upitam? Jahae iz konjice? Treba li da dopustim da mi
se svi smiju? Sjetio sam se dananjeg jutra. Oblaenja kralja. I odmah sam znao
kamo treba da poem.

13

Imamo kralja estitog, al' siromaha, izvikivali su jahai opet nekoliko kua
dalje, a mi smo ili za njima. Trakama bogato okiene konjske sapi, plave,
ruiaste, zelene i ljubiaste, poskakivale su pred nama, a Zemanek je odjednom
pokazao u njihovu smjeru i rekao: - Eno Helene! - Pogledao sam kamo je
pokazivao, ali vidio sam samo arena tijela konja.
Zemanek mi je ponovo pokazao: - Ondje. - Ugledao sam je napola
zaklonjenu iza jednog konja i smjesta osjetio kako crvenim: nain na koji mi ju
je Zemanek pokazao (nije rekao moja supruga, nego Helena) bio je dokaz
da zna da je poznajem.

208
 Helena je stajala na rubu plonika drei u ispruenoj ruci mikrofon; od
mikrofona je vodio provodnik do magnetofona koji je preko ramena nosio neki
mladi u vjetrovci i trapericama, sa slualicama na uima. Zastali smo nedaleko
od njih. Zemanek je (bez ikakva razloga i sasvim leerno) rekao kako je Helena
izvanredna ena, kako ne samo da jo uvijek odlino izgleda nego je i izuzetno
sposobna, i kako se uope ne udi to se meusobno razumijemo.
Osjeao sam vrelinu svojih obraza: Zemanek svoju primjedbu nije
izgovorio agresivno, izgovorio ju je, naprotiv, vrlo prijaznim tonom, a o tome
kakva je stvarna situacija sasvim mi je jasno govorio i pogled gospoice
Broove, koja me je promatrala znaajno i s osmijehom, kao da uporno eli
izraziti svoju informiranost i simpatije, ako ne i svoje saveznitvo.
Zemanek je nastavio s leernim primjedbama o svojoj supruzi i pokuavao
da mi da do znanja (indirektno i kroz aluzije) kako sve zna, ali kako smatra da je
sve u savrenom redu, jer se sasvim liberalno odnosi prema Heleninu privatnom
ivotu; da bi svojim rijeima dao bezbrinost i lakou, pokazao je mladia koji
je nosio magnetofon, i rekao kako je taj momak (koji s tim slualicama na uima
izgleda kao neki veliki kukac) ve dvije godine opasno zaljubljen u Helenu i
kako treba da pripazim na njega. Gospoica Broova se nasmijala i upitala
koliko je tada uope imao godina. Zemanek je rekao sedamnaest i da je to
dovoljna starost da ovjek bude zaljubljen.
Onda je u ali rekao kako Helena nije plijen za zeie i kako je uope
potena ena, ali da takvi djeaci to imaju manje uspjeha postaju sve
pomamniji i sigurno nisu bezopasni.
Gospoica Broova je (u duhu bezbrine konverzacije) izjavila kako bih ja
s tim djeakom sigurno znao izai na kraj.
- Ne znam, ne znam - rekao je Zemanek osmjehujui se.
- Nemoj zaboraviti da sam radio u rudniku. Od tog vremena imam miice -
htio sam i ja neto beznaajno dobaciti i uope mi nije palo na pamet da sam
tom napomenom prekoraio granice aljivosti konverzacije.
- Radili ste u rudniku? - upitala je gospoica Broova.
- Ovi dvadesetogodinji mladii - drao se Zemanek neumoljivo svoje
teme - vrlo su opasni kada su u klapi i u stanju su da gadno udese ovjeka koji
im se ne svia.
- A koliko dugo? - pitala je gospoica Broova.
- Pet godina - odgovorio sam.
- A kada?
- Jo prije devet godina.

209
 - To je bilo davno, od tada su vam miice sigurno splasnule - rekla je
elei da prijateljskom razgovoru priloi i jednu vlastitu alu. Ja sam, meutim,
u tom trenutku zaista pomislio na svoje miice i na to kako mi uope nisu
splasnule, da sam, naprotiv, jo uvijek u izvrsnoj kondiciji i da bih plavokosog
mukarca s kojim ovdje vodim razgovor mogao premlatiti na sve mogue naine
i - to je najvanije i najalosnije - da mi za vraanje starog duga nije preostalo
nita osim tih miica.
Ponovo sam zamislio kako mi se Zemanek ovijalno i s osmijehom obraa
i predlae da zaboravimo sve to je bilo meu nama; osjetio sam da bih bio
doveden u bezizlazan poloaj: u prilog Zemanekove molbe za oprotenje govori
sada ne samo to to je promijenio nazore, ne samo vrijeme i njegova ptija
perspektiva, ne samo gospoica Broova sa svojim vrnjacima, nego i Helena
(da, sada su svi uz njega, a protiv mene!), jer ako Zemanek oprata meni
preljub, obavezuje me da i ja njemu oprostim.
Kada sam (u svojim mislima) ugledao to njegovo ucjenjivako lice,
sigurno u svoje mone saveznike, obuzela me je takva elja da ga udarim da sam
se ve zaista vidio kako ga mlatim.
Svuda naokolo motali su se buni jahai, sunce je bilo prekrasne zlatne
boje, gospoica Broova je neto priala, a ja sam pred sobom vidio krv kako
mu tee niz lice.
Da, tako je bilo u mati; ali to u uiniti u stvarnosti, kad me zamoli da mu
oprostim?
S uasom sam postao svjestan da neu uraditi nita.
U meuvremenu pribliili smo se Heleni i njenu tehniaru koji je upravo
skidao slualice s uiju. - Vi ste se ve upoznali? - rekla je Helena zaueno
kad me je ugledala sa Zemanekom.
- Mi se odavno poznajemo - rekao je Zemanek.
- Kako to? - zaudila se.
- Poznajemo se jo iz studentskih dana, studirali smo na istom fakultetu -
rekao je Zemanek, a meni se uinilo da je to jedan od posljednjih mostia preko
kojih me vodi do onog jezivog mjesta (slinog gubilitu) na kojem e me
zamoliti za oprotenje.
- Boe, kakva sluajnost - rekla je Helena.
- Tako je to na ovom svijetu - rekao je tehniar da bi nam dao do znanja
kako i on postoji.
- Vas dvojicu nisam predstavila - sjetila se Helena i rekla mi: - Ovo je
Jindra. Jindra Kadleka.

210
 Rukovao sam se s Jindrom (neuglednim pjegavim djeakom), a Zemanek je
rekao Heleni:
- Gospoica Broova i ja mislili smo da te povezemo sa sobom, ali
shvaam da ti to ne bi odgovaralo, da eli putovati s Ludvikom...
- Vi ete s nama? - upitao me je djeak u trapericama i zaista mi se uinilo
da ne pita naroito prijateljski.
- Jesi li ovdje s kolima? - upitao me je Zemanek.
- Nemam kola - odgovorio sam.
- Onda e poi s njima, udobno i u najboljem drutvu - rekao je.
- Ali ja vozim sto trideset! Da se ne uplaite! - rekao je djeak u
trapericama.
- Jindra! - podviknula je Helena.
- Mogao bi i s nama - rekao je Zemanek - ali mislim da e novoj
prijateljici dati prednost pred starim prijateljem. - Nazvao me je leerno i kao
uzgred prijateljem, te sam bio siguran da je sramno pomirenje jo samo korak
od nas. Zemanek je, uostalom, nakon ovog na trenutak zautio kao da oklijeva, i
inilo se da e me za koji as pozvati u stranu da porazgovaramo u etiri oka
(oborio sam glavu, kao da je sputam pod sjekiru), ali prevario sam se.
Zemanek je pogledao na sat i rekao: - Zapravo nemamo vie mnogo vremena,
jer treba da budemo prije pet u Pragu. Pa nita, moramo se rastati. Zdravo,
Helena. - Pruio je ruku Heleni, zatim rekao zdravo meni i tehniaru i
rukovao se sa svima. Gospoica Broova se takoer pozdravila sa svima i
uhvatila Zemaneka pod ruku. Onda su otili.
Otili su. Nisam mogao odvojiti pogled od njih: Zemanek je koraao
uspravljen, ponosno (pobjedniki) uzdignute plave glave, a crnka je lebdjela
pored njega; bila je i s lea lijepa, hodala je lako, sviala mi se; sviala mi se
toliko da je to gotovo boljelo, jer je njena ljepota bila tako ledena ravnoduna
prema meni, jednako kao to je prema meni bio ravnoduan Zemanek (njegova
srdanost, govorljivost, sjeanje i savjest), kao to je prema meni bila
ravnoduna itava moja prolost s kojom sam bio ugovorio sastanak u rodnom
gradu da joj se osvetim, a koja je tu pored mene prola sasvim nezainteresirano,
kao da me uope ne poznaje.
Guio sam se od ponienja i stida. Nisam elio nita osim da nestanem, da
budem sam i izbriem iz sjeanja itav ovaj prljavi i gadni doivljaj, ovu glupu
alu, da izbriem Helenu i Zemaneka, da izbriem prekjueranji, jueranji i
dananji dan, da izbriem, izbriem, da ne ostane ni traga ni od ega. - Neete
se ljutiti ako drugarici redaktorici kaem nekoliko rijei u etiri oka? - upitao
sam tehniara.

211
 Odveo sam Helenu u stranu; htjela je da mi neto objasni, govorila je neto
o Zemaneku i njegovoj frajlici, smeteno se ispriavala kako je navodno morala
sve da mu kae; mene, meutim, u tom trenutku nije vie nita interesiralo; bio
sam sav ispunjen samo jednom eljom - da nestanem, da odem daleko, daleko
odavde i od itave ove prie; da iza svega stavim taku. Znao sam da Helenu
vie ne smijem zavaravati; ona se niim nije ogrijeila o mene, a ja sam
postupao nisko jer sam je bio pretvorio u obinu stvar, u kamen koji sam htio (a
nisam znao) baciti na nekog drugog. Guio me je smijeni neuspjeh moje osvete
i niskost vlastitih postupaka, i donio sam odluku da svemu uinim kraj bar sada,
kasno dodue, ali ipak prije nego to bude vie nego kasno. Nisam ipak mogao
nita da joj objanjavam; ne samo zato to bih je istinom povrijedio, nego i zato
to teko da bi me uope shvatila. Zato sam se odluio za jednostavno iznoenje
injenica: nekoliko puta sam joj ponovio da je ovo na posljednji sastanak, da
se vie neemo viati, da je ne volim i da to mora shvatiti.
Bilo je mnogo gore nego to sam predviao. Helena je problijedjela,
stresla se, nije htjela da mi vjeruje, nije htjela da me pusti; proivio sam pravo
muenje dok mi konano nije uspjelo da se oslobodim i odem.

14

Svuda naokolo bili su konji i vrpce, a ja sam ostala da stojim i dugo sam
tako stajala, onda mi je priao Jindra, uhvatio me za ruku, stegao je i upitao to
vam je, to vam je, a ja sam ruku ostavila u njegovoj i odgovorila nita, Jindra,
nije mi nita, to bi mi bilo, glas mi je zvuao nekako tue, visoko, i nastavila
sam da mu neobino uurbano objanjavam to sve treba da snimimo,
izvikivanje imamo, imamo dva razgovora, sad treba da jo dam komentar, tako
sam govorila o stvarima na koje uope nisam bila u stanju misliti, a on je bez
rijei stajao kraj mene i drobio mi aku.
Jo nikad me, zapravo, nije dodirnuo, uvijek je bio plaljiv, ali svi su znali
da je u mene zaljubljen, a sad je stajao pored mene, mrvio mi ruku, a ja sam
naklapala o programu koji smo pripremali uope ne mislei na njega, mislila
sam na Ludvika a i na to, udno kako mi je to bljesnulo kroz glavu, kako sad
izgledam pred Jindrom, da ne izgledam runo tako uzrujana, nadam se da ne
izgledam, nisam plakala, samo sam uzbuena, vie nita...
Zna to, Jindra, ostavi me sada na trenutak samu, poi u da napiem taj
komentar i odmah emo ga snimiti, on me jo nekoliko trenutaka drao za ruku i

212
njeno pitao to vam je, Helena, to vam je, ali ja sam mu se otrgla i otila u
Narodni odbor, gdje su nam ustupili jednu prostoriju, otila sam tamo, konano
sam bila sama, soba je bila prazna, sruila sam se na stolicu, spustila glavu na
stol i nekoliko trenutaka ostala tako. Uasno me je boljela glava.
Otvorila sam torbicu da potraim tablete, uope ne znam zato sam je
otvarala kad sam dobro znala da nikakvih tableta nemam uza se, onda sam se
sjetila kako Jindra uvijek nosi sa sobom razne lijekove, na vjealici je visio
njegov radni ogrta, gurnula sam ruku u jedan dep i, zaista, nala sam jednu
okruglu kutijicu, da, neki lijek protiv glavobolje, zubobolje, protiv iijasa i
upale trigeminusa, protiv duevnih bolova ne djeluje, ali e bar mojoj glavi
initi dobro.
Otila sam do umivaonika u kutu susjedne prostorije, natoila vode u
aicu od senfa i popila dvije tablete. Dvije e biti dosta, to e mi moda
pomoi, ta Algena mi, dodue, nee ublaiti bol u dui osim da progutam sve
pilule iz kutije jer je, to sam znala, Algena u veim koliinama otrov, Jindrina je
kutija gotovo puna, moda bi to bilo dovoljno.
To je bila samo ideja, pomisao, ali ta mi se pomisao neprestano vraala,
morala sam misliti na to zato uope ivim, kakvog ima smisla da dalje ivim,
ali to, zapravo, nije istina, nisam pomiljala ni na to slino, u tim trenucima
uope nisam mnogo razmiljala, samo sam zamislila kako bi bilo da ne ivim i
od toga me je iznenada obuzela neka slatka toplina, tako udno slatka toplina da
mi je odjednom dolo da se smijem, i valjda sam zaista i poela da se smijem.
Stavila sam na jezik jo jednu tabletu, uope nisam bila odluila da se
otrujem, samo sam stezala kutiju u ruci i govorila sama sebi evo drim u ruci
svoju smrt, bila sam opinjena tom jednostavnou, osjeala sam se kao da se
korak po korak pribliavam dubokoj provaliji, ne moda da u nju skoim, nego
samo da pogledam u dubinu. Natoila sam vode u au, progutala tabletu i opet
otila u nau prostoriju, prozor je bio otvoren i jo uvijek je iz daljine dopiralo
ujte! ujte! Domai i stranci! isprekidano bukom automobila, surovih
kamiona, surovih motocikla, motocikla koji zagluuju sve to je lijepo na
svijetu, sve u to sam vjerovala i za to sam ivjela, ta tutnjava bila je
nepodnosiva, a nepodnosiva je bila i bespomona slabost glasova najavljivaa,
i zato sam zatvorila prozor i ponovo osjetila onaj dugi, neprestani bol u dui.
U toku itavog ivota Pavel mi nije nanio toliko zla kao ti, Ludvik, kao ti u
toku jedne jedine minute. Pavelu opratam, razumijem ga, njegov se plamen
brzo gasi, mora vjeito da trai novu hranu i nove gledaoce, novu publiku,
nanosio mi je bol, ali sada, kroz ove svjee rane, vidim ga bez zlobe i
materinski, fanfaron, komedijant, smijean mi je njegov dugogodinji napor da
se izvue iz mog zagrljaja, ah, idi Pavel, idi, razumijem te, ali tebe, Ludvik, ne

213
razumijem, ti si k meni doao pod krinkom, doao si da me uskrsne i uskrsnutu
uniti, tebe, samo tebe proklinjem, proklinjem i istovremeno molim da se
vrati, da doe i smiluje se.
Gospode boe, moda je to samo neki straan nesporazum, moda ti je
Pavel neto rekao dok ste bili sami, to ja znam, pitala sam te, preklinjala sam
te da mi objasni zato me vie ne voli, nisam htjela da te pustim, etiri puta
sam te zadrala, ali ti nisi htio nita da uje, samo si govorio da je kraj, kraj,
definitivno kraj, neopozivo kraj, pa dobro, kraj, sloila sam se konano visokim
glasom, nekim udnim sopranom, kao da govori netko drugi, neka djevojica
prije puberteta, rekla sam tim visokim glasom pa elim ti sretan put, smijeno je
to, uope ne znam zato sam ti poeljela sretan put, ali nekako mi se samo
nametalo, elim ti sretan put, pa elim ti sretan put...
Moda uope ne zna koliko te volim, sigurno ne zna koliko te volim,
moda misli da sam naprosto udata ena koja trai avanture, a uope ne sluti
da si moja sudbina, ivot, sve.
Moda e me nai ovdje kako leim pokrivena bijelom plahtom i onda e
shvatiti da si ubio ono najdragocjenije to si imao u ivotu... ili e doi, boe
moj, a ja u jo biti iva i jo e moi da me spasi, kleat e pored mene na
koljenima i plakat e, a ja u te milovati po ruci, po kosi i oprostit u ti, sve u
ti oprostiti...

15

Nije se zaista moglo uiniti nita drugo, morao sam prekinuti taj odvratni
dogaaj, tu lou alu koja se nije zadovoljavala sama sobom, nego se udovino
umnoavala u stalno nove i nove glupe ale, htio sam izbrisati itav ovaj dan do
kojeg je dolo mojom nemarnou, samo zato to sam se ujutro kasno probudio i
nisam mogao otputovati, a htio sam izbrisati i sve ono to je dovelo do ovog
dana, svo ono glupo osvajanje Helene koje je takoer poivalo na pogrenoj
procjeni.
urio sam se kao da za sobom ujem Helenine korake, i pomislio sam: ak
i kad bi bilo mogue da izbriem tih nekoliko suvinih dana iz svog ivota, zar
bi to neto pomoglo kad je itav moj ivot zasnovan na greci, na jednoj glupoj
ali napisanoj na razglednici, na jednom sluaju, jednoj besmislici? Osjetio sam
uas to su stvari nastale grekom jednako realne kao i one nastale s pravom i
nuno.

214
 Kako bih volio da mogu opozvati svoju ivotnu povijest! Ali kakvom bih
je snagom mogao opozvati kad greke iz kojih je iznikla nisu bile samo moje
greke? Jer tko se onda prevario kad je glupa ala na mojoj razglednici
shvaena ozbiljno? Tko se prevario kad je Aleksejev otac (danas, uostalom, ve
odavno rehabilitiran, ali zato nita manje mrtav) bio uhapen i osuen? To su
bile greke tako este i tako uobiajene da se ne mogu nazvati izuzecima ili
nedostacima poretka stvari, nego su upravo one inile poredak stvari. Tko se,
dakle, onda varao? Sama povijest? Boanska, razumna? Ali zato bi to trebalo
da budu njene greke? To tako izgleda samo mom obinom ljudskom razumu, ali
ako povijest zaista ima neki vlastiti razum, zato bi to morao biti razum koji tei
za pravdom, razum dostupan ljudskom shvaanju, razum uiteljski ozbiljan? A
to ako se povijest ali? I tada sam postao svjestan kako je beznadno pokuavati
opozvati vlastitu alu kad ina sam itav, zajedno sa svojim ivotom, zahvaen
mnogo sveobuhvatnijom (za mene nesagledivom) i naprosto neopozivom alom.
Na trgu (ve tihom, jer je kraljevska konjica jahala kroz drugi kraj mjesta)
ugledao sam veliku, na jedan zid naslonjenu plou na kojoj je crvenim slovima
bilo napisano da e danas, u etiri poslije podne, u vrtnom restoranu
koncertirati narodna kapela. Pored ploe vodila su vrata u gostionicu, i kako mi
je do odlaska autobusa ostalo jo gotovo dva sata i bilo je vrijeme ruku, uao
sam unutra.

16

Tako sam strano eljela prii jo korak blie toj provaliji, htjela sam se
nagnuti preko ograde i pogledati u dubinu kao da taj pogled treba da mi donese
utjehu i smirenje, kao da bismo se ondje dolje, bar ondje dolje, ako ne na
drugom mjestu, kao da bismo se ondje dolje, na dnu ponora, opet mogli nai i
biti zajedno, bez nesporazuma, bez zlih ljudi, bez starosti, bez tuge i zauvijek...
Ponovo sam otila u drugu sobu, ve sam bila popila etiri tablete, to nije nita,
to je jo daleko od ruba ponora, jo ni ogradu nisam dosegla. Istresla sam na
dlan sve preostale tablete. Onda sam ula kako na hodniku netko otvara vrata,
uplaila sam se, ubacila tablete u usta i brzo ih gutala, bio je to prevelik zalogaj,
osjeala sam kako mi bolno grebe grlo, iako sam ga zalijevala vodom koliko
sam mogla.
Bio je to Jindra, upitao je kako mi ide posao, a ja sam se odjednom
potpuno promijenila, napustila me je zbunjenost, nestao je onaj tui visoki glas,
bila sam svjesna i odluna. Molim te, Jindra, dobro je to si doao, htjela bih

215
neto da te zamolim. Pocrvenio je, rekao da e za mene uvijek uiniti sve i da
mu je drago to se dobro osjeam. Da, dobro mi je, samo trenutak priekaj,
hou neto napisati, pa sam sjela, uzela papir i pisala. Ludvik, najdrai moj,
voljela sam te itavom duom i tijelom i moja dua i moje tijelo nemaju vie
zato da ive. Opratam se s tobom, volim te, zbogom, Helena. Nisam ni
proitala to sam napisala, Jindra je sjedio nasuprot meni, gledao me i nije znao
to piem, brzo sam savila papir i htjela sam da ga zatvorim u omotnicu,
omotnice nigdje nije bilo, molim te, Jindra, da nema sluajno omotnicu?
Jindra je mirno priao ormaru, otvorio ga i poeo prekopavati po njemu, u
nekoj drugoj situaciji opomenula bih ga da ne kopa po tuim stvarima, ali sad
mi je brzo, samo brzo bila potrebna omotnica, pruio mi je, na omotnici je bilo
zaglavlje Mjesnog narodnog odbora, sloila sam u nju pismo, zalijepila i
adresirala samo: Ludvik Jahn, molim te, Jindra, sjea li se onog ovjeka koji je
s nama stajao kad smo razgovarali s mojim muem i onom gospoicom, da, onaj
crnokosi, ja moram ostati ovdje, a trebalo bi da ga ti nekako pronae i da mu
ovo.
Ponovo me je uhvatio za ruku, jadnik, to li je mislio, kako li je protumaio
moju uzrujanost, ni u snu mu ne bi moglo pasti na pamet o emu se radi, samo je
osjeao da se sa mnom dogaa neto zlo, opet me je uhvatio za ruku, to me je
odjednom uasno raalostilo, a on se nagnuo prema meni, zagrlio me i pritisnuo
svoja usta na moja, htjela sam da se branim, ali on me je vrsto drao i kroz
glavu mi je proletjela misao da je to posljednji mukarac kojeg ljubim, da je to
moj posljednji poljubac, i odjednom me je obuzelo pravo ludilo, zagrlila sam
ga, privukla ga sebi, razmakla usne i osjetila njegov jezik na svom jeziku, a
njegove ruke na svom tijelu, spopao me je u tom trenutku vrtoglavi osjeaj da
sam sad zapravo potpuno slobodna i da nita vie nije vano jer su me svi
napustili, moj se svijet sruio i zato sam sasvim slobodna i mogu initi to mi je
volja, slobodna sam kao ona djevojka koju smo izbacili iz ustanove, od nje se ni
po emu ne razlikujem, moj je svijet razbijen i vie ga nikad neu slijepiti,
nemam zato da budem vjerna, niti kome da budem vjerna, sad sam sasvim
slobodna kao ona tehniarka, ona kurvica to je svake noi spavala u drugom
krevetu, kad bih nastavila da ivim, i ja bih bila svake noi u drugom krevetu,
osjeala sam Jindrin jezik meu usnama, slobodna sam, znala sam da mogu da
ga uzmem, htjela sam da ga uzmem, bilo gdje da ga uzmem, makar ovdje na stolu
ili na golom drvenom podu, odmah, brzo, sada, voljeti se posljednji put, voljeti
se pred kraj, ali tada je Jindra ustao, ponosno se nasmijao i rekao da ide i da e
se brzo vratiti.

216
 17

Kroz malu prostoriju sa pet-est stolova, ispunjenu gustim dimom i

prepunu ljudi, jurio je konobar nosei u ispruenoj ruci veliki pladanj s itavim
brdom tanjura na kojima sam razaznao odreske s krumpirovom salatom
(vjerojatno jedino nedjeljno jelo) i, probijajui se odluno izmeu ljudi i
stolova, istrao iz prostorije u hodnik. Poao sam za njim i ustanovio da na
kraju hodnika otvorena vrata vode u vrt u kojem se takoer posluuje ruak.
Otraga, ispod lipe, bio je slobodan stol; sjeo sam.
Iz daljine je, preko seoskih krovova, dopiralo potresno ujte! ujte!, tako
daleko da je ovdje, u vrtu gostionice okruenom zidovima kua, odzvanjalo
gotovo nestvarno. Ta prividna nestvarnost u meni je probudila misao da sve oko
mene uope nije sadanjost, nego samo prolost, petnaest, dvadeset godina stara
prolost, da je ujte! ujte! prolost, da je Lucija prolost, Zemanek prolost, a
da je Helena bila samo kamen koji sam htio baciti na tu prolost; itava ova tri
dana bila su samo kazalite sjenka.
to? Samo ova tri dana? itav moj ivot, ini mi se, bio je uvijek pun
sjena i sadanjost je u njemu vjerojatno zauzimala sasvim nevano mjesto.
Zamiljam pokretne stepenice (to je vrijeme), a na njima ovjeka (to sam ja)
koji tri suprotno smjeru kretanja stepenica; stepenice se, meutim, kreu bre
nego ja i zato me polako odnose od cilja prema kojem sam krenuo; taj cilj
(udan cilj koji se nalazi otraga!) jest prolost politikih procesa, prolost
dvorana u kojima se podiu ruke, prolost straha, prolost crnih vojnika i
Lucije, prolost koja me je uklela, prolost koju hou odgonetnuti, razmotati,
rasplesti, koja me spreava da ivim kao ovjek, to jest okrenut naprijed. A uz
to ta je prolost iz dana u dan sve udaljenija (jer se stepenice kreu bre nego
ja) i zato sve nerjeivi ja i nerazmrsivi ja, tako da trim (s pogledom okrenutim
prolosti i nezadovoljenim osjeajem za pravdu) potpuno uzaludnu, mrtvu trku.
U svemu tome najvaniji lanac, kojim bih se htio povezati s prolou -
koja me hipnotizira - jest osveta, samo to je osveta, kako sam se upravo ovih
dana uvjerio, uzaludna, kao to je uzaludna itava ta moja trka natrag. Da, onda
kada je Zemanek itao u predavaonici fakulteta Fuikovu Reportau s vjeala,
onda je trebalo da mu priem i opalim mu zaunicu, samo tada. Odlaganjem
osveta se pretvara u neto varljivo, u osobnu religiju, u mit koji se iz dana u dan
sve vie odvaja od ljudi na koje se odnosi, jer u mitu osvete oni ostaju kakvi su
bili, a u stvarnosti (stepenite se neprestano kree) odavno su se pretvorili u
neto drugo. Danas pred drugim Zemanekom stoji drugi Jahn i udarac koji mu je
ostao duan ne moe se uskrsnuti, rekonstruirati, definitivno je izgubljen, i da

217
sam udario sada, nakon toliko godina, moj bi udarac bio potpuno neshvatljiv, a
kao neshvatljiv dobio bi sasvim nova, tua, neplanirana znaenja, postao bi
neto drugo nego to sam zamislio, mogao bi da se okrene u svim moguim
smjerovima a da ja to ne mogu kontrolirati, jo manje opravdati.
Rezao sam na tanjuru veliku plohu prenog odreska i ponovo mi je do uiju
doprlo ujte!
ujte!, slabo i enjivo preko seoskih krovova; zamislio sam maskiranog
kralja i njegovu konjicu i srce mi se steglo nad nerazumljivou ljudskih
postupaka.
Ve mnogo stoljea jau ovako kao danas po moravskim selima mladii s
udnom porukom koje rijei, pisane nerazumljivim jezikom, interpretiraju s
potresnom vjernou a da ih uope ne razumiju. Neki ljudi u davna vremena
sigurno su htjeli neto vano rei; oni danas kroz svoje potomke oivljavaju kao
gluhonijemi govornici to govore publici prekrasnim, ali neshvatljivim
pokretima. Njihova poruka nee nikad biti deifrirana, ne samo zbog toga to ne
postoji klju ifre ve i zato to ljudi nemaju strpljenja da je sluaju u vrijeme
kada nepregledan broj novih i starih poruka nadglasavaju jedna drugu tako
prodorno da njihov smisao postaje neuhvatljiv. Ve danas povijest predstavlja
tanku nit zapamenog razapetu nad oceanom zaboravljenog, ali vrijeme ide i
doi e doba kada stagnirajue pamenje pojedinca nee vie moi apsorbirati
ni to; iz sjeanja e tako ispadati itava stoljea i mileniji, stoljea slikarstva i
glazbe, stoljea otkria, bitaka, knjiga, i to nee biti dobro, jer e ovjek
izgubiti predodbu o samom sebi, a njegova povijest, neshvatljiva,
neobuhvatljiva, stisnut e se u nekoliko shematskih skraenica lienih smisla.
Tisue gluhonijemih kraljevskih konjica izjahat e u susret tim dalekim ljudima
nosei tune i nerazumljive poruke, a nitko nee imati vremena da ih saslua.
Sjedio sam u kutu vrtnog restorana nad praznim tanjurom, pojeo sam
odrezak ni sam ne znam kako i razmiljao o tome kako sam i ja (ve sada, sada!)
obuhvaen tim neizbjenim i beskonanim zaboravljanjem. Doao je konobar,
uzeo tanjur, mahnuo ubrusom uklanjajui sa stolnjaka nekoliko mrvica i urno
otiao k drugom stolu. Bilo mi je ao dananjeg dana, ne samo zato to je proao
uzalud nego to ni ta uzaludnost nee ostati od njega, to e biti zaboravljen
zajedno s ovim stolom, s ovom muhom koja mi zuji oko glave, s ovim utim
prahom koji pada na stolnjak s rascvjetale lipe, s ovom sporom i loom
poslugom tako karakteristinom za trenutno stanje drutva u kome ivim, to e i
ovo drutvo biti zaboravljeno i to e mnogo prije biti zaboravljene njegove
greke, lai i nepravde koje su me muile i derale i koje sam uzalud pokuavao
ispravljati, kanjavati i neutralizirati, uzalud, jer sve to se dogodilo - dogodilo
se i ne moe se ponititi.

218
 Da, tako je to: veina se ljudi zavarava dvostrukim pogrenim uvjerenjem -
vjeruje u vjeito sjeanje (na ljude, stvari, djela, narode) i ponitavanje (djela,
greaka, grijehova, nepravdi).
Obje su vjere lane. U stvarnosti je upravo suprotno: sve e biti
zaboravljeno i nita nee biti poniteno. Ulogu izvrioca tog ponitavanja
(osvete i opratanja) preuzima zaborav. Nitko ne moe ponititi nepravde koje
su uinjene, ali sve nepravde bit e zaboravljene.
Ponovo sam paljivo pogledao oko sebe, jer sam znao da e biti
zaboravljena lipa, stol, ljudi za stolom, konobar (umoran nakon podnevne
guve) i ova krma, s ulice neprivlana, a sa strane vrta sasvim ugodna, obrasla
vinovom lozom. Gledao sam kroz otvorena vrata u hodnik u kojem je upravo
nestajao konobar (umorno srce ovog ve praznog i tihog kutka); tek to se tama
zatvorila, za konobarom kroz vrata iziao je djeak u vjetrovci i trapericama.
Stupio je u vrt i osvrnuo se, a onda me je ugledao i krenuo prema meni. Tek
nakon nekoliko sekundi postao sam svjestan da je to onaj Helenin tehniar.
Podnosim neugodne situacije kada zaljubljena, ali nevoljena ena prijeti
svojim povratkom, i kad mi je djeak pruio omotnicu (Ovo vam alje gospoa
Zemanek!), htio sam prije svega nekako odgoditi itanje pisma. Pozvao sam ga
da sjedne sa mnom; posluao je (naslonio se laktom na stol i nabranog ela
mirno pogledao u lipu kroz koju je probijalo sunce), a ja sam poloio omotnicu
pred sebe na stol i upitao: - elite li neto popiti?
Slegnuo je ramenima; predloio sam votku, ali je odbio jer vozi kola,
dodavi neka ja sebi slobodno naruim ako mi se pije. Nije mi se uope pilo,
ali kako je preda mnom na stolu leala omotnica koju nisam imao volje da
otvaram, svaka druga aktivnost bila mi je dobrodola. Zato sam zamolio
konobara, koji je upravo prolazio, neka mi donese votku.
- Znate li to to Helena eli od mene? - upitao sam.
- Kako bih mogao znati? Proitajte pismo - odgovorio je.
- Neto hitno? - upitao sam.
- Mislite da sam poruku najprije morao nauiti napamet, za sluaj da me
netko napadne? - rekao je.
Uzeo sam omotnicu meu prste (bila je to slubena omotnica s
odtampanim zaglavljem Mjesnog narodnog odbora), a onda sam je opet spustio
na stolnjak ispred sebe; ne znajui to da kaem, rekao sam: - teta to ne pijete.
- Tu se radi i o vaoj sigurnosti, - rekao je. Shvatio sam aluziju, a i to da
nije izgovorena uzalud, nego da mladi eli iskoristiti prisutnost za mojim
stolom kako bi rijeio pitanje povratka i ustanovio koliko ima nade da e ostati
nasamo s Helenom. Bio je sasvim drag momak; na njegovu licu (sitnom,

219
blijedom i pjegavom, s uzdignutim nosom) moglo se itati sve to se dogaalo u
njemu; to je lice bilo tako prozirno moda i zato to je imalo nepopravljive
djeje crte (rekao sam nepopravljive jer je djetinjatost tih crta poivala na
njihovoj abnormalnoj finoi; takve crte s godinama ne postaju nimalo
muevnije, tako da i staraka lica djeluju kao ostarjela djeja lica). Ovakva
djetinjatost crta teko da moe radovati dvadesetogodinjeg mladia jer ga u tim
godinama diskvalificira, tako da mu ne preostaje drugo nego da ih svim
raspoloivim sredstvima skriva (kao to ih je skrivao nekad - ah, to vjeito
kazalite sjena! - djeak komandir u naoj kasarni): oblaenjem (djeakova
vjetrovka bila je iroka u ramenima, elegantna i dobro skrojena) i dranjem
(djeak je istupio samouvjereno, malo grubo, a povremeno je demonstrirao i
neku leernu ravnodunost). U tom prikrivanju neprestano je, na alost, odavao
sam sebe: crvenio je, nije dobro kontrolirao glas koji mu je u trenucima i
najmanjeg uzbuenja poinjao pomalo preskakati (to sam primijetio ve
prilikom prvog susreta), a nije vladao ni svojim oima i mimikom (pokuao je,
dodue, da mi da do znanja kako je ravnoduan prema tome da li u ili neu
putovati s njima u Prag, ali kad sam ga uvjerio da u ostati ovdje, oi su mu
primjetno zablistale).
Kada je nakon nekoliko trenutaka konobar donio na na stol grekom ne
jednu, nego dvije aice votke, djeak je odmahnuo rukom i rekao konobaru
neka je ne vraa, da e je on ipak popiti. - Neu vas pustiti da pijete sami -
rekao je i podigao aicu: - Onda, u vae zdravlje!
- U vae! - odgovorio sam i kucnuli smo se.
Zatim smo se upustili u razgovor i saznao sam da djeak rauna da e
krenuti za oko dva sata, jer Helena eli da snimljeni materijal obradi na licu
mjesta, eventualno jo i da snimi vlastiti komentar kako bi se sve zajedno moglo
ve sutra emitirati. Upitao sam ga da li mu rad s Helenom odgovara. Ponovo je
pocrvenio i odgovorio kako se Helena dobro razumije u stvari, ali da je pravi
zmaj prema svojim suradnicima jer je spremna da uvijek radi prekovremeno, ne
vodei rauna o tome da li se drugima uri kui. Upitao sam ga da li se i njemu
uri kui.
Rekao je ne, jer njega sve to zajedno zabavlja. A onda je, koristei se time
to sam sam prvi pitao za Helenu, neupadljivo i kao uzgred upitao:
- Odakle se, zapravo, vi i Helena poznajete? - Rekao sam mu, a on je
istraivao dalje: - A Helena je k'o bog, zar ne?
Drao se mirno, naroito kad se govorilo o Heleni, a ja sam to pripisivao
tenji za prikrivanjem, jer su za njegovo beznadno oboavanje Helene oigledno
svi znali, pa je morao da se na sve mogue naine uva krune nesretno
zacopanog, krune koja se, kako je poznato, smatra sramnom. Ma koliko da sam

220
mladiev mir uzimao olako, ipak je on oduzimao pismu koje je lealo preda
mnom neto malo od njegove teine, tako da sam ga konano podigao sa stola i
otvorio: Moja dua i moje tijelo... nemaju vie zato da ive... Opratam se...
Na drugom kraju vrta ugledao sam konobara i viknuo: - Da platim! -
Konobar je klimnuo glavom, ali nije dopustio da ga moj poziv izbaci iz
kolosijeka i ponovo se izgubio u hodniku.
- Hajdemo, nemamo vremena - rekao sam djeaku. Ustao sam i brzo
proao kroz vrt; djeak je poao za mnom. Proli smo kroz hodnik i salu sve do
izlaza iz gostionice tako da je konobar, htio ne htio, morao potrati za nama.
- Odrezak, juha, dvije votke - diktirao sam mu.
- to se dogodilo? - upitao je promuklim glasom djeak.
Platio sam i zamolio djeaka neka me brzo odvede Heleni. Krenuli smo
urnim koracima.
- to se dogodilo? - upitao je.
- Gdje je, je li daleko? - pitao sam ga.
Pokazao je rukom naprijed, a ja sam iz hoda preao u trk; trali smo
obojica i za trenutak smo se nali pred Narodnim odborom. Bila je to prizemna
zgrada, bijelo oliena, vrata i dva prozora gledali su prema ulici. Uli smo
unutra. Iz mranog hodnika vodila su vrata desno; djeak ih je otvorio; nali
smo se u neuglednoj uredskoj sobi: ispod prozora stajala su jedan uz drugog dva
pisaa stola; na jednom od njih leao je otvoren magnetofon, blok papira i do
njega enska torbica (da, Helenina!); pored stolova stajale su stolice, a u kutu
prostorije stajala je metalna vjealica. Na vjealici su visila dva ogrtaa:
Helenin plavi ukavac i prljavi muki baloner.
- Ovdje je - rekao je djeak.
- Ovdje vam je dala ono pismo?
- Da.
Kancelarija je, meutim, u tom asu bila beznadno pusta; viknuo sam: -
Helena! - i uplaio se svog nesigurnog i strepnjom ispunjenog glasa. Nita se
nije ulo. Ponovo sam viknuo: - Helena! - a djeak je upitao: - Da nije sebi
neto uinila?
- Tako izgleda - rekao sam.
- Je li vam o tome pisala u pismu?
- Da - rekao sam. - Jeste li imali jo neku prostoriju?
- Ne - rekao je.
- A u hotelu?

221
 - Odjavili smo se jo jutros.
- Onda mora da je ovdje - rekao sam i uo djeakov glas kako
preskakujui i uplaeno vie: - Helena!
Otvorio sam vrata koja su vodila u susjednu prostoriju; i to je bila uredska
soba: pisai stol, koara za papir, tri stolice, ormar i vjealica; vjealica je bila
ista kao u prvoj prostoriji - metalna ipka na tri noice koja se gore, slino kao i
dolje, irila u tri metalne grane; kako na vjealici nije bilo kaputa, stajala je
ukoeno i kao ovjek; njena eljezna golotinja i smijeno podignute ruice
ispunjavali su me jezom; iza pisaeg stola bio je prozor, inae su zidovi bili
goli; nikakvih drugih vrata nije bilo; kancelarije su, oigledno, bile jedine
prostorije u zgradi.
Vratili smo se u prvu prostoriju; uzeo sam sa stola blok papira i prelistao
ga; bio je pun teko itljivih biljeki koje su se (prema nekim rijeima koje sam
mogao proitati) odnosile na Put kraljeva; nikakve poruke, nijedne dodatne
rijei za rastanak nije bilo. Otvorio sam torbicu: rupi, novarka, ru za usne,
pudrijera, dvije cigarete, upalja; nikakve kutije s lijekom ni boice s otrovom.
Grozniavo sam razmiljao to bi Helena mogla uiniti protiv sebe i od svega
mi se najvie nametala predodba otrova, ali iza otrova morala bi ostati boica
ili kutijica. Priao sam vjealici i pretraio depove ukavca. Bili su prazni.
- Da nije na tavanu? - rekao je odjednom nestrpljivo djeak jer mu je moje
pretraivanje prostorije, iako nije trajalo vie od nekoliko sekundi, po svoj
prilici izgledalo beskorisno.
Istrali smo u hodnik i ugledali dvoja vrata; gornja treina jednih vrata bila
je zastakljena i kroz njih se nejasno naziralo dvorite; otvorili smo druga, blia,
i iza njih se pojavilo stepenite, kameno, mrano i pokriveno slojem ai i
praine. Ustrali smo i nali se u polutami jer je na krovu bilo samo jedno
tavansko okno (s prljavim staklom) kroz koje je prodirala siva, priguena
svjetlost. Svuda naokolo leala je razna starudija (sanduci, vrtlarski alat,
motike, lopate, grablje, gomile fascikla, jedna stara polomljena stolica) ;
posrtali smo pretraujui tavan.
Htio sam viknuti: Helena! ali od straha nisam mogao - bojao sam se
tiine koja bi uslijedila. Ni djeak nije dozivao. Preturali smo po stvarima i
utke pretraivali mrane kutove; osjeao sam koliko smo obojica uzrujani.
Najvei nas je uas obuzimao zbog nae vlastite utnje kojom smo priznavali da
vie ne oekujemo Helenin odgovor, da jo samo traimo njeno tijelo, bilo u
viseem, bilo u leeem poloaju.
Nismo, meutim, nali nita i vratili smo se u ured. Ponovo sam pregledao
sav inventar, stolove, stolice, vjealicu, koja je u ispruenoj ruici drala njen

222
ogrta, a onda u drugoj prostoriji ponovo stol, stolice, ormar i ponovo vjealicu
s oajniki ispruenim praznim rukama. Djeak je (uzalud) vikao Helena!, a
ja sam (uzalud) otvarao ormar i otkrio police pune fascikla, pisaeg pribora,
ljepljivih traka i ravnala.
- Mora da postoji jo neka prostorija, nunik ili podrum! - rekao sam i
ponovo smo izili u hodnik; djeak je otvorio dvorina vrata. Dvorite je bilo
maleno; u jednom kutu stajao je kavez s kuniima; iza dvorita bio je vrt,
zarastao u gustu nepokoenu travu iz koje su se uzdizala stabla voki (u jednom
udaljenom kutku mozga pojavila mi se misao kako je taj vrt lijep: da meu
zelenilom kronji vise komadi modrog neba, da su stabla gruba i kriva i da
meu njima svjetluca nekoliko kriavoutih suncokreta); u kutu vrta ugledao sam
u idilinoj sjeni jabuke drvenu kuicu seoskog nunika. Potrao sam prema
njemu.
Daica prikucana jednim velikim klinom za uski okvir (tako da,
postavljena u vodoravan poloaj, izvana dri zatvorena vrata) visila je okomito.
Zavukao sam prste u procijep izmeu vrata i okvira i odmah sam ustanovio da
je nunik iznutra zatvoren. To nije moglo da znai nita drugo nego da je unutra
Helena. Tiho sam rekao: - Helena! Helena! - Nikakav glas nije se uo; samo je
granje jabuke pokretano blagim vjetrom strugalo o drveni zid.
Znao sam da utnja u zatvorenoj kuici znai ono najgore, ali sam znao i to
da mi ne preostaje nita drugo nego da provalim vrata i da to moram uiniti
upravo ja. Ponovo sam uvukao prste u procijep izmeu vrata i okvira i povukao
iz sve snage. Vrata (zabravljena ne eljeznom kukom, nego, kako se to esto radi
na selu, samo komadom uzice) nisu pruila nikakav otpor i irom su se otvorila.
Ispred mene, na drvenoj klupi, u smradu latrine, sjedila je Helena. Bila je
blijeda, ali iva. Gledala je u mene zaprepateno i refleksnim pokretom povukla
nanie zadignutu suknju koja je i pri najveem naporu dosezala svega do
polovice bedara. Helena je, stisnuvi noge, objema rukama vukla za kraj suknje.
- Zaboga, odlazite odavde! - uzviknula je uplaeno.
- to je s vama? - viknuo sam. - to ste to pojeli?
- Odlazite odavde! Ostavite me! - vritala je. Iza mojih lea iskrsnuo je
djeak i Helena je viknula: - Jindra, odlazi, odlazi! - Podigla se sa sjedala i
pruila ruke prema vratima, ali ja sam zakoraio i stao izmeu nje i vrata, tako
da je zanjihavi se morala ponovo sjesti na okrugli otvor. Iste sekunde,
meutim, ponovo je skoila i bacila se na mene oajnikom snagom (zaista
oajnikom, jer bili su to samo ostaci snage koja je gotovo sva bila iscrpljena).
Uhvatila me je objema rukama za ovratnik sakoa i gurala napolje; nali
smo se ispred praga nunika. - ivotinjo, ivotinjo, ivotinjo! - vritala je
(ukoliko bi se vritanjem mogao nazvati bijesom iznueni posljednji napor

223
glasa) i drmala me; onda me je naglo pustila i poela bjeati kroz travu prema
dvoritu. Htjela je da pobjegne, ali nije mogla: istrala je iz nunika tako
zbunjeno da nije stigla urediti odjeu i gaice (one koje sam znao od juer, od
lasteksa, to istovremeno vre i funkciju pojasa za arape), ostale su joj
omotane oko koljena i spreavale u hodu; suknja joj je, dodue, bila sputena,
ali svilene arape na nogama bile su joj podvrnute tako da je njihov tamniji rub
s podvezicama padao ispod koljena i mogao se vidjeti ispod suknje. Nainila je
nekoliko sitnih koraka ili, bolje reeno, skokova (na nogama je imala cipelice s
visokim potpeticama), prela svega moda tri metra i sruila se (pala je u
suncem obasjanu travu ispod grana drvea, blizu visokog kriavog suncokreta);
uhvatio sam je za ruku i pokuao podii; istrgla mi se, a kada sam se ponovo
nagnuo iznad nje, poela je nasumce da udara oko sebe tako da sam primio
nekoliko udaraca dok je nisam epao svom snagom, privukao sebi, podigao i
stegnuo u zagrljaj kao u luaku koulju. - ivotinjo, ivotinjo, ivotinjo! -
siktala je bijesno i tukla me slobodnom rukom po leima; kada sam joj (to sam
mogao blae) rekao:
- Smiri se, Helena! - pljunula mi je u lice. Nisam poputao stisak i rekao
sam: - Neu vas pustiti dok mi ne kaete to ste progutali.
- Odlazite, odlazite, odlazite! - ponavljala je bijesno, ali onda se odjednom
smirila, prestala se otimati i rekla: - Pustite me. - Rekla je to toliko
promijenjenim (tihim i umornim) glasom da sam popustio stisak i pogledao je; s
uasom sam vidio kako joj se lice krivi uslijed strahovitog napora, kako joj se
vilice grevito steu, kako oi prestaju da gledaju, a tijelo se postepeno oputa i
savija.
- to vam je? - rekao sam, a ona se bez rijei okrenula i uputila natrag
prema nuniku; odlazila je hodom koji nikad neu zaboraviti: sporim sitnim
koracima svojih sputanih nogu, zatim nepravilnim, brzim skokovima; trebalo je
da prijee svega tri-etiri metra, a ipak je prelazei tu kratku udaljenost
nekoliko puta zastala, i u tim se trenucima vidjelo (prema laganom grenju
tijela) da vodi teku borbu sa svojom podivljalom utrobom; konano je stigla do
nunika, pruila ruku prema vratima (koja su bila ostala irom otvorena) i
zatvorila ih za sobom.
Ostao sam stajati ondje gdje sam je podigao sa zemlje; kada je iz nunika
poelo dopirati glasno, muno stenjanje, odmakao sam se dalje. Tek tada sam
postao svjestan da pored mene stoji djeak. - Ostanite ovdje - rekao sam. -
Moram pozvati lijenika.
Otiao sam u ured; telefon sam ugledao ve s vrata; stajao je na pisaem
stolu. Tee je bilo s imenikom; nigdje ga nije bilo. Uhvatio sam za ruku srednje
ladice u pisaem stolu, ali je bila zakljuana kao i sve male ladice sa strane

224
takoer; i drugi pisai stol bio je zakljuan. Otiao sam u drugu prostoriju;
pisai stol je imao samo jednu ladicu. Bila je, dodue, otvorena, ali u njoj nije
bilo niega osim noa za papir i nekoliko fotografija. Nisam znao to da uinim
i odjednom sam - sada, kad sam znao da je Helena iva i da joj ne prijeti smrt -
osjetio umor. Stajao sam nekoliko trenutaka u uredskoj prostoriji, tupo gledajui
u vjealicu (mravu metalnu vjealicu koja je podizala ruke uvis kao da se
predaje na milost i nemilost); onda sam (tek da neto uinim) otvorio ormar; na
gomili fascikla ugledao sam plavozeleni telefonski imenik okruga Brno; odnio
sam ga do telefona i naao broj bolnice. Bio sam ve okrenuo broj i uo u
slualici zvonjenje kad je u sobu uao djeak.
- Ne zovite nikoga, nema potrebe! - vikao je. Nisam shvatio.
Istrgao mi je slualicu iz ruke i spustio je na vilicu. - Nema potrebe, kaem
vam. Traio sam da mi objasni to se dogodilo.
- Nije se otrovala! - rekao je i priao vjealici; zavukao je ruku u dep
balon-ogrtaa i izvadio kutiju; otvorio ju je i iskrenuo - bila je prazna.
- Je li to ono to je progutala? - upitao sam. Kimnuo je glavom.
- Kako znate?
- Rekla mi je.
- Je li to vaa kutija.
Potvrdio je kimnuvi glavom. Uzeo sam kutiju; na njoj je bio natpis
Algena.
- I vi mislite da su analgetici u takvoj koliini nekodljivi? - viknuo sam.
- U kutiji nisu bile Algene - rekao je.
- A to je bilo?
- Laksativ - odbrusio je.
Viknuo sam na njega da ne pravi od mene budalu, da moram znati to se
dogodilo i da me njegovi vicevi ne zanimaju. Naredio sam mu da mi smjesta
odgovori.
Kad me je uo da viem, poeo je da vie i on: - Rekao sam vam da je bio
laksativ! Treba li da itav svijet zna da patim od zatvora? - Shvatio sam da je
ono to mi je izgledalo kao glupi vic istina.
Promatrao sam ga, njegovo crveno lice, njegov tupi nos (malen, a ipak
dovoljno prostran da na njega stane prilino velik broj pjega), i konano mi je
sve bilo sasvim jasno: trebalo je da kutija od Algene sakrije njegovu smijenu
bolest kao to su traperice i iroka vjetrovka bile namijenjene da sakriju
neozbiljnost njegovih crta; stidio se sebe i s naporom je nosio kroz ivot svoju

225
sudbinu vjeitog djeteta; u tom trenutku bio mi je drag; svojim stidom (tom
noblesom djeatva) spasio je Heleni ivot, a meni san u toku slijedeih godina.
S tupom zahvalnou gledao sam u njegove klempave ui. Da, spasio je Heleni
ivot, ali po cijenu neopisivo munog ponienja; to sam znao, a znao sam
takoer i to da je to bilo potpuno nepotrebno ponienje, ponienje besmisleno i
bez i najmanjeg trunka pravde; znao sam da je to jo jedna stvar koja se nee
moi ponititi, jo jedna u lancu takvih stvari; osjeao sam se kriv i svladala me
je intenzivna (iako nejasna) potreba da potrim k njoj, da odmah odem k njoj,
da je izvuem iz tog ponienja, da se pred njom pokorim i ponizim, da primim
na sebe svu krivicu i svu odgovornost za besmisleni, muni dogaaj.
- to ste zinuli u mene? - zareao je djeak. Nisam odgovorio, ve sam
pored njega iziao u hodnik; skrenuo sam prema dvorinim vratima.
- to ete ondje? - Uhvatio me je s lea za tkaninu sakoa i pokuao da me
privue k sebi; jedan trenutak gledali smo se u oi, a onda sam ga uhvatio za
zapee i odvojio mu ruku od svog ramena. Obiao me je i preprijeio mi put.
Zakoraio sam prema njemu da ga odgurnem.
U tom je trenutku zamahnuo i udario me akom u grudi.
Udarac je bio sasvim slab, ali djeak je odskoio i ponovo se postavio
prema meni, u naivnom boksakom stavu. U njegovu glasu mijeao se strah sa
zbunjenom odvanou.
- Vi ondje nemate to traiti! - izderao se na mene. Zastao sam. Pomislio
sam kako djeak moda ima pravo: ono to se dogodilo ne moe se niim
izmijeniti. Kad je djeak vidio da stojim i ne branim se, vikao je dalje: - Vi ste
joj odvratni! Sere na vas! Rekla mi je to! Sere na vas!
Nervna prenapregnutost ini ovjeka neotpornim ne samo prema plau
nego i prema smijehu; realnost posljednjih djeakovih rijei uinila je da su mi
obrazi poeli poigravati. To je razbjesnjelo djeaka; ovog me je puta pogodio u
usta, a drugi sam udarac jedva izbjegao.
Onda se ponovo izmaknuo i podigao ake pred lice kao boksa, tako da su
se iza njih vidjele samo crvene klempave ui.
- Ostavite se toga. Ja odlazim - rekao sam.
- Seronjo! Seronjo! - vikao je za mnom. - Znam da si ti u to umijeao svoje
prste! Ja u te ve pronai! Vole! Idiote!
Iziao sam na ulicu. Bila je prazna kao to ulice obino bivaju prazne
poslije sveanosti; samo blagi povjetarac dizao je prainu i tjerao je pred
sobom po ravnoj zemlji, pustoj kao moja glava, moja prazna, gotovo besvjesna
glava u kojoj se dugo vremena nije pojavila ni jedna jedina misao...

226
 Tek kasnije iznenada sam postao svjestan da drim u ruci praznu kutiju od
Algene; zagledao sam se u nju: bila je uasno prljava, oigledno je dugo sluila
kao kamuflaa za djeakove laksative.
Ova mi je kutijica kasnije, nakon dosta dugo vremena, doarala u mislima
druge dvije kutijice, dvije tube Aleksejevih dormitala; onda mi je palo na pamet
da djeak, zapravo, uope nije spasio Heleni ivot - da su u kutiji i bile Algene,
jedva bi mogle Heleni nakoditi, osim to bi moda izazvale bolove u elucu,
tim prije to smo djeak i ja bili u blizini. Helenin oaj obraunavao se sa
ivotom na sasvim sigurnoj udaljenosti od praga smrti.

18

Stajala je u kuhinji nad tednjakom, leima okrenuta meni. Kao da se nita

nije dogodilo.
- Vladimir? - odgovorila je a da se uope nije okrenula. - Ta vidio si ga!
Kako moe to pitati? - Lae - rekao sam - Vladimir se jutros odvezao s
unukom Kouteckog na motociklu. Doao sam ti rei da mi je to poznato. Znam i
zato vam je jutros onako dobro dola ona blesava reporterka. Znam zato
nisam smio prisustvovati oblaenju kralja. Znam zato se kralj pridravao
zabrane govora jo prije nego to je krenuo s konjicom. Sve ste to odlino
smislili!
Moja je sigurnost zbunila Vlastu, ali je ubrzo dola k sebi i pokuala da se
spasi napadom. Bio je to udan napad. udan ve i zato to se protivnici nisu
gledali oi u oi. Bila mi je okrenuta leima, njen pogled bio je uperen prema
juhi, koja je kljuala. Nije podizala glas. Govorila je gotovo ravnoduno. Kao
da je ono o emu mi govori neto ve odavno samo po sebi razumljivo, neto
to mi samo zbog mog neshvaanja i mog udatva sada mora ponovo glasno
objanjavati.
Kad ve hou da ujem, neka mi bude. Vladimir od samog poetka nije
htio da bude kralj. A Vlasta mu se uope ne udi. Nekad su Put kraljeva mladii
organizirali sami. Sad se oko toga brine deset organizacija, pa ak i Oblasni
komitet odrava sjednice o tom pitanju. Danas ljudi vie ne mogu nita raditi
sami i od vlastite volje. Sve se upravlja odozgo. Nekad su mladii sami birali
kralja. Ovog su mi puta odozgo preporuili Vladimira, da bi odali priznanje
njegovu ocu, i svi su se morali pokoriti. Vladimira je stid zbog te protekcije.
Djecu koja imaju protekciju nitko ne voli.

227
 - Hoe rei da je Vladimira stid zbog mene? - Nee da bude
protekcionako dijete - ponovila je Vlasta. - I zato se drui s obitelji Koutecky?
S tim ogranienim svijetom? S tim glupim malograanima? - upitao sam. - Da,
zato - potvrdila je Vlasta. - Milou zbog djeda ne doputaju da studira. Samo
zato to mu je djed imao graevno poduzee. Vladimiru su sva vrata otvorena.
Samo zato to si mu ti otac. Njega to mui. Zar to ne moe shvatiti?
Prvi put u ivotu njene su me rijei razbjesnjele. Prevarili su me.
Hladnokrvno su itavo vrijeme promatrali kako se radujem. Kako sam
sentimentalan, kako sam uzbuen. Mirno su me varali i mirno me promatrali. -
Zar je bilo potrebno da me tako varate?
Vlasta je solila rezance i napomenula kako je sa mnom teko izii na kraj.
Kako ivim u nekom svom svijetu. Kako sam sanjalica. Ne ele da mi
oduzimaju moje ideale, ali Vladimir je drukiji. Nema nimalo smisla za moje
pjesmice i podvriskivanje. To ga ne zanima. Dosadno mu je. S tim treba da se
pomirim. Vladimir je suvremen ovjek. Vie je na njena oca koji je uvijek imao
razumijevanja za moderno. Bio je prvi seljak u njihovu selu koji je jo prije rata
imao traktor.
Onda su im sve oduzeli. Ali otkako pripadaju zadruzi, njihova polja ne
daju ni blizu onaj nekadanji prinos.
- Ne zanimaju me vaa polja. Hou da znam kamo je otiao Vladimir.
Odvezao se na mototrke u Brno. Priznaj!
Stajala je leima okrenuta meni, solila rezance i tjerala svoje. Vladimir je
na djeda. Ima njegovu bradu i oi. Vladimira Put kraljeva ne zanima. Da, kad
ve hou da znam, otiao je na mototrke. Otiao je da gleda trke. A zato i ne bi.
Vie ga zanimaju motocikli nego trakama okiene kobile. ega u tome ima
loeg? Vladimir je ovjek dananjeg vremena.
Motocikli, gitare, motocikli, gitare. Blesavi, tui svijet. - A to je to,
molim te, ovjek dananjeg vremena? - upitao sam.
Stajala je okrenuta leima, solila rezance i odgovorila kako ni stan ne
smije moderno urediti.
Kakvu sam viku podigao samo zbog moderne stojee svjetiljke! Ni
moderni luster nije mi se svidio. A svi se slau da je moderna stojea svjetiljka
lijepa. Danas svi kupuju takve svjetiljke.
- Zavei - rekao sam, ali je nije bilo mogue zaustaviti. Bila je u svom
elementu. Okrenuta leima. Sitnim, zlim, mravim leima. To me je moda jo
najvie nerviralo. Ta lea. Lea koja nemaju oiju. Lea stupidno
samouvjerena. Lea s kojima se ne moe raspravljati ni dogovarati. Htio sam da
je uutkam. Da je natjeram da se okrene prema meni. Iz nje je, meutim, zraio

228
takav otpor da nisam htio da je se dotiem. Okrenut u je na drugi nain.
Otvorio sam kredenc i uzeo tanjur. Ispustio sam ga na zemlju. Smjesta je
uutjela, ali se nije okrenula. Slijedei tanjur, jo vie tanjura. I dalje je stajala
okrenuta leima. Uvuena u sebe.
Po leima sam vidio da se boji. Da, bojala se, ali je bila prkosna i nije se
htjela predati.
Prestala je da mijea juhu, samo je grevito stezala kuhau. Kao da u njoj
nalazi utoite.
Mrzio sam je, i ona mene. Nije se ni pomakla, a ja s nje nisam spustio
pogled ni dok sam s polica u kredencu bacao na pod daljnje komade posua.
Mrzio sam je i mrzio sam u tom asu itavu tu njenu kuhinju. Modernu tipsku
kuhinju s modernim kredencom, modernim tanjurima i modernim aama.
Nisam bio uzbuen. Gledao sam mirno, tuno, gotovo umorno na pod
prekriven krhotinama, razbacane lonce i posude. Bacao sam na pod svoj dom.
Dom koji sam volio, u koji sam se sklanjao. Dom u kojem sam osjeao njenu
vladavinu svoje sirote djevojke. Dom koji sam ispunio bajkama, pjesmama i
duhovima. Gle, na ove tri stolice sjedili smo za naim objedima.
Ah, ti pristojni objedi za vrijeme kojih je uljuljkavan i zavaravan glupi i
povjerenja puni hranitelj obitelji. Uzimao sam jednu po jednu stolicu i otkidao
im noge. Sputao sam ih na pod meu lonce i razbijene ae. Okrenuo sam
kuhinjski stol nogama uvis. Vlasta je stajala pored tednjaka nepomina, i dalje
okrenuta leima.
Otiao sam iz kuhinje u svoju sobu. U sobi je sa stropa visila ruiasta
kugla, a u kutu je stajala svjetiljka pored runog modernog kaua. Na harmoniju
je u crnoj kutiji leala moja violina. Uzeo sam je. U etiri sata treba da sviramo
u vrtu restorana. Ali sad je tek jedan sat.
Kamo da poem?
Iz kuhinje se ulo jecanje. Vlasta je plakala. Bilo je to jecanje koje srce
para, i negdje duboko u sebi osjetio sam bolno saaljenje. Zato nije zaplakala
deset minuta ranije? Mogao sam se opet prepustiti starim iluzijama i opet vidjeti
u njoj sirotu djevojku. Sad je bilo kasno.
Iziao sam iz kue. Preko krovova kua dopiralo je izvikivanje kraljevih
konjanika. Imamo kralja estitog, al' siromaha. Kamo da poem? Ulice su
pripadale kraljevoj konjici, dom Vlasti, krme pijancima. Gdje spadam ja?
Stari, naputeni, prognani kralj? Poteni i osiromaeni kralj. Kralj bez
nasljednika. Posljednji kralj.
Na sreu, iza sela postoje polja. Cesta. Deset minuta dalje rijeka Morava.

229
Legao sam na obalu.
Kutiju s violinom poloio sam pod glavu. Dugo sam tako leao. Sat, moda
dva. I mislio o tome kako sam stigao do kraja. Tako iznenada i neoekivano. Ali
tu je. Nisam mogao zamisliti neki nastavak. Uvijek sam istovremeno ivio u dva
svijeta. Vjerovao sam u njihov meusobni sklad. To je bila varka. Sada sam iz
jednog od tih svjetova prognan. Iz onog realnog svijeta. Ostaje mi samo onaj
izmiljeni. Ali ne mogu ivjeti samo u svijetu mate.
Iako me ondje oekuju. Iako me zove dezerter i ima za mene spremnog
konja i maramu da pokrijem lice. Oh, kako ga sada razumijem! Sad znam zato
mi je zabranjivao da skinem masku, zato je htio da mi sam o svemu pria! Tek
sada sam shvatio zato kraljevo lice mora biti pokriveno! Ne zato da ga ne vide,
nego da ne vidi!
Nisam uope mogao zamisliti kako ustajem i nekamo idem. Nisam mogao
da sebi predoim kako inim ma i jedan korak. U etiri sata e me ekati. Ja
neu imati snage da ustanem i poem. Samo ovdje mi je lijepo. Ovdje kraj
rijeke. Ovdje tee voda, polako, vjekovima.
Mirno tee, a ja u ovdje mirno i dugo leati.
U tom trenutku netko me je oslovio. Bio je to Ludvik. ekao sam slijedei
udarac. Ali vie se nisam bojao. Vie me nita nije moglo pogoditi.
Sjeo je pored mene i upitao da li se to spremam za popodnevni nastup. -
Zar e i ti tamo poi? - upitao sam ga. - Da - rekao je. - Zato si doputovao
ovamo? - upitao sam. - Ne - odgovorio je - nisam zato doputovao. Ali stvari
obino svravaju drukije nego to pretpostavljamo.
- Da - rekao sam - sasvim drukije. - Ve itav sat lutam ovuda poljima.
Nisam ni slutio da u te sresti. - Nisam ni ja. - Htio bih neto da te zamolim -
rekao je ne gledajui me u oi.
Isto kao Vlasta. Nije mi gledao u oi. Ali kod njega me to nije smetalo.
Kod njega me je radovalo to mi ne gleda u oi. inilo mi se da u tom
sklanjanju pogleda ima stida. A taj me je stid grijao i lijeio. - Htio sam da te
zamolim - rekao je - da mi dopusti da danas po podne sviram s vama.

19

Do odlaska slijedeeg autobusa preostalo je jo nekoliko sati i tako sam,

gonjen unutranjim nemirom, krenuo sporednim ulicama izvan sela, preko

230
gumna, u polja, nastojei da istjeram iz misli svako sjeanje na protekli dan. To
nije bilo lako: osjeao sam kako me usna tupo boli, ranjena djeakovom akom,
i ponovo mi se priviao Lucijin lik koji me je podsjeao na to da sam uvijek,
kad god sam pokuao da se obraunam s nepravdom koja mi je nanesena,
konano nalazio sebe kao onoga koji ini nepravdu. Tjerao sam od sebe te misli
jer sam sve to to su mi neprestano ponavljale u tom trenutku savreno dobro
znao; nastojao sam da mi mozak ostane prazan i pustio sam da do njega dopire
samo daleko (ve jedva ujno) izvikivanje jahaa, koje me je odnosilo nekamo
izvan mene, daleko od proivljenog munog dogaaja, pruajui mi tako
olakanje.
Obiao sam poljskim stazama oko itavog sela dok nisam stigao do obale
Morave i krenuo niz njen tok; na suprotnoj obali vidio sam nekoliko gusaka, u
daljini usamljenu umu, inae samo polja i polja. Onda sam primijetio kako
neto dalje, u smjeru kojim sam iao, lei na obali rijeke ovjek. Kad sam se
pribliio, prepoznao sam ga - leao je na leima, lica okrenutog nebu, a pod
glavom mu je leala kutija s violinom; svuda naokolo bila su polja, ravna i
daleka, kakva su bila prije mnogo stoljea, samo mjestimino izbodena elinim
tornjevima koji su nosili teke visokonaponske vodove. Bilo je vie nego lako
izbjei susretu s njim jer je zurio u nebo i uope me nije vidio. Ali ja ovog puta
nisam htio da bjeim od njega, vie sam elio da pobjegnem sam od sebe i misli
koje su mi se nametale; zato sam mu priao i oslovio ga. Podigao je oi prema
meni i uinilo mi se da su te oi bojaljive i plahe; primijetio sam (prvi put sam
ga vidio iz blizine nakon mnogo godina) da mu je od guste kose, koja je njegovu
visoku figuru uvijek poveavala za jo nekoliko centimetara, ostalo samo neto
prorijeenih vlasi i da mu na tjemenu samo nekoliko tunih pramenova pokriva
golu kou lubanje; ta nestala kosa podsjetila me je na duge godine u toku kojih
ga nisam viao i odjednom mi je bilo ao tog vremena, tog dugog vremena
razdvojenosti, kada sam ga izbjegavao (iz daljine je jedva ujno dopiralo
izvikivanje jahaa), i osjetio sam kako me iznenada zalijeva val pokajnike
ljubavi prema njemu. Leao je ispred mene podigavi se na lakat, krupan i
nespretan, a kutija violine bila je crna i malena kao lijes novoroeneta. Znao
sam da e njegova kapela (nekad takoer i moja kapela) danas poslije podne
svirati u selu i zamolio sam ga da i ja sviram s njima. Tu sam molbu izgovorio
prije nego to sam stigao da je smislim dokraja (rijei kao da su dole prije
nego misao), izgovorio sam je zbunjeno, ali ipak sasvim u skladu sa svojim
osjeajima; bio sam, naime, u tom trenutku ispunjen tunom ljubavlju; ljubavlju
prema onom svijetu koji sam prije mnogo godina potpuno napustio, dalekom i
davnom svijetu u kome jahai s maskiranim kraljem obilaze sela, u kome se
nose bijele koulje s resama i pjevaju pjesme, svijetu koji mi se stapa sa slikom
rodnog grada i slikom moje majke (moje izmuene majke) i moje mladosti; u

231
toku itavog dana ova je ljubav tiho rasla u meni i u ovom je trenutku izbila
gotovo kao bujica; volio sam taj davni svijet i ujedno sam ga molio da mi prui
utoite i spasi me.
Ali kako to i s kakvim pravom? Zar jo prekjuer nisam izbjegavao
Jaroslava samo zato to mi je njegova pojava odzvanjala odvratnom folklornom
glazbom? Zar jo jutros nisam s otporom pristupao folklornoj sveanosti? to je
u meni odjednom otvorilo one stare brane koje su me petnaest godina
spreavale da se sa zadovoljstvom sjeam mladosti provedene u narodnoj
kapeli, da se ganut vraam u rodni grad? Moda to to se prije nekoliko sati
Zemanek rugao Putu kraljeva? Da li su mi se zbog njega narodne pjesme zgadile
i da li sam se zahvaljujui njemu ponovo oslobodio toga? Zar sam stvarno samo
drugi vrh kompasne igle koje je jedan vrh on? Jesam li zaista tako poniavajue
zavisan od njega? Ne, to to je uinilo da sam opet bio sposoban da volim svijet
nonji, pjesama i narodnih orkestara nije bio samo Zemanekov podsmijeh;
mogao sam da ga volim jer sam ga jo jutros (neoekivano) naao u bijedi; u
bijedi i, to je jo vanije, naputenog; napustila ga je bombastinost i reklama,
napustila politika propaganda, napustile socijalne utopije, napustili opori
inovnika zaduenih za kulturu, napustili moji vrnjaci sa svojom pozerskom
privrenou, napustio (i) Zemanek; to ga je oistilo; to naputanje bilo je
praeno predbacivanjima i oistilo ga, na alost, kao nekoga kome je odzvonilo;
to mu je naputanje davalo neku neodoljivu posljednju ljepotu; to mi ga je
naputanje vratilo.
Trebalo je da kapela nastupi u onom istom vrtu u kojem sam prije kratkog
vremena ruao i itao Helenino pismo; kad sam stigao tamo s Jaroslavom, u vrtu
je bilo nekoliko starijih ljudi (koji su strpljivo ekali popodnevni koncert) i
otprilike isti broj pijanaca teturao je od stola do stola. Otraga, oko razgranate
lipe, stajalo je nekoliko stolica, na stablo je bio naslonjen kontrabas u sivoj
navlaci, a neto dalje stajao je otvoren cimbal za kojim je sjedio mukarac u
bijeloj koulji s resama i tiho prelazio palicama preko struna; ostali lanovi
kapele sjedili su malo dalje i Jaroslav je priao da mi ih predstavi: kontra
(visok crno kosi mladi u nonji) lijenik je u mjesnoj bolnici, kontrabasist s
naoalama prosvjetni je inspektor Oblasnog narodnog odbora, klarinetist je
uitelj (bit e ljubazan i posudit e mi klarinet, smjenjivat emo se), cimbalist
je planer u tvornici; osim cimbalista, koga sam pamtio, potpuno nova druina.
Kad me je zatim Jaroslav sveano predstavio kao starog veterana, jednog od
osnivaa kapele i, prema tome, poasnog klarinetista, posjedali smo na stolice
oko lipe i poeli svirati.
Odavno nisam drao klarinet u ruci, ali sam pjesmu s kojom smo poeli
dobro znao i tako sam se brzo oslobodio poetne treme, naroito kada su me

232
ostali lanovi orkestra poslije prve take pohvalili i nisu htjeli vjerovati da
nakon toliko vremena sviram prvi put; zatim je konobar (onaj isti kome sam
prije nekoliko sati u oajnikoj urbi plaao ruak) namjestio ispod kronje lipe
jedan stol, a na njega postavio za nas est aa i pleteni demion vina; pomalo
smo pili i svirali. Poslije nekoliko taaka kimnuo sam uitelju; uzeo je od mene
klarinet i ponovo rekao kako odlino sviram; bio sam sretan zbog te pohvale,
naslonio sam se na stablo lipe i dok sam promatrao kapelu kako svira bez mene,
osjeao sam da me obuzima ve odavno zaboravljeni osjeaj toplog drugarstva;
zahvaljivao sam mu to mi je pritekao u pomo na kraju tog munog dana. Onda
mi se pred oima ponovo pojavila Lucija i pomislio sam kako tek sada znam
zato je iskrsla preda mnom u brijanici i dan kasnije u Kostkinu
pripovijedanju, koje je istovremeno bilo i legenda i istina: moda je htjela da
mi kae kako je njena sudbina (sudbina obeaene djevojice) bliska mojoj
sudbini; kako smo se nas dvoje, dodue, mimoili, kako se nismo razumjeli, ali
kako su nam ivotne prie bliske, srodne, odgovaraju jedna drugoj, jer su i
jedna i druga prie o razaranju; kao to su razorili Lucijinu tjelesnu ljubav i tako
joj ivot liili jedne od najelementarnijih vrijednosti, tako su i mom ivotu
ukradene vrijednosti na koje je trebalo da se oslanja i koje su po podrijetlu bile
iste i nevine; da, nevine: tjelesna ljubav, ma to se s njom dogodilo u Lucijinu
ivotu, nevina je, isto kao to su pjesme mog kraja bile i ostale nevine, kao to
je nevina narodna kapela, kao to je moje rodno mjesto, koje mi je postalo
odvratno, takoer nevino, kao to je Fuik, iju sliku nisam mogao vidjeti a da
me ne uhvati muka, prema meni potpuno nevin, kao to je rije drug, koja mi je
zvuala prijetei, nevina isto kao rije ti, rije budunost i mnogo drugih rijei.
Krivica je bila na drugoj strani i bila je tako velika da je njena sjena padala
uzdu i poprijeko preko itavog svijeta nevinih stvari (i rijei) unitavajui ih.
ivjeli smo, Lucija i ja, u opustoenu svijetu; a kako nismo znali da unitene
stvari alimo, okrenuli smo im lea i tako nakodili sebi i njima. Lucija, moja
toliko voljena djevojice, moja tako pogreno voljena djevojice, jesi li to
dola da mi kae nakon toliko godina? Dola si da zagovara taj opustoeni
svijet?
Orkestar je zavrio taku i uitelj mi je pruio klarinet; rekao je da danas
vie nee svirati, da sviram bolje od njega i da zasluujem da sviram to vie,
jer u tko zna kada opet doi.
Uhvatio sam Jaroslavov pogled i rekao kako bih volio da se to prije opet
naem s kapelom.
Jaroslav je upitao mislim li to ozbiljno. Potvrdio sam i poeli smo
slijedeu pjesmu. Jaroslav ve odavno nije sjedio, stajao je nagnute glave,
violinu je suprotno svim pravilima drao oslonjenu nisko na grudima, pa je ak

233
i hodao dok je svirao; i kontra i ja svaki as smo ustajali, naroito kad smo
htjeli da damo to vei prostor elanu improvizacije. I upravo u trenucima kad
smo se preputali improvizacionim avanturama koje zahtijevaju fantaziju,
tanost i veliko uzajamno razumijevanje, Jaroslav je postajao dua itavog
sastava i divio sam se kakav je izvanredan muziar taj divovski ovjek koji
takoer spada (on prije svega!) meu razorene vrijednosti mog ivota; oduzeli
su mi ga, a ja ga (na svoju tetu i sramotu) nisam htio uzeti natrag, iako je to bio
moj vjerojatno najvjerniji, najiskreniji i najneviniji drug.
U meuvremenu publika koja se skupljala u vrtu postepeno se mijenjala:
nekoliko polupraznih stolova koji su u poetku pratili nau svirku s neobino
velikim zanimanjem ostali su u manjini pred brojnom grupom mladia i
djevojaka (moda iz sela, ali vjerojatnije iz grada) koja je zauzela preostale
stolove i poela (vrlo glasno) naruivati pivo i vino i ubrzo (kako se nivo
alkohola u njima penjao) poela izraavati divlju potrebu da je svi vide, uju i
primjeuju. I tako se atmosfera u vrtu brzo mijenjala, postajala bunija i
nervoznija (mladii su teturali izmeu stolova, vikali jedan na drugog i na svoje
djevojke), dok nisam primijetio kako prestajem da se koncentriram na glazbu i
sve ee gledam prema stolovima, promatrajui s neskrivenom mrnjom lica
tih balavaca. Kad sam vidio te dugokose glave kako oko sebe upadljivo i
teatralno pljuju sline i slova, vratila mi se moja stara mrnja prema dobi
nezrelosti i inilo mi se da vidim pred sobom same glumce na kojih su licima
maske, to bi trebalo da predstavljaju stupidnu muevnost, ponosnu
bezosjeajnost i grubost; u tome to se pod maskom nalazi neko drugo (moda
ovjenije) lice nisam vidio nikakvo opravdanje, jer mi je uasno bilo upravo
to to su lica pod maskama strastveno odana neovjenosti i vulgarnosti tih
maski.
I Jaroslav se, oito, osjeao slino jer je odjednom spustio violinu i
izjavio kako ga uope ne zabavlja da svira pred ovakvom publikom. Predloio
je da se pokupimo; da krenemo poljskom stazom zaobilazno prema gradu, kao
to smo nekad inili, nekada davno; dan je prekrasan, za koji trenutak poet e
da pada mrak, bit e toplo vee, svjetlucat e zvijezde, negdje pored ipkova
grma u polju zaustavit emo se i svirat emo samo za sebe, za vlastito
zadovoljstvo, onako kao to smo nekad radili; sad smo se navikli (tako glupo
navikli) da sviramo samo organizirano, prigodno, a toga je njemu, Jaroslavu,
ve dosta.
U prvom trenutku svi su se oduevljeno suglasili, jer su sigurno i sami
osjeali da njihova ljubav prema narodnoj glazbi zasluuje intimniju sredinu, ali
onda je kontrabasist (prosvjetni inspektor) napomenuo da prema dogovoru treba
tu da sviraju do devet sati, da drugovi iz Oblasnog i direktor restorana raunaju

234
s tim, da je tako planirano, da treba da ispune zadatak kako su se obavezali, jer
bi inae to bilo na tetu organizacije sveanosti, a da napolju u prirodi moemo
svirati koji drugi dan.
U tom trenutku u vrtu su zasvijetlile arulje koje su visile na dugim icama
razapetim izmeu drvea; kako se jo nije bio spustio mrak, nego tek poelo
smrkavati, nisu irile oko sebe jarke krugove svjetlosti, nego su samo lebdjele u
sivom prostoru kao velike nepomine suze, bjeliaste suze koje se ne mogu
obrisati i koje ne smiju kanuti; bilo je u tome neke iznenadne i nerazumljive tuge
kojoj se bilo nemogue oduprijeti.
Jaroslav je ponovio (ovog puta gotovo preklinjui) da ne eli vie ostati
ovdje, da bi htio da krenemo u polja prema ipkovu grmu i ondje sviramo samo
za vlastito veselje, ali je konano odmahnuo rukom, naslonio violinu na grudi i
nastavio svirati.
Ovog puta nismo dopustili da nas ometa publika i svirali smo s jo vie
koncentracije nego u poetku; to je atmosfera u vrtu postajala ravnodunija i
grublja, to nas je vie okruivala svojom bunom nezainteresiranou
pretvarajui nas u usamljeni otok, to smo se osjeali naputeniji, sve vie smo
se okretali sami sebi, svirali vie za sebe nego za druge, tako da nam je uspjelo
da potpuno zaboravimo na sve naokolo i od glazbe nainimo kao neki bastion,
iza kojeg smo meu bunim pijancima bili kao u staklenoj kabini sputenoj u
hladne dubine vode.
Kad bi brda od papira bila, a tinta voda sva, a zvijezde svi pisari i zemlja
iroka, kad bi svi pisali itav dan i svu no, opisat ne bi mogli ljubavi moje
mo, pjevao je Jaroslav ne sputajui violinu ispod brade, a ja sam se osjeao
sretan unutar ovih pjesama (unutar staklenog zvona ovih pjesama) u kojima tuga
nije poza, smijeh nije laan, ljubav nije smijena, a mrnja nije potajna, gdje
ljudi vole tijelima i duom (da, Lucija, tijelom i duom istovremeno!), gdje se u
mrnji hvataju noa ili sablje, kada su veseli pleu, kada su oajni skau u
Dunav, gdje je ljubav jo ljubav, a bol je bol, gdje prvobitni osjeaj jo nije
istrgnut iz samog sebe, a vrijednosti jo nisu unitene, inilo mi se da je u ovim
pjesmama moj dom, da sam iz njih iziao, da je njihov svijet na mene udario
peat, da je to moja domovina koju sam iznevjerio, ali koja je utoliko vie moja
domovina (jer najjae doziva domovina koju smo izdali); istovremeno sam
postajao svjestan i toga da taj moj dom nije s ovog svijeta (a kakav je to dom
koji ne pripada ovom svijetu?), da je to, kako ovdje pjevamo i sviramo, samo
uspomena, sjeanje, sauvana slika neega ega vie nema, i osjeao sam kako
mi vrsto tlo tog doma izmie ispod nogu, kako padam, kako drim klarinet na
usnama i padam sve dublje u vrijeme, u dubinu stoljea, u nedoglednu dubinu
(gdje je ljubav ljubav, a bol je bol), i s uenjem sam govorio sebi da je moj

235
jedini dom upravo ovo padanje, ovaj pad pun traenja i enje, i zato sam mu se
preputao osjeajui slatku vrtoglavicu.
Onda sam bacio pogled na Jaroslava da na njegovu licu provjerim jesam li
u svojoj egzaltaciji usamljen, i primijetio sam (lice mu je osvjetljavala
svjetiljka objeena o granu lipe iznad nas) da je vrlo blijed; primijetio sam da
je prestao da pjeva, da su mu usne stegnute; da je njegov bojaljiv pogled
gotovo uplaen; da se u melodiji, koju svira, uju krivi tonovi i da mu ruka
kojom pridrava violinu pada sve nie. Onda je odjednom prestao svirati i
spustio se na stolicu; kleknuo sam uz njega. - to ti je? - upitao sam ga; niz lice
mu je tekao znoj, a rukom se drao za lijevo rame. - Strano me boli - rekao je.
Ostali nisu ni primijetili da se Jaroslav loe osjea i nisu se budili iz muzikog
transa, iako su ostali bez prve violine i bez klarineta iju je utnju iskoristio
cimbalist da sa svojim instrumentom praenim samo drugom violinom i
kontrabasom doe do punog izraaja. Priao sam kontrau (sjetio sam se da mi
je Jaroslav, kad ga je predstavljao, rekao da je lijenik) i pozvao ga da pogleda
Jaroslava. Sada su svirali samo cimbal i kontrabas, dok je kontra uhvatio
Jaroslava za zapee lijeve ruke i dugo, vrlo dugo ga tako drao; onda mu je
podigao kapke i pogledao mu oi, a zatim dodirnuo oznojeno elo. - Srce? -
upitao je. - Ruka i srce - rekao je Jaroslav, potpuno zelen. Tad nas je primijetio
i basist, prislonio kontrabas na lipu i priao blie, tako da je jo svirao samo
cimbal jer cimbalist nita nije slutio i bio je sretan to svira solo. - Telefonirat
u u bolnicu - rekao je kontra. Pristupio sam mu: - to mu je? - Puls mu se
gotovo ne osjea. Ledeni znoj. Najvjerojatnije infarkt. - Do avola - rekao sam.
- Ne boj se, izvui e se - utjeio me je i krenuo brzim koracima prema zgradi
restorana. Provlaio se izmeu ve prilino pijanih ljudi koji uope nisu
primjeivali da je kapela prestala da svira, jer su bili sasvim obuzeti sami
sobom, svojim pivom, naklapanjem i vrijeanjem koje je u suprotnom kraju vrta
ve prerastalo u tunjavu.
Konano je i cimbal umukao i svi su se skupili oko Jaroslava koji me je
pogledao i rekao da je to sve zbog toga to smo ostali ovdje, da on nije htio da
tu ostane, da je htio u polja, naroito kad sam ja doao, kad sam se vratio, mogli
smo tako lijepo svirati u prirodi. - Nemoj govoriti - rekao sam - potreban ti je
potpuni mir. - Pomislio sam na to kako e se vjerojatno izvui od infarkta, kako
je kontra predvidio, ali da e mu ivot poslije toga biti sasvim drukiji, bez
strastvene odanosti, bez bjesomunog sviranja u kapeli, ivot pod patronatom
smrti, drugo poluvrijeme, poluvrijeme poslije poraza, i zahvatio me je osjeaj
(u tom trenutku nisam mogao procijeniti koliko je opravdan) da sudbina esto
svrava kudikamo prije smrti, da trenutak svretka sudbine nije istovjetan s
trenutkom smrti, a da je Jaroslavova sudbina dokrajena. Obuzet aljenjem,
pomilovao sam ga po prorijeenoj kosi, po tunim dugim vlasima koje su

236
pokrivale elu, i sa strahom ustanovio da moje putovanje u rodni grad, u kome
sam htio da ranim omrznutog Zemaneka, svrava time da drim na rukama
bolesnog druga (da, vidio sam sebe u tom trenutku kako ga drim u naruju, kako
ga drim i nosim, krupnog i tekog, kao da nosim svoju vlastitu nejasnu krivicu,
vidio sam sebe kako ga nosim kroz ravnodunu gomilu i kako pri tom plaem).
Stajali smo tako oko njega moda deset minuta, a onda se ponovo pojavio
kontra, dao nam znak, pomogli smo Jaroslavu da ustane i, podravajui ga,
polako ga vodili kroz bunu vrevu pijanih mladia na ulicu, gdje su nas s
upaljenim svjetlima ekala bijela kola hitne pomoi.

Dovreno 5. prosinca 1965.

237
 POGOVOR
Louis Aragon

OVAJ ROMAN KOJI SMATRAM SNANIM UMJETNIKIM

DJELOM
(Pogovor francuskom izdanju romana Milana Kundere ala)

Jednog e dana mitografi koji sebe nazivaju povjesniarima na svoj nain

pisati o ehoslovakoj, a za pedesetak godina moemo biti sigurni da e oni,
bez obzira na to tko to bude, pisati onako kako se bude svialo pobjedniku. Ako
tiranin koji je tako dugo dominirao gradom ne bude prikazan na breuljku Praga
statuom koju je trebalo sruiti dinamitom, onda e biti prikazan bar rijeima.
Novi spomenik u svakom e sluaju tumaiti zakon jaega.
Ljudi nee nai pravo tumaenje onog ega smo bili svjedoci ni u
klesanom kamenu ni u samoj legendi. Lana znanost samo prekriva injenice.
Moda e, a po mom miljenju sigurno, u ovoj knjizi, koja je ujedno jedan
od znaajnih romana ovog stoljea, italac nai klju onoga to historiar
ignorira ili krije. Istina ne izlazi uvijek iz bunara gdje nastojimo da je
zadrimo. Danas je moderno pisati takvu vrst literature, ala je, meutim,
dokaz da je danas roman prijeko potreban ovjeku kao kruh.
Neka mi bude doputeno da parafraziram ono to je Plutarh rekao
suprotstavljajui biografa povjesniaru: jedan akt ili posve obina rije,
jednostavna ala esto pridonose da bolje upoznamo jedan karakter nego
najkrvavije bitke slavne opsade.
Da, ve danas i sutra i mnogo kasnije u knjigama kao to je ala Milana
Kundere moi emo sagledati, slijediti itavu epohu koju prikazuje roman, to
razdoblje koje je uistinu bilo ivot naeg vremena, svakidanji ivot mukaraca
i ena ija se imena ne pojavljuju u tampi, koji nisu zastupljeni u
enciklopedijama, a u kojima sazrijevaju zamrene izmjene jednog svijeta u
previranju. Dovren 5. prosinca 1965, biljei autor na posljednjoj strani, ovaj
roman objavljen je tek potkraj 1967. poslije neizvjesnosti o sudbini romana kao
i samog autora.
Kundera je ve imao osigurano mjesto u knjievnosti svoje zemlje, ako
niim drugim a ono barem svojim stihovima kojih se on danas odrie, ne radi
njih samih, ve zbog nepriznavanja itave poezije, te esejom Umijee

238
romana, kao i dvjema knjigama novela dopunjenim treom, izalom ovih dana
(sve tri skupljene pod naslovom: Smijene ljubavi) i kazalinim komadom
Vlasnici kljueva koji sam gledao u Pragu 1963. (ne razumijem zato to nije
prikazano na pariskoj sceni).
Ali vlasti teko podnose alu. U Pragu, uostalom, kao i drugdje. A na to
u odgovoriti da se ne radi o psihologiji velikih ve o modalitetima njihove
moi, o onome to im njihov narod doputa ili ne doputa da rade. Dogaa se da
dravna stvar bude jaa od obinog razuma.
Meutim, nita ne dokazuje da to nije puko nasilje. Ono to je cenzura
Nikole I izbacila iz Onjegina kasnije je nadopunjeno. U Francuskoj se
Oganj pojavio usred rata. Samo trenutno su djela Franza Kafke povuena u
njegovoj domovini, ert, kako se na ekom zove Kunderin roman, pojavio se
potkraj vladavine Novotnoga i pripisuje se vie stanju nezadovoljstva nego
liberalizmu tog samodrca.
Saznajem da e kazalina druina Andrea Rejbaza prikazati taj komad na
poetku 1969.
Dakle, dovren u prosincu 1965. godine, ovaj roman se zbiva za jednog
vikenda u proljee iste godine, barem to se tie sadanjosti knjige a ne i same
fabule kojoj akciju odreuje neposredna prolost, ovjek tridesetih godina, ako
sam dobro izraunao, dolazi u neki gradi slovake Moravske gdje je proveo
djetinjstvo. Ono to on radi od petka do nedjelje uveer, ako bismo gledali
samo na aktuelnost izraavanja, ostala bi za nas neshvatljiva igra sjena.
Osvijetljeno je samo 18 godina njegova ivota, zapravo njegov ivot od
1947. do 1965. i jo dva-tri sporedna lika.
U drugim prilikama prepriavanje sadraja zapravo i ne bi imalo smisla,
ali se ovdje radi o ekom piscu. Bio sam vie puta u ekoj. Imam ondje
prijatelja, saznao sam mnogo o njihovu ivotu, a drugo sam otprilike naslutio.
To je zemlja koju volim, zemlja gdje priroda i ljudska djela izvanredno
sjedinjuju raznolikou prolost sa snovima o budunosti. Ve sam prije trideset
godina strepio za tu zemlju, za taj narod. Bio sam u Parizu organizator protesta
protiv Mnchena, te mrlje na elu moje domovine. Odonda uvrene
prijateljske veze djelovale su tako da jo jae osjeam i dijelim sudbinu
ehoslovake. Kada sam poeo itati alu, ve su diskusije i razmjene misli
u toj zemlji bile popraene potmulim prijetnjama izvana. Nisam znao na koji bih
nain mogao pridonijeti njihovu otklanjanju. Ve mjesece i mjesece nisam
mogao spavati zbog zabrinutosti. Kada kaem da Kunderin roman, bolje nego
sve druge politike dokumentacije, zamislive i nezamislive, objanjava situaciju
koja je stvorena u toku dvadesetak godina, obasjava pravu tragediju iji smo
dananji oevici, onda ta tvrdnja nije bez temelja, nije subjektivno gledanje

239
povezano s opsesijom koju ta tragedija prenosi na nas - u razvoju injenica
ala je objasnila neobjanjivo, pa ak i ono o emu knjiga ne govori a to je
doprlo do nas preko radija i novina. Treba itati ovaj roman i vjerovati mu. On
nas vodi blizu neizrecivosti tamonjih dogaaja. Tako, itajui Kunderu, imamo
umjetniki predoen dokument o jednom vremenu koje je, evo tu u ekoj,
ponovo uskrslo. U ali jedan od likova, govorei o birokratiziranoj pameti u
svojoj zemlji, o ljudima koji je izraavaju i svemu daju svoje tumaenje, kae
alosno: Istina je da su oni takvi; oni znaju sve unaprijed. Njima je ve
poznato odvijanje buduih stvari. Ve je davno bila budunost, za njih je to
samo ponavljanje... Ne znam strasniju reenicu od ove, od nje drhtim. Moete
zamisliti da ona, uostalom, ne vrijedi samo za ehoslovaku. Ve je davno
bila budunost... Onaj koji to kae jedan je od onih koji je prije nekoliko
godina pokuao da u nacionalnu riznicu, u folklor Moravske, ugura i neke
pjesme spjevane u ast Staljina. Vidite kud smo doli. Mi koji smo cijeli ivot
ivjeli s pogledom u budunost... za budunost... to smo sve samo rtvovali za
nju, otkidali od sebe, od nae prolosti, nemogue je procijeniti.
Ali to smo radili za budunost drugih.
I evo, desilo se da smo jedne noi uli preko tranzistora osudu naih
vjenih iluzija, to je rekao taj sablasni glas iza sputenih zastora u zoru 21.
kolovoza? Rekao je da je budunost bila i da e od sada biti samo vraanje
na poetak. Taj glas koji vie nikako nije uutio, koji nalae da zovemo vrlinom
ono to je zloin, da je ta gruba intervencija zbog koje je cijeli taj narod pao u
ropstvo dar, pomo ehoslovakoj. Taj glas pun lai koji pretendira da govori u
ime onog to je bilo pola stoljea nada ovjeanstva. Naravno, samo orujem i
rijeima.
Prijatelji moji, je li sve izgubljeno?
Mislim na tebe, Klementise, koga su oni objesili. Na onu dugu utnju koja
je uslijedila nakon muenitva. Sjeam se jedne noi u Pragu, bilo je to negdje
izmeu 1954. i 1955, kada je nakon veere tvoje ime tako udno zvualo u
ustima Nezvala... Ah, govorimo o neemu drugom! Mislim o vama koje ne mogu
imenovati jer ste ondje, u nesigurnoj slobodi, mislim o onima koji su bili u
zatvorima i podvrgavani muenjima, o rehabilitiranim ljudima, mrtvim i ivim...
o onima koji su srcem mladia vjerovali da su napokon dola ljudska vremena.
Mislim takoer na one koji e napustiti svoju zemlju i nee se vie moi
vratiti. Odbijam da vjerujem da je ondje bila Biafra duha.
Ne vidim zapravo trag k svjetlosti na tom putu nasilja. Ali poto sam
proitao Kunderin roman, ini mi se da sam ipak ugledao neku svjetlost. Ovaj
roman, koji smatram snanim umjetnikim djelom, u svemu moe da preivi
budunost koja nije bila, koje nee biti, u ponavljanju, sve da jednog dana

240
moradnemo biti kao svjedoci izbrisani atomima. Smijte se ako elite, smijte mi
se za ovu vjeru koju posjedujem, kao da sam nauio od onoga to jesam, od
onoga to sam trpio jer samo su djela duha sjeme te budunosti koju uzalud
osporavaju tenkovi i topovi. Zahvaljujem Milanu Kunderi na toj knjizi,
zahvaljujem i na knjigama koje je upravo, ini se, dovrio, na onima koje pie i
koje e napisati. Iako ne poznajem ta djela, zahvaljujem ponovo Milanu Kunderi
to vjeruje u ovjeka, u svijet koji sam traio i elio svom svojom duom. Ona
mi daju do znanja, vie nego ikada, pa ak i u ovoj dananjoj tragediji, da ni
smrt ne znai nita prema onom to je neprolazno.

241
Sadraj
PRVI DEO - Ludvik 3
DRUGI DEO - Helena 11
1 12
2 14
3 17
TREI DEO - Ludvik 19
1 20
2 21
3 24
4 28
5 35
6 38
7 46
8 52
9 56
10 61
11 67
12 71
13 78
14 86
ETVRTI DEO - Jaroslav 91
1 92
2 94
3 96
4 99
5 103
6 106
7 110
8 116
9 118
10 122

242
PETI DEO - Ludvik 124
1 125
2 136
3 144
4 152
5 160
ESTI DEO - Kostka 161
1 162
2 162
3 163
4 165
5 166
6 167
7 168
8 169
9 170
10 171
11 172
12 174
13 175
14 176
15 177
16 178
17 180
18 181
19 183
20 184
SEDMI DEO - Ludvik, Jaroslav, Helena 187
1 188
2 190
3 193
4 195
5 197
6 200

243
 7 202
8 205
9 205
10 206
11 207
12 208
13 208
14 212
15 214
16 215
17 217
18 227
19 230
POGOVOR 238

244