U potrazi za domom rijedak je i intiman uvid u inicijaciju i proces kojim osoba

postaje svami kroz vatru bhakti i neobine svete indijske krajolike. Nadahnjujue
je to putovanje za sve nas..
Shiva Rea, autorica knjige Yoga Wave

Nadahnjujue je to poglavlje nae prie duhovnoga hodoaa na Istok. Na

oaravajui i privlaan nain pokazuje unutarnje putovanje do probuenja.
Ram Dass, autor knjige Be Here Now

Radhanatova pripovijest poziva nas koji smo se rodili tijekom amerikog baby
booma da razmislimo malo bolje na koji smo nain pronali, izgubili, zadrali,
razdijelili te (opet) zadobili vjeru kako smo ezdesete godine prolog stoljea
doivjeli kao vrijeme milosti i uda. Svi moemo zahvaliti Svamiju Radhanathu
to nam je poslao pozivnicu.
Francis X. Clooney, S.J.,
profesor komparativne teologije, Harvard Divinity School

Duhovni memoar Radhanatha Svamija uzor je skromnosti i otvorenosti. Svoju je

priu ispriao nevjerojatno iskreno: izazovi sedamdesetih, njegove sumnje, nade
i razoaranja, kulturni ok i prijateljstva koja je naao i izgubio... Dodajmo tome
prstohvat opasnosti, neizvjesnosti i iznenaenja, pa njegova prica postaje dubok,
iskreni memoar koji se ita poput romana... Neke e pak itatelje nadahnuti
Svamijeva duhovna saga te e u njegovu putu pronai tragove vlastite potrage.
Brigette Sion, New York University
 Knjige poput U potrazi za domom pruaju nam iznimnu priliku da pronaemo
drutvo satsangu duhovnih tragatelja, svetaca i svetih bia tako to itamo
o njihovim ivotima. To nas moe stubokom promijeniti, jer postajemo poput
osoba s kojima se druimo.
Sharon Gannon,
autorica knjiga Jivamukti Yoga i Yoga and Vegetarianism

Od Malibua do Mumbaija, Radhanathova potraga za prosvjetljenjem putovanje

je koje nikada neete zaboraviti.
Norman Jewison,
reiser

Osjeajna, sveobuhvatna, intuitivna i nadahnjujua knjiga koja zadire u duu i

duhovnost itatelja. Auturova silna posveenost ostvarenju vlastita nauma, nain
na koji je nauio vjerovati u Boju pouzdanost, i njegova nada opisani su sa
silnom ljubavlju i potpunom iskrenou.
Yash Birla, industrijalac

Ovo putovanje na Istok poduzeo je predstavnik jedne generacije koji je

pronaao istinski cilj sveg traganja za smislom. U potrazi za domom jedna je
od najupeatljivijih i najintimnijih ispovijedi o ivotu i pustolovinama jednog
amerikog svamija koja itatelju prua priliku da i sam iskusi slinu preobrazbu.
David Frawley,
autor knjiga Yoga: The Greater Tradition i Yoga and Ayurveda
Silno me veseli sto je svetac poput Radhanath Svamija odluio podijeliti svoja
vrijedna sjeanja sa svijetom putem ove knjige koju smo tako dugo ekali. Kako
imam ast poblie ga poznavati, ne sumnjam da e budua pokoljenja ovaj
memoar smatrati fascinantnim i nadahnjujuim.
Arvind N. Mafatlal, industrijalac

Ono to me najvie dojmilo u ovoj knjizi je njena potpuna iskrenost... divim

se i udim kako je neustraivo Radhanath Svami opisao vlastite neuspjehe i
nedostatke, strahove i brige koje je doivio dok je lutao od jednog do drugog
mjesta u potrazi za krajnjim smislom ivota. U svakom poglavlju daje uvid u ivot
po neke velike due koja je utjecala na njegova razmiljanja...
Ovu knjigu moraju proitati svi tragatelji za duhovnou.
N. Vaghul, predsjednik banke ICICI

U potrazi za domom zapanjujua je pria koju vrijedi proitati. Putovanje

Radhanatha Svamija iz vanjskoga svijeta u svijet unutranjosti izaziva divljenje.
Njegova potraga za duhovnim kraljevstvom, Indijom, nevjerojatan je doivljaj.
Strastven je tragatelj za istinom i to je vrlo jasno, jer je najzad okusio dra
izravna susreta s duom. Potujem svoga prijatelja Radhanath Svamija zato to
je krenuo na hodoae tijekom kojeg je iskusio jedinstvo u razliitosti neod-
vojivi dio indijske kulture i pronaao razne duhovne vodie na putu stjecanja
Adhyaatma Vidye (znanja o dui). U potrazi za domom pria je o tragatelju koji je
pronaao to je traio. Neka mnogi budu nadahnuti onim sto je iskusio.
B. K. S. Iyengar, autor knjige Iyengar Yoga: Wisdom & Practice
 Ova pria razotkriva ljubav prema Bogu koja uspavana lei u svakom srcu.
itatelju se prua prilika da promijeni vlastiti ivot upravo
kako ga je promijenio i sam autor.
Pejawar Svami, poglavar crkve Madhva Samsta

U potrazi za domom nevjerojatna je pria o nepokolebljivoj volji unato

naizgled nepremostivih tekoa. Radhanath Svami zapaa i najmanje detalje, a
nevjerojatna sposobnost pamenja omoguila mu je da se sjeti iskustava koja je
proivio prije skoro etrdeset godina. Knjiga koju morate proitati.
Hrishikesh Mafatlal, industrijalac

U potrazi za domom je zapanjujua autobiografija proeta devocijom i

odlunou Richarda Slavina (poznatog kao Radhanath Svami) koji se
odvaio na hrabro putovanje u potrazi za smislom ivota. Uvidi su to u
kaleidoskop indijske duhovnosti koji prirastaju srcu.
Nezamjenjiv vodi svima koji tragaju za putem kui.
Padmashree Dr. Vijay Bhatkar,
indijski znanstvenik, izumitelj Param Supercomputera
 ivotni put Radhanatha Svamija obinom je ovjeku poput mape na putu
nadahnua. Njegova duboka vizija, moan razum, nepokolebljiva volja
i neobina osobnost nalaze se na svakoj stranici knjige.
Venugopal N. Dhoot,
predsjednik grupacije Videacon

Izuzetna vrijednost knjige U potrazi za domom lei u nevjerojatno detaljnim

opisima autorove svakodnevice na putu duhovnosti koji su doarani
elegantnim i jasnim jezikom bez imalo dvosmislenosti.
Charles S. J. White, Ph.D.,
profesor emeritus, Ameriko sveuilite, Washington, D.C.

U potrazi za domom klasik je jedne generacije. To je opis potrage za smislom

i ispunjenjem na koju se dao ameriki tinejder u ovom nemirnom dobu. Pro-
putovao je Europu i Srednji Istok te se najzad naao u mistinom svijetu Indije.
Ova je pria ispunjena pustolovinama, humorom i ljubavlju. U potrazi za domom
preporuio bih kao obvezno tivo svima koji tragaju za duhovnou.
Saurav Ganguly,
bivi kapetan indijske reprezentacije u kriketu
 U potrazi
za domom
AUTOBIOGRAFIJA
AMERIKOGA SVAMIJA
Izdavai: Udruga za pomicanje indijske kulturne batine Lotos Zagreb
Avadhuta - udruga za promicanje indijske kulture i vegetarijanstva
Indijski kulturni centar Mahatma Gandhi Zagreb

Prijevod: Maja Mendrila (Mandali Dasi)

Lektura i korektura: Srebrenka Dumani (Stavavali Dasi)

Naslov izvornika: The Journey Home

ISBN: 978-953-99863-6-8

2012 Mandala Publishing.

Published by arrangement with Mandala Publishing,
10 Paul Drive, San Rafael, California 94903, USA.
www.mandala.org

za hrvatsko izdanje
Udruga Lotos, 2012.
E-pota: info@udrugalotos.hr
www.indija.hr

Avadhuta
udruga za promicanje indijske kulture i vegetarijanstva

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati, fotokopirati ni na bilo koji nain reproducirati
bez pisanog doputenja izdavaa.
 U potrazi
za domom
AUTOBIOGRAFIJA AMERIKOGA SVAMIJA

Radhanath Svami
Svim mojim vodiima iz raznih vjera, koji su mi udijelili
samilost i mudrost dok sam se spoticao na svom putu kui.

Mojim roditeljima koji su me othranili nesebinom brigom i

ljubavlju. Nikad nisu odustali od svoga razmetnog sina.

Mome guruu, koji mi je promijenio ivot bezuvjetnom

ljubavlju.

Mnogim iskrenim duama, mojoj brai i sestrama, koji poput

mene tragaju za izgubljenim blagom svoga srca.
 tvayi me nanya-viaya
matir madhu-pate sakrit
ratim udvahatad addha
gangevaugham udanvati

Blagi moj Gospodine, kao to rijeka Ganga nesmetano tee prema

moru, neka i moje misli uvijek odlaze Tebi i neka me nita od Tebe ne
odvraa.

rimad Bhagavatam 1.8.42

izgovorila kraljica Kunti
xii
 SADRAJ

Prolog xiii

I PUTOVANJE NA ISTOK 1

II MAJKA INDIJA 85

III HODOAE NA HIMALAJU 167

IV UMA MILOSTI 229

Pogovor 337
Zahvale 349
 PROLOG

K
ad sam izronio iz ledene himalajske vode rijeke
Bagmati, pred sobom sam vidio dvije netom nastale
hrpe pepela. Jedna je bila pogrebna, a druga rtvena.
Jedino to sam na sebi imao bila je isposnika pregaa i
hladan mi je vjetar prodirao do kostiju. Obuzela me duboka
i snana enja. to li radim ovdje sam, smrznut, izgladnjeo i
daleko od kue? Hoe li se moja potraga pokazati uzaludnom?
Promotrio sam zvijezde koje su pal ucale kroz kronju
staroga stabla banjana. None su ptice sjetno pjevale negu
tubalicu. Dalje niz rijeku blistavo su gorjele rtvene vatre u
koje su sveti ljudi zamrenih vlasi to im sezahu do koljena
bacali ponude bilja prodornoga mirisa. Zatim bi ake jo
goruega pepela premazivali po svojoj koi pa kretali prema
svetitu u koje sam i sm silno udio ui.
Bilo je proljee 1971. i gomila je hodoasnika nahrupila
u nepalski Paupatinath. Po godinama sam tek zakoraio
u zrelost, a bio sam pola planeta daleko od svoga doma u
predgrau Chicaga. udio sam za utjehom koje prua sveto
mjesto, gdje bih mogao uputiti molitve za vodstvo. Sat
vremena prije toga, nalazio sam se pred golemim dverima
staroga hrama koje su krasili mitski lavovi, zmije, bogovi
i boice. Dok sam se, pun iekivanja, penjao uz kamene
stube, uvareva me palica dohvatila preko grudnoga koa.
Ostavi bez daha, pao sam na koljena. S redastvenicima s
obje strane, onaj mi je uvar zaprijeio put i proderao se:
Ti si stranac! Odlazi! Onda je istupio njihov voa u vojnoj
odori i turbanu. Ljutito me pogledao i tapom udario po
znaku na kojemu je pisalo: ZABRANJEN ULAZ STRANCIMA.
Odlazi odavde! zarikao je. Ako se ponovno usudi doi,
izmlatit emo te i zatvoriti. Ali to e ti bijesna svjetina sad
uiniti, ne znam. Naredio je straama da budu na oprezu. Slomljen
i snuden, uputio sam se na obalu rijeke. Ovamo me je dovela
intenzivna potraga za duhovnim smislom i nisam se namjeravao
vratiti.
Gledajui svece, neeg sam se dosjetio. Kleknuo sam pored jame
u kojoj je dogorjevala rtvena vatra, zario obje ruke u topli, prani
pepeo te iz njega uklonio komadie uarenog ugljena. Drui,
nanio sam pepeo na svoje mravo tijelo sve od zamrene kose pa
do uljavih bosih nogu. Pepeo ustajalog mirisa prio mi je nosnice,
stezao grlo i suio usne. Tijelo sam omotao u dvije tkanine umrljane
od pranja rijenom vodom koje su mi sluile kao isposnike halje.
Zatim sam se ponovno prikrao istim dverima, a srce mi je umalo
iskoilo iz grudi.
Isti straari s palicama u rukama ovoga me puta nisu prepoznali,
pa su me propustili. Tako sam doao u iroko nenatkriveno
dvorite sred kojega se nalazio drevni oltar. Znao sam da mi je
ivot u opasnosti ako me otkriju. Nekoliko je tisua ljudi nestrpljivo
ekalo da vide taj oltar. Smjeli smo prii samo jedan po jedan. Ja
sam se strpljivo smjestio na kraju reda i polako napredovao dalje.
Najednom je pored mene proao onaj isti voa redarstvenika koji
me je ranije napao. Zadrao sam dah i okrenuo glavu na drugu
stranu osjeajui silan nalet adrenalina. On je stao preda me,
zagledao se u moje lice prekriveno pepelom i proreao neko pitanje
na mjesnoj varijanti hindskoga jezika. Nisam razumio ni rijei. Znao
sam da bi me ovdje dokrajila ijedna rije engleskoga. Kad mu nisam
odgovorio, sav se zajapurio i poeo postavljati pitanje za pitanjem,
ovaj put mnogo glasnije. U mislima sam vidio kako tratim godine
u prljavom nepalskom zatvoru ili neto jo gore. Stajao sam pred
njim potpuno miran, praznoga pogleda, jer sam znao da je nauen
nanjuiti sumnjivce. Je li me prepoznao? O tomu sam mogao samo
nagaati.
Sinula mi je nova zamisao. Jednom sam rukom pokrio usta, a
drugom mahao s jedne strane na drugu kao to ine mauni babe,
isposnici koji se zavjetuju na neprestanu utnju, kako bi drugima
obznanili svoj zavjet.
Nato me policajac zgrabio za ruku i odvukao na stranu. Kamo li
me vodi? Je li me uhitio? Povikao je, nato na to su mu istoga su

xv
asa u pomo priskoila dva pomona uvara. Tako okruenoga
sa svih strana, proveli su me kroza sve one hodoasnike i doveli
do mjesta gdje je bila najvea guva. Onda su svi podigli palice i
zagrmjeli poput gromova. Hoe li ovo biti javno batinanje? Nee me
valjda svjetina rastrgati, jer sam naruio svetost njihova oltara?
Policajci su sve glasnije i glasnije vikali, a ljudi su se razmicali.
Prestraen, ekao sam ishod dogaaja. Mukarci su me vukli kroz
nemirnu gomilu dok se nisam naao pred samim oltarom, arenom
pagodom veselih boja iz koje su se izvijali kolutovi sandalovinom
namirisanoga dima. Pred oltarom je stajao ogroman kameni bik, a
na oltaru kameni lik ive, odjeven u izvezenu svilu i nakien sjajnim
zlatom i dragim kamenjem. Voa policajaca je podigao tap i stegnuo
mi ruku. Zar e me dotui pred samim svetim kipom?
Okruen svojim porunicima i drei palicu nad glavom, poeo je
dovikivati naredbe sveeniku koji je pourio natrag prema oltaru.
Ja sam samo ekao i tresao se od straha. Onda je iz unutarnjega
svetita izronio glavni sveenik omotan u halje od crvene svilene.
Na elu je nosio veliki krug od crvenoga praha, a oko vrata zlatnu
ogrlicu i nisku suhih sjemenki rudrake. Dubokim je, hipnotikim
glasom izgovorio sljedeu mantru: om namah ivaja.
Sav u znojan unato hladnom vjetru, uvar koji me je drao dovikne
neto glavnom sveeniku, to ponovno nisam shvatio. Glavni ga je
sveenik paljivo posluao, klimnuo glavom, zatvorio oi i umirio
se. Hodoasnici su nestrpljivo buili, a vrijeme je prolazilo. Onda se
glavni sveenik uspravio, duboko udahnuo i poeo recitirati napjeve
iz drevnih spisa na sanskrtskom jeziku. Silno sam se iznenadio kad
mi je oko glave omotao svileni turban. Potom mi je preko ramena
stavio al, a oko vrata mi nanizao nekoliko vijenaca od jasmina i
kraljice noi. elo mi je premazao pomau od sandalovine i najzad
mi ponudio vodu za pie zainjenu afranom. Zaprepaten, shvatio
sam da policajci zadravaju gomilu ne bi li mi omoguili posebnu
priliku da oboavam Gospodina i primim poasti od hrama. Glavni
mi se redarstvenik ponizno naklonio, sklopljenih me ruku zamolio
za blagoslov i otiao.
Je li mogue da me nije prepoznao? Moda je znao tko sam, ali je
cijenio moju odlunost? Nikad to neu saznati. Bilo kako bilo, obuzeo
me je duboki osjeaj poniznosti. Ogluio sam se o ljudske zakone

xvi
i zasluio batinanje, ali Bog je milostiv. Stajao sam pred oltarem
premazan pepelom i odjeven u bijedne isposnike halje, dok su
svila i cvijee nekako neprimjereno leali na mojoj zamrenoj kosi.
vrsto sam stisnuo suzne oi, sklopio ruke i molio da mi se otkrije
pravi put.
Vratio sam se na obalu rijeke i sjeo na hladnu zemlju. No je bila
bez mjeseca i zvijezde su svjetlucale na tamnu nebu. Povjetarac je
umom nosio miris jasminovog cvata, a tiinu je naruio samo huk
neke sove. Gledajui niz rijeni tok, pitao sam se kamo e me odnijeti
rijeka sudbine. Kako li sam se kroio u ivot koji je bio toliko stran
mojemu odgoju, ali toliko blizak mojoj dui?

xvii
xviii
 I
Putovanje na istok
 1

S
a svojim najboljim prijateljem, Dannyjem, kriom sam se spustio
kriputavim stubama u hladni, vlani podrum njegove kue.
Nagonski sam osjetio da ne bih trebao biti tamo. Srce mi je bre
zakucalo. Na eljeznim je draima usred prostorije visio dvoruni
uteg s teretom od preko sotinu kilograma. Moj otac svaki dan die
utege, pohvalio se moj kolski drug. Imao sam sedam godina, bio
sam nizak i mrav, kratke crne kose, smeih oiju i tamne puti. Kad
sam dodirnuo utege, osjetio sam se jo manjim.
Danny se okrenio prema meni s rijeima: Richie, otkrit u ti veliku
tajnu. Stavio je kaiprst preko usnana i dodao: Ne smije nikome
rei.
Popeo se na policu, posegnuo prema zabatnoj gredi i siao s
mesinganim kljuem u ruci. Odveo me do drvenog ormara koji je bio
mnogo vii od nas djece, otkljuao ga i irom otvorio vrata. Uperio je
prst na hrpu asopisa.
Hajde. Osmjehnuo se. Pogledaj ih.
Posluao sam ga. asopis je bio pun slika obnaenih ena u izazovnim
poloajima. Moje se malecko tijelo sledilo. Nikad prije nisam vidio to
je djevojkama ispod odjee. Izgledalo je silno neobino i zabranjeno.
Super, zar ne? pitao je Danny.
Potvrdio sam glavom, ali nisam ba bio siguran to rei. Hitro
zaklopivi asopis, gurnuo sam ga natrag u ormar.
ekaj samo da vidi to je u ladici. Kad ju je otvorio, unutra sam
otkrio dva pitolja i nekoliko runih granata. Moj otac pitolje uvijek
dri napunjenim, a granate su prave. Dodao mi je jednu granatu i
rekao: Evo, uzmi je.
Tresao sam se drei teki hladni metal. Ovo je ba super,
promrmljao sam. Paljivo sam vratio oruje u ladicu, trudei se
prikriti svoj strah.
Richie, pogledaj samo ovo.
Danny je povukao vratanca unutar ormara, ime je otkrio neto

2
poput oltara na kojem je bila uokvirena fotografija osobe zlokobnoga
pogleda. Prestravljen, stajao sam oi u oi s Adolfom Hitlerom. Obje
su strane fotografije bile pomno ukraene povezima za nadlakticu
na kojima su bile izvezene nacistike svastike, a ispod okvira visio
je bode s blistavom svastikom na drci. Srce mi je silo u pete.
Strahotni su mi prizori bljesnuli pred oima. esto sam sluao starije
lanove svoje obitelji kako razgovaraju o pokolju to su ga nacisti
prije nekoliko godina izvrili nad naim roacima. Otkad su nacisti
1941. godine okupirali nau domovinu Litvu, nismo uli nita o
obitelji moga djeda.
Danny je proaptao: Ovo je takoer tajna, ali moji te roditelji mrze.
Val vruine proirio mi se iz eluca prema grlu. Zato? to sam
napravio?
Zato to si idov. Kau da ste vi ubili Isusa.
to? zaprepastio sam se. Njegove mi rijei nisu imale nikakvog
smisla.
Moj otac kae da vas ak i Bog mrzi.
Iznad nas su zakripali koraci njegovih roditelja. Nisam znao bih li
se skrio, plakao, ili pobjegao.
Danny, jel me i ti mrzi?
Ma ne, ti si mi najbolji prijatelj. Ipak, idov si, pa u te moda mrziti
kad budem veliki. Ali nadam se da ne.
To me je potpuno zbunilo.
Danny je zakljuao ormar i odveo me u kuhinju gdje je bila njegova
majka. Na stolu su nas ekala dva tanjuria s keksima od vanilije i
dvije ae hladnoga mlijeka. Ona se nasmijala, ali ne odve srdano.
Glasno kripanje poda najavilo je ulazak Dannyjeva oca. Bio je to
zdepast ovjek etvrtaste brade, kratke prosijede kose oiane na
vojniku, malenih oiju prodorna pogleda i lagana osmijeha od kojeg
bih se smrznuo. Osjeao sam se tako ranjivo pred njim.
A to ako su keksi otrovani? pomislih. Ali to sam sad mogao? Bojao
sam se ne probati ih.
Jedi, Richie. to ti je? upita njegova majka nekako izazivaki.
Jeo sam kolaie i trudio se skrivati svoj golemi jad. Pri svakom sam
zalogaju molio Boga da me zatiti.
Kui sam iao blijed kao duh. U toj dobi nisam imao razvijenu mo
rasuivanja, ali bio sam jako, jako povrijeen.

3
 Majka me doekala sa smjekom. Stajala je u kuhinji s pregaom oko
pojasa i razvlaila tijesto preko okruglog stola u naoj blagovaonici.
Radim savijau od jabuka za tebe, Richie. Onu koju najvie voli.
Mama, upitao sam, jel me Bog mrzi?
Naravno da ne. Bog te voli. Odloila je valjak, a po obrvama se
vidjelo da je napeta. Zato me to pita?
Bojao sam se rei. Ma ne znam, samo onako. Da bih izbjegao
daljnje ispitivanje, odjurio sam u spavau sobu. Vjerovao sam joj.
Vjerovao sam da me Bog voli. Dok sam leao u krevetu i zurio u strop,
pokuavao sam shvatiti silno proturjeje ljubavi i mrnje koje su bile
povezane s istim Bogom.
Kao neduno dijete, esto sam se molio, bilo u mislima ili aptom.
Najee bih se molio u krevetu dok ne bih zaspao. Tada bih osjeao
sam da me netko slua i titi. Vjerovao sam da je to Bog koji me uje i
koji je uz mene. Pa ipak, imao sam mnogo pitanja o tomu boanskom
biu. esto sam se pitao: Tko je to bie koje zovu Bogom?

Je li poput golema oblaka ili gotovo nevidljive sjene? Ili je pak

prijatelj koji uje svaku moju molbu i koji je toliko stvaran da mi se
ponekad ini kako ga dotiem mislima?

M oji roditelji, Gerald i Idelle Slavin, nisu bili odve naklonjeni

slubenom pokazivanju religijske pripadnosti. Svoju su vjeru
u Boga izraavali time to su bili zahvalni, velikoduni, srdani i
posveeni obitelji. Oboje su odrasli za vrijeme velike depresije te
su od malena teko radili ne bi li izdravali svoje obitelji. Vlastitoj
djeci eljeli su priutiti najbolje od svega, no nisu nas htjeli razmaziti.
Uvijek su nas uili da budemo zahvalni za sve to imamo i za sve to
dobijemo. Kad sam imao etiri godine, 1955. godine, preselili smo
se iz Chicaga u selo Sherwood Forest koje je bilo u Highland Parku,
u dravi Illinois, kako bi nas trojica brae rasli bez zagaenja i
opasnosti velikoga grada. Mirno susjedstvo u kojem smo ivjeli bilo je
u travnatnoj ravnici prepunoj stabala. Djeca su se igrala na praznim
parcelama i u tihim ulicama gdje su se nizale umalo identine kue.
Na je mali Richie dobar, ali neobian djeak, znali bi rei moji
roditelji. Zato li se tako ponaa? Nitko nije znao gdje sam usvojio
izvjesne neobine navike.

4
 Do svoje osme ili devete godine odbijao sam sjediti na stolici za
vrijeme jela. Radije sam sjedio na podu, to su mi roditelji branili.
Tako sam sporazumno prilikom objeda stajao za stolom, ak i u
restoranima. Kad bi me konobarice pitale elim li da mi donesu stolac,
moja bi im majka, slijeui ramenima, odgovorila: On ne vjeruje u
stolce.
Moji su se roditelji u svakoj prilici silno trudili oko svoga izgleda
te su se besprijekorno odijevali. Kad bi pak meni kupili novi komad
odjee, majka ga je morala mnogo puta oprati jer ga nisam htio
nositi dok ne bi izgledao staro. Nove bih cipele ostrugao kamenjem,
a u svakom bih novom automobilu sjedio na podu ispred stranjega
sjedala dok ne bi malo ostario.
Sramio sam se biti bogatiji od drugih te sam oboavao siromane i
potlaene. Jednom je otac izveo obitelj na veeru u klupski restoran.
Prekinuo sam cijelu veeru kad sam se iznenada ustao od stala i izjurio
kroz vrata, jer nisam mogao podnijeti da me za stolom posluuje
deko koji je iao samnom u razred. Kad me je djed Bill naao samoga
u autu, objasnio sam mu kako se osjeam. U redu je, mali Richie,
rekao mi je. Dobro si postupio. Ponosim se tobom.
William Bill Slavin, otac mojega oca, silno je utjecao na mene.
Njegova narav, ispunjena ljubavlju, bila je odraz njegove duboke vjere.
Uvijek sam se divio kako je na svoj tih i skroman nain pokuavao
pomiriti ivot u Americi s tradicijom koju je donio iz staroga svijeta.
esto bih ga vidio kako u sebi tiho moli prije jela iako smo svi mi oko
njega ve poeli jesti.
Kad sam stasao za hebrejsku obuku, otac mi je nije mogao
priutiti. Ipak, trudio se da mi prui najbolje to je mogao. Kad
sam napunio trinaest godina, priao rabinu Lipisu i zamolio ga da
izvede jednostavan obred bar micve kako bih bio blagoslovljen. Rabi
srebrnkaste kose koji se uvijek drao nekako sveano, rado me je bez
naknade pouio osnovnim hebrejskim molitvama. Jednom sam ga
dana upitao: Rabine, molim vas, objasnite mi to znae ove molitve.
Oi su mu se napunile suzama te me zagrlio s toliko ljubavi da je se
jo uvijek sjeam. Engleski je govorio s jidikim naglaskom, a glas mu
je u tom trenu drhtao od osjeaja. Rekao mi je: Mali Richie, jako sam
sretan to iskreno eli nauiti znaenje ovoga obreda. To je prava
rijetkost u dananje vrijeme.

5
 Rabine, kako da se molim?
Njegovo se etvrtasto, pomalo naborano lice prelilo irokim
osmijehom. Osjeao sam zatitu koju je pruala njegova ljubav. Mislim
da je to neto to svakome djetetu treba.
Talmud je knjiga o idovskomu zakonu koji su rabini zapisali prije
mnogo tisua godina, rekao mi je. U njoj pie da je bolje moliti Bogu
neka nam podari snagu da nadiemo iskuenja, tekoe i sumnje
kako nismo bolje vrili Njegovu volju, nego se moliti da On ini ono
to bi mi htjeli.

Z a trinaesti roendan, moj mi je stariji brat Marty poklonio prvi

album grupe Peter Paul and Mary, amerikih folk glazbenika
iz Greenwich Villagea. Njihova je glazba ustajala protiv rata,
predrasuda i drutvenih nepravdi, ali duu su mi najvie dotaknuli
svojim pjesmama o Bogu. Zatvorio bih oi, opustio se i upijao svaku
rije. Rijei prve pjesme po redu na albumu glasile su ovako: Rano
jutrom, kad zora zarumeni, item Boga da pokae put meni. Mnogo
sam puta sluao tu pjesmu ne slutei da e me njezina jednostavna
molitva godinama voditi.
U potrazi za smislom ivota, folk glazbenici poput Petea Seegera
i Boba Dylana poticali su pobunu koja je jaala u meni. Folk glazba
me je oaravala duboko smislenim rijeima, ali blues mi je dirao srce
golim osjeajima. Blues govori o osjeajima i udnji, to je glazba kojom
se tuga iz srca prelijeva u svaku notu ili rije, nalazei olakanje i
radost u takvom izraavanju. Dok bih sluao pjevaa bluesa kako vapi
za izgubljenom ljubavi i ja bih plakao za svojom izgubljenom ljubavi,
iako jo nisam znao za kim tono.
Ja sam bio introspektivno i srameljivo dijete koje je pazilo na
osjeaje drugih. Ali, Marty, moj stariji brat, imao je esto ulo za to
kako ih moe naljutiti. Kako je bio divlji poput majmunia, prozvali
su ga Monk (nadimak je skraenica od monkey, to na engleskom
znai majmun. Op.prev.). Godine 1965., kad sam imao etrnaest
godina, krenuo sam u srednju kolu Deerfield. Te je godine Monk
maturirao. Kad su me uitelji vidjeli, neku su znali uzdahnuti: O, ne,
jo jedan Monk! Svi su me od prvoga dana zvali Mali Monk. Nadimak
mi je ostao, ali sam njegovu ironiju shvatio tek mnogo godina kasnije.
(Monk na engleskom znai monah. Op.prev.)

6
 Tijekom prvog razreda srednje kole primili su me u hrvaku
momad. Iako ne mogu rei da sam bio vrhunski borac, bio sam
iznimno predan, kao i svemu drugomu to me zanimalo. Trener i ostali
lanovi momadi nadali su se da u za nekoliko godina biti prvak.
Ispoetka sam volio izazov borbe, a i lako sam dobivao kolarine.
No, istovremeno se u meni zbivalo neto neobino. Poeo sam silno
udjeti za smislom ivota koji bi bio neto vie od prestia, bogatstva
i drutvenih trendova. Kako sam mogao biti zadovoljan u idilinomu
Highland Parku, kad sam znao da su Afroamerikanci poput roblja
zatoeni u getu samo nekoliko kilometara dalje? Kako me je mogla
usreiti medalja za najboljega hrvaa kad su moji tek nekoliko godina
stariji prijatelji pod prisilom baeni u strahote Vijetnamskoga rata?
Dok su me proganjala takva pitanja, s nekolicinom sam prijatelja
poeo sumnjati u samu sr naeg ivota.
U potrazi za smislom, gorljivo sam podravao pokret za graanska
prava Martina Luthera Kinga mlaega, te sam strastveno sluao
Malcolma Xa i itao knjige o drutvenoj reformi. Bassoon i Gary bili
su mi najbolji prijatelji i vrnjaci s kojima sam se druio od svoje
desete godine. Te smo se godine nakon kole zajedno zaposlili u
praonici automobila i radili puno radno vrijeme tijekom ljeta. Bio je
to teak rad, ali sam ga volio. Uz taktove soula radili smo rame uz
rame sa starijim Afroamerikancima koji su dolazili iz razliitih geta
s junoga kraja Chicaga, daleko od nevinoga Highland Parka. Dok
sam se druio s takvim ljudima, koje je gotovo dotuklna neimatina,
alkohol i rasna diskriminacija, sirova pjesma pjevaa soula ili bluesa
doista je dirala srce. Bilo mi je petnaest i muila su me pitanja na koja
nisam znao odgovora.
Tada mi je esnaestogodinji prijatelj poginuo u prometnoj nezgodi.
Automobil mu je proklizao na ledu i sletio pravo u ledenu vodu jezera
Michigan. To me nagnalo da se ozbiljno upitam tko sam i kamo idem.
inilo mi se da se cijeli svijet klie na ledu neizvjesnosti.
Traei nekakvo utoite, preselio sam se u podrum nae ku-
e i prekrio zidove psihodelinim posterima koji su sjajili pod
ultraljubiastim osvjetljenjem, a sa stropa sam objesio ribarske
mree. Mirisni tapii od jasmina isputali su gust dim koji je lebdio
u sobi poput oblaka. Da bih pojaao taj snoliki dojam, ponekad bih
upalio i bljetave snopove stroboskopa. U samoi sam sluao glazbu

7
koja se tijekom ezdesetih godinama smatrala revolucionarnom. A
Day in the Life od Beatlesa pobuivala je u meni elju da potraim
smisleni ivot a ostavim sve povrno. Dok sam sklopljenih oiju i
zavaljen sluao kako George Harrison izvodi Within You, Without You,
uza zvuk njegovog sitara vapio sam za unutarnjim mirom. Mnogo
bih puta ponavljao i Ray Charlesovu dirljivu izvedbu Old Man River
uz koju bih sjedio nepomian i alio potlaene. Kad bih sluao B. B.
Kinga, tuni tonovi koji su navirali iz njegove gitare prodirali bi mi
u srce te bih se pitao zato se tako dobro osjeam sluajui tune
pjesme. Kasno jedne noi, dok sam prepun nemira dovodio u sumnju
sve oko sebe, kroz slualice sam uo Johhnyja Riversa kako pjeva
Odgovor potrai u svojoj dui. Duboko sam udahnuo, podigao po-
gled i uzviknuo: Da, to je to!
Potaknut duhom vremena, s najuim sam se krugom prijatelja
bacio na istraivanje kontrakulture ezdesetih. U koli kojom su
dominirali konzervativci, sportai i navijaice, bili smo u manjini.
Poeli smo putati kosu, isprobavali uinke marihuane i LSD-a te se
openito bunili protiv vrijednosti generacije naih roditelja.
Ali bio sam rastrgan. Kako nikad nisam volio razoarati druge,
nekao sam se napustiti hrvaku momad. Nisam imao srca
razoarati trenera i lanove. Sama je kola od mene oekivala da
momad dovedem do prvenstva. Trener je jednom o meni rekao:
Kad Mali Monk odlui pobijediti, on je poput gladnoga tigra koji se
paljivo kree po strunjai. Roen je da bude prvak, ali mi se ini da
mu neto odvlai panju. Bio sam zbunjen i molio za izlaz.
Ubrzo potom, sudjelovao sam na nekom prestinom turniru. U
prvih pet sekundi borbe oborio sam protivnika na tlo. Gomila je
zaurlala, navijajui za mene, ali ja sam pao na koljena, nepokretan. Od
siline borbe, ramena mi je kost iskoila iz aice i probila prsne miie.
Tijelo mi je probola uasna bol. Zajedno s ramenom, sa svog je mjesta
u mom ivotu nestala i strast za pobjedom koja je ionako ve bila na
umoru. Dok sam se pred stotinama gledatelja u gimnastikoj dvorani
tresao od boli, u sebi sam tiho zahvalio Bogu. Bio sam slobodan.
Ono to nisam imao hrabrosti ostaviti sm, nestalo je iz mog ivota.
Vjerujem da je to bilo djelo sudbine.

8
G ary Liss, ije e prijateljstvo postati pravo udo u mom ivotu, bio
je ljubazan, drutven i uvijek raspoloen za pustolovine. Gary je
bio pobunjenik koji se doista pronaao kad je otkrio kontrakulturu.
Za ljetnih praznika nakon drugog razreda srednje kole zaputili smo
se u Kaliforniju. Uivali smo u slobodi koju smo pronali na ulicama
Sunset Strip i Haight-Ashbury. Bio je to raj za djecu cvijea, gdje
smo upoznali smo mnoge divne ljude, zanesenjake poput nas. Sreli
smo i one niska morala koji su mislili da je dobro biti destruktivan,
neuljudan ili hedonistian, ali smo se drali podalje od takvih.
Godine 1969., zajedno sa bliskim prijateljima iz kole, Bassoonom,
Steveom, i Garyjem, krenuo sam na Miami Dade College na Floridi.
Bio sam poput mnogih iz moje generacije mlad, divlji i gladan
pustolovina. Pa ipak, u tom sam razdoblju po prvi put uoio da je
sve moje elje nadvladala tenja za duhovnou. Gorjela je u mom
srcu i svakim danom bivala sve snanija. Netko mi je dao knjigu pod
naslovom Velike religije svijeta. Upijao sam svaku rije i poelio jo
vie. U nekom od djela koja sam potom proitao, naao sam drevnu
indijsku tehniku tihe meditacije na sveti slog om. Tijekom svojih
unutarnjih putovanja pronaao sam suptilnu stvarnost koja je bila
toliko duboka da sam udio zaroniti dublje.
Jednoga sam jutra u dvoritu na sveuilitu vidio plakat koji je
oglaavao predavanje na temu transcendentalne meditacije. Bradati
Amerikanac duge kose koji se zvao Mike govorio je o znanosti o svijesti
koju je pouavao Maharii Mahe Jogi. Bio sam oaran. Mike me je
pozvao da posjetim mjesto Hollywood na Floridi gdje bez ikakvih
obaveza mogu dobiti mantru za osobnu meditaciju. Kad sam stigao,
na oltar sam stavio cvijet, platnenu maramicu i trideset pet dolara.
Zauzvrat mi je netko u uho proaptao mantru koja se sastojala od
jednoga sloga. Svakodnevna meditacija postala je najvaniji dio mog
ivota.
Sjeme mojih duhovnih sklonosti brzo je klijalo. Ipak, zajedno s njim,
izrastao je i korov nesklonost zatucanosti i fanatizmu. U ono sam
vrijeme pustio kosu protestirajui protiv normi koje su nametnuli
vladajui slojevi te sam postao metom za one koji mrze hipije. Ta
je grupa ukljuivala i policajce koji bi me redovito zaustavljali,
pretraivali me i dodijavali mi. Istinu govorei, osjeao sam neku
vrst niskog ispunjenja kad bih vidio kako me ljudi mrze zbog duge

9
kose, pripadnosti manjinskoj religiji ili uvjerenja. Bila mi je ast
to su me proganjali zbog mojih plemenitih ideala, umjesto da se
prodam popularnim nainima razmiljanja i slijedim trendove. U
to sam vrijeme takoer poeo shvaati da kad mrzim one koji mrze
mene, znai da dijelimo istu boljku. udio sam sruiti granice koje je
nametalo sektatvo i otkriti sutinu svih religija, jedinstvo Boga.
Na fakultetu sam studirao psihologiju i drutvene znanosti, ali
meditacija i glazba ostale su mi na prvom mjestu. U gradu Opa Locka
koji se nalazio nedaleko fakulteta, postojala je kua koju su zvali
Pepeljara. U njoj je ivio James Harmon, predani glazbenik, kojega
smo ga znali pod nadimkom Jimmy the Bear (Medvjed). Taj je krupan
bradati ovjek duge kose bio glavni vokal i svira harmonike za
Burning Waters Blues Band.
Bear me volio kao da sam mu mlai brat. Jednoga se dana ponosno
nasmijao i u ruku mi tresnuo jednu od svojih harmonika. Brate, sad
u te nauiti kako se svira harmonika.
Ali, ne znam nita o glazbi, odgovorio sam srameljivo.
Nema to veze, ovjee. U srcu nosi duboke osjeaje, a to je blues.
Od toga se dana nisam odvajao od svoje harmonike.
U to sam se vrijeme sprijateljio s nekolicinom Afroamerikih
studenata. Jedan me je od njih upoznao s gospoom koja je blisko
suraivala s Martinom Lutherom Kingom mlaim. Ta njena ena
snane volje svoj je ivot takoer posvetila borbi za ljudska prava
te djelovala kao jedan od voa Pokreta za graanska prava. Kako
je bila u kasnim etrdesetim, a meni je bilo tek osamnaest godina,
zvao sam je majko a ona mene sine. Mnogo smo puta vodili
duboke razgovore o viziji Dr. Kinga i njegovoj tunoj pogibelji. Bila
uvjereni Baptist, ljubazna, dobrostiva i dobrohotna, no neustraivo
odluna. Jednom je u nekom dijelu Miamija organizirala mimohod
za graanska prava i pozvala me da sudjelujem. Kad sam se pojavio,
bijeli djeak u crnakoj povorci na krajnjem jugu Amerike, procvala
je od sree. Ponosno mi je pruila ruku i povela me da hodam pored
nje na elu povorke.
Promatrai su bili zgranuti to me vide. Bijeli rasisti prijetili su i
rugali nam se dok smo prolazili. Neki su na nas bacali kamenje ili boce,
a policija je okretala glavu. Majka se osmjehivala kad je tristotinjak
sudionika povorke zapjevalo pjesmu Sama Cookea A Change is Gonna

10
Come i We Shall Overcome. Vrhunac mimohoda bilo je okupljanje
u parku gdje su se svi sudionici posjedali na sklopive stolce. Sjedio
sam pored svoje prijateljice sve dok nije otila do mikrofona koji se
nalazio ispod kokosove palme. Poticala je publiku na mirnu pobunu
te javno osudila nepravde nanesene njenom narodu.
Glas joj je grmio, pun uvjerenja. Ako budemo djelovali nasilno,
degradirat emo se na razinu zloga ponaanja onih koji nas progone.
Moramo se neustraivo ujediniti i zahtjevati svoja prava, ali ne
vatrenim orujem ve potenjem i vjerom u Svevinjega. Moramo
bojkotirati sve ono to imalo zaudara na netrpeljivost. Pred onima
koji nas tlae, nikad se ne smijemo bojati istine. Dok je ponavljala
rijei svoga mentora, oi su joj se napunile suzama, a glas joj bivao
sve snaniji. Ovo je Amerika, zemlja slobodnih. Neemo odustati od
svoga nauma sve dok se zauvijek ne polome lanci robovanja i dok ne
budemo mogli povikati: Najzad smo slobodni, najzad smo slobodni!
Veleasni King imao je san. On je za svoj san umro. Mi emo za njegov
san ivjeti. Amen.
Povici odobravanja ispunie park. Sjela je i poaptala mi u uho: Je
li ti se svidjelo, sine?
Kimnuo sam glavom s potpunim uvjerenjem.
Govornik nakon nje, urlao je pozivajui na revoluciju: Nada za
mirno rjeenje umrla je onog trena kad je ubijen Veleasni King!
rekao je bijesno i ozlojeeno. Brao i sestre, probudite se. Na vatru
treba odgovoriti vatrom. Ova je nacija svoju slobodu izborila ratom,
a ne mirotvorstvom. Moramo si obeati da emo istrijebiti bijele
tiranine i spaliti njihove gradove. Polovica okupljenih zaurlala je
u znak podrke, dok su ostali posramljeno uzdahnuli. Govornika je
oblio znoj dok je vitlao uzdignutom akom: Urotili su se kako bi nas
zauvijek drali na stranjim sjedalima svojih autobusa i zarobljene
u naim getima. Mrnja mu je gorjela u oima dok je upirao prstom
u mene i vrisnuo. Pogledajte, brao i sestre, samo pogledajte ovoga
podmuklog bijelca! Danas je besramno, u naoj povorci, hodao u
prvom redu i ostavio nas crnce pozadi. Njegovi su pristae urlali od
bijesa.
Opisao me je kao predstavnika svega to su prezirali. Vikao je te
hukao gomilu na osvetu i odmazdu. Moja je prijateljica skoila na
noge da me brani, no onaj ju je ovjek nadglasao svojim bijesom, jer

11
su sad mikrofon i veina okupljenih bili u njegovim rukama. Moja me
prijateljica njeno uhvatila za ruku i rekla mi prestraeno odmahujui
glavom: Sine, jako mi je ao. Ja sam te pozvala na elo povorke i Bog
to zna. Vjerovao si mi, a sad si u opasnosti. Stisnula mi je ruku jae i
uzdahnula. Bolje je da ide. Neka Bog bude s tobom.
Umaknuo sam sa skupa, skrivajui se iza jednoga stabla za drugim.
Moja je prijateljica paljivo pratila kuda idem, spremna da ustane i
brani me. Nisam mogao vjerovati kako su ti ljudi, dok su udjeli za
jednakou i pravdom, u tolikoj mjeri usmjerili panju na razliitosti
da ih je to potaklo na nasilje. Kad sam najzad utekao, duboko sam
odahnuo. Iskustvo koje sam stekao toga dana samo je povealo moju
ljubav prema Dr. Kingu i njegovim sljedbenicima. Osjeao sam kako
su se protiv ugnjetavanja borili potpuno posveeni svojim idealima
te nisu posustajali niti na jednoj razini. etao sam sm pod suncem
na Floridi i sjetio se retka koji mi je rasvijetlio nedavno iskustvo:
Onaj tko nema ideala za koji je spreman umrijeti, nema niega uistinu
vrijednog za to bi ivio. Tada mi je postalo jasno. Martin Luther King
mlai imao je san za koji je ivio i umro. Taj je san promijenio svijet.
Zar nema svatko od nas tu istu mo, ako nastavimo slijediti svoj
poziv?

Z avrio sam prvu godinu na sveuilitu Miami Dade. Doli su ljetni

praznici i ja sam se potpuno sam zatekao kako podiem palac na
rubu autoceste u zabiti drave Pennsylvanije, dok mi je kovrava crna
kosa padala niz lea. Dan je bio vlaan, a ja sam krenuo sam posjetiti
prijatelja u New York. Sa svojih devetnaest godina, 160 centimetara
visine i jedva 60 kilograma teine, osjeao sam se krhko i ranjivo kad
god bih stopirao. Trebala su tri sata da preda mnom zakoi hravi
Plymouth iz 1959. Potrao sam se zahvaliti vozau: Hvala vam,
gospodine, hvala vam lijepa.
Zauzvrat sam kroz jedan prozor dobio srednji prst, a oznojeni
voza mi je iznutra dobacio: Daj si nai poten posao, bijedo jedna
beskorisna. Zdepasta me je ruka kroz prozor dohvatila za kosu i
povukla mi glavu blie njegovoj. Voza je zaudarao po pivi i duhanu.
Pljunuo je na tlo i opsovao: Da imam samaricu, nitarijo, ubio bi te na
mjestu. Nagazio je po gasu i otkrivudao dalje uz cvile guma.
Iskaljao sam crni dim kojega sam se nagutao iz njegova auspuha.

12
Grudi su mi se ogoreno nadimale, ali trudio sam se ovladati sobom,
jer sam tragao za duhovnim ivotom. Ponekad sam se na cesti osjeao
kao slobodna meta za ljutite i negativne ljude, ali sam se nadao da e
mi ta vrsta potekoa pomoi da se razvijem. Znao sam da se trebam
uiti strpljenju, izdrljivost i i molitvi pomou kojih u nadii prepreke.
Ljeti 1970. godine, duga kosa nije bila samo modni trend ve izraz
nezadovoljstva agresivan izazov upuen vrijednostima drutva koje
su poivale na novcu, moi i predrasudama. Naa je kosa bila pokazatelj
naih uvjerenja. ivjeli smo svoje ideale. Prije godinu dana, nau je
skupinu prijatelja zasuo suzavac na Nacionalnom skupu demokrata u
Chicagu, a konzervativna nas je policija esto napadala na sveuilistu.
Sve nam se to dogaalo jer smo udjeli za smislenim ivotom koji se
ravnao prema idealima za koje smo bili spremni ivjeti i umrijeti.
Nikome nisam elio zlo, no moj je izgled u nekima izazivao mrnju.
Nakon to sam satima ekao prijevoz na onom autoputu u
Pennsylvaniji, neki me je prijateljski nastrojeni mladi pokupio i odveo
do svoje kue u Gettysburgu. Tamo sam sm sjeo pored umskoga
potoka. Zvuk vode prijao je mojemu srcu. Potok je vijugao oko stabla i
kamenja, a meni se inilo da zna tajnu koja e mi otkriti klju zagonetke
ivota. Pomislio sam: Kad bih barem slijedio svoj poziv poput ovoga
potoka. Moda bi mi onda priroda doapnula svoje tajne i odvela me do
moje sudbine.
U New York sam stigao nekoliko dana nakon toga. Prijatelj Hackett
odveo me je na festival rocka na Randalls Islandu. Na pozornici su se
redali izvoai poput Jimmija Hendrixa i Mountaina koji su se preputali
neobuzdanim zvucima. Kad sam se odluio odmoriti i udaljiti, priao
mi je neki mladi Amerikanac obrijane glave odjeven u bijelu halju. inio
se kao kakav neobian redovnik. Bez ikakva objanjenja pruio mi je
letak i zatraio donaciju. Ja sam mu rekao da nemam novca i dok smo
razgovarali, priao nam je drugi ovjek i pokuao mi prodati hai.
I njemu sam rekao da nemam novca, pa su njih dvojica zapodjenuli
razgovor i otili. Redovnik je zaboravio svoj asopis, pa sam ga ubacio
u svoju torbicu i ne pogledavi ga.
Sljedeega me dana u Hatchettov dom u Brooklynu telefonom nazvao
Gary i pozvao me na Cherry Hill u New Jerseyu gdje je ivio na prijatelj
Frank.
Kad sam stigao, Gary i Frank su kleali nad mapom koju su prostrli

13
po podu dnevne sobe. Za nekoliko dana kreemo u Europu, rekao mi
je Gary. Mora poi s nama.
Nisam imao prebijene pare i tih sam dana upravo smiljao kako u
se vratiti u Chicago i prihvatiti sezonski posao. Meutim, Frank me
je uvjerio da ima dovoljno novca za svu trojicu. U redu, rekao sam,
idem s vama.
Sad sam jo samo sve te planove trebao objasniti svojim roditeljima
u Highland Parku. Nitko u mojoj obitelji nikada se nije uputio preko
amerike granice. Kako li e to prihvatiti moji brini roditelji? Vratio
sam se svom obiteljskom domu kako bih saznao odgovor na to pitanje.
Dok sam sjedio za naim staklenim stolom u blagovaonici, zurio sam
u tanjur pun hrane koju je skuhala moja majka. Svake nam je veeri
sama kuhala pravu gozbu. Na mom je tanjuru bila uredno sloena
krika slasnih lasagna, prhki talijanski kruh premazan umakom od
enjaka i srca artioka prelivena maslacem. Prostorijom se irio miris
pirjanih zaina i bilja. Odluio sam otii u Europu s Garyjem,objavio
sam. Dok sam na hranu nervozno dodavao sol i papar, zbunjeno su
me promatrali. To e biti odlina prilika za uenje, to ne? Nije bilo
odgovora. Pogledavao sam u cvjetne tapete, pa u Hotpoint tednjak i
hladnjak koji su oboje bili ruiasti, jer je to bila majina najdraa boja.
Toliko emo toga nauiti. Ne brinite. U rujnu u se vratiti i nastaviti
studij. Kreemo za tri dana.
Tiina. Majka je izgledala kao da joj je netko umro. Richie, zaridala
je iznenada, zato mora ii? Kako e jesti? Gdje e spavati?
Tjeskobno je odmahivala glavom i njeno me molila: Jo si dijete. Tko
e te tititi?
Otac je samo uzdahnuo. Sine moj, jesi li lud? Svijet je opasan. Mlad
si i neiskusan. Svata ti se moe dogoditi. Onda je duboko izdahnuo
i dodao: Kad bih mislio da es me posluati, zabranio bih ti da ide,
ali znam da nee. Zurio je preda se i bez prijei me molio da se
predomislim, ali ja nisam na to obraao panju. Rekao mi je glasom
koji je drhtao od emocija: Dokle god se ne vrati, brinut u dan i no.
Za stolom je bio i moj mlai brat Larry: Super. Da barem i ja mogu
ii. Ali kada je vidio koliko sam tim namuio roditelje, doao je k sebi i
rekao: Richie, molim te, pii nam ponekad.

14
 2

D
ok sam na dan odlaska traio svoje sjedalo u avionu, trudio
sam se da nikoga torbom ne udarim po glavi. Oprostite,
gospoo, rekao sam srednjovjenoj Amerikanki koja je
sjedila do prolaza. Trebao bih do svoga mjesta kraj prozora.
Na to je trznula glavom i namrtila se. Samo to joj nisam uo misli:
Nai si drugo mjesto. Ja bih si ga rado bio naao, ali zrakoplov je
bio pun, a putnici u redu iza mene nestrpljivi. Tako sam se paljivo
provukao pored nje do svoga mjesta. Ispod svoje natapirane frizure
mrko je gledala moju dugu kosu, a ja sam namjerno gledao kroz
prozor. Nakon nekoliko minuta pogledao sam prema njoj krajikom
oka i susreo se s njezinim prodornim pogledom. Najavili su zastoj
inilo se da e let biti jako dug.
Nakon nekog vremena, ponovno sam bacio pogled u stranu. Silno
me iznenadilo kad sam umjesto one gospoe i njene natapirane kose
vidio fascinantnu osobu u crnim trapericama, crnim izmama, i
crnoj majici bez rukava. Na dugim tankim rukama nosio je srebrne
narukvice. I put i duga ravna kosa bili su mu bijeli poput snijega.
Oi su mu bile ruiaste, jer je bio albino, ali me je njegov nestaan
osmijeh silno razveselio. Izgledao je tako neobino, ali mi je bio vrlo
poznat. Ve sam ga negdje vidio. Bio je to Johnny Winter, jedna od
najdraih mi legendi rock and rolla.
Kako je, brate? Ja sam Johnny.
Mene zovu Mali Monk.
Pozdravio me je stiskom ruke kakav razmjenjuju braa.
Kako si dobio ovo sjedalo? upitao sam. Prije nekoliko minuta tu
je sjedio netko drugi.
Johnny se nasmijao i odgovorio mi otegnutim teksakim govorom
koji mu je bio zatitni znak: ovjee, al je ona ena kraj tebe bila
utogljena. Sjurila se niz hodnik i napravila frku, samo takvu.
Zahtjevala je drugo sjedalo. Ne voli ona nau sortu, Mali Monk.
Ali, zna, dobro je to ispalo, stjuardesa joj je dala moje sjedalo da

15
bi nas dvojica brae bili zajedno. Imali smo dovoljno vremena da
razgovaramo o svemu. Ja sam mu povjerio svoju udnju za duhovnom
spoznajom, a on mi je iskreno priao o svom ivotu. Rekao sam mu
da sam nedavno na Floridi bio na jednom od njegovih nastupa s Janis
Joplin.
Na to mu se vitko tijelo zaljuljalo od svijeha: Nema koja bi bila tako
divlja i luda, niti s jedne strane Mississippija. Rekao mi je da je Janis
bila zbunjena, pohotna i izdrogirana, ali dobra djevojka. Bila mu je,
rekao je, poput sestre i silno se brinuo za nju. Mala Janis pali svoju
svijeu na oba kraja. Ne znam koliko to jo moe izdrati. Onda me
ozbiljno pogledao svojim ruiastim oima i rekao: Zna, Mali Monk,
novac i slava mogu unititi ljude. Pomoli se katkad za nju.
Uz buku motora, krenuli smo niz pistu i poletjeli nebu pod oblake.
inilo se da i naa srca lete od zadovoljstva dok smo razgovarali
o velikanima bluesa iz Chicaga i s ua Mississippija. Tu je temu
Johnny doista volio i poznavao. Brate moj, mogli bi mi ovako drobiti
zauvijek. Nije me briga ako nikad ne sletimo, rekao je. Odjednom je
primijetio usnu harmoniku za mojim pojasom i povikao: ovjee, pa
ti svira harmoniku! Ajmo malo zasvirat. U sekundi je i on izvadio
svoju usnu harmoniku pa rekao: Biraj pjesmu.
Zna li Mother-In-Law Blues od Little Junior Parkera? upitao sam.
To je to, ovjee, to je to. Podigao je palac.
I tako je, na moje beskrajno iznenaenje, poznati Johhny Winter
poeo svirati sa mnom na 9,000 metara visine. Stariji su nas ljudi
gledali s osudom, a mlai su se razdragano smijeili. I mlade su se
stjuardese njihale u prolazima uz besplatan koncert, a Johnny i ja
smo se unijeli u blues i zaboravili na sve.
Sletjeli smu u zranu luku JFK u New Yorku. Na terminal sam
doao u Johnnyjevu drutvu. Tamo ga je ekala prekrasna danska
manekenka, a ljudi su im se divili. Frank i Gary bili su presretni to
me vide s Johnnyjem i udili se kako mi je to polo za rukom. Gary se
gladio po bradi i smijeio od uha do uha. Ej, Monk, rekao je aljivo
i pokazao prema Johnnyjevoj djevojci, zar ti ne bi bilo drae da te
mjesto nas eka ona?
Veeras emo poeti svoju duhovnu potragu, odgovorio sam
i rukovao se s njima. Mislim da u u vaem drutvu biti manje
rastresen.

16
I tako smo stigli u Europu. Prvu smo no proveli u nekom
luksemburkom kampu. Sva smo se trojica nagurali u atori i
legli u vree za spavanje puni nade u sutradan. Kad su pijetli najavili
zoru, skoio sam iz atora s Garyjem. Protezali smo se i udisali svje
zrak koji je mirisao po zimzelenom drveu i rascvjetalim stablima.
Iznenada nas je prenuo vrisak: Ne! Dovraga! Ne! Bio je to Frank.
Malo zatim izaao je iz atora blijed kao krpa. Netko me je pokrao!
Nemam vie ni prebijene pare. Gary i ja smo se zavukli u ator te ga
temeljito pretraili, a Frank je ve odustao. Sve sam ve pregledao.
Nemate anse.
Gary je potapao Franka po ramenu i proaptao: U redu je, brate.
Mi emo se pobrinuti za tebe.
Sve to imamo tvoje je, Frank. Tjeio sam ga. Nije nam potreban
novac. Imamo jedni druge.
Frank je oborio glavu i odluio da se iz istih stopa vrati kui, jer je
bio uvjeren da ne moemo preivjeti s onim to imamo.
Ja sam u depu imao manje od dvadeset dolara. Usprkos tome,
kad me je Gary pogledao, prenio sam mu svoju odluku da ostanem.
Sloio se, pa smo Franku, koji je u Europi proveo samo jednu no,
pod tunim okolnostima poeljeli sretan put. On je podigao ruksak i
krenuo natrag na sigurno, a Gary i ja smo razmiljali o udesima koja
su nas oekivala.
Kasnije toga dana naao sam potoi kraj kojega sam sjeo. Visoko
drvee plesalo je na vjetru, a voda je slobodno tekla. Kad je Frank
otiao, ostao sam gotovo bez iega. Zaudo, to mi je pruilo osjeaj
slobode.
Nedugo potom, neki su nas nizozemski hipiji pozvali na doruak.
Zvali su se Kosmos i Chooch te su podijelili s nama svoj muesli i
ponudili nam prijevoz do Nizozemske. U njihovom Volkswagenovom
kombiju vozili smo se kroz belgijska i nizozemska sela. Kroz otvorene
smo prozore gledali u nepregledna polja stotina i tisua savreno
poredanih crvenih, utih, bijelih, ruiastih i ljubiastih tulipana
koji su se otvarali pod suncem, dok je s kazetofona grmjela glazba
Donovana, Beatlesa i Rolling Stonesa.
Kratko smo se zaustavili u Abcoudeu, slikovitom domu jednoga od
naih novih prijatelja. Otamo smo se zaputili u Amsterdam gdje su
nas poveli u naputeno skladite puno hipija koji su leali po podu i

17
nesmetano puili marihuanu. Svjetla su bila priguena, a svuda su se
etkali takori. Na pozornici sklepanoj od trule perploe i sanduka
od mlijeka svirala je nekakva kosmata grupa glazbenika. Onda nam je
priao Chooch s lulom punom haia te promrmljao uz divlji osmijeh:
Moda se vidimo kad doem hodoastiti na Haight-Ashbury, Meku
za hipije. Nakon toga nam je odmahnuo u znak pozdrava i nestao u
oblaku dima.
U sljedeih smo nekoliko dana Gary i ja nauili ivjeti gotovo bez
ijednog novia. Rano ujutro potroili bi nekoliko centi na vrui
kruh iz pekare. Zatim bismo sjeli pod neko stablo, prepolovili ga i s
uitkom jeli znajui da e to moda biti sve to emo taj dan imati za
jelo. Otada je hljeb suhoga kruha koji bismo podijelili predstavljao
na svakodnevni obrok dok smo putovali zajedno. U posebnim bismo
si prilikama uspjeli priskrbiti i komad sira. Spavali smo kod ljudi
koje bismo usput upoznali, ispod nekog stabla, u naputenoj zgradi
ili javnim spavaonicama. Trudili smo se da nam ono malo novaca to
smo imali potraje im dulje.
itava se scena europske kontrakulture slila u Amsterdam.
Sredite je bio Dam Square. Stotine su se tragatelja skupljale na
mjestima kao to su Fantasio, Paradisio i Melkweg kako bi se druili
i sluali glazbu. Jo jedno poznato mjesto bio je Cosmos koji je glasio
za produhovljeni noni klub. Tamo sam jedne noi sreo visokog
Amerikanca djelomino obrijane glave, s repiem kose, koji je nosio
bijele halje. eli li malo duhovne hrane? upitao je. Ja sam pokorno
kimnuo. Skupi dlanove. Kad sam to uinio, u ruke mi je ulio cijelu
zaimau punu vone salate pomijeane s tekuim jogurtom. Dok mi
je ta kulinarska izmiljotina curila i kapala niz ruke, zbunjeno stajao.
I to sad? pitao sam.
Pa, pojedi! rekao je kroz smijeh i otiao. Tada nisam mogao ni
slutiti pod kakvim emo se okolnostima opet sresti i to tisuama
kilometara daleko odande.
Gary i ja smo upoznali mnogo ljudi sa svih strana svijeta. Koliko
god da je sve to bilo lijepo, ja sam se osjeao rastreseno. Osjeao
sam poziv koji nisam shvaao. Stao sam odlaziti u muzeje gdje bih
prouavao vjersku umjetnost. Ponekad bih sjedio u parku Vondel te
meditirao i iitavao knjige o duhovnosti. Pa ipak, najdrae mi je bilo
sjediti pored nekoga od amsterdamskih kanala. Grad je podrhtavao

18
od strasti za moi, bogatstvom i mnogobrojnim uicima, a moda
i trendovi smjenjivali su se poput godinjih doba. No svjea voda
kanala inila se sasvim mirnom iako je tekla kroz sve to. Satima bih
sjedio i gledao vodu te se pitao kamo me to nosi struja moga ivota.

U nastavku naega pohoda, stopirali smo do grada Hoek van

Hollanda te smo se, zahvaljujui skromnom iznosu uteenom za
brodove, ukrcali na trajekt i zaputili preko La Manchea do Ujedinjenoga
Kraljevstva. Kroz sive je oblake rominjala kia koja nije uspijevala
razbiti maglu. Brod se lagano njihao na valovima, pratei njihovo
gibanje. Dok smo polako klizili naprijed, reui pramcem nemirno
more, ja sam se pitao kamo to idem. Devetnaestogodinjaci se obino
pripremaju za karijeru, ali ja to nisam elio. Kamo sam poao? Zato se
nisam mogao ozbiljno usredotoiti ni na to drugo osim na ideale koji
su mi se vrtjeli po glavi? Slutio sam to je duhovnost, no nisam znao to
mi budunost nosi. Uoio sam niz kolutova za spaavanje i molio se da
dobijem jedan od njih kako bih se izbavio iz mora neizvjesnosti. Sjetio
sam se da onaj tko nema ideala za koje je spreman umrijeti, ne ivi ni za
to vano. U potrazi za takvim idealom ostavio sam domovinu, no bio
sam poput lista noena vjetrom koji ne zna gdje e zavriti.
Iznenada su iz magle izronile Bijele stijene Dovera koje ovjeka
ostave bez daha. Trajekt je ubrzo pristao i uputili su nas prema uredu
za imigrante. Pogranini policajci gledali su nas s nepovjerenjem.
Gary je bio oko 173 centimetra visok, mrav, a zbog svoje je dugake
smee kose, brade i upeatljiva lica esto izazivao usporedbe s Isusom
Kristom. Nosio je plave traperice, obinu zelenu majicu kratkih
rukava i pagerice. Na ramenima je nosio vreu za spavanje i otrcani
vojniki ruksak. Iako sam i ja imao dugaku kosu, moje djeako lice
nikako nije htjelo pustiti ni traak brade ili brkova. Nosio sam sive
prugaste traperice, sivu dolevitu i crni prsluk. Taj mi je prsluk meu
poznanicima postao neka vrsta zatitnoga znaka; svakodnevno sam
ga nosio vie od godine dana. Na ramenu sam nosio izblijedjelu smeu
torbu i vreu za spavanje, a na nogama mokasine.
Dok smo ekali u redu, pogranini su nam slubenici upuivali
neugodne komentare i poglede. Kad je doao red na nas, ponizno smo
predoili svoje amerike putovnice, ali su nas odmah odvukli u nekakav
ured. Nakon par minuta, pridruila su nam se dva slubenika i jedan

19
policajac. Nadreeni, koji je nosio sivo odijelo i smeu kravatu, naredio
je da nas pretrae ne bi li pronali drogu. Jedan od niih slubenika
pograbio mi je torbu te je istresao na stol. Nije naao nita osim zelene
majice kratkih rukava, jednoga para donjega rublja, etkice za zube,
elja, Biblije i letka s koncerta na Randalls Islandu.
Slubenik je iskrivio lice. To je sve to ima?
Plaho sam odgovorio: To je to, gospodine. Jo jedino imam ovo.
Pruio sam mu svoju usnu harmoniku.
Kad su pretraili Garyja, doao je red na teko pitanje. Koliko ste
novca ponijeli? Pokazali smo im svoju crkavicu, a njihovo se poetno
gaenje pretvorilo u bijes. Nadreenom se slubeniku lice zajapurilo.
U naoj zemlji ne trebamo ivotinje poput vas, zareao je. Odrezat
emo vam tu prokletu kosu i zatvoriti vas! Onda se okrenuo prema
policajcu i naredio: Donesi kare i oiaj ih do koe. Potom su nas
svukli do gola i detaljno nam pregledali svaki komad odjee. Ispitivanje
koje je usljedilo trajalo je tako dugo da mi se zavrtjelo u glavi. Najzad su
nam objavili da smo u nevolji do grla i otili.
Bili smo toliko uznemireni da nismo mogli razmijeniti ni rijei. U
izolaciji smo proveli sat vremena tijekom kojega smo se tjeskobno pitali
kakva e nam biti sudbina. Vrata ureda naposljetku su se otvorila i dva
su policajca ula unutra, pograbili nas za nadlaktice te nas odvukli
niz dugi hodnik. Kad smo stigli do carine, gurnuli su nas kroz vrata i
povikali: Samo neto skrivite i zavrit ete u zatvoru! Onda su nam
udarili biljeg u putovnice i bili smo slobodni.
Jo uvijek potreseni, nali smo se na cesti i zahvalili sudbini to
moemo gledati lijepe engleske pejzae. Kad smo podigli paleve, stao
nam je neki automobil i mi smo uskoili. Mladi i njegova djevojka
doekali su nas s osmijehom, a njihov nam je kotski terijer skakao po
nogama. Kamo ete? upita djevojka.
Jo ne znamo, odgovorio je Gary.
Mladi je potegnuo iz boce piva i rekao: Nas smo dvoje krenuli na
rock festival na otoku Wightu. Silno emo se zabaviti. to nam se ne
pridruite, drugari?
Gary i ja smo se nasmijeili jedno drugom te krenuli s njima i njihovim
terijerom koji nam je usput lizao lica. Do otoka smo doli trajektom i
odmah uronili u mete kontrakulture. Taj je ogroman skup postavljen
meu zelenim breuljcima i dolinama. Dok su se glazbenici smjenjivali

20
na pozornici, ljutiti su policajci sa svojim psima pokuavali sprijeiti
ljude bez karata da uu. Dogaaj je trajao tri dana i noi, a izvoai su
bili sjajni. Dim marihuane tvorio je oblake koji su ispunjavali zrak, a
ljudi su na sve strane dijelili LSD. Neki mukarci i ene valjali su se u
blatu dok su se ostala polugola tijela njihala u ritmu glazbe.
Jedne se noi stutila kia. Gary i ja smo se nalazili nedaleko pozornice
na koju je stupio Jimmy Hendrix. Na sebi je imao naranasto odijelo od
baruna, dugih irokih rukava, ali meni se inae inio prilino povuen.
Onaj agresivni oumen koji je razvaljivao gitaru negdje je nestao. Te je
veeri iznimno ozbiljno pristupio svom poslu.
Izveo je svoju izvitoperenu, agresivnu verziju pjesme Star Spangled
Banner. Gledao sam ikonu svoje generacije, proroka kontrakulture koji
je nosio poruku o slobodi da se izraavamo slobodno, bez tabua. Bila
je to poruka prkoenja postojeem drutvenom poretku. Ja sam tu
poruku doivio kao poriv da slijedim svoje srce usprkos okolini.
Glazba je bila toliko glasna da se inilo kako potresa brda, pjeni more
i razbija oblake. No onaj se tihi poziv u meni, za koji jo uvijek nisam
imao imena, inio puno glasnijim.
Nakon koncerta pokupio nas je kombi pun glasnih putnika koji su ili
za London. U potrazi za osamom, pogledao sam u torbu i posegnuo za
onim letkom koji mi je uruio neobini redovnik na Randalls Islandu.
Na stranjoj se korici nalazila fotografija nekog ovjeka koji je sjedio
pod stablom. inilo mi se da njegove velike bademaste oi sjaje od
zanosa. Iako je bio vrlo star, izraz lica bio mu je nevin kao u djeteta.
Nosio je dolevitu, a iz osmijeha mu je zraila smirenost. Niti sam znao
ni tko je, ni odakle je, ali njegova me je pojava zapanjila. Ako itko na
ovom svijetu u sebi nosi duhovno blaenstvo, pomislio sam, onda je to
ovaj ovjek.
Nakon nekog vremena, nali smo se u staniu u predgrau Londona
u drutvu nekolicine brae koje smo sreli na otoku Wight. Jedan je od
njih itao novine. Najednom je podigao pogled, problijedio i zajaukao
na sav glas.
to ti je? upitali smo ga.
Imam groznu vijest, deki. Jimi Hendrix je mrtav.
Ne! to mu se dogodilo? upitao sam.
Na domain spustio je novine tako polako da mi se inilo kako
gledam usporedni film. Londonske novine kau kako je noas popio

21
preveliku dozu tableta za spavanje i udavio se u vlastitoj bljuvotini.
Gary je pokrio lice rukama, a ja sam ostao bez daha.
to to moram iz ovoga nauiti? pitao sam se. Hendrix je tako mlad imao
sve za ime ude mase: novac, slavu i nevjerojatan dar. Pa ipak, nije bio
zadovoljan. Idol moje generacije postao je rtva vlastite neumjerenosti.
Tisue su se povodile za geslom seks, droga i rock and roll, smatrajui
ga izrazom progresivnoga stila ivota. Njihova je najvea vrijednost
bila sloboda, ali jesu li doista bili slobodni? Mnogi su sljedbenici
kontrakulture koje sam poznavao bili divni, ali bilo je onih koji su mi
se inili divljim i nezahvalnim. Sjetio sam se kako je najvanije to smo
moja braa i ja nauili od roditelja zahvalnost. Jesam li doista elio biti
dio svega ovoga? Ipak, nisam pripadao ni generaciji svojih roditelja.
Pitao sam se gdje bih se mogao uklopiti i molio Boga da mi pokae. Uz
te misli, pomolio sam se za Jimija.
Ve sam se ranije bio razoarao pokretom radi kojega sam odbacio
norme drutva i obitelji. Neko sam mislio da e kontrakultura
izazvati prosvjetljenje u svijetu, no sad mi se inilo da su unutar toga
pravca prevagnule destruktivne vrijednosti poput pobune radi same
pobune i radi osobnog uitka. Bespotrebna, tragina smrt Jimija
Hendrixa probudila me iz sna, ali u se nakon nje ipak baciti u krajnost
svoje generacije ba kao ovjek na umoru koji se bori za posljednju
priliku da jo malo poivi.

U Londonu smo Gary i ja istraivali Piccadilly Circus meu kitnjasto

odjevenim drogeraima i ostalim tragateljima za mirom. Hipiji
su naklapali, dileri i prostitutke prodavali, policajci pretraivali,
skinheadsi reali, a turisti fotografirali bizarnu scenu pred sobom.
Na Lambert Roadu, na obali nasuprot Parlamentu, sreli smo
katolikog sveenika koji je imao razumijevanja za mlade putnike.
Svake bi veeri u devet sati otvorio kameni podrum svoje crkve i
dozvolio im da tamo prespavaju bez naknade. Mogli smo tamo ostati
do devet ujutru, a dobili smo samo hladni pod od kamena. Ipak, bilo
je to mjesto za prespavati. Putnici bi ionako sa sobom imali vree za
spavanje. Svake bih noi neko vrijeme proveo traei svoje mjesto
meu neopranim tijelima u sobi koja je zaudarala po haiu. Kad bi
se ugasila svijetla, prekrio bi nas mrkli mrak. Ubrzo nakon toga uo
bih zvukove parova u snoaju koji su se valjali po podu i stenjali. S

22
vremena na vrijeme opazio bih i neke koji su palili malene svijee
u nekom udaljenom kutu, podvezivali ruke i u treperavom svjetlu
ubrizgavali heroin u vene.
U tom sam ozraju puio vie haia i marihuane nego ikad te se
inilo da sam se, barem vanjtinom, neto bolje uklopio u drutvo.
No, dok su se ljudi oko mene druili, ja bih se povlaio u sebe. esto
sam se pitao zato se uope drogiram. esto bih, nakon to je Gary
otiao potraiti mjesto za spavanje, odlutao do Temze i sjedio na
obali, katkad i satima. Ta velika povrina tekue vode imala je
hipnotiki utjecaj na mene, to me je navodilo da propitkujem vlastiti
ivot. Pogledavao bih u neumoljive kazaljke Big Bena i pitao se nije li
sve to inim traenje vremena.
Neki drugi dio mene arko je udio za dokazom da mogu izai iz
svoje srameljive ljuture i uivati kao nikad do tada. Na primjer,
bilo mi je devetnaest godina, a nikad nisam imao djevojku. Kako sam
bio silno srameljiv, uvijek bih radije sluao glazbu u svojoj sobi ili
se druio s prijateljima nego izlazio s djevojkama. Dobio sam mnoge
ponude, ali bih se uvijek povukao u strahu da ne izgubim slobodu ili,
to bi bilo jo gore, da nekoj dobroj djevojci ne slomim srce. No, sada
su se svi oko mene hvalisali svojim osvajanjima, a meni je dosadilo
biti drugaiji. Druio sam se s nekoliko djevojaka koje su pokuavale
biti dio scene i flertovao sam s njima ozbiljnjije no ikad, ali sve mi se
to inilo ispraznim.
Neka me je unutarnja sila vukla dalje od svega. Odluio sam da
u u borbi protiv nje izai kao pobjednik, da u iz prve ruke iskusiti
uitke koje je drutvo slavilo. Jesam li se to borio s Bogom u svom
srcu? Da, pomislio sam hvalisavo, a ja pobjeujem. No kasno nou, kad
bih se vratio rijeci, osjetio sam sram dok sam gledao u n jezin tok.
Pobjeivao sam, ali sam se osjeao izgubljeno.
Jedne sam veeri zatvorio oi i tiho meditirao sred jata golubova
na Trafalgar Squareu. Okruen bukom koju su stvarala djeca svojom
vikom, turisti stalnim brbljanjem i veernji gradski promet, osjeao
sam se povezan s kozmosom u sebi koji je bio mnogo stvarniji nego
sve oko mene. Duboko sam udahnuo i osmijehnuo se. Uinilo mi se
da sam prestao poimati vlastito tijelo i da mi je um uronio u ocean
zadovoljstva. Pokuaji da uivam kroz osjetila ili nadiem uroenu
mi introvertnosti inili su se smijeni kad bih ih uporedio s ovom

23
spoznajom. Kad sam otvorio oi zamislio sam da je centar Londona
prekrasna obitelj koju ine mramorni lavovi, Lord Nelson na svojemu
stupu, kao i svi golubovi, turisti, poslovni ljudi, kupci i prosjaci.
Proetao sam ulicom i kod neke vjerske dobrotvorne udruge dobio
alicu juhe od jema i komad kruha koje sam pojeo s beskunicima.
Onda sam s iskrenom smjernou uao u crkvu St. Martins of the
Fields, sjeo u klupu te paljivo stao itati Bibliju. Panju mi je privukao
redak u kojem Isus kae sljedbenicima: Iziite izmeu ljudi i odvojite
se. Duboko sam se nad time zamislio.

Zato da gubim vrijeme u nastojanju da se uklopim u drutvenu modu

koje se dre moji vrnjaci? to ne bih ivio kako ja elim? A moda u,
nadam se, jednoga dana ivjeti kako Bog eli.

P onovo preavi La Manche, Gary i ja stigli smo u Calais u

Francuskoj. Dan je bio sunan, a na tanahnim su stablima
cvrkutale ptice. Vidjeli smo panjake pune svjee mlade trave koja se
njihala na blagom vjetru. Disali smo slobodu punim pluima jer smo
mogli poi kamo smo htjeli.
Hej, Monk, kamo emo sada? Tvoja mi je elja zapovijed. Dok smo
stajali uz seosku cestu u zapadnoj Francuskoj, Garyjeve su zelene oi
sjajile od pustolovine. Svijet ti je na dlanu, rekao je pa iz stranjega
depa traperica izvukao napola pokidanu kartu Zapadne Europe i
poeo mi pokazivati razna mjesta: Maroko, panjolska, Pariz, Rim,
vicarska, Njemaka. Kamo emo?
A kamo se tebi ide, Gary?
Meni se ide svuda! Ali, kojim redom? Pitanje je sad.
Ja sam se na to zamislio i sjetio rijeka koje sam esto prouavao.
Onda sam ruke pruio ka nebu i rekao: Mislim da je najbolje da
sudbinu predamo Bojoj volji.
Gary se nasmijao, zbacio sa sebe ruksak i sjeo na njega. Poeo je
oponaati moje pokrete i odvratio: A to ti to znai?
to bi htio da znai?
Nato je Gary podrugljivo sklopio ruke u molitvi: Ti si taj koji po
cijele dane prouava svete spise i meditira dok se ja zabavljam. Onda
je opet pruio ruke nebu i rekao: Ti odlui kako da sudbinu predamo
Bojoj volji.

24
 Ja sam na to ubrao divlji uti cvijetak i rekao: Ovako.
Misli da sjedimo ovdje dovijeka kao taj cvijetak?
Gary, vidi. Maleno sjeme zakopano u zemlju procvalo je u ono to je
danas prekrasan cvijet koji uiva u suncu. Kako? Tako to je predao
svoju sudbinu u Boje ruke.
Dobro, brate, pobijedio si a sad mi reci kako se tvoja kitnjasta
poezija kae jezikom stopera.
Pomirisao sam cvijet i dosjetio se: to nas vozai prvo pitaju kad
stanu? Ti glumi voza a ja u nas.
Gary slijegne ramenima: Bok, kamo ete?
A kamo ete vi?
U Casablancu, rekao je Gary pretvarajui se da okree volan.
Na to sam zapljeskao rukama i rekao: Izvrsno! Upravo smo tamo
i mi krenuli. Zatim sam mu pruio cvijet i upitao: to kae, Gary?
Svaki put kad ispruimo prst, sudbina e biti tajna koju e nam otkriti
sljedei voza.
Gary je na to poskoio, potapao mi lea i povikao: To je to! Kamo
god ide na voza, tamo idemo i mi! te je bacio onaj cvijetak u vjetar.
Nakon nekoliko dana putovanja kroz sela i gradove nali smo se u
predgrau Pariza. Grad je bio sve blie, a mi smo ga iekivali sa sve
veim nemirom. Louvre, Eiffelov toranj, prekrasni spomenici, palae
i kafii bili su nam na dohvat ruke. No, sudbina je drugaije htjela.
Prvi automobil koji nam je stao, odveo nas je u enevu u vicarskoj i
ostavio pored mirnoga jezera koje je izgledalo poput mjeseeva srpa.
Tamo smo neko vrijeme meditirali i onda potraili smjetaj.
Nali smo hostel za mlade u kojemu smo dijelili sobu s oko dvadeset
i pet drugih ljudi. Jedan od njih po imenu Jim nedavno je dobio
asan otpust iz amerike vojske. Jako je volio knjige o istonjakom
misticizmu te smo sate proveli razgovarajui. Bio je vitak, snaan i
eljan pustolovina, jer je nekoliko godina proveo ogranien slubom.
Jednoga je dana Jim upitao: Monk, kako to da usprkos ratu u
Vijetnamu nikad nisi unovaen?
Objasnio sam mu da je odbor za novaenje grekom u datoteku pored
moga imena unio krivi datum roenja. Za vrijeme izvlaenja datuma
onih koji e biti unovaeni, dok je itava nacija sjedila na iglama, a
datumi se roenja redali, oni koji su bili izvueni meu prvima prvi
su pozvani u vojsku. Moj pravi datum roenja bio je izvuen meu

25
prvima, no onaj je pogrean izvuen meu posljednjima, pa me nikad
nisu pozvali.
Jim je pogledao u nebo, pogladio se po bradi, odmahnuo glavom i
razmislio na trenutak pa rekao: Moda to i nije bila pogreka odbora
za novaenje. Moda Bog ima neki drugi plan za tebe.
Jim je bio na putu za Maroko, pa je Garyja i mene pozvao da
putujemo s kroz Italiju, a mi smo se odmah sloili. Pored Genove,
grada Kristofora Kolumba, potrpali smo se u njegovu bubu zajedno
sa svim novcem koji je zaradio u vojsci i elektronskim ureajima na
kojima je planirao zaraditi u Americi. Ostavili smo za sobom brda
ureena terasama, a pred nama se rasprostrlo Sredozemno more.
Popodnevno je sunce igralo na dubokim plavim vodama, pa smo stali
da se okupamo. Kad smo se vratili do automobila, Jim se zaprepastio
kad je vidio da je potpuno prazan.
Spustili smo se do policijske postaje kako bismo prijavili krau,
ali stvari su krenule nizbrdo po nas. Na nae iznenaenje, policajci
su poeli vikati, upirati u nas prstom te su nas najzad potrpali u
zatvorsku eliju. Smrznuo sam se od straha.
Do nas je doao naelnik. Imate dva izbora, zareao je. Ostanite
u zatvoru ili se nosite odavde zauvijek! Dakako, odabrali smo drugi.
Te nas je noi slubeno vozilo crvenih rotacijskih svjetala otpratilo
do izlaska iz grada. Tako je proao na prvi dan u Italiji.
Vozili smo sve do jutra kad smo nali telegrafski ured. Jim je
kontaktirao prijatelje u Njemakoj koji su mu poslali novac za gorivo
da se vrati u vojnu bazu kojoj je pripadao. Tako smo Gary i ja opet bili
sami. Stajali smo pored puta i pitali to nas jo eka.
Hej, Monk, misli li da nosimo nesreu? Prvo Frank, a sad Jim. Tko
god nam pokua pomoi, izgubi sve to ima.
Ne znam, Gary. Moda postoji neki razlog za to.
Gary je pogledao niz cestu kojom smo doli i ree: Misli li da se
sve dogaa s razlogom?
Da. Vjerujem da iza svega ovoga stoji predivan plan.
Gary je potvrdio glaovom: I ja tako mislim.
Rekavi to, ispruili smo paleve i predali se sudbini.

26
 3

K
atedrala Santa Maria del Fiore jo je od 1367. dragulj u srcu
Firence. Gomile posjetitelja gurkale su se i fotografirale
velebnu kupolu i povijesno znaajne reljefe, a ja sam sjedio
sm u klupi du glavnoga prolaza. Posjetio sam dotad mnoge crkve
u Europi i u njima se osjeao kod kue. Priao sam oltaru i pomolio
se za duhovno vodstvo rame uz rame s mnogim drugim vjernicima
ovdje su se molili kako seljaci, tako i plemenitai. Svi su kleali
pred Svevinjim, a ja sam se pitao to iskaju. Jesu li molili za uspjeh u
poslu ili olakanje bremena koje ih titi? Jesu li traili novac, slavu ili
osvetu? A moda su ipak htjeli samo ljubav kojoj nema povoda. to se
mene tie, ja sam promiljao o motivaciji za svoje putovanje. Jesam li
zanemario dunosti prema drutvu zato to se nisam zaposlio? Je li
me u bijeg tjerala neka unutarnja slabost?
Preispitao sam svoje srce. Kad sam krenuo na put, nadao sam se
probiti ljusku koja me je sputavala, ostaviti po strani sve i iskusiti ono
to mi svijet nudi. Mislio sam da e me to dovesti blie Bogu. Ali sad
sam osjeao da me priroda ovoga putovanja odvlaila od eljenoga
cilja. Srce mi je vapilo za duhovnim iskustvom. Pogledao sam k vrhu
kupole, sklopio ruke i ovako se pomolio: Ne znam tono tko si, ali
vjerujem da me uje. udim biti uza te.
Osjeao sam se maleno pred silnim kamenim lukovima i visokim
zidovima. Sunce je sjalo kroz vitrae na prozorima te osvjetljavalo
protenu osmerokutnu kupolu i omatalo svece od mramora u
koprenu mekoga svjetla. Posveeni je oltar blistao u zrakama sunca i
svjetlu svijea koje su ga okruivale. Na njemu je s drvenoga raspela
visio lik Isusa Krista, izliven u bronci gotovo u prirodnoj veliini. Bio
je to istinski simbol prave ljubavi i samilosti koje u nama pobuuju
spremnost da patimo za one koje volimo. Ponad raspela, u kupoli,
velika je freska prikazivala jad pakla i slavu raja ponad kojih se izdizao
uskrsli Gospodin okruen anelima. Gledajui raspelo, u srcu su mi
odjeknule Isusove rijei koje sam bio upamtio: Zato najprije traite

27
kraljevstvo Boje i njegovu pravednost, a to e vam se nadodati
Gdje je vae blago, tu e biti i vae srce.
Proli su me srsi, udovi su mi se stresli, obrazi zgrili, a glava mi se
inila praznom i laganom. Obuzee me tuga i sram. Osjeao sam se
izgubljen i sm poput siroeta. ivi su mi se ljudi uinili skamenjeni
poput kipova to su im stajali za leima, dok su sami kipovi sjali i
inili se ivim, kao da diu.
Jo mi je jedan biblijski ulomak preletio sjeanjem: Blago
siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago
krotkima, jer e batiniti zemlju! U tim sam rijeima osjetio oprost
koji mi je udahnuo nov ivot. Najednom se kroz tiinu svetita zauo
zvuk orgulja, a skladba koja je na njima bila izvedena uzdignula mi
je duh ponad samoga vrha kupole. Sm i obnaen pred Gospodinom,
zaplakao sam, osjeajui se slobodan kao ptica. Borba koju sam u sebi
vodio u Londonu zavrila je. Na slivu rijeka ivotnih izbora, jednom
sam zauvijek odabrao onu koja je tekla prema mojim duhovnim
enjama. Znao sam da se nikad neu vratiti.

T e sam noi odlutao u oblinju umu i sjeo na prastari zid mea.

Tamo sam, pod mjeseinom, zasvirao usnu harmoniku i s njome
podijelio sve to sam osjeao. Poput bliskog prijatelja, pomno me je
sluala i odvraala skladbom koja mi je um odvela u dubine u kojima
sam naao utjehu i mudrost. Svirajui sam blues, slobodno sam
izrazio svoje radosti, jad i udnju. Plakao sam za svojom izgubljenom
ljubavi za Bogom.
Satima sam tako svirao, kad me prenula neka nepoznata djevojka
koja je u blizini stajala pod srebrom mjeseine. Srameljivo mi je
prila. Ja sam Irene, rekla je i objasnila da me slua satima. Tvoja
me glazba ganula. Smijem li sjesti blie dok svira?
Ako eli, odgovorio sam. Plaho sam zasvirao na neko vrijeme,
ali vie nije bilo isto. I sam srameljiv, uspio sam na brzinu pogledati
prema njoj. Irene se mogla mjeriti s najljepim djevojkama, a svaki joj
je pokret bio draestan i edan.
Pomalo je smeteno odmaknula svoju dugu svijetlo smeu kosu s
profinjena lica i njeno rekla: Dolazim iz jednog sela u vicarskoj.
Na ljetovanju sam i traim duhovne prijatelje. Oi boje ljesnjaka bile
su joj vlane od suza. Govorila je o tome koliko se razoarala u ljude

28
koje je srela, a koji su samo htjeli zadovoljiti sebe. Ispriala mi je da
udi biti blie Bogu. Iz tvoje sam pjesme shvatila da si i ti u duhovnoj
potrazi. Molim te, reci mi neto o sebi.
Sljedeih smo nekoliko sati proveli priajui o svojim ivotima
i nadama. Bilo je gotovo uznemirujue koliko smo toga imali
zajednikog. Meki su joj se obrazi ljeskali od suza. Dubok je udah
otkrio koliko joj je tijelo bilo draesno. Rekla mi je: Molila sam se
za suputnika. Molim te, povedi me sa sobom kamo god ide. Sav u
prepasti, posluao sam njezin iskren prijedlog da ljubujemo dok
zajedno traimo prosvjetljenje. Na kraju me blago pogledala i rekla:
Molim te, razmisli o tome. Obeao sam joj da hou.
Sljedei smo dan proveli zajedno posjeujui muzeje, etajui
parkovima i razmjenjujui misli. Nikad nisam sreo takvu enu. Bio
sam oaran. Kad sam te veeri na travnatoj uzvisini dijelio kruh s
Garyjem, prila mi je neka nepoznata djevojka, pogledala mi u oi, i
predala mi pismo. Ponio sam ga sa sobom u umu i vidio da je od Irene.
Napisala je da bi joj bilo odve bolno opet me sresti ako ne prihvatim
njen prijedlog. Ako mi se vie ne javi, pisalo je, shvatit u. Te
sam noi dugo etao umom. Je li ovo bila kunja da me odvrati od
duhovnosti ili prilika, kakva se prua jednom u ivotu, da podijelim
ivot s njenim, prelijepim anelom? Razmatrao sam koliko je sve to
neobino. Samo nekoliko sati prije no to sam je sreo, u katedrali sam
doivio najdublje duhovno iskustvo svoga ivota i posvetio se pred
Gospodinovim oltarom. Da je Irene dola samo dan ranije, ne bih joj
mogao odoliti. Ona je bila sve to sam mogao poeljeti u djevojci i
osjeao sam duboku naklonost i privlanost prema njoj. Mogao sam
je zamisliti kao idealnu partnericu za sebe. Nisam je dobro poznavao,
ali sam znao da u slomiti oba naa srca ako je odbijem.
Ponovno sam se naao na slivu rijeka, a ovoga puta obje su tekle
prema prosvjetljenju. Jedna mi je nudila drutvo krasne suputnice na
tom putu, a druga me zvala da svu svoju mo ponudim boanskom. Te
sam noi dugo etao, promiljao i molio se. Mogu li doista okrenuti lea
takvoj prilici da iskusim zemaljsku ljubav? Gledao sam prema nebu
punom zvijezda i mislio na katolike svece, lame iz Tibeta i indijske
jogije koji su ivjeli ivote odricanja radi strasti za prosvjetljenjem.
Napustili su ugode kako bi odgovorili na poziv potpune posveenosti,
a ja sam udio da im se pridruim. Znao sam da e mi biti teko, no

29
odluio sam pokuati, barem na neko vrijeme. Mjesec je obasjao
suzu koja je pala na moj adresar dok sam kriao Irenino ime. Nikad
nisam Garyju rekao za nju. Mogao je za nju uti samo u pjesmi moje
harmonike, ako ju je znao protumaiti.

S krajem ljeta, dolo je vrijeme da se vratimo kui i nastavimo

kolovanje. Znali smo da nas prijatelji i rodbina nestrpljivo
ekaju, no Gary i ja smo shvatili da nam nema povratka. Potraga za
prosvjetljenjem tek je bila poela.
Nekoliko dana kasnije, nali smo se u Rimu. Smjestili smo se iza
nekog hostela na umovitom brdacu i spavali pod zvijezdama.
Ja bih veinu vremena provodio daleko od svoga prijatelja, traei
samou. Jednoga sam dana nabasao na drevni samostan te sam uao u
kapelicu. Dok sam kleao i molio se, s lea me je potapao jedan stari
redovnik. Treba li pomo? upitao je. Kosa mu je bila sijeda, a vrh
glave obrijan. Bio je visok, a duga smea halja, iz koje su virila stopala
u starim konatim sandalama, bila mu je ista, ali iznoena. Oko pojasa
je nosio vezano ue.
Njegov me lik ispunio strahopotovanjem. Polako sam mu rekao:
Sveti oe, molim vas, ukoliko me smatrate vrijednim, recite mi togod
o svojemu duhovnom putu.
On se na to spokojno nasmijao, sjeo na klupu pored mene i poeo
govoriti. Glas mu je bio njean i dubok: Odrastao sam u velikakoj
obitelji. U mladosti sam previe imao i silno se brinuo o tome to misle
moji prijatelji. Da bi me prihvatili, mnogo sam grijeio te uivao u
vinu, enama i lijepoj odjei. Rekavi to, zastade na tren, a glas mu
ispuni tuga: Dok sam bio na fakultetu, cijela mi je obitelj stradala u
brodolomu. U dubokoj sam alosti promiljao sam o tome koliko je
uzaludan bio moj ivot ispunjen pohlepom. Onda sam poeo tragati za
smislom ivota, to me je dovelo do poznanstva s jednim franjevakim
sveenikom s kojim sam poeo prouavati svete knjige. Na to suznih
oiju podigne ruke prema oltaru i ree: U ivotu i uenjima Isusa
Krista pronaao sam odrijeenje od grijeha i izvor vjenoga ivota.
Posveenost svetog Franje nadahnula me je da se posvetim ivotu
redovnika i prihvatim zavjete. Bilo je to prije gotovo pedeset godina.
Pognuo sam glavu. Puno vam hvala. Smijem li vas upitati neto to
me silno mui? U kapelici se spremao neki obred, pa su ljudi koji su

30
se skupljali razbili mir. Redovnik me pogledao svojim blagim plavim
oima. Duboke bore na njegovu licu govorile su o ivotu punom
odricanja. Osmijeh od nekoliko zuba odisao je nekom nenametljivom
radou koju sam smatrao tajnom njegova ivota. Uskoro e misa.
Molim te, poi sa mnom.
Poveo me kroz neki uzani hodnik niz stepenice ravno u mrkli mrak.
Upalio je fenjer, pa smo krenuli niz podzemni hodnik, neto iri od
metra. Zidovi tunela su bili nainjeni od kamena, strop je bio nizak,
a miris u njemu vlaan i pljesniv. imi mi je okrznuo lice. Moj vodi
promrmlja onako iz mraka: Vodim te gdje se najvie volim moliti.
Rijei su odjekivale od kamenja kao i zvuk naih koraka. Onda smo uli
u jedan izdvojen sobiak. Treperavo se svjetlo odbijalo o zidove elije
koja nije imala vie od est kvadrata. Jedini namjetaj bila je drvena
klupa a na zidu je visilo drveno raspelo. Sa smjekom me upita: Je li ti
ovdje dovoljno tiho?
Rekao sam mu da sam blagoslovljen to sam to vidio. Tako sam se
doista i osjeao. Sjeli smo na klupu, a on je izmeu nas na tlo postavio
onaj fenjer. Onda sam poeo priati o neemu to me titilo odtkad
sam doao u Europu: Porijeklom sam iz idovske obitelji te potujem
nau vjeru. Djedova predanost judaizmu uvijek me nadahnjivala kao
dijete. Za svojih putovanja, izuavao sam Svetu Toru i Kabalu te u njima
pronaao nadahnue i mudrost. Pa ipak, Isusov ivot i uenja ganuli su
me do suza. Njegova mudrost, samilost i ljubav prema Bogu duboko su
mi u srcu. Rekavi to, osjetio sam nelagodu, jer ni s kim do tad nisam
podijelio ove misli. Na to me redovnik ohrabrio svojim dobrostivim
oima, pa sam nastavio: U prolosti, krani su u vie navrata
progonili idove. Neki suvremeni krani mrze idove jer misle da su
ubili Isusa. Osjetio sam to i na svojoj koi. A opet, postoje idovi koji
preziru krane te ne shvaaju ozbiljno Isusa Krista. U sjeanje su mi
navrle slike iz prolosti. Gledao sam plamiak u fenjeru i upitao ga:
emu toliki nesklad izmeu ljudi koji tee voljeti istoga Boga? Izdajem
li svoje idovske pretke time to osjeam duboko potovanje prema
Isusu?
Stari je redovnik svoju ruku poloio na moju. Pogledao je k nebu
traei prave rijei te na tren sklopio oi u tiini. Zatim ih je otvorio
i rekao: Dijete moje, Bog je jedan. Sve nas religije ue da ga volimo i
sluamo. Radi slabe vjere, ega ili politike, ljudi se bore oko povrnih

31
razlika. Tijekom pedeset godina meditacije, molitve i davanja milodara,
otkrio sam da se Boja ljubav ljudima ukazuje na razne naine. Mnoge
duhovne tradicije imaju svece koji rtvuju vlastite ivote zbog ljubavi
prema bogu i dobre volje prema ljudima. Gladei bradu dok je duboko
razmiljao, glas mu je zadrhtao: Ja vjerujem da je Isus Krist Boji
sin i moj Spasitelja. Moe biti da Bog po svojoj volji posveene idove
nadahnjuje vjerom drugaije nego mene. Nastavio je o tome kako su
nas Mojsije i proroci pouili da volimo Boga svim svojim umom, srcem
i duom te da je Isus pouavao istom i nije doao promijeniti zapovijed,
ve je ostvariti. Zato da se mrzimo i svaamo? nastavio je. Isti se
put moe pojaviti u raznim oblicima, no kraljevstvo Boje zajedniki
je cilj. Oni koji unose pomutnju, ljudi su ograniena uma. Onda mi je
ostavio ruku i s ljubavlju me pogladio po glavi: Ne mui se odve, sine
moj, ti si iskren. Bog e te voditi.
To to mi je rekao dirnulo me duboko u srce.

J edan drugi dan, Gary i ja smo naili na samostan u kojemu su

redovnici meditirali u katakombama punim kostiju njihovih
prethodnika. U nekim odajama nalazila su se uredno sloene hrpe
nainjene od stotina ljudskih lubanji i nebrojenih ljudskih kostiju. U
drugim pak sobama vidjeli smo umjetniki posloene kosti od kojih
su bili nainjeni cvjetni uzorci, namjetaj pa ak i lusteri. Jedan nam je
stariji redovnik, koji je sjedo pored nas, ovako objasnio odgovarajui
na na upi: Na ovome mjestu razmiljamo o nestalnosti tijela i
njegovih vezanosti. To nam pomae nadii njegove kunje i potraiti
okrilje u kraljevstvu Bojem. Pomno smo ga sluali. Kad smo zali
dublje u katakombe, vidjeli smo kosture ouvane u cijelosti, odjevene
u odore redovnika, koji su pokazivali prema znaku na kome je pisalo:
Vi ste sad, kako smo neko bili mi. Mi smo sad, kako ete vi tek biti.

U sprkos duhovnim susretima, materijalni me svijet nastavio

mamiti. Jednoga smo popodneva Gary i ja zalutali u neku rimsku
knjiaru. esto bi svraali u knjiare i pregledavali knjige traei
nadahnjujue retke. Toga me dana posebno privukla knjiga: Kako
svirati blues na usnoj harmonici Listajui je, naao sam poglavlja
o stilovima velikih majstora te meu njima skladbe svih mojih
omiljenih izvoaa: Sonny Boy Williamson, Little Walter, Howling

32
Wolf, Jimmy Reed, Slim Harpo, Sonny Terry, Junior Wells, John Mayall,
Paul Butterfield i drugi. inilo mi se to savrenim prirunikom za
ovo putovanje, no nisam si ga mogao priutiti. Hou li ikad opet nai
takvu knjigu? Mislio sam da neu.
U tom me trenu svladala moja nia priroda. Paljivo sam se osvrnuo
lijevo i desno, strpao knjigu ispod majice te ietao. Kad smo se vratili
na brdace gdje smo obino spavali, pokazao sam blago Garyju. On se
nasmijao i odobrio.
Nekoliko dana kasnije, posjetili smo Baziliku svetog Petra na dan
kad je Papa drao propovijed. Onda smo satima lutali Rimom dok
nismo stigli do neke krasne crkvice. Sjeli smo na stare, teke, pomno
izrezbarene drvene klupe i proveli sat vremena zahvalno meditirajui
i molei u svetitu nalik spilji uz meko svjetlo svijea.
Potom smo krenuli dalje ne bi li zaustavili koji automobil. Zastali
smo na jednom od zakrenih rimskih krianja. Tad mi je Gary pokazao
vrlo detaljno izrezbareno drveno raspelo s Isusom. Ja sam ga primio,
zadivljen njegovom ljepotom. Odakle ti to? upitao sam.
Iz one crkvice. Bilo je u ispovjedaonici, veselo je odgovorio Gary.
to?! Brzo sam mu ga bacio natrag. Ukrao si iz Boje kue? Kako
si mogao? Sramim te se.
Garyjeve su se oi zaarile. A tko si ti da mi propovijeda? Zar nisi
ukrao onu knjigu o harmonici? Ne budi licemjeran.
Imao je pravo. Osjeao sam se posramljen i poraen. Nisam ga imao
pravo suditi, ali morao sam neto rei: Da, ukrao sam je, ali sam je
uzeo s mjesta koje zarauje novac, ne iz svetita.
Gary se zajapurio. Povikao je i nadglasao buku rimskoga prometa:
Crkva je jedno od najveih poslovnih lica na planetu. Zarauje
milijarde dolara, a onu je knjiaricu vjerojatno otvorio neki religiozan
ovjek koji jedva spaja kraj s krajem. Dok smo se svaali, oko nas se
skupila gomila pjeaka i poneki automobil koje je zanimao na sukob.
Ja sam pokuao nadglasati motor autobusa: Moda je tako, ali mi
smo u toj crkvi oboavali Boga. Jednostavno ne mogu podnijeti da si
od svih mjesta na kojima smo bili ba to odabrao za krau. Molim te,
brate, vrati raspelo. Uini to za mene.
Na to se Garyjev bijes istopio u miran osmijeh. Zagrlio me, ispriao
se i pristao ga vratiti.
I meni je ao. Znam da nisam u pravu, ali hvala ti.

33
 Onda smo oboje stopirali natrag do one crkvice i vratili ukradeni
kri. U nau umu vratili smo se tek nou. Smijali smo se naoj svai
i sloili se da je produbila nau vezu i dokazala obostranu odanost.
Leao sam u vrei za spavanje licem okrenut prema zvjezdanom nebu
i sam se na sebe ljutio. Kakav li sam samo licemjer. Zar nisu upravo
licemjeri pribili Isusa na taj kri? Nepoteno je propovijedati drugima
ono to ega se sm ne dri. Kao da mi je itao misli, Gary prekine
tiinu: Monk, molim te nemoj vratiti knjigu o harmonici. Svima se
sviaju nove pjesme koje svira. Posluao sam ga i zadrao knjigu
sve dok iz nje nisam nauio sve to sam mogao. Neposredno prije
naeg odlaska iz Rima, vratio sam se u onu knjiaru i stavio je na
policu s koje sam je neko uzeo.
Ba kao i drugdje, i u Rimu sam naao utoite na obali rijeke.
Gledao sam s jedne na drugu obalu Tibera i mislio na rijeku koja je
tekla kroz uspon i pad Rimskoga Carstva te se nastavila i nakon njega.
Narataji i civilizacije su nestali na njenim obalama, a velebne rimske
graevine su se uruile. A Tiber je sve to vrijeme tekao i nosio mudrost
koju sam elio imati. Dok sam promatrao njegov rijek, razmiljao
sam o radostima, tugama i kunjama boravka u Italiji. Sjetio sam se
sirotog opljakanog Jima, naeg dobrotvora vojnika. Pomislio sam
na neprocjenjiv blagoslov koji sam dobio u katedrali Santa Maria
del Fiore. Potom su me misli ponijele k Irene, njenom anelu kojega
sam smatrao preprekom na svom putu. U umoru rijeke, oglasila se i
mudrost onoga franjevca koju sam uo u podzemnoj odaji. Posramio
sam se vlastitog licemjerja kad sam osudio najboljega prijatelja koji je
ukrao isto kao i ja. inilo mi se da me boanska ruka vodi kroza sve to
do spoznaje vrijednih pouka. Uz rijeku sam poeo razmiljati o ivotu
svetoga Franje. U mladosti je prezirao gubavce, no kad ga je dirnula
boja milost, suosjeajno je poljubio gubavevu ruku u elji da slui.
Osjetio sam poziv da posjetim Asiz.
Na nekoliko sam se dana razdvojio od Garyja i otiao na hodoae.
Kad sam stigao, krenuo sam obilaziti mjesta gdje su se odigrali
dogaaji iz Franjina ivota i itao odgovarajue prie. Sveti je Franjo
bio sin bogatoga trgovca i u mladosti je bio vojnik. No jednoga dana
1205. godine, dok se molio u samostanu svetoga Damjana, Isus
Krist ga je sa crkvenog raspela pozvao da obnovi crkvu koja je u
ruevinama. Bio je to trenutak preobrazbe. Posvetivi se ivotu

34
samonametnuta siromatva, poniznosti i predanosti, privukao je
mnoge sljedbenike. Nekoliko sam dana proveo u samostanu svetoga
Damjana razmiljajui o sveevoj preobrazbi. Posjetio sam kuu gdje
je proveo djetinjstvo te vidio ormar u koji ga je otac zatoio bojei
se da e se odrei svijeta. Franjo je otamo pobjegao nadmudrivi
majku. Vidio sam katedralu svete Marije aneoske gdje je otpoeo
slubovanje i gdje je mnogo godina kasnije izdahnuo. Kad sam se
u Rimu naao s Garyjem, u srcu sam nosio nadahnue odricanja,
samilosti i zanosa duhovne ljubavi svetoga Franje.
Iz Rima smo stopirali za Napulj te otamo otili u slavne Pompeje.
Iznenadilo me koliko je uspjean bio taj grad, sve do vulkanske
erupcije Vezuva. Nekoliko stoljea nakon toga, etali smo kroz
ruevine drevne civilizacije i udili se svemu to je iskopano iz
slojeve skrutnute lave. U pepelu su nastali savreni kalupi ljudskih
tijela. U vrstoj su se lavi ouvale ivotinje, kue, ceste i stotine
raznih artefakata. Preplavie me misli. emu me sve ui tragedija
Pompeja? Svakoga trena svakog od nas moe zadesiti nesrea.
Uljuljkani smo i ne shvaamo nestalnost materije. Europu je poharala
kuga, Hiroimu sravnila atomska bomba, tolike su gradove u Americi
unitili zemljotresi i poari. Prirodne nam sile sve oduzimaju kroz
itavu nau povijest. emu odgaati potragu za vjenim draguljem
prosvjetljenja? Svaki je trenutak pravo vrijeme za to.
Ba kao to je erupcija Vezuva itavu civilizaciju pretvorila u pepeo,
moje je srce preplavila lava potpune posveenosti duhovnom putu

koja je sve pred sobom pretvorila u pepeo moje prolosti.

35
 4

I
z Pompeja smo stopirali do luke Brindisi. Posljednjom crkavicom
kupili smo karte za brod do grkoga otoka Krfa, stare Korkyre o
kojoj je jo Homer pisao u Odiseji. Tamo sam svakoga dana odlutao
do padine koja je obilovala maslinicima i vinogradima. Gledajui
Jonsko more, sjedio sam ispod drveta nara i itao Tao, Bhagavad Gitu
i Bibliju upijajui mudrost raznih uitelja. Svje sredozemni zrak
poticao je promiljanje.
Onda smo opet preli na kopno i stopirali do Atene. Dok smo se vozili,
divio sam se jedinstvenoj prirodi, jeziku i obiajima Europe. Odrastao
sam na amerikom Srednjem Zapadu, pa su mi raznolikosti koje
sam vidio u Europi proirile vidokrug. Dugo bih gledao kroz prozor
i odlutao mislima. Cijeloga sam ivota stvarnost shvaao u skladu s
kulturom u kojoj sam odrastao. Zato mi, ljudska bia, posjedujemo
duboku sklonost da sebe smatramo boljima od drugih, a posebno
po pitanju nacionalnosti, rase, religije i drutvenog poloaja? esto
vlastiti poloaj smatramo normalnim, a tui neobinim ili manje
vrijednim. Takav ponos ispunjen osudom degradira nas u fanatizam
ili sektatvo te dovodi do mrnje, straha, izrabljivanja pa ak i rata.
Molio sam se da mi putovanja otvore um i razviju osjeaj za to kako
druge kulture gledaju na ivot, svijet i Boga.
Nakon to smo stigli u Atenu, pisao sam svojoj obitelji u predgrau
Chicaga. Rekao sam im gdje se nalazim, koliko mi znai ovo putovanje
i koliko se osjeam blisko povezan s njima. Jo uvijek nisam smogao
hrabrosti da im kaem kako se najesen ne elim vratiti na fakultet, da
i ne znam kad u se vratiti.
U Ateni smo se Gary i ja zaprepastili kad smo vidjeli policajce koji
su pri patroliranju ulica nosili strojnice. Zakljuili smo da svakako
trebamo prespavati u hostelu za mlade, a ne ispod drveta. No, nismo
vie imali novaca ni za takav jeftin smjetaj. Tako smo se odluili
na in uobiajen za tadanje prekaljane putnike davanje krvi
u zdravstvenoj ustanovi. U ono vrijeme davanje je krvi bilo vrlo

36
primitivno i bolno. Privezali bi nas za stolove te izvlaili krv velikim
injekcijama. Skoro smo se obojica onesvijestili. Onda smo, u skladu s
pravilom koje je svaki davalac krvi morao slijediti, popili au soka
od narane i sjedili pola sata u ekaonici. Davalac bi bio plaen tek
nakon to bi se utvrdilo da je zdrav. Dok smo sjedili u ekaonici i
ekali da nam proe vrijeme, trpjeli smo bolove u rukama. Gary je
iskrivio lice i poeo jadikovati: Siguran sam da moemo i drugaije
neto zaraditi. Tada smo se osvrnuli i primjetili jednog Francuza s
kutijom za gitaru koji je patio isto kao mi. Nekoliko pak sjedala nie,
ugledali smo mladia iz vicarske s violinom koji se takoer drao za
ruku. Ja sam, kao i uvijek, za pojasom imao svoju usnu harmoniku.
Mi glazbenici pogledali smo se i nasmijali,jer smo shvatili da mislimo
isto. vicarac je od malih nogu uio klasinu violinu, ali se u mladosti
odluio za rock i blues. I Francuz je bio klasino obrazovan svira
flamenka koji je odabrao etno muziku. Pokupili smo novac za krv
i krenuli zajedno niz ulicu svirajui divlju improvizaciju bluesa
od osam taktova. Desetak se ljudi okupilo oko nas i poelo plesati.
Uskoro ih je dolo vie desetaka. Gary nam je davao ritam tako to je
ubacio nekoliko novia u posueni eir i tresao ga. Publika je bila
silno zadovoljna nastupom to je pokazala ubacujui brojne drahme,
grki novac, u Garyjev eir. Onda smo krenuli u povorci niz ulice
Atene svirajui neku dugaku skladbu, a sad ve brojna publika nas
je slijedila pocupkujui i pleui. Stali smo na jednom uglu gdje su se
okupili deseci ljudi, a eir se punio drahmama.
Na kraju dana, podijelili smo zaradu meu sobom i prijavili se u
neki hostel za mlade. Sljedeega jutra ve smo bili poznati. Gdje god
smo ili, Grci bi se skupljali oko nas, smijeili se i pljeskali u taktu.
Sve u svemu, jako smo im se svidjeli, a mi smo veselo svirali i mislili
kako nam se sve to inilo predobro da bi trajalo. Na jednom trgu, dok
je naa glazba ispunjavala zrak, starci su zapljeskali s nama, mladi su
plesali, djeca poskakivala, a majke u ritmu zibale djecu. Svi su se oko
nas toga sunanog popodneva smijeili, a eir se nadimao sve dok
se, najednom, gomila bez najave rasprila. Glazba je stala kad smo
se nali na nianu strojnica. Uhitili su nas i odveli u postaju. Tamo
su nam zaplijenili sav novac iz eira i upozorili da nikad vie ne
poinimo takav zloin.
Tu je moja karijera profesionalnoga glazbenika poela i svrila.

37
 S neto novaca koji smo uspjeli sakriti od policije, Gary i ja smo
kupili smo karte za brod do otoka Krete. Osjeali smo da je vrijeme
da pronaemo mirnije mjesto gdje emo nastaviti njegovati svoju
duhovnost. Kad smo pristali u luku Iraklion na Egejskome moru, sjeli
smo na autobus koji nas je odvezao do june obale. Tamo smo nali
krasan i pomalo grub predio netaknut ljudskom rukom. Nedostupna
brodovima te tako vrlo tiha, strma i stjenovita obala blistala je od
ljepote prirodnih izvora vode, pjeanih plaa, planinskih koza i
obilja sunca. Nikad u ivotu nismo vidjeli toliko spilja. Odabrali smo
onu koja je gledala na Sredozemno more i u njoj se nastanili. Ovaj je
otoni raj bio savren za post, meditaciju i molitvu.
Svako bih se jutro prije zore popeo na brdo gdje bih meditirao i
molio se do sumraka. Dok sam gledao preko bistroga mora, sve sam
vie eao za prosvjetljenjem. Gary je u meuvremenu sjedio uz more
i takoer meditirao. Nakon zalaska sunca, sreli bismo se u naoj spilji
i prekinuli cjelodnevni post s malo obinoga kruha. Kad bismo legli
spavati na kameno tlo, razgovarali smo o tome to smo toga dana
spoznali.
Tako nam je u promiljanju prolo nekoliko tjedna. Sve moje molitve
i meditacije, onu iskru duhovne gladi koju sam imao, pretvorile su u
veliku vatru. S vrha one samotne planine vidio sam kako cijeli moj
ivot izgara u toj vatri. inilo mi se da sam opsjednut udnjom za
Bogom i da me ta udnja prodire.
No sudbina me vodila prema raskriju. Na jednome od puteva ostao
bih onaj kojim sam se smatrao; ostao bih mladi iz neke amerike
obitelji od kojega se oekivalo da zavri fakultet i dobije diplomu, a
on se pridruio kontrakulturi. Drugi bi me put odveo tamo gdje se je
sve moralo stubokom izmijeniti.
Bojao sam se. Znao sam da u odabrati ono to e mi potpuno
izmijeniti ivot, ali nita me nije moglo zaustaviti. Nisam znao kamo
me sudbina vodi, ali sam znao da e korak naprijed na mome putu
razotkriti nov ivot i nov identitet. Sve sam ostalo morao ostaviti za
sobom.
U smiraj dana, sunevo je meko crveno kolo padalo moru u usta.
Pustilo je koprenu zlatnoga svjetla preko valova to su se pod njim
njihali i plesali. Planine na obali zlatno su se prosijavale. Nebeski se
svod iznad mene prelijevao ruiastim, naranastim i ljubiastim

38
tonovima. A tada me je, iz vlastitoga srca, jedan njean ali zapovjedan
glas ponukao: Idi u Indiju.
Zato Indiju? pomislio sam. To je drugi svijet i jako je daleko. Znam
tako malo o njoj. Novaca gotovo da i nisam imao, niti sam znao to
oekivati, pa ipak, vjerovao sam da je to bio glas moga Gospoda koji
me dozivao. Ve sam i ranije u nekoliko navrata osjeao bilo Boje
prisustvo bilo krivnju kad sam uinio neto to me je odvajalo od
Boga. No ovo je iskustvo bilo drugaije. Bio je to tihi glas koji je
dopirao iz moga srca. Znao sam da glas nije bio moj, niti mojega uma.
Ne, to je bio Bog koji je odgovorio na moje molitve za vodstvom.
U suton sam sam siao s brda prema Sredozemnom moru, uronjen
u more vlastitih misli. Osjeao sam da me svaki korak vodi blie
mome cilju. U naoj sam peini naao Garyja kako meditira. Plamiak
jedne jedine svijee bacao je ukasto svjetlo na svod i zidove naega
sklonita.
Sjeo sam na kameni pod pri ulazu u spilju i gledao u nebo koje se
mrailo, a potom sam prekinuo tiinu: Gary, danas mi se dogodilo
neto zapanjujue.
On je razrogaio oi i povikao: Stvarno, Monk? I meni isto!
Reci.
Gary je pogledao u zvijezde: U suton sam uo glas.
Nevjerojatno! to ti je rekao?
Rekao mi je, proaptao je, da odem u Izrael.
irom sam otvorio usta. to? Tresao sam se u iekivanju i nagnuo
blie. Nisam mogao vjerovati svojim uima. Kamo?
Rekao mi je: Idi u Izrael. Zar mi ne vjeruje?
Na kamenom tlu, skupljao sam svu svoju snagu. I ja sam uo glas
dok je sunce zalazilo.
Gary je uzviknuo: Nevjerojatno! Idemo zajedno u Izrael!
Ali, Gary, proaptao sam dok mi je srce lupalo, meni je glas rekao:
Idi u Indiju.
Indiju? Gary je ciknuo. Ostao je bez rijei.
Niti jedan od nas nije mogao progovoriti.
Meu nama se podigla tiina, a ja sam pogledao u nebo puno
zvijezda. Obraajui se nebesima, proaptao sam: Da, odluio sam.
Peina je sada bila u mraku, osim plamika one svijee. Okrenuo
sam se svom najdraem prijatelju. Sutra odlazim. Moda se vie

39
nikad neemo vidjeti. Dugo potom nismo nita govorili, a onda Gary
prekine utnju: Indija je tisuama kilometara daleko, preko pustinja
Srednjega Istoka. Nemirno svjetlo svijee plesalo je po zidovima.
Put je opasan i smrtonosan. Monk, ti nema nita. Ovo nije duhovni
put, ve samoubojstvo. Molim te, priekaj. Zato ne poe sa mnom u
Izrael, zaradi neto novaca, pa emo zajedno u Indiju?
Prolo je par minuta. Razmiljao sam o tome to je rekao, no
unutarnji mi zov nije dao mira.
Gary, vjerujem da je taj poziv stigao od Boga. Ne mogu odgaati da
ga posluam.
Njegovo je lice preplavila briga. Kako e doi do tamo?
Pa, ako nastavim stopirati u smjeru istoka, jednoga u dana stii u
tu zemlju gdje me eka odgovor na moje molitve.
Shvatio je to mi je na srcu. Niz obraz mu je kliznula suza i smoila
mu bradu. Mora slijediti svoju sudbinu, proaptao je. Molit u se
za tebe.
Plamiak se gasio, a ja sam legao na tlo da se odmorim. U tiini noi,
gledao sam u zvjezdano bespue, a iekivanje mi je drailo misli.
Kad je sunce izalo, spremio sam se na put. Gary me je doao
ispratiti do autobusne postaje na tronoj seoskoj cesti. Stajali smo
pored nekoliko zemljoradnika koji su ekali autobus i osjeali
kako nas hvata tuga razdvojenosti. Bratska ljubav koju smo dijelili
prava je rijetkost. Od djetinjstva smo zajedno prolazili sve ivotne
mijene. Zajedno smo promatrali zvijezde iz naih domova u Highland
Parku, iz hipijevskog raja u Kaliforniji, iz studentskoga doma na
Floridi i s mnogih mjesta u Europi. Pitali smo se zato ljudi mrze i
ubijaju te smo se bunili protiv vjetnamskog rata i postupanja prema
Afroamerikancima. Sanjali smo o ljudskim pravima, o svijetu bez
mrnje i prepunom glazbe. Uzajamno prijateljstvo i podrka postali
su nam jo vaniji tijekom nedavnih putovanja. Vidio sam kako nam
prilazi stari autobus i poelio Garyju dati poklon, neto to mi je
bilo jako drago. Razmiljao sam kako bih mu rekao koliko mi znai
njegovo prijateljstvo i sinula mi je ideja. Skinuo sam svoj stari crni
prsluk i dao mu ga. Godinama sam ga nosio svakoga dana. Onima koji
su me znali, bio je neodjeljivi dio mog identiteta. To je ujedno bila i
najvrijednija stvar koju sam imao.
Prsluk! uzviknuo je Gary.

40
 Bili smo poput lia na vjetru i nismo znali kamo ni kako e nas
otpuhati. Rukovali smo i zagrlili. Jedva sam neto rekao od silnih
osjeaja koji su me guili: Jednoga dana, ako bude Boja volja, moda
emo se ponovno sresti.
Pronaao sam mjesto na autobusu i, dok smo poskakivali preko
jaruga i rupaga, osvrnuo sam se za Garyjem. Stajao je sam. Znao
sam da je to to sam mu dao prsluk oznailo naputanje vlastitog
identiteta, kako prologa tako i sadanjega. Odluio sam odbaciti i
nadimak Monk te otada nadalje koristiti ime Richard koje sam
dobio od roditelja. Put u nepoznatu Indiju, osjeao sam, bit e put na
kojemu u ponovno pronai svoj vjeni identitet.

41
 5

U
Iraklionu, sjevernoj luci na Kreti, upoznao sam ribara koji me
je pristao odvesti brodom do Atene. Kad smo zaplovili, sjeo
sam podalje od njega i zagledao se u more. Um mi se talasao
poput valova. Nisam mogao dokuiti to e mi donijeti budunost.
Imao sam devetnaest godina i nikad nisam vidio nikoga iz Indije.
Znao sam samo da se Indija nalazi na istoku, no nisam imao pojma
gdje je ni koliko je daleko. Nisam imao ni kartu. U koli sam nauio
da je Indija jedna grozna hrpa siromatva, bolesti, prenapuenosti
i krotitelja kobri. Kad sam poeo tragati za uvidima u tajne ivota,
otkrio sam da su je mnogi drali zemljom religije, jogija i velikih
svetaca. Hou li doivjeti susret s tim riijima? I to ne kao turist ili
posjetitelj, ve kao onaj tko traga za istinom.
Kad sam se vratio u Atenu, inilo mi se da sam pokrenuo lavinu
prepreka. Put do Indije, saznao sam, vodio je kroz Tursku. Putnici koji
su se vratili iz Turske upozoravali su me na Istanbul: Crno trite
Istanbula edno je krvi. Dobrovoljnom davatelju obeaju veliki novac,
a onda ga priveu, iscijede mu svu krv, a le bace u Crno More. Drugi
je pridodao: U istanbulskim getima ive kriminalci koji e te ubiti za
jednu jedinu liru, a da ni ne trepnu. No ja sam ve odluio krenuti, pa
nisam obraao panju na takvu crnu kroniku.
U hostelu za mlade, raspitivao sam se o kopnenom putu do
Indije. Oko mene su se jo jednom okupili Europljani: Zar ne ita
novine? Jesi li lud? Netko mi je pred nosom zamahnuo novinama na
engleskom jeziku. EPIDEMIJA KOLERE HARA TURSKOM. Ne moe
u Indiju bez da proe kroz Tursku. Da, u Turskoj je harala epidemija
kolere. irom Europe novine su pisale o tome. A ja sam htio stopirati
kroz tu zemlju? Moda sam uistinu bio lud.
Ipak, meu zlogukim sam prorocima upoznao dva mladia koji su
i sami krenuli kopnom za Indiju. Jeff je bio Amerikanac iz San Diega
u ranim dvadesetima. Bio je visok, atletske grae, etvrtaste vilice i
vrsto ocrtanog nosa. Nosio je dugu, uredno poeljanu plavu kosu

42
s razdjeljkom na stranu koja mu je padala skoro do ramena, a iza
naoala crnih okvira nazirale su mu se plave oi. Izgledao je pomalo
grubo, no njegova je dua eljela mir. U Indiju se namjerio traei
duhovnost, ba kao i ja. Bio je skroman, volio zabavu i sve u svemu
bio jedno od najsimpatinijih ljudskih bia koje sam dotad upoznao.
Ramsey je pak bio Australac u tridesetim godinama, rumene puti
i kose crvene poput hre. On je bio iskusan putnik. Izvana se inio
lukav i ilav, no iznutra je bio njena dua. Ve je ranije stopirao kroz
Europu i Aziju te imao zrelost i mudrost koja je nama nedostajala.
Iako sam im se predstavio kao Richard, ostali u hostelu su me otprije
znali po nadimku, pa su me Jeff i Ramsey nastavili zvati Monk.
Od nas trojice, samo je Jeff jo imao novaca. iroko se osmjehnuo
i rekao: Deki, nemam puno, ali to god da imam vae je. Onda
je iz ruksaka izvadio neto kruha, maslac od sezama, pinat, rajice,
masline i sir fetu. Uzbuen poput prava velikog djeteta, pripremio
nam je izvrsnu gozbu i posluio tri jednake porcije. Zagrizao je svoj
sendvi i rekao: Deki, nakon ovoga emo morati stvarno stegnuti
remenje. Dobro?
Ramsey i ja smo uivali u sendviima i klimali glavama.
Tamo smo, u predvorju hostela, jo jednom potvrdili sporazum
da zajedno putujemo u Indiju, pa smo se uputili u tursku ambasadu
provjeriti jesu li zatvorili granice. Granice su otvorene, hvalili su se.
Sljedeeg smo se dana vratili po vize.
Za Tursku smo prvo stopirali prema sjeveru Grke. Vozili smo se
uz obalu sve do biblijskoga grada Soluna, a zatim skrenuli na istok,
do grada Kipija. U Kipiju, koji je krajnja sjeveroistona toka Grke,
proli je nekoliko dana da nismo uspjeli nikoga zaustaviti. Ipak,
pribliili smo se granici koja je predstavljala most izmeu Europe
i Azije te je bila jedan od vanijih putova za krijumare marihuane
i heroina koji su dolazili sa Srednjega Istoka i iz Jugoistone Azije.
Pranjava pogranina postaja bila je daleko od civilizacije. Nalazila se
na kraju ceste i satima smo hodali do nje. Zloslutna eljezna ograda s
bodljikavom icom na vrhu, koja se protezala dokle mi je pogled sezao,
isprijeila nam se na putu. Tamo su bili i neizostavni grki vojnici sa
strojnicama u rukama. Ramsey prie jednom od njih i upita: Gdje
je ured za imigraciju? Vojnik pokae na jednostavnu kolibicu pored
ograde. Tamo nije bilo nikoga, a ve se mrailo. to sad?

43
 Mi smo ve bili odluili nastaviti s putem to god da se dogodi.
Postavili smo niz pitanja, no kao odgovor dobili smo samo ravno-
dunost, negodovanje i nerazumijevanje. Najzad, jedan mladi vojnik
koji nas je cijelo vrijeme promatrao, nekamo nestade. Za nekoliko
trenutaka, grki je slubenik za imigraciju izaao iza anka sa ajem
koji do tada nismo ni primjetili. Bio je to krupan ovjek nabrekloga
trbuha i velikih brkova. inilo se da mu je vojnika koulja broj
premalena. Krajeve usta obrisao je krpom koju je onda dodao mladom
douniku te se zagledao u nas trojicu.
to elite? upitao je.
Ramsey je hladnokrvno odgovorio: elimo prei granicu i otii u
Tursku.
ovjek s nabreklim trbuhom gledao nas je u nevjerici. Nemogue.
Granice su zatvorene. Kolera Turskom hara poput vatre. Niti jedan
razuman ovjek nee tamo otii.
Ali, veleposlanstvo nam je reklo da su otvorene, izleti Jeffu.
elimo
Dobro, znate li vi to je epidemija kolere? povikao je sad ve ljutiti
slubenik. Ako vas pustim kroz ona vrata, nema vam povratka. Ova
granica ne proputa nikoga iz Turske. Pokazao je prema istoku, a
onda prema nebu koje se mrailo i ree: Tamo vani je niija zemlja.
Onda zakilji i doda: Znate li vi to ete tamo nai? Divljinu! Zmije
otrovnice i gladne vukove! Pustinju bez hrane i vode!
Jeff ga prekine prije nego li je uspio izgovoriti jo togod: Ali zato
nam je onda veleposlanstvo u Ateni reklo da je granica otvorena? Ve
smo platili vize i obeali su nam da moemo ui.
Na slubenikovu su vratu nabrekle vene. Pokazao je prstom i
povikao: Turska je granica zatvorena. Ako proete kroz ta vrata,
nikad se vie neete vratiti! Jel me ujete? Savjetujem vam da se
lijepo vratite odakle ste doli. Ja odlazim za dvije minute. Smjesta
odluite.
Sunce samo to nije bilo zalo, a danima smo se trudili stii do ove
granice tako da smo samo izlanuli: Idemo u Tursku.
ovjek je na to naredio vojnicima da otvore prolaz. Dok smo
prolazili, prorekao nam je: Budale, nikad se neete vratiti! Vojnici
su stajali sa strojnicama u rukama dok su se elina vrata vrsto
zatvarala za nama.

44
 Polako smo krenuli naprijed. Niija je zemlja doista bila pusto
kakvoj nisam vidio ravne, divljina koja je sluila kao tampon-zona
izmeu dvije neprijateljske zemlje. Sunce je zapadalo. U daljini sam
vidio zmiju kako gmie preko raspucalog tla. Nekoliko golih stabala
stajalo je poput straara koji su nam pokazivali put. Sve se vie
mrailo. Ovo je inae bio uobiajeni prolaz za putnike, ali je te noi
bio sasvim pust, to zbog kolere to zbog zatvorene grke granice. U
praini, desetak metara lijevo od nas, ugledao sam nekakav kostur,
no nisam ga se usudio pokazati suputnicima.
Napetost mi je razdirala utrobu. A to ako je turska granica doista
zatvorena? U veleposlanstvu su nam rekli da je otvorena, ali to je bilo
prije tjedan dana. Zar emo umrijeti ovdje, zarobljeni u niijoj zemlji?
Bivalo je sve hladnije. Tiinu su s vremena na vrijeme parali vuji
urlici, a mi smo se vukli korak po korak. Tada sam se sjetio kako mi
je jedan trgovac u Ateni rekao da je niija zemlja puna mina jo od
grkoga graanskog rata: To su takve mine koje ti u trenu otkinu
nogu i zabiju komade cipele u batrljak. Stresao sam se i krenuo dalje,
molei se na svakom koraku. Nitko se od nas nije usudio progovoriti.
etiri kilometra mrkloga mraka bilo je poput etnje dolinom smrti.
Drhtao sam, beznadan i bolestan. Upravo kad se inilo da se ta no
nikad nee privesti kraju, u daljini smo vidjeli svjetlo. Pourili smo
naprijed. Onda smo razabrali elinu ogradu s bodljikavom icom.
U sredini je, pribijen za vrata, stajao eljezni reljef turske zastave.
Produljili smo korak. Naoruani je vojnik straario i puio cigaretu
bez filtera. Uvijek pribrani Ramsey je proaptao: Ja u se pozabaviti
ovim. Dohvatio je putovnicu iz svoje torbe i nakaljao se. Straar je
na to digao pogled, a Ramsey mu je prvo pokazao ispravu, onda nas,
a konano zemlju iza straarevih lea.
ovjeka uope nije bilo briga. Povikao je dvije rijei: Granica
zatvorena!
Ali, gospodine, morate nas pustiti unutra. Inae emo umrijeti.
Grci nas nee pustiti natrag.
Granica zatvorena. Iz usta mu je navro oblak pare koji je naglasio
neuljudnu poruku.
Nismo imali kamo. Bili smo poput zatvorenika koji su molili za
milost. Ali taj nam je straar sigurno nee ukazati. Svo njegovo
znanje engleskoga jezika svodilo se na dvije rijei: granica zatvorena.

45
Potom je petom na svojoj izmi ugasio ik i odmarirao u tamu. Nije
ga bilo dvadeset minuta, a mi smo i dalje ekali pred vratima poput
izbjeglica. Kad se vratio, poeo je ustro gestikulirati i vikati na
nas. Izmeu raznih grkih pogrdi svako bismo malo uli: Granica
zatvorena. Granica zatvorena. Granica zatvorena.
Pitao sam se hoe li nas pobiti. Najzad se pojavio njegov nadleni.
Izgleda da su ili u istu kolu: Granica zatvorena. Mi smo bili tihi, ali
nismo odustajali. Na oaj i ustrajnost na koncu su smekali drugoga
straara koji nas je odluio pustiti unutra. Utjerao nas je u neku
drvenjaru gdje je zaplijenio sve to smo imali: putovnice, novac, pa
ak i odjeu koju smo imali na sebi. Onda je otiao i zakljuao vrata za
sobom. Mi smo ostali skoro goli u onoj ledenoj prostoriji i pitali se je
li nam ita bolje nego malo prije u niijoj zemlji. to sad? Hoe li nas
pustiti da tamo umremo?
U donjem smo rublju drhtali oko pola sata, to od hladnoe, to od
iekivanja. Najzad se na tamniar vratio. Zagledao nam se svakom
u lice, vratio nam odjeu, lupio biljeg u putovnice i iroko se nasmijao:
Dobrodoli u velebnu zemlju Tursku, rekao je.
Duboko potreseni, preli smo u sasvim drugi svijet.

46
 6

K
ad smo pograninoga straara upitali za put do Istanbula,
pokazao nam je pustu seosku cestu koja je nestajala u tami
brdovitog i plodnog seoskog kraja Istone Trakije. Dok smo
hodali, po prvi sam put vidio minaret kamene damije. Oarala me
je njezina kupola i minareti i bio sam oduevljen to vidim mjesto
posveeno Bogu. Na cesti nije bilo nikakvih vozila, a Istanbul je jo
uvijek bio udaljen 250 kilometara. to sad? Dok smo stajali i pitali se
kako emo ikad stii do svoga odredita, niz cestu je doklopotao stari
otvoreni kamion koji se zaustavio pored nas. Neobino je bilo to to
je na drvenim klupama u stranjem dijelu sjedilo desetak smrknutih
policajaca. Popeli smo se k njima. Uniforme su im bile otrcane i svi
su bili vrlo tihi, osim jednoga koji nije bio u uniformi. Taj se nagnuo
prema meni i proaptao: Hou kupiti hai od tebe. Prodaj mi. Nisam
policajac.
Nemam ja toga, rekao sam. Jo me je neko vrijeme pokuavao
nagovoriti, a onda je skoio s kamiona, stavio policijski eir i
otklipsao svojim putom.
U Istanbul smo doli usred noi. Kad nas je glavni policajac upitao
gdje emo odsjesti, Ramsey mu je odgovorio da traimo neto jeftino.
Nato se glavni policajac zagledao u nas preko svojih naoala, okrenuo
se i otiao do jednoga s niim inom kako bi porazgovarali na samo.
Kad se vratio k nama, rekao nam je da slijedimo njegova pomonika.
Pomonikova je uniforma bila izblijedjela i pokidana, a izraz lica
stoiki. Nije nam se obraao niti nas je gledao. Sljedili smo ga kroz
puste istanbulske ulice i to smo dalje ili, to su nam se kvartovi
inili siromaniji. Brzo smo shvatili da nas vodi usred geta, upravo
tamo gdje je kolera bila u punom jeku. Ono to smo vidjeli bilo je
obeshrabrujue. Bijeda i bolest okruivali su nas sa svih strana.
Jeff je drhtao od straha. Grdno smo pogrijeili. Ona niija zemlja
bila je sigurnija od ovoga.
ak je i Ramsey glasno uzdahnuo. Drugovi, u sve ove godine

47
putovanja nisam vidio depresivnije mjesto. Ja sam se pokuao moliti,
ali mi je um bio odve nemiran. Kamo nas ovaj ovjek vodi?
Neugodnu tamu kidali su ljudski krici i zapomaganje. Prljava zabit
plaala je straan danak bolesti. Bojao sam se disati. Kolera hitro
opustoi tijelo, nosei strane bolove u probavnom traktu i smrt. Bili
smo izgubljeni i sami, a povratka nam nije bilo, jer nas je vodio onaj
udan ovjek.
Pred nama se pokazae zloslutni obrisi kamene srednjovjekovne
graevine. Obuze me strava. Svi su mi nagoni rekli da bjeim, ali
na nas vodi sa smijekom uvede unutra. Slabo osvijetljena ulazna
prostorija sluila je kao sala za biljar u kojoj je desetak mukaraca
puilo cigarete i nadmetalo se. Izgledali su poput najokorjelijih
gangstera iz podzemlja. Dok su nas odmjeravali svojim hladnim
pogledima, i nehotice sam pomislio kako se takvi ne bi libili ubiti
nekoga da pokriju kockarski dug. Nizak ali opasan voa bande
oslanjao se o zid. Ispod pripijene crne majice bubrili su mu miii,
a depnim je noiem istio crno ispod noktiju. Kad je vidio naega
vodia, ubacio je no u dep, zagladio uljem namazanu crnu kosu i
priao mu.
inilo nam se da njih dvojica sklapaju neki sporazum, a onda su nas
pozvali da ih slijedimo do stranje strane sale te uz tamno i strmo
kameno stubite nejednakih gazova. S jedne nam se strane nalazio
kameni zid, a s druge duboki pad u podrum, bez ograde. Bilo je mrano
kao u rogu, a uspon je bio tako strm da smo ostali bez daha. Kad smo
se popeli na vrh, vodi nas je kroz neosvijetljen hodnik odveo do sobe
u kojoj smo trebali prenoiti.
Umjesto ljubazne dobrodolice, domaini su zahtijevali da im
platimo unaprijed. Bili su toliko agresivni da nam je malo po malo
sinulo u kakvu smo se nevolju uvalili. Htjeli smo proi jeftino, ali
nismo htjeli ovakvu bijedu. Ramsey im je rekao da nemamo tuskih
lira te ih upitao za teaj dolara. Tek emo onda razgovarati o plaanju
i to samo za jednu no. Ostali smo zabezeknuti kad su nam ponudili
iznos upola manji od slubenoga teaja. Ramsey je uljudno prigovorio
i pokuao se cjenkati za bolji omjer.
Meutim, glavni gulikoa nije htio ni uti. Bili smo na njegovu
terenu. Od bijesa izoblienoga lica, bacio je cigaretu o zid. Zatim je
stao mahati noem pred nama i verbalno nas napadati. Iako je bio

48
nizak, prestravila nas je snaga njegove okrutnosti. Prodorne crne
oi pomraio mu je gnjev. Drhtavih je usana mahnito vritao, upirui
nam prstom u lice. Pred nama je kiptjelo otjelovljenje bijesa. Ostali su
grubijani sve to gledali kamenih izraza lica, a na se tobonji prijatelj
policajac tresao od straha. Bili smo preputeni sami sebi. Kad su nam
uzeli novac, ljudi su nas ostavili zatoene u sobi
to ako se vrate da nas ubiju? Traili smo izlaz, ali uzalud. Osim
vrata, imali smo jo samo jedan prozor koji je bio visoko iznad uske,
kamenom poploene ulice.
Bili smo u klopci.
Jeff, zakljuaj vrata, proaptao je Ramsey. Monk, pomozi mi
gurnuti ovaj brani krevet na vrata da nas ne zaskoe u snu. San
nam ni u kom sluaju nije bio na pameti, no bilo je mudro napraviti
sve mjere predostronosti.
to smo tie mogli, podigli smo i navalili krevet na vrata te, za
svaki sluaj, zavezali elinu ipku zaglavlja za kvaku. Ramsey i Jeff
su legli na taj krevet, dok sam se ja smjestio na poljski krevet pored
zida. Soba je bila prava rupa. Sa stropa je visjela jedna jedina arulja
na ici, a zelena boja i buka ljutili su se sa zidova. U kutovima se
njihala pauina, a ustajali smrad dizao nam je eludac. Daui zbog
pomanjkanja svjeega zraka, uhvatio sam se u kotac s ogromnim
prozorom koji je imao gotovo dva metra u visinu i metar u irinu. Kad
se najzad otvorio, pao sam natrag u krevet, no uskoro su menapale
stjenice. Nije bilo govora o odmoru. Leali smo u mraku i ekali.
Nakon otprilike sat vremena uli smo kako se u bravi polako okree
klju. Vrata su se tiho otvorila, ali su udarila u krevet. Ispoetka su
ih uljezi lagano gurkali, ne shvaajui da nas trojica uimo na tlu
sa druge strane i da se svom teinom naslanjamo na krevet. Gurnuli
su jae. Kad su shvatili da smo im zaprijeili ulaz, poeli su urlati i
bacati se o vrata. Na tren su ih uspjeli otvoriti, ali mi smo se oslonili o
krevet svom teinom i opet ih zatvorili. I mi i oni ve smo bili napola
ludi od naguravanja. Ja sam skoio na krevet ne bi li iznova privrstio
vor koji ga je vezao za kvaku, kad je u pukotinu na vratima jedan od
napadaa zario no koji me umalo povrijedio. Pomahnitao sam. ele
nas ubiti.
Borba se nastavila. Oni su se nastavili bacati o vrata koja su
neprestano udarala u krevet. Prijetili su i psovali, a mi smo gurali

49
krevet. Kako nisu uspjeli otvoriti vrata, iznenada su odustali i povukli
se. Tiina koja je uslijedila bila je potpuna i napeta.
Znao sam da e nas opet napasti, pa sam legao na svoj mali krevet
zajedno sa stjenicama. Gomila stravinih misli opsjedala mi je um.
to radim ovdje, zarobljen u istanbulskom getu u kojem se skupljaju
bande iz podzemlja i kojim hara epidemija kolere? Prevrtao sam se po
krevetu i prisjeao ivota u Highland Parku.

Ja sam jednostavan deko. Moja me obitelj i prijatelji vole. Zato

sam napustio okrilje takva mirnog doma? Sad sam bespomoan i
sam. Pomolio sam se. Ovdje sam doao traei prosvjetljenje; je li ovo
put kojim moram proi da se nauim predati?

Na pamet mi je dola jedna misao. Ako je tako, neka bude. Samo nas
Bog moe spasiti u ovoj nevolji.
Molitve mi je prekinuo zvuk vrata koja su se opet zarila u krevet.
Poela je druga runda. Ubojice koji su se namjerili na nas, urlali su i
divlje mlatili po vratima. Samo trenutak nepanje i mogli bi poginuti.
Bilo je vrlo hladno, ali nas je oblivao znoj. Dahtali smo od napora, ruke
i noge bile su nam natuene, ali grabeljivci se nisu umorili. Njihova
rika nas je plaila. Ja sam ve poeo misliti da e mi puknuti mjehur.
Jedini nunik bio je vani u hodniku. Tako su se u meni vodile tri velike
borbe: da ubojice zadrimo vani, da urin zadrim unutra i da shvatim
emu sve to slui.
Kako nisam vie mogao odolijevati zovu prirode, ostavio sam
Ramseya i Jeffa te se popeo na prozor i olakao se na ulicu. Ui mi
probi enski vrisak. Ulica je bila iroka neto manje od pet metara,
a tono preko puta mene bio je prozor na kojem je bila starica
muslimanka odjevena u tradicionalni crni veo. Ja sam bio toliko
oajan da je nisam ni vidio, no ona je gledala ravno u mene. Uasnuta
mojom nepristojnou, vritala je od gaenja. Bilo joj je to previe.
Ja sam bespomono stajao na prozoru, licem u lice sa staricom, s
hlaama oko lanaka, urinirajui i molei je da se smiluje.
Ona me proklela i bacila mi u lice cipelu. Pogodak je bio direktan.
Zatvorio sam prozor, skoio na tlo i obrisao krv s nosa i ustiju. Ali
nisam bio gotov. Moj se mjehur jo uvijek htio rasprsnuti, a Ramsey
je dozivao: Monk, vrati se ovamo. Ne moemo ih vie zadravati.

50
Gubio sam sve tri bitke. Neu ovo preivjeti, pomislio sam. Boe,
pomozi! Samo to sam to pomislio, vidio sam rjeenje. Nastavio sam
urinirati u onu cipelu. Paljivo sam je odloio u ladicu u stolu i vratio
se borbi. vrsto drei svoj poloaj, uspjeli smo ih odbiti.
No ipak, bili smo u stupici bez hrane i vode. Samo je bilo pitanje
vremena kad e provaliti k nama. S prvim zrakama sunca, shvatili
smo da nam je jedina nada tihi bijeg kroz vrata u stanci izmeu
napada.
Prilika za bijeg bila je siuna, ali smo odluili riskirati. Znali smo da
emo umrijeti ako je ispred vrata straar. Nismo imali izbora. Polako
i to tie, otvorili smo vrata u mrkli mrak. Nisam vidio ni prst pred
nosom. Dok smo hodali na vrhovima prstiju, stari je drveni pod sa
svakim koraom zakripao, kao da vriska. Hoemo li nabasati na njih?
Srce mi je snano tuklo. Uspjeli smo se probiti do gotskoga stubita.
Jo uvijek nismo vidjeli pa smo se hvatali za zid, bojei se da emo
pasti u podrum. Prikrali smo se onoj sali za biljar gdje je, na na uas,
pod slabim svjetlom na jednom od stolova spavao straar. Drei
dah, uspjeli smo se oduljati do izlaznih vrata koja su se nalazila na
drugom kraju prostorije.
Bilo je zakljuano, a brava nije htjela popustiti. Takvu jo nikad
nismo vidjeli. Svaki ju je od nas trojice svim silama pokuao otvoriti,
ali bezuspjeno. Nai su pokuaji konano probudili omamljenoga
straara. Kad nas je vidio, poeo je vikati i dozivati ostale. S udaljenog
stepenita uo se strani stampedo.
O, Boe! dahnuo sam. Ramsey, otvori brzo tu bravu! Otvori je!
Trudim se. Trudim se.
On se doista trudio svim silama, ali brava nije poputala. Pozlilo
mi je od zvuka onih izama. Samo to nas nisu dosegli, kad se brava
najednom otvorila, a mi smo poispadali na ulicu, trei bre no ikad
sa svim svojim stvarima i ruksacima na leima. Iza nas smo uli
urlanje i povike neprijatelja, ali se nismo okretali. Spazili smo taksi
i uletjeli unutra. Znali smo samo jedno mjesto u Istanbulu: Plava
damija, Plava damija, govorili smo zadihano u jedan glas.
Kad je u retrovizoru vidio bandu koja se pribliavala, taksist se nije
htio pomaknuti, jer je u tome vidio dobru priliku za sebe, ve je rekao:
Dvjesto dolara.
to? Dvjesto dolara? povikao je Jeff.

51
 Voza je glasno povikao: Dvjesto dolara! Dvjesto dolara!
Na brzinu smo se sloili: Da, da, dvjesto dolara, dvjesto dolara.
Krenuli jesmo, no jesmo li bili na sigurnom? Jeff, koji je imao
novanik, bio je zabrinut: Ne moemo mu dati dvjesto dolara,
proaptao je. Hoe li nas ovaj ubiti?
To nismo htjeli znati. Na prvom smo semaforu iskoili iz taksija.
Voza je za nama vikao: Dvjesto dolara, dvjesto dolara! Ali nas vie
nije bilo.

52
 7

J
edva smo ekali da odemo iz Istanbula. Ukrcali smo se na
trajekt preko Bosporskog tjesnaca. Dok smo stajali na palubi
punoj putnika, umorni ali ispunjeni olakanjem, sunce se dizalo
na maglom prevuenom nebu. Ptice su letjele iznad nas, a ja sam
zahvalno pognuo glavu. Dok je trajekt plovio, gledao sam kako obzor
polako guta velebni grad. Protekle mi se noi smrt inila izvjesnom.
Borili smo se i poduzeli nezamisliv rizik te najzad uspjeli. Uspjeli
smo, jer smo osjeali nadu nadu da ono boansko moe ljudskom
biu dati mo da nadie nezamislive prepreke. U onoj stranoj nevolji
naa su srca prigrlila nadu te smo prizvali snagu silniju od svoje da
nas vodi, proisti i, na kraju, oslobodi. Moje su se ruke jo uvijek
tresle i tijelom mi je tekao adrenalin, ali sam u srcu zahvaljivao onoj
skupini ubojica. Oni su mi pomogli da nauim neto vrlo vano i na
neki me nain pripremili za moje hodoae.

G rubi doek u Istanbulu bio je suta suprotnost ljubaznosti na

koju smo nailazili putujui Turskom prema istoku. Mnogi bi nas
ljudi pozivali u svoje kue i trgovine na obrok. Iako su im jela bila
jednostavna, obino samo tradicionalna beskvasna pogaa sa ajem,
nas bi ganulo njihovo gostoprimstvo i svaki smo put bili zadovoljni.
Mene su ujedno zadivile egzotino napravljene damije kraj kojih
smo prolazili te sam koristio svaku priliku da posjetim koju od tih
prekrasnih Bojih kua.
Na nain prijevoza bio je odraz naih oskudnih sredstava.
Najee bismo autostopirali ili se popeli na popeli u neku krntiju
od autobusa ili stranji dio kamiona pa se tamo guvali s lokalnim
ljudima, njihovim alatima i stokom. Putovali smo preko sunih,
vjetrom zametenih visoravni sredinje Turske. Samo smo nakratko
stali u Ankari gdje je stoka pasla na nepreglednim, golim brdima.
Nakon nekoliko tjedana puta, stigli smo do neto surovijeg brdovitog
predjela istonih visoravni, gdje su noi bile neto hladnije. Bili smo
1200 kilometara daleko od Istanbula kad nas je opet zadesila nevolja.
Ja sam dobio uasnu dizenteriju i nisam vie mogao putovati.
Stali smo u gradiu Erzerumu i potraili najjeftinije prenoite.
Neki lokalni ljudi odveli su nas do toionice aja na periferiji i dali
nam sobu na treem katu ruevne zgrade. Moja je najvea briga bio
nunik. Put do njega vodio je niz tridesetak uskih kamenih stuba. U
hodniku, s lijeve strane stubita, nalazila se rupa u podu. To je bilo to.
Ljudske fekalije gomilale bi se unutra dok ih ne bi izvadili lopatom,
a to se nije dogaalo tako esto. Privatnost je pruao paravan od
trulih drvenih dasaka. Smrad me omamljivao; bilo je toliko zaguljivo
da sam se umalo udavio. Usprkos svemu, taj je nunik danima bio
moje boravite. Nakon to bih obavio nudu i dovukao tijelo do vrha
stepenita, ubrzo bih opet morao sii i isprazniti eludac ili crijeva.
Silna munina, povraanje i neprestana dijareja razarali su mi tijelo.
Prijatelji su strpljivo ekali da se oporavim i svakoga dana istraivali
grad.
Jednoga sam dana bio sm u sobi. Najednom spazim nekoga stranca
kako ulazi i prebire po Jeffovom ruksaku. Kad je pronaao njegov
vicarski no, izvadio ga je i uskliknuo sam za sebe: Jedna lira! Onda
je na stol poloio liru i otrao van. Taj no vrijedi puno vie, pomislio
sam. Usprkos neizvjesnom stanju u kojem sam se nalazio, osjeao sam
da mi je dunost tititi prijatelja. Nekako sam se izvukao iz bolesnike
postelje i potrao za onim ovjekom. Vratio sam mu njegovu liru i
pristojno zahtijevao da vrati no. Nevoljko me je posluao. Molim
vas, doite kasnije i dogovorite se sa Jeffom, rekao sam stojei na
drhtavim nogama. On nije rekao nita i otiao je.
Niti pet minuta kasnije, nekakva se gomila ljudi popela uz stepenice.
U groznici, dehidriran te jedva u stanju da se uspravim u krevetu,
nisam bio spreman ni za kakav sukob. Navrli su kroz vrata. Rulju je
vodio onaj ovjek koji je ukrao no. Pokazao je na mene i poeo vikati:
Pakistanac! Pakistanac! On je iz Pakistana! Ostali su bijesnili.
Okruili su mi krevet maui noevima i toljagama te viui: Ti
Pakistanac, ti mrtav. Ti Pakistanac, ti mrtav. Bio sam sm i zbunjen.
Nije mi preostalo nita nego moliti Boga.
Brzo sam zgrabio svoju ameriku putovnicu i drao je visoko da je
svi vide: Pogledajte! Ja sam Amerikanac.
Istupio je neki stariji ovjek. Uzeo je putovnicu i poeo je

54
pregledavati poput samoimenovanog slubenika za imigraciju.
Potom me je pogledao i tiho rekao: Tako. Nisi Pakistanac?
Ne.
Amerikanac si?
Da, odgovorio sam.
Nato se on se nasmijeio i krenuo prema krevetu ne bi li se sa
mnom rukovao. Jako dobro. Mi volimo Amerikance. Vi Turskoj dajete
oruje. Onda su me svi s potovanjem pozdravili i otili.
Prije no to sam uspio doi k sebi, opet sam uo rulju kako tri
po stepenicama. Pomolio sam se za zatitu. Ovoga puta je vie od
desetero njih ulo u moju sobu i okruilo mi krevet. Ovaj put su,
meutim, doli u miru. Ponudili su mi beskvane pogae i aj.
Onaj stariji ovjek koji mi je gledao putovnicu mi se obratio: Ti
Amerikanac. To jako dobro. Nama ao. Sada jedi.
Ja nikako nisam bio gladan. Sam miris hrane izazivao mi je
muninu. Znao sam da e me taj kruh i aj natjerati da ostatak dana
i dobar dio noi provedem u drutvu one odvratne rupe. No to sam
drugo mogao? Bilo bi uvredljivo ne prihvatiti njihove poklone. Tu je
vrst gostoprimstva bilo doista teko odbiti. Hinio sam smijeak i jeo
dok nisu bili zadovoljni. Pojeo sam itav tanjur, pa i neto vie. Dobro
sam to platio.

Z dravlje mi se polako poelo popravljati. Jedne sam veeri krenuo

u etnju i udio se koliko je kraj bio siromaan. itave obitelji
bile su zgurane u tronim kolibama s vrlo malo imovine i odjeveni u
iznoenu i pokidanu odjeu. Ljudi su uali uz pranjavu cestu i inili
se gladni i nezadovoljni. Nekome tko je doao sa Zapada bilo je teko
razumjeti toliko siromatvo. Bio je tek listopad, a noni je zrak ve
bio hladan. To je bio nagovjetaj tamonjih dugih, surovih i hladnih
zima.
Da bih se vratio u nau sobu morao sam proi kroz onu malu
toionicu aja u prizemlju. Jedne noi, neki mi je snaan ovjek
u svojim tridesetima, sjajne crne kose i tankih brkova pograbio
nadlakticu i gurnuo me na stolac. Shvatio koliko ga ljudi potuju po
tome kako su ga gledali. Tijelo i usne su mu drhtali kad je prema meni
gurnuo aicu aja i prikovao me pogledom plamteih crnih oiju.
Sjedio sam licem u lice s otjelovljenjem silovitosti. Nije govorio ni

55
rijei engleskoga. Pokazao mi je arapski natpis na zlatnom prstenu
koji je nosio i zarikao poput ljutitoga lava: Alaah! Onda mi je uperio
prst u lice, to je znailo da trebam ponoviti boje ime.
Ja ga nisam mogao niti pogledati. Zurio sam u staklenu au aja
na stolu. U njemu nije bilo ni mlijeka ni vrhnja, ve samo jedna kocka
eera koja se polako otapala na dnu.
Onda me ovjek uhvatio za bradu, podigao je, te me prisilio da
sretnem njegov zastraujui pogled. Topio sam se bre od onoga
eera. Opet je uperio prst u mene i zagrmio: Alaah!
inilo mi se od ivotne vanosti da ga usreim. S velikim sam
potovanjem promrmljao: Alah.
On me na to pogledao kao da me eli spaliti u pepeo i sav se tresao
od bijesa. Najzad se nije mogao obuzdati te je udario akom po stolu:
Ne! Alaah! aa je aja pala na tlo i polomila se, a svi su se prisutni
okupili oko nas. Podiui glas jo vie, ovjek je opet zaurlao: Ne!
Alah! I opet mi uperio prst u lice.
Na to sam ja, mnogo glasnije nego prije, viknuo: Alah.
Ni to nije bilo dovoljno glasno. Njegova je srdba sada plamtjela, a ja
sam se skamenio. Opet je akom lupio po stolu te etvrti put, iz svega
glasa, zarikao: Ne! Alaah! Sve su me oi u toj napuenoj toionici aja
gledale ljutito, kao da sam uhvaen oskvrnjujui najsvetije svetite.
ovjek je ovoga puta zario svoj snani prst u moje grudi, gurnuo me
sve do zida, i zahtijevao da izgovorim boje ime u vjerskom zanosu
koji se mogao nositi s njegovim.
Ovo nije bilo prvi put to sam na svom putovanju osjetio kako me
je aneo smrti pronaao i lebdi nekoliko centimetara povrh moje
glave. to mi je drugo preostalo nego moliti se svemonom Alahu da
me spasi? Ustao sam i podigao ruke nebu. Onda sam svom svojom
snagom, iz dubine due, zavapio: Alaaaaaaaaah!
Nakon toga se ovjek se zagledao u moje oi dok je ostatak toionice
utihnuo. Onda je klimnuo glavom u znak odobrenja i izaao. Nakon
toga, svi su se vratili na svoja mjesta, a ja sam ostao zateen. Nitko mi

nikad nije tako propovijedao.

56
 8

K
ad sam se oporavio, Ramsey, Jeff i ja nastavili smo put istoka. U
ono je vrijeme postojala itava kontrakultura svjetskih putnika
poput nas koji su se nosili s tekoama oskudnih sredstava.
Veina ih je bila eljna pustolovine i naklonjena duhovnosti. Ponekad
bismo se sreli na neoekivanim mjestima. U Erzeramu, na primjer,
Ramsey i Jeff su nabasali na brau putnike koji su uspjeli nagovoriti
vozaa autobusa da ih besplatno vozi u autobusu neke tvrtke koji je
iao za Teheran. Namirnice su zauzimale samo pola autobusa pa je bilo
mjesta za nekoliko putnika. Pridruili smo im se i tako preli granicu
izmeu Turske i Irana.
Zgrada imigracije na granici bila je upeatljiva. itav jedan zid
prekrivala je golema ahova fotografija. Jo nas je vie prizemljilo
upozorenje amerikoga State Departmenta. Velikim je slovima pisalo
da amerikim graanima u Iranu koji posjeduju, prenose ili prodaju
hai ili opijum prijeti smrtna kazna. State Department nije mogao
pomoi uhienima.
Voza autobusa zadrao se u uredu za imigraciju, a mi smo se vratili u
autobus i ekali. Padala je veer. Gomila se djece okupila pored autobusa
da kroz prozor pogleda neobine strance. Iako odjevena u iznoenu
odjeu, bila su to lijepa djeca. Nasmjeio sam se djeaiu od oko etiri
godine. No on je mene pogledao s tolikom mrnjom da sam ostao bez
daha. Kako je mogue da jedno dijete osjea toliku mrnju? Kasnije e
mi se taj njegov pogled esto javljati u nonim morama. Strano je vidjeti
koliko se lako moe utjecati na djecu. I prije no to ponu razmiljati,
obitelj i okolina mogu ih uvjetovati ljubavlju, strahom i mrnjom.
Onda smo stigli u stari grad koji se zvao Tabriz. Jednog sam dana
znatieljno etao gradom sasvim sam. Jedna me ljubazna obitelj vidjela
te pozvala u goste. Dom im se sastojao od dvije prostorije nainjene
od cigle. ene iz obitelji ve su nekoliko godina teko radile na jednom
jedinom perzijskom tepihu. Majka i keri sjedile su na tlu jednostavne
nastambe stvarajui vrijednu umjetninu. Zamreni uzorci imali

57
su i do 100 rukom nainjenih vorova po kvadratnom centimetru.
Prirodno obojena vuna blistala je gotovo kao da je iva. Crvena, plava,
zelena, naranasta, uta, bijela i ljubiasta bile su tek neke od njihovih
raznobojnih prea koje su s velikim marom uplitale u sag.
Njihov je prijem bio tako jednostavan i ugodan da sam se osjeao
dijelom njihove obitelji. Nisu govorili ni rije engleskoga, a nije mi bilo
ni vano. Za veerom, svi su mukarci u obitelji sjeli na pod i pozvali me
da im se pridruim. Izgovorili su divnu molitvu zahvale i onda poeli
blagovati beskvasnu pogaku i aj. Dok smo sretno grickali tu domau
hranu, u prostoriju je uao njihov desetogodinji sin s ponosnim
osmijehom na licu. U rukama je drao veliko iznenaenje: datulje s
njihova stabla. Krenuo je prema meni i stavio ukusno voe na moj
tanjur. Svi su se na to nasmijali i govorili kako sam sretan.
Pet puta na dan obitelj bi ostavila sve svoje dunosti te odala
potovanje Alahu i svetom gradu Meki. Prirodna pobonost tih
poniznih dua dirnula mi je srce. Bogu sam zahvalio na tom iskustvu, a
onoj obitelji na ljubaznosti prema zabludjelom neznancu.
Na je autobus krstario mistinim iranskim tlom. Dokle su oi vidjele,
prostirala se ravna suha pustara. Sati bi proli bez ijednoga znaka
ivota. S vremena na vrijeme, u daljini bi se ukazala pjeana brda ili
naselja glinenih kueraka. Putovali smo tijekom hladnijih dijelova
dana i po itavu no. Jedne noi na nebu nije bilo mjeseca ve samo
pregrt zvijezda to su sjale nad obzorom. Dok smo ih gledali kroz
prozor autobusa, prijatelji me poee nagovarati da zasviram svoju
harmoniku. Oima uprtim u ocean zvijezda, improvizirao sam pjesmu
svoje iskrene enje za Bogom. Unio sam svo svoje srce u harmoniku.
Dok se iz nje izvijala moja ganutljiva melodija, svi su u autobusu bili
potpuno mirni. Kad sam zavrio, poeli su klicati. Pogledao sam
oko sebe i vidio nekoliko putnika u suzama. Sa sjedala iza mene, Jeff
se nasmijao i potapao me po ramenu, a Ramsey je sa sjedala ispred
mene podigao palac u znak odobravanja. Bilo mi je neugodno primati
takvu hvalu jer sam bio svjestan da inae ne znam ba dobro svirati to
glazbalo. Zato sam zahvalio Bogu i Jimmiju Bearu iz Opa Locke.
Upravo mi je u iranskim pustinjama srce obuzela briga za majku i oca.
Ve sam prije nekoliko tjedana trebao biti kod kue, a jo od Atene im
se nisam javio. Mora da silno pate. Zato im, onda, nisam pisao? Istinu
govorei, nisam znao kako bih sroio to pismo. Kojim god da se rijeima

58
posluim, slomit u im srce objanjenjem da kopnenim putem odem do
Indije. to sam mogao uiniti? Potraga za Bogom postala je jedino za
to sam ivio. Kad bih je zanemario, znao sam da bih bio poput prazne
ljuture.
Majka i otac posvetili su svoje ivote i due dobrobiti svoje troje
djece. Oboje su bili iz siromanih idovskih obitelji, a roditelji su im
pobjegli u Ameriku iz Litve, Rumunjske, Rusije i Poljske ne bi li izbjegli
vjerski progon. Koliko nam je bilo poznato, sve roake koji nisu otili
najvjerojatnije su kasnije pobili nacisti.
Djetinjstvo moje majke bilo je teko. Otac joj je preminuo dok je bila
djevojica, a brzo nakon toga sestra joj je u nekoj uliici pretrpjela
napad u kojemu je doivjela traumu koja ju je pratila itav ivot. Moja
je majka svoje djevojake godine morala provesti izdravajui bolesnu
majku, hendikepiranu stariju sestru i mlau sestru. Pa ipak, uvijek je
bila vesela i zahvalna za sve to joj je Bog dao. Kasnije je dvadeset etiri
sata dnevno odano sluila mua i djecu, ali nikad nije zanemarila svoju
prvu obitelj. U tiini se odricala i tedjela da im poalje pomo.
Dok je podizala trojicu sinova, sama je obavljala sve kuanske
poslove poput ienja, pranja i glaanja odjee te kupovine. Svake je
veeri kuhala nevjerojatnu gozbu. Bila je vitka, zraila je i uvijek je bila
besprijekorno odjevena. Roditelji svih mojih prijatelja uvijek su se divili
ljepoti i vrlinama moje majke.
Njena elja da pomae drugima nije bila ograniena na obitelj.
Koliko god mi sjeanje slui, uvijek je veselo volontirala u raznim
dobrotvornim organizacijama. Posebno se sjeam kako bi sudjelovala
u dobrotvornim plesnim programima. Moja smo braa i ja morali paziti
da nam stare igrake i iznoena odjea ne zavre u Karitasu. Cijelog je
ivota naglaavala vrlinu zahvalnosti. Tako bi me svaki put pitala jesam
li zahvalio roditeljima svojih prijatelja kad bih jeo u njihovom domu i
govorila mi da se zahvalim svakome tko bi mi ukazao iole panje.
Od svih nepoeljnih osobina koje djeca znaju ispoljiti, najvie bi je
uznemirila nezahvalnost. Pazila je da nas ne pokvari zadovoljavajui
sve nae hirove i uza svaki poklon koji bismo dobili, naglaavala je:
Namjera je vana. Pokazivala je primjerom. Kad bi sama primila
poklon, njena bi srea bila jednaka bez obzira je li se radilo o skupom
nakitu ili jednostavnom cvijetu. Ovim me nauila da sreu ne donosi
poklonjeni predmet ve ljubav s kojom je poklonjen.

59
 Bila je silno ponosna na sve dobro to smo inili. Bez obzira jesu li
ishodi naih djela bili veliki ili mali, ona bi bila zadovoljna dok god smo
se iskreno trudili. Toliko nam je mnogo puta pokazala svoju nesebinost
u sluenju. Kad sam iaio rame ona se nekoliko trenutaka kasnije
stvorila pored mene da me odveze u bolnicu. Nakon operacije, prva
osoba koju sam vidio pored svoga bolnikog kreveta bila je moja majka.
Zakaljao sam i zamolio je: Mama, zlo mi je od tvojih cigareta. U
skladu s tadanjom modom meu amerikim enama, i ona je puila po
dva paketa cigareta svakoga dana preko petnaest godina. Ipak, sama
pomisao da mi time zadaje bol silno je utjecala na njeno srce. Dok je
nervozno gasila cigaretu, u njenim su smeim oima zasjale suze.
Posramljena, prila je mom krevetu i pogladila mi obraz. Dragi moj
Richie, ako ti to to puim zadaje bol, obeajem ti da do kraja ivota vie
neu taknuti cigaretu. Vie nikad nije zapalila.
Otac i majka imali su mnogo toga zajednjikog. Poput nje, i on je
morao u petnaestoj godini prekinuti kolovanje i raditi da bi pomogao
roditeljima, jer u kui za vrijeme velike depresije nije bilo dovoljno hrane.
Nakon to se oenio, teko je radio te izdravao svoje stare roditelje,
bolesnu punicu i vlastitu obitelj. inilo se da su ga novane potekoe
slijedile poput sjene. Godine 1958., kad sam imao sedam godina, moj
otac i ujak Irving uloili su sve to su imali u poslovnu priliku koja je
obeavala veliku zaradu. Uskoro su postali najvei prodavai Edsela,
najnovijeg Fordovog modela automobila, na podruju Chicaga. No,
prodaja Edsela je naglo opala, a taj je model proglaen jednom od
najveih greaka u povijesti izrade automobila. Moj je otac bankrotirao
i sve izgubio. U periodu to je slijedio, silno se trudio i radio do kasno u
no ne bi li nas zatitio od siromatva.
Osim to nas je izdravao, otac je s nama volio igrati drutvene igre i
sportove te bi nas kad god bi imao vremena odveo na utakmice bejzbola
i ragbija. S vremenom je otvorio mehaniarsku radionicu te tekim
radom postao prilino imuan. Pa ipak, ja sam od svoje petnaeste
godine, poslije kole i tijekom praznika, uvijek radio. Nikad nisam htio
biti na teret svojim roditeljima, to je vrijednost koju sam nauio od njih.
Dan prije no to sam odlazio na studij, moj je otac bio posebno
osjeajan. Richie, rekao je, hajdemo se provozati. Vozili smo se tako
mirnim ulicama Sherwoodske ume u Highland Parku dok su se oko nas
djeca igrala i smijala. Sine, zaustio je, dokle god sam iv, uvijek se na

60
mene moe osloniti. Onda je zaustavio auto i drhtava glasa nastavio:
Kao tvoj otac, oekujem od tebe da da sve od sebe u ivotu, ali, bio
ti uspjean ili neuspjean, inio dobro ili loe, pa ak i ako me izda,
sve dok sam iv voljet u te i moi e se na mene osloniti. Obeanje je
to za koje u ivjeti i umrijeti. Molim te, nemoj to nikada zaboraviti.
Ja sam sluao preplavljen osjeajima. Znao sam da je ozbiljno mislio
svaku rije onoga to je rekao. Tijekom godina to su usljedile, ostao je
vjeran svome obeaju iako sam ga stavio na kunje koje su nadilazile
sva njegova oekivanja.
Autobus se zaustavio na brdu pored nekoga sela i vratio me u stvarnost.
Podigao sam svoju torbu s poda, odvezao joj vezice te izvukao olovku i
iranski radiogram. Doao je tenutak da svojim roditeljima objasnim to
inim.

Draga moja obitelji,

U mom je ivotu sve dobro. Ponekad su nam ceste jako grbave, ali su
svejedno dobre. Dugo sam razmiljao i zakljuio kako je dolo vrijeme da
uinim neto silno elim ve dulje vrijeme. Puno sam misli i razmatranja
uloio kako bih bio siguran da je ovo pravi put za mene.
irom svijeta, ljudi gledaju ivot kroz drugaije prozore. Ja gotovo
dvadeset godina gledam u svijet oima ovjeka sa Zapada. Vidio sam i
osjetio zakone, filozofije, religije, umjetnost i nain ivota na Zapadu. Sada
elim vidjeti ivot na istoku. Ovo ne inim da pobjegnem od ivota koji
sam ivio, ve da upoznam drugaiji. To je neto to ne mogu saznati iz
kolskoga programa jer kole govore pristrano. Zato sam odluio osobno
otii na istok. Mislim da ne mogu nai bolje obrazovanje od toga. Ne inim
to da bih vas brinuo, pa se nemojte muiti brinui. Ne mogu pisati onoliko
esto koliko biste htjeli. Ponekad jednostavno ne mogu nai potu odakle
bih vam poslao pismo. Gary vie ne putuje sa mnom. On je u Izraelu, ali
uvijek putujem u drutvu. Prenesite moju ljubav svim prijateljima i
roacima.
Richard

Pismo je nosilo iranski ig te nije imalo povratne adrese.

61
 9

A
utobus je vozio kroz prostranu pustinju iz koje bi ponekad
izronila sela zemljanih potleuica. Vidjeli smo vijugave
karavane deva, koje su unato svomu tekom teretu paradirale
bez napora. Dugi su im se vratovi njihali naprijed i natrag, u savrenom
skladu s ostalim udovima. Pod vruim zrakama pustinjskoga sunca,
nomadi su jahali na devama ili etali pored njih glavama zamotanim
u turbane koji su bili izblijedjeli od sunca i pijeska. Oni su tim
ivotinjama vjerovali. Ispod jasnog neba iranske pustinje, odvijao se
ivot koji je meni svojim nainom bio sasvim stran. inilio mi se da
sam se vratio unatrag u vremenu. Dok je sunce poivalo na zapadnom
obzoru, zvjezdana perzijska no ula je kroz vrata, tako tiha i mirna
da sam utonuo u san.
Nakon nekog vremena otvorio sam oi i zaslijepilo me je svjetlo.
Bili su to neonski natpisi koji su potamnili zvijezde: Mobil, Shell,
Exxon, Texaco. inilo mi se da je autobus postao vremeplov i da smo u
nekoliko minuta proputovali kroz stoljea. Svi su osim mene i vozaa
vrsto spavali. Stigli smo predgrae Teherana gdje je iranski ah
prostro crveni tepih inozemnim naftnim kompanijama. S moga se
sjedita Teheran inio kao neonski otok koji pluta usred mora drevne
pustinje.
U Tehranu su Jeffa, Ramseya i mene suputnici odveli do hotela
u kome je odsjedala zapadnjaka mlade. Sa svakim korakom
blie sobi, miris haia nas je jae tipao za nos. Hipiji iz Engleske,
Kalifornije i Njemake leali su u nesvijesti po krevetima ili podu.
Pjesma grupe Iron Butterfly, In-A-Gadda-Da-Vida, jeala je iz stereo
zvunika. Svi su bili napueni. Jedan je mladi plave kose neuredno
razbacane preko lica doteturao do nas. Hej, brao, dobrodoli kui,
promrmljao je poluotvorenih krvavih oiju. Budi u trendu, daj se
napui. Sve je super, pusti na volju svojoj dui. Snano je povukao
iz lule pune haia koju nam je potom dodao. Evo, povucite. Na
stolovima je lealo po nekoliko kugli haia veliine teniskih loptica.

62
Ljudi u sobi svako su malo otkidali komade da bi ga puili ili jeli. Iako
smo bili otvoreni prema takvim iskustvima, ovo ovdje je bio previe.
Ramsey je izrazio kako smo se osjeali. Ti bokca, kazna za
posjedovanje ijednoga grama haia u ovoj je zemlji smrt, a oko vas,
drugari, lee kilogrami.
Jeff se sloio. Jeste li ludi? Dim vam kroz vrata suklja u hodnik. Za
ovo biste mogli stradati.
Nato se jedan od hipija s poda okrenuo i povikao na nas: Ba si
dosadnjakovi, ovjee, daj nestani!
Razbaruena plavua koja je u usta nemilice trpala ips od krumpira
i luaki ga grickala, gunala je: Pa, dobro, to vam je? Jeste nekakvi
istunci?
Ljudi, ne budite paranoini, mrmljao je na domain puei svoju
lulu. Ili se opustite ili mi se maknite s oblaka.
Nas smo se troje pogledali u nevjerici. Jeff ree u bradu: Moramo
se maknuti odavde.
Upozorenje amerikoga State Departmenta urezalo nam se u
umove. Dok smo urno silazili niz stepenice, sreli smo tri policajca na
putu prema gore. Pomislio sam da su ti hipiji stvarno u oblacima, ali
im se upravo pribliavaju gromovi i munje.
Upravo sam u Tehranu promatrao sljedbenike islama. Religija je
predstavljala velik dio njihova svakodnevnog ivota te mi se inilo da
nadahnjuje silnu ljepotu u njihovu duhu. Oduevljavala me je istoa
duha obinih muslimana koji su voljeli Boga, ali sam drhtio od straha
pred onima koji su u ime te iste religije prakticirali ekstremizam. Ja
sam traio sam bit svjetskih religija i nadao se dau jednog dana bolje
razumijeti.
Na svom putu kroz iranski kraj, stigli smo u grad Mahad. Bilo je to
mjesto hodoaa za ijite. Tamo sam izrazio elju da neko vrijeme
provedem sam, a Jeff i Ramsey su se sloili da nastave dalje i da se
opet sretnemo u afganistanskom gradu Kabulu.
Mora da sam ljudima bio silno zanimljiv kao mladi Amerikanac
duge kose koji je, u svojoj doeviti i prugastim trapericama, sam
sjedio ispred damije te naizmjenice itao Kuran i meditirao. Izdaleka
me primjetio jedan ovjek te mi zainteresirano priao. Imao je oko
etrdeset godina, bio je visok te imao bistre smee oi i blijedu put.
Nosio je besprijekorno istu dugu bijelu halju i turban.

63
 Naklonio se s potovanjem i rekao: Gospodine, dozvolite mi da
se predstavim. Zovem se Ibraham. Stanovnik sam svetoga grada
Mahada. Pruio sam mu ruku. Nastavio je: ini mi se da vas zanima
moja religija. Smijem li popriati s vama? Nakon to se raspitao
o mom ivotu, pristao me pouiti islamu. Pred velianstvenom
grobnicom nekoga sveca, sjeli smo na dva mala saga. Pogledao je u
nebo i progovorio dubokim glasom: Svemogui Alah poslao te je k
meni u ovo sveto vrijeme na ovo sveto mjesto. U ovom se svetitu
nalazi grobnica svetaca Imama Reze i Haruna al-Raida. Tisue ljudi
sada hodoaste u Mahad kako bi slijedili odredbe svetoga mjeseca
Ramazana, devetoga mjeseca u islamskom kalendaru. Zastao je i
blago se osmjehnuo, a potom mi je ispriao kako je upravo tijekom
Ramazana prorok Muhamed uo prvo otkrovenje svetoga Kurana.
U jednoj peini, milostivi izaslanik svemogueg Alaha po imenu
Gabrijel, otkrio je sveti Kuran Proroku ne bi li podario mir svim
ivim biima. Sklopio je dlanove i prste te si dodirnuo elo vrcima
kaiprsta.
Islam je pokornost volji Alaha, Svevinjega Stvoritelja. Molim te,
pouj naa uenja i obiaje. Nedugo potom, okruila nas je gomila
hodoasnika koji su zurili u nas. U ovome susjedstvu sigurno nisam
bio svakodnevan prizor.
Ibraham me je potom ljubazno odveo do knjinice koja se nalazila u
njegovu domu. Zakljuio sam da je taj ovjek slobodouman poznavatelj
svetih spisa. inilo mi se da naputke svoje vjere prakticira iskreno,
velikoduno i dobra srca. S police koja je bila puna drevnih rukopisa
na arapskom i perzijskom jeziku, izvukao je sveti Kuran. Otvorio ga
je te izrecitirao zaziv. Nakon toga, pruio je ruku prema nebu i rekao:
Islam ui da nema boga do jednoga Boga i da je Muhamed njegov
poslanik. Bog je svoju rije ovjeanstvu objavio kroz Muhameda
i ostale proroke poput Adama, Noe, Abrahama, Mojsija i Isusa.
Muhamed je posljednji meu njima, peat svih proroka. Njegova
e poruka ovjeanstvu trajati sve do kijameta, dana uskrsnua.
Onda je objasnio kako je svemogui Alah na zemlju poslao anele da
pomognu pripremiti vjernike za sudnji dan kad e ljudi nai svoju
sudbu bilo u raju ili u paklu. Rekao mi je i da muslimani vjeruju kako
je Kuran glavni pisani trag Bojega otkrovenja ovjeanstvu. Osim
toga je naveo i pet obveza koje muslimani moraju ispuniti za ivota:

64
vjerovati u Alaha kao jednoga pravog Boga, klanjati namaz, odnosno
molitvu, pet puta dnevno, postiti tijekom mjeseca Ramazana, davati
milostinju potrebitima te barem jednom u ivotu otii na had,
hodoae u Meku.
Ibraham mi je tako satima govorio o povijesti i uenjima njegove
vjere. Bio je on uglaen gospodin, toliko drugaiji od onoga ovjeka
koji me prisilio da urlam boje ime u erzramskoj toionici aja. Primao
sam upeatljive pouke o tome kako u svakoj religiji postoje mnoge
razine prakticiranja. Bilo bi vrlo plitko razmatrati itavu religiju kroz
nekolicinu sljedbenika.
Kad zalazak sunca prekrio Mahad velom od zlata, Ibraham mi je
poklonio ukraenu kutiju punu suhoga voa i poelio mi sretan put
prije nego to se pridruio svojoj obitelji u prekidu ramazanskoga
posta.

65
 10

D
o afganistanske sam granice doputovao na kamionu punom
jutenih vrea ita. Stanje ureda za imigraciju govorilo je koliko
je tamonji narod siromaan. Unato tome, za razliku od
ostalih granica koje sam prelazio, slubenici su me izrazito srdano
doekali. U Afganistanu sam prvo zastao u Heratu. Ljudi su bili
draesni i prijateljski naklonjeni. ivjeli su u tronim potleuicama
usred gole pustinje i nosili otrcanu pranjavu odjeu. Bili su to
najsiromaniji ljudi koje sam vidio na svom putovanju, ali svatko
pored koga bih proao, nasmijeio bi se. Nitko od mene nita nije
traio. ak tovie, htjeli su dijeliti ono malo to su imali. Svakoga
dana u Heratu, bio sam pozvan u neiji dom.
Obitelj bi obino ivjela u kuici veliine jedne omanje sobe. Veselo
bi mi samnom podijelili svoju pogau. Moji domaini nisu znali ni
itati ni pisati. Pa ipak, mnogi od njih inili su mi se iznimno ponizni
i mudri te su se dostojanstveno nosili s tekim ivotom. Nitko nije
govorio ni rije engleskoga, ali razmjena kroz srca pruala osobitu
vrstu zadovoljstva.
Jednoga zimskog dana 1970., u malenoj toionici aja u Heratu,
napisao sam pismo kui.

Obitelji moja, pozdrav!

Kako ivot? Nalazim se u Heratu, u Afganistanu. Nevjerojatno je
boraviti u zemlji gdje ljudi iskazuju prirodno prijateljstvo te su spokojni
unato siromatvu.
Znam da je kasno, ali htio bih poeljeti sretan roendan tati i Larryju.
elim vam sve najbolje.
S ljubavlju,
Richard

Rano jednog jutra, krenuo sam razgledati Herat i naiao sam na

etvrt kakvu nikad ranije nisam vidio. Bliilo se podne, a ja sam stao

66
na pranoj cesti i promatrao okruenje. Isprva sam doista uivao
u onome to sam vidio. Pogled me je prenio u carstvo bezvremene
jednostavnosti. Srce mi je jae zakucalo. Pored mene se gegala jedna
deva za drugom. Nije se ulo ni automobilske trube ni moderna
vozila, samo zvuk devinih kopita kako klopou o tlo. Obitelji su se
gurale u malenim jednokatnicama od suha blata. Jedak okus praine
suio mi je usta, a smrad devina izmeta i goruega drva uvlaio mi se
u nosnice. Ljudi odjeveni u tradicionalnu afganistansku odjeu uali
su uz cestu i avrljali. Usprkos tome to je bila izbljedjela i pohabana,
njihova je odjea izgledala otmjeno. Mukarci su oko glave motali
turbane od duge tkanine. Lica su mnogima bila obiljeena dubokim
brazdama od malih boginja. Radi tamonje klime, put im je bila nalik
utavljenoj staroj koi. U irokim, spontanim osmijesima nedostajao
bi pokoji zub, dok su ostali esto bili truli. iroke koulje sezale su im
ispod koljena dok su radili kao da nemaju pojam o vremenu. ene su
pokrivale lica finim mreastim tkaninama i nosile plave ili crne halje
koje su sezale od vrha glave do tla tako da im se ni najmanji dio tijela
nije vidio. Jedan je slijepac sjedio uza cestu i visokim glasom pjevao
vjerske pjesme udarajui pri tom u bubanj.
Bilo je hladno. Dim vatri s kunih ognjita na kojim se kuhalo irio
se zrakom. Sasvim iznenada, naao sam se na koljenima od kulturnog
oka. Oi su me pekle od dima. Bio sam duboko potresen i uplaen.
Osjeao sam vrtoglavicu i muninu. Najednom mi je izgledalo
nemogue poistovjetiti se s onime to je doticalo mojih pet osjetila.
Potpuno otuen, moj se ego bolno slomio. Na koljenima i obliven
znojem od naleta osjeaja, borio sam se povezati ita od ovoga sa
svijetom koji sam poznavao. Nije mi polo za rukom. Osjetio sam se
potpuno iskljuen iz svega. Veliko je siromatvo bilo obeshrabrujue,
ali ljudi u Heratu inili su mi se najsretniji i najbezbriniji ljudi koje
sam ikad vidio. Taj nadrealan spoj siromatva i sree izazvao je
kratki spoj u mome razumu.
Starci su sjedili pored ceste i puili velike vodene lule. Miris suhe
pustinjske praine stapao se s nadraujuom aromom haia. Osjetila
su mi bila uzbunjena prizorima, mirisima i zvukovima. Nalazio sam
se usred kulture u kojoj nije postojalo nita prepoznatljivo.
Nepomian sam sjedio pored ceste usamljeni tuinac sred daleka
svemira i molio se da vie ne budem zbunjen. to mi se dogaalo?

67
to je bio razlog tolikoj zbunjenosti? Zato sam bio pod tolikim
dojmom? Poeo sam se boriti ne bih li pronaao sebe. Od roenja sam
se poistovjeivao sa svojom okolinom i do ovoga trena nisam shvaao
dubinu svoje uvjetovanosti. Kao to noenje naoala sa zelenim
staklima sve to vidimo boji u zeleno, tako i mi opaamo stvarnost u
skladu sa svojom okolinom i iskustvima. Naini razmiljanja koja je
opaalo moje tijelo i moj um postali su moj identitet. Ta su poznata
shvaanja sada isparila i bacila me u prazninu. Boe, molim te, pomozi
mi. Tko sam ja? Tko sam ja? Tko li sam, uistinu, ja?
Dok me moja molitva i meditacija prenosile u stanje gdje je tiho
unutarnje prisustvo prevladavalo nad pojavnim svijetom, inilo mi
se da svijet oko mene nestaje. U tom sam stanju otkrio vrlo vrijednu
istinu. Bila je to istina koja je u meni probudila osjeaj zatienosti
i slobode: Ja sam dua. Razlikujem se od izvanjskoga svijeta. Ja sam
Boje dijete. Zasljepljujui kulturni ok djelovalo je poput sunevih
zraka koje su odagnale maglu pogrenih shvaanja. Osjeao sam se
osloboen i preplavljen zahvalnou. Znao sam da e Herat zauvijek
ostati sveto mjesto na karti moga srca.
Sjeanje na taj dan uvijek me podsjeti kako odgovor na molitve
zna doi sasvim neoekivano i kako se najmanje nadamo. Da bismo
narasli, moda nas neto treba protresti u samoj naoj sri. Dok sam
kleao pored puta u Heratu, neto je u meni umrlo te rodilo uvid
koji mi je trebao da bih krenuo dalje. Svakim korakom, deva podie
kopito sa vrstoga mjesta na zemlji kako bi krenula dalje. Isto tako,
svaki vali na rijeci mora se pomaknuti sa svoga mjesta i predati toku
ne bi li doao do mora.
Dok sam se vraao u sobu, vidio sam postarijega ovjeka kako
lei uz cestu. Ispod turbana, nalazilo se mlitavo, duboko izbrazdano
lice. Mahnuo je uz bezubi osmijeh i pozvao me da podijelimo hai
iz njegove nargile. Ja sam se takoer nasmijeio te pristojno odbio.
Njegova mi je kultura ve dala dovoljan uzlet. Molio sam se da nikad
ne zaboravim to iskustvo.

N eki ljudi u Heratu ponudili su mi da me njihova deva prenese

do autobusne stanice za Kandahar u sredinjem Afganistanu.
Troni autobus bio je pun siromanih zemljoradnika. inilo se da
nikome nije vano jesu li platili cijenu vonje od nekoliko novia ili

68
nisu. U prolazu izmeu sjedala nalazile su se vree voa i povra, oko
est kokoi, dvije ovce i jedna koza. Zvuk optereena, nepriguenog
motora, hihotanje mukaraca i ena te pla djece bili su glazbena
podloga toj nevjerojatnoj predstavi. Usred nepregledne pustinje,
autobus je naglo stao. Svi su u trenu izali. Ja sam pomislio da se neto
pokvarilo. Daleko od toga. Putnici su paljivo na pijesku razmotali
svoje sagove za molitvu. Onda su se okrenuli prema svetom gradu
Meki te klanjali namaz, odnosno pozdravljali i slavili Alaha i proroka
Muhameda. Ovaj se obred ponavljao svakih nekoliko sati, ma gdje se
nalazili. Ti jednostavni plemenski ljudi ivjeli su svoju religiju. Nisu
bili mule, sveenici, jogiji ni redovnici, ve obini obiteljski ljudi. Silno
me je dojmilo to to im je ljubav prema Alahu uvijek bila na prvom
mjestu, bez obzira na okolnosti.
Stanovnici Kandahara toplo su me primili. Jedan se ovjek po
imenu Hariz posebno zainteresirao za mene. Bio je visok, njegovan i
obrazovan ovjek koji je bogatstvo i drutveni status ostvario bavei
se trgovinom. Poslovna putovanja i odmori esto su ga vodili preko
granice.
Poveo me u obilazak Kandahara, pa me pozvao u svoj lijepi dom.
Jedne smo mirne noi sjedili na terasi na njegovu krovu i razgovarali
o filozofiji. Najednom mi je smireno rekao: Gospodine Richarde,
ispriavam se, ali moram neto obaviti. Neu dugo. Na moje
iznenaenje, potom je skoio sa stolca, podigao glavu prema mjesecu
i stao zavijati poput kakva vuka: Aauuuuuuuuuu, aauuuuuuuu,
aauuuuuuuuuuuuuu. to se zbivalo? Je li taj uvaeni gospodin
pomahnitao? Potom je dohvatio dugako ue s omom na kraju,
odjurio do ograde i bacio ga na ulicu. to je to, za ime svega, radio?
Paljivo i polako povukao je ue k sebi te izvukao glodavca koja mu se
izvijala u rukama. Izgledala je poput tvora. Bio sam zapanjen. Hariz
mi je objasnio da je to mungos koji danju luta gradom, asvake noi
odgovara na Harizovo zavijanje tako to ulazi u omu na uetu kojom
ga Hariz povue na terasu gdje provede no. Prijateljski se razgovor
nastavio, a ja sam nakon nekog vremena osjetio otre pandice kako
se veru po mojim leima. Onaj mi se mungos uvukao pod kosu sve
do glave. Onda se ukopao u moje guste kovre i zaspao. Osjeao sam
njegovo toplo tjelece kako duboko die na mojoj glavi. Doivio sam
drugu vrstu kulturnoga oka.

69
 Pogledao sam prema svome domainu i potraio pomo: I to
sad?
On se od srca nasmijao. Gospodine Richarde, vaa mu je kosa jako
dobro gnijezdo.
Meni se pak inilo da e mi se od teine slomiti vrat. Molim vas,
skinite ga s mene.
Nato se Hariz uozbiljio. Dok su zvijezde nad nama sjale, srknuo
je svoj aj, zakiljio i upozorio me: Ovako kae drevna izreka: Ne
diraj mungosa dok spava. Odloio je alicu na stol i rekao kako je
mungos sveta ivotinja drevnih Egipana. Kad je ljut, mungos je
okrutni ubojica. Lako usmrti ak i kobru koja je najsmrtonosnija
zmija i simbol smrti. Hariz ponovno srkne aj i nasloni se. Ako ga
naglo probudite, moe vam raskomadati glavu. Gospodine Richarde,
molim vas, budite mirni i ne miite se dok ne ode sam.
Satima sam sjedio nepokretan, strahujui za ivot. S vremena na
vrijeme, mungos bi se pomaknuo i opet mi zario pandice u glavu.
Hariz se nije mogao cijele noi ostati budan, pa se povukao na poinak
uz mnoge isprike. Ostao sam sjediti sam. inilo se da mranoj besanoj
noi u Kandaharu nikad nee doi kraj. Vrat me je silno bolio, ali sam
se bojao micati. Mungos mi se inio poput tempirane bombe koja je
svakoga trena mogla eksplodirati. Brzo sam gubio privlanost prema
svojoj dugoj kosi. Da su mi barem oni slubenici britanskog ureda za
imigraciju obrijali glavu kako su prijetili, ivot mi sada ne bi visio o
niti.
Za utjehu, barem je netko doista cijenio moju kosu! Mungos,
meutim, nije doao sam. Prodrljive bubice poele su me grickati
po tjemenu i ometati mi plemenite misli. Zato se ovako neto
dogodilo upravo meni? Osjeao sam se ranjivo, pa sam se potrudio
nadvladati osjeaje. Onda sam poeo razmiljati i pokuao nai neki
smisao u svemu tomu. Nakon nekog vremena sam shvatio da naa
slobodna volja prokletstvo moe pretvoriti u blagoslov, a blagoslov u
prokletstvo. Koliko god to zvualo smijeno i nevjerojatno, mungos
mi je moda poslan da me naui svetoj vrlini strpljenja i vladanja
sobom. Moi podnositi tekou te se istovremeno okrenuti Bogu bio
je neprocjenjiv blagoslov, a preinaiti nepriliku u priliku istinska
mudrost.
Do zore sam bdio u neobinom stanju zahvalnosti. Tada nisam

70
mogao ni sanjati da e mi ono to me je me mungos nauio o vladanju
neprilikama dati snagu u tekim vremenima koja su me ekala. Kad
je sunce najzad izalo, moj je nepozvani gost vrsto spavao dobrih
est sati. Tada se probudio, otpuzao mi niz lea i skoio na tlo. Zatim
je uinio neto to me silno dirnulo. Lijepo me je pogledao, s nevinom
privrenou u oima, kao da mi zahvaljuje na gostoprimstvu. Kako
se i Hariz upravo probudio, mungos se okrenuo te otiao u omu
kojom ga je moj domain spustio na ulicu u novi dan.
Hariz mi se nasmjeio. Gospodine Richarde, molim vas, oprostite
mi silnu neugodnost koju ste doivjeli. U mome se domu nikad nije
dogodilo nita slino. No, molim vas, neka vam utjeha i srea bude
to to je u naoj kulturi pobono djelo ljubazno primiti nepozvana
gosta. Lijepo ste, i sasvim neslubeno, ugostili jednoga od naih
mungosa. Jutros je izgledao tako sretan i naspavan.
Dok mi je bolni vrat trnuo od naprezanja i nespavanja, razmiljao
sam o tome to je rekao. Jesam li to uo rije mungosi? U mnoini?
Odluio sam da doista ne bih volio biti pored Hariza kad sljedei put
podigne glavu prema mjesecu i pone zavijati. ekao sam tjeme puno
buha i uzdahnuo, spremajui se da odem: Hariz, hvala vam najljepa.
Toliko ste ve uinili za mene. Mislim da je najbolje da krenem dalje.

J edne sam veeri etao nekom mirnom kandaharskom uliicom,

kad me nepoznati jednoruki i jednooki ovjeuljak zgrabi za ruku.
Onda me onako zauenog odvede dalje niz ulicu te niz zavojito
stubite koje je silazilo u mrkli mrak. Dok smo se sputali po grubo
klesanim kamenim stubama, glavom su mi se motali razni neobini
prizori koje sam oekivao. Kad smo sili pod zemlju, gurnuo me je u
hladnu, mranu tamnicu. im su mi se oi navikle na mrak, spazio
sam zasjenjenu lampu iji je slab plamen treperio na tronom
kamenom stropu i zidovima s kojih su visjele pauine i zloslutni
eljezni okovi. Nije bilo ni prozora ni namjetaja. Na zemljanom podu
ualo je desetak bosonogih staraca u prljavim iznoenim haljama i
turbanima. Bili su se skupili oko nekakvog brdaca. to bi to moglo
biti? Kad su mi se oi sasvim privikle na mrak, razabrao sam da je
to brdo afganistanskog crnog haia, barem par stotina kilograma.
U Europi sam saznao da je to jedna od najskupljih, najmonijih vrsta
haia na svijetu. Siroti starci neprestano su ga kidali te oblikovali u

71
pogaice veliine dlana za krijumarenje. ovjeuljak me ostavio u
kutu i pridruio se ostalima.
Kako neobino, pomislio sam, to ja radim ovdje? ak i da sam
probao, vjerojatno ne bih naao izlaz. Jedan se od njih podigao i
upalio baklju. Poput kakva glavnog sveenika u procesiji do oltara,
odmarirao je na drugu stranu prostorije. Tamo je stajalo neto nalik
potovanja vrijednog boanstva. Bila je to golema nargila. Onaj ju je
ovjek kroz veliki otvor napunio kilogramima haia te je sveano
upalio bakljom. Onda se digao drugi ovjek, priao dugoj, na gore
zavijenoj cijevi s usnikom i svom snagom povlaio toliko dugo dok
mu plua nisu bila sasvim ispunjena. Odmaknuo je usnik i izdahnuo
ne bi li udahnuo jo jednu dozu. Nekoliko puta je tako istom silinom
povlaio goleme koliine haikoga dima. Nisam mogao vjerovati.
Nakon nekog vremena, gusti je dim sam od sebe poeo navirati iz
usnika, no ovjek je nastavio povlaiti i izdisati. To nije bilo za ljude.
Najzad, kad je dostigao nadljudsku razinu, plua su mu se pobunila.
Sruio se na zemlju i poeo savijati od nekontroliranoga kalja koji je
bio toliko teak da sam mislio kako e iskaljati plua.
U meuvremenu, ostali su bezbrino oblikovali svoje pogaice.
Trei je ovjek priao zloslutnoj nargili i ponovio obred. Duboko je
povlaio, negdje oko dvadeset puta. Iz usnika je navirao dim, a on
je doivio vrhunac i sruio se ba kao i ovjek prije njega. Okretao
se, bacao i neprestano savijao od kalja. Istu je neobinu predstavu
ponovio svaki od prisutnih i vratio se na svoje mjesto tek kad bi uspio
obuzdati kaalj. Onda bi unuo i mirno nastavio praviti pogaice,
putajui sljedeu rtvu do nargile. Nekoliko su puta u krug ponovili
obred, a sveprodirua je nargila gutala kilu za kilom te puaa za
puaem. Ovi su stari afganistanci diplomirali umjetnost puenja, po-
mislio sam. U usporedbi s njima, ponosni hipiji sa Zapada su ko klinci
iz vrtia.
Tamnicu je sasvim ispunio gust oblak haia. Oi su me pekle.
Samim udisanjem, napuio sam se vie no ikad u ivotu. Najzad je
doao red na mene. Gurnuli su me pred nargilu. Jesam li ja trebao biti
sljedea rtvena ponuda tome boanstvu? Gust oblak dima od haia
navirao je iz irokog usnika. Kako da mu priem? Kolebljivo sam se
kretao naprijed. Nisam jo ustima ni dotakao usnik kad mi je pramen
dima napao plua poput zmije koja nadire u miju rupu. Od toga sam

72
se sruio na tlo i poeo estoko valjati naprijed i natrag. Oi su mi
suzile, a kaljao sam tako snano da sam mislio kako e mi se plua i
grlo iskidati na komadie. Stari su se puai tresli i urlali od smijeha,
udarajui se po koljenima. Evo mladoga Amerikanca koji ima tek
treinu njihovih godina, a ne moe ni usniku prii.
Njima je ovo bila uobiajena veernja razonoda, ali meni je bi-
lo previe. Otpuzao sam natrag u svoj kut i naslonio se o zid.
Naleti energije paralizirali su mi udove, a u golemom oblaku dima
pojavljivale su se neobine vizije. Zvukove u prostoru uo sam kao
neobinu glazbu, a glava mi se okretala, naoko bez prestanka, u
vrtlogu izvan vremena i prostora. Niti sam se mogao micati, niti sam
imao kamo otii. Vrue suze su mi arile oi. Halucinirao sam. Gledao
sam oblake dima koji su se dizali iz nargile u obliku zlih duhova koji
su me htjeli prodrijeti.
Prisjetio sam se dana kad sam traio olakanje, sreu i smisao
ivota u opijatima. to sam time dobio? Um mi je odlutao unatrag,
prema sjeanju na ljude koje sam susretao u amerikim etvrtima
skitnica, alkoholiara i propalica. Mnogi poznanici na studiju podlegli
su drogama i postali bespomoni robovi svojih ovisnosti. Sjetio sam
se i jedne drage mi due koja je poludjela od previe LSD-a. Pametna je
studentica poela cvrkutati poput ptice. Svima je to bilo zabavno dok
jednoga dana nije pokuala odletjeti kroz prozor na drugome katu.
Godinu dana kasnije jo je uvijek vjerovala da je ptica, no ve je bila
zarobljena u kavezu i cvrkutala u umobolnici. I sm sam s vremena na
vrijeme koristio opijate u potrazi za mirom. Povjerovao sam priama
da kemijski i biljni stimulansi mogu potaknuti vie razine duhovne
percepcije. Meutim, ubrzo sam uvidio koliko su ogranieni. Shvatio
sam da su stanja koja su izazivali umjetna i da me odvode dalje od
onoga za im je teilo moje srce. Morao sam s time stati.
Sred munoga oblaka te haike tamnice u Kandaharu, u mom se
srcu pojavio zavjet: Dragi Gospodine, nikad vie neu uzimati opijate.
Oteturao sam van na cestu jo uvijek osjeajui vrtoglavicu.

P osljednje noi to sam je proveo u Kandaharu, uao sam na tlu s

nekolicinom mjesnih ljudi koji su se guvali u slabo osvijetljenoj
toionici aja. Iznenada je unutra doteturao neki sljepi djeak nosei
priprosto drveno glazbalo s jednom icom. Mogao je imati oko

73
esnaest godina. Kao i ostali, nosio je prljave dronjke to su visjeli na
njegovu izgladnjelu tijelu. Srce mi je zadrhtalo nita nije skrivalo
djeakove slijepe, unakaene oi. Pa ipak, unato njegovu stanju
i silnom siromatvu u kojem je ivio, osmijeh mu je sjajio od sree
dok je srce davao pjesmama u slavu svemoguega Alaha, koje su
se izvijale s njegove jedne ice. Njegov njean glas i iskreni osjeaji
hipnotizirali su nas estero u onoj kolibici. Djeakova je pjesma sat
vremena ispunjavala prostoriju natprirodnim veseljem. Prebirao je
po svojoj ici i uzvikivao slave Boga.
Ganuo me do suza. Nije imao dom; bio je slijep, nepismen i strano
siromaan. Pa ipak je u tom nezavidnom stanju pjevao o silnom
bogatstvu radosti koju je pronaao unutar svoga srca svoju ljubav
prema Bogu.
Kandahar je bio neobian grad. Od mungosa sam nauio strpljenje,
od ovisnika u haikoj tamnici umjerenost, a od slijepoga djeaka
duhovnu radost. Zahvalan na svemu to sam nauio, pozdravio sam
se s tim gradom.

74
 11

S
jedio sam u autobusu za Kabul, stijenjen meu ostalim
putnicima. Po cijeloj duini autobusa protezale su se dvije
drvene klupe i to su bila sjedita. U prolazu je desetak kokoi
glasno kokodakalo i lepetalo krilima s kojih je otpadalo perje.
Pijetlovi su kukurijekali, irili krila i nadimali prsa. Koze su traile
neto za jelo, a ovce su se guvale oko vlasnika i nekontrolirano
blejale. ivotinje su sa sobom donijele mnotvo muha i raznih
drugih egzotinih buba. Jedna od koza, koja se inila raspoloena
za druenje, pogledala me je pravo u oi kao da moli za milost. Onda
je poletno zagrizla rub mojih hlaa. Mora da su bile izvrsne jer joj
se pridruila jo jedna koza koja je poela vakati drugu nogavicu.
Njima se dvjema prikrpala koko koja mi je skoila na krilo te se
zabavila kljucanjem bedara.
Putujua tala bila je svakodnevica ostalih putnika koji su me
gledali i smijali mi se. Strano bie poput mene, duge kovrave kose,
obueno u sive prugaste traperice i sivu dolevitu moda je i u
njima izazvalo neku vrstu kulturnoga oka. Autobus je stao, i svi
su putnici izali u pustinju gdje su razvukli svoje sagove te uputili
molitve prema svetomu gradu Meki. Samo smo ivotinje i ja ostali
u autobusu.
Jednom sam proitao kako su ljudska bia koja nemaju duhovni
put poput dvononih ivotinja. Iako sam istraio mnoge religija i
uio o njima od drugih, jo uvijek nisam osjeao da sam pronaao
put kojem bih se posvetio. Dok su se odani muslimani napolju molili,
ja sam se u autobusu osjeao kao da sam meu svojima.
Smjeten na visoravni meu snjenim planinskim vrhovima,
nalazio se Kabul, glavni i najvaniji grad u Afganistanu. Taj je
prekrasan grad neko bio prijestolnica mogulskoga carstva. Ondje
sam se opet sreo sa Jeffom i Ramseyem. Oni su tamo ve proveli oko
tjedan dana i jedva su ekali vonju niz slavnu cestu Grand Trunk
Road do Indije. Odluili smo zajedno putovati u Pakistan preko

75
Kiberskoga prolaza. Rano jednog jutra doli smo na autobusnu
postaju. Jeff nam je kupio karte. Prije ulaska u vozilo, svi su putnici
morali pokazati isprave slubenicima iz imigracije. Jeff, Ramsey i ja
stajali smo u redu. Njih dvojica su uli u autobus bez problema, ali
kad je doao red na mene, slubenik mi je zgrabio putovnicu te me
odvukao u pogranini ured. Na nesreu, voza autobusa je upalio
motor i odvezao se, odnijevi sa sobom moju kartu. Jeff i Ramsey su
je bili uzeli u autobus te nisu primjetili da sam se zadrao. Problem
je bio u tome to je neki od pograninih slubenika pogreno unio
datum moga odlaska. Brzo su utvrdili svoju greku i pustili me.
Zaglavio sam u Kabulu i nisam znao kako dalje. Bilo je nezamislivo
da bi itko sam autostopirao kroz Kiberski prolaz, jer je to bilo jedno
od najozloglaenijih mjesta na planetu, na samoj granici izmeu
Afganistana i Pakistana. Tijekom putovanja, uo sam mnoge
zastraujue prie o tamonjim zloslutnim liticama i ratobornim
plemenima koja nisu prihvaala niije zakone. Sukobe su rjeavali
samaricama i pucakim dvobojima poput stanovnika amerikoga
Divljeg Zapada. Ubijanje i pljakanje bili su im dio ivota. uo
sam kako bi oruanom zasjedom doekivali turistike autobuse
te pljakali i ubijali putnike te su autobusne tvrtke plaale danak
voama plemena da bi zatitile autobuse od takvoga nasilja.
Nisam znao koliko su istinite bile te prie, ali na tom mjestu nisam
imao namjeru istraivati. to sam mogao? Nisam imao novca za
autobusnu kartu. Lutao sam ulicama Kabula sm i zamislio se nad
svojom sudbinom.
Proao je jo jedan dan, a no je donijela uasnu hladnou. Nisam
imao ni tople odjee niti gdje da se sklonim. Pun se mjesec inio
poput ledenjaka. Drui, sjeo sam sam pored prazne ceste, zatvorio
oi u meditaciji, prinio harmoniku ustima i u nju ulio pjesmu svoga
srca. Kad sam nedugo zatim otvorio oi, pored mene je stajala
stasita mlada ena. Hladni je vjetar nosio njenu kosu boje meda.
Samilosno me pogledala i rekla: Zar ti nije hladno usred noi bez
tople odjee? I sama je drhtala dok me je gledala iskriavim plavim
oima. Rekao sam joj to mi se dogodilo.
Dolazim iz Nizozemske, rekla mi je njeno, ali u Kabulu ivim
ve nekoliko godina. Doi k meni kui i ugrij se noas. Zahvalno
sam je slijedio.

76
 S hladne me je ulice uvela u toplu, lijepo namjetenu sobu koju su
resili zlatni i zeleni zastori. U sobi se nalazila bijela sofa i profinjeni
blagovaoniki stol sa stolcima. Ponudila mi je mjesto na sofi. Bila
je mekana i udobna. Ovo je bilo bolje nego sve to sam vidio otkad
sam ostavio svoj dom u Highland Parku. inilo mi se kako je to bilo
prije mnogo godina. Nizozemka me je pozvala za stol gdje mi je
posluila topli prepeenac s maslacem, peeno povre i, za desert,
kola od okolade. Pomislio sam kako je proputeni autobus bio
pravi blagoslov.
Nakon neobavezna razgovora pozvala me na poinak: Dugo
si sjedio u hladnoi. Mora da si strano umoran. Odvela me do
drugoga dijela prostorije gdje su se nalazila dvije postelje. Ti e
spavati ovdje, a ja u svojoj spavaoj sobi.
Uto iz neke druge sobe izae divovski ovjek. Moja mi ga
domaica predstavi. Ovo je moj tjelohranitelj. Afganistanski je
borac i posluan mi je. Odmjerio sam njegovu golemu pojavu. Bio
je visok skoro dva metra. Tijelo mu je bilo planina nabreklih miia.
Imao je oi crne poput uglja, dugu kosu zaeljanu uljem i neurednu
bradu. Ja sam sjeo na svoju postelju, a afganistanski ratnik na onu
preko puta. Zakiljio je prema meni onim crnim oima, protegao
ruke iznad glave te dugo, glasno zijevnuo. Smrdio je po znoju. On
me titi, nastavila je ena. Jednom sam vidjela kako je udarcem
ake ovjeku smrvio lubanju. Sada poi na spavanje. Prije nego li
je nestala iza zavjese od perlica, ugasila je svjetlo i rekla: Povui u
se u svoju spavau sobu.
Osjeao sam se neobino sigurno pored moga afganistanskog
sustanara. Kua je bila toliko topla i ugodna da sam osjeao veliku
sreu dok sam svoje umorno tijelo polijegao u postelju. Kako bih bio
preivio hladnu no da mi se ova ena nije smilovala? Povukao sam
preko sebe mekani pokriva i uivao tonui u san.
Tek to sam usnuo, probudio me zvuk perli to su jedna o drugu
udarale dok je moja domaica razmicala zavjesu koja je dijelila nae
sobe. Nosila je samo prozirnu svilenu spavaicu. Gorjeli su mirisni
tapii i svirala je njena glazba. ena je prila mome krevetu i
proaptala: Tako si mlad i tako dobar. Oi su joj sjajile od strasti.
Skinula je haljinu i pokazala mi svoje nago, mirisno tijelo. Onda me
je obgrlila i polegla se na mene.

77
 Posve zbunjen, svojski sam se trudio usredotoiti na svrhu svoga
putovanja.
Oprosti, ali ja ovo ne elim. Molim te, pusti me da spavam,
zamolio sam je. No, ona se nije dala smesti. Na razne me naine
pokuavala uzbuditi. Molim te, ostavi me na miru, bilo je sve to
sam mogao rei. Leao sam poput mrtve hladne ribe.
Mahnita od strasti, proaptala mi je na uho: Ako mi ne udovolji,
moj e ti tjelohranitelj smrskati lubanju. Ne moe pobjei.
Osjeaju se prezrenom, poela ga je dozivati upomo. On je skoio
iz postelje, dotrao preko sobe i stao iznad nas: Pokori se, pokori
se ili umri, zareao je.
Vrtilo mi se u glavi. Zavodnica me je i dalje pokuavala svladati, a
ja sam leao pod njom i drhtao. Ratnik, koji se nadvio nad nas, najzad
me povukao za kosu i opet zagrmio: Pokori se ili umri. Pokori se ili
umri. Njegove su rijei bile poput bombi koje su mi eksplodirale u
umu. Stotinu mi je pitanja proletjelo glavom. Je li ovo nona mora?
Moram li se pokoriti i hou li zbilja u suprotnome umrijeti? Zato mi
se ovo dogaa?
Odluka je pala. Svom sam snagom zbacio enu sa sebe, dohvatio
svoju torbu i cipele te pojurio prema vratima koliko su me noge
nosile. Zaboravio sam ponijeti vreu za spavanje. Ona je vritala.
Tjelohranitelj je zarikao i bacio se prema meni, ali sam ga izbjegao.
Svom sam se snagom navalio na izlazna vrata te izbio na ulicu.
Ratnik me je pratio u stopu. Kiptio je od bijesa i zavijao. Ja sam
bjeao bez da sam se ijednom okrenuo, ustraen milju kako bi mi
njegova glomazna aka mogla smrviti lubanju. Ni sam ne znajui
kako, najzad sam utekao.
Opet sam bio sam i nisam imao kamo usred hladne noi. Lutao
sam praznim kabulskim ulicama i shvatio kako mi je hladna no
koje sam se onomad bojao sada pruala zatitu. Ledeni mjesec koji
mi se onda uvlaio pod kosti sad je zraio toplinom koja je hranila
moj premoreni um. Hodao sam bez cilja, gledao zvijezde i bio
slobodan. Razmiljao sam o moi strasti. Seks moe biti Boji dar,
ali kad postane opsesija, ljudi ine strane stvari da bi zadovoljili
svoju poudu te gube razum ako joj ne udovolje. Kroz povijest, u
svim tradicijama koje sam poznavao, ivjeli su sveci koji su podizali
divne obitelji koristei seks kao ponudu boanskom. Pitao sam se

78
zato su, onda, mnogi sveci prihvaali zavjet celibata. to sam vie
razmiljao o tomu, to sam jae elio doi do odgovora. Moda su
shvatili da im ari pripadnika suprotnoga spola odvraaju panju
od potpune posveenosti bogu. Moda su vrsto odluili tu monu
energiju u potpunosti usmjeriti na molitvu i posveenost. A moda
sam i ja elio isto. To bi bio dobar razlog zato sam okrenuo lea
Irene u Italiji. Ljubav je ponuda vlastitoga srca, razmiljao sam. ista
ljubav mora biti nesebina; bez sebinih pobuda.Dok se pun mjesec
dizao nad Kabulom, dodirujui planine zrakama svoje svjetlosti, u
mom se srcu rodio zavjet da u do kraja ivota ostati u celibatu.
Obgrljen ledenim nonim vjetrom, molio sam se Bogu da ustrajem
u odluci.

S unce se sunce dizalo nad kabulskim prostranim planinama, a ja

sam urio na autobusnu postaju pitajui se to mi nosi budunost.
Kad sam saznao da mi je Jeff poslao kartu po istom onom vozau, koji
se vratio u Kabul, odahnuo sam. Poslao mi je i neto novca. Uputio sam
posljednji pogled gradu. Na toj afganistanskoj visoravni nainio sam
vrlo vaan korak na svom unutarnjem putovanju prema prosvjetljenju.
Naime, molio sam se da prihvatim teak zavjet koji sam odluio sljediti.
Osjeao sam duboku zahvalnost.
Kroz prozor autobusa gledao sam strme stijene nad suhom zemljom.
Siromani su zemljoradnici teko radili na obroncima da bi uzgojili
oskudne usjeve. Bilo je oito kako su surove puste planine zatoile
narod Kiberskoga prolaza u samo njima svojstveni svijet. Mjetani su
na ramenima nosili samarice, a neki preko prsa i nosae metaka. U
autobusu smo se truckali pored tvornica oruja u kojima su primitivne
samarice uinile dostupne svima. U daljini sam vidio duge karavane
optereenih deva kako se ljuljukaju pranim stazama.
Autobus se naprezao, drmao i zveketao prelazei preko rupaga,
muei se s prijelazom Kiberskoga prolaza. Gledao sam kroz prozor i
lako zamiljao Aleksandra Velikoga koji je ovuda u etvrtom stoljeu
prije Krista marirao na Indiju, Dingis-kana koji je u trinaestom
stoljeu tuda harao sa svojim krvoednim Mongolima, mnogoljudne
mugalske vojske koje su njihovi carevi vodili u osvajanje i pljaku
podkontinenta, te britanske vojnike koje su poklali plemenski voe.
Krvoprolie i smrt naratajima bili su svakodnevica patunskih

79
plemena. Lica njihovih mukaraca nosila su dubok trag surove borbe za
opstanak. Pa ipak, inilo mi se da na njima vidim neku vrstu isposnike
drai. Sjetivi se stranih pria koje sam o njima uo, bio sam sretan
to ih mogu cijeniti pa bilo to i kroz prozor autobusa.
Autobus je predveer stao u pakistanskom gradu Peavaru.
Znatieljno sam odetao do neke starice pod crnim velom koja je mirno
sjedila uz cestu. Ispred sebe je bila prostrla komad jutenoga platna
na kojoj je izloila razne drangulije. Priao sam blie da vidim to to
prodaje dua koja mi se inila poput bake.
Prodavala je mesingane boksere za ruku. Mesingane boksere!
Ta je okrutna vrsta oruja bila naikana iljcima otrim poput britvi,
koji su lako prodirali u kou i rastrgali je pri izvlaenju, te ukraena
poludragim kamenjem. Uputila me je da pritisnem skriveni otponac na
jednome od njih. Kad sam to uinio, hopla!, iskoila je otrica. Zavrtjelo
mi se u glavi. Starica je traila da se s njome cjenkam, no ja sam se
pristojno udaljio.
Indija je sada bila samo jednu zemlju dalje. Veselo sam putovao do
drevna grada po imenu Lahore da bih dobio indijsku vizu. Putem sam
sreo ljubazne ljude koji su se doista potrudili kako bih se u Pakistanu
osjeao kao kod kue. Dijelili su sa mnom jela te me vozili u autobusima
i kamionima. Pred indijsku ambasadu stigao sam rano ujutro i ekao
poetak radnoga vremena. Pogledao sam nebo bez oblaka i vidio kako
iznad mene krue veliki sokolovi. Kad su se vrata ambasade najzad
otvorila, uao sam i plaho pruio putovnicu slubeniku. Udario je ig,
a srce mi je zaigralo. Bilo je to kao da sam dobio vizu za boje carstvo.
Indija mi je bila samo korak dalje. ekala me je zemlja jogija, lama i
mudraca.

80
 12

iste i sjajne suneve zrake sjale su na svjeem zimskom zraku.

Iz Lahorea sam krenuo zorom, hodajui i stopirajui pedeset
pet kilometara niz jednotranu makadamsku cestu koja je
vodila kroz polja penice, pamuka, i goruice u utom cvatu. Bagremi
su rasli uz cestu ili oznaavali rub polja. Drvea inae nije bilo mnogo.
Jo je manje bilo prometa. Ono malo vozila to me je povremeno
mimoilo radovalo me je koliko i pogled na tradicionalne turbane i
odjeu ljudi koji su se njima vozili. Troni su kamioni bili ivo i pomno
oslikani poput psihodelinih vozila bogatih rock zvijezda. Putem bi
kriputala i poneka volovska zaprega podloena sijenom i do vrha
nakrcana penicom, stokom i itavim obiteljima. Ovakvim sam se
prijevoznim sredstvima i vlastitim nogama dovukao do granice sa
sjevernom Indijom pod nazivom Hussainivala.
Dok sam prilazio pograninim slubenicima, grudi su mi se
nadimale od iekivanja. Osjeao sam se kao da sam tijekom est
mjeseci, koliko mi je trebalo da prijeem Europu i Srednji Istok,
ostario trideset godina. Znao sam da su sva iskuenja na putu bila
proienja koja su bila potrebna za ulazak u svetu Indiju. Bio sam
toliko blizu, na samo par koraka.
Od moje me je sudbine dijelila jo samo punana ena koja je sama
sjedila za stolom u pograninom uredu. Njezin strog pogled nikako
nije pokazivao dobrodolicu. Sjedila je pod suncem Punjaba u sivoj
vojnoj odori. Stajao sam pred njom pun nade i praine. Pruio sam
joj putovnicu. Sa svake su joj strane stajali indijski graniari sa
samaricama na ramenima. Dok je pomno pregledavala svaku
stranicu isprave, mislima sam se vratio u onaj trenutak na kretskom
brdu koji mi je dao krila da slijedim svoje srce i krenem u Indiju. Neto
mi se dogodilo na tom brdu. Znam da bi netko to odbacio kao zabludu
potaknutu satima samotne molitve ili pak kao halucinaciju izazvanu
postom. No ja sam tada osjeao da mi se Bog u srcu doista obratio i
da su njegove uo njegove rijei jasno i glasno: Idi u Indiju. Od tog

81
trenutka ivim u uvjerenju da me Gospodin pozvao k sebi u Indiju.
Otada sam preko tri tisue milja i tri mjeseca proveo potujui kroz
drave Srednjega Istoka. Svaki je trenutak toga putovanja bio neto
to nisam mogao ni zamisliti kao djeak koji je gledao svijet kroz
neodgovarajue naoale koje mu je posudilo ameriko predgrae. Sa
svakim kilometrom, moje je srce sve silnije letjelo prema svetom tlu
Indije i sastanku bez kojeg sam znao da ne mogu ivjeti.
Ja sam udio za Indijom. Mislio sam da bi mi se tamo mogla ostvariti
najdublja elja moga srca koje je ve bilo s jogijima u njihovim
planinskim aramima. Mjesecima sam se kroz nezamislive opasnosti
trudio kroiti naprijed ne bi li ih opet vidio. Sada, nadomak cilju,
stajao sam i ekao pred slubenicom koja je moj prelazak u Indiju
drala u svojoj birokratskoj ruci.
Nakon to je neko vrijeme provela prouavajui moju ispravu,
pogledala me bezizraajno i rekla: Pokai mi koliko ima novca.
Nervozno sam posegnuo u svoju platnenu torbu, a ona se nagnula
naprijed u stolcu da bolje vidi. Imao sam samo nekoliko novia.
Lice joj se iskrivilo od gaenja. Da bi uao, treba ti najmanje dvjesto
dolara. Nagnula se natrag, na prsima prekriila svoje uniformirane
ruke i uputila mi sumnjiav pogled: Gdje ti je novac?
Gledajui u tlo, mucao sam: To je sve to sad imam.
Onda ne moe ui, rekla je i udarila putovnicom o stol koji bio
poput zida izmeu nas. Vrati se u svoju zemlju.
Njene su rijei bile poput strijela ravno u moje srce. Ali, ve
mjesecima putujem kopnom i riskiram ivot da bih vidio vau zemlju.
Gorim od elje da uim o vaim religijama od svetih ljudi. inilo mi
se da u daljini ujem vlastiti glas kako je moli: Napustio sam ugodan
ameriki dom iz ljubavi prema Indiji. Molim vas, pruite mi priliku.
Sada me je ve prijetei gledala. Imamo dovoljno prosjaka u
Indiji. Ne elimo jo jednoga. Pogledala je jednoga graniara, a on
je podigao samaricu: Nee ui u Indiju. Odbijen si. Odmah se vrati
odakle si doao.
Ali
To je posljednja odluka. Nema rasprave. Ustala je, okrenula mi
lea i odmarirala do neke omanje barake.
Slijedio sam je i pokuavao nagovoriti da promijeni miljenje, ali
me je potpuno iskljuila. Njezina posljednja odredba: Ne smije ui

82
u Indiju, razdirala mi je srce. Graniari koji su se dotada inili kruti
i ravnoduni nakon te su odredbe podigli samarice i naredili mi
da odem. Potresen sam se odvukao niz cestu i sjeo u sjenu velikoga
stabla nima. Gledao sam zelene ravnice Punjaba i prevrtao misli.
Kamo da idem? to da radim?
Ne znam ni sam koliko sam dugo tamo sjedio omamljen. No kad
sam opet osvjestio gdje se nalazim, znao sam da neu odustati. Ako
me ona uvarica prolaza ne pusti u zemlju za kojom udi moje srce,
odluio sam ostati u praini pod onim drvetom. Nikad nisam ni sanjao
da bi mi mogli odbiti ulaz u Indiju.
Kako nisam pratio politika zbivanja, nisam znao da su Indija i
Pakistan pred treim ratom od kad se Indija podijelila. Nisam mogao
ni slutiti da e godinu dana kasnije, u prosincu 1971., na istoj ovoj
granici zapoeti strano krvoprolie. Nitko me nije upozorio da
sam se odvaio prii jednoj od najnapetijih granica na svijetu, od
koje je zloglasnija bila samo kontrolna toka Charlie u Berlinu. U
Hussainivali, dvije su vojske stajale pod punom spremom jedna na
strani Pakistana a druga na strani Indije i gledale se preko granice
u vojnom matu.
Nita od toga ja nisam znao onoga sunanog zimskog poslijepodneva
dok sam se vukao cestom natrag u Pakistan. S mjesta na kojemu sam
sjedio u praini, gledao sam malenu baraku i svoju nezadovoljnu
protivnicu kako hoda pored prozora s jedne na drugu stranu. Je li
od mene htjela mito, mislei da sam dua koja ima obilje to ga nosi
roenje na Zapadu i bijela koa? Je li mogla zamisliti kroz to sam
sve proao da bih stigao do ove izolirane granine postaje? Hou
li ikada ui u Indiju? Pitao sam se. Je li mogue da e me otjerati s
indijske granice, nakon to sam iz Londona doputovao autostopom,
jer nemam novca? Osjeajui se poput prognanika, prisjetio sam se
svoga najboljeg prijatelja i suputnika. Kad smo se rastajali, Gary je
i sam izgledao poput prognanika. Gdje li je sada? U kakvom je sada
stanju? Je li ikada stigao u Izrael? Dok sam sjedio u praini one
punjabske ravni gledajui kako vjetar arlija kroz stabljike procvale
goruice, nedostajao mi je stari prijatelj.
Sljedeih sam se nekoliko sati uzastopce vraao na granicu, ali
me je slubenica svaki put ignorirala. Okrenuo sam se molbama kao
posljednjem sredstvu. Na to je udarila o tlo svojom vojnom izmom i

83
rekla: Gubim strpljenje. Uperila mi je zdepasti prst u lice, a usne su
joj se tresle: Odbijen si. uje li me? Posljednji ti puta govorim. Nemoj
me vie uznemiravati.
Vratio sam se svome stablu i proveo dan u nemirnim mislima. U
sumrak je u pograninom uredu dolo do smjene osoblja. Jedan je
postarijij ovjek doao zamijeniti onu enu. Bio je to jedan visoki Sikh
u pomno zamotanom turbanu jednoline smee boje kakva mu je
bila i uniforma. Slubenica je pokazala na mene i oigledno mu izdala
nareenje da me ne smije pustiti u Indiju. Nakon toga, vojni ju je dip
nekamo odvezao.
Nisam znao to drugo uiniti, pa sam ponizno priao novom
slubeniku i pri tom se molio u dubini srca. Pruio sam mu putovnicu
i zatraio: Molim vas, pustite me u svoju veliku zemlju.
Odgovorio mi je hladno i nezainteresirano: Upozorili su me da si
napast. Primio sam strogu naredbu da te odbijem. Pokai mi novac,
ili se vraaj.
Ja sam mu na to poeo priatio svom ivotu i duhovnim tenjama sa
suzama u oima. U potrazi za duhovnim obiljima Indije ostavio sam
udobnosti Amerike. Riskirao sam ivot i stopirao sve od Londona da
bih doao do vae domovine. udim da naem put do Boga. Molim
vas, budite milostivi prema meni. Obeajem da u jednoga dana
uiniti neto dobro za indijski narod. Vjerujte mi, gospodine, pomoi
u vaim ljudima. Molim vas, pruite mi priliku.
Oi su mu se ispunile suzama. Daj mi putovnicu. U smiraj dana
pregledao je moju ispravu, zagledao mi se u oi i rekao: Ponekad
ovjek mora slijediti svoje srce. Vjerujem tvojim rijeima. Posegnuo
je i dohvatio biljeg za drvenu drku. Onda je pritisnuo gumeni reljef u
tintom natopljeni jastui i udario ig kojim sam mogao zakonski ui
u Indiju.
Gotovo je, rekao je, zaklopio putovnicu i dodao mi je. Onda se
toplo nasmijeio i poloio mi ruku na glavu. Sine, dajem ti svoje
blagoslove. Nai istinu za kojom plae. Dobrodoao u Indiju.

84
 II
Majka Indija
 1

D
ok sam odmicao sve dalje i dalje indijskim tlom, preplavio me
je osjeaj da sam napokon stigao. Sputala se veer. U srcu
sam zagrlio svaki list na drveu, zvijezdu na nebu, biljku u
poljima. Sve je bilo uzbudljivo i novo, ali i vrlo poznato. Dok je sumrak
postajao no, duboki je mir prekrio zelena polja koja su se prostirala
prema dalekom obzoru. Ptice su urlikale, abe kreketale, a cvrci
cvrali. Znao sam kako put koji sam preao da bih ovamo stigao ne
bih bio preivio bez Boje milosti. Njegovom dobrotom doao sam
kui.
Neko sam vrijeme hodao dok nisam zaustavio prvi auto. Voza me
toplo pozdravio te me odvezao do Firozepura, grada u dravi Punjab
koja se nalazi u sjevernoj Indiji. Putem smo lijepo razgovarali te
najzad stigli do eljeznike postaje gdje mi je voza ponudio platiti
kartu do Staroga Delhija. Tijekom itavoga dosadanjeg putovanja,
niti jednom nisam putovao vlakom, ve sam uvijek autostopirao ili se
vozio na kamionima, u autobusima za siromane i na prenapuenim
trajektima. Jednom sam jahao na devi. Sada mi se nudilo putovanje
vlakom. Kako sam mogao odbiti? Hodao sam po peronu pored svoga
novog prijatelja i nadao se kako u se dobro odmoriti.
Na peronu je bilo mnogo prodavaa koji su gurali kolica s itavim
obrovima, grickalicama, voem, keksima, suvenirima, novinama,
lijekovima, ajem i odjeom. Neki su od njih kuhali na samim kolicima
i to hranu koju nikad do tad nisam vidio. Na primjer, u golemoj se
posudi vruega ulja prilo povre umoeno u gusto uto tijesto. Na
drugim se pak kolima u gorue ulje ubacivalo izvaljano tijesto koje
bi se odjednom napuhalo poput balona. Malo dalje, pod eljeznim
vokom punim pijeska gorjela su drva, a kuhar je u pijesku mijeao i
prio kikiriki. Jetki miris zaina prenih u jestivom ulju mijeao se s
parama dizelskoga goriva i dimom mirisnih tapia.
Stotine ljudi buno je razgovaralo dok su ekali vlak. Mnoge su
obitelji objedovale pored tranica kao da su na pikniku. Nosai su na

86
vrh glava odravali teke kovege koje je od njihova tjemena dijelio
samo maleni komad crvene tkanine. Prosci su molili milostinju i
pogledu izlagali svoje deformacije. Bili su slijepi, epavi, bez ruku ili
nogu, spaljenih lica, osakaenih udova. Neki je gubavac svoje istrunule
prste unosio prolaznicima u lice i tako prosio. Majke u dronjcima
nosile su dojenad krmeljavih oiju koja su napadale muhe. Svi su se
ti nesretnici kretali od osobe do osobe. S visine, jedan je stari krckavi
zvunik neprestano objavljivao obavijesti, a peron pod nogama bio je
pun ljudske pljuvake. Pa ipak, unato graji i meteu, mnogi su usred
svega toga mirno spavali na tlu.
Kad je najavljiva povikao obavijest o dolasku naega vlaka, svi
su se putnici najednom podigli na noge. Odjeknula je zvidaljka.
Iz dimnjaka lokomotive navro je crni dim i zazvidala para. Dok
se lokomotiva pribliavala peronu, stotine je ljudi poelo trati za
njim koliko su ih noge nosile. To je uinio i moj prijatelj. Slijedi me!
povikao je. Kad je vlak dovoljno usporio, svi su odjednom poeli
uskakati kroz prozore. Moj je prijatelj jo u trku ubacio svoju torbu
kroz prozor i uskoio za njom. I ja sam trao to sam bre mogao. On
me je pogledao iz vlaka i povikao: Uskoi sad jer e zakasniti! To mi
se inilo nevjerojatno opasno, ali svi su to inili. Odvaio sam se tek
nakon to je pored mene prolio nekoliko vagona. Zgrabio sam gredu
jednoga prozora, ali moj je stisak ubrzo popustio. Pogledao sam ispod
sebe i vrisnuo. Golemi eljezni kotai okretali su se na tranicama
poda mnom. Osjeao sam se tako krhko. Svom sam se snagom nekako
povukao gore i potpuno zbunjen uvukao kroz prozor vlaka koji se
kretao. Nakon nekoliko sekundi jo su se dvojica provukla iza mene
kroz isti prozor.
Pogledao sam oko sebe i vidio ljude kako jo uvijek uskakuju
kroz svaki prozor. Kad se vlak zaustavio, svi su odjeljci bili toliko
pretrpani da se nitko drugi nije mogao ugurati unutra. Nije bilo ni
govora o sjeditu. Na zidu je stajao natpis Najvie 60 putnika. Iako
ih nisam uspio prebrojati, mislim da se oko mene natisnulo barem
200 ljudi. Kondukter se nije mogao ni pribliiti da provjeri karte.
Onoga poznanika, koji je uskoio u vlak nekoliko vagona ranije, nikad
vie nisam vidio.
Svi su se vozili besplatno. Kasnije sam saznao da je to bio est nain
putovanja u odjeljcima treega razreda indijskih vlakova. Cijena

87
vonje nije se plaala u rupijima. Ljudi oko mene su se gurkali, ali
su mi se inili nevjerojatno spokojni. Na kraju krajeva, ovo im je bio
uobiajeni nain putovanja. Kad je vlak krenuo, neki su putnici jo
uvijek djelom tijela visjeli izvan vlaka, ali inili su se dosta pribrani.
Pogledao sam prema stropu i vidio metalne police za spremanje
prtljage. Umjesto torbi, na reetkama se guralo nekoliko desetaka
ljudi. Primjetio sam prazno mjesto iroko oko jedan metar i popeo
se gore. Nekako sam se vrsto sklupao i ugurao unutra sa svima
ostalima. Pogledao sam dolje prema naguranoj gomili sa svoje police
za prtljagu i imao dojam da sam uhvatio luksuzno mjesto. Bio sam
oduevljen to sam u Indiji.
Stara parna lokomotiva pitala je i zvidala cijelu no. S prvim
zrakama sunca stala je na stanici u Starom Delhiju. Nisam znao kamo
krenuti pa sam siao besciljno hodao peronom.
Najednom me netko dozvao starim nadimkom: Monk, Monk,
nemogu vjerovati da si to ti! Okrenuo sam se i ugledao dvojicu
Francuza koje sam sreo u vicarskoj. Na obali enevskoga jezera
razgovarali smo o Tibetanskoj knjizi mrtvih. Bili smo sretni to smo
se opet sreli, a oni su me pozvali da se otuiram i odmorim tamo gdje
su odsjeli. U niskobudetno sklonite za putnike, New Crown Hotel,
stigli smo rikom. Otuirao sam se i legao na tlu verande. San mi je
prekinuo dugi dlakavi rep koji mi se spustio na lice. Otvorio sam oi
i vidio da pored mene sjedi smei majmun ruiasta lica. Njegove
zelene oi gledale su ravno u moje. Pogledao sam oko sebe. Nisam
mogao ni zamisliti da divlji majmuni slobodno etaju pretrpanom
metropolom. Jo je dvadeset ili trideset majmuna skakalo s krova
na krov, igrajui se i traei hranu. Prodavai su na ulici ispod nas
upravo otvarali trgovine i tapovima tjerali male napasti.
S Francuzima sam ostao kratko, jer su oni ili za Nepal. Oprostili
smo se i napustio sam New Crown Hotel te kroio na ulicu.
Bio sam silno uzbuen. to li e se jo dogoditi na mojoj duhovnoj
potrazi? Bliio sam se svom dvadesetom roendanu, a majka Indija,
mjesto za kojim sam toliko udio, prostirala se preda mnom. Kad
sam izaao iz hotela, naao sam se na Chandni Chowku, jednoj vrlo
napuenoj trnici. Ulicom se redao nepregledan niz trgovina. Glazba
je tretala, mirisni tapii gorjeli a majmuni se zabavljali. Svuda
unaokolo vidio sam sarije, turbane i ukrase ivih boja. Djeca su se

88
igrala sa svojim palicama za kriket dok su krave dostojanstveno
prolazile. Nakon nekoliko mjeseci ozbiljne i stoike kulture Srednjega
Istoka, ovo mi se ozraje inilo poput proslave ivota. Hodao sam
napuenom ulicom i upijao sve oko sebe.
Najednom mi se isprijeio neki ovjek te me umjesto pozdrava
zasuo pitanjima: Kako se zove? Iz koje si zemlje doao? Zato ba u
Indiju? Kako ti se svia moja zemlja? Krenuli smo zajedno niz ulicu,
a ja sam mu odgovarao. Onda je upitao: eli li se malo osvjeiti?
Svakako, odgovorio sam uzbueno.
S prometne ulice odveo me je do prazne prodavaonice u kojoj je
stajao neki ovjek golih prsa. Bio je odjeven samo u jednu oskudnu
tkaninu zamotanu oko pojasa. On je preuzeo narudbu. Cigaretu iz
kune radinosti bacio je na stranu te dohvatio komad nekakve smole
koju je trljao o kamen dok nije dobio svijetlo zelenu smjesu. Smjesu
je potom pokupio kaiprstom, stavio je u eljeznu posudu, izmjeao
je s vodom i snano protresao. Mjeavinu je istresao u ae, unutra
ubacio nekakve zaine u prahu, sve promijeao licom i najzad udario
aama o stol. Pogledao sam u onog ovjeka s ulice, a on se zagonetno
smjekao. Popij to, rekao je, Napitak je prirodan, bezalkoholan i
jako zdrav.
Kako nisam nita jeo ni pio cijeli jedan dan, iskapio sam au. eli
li jo jednu? upitao je. Zahvalno sam prihvatio drugu, treu pa i
etvrtu au zelene mjeavine. Nisam mogao prepoznati njen otar
okus.
Kako se to zove? pitao sam.
On je sa smjekom odgovorio: Bhang.
Nikad prije nisam uo za to.
Oprostili smo se i nastavio sam hodati napuenom ulicom.
Najednom mi je um prasnuo u stanje opijenosti. Oko mene su se
vrtjele neobine boje, zvukovi i nebrojeni ljudi. Tijelo mi se treslo i
udarali su me valovi smetenosti. Sudarao sam se s prolaznicima. U
stanju paranoje, bio sam uvjeren da svi gledaju upravo u mene. Kako
sam samo mogao znati da je bhang opojno pie koje se izrauje od
konoplje? Mislio sam da je sasvim bezopasno te sam naivno popio
etiri ae u vrlo kratko vrijeme. Kad sam pomislio da sam nesvjesno
prekrio svoj zavjet da se ne opijam, obuzela me strava. Hodao sam
dalje u u tom neobinom i neugodnom stanju, trsei se da doem do

89
kraja ulice gdje sam se nadao pobjei od zastraujue gomile. inilo
mi se da ulici nema kraja. Bespomono sam se sudarao s ljudima,
kravama, svinjama i rikama.
Stigavi do kraja ulice, opijenim mutnim pogledom vidio sam
kamene zidine koje su uvale Crvenu utvrdu. Zaprepastile su me
goleme proporcije graevine koja je u sedamnaestom stoljeu sluila
kao palaa mogulskoga vladara, Dahan-aha. Ispred zidina nalazila
se istina na kojoj se okupila gomila ljudi. Onako u deliriju, poelio
sam vidjeti to se zbiva. Starac u bijelom turbanu sjedio je na tlu i
puhao u dva bambusova piska neka egzotinog glazbala koje je bilo
dugako oko pola metra i nainjeno od osuene bundeve. Bio je to
krotitelj zmija. Svirao je jednolinu zloslutnu melodiju te se cijelo
vrijeme njihao s jedne na drugu stranu. Oko njega se nalazilo desetak
runo pletenih koara s poklopcima. Golemi bradati ovjek odjeven
u crne halje i crveni turban poskidao je poklopce. Promatrai su
ostali bez daha. U ritmu krotiteljeve hipnotine pjesme, iz koara su
se poele dizati kobre otrovnice i rastvarati svoje strane klobuke.
Iz usta su im palucali ravasti jezici. Njihale su se s jedne strane na
drugu kao da pleu u ritmu glazbe. Na iznenaenje publike, bradati je
ovjek onda otvorio i neke druge koare u kojima su se nalazile druge
vrste zmija. Najzad je podignuo zmijurinu dugu oko tri i pol metra te
debelu oko osam centimetara. Prisutni su se povukli korak unatrag.
Nisam ni trepnuo, a on je krenuo prema meni i omotao mi divovsku
zmiju oko bedara. ivotinja se polako uspela, ovila mi se oko struka
i prsa te mi hladnim stiskom pritisnula ruke uz torzo. Njena se glava
nalazila samo nekoliko centimetara od moga lica. Mogao sam osjetiti
i omirisati njen dah. Malene oi zurile su pravo u moje, a ravasti
joj je jezik palucao iz usta. Srce mi je udaralo snano, a udovi su mi
se tresli dok me je zmija sve vre stezala. Opijenost bhangom nije
poputala. Obuzimale su me halucinacije nalik nonim morama,
vrtoglavica i paranoja. Promatrai su oko mene napravili krug, ali su
stajali po strani na sigurnom.
Najednom je pred mene stao ovjek i progovorio engleski: Gos-
podine, kako se zovete? Odakle ste? Zato vas je zarobila ta opasna
zmija?
Molim vas, pomozite mi, dahnuo sam. im sam progovorio, zmija
me je jae stisnula. inilo mi se da ljubomorno zahtijeva potpunu

90
pozornost. Priao mi je onaj golemi bradati ovjek u crvenom tubanu
i zagledao mi se pravo u oi, kao da sam nekakav dravni neprijatelj.
Poeo je mahati rukama kao da vitla orujem i vikati: Pedeset rupija!
Pedeset rupija! Najzad mi je netko iz gomile preveo: Skinut e s tebe
zmiju samo ako mu da 50 rupija.
Napregnuo sam se i progovorio: Ali, ja nemam rupija.
Prevoditelj me je izvijestio: Onda e tako ostati a potom
nonalantno otiao.
Kroz ispranjeni um proli su mi strah i ponienje. Svi su piljili u
mene: bio sam neobian stranac u zagrljaju zmije. Moda su mislili da
sam dio predstave. Prolo je bolno dugih pola sata. Zmija se oblizivala
i s vremena na vrijeme mi zurila u oi. Krotitelj zmija nije prestao
svirati svoju hipnotiku pjesmu, a kobre su se njihale u ritmu.
Svjesnost su mi obuzele razne misli. Ovo je bio tek prvi dan to sam
u Indiji. Gledao sam zmiji u zube i pitao se: Jesam li rtvovao ivot
za ovakvo mjesto? to bi mi majka i otac rekli kad bi me vidjeli tako
daleko od kue u ovakvom stanju? Nisam imao drugoga utoita, pa
sam sklopio oi i pomolio se. Gospodine, ako na ovom svijetu ima
neki zadatak za mene, molim te, pomozi mi. Dok sam upuivao tu
jednostavnu molitvu, osjetio sam neznatan nalet unutarnjega mira.
Najzad je iz gomile doao neki ovjek s molitvenom brojanicom u
naboranim rukama. On mi se smilovao i cjenkao se s krotiteljem zmija.
Dao mu je deset rupija i zatraio da me pusti. Na to je krotitelj poeo
izgovarati mantre i pozivati zmiju u svoje ruke. Ja sam odahnuo, a
publika je klicala. Zahvalio sam osloboditelju i brzo pobjegao preko
ceste.
Tamo sam vidio ljude koji su sjedili na drvenim stolcima i ubacivali
u usta neto to mi je nalikovalo crvenim bombonima. Pitali su me
ako bih im se volio pridruiti. Pojeo sam jedan jer sam jo uvijek elio
iskuati indijsku hranu i obiaje. Usta su mi eksplodirala od vatre.
Oblio me znoj, iz oiju su mi potekle suze te sam posegnuo sam za
vodom. Voda je samo poveala bol jer je djelovala poput goriva na
vatru. Upravo sam pojeo crvenu papriicu ilija, prvu koju sam ikada
vidio ili okusio. Opet se oko mene nala gomila znatieljnika. Onim
ljudima sam pristojno zahvalio i otiao svojim putem. Sjetio sam se
stare narodne poslovice: to je jednome hrana, drugome je otrov.
Shvatio sam tu izreku kroz poruku koja me je jo uvijek pekla.

91
Pomislio sam na ono to sam znao o judaizmu, kranstvu i islamu,
kao na i ono malo koliko sam bio upuen u budizam i nekolicinu
indijskih filozofskih pravaca. Ono u emu jedna osoba uiva, drugoj
stvara patnju. Nae je iskustvo svijeta tako relativno, uvjetovano
osobnim opaanjem. Isto tako, Bog, koji je apsolutan, sebe razotkriva
razliitim ljudima na razliite naine. Usta su mi jo uvijek gorjela, ali
sam shvatio da je miljenje kako postoji samo jedan put prema Bogu
vrlo usko.

B liila se veer, a uinci bhanga i ilija su jenjavali. Vratio sam se na

ulicu Chandni Chowk i tumarao po meteu trnice. Nisam imao
kamo. Iz mnotva mi je priao nasmijani ovjek. Bio je oduevljen kad
sam mu rekao da dolazim izdaleka kako bih shvatio njegovu tradiciju.
Pozvao me na veeru u restoran uz cestu. Sjeli smo za stol samo
nekoliko centimetara od ulice. Dok mi je priao o obiajima njegove
obitelji, pored nas je prola bijela krava koja je njukom milovala svoje
tele. Ponaanje im je bilo njeno, a pokreti profinjeni. Goleme krasne
oi tako su bile nevine da mi se srce topilo. Ta je majka svakoga trena
s ljubavlju pazila na svoje dijete. Dok je tele sisalo njeno mlijeko, ona
ga je njeno lizala. Legli su samo nekoliko centimetara od naega
stola i poeli se igrati. Nikad do tad nisam bio toliko blizu kravi. Vidio
sam ih samo na dalekim panjacima dok smo jurili autoputevima.
Pogodilo me to razmjenjuju ljubav vrlo slino ljudskim biima.
Posluitelj je urno donio nae tanjure i naglo ih spustio na stol.
Ja sam bio silno gladan. Sve to sam toga dana unio u eludac bio je
bhang i ili. Apetit mi je potaknula i borba sa zmijom. Malo je rei da
sam navalio na jelo. Kad sam ve pojeo pola, moj me ljubazni domain
upitao: Gospodine Richard, elite li da vam objasnim to je to sve na
tanjuru?
Svakako.
Pokazivao je jela i govorio: Ovo je chaval, ria. Ono to izgleda
poput peninog kruia je roti. Ovako pripravljeno povre zove se
subji. Juha je od lee i zove se dhal. A ono je zainjeni umak koji zovemo
chutney. Zatim je pokazao komadie hrane na rii: To je meso.
Posljednje tri rijei koje sam uo bile su poput eksplozije u mom
umu. Pogledao sam komade mesa, a onda kravu i tele. Ba se tada
majka krava nagnula prema meni i polizala mi nogu. Srce mi se

92
slomilo. emu okonati prekrasan ivot samo da bi se jelo neto
mesa? Ona voli svoje dijete. A to neduno tele voli svoju majku. Zato
sam slijepo u tome sudjelovao? Zato smo svi tako slijepi i gluhi da i
ne primjeujemo strahotu koja se odvija u svakoj klaonici? Kako li
je ovjeanstvo razvilo toliku neosjetljivost na bol koja se nanosi toj
bojoj djeci? Meso koje sam tada jeo nije pripadalo kravi, ali bilo je to
prvi put da sam shvatio vezu izmeu moje prehrane i patnje ivotinja.
Sjetio sam se tisua ivotinja koje svakodnevno stradavaju u Americi,
izgubio sabranost i rasplakao se.
Moj siroti domain nije znao to se dogaa. Neto nije u redu
gospodine? Zato ste se tako uznemirili?
Jedva sam protisnuo: Dragi gospodine, hvala vam na svemu. Ustao
sam i odgurnuo stolicu. Ispriavam se, ne osjeam se dobro. Na
odlasku sam pomilovao majku kravu i njeno tele. Krava je uzvratila
lagano mi liznuvi ruku.
Na ulicama su se tiskale tisue ljudi. Usred toga metea, na moje
veliko iznenaenje i veselje, nabasao sam pravo na Ramseya i Jeffa.
Isprva me nisu ni primjetili. Nisam ih vidio otkad smo se razdvojili u
Kabulu.
Monk, pa to si ti! uzviknuo je Jeff. Kakvo olakanje. Ne mogu
vjerovati.
Hej, drugaru, uzviknuo je Ramsey. Brinemo se za tebe otkad si
se izgubio.
Rukovali smo se, izgrlili i opet bili zajedno.
Pozvali su me da odsjednem s njima na terasi na krovu neka jeftinog
hotela. Tonuo sam u san na krevetu od pletene uadi pod zvjezdanim
zimskim nebom. U mislima su mi se pojavile majka krava i njeno tele.
Bespomono su me gledali njenim oima punim suza dok ih je no
nekoga koljaa surovo klao radi njihova mesa. U srce mi je navrla
zapovijed iz Biblije: Ne ubij! Iz te sam se more probudio u stanju
neizdrive munine te otrao do nunika da se olakam.
Nunik se sastojao od zacementiranoga otvora na krovu oko kojega
su stajali ruevni zidovi od cigle. Kao krov je sluio komad aluminija.
Unutra je bilo mrano kao u rogu, a umjesto kanalizacije rupu su
istili bhangiji, ulini istai koji bi rupu praznili lopatom. Otpad bi
iskopali u vjedro koje bi odnijeli na glavi. Ali ovaj je puta nunik bio
pretrpan. Izmet natopljen urinom stajao je na hrpi koja se izdizala

93
iznad razine poda. Nisam mogao vladati povraanjem, to me je
prisilno zatoilo u nuniku. Kukci su mi zujali oko glave i ujedali me,
a neto mi je pretralo preko stopala. Mogao sam se jedino napinjati
od povraanja i drhtati od hladnoga znoja koji me je oblio. Sve sam
to vrijeme mislio na one dvije krave kako me promatraju svojim
nedunim oima. Najzad sam se, u mranom nuniku na jednom od
krovova Staroga Delhija, svome Gospodinu zavjetovao i ovo: nikad
vie neu jesti meso.
S tim je okonao moj prvi dan u Indiji.

S ljedeeg su me jutra Jeff i Ramsey molili: Bili smo tako dobar tim.
Ostanimo zajedno i putujmo po Indiji.
Puno smo toga zajedno proli, rekao sam im, i povezali smo se
poput brae. Nikad vam se neu moi oduiti za vau ljubaznost i
prijateljstvo. No, elim otputovati na Himalaju kao pustinjak. Molim
vas, blagoslovite me da uspijem u svojoj nakani.
Jeff je progovorio prvi. Bio je vrlo ljubazan. Razumijemo. I mislili
smo da e htjeti takvo neto. Svoju je veliku ruku poloio na moje
malo rame. Nadam se da e nai ono to trai. Doista e nam
nedostajati.
Ramseyjevo je lice zastro oblak brige, jer sam mu bio poput mlaega
brata. Oi su mu se zacrvenjele. Kako e preivjeti takav ivot?
No, vidjevi da sam odluan, natjerao se na osmijeh i rekao svojim
australskim naglaskom: Nae je putovanje bilo odlino, drugaru.
Uzdravlje.
Prije no to smo se razili, Jeff mi je pruio porukicu na kojoj je
pisalo: Osjeam tugu to odlazimo svatko svojim putem u potrazi
za sobom samima. Siguran da e ti sebe pronai.

94
 2

J
ednoga hladnog prosinakog jutra u Starom Delhiju, dok sam
smiljao kako u potraiti jogije i svece na Himalaji, pogledao sam
u proelje neke stare viktorijanske zgrade i vidio plakat na kojem
je pisalo: Svjetska konferencija joge. Mjesto odravanja bilo je New
Delhi, a dogaaj je poinjao ba toga dana u devet izjutra. Pourio sam
tamo sav na iglama. Veliki i prestini dogaaj iz ljubavi prema Indiji
organizirao je Christopher Hills, britanski jogi. etiri su dana pred
nama obeavala pravi bazar gurua, jogija, lama, pandita i mudraca
koji e podijeliti svoj dar sa svijetom. Neki su se obeali pokazati u
civilizaciji nakon nekoliko desetljea osame u dungli. Od jutra do
veeri, na sedam su se mjesta istodobno odvijali darani, duhovni
susreti. Kasnije sam doznao da se na tom dogaaju okupilo ak 800
jogija. Nisam vjerovao da mi se toliko posreilo.
U golemom sam atoru vidio jogija s Himalaje kako pouava umijee
hatha-joge. Upuivao je djecu da prikazuju razne asane, odnosno
fizike poloaje, koji su namjenjeni usklaivanju tijela i uma. Jedan je od
njih sjedio nogu savijenih za vratom i pojao om. Drugi je pak odravao
ravnoteu na podlakticama s nogama savijenim prema naprijed
tako da si je stopalima dodirivao glavu. Trei je nepomian dubio na
glavi, a etvrti je stajao na jednoj nozi, savio lea te povukao drugo
stopalo preko glave. Vidio sam i djeaka od oko jedanaest godina koji
je progutao pa na svom drugom izvukao dugaku tkaninu izvodei
tako unutarnje ienje organizma. Jedan djeak pored njega je kroz
nos provukao tanko ue te ga izvukao na usta i povlaio naprijed-
natrag ne bi li proistio sinuse. udio sam se kako djeca lako postiu
stvari ako ih se poui odmalena. Sve je vrijeme njihov guru publici
objanjavao povoljne uinke svake od tehnika koje su pokazivali.
Prvoga dana skupa priao mi je neki stariji budistiki sveenik iz
jugoistone Azije. Bio je nizak rastom, mrav i obrijane glave. Nosio
je intenzivno naranaste halje. Osmijeh mu je bio irok i sjajan.
Predstavio se kao Bhikku Vivekananda. Fascinirao sam ga kao mladi
Amerikanac koji trai Boga. Tijekom konferencije postali smo bliski

95
prijatelji. Bhikku je bio duhovni voa nekoliko tisua redovnika u
duhovnom samostanu na Tajlandu. Na konferenciju je doputovao
izdaleka. Bilo mu je preko pedeset godina, ali je bio svje i radostan
poput kakva mladia. Dok smo zajedno istraivali skup, objasnio mi
je budistiku filozofiju na engleskom jeziku zainjenom milozvunim
tajlandskim naglaskom.
Na konferenciji sam ujedno po prvi put vidio Svamija Ramu koji se
kasnije proslavio kao osniva Himalajskog insituta. Sama pojava toga
golemoga ovjeka odisala je dostojanstvom te izazivala potovanje.
Hod mu je bio kraljevski, odjea besprijekorno ista, oi duboke i
tamne, a kosa srebrna i pomno zaeljana unatrag. Ba kao i o mnogim
drugim sudionicima konferencije, i o njemu sam elio saznati vie.
Raspitao sam se o njegovu porijeklu i djelovanju kod njegovih uenika
te proitao o njemu sve to mi je dolo pod ruku.
Svami Rama rodio se 1925. u nekom himalajskom selu. Od dje-
tinjstva je lutao dunglama meu riijima, svetim ljudima. Svojim
snanim glasom govorio je kako ga je njegov guru uputio da drevnu
mudrost himalajskih mudraca odnese na Zapad. Daj sve od sebe,
rekao je uitelj Svamija Rame, ali kad god pokua nahraniti vlastiti
ego ili uiniti neto sebino, nee uspjeti. Dajem ti sljedei blagoslov:
kad god poeli biti nesebian, pun ljubavi i bez ega, otkrit e da te
podrupire golema mo, i nikad nee biti neuspjean u naumu da ini
dobro.
Da bi pokazao mo joge, Svami Rama je doveo nekoliko amerikih
ljenika. Dok je ulazio u jogiki trans, na njegovo su tijelo spojili
moderne dijagnostike ureaje. Izmeu ostalog je pokazao kako
svjesno moe podii temperaturu odreenoga mjesta na lijevoj strani
svoje ruke za 10 stupnjeva, usporiti kucanje vlasititoga srca sa 74 na
52 otkucaja u minuti za samo 50 sekundi te proizvesti traene uzorke
modanih valova. Takoer je mogao svjesno pomicati predmete s
jedne strane sobe na drugu pa ak i potpuno zaustaviti rad vlastitoga
srca. Kad je izaao iz transa, Svami Rama je objasnio: Cijelo se tijelo
nalazi u umu. Um koji je nadmoan nad tvari razvija se ovladavanjem
svjesnosti. Ne trebate mnogo toga znati, ali ono to znate trebate
primijeniti. Sklopio je dlanove i dodao: Ovo vam nisam pokazao da
se prikaem kao nadovjek, ve da pokaem znanost joge. Objasnio je
i to da je joga najvea znanost od sviju iako joj praksa see u pradavno

96
vrijeme. Rekao je kako se joga ne temelji na praznovjerju niti sektatvu
te da moe postii ono to nijedan moderni znanstvenik ne zna
objasniti. Onda je dodao i ovo: Joga je znanost pomou koje shvaamo
svoje unutranje prosvijetljeno stanje.
Svami Rama je na mene ostavio dubok dojam. Kad sam ga zamolio za
blagoslove, svojim je dubokim glasom rekao: Osnova tvoga duhovnog
puta bit e druenje sa svetim ljudima. Onda je podigao svoj otvoreni
dlan i usmjerio ga prema meni. Blagoslovi svetaca prenosit e te
preko svih prepreka na tvom putu.
Svake sam noi spavao na zemlji pod stablom banjana pored
konferencijskoga centra. Ujutro bi me probudilo glasanje sokola koji bi
rairio krila u gnijezdu na drvetu iznad moje glave te se vinuo u visine.
Dok sam ekao da se vrata otvore, meditirao bih pod tim stablom
na svjeem zraku New Delhija. Zavrno okupljanje konferencije
odravalo se u Vigyan Bhavanu, najveoj koncertnoj dvorani u New
Delhiju. Te se veeri okupilo tri tisue ljudi u potrazi za znanjem i
blagoslovima jogija. Organizator Christopher Hills podsjetio nas
je koliko smo sretni to se nalazimo u prostoriji s toliko duhovnih
uitelja. Potom je, na nae iznenaenje, najavio da se program mora
zavriti tono u 19:00 (nismo tada znali, ali najavili su mu da e u
suprotnom fanatici postrijeljati njega i ostale svamije u 20:00). Pitao
sam se kako bi program s toliko svamija i jogija mogao zavriti na
vrijeme, posebno u Indiji?
Kad je postalo jasno da svi nee dobiti priliku da govore, neki je jogi
skoio na noge i poeo vrijeati Hillsa. On se trudio zadovoljiti sve
prisutne, no u ozraju se osjetilo napeto vrenje.
Nekoliko minuta prije sedam sati, Hills je nervozno podigao
mikrofon, zastao na trenutak, duboko udahnuo te objavio da je
konferencija zavrila. Neki je svami poeo pojati zavrni om. Bila je
to boanska vibracija koja je nau svjesnost trebala dovesti u sklad
s Bogom. To to je konferencija zavrila tono na vrijeme naljutilo je
neke od onih koji nisu dobili priliku da se obrate publici. Dok je om jo
odjekivao dvoranom, poeo je mete i neki su se jogiji stali boriti da
dou do mikrofona. Najzad se jednome od njih posreilo pa je uarenih
oiju zgrabio mikrofon i poeo blebetati poput kakvoga politiara.
okirana publika motrila je borbu jogija na pozornici. Zar su to ljudi
koji su svijetu trebali donijeti mir i sklad? Nitko nije znao to uiniti

97
niti to rei. Bhikku Vivekananda i ja samo smo odmahivali glavama.
Moja su nevina oekivanja bila osujeena. Najzad je Christopher Hills
hrabro zgrabio mikrofon, iupao icu iz utinice i nestao iza zastora.
Konferenciji je doao kraj.

N akon programa, u praznoj dvorani pored auditorija u kojem je

jo uvijek vladao mete, naiao sam na visoka tananog ovjeka
duge sijede kose i duge brade, odjevena u halje boje afrana. Taj je
pojedinac izgledao poput drevnoga mudraca iz svetih spisa i oigledno
zavreivao potovanje. Bio je to Svami Satitananda. Uputio mi je
radostan osmijeh i pogled koji me oarao. Svami Satitananda bio
je uenik poznata himalajskog sveca Svamija ivanande. Odnio je
drevnu znanost o jogi na Zapad i stekao brojne sljedbenike diljem
svijeta. U svom je meureligijskom dijalogu uvijek pokuavao uje-
diniti pripadnike raznih religija na temelju jedinstva duha. Kad se
prvi puta susreo s Papom, Svami Satitananda je pohvalio njegov
rad na ujedinjenju svih krana. Potom je ustro dodao: Zato ne
pokuate ujediniti cijeli svijet? U ime sloge meu religijama, ne bi se
trebali ujediniti samo krani ve cijelo ovjeanstvo.
Svami Satitananda se pojavio i na legendarnom festivalu u
Woodstocku. To ga je preko noi proslavilo u itavoj dravi kao
gurua s Woodstocka. Organizatori dogaaja traili su od njega da
odri pozdravni govor u nadi da e nadahnuti mirno raspoloenje.
Kad su ga doveli helikopterom, stao je pred nekoliko stotina tisua
hipija i govorio o tomu kako svemirom upravlja zvuk i kako Amerika
vodi cijeli svijet. Poticao je ameriku mlade da zvuk svoje glazbe
iskoristi u slubi mira i radosti. Nemojmo se boriti za mir, rekao je,
ve prvo pronaimo mir u sebi samima.
Tijekom svjetske konefrencije o jogi, paljivo sam promatrao kako
se u onomu meteu ponaao pristojno i dostojanstveno. Kad smo
se sreli, obratio mi se blagim glasom: ao mi je to si morao vidjeti
svau. Molim te, shvati da je svatko na vlastitoj razini napretka. ak
ni meu onima koji prakticiraju jogu ne moemo oekivati da svi
budu savreni. Ako druge prosuujemo prema njihovim grekama,
padamo u zamku. Najbolje za tebe je da vjeruje onima dobra
karaktera i njeguje vlastitu jogiku praksu.
Ponaao se mirno i staloeno te me je dirnuo svojim polaganim i

98
monim nainom govora. Pouio me je da smo bia sree, ljubavi i
svjetla, ali smo to zaboravili jer smo se previe poistovijetili s tijelom
i umom. Izvorno smo bili isti, ali smo tu istou izgubili. Tako smo
postali oneieni. Bit joge i religije, rekao mi je, lei u prilici da se
dovedemo u sklad sa svojom duhovnom prirodom. Joga je proces
proienja. Naglasio je kako trebamo nadii sklonost svoga uma
prema sebinoj brizi ukoliko elimo spoznati vlastitu bit. Sve nae
brige i tjeskobe imaju jedno jedino uporite. To je sebinost. Proces
kojemu je pouavao, a pomou kojega spoznajemo svoju bit, postao
je poznat kao integralna joga. Ona je spajala est jogikih disciplina.
Svami Satitananda iznosio je duhovnost na prizeman, otrouman a
nerijetko i aljiv nain.
Spremao sam se otii u stanju duboke zahvalnosti. Svami je stao
uspravno, otmjeno podigao svoju njenu ruku i rekao mi: Budi iskren
i discipliniran u svojoj praksi. Istinski jogi je onaj koji njeguje najviu
razinu ovjenoga ophoenja. Zatvorio je oi, duboko udahnuo te
otvorio dlan prema meni u znak blagoslova: Richarde, daleko si
stigao. Neka otkrije blago svoga srca.

T e smo noi Bhikku Vivekananda i ja pohaali neovisno predavanje

svjetski poznatoga pisca i govornika . Krinamurtija. Uli smo
u veliki ator, pandal, te sjeli u drugi red. Dok se broj posjetitelja
poveavao velikom brzinom, pored nas je sjeo ezdesetogodinji
ovjek po imenu Dilip. elite li uti togod o ivotu . Krinamurtija?
upitao je. On je moj uitelj.
Svakako, odgovorili smo.
Podvio je noge, naslonio se u stolici i poeo priati. Rekao nam je da
se Krinamurti rodio 1895. u junoj Indiji. Jo kao djeaka otkrio ga
je poznati vidovnjak Charles Leadbeater. Leadbeater i Anne Besant,
voditeljica Teozofskoga drutva, proglasili su dijete oruem istoga
svjetskog Uitelja koji je govorio kroz Krista. Annie Besant obrazovala
je djeaka u Engleskoj te ga vodila irom svijeta gdje su ga tisue
doekivale kao sljedeega Mesiju i oko njega oformili Red zvijezde.
Kad je imao 27 godina, slubeno je prihvatio ulogu prosvijetljenoga
uitelja kojega je nedugo zatim oboavalo oko 60,000 sljedbenika.
Tada nam se Dilip pribliio: Ali, 1929. godine, odbacio je uiteljsku
ulogu, raspustio svoj religijski pokret i

99
 Uto se na pozornici pojavio . Krinamurti. Svi prisutni ustae
da ga pozdrave. Bio je to stariji ovjek, od svojih sedamdeset i pet
godina, niske grae, vitak i besprijekorno odjeven u iroke hlae i
sako poput onoga koji je nosio Nehru. Glatko izbrijano lice bilo mu
je izbrazdano starou, a sijeda kosa davala mu je izgled uenjaka.
Njegove su njene oi veselo sjajile od entuzijazma. Prijazno je
pozdravio okupljene britanskim naglaskom.
Meutim, kad je nedugo zatim poeo govoriti, pozivao je na
revoluciju. Podignute pesnice govorio je: U ovoj zemlji postoji
previe gurua. Oni su vam rekli to da inite, mislite, radite. Oni
su diktatori. U atoru se nije ula niti muha. Istina je zemlja bez
utrtih staza, a joga, sa svojim disanjem i poloajima nije nita drugo
do psihosomatska akrobacija. Arami i samostani su koncentracijski
logori za umove. Zastao je i pogledao mi pravo u oi: Kad uete u
neki sustav meditacije, to vie nije meditacija. Vaa praksa postaje
besplodna i besmislena.
Onda je ispriao priu o vragu koji se etao s prijateljem. Na ulici su
vidjeli nekoga ovjeka koji je upravo podizao sjajni predmet. Vragov
se prijatelj okrenuo i upitao ga to je ovjek naao. On je odgovorio:
Podigao je istinu.
To ba nije dobro za tebe, zar ne? ree prijatelj.
Naprotiv, odgovori vrag. Ja u mu pomoi da je organizira.
Da bi jo vie naglasio svoju tezu, Krinamurti je sklopio oi i poeo
govoriti sporije: Moramo podignuti revoluciju u sebi samima. Kako
emo to uiniti kad su nam ivoti povrni? Godine provodimo po
uredima, a ivot nam je plitak i isprazan
Onda se nagnuo naprijed: ovjek nee dostii prosvjetljenje ni kroz
kakvu organizaciju, vjerovanje, dogmu, sveenika ili ritual, niti kroz
filozofsko znanje ili psiholoku tehniku. Prosvjetljenje valja nai tako
to shvati sadraj vlastitog uma, tako to promatra, a ne ralanjuje
putem intelekta ili introspekcije.
Zadrhtao sam pri pomisli kako taj govor djeluje na moga dragog
Bhikku Vivekanandu. On je, ipak, bio guru za nekoliko tisua
redovnika u organiziranom samostanu te pouavao meditaciji i
obredima. Okrenuo sam se prema njemu i proaptao: Bhikku, on
napada sve emu si ti posvetio ivot. Kako se osjea?

100
 Bhikkuove su se oi rairile od uenja. Rekao je: Ono to je rekao
je istina.
Nemalo iznenaen, upitao sam: I to e sada uiniti, Bhikku?
Lice mu je poprimilo duboko zamiljen izraz. Morat u vrlo ozbiljno
razmisliti o ovome.
Sljedeih smo nekoliko dana pohaali niz predavanja za kojih
je Krinamurti pokazao nevjerojatnu mo logikoga rasuivanja i
uvjeravanja. Glasio je za osobu koja moe odgovoriti na sva pitanja i
poraziti sve argumente. Ipak, na osobnoj razini bio je njean, ljubazan
i aljiv. Duboko sam promiljao o njegovim uenjima. Istonjaka su
djela bila puna prosvijetljenih svetaca koji su se pomno drali uenja
svojih religija onako kako su im ih izloili njihovi gurui. Kako da ih
sve odbacim na osnovu spoznaje jednoga ovjeka? Ipak, Krinamurti
me je uvjerio da u duhovnom ivotu nema mjesta povrnosti.
Moramo preuzeti odgovornost za svoje postupke. Prevelika vezanost
za izvanjske stvari mogla bi nas omesti tako da zaboravimo upravo
ono to im je svrha: da nam proiste srce.
Jednoga dana, dok sam sjedio u sjeni bo stabla pored Bhikkua,
upitao sam ga je li shvatio to mu je initi. On je na to prstom preao
po rubu svoje posude za proenje. Da, Richarde, znam to u, rekao
je. Vratit u se u svoj samostan na Thailandu.
Doista? odgovorio sam. I, to misli o Krinamurtijevim
uenjima?
Zamislio se i pogled uputio u prazno. Potom je rekao: Gospodina
. Krinamurtija u svakako slijediti. Na usnama mu je zaigrao
nestaan smjeak. eli znati kako?
Da, svakako.
Odbacit u uenja onog uitelja koji nas ui da odbacimo uitelje i
uenja, narugao se svojim milozvunim tajlandskim naglaskom.

K asnije sam se toga dana pozdravio s Bhikkuom te proetao do

Connaught Circusa, trgovakog centra grada. Tamo sam sjeo
ispod stable aoke i ovako napisao svojoj obitelji u Americi:

Nemam rijei kojima mogu izraziti koliko Indija na mene utjee.

To je sve to mogu rei. U srcu nosim duboku ljubav prema svima
vama. Molim se da ste dobro. Richard
New Delhi, Indija Prosinac, 1970.

101
 Britaci su osmislili Connaught Circus kao ogromni kruni
prostor usred kojeg se nalazio prostrani park. Istraujui
njegovo etalite, panju mi je privukao rukom napisani natpis
na kojemu je stajalo: S.S. Brijabasi i sinovi. Vjerska umjetnost.
Na nogostupu su bile poredane stotine slika otisnutih u veliini
20x25 centimetara. Privukle su me. Pogledavi bolje vidio sam da
su pune udesnih likova koji su mi se inili vrlo neobini, ali i silno
lijepi. Te su slike bile poput prozora u svijet pun boja, tajni i arolija.
Poelio sam imati jednu kako bih na nju meditirao. Pogledao sam
u svoju torbicu i vidio da imam upravo onoliko novia koliko
mi je trebalo da kupim jednu sliku. Sat sam vremena stajao i
pregledavao slike. Meu njima se nalazila lijepa ena koja je u
svojih osam ruku drala maeve, sjekire i koplja te jahala na lavu.
Vidio sam i neobina, pomalo zdepastog mukarca sa slonovskom
glavom koji je sjedio na miu. Naao sam i sliku naoite osobe
plave puti sa etiri otmjeno ukraene ruke koja je leala na zmiji
sa mnogim glavama. Onda sam vidio mirnoga jogija unesenog
u meditaciju oko ijih su udova bile omotane zmije i na ijoj se
glavi, iz koje se slijevala voda, nalazio mjesec. Takoer sam vidio i
hrabroga djeaka koji je jahao pauna i u ruci drao koplje. Naiao
sam i na odvanoga majmuna koji je na glavi imao krunu i ije su
oi sjajile od posveenosti. Bez napora i s osmijehom na usnama
letio je nebom, dok je na dlanu nosio planinu. Dok sam sve dublje
zalazio u gomilu otisnutih slika, pronaao sam osobu s desetak
glava i mnogih ruku od kojih je svaka bila druge ivotinjske
vrste. Odvratni ljudi ulijetali su u njegova gorua usta koja su
ih prodirala. Pomislio sam da je umjetnost koju promatram
neopisiva, a da su prikazani likovi nevjerojatni. Nisam znao jesu
li ih pronalazili u bajkama ili mitovima, ali sam osjeao da su
umjetnine nadahnuto napravljene. Pitao sam se kako odabrati
sliku za sebe.
Najednom se iz gomile slika pojavio lik koji me privukao najvie
od svih. Put mu je bila plaviasta, a u kruni je nosio paunovo pero.
Svirao je flautu i draesno stajao pored rijeke. Iza njega je stajala
bijela krava ije su oi bile ispunjene ljubavlju, a pun je mjesec
kupao zaaranu umu bisernim svjetlom. Na oi su mi spontano

102
navrle suze. Imao sam dojam da mi mladi na slici mi ispunjava
duu. Zato mi se to dogaalo? Osjetio sam da me doziva. Ali kako?
Ta to je bila samo slika na kojoj se nalazila neobine osobe koju
nisam ni poznavao. Ime mu je bilo napisano na dnu slike nekim
drevnim pismom koje nisam znao proitati.
Sav novac koji sam imao dao sam prodavau, no nije bilo
dovoljno. On se nasmjeio i svejedno mi prodao sliku od koje se
nisam odvajao za itava svog putovanja. Tko je bio mladi na slici?
Dugo mi je vremena to bila velika tajna.

103
 3

G
odina 1970. bliila se svome kraju. Nedavno sam napunio
dvadeset godina, a snovi o Himalaji mamili su me na sjever.
Nisam mnogo znao o mjestima na koja sam se spremao otii,
ali sam znao da je taj dio planeta dom mnogim svecima i pobonim
ljudima koje sam udio sresti i od njih uiti. Bio sam tako uzbuen
to sam u Indiji, na samom rubu velikoga otkria, da mi obitelj nije
osobito nedostajala. Oni nisu znali kako da me nau, pa ve dugo
od njih nisam uo. Ipak sam, prije polaska za Himalaju, svome silno
dalekom domu poslao sljedeu poruku:

Draga moja obitelji,

Na dananji dan odlazim iz Delhija u planine uiti. Ne znam hou li
vam otamo moi esto pisati. Molim vas, ne brinite ako vam se neko
vrijeme ne budem javljao. to mi se moe dogoditi kad je Bog pored
mene?
Mislim na vas i volim vas,
Richard

Do Riikea, svetoga grada na Himalaji poznatog po mnogim

aramima, besplatno sam se vozio treeklasnim vlakom. Dok je parna
lokomotiva tektala, ostavljajui Delhi u oblacima crnoga dima, ja
sam sa svog prozora promatrao zoru i molio se da moje hodoae na
Himalaju bude nov dan u mojoj duhovnoj potrazi.
Za nekoliko sati stigao sam u Haridvar, sveto mjesto na obali Gange
koje se nalazi oko 225 kilometara sjeverozapadno od New Delhija.
Otamo sam preostalih 25 kilometara pjeaio do Riikea. Do tada
sam ve bio proitao nebrojene stranice pria o duhovnim legendama
Himalaje. To to sam se tamo naao bio je san koji mi se ostvario.
Prvi pogled koji sam bacio na podnoje Himalaje ushitilo me vie
no to sam ikad oekivao. Prekrivala ga je gusta zelena uma u kojoj
mi je svako stablo nalikovalo vodiu koji odie spokojem. Bio sam

104
samotni hodoasnik koji se uspinjao po zemljanoj stazi omamljen
od iekivanja. Najzad sam u daljini spazio neto to je u meni poput
iskre izazvalo eksploziju osjeaja: rijeku Gangu. Pourio sam naprijed
i uronio prste u brzu hladnu plavu vodu. Zadrhtao sam.
Nakon to sam sat vremena proveo sjedei tako na osami, krenuo
sam u etnju du obale. Tako sam naiao na Misiju boanskoga ivota,
aram poznatoga himalajskog sveca Svamija ivanande. Upravo je u
tom aramu osobno meditirao te izloio svoja uenja. Svami ivananda
je bio guru Svamija Satitanande, gurua s Woodstoka kraljevskoga
dranja s kojim sam se susreo u Delhiju. ivanandina mnoga pisana
djela, humanitarni napori te osobni primjer osigurali su mu svjetsku
slavu. Ranije sam proitao neka njegova djela i bio oduevljen to
sam naao njegov aram. Uavi, sreo sam nekolicinu njegovih
sljedbenika. Saznao sam da je Svami ivananda, prije nego je napustio
ovaj svijet 1963. godine, meu svojim najuspjenijim uenicima za
svoga nasljednika odabrao Svamija idanandu Sarasvatija. Svami
idananda bio je prisutan kad sam posjetio aram. Sljedeih sam
nekoliko dana proveo upijajui mirno ozraje arama. Saznao sam
kako je obiaj da arame, kojih je mnotvo diljem Indije, izdravaju
oni guruovi sljedbenici koji odravaju veze sa svakodnevnim svijetom
poslovanja i trgovine. Nakon etiri dana zamolio sam za susret sa
Svamijem idanandom. Svami se nalazio u jednostavnoj prostoriji.
Doekao me je iznimno prijateljski raspoloen, pun potovanja i
ponizan. Pozvao me je da sjednem na tlo pored njega.
Svami idananda, kako su mi prenijeli njegovi sljedbenici, rodio se
1916. godine u junoj Indiji kao sin iznimno bogata zemljoposjednika.
Oko svoje dvadesete godine osjetio je poziv za ivotom odricanja
te ostavio sve materijalne pogodnosti ne bi li sluio Boga. Poeo je
sluiti gubavce. Gradio je kolibe za njih na prostranim livadama oko
svoga doma i osobno se za njih brinuo. Godine 1943. u potpunosti
naputa dom te se seli u aram Svamija ivanande u Riikeu. Brzo su
u njemu prepoznali iznimnoga predavaa.
Svakoga sam jutra prisustvovao njegovim predavanjima. Izgledom,
Svami idananda bio je vitak ovjek obrijane glave odjeven u halje
boje afrana. Potovali su ga kako himalajski isposnici tako i tragatelji
sa Zapada. Svamiji je sjedio u jogikom poloaju podvijenih nogu.
Izvrsno je govorio engleski, a rijei pratio preciznim pokretima ruku.

105
ivot je namijenjen spoznaji Boga, naglasio je. Ako umrete a da niste
spoznali Boga, protratili ste ivot. Bacili ste u vjetar neprocjenjiv dar
ljudskoga roenja koji vam je dao sam Bog.
Ukazao je na est problem meu sljedbenicima duhovnih praksi:
ujutro i naveer meditiraju, ali su tijekom dana uskogrudni i sebini.
Takve navike, rekao je s uvjerenjem, ponitavaju sve to postignemo
tijekom meditacije.
Iznimno je naglaavao njegovanje vrline kao temelja duhovnoga
razvoja. Usporedio je to s uklanjanjem kamenja, oblutaka, korova i
trnja kako bi tlo postalo plodno za saenje vrta. Pouavao je da se
itavoga dana trebamo rtvovati za druge. Moralno ponaanje i
visoki etiki standardi, rekao je, korijen su iz kojega raste stablo joge.
Ujedno je naglasio da uenik treba vrsto vjerovati kako se u ovom
dobu spoznaja Boga ostvaruje putem mantra-ape, izgovaranjem
svetih imena Boga. Rekao je: Pjevanje Gospodinova imena, rekao
je, trebate vjebati sve dok ne dostignete stanje u kojem se apa
nesmetano odvija u vaem umu, ak i dok sjedite ili stojite, jedete ili
pijete, hodate ili radite, spavate ili ste budni.
Nisam znao kako tono valja pjevati Gospodinovo ime, ali su me
se idanandina uenja duboko dojmila. Jedne smo veeri on i ja pri
svjetlu jednoga fenjera sami sjedili na podu u njegovoj sobi koja je
gledala na Gangu i himalajsku nizinu. Svami je oduevljeno govorio
o mome putovanju. Bilo je pomalo zastraujue koliko je tono bilo
njegovo pripovijedanje. Opisao je ak i moje najintimnije misli. Izmeu
ostaloga rekao mi je kako sam otiao od kue i osjetio goruu elju
da otputujem u Indiju, zbog ega sam stavio na kocku i vlastiti ivot.
Nikad mu nita od toga nisam rekao, no on je sve to savreno znao.
Obasuo me je svojim blagoslovima, a ja sam sjedio zadivljen. Prava
je rijetkost sresti monu i slavnu osobu koja je toliko jednostavna i
ljubazna.
udio da za osamom i osobnim proienjem te sam zahvalio
Svamiju idanandi i napustio aram. Sljedeega jutra sam sjeo na
obalu Gange i sastavio kratko pismo majci:

Voljena moja majko,

Ovdje radim upravo ono to mislim da bih trebao. Riike je sveti
grad na obalama rijeke Gange. Osjeam da mogu mnogo toga nauiti u

106
ovdanjem miru i spokoju. Teko mi je opisati im se ovdje bavim. Nisam
u turistikoj posjeti niti me odve zanimaju znamenitosti. Vie se vidim
u ulozi tragatelja za vlastitom duom. Stil ivota na istoku uvelike se
razlikuje od onoga u Americi ili Europi. Sve je posve drugaije. Vrlo mi
je teko odrediti kad u se vratiti, ali mogu rei da mi silno nedostaje
itava moja obitelj i svi moji prijatelji te udim da vas sve opet vidim.
Ipak, morate razumijeti da moram izvriti naum s kojim sam otiao na
istok, a koji je nai istinsko znaenje ivota.
S ljubavlju, tvoj sin,
Richard
Riike, Himalaja, Indija
Sijeanj, 1971

Nakon toga sam se ukrcao na prenapuen amac kako bih preao

na istonu obalu Gange. Oko malenoga amca plivalo je jato velikih
riba, a voda Gange je sjajila. Zapahnuo me val hladnoga vjetra. Srkao
sam ga dubokim udasima i sluao hipnotino pojanje uenika koji su
na obali recitirali Vede, svoje svete spise. Preavi rijeku, krenuo sam
niz obalu prema jugu traei osamu. Kad sam pronaao mirno mjesto,
poeo sam meditirati i osjeao se milijunima kilometara daleko od
poznatoga svijeta. Nakon nekoliko sati, vidio sam pojedinca koji mi je
prilazio. Hodao je polako, oiju neprestano usmjerenih prema obali.
Bio je to neki sveti ovjek zlatne puti, sive brade i kose putene niz
ramena. Njegove su halje lelujale na planinskom vjetriu. Odisao je
mirnoom.
Ustao sam da ga primim, a on je podigao svoje iroke njene oi
i progovorio: Ti ne zna tko sam ja, ali ja tebe poznajem. Ve neko
vrijeme promatram tvoju odlunost. Odjeu koju nosi ponudi rijeci
Gangi, a ja u ti danas dodijeliti odoru sadhua.
to je to sadhu? pitao sam.
Sadhu je lutajui prosjak koji se odrekao svjetovnih vezanosti
da bi tragao za boanskim ivotom. Rije bi se mogla prevesti i kao
monah.
Onda mi je na obali svete rijeke poklonio dva komada neivane
bijele tkanine nainjene od tanka pamuka. Pokazao mi je kako se
jedan komad tkanine mota oko donjega dijela tijela i zove lunghi,
dok se drugi dio prebaci preko torza, to se zove chaddar. Zatim mi

107
je poklonio dva uska komada pamune tkanine kojim se pokrivaju
genitalije i koji ine dio svetake odjee to se zove kaupin. Osjeao
sam se poaeno to sam primio takav poklon od dobrostive due
poput njega. Odloio sam svoju staru odjeu sa Zapada u brzu rijeku i
pomolio se. Moja su dolevita i traperice nestale zauvijek.
Prije no to sam otiao, ovjek mi je neto proaptao u uho. S
obzirom na pismo koje sam tako nedavno dovrio, njegove su mi se
rijei uinile pomalo zastraujue: Ganga e biti tvoja majka, rekao
je. Ona e ti to s vremenom sama pokazati.

N ekoliko dana kasnije, pronaao sam mjesto zvano Veda Niketan.

Bio je to maleni jednokatni osamljeni aram koji se sastojao od
desetak oskudno namjetenih prostorija. Stanovnici toga arama, kao
i mnogi drugi koje sam putem sreo, spremali su se na Kumbha Melu,
najveu vjersku svetkovinu u Indiji. uo sam da e se tamo okupiti oko
dvadeset milijuna ljudi, pa sam odluio da tamo ne idem. Nedaleko od
Veda Niketana, u zaleu sam naao umsku peinu u kojoj sam se
nastanio. Svakoga jutra prije zore, otiao bih do obale Majke Gange
i gledao njen brzi tok. Na mjestu koje sam posjeivao bila je iroka
oko 90 metara. Obala joj je bila prekrivena mekim srebrnkastim
pijeskom. Poput raznobojnih dragulja, krasilo ju je kamenje raznih
veliina, od oblutaka do golemih stijena od nekoliko tona. Nisam se
osjeao vrijedan blaga koje sam traio, pa sam oajniki udio za
proienjem.
Tada sam odluio da u mjesec dana mirno sjediti i moliti se od
izlaska do zalaska sunca. Pomolio sam se da naem odgovarajue
mjesto. Gotovo sam odmah ispred sebe primjetio niz manjih stijena
koje su se dizale iz rijeke poput prirodnoga mosta. Most je vodio do
goleme stijene ravne povrine koja se nalazila na oko 8 metara od
obale. Upravo je ta stijena postala moje omiljeno mjesto gdje sam
svakoga dana sjedio od izlaska do zalaska sunca usred Gangina
snanog toka. U tom sam se nevjerojatnom pejzau osjeao siuan.
Kad sam se prve veeri vraao u svoju spilju, uz stazu sam vidio
starca koji je sjedio na tlu i na staroj jutenoj vrei prodavao mrkvice.
Ponudio mi je jednu i nastavio tako initi svake veeri. Odluio sam
da e mi sljedeih trideset dana voda Gange i jedna mrkvica dnevno
biti jedina hrana.

108
 Osama te stijene postala mi je utoite. Od jutra do mraka, sjedio
bih okrenut prema Ganginu izvoru. Sa svoje bih lijeve strane na obali
preko puta ponekad u daljini vidio nekog jogija kako sjedi i meditira.
S desna mi se protezalo prekrasno pobre Himalaje. Vrh najblie
planine imao je oblik srca. Satima sam ga gledao i razmiljao kako je
to simbol Bojega srca koje je neogranieno, koje prua krajnje okrilje
svim biima; srce koje je velianstveno i lijepo. Kad se penjemo na
planinu, ostavljamo za sobom zemlju na kojoj smo stajali. Isto tako,
da bismo dosegli Boje srce, moramo napustiti nepovoljne zemaljske
vezanosti. Iskrena je duhovna praksa hodanje uzbrdo i ma koliko
nam se potekoa nalo na putu, moramo s nadom gledati prema
gore. Planina prua svu potporu onima koji se trude da joj dosegnu
vrh. Isto tako, ako smo iskreni, Gospodin e nam razotkriti kako da
doemo do njegova srca kojemu nema ravna po milosru.
Svuda oko mene talasala se Majka Ganga u svojoj svjetlucavoj
zimskoj vodenoj odori. Valovi su joj se mrekali i vrtjeli kao da su
opijeni njenom ljepotom. Nijedan ljudski umjetnik ne bi mogao
uhvatiti ni trenutak te raskoi bez kraja. I tek to bi njezina umjetnika
djela nastala, gotovo su istom i nestajala. Gledajui to, neto sam
nauio. Svi lijepi oblici na ovome svijetu prolaze kroz mijenu. Nita
nije stalno. Naa se stvarnost svakog trena mijenja. Majka Ganga je
stalna poput prirode, ali nita to ona pokae ne ostaje isto. Isto tako,
sve ono to nam je drago u ovom svijetu neprimjetno nestaje. Nita
ne moemo zadrati. Pa ipak, ako uspijemo cijeniti ljepotu istine
koja tee ispod povrine, uivat emo u stvarnosti koja je dublja od
nestalnih valova radosti i tuge. Sjedio sam poput ponizna uenika
i pokuavao usvojiti znanje od svoje uiteljice. Ganga izvire visoko
u Himalaji te nesmetano tee prema moru. Na putu joj stoje brojne
prepreke poput golemih stijena, sruenoga drvea, pa ak i planina,
no nita je to ne zaustavlja. Ona skladno tee preko, ispod i okolo svih
tih prepreka. Majka Ganga nas ui tomu da moramo biti ustrajni i
nikad se ne obeshrabriti pred neminovnim preprekama, ako elimo
doi do mora za kojim udimo. Sve su prepreke poput stijena u rijeci
ivota. Trebamo tei oko njih i nikad ne odustati. S Gospodinovom
pomoi uvijek emo nai put.
Sjedei na onoj stijeni, zamiljao sam kako je gledanje rijeke koja
tee poput promatranja ivota koji prolazi. Ako se nalazimo u vodi,

109
ona na nas silno utjee. Ako pak sjedimo na obali, u stanju smo je
neobavezno promatrati. Majka Ganga nas ui da mudrost dolazi
kas se nauimo biti nevezani za vlastiti ego i uzbuenja koje donose
um, osjetila i svijet oko nas, te kad gledamo na ivot u razboritom
raspoloenju. Svake veeri, kad bi sunce zalo, vratio bih se u svoju
umsku peinu i razmiljao o darovima koje sam za dana primio.
Jednoga sam dana razmiljao o milijunima godina povijesnih
dogaaja koji su se odvijali na obalama oko mene. U doba Arijaca,
cvala je duhovnost. Aleksandar veliki doao je i otiao. Moguli su
osvojili sjevernu indiju te stoljeima njome vladali samo da bi ih
potrlo Britansko Carstvo koje su jednoga dana otjerali Mahatma
Gandhi, Subha andra Bose i indijski pokret za neovisnost. Ropstvo i
sloboda, rat i mir, osvajanja i porazi, izmjenjivali su se poput godinjih
doba. Bezvremena majka Ganga kroza sve je strpljivo tekla prema
moru. Isto tako, ni istina se ne mijenja. to god se na ovom svijetu
dogodilo, koliko god dramatino bilo, nee poremetiti tijek istine.
Vidio sam kako rijeka nosi mnoge predmete. Bilo je tu lia, cvijea,
iskorijenjenih debla, mrtvih bivola pa ak i ljudskih leeva. to
god bi u rijeci ostalo do ua, zavrilo bi u moru. Meutim, tijekom
vremena bi veina predmeta skrenula, zapela na obali i zaustavila
se. Rekao bih da su duhovni put i duhovni uitelj poput rijeke Gange,
a da su uenici poput predmeta koje ona nosi. Ako uenik vjerno
ostane u rijeci duhovnih uenja, najzad e doi do do mora duhovnih
istina. Ali na obalama se pojavljuju mnoga iskuenja i stranputice
koje obeavaju udobnost i sreu te mame sljedbenika da izae iz
rijeke koja tee do ispunjenja elje njegova srca. Nee svi koji tee
duhovnosti ostati vjerni, ali oni koji u tomu uspiju, najzad e dostii
ocean prosvjetljenja. Pitao sam se: Tko e biti moji uitelji? Mogu li i ja
ostati vjeran?
Jednoga ranog jutra, tik prije zore, dok sam gledao u rijeku koja
nikad ne spava, poeo sam razmiljati o tisuama kilometara koje
ona prelazi. Dok ju je more pozivalo, svaka je kapljica njene vode
strpljivo tekla do daleka krajnjeg odredita. Majka Ganga me ui da
su mi za slijeenje moga poziva neophodni strpljenje i upornost.
Nikada do tad nisam zastao i doista razmislio zato sam ostavio
obeanja koja mi je pruao svijet da bih sjedio na stijeni usred Gange
i trpio strogi samonametnuti post. Zato sam se ponaao tako
neobino, kao kakva opsjednuta osoba? U ono vrijeme nisam osjeao

110
da sam ja bio taj koji je izabirao, ve da me je vodila tajnovita ruka
sudbine.

J ednoga svjeeg zimskog dana, dok sam bio unesen u meditaciju,

u umu su mi zaigrale njene melodije harmonike. Potpuno su mi
zaokupile panju. Svijest mi nije mogla odoljeti i poela je tei jedino
prema zamiljenoj glazbi. U kazalitu mojega uma svirala je izvedba
za izvedbom. Silno sam udio da se iznova poveem sa svojom
voljenom usnom harmonikom koju nisam svirao otkako sam stigao u
Indiju. Sve sam dane do tada od zore do sumraka bio vjeran odabranoj
stijeni, no toga se dana dogodilo neto drugo. Neki me je nagon tjerao
daleko od stijene i rijeke te natrag u spilju gdje sam mogao svirati.
Kad sam harmoniku stavio do usta, obuzeo me je neobian osjeaj.
Neka nevidljiva sila nagnala me je da se vratim rijeci. Sa svakim su
korakom moja nestrpljiva osjetila gorjela od elje da sviraju. Gacajui
preko tijeka majke Gange, otpuzao sam na svoju stijenu. Kao i svakoga
dana, sjeo sam na grubu hladnu povrinu. No danas sam drao
harmoniku, a srce mi je napunio val privrenosti od kojega mi je tijelo
zadrhtalo. Kako li je samo komad metala i drveta mogao probuditi
takvo osjeajno stanje? Harmonika je bila moja bliska prijateljica u
koju sam unosio najintimnije osjeaje svoga srca. Toliko je povjerljiv
bio na odnos da sam joj aptao tajne koje nikad nitko nee znati osim
mene i Boga. Ona je moje radosti, tuge i udnje prevodila na jezik
njene glazbe. S vremenom se meu nama razvio prirodan razgovor
sviraa i sviranog. Na mnoge smo naine bili poput ljubavnika.
inilo mi se da harmonika sada zahtijeva moju potpunu panju, kao
da je ljubomorna. Pitao sam se to to doista elim u ivotu. Pogledao
sam u daleke planine uz rijeku, a srce mi je dotakla tiha alost. Shvatio
sam da mi moja vjerna pratilja odvlai panju od moga puta. Ustao
sam i zagledao se u Gangine duboke plave vode. Onda sam pogledao
svoju harmoniku i pomislio kako joj nema ravne na tisuu kilometara
ukrug. Potresen, razotkrio sam misli svojoj drugarici. Ovoga puta
nisam govorio pjesmom ve jednostavnim rjeima: Draga moja
prijateljice, hvala ti to si me sve ove dane vjerno pratila. U samoi i
patnji, uvijek si bila pored mene te mi davala utoite i radost. Kako si
samo strpljivo sluala moje najskrovitije misli i pretakala rijei koje
nisam znao izrei u pjesme to su ljudima dirale srca. Zaplakao sam.

111
 Potom sam se okrenuo svetoj rijeci i pomolio se: Majko Gango,
elim ponuditi svoje nedostojno srce Bogu tako to ti nudim neto
to mi je iznimno drago. Molim te, prihvati ga.
Onda sam s obje ruke pritisnuo hamroniku na srce pa je bacio u
vjetar s Himalaje. Glazbalo je isprva poletjelo prema gore poput
usporenoga filma, a onda palo. Kad sam uo bu s kojim je moja
draga druica zauvijek nestala u rijeci Gangi, srce mi se streslo.

esto nam najvrijedniji darovi u ivotu dou onako kako niti

planiramo niti oekujemo. Neki kau da je to ishod sluajnosti,
drugi da je u pitanju karmika sudbina, a neki pak vjeruju da se
Gospodin u svakom trenutku moe uplesti u nae ivote. Jednog
popodneva, zvuk toka rijeke Gange odvukao mi je panju od
meditacije. Uinilo mi se da njeni moni otmjeni valovi pjevaju himnu
mudrosti i ljubavi. Bio sam obuzet njezinom njenom pjesmom
i sluao bez napora. Tada je to postala moja meditacija. Sljedeih
sam nekoliko dana od zore do sumraka jednostavno meditirao na
pjesmu rijeke.
Nekoliko dana kasnije, dok sam sjedio na svjeem zimskom
povjetarcu, zagledao sam se u nebo iznad Himalaje. U beskrajnoj
kupoli boje safira plutali su mlijeno bijeli oblaci. Rijeka se ispod
mene vrtloila, mrekala i pjenila. Njen je zvuk bio simfonija koja me
oslobaala okova mojih misli. Iz te je pjesme izalo tisue nebeskih
glasova koji su svi u jedan glas pjevali sveti slog om. Taj mi je zvuk
obuzeo misli.
Nekom drugom prilikom, promatrao sam zalazak sunca i zlatne
zimske oblake koji su putovali plavim nebom to se smrkavalo.
Planine su nosile ljubiasti plat i izgledale toliko ive da mi se
inilo kao da diu. Jata bijelih dralova, crnih slavuja, zelenih
papiga i nepoznatih ptica jarkih plavih, crvenih i naranastih boja
letjela su nebom te cvrkutala, kriala i urlikala vlastite umiljate
pjesme. Osim glasanja ptica, te je veeri dolina Gange poivala u
gotovo nestvarnoj tiini. Moj je um spokojno poivao na misli da
mi je Bog uzeo toliko malo, a dao mi toliko mnogo. Na trenutak sam
razmiljao o tomu da smo na milosti onoliko zahvalni koliko se prije
toga osjeamo nedostojni te milosti. Zahvalnost je ono to srce ini
sposobnim da primi Gospodinove blagoslove. Zatvorio sam oi i

112
opet se unio u om, neprekinutu pjesmu rijeke. Bilo je tako lijepo.
Osjeao sam se na rubu neega izvanrednog. Onda sam zauo neto
to je naizgled dolazilo iz dubine srca Majke Gange. Zbor tisua
nebeskih glasova pjevao je polaganu, krasnu pjesmu koja se inila
da odjekuje dolinom rijeke.

Hare Krina, Hare Krina

Krina Krina, Hare Hare
Hare Rama, Hare Rama
Rama Rama, Hare Hare

Osjeao sam da mi je Bog kroz pjesmu rijeke na uho proaptao tu

prelijepu mantru. Bio je to mistian obred koji me je podigao na va
to me je odnio blie cilju. Srce mi jedrilo na zahvalnosti. Uhvatio
sam se kako nehotice prekidam svoju dugu utnju i glasno pjevam
one rijei zajedno s rijekom. Nijedan opijat na zemlji nije se mogao
niti pribliiti tome iskustvu. Znaenje pjesme nisam znao, ali ukrala
mi je srce. to li je samo znaila? Vjerovao sam da e mi se ta tajna,
kao i tajna slike plavoga djeaka, razotkriti s vremenom. rtvujui
pjesmu svoje usne harmonike, naslijedio sam pjesmu majke Gange.

113
 4

K
rajem mjeseca bilo je malo rei da sam udio prekinuti post.
Sjetio sam se nekoga prodavaa kikirikija u trgovini pored
restorana oti Vala u Svargaramu. K njemu sam otiao s
jednim rupijem koji mi je donirao neki hodoasnik. Tada je jedan rupi
vrijedio oko 12 amerikih centi. Zauzvrat sam oekivao dobiti samo
aku kikirikija. Kad je prodava vidio rupi, oi mu zasjae. Nabrzinu
povee stare novine te naini veliku vreu u koju je ubacio gomilu
kikirikija. Danas u se lijepo gostiti! radovao sam se dok sam iao
do svoje peine kroz dunglu.
Dublje u umi naao sam se oi u oi s golemim smeim majmunom.
Stao mi je na put poput kakva carinika. Reao je i kezio iljaste zube
te mjerio rtvu, odnosno mene, malenim i prodornim zelenim oima.
Njegovo je miiavo tijelo bilo prekriveno debelim smeim krznom.
Lice mu je bilo svijetlo ruiasto i puno oiljaka od borbi. Imao je
kvrgave ruiaste prste i sjajnu ruiastu stranjicu. Najednom je
skoio na mene. Jednim je pokretom zgrabio torbu s kikirikijem te me
hitro udario po prsima da bi odskoio. Ja sam uhvatio dah i nainio
nekoliko koraka unatrag. Kad sam stao na vrsto tlo, nasmijao sam se.
Majmun je nestao u dungli odnosei punu vreu. Tijekom natezanja,
nekoliko je kikirikija palo na tlo. No dobro, pomislio sam, ovo e mi
morati dostajati za prekid posta. Dok sam se saginjao da ih podignem,
neki je drugi majmun skoio sa stabla, pokupio sve kikirikije i nestao.
Nije mi ostao niti jedan jedini.
Dok sam se vraao u svoju peinu, trbuh mi je kruljio od gladi. U
usporedbi s blagom duhovnoga iskustva, svjetovni posjedi su poput onih
kikirikija, mislio sam si.

Ljudi lau, zapomau i umiru radi tih kikirikija. Trude se i napreu

za jednu aicu. Oko njih se ratuje. Pa ipak, sve nam te drage kikirikije
svakoga trena moe oduzeti neki majmun, donosno tua pohlepa, ili
ak neizbjean tijek vremena.

114
S ljedeeg sam jutra otpjeaio do najudaljenije obale Gange u
Riikeu. Popevi se na planinu, stigao sam u ankaraarya
Nagar, aram Maharii Mahe Jogija. U tom pustinjakom stanu,
zemljani su putii vijugali kroz drevno drvee, mirisne grmove
i procvale puzavice te vodili do ugodnih koliba za meditaciju.
Neto dalje, naao sam se na rubu strme padine s koje se pruao
nevjerojatno lijep pogled na rijeku Gangu. Tamo se nalazio i
Mahariijev jednostavan dom. Uavi, naao sam se u prostoriji u
kojoj se nalazio oltar okienim cvijeem. Na njemu je stajala slika
Mahariijeva gurua, Brahmanande Sarasvatija. Nosio je dugu bijelu
bradu i dugu bijelu kosu koja mu je bila zaeljana unatrag tako da se
vidjelo blistavo elo. Sjedio je na tigrovoj koi. Kao izuzetno cijenjeni
jogi, bio prvi u preko150 godina koji je dobio poloaj ankaracarje u
himalajskoj oblasti Jyotirmath, to je uloga koja se moe usporediti
s poloajem Pape.
Ujutro i naveer stanovnici arama bi se okupili u Mahariijevoj
sobi za puu da bi pjevali molitve i s oboavanjem prinosili razne
predmete. Obred bi dovrili zajednikom meditacijom. Netko mi je
rekao da Maharii najvie voli meditirati u tamnom podrumu nalik
peini u koji nisu mnogi zalazili. Taj je hladan i miran podrum postao
i moje omiljeno mjesto za meditaciju. Tamo sam posebno osjeao
Mahariijevu prisutnost, a um su mi i tijelo proimali duboki mir i
spokoj.
Maharii se rodio 1917. u sredinjoj Indiji te diplomirao fiziku na
fakultetu u Allahabadu. Svoga je gurua, Brahmanandu Sarasvatija,
trinaest godina sluio kao tajnik. Brahmananda Sarasvati ga je
ovako uputio pred smrt: U onome emu sam te nauio, nalazi se i
znanje o praksi za obiteljske ljude koje su stoljeima krivo shvaali
i zanemarivali. Nemoj razmiljati o novcu za razna putovanja.
Ne brini i ne boj se biti sam. Ne budi tjeskoban. Poni djelovati i
sve e se odvijati samo od sebe. Kako bi se pripremio za svoju
misiju, Maharii je dvije godine proveo u samotnoj meditaciji u
peinama Uttarkaija. Potom je 1955. godine poeo pouavati
transcendentalnoj meditaciji (TM) i osnovao svoj planinski aram u
Riikeu. Godine 1957. poeo je putovati diljem svijeta.
Maharii Mahe Jogi pouavao je kako prakticirajui TM naa
svjesnost prelazi u supilnija i istananija stanja. Cilj prakse je ui

115
u stanje suptilnije od onih u kojima obino djelujemo; budnosti,
spavanja i dubokoga sna. Meditacija, prema tomu, podrazumijeva
doivljaj svjesnosti koja je iznad suptilnoga postojanja uma i ega,
jer u tomu osloboenom stanju istoga postojanja doivljavamo
vjeno jastvo. Maharii je osobito kreativno pristupio usklaivanju
modernih znanstvenih dostignua s drevnim uenjima joge. Iako je
bio u inostranstvu dok sam boravio u njegovu aramu, u utoitu
njegova arama osjetio sam nadahnue da proitam njegove knjige
Znanost o bitku (The Science of Being) i Umjetnost ivljenja (The
Art of Living), kao i est poglavlja iz Bhagavad Gite.
Svake sam veeri u ankaraarja Nagaru provodio vrijeme s
australskim sadhuom koji se zvao Bevin. On je bio jedan od voa
arama i ubrajao se meu Mahariiju najbliskije uenike. Upoznali
smo se u njegovoj kolibi gdje smo sluali snimke Mahariijevih
govora na kasetama i razgovarali o njegovim uenjima. Sjeam kako
je svojim visokim glasom, koji je esto prelazio u hihot, jednom
rekao: Mi ne dajemo nikakva prazna obeanja o Raju nakon smrti,
ve iskustvo rajskoga blaenstva ve za ivota. Neka slobodno
doe tko god to eli.
Njegova je tehnika bila jednostavna: sastojala se od samo petnaest
do dvadeset minuta lagane meditacije koja se izvodila ujutro i
naveer. Nije bilo potrebno mijenjati nain ivota niti poglede na
religiju i filozofiju. Nauavao je da je ivot u svojoj sri blaenstvo,
da smo mi u sri blaena bia te da nas TM moe dovesti u dodir s tim
blaenim stanjem njeno usmjeravajui prirodnu sklonost naega
uma da traimo sreu prema srei koja je neodvojiva od naega bia.
Maharii bi to ponekad okarakterizirao kao zalijevanje korijena i
uivanje u plodovima.
Bila je zima i bilo je tiho. U aramu nije bilo posjetitelja iz stranih
zemalja osim Bevina i mene. Bevin mi je rekao kako su samo
nekoliko godina ranije, Beatlesi, Donovan, Mia Farrow i njena sestra
Prudence posjetili Mahariija i odsjeli u aramu. Otada se utjecaj
joge i meditacije proirio cijelim svijetom.
Meditiranje u toj svetoj umi i spavanje na planini smatrao sam
neprocjenjivim darovima. U tri mi se navrata Maharii Mahe
Jogi pojavio u snovima. Sjedio je podvijenih nogu, sa cvijetom u
ruci, a duga napola sijeda kosa i brada padale su mu po lelujavim

116
bijelim haljama. Iz njegova je okrugla lica zrailo njeno svjetlo.
Bio je nizak rastom, ali njegova pojava bila je dojmljiva. Pogled mu
je istovremeno bio njean i prodoran te mi se inilo da me poziva
na mjesto vjenoga mira. Nita ne bi govorio, ve bi mi se samo
smijeio, zatvorio oi i nestao.
Kad sam se s vremenom vratio u osamu svoje umske peine, pitao
sam se zato sam otiao iz Mahariijeva arama. Na kraju krajeva,
tamonja su iskustva bila prosvjetljujua. Maharii je oigledno
posjedovao snagu i ljubav, a svi su njegovi sljedbenici bili ljubazni.
Zato sam se tako selio unaokolo? U mjesecima koji su uslijedili to sam
pitanje ponovio mnogo puta. Svaki put bih zakljuio da elim nauiti
o raznim putovima i uiteljima prije nego se obaveem jednome.
Dok ne dobijem potpunu vjeru u odluku da posvetim ivot jednom putu
i jednom uitelju, mislio sam, ostat u lutajui hodoasnik.

J ednoga jutra, dok sam hodao umskim putem, priao mi je neki

sadhu s neobinim osmijehom na licu i nije mi dao da idem dalje.
Zakiljio je u mene svojim bademastim oima. Nos mu je bio malen,
lice plosnato, kosa kratko odrezana, a put bakrena. Tko li je taj
ovjek? to eli?
Netko me je poslao k tebi, rekao mi je, ali me ti ne prepoznaje.
Iznenadio sam se, ali nisam nita rekao. Pitao sam se to e mi se
dogoditi. Uhvatio me je za ruku i rekao: U oblinjoj peini ivi jedan
od najveih svetaca ikad. Moje poslanje je da te odvedem k njemu.
Odakle me poznaje? upitao sam.
To ne treba znati. Slijedi me.
Uz potok po zarasloj stazi, znatieljno sam ga slijedio u dubinu
ume. Rekao mi je da je porijeklom iz Nepala. Dok smo prolazili kroz
grmlje, pod nogama su nam krckale suhe granice i ukalo suho
lie. Jedan se divlji vepar pohitao sakriti u bunje nama slijeva.
Prili smo istini s koje mi je vodi pokazao vrh nekog brda. Tamo
sam vidio otvore triju peina koji su se crnili od dima. Sadhu me je
poveo uskim kamenim stubama, koje su vie nalikovale ljestvama od
devet metara uklesanima u strmu stijenu. Kad smo se popeli na vrh,
uli smo u jednu od onih spilja. Zaslijepio nas je oblak dima.
U spilji je, u poloaju lotosa, sjedilo jedno nevjerojatno bie.
Njegova gusta zamrena kosa padala mu je niz lea te na oko metar

117
duine po tlu oko njega. Bio je visok oko 180 centimetara i snano
graen. Nosio je jedino ue oko pojasa i kaupin preko genitalija. Oi
su mu bile zatvorene u meditaciji. inilo mi se da se nalazi u nekom
drugom svijetu koji je bio daleko izvan vremena i prostora. Iz njegova
nepokretna oblika zraio je neopisiv spokoj. Bio je to Mahavirdas Tat
Vala Baba.
Posjeli smo se pored njega i strpljivo ekali. Miris tinjajuega drveta
iz njegove svete mijeao se sa zemljanim mirisom drevne peine. Na
kamenoj polici stajali su sanskrtski spisi. Njegova je jedina odjea,
juteni ogrta bio sloen pored njega. Nepalski mi je sadhu rekao kako
Tat Vala Baba esto meditira po cijelu no, pa me uputio: ekajmo
ga strpljivo dok ne izae iz duhovnog transa. Najzad je Tat Vala
Baba otvorio svoje tamne i sjajne oi. Zagledao se u moje takvim
intenzitetom da su me podsjetile na laserske zrake. Moj je vodi sluio
kao prevoditelj. Baba je govorio dubokim glasom koji je nadahnjivao
poslunost.
Bog je jedan i sve iz njega izvire. Podigao je dlan i dodirnuo
svoj palac kaiprstom. Uzrok je sve patnje to zaboravimo svoje
zajednitvo s Bogom. To se naziva majom, iluzijom. Bog je svuda.
Ne trebate ga traiti da biste ga pronali. Ako ga iskreno zazovete,
razotkrit e vam se. Bog vidi unutar srca, a ne izvanjske stvari. Ne
smije biti dvolini. Po dunglama moete tragati cijeloga ivot, ali
Bog je u vaemu srcu. Kad ga tamo pronaete, vidjet ete ga svuda.
Pogodilo me to to je odgovarao na moja najdublja pitanja. Bio sam
lutalica koja je traila Boga u vlastitom srcu.
Onda je Baba poloio ruke na svoja koljena. Njegove su tamne oi
zraile su snagom i ivou. inilo mi se da mi itaju misli. Ljudi
tragaju za privremenim. Zar ne vidite da su na putu smrti? Svaka
njegova rije inila mi se poput maa koji je rezao moju sebinu
uslovljenost: Odrekao si se svjetovnoga ivota. To je dobro. Ne vraaj
mu se. Meditacija e ti donijeti najdublji mir. Sat smo vremena proveli
sluajui ga. Obeao sam da u se sutradan vratiti i otiao zajedno sa
sadhuom koji me je doveo.
Kad smo sili niz kamene stube, doekala nas je asketkinja u
jednostavnu bijelom sariju, kojoj je niz lea padala dugaka crna
pletenicu. Zvala se Mirabhai i sa svojim je suprugom ivjela u umi i
kuhala obroke za sve sljedbenike Tata Vale Babe. im smo se upoznali,

118
pozvala nas je u svoju kuu. elite li sluati o Babi? upitala je dok
smo je slijedili.
Da, odgovorio sam, a nepalski je sadhu kimnuo glavom.
Dakle, zaustila je, Baba je rodom iz drave Punjab. Od ranoga
djetinjstva u umu su mu se rojila gorua pitanja. Kad je vidio
kako Indijce ugnjetavaju Britanci, pitao se zato zemlja s tolikim
svecima i spisima nema rjeenja za takvu patnju. Gorio je od elje za
prosvjetljenjem te je kao djeak napustio dom traei gurua. Prvo je
otiao u Ajodhju, mjesto na kojemu se rodio Gospodin Rama, a potom
u himalajsku umu gdje je najzad sreo svoga gurua. Do uiteljevih je
stopala nauio put prosvjetljenja. Prili smo kolibi od gline i slame.
Mirabhai je dobrostivo otvorila drvena vrata i pozvala nas unutra.
Ponudila nam je svakome prostirku za sjedenje i glinenu au vode
pa upitala: elite li da jo priam?
Molim te, ohrabrio sam je uivajui u hladnoj vodi koju je donijela
s potoka.
Baba boravi u ovim spiljama od svoje esnaeste godine. Jede jedino
samoniklo bilje i voe. Odijeva se jedino u bezvrijedno juteno platno
koje mi zovemo tat. Tako je dobio ime Tat Vala Baba, to bi znailo
svetac koji se odijeva u juteno platno. Rekla nam je i to da je Baba
petnaest godina proveo na osami usavravajui praksu atanga joge.
S vremenom su ljudi prepoznali njegovo prosvijetljeno stanje i poeli
mu prilaziti. Nikad nikome nije dozvoljavao da ga dodiruje niti da
mu kuha. Onda je duboko uzdahnula i irom otvorila oi od silnoga
potovanja. Vlastitim sam oima vidjela njegovu mo da ljudima
ita misli, vidi budunost i lijei bolesne. Kad je neki jogi patio od
nepodnoljivih migrena, Baba mu je doao u snu, otklonio bijelu sluz
iz njegove glave nekom mantrom i zauvijek ga izlijeio.
Osjeao sam se tako poaen to sam ondje. Mirabai je pogledala
Babinu sliku koju je drala na svom malom oltaru i sklopljenih ruku
upitala, elite li uti jo? Mi smo eljno potvrdili. Baba meditira
satima a katkad i danima. Njegova sveta vatra uvijek gori. Svaki dan
pomno prouava svete spise. Onda se okrenula prema meni. Ti si
doao skroz iz Amerike ne bi li postao sadhu. Cijenim tvoju hrabrost.
Molit u se da dostigne svoj cilj.
Prije no to smo se pozdravili, u dlan mi je poloila neobian
providan kolai nainjen od zelene tikve skuhane sa eerom. im

119
sam ga stavio u usta, rastopio se i osjetio sam bogatstvo njegova
okusa. Nikad nisam probao nita slino. Vijevi kako sam se ponio,
njeno je rekla: Taj se slatki zove peda. Svia ti se?
Ovo je moj prvi indijski slatki, odgovorio sam, Nevjerojatan je.
Ali, zar jogiji asketi to jedu?
Nato se ona nasmijala poput majke znatieljnom djetetu i rekla:
Iznenadit e se kad vidi to jogiji znaju jesti.
Sljedeeg sam se dana vratio u Babinu peinu. Nakon nekoga
vremena, moj je nepalski prijatelj otiao. Tat Vala Baba je sjedio
unesen u meditaciju. Ostao sam nasamo s njim. Prola je cijela
no, a on se nije ni pomaknuo. Meditirao sam pored njega upijajui
njegovu mirnou. Sunce je izalo i njenim velom zlata zaogrnule
zelene himalajske dungle. Otkrilo je visoke planine u daljini koje su
mnogi smatrali prebivalitem Boga. Pokazalo mi je i majku Gangu
kako vijugavo tee prema nizini kroz ume i visoravni na kojima su
sveti ljudi vrili obrede pored njenih obala. Sjedio sam na slamnatoj
prostirci i promatrao bogato raslinje podno brda na kojem smo se
nalazili. S vremenom sam poeo zamjeivati goleme viebojne zmije
kako gmiu koz dunglu i trae plijen. Vidio sam i divlje slonove koji
su jeli lie s drvea te ponekog tokastog leoparda koji se provlaio
kroz zelenilo.
U umu mi se pojavila slika moga susjedstva u ikakom predgrau.
Ravna, ureena dvorita, djeca koja ulaze u kolski autobus i roditelji
koji se voze na posao. Mjesto na kojem sam se sada nalazio inilo mi
se pomalo nevjerojatno. Pored Babine peine nalazilo se jo nekoliko
spilja u kojima je boravila nekolicina njegovih uenika asketa. U
jednoj od njih sam proveo sljedeih par dana.
U Babinoj sam peini udisao otar miris dima svete vatre koja je
danonono gorjela. Osjeao sam se proien. Baba bi znao sjediti
uspravno i itati spise tri do pet sati. Ostalo bi vrijeme provodio u
meditaciji. Ako bi nou poinuo, probudio bi se nekoliko sati prije
zore te meditirao, itao i izvodio asane, jogike poloaje. Sredinom
jutra, zamotao je svoju dugu zamrenu kosu u vor na vrh glave te
me odveo da se kupamo u potoku i zagrabimo posudu vode. Putem
natrag nabrao je bilja i voa za jelo te skupio drvo za vatru. Jednom
sam ga vidio kako bez napora podie golemu kladu i nosi je do peine.
Rane neke veeri, dok je umom odjekivao cvrkut ptica, Baba me

120
je putem svoga nepalskog prevoditelja silno iznenadio: Dobrodoao
si da ostatak svoga ivota provede u naim peinama. Osobno te
pozivam. Onda je zatvorio oi i uao u trans.
Njegove su mi rijei nekoliko dana odjekivale u umu. Razmiljao
sam o tome koliko je ozbiljna odluka koju sam trebao donijeti. Jednog
sam jutra prekinuo svoju meditaciju i pomislio:

ivot pod vodstvom takva svetog ovjeka u ovoj posveenoj umi

bio bi pravi blagoslov. Ipak, ako se posvetim jednome guruu, nikad ga
ne bih smio osramotiti time to bih se kasnije u ivotu predomislio.
elim nai uitelja i put kojemu mogu posvetiti ivot.

Preispitao sam se osjeam li doista da je on moj uitelj i ovo moj put.

Neko sam vrijeme proveo razmiljajui i dobio odgovor. U meditaciji
s Tat Vala Babom doivio sam iznimnu osvijetenost i unutarnju
radost. Pa ipak, jo sam uvijek bio nesiguran. U srcu sam osjeao zov
da upoznam i druge svete ljude Indije, posjetim razna sveta mjesta te
iskusim prakse raznih duhovnih putova. Osjeao sam da bih jedino s
takvim iskustvom mogao donijeti najvaniju ivotnu odluku.
Um mi se smirio, jer sam osjeao da toj odluci pristupam poteno.
Osjeao sam da Tat Vala Babi svoju odluku trebam priopiti paljivo,
jer on nije bio obino ljudsko bie, ve izuzetan ovjek natprirodnih
moi. ekao sam nekoliko dana. Meditirajui u njegovu drutvu,
doivio sam neopisiva iskustva. Kad sam najzad bio spreman otkriti
mu to mislim, shvatio sam da on to ve zna. Prije no to sam otvorio
usta, izgovorio je ono to sam ja namjeravao rei. Staloeno mi je
pogledao u oi i podigao dlan u znak blagoslova: Dovienja. Neka

Bog bude s tobom. Om Tat Sat.

121
 5

N
apustivi spilje Mahavir Das Tat Vala Babe, opet sam ivio
kao lutajui prosjak. S krajem zime, sunce je bivalo toplije, a
dani dui. Stabla i grmove okitili su prvi proljetni pupoljci.
Hodao sam prema sjeveru kroz dunglu te stigao do Laxman Jhulana,
duga viseeg mosta koji se nalazi visoko nad rijekom Gangom. Zastao
sam u sredini koja se lagano njihala i gledao kako se Ganga sputa sa
Himalaje dok su joj obale ukraene hramovima, aramima i riijima
koji su izvodili svoje obrede. Preao sam most i opet se naao na
umskoj stazi. Odjednom sam se skamenio se od uasa pred prizorom
koji mi se ukazao.
Preda mnom su se nalazili umirui ljudi. Neki su od njih bili goli
dok su ostali bili odjeveni u prljave dronjke. Zapomagali su u agoniji.
Lica su im bila uvela i unakaena, nosevi nagrieni ili otpali, a na
osakaenim rukama i nogama stajali su krvavi batrljci umjesto
prstiju. Koa im je od gladi visjela s kostiju. Leali su u jamama u tlu
koje su im sluile kao postelje, a od hladnoe su se titili prekrivajui
se zemljom. Svi su mi se utjecali oajnim oima. Prestravio sam se.
Naao sam se u koloniji gubavaca!
Najednom su me mnogi od njih okruili viui: Baki! Baki!
Baki! Pritiskali su svoja tijela o moje, i gurali mi sakate krvave
ruke u lice zahtijevajui milostinju. Ja nita nisam imao. Omeen
zidom truloga mesa, nisam mogao nainiti ni koraka naprijed. Nisu
me htjeli pustiti na miru. Baki! Baki! Baki!
Toliko su se tijesno oko mene nagurali da sam se umalo udavio.
Nisam mogao pobjei od smrada njihova zadaha i vlanoga, trulog
mesa. Baki! urlali su. Bio sam silno zbunjen, zgromljen podvojenim
osjeajima. S jedne sam strane bio bijesan zbog napada, ali sam ih
s druge i saalijevao, mislei kako njihova patnja objanjava takvo
ponaanje.
Dvadeset je minuta prolazilo polako, kao da nikad nee zavriti.
Muio sam se i pokuavao shvatiti to se zbiva. Guba je zarazna,

122
pomislio sam. Hou li je dobiti te s njima patiti i umrijeti? Hoe li me
ikada pustiti?
Urlajui Baki! gubavci su jedni druge povlaili i gurali u
oajnikom okraju. Zurili su mi pravo u oi pogledima punim boli.
Najzad su me pretraili ne bi li na meni otkrili togod vrijednoga.
Odluili su silom oduzeti ono to su mislili da im nisam davao. Kad su
shvatili da nemam nita, razili su se.
Duboko sam udahnuo i nainio nekoliko koraka, ali sam se brzo
zaustavio. Vidio sam staricu odjevenu u dronjke iji se nos sravnio
s propadajuim mesom ostatka izoblienog joj lica. Leala je na tlu,
bijedna i alosna. Pogledi su nam se sreli. U njenim suznim oima
osjeao sam brinu ljubav jedne majke. Takva je vrsta istinske
privrenosti prava rijetkost. Ona nije od mene traila nita osim da
otvorim svoje srce i primim ljubav koju je toliko eljela nekome dati.
Bila je prekrasna. Sklopila je svoje bolesne ruke bez prstiju u znak
potovanja pa ih pruila da me blagoslovi. Njezina je privrenost
odagnala sav moj strah od zaraze. Pojurio sam k njoj i namjestio glavu
tako da je moe dosei. Kad mi je poloila ruke na glavu, pomolila
se je: Neka te Bog blagoslovi, dijete moje. Neka te Bog blagoslovi.
Pogledao sam je i vidio da joj je lice sada bilo okupano natprirodnim
veseljem i radou davanja. Plakao sam i osjeao da je sva ona
munina bila malena cijena za ovaj nezaboravni blagoslov.
Krenuvi dalje, otkrio sam mjesto pored rijeke i promatrao njen
brzi tok. Pokuao sam pogledati u njene tajnovite dubine, tamo iza
vrtloga i valova, no nisam mogao dospjeti dalje od povrine. Ona je
ena bila poharana stranom boleu, ali se ispod povrine njenog
tijela nalazila prekrasna dua koja je jedino eljela voljeti i biti voljena.
Povezao sam njenu pojavu s razmiljanjem o rijeci.

Danas mi rijeka otkriva kako smo skloni suditi druge po njihovu

vanjskom izgledu i kako esto gledamo tue negativne osobine. No
kad se zagledamo ispod povrine, nai emo nebrojene osobine koje
se zdruuju i ine neiju prirodu. Pogreke koje vidimo vjerojatno su
posljedice izvjesnih okolnosti poput traume, zlostavljanja, odbijanja,
slomljenoga srca, nesigurnosti, boli, zbunjenosti ili bolesti.

Razmiljao sam o ljudima koji su me pokuali ubiti u Istanbulu, o

123
rasistima koji su mrzili Crnce za vrijeme Pokreta za graanska prava,
onima koji su me maltretirali zbog moje duge kose pa ak i sebi koji
sam osuivao generaciju protiv koje sam se pobunio, mislei da su
stariji Amerikanci u krivu to toliko brinu za novac i sigunost. Oni su,
meutim, preivjeli Veliku depresiju, nedau koju nisam mogao niti
pojmiti.

Ako shvatimo temeljni uzrok onoga za to mislimo da je u nekome

loe, mjesto da ih mrzimo, prema njima emo osjeati samilost. Zar
nije dobrota svojstvena svim duama? Svetac mrzi bolest, ali voli
bolesnoga.

O dluio sam otii iz Riikea te otputovati na sjever u vie predjele

Himalaje. U Dev Prayagu upoznao sam ovjeka ija mi je osobnost
zauvijek ostala urezana u sjeanju. Jedne hladne zore dok su zvijezde
blijedjele, s mukom sam siao niz planinu do sliva rijeka Bhagirathi i
Alakanande koje se otamo nadalje zovu Ganga. Zvuk je rijeke na tom
mjestu bio zagluuju. Krenuo sam da se okupam ne razmiljajui o
monoj struji.
Kad sam koraknuo naprijed, navirua mi je bujica potegla stopala,
sruila me i ponijela prema opasnim brzacima. U tom mi je trenutku
moan ovjek koji se kupao pored mene zgrabio nadlakticu te me
povukao prema sebi a onda na obalu rijeke. Onda je moj spasitelj
stavio svoj desni dlan na moju glavu i vrlo osjeajno otpjevao nekoliko
mantri da me zatiti. Tako sam upoznao Kaila Babu.
Bio je to sveti ovjek koji je dobro zagazio u svoje ezdesete, mone
grae i zamrene prosijede kose koju je vezao na vrh glave. Kad je
ne bi vezao, otkrio sam kasnije, kosa mu je dosezala do poda. Ve
desetljeima nije odrezao ni dlaku s tijela. Lice mu je bilo etvrtasto,
visokih jagodica, oi velike i smee, a usta puna zubi to je bilo vrlo
rijetko meu starijim sadhuima. Odijevao se samo u jedan proiveni
ogrta koji mu je sezao od ramena do stopala. U ruci je nosio eljezni
trozubac za iji je vrh bio svezan veliki bubanj damaru. Takav bubanj
ima dvije glave i kuglicu koja visio o uetu omotanom oko sredine
upljeg drvenog tijela. Promjer glave njegova bubnja iznosio je oko 30
centimetara.
Kad bi ga Baba protresao, kuglica bi se naizmjenice odbijala o glave i

124
stvarala glasan zvuk. Uz te dvije stvari, Baba je posjedovao jo jedino
metalnu posudu za proenje i staru deku.
Kaila Baba je bio prvi koji me pouio kako da preivim kao lutajui
asket. Mnoge smo hladne noi proveli spavajui na obroncima planina
pored neke rijeke. Jedne mi je noi ponudio svoju deku. Isprva sam
je odbijao uzeti, ali on je bio uporan. Otada smo mnoge noi proveli
spavajui zajedno ispod te jedne deke. Nauio me je kako pribaviti
hranu i lijekove prepoznavanjem jestivoga korijenja, voa i lia u
umi.
Odveo me je u neko selo te me pouio ispravnom nainu na koji
sadhu s potovanjem iska milostinju. Za razliku od Zapada, u ruralnoj
se Indiji pronja religioznih isposnika smatra asnim nainom ivota.
Osobe koje slue sadhue dajui im milostinju primaju od njih zauzvrat
vrijedne darove duha. Kaila Baba bio je vrlo uzviena osoba, pa
sam i ja osjeao da je to neto uzvieno. Takoer me je pouio kako
preivjeti na suhim pahuljicama od rie. To je najeftinija hrana i
svaki e je trgovac itaricama rado dati u milostinju. Nije pokvarljiva
te se osoba u dungli njome moe tjednima hraniti. Za obrok, dovojno
joj je dodati malo vode s potoka. Baba me je takoer nauio kako
odravati istou tijela. Zube smo etkali koristei granice s nimova
drveta, a kou blatom iz rijenoga korita. Osim to me pouio jedenju
i pranju, nauio me je i potovanju. Potovanje nije obuhvaalo samo
svete rijeke, hramove, stabla, sunce, mjesec i svetu vatru, ve i zmije,
korpione i divlje ivotinje. Nije govorio engleski, ali mi se inilo da
ima mistinu mo kojom mi je prenosio ideje, osobito spoznaju da se
Bog nalazi u srcu svih ivih bia. Na primjer, nauio me je da vidim
duu u srcu zmije otrovnice te da joj ukaem ast i potovanje dajui
joj prostora. Pri druenju s drugim sadhuima, pouio me je pravilima
ponaanja i obraanja prema pripadnicima raznih sljedbi, a isto tako
i pravilima ponaanja pri zajednikom jelu.
Putujui s njime, postao mi je poput oca i pruao mi toliko
ljubavi kao da sam mu roeni sin. Nikad nismo razgovarali, ali kad
se u srcima nalazi ljubav, sporazumijevanje nadilazi sve jezine
prepreke. Jednostavnom gestom, upiranjem prstom, smijekom ili
mrkim pogledom, pouio me svemu to sam trebao znati. Sluajnom
prolazniku izgledao je kao strana nepoeljana planina od ovjeka
koju su oeliile pokore i koja je nosila trozubac. No ja sam u njemu

125
vidio jednoga od najljubaznijih i najobzirnijih mukaraca kojeg sam
ikad sreo. Kakvu god bismo jednostavnu hranu pribavili, on bi me
prvo mene nahranio do sita, a tek bi potom sam jeo. Kad bih odbijao
jesti prvi, on bi me s lakoom uvjerio svojim nevinim pogledom.
Zapravo, svaki put kad bi me pogledao, na oi bi mu navrle suze
ljubavi. Prema tom ovjeku koji je bio planina ljubavi, osjeao sam
ljubav koju bih pruio doivotnom prijatelju.
Kaila Baba i ostali ljudi koje sam sretao produbili su mi znanje
o raznim oitovanjima Boga, odnosno o boanstvima koja su inila
hinduistiki panteon.
Nisam bio siguran to sam osjeao prema svim tim boanstvima i
raznim oblicima u kojima su se pojavljivali; to mi je sve bilo strano.
Ono to jesam primjetio bila je duboka ljubav i posveenost koju su
ta oitovanja nadahnjivala. Pristupio sam temi otvorena uma i elio
razumjeti.
Kaila Baba je tovao ivu, oblik Boga koji vlada materijalnim
postojanjem i unitenjem materijalnoga svijeta. Neprestano je
ponavljao mantru om namah ivaja. Dok bismo hodali umskim
putevima, on bi izvikivao imena ive i njegove pratilje: ai, ankar,
Hej, Vivanath, Hej, Kedarnath-i i Hej, Uma Mata. Kad god
bismo sreli druge tovatelje ive, ivaiste, pjevali smo zajedno. im bi
pjevanje doseglo vrhunac, Kaila Baba bi uao u trans i poeo divlje
udarati u svoj bubanj. Zvuk damarua bio je zagluuju i tjerao je svete
ljude da polude od veselja. Luaki bi tresli glavama, a zamrena bi
im kosa udarala s jedne na drugu stranu. Neki bi od njih pljeskali, a
drugi skakali na noge i izvodili mistian ples.
Kaila Baba uivao je velik ugled meu sadhuima. Jedan mi je stariji
asket u povjerenju rekao da bi Kaila Baba mogao biti i nekoliko
stotina godina star. Nitko mu nije tono znao godine. Posjedovao je
jogike moi kojima je mogao lijeiti bolesne te izvoditi natprirodna
djela. Prije tridesetak godina vidio sam neka od njegovih uda,
rekao mi je taj isti ovjek. Gomile ljudi su mu prilazile i oboavale ga
kao da je Bog.
Ali, Baba je shvatio da moi i slava nisu sr boanskoga ivota.
Zato se zavjetovao da o svojim moima nikad nee govoriti niti ih
prikazivati kao predstavu. Nije primao uenike niti je osnovao aram,
ve je sam lutao himalajskim umama. Nije me iznenadilo to to

126
sam saznao o Kaila Babi. Njegove su me se moi dojmile, ali me ipak
najvie nadahnjivao njegov karakter i posveenost duhovnom putu.
S vremenom sam poeo osjeati da se Kaila Baba eli povui u
osamu. Nisam mu se htio nametati. Bilo je vrijeme da krenem dalje.
Poklonio sam mu se glavom do stopala i zamolio ga blagoslov. Baba
se nato od srca nasmijao te me suznih oiju zagrlio snano poput
medvjeda. Onda mi je dao blagoslov recitirajui neku mantru. Dok
smo se opratali, dirnula me njegova nepokolebljiva nevezanost
i mekoa njegova srca. Voljeli smo se poput oca i sina, ali smo bili
lutajui sadhui i osjeali da se nikad vie neemo vidjeti.
ivot koji sam odabrao sa sobom je neizbjeno nosio gorko-slatko
iskustvo razvijanja odnosa bez budunosti. Rastanak od Kaila Babe
bio mi je teak. Ipak, bol koju sam osjeao u razdvojenosti od njega
odravala je sreu naeg odnosa na ivotu u mome srcu. Okrenuo
sam se i otiao od Kaila Babe s molitvom da ga nikad ne zaboravim.
Tako je i bilo.

U pravo sam tih dana pismom podijelio svoje spoznaje s obitelji.

Draga obitelji,
Bolje je ivjeti siromaan nego prodati duu za praznu palau
od zlata. Bolje je ivjeti neznan nego prodati duu za prazna i
uzaludna zadovoljstva koja nose ime, slava i oboavanje. Bez
slobode duha, nema ni ivota. Bolje je istoga asa umrijeti
nego ne moi tragati za smislom vlastitog ivota.
Smatram da su pouke koje sam dobio od iznimnih ljudi i mjesta
na istoku od neprocjenjive vrijednosti. Molim vas, shvatite da
takav nain uenja iziskuje mnogo vremena. Jedva da sam poeo
prilaziti samom poetku toga irokog polja znanja. Sebian sam i
umiljen. Neznalica sam i ne vidim istinu. Vjerojatno sam najdalje
od spoznaje Boga. Tako to biva da budali poput mene treba mnogo
vremena da vidi blaeno svjetlo vrhovne istine koje svijetli i u meni
i u vama.
S ljubavlju,
Richard

Moja duhovna tenja koja je zaiskrila u djetinjstvu pretvorila se u

127
plamiak dok sam se molio u katedrali u Firenci. Dok sam meditirao
na Kreti, postala je vatra. Iskuenja na Srednjem Istoku jo su je vie
nahranila i razgorjela, a drutvo svetih ljudi na Himalaji pretvorilo ju
je u buktinju to je sada u meni bjesnila. Posvetio sam joj ivot i molio
se Gospodinu da mi pomogne.
Imao sam dvadeset godina. Strogi stil ivota sveo me je na kojih
55 kilograma. Jedine halje koje sam svakodnevno nosio posivile su
od pranja u rijekama, jezerima i potocima. Koa mi je postala gruba
i tvrda, usne popucale, a kosa zamrena. Kako sam obuvao jeftine
gumene sandale, stopala su mi bila smea od zemlje, a koa na petama
suha i popucala. Nisam se previe brinuo za svoje oslabjelo zdravlje,
jer je moja e za prosvjetljenjem bila jaa nego ikad. Volio sam ivot
sadhua beskunika i radovao se u iekivanju novih pustolovina
i divnih dua koje su ve uznapredovale na svom duhovnom putu.
Lutajui kroz umu esto sam se pitao: Hou li ikad pronai jedinstveni
put kojim trebam hoditi i uitelja kojeg u slijediti?
Jednoga dana u Dev Prayagu, dobio sam poziv da se pridruim
sadhuima uz jelo u oblinjem aramu. Tamo sam vidio nekog jogija
kako izlazi iz dungle. Nitko ga nije poznavao. Objavio je da sve
lijenike poziva na skup te veeri, a potom je otiao. Nakon to ih je
nekoliko pristiglo, jogi se opet pojavio i izazvao ih svojim gromkim
glasom: Zaraeni ste materijalizmom te polaete vie vjere u
suvremenu znanost nego u vlastito naslijee. Bog me je iz ume
doveo da vam skrim budalasti ponos. Upotrijebit u jogiku mo da
ugasim sve sustave u svom tijelu i umrijeti. Moete upotrijebiti svoje
lijenike naprave te me ispitati. Onda u, za tono trideset minuta,
ustati iz mrtvih.
Uspravio je lea, sjeo u poloaj lotosa, te snano udahnuo i izdahnuo
dvadesetak puta. Onda je udahnuo najdublje to je mogao i prestao se
micati. Svaki lijenik mu je priao te ga ispitao stetoskopom i raznim
drugim napravama, ali nijedan nije mogao pronai niti jedan otkucaj
srca, puls ili udisaj. Bili u zapanjeni. Kliniki je mrtav, objavio
je jedan od lijenika. I sam sam mu priao u nevjerici te posudio
stetoskop, no otkucaja srca i pulsa nije bilo.
Svami Rama kojeg sam vidio u New Delhiju dao mi je zapanjujui
uvid u mo joge. Na Himalaji sam vjebao pranajamu, vjebe disanja,
te asane, poloaje tijela, kao i tihu meditaciju kako bih um i tijelo bolje

128
uskladio s bojom svetom energijom. Svjedoio sam nevjerojatnim
uincima tih praksi koje pruaju velike zdravstvene pogodnosti,
kao i sposobnostima onih koji ih prakticiraju da prilagoavaju
fiziku stvarnost. Ipak, ono to sam toga dana vidio bilo je doista
nevjerojatno.
Kad je prolo tono trideset minuta i niti sekunda vie, onaj je jogi
izdahnuo, otvorio oi, ustao i snanim se koracima vratio u dunglu.
Ni od koga nije nita traio. Jedina mu je namjera bila skepticima
pokazati mo joge. Dok je odlazio, svi smo ga gledali zaueni dok je
odlazio u divljinu.

Z a mojih putovanja, ljudi su svelikim potovanjem spominjali svetu

enu Anadamaji Ma. itao sam o njenoj neuobiajenoj osobnosti
u klasiku Autobiografija jednoga jogija Paramahamse Joganande.
Posvetio joj je poglavlje Majka proeta radou. Na obali Gange u Dev
Prajagu, neki mi je sadhu rekao da Anadamaji Ma ivi u himalajskom
gradu Dehra Dunu. Danas u autobusom poi u posjet svetoj majci,
rekao je. Pozivam te da mi se pridrui.
Stigli smo u jednostavno dvorite puno majinih sljedbenika koji su
jedva ekali da je vide. Moj suputnik je nestao, a oko mene se okupila
grupica prisutnih koji su mi pripovijedali o ivotu njihove gurudevi.
Rekli su mi da se Anadamaji Ma, gurudevi premijerke Indire Gandhi,
rodila u neku bezimenom selu u Istonom Bengalu koncem 19. stoljea.
Ve je u djetinjstvu bila ravnoduna spram ljepota izvanjskoga
svijeta te je s vremena na vrijeme zbunjivala svoju obitelj duhovnim
zanosima. Sve to sam uo o njenim zanosima, udima i samilosti silno
me oaralo. Odjednom su svi prisutni ustali, a meu nama se pojavila
malena gospoa odjevena u jednostavan bijeli sari. Sklopila je dlanove
u znak pozdrava, a oi su joj blistale od sree dok je sjedala. Usprkos
krhkoj grai, zraila je nekom nezemaljskom moi. Iako je na borama
proaranom licu nosila je tragove minula vremena, ono je sjajilo
poput lica zaigrana djeteta. Izgledala je mudro i staloeno, kao majka
svemira, dok je iz nje izvirao zanos nevine djevojice. Dranje joj je bilo
njeno poput cvijeta to ga je drala u ruci, no imala je nesavladivu
snagu volje.
Uz smijeak i pljesak ruku, sve nas je povela u pjevanje bojih imena.
Potom je zavladala tiina, a ona je progovorila mudro, nesebino i s

129
ljubavlju. Ljubav je oprost koji traje vjeno, rekla je na poetku. Biti
mudar znai da vidimo kako je sve povezano s cjelinom. Ako shvatite
da sve pripada Bogu, bit ete osloboeni svih tereta. Skladnim je
pokretom poloila svoju ruku na srce i sklopila oi te rekla: Svijest
koja je zaokupljena onim to nazivamo ja i moje, izvor je sve alosti.
Uzrok sve tuge je to to se drimo podalje od Boga. Kad ste s njim,
sva bol nestane. Gospodin tugom odagnava tugu, a nesreama odnosi
nesreu. Kada to obavi, vie ne alje patnju niti nesreu. To nam uvijek
valja imati na umu.
Osjeajna razmjena izmeu Majke i njene djece duboko me je dojmila.
Dok je vjetri ukao liem na okolnom drveu, Anadamaji Ma je
zautjela i pogledala u vrapia koji je cvrkutao. Prisutni su pogledima
i osmjesima pokazivali koliko uivaju u njenom njenom raspoloenju.
Svijet se neprestano kree izmeu uitka i boli. Na ovom mjestu
stabilnost i sigurnost ne mogu postojati. One postoje samo u Bogu.
Patnja nam je poslana samo kako bi nas podsjetila da okrenemo
misli prema Bogu koji e nam pruiti utjehu. Kad god je to mogue,
odrite tijek svetoga imena. Ponavljati njegovo ime znai biti u njegovu
prisustvu. Ako se druite s Vrhovnim Prijateljem, on e vam razotkriti
svoje pravo Bie.
Njen je njean pogled budio vjeru i nadu, a jednostavna skromna
priroda smirivala moje srce. Ona je samu sebe smatrala djetetom, ali
svi su je prisutni drali majkom. Vidio sam sadhue u redu odricanja,
jogije i svamije, koji su se inae drali dalje od ena, kako sjedaju do
njenih stopala i trae blagoslove.
Jednoga sam dana sjedio sm u onomu dvoritu, kad se Anadamaji
Ma na svoj draestan nain pojavila preda mnom. Ja sam odmah
kleknuo i dotakao joj stopala u znak potovanja. Na to je ona poskoila
unatrag, a lice joj je od poniznosti poprimilo napet izraz. inila se
posramljena. Poput orkanskoga vjetra, proela me je krivnja. U njenom
mi se njenom prisustvu pokuaj da joj ukaem potovanje i smjernost
inio poput djela kakvog divljaka. to sam to uinio? Iako je bila
uzvieno bie, pomislio sam da vjerojatno iz poniznosti ne vole kad joj
sljedbenici dodiruju stopala.
Smilovala mi se kad je vidjela kako sam se skamenio, pa je sjela na
stolac u blizini. Osmjehnula se poput djeteta, pogledala u vis te nekoliko
puta trepnula i sklopila oi. U tiini toga trena, ula je u trans. Osjetio

130
sam kako iz njena nepokretna oblika zrai majinska privrenost.
Lice joj je sjalo mistino kao u aneoskog djeteta. Iz transa je izala
u prisnoj tiini, a zatim se nasmijeila i mahnula mi rukom pozivajui
me da priem blie. U oima joj je sjajila privrenost. to sam ih dulje
gledao, to su mi se vie inile osloboene svih elja. Tiho je nos i usta
dotaknula lotosom te ga poloila u moju ruku. Onda je ustala i otila.

S jeanje na Anadamaji Ma pohranio sam u svoje srce i nastavio

hodoastiti. Poeo sam shvaati koliko je ozbiljan nain ivota to
ga vode sadhui. Na primjer, trpe hladnu zimu bez tople odjee; jedina
dostupna sklonita su im zemlja, obale rijeka, dungle ili peine;
izloeni su napadima ivotinja i kukaca bilo na javi ili u snu; nitko ih
ne njeguje za bolesti; a veinu vremena provode sasvim sami. Usprkos
svemu tomu, nisam htio odustati. Iz Dehra Duna uputio sam se na
sjeverozapad, jo vie u Himalaju, i tako sam se popeo do Uttarkaija
koji su mnogi nazivali Dolinom svetaca. Jogiji su od davnina traili
okrilje te ume kako bi se povukli u samou i meditaciju. Pronaao sam
spilju visoko na planini. Otamo sam gledao u umu.
U nekoliko sam navrata vidio leoparda koji se prikradao kroz raslinje
i lovio. Jednoga se dana pritajio i skoio na srnu. Bila je lak plijen za
njegove ralje, jer ga nije oekivala. Vidio sam i opore nomadskih
smeih i bijelih majmuna koji su se zabavljali meusobnim borbama
te skakali sa grane na granu u potrazi za bobicama i voem. Tokaste
su srne pasle zeleno lie, travu i grmlje, gledajui oko sebe u strahu
od grabeljivaca. Ptice neobinih boja letjele su traei pupoljke, bube
i bobice, a kraljevska je kobra gmizala po tlu i drveu u potrazi za
plijenom. Nije bila svjesna da se za njom ulja mungos koji se namjerio
da je rastrgne. To su bili moji susjedi. Bio sam posjetitelj u njihovoj
domovini. Sjeao sam se kako me je Kaila Baba uio da njegujem
pravilan stav prema takvim stvorenjima i molio se za neustraivost.
Sve se vrste ivotinja moraju boriti za opstanak, pri emu snani
iskoritavaju slabe. No u ljudskom ivotu, mislio sam, postoji mnogo
vanija svrha.
U tom sam umskom prebivalitu esto iz torbe vadio sliku plavoga
djeaka koji me je pronaao u New Delhiju te sam na nju meditirao.
Prelijepi mladi koji je svirao flautu sve me je vie privlaio te sam se
pitao tko je on. Pa ipak, jo se nisam odluio potraiti odgovor. Osjeao

131
sam da u saznati tko je on kroz nekakvu Boju namjeru.
Jednoga sam proljetnog dana sjedio u dvoritu neka himalajskog
hrama. Sluao sam tiinu jutra. S vremena na vrijeme uo bih zujanje
bumbara koji se kretao od cvijeta do cvijeta i traio pelud. Promatrajui
ga, shvatio sam da sam i sm usvojio ivot nalik njegovom. Kretao
sam se od mjesta do mjesta u potrazi za nektarom duhovne mudrosti
i nadahnua, ali mi nije bilo jasno kojem se mjestu, putu i uitelju
posvetiti.
Najednom je u daljini dijete zaplakalo za majkom. U duhu sam se i ja
osjeao poput djeteta, ali nisam mogao spontano i iskreno zaplakati.
Kada e osvanuti taj dan, pitao sam se, kad u poput djeteta zaplakati za
svojim voljenim Gospodinom?
Neto kasnije, dok je himalajski povjetarac zvidao dvoritem i
utao mladim liem, promiljao sam o tomu to nam treba da uoimo
sr ivota. Podijelio sam misli sa svojom obitelji.

Kako je na onoj strani majke Zemlje? Ja razmiljam ovako. to smo

ljubazniji, vie emo ljubaznosti nalaziti svuda; to smo bolji, vidjet
emo vie dobrote.
Richard

Odjednom oglasie se gongovi. Hramsko dvorite bila je nevelika

istina unutar guste ume golemih banjana, nima, tamarinda i divljih
ivotinja koje su se etale na svjeem planinskom zraku. Tamo se skupi
nekoliko seljana. Oboavali su boanstvo u obliku kamena kipa koji se
nalazio u jedinoj prostoriji hrama od cigle. Seljani bi se prvo poklonili,
a onda revno gledali u boanstvo te upuivali molitve i nudili svijee
i cvijee. Kako sam bio idovskog porijekla te prouavao kranstvo i
islam, osjeao sam se nelagodno i nisam sudjelovao u obredu. Je li to
oboavanje idola? Nisam znao. Trudio sam se obuzdati nagon da sudim
i nadao se da u u budunosti bolje razumjeti.
Toga mi je dana prila nevjerojatna dua. Bio je to lutajui svetac po
imenu Balaiva Jogi. Imao je etrdesetak godina. Bio je nizak rastom i
zdepast, kovrave crne kose i malena nosa koji je neprestano poigravao
zajedno s njegovim obrvama i sjajnim oima. Kretao se nemirno i, poput
kakva mladca, bio lakomislen i razgovorljiv. Neprestano se alio. Kad bi
prosio, inzistirao je na slatkiima. Bila je to osobina koju dotad nisam

132
susreo u himalajskom isposniku. Ipak, kad bi dolo vrijeme za jogu,
pokazao bi eljeznu odlunost. Ta je osebujna linost bila draesno
drutvo. Nekoliko smo dana proveli druei se blisko poput prijatelja,
a onda sam osjetio poziv da se popnem jo vie na planinu.
Kad sam se stao opratati, Balaiva Jogi me je uhvatio za nadlakticu.
Ne. Veeras mora doi na moje predavanje. Molim te. to sam ga vie
odbijao, on je vie molio. Najzad sam pristao. U dvorani za predavanje
okupilo se nekoliko stotina ljudi. Balaiva Jogi je stajao na pozornici,
a ja sam sjeo meu posjetitelje, na stolicu s lijeve strane pozornice.
Predavanje je zapoeo pokazavi publici otvorenu golu ruku koju je
potom stisnuo u aku. Nakon kratke meditacije, otvorio je ruku, a u
njoj se nalazio duguljasti crni kamen. Bio je to ivin lingam, boanstvo
kroz koje se oboavao iva. Zaprepatenoj se publici i meni inilo da
mu je kamen izrastao iz ruke. Sudei po onomu to sam vidio to nije
bio trik, ve prava arolija. Onda je poloio lingam na tlo i izgovorio
odreene mantre. Iz iste one ruke, koju je potom nadvio iznad lingama,
poeo je izvirati pepeo i bez prestanka zasipati boanstvo. Nakon oko
minute vremena, kamen je bio potpuno prekriven pepelom. Svi smo se
skamenili od uda.
Neki je starac ustao i poeo hvaliti Balaivu Jogija, a neka ga je starica
promatrala kao da je bog. Na kraju izvedbe, gomila mu je prila i stala ga
oboavati. Ja sam se odmicao i pitao kako takav jednostavan, nemiran
ovjek posjeduje takve moi. Uto je Balaiva Jogi podigao ruke u vis
pokazujui publici otvorene dlanove te im se obratio gromkim glasom:
Dame i gospodo, ono to ste vidjeli zove se prapti siddhi. To je jedno
od jogikih umijea. ini se nadnaravno jedino ako ne razumijete
znanost. Zahvaljujui jogikoj disciplini, pojedinac moe nauiti
da koristi opipljive elemente materijalne prirode tako to upravlja
suptilnim elementima unutar uma. Onda se namrtio i upozorio: Ali,
nemojte se zavaravati. Ono to ste vidjeli nije bilo duhovno. Materijalna
je to vjetina koja se dostie meditacijom i pokorama. Niti sam ja bog
niti itko drugi tko izvodi takva natprirodna djela. Ja sam samo obian
ovjek s neto jogikim moima.
Potom je s obje ruke podigao malo pepela, bacio ga u zrak i rekao:
Ja stvaram pepeo, a Bog stvara svemire. Zastao je na tren i zagledao
se u publiku, pa povikao svoju posljednju poruku: Istinski ivjeti
duhovnim ivotom znai znati da smo vii od tijela, uma i ega te shvatiti

133
duu iznutra, spoznati Boga i biti poboan. To jedino donosi mir. Ljudi
su se redali i traili blagoslove, a Balaiva Jogi je priao meni. Jesi li
sretan to si ostao? upitao je.
Da, hvala ti, rekao sam. Njegove su me moi duboko dojmile, ali sam
jo vie od njih cijenio njegovo iskreno izlaganje o temama koje su bile
doista vane. Shvatio sam da bih i sam, boravei uz takva nekog jogija,
mogao nauiti izvoditi uda, ali sam takoer shvatio da to nipoto nije
cilj duhovnoga ivota. Molim te, blagoslovi me da spoznam znaenje
tvojih rijei, rekoh.
Balaiva Jogi se od srca nasmije i zagrli me poput staroga prijatelja.
Onda podigne ruku u znak blagoslova pa je zatvori u aku. Kad ju
je opet otvorio, na dlanu mu je stajalo sveto zrno rudrake sirovo,
crvenkasto sjeme prekriveno pepelom. Poloio ga je u moju ruku kao
dar njegova vibhutija, odnosno blagoslova.
Vraao sam se u umu i razmiljao. Ono to sam upravo vidio bilo
je nevjerojatno, ali ne i zapanjujue nakon svega to sam vidio na
Himalaji. Najvie me se dojmilo to to Balaiva Jogi nije dozvolio
ljudima da ga oboavaju kao boga. U Americi, ljudi sportae oboavaju
zbog brzine i snage, izvoae zbog ljepote i nadarenosti, znanstvenike
zbog teorija ili izuma, politiare zbog utjecaja i govora, uene ljude
zbog intelektualnih dosega, a poslovne ljude zbog bogatstva. U Indiji,
ljudi oboavaju osobe jogije zato to su ovladali suptilnim energijama.
Duboko me se dojmila iskrenost Balaive Jogija. Istinska je duhovnost
spoznaja Boga i pobonost, a ne razmetanje vlastitim moima. Ljude
fasciniraju takve predstave, jer ne znamo cijeniti Boje moi. Sjeo sam
ispod razgranatog banjana i promiljao zbog ega ljudi vole gledati
takve stvari. Kamo god pogledamo, svjedoimo o nenadmanim
Bojim udima, ali ih uzimamo zdravo za gotovo, jer su nam stalno
pred oima. Podigavi sjemenku, dobro sam je promotrio. Bog je u
malecko sjeme stavio golemo stablo banjanova, a svako stablo u svoje
vrijeme proizvede tisue sjemenki. To je udo. A u jedan oblak, koji
je toliko lagan da lebdi u zraku, pohrani koliinu vode kojom moe
poplaviti itav grad. Mukarac i ena koji stvaraju potomstvo nemaju
znanstveno razraen projekt koji bi upravljao svakom razvojnom
fazom djeteta. To se jednostavno dogodi. Koje udo. Svaka je vrsta
ivota dobila nevjerojatne sposobnosti zahvaljujui kojima leti, pliva,
tri, penje se po stablima, hoda po zidovima i stvara civilizacije. Zar je

134
sve to puka sluajnost? Svijet je oko mene niz nevjerojatnih uda. Bilo
je teko ne osjeati strahopotovanje pred sposobnostima Balaive
Jogija, ovjeka koji na taj nain uspijeva pomaknuti materijalni svijet,
ali on je s pravom izazvao opinjenu publiku: Ja stvaram pepeo, a Bog
stvara svemire.

135
 6

J
ednoga sam dana sjedio uza neku zabitu himalajsku stazu kad
mi je prilo zastraujue pleme od dvadesetak mukaraca. U
rukama su, poput zastava u kakvoj sveanoj povorci, nosili
eljezne trozupce ukraene ljudskim lubanjama. Duge su im kose bile
zamrene u debele uvojke, a isto tako zamrene duge brade njihale
su se u ritmu njihovih koraka. Od dreadlocksa do bosih nogu, tijela
im je prekrivao debeli sloj pepela, a za vratovima su im visjele niske
od sjemenki rudrake. ela su im bila oznaena trima linijama koje
ukazuju na ivine sljedbenike. Oko struka su im bili omotani eljezni
lanci na koje su privezali jarko crvene krpe kako bi pokrili genitalije.
To im je bila sva odjea, ak i usred zime. Neki od njih su pak bili
potpuno goli.
Bili su to Naga Babe. Zavjetovani na doivotni celibat, esto izvode
tantrike rituale ne bi li unitili spolni nagon ili ga mistino pretvorili
u spiritistike moi. Ne obraaju panju na drutvena pravila, ve
mnogi od njih iz principa hodaju goli. Njihova neostriena kosa tek
je jedan od naina da se odvrati pozornosti s tijela, to predstavlja
oblik odricanja. Sljedba Naga Baba postoji jo od prapovijesti, a neki
su se od njih borili u ratovima protiv mogulskih i britanskih osvajaa,
budista pa ak i drugih hinduistikih sekti.
Silno sam elio razumjeti zato bi itko odabrao tako strog ivot.
Ohrabrio sam se i upitao ih da me povedu sa sobom. Jedan od njih,
koji je govorio engleski, upitao je ostale za dozvolu, a oni su odobrili
diui trozupce visoko iznad glava i viui: aj, ankar! Onda su me
uhvatili za nadlaktice i povukli me u grupu. Ubrzo su me prihvatili
kao brata. Nakon nekoliko kilometara hoda, stali smo na obali rijeke i
ulogorili se. Sveenik po imenu Dhuni Baba prikupio je drvo i zapalio
svetu vatru oko koje su se svi posjeli. I ja sam priao i sjeo meu njih.
Najednom sam zauo vrisak koji je bio toliko straan da sam skoro
iskoio iz koe. Okrenuo sam se i vidio Dhuni Babu kako urla od gnjeva
i juri prema meni podignutim trozupcem. Oi su mu gorjele, usne

136
drhtile, a udovi mu se tresli. Poeo je bjesomuno mahati trozupcem
iznad moje glave. Ostali su me Nage ljutito gledali i proklinjali. Malo
je rei da sam bio zbunjen. to sam uinio? Zar u doekati kraj pod
trozupcem Naga Baba? Molio sam se. Onda mi je jedan od Baba, ije
lice je iskrivilo gaenje, pokazao na moje gumene sandale. Nato sam
ih skinuo i bacio daleko u dunglu. Nage su samo gledali. Sve kao da
je stalo, a ja se nisam usuivao ni disati.
Za nekoliko trenutaka, svi su prasnuli u smijeh i ljubazno me pozvali
da sjednem meu njih. Kako je napetosti nestalo, ja sam izdahnuo
i duboko udahnuo svje planinski zrak. Sjeo sam na hladnu zemlju,
jo uvijek zbunjen. Onaj Naga koji je natucao engleski, ovako mi je
rekao: Sveta vatra je na hram. Cipele nisu dozvoljene. Mi se nismo
istinski naljutili. Ovo je na nain prenoenja znanja koje nikad nee
zaboraviti. Dhuni Baba ti je danas ukazao veliku milost.
Ja sam mu sveano obeao da nikad neu zaboraviti dananju
pouku, a Dhuni Baba se na to nasmijeio od uha do uha.
Usred vatre, Nage su zarili trozubac ije su bodlje usmjerili prema
nebu. Taj je trozubac predstavljao ivu. Onda su poeli izgovarati
mantre i u vatru nuditi proieni maslac. Kao dio obreda, pred
oltarom su pokazali glinenu lulu koja se zove chillum. Potom su je
sveano napunili vrstom marihuane koja se zove ganja i s ponudili
je najstarijem Nagi. On ju je s potovanjem stavio na elo i zapojao
nad njom. Zatim je povukao dim. Svaki je Naga dobio priliku puiti te
bi prije povlaenja dima izgovarao mantre. Kad su lulu dodali meni,
oklijevao sam, jer mi je u umu stajala slika zadimljenoga podruma
u Kandaharu, gdje sam svom Gospodinu neto obeao. Odbio sam
to sam pristojnije mogao. Nage su uutjeli, zagledali se u mene s
negodovanjem te poeli vikati: Mahaprasad, Mahaprasad, ankar
Mahaprasad! Baba koji je govorio engleski preveo je: Ovo je ivina
milost. Mora je prihvatiti te joj iskazati potovanje zajedno s nama.
Ovo e ti pomoi e da meditira na Neogranieno. Odbiti lulu, uvreda
je koja se kanjava. Ostali su me gledali poput kakve osvetoljubive
rulje.
Ja sam se zavjetovao da nikad vie neu uzimati opijate, odgovorio
sam mu.
Kad je ono to sam rekao prenio ostalima, zavladala je jezovita
tiina. Onda jedan od njih ustane da potpali svetu vatru. Pri tom

137
zastane, zagleda se u mene i protrese glavu u znak negodovanja. Nato
se u mojoj glavi zavrtilo. Hoe li mi ovo biti pogrebna lomaa?
Odjednom mi se svi prisutni nasmiju, a Dhuni Baba me s ljubavlju
pogladi po glavi. Cijenili su moj zavjet.
Kad sam vidio kako na vatru stavljaju eljeznu posudu za kuhanje,
pao mi je kamen sa srca. Dio gotova jela, koje se sastojalo od rie
i dhala, Dhuni Baba je uz pojanje mantri ponudio vatri. Ostatak se
smatrao posveenom hranom, koja se naziva prasad. Podijelio ju je
svim prisutnima. Te smo noi svi spavali pored vatre. Ujutro, nakon
kupanja u hladnoj rijeci, gledao sam Nage kako tijela prekrivaju
pepelom iz svete vatre. To su inili kad god nisu mogli pribaviti pepeo
iz krematorija. Vatra je bila omiljeno mjesto okupljanja. Mislim da je
to bilo tako jer je bilo jako hladno. Neki su Nage puili ganju, a drugi
meditirali ili izgovarali mantre koje su brojali na brojanicama od
sjemenki rudrake.
Onda je pred mojim oima neki stariji Naga sjeo u poloaj lotos i
smirio se. Najednom je poeo levitirati oko pola metra iznad zemlje.
Slijedio ga je jo jedan od njih koji je sjedio pored vatre. Utipnuo sam
se da provjerim jesam li budan. Nisam sanjao, ali sam se nalazio u
nekom drugom svijetu. Bio je to svijet isposnika grubijana koji su se
drali podalje od svega to nije ulazilo u njihovu stvarnost.

Svugdje na svijetu nalaze se odmetnici koji kre zakone to su ih

donijeli ljudi. Ovdje, u okrilju ume, Naga Babe bez imalo truda kre
zakon gravitacije. Toliko su usklaeni sa zakonima prirode da se njima
poigravaju kako ele.

Dok su ona dvojica levitirali, ja sam gledao okolo da vidim reakcije

ostalih. Nisu im obraali panju; levitiranje je meu njima bila uobi-
ajena praksa.
Sljedeeg nas je jutra k sebi pozvao guru plemena Naga. Otili smo u
umu u kojoj se, kako su mi ispriali, njihov guru podvrgava opsenoj
jogikoj meditaciji pri emu danima sjedi u poloaju lotosa bez da se
kree, jede ili pije. Dok smo se probijali kroz grmlje, Naga koji je znao
engleski prosvijetlio me je s jo nekoliko rijei o njohovom voi: U
dvanaestoj je godini otiao od kue sa eljom da postane Naga Baba.
Strogo se pridrava jogike discipline i nikad pui ganju niti uiva

138
druge opijate kao veina nas ostalih. Nikad se ne uputa ni u kakva
osjetilna zadovoljstva. Skoro pa neprestano meditira te je dosegao
nadnaravne moi koje su pravo udo za vidjeti. Rijetko govori, ali kad
neto kae, svi ga sluaju.
Do livade gdje se nalazio guru hodali smo est sati. Golemo mu je
tijelo sjedilo u poloaju lotosa, a cijeli mu je lik treperio od moi. Imao
je oko sedamdeset godina. Siva zamrena kosa sputala mu se niz
lea i oko metar dalje po tlu. Bio je nag i pokriven debelim slojem
pepela, a oi su mu bile sklopljene dok je meditirao. Onda je jedan
Naga stao suhom granom udarati u primitivan bubanj, a drugi je
zapuhao u bivolji rog da probudi gurua i najavi na dolazak. Guru je
polako otvorio oi.
Gledao je u mene i nije treptao. Zadrhtao sam. Svi su se Nage okupili
da vide to e se zbiti. Nije se ula ni muha. Onda je Guru dubokim
hrapavim glasom zarikao: Zato trati ivot? Postani Naga. Zatim
se akom udario po golemim golim prsima i zatutnjio: Naga e
nadvladati iluziju. Naga je MUKO. Upro mi je prst u lice, polako
zatresao glavu i povikao: Postani Naga Baba. Sada. Ne sutra. Sada!
Prostrijelio me je pogledom. Osjeao sam se poput miia pred
riuim lavom i pitao se hoe li me pogledom pretvoriti u prah
i pepeo. ekao je da odgovorim, kao i svi ostali. to da kaem? to
e uslijediti? Morao sam sluati svoje srce. Stajao sam tiho. Vrijeme
se otegnulo. inilo mi se da guru Naga gleda pravo u moj um. U toj
sam se tiini poeo osjeati siguran da e shvatiti kad mu kaem da
cijenim njegovo uenje, ali da to nije moj put.
Pogledom koji je odobravao moj izbor, podigao je svoju veliku
snanu ruku, sklopio oi u meditaciji te mi dao sljedei blagoslov:
Da, Bog e ti pomoi, rekao je. Na to su ostali Naga Babe hvalili moju
sreu i vratili se svatko svojim djelatnostima.
Guru kojega sam vidio jogikom je disciplinom dosegao nezemaljsku
mo koja je izazivala potovanje i strah. Snaga njegove volje inila mi
se vrstom poput Himalaje. Bila mi je velika ast upoznati ga, ali sam
osjeao potrebu da krenem dalje.
Sljedeeg sam se dana poklonio voi i zatraio njegov blagoslov
da nastavim sa svojim hodoaem. Svi su Nage na to podigli svoje
trozupce i u znak blagoslova povikali: aj, ankar! Okrenuo
sam se i poeo hoditi umskom stazom bos. Naga Babe koje sam

139
upoznao meu sobom su njegovali rijetki oblik prijateljstvo. Istinski
i doivotno bili su odani kako sljedbi tako i jedni drugima. Mnogi su
se pred njima tresli od straha, jer su bili divlji grubijani koji su ivjeli
tekim ivotom, ali na njima svojstven nain i to je bila potraga za
Bogom.

P oslije toga, namjerio sam se posjetiti Badrinath, mjesto visoko

na Himalaji. Drevna je tradicija nalagala da mukarac u poznim
godinama otpjeai u Badrinath i nikad se ne vrati. Meutim, taj mi
je put bio zatvoren, jer su staze bile prekrivene lavinama i snijegom.
Tako sam se vratio u Riike. Naao sam se u jednom od njegovih
najpoznatijih arama pod nazivom Svargaram. Tamo su me, na moje
oduevljenje, pozvali na posebnu gozbu za sve sadhue. Svi su prisutni
sjeli na tlo, u redovima koji su bili okrenuti jedan prema drugome,
da bi blagovali duhovnu hranu, prasad, koju su pripremili posebno
za nas. Zadivila me koliina hrane koju su stari sadhui znali pojesti u
takvim prilikama te sam ih bez oklijevanja slijedio. Kad smo pojeli,
oprali smo ruke te su mnogi od nas polijegali na lijevi bok. Bio je to
tradicionalan nain pospjeivanja probave.
Kad sam se odmorio, krenuo sam istraivati mjesto. Na nekoj sam
stazici sreo imune hodoasnike. Zapanjio ih je prizor Zapadnoga
mladia koji ivi meu sadhuima. Proveli smo poslijepodne raz-
govarajui na jednoj verandi. Predveer nam je priao neki jogi, u
svojim kasnim tridesetima, i prosio milostinju. Moji mu domaini
nisu pridavali panju. On se rasrdio i naumio ih nauiti dobru lekciju.
Stao je na stolac i odvrnuo svjetleu arulju iz grla. Onda je stao pred
hodoasnike i skrio jo vruu arulju golim rukama. Kad je otvorio
ruku pokazao nam je kako ju je pretvorio u fini prah. Na njegovoj
ruci nije bilo ni ogrebotine ni krvi. No to je bio samo poetak njegove
predstave jer je zatim sav onaj prah stavio u usta i progutao ga uz
au vode rijeke Gange. Oni su se imuni hodoasnici zaprepastili.
Svaki je od njih posegao u dep i dao mu dobru donaciju. Zamolili su
ga da im pokae jo koje udo.
Za sljedei je podvig jogi otiao do oblinjega gradilita i uzeo dugu
elinu ipku za armaturu. Onda je oko prekrio tankom tkaninom
te postavio jedan kraj ipke na oko, a drugi na zid. Polako se poeo
primicati zidu nato se ipka poela svijati. Hodao je sve dok okom

140
nije spojio dva kraja ipke. Odbacio je svijenu ipku koja je izgledala
poput suze te otkrio oko koje je bilo crveno, ali neoteeno.
Ja sam dotad vidio ve mnoge jogije koji su pokazivali svoje moi,
pa mi je sve to ve bilo sasvim obino. Hodoasnici su onoga jogija
nagradili s jo vie novaca te su ga pitali kako je razvio svoje moi. On
im je odgovorio, istovremeno masirajui oko dlanom: Dvadeset sam
godina proveo sa svojim guruom u nekoj himalajskoj peini. Tijekom
vremena, gurui je primijetio da moi kojima me je pouio koristim
kako bih stekao novac i poloaj u drutvu. Odbacio me je, prognao
iz arama i prokleo me da se vratim u drutvo. Onda je ubacio
poklonjen novac u svoju platnenu vreicu i nastavio: Sada skupljam
sredstva jer se namjeravam oeniti. Kako sam uio za jogija, ovo je
jedini nain na koji znam zaraivati.
Razni su me ljudi na mom putu pouili da takve podvige ne valja
cijeniti vie nego jednostavnu ljubav prema Bogu. Na primjer,
Svami Rama je promijenio otkucaje svoga srca i umom mogao
micati predmete, a moj je ivahni prijatelj materijalizirao sjemenku
rudraku. Meutim, tek sam gledajui ovoga ovjeka shvatio da
mistike moi nisu nuno duhovne prirode. Svakako su me se dojmile
sposobnosti onih koji su mogli prkositi oitim zakonima prirode.
Toliko toga to sam vidio inilo mi se upravo udesno. No sada sam
shvatio da kad takva djela nisu povezana s potragom za Bogom,
doista nemaju nikakva znaaja. Ja sam elio vie.

H imalaja mi dala mnogo, ali jo uvijek nisam znao koji e oblik

najzad poprimiti moja duhovna praksa. Htio sam se izloiti
raznolikostima oboavanja u Indiji. Mogunost da posjetim Varanasi,
iznimno duhovan grad kojega hvale indijski spisi, kao i elja da u
Bodh Gayi nauim neto vie o budizmu i njegovim sljedbenicima,
namamili su me prema jugoistoku, u ravnice.
Dok sam silazio s Himalaje, osjeao sam se da u joj se vratiti. etiri
mjeseca koja sam tamo proveo izgledala su kao itav ivot i dala mi
mnogo tema za promiljanje. Vratio sam se svojoj voljenoj stijeni u
Gangi i oslukivao pjesmu rijeke. Mnoga su se iskustva vrtila na platnu
moga uma. Vidio sam tako sadhua koji me je pouio da bacim svoju
zapadnjaku odjeu u rijeku i dodijelio mi isposnike halje; dragulje
mudrosti koje sam sakupio dok sam gledao u Gangu; harmoniku

141
koju sam odbacio i slatku pjesmu koju mi je rijeka dala za uzvrat;
jednostavnost i mudrost Svamija idanande; Maharishjijev blagoslov
u snovima; Tat Vala Babinu duboku meditaciju; blagoslov koji mi
je podarila gubavica; oinsku ljubaznost Kaila Babe; majinsku
samilosti Anadamaji Ma; jogike moi Balaiva Jogija; jedinstvenu
metodu kojom su pouavali Naga Babe; kao i pouka koje su mi dale
rijeke, planine, drvee, nebo i divlje ivotinje. Dok sam se opratao
od Himalaje i njenih ljudi, inilo mi se da sam vei dio ivota proveo
u tim umama.

142
 7

D
a bih stigao u Varanasi, sjeo sam na vlak za Delhi. Pred oima
su mi se kroz prozor promicale indijske nizine. Prostrana
polja, jedna plodna druga pusta, obraivali su bosonogi
mukaraci koji su slijedili par volova ili bivola drei plug. Pejza
se polako preobrazio u sela pa gradie, a najzad smo doekali i vonj
dizelskog goriva koje je najavilo dolazak u New Delhi. Trube su buile,
motori kamiona tutnjili, a ljudi se posvuda gurali. Ulini prodavai su
izvikivali, djeca dreala, a ljudi koji su s nogu mijenjali novac pogaali
su se s muterijama. Daleke himalajske ume zamijenio je zagaeni
grad od nekoliko milijuna stanovnika.
Dok sam prolazio pored vodoskoka usred Connaught Circusa, zauo
sam povik.: Monk! Ne mogu vjerovati! Malo zatim, do mene je dotrao
plavokosi putnik i uhvatio me za ruku. Bio je to Sean, prijatelj putnik
koji je na ruksaku uvijek nosiomalu kanadsku zastavu. Upoznali smo
se meu drugim pripadnicima kontrakulture na Piccadilly Circusu
u Londonu. Bio sam sretan to ga vidim, ali dolazio sam iz drugog
svijeta i nisam bio spreman za ovakav susret. Dok smo razgovarali,
Seanov govor, ponaanje i interesi inili su mi se tako nezgrapni i
dosadni. to se dogodilo? Pristojno sam ga sluao dok je ogovarao
ljude koje smo poznavali, izlagao poglede o svjetskoj politici, navodio
mjesta gdje se napuio te u detalje opisivao napadaje dizenterije
zajedno sa sastavom njegova izmeta. elio sam pobjei glavom bez
obzira. Prije manje od godinu dana uivao sam u njegovu drutvu.
to se toliko promijenilo? Je li bio drugaiji? Duboko sam udahnuo i
shvatio da sam ja taj koji se promijenio. Do dana kad sam sreo staroga
prijatelja nisam shvaao obim svoje promjene. U Seanovom sam se
drutvu osjeao kao da sam se pretvorio u neku sasvim drugu osobu.
Na trenutak me to zaprepastilo. Zavrtilo mi se u glavi i tijelo mi je
zadrhtalo. Shvatio sam da mi, u dodiru sa svijetom koji mi je neko
bio tako poznat a sada tako stran, treba vie ravnotee.
Dok je Sean blebetao, ja sam se preispitivao. Ponovno sam shvatio

143
da drutvo i okolina koje odaberemo oblikuju na karakter u tolikoj
mjeri da to utjee ak i na na temeljni pogled na ivot. Pored nas, iz
golemoga je vodoskoka neprestano sukljao visoki mlaz vode. Svaka bi
se njegova kap popela do vrha te pala u ribnjak i rasprsnula se. Ja sam
ih gledao i molio se da ne padnem u opaku zamku osuivanja. Moje
su me neuobiajene ivotne odluke stalno izlagale drutvenoj osudi.
Ne bih mogao ivjeti u vlastitoj koi kad bise se tako i sam odnosio
prema drugima. Pa ipak, nagon za kritiziranjem iznimno je jak. Vie
se nisam slagao sa Seanovim idejama i ponaanjem, ali i dalje sam ga
trebao potivati kao duu koja je potekla iz istoga boanskog izvora
te mirno nastaviti ivjeti ivotom koji sam drao svetim. Sve su mi
te misli opsjedale um dok smo razgovarali. Nakon nekoga vremena,
Sean me pozvao na ruak, a ja sam se pristojno ispriao.
Ba je super da smo se sreli, Monk, rekao je i poletno mi pruio
ruku.
Sean, ovo je doista bilo prosvjetljujue iskustvo, odgovorio sam.
Od toga dana, kad god bih prolazio kroz New Delhi, odsjeo bih u
Hanumanovu hramu pored Connaught Placea u drutvu sadhua.
U nastavku putovanja za Varanasi, vlak je stao u Agri gdje se
nalazi Taj Mahal. Jedan od luksuza pri vonji treim razredom bila je
mogunost da siete s vlaka gdje god vam se prohtije, a potom samo
uskoite u nekim drugi koji ide u smjeru vaega krajnjeg odredita.
Kako da osoba stane u Agri, a ne posjeti grobnicu iz sedamnaestoga
stoljea koja se proslavila kao jedno od svjetskih uda? Uao sam
kroz velebne vanjske dveri i vidio dugako jezero koje su rubili
empresi, a s ije su se obje strane nalazili perzijski vrtovi puni
mirisnoga cvijea. Na drugom je kraju jezera pod plavim nebeskim
svodom stajao Taj Mahal, dok je iza njega tekla rijeka Jamuna. Dok
sam prilazio, divio sam se runo isklesanom bijelom mramoru s
intarzijama od poludragog kamenja.
Odluio sam se odmoriti u vrtu i za to vrijeme proitao knjiicu
o povijesti Taj Mahala. Izgradio ga je neki mogulski kralj kad mu je
preminula najdraa ena. Bila je to njena grobnica na kojoj je dvadeset
tisua majstora i radnika radilo dvadeset i dvije godine. Konano su
je dovrili 1648. godine. Legenda kae da su po zavretku majstori
izgubili ruke kako nikad ne bi ponovili takvo djelo. Kasnije je jedan
od kraljevih sinova silom preuzeo kraljevstvo, prognao ili pobio svu

144
svoju brau, a vlastitog oca utamniio. Podigao sam oi s knjige i pitao
se o smislu svega toga. Nakon to je izgradio velebne palae, utvrde,
damije i Taj Mahal, kralja pobijedio i utamniio vlastiti sin. Meu
zatvorskim zidinama ivio je poput bijednika dok mu se vlastita
obitelj klala meu sobom.

Posljedice pohlepe za vlau jadne su. U srcu koje njeguje korov

pohlepe nee preivjeti cvijet ljubavi. Istinski monumentalno djelo jest
svladati vlastitu zavist, poudu i pohlepu.

Nastavio sam putovati do drevnoga grada Varanasija. Britanci su

ga prozvali Benares, indijski ga sveti spisi slave i nazivaju Kaijem,
a milijuni ga hinduista dre najsvetijim od svih gradova. Osobito je
drag onima koji Boga oboavaju u liku Gospoda ive. Odetao sam
do obale Gange. Sunce je izlazilo. Drevna kamena stubita, koja se
nazivaju ghatovima, pruali su se u oba smjera dokle god mi je pogled
sezao, a sluili su za sputanj do rijeke. Deseci tisua stanovnika i
hodoasnika okupili su se da bi izveli obredno kupanje. Dim se
mirisnih tapia dizao pod oblake. uo se cilik cimbala i zvonjava
zvona, zvuk rogova, ritam bubnjeva, divna glazba flauta te svete rage
koje su zujale sa ianih glazbala. Ljudi su rijeci nudili nebrojeno
cvijee i cvjetne vijence, a ona je nosila dalje. Ljudi su na sve strane
pjevali pjesme, hvalospjeve i mantre koji su se stapali odajui
poast Gospodinu. Da bi majci Gangi iskazali potovanje, mnogi su
tovatelji odjenuli najarenije sarije, turbane i ostalu odjeu.Trgovci
su na stepenicama naslagali brdaca jarko crvenog, utog, zelenog,
naranastog i plavog praha te se titili od sunca desecima velikih
suncobrana. Posveenici su s obale nudili mirisne tapie, upaljene
svjetiljke, koljke, tkanine, nakit i lepeze. Mnogi su se tovatelji
nalazili u samoj rijeci gdje su se molili, izvodili rtvovanja i obrede
dok su se oko njih kupali mukarci, ene, djeca, krave, bivoli, koze,
majmuni i slonovi. Posvuda se besplatno dijelila sveta hrana. Mnogi
prodavai hodali su amo-tamo nudei grickalice i vjerske predmete.
Bilo je to veliko slavlje proeto vjerskim arom. Tu sam obavio svoju
jutarnju kupku, ponesen njihovim zaraznim poletom.
Potom sam posjetio drevni hram Kai Vivanatha koji se nalazi u
srcu Varanasija. Spisi tvrde da su bog iva i njegova pratilja, boica

145
Parvati, neko boravili na tom mjestu. Kroz povijest, nebrojeni su
sveci, kraljevi i obini ljudi hodoastili u taj hram. To je silno razjarilo
jednoga mogulskog osvajaa, pa ga je sravnio sa zemljom i na njegovu
mjestu podigao veliku damiju. Hinduisti su, meutim, sakrili ivin
kip te su mu kasnije podigli novi hram. Danas ga ponovno deseci
tisua ljudi svakodnevno tuju.
Jednoga sam dana istraivao Varanasi kad sam zauo jauk nekih
ena. Kroz uske ulice koje su vodile do rijeke prolazila je pogrebna
povorka. Na elu povorke ila je nosiljka od bambusa na kojoj je lealo
tijelo ukraeno cvijeem, a nosili su je pokojniku bliski ljudi. Mukarci
koji su hodali u povorci susprezali su emocije, dok su ene iza njih
neutjeno plakale. Njihova me patnja silno pogodila. Odluio sam ih
slijediti te priao pogrebnoj lomai da vidim posljednje obrede. Sve
je bilo sasvim drugaije nego na Zapadu. Na ghatovima za spaljivanje
mrtvih u Varanasiju razmiljao sam o zagonetki smrti koju filozofi
pokuavaju odgonetnuti ve tisuama godina. Molio sam za dublji
uvid te odluio od izlaska do zalaska sunca sjediti na obali spalionice
Manikarnike i promiljati neizbjenu stvarnost smrti.
Mnogi hinduisti vjeruju da je velika srea kad umrete u Varanasiju
pored Gange. Reeno je, naime, da ondje u trenutku smrti bog
iva prilazi umiruemu i apne mu na uho ime Rame, Svevinjega
Gospodina i izvora vjenog zadovoljstva, im se dokonava krug
roenja i smrti. Zbog toga mnogi hoasnici svoje posljednje dane
provode u Varanasiju. Sjedio sam na mjestu nasuprot spalionice
i promatrao gorua tijela te njihove roake i prijatelje koji su se
morali suoiti sa smru. Nakon procesije ulicama u kojoj bi se pojalo
i naricalo, tijelo se polagalo na lomau od drvenih klada. Potom bi se
ukrasilo svetim predmetima uz recitiranje molitvi, mantra i svetih
tekstova. Na kraju obreda, najstariji bi sin ili najblii roak obilazio
tijelo i pokropio ga vodom Gange, a zatim bi na lomau poloio
goruu baklju. Izgaranje mrtvoga tijela oznaavalo je osloboanje
duha, a plamen je predstavljao stvoritelja Brahmu. Vatra bi se upalila
i rasla, a crni se dim dizao u nebo. Tada bi mnogi oaloeni uputili
posljednje molitve, okupali se u rijeci i otili. Ja bih tamo ostao i
paljivo promatrao posljednje trunutke tijela. Kosa bi se stisnula i
nestala, meso bi se smeuralo, organi istopili, a kosti smrvile. Najzad
bi ga vatra potpuno progutala dok od njega ne bi ostala samo gomila

146
pepela koji bi se paljivo pomeo u majku Gangu, konano poivalite.
Tako je izgledao posljednji in neijeg ivota. U pozadini se ula
prekrasna pjesma majke Gange koja je sve nas pozivala vjenoj
stvarnosti. S vremena na vrijeme, u toj bih pjesmi zauo mantru Hare
Krina te sam pojao dok sam razmiljao o smrti. Tijelo e s vremenom
odnijeti zemlja ili vatra. Ako je ono to to prijatelji i obitelj doista vole,
zato ga unitavaju?

Ono to ljudi vole nije tijelo, ve dua. Tijelo je privremeno vozilo.

Bez due, ono je poput vozila bez vozaa. Gledam svojim oima,
miriem svojim nosom, kuam svojim jezikom, ujem svojim uima,
osjeam svojom koom, mislim svojim mozgom i volim svojim srcem,
ali tko sam ja? Tko je taj svjedok, uivatelj i patnik koji pokree moje
tijelo?

Promiljao sam o tom pitanju dok sam promatrao kako se jedno

tijelo za drugim sprema na poinak u svetoj rijeci. Sva e tijela bez
obzira na rasu, spol, nacionalnost, obrazovanje, bogatstvo i religiju
najzad odnijeti rijeka vremena koja je krajnji izjednaitelj.

S pavao sam na obalama rijeka i pod stablima, a za jelo prosio jeftine

itarice. To je bio ivot koji sam odabrao. Zdravlje me je dobro
sluilo, osim povremenih napada dizenterije. Jo uvijek sam nosio
tkaninu to sam je dobio u Riikeu, a koja se istroila i izblijedila.
Kosa mi je narasla. Stopala su mi bila uljava i puna oiljaka od toga
to sam po dunglama, poljima, selima i gradovima hodao bos. Sve
to sam imao sa sobom bila je drvena posuda za proenje, tap za
hodanje, platnena torba puna knjiga i vjerska slika koju sam kupio
svojim posljednjim novcima. Pa ipak, srce mi je bilo prepuno veselja,
jer sam duboko vjerovao u cilj koji sam si odredio. ivot mi je bio
kola, a ja sam bio uenik gladan znanja. Neto unutar mene poticalo
me je da vidim i uim sve vie i mamilo me s mjesta na mjesto te od
osobe do osobe, ne dajui mi mira. Tko je ili to bilo to neto?
Ja sam vjerovao da je to Bog, netko iju sam prisutnost osjeao
cijeloga ivota. Netko kome sam se molio kao dijete, osjeajui da
je daleko a opet tako blizu. Netko koga sam sramotno izdavao kao
mladi i koga sam sada elio upoznati i voljeti.

147
 U Varanasiju sam uo za Paupatinath, jo jedno sveto mjesto
posveeno ivi. Kau da se elje sigurno ispune onome tko na tom
mjestu uputi molitve odreene noi u godini. Namamila me je kako
pustolovina tako i obeanje. Vlakom i kamionima preao sam oko
etiristo kilometara prema sjeveroistoku do Doline Katmandu u
Nepalu gdje su se tisue hodoasnike okupljale u Paupatinathovu
hramu. Strancima je ulaz bio zabranjen, ali ja sam doao izdaleka
i odluio te noi oboavati i moliti za blagoslov da naem svoj put
do boje ljubavi. Prekrio sam se pepelom sa rtvene vatre i uao
unutra, riskirajui ivot. Bilo je to duboko iskustvo koje me potaklo
na propitivanje temelja moje vjere i ivotnog usmjerenja.
Sljedeeg sam jutra odluio opet prijei u Indiju. Preao sam oko
tristo i dvadest kilometara juno i stigao u Bodh Gayu u dravi
Bihar, budistima najsvetije mjesto na Zemlji. Dvije tisue petsto
godina ranije, princ Siddhartha Gautama pobjegao je iz svoje bogate
kraljevske palae da bi potraio rjenje za patnje koje donose roenje,
starost, bolest i smrt. est je godina ivio asketskim ivotom i trpio
samonametnutu bol, izgladnjivanje i prirodne nepogode u potrazi
za osloboenjem. Kad je shvatio ogranienja toga puta, doao je u
Gayu te sjeo u poloaj lotosa ispod stabla bo gdje se zavjetovao ne
se nee pomaknuti dok ne ostvari svoj cilj: prosvjetljenje. Kao to
je Isusa u divljini iskuao Sotona, Siddhartu je iskuala Maja, mo
opsjene. Mamila ga je svim moguim zadovoljstvima, ali on je ostao
odan svojoj nakani. Pod svetim stablom bo u Bodh Gayi, Siddharta je
postao Buddha, Prosvijetljeni. Otada to stablo oboavaju kao stablo
Bodhi, odnosno Stablo prosvjetljenja.
Pod stablom Bodhijem prouavao sam djela o Buddhinim uenjima
i meditirao od izlaska do zalaska sunca u raspoloenju zahvalnosti.
Meditirajui pod tim drvetom, osjeao sam da me tijek snane
energije izdie iz tijela i uma u svemir.
ezdesetih godina dvadesetog stoljea pisci poput D.T. Suzukija
i Alana Wattsa pribliili su zen budizam javnosti na Zapadu.
Prouavao sam neka od njihovih djela te bio silno privuen njegovom
jednostavnom i izravnom prirodom. Doznao sam da neki zen majstor
iz Japana pouava put zena u Bodh Gayi. Silno me razveselilo to
sam dobio priliku prisustvovati neknekolicini njegovih predavanja.
Petnaestak se studenata, polovica iz Indije a polovica sa Zapada,

148
okupilo u sobi za meditaciju gdje smo nestrpljivo ekali da upoznamo
uitelja. Cijenjeni je uitelj iz Japana uao u prostoriju nakon to
se oglasilo zvono. Glava mu je bila svjee obrijana, a nosio je dugu
i iroku crnu halju. U ruci je nosio tap od bambusa. Polako je sjeo
na pod i uspravio lea, a zraka suneva svjetla jo je vie naglasila
izrazite crte njegova lica dok nam se obraao: Ja u biti va uitelj.
Va e vas uitelj pouiti izvornu putu zena koji se prenosi u dugoj
tradiciji. Njegov je ritmian govor imao hipnotiki utjecaj. Izvor
sve patnje je elja, poeo je. elja dolazi jer je um vezan za osjetila.
Sloboda je kad um ispraznimo od svih misli. Kad ne budemo imali ni
um ni misli, dostii emo satori, stanje osloboenja. Onda je vrsto
zatvorio oi i usredotoio se na objanjavanje zena kao izravnoga
naina da otkrijemo smisao ivota, pri emu nam logika i rijei samo
odvraaju panju. Vi ste buddha, rekao je, ali to morate sami otkriti.
Sva su bia buddha onako kako je i led voda. Prisjetio se: Veliki D. T.
Suzuki pisao je kako primjena zena znai ivot poniznosti; ivot rada;
ivot slube; ivot molitve i zahvalnosti te ivot meditacije.
Potom je opisao svoj nain provoenja discipline: Va e uitelj biti
strog. Morate sluati svaku njegovu rije i stalno utjeti. Da? Svi su
kimnuli. Onda je poeo odreivati pravila: Ne obraajte panju na
osjetila. Nema seksa, nema opijanja, nema igara i nema glazbe. Jest
ete samo kad vas pozove va uitelj i to samo ono to vam on da.
Novi su se uenici poeli mekoljiti, a stariji su ih ohrabrivali. Uitelj
je nastavio: Va e vas uitelj pouavati putem koana, paradoksalnih
zagonetki koje e vas osloboditi racionalnog razmiljanja. Va e
vas uitelj pouiti kinhinu, hodajuoj meditaciji, te zazenu, sjedeoj
meditaciju. Dnevno ete imati tri zajednike meditacije ili zazena, od
kojih e svaka trajati jedan do dva sata. Bit ete potpuno mirni. Svaki
pokret ispravit e kazneni tap vaeg uitelja.
Potom je poloio ruke na krilo i pouio nas tehnici pomou koje
se um ispraznio tako to smo sjedili i usredotoili se samo na crtu
u kojoj su se dodirivali zid i pod. Poinjete kad va uitelj zazvoni
zvonom. Zavrit ete tek kad va uitelj opet zazvoni, rekao je.
Tijekom prve veernje vjebe, zaboljelo me je rame pa sam se malo
pomaknuo. Tres! Rame mi je estoko udario tap od bambusa. Nikad
se vie nisam pomaknuo. Svatko tko bi se pomaknuo bio bi kanjen
tapom od bambusa. Udovi su nas boljeli, a komarci se gostili naom

149
krvlju. Zvuk udarca tapa po koi postao je uobiajen. Konano nas
je spasilo uiteljevo zvono. Onoga dana kad je trebalo obrijati glavu u
znak predaje, svi su to uinili osim mene. Srce me nije vuklo da tomu
posvetim svoj ivot kao ostali. Nisam osjeao niti uvjerenje niti elju.
Kad je zavrio etrnaestodnevni teaj, zahvalio sam uitelju i otiao.
Osjeao sam da su strogo nadziran ivot koji je zahtijevao i umalo
neprestana meditacija predstavljali dobro iskustvo. Ipak, cijelo sam
vrijeme osjeao neto to nisam mogao imenovati, a to je u meni
pobudilo sumnju.
Za nekoliko dana, upravo dok sam izlazio iz meditacije pod
stablom Bodhijem, sreo sam mladi ameriki par uiteljevih vjernih
sljedbenika. Kad sam ih upitao kako su, djevojka je poela plakati.
Nee mi vjerovati to se dogodilo kad si otiao iz arama, rekla je.
Ne mogu ni zamisliti. Pripremio sam se sluati pod stablom
Bodhijem.
Nato je ona duboko uzdahnula, sjela pored mene i poela: Kasno one
veeri kad si otiao, Jonathan se otiao olakati i putem sluajno vidio
neto vrlo neobino. Obrisala je oi i zastala da se pribere. Sjea li
se Pam, jedne od njegovih uenica iz Amerike? Ja sam kimnuo. Pa,
vidio ju je kako ulazi u uiteljeve odaje. Nekoliko sati kasnije, izala je
van vidno uznemirena. Sljedeih se nekoliko dana Jonathan sakrivao
meu drveem banane i promatrao. Oajan, svake je noi gledao isti
dogaaj. Najzad je to podijelio s ostalim uenicima i svi smo osjetili da
je moramo ispitati o emu se radi. Pam nam je priznala istinu. Uitelj
je s njome imao aferu i svake su se noi sastajali. Djevojka je jecala i
brisala suze maramicom: Iznevjerio nas je.
Rastuio sam se.
Nakon toga su iskuali uitelja tako to su mu u aj podmetnuli LSD.
Pod utjecajem droge pokazao je svoje pravo lice. Da si ga samo uo.
Potpuno je poludio, pravi ego-manijak. Imitirajui uiteljev duboki
glas i vitlajui mi prstom pred nosom, rekla je: Morate sluati samo
mene. Ja sam prosvijetljen. Svi su drugi varalice. Ako se usudite
posumnjati u moje rijei ili moja djela, bit ete prokleti.
Na kraju je rekla da su ga svi uenici napustili.
Srce me je boljelo i tugovao sam to ujem takve vijesti o osobi od
koje sam uio. Nakon to su moji ameriki prijatelji otili, pokuao
sam shvatiti to sam uo. Uitelj zena bio je izuzetno strog prema

150
svojim sljedbenicima, ali ne i prema sebi. Pogreno je predstavio dugu
tradiciju iskrenih uitelja. Naalost, takvo licemjerje kalja predodbu
o svim velikim svjetskim tradicijama.

Neodgovoran voa moe slomiti srca i unititi vjeru svojih sljedbenika

te izazvati sumnju ak i prema onima koji su doista iskreni. Koliku je
samo bol njegovo licemjerje uzrokovalo onima koji su mu vjerovali. I,
gle, to je uinilo njegovu vlastitom ivotu. Kako li je silno vano ivjeti
u skladu s onim u to vjerujemo. Koliko je bitno drati se onoga to
propovijedamo.

D io prekrasnoga krajolika Bodh Gaye bili su mnogi hramovi koji

su predstavljali razne budistike narode Azije. Hodao sam od
svetita do svetita. U mirnom burmskom viharu, hramu, upoznao
sam uitelja Satja Narajana Goenku. Otprilike godinu dana ranije
doao je iz Burme pouavati drevnu tehniku meditacije. Pozvao me na
desetodnevni teaj koji je poinjao sljedeega dana. Dirnut njegovom
iskrenou, postao sam mu uenik i sudjelovao u teaju zajedno s
desetak drugih. Goenkai, kako smo ga zvali, postao nam je svima
poput srdanog oca. Kosa boje srebra bila mu je uredno poeljana
s razdjeljkom na desnoj strani, a njegovo je glatko obrijano lice
zrailo mirom. Osim bijele koulje s dugmadi, nosio je i plavu tkaninu
kockastoga uzorka, koja se zvala lunghi. Motao ju je oko pojasa, a
sezala mu je sve do glenjeva.
Goenkai je podvio noge i podijelio s nama svoju ivotnu priu.
Rodio se 1924. u indijskoj obitelji koja se u Burmi nastanila radi posla.
Unato velikom bogatstvu i ugledu bio je nesretan te patio od migrena
i tjeskobe. Rekao je: Godine 1955. upoznao sam svoga cijenjenog
uitelja Sajagja U Ba Khina. Taj mi je doivljaj promijenio ivot. Od
njega sam uio sljedeih14 godina. Njegova uenja predstavljaju
tradiciju koja see sve do Buddhe. Objasnio je:Buddha nikad nije
pouavao sektakoj religiji ve Dhammi, odnosno dharmi, putu
osloboenja. Nauio nas je da je vipassana, sagledavanje stvarnosti
onakvom kakva doista jest, jedna od najdrevnijih tehnika meditacije
s indijskog potkontinenta. Tu je tehniku Gautama Buddha nanovo
otkrio prije vie od 2500 godina i pouavao je kao opi lijek za ope
nevolje. Goenkai je o svom uitelju govorio s dubokom zahvalnou.

151
Iako je U Ba Kin je bio obiteljski ovjek, a ne redovnik, ipak je svladao
umjetnost primjene i pouavanja vipassane. Najzad me blagoslovio
da je donesem natrag u Indiju, zemlju odakle je potekla, kako bi se
ispunio jedan veliki san.
Goenkai je bio iskren i poten ovjek. Bilo mu je lako vjerovati.
Njegova su uenja bila jednostavna i izravna. Tri puta dnevno odrao
bi zajedniku meditaciju, a svake bi veeri drao predavanje. Putem
ove meditacije, rekao je, nauit ete promatrati ivot iznutra i
izvana, biti neutralan svjedok ivota, nevezani za predodbe o za-
dovoljstvu i boli, uspjehu i neuspjehu te srei i nesrei. Um na taj nain
um pronalazi sve istananija stanja mira, a iz mira se budi samilost.
Svakoga bih dana sredinom jutra nasamo razgovarao s Goenkaijem
te smo postali vrlo bliski. Iskreno je brinuo za svakog uenika i
svakome bio dostupan, a da pri tom nita nije traio zauzvrat. Mo
njegova prisustva i postojanost uvjerenja titili su grupicu njegovih
sljedbenika. Na kraju teaja, pozvao me da prisustvujem sljedeim
teajevima koje se spremao odrati u Bombaju. Pristao sam. Nekoliko
sam dana od jutra do mraka prakticirao vipassanu pod svetim
stablom Boddhi i molio se zlatnome Buddhi u hramu za blagoslove.
Iz Bodh Gaye, otputovao sam na sjeverozapad do Sarnatha. Tamo je
u Parku jelena Buddha zapoeo svoju propovjedaku misiju. Na tom
sam mjestu prouavao zavjet Bodhisattva pri kojem pojedinac ide
Buddhinim stopama tako to svoj ivot pretvori u rtvu samilosti za
one koji pate u iluziji svijeta. Dok sam razmiljao o toj vrlini, odluio
sam otputovati u Kolkatu i zatraiti blagoslove jedne nesebine due
o kojoj sam mnogo toga uo, Majke Terezije.
Putujui prema istoku, stigao sam do postaje Howrah u Kolkati.
Bilo je rano ujutro. S tekoom sam se progurao kroz gomile i stigao
na Kali Ghat na obali Gange. Zaputio sam se do oblinjega hrama
boice Kali, iji oblik poprima samilosna mo boga ive, a zaduena je
da unitava zlo. Na prilazu su se natiskale gomile ljudi. U trgovinama
su visjele slike boice koja vitla maem i plazi dugi jezik. Trgovci
su izvikivali aba mala i u rukama drali krvavo crvene vijence
cvjetova hibiskusa, koji su vrlo dragi boici. Ti cvjetovi u obliku
trublje imaju pet latica i duge kup klonulih pranika crvene koji koji
je nalikovao slikama Kalina jezika. Na prenatrpanim tandovima
prodavai su naslagali ponude boici poput mirisnih tapia i nakita

152
te gomila mlijenih slatkia, cvijea, kokosa i crvenoga praha koje
su nasrtljivo nudili prolaznicima. Zagluujua je glazba tretala
iz zvunika dok su se hodoasnici, trgovci i prosjaci meusobno
sudarali. Redovi gubavaca, udovica i osakaenih ljudi sjedili su na
tlu i zurili u prolaznike dok su uzdignutim rukama iskali milostinju.
Ja sam im htio neto dati to bi im ublailo patnju, ali nisam imao
nita do tunoga osmijeha i molitve. Na ulaznoj kapiji stotine se ljudi
guralo i razgovaralo dok su ulazili i izlazili iz Kalina hrama. Nisam
mogao ni sanjati to u vidjeti kad uem.
Preko puta boiina oltara nalazili su se rtveni oltari umrljani
krvlju i mesom. Jedna je crna koza mahnito skviala dok su je
dizali za noge, a glavu joj umetali izmeu krvavih preki. Goloprsi
sveenik izgovorio je nekoliko mantri i zamahnuo golemim irokim
zakrivljenim noem i pljas! odrezao kozi glavu. Iz vrata joj je
navrla krv. Oi na beivotnoj glavi gledale su u prazno kad je pala
na tlo uz jezovit udarac. Tijelo su odmah odnijeli na kuhanje da bi
nahranili siromane.
Osjeao sam muninu i otrao do obale Gange gdje sam pokuao
shvatiti to sam vidio. Kakve li silne razlike, mislio sam, izmeu
krvoprolia koje sam ovdje vidio i mirnih mudraca meu kojima sam
ivio, a koji su slijedili isti taj hinduizam. Pokuavajui dokuiti
oigledno proturjeje, priao sam staromu sadhuu koji je itao knjigu
naslonjen na stablo jedne vrste kruhovca i progovorio o svojoj dilemi.
Prije mnogo godina, rekao mi je, i ja sam bilo sveenik u takvom
hramu. Obezglavio sam mnoge ivotinje rtvenim maem, ali silno
sam patio od nonih mora.
Moete li mi neto rei o njima? zamolio sam.
Da. U snovima su me napadale koze koje sam ubio. Prvo sam ih vidio
kako skvie od boli, a onda bi me osvetoljubivo pogledale i krenulo
me bosti rogovima i kidati mi meso zubima. Potom bi se pojavio
grozovit divovski sveenik sa ovjejim tijelom i glavom koze koji bi
moju glavu prislonio na oltar i odrezao je mojom vlastitom sjekirom.
Naglo je zatvorio knjigu i naslonio se o stablo: Kad to vie nisam
mogao podnijeti, ostavio sam sveenike dunosti i prihvatio ivot
sadhua. Sluao sam ga irom otvorenih oiju. U svakoj religiji ljudi
tumae svete spise i pridravaju se obiaja koji odgovaraju njihovoj
razini spoznaje. Put onih koji tragaju za sri nesebino je sluenje i

153
meditacija na Boga. Onima koji ele dostii vie oblike materijalnoga
uivanja i umanjiti grijehe, predlae se da budu poboniji. Ali oni
koji ude za materijalnim blagodatima imaju razne navade, poput
rtvovanja koje si vidio. Kae se da su Vede poput stabla koje ispunjava
elje te da u njima moemo pronai put do svega to elimo. Kali je
milostiva boica prirode koju razni ljudi oboavaju na razne naine.
Unato svemu to rade u njenom hramu, ona ne jede meso.
Gladao sam u rijeku i mislio kako na Zapadu milijune ivotinja kolju
iza paravana, daleko od oiju ljudi. Ovdje su oni koji jedu meso barem
vidjeli ono to je potrebno uiniti da bi odrali svoj nain prehrane.
Do toga sam dana smatrao kako e mi istraivanje raznih putova
proiriti razumijevanje duhovnosti. No navedeni mi je dogaaj
podario dublje shvaanje. Bez zreloga vodia mogao bih doista ostati
zbunjen oiglednim proturjejima koja postoje unutar svake tradicije.

H odao sam prenapuenim ulicama Kolkate, a srce mi je jae

udaralo u iekivanju sljedeeg odredita. Automobili su trubili
i nadmetali se za svaki centimetar ulice. Kamiondije su turirali
bune maine i leali na trubama. Stotine se bicikala i motora guralo
i galamilo, a bosonogi su se mukarci znojili i napinjali vukui itave
obitelji na svojim rikama. Volovi su otpuhivali i mrtili se vukui
prenatrpana kola. Psi, krave, bivoli i ovce slobodno su etali i nisu se
ni zbog koga zaustavljali, a kroza sve to tekom se mukom i udarcima
probijala gomila pjeaka.
Kad sam stigao pred jednostavnu jednokatnicu u kojoj se nalazio
samostan Majke Terezije, sa ednim me osmijehom doekala katolika
asna sestra: Dobrodoao k Misionarkama ljubavi, rekla je. Kako te
mogu sluiti?
Sklopio sam dlanove iz potovanja i zamolio je: Volio bih imati ast
susresti Majku Tereziju. Je li to mogue?
Slijedi me. Vidjet emo. Uvela me u jednostavnu kapelicu. Ovo
je naa soba za molitvu. Ovdje tuju Majka Terezija i redovnice.
Kleknuo sam i uputio molitvu. Kad sam ustao, izvela me je iz kapelice
i povela niz hodnik. Dok smo prolazili pored slabo osvijetljene sobe,
uskliknula je: Evo Majke pri dnevnim dunostima. Pogledao sam
unutra i vidio Majku Tereziju kako vlastitim posveenim rukama
isti golem pougljenjen lonac. Srce mi se rastopilo.

154
 Majko, rekla je moja vodilja, ovo je Richard, ameriki sadhu. Htio
bi te upoznati. Majka Terezija me pozdravila sklopljenih dlanova.
Molim te, oprosti mi to e me ekati. Smijem li prvo dovriti svoju
slubu?
Naravno, Majko, odgovorio sam.
asna me je sestra uvela u sobiak, ponudila mi stolac i rekla da e
Majka doi nakon to opere sue. Za nekoliko minuta Majka Terezija
je ula u prostoriju i sjela na drugi stolac. Njezino je ostarjelo tijelo
bilo krhko i smeurano, ali sam osjetio njeno snano prisustvo. Kao
posljedica njezina strogog ivota, lice su joj izbrazdale bore, ali oi su
joj sjajile nevinou djeteta. Svuda se oko nje toliko toga dogaalo,
pa ipak je nala vremena za beznaajnu duu poput mene. Njenim
je glasom izgovorila rijei koje su dopirale iz njena srca: Najvei je
problem u ovomu svijetu glad. Nije to glad trbuha ve srca. irom
svijeta pate bogati i siromani. Ljudi su usamljeni i gladni ljubavi.
Njen je pogled otvorio moje srce svakoj rijei: Samo boja ljubav
moe utoliti glad srca. Nema drugoga. Mahnula je rukom, odriui
vanost vlastitim djelima. Nije tako teko hraniti trbuhe siromanih.
Pravi je izazov nahraniti gladna srca ovjeanstva Bojom ljubavlju.
Vidi, naa srca moraju biti ista da bi tu ljubav pruila. Njena je
posveenost misiji Isusa Krista bila silna poput oceana, a svaki njen
izraz bio je poput vala u tom oceanu. Siromatvo se ne ogleda samo
u nedostatku odjee, ve i u nedostatku ljudskoga dostojanstva i
prekrasne vrline istoe. Siromatvo je nedostatak meusobnog
potivanja. Rukama je pritisnula srce i uzdahnula: Kad siromasi iz
Kolkate umru u mojem naruju, u njihovim oima vidim svjetlo nade.
Ali ne vidim ga u oima mnogih bogatih i monih ljudi sa Zapada.
Pravo se bogatstvo nalazi u srcima onih koji vjeruju u Boju ljubav.
Svijet oajniki treba one koji e tu nadu pruiti ljudima siromanim
u srcu.
Tada je u prostoriju ulo jo nekoliko posjetitelja. Gospoa iz
Ujedinjenoga Kraljevstva upitala je Majku: Zato perete sue? Zar
ne postoji nitko drugi tko to moe uiniti umjesto Vas?
Majka Terezija je svojoj ispitivaici uputila topao pogled. Sluenje
Bogu i ovjeanstvu je ast, a ne posao. Svaka sluba Bogu je blagoslov.
Nema vie ili nie.
Ali, Majko, upitao je sada i njezin suprug, odakle vam snaga?

155
 Nato Majka Terezija podigne svoju krunicu pa ree neto to sam
ve bio uo od mnogih svetih ljudi u mnogim tradicijama: Sva moja
snaga dolazi od Gospodinovih svetih imena.
Onda se okrenula prema meni i rekla: Ako si ponizan, nita te nee
dirati, ni hvala ni sramota, jer zna tko si. Bog nam je svjedok. Ne daj
da te obeshrabri bilo kakav neuspjeh dokle god bude davao sve od
sebe. Njene sam rijei pohranio duboko u srce.
Prije no to je otila, gospoa iz Ujedinjegoa Kraljevstva zahvalila je
Majci Tereziji na njenim primjernim djelima. To su Boja djela, rekla
je Majka Terezija. Ja sam tek siuno orue u Njegovim rukama.
Onda se ispriala i otila oprati ostatak posua.
Majka Terezija rodila se 1910. u albanskoj obitelji u Makedoniji. U
sedamnaestoj se godini zaredila i ubrzo nakon toga dobila poziv da
slui kao uiteljica, a kasnije i ravnateljica u koli St. Marys u Kolkati.
No 1948. godine dogodilo joj se neto vrlo vano. Osjetila je poziv da
slui siromahe u sirotinjskim etvrtima Kolkate. Godine 1950., sa
samo dvanaest pomagaica, Majka Terezija osnovala je Misionarke
ljubavi. Njena je nesebina sluba nadahnula tijekom godina tisue
ljudi da joj pomognu pri Bojim djelima.
Na moju molbu, asna me je sestra odvela u prihvatilite za bolesne
i umirue. Osjeao sam da ne mogu nita uiniti za njih, ali sam ipak
malo pomogao sa ienjem i noenjem posuda. Uskoro se pojavila
Majka Terezija. Njeno je prisustvo donijelo svjetlo nade i radosti u
turobnu sobu bijede i smrti. Blago se nasmijeila i uhvatila ruku ene
koju je bolest dotukla, a bolesnica se razveselila i oiju sjajnim od
sree uzvratila joj osmijeh.
Zatim je Majka prila svakom krevetu u sobi. Nije to bilo iz
dunosti, ve iskrene privrenosti. Neki je mravi mukarac, koji je
iskaljavao krv i na oigled malaksavao, primio njenu ruku na svojoj
glavi. Podigao je pogled prema njoj kao da je aneo koji mu je doao u
najteem trenutku. Onda je pognuo glavu i nasmijeio se.
Boja je ljubav s tobom, njeno je rekla Majka. Sjeaj ga se
sa zahvalnou. eni koja je umirala sama i odbaena od svojih
voljenih, Terezija je uputila rijei utjehe: Ako iskreno eli voljeti
Boga, naui opratati. Time je podigla teret sa enina srca. Ljubav
prema Bogu koju je osjeala Majka Terezija obuhvaala je i sve ljude.
Ponizno i skromno, pruala je udo nade i sree svakome koga je

156
dotaknula. Bilo da se radilo o hinduistima, mumslimanima, idovima
ili kranima prema svima se ophodila s jednakom privrenou. U
jednom se trenu Majka okrenula prema meni i rekla mi: Ja u svakoj
ovoj sirotoj dui vidim moga voljenog Isusa. Moj Gospodin milostivo
prihvaa moju ljubav putem njih.
Majko, rekao sam, sav plah pred njom, oni u tebi vide Isusovu
ljubav.
Na to je na Majinu licu zasjao osmijeh: Zar to nije udo Boje

ljubavi?

157
 8

I
z Kolkate sam poao zapadno, na dug put do Mumbaija gdje je
Goenkai vodio jo jedan teaj. Dva i pol dana sam proveo u vlaku.
Tijekom vonje meditirao sam na sliku plavoga djeaka koji je
svirao flautu. Dan za danom u mom se srcu prema njemu razvijala
posebna privlanost te sam se pitao kad e mi se otkriti tko je to.
U Mumbaiju sam uio kod Goenke i iznova me zadivio time kako je
ivot posvetio tomu da pomogne svojim uenicima. Kad uitelj posveti
vlastiti ivot svojim poukama, uenici ne mogu odoljeti nadahnuu
da posvete ivot uenju.
Nakon desetodnevnoga teaja, osjetio sam silnu potrebu da
protegnem noge i proeem gradom. Hodao sam satima bez cilja.
Najednom sam zapeo na crvenom svjetlu na krianju sred gustoga
prometa. Automobilske trube su buile, a gomila je pjeaka poput
rijeke tekla oko mene. Bilo je mukaraca u odijelima i kravatama s
aktovkama u rukama koji su se mijeali sa otrcano odjevenim ulinim
deranima i prosjacima, gospoama u veselim sarijima, piljarima s
njihovom robom i starcima odjevenim u tradicionalnu gandijevsku
odoru. Ljudi tamno smee koe, oni svjetle puti te oni ija je koa
izblijedjela ili puna mrlja zbog vitiliga gurali su se na ulici zajedno
s nekolicinom europskih turista u trapericama i mini suknjama.
Iza lea nam se nalazila moderna visokogradnja koja je nikla pored
viktorijanskih vila i ruevnih straara. Pogledao sam u nebo bez
oblaka i zasljepljujue sunce te primjetio golemu oglasnu plou na
kojoj je velikim crvenim slovima bio ispisan oglas za duhovni dogaaj
na Cross Maidanu.
Cross Maidan je prostrani park u sreditu Mumbaija. U parku se
nalazio golemi ator za pandal. Kad sam u njega uao, naao sam
se u svijetu punom boja. Posteri s indijskom umjetnou visjeli su
sa crvenih, zelenih i utih tkanina koje su, poredane okomito jedna
za drugom, inile stranice atora. Kolutovi dima izvijali su se iz
oporih mirisnih tapia. Onda sam ugledao stol pun knjiga na kojem

158
me posebno privukla slika na naslovnici jedne od knjiga. Srce mi
je poskoilo. Prikazivala je prekrasna plavog djeaka koji je drao
flautu. Silno privuen, proaptao sam: To je on. Da, to je on, pomislio
sam. Nisam znao tko je, a nosio sam njegovu sliku po cijeloj Indiji. Ta
se ista osoba opet pojavila preda mnom. Onda sam primjetio naslov
knjige otisnut velikim crvenim slovima Krina: Svevinja Boanska
Osoba. Potiho sam uskliknuo: Krina! Zove se Krina! Pronaao
sam dugo oekivano rjeenje zagonetke. Htio sam o njemu saznati
neto vie, pa sam upitao smijem li pogledati knjigu. Neki je redovnik
sa Zapada, odjeven u bijele halje i obrijane glave, stajao iza stola.
Iznenaen je rekao: O, pa ti govori engleski?
Da, ja sam iz Amerike. eljno sam posegnuo za knjigom.
Doista? Nisi Indijac? tuje li ivu? upitao je i stavio mi knjigu u
ruke.
Ne znam tono to sam, ali neko sam vrijeme ivio sa ivaistima.
Ja sam Tuta, rekao je. Evo poglavlja za koje mislim da e te
zanimati. Govori o odnosu izmeu ive i Krine. Pitao sam se zato
se toliko iznenadio kad je otkrio da sam iz Amerike. Dugo se vremena
nisam vidio u ogledalu te do toga trena nisam shvaao kako sa svojim
smeim oima i poneto tamnijom puti, dugom zamrenom kosom i
odjeom umrljanom rjenim blatom izgledam ba kao pravi indijski
isposnik.
Prigrlio sam knjigu na srce, povukao se na osamu i itao knjigu
o Krini poput ovjeka muena eu koji pije iz oaze hladne vode.
Ovako je poinjala:
Kad netko na Zapadu vidi omot knjige o Krini, odmah pita: Tko je
Krina?
Potom je pisalo da je Krina svevinji Gospodin i da ime Krina
znai sveprivlaan.

Bog je sveprivlaan jer posjeduje sve bogatstvo, mo, slavu, lje-

potu, mudrost i odvojenost u neogranienoj mjeri.

Dok sam itao, neka je mlada Amerikanka omotana u uti sari sjela
na pozornicu i zapjevala prelijepe pjesme o Bogu. Kasnije sam saznao
da se zove Jamuna Devi. Dok sam, unesen u knjigu o Krini, sluao
njenu pjesmu koja je dirala duu, preplavili su me osjeaji.

159
 Kad je dola veer, pandal je napunilo preko 25,000 ljudi. elio sam
uti govornika, pa sam vratio knjigu i sjeo u stranji kut atora. Na
pozornici je pjevalo i plesalo dvadesetak posveenika sa Zapada.
Mladii obrijanih glava nosili su tradicionalne halje sadhua, a djevojke
su nosile raznobojne sarije. itava je gomila iekivala dolazak gurua.
Svi su prisutni bili silno zadovoljni kad se uskoro pojavio na pozornici.
Bio je to ovjek kraljevska dranja, obrijane glave u haljama boje
afrana. Njegovo je tijelo sjajilo. Hodao je otmjeno poput labuda i
gestikulirao sigurno poput kakva kralja. Usprkos tome, ponaao se je
krotko i ponizno, kao da pred sobom neprestano vidi Boga.
Publiku je pozdravio sklopljenih ruku te sjeo na povieno sjedite.
Kako sam sjedio daleko, nisam ba dobro vidio. udio sam biti blie,
ali sam se sramio stati ispred drugih. Na pozornici sam vidio mladog
posveenika kako se kree s jedne na drugu stranu i fotografira
dogaaj. Guru ga je pozvao blie i neto mu proaptao. Nakon toga,
mladi se zagledao u gomilu i pogledom nekoga traio. Mnogo je puta
nekoga u publici rukama pozivao da doe na pozornicu, no najzad
je morao sii u mnotvo jer se nitko nije odazvao. Tekom je mukom
prolazio kroz desetke tisua ljudi koji su sjedili na tlu. Na moje
iznenaenje, doao je skroz do mene. Mirno mi se osmjehnuo i rekao
mi: rila Prabhupada eli da sjedi do njega na pozornici.
Ja sam zapanjeno promrmljao: Kako to da me poznaje?
On mi nije odgovorio ve me je uhvatio za ruku i odveo na pozornicu.
Tamo me predstavio svome guruu. Njegov me osmijeh, irok poput
oceana, preplavio radou. rila Prabhupada mi se inio silno poznat,
ali nisam znao zato. Sjedio je podvijenih nogu i uspravnih lea. Kao
svami, bio je odjeven u uredno nabrane halje boje afrana. Otmjenom
gestom pozvao me je da sjednem blizu njega, pa sam odabrao mjesto na
pozornici prekrivenoj tepihom. Zadivljeno sam ga pogledao. Negove
su se velike njene oi nakratko zagledale u moje pogledom koji mi
je prodro sve do due. Put mu je bila bronana, nos irok i zaobljen, a
duge ui nalik Buddhinim. Kako je nedavno obrijao glavu, kosa mu je
bila vrlo kratka i sijeda, a na elo je ukastom glinom narisao dvije
okomite linije koje su predstavljale jogiki put posveenosti, bhakti. S
obje strane njegovih punih, jasno ocrtanih usana nalazila se po jedna
duboka bora.
Dok su posveenici veselo plesali i pjevali u istoj i sjajnoj odjei, ja

160
sam postao svjestan svojih rijenim blatom umrljanih prnja. Mladii
su netom obrijali glave i lica, a ja se nisam mogao ni sjetiti kad sam
se posljednji put obrijao, da i ne spominjem ianje ili eljanje kose.
Svakoga dana bih se kupao u rijeci ili nekom blatnjavom jezeru. Mora
da sam u njihovu prisustvu izgledao jako prljav. Oni su veselo pjevali
i plesali, a ja sam mirno sjedio. Bio sam navikao ivjeti u zabaenim
umama, a sada sam sjedio na pozornici s desecima tisua ljudi koji
su nas gledali. Smeten i sasvim neprilagoen, umalo sam pobjegao.
Tada mi se rila Prabhupada nasmijeio tako ohrabrujue i s ljubavlju
da sam se odmah osjetio kod kue. Zato je taj ovjek upravo mene
meu svima prisutnima pozvao na pozornicu pored sebe? Zato ba
mene?
Dok sam razmiljao o toj zagonetki, rila Prabhupada je podigao
par mjedenih runih cimbala i poeo njima udarati. Svaki se od
njegovih prstiju pomicao pedantno i otmjeno, a cimbali su pod njima
odzvanjali postojanim ritmom. Dubokim rezonantnim glasom poeo
je pjevati Hare Krina, Hare Krina, Krina Krina, Hare Hare, Hare
Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare i lagano se njihati na
sjeditu.
Zinuo sam. Kad je zapjevao istu mantru koju sam uo u pjesmi majke
Gange, uinilo mi se da sanjam. Koliko sam samo puta tu mantru
pjevao od onoga dana u Riikeu kad mi ju je otkrila rijeka! Srsi su
mi proli niz lea, udovi zadrhtili, a srce udaralo poput bubnjeva.
Oima punim suza, gledao sam rila Prabhupadu. Oi su mu bile
vrsto zatvorene, a elo napeto. Dok je na njih navirala mantra, usne
su mu bile izvinute prema dolje. Gomila je ponavljala mantru za njim.
Posveenici na pozornici udarali su u tradicionalne bubnjeve, cimbale
i gongove, a atorom je odjekivao zvuk mantre.
Nakon pjevanja, rila Prabhupada je proistio grlo i svojim dubokim
rezonantnim glasom poeo u mikrofon objanjavati znaenje mantre.
Mi pjevamo maha-mantru ili veliku pjesmu spasenja.
Onda je objasnio kako ime Hare priziva Radhu, boansku energiju
ili enski vid Gospodina. Ona je izvor i i podariteljica ljubavi prema
Bogu. Krina je ime Boga koje znai da je sveprivlaan. Njegovo ime
Rama znai da je vrhovni uivatelji koji prua beskrajno blaenstvo
onima koji mu podare svoju ljubav.
Potom je rekao da nam transcendentalna vibracija zvuka isti

161
srce od sebinih elja i budi izvornu, prirodnu ljubav prema Bogu te
donosi duhovnu sreu.
Dok pjevamo maha-mantru, nastavio je, molimo se: Gospodine,
molim te, dopusti mi da ti vjeno sluim s ljubavlju.
Um mi se naao na onoj mojoj stijeni usred Gange na Himalaji.
Najzad sam shvatio. Njena su pjesma bila imena ona prelijepog plavog
djeaka koji je svirao flautu i koji mi se pojavio u slici. On je bio jedan
od oblika Boga. Sve sam vrijeme mantrao mantru i meditirao na
sliku, a nisam ni slutio da su povezane. rila Prabhupada mi je na vrlo
jednostavan nain razotkrio svete tajne o kojima sam dugo i duboko
razmiljao. Um mi se dizao nebu pod oblake od iznenaenja koje su
izazivale pustolovine moga poslanja.
Osmjehnuo sam se i ponovno se usredotoio na rila Prabhupadine
rijei. S dubokim je uvjerenjem govorio kako istinska religija ne
pripada nikakvoj sljedbi, kasti ili uvjerenju, ve je ona priroena
svim ivim biima. Rekao je da je u ljubav preman Bogu dio nae
prirode, ali je mi zaboravljamo od pamtivijeka. Da bi potpuno
zadovoljila duu, ta ljubav mora biti bezuvjetna. Mi smo due ija
je priroda duhovna, rekao je, ali u neznanju ovo privremeno tijelo
poistovjeujemo s jastvom. Potom je objasnio da je uzrok sve patnje
to to smo zaboravili svoj odnos s Bogom te da svijest o tom odnosu
moemo lako probuditi pjevanjem Bojih imena. Glasom prepunim
samilosti molio je publiku da ozbiljno shvati njegovu poruku.
Ovaj proces, rekao je, koji oivljava nau uspavanu ljubav prema
Bogu, zove se bhakti-joga.
Dok je rila Prabhupada govorio, u svom sam srcu zauo glas koji je
obznanio: Ovo je tvoj guru.
Ipak, um mi to nije mogao prihvatiti. Srce i mozak su mi se stali
meusobno boriti:

U prolosti sam sreo mnoge svece i gurue, a u budunosti u ih

sresti jo i vie. Ne smijem biti brzoplet. Ovo je najvanija odluka u
mom ivotu. Prije no to se posvetim izvjesnom putu, moram biti
potpuno siguran.

Mozak je pobijedio te sam, jo uvijek zbunjen, odbacio ideju da sam

spreman odabrati gurua.

162
 Nakon njegova predavanja, ustao sam i krenuo prema izlazu, a rila
Prabhupada je stao tono preda mnom. Buna se gomila okupila oko
nas i silno sam se razveselio. Spontano sam pao na koljena i pruio
ruku da dodirnem rila Prabhupadina stopala. Uta sam zauo gromki
glas: Nitko ne dodiruje Prabhupadina stopala! Posramljen, povukao
sam ruku. Tada me rila Prabhupada pogledao duboko u oi. utio
sam da je osjetio bol moje sramote i da se osjeao odgovornim za
nain na koji mi se obratio njegov uenik. Iz njegova bia prema meni
je navro val ljubavi. Onda mi se veselo osmjehnuo i njeno rekao:
Ti mi smije dotaknuti stopala. Osjeao sam olakanje i ast te
sam prainu s njegovih stopala poloio na svoju glavu. Onda me je s
ljubavlju pogladio po glavi i pozvao me da svako jutro i veer sjedim
na pozornici s njim. Njegova me ljubaznost ostavila bez rijei.
Sljedeeg sam jutra nakon predavanja ekao na doruak u redu sa
stotinama ljudi. Dijelila se halava, popularan indijski slatki. Nisam
jeo itav jedan dan i bio sam gladan. Nakon otprilike sat vremena
napokon sam doao na red. U ruku sam dobio posudicu od lia
prepunu svjee, vrue halave. Kakav blagoslov! Jedva sam ekao jesti.
Najednom mi netko, kao grom iz vedra neba, ukrade posudicu. to
se to dogodilo? Dok sam se okretao oko sebe, adrenalin mi se digao a
eludac oajno gorio. Ugledao sam istoga posveenika koji me je one
veeri doveo na pozornicu. U ruci mu se nalazila moja halava. Zvao se
Gurudas.
Ovo nee pojesti, zar ne? upitao je.
Ja sam mislio da hou, odgovorio sam pomalo ozlojeen.
On je na to ispred mojih oiju moj dugo oekivani doruak pruio
nekom drugom. Onda me je uhvatio za ruku i negdje me poveo.
Nekoliko trenutaka kasnije, sjedio sam iza pozornice gdje je jedna
smirena Amerikanka po imenu Malati Devi pred mene stavila
tanjur pun hrane. Bila je to prava gozba od dvanaest vrsta svete
vegetarijanske hrane. Gurudas se nato nasmijao: Ovo ti je bolje
za zdravlje. Mi te samo elimo usreiti. Pregledao me je i odluno
izjavio: Ti si posveenik. Jednoga e dana to shvatiti.
Pored mene je sjedio posveenik iz Amerike po imenu jamasundar
te je sa mnom zapodjenuo prijateljski razgovor koji je tekao neobino
lako. Osjeao sam da ga odnekud poznajem. Najednom mi je sinulo da
je to onaj redovnik kojega sam sreo u klubu Cosmos u Amsterdamu.

163
Bio je to isti onaj mladi koji me je pitao elim li duhovnu hranu te
mi voe i jogurt stavio u ruke. Kad sam ga na to podsjetio, glasno se
nasmijao i rekao: O, to si bio ti. Svi su ostali imali posudu. ao mi je.
Dok smo razgovarali, njegova supruga Malati donosila je sve vie i vie
svete hrane. Najzad sam je zamolio da stane. Sve se to vrijeme njihova
etverogodinja ki Sarasvati penjala i sputala po stranjemu dijelu
pozornice. Njena su izrazito plava kosa, sjajne plave oi i neobuzdano
veselje bili pravo udo za Indijce. Upijao sam scenu oima dok sam
eljno prekidao post.
Reeno je su sveci i svetice toliko isti da djeluju poput ogledala bez
mrlja. Pred takvom duom, kao pred ogledalom, jasno vidimo kako
ljepotu, tako i runou naega unutarnjeg ivota. Otkrivamo svoju
vjeru i sumnje, vrline i grijehe, snage i slabosti. Iskustvo je to radosno
i bolno, onakvo kakvo sam doivio u rila Prabhupadinu prisustvu.
Jedne me veeri tijekom predavanja, njegovo ozbiljno ponaanje
ponukalo da preispitam vlastitu iskrenost.

Koliko je iskrena moja nakana? Preuzimam li odgovornost za svoj

ivot i ivote drugih? Zato jo nisam pronaao svoj put? Bojim li se
obvezati ili sam lakouman? U kakvu me nesigurnu budunost vodi
ovakav nain ivota?

Upravo dok sam tako razmiljao, rila Prabhupada me je u prisustvu

tisua promatraa pogledao duboko u oi sa svojega povienog
sjedita. Zatoen u njegovu pogledu, osjeao sam da se gomila oko
nas polako gubi. inilo mi se da osim mene i njega nitko ne postoji.
Osjetio sam kako njegov pogled prodire duboko u moju duu i kako
mi tiho govori u srcu: Ne gubi dragocjeno vrijeme. Krina te eka.
Drhtio sam od zahvalnosti, ali sam znao da u uskoro otii. Osjeao
sam da je to iskren in, jer sam jo uvijek bio zbunjen.
Ono to sam doivio u danima provedenim s njim bilo je nevjerojatno,
ali moja je vjera jo uvijek bila poput neusidrena broda na olujnom
moru. Strah od obvezivanja i nemir koji me je tjerao da vidim druga
mjesta i prosvijetljena bia gonio me je da krenem dalje. Da, pomislio
sam, u mom se srcu i razumu mora roditi duboko uvjerenje prije negoli
budem iskreno prihvatio odreeni put ili gurua. Vjerovao sam da e mi
s vremenom Bog razotkriti sudbinu.

164
 Nadahnut rila Prabhupadinom mudrou i samilou, poelio sam
kupiti knjigu o Krini prije odlaska iz Mumbaija. Kako nisam imao
novca, pokuao sam prositi na ulici da bih li je mogao priutiti. No bio
sam previe srameljiv da bih bio dobar prosjak. Patio sam na ulici i
bojao se prilaziti ljudima, ali ma koliko se trudio, nisam mogao skupiti
dovoljno novca. Posljednjega dana festivala, neki me je uenik doveo
pred rila Prabhupadu koji je stajao na suncu ispred atora. Glava
mu je bila lagano podignuta prema nebu, lea uspravna, a obje su mu
ruke drale drku drvena tapa koji se oslanjao na tlo meu njegovim
stopalima. Velike su mu oi gledale moje, a nadolje zakrenute usne
naglaavale su njegovo dostojanstveno dranje. Da? upitao je.
Uenik je rekao: Ovaj mladi toliko eli tvoju novu knjigu da je
prosio po ulicama u nadi da e je kupiti.
rila Prabhupada je bio toliko ganut da mi je vlastitim rukama
poklonio primjerak knjige. Oiju prepunih naklonosti pogladio me je
po glavi i njeno rekao: Hvala ti najljepa.
Hvala ti najljepa, ponovilo je moje srce. U znak potovanja, povio
sam pred njim glavu.

165
 III
Hodoae na Himalaju
 1

H
imalaja me je zvala, a ja sam joj se udio odazvati. Sljedeeg
sam dana sjeo na prljavo tlo eljeznike stanice i ekao
da uskoim u treu klasu sljedeega vlaka prema sjeveru.
Pronaao sam mjesto gdje sam mogao na miru itati knjigu koju mi
je poklonio rila Prabhupada. Iznenadio sam se kad sam vidio da je
autor uvoda George Harisson iz Beatlesa. Napisao je ovo:

Svatko trai Krinu.

Neki to ne znaju, ali Ga ipak trae. Krina je Bog, izvor svega to
postoji, uzrok svega to postoji, svega to je postojalo i svega to e
tek nastati. Budui da je Bog neogranien, ima mnogo imena. Allah-
Buddha-Jehova-Rama: Svi su Krina, svi su Jedno...

Prouavao sam svjetske religije i osjeao da jo imam toliko toga

za nauiti. Taj mi se ekumenski nazor svidio, ali me je i zaudio, pa
sam pospremio knjigu u torbu i nakanio je prouavati nekom drugom
prilikom.
Na postaji sam sreo ovjeka u etrdesetim godinama. Bio je uredno
odjeven u bijele pamune hlae i koulju, a na glavi je nosio isto tako
bijeli eir u Nehruovom stilu. Put mu je bila tamna. Na obrazima je
imao oiljke koji su bili posljedica vodenih kozica to ih je imao u
djetinjstvu. Zvao se Madhava, a radio je kao nadglednik eljeznice.
Uspio me je uvjeriti da mu se pridruim na putu jer je iao posjetiti
svoga gurua. Tako smo iz Mumbaija autobusom nekoliko sati putovali
prema istoku te stigli u sveto mjesto Gane Puri. Kad smo stigli, ovako
me je uputio: Prije nego sretne guruija, mora se okupati u vruim
sumpornim izvorima koji postoje u blizini. Prili smo trima malim
jezerima u kojima je lagano vrela tamna neprozirna voda. Deseci
su mjetana etali unaokolo i dovikivali se dok ih se jo nekoliko
desetaka kupalo. I ja sam polako uao u sivu tekuinu koja se parila i
primala mi se za kou poput ulja. Morao sam se postupno navikavati

168
na vruinu i kiselkast miris. Potopio sam se sve do vrata, a vruina mi
je prodirla kroz kou i obnavljala mi tijelo i um. Madhava je doviknuo
da sam spreman posjetiti njegova gurua.
Kad sam se obukao, odveo me do malenog hrama od cigle. Prolazei
kroz nadsvoeni ulaz, stali smo ispred velike crno-bijele slike
debeljukasta ovjeka obrijane glave odjevenog samo u isposniku
pregau. Lice mu je bilo okruglo s izraenim jagodicama, prodornim
oima i kratkim izrastom brade. Madhava me je tada izvijestio da mu
je to guru ije je ime Nitjananda Baba i koji je preminuo prije deset
godina. U ovoj svetoj grobnici, samadhiju, snaga njegova duh osjeala
se jae no sam ivot.
Samadhi je bio osvijetljen uljnim lampama, namirisan tapiima od
jasmina sambaka te ukraen vijencima od utih i naranastih nevena.
Oko samadhija su sjedili sljedbenici Nitjanande Babe i jednoglasno
pjevali Boja imena. Iznenadio sam se kad sam zauo mantru Hare
Krina, istu onu koju mi je Ganga dala na Himalaji i koju je rila
Prabhupada pjevao u Mumbaiju. Proli su me srsi. Nitjananda Baba je
guru kojega oboavaju milijuni sljedbenika u dravama Maharatra
i Karnataka. Madhava mi je priao o njegovu ivotu, uenjima i
udima. U drugoj polovici devetnaestoga stoljea, neka je siromana
ena prikupljala drva u dungli kad ju je privuklo glasno krianje
vrana koje su se skupile nad gustiem. Kad se pribliila, vidjela
je novoroene koje je samo lealo meu liem. Povjerila ga je na
brigu nekoj slukinji bogatoga brahmane koja nije mogla zanijeti.
Nitjananda Baba je ve kao dijete bio nevezan za svijet. U desetoj
je godini napustio obitelj koja ga je posvojila i uao u duhovni red
isposnika. Propjeaio je velike udaljenosti, pri emu je uvijek sluio
potrebite i prosvjetljavao sve koje bi sreo. U starosti se nastanio u
Gane Puriju. Dok sam meditirao u njegovu samadhiju, uz pjesmu u
pozadini, osjetno sam zamijetio prisustvo Nitjanande Babe te mi se
inilo da me uvjerava u svoje blagoslove.
Nekoliko dana kasnije, predstavili su me jednom ueniku
Nitjanande Babe koji je u blizini samadhija gradio aram. Zgrada je
bila malena, ali brzo je napredovala. Dvorana za oboavanje nalazila
se tik uz cestu. Vrata su se otvorila i uo sam lagano hipnotiko
pjevanje ivine mantre: om namah ivaja. Unutra ju je jednoglasno
pjevala nekolicina uenika iz Indije i sa Zapada. ule su se intenzivne

169
vibriracije tampure, ianih glazbala koja se rade od praznih tikvi.
Kad je pjevanje utihnulo, svi su se spustili u dvorite. Promatrao sam
i ekao. Onda je stigao njihov guru i svi su mu se uenici poklonili. Bio
je to ezdesettrogodinjak tamne puti, dubokih smeih oiju, kratke
nepodrezane kose i brade, odjeven u halje boje afrana. Njegovo je
prisustvo u svima pobudilo radost. Upitao sam tko je on. Svami
Muktananda, rekli su mi.
Svami me je radoznalo pogledao kroz svoje naoale te nam se
obratio uz pomo prevoditelja. Kad sam imao petnaest godina,
zapoeo je, napustio sam svoju imunu obitelj da bih ivio ivotom
sadhua. Posjetio sam mnoga sveta mjesta i najzad sreo svoga gurudeva,
Nitjanandu Babu. Onda je desnom akom udario po lijevome dlanu
i izjavio: NItko drugi mi nije mogao slomiti ponos onako kako je to
uinio Baba. Upravo je time opisivao upravo ono o emu sam brinuo
i razmiljao; koji put ili kojega gurua da odaberem i zato. Zajedno
s ostalima, upijao sam svaku njegovu rije. Inicijacija u akti pat
budi kozmiku energiju koja se zove kundalini i koja se nalazi na dnu
kraljenice. Kundalini se potom uspinje du kraljenice te prolazi
kroz sedam energetskih akri sve do vrha glave gdje se spaja sa
Svevinjim. Najsigurniji nain da se probudi kundalini, tvrdio je
Muktananda Svami, jest tako da se mantra primi od siddha gurua,
usavrenog uitelja ili uiteljice, koji pritom svoju mo, akti, izravno
prenosi ueniku. Zavrio je sljedeim rijeima: Postanite ovisni
o svojoj mantri snanije nego to su alkoholiari ovisni o alkoholu.
Nemojte je nikad zaboraviti.
Jednom sam prilikom stajao uz cestu pored Svamija Muktanande
kad je prema nama navro opasan pas. Luaki je zavijao i kezio
otre prijetee zube. Ljudi oko nas su vriskali i bjeali. Svami ga je
ukrotio samim svojim pogledom i stvorenje je krotko pognulo glavu.
Blagoslovio je psa, pa se okrenuo prema meni i progovorio kroz
prevoditelja: Primjetio sam da si iskreni sadhu. Ako eli, inicirat u
te u akti pat.
U umu su mi se pojavile slike Tat Vala Babe, Naga Gurua i ostalih
koji su mi ponudili isto.
Hvala ti, Svamii,odgovorio sam zateen i poaen, ali ja sam
se zavjetovao da neu prihvatiti slubenu inicijaciju od gurua dok
ne budem uvjeren da nikad neu napustiti utoite koje mi prui.
Pomalo sam nervozno milovao onoga psa. Dio mene je elio s lakoom

170
prohvatiti njegovu velikodunu ponudu. Ne osjeam se vrijedan
tvoje dobrote, ali nisam jo donio odluku.
Cijenim tvoju iskrenost, rekao je gledajui mi u oi. Bog e te
voditi. Kao da potvruje njegove blagoslove, neko mi je opasan pas
iznova i iznova lizao ruku.

M adhava je zahtijevao da otputujem u Gou. Mislio je da e mi

tamonja klima goditi zdravlju. ak mi je ponudio platiti
putovanje brodom. inilo mi se to kao ureenje sudbine, pa sam ga
pratio do bombajskih pristanita i ukrcao se na prenapuen brod
koji me je niz obalu Arapskoga mora odnio 400 kilometara na jug.
Bez potekoa smo dobar dio dana plovili protiv vjetra i stigli u
tropski raj nepreglednih plaa mekoga pijeska i ljekovitim zrakom
mirisnim od morske soli. Poetkom 16. stoljea Goa je bila sjedite
portugalskoga imperija u Aziji. U ono je doba je sveti Franjo Xavier,
sveenik isusovac, desetke tisua mjetana preobratio u krane.
Godine 1961., indijske su ete napale Gou i pobijedile Portugalce.
Na plai sam vidio duge obale od bijeloga pijeska, kristalno isto
more i kokosove palme. Vrijeme sam odluio utroiti na put do plae
Calagunte to je bila utoite Zapadnjacima. Tamo su za malo novca
iznajmljivali kue. Na plai sam vidio mukarce i ene kako se ljube
i hvataju, uo zagluujui rock and roll i vidio ljude koji su u javnosti
uivali droge. Bila je to ista ona stara scena koju sam ostavio u
Europi, ali mi se inila tako strana, poput neega to sam doivio
u prolom ivotu. Nezainteresirano sam etao uz more po pijesku.
Uhvatio sam se kako u umu kritiziram one ljude i smatram se boljim
od njih. Nisam elio takve misli; one su ukazivale na to koliko sam
ohol. Molio sam se da mi se srce proisti od gadosti u vidu traenja
greaka u drugima. No, bilo je to jako teko. ivjeti sa ivotinjama
u dungli bio je puno lake, jer one nisu toliko dobro izlagale moje
nedostatke.
Otprilike kilometar dalje naiao sam na neke zapadnjake
drogerae koji su iglama boli ruke. Doli su izdaleka, na jedno
od najljepih mjesta na Zemlji, samo da bi ispatali od ovisnosti.
Ubrzao sam korak i stigao do brdaca na kraju plae. Teko diui
od umora, popeo sam se preko stijena na drugu stranu brda gdje se
preda mnom prostirao tropski raj. Raskoni bijeli pijesak protezao

171
se stotinama metara dalje. Gajevi kokosovih palmi njihali su se na
vjetru. Nigdje nije bilo ljudi. To mi je mjesto sljedeih nekoliko dana
postalo domom.
Sedam dana sjedio sam pod kokosovim palmom unesen u uenje,
meditaciju i molitvu. Onuda je prolazila tek nekolicina siromanih
ribara koji su svakoga jutra sputali svoje brodice u more i veslali
na puinu. Za jelo bih se popeo na neku nagnutu palmu, istresao
plod te bih njime dugo udarao o stijenu ga otvorim. Kupao sam se u
moru, a postelja mi je bila pjeana obala pod zvjezdanim nebom.
Jednoga sam se dana proetao prema unutranjosti. Vidio sam
brojne kokosove palme, a meu njima nekoliko koliba nainjenih od
blata i palmina lia koje su stanovnici podigli na pijesku. itelji,
koji su veinom bili obraeni na kranstvo, drali su se tradicije
svojih predaka te su bili ribari koji nisu imali nita na svijetu osim
brodice, para vesla i mree. Mukarci su od jutra do mraka radili
na moru pod suncem koje ih je nemilosrdno prilo, a mnogima i
izazvalo mrlje na licima koje su izgledale poput raka koe. Ipak,
teak im rad nije pruao vremena da brinu o takvim detaljima.
Pomislio sam kako je Isus svoje prve uenike naao meu ribarima,
a potom ih uputio da ribare ljude.
Dok sam jedan drugi dan etao plaom, naao sam ribicu koja se
oajniki bacakala po pijesku. Val ju je nasukao na obalu. Suosjeao
sam s njenim strahom i oajem. Na kraju krajeva, nije bilo mnogo
razlike meu nama, pa sam je odluio vratiti u njen morski dom.
Svaki puta kad bih je podigao, ona bi se mahnito izmigoljila jer se
toliko plaila da u meni nije mogla prepoznati prijatelja. Najzad sam
je uhvatio s obje ruke i bacio u vodu. Moje je zadovoljstvo kratko
trajalo, jer ju je ve sljedei val nasukao natrag na obalu. Ja sam je
opet podigao i bacio u vodu, no sljedei ju je val iznova nasukao
i ostavio je da umre na pijesku. Ovoga sam puta, borei se da je
zadrim u ruci, uao u more do vrata i bacio je to sam dalje mogao.
Onda sam se vratio na obalu i promatrao val za valom dok nisam bio
siguran da je ribica na sigurnom.
Proetao sam se i vidio ribare kako vuku svoje mree iz broda
na pijesak. Bile su pune stotina onakvih ribica koje su se bacakale
unaokolo, osuene na smrt u neijoj tavi. to sam mogao uiniti?

172
Otrijenjeno sam pogledao na more i odetao dalje, unesen u misli.

Mi smo poput riba koje su izale iz mora boanske svjesnosti.

Onaj tko eli biti sretan i ivjeti bez svoga prirodnog odnosa s
Bogom nalikuje ribi koja pokuava uivati u ivotu izvan vode,
na suhom pijesku. Sveti se ljudi silno trude ne bi li makar jednome
pomogli da se vrati svojoj prirodnoj duhovnoj svjesnosti, natrag
u more istinske radosti. Ali mrea maye, iluzije, otima umove
mnotvu i odvraa nas od naega pravog interesa.

K ad sam krenuo na svoje duhovno putovanje, htio sam nauiti

to sam vie mogao o raznim putovima i kod raznih uitelja, a
potom iz svake od tih praksi uzeti ono to mi se inilo da najbolje
djeluje na mene. U ezdesetim godinama dvadesetoga stoljea to
je bila popularna ideja, ali tek sam u Indiji poeo shvaati koliko je
povrna. Sreo sam mnoge duhovnjake koji su tako mislili, ali mi se
njihova spoznaja inila neodreenom i povrnom. Oni koji su mi se
uinili naprednima bili su posveeni jednom putu. Shvatio sam da
moje putovanje s mjesta na mjesto, od uitelja do uitelja ima svoja
ogranienja., kao i to da je jedan dio moga oklijevanja da prihvatim
inicijaciju u odreenu religiju potjecao straha da u se time odijeliti
od ostalih. Ipak, znao sam da u, ako elim napredovati, morati neto
odabrati. injenica da to jo uvijek nisam uinio ve mi je postala
bolna. Kojim putem da krenem i koji je uitelj moj? Kako da budem
siguran?

Ve su me mnogi velili uitelji prosvijetlili znanjem o raznim

putovima i iskustvima, to nisam zavrijedio. U svima vidim duhovnu
ljepotu. Kamo da krenem na krianju ivota?

Te sam se noi molio za vodstvo i utonuo u san. Usred noi,

probudio sam se pod polumjesecom koji je sjajio na mranom nebu.
Jedna je zvijezda sjala u njegovu zagrljaju. Bio je to simbol islama,
znak pokornosti Bogu. Zurio sam i udio se. Osjeao sam ohrabrenje
i prihvatio sam to kao znak da e tajna o kojoj sam razmiljao biti
otkrivena u pravo vrijeme.

173
 2

I
z Goe sam otplovio natrag za Mumbai i krenuo natrag za Himalaju.
Vlakom sam otputovao do Delhija, a otamo na sjeverozapad do
grada Pathankotea blizu granice s Kamirom. S toga sam se
mjesta u stranjem dijelu kamiona odvezao do Dharmaale u Himaal
Pradeu. Bliilo se ljeto i uma je bila puna procvaloga cvijea
naranaste, ute, ljubiaste i bijele boje. Divovsko drevno drvee
zaogrnulo se sjajnim zelenim listovima, a neprestano je brujanje
divljine ozraju davalo ivost. Visoko na planinskom sedlu iznad
Dharmaale nalazio se je McCleod Ganja, logor tibetanskih izbjeglica
i dom njihova Dalaj Lame.
Spremajui se za hodoae u taj planinski samostan, proitao
sam Dalaj Laminu knjigu, Moja zemlja i moji ljudi. Saznao sam da se
Lhamo Dhondrub rodio 1935. u obitelji siromanih zemljoradnika,
u jednostavnoj tibetanskoj kui nainjenoj od kamena i blata. Kad
je dijete napunilo dvije godine, grupa uzvienih redovnika krenula
je u potragu na poticaj tibetanskoga namjesnika, s posebnom
preporukom da posjete upravo njegov dom. Namjesnik je, naime,
imao viziju da se sljedei Dalaj Lama rodio upravo na tom mjestu.
Izaslanici su ga posjetili prerueni u putnike koji trae prenoite.
Oko vrata jednoga redovnika visjela je brojanica pokojnoga Dalaj
Lame. Dijete ju je zgrabilo i prisvojilo. Izaslanici su u jo nekoliko
navrata posjetili obitelj i iskuali dijete te su najzad zakljuili da su
pronali etrnaestu inkarnaciju Chenreziga, Bodhisattve samilosti
za koga se vjeruje da vodi narod Tibeta duhovno i politiki tako to
se u svakom pokoljenju reinkarnira kao Dalaj Lama.
Djeaka su odveli u samostan u Lhasi gdje su ga pripremili za ulogu
predsjednika drave i duhovnoga voe nacije. U poetku njegove
vladavine, dok je Dalaj Lama bio djeak, Tibet je cvao. Ali 1950. napala
ih je kineska vojska napala, pa su do 1959. dravom harali strani
nemiri i nasilje. Njegovi ljudi bojali su se za njegov ivot te su uporno
zahtijevali da pobjegne iz voljene mu domovine. Najzad se Dalaj Lama

174
pomolio u hramu gospodina Buddhe te mu je na oltaru ponudio al od
bijele svile u znak pozdrava i namjere da se vrati. Teka je srca skinuo
svoju redovniku odjeu i, preruen u vojnika, usred noi pobjegao iz
palae.
Sa svojom je svitom poput izbjeglica planinario preko krevitih
tibetanskih brda, kroz dubok snijeg, prolome oblaka i nezamislivu
hladnou. itavo se vrijeme njegovo srce slamalo dok je mislio na
svoje ljude u nevolji. Shrvan od bolesti, iscrpljenosti i osjeaja koji je
opisao kao nesreu dublju nego to se da izraziti, preao je indijsku
granicu.
Pod snanim dojmom nevjerojatne prie o izgnanstvu, sudbini i
svladavanju nedaa, morao sam posjetiti mjesto na kojemu je dom
pronaao duhovni voa sljedbenika tibetanskoga budizma. Kad sam te
1971. godine pristigao u McCleod Ganju, koja se prostirala na visokim
umovitim planinama i dubokim dolinama Himalaje, izgledala je
poput Tibeta u malom. Izbjeglice su odijevali tradicionalnu odjeu, a
graevine su bile nainjene u tibetanskom stilu, od drveta ili cigala.
Jedna je od glavnih odrednica njihova stila ukraavanje nastambi
zmajevima i ostalim mitskim biima koje bi rezbarili ili slikali na
stupovima i lukovima u vrlo ivim bojama. Na brdima sam vidio
jakove kako pasu te nekoliko hodoasnika sa Zapada koji su se svaki
povukli na samotna mjesta za meditaciju. Ba kao i u Tibetu, mnogi su
mukarci bili budistiki redovnici. U sreditu sela, vjernici su obilazili
veliku povrinu u obliku kvadrata okruenu molitvenim kotaima te
neprestano okretali te kotae i izgovarali mantru om mani padme
hum. Znao sam iz onoga to sam ranije proitao da tibetanski budisti
vjeruju kako te mantra priziva blagoslove Chenreziga, utjelovljenja
samilosti, i da sadri cjelokupna Buddhina uenja.
Stanovnici McLeod Ganje bili su nevjerojatno prijazni. Radosno su
se smijeili te mi iskazivali dobrodolicu gdje god sam iao. Unato
tekoama kroz koje su proli i unato tome to su bili izbjeglice u
stranoj zemlji, inili su se spokojnima. Meu njima nisam vidio ni
prosjaka ni varalica. Svi su izgledali zadovoljno. Jedna me obitelj
pozvala u svoj dom i posluila mi tibetansku juhu s rezancima koja
se zove thupka te tradicionalni aj s maslacem od jakova mlijeka i
solju. aj je osobito uinkovito grijao tijekom hladnih himalajskih
noi. Tamonji su me ljudi toliko oarali da sam esto provodio sate

175
samo ih promatrajui kako izvode svoje dnevne poslove dok su mi se
osmjehivali od uha do uha.
Nedaleko od kue Dalaj Lame, nalazio se hram u kojemu je stajalo
velianstveno boanstvo Buddhe koji sjedi u poloaju lotosa. I
redovnici i obini ljudi oboavali su taj njegov zlatni lik prinosei
mu mirisne tapie, zvona, svjetiljke i poklone. Oaravala me je puja,
obred tovanja. Redovnici su sjedili u dva reda, okrenuti jedni prema
drugima, s Buddhom u sredini. itali su spise iz neuvezanih listova
pergamenta. Kad bi iz njih jednoglasno proitali drevne molitve,
sloili bi listove jedan na drugi. U povoljnim vremenskim razmacima,
neki su redovnici puhali u duge rogove nalik trubljama, drugi su
zvonili obredim zvonima, a neki su pak drvenim ekiima udarali
o goleme gongove ili su tapovima lupali u ogromne bubnjeve. Dok
je vibracija dosezala vrhunac, vodei je sveenik ceremonijalno
podigao ezlo, koje su zvali dorje, nainjeno od mesinga oblikovana
s mnotvom pojedinosti. Dorje je bio prijenosnik duhovne energije.
Zidove hrama krasila su umjetnika djela zvana tantre, koja su, na-
slikana ivim bojama i osmiljena kao pomagala pri prosvjetljenju,
prikazivala povijest i simboliku budizma. Miris zapaljenih uljnih
svjetiljki i ugodnih mirisnih tapia pomagao da mi se um uzdigne
dok sam sjedio s redovnicima, meditirajui i izgovarajui mantre.
Posebno me dirnula ljubav i potovanje koje su ljudi osjeali prema
Dalaj Lami. U svijesti Tibetanaca, on je posjedovao duhovnu mo
pape i politiki autoritet kralja. Njegova je slika bila na istaknutom
mjestu u svakoj prodavaonici i svakom domu.
Rano jednog jutra, dok sam meditirao u hramu, pored mene je sjeo
neki postariji lama. Bio je visok, obrijane glave i odjeven u tamno
crvene halje, s niskom drvenih molitvenih zrna oko vrata. Rekao mi
je da me promatra ve par dana i upitao me imam li kakvih pitanja.
Otada smo zajedno provodili nekoliko sati dnevno. Jednoga posebnog
poslijepodneva, pozvao me je da mu se pridruim na osobnom
prijemu kod Dalaj Lame. Dalaj Lamin dom nalazio se na umovitom
brdu okruen indijskim vojnicima odreenim da ga tite, jer je bio
pod stalnom prijetnjom smru. Proao sam sigurnosni pregled te su
me uveli u prostoriju ukraenu velikim ivahnim slikama Buddhe i
velikih Boddhisattva. Prekrasno metalno boanstvo Buddhe sjedilo
je na oltaru ukraenom cvijeem, mesinganim lampama, zvonima

176
i drugim predmetima za tovanje. Zrakom se iz mirisnoga tapia
irio miris cedrova ulja.
Nekoliko minuta kasnije, vrata su se otvorila i Dalaj Lama me
pogledao kroz svoje naoale sa smeim okvirima. U oima mu je
sjajila radost. Povelika glava bila mu je obrijana, lice etvrtasto, nos
nizak i zaobljen, a bio je odjeven u blistavu zlatnu redovniku koulju
preko koje je omotao tamno crvenu halju. Osmjehnuo se zarazno
i puno veselja te pourio k meni da me pozdravi. Glasno se smijao
i rukovao se sa mnom iznova i iznova pri tom mi vrsto uhvativi
obje ruke. Obratio mi se vedrim oima i srdanim glasom: Doao si
izdaleka. Dobro nam doao.
Sjeli smo na stolce jedan prema drugome. S djetinjom me je
radoznalou propitkivao o ivotu u Americi i mojim razlozima za
ivot sadhua. Dok sam mu priao svoju priu, pozorno je i brino
sluao svaku rije. Kad god je u mojoj prii naao traak humora,
pljeskao bi rukama i cijelo bi mu se tijelo treslo od smijeha. Nakon oko
pola sata razgovora, upitao sam ga o stanju njegovih ljudi u Tibetu.
Nato se on zamislio dok su mu na oi navrle suze. Nako je vrijeme
vladala tiina, a onda je proaptao: Dok sam bio dijete, moja je nacija
uivala u slobodi. Bili smo sretni i sloni ljudi, a naa je duhovna
kultura cvala. Opet se umirio i dugo utio ozbiljan. U tiini je podigao
ajnik pun tibetanskog aja i ponudio me. Promatrao sam kako se
vrui aj pari i istae u moju alicu kroz grli. Onda je vratio ajnik
na mjesto i duboko zamiljen pognuo glavu kao da okom svojega uma
gleda preko himalajskih vrhova i u srcu uti nevolje svoga naroda
u Tibetu. Blagim je glasom rekao: Veliki smo dunici Indiji, jer je
pruila utoite tisuama naih ljudi.
Zajedniko obiljeje svih religija, nastavio je, jest samilost
prema drugim ivim biima. rtvovati se za dobro drugih istinska
je dharma. Njegove su me rijei dirale duboko u srce, jer sam vidio
koliko se rtvovao za svoj narod. Meditacija, uenje i tovanje,
rekao je, daju nam unutranju snagu da ivimo ivotom dobrostivih
i prosvijetljenih bia. Njegova je poruka nadahnjivala introspekciju,
a njegova osobnost potovanje. No zbog ljubavi koju je iskazivao,
osjeao sam se kao njegov prisni prijatelj. Dalaj Lama mi je uz
osmijeh dobroduno oko vrata stavio svileni al izvezen tibetanskim
mantrama. Obiavam ponuditi taj poklon svim svojim posebnim
gostima, rekao je. Osjeao sam da ne zasluujem njegovo vrijeme

177
ni dobrotu te sam pognuo glavu u znak zahvalnosti. U njegovu
drutvu, vrlina nesebinog sluenja postajala mi je sve vanijom.
Bio je pojedinac koji se nije posvetio samo vlastitim duhovnim
naelima, ve je prihvatio golem teret sluenja svomu potlaenom
i protjeranom narodu. Tijekom svoje naizgled beznadene borbe
naiao je neshvatljive izazove i prepreke. Sluio je svojim ljudima,
trpei pri tom izgon i prijetnje. al koji mi je poklonio u mojim je
mislima predstavljao sve to. Bio je to poseban dar.

N astanio sam se na umovitoj planini u spilji ispod koje se

prostirala duboka dolina. Tamo sam preivljavao na suhom
praku nainjenom od prenoga jema koji se zove tsampa. Kad mu se
doda voda, nalik je zobenoj kai. Tibetanski su me redovnici nauili
ivjeti na tsampi, jer se ne kvari. Tako sam pojednostavio potrebe tijela
i svakoga dana odlazio u McCleod Ganju uiti od tamonjih ljudi. Nou
bih se vratio u svoju spilju. Jedne sam noi leao na kamenom podu
i ugledao golema pauka koji je puzao po zidu desetak centimetara
od moga lica. Polako je micao dlakavo crno tijelo, podiui jednu
nogu za drugom dok nije nestao u rupi koja se nalazila oko dvadeset
centimetara od moga lica. Kao dijete, silno sam se bojao pauka. Svaki
put kad bi pauk uao u nau kuu, pobjegao bih majci plaui da ga
ukloni. Taj je spiljski pauk bio najstraniji primjerak koji sam ikad
vidio. Ovo je Boja kunja. Moram nadvladati svoj strah, pomislio sam.
Od te smo noi, nas dvojica s potovanjem dijelili peinu. S mjesta
na kojem sam meditirao vidio bih poneku kobru kako plazi umom.
Povremeno bi u spilju doli i drugi sustanari. Jedne je noi sa svoda
pao golemi korpion. Njihao je svoj ubojiti alac s jedne na drugu
stranu samo nekoliko centimetara od mene. U tom je trenutku moja
jedina svijea dogorjela, pa je spilju prekrio mrkli mrak. Osjeao
sam da se nije mudro micati te sam dugo sjedio nepokretan onako
u mraku. U tom sam se stanju sjetio oinski raspoloenog Kaila
Babe koji me je pouio pravilnoj svjesnosti pri susretu sa zmijama
i korpionima. Disao sam polako i molio Boga da mi pomogne nadii
prosuivanje, mrnju i strah.
Jednoga mi je jutra u mojoj peini um odlutao preko kontinenata i
mora do oca u ikakom predgrau Highland Park. Iako se jo nisam
odluio za svoj put, osjeao sam da je najvei in ljubavi koji mu mogu

178
ponuditi pismo u kojem ga ohrabrujem da se priblii Bogu onako
kako mu najvie odgovara. S mladenakim uvjerenjem osobe koja se
jo nije pronala, napisao sam sljedee:

Voljeni moj oe,

Htio bih od tebe traiti neto to mi je vrlo vano. Dobar dio tvoje
samilosti ogledalo je moga voljenog djeda Billa. Vjerujem da je
korijen njegove samilosti bila njegova potpuna vjera u idovsku
religiju. Djed je u tebe posadio sjeme ljubavi prema judaizmu.
Molim te, iskreno njeguj to sjeme da bi osjetio nadahnue svoje
vjere i ljubav prema Bogu. Osjeam da bi ti sveti dar meditacije
pruio dobar uvid u dubinu judaizma. idovska religija i sve ostale
velike religije mogu nas probliiti Gospodinu.
Molim te, nastavi tradiciju koja je nadahnula tvoga oca i
pretke. Vjerujem da je to ono to ti doista treba.
Richard
McCleod Ganja, Dharamshala, Himaal Prade, India
svibanj, 1971

Veinu vremena moje indijske pustolovine nisam imao druga

kojem bih se povjerio. Moji suputnici najee nisu govorili engleski
ili su pak bili veliki i moni mudraci puno stariji od mene. S vremena
na vrijeme bio sam usamljen, ali sam nauio voljeti samou kao
nain njegovanja svoje veze s Bogom. Tiha molitva postala je medij
kroz koji sam mogao razotkriti svoje misli i osjeaje. Spokojstvo
meditacije bilo mi je okrilje pred nemirima vlastita uma i svijeta oko
mene. Dok sam uvjeravao svoju obitelj o tome kako mi je dobro, esto
sam poelio iskoristiti ta pisma da bih otvorio srce iako sam znao
da bi im moje rijei bile teko shvatljive. Ponekad bih ono to mi je
na srcu povjerio malenoj biljenici. Jednoga sunanog dana, dok sam
sam sjedio u samoi svoje planinske peine, napisao sam sljedee i
nisam to nikome uputio:

U umu isposnika, u tekim vremenima, kad je ovjek umoran,

klonuo i zbunjen o tome kamo je krenuo i to mu je na svijetu ostalo
da bi se oslonio, javi se pitanje treba li zadrati ili zauvijek odbaciti
ono to je jo njegovo. Kamo da poe onaj tko je napustio prijatelje i

179
 dom? to da radi onaj tko luta sam u divljini vlastite samoe? Treba
li sruiti zidove koje je oko sebe sagradio ili ih podii jo snanije i
vie? On se ovako moli: O, Gospodine, postoji li na svijetu vodi koji
e mi pokazati put prema tebi? Gdje da ivi beskunik koji vjeruje
da mu se dom ne nalazi na ovomu smrtnom svijetu?

N edaleko moje peine, ivio je povueni egipatski mistik. S

vremena na vrijeme vodili bismo duboke razgovore. Put mu
je bila glatka i tamna, nos velik, usne tanke, a na kozja bradica
zaputena. Njegove su crne introspektivne oi bile toliko silne da se
inilo kako su zagledane u neki drugi svijet. Izvana se inio miran, ali
su mu misli uvijek traile novi komadi mudrosti to mu je nedostajao
pri rjeavanju zagonetke ivota. Bio je strunjak u egipatskom
nainu proricanja sudbine, vjetini nalik tarotu, koji zovu metu neter.
Ponudio je da mi prorekne sudbinu i ja sam pristao. Promijeao je
i posloio preda se karte u precizne redove na barunastoj plavoj
tkanini te je stao izvoditi niz okultnih obreda porijeklom iz staroga
Egipta. Potom me je proveo kroz sloenu meditaciju na vrhuncu koje
sam odabrao jednu kartu. Karte su bile oko 15 centimetara duge,
7 centimetara iroke i oslikane mistinim simbolima i mitskim
likovima u ivim bojama. Prije no to je prekinuo tiinu, dobrih se
pola sata usredotoavao na raspored karata. Onda je polako ustao,
poloio obje ruke na stol te izrekao proroanstvo: Niti tvoj um niti
razum ne mogu razaznati duhovni put za kojim udi. Meutim, vrlo
e te brzo usmjeriti boanska mo. Poput lista na vjetru, odvest e
te do puta kojim mora poi. inilo mi se kao da karte znaju sve o
meni, a on je govorio u njihovo ime. Zatim je poloio prst na jednu
od karata i utihnuo. Sklopio je oi i proaptao: Mora ustrajati i biti
strpljiv. Prepoznat e onoga koga trai uz pomo sile koja je jaa
od tebe. Vjeruj u ono to sam ti rekao. To je tvoja sudbina. Tvoj e ti
uitelj doi.

180
 3

O
prostio sam se od oaze mira u McLeod Ganju. Nikad nisam
zaboravio radost koju sam tamo doivio i dobrotu koju sam
primio. Ali osjeao sam nagon da vidim jo neka indijska sveta
mjesta te da iskuam druge prakse i tradicije, sve u nadi da e mi se
razotkriti moja sudbina.
U Pathankoteu sam sjeo na vlak prema jugu i siao u Kuruketri,
u dravi Haryani. To je mjesto na kojemu je prvi put izgovorena
Bhagavad Gita i jedno od najsvetijih mjesta u Indiji. Dok sam odlazio
sa eljeznike stanice vukui svoju torbu punu duhovnih knjiga, iz
oblinjega se hrama kroz pucketavi zvunik ulo recitiranje strofa iz
Bhagavad Gite.
Tamo sam se unio u rijei koje je Krina izgovorio svome ueniku
Aruni kad je ovaj odluio porei svoje zvanje zbog nepremostivih
prepreka. Gita je izgovorena na bojnom polju, jer je i sam ivot borba
u kojoj zlo neprestano napada dobro, a nai sveti ideali neizbjeno
dolaze na kunju. Svima e nam zaprijetiti velike opasnosti i
zastraujui demoni, kako izvana tako i iznutra. Na je dobitak velik
kad se takvim napadaima suprotstavimo s integritetom i vjerom.
Krinin je svevremen poziv dosegao svoj vrhunac u djelovanju s
nesebinom posveenosti, odlunosti i usredotoenosti na duhovno.
Tim nainom dosegnut emo mo veu od vlastite, kojom emo nadii
sav strah to je mo Boje ljubavi.
Na tomu je svetom mjestu poruka Bhagavad Gite u mene prodrla
toliko duboko da sam osjeao kao da se Krina upravo meni obraa
na svakoj stranici. Svakog bih dana proitao nekoliko poglavlja,
pomno iitavajui svoj maleni primjerak Bhagavad Gite koju je
tiskala izdavaka kua Gita Press. Bila je otisnua na jeftinom papiru
i uvezena u bijele korice od kartona. Na svojim sam putovanjima
proitao mnoga duhovna djela, no nijedno mi se nije inilo toliko
praktinim.
Bhagavad Gitu sam itao pod istim onim stablom banjana gdje
ju je Krina izvorno izgovorio pred Arunom. Zaprepastilo me

181
je s kakvom je snagom to djelo izlagalo znanost o samospoznaji,
nadilazei sektake i povijesne granice. Tumailo je sloene pojmove
poput prirode veze izmeu due i Boga, utjecaja materijalne prirode
na nepromjenjivu duu, karme (prirodnoga zakona ina i posljedice)
koja nas sve dri u aci, kao i neopaziva utjecaja vremena na
stvoreni svijet. Bio sam samotni lutalica koji je traio istinu izloen
opasnostima, iskuenjima i strahu koji su me mogli napasti svakoga
asa. Te su mi besmrtne rijei pruile utjehu i usmjerenje. Tamo, na
Kuruketri, Bhagavad Gita mi je postala prirunik za ivot.
Nakon nekoliko dana, otiao sam iz Haryane. Dok sam putovao
vlakom kroz indijske ravnice, na jednoj sam postaji vidio neto jako
runo. Nekog je adolescenta vrijeao i tukao njegov poslodavac.
Mladi se nije ni pomaknuo, niti je ita rekao. Brzo su ga odveli.
Nekog studenta koji je sjedio blizu mene upitao sam to se dogodilo.
Odmahujui glavom, rekao je: Onaj je mladi poput roba samo zato jer
je roen u nioj kasti. Najvjerojatnije nee dobiti priliku za kvalitetno
obrazovanje niti e moi oeniti djevojku koja nije iz njegove
potlaene kaste. itavog ivota obavljati e teke i niske poslove.
Znam kako mu je. Moje je zalee slino, ali sam imao sree. Vlada
se bori protiv takvih nepravdi kao i veina obrazovanih, kulturnih
i drutveno osvijetenih ljudi. Ipak, to je mnijenje jo uvijek duboko
ukorijenjeno u mnogima. Objasnio mi je da je postojei kastinski
sustav grubo izvrtanje drevnoga uenja, vedskoga varnarama.
To uenje usporeuje drutveno tijelo s ljudskim tijelom koje ima
glavu, ruke, trbuh i noge u kojemu je svaki dio namijenjen da djeluje
za dobrobit cijeloga tijela. Tako se u drutvenom tijelu pojedinac
ui prihvatiti odgovornosti za vlastitu i tuu drutvenu i duhovnu
dobrobit u skladu s uroenim sklonostima i vjetinama. Vedski je
varnaram sluio tomu da ohrabri, opunomoi i ujedini sve ljude.
Meutim, zavrio je, ova izmiljotina kojom se kaste odreuju po
roenju i pomou koje se nie kaste izrabljuju, pokvarila je prekrasan
sustav.
Pomislio sam na potlaivanje rasnih i vjerskih manjina u Americi
i Europi. Sa alou sam se prisjeao kako sklonost da njegujemo
superiornost i izrabljujemo druge, poprima razne oblike te se skriva
u politici, drutvu, filozofiji pa ak i religiji. Sve mi je jasnije bilo da
trebam odabrati jedan put ako sam doista htio poznavati Boga, ali me

182
brinulo da bi mi odabir mogao smanjiti obzor. Privlaila me je jedna od
najvanijih religija Indije i veselilo me je da nita u istinskoj filozofiji
hinduizma ne podrava potlaivanje ljudskih bia na temelju rase,
kaste, spola ili roenja te da meu svetim ljudima nisam primjetio
takve vrste predrasuda.

U prekrasnoj dolini Kulu, u dravi Himaal Prade, kilometrima

sam hodao netaknutom prirodom. U prirodi sam se osjeao tako
blizu Bogu. Dva dana prije toga na zidu eljeznike postaje ugledao
sam plakat s velikom fotografijom doline Kulu te skoio na kamion
koji se tamo uputio. Jednoga dana, dok sam upijao svje miris borova
u himalajskom zraku, naiao sam na putnika iz Colorada kojega sam
ve sreo u Iranu. Kad smo se zadnji put sreli, bio je na putu za Indiju
prouavati tibetanski budizam. I, kako je prola tvoja potraga?
upitao sam ga
On je na to uao u stanje poput transa, zakolutao oima i rekao: Bog
se inkarnirao. Kapci su mu podrhtavali kao i glas. Od samoga dodira
njegova prsta zasljepilo me je boansko svjetlo. Valovi zanosa proli
su mi kroz udove. Boanska glazba ispunila mi je ui. Namirisao sam
ambroziju i okusio nektar. Mora odmah tamo. Gospodar univerzuma
siao je na Zemlju.
Inzistirao je poput lijenika koji lijei umiruega: Vrhunac tvoga
dugog putovanja u Indiju eka te u Haridvaru. Idi sada brate i ne
odgaaj. Svevinji e uskoro otputovati preko granice.
Njegove su rijei pobudile u meni izvjesno zanimanje, pa sam
krenuo na jug i stigao u aram u Haridvaru o kojem je govorio. Kad
sam uao u hram, iznenadila me je velika slika na oltaru. Prikazivala
je mladoga gurua koji je nosio krunu i paunovo pero, svirao flautu i
stajao u poloaju Krine. Izgledao je mnogo drugaije od slike Krine
koju sam kupio u Delhiju. Kao i moj prijatelj iz Colorada, ostali njegovi
uenici koji su mi prili, takoer su se preda mnom padali u nesvijest:
Milostivi je Gospodin u prolosti doao kao Rama i Krina, a sada
se opet pojavio. Kad Guru Maharai nekome podari znanje, otvori
im boansko oko te ga vide kao gospodara univerzuma. Kako se
Gurumaharai spremao na svoje prvo putovanje u strane zemlje,
njegovi su me uenici urno otpravili na autobus za New Delhi.
U New Delhiju, stotine su se Guru Maharaijevih uenika nagurale

183
u aram ne bi li ga na tren vidjeli. Ja sam sjedio u kutu i promatrao.
Jedan je stariji uenik sa mnom zapodjenuo razgovor i onda me
predstavio skupini mahatma, onih koji su bili opunomoeni da
prenose znanje Guru Maharaija. Mahatme su odluili da moram
upoznati ri Mataji, svetu majku njihova gospodara. Ona je sjedila na
jastuku okruena oboavateljima koji su je hladili jakovim repovima
i upijali svaku njenu rije. Iznenadio sam se kad je odluila da moram
osobno upoznati njena sina prije no to ode. Neki me mahatma odveo
u njegovu sobu. Guru Maharai je bio djeak od samo trinaest godina,
pomalo zdepast i uredno zaeljane kose s razdjeljkom po strani.
Predstavio mi se kao Prem Ravat i objasnio da je nasljednik svoga
oca ri Hansi Maharae. Iz vreve uenika, Guru Maharai me odveo
na krov da bismo bili nasamo. Tamo smo, daleko od gomile, etali
amo-tamo, a on mi je postavljao mnoga pitanja o mom ivotu. Opisao
mi je svoje nadolazee putovanje. Bilo mu je prvi put da prelazi
indijsku granicu. Kad me je upitao elim li inicijaciju u znanje, rekao
sam mu isto to i drugim uiteljima, a to je da sam vrlo paljiv po
pitanju takve obaveze. Dok smo razgovarali na krovu, gomile su ga
nestrpljivo ekale u prizemlju. Jedan je mahatma je provirio kroz
prozor i najavio vrijeme za odlazak u zranu luku. Guru Maharai je
ubrzao korak: Moram ii. Ako ikad odlui primiti znanje, rekao je,
moe me posjetiti i prii mi izravno u Indiji, Americi ili Londonu.
Tisue su nas gledale dok smo se sputali niz stepenice. Stao sam
sa strane dok je Guru Maharai uz veliku pompu blagoslovio svoje
stado i sjeo u auto. Kad sam razmiljao o iskustvu s njime, bio sam
mu zahvalan na panji i vjerovao da je moda kakav uspjean jogi
iz nekog prolog ivota. Ali kad sam se preispitao, nije mi padalo
napamet da ga prihvatim kao Krinu, vrhovnoga vladara svemira.
Tko je Bog, pomislio sam, ozbiljna je tema i ne smije se olako shvatiti.

T ijekom putovanja, postao sam prilino privren duhovnim

knjigama koje sam nosio. S vremenom sam u svojoj platnenoj torbi
skupio omanju knjinicu. Osim teke torbe s knjigama, jedino to sam
imao bila je posuda za proenje i grana koja mi je sluila kao tap za
hodanje. Mnogo sam puta poelio teret uiniti lakim, ali svaki put
kad bih pregledao knjige i pokuao odluiti koje da ostavim, nisam
se mogao odvojiti niti od jedne. Meu njima su bile Bhagavad Gita,

184
Biblija, Upaniadi, Autobiografija jednog jogija, nekoliko knjiga o
budizmu, jedna od ankaraarje te knjiga o Krini koju mi je poklonio
rila Prabhupada. Svaka mi je knjiga bila posebna i brinuo sam se da ih
nikad vie neu nai, pa sam torbu vukao kamo god bih poao i esto
sam bio umoran od tereta. Pored Connaught Circusa u New Delhiju,
odloio sam knjige na nogostup. Pored mene su jurile motorne rike i
ostavljale crne tragove dizelskoga dima. Automobili su zakrili ulicu,
jer su se svi pokuavali progurati ispred ostalih. Rike, bicikli, kolica
koja su vukli ljudi i kola koja su vukli volovi, vozili su se cestom, dok
su izudarani kamioni trubili i bljuvali oblake ugljinog monoksida. U
toj sam pometnji ekao da se na semaforu upali zeleno.
Najednom je na mene straga navalio ovjek koji me je snano
dohvatio za vrat i zario mi metalnu polugu duboko u uho. inilo se kao
da neto dubi. Smrznuo sam se. Tko je taj ovjek? to radi? Hoe li mi
probiti uni bubnji? On je svo vrijeme dubio, a ja sam bio potpuno u
njegovoj vlasti i bojao se micati. Najzad me je pustio, izvukao polugu iz
uha i pokazao mi je. Na njoj se nalazila gomila unoga voska. Oduevilo
me to sam uo bolje nego godinama unatrag, barem na to uho. Potom
je zatraio jedan rupi da mi oisti drugo. Ja nisam imao nita. On se
cjenkao, ali uzalud. Tako me je ostavio s prljavim uhom. Nisam mogao
vjerovati. Nisam imao pojma koliko mi je prljavo bilo uho dok nisam
vidio to to znai oistiti ga, posebno kad bih ga uspoiredio s prljavim.
S tunim osmijehom na licu, povezao sam dogaaj s mojim duhovnim
putovanjem. Moda, pomisio sam:

Prljavi vosak egoizma koji se skupio u srcu sprjeava nas da jasno

ujemo Boji glas iznutra. Guru isti naa srca tapom znanja.
Jako je runo vidjeti ono to izlazi, ali kad ga strpljivo slijedimo,
nastavljamo istiti.

Drugo to sam nauio iz ovog iskustva bilo je ovo:

Ponekad nam Gospodin podari besplatan uzorak vjerskoga

iskustva, ali da bismo dobili vie od toga, moramo platiti cijenu u
vidu iskrene posveenosti procesu ienja.

Moj je sluh sada bio poput neusklaena stereo sustava. Znao sam

185
da moram jo puno toga oistiti, i to na mnogim razinama. ekao sam
na uglu ulice dok svjetlo nije postalo zeleno, ali kad sam posegnuo za
torbom s knjigama, vie je nije bilo. Bio sam u panici. Traio sam je na
sve strane, trao amo-tamo te pitao sve oko sebe, ali nisam je naao.
Pomirio sam se sa stvarnou da su mi knjige ukradene. Stajao sam
na uglu i jadikovao:

Te su me vrijedne kniige prosvjetlile znanjem i nadahnuem. One

su bile nenadomjestivo blago u mom ivotu. Primio sam ih kao
darove iz blagonaklonih ruku mojih uitelja. Netko mi je iz ruku
istrgao neprocjenjivo blago.

Otiao sam otamo jako tuan, bez imalo nade da u ih ikad opet
vidjeti. Nakon nekoliko koraka, shvatio sam kako mi je lako hodati.
Teki teret koji me je toliko dugo muio, ona torba s knjigama, sada
je nestala. Ba kao to sam najednom bio osjetio oaj, osjetio sam se
i osloboen. Gotovo poskakujui s noge na nogu, ovako sam mislio:

Priroda uma je da nebitno predoi kao bitno. Um stvara umjetne

potrebe i vjeruje da bez njih ne moe ivjeti. Na taj nain itav
ivot nosimo golem teret vezanosti. Sama je vezanost velik teret
na naemu umu iji obim moda neemo shvatiti sve dok ga,
poput mojih knjiga ili voska u uima, ne izgubimo. Ali, ako naemo
radost u sebi, ivjet emo jednostavnim ivotom, bez beskrajnih
komplikacija.

Postajao sam sve vie vezan milju da u vlastitom voljom pronai

pravi put i uitelja. Suprotno tom uvjerenju, shvatio sam da, kako bih
naao ono to doista traim, trebam biti nevezan i iskren. Koje god su
mi prepreke bile suene na putu, posluit e mi, nadao sam se, da me
konano dovedu na slobodu.

186
 4

A
jodhja je mjesto gdje se Gospodin rodio kao Rama. Tamo
su ve tisuama godina hodoastili nebrojeni milijuni
posveenika i ja sam im se elio pridruiti. Neko davno,
prelijepi se Gospodin ondje pojavio u ulozi ovjeka, ne bi li pouio
svijet primjernim ponaanjem. U ulozi sina, dobre je volje prihvatio
izgnanstvo i rtvovao pravo na prijestolje samo da bi sauvao ast
svoga oca. Kao suprug, volio je i titio suprugu Situ do te mjere
da je radi njezine zatite poveo rat. Kao uenik, eljno je uio od
svojih uitelja te ih ponizno sluio obavljajui i ak i sluganske
poslove. Kao prijatelj, iskazivao je njenu ljubav spram potrebitih.
Kao brat, zablistao je svojom odanou i ljubavlju usprkos gotovo
nepremostivim izazovima. A kasnije, kad je sjeo na prijestolje,
Gospodin se Rama se prema svim graanima odnosio nepristrano,
ba kao prema vlastitim kerima i sinovima. Sve su navedene
osobine ukazivale na odgovornost koju nosimo u vlastitim odnosima
i otvarale srca ljubavi prema Gospodinu.
Hodao sam irokom cestom du koje su se redali veliki hramovi i
palae. Kako je itavo mjesto vrvjelo tisuama hodoasnika, Ajodhja
mi se je na prvi pogled uinila poput kraljevske prijestolnice.
Svake sam noi spavao na zemljanoj obali rijeke Saraju. Jednoga
jutra nakon kupanja, s velikim sam se iekivanjem uputio do
mjesta gdje se Rama rodio. Nisam znao da prilazim jednomu od
najkriznijih mjesta na svijetu.
Jesu li me moje oi varale? Na mjestu hodoaa koje su tovale
stotine milijuna ljudi, svetom mjestu roenja boga Rame, stajala
je naputena damija okruena bodljikavom icom unutar koje su
patrolirali vojnici sa samaricama, bajunetama i runim granatama.
Izvan ograde, na nekakvoj drvenoj pozornici, nalazilo se desetak
sadhua koji su sjedili i pjevali sveta imena boga Rame. Zbunjeno sam
se raspitao to se dogaa, no nijedan sadhu nije govorio engleski.
Najzad mi je netko pruio letak napisan na engleskom. Pisalo je da je

187
Janma Bhumi mjesto roenja boga Rame i da je na tom mjestu davno
stajao prekrasan Ramin hram. Neki mogulski osvaja na njegovu je
mjestu izgradio damiju, pa su se hinduisti i muslimani ve godinama
sporili oko vlasnitva nad zemljom. Najzad je vlada preuzela upravu
nad mjestom ne bi li smirila krvavi sukob muslimana i hinduista.
Danas je prostor pod nadzorom teko naoruane vojske i nikome
nije dozvoljen ulaz. Posljednja reenica letka glasila je ovako: Iz
tog su se razloga ovi sadhui zavjetovali glasno pjevati Ramina sveta
imena sve dok se hinduistima ne omogui pristup.
Sjetio sam se slinoga nemira koji se dogodio u Jeruzalemu, na
spornom Kamenom minaretu, te sam stao pred golem eljezni
lokot na ulaznim vratima i razmiljao sam o krvoproliu i svjetskoj
politici. Na svojemu putu, traei ljubav prema Bogu, pronaao
sam neto posebno lijepo u svim svjetskim religijama. Nasilje puno
mrnje koje se provodi u ime Boga jedna je od tunih realnosti
ovoga svijeta. Tako se vladaju oni koji su privreni izvanjskim
znaajkama religije i ne shvaaju njezinu bit. Bit je jedna jedina,
a to je bezuvjetna ljubav prema Bogu. Obiljeja svakoga istinskog
sljedbenika su vjera, samoovladanost, ljubav i samilost.
Pogledao sam kroz bodljikavu icu i vidio drveni stol na ulazu
u naputenu damiju. Na njemu se nalazila slika gospodina Rame.
Vidio sam i vojnika u punoj ratnoj spremi kako se uputio prema
slici i uo njegove kone izme kako udaraju po pranjavom tlu. Na
ramenu je nosio samaricu s bajenotem, a na prsima metke. Poklonio
se u molitvi ispred slike te paljivo poloio vijenac od nevena oko
nje. U ovim je okolnostima on bio glavni sveenik. Gledao sam ga u
udu.
U Ajodhji sam dobio prijevod Ramajane na engleski, koju sam
svaki dan itao na obali rijeke Saraju. Taj drevni sveti spis govori o
Raminu ivotu i uenjima. Iako sam jo uvijek bio sklon meditaciji
na sveproimajuu neosobnu Istinu, polako sam uviao kako mi
osobne odlike Gospodina neodoljivo privlae srce. itanje o ljubavlju
ispunjenim odnosima izmeu Rame i njegovih posveenika,
pribliavalo mi je um putu posveenosti. Rama je bio divan uzor
koji nas je uio biti duhovna osoba, a istodobno djelovati u obitelji
i drutvu. Kad sam odlazio, zahvalio sam svetoj Ajodhji i molio se
da nikad ne zaboravim dragocjene poklone koje sam tamo primio.

188
M oje me je hodoae potom odvelo na jugoistok, sve do Prayaga,
koji slovi za kralja svih svetih mjesta. Tamo se odrava Kumbha
Mela, najmnogoljudnije okupljanje na svijetu gdje se svakih dvanaest
godina okupi oko dvadeset milijuna hodoasnika da vide svete ljude
te se, u skladu s vjerskim odredbama, okupaju u svrhu proienja.
Prayag se nalazi na slivu triju rijeka: Gange, Jamune i Sarasvati. est
mjeseci ranije odbio sam poziv na Kumbha Melu, jer sam htio ostati
sam na Gangi u Himalaji, no posjeta ovomu mjestu ostao je moj san.
Stigao sam jedno vrue ljetno jutro i upitao jednog mjetana za put do
sliva. Pokazao mi je prstom gdje se nalazi.
Kad sam doao do Gange, sjeo sam na obalu od pijeska i prisjetio se
prvih dana svoga ivota u Indiji. Sjeao sam se kako sam sjedio na stijeni
u Riikeu dok mi je majka Ganga davala pouke koje su mi odredile
ivot. Sjetio sam se kako sam u njenoj vjenoj pjesmi uo mantru
Hare Krina, koja mi se ugnijezdila u dui. Sjedei na pjeanoj obali
u Prayagu, znao sam da e me njezin tok dovesti do mjesta gdje sree
Jamunu i Sarasvati. Njihov sliv Vede proglaavaju kraljem svih svetih
mjesta. Bilo je podne, a fini je bijeli pijesak gorio poput vatre i prio
mi bosa stopala. Od dana kad sam uvrijedio Naga Babe nosei cipele
pored njihove svete vatre, odrekao sam se obue i hodao bos. Toga je
dana pijesak bio toliko nepodnoljivo vru da mi se inilo nemogue
nastaviti. Udaljenost se inila beskrajnom. Najzad se, nakon otprilike
sat vremena, preda mnom pojavio prekrasan prizor. Rijeka Jamuna,
koja je sila s Himalaje i tekla kroz doline sjeverne Indije, zagrlila je
majku Gangu Jamuna je bila tamno plave puti, a Ganga bijele. Malo
nie im se pridruila providna Sarasvati.
Sjedio sam na pijesku i gledao plavo nebo bez oblaka. Rairenih krila,
visoko je gore letio neki sokol. Sputao se sve nie dok mi se nije naao
na samo nekoliko metara iznad glave. Njegova su crvenkastosmea
krila sjala na suncu, a prodorne ute oi pomno su promatrale rijeku.
Najednom se obruio u Gangu. Nakon mahnita podvodnog okraja
izronio je s ribom od tridesetak centimetara koja mu se migoljila u
pandama. Oajniki se izvijala dok ju je odnosio preko moje glave u
oblinju umu. Promatrao sam i razmiljao:

Ona bezazlena riba nije znala nita osim ivota u rijeci te se

ponaala kao i obino. Dovoljan je bio jedan trenutak da je istrgne

189
 iz svakodnevice i suoi sa smru. Ba kao ona riba, kreemo se u
koloteini ivota. Nesvjesni smo da nam, kad se najmanje nadamo,
utooki sokol sudbine u obliku tragedije, krize ili smrti moe pokvariti
ugodu. Redovito ujemo za to na vijestima ili vidimo pored sebe, ali
rijetko uzimamo za ozbiljno da se tako neto moe dogoditi i nama.
Moda je u ovomu skrivena pouka da se trebam uvati zadovoljstva
samim sobom i staviti vei naglasak na duhovne potrebe. Da je riba
plivala dublje, sokol je ne bi mogao dosei. Slino tomu, kad se dublje
poveemo s Bogom, nai emo stvarnost koja se nalazi unutar nas. Ona
je tako duboka i toliko zadovoljavajua da podie svjesnost do razine
s koje se, stabilna i nevezana uma, moemo suoiti s nepredvidivom
sudbinom.

Na obali triju rijeka, usred ljetne vruine, nikog nije bilo na vidiku, pa
sam ostavio ono malo svojih stvari na obali i uao u vodu. Kad sam se
okupao, obuzelo me nadahnue da ostanem u vodi to je dulje mogue.
Nisam znao hou li ikad opet doi na ovo magino mjesto. Odluio sam
otplivati do druge obale koja se nalazila stotinjak metara dalje. Tijek je
Gange bio snaan, a Jamune blag. Silina Gange me je odnijela na neko
pusto mjesto gdje doista nije bilo nikoga i niega. Izaao sam iz vode i
stao na pjeanu obalu. Na svoj potpuni uas, osjetio sam da me pijesak
guta kad me dohvatila sila koja me povlaila prema dolje.
ivi pijesak! Isprva mi se inilo da sam stao na mekani pijesak na
kojemu sam esto spavao, no oi nas lako prevare. Mahnito sam se
borio za ivot, ali sam pri tom tonuo sve dublje unato silnomu naporu.
Ubojiti mi se pijesak ve nalazio iznad koljena i sve sam vie tonuo.
Skupio sam svu svoju snagu i uporno se previjao, ali uzalud. Majka
Zemlja me je gutala.
Okretao sam se i traio pomo, ali nita nisam vidio. Najednom sam s
lijeve strane zapazio neki suhi grm bez lia. Posegnuo sam i oajniki
ga pograbio kao jedinu nadu za opstanak. Bio je to trnovit grm.
vrsto sam ga uhvatio i povukao se svom snagom. Vukao sam i vukao
trnovitu granu krvavim rukama i trudio se osloboditi noge. Sunce je
prilo, a ja sam se borio za ivot. Trnje mi je poput britve zarezivalo
ruke krvavim ranama koje su izgarale na suncu. to sam mogao? Ili
prihvatiti silnu bol, ili se predati pijesku i sramotnoj, stravinoj smrti.
Teko sam disao, umoran i znojan. Nekako bih uspio osloboditi jednu

190
nogu, ali bih je uskoro opet izgubio. Povukao sam jo jednom i pri
tom iupao onaj grm iz pijeska, jer mu je korijenje bilo trulo. Zaurlao
sam u sebi. Pustio sam beskorisnu granu ve umoran od vlastitoga
mahnitanja te udahnuo duboko i opustio se. Na moje iznenaenje,
otkrio sam sljedee. to sam bio mirniji, ivi me je pijesak manje gutao.
Onda sam polegao cijelo tijelo na pijesak i shvatio da u tom poloaju
gotovo uspijevam plutati. Nije to bilo trajno rjeenje, ali mi je dalo
neto vremena. Centimetar za centimetrom, polako sam izvlaio noge
i puevom se brzinom izmigoljio natrag u rijeku.
Najzad sam bio slobodan ili sam barem takoo mislio. Moj je sljedei
zadatak bio preplivati blagi tok Jamune nakon ega je slijedio okraj
s monim tijekom Gange. Koliko god bih snano plivao, Ganga me je
gurala natrag prema onom pijesku. Ve sam bio umoran i nisam se vie
mogao boriti protiv struje. Grozniavo sam se muio, ali sam svejedno
plovio unatrag. Ruke su mi se koile od umora dok sam se itavim
biem napinjao ostati u boju koji sam gubio. Cilj mi se izgubio iz vida.
Molio sam se i borio za ivot.
Najzad se pojavio traak nade. Nekoliko metara naprijed, ugledao
sam ribarski brodi. Na palubi je stajao smeurani ovjek bijele brade s
crvenim turbanom. Ja sam se i dalje hrvao protiv struje, dovikujui mu
upomo. Hoe li me uti? Nastavio sam vikati dok mi je snaga opadala.
Najzad me je spazio. Osmijehnuo mi se je i mahnuo rukom pokazujui
naprijed. Onda je sa smijekom proao pored mene i ostavio me da se
topim.
Nehotice sam progutao jo vode i izgubio nadu. Tada sam pomislio:
Bolje je da se utopim u svetoj rijeci nego da se uguim u ivom pijesku.
Gangi koja mi je u Riikeu dala toliko vrijednoga znanja i njegovala me
poput majke, kojoj sam ponudio svoje samoljublje u obliku harmonike
i ija mi je pjesma probudila duu, sada sam ponudio svoj ivot. Sve to
mi je ostalo bila je molitva.
Tada se dogodilo neto divno. Kad sam ve bio pod vodom i na rubu
smrti, u mome se srcu probudila prekrasna pjesma:

Hare Krina, Hare Krina, Krina Krina, Hare Hare,

Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare

Ba kao prvi put kad mi je otkrila mantru, Ganga mi ju je podarila

i sada, kad mi je najvie trebala. Tiho sam je ponavljao i prepustio se

191
smrti na svetom mjestu. Mantra me je dovela u stanje mira koje je
izmicalo dosegu straha. Poput izlazeega sunca, sinula mi je misao:
Zato mi je onaj ribar rukom pokazao prema naprijed? to je to znailo?
Shvatio sam to mi je htio rei: Ne bori se protiv majke Gange. Prijei
preko njene struje i zaplivaj u toku rijeke Jamune. Toliko sam se unio u
preivljavanje da se toga nisam sjetio. Ribar mi je spasio ivot.
Dok me Jamuna nosila preko Gange, jo sam se jednom zabrinuo.
Svoju putovnicu i ono malo stvari to sam ih sa sobom nosio ostavio
sam na drugoj obali. Sad sam plivao u suprotnomu smjeru. Hoe li
jo biti tamo kad se vratim? Tada mi je sinulo. Zato mozgam o takvoj
sitnici? Nekoliko trenutaka ranije prijetila mi je smrt iz koje sam se
izbavio samo uz pomo putovnice Bojih imena. Do vremena kad sam se
uspio vratiti na obalu gdje sam ostavio stvari, prolo je nekoliko sati.
Sputala se veer i stotine se ljudi guralo i pokuavalo okupati. Moje su
stvari stajale meu njima nedirnute.
Sjedio sam na pijesku sred bune gomile i mislio:

Jutros me pijesak palio poput vatre, a kasnije me pohlepno gutao.

Isti je taj pijesak sada svje i mek te mi prua okrilje. U raznim
okolnostima, poput pijeska, ljudi znaju postati opaki i zavidni, ili
njeni i dobrostivi. Nae drutvo i okolina imaju presudan utjecaj
na nau svjesnost. Koliko je samo vano djelovati tako da jedni u
drugima nadahnjujemo uroeno dobro umjesto ono najgore. Svako
mi zrno pijeska ovdje apue toliko mudrosti; jo samo kad bih ga
posluao.

Meki mi je pijesak klizio kroz prste, a ja sam razmiljao o borbi za

ivot u Gangi. Majka puna ljubavi ponekad grubo postupa s djetetom
ne bi li mu prenijela pouku koju nee zaboraviti. emu me je uilo
dananje iskuenje? Ponekad se ne moemo suprotstaviti nekoj velikoj
sili. Prisjetio sam se mnogih iskuenja na svom putu. Ako to uinimo,
neuspjeh e progutati nae napore. To je nalik plivanju protiv Gangine
struje. U takvim je okolnostima ponekad bolje pronai put manjega
otpora te neizravno doi do svoga cilja. Ljetno se sunce gasilo za
obzorom, a ja sam se sjeao sokola koji je kandama pograbio nevinu
ribu te je izvadio iz rijeke, njena prirodnog stanita. Nedugo potom,
bez ikakva upozorenja, mene su kande sudbine natjerale da se borim

192
za ivot u toj istoj rijeci. Danas mi je Gospodin pruio zapanjujui uvid,
razmiljao sam, u to koliko sam daleko od svoga cilja. Lekcija je bila teka
te se nadam da je neu lako zaboraviti. Udahnuo sam duboko i pogledao
u nebo. Daleko, daleko iznad ptica malih krila vidio sam sokola kako s

lakoom jedri u sumrak, samosvjesno poput cara.

193
 5

S
tigle su monsunske kie. Nadute su oblake boje indiga, noi
i ljubiica opetovano parale munje. Duboki tonovi gromova
odjekivali su nebom. Putovati tijekom monsuna bilo je teko, ali
ja sam oduevljeno udisao vlani topli zrak. Bliio se srpanj i pitao sam
se kamo da krenem produiti vizu. uo sam da je to najlake uiniti u
Nepalu. Vidio sam da to nije tako daleko i odluio probati.
Dok sam putovao u smjeru sjeveroistoka, stigao sam u Patnu. Bio je to
prometan grad u dravi Bihar, velikih hambara, sveuilita i vladinih
graevina. Odlutao sam do Gange i prespavao na Collectory Ghatu, gdje
se rijeka inila iroka poput mora. Probudile su me zrake izlazeega
sunca i stotine ljudi koji su pjevali dok su se spremali okupati. Leao
sam i upijao ivopisnu scenu. Najednom sam osjetio neku nadmonu
prisutnost.
Iznad mene se dizao udesan ovjek dugake bijele kose i duge bijele
brade. inilo mi se da sam licem u lice s tipinim svetim ovjekom iz
davnina. Tri okomite linije koje se zovu tilak bile su mu narisane na
elu. Sredinja je crta bila crvena, ostale bijele. Imao sam dojam da je
zaao u kasne sedamdesete godine. Nije govorio engleski, ali je sklopio
dlanove, naklonio se u znak pozdrava te me pozvao da ga slijedim do
njegova hrama na rijeci. Hram nainjen od sivoga kamena bio je poput
ovee kolibe te mi se inio jako star. Proelje hrama bilo je otvoreno
i gledalo na rijeku. Kad smo uli, ugledao sam ovjeka od kojih
osamdesetak godina kako sjedi pred oltarom i izgovara molitve.
Pozdravio me je na izvrsnom engleskom: Ime mi je Narajan Prasad,
porijeklom sam iz Patne. Onda mi je ispriao svoju priu: Djeca su mi
odrasla pa sam se povukao iz drvne slube i svakoga dana dolazim
ovdje sluiti svoga gurua. Uhvatio me je za ruku i odveo me istom
onom svetom ovjeku koji me je naao pored rijeke. Ovo je moj guru,
Rama Sevaka Svami. On je veliki jogi u tradiciji bhakti. Ve sam nauio
da bhakti oznaava posveenost, no vrlo sam malo znao o dubini i
istinskom znaenju te tradicije.

194
 Svami mi je ponudio da u njegovu hramu ostanem koliko god dugo
elim. On je bio prvi sadhu koji je slijedio put joge bhakti kod kojega
sam odsjeo. Brinuo se za mene poput oca punog ljubavi. Dobrostiv je
osmijeh sjajio na njegovu ostarjelu licu svaki put kad bi me pogledao.
Iako je bio etiri puta stariji od mene, hranio me je vlastitim rukama.
Kad sam se kasnije razbolio, pripremio mi je lijekove od bilja. On je bio
cijenjeni svami, a ja malena izgubljena dua, djeak sa Zapada koji se
trudio pronai svoj put.
Posveenost Rame Sevake Svamija duboko me je dirnula. Od njega
sam mnogo nauio o tomu kako se ponaa poten i istinski sveti ovjek.
Jednostavnost i posveenost navirale su iz njegova srca tijekom svega
to je inio. Svakoga bi jutra proveo nekoliko sati sam i pjevao imena
boga Rame prebirui po svojoj drvenoj brojanici te je svakoga dana
vrlo osjeajno tovao na oltaru. Jednog mi je dana objasnio znaenje
svog imena. Rama Sevaka znai onaj tko slui bogu Rami. Najbolji
nain da mu sluimo jest pomagati drugima da ga upoznaju i vole.
Pogladio je svoju dugu bijelu bradu i raznjeio se: Ja sam ti duan, jer si
mi dozvolio da ti pomognem. Kad je to uo, ak su i Narajana Prasada
preplavili osjeaji te se morao boriti da izgovori prijevod. to se mene
tie, tek sam poinjao shvaati znaenje istinske posveenosti.
Nou, dok smo zajedno spavali na oteenu kamenom podu hrama,
muili su me rojevi krvoednih komaraca. inilo mi se da e me ivoga
pojesti. Njihovo me je zujanje uznemiravalo. Uspjeno su ciljali moje
meso i sisali mi krv. Bilo mi je nemogue spavati. Sav nemiran, pogledao
sam prema Rami Sevaki Svamiju i nekom gostujuem sadhuu. Komarci
ni njih nisu tedjeli i debljali su se od njihove krvi, ali oni su mirno leali
na kamenju i vrsto spavali. Izgledalo je da niti ne primjeuju patnje
tijela. Molio sam se Bogu da jednog dana budem toliko nevezan.
Jedne je veeri onaj gostujui sadhu ponudio da za nas kuha. Nakon
to je u gradu prosio, vratio se i uei zapalio vatru pomou suenoga
kravljeg izmeta te na vatru stavio glinenu posudu. Kuhao je jelo zvano
kicchari od rie, zlatnoga graha i nekoliko krumpira. Put mu je bila
tamna, kosa i brada zamrene, a nosio je samo ispranu isposniku
pregau bijele boje. Kad je skuhao, hranu je prvo ponudio na oltaru,
a onda nama. Sjedio sam na tlo, u red pokraj Rame Sevake Svamija i
jo tri sadhua. Dok je nam je kuhar punio tanjure, pjevali smo pjesme
u slavu boga Rame i spremali se jesti. Jeli smo prstima s tanjura od

195
lia. S prvim zalogajem, usta su mi buknula. Bilo je to kao da je kuhar
papriice ilija zainio s neto malo rie. Silno sam se oznojio, nos mi
je curio, a oi suzile. inilo mi se da mi se ostatak voska u uima topi.
Dodatni razlog zato sam oajavao je to to po pravilu sadhu mora
pojesti sve to mu je na tanjuru. U tom mi je trenutku jedini cilj u ivotu
bio da nekako pojedem svoju porciju. Bol je bila neopisiva i stao sam
nesavladivo tucati. Pojeo sam zalogaj za zalogajem toga ljutog jela u
velikom jadu. Ostali su toliko uivali da nisu mogli ni zamisliti koliko
sam patio. Ba kad sam uspio progurati posljednji zalogaj i osjetio
olakanje, na se velikoduni kuhar vratio kako bi nam dao repete.
Prekrio sam tanjur rukama i rekao: Puran, puran, to je znailo
da sam sit i da vie ne elim. On se smijeio i drao zaimau koja se
prelijevala, spreman da mi napuni tanjur: Tora, tora. Jo malo, uzmi
jo samo malo, traio je. Osjeao sam kao da stojim pred otjelovljenom
smru i preklinjem za ivot: Puran, puran. Zatitniki sam rukama
prekrio tanjur. Tora, tora.
Uz ljubazan je osmijeh izveo sudbonosan in: spustio je sadraj
zaimae na moj tanjur. Zavrtjelo mi se je u glavi. Najzad sam nekako
uspio dovriti ljuto jelo i odahnuo. Onda sam ge spazio kako se vraa s
treom porcijom. Znao sam da ne bih preivio jo jedan tanjur. Htio sam
pobjei, ali nisam mogao. Jedno od pravila ponaanja meu sadhuima
nalae da nitko ne ustaje dok svi ostali nisu pojeli. Ubacio je zaimau u
svoju posudu i napunio je onim to mi se inilo kao hrpa ilija.
Jo u djetinjstvu sam se osjeao loe kad bih rastuio druge. Onaj nas
je kuhar tolioko elio zadovoljiti da nisam imao srca rei mu koliku mi
je bol nanio. Srce mi je snano kucalo. to da radim?
Hitro sam podigao tanjur i zguvao ga rukama. On se nasmijeio i
krenuo drugom sadhuu. U nevjerici sam gledao koliko ostali uivaju.
Kuhar je pokazao na mene i hvalio se: Moje mu se kuhanje toliko svia
da plae od zahvalnosti. Prisilio sam se na osmijeh i potvrdio glavom,
prisjeajui se uenja o nesebinoj slubi koja je ovim ljudima bila
toliko vana.

Da, sada plaem, pa neka to i bude od zahvalnosti, kako on misli.

Zadovoljiti druge nije uvijek lako, ali dio je moje najdublje prirode da
to elim. Izdrati goruu bol koju mi je nanijela ona hrana neznatna je
cijena za zadovoljstvo toga sadhua.

196
 Te me noi komarci gotovo nisu napadali moda mi je krv bila
prezainjena.

D ok sam boravio u Patni, Narajan Prasad mi je postao drag prijatelj.

Kako to biva s prijateljima, elio je da upoznam njegova dragog
prijatelja lijenika koji je bio na elu klinike za rentgensko snimanje.
Jednoga nas je dana lijenik primio u svom uredu i pozvao nas za svoj
stol. Rodio se kao hinduist, ali se razoarao u kastinske predrasude te
se odluio preobratiti na islam. Sad je izuavao sveti Kuran i prihvatio
ime Muhamed. I dalje je prihvaao uenja Bhagavad Gite, ali se nije
htio poistovjeivati s religijom koja prosuuje ljude na temelju njihova
roenja. Upitao sam ga: Bhagavad Gita ne prosuuje ljude na temelju
roenja. Mnogi su najveih hinduistiki sveci roeni u niim kastama.
Bhagavad Gita ui da nismo materijalna tijela ve besmrtne due.
Raspravljali smo o istinskom temelju religije i poveznicama izmeu
Bhagavad Gite, Biblije, i Kurana. Nakon prvoga susreta usljedili su jo
mnogi te smo bez predrasuda jedni druge obogaivali dijalogom. Niti
je on mene pokuavao preobratiti na islam niti ja njega na to drugo.
Mjesto toga, razmjenjivali smo svoje spoznaje u duhu uzajamnoga
potovanja. U naem sam dijalogu osjetio kako Boja milost tee kroz
svaki veliki sveti spis, sveca i religiju na poseban nain. Postajalo mi
je sve jasnije da kojom god ovjek stazom kroio i koliko god da ona
bila uska, u najirem je smislu iskrena posveenost Bogu jedini nain
da se okonaju svae i razdori u svijetu.
Nakon jedne posjete Muhamedu, sjedio sam uz Gangu i upitao
Narajana Prasada: Kako to da toliko voli sljedbenika druge vjere u
zemlji s toliko razdora meu vaim dvjema religijama?
On mi se toplo nasmijeio i rekao mi neto to nikad nisam
zaboravio: Pas e prepoznati svoga gospodara ma kako obuen bio.
Moe obui halju, odijelo i kravatu, ili pak biti bez odjee, ali pas e
ga uvijek prepoznati. Ako ne moemo prepoznati Boga, voljenoga
gospodara, kad nam doe u odjei neke druge religije, onda smo nii
od psa.

S Ramom Sevakom Svamijem ostao sam due no to sam planirao,

pa sam odetao do imigracijskog ureda u Patni i pokuao produiti
vizu. Ured se nalazio u malenoj kuici od cigle, a za stolom je sjedio

197
neki postariji ovjek. Namjetaja skoro nije bilo nego se veina papira
nalazila u velikim hrpama na slubenikovu stolu i na podu. Petnaest
je minuta pretraivao te hrpe prije no to je naao obrazac zahtjeva.
Kad sam ispunio zahtjev, predao sam mu putovnicu. Na trenutak ju
je prouio i bezosjeajnim inovnikim tonom rekao: Vaa se viza ne
moe produiti dulje od navedenoga datuma isteka.
Njegove su me rijei ostavile bez rijei. Napustiti moju
novoprihvaenu domovinu bilo bi nepodnoljivo. Preklinjao sam
ga, ali se drao slubenoga odgovora. Gubio sam nadu i pomolio se.
Uto sam na zidu iza njega vidio sliku boga Rame. Ponizno sam mu
se obratio: Gospodine, u zemlji iz koje dolazim, svi jedu krave.
Razograio je oi i irom otvorio usta: to? Ubijaju nau svetu
kravu? Uasno.
Gospodine, u zemlji odakle dolazim mladii i djevojke esto ive
zajedno izvan braka.
Odmahivao je glavom u znak negodovanja i coktao jezikom:
Barbarski.
Drhtim dok vam ovo govorim, ali nitko u mojoj zemlji nikad nije
ni uo Ramino ime.
On nije mogao vjerovati. Pruio je ruke preko stola i uhvatio
moje: Nikad se vie ne smijete vratiti na to strano mjesto.
Ali, ako mi ne produive vizu, ja se moram vratiti. Doao sam u
Indiju potraiti okrilje u vaem voljenom bogu Rami.
Gurnuo je stolicu unatrag, poskoio i proglasio: Ja sam Ramin
posveenik. Moja je dunost da te zatitim. Rekavi to, udario mi
je novu vizu u putovnicu.

S vakoga jutra u aramu Rame Sevake Svamija petorica bi se

sadhua okupila u hramu itati iz Ramajane, prie o bogu Rami, na
hindskom jeziku. Razumio bih rije ili dvije, ali mi je Narajan Prasad
obeao prevesti to god budu govorili nakon itanja. Tri bi sata sadhui
sjedili potpuno usredotoeni, sa srcima koje su ispunjavali osjeaji.
Ponekad bi se grohotom smijali, a ponekad plakali od sree ili tuge.
Nekad bi sjedili nepokretni osjeajui napetost, strah ili uenje. Ja
sam silno udio da ujem priu koja ih je toliko dirnula.
Na kraju okupljanja, navro sam na Narajana Prasada: Molim te,
sve mi ispriaj. Izali smo iz hrama i sjeli na obalu Gange gdje je
poeo pripovijedati. Jednoga jutra, dok je Krina jo bio dojene,

198
majka Jaoda ga je hranila mlijekom iz svojih grudi. Usred dojenja,
primjetila je kako mlijeko kipi u posudi na vatri te je odloila maloga
Krinu na sigurno i potrala maknuti mlijeko na stranu. Krini se
nije svialo to ga je tako ostavila. Da bi pokazao kako nitko ne bi
trebao imati drugih prioriteta osim sluenja Bogu, ispoljio je svoju
oaravajuu odliku nestanosti te je slomio majinu glinenu posudu
s maslacem i poeo jesti. Potom se dosjetio jo veega nestaluka te
je otrao u drugu prostoriju i popeo se na vrh drvenoga rvnja. S te
je visine mogao dohvatiti jo maslaca iz glinenoga upa koji je o uadi
visio sa stropa. Jeo je dok se nije nasitio, a onda je poeo maslacem
hraniti majmune. Jaoda ga je sve to vrijeme traila.
Slijedei stope umrljane maslacem, uoila ga je kako hrani majmune
i u strahu se osvre, pa se od srca nasimjala. Dok mu se pribriavala
hodajui na prstima, Krina ju je spazio i pobjegao. Jaoda ga je
ganjala preplavljena majinskom ljubavlju, a Krina je pristao da
ga uhvati, jer voli kad ga posveenik osvoji ljubavlju. Malecko mu
je tijelo drhtalo od pomisli na kaznu. Suze su mu tekle niz obraze i
stao je moliti za milost. Obeao je da nikad vie nee krasti maslac.
Kako se morala vratiti kuanskim dunostima, u elji da zatiti svoje
dijete, Jaoda ga je pokuala svilenim uetom vezati oko pojasa za
onaj rvanj. Ue je bilo pet centimetara prekratko pa je dodala jo.
Usprkos tome, i dalje joj je nedostajalo pet centimetara da ga vee.
Njene su prijateljice gopije donijele uad iz svojih kua, ali koliko god
da bi ueta dodale, uvijek im je nedostajalo pet centimetara. Kad je
Krina vidio majku, kojoj se iz kose prosipalo cvijee, kako se smije od
neobuzdane ljubavi i znoji od posla s uetom, naposljetku je pristao
da ga vee svojom ljubavlju. U ovoj nam zabavi Krina pokazuje da
mu je najvee zadovoljstvo vezati se ljubavlju svojih posveenika iako
je vrhovni upravitelj svih svemira.
Bio sam se iznenadio kolikom me je radou preplavila ta pria.
Molim te, ispriaj mi jo, preklinjao sam Narajana Prasada.
Danas smo samo o tome govorili, odgovorio je jednostavno.
Ali, sastanak je trajao preko tri sata. Molim te, priaj mi jo.
Samo smo o tome govorili.
Sljedeega dana, oduevljen priom o Krininom djetinjstvu i
panjom s kojom su posveenici sluali predavanje, jo sam eljnije
sluao. Na kraju okupljanja, Narajan Prasad i ja sjeli smo na obalu

199
Gange, a on mi je jo jednom mi je ispriao istu priu o Krini koji krade
maslac. Nije mi htio rei nita vie ma koliko ga molio. Odgovorio mi
je uz nestaan smijeak: To je sve o emu smo govorili.
Treega dana tijekom predavanja, osjeaji sadhua prekrasno su
treperili od ljubavi. Sjeo sam na obalu majke Gange i duho se zagledao
pravo u Narajana Prasada, moga prevoditelja. Moram uti o emu
ste danas priali. On mi je na to ispriao istu priu o Krini kako
krade maslac koju mi je ispriao ranije.
Uznemireno sam ga pitao: Zato mi to ini? Svakoga se dana tri
se sata govori, a pria koju mi pria traje samo deset minuta. Zato
me vara?
Ali samo smo o tome govorili.
Naljutio sam se: Danas sam paljivo sluao. Niti jednom se nije
spomenulo ni Krinino ni Jaodino ime. Molim te reci mi.
On se nasmijao i ostao miran: Samo smo priali o tome kako je
mali Krina krao maslac.
Oi su mi se napunile suzama: Zar sam toliko nedostojan da ne
smijem ni uti?
Vidjevi moju tjeskobu, Narajan Prasad se uozbiljio. Pogeldao me
je duboko u oi i reko: Tvoje suze su iskrene. Rei u ti to se zbiva.
Nekoliko je minuta utio, a onda poeo: Prve noi kad si stigao, Rama
Sevaka Svami usnio je san. Bog Rama mu se pojavio u snu i rekao mu
sljedee: Ovaj je mladi Krinin posveenik, ali to jo ne zna. Njemu
ne smije opisivati nita drugo osim Krininih slava. Njegovo mjesto
tovanja je Vrindavan. Nee ti vjerovati ako mu ovo kae, ali jednog
e dana to shvatiti.
Ganga je silno tekla dok je Narajan Prasad stavljao ruku na moje
rame. Oi su mu se ispunile suzama dok me je pokuavao smiriti. Moj
mi je guru, Rama Sevaka Svami dao naredbu. Ne smijem ti govoriti ni
o kome osim Krini. No cijeloga sam ivota bio posveen Rami, pa
usprkos tomu to su Rama i Krina jedan te isti Svevinji, koji se u dva
razliita oblika pojavio u sva razliita vremena, jedina pria o Krini
koju dobro znam jest ona u kojoj krade maslac. Posegnuo je u svoju
torbu i izvadio je otisnutu sliku maloga Krine kako krade maslac i
dao mi je. To je oaralo moje srce. Jo uvijek nisam mogao shvatiti
to to je rekao. Zar sam trebao oboavati Krinu, i to u mjestu koje
se zove Vrindavan? Nisam to mogao shvatiti, pa sam odmah odbacio

200
tu ideju. Sve to sam tada znao bila je elja za povratkom u spilje na
Himalaji.
U aramu Rame Sevake Svamija odsjeo sam nekoliko tjedana,
oduevljen plemenitim ponaanjem njega i njegovih sljedbenika. Na
dan odlaska, poklonio sam se i zatraio njegove blagoslove. Htio mi je
dati neki poklon, ali to je imao za dati? Gledao je oko sebe i primjetio
vlastiti tap za hodanje. S osmijehom punim suza, poklonio mi ga je.
Preplavila me zahvalnost. Bila je to samo neobraena grana otkinuta
s drveta, ali poklonjena s ljubavlju. Taj mi je poklon znaio vie nego
sve bogatstvo svijeta. Prihvatio sam njegov sveti poklon, a moja ga
je spremnost da to uinim jako razveselila. Obratio mi se glasom koji
se lomio od privrenosti, Narajan Prasad mi je preveo: Spisi nam
govore da nas tap posveenikove milosti moe izbaviti iz najveih
opasnosti. Taj mi je tap otad postao vjeran pratioc.

201
 6

P
ovremeno bih se pobojao onoga to je preda mnom, ali sam
nastavio putovati. Osjeao sam da me u Nepalu eka neto
posebno, pa sam se iz Patne vlakom zaputio u grad Raxaul na
granici izmeu Indije i Nepala.
Voza kamiona, iju je odjeu i kosu umrljala praina s ceste,
iroko mi se osmjehnuo. Zubi su mu bili crvenkasti od vakanja
zaina. Mahnuo je rukom i poelio mi dobrodolicu na svoju teretnu
prikolicu. Smjestio sam se meu ostale putnike. Bile su to ene s
planina odjevene u dugake izblijedjele haljine te alove omotane oko
sijedih im vlasi te zemljoradnici u izblijedjeloj odjei koji su putovali
s kozama koje su blejale i kokoima koje su kvocale. Sjeo sam na
vrh jedne od mnogih jutenih vrea u kojima je vozio itarice, a koje
su nam bile naslagane ispod nogu. Tako nagurani, peli smo se po
neravnoj cesti.
Prostor za teret bio je bez krova i nakrcan s onoliko dobara koliko
su ih ljudi mogli naslagati. Mi putnici smo se vozili na razini vioj od
vozaeve kabine. To nije bilo ni udobno ni sigurno, ali bolji pogled na
Himalaju nisam mogao dobiti. Peli smo se i peli, a zelene su se planine
i doline prostirale kamo god bih se okrenuo. Snijegom okrunjeni
vrhovi carevali su obzorom te se ponekad nadvijali nad nas. Plua
sam gostio svjeim planinskim zrakom, a kou otrim povjetarcem.
inilo se da nikome ne smeta to su nas s vremena na vrijeme prale
monsunske kie. Putovali smo nekoliko sati i usred noi stigli pred
Katmandu.
Iscrpljen i gladan, hodao sam dalje kroz vlanu mranu no. S
obje strane puste ulice, iz mraka bi izranjale trone drvene kue. No
panju mi je privuklo neto drugo. U daljini sam uo divlje zavijanje
pasa. Sve sam se vie plaio, jer sam se sjetio kako su me mnogi
putujui sadhui upozorili na divlje pse koji nou lutaju u mahnitim
oporima te hvataju rtvu u zamku. Okrue je i polako joj se stanu
pribliavati, a onda je napadnu, iskidaju joj meso i na mjestu prodru

202
itavo tijelo. Samo to sam to pomislio, neki me pas lutalica s pjenom
na ustima spazio samoga u pustoj ulici. Zabacio je glavu unatrag i
proparao nebo svojim zavijanjem.
Nekoliko sekundi nakon toga, na mene je juriao opor reeih pasa.
Je li ih bilo est ili osam? Bio sam odve potresen da bih brojao. No znao
sam to znai bijela otrovna pjena koja im je kapala iz kljocajuih
eljusti. Zvijeri su bile bijesne. Oi su im nabrekle od srdbe, divlje
su zavijale i htjele su me raskomadati. Mrava su im sablasna tijela
bila gotovo bez ijedne dlake. Skamenio sam se od njihova sablasnoga
glasanja. Gubice su im pjenile, s onjaka im je kapao otrov i sve su mi
bile blie. Da bih zatitio lea, naslonio sam se na neku kuu i molio
se u mraku. to da uinim?
Kao da sam izaao iz transa, sjetio sam se tapa za hodanje koji mi
je poklonio Rama Sevaka Svami. Poeo sam njime estoko mahati.
opor je polukruno stao samo koji metar dalje. Kako bi mi neki
mahiniti pas pokuao prii, ja bih ga iz sve snage svojih mravih
ruku tapom odalamio po njuci. Onda bi sljedei grabeljivac
reui skoio na mene, a ja bih ga udario i odbacio. Kojega god bih
psa udario tapom, samo bi se na tren udaljio od mene, pa me opet
neuznemiren napao. Zagluujue zavijanje paralo je no. opor me je
napadao bez prestanka, a ja sam ih jednog po jednog uspijevao sruiti
na tlo. No to sam se vie borio, to su jae napadali. Namirisali su mi
krv i meso. Osjeali su moj umor. Vie nisam imao vremena misliti.
Svake sam sekunde svom snagom morao zamahnuti tapom. Da me je
samo jedan od pasa dohvatio, cijeli bi me opor zaskoio i istog trena
prodro. Zar mi je bilo sueno umrijeti kao hrana za pse?
Slabio sam. Kako su osjeali miris pobjede, reanje im je postajalo
stranije i glasnije. Zbili su se radi smrtonosnoga napada. Toliko su
se vrsto i blizu natiskali oko mene da sam se umalo onesvijestio
od smrada njihova daha. Panian i oajan, beznadeno sam molio za
milost. Osjeao sam se sasvim sam i na rubu smrti. Upravo sam se
tada osvrnuo i shvatio da sam se naslonio na zatvorena vrata. Jesu
li bila zakljuana? U mojoj se nonoj mori pojavio traak nade. Brzo
sam zakrenuo ramena, okrenuo kvaku i gurnuo. Vrata su popustila, a
ja sam se bacio unutra i zalupio vrata za sobom. Vani, psi su iskaljivali
svoj bijes bacajui se o vrata.
Gdje god da sam se nalazio, bilo je jako mrano. Najednom se

203
razbuktala lampa i otkrila obitelj koju sam probudio iz njihova sna na
podu. Mukarci su mislili da sam lopov pa su skoili na noge i traili
da se predstavim. Nisam znao njihov jezik. Podigli su sablje i krenuli
prema meni. to sam drugo mogao nego pasti na koljena i moliti za
milost sklopljenih dlanova?
Kad je domain vidio da preklinjem, smekao se, pruio ruku i
prstom mi pokazao vrata zahtijevajui da istog trena odem. Onda je
zauo strahotno glasanje pasa te shvatio da bi me to ubilo. Jo uvijek
zabrinut zbog uljeza, dugo me je i pomno gledao u oi kao da se trudi
shvatiti moj karakter i namjere. Izrazom lica preklinjao sam ga da
mi prui utoite. Moja je nijema molba nekako doprla do njegova
srca. Poloio je sablju na pod i ponudio mi da sjednem. Otada me
poeo gledati drugaije te me prihvatio kao sadhua koji mu je pod
neobinim okolnostima doao blagosloviti dom. Ostali su ga ukuani
sljedili. Narezali su mi voe i skuhali vrue zaslaeno mlijeko koje
sam zahvalan prihvatio. Ostatak noi proveo sam kao njihov gost i
sve do zore sluao gladne pse koji su itavo vrijeme bijesno lajali pred
vratima, nesmanjenom estinom.
Jednom sam uo staru indijansku usporedbu koje sam se tada
sjetio. Unutar srca stanuju dva psa. Jedan je zao, a drugi dobar i
meusobno su u boju. Zli je pas simbol naih niskih sklonosti kao
to su zavist, srdba, pouda, pohlepa, oholost i obmana, a dobar
pas predstavlja nau boansku prirodu: oprost, samilost, vlast nad
sobom, velikodunost, poniznost i mudrost. Onoga psa kojeg obilnije
hranimo, kroz svoje odabire i nain na koji koristimo vrijeme,
opunomoit emo da laje glasnije i nadvlada drugoga. Djelovati
kreposno znai izgladnjeti zloga psa a hraniti dobroga. Noas me
je napao opor zlih pasa kojima su se gubice pjenile od elje da me
prodru. Bio je to zoran prikaz onoga s ime sam se suoio na svom
unutranjem putovanju.
Kad sam prilegao da se odmorim, zahvalno sam se sjetio Rama
Sevake Svamija. Da mi nije poklonio tap, noas bih sigurno umro.
Sjetio sam se njegovih proroanskih rijei koje su se obistinile: tap
posveenikove milosti moe nas izbaviti iz najveih opasnosti.

S ljedeega jutra, kad je nastala tiina i psi se razbjeali, duboko sam

se zahvalio domainima i otiao posjetiti Vinuov hram. Ondje sam

204
nauo skupinu sadhua kako hvale Janakpur, sveto mjesto u nepalskim
ravnicama gdje se pojavila Sita, druica boga Rame. Njihov mi je
razgovor probudio pustolovan duh, pa sam se odmah tamo otputio. U
Katmandu sam naao troni autobus na putu za Janakpur i njime se
povezao. Sati su prolazili, a autobus je siao niz himalajske planine i
nizine te zaao u gustu dunglu gdje sam vidio divljega nosoroga koji
se hranio liem. U Janakpuru sam prvo posjetio Vihar Kund, jezerce
na mirnoj istini okrueno drevnim drveem i starinskim svetitima.
Tamo se nalazio aram gdje su me neki doveli pred gurua ri Vedija.
Bio je to ostarjeli sadhu kojemu su glava i brada bile prekrivene kratkim
bijelim ekinjama. Bio je silno ljubazan te me zamolio da odsjednem
u njegovu aramu gdje bih svakodnevno dobivao besplatan obrok od
rie i dhala. ri Vedi mi je objasnio zato je Janakpur sveto mjesto.
Rekao mi da je u spisima poznat kao Mithila, a da su mu slave opjevane
u duhovnom epu zvanom Ramajana. Dok je kralj anak orao zemlju u
pripremi za vjerski obred, boica Sita se pojavila pod njegovim plugom.
Tako se proslavila kao anaki, ki kralja anaka. Mithila je takoer
bilo mjesto na kojemu su se Sita i Rama prvi puta vidjeli i gdje je Rama
slomio golemi ivin luk da bi osvojio Sitinu ruku.
Sada su mi ve prie o Bojim inkarnacijama na Zemlji zvuale potpuno
stvarne. Vidjevi koliko sam oaran, ljubazni mi je ri Vedi poklonio
engleski prijevod dvaju indijskih klasika, Valmikijevu Ramajanu i
Tulsidasov Ramaaritamanas. Bila su to obimna djela. Svako jutro kad
bih se probudio, okupao u oblinjem jezeru i obavio svoju meditaciju,
poeo bih ih prouavati te itao sve do sumraka.
Ramajana je obilovala pustolovinama, romansom, tragedijom,
junatvom, strahotama, humorom i ratovanjem. Pa ipak, u njoj se
nalazilo mnogo vie od toga. Sva su se ta obiljeja teksta mirila u duhu
posveenosti kako bi u itateljevu srcu probudili ljubav prema Bogu.
Ponudio sam ri Vediju da obavljam sitne poslove u njegovu aramu.
On sa nasmijeio i rekao: To to ita i prihvaa nau hranu, proiava
mi srce. to bih vie mogao traiti od tebe?
Jednog sam se ranog posljepodneva posjeo uz glavnu ulicu. Bio je to
pranjavi put na kojemu cijeloga dana nisam vidio niti jedan automobil
ili kamion. Nisam se osobito iznenadio, jer je uobiajeno prjevozno
sredstvo u Janakpuru bio veliki nepalski slon. Na leima slonova stajala
bi golema kutija za teret koja se privrivala pomou ueta omotanoga

205
slonu oko trbuha. Goni, koji je obino bio djeak, sjedio bi slonu na
vratu tik do glave i u ruci drao tap. Slonu je oko vrata visjelo teko
mesingano zvono koje je odjekivalo dok je hodao. Slonovi su se kretali
sigurnim kraljevskim korakom. Predamnom je prolazio slon za slonom
zajedno s volovima i bivolima koji su vukli prenatrpana kola. ene su
etale nosei na glavama koare ili zemljane upove koje esto nisu
ni pridravale. ak su i djevojice na taj nain bez puno truda nosile
goleme terete, pri emu su se savreno drale. Dok bi djevojice ile u
skupinama, blaeno bi pjevale o slavama Site i Rame. Miran ivot koji
su ti ljudi vodili godio je mome srcu. Molio sam se da se Janakpur nikad
ne promjeni.
Pored nekoga svetog jezera usred Janakpura nalazili su se mnogi
hramovi. Dva su se najvie isticala: anaki Mandir i Rama Mandir.
Jednoga sam dana u dvoritu Rama Mandira naiao na sadhua u
pedesetim godinama koji je sjedio na malenoj platformi pored hrama.
Duga zamrena kosa, brada i isposnika odjea davale su mu spokojan
i svet izgled. Stotine je ljudi stajalo u redu da prime njegove blagoslove.
Kad bi stigli na elo, on bi ih dobrostivo blagoslovio svojim dlanom. I ja
sam poelio njegove svete blagoslove, pa sam stao u red i priao mu,
klanjajui se pred njim kao i svi ostali. On se iznenadio to me vidi te
mi pokazao da sjednem na platformu pored njega. Bio sam u posebnoj
milosti.
Dok je blagoslivljao svoje tovatelje, upitao me je: Odakle si doao?
Iz Amerike.
Zato si iz svoje bogate zemlje doao u indijsko siromatvo?
Traiti Boga.
Nasmijeio se nekoj starici koja je pognula glavu pod njegovu
blagotvornu ruku. Zato si postao sadhu? pitao je kroz osmijeh.
Da bih traio prosvjetljenje.
uvi to sam rekao, lice mu je poprimilo kiseli izraz. Umjesto da se
smjei, poeo se mrtiti, a glas mu je postao ruan. Bio sam okiran
obratom i nisam znao to oekivati. Ti si budala, prosiktao je. Ti si
totalna budala. uje li me? Budala si. Budala. Budala koja nita ne zna.
Ve sam odavno znao da sam budala. Mislio sam da me moda eli
prosvijetliti pa sam ga ponizno upitao: Vaa svetosti, molim vas,
pouite me kako da se popravim.
Nato se zlovoljan i bijesan poeo na mene derati: Ja ve trideset

206
godina ivim kao sadhu. Zna li to sam postigao? Nita. Sve ove godine
to sam ih proveo kao sadhu, dobio sam samo trulu riu i dhal. Neka je
ena podigla novoroene da bi dobilo njegove blagoslove. Amerika je
zemlja bogatstva, povikao je na mene dok je dlanom blagosiljao dijete.
Amerika ima najljepe ene u kojima se moe uivati. Amerika ima
velike udobne kue i automobile. Amerika ima finu odjeu, hranu i pie.
Amerika ima najbolje filmove i televiziju. Sklopio je oi i uzdahnuo. O,
kako udim za amerikim uicima. Bijesno me je pogledao i rekao: A
ti si to sve ostavio. A za to? Za riu i dhal. Meni je dosta rie i dhala. Ti si
na ovo jadno, osiromaeno mjesto doao traiti Boga. Ti si budala. Boga
nema. uje li me? Nema Boga. Vrati se svojoj velikoj zemlji i uivaj. Ako
me ne poslua, vodit e prijezira vrijedan ivot prokletoga bijednika.
Dok je on preda me pljuvao te rijei, revno su ga tovale stotine
poklonika. Nisu razumjeli ni rije engleskoga. Sve vrijeme dok me korio,
njegov je otvoreni dlan blagosiljao nedune, bogobojazne ljude. Molili su
ga za Boje blagoslove, dok je poricao postojanje Boga. tovali su ga kao
prosvijetljeno bie dok je govorio kako mu je ivot bijedan i uzaludan.
Ostavio sam ga u omaglici. Um mi se muio pokuavajui dokuiti to
mi je to Bog upravo otkrio. ovjek je bio u pravu. Amerika je bila zemlja
bogatstva i udobnosti. Ali mene vie nije zanimao udoban ivot sam po
sebi. Umjesto toga, osjeao sam da se nalazim na putu koji je ponekad
lak i lijep a ponekad i teak, u stalnoj potrazi za blagom koje je bilo
vrednije od bilo ega to mi je mogao ponuditi materijalni svijet. Ako je
taj ovjek elio uivati u materijalnom ivotu, zato nije naao posao i
bio poten? Umjesto toga, prodavao se je za sveca i varao nedune ljude.

Uvijek postoje oni koji su autentini i oni koji varaju. Vjersko licemjerje
nagriza ljudima vjeru od davnina. Svetu se osobu ne da uvijek prepoznati
po vanjskomu izgledu. Bhagavad Gita ui da odricanje nije za lijenoga
ovjeka koji ne eli raditi, ve za onoga tko djeluje u duhu posveenosti.

Mislio sam na sve one koje sam sretao, a koji su ivjeli i radili u duhu
posveenosti te se molio da budem jedan od njih. Sjetio sam se rijei
koje sam uo od rila Prabhupade u Bombaju: Bolje je biti iskreni ista
ulice nego isposnik varalica. Onda sam se opet sjetio onoga jadnog
ovjeka koji se pretvarao da je svet. Njegov zao pas glasno laje, a on ga
svakodnevno hrani ogromnim porcijama rie i dhala.

207
 7

S
unce je svitalo, a ja sam sjedio na obali nekog mirnog jezera
u Janakpuru. Pored mene se posjedne neki neobini sadhu.
Iznenadilo me je kako mi se obratio. Pazi. Postoje korpioni u
odori leptira. Potreslo me je to to sam uo te sam ga pitao zato mi
to govori. Paljivo se u mene zagledao i ponovno progovorio. Nemoj
imati povjerenja u demone u odori svetaca, jer bi ti se ivot mogao
nai u ruevinama prije no to shvati da je prekasno.
O emu priate? zabrinuto sam upitao.
Moda u ti rei nekom drugom prilikom. Zatim je naglo
promijenio temu te se predstavio kao Vasudeva i pozvao me da s njim
odem na jedno posebno povjesno mjesto.
Pristao sam. Vasudeva se ponaao poput aristokrata i govorio je
britanskim naglaskom viih klasa. Nosio je nevjerojatno iste bijele
halje. Crna kosa bila mu je uredno zaeljana. Za svih svojih putovanja
nisam sreo tako valjano njegovana isposnika. Bio je i duhovno i
materijalno uen te, poput mnogih koje sam sreo u onim predjelima,
posveen bogu Rami. Kad me je moj novosteeni prijatelj pozvao da
tri dana pjeaimo do neka skrovitog svetog mjesta, pristao sam.
Putovali smo kroz sela i svakodnevno prosili malo rie i dhala, jela
koja su mi bila meu omiljenima. Svi koje smo putem sreli bili su
oduevljeni Vasudevinom otmjenou.
Vasudeva je inzistirao da kuha na otvorenom. U polju ili u umi
pronaao bi dva kamena od kojih bi nainio ognjite na koje je
stavljao lonac. Ja sam za to vrijeme skupljao drva za potpalu. Riu
i dhal bi pripremio pomno poput umjetnika koji stvara remek-djelo.
Dok smo hodoastili, razgovarali smo o mnogoemu. inilo mi se da
se Vasudeva u sve razumije.
Ipak, neto me je brinulo. inilo mi se da se iza Vasudevine vedre
obrazine krije neka velika muka. itavo se vrijeme trudio da prikrije
patnju i suspregne suze, a ja sam bivao sve znatieljniji i sve sam ga

208
vie volio. Jedne smo noi prespavali u staji ne bismo li se sakrili od
kie, a ja sam imao uasnu nonu moru da su me napala sablasna
bia. Bilo je to vrlo neobino i pitao sam se zato mi se to dogodilo.
Tri dana kasnije, stigli smo na odredite. Bila je to stijena od
povijesnoga znaaja koja se nalazila na naputenom polju. Te smo
noi dok se dizao vjetar, mogli okusiti i namirisati vlagu. Znali smo
da se sprema neizbjean monsunski pljusak. U potrazi za sklonitem
i hranom pronali smo davno naputenu malenu kamenu graevinu.
Uli smo i potjerali nekoliko imia koji su visjeli sa svoda i urno
izletjeli van. Kua se sastojala od jedne prostorije veliine desetak
kvadrata i dva otvora u kojima su neko bila uglavljena vrata i prozor.
Zidovi su se mrvili. Mahovina i pauine bile su jedini namjetaj. Sjedili
smo u tiini dok su gromovi tresli zemlju, vjetar mlatio drveem,
a kia lila kao iz kabla. Vasudeva me pogledao sa suzama u oima.
Upitao me je ako mi smije otvoriti svoje olujno srce. Poaen time
to mi se odluio povjeriti, pristao sam.
Vasudeva mi je rekao da se rodio u imunoj obitelji u Kolkati,
zaradio doktorat i postao slavan sveuilini profesor. U to je vrijeme
upoznao i neke posveenike te se posvetio tovanju boga Rame. Onda
je rekao: Jednog su dana dvije ugledne osobe dole u moj ured te
donijele poklone i jela za koja su tvrdili da ih je poslao njihov guru.
Nakon jo nekoliko posjeta, pozvali su me da ga posjetim. Ja sam se
rado odazvao.
inilo mu se da guru zna do najsitnijih pojedinosti sve o njegovu
ivotu i da mu moe itati misli. Vasudeva je bio pod dojmom i
prihvatio je guruov poziv da ga redovito posjeuje. Naulio sam ui
jer je govorio o prihvaanju gurua, temi koja me je silno zanimala.
Jednoga dana, rekao je Vasudeva, guru mi je otkrio svoj naum.
Paljivo sam te promatrao, rekao je. Mlad si, voljen i pametan.
Trebam tvoju pomo. elim te inicirati u nae obrede. Dok se toga
prisjeao, Vasudevu su zagrcnuli snani osjeaji. Rekao sam mu da u
razmisliti. Glas mu je postajao sve tii, a glavu je zario meu dlanove
kao da pokuava zakopati neizreenu bol iz prolosti. Pogledao me
je u oaju. Richarde, uzdahnuo je, ne elim ti zagaditi um svojom
uasnom priom, ali osjeam kao da u poludjeti. Moram nekome
rei. Smijem li nastaviti?
Svakako.

209
 Zurio je kroz otvor u zidu gdje je trebao biti prozor. Jedna je munja
naglasila njegovu moru koja mu se ocrtavala na licu. Najzad je, sav
oajan, progovorio: Poeo sam istraivati tko je taj ovjek te uasnut
otkrio da je voa mone sekte i majstor crnih tantrikih umijea.
Prodorno me je pogledao: Richarde, jesi li ikad uo ita o crnim
tantricima?
Ne, priznao sam.
Vasudeva se najeio, a glas mu je zadrhtao. Objasnio mi je da
je tantriki misticizam izuzetno moan i da moe biti povoljan
ili zlokoban. Bijeli tantrici svoje moi upotrebljavaju da slue
ovjeanstvu, a crni izrabljuju ljude u vlastite opake svrhe. Crni
tantrici stjeu izuzetnu mo kroz neizrecivo strana rtvovanja,
tantrike obrede seksa i jogu. Onaj je guru bio izuzetno moan crni
tantrik koji je mogao upravljati umovima i vladati ljudskim ivotima.
Bio sam se zgrozio kad sam otkrio da u vrijeme obreda inicijacije
preuzima upravu nad duom kroz mnoge budue ivote. Nikad mu se
nisam vratio.
Ali, Vasudeva, ako si se oslobodio, zato jo uvijek drhti kad na
njega pomisli?
Bio je to tek poetak, nastavio je. Svakoga su me dana guruovi
uenici uznemiravali, bilo u uredu, domu ili javnomu dogaaju kojem
sam prisustvovao. Nisam im mogao utei. Jednog su mi dana petorica
upala u ured i stali mi oko stola. Osjeao sam se poput taoca. Sljedeeg
je trena preda mnom stajao guru i zahtijevao da mu predam duu.
Upozorio me je: Prekasno je. Ve sam te prisvojio. Predaj mi se i
podarit u ti zadovoljstva slave i bogatstva koja ne moe ni zamisliti.
Ako odbije, zavjetujem se da u te muiti do smrti. Pun gaenja,
odbio sam njegov zahtjev. On me je onda osvetoljubivo prokleo te
bijesno izjurio iz prostorije.
Uzdahnuo je i nastavio: Kad sam se jedne veeri vratio kui svojoj
majci udovici, vidio sam da je i ona pala u njegovu stupicu. Tresla se
od srdbe i prekorila me: Zato si uvrijedio onoga ovjeka od vjere?
Mora mu postati uenikom.
Nisam mogao vjerovati. Pokuao sam joj objasniti njegove okrutne
spletke, ali nije me htjela ni uti. Guru i njegovi pristalice dobro su je
obradili. Nakon nekoliko dana, izbacila me je iz vlastite kue, rekavi
da ne eli sudjelovati u mojim uvredama. to se to dogaalo s mojim

210
svijetom? Ravnatelj sveuilita takoer je popustio pritisku sekte te
me je otpustio.
Vani je munja udarila o stablo. Odvalila je golemu granu koja
se sruila na na krov. Sjedili smo u tiini. Silnu je munju slijedila
grmljavina koja je naoko tresla itavim svemirom. Vasudeva je
problijedio i drhtavim glasom nastavio govoriti: Bez doma i bez
posla, iao sam od mjesta do mjesta, a uenici crnoga tantrika svugdje
bi me pronali. ak su utjecali i na policiju koja me je odbila zatititi.
to sam drugo mogao nego otii iz Kolkate? Svojim nadnaravnim
moima, crni je tantrik uvijek znao gdje se nalazim te je slao svoje
sljedbenike da me mue.
Oni bi svakoga novog poslodavca, kod kojega je Vasudeva pronaao
posao, naputili da ga otpusti. Vlasnika svake sobe koju bi unajmio,
nagovorili bi da ga izbaci. Prilazio je novinarima i elio im se izjadati,
ali mu nisu vjerovali. ivot mi je bio uniten, rekao je.
U tom je trenutku kroz vrata uskoila golema aba krastaa.
Zagledala se u mene svojim vodozemakim oima. Pitao sam se nije li
to tajni agent crnog tantrika. Stresao sam se od same pomisli. inilo
mi se da mi Vasudeva ita misli: Jesi li siguran da eli dalje sluati?
Grmjelo je u svim pravcima: Nisam vie siguran, Vasudeva, priznao
sam mu. Bio sam preplaen, no inilo mi se vano da posluam priu
do kraja: to se nakon toga dogodilo?
Zlog je jogija razjarilo moje odluno odbijanje, pa me je odluio
ubiti. Crnim obredima i mantrama, nainio je nevidljivo oruje koje
dijeli duu od tijela, odnosno ubija rtvu. To je, meutim, njegov
najblai uinak. U vremenu izmeu ivota i smri, crni tantrik
zadobiva upravu nad suptilnim tijelom koje prekriva duu. Kad me je
udarilo zloslutno oruje, bol mi je paralizirala um i tijelo. Osjetio sam
kako me progone uasna bia u eterinim oblicima. Poeo sam moliti
za spas i izgovarati Boje ime. Sve dok sam mislio na njegovo ime,
nevidljivo mi oruje nije moglo uzeti ivot. To me je oruje muilo
itav jedan dan i no. Zaboraviti ime samo na trenutak za mene bi
znailo sudbinu goru od smrti. Neprestano sam ga izgovarao. Oruje
nije bilo dovoljno mono da me ubije u prisustvu Bojega imena. No
postoji pravilo prema kojemu se oruje zloga tantrika koje ne uspije
ubiti rtvu mora vratiti i ubiti poiljatelja. Crni je tantrik pao mrtav.
Ubila ga je vlastita tvorevina. Boje ime me je spasilo.

211
 Najeio sam se od glave do pete od njegove sablasne prie.
Primaknuo sam se da ujem vie.
Onaj zli mistik jo uvijek postoji; jedino nema grubo tijelo. Sada
svojim uenicima upravlja s astralne razine te ih alje kamo god se ja
krio, elei osvetu. Neprestano me proganjaju. Niti na jednom mjestu
se ne mogu skrasiti, jer kamo god da odem, oni me za nekoliko tjedana
pronau i ugnjetavaju.
Bijesna se oluja poela stiavati, a mi smo neko vrijeme zautjeli.
Onda je Vasudeva rekao: Zbog svega toga, a suprotno mojoj volji i
prirodi, postao sam isposniki beskunik. Siguran sam da e me
Bog zatititi ako mu se iskreno predam, ali do tada moram bjeati i
skrivati se preruen u svetoga ovjeka.
Cvrci su zacvrali. Vasudeva mi se zagledao duboko u oi: Oprosti
to sam ti sve to ispriao. Godinama sam to drao u sebi, ali morao
sam s nekim porazgovarati. Richarde, nikoga ne krivim za sve to mi
se dogodilo, jer je sve to, na kraju krajeva, moje vlastito djelo.
Nisam razumio zato je sam sebe krivio i pitao ga da mi objasni.
Skromno je pripisao sve te nevolje karmi iz prologa ivota. Ne
znam to sam uinio da bih zasluio svu tu patnju, ali znam da je
opravdana. Takoer znam da e me Bog izbaviti ako iskreno proem
ovu kunju i predam mu se.
Vasudevina ruka je drhtala dok je poivala na mojoj i uputio mi je
posljednju molbu: Ti si mi prijatelj i moram te savjetovati da ode
od mene, jer bi mogli smatrati da si umijean. Ako te ujutro vie ne
vidim, razumjet u. Brate moj, molim te, budi oprezan dok trai svoj
put. Izlae se monim biima, a nisu sva ona sveta. I molim te jo
ovo moli se za mene.
Sjedili smo u tiini. Nisam mogao ni rije izustiti. Po onome to sam
ve vidio u Indiji, znao sam da mnogi gurui posjeduju velike moi,
ukljuujui onu pomou koje mogu uvjeriti svoje sljedbenike da ine
to god oni hoe. Vie sam se bojao onoga to mi je otkrio suputnik
nego opora bijesnih pasa. Pse sam mogao vidjeti i otjerati, ali nisam
znao kako bih otjerao nevidljive sile zla koje mogu napasti bezazlena
tragatelja za duhovnou?
Vasudeva je legao na zemlju spavati, koristei svoju ruku umjesto
jastuka. Meni san nikako nije dolazio na oi. Pogledao sam kroz otvor
na zidu. Zvijezde su se pomaljale iza oblaka koji su se razmicali, ali

212
mjeseca nije bilo. Vasudeva se pored mene prevrtao u snu. Jesam li
se spreman umijeati u tako sloene stvari koje su oigledno mrcvarile
ovjeka? Zadrhtio sam pri samoj pomisli. Ne mogu se sjetiti niti jednoga
naina da mu pomognem osim molitve molim. To je bilo sve to je on i
traio od mene. Dok se u snu prevrtao i stenjao, ja sam otiao, daleko
u no, molei se da put kojim sam krenuo bude siguran te da i on
pronae sigurnost i mir.

M oje se putovanje nastavilo prepuno svijetlih i mranih iskustava

koja su mi otvarala prozore u nove svjetove to su me ekali ako
bih odabrao stazu koja im vodi.
Mnogi od sadhua koji su me pozdravili na povratku u Janakpur bili
su toliko stari da su mi mogli biti djedovi. Meutim, dok sam se molio
u anakinu hramu, iznenada mi je priao mladi nepalski student po
imenu Vinu Prasad. Lice mu je bilo okruglo, bio je lijepo odjeven i
ponaao se pobono. Silno ga je fasciniralo to to vidi mladia sa Zapada
koji je prihvatio ivot sadhua pa me je pozvao kui u selo Brahmapur.
Njegov je dom bio poput kakva lijepog arama. Bogatstvo njegove
obitelji ogledalo se u sjajnom namjetaju, tepisima, mesinganim
posudama i cvjetnim vrtovima. Kad sam uao, Vinuovi su me majka
i otac ljubazno pozdravili i posluili mi raskono jelo od zainjenog
povra u mirisnim umacima uz riu koja se sjajila od masla. Tamo sam
proveo nekoliko sretnih dana.
Ujaci, tetke i ostali roaci ivjeli su svi pod jednim krovom, no ja
nikad nisam uo niti jedan glas da se podie u ljutnji. Jedni prema
drugima iskazivali su samo potovanje. Ujutro bi djeca s potovanjem
dodirnula stopala svojih roditelja, a roditelji bi im zauzvrat podarili
svoje blagoslove. Bez obzira koliko su bila stara, djeca su se, pa ak i
tinejderi, pokoralvala starijima, a mlaa su djeca pokazivala ast
najstarijemu sinu kao predstavniku roditelja. Kako sam bio odgojen
u ezdesetim godinama dvadesetog stoljea u Americi, to sam
tinejdersko potovanje osjatio kao ugodnu vrstu kulturnoga oka.
Uza sve to, svaki je centimetar toga doma bio besprijekorno ist
osim mene. Osjeao sam se kao raupani prosjak u oazi otmjenosti
i profinjenosti. Tijelo mi je izgledalo dosta uniteno. Primjetivi to,
obitelj mi je poklonila ljekovitu pomadu za moja izgrebena i popucala
stopala. Iako su mi ponudili vlastitu sobu s udobnim krevetom, radije

213
sam spavao u vrtu pod stablom aoke. Svakoga bi se jutra i veeri
lanovi obitelji skupljali radi obreda u njihovu malenom hramu boga
Rame koji se nalazio u sreditu doma i gdje su tijekom dana ene
tovale na razne naine.
U njihovu sam domu naao samo sreu. Veeri bih provodio s
Vinu Prasadom u ugodnu vrtu meu nevenima, ruama i procvalim
drveem. Ponekad bi s nama sjedio Tara Prasad, njegov otac. Bio je to
bogat obiteljski ovjek, ali istoa njegova karaktera bila je upeatljiva,
vie nego kod mnogih isposnika koje sam upoznao. Duhovnost je stvar
srca, pomislio sam. to mi je vie njegova obitelj prirastala srcu, to mi
je Vinu Prasad postajao boljim prijateljem. Od tih sam plemenitih
dua mnogo nauio o tradiciji obiteljskoga ivota na istoku. Najvanije
od svega, naao sam potvrdu za svoje shvaanje da duhovnost dolazi u
mnogim oblicima.
Nisam mogao predugo ostati u tim udobnim uvjetima, jer sam bio
odabrao asketski ivot. Kad je dolo vrijeme za odlazak, cijela me je
obitelj otpratila do ulaznih dveri. Dok sam se okretao i odlazio niz ulicu
poploanu ciglama, plakali su kao i ja.
Sada mi se, vie no ikad prije, put koji sam odabrao inio posut
nepredvidivim opasnostima. U svojoj strasti za istinom, koju,
priznajem, nisam mogao sasvim objasniti, ostavio sam udobni dom i
putem odbijao ikakve ugode te sam iao naprijed usprkos straha pred
nepoznatim.

I z Janakpura sam se vratio u dolinu Katmandu. Meditirao sam

podno brda Bodhnath, desetak kilometara istono od grada, u gaju
rascvaloga drvea. Kad sam otvorio oi i pogledao prema gore, vidio
sam oaravajue lijepu dugu preko itave himalajske doline koja
je blistala na podlozi monsunskih oblaka boje indiga. Duboko sam
udahnuo, upijajui svje, zemljani miris povjetarca. Iz sanjarenja me
je prenuo bat koraka nekoga europskog turista koji je brzao poljem
i nosio veliku vreu namirnica. Imao je preko180 centimetara, plavu
kosu i miie koji su mu se nadimali ispod majice. Izgledao je kao da
bilda. Najednom ga je okruila banda smeih majmuna iz ume. Iako
je svaki onaj majmun bio neznatno malen u usporedbi s njegovom
visinom, znali su kako mu pronai najslabiju toku i napasti ga.
Reali su i kezili zube te mu prijetili zastraujuim pokretima. S

214
namirnicama u jednoj od svojih golemih ruku, drugom je dohvatio
povei kamen te se poeo glasati poput kakva ratnika i prijetiti da
e smrviti male razbojnike. Majmuni se nisu ni mrdnuli te su jo jae
reali. Malim su se koracima stali pribliavati svojoj meti i uspjeli mu
oslabjeti um. Klada od ovjeka drhtala je od straha poput uplaena
djeteta. Najzad mu se jedan majmuni pribliio i oteo mu vreu s
namirnicama. Nije se niti opirao. Onda su se svi majmuni okupili
oko vree da bi jeli i vie se nisu ni osvrnuli na njega. Mukarina je
pobjegao, sveden na gomilu ivaca i pobjegao.
Nekoliko trenutaka kasnije, tamo se pojavio neki mravi nepalski
djeai od oko osam godina. Majmuni su se upravo poeli gostiti
svojim plijenom, ali su se silno uskomeali i prepali kad su ga vidjeli.
Dijete je skakutalo prema njima s kamenom u ruci. opor lopova stao
je kriati ustraenih oiju. Najzad su ostavili hranu i razbjeali se.
Djeai je pokupio namirnice i sjeo jesti. Majmuni su ga zabrinuto
gledali iz daljine. Bio sam zapanjen. to se to dogodilo? Onaj zaigrani
djeak nije teio vie od jednoga bicepsa onog europskog Herkula.
Majmuni su bili neuznemireni njegovim prijetnjama, jer su mu u
umu osjetili strah. Djeteta su se bojali, jer se ono nije bojalo njih.
to je to znailo meni i mome putu prema Bogu koji je bivao sve ui?
Razmiljao sam o oporu divljih pasa i Vasudevinoj zastraujuoj
prii o zlom crnom tantriku. Razmotrio sam svoj strah da e me
opiniti neki beskrupulozni guru, ako bih ga prebrzo odabrao. No
vidio sam i kako bi mi strah mogao zaustaviti napredak.

Kad nam um podlegne strahu, lako nas je poraziti. Stranac nije

poznavao majmune, a nepalski je malian s njima ivio cijeloga
ivota. Dakle, bojimo se onoga to ne poznajemo. Poznavanjem
svoje prave duhovne prirode i iskrenom vjerom u Boga, nadii emo
sav strah. Molim te, Gospodine, blagoslovi me takvom hrabrou
dok pronalazim svoj put prema tebi.

Dok sam tako razmiljao, nasmijani je djeak dotrao do mene i

ponudio mi nekoliko banana iz vree s namirnicama. Majmuni su
uzbueno avrljali, jer su me obiljeili kao moguu rtvu. Shvatio
sam da imam vie zajednikoga s onim Europljaninom nego to
sam htio misliti. Osjeajui da moram jo mnogo toga proi da bih

215
dostigao nedunu, neustraivu vjeru onoga djeteta, ljubazno sam
odbio banane.

D ok sam hodao umama, naiao sam na Sita Rama Babu, neobinu

duu koje se rado sjeam kao stojeeg babe. Sita Rama Baba bio
je bradati ovjek od ezdeset i dvije godine. Imao je velike smee
oi i hrapavi ten. Odijevao se je u jednostavnu, jednodijelnu halju od
jutenoga platna koja mu je sezala od vrata do glenjeva. Kad sam ga
upitao zato nosi samo jutu, odgovorio je da mu je zbog grube tkanine,
od koje koa svrbi, uvijek neugodno. To mu je pomagalo da ugodu
trai samo u sjeanju na Ramu. Vie od odjee zaudile su me drvene
udlage koje je vezao oko svojih lanaka. Koliko god da je neobino
izgledao, prema meni se od prvoga trena ponaao s ljubavlju kakvu
bi otac osjeao prema sinu.
Poput jogija koje sam sreo na Himalaji, Sita Rama Baba drao
se ekstremnih zavjeta koji su daleko nadilazili zavjet celibata.
Zavjetovao se da e uvijek stajati na nogama i da nikad nee sjesti niti
lei. Udlage koje je nosio oko lanaka sluile su da mu odravaju tijelo.
Ovu se pokori podvrgavao oko pedeset godina. Sa sobom je nosio
posudu za pronju i molitvenu brojanicu te ue i drvenu dasku koju
bi objesio na neku granu poput ljuljake na koju bi se nou naslonio i
spavao stojei.
Slijedio je i zavjet da nikad ne spava unutar zidova. Pored toga to je
bio vegetarijanac, nikad nije jeo ni itarice ni mahunarke. Uskoro sam
vidio koliko je taj prehrambeni zavjet bio teak. Lutajui se prosjaci
obino hrane jeftinim namirnicama koje ljudi lako daju u milostinju.
Obino bi dobivali namirnice poput rie, dhala ili rotija (beskvasne
penine pogae), a sve one sadre itarice ili mahunarke. Zajedno
smo lutali.
Svakoga bi dana Sita Rama Baba u blaenom stanju isprosio riu i
dhal za mene, prikupio drva i zapalio vatru na ognjitu koje bi nainio
od kamenja. Onda bi stajao ili uao pored lonca dok ne bi skuhao, a
potom bi jelo s ljubavlju ponudio slici svoga voljenog boga Rame uz
molitve i mantre. Potom bi mi sve dao. No ja sam se pitao, to je on
jeo? Dok sam s njime boravio, nikad ga nisam vidio da je pojeo neto
vie od ake jeftinoga kikirikija koji bi isprosio. To je bilo sve to je
mogao prikupiti, a to ne bi krilo njegov zavjet. Bio je tako sretan

216
dok se trudio hraniti me. Znao mi je govoriti da osoba koja eli Bogu
pokazati koliko ga voli mora s ljubavlju sluiti njegovu djecu.
Jednoga dana, kad je Sita Rama Baba isprosio neto povra, bio sam
presretan. Najzad, evo neega osim sirovoga kikirikija to on smije
jesti. No raalostio sam se kad sam vidio da je sve ono povre skuhao
za mene s riom i dhalom i nita nije zadrao za sebe. On je pak
bio presretan. Bio sam njime oduevljen te sam prouavao njegovu
osobnost, ali nisam u njoj naao nieg umjetnog. Bio je potpuno
iskren u svojoj posveenosti.
Jednom sam ga upitao: Zato slijedi tako teke zavjete?
On mi je ponizno odgovorio: Pomau mi da se usredotoim na
svoje duhovne prakse. Sretan sam. Zaudo, doista je to i bio.
Jednog jutra prije zore, sjedio sam ispod stabla u umi i razmiljao
o toj nevjerojatnoj osobi. Nisam shvaao njegove neobine zavjete.
inili su mi se pretjerani, ak nepotrebni. Usprkos tome, privukao
je moju iskrenu ljubav i povjerenje. Reeno je da od nametnutih
pokora srce postaje tvrdo. Njegovo je srce bilo meko i preplavljeno
poniznou, samilou i ljubavlju. Isus je rekao: Stablo moete
prosuditi po plodu. Njegovo se stablo inilo neobinim, ali su mu
zreli plodovi bili slatki.
U Sita Raminu mi je drutvu na umu palo jedno pitanje. Veina
jogija koje sam sreo, meditirali su na Boga kao neosobnu silu dok su
on i ostali meditirali na Gospodina kao na osobu punu ljubavi. Rama
Sevaka Svami sluio je bogu Rami na iznimno osoban nain. rila
Prabhupada je takoer izrazio istinsku ljubav prema bogu Krini
kao sveprivlanoj osobi. Je li to bilo u suprotnosti s vjerovanjima
onih jogija koji su teili stopiti svoje due s vrhovnim neosobnim
jedinstvom? Je li se to kosilo s praksama budista koji su teili za
savrenstvom nirvane bez odlika? Kao dijete, prirodno sam se molio
Bogu na osoban nain, ali dok sam studirao razne filozofije, sve sam
vie naginjao prema Bogu kao sveproimajuem bitku. Dok smo
jednog dana etali umskim putem, upitao sam Babu: Je li Bog osoba
ili ne?
On je na to naglo stao, guste smee obrve su mu se skupile, a lice
obiljeeno dubokim brazdama tekoga ivota iskrivilo. Uzdahnuo
je: Kako bi na Gospodin imao manje osobnosti i oblika nego
mi? On ima sve, bez ogranienja. Odmahnuo je glavom: To mi

217
krivo razumijevanje slama srce. Njegova me je reakcija pogodila.
Postajao sam sve svjesniji temeljnog neslaganja oko krajnje prirode
Svevinjega Gospodina. Je li bio neosobna, bestjelesna sila, ili vrhovna
osoba? Na neki nain, bilo je to isto ono pitanje koje sam si postavljao
kao dijete dok sam drhtao tijekom grmljavinskoga nevremena: Tko je
Bog? Je li njean poput mojih roditelja, ili bezlian poput vjetra? Borio
sam se da pomirim taj filozofski problem i znao sam da e mi upravo
odgovor na to pitanje pomoi da odaberem put. Meutim, jo uvijek
nisam mogao pronai dio slagalice koji mi je nedostajao. Sretao sam
prekrasne due s obje strane dvaju suprotnih gledita.
Nekoliko dana kasnije, rastao sam se od Sita Rama Babe. Mislio sam
kako neiju ljubav prema Bogu ne moemo mjeriti gledajui izvanjska
obiljeja. Vidio sam svece koji rade i podiu obitelji, a i one koji su
bili poput ekscentrina umskog isposnika. Ono to im je svima bilo
zajedniko, bila je poniznost, duboka usredotoenost na duhovne

prakse i netaiva e za sluenjem.

218
 8

S
ljedee mjesto koje sam posjetio bilo je Svajambhunath, koji
se nalazi tri kilometra zapadno od Katmandua. Na vrhu
prekrasnoga brda koje je okrueno irokim prostranstvima
riinih polja nalazi se Hram majmuna, drevno budistiko svetite
pokriveno irokom kupolom koja se zove stupa. Kau da je podignuto
prije dvije tisue godina. Osam Buddhinih oiju na donjem dijelu
visokoga tornja promatrala su etiri strane svijeta. Te e oi uskoro
vidjeti neto zapanjujue.
Jednoga sam jutra, bez ikakva oiglednog razloga, osjetio nagon da
pjeke poem do Katmandua. Ostavio sam svoje osamljeno boravite
na planini, siao zavojitim putovima do grada te neko vrijeme lutao
ulicama i trnicama. Onda sam se odluio vratiti u Svajambhunath,
hodajui kroz protena riina polja. Dolina Katmandua je poput raja
na zemlji. Takvim je ine bogata flora i snjeni vrhovi Himalaje koji
paraju nebo. Hodao sam uskim puteljcima koji su odvajali vlana
riina polja. Najednom osjetih sitne kapi kie. Tamnoplavi monsunski
oblaci sve su bili gui te su prekrili sunce i nagovijestili pljusak.
Kiica je prerasla u laganu kiu. Okretao sam se traei zaklon, ali
nisam vidio niti jednog jedinog stabla. Posvuda su se protezala samo
riina polja. Uto sam u daljini spazio lik koji mi je izgledao poput
starijega ovjeka s kiobranom. U nadi da emo podijeliti kiobran,
pojurio sam po putiu ne bih li ga sustigao. Staza je bila uska i kliska,
pa nisam mogao hodati pored njega ve sam mu se smjestio iza lea.
Trudio sam se ostati pod kiobranom i neprestano klizio prema
juastom blatu. Nosa kiobrana nije se ni jednom okrenuo. Moda
da ga je prestrailo moje nametanje, ili je pomno gledao kuda ide da
ne upade u blato. Tako smo, nas dva stranca, posve sami i ne znajui
nita jedan o drugomu, hodali pustim, irokim, movarnim riinim
poljem i dijelili jedan kiobran dok je po nama lijevao monsunski
pljusak.
Deset minuta kasnije, kad se nevrijeme stialo, poelio sam mu

219
se zahvaliti. On se po prvi put okrenuo da mi vidi lice. Pogledi su
nam se sreli. Kao da nas je grom pogodio! irom smo otvorili usta
i razograili oi koje su nam se napunile suzama. Zar je takvo to
mogue? Vrijeme je na trenutak stalo, a mi se nismo micali.
Kiobran je pao u blato. Gary! uskliknuo sam.
Monk!
Zagrlili smo se pod monsunskim nebom, dok su nam se srca
nadimala od veselja. Opet smo zajedno! rekao sam.
Stajali smo tamo sami u himalajskoj dolini ushieni tajnama ivota.
Odkad smo se s tugom rastali na Kreti, svatko je iao svojim putem.
Sudbina je razdvojila nerazdvojne prijatelje iz djetinjstva, a danas ih
je taj nevidljivi lutkar sastao u daleku riinom polju u Nepalu.
Pijani od sree, hodali smo kroz polja prema mjestu gdje je Gary
odsjeo i cijelo vrijeme priali o svojim doivljajima otkad smo se
rastali. Kliui se po uskom puteljku du riinih polja, Gary je hodao
naprijed, a ja odmah za njim.
Jesi li ikad stigao do Izraela? upitao sam.
Okrenuo se prema meni i pogladio bradu, koja je za jedanaest
mjeseci otkad smo se rastali narasla nekoliko centimetara. Nakon
to si otiao iz Krete, objasnio je, zaposlio sam se na ribarskom
brodu da zaradim za putovanje do Izraela. Tamo sam neko vrijeme
radio u kibucu. Potom sam, s neto novaca u depu, krenuo u Indiju.
Kako si ovdje doao?
arobnim autobusom. Zastao je na trenutak, pa ponovno krenuo.
Opisao mi je jeftini autobus za putnike bez novanih sredstava koji
je vozio iz Europe do Indije. Iz Izraela se vratio u Istanbul te se tamo
ukrcao na autobus, preao Srednji Istok i siao na posljednoj postaji,
u Starom Delhiju.
A to te je dovelo u ovo pusto riino polje? upitao sam ga.
Nisam mogao izdrati delhijsku sparinu, rekao je Gary, jo uvijek
drhtei od uzbuenja. S nekim prijateljima iz arobnog autobusa
popeo sam se na Katmandu i pronaao kuicu na selu.
Ostavili smo rubnjake riinih polja i pribliili se selu. Hodao sam
pored svoga starog prijatelja. Po gnjecavoj stazi prema nama se
tekom mukom vukao bivol, pa smo se maknuli u stranu i pustili ga
da proe.
Monk, nastavio je Gary, doao sam u Indiju s nadom da u te

220
nai, ali kad sam vidio da u ovoj ogromnoj zemlji ive stotine milijuna
ljudi, zakljuio sam da je to nemogue. Znao sam da te nikad neu
pronai na mjestima gdje se sastaju partijaneri. Zakljuio sam da si u
nekoj peini ili zabaenom aramu. Mislio sam da te nikad vie neu
vidjeti. Onda je stao, okrenuo se i irom otvorio oi: Nitko mi nee
povjerovati. Nitko.
Bio je kolovoz 1971. Minula je gotovo cijela godina dana otkad
smo se rastali na Kreti. Prema mom je izgledu Gary shvatio da sam
prihvatio ivot sadhua. Trnovit put preko Srednjega Istoka, vrijeme
to sam ga proveo u drutvu prosvijetljenih jogija i mnogi mjeseci na
osami pretvorili su me u iskusna asketu. Gary je s dobrim razlogom
oklijevao da me odvede do kue u kojoj se smjestio sa svojim drutvom.
to se dogodi kad zapadnjaki hipiji unajme nepalsku kuu? Dok
smo ulazili u maleni prostor, doekalo nas je tretanje rock and rolla,
mukarci i ene koji su zavodljivo plesali te oblak dima koji se dizao iz
lula opijuma. Gary me predstavio prijateljima, a ja sam ih sve pristojno
pozdravio. Malo je bilo rei da se vie nisam mogao poistovjetiti s tim
ljudima. Stajao sam po strani i promatrao.
Nakon nekoga vremena, pozvao sam Garyja na stranu i odveo ga
na mirno mjesto u polju gdje smo sjeli pod stablo banane. Prekriva
oblaka nad nama poslao je maglicu rashlaujuih kapljica. Duboko
smo udisali svje planinski zrak koji je bio pravo olakanje nakon ona
opijumskog oblaka. Iako sam se libio ikoga osuivati, otvoreno sam
rekao svom prijatelju: Gary, prevalio si pola svijeta kako bi doao
ovamo. Ovo je zemlja duhovnosti, a ti si donio kulturu zapadnjakih
hipija. Ovako bi mogao ivjeti i u Chicagu. Radi isto ono to i prije, pa
i gore, samo na drugom mjestu. Kako e se time razviti? to e time
dobiti? Gorljivo sam ga nagovarao: Molim te, brate, dok si u ovom
dijelu svijeta, pokuaj osjetiti bogatstvo ovdanje duhovnosti. Ako
pristane, povest u te na sveta mjesta i nauiti te ivotu sadhua.
Gary se zagledao u obzor: Daj mi vremena da razmislim o tome.
Hajde, Gary, nagovarao sam ga. Zar se ne sjea kako si me
molio da poem s tobom u Europu? Zaboravio sam sve svoje planove
i posluao te. Sada ja tebe nagovaram da poe sa mnom na sveta
mjesta. Volio sam svoga prijatelja i boljelo me je kad sam vidio koliki
je put preao, a onda proputao dragocjenu priliku.
Sljedeega dana, Gary se oprostio od svojih prijatelja i krenuo u

221
kolu duhovnih prosjaka. Iznova smo zajedno istraivali smisao
ivota s nepoznatim ljudima na novim mjestima. No ovoga smo puta
slijedili tradicije koje su odavno zapoela prosvijetljena bia. Dan
za danom uio sam svoga starog prijatelja kako u Indiji preivjeti
kao tragatelj za duhovnou. Kako li je samo bio u udu kad sam mu
pokazao kako se autostopira u Indiji uskoi se kroz prozor vagona
tree klase dok je vlak u pokretu. Podijelio sam s njime i umjee
proenja jednostavne hrane te odijevanja poput sadhua.
Jedan nam je vremeni svami spomenuo hodoae na Amarnath,
poznatu spilju koja se nalazi visoko u kamirskom dijelu Himalaje.
Povjerio nam je da svaka dua koja ima toliko sree da dovri surovo
hodoae za nagradu dobiva veliku duhovnu dobrobit. Gary je bio
zreo i spreman za tu pustolovinu, kao i ja. Krenuli smo.
Opet ostavljajui za sobom Kathmandu, vratili smo se u Indiju na
prikolici nekog kamiona. Prvo smo stigli u Raxaul, a onda se zaputili
u Patnu gdje sam Garyja predstavio Rama Sevaka Svamiju. Svami je
bio oduevljen to me opet vidi i to jo uvijek nosim tap koji mi je
poklonio. Gary se udom udio mojim prijateljima.
Iz Patne smo na zapad putovali vlakom. Gary se posebno radovao
obilasku Varanasija iz perspektive sadhua. U Varanasiju smo rano
ujutro posjetili hram Kai Vivanatha. Zvonila su mesingana zvona,
odjekivale himne sveenika, a dim mirisnih tapi se podizao, vitlao
i rasplinjao u zraku. Ovako sam se molio: Gospodine moj, udim da
te poznajem i volim. Molim te, pokai mi put koji trebam slijediti. U
tom mi se trenutku neto dogodilo. Preplavio me je osjeaj nade koji
mi je govorio da e mi se sve razotkriti, ako se samo ponizim pred
Gospodinom. Osjeao sam da mi prua svoje ruke i da e se uskoro u
mome ivotu dogoditi neto vrlo posebno.

N a eljeznikoj postaji u Varanasiju progurali smo se u vlak

pun stijenjenih ljudskih tijela koja su se rame uz rame
guvala na monsunskoj sparini. Zvidaljka je zazvidila, a parna
je lokomotiva izbacila oblak dima i pitala oslobaajui paru. Teki
eljezni kotai su se okrenuli, vlak se trznuo i krenuli smo.
Pobjenjela je monsunska oluja pretvorila poljoprivredne
povrine u blatnjava jezera te zaustavila lokomotivu. Satima smo
stajali. U nesnosnoj sam vruini pokuavao zaboraviti na tjelesnu

222
patnju i udio za zvukom zvidaljke da najavi pokret. Gotovo
dva dana kasnije, vlak se pokrenuo i prije zore stao na nekoj
nepoznatoj postaji. Gary i ja smo pobjegli kroz prozor na peron
da se osvjeimo prije no to nastavimo s putem. Svjei je zrak bio
prekrasan. Slabo osvijetljen prenatrpani peron izgledao je prljav
i ruevan, ali nama se inio poput raja. Bilo je to mjesto gdje smo
mogli nai vodu za pie, zrak za udisanje i prostor za kretanje. Ali,
dok smo se protezali, oglasila se zvidaljka, para je zapitala, a vlak
se trznuo prema naprijed. Panino smo potrali uz vlak i pokuali
se ponovno progurati kroz prozor, ali nismo mogli prodrijeti kroz
masu. Trudili smo se prozor za prozorom, vrata za vratima. Najzad
je vlak nestao niz tranice i ostavio nas.
Stajali smo bespomono, zaglavljeni na nepoznatu mjestu i bez
ikakva saznanja o tomu kada bi mogao naii sljedei vlak. Gary me
pogledao i upitao: I, to sad?

223
 9

B
ilo je oko pet izjutra i sunce se tek poelo pomaljati. Ne znajui
to emo ni kamo emo, moj prijatelj i ja smo stajali na peronu
zajedno s gomilom ljudi koja je sila s vlaka i stotinama koji
su se hrvali da uu. Usred svega, u srcu mi se javila neobina utjeha.
Bila je jednaka onome to sam osjeao dok sam se molio u hramu Kai
Vivanatha, kad sam osjetio da e se uskoro u mom ivotu dogoditi
neto posebno. Gomila se inila poprilino veselom. Gary i ja smo se
pogledali i sjetili se cvijeta koji je odredio nau putanju kroz Europu
te odluili neko vrijeme priekati. Nakon nekog vremena, stanica se
smirila.
Podalje na peronu ,ugledao sam nekolicinu sadhua koji su sjedili u
krugu. Pokretom ruke pokazao sam Garyju da prieka te im priao.
Ispriavam se, zaustio sam. Gdje smo to mi?
Ne rekavi nita, jedan mi se od njih zagledao u oi kao da me je
oekivao. Onda je ustao i progovorio: Ovo je Mathura, rodno mjesto
boga Krine. A danas je anmatami, Krinin roendan.
Pozvali su nas da im se pridruimo u hodu do mjesta na kojemu
se odravala proslava. Prilazei glavnom ulazu, vremeni se sadhu
okrenuo prema meni. Zna li togod o Krini?
Ne previe, priznao sam. Nisam znao gotovo nita osim toga da
je on plavi djeak na mojoj slici, da se njegovo ime pojavilo u mantri
koju mi je dala Majka Ganga te priu o tomu kako je u djetinjstvu
slomio glineni up i nahranio majmune jogurtom. Biste li mi jo
togod ispriali?
Lice mu ozarilo od poleta. Nekoliko se puta pogladio po bradi i
poeo: Krina je nae ime za jednoga Boga, stvoritelja svijeta. On
nema poetka ni kraja, neroen je i nikad ne umire. Gospodin prebiva
u svomu vrhovnom prebivalitu, no svojom se milom voljom rodio u
ovom svijetu mnogo puta i mnogim oblicima tijekom ljudske povijesti,
sve da nam pokae kako utei patnji i nai duhovnu sreu. Sadhu je
pokazao na golemo dvorite prepuno hodoasnika.

224
 Ovdje se bog Krina prvi puta pojavio na zemlji prije pet tisua
godina. Doite. Molim vas, pridruite nam se u slavlju.
Ono to sam vidio u dvoritu bilo je vrlo zanimljivo. Golema se
damija dizala nad majunim Krininim hramom koji se nalazio
pod zemljom. Zato se damija nalazi na mjestu Krinina roenja?
upitao sam naega samoprozvanog vodia.
Ovo je neko bilo mjesto gdje se nalazio hram Adi Keave, jedan od
najznaajnijih svjetskih spomenika. U sedamnaestom ga je stoljeu
mogulski vladar Aurangzeb sravnio sa zemljom i na njegovu mjestu
podigao damiju.
Zato? upitao je Gary.
Sadhu je bespomono slegnuo ramenima. Pretpostavljam da
je to bio njegov nain dokazivanja nadmoi vlastite religije i vlasti
nad potlaenim hinduistima. Smijeak nade zatitrao mu je na licu:
Isplanirali smo izgraditi velianstven hram Krini pored damije.
Uskoro emo ga podii. Uostalom, ovo je mjesto sveto bez obzira to
mu ljudi inili. Hajdemo sad unutra slaviti.
U dvoritu je doista vladalo sveano raspoloenje. Tisue tovatelja
ekale su u redu pred malenim podzemnim hramom, a mnogi su jo
stajali uokolo. Ljudi su posvuda slavili. Stotine ih je plesalo i pjevalo
uz ivu glazbu bubnjeva, flauta i cimbala. Vremeni uenjaci sjedali
su pred svoje sljedbenike i dravali predavanja. Na privremenoj
pozornici ukraenoj tkaninama u ivim bojama, niskama cvijea
i naslikanim kulisama, glumci su u ekstravagantnim kostimima
oivljavali priu o Krininom doau. Istodobno, sveenici su u
svetu vatru nudili proieni maslac i pjevali mantre iz Veda, drevnih
svetih spisa na sanskrtu. Smijui se i pjevajui, posveenici su jedni
druge gaali prakovima u raznim bojama dok su obilazili razne
dogaaje. ak smo vidjeli kako se hinduisti s oznakama od gline na
elima u duhu slavlja zajedno smiju i pleu s bradatim muslimanima u
tradicionalnim kapama. Slavili su i pustinjaci koji su sjedili po strani,
tiho mantrali i prebirali prstima po brojanicama. Tijekom proslave,
na predavanjima, u pjesmama i razgovorima, esto sam uo da se
spominje Vrindavan. Osjeao sam da im je mjesto zvano Vrindavan
jako drago.
Dan smo proveli upijajui prekrasne prizore i zvukove roendanske
proslave. Kad se pribliila pono, veliko se mnotvo uputilo kroz

225
ulice koje su vodile do rijeke Jamune i tiskale se u hramu Dvarkadia
koji se nalazio na obali. Spisi kau da je bila pono kad se bog Krina
pojavio u gradu Mathuri. Svi su ekali taj trenutak. U hram su ve
nahrupile tisue ljudi, a u neprekinutom redu ulazilo ih je jo nekoliko
tisua. Policija je dugim tapovima od bambusa uzalud pokuavala
regulirati mnotvo.
Gary i ja nikad do tad nismo vidjeli toliku gomilu ljudi na jednom
mjestu. Da bismo bolje vidjeli, popeli smo se na stupove u glavnoj
hramskoj prostoriji i gledali zapanjujui prizor pod sobom. Pozorno
smo motrili mnotvo koje je zrailo iekivanjem. Kad je ura otkucala
pono, vrata svetita su se otvorila i pokazala Krinin oltar. Radosna
se graja podignula poput plimnoga vala. Oarani se ljudi u gomili
nisu obazirali na guranje i stiskanje. Stari i mladi, mukarci i ene,
bogati i siromani, stajali su zajedno s dlanovima sklopljenim u
molitvi i oima u kojim je blistala posveenost. Manje skupine seljana
pjevale su vlastite pjesme, dok su se svi ostali smijali, plakali, plesali
i zaneseno dozivali Krinina sveta imena. Gary i ja smo se drali za
stupove i iuavali se nad gorljivou hodoasnika.
Oko tri sata ujutru nali smo mjesto za spavanje na obali Jamune.
Reeno nam je da se na tom mjestu, pod nazivom Viram Ghat, i sam
Krina ponekad odmarao. Sljedeeg smo dana etali ulicama Mathure
i sreli etiri dobro odjevena mladia koji su izjurili iz toionice aja da
bi nas pozdravili. Ponosni smo to u naem gradu vidimo strance,
rekao je njihov voa. elite li upoznati naega cijenjenog gurua?
Svakako, ree Gary. Voljeli bismo ga upoznati.
Doite, prijatelji, rekao nam je ovjek i poveo nas natrag do
toionice aja. Na se guru ve odavno odrekao ovozemaljskih
zadovoljstava da bi shvatio najveu istinu. Gurui je uenjak koji
moe odgovoriti na svako vae pitanje. Mi smo tek nekolicina od vie
stotina njegovih vjernih uenika na ovom podruju. S vaim u ga
doputenjem sada pozvati.
Nakon nekoliko minuta, pojavio se guru. Bio je to ovjek obrijane
glave u svojim etrdesetima. Kretao se besprijekorno i govorio vrlo
profinjenim engleskim. Svojim nam je ugodnim naglaskom opisao
vanost grada Mathure navodei svete spise. Obradovali smo se kad
nas je pozvao da provedemo no u njegovu hramu. Bio je to mali hram
posveen bogu ivi. Usred graevine stajao je ivin lingam iza kojega

226
se nalazio eljezni trozubac okomito zabijen u pepeo svetoga ognjita.
Svami se za nas brinuo vrlo paljivo. Donio nam je vegetarijansku
veeru i odgovarao na sva naa pitanja.
Kad je zanoalo, svami je Garyju ponudio slamnatu prostirku na
podu, a mene pozvao da s njime podijelim drveni krevet. Nisam
zasluio ast spavanja na istoj razini s toliko cijenjenim guruom.
Razmiljao sam o tomu kako bi njegovi uenici bili dali sve da te noi
budu na mom mjestu. Svami je legao pored mene. U tiini noi osjetio
sam kako mi njegove ruke masiraju tijelo.
Zato to ini?upitao sam.
Na je obiaj da tako ukazujemo gostoprimstvo.
Nisam htio zvuati nezahvalan, pa nita nisam rekao. Njegove su se
ruke polako spustile prema intimnim dijelovima moga tijela. U glavi
mi se zavrtjelo od strepnje. Odgurnuo sam mu ruke, zbunjen. Nakon
nekoliko minuta, njegove su se ruke opet prikrale nie. Ponovno sam
ga odgurnuo. Molim te, prestani me masirati. Ne svia mi se to.
Nato mi je on proaptao u uho: Dajem ti Boji blagoslov. Ovo ne
inim ja. Samo sam orue u Bojim rukama. Ne smije se opirati.
Soba je bila mrana i vrua. Leao sam u tjeskobi. to ako ga
razoaram? Mogao bi me kazniti. Pomislio sam na Vasudevu i njegovo
nesretno iskustvo s pokvarenim guruom. Moda ima jogike moi.
Svaki puta kad me je ovjek pokuao uhvatiti, odgurnuo sam mu
ruke. Je li to doista obiaj kojim se iskazuje gostoprimstvo? to sam ga
vie odmicao, bio je nasilniji.
Ve dahtao od strasti i postajao grub. Nije htio prihvatiti odbijanje.
Umalo da ga nisam udario akom, ali sam se obuzdao. Kako sam se
mogao boriti sa svamijem? Zar bi tako postupio jedan sadhu? to bi
mi uinili njegovi uenici kad bih to napravio? Leao sam i znojio se
u onoj monsunskoj zapari, molei se za spas od uasa u kojem sam se
naao. Najzad sam odluio. Odgurnuo sam ga i skoio na noge. On me
je onako bijesan vrsto zagrlio, ali ja sam mu se izmigoljio, odgurnuo
ga i pobjegao. Gary je itavu muku prespavao.
Kasno u no odjurio sam u pustu uliicu i oslobodio se. Iz sigurne
sam daljine motrio svamija kroz otvorena ulazna vrata. Morao
sam pripaziti da i Garyju ne bi ukazao dobrodolicu. Straario
sam poput psa uvara, spreman da mu priskoim upomo. U sjenci
noi, natopljen monsunskim pljuskom, ostao sam budan do zore. Na

227
svakom duhovnom putu postoje iskreni ljudi i prevaranti. Svetost
se ne odreuje neijom titulom, odjeom, frizurom ili mjestom
stanovanja. Onaj je ovjek, na primjer, imao titulu svamija, obrijanu
glavu koja je ukazivala na to da se odrekao svjetovnih zadovoljstava
i odjeu sadhua. Bio je cijenjeni uenjak, glavni sveenik u hramu i
guru mnogim uenicima koji su ga potivali. Pa ipak, pokuao me
je iskoristiti kako bi zadovoljio vlastitu elju za bludom. Istinska se
svetost prepoznaje po naem ponaanju. Iskoritavanje nedunih
pomou duhovnoga ugleda, teak je zloin. Molio sam se da mi ovaj
nemili dogaaj ne posadi sumnju prema iskrenim posveenicima.
Gary je cijele noi mirno spavao i nita mu se nije dogodilo. Nije niti
primjetio oluju koja je bjenjela kako izvan ivinoga hrama, tako i
unutar njega.
Garyja je ujutro zaprepastio moj opis dogaaja. Guru kojega je
shrvala pouda? Stvarni je svijet uputio jo jedan izazov naem
nevinom idealizmu.
Unato tomu to smo zaglavili u Mathuri, jo nas je uvijek drala
odlunost da nastavimo s hodoaem do Amarnatha u Himalaji.
Toga sam se dana kupao u Jamuni, kad sam osjetio snaan poriv
da posjetim oblinje selo o kojem su svi priali, Vrindavan. Nisam
si mogao objasniti zato sam eznuo u Vrindavan poi sam. Gary
je pristao da se tamo naemo sljedeega dana i tada nastavimo za
Amarnath.
 I
IVV
uma milosti
 1

V
rindavan. Srce mi je bilo prepuno oekivanja. Sa svakim je
korakom na putu od dvanaest kilometara moje ushienje
raslo. Uz asfaltiranu cestu redalo se golemo drvee tamarinda
i prostrana polja. Pored mene je polako prola volovska zaprega
prenakrcana slamom, kripajui drvenim kotaima. Volovi su se
naprezali i udarali kopitima po cesti dok im je iz nosnica pjenilo. Stari,
rasklimani autobus priao mi je straga i stao. Vrata su se otvorila,
a voza me je pozdravio irokim osmijehom u kojem je nedostajalo
pola zubiju. Ponudio mi je besplanu vonju. Kako da odbijem takvo
gostoprimstvo? Voza je otvoreno pokazivao svoje vjerske osjeaje:
svu je kosu obrijao, osim repia na vrhu glave, a odjenuo je komad
tkanine koji je omotao oko pojasa. Kad smo stigli u sam grad
Vrindavan, upitao sam ga gdje se nalazi rijeka i on me je uputio.
Tek to sam nainio nekoliko koraka, neki mi se seljanin isprijeio
na putu s dlanovima sklopljenim kao da me neto moli. Veselo je
rekao: Dobrodoao u Vrindavan. Tko god ovamo doe, posebni je
gost boga Krine. Dok smo se rukovali, vrlo je osjeajno rekao: Ja
sam vraabasi, stanovnik Vrindavana. Moja je dunost da te usreim.
Dozvoli mi da ti pomognem pronai smjetaj i jelo.
Hvala vam lijepa, ali ja sam zadovoljan smjetajem pored rijeke i
pronjom.
Nato je on oajan oborio glavu: Molim te, prihvati moje ponizno
sluenje. Ako ga ne prihvati, kako u se pokazati pred mojim
Krinom?
Njegovu je poniznost bilo teko odbiti. Odmah sam zavolio
tog vraabasija, smatrajui ga lanom obitelji koji mi je iskazao
dobrodolicu kad sam stigao kui. Uredio je da odsjednem u aramu
vremenoga slijepog svamija i otiao.
Toga sam popodneva otiao iz prenapuena arama i proetao
jednom od bujnih vrindavanskih uma. Dok sam hodao, stopala sam
utiskivao u meki pijesak i vrludao meu drevnim drveem ija su se

230
debla uvijala u vis zagrnuta bijelim, naranastim i utim cvijeem te
sjajnim zelenim liem. Njeno mukanje privuklo je moj pogled krdu
bijelih krava koje su pasle bunje. Promatrale su me velikim sjajnim
oima, kao da me oduvijek poznaju. Bilo je to neobino, ali i ja sam se
tako nekako osjeao kad sam ih vidio. Krenuo sam dalje. Iznenadio me
je otegnuti graktaj koji mi je odjeknuo iza lea. Kad sam se okrenuo,
vidio sam pauna koji je hodao unaokolo te pri tom irio blistav rep
i pokazivao vrat to se prelijevao u duginim bojama. Nakon toga je
odjeknuo duboki Mmm to je pripadao golemu bijelom biku koji je
hodao putem i lijeno vakao razbacano ipraje. Podigao sam pogled
u vis i vidio jato svjetlozelenih papiga zakrivljenih naranastih
kljunova i svjetlocrvenih oiju koje su meusobno cvrkutale. Kad
su me primijetile, vinule su se u zrak. Majmuni smeega krzna,
ruiastih lica i zelenih oiju njihali su se s grane na granu poput
nestane djece i cijelo vrijeme krijetali: iii, iii. Nad stablima se
ula tutnjava monsunskih oblaka. Vjetri je nosio aromu rascvala
cvijea i milovao mi kou svjeom izmaglicom.
Meutim, od svih prekrasnih prizora i zvukova, srce mi je najvie
ispunila pjesma posveenika koji su pojali hvalospjeve. Djevojice
su na glavama odravale glinene upove s vodom, pjevale Radhe,
Radhe i plesnim se korakom kretale niz pjeanu stazu koja je
vrludala du uma, svetita, arama i slamnatih kuica. Slijedio sam
ih dok neke istine. Tamo sam ugledao rijeku Jamunu, koja je njeno i
dostojanstveno vijugala kroz umu.
Drveni brodii na vesla nosili su gospoe odjevene u ivopisne
sarije, mukarce u bijelim turbanima koji su im bili leerno omotarni
oko glave, kao i razgovorljivu djecu koja su svojim nemirnim mravim
noicama prakala po vodi. Uz obalu su se dizale srednjovjekovne
kupole, napravljene od pomno klesana crvenog kamena s mnogim
zamrenim detaljima, pod kojima su se vraabasiji okupljali ne bi
li se zatitili od sunca i kie. Neprestano su pjevali Krinina imena.
Hramska su zvona odjekivala u daljini, a moje su se grudi nadimale
od iznenaenja i zahvalnosti. Nakon vie od godinu dana skitnje,
osjeao sam da sam najzad opet doao kui.
Pored rijeke sam ugledao sam sadhua koji je sjedio u duplji drveta.
Reeno mi je da ima stotinu i deset godina. Bio je odjeven samo u
kaupin od jutenoga platna, a zamrena mu je kosa bila omotana

231
oko glave poput krune. Ostarjelo mu je lice bilo silno naborano te je
svoje teke kapke morao pridrati prstima da bi me vidio. Mahnuo je
rukom i tako me pozvao da priem. Otkrio sam da je on mauni baba,
jedan od onih koji su se zavjetovali da nikad ne govore. Jedini nain
komuniciranja bio mu je komad polomljena crijepa i grumen krede.
unuo sam pored njega, a on je na svoj dvadesetak centimetara velik
crijep napisao dvije goleme rijei: Ljudi misle. Onda ih je prstima
obrisao i nastavio pisati: da su ljudi obrisano iz Vrindavana
obrisano ludi obrisano. Istina je obrisano. Mi smo ludi
obrisano. Zatim je velikim slovima napisao: za Krinom. To je
takoer obrisao, a onda mi opet, u dijelovima, napisao: I ti e
poludjeti ako ostane ovdje. Zatim se nasmijao, kao da znao neto
to ja ne znam.

S ljedeega smo se dana Gary i ja opet sreli. Kako su u grad zbog

svetkovina navrli mnogobrojni hodoasnici, Gary je poelio pobjei
na mirno mjesto na Himalaji, no mene je vukla mistina vrindavanska
uma, pa sam odluio ostati ondje sm jo nekoliko dana. Dogovorili smo
se da Gary krene dalje te da emo se za samo pet dana sresti na Brahma
Ghatu u Haridvaru odakle emo nastavili hodoastiti do Amarnatha.
Lako smo se oprostili, jer smo bili sigurni da emo se uskoro vidjeti.
Tih nekoliko dana u Vrindavanu nisam vidio stranaca. inilo mi
se da je draest toga mjesta sakrivena od Zapada. To me je usreilo.
Primjetio sam da se na mjestima u Indiji koja su posjeivali Zapadnjaci
poput epidemije irio komercijalizam. Nadahnut ozrajem, u srcu sam
osjetio udnju da uim o Krini. Knjiga nisam imao od dana kad su mi
ukradene na delhijskom raskriju, pa sam upitao sam jednog mjetana
gdje mogu pronai knjige o Krini na engleskom jeziku. Uputio me je na
bolnicu Ramakrina.
Stigavi do uredne jednokatnice, uao sam i raspitao se za knjige.
Medicinske sestre i istaice su me pogledale u udu. Odvele su me
do ravnatelja bolnice, akti Maharae, koji je bio uenik poznatoga
jogija ri Ramakrine. Upravo je tada u bolnicu stigla nosiljka s nekom
osakaenom enom. Pred samim ju je vratima bolnice udario autobus
i bila je sva krvava. Panino se osoblje okupilo da je spasi. Usred krize,
akti Maharaa se ipak okrenuo prema meni i upitao: Kako vam mogu
pomoi?

232
 Znao sam da nije pravo vrijeme, a i samoga me je situacija silno
pogodila, ali sam ipak upitao: Maharaa, imate li kakvu knjigu o Krini
na engleskom jeziku?
On me je pogledao u nevjerici: Ovo je bolnica, a ne knjinica. Vratite
se ovamo ako se razbolite.
Oprostite. Odmah u otii.
Nato je pruio ruku i dodirnuo mi podlakticu: Ne, nemojte otii,
rekao je. Ponudio mi je da sjednem i obeao da e se vratiti za nekoliko
minuta. Kad se vratio, na papiriu mi je nacrtao kartu i objasnio: Poite
prema hramu Madana Mohana. Svatko zna gdje je. U blizini toga hrama
nalazi se aram Svami Bon Maharae. Oni e imati knjige na engleskom.
Slijedio sam crte i hodao raznim ulicama i puteljcima. Na vrhu
travnatog brda, s kojega se pruao pogled prema rijeci Jamuni, nalazio
se jedan od najljepih prizora koje su mi oi ikad vidjele. Preda mnom
je stajao hram, pomno isklesan hram od crvenoga pjeenjaka s
mnotvom neobinih detalja, u obliku osmerokutnoga tornja koji se
dizao oko osamnaest metara u vis. Pri vrhu je bio konusnoga oblika te se
nanovo irio u golem zavretak oblikovan poput cvijeta. Bio je to hram
Madana Mohana, star oko 450 godina. U meni je izazvao mnogo vie od
potovanja i divljenja velianstvenoj vjerskoj znamenitosti. Duu mi je
dotaknuo osjeaj prisnosti.
Siao sam niz brdo i kroz usku uliicu priao aramu. Podignuo sam
zasun na ulaznim dverima i uao u zaputeno dvorite. S desne mi se
strane nalazio Krinin hram, a s lijeve maleni hram boga ive i bujni vrt
zasaen grmovima tulasi. Ta biljka pripada botanikoj obitelji bosiljka
te je veina hinduista smatra svetom. Otresajui brano s pregae, iz
kuhinje je izaao mladi bengalski sadhu. Dobro nam doao, rekao
je i predstavio mi se kao Gope Krina. Nisam mogao znati da e u
budunosti taj jednostavan kuhar postati guru te misije. Uveo me u
mali ured gdje mi je ponudio vodu i jednu knjigu o Krini na engleskom.
Potom se vratio u kuhinju.
Nekoliko sam sati proveo itajui. Zatim sam vratio knjigu na policu
i krenuo prema Jamuni. Meutim, na glavnim sam dverima susreo
ovjeka u srednjim dvadesetima, blistavih plavih oiju i bijele koe.
Glava mu je bila obrijana, a nosio je halje boje afrana. Ja se zovem Asim
Krina Das. Nasmijeio se. Dobrodoao u Vrindavan.
Prvo me je zamolio da sjednem, a potom se ispriao na tren i vratio se

233
s tanjurom sipko skuhane rie i zainjenog povra. Zduno sam prionuo
jelu i upitao ga zato ivi u Indiji. Rekao mi je da se rodio kao Alan
Shapiro i da dolazi iz New Yorka. Putovao je kroz Europu i Izrael te ga je
potraga za duhovnou najzad dovela u Indiju. U dravi Punjab, sreo je
sveca po imenu Mukunda Hari koji mu je savjetovao: Idi u Vrindavan,
tamo e nai sve. Osmjehnuo se. Rijei su mu bile proroke. Dok sam
odlazio, ponudio mi je sljedee: Ako postoji ita to mogu uiniti da te
sluim, bit e mi to najvee zadovoljstvo.
Sljedeeg sam dana sm lutao umom, a potom se vratio na obalu
rijeke, upravo ispod brda na kojem se dizao hram Madana Mohana.
Rano izjutra trebao sam krenuti za Haridvar gdje me je ekao Gary. Kad
je pala no, oprostio sam se s vrindavanskim tlom, ali sam u mislima
bio na raskriju. Dok sam lijegao na zemljanu obalu, pomislio sam:
Vrindavan mi uvukao srce kao nijedno mjesto do sada. to mi se to dogaa?
Molim te, otkrij mi svoju boansku volju.
S tom sam molitvom utonuo u san. Probudio sam se prije zore uza
zvonjavu hramskih zvona. To je znailo da je vrijeme da se otputim u
Haridvar. No tijelo mi je lealo poput lea. Soptao sam od boli i nisam
se mogao ni pomaknuti. Iznutra me prodirala vruica, a eludac mi se
okretao svladan nepodnoljivom muninom. Leao sam na obali poput
taoca. Sunce se dizalo i proslavljalo novi dan, a ja sam osjeao da mi se
ivotna sila gasi. Toga bi mi jutra smrt bila dobrodoao odmor. Proli su
sati. Kad je dolo podne, ja sam jo uvijek leao na istom mjestu. Ova e
me groznica sigurno ubiti, pomislio sam.
Ba kad sam pomislio da gore ne moe, na oblanom sam nebu
vidio neto od ega sam se smrznuo. Iznad mene su kruili leinari i
neprestano me prodorno gledali. inilo mi se da me groznica kuha
njima za ruak, a da su oni samo ekali dok ne budem fino pripremljen.
Lebdjeli su sve nie i nie. Jedan se od njih oborio na zemlju. Golema
crno-bijela ptica duga zakrivljenog vrata i kosoga kljuna zurila je i
odmjeravala moje stanje, a onda mi zarila svoj otri kljun u rebra. Tijelo
mi se trgnulo, um vritao, a oi zurile u napadaa i traile samilost. Na to
je leinar rairio golema krila i pridruio se drugovima grabeljivcima
na nebu iznad mene. Leao sam na vlanom tlu i promatrao ptice koje
su nestrpljivo kruile nada mnom.
Najednom mi se zamaglilo pred oima i na trenutak sam se onesvijestio.
Kad sam doao k sebi, inilo mi se da iznutra gorim. Izgubio sam svu

234
nadu dok sam se znojio, tresao i pokuavao povraati. Najednom sam
uo korake koji su mi prilazili. Primjetio me je neki mjesni pastir koji je
uvao krave i saalio mi se. Pritisnuo mi je elo stranjim dijelom ruke,
pogledao prema nebu, vidio leinare i shvatio moju nevolju. Onda me
podigao na svoju volovsku zapregu. Dok smo se vukli po blatnjavim
putevima, leinari su nas slijedili zrakom.
Pastir me je povjerio dobrotvornoj bolnici bolnici gdje me je osoblje
smjestilo u besplatno krilo. Sa svake strane sobe nalazilo se je osam
kreveta. Svih su esnaest kreveta zauzimali siromani pacijenti i sadhui.
Satima sam leao na krevetu pored ulaza, a da mi nitko nije priao. U
noi je najzad stigao lijenik koji je, dobivi nekoliko nalaza s pregleda,
zakljuio da patim od teke tifusne groznice i da sam dehidrirao.
Obratio mi se vrlo ozbiljno i rekao: Vjerojatno e umrijeti, ali pokuat
emo ti spasiti ivot.
Izvadio mi je toplomjer iz usta, pogledao ga i izjavio: Ovaj tjedan ne
smije jesti vrstu hranu. Tvoja e prehrana biti samo voda s glukozom.
Rekavi to, otiao je. Leao sam u groznici, osjeajui muninu, bez
imalo snage i na rubu smrti. Besplatni odjel imao je malo novca za
njegu pacijenata, pa smo primali samo ono najosnovnije. Lijenik je
obilazio pacijente jednom dnevno i svakome posvetio nekoliko minuta.
S vremena na vrijeme pojavile bi se medicinske sestre, ali nijedna nije
govorila engleski. Ostali su pacijenti po cijele noi zapomagali od boli.
Prve je noi moga boravka jedan ovjek umro. Smrt bi bila blagoslov
jednu mravom starcu koji je leao na krevetu pored moga. Tiho je
patio i mokrio crveni urin u posudicu koja mu se nalazila na krevetu.
Neprestano je iskaljavao krv i esto bi mi pokropio lice. Jedne sparne
noi, dok sam nepokretan leao u boli, ostali su pacijenti u sobi jaukali,
stenjali i urlali od muke ured nesnosnoga smrada znoja, plijesni i
izluevina. Zato sam ovdje? Zato sam ostavio dom, obitelj i prijatelje
u Highland Parku? to je sa sirotim Garyjem? Nikad nee saznati zato
nisam doao. Poloio sam ivot u Boje ruke i molio: Ja sam tvoj. Molim
te, ini sa mnom to god eli. Cijele sam noi tiho pjevao rijei koje su
mi odnedavno pruale utjehu u najteim trenucima. Hare Krina Hare
Krina, Krina Krina Hare Hare, Hare Rama Hare Rama, Rama Rama
Hare Hare.
Asim je nekako saznao da sam bolestan, pa me je sljedeeg jutra
posjetio. S njim je doao prekrasan starac ije su oi sjajile od duhovne

235
ljubavi. Ovo je jedan od najveih svetaca u cijelom Vrindavanu. Ime mu
je Krinadas Babai, rekao je Asim. Babai je oko pojasa nosio samo
jednostavnu bijelu tkaninu koja mu je sezala do koljena. Drugi komad
tkanine sloio je i objesio oko vrata i niu prsa. Kosa i kratka brada bile
su mu kratke i sjajno bijele. Gledao me je neopisivo samilosno. Onda je
podigao ruku, pogladio me po glavi i uzviknuo: Hare Krina! Svakoga
bi dana oboje doli da me blagoslove i svakog mi je dana Babai punio
srce svojom blagotvornom radou i smijehom koji kao da je dolazio iz
blaenstva njegove due.
Jednoga su dana dva mlada lijenika pripravnika prila mome krevetu
i naizmjenice mi upuivala hrpu pitanja. I ja sam imao pitanje za njih:
Od ega boluje ovjek u krevetu do mene?
Jedan se od njih bezizraajno zagledao u njega i odgovorio: Od zarazne
tuberkuloze, rekao je i dodao: Molim vas, gospodine, pripazite. Ako
udahnete njegov kaalj, ili ako jedna jedina kapljica njegove krvi padne
u vaa usta, i vi ete se zaraziti.
to? Pa zato ga onda dre u prenatrpanoj prostoriji?
Zbog naega pravila da nitko ne odlazi u karantenu bez pozitivnih
testova iz laboratorija. Laboratorij nam je, na alost, zatvoren jer je i
tehniar obolio od tuberkuloze. Zato karantene nisu dozvoljene.
Podigao je kiobran i razmetljivo krenuo prema izlazu, a onda se
okrenuo i rekao: Izvjesno je da ovjek pored vas nosi zarazne klice.
Stoga vas molim da budete na oprezu. Drago nam je to smo vas
upoznali. Dovienja, gospodine. Za nekoliko dana, ona mi je sirota dua
umrla pred oima.
Jednoga sam dana sjedio u svom bolnikom krevetu i svojoj obitelji
napisao sljedee:

Tamo gdje je vjera ne moe biti straha. Dabogda svi bili blagoslovljeni
dobrim zdravljem, sretnim ivotima, mirnim umom i ljubavlju prema
Bogu.
Richard
Vrindavan, rujan 1971.

Nakon desetak dana doktor me je otpustio sa sljedeim naputkom:

Mjesec dana ne smije putovati. Upro mi je prst u lice i upozorio me:
Nee preivjeti ako bude putovao kao sadhu. Boravi na jednom mjestu

236
i jedi obinu riu. Vijest da na smijem otii me je muila. Prvo sam se
sjetio sirotoga Garyja. to li je pomislio kad nisam doao u Haridvar?
Odveo sam ga daleko od njegovih prijatelja i ostavio samoga u Indiji.
Hoemo li se ikad opet sresti? Ipak, dio mene se veselio zbog ostanka i

mogunosti da otkrijem to mi je jo Vrindavan spremio.

237
 2

K
rinadas Babai i Asim su me ljubazno odveli u svoj aram da
se oporavim. Prvi dan sam se itav dan odmarao. Sljedeeg
me dana rano ujutro Asim upitao bih li volio upoznati njegova
gurua. Objeruke sam prihvatio. Prvi put sam ga ugledao u dvoritu
punom stabala tulasi. Imao je sedamdesetak godina i dostojanstveno
se drao. Sjedio je na drvenom stolcu zatvorenih oiju i izgovarao
mantre drei drvenu brojanicu. Bio je to Svami Bon Maharaa.
Glatko izbrijan i kratke bijele kose, nosio je jednostavnu pamunu
majicu kratkih rukava i donju tkaninu boje afrana kako su je obino
nosili sannjasiji. Kad nas je uo da prilazimo, polako je otvorio oi.
Molim vas, priite, rekao je i pokazao nam da sjednemo na tlo pored
njega. Smijeei se, upitao me je kako se zovem. A, da, Richard. Raduje
me to te mogu ugostiti i poeljeti ti dobrodolicu. U Vrindavan nisi
doao sluajno. Zna li to je Vrindavan? Privuklo me je njegovo
srdano ponaanje.
Bit u vrlo zahvalan ako mi objasnite.
Odloio je svoju brojanicu na oblinji stol te podigao kaiprst
i progovorio savrenim engleskim. Iznad naega privremenog
materijalnog postojanja nalazi se duhovno nebo ili Brahman.
Odredite je to koje trae oni to Boga tuju u neosobnu obliku.
Unutar duhovnoga neba nalaze se duhovni planeti na kojima u
razliitim oblicima prebiva jedan Svevinji Gospodin. Vrindavan je
najuzvieniji predio duhovnoga svijeta. Svoje je tvrdnje podupirao
drevnim strofama na sanskrtu. Ritam njegovih rijei me je zanio.
Prije pet tisua godina, Svevinji Gospodin Krina siao je u na
svijet gdje je oitovao svoje prebivalite koje se zove Vrindavan. Oni
sa istom bhakti, posveenou, jo uvijek vide Krinu kako se ovdje
zabavlja. Onda je zastao, zagledao mi se duboko u oi i opet rekao:
Nije, Richarde, sluajno to si ovamo doao. Dobrodoao natrag kui
u Vrindavan i u na aram.
Vjerni su se uenici stali redati kroz stare drvene dveri i izraavati
guruu svoju ljubav. Neka mu je srednjovjena ena prila i predala

238
mu zlatni cvijet. Okrenuo se prema meni i rekao: S nama moe
ostati koliko god eli, Richarde. Bit e nam poasni gost. Oima mi
je pokazao u smjeru hrama gdje je Krinadas Babai hodao s jedne na
drugu stranu i izgovarao mantre na svojoj brojanicu. Vidi li tamo
Krinadasa Babaija? Kimnuo sam. Imat e silnu duhovnu dobit,
ako s njim bude provodio svoja jutra. On je paramahamsa, usavrena
dua, koja je danonono unesena u kirtan, pjevanje Bojih imena.
Dok je hvalio staroga Babaija, svamijeve su se oi napunile suzama.
Njegova nas posveenost sve nadahnjuje. Budi s njim ujutro i nauit
e sr bhakti joge. U popodnevnim satima, ako eli, slobodno
etaj umama Vrindavana i iskusi boansko ozraje. Takoer mi je
rekao da na mene nitko nee vriti pritisak, iako se oni koji ive u
aramu dre strogih pravila. Onda je dodao: Ti si mi poasan gost i
smije dolaziti i odlaziti kako eli. Molim te, budi sretan i osjeaj se
ugodno. Bon Maharaa je vrcima prstiju vrtio cvijet. Svakoga jutra
sjedim u ovom dvoritu. Dobrodoao si doi i razgovarati sa mnom
kad god eli.
Poklonio sam se u znak zahvalnosti: Hvala.
Osjeao sam se boleljivo i smatrao da mi je njegova velikoduna
gesta spasila ivot. I Asim je s osmijehom doekao vijest o milosti
koju sam dobio.
Bon Maharaa je obrazovanje smatrao vrlo vanim poslanjem te je
u Vrindavanu otvorio koled. I sam je bio visoko obrazovan i uglaen,
ponos ortodoksne brahmanske obitelji iz Istonoga Bengala.
Asim mi je objasnio da je Svami Bon Maharaa sreo svoga gurua
Bhaktisiddhantu Sarasvatija kad je imao samo dvadeset godina.
uvi njegovu monu poruku i vidjevi mu besprijekoran karakter,
Bon Maharaa je svoj ivot dao za put posveenoga sluenja. Bhakti-
siddhanta Sarasvati je smjelo izjavljivao da se meu ljudima ne smiju
praviti razlike na temelju rase, nacionalnosti ili kaste te da smo
svi vjene due a ne privremena tijela. Pouavao je da ljude valja
potovati na temelju njihovih odlika, a ne na temelju roenja. Smjelo
je raskrinkao suvremeno izvrtanje kastinskoga sustava te su ga stoga
neke skupine planirale ubiti. Bhaktisiddhanta Sarasvati je isticao duh
istinske posveenosti, odnosno bhakti, i odbacio povrna svjetovna
shvaanja i prividnu duhovnost. Kao dvadesettrogodinji mladi,
Bon Maharaa je prihvatio zavjete sannjase, doivotnoga celibata,

239
i poeo propovijedati diljem Indije. Dvadesetih godina dvadesetoga
stoljea, bio je meu prvim uenicima koje je Bhaktisiddhanta poslao
u Englesku i Njemaku.

S vakoga bi se jutra u svitanje Asim i ja sreli u dvoritu i razgovarali

sa Svamijem Bon Maharaom. Kad bi nakon toga Asim otiao na
koled pomagati svome guruu, pohitao bih u hram. Tamo je svakoga
dana od osam ujutro do dvanaest i trideset Krinadas Babai
sjedio sm na tlu i zaneseno pjevao pjesme posveenosti. Ja bih sjeo
pored njega. Iz oiju su mu zraili duhovni osjeaji i esto se borio
suspregnuti suze. Dok je pjevao, svirao je glineni bubanj s dvije glave
koji se zove mridanga. Glas mu je bio jednostavan, ali proet snagom
posveenosti koja je prodirala u moje srce.
Svakoga jutra u 4:30, Babaiju bi pripala ast da okupljene redovnike
vodi u molitvi. Dok bi molitva prerastala u kirtan, ili zajedniko
pjevanje, svi bi neusiljeno plesali puni radosti. Najednom bi omanji
rastom, mravi vremeni Babai otplesao van iz Krininoga hrama
u dvorite, udarajui u svoj bubanj, a ostali bi ga posveenici slijedili.
Uao bi u malen ivin hram i glasno pjevao dok bi redovnici skakali u
vis i zvonili zvona. Potom bi povorku poveo oko vrta s biljkama tulasi
i natrag u hram gdje bi izveo veliko finale koje je toliko oduevljavalo
inae ozbiljne redovnike da bi pomahnitali od blaenstva. Tako
je poinjao svaki dan u aramu. Sa sedamdeset godina Krinadas
Babai bio je poput neiscrpnog vulkana, koji bi doivio erupciju
posveenosti svaki put kad bi pjevao o Gospodinovim slavama.
inilo mi se da Babai nikad nije prestajao mantrati. Jednom kad
sam dobio dizenteriju, usred noi sam odjurio do nunika i iz njegove
sobe uo njegov snaan i jednostavan glas kako pjeva maha-mantru.
Je li ikad prestajao izgovarati Boje ime? Svaki puta kad bih se nou
probudio, prikrao bih se prozoru njegove sobe i vidio kako, sm
sa svojom ljubavlju, danonono poje Krinino. Nitko u aramu nije
mogao odrediti kad je spavao.
Osim kad mi je u bolnici povikao Hare Krina, Babai mi nikad nije
uputio ni rije, pa sam pretpostavio da ne govori engleski. Jednoga
sam jutra ustao kasno i okupao se na bunaru. Spustio sam vjedro
na uetu, napunio ga vodom i izvukao ga. uao sam na kamenu
pored bunara, kupio vodu iz vjedra mesinganom posudom i polivao

240
se. Najednom sam zauo glas: Gdje si bio jutros? Pogledao sam oko
sebe da vidim tko je to rekao, no nikoga nije bilo osim Krinadasa
Babaija. Nastavio sam se kupati. Iznenadio sam se kad sam opet
zauo glasno pitanje: Gdje si bio jutros? Traio sam izvor, no opet
sam vidio samo Babaija. Zaueno sam ga pogledao. Moda je on
znao tko to govori.
Babai me je pogledao u oi i rekao na engleskom: Zato mi ne
odgovara na pitanje?
Babai, izlanuo sam, nisam znao da govori engleski.
To nije odgovor na moje pitanje.
Od toga je dana, iako su mu najee rijei bile Hare Krina, sa
mnom govorio tenim engleskim. To me je dojmilo. U Indiji, u ranim
sedamdesetima, veina ljudi koja je znala i rije engleskoga, eljela
se je time pohvaliti, ak i ako uope nisu znali to znai, posebno
pred strancima. Babai Maharaa, koji je teno govorio engleski, nije
progovorio ni rije dok nekome nije trebao pomoi. U njemu nije bilo
ni traga oholosti. Moda je zato bio opunomoen da neprestano pjeva
sveto ime.
Neko sam mislio da je tiha meditacija put nepokolebljivih
duhovnjaka, a da su pjesma i ples za sentimentalne ljude koji nemaju
duboke filozofske uvide. Krinadas Babai je unitio takvo krivo
poimanje. Nisam mogao porei snagu njegova znanja, nevezanosti
i ljubavi. Njegov je put bila bhakti joga, posveeno sluenje Krini.
Nain da se ta ljubav probudi oigledno je bilo dozivanje svetih imena
Boga.
Babaija su u Vrindavanu iznimno voljeli. U mnogim bi ga
hramovima za posebnih prigoda zvali da vodi kirtan. Ponekad bi me
poveo sa sobom. Jednog smo dana uli u napueni hram gdje je stotine
ljudi pjevalo. Krinadas Babai je odluio tiho sjesti otraga i radosno
promatrao to se zbiva. im ga je netko primjetio, kirtan je stao, a
guru toga hrama mu je priao i stavio mu mridangu oko vrata dok
ga je cijeli skup molio da vodi pjevanje. Ve na prvi udarac mridange
gomila se rastopila od zahvalnosti. Vidjevi koliko su ga ljudi voljeli,
shvatio sam da samo onaj tko ne eli biti predmetom oboavanja
zasluuje da ga primi.
Ekadai je dan posta koji pada dvaput mjeseno. Na taj bi dan
Krinadas Babai proveo no pod svetim stablom tamarinda

241
pjevajui Krinina imena od sumraka do zore. Pridruio sam mu se
i bio zapanjen jer taj stari ovjek nije pokazivao nikakve znakove
umora, dok sam se ja muio ostati budan. Shvatio sam da njemu
cjelononi post i meditacija nisu bili oblik discipliniranog ponaanja
ve prirodni izljev ljubavi to ju je nosio prema Krini.
S prvim je zrakama sunca Babai objavio: Prije pet stotina godina,
pod ovim je drvetom bog aitanja razotkrio svoju ljubav svijetu.
Babai, molim te, priaj mi o aitanji.
Oi su mu zraile. Opijen cjelononim pjevanjem, rekao je: aitanja
je Krina, Svevinji Gospodin koji je siao prije pet stotina godina da
bi na najlaki nain dijelio ljubav prema Bogu. Prije mnogo vjekova,
spisi su prorekli njegovu pojavu. On je sam Bog, ali je uzeo ulogu
posveenika samo da nas poui vlastitim primjerom. Babaijev je
glas bio pun poleta: Kao otjelovljenje zanosne ljubavi, iz samilosti je
lio suze za sva bia. U ovomu dobu svae i licemjerja, nauavao je,
najvaniji lijek za nau duhovnu bolest je pjevanje svetih imena Boga.
aitanja je pouavao da je Bog razotkrio mnoga svoja imena kroz
stoljea i da je u sva unio svoju mo. Ljubav prema Bogu je uroena
dui i spava u svima nama, ali smo je zaboravili. Pjevanje Bojeg
imena budi tu ljubav u naemu srcu. Onda je Babai podigao aku
i smjelo povikao: Bog aitanja je odbacio sva sektaka ogranienja
i svima dao jednaku priliku za dostizanje duhovnoga savrenstva.
Njegove su mi rijei zvuale tako jednostavno i istinito. Silno sam
elio nauiti vie.
Kako se najbolje pjeva? upitao sam.
Zatvorio je oi sjajne od osjeaja, ispjevao strofu na sanskrtu
te objasnio: aitanja je pouio da se trebamo truditi da budemo
ponizniji od travke, snoljiviji od drveta i da trebamo iskazivati sve
potovanje drugima bez da oekujemo potovanje za sebe. Samo tako
moemo neprestano pjevati Gospodinovo ime. Pogladio je travu na
tlu izmeu nas. Vidi li ovu travu? Sretno slui sve, ak i kad je u
najponiznijem poloaju pod naim stopalima. Kad god je se zgazi, ona
se odmah digne da slui. Njena poniznost moe nas pouiti. Onda
je nagnuo glavu prema stablu iza nas. Vidi li ono stablo? Podnosi
gorue zrake ljetnoga sunca, a nama prua sjenu. Podnosi silnu
hladnou, a daje nam drvo za ogrjev da nam bude toplo. I mjesecima
moe stajati bez kapi vode, a nama davati sono voe da utaimo e.

242
Nikad se pri tom ne buni. Snoljivost valja nauiti od stabla. aitanja
je pouavao da trebamo teiti da budemo ponizni sluge od sluge od
Gospodinova sluge. Samo emo tako okusiti nektar svetoga imena.
Rekavi to, Babai je ustao, srdano se nasmijao, pogladio me po
tjemenu i odetao niz obalu rijeke. Ostao sam na mjestu i zurio u
duboku plavu vodu Jamune. Bila je jo uvijek iroka od monsunskih
kia i mirno tekla kroz polja i ume Vrindavana. Njegove su rijei
poput vrijednih dragulja, pomislio sam. Tako ih iskreno primjenjuje u
svom ivotu da mi prodiru duboko u srce. Tada se u meni javio osjeaj

mira. Osjeao sam da sam upravo ondje gdje trebam biti.

243
 3

ak sam i s druge strane svijeta mogao osjetiti strepnju mojih

roditelja, iako nisu imali naina da mi iskau svoje osjeaje. U
godinu i pol, koliko sam ve bio na putu, vrlo sam rijetko na nekom
mjestu bio dovoljno dugo da bih obitelji poslao poruku s povratnom
adresom. Prolo je mnogo vremena otkad sam od njih primio ikakve
vijesti. U posljednjem sam pismu s njima podijelio svoja iskustva iz
Vrindavana i naveo povratnu adresu. Iekivao sam njihove odgovore.
Jednog posljepodneva, Asim Krina mi je predao tri pisma. Osjeajui
to je u njima, donio sam ih na obalu Jamune. Prvo je pismo bilo od
mog oca. Suze iz njegovih oiju isprale su rijei pa i cijele ulomke. Ve
samo drei papir u rukama mogao sam osjetiti njegovu bol. to sam to
uinio ocu i majci koji su posvetili ivote mojoj dobrobiti? U svakom me je
retku otac nagovarao da se vratim kui: ini mi se da svaki dan traje
vjeno dok ga provodim u krivnji i brizi. to sam ti to toliko strano
uinio da si me odbacio? napisao je. Kako da ivim znajui da mi sin
ivi u spiljama u dungli, sam i bez novca? Potpisao se je kao tvoj otac
slomljena srca
Gledao sam preko draesne rijeke te osjeao da se i moje srce lomi
zajedno s njegovim. Onda sam otvorio drugu omotnicu. Bila je od moje
majke. Ona je silno htjela znati sljedee: Zato si toliko dugo u stranoj
zemlji? Zar jo nisi naao ono to trai? U to se odijeva i to jede?
Jesi li zdrav? U pismu su se neprestano ponavljale izjave ljubavi.
Tree je pismo bilo od Larryja, moga mlaeg brata i dragog prijatelja.
Larry je bio iskrena i jednostavna osoba, pa sam znao da e to god
on kae biti istina. Opisao je neprestano stanje brige u koje sam doveo
itavu obitelj.
O majci je napisao sljedee: Zar ne shvaa ljubav jedne majke? Mama
je silno zbunjena. Dan i no bespomono brine jesi li na sigurnom. Onda
je opisao stanje moga oca: Naem ocu kosa sijedi. Ostario je nekoliko

244
godina otkad si nas napustio. Tupo zuri u zid izgubljen u tuzi. Plae
mislei na tebe samoga u spiljama i dunglama. eli li ubiti vlastitog
oca? Je li to tvoja ideja religije? Moda tebe nije briga hoe li on umrijeti
ili ivjeti, ali mi ga volimo. Ako ne doe kui, snosti e odgovornost
za njegovu smrt.
Srce mi je lupalo i tiho sam se molio za vodstvo. Piljio sam u blagu
vodu Jamune, a u umu mi se odigravao itav ivot. Osjeao sam duboku
zahvalnost za ljubav koju mi je iskazala obitelj i mrzio sam to im
zadajem bol, ali vatra u srcu koja je gorjela od elje za Bojom ljubavlju
bila je jaa od iega drugog.
Nisam mogao oekivati da e me razumjeti. Sjetio sam se to sam
itao o velikanima koji su u svojoj posveenosti Bogu podnosili patnju
koja nastaje kad slomimo srca onima koje volimo. Kad je uo Boji
poziv, Abraham je bio spreman rtvovati Izaka, svoga voljenog sina.
uvi njegov poziv u Getsemanskom vrtu, Isus je prihvatio raspee
dok mu je majka Marija gorko plakala ispod kria. Njegovi su apostoli
takoer ostavili sve da bi mu se odazvali. uvi taj isti unutarnji
poziv, princ Siddharta Gautama ostavio je svoju obitelj punu ljubavi u
suzama i nestao u umu da bi preao put kojim je postao Buddha. Kad
je unutarnji glas Boga pozvao ankaraarju, najveega propovjednika
puta monizma, on je ostavio dom i slomio srce svoje sirote majke.
Najzad je, za nae dobro, aitanja svoju majku udovicu ostavio u
potocima suza.
Ti su sveci i avatari veliki, pomislio sam, a ja sam mali. Pa ipak, obuzeo
me je taj poziv, ta enja za boanskim. Proveo sam dan na obali Jamune
molei se za svoju obitelj i traei vodstvo.
Sljedeega jutra u hramskom dvoritu, sjeo sam do stopala Bon
Maharae i pokazao mu pisma. Dok ih je itao, u oi su mu navirale
suze. Dugo je vremena gledao u drugi kraj dvorita, izgubljen u
mislima. Onda se okrenuo prema meni i progovorio: Davno prije,
otprilike u tvojim godinama, prihvatio sam ivot odricanja. To je mome
ocu i majci izazvalo nepodnoljivu bol. Bila je to najvea kunja u mom
ivotu. Slamanje srca onima koje volimo esta je cijena koju moramo
platiti da bismo prihvatili ivot iskljuive posveenosti. No vidjet e, s
vremenom e oni shvatiti i cijeniti tvoj ivot. tovie, bit e ponosni na
tebe. U meuvremenu, sadhuu nije zabranjeno posjetiti svoju majku i
oca. Odgovor mora potraiti u vlastitom srcu.

245
 Sroio sam odgovor svome ocu:

Dragi moj oe,

Kad sam primio tvoje posljednje pismo od 14. rujna 1971., u srcu sam
osjetio bol. Ono to u ti rei, ne sluaj uima, ve svojim mekim srcem:
svaki ovjek mora odabrati ono za to vjeruje da je najsvetiji put kojem e
se posvetiti u svom ivotu. Ako ne slijedi ono u to doista vjeruje, ivot mu
nee mnogo znaiti. Sa svim svojim srcem i svom svojom duom, vjerujem
da je najvii cilj ivjeti ivot posveen jednom Bogu koji s ljubavlju vlada
nad svima nama. Mi smo sluge istoga gospodara. Vjerujem da korijen svih
ljudskih svaa i patnji lei u tomu to smo zaboravili ovu najveu istinu.
Od davnina postoje politiari, poslovni ljudi, vojnici i njima slini, a pored
njih uvijek je bilo i onih koji kroe putem istine i ive religioznim ivotom.
U dananje nas je vrijeme sve toliko zaokupilo utoljavanje materijalne
gladi da je Bog skoro potpuno pao u zaborav.
Zar nije istina da je najplemenitiji ovjek onaj koji je ponizan, poten,
krepostan i pun potovanja prema svim biima? To je vjerski ivot u svom
iskonskom obliku. Vjerujem da moram ivjeti takvim ivotom. Molim te,
vjeruj da samo pokuavam ivjeti ivot bez zlobe. Kad bi ovjek moje
naravi uao u poslovni svijet, ivot bi mu izgubio smisao i ne bi osjeao
zadovoljstvo. ovjek koji se bori s vlastitom unutarnjom prirodom, sam
sebe unitava. Ja sam u ovomu asu jo uvijek kolebljiv.
Molim te i preklinjem da mi da jo malo vremena kako bih postao
siguran u ono u to vjerujem. Tada emo urediti da opet budemo zajedno.
Redovito u ti se javljati. Mnogi roditelji u Americi pate razdvojeni od
svojih sinova zbog 2 do 4 godine to ih provedu u vojsci. Tamo stavljaju
ivot na kocku, iz povoda koji se temelji na mrnji. Molim te, samo vjeruj
da je ono to traim za dobrobit sviju.
Blagoslovljen budi, dobri moj oe pun ljubavi. Neka je blagoslovljeno
tvoje meko srce.
Brzo u ti javiti svoje planove, vrlo brzo.
Richard
Vrindavan, Indija
30. rujna 1971.

Svojoj sam majci napisao pismo u kojem sam opisao to jedem i

kako se oblaim te je uvjerio da mi je zdravlje dobro. Pokuao sam joj

246
objasniti svoj izbor da potraim smisao ivota. Zahvalio sam joj se na
brizi i velikoj ljubavi i poelio joj mir.
Znao sam da oni ne mogu shvatiti moj poziv. Naivne rijei koje sam
im uputio sigurno su samo pogorale njihovu tugu. Ipak, osjeao sam
jednostavnu vjeru da Bog shvaa moje srce i da e im pruiti svoju ruku

punu ljubavi da im pomogne.

247
 4

N
ou sam leao na krovu arama i promatrao zvjezdano nebo
iznad Vrindavana. Sred dijaloga koji su vodili paunovi, noni
su uvari titili selo jedni drugima dovikujui Boja imena.
Od svih zvukova vrindavanske noi, najvie me je privukla melodija
mantre Hare Krina koju mi je vjetri nosio izdaleka. Svake su se noi
po itavu no neki starac i starica izmjenjivali pjevajui na zvunike.
Strae, paunovi i pjevai stvorili su duhovnu simfoniju koja mi je dirala
srce. Sjetio sam se vremenoga sadhua koji mi je kredom ispisao poruku
na slomljenom crijepu. Jesam li u arobnom Vrindavanu postajao lud za
Krinom?

O bilaenje je jedan od tradicionalnih naina na koji se oboavaju

sveta mjesta poput Vrindavana. Neke me je noi mistina sila
odvukla s krova na pranjavu stazu koja je krivudala oko grada.
Prihvatio sam mjeseevu svjetlost kao vodia te etao niz obalu
rijeke putiem koji je vodio u umu. Privukao me je zvuk koji je
dolazio izdaleka. Kako sam mu se bliio, moje je oduevljenje raslo. Je
li to ona ista pjesma koju su pjevali starac i starica, a koja me svake
noi uspavljivala? Silno sam elio znati odakle dolazi. to sam vie
prilazio, bolje sam uo mantru. Da, bila je to ista pjesma. Uskoro sam
se naao u tronu hramu koji je bio posveen Hanumanu, boanskom
majmunu koji otjelovljuje zanosnu posveenost. Mukarac i ena u
kasnim sedamdesetim godinama sjedili su na tlu zatvorenih oiju
i pjevali izrazito usredotoeno. Bili su odjeveni u iznoenu bijelu
tkaninu i inilo se da su seljani. Bilo je oko jedan ujutro. Pridruio
sam im se u pjevanju poznate mi melodije. Na rastanku su me pozvali
da sutradan doem k njima na ruak.
Sljedei sam dan opet pranjavim putiem stigao do Hanumanova
hrama. Nisam znao zato, ali sav sam treperio u iekivanju. Nije
prola minuta kad mi je priao neki indijski mukarac u svojim
dvadesetim. Maharai te eli upoznati sada.

248
 Mene? upitao sam pokazujui na svoja prsa. Tko je Maharai i
odakle zna za mene?
O, on zna sve o tebi.
Hoete li mi ljubazno rei togod o Maharaiju? upitao sam.
Ne sada. Maharai te eka. Priat emo kasnije.
Uhvativi me za ruku, uveo me u sunano dvorite gdje je na
drvenom krevetu zamotan u izblijedjeli prekriva s kockastim
uzorkom podvijenih nogu sjedio ovjek okrugle figure i blaenog
osmijeha. Priao sam blie. Imao je kratku, bijelu, tek izraslu kosu
i bradu, a lice mu je sjajilo nekom nezemaljskom radou. kiljio je
i inilo mi se da njegov pogled prodire kroz ogledala mojih oiju u
tajne moje due. Bio je to Nim Karoli Baba. Jo sam na Himalaji uo o
neobinim osobinama ovoga sadhua kojega su sljedbenici s ljubavlju
oslovljavali kao Maharai.
Dok sam se pribliavao, na hindskom je razgovarao s nekoliko
indijskih uenika koji su sjedili oko njega u polukrugu na tlu. Vidjevi
me, rairio je usne u zarazan osmijeh i poelio mi dobrodolicu.
Podigao je kaiprst i obratio mi se uz prevoditelja: Ostavio si
bogatstvo i ugode u potrazi za prosvjetljenjem i tekom si mukom
doeo do Indije. Sada putuje sam i plae za Bogom dok tvoja obitelj
u daljini plae za tobom. Elegantnim pokretom ruke pozvao me je da
sjednem s ostalima. Ne boj se, rekao je toliko ozbiljno da mu se elo
nabralo, a usne skupile. Raduj se svim potekoama. Krina je uo
tvoje molitve i doveo te u Vrindavan. Sve emo dobiti kad pjevamo
imena Rame i Krine. Ali, rekao je i odmahnuo glavom, ljudi stvaraju
pakao jer su ovisni o kritici i svai. Nemoj suditi druge niti se ophoditi
egoistino kao oni.
inilo mi se da zna sve o meni i govorio mi je upravo ono to sam
trebao uti. Bio sam ujedno oaran i zapanjen: Ali, skoro se cijeli
nalazi u toj zamci. Kako da je izbjegnem? upitao sam.
Nato su mu oi su mu zaiskrile i nasmijeio se je. Voli sve, slui sve i
hrani sve. Slui poput Hanumana, bez sebinosti i pohlepe. To je klju
za spoznaju Boga.
Poprimivi raspoloenje zaigrana djeteta, primakao je ruku ustima
kao da jede i pozvao nas da prihvatimo svetu hranu.
Dok smo ulazili u posebnu prostoriju za jelo, rekao sam svome
vodiu kako silno elim uti o njegovu guruu. Pristao mi je priati:
Dolazim iz jednoga sela pored Nanditala u Himalaji i Maharaija

249
volim jo od malih nogu. Sjedili smo u redovima na podu. Neki je
posveenik pred nas postavio tanjure od lia i napunio ih porcijama
privlane hrane. Mladi s kojim sam priao bio je odjeven bijelu
koulju na kopanje i hlae, a kovrava crna kosa bila mu pomno
poeljana i zaglaena uljem. Nakon to je izgovorio kratku molitvu,
podijelio je sa mnom par sjeanja na Nim Karoli Babu: Maharai je
siddha-purua, usavreno bie. Osobno sam se osvjedoio da poznaje
prolost, sadanjost i budunost. Uvijek zna gdje sam i to radim.
Srknuo je iz glinene alice u kojoj se nalazio lassi, rashlaujue pie
od jogurta.
Rei u ti jo i ovo, nastavio je. Maharai se ponekad nalazi na dva
udaljena mjesta u isto vrijeme. To je dokazano. Uvijek smo spremni
da e se pojaviti ili nestati kad se najmanje nadamo. Nepredvidiv je.
Svakog trena zna pojaviti se ili nestati, koriti ili hvaliti, govoriti u
zagonetkama ili izlagati duboke istine te pouiti nekoga da se odrekne
svijeta ili pak da se oeni. No ono to sigurno znamo je da uvijek u
nama nadahnjuje ono najbolje i da nas pribliava Bogu. Ponosno se
osmjehnuo i rekao: Nim Karoli Baba je ozbiljan jogi, ali zna biti silno
draestan kad je zaigran. Ba kao i Hanuman.
Posluili su mi vruu halavu, griz pren maslacu i skuhan na pari u
slatkom sirupu. Prostorijom se proirio ugodan miris. Dok smo jeli,
na vratima se pojavio Nim Karoli Baba. Kad je vidio kako uivamo u
hrani, osmjehnuo se radosno. I ja sam se obradovao kad sam vidio
njegovo ugodno raspoloenje. Otjelovljivao je sve emu nas je uio:
Volite sve, sluite sve i hranite sve. Ba kao Hanuman.
Sljedeega dana sam opet navratio i naao Maharaija okruenog s
nekoliko sljedbenika koji su iz Ramajane sluali priu o Hanumanovoj
posveenosti.
Prikovan za svoje mjesto, Nim Karoli Baba je drhtio, a niz obraze
su mu lile suze. Sljedeih sam tjedan dana oko sat vremena dnevno
provodio sjedei do Maharaijevih stopala. Dok sam tamo boravio,
nije drao slubena predavanja, ve je neformalno razgovarao sa
svojim sljedbenicima ili pjevao kirtan. Zapanjilo me je koliko je
mudro, a kratko i saeto, odgovarao na pitanja. Na primjer: Samo
slui svako bie u Bojoj tvorevini u stavu poniznosti, potovanja i
ljubavi. Ili ovo: Samo pjevaj Ramino ime i sve e ostalo dobiti.
Jednoga se dana okrenuo prema meni i inilo mi se da mu oi

250
pretrauju moju duu. Onda je podigao jedan prst i proglasio: Ek, ek,
ek. Bog je jedan.

D ok nije stigao Baba Ram Dass, jedna od zvijezda moje generacije,

nisam ni znao da ljudi sa Zapada poznaju Nim Karoli Babu. Jednoga
sam dana sjedio do Maharaijevih stopala, a Ram Dass i grupica
Zapadnjaka neoekivano su se pojavili u aramu. Ram Dass, neko
kontroverzni profesor Richard Alpert s Harvardskoga sveuilita,
bio je ikona kontrakulture ezdesetih godina dvadesetog stoljaa
koja je zajedno s Timothyjem Learyjem popularizirala LSD kao nain
proirivanja svjesnosti.
Kad je uao, Ram Dass je ponizno poloio svoju prosijedu glavu svome
guruu u krilo, ba kao to bi to uinilo djetece. Iz guruova je srca lila
privrenost dok je zaigrano potezao uenikovu prosijedu bradu i gladio
ga po glavi poput psia. Kroza smijeh, Maharai je rekao: ekali smo
te. Kako li je lijepo bilo vidjeti ugledna harvardskog uenjaka i monu
drutvenu ikonu kako uiva u tome to ga se tretira poput nestana
djeaia. Maharai nam je svima uputio irok osmijeh, mahnuo
rukom i proglasio: ao, prasada. Poite na ruak. Maharai mora da
je na mistian nain znao da e ona skupina doi jer je toga dana za jelo
pripremljena nevjerojatna gozba i vea koliina hrane nego inae.
Meni je pripalo zadovoljstvo da vodim Ram Dassa i njegovu svitu na
neka od svetih mjesta u Vrindavanu. Jednoga smo dana prisustvovali
kirtanu i govoru koji je odrala Anandamaji Ma, koja je u Vrindavanu
imala aram. Sjetila se naeg susreta ne Himalaji te me je, dok je govorila
pred mnogoljudnom publikom, pogledala i kimnula mi te potvrdila
duhovni smjer kojim sam bio krenuo rijeima: Kad god moete, odrite
tijek svetoga imena. Kad ponavljamo Boje ime znai da smo s njim.
Ako se druite s Vrhovnim Prijateljem, on e vam otkriti svoju istinsku
ljepotu. Na kraju programa, Ram Dass i ja smo zapodjenuli dubok
razgovor. Kako je padala no, pozvao me je da nastavimo sljedeega
dana na mjestu gdje je odsjeo.
Rano sam stigao u Jaipur Dharamsalu, motel na bunoj ulici u kojoj
su se redale trgovine tkaninama i tandovi s hranom. Ulica je bila
zakrena rikama to su ih vukli vozai na biciklima koji su trubili
ne bi li rastjerali pjeake. Baba Ram Dass je otvorio vrata i jutarnje je
svjetlo obasjalo njegovo radosno lice. Pokledao sam u sobu iza njega.

251
Nije nimalo sliila domu istaknutoga profesora, ve je izgledala poput
mjesta na kojem bi boravio jednostavni sadhu. Ljubazno me je poveo
do jedinoga komada namjetaja, drvene postelje. Ponudio mi je mjesto,
a potom je i sam sjeo podvijenih nogu i rairio svoje duge bijele halje
tako da smo gledali jedan u drugoga. Prosijeda mu je kosa padala s
proelave glave po leima i ramenima. Vjetri s oblinjeg prozora
lagano je pomicao njegovu sivkastu bradu. Krupne su mu plave oi
sjajile, a neznatne bore u kutevima usana nabirale su se dok se smijao.
Nismo nita govorili, ve smo samo gledali jedan drugome u duu kroz
ogledala naih oiju. Ti su se trenuci inili kao da su izvan vremena. Dug
pogled koji smo podijelili na mene je utjecao tako da sam ga ponekad
vidio kao nevino dijete, a ponekad kao drevna stoikog mudraca.
Sjetio sam se jedne strofe iz Bhagavad Gite. Kao to utjelovljena dua
u ovom tijelu prolazi kroz djeatvo, mladost i starost, tako u trenutku
smrti prelazi u drugo tijelo. Razboritu osobu ne zbunjuje takva
promjena. Uzvieni mir ispunio je sobu. Oko pola sata smo proveli
tako, a onda je Ram Dass duboko udahnuo, lagano slegnuo ramenima i
prekinuo utnju zazivom sloga om.
Moe li mi togod rei o svom duhovnom putu? upitao sam ga.
elio sam saznati kako je doao u Indiju i kako je sreo svoga gurua.
Ram Dass se oslonio na drveno uzglavlje, kao da se sprema za priu.
Prije nekoliko godina, zapoeo je, doao sam u Indiju. Ponio sam sa
sobom zalihu LSD-a, nadajui pronai nekoga tko e o tim opijatima
znati vie nego mi na Zapadu. Tijekom putovanja sreo sam amerikoga
sadhua po imenu Bhagavan Dass koji me odveo Nim Karoli Babi. Bilo je
to 1967. Tugovao sam nad smru svoje majke. Maharai je vidio to mi
je na dui i utjeio me nezamislivom samilou. Bez da sam mu rekao
i rije o svom ivotu, proitao mi je srce i ispriao povjerljive detalje o
mojoj prolosti. Njegove moi, kao i njegova ljubav, mudrost i humor,
promijenile su mi ivot.
Imao sam slino iskustvo kad sam ga sreo, rekao sam. inilo mi se
da zna sve o meni.
Baba Ram Dass se nasmijao. Jednoga me je dana Maharai upitao:
Gdje je lijek? Isprva sam bio zbunjen, ali Bhagavan Dass je sugerirao
da trai LSD. Zaintrigiran, pruio sam mu tri pilule istoga LSD-a.
Zapanjio sam se kad sam vidio da ih je sve progutao. Pripremio sam
se kliniki pratiti njegove reakcije, ali nita se nije dogodilo nita.

252
Njegova je svjesnost iznad LSD -a! I sm sam vidio moi himalajskih
jogija, pa sam se u udu smijao.
Ram Dass je sjedio podvijenih nogu i uspravnih lea. Dlanove je
poloio na krilo i okrenuo prema gore. Nisam se mogao odvojiti od
Maharaija, pa sam ostao to sam dulje mogao. Prihvatio me je za
uenika i dao mi ime Ram Dass, to znai sluga boga Rame. U njegovu
sam neobinom drutvu proveo mjesece. Iako sam bio vrlo utjecajan
u Americi, Maharai mi je zabranio da mu ikoga dovodim. Vrtio je
glavom u nevjerici: Nije imao nikakve elje ni za im materijalnim;
ni za novcem, ni slavom, ni sljedbenicima.. Nikad nisam vidio nikoga
poput njega. Shvaajui iznova vlastitu ljubav prema guruu, glas mu
je zadrhtio: Kad sjedim s Maharaijem, osjeam bezuvjetnu ljubav
prema svima na svijetu. Iste je te godine Ram Dass objavio svoju priu
u klasiku Budi ovdje sada (Be here now).
Kako je dan prolazio, a mi smo razmjenjivali spoznaje i nadahnua
koja smo iskusili na naim duhovnim putovima, meu nama je rastao
osjeaj bratstva. Prije no to smo se rastali, povjerio sam mu brigu
koja prilino titala. Majka Indija postala mi je duhovni dom. Toliko
toga jo trebam otkriti. No bojim se da neu moi produiti vizu i da
u morati otii.
Baba Ram Dass je zatvorio oi i utonuo duboko u misli. Unato
komeanju s pretrpane ulice, soba je bila mirna. I ja sam zatvorio
oi te se opustio u meditativnom spokoju.Prolo je pet minuta. Kad
sam otvorio oi, vidio sam Ram Dassa kako me gleda s dobrostivim
osmijehom na usnama. Blago je rekao: Moda e morati napustiti
zemljopisne granice Indije, ali nikad ne mora otii iz Bharate, duha
Indije koji je iznutra.

253
 5

U
skoro me opet pogodila dizenterija, jedna od vrlo uobiajenih
bolesti za strance u Indiji. Slabnost, munina i opetovana
jurnjava na nunik postali su mi svakodnevica. Da nije bilo
nesebine njege moga prijatelja Asima, bilo bi puno tee. esto bi me
tjeio: Bhakti se odnosi na sluenje s ljubavlju i posveenou. Leao
bih na tlu, a Asim mi je nosio kuhanu riu, jogurt i ljuskice indijskog
trpuca. Svaki put kad bi me posjetio, priao bi mi koliko voli Krinu
i Vrindavan. Tako je moja bolest postala samo jo jedna prilika da
uvrstimo svoje prijateljstvo.
Rano jednoga jutra, kad sam prizdravio, Asim me je pozvao da mu
se pridruim u obilasku okolnih sela. Rekao mi je da je Vraa naziv
cijeloga podruja oko grada Vrindavana i da se Krina tamo zabavljao.
Vrau ini oko 120 kilometara uma, polja i sela te preko 5,000
Krininih hramova. Neki su od tih hramova najvei u Indiji a drugi
pak vrlo troni. Oarat e te priroena ljubav koju vraabasiji osjeaju
prema Krini. Na to su se njegove plave oi rairile od poleta. Idemo
li?
Za nekoliko smo minuta bili na tronom mjesnom autobusu koji
je poskakivao i kripio. Polja zlatne penice i goruice, iji su se uti
cvjetovi povijali na vjetru, protezala su se svuda oko nas. S vremena
na vrijeme, siromani seljaci uz cestu zaustavili bi autobus i popeli
se. Odjea im je bila iznoena i poderana. Neki su bolovali od onih
mrena, konih bolesti i nelijeenih upala. Unato tomu, bili ispunjeni
blaenstvom dok su u autobusu pjevali pjesme posveene Bogu te
plesali i pljeskali. Starice, iju su tamnu tvrdu kou lica izbrazdale
bore, spontano bi ustale, podigle ruke i zaplesale dok su srameljivo
pokrivale glave iznoenim sarijima. Sjajile su djejim zanosom.
Iako siromani, seljani vraabasiji pozdravljali su jedni druge
irokim osmjesima i rijeima aja, Radhe!, to je ime samilosnoga
enskog vida Krine. Oni Boga nisu voljeli samo kao Svevinjega
Stvoritelja, ve i kao susjeda iz sela s kojim imaju prisan odnos. ene

254
bi vadile vodu iz bunara i nosile je na vrh glava u okruglim glinenim
upovima te mi se smijeile dok su prolazile i pjevale Radhe, Radhe.
Iz njihovih glinenih pei dizao se jedak miris zaarenih suhih pogaica
od kravlje balege. Mukarci iz sela svakog bi mjeseca brijali glave u
znak posveenosti i provodili dane u uvanju krava, oranju polja sa
svojim volovima te prodaji raznih dobara uz cestu. Mrava djeca sjajnih
oiju skakutala su okolo igrajui se tapovima ili loptama. Svi bi mi se
smijeili i dozivali Radhe, Radhe! dok sam prolazio, kako mukarci
tako i ene i djeca. Vidio sam stotine seljana kako odlaze u hramove s
ponudama mlijeka, maslaca i slatkia. Neki su se molili, a drugi pjevali
i plesali za zadovoljstvo njihova Gospodina. Hodajui tim drugaijim
svijetom, ovako sam razmiljao: Vjera ovih ljudi nije ograniena na
nedjelje i praznike, ve je bitan dio njihovih svakodnevnih ivota. Sasvim
je spontana.
Jednog smo se popodneva Asim i ja oputali na brdu hrama Madana
Mohana i promatrali rijeku Jamunu. Sjedio sam na travi dok su oko
nas meditativno brujali bumbari. Protegao sam noge, naslonio se na
granini zid od crvenoga kamena te otkrio prijatelju o emu razmiljam:
Asim, bi li mi pojasnio razloge za tovanje boanstava? Rekao sam
mu kako sam putujui po Indiji vidio da skoro svatko oboava izraeni
Gospodinov lik. Jogiji i ivaisti su oboavali ivin lingam ili kipove
boga ive, a budisti su prinosili pomno pripremljene ponude boansvu
Buddhe. Neki ljudi koji slijede religije sa Zapada sve to osuuju kao
idolopoklonstvo. Pa ipak, krani se mole kipovima ili slikama Isusa
Krista kao i raspelu. Priao sam mu kako sam za posjete Italiji vidio
crkvu svetoga Damjana u Asizu gdje se Isus obratio svetome Franji
s drvenoga raspela na oltaru i naloio mu da popravi njegovu crkvu.
idovi prinose ponude za tovanje Tore, dok se muslimani, koji osuuju
oboavanje idola, uvijek klanjaju prema Kabi u svetoj Meki. Znao sam
da se znaenja navedenih oblika tovanja razlikuju, ali sam uoio
zajedniku nit, a to je usredotoenost na oblik ili zvuk koji povezuje
nau svjesnost s boanskim. Pitao sam se kakav je dojam stekao Asim,
jer su njegova iskustva bila povezana s oboavanjem Krine.
U tom je trenutku pored nas proao Krinadas Babai i doviknuo
svoj karakteristini blaeni Hare Krina. Mi smo se radosno poklonili
dok je prolazio.
Iako sam ja bio taj koji je njemu postavio pitanje, vidio sam da mi Asim

255
ljubazno prua priliku donoenja vlastitih zakljuaka. Zna, nastavio
sam, kad vidim nevjerojatnu posveenost u ljudima poput Krinadasa
Babaija, koju pokazuju dok oboavaju boanstvo, ne mogu tu praksu
odbaciti kao idolopoklonstvo. Ne mogu te ljude odbaciti kao tovatelje
idola kad vidim njihove uzviene moralne i duhovne osobine. ini mi se
da pri svom tovanju kuaju ljubav prema Bogu. Zar nije Isus rekao da
se stablo poznaje po njegovim plodovima?
Asim se nasmijeio ohrabrujui me poput starijega brata. Onda se
nagnuo naprijed i rekao: Da, nastavi.
Rekao sam mu kako me je prvi dojam tovanja boanstava u Indiji
malice odbio, jer mi se to inilo neobino i praznovjerno. Meutim,
nakon to sam proveo toliko vremena sa svetim ljudima koji sasvim
prirodno prihvaaju svoje boanstvo kao oblik kroz koji komuniciraju
s jednim Bogom, tovanje boanstava poelo mi se initi prekrasno.
elim shvatiti filozofsku osnovu takvog oboavanja navedenu u svetim
spisima. Moe li mi pomoi?
Asim je sjeo pored grmova tulasi, pogladio se po bradi, duboko se
zamislio i malo priekao s odgovorom. Ja, u stvari, nisam kvalificiran
govoriti o tome, ali podijelit u s tobom ono to sam uo od moga gurua
i proitao u vedskim spisima. Upijao sam njegove rijei dok su se
pele kretale s cvijeta na cvijet i skupljale pelud. Bog je neogranien
i neovisan, poeo je. Rei da se ne moe pojaviti u obliku boanstva
znai ograniiti ga. Vede takoer osuuju oboavanje idola. Kroz
povijest, kako na Istoku tako i na Zapadu, postojale su tradicije u okviru
kojih su ljudi izmiljali likove i oboavali ih iz praznovjerja, bez jasnoga
shvaanja o jednom Bogu. esto su imali sebine i zle motive. Taj je
oblik idolopoklonstva ono to se sve vrijeme osuuje. U doba Biblije
i Kurana, takve su prakse bile uobiajene meu nevjernicima, ali to
nije praksa tovanja boanstava koju Vede odobravaju. Pravovaljano
tovanje boanstava, koje je u skladu s odredbama Veda, znanost je pri
kojoj se Gospodin priziva propisanim posveenikim obredima da se
pojavi u odobrenim oblicima. On kroz njih prihvaa ponude prinijete s
posveenou, a sve kako bi tovatelju proistio tijelo, um i rijei tako
to mu usadi sjeanje na Gospodina. Cilj takvoga tovanja je zadovoljiti
Gospodina kroz predavanje i ljubav.
Doleprao je leptir ija su se sjajna krila prelijevala u ljubiastoj,
crvenoj i utoj boji i sletio na Asimovo bedro. On se nije micao i divio

256
se njegovoj ljepoti: Samo pogledaj, rekao je glasom punim radosti.
Stvoreni je svijet je galerija umjetnina u kojoj se, kamo god pogledali,
nalaze remek-djela. Ja eznem da sretnem umjetnika. Sve izvire iz
Gospodina. Svi su materijalni elementi Gospodinova energija. Vlastitom
voljom moe odluiti da e se pojaviti u vlastitoj energiji kao boanstvo
kako bi nam pomogao da usredotoimo svoj um i osjetila u sluenju s
ljubavlju. Kao to se struja pojavljuje u arulji da bi isijavala svjetlo,
Bog proima boanstvo svojim prisustvom. Struja se ne vidi golim
okom, a arulja svijetli samo kad je svojim prome elektrina energija.
Tako vidimo i osjeamo svjetlo. Slino tomu, Gospodin se pojavljuje u
opipljivu obliku boanstva da nam pomogne vidjeti i osjetiti njegovo
prisustvo i da nam uzvrati ljubav. Smijeei se, upitao me ima li smisla
to to je rekao.
Kimnuo sam osjeajui kako mi srce proima mir.

T e su godine, nakon obilne monsunske sezone kia, vrindavanske

ume i panjaci bili posebno bujni. U jesen, dani su jo topli, a noi
bivaju sve hladnije. Oaran sam gledao kako se stanovnici Vrindavana
spremaju proslaviti jedan od najsvetijih im festivala. Sljedbenici puta
bhakti slave Boju ljubav radou vlastite ljubavi i svetkovine su im
sasvim spontane. Gdje god sam zaao, svi su iekivali no punoga
mjeseca u listopadu. U svetom spisu zvanom rimad Bhagavatam,
bila je to no u kojoj je gospodin Krina plesao ples rase. Uvelike
slavljen kroz likovnu, pjesniku i dramsku umjetnost, ples rase,
kako sam shvatio, jedno je od najdubljih otkrovenja duhovne ljubavi.
Cijeli je Vrindavan brujao od uzbuenja, a trnice su bile prepune
posveenika koji su kupovali ukrase za svoje hramove, nakit za
boanstva i namirnice za gozbe. Te je noi svih 5000 hramova u
regiji priredilo proslavu. Tik pred zalazak sunca, skupina se uenika
okupila oko Bon Maharae u dvoritu da ga uju kako govori o
znaenju plesa rase.
Ovaj ples nimalo ne nalikuje svjetovnom plesanju pri kojemu
dvoje ljudi pokuava pruiti zadovoljstvo vlastitim materijalnim
osjetilima, poeo je. Gopije, koje ive ivotom pastirica, otjelovljuju
najvii izriaj ljubavi due prema Bogu, jer im je jedina elja pruiti
mu zadovoljstvo. Ples rase predstavlja najsavreniju razmjenu

257
prisnosti izmeu due i Boga u kojoj nema ni primjese sebine elje,
ve je proeta najveim moguim blaenstvom. Ove noi, kad ih je
Krina prekrasnom glazbom svoje flaute odmamio iz domova, gopije
su ostavile sve to su imale. Izloile su se opasnostima i drutvenoj
osudi, sve da bi Gospodinu pruile zadovoljstvo. Kad su dole Krini,
Svevinjemu Gospodinu, on im je priznao da u itavom stvorenom
svijetu nije naao dovoljno moi kako bi im primjereno uzvratio
na njihovu istu ljubav. Ipak se zauzvrat umnoio kako bi u noi
beskrajnoga zadovoljstva istodobno zaplesao sa svakom gopijom u
njihovim vjenim duhovnim tijelima. Potom se Maharaa okrenuo
licem prema suncu koje je zalazilo. U oima mu se ljeskalo ruiasto
svijetlo. Svoje je izlaganje zakljuio ovako: Za nekoliko emo minuta
slaviti i moliti se da jednoga dana slijedimo primjer gopija.
Posveenici su itav dan gradili prijestolje u hramskom vrtu tulasi.
U tu su svrhu isprepleli tisue mirisnih cvjetia. Kad je dolo vrijeme
za proslavu, sveano su prenijeli boanstva s oltara na prijestolje
uz ponude slatkia i delikatesa. Na istoku se digao pun mjesec boje
zlata. U Vrindavanu se mjesec u noi rasa purnime slavi kao najljepi
u godini. Posveenici ga doekuju pjesmama koje sastavljaju posebno
za tu prigodu. Kako se uspinjao, zlatno je svjetlo obasjalo sve strane
svijeta. Krinadas Babai je cijelo vrijeme osjeajno pjevao, a svi su
ga ostali blaeno pratili odgovarajui na njegov pjev.
Pridruio sam im se i usredotoio se na oaravajuu pojavu Radhe
i Krine u mjeseinom obasjanoj vrindavanskoj umi ispunjenoj
svijeem. Mjesec se i dalje uspinjao nebom, a njegovo je svjetlo
posrebrilo svaki list i cvijet. inilo mi se da se majka Zemlja ozarila
od njegova dodira. U ljepoti i slatkoi toga punog mjeseca svi sjali od
zadovoljstva i smijeili se: i boanstva, i uma, i mi koji smo ih tovali.
Pjevali smo za Gospodinovo zadovoljstvo do kasno u no.
Kako li je samo duboko boravak u Vrindavanu zadirao u moje srce!
U slatkoi sam ovakvih trenutaka smatrao da je bezuvjetna duhovna
ljubav prema Bogu iskustvo uzvienije nego dostizanje mistinih
moi, pomou kojih se izvode nadnaravna djela, pa ak i njego
osloboenje koje liava svih patnji i tjeskoba. U duhovnoj ljubavi
poput one koju osjeaju gopije, posveenik se u potpunosti daje za
zadovoljstvo Gospodina i u potpunosti kua prisnost Boje ljubavi.

258
J edne druge takve mjesecom obasjane noi, dok su u hramskom
vrtu pjevuile none ptice, Svami Bon Maharaa je udobno sjedio
u svojoj drvenoj stolici. Zagledao se u mene i rekao: Richarde, dobro
sam te promatrao. Onda je zastao da me pripremi za ono to je
slijedilo: Veeras bih te volio inicirati za svoga uenika. Podigao je
molitvenu brojanicu izrezbarenu iz drveta tulasi: Ovu sam brojanicu
posvetio za tebe. eli li je prihvatiti?
Dvoritem je proarlijao hladni povjetarac, a moj se um njihao
izmeu zahvalnosti i boli. Poastilo me je njegovo pitanje, ali me
uasavala pomisao da bih ga mogao razoarati. Nisam to mogao
prihvatiti a da nisam bio sasvim uvjeren. Dunik sam ti, odgovorio
sam krhkim glasom, za sve nadahnue kojim si me zasuo, ali sam se
zavjetovao da neu prihvatiti inicijaciju ni od jednoga gurua dok ne
budem siguran da u mu itavog ivota ostati vjeran. Vjerujem da bi
obvezati se vaoj svetosti nedovoljno iskreno bio izraz nepotovanja.
Bon Maharaa me poe gladiti po glavi dok su mu u oi navirale
suze. Rekao je: Jako sam zadovoljan tvojom iskrenou. Neu te
nikako siliti. Mora slijediti svoje srce. lanovi arama bi te voljeli
zvati nekim duhovnim imenom. Ako smijem, dat u ti ime koje nee
biti inicirano ime, ve ime iz dragosti. Moe ga koristiti dok se ne
odlui na inicijaciju. Sloio sam se. Zvat emo te Rathin Krina Das.
Rathin Krina znai Krina koji vozi Aruninu koiju, a Das znai
da si njegov sluga.
Pognuo sam glavu u znak zahvalnosti.
Postoji jedan problem. Oi su mu se suzile. Svi se ale na tvoju
dugu, nepoeljanu kosu. Bi li obrijao glavu poput ostalih stanovnika
arama?
Ovako sam mu objasnio: Brijanje glave za mene predstavlja predaju
odreenom mentoru. Neu to uiniti izvanjski dok ne donesem
odluku.
Bi li je onda barem odrezao malo krae? Naim se gostima ne svia
odve.
Maharaa, ako ti je drago, odrezat u je krae. elja da ga usreim
prevladala je svaku drugu brigu.
Te sam se noi znatieljno pogledao u ogledalo. Minulo je puno
vremena otkad sam vidio svoj odraz ili koristio ealj. Silno zamrena
griva dopirala mi je do pola lea. Sljedeeg je jutra Bon Maharaa

259
uputio Asima: Odvedi naeg Rathin Krina Dasa brijau. Dok me
vodio do brijanice, Asim se smijuljio. Brijanica je bila nakrivljena
trula drvena daara u koju se jedva moglo posjesti etvero ljudi.
Dok sam sjedao na vrstu drvenu stolicu, brija je plaljivo
gledao moje zamrene uvojke. Bio je to mrav ovjeuljak u kasnim
pedesetima, golih prsiju, s kariranom pamunom tkaninom oko
pojasa koja mu je sezala do koljena. Kako odrezati takvu kosu?
gunao je. Oajniki je isprobao sve vrste kara koje je imao, ali niti
jedne nisu mogle prodrijeti. Najzad je ostale brijae u ulici pozvao na
vijeanje pod vedrim nebom. Kako odrezati takvu kosu? ponavljali
su iznova i iznova. Nakon dugog promiljanja, odluili su pozvati
vrtlara.
Vrtlar je bio glomazan miiav ovjek sa debelim crnim brkom koji
je nosio udobnu pamunu odjeu uprljanu mjeavinom blata i znoja.
Neko mi je vrijeme procjenjivao glavu, pa se uputio u skladite po
pravu opremu. Vratio se s golemim hravim karama koje se koriste
za podrezivanje grmova. ianje moje kose postalo je opsean
projekt, a on je bio samoprozvani nadzornik. Pokazivao je svojim
zdepastim prstom, pod ijim se nepodrezanim noktima skorilo blato,
i nareivao. Dohvati mu kosu i povuci je unatrag, rekao je svome
pomoniku. Jae, vuci jae. E, da, dr to vre moe. Pozvao je
i nekog prolaznika te ga uputio: Dr ovog sadhua na stolici i ne daj
mu da mrdne. Onda je naredio brijau: Ti zgrabi donji dio kara s
obje ruke i guraj ih prema gore, a ja u gornji gurati prema dolje.
etvorica su se mukaraca s velikom ozbiljnou smjestila svaki na
svoj strateki poloaj. Vrtlar i brija su se naprezali, znojili i stenjali
te se svom teinom naslanjali na one kare. Deseci su se prolaznika
okupili i zurili u predstavu. Nekoliko ih se ak pridruilo i svom
teinom pritiskalo na kare. to god da se dogodi nakon to jednom
zareu, postat e moja nova frizura. Drugoga reza nee biti.
Svi su se u ekipi znojili i zapomagali dok su se trudili prodrijeti
u moju kosu. Najzad sam poeo osjeati kako noevi malo po malo
zarezuju moje uvojkei kako mi se usput stotine vlasi upa iz tjemena.
Moj se prijatelj Asim itavo vrijeme tako smijao da su mu suze lile niz
obraze.
Nakon nekoliko dugih minuta guranja i povlaenja, dva su se noa
podrezivaa zatvorila sa kljocajem. Bilo je gotovo. Posuta po podu

260
poput smea bila je moja ljubljena kosa. Neko je predstavljala pobunu
protiv rata, predrasuda i povrnosti drutva svih mojih ideala koje
sam drao svetima. Sad su je brijai bez razmiljanja gazili svojim
sandalama. to god je ostalo na mojoj glavi sezalo je do ramena. To
je vjerojatno bila najneurednija frizura u suvremenoj povijesti. No,
to je bilo, bilo je. Vrtlar i brija su ponosno podigli zrcalo: Gotovo
je. Molimo te, pogledaj. Molimo te, pogledaj. Ja sam im zahvalio
sklopljenih dlanova, ali mi je bilo drae da ne vidim.

K ad smo se vratili u aram, na ulaznim su se dverima pojavila dvojica

zanimljivih Amerikanaca. Jedan je od njih bio David, iskren i
pametan ovjek koji je nedavno bio prijatelj Alana Wattsa, poznatoga
pisca ija su djela bila spoj istonog misticizma i zapadnjake logike,
kao i njegov tajnik. David i ja smo se odmah povezali i proveli mnoge
sate u dubokim razgovorima. David je, poput Asima, govorio iz srca i
bio izvanredan slua.
Jednoga su dana petorica istaknutih uenika Bon Maharae stigla
iz Istonoga Bengala. Njihov je voa, agannath, bio i ravnatelj kole
i gradonaelnik. Bio je visok, njegovan i samouvjeren, a istovremeno
ponizan i pun potovanja prema svima. Bio je stariji od moga oca, ali
smo svejedno postali bliski prijatelji. Jednoga su jutra agannath i
njegovi prijatelji vidjeli Davida s kamerom u ruci. Gospodine, molimo
vas, slikajte nau grupu, rekao je jedan od njih, a ostali su se poredali
ispred hrama u stavu za fotografiju.
David se okrenuo prema meni i proaptao. Na filmu je ostala jo
samo jedna slika. Ovo mi je posljednja rola. Ovu sam sliku uvao za
neto doista posebno. to da radim? Oni poziraju. Odluili smo se
pretvarati da ih slikamo te smo oponaali kljocaj aparata dok su
nam pozirali. Onda smo krenuli dalje i zaboravili na taj dogaaj.
Sljedeeg sam se dana iznenadio kad sam vidio agannatha kako
stoji na osami i tiho plae. Zato je toliko uznemiren? upitao sam
mu prijatelja.
On me je na to prostrijelio pogledom: Zbog onoga to si uinio.
to sam uinio? odgovorio sam, zbunjen.
Juer si se pretverao da nas slika dok smo pozirali. To je bilo
dvolino. Neka te bude sram to si nas uvrijedio.
Pojurio sam do mjesta gdje je stajao agannath i molio oprost, ali on

261
nije rekao nita. Sljedeeg sam ga dana opet preklinjao da mi oprosti
na budalastom ponaanju, a on me je izrazito tuno pogledao i rekao:
Ti si posveen Krini. Kako si mogao toliko poniziti drugo ljudsko
bie? Zar ne zna da nas je aitanja nauio da budemo ponizni poput
travke i ukaemo sve potovanje drugima? Dvolinost je uasna
bolest. U oi su mu navirale suze dok je okretao glavu od mene.
Pogledao je prema nebu i rekao: Vjerovao sam ti kao posveeniku,
ali si me razoarao. Zato plaem. Plaem radi tebe, prijatelju, jer tako
malo zna. Istinski se posveenik nikada ni prema kome ne bi tako
jeftino ponio. Onda me zagrlio i otiao.
Odetao sam do obale rijeke posramljen vlastitom grubou.
Pokuao sam shvatiti to se dogodilo. Ovako sam mislio:

U drutvu obinih ljudi, takav bi beznaajan prijestup proao

nezamijeen. Ali u kulturi posveenosti, meko srce i potenje dre se
svetim. to je doista kultura posveenosti? Ona je silno tankoutna,
ali prua gnojivo njivi srca tako da iz nje moe narasti sjeme prave
ljubavi.

Vie sam od dva mjeseca proveo u ugodnom drutvu s Asimom,

Krinadasom Babaijem i Bon Maharaom. Bon Maharaa me nikad
nije silio na inicijaciju. Meutim, u aramu je stanovao redovnik koji
nije mogao podnijeti to to sam odbio inicijaciju. Jednoga me dana
pozvao u svoju sobu i, prezirna izraza lica, poeo mi je vatreno
propovijedati: Pogledaj se samo, korio me je. Ostavio si materijalni
ivot da bi ivio kao asket. Ali, dok ne primi inicijaciju od gurua,
tvoj duhovni ivot ne postoji. Suzio je oi i poeo govoriti glasom
koji je drhtao od gnjeva: Zna li to se dogodi onomu koji umre bez
materijalnog i duhovnog ivota? Ja sam ga pogledao bez rijei. Zna
li?
Ne, odgovorio sam plaho.
On je na to skoio sa svoga sjedita i upro mi prst u lice: Postaje
duh. Govorim o tebi. ivi poput duha. U sluaju iznenadne smrti
patit e poput bijednika tisuama godina i lutati poput duha. Onda
se zagledao u mene. Zato milost naega gurua shvaa tako jeftino?
Mora mu se predati ili otii.
Tuno sam pogledao u pod i odgovorio: Oprosti. Onda u otii.

262
Izaao sam iz njegove sobe, pokupio svoju platnenu torbu i posudu
za proenje te odluio istoga trena napustiti aram. Na izlasku
sam primjetio kako Bon Maharaa sjedi u dvoritu. Odao sam mu
potovanje u skladu s tradicijom polegavi se na tlo do njegovih
stopala i ispruivi ruke ispred sebe te zatraio blagoslove da odem.
irom je otvorio oi od iznenaenja. Zato nas ostavlja?
Maharaa, ne elim te vrijeati, rekao sam i prenio mu propovijed
koju sam netom uo.
Lice mu je poprimilo izraz gaenja. Tko ti je rekao takve
besmislice? upitao je. Kad sam mu povjerio o kome se radi, on je
njeno poput oca punog ljubavi ovako rekao: Nikad o tebi nisam
tako mislio. Ti si iskren posveenik. Volim te poput vlastita sina. Nisi
me uvrijedio. Upravo suprotno, ti mi donosi radost. elim da zna da
si ovdje dobrodoao ostati koliko god eli. Vjeruj mi, takav pritsak
nikad vie nee doivjeti.
Bio sam zahvalan na ljubaznosti koju mi je ukazao Bon Maharaa.
Pa ipak, kad sam promislio o onom dogaaju, osjetio sam da je vrijeme
da krenem dalje. Nisam htio uznemiravati umove njegovih uenika.
Na kraju krajeva, ja sam jo uvijek tragao, a stanovanje u aramu
bilo je za posveene uenike. Iz potovanja prema ljubavi i mudrosti
kojom me je uvijek obasipao Svami Bon Maharaa, ostao sam tamo
jo nekoliko dana, a onda sam, primivi njegove blagoslove, otiao u

ume Vrindavana sam.

263
 6

ivot u bujnim vrindavanskim umama! Rijeka Jamuna dozivala

me je na svoje obale gdje sam opet ivio kao lutajui beskunik
koji svake noi spava pod drugim stablom. Sve to sam imao
od odjee, nosio sam na sebi. Bila su to dva komada neivenog platna.
Jednoga bih omotao oko pojasa i prekrio donji dio tijela, a drugim bih
zagrnuo prsa. Samoa mi je opet bila dragi suputnik.
Mnoge sam noi prespavao na Chira Ghatu pored jednoga drevnog
stabla kadambe. Oni koji ele istu ljubav prema Bogu od pamtivijeka
dolaze na to sveto mjesto i vjeaju o stablo komade odjee kao
simbole ispunjene njihovom molitvom kojom trae Krinu da im
odnese neznanje koje ih pokriva. Stbalo kadambe u Vrindavanu
smatraju posebno svetim, a njegovo procvalo cvijee svima donosi
radost. Cvijet mu je poput zlatne kugle veliine ploda jagode koja je
prekrivena stotinama latiica u obliku trublji. Miris mu je opijajui.
Boja cvijeta nalik je ri Radhinoj zlatnoj puti, pa je silno drago ri
Krini. Kad bi zanoalo, kleknuo bih pod kadambom na Chira Ghatu
i molio se za poniznost i posveenost. Potom bih se ispruio na obali
rijeke i usnio osjeajui na koi hladnou tla. Krevet mi je bila sveta
zemlja, prekriva zvjezdano nebo, a budilica zvonjava hramskih
zvona u daljini.
Svakog bih se jutra probudio u tami, u etiri sata, te se poklonio
na obali rijeke u znak zahvalnosti. Onda bih uao u svete vode da se
okupam. Bliio se studeni i Jamuna se ohladila. Uronjen do brade,
esto sam drhturio. Sjetio sam se teksta pjesme koju sam volio u
djetinjstvu: Rijeka Jordan je ledena i hladna. Hladi ona tijelo, ali grije
duu. Razmiljao sam: Da. Trpjeti potekoe radi neega znaajnog,
veliko je zadovoljstvo. Neprestano sam uranjao u vodu i meditirao da
proiavam tijelo, um i duu. Potom bih stao pod zvjezdano nebo
i molio se za isto srce. S tim sam obredom zapoinjao svaki dan.
Osjeao bih se tako blizu Gospodinu. Potom bih se popeo na obalu,
svukao svu odjeu osim kaupina, iscijedio je i opet se obukao. Onda

264
bih sjeo i meditirao na mantru Hare Krina prebirui po brojanici
nainjenoj od drveta tulasi. Tako mi je poinjao svaki dan i molio sam
se da nikad ne zaboravim to iskustvo.
Jedne sam veeri, dok se sumrak pretakao u no, sjeo pod sveto
stablo kadambe i sastavio pismo svome ocu. Ve sam dva tjedna ivio
na obali rijeke.

Dragi moj oe,

Moja me duga potraga odvela u Vrindavan. Najzad sam pronaao
neto to mi privlai srce kao ista istina. Sve do sada sam traio
odgovarajue uvjete. U posljednjih nekoliko tjedana shvatio sam da
Vrindavan nudi veliki dragulj znanja. Vjeruj mi, ovdje ne boravim
radi zadovoljstva i dokolice, ve potpuno ozbiljno i iskreno nastojim
ostvariti misiju koju ne mogu zanemariti. I sam zna da te u itavu
svom ivotu nikad nisam namjerno povrijedio. Molim te, vjeruj koliko
je put kojim kroim vrijedan mom ivotu.
S ljubavlju,
Richard
Vrindavan, listopad 1971.

Jednoga sam mirnog popodneva hodao uz obalu Jamune. Bosonogi

djeaii odjeveni u kratke hlaice i bosonoge djevojice u pamunim
bluzama i suknjama igrali su kriket sa tapovima i lopticama, pri
emu su se neobuzdano i slatko smijali. Druga su djeca uvala krave,
bivole, koze ili ovce s pastirskim tapovima u rukama. ene su na
glavama prenosile koare pune itarica. Dok bi prolazile pored
mene, srameljivo bi pokrile lice sarijem. S lijeve sam strane vidio
Krinadasa Babaija kako sjedi pod drvetom i tiho pjeva Gospodinova
imena. Primijetio me je i rukom lagano udario po tlu, pozivajui me
da sjednem. Promatrali smo laara kako prevozi ljude preko rijeke.
Onda mi je Babai apnuo: Pod ovim stablom tamarinda, Radha i
Krina se najradije sastaju.
Nato sam postao silno znatieljan, pa sam ga upitao: Babai, ovdje
svi tako silno vole Radhu. Molim te, priaj mi o njoj.
Na sam zvuk Radhina imena, oi mu se ispunie suzama. Sklopio je
oi, nagnuo se naprijed, i rekao: Spisi i sveci ue nas da je Bog jedan,
ali taj jedan Bog posjeduje i muku i ensku prirodu. Krina je muko

265
naelo, a Radha enska energija. U duhovnom svijetu jedan Gospodin
biva u ta dva oblika. Ljubav izmeu Krine, voljenoga, i Radhe koja
voli, boanski je izvor sve ljubavi.
Babai, upitao sam, kako se ljubav izmeu muke i enske
prirode Boga moe usporediti s ljubavlju koju ljudi osjeaju jedni
prema drugima u ovom svijetu?
Krinadas Babai mi ovako odgovori: Pod krinkom iluzije, ili maje,
zaboravljamo zanosnu ljubav prema Bogu koja je uroena naim
duama. Ljubav ovoga svijeta samo je odraz boanske ljubavi. Na
tolike naine tragamo za pravom ljubavlju, ali zaboravljamo da se ona
nalazi u naim srcima. Babai je izgledao tako krotko. Podigao je
bijele obrve, a glas mu je podrhtavao. Krina udi da ga osvoji ljubav
njegova posveenika, a tu ljubav spoznajemo zahvaljujui svevinjoj
milosti Radhe. Radha je samilosna priroda Apsoluta i izvor sve
duhovne ljubavi.
Misterij koji je predstavljala Radha, enska energija Boga, istodobno
me je oaravao i izmicao mom razumijevanju. Nita od onog to sam
iskusio i proitao, nita od svega to sam doivio sa svim sadhuima
kojeg sam upoznao, nije me pripremio za najveu tajnu joge koja se
skrivala u bhakti, posveenosti s ljubavlju. Sada sam znao da Radha
uva taj misterij. Po prvi mi je puta sinulo da su sveci iz Vrindavane
prodrli u najdublji i najpovjerljiviji dio duhovnoga puta.
O kakvoj tajni govorim? Tajna je ta da, iznad svjetovnih zadovoljstava
i iznad osloboenja koje predstavlja sjedinjavanje s Bogom, postoji
vjeni ples, vjena no ljubavi, i ono to opija samu nau duu. A osoba
koja moe odobriti ulazak u to nepodnoljivo slatko carstvo je Radha.
enja da se poveu s Radhom ono je zbog ega su jogiji iz Vrindavana
mogli iskazati takvu silnu i nepatvorenu poniznost. Nisu ih zanimale
moi koje donosi joga, ve se inilo da se utapaju u oceanu boanske
ljubavi. Njihova bogata teologija poznata kao bhakti, odnosno joga
bezuvjetne ljubavi, oarala je moj um i srce. S tim sam shvaanjem
dobio obuhvatan pogled na sva svoja filozofska pitanja koja su mi se
vrzmala u umu, a i mnogih koja sam tek trebao postaviti. Jo sam
se uvijek bojao odabrati svoj put, ali sam osjeao da mi u srcu klija
udnja za putem bhakti.
Krinadas Babai me je blagoslovio, ustao i odetao niz obalu.
Ostao sam sjediti uz rijeku u mislima o tajni boanskoga enskog. U

266
kranskoj je crkvi oboavanje isusove majke Marije nadahnjivalo
boansku ljubav, ali i gorke razdore. Misterij Marije Magdalene doveo
je do stvaranja tajnih redova, nejasne simbolike i raznih intriga. Mnogi
idovi, kao i neki sljedbenici Kabale smatraju da je ekinah enski vid
Boga, odnosno abatova nevjesta. U islamu, sljedbenici reda sufija
slave boansko ensko kroz tovanje Fatime. Sad sam otkrio da je iz
perspektive Veda, drevnih svetih spisa, oduvijek prihvaana istina o
boanskom enskom.
Promatrao sam Majku Jamunu i razmiljao kako samilosnu,
njegujuu stranu duhovnosti esto nadjaaju podruja moi i vlasti.
Duboko me se dojmilo koliko je vano obratiti panju enskome vidu
boanskoga.

M oj je prijatelj Asim otiao iz arama isto kad i ja. Pretpostavio sam

da je osjeao prevelik pritisak pod neprestanim zahtjevima koji
su mu bili nametnuti. Takoer sam vidio da ga se dojmio moj strog ali
slobodan stil ivota. Nas smo dvojica esto zajedno istraivali Krinin
umski dom. Jednog smo sunanog poslijepodneva razgovarali u
sjeni stabla banjana, kad nas je zaskoio osjeaj neije nazonosti.
Okrenuli smo se i ugledali nekoga kako sjedi pored nas. Odakle je
doao? Izgledao je i staro i mlado u isto vrijeme. Jedan komad odjee
od bijeloga pamuka pokrivao mu je gornji i donji dio tijela. Pramenovi
zamrene kose sezali su mu do vrata. Imao je velike oi, okruglo
bradato lice te iroki djeaki osmijeh. Tko god ue u Vrindavan,
rekao je, odmah stupa u vezu s Krinom. Ostali oboavaju Boga kao
monoga vladara, ali ovdje, u Vrindavanu, pogledao je oko sebe i
pruio ruku prema umi, Krina je kod kue. Ovdje ga volimo kao
prijatelja, dijete, ljubavnika.
I mi smo pogledali u umu. U daljini se meu drveem skrivala
ivotinja nalik divljoj plaviastoj kravi. Onako zauenima, inilo
nam se da se nalazimo u arobnu snu. U poetku, nastavio je ovjek,
Boga uimo voljeti kao svemonoga stvaratelja, unitavatelja i
spasitelja. Ali, Bog je takoer i najdraesniji i najsavreniji ljubavnik.
Spisi kau da je zaigrani Krina iz Vrindavana sr sve ljepote i
draesti. Rekavi to, svetac koji se pojavio naglo kao iz vedra neba,
ustao je i rekao: Poite sa mnom. Pokazat u vam mjesta koja nikad
neete zaboraviti.

267
 Hitro smo ga slijedili dok je vrludao kroz ume, od hrama do hrama,
niz obalu rijeke. Dok smo lutali, mjetani i sveenici su mu iskazivali
potovanje. Najednom Asim upita: Kamo je nestao? Osvrnuo sam
se. Njega vie nije bilo, a mi smo se nalazili u nekomu drevnom hramu.
Asim se obrati postarijem sveeniku: Poznajete li sadhua koji je bio
s nama?
Sveenik je na to razrogaio oi, a usta su mu se otvorila od
strahopotovanja. O, zar ne znate? Iz guve nas je odveo u odaju
gdje smo bili sami s njime: To je bio ripad Baba. Nitko ne zna koliko
mu je godina, niti gdje ivi. On je prosjak bez doma koji tajnovito luta
od mjesta do mjesta opijen transom ljubavi prema Bogu.
Skoro svakoga dana koji smo Asim i ja proveli zajedno, pored nas bi
se mistino naao ripad Baba. Kako bi nas pronaao? Nikad se nije
trudio da nas pozdravi niti da se od nas oprosti. inilo se da posjeduje
mo da uvijek bude s nama, bilo da smo ga vidjeli ili ne.
Takoer nam se inilo da poznaje svako brdo, stijenu, kamen,
oblutak i zrnce praine u itavom Vrindavanu i okolici. Mnogo smo
dana, a i poneku no, hodili s njim. Jedne ledene zimske noi, dok sam
leao na obali rijeke i odmarao se, vidio sam ripad Babu kako stoji
do ramena uronjen u hladnu vodi i moli se do zore.
Jednoga jutra, vremena udovica odjevena u bijeli sari pozdravila
nas je u nekoj uliici i rekla: Primijetila sam da lutate kroz umu
sa ripad Babom. Poite sad sa mnom. Lea su joj bila grbava, a
svaki korak teak, dok je naslanjala predebelo tijelo o tap nainjen
od bambusa. Hramala je prema kui i priala nam o prolosti
ripada Babe koju nisu mnogi znali. Govorila je hindski, a Asim mi
je prevodio: Davno prije, dok je Baba bio kolarac, tijekom odmora
je volio putati zmajeve sa svojim prijateljem. Zastavi i zarivi tap
u stazu, namrtila je smeurano lice, pogledala nas u oi i podigla
glas: Neki ih je uitelj zbog toga jednom prilikom obojicu oamario
i izgrdio. I tijelo i glas su joj drhtali. Siroti je djeai bio u oku
ne mogavi shvatiti to je skrivio. Pitao se zato da nastavi uiti kad
njegov uitelj, usprkos tomu to je svladao sve predmete koje je on
elio nauiti, nije znao voljeti. Tada je odluio napustiti i kolu i dom
u potrazi za Bogom. Rekavi to, starica okrene rebrasti klju u bravi
svoje ciglene kolibe, pa nas pogleda preko ramena: Najzad je postao
uenik jednoga vrindavanskog sveca.

268
J edne smo se noi Asim i ja s jo etvoricom drugih iskrali u neki
zabaeni umarak zajedno sa ripad Babom. Bilo je oko 9:30 u
noi. Pored mene je na obali Jamune sjedio sadhu koji je na svojim
leima sapeo rukom izrezbareni sitar. ripad Baba ga je predstavio
kao virtuoza na tomu glazbalu koji je uio kod istoga uitelja kao i
Ravi ankar. ripad Baba je dodao: Sada je, meutim, odabrao ivot
sadhua.
Sitarist nas je pozdravio otmjenim naklonom glave i sklopio oi.
Iza srebrnoga mjeseca, nebo se inilo poput crne tinte. Svaka je
zvijezda sjajila posebnim sjajem. inilo mi se da su zvijezde poput
pregrti dragulja to se ogledaju na povrini rijeke Jamune. Skrivene
u kronjama oblinjega drvea kadambe, none su ptice oseajno
pjevale, a iz daljine se ulo krianje pauna. Jasmin koji cvate nou
natopio je povjetarac svojim opojnim mirisom. Iz toga je mira izronio
zvuk onoga sitara. Duge plane note neke drevne rage uskladile su se
sa simfonijom vrindavanske ume. Svaku sam od njih uo kao odraz
glazbenikove udnje za Bogom.
Dok sam sluao, sasvim me obuzeo osjeaj da sam silno daleko od
Krine. Nisam mogao pronai ni trag ljubavi u svom srcu. alostan
sam udio za tom ljubavlju, plakao za njom, prosio je. Najednom mi se
itav svijet inio beznaajnim bez te ljubavi. Savreno opisujui moje
tenje, sitar je plakao i tugovao.

269
 7

V
rindavan mi je priredio mnoga velika i mala uda. Nekog sam
popodneva etao krivudavim umskim puteljkom kad sam se
naao licem u lice s bikom u napadu. Oblak se praine nadimao
oko njegova golemog tijela, a usta su mu pjenila. Bijesno se u mene
zagledao, irom otvorio usta i zareao. Divljaki mlatei kopitima po
tlu, spremao se da me zgazi. Nisam se stigao ni okrenuti, a on je ve
spustio glavu prema tlu, zabacio je u vis i nasrnuo mi rogom u trbuh.
Zastenjao sam, a on me je bacio u vis preko svoga golemog tijela te
sam se sruio na tlo. Leao sam, a on je nestrpljivo rovao kopitima po
tlu, frktao kroz nosnice i spremao se ponoviti napad. Svijao sam se od
boli i mislio da u umrijeti.
Upravo se tada na putu pojavio neki mravi uredno odjeveni stariji
ovjek u Nehruovom eiru. Povikao je neto na lokalnom jeziku
to je navelo bika da pogne glavu i na moje se olakanje tiho udalji.
Neobian mi je ovjek pruio ruku i podigao me. Jesi li dobro? upitao
je. Onaj je bik bio silno ljut.
Odahnuo sam i preispitao svoje tijelo. Iznenadio sam se kad nisam
naao ni ozljeda ni boli. Koraknuo sam i zajaukao. Duboko u stopalo,
zario mi se trn koji me povrijedio vie nego onaj rog. Posegnuo sam
dolje da ga izvadim i pomislio kako je to nain na koji je Krina
pokazao ljubaznost: rog je zamijenio trnom. Dobro sam. Hvala ti to
si mi spasio ivot, odgovorio sam.
Nisam te ja spasio, baba, nasmijao se onaj gospodin. Krina
te spasio. Ja sam samo bio orue u njegovim rukama. Glas mu je
treperio od osjeaja: Krina od nas zauzvrat eli samo nau ljubav.
Rekavi to, gospodin me je poeo pregledavati ne bi li otkrio kakvu
ranu i istiti prainu s moje odjee. Odakle si doao i to te je dovelo
ovamo? upitao je. Kad sam mu odgovorio, pogledao je u sunce i
rekao: Kasnim na sastanak. Ako eli, slobodno mi se pridrui.
Tako smo krenuli zajedno niz pjeane pute u umi. Skinuo je
eir i otkrio pomno poeljanu sijedu kosu. Vodim te u dom sveca

270
i uenjaka kakav se rijetko nae, rekao je. Ljudi ga ne poznaju, ali
ga duhovno napredni u ovim krajevima cijene. Vjerujem da bi ga na
engleskom jeziku zvali svecem meu svetima. Jedna je ravna stijena
sluila kao mosti preko kanala koji je bio dio otvorene kanalizacije.
Kanalom irokim oko jednoga metra klokotala je i pjenila gusta crna
tekuina. Smrad me je guio, pa sam ga paljivo preao. Upravo je
tada jedna prasea obitelj uronila u kanal i poela svoju raskalaenu
zabavu, srui i gutajui odvratnu crnu ambroziju. Niz njuke su im
curile fekalije, a oni su brektali od zadovoljstva.
Za nekoliko trenutaka nali smo se u oazi zelenila, mirisnog cvijea,
zujeih pela i cvrkutavih ptica. Uskoro smo zakoraili u dvorite u
kojem se nalazio kutir, kolibica za tovanje. Doi, molim te, ree moj
vodi i vrsto me uhvati za ruku. U kolibici je na drvenoj dasci sjedio
sadhu. Njegova glava i lice bili su glatko obrijani. Do tada sam ve
shvatio da je to izraz nevezanosti za sebina nastojanja. Na tjemenu
je ostavio repi duge kose koji predstavlja sluenje Bogu. Kasnije
sam saznao da mu je vie od osamdeset godina. Njeno se nasmijao,
podigao sklopljene dlanove na elo i pognuo glavu: Dobrodoao u
nau obitelj. Bio je to Viaka aran Baba.
Do njegovih je stopala sjedilo petero starijih mudraca koji su upijali
svaku njegovu rije. Viaka aran Baba me je pogledao i progovorio.
Moj mi je vodi, koga su svi zvali Panditi, prevodio njegov hindski
na engleski: Ako netko prosi Boju ljubav kao to izgladnjeli ovjek
prosi hranu, Gospodin e mu podariti to narjee blago. Primio me je
za ruku. Molim te, dopusti mi da te nahranim.
Zadovoljstvo koje sam osjeao u njegovu drutvu svakoga me je
popodneva oko etiri sata vuklo niz onu pjeanu stazu. Kad bih
stigao, Viaka aran Baba bi vlastitim rukama pripremio slamnatu
prostirku i pozvao me da sjednem. Ponudio bi mi nekoliko komada
rotija, domae beskvasne pogae, premazanih gurom, ekstraktom
eerne trske. Bila je to hrana najsiromanijih ljudi u Vrindavanu.
Njegovi sljedbenici, koji su ga veliali, udili su da mu ponude obilnija
jela, ali on ih je odbijao. U tenji da se osjea ponizno, ak je i u
starosti prosio od vrata do vrata. to god bi isprosio, a najee bi to
bili jednostavni rotiji i gur, radosno je dijelio sa mnom. Bio je vie od
etiri puta stariji od mene, svetac meu svetima i prepoznati uenjak,
ali samilost s kojom mi se obraao, ostavljala me je bez rijei.

271
 Godine 1918., Viaka aran Baba je kao sadhu doao u Vrindavan
gdje je proveo ostatak ivota. O njegovoj se prolosti ne zna mnogo,
jer je rijetko o tome govorio. Na Himalaji sam ivio meu svetim
ljudima koji su strogo vjebali ravnodunost prema svijetu i vidio
mnoge nadnaravne moi. Viaka aran Baba nije pokazivao takve
moi niti je muio svoje tijelo, ve je bio unesen u sluenje s ljubavlju.
Kad bi govorio o ri Radhinoj ljubavi i zabavama boga Krine, bio je
poput nevina djeteta, nesvjestan da ima autoritet kralja duhovnosti.
Srameljivo je skrivao svoje zanose i sluio na sasvim uobiajen
nain. Njegovo je prisustvo mamilo privrenost iz dubine moga srca.
Nisam to u potpunosti shvaao.
Jednom sam ga prilikom upitao: Molim te, priaj mi o onome to
osjea da trebam uti.
Sjedio je na svojoj dasci. Zatvorio je oi i uao u trans, a iz usta
mu je potekla rijeka rijei koje su silno odgovarale mojim brigama,
pitanjima i tenji da prigrlim Krinu. Panditi je sklopio oi i prevodio
mi, a ja sam ga sluao.
Tijelo Gospodina Krine isti je duh. Njegov je oblik vjean, pun
znanja i blaenstva. Vedski se spisi i vizije svetaca tijekom nekoliko
tisuljea slau u opisu njegova oblika u duhovnom svijetu. Iako
se njegova ljepota ne moe u potpunosti doivjeti niti opisati
materijalnim osjetilima, spisi pruaju opis koji je najblii onome to
ljudska bia razumiju. On je izvor sve svega lijepog.
Njegova put je plaviasta poput novonastala monsunskog oblaka,
a jedino su mu dlanovi i tabani poput ruiastih lotosa. Njegove oi,
koje vide sve, oblika su latica rascvaloga lotosa. Nos mu je mekan
poput sezamova cvijeta, usne crvenkaste poput ploda kokcinije, a
zubi nalik niski bisera. Obrazi i elo su mu lijepi kao tri puna mjeseca.
Njegove ui, koje uju sve, rese naunice u obliku morskih pasa
posute draguljima. Gusta valovita kosa, ukraena niskom sitnoga
cvijea, dragim kamenjem i paunovim perom, poput sjajne crne svile
raskono rubi mjesecoliko mu lice. Vrat mu je se njeno povija poput
koljke. Udovi su mu meki od maslaca, ali zna djelovati snano poput
groma.
Krina je neogranien i sasvim neovisan. Svojim moima proima
sve materijalne i duhovne svjetove te se osobno umnaa ne bi li
prebivao u srcu svakoga ivog bia kao na vjerni prijatelj i svjedok.

272
 Okom budnoga oca on nadgleda materijalni svijet te ponekad
djeluje strogo. Ipak, u najviem predjelu duhovnoga carstva, Krina
je vrhovni uivatelj. Blaenstvo koje osjea dijeli sa svima kroz svoje
razigrane zabave, ale i nestaluke. Kad zastane, povije tijelo na tri
mjesta i zasvira flautu, opinjava nam srca svojom oaravajuom
ljubavlju.
Viaka aran Baba je govorio sav blaen, a ja sam ga zapanjeno
sluao.
ri Radha je Gospodov enski vid. Put joj je poput otopljena zlata.
Ona je najmilostivija majka svih bia, a njene divne odlike oaravaju
i um samoga Krine. Ja se, meutim, ne osjeam sposobnim niti
zapoeti je opisivati. Njena je ljubav ona sveproimajua stvarnost
koja ispunjava duhovni svijet beskrajnim blaenstvom.
Njegov opis, u kojem sam se sasvim zaboravio, nakon toga se
preobrazio u uenu ralambu navedenih izrazito osobnih oblika
Boga, to je bio savren melem za moj analitiki zapadnjaki um.
Postoji miljenje da je takav opis boga antropomorfian, odnosno da
Bogu pokuava pridati ljudske odlike. Upravo suprotno tome, ljudi su
ti koji su blagoslovljeni iskricama odlika to potjeu od Gospodina. U
svetoj se Bibliji kae da je ovjek stvoren na sliku Boju.
Njegova je predodba o tomu jednom Bogu bila iznimno osobna, i
to ne u simbolinom ili alegorijskom smislu, ve kao duhovna istina
koja nadilazi ljudska osjetila i razum. Drao je da se Bogu moe prii
jedino putem iste posveenosti. Samog sam sebe zatekao kako
polako poinjem sve vie cijeniti razloge iz kojih su ti ljudi pjevali
Boja imena, ponizno sluili druge i molili se boanstvima.
Jednoga sam popodneva naao Viaku arana Babu i nekoliko
mudraca kako sjede oko staroga drvenog radio prijemnika s
poklopcem u obliku luka, metalnim gumbima i streom antenom.
Vjerojatno je datirao iz tridesetih godina dvadesetog stoljea. Sluao
sam krckavi prijenos u prijevodu moga prijatelja koji me je spasio od
bika. Indija i Pakistan su u ratu. Lice mu je poprimilo bolni izraz.
Okrutni rat bijesni, padaju bombe i tisue su trupa na bojitu; nigdje
nema sigurna skrovita. Da bi nas zatitila od bombakih napada,
vlada je nou proglasila zamraenje. Usredotoio se neko vrijeme
na pucketavi zvuk. Amerika poziva sve svoje graane da smjesta
napuste Indiju. U to sam se vrijeme osjeao kao indijski sadhu, a ne

273
kao Amerikanac, pa umalo nisam primjetio da bi se to moglo odnositi
na mene. Pomislio sam kako e vijesti o ratu jo vie zabrinuti moje
roditelje. Na svoj 21. roendan, 7. prosinca 1971., sastavio sam
sljedee pismo:

Obitelji moja,
Zemaljski su ratovi samo odraz bitke unutar ljudskoga uma.
Onoga trenutka kad zaboravimo Gospodina, ulazimo u ratnu zonu.
Danas se ratuje u Vijetnamu i Izraelu, a odnedavno i u Indiji i
Pakistanu.
Sve dok nas strasti naih umova dre u zatoenitvu, nalazit emo
se na svim tim bojitima.
Ne brinite, ja sam na sigurnom.
Budite ljubazni,
Richard

Vijetnamski je rat potresao moje drugove u Americi, a ja sam se

naao u ratnoj zoni na drugom kraju svijeta. emu jo jedan rat? Kada
se Indija 1947. podijelila, nastali su Istoni i Zapadni Pakistan, svaki na
jednoj strani Indije. Dana 3. prosinca 1971., vojni su avioni Zapadnoga
Pakistana napali Indiju, jer je poduprla istonopakistansku politiku
stranku koja se zalagala za neovisnost od Zapadnoga Pakistana. Tako
je poeo krvavi rat izmeu Indije i Zapadnoga Pakistana. Na kopnu, u
zraku i na moru vodile su se bitke u kojima su stradale tisue ljudi, a
jo ih je vie ostalo ranjeno. Nakon etrnaest dana, Zapadni Pakistan
se predao, a Istoni je Pakistan postao neovisna drava Banglade.
Rat je bijesnio, a Viaka aran Baba i vremeni mudraci su se
redovito okupljali oko njihova radija i sluali prijenos veernjih
vijesti. Kad bi uli za stradale, oi bi im se ispunile suzama suuti.
Nakon to bi iskljuili radio, unijeli bi se u prie o Gospodinu te ubrzo
postali silno radosni. Tako su istodobno bili sretni, uneseni u blaenu
duhovnu stvarnost iznad roenja i smrti, a i nesretni zbog ljudske
patnje koja ih je okruivala.
Viaka aran Baba i njegovi sljedbenici su me pouili vrlini
ravnotee. Bilo je to umijee koje je zahtijevalo zrelost i spoznaju. U
njihovu sam ponaanju vidio da osjetljivost spram problema svijeta
i patnji drugih ivih bia na materijalnoj razini ne podrazumijeva

274
zanemarivanje duhovne razine. Upravo suprotno, zapazio sam da
je to to su voljeli Boga u njima prirodno probudilo odlike idealnih
ljudskih bia koja su samilosna prema svima.

275
 8

opor golemih ljutih majmuna, koji su reali i kriali, opkolio je

novoroeno tele. Ono se treslo, bespomono plakalo i mukalo
za majkom. Na ovaj sam prizor naiao hodajui kroz selo. Dok
sam tragao za dobrim tapom u elji da pomognem, majka krava
glasno je zamukala i mahnito dogalopirala. Zahvaljujui svojim
rogovima i ljubavlju koja nije znala za strah, rastjerala je majmune.
U oima joj je sjala privrenost dok je njeno lizala dijete. Kad se tele
primirilo, poelo je sisati mlijeko iz njena vimena.
Promatrajui prizor, sjetio sam se uenja boga aitanje koji je
rekao da Boje ime trebamo pjevati u poniznomu stanju uma, poput
djeteta koje doziva svoju majku. Tamo odakle sam doao poniznost se
esto smatrala slabou, pa sam se ozbiljno zapitao to je to istinska
poniznost i kako ona djeluje. Nisam ni slutio da u o tome uskoro
dobiti pouku koju nikad neu zaboraviti.
Jednoga je dana ripad Baba doveo Asima i mene pred neki drevni
hram. Zavirivi unutra, vidjeli smo golemu dvoranu nalik spilji
nainjenu od crvenoga kamena sa svodom visine tornja. Hram je
bio odavna naputen. U polutami spavali su majmuni i golemi crni
imii koji su visili naglavce s ruba kupole visoko iznad nas. Njihov
je izmet blatio kameni pod. Krenuli smo dalje po uruenoj stazi koja
se naglo prekidala. Uz nju je vodio kanal otvorene kanalizacije irok
neto vie od pola metra. ripad Baba se nasmijao i pozvao nas:
Hajde, doite, elim vam pokazati jedan poseban hram. Kroili smo
za njim na stijenu koja je sluila kao jedini oblik mosta preko kanala.
Na drugoj smo se strani nali u dvoritu trone kue. Djeca su se
igrala i skakala unaokolo, a njihova je majka uala nad vatricom na
tlu i kuhala. Kakav li je ovo hram? pitao sam se.
Silno sam se iznenadio kad sam u najobinijem ormaru opazio
nevjerojatan prizor. Bio je to oltar na kojem su stajala boanstva
Radhe i Krine visoke oko pola metra. Krina je bio nainjen od
crnoga kamena, a Radha od sjajne bronce. Izgledali su drevno. Bilo mi

276
je neobino to se obitelj inila nezainteresirana za sjajna boanstva
koja su im krasila dom. Meutim, dok smo im prilazili, primijetili smo
starca u pohabanoj odjei kako ih hladi, a oi su mu bile ispunjene
suzama ljubavi. Tanani ovjeuljak u svojim sedamdesetim
godinama imao je njene oi. Glava i lice bili su mu obrijani. Izgledao
je nevjerojatno krhko. Iz ormara je pohitao prema nama i poklonio
se do stopala svakog od nas, jer smo mu postali gosti. Iznova i iznova
nam je na koljenima pruao dobrodolicu dok su mu niz obraze tekle
suze zahvalnosti.
Sluga sam va pokoran, zamucao je. Molim vas, blagoslovite
me. Rekavi to, pokazao je prema boanstvima u ormaru. Molim
vas, dozvolite mi da vam predstavim Radhu i Krinu. Krina vas je
danas ovamo pozvao, jer ste Njegovi dragi prijatelji. Ja sam pak samo
malecki sluga. Svu sreu nalazim kad sluim. Molim vas, dozvolite mi
da vas sluim. To je bio moj prvi susret sa Ghanajamom.
Kad mu je ripad Baba povjerio koliki smo put prevalili da bismo
doli do Vrindavana, Ghanajam je zadrhtio od iznenaenja i rekao:
Krina vas je dozivao iz daleke zemlje da preete oceane i kontinente.
Toliko vas je dugo ekao i sada ste doli. Nato mu je glas pukao. Da,
sada ste stigli. Ghanajamovo maleno ostarjelo lice izgledalo je blago
i njeno. Sitne zamuene oi, zaobljeni nos, tanke usne i njene bore
inile su izraz njegova lica sjetnim. Ton mu je glasa obojao isti osjeaj,
ali je, duboko ispod toga, srce mu i duu nadimala zanosna ljubav koja
je nadahnjivala sve koji bi mu se pribliili. Vidjevi nas pred svojim
boanstvima, Ghanajama je preplavila radost.
Poeo sam provoditi vie vremena s tim svetim ovjekom. Svakoga
jutra u devet sati, srce bi me odvuklo niz tronu stazu do oltara u
ormaru. Nisam mogao odoljeti njegovu drutvu. Kad god bih stigao,
on bi me s ljubavlju uvijek podjednako pozdravio: Sluga sam tvoj
pokoran. Tako je i mislio. Davao je sve bez da je ita oekivao
zauzvrat i volio je to. Ja sam silno udio imati tu odliku.
Jednoga sam jutra, dok smo sjedili sami, upitao Ghanajama kako
je uope doao u Vrindavan. On je na to pognuo glavu: Moja pria
uope nije vana, rekao je. Onda je podigao pogled ispunjen udom.
Ipak, vrijedi posluati o Krininoj milosti prema greniku. Govorio
je polako i tiho. Poeo s time da je odrastao u dobrostojeoj obitelji
pa nastavio: Kad sam bio mladi, moja je obitelj dola na hodoae

277
u Vrindavan. Mrea Gospodinove milosti uhvatila mi je srce. Nisam
imao snage da odem. Dok je priao, povijao se od pokornosti. Rekao
mi je kako je njegova odluka da ostavi obeavajuu karijeru i ostane
u Vrindavanu uasnulo njegovu obitelj. Prijetili su mi da e me
razbatiniti, ali to me nije uznemirilo. Krina mi je ve ukrao srce.
Spavao je na tlu i svakodnevno prosio suhi kruh u kuama vraabasija,
ali niti jedan jedini put nije zaalio za svojim bogatstvom. Umjesto
toga, rekao je, osjeao sam silnu zahvalnost to mogu sluiti Krinu
u njegovu draesnom domu.
Ghanajamove tamne oi pogledavale su amo-tamo, kao u kakva
srameljiva djeteta. Dugo je vremena moje srce udjelo oboavati
boanstvo. Najzad je svanuo dan koji nikad neu zaboraviti. Sjedio
sam pod stablom u oblinjem vrtu i prstom napisao ime ri Radha
u mekom pijesku na tlu. Cijeli dan sam oboavao njeno ime u pijesku
nudei mu cvijee, pjesme i molitve. Najzad sam ga u sumrak obrisao
rukom.
Ispriavi to, Ghanajam je zautio. Zagledao se u svoja voljena
boanstva, vidljivo se trudei da obuzda osjeaje. Progovorio je
nakon duge stanke: Dok sam brisao ime, na njegovu sam mjestu na
tlu opazio neto zlatno. Radoznalo sam pomislio: to je to? Vratit u
se kad nikog ne bude. Tako sam i uinio. Rano sljedeega jutra poeo
sam rukama kopati na mjestu gdje je dan ranije Radha bila prisutna
u svom svetom imenu.
Tada je Ghanajam izgubio bitku s osjeajima koje se trudio sakriti.
Dok je priao priu o svojoj ljubavi, glas mu je drhtio, a niz obraze su
mu lile suze. Zlatni predmet do kojeg mi je sudba vodila prste bio je
vrh glave moje Radhe. Njeno boanstvo pojavilo mi se iz tla. Pored
nje je, takoer pod zemljom, stajalo je crno boanstvo boga Krine.
Na njegovu je postolju pisalo Gopiana Vallabha, onaj kojega vole
pastirice.
Visoki mu se glas lomio: Ali ja nisam imao nita, ba nita. to li
sam uope mogao uiniti za njih? Onda se opet s velikom ljubavlju
zagledao u boanstva i spustio glas: Ne znam zato su mi dali da
se brinem o njima. Opsluivao sam ih dan i no. U poetku bi mi
prolaznici poklanjali hranu koju sam im nudio. Dugo sam ih vremena
tovao pod stablom. Najzad su mi se preci obitelji kod koje i danas
stanujem smilovali kad su vidjeli Radha Gopiana Vallabhu bez doma.

278
Ponudili su mi da ih smjestim u njihov ormar. Ovdje ih oboavam ve
preko pedeset godina.
Kako su tjedni prolazili, sve sam vie cijenio Ghanajamove osobine.
Pokoran, pokoran, govorio bi ushieno dok mi je pokuavao dati sve
to je imao. Zajedno bismo pjevali za Gopiana Vallabhu ili bi hladili
boanstva lepezama od paunova perja. Svakoga bi dana Ghanajam
inzistirao da pojedem Gospodinov prasadam koji bi mi ponudio.
Porcija bi se sastojala od tri jednostavne pogae koje se nazivaju
vraanskim rotijima. Oni su najea i najjednostavnija hrana ljudi
iz Vrindavana. Neupuenom oku vraanski je roti tek komad suhoga,
beskvasnog kruha nainjenog od grubo mljevene penice, no onima
s vjerom predstavlja neprocjenjiv blagoslov. Izrastao iz zemlje u
Vrindavanu te pripremljen i ponuen Krini rukama posveenika,
vraanski se roti smatra svetim sakramentom. Ghanajamove
vraanske rotije jeo sam sa zahvalnou.
Nekog popodneva, dok sam se kupao u rijeci, vidio sam sadhua
poznanika. Oekivao sam primiti blagoslove koje bi mi inae udijelio,
ali sam umjesto blagoslova dobio nevjerojatno grubi ukor: Zbog
tebe, povikao je s obale, Ghanajam gladuje!
Ne razumijem, doviknuo sam.
On me je na to prostrijelio oima: Neki vraabasi Ghanajamu
svaki dan donosi tri rotija. To mu je jedina hrana, ali svakoga mu je
dana ti pojede. Kako si sebian!
to? hvatao sam dah penjui se na obalu. To je nemogue. Molim
te, vjeruj mi, nisam znao.
Sljedeega me je dana Ghanajam opet posjeo na pod u svojoj
jednostavnoj nastambi i s ljubavlju mi posluio vraanske rotije.
Odgurnuo sam lisnati tanjur. Danas nisam gladan i neu jesti.
Na to se Ghanajam silno rastuio. Mora jesti. Ovo je hrana
Gopiana Vallabhe. Samo za tebe ju je sauvao. Odbio sam. Ghanajam
je sklopio dlanove i drhtavo me poeo moliti: Zar sam toliki grenik
da mi ne dozvoljava da te sluim? Hajde, pojedi moje rotije, molim
te.
Srce mi se kidalo. Preklinjao sam ga: Ghanajam, ti gladuje zato
to pojedem sve tvoje rotije. Ja mogu rotije dobiti bilo gdje, ali ti nikad
na odlazi odavde.
Ali, ja imam mnogo rotija, inzistirao je Ghanajam. Nita mi ne

279
fali. Ponovno je stavio onaj tanjur preda me. Molim te, preklinjem
te, jedi i uivaj.
Opet sam odgurnuo tanjur i rekao: Ako doista ima mnogo rotija,
pokai mi ih.
Nema potrebe, nema potrebe, govorio je tiho, visokim drhtavim
glasom koji je odavao oaj.
Neu prihvatiti jedinu hranu koju ima dok mi ne pokae svoje
ostale rotije.
On je na to podigao glas ne bi li me lake uvjerio: Nema potrebe,
nema potrebe. U onoj su sobi.
Skoio sam na noge i pretraio sobu, no u njoj nisam naao nita.
Ghanajam, tamo nema rotija. Izgladnjuje se zbog mene. Molim te
lijepo, pojedi ove rotije.
Tada su se Ghanajamove oi ispunile suzama te mi je otvorio svoje
premilo srce: Ti si prijatelj Gopiana Vallabhe, a ja sam tek sluga
njegovih slugu. Moja jedina srea u ivotu je sluiti posveenike.
Preklinjem te, uivaj u ovim rotijima. Dlanovi mu bjehu sklopljeni
u molitvi dok je govorio: Ja te molim, nemoj me liiti jedinoga za to
ivim. Zaplakao sam gledajui njegovu nesebinu ljubav i pojeo sve
one rotije samo da bih ga usreio.
Sljedeeg sam ga dana odluio posjetiti dva sata kasnije nego inae.
Pretpostavio sam da e Ghanajam u meuvremenu pojesti svoje
rotije. Vidjevi me, silno se obradovao: Krina Das, Ratin Krina
Das, najzad si stigao! Gopiana Vallabha te je ekao. Nisam mogao
vjerovati onome to sam vidio. Rotiji su jo uvijek bili na oltaru.
Ghanajam mi je rekao: Moj Gospodin nee prihvatiti ponudu ako
nije u drutvu svoga prijatelja. Krina je sauvao ove rotije samo za
tebe. Onda je stavio sve rotije preda me. ri Radha e me prihvatiti
kao svoga slugu jedino ako pojede sve to je na tanjuru. Opet me je
porazio.
Jednoga je dana neki dobronamjernik poklonio Ghanajamu novu
odjeu. On je srameljivo svrnuo pogled s nje i otkrio nam to mu je na
srcu: Ovo tijelo prihvaa jedino odjeu koju su iznosili posveenici.
Ghanajam je nosio samo odjeu koju je prije njega nosio neki sadhu.
Takvu je odjeu drao neprocjenjivom.
Jedne sam noi naao Ghanajama kako sjedi u samoi i pjeva
krasne rage uz glazbu svoga malenog harmonija. Toliko je bio unesen

280
u svoju posveenost da nije ni primjetio kad sam uao u prostoriju.
Nisam razumio rijei njegove pjesme, ali mi je draest i slatkoa
njegove posveenosti sve razotkrila. Glas bi mu radosno pjevuio ili
tugovao u razdvojenosti od voljenoga. Reeno mi je da je u mladosti
bio glazbenik na dvoru nekog kralja. Toliko se unio u svoju pjesmu da
me nije zamijetio itav sat vremena. Kad me je najzad ugledao, ozario
se je. Krinadas, doao si. Upitao me je ako bih mu pomogao poloiti
boanstva u njihov krevet gdje nou spavaju. Pedeset je godina
to inio svake noi, ali je u starosti ve bio preslab da ih podigne.
Osjeao sam se silno poaeno i rado prihvatio.
Te iste noi, kad sam bio na odlasku, upitao me je: Krinadas, gdje
e noas spavati?
Na obali Jamune, kao i svake noi, odgovorio sam.
On me je na to uhvatio za ruku i pogladio po glavi poput zabrinuta
oca: Ali, vani je ledeno. Noas mora spavati ovdje.
Ali, Ghanajam, svake noi tamo spavam.
Ostani ovdje veeras, molim te.
Njegovo mjesto za spavanje bilo je na tlu, u uskome hodniku ispred
ormara. Obitelj je hodnik koristila kao prolaz, pa bi ga morali zaobii.
Legao sam na pod, a Ghanajam je preko mene prebacio svoj jedini
pokriva.
Nisam to mogao dopustiti. epao sam pohabani pokriva i vratio
mu ga. Ovo je tvoj pokriva i ti ga treba koristiti.
Nema potrebe, nema potrebe, zajecao je svojim visokim glasom i
odbio ga uzeti.
Ti si star ovjek, a ja mlad. Mora ga uzeti. Ponovno sam mu vratio
pokriva.
On je na to poskoio unatrag, Nema potrebe, nema poterebe.
Uslijedila je prepirka. Ghanajam je ustrajao, a ja sam naposljetku
priprijetio da u se vratiti na obalu. Spustio sam pokriva na tlo i
odjurio prema vratima.
Nema potrebe, nema potrebe. Podigao je pokriva i rekao: Pokrit
u se.
Legao sam pored njega i zaspao sklupan kako bih se ugrijao, jer je
zimska no bila hladna. Neto kasnije sam se probudio, razmiljajui
zato mi je tako neobino toplo. Pogledao sam prema Ghanajamu, a
on je leao na tlu, tresui se od studeni poput lista na vjetru. Na njemu

281
nije bilo njegova pokrivaa. Shvatio sam da me je u tiini pokrio kad
sam zaspao. Skinuo sam pokriva sa sebe i nenametljivo ga pokrio.
Onoga trena kad ga je pokriva dotaknuo, skoio je ne noge i
povikao: Nema potrebe, nema potrebe. Ti si Krinin prijatelj. Mora
se dobro naspavati.
Onda idem na Jamunu, povikao sam i opet odjurio prema vratima.
Opet je uzeo izlizan pokriva i legao. Probudio sam se ugrijan. Malo
dalje je leao moj dragi Ghanajam, a krhko tijelo mu se treslo od
hladnoe. Pokuao sam ga pokriti. Nema potrebe, nema potrebe.
Ghanajam je volio sluiti sve koje bi sreo. U pedeset godina to je
oboavao svoja boanstva nikad nije nigdje odlazio osim dograbiti
vodu za svoga Gospodina. Posvetio je ivot i duu sluenju tih
boanstava te nije mogao niti pomisliti da ih ostavi.
Jednoga sam se jutra vraao s rijeke. Iznenadio sam se kad sam
ugledao ostarjeloga Ghanajama kako se spotie i pada na tlo u pustoj
uliici. Potrao sam, jer sam mu elio pomoi. Silno se trudio nositi
vjedro puno vode koju je zagrabio u Jamuni u namjeri da okupa svoja
boanstva. Nainio bi nekoliko koraka pa stao, slab i iscrpljen.
Ghanajam, molim te, dopusti mi da nosim to vjedro.
On me je mrko pogledao i odgovorio: Nema potrebe, nema potrebe.
Bilo mi je teko gledati ga kako se mui. Molim te, molim te. Ja sam
mlad. Bez muke u ga donijeti do tvoga hrama u pet minuta. Jako si
star i slab. Trebat e ti pola sata. Molim te, dozvoli mi da ga ponesem.
Na licu mu je zaigrao onaj dobro poznati nevini osmijeh malenoga
ostarjelog Ghanajama. Poeo me je moleivo nagovarati: Ti si mladi
prijatelj Gopiana Vallabhe. Treba uivati. Ja sam mu samo stari
sluga. Moj je ivot namijenjen sluenju. Idi sad i uivaj u Vrindavanu.
To e me usreiti.
Njegova mi je poniznost topila srce, ali me i zabrinjavala. Molim
te. Noenje tvog vjedra silno e me usreiti. Zgrabio sam ruku i
povukao je. Na to se Ghanajamovo tijelo ukrutilo poput drveta.
eljeznom je odlunou obuhvatio ruku svom snagom, poput
ovjeka koji bespomono visi sa litice i dri se za ue koje ga dijeli od
smrti.
Pogledao me je. U oima sam mu vidio beznae. Ja sam siroti stari
ovjek. Jedino mi je blago moja sluba.
Oi su mu se zacrvenile i napunile suzama. Ako mi oduzme moju

282
slubu za Gospodina, uzet e mi ivot. Molim te, dozvoli mi da ivim.
Molim te.
Potonuo sam. to sam drugo mogao nego vratiti mu njegov ivot i
njegovo vjedro. Ipak, kad je primjetio koliko sam nemiran od brige za
njega, pristao je da ga oboje nosimo, rame uz rame. Doslovce svake
me je minute pitao jesam li dobro.
Jedne mi je noi Ghanajam predloio da posjetim Varanu, oblinje
selo koje Radhin dom. Njeno je uzviknuo: Krinadas, ozraje
Varane zauvijek e te promjeniti. Kad je vidio koliko sam uzbuen,
srameljivo je dodao: Kad stigne, molim te porui ri Radhi da je
njezin malecki sluga Ghanajam eli vidjeti.
Stari koji je ivio skriven od svijeta duboko me je dirnuo. Nije bio
ni uenjak, ni slavni guru, niti mistini jogi, ve istinski svetac ija je
poniznost bila izraz njegove ljubavi prema Bogu.
Neko sam, poput mnogih na Zapadu, mislio da je poniznost potiranje
samoga sebe, slabost koja otkriva nedostatak samopouzdanja ili brige
za sebe. Drao sam je loim oblikom opsjednutosti koja moe dovesti
do osjeaja manje vrijednosti ili depresije. U drutvu ljudi poput
Ghanajama, otkrio sam da je istinska poniznost upravo suprotna
mom vienju zato to nas povezuje s neiscrpnom moi koja nadilazi
sve nae snage, a to je mo milosti. Istinska je poniznost obuhvatan
ponos na veliinu Boga i istinsko potivanje tuih vrlina.
Uio sam da istinska poniznost ne znai da trebam biti kukavica
i pobjei pred izazovima, ve me je nagonila da iskoristim sve
svoje sposobnosti kako bih izazove svladao poteno, s ljubavlju,
potovanjem i zahvalnou te da budem orue boanskoga koliko
god sam to u mogunosti.
Istinska se poniznost temelji na dubljem naelu nego naa otuna
potreba da se osjeamo boljima od drugih. To nam vie naelo
ne dozvoljava da budemo oholi i da s visoka gledamo na one koje
smatramo inferiornima. Ono nas titi od zavisti prema onima koji su
uspjeniji. Kad smo ponizni, osjeamo zahvalnost i pridajemo zasluge
Gospodinu i svima koji su nam pomogli. Osoba ponizna srca lako
priznaje greke i otvara ga uenju. Postati ponizan ne znai ubiti ego,
ve osloboditi istinski ego koji vjeno treperi od ljubavi prema Bogu
i prema drugima.
Najdublje je otajstvo, kako sam otkrio, to da to vie netko

283
razvija uzviene osobine, to se osjea sve sitnijim, tek jednim od
Gospodinovih djelia i slugom sviju. Jedino to je Ghanajamovu srcu
prualo radost bilo je nesebino sluiti druge. Ghanajam Baba bio
je jedan od najsretnijih i najbogatijih ljudi koje sam ikad sreo; bio je
jednostavan ovjek koji je jednostavno volio Boga.

284
 9

I
spod kamena na kojem sam sjedio ispuzala je crna zmija
palucajui sjajnim jezikom. Veernje se nebo sivilo, komarci su
zujali na obali rijeke, a moj se um nemirio. Strah je prevladavajua
sila u naim ivotima. Strahujemo od bolesti, neuspjeha, ekonomske
propasti i da emo razoarati druge. Bojimo se neprijatelja, lopova,
varalica i nebrojenih nevolja. Dvojimo jesmo li donijeli dobre ivotne
odluke. Uto me komarac ugrizao za lanak te pomislih kako me
svaki od tih siunih kukaca moe ubiti malarijom. Pitao sam se i
to kamo je nestala ona zmija. Svakako bih, pomislio sam, trebao biti
realan i zatiti se, ali previe bi straha moglo zaguiti moj napredak,
a um mi preplaviti tjeskobom. U majinu naruju dijete se niega
ne boji. To je uvjerenje koje donosi mir, bilo da ga steknemo
znanstvenim i filozofskim razumijevanjem ili pak jednostavnim
ljudskim povjerenjem. Istinska vjera, pomislio sam, dobiva se bilo
izravnim iskustvom vie stvarnosti bilo kroz druenje s onima koji
su je razvili. Sljedea mi je pustolovina pruila uvid u navedenu
istinu te je postala jo jedan u nizu putokaza na mom unutarnjem
putovanju.
Krinadas Babai, Bon Maharaa i Asim preporuili su mi da
posjetim Varanu. Sjetio sam se i one noi kad me je Ghanajam
zamolio da uinim isto. Ghanajam po svojoj prirodi nikad nije
nita ni od koga traio. Pomislio sam kako me njeno i s ljubavlju
poveo dublje u otajstva moga puta koji sam polako otkrivao. Ona su
me trojica uputili da odsjednem s nekim mudracem samotnjakom
u zabaenim, valovitim brdima Varane. Taj gradi posveen
Radhi, tridesetak kilometara udaljen od Vrindavana, krase mnoga
jezera, njegovani vrtovi, vile i hramovi poput palaa. Do moga
domaina vodile su me iroke stepenice koje vijugaju po planini i
zastaju pred velebnim hramom. Vidjevi mnoge pomno isklesane
i oslikane kupole, tornjeve, zvonike i lukove, ostao sam bez daha.
Slijedio sam stazu koja me je povela kroz hram, do cvijeem ob-
rasloga vrta na vrhu brda, a potom kroz jo jedan raskoan hram.

285
Nekoliko se trenutaka potom, naao sam se na zemljanu putiu to
je krivudao umom gdje su ivjeli majmuni, paunovi i egzotine
ptice koje su urlikale.
Putem sam meditirao na mantru Hare Krina. inilo mi se da
se nalazim u naruju ozraja duhovne milosti, srca ispunjenog
mantrom. Tako blagoslovljen izvana i iznutra, naao sam se u
prelijepom stanju svijesti. Tamo na osami u Radhinoj umi duboko
se u meni probudio traak duhovne ljubavi. Osjeao sam kako mi
se srce puni nektarom koji me opijao. Zatvorio sam oi pune suza
i osjeao kako me Radha i Krina zasipaju svojom ljubavlju te me
pozivaju da ih pronaem u svome srcu. Zadrhtao sam. uma kojom
sam hodio inila mi se milijardama kilometara daleko od Zemlje, u
nekom sasvim drugom svijetu.
Silno zahvalan, nastavio sam polako izgovarati mantru Hare
Krina. Osjetio sam da je to to mi se dogodilo samo letimian uvid
u boansko koje e se ubrzo od mene sakriti, ali je u meni pobudilo
elju da se ponovi. Toga sam popodneva u Radhinoj umi shvatio
da je enja za duhovnom ljubavlju, koju je u meni prizvala mantra,
bila najpotpunije i najdublje iskustvo moga dotadanjega ivota.
Krivudajui radostan zaaranom umom, pribliio sam se
mudraevoj svetoj planini. Kad sam ugledao obronak po kojemu
sam se trebao uspeti, ve se polako smrkavalo. S mukom sam se
peo po neobraenim crvenim stijenama koje su sluile kao stube
do njegova sklonita.
Na vrhu bio je hram koji se inio star, uruen i naputen. Sjedio
sam pred ruevinom neko vrijeme, a onda me znatielja namamila
unutra. Pred ulazom, samo nekoliko centimetara od mene, vidio
sam dugaku zmiju koja je otpuzala u rupu u zidu. Proao sam dalje
dok su mi se oi s mukom privikavale na tamu. Tada sam ugledao
drveni oltar na kojemu se nalazila jedna jedina izblijedjela slika.
buka od blata trusila se sa zidova i otkrivala ciglane zidove. Iz
sjena je izronio zauo meki glas.
Ovamo si pozvan izdaleka. Dobrodoao. Okrenuo sam se. U
mranom kutku ruevine, sjedio je ovjek obrijane glave i krhkoga
tijela, iji se neobino velik okrugli trbuh nije slagao s tankim
udovima. Jedino to je na sebi imao bila je isposnika pregaa. Bilo
mu je etrdesetak godina. inio mi se silno dalek dok je gledao u

286
svijet koji oi ne vide. Predstavio sam se i upitao: Molim te, bi li
mi rekao togod o ovomu mjestu?
On je nato zatvorio oi i duboko se zamislio: Nalazi se na Man
Garhu, planini srdite ljubavi. U ovoj umi ri Radha hini da se ljuti
na Krinu i tako izraava svoju jedinstvenu ljubav prema njemu.
Krina ovamo dolazi da bi je zamolio za ljubav. Zagledao mi se
duboko u oi pa nastavio: Ljubav osvaja voljenoga Gospoda, a to
se dogaa jer on tako eli. Kad naa iskrenost zadovolji Radhu,
blagosilja nas Bojom ljubavlju. Onda je dlanom potapao zemljani
pod i pozvao me: Doi, sjedni, ako eli.
Izvrsnim engleskim predstavio mi se kao Radha aran das. Bio
je to mudrac kojeg sam traio. Ljudi me zovu Rame Baba, dodao
je. Neko smo vrijeme jo porazgovarali pa izali van. Zalazak sunca
zlatnim je i grimiznim sjajem bojio brda i doline. Na mirnome nebu
nicale su zvijezde, a zrak je bivao sve hladniji. Desetak djece iz
oblinjega sela skupilo se na krovu jedne od ruevina. Malecki,
mravi i odjeveni u iznoenu odjeu, okruili su Rame Babu koji
je zasvirao harmonij i zapjevao klasinu ragu. Iz usta su mu tekli
rajski zvuci. Djeica su pjevala s njime te se podigla na noge i divlje
plesala dok je glazba brzala. Neki je djeak udarao dvjema suhim
granama u mjesnu vrst bubnja, drugi je drvenim maljem mlatio
po metalnom gongu, a nekolicina je svirala inele. Na osamljenom
planinskom vrhu, plesali su i pjevali u slavu Gospodina da se sve
orilo. Na vrhuncu ushienja i Baba je ustao te graciozno zaplesao
u transu. Pri gromoglasnom kraju pjesme, Rame Baba se posjeo
i zapjevao laganu osjeajnu melodiju koja je najzad doivjela
vrhunac u tiini to me ostavila bez daha.
Uto mi je djeai, kome je moglo biti sedam godina, pruio malenu
ruku i poveo me na krov gdje je s prijateljima bio napravio oltar. Bila
je to jednostavna kolibica od slame povezana konopcima. Unutra se
nalazila slika Gospodina Krine koji je grlio tele. Djeakove ahatno
crne oi sjajile su na mjeseini. Ponosno se smijeei, ushieno mi
je rekao: Ovo je moj Bog. Njegovo me uvjerenje zadivilo. Onda je
zaigrano otpustio moju ruku te se otrao pridruiti prijateljima.
Stajao sam tamo bez rijei. Dijete je govorilo iz srca u kojem nije
bilo zlobe, zavisti ni tatine, ve je odavalo vjeru koju se rijetke
due itavog ivota trude razviti duhovnom praksom i pomnim

287
iitavanjem svetih spisa. Sjetio sam se rijei Isusa Krista. Ako ne
postanete poput ovoga djeteta, neete ui u kraljevstvo nebesko. U
djeakovu prisustvu osjeao sam se poput kakva agnostika. Zurio
sam u sliku ispunjen poniznou i molio se: Gospodine moj, hou li
ikad biti blagoslovljen takvom vjerom?

U z Rame Babu, Sakhi aran Baba bio je jedina dua koja je ivjela
na planini. On mi je ispriao o ranijim godinama Rame Babe.
Rekao mi je kako se Rame Baba rodio u Allahabadu, mjestu na kojemu
se odrava Kumbha Mela. Kao dijete ve je bio istaknuti poznavatelj
sanskrta i filozofije, a s dvanaest mu je godina njegov glas zaradio
nagradu na Dravnom glazbenom natjecanju. Usprkos obeavajuoj
budunosti, e za duhovnou tjerala ga je da bjei od doma i ivi
kao sadhu. Meutim, svaki put kad bi utekao, neki bi ga roak naao
i vratio kui. U mladosti je bio tako moan uenjak i propovjednik
da se tisue ljudi jatilo ne bi li ga uli kako predaje. Ipak, sve je to
ostavio da bi ovdje ivio na osami, rekao je ree Sakhi aran.
Jedne tihe noi Rame Baba i ja sjedili smo pored treperava plamena
u fenjeru. Upitao sam ga zato je ostavio uspjean govorniki poziv.
On je na to nezainteresirano pogledao u vis. Nimalo nije volio govoriti
o sebi. Upitao si, pa mi je dunost odgovoriti, rekao je i oborio
pogled. Mojim su govorima nazoile tisue sljedbenika, ali srce mi
je udilo za ri Radhinom ljubavlju. Pozivala me je. Baba je zurio u
plamen koji je svjetlucao zlaanim sjajem na njegovu okruglu licu.
Ostavio sam propovjedniku slavu na uzletu i doao u Vrindavan. Na
brdu Govardhanu naao sam svoga gurua. Potom sam doao ovamo.
Bilo je to 1950. Imao sam esnaest godina. U ono je vrijeme ovdje bila
dungla u kojoj su ivjele samo divlje ivotinje, a planinski vrh na
kojem sjedimo sluilo je kao skrovite ubojica i lopova. Ovdje sam ve
dvadeset i jednu godinu tijekom kojih meditiram na ri Radhino ime.
Rame Baba postao je jedan od najcjenjenijih vrindavanskih
svetaca. Bio je jedini sin majke udovice koja se kasnije nastanila u
kolibi u podnoju planine da bi mu bila blizu. Odabrala je jednostavan
ivot udovice koja se odrekla svijeta, usredotoena na oboavanje
Gospodina.
Na planini nije bilo struje, kanalizacije, vode ni hrane. Sakhi aran
i ja smo u vjedrima uz prednju stranu strme planine nosili vodu koju

288
smo zagrabili na jezeru u nizini. Bio je to silno naporan, iscrpljujui
uspon. Pod suncem koje je prilo, svakih smo nekoliko koraka morali
zastati i odmoriti se. U podne bismo vodu ostavili na vrh brda, pa se
spustili stranjom stranom planine do seoceta Manpura. Tamo smo
od vrata do vrata prosili hranu. U nekom je domu majka puhnula u
koljku pozivajui tako obitelj da pouri kui s polja na kojemu su
radili. Obitelj se brzo skupila i otpjevala krasan kirtan da proslavi to
to smo im doli. Otac je svirao harmonij i vodio, a dijete od svojih
desetak godina umjeno je sviralo dvoglavi bubanj zvan dolak. Drugo
je dijete pratilo ostale cimbalima. Sve su ene u kui pljeskale i blaeno
pjevale. Nakon dvadeset minuta pjevanja, pred moga su druga u
pronji postavili sveti spis i zamolili ga da odri predavanje. Sakhi
aran Baba govorio je oko petnaest minuta na mjesnom hindskom, a
obitelj je pozorno sluala. Nakon toga je majka napunila nae posude
za pronju krupnim i grubim vraanskim rotijima te smo se vratili na
vrh planine gdje smo ih podijelili s Rame Babom koji je sjedio na tlu.
Zavist i mrnja cijena je koju plaaju uvaeni i voljeni ljudi ovoga
svijeta. Ljudi koji su prezirali sve veu slavu Rame Babe i njegovo
glasno pjevanje Gospodinova imena nahukali su na njega mjesnu
mafiju, kriminalce koji se nisu libili ubojstva. Jedne sam mirne noi s
njim sjedio na krovu kad sam spazio grubijane s pukama i noevima
kako se uspinju uz planinu. Navalili su sve do nas. Znao sam da u
zabiti gdje smo se nalazili imaju malo obzira prema zakonu i ivotu.
Mjerkali su nas divljakim pogledima te nam jasno obznanili kako
su nas spremni na mjestu zaklati. Njihov je voa bio odvratno prljav,
neuredan, golem, snaan i nasilan. Oko glave je omotao crni al.
Brkovi bili su mu gusti, a zubi truli.
U ovim krajevima, mi smo zakon, bijesnio je. Prestanite pjevati ili
ete umrijeti. Potamanit emo vas ko komarce.
Sve dok banda nije otila, Baba je mirno sjedio, potpuno
nezainteresiran. Drugom je prilikom neki mu je njegov sljedbenik iz
oblinjega sela izloio smrtne prijetnje koje mu je dobivala obitelj. U
tim samotnim umama, shvatio sam, ubojstva nisu bila neuobiajena.
Ipak, Rame Baba se nije uznemirio. Pjevam Boje ime u kirtanu po
naputku svetaca i spisa, rekao mi je. Ako je Gospodin sa mnom
zadovoljan, ne tie me se to oni ine. Onda je Baba neometen
nastavio s kirtanom. Shvatio sam da je njegova uvjerenost odlika

289
koju trebam njegovati ne bi li moje srce postalo dobra posuda u koju
u primiti ono za to sam se molio. Da, on je posjedovao ideal za koji
je ivio i za koji je bio spreman umrijeti.
Spavali smo pod zvjezdanim svjetlom na betonskoj platformi pred
ulazom u hram. Jedne sam noi primijetio da je Baba legao na lea
tapom od jednoga metra pored sebe. Ispunjen znatieljom, sjeo sam.
Nikad te nisam vidio da spava sa tapom, Baba. Zato ga ima?
Mirnim mi je glasom rekao: Seljani su poslali vijest da se naim
umama eta leopard ljudoder koji je ve pobio nekoliko krava i
seljana. Potom je, spletenih obrva, podigao tap. Veeras su ga vidjeli
kako se penje uz nau planinu. tap mi slui za zatitu. Govorio je
nehajno poput nekoga tko aska o vremenu.
Kako e nas taj tapi zatititi od divljega leoparda? upitao sam
u udu.
Nikako, Krinadas. Samo nas Gospodin moe zatititi. iroko je
zijevnuo i zatvorio oi te sneno dovrio misao. Ipak, dunost nam je
pokazati Krini da se trudimo. Te sam noi dobro spavao ohrabren
njegovom vjerom. Gospodin nas je zatitio.
S Rame Babom odsjeo sam u nekoliko navrata. Tijekom sezonskih
vruina, Babina je planina postajala toliko vrua da bi temperatura
ponekad dosezala 46C. Zime su bile jednako ekstremne i esto je
smrzavalo. Usprkos otroj klimi i tomu to nije imao ni ventilatora
ljeti niti grijalice zimi, Rame Baba je bio miran i danonono unesen
u pjevanje i meditaciju na Krinu. U nedostatku kanalizacije, odgovor
zovu prirode bio je etnja u umu s posudicom vode. unuli bismo,
olakali se pa se oistili vodom. Obred bismo zavrili kupanjem u
jezeru. tovie, tijekom mojih putovanja Indijom uoio sam da je to
nain na koji svi sadhui vre nudu, pa sam ga i sm slijedio. Domai
sanitarni odjel, oduevljene svinje, esto su s uitkom progutale itav
obrok od izmeta.
U neko sam jesenje poslijepodne unuo u grmlje ne bi li odgovorio
glasnom zovu prirode izazvanom dizenterijom. Bio sam potpuno
iscrpljen boleu i tresao se od groznice. Na moj uas, iz grmlja je
ispuzala golema zmija ukasta tijela sa zelenim mrljama i namjerila
se pravo na mene. Bila je oko dva metra dugaka te pet centimetara
debela. Glava u obliku trokuta kazala mi je da je otrovna. Zagledala se
u mene mi dopuzala do bosih nogu i stala na njima odmarati hladno

290
tijelo. Nisam se usudio ni pomaknuti. Zadrao sam dah i mislio:
Smrt nam moe doi kad se najmanje nadamo. Zar u umrijeti ovako
neslavno? Za razliku od Rame Babe, ja sam se bojao smrti. Udaranje
srca i nemiran um pokazali su mi koliko sam daleko od predanosti
Gospodinu.
Sjetio sam se monoga toka Gange koji me je onomad nosio u
smrt. Opet sam svim srcem i duom tiho propjevao: Hare Krina
Hare Krina, Krina Krina Hare Hare, Hare Rama Hare Rama, Rama
Rama Hare Hare. Mnogo sam puta ponovio mantru. Onda sam, ba
kao i neko u zagrljaju Gange, polako poeo osjeati mir koji mi je
donijela nepojmljiva mo mantre, a u srcu mi se javila nevezanost.
Najednom sam zmiju prestao gledati kao neprijatelja, ve je smatrati
sestrom. Pred Gospodinovim je imenom nestao sav strah. Radovao
sam se. Minute su prolazile, a zmija mi je gledala u oi. Onda je
polako okrenula glavu pa otpuzala u grmlje. Razmiljao sam, nauen
poniznosti:

Danas mi je Gospodin otkrio da sam na duhovnom putu jo pravo

dijete. Kad je dijete u opasnosti, jedino to zna je dozvati majku ili
oca. A danas su majka i otac ovoga djeteta doli da ga zatite u obliku
njihovih svetih imena.

S vake smo noi Rame Baba i dijelili rotije na pranjavu podu uz

treperavi plamiak lampe. Lica zlaana od svjetla, jednom me je
upitao: U kojem si dijelu Amerike odrastao?
U jednom gradiu pored Chicaga, odgovorio sam.
Prestao je jesti, a u oko mu je navrla suza samilosti. O, Krinadas.
Chicago je mjesto gdje ljudi ubijaju krave. Na to sam duboko udahnuo
i zatvorio oi. S tugom sam se sjetio djetinjstva te smrada i jauka koji
su dopirali iz stonih dvorita koje smo mimoilazili u autu. Kako
je samo Rame Baba znao za to na svomu osamljenom planinskom
vrhu, godinama izoliran od svijeta i vijesti? No bila je to istina. Union
Stockyards na jugu Chicaga neko je bila najvea klaonica na svijetu
koja je preraivala veinu amerikoga mesa. Duboko me dirnula
Babinu samilost prema kravama koje su bile 15,000 kilometara
daleko.
Rame Baba postao mi je doivotni prijatelj i veliko nadahnue.

291
ivio je i govorio ono u to je vjerovao i nije nimalo mario za javno
mnijenje. Bilo mi je iznimno zanimljivo to je ivio slinim nainom
ivota poput mudraca na Himalaji, a da nikad nije otiao iz Vrindavana.
Bio je strog asket i izniman uenjak koji je ivio prosei i plaui u
elji da bude orue Radhine i Krinine blage ljubavi. Njegova su
pjesma i nain na koji je sluio odavali tu ljubav. Da, mislio sam, put
bhakti silno je dubok. Ljubazne due poput Rame Babe i ostalih koje
sam susreo, vode me dublje u mome putovanju te potpaljuju vatru moga
srca u elji da naem svoga gurua. Sada sam ve iskreno vjerovao da
e mi se uitelj razotkriti kad budem spreman.

292
 10

U
blistavim krunama, sjajnom nakitu i svjetlucavim kostimima
djeca su na pozornici izvodila Krinine zabave. Izvrsno upuena
u sve potankosti drame, pjevala su, plesala i glumila na ope
zadovoljstvo oduevljene publike od stotinjak mjetana koji su sjedili u
vrtu. Takve su se kazaline predstave esto odvijale irom Vrindavana,
pa sam im ponekad prisustvovao s Asimom. Danas su se Krina i
njegovi prijatelji pastiri preruili u sakupljae poreza te su preprijeili
put Radhi i njezinim pastiricama koje su nosile glinene upove pune
maslaca na glavama. Asim mi je prevodio lokalni hindski.
Slatki djeai koji je glumio Krinu rekao je Radhi: Prije prolaska
morate platiti porez na svoju ljepotu, ar, i draesnu ljubav. Porez e
biti vai upovi s maslacem.
Na to je prekrasno dijete koje je glumilo Radhinu prijateljicu Lalitu
odgovorilo: Zato da vam platimo porez? Moja je Radha kraljica
Vrindavana. Vi trebate njoj platiti porez za svu travu koju svakoga
dana pojedu vae krave.
ivahnim, aljivim i veselim dijalogom prepunom duhovnih
osjeaja te klasinim priama uljepanim pjesmom i plesom, glumci
su nam osvojili srca. Pri svakom bi susretu Radhina ljubav pridobila
razigranoga Krinu. Za svojih sam putovanja nauio da je bit joge
potpuna unesenost u Svevinjega. Zadivilo me je na koliko se to raz-
liitih naina moglo postii.

P rvo svjetlo zore obasjalo je prostrano dvorite iza sred-

njovjekovnoga hrama od pjeenjaka. Dvorite je skrivao cigleni
zid od tri metra, prekriven rascvalim puzavicama nad kojima su
zujale pele. U kronjama su se krile ptice koje su poele napjev
pozdrava izlazeem suncu. Dvorite je bilo svetite u kojem su se tiho
molili posveenici. Krinadas Babai mi je ranije objasnio kako se u
sredini dvorita nalazi samadhi, odnosno grobnica, slavnoga sveca
Rupe Gosvamija. Rupa i stariji mu brat Sanatan neko su bili cijenjeni

293
premijeri koji su vladali Bengalom pod jednim vladarom. Mladi plemii
bili su ueni, lijepi i stanovali su u palaama koje su odravale njihovo
silno bogatstvo. Bili su milostivi i davali milostinju u raznim oblicima.
Svi su ih voljeli. Ipak, udjeli su da svijetu prue najvrjedniji poklon
ljubavi prema Bogu, pa su sve to imali razdijelili u milostinju. Potom
su se preselili u Vrindavan gdje su spavali pod drveem. Nadahnuti
bogom aitanjom, braa su napisala mnoga knjievna djela u elji da
svijetu razotkriju duboke tajne duhovne ljubavi koju su pokazivali
vlastitim primjerom. Ve vie od petsto godina nadahnjuju nebrojene
sljedbenike. Posveenost Rupe i Sanatane toliko me privukla da se
nisam o njima mogao nasluati.
Kleknuo sam pred grobnicu Rupe Gosvamija i tiho se molio. Nad tlom
u kome se uvalo sveevo tijelo, nalazila se jednostavna etverokutna
kuica od pjeenjaka nad kojom se dizala kupola to je zavravala
visokim iljkom. itajui o raznim vjerama, saznao sam da se prisustvo
sveca osobito snano osjea kod njegove grobnice. Ipak, nita me nije
moglo pripremiti za ono to mi se toga dana dogodilo. Iznenada sam
osjetio mistinu, a stvarnu, oku nevidljivu energiju koja je navirala iz
samadhija. Bilo je to kao da me bezgranino milostivi duh grli i obasipa
ljubavlju. Osjeao sam se potpuno lagano, izvan dosega tijela i uma.
Udovi su mi drhtali i trnuli, a valovi zahvalnosti kupali su ushieno mi
srce. Gledao sam u pranjavo tlo i osjeao se malen i nevrijedan tako
prisnog iskustva. Je li to bio jo jedan uvid u boansku ljubav za kojom
sam udio i koji me je poticao da eznem i dalje? Osjeao sam da jest.
Moj me je Gospodin gurkao jo korak naprijed prema mojoj budunosti.
Otada sam bio potpuno siguran da je bhakti put kojemu u posvetiti
ivot i da e mi Krinino ime s vremenom otkriti njegovu ljubav.
Nestale su sve zadrke koje sam imao pred potpunom posveivanju
srca ovome putu. Shvatio sam i to da u morati slijediti iskreno, pod
okriljem vjerodostojna uitelja ili gurua, do kojeg e me, vjerovao sam,
Krina dovesti.
Bhakti. Put posveenosti. Moj mi je put otkriven. Najzad sam
prihvatio.

V e sam godinu dana bio u Indiji. Iz dana u dan uio sam lekciju
kako sve krasno sa sobom nosi jednako mnogo nevolja. Prije
nekoliko mjeseci, poduzeo sam naporan put do ureda za imigraciju

294
u oblinjoj Mathuri ne bi li se, ispunjavajui svoju dunost, prijavio
za produljenje vize. Slubenik je moju molbu poslao u New Delhi
uvjeravajui me da e, dok ne dobijem slubeni odgovor, potvrda
koju mi je dao sluiti kao zakonski vaea viza.
Jesen se polako pretakala u zimu, a ja jo nisam dobio odgovor.
Ili sam barem tako mislio. Pismo je davno bilo stiglo u jedan od
arama, a da ja to nisam znao. Primatelj ga je izgubio i nikad mi
nita nije rekao. U pismu je stajalo da se odmah moram prijaviti
u ured u Mathuri. Nesvjestan svih tih injenica, nisam se prijavio.
Vrijeme je teklo. Posljedica je toga bila da se slubenik koji je vodio
moj sluaj razljutio, mislei da ne cijenim njegov poloaj. Ja sam sve
to vrijeme mirno ivio neznajui da je neto polo krivo.
Jednoga je dana sveenik iz nekoga hrama pohitao na ulicu kojom
sam prolazio. Bio je ozbiljan. Neki vladin slubenik traga za tobom,
rekao je. Misli da mu prkosi.
O emu pria? zbunjeno sam izlanuo. to li sam uinio da sam
privukao toliku panju?
Jutros je ovamo doao za tobom. Urlao je poput bijesnoga psa
i prijetio da e te otro kazniti kad te nae. Sveenikovo se lice
iskrivilo od gaenja dok je aptao: Poznajem toga ovjeka. Okrutan
je podmitljiv. Bojimo ga se vie od domaih kriminalaca, jer je toliko
moan da moe uiniti to god poeli.
to da radim? upitao sam. Srce mi je tuklo.
Budi oprezan.
Gdje god sam otiao, ljudi bi mi rekli da me je slubenik tamo
traio. Mnogi vraabasiji i sadhui molili su se za mene.
U ono sam vrijeme sa ripad Babom i Asimom znao posjetiti
vikendicu neke imune gospoe iz Delhija po imenu Jogamaja.
Svake bi veeri otvorila vrata svoga dvosobnog stana te kuhala
za sve pridole posveenike dok bi oni pjevali kirtan. Jedne sam
veeri u njenom stanu upoznao gospodina iz New Delhija iji je
nadimak bio Inenjer. Po zanimanju inenjer strojarstva, bio je to
visok srednjovjeni ovjek uredne zaeljane crne kose i uredno
podrezanih brkova. Kao i svi ostali u Jogamajinu stanu, bio je krasna
dua i iskren Krinin posveenik. Kad je sasluao moj sluaj, uvjerio
je prisutne da e svojim vezama pokuati srediti moj imigracijski
status u New Delhiju. Oni su inzistirali da odmah odemo.

295
 Pod krinkom noi, Inenjer i ja smo se prikradali vrindavanskim
uliicama do autobusne stanice. Dok smo stajali u redu za karte,
zauli smo grmoglasno: Uhitite ga! Ljudi na postaji su naglo
zautjeli. Nisam imao vremena niti razumjeti to se zbiva, a neka
me je ruka ve zgrabila za vrat i bacila o zid od crvene cigle.
Naao sam se lice u lice s onim vladinim slubenikom. Prkosi mi!
dreknuo je. Sad si moj. Oi su mu gorjele od bijesa. Inenjer ga je
povlaio za rukav pokuavajui mu objasniti to se doista dogodilo,
ali slubenik nije bio od ljudi koji e posluati glas razuma. Bio je
to ovjek koji voli silu. Izudarao je Inenjera po licu te ga nasadio
na zid pored mene. Usuuje se prkositi mome autoritetu? urlao
je. Ako ujem jo samo jednu rije, pretui u te i uhititi. ene su
vriskale, mukarci hvatali dah, a djeca plakala. Dva su redarstvenika
s toljagama u rukama okruila slubenika da ga nitko ne bi smetao.
Inenjer je unuo uza zid i uurio se, a ljudina se namjerila na
mene, zgrabila me za vrat i odvukla me dalje. Ljudi su nas gledali
uasnuti i dovikivali: On je sadhu. Nemoj ga povrijediti. Nemoj
povrijediti tog deka.
Ne osvrui se, slubenik me je potezao za sobom i najzad me
gurnuo u autobus za Mathuru. Na vratima se okrenuo dvojici
redarstvenika: Idite sad. Ne treba mi vaa pomo. Ovaj je
prijestupnik sada moj. Grubo me je gurnuo na prednje sjedite te
sjeo pored mene. Dobro sam ga promotrio. Kosa mu je bila neuredna,
brada kratka, a tijelo ratniko. Uhvatio me je za ramena, poeo me
tresti i grmjeti: Bievat u te i izgladnjivati. Muit u te toliko da e
poeljeti da se nisi rodio. Dok je govorio, iz usta mu je letjela slina.
Brisao sam lice i mislio ovaj je ovjek sadist. Potpuno je lud. to da
radim? Zatvorio sam oi i tiho izgovarao mantru. Prenapueni se
autobus zatresao i krenuo naprijed.
Nakon nekog vremena, na stranjoj je strani autobusa nastao
mete. Dva su se seljaka potukla. Bila je to prilika mome zarobljivau
da pokae junatvo. Skoio je na noge i naredio vozau autobusa da
me uva. Kao da sam nekamo mogao otii iz autobusa koji je brzao
po autoputu! Urlajui je pojurio prema dnu autobusa odgurujui
sve pred sobom. Stigavi, uskoio je meu posvaane te ih obojicu
nemilosrdno izudarao. Za to vrijeme, ja sam razmiljao: Sljedeih
nekoliko sekundi vjerojatno mi je jedina nada za bijeg. Vapio sam za

296
pameu i dosjetio se. Poskoio sam i potrao prema vozau. Pani,
pani, pani, vikao sam. To je znailo da se moram pomokriti. Mahnuo
je rukom da se vratim na sjedalo. Nisam se dao, ve sam ga zbunio
skaui na mjestu poput djeaia i drei se za spolovilo, urlajui
od boli mjehura koji umalo da nije puknuo. Pani, pani. Svejedno
mi je naredio da sjednem. Uto sam primijetio vozaeve bose
noge. Jedina mogunost bijega polako se gubila, pa sam pribjegao
radikalnoj mjeri za silne opasnosti. unuo sam pored vozaeva
sjedala i pomokrio se na tlo autobusa, paljivo ciljajui njegove bose
noge. S toplim urinom na stopalima, voza je irom otvorio usta i oi
u oku te sasvim zbunjen udario po konici, otvorio vrata i zaurlao:
Uini to vani!
Trao sam brzinom vjetra. Na moje beskrajno uenje, primijetio
sam da se autobus odvezao. Izgleda da me se voza htio zauvijek
rijeiti. uao sam u polju iza grma i promatrao cestu. Pedeset
metara dalje, konice su zakripile, autobus je stao te se poeo
kretati unatrag. Pomislio sam kako je onaj slubenik morao izlemati
vozaa koji me je oslobodio. Moj je zarobljiva izletio iz autobusa
i mahnito hodao gore dolje traei me u tami uz pomo svoje
baterijske svjetiljke. Nije naao nita doli pustoga autoputa, pa se
osujeen vratio u autobus i krenuo natrag u Mathuru. Ja sam se uljao
poljima, umama i zabaenim uliicama te stigao do Jogamajina
stana. Inenjer je bio tamo. Ve je posveenicima ispriao kako sam
pao u zatoenitvo. Svi su cijelu no molili i pjevali za moju zatitu.
Nisu znali to drugo uiniti. Kad sam se pojavio na dovratku, svi su
skoili na noge i srdano me doekali.
Kako si uspio pobjei? upitali su jednoglasno.
Krininom milou. Sramio sam se opisati svoje neuobiajene
metode.
Nakon nekoliko dana, sreo sam nekolicinu putnika koji su te noi
bili u autobusu. Rekli su mi to se dogodilo nakon to sam pobjegao.
Slubenik je bijesnio, a neka ga je stara udovica ismijala: Ti se hvali
da si tako velik i snaan? Ha, ha, ha! Pobijedio te je onaj mravi
malecki sadhu. Cijeli se autobus tresao od smijeha. Tako silno
ponien, slubenik se kleo da e mi se osvetiti. Od te se noi posvetio
traganju za mnom koji sam mu bio poput plijena. Vraabasiji su me
skrivali dajui mu pogrene upute. U meuvremenu, kako se nisam

297
usuivao stati na glavnu cestu, otkrio sam sve sporedne uliice
Vrindavana. ivio sam poput bjegunca za kojim je bjesomuno
tragao predstavnik zakona.
Jednoga jutra u etiri i trideset, molio sam se u hramu Radha
Ramana i opisao to mi se dogaa pred Krinom. Ako pokuam
otii iz Indije s nevaeom vizom, nikad se vie neu smjeti vratiti.
Ako ovdje ostanem, pitanje je vremena kad e me uhititi i zauvijek
protjerati iz Vrindavana. Molim te, uini sa mnom to god eli.
U ranojutarnjem mraku, otiao sam iz hrama uskom uliicom.
Najednom zauh jezovit urlik koji je odjeknuo zidovima. Zastao sam,
bojei se koraknuti, kad su mi se ralje neke zvijeri zarile u desnu
nogu. Snane su me eljusti bacile na tlo, a onda je pobjegla. Sve
je nenadano zavrilo. Kad sam se osvrnuo, vidio sam samo mrak.
Stvorenje je nestalo u mraku istom brzinom kojom se pojavilo. Noga
me je boljela i pekla te sam hramao putem. Najzad sam izgubio
ravnoteu i svalio se u kanal pun gustog crnog blata i ljudskih
izluevina. Nekako sam podigao tijelo i odepao do hrama Radha
Vallabhe gdje su me s ljubavlju doekali glavni sveenik i njegov sin
Radhe Lal Gosvami. Ponudili su mi kupku, koju sam prihvatio. U
njihovu ljubaznu drutvu bol je polako postajala nevana.
Kasnije toga istog jutra, sjedio sam s Ghanajamom i jo dva
sadhua u njegovu hramu. Ghanajam je primjetio da mi je noga
krvava. Sav preplaen, dragi je stari podigao obrve i povisio glas
te upitao: Krinadas, to ti se dogodilo? Kad sam im opisao, poeli
su odmahivati glavama s bolnim izrazima na licu. Jedan od sadhua
je uzdahnuo: Pas koji tako luaki grize mora da je bijesan. Odmah
se mora lijeiti.
Bolje je da umrem u Vrindavanu nego da me protjeraju, rekao
sam snudeno.
Vrpoljili su se i gledali u me poput prosjaka koji mole hranu. Ljudi
od bjesnoe potpuno polude. Zahtijevamo da se ode lijeiti.
Besplatna lijenika pomo nalazila se u drvenoj daari na
glavnoj cesti. Bilo mi je opasno stajati u redu s desecima siromanih
zbog onoga slubenika koji mi je bio na repu, ali sam ipak odluio
iskuati svoju sreu. Oko nas su se rojile muhe. Zujale su i ujedale nas.
Koliina lijekova koje je lijenik imao bila je vrlo oskudna. Paljivo
sam ga promatrao dok je bolesniku davao injekciju, potom iglu par

298
puta umoio u posudicu s alkoholom, a potom istu iglu upotrijebio
na sljedeem pacijentu. tovie, istu je tu iglu upotrijebio za sve
bolesnike koji su ekali ispred mene. Kad je doao red na mene,
prouio je moju ranu, namrtio se i izjavio obeshrabrujue: Mora
da si dobio bjesnou. Koja te je ivotinja ugrizla?
Doktore, nestala je u noi, odgovorio sam. Ne znam to je to
bilo.
Rekao mi je da legnem na lea, na goli drveni stol. Traio je neto
u metalnoj kutiji pa podigao golemu iglu, potamnjelu i savijenu.
Preda mnom ju je isturpijao kako bi bila otrija. Onda je polako ulio
serum u injekciju i rekao: Oprosti mi, ali moram ti dati injekciju u
trbuh. To e silno boljeti. Potom mi je zario tupu iglu u trbuh, ali nije
prodrijela. Pokuao je jo mnogo puta, trudei se da je zarije dublje,
a ja sam se previjao na krevetu. Vidno razoaran, pred desecima
bolesnika koji su nestrpljivo ekali, zavapio je: Ako ne uspijem
utrcati serum na pravo mjesto, umrijet e. Ponekad se u hitnim
sluajevima moramo snai na neuobiajene naine. Zamahnuo je
iglom i strastveno mi je zario u trbuh s takvom silom da mi je tijelo
odskoilo sa stola. Bol je bila neopisiva! Igla je najzad prodrla. inilo
mi se da me je raspolovio. Polako je potisnuo serum kroz miie u
krvotok, a trbuh mi je natekao od muke.
Oajniki sam elio otii odatle i nikada se vie ne vratiti. epajui
sam pohitao van, kad mi je lijenik rekao: Sljedeih trinaest dana
mora se vraati i primati ove injekcije.
Bio sam gotovo siguran da neu preivjeti jo jedan mukotrpan
tretman: Ne mogu se vratiti, rekao sam.
Ako se ne vrati, nesavladivi grevi e te izludjeti i ubiti.
Na to sam mu objasnio teke okolnosti u kojim se nalazim. Ako
svakoga dana budem izlazio na glavnu ulicu, sigurno u zavriti u
zatvoru.
Kroz priu sam mu se smilio, pa me je uvjerio: Vladin sam lijenik.
Napisat u ti pismo s vladinim igom. Odnesi ga u Delhi i morat e ti
dati vaeu vizu.
Sljedeeg mi se dana na trbuhu pojavila ljubiasto zelena oteklina.
Ali pomilovanje nisam dobio. Ista se muka morala ponoviti sljedeih
trinaest dana ma to se dogodilo. Siroti se lijenik iskreno trudio
uiniti najbolje to je mogao s onim to je imao. Obeao mi je da

299
e nabaviti bolju iglu kad se vratim. Po njegovu naputku, sjeo
sam u vagon tree klase na vlaku za New Delhi. Kad sam stigao u
ured Ministarstva unutarnjih poslova, uputili su me slubeniku
na visokom poloaju, jer sam bio poseban sluaj. ovjek je smrtno
ozbiljan proitao lijenikov naputak u kojem je stajalo da imam
bjesnou i da u umrijeti bez pravilne njege. Potom je zatraio da
mi se po hitnom postupku odobri vaea viza kako bi me mogao
nastaviti lijeiti.
Proitavi naputak, slubenik me ozbiljno pogledao u oi i rekao:
Neu moi nou spavati ako zbog mene umre. Poslao je po moje
dokumente i vrlo paljivo uredio moj pravni poloaj. Od sada si
potpuno zakonito ovdje i vie nema nikakvih problema. S tim mi
je rijeima u putovnicu udario novu vizu.
Vratio sam se u Vrindavan s osjeajem da sam doivio jo jedno
proienje potrebno da me pripremi za budunost. Onaj mi vladin
slubenik nije mogao vie dodijavati, jer je sada bio pod istragom, a
uskoro nakon toga dobio je i otkaz zbog zloporabue moi. Slobodno
sam mogao ostati na mjestu koje sam volio. Obuzimao me je osjeaj
da e mi se tamo uskoro dogoditi neto prekrasno.

J edne hladne noi, posljednjih dana mjeseca studenog, sjedio sam

sam na obali rijeke pod stablom kadambe i paljivo sluao njenu
umoreu pjesmu Jamune. Mjeseina je treperila na njenoj povrini,
a none su ptice ugodno pjevuile. Um mi se pretvorio u projektor, a
rijeka je postala filmsko platno na kojem sam promatrao svoj ivot.
Vidio sam radost i tugu svoga djetinjstva te mladenake ludorije
adolescencije. Vidio sam sebe i Garyja, nabijenih mladalakom snagom,
kako ostavljamo dom u potrazi za smislom. Lutali smo Europom
poput turista, sklapali prijateljstva i upijali sve oko sebe. U svemu je
tome jedina stalnost bila moja enja za Bogom koja se pretvorila u
opsjednutost. Odakle mi ta enja? Nisam znao.
U potrazi sam prouavao religije i filozofije. Kao dijete sam se molio
u sinagogama, a kasnije i u samostanima, katedralama, damijama i
hramovima. Gledajui rijeku, um me odveo u sudbonosni zalazak sunca
na Kreti gdje sam odluio krenuti na hodoae u Indiju. Na srednjem
sam istoku izuio lekcije koje su mi promijenile ivot. Pri uenju svetoga
Kurana nada mnom su neprestano lebdjele opasnosti i bolest. Dubina

300
rijeke podsjetila me je na divna himalajska prostranstva, velike riije,
mistike, askete, jogije i lame od kojih sam marljivo uio. Svi su bili silno
ljubazni prema meni i svakome sam se u srcu zahvalio. Onda sam vidio
nevjerojatan susret s Garyjem u nepalskom riinom polju. Pitao sam
se gdje je sada i zato smo opet razdvojeni. Na toj sam obali ponovno
zauo sve neugasle molitve koje sam uputio na svomu mukotrpnom
hodoau, molei da mi se otkrije moj duhovni put. Sjetio sam se kako
se bog Rama pojavio u snu Rama Sevaka Svamija i ovako o meni rekao:
Ovaj je mladi Krinin posveenik, a Vrindavan je mjesto na kojemu e
tovati. Tada se nisam obazirao na te rijei, ali sam nakon pet mjeseci
provedenih u Vrindavanu osjeao u srcu iskrenu predaju i najzad
prihvatio da je posveenost Krini moj duhovni put.
U meni je jo uvijek zjapila praznina. Znao sam da moram prihvatiti
gurua kome u se moi potpuno posvetiti. Tu su potrebu naglasili
i tradicija i sveti spisi. Uskladiti svoj ivot sa sluenjem uenjima
vlastitoga gurua, put je kojim prosvijetljene due idu od pradavnih
vremena. Zurei u tamne vode Jamune, molio sam se za vodstvo.
Zanoalo je. S tim sam se mislima polegao na obalu i zaspao. Usnio
sam neobian san. Naao sam se u lijepoj amerikoj kui, a oko mene
su ljudi askali o ispraznim temama. U pozadini je zujala televizilja.
Naglo sam se probudio. Zato sam otiao iz Vrindavana? Vikao sam.
Onako smeten, valjao sam se po obali i jecao u tami: Zato sam otiao
iz Vrindavana? Zato sam otiao iz Vrindavana? Najzad sam opet
prepoznao rijeku pored mene i ono stablo kadambe pod kojim sam bio
legao. Ja sam u Vrindavanu. Jo sam uvijek u Vrindavanu! kliknuo sam
radosno. Pritisnuo sam tijelo na hladnu zemlju u elji da nikada otamo
ne odem. Sabrao sam se i porazmislio. Hladna i prana obala rijeke u
Vrindavanu mnogo mi je vrednija od velebne vile u zemlji moga roenja.
Kasnije toga jutra hodao sam niz uliicu i zaobiao kravu koja se
lijeno protegnula preda mnom. Pogledao sam u vis i spazio redovnika
sa Zapada odjevenoga u halje boje afrana. Hitao je prema meni
maui rukama i dozivajui me: Richard, Richard! Uinilo mi se
da ga poznajem. Kad se pribliio, prepoznao sam posveenika kojeg
sam sreo prije devet mjeseci na svetkovini Hare Krina u Mumbaiju.
U Vrindavanu jo nisam vidio rila Prabhupadinih uenika sa Zapada.
Oduevio sam se.
Sutra dolazi rila Prabhupada, radosno je rekao. Sunce je upravo

301
izlazilo. Raspjevane su se ptice igrale u zraku. Krava se probudila,
lijeno ustala i odetala, udarajui kopitima o cestu i njeno muui.
Sa svakom njegovom rjeju, u meni je rastao neobian val uzbuenja:
Zna li da rila Prabhupada ivi u Vrindavanu? Ovamo se vraa nakon
to je irom svijeta pronio kulturu posveenosti. Potapao me je po
leima i nasmijeio se: Prabhupada e biti silno sretan to te ovdje

vidi. Svi smo se pitali gdje si. Molim te, poi sa mnom.

302
 11

D
ana 26. studenog 1971. stajao sam pored vrindavanskog puta
kojim se dokoturao neki indijski autobus. Kad se zaustavio,
vrata su se otvorila i iz njega je izaao stari nizak rastom
odjeven u halje boje afrana. U ruci je drao tap za hodanje. Saznao
sam da je rila Prabhupada bio veleposlanik Vrindavana u svijetu. I
staro i mlado pohitalo mu je ususret. Ja sam se topio od veselja to
ponovno vidim ovjeka koji je onomad bio tako ljubazan prema meni.
Okupljeni su poeli klicati od veselja kad je iz istog autobusa izalo
etrdesetak Krininih posveenika raznih rasa i nacionalnosti.
Europljani, Sjevernoamerikanci, Junoamerikanci, Afrikanci, Azijci i
Indijci po prvi su put u povijesti pristigli u Vrindavan u tako velikoj
skupini. Dok su izlazili iz autobusa, sveenici i hodoasnici su im se
radosno divili, djeca se smijeila u udu, a seljani ih pogledavali u
nevjerici.
Stotinama milijuna Indijaca koji tuju Krinu, Vrindavan je
najsvetije mjesto hodoaa. Srca stanovnika Vrindavana nadimala
su se od ponosa, jer su ljudi dotad nevienih im rasa dijelili s njima ono
to su smatrali najdraim. Uslijedio je sveani doek tijekom kojeg
su uglednici poput gradonaelnika, vladinih poslanika, sveenika i
vjerskih voa Prabhupadi izrazili dobrodolicu kui. Vremeni sadhu
iji je jedini imetak na odlasku iz Vrindavana bio veliki san, vratio se
kui kao svjetski poznati uitelj.
Godine 1896., rila Prabhupada se rodio u vrlo pobonoj obitelji u
Kolkati. Nadjenuli su mu ime Abhaj aran. U Mumbaiju sam proitao
da je 1922. mladi Abhaj sreo svoga gurua, rila Bhaktisiddhantu
Sarasvatija. Pri prvom susretu i prvom razgovoru, rila Bhakti-
siddhanta mu je rekao: Obrazovan si mladi. to ne bi ljude pouavao
poruci boga aitanje irom svijeta?
Abhaj nije mogao vjerovati uima. Jo se nisu ni upoznali, a sadhu
ga je ve uputio na ivotnu misiju. U to je vrijeme Abhaj aktivno
sudjelovao u pokretu neovisnosti Mahatme Gandhija. Tko e nas

303
posluati? suprotstavio se Abhaj. Kako emo iriti indijsku kulturu
kad se nalazimo pod britanskom vladavinom?
rila Bhaktisiddhanta odgovori: Prevlast neke sile privremeno je
stanje. Vjena je stvarnost to da nae osnovno odreenje nije tjelesno,
ve duhovno te da smo vjeni i puni blaenstva. Pravi dobrotvorni
rad, bilo osobnom, drutvenom ili politikom planu, treba pomoi
da se iznova uspostavi vjean odnos sa Vrhovnom Stvarnou,
Gospodom Krinom.
uvi Bhaktisiddhantu kako razumno i samilosno navodi spise,
Abhaj ga je s potpunim uvjerenjem duboko u srcu prihvatio za svoga
duhovnog uitelja i predao se tomu redu duom i srcem.
Stari moj prijatelju, netko je povikao. Okrenuo sam se i vidio
nasmijeena, krna ovjeka svijetle puti, sjajnih zelenih oiju i obrijane
glave koji je nosio u bijele halje. Trao je prema meni podignutih
ruku. Bio je to Gurudas, razigrana dua koja me je prije devet mjeseci
u Mumbaiju odvela na pozornicu da po prvi puta sretnem rila
Prabhupadu. Zagrlio me je. Opet smo se sreli, i to na ovom svetom
mjestu. Kasnije toga dana, proveo me je mnogim uliicama i kroz
luni svod nekoga srednjovjekovnog hrama u sobiak u kojem mi je
priao o rila Prabhupadinu ivotu.
Godine 1954., u redu odricanja, rila Prabhupada je doao ivjeti
u Vrindavan. U ovoj sobici u kojoj sjedimo, est je godina ivio
povueno i pripremao se za budunost. Oslanjao sam se o zemljani
pod i promatrao sobiak. Vitki zeleni guter od oko dvadeset i etiri
centimetra, koji je vrtio svojim dugim repom, graknuo je i pojurio
preko glinom prekrivenih ciglenih zidova. Jedini namjetaj u sobi bili
su niski stoli i drveni krevet na kojemu je prepletena uad sluila
umjesto madraca. Upravo je ovdje, nastavio je Gurudas, prevodio
spise sa sanskrta na engleski jezik.
Kimnuo sam glavom potiui ga da nastavi.
Godine 1959., prihvatio je zavjete svamija i dobio titulu A. .
Bhaktivedanta Svami, rekao je Gurudas. A onda je, 1965., u ezdeset
i devetoj godini, napustio dom u Vrindavanu da bi ostvario ivotnu
misiju. S manje od sedam dolara u depu i poklonjenom kartom,
Prabhupada se ukrcao na aladutu, teretni brod koji je krenuo u
Ameriku. Preplovio je nemirne vode i pretrpio dva srana udara. Na
brodu je proslavio sedamdeseti roendan prije nego to je, sasvim

304
sam, stigao u Ameriku. Brod se prvo usidrio u Bostonu, a onda
zaplovio za grad New York.
Prohladan zimski povjetarac uao je u sobu iz dvorita. Kao dio
hramskog obreda, zvonila su zvona i odjekivali mjedeni gongovi
sveenika koji su ih udarali drvenim maljevima. Bong bong, bong bong,
bong bong. Gomila ljudi sjatila se u dvorite zbog obreda. Gurudas
je nastavio. Kad je stigao u njujorku luku, rila Prabhupada nije
nikoga poznavao. Sam se nosio sa ivotom u sumnjivim etvrtima
Bowery i Lower East Side. S vremenom su njegove odlike vrijedne
ljubavi i silno znanje privukle iskrene tragatelje meu sljedbenicima
kontrakulture. Preobrazio je srca mnogih mladih Amerikanaca i
Europljana. Godine 1967., u San Franciscu, postao sam mu uenik.
Ime rila Prabhupada dali smo mu od milja. U prijevodu to znai onaj
do ijih stopala sjede veliki uitelji. Nakon samo nekoliko godina u
inozemstvu, osnovao je i proirio pokret na svjetskoj razini. Sada
je po prvi put doveo skupinu gorljivih uenika natrag u Vrindavan,
svojoj kui.
Odmahivao sam glavom u udu nad rila Prabhupadinim pu-
tovanjem. I sam sam bio otputovao u daleke strane zemlje bez novca
i ikog svog, ali bilo mi je devetnaest godina i zdravlje me je dobro
sluilo kad sam krenuo. rila Prabhupada je svoje putovanje zapoeo
u sedamdesetoj godini, bez novca i drugova a sve to da bi bio orue
u rukama Gospodinove samilosti.

T e sam se veeri vratio u hram da bih uo rila Prabhupadin govor.

Sjeo sam na tlo prenapuene dvorane i ekao. Iznad glave vrtjeli
su mi se klepetavi ventilatori to su visjeli sa stropa. Kroz prozore ulo
se urlikanje ptica, a okupljeni su pjevali posveenike hvalospjeve.
Kad je rila Prabhupada uao, sve se smirilo i utihnulo. Uenici su mu
se klanjali, stari ga prijatelji grlili, a gosti ga potovali ustavi. Bio je
odjeven u savreno iste i uredno omotane halje boje afrana kakve
prilie svamiju. Sjeo je u poloaj lotosa na crveni tapecirani podij koji
se nalazio na drugom kraju dvorane. Zrake zalazeeg sunca prodirale
su kroz mnogobrojne prozore i njeno kupale njegovu tamno zlaanu
put. Duboke su mu smee oi, iako stare i mudre, sjajile nevinou
djeteta i s ljubavlju pogledavale svaku pojedinu osobu u publici.
Iako nizak rastom, s moda kojih 165 centimetara visine, njegova je

305
pojava zraila veliinom. Sklopio je ruke u molitvi te nam poklonom
glave svima izrazio dobrodolicu. Onda je proistio grlo pa nam se
dubokim glasom obratio koristei mikrofon.
Osnovno naelo ivota je da smo, openito govorei, svi skloni
nekoga voljeti, poeo je. Nitko ne moe ivjeti bez da nekoga voli. Ta
sklonost postoji u svakom ivom biu. Karika koja nam nedostaje jest
znanje o tomu kamo da ljubav usmjerimo kako bismo obuhvatili sve
i bili sretni. Nato je zastao i zamiljeno pogledao publiku. Dananje
nas ljudsko drutvo ui da volimo svoju zemlju, obitelj ili pak sebe, ali
nam ne kae kamo trebamo usmjeriti sklonost ljubavi da bismo svi
bili sretni.
Glas mu se lomio od iskrenih osjeaja. Osjeao sam da njegov govor
nije puko pouavanje ve molba upuena svakom lanu publike da
shvati koliko je njegova poruka hitna. Eto ovjeka koji je silno brinuo!
itava je publika pozorno sluala svaku njegovu rije. Nismo uspjeli
ostvariti mir i sklad u ljudskom drutvu ak ni odlinim potezima
poput Ujedinjenih Naroda ili gospodarskih i znanstvenih dostignua.
To je zato to se nismo pozabavili navedenim pitanjem. Suzne je
oi na tren sklopio i uao u trans. inilo mi se da je osjeao patnju
itavoga svijeta. Karika koja nedostaje jest buenje nae izvorne
ljubavi prema Krini. Ako nauimo kako voljeti Krinu, lako nam je
istom zavoljeti svako ivo bie. To je kao kad vodom zalijemo korijen
stabla time smo nahranili sve njegove sastavnice. Jo jedna dobra
usporedba je jedenje. Ako hrana dospije u eludac, okrijepili smo
sve dijelove tijela. Kad pronaemo svoj pravi poloaj, uivat emo u
ivotu prepunom blaenstva.
U to sam vrijeme bio iznimno usredotoen na svoju duhovnu
potragu, pa me se duboko dojmila hitnost koju je iskazivao molei
nas da oivimo svoju izgubljenu ljubav prema Bogu.
Posveenici su me pozvali da odsjednem s njima u kui, no bilo mi
je udno. Radije sam spavao pod drveem na obali Jamune. Svakoga
dana, nakon kupanja i meditacije u tihoj zori, uputio bih se sluati
rila Prabhupadino jutarnje predavanje. Bio sam pomalo skeptian
prema njegovim uenicima. Mislio sam kako je neobino to neki od
njih nose kamere i opremu za snimanje govora. Bilo je to neto to
dotad nisam vidio ni u jednog sadhua. Usprkos tome, sve sam vie
cijenio rila Prabhupadino znanje i osobine. Umio je na jednostavan

306
nain i s lakoom objasniti ak i zamrene filozofske misli. Svakoga
jutra nakon predavanja, rila Prabhupada bi nas osobno poveo u
obilazak Vrindavana. Dok smo s njime etali, ista ona mjesta kojim
sam toliko puta proao, u njegovu sam drutvu vidio kao nikada do
tada. Stjecao sam uvide koji kao da su mi otvarali vrata dublje razine
stvarnosti. Kad bi nam priao o nekomu mjestu, inilo mi se kao da
vlastitim oima vidim ono to govori. Nakon ruka, nekoliko bih sati
sjedio u njegovoj sobi dok je neobavezno askao s gostima. Toliko
sam se sramio pred njim da nikad nisam postavljao pitanja, ve bih
bio sretan to smijem sluati.
Jednoga sam popodneva tako sjedio u njegovoj sobi, kad me je jedan
od njegovih istaknutih uenika ovako prekorio: Sastanak koji slijedi
namijenjen je gostima, rekao je. Molim te, izai. Svi posveenici u
ovo vrijeme trebaju obavljati svoje dunosti. Takvo je pravilo. Nisam
obrijao glavu poput ostalih uenika, ali sam bio jedina osoba sa
Zapada u prostoriji. Taj me ovjek oito nije doivio kao gosta.
Ja sam na to palcem i kaiprstom dohvatio uvojak svoje kose i
njeno ga stresao: Ali, pogledaj, molim te. Ja nisam posveenik.
Uenik je bio vidno uznemiren, pa je pogledao prema rila
Prabhupadi traei vodstvo. Zabrinuto sam ekao odluku i pri-
eljkivao da ostanem u prostoriji. rila Prabhupada je na to podigao
obrve, nasmijeio mi se i onda se od srca nasmijao. On nije posveenik.
Neka ostane. Uenik je poraen otiao. Onda mi je Prabhupada
ozbiljno, ali skromno rekao: Cijenim to to toliko eli sluati. Prisni
ugoaj te razmjene rastopio mi je srce.
Jednom sam prilikom na ulici sreo Krinadasa Babaija. Hare
Krina! pozdravio me je. Kad sam mu odzdravio, rekao sam mu da
je stigao rila Prabhupada. Lice mu se ozarilo. Prekrasno! Molim te,
odvedi me da vidim svoga dragog brata po Bogu. Hodali smo brzo i
zaobilazili rike koje su trubile i bivole koji su spavali na ulici. Popeli
smo se stepenicama i uli u Prabhupadinu sobu. rila Prabhupada je
sjedio na tlu iza niskoga stola i razgovarao s desetak posjetitelja. im
smo uli i pogledi se dvaju velikih dua sreli, lica su im procvala od
radosti. Krinadas Babai se iz dubine svoga srca nasmijeio od uha
do uha te uskliknuo: Hare Krina!
rila Prabhupadno je lice ozario osmijeh takvoga blaenstva kako
nikad dotad nisam vidio na ljudskom licu. U oima su mu svjetlucale
suze. I on je uskliknuo Hare Krina! te poskoio i ustao pozdraviti

307
Babaija. Oboje su pohitali jedan drugome u zagrljaj, plaui od sree.
Onda je rila Prabhupada poveo Babaija i posjeo ga pored sebe, na
isti jastuk. Sljedeih se sat vremena prostorija orila od smijeha dok su
razgovarali na svom materinskom bengalskom jeziku, ne obraajui
panju na ostale. Ja sam sjedio samo nekoliko metara od njih i prtio
od uzbuenja. Kakav li su samo nevjerojatan duhovni odnos dijelila
ta dvojica. Nikad dotad nisam vidio toliku ljubav i meusobno
potovanje izmeu ljudskih bia. Osjeao sam kao da sam dobio
letimian uvid u duhovni svijet.

N ije prolo mnogo vremena, a nekoliko je rila Prabhupadinih

uenika poelo nada mnom vriti pritisak da preuzmem izvjesne
obveze. To to ivi u Vrindavanu nije ispravno, rekli su. Trebao bi
se pridruiti naem pokretu i putovati s nama. Iako sam ve navikao
na sline zahtjeve, nisu mi se svidjeli. Ako se ikada posvetim nekom
uitelju, to sam svim srcem doista elio uiniti, moja bi odluka trebala
biti potaknuta dubokom vjerom i nadahnuem, a ne neijim nagovorom.
Jednog sam popodneva odjurio do vrta gdje je rila Prabhupada
trebao govoriti, ali sam stigao prekasno. U vrtu su pasle krave, a
oko drvea bujnih zelenih kronji skupile su se mnoge raspjevane
ptiice slatkoga pjeva i druina lokalnih vraabasija koji su se grijali
na zimskom suncu. rila Prabhupada je ba odlazio. Stotine se ljudi
poredalo uz cestu te mu se poklonilo u znak potovanja. I ja sam bio
meu njima. Dok sam dizao glavu sa pjeskovita tla, samo nekoliko
centimetara dalje vidio sam njegova stopala u jednostavnim platnenim
papuama. Jo uvijek na koljenima, pogledao sam u vis i naao se oi u
oi s njime. Bio je dostojanstven i ozbiljan.
Koliko ve dugo ivi u Vrindavanu? upitao je.
Zgrio sam se od straha, mislei da e me i on prekoriti to sam ovdje.
Oko est mjeseci, rila Prabhupada, odgovorio sam.
Krupnim se tamnim oima zagledao u moje. inilo mi se da osim
njegova pogleda nita drugo na svijetu ne postoji. Osjeao sam da
zna sve o meni moje jake i slabe strane, vrline i mane, sve to sam
elio postii i sve za to sam se molio da nestane. Ostao sam bez rijei.
Mora da smo tako proveli cijelu minutu. Onda je pred mojim oima
njegovo lice procvalo u dobrostiv osmijeh. Izvrsno, rekao je, njeno
me milujui po glavi. Vrindavan je prekrasno mjesto.

308
 U njegovom sam pogledu i ovoj iznimno kratkoj razmjeni okusio
ljubav vjenoga prijatelja, blagonaklona roditelja i samoga Boga. Polako
se okrenuo i odetao dalje, sa svakim korakom kuckajui tapom po
tlu. Zatvorio sam oi i zamislio se.

Toliko je zauzet ovaj ovjek. Deseci tisua ljudi na svijetu ekaju na

trenutak njegova vremena. Zato je zastao radi mene? Nemam mu to
ponuditi. Ja sam siromani nikogovi koji spava pod stablom.

Njegova me se gesta duboko dojmila. Dirnula me je vie od mnogih

uda kojih sam se nagledao. Na mene je ostavila koji nisam razumio,
niti sam ga znao objasniti. Moda je, mislio sam, najmonije od svih uda
djelovanje poput orua u rukama dobrote.

V e me je neko vrijeme muila osnovna filozofska dvoumica: je li

Bog izvorno osoba ili ne. uo sam neke jogije i filozofe koji tvrde da
Bog neosoban i bezoblian te da uzima privremeni materijalni oblik
avatara kad silazi u svijet radi dobrobiti svih bia. Po zavretku svoje
misije, opet se rastae u svoje bezoblino postojanje. Impersonalisti
dre da su osobnost i svi oblici nestalan ishod materijalne obmane. U
konanomu stanju osloboenja, dua odbacuje privremenu osobnost
te se sjedinjuje s Bogom, stapajui se sa sveproimajuim duhovnim
postojanjem.
Nasuprot tomu, uo sam druge jogije i filozofe koji tvrde da je
Bog vrhovna osoba, da je njegov duhovni oblik vjean, pun znanja
i blaenstva. U vrijeme osloboenja, dua ulazi u boje kraljevstvo
gdje vjeno i u istoj ljubavi slui Boga, potpunu i neogranieno lijepu
osobu.
esto sam razmiljao o tom prividnom protuslovlju. Ne mogu,
valjda, obje tvrdnje biti u pravu? Bog je, u konanici, ili jedno ili drugo.
Njegova je izvorna priroda osobna ili neosobna. Toliko sam potivao
svoje voljene uitelje da mi je teko bilo misliti kako je koji od njih
u krivu. Neki su otvoreno napadali suprotno stajalite dok su drugi
izbjegavali rasprave tako to se nisu sasvim jasno izraavali. Uvidio
sam da se mnoga duhovna uenja ne razlikuju odve dok ne ponu
izlagati na tu temu.
Kojemu cilju trebam teiti? Tako sam se pitao. Trebam li se truditi da

309
transcendiram dvojnosti ne bi li se sjedinio s neosobnim, bezoblinim
Bogom? Ili da teim proistiti svoje srce kako bih bezuvjetnom
ljubavlju sluio osobnoga Gospodina u njegovu vjenom prebivalitu?
Jednoga je popodneva neki gost postavio rila Prabhupadi upravo to
pitanje. Je li Bog bezoblian i neosoban ili pak ima oblik i osobnost?
Iekivanje u mom srcu stialo je cvrkut ptica, krianje majmuna i
zvuk truba na rikama. Sjedio sam i paljivo ekao njegov odgovor.
rila Prabhupada se polako nagnuo naprijed. Izraz lica bio mu je
potpuno smiren. Primjetio sam kako mu se pune usne na krajevima
savijaju prema dolje. Sjedio je na tlu podvijenih nogu i laktovima
se naginjao na nizak stol pred sobom. Ruke je sklopio pod bradom.
Ozbiljna pogleda citirao je iz Veda te izloio: Prvo trebamo shvatiti
nepojmljivu prirodu Boga. Vrhovni je Gospodin istovremeno osoban
i neosoban. Vjena je istina i to da je bezoblian te i to da ima vjeni
blaeni oblik.
Osjetio sam kako mi grudi nadima osjeaj topline i mirnoe. rila
Prabhupada je na to podigao kaiprst. Gospodinova neosobna
sveproimajua energija zove se Brahman. Bhagavan je osobni
oblik Boga koji je izvor energije i koji nikad ne potpada pod utjecaj
opsjene. Dobar je primjer sunce. Oblik sunca kao kozmikoga tijela
ne da se odvojiti od bezobline suneve svjetlosti, jer oni postoje
istovremeno. To su razliiti vidovi sunca. Isto tako, postoje dvije
razliite kole transcendentalista koji se usredotoavaju na razliite
vidove jedne te iste istine. Impersonalisti tee dostii osloboenje u
Gospodinovu neosobnom, bezoblinom svjetlu, a personalisti tee
za tim da s ljubavlju vjeno slue Gospodinov sveprivlaan oblik. Tu
nema protuslovlja.
Isto tako, dua je sastavni dio Boga te je istovremeno jedno s Bogom
i razliita od njega. Bogu smo jednaki kvalitativno, jer smo vjeni,
puni znanja i blaenstva. Ali kvantitativno, uvijek smo tek dio, poput
zrake sunca koja je samo djeliak sunca, a, ipak, posjeduje iste odlike
kao sunce. Istovremeno smo i jedno s Bogom i razliiti od njega. Bog
je neovisni upravitelj, dok dua koja zlouporabi neovisnost koju joj
je Bog dao, zaboravlja svoj odnos s Gospodinom i pada u obmanu, iz
ega proizlazi patnja.
Rekavi to, rila Prabhupada se naslonio na zid i nakrenuo glavu,
pa se zagledao ravno meni u oi. Pripadnici dviju kola, personalisti

310
i impersonalisti, prilaze razliitim vidovima jednoga Boga. Nastavio
je objanjavati kako su Krina, njegov oblik, odlike, osobnost i
prebivalite neogranieni te da sve vjerodostojne svjetske religije
oboavaju istoga Boga koji se u raznim dobima razotkrio na razne
naine.
Kako je to samo lijepo. Tim je jednostavnim i razboritim rijeima
rila Prabhupada pomirio dva naizgled suprotna stajalita. Dok sam
ga sluao, u oi su mi navrle suze zahvalnosti. Da, sad mi je sve mnogo
jasnije, pomislio sam. Vie nisam bio u duhovnom kripcu. Na licu mi
je zaigrao spontani radosni osmijeh. rila Prabhupada je uzvratio
osmijehom, mudrim i spokojnim.
Neki ga je gost upitao: Jesi li ti guru cijeloga svijeta?
rila Prabhupada je pokorno povio glavu i oborio oi prema tlu. Ja
sam svima sluga, rekao je. To je sve.
Ta mi se razmjena inila posebno draesnom. rila Prabhupada je
uvijek djelovao i govorio skromno, slobodno i oputeno. Sjetio sam
se poniznosti dragog mi Ghanajama koji je pedeset godina ivio
u hodniku ispred ormara. rila Prabhupada je bio uenjak, vrsni
govornik i moni jogi koji je osnovao svjetsko drutvo s tisuama
sljedbenika. Svakoga su ga dana posjeivali uglednici koji su mu
odavali potovanje. Usprkos svemu tomu, u njemu se nastanio duh
prirodne poniznosti: Ja sam malen. Bog je sve. Paradoksalno je
kako mu je ta poniznost podarila neogranienu sigurnost i odlunost.
Nakon susreta, ustao sam i ponudio rila Prabhupadi ruu. On
ju je pomirisao i draesno se naklonio glavom. Otiao sam iz kue
i oduevljen odlutao do Jamune. Prabhupadine su rijei komad po
komad sastavile slagalicu personalizma i impersonalizma. Duboko me
je dojmio jo mnogim drugim postupcima. Ali, tko je taj nevjerojatan
ovjek? pitao sam se. Kakva li je njegova osobnost?

311
 12

P
rosinac je donio sve krae dane i niske temperature u kasno
popodne. Omotao sam oko glave tkaninu i zaputio se niz
hodoasniku stazu do Jamune. Oko mene je ivjela uma.
Ptice i paunovi urlikali su veernje pjesme, seljaci se vraali s polja,
a vraabasije su klizile putem, s golemim posudama punim vode na
glavama, odjevene u naranaste, zelene i ute sarije. Odjednom sam
pred sobom ugledao poznat mi lik. Bio je to jamasundar, posveenik
koji me je u Amsterdamu nahranio duhovnom hranom, a u Mumbaiju
se za mene lijepo pobrinuo. ak sam i gledajui ga odostraga
prepoznao toga visokog Amerikanca koji je sluio rila Prabhupadu
kao osobni tajnik. Desnom je rukom nosio vreicu s brojanicom.
Mantrao je i hodao prema rijeci. elei ga sustii, pohitao sam prema
njemu i pozvao ga po imenu.
Okrenuo se i iroko osmjehnuo kad me je prepoznao. A, Richard.
Ili, kako te ono sad zovu?
Neki me ljudi zovu Krina Das.
Ovio je dugu ruku oko moga ramena i povukao me sebi. Dakle,
Krina Das, ujem da ve neko vrijeme ivi u Vrindavanu. Tako te
je lijepo opet vidjeti. Neko smo vrijeme proveli stojei na putu i
veselo avrljajui. Neto mi je govorilo da e taj ovjek, s vremenom,
imati posebno mjesto u mojemu srcu. inilo mi se kao da ga oduvijek
poznajem. Silno se dopada rila Prabhupadi, poeo je, ne ekajui
da ga ponukam. esto pita za tebe.
Jako si sretan to si mu tako blizu, rekao sam uzbueno. I to
svakoga dana. Ne mogu ni zamisliti
Da, nasmijao se skromno. Ponekad se utipnem da vidim sanjam
li. Ve sam pored njega skoro etiri godine. ini mi se da je svakim
danom sve mlai i ljepi. On je uvijek svje, nikad ga nisam vidio da
spava.
Sjea li se prvoga puta kad si ga sreo? upitao sam. arko sam
elio uti to je vie mogue o Prabhupadi, jer sam htio razumjeti

312
kako su dugi odluili unijeti toliku promjenu u svoje ivote da bi ga
slijedili.
Na obali rijeke, jamasundar je podvio noge i lagano se njihao
naprijed natrag. Bio je sijeanj 1967. na Haight Ashburyju u San
Franciscu. Moji prijatelji i ja priredili smo veliki rock koncert u
Avalon Ballroomu. Nazvali smo ga Mantra Rock Dance. Svi su se
sjatili da doekaju Svamija na Zapadnoj obali: Grateful Dead, Janis
Joplin, Jefferson Airplane, Canned Heat, Quicksilver i Moby Grape.
Svi su svirali. ak su stigli i Allen Ginsberg, Timothy Leary i Ken
Kensey. Doli su svi junaci hipija. Od uzbuenja, jamasundar se
bre zaljuljao: Zamisli tu scenu. Dvorana puna podivljalih dugokosih
klinaca, od kojih je veina na LSD-u, pulsira od stroboskopskih
svjetala i rock and rolla. Oko ponoi, rila Prabhupada sasvim mirno
izlazi na mranu pozornicu i sjeda podvijenih nogu na poseban
podij nainjen samo za njega. Nastaje tiina. rila Prabhupada
ponizno zapjeva mantru Hare Krina. Reflektor ga pronae i obasja,
a gomila se polako pridrui pjesmi. Jedna po jedna rock grupa
dolazi ne pozornicu da mu se pridrui. Ostalo je povijest. Dva je
sata Prabhupada vodio najnevjerojatniji kirtan koji moe zamisliti.
Osvojio je srca tisua ljudi kad je podigao ruke i poeo plesati. Kao
to je sam kasnije rekao: Hipije sam pretvorio u sretnike. (izvorno:
I have turned hippies into happies.)
Pokuao sam zamisliti rila Prabhupadin ivot u Haight Ashburyju,
svjetskoj prijestolnici hipijevske kulture. Gary i ja smo tamo proveli
neko vrijeme 1968. godine. Po onomu ega se sjeam, to je bio zasebni
svemir miroljubivih hipija, zanesenih tragatelja, dilera, drogeraa,
turista, poduzetnika i Hells Angelsa koji su grmjeli po ulici Haight
Street na velianstvenim kromiranim Harleyjima. Nikako nisam
mogao zamisliti da bi postariji svetac iz Vrindavana tamo ivio.
Koliko je vremena tamo proveo? upitao sam.
etiri je mjeseca ivio s nama, amerikim klincima. Jedva da smo
razumjeli ita od onog to nam je govorio. Znali smo samo da smo se
zaljubili u toga divnog ovjeka koji je sjedio u staniu iznad neke
praonice rublja i koji bi radosno doekao svakoga tko je doao da ga
vidi. Ono to me je najvie privuklo je da se uvijek alio. Ponekad bi
ak legao i toliko se silno smijao da bi mu se svi zubi vidjeli, a niz
obraze mu tekle suze.

313
 Sunce je zalazilo, a obala rijeke postajala sve tamnija i hladnija.
Zrak je bio pun dima sa seoskih vatri nad kojima se kuhalo. Predloio
sam da se proetamo uz rijeku do Kesi Ghata.
Kad smo ustali, ispraio je odjeu. jamasundar mi je za vrijeme
etnje ispriao kako je Prabhupada oarao Beatlese, osobito
Georgea Harrisona, i kako su se posveenici toliko zbliili s njima
da su mjesecima ivjeli u domu Johna Lennona. Kako li se to moglo
dogoditi, ako ne zahvaljujui nekoj vioj sili? upitao je.
Mogao sam se samo osmijehnuti.
Prabhupada od tih ljudi nije traio nita. Jedino im je elio podariti
tajnu ivota. Na prvom sastanku sa Johnom i Georgeom, Prabhupada
im je proniknuo u srca. Bio je silno draestan dok im je na vrlo
jednostavan nain objanjavao kako je Krina vrhovna osoba. Opisao
im je tono kako izgleda, to govori i radi, koliko voli glazbu, ples i
pjesmu. A na kraju im je obeao da mogu vidjeti Krinu oi u oi.
Nisam mogao vjerovati da sluam o Beatlesima dok hodam niz
obalu Jamune u Vrindavanu. Morao sam se nasmijati.
jamasundar je zastao od uzbuenja, prolio suzu i mucajui nastavio:
Sjeam se kako mi je prije prvog sastanka s Prabhupadom, George
ispred vrata proaptao da se jako boji ui u njegovu sobu. Bojao se
vie nego kad je iao na emisiju Eda Sullivana ili kad je sreo Elvisa.
Ipak, kad se poklonio pred Prabhupadom i kad ga je Prabhupada
srdano pozdravio, inilo mi se da gledam stare prijatelje koji su se
opet sreli i nastavili gdje su stali.
Kad smo izali iz Prabhupadine sobe, George se okrenuo prema
meni i rekao: Da, Prabhupada je ba pravi.
Prolo je vie od godinu dana otkad sam posljednji put sluao rock
and roll. Nalazio sam se petnaest tisua kilometara daleko od kue, u
nekom indijskom selu, i to mi je bila posljednja stvar na pameti. Ipak,
to to je George Harisson iz Beatlesa tako ozbiljno prihvatio duhovni
ivot jako me razveselilo. Osjeao sam da mi je poput brata s kojim
dijelim dragi mi uzor. Kako je malen i prekrasan ovaj svijet, pomislio
sam.
Na stepenicama na Kei Ghatu, pored moga novosteenog prijatelja,
na sjevernom sam dijelu neba opazio meteorsku kiu. jamasundar je
pogledao u vis i poeo mi priati o rila Prabhupadinoj posjeti Rusiji.
U ono vrijeme, nitko nije mogao ui u Rusiju zbog eljezne zavjese.

314
Ipak, Krina je jo jednom otvorio vrata kako bi usliao elju svoga
posveenika.
Nismo imali ni planova, ni dobre hrane. Odsjeli smo u malenim,
loe osvijetljenim sobama. Svuda je vladalo depresivno ozraje
straha, opresije i zlovolje. Pitali smo se to da tamo radimo pet dana.
Jednog je dana jamasundar etao Crvenim trgom gdje je upoznao
sina indijskoga veleposlanika i nekoga ruskog mladia po imenu
Anatolij koji se vratio s njim u hotel da bi upoznao gurua.
Anatolij je tri dana i noi ostao uz Prabhupadu i poput spuve upijao
sve to ga je Prabhupada uio. Prabhupada ga je vrlo draesno, aljivo
i precizno pouio potpunom procesu svjesnosti Krine. Prabhupada i
ja smo potom zajedno otili iz Moskve. Ali od onoga sjemena, Krinina
se uenja poput vatre potajno ire iza eljezne zavjese.
Gledao sam uz rijeni tok prema obzoru i prisjeao se odrastanja
u Americi gdje su nas zadojili strahom od Rusa. U strahu od ruskih
bombakih napada, uitelji bi u koli simulirali uzbunu te nas uili
kako da se sakrijemo pod stol ako se to takvo dogodi. tovie,
nekoliko je naih imunih susjeda izgradilo nuklearna sklonita
u svojim dvoritima i napunila ih svakojakim namirnicama. Na
vrhuncu hladnoga rata, jamasundar i rila Prabhupada bili su u
Moskvi i blaeno pouavali jednog Rusa putu bhakti joge.
Zato je rila Prabhupada u Indiju doveo toliko vas posveenika
sa Zapada?
jamasundar se zamiljeno zagledao u daljinu prije nego to mi je
odgovorio. Prabhupada nam je esto govorio da istinska religija u
ovoj zemlji polako nestaje. Umjesto Boga, rekao je, ljudi prieljkuju
televiziju i aute. Sjetio sam se onoga gurua varalice kojeg sam sreo u
Janakpuru. Njegova najvea elja bila je da bude bogati Amerikanac.
Mislim da se ovdje vratio i poveo neke od nas kako bismo ljudima u
Indiji poruili: Pogledajte! Ovi mladii i djevojke sa Zapada imaju sve;
televizije, aute, i vie stvari no to ete ih vi ikada imati, a svejedno
nisu bili sretni sve dok nisu pronali Krinu. Vi imate neto to oni
ele, Krinu, i stoga biste ga trebali izvoziti. Prabhupada je esto
govorio da bi svijet uistinu mogao procvasti zahvaljujui indijskoj
filozofiji i amerikom bogatstvu. Nas, posveenike sa Zapada, naziva
svojim rasplesanim bijelim slonovima!
Smijao sam se i razmiljao kako je samo odlina ideja spajanja

315
istonjake filozofije sa zapadnjakim bogatstvom i tehnikim
dostignuima. Shvatio sam da sam bio toliko unesen u vlastitu
potragu za Bogom da nisam ni pomiljao na to da duhovnost pribliim
drugima. Kako vas prihvaaju ljudi u Indiji? upitao sam.
Gdje god da krenemo u Indiji, ljudi nam prireuju radosne
svetkovine dobrodolice. Ipak, rila Prabhupada ponekad dobiva i
negativne kritike, pa ak i prijetnje smru, zato to je inicirao ljude
sa Zapada, zanemario pravila kastinskoga sustava i dodijelio enama
sveenike dunosti. To me se dojmilo. Putujui Indijom, i sm sam
se osvjedoio koliko su nie kaste i ene potlaeni, to je bilo uistinu
alosno. rila Prabhupadina hrabra borba protiv takva ponaanja me
je nadahnula.
jamasundar je nastavio: rila Prabhupada je pravi revolucionar.
Potom se sagnuo, pokropio lice vodom iz rijeke da se osvjei, pa
ustao i protegao se. Krinadas, doista te je lijepo vidjeti. Ima li ita
drugo to mogu uiniti z tebe?
to da kaem? podigao sam se i ja. Silno sam zahvalan. Poloio
sam ruku na njegovo rame. Oduzeo sam ti mnogo vremena. Vidjet u
te sutra na predavanju.
jamasundar se na to nasmijao: Hvala ti. U pravu si. Bolje bi mi bilo
da se vratim. Posegnuo je i uhvatio me za ruku. rila Prabhupada e
se obradovati kad uje da smo se sreli.
Gledao sam ga kako hita dalje i osjeao duboku zahvalnost kao i sve

veu znatielju.

316
 13

D
ragocjeni, tihi trenuci tik pred zoru prirodno su budili osjeaj
blizine Bogu. Ustao sam sa svoga leaja na obali i pourio na
jutarnje predavanje.
Sve ima duhovni potencijal, poeo je rila Prabhupada, kao
da nastavlja na ono o emu sam razmiljao. Sve je Gospodinova
energija. Materijalna svjesnost nije nita drugo doli zaborav da neki
predmet ima odnos s Bogom. Duhovna je svjesnost kad uoimo da je
sve povezano s bogom i kad sve koristimo za posveeno sluenje. Na
to je Prabhupada kucnuo po mikofonu da bi naglasio svoje stajalite.
Uzmimo za primjer ovaj mikrofon. Ako se upotrijebi za pjevanje
pjesama o svjetovnoj strasti, materijalan je. Ako se pak koristi
za pjevanje o Gospodinovim slavama, duhovan je. Sve je to pitanje
svjesnosti. Sve elimo upotrebljavati u duhovne svrhe. Bhakti joga je
umjetnost kroz koju se materijalna energija preobraava u duhovnu
zahvaljujui duhu posveenosti. Njegove su me rijei potresle poput
zemljotresa. Ovo je revolucionarna ideja, pomislio sam. Ona iz temelja
uruava moju predodbu nevezanosti.
Prije toga sam pretpostavljao da nevezanost znai da se svega
odreknemo i imamo tek onoliko koliko nam je potrebno za golo
preivljavanje. Kad sam iskreno zagledao u svoje srce, morao sam
priznati da sam na suptilan nain bio ponosan na ivot koji sam vodio
u Indiji te sam svoj ivot ak smatrao boljim od onoga koji vode ljudi
na Zapadu. Ali moda je ideja o nevezanosti samo jo jedan proizvod ega
koji sam sebe zavarava, a mene navodi da se osjeam boljim od drugih.
Moj se pogled na svijet izmijenio. Lako je bilo misliti kako su prelijepe
ume Vrindavana i boanstva duhovne prirode. Ali, mikrofon? Sjetio
sam se kako sam osuivao Prabhupadine sljedbenike Zapadnjake
koji su nosili kamere i opremu za snimanje.

Kako je budalasto bilo to sam ih gledao svisoka i osjeao se boljim

zboga svoga asketskog ivota. Sad mi je jasno da je nevezanost samo
onoliko sveta koliko njeguje poniznost, potovanje i ljubav.

317
 rila Prabhupada je upravo slomio moju obmanu sa samo nekoliko
rijei. Ego mi se osjeao izbatinan, ali bio sam zahvalan.
Reeno je da sveta osoba moe biti meka od rue ili tvra od groma.
Jutros je neki gost navodio ispriku za isprikom ne bi li opravdao
svoje nemoralno ponaanje i duhovnu slabost. rila Prabhupada ga
je posluao, a onda zagrmio: Ako si slab, popravi to. Bez odlunosti,
nema karaktera. Po emu se, onda, razlikuje od ivotinje? ovjek
se ispuhao poput probuena balona. Poklonio se Prabhupadi i obeao
initi ono to je znao da je ispravno. Kad je bilo potrebno, rila
Prabhupada je znao biti vrlo strog kako bi naglasio koliki je obim
neijeg problema. Njegove su otre rijei djelovale poput skalpela
u rukama iskusnoga kirurga koji se instrumentima koristi kako bi
lijeio. rila Prabhupada je to ovako objasnio: Duhovni uitelj treba
imati hrabrost britanskoga generala a srce bengalske majke.
Potom nam se rila Prabhupada svima moleivo obratio: Kad se
kaplja vode odvoji od oblaka, prozirna je. U dodiru s blatom zamuti se.
Kad je filtriramo, iznova poprima izvorne znaajke. Isto se tako naa
izvorno ista svjesnost zamuti u dodiru s materijalnom energijom.
Kad pjevamo Gospodinova imena, opet emo oivjeti svoje prirodno,
blaeno stanje. Objasnio je kako moramo nadii sektaka poimanja
te shvatiti da Bog ima mnoga imena koja su sva obdarena njegovim
boanskim moima. Ime Krina znai sveprivlaan, rekao je.
Sveprivlaan je jer u njemu poiva sva ljepota, znanje, snaga,
bogatstvo, slava i odricanje. Pojedinca smatramo velikim ako i u
malenoj mjeri posjeduje neku od navedenih odlika. Bog je velik jer je
izvor svih tih obilja koja i sam posjeduje u neizmjernim koliinama.
To se oznaava pojmom Svevinja Boanska Osoba.
Rekao je kako se, to vie sluamo o Krini, sasvim prirodno sve
vie u nama budi uspavana privlanost koju naa dua osjea prema
njemu. Put bhakti temelji se na sluanju o Krini i pjevanju njegovih
svetih imena. Kako se budi naa ljubav, tako se u nama budi i polet za
sluenjem. esto sam uo izraz Bog je velik. Ovo objanjenje koje
mi je pokazalo koliko je tono velik, oduevilo me je toliko da su me
proli srsi.

318
I ste sam veeri sjedio na brdu okrunjenom drevnim hramom
Madana Mohane. S pogledom na rijeku Jamunu, itao sam molitvu
koju je rila Prabhupada napisao na onom teretnom brodu usred
oceana na putu za Ameriku. Bilo mu je sedamdeset godina te je putem
pretrpio dva uzastopna srana udara. U depu je imao samo sedam
dolara u indijskoj valuti i nije poznavao nikoga izvan granica Indije.
Nakon trideset dana na puini, brod se usidrio u bostonskoj luci
gdje je Prabhupada sastavio vrlo osobnu molitvu Gospodinu Krini.
Nekoliko godina kasnije, njegovi su je sljedbenici sluajno pronali u
nekom starom sanduku.
U osami na onom brdu, lie na stablima utalo je na vjetru, a u
daljini se ulo mukanje krava i dovikivanje laara. U svome utialom
umu meditirao sam na nekoliko ulomaka iz djela koje je postalo
poznato kao Molitve s Jaladute, a koji su ovako glasili:

Dragi moj Gospodine Krina, tako si silno ljubazan prema ovoj

beskorisnoj dui, ali ne znam zato si me doveo ovdje. Sada moe
uiniti sa mnom to god eli.

Pretpostavljam da ovdje ima neki zadatak za mene. Zato bi me

inae doveo na ovo uasno mjesto?

Gospodine, na neki si me nain doveo ovdje da govorim o tebi.

Gospodine moj, uspjeh ili neuspjeh ovisi samo o tvojoj volji.

O, duhovni uitelju svih svjetova! Jednostavno mogu ponavljati

tvoju poruku. Ako eli, moe moju mo govora prilagoditi njihovu
razumijevanju.

Samo e tvojom bezuzronom milou moje rijei postati iste.

Kada ova transcendentalna poruka prodre u njihova srca, sigurno e
osjetiti radost i tako se osloboditi sve nesree.

Gospodine, ja sam poput lutke u tvojim rukama. Zato, ako si me

doveo ovdje da pleem, uini da pleem, uini da pleem, o, Gospodine,
uini da pleem po tvojoj volji.

319
 Nemam posveenosti, niti znanja, ali imam vrstu vjeru u Krinino
sveto ime. Dobio sam titulu Bhaktivedanta, titulu onoga tko ima
posveenost i znanje, i sada, ako eli, moe oivotvoriti pravo
znaenje Bhaktivedante.

Potpisani, najnesretniji, beznaajni prosjak,

A. C. Bhaktivedanta Svami,
Na palubi broda Jaladute, Commonwealth Pier
Boston, Massachusetts, S.A.D.
18. rujna, 1965.

S brda sam se zagledao u Jamunu koja je vijugala nizinom. Meditirao

sam na rila Prabhupadinu molitvu. Mislio sam o slinostima izmeu
mojega napornog putovanja iz Amerike u Indiju u potrazi za uiteljima
koji e mi dati znanje o Bogu i rila Prabhupadina nevjerojatnog
putovanja iz Indije u Ameriku u potrazi za uenicima kojima e
pruiti znanje o Bogu.
Moda Bog, pomislio sam, otkriva svijetu pravu ljubav kroz ivote
onih koji ga vole. U Prabhupadinoj sam molitvi vidio poniznost kako
izvire iz srca ovjeka koji je ostavio sve radi duhovnog napretka
drugih. Nasmrt bolesni stari bez pare u depu, sam u stranoj zemlji
preklinje boga za samo jedan blagoslov: da ga bog upotrjebi kao
orue njegove milosti.

R ano sljedeega jutra na obali rijeke probudila su me daleka

hramska zvona, ali sam ostao leati jo dugo, gledajui u jutarnju
zvijezdu. Sjeao sam se molitve koju sam prole noi proitao. Danas
je rila Prabhupadin osmi i posljednji dan u Vrindavanu. Po obiaju,
okupao sam se u hladnoj vodi i neko vrijeme stajao uronjen do ramena,
molei se. Njena je mjeseina sjajila nad obrisima hramskih kupola u
daljini. Tiina je prekrila eter poput prekrivaa od perja. U ovo doba
dana, jedina mi je druica bila samoa. Tresui se od hladnoe, stisnuo
sam dlanove i prste svojih ruku jedne o druge te se pomolio ri Radhi
i ri Krini da me vode. Onda sam se popeo na obalu, iscijedio vodu iz
odjee te je opet oko sebe omotao, cijelo vrijeme drui od zime. Sjeo
sam pjevati Gospodinova sveta imena na drvenoj brojanici, obuzet
mislima o rila Prabhupadinu odlasku iz Vrindavana kasnije u danu.

320
 Nakon sat vremena, dugim sam koracima hitao po tamnim
vrindavanskim uliicama eljan da ujem rila Prabhupadin
posljednji govor. U mirnoj zori, zvonila su hramska zvona i gongovi,
vjernici pjevali, a prodavai otvarali trgovine. Kad sam stigao, sjeo
sam na tlo. Dvorana je bila prepuna uenika i gostiju koji su njeno
pjevali maha-mantru uz ritam glinenoga bubnja i cimbala. Hladnoa
zimskoga jutra neke je zamotala u vunene alove, kape i dempere.
Zapaljeni mirisni tapii irili su slatki miris sandalovine, a meu
ljudima se istovremeno osjeala tuga i radost. Nitko nije elio da rila
Prabhupada ode iz Vrindavana.
rila Prabhupada je uao, a kirtan je postao glasniji i bri. Kad je
sjeo na za njega pripremljeno povieno mjesto, sve se stialo. Zrake
izlazeega zimskoga sunca prikrale su se kroz prozor te ga okupale
svjetlom. Papige su vani pjevale svoje pomno skladane pjesme.
Ptijoj je simfoniji rila Prabhupada dodao skladnu zvonjavu malenih
mjedenih cimbala koje je svirao prstima. Zatvorio je oi i otpjevao
krasnu molitvu u tradiciji bhakti: aja Radha Madhava Kunabihari,
Gopiana Vallabha, Girivara-dhari. Dok je pjevao o ljubavi izmeu
Gospodina i njegovih ljubavlju ispunjenih posveenika, ja sam sluao
glas svoga srca. rila Prabhupadina me ljubav prema Bogu osvaja.
rila Prabhupadino pjevanje teklo je mi kroz ui pa u prsa. Osjeao
sam da je sve to mi se do tada zbivalo u ivotu, svojevrsna urota
koja me je vodila do ovoga trenutka. Iz sri moga bia navrlo je
raspoloenje u kojemu sam prigrlio spoznaju da je Bog razotkrio
moga gurua. Osjeao sam da mi se dua podie i vrti na golemom
valu vjere koja me uronila u ocean zahvalnosti. U tomu nepoznatom
mi stanju, srce mi je preplavila radost.
Sjetio sam se prvoga susreta sa rila Prabhupadom u Mumbaiju.
Tada mi je glas u srcu rekao: Ovo je tvoj guru. Usprkos tomu, nisam
bio ni uvjeren ni spreman prihvatiti to mi je glas nalagao. Dok mi
se um borio sa srcem, ja sam naputak zanemario i nastavio tragati.
Potraga me najzad dovela do Vrindavana i Krine. Sada mi je um i
srce uskladila mo beskrajno vea od njih samih. Da, da, uo sam
svoje srce kako se raduje. Moja potraga, koja je zapoela na drugom
kraju planeta, u Highland Parku, u Illinoisu, najzad me je donijela do
stopala moga gurua. Toga sam trena shvatio da nema boljega cilja
za moj ivot nego pomagati rila Prabhupadi da iri Boju ljubav

321
u svijetu. Toliko sam eznuo da budem i najmanje orue u tom
samilosnom pozivu! Polako su mi se javile i druge misli. Sjetio sam se
egipatskoga mistika na Himalaji koji je bio prorekao: Mora ustrajati
i biti strpljiv. Prepoznat e onoga koga trai uz pomo sile koja je
jaa od tebe. Vjeruj u ono to sam ti rekao. To je tvoja sudbina. Tvoj e
ti uitelj doi. Njegovo se pretkazanje ostvarilo.
Moj mi je Gospod razotkrio sjeme vjere u moga uitelja. inilo
mi se da plivam u moru euforije. Ipak, samo je nekoliko zemaljskih
trenutaka prolo kad sam se morao iskreno suoiti sa stvarnou.

Jesam li doista sposoban ostati vjeran uenjima svoga gurua?

Na svijetu postoji nebrojeno mnogo izazova. Osramotiti ga bilo bi
nezamislivo nezahvalno. Isto tako, iako ih poinjem potovati, njegovi
su uenici sa Zapada toliko drugaiji od mene. Mogu li ivjeti meu
njima? Silno vjerujem u njega, ali malo u sebe. Iskreno gledajui,
jesam li doista kvalificiran da mu postanem uenikom?

U oi su mi navrle suze, proli su me srsi, a srce mi je udaralo

toplim osjeajima kad sam zakljuio da nisam kvalificiran, ali da sam
spreman pripremiti se za to.

J utarnje je sunce titilo svijet od hladnoga zimskog jutra, a ja sam

odlutao u poveliku skupinu ljudi koji su se okupili pozdraviti
rila Prabhupadu i njegove sljedbenike. Nakon nekoliko trenutaka,
gomila me je odgurala tono pred njega. Oi su nam se srele i
pogledali smo se. Obuzeo me je mistian osjeaj da sm Gospodin
kroz rila Prabhupadine oi gleda u moju duu te da sve oko nas
nestaje. rila Prabhupada je mirno stajao i ekao da neto kaem.
Stegnuta grla i s vrtlogom zahvalnosti u grudima, srameljivo sam
rekao: rila Prabhupada, elim ti ponuditi svoj ivot.
U tihom trenutku koji je uslijedio, prolo je nebrojeno mnogo
vremena. Potom je dobrostivo dodirnuo moje ruke sklopljene u
molitvi vrcima svojih prstiju i njeno se nasmijeio. Njegove su oi,
vlane od ljubavi, bile kao u oca koji doekuje kui razmetnoga sina
nakon nebrojenih godina izbivanja.
U njegovu sam pogledu vidio beskrajno, bezvremeno more
mudrosti. Osjetio sam duboku i osobnu ljubav to mi je pruala

322
utjehu koju dotada nisam poznavao. Lagano je kimnuo i rekao: Da.
Kod kue si.
Plima zahvalnosti pogurala mi je suze u oi te sam mu se poklonio,
trudei se istovremeno obuzdati navirue osjeaje. rila Prabhupada
je nakrenuo glavu, dodao tap za hodanje mojemu prijatelju
jamasundaru i zakoraio u auto, smijeei se i klanjajui se glavom
svojim prijateljima i oboavateljima. Gledali smo kako cijela skupina
nestaje na obzoru te smo sve vrijeme klicali, mahali im i plakali.
Napomian sam stajao i pijlio u jutarnje nebo bez oblaka. Danas se,
osjeao sam, sunce vjere izdiglo nad sjenama u mom umu. Bilo je to
sunce za koje sam vjerovao da nikad nee zai
Iz srca mi je navrla zahvalnost. Sve sam one opasnosti i tekoe
proao radi ovoga blagoslova. Cijelo sam vrijeme putovao u potrazi
za tim blagom. Srce me je boljelo i dua udjela za tim neprocjenjivim
trenutkom. Bog mi je razotkrio moj put. Magla sumnje i bojazni
rasprila se je, pa sam se naao pred potpuno prosvijetljenim
duhovnim uiteljem kojemu sam mogao posvetiti svoj ivot. Otkrilo
mi se ono za im sam prolio nebrojene suze i uputio tisue molitvi. I
jo na tako draestan nain.
Bio sam bezgranino veseo. rila Prabhupadina boanska osobnost
otjelovljivala je uenja koja sam naao u srcu svih tradicija koje sam
prouavao. Okusio sam bezvremenu ljubav i mudrost blistava skupa
svetaca koje su navirale s njegovih ustiju i topile sve moje sumnje.
Prenosio je poruku to se vijekovima uvala u neprekinutom lancu
uitelja koji nas ue kako spoznati svoj prisni odnos sa sveprivlanim
Voljenim. U mom se srcu probudila vjera da je taj ponizan, rastom
sitan svetac potpuno zaljubljen u Krinu i da je Krina, Svevinji
Gospodin, potpuno zaljubljen u njega.

N ije mi bio obiaj usporeivati uitelje tijekom svoga putovanja,

niti razmiljati koji je bolji od kojega. Naprosto sam njihova
uenja i doivljaje s njima upijao poput spuve, s vjerom da e
mi Bog razotkriti moj put i mojega gurua. U Mumbaiju je rila
Prabhupada prvi puta posadio sjeme naeg odnosa u moje srce. Bilo
je to poput duhovnoga zaea. Ono je ostalo skriveno, u gestaciji,
dok sam traio put do Krininoga rodnog mjesta u Vrindavanu i
tamo se udomaio. Devet mjeseci od duhovnoga zaea, sjeme je

323
rodilo u ovoj svetoj zemlji. Osvrnuo sam se na svoj ivot i poeo
prepoznavati nevidljivu ruku mojega Gospodina koja me je nosila.
Sva sam razdoblja u svom ivotu vidio kao prekrasne blagoslove.
Sagledao sam doba radosti i tuge, ponosa i sramote, uspjeha i
neuspjeha a sva su me vodila naprijed na mom putu. Spomenuo
sam se ljudi poput Kaila Babe koji su me obasipali privrenou,
a i onih koji su me prezirali ili kovali planove da me unite, poput
napasnika u Istanbulu. Svi su oni bili dio jedne prekrasne namjere.
Ba kao to se voda rijeke naposljetku slijeva u more, ivotno me
je poslanje najzad dovelo do stopala mojega Krine i voljenoga mi
gurua. U suzama zahvalnosti, osjeao sam moga Gospodina kako
mi govori: Ja sam ovdje. Ja sam taj koji te je ovamo doveo, a to je
onaj kojemu pripada.
Izgubljen u mislima, odetao sam do malene sobe u drevnome
hramu gdje je Prabhupada proveo est godina kao osamljenik.
Sjeo sam na tlo u malenoj prostoriji u kojoj je Prabhupada neko
kuhao te pogledao kroz prozor. Nisam mogao vjerovati onome
to sam vidio. Samo nekoliko metara dalje od rila Prabhupadine
nastambe, nalazio se samadhi Rupe Gosvamija. Bilo je to isto ono
mjesto gdje sam doivio otkrovenje koje mi je promijenilo ivot i
gdje mi se konano otkrio moj duhovni put.
Vratio sam se na svoje mjesto na obali rijeke i podsjeao se na
doivljaje toga nezaboravnog dana. Zanoalo je. U tiini mjeseine,
razmiljao sam o svojoj opinjenosti rijekama koja me pratila
dok sam putovao. Svaka me je rijekla vukla k svojim obalama na
kojima me je njegovala mudrou i pruala mi utoite. U duhu
sam u Jamuninim valovima vidio onaj potoi u Gettysburgu,
rjeicu u Luxemburgu, amsterdamske kanale, londonsku Temzu,
Tiber u Rimu i prekrasnu Gangu. Svaka mi je aputala u kritinim
vremenima kada bih je najvie trebao.
Gledajui blagi tok Jamune, meditirao sam na to kako je poela
svoje putovanje u Himalaji, protekla umama pored nastambi
jogija i mudraca te se najzad, neodoljivo privuena neim jaim od
sebe, nala u Vrindavanu.
Slino tome, mislio sam, i ja sam, kad sam doao u Indiju, poeo
svoje putovanje na Himalaji gdje me je rijeka moje sudbine pronijela
kroz umske nastambe jogija i mudraca. Onda me je neto jae od

324
mene samoga neodoljivo privuklo u Vrindavan, zemlju bhakti, i
najzad do stopala moga gurua.
Pogledao sam dolje u rijeku obasjanu mjeseinom. Ugledao sam
obris svojega odraza. Sve mi je vrijeme u rijeci ivota Gospodin
pokuavao pokazati tko sam to doista ja. Legao sam na zemljanu
obalu i sjetio se kako sam se znao moliti svome Gospodinu u
spavaoj sobi u Highland Parku. Nasmijeio sam se: Da. Cijelo si
me vrijeme sluao.

325
 14

B
io je travanj 1972. i skoro je etiri mjeseca prolo od rila
Prabhupadina odlaska iz Vrindavana. Odkad je otputovao,
ja sam bio unesen u svoje duhovne prakse u tihim umama
i provoenju vremena posjeujui ljude i hramove koje sam toliko
zavolio.
Nadao sam se da u ostati zauvijek, ali mi je viza uskoro istjecala
i bliio se dan moga odlaska iz Vrindavana i Indije. Dan kad sam se
na tajanstven nain naao ovdje na dan Krininoga roenja dok sam
putovao za Himalaju, sad mi se inio tako dalek. Ovdje mi se otkrilo
sve ono za im sam udio: moj duhovni put i moj voljeni guru.
U posljednjim danima prije odlaska, poklonio sam se umi te svim
hramovima i ljudima koji su mi zarobili srce. Svaki trenutak koji je
koji je mi ovdje preostao smatrao sam niim zasluenom sreom.
Jednoga jutra, samo nekoliko dana prije odlaska, sjedio sam s
Ghanajamom i nekoliko naih prijatelja u njegovu hramu unutar
ormara, gdje su me obasuli ljubaznou i poklonima kako bih se
lake sjeao Vrindavana. Posveenica iz Australije po imenu Radha
Dasi, koja je bila sljedbenica ripad Babe i jedina Zapadnjakinja u
Vrindavanu osim Asima i mene, poklonila mi je biljenicu u kojoj je
naslikala razliite scene iz Vrindavana kako bih se osjeao kod kue
ak i dok sam daleko odavde.
Na dan prije moga odlaska, Asim i ja smo posjetili mjesto koje nam
je bilo jako drago, brijeg Govardhan. Hodoasnici i sveci obilaze ovo
brdo ve tisuljeima te odaju poast ak i najmanjemu kameniu s
njegova tla, jer su se upravo ovdje odvile najintimnije ljubavne zabave
izmeu Radhe i Krine. Sa samo sedam godina, Krina je bez muke
podigao taj brijeg i drao ga sedam dana jednim jedinim prstom
poput kiobrana, kako bi zatitio svoje posveenike od razorne kie.
Meu mirnim umama, jezerima, kravama i stotinama posveenih
hodoasnika, prohodali smo dvadeset i dva kilometara oko brda
Govardhana, osjeajui i radost i tugu, jer me ve sljedeega dana

326
nee biti. Kad sam se vratio u selo Vrindavan, lutao sam unaokolo
po najmilijim mjestima. Usput sam na svakomu mjestu skupio malo
pranjave zemlje koju bih usuo u platnenu vreicu tako da ponesem
Vrindavan kamo mi sudbina odredi da moram poi. Molio sam se
Krini: Kamo god me ivot odnese, molim te, dozvoli mi da te uvijek
uvam u svom srcu. . Te sam noi na obali Jamune sjedio pod svjetlom
zvijezda i pjevao svoju mantru.
U zoru sljedeega jutra, Asim me otpratio do eljeznike postaje u
Vrindavanu gdje smo sjeli na vlak za Mathuru. Kad smo se ukrcali,
podijelili smo svoje osjeaje i najdrau nam hranu, vraanske rotije
i gura. Moje su oi zasuzile pri pomisli koliko e mi nedostajati ta
hrana siromanih seljana. Ne znam kad u opet vidjeti vraanske
rotije i gur.
Asim se nasmijao i pruio mi platnenu torbu. Otvori je, molim te.
Bila je ispunjena s dvadesetak debelih vraanskih rotija i grudom
gura.
Na eljeznikoj postaji u Mathuri, sili smo i ekali vlak koji e me
iz indije odvesti u Nepal. Na tom sam se peronu pozdravio od svoga
prijatelja i brata. Dijelili smo nezaboravna iskustva. Dok je vlak
doklopotao do postaje, ja sam se borio ovladati emocijama. Nisam
mogao vjerovati da moram napustiti mjesto koje mi je bilo toliko
drago i na kojemu mi je Krina usliio molitve. Suze su mi tekle niz
lice, a Asim je mi je suosjeajno stisnuo ruku. Nasmijeio se je kroz
suze i izgovorio blagoslov: Krinadas, gdje god se sjeti Krine, tamo
e nai Vrindavan. Ja u se moliti za da nam se vrati.
Nisam mogao govoriti, jer me je bol razdvojenosti ve sasvim
shrvala. Sklopljenih smo dlanova razmijenili praname. Hvala ti
za sve, rekao sam tiho i popeo se. Dok je lokomotiva brektala na
odlasku, pozdravio sam Vrindavan, svoj duhovni dom.

D ok sam putovao u Katmandu, pitao sam se hoe li me to ekati

u uredu American Expressa. Ocu sam pisao da u se sam snai u
vezi sredstava za povratak, no on je silno elio da me vidi to prije,
pa mi je potanskom novanom uputnicom poslao 350 dolara za
avionsku kartu. U indijskoj ambasadi u Katmanduu izdali su mi novu
dvotjendu tranzitnu vizu za Indiju odakle u letjeti iz New Delhija u
Belgiju, a otamo za Ameriku.

327
 Prije odlaska iz Katmandua, sjetno sam se proetao do
Svajambhunatha i zagledao se u subonosno riino polje na kojem
sam susreo Garyja. Moj mi je stari prijatelj nedostajao. Otkad smo se
razdvojili, u mom se ivotu zbilo toliko toga dramatinoga. eznuo
sam to podijeliti s njim. Jo uvijek ivim poput lutalice bez doma. A on?
Trebalo se dogoditi jo jedno udo da bismo se opet sreli.
Onda sam se zaputio niz obalu rijeke Bagmati do Paupatinatha.
Sjeo sam uz rijeku pod mjeseinom i sjeao se svojih eznutljivih
suza koje sam ovdje prolio prije godinu dana. Razmiljao sam o
pregrti blagoslova koje sam otada primio. Ujutru sam se oprostio
od toga mjesta te sam se, kao osamljeni lutalica, ukrcao na teretni
dio kamiona koji je krenuo za dolinu Pokhara po jednoj od najljepih
trasa za Indiju.
Himalajski vrhovi koji su okruili dolinu bili su pokriveni snijegom.
Pronaao sam mjesto gdje u odsjesti. Bila je to spilja sakrivena
u strmoj litici, visoko iznad rijeke. Sljedeih sam sedam dana
svakodnevno veslao kanuom do sredita jezera Phewala gdje sam
od zore do sumraka meditirao. Toga tjedna nisam vidio ni ive due
osim nekoliko seljaka i ribara. Sedmoga sam se dana, samo dva dana
prije no to e istei moja nepalska viza, njeno obratio planinama,
nebu i vodi: Zbogom tebi, o, prekrasna Pokhara, jer sutra moram
poi. Odveslao sam do obale, odloio veslo na kanu i zaputio se preko
polja obasjan zrakama zalazeeg sunca.
Na nekoj mranoj cesti, hodao sam sam kroz zabaenu umu i ba
se namjerio spustiti u svoju peinu, kad je pored mene je prodrndao
autobus. im sam zakoraio niz liticu, zauo sam neobian urlik.
Iz znatielje sam se okrenuo. Autobus je zastao na oko dvadesetak
metara dalje i odvezao se. U polumraku sam vidio sablasnu priliku
kako trkara prema meni. Hoe li me napasti? Da bjeim? Avet se
bliila, a ja sam naprezao oi da je bolje vidim. Korak po korak,
razabirao sam kako doista izgleda. Ma je li to mogue? O, Boe, jest!
Gary! poskoio sam visoko u zrak i pojurio mu u susret. Zagrlili
smo se podivljali od radosti i neopisivo zahvalni. Zapanjeni, jedino
to smo mogli izgovoriti je: Ovo je boja volja.
Za Garyjem, je iz mraka dotrao jo jedan poznati lik. Tko je pak to?
Nemogue. Bio je to na prijatelj Hackett iz Brooklyna. U Hackettovu
sam domu primio Garyjev poziv koji me je odaslao na ovoputovanje.

328
Rijei koje je Hackett izgovorio kad je uo da idemo u Europu,
odjeknule su mi u srcu: Upamtite dobro deki, nai u vas, bili vi
u raju ili u paklu. I, ba kako je rekao, naao nas je na 800 metara
nadmorske visine, u raju jedne himalajske doline. Gotovo dvije
godine kasnije, nas smo trojica stajali pod zvijezdama na zabaenoj
nepalskoj planini, potpuno zaneseni.
Pozvao sam ih da sa mnom provedu no. Slijedili su me niz strmu
liticu i do zaravanka pored moje spilje. Moje je prijatelje zapanjilo
mjesto na kojemu sam odsjeo primitivna spilja unutar neke litice,
daleko od svega. Sjedili smo na kamenu podu. U znak dobrodolice,
ponudio sam im riu i vodu s potoka te neto onih vraanskih rotija i
gura. Jeli su prstima, jer nitko nije imao pribora za jelo.
Gary je odloio svoju drvenu posudu i rekao: Jutros smo autobusom
otili iz Katmandua. Mislili smo planinariti. Onda se poeao po
glavi, jo uvijek se udei naem susretu. Monk, ili Richard, ili kako
se sada zove?
Neki me ljudi zovu Krina Das.
Dakle, Krinadas, dok sam se vozio autobusom, spavao sam. U
trenutku kad sam otvorio oi, svjetla autobusa su te obasjala dok si
se sputao niz liticu. Povikao sam vozau da stane te iskoio van u
ovom bespuu. Nasmijao se od uha do uha. Nitko nikad ovome nee
vjerovati.
Hackett se nije mogao obuzdati. Ispustio je svoju posudu na tlo te
viknuo: Vidio sam to vlastitim oima, a ni sam ne vjerujem! Oi su
mu misaono zablistale. Izgleda da ste u pravu kad kaete da postoji
nekakav Bog.
Utihnuli smo u udu. Gledali smo sneno u sjene planina iznad doline
s nae male visoravni. Najzad sam prekinuo tiinu: Jako mi je ao to
u ovo rei, ali sutra u zoru moram poi odavde.
Ipak, pred nama je bila cijela no pod mjeseinom. Hackett je bio
mrtav umoran od napornoga putovanja autobusom, pa je brzo zaspao
iako se svojski borio protiv sna. Gary i ja smo imali toliko toga za
podijeliti. Ispriao mi je kako je i on ivio kao sadhu te posjeivao
arame i sveta mjesta. Ja sam mu priao o Vrindavanu. Razmislio je
o mojim tekim okolnostima, pa se osmjehnuo od uha do uha: Tko
e tebe shvatiti, Krinadas? Uza sav novac koji ti je otac poslao, jo
uvijek odsjeda u spilji. Nevjerojatno.

329
 Nisam o tome ni razmiljao dok on to nije spomenuo. Da, Gary,
priznao sam, prolo je toliko vremena da sam ve zaboravio kako
troiti novac.
Na tomu mistinom mjestu s pogledom na dolinu rijeke, razgovarali
smo o iskustvima i spoznajama koje su nam donijela naa traganja.
itavu smo no gledali preko doline i u okolne planine koje mjesec
uresio srebrnkastim svjetlom. Pod nama je rijeka pjevala svoju
postojanu pjesmu.
Gary je vidio mnoge moje preobrazbe. Kao djeca smo se zajedno
igrali, ili zajedno u kolu i zajedno ulijetali u nevolje. Kao tinejderi,
bunili smo se protiv drutvenih normi i pridruili se kontrakulturi.
U Europi smo prouavali umjetnost i kulturu novih mjesta. On je
pratio razvoj mojih duhovnih enji koje su mi postupno oblikovale
sudbinu. Zajedno smo putovali dok me je moj poziv vukao na molitvu
u sinagoge, samostane i katedrale te na meditaciju u spiljama i
planinama. Slijedio sam taj unutarnji poziv kada sam otiao iz one
spilje na Kreti. Potom me je Gary godinu dana kasnije pronaao
u riinom polju u Nepalu. Bio sam tvrdokorni asket vian ivotu
odricanja s jogijima i lamama. U to sam vrijeme jo uvijek eznuo za
svojim putem i svojim guruom. Veeras je moj prijatelj naao svoga
staroga druga koji je sada odluno kretao putom koji mu je razotkrio
Jedan Bog. Gospodin me je odveo mojemu voljenom duhovnom ocu,
rila Prabhupadi, ija mi je boanska milost udahnula vjeru i ljubav.
Sada sam se svim srcem trudio razviti poniznost, ljubav prema Krini
i istinski duh sluenja ovjeanstvu.
Zora je svitala, a niz Garyjev je obraz potekla suza i kanula mu na
bradu. Proaptao je: Sretan sam zbog tebe, brate moj. Bog ti je usliio
molitve. Nasmijeio se: Bilo je to nevjerojatno putovanje.
Zatvorio sam oi i duboko udahnuo. Dolo je vrijeme da iznova
kaemo zbogom. Zagrlili smo se snano i poeljeli si sreu na putu.
Uz osmijeh sam se okrenuo i popeo uza strmo brdo do ceste.
Brate moj, dozvao me je Gary.
Na pola puta prema cesti, pridrao sam se rukom za stijenu i
pogledao prema Garyju koji je stajao na zaravanku. inio mi se
izgubljen i na rubu plaa. Pogladio se po bradi i doviknuo mi: Pitam
se, hoemo li se ikada ponovno sresti?
Poledao sam himalajsku peinu koja mi je pruila okrilje i osluhnuo

330
oaravajuu pjesmu rijeke. Proplakao sam od zahvalnosti i doviknuo
mu: Vjerujem da hoemo, ako nastavimo slijediti zov svoga srca.

U delhijskoj zranoj luci ukrcao sam se na avion Air Indije koji je

letio za Aston u Belgiji. Bio sam odjeven u svoju prosjaku odjeu,
a sa sobom sam imao samo jednu platnenu torbu koju sam nosio preko
ramena i metalnu posudu za pronju. Bio sam doista neobian prizor
meu posjetiteljima iz cijeloga svijeta, turistima i poslovnim ljudima.
Pored mene je u ekonomskoj klasi sjedio neki Irac koji je puio jednu
cigaretu za drugom. Dim mi je grizao oi i guio me, no pua nije
izgledao nimalo zabrinut. Ve na samom poetku, povratak na Zapad
bio je pravi izazov.
Kad sam vidio stjuardesu kako posluuje jela, neeg sam se dosjetio.
U torbi sam nosio blago koje je avion moglo pretvotiti u duhovnu
oazu. Bio je to poklon moga dragog brata Asima: vraanski rotiji i
gur. Rotiji bili stari i osueni, ali su mi bili nevjerojatno ukusni. U letu
na deset kilometara visine, radosno sam jeo svoje vraanske rotije i
gur te se zaneseno sjeao svoga duhovnog doma.
Iz Belgije sam autostopirao do Nizozemske u elji da posjetim
prijatelje koje sam zajedno s Garyjem upoznao u Europi. U Abcoudeu
sam sreo Kosmosovu majku i saznao da se preselio u Amsterdam.
Nenajavljen sam mu banuo u stan, a Kosmos je sa Choochom i
nekolicinom prijatelja skoio i pojurio do vrata da me pozdravi. Uz
tretei rock and roll neki su pili pivo, a drugi puili marihuanu.
Mukarci i ene leali su u oblaku dima strasno se grlei.
Potonuo sam.
Samo dva dana ranije, ivio sam sa svecima u svetoj umi u Indiji, a
danas sam, odjeven u svoju svetaku odoru s molitvenom brojanicom
u ruci i posudom za proenje stajao sred nekakvoga partyja. U udu
sam razmiljao: to li se to dogodilo mojim dragim prijateljima? Onda
sam se sjetio Seana kojega sam sreo na Connaught Circusu. Sinulo mi
je. Pravo pitanje je, to se to meni dogodilo? Nekoliko smo sati proveli
razgovarajui i onda sam se od njih pristojno oprostio.
Amsterdamske su mi se ulice inile tako strane. inilo mi se silno
neobino kako su se ljudi odijevali i jedni prema drugima ophodili.
Predveer sam odsjeo u hostelu za mlade. Dodijelili su mi krevet
u zajednikoj sobi koju sam dijelio s drugima. Bio je to donji leaj

331
kreveta na kat. Moda u tiho leei u krevetu moi naviknuti um na
ovu silnu promjenu, pomislio sam.
Samo dan ranije nalazio sam se na tihom svetom mjestu na obali
svete rijeke. Sada sam bio u Amsterdamu. Umoran od puta, utonuo
sam u dubok san. Najednom se u tami noi moj krevet poeo drmati
i zveketati. Poskoio sam mislei da je potres. Brzo sam shvatio
u emu je stvar. S gornjeg je kreveta dopiralo strastveno stenjanje
mladoga mukarca i ene. Nisam bio spreman za ovakvo kulturoloko
prilagoavanje. Gdje sam ja to? Zato sam ovdje? Gdje je moje mjesto za
spavanje na obali svete rijeke? Iuljao sam se iz hostela te besciljno
lutao ulicama sve do jutra. Kad je svanulo, sjeo sam u parki i pojeo
ostatak mojih vraanskih rotija i gura. Kasnije sam svojim roditeljima
napisao pismo u kojem sam ih izvijestio da neu odmah letjeti kui.
Trebalo mi je vremena da se opet prilagodim svijetu na Zapadu.
U Amsterdamu sam jeo samo kikirikije pomijeane s jogurtom.
Nisam znao kako biti vegetarijanac na Zapadu, ali jako mi se sviala
moja jednostavna prehrana.
Jedne sam noi posjetio noni klub Cosmos. Tamo sam neko po
prvi puta sreo onoga neobinog ovjeka obrijane glave s repiem na
tjemenu koji mi je u ruke ulio porciju vone salate. Isti se taj ovjek,
po imenu jamasundar, pojavio u Mumbaiju i Vrindavanu i najzad
mi postao dragim prijateljem. udio sam se nad svojim neobinim
ivotom punim svakojakih prevrata te osjeao da sam dovrio jedan
krug.
Bilo je oko jedanaest sati jedne subotnje veeri. Ietao sam na ulicu
i nehotice se naao u bunoj ulici sa stotinama neotesanih amerikih
mornara. Obje strane ulice vrvjele su od diskoteka, kafia, nonih
klubova i bordela s bljeteim neonskim natpisima. Sa svih je strana
dopirala glazba uivo te se irio smrad alkohola i peenog mesa. Ja
sam jo uvijek bio odjeven kao sadhu. Prostitutka s mnogo parfema
na sebi, sjajnih crvenih usana i debeloga sloja maskare, pograbila mi
je ruku i pokuala me odvui sa sobom, ali se nisam dao. Onda me je
okruila banda pijanih vojnika. Dreknuli su: Kakva si ti to nakaza?
Gurali su me od jednog do drugog, zadirkujui me. Jedan me je od
njih vrsto uhvatio oko prsa, a drugi urlao od smijeha: Popij pience,
prijatelju. Na to mi je po glavi izlio tri litre hladnoga piva. Na koji sam
se to planet spustio? Najzad su me pustili.

332
 Besciljno sam lutao dunglom punom grabeljivaca koji su me
plaili vie nego leopardi, slonovi i zmije Himalaje. etao sam oajan
golemim gradom i najzad se naao u nekoj uzanoj uliici u etvrti
crvenih svjetiljki. S obje su se strane ulice redali bordeli, a u sjenama
su se skrivali takori. Polugole prostitutke pozirale su u izlozima
pokuavajui zavesti muterije. Na nekoj trgovini stajao je natpis Sex
Shop. S lijeve strane trgovine seksualnim pomagalima, nalazila su se
garana vrata u koja su bila ugraena manja vrata. Iznad tih malenih
vrata pisalo je Hram Radhe i Krine
Je li to mogue? Pokucao sam. Vrata je otvorio nasmijani posveenik.
Veselo je rekao: Ui, molim te, i osjeaj se kao kod kue. Otuirao
sam se i sjeo da se oporavim. Tiho je svirala draesna duhovna glazba.
Zidove su krasile umjetnine vjerske tematike s prizorima Radhe i
Krine u Vrindavanu. Zrakom se kovitlao dim mirisnih tapia od
mousa. Popij toploga mlijeka, rekao je posveenik. Mlijeko se jo
parilo i bilo lagano zainjeno bananom i kardamomom. Pogledao sam
oko sebe, osjeajui silno olakanje. Bilo je to kao da sam iz velike
pustinje doao u oazu. Na zidu sam vidio sliku rila Prabupade koji se
njeno smijeio. inilo mi se kao da me jo jednom srdano doekuje
kui. U sebi sam mu zahvalio to je pred toliko godina otputovao iz
Indije na onomu teretnom brodu. Stotine ovakvih oaza niknulo je
irom svijeta radi njegova napora.

I z Amsterdama sam se uputio u London gdje sam neko vrijeme

boravio u aramu pored Britanskoga muzeja. Onda sam se ukrcao na
let za New York. Kad sam stigao na ameriku granicu, doekala me je
slubenica koja je paljivo pregledala svaku stranicu moje putovnice.
Onda je nekoga pozvala na telefon te udarila ig na jednu stranicu.
Krenuo sam naprijed, a pred mene su stale dvije ljudine u odijelima.
Pred nos su mi stavili svoje znake. inili su mi se strano slubeni.
Oduzeli su mi putovnicu. Mi smo federalni agenti. Poi s nama.
Odveli su me nasamo u neku sobu i ozbiljno me gledali. Jedan je od
njih rekao: Zadrali smo te radi krijumarenja nezakonitih narkotika
u Sjedinjene Drave. Ako se svojevoljno preda i surauje s nama,
smanjit emo ti kaznu.
Nemam nikakvih narkotika, rekao sam smjerno.
Sigurni smo da ima. Predaj ih, ili emo ih nai.

333
 Tresnuo je akom po drvenom stolu. Nemoj nas ljutiti, upozoravam
te. Pretraili su svaki kutak moje torbe. Oduevila ih je zbirka
vrindavanske praine u vreici. Zanjihali su mi je pred nosom. Jedan
je od njih rekao: A to je ovo?
Praina sa svetoga mjesta.
Paljivo je pregledao prainu, protrljao je meu prstima i omirisao.
Razoaran, zatvorio je vreicu i odloio je na stranu.
Onda me je jedan od njih poeo pretraivati. Najednom se ozario i
pljesnuo rukama od uzbuenja. Naao sam je, naao sam je. Droga je
tu. Osjetio je tvrdu izboinu pri dnu mojih lea. to je to? povikao
je.
To je moja isposnika pregaa. Bilo je oito da nikad prije nisu
vidjeli kaupin jednoga sadhua.
Skini svu odjeu, naredili su. Skinuo sam sve osim isposnike
pregae. to je pak to? povikao jedan. Zauen, nadreeni se rugao:
To sigurno nije proizveo Fruit of the Loom! Onda su pregledali moju
isposniku pregau, umrljanu od stotina kupki u blatnim jezerima
i rijekama. Obuci se, rekli su. Potom su mi slubeno i ljubazno
objasnili kako su igovi iz Afganistana, Pakistana i Nepala na mojoj
putovnici bila crvena svjetla za uvoz narkotika. Ispriali su se:
Oprostite na neugodnosti, ali, molim vas, shvatite da nam je dunost
tititi Ameriku. Pruili su mi putovnicu i proveli me kroz carinu.

O d kue sam otiao kao student, adolescent, koji se za ljetne

praznike zaputio u Europu, a vratio sam se nakon dvije godine
kao asket koji slijedi drevni duhovni put. Za te dvije godine moja je
obitelj prodala dom u Highland Parku i kupila stan u Miami Beachu,
na Floridi. U njujorkoj zranoj luci JFK uhvatio sam unutarnji let do
Miamija. Na aerodromu su me doekali otac, tada na takama zbog
slomljene noge, i mlai brat Larry. Kad su me ugledali, sjedio sam na
tlu zatvorenih oiju i meditirao, a sa sobom nisam imao nita osim
izblijedjele pamune torbe i metalne posude za proenje. Ocu se grlo
steglo od uzbuenja. Povikao je: Sine, Bogu hvala, napokon si stigao
kui.
Poskoio sam da ga pozdravim. Snano me je zagrlio sa suzama u
oima. Uzdahnuo je tako duboko, kao da su se u njemu rasprile godine
boli. Mali Larry, kojemu je ve bilo sedamnaest, bio je oduevljen.

334
Pao mi je u bratski zagrljaj sav nasmijan. Piljio je u mene kao da sam
kakav junak koji se vraa kui.
Dok smo ulazili u novi stan, majka je dotrala na vrata i jauknula:
Richarde, kako si nam samo nedostajao! Nikad neu zaboraviti njene
suze toga dana dok me je grlila i ljubila mi elo. Tako si smravio,
rekla je. Gledaj, uim vegetarijansku kuhinju, samo za tebe. Na
kuhinjskom sam anku primjetio malu zbirku vegetarijanskih
kuharica. U nadi da u biti zadovoljan, posluila nam je veeru koja se
sastojala od juhe, salate, prenoga povra, zapeenog sloensca, rie
i savijae od jabuke za desert.
Zazvonio je telefon. Bio je to je stariji mi brat Marty. Zvao je sa
sveuilita u Arizoni da mi zaeli dobrodolicu. Zaprepastio me
je silan napor koji su moji roditelji bili spremni uloiti ne bi li me
usreili. Koliko god im je moj izbor ispoetka teko pao, a i kasnije se
pokazao teak, trudili su se razumjeti i prihvatiti moj nain ivota.
Iskreno sam se trudio izraziti ljubav koju sam osjeao prema njima, a
istodobno odrati ideale koje sam drao svetima. ivjeli smo u dva po
mnogo emu razliita svijeta, ali je meu nama uvijek vladala ljubav
i potovanje. Trudei se da volim Boga, shvatio sam kako je potrebno
mnogo opratanja, snoljivosti, strpljenja, zahvalnosti i poniznosti da
bi se odnosi puni ljubavi odrali u ovome svijetu. Najbitnija odlika
poniznosti je da prihvatimo druge onakvima kakvi jesu, unato
meusobnim razlikama. Opet sam stao razmiljati o tomu kako je
nagon da sudimo druge esto pokazatelj nesigurnosti, nezrelosti ili
sebinosti. udio sam se tome oduprijeti. Svatko je dijete Boje. Bog
voli svu svoju djecu. Ako elim voljeti Boga, moram nauiti voljeti one
koje on voli.

Z nali smo svi da neu dugo biti kod kue. Majka mi je u naemu
stanu na petom katu pripremila prekrasnu sobu, ali ja sam radije
spavao na cementnom balkonu. Otamo bih, u tiini prije zore, gledao
preko praznoga bazena prema zaljevu koji su rubili eukaliptusi i
palme to su se njihale na povjetarcu. Dok sam meditirao, uo sam
dalek i nejasan apat mora. Osjeao sam da se balkon pretvara u
moju dragu stijenu na Gangi. Tiho sam izgovarao boansku mantru
koju sam od nje primio te u mislima gledao Gangu kako bez napora
utjee u isto more koje se preda mnom protezalo. Osjeao sam da su

335
Vrindavan, moj guru i moj Gospodin prisutni pored mene na nain
koji se ne da opisati, izvan vremena i prostora. Duboko sam udahnuo
posoljeni zrak, a srce mi se ispunilo zahvalnou. Osmjehnuo sam se,
sklopio dlanove i proaptao: Putovanje je bilo nevjerojatno. Doista
si usliio moje molitve. Gdje god da se tebe sjeam, osjeam se kod
kue.

336
 P OG OVOR

U
brzo nakon to sam se vratio obitelji, odluio sam ivjeti
u nekom aramu u Americi. Dvaput sam odbio ponudu za
inicijaciju od svoga gurua, jer sam smatrao da je jo ne
zavrjeujem. Nisam odrezao kosu niti sam se obrijao poput ostalih
redovnika sve dok se nisam osjetio potpuno spremnim za inicijaciju.
U proljee 1973., slavili smo dan pojave boga aitanje, koji je Krinina
inkarnacija za doba u kojem ivimo. U slavu toga dogaaja postili
smo do izlaska mjeseca. Ja sam se povukao na mraan tavan, jer me je
najvie podsjeao na spilju te se zavjetovao da u odmantrati 100,000
Gospodinovih imena na svojoj drvenoj brojanici. Prolo je otprilike
est sati kad sam u sebi osjetio posebno nadahnue. Ovako sam se
pomolio: Dragi moj Gospodine, to da ti poklonim za roendan?
Nakon toga sam jo sat vremena meditirao na maha-mantru. Dok
sam izgovarao Hare Krina Hare Rama inilo mi se kako ono moje
pitanje odjekuje u pozadini. Dragi moj Gospodine, to da ti poklonim
za roendan? Kad sam izgovarao posljednja od onih 100 000 imena,
u srcu mi se oglasio odgovor: Ponudi svoju kosu.
Znao sam to to znai. Neko sam bio odluio odrezati kosu tek
kad budem potpuno spreman nekom duhovnom uitelju poloiti
zavjet inicijacije. U tom sam trenutku vjerovao da sam u srcu uo
Gospodinov glas. Potvrdio mi je da sam spreman prihvatiti zavjet
koji sam opetovano odbijao dati mnogim velikim duama na svom
putovanju. U ljeto 1973., primio sam slubenu inicijaciju. rila
Prabhupada mi je tada s ljubavlju ponudio ime Radhanath Das sluga
gospodina Krine kojega ljubi Radha.
Tom mi je sveanom prigodom prijatelj poklonio sliku u okviru.
Nismo mogli ni sanjati kako u na nju reagirati. Sav sam se zatresao i
razjapio usta. Nisam mogao vjerovati onome to sam vidio. Bila je to
ista ona fotografija koja se nalazila na stranjoj korici pamfleta to
sam ga dobio na Randalls Island Rock Festivalu u New Yorku. Bilo
je to dan prije no to sam dobio Garyjev sudbonosni poziv i dan prije

337
no to me sudbina odvukla iz ivota koji sam poznavao te me bacila
tamo gdje se sve nuno izmijenilo. Tjedan dana kasnije, stisnut na
stranjemu sjedalu kombija na putu za Englesku, po prvi sam puta
pogledao osobu na fotografiji i zapanjen pomislio: Ako itko na ovome
svijetu u sebi nosi duhovno blaenstvo, onda je to ovaj ovjek. Taj sam
pamflet uskoro izgubio i nikad ga se vie nisam sjetio. Sada sam to po
prvi put povezao. Osoba na slici bila je moj guru, rila Prabhupada.
Nisam mogao vjerovati. Sudbina je napravila puni krug. Na samom
poetku moje duhovne potrage Gospodin mi je zagonetno ukazao
tko e mi biti guru i koji u put odabrati. Tajna se otkrila tek na dan
inicijacije.

S ljedeih sam est godina proveo u jednostavnu samostanu na

zabaenom brdu do kojeg sam morao etiri i pol kilometra
pjeaiti po kaljavoj stazi kroza umu. Snijegom zaodjenute zime bile
su hladne, a mi nismo imali grijanja. Da bismo se okupali, kamenom
smo razbijali sloj leda s povrine jezerca i onda uronili u ledenu
vodu. Sustav kanalizacije bio je jednostavan. Sputali bismo se niz
brdo s lopatom i zakapali izmet u zemlju. U tom sam samostanu ivio
slino kao Ghanajam. Dan i no bih sluio Gospodinovo boanstvo,
pokuavao se potpuno usredotoiti na duhovne prakse i brinuo se za
krave.
Nakon nekoliko godina meditacije na samilost moga gurua, razvio
sam duboku enju da s drugima podijelim darove koje sam primio.
Tako sam osam sljedeih godina sluio kao predava na sveuilitima.
Najee sam predavao u Ohiju i Zapadnoj Pennsylvaniji. Profesori
su me pozivali da predajem na temu filozofije, religije, sociologije,
meuvjerskih odnosa i slino. Drao sam i teajeve na temu Bhagavad
Gite i vegetarijanske kuhinje.
Moj je voljeni gurudeva, rila Prabhupada, otiao s ovoga svijeta
14. studenoga 1977. u Vrindavanu. Taj je dan zauvijek urezan u mome
srcu. Bez njega sam se osjeao izgubljen u moru praznine. Neumoljive
suze isprale su mi strpljenje, a srce mi je dozivalo: Kamo u sada poi
kad me je moj najdrai prijatelj i vodi ostavio samoga u svijetu svae
i bunila? Kako u dalje bez njegove ljubavi, osmijeha i mudrosti? Dolo
je bilo vrijeme da shvatim kako je on prisutan u mome srcu. Moja e
iskrenost biti prokuana kroz to koliko slijedim njegove svete upute

338
da volim Krinu i da budem orue te ljubavi u svom ivotu. Guru je
uvijek uz onoga tko ga iskreno slijedi te vodi i titi uenika. Sluenje
u razdvojenosti kunja je nae zahvalnosti i ljubavi. Shvatio sam da je
takva razdvojenost takoer i najslai oblik povezanosti.
Drutvo posveenika zamolilo me je 1982. godine da prihvatim
zavjete svamija, redovnika u celibatu ija je jedina dunost da slui
Bogu. S velikim sam zazorom to odbijao, jer sam smatrao da e me ast
i poloaj koje donosi takva titula opteretiti i odvratiti od moga puta.
Uostalom, nisam se osjeao niti dostojan toga. Pa ipak, pritisci i molbe
su rasli. to da inim? Molio sam se rila Prabhupadi i Gospodinu. U
nekoliko mjeseci dvojbe moji su mi nadreeni, kao i unutranji glas
moga gurua, ukazali da najvie moram uzeti u obzir u kojem u vidu
najbolje sluiti Gospodinu. Tako sam u svibnju 1982. odluio poloiti
zavjete sannjase i primio sam titulu Radhanath Svami.

G odine 1983., vratio sam se u Indiju prvi put nakon jedanaest

godina. Putovao sam avionom od Londona do New Delhija. Isto
putovanje od est mjeseci autostopa, avionom je prolo za manje od
devet sati. Brzina i sigurnost aviona, meutim, nisu se dali usporediti
s iskustvima koja su mi na cesti mijenjala ivot. U Indiji sam naj-
zad otiao na hodoae mojemu najdraem domu, Vrindavanu.
Neobuzdano veselje povratka mijealo se s potitenou kad sam
saznao da su skoro svi moji dragi prijatelji umrli. Lutao sam od jedne
pustinjake nastambe do druge samo da bih uo kako mi prijatelja
vie nema.
Pohitao sam pronai jednu vrlo dragu mi duu, molei se da nije
prekasno. Pored drevnih ruevina hrama od pjeenjaka, ugledao
sam prizor koji mi je otopio srce. Sam na stubitu sjedio je dragi
Ghanajam, ije su slave bile sakrivene svijetu, ali su sjale u mome
umu. Ionako ostarjelo tijelo, jo je vie propalo otkad sam ga
posljednji put vidio. Bio je toliko mrav i krhak da mi se inilo kako bi
ga vjetar mogao oboriti na tlo. Suznim je oima gledao u pod i polako
pjevao imena Radhe i Krine. Paljivo sam sjeo do njega. Plaui od
radosti apnuo sam mu: Ghanajam Baba, sjea li me se? Ja sam se
tebe sjeao svakoga dana svog ivota.
On se okrenuo prema meni i zakiljio svojim djetinjim oima
pokuavajui prepoznati nametljiva stranca. Nakon nekoliko dugih

339
trenutaka, zapanjeno je proaptao: Krinadas? Odjednom su mu na
oi navrle suze i oblile mu obraze. Drhtao je od osjeaja i uzviknuo:
Krinadas, jesi li to doista ti? Zagledao mi se duboko u oi i milovao
mi obraz drhtavom rukom. Svaki se mii na njegovu licu napinjao
od osjeaja dok je kliktao: Da, to si ti! Krinadas, to si ti. Uz veliki
se napor poklonio glavom do zemlje elei se zahvaliti Bogu. Onda
je polako ustao i srameljivo me uhvatio za ruku. Glas mu se lomio
od radosti: Doi, Krinadas, Gopiana Vallabha te je toliko dugo
ekao. Molim te, doi. Polako me je odveo par koraka dalje u onaj
prolaz o kojemu sam toliko puta sanjao te me uveo u svoj mali hram
u ormaru. Kakve li gozbe za moje oi, a tek duu! Opet sam bio tik do
Radha Gopiana Vallbhe i njihova najdraega Ghanajama. Potom mi
je ponudio svoje vraanske rotije i praktiki sve ostalo to je imao.
Satima sam sjedio u transu zahvalnosti. Bio sam kod kue.
Ipak, dunost me je zvala na sveuilita, pa sam se uskoro vratio
u Ameriku. Godinu nakon toga ponovno sam posjetio Vrindavan,
zanesen nadom da u opet vidjeti dragog Ghanajama. Drhtei u
iekivanju, preao sam kanal otvorene kanalizacije i uao u kuu.
Intiman hram u kojem su stolovali Radha Gopiana Vallabha sada je
bio obina ostava. Boanstava vie nije bilo. Taj je jednostavan ormar
preko ezdeset godina bio cijenjeni hram gdje je boravio Gospodin
koji se pojavio iz zemlje da prihvati slubu dragoga Ghanajama.
Sada su tamo stajale metle, kante za ienje, donje rublje i kuhinjska
pomagala. Majka je prekinula kuhati da vidi to elim.
Gdje su Radha Gopiana Vallabha? upitao sam.
Nali su drugi dom.
Gdje je Ghanajam Baba? zavapio sam.
Ona je na to mahnula rukom gore prema nebesima i odgovorila:
Otiao je Krini.
Zaprepaten, izaao sam van. Zagledao sam se u nebo iznad
Vrindavana i gorko zaplakao. Proaptao sam: Ghanajam, zauvijek
e prebivati u malome ormaru moga srca. Tamo u uvijek nalaziti
toplotu pod pokrivaem tvoje poniznosti i okrjepu u vraanskim
rotijima tvoje nesebine ljubavi.

340
J ednoga dana 1985. godine vodio sam dvadesetak posveenika u
obilazak brda Govardhana u Vrindavanu. Potpuno nespreman na
takvo silno iznenaenje, naao sam se pred svojim starim prijateljem
Asimom. Zagrlili smo se u zanosu zahvalnosti. Posljednjih dana to
smo prije etrnaest godina proveli zajedno takoer smo obilazili
brdo Govardhan. Bilo je to kao da se susreemo upravo tamo gdje
smo neko stali. Bio je tako ponosan to sam svami. Pronali smo
mirno mjesto i sjeli.
Asim je u meuvremenu zasluio doktorat iz sanskrta na sveuilitu
Columbia. U akademskim je krugovima bio poznat kao Alan Shapiro
te je diljem svijeta pomagao vodeim svjetskim strunjacima na polju
izuavanja sanskrta. Ipak, Vrindavan je bio njegov dom.
Najednom se Asim osmjehnuo i rekao: Priekaj ovdje, Svamii. Za
nekoliko se minuta vratio s platnenom torbom. Nisam mogao obuzdati
osmijeh, jer sam znao to je unutra. udei se Gospodinovoj miloj
volji, promatrali smo ljepotu brda Govardhana i proslavljali susret
gozbom od vraanskih rotija i gura. Nae se dragocjeno prijateljstvo
nastavilo sve dok nije preminuo 1998.
Kao svami, sve sam vie putovao, a krug ljudi pred kojima sam
predavao se irio.
U ljeto 1988. naao sam se u Los Angelesu. Neki me je prijatelj
pristao odvesti do Big Sura gdje je ivio drag mi prijatelj, otac Bede
Griffiths, katoliki redovnik koji je napisao nekoliko knjiga to
povezuju mudrost kranstva i hinduizma. Otac Griffiths me je pozvao
da odrim niz predavanja u oblinjem benediktinskom samostanu.
Odluili smo voziti otvorenih prozora po autoputu uz obalu Tihoga
oceana i uivati u povjetarcu. Kad smo stali na benzinskoj stanici,
moj je prijatelj kupio gorivo, a ja sam se posluio telefonom u oblinjoj
javnoj govornici. Zavrio sam razgovor, spustio slualicu i primijetio
neto doista neobino. Upravo pod nosom nalazio mi se telefonski
imenik otvoren na stranici s prezimenima koja poinju na Lis. Sjetio
sam se svoga davno izgubljenog prijatelja Garyja ije je prezime bilo
upravo Liss. Neobavezno sam prstom preao po imenima i zaprepastio
se kad sam ugledao ime Gary Liss. To je nemogue. Ta posljednji puta
sam ga vidio u onoj spilji u Nepalu, 1972. Bilo je to pred sedamnaest
godina. Uz ime stajala je i adresa na ulici Malibu pored plae Malibu.
Podigao sam pogled s imenika i ugledao natpis iznad telefonske

341
govornice. Pisalo je Ulica Malibu. Onda sam pogledao preko ceste
i niz red kua te sam konano ugledao kuicu s kunim brojem iz
imenika. Pomislio sam kako u Americi sigurno postoje tisue ljudi
imenom Gary Liss. U Big Sur smo se trebali dovesti prije sumraka, pa
sam dozvolio razumu da nadvlada uzbuenje koje sam osjeao radi
neznatne prilike da vidim staroga prijatelja. Pribiljeio sam adresu
te se odluio vratiti kad budem mogao.
Kad sam se godinu dana kasnije, na ljeto 1989., vratio iz Indije,
posudio sam automobil te sam se iz Los Angelesa sam zaputio do
plae Malibu. Zagonetno klupko jo se vie zaplelo. Na mjestu one
kuice bio je samo ograeni teren. to se dogodilo onoj kui? upitao
sam susjeda.
Sruili su je proli mjesec.
Znate li tko je u njoj ivio?
ao mi je, ne znam.
Stajao sam zbunjen i pitao se to da inim. Iza gologa terena, vidio
sam tenisko igralite s ije se druge strane dizala lijepa kua na obali
Tihoga oceana. Moja obrijana glava i halje boje afrana sigurno su
bile neobian prizor na praznom graevinskom terenu dotjerana
malibukog susjedstva. Iz kue je izaao lijepo odjeven srednjovjean
ovjek uredno poeljane kose, iroka vrata i golemih miia koji su
mu se napinjali na prsima i rukama. Sumnjiavo smo se odmjerili, a
onda je on krenuo prema meni preko teniskoga igralita. Pomislio
sam kako moda stojim na krivom mjestu. Meutim, kako mi je priao
blie, tako sam iza silnih miia i znakova minulih godina prepoznao
nekoga koga sam dobro poznavao. Gary, to sam ja, sadhu iz peine!
Sjea li me se? povikao sam ushieno.
Ti si to, brate moj! povikne on. Ne mogu vjerovati.
Nevidljiva Gospodinova ruka opet nas je spojila. Osamnaest nas je
godina doista izmijenilo. Ja sam jo uvijek teio oko 55 kilograma, ali
vie nisam bio dugokos, ve obrijane glave. Odijevao sam se u odjeu
boje afrana koju nose svamiji.
Ni Gary vie nije nosio dugu kosu i bradu. Bio je glatko obrijan,
a kosa mu je bila uredno poeljana na razdjeljak. Neko mravo
tijelo napinjalo se od miia. Oito smo ivjeli sasvim drugaijim
ivotima. Srca su nam na tren zadrhtala sumnjom: Vee li nas vie
ita zajedniko?

342
 Kako li se sada zove: Richard, Monk, Krinadas, ili kako drugaije?
upita Gary.
Sad me zovu Radhanath Svami, ali moe me zvati samo Svami.
Dakle, Svami, rekao je, mnogo se toga promijenilo u osamnaest
godina. Nemoj od mene oekivati da budem ono to sam bio neko.
Hajde, Gary, daj da popriamo o svemu.
Tako sam saznao da je Gary, na graevinskom terenu gdje smo
stajali, sruio svoju staru kuu i namjeravao izgraditi novu. Onda
me je pozvao u ukusno ureen dom na obali mora koji je pripadao
njegovoj ujni i ujaku. Tamo smo proveli sate i sate u razgovoru.
Kad je otiao iz Indije, Gary je autostopom proao Afriku, Junu
Ameriku, Centralnu Ameriku i Meksiko prema sjeveru. Skoro sedam
godina proveo je neprestano putujui, a kad se vratio u Ameriku,
nadahnut primjerom Mahatme Gandhija, odluio je postati odvjetnik.
Dok je studirao pravo, intenzivnim bodybuildingom pokuavao
je povratiti zdravlje narueno putovanjima. Za nekoliko je godina
diplomirao i oenio se, a dobio je i titulu podrunoga prvaka u
bodybuildingu. Uslijedila je ponuda za posao trenera u prestinoj
teretani Malibu Gym. Otada se posvetio karijeri trenera te zarauje
trenirajui imune stanovnike Malibua, Hollywooda i Los Angelesa.
Gary, uzdahnuo sam, nije mi bilo ni na kraj pameti da e zavriti
na plai Malibu kao trener za elitu. Otajstva ivota uvijek donesu
neko novo iznenaenje.
Cijeli smo dan i no proveli priajui uz um valova. Ja sam sjedio u
poloaju lotosa na tepihu na podu. Naslonio sam se na zid, zagledao
se u svoga prijatelja i rekao: Gary, tvoj izgled i poloaj u drutvu
sasvim su drugaiji nego prije, ali ja shvaam da u tebi ivi ona ista
dobrota, odanost i potraga za duhovnou. Svi su se zidovi sumnje
meu nama sruili u toj noi razgovora. inilo nam se kao da se ona
spilja u himalajskoj dungli pretvorila u luksuzan dom na plai i kao
da nas od posljednjega susreta dijele samo trenuci. Zbliili smo se
vie no ikada.
Moga prijatelja moja je pria dirnula do suza. Rekao je: Svami,
tisue sam se puta tebe sjetio. Znao sam da vjerojatno radi neto
poput ovoga. Sjeam se one sudbonosne veeri u Kreti kad te je
pozvao glas. Nakon svih tih godina, jo uvijek slijedi taj unutarnji
poziv. Nevjerojatno.

343
 Sjeanja su navirala poput valova i povlaila se natrag u ocean
naih srca ispunjenih zahvalnou.
Svami, rekao je Gary, nai su ivoti sasvim razliiti. to nam je
zajedniko? Ja sam trener i uvjeravam ljude da e ih zdravo i privlano
tijelo usreiti. Ti si pak svami koji im govori da e biti sretni ako
shvate da uope nisu tijelo ve vjena dua.
Na to sam se morao nasmijati i odgovorio sam: U svakom se srcu
nalazi Gospodin, pa je tijelo zato Boji hram. Gary, svakako moemo
uskladiti nae talente. Ti pouavaj ljude kako uljepati hram, a ja u
ih pokuati nauiti to da ine unutra.
Gary je sjajio od sree: To je to! Nae je putovanje opet poelo.

G odinama sam osjeao velik dug prema zemlji i ljudima Indije.

esto bih se prisjetio vremena kad sam kao mladi bez prebijene
pare u oaju stajao na indijskoj granici, kao i obeanja koje sam dao
pograninom slubeniku Sikhu. Obeajem da u jednoga dana uiniti
neto dobro za vae narod, rekao sam mu.
Godine 1986. godine vratio sam se u Indiju s namjerom da se tamo
nastanim. Osjeao sam kako se posebna prilika za sluenje nalazi
gdje i velika potreba za istim. Tako sam se odluio smjestiti u centru
Mumbaija. Sluei svomu guruu i divnim ljudima iz Indije, bila mi je
velika ast to sam pomogao da se utemelji nekoliko hramova koji
su sluili kao ustanove za duhovnu obuku kao i arame u kojima
se njeguje ist nain ivota. Osim njih, otvorio sam i bolnicu gdje
se prakticira kako alopatska tako i alternativna medicina, a sve u
cilju da se prui bolja kvaliteta ivota na podruju tijela, uma i due.
Navedena bolnica takoer redovito organizira besplatnu lijeniku
ispomo, kako u uobiajenim okolnostima, tako i u nevoljama
poput teroristikih napada, potresa i tsunamija. U suradnji sa sta-
rim prijateljem Rame Babom i njegovim sljedbenicima, svake go-
dine upriliujemo viednevni oftalmoloki posjet u Vrindavanu
za vrijeme kojega se izvede oko 700 operacija uklanjanja onih
mrena. Tijekom godina provedenih Indiji, pruila nam se prilika da
otvorimo nekoliko kola koje nude akademsko, moralno i duhovno
obrazovanje; sirotite za najsiromanije slojeve; farmu na kojoj
se prakticira ekoloka zemljoradnja i zatita krava; kao i kuhinju
koja sada svakodnevno besplatno nudi zdrav ruak za 150 000

344
pothranjene djece u kolama iz sirotinjskih etvrti. S obzirom na
porast nemorala i sektake mrnje, u nekoliko osnovnih i srednjih
kola nudimo predavanja iz temeljnih vrijednosti. Na njima uenici
iz hinduistikih, muslimanskih, kranskih, idovskih, dainistikih,
budistikih i parsi zajednica zajedno ue o univerzalnim etikim
vrijednostima kroz prie i analogije iz svih velikih svjetskih religija.
S ciljem da nadahnemo vodstvo utemeljeno na potenju, odravamo i
tjedne kulturne programe na tridesetak mjesnih sveuilita.
Sve navedeno, moram priznati, samo je beznaajan znak panje
u usporedbi s blagom koje mi je podario narod Indije, kako njegovi
sveci tako i obian puk. Oni su mi ivot blagoslovili Krinom, voljenim
mi guruom te nebrojenim prilikama da ih sluim i podijelim svoj
blagoslov sa svijetom.
Godine 1989., majka i otac su me po prvi puta posjetili u Indiji. Bilo
im je to iskustvo koje im je promijenilo ivot. Naprosto su se zaljubili
u posveenike u Mumbaija koji su im postali jedni od najdraih
prijatelja. Kad je moja voljena majka 2004. godine napustila ovaj svijet
u Chicagu, otac i braa zamolili su me da odrim posmrtni govor te da
joj pepeo odnesem u Indiju. Rekli su mi: Bila je silno ponosna na to
to tamo radi i jako je voljela tvoje ljude.
U drutvu gotovo dvije tisue posveenika koji su se iskreno molili i
pjevali, poloio sam njen pepeo u majku Gangu. Sa suzama zahvalnosti,
sjeao sam se kako sam prije 34 godine prihvatio Gangu za majku.
Pepeo se slio s njenim tokom, a ja sam moleivo proaptao: Danas
su se majka moga tijela i majka moje due sjedinile u ovoj prekrasnoj
vodi. Zajedno teku prema moru. Molim te, dragi moj Gospodine,
molim te, ponesi majinu duu u more svoje vjene milosti.
Taj je trenutak proela duboka osobna simbolika. Pomislio sam
kako je joga sjedinjenje s naom duhovnom sri, a religija vodilja k
toj sri. Mislio sam o svom putu, bhakti jogi, kao o znanosti kojom se
materijalna energija preobraava u duhovnu. Naa se duhovna ljubav
budi kad uskladimo svoje odnose, talente i posjede s posveenosti
Gospodinu. Tako se tijelo i duhovna dua ujedinjuju u namjeri, a
ljubav koju osjeamo u ovom svijetu dosie vjenu duhovnu razinu.
Mudrost Bhagavad Gite otkrila mi je ovo otajstvo savrenstva joge i
ispunjenosti ivota.
Gledajui u prolost, uvijek u osjeati zahvalnost za svoje

345
putovanje kao i prema svim ljudima koji su mi pomogli da rastem.
Nisam mogao ni zamisliti kamo e me dovesti nevidljiva ruka sudbine.
Kroza sve sam to shvatio da, kad se samo drimo svojih svetih ideala,
nepokolebani uspjehom i neuspjehom, otkrit emo kako su uz nas
nevjerojatne moi, mnogo jae od nas samih, koje su ondje da nas
iskuaju, zatite i opunomoe.
Molim se da moja jednostavna pria nadahne sve moje itatelje
nadom. Na nas istinski dom eka na kraju pogibeljnoga ivotnog
puta. Mjesto je to trajnoga mira, koje nas nuka da ustrajemo dok se
ne ponovo ne sjedinimo sa svojom izgubljenom ljubavi.

346
 A U T O R O VA B I L J E K A

M
nogi su me ljudi godinama nagovarali da zapiem ovu
priu. Opirao sam se tomu, jer sam smatrao neprilinim
pisati o sebi, sve dok zbog jednoga dogaaja nisam
bio primoran promijeniti miljenje. U svibnju 2005. nazvao me je
dugogodinji prijatelj, Bhakti Tirtha Svami. Leao je na samrti i elio
me pokraj sebe. Bhakti Tirtha Svami bio je Afroamerikanac odrastao
u getu u amerikomu gradu Clevelandu koji je postao duhovni uitelj
kojemu su se, meu ostalima, divili Nelson Mandela, Muhamed Ali i
Alice Coltrane.
Stigao sam u skroman dom u seoskom dijelu Pennsylvanije gdje
je Bhakti Tirtha Svami proivljavao posljednji stadij zloudnoga
tumora. Leei na samrtnikoj postelji, pogledao me je s blistavim
osmijehom na usnama i rekao: elim umrijeti na tvojim rukama.
Molim te, ostani uza me. Sljedeih sedam tjedana proveo sam pored
njegove postelje. Priali smo o otajstvima i udima te uivali u
priama iz djela o posveenosti na sanskrtu.
Nitko me nije poznavao bolje od njega. Znao je sve pojedinosti o
mojoj potrazi, kao i to koliko ih oklijevam zapisati. Jednoga mi je
dana stisnuo ruku, zagledao mi se u oi i rekao: To nije tvoja pria.
To je pria o tomu kako je Bog poveo mladia na udesno putovanje
da istrai tajne koje se kriju u svakome od nas. Ne budi krt. Podijeli
ono to si dobio. Njegov je glas prepukao, a suza mu se skotrljala
niz obraz boje ebanovine. Obeaj mi, zatraio je, ovdje uz moju
samrtniku postelju, da e napisati tu priu. Nekoliko dana kasnije,
27. lipnja 2005., otiao je s ovoga svijeta. Ova je knjiga moj pokuaj da
usliim njegovu elju.

347
348
 Z A H VA L E

Z
ahvaljujemo se timu koji je svojim trudom pomogao pri
izdavanju hrvatskoga prijevoda knjige, a koji ine: Hrvoje
Latkovi (Mohan das), Adrijana Latkovi (Adbhuta Datri devi
dasi), Filip Brnievi (Prema Murti das), Domagoj Tkalec (Daaratha
Suta das) i Renato Petek (Ripuha das).
Takoer se zahvaljujemo nesebinim donatorima koji su pomogli
da knjiga ugleda svjetlo dana: Vesna Zinai (Vrindavan Biharini devi
dasi), Natalija Trajanovi (Nairvani devi dasi), Ljiljana Radas (Lila
akti devi dasi), bhn. Adrijana Kopa, Marijan Premu (Mahananda
das), bh. Nevio Andreutti, bh. Franjo Renduli i Zdenko Pasari ( ai
Kumar Gaura das).

349