Professional Documents
Culture Documents
Crndnevnik PDF
Crndnevnik PDF
"Dnevnik o arnojeviu"
Posle smo ili u "kursalon". Tu, gde je nekad Branko kaljucajui etao, i
sanjao vinograde po klupama, kupile se dame obuene sveano, sa velikim,
utim cipelama. Pa ipak bilo je sveano. Govorilo se i govorilo, a nad nama,
visoko na slici, grlila se tri gola mladia, kleei i ljubei trobojku. Bio je veseo
dan, Vidovdan. Uvee su se izopijali, no to je kod nas "od pradedova". Razbili
su prozore, i mnogi su putovali A topla no, zvezdana no, raspaljena od jednog
lepog ubistva, horila se od graje i agora vesele svetine Pred zoru sam doao
kui, legao sam, da spavam; Vidovdan je bio proao. Sutradan su lepe Bosanke,
ispraene od krnih dalmatinskih aka, putovale sreno sa svojim matorim
muevima. Odoh i ja. U vozu su svi grdili ubicu. Jedna gospa priala je, da je
taj smeni, vidovdanski junak bio "pokvaren" i da su svi gimnazisti i sve
gimnazistkinje u Sarajevu "pokvareni". Meni su oi bile pune suza. Ah, bio sam
tada jo mlad, ah, tako mlad.
Topovi gruvaju. Neko slavi roen-dan A kako sam se rodio ja? Otac mi
bee pevao pesmu i zalepio banku tamburau na elo. Po celu no je po cii,
zimi, na sred zavejanog trga stajala gomila naroda oko vatre, i ekala da svane,
da bira poslanika Kau, sutradan je morao ostaviti svoju srebrom okovanu
puku i psa, svoje debele nataroe, i otii nekud daleko, na Tisu. Kau, tamo je
piskarao ceo dan, a nou banio; pijanog su ga na saonicama dovozili kui. Tek
posle pet godina rodio sam se ja. I tada me povie u jednoj korpi za rublje; a
mati mi pevae po celu no uspavanke, najradije onu iz "Niza Bisera", ili su mi
jednako priali o nekim selima, to su gorela, i o nekim ljudima sa crvenim
fesovima, to su jednako klali i ubijali Jedno vee su mi priali: kako se nabada
na kolac. Kau, mnogo sam tada plakao.
Kad bee peti dan, trebalo je dete krstiti u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Pooe, dakle, po snegu i vihoru u saonicama. Kau ni suzu pustio nisam. Na
Tisi su nas vijali vuci, a led je poeo pod nama da prti. Krstili su me negde
daleko, u nekoj staroj grkoj, cincarskoj, crkvi Mati mi plakae. Otmena jedna
plemenita dama, to je trebala da me dri u vodi, nije dola Moda je uplaie
vuci. I tako, jer ekati se nije moglo, uzee jednog pravoslavnog oveka,
crkvenjaka, po imenu Boura. I on, suzan zbog poasti, to ga iznenada stie,
drae dete, pod vodu svetu i plakae, jer nije imao ni prebijene pare, da dete
dariva. Bogati Cincari i lepe Grkinje, koje su se rado seale banatskih aka,
setie se i moga oca, i pozvae nas u kue svoje. A svud u snegu belie se tako
prazne, nae stare, ostavljene crkve Daleko u daljini sijali se krstovi, i videle se
senke naih starih, praznih, ostavljenih crkvica. No moja mati ponosita i gorka
odbila je prezrivo pozive, i mi smo opet jurili po zavejanoj reci izmiui od
urlika vukova. I od tada je meni jedino dobro u ivotu bio sneg; a kad poeh, da
vidim oko sebe kue i ulice; kad poeh, da razumem rei, bili smo opet otili
dalje. Oh, selili smo se esto.
Bolesti mi behu najlepi doivljaji. Leao sam sav u ipkama lakim kao
perje, a kroz prozore sam video golubove moje, koje sam toliko voleo,
premetao i kupao Mati mi je morala vaditi stare adidare, sve bisere njene i
svilene vezove, a ja bih ih kupio i gomilao na grudima i leao pod njima sav
blaen, pa bih, smeei se, prosipao iz jedne ake u drugu zlatne zmije, grivne
pune rumena kamenja draga. I kad se setim, da je to bilo davno, meni se ini to
tako uasno.
Putovali smo. Seam se samo kola, koja su jurila meu ito i svoje male,
smee glave, u kojoj se vrzle tolike misli Moja je majka esto i rado putovala.
Tada je bila uvek bleda. Oblaila me je u svilu i navikla me je na bele rukavice,
koje su mi nou silom skidali sa ruku A i ona bi spavala u rukavicama;
namazala bi ruke neim, to je mirisalo kao ljubiice i spavala u rukavicama.
Oh, ja sam sve video. Jednako smo putovali. Ona se oblaila u crno A njene su
slukinje bile tako raskalane; seam se, jednom sam od stida i straha plakao.
Bled i neispavan ja sam uplaeno gledao ljude oko sebe, stanice i vozove aave
i zadimljene. Ona se oblaila jednako u svoje mirisne svile crne i nosila me po
kupatilima, gde se etala po meseini i igrala po podu, koji se sjao i svetlucao
Oko nas su bila nou crna i velika brda. Ona je najradije igrala sa vlakim
oficirima, koji su mi donosili slatkie. Vodili su me na jahanje i ja se seam,
kako bih se uplaio kad bi negde zastali u umi i susreli majku, koja je ila
peice i glasno se smejala. Primetio sam, da se taj kikot, koji sam mrzeo,
ponavljao uvek, kad bi se obukla u tu crnu svilenu haljinu koja je bila jako
tesna. Tada su mi oi po ceo dan bile pune prikrivenih suza. Sve mi to sad
izgleda tako udno i neverovatno. I uvek sam se uvee seao na staru crkvu,
kraj koje smo stanovali i leei kraj majke (jer ja sam jo uvek spavao s njom,
mada se ona tome jetko opirala) esto sam tiho suzio u mraku. Ona je rano u
zoru odlazila nekud na kupanje. Vie puta jo polunaga, sedei pred ogledalom,
ona bi me karala to ne spavam. Ali ja ve u detinjstvu nisam mogao da
spavam.
Zorom su edrvani bili vrlo hladni, a ja sam sedeo kraj njih i ekao
majku. I sad, posle tolikih godina nema vie niega na svetu, to bi me zaudilo
U jednom zelenom paviljonu svirala je vojna muzika, a ona me je vodila po
gunguli ena i namirisanih oficira, kroz koju sam ja vetaki terao obru. I sad,
kad je mladost prola i kad sve razumem, mene esto podilazi jeza od uasa
im bismo mi doli kui iz tuine, zazvonila bi zvona. inilo mi se, da ba meni
zvone. A nedeljom je bilo lepo. Sa zidova su se tada smeila lica uokvirena
belim, visokim jakama, a pod njima su se okretali u veselom agoru grdni
enski eiri, to su me seali na tokove okiene cveem sa pokrhanih
svatovskih kola. Moja je majka rado ila u svatove. Prvo je ustajao i govorio
jedan gospodin u crnom sve neto nejasno i dugo o Kosovu. Posle je mlad jedan
svetenik itao "Vetar". Pevako drutvo stisnuto kraj zida kikotalo se i
gnjeilo zaljubljeno. Poznanice moje majke su me vrebale, jedino me je
protinica zvala otvoreno i jasno sa jednim osmehom Posle je pevako drutvo
pevalo sve neto o Kara-Mustafi, a ja sam stojao bled i sav u groznici od tih
pesama I uvek mi je na dui ostajao od sve te graje jedino zamor, posle tih
pesama. Stojao sam i sluao sam, kako mi mati peva prvi glas Protinica bi me
pitala, smeei se, to joj ne dolazim i to tako retko izlazim iz kue i dodavala
klimajui glavom prema mojoj majci raspevanoj: "E, lako je Vama, u sopran,
udovica ste!" Oh, ja sam sve uo. Pesme te pritisle su me uza zid, uzimale mi
dah. A da sam znao ta inimo, gledao sam preneraeno stare ikone oko mene,
neke ljude popadale sa noem u ruci pred anevima, sa crvenim fesom na
glavi: i te stare ikone i slike pekle su mi oi, kao da su me zraci, to su se odbijali
sa njinog tamnog zlata probadali. Tek kad bi neko skoio na stolicu i viui
predlagao, da se pozdravi patrijarh, a drugi poeli besno psovati, tek bih se
tada trgao. Mati bi mi prilazila, i mi bi odlazili kroz dvorita, gde su nabijali
burad. Sve je to davno prolo i sve mi se ini tako smeno. Zvona nad naom
kuom zazvonila bi tamno i u njinoj reci plovila bi i crkva, i ulice, i sva okolina
nekud u visinu Ceo je svet tada bio tako lak Seam se: moje bezbrojne tetke
dolazile su i plakale: videvi me esto bolnog, priale su mi o ocu i govorile, da
me poalju u Be da uim, pa da budem ministar u Srbiji. A ja sam se sakrivao
u polju iza grada najradije na groblju, gde su kraj gustih kukuruza pasla stada
i stojale grdne barutane. Tu bih leao u travi kraj kakve derne klupe. Iza mene
su umeli vrbaci. Pred vee oni bi porumeneli i ja bih ustao i zaudio se i jednog
dana zavie me u bunde, koje su zaudarale na obore, napunie mi prtljag
grdnim, belim hlebovima a depove sa mustrama mojih tetaka kojima sam
trebao da kupim: razne "krepove" i "delene" i neke makaze za "frizure", i
cipele neke sa dugmadima, i smestie me u mali voz, zaplakae i iljubie me.
Priali su mi, da su mi i strievi i otac tako odlazili. Voz je stenjao i peo se na
breuljke kraj Dunava.
Bataljon se vukao celu no kroz neka mokra polja i strnjike. Ljuljale su se
male vatre od cigareta. Zastajalo se lagano Desno i levo oseali smo, da se vuku
kroz no i polja, mase. Artiljerija je lupetala, zveckala i psovala. Prolazilo se
kroz neke bele, prazne kue, izgaene bate, i nalazili smo svud samo
krastavaca, mnogo krastavaca u vodi. Po nekim breuljcima leali smo u
gomilama; znali smo, da se skupljamo sa svih strana. Padale su prve magle
zornjae; u praskozorje hladno dovukli smo se pod neki breuljak i poeli se
ukopavati. Ja nisam. Bio sam neispavan, umoran od svega toga. Ukopavali smo
se u nekom mokrom krompiru i dola je najzad lepa, avgustska zora. Iza nas, iz
neke umice pevae neko cele noi uz harmoniku neto tuno eki. Bilo je tiho i
nemo u magli. ak gore se rumeni oblaci igrali mure nad nama. Polako je
zemlja poela, da biva sve rumenija. Tada sinu, sevnu kao divlje lajanje iza nas.
Pucali su nekoliko hvati nad glavama naim. Neko opsova i pade u jarak
"Decken", poee dovikivati i sve se sahranjivalo u rov Vukla se slama, koju
bog zna gde naoe, posle se ulo vakanje i cerekanje iz jarkova, a topovi su
nad nama presecali grozno. Poe duboko i potmulo Kraj mene leae neki
trgovaki pomonik iz Bele Crkve, dobro dete Radulovi. Hoe "Durchbruch",
kae on. Ja utim i saginjem glavu. ujem iza mene onog, to Ve mesecima
svako jutro ita San Majke Boije, a ja opet sagnuh glavu i poeh jesti hleb i
posipati ga eerom. ujem kako iza nas viu kod topova zapovesti i brojeve, i
tiho i teko kaljem, kaljem. Levo od nas vidim, kako u nekom ubogom seocetu
izlaze ljudi na kraj sela Vi.. u.. hub... prva od Rusa. "Iza nas" ujem kako neko
apue. Onda tresnu zemlja visoko gore, a neki konji poee da tre sa brega.
Gore su oblaci i dalje igrali mure i samo se ulo: kao da teki, natovareni
vozovi puze po zraku Rusi zasue krompir rapnelom i opet nita. Daleko iza
brega grozno iju mainke. Oko deset sati dolazi vojnik. ita nam zapovest.
Spominju K"niggraetz i Custozza-u. Vezujemo torbe "Nemojte zaboraviti
eer", ujem kako mi drug apue. Saginjemo se i vuemo kroz rovove prema
selu. Topovi su poludeli. Gore na breuljku tre neki sa motkama na ruci.
Zasue ih. Jedan se izvrte. Trimo lagano kroz selo. Pred kuama stojahu
prljave ene i mnogo, mnogo odrpane, prljave dece. Jedno dugo trae kraj nas
i moljae me; ali ta ne znam Jevreje lepo, crnpurasto. Kod poslednjih kua u
jednom ljivaku treperilo je lie na kii tanadi. Ulazili smo sve dublje u rovove.
Sede ranjenici krvavi, prljavi, drhte, hladno im je. Jedan mrtvac potrbuke u
lokvama krvi. Svukli su ga svega golog "Vidite, jesam li Vam kazao. da trbuh
uvate", kae mi prijatelj. U gudurama sede, lee, pucaju. Na drugom
breuljku, preko, u magli dima i zemlje, koja se praila i kovitlala vide se ruske
ice Iz jedne rupe ironino mi vie neko maarski i psuje strano gadno. Desno
od nas izlaze, kao mravi, iz rovova rojevi 33-eg puka i jure u groznoj dreci,
vikanju i jaukanju Provlaimo se melu trnovitim icama Neko nam nemaki
psuje majku i naziva nas psima. Iskoih.
Sav zrak oko mene drhtae kao da je bio pun tanadi. Padoh u neku ra.
Zemlja se kovitlala i prskala preda mnom u vis. Ja trim kao lud. Sjurismo se u
neke bare. Neko pade kraj mene u glib i ja uh kako apue: "Eto, to je Zlota
Lipa." U travi preda mnom lee neke cokule, desno od mene vidim mrtvace iske
ene, sa nogama smeno zgrenim i tvrdim, udno tvrdim kolenima. Gore pred
nama skau grdni Rusi u utoj mantiji smeni su i gojni. Tre u umu. Opet
legosmo. Levo od nas gorelo je selo stranim dimom, koji nije mogao da se digne
sa zemlje. Trimo opet U umi se grozno klalo. Ba pred nama Dotravali su
ljudi zadihani, strani hoe da bee. Mi se ukopavasmo ba pred umom. Leim
i diem, diem brzo; iz nosa mi lagano curi krv. Pi... u. f... zastaje tane kraj
moje glave u zemlji. Sve je tako zamreno. Pucaju sa desna i sa leva. Stiskam
obraz na zemlju i diem, diem. Tresem se od tog disanja. Posle se opet dizalo i
nadiralo u te guste ume. Ja sam svud spavao, ali zore su me budile. Ali zore,
zore su divne. ume zlatne, mlade, dobre moje galicijske ume. Lagano smo
kroz ume prilazili Pod kamienu. U rovovima ruskim bee puno obojaka i
koulja krvavih, iskrhanih puaka, mrtvaca grozan dar-mar. Moji ljudi, koji su
jo pre dva-tri dana pevali, leali su pred tim rovovima sa razlupanim elom.
Ljudi valjivi, neumiveni, slabuni, uti, smradni; neki jo ivi sa blesavim
pogledom, izdiui. Jedan meu nama spazio brata gde lei melu njima, tresnuo
se i drekao gadno. Bataljon je gazio i trapao sve dalje kroz ume...
U to doba se igrao tango, a mi, Banaani nosili smo svilene arape. Da,
nije vie aki ivot kao nekada u Hajdelbergu; ne, bilo nas je svakojakih. Dani
su prolazili. Uio sam. Sedeo sam najvie tamo, gde se govorilo o pokretima
itavih slojeva bednih i oduevljenih To sam voleo Tu rumenu krv prosutu po
ulicama. Sedeli smo ja i nekoliko Poljaka i ivuta i sluali smo istoriju ruske
due; ona je dolazila kao grdna magla sa Istoka i znao sam, da mora doi neka
grdna oluja, koja e razneti taj umao ivot bez sri i bez bola. Knjige, itava
brda od knjiga leala su kojekuda po sobi; napolju je bilo kobno pro lee o
kojem jo niko slutio nije ta donosi. A mi smo nosili svilene arape i cele dane
provodili po ulici i kafanama. Hteli smo da spasemo svet mi, slovenski aci. Ko
zna? Moda e jednom sve nestati u umetnosti, koja nee rei ni ta hoe, ni ta
znai ono to kae. Moda e nestati govor, i pisanje, i odreivanje; da je ovo
smrt, a ovo ljubav, a ovo prolee, a ovo muzika. Ko zna? Ah, seam se: tada
sam se u pismima potpisivao "siromah Jorik", a majka mi je po ceo dan ila po
komilucima i pitala ta je to Jorik. E, tako se ivilo pre rata. Ah, bio sam mlad i
imao sam tako lepa, vitka, bela krila i plea.
U zoru sam stizao kui. Stoji breg zelen, "iroko bilo" iza njega, a sunce
tu mirie na umu, gde sam i ja igrao jedne tople noi na meseini, gde sam
sluao pijan zdravice krojake omladine i gospoica tiho, usamljeno aputanje.
Smeni rovovi, to su trebali da brane od Bele Crkve od Srbijanaca, koji nisu
doli, zevaju i spavaju i sunaju se. Tu poinje da pada na mene neka bogata
banatska tuga, meka i dobra kao beo banatski boini hleb. Tuga plodna, tuga
berbanska, tuga kosidbe. U zanosu ja vidim zelene gutere to spavaju po putu i
oni mi napune oi suzama. Suze, koje raspinju kao iroko polje puno ivanjskog
cvea Tada u magli ve izlazi pred mene moja stara kua da me doeka. Ja
uutim, moj glas se jedva uje i ja izlazim iz voza pogrbljen i umoran. Zvoni,
ah, uvek kad se vraa kui zvoni.
Moje oi malaksae sasvim. Sakrio sam se u jednu sobu, gde bee puno
malenih, svilenih nekih jastuia upletenih u stare vezove i are. I to zlatno,
svileno, malo arenilo, toliko me dirnu, da sam iznemogao pao. Doli su da me
zovu, jer me je prota traio. Govorio mi je o majci, posle je nenadno poeo da
govori latinski, nasmejao se i spominjao slepaku, karlovaku akademiju, sedeo
je i jednako podizao prst i ponavljao: "Quousque tandem abutere..." A
naricanje se jednako orilo iz svih soba, iz svih zidova: "O, jao... o, da ustane da
vidi tvog lepog jedinca... jao". A mene su prepadale muke. To naricanje me je
teralo iz kue. Tad iznenada nauh na stepenicama, da neko hoe mrtvo telo da
probode iglom kroz srce U meni neto zviznu kao bi, okretoh se i jurnuh u
sobu. Gledao sam samo neke babe na stolicama kako su se krstile, sedele sa
sveom u ruci i ponavljale: "Iju, slatka - kao trebalo bi pitati strinu." Kad sam
jurnuo na vrata, one se uplaeno podigoe. Tad moja ruka netedice pade sa
besnim urlikom na prvu glavu na domaku; soba se ispuni stranim ciktanjem,
stolice popadoe a babe jurnue, zapevajui strano, na vrata. One su plakale,
vikale, krstile se i trale. Ali ceo dan, dok je mrtvo telo lealo prostrto, mene je
morio neki lud gnev i gaenje. Pogreb je bio sutra dan Kia je bila pala, pa smo
ili po. glibu. Deca sa iracima viui, a popovi po neistoj kaldrmi. Iao bih bio
rado tako bez prestanka po glibu, pognute glave. Osetio sam kako je sve
strano. Groblje je bilo daleko iza grada, tamo gde behu barutane, grdne rupe
ubrenjaka i crepane. Visoko na humci pod jablanovima bee naa grobnica.
Vodili su me desno i levo po groblju. Sanduk se teko nosio, dva tri puta se
inilo, da e da ga ispuste, tada su svi vikali. Groblje bee puno sveta, to se rasu
svako svome grobu pa plakae i naricae. Seam se, zaustavljali su me kraj
rake. Sa jedne grane curila je kinica kap po kap na moje ruke. Pomislio sam,
da se odmaknem; ali sam ostao tako i zagledao se u te kaplje. Pevako drutvo
se zahori i miris tamnjana me obasu. Videh protu, gde oima okrete i poe
govoriti o majci. Dugo je govorio. Neko me je gurao sa leva, i sad su kapljice
jedna za drugom teko, lagano padale u moju kosu. Prota je podizao ruke a
tetke su mi glasno jaukale. Tada se die kraj mene jedan gospo din u crnom i
poe govoriti. Tetka mi se nae nad uvo i apnu mi: "Vidi, edo, to je gospo'n
predsednik." On je spominjao dobrotvorku saborne crkve, neku dvokatnicu u
Aradu, koju je ostavila mesnoj crkvenoj optini. Kidao je reenice, disao teko i
mucao. Dva mala aka stajahu pred njim, oni su tajno tipali i gurali iracima.
Od jednom gospodin podie glas: "Moemo rei, da je naa crkva, i neu samo
da kaem crkva, nego i nae su kole njena...", njegove se oi uplaeno rairie,
on zape u govoru, tre se i poe gurkati jednog do sebe apuui: "Joco, Joco,
Wie heit man das... um Gottes Willen! zadubina, da zadubina moemo rei.
Laka joj crna, laka joj crna zemlja," dodade hitro, odahnu teko i izgubi se u
gomili. Poee padati grude po sanduku koga su sputali. Jedna od mojih tetaka
pade preko sanduka vritei oajno.
A posle? Posle su opet prolazili dani. Ustajao sam u podne. Jesen otopli
jo jednom i sunce granu. Svaki dan sam izlazio na groblje, tamo sam se u
detinjstvu najradije igrao. Ponegde je pao po jedan crep, ponegde je pao plot. A
bilo je jo dosta golubova Otvarao sam vrata to su vodila kroz portu, u kojoj je
visoka uta travuljina bila puna kokoaka i pasa, koji su se tu kupili. Prolazio
sam kraj male kole, gde se ula vesela deca kako pevaju, i kraj drvara to se
nizahu sve do groblja Sve su te drvare bile u rukama mojih tetaka. uta voda, a
u njoj stajahu mirno crni lepovi na vetru, to je po obalama vijao pesak i perje.
Drva su puckarala na vetru; a ja bih dugo sedeo pred vratima nae grobnice.
Kroz pozlaene reetke video sam kite bosiljka na zidu, drvene krstove i slike
mojih mnogih pomrlih baba. Debele i slabe ene gledale su i popovi sa lukavim
licem, kakva imaju slike pokojnika kad je sunani dan I puno graniarskih
oficira. O svemu tome nisam mislio. Dolazio sam i sedeo tu po sate Poto me
niko ekao nije, sedeo sam tako izgubljen dugo. Ali kad se vraah po mranim
ulicama, vrebali su me i vodili u svoje kue Tetke behu odluile, da me oene i
oenie me Svi su znali, da me treba oeniti i oenie me. O meni se isto tako
mnogo reavalo kao i o svemu drugom i o ratu. Bilo ih je, koji se podsmevahu
mome utom licu, ali su devojke govorile da sam lep Kako su me videle nekoliko
puta u etnji sa ivutkama, odluile su, da treba, da me to pre povrate. Prvo su
me vrebali popovi. Oni su me odvodili svojim kuama, u kojima su postelje bile
iroke, a u prozorima se crvenile upe pune vianja i treanja. Oni su mi
govorili tiho, sa osmejkom o novom maarskom katihizisu, koji hoe da im
nature, i sputali se ugojeni i teki u meke stolice. Sve su njine ene nosile malo
raskopane grudi i kosu punu ukosnica, neureenu, spalu za vrat Kod njih ne
bee mnogo smeha, ve mnogo osmejaka Njine ene su me gledale vrlo umiljato,
blago: kad i kad bi nehotice prekrstile noge i uplaeno porumenele, kad bi
primetile, da im se lepe, punake noge sjaje u belim arapama do kolena. One
su ih brzo pokrivale, okretale se hitro muevima svojim i nasmejale se: "to ne
pita gospodina pa da ga enimo?" Mene bi za as pomilovao njihov srdaan
osmeh i stisak ruke: no posle bi me opet obuzimala grdna dosada, zagledao bi se
u njihove ruke sa neistim noktima. Vie puta popadije su me opkolile samog u
nekom smenom salonu punom stakla i aa, na kojima behu naslikani areni
kosovski junaci. I dok bi kakva lepa, bela maka savila se u mome krilu, one su
me napadale to se ne enim, hvalile i branile sve muke u gradu, a najvie ba
svoga mua. Mene je zauenog razveselio njihov zdrav i raskalaan smeh, koji
mi je aputao o neprolaznoj ari malih i aljivih grehova. One su bile najbolje
majke, ali su rado sedele tako rumene do punih grudi, tiho se smejui
primedbama klizavim i bestidnim. Tek kad bih prenaglio i pokuao u mraku, da
zagrlim koju, naiao bih na besan i jedak otpor, na spominjanje dece i mua. Ja
bih uplaen i zastien stajao pred njima i osramoen odlazio One su me nazvale
"frajla" i ceo me grad imenovao od tada tako Kad bih nasmejan izaao od ena
doekali bi me popovi i teili.
A posle je doao medeni mesec. Bio sam smean u vojnikom odelu i bled.
Oh medeni mesec, medeni mesec. Ruke su lepljive od vrelog tela, a lica ispijena,
bleda i uta od uivanja. Zvek jednog tanjira budi krik: i telo je sve sanjivo. Ah,
medeni mesec. Ona je bila svud. Miris njenog tela, neki teak, opojan miris
susreo me je u zidovima, u svim vratima, u peima, po stolovima, u jelu i vodi, u
postelji i u mome odelu, samo ga u vinu ne bee. A ja sam umoran ustajao kad
bi zvona zazvonila i odlazio u crkvu praznu i hladnu. im bi me ona videla
bledog ili tunog, ona bi me odmah zagrlila i ljubila i aputala mi: "Slatki,
slatki". Izbijae pono. Ja je uh kako mi apue. Odbijae zoru. Ja osetih na
sebi topli pokriva njen, koji je mirisao na njene grudi Ma kud pruah ruke,
prsti mi se gubili u njene dojke. Ona je kleala preda mnom, na meni, iza mene.
Njen glas se javljao svud Njene vlasi sam nalazio svud: u knjigama. u jelu i oko
vrata. Ona mi je sve inila po volji Po ceo dan ona bi gledala da mi sve, to
hou, doda. Pitala me i molila da uvam zdravlje Nije volela nikud izlaziti. Njen
hod bee nabujao i vitak, njene lepe noge savijale se otro. Rano u zoru, kad bih
otvorio oi, video bih je kako skoro sasvim gola lei na mojim grudima. U prvim
danima ona je bila suzna i nevina: no posle je brzo, sa njenim bezazlenim
kikotom poela veselo sipati ale i dosetke. Ja sam zaueno sluao njene
ispovesti. Osobito u jutru, sedela je rado, skoro gola u postelji i pitala me o
ljubavnim zabludama. Ja sam zaueno sluao, kako mi opisuje ene, kojih sam
se jedva seao, tihih i pristojnih i punih kikota o protinici je priala neto tako
grozno i gadno, da sam besno viknuo "uti, molim te." A ona uplaeno i
uvreeno pokri svoja gola bedra i ree: "to se udi? A s kime u da govorim o
tom, ako neu sa mojim muem?" Tako su prolazila jutra moja. Najvie me je
drailo, kad bi ona, drei jednom rukom koulju, ila po sobi i jela zaostatke
veere i slatkie na stolu, pa bi brzo pritrala i bacila se na mene i opet me
ljubila. Njen mali mozak traio je sve tajne to se krile u utrobi njenoj: ona me
je pitala tako udne stvari da bih se retko ali grohotom nasmejao. Ali je bivalo
sve gore. Ja sam umoran, sav podbuo i slab odlazio i vraao se, a ona me je
ekala i grlila me jo sa vrata. Primetio sam, da je ona sa kikotom pokuavala
sve ljubavne ispite. Mamila me je da joj otkrijem ljubavne novosti, o kojima je
ko zna gde itala. Ona mi je po ceo dan priala gromke prie o enama iz
zaviaja. I ene, koje su poele da sede, imale po etvoro dece, javile bi se u
njenim priama udne i lude, tako da bih se ja i nehotice zacenuo od smeha, kad
bi predstavio kraj njih senke njihovih elavih mueva, pogurenih profesora,
inovnika i popova To vee smo malo vie pili za veerom i ona se veselo
nasmeja: "Pa ta e, oko toga se okree svet". I ja uutah i pogledah je
preneraeno. Leala je kraj pei sva gola. Njene lepe sjajne noge ispruene
vitlale su se u aru pei, kao da su igrale sa nekim. Ja joj tiho prioh i nekim
osmehom punim stida, kojeg dotle nisam poznavao, uzeh njenu koulju sa
zemlje, pokrih je i poeh joj govoriti o zemljoradnikim zadrugama. I tako su
opet prolazili dani i meseci Ona je poela da se goji. I mi nismo imali dece.
Jedanput su me izveli iz bolnice. Stajao sam i gledao u taj pun snega grad
I nisam imao nikog svog pod tekim senkama katedrala, gde dugo miljah na
ake i vojnike mlade pre mnogo stotina godina, koji su se tako potucali ispod
tih mranih zgrada i tukli u oajno ludim dvobojima, po mehanama ispod
zemlje, zatim sedeli ogrezli u krvi iznemoglo kod starih alhimista, koji nisu
imali nieg u mranim izbama svojim do svoje srce i otrova. A u bolnici su
tumarali po celu no Bosanci i pljuckali krv. Nedeljom pri slubi pevahu sulude
devojke u belo rublje i debele vunene arape obuene. Orgulja je bio slep, a
prvi glas je pevala jedna kaluerica sa grozno unakaenim licem. Kia, ona
strana poljska, padala je veerom, a po hodnicima su lutale, lupajui takama,
senke koje su pljuvale krv. Sa zidovima su visili drveni Hristosi sa
zabezeknutim glavama i vorugavim kolenima. Tu sam prvi put osetio straan
strah, tu sam prvi put saalio se nad svima nama. Prozor mi jo uvek gleda na
snene krovove. U prozoru su tri njena zumbula. Priao sam joj o selima naim,
o prozoru u domu mame, i sutradan mi je donela tri zumbula. Ona ima malog
sina i mora da je u potaji mnogo plakala. Jedan stoji levo. On je ruiast i tih.
Kad ga jutrom zalivam, on je tako mio, miran. On mi vene. Po sredi je jedan
beo. Svako jutro me sea bledih lica koja sam ljubio i koja su sad ko zna gde.
On je suzan i plah kao jagnje. Trei stoji desno. On je rumen. O njemu ne mogu
nita da kaem. U tuini sam, postelju sam pokrio bavanskim ilimima.
Sigurno ih je kakva Bunjevka tkala prosto joj bilo. On je veseo i bogat, uvek me
razveseli u tuini, kad ga pogledam nebo zarumeni. Ja joj ne rekoh ni rei. Ja je
ne ljubim. Ja ljubim nebo, moja je ljubav blaga, u snu, i neprolazna. Nje nema
u ivotu mome. Njene su oi tamne i tople kao urme. Kosa joj je rumena kao
trava u jesen. Ili se to samo ini, tako ini. Ta kosa me dirnu, te kose mi je ao,
te uvele trave. Tu kosu poljubih prvo. Njen glas je detinjast, uzalud mi ona
donosi i ita Bergsona: njena je maramica namirisana, a i da nije, mirisala bi od
istote. Njene su oi mrane i rumene kao krv, one su moja radost Ona mi
mnogo govori o njenom siniu. Mi mnogo govorimo o njenom siniu. Njeno je
elo smeno, tako bolno, naborano, umoreno; moda to je majka, moda to
mene voli. Meni je ao nje, osobito njenih ruku toplih i bledih. Ona je potena,
ne recite mi nikad, da ona nije potena. Ona ima strasne, blede, iskrhane ruke
to se stide i kriju. Njena plea drhte kao granje pod snegom. ta e s nama biti?
Ne znam, a i nisam radoznao. Da se vratim kui? Oni ne vole mene, a ja mrzim
njih. Moda smo sreni, jer ja je alim. Oko nas pupe pod snegom granice, a
oblaci mlaki i umorni ue nas nekoj staroj, bolnoj ironiji, kojoj je koren
prevelika ljubav. Sve sam ekao, da e jo neto doi u ivotu, da ovo do sad
bee samo komedija. Sad vidim, da posle saaljenja ne dolazi nita novo. Ja je
volim. Pozno uvee vraamo se u Krakov. Voz juri kroz umice, kroz bedeme, a
mi skriveni u jednom kutu, sanjivi i bledi, govorili smo tiho o ljubavi i nepravdi.
A posle u magli melu zidovima starim ja odlazim njoj. Ona mi mee sinia oko
vrata i kleei preda mnom, ona mi ljubi ruke drhui od strasti i guei se u
oaju. Hou da se seam njene blede glave. Poklonim joj ma ta, ona klike, ali
ta radost brzo prole, zato je volim Ja evo ekam, da se jo togod dogodi u mom
ivotu: ali vidim ve, da posle saaljenja ne dolazi nita novo. Njen hod je sitan i
lak. Prolazimo li kraj smrznutih, snenih grana, ja nikad jo ne videh, da je
koju odgurnula oporo. Ne, ve uvek blago, a oi su joj pri tom bile tako mutne
Nae li na putu uveo list, pa i blatav, ona ga die i zakiti se njime. "O kako te
danas volim", kae ona svaki dan. Obuzimala me mladog neka strast, koja sve
voli. Moj ivot je dovren ovako, a da nisam primetio gde je stao, a onog &to
nazivam ivot i nema, i nema. Nebo voli ljude, a voda nam ubori pod prozorom
cele noi. Mi smo zagledani jedno u drugo Ona mi apue, moli me da je vodim,
da je odnesem odavde, a ja joj se rugam da je u tuini bolje. Napolju se deru
deca sa vanrednim izdanjem. Sve e to proi. Ko zna moda e se igrati vesele
operete o ovome to sad ine. Ne znam vie ta je dobro, a ta zlo, ali mi se ini
da to ne znaju ni drugi.
Mi zavidimo svima to rano u zoru idu na rad. Mi nemamo rada, niti nas
ekaju gde. Mene bolnica a nju dete. Mi se krijemo. A pozdravi li ko veselo
dobro vee, otpozdravljamo tuno dobro vee. Stojim sa njome u bedemima nad
morem aavih, prljavih kua i bolnica. Suze miriu po brdima. Nije mi ao
hiljada i hiljada hulja i nitkova i slugu to sad ginu. Borovi huni gledaju nas
blede i modre od vetra i strasti. Nikoga mi nije ao, najmanje sebe samog. ao
mi je samo sinia njenog malog. Pozorita su puna Kad kakav bez noge ue u
tramvaj, dugo eka dok mu kakva stara ena ustane. Seam se nae doktorke sa
crvenim krstom na grudima. Ona me je uvek zvala "Pubi", i ceo dan mi je
govorila o pedagogiji i gospoi Elen Kej. Sino je prepadoe na delu sa jednim
sanitetskim kaplarom, iza harmonijuma, u sali bolnice. Cela bolnica se smeje
Prenose me kroz koji dan u brda, u Zakopane. Ona e i tamo doi, za mnom.
Pa ipak dragi moj, kako bee strano ono to priae o svojoj majci. Ona
je jednako prala i ribala pod Ded, otac, braa, svi su bili pijani: bilo je strano
sluati kako jedino ta ena u porodici radi, riba pod i spasava ih, i budi ih
mamurne pred zoru Ona je plaala dugove, ona ga je kolovala, otac mu bee
pisar na faru. Kad priae o njenoj kosi sedoj meni se uini da snevam, toliko je
liila na moju majku Ah, nikad ne mogu da zaboravim tu enu. Ona nije bila
nikad zaljubljena, nju nikad niko nije milovao, tukli su je, mamili je pijani i
obesni i ona je jednako ribala pod. Njegov otac bee veseo ovek, kao i moj. Ah,
dragi moj, jeste li sluali za moga oca, pitajte za njegovo ime po manastirima
sremskim svud ga znaju, pitajte samo za drvara Egona arnojevia, za onog to
je i zimi i leti nosio beo eir. On je retko dolazio kui, prodavao je konje u
Vlakoj, i govorio je da tamo ene imaju naroiti "vkus". Ah, on je retko bio
kod kue, voleo je u tuini kao i ja Njegova majka je po ceo dan ribala pod, a
njega je kolovala na Rijeci Imao je o levom bedru lep no, sa balakom od bele
kosti, a bee najbolji ak Pedeset godina je ona ribala pod pa je umrla On bee
tad na brodu pred Maltom. I nita se nije desilo, brod nije potonuo, ak ga ne
pustie ni kui Ah, on mi je jednako aputao i priao, a ja sam bio eljan da
zaspim. Prvo je priao o nekom nebu pred Carigradom, to je bilo zastrto
nekom utom maglom Posle smo leali na nekoj jedrenjai pred Honkongom.
Na nebu bee samo jedan oblak, on je bio ljubiast, ali providan, stojae nekako
ba nad pristanitem, a u vrhu imaae jednu zelenu sjajnu zvezdu zornjau.
Sve do njegovog stana on mi je tako isprekidano govorio o nebu, jednako mi
aputao o nebu, znao je boju neba svakog dana onih godina to ih je proveo na
moru po svetu. Ja sam ga jednako uutkivao, ali je on opet poinjao blago
apuui. Cele te noi seam se samo kao kroz san, ma da me to boli, a mnogo
me vie ne boli dragi moj Pa ipak taj ovek mi je postao vie nego brat. eto tako,
kao u snu U njegovoj maloj sobici, ne bejae nieg osim starog nametaja i slika
po zidu. To behu sliice oblaka i neba lmao je sliice neba celog sveta, a iao je
zamnom jednako apuui: "ah, da ste ih videli u bojama, ah, da ste ih videli"
Seam se, ubrisao je sa grdne crne table, koja se kao iz zemlje iznenada stvorila
predamnom, dok sam ja brzo proitao: "Thou art hearing" i aputao dalje:
"ovo je pred Cejlonom, ovo je pred Samosom... " seam se. Ja sam se bacio na
postelju, ali je on seo do mene, drao me za ruku, mucao i govorio dalje Branio
se da nije pijan i molio me da mu uzajmim novaca. Pa me je poljubio. Govorio
mi je da se ne plaim njegovog odela, pogladio ono poslednje dugme i rekao
"moja zlatna prolost". Poljubio me je opet i poeo oduevljeno da pria Ja sam
pokuao da zaspim, ali je teko ilo, on mi je jednako aputao, a svaki as sam
kao u nekom ogledalu video nad mojom glavom sam svoje lice Bila je to udna
no. Iznenada on mi se uini davno poznat i mi smo dugo govorili o budunosti
Srbije, o narodnoj nonji i o korintskim stupovima. Ali je on jednako poinjao o
nebu. Molio me je i preklinjao da ga sasluam. Jednako je priao o nebu. On je
spokojno sedeo na palubi ili hodao gore dole, zastajkivao i gledao u more i nebo
Mislio je o mladosti a priao mi je zamreno, kao moj ivot. Tu je more bilo
neke zelene boje kao trava u prolee, on je dugo aputao o toj boji. Posle je opet
priao o nekim rumenim prugama na nebu i dokazivao mi da su mu one
pokazivale put, i da je plakao od radosti gledajui ih, a nikad dotle zaplakao
nije. Sve je to bilo tako udno, ali ja sam mislio da sam zaspao, no se trgoh i
videh ga kako stoji predamnom sa sveom u ruci i apue mi svetlei mi u lice
"nebo, nebo". Posle mi je opet priao o majci, priao je kako je seajui se nje u
dalekim gradovima ustajao i davao mesto svoje staricama da sednu, posle smo
opet bili na nekom brodu pred Kairom. U zoru on je sedeo, jaui na jednom
topu, ili je hodao gore dole u slubi i jednako uio, uio Uio je iz mojih knjiga i
ja sam se jednako muio da se setim od kud one kod njega.
Seam se stojali smo pred Kairom. Jedna vrlo bogata Amerikanka i njeno
drutvo posetie brod, a on joj je bio dodeljen za kavaljera, jer je krasno
govorio sa enama; a jo krasnije plesao. Posle toga, jednog dana, on je veseo i
mlad, ah tako mlad, odeven u belo sa zlatnim maem o levom bedru, iao po
gradu punom lepih nakinurenih belih ena i felaha i magaraca. Jedno vee,
iznenada, sastao se sa njom i dugo su i strasno plesali. Govorio joj je vesele i
smene stvari. Sve to su inili tvrdio je da negde, daleko, na jednom ostrvu
ostavlja traga. A kad bi joj rekao, da sad od njenog strasnog osmeha dobija
jedna crvena biljka na ostrvu Seilonu snage da se otvori, ona bi se zagledala u
daljinu. Ona nije verovala da sva naa dela utiu tako daleko, i da je naa mo
tako beskrajna. A on je verovao jo samo to. Pod palmama u salonu hotela on
joj je govorio, kako on ne veruje da se moe ubiti, ili da se moe uiniti nekoga
nesrenim; nije verovao u budunost, rekao je da njegove telesne slasti zavise
od boje neba, da se ivi uzalud, ab ne uzalud, nego osmeha radi, sa kojim se on
smei i na biljke i oblake. Rekao je da njegova dela zavise od nekog rumenog
drvea, to ga je vidio na ostrvu Hios. Ona se kikotala, a on je bio smean i
mlad, tako mlad. I posle tih silnih plesova i razgovora, na jednom kamenu, pod
jednom grdnom sfingom, pri jednom izletu, on je ljubio tu enu, koju pre
nedelje dana nije ni poznavao. On je ljubio divlje i strasno, to je nju zanelo U
toplom pesku, crvenom pesku, ona je dugo gledala trag svojih malih nogu i
stidljivo ga pitala koliko mu je godina. A on je bezbrino grlio i stiskao, tako
vrsto da bi ona jauknula od bola. Oni pojahae svoje magarce, ona jo jednom
pogleda trag svojih malih nogu u vrelom pesku, crvenom pesku, pocrvene i ree
malo afektovano, da on lii na Lord Byron-a i da je: bad and dangerous to
know. To vee jo on je prenerazi, prepade i zagrli na silu, neuplaen od njenog
priguenog cika, pri otvorenom prozoru, gde je pod palmama sedeo njen
sekretar, i ljuljajui se itao. On bee nevin i nju to tako zaudi i razveseli da je
kleala pred njim, i tepala mu hiljade malih rei, drhui bezumno bleda i
troma, silna, teka, lepa. I tada se opet javi neki, udan bol i tuga u njegovom
prianju, i jedva ujno apuui, oseao sam samo da mi grli glavu i ladi elo. A
sva ta mladost, i sve te rei dovodie me do suza, a da sam znao zato I tad se
opet pojavi neto zamreno u njegovom prianju, on je ne vide vie ma da su od
nje dolazila bezbrojna pisma, mirisna i uplakana. Jedno vee opet poeo je
neto novo je o uspesima madame Curie, i on se poe zatvarati u svoju kajutu, i
prevrtati neke ute upe i raunati. Uzalud su ga drugovi molili da izae na
palubu, on je sedeo pogrbljen, kao da bee brat, mu ili dragan toj nepoznatoj
eni, i zagledao po celu no plamenove i grejao i palio plave prakove. Pisao je
neka pisma na koja nije dobijao odgovora. Drugovi su mislili da je poludeo,
lenik ga je tajno posmatrao, ali se on blago smeio na sve to i govorio da je sve
to samo zato tako udno jer se oni nikad nisu zagledali u nebesa jutarnja
Konzul Amerike doao je lino sa jednim mirisnim oajnim pismom na palubu
Ali su njegovi odgovori bili nemili i smeni. On je rekao: da nismo gospodari
svojih misli ni svojih dela, da je on obvezan jednoj staroj eni, koja je
sahranjena negde na jednom dalmatinskom ostrvu i da nikog vie ne voli na
svetu Njegov smeh je bio zao i promukao a oi su mu se sjale kao eravice Ja
sam uo samo kako se smeje, a taj smeh mi je probadao san. Rekao je konzulu
Amerike, da je sve to Amerika ini uzalud, da budunost jednog naroda ne
zavisi od grdnih turbina, ni od rada, nego od neke plave boje obala nekog
dalekog dalmatinskog ostrva. Napao je besno trestove i rekao neto smeno
protiv oveanstva, rekao je da njegov osmeh, ovako preko mora, u stanju je
vie pomoi sirotinji njujorkoj, nego pet milijuna i sve bolnice koje ta dama,
koja u ostalom ima debele lanke, a to se njemu ne svia, podie sa svojim
nakradenim novcem. Bee grdan skandal. Smestili su ga u bolnicu, ali su ga
ubrzo pustili dalje. Njegovi blagi odgovori i njegove udne oi uverie lenike
da nije lud, ali da je bolan ovek uo je da je njegova krstarica u Singapuru i
otputova za njom je veselo. Posetio je neka ostrva i radovao se kad je mogao
tice arene da dotakne rukom. Oko ostrva bilo je svud nebo A maharade sa
belim turbanima znale su vie nego sve evropske biblioteke ekltona upoznao je
i besno se rastao od njega, jer nije hteo da mu prizna da je slavenska kultura
via nego germanska. I ma kuda stigao, svi su mu salazili sa puta Njegove oi
pune nekog oajnog besa, smejale su se voj nicima, strancima, enama, svima.
Pred vee je brod otplovio dalje. On je opet iveo na nebu, iveo u vodi,
na zemlji nije bio, nje se nije seao. Gde sve nisu ili. Ah on nije hteo u
Polineziju. Ne, nije vie znao ta je dobro, a ta zlo, niti je znao zato govore
toliko o ivotu, nije se meao u prepirke, i nije vie verovao ni u ta, do u neke
plave obale na Sumatri. Tamo je bila njegova sudbina. Oseao je da je njegov
ivot samo rumene jedne biljke radi na Sumatri. I on se smeio mirno Bio je
zaljubljen pa kad ivot nije mogao da ga spase, ta je jo moglo da ga zadri?
On je svako vee sedei na topu pisao pisma na koja nije dobijao odgovora,
pisao je ruskim acima u Moskvu i udio se to njima? U pristanitima
dolaahu mu mali mukarci, ko zna iji, i igrahu se rado sa njime. I on vide da
su deca svud jednaka. Seao se u Sidney-u mu je dolazio svaki dan jedan
malian to je jako liio na njega, a on ga je uio da ita i pie. Poeo je tada da
pije i da ini ludorije u slubi I samo nou na palubi opranoj i oribanoj, za
gledan u nebo sam samcit smeei se na drvee neko belo i daleko bee mu
dobro.
Tad pri jelu rekao je neto smeno o potenju, kad se govorilo o toj krali.
ini mu se rekao je da ako je ko poten moda to ima uticaja kroz zrak ak na
Polineziju. Admiral je vikao na njega. On ree da dinastije i narodi nemaju
potenja Tada ga je admiral udario i poeo daviti osetio je da je od tog postao
slab, boleljiv, poeo je naglo nekud da pada. Posle iznenada opet sedeo je i
kartao se u jednoj sobici punoj ogledala. Jedna tepa ena pristupi mu i pitae ga
da li da igra, on se pokloni i ree joj: dau Vam jedan dobar savet, lepe ene, ne
treba da igraju Jedan crnogorski princ bacao se oko njega novcem i svirao
glasovir. Na vratima se ukaza aljapin, sav kriv u sedlu, sa grdnom motkom u
ruci i sa jednim razbijenim loncem na glavi, zidovi se tresli od pesme njegove. A
on je stojao kraj prozora i zagledao se u nebo. Oko njega su svi plakali i pevali,
ali njega ne bee niega ao Gledao je i video neki umarak mraan, i jednako
se muio da se seti gde je. Osetio je da e umreti, i poe naglo strmoglav nekud
da pada. Ali se teio da e u mesto njega da ive rumene neke jele pune kakadua
lepih na jednom ostrvu da lekom. A kad se osmehnuo setio se da sad neko da
leko, daleko plae za njim. Okrenuo se onima to su sedeli oko stola na kojem se
vrtela igra i zlatnici i poeo vikati uzdiui ruke "gospodo smeite se moda e
to neko na Sumatri osetiti". Posle je poeo da govori o nekim korintskim
stupovima i osetio da umire. Pao je i svi se iskupie oko njega Da, on je jednako
buncao o jablanovima, o rumenim biljkama koje mesto njega ive: stari jedan
svetenik u crnom mornarskom kaputu priao mu je i pitao ga je je li katolik, a
on mu ree "ja sam sumatraista". Onaj ga epa za vrat, on htede da drekne.
I video sam sestru kako dri svetiljku i kako me podie. Drhtao sam i
cvokotao od vruice Osetio sam da sam sanjao o umama galicijskim i inilo mi
se da mi u uima jo zuji groktanje mitraljeza. Probudio sam se i pogledao oko
sebe dragi moj. Bee pono. Na stolu stojahu bele rue koje mi je donela jedna
ena, tua ena. Sestra mi dade broma, pomilova me po obrazu i ree "ala Vi
nemirno spavate, plaete i viete, mora da ste opet dugo itali te vae lude
knjige. Sutra u Vas izdati doktoru. Zar ne vidite kako ste se ve osuili. Boe
moj, kako sam ja drukije predstavljala sebi Srbe"
-----------------------------------------------------------
Noi su ledene i zvezdane. Ostavljaju otvorene prozore Kau led i zvezde
e mi izleiti plua. Ledene jele previjaju mi grudi, one stoje pod prozorom
mojim, one mi rekoe, da je bolje biti jela nego ovek Uvee ja itam Tibula i
seam se neke moje tetke, to je sa hranjena u veselom, mirisnom splianskom
groblju, i jedne zelene sfinge splianske koju sam jahao. Ah, bio sam tada veseo
i mlad i govorio sa nje veselo sam sebi: "Igrajte, no je ve stala na kola
majinom spregu veselo jure zvezde, a za njima evo dolazi san na mrkim kolima
i sa njim tamni snovi". U starim mrtvim reima volim moju sudbinu, u
oblacima misao mog stolea a u osmehu mome skamenjenu snagu roda mog
Leim i gledam ledene vrhove kako se cakle u rumenoj meseini. U daljini grme
topovi Drim u ruci maramicu tue ene blago i zamiljeno ja, koji nikad nisam
drao tako maramicu moje. I dok mi lenik po satove pria o uzrocima rata, ja
oseam da u umreti sentimentalno kao glumac Ne znajui to me rodi majka i
ne mogavi uiniti nikom dobro, najmanje sebi, ah da mogu da se vratim tamo,
gde topovi grme i da kroz Ruse odem daleko nekud na "Noviju Zemlju", tamo,
gde je led zelen a voda plava pod ledom, sneg rumen. Ah tamo bih od silnih boja
zanesen zagledao se i zaboravio sve ivi se nehatno i lei po ceo dan Nebo ulazi
nou kroz otvorene prozore i zima ulazi u mene i zaspi. Sve su se snene jele
previle na moje grudi, leile ih i aputale mi i uile me da ljubim nau majku
zemlju Zorom bi se budio i pokriven tako preko uiju, gledao bih kako se krv
suneva razliva po umama. Orlovi su doleteli iznad stena, a negde u dubini su
groktale puke mainke nekih poljakih pukova, koji su dole po selima leali u
rezervi. Ceo dan smo leali po snegu. Samo pri jelu smo se skupljali i cvokotali
od zime i guili se sa mlekom i sutlijaem. Lepa jedna, vrlo lepa kaluerica
budila me je, sedela mi je na postelji i brbljala mnogo. Znam, jednom se drsko
naalih s njome Hteo sam da je obgrlim, ona ciknu i pobee. No primetio sam,
posle, od tog dana da mi ini sve bolje i lepe. Lutao bih po umama. Padale bi
iarke za mnom, a ja bih seo negde na kamen i sluao kako sneg pada na mene
I uo sam kako idu gladni, posrui po arbanakim gorama i zasedama: kako se
sele, opet sele. uo sam kako padaju i izdiu melu leinama konja, i uo kako
oko mene itaju da su hrvatske ete prve prele granicu. A jedan mi prijatelj
osniva jadranske banke i pie da e se sve ovo zaboraviti. Da, zaboravie se i
igrae pijani kolo nad zgaritima. Moj stari uitelj u Temivaru skoio je sa
treeg sprata i ubio se zbog svega ovog. O kad bi sad svi mi po tuini poeli
skakati sa treeg sprata, to bi imao emu da se smeje svet. Srne su uplaene, pa
begaju kad vide na trag. Ona me, razume se, oboava. Kako je to smeno. Ja
volim one, koje su opake, a sve, koje su dobre, plau za mnom. Mene nita vie
ne udi. Budim se zorom i itam Dantea Kau, tako treba. A kad padne no ona
mi doe. Kadkad, razume se, ini mi se da sam lud: ali jo ee da su drugi
ludi. inim sve to i drugi ine. Rodio sam se od ene, znao ta je vera, kuao
sam ljubav, pa i oduevljenje. ak znam i organsku hemiju, ak znam, da ima i
ideja, koje su besmrtne. Brat sam svakom, a ima nas milionima. Dosadile mi se
ljubavne vrele svile i sve ove duevne dubine. Posetiu rat opet i vihor i strahote
i kie, one strane kie. Meu muke, hou bar meu muke, gadim se svih
razjarenih madona. Posle, jedno posle podne poe udo. Sneg se poe topiti i
neke tiice male poee dolaziti iz ume i sedati nam na ruku, prnuvi uplaeno
kad bi koji poeo da kalje. Grozne grmljavine lavina budile nas nou Tada
poee i drva da ume polagano, tiho potok u dubini negde dobi nov glas, mio,
bolan, nov. A sa drvea doletae poslednje uto lie uvenulo davno, jo ne
razvejano. Orlovi izezoe, a nebo dobi neki tup i pun sjaj. Kako je sneg udan
On se ne topi, ne umire kao sve drugo, nego se smeje On se igra, on pevuca Javi
se iznenada, gde ga niko nije vie oekivao, tiice voli, otkrije im ponegde malo
zemlje, te one kljucaju tu i sa nekom dragom zabrinutou gledaju zemlju, u
kojoj im zrnca nema, zatim podskoe dva tri puta i odlete uvreeno Jele behu
tune, poutee umorno, naborae se, izgubie nevinost Bee jedna klupa, jedna
dobra klupa nad urvinom tamo, sva baena napolje u zrak u nebo? Tu bih
sedeo ja. Bio sam izgubio vezu i smisao ljudskih dela i uspomena. Sve se to
izmealo u meni. Ko zna ta je ivot.
Ljudi su kaljali sve gore i jednog dana pade jedan grdan eh kraj mene
na stepenicama sa ustima ogrezlim u krvi. Ja ga pogledah zapanjeno. Umro je
posle tri dana. A prolee je dolazilo. Veverice su zabasale iz uma ak u nae
sobe. Po krovu pada neka uta tama zorom svakog dana od kada sam se vratio.
Tama, tama je ta topla svetlost to me rano budi. U primorju, negde daleko sad
je prolee. Greh? ivot? Ko zna ta je to. U primorju je sad prolee. U ovake
dane sam prvi put nauio da ljubim. Bio sam tada veseo i mlad! Seam se,
seam se, tada mi je majka bila prvi put teko bolna. Ona me je plaui grlila i
kaljala. Bee poela da sedi. All se trudila da bude vesela i ponosito je gledala
po krljavim hotelskim palmama. A kad je zaspala gledao sam dugo rumene
vrhove drvea, kad bi pao suton u daleke bele kue po ostrvima. ivot, greh,
red, zakoni, granice, sve su to tako mutni pojmovi za mene. Ja tome nisam kriv
I bio, kakav bio, ja znam da u umreti sa umor nim, ali svetlim osmehom, ma da
mi je nejasno sve to sam uinio i preiveo. im joj je bilo bolje, poeo sam se
gubiti u noi srebrne po laama crnim i laganim, ne pitajui kuda one vode.
Trgao bih se tek kad bi stali u kakvom peskovitom alu i zaudio bih se odkuda
sam ovde?
Pa ipak i tu bee dobro. Iskoio sam iz lae, ma da nisam znao gde sam
Prolazile su sirote, slabe ene i natovareni magarci. Kupio sam neke opanke
crve ne i ruao sam negde visoko u jednoj beloj kui, to je mirisala sva na
zejtin i so. A kad bi zazvonila da leka zvona iz rumene bistre vode, poao bih
dalje Sedeo sam sa nekim ljudima, to su nosili velike crne eire, a kad sam se
umorio, zaseo sam u jednu malu kavanicu i najeo sam se sladoleda. Barke pod
belim jedrima vijahu se po moru, a ja sam gledao iz prikrajka i utao. Pred vee
je prola neka derna motorna alupa i ene u irokim suknenim suknjama i
pijani nomci sa abrovima u grdnim akama i prazne bave poee padati i
skakati u nju "Kuda to", pitao sam ja "U Ponte", odgovorili su mi. Nisam znao
je li to selo ili grad Hajde i ja. Sa kua se lepralo belo rublje i elelo mi srean
put, a kad se navezosmo, devojke zapevae otegnuto. Pevale su, pevao sam i ja
"Kako se zovete Vi?" pitao sam jednu. Marija, a Vi? Izabela. Pevala je cela
barka, pevao sam i ja. Uplaeno i eljno gledao sam u njih. Marija bee lepa,
crna i visoka; ona me je setila mog nenog i pogurenog stasa i ja se zastideh.
Ona me je pitala o provodu i gizdanju ena po gradovima. Smejale su se jer
nisam skidao bele rukavice. Svud okolo smejalo se stenje, u vodi prozirnoj,
najeenoj i tioj nego pusto kamenje. Ja sam im pevao sevdalinke, a one htedoe
da mi se za hvale i otpevae mi jednu pravu srpsku pesmu: "ija je ono
zvezda?" Posle smo se svalali, raspravljali o braku i o frankovcima; nuahu me
suhom ribom i nekim zlatnim vinom, kao stenje u okolo, tako utim i vrelim.
Pristadosmo u nekom kru i poesmo vikati. Neki su hteli da se vozi dalje, a
drugi opet da se ide peice. Ja sam se sakrio iza crne, visoke Marije pa polosmo
po opekotini brega, sve kroz neko ikarje, kraj nekih kapelica i obojenih majki
Boijih kraj puta.
Ilo se dugo i dugo. Izabela je bila udata u Puntu, ali joj mu bee negde
u. Argentini Ona je prodavala duvan i govorila rado o romanima Veselo se
smejala kad vide, da sam se izgubio i da u tek idue nedelje moi da se vratim.
Nudila me je da prenoim u njinoj kui i smejala se glasno Sve to bee tako
udno, nebo tako rumeno. Stigosmo u neki umarak i naosmo jedan mirni
manastir. Na smeh postade blag, one me poee pitati o bolesnoj majci Oko nas
bee tiho. Stepenice zvonke i usijane odbijahu podne pod nogama naim Ne bee
nigde nikoga, iza ikarja uborio je Jadran, koji bee plav i bistar kao potok
brdski. Crkva sva otvorena i hladna, one kleknue i moljahu se dugo. Neki
fratri su prolazili kraj nas, mi bacismo krunu za sirotinju na vratima i
posedasmo sani i umorni od mora. Marija je bila sva umazana od crnog groa.
Umoran, tako bih rado ostao le ei tu iza klupa, to su mirisale na tamnjan i
odbijale tupo kod milih, starih slovenskih rei. Najeli smo se groa, posle opet
navezosmo se Jedna majka Boija gledae za nama, a ja se trgoh i rekoh glasno.
"Marija" Ona mi se okrete i nasmeja: "shimmia" Preko na vodi ekao je gradi
sa kuama, koje su se popele jedna na drugu kao igrake Ja sam jednako gledao
u Mariju dok je veslala. Bio sam seo do nje i hteo da joj pomognem, ali me je
ona odbila i prezrivo tiho nazvala: "shimmia" Izabela se veselo smejala i
tumaila mi, da je to opica, "Majmun", rekoh i ja sam. Primetio sam da me
Izabela drago i eljno gleda, ali se ja okretoh Mariji i rekoh dva tri puta sve tie
njeno ime. Neko me je pozdravio sa obale: "Addio Pierre". A ja veselo viknuh:
"Dobro vee". Pa i zato da ne, bio sam ja prijatelj svakom na svetu Izabela je
leala na nekom mokrom konopetu i jednako se smejala. Ona mi se naslanjala
na rame i ja sam nehotice oseao na licu njen vreo nos i pri tisnute obraze.
Mlaa sestra veslala je lagano, videla sve, uzdisala u mraku, a ja bih se trgao i
pogledao oko sebe po rumenom moru i zaudio se otkud sam ovde i otkud te
sestre Senke stenja preletale su nas, visoko iz mraka gledala nas je jedna
ljubiasta svetiljka sa jarbola nekog Pristadosmo i voda jedva ujno pljusnu o
kamen, kao znak neiji obali nepoznatoj. Oko nas se uo smeh i graja. Mi smo
se puzali nekud, pa zastadosmo pred jednom visokom kuom punom kamenja,
rublja, veselja i mrea. Izabela me je, stiskajui mi jednako ruku kriom,
provela nekud gore, po stepenicama nekim, to su cvrale jako i ostavi me u
mraku. Taj mrak je bio ljubiast i svetao, kao crna svila, nigde jo ne videh tako
mio, mek i taman mrak Nisam znao gde sam; videh neke grdno debele, visoke,
arene postelje i Mariju, koja stajae neprimetno kraj stola. Ona me je pitala,
da li bih poao sutra s njima na Krk, tamo e biti ples. Izabela je donela neko
jelo i stavila na sto. Obilazila me je smeno i tuno i nu dila me blago da jedem.
Nametala je brzo postelju i aputala, da e me rano u zoru probuditi. Ostavila
me je samog i ja ne mogah rei da izustim. Kroz otvoren prozor, smejalo se
nebo i more, jednako se ulo dole neko dovikivanje. inilo mi se, da to neko vie
pod prozorom Tek kad sam priao, naslutih, da to neko vie negde ak preko na
ostrvu. Oko mene su bile vrele senke i ja zastadoh kraj prozora utke. Pa ipak
uzani sokaci inili mi se davno poznati. Zidovi beli bili su tako dragi kao nigde
do sad, miliji i blai, tii nego u zaviaju.
Ona mi je bila prila i sela na moju postelju. Njena glava postade sad u
meseini jedna jedina blaga, tanka crta puna suza. Koulja joj bee otra i sura.
Htedoh da je zagrlim, ali mi ona stite obe ruke na postelju, njene se oi zarie u
moje, ona me tiho zapita za moje prezime i zagleda se nekud u mraan zid Posle
opet okrete glavu, jedva ujno pitae: "Da li emo se jo kadgod videti, ili nikad
vie?" Iz njenih oiju, koje nisam mogao da vidim, padoe dve suze na moje
obraze. Meni to bee muno, htedoh da se dignem, ali me ona prelomi svojim
telom tvrdim kao kamenje, to je lealo u vodi, kojom smo doli.
Probudio sam se kad sunce granu. Videh je polugolu do sebe i neki gadan
osmeh ispuni me svog. Bee opet jutro i kao da sam osetio, da to ne bee sunce
to me je probudilo, nego jedan glas, ustadoh i prioh prozoru. Pod prozorom
stajae Marija i pevae. Prala je rublje Iz njenog lika i golih ramena bljetae
zora. Ja se trgoh i pogledah na postelju Videh modre ile na telu izljubljene
ene i okretoh glavu.
Bilo je lepo. Sedeli smo i klatili se u dimu gustom. Dvojako putuju u smrt
Jedni su isti, njina pucad sjaje, oni su isti i drago nasmejani, oni se dugo ljube
na stanici. Ljube enu u ruku, plau sa majkom zagrle brata i podiu sina. Oni
itaju novine i grozniavo raspravljaju o slobodi naroda Oni nose pisma i
medaljone svojih dragana. Sve ih zanima, pa i njine majke i ene govore dugo i
ne stide se da plau, nareuju, brinu se, prataju se opirno. Ali kraj njih mlada
ena, koja ne plae, ona se ironino smei u ali, ona je bleda, ne eka da voz
odjuri, jo se pre oprosti sa krat kim poljupcem i kakvim lakim osmehom:
"Pazi, da ne ozebe, da te ne zaboli zub, to je tvoj obiaj". Ah rado bi i ona
zagrlila ga i plakala, ali joj ne da on, on koji nee da ga mati prati, koji se ne
ljubi. On je alje sa stanice u pozorite i govori o njenom eiru, koji ona sirota
kad stigne doma baca plaui od sebe. On, koji ne pita ni za pravdu ni za smer
rata, no lako ulazi u voz, nalazi brzo mesta i glavna mu je briga da ima nekoliko
stotina cigareta. Bee mlad lenik "Puiti", ree on i sede do mene, "kae jedna
turska re, znai sedeti na oblacima i smeiti se na zemlju". Posle, u dimu sluao
sam dve vrste glasova Jedan glas glasno brani ast svoga naroda, on veruje u
vojsku, govori o sinu svome; drugi mu se ruga, pria mu krale po tabovima,
blato i kiu. Tada svi uzdiu im ko spomene kiu, svi se sloe i uzdiu gorko i
emerno. Odmah zatim govori se o enama. Onaj do mene smeje pria o nekim
babama, to ga napadoe bombama u apcu i pokazuje neku statistiku, kojom
hoe da dokae, da su svud enske sklone prostituciji. Dim se vije, smeh se ori.
"Svete" ene, majke i sestre po bolnicama i parkovima vide se u njegovom
govoru i smehu, po umetnikim izlobama i seljakim pijankama. Vrve i daju se
po podu u kavanama, po stolicama, pijane, razdragane; a hiljade krvavih
mukaraca dolaze jednako na njegov krvavi sto i odlaze bez noge, bez glave, bez
uiju, bez oiju mirno i silno kao stoka. Voz juri, juri. Preneraeni oevi viu na
njega, ali on jednako govori u smehu brojeve, statistike, brojeve grozne,
strane. Jedan jedini sedi bled i iznuren, ispijen i ne mea se u razgovor. On je
avijatiar, mirie na parfem, zviduka, vadi mirno bezbrojna pisma i ita, ita;
na njemu je svi leno rublje, oko ruke zlatna grivna, kad mora da se umea u
prepirku on se smei prezrivo i govori samo o smrti ,,ta me se tie svet, ja
vrim moju dunost, nikad nee moi o meni ta drugo rei do: "dentlmen" On
pria kako su bedne njine sprave, kako se Englezi igraju i podsmevaju se njima
u zraku Zna da e skoro umreti, to oni svi znaju, i govori prezrivo o svemu.
Pria o nekom jezeru pod umom, gde su im skriveni hangari u mirnim danima,
kad se tamo pecaju ribe i igra brid, o jednoj princezi Metternich, koja ima
meu njima brata, pa ih poseuje. ah ona nije Bog zna kako lepa, ali ima one
finoe u telu to lii na blud, ali koja je otmena i slala od svega na svetu. Oni se
smeju i kuaju, on pije i nudi ampanjcem. Bio je kod oca da se oprosti. Otac
mu je siromah uitelj meu brdima. Odneo mu je hiljadu komada finih cigara.
"Lake e preboleti njegovu smrt" on se glupo nasmeja pa ipak svi mu zavide
jer je miran i zna ta hoe U dimu se jednako klatimo. Vide se glave. Voz juri
kroz ume i provalije, a pred zoru oni se opet trezne, tegle se utljivi i mrki i
gledaju kroz zamagljene prozore. Napolju lete kr, bunje, ice, gomile i
klupad zamrenih trnovitih ica, aure granata i rupe pune vode u dolinama
gde stre zgarita i razvaline. U daljini levo, ak dole u magli, vidi se neka krpa
zelena, to je moj Jadran.
Sedim na jednom grobu. Spavao sam dobro. Kad se probudih videh da
sam spavao na grobu. Ona se zvala Neve Benusi. Da, leala je mirno, pod
zemljom. ivela je trinaest godina. To je bila moja najistija brana no. Oko
nas stajahu mrani kiparisi, a ja sam se smeio veseo. Iz daleka bele se ledeni
Alpi, ine se kao srea, beskrajna srea zemlje Ja neu dugo, vraam se u
Baden, nosim neke ifre. Deca tre po groblju odrpana i bleda i viu: "un soldo,
un soldo, signor sottotenente" ene sa dabrovima i obramicama ljuljaju se na
divnim lancima, a meni dole da se grohotom nasmejem jednom popu, crnog,
majmunskog lika, to dolazi i gleda me zaueno, jer sam spavao na groblju i
zevam i umivam se na ko zna ijem grobu. Opet e mi se jadati koliko smo isekli
slika u crkvi, pokrali oltar, skinuli i prozore, najzad ponudie mi rizoto. Moj
smeh se zaori, vadim jednu kruku iz paga, ona je rumena, zagrizem je i
nasmejem se. Ali sve je to radi zore. Zora nam je uvek pomutila mozak. On e
mi pokazati svog magarca, jedino to mu ostavie, i govoriti mi o reumi, pa
emo posle u njegovu malu crkvicu. Ljubiaste i zlatom izvezene njegove odede
umirie moje oi Vino u putiru setie me rtve i mistine literature i ja u se
smiriti Danas nam stie On. On je naa krv, ali On ima jo manje stida nego mi,
poslednje sluge divne Austrije. Zahorie se grdno "graduale", eneral e stajati
gologlav, bubnjevi e lupati, violine i orgulje mirisne od tamnjana pevae
jednoj nevinoj majci, u daljini e gruvati topovi. A kad izaemo obasjae nas
sunce. Ja u sa jednim Nemcem govoriti o Napoleonu i Debisiju, posle sa jednim
ehom o carici, o kojoj se pronose udni glasi, zatim e mi pristupiti jedan
Slovenac. On e mi priati anegdote, prvo o Groharu, a posle o vojvodi Miiu,
tajno i tiho. Meutim e hiljade defilovati. Raunamo na sto tisua mrtvih. I svi
emo biti zadovoljni. Za rukom emo spominjati detinjstvo, orfeume, kole.
Svaki e priati o ratu, slaviti, koliko to generalov pogled doputa, svoj narod.
Prepiraemo se tiho o Nemcima, koji su razbojnici i o Francuzima za koje kae
general da su pederaste. I tako e nam proi dan. Sutra e poeti napad. Danas
emo ekati da general udari na malo zvonce i da znak, da svaki sme pripaliti
svoj tutun. Gledaemo svaki u svoj dim i opet e biti zavren jedan dan. Ali e
doi lepe stolee, ono uvek dolazi.
Bilo je nou. Voz se brzi sjurio u nas i preskoio nas Bilo je dosta mrtvih.
Kupili smo do zore ranjenike, a gorelo je sve. Oni su sedeli po zemlji i jeli mirno
svoj kruh Mnogi su obilazili i traili svoje izgubljene listove za odsustvo Pitao
sam ih kako im je bilo. Ja imam samo modrice po elu, ali mi oni nisu
odgovarali i mirno jeli svoju koru hleba Dole se video Trst sav u sjaju. Uzalud
ih pitam kad su bili zadnji put na odsustvu kod svojih kua, oni ute i jedu svoj
kruh. Nai su na Tombi, tamo se bre gine. Najposle meni nikog nije ao,
najmanje sebe. Mi treba da nestanemo, mi nismo za ivot, mi smo za smrt. Za
nama e doi bolje stolee, ono uvek dolazi ao mi je ovih glupih, prljavih
oeva, ovih koji ne padaju na trbuh pred Salomom, ovih koji ne itaju romane,
ovih koji ne znaju ta je to Vilzon, ovih to govore o kravama svojim podmuklo.
ao mi je ovih oeva. Po prljavim gudurama, po smrdljivim lokvama mokrim,
ja ih gledam kako lee uti i pusti kao zemlja Da me nije stid, ja bih ih teio. O
kako se oni smee kad im govorim o porodici Nekad sam hteo biti vajar i mislio
sam, da govoriti grki to je raj. Danas sam eljan ubijati, ubijati. Oni ubistvom
odgovaraju na sve. Ubistvo? Gde su sad boginje umetnosti, goliave ene sa
labudovim kljunom meu stisnutim bedrima, soneti zlatni i hiljadu hiljada
golih ena, kubeta i bogova, pesnika i majmuna? Jesu li svud tako utljivi
oevi? Nijedan se jo nije vratio od kue vedar i ublaen. Svi dolaze razjareni i
govore o ubistvu. Sino sam morao da se izjavim o duhu, koji vlada kod divizije.
Javio sam: ne narodnost ve katastrofa porodice: za godinu dana revolucija Svi
se prepadoe i rekoe da sam lud. A ja bih se radovao da kolju Neka kolju
Nikoga ne alim, najmanje sebe. Oevi su u ritama, lee po blatu ta da im
kaem, ta da im tumaim? Oni poinju da me pitaju Ne znaju da sam tuinac,
pa se lukavo i potmulo vrzu oko mene, oko najmlaeg, i pitaju me pitaju. Ovi
oevi priaju kojeta sentimentalno, a ja to ne volim Do vraga, ja sam uen
ovek i znam s kim imam posla.
Kod kue sam. Doao je njen mu i uzeo joj dete. Mene bee malo stid:
ona se za malo nije pomirila s njim. Rekao je da e me ubiti. Ja sam se tome
nasmejao. O kako bi bilo lepo, da mi jo znamo ta je strah. Ona je posle ipak
odluila se za mene i poela oajnu borbu za dete Mene je malo stid. ini mi se
da u pobei od nje Ja sam doao na koji dan u moj smeni zaviaj. Sve je veselo
Tetke me pitaju kome toliko piem, a ja im kaem: "mrtvacima", one se
prekrste i misle da sam "tuknuo pameu"? Po krovovima pada uta tama.
Rano se budim. Vidim da se golubovi ljube. Krst na crkvi ima rumenu boju. To
znai leto je tu. itam novine Je li ve jednom smeno? Te krvave petrogradske
ulice, pa taj Maksim Gorki, pa taj baron Rajai, to ne zna ta je, bled i
podrugljivo nasmeen Po krovovima se prua uta neka magla, uta kao ilibar,
puna golubova Jadran vidi sad ribare gde spremaju karbid i izlaze pred no na
ribanje
Vratio sam se isto onako smean kao to sam i otiao. Ja sam je ostavio i
vratio sam se doma Pa ta sad? Nita Miran sam i zadovoljan. Ponegde padne
jedan ut, uveo list, ja mu klimnem glavom niko i nita nisam. Zadovoljan i
spokojan Tetke mi plau po kui; kau, da sam ut kao smilje. Nude me
mlekom; kad me majino mleko nije nahranilo snagom, moda e me spasti
mleko belih, gojnih krava, u kom mirie trava. Nisam ni veseo ni tuan. Hoe li
padati kia, ili e sjati sunce, meni je tako sve jedno. Ja u utati, jer nikog ne
volim Tetke kau, sve e proi. Imamo pune kue malih Bosanaca, siroadi.
Jugoslovenstvo je jako u modi. Opet se vade i prae slike cara Duana, priae
se jo, da je sve bilo samo ruan san. Sve je po starom. Ono to je belo, bie
sutra crno, a preko sutra uto. Ona je plakala, ali ona nee umreti od bola; ne
umire se od bola, umire se od asti. Vratio sam se. Hoe da me biraju za
predsednika kola, ne znam kakvog kola, ali ga se gadim. Pobegao sam od nje
pred zoru. Ona e kriknuti, kad vidi, da me nema vie kraj nje, i plakati No
posle? O, sve znam, samo ne znam zato smo mi bili mladi. ao mi je njenog
sinia. Mukarac je, nije moj sin, ali on lii sasvim na mene. Ona kae, uvek je
mislila na mene. Pobegao sam od nje u zoru. Moji vojnici me zaueno gledaju
a ja odoh lai. Neispavane i baruave ene, sklanjale su mi decu s puta kao da
bejah neastivi. Posle su prolazila kraj nas brda, ume i vinogradi. Ja volim da
se selim. A kad smo stigli, video sam gradi, gde mi se rodila majka. On bee
pun crkava, na kojima ute zvona, nema zvona, odnesoe ih Taj gradi je
grobnica mojih dedova. Bio sam sentimentalan. Stadosmo pred nekim batama,
sa kojih su nas gledale mainke. Proao sam kraj malih kuica, opkoljenih
vrtovima, u strme ulice i zavirivao sam. To je moj zanat. Ponegde sam video
arenu kosovsku veeru, a ponegde sam video ilimove, krasne ilimove
domae, koje toliko volim. Pitao sam nekog, da li poznaje gospodina Jau
Ignjatovia, ali me starac pogleda, i ree tiho maarski da ga ne poznaje. Smrt
se krije u vrtove. Svud me doekae vrtovi. Crkve su bile prazne i hladne,
kaljao sam u njima. Crkve su bile prazne i mrane, a prozori pranjavi i mutni
kao moje oi Ja volim moje oi, svemu su krive moje oi. Nikom nisam zahvalan
do oima mojim. One su mi bile vie nego majka I tako posetio sam grobnicu
mojih dedova. Bilo je dosadno Kaem, asni propadaju. Vladika je uredivao
tamo maarski katihizis, a bate su bile pune korova. Kod nas je rodoljublje u
modi, kako ga se ne bih setio. Ja volim moje dedove, oni su znali da ubijaju.
Uopte mi se ubistvo sad jako svia. Zvona su zvonila, jer sam ja udesio da
stignem kad zvona zvone. A ja sam uen ovek: znam. da se sve lepo mora
namestiti i da o Boiu nikad mi nije Boi, nego naa slukinja, turala u
cipelice orase, srebrne i zlatne. Posetio sam enu, koju je moj otac pre moje
majke ljubio. On je imao silesiju dragana kao i ja. Proao sam kroz strme,
malene, uzane sokaie, oni su bili puni dece. A svud nad njima gledale su me
crkve prazne, naputene, pranjave crkve. U jednoj sam video govornicu na
levoj strani kao u tudinskim crkvama, u koje volim da se krijem. Trudio sam se
da mi srce zaplae, pa da se i zasmeje. Seam se, nebo bee mutno, puno nekih
plavih ila to su drhtale. One su se zarile u duu moju i ja sam znao da e me
vratiti doma. Doekala me je jedna starica u utoj svili pod jednim grdnim Sv.
Jovanom. Ona je porumenela i priala mi o ocu. U njoj bee vie ljubavi nego u
meni, a ja sam sve mislio, da niko na svetu ne moe voleti kao ja. Ona mi je
dugo priala o ocu. Kae, da sasvim liim na njega. Priala je i pitala o svetu. I
najposle mi ree da se nita nije izmenulo. Bila je u sedamdesetim godinama i
porumenila je, kad joj spomenuh sliku njenu, koju su nali u oca moga. Ona je
bila stara i dobra, najposle ko nije dobar, svi su dobri. Htela je da me vodi na
groblje i da mi pokae grobove starih romana, koje je moja majka rado itala
pa i kuu moga dede. Ali ja bejah bled i eljan da putujem. Posle, na grdnoj
aavoj stanici, opet sam po stoti put uo, da u Moskvi tee krv, da su Bosanci
noem prodrli u talijanske jarkove, da je u Srbiji umrlo milion ljudi i da e doi
jedno bolje stolee. ene su leale po zemlji, sestre to nisu nale brata i ene to
nisu nale mua, pa su se ljubile i tipale sa nekim mukima pod senkom
mranih hodnika. Uplakane majke, to su traile svoje edo, kad ga ne nadoe,
podelie bele hlebove, nekim odrpa nim vojnicima, to su se vrzli u mraku i
dimu i pljuckali. Proao sam kraj vozova i pitao sam za brzi na jug. Hteo sam
da se penjem, kad mi pride neki ovek sa gajtanima i zapita kuda u "Na jug".
On mi ree da e taj na sever Ja ga pogledah i zapitah: "Zar to nije sve jedno?"
On me je zaudeno gledao, nije znao da ja ve davno teram egu sa samim
sobom. Doao sam doma. Zato? Popadije me pohadaju, one se nisu promenile.
Niko se nije promenuo. Ali svi me mrze. Jedino me moja ena brani. Ona je
predsednica nekog enskog kola. Govori da sam zlo odnegovan i da sam
uobrazio neki Weltschmerz, ali otkud do vraga Weltschmerz u Banatu. Leim
po ceo dan iza naih drvara i gledam u nebo Golubovi padaju sa krova, pred
vee zvone zvona, a gospode hoe opet da me biraju za predsed nika nekog kola.
One vole vrlo nemake tobdije, to dolaze u belim rukavicama sa solunskog
bojita. I ja volim bele rukavice Leau po ceo dan u travi i gledau u nebo.
Svaki dan e imati novu boju. I te boje umirie moje oi, a ja sam sav miran,
kad mi se smire oi. Nazove li mi ko tuno dobro vee, otpozdraviu mu tuno
dobro vee. Nazove li mi ko veselo dobro jutro, otpozdraviu mu veselo dobro
jutro. Mi emo izumreti i doi e bolje stolee, ono uvek dolazi. Mi emo se vui
u zelenom odrpanom injelu, bledi i nasmeeni, svud po ulicama. Mi ne itemo
nita, mi ne alimo nita; je li, mi ne alimo nita? Tetke e prestati da plau.
One jednako kite sliku cara Duana i nadaju se da u i ja nasmejati se vedro a
ne ovako "kao mrtvac", kako to one zovu. Po ceo dan one me mire sa enom,
donose mi mleka kao detetu, vode me u kukuruze to zru, a svet me jednako
bira za predsednika. Kau, dve tri godine i sve emo zaboraviti. Tetke plau oko
mene i obilaze me kao da sam grob. Nada mnom je nebo, ono ima rumene, blage
pruge, te pruge se svake zore vraaju. One mi se vraaju, na oblacima, prolazne
i blage. Ja ih svako jutro gledam i ivim samo za njih, za njih. Po negde padne
ut jedan list. A pred vee zvoni. Ja kaljem, ma da lekari kau: iveu jo
trideset godina. Po negde pada po jedan crep, po negde jedan plot. Pred vee je
hladno, tetke me zavijaju kao dete, one mi itaju o petrogradskim krvavim
ulicama, ja to volim. Nedaleko stanuje moja ena. Stanuje preko puta a jo se
nada. Ali ako umrem, pogledau poslednji put nebo, utehu moju, i smeiu se.