O JEDNOM POKUAJU NACIONALIZIRANJA

BONJAKA Filipovi: Hoe li se ovaj samozvani mudtehid

okaniti onoga sto mu nije posao?!
16.05.2017. u 10:09

POLEMIKA

Narodu koji je dao Hamdiju Kreevljakovia, Hazima abanovia i Nedima

Filipovia izmeu ostalih,frizeri povijesti ala Mahmutehaji nisu potrebni.

FOTO: Mahmutehaji (Courtesy Photo)

Sarajevski list za knjievnost,umjetnost,kulturuidrutvena pitanja Knjievna revija br.33-34 juni- juli 1990
godine ,objavio je podugaku disputaciju Rusmira Mahmutehajia sa naslovom Bosnjaci I/li
Muslimani!? Ta trakavica od etrnaest stupaca tampanih petitom u svakom pogledu je teko itljiva, ali
ipak zavreuje odreenu panju. Autor je u njoj pokazao izrazito nepoznavanje islama, podjednako i
njegove erijatske i njegove ezoterike dimenzije, te povijesti islama u Bosni te na Balkanu, a s tim i
povijesti Bonjaka koje on naziva Muslimani.

Svrha te (pre)dugake mazbate je da se na neki nain diskreditira bonjacka nacionalna opcija muslimana
Bosne, Sandaka, Crne Gore, Hrvatske , Slovenije. No,kako to pravilo biva kada se eli neto po svaku
cijenu,ne argumentirano i sa hillom diskreditirati,na koncu diskreditiran ostaje samo autor takvog
poduhvata. To se desilo i sa nesretnim Rusmirom i bilo bi mu pametnije da se takvoga posla uope nije ni
laao. Rusmir Mahmutehaji je sam sebi priskrbio kompetencije mudtehida (nezavisnog tumaa islama i
njegove poruke), to nije palo na pamet u petstoljetnoj povijesti bonjakog i bosanskog islama ni nekim
neusporedivo veim znalcima islama nego to je ovaj indilir. Ovom replikom elimo ukazati na apsolutnu
neutemeljenost tvrdnji to ih je on iznio u svojoj mazbati. I pored toga, naa je malenkost veliki skeptik
glede toga hoe li ovaj samozvani mudtehid okaniti onoga sto mu nije posao (knjievnost,filozofija, islam
uope, tesavvuf, Bosna i Bonjaci te njihova historija).

Rusmirove nevolje sa islamom

Prvi dio svoje mazbate Rusmir je posvetio analizi nekih problema islama onako kako ih on vidi. Kako je
Rusmirovo izlaganje nekonzistetno optereeno preciznim i neitljivim stilom te brojnim ponavljanjima,
odista je teko dokuiti ta je pisac zapravo htio rei. Rusmir, otvoreni protivnik agnostickog i
kriptokuanskog evropejskog scijentizma i akademizma tj.jasnosti, preciznosti i konciznosti u izlaganju,
vjerovatno je zaljubljen u ovu svoju papazjahniju onako kako to samo mogu indiliri zalutali u ezoteriju. Za
njega je njegov kvaziislamski izrijek u kome je nadrobljeno svata,pa ak i neprovareni strukturalistiki i
postmodernistiki argon,oit trag kerameta vlastite mu nadrievlijanske osobitosti. Ipak se u toj drobi
mogu izdvojiti dvije osnovne tvrdnje:

Islam je neshvaen u Evropi i evropski agnestiki scijentizam i akademizam (itaj:orijentalistika) ne moe

o njemu nita rei. Naprotiv orijentalistika je islamu nanijela silno zlo. Povrh svega, ona odnosno njen
scijentizam i akademizam samo su prividno rastereeni balasta kranstva i njegove netrpeljivosti islama.

Islam su stoljeima pogreno tumaili tradicionalisti (itaj:ulema pogotovo sunitska) i oni su svojim
pristupom to uenje zaahurili u klerikalistiku opnu.

Prva tvrdnja predstavlja pojednostavljenu i svih finesa lienu recepciju kritike evropske orijentalistike koja
se u islamskim duhovnim krugovima etablirala tokom zadnjih dvadeset godina i koja je svoju evropsko-
sjevero-ameriku promociju i duhovni uzlet doivjela jo 1979. godine knjigom Orientalism amerikog
knjievnog historiara i teoretiara palestinskog porijekla Edwarda W.Saida. I dok je tradicionalna arapska
i uope islamska kritika orijentalistike bila neproduktivna jer se nikada nije mogla izdii iznad apologetike
po svaku cijenu, dotle je Saidova knjiga ponudila neke nove horizonte. To je provokativno i misaono
prebogato djelo. Ali i podosta nepravedno i iskljuivo. Temeljni Saidov , zaista teko oborivi,nalaz jeste
ukazivanje na poestu (zlo)upotrebu orijentalistike kao teorijskog opravdanja kolonijalizma. Intelektualno
daleko znaajniji Saidov rezultat je kritka prevelike upotrebe komparativnog metoda u evropskoj
orijentalistici u sferama koje su inkomparabilne . Said se zaloio za fenomenoloki pristup tumaenju
islama, kao i drugih vanevropskih duhovnih formi. Ako pregleda orijentalistike monografije i prilog u
strunim glasilima, objavljene u vremenu 1980-1990 godine, italac moe utvrditi da su evropski i ameriki
orijentalisti usvojili Saidovu metodoloku primjedbu te da su uspjeli izgraditi jedan novi kompozitivni
metod koji respektira i fenomenoloki i komparativni pristup. Evropska orijentalistika je evropska nauna
disciplina i njeno ishodite je u kranstvu i evropskom duhu. Nju se ne moe optuivati to je takva niti se
ona moe disklasificirati to je takva. Takav pristup potpuno je jednak onim raznoraznimnapadima na islam
koji tu vjeru i civilizaciju disklasificiraju samo zato to je drugaija od kranstva i smatraju da takvom
diskvalificiranju nije potrebna nikava argumentacija. Islamski svijet treba ponuditi svoju interpretaciju
islama koja nee stajati na klimavim nogama misaono jalove apologetike. Ako se malo promotri ta
islamska apologetika ,onda se moe utvrditi kako djela i rasprave tradicionalista posjeduju barem neku
duhovnu konzistenciju sto se ne bi moglo rei za spise modernista i fundamentalista. (Ovdje po izrazom
fundamentalistipodrazumijevamo one islamske teologe i ideologe koji zastupaju vraanjima izvorima
Islama bez respektiranja batine historijskog islama. Odrednica fundamentalizam u naem tekstu nema
nikakve veze sa dananjom prizemnom politikom zloupotrebom toga izraza u Jugoslaviji). I islamski
fundamentalist i iskamski tradicionalisti u veini sluajeva ne samo da su neupueni u evropsku duhovnost,
nego je njihovo poznavanje Islama povrno. Jedina islamska zemlja koja je stvorila nauno
prihvatljivu islamski utemeljenu nacionalnu nauku koja je u stanju ponuditi vlastitu interpretaciju islama
uope te nacionalne prolosti u okviru islamskog svijeta je Republika Turska. Radi se o kemalistikoj Ii
postkemalistikoj humaniori (historija ,historija knjievnosti i umjetnosti,islamistika). Obrazovavi se u
Evropi i usvojiv evropski metod naunici formata jednog Kopruluja, Barkana, Tarlana, Golpinarlija,
Ipsiroglua,Inalcika itd.uspjeli su nauno osporiti brojne postavke evropske orijenalistike o islamu i
Osmanskom carstvu. Njihova rjeenja se potuju u Evropi ba zato to su zasnovana na kritikom metodu
,a ne na apologestici.Bonjacima koji su evropski islamski narod to bi trebalo biti poukom. I pored
svega,moe se respektirati napor islamskih apologeta u kritici evropske orijentalistike ukoliko se radi o
ljudima koji zaista posjeduju tradicionalno islamsko obrazovanje. Takvi ljudi se neposredno mogu koristiti
izvorima (Kuran,Hadis,,teoloke I pravno teoloke rasprave itd.) Oni zasta ispovijedaju islam i duhovno
ga ive. A novokomponirani apologetic poput Mahmutehajia koji nisu u stanju proitati i prevesti niti
jedan krai tekst sa tri odabrana jezika islamske civilizacije(elsine i selase) tj.arapskog, perzijskog i turskog
i koji svoje znanje o islamu brste od one iste orijentalistike koju svojski napadaji, prije su komine kreature
karakteristine za ovaj balkanski prostor nego ozbiljni poznavaoci odreene problematike.Ako ve eli
napadati evropske orijentaliste, Mahmutehaji bi trebao poznavati islamske jezike i duhovnost, ako ne
bolje od njih, onda barem, onoliko koliko i oni.Ne moe tako ad hoc i ex catherda suditi o najsuptilnijim
pitanjima islama na osnovu injenice to je, po svoj prilici,proitao samo par knjiga i rasprava o islamu.
(Izgleda da Rusmir od Burckhardta i Schuona nije dalje ni odmakao).Osoba koja ne razlikuje pojmove ilah
ili Allah zaista nema ta traiti kako u islamistici, tako i u islamskoj teologiji i tesavvufu.

Druga Rusmirova tvrdnja da je tradicionalistika ulema godinama pogreno tumaila islam i da ga je

takvim pristupom zaahurila u klerikalistiku opnu takoer nije tana. U izvornom, klasinom i
tradicionalnom islamu nema klera. Dovoljno je podsjetiti na poznati princip koji glasi: La ruhbaniyyata
fi al islam. (Nema sveenstva i redovnitva u islamu). Ulema ne predstavlja nikakvu klerikalnu
organizaciju. Alimi su vjeroznanci,a ne sveenici i redovnici. Mogue je povui izvjesne paralele izmeu
islamske uleme i idovskih rabbia (uitelja i tumaa vjere) te propovijednika iz nekih izrazito antiklerikalno
nastrojenih protestantskih zajednica kalvinistikog porijekla.Ulema osobito sunitska, kroz svoju historiju
do poetka XX stoljea uvijek je bila sastavni dio korpusa islamske drave te joj kao takvoj nije bilo ni
potrebno da izrasta u klerikalistiku zajednicu koja se postaviti iznad drave i drutva i nasuprot njega.
Problemi su nastali kada je kua islama postala kuom rata odnosno sa prodorom evropskog kolonijalizma.
Ali I tada je sistem vakufske autonomije zatitio islamske zajednice od spoljne klerikalizacije. Pored
toga,veliki brani klerikalizmu bio je socijalni princip prema kome vjerski rad nije bio jedini izvor prihoda
uleme . Gradska ulema bavila se slobodnim zanimanjima, najee trgovinom, a seoska poljoprivredom.
Pratei na osnovu osmanske grae historiju bonjake uleme utvrdio sam da je od XV-XIX stoljea 70%
alima svoje prihode ostvarivalo i bavei se slobodnim profesijama.Danas kada se zapaa fenomen
klerikalizacije uleme i u nas, ali nosioci te tradicije su iskljuivo modernisti i fundamentalist, ova povijesna
ilustracija mogla bi biti poukom kako rijeiti taj problem. Klerikalizam su u islamu unijeli s jedne strane
fundamentalisti i to njihov drugi val s poetka XX stoljea jer je starija generacija vehabitskih
fundamentalista bila legitimirana unutar tradicionalnog islama budui je slijedila nauk Ibn Tajmijje i
Ahmeda Ibn Hanbela koje uvaavaju sve tradicionalne islamske sunitske frakcije. S druge strane,
klerikalizam ili elemente klerikalizma su u Islam unijeli i modernisti odnosno reformatori. I jedna i druga
struja za razliku od tradicionalizma imaju kao svoj temelj imitativni model spram evropske kulturne i
duhovne paradigme te su na taj nain usvojili i klerikalizam koji nije islamski duhovni fenomen nego
evropski. Zaista je tragino po historiju duha koji se htio nazvati islamskim kada ovjek bez imalo muke,
utvrdi kako su neki ljuti protivnici Evrope meu arapskim, osobito egipatskim, te indijskim
fundamentalistima prve polovine XX stoljea ustvari zauvijek ostali opinjeni sirenskim zovom te iste
Evrope. Takav sluaj je sa i Rusmirom Mahmutehajiem. Njegovo negiranje islamskog tradicionalizma,
unitavanje islamske historije naspram islamske hijerohistorije u corbinovskom smislu koju on nije u stanju
pojmiti kako valja, smijena optuba protiv halifa Muavije Ibn Abi Sufjana te abbasitskih halifa i
osmanskih sultana i halifa za nakakav nacionalizam,samo su izrazi njegove duboke podsvjesne nevjerice u
islam i mogunost njegove bilo kakve historijske realizacije. U tom stavu prepoznaju se duhovna lutanja
onih neislamski obrazovanih Mladih muslimana koji zapoee, naspram svojih uitelja Handia I
Pande manjine njihovih islamski obrazovanih uenika, kao neskriveni poklonici ahmedijskog raskola
.Poslije se nakratko oduevie evropskim novim poretkom i germanskim novim ovjekom koji je kako su
oni ranih etrdesetih godina znali pisati trebamo zgromiti poasti kapitalizma i parlamentarne demokratije i
osloboditi porobljene islamske narode.I dok su oni svoj obol osloboenju islamskih porobljenih naroda
davali pod Stanjingradom, dotle su etnici i ustanici otrili svoje tupe kame na vratovima nejakih mumina i
muminki od Viegrada i Foe do Nevesinja i Kulen-Vakufa. Iza toga duhovni im orijentir postadoe
egipatska Muslimanska braa, na kraju balade prema tom pokretu veoma neraspoloeni imam Homejini.

Ovako duhovno lutanje ilustrira njihovu posvemanju nesigurnost I podsvjesnu nevjericu u Islam te
neizljeivi subjektivni osjeaj manje vrijednosti to ih je Allah dao takvima kakvi jesu. Ti nesretnici, to su
odavno napustili Istok a nikada nisu dospjeli na ljubljeni im Zapad, zasluuju ljudsko saaljenje dok kao
indiliri i lijenici zgru dolare po Libijskim bolnicama i Irakim gradilitima posredstvom samouprave
Jugoslavije koju su doskora jedino na sijelima tankim glasom napadali. Ali onoga trena kada se nahoroze i
ponu vaziti o onome o emu pojma nemaju treba im rei ono to su odavna zasluili:Ku, munafici!
 Mahmutehaji sa, ako ozbiljno shvatimo njegovo deklariranje muslimanom u svojoj mazbati nije
ustruavao ni od toga da poini irtidad (vjeroodstupnitvo). Naime, poto je dosta pregledno iznio niz
neoborivih argumenata prema kojima pojam musliman ne moe biti nacionalne odrednice, on je ipak
ustvrdio da je bosanski i jugoslovenski sluaj drugaiji i da tu,pored muslimana, postoje i Muslimani u
nacionalnom smislu. Time ne samo da je poinio, znanstveno gledano, silovanje istine, nego je pokuao
osporiti jednu od osnovnih znaajki Islama. Jer temelj islama je i njegova univerzalnost.Islam kao takav je
anacionalan. Rasa, drava, nacija, jezik nebitni su za poruku islama. Postoje hadisi, svjedoanstva kod
kroniara kao to je Taberi i interpretacije erijatskih autoriteta koji govore o tome pitanju. Naime,kada su
Poslaniku islama jedanput u Medini pristupili ashabi i ensarije i upitali ga jesu li muslimani samo Arapi i to
punokrvni po ocu i majci,on im je rukom pokazao na svog mujezina Bilala Habeija.Isto tako, Muhamed
nikada nije dozvolio da muslimani Arapi za sebe prisvoje ime musliman.U tom su ga slijedili ne samo
etvorica pravovjernih halifa, nego i halife iz umejjadske i abbasidske dinastije. Poslanik je dobro znao da
bi Islam bio deavuisan ukoliko bi ime musliman poprimilo onu nacionalnu iskljuivost , ako su te
kategorije uope primjenjive na njegovo doba i njegov svijet,kako je ve u njegovo vrijeme i prije njega
dobilo ime Jevrej. Analogno tome, mi Bonjaci ukoliko vjerujemo u Allaha i slijedimo sunnet
Muhamedov, ne smijemo uzurpirati uzvieno ime musliman u uske i njemu neprimjerene nacionalne
svrhe.U protivnom istupamo iz islama.To je Mahmutehaji ve uinio, pokuavi relativizirati jedno od
temeljnih naela islama.

II

Rusmirove nevolje sa Bosnom i Bonjacima

Mahmutehaji ne pozna povijest Bosne niti pozna povijest Bonjaka te je njegova elaboracija
neprikladnosti imena Bonjak kao nacionalnog imena samim tim neodriva .Autora,takoer, kompromitira
oito izvrtanje opepoznatih istina, a samo u cilju dokazivanja po svaku cijenu unaprijed postavljene i
neodrive teze da su Bonjaci u nacionalnom smislu Muslimani i da se i dalje trebaju tako nazivati.
Nastojei da tekst rasteretimo od ponavljanja mi emo osnove od Mahmutehajieve teze o Bosni i
Bonjacima kritizirati tako to emo ih koliko god je to mogue vjernije reproducirati,a odmah zatim
iznijeti na protustav. Ukoliko se neke tvrdnje ponavljaju,a to je u Mahmutehajia est sluaj, mi se na
njih neemo osvrtati.

1.Mahmutehaji tvrdi da je prosta zamjena imena Musliman imenom Bonjak nemogua jer je,
navodno, narod ustrajan u imenu Musliman i prilino ravnoduan spram imena Bonjak.

Ad 1. O tome koliko je i kako narod raspoloen prema imenu Bonjak moglo bi se govoriti jedino ukoliko
bi neke na naunoj objektivnosti utemeljene statistike. Kako tih statistika nema i kako je ime Bonjak od
1918.godine pa do pred koji dan na svaki nain bilo proskribirano u Bosni i Jugoslaviji, bonjaki narod je
na jedan nain bio lien mogunosti da se nacionalno izrazi onako koako je to on elio.Danas,kada se
mogunosti da se i Bonjaci nacionalno izraze u skladu sa njihovim stvarnim eljama i potrebama ukazuje
realnom, vjerujem da bi rezultati za jednog takvog izjanjavanja bili porazni za mislioce Mahmutehajieva
kova. to se tie imena Musliman, nije ono ivjelo i ne ivi meu narodom nego njegov opozit, vjerska
odrednica Musliman.Prema rezultatima anketiranja to sam ih u zadnji pet godina sam i na vlastiti troak
vrio u selima srednje Bosne, Posavine, Bosanske Krajine i donje Hercegovine, tamonje Bonjako seosko
stanovnitvo ime musliman shvata u svom jedinom izvornom znaenju,tj.kao vjersko ime. Nacionalno
ime Musliman oni ne shvataju i ne prihvataju ga. A to su ve neki pokazatelji pravoga stanja stvari.

2. Indilir smatra da ime Musliman ima dvije perspektive.Prva je vjerska ili panoramska,ontoloka I
metahistorijska.Druga je povijesna i zemljopisna i on je ujedno naziva junoslovenskom.On smatra da je
ime Musliman historijsko i nacionalno ime junoslovenskih muslimana.

Ad 2. Historijsko ime junoslovenskih muslimana jeste Bonjak, a ne Musliman. Na hiljade dokumenata

to potvruje. Nekada regionalna odrednica, ime Bonjak transcendira regionalnost i dobiva se novo
semantiko polje narodnog i nacionalnog imena.Ve od XVI stoljea u bonjakom jeziku postoji
distinkcija izmeu narodnog imena Bonjak i regionalnih odrednica Bonjanin i Bosanac.Mahmutehaji,
kome maternji jezik oito ne lei, ne shvata tu finu znaenjsku razliku i tokom cijelog teksta brka pojmove
Bonjak i Bosanac. On ne shvata da su i Bonjaci i bosanski Srbi i Hrvati Bosanci, ali da su jedini Bosanci
koji su Bonjaci iskljuivo i samo Bonjaci tj. muslimani srpskohrvatskog jezika.Imenom Bonjak nazvali
su se junoslovenski muslimani ne samo Bosne, nego i u Srbiji odnosno Smederevskom sandaku te oni u
Crnoj Gori i u onim dijelovima te zemlje koji su uvijek pripadali Skadarskom sandaku.I danas se
stanovnici stoarskih sela na jugoslovensko-albanskoj granici u blizini Plava i Gusinja a koji govore
srpaskohrvatskim jezikom sami nazivaju,a tako ih zovu i Crnogorci te Albanci Bonjacima.Ime Bonjak
bilo je osnovno narodno ime u velikoj muslimanskoj junoslovenskoj dijaspori u Maarskoj , nekadanjoj
Undurovini,koja je tamo postojala od 1526-1717 godine. Ime Bonjak i danas ivi u junoslovenskoj
muslimanskoj dijaspori u Turskoj, Jordanu, Siriji, Palestini. Ti su ljudi doseljeni iz Bosne i Hercegovine,
Novopazarskog sandaka, Crne Gore. Izrastanje imena Bonjak iz regionalne u narodnosnu i nacionalnu
odrednicu analogno je izrastanju nekadanjih regionalnih odrednica Srbin i Hrvat u narodnosne i
nacionalne termine. Slavenski jezik kojim su Bonjaci govorili oni sami su nazivali bonjakim i
bosanskim,a tako su ga i druhi imenovali.Ovo je osobito vano jer zaista nikada nee biti muslimanske
knjievnosti, muslimanskog jezika, muslimanske povijesti. Ali zato moe biti bosanskog jezika,
bonjake povijesti knjievnosti. Ostajanje pri pridjevu muslimanski Bonjaci bi se liili nacionalne
kulture i zauvijek bi je morali etabirati po komunistikom principu i...i...i tj. ni...ni...ni. Danas kada se
u Bosni kroz nacionalna drutva i na neke druge naine do kraja obnavlja i uspostavlja srpska i hrvatska
nacionalna kultura i nacionalna interpretacija bosanske povijesti, jezika i kulture tvrdoglavo insistiranje na
hibridnom nacionalnom imenu Musliman znaio bi veliki hendikep za Bonjake. Jer,upravo njihovoj
povijesti, jeziku, kulturi uope potrebna je srazmjerno najvea i najira afirmacija. Zato je tako mislimo da
ne trebamo objanjavati.

No,vratimo se povijesti. Od kraja XVI stoljea pa do poetka XIX stoljea traje izgradnja narodnosne
svijesti Bonjaka.Osnovno meai tog povijesnog procesa su bitka podb Siskom 1593 godine i uspostava
odakluk-timara(nasljednih dobara) to je oznailo poetak bosanske i bonjake politike
posebnosti,uspostava ajanskog vijea u Travniku, boj pod Banjalukom 1737 godine gdje su svi drutveni
slojevi Bonjaka zajedniki odbranili svoju domovinu Bosnu itd. Ve od kraja XVIII i poetka XIX
stoljeca u zvaninim osmanskim dokumentima centralne administracije sreemo izraze Bosnak milleti i
Bosnak kavmi to se ne moe prevestu nikako drugaije nego bonjaki narod. Pokret Husein-kapetana
Gradaevia predstavlja kulminaciju toga razvoja. Bonjaci se tada na junoslovenskoj , balkanskoj i
evropskoj sceni pojavljuju kao politiki narod tj.nacija. I to je historijska injenica koju niko ne moe
osporiti. Kasnija zlehuda sudbina imena Bonjak ope je poznata. Kako ono nije odgovaralo ni
Osmanlijama ni Austro-Ugarskoj ni novostvorenim srpskim dravama Srbiji ni Crnoj Gori ni nacionalnim
aspiracijama Hrvata, bonjako je ime,osobito u 1878.godine sve vie potiskivano. Mali bonjaki narod,
ostavljen samim na povijesnoj vjetrometini, teko da se je iole mogao suprotstaviti konsenzusu ovih, inae
esto nepomirljivo suprotstavljenih politikih faktora glede marginalizacije bonjakog imena, a samim tim
svega onoga to to ime predstavlja. A od 1918 godine pa do naih dana bonjako je ime otvoreno i
nesmiljeno progonjeno. Unatoc svemu, opstalo je to govori o njegovom dubokom korijenju u narodu.

3. Pisac tvrdi da je muslimansko stanovnitvo inilo veinu itelja na podruju dananje Slavonije sve do
kraja XVII stoljea.

Ad 3. Takva tvrdnja ne odgovara historijskoj istini. Zahvaljujui osmanistikim istraivanjima Fazilete

Cviko i Nenada Moaanina utvreno je na temelju prvorazredne grae, da je u Slavoniji tokom XVI i XVII
stoljea veina gradskog stanovnitva ispovijedala islam. Meutim,seosko stanovnitvo bilo je katolike
vjere,a postojale su i velike skupine pravoslavnih stoara Vlaha koji su imali poseban drutveni status.
Islamizacija seoskog stanovnitva nije bila onoliko rairena kao u Bosni. Gornju Mahmutehajievu
tvrdnju naveo sam samo da bi ukazao koliko je neproduktivno I kontraproduktivno kada se amateri paaju
u ono to im nije posao. Ovakvi izlivi nekritikog pristupa i falsificiranja povijesti Bonjacima mogu samo
tetiti. Narodu koji je dao Hamdiju Kreevljakovia, Hazima abanovia i Nedima Filipovia izmeu
ostalih, frizeri povijesti ala Mahmutehaji nisu potrebni.

4. U mazbati je iznesena tvrdnja da gdje god su isezle I posljednje komponente muslimanske

samosvjesnosti s izvorima u Islamu(sic!-op.N.F.)tamo je I nestala potreba samoopredjeljivanja a nastala je
posvemanja pripravnost za pohrvaenje ili posrbljenje.
Ad.4. To je samo jednim dijelom tano. Neprijesporna injenica je da je ateiziranje,osobito u dijaspori,bilo
prva etapa procesa opredjeljivanja. Ali,upravo u Zagrebu iz kog nam Rusmir odapinje svoje otupjele i
zahrale protivbonjake strijele postoji 30.000 ljudi koji ispovijedaju Islam. Meutim,26.000 njih
nacionalno se izraava kao Hrvati. Ovo su podaci koje je iznio Male Metrovi, sluei se rezultatima
popisa stanovnitva iz 1981 godine. Fenomen nacionalne apostazije koji korespondira sa pojaanjem
vjerskih osjeaja tih ljudi, a uoava se u muslimanskim zajednicama Zagreba i Hrvatske socioloki je
veoma interesantan. Mogu se povui neke vrlo upadne analogije sa zagrebakim i hrvatskim idovima u
vremenu 1890-1941 godine. (Sve ono to su ti ljudi ugradili u hrvatsku nacionalnu zgradu i duboka
iskrenost njihova hrvatskog nacionalnog osjeanja nije mogla spasiti veinu njih od toga da im u II
svjetskom ratu kosti budu spepeljene po raznim ljudodernicama Hrvatske, Njemake, Poljske. Nekima bi ta
tragina historija trebala biti poukom. Ali,to nije predmet ovog teksta.) Jedno je jasno: islam nije tako
nikako sigurna brana od nacionalne asimilacije,kako to vjeruje Mahmutehaji. Ime Bonjak koje u sebi
implicira Bosnu i islam kao dva stoera duhovnog bia ljudi koji nose takvu nacionalnu odrednicu
,naprotiv, jeste bedem pred svakom vrstom utapanja. Dokle god Bonjaci budu nosili apstraktno ime
Muslimani mogu, mirne due, biti svedeni ukazom u status vjerske zajednice bez prava na vlastitu
povijest, knjievnost, kulture uope. Ime Bonjak im osigurava njihove etiristogodinje
opstojnosti na junoslavenskom prostoru i njihovu vezu sa svojim praocima koji su zasnovali najstariju
junoslavensku dravu,dok e sa imemom Muslimani ostati uvijek apstrakcija sa primjetnim okusom
komunistikim dekretom oktroirane I isforsirane nacije.

5. Pisac veli da politiko i kulturno suivljenje nikada nije postalo politikim naelom neke od
junoslavenskih srednjovjekovnih drava.

Ad 5. Na stranu to to je indilir zaboravio i vrapcima znani sluaj multiregionalne i multikulturne

srednjovjekovne Bosne. Upravo ta otvorenost bila je temeljom prihvatanja islama na bosanskom
tlu.Ali,kada neko hoe rjeavati najsuptilnija pitanja duhovne povijesti njegov jedini izgovor ne bi trebale
biti enciklopedije. Mahmutehaji nita ne zna o srednjovjekovnom srpskom katolianstvu. Kroz itavo
svoje postojanje, srpska srdnjovjekovna drava bila je ne samo pravoslavna, nego i katolika drava.O
srpskom katolianstvu antologijske stranice su napisali Konstantin Jireek i Ivan Boi, te bi ing.
Mahmutehaji mogao proitati, ako nita drugo, ono barem Jireekovu biljurnu historiju Srba i Boievu
zbirku rasprava Nemirno Pomorje XV vijeka gdje moe nai iscrpne informacije o katolianstvu u
srpskoj srednjovjekovnoj dravi. Izlino je ponavljati nae konstatacije o naunom amaterizmu i pogubnosti
falsificiranja povijesti.

6. Prema Mahmutehajiu Bosna ne predstavlja duhovni korpus koji se moe povezati sa Muslimanima
odnosno Bonjacima na nain da bi ona peredstavljala njihovu odlunu odrednicu.

Ad 6. Na ovakvu egzemplarnostupidnu tvrdnju ne treba troiti previse tinte. U nekim predhodnim takama
potpuno smo je osporili. Samo bismo zapisali da nam se kosa na glavi die pred ovolikim nedostatkom
elementarnog domoljublja I pred ovolikom dozom pragmatinog nacionalnog nihilizma.

7. Shodno svojoj sklonosti da olahko krivotvori povijest i neke druge duhovne odrednice naroda iz koga
potjee,pisac tvrdi da u duhovnom habitusu Bonjaka srednjovjekovna Bosna i njena historija ne igraju
nikakvu ulogu.

Ad 7. Zaista je jadno kako Mahmutehaji svoju antibodansku posvijest potura kao svijest bonjakog
naroda. Neu spominjati dijalektalne osobenosti koje dananje bonjake govore veu sa
srednjovjekovljem,neu nabrajati brojne predislamske relikte u bonjakom Islamu, samo u indiliru
podastrijeti jedan krai navod. Naime,hafiz Zakir-efendija Kania koji je svoju elju da 23.VI.1947. godine
uini zijaret Ajvaz-dedi platio viegodinjim zatvorom, dakle jedan istinski putnik na Allahovom putu,
rekao je isljedniku: .. Ja sam Bosanac, a tako mi ne date da se opredjeljujem, nije me ni srpska ni hrvatska
majka zadojila ve muslimanka . Isljednik je odvratio: Ne moe biti Bosanac jer ne postoje istorijski
razlozi po kojima bi se mogla tvoriti bosanska nacija . (Svaka slinost sa miljenjem Rusmira
Mahmutehajia sluajna je - op.N.F.) A Zakir-efendija odvrati: A koji je klinac bio Stjepan Tomaevi
koji je upravo u Jajcu imao svoje sjedite. Zar to nije historija?!(CF.Preporod 15.juli 1990.p.15). Eto kako
istinski mumini poimaju povijest svoga naroda i svoje zemlje. Svaki drugi komentar je izlian.
8. Sljedea proizvoljna tvrdnja u pismu je da bonjatvo dovodi u pitanje budui razvoj muslimanskog
naroda kao cjeline sa onom njegovom petinomkoja ivi izvan Bosne i Hercegovine.

Ad 8. Prije svega nigdje na svijetu petina ne diktira kakvu e nacionalnu orijentaciju zauzeti etiri petine
jednog naroda. A zatim, ova tvrdnja o tobonjoj ugroenosti petine bonjakog naeoda koji ivi van BIH,
ukoliko bi se ona opredijelila za bonjako ime, zaista predstavlja prejadnu i smijenu mistifikaciju. Naime,
Srbi u Hrvatskoj ve etiri stotine godina, a gdje gdje jos i due, ive kao hrvatski Srbi i niko ih vie ne pita
odakle su doli. Ali, nikome i ne pada na pamet da bi zbog postojanja zemlje Srbije hrvatski Srbi trebali da
se preimenuju u pravoslavce. Isto tako, apsurdno bi bilo traiti da se bosanski Srbi i Hrvati izjanjavaju kao
katolici i pravoslavci zato to su se rodili i ive van Hrvatske i Srbije.Puanstvo islamske vjeroispovijesti u
Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji ima ansu samoodranja svevelikog napretka jedino ako istupi sa
bonjakim imenom. Ponovimo, bonjako im ime osigurava status historijskog naroda,a ne proizvoljne
tvorevine jedne partije. To e stanovnitvo kao bonjako imati svoju matinu dravu i imat e pravo da
zahtijeva, gdje god ivjelo, kulturnu autonomiju. Simptomatino je da gospodin Tuman u svom
posljednjem istupu u Hrvatskom saboru,u povodu donoenja ustavnih amandmana, veli da je Hrvatska
drava hrvatskog, srpskog, talijanskog, ekog, maarskog....naroda. A Bonjake odnosno Muslimane
uope ne spominje. Jo je simptomatinije da jedan statista u Tumanovoj vladi, Hrvat-musliman i ekspert
za mehaniku kostiju, savija pred Tumanom kimu do tla toliko da ne osjea potrebu da se na bilo kakav
nain ogradi od takvog brisanja itavog jednog naroda sa politike karte Hrvatske.Eto koliko je apstraktno
nacionalno ime Musliman garancija za opstojnost samobitnost bonjakih zajednica u dijaspori.

9. Mahmutehaji tvrdi da e ime Bonjak i bonjaka nacionalna opcija ugroziti suverenost bosanskih
Srba i Hrvata te smatra da to moe imati loih posljedica po Muslimane odnosno Bonjake.

Ad 9. Prije svakog komentara ove tvrdnje,smatramo da Mahmutehaji ne treba ba toliko bit zabrinut za
bosanske Srbe i Hrvate. Oni ve preko stotinu godina vode svoju nacionalnu politiku na bosanskom tlu,
njihovi politiki interesi su odavno profilirani i niko ih u Bosni ne moe proglasiti graanima drugog reda.
Sama tvrdnja je najobinija parola i sraunata ideoloka floskula, karakteristina za misaoni instrumentarij
boljevizma . Ime Bonjak i kategorije bonjaki narod i nacija ne znae da su samim tom iskljuivi
vlasnici Bosne. Pitanje suvereniteta jedne zemlje ne rjeava se imenovanjem nekog naroda odnosno nacije,
nego preciznm formulacijama u ustavno-pravnim aktima.Ne vidim zato bi bila nemogua formula u kojoj
bi se reklo da su nosioci suvereniteta u Bosni Bonjaci, Srbi i Hrvati. A i ne razumijem ta to
Mahmutehajia goni da posee za boevljikim propagandnim metodama i da poput Nijaza Durakovia
plai Bonjake da e takvo njihovo izjanjavanje probuditi i pobuditi neije atavistike nagone.

Rije na kraju ili kome to treba

Iz svega to smo napisali,jasno je da smo dokazali da Mahmutehaji ni o islamu niti o Bosni i Bonjacima.
Njegovo miljenje nije miljenje muslimana niti je miljenje Bonjaka,ali takoer,nije ni miljenje
nezavisnog intelektualca. Ono savreno koresporendirai pored kvaziislamske jalove pseudometaforike
njegova pisanja sa govorima i javnim istupima prvog ovjeka CK SKBIH, stavovima nekadanjih
ideolokih promotora imena Musliman i sa jednom stravinom antibonjakom kampanjom koju ve oko
mjesec dana protura partijski veoma svrstan, tobo nezavisan, list Osloboenje. Bonjaci islamskog
vjerozakona su dovoljno pametni te ih te slatkorijeive indilirove ponude ne mogu zavesti. Oni vrlo dobro
znaju ta je munafikluk. Za njih su putokazi na Allahovom putu i u ljudskoj borbi za postizanje svekolikog
dostojanstva svog bia svjea pamet , istinska vjera i spremnost da se predura svaka nedaa ,odnosno
osobine koje krase ljude poput Zakir-efendije Kanie, autentinog Bonjaka. A krasile su i Husein-kapetana
Gradaevia , Hadijamakovia, Kaukiju, Hadi-Loju,Mehmed-bega Kapetanovia, Ljubuaka, Safet-
bega Baagia, reisa auevia, dr.Mehmed Spahu, Ali-bega Firdusa, dr.Sakiba Sikiria, hadi Mehmed
efendiju Handia, Suljagu Salihagia, Envera olakovia,Muhamed-efendiju Paia, Ibrahim-efendiju
Kirlia, Husein-efendiju ozu,Taiba Okia....Svi oni bijahu Bonjaci.

Za razliku od njih, Rusmiru je u njegovu stanju letargine opijenosti nacionalnim poklonom KPJ sasvim
dobro te ga treba i dalje pustiti da uiva u tom halu i na tom mekamu. Bolje nije ni zasluio.
(Sarajevo,26. VII. 1990.godine. Islamska misao, Autor Nenad Filipovi)

(TBT)