IVAN SLAMNIG(1930.-2001.) iz Metkovia, bio je pjesnik, prozaik, knjievni teoretiar i prevoditelj.

Radio je kao predava na mnogim slavistikim katedrama u Europi i Americi. Prvu zbirku pjesama Aleja poslije
sveanosti objavio je 1956. Ostale zbirke su mu Odron, Naronska siesta, Monografija, Limb, Analecta,
Dronta, Relativno naopako, zbirke pripovijedaka Neprijatelj, Povratnik s Mjeseca i roman Bolja polovica
hrabrosti (proza u trapericama). Kritika ga je nazvala poeta ludens. Slamnig svoj odnos prema ivotu i poeziji
ispituje primarno na eksperimentu istraivanja mogunosti jezika na kome se izraava, nerijetko na igri rijei.
Elementi svih poznatih hrvatskih dijalekata, atrovakog govora, slenga, narodne poeziji i intelektualnog izraza,
izmijeani u Slamnigovim stihovima, realiziraju se kao stilski mozaik, jo vie kao odmak od bilo kakvih
poetolokih zakona (ludizam).
Ve u novelistici, a isto i u romanu, Slamnig iskazuje dosta naglaen ironino-sarkastian stav prema ivotu.
Rije je o stavu obrane, pasivizacije, nemoi da se suprotstavi bilo emu. Razuman uzmak bolja polovica
hrabrosti, kako kae na kraju svog romana. Cilj tog romana nije poruka, ve jezino-stilska igra, avantura rijei.
Slamnig je autor i knjiga iz povijesti i teorije knjievnosti Svjetska knjievnost zapadnog kruga, 1973.,
Hrvatska versifikacija, 1981., Sedam pristupa pjesmi, 1986., itd.
UBILI SU GA CIGLAMA. U poetnim stihovima postavlja se zagonetka, jer se ne zna koga je tko
ubio (Slamnig se dri naela da itatelju ne valja sve otkriti)- Radnja nam je jasna, ali njezina rtva
nije. Pjesnik nije ni nagovijestio bit svog gadljivog zgraanja i neizreenog prosvjeda, neizraene
suuti prema rtvi i pritajene mrnje prema surovim ubojicama. On je nemoni svjedok zla. Ne znamo
ni tko je ubio ni tko je ubijen, ali znamo kako ciglama. Dakle, primitivno i okrutno. Rijei su u
pjesmi glagoli ili zamjenice, a imenice su zlosutne (zid, kosti, igle, jelen, mrlja, prigla, repi). Rije je
o guteru (ubili su ga pod zidom). Idejna teza pjesme je grozniavo nastojanje ranjene ljudske
ivotinje da bar malo produi ivot bjeei od smrti u neki mrani zakutak vlastite egzistencije.