Velebit u hrvatskom pjesnitvu, Izbor, priredili Ana Lemi i Stjepan Sui, urednik Stjepan

Sui, Ogranak Matice hrvatske u Gospiu i Grad Gospi, Gospi, 2014.

Ogranak Matice hrvatske u Gospiu u srpnju 2014. javnosti je predstavio knjigu Velebit u
hrvatskom pjesnitvu Ane Lemi i Stjepana Suia. Autori, inae zaokupljeni temom Velebita,
njegovom povijeu i mitologijom, na 276 numeriranih stranica donose pregled od ukupno
180 tekstova u kojima se Velebit i njegova simbolika pojavljuju kao tema ili kao motiv.
Zastupljeno je 100 pjesnika, a jedanaest tekstova pripada hrvatskoj usmenoj tradiciji. Kako
naslov kae, rije je o stihovnim formama, uz iznimku triju proznih tekstova: ulomka iz
Zoranievih Planina (Pritvor Velebia i gdo bie), Nazorova teksta Kako je postao "Medvjed
Brundo" te Vidinih Djedova. Na kraju knjige Jasminka Brala - Mudrovii daje pregled
autora pod naslovom ivot i djela pisaca - tvoraca stihova o Velebitu.

U Velebitu, kao mitskoj hrvatskoj planini i stoljetnom simbolu hrvatskog rodoljublja i borbe
za slobodu, pjesniku inspiraciju pronali su brojni pjesnici zastupljeni u knjizi, poevi od
starijih: Petra Zorania, Jurja Barakovia, Ivana Tomka Mrnavia, Petra Zrinskog, Andrije
Kaia Mioia, preko preporoditelja: S. Vraza, D. Demetra, Lj. Vukotinovia, D. Rakovca,
Ivana K. Sakcinskog, Petra Preradovia, M. Bogovia, I. Trnskog, do onih poznatijih i
novijih: A. enoe, F. Markovia, S. S. Kranjevia, V. Nazora, A. Bonifaia, V. Vide,
Rajmunda Kuparea, Lucijana Kordia, Vesne Parun, i onih koji jo stvaraju: Tomislava M.
Bilosnia, Tonka Maroevia, Jadranke Pra, Ante Stamaa, Andriane kunca, Drage
tambuka, Miroslava Zdunia i mnogih drugih.
Od renesanse i Petra Zorania poinju knjievna svjedoenja o Velebitu, mitskom Atlasovu
sinu Veleviju, kojega Bog udari trijeskom zbog njegove elje za spoznajom, a kasnije ga
gorske vile prozvae Velebil zbog meavom pokrivena vrha, a koji je prema predaji bio gusto
naseljen. Nakon turskih pustoenja naih krajeva prevladavaju apokaliptine slike zaputenih
njiva obraslih u kupine, ivice i grmlje, slike zaraslih u tratinu i travu mlinskih jazova, slike
spletenih putova, pogorjelih palaa i sela te od bogova i vila naputenih gora. O stravinosti
prizora svjedoe stihovi iz 16. kapitula Planina:
Ne znam, a se more gore ve nam zgodit:
svim nam je umore ali uze podnit.
Blaeni, ki umrit prija jimie rok,
neg baine vidit u tuku grd prirok.
Juraj Barakovi u Vili Slovinki (1613.) pie kako se na vrhu Velebia okupljaju sve vile
svijeta, pjevaju pjesme i pleu kolo, a iste motive nalazimo i kod drugih pjesnika. U
Preradovievu Kraljeviu Marku Duh ilirski pojavljuje se na velebitskoj gori i poziva vile
njihovu dvoru bijelomu, Ivan Trnski opisuje istinu na vrhu Velebita, tzv. Vrzino kolo, na
kojoj se okuplja dvanaest aka i ui od vilenjaka, a sline motive pronalazimo i u Franje
Turia Lianina (Velebitske vile), Franje Markovia (Vrzino kolo) te Velimira Gaja (Vrzino
kolo kano proslov).
Velebit je ponosan, velik, postojan i vrst, a takve osobine krase i Hrvate. Demeter usporeuje
veliinu Velebita s Hrvatima koji se spremaju na boj u Grobnikom polju, Petar Zrinski u
Opsidi Sigeckoj usporeuje Zrinskog s postojanou Velebita, Vrazu "niz Velebit jau junaci",
Vukotinoviu "samo smion putnik tamo moe", dok je za Kukuljevia ova sveta hrvatska
planina svjedok teke hrvatske povijesti. O toj povijesti govori i Andija Kai Mioi, pa je
tako ispod Velebita Marki Radojica pogubio junaka Iliju Smiljania, a vila vie s Velebit-
planine o pogibiji Stojana Jankovia. U Tresia Paviia Velebit titi slobodu naeg roda
raajui uskoke i hajduke, dok Katalini Jeretov poziva vjetar da s velebitskog visa probudi
jadranske gusare zbog sile mletakih laa.
Velebit je esto i personificiran te se pojavljuje kao div ili kao sijedi starac, a u Nazorovu
pjesnitvu i kao brat Uki, koja je u srednjovjekovnoj tradiciji imala mjesto koje kasnije
dobiva Velebit. Kranjevi upozorava na raseljenost pjevajui o velebitskoj baki, a o
zaputenosti govore i noviji pjesnici, posebice u Domovinskom ratu i poslije rata.
Za neke je pjesnike Velebit strahotno samotan, siv i opustoen, drugima je bogat cvijeem,
biljem, smiljem, tijesnim drijelima i vrletima, namau ga rane proljetne magle, s njega pue
bura, uju se kletve meavi i vukovima, a jedna od najljepih slika veini je pjesnika sunce
nad Velebitom, simbol slobode nad domom predaka s kojeg se vije hrvatska trobojnica i
klike vila Hrvatica. Za Zlatka Tomiia u vjetru ivi zapisano ime usnule vile - Vile Velebita,
jer je u Domovinskom ratu stradalo isuvie nevinih rtava, krivih samo zato to su Hrvati.
Nakon objave hrvatske suverenosti i samostalnosti Vila Velebita postaje nacionalni simbol i
najpoznatija domoljubna pjesma, u knjizi dostupna u trima inaicama i notnom zapisu.
Nastala u 19. stoljeu, prvi put je izvedena 1882. na proslavi dvadesete godinjice Hrvatskog
pjevakog drutva "Kolo", a objavljena 1893. u Hrvatskoj pjesmarici Vjekoslava Klaia. U
socijalistikoj Jugoslaviji bila je zabranjena i pjevanje iste znailo je zatvorsku kaznu i
premlaivanje.
Autori Ana Lemi i Stjepan Sui odradili su golem posao prikupljajui pjesme u kojima je
Velebit tema ili motiv te knjiga predstavlja vrijedan doprinos hrvatskoj kulturi i kulturnoj
batini. Prema rijeima Stjepana Suia iz predgovora, knjiga je "poziv na daljnje istraivanje
i sabiranje naeg knjievnog blaga. Ona je poziv na itanje i na prouavanje, uvanje starine i
otvorenost prema suvremenosti."