Pentagon moi

Mit o maini 2

Lewis Mumford

1970.
Sadraj

Napomena autora 5

Glava prva: Nova istraivanja, novi svjetovi 6

1. Nova vizija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
2. Srednjovjekovna predigra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
3. Vanjski sukobi i unutranja proturjeja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
4. Utopija Novoga svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
5. Usporedba sa srednjovjekovnim naturalizmom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19

Glava druga: Povratak Boga Sunca 22

1. Solarna teologija i znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
2. Snovi o Novome svijetu naspram stvarnosti Staroga svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
3. Keplerov san . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32

Glava trea: Mehanizirana slika svijeta 37

1. Denaturirana okolina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
2. Galilejev zloin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
3. Pojedinosti zloina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
4. Pravomonost po stroju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
5. Strojevi kao defektni organizmi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
6. Odrjeenje za Galileja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51

Glava etvrta: Politiki apsolutizam i regimentacija 54

1. Gospodari prirode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
2. Prijelaz u apsolutizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56
3. Znanstvenik kao zakonodavac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
4. Preispitivanje stroja kao modela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
5. Neuspjeh mehanomorfizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
6. Ulazi Levijatan na kotaima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
7. Stroj kao pedagog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70

Glava peta: Znanost kao tehnologija 72

1. Nova obnova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
2. Baconov tehniki uvid . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75
3. Svijet Nove Atlantide . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78
4. Bejkonovsko ispunjenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81
5. Anticipacije naspram realizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85

Glava esta: Politehnika tradicija 88

1. Srednjovjekovni kontinuum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88

2
 2. Politehnika batina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
3. Tehniko osloboenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
4. Subverzija politehnike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
5. Tehnoloki pul . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
6. Subjektivni prijelaz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105
7. Pokopani preporod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107

Glava sedma: Masovna proizvodnja i automatizacija ovjeka 110

1. Pentagon moi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110
2. Mehanika mobilizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113
3. Uklanjanje granica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115
4. Trijumf automatizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117
5. Pijesak u mehanizmu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119
6. Paradoks automatizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120
7. Prisile i prinude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124
8. Konani stupanj: Veliki mozak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125
9. Naprijed u Nigdje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129

Glava osma: Napredak kao znanstvena fantastika 132

1. Kotai napretka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132
2. Evolucija i retrogresija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
3. Uloga utopija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140
4. Prefabricirane utopije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142
5. Bellamyjev san unatrag . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143
6. Od utopije do kakotopije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146
7. Vrli novi svijet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149

Glava deveta: Zametanje jezgre moi 153

1. Pismo uiteljima povijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
2. Stara i nova megamaina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
3. Nova koalicija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160
4. Prijelazni totalitarizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161
5. Doprinos nacista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164
6. Implozije i eksplozije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167
7. Usporedba megamaina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
8. Ljudska rtva i mehaniki spas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172

Glava deseta : Nova megamaina 174

1. Tajne hrama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174
2. Abdikacija vieg sveenstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177
3. Oko koje sve vidi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
4. ovjek Organizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182
5. Tehnika totalne kontrole . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186
6. Elektronska entropija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193

Glava jedanaesta: Megatehnika pustopoljina 198

1. Klimatizirane piramide . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198

3
 2. Svemirski bijeg od stvarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200
3. Svemirske putne muke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201
4. Posthistorijska kultura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205

Glava dvanaesta: Obeanja, podmiivanja, prijetnje 211

1. Poeci obilja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211
2. Cijena i korist megatehnike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215
3. Megatehniko mito . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217
4. Kvantificiranje bez kvalificiranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219
5. Opasnost parazitizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221

Glava trinaesta: Demoralizacija i pobuna 227

1. Napukli monolit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
2. Nestali osigurai . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229
3. Revolucionarni povratni val . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231
4. Nihilistika reakcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233
5. Simptomi regresije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235
6. Kult antiivota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237
7. Poremeena subjektivnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241
8. Optimizam patologije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243

Glava etrnaesta: Novi organon 248

1. Biljke, sisavci i ovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248
2. Organska slika svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252
3. Od moi do punoe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257
4. Poziv na punou . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262
5. Nastajue kulturne perspektive . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265
6. Ako se spavai probude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268

Epilog: Unapreenje ivota 272

Ilustracije 286

Komentari uz ilustracije iz originalnog izdanja 316

Bibliografija 327

4
Napomena autora
Mit o maini bio je izvorno zamiljen u jednoj knjizi, a ova knjiga, drugi svezak, etvrta je u
nizu koji je godine 1934. zapoet Tehnikom i civilizacijom. Iako se izvorni doprinos tih knjiga po
svoj prilici sastoji u nainu na koji se razmatra tehnika kao sastavni dio vie kulture ovjeka, one
su bile jednako smjele i u opovrgavanju teze da ovjekov odlazak od ivotinjskog svijeta i njegov
neprestani razvoj poivaju iskljuivo na njegovoj sposobnosti izrade i upotrebe orua. Poriui tu
suvremenu dogmu te knjige nisu znanstvena otkria i tehnoloku inovaciju smatrale iskljuivim
ciljem ovjekova postojanja uzeo sam ivot sam kao onaj primarni fenomen, a kreativnost, vie
nego osvajanje prirode, za onaj konani kriterij ovjekova biolokog i kulturnog uspjeha.
Iako su osnovne ideje Mita o maini, barem u nacrtu, ve bile prisutne u Tehnici i civilizaciji,
sveopi promaaji megatehnike primorali su me da se pozabavim kolektivnim opsesijama i prisilama
koje su skrenule smjer naih energija i okrnjile nau sposobnost da ivimo ispunjen i duhovno zado-
voljavajui ivot. Ako su klju za proteklih nekoliko stoljea bile rijei Mehanizacija uzima vlast,
tema ove knjige moe se saeti rijeima pukovnika Johna Glenna nakon njegova povratka iz orbite
na Zemlju: Neka prevlada ovjek.

L. M., Amenia, New York

5
Glava prva: Nova istraivanja, novi svjetovi
1. Nova vizija
Razdoblje to je otpoelo krajem petnaestog stoljea zove se Doba otkria i ta oznaka obuhvaa
i mnoge dogaaje to su uslijedili. Ali najznaajniji dio tog novog istraivanja dogodio se u umu;
tovie, kulturni Novi svijet koji se otvorio drao se, zapravo, ak i u zapadnoj hemisferi, mnogih
tamnih razgranatih korijena Starog svijeta, korijena koji su se kroz debele naslage tla probili sve do
ruevina drevnih gradova i carstava.
Istinski nov za zapadnog ovjeka bio je radostan osjeaj da je po prvi put svaki dio zemaljske kugle
bio dostupan i da je nudio mogunosti za smjelu pustolovinu, za aktivnu ekonomsku razmjenu, a za
one mislenije umove i mogunost samoprosvjetljenja. I nebo i zemlja razotkrili su se, kao nikad prije,
sistematskom istraivanju. Ako je blistavi zvjezdani svod upravo vapio za istraivanjem, zazivali su ga
i zagonetni kontinenti preko mora, a zvao je napokon i onaj jo tamniji kontinent ovjekove kulturne
i bioloke prolosti.
iroko uzevi, dvije komplementarne vrste istraivanja mamile su zapadnog ovjeka. Iako usko
povezane s obzirom na svoje podrijetlo, kretale su raznim smjerovima, slijedile razliite ciljeve iako
su im se putovi esto kriali da bi se najzad stopile u jedinstveno kretanje, koje je sve vie teilo
da darove prirode odmijeni onim skuenijim ovjekovim rukotvorinama izvedenim iz samo jednog
aspekta prirode, onoga koji se mogao dovesti pod ovjekovu vlast. Jedan tip istraivanja usredotoio se
uglavnom na nebeski svod, na redovito kretanje planeta i na meteore, na mjerenje prostora i vremena,
na dogaaje koji se mogu ponoviti i na zakonitosti koje se mogu ustanoviti. Drugi tip je hrabro prelazio
mora i prekapao ak ispod povrine tla traei Obeanu zemlju, primamljen dijelom znatieljom i
gramzljivou, a dijelom gonjen eljom za osloboenjem od starih spona i granica.
Izmeu petnaestog i devetnaestog stoljea, Novi svijet to su ga otvorili istraivai Zemlje, pusto-
lovi, vojnici i upravljai, ujedinio je svoje snage sa znanstvenim i tehnikim novim svijetom to su
ga istraivali i kultivirali znanstvenici, izumitelji i inenjeri: oni su bili sastavni dio tog istog kreta-
nja. Jedan nain istraivanja bavio se apstraktnim simbolima, racionalnim sistemima, opevaeim
zakonima, ponovljivim i predvidljivim zbivanjima, objektivnim matematikim mjerenjima, nastojei
da shvati, iskoristi i savlada snage koje u krajnjoj liniji potjeu iz kozmosa i Sunevog sistema. Dru-
gi nain zaokupio se konkretnim i organskim, pustolovnim, opipljivim: preploviti neistraena mora,
osvojiti nove zemlje, podvrgnuti i zastraiti tue narode, otkriti novu hranu i lijekove, moda nai i
izvor vjene mladosti, ili ako ne to, onda bestidnom silom oruja prigrabiti sva blaga Kariba. U oba
naina istraivanja postojala je od samog poetka crta oholog ponosa i demonske mahnitosti.
Pokrenuti tom vizijom Novog svijeta, hrabri jedrenjaci prekoraili su geografske zapreke koje su
previe dugo razdvajale narode: kroz te otvore slijedeih nekoliko stoljea prvi tanki mlaz istraivaa
pretvorio se u bujicu doseljenika koja se izlila u obje Amerike, Australiju, Novi Zeland i u Afriku,
prisvojivi i naselivi na svoj nain velike povrine zemlje iji su uroenici dotada vodili relativno
samo dostatan ivot.
Od samog poetka, u esnaestom stoljeu, vodei ljudi evropskog drutva gorljivo su vjerovali da
se u ivotu ovjeka treba dogoditi velika ciklika promjena. Poliziano, matoviti firentinski humanist,
odmah je izjavio da e Kolumbovo otkrie Novog svijeta dovesti do blagotvorne promjene u ivotu

6
ovjeka: samo jedno stoljee kasnije, kalabrijski redovnik Campanella, potaknut Baconom i Galilejom,
s jednakom je usrdnou i nadom pozdravio novi svijet astronomije, fizike i tehnologije, grlei u mati
jo bezimene mehanike i elektronske izume koji e, u to je bio uvjeren, morati preobraziti ljudsko
drutvo. Poto je naveo glavna obiljeja svoje nove idealne zajednice, Grada sunca, Campanella
spominje da e, prema tadanjim astrolozima, nadolazee vrijeme u sto godina sadravati vie povijesti
nego to je sav svijet imao u proteklih etiri tisue godina.
Uzmemo li ga s neto milostive irine, to se proroanstvo pokazalo u znaajnoj mjeri ispravnim:
ni najbujnija mata nije ni izdaleka dosegla stvarne izume i dostignua do kojih e doi za nekoliko
stoljea. Ta subjektivna vjera u novi svijet, koji e nadmaiti sva prola ovjekova dostignua, od sa-
mog poetka obuzela je najtrijeznije umove: ona je na zapadnog ovjeka djelovala kao kad se otvore
rebrenice i prozori neke drevne kue to je zapeaena stajala u mnogih zima i postala ruevna. Oni
koji su udahnuli svjei proljetni zrak, nisu se vie zadovoljavali ivotom pod njenim natrulim greda-
ma punim pauine, iako su stvari batinjene s tim drevnim stanitem jo uvijek sluile i bile lijepe.
Iako su isprva moda oklijevali da srue cijelo prebivalite, poeli su polako izbacivati stari namjetaj,
obnavljati prazne sobe, postavljati nove ureaje. A oni smjeliji bili su spremni da staru palau napuste
zauvijek, kako bi barem duhovno zapoeli iznova ivot u divljini, pa ak i na Mjesecu.
Piui svojm prijatelju Michelu de Montaigneu, Etienne de la Botie je rekao: Kada se na pragu
naeg stoljea iz oceana uzdignuo Novi svijet, to se dogodilo zato to su bogovi htjeli stvoriti pribjeite
u kojem e ljudi pod povoljnijim nebom moi obraivati svoja polja, dok e okrutni ma i sramna
kuga Evropu osuditi na propust. Slino raspoloenje, slina elja za novim poetkom ujedinjavala je
znanstvenike s izumiteljima, sanjalake pisce utopija s razmetljivim i neotesanim pionirima. inilo se
da vizija Novoga svijeta proiruje i uzdie svaku ljudsku mogunost, iako istrazivai i pioniri, okreui
lea Starome svijetu, nisu zapravo napustili okrutni ma i sramnu kugu: boginje, ospice i suica
desetkovali su one uroenike koje nisu istrijebile njihove puke.
Kada je aktivno razdoblje otkria i kolonizacije bilo dovreno, a obeana zemlja jo uvijek ostala
iza obzorja, veliki dio poetne vjere i ara prenio se s iskoritavanja uroenikog Novog svijeta
na iskoritavanje stroja. Ali ta dva razliita pristupa Novome svijetu jedan usmjeren na prirodna
bogatstva to ih je trebalo otkriti i prisvojiti, drugi na mehaniku mo i umjetno bogatstvo to ga je
trebalo stvoriti i s dobitkom prodati nisu zapravo nikad, ni u poetku, bila razdvojena. Oba poticaja
potekla su iz ratobornog srednjovjekovnog ozraja, ba kao to su askeza, redovitost i odbacivanja
ivota u navikama ranog kapitalizma potekli iz srednjovjekovnog samostana.

2. Srednjovjekovna predigra
Slubeni datum otvaranja Novog svijeta ve je dugo fiksiran datumom Kolumbove prve plovidbe,
iako danas imamo razloga pretpostaviti da je bilo i drugih pokusnih prodora u istom smjeru: bili su
to irski redovnici, norveki gusari, bretonski ribari, a naposljetku i pomorci iz Bristola izmeu 1480. i
1490, kako je nedavno ukazao Carl Sauer. Slika Zemlje kao kugle, kako su je zamiljali grki kozmo-
grafi, bila je svakako poznata, ako ve ne i opeprihvaena, jo i prije petnaestog stoljea; znaajno je
da je apstraktni model mehanikog Novog svijeta bio obuhvaen mreom geografskih irina i duina
na kartama petnaestog stoljea mnogo prije godine 1492. Kroz slinu mreu pretkartezijanskih koor-
dinata, cijelo stoljee prije Descartesa, renesansni slikari poeli su gledati svijet i biljeiti na svojim
platnima tone odnose bliskih i udaljenih predmeta, definirane pomicanjem planova u prostoru.
Tako je i Kolumbo, mada ni po emu neki intelektualni prvak, vladao znanstvenim sredstvima da bi
ucrtao svoj put i osigurao povratak pomou astrolaba, magnetskog kompasa i postojeih pomorskih
karata: sredstvima koja su mu pruala samopouzdanje da nastavi svoj opasni put i zadri smjer pred

7
licem sumnjiave posade. Mnogo prije industrijske promjene, to su je izazvali ugljen i eljezo, parni
stroj i automatska predilica, te starije tehnoloke novine koje su kao i iroka primjena snage vjetra
i vode za pogon mlinova imale su svoje podrijetlo u srednjem vijeku proizvele znaajnu promjenu
u ovjekovom umu. Kasnija praksa datiranja te kulturne promjene sa sedamnaestim stoljeem znai
parohijalizam, koji potjee od nedovoljne povijesne obavjetenosti meu tehniarima i nedostatka
tehnike obavijetenosti i uvida meu historiarima. Ve od trinaestog stoljea postojala je trajna i
plodna razmjena izmeu ta dva podruja.
Neki tekui pogledi i na mehaniki Novi svijet lano su obojeni mranim, gotovo religioznim pre-
drasudama vodeih prosvjetitelja iz osamnaestog stoljea. Mislioci poput Voltairea i Diderota, prosu-
ujui srednjovjekovne ustanove po istrunulim ostacima koji su preivjeli do u njihove dane, uzeli
su kao svrenu stvar da je srednji vijek bio razdoblje crnog neznanja i praznovjerja; u svojoj elji da
zbace utjecaj slubene crkve, pretvorili su kasni srednji vijek, jedan od velikih trenutaka evropske kul-
ture, u neogotiku priu strave i uasa, drei da ni na jednom podruju nije bilo nikakvog ozbiljnog
napretka sve do njihova vremena. Ta antigotika opsjednutost rezultirala je ne samo obezvreenjem
srednjovjekovnih dostignua, nego i opim ruenjem zgrada i ustanova koje bi, da su bile sauvane i
obnovljene, mogle pomoi humanizaciji sistema moi koji se raao.
Danas, kad je struna medijevalistika uklonila tu zaslijepljenost, vidljivo je da su temelji Doba ot-
kria bili poloeni nizom tehnikih novosti, zaetih jo u trinaestom stoljeu uvoenjem magnetskog
kompasa i baruta iz Kine: od desetog stoljea nadalje evropsko drutvo kao da ima svojevrsnu gene-
ralnu probu za razdoblje koje e uslijediti. Zapoelo je to kad su redovnici stali kriti ume, zatim
osnivanjem feudalnih pionirskih naseobina u istonim i junim graninim pokrajinama; prvi naselje-
nici u Novome svijetu, daleko od toga da bi ivot zapoeli iznova, nosili su sa sobom svoje tipino
srednjevjekovne institucije i nastavili iste procese: ak i amerika brvnara dola je iz vedske (vidi
poglavlje o srednjovjekovnoj tradiciji u knjizi tapovi i kamenje, 1924).
Prema tome, smjele provale i krvava osvajanja Normana koji su napadali Irsku i Englesku, prigrabili
otoje Orkney i naselili se na Islandu, iskrcali se na Siciliji i osvojili Normandiju, stigavi na kraju
sve do Perzije, bili su samo prvi val kasnijih osvajanja i kolonizacije; oni su pruili primjer za isto
takvo zastraivanje i bjesomuno razaranje. Tako i cijeli niz kriarskih ratova na Bliskom istoku treba
smatrati najranijim manifestacijama zapadnog imperijalizma, s kulminacijom u etvrtom kriarskom
pohodu, koji je bez ikakvog vjerskog ili samoobrambenog povoda skrenuo sa svog puta da pohara i
opustoi jedno kransko podruje: Bizant. Nadalje, portugalska istraivanja opsega Afrike, poevi
s Henrikom Moreplovcem (1444), pruila su jo jedan ruan primjer: s njih su dovedeni prvi crni
robovi. Time je uskrsnulo ropstvo, ustanova koja je dotad zajedno s kmetstvom odumirala u feudalnoj
i urbanoj Evropi. Otuda su taj neovjeni obiaj proirili na Novi svijet Portugalci, panjolci i Englezi.
to se tie opreme koja je omoguila ta istraivanja, osvajanja i ropstvo oklopa, samostrela, muke-
te i topa te su nove tehnike naprave dale Evropljanima koji su ih imali mo da savladaju uroenike,
iako su brojem bili znatno slabiji: nadmono oruje nije samo potpomagalo nego i uveavalo njihovu
jezivu drskost i krajnju bezobzirnost, tovie, tako lako postignut uspjeh osnaivao je novi kompleks
moi koji se upravo raao.
Ako istraivanje Novoga svijeta nije ni po emu ispalo nalik na svoje oekivano sretno ispunjenje,
ak ni u Sjevernoj Americi gdje su prilike bile mnogo povoljnije, razlog je bio u tome to su novi kolo-
nizatori i naseljenici sa svojom usavrenom opremom i brutalnim postupcima donijeli toliko mnogo
Staroga svijeta. udo je ve kako je taj nadobudni san uope i ostao tako dugo iv, jer neto od nje-
gova izvornog sjaja jo uvijek blijeti i zaslijepljuje oi mnogih naih suvremenika koji i dalje tragaju
za istim drevnim opsjenama, planirajui daljnje plovidbe Svemirom. Suvremeni proroci svemirskog
doba, koji su svemirska istraivanja proglasili beskonanim Zapadom a astronaute pionirima koji
dolaze, bacaju nerealni ar i na prolost i na budunost svih takvih pothvata.

8
 Kao kruna cijelog tog procesa, proirila se sve vea prodaja oprosta u rimokatalikoj crkvi i davanje
tih oprosta u zakup kao koncesije meunarodnim novarima po najboljim kapitalistikim naelima,
to je ve u Boccacciovo vrijeme predstavljalo skandal.
Taj sistem drskije od svih rijei objavio je da od sada ni na zemlji ni na nebu nema niega to se
ne bi moglo kupiti za novac. To uvjerenje, rijeima koje su povezivale financijsku i duhovnu korist,
izrekle su Kolumbove usne doslovce ovako: Zlato je uzvieno, zlato je blago, a onaj tko ga posjeduje
ini na ovome svijetu sve to god zaeli, pomaui uspjeno i duama da uu u raj. Ovu izjavu ne treba
posebno objanjavati.
U stavu zapadnog ovjeka prema Novome svijetu postojala je od poetka stanovita unutranja pro-
turjenost: ne samo izmeu sna i prljave stvarnosti, nego i izmeu elje da se kranstvo pod kraljev-
skom vlau i na kraljevsku zapovijed proiri na udaljene dijelove svijeta, te gorueg nezadovljstva
s tim ustanovama kod kue, nezadovoljstva koje je hranilo nadu da e barem na drugoj strani planeta
biti mogue zapoeti iznova.
S jedne strane kranski misionari nastojali su obratiti pogane, ako treba ognjem i maem, na evan-
elje mira, bratstva i nebeskog blaenstva; s druge strane, oni poduzetniji duhovi eljeli su odbaciti
skuene tradicije i obiaje, zapoeti novi ivot, izravnati klasne razlike, ukloniti suvinu rasko, privi-
legije, titule i hijerarhiju. Ukratko, vratiti se u kameno doba prije nego to su se kristalizirale civiliza-
cijske institucije bronanog doba. Iako je zapadna hemisfera zapravo bila naseljena, a velikim dijelom
i vjeto obraena, uglavnom je ipak bila tako rijetko napuena da je Evropljanin o njoj mislio kao o
djevianskom kontinentu ija divljina izaziva njegovu muku snagu. S jedne strane, evropski uljezi
propovijedali su kransko evanelje uroenikim idolopoklonicima, kvarili ih estokim piima, pri-
siljavali ih da odjeom pokriju golotinju i muili ih nasmrt prekomjernim radom u rudnicima; s druge,
pionir je sam prihvatio nain vota sjevernoamerikih Indijanaca, usvojio njihovu konu odjeu i vra-
tio se drevnoj paleolitskoj privredi: lovu, ribolovu, skupljanju koljaka i bobica, lutajui samotnom
divljinom, odbacujui postojei red i zakon a ipak se pod pritiskom stvarao za njih neki brutalni
nadomjestak. Ljepota tog slobodnog ivota opsjedala je Audubona i pod njegove stare dane.
Te proturjenosti nisu nigdje bile tako oite kao u Sjevernoj Americi. Kolonisti koji su odbacili svoju
lojalnost Engleskoj i opravdavali svoj in u ime slobode, jednakosti i prava na sreu, i sami su zadrali
instituciju ropstva i neprestano vrili vojni pritisak na Indijance, iju su zemlju sistematski otimali
prijevarom i nasiljem (nazivajui to bestidno kupovinom), to su sankcionirali ugovorima koje je
vlada Sjedinjenih Drava krila kad god bi joj se prohtjelo a ini to jo i danas.
Ali jedan jo traginiji paradoks pomraio je san o Novome svijetu i onemoguio poetak novog
ivota pod novim nebom. Visoke kulture koje su ve postojale u Meksiku, Srednjoj Americi i na An-
dama nisu ni u kom smislu bile primitivne ili nove, a jo manje su zastupale neke ljudske ideale koji
bi bili prihvatljiviji od onih u kulturama Starog svijeta. Konkvistadori su u Meksiku i u Peruu nali do-
mae stanovnitvo tako kruto regimentirano, tako potpuno lieno svake inicijative, da su u Meksiku,
im je njihov kralj Montezuma bio zarobljen i nemoan da izdaje nareenja, pruili slab ili nikakav
otvoreni otpor osvajau. Ukratko, tu u novome svijetu postojao je isti institucionalni sklop koji je
karakterizirao civilizaciju od njezinih poetaka u Mezopotamiji i Egiptu: ropstvo, kaste, rat, boansko
kraljevanje, pa ak i religiozno rtvovanje ljudi na rtvenicima ponegdje, kao u sluaju Azteka, u
zapanjujuim razmjerima. Zapadni imperijalizam je, politiki gledano, sipao vodu u more.
Kako se pokazalo, divljina koju zapadni ovjek nije uspio istraiti bio je mrani kontinent njegove
vlastite due, upravo ono Srce tame to ga je oslikao Joseph Conrad, koje je osloboeno sankcija
samom udaljenou od Starog svijeta, odbacilo drevne zabrane, konvencionalnu mudrost i religiozne
obzire, zatirui svaki trag pitomosti i ljubavi prema blinjemu. Gdje god je krenuo zapadni ovjek,
s njim je ilo i ropstvo, otimanje zemlje, bezakonje, unitavanje kulture i izravno istrebljenje divljih
ivotinja i pitomih ljudi: jer jedina snaga koju je sada potovao neprijatelj koji bi mu mogao nauditi

9
istom mjerom nije vie postojala im bi nogama, vrsto zagazio na novo tlo. Za nekoliko desetljea
nakon Kolumbova iskrcavanja, panjolci su, kako je zapisao jedan suvremeni promatra, pobili oko
milijun i pol uroenika.
Emerson je pribiljeio (karakteristino, u svom Ogledu o ratu) da je slavni Cavendish, kojega je
njegovo vrijeme smatralo dobrim kraninom, po svom povratku s plovidbe oko svijeta pisao lordu
Hudsoriu ovako:
Rujna 1588. Svemoguem Bogu svidjelo se da mi dopusti oploviti cijelu kuglu zemaljsku, ulazei
pri Magelanovom tjesnacu, s povratkom preko Rta Dobre Nade, na kojem sam putu ili otkrio ili do-
nio podatke o svim bogatim mjestima svijeta, to ih je ikada otkrio koji kranin. Plovio sam uzdu
obala ilea, Perua i Nove panjolske i svagdje ostavio veliku pusto. Spalio sam i potopio devetnaest
jedrenjaka, to malih, to velikih. I da me nisu otkrili sa obale, bio bih donio golemo blago.
Na jednog ovjenog kapetana Cooka, koji nije vidio nikakva smisla u nametanju, divljakog kaz-
nenog zakonika Britanije polinezijskim uroenicima. ako se lopovi i vjeaju u Engleskoj, ne vidim
razloga zato ih treba strijeljati u Otaheiteu dolazili su bezbrojni poput Vasca de Game, koji je
na svom glavnom jarbolu hladnokrvno povjeao ribare jedne istono-indijske luke koju je posjetio
nevine ljude, to ili je gostoljubivo bio pozvao na palubu svog broda samo da zastrai stanovnitvo
na obali. Ta divljatva ostala su kao sramni ig na metodama Novoga svijeta, koje su se nastavili sto-
ljeima, zajedno s prisilnim radom i neprikrivenim ropstvom. Postupanje s uroenicima u Kongu pod
kraljem Leopoldom ili s onima iz June Afrike pod Verwoerdom i njegovim nasljednicima, fosilizirani
je memento tog izvornog terora i brutalnosti.
S istraivanjem Novoga svijeta razmahalo se ne samo ropstvo, nego i genocid. Ni ta praksa nije bila
nepoznata u Evropi: s blagoslovom crkve upotrebljena je protiv albigenza, heretika u Provansi u trina-
estom stoljeu i nastavila se, a da nije proizvela nikakvu zadovoljavajuu moralnu reakciju, sve do u
nae dane: o tome svjedoi turski pokolj Armenaca 1923, Staljinovo namjerno izgladnjivanje idova
i drugih ocrnjenih naroda, a da i ne govorimo o bezobzirnim, napadima na gradsko stanovnitvo u
drugom svjetskom ratu, to su zapoeli Nijemci u Varavi 1939. i u Rotterdamu 1940, a nastavili marlji-
vo oponaati, ogreujui se o ve prihvaene zakone rata, demoralizirani voe Britanije i Sjedinjenih
Drava.
Ta zla Novoga svijeta, ropstvo i istrebljivanje, ukazuju na jo jednu tajnu vezu s antihumanim mo-
tivima mehanike industrije nakon esnaestog stoljea, kad radnike vie nije titio ni feudalni obiaj
ni samoupravni ceh. Degradacija koju su trpjeli ene i djeca radnici u toku devetnaestog stoljea
u sotonskim tvornicama i rudnicima Engleske samo je odraz one degradacije koja se zbivala u
toku teritorijalne ekspanzije zapadnog ovjeka. U Tasmaniji su, na primjer, britanski kolonisti zbog
zabave organizirali lovake hajke sa svrhom da pokolju preivjele uroenike; po miljenju znanosti,
oni su bili mnogo primitivniji narod od australskih uroenika i trebalo ih je, na korist nauke o ovje-
ku, sauvati tako rekavi pod staklenim zvonom. Ta su zla bila tako uobiajena, a uroenici tako oito
smatrani predodreenim rtvama, da je ak dobroudni, moralno osjetljivi Emerson, mogao u jednoj
svojoj ranoj pjesmi iz godine 1827. samo rezignirano zapisati:

Crveni ovjek je slab i malo ga ima,

ima ga malo i slab je i nestati mora.

U rezultatu, zapadni ovek ne samo to je do neke mjere unitio svaku kulturu s kojom bi doao
u dodir, nego je i svoje vlastite potomke opljakao za nebrojena blaga umjetnosti i umjetnog obrta,
kao i za dragocjeno znanje koje se irilo samo usmenom predajom, koje je nestalo zajedno s umiruim
jezicima umiruih naroda. S tim zatiranjem starijih kultura propala je i golema botanika i medicinska
predaja, u kojoj su bila sabrana tisuljea pomnog opaanja i empirijskog eksperimentiranja, ija je

10
izvanredna otkria ameriki Indijanci, na primjer, primjenjivali su tako zmijski korijen (recerpin)
kao sredstvo za umirenje kod duevnih bolesti moderna medicina poela shvaati tek danas i uglav-
nom prekasno. Veim dijelom tih etiri stotine godina sva su kulturna bogatstva svijeta leala pred
nogama zapadnog ovjeka; na svoju sramotu, a jednako tako i na vlastitu veliku tetu i osiromaenje,
njegova glavna briga bila je da prisvoji samo zlato, srebro i dijamante, drvenu grau i krzna, te takvu
novu hranu (kukuruz i krumpir) koja e mu omoguiti da prehrani sve vee stanovnitvo.
Proi e godine prije nego to e umjetniki predmeti, poput onih to ih je Montezuma poklonio
Karlu II, biti izloeni u Evropi zbog svoje umjetnike vrijednosti ili ak prikazani u nekom ameri-
kom umjetnikom muzeju. Ipak, jedan Albrecht Drer, koji je vidio tu panjolsku zbirku, nije nimalo
sumnjao u njezinu estetsku vrijednost. Nikada jo nisam, rekao je Drer, vidio neto to bi toliko
zagrijalo moje srce kao ti predmeti. Oni koji su ta umjetnika djela pretopili u zlatne poluge nisu
imali ni njegov uvid, ni njegovo oduevljenje.
Na nesreu, neprijateljstvo to ga je Evropljanin pokazivao pred uroenikim kulturama s kojima
je dolazio u dodir prenijelo se dalje i na njegov odnos prema zemlji. Beskrajni otvoreni prostori oba
amerika kontinenta, sa svim njihovim koritenim ili jedva koritenim prirodnim rezervama, shvaeni
su kao poticaj za neumoljivi rat, razaranje i osvajanje. ume su bile tu da ih se sijee, prerija da se ore,
movare isue, divlja ubija iz puste obijesti, ak i kad nije trebala za odjeu ili hranu.
Osvajajui prirodu nai preci su sa zemljom postupali prezirno i brutalno i esto jednako kao i
sa njezinim izvornim stanovnicima, zatirui velike ivotinjske vrste poput bizona i amerikog goluba
selca, iscrpljujui tlo umjesto da ga godinje obnavljaju, a danas nadiremo i u posljednja podruja
divljine koja su dragocjena upravo zbog toga to su jo uvijek divljina, obitavalite za divlja i osam-
ljenike ljudske due. Umjesto toga, mi ih poput sekvoja na podruju Yosemite ili oko jezera Tahoe
preputamo esterotranim auto-cestama, benzinskim crpkama, zabavnim parkovima i kompanijama
za eksploataciju drva iako se ta netaknuta podruja, kad su jednom oskvrnuta, ne mogu nikada u
potpunosti obnoviti ili nadoknaditi.
Nemam namjeru prenaglaavati negativne strane velikog istraivanja. Ako se ini da to ovdje i
radim, razlog je tome to su i stariji romantini predstavnici novog ivota koji su ivjeli u skladu s
prirodom, i oni kasniji predstavnici novog ivota, oblikovanog kroz prilagoavanje stroju, predviali
stravine gubitke i pustoenja, ivei u iluziji da je prvobitno obilje nepresuno, ili da ti gubici nisu
vani, jer e moderni ovjek, pomou znanosti i inventivnosti, ubrzo sainiti umjetni svijet, beskrajno
udesniji od ovog prirodnog, to je jo grublja iluzija. Oba ta miljenja ve se dugo susreu upravo u
Sjedinjenim Dravama, gdje su se stekle dvije faze sna o Novome svijetu, i tamo jo uvijek dominiraju.
Ali nade, tako esto iskazivane u esnaestom stoljeu, a u osamnaestom idealizirane u romantiar-
skom pokretu, nisu bile posve bez osnove: postojao je u devetnaestom stoljeu, u sjevernoatlantskim
dravama, doista trenutak kad se inilo da su nade gotovo ivotvorone u novom tipu ovjeka i u obliku
zajednice koja je svoje darove pruala svim svojim lanovima: svakome prema potrebama, svatko
prema svojim sposobnostima.
Kad su nadolazei stanovnici Novoga svijeta jednom pustili svoj korijen, Novi svijet je obuzeo i nji-
hovu imaginaciju. Svojom golemou, svojom ekolokom raznolikou, rasponima klime i fiziograf-
skim profilima, obiljem divljai i nagomilanim bogatstvom hranjivih biljaka i stabala, Novi svijet je
bio obeana zemlja, doista zemlja mnogih obeanja i tijelu i duhu. Postojalo je tu prirodno obilje koje
je obeavalo da e skinuti drevno prokletstvo bijede i robovanja, ak i prije nego to je stroj olakao
teret isto fizike muke. Priobalne vode obilovale su ribom, koljkama, ostrigama; divljai je bilo toliko
mnogo da su najveu cijenu postizale domaa govedina i svinjetina. Oni koji su poput Audubona imali
svoj dom u divljini, nisu nikada bili bez hrane, usprkos hipotekama i dugovima. Vjera da e u Novom
svijetu biti mogue bolje drutvo, pokrenula je mnogu grupu doseljenika, od paragvajskih isusovaca

11
do masausetskih pelegrina i kasnijih hutera u Iowi. Tako je sve do kraja devetnaestog stoljea pravo
potajno ime Novoga svijeta bilo Utopija.
U toku etiri stoljea intelektualni voe novog istraivanja ispitivali su i prevrnuli svaki kutak pla-
neta. Preko kapetana Cooka ili Damina poli su na duga, tegobna putovanja; pravei oceanografska
i meteoroloka ispitivanja, vadei na svjetlo dana sva beskrajna uda morske zoologije; preko Sc-
hoolcrafta, Catlina i Lewisa Morgana, te Spencera i Gillena u Australiji, pregledali su i registrirali
uroenike kulture, koje su ve bile teko poremeene prodorom zapadnog ovjeka; preko Lavarda
otkrili su Ninivu, sa Stephensom upoznali, pomou crtea i opisa, prve velike ruevine majanskih
spomenika. Daleki Turkestan i Unutranja Mongolija, nekad sredita cvatue kulture, potedi su opet
poznati zahvaljujui Aurelu Steinu i Raphaelu Pumpellvju.
Iako su ta prva istraivanja bila kratka, brza i nuno povrna, otkrila su naine ivota koji su sezali
unatrag u daleku prolost, iznosei na vidjelo zaboravljene gradove i zaputene spomenike, otkrivajui
golemu raznolikost jezika i dijalekata (stotine njih samo na uskom pojasu poput Nove Gvineje), za-
jedno s mitovima, legendama, oblicima plastine i grafike umjetnosti, sistemima notacije, ritualima i
zakonima, kozmogonijskim tumaenjima i religioznim vjerovanjima ovjeanstva. I tako, u stoljeima
u kojima su faktori mehanike uniformiranosti sve vie stjecali prevlast, smanjujui ili briui prirod-
nu raznolikost za volju brzine, moi i novane dobiti, ti su se drugi istraivai kretali prema suprotnom
polu, te su i u poetku i kasnije otkrili prvi put neizmjernu kulturnu raznolikost ovjeanstva: bogato
gnojivo ljudske povijesti, gotovo jednako izvornom obilju i raznolikosti prirode.
Kao nusprodukt, i gotovo sluajno, to se svjetsko istraivanje u prostoru dopunjavalo s jednako tako
odluujuim povijesnim istraivanjem u vremenu: onim to ga je genijalni historiar Jacob Burckhard
neprikladno oznaio kao renesansu. Otkrivanje grke i rimske starine iz preivjelih dokumenata i
spomenika, predstavljala je samo jedan dogaaj u mnogo irem pregledu ovjekove povijesti. Kao to
su geografska istraivanja razvezala prostorne spone samo jednog tla i kulture, tako su i nova istrai-
vanja vremena opustila spone neposredne sadanjosti; po prvi puta ovjekov um poeo se slobodno
kretati i u prolosti i u budunosti uzimajui i izabirui, slutei i projicirajui, osloboen provincijal-
nog diktata jednog i suvie nametljivog vremena sada i ovdje.
Pomou povijesti prirode i povijesti kulture, zapadni ovjek otkrio je mnoge znaajne aspekte svoje
prirode to ih je kvantitativno znanstveno ispitivanje bilo ispustilo iz svog vidokruga. Ako je dana-
nja generacija izgubila osjeaj tog osloboenja, razlog je tome to je znanost sedamnaestog stoljea
prebrzo osvojila um ideologijom koja je poricala stvarnost bioloke samopreobrazbe i povijesne kre-
ativnosti.
Iako su druge kulture poput sumerske, majanske i indijske povezivale ljudsku sudbinu s du-
gim nizovima apstraktnog kalendarskog vremena, bitni doprinos renesanse sastojao se u tome da se
kumulativni rezultati povijesti dovedu u odnos s raznolikou kulturnih dostignua koja obiljeavaju
uzastopne narataje. Iskapajui kipove, spomenike, zgrade, gradove, itajui stare knjige i napise, ula-
zei ponovno u svijet davno naputenih ideja, ti novi istraivai vremena postajali su svjesni novih
mogunosti svog vlastitog postojanja. Novi pioniri uma izmislili su stroj vremena, mnogo udesniji
od tehnolokih udesa H. G. Wellsa.
U trenutku kad u novoj, mehanikoj slici svijeta nije bilo mjesta za vrijeme, osim kao funkciju
kretanja u prostoru, povijesno vrijeme ustrajnost u Bergsonovu smislu, koja ukljuuje trajanje kroz
ponavljanje, oponaanje i pamenje poelo je igrati svjesnu ulogu u pitanjima svakodnevnog od-
luivanja i izbora. Ako se iva sadanjost mogla vidljivo preobraavati ili barem svjesno modificirati
od gotike u formaliziranu klasinu strukturu, mogla se takoer preoblikovati i budunost. Povijesno
vrijeme moglo se kolonizirati i kultivirati, a sama ovjekova kultura postala je kolektivna izraevina.
Tom restauracijom povijesti profitirale su zapravo znanosti, dobivajui novi zamah od Talesa, Demo-
krita, Arhimeda i Herona Aleksandrijskog.

12
 Izgleda da je budunost, makar jo neokuana, po prvi put postala privlanija od prolosti, ve kako
je eksperimentalno i novo preuzimalo prvenstvo nad dobro provjerenim i tradicionalnim. ak e i
redovnik poput Campanelle, u samom srcu crkve, do savrenstva izraziti taj novi osjeaj u jednom
pismu upuenom Galileju: Vijesti o drevnim istinama, novim svjetovima, novim sistemima i novim
narodima, znae poetak nove ere.
Matanje o Novom svijetu, koje je nakon petnaestog stoljea obuzelo zapadnog ovjeka u toliko
mnogo oblika, bilo je, dakle, pokuaj da se umakne vremenu i kumulativnom uinku vremena (tradi-
ciji i povijesti), zamjenjujui ga s jo nezaposjednutim prostorom. Taj bijeg poprimao je mnoge oblike:
religiozni oblik odlaenjem od slubene crkve i njezine ortodoksije, utopijski oblik osnivanjem novih
zajednica, pustolovni oblik osvajanjem novih zemalja, mehaniki oblik zamjenom organizama stroje-
vima, odmjenjujui fizike promjene u kojima vrijeme postoji samo kao faktor troenja s organskim
promjenama u kojima vrijeme ostavlja svoj trajni zapis. Konano, Novi svijet poprimio je i revolu-
cionarni oblik: pokuaj prepravljanja ivota, obiaja i ciljeva velikih masa stanovnitva, u kojem su
se svi takvi naini bijega manje ili vie spajali u jedinstveni kompleks u novo nebo i zemlju koja
e poeti ivjeti kad jednom nestanu rojalizam, feudalizam, klerikalizam i kapitalizam. Taj pokuaj
novog poetka poivao je na ispravnom opaanju da je na raznim stupnjevima ovjekovog razvoja
neto polo iz temelja krivo. Umjesto da to prihvati kao neizbrisivo, kao neku integralnu manu koju je
teologija nazivala istonim grijehom, te umjesto da joj se pokori kao sudbinskom odreenju bogova,
zapadni ovjek je u svom sve veem samopouzdanju htio obrisati plou i poeti sve iznova. I upravo
je tu bila zamka: jer u namjeri da savlada vrijeme i sve zapone iznova, za njega je bilo imperativno
ne da bjei od prolosti, nego da je sueli, te da njena traumatska iskustva svojim nainom ivota
doslovno opovrgne u sebi. Sve dok svaki narataj ne uini to svjesno, ispitujui asne sjede vlasi svoje
tradicije u svijetlu novih iskustava, vrednujui i odabirui svaki dio svoje batine, ovjek ne moe
poeti iznova. Um za umom zapoinjao je taj napor, ali i prerano ga naputao. To tako ostaje hitna
zadaa naih dana.

3. Vanjski sukobi i unutranja proturjeja

Uvijek postoji raskorak izmeu idealnih poriva i stvarnih dostignua, u najmanju ruku raskorak
u vremenu. To je dio prirodne povijesti ljudskih ustanova i ne bi trebalo da bude povod za nezreli
cinizam. Ali u sluaju raskoraka izmeu ivog sna o Novome svijetu i prevoenja tog sna u stvar-
nost, proturjeja su tako brojna, a postignua tako mjestimina i toliko okaljana da se gotovo opiru
sistematizaciji. Dio tekoa potjee iz injenice da su istraivai i pustolovi nosili sa sobom snane
primjese Staroga svijeta, od kojih su se mnoge u toku tisuljea pokazale kao kobne, ne izazivajui
nikakvog ozbiljnog pokuaja iskorjenjivanja. Pokazalo se da nije tako lako presjei sa Starim svijetom,
s njegovom prolou, ni prostorno ni vremenski.
Gledajui unatrag, danas moemo vidjeti da je namjera obrisati plou i poeti iznova u Novome
svijetu bila zasnovana na iluziji, ili bolje, na nizu iluzija. Kao u tipinom mitu o Robinsonu Crusoeu,
omiljenoj bibliji pionira kao i industrijskog poduzetnika, preivjeti u Novome svijetu bilo je mogue
samo ako se iz brodoloma Staroga svijeta spase korisna graa i alat. Osvajajui obje Amerike i osniva-
jui trgovake ispostave i kolonije drugdje, od Rta Dobre Nade do Jave, zavojevai su se mogli odrati
samo uz obilno koritenje nove tehnologije, njenih puaka, elinih noeva, maeta i svakovrsne e-
ljezne robe. Od poetka odravao ih je mehaniki Novi svijet; sa svakim novim izumom njihov dug
stroju postajao je vei kako su kanal, parobrod, eljeznica i telegraf sve vie zbliavali oba nova svijeta.
to je naseljeni Novi svijet vie prosperirao, to manje su mu sluili njegovi vlastiti primitivni temelji,
neko visoko cijenjeni, kasnije sentimentalno i prekomjerno slavljeni.

13
 U Sjedinjenim Dravama, ta proturjenost izmeu idealne namjere i djela karakterizirala je nas-
tupanje pionira prema zapadu: moemo je vidjeti ak i u ivotnom putu Audubona, duha duboko
zaljubljenog u divljinu, koji je cijeli svoj ivot posvetio promatranju i slikanju ptica i sisavaca sje-
verne Amerike ali je gotovo upropastio tu svoju namjeru uloivi sav svoj radni kapital u parnu
pilanu, jo nezreli mehaniki pothvat, to ga je otjeralo pod steaj. Sami doseljenici koji su okretali
lea priobalnim naseljima u potrazi za nezavisnou i slobodom, zahtijevali su ne samo aktivnu po-
mo centralne vlasti u gradnji kanala, cesta i eljeznica, nego su pozivali i nacionalnu vojsku da zatiti
njihove naseobine, te da potisne, razvlasti, a u sluaju otpora i poubija uroenike koji su im stajali na
putu. to su drugo bili indijanski rezervati nego rani koncentracioni logori?
Iako su filozofi prosvjetiteljstva u osamnaestom stoljeu, Diderot nita manje od Rousseaua, vjerova-
li u prirodnu dobrotu ovjeka, stvarno ponaanje novih istraivaa i preesto je potvrivalo biblijsku
istinu da su ovjekove misli opake od njegova poetka. Ono to je Jahve rekao Noi i njegovim si-
novima vrijedilo je i za ovjeka Novoga svijeta: Neka vas se boje i od vas strahuju sve ivotinje na
zemlji, sve ptice u zraku i sve ribe u moru: u vae su ruke predane.
Te prastare rijei, primijenjene na obje Amerike, imaju koban prizvuk iji je smisao shvatio jedan
od najveih znanstvenika-istraivaa, Alexander von Humboldt: U tom raju amerikih uma, pisao
je on, jednako kao i svagdje drugdje, iskustvo je pouilo sva stvorenja da dobroudnost i mo rijetko
idu zajedno. Ta tvrdnja ima univerzalnu vrijednost. Ipak, bilo je mogue da u ovom stoljeu ameriki
historiar Walter Webb napie povijest amerike Granice, koju neki eminentni uenjaci smatraju kla-
sinim djelom, u kojoj se naglaava doprinos Granice bogatstvu, slobodi i moi, uz samo dvije reenice
o ropstvu, kao da se radi o drugorazrednoj sluajnosti u cijelom procesu.
Unato tome, i ekonomski i kulturni dobitak od novih istraivanja bio je autentian i bilo bi loe
kada bismo ga umanjivali, kao i kad bismo olako uzeli popratne zasluge tehnologije. Usprkos svim
zabludama i nedjelima, moderni ovjek je postao po prvi put u cijelosti svjestan planeta na kojem
ivi, sveg njegovog bogatstva i raznolikosti obitavalita, naina ivota, kulturnih dostignua, ekolo-
kog zajednitva. Ni s najbrutalnijeg kitolova nisu dolazili samo ulje ili kitova kost, nego i stanovita
saznanja o klimi, oceanskim strujama, tropskom vou i povru, o Indijancima, Polineanima i Mikro-
neanima koji su ivjeli drugaijim ivotom, drugaijim ritmom i zbog drugih ciljeva nego batinici
civilizacije, kako ju je nazivao Jackson, jedan Melvillov lik.
Apstraktni kozmos vremena, prostora i gravitacije, ustanovljen neovisno znanstvenim opaanjem i
znanstvenim instrumentima, sputen je tim istraivanjem na zemlju koja je vrvjela od ivota. Kako se
naseljavanje irilo, rasle su zauenost i radost nad darovima prirode: kad se planet jednom rastvorio,
pokazalo se da je ovjeanstvo daleko bogatije nego to su ikad mogli zamisliti oni koji su ostali
kod kue. Istraujui praumu Orinoca, Humboldt nije mogao sakriti svoje ushienje: za tri mjeseca
sakupio je oko 1600 biljaka, a od toga 600 novih vrsta!
inilo se, kao nikad prije, da je zapadnog ovjeka obuzela nova radoznalost, nova strast za otkriem,
novi uitak u pronalaenju rijetkih minerala, identifikaciji nepoznatih biljaka, kuanju egzotinog
Voa i plodina, skupljanju njihova sjemena. Stara paleolitska potraga, s nalaenjem i izabiranjem,
traenjem i sakupljanjem, kuanjem i izdvajanjem uzoraka, poela je iznova u velikim razmjerima.
U Sjevernoj Americi divlji golubovi su u jatima od nekoliko desetaka tisua zatamnjivali nebo; na
prerijama jagode su rasle tako gusto da su noge konja izgledale kao oblivene krvlju, kako svjedoi
jedan putnik. Jer ovjek Novoga svijeta bio je prije svega istraiva. Audubon je, ak i prije A. R.
Wallacea, skupio i okusio uzorke svih ptica to ih je ubio, te pie da je djetli neukusan jer se hrani
mravima, da su galebovi koji se hrane sleevima preslani, ali da je vorak slastan.
Jo jednom je zapadni ovjek zagledao bolje i paljivije u ono to mu je bilo pod nogama, traei ne
samo ilu mramora ili naslage zlata i srebra, nego i leita ugljena, bazene mineralnog ulja, nalazita
metalne rudae; u toku tih ispitivanja otkrivao bi kosti koje ranije nije primjeivao, jer mu je nedos-

14
tajala ili osjetljivost ili znanstveno obrazovanje, i zamislio bi se nad njima, kao nad kostima slona u
Sibiru, gdje divlji slon inae nije poznat. Pretraujui dublje teren, naao je goleme ostatke reptila koji
su, kako je kasnije shvatio, lutali zemljom eonima prije pojave sisavaca.
Iako je prolo mnogo vremena prije nego to su se ti raspreni nalazi mogli skupiti i inteligentno
obraditi u krilu empirijskih i povijesnih znanosti, pria o tehnikom i znanstvenom napretku nakon
esnaestog stoljea ne moe se pravilno ispriati, a jo manje po zasluzi ocijeniti, ako se ne pozovemo
na to iscrpno izlaganje sadraja zemlje na istraivanje koje je jo uvijek daleko od svog zavretka, jer
smo tek naeli dubine zemlje i mora, ili se uhvatili u kotac s golemim, ali dugo nevidljivim svijetom
mikroorganizama. Izjednaavati nae mnogostrano tehniko napredovanje samo s izumom automat-
skog razboja i slinih mehanikih pokretaa, znailo bi zabauriti veliki dio ak i samog utilitarnog
procesa.
Od esnaestog stoljea pa nadalje, kapitalna akumulacija neposrednih saznanja o prirodi lako se
moe usporediti sa sve veim ulaganjem kapitala u brodarstvo i rudarstvo, u postrojenja i tvornice.
Tko e rei to je donijelo vei dobitak? Mnogi od najboljih umjetnikih umova pridruili su se tom is-
pitivanju. Traei fosile po brdima Toskane, Leonardo da Vinci je poloio temelje geologije i evolucije.
On je slutio da je tamo gdje su ti organizmi uspijevali, ocean neko morao pokrivati zemlju; Drer je,
prema Panofskom, skupljao kosti, koljke, orahe neobina oblika, rijetko bilje i kamenje. I tu poetak
pada u srednji vijek, ali naravno, u smislu njegove vlastite natprirodne ideologije: jer to su bile moi
svetaca, komadii kose i kostiju, krpice odjee, ampule s krvlju i drvo s pravoga kria, nego primjeri
tog istog, nezasitno pohlepnog duha, pa ak i istog vrednovanja magije i uda ivota kroz njegova
najkonkretnija, iako praznovjerja puna oitovanja.
U petnaestom stoljeu takve zbirke su dobile svjetovni sadraj, a njihovi pokrovitelji izlagali su svo-
je kabinete s kuriozitetima, koji su rasli i irili se sve dok nisu postali javne ustanove koje danas
zovemo muzeji. U osamnaestom stoljeu slavu je stekla rana Tradcscantova zbirka, kao i kolekcija
londonskog arhitekta Sir Johna Svanea, s velikim bogatstvom arhitektonskih predmeta. ive zbirke
u zoolokim i botanikim vrtovima nadmetale su se sa zbirkama neivih predmeta. Putovanja kape-
tana Cooka po Tihom oceanu karakteristino isprva zamiljena kao astronomsko opaanje prolaza
Venere donijela su bogatu zalihu botanikih i antropolokih podataka, a tako i uveno Darwinovo
putovanje na brodu Beagle. Kapetan Cook e zapisati da su se ak i na sumornoj Ognjenoj zemlji
njegovi znanstvenici mr. Banks i doktor Solander vratili na brod s vie od stotinu raznovrsnih biljaka
i cvjetova, od kojih su svi potpuno nepoznati botaniarima u Evropi.
U svojoj fiksaciji na fizikalne znanosti i na njima pripadnu tehnologiju, viktorijanski uenjaci i
mnogi njihovi kasniji nasljednici previali su neizmjernu vanost koju je to novo istraivanje imalo
za kasniji proces industrijalizacije. Organske znanosti, zoologija, botanika i paleontologija, sa svojim
iscrpnim inventarom oblika i vrsta, imale su nii status od onih to su spadale u apstraktni okvir ma-
tematike, mehanike i fizike. Ali vrijeme je da se doskoi tom jednostranom stavu: na svakom stupnju
razvoja oba naina znanosti onaj konkretni, empirijski i povijesni s jedne, te apstraktni, matematiki
i analitiki s druge strane bila su jednako nuna za oblikovanje odgovarajue slike stvarnosti. Ako
nita drugo, traitelji i sakupljai sluili su potrebama ivota plodnije od fabrikatora i manipulatora.
Ukratko, davno prije nego to je razdoblje zemaljskih otkria doseglo svoj jalovi vrhunac u nekoliko
smionih djela kao to su uspon na Mount Everest ili oznaivanje mjesta (otkrie) Sjevernog i Junog
pola, pustolovi i tragai, rudari, lovci i sakupljai, geolozi, zoolozi i botaniari poeli su po prvi put
sastavljati sliku Zemlje ne samo kao ovjekovog obitavalita, nego kao sjedita organske evolucije i
doma, dragocjenog i udesnog doma ivota samog, u svoj njegovoj konkretnoj neizmjernosti i razno-
likosti. Iznijeli su na svjetlo dana dugo zakopana dostignua, koja su arheolozi i paleoantropolozi u
toku ovog poslednjeg stoljea okrunili jo i svojim rezultatima. Bez tog istraivanja, koje je sakupilo

15
ovjekovo dosad nedokuivo postojanje i time stvorilo jo vee budue mogunosti, ovjekov osjeaj
vlastitog dostojanstva i sudbine bio bi trajno zasjenjen astronomskim otkriima esnaestog stoljea.
U povijesnoj perspektivi, kulturni dobitak od tog novog istraivanja trebalo bi da tei vie od ne-
posredne materijalne koristi steene trampom ogrlica i drangulija za krzna, kou i slonovu kost ili
kontrolom trita koju su provodila kraljevstva i carstva u opadanju. Ekonomska korist do koje je
dolo zaoravanjem i obraivanjem golemih podruja jo neiscrpljene zemlje, sjeom golemih koliina
drva i iskoritavanjem svakovrsnog rudnog bogatstva, bila je, naravno, neprijeporna. Ali sav taj na-
predak samo je nastavljao, iako brim tempom, ono kretanje koje je zapoelo jo u srednjem vijeku
i na koje su sve do devetnaestog stoljea malo utjecali ito, kukuruz i pamuk Novoga svijeta ili vuna
iz Australije. Na dugi rok se kao najvanija pokazala kulturna razmjena, a upravo je nespremnost za-
padnog ovjeka za suradnju i dvosmjernu razmjenu njegova sebinost, tatina, nesklonost da ui od
onih koje je pokrio, te njegova proraunata okrutnost stvarno zatrla mnogu potencijalnu prednost
Novog istraivanja.
ak i sa stanovita industrije trebalo je da zapadni ovjek istrai cijeli planet, zato da u potpunosti
iskoristi njegov tehnoloki potencijal. U osamnaestom stoljeu Turgot je vjerovao da je evropska mi-
sija kolonizirana i civiliziranja svijeta nuan preduvjet za njezin vlastiti razvoj. To vjerovanje, kako
istie Frank Manmel, dijelili su i tako kasni reformatori kao Condorcet i Saint-Simon. Pa iako je zapad-
ni ovjek postigao taj cilj, bio bi vjerojatno mnogo uspjeniji da je poklonio veu panju kulturama
koje je rascijepio i unitio; upropatavajui ih, smanjivao je i svoj vlastiti intelektualni kapital.
Iako industrijalizacija u osamnaestom stoljeu nije trebala proizvode Novoga svijeta da bi napra-
vila svoje nove strojeve ili poela iskoritavati ugljen kao izvor energije isprva upravo obratno
doprinos Novoga svijeta u biljkama kao to su kukuruz, krumpir i jeam, omoguio je migraciju sve
veeg broja radnika iz poljoprivrede u industriju. Zauzvrat, upravo je Novi svijet, kao trite za tekstil,
dragulje, staklena zrnca i eljeznariju, nudio najprobitaniji oduak za masovnu proizvodnju.
Sto se tie duga nae dananje tehnologije primitivnim drutvima, on e ostati velik uzmemo li u
raun samo jedan doprinos: onaj to ga je dalo neko opskurno pleme amazonskih Indijanaca, nauivi
se sluiti svojom domaom biljkom gumijevcem, i koje je proizvelo, jo prije susreta s bijelim ovje-
kom, ne samo gumenu loptu, nego i trcaljku i kinu kabanicu. Ni jedan izum dvadesetog stoljea nije
neobiniji od tog matovitog koritenja biljnog svijeta: djelo jo spektakularnije od prvog dobivanja
metala ili topljenja stakla. Bez tog primitivnog koritenja divljeg gumijevca, ija je prirodna botanika
rasprostranjenost isprva bila ograniena, moderni svijet ne bi imao ni prirodnu ni umjetnu gumu, za
koju je prirodni kauuk posluio kao model. Bez gume bi, oito, sav na motorni transport kripei
zastao. Jo jedan prilog primitivne kulture kora stanovitog peruanskog stabla, izvorite kinina
omoguio je zapadnom ovjeku da savlada malarina podruja Amerike, Afrike i Azije.
Sve u svemu, etiri posljednja stoljea izvianja i istraivanja za na su matini tehnoloki razvitak
posve jednako vana kao i graenje pogonskih strojeva ili razvoj elektrine komunikacije. Uvrijeena
slika prave industrijske revolucije koja je, navodno prije svega, stvar ugljena, eljeza i pare, uma-
njuje ili potpuno predvia znaenje takvih nalaza. Meutim, samo mali dio kovina i rijetkih tipova
tala, nunih za svaku razvijenu tehniku, postoji na svim kontinentima: mangan, magnezij, krom, torij,
tungsten, platina, iridij, aluminij, helij, uran (da ne spominjemo naftu i ugljen), rasporeeni su na pla-
netu samo mjestimice. Kemijsko otkrie tih elemenata i koritenje tih rudnih bogatstva bilo je nuan
preduvjet za svaki obuhvatniji sustav invencije i proizvodnje. ak i danas, unato udesima to ih
stvara sintetska kemija pravei molekule po narudbi, kemiari i biolozi obnavljaju praksu sistemat-
skog ispitivanja mora, slutei, ne bez dobrih razloga, da su stanovnici oceana, od kojih su neki nauili
proizvoditi struju visokog napona davno prije ovjeka, jo mnogu dragocjenu tajnu zadrali za sebe.
Neka od tih otkria, recimo i to, imaju svoju negativnu stranu. Dvije od najstarijih biljaka, opijumski
mak i konoplja koje nisu otkrivene, nego su se same irile odavno su bile pogubne za ovjeka.

16
Pa iako nove stimulanse, aj, kavu, mate, treba uglavnom ubrojiti u dobitak, moda ak i u aktivne
faktore intelektualne ivosti Evrope od sedamnaestog stoljea naovamo, prihvaanje duhana irom
svijeta, ne kao obrednog mirisa kod jednostavnijih naroda, nego kao kronine ovisnosti i neurotine
prisile, treba zasigurno knjiiti u pasivu. Na slian nain je obilje ita i krumpira snizilo prozvodnu
cijenu gina, whiskeyja i votke, izazivajui meu siromanima i eksploatiranima periodine epidemije
opijanja, kao neku kompenzaciju za sve surovosti industrijskog poretka.
Ali ak i uz takve regresivne strane, prednosti koje su steene tim dalekosenim teritorijalnim istra-
ivanjem bile su neizmjerne. Mnoge takve zapanjujue koristi isprva su malo to du govale mehanikoj
industriji: prije e biti obratno. Bez porasta mineralnog bogatstva, sirovina i jestivih biljaka, ne koje
se obino pripisuju samo prirodnim znanostima i izumima bile bi zakasnile, a u nekim sluajevima
pokazale bi se kao nemogue.
Iako se to premalo shvaa, prekomorska istraivanja zapadnog ovjeka imala su jo jedan kljuni
uinak: naime, na razvoj samih egzaktnih znanosti. Dugotrajna plovidba otvorenim morem, ponekad
i tjednima bez kopna na vidiku, zahtijevala je vie od hrabrosti i luake smjelosti, iako se i takva
smjelost, kao u sluaju Norveana ili njihovih suvremenika s Hawaija, uglavnom temeljila na pomnom
promatranju prekomorskog leta kopnenih ptica.
Pomorska vjetina zahtijevala je egzaktno znanje: upravo su na moru po prvi puta izraeni glav-
ni postupci same znanstvene metode. Osim zbog potrebe astrolokog predskazivanja, evropski um
okrenuo se tonom odreivanju poloaja Sunca i zvijezda upravo zbog toga to je pomorcima, trebalo
astronomsko znanje. Potreba za sigurnou prilikom pribliavanja kopnu, to jest, mjerenje dubine i
tono biljeenje rezultata, stvorilo je u pomorskih naroda naviku kvantitativnog opaanja; potreba da
se predvide i preduhitre vremenske mijene dovela je do neprestanog promatranja oblaka, vjetrova, bo-
je i strujanja mora. Ucrtavanjem kursa plovidbe i unoenjem topografskih podataka na karte, ustanov-
ljeno je visoko knjigovodstvo znanosti. Na kraju, voenje brodskog dnevnika i promptno zapisivanje
opaenog postalo je uzor za pomno laboratorijsko biljeenje, a neprestano kartografsko ispravljanje
hipotetikih ili grubo nabaenih podataka, pomou briljivog neposrednog opaanja, prethodilo je
metodologiji eksperimentalnih znanosti. Znanstveni um registrirao je i osnaavao itavu tu praksu.
Izvorni dug moderne znanosti navigaciji nije manji od njezina duga kapitalistikom knjigovodstvu:
upravo je na tom dvostrukom temelju zaivjela ona apstraktna graevina koju je sedamnaesto stoljee
poistovjetilo s kozmikom stvarnou.

4. Utopija Novoga svijeta

Kako sam ve napomenuo, u poetku su dva oblika istraivanja, zemlje i tehnologije, imala zajedni-
ko ishodite te su se dugo i trajno proimala. Zapadni ovjek (ili barem njegova osvijetena manjina)
vjerovao je u toku nekoliko stoljea da e iz oba ta svijeta biti mogue izvui sve najbolje. Izvorne
vizije Novoga svijeta, koje nam ostaju samo kao slika u sjeanju, danas su od nas dovoljno daleko da
moemo sagledati koliko mnogo zajednikih crta sve one, zapravo, sadre.
Za oba ta pokreta karakteristino je neskriveno neprijateljstvo prema prolosti iako prema razlii-
tim dijelovima te iste prolosti: oni su se otvoreno diili raskidom, ako ve ne i njenim posvemanjim
unitenjem. U osamnaestom stoljeu, ti su se opreni stavovi sabrali u linostima poput Jean-Jacquesa
Rousseaua i Denisa Diderota: prvi je uzdizao primitivno i neintelektualno, ono puko u drevnom se-
ljatvu, prezirui formalizirani poredak za volju spontanosti i jednostavnosti; drugi, iako je osobno
udio za otvorenom seksualnom slobodom Polineana, vie je vjerovao intelektu nego nagonima i
prirodnim osjeajima, marljivo ispitujui procese mehanike invencije i proizvodnje. injenica da su
ta dva ovjeka u poetku bili prijatelji, samo jo vie podvlai njihovu simboliku ulogu.

17
 Ispod ta oba stava prema prolosti leao je osjeaj koji se javljao i ranije u povijesti, osobito u estom
stoljeu pr. n. e.: da s formalnom civilizacijom neto ne ide kako treba, te da su njene najuspjelije
institucije vie koile i sputavale nego unapreivale puni razvitak ovjeka, iako su omoguile veliko
kolektivno sabiranje ljudske energije koje je preobrazlio okolinu i osnaavalo um to su sve bih
pothvati na koje se neka starija plemenska ili seoska zajednica nije usuivala ni pomiljati.
Drava, slubena religija, inovnitvo, vojska te uvijek obnavljane civilizacijske ustanove bile su,
doista, kadre ostvariti velike konstruktivne transformacije okoline, ali ljudska cijena njihove uspje-
nosti bila je previsoka: klasna struktura, doivotno obavljanje samo jedne funkcije, monopoliziranje
zemje te privrednih i obrazovnih mogunosti, nejednakost imetka i povlastica, kronino divljatvo
ropstva i rata, strah, opsjednutost i paranoidne ambicije vladajueg sloja, sve to kulminiralo je u ma-
sovnim razaranjima i istrebljivanju. U dvije rijei, nona mra. Takva neprestana zastranjenja orga-
nizacije moi ponitavala su ono to je zaista govorilo u prilog takvom sistemu, postavljajui, barem
u umovima potlaenih i porobljenih, ozbiljna pitanja o vrijednosti same civilizacije. Te su sumnje
pothranjivale misao da bi ljudi mogli biti sretni, slobodni i poteni samo ako se unite institucije i
strukture stare civilizacije. U svom ogledu za Akademiju u Dijonu, Rousseau je tu misao izrazio u nje-
nom najekstremnijem obliku, osudivi demoralizirajue djelovanje znanosti i umjetnosti, tih obiljeja
civilizacije u koja su ljudi najmanje sumnjali.
Misao da mnoge stvari u civilizaciji zapravo vie tete nego koriste, izraena je na ovaj ili onaj nain
u mnogim aksijalnim religijama i filozofijama, te je poprimila oblik enje za elementarnijim nainom
ivota za povratkom na selo, u bambusov gaj ili u pustinju, sa eljom da se ovjek odvoji od prinude i
surove regimentacije, koju je kao cijenu za bogatstvo, mir i pobjedu u ratu zahtijevala megamaina.
Kad jednom shvati traumatsko djelovanje civilizacije, mislili su stari proroci, ovjek bi se mogao
preporoditi i zapoeti nov ivot na zdravijoj osnovi, opirui se jalovoj tradiciji, stvarajui nove zako-
ne, istraujui nepoznate zemlje, odbacujui staru stegu. Takvi su se nagoni opet potvrdili velikom
seobom u podruja divljine, to je karakteriziralo kolonizaciju Novoga Svijeta: pioniri koji su civili-
zaciju morali ostaviti za sobom, ponaali su se, kako je rekao Longfellow, tako da nas svaki novi
dan zatekne dalje nego to smo bili danas. Takav izlaz bio je, na alost, dostupan samo pustolovnoj
manjini.
Osnovna misao o napredovanju kretanjem na udnovat nain povezivala je i lutajue graniare
Novoga svijeta i pionire mehanike, koji su za posljednja tri stoljea ne mali dio svojih energija posvetili
ubrzanju svih oblika mehanikog transporta. to bre kretanje, to vei napredak, glasilo je ope
prihvaeno pravilo. Iza oba nastojanja stajalo je vjerovanje da dalje ne znai samo dalje u prostoru,
nego i dalje od prolosti. Onaj dio koji je doao pod utjecaj Rousseaua i njegovih sljedbenika, u mjeri
u kojoj je traio primitivniji okoli i jednostavnije naine ivota znaio je svjestan povratak arhainim
sredstvima stjecanja za ivot. Bio je to, zapravo, pokuaj da se sve zapone iznova na onom stupnju
paleolitske i neolitske kulture, prije nego to su nove ustanove civilizacije pobijedile i nadvladale male
i rasute poljoprivredne zajednice.
Za kratko razdoblje, gotovo za cijelo jedno stoljee, izgledalo je kao da bi ovo potonje nastojanje
moglo djelomice i uspjeti. ak i kad je podlegao novim snagama industrijalizacije, ostavilo je na ame-
rikom nainu ivota tragove koji jo uvijek nisu potpuno nestali iako su danas sretno subliminirani
u pokretu za ouvanjem tradicija i u naporu da se, barem u ostacima, sauva dio gotovo prvobitne div-
ljine.
Dokazi o tom kratkotrajnom uspjehu poznati su svima koji su prouavali naseobine pionira. U njima
su klasne razlike, regimentacija i ozakonjena nepravda Staroga svijeta bile samo blago i povremeno
naznaene, ako ve ne odsutne. Arbitrarna politika mo, kako su je imali kralj i feudalna vlast, ne sa-
mo to je bila obuzdana predstavnikom vlau, nego se, kao u Novoj Engleskoj, pojavio zdravi razvoj
komunalne autonomije. To je vrijedilo i za crkvu kojom je upravljala kongregacija, za besplatne kole

18
i knjinice, te za ustanovu zbora graana koji se bavio lokalnim javnim poslovima. ivei u malim i
djelomice autarhinim zajednicama, u kojima je svaki lan morao raunati na susjedovu pomo, bilo
da je dizao krov ili komuao kukuruz, ili se kao u rudarskom logoru udruivao protiv desperadosa,
za neko vrijeme izgledalo je da su pioniri nali put kako da prevladaju jednostrani nain klasne eks-
ploatacije to ga je bila uvela civilizacija. U tim uvjetima ak je i ekonomska podjela rada pokazivala
tendenciju nestajanja.
George Perkins Marsh, geograf i lingvist, jedan od izuzetnih umova poniklih u toj sredini, rekao
je u svom predavanju o engleskom jeziku: Osim u pukim mehanikim stvarima, a i u tome prilino
nesavreno, mi smo naelo podjele rada prihvatili u mnogo manjoj mjeri od svih drugih civiliziranih
naroda. Ako ba nije majstor, svaki ovjek je amater u svakom zanatu. Svatko je sveenik, lijenik
i pravnik sam sebi, a tako i savjetnik svom susjedu, u svim pitanjima znanosti koja se odnose na te
pozive. Emersonov esej O osloncu na vlastite snage samo potvruje taj stav.
Marsh nije ni pretjerao, ni previe idealizirao takvo stanje. Neko kratko vrijeme, okruglo izmeu
1800. i 1860, ili najkasnije do godine 1880, izgledalo je da bi se barem u nekim povoljnim regijama
Rousseauova i Diderotova naela mogla djelotvorno pomiriti: romantina i utilitarna linost uile su
ivjeti rame uz rame, ne samo koegzistirati nego i prosperirati zajedno. Tipini likovi tog vremena
nisu zazirali od znanosti, mehanike inventivnosti ili industrijske organizacije: naprotiv, prihvaali
su sve te nove mogunosti u irem ivotnom okviru, koji je ukljuivao ovjekovo prirodno i humanis-
tiko nasljee. Dok je Thoreau, na primjer, reagirao na prirodni okoli istraujui svaku umu, polje i
rijeku oko Concorda, unapreivao je i svoj obiteljski obrt izradu olovaka, primijenivi novi postupak
proiavanja grafita, emu je itao u nekom znanstvenom asopisu. Ista spremnost punoa reagira-
nja karakterizira i ujedinjuje i ostale vodee umove u galaksiji Novoga svijeta: Audubona, Olmsteda,
Emersona, Marsha, Melvillea i Whitmana. Oni nisu bili ni pustinjaci ni primitivci; u svom su umu
barem intelektualno, odbacili otrcano i blatno ruho svih prethodnih civilizacija.
Ta utopija Novoga svijeta, ta obeana zemlja, bila je ubrzo pokopana pod prahom i pepelom erupcije
to je u devetnaestom stoljeu izbila nad zapadnim svijetom, zahvaljujui ponovnom javljanju i jaanju
svih onih snaga koje su izvorno i rodile samu civilizaciju.
Uspon centralizirane drave, irenje birokracije i obavezne vojne slube, regimentacija industrijskog
sistema, poast financijskih pekulacija, irenje imperijalizma (kao u ratu s Meksikom), te kontinuira-
na zloupotreba ropstva svi ti negativni procesi nisu samo pomraili san o Novome svijetu, nego su
jo jae nego ikada vratili mune snove Staroga svijeta, od kojih su doseljenici i bjeali u Ameriku,
riskirajui svoje ivote i gubei svjesno svoje kulturno nasljee.
Ta regresija imala je za posljedicu da je u ljudskome duhu mehaniki Novi svijet istisnuo romanti-
ni Novi svijet: ovaj potonji postao je tek eskapistiki san, a ne ozbiljna alternativa postojeem poret-
ku. Jer u meuvremenu pojavio se novi bog, i nova religija opsjela je um: iz te veze uzdigla se nova,
mehanika slika svijeta, koja je se svakim novim znanstvenim otkriem, sa svakim novim i uspjelim
izumom potiskivala i svijet prirode i raznolikost simbola ovjekove kulture, za volju okoline skrojene
iskljuivo po mjeri stroja. Ta ideologija davala je primat denaturiranom i dehumaniziranom okoliu,
u kojem je novi tehnoloki kompleks mogao cvasti a da ga ne sputavaju nikakvi ljudski interesi i vri-
jednosti, osim onih same tehnologije. Veliki dio ljudskog roda i prebrzo e doslovce zaboraviti da je
ikad postojao neki drugi okoli ili neki alternativni nain ivljenja.

5. Usporedba sa srednjovjekovnim naturalizmom

Da bismo shvatili prirodu te nastupajue ideoloke preobrazbe, moramo je usporediti s onom to se
odvijala u Evropi krajem srednjeg vijeka. Rudimentarna znastvena spoznaja koju je imalo srednjovje-

19
kovno doba, s iznimkom elemenata geometrije i astronomije, predavala se uglavnom po medicinskim
kolama poevi od one najutjecajnije u Salernu. Osim neposrednog iskustva s organizmom to ga
lijenici nuno imaju, elja za znanjem o prirodi iscrpljivala se veinom u obliku niza gotovo sluajno
postavljenih pitanja o svijetu prirode.
U svom traktatu o Salernitanskim pitanjima, rukopisu nastalom relativno kasno, izgleda negdje
oko godine 1300, Brian Lawn primjeuje da iako ta pitanja potjeu iz mnogih drevnih izvora, jedva
njih deset bavi se apstraktnom, aristotelovskom fizikom i metafizikom, a samo dva bave se intelektom
ili duom. Kae nam, takoer, da se pitanja u cijelosti svode gotovo iskljuivo na svjetovne teme
poput antropologije, medicine, zoologije, botanike, mineralgije, alkemijskih eksperimenata, meteoro-
logije i geografije Naglasak je na eksperimentu i alkemiji.
Samo znanstvena uljudnost navela je Lawna da ta pitanja svrsta pod odgovarajue dananje znans-
tvene discipline, jer pozitivna znanost bila je jo stoljeima daleko. Pitanja seu od Zato jeka ponav-
lja nae rijei? i Zato su sasueni starci uvijek skloni spavanju, do Kako se to riba ili mlijeko
pretvaraju u ono to nas hrani?, Zato divlji jednorog stiava svoj estoki gnjev u naruju djevice?
ili to stvara kiu, vjetar i uznosite oblake? Ta pitanja karakteristina su za umove koji su se tek
poeli buditi za svijet prirode: jo uvijek zbunjene, nesposobne da se snau, jo uvijek velikim dijelom
zavisne o grkoj i rimskoj tradiciji, pa i u sluaju ovih spomenutih pitanja. Usporedite ta pitanja s
preciznim odgovorima srednjovjekovnog umjetnika: ovo je brljan, ovo je lovaki pas, ovo je seljak
koji kosi, ovo je lukavi stari pop. Iako je u oba sluaja um bio sputan nedostatkom apstraktnog okvira
i metode, umjetnik je prirodi i znanosti zasnovanoj na prirodi bio blii od uenog ovjeka koji je u
latinskim stihovima nasumce postavljao navedena pitanja.
Ne stoji, meutim, da je srednjovjekovnom umu nedostajala sposobnost bavljenja apstrakcijama:
posve obratno. U djelu Znanost i moderni svijet, A. N. Whitehead, i sam znaajni matematiar i
filozof, naglaava da je izvanredna profinjenost apstraktne misli u kranskih teologa, kao i njihova
duboka vjera u jedan uredan, suvisao i shvatljiv svijet, pruila najsnaniji mogui potporanj racional-
noj znanosti: skolastika teologija nije samo pretpostavljala odgovarajuu racionalnost u svemiru,
nego je ispitivaa koji bi je prihvatio kao svrenu stvar, uvjeravala u njegov konani uspjeh. Razlika
izmeu sistema logikih apstrakcija to su ga razvili skolastici i onoga to su ga kasnije razvili znans-
tvenici, sastoji se u tome da je za srednjovjekovni um stvarni svijet bio Nevidljivi svijet, onaj za koji
je sav ovozemaljski ivot bio samo priprema.
Temeljna zaokupljenost aksijalnih religija smru, nebiem, zagrobnim ivotom, liavala je te reli-
giozne apstrakcije mogunosti svake neposredne primjene na tehnologiju iako je ne mali dio mental-
ne energije velikih umova tog doba bio utroen na kovanje ingenioznih karika, ili bolje, na ispredanje
pauinastih niti koje povezuju te krajnje apstrakcije boga, duha svetoga, anele, besmrtnost, nebo
i pakao s konkretnim graanskim i domaim ivotom zajednice.
Sama znanost, a s njom kasnije i znanstveno usmjerena tehnologija, nije poela cvjetati sve dok se
srednjovjekovna sposobnost logikog postupanja sa zamiljenim entitetima i pretpostavljenim odno-
sima nije vratila kroz nova zbivanja u matematici. Pitanje o tome koliko, anela moe stati na vrh igle
nije vie apsurdno u molekularnoj fizici, jer je ona otkrila koliko je zaista iroka ta igla i koju ulogu
nevidljivi elektronski navjestitelji imaju u plesu ivota. Srednjovjekovnoj tehnologiji nisu nedosta-
jale stroge apstrakcije, nego sposobnost da istodobno ue u konkretnosti i da ih shvati u sveukupnom
bogatstvu, gustoi i povezanosti koju predstavlja organizirani ivot.
Ovdje je estetski naturalizam dao svoj prilog. Ako je htio; dobiti majstorsko pismo svog ceha, i onaj
najogranieniji egrt morao je, ipak, po povratku sa svojih putovanja, ispriati svojim majstorima sve
to je vidio svojim oima i kopirao svojim rukama. Umjetnici-obrtnici prenosili bi to novo znanje na
slike u kamenu, drvu, na oslikanom pergamentu: na crkvenim vratima i korskim klupama, u kalen-
darima i asoslovima nai emo prizore i prizore iz svagdanjeg ivota koji nisu obraeni samo kao

20
svjedoanstvo o nekom konanom duhovnom otkrivenju, nego u njima uivamo kao u neposrednim
nosiocima i estetskih oblika i duhovnih znaenja.
Skulptori grifona i himera, pie Lyn Thorndike, nisu se zadovoljavali reproduciranjem postoje-
ih ivotinja, nego su svoje vladanje ivotinjskom anatomijom iskazivali stvaranjem neobinih mje-
anaca i hibridnih udovita gotovo bi se moglo rei, evolucijom novih vrsta koja ipak imaju svu
slinost kopija po ivim oblicima. Upravo je taj uzgajiva u kamenu, taj Burbank olovke i Darwin
dlijeta, poznavao prirodu i prouavao botaniku i zoologiju na mnogo superiorniji nain od uenjaka,
koji se naprosto utopio u djelima Aristotela i Plinija.
To ponovno zadobivanje prirode opaanjem i tonim prikazivanjem prethodilo je obnovi uenos-
ti i bilo je daleko blie izvornoj grkoj znanstvenoj tradiciji nego ustrajno oponaanje mrtvih kla-
sinih oblika ili pobono itanje tronih i oteenih grkih tekstova. Izrastajui iz svakodnevnog rada
slobodnih gradova, pod vodstvom autonomnih cehova koji su kroz natjecanje bili razvili visoka zanat-
ska mjerila, taj proces naturalizacije dobivao je na snazi, te ne iznenauje da se u esnaestom stoljeu
razvio jo vie i preobrazio obrtnika u punokrvnog umjetnika, radnika i mislioca istodobno, organiza-
tora i stvaraoca koji je jednom metodom ispitivao svaki vid iskustva, u svojoj profesiji i izvan nje.
Umjetnici renesanse otvorili su izravan put iz naturalizacije u humanizaciju: najprije e sveto
trojstvo poprimiti isto ljudski oblik, zatim e poeti nestajati sveci i poganski bogovi,ostavljajui
nam prirodni krajolik Ruysdaela i Constablea, prirodnog ovjeka Rembrandtovog ili Hogarthovog, te
obine seljake brae Le Nain, kao znak da se ulo u sve dijelove svijeta prirode, otvorenog ovjekovoj
kulturi. U tom procesu, obrtnik i umjetnik su za mnoga stoljea prethodili naturfilozofu i znanstveniku.
tovie, novi mehaniki izumi, sat i tiskarska prea, izvrili su duboki utjecaj na znanstveni um.
Ne iznenauje nas, stoga, da je do odluujue promjene u konanoj artikulaciji slike Novoga svijeta
dolo zbog jednog ranijeg izuma srednjovjekovne tehnike: izrade staklenih lea. Astronomska opaa-
nja, to su ih s toliko tekoa, golim okom, obavljali; Kopernik i Tycho de Brache, bila su uzela maha, a
sve to olakao je izum teleskopa. Heliocentrizam se prihvaao polako: imao je, zapravo, malo utjecaja
na ueni svijet jo cijelo stoljee poslije Kopernika. ak se i danas veina ludi zadovoljava zdravora-
zumskim stavom da se Sunce okree oko Zemlje. Ali teleskop i mikroskop napravili su golemu razliku,
jer su makrokozam i mikrokozam, beskrajno malo i beskrajno veliko, prestali biti puki spekulativni
pojmovi: otkrili su, barem potencijalno, idealne granice smislenog vizualnog iskustva.
Ta dva proizvoda tehnike obrade stakla, izvela su u ljudskom ivotu daleko radikalniju preobrazbu
od parnog stroja. Nekadanji isto religiozni pojmovi, vezani uz zagrobni ivot beskonanost, vje-
nost, besmrtnost bili su sada dovedeni u odnos sa stvarnim vremenom i prostorom. Nekad zatvoren,
samodovoljan i na sebe usredotoen svijet kranske teologije, uz te instrumente vie nije bio vjero-
dostojan. Ali time se nije iskljuivala religija kao takva: potajno se, zapravo, raala nova religija, tako
tajno da ni njezini najodaniji vjernici jo uvijek ne znaju da je, doista, rije o religiji.

21
Glava druga: Povratak Boga Sunca
1. Solarna teologija i znanost
Toliko o dugakom nizu tehnolokih promjena, koje su otpoele vjerojatno jo u jednaestom sto-
ljeu, a do svog vrhunca dole u Doba otkria. Ali, kako biva, najodluniji tehniki napredak, koji se
odvio u esnaestom i sedamnaestom stoljeu, naao se izvan sfere neposredne tehnologije. Jer veliki
dogaaj, koji je ravnao svim drugim djelatnostima i preobrazio stav zapadnog ovjeka prema ivotu,
javio se kao religiozni fenomen: povratak Nebeskih Bogova, osobito Boga Sunca.
Religija Boga Sunca nije nikad u potpunosti izumrla: u novoustavljenim obiajima, izvedenim iz
solarne teologije, a koji su svoj oblik poprimili u Doba piramida, ocrtavali su se glavni obrisi veli-
kih civilizacija, a praksa te religije Nebeskih Bogova, sabrana u osobi i vlasti Boanskoga Kralja, to
spontanom invencijom a to stvarnim ljudskim razmjenjivanjem osoba i ideja, rasprostrla se irom svi-
jeta, obavljajui politiku i vojnu vlast, izvodei pomou velike kolektivne maine zapanjujua djela
geotehnike: kanale, sisteme za navodnjavanje, masivne bedeme, hramove i gradove.
Boanstvo koje je upravljalo novom religijom i novoim mehanikom slikom svijeta bilo je nita
manje nego Atum-Re, samoroeno Sunce to je iz svog vlastitog sjemena zaelo Svemir i sva njemu
podreena boanstva osim onih drevnijih, Nun i Ptah i to bez pomoi enskog principa. Kako
bismo uspostavili izravnu vezu, treba se samo sjetiti da je Kopernik na pomisao da Zemlja nije sredite
Svemira, nego da se zapravo predvidivom putanjom kree oko Sunca, doao ispravljajui astronomske
proraune grko-egipatskog astronoma Ptolomeja (drugo stoljee pr. n. e.). Dajui Suncu sredinje
mjesto, Kopernik se, zapravo, pokazao boljim Egipaninom od samog Ptolomeja.
Ako postoji neka vremenska toka, za koju bi se moglo rei da je u njoj prvi puta zamiljena slika
modernog svijeta, kao izraz nove religije i osnova novog sistema moi, onda je to bilo u petom deset-
ljeu esnaestog stoljea. Naime, u njemu nije objavljeno samo Kopenikovo djelo De Revolutionis
Orbium Coelestium, nego i Vezalov anatomski traktat De Humani Corporis Fabrica (oba 1543),
algebra Jeromea Cardana Veliko umijee, (1545) i Fracastorova teorija o klicama kao uzronicima
bolesti, De Contagione et Contagiosio Morbis (1546). Sa znanstvenog gledita bilo je to desetlje-
e epohe, nenadmaeno sve do naeg stotljea. Ako italac sumnja da je to bila religiozna ba kao i
znanstvena, a na kraju i tehnoloka revolucija, ne suzdri neslaganje sve dok mu ne podastrem dokaze.
Uobiajeni nain tumaenja kopernikovske revolucije dri da je njezin najjai uinak bio u tome to
je slomila teoloku pretpostavku da je bog stvorio Zemlju kao sredite Svemira, te da je ovjek vrhov-
ni predmet boanske panje. Ako je pravo sredite doista bilo Sunce, tada je cijeloj zgradi dogmatske
kranske teologije njenom jedinstvenom inu stvaranja svijeta, ljudskoj dui kao sredinjem bo-
jem interesu i moralnom iskuenju ovjekova ivljenja ma zemlji kao pripremi za vjenost, koja je
boansko ispunjenje gospodinove volje prijetilo stvarno ruenje.
Gledana novim optikim pomagalima znanosti, ovjekova statura se smanjila: u odnosu na astro-
nomske veliine, ljudski rod vrijedio je tek neto vie od prolaznog roja muica na samom planetu.
Nasuprot tome, znanost, koja je do tog potresnog otkria dola jednostavnom upotrebom obinih
ovjekovih sposobnosti, a ne boanskom objavom, postala je jedinim vjerodostojnim izvorom auten-
tinog i potovanog znanja. Koliko god nam oiti takvi zakljuci izgledali danas, do njih nisu odmah
doli ni oni koje je nova religija bila najdublje obuzela. Zapadni ovjek je kroz tri stoljea nastojao to

22
bolje sluiti oba ta svijeta, a da ni u pomisli nije transcendirao njihova ogranienja, koja je sam sebi
nametnuo.
Neposredni uinak nove teologije bio je posve drukiji: pomogao je vratiti u ivot, ili pomladiti, sta-
re komponente sistema moi koji je svoje podrijetlo vukao iz Doba piramida, iz Egipta i Mezopotamije.
Kao i u prvoj knjizi Mita o maini, pojam Doba piramida ne primjenjujem strogo na egipatsku
kulturu, niti na ona etiri stoljea (27002300. godine pr. n. e.) kada su zaista nastajale sve vee pi-
ramide. Upotrebljavam ga vie kao kraticu za promjene koj su se dogodile u toku etvrtog tisuljea
pr. n. e. i u Egiptu i u Mezopotamiji, a obiljeene su tipinim sklopom institucija i kulturnih inovacija:
kultom Boanskog kraljevanja, astronomskim mjerenjem vremena, biljeenjem i zapisivanjem, podje-
lom rada i specijalizacijom, organiziranim ratnim osvajanjima i gradnjom impozatnih, velianstvenih
zgrada, hramova i palaa, bedemima opasanih gradova, kanala i sistema za navodnjavanje, a ne manje
i montaom dotad nevidljive megamaine.
Egipat je klasino mjesto Doba piramida, ali taj izraz ne implicira ni jedinstvenu egipatsku prevlast
ni neposredan utjecaj Egipta na neku drugu kulturu. Ipak, injenica to se taj kompleks institucija,
ako ne uvijek i sama piramidalna forma, kasnije moe nai u meusobno vrlo udaljenim kulturama,
ne samo u Kini, Turkestanu i Iranu, nego i u Kampuiji, Tajlandu, Peruu i Meksiku, opravdava, ini
se, tu posebnu oznaku.1
Zauzimajui ponovno svoje drevno sredinje mjesto u umovim vladajueg sloja, Sunce je doista
jo jednom postalo bogom. To se dogodilo ne samo zato to je Sunce bilo glavni izvor energije na
Zemlji, nego i zato to je Sunce sredinja orijentaciona toka u gibanju planeta, ukljuujui i Zemlju;
mehanika pravilnost, koju su ve postizali strojevi, a nadasve satni mehanizam, stvarala je minija-
turne replike apsolutnog kozmikog poretka. Za manje od jednog stoljea, Sunce je u duhu uenih
promatraa promijenilo svoje mjesto: vie nije bilo satelit ili sluga, nego gospodar ljudskog postojanja.
Po uvjetima novog boanstva, sve sloene pojave moraju biti ivedene na izmjerljivo, ponovljivo,
predvidivo, do kraja provjerljivo: najprije u intelektu, ali na kraju i u organizaciji svakodnevnog i-
vota. Bog Sunce, simbol centralizirane moi, postao je uzorom savrenstva za sve ljudske ustanove;
a sveenstvo znanosti, ija su matematika mjerenja prva otkrila i iskoristila taj izvor kozmikog po-
retka, nije imalo ni blijedog pojma o moguim posljedicama. Potpuno nevino, astronomija i nebeska
mehanika poloile su temelj jednom jo apsolutnijem poretku, politikom i industrijskom, na vlas
slinom onome na kome je poivalo i Doba piramida. Ali trebalo je da prou etiri stoljea prije nego
to je opet mogao biti montiran veliki izum faraona iz Doba piramida megamaina.
Povezanost nove astronomije s obnovom Boanskog kraljevanja i centralizirane politike moi nije
nipoto puka sluajnost, jo manje jeftina dosjetka. Najvei zapadni monarh sedamnaestog stoljea,
Louis XIV, usprkos svojoj pobonosti katolikog vladara, dramatizirao je svoju apsolutnu vlast naziva-
jui sam sebe Le Roi Soleil, Kralj Sunce. A Norden je, ak prije Louisa XIV, U djelu Utjeha kranske
obitelji usporedio dravu s nebesima, a kraljicu Elizabetu i vladino vijee s primum mobile ili s
upravljakom sferom. Le Roi Soleil, dodaje Tillvard, zaista je Jedno od najustrajnijih elizabetin-
skih opih mjesta. Kad je jednom bila uspostavljena centralna vlast, pojavile su se opet i sve ostale
funkcije drevnog sistema, preodjevene tek u neto drugaije ruho: sveenstvo, vojska, inovnitvo. Uz
njihovu pomo opet je proradio cijeli kult, djelujui u korist sistema apsolutne moi, koji e biti u sta-
nju podjarmiti i kontrolirati iroke mase, rasteui, kako je to rekao Francis Bacon, granice ljudskog
carstva za volju posjedovanja svih moguih stvari.
Prvi znak uspona Boga Sunca nije se, dakle, pojavio u tehnici, nego u sferi vlasti: nova religija
osnaila je i ideoloki i praktino vjeru u mo, prekomjernu i neogranienu. Znanstvena misao,

1
Potpunije razmatranje o tome vidi u poglavlju Arhetipovi ili geni?, U knjizi Grad u historiji, te u Mit o maini, sv. I,
glava osma, deveta i deseta.

23
opazio je jednom Bertrand Russell, ispravno tumaei tzv. znanstveni svjetonazor, jest prije svega
misao o moi to jest, onaj tip misli kojemu je svjesno ili nesvjesno svrha da svojem posjedniku
podari mo. Oboavanje Boga Sunca bilo je ishod iste konstelacije interesa koja je u svoje vrijeme
potakla i opet oivjela astroloko promatranje planeta.
Astrologiju su, meutim, Sveti Augustin i drugi kranski teolozi ve mnogo prije osudili kao po-
gansko praznovjerje, nespojivo s vjerovanjem u iskljuvio boju providnost i ovjekovu slobodnu
volju. Kasnije, s osipanjem kranskog vjerovanja, astrologija je zaigrala zasebnu ulogu dopunske re-
ligije i izvora okultnih informacija, zasnovanih na odnosu roenja neke osobe i poloaja planeta. Ali,
zahtijevala je ne samo tono mjerenje vremena, nego i pomno promatranje nebeskog svoda. Tako je as-
trologija unapreivala astronomiju, kao alkemija kemiju. Astroloka ispitivanja bila su mnogo vanija
zbog metode nego zbog navodnih rezultata. I Kopernik i Kepler izraunavali su horoskope, a Tycho de
Brache je upravo svojim pomnim astrolokim opaanjem kretanja planeta i zamornim matematikim
proraunima potvrdio Kopernikove zakljuke, omoguivi time Keplerov konani rezultat.
Astronomija je od peetka bila pod zatitom dvora. Uspostavljanje sunevog kalendara postalo je
smjesta jednim od kljunih atributa kraljevske vlasti gdje god se proirilo kraljevanje, a narataj nakon
Kopernika doivio je i to da je 1582. duhovni monarh kranstva, rimski papa, objavio najnoviju revi-
ziju kalendara. Ne dri Vatikan uzalud jo i danas svog slubenog astronoma, makar samo da regulira
vrijeme sveanih procesija. Svaki evropski dvor drao je svog kunog astrologa, upravo kao i nji-
hovi prethodnici u Egiptu i Babilonu, tisuama godina ranije. Bez tog jakog zanimanja za astrologiju,
znanost ne bi imala podrku koju je imala od kraljeva i trgovaca: podrku koja opovrgava popularno
miljenje da je moderna znanost imala vrlo teak uspon.
Astrologija je, meutim, dala egzaktnoj znanosti jo jedan prilog: poput nekog religioznog kano-
na utvrdila je vjerovanje u najstroi mogui determinizam, jer je dogaaje pojedinog ivota tumaila
pomou kolektivne statistike vjerojatnosti, zasnovane na podacima o masi individualnih biografija,
prikupljenih i razvrstanih navodno na kraljevu zapovijed. Tako je kraljevsko pokroviteljstvo ne sa-
mo promicalo zvjezdoznanstvo, nego i poloilo temelje za stroi i pragmatiki korisniji determinizam
prirodnih znanosti. Kada se jednom vrsto ukorijenila, ta je nedokaziva deterministika postavka na-
vela mnogog oholog matematiara da se pohvali kako iz dovoljne koliine znanja o jednom jedinom
dogaaju moe predvidjeti poloaj i stanje svake druge estice svemira. Taj nesretni egzibicionizam
intelektualne oholosti, hybris, poloio je ve vrlo rano temelje sumnjivoj vezi izmeu znanstvenog
determinizma i autoritarne kontrole, spoju koji je danas ugrozio ovjekovo postojanje.
Pod prvobitnim utjecajem astrologije, astronomija je isto religijski koncept neba, vezan uz zagrob-
ni ivot, vjenost, beskonanost i besmrtnost, preobrazila u opaziva kretanja fizikih tijela u beskraj-
nom prostoru, kojega se dubina sa svakim usavravanjem teleskopa sve vie poveavala. Zatvoreni,
samodovoljni, na ovjeka usredotoeni svijet kranske objave, nije vie iz te nove perspektive bio
vjerodostojan. Da je, meutim, taj novi svijet, koji je prvenstvo davao svjetlu, energiji i gibanju, jedna-
ko tako antropomorfan kao i onaj stariji svjetonazor, trebalo je tek otkriti. Ali neposredno djelovanje
tog novog svijeta na same astronome ostaje neprijeporno. Kako spominje Butterfield: Kopernik se
uzdie do poetinosti, gotovo do oboavanja, kad pie o kraljevskoj naravi i sredinjem poloaju Sun-
ca. Upravo se u tom stanju emocionalne egzaltacije ponovno rodio Bog Sunce, a drevna megamaina
opet je bila sastavljena i na kraju rekonstruirana.
Iako Galilej nipoto nije bio mistik poput Johannesa Keplera, iako je oklijevao da dira u vladajuu
ptolomejsku doktrinu o gibanju planeta, osjeao je isto to i Kopernik, to vie to ga je novoizumljeni
teleskop pribliavao nepokretnim i pokretnim objektima na nebu. Onaj koji vidi najvie, taj je i
najvredniji, rekao je Galilej, a u posveti svog Razgovora o sistemima svjetova ponosito dodaje:
Obraanje velikoj knjizi prirode, to i jest pravi predmet filozofije, predstavlja nain na koji ovjek
poinje gledati daleko Ako je, prema tome, ikad neka osoba mogla tvrditi da se po svom intelektu

24
znaajno razlikuje od drugih ljudi, onda su Ptolomej i Kopernik imali ast vidjeti najdalje i raspravljati
najdublje o sistemima svjetova.
U elji da knjigu prirode itaju to tonije, novi mislioci, na Sfolost, ponovili su Talesovu i Aris-
tarhovu zabludu: nepromiljeno su iz knjige uklonili samog mislioca, jednako tako bespogovorno i
proizvoljno kao to su Sokrat i kranski teolozi poslije njega okrenuli lea prirodi. Tek kad su as-
tronomi otkrili da do greaka u njihovim opaanjima dolazi zbog vremena koje je ivanom sistemu
potrebno da bi poruku prenio od oka do mozga, shvatili su da ni jedan dio izvanskog svijeta nije pot-
puno izvanjski za ovjeka, te da se ne moe ispitivati nego pomou ovjekovih fiziolokih svojstava
i njegove sveukupne kulturne inventivnosti kao i to da je sam pojam univerzuma nezavisnog od
ovjeka ve po sebi specifino ljudsko shvaanje, zavisno o ovjekovoj povijesti i svijesti.
Jasno je, dakle, da ovjekovu staturu i vanost nisu umanjivale nove istine o neizmjernosti fizike
prirode to ih je otkrila astronomija, nego je ovjek zapostavio stare istine o sebi samome. Oni koji su
gledali uvis, izvan i naprijed, te bili spremni krstariti astronomskim daljinama, zaboravili su gledati
dolje, unutra i unatrag: Bog Sunce zaslijepio ih je tako da su znanstvenu stvarnost shvatili kao krajolik
bez likova zaboravljajui da su ga umjetnici generacijama slikali i da bi svemir bez njih, u svoj svojoj
neizmjernosti, bio doslovce nezamisliv.
Novi svijet koji su otkrile astronomija i mehanika, zasnivao se, zapravo, na dogmatskoj pretpostavci
koja je otpoetka iskljuivala ne samo prisutnost ovjeka, nego i sve pojavnosti ivota. Po toj novoj
pretpostavci, sam kozmos bio je prije svega mehaniki sistem koji je mogue potpuno razumjeti is-
kljuivim pozivanjem na mehaniki model. Ne ovjek, nego stroj postao je sredinjim obiljejem te
nove slike svijeta: prema tome, glavni cilj ovjekova ivota bio je da se taj sistem potvrdi koritenjem i
kontrolom energije koja potjee od Sunca, preoblikovanjem svakog dijela okoline u skladu sa strogim
zapovijedima Boga Sunca. Prihvaanjem te nove mehanike pravovjernosti ovjek je trebao nai svoj
spas.
Iako je religija Boga Sunca, koja je oblikovala novi kompleks moi, imala nesagledive praktine
posljedice politike, vojne i ekonomske bilo bi pogreno vjerovati da su to bili njeni izvorni mo-
tivi: izgledalo je da upravo boanski i prosvijetljujui aspekti astronomije, ostvareni upravo njezinim
odvajanjem od neodlonih ljudskih poslova, nude novo obeanje spasa, neiskvareno sebinim ljud-
skim motivima. U svijet zaraen neumornim teolokim razmiricama, zapleten u ideoloku zbrku, no-
va astronomija unijela je razbistrujui red, koji je ve po sebi da se posluimo krilaticom iz onog
vremena doaravao muziku sfera.
Taj novi svijet svjetla i prostora, oien od ovjekove prisutnosti, bio je sve do naih dana pribje-
ite od dogmatskih kavgi i divljakih vjerskih progona, karakteristinih za esnaesto i sedamnaesto
stoljee. I doista, kad bi znanstvenici razmiljali o novom ustrojstvu prirode to ga je tako velianstve-
no razotkrio Newton, na njihovim bi se usnama, jo duboko u osamnaestom stoljeu, nalazile rijei
red i ljepota. Iako je tiina beskrajnog prostranstva plaila jednog Pascala, upravo su taj muk i ta
udaljenost pruali utjehu mnogom uznemirenom duhu.
Zanemarimo li religiozno ozraje velikih znanstvenih otkria u razdoblju od Kopernika do Newto-
na, promait emo i skriveni subjektivni doprinos novog pogleda na svijet, kao i njegov veliki izvor
posveene moi. Dok su se kranska nebesa smanjivala, astronomsko nebo se irilo. Goleme promje-
ne, poput ovih koje su se dogodile u toku tri posljednja stoljea, mogle su proistei samo iz dubokog
religioznog preusmjerenja, takvog koje je proimalo svaki vid ivota. Samo s te pretpostavke mogue
je objasniti neizmjerni autoritet koji je astronomska i mehanika slika imala i jo uvijek ima za
mnoge najsposobnije umove.
Na alost, ba kao to su iza istraivanja globusa uali demonski i kriminalni nagoni koji su una-
kaavali utopijsku nadu, tako se iza dobrohotnog reda i geometrijske ljepote nove znanosti ponovno
poeo uvrivati jedan prastari sistem moi, i to u dotad nezamislivim razmjerima. Daleko od toga da

25
ljudske poslove umanji do beznaajnosti, ili da osujeti svaku svjetovnu ambiciju, novi kult, paradoksal-
no, poticao je snanu usredotoenost na gospodarenje zemaljskim ivotom: na istraivanje, invenciju,
osvajanje, kolonizaciju, a sve je bilo usmjereno samo na neposredno zadovoljavanje potreba. Vrijedilo
je samo sada i ovdje, a ne ono to e doi poslije smrti.
Fiksirajui svoj pogled u nebo i na kretanje nebeskih tijela, revolucionari znanosti samo su produ-
avali krutu religioznu tradiciju koja je sezala sve do poetka civilizacije, ako ne i dalje: jo direktnije,
ponovno su se vratili praksi koja je potjecala od Grka. Kad su Pitagoru pitali zato ivi, odgovorio je:
Da promatram nebo i prirodu. Od toga je zazvuala i ica nove znanosti. Kako naglaava de Santil-
lana, kad su Anaksagoru optuivali da ne mari ni za rod ni za grad, odvratio je pokazujui na nebo:
Tamo je moja domovina. Odmjenjivanje kranskog univerzuma, usredotoenog na ovjekov ivot
i na njegov konani spas, jednim isto bezlinim Svemirom u kojem osim samog arkog Sunca i nema
boga, svemirom bez vidljive svrhe ili ovjeku poeljnog cilja, moglo bi se uiniti loim poslom, pa ak
i aljenja vrijednim gubitkom. Ali ta odmjena imala je kompenzatorni uinak, stvarajui od znanosti
jedini izvor smisla, a dosezanje znanstvene istine jedinom i krajnjom svrhom.
Doktor Henry A. Murray dao je toj orijentaciji na nebo ime ascencionizam: on ga povezuje ne
samo s astronomskom praksom, nego i s opom psihikom orijentacijom prema vedrini, levitaciji,
letenju, uspinjanju, pokazivanju i kretanju uvis, a moda ak i s hijerarhijskim poretkom u kojem
najvia jedinica ili osoba predstavlja vrhunac moi, inteligencije, boanskog autoriteta. Ali Murray
takoer ukazuje na injenicu da to se vie penjemo prema simbolikom vrhuncu, stvarna okolina
postaje sve ispranjenija od ivih organizama, a sam zrak postaje rjei i tee se udie: nepovoljniji je
za odranje ljudskog ivota i u doslovnom i u prenesenom smislu. Nije sluajnost nego unutranja
nunost to u egipatskom panteonu Bog Sunce, Atum-Re, kako bi se zadovoljile snage ivota, ima
protuteu u Ozirisu, prijatelju ovjeka, uitelju poljodjelstva i zanata, bogu ivota i smrti, pogreba,
uskrsnua i obnove: u onom bogu koji je u drugom obliku postao sreditem kranskog univerzuma.
Neka mi oni koji i dalje misle da preuveliavam subjektivnu, emocionalnu i religioznu atraktivnost
novog kozmikog poretka sa Suncem kao sreditem, dopuste da citiram Keplerove rijei. One su to
uvjerljivije zbog injenice da je Kepleru kao znanstveniku uspjelo prevladati staru ideoloku pristra-
nost u korist savrenih likova poput kruga, pa je nakon mnogih nastojanja da izbjegne oitu istinu,
ipak otkrio da je stvarna putanja Zemlje oko Sunca eliptina. Poujte, dakle, njegov prikaz Sunca, u
kojem se dva neba, ono staro kranske teologije i ono novo astronomije stapaju u jedno.
Prije svega, kae on, osim ako vam to moda neki slijepac ne bi porekao, od svih tijela svemir-
skih najjasnije je Sunce, ija se bit sastoji u tome da je od najieg svjetla, jednako kao i u tome da
vee zvijezde nema: ono je iskljuivi i jedini stvoritelj, odrava i grije sve stvari, ono je izvorite svje-
tlosti, bogato plodotvornom vruinom, vrelo vida, najljepe, najie i najbistrije za oko, slikar sviju
boja premda samo lieno boje, zbog svojeg kretanja nazvano kraljem nebeskih tijela, zbog svoje moi
srcem svijeta, zbog svoje ljepote njegovim okom; jedino njega treba da smatramo dostojnim Boga
Najuzvienijeg, ako bi se ovome prohtjelo da ima neko stvarno prebivalite, te da izabere mjesto na
kojem e obitavati sa svojim blaenim anelima.
Naravno, mnogo je toga u ovom prikazu injenino, ali Keplerova retorika je jezik vjernikog obo-
avanja, ushiena i zanesena, te nipoto ne govori protiv tvrdnje da je to oboavanje Sunca nova
religija u nastajanju; otkrit e se da Kopernik i Kepler nisu bili usamljeni. Tillyard nam kazuje da
se u elizabetinsko doba Sunce openito smatralo materijalnim pandanom bogu. Autor djela Cursor
Mundi, iz onog vremena, dospio je, doista, do izravne hereze naspram svakom kranskom uenju,
opisujui Sunce kao boga oca, sferu zvijezda stajaica kao sina, a sveproimajui medij etera kao
duha svetoga.
Nekom udnom sluajnou, vremenski raspon izmeu Kopernikova traktata o kruenju planeta
i Newtonova zakona o gravitaciji, uglavnom se poklapa s vremenskim razmakom izmeu prve ste-

26
penaste piramide i gradnje Velike piramide u Gizehu. Tamo gdje povijest pokreu kraljevi, junaci i
carstva, opaa Mircea Eliade, Sunce je vrhovno.
A nipoto nije sporno da se u zapadnom svijetu povijest od esnaestog stoljea naovamo bila po-
krenula, kao ni da su upravo kraljevi Portugala, panjolske, Engleske i Francuske, vladari po milosti
bojoj, imali inicijativu u osvajanju i napuivanju svojim narodima velikih dijelova planeta. U me-
uvremenu izblijedjela je ogranienija poduzetnost Mleana, enoveana, Firentinaca i hanzeatskih
gradova koji su poveli prvi val migracija i osvajanja, jer im nije pogodovala magija boanskog kra-
ljevanja, pa stoga nisu bili privrenici novog kozmikog sjedita moi ni mita kojim se ono hranilo.
Stavljajui Sunce u sredite planetarnog sistema, Kopernik je ni ne znajui postavio i Evropu u sredi-
te blizanakih Novih svjetova koji su se rodili istodobno: Novoga svijeta geografskih istraivanja i
Novoga svijeta stroja. Ovaj potonji pokazao se ak kao vee i bogatije, za intelektualnu kolonizaciju
otvorenije carstvo od onoga to ga je stvorilo vojno osvajanje i naseljevanje.
Na kraju je jedno konkretno mjesto u Evropi, astronomski opservatorij u Greenwichu, prihvaeno
kao vrsta toka za mjerenje vremena u oba Nova svijeta: u osvitu dvadesetog stoljea Britanija je
stajala kao sredite jedinog globalnog imperija u povijesti: za razliku od Dingis-kanova Carstva mo-
gla se istinski pohvaliti da na njenom teritoriju Sunce nikad ne zalazi. Ali ta hvala bila je pretjerana,
jer se kao u sluaju drugih suvremenih kolonijalnih carstava pokazalo da je to stanje povrno: kako
se sluilo, nedavno preseljenje tog opservatorija s njegovog prvobitnog mjesta poklopilo se, uz nena-
mjernu, ali jetku simboliku, s padom Britanskog Carstva. Povijesni paralelizam bio je gotovo previe
egzaktan.
Prola su tri stoljea prije nego to su dokraja povuene sve konzekvence te preobrazbe, odnosno
prije nego to ih se moglo uzeti kao meusobno povezanu cjelinu: to jest, prije nego to se uoena
redovitost nebeskih pojava (ak i u sluajevima kao to je Halleyjeva kometa, koja se predvienom
putanjom vratila tono po voznom redu) mogla primijeniti na svaki oblik organizacije, bilo mehani-
ke ili ljudske. Da bismo shvatili goleme posljedice svih promjena s kojima smo suoeni danas, a neke
od njih prijete nam blokiranjem ili unitenjem mogunosti daljnjeg ovjekovog razvoja, moramo po-
drobno ispitati subjektivne i ideoloke temelje istraivanja tih dvojnih Novih svjetova. U slijedeim
poglavljima namjeravam obratiti panju gotovo iskljuivo Novome svijetu stroja i posljedicama nje-
gove tehnologije za ivot, dobrobit i zdravlje modernog ovjeka.
Dakle, sjeme to je tako naglo izniklo u esnaestom stoljeu bilo je posijano ve odavno, spremno
da proklija u pravom trenutku. U tom novom znanstvenom i mehanikom sistemu nije bilo ni jedne
jedine ideje koja u nekom obliku nije postojala ve otprije. Nebeska mehanika, astronomska mjerenja,
heliocentrizam, iskustveno opaanje i eksperiment, otkrie da je i sama Zemlja sferoid, misao da je
jedino promjena stvarna a svaka stabilnost samo iluzija (Heraklit), da se materija, koliko god neizmjer-
na, sastoji od siunih estica koje pleu poput roja muica na suncu, atomistika Leukipa i Demokrita,
Epikura i Lukrecija ukratko, glavne pretpostavke znanosti nakon esnaestog stoljea sve to for-
mulirali su u grubim potezima ve Egipani, Babilonci, Kinezi, Grci, Rimljani i Arapi, jo prije nego
to su pojedine krhotine otkopane i opet sastavljene. tovie: dvije kljune znanosti, astronomija i
geometrija, bile su sastavni dijelovi srednjovjekovnog vieg obrazovanja, koje je imalo osobiti smisao
za rukovanje metafizikim apstrakcijama.
Ali doao je trenutak trenutak, koji je trajao moda i dva stoljea kad su se te vrijedne spoz-
naje uzajamno proele i stopile pod neposrednim utjecajem Boga Sunca u jedinstveni sistem moi i
organizacije, to ga je bezlina, mehanika slika svijeta prikazivala u obliku dijagrama. Taj dijagram,
tako iroko primijenjen i tako korisno primjenjiv u tehnici, postavljen je tada kao zamjena za samu
stvarnost. Time su svakoj manifestaciji ivota bili nametnuti isto mehaniki oblici, potiskujui neke
najvanije atribute organizama, osobnosti, ljudskih, zajednica. Te se mehanicistika konverzija prove-

27
la to lake to su stariji mitovi i zbrkani kolektivni snovi sami blijedili pred izlazeim suncem. Sve to
imalo je najdalekosenije posljedice.
Dok su mnoge starije ideologije pogreno prihvaale statinu, geocentrinu sliku svijeta, u kojoj su
postojale samo najmanje mogunosti za promjenu, uglavnom ciklikog ili apokaliptinog karaktera,
nova ideologija poticala je intenzivno zanimanje za prostor, vrijeme i kretanje u najirim kozmikim
razmjerima a ne u okolini u kojoj organizmi stvarno funkcioniraju u svojem zemaljskom obitavalitu,
izmijeani s drugim organizmima, u potrazi za svojim daljnjim ivotnim mogunostima. Apstraktno
kretanje obuzelo je um Zapada. Okretanje zemlje, velianstvene geometrijske putanje planeta, zamah
njihala, parabole to ih opisuju projektili, egzaktno gibanje satnog mehanizma, obrtanje mlinskog
kola, ubrzanje kretanja jedrenjaka ili kopnenih vozila sve je to ve po sebi obuzimalo panju. Brzina
je skraivala vrijeme, vrijeme je bilo novac, a novac mo. Sve dalje i dalje, sve bre i bre to je postalo
istovjetno s pojmom ovjekova napretka.
Svakodnevni jezik vie nije bio dovoljan da opie taj neumorni svijet dinamike, niti da poslui nje-
govom usmjeravanju. U tu svrhu bili su potrebni novi simboli i nove logike operacije algebre, tri-
gonometrije, diferencijalnog rauna, analize vektoni. Dok izmeu planetarnog sistema i stroja nema
prave analogije, ti simboli i operacije imaju svojstva kretanja i mjerljivosli, pa su se tako ti apstraktni
procesi, prvi put izvedeni u astronomiji i mehanici, pokazali i neposredno i posredno korisni za me-
haniku invenciju na svim podrujima. Jer, trebalo je i neposredno i posredno zakljuiti kvalitativne
organske faktore, a koncentrirati se samo na kvantitete. Taj odnos bio je reciproan: sve vea upotreba
artiljerije u ratovanju zahtijevala je bolje znanstvene podatke kako bi gaanje bilo to tonije, a to je
opet zahtijevalo dalekozor koji e odmijeniti golo oko. Upravo je istovrsna vojna potreba dovela do
dananje upotrebe kompjutora.
Prema tome, jedva e nas uditi to je Arsenal u Veneciji posluio Galileju kao jedan od najboljih
laboratorija i to je njegovo promatranje zanjihane svjetiljke u katedrali u Pizi dovelo do primjene
njihala i tonijeg satnog mehanizma. Obratno, metafore i analogije izvedene iz stroja bile su grubo ali
pronicljivo primijenjene na ive organizme: svoenje ivota na njegove kvantitativne mehanike i ke-
mijske komponente inilo se nepogreivom metodom za rjeavanje konane zagonetke samog ivota.
Jedan od najizvornijih i najplodotvornijih doprinosa prouavanju ivih organizama u sedamnaestom
stoljeu bila su Harveyjeva opaanja o krvotoku, u kojima je srce opisano kao crpka, a vene i arterije
kao cijevi, dok se sam protok krvi regulira ventilima; Borelli je na slian nain, pokuao kretanje ivo-
tinja protumaiti istovrsnim mehanikim pojmovima. Bili su to zadivljujui rezultati, sve dok njihova
deskriptivna ogranienja nismo uzeli i kao granice samih ivih organizama; ivot je bio poput virusa
koji se ne da filtrirati i podrugljivo je pobjegao kroz pore te nove mehanike posude.
Novi nazor nije osvojio drutvo nekim iznenadnim probojem: mi tek retrospektivno vidimo kako
se zbivanja iz esnaestog stoljea slau u prepoznatljiv mehaniki obrazac. U obino shvaanje
nova ideologija vie je prokapljivala, kroz tisuu pora i pukotina, a neopozive zabrane i crkveni edikti,
upereni protiv pojedino knjige ili nekog posebnog nauavanja, nisu na dugi rok imali nikakvog efekta.
Unato sukobima i arkanju s crkvom, znanost zapravo nije dala ni jednog muenika iako je bilo
religioznih muenika poput Michaela Servetusa, te humanistikih muenika poput Giordana Bruna.
Budui da je izravno poricao nauavanje crkve, Brunova sudbina razlikuje se od sudbine Kopernika,
Galileja, Keplera i Descartesa. Oni su razborito izbjegavali muenitvo, pa ih se nije moglo efikasno
uutkati. Strah od neumoljive Inkvizicije esto bi odgodio objavljivanje ili usporio razmjenu novih
saznanja. Ali slinu ulogu u usporavanju razmjene novih ideja odigrale su oholost i tatina pojedinih
znanstvenika, koji su htjeli osigurati svoje prvenstvo, skrivajui nova otkria u anagramima i pod
slinim maskama. to god crkva rekla ili inila, ostaje injenicom da su kraljevi i carevi, od Frederika
II Sicilijskog nadalje, uvijek iznova ukazivali svoju milost znanstvenicima.

28
 I doista, kad su znanstvenici jednom odluili iskljuiti teologiju, politiku, etiku i tekue dogaaje
iz sfere svojih razmatranja, poglavari drava to su pozdravili dobrodolicom. Zauzvrat a to ostaje
jedna od crnih mrlja znanstvene ortodoksije i njezine svjesne ravnodunosti za moralne i politike
probleme znanstvenici bi obino utjeli o javnim poslovima i bili bi barem prividno, ako ne i upad-
ljivo lojalni. Tako ih je vlastita duhovna izolacija gotovo predodredila da budu kotaii u novoj
megamaini. Svjestan njihove politike neutralnosti, Napoleon je favorizirao matematiare i fiziare,
a nije vjerovao humanistima i kao smutljivce iskljuio ih iz svog kruga.
ak i onda kad je vlada Sjedinjenih Drava, godine 1945, provokativno zloupotrijebila u vojne svrhe
nuklearnu energiju kao oruje genocida, atomski fiziari, koliko god mnogi od njih bili ljudski osjet-
ljivi i moralno angairani, nisu nikada otili tako daleko da predloe generalni trajk znanstvenika i
tehniara. Samo je hrabra manjina prezrela pokroviteljstvo i nagradu koje im je, za njihovo umirenje,
ako ve ne za aktivnu suradnju, ponudila drava. Znanost je, ponavljam, dala mnoge svece koji su
redovnikom odanou posvetili ivot svojoj znanstvenoj disciplini ali nije stvorila nijednog znaaj-
nog muenika ili buntovnika protiv politikog establimenta. Ipak, kako emo vidjeti kasnije, moda
se ipak poinje raati njegovo nepriznavanje i odvajanje od njega.

2. Snovi o Novome svijetu naspram stvarnosti Staroga svijeta

To bi, dakle, u najgrubljim crtama, bila ta dva Nova svijeta, koja su u esnaestom stoljeu obuzela
zapadnog ovjeka: geografski Novi svijet i mehaniki Novi svijet. Njima se usuujem dodati i tre-
i Novi svijet, Novi svijet povijesnog vremena, koji je u toku posljednjih nekoliko stoljea proirio
sveukupni ovjekov vidokrug. To osvajanje vremena na suptilan nain promijenilo je perspektivu
modernog ovjeka i pruilo mu nove mogunosti da se oslobodi vlastite nesvjesne prolosti, njenih
duboko zakopanih trauma i jalovog ponavljanja dokazanih pogreaka. Ali ispunjenje tih mogunosti
tek predstoji.
Za sada elim objasniti nain na koji su dvije prve inicijative otile krivim putem, prevodei zami-
ljene mogunosti i projekte u svoj stvarni izraz. Kako to da je istraivanje zemlje i naseljavanje bilo
provedeno s toliko oite brutalnosti, s toliko prezira za tradicionalne ljudske vrijednosti, s toliko malo
brige za budunost, iako se sve to obino poduzimalo u ime neke bolje budunosti? Kako to da je
razvoj znanosti i invencije, u namjeri da oslobodi ovjeka tekog tereta rada u neimatini, nametnuo
; novo breme, nove bolesti, novu obespravljenost i rutinu kojoj nedostaje svaki neposredni dodir sa
Suncem, nebom i ostalim ivim stvorenjima, ukljuujui i pripadnike vlastite vrste?
Ukratko, kako je to vrli novi svijet Shakespeareove Oluje postao Vrli Novi svijet Aldousa
Huxleya koji se danas vulgarno smatra slikom neumoljive sudbine modernog ovjeka? Na ta pi-
tanja moe se pokuati odgovoriti samo oprezno i nepotpuno. Ipak, postoje stanovita objanjenja za
taj veliki promaaj. Oba dvojna svijeta nastala su u razdoblju kada se golemo zdanje kranskog vje-
rovanja, utjelovljeno u ceremonijama, obredima, dogmama i dnevno-praktinom ivotu crkve, poelo
u Evropi osipati. Uvjeti ivota u zapadnoj Evropi do sedamnaestog stoljea toliko su uznapredovali
da se bolesna strahovanja, tjeskoba, oaj i razoaranje, to je pogodovalo irenju kranstva, nisu vie
poklapali sa stvarnou. Za trenutak se inilo kao da je mrtvaki ples prestao, pa ovjek svoj spas
vie nije oekivao s neba, nego ga je poeo traiti na zemlji. Svoj poloaj nije vie nastojao popraviti
molitvom, dobrim djelima i bojom milou, nego vlastitom marljivou i sistematskim naporom.
Ubrzo je Raj, to blistavo mjesto duha, izblijedio na nebu: kraljevi, njihovi savjetnici i ueni ljudi
okrenuli su se zvijezdama i planetima kako bi proricali svoju sudbinu, te su u skladu s tim biljeili i
njihove putanje. Pa i ranije: kad je Louis XIV upitao svog odanog dvorjanika de Joinvillea bi li radije

29
bio zdrav u ovom ivotu a proklet u vjenosti, ili bi htio biti gubav i spasiti duu svoju, ovaj je bez
oklijevanja odbio spas due po cijenu gubavosti. Bila je to tajna prekretnica.
Iako su se crkveni obredi izvanjski odravali, a bilo je i konanih obraenja u strahu na samrtnoj
postelji, sve vie ljudi stalo se ponaati tako kao da je procvat, sreu i spas mogue postii samo na
ovome svijetu, sredstvima kojima e po mogunostima upravljati oni sami. Ako ve bog nije umro,
barem je ovjek oivio novom tjelesnom svjeinom, samopouzdanjem, hrabrou, seksualnom ivou,
penjui se na planine kojih se neko bojao, prelazei mora koja ga nikad prije nisu vidjela, te je uope,
kako sam ve rekao, poeo pet od sedam kranskih smrtnih grijeha promicati u glavne krijeposti,
okrunivi ih oholou, onim osobitim grijehom zbog kojeg je i dolo do Luciferova pada.
Protekla su stoljea prije nego to je ideologija Novoga svijeta odmijenila verbalno ispovijedanje
kranske vjere; da bi prijelaz u Novi svijet stroja bio sporiji, dolo je do protupokreta kojim se htjelo
spasiti unutranji ivot. Poelo je s franjevcima i valdovcima, kasnije su se pojavile protestantske sekte,
a sveti buntovnici unutar crkve uspjeli su na vrhuncu agresije na Novi svijet, u Peruu, u Paragvaju i
na Yucatanu, u svojoj brizi za pogane i uroenike spasiti djeli kranskog milosra, pa su ak poeli
uvati neka pisana svjedoanstva o ivotu kojim su ti domoroci nekad ivjeli.
Ali, na kraju, trijumfirale su nove snage: mo u svim svojim oblicima udarila je ovjeku u glavu
poput estokih pia, rakije i whiskyeja to ih je nauio pei ne tako davno.
Osloboeni kranskog superega ili, esto, izopaeno potaknuti upravo tim superegom ubojstvo
i pohota razmahali su se pod krinkom misionarskog ara. Istraivanje je bilo samo prvi stupanj izrab-
ljivanja, a s njim su se vratili rat, ropstvo, ekonomska pljaka, gusarenje, unitavanje okoline: drevna
trauma civilizacije, kojom je otada obiljeena svaka napredna kultura; do otkria da je svijet uvi-
jek na milosti nemilosrdnih, doli su oni lovaki poglavice i protomonarsi iz petog tisuljea, koji su
svojim krvavim buzdovanima podjarmili nenaoruane ratare i seljake Egipta i Sumera; samim inom
izumljivanja, organiziranja i irenja autentinih dobara civilizacije, od kojih su neka (poput eljez-
nih orua) eventualno i koristila podjarmljenima, novi kompleks moi samo je ponavljao i uveavao
zablude onog starijeg.
Ali sa svakim korakom naprijed to ga je zapadni ovjek uinio u Novome svijetu koji mu je obe-
avao prirodno obilje, drutvenu jednakost, osobnu autonomiju i uzajamnu pomo a sva su se ta
nova obeanja inila nadohvat pionirove ruke napravio je i dva koraka natrag u svoju civiliziranu
ali divljaki brutalnu prolost, metodiki ponavljajui sve one grijehe koji su pratili inae vrijedna
dostignua iz Doba piramida. Obeanje velikog kretanja naprijed bilo je autentino: ali regresija u
prolost, pad u izvorno izopaavanje moi, bili su jednako tako stvarni. Protiv takvih sila ljekovita
romantiarska reakcija, koja se javila u osamnaestom stoljeu, pokazala se beznadno naivnom i na
kraju nemonom.
Ipak, do sredine devetnaestog stoljea, znatan dio te nove kulture uspijevao je izbjei mnoge slabos-
ti uvrijeene u svim ranijim civilizacijama, ne izgubivi pri tom one preostale prednosti tradicionalnih
vrijednosti Staroga svijeta, U slobodnim zemljama i na teritorijima Sjeverne Amerike ropstvo je bi-
lo ukinuto. Nestalo je takoer i doivotno bavljenje jednim zanimanjem, kruta podjela rada, krajnja
kastinska podvojenost izmeu vokacije i profesije, izmeu mentalnog i fizikog rada; nestalo je taj-
no znanje, ogranieno samo na usku i sebeljubivu grupu; nestala je vlast nepovredivog sveenstva i
svemonog monarha; izgubilo se daljinsko upravljanje pomou birokracije, iji je prosperitet zavisio
o ivotu, zdravlju i prosperitetu kralja po milosti bojoj; nestala je, barem nakon amerike revolucije,
prinuda otuene vojske koja hladnokrvno izvrava suverenovu volju.
Sva ta bremena ili su nestala ili su postala mnogo laka, ako ne svagdje a ono na velikim prostrans-
tvima; zahvaljujui tiskanju knjiga i poboljanju izravne komunikacije pomou telegrafa, prethodnika
ostalih oblika neposrednog komuniciranja, rase i narodi poeli su nasluivati a donekle i doivljavati
meusobnu zavisnost. Upotrebom mnogih naprava za utedu raa i energije, te irenjem automat-

30
skih strojeva, olakan je i teret prekomjernog rada koji je ubijao ivot. Poetkom devetnaestog stoljea
neki Englez izraunao je da luki radnik, koji iskrcava vree na dokovima Liverpoola, posrui pod
tekim teretom, dnevno prepjeai svojih osamdeset kilometara. Takvo neljudsko breme pomalo je
nestajalo u svim djelatnostima: snaga stroja smjenjivala je snagu miia.
Ukratko, mehaniki Novi svijet udruio se s geografskim Novim svijetom da na mnogim podrujima
modificira, ako ve ne i da do kraja uniti praksu svih drevnih sistema moi. Ako je s tim dobitkom
iao i gubitak specijalistike efikasnosti na nekim podrujima, obeavao je za uzvrat vee ovjekovo
dostojanstvo i samopotovanje.
To nisu bile neke sitne koristi i poboljanja: njima se u velikoj mjeri moe objasniti atmosfera op-
timizma i samopouzdanja koju na vrhuncu tog pokreta, sredinom devetnaestog stoljea, nalazimo u
djelima Emersona, Whitmana i Melvillea; ovaj potonji je ak i na najmranijim stranicama Mobyja
Dicka jo uvijek osjeao da Deklaracija nezavisnosti nezavisnosti od prolosti i njenih okova, a
ne samo od britanske vladavine predstavlja vitalno novu kvalitetu. Meutim, lako bih nanio tetu
svojoj argumentaciji kad bih dostignua Novoga svijeta prikazivao savrenijima i trajnijima nego to
su doista bila: ostalo mi je mnogo raznoraznih kritikih opaski. Dopustite mi, stoga, da svu teinu jo
jednom poloim na postupke zbog kojih se romantini san nije ispunio i zbog kojih je izdao svoja
vlastita obeanja.
Sjevernoamerike drave su formalno proglasile ukinue ropstva; ali grupe irskih i kineskih uselje-
nika, koje su pijukom i lopatom gradile eljeznike pruge, za svog su se radnog vijeka jedva razlikovale
od robova, iako su to bile privremeno. Republikanska vlast je uz red i zakon u tolikoj mjeri potovala
graanska prava, da je u Massachusettsu, na primjer, stopa nasilja i kriminala bila krajnje niska, pa
se Daniel Webster mogao bez pretjeravanja hvaliti kako nou nitko ne mora zakljuavati vrata svoje
kue. Te su demokratske zajednice, meutim, bile dio one nacionalne drave, koja je u toku devetna-
estog stoljea vodila nemilosrdan rat protiv pravih stanovnika toga tla, amerikih Indijanaca, koja jo
uvijek bestidno pljaka i zlostavlja njihove potomke i koja je Meksiku u jednom neasnom ratu otela
milijune jutara zemlje.
U teoriji, politiki poredak Novoga svijeta favorizirao je jednakost i stvarno dijelio velike komplekse
zemlje onima koji su je htjeli obraivati; ali zajedniku zemlju izruio je interesima privatnih magnata
koji su radili s drvom, eljeznicom, rudnicima i naftom, poveavajui time ekonomsku nejednakost,
pomaui bogate i bezobzirne na tetu svih ostalih graana. Ukratko: rat, ugnjetavanje, ljudsko otu-
enje i ekonomsko izrabljivanje sve je to ostalo.
Nije potrebno i dalje gomilati negativne primjere. Dovoljno je rei da nije postojala nijedna ideal-
na mogunost ili realizirana dobrobit koja od godine 1830. nadalje ne bi bilo ugroena ak i u zemlji
takve samouprave kao to su onda bile Sjedinjene Drave, ili koja do godine 1890. ne bi bila praktino
unitena. Posluimo li se paradoksom, rekli bismo da je ovjek Novoga svijeta sam sebi iskopao grob
jo prije nego to je prerastao kolijevku. Promatramo li tako tri komponente sna o Novome svijetu,
utopijsku, romantinu i naturalistiku, a dodajmo i mehaniku, moramo shvatiti da su prve dvije kao
realna mogunost ieznule prije nego to je osvojena posljednja granica Zapada. Tako je nagon za
mehanikom moi ostao kao dominantan. ak je i u samom Novome svijetu pobijedio onaj drugi dio
vizije Novoga svijeta, mogunost poveavanja ljudske moi pomou sistematskog znanstvenog istra-
ivanja i mehanike invencije. Taj dio nije samo pobijedio, nego je za sebe htio prigrabiti i prerogative
prirode i obeanje utopije.
Sve do devetnaestog stoljea izgledalo je da geografski Novi svijet i Novi svijet mehanike nude jed-
naku dobrobit. Mnogima se, doista, teritorij Novoga svijeta inio onom privlanijom alternativom: bio
je to izlaz u carstvo obilja i bogatstva bez napora, ili povratak prvobitnoj jednostavnosti i dobronamjer-
noj srei. Novi svijet mehanike, inilo se, dovest e do istog cilja, iako drugaijim, poneto napornijim
putem. Sve dok je izlaz na novi teritorij bio otvoren barem kao mogunost, sve vea regimentacija

31
ivota mogla se prihvatiti kao privremena neugodnost a ne kao neminovno i trajno ugnjetavanje: gra-
nica je pozdravljala one koji su svoj kruh voljeli zaraivati na zemlji. Teritorij Novoga svijeta dugo je
sluio barem kao mentalni sigurnosni ventil; u vrijeme kad je bio najotvoreniji, izmeu 1814. i 1914.
godine, ak ni oni siromani, izrabljivani i oajni, nisu bili sasvim bez nade: ne samo to su mogli
sanjati o obeanoj zemlji preko mora, nego su se u nju mogli i slobodno useliti.
Ve prema prirodi stvari, ravnoteu izmeu oba Nova svijeta nije bilo mogue odrati; kako se sta-
novnitvo planete poveavalo i kako su svu dobru zemlju slabo naseljenih kontinenta ve bili zaposjeli
farmeri i stoari, poelo se iriti carstvo stroja i prevladavati sve vie, ne samo u procesima proizvod-
nje nego i u svim aspektima ivota. Tako je nestao izvorni san o Novome svijetu, to jest, nastavio je
zaokupljati um jo samo kroz prilagoavanje zahtjevima stroja. Meu sjevernoamerikim znanstve-
nicima postalo je uobiajeno nasmijeiti se pokroviteljski na romantiarsku ideju i vjerovanje da su
i divlja priroda i odnjegovani krajolik jednako bitni temelji za puni razvitak ovjeka. Taj bukoliki
ili pastoralni ideal, kako ga zovu apologeti Megalopolisa, ne prolazi dobro u usporedbi s njihovim
uvrnutim romantizmom ivljenja ne u skladu s prirodom, nego u skladu sa strojem.
Ali ak ni ti misionari mehanikog progresa ne mogu u potpunosti zanemariti onu stariju ljubav
prema prirodi, koja jo uvijek ivi kao dio nae batine iz Novoga svijeta; izmislili su tako prefabri-
cirani nadomjestak za divljinu, ili barem dovitljivu zamjenu za lovevu logorsku vatricu. Iz drevnog
paleolitskog ognjita nastao je blagdanski rotilj u vrtu, na kojem se okruene plastinom vegetacijom
peku tvorniki izraene hrenovke, na vatri od umjetno preanog goriva koje se pali elektrinim upa-
ljaem to ga ica povezuje sa skrivenom utinicom, a okupljeno drutvance gleda na televiziji ili na
platnu kunog kina putopisni film o nekom afrikom rezervatu za divlja, ili prizore s medvjedima iz
nacionalnog parka Yellowstone. Ah, divljino! Za mnoge moje zemljake, bojim se, to je krajnja granica
pionirskoga sna o Novome svijetu.
Alternativna je, dakle, bila zamrenija, sposobnija za racionalizaciju u znanstvenim terminima, ali,
na kraju, jednako neplodna: ponovno ustolienje starog ciklusa istraivanja, otkria i kolonizacije,
sa Sunevim sistemom ili s jo udaljenijim planetarnim ciljevima s jalovim Mjesecom, stidljivom
Venerom ili smrtonosnim Marsom kao krajnjom tokom. Da ovaj san treba ponovno oivljavati
danas, upravo u trenutku u kojem mnogi umovi otkrivaju bitna ogranienja odnosno, zastraujue
posljedice cijelog to jednostranog procesa, govori nam da je veliki dio naih vodeih ljudi izgubio
dodir sa ivom stvarnou i prestao se brinuti za ljudske posljedice svojih omiljenih ideja i pothvata.
Ipak, pokretaka snaga koja stoji iza istraivanja oba Nova svijeta zasluuje potovanje. Izvorne vi-
zije Novoga svijeta, ustanove i djelatnosti koje su omoguile da do ostvarenja tih vizija doe, otvorile
su nova vana podruja ljudskog iskustva. Nijedno razmatranje koje eli, a ova knjiga eli istraiti traj-
no proimanje tehnike i ovjekovog razvitka, ne moe ne uzeti ih u obzir. Iako su se neke probuene
nade pretvorile u pokoru, mnoga od najsmjelijih oekivanja trenutno komuniciranje, let, pretvorba
elemenata, nuklearna energija ispunila su se tako brzo i u cijelosti, da je to esto iznenaivalo, pa i
potresalo one kojima najvie dugujemo te uspjehe.

3. Keplerov san
Jedan od razloga opeg nerazumijevanja korjenitih slabosti obaju aspekta novih istraivanja lei i
u zanemarivanju njihove subjektivne strane, tovie, u nepriznavanju da ona postoji: prevladavajui
subjektivizam starijih sistema, znanstvenici su odluno negirali mnoge oite znakove subjektivnosti
same znanosti. Ali taj se subjektivizam, ve na samom poetku, klasinom jasnoom iskazao u Keple-
rovu Snu, u kojem je on prije vie od tri stoljea anticipirao svijet u kojem danas doista ivimo:

32
njegovo empirijsko znanje, njegove praktine ureaje, njegove prinude i nagone, njegove mistine
tenje a na kraju, to je danas i najzamjetnije, njegovo sve vee razoaranje.
Roen stoljee poslije Kopernika, ali samo koju godinu poslije Galileja, Kepler je u svojoj osobi utje-
lovljivao tri velika apsekta preobrazbe Novoga svijeta: znanstvenu stranu (svojim klasinim otkriem
neoekivano elipsoidne putanje planeta oko Sunca), religioznu stranu (svojim neskrivenim oboava-
njem Sunca i zvjezdanog neba kao tvarnog i vidljivog ekvivalenta sve bljeih kranskih Nebesa) te
na kraju, njegovu nesputanu tehniku imaginaciju: u vrijeme jedrenjaka i kratkometnih, nepreciz-
nih topova, usudio se ivim, realistikim bojama opisati prvo putovanje na Mjesec pomou pogonske
energije.
Oboavajui Sunce, Kepler je bio lud i za Mjesecom, upravo kao mnogi suvremeni nam tehniar
iz Nacionalne Administracije za Svemir i Aeronautiku (NASA). Kao student sveuilita u Tbingenu,
jednu od svojih obaveznih radnji posvetio je pitanju: Kako bi pojave koje se zbivaju na nebu izgledale
promatrau smjetenom na Mjesecu? U svom umu, on je jedva neto manje slikovito vidio ono to
su prvi astronauti spazili iz svoje svemirske kapsule, a Plutarhovo djelo Lice Mjeseca oaravalo ga
je tako, da je godine 1604. u svojoj Optici uzeo iz njega etrnaest citata.
Keplerov Somnium (San), objavljen tek posmrtno, kroz tri stoljea je ostao slabo itan knjievni
kuriozitet, dijelom i zbog toga to je postojao samo u svom latinskom izvorniku, dopunjenom 1898.
jednako tako nejasnim njemakim prijevodom, ali jo vie zbog toga to se inio previe fantastinim
da bi ga uzimali ozbiljno. Sam Kepler, meutim, nije oklijevao izloiti svoj projekt puta na Mjesec
prije Galileja, jer zapisao je svoj plan za pristajanje na Mjesecu ve u ljetu godine 1609, a svoje zani-
manje za istraivanje tog satelita opravdavao je istim razlozima kojim su se opravdavala i pomorska
istraivanja. Tko je mogao vjerovati (prije Kolumba), pisao je, da se golemi ocean moe preplovi-
ti spokojnije i sigurnije od uskog traka Jadrana, Baltika ili La Manchea? Napravite brodove ili jedra
prilagoene nebeskim strujanjima, pa e se ve nai ovjek koji se ne boji ni te praznine (meupla-
netarnog prostora). A na je zadatak da za one, koji e ubrzo doi da pokuaju ostvariti to putovanje,
pripremimo astronomiju.
Obratite panju na rije ubrzo. U svom djelu Typee, Herman Melville je godine 1846. predska-
zao da e krajem devetnaestog stoljea ljudi sa Zapadne obale provoditi svoje nedjelje u Honoluluu,
zahvaljujui putovanju zrakom. Ali Keplerova nestrpljiva predvianja bila su jo smjelija. Ljudi koji u
znanstvenom i tehnikom napretku vide samo oprezno i uporno koraanje, od jednog do drugog vr-
stog sklopa opaenih injenica, ne uzimaju u obzir te arke subjektivne pritiske. Hitar skok Keplerova
uma s isto znanstvenog astronomskog ispitivanja na vrtoglav praktini projekt, zacijelo e nam po-
moi da objasnimo vulgarnu zaokupljenost svemirskim fantazijama danas, kad se njihovo ostvarenje
pokazalo moguim.
injenica da su se te fantazije, potpuno dozrele, pojavile u Keplerovu umu upravo u trenutku kada
su ostvareni prvi odrivi teorijski uspjesi, govorila bi da su one potekle iz dubokih zajednikih vrela
kolektivne psihe. Isto ono samopouzdanje, isti onaj ambiciozni ili agresivni poticaj koji je gonio Corte-
sa da podjarmi Meksiko, djelovao je i u vodeim umovima astronomije i mehanike, iako u sublimnijem
i suptilnijem obliku.
Kepler ni izdaleka nije bio jedini. Ti na svemir usredotoeni pustolovi osjeali su budunost svakom
svojom ilicom, kako to narod kae to jest, u svom nesvjesnom, a njihova su se predvianja ispunja-
vala u mjeri kojom je njihov vlastiti rad pribliavao tu budunost. Taj pokretaki motiv bio je daleko
prisutniji nego to su to uenjaci priznavali; osvijestila ih je nedavno Marjorie Nicholson. Stojee i
pol prije nego to e Edgar Allan Poe opisati putovanje Hansa Pfalla balonom do Mjeseca, pojavio se
u tadanjim dnevnim novinama izvjetaj o plovidbi nekog zranog broda od Bea do Lisabona, a da to
nije izazvalo preveliku nevjericu javnosti. A u osamnaestom stoljeu, u svom djelu Rasselas, doktor
Samuel Johnson dao je razumni opis mogunosti zrane navigacije, povezavi to ak s mogunou

33
leta u svemir, u trenutku kad zrakoplov dostigne toku iza polja Zemljine sile tee, pa aeronaut moe
vidjeti kako ispod njega, okreui se, prolazi Zemlja.
Bez obzira na hrabrost same zamisli, u Keplerovom istraivanju Mjeseca upada nam u oi njegovo
otroumno shvaanje zapanjujuih pojedinosti. U sebi je imao jasnu sliku o nekim najozbiljnijim za-
prekama za njeno ostvarenje, iako je dobro znao da tehnika opremljenost njegova doba ne dopire do
rjeenja takvih problema. Na takav vrtoglavi zalet, podvlai on, moemo povesti tek nekoga od
svoje subrae Prvo stavljanje u pokret past e mu vrlo teko, jer e se okretati i izvijati ba kao da
ispaljen iz topa leti preko planina i mora. Stoga ga najprije moramo uspavati narkoticima i opijumom,
smjestiti mu svaki ud tako da se snaga udarca jednoliko prenese na sve njih, kako se gornji dio tijela
ne bi otkinuo od doljnjeg, ili glava od ramena. Imamo, zatim, novu potekou: stranu hladnou i
oteano disanje Nastat e i mnoge druge potekoe, ali ima ih previe pa ili neemo nabrajati. Ali
nee nam se dogoditi nikakvo zlo.
Ova posljednja, umirujua reenica, takoer je napisana prije svog vremena, ali Keplera su oito
pokretali unutranji pritisci koji se nisu dali zastraiti prividno nesavladivim potekoama, a jo manje
moguim neuspjehom. Poput umjetnika u Rasselasu, mogao je rei: ovjek nee nita ni pokuati,
ako unaprijed mora svladati sve mogue prepreke.
Da se taj neobuzdani san nije dao praktino ostvariti tako lako kao to je nestrpljivi Kepler pre-
dviao, to nas danas iznenauje mnogo manje od injenice da je taj san obuzeo Keplerov um tako
rano! Sav uronjen u oboavanje Sunca, Kepler je, izgleda, shvatio da e mo koja potjee od Boga
Sunca otvoriti nove mogunosti i da e bez oklijevanja zahtijevati goleme rtve da bi se put na Mjesec
ostvario. Sve sile to ih je pokrenulo istraivanje naeg vlastitog planeta, bile su na kraju doista preba-
ene na meuplanetarno istraivanje, ne gubei na zamahu i ne mijenjajui mnogo metode i ciljeve,
ali pratile su ih takoer iste slabosti: ista prekomjerna oholost, ista agresivnost, isto neobaziranje na
mnogo znaajnije ljudske stvari, isti naglasak na znanstvenom otkriu i tehnikoj inventivnosti, te
na brzom kretanju kao glavnom ovjekovom cilju. Danas takoer znamo ono to Kepler nije mogao
znati: da e istraivanje svemira, ako eli uspjeti, zahtijevati megamainu daleko veih dimenzija od
svake prethodne a da se sklopi takav stroj, trebat e stoljea.
Keplerov San bio je preao granicu razborite spekulacije. Ali, upravo ta injenica privlai nau
panju jo jednom obiljeju njegova doba: fantazije to ih je u sedamnaestom stoljeu poticala znanost,
esto su se pokazale blie stvarnosti naeg dvadesetog stoljea od onih ljudski korisnijih, ali relativno
nezanimljivih pothvata osamnaestog i devetnaestog stoljea: jer mnogo hvaljena mehanika pobolj-
anja tog vremena samo su openito primjenjivala nove izvore energije i neto izraeniji tip vojne
organizacije na one najdrevnije neolitske zanate: na predenje, tkanje, lonarstvo, ili na djelatnosti
karakteristine za kasnije bronano i eljezno doba: na rudarstvo i taljenje metala.
U sedamnaestom stoljeu je Joseph Glanville, ovjek koji je jo uvijek dovoljno vjerovao u vetice
da napie knjigu protiv njih, s radou oekivao i druge praktine rezultate znanosti, fonograf i ne-
posrednu komunikaciju na daljinu. Jo znaajnije: doktor John Wilkins, engleski biskup i predstojnik
Trinity Collegea u Cambridgeu, napisao je godine 1638. knjigu u kojoj takoer predlae put na Mjesec,
a u djelu Merkur ili tajni i hitri glasonoa (1641) predvia itav niz novih izuma, kao fonograf i
letea kola. Godinu dana kasnije, u djelu Razgovor o Novome svijetu, on je ustvrdio: im se izumi
umijee letenja, netko od nae vrste stvorit e jednu od prvih kolonija, kojom e nas presaditi u taj
drugi svijet.
Uz Keplerov realistiki matovit opis leta na Mjesec, za koji je on s mnogo nade mislio da je tek
pitanje dana, jednako je vaan i njegov prikaz tipa organizama koji bi se mogli razviti na Mjesecu,
pod trajnim uvjetima krajnje studeni i krajnje vruine na suprotnim stranama naeg satelita. Jer on to
putovanje ispunja muninom ne malog psiholokog znaenja. S udesnim ekolokim uvidom, Kepler
je fizike uvjete ivota na Mjesecu preveo u odgovarajuu bioloku prilagoenost. Zamiljao je da

34
e prevolvani nastaniti hladnu, a subvolvani vruu stranu Mjeseca, na kojoj e biljke naoigled
izrastati i propadati u jednom jedinom danu; gdje infrahumani stanovnici nee imati ni trajnog ni
sigurnog prebivalita, gdje e za jedan dan moi obii sav svoj svijet, slijedei vodu koja se povlai, na
nogama koje su due od nogu naih deva, te na krilima ili u brodovima; one koji zaostanu na povrini
sprit e podnevno sunce, pa e posluiti kao hrana nadolazeim nomadskim hordama prevolvana,
koji e izlaziti iz unutranjosti svojih spilja.
Treba priznati da Kepler nije imao nikakvih romantinih iluzija, poput onih koja legenda pripisuje
Ponceu de Lenu koji je, istraujui Ameriku, navodno naiao na izvor vjene mladosti. Kepler nam
prikazuje samo munu fantazmagoriju organske deformacije i degradacije, groteskna bia u groznici
beutne aktivnosti i besciljnog kretanja: konani lunarni jet set. U kontradikciji s tom hipoteti-
nom jednodnevnom granicom sazrijevanja i smrti, Kepler doputa da subvolvani grade gradove ali,
da zapamtimo, iz karakteristino tehnokratskog razloga: samo da rijee probleme mogunosti njihove
gradnje!
Kepleru moramo priznati ne samo istinski znaajnu mo znanstvenog zakljuivanja, nego i jednako
znaajnu realistiku imaginaciju u tretiranju biolokih uvjeta: ni za trenutak nije pomiljao da bi u
tako neprijateljskoj okolini mogli uspijevati organski oblici usporedivi s onima koji ive na zemlji. Ta
injenica, na alost, postavlja ozbiljno pitanje na koje je nemogue odgovoriti, a jalovo je o njemu i
spekulirati: zato je Kepler smatrao da putovanje na takav planet vrijedi truda? Zato vrhunska dostig-
nua tehnologije, ak i danas simbolizirana putovanjem na daleke planete, svravaju u fantazijama
o bezoblinim udovitima i okrutnoj smrti, u morama kakve esto posjeuju kolijevku male djece?
Kad bismo znali odgovor na to pitanje, mnoge druge iracionalne manifestacije koje negiraju ivot i
ugroavaju opstanak samog ovjeka bile bi nam, moda, dovoljno itljive da ih prevladamo.
Keplerov Somnium treba samo prevesti u racionalne suvremene pojmove, pa da nam poslui kao
signal hitnog upozorenja. Istraujui nebo, to je Keplerov um predvidio u novome svijetu koji su
stvarale znanost i tehnika? Vidio je svijet koji se izmakao organskim ogranienjima, svijet u kojem su
procesi rasta i opadanja bili svedeni na jedan jedini dan, u kojem su njegova efemerna bia ivjela samo
zato da smjesta budu pojedena. U tom bi svijetu jedinu zatitu protiv divljake okoline predstavljalo
povlaenje u duboka podzemna sklonita, a glavno zanimanje njegovih nevoljnih stanovnika bilo bi
neprestano kretanje. Ukratko, udovino prebivalite, u kojem bi samo udovita mogla biti kod kue.
Otiskujui se od Zemlje, Kepler je za sobom ostavio dvije milijarde godina organskog ivota, svu
neizmjernu stvaralaku aktivnost i udruivanje ivih vrsta, to je sve dostiglo svoju kulminaciju u
ovjekovoj umnosti. to se ivotne vrijednosti tie, ovjek bi sve planete Sunevog sistema mogao
mirno dati za nekoliko kvadratnih kilometara nastanjene Zemlje.
Da su ti jezivi zakljuci bili samo neka Keplerova osobitost, mogli bismo ih smatrati njegovom vlas-
titom nastranou. Ali, ispada da je to tema koja se uvijek vraa u svim kasnijim kakotopijama. U
Stroju vremena H. G. Wellsa, pripovjeda shvaa da se tehnoloki progres koji vodi u dokolicu i ra-
sko pokazuje kao samorazoran, te putuje dalje u vrijeme samo da bi doivio kako sav ivot na planetu
postupno nestaje. U sve veem zdanju civilizacije on vidi samo ludo gomilanje koje se neminovno
mora uruiti i na kraju unititi svoga tvorca. Taj predosjeaj tako se duboko razilazio s Wellsovim
svjesnim pristajanjem uz znanstveni napredak, da je doao do zapanjujueg zakljuka: Ako je tome
tako, preostaje nam da ivimo kao da nije tako. Drugim rijeima, bit e bolje da zatvorimo oi i is-
kljuimo na um. Lijep svretak znanstvene potrage za nebeskom istinom koju su zapoeli Kopernik
i Kepler!
Do sad sam nastojao razjasniti kako je dolo do toga da je geografski Novi svijet, sa svojim privid-
no neogranienim mogunostima, ve od samog poetka trpio zbog umiruih ustanova i zastarjelih
ciljeva to ih je Novo istraivanje u naelu pokuavalo izbjei.

35
 A sada moram mnogo podrobnije ispitati prirodu mehanikog Novoga svijeta koji jo uvijek, i
sve vie, vlada svijeu i svakodnevnom aktivnou modernog ovjeka. Pokazat u kako su upravo one
pretpostavke o ovjeku i prirodi, koje su se nekad potvrivale kao vrlo korisne za irenje tehnolokih
mogunosti, krive i za pogreno shvaanje (a time i za guenje) bitnih organskih i ljudskih funkcija.
to je jo gore, krive su i za izopaenje ljudskih ciljeva, zbog podreivanja svih drugih djelatnosti eks-
panziji moi. Te su pretpostavke iznevjerile idealno obeanje to su ga nekad pruala oba istraivanja
Novoga svijeta obeanje proirenih granica i produbljenih temelja ovjekova postojanja.

36
Glava trea: Mehanizirana slika svijeta
1. Denaturirana okolina
Kult Boga Sunca podario je vrhovni autoritet kozmike primjerenosti i ispravnosti svakoj zemaljskoj
manifestaciji reda, redovitosti, predvidljivosti i zbog samog sunevog poloaja i utjecaja centrali-
zirane vlasti.
Iza tog kulta lei jedno drevno opaanje, ija je istinitost dokazana daljnjim znanstvenim ispitivanji-
ma: da na ivotne pojave zapravo utjeu daleke i nejasne sile od kojih su mnoge, kao npr. kozmike
zrake, dugo bile neprimijeene, a neke nesumnjivo trebamo jo identificirati, sile koje ovjek sam
moe slabo ili nikako kontrolirati. Toj izvornoj spoznaji nedostajalo je shvaanje da je i sam ovjek
kozmiki dogaaj, te da posjeduje mo razuma koja ne dolazi samo od sunca, nego i od njegove visoko
razvijene prirode.
Astronomija je pripremila tlo za veliku tehniku preobrazbu koja se dogodila nakon esnaestog
stoljea. Ona je dala bezlinoj slici svijeta okvir unutar kojeg su mehanike aktivnosti i interesi ima-
li prednost nad stvarima vanijim za ovjeka. Organiziranje te slike svijeta bilo je, uglavnom, djelo
itavog niza matematiara i fiziara, koje ubrajamo u velike luonoe svih vremena. Poevi s Ko-
pernikom, Keplerom, Galilejem i Descartesom, kulminirajui s Leibnitzom i Newtonom, njihove su
sistematske deskripcije prostora, vremena, gibanja, mase i gravitacije, napokon dovele do kljunog
pomaka u tehnologiji: od radionice laboratoriju, od obrtnika koji se sluio alatom, te umjetnika koji je
i sam bio primarni pokreta i stvaralac, prema kompleksnom automatskom stroju koji pokree ener-
gija i koji je pod centraliziranom kontrolom i daljinskim upravljanjem. Upravo je ta slika svijeta, a ne
samo pojedini izumi, dovela do konane apoteze suvremene megamaine.
Sredinji lik te galaksije bio je Galileo Galilei. On je u svojoj osobi utjelovljivao dva velika atributa
nove znanosti: empirijsko znanje zasnovano na tonom opaanju i teorijsku spoznaju zasnovanu na
sposobnosti formuliranja i manipuliranja apstraktnih simbola za koliinu, broj, odnos, strukturu
na sposobnosti koja je um,oslobaala od esto nerazjanjive i neopisive zbrke konkretnog ivljenja.
Galilej je, u biti, vratio Kopernika na zemlju. Ali, uinivi to, prognao je ovjeka iz tog novog carstva
istog znanja jednako temeljito kao to je nova astronomija pobonog kranina protjerala s njegovih
uenih nebesa.
Uzmemo li u obzir okotalost slubene crkvene doktrine, zasnovane na Aristotelu posredstvom
Tome Akvinskoga, Galilejeva reakcija je bila neminovna i zaista spasonosna. Oblik u kojem se pred-
stavila nije bio samo opravdani napad na Aristotelov autoritet u podrujima gdje je bilo mogue i bolje
objanjenje: njegova reakcija pokazivala je ravnodunost za podruje biolokog ponaanja i ljudskog
iskustva gdje je Aristotel, kao neposredni promatra, jo uvijek bolje vidio od onih koji su znanost
izjednaavali s mehanikom, a organizme sa strojevima.
Aristotel nije bio dobar matematiki fiziar i pisao je neodrive prikaze ponaanja fizikih tijela, ne
potrudivi se nikad da to provjeri eksperimentom. Povrh togu, smatrali su ga nepogreivim autori-
tetom u svim pitanjima znanosti, to je bio grijeh lijenosti slubene teoloke misli. Pisani tekst, iako
moda i zasnovan na iskustvu, zauzimao je u formulacijama srednjovjekovne znanosti, na alost, mjes-
to samog tog iskustva i time spreavao daljnje istraivanje. To nam dobro ilustrira pria u Galilejevim
Dijalozima (Dan drugi), u kojoj se pripovijeda o lijeniku koji je secirao leinu kako bi pokazao da

37
nervni sistem ima svoje ishodite u mozgu a ne u srcu pokazavi masu ivaca koji su vodili iz mozga,
a samo jedan jedini koji je dolazio iz srca. Ali prisutni aristotelovski promatra, suoen s tim dokazom,
rekao je: Pokazao si mi tu stvar tako jasno i smisleno da bih morao priznati kako je tvoje miljenje
istinito, kad Aristotelov tekst ne bi tvrdio suprotno.
Tako su isto govorili i oni neumoljivi doktori s kojima se Galilej bio sastao u Padovi. Kad se raci-
onalna misao ukrutila poput mrtvog tijela, balzamirana starim tekstovima, oito je bilo dolo vrijeme
da se pokopaju takvi autoriteti i da se sve zapone iznova, prolazei istim poljem kojim su ili i stari
promatrai, ali sa svjeim i samopouzdanim pogledom i intelektom eljnim novih otkria.
To je ono to se zapravo poelo dogaati s obnovom znanosti. Ali, na alost, umjesto da pokrije svu
irinu podruja to ih je pokrivao Aristotel, istraivanje neposredne prirode fizikog svijeta pre-
tegnulo je nad ispitivanjem prirode ivota i ivotne okoline. Arostitel je bio filozof ivih organizama,
obdarenih autonomijom i svrhovitou, sposobnih za samoorganiziranje i samorazmnaanje. Galilej
i njegovi kasniji uenici bili su filozofi neivih procesa koji su zatim postali utjelovljeni u novim stro-
jevima.
Htio bih se pozabaviti samo s onim dijelom Galilejeva rada koji je korjenito preoblikovao ovjekov
osjeaj vlastitog jedinstvenog mjesta u kozmosu i dao svoj doprinos svakovrsnom korienju tehni-
kih sredstava.
Galilej je preuzeo i razvio jedno opaanje svog mlaeg kolege Keplera iz prvog sveska njegovih
Djela. Kao to je dno stvoreno da opazi zvuk, primijetio je Kepler, a oko da opazi boju, i um je
oblikovan tako da shvati ne sve i svata, nego koliine. Um opaa svaku danu stvar u jasnim propor-
cijama, to vie to je ta stvar svojim podrijetlom blia istim odnosima koliina. to se predmet vie
udaljuje od odnosa koliina, to svojstvenije postaju mu nejasnoe i zablude. U svom djelu Opus
Majus, dio IV, Roger Bacon je davno prije zauzeo isti stav: Sve to je potrebno fizici moe se doka-
zati matematikom, a bez nje je nemogue imati tono znanje o stvarima. Ali, oba sluaja egzaktno
znanje poistovjeuje se s dovoljnim znanjem, a istina koja vrijedi za stvari primijenjena je bez ikakvih
dopuna na organizme iako za njih nije mogla vrijediti sve dok i oni nisu bili svedeni na stvari.
U djelu Ispitiva, Galilej je Keplerovu misao ponovio svojim rijeima. Filozofija je, kae Ga-
lilej, zapisana u svemiru, toj velikoj knjizi koja je neprestano otvorena naim oima. Ali knjiga se
ne moe razumjeti sve dok ne nauimo jezik i pismo od kojih je sainjena. Knjiga je napisana jezi-
kom matematike, njegova slova su trokuti, krugovi i ostali geometrijski likovi, bez kojih je ovjeku
nemogue razumjeti i jednu rije tog jezika: bez njih, on tek luta po mranom labirintu. Slijedei
Keplerov mit, Galilej je sagradio svijet u kojem je vrijedila samo materija, u kojem su kvalitete postale
imaterijalne i procesom zakljuivanja pretvorile se u preobilno luenje mozga.
Galilejev duh bio je toliko blizak Keplerovom, a s njim se aktivno i prijateljski dopisivao, da nije ni
pomiljao koliko je mnogo pogreaka utkano u ono to se obojici inilo posve oitim tvrdnjama. ak
su i danas njihovi pogledi tako uvrijeeni i tako iroko prihvaeni kao neoborivi aksiomi, da smatram
potrebnim izloiti te pogreke prije nego to ispitam njihove posljedice. Sreom, to moje nastojanje
osvjetljuje kritika sve veeg broja matematiara, fiziara i biologa, od Stalloa, Lloyda Morgana i Whi-
teheada do Plancka, Schdingera, Bohra i Polanyija: oni ne samo to su nagovijestili ovu analizu, nego
su je svaki na svom polju, proveli jo dalje.
Valja nam prije svega znati da je svemir o kojem su oba ovjeka govorila bio sastavljen samo od
izoliranih fizikih tijela bez ivota: od mrtve materije. Ali mi danas znamo da je to krajnje nepostoja-
nje ivota ili barem mogunosti ivota samo iluzija. U svojoj konstituciji, u najintimnijoj strukturi
stanovitih elemenata, materija posjeduje neto to je na odreenoj dalekoj toki njezine vlastite
evolucije sposobno ispuniti svoj potencijal i postati ivim: upravo su s pojavom ivih organizama
i nastala svojstva koja je Galilej odbacivao kao subjektivna i nestvarna, jer se nisu dala opisati isklju-
ivo matematikim pojmovima. Postoji, zaista, stanovito temeljno jedinstvo astronomskog svemira

38
i ovjekove prirode: organski ivot prilagoava se kozmikoj periodinosti, danu i noi, mijenama
mjeseca i godinjih doba, a nesumnjivo reagira i na mnoge druge skrivenije fizikalne promjene, jer
ovjek je po sebi reprezentativni uzorak kozmosa. S te strane Galilej je bio u pravu, pretpostavivi da
e jezik geometrije pomoi da se objasni ak i ponaanje organizama to je u nae vrijeme u znatnoj
mjeri i uinio koncept dvostruke uzvojnice u dezoksiribonukleinskoj kiselini.
Ali ni jedan organizam ne bi mogao preivjeti u razrijeenom svijetu to ga fiziari, sve do naih
dana, smatraju jedino stvarnim, u apstraktnoj sferi mase i gibanja upravo kao to ni ovjek bez
goleme opreme ne bi mogao preivjeti na jalovom Mjesecu. Konkretni svijet, ispunjen organizmima,
svijet je doslovce neopisivog bogatstva i sloenosti: ivodajna akumulacija molekula, organizama i
vrsta, od kojih svaka nosi peat bezbrojnih funkcionalnih prilagoavanja i selektivnih preobrazbi,
tragova milijardi godina evolucije.
Samo je jedan beskrajno mali dio svih tih transformacija vidljiv, ili se moe svesti na neki matema-
tiki red. Oblik, boja, miris, taktilni osjeti, emocije, apetiti, raspoloenja, slike, snovi, rijei, simbolike
apstrakcije to obilje ivota, to ga i najskromnije bie pokazuje do neke mjere ne mogu se razri-
jeiti nijednom matematikom jednadbom niti pretvoriti u geometrijsku metaforu, a da se ne uklopi
veliki dio bitno vanog iskustva.
Druga pogreka u novoj mehanikoj slici svijeta potjee iz prve: iz Galilejevog komadanja ovjeko-
vog organizma. On je postupao s umom kao da taj moe funkcionirati bez svih drugih dijelova tijela,
kao da oko vidi po sebi i uho uje po sebi, kao da je i mozak, isto tako izdvojen, u svom najsavrenijem
stanju posveen samo specijaliziranoj funkciji matematikog miljenja.
Nedavni eksperimenti dokazali su suprotno: daleko od ogranienja to ih ima kompjutor koji moe
raditi samo s definiranim simbolima i egzaktnim predodbama, ovjekov mozak ima udesno svoj-
stvo da se nosi s mutnim, neodreenim i zbrkanim podacima, osmiljavajui informacije koje su tako
nepotpune da bi paralizirale kompjutor kao kad iroku lepezu glasova, zvukova i razliitih tipo-
va izgovora prevodi u jedan te isti suvisli jezik. Upravo su ta ujedinjujua svojstva ljudskog uma, ta
sposobnost neprestanog spajanja simboliki relevantnih dijelova prolosti, sadanjosti i budunosti,
omoguila ovjeku da u stanovitoj mjeri uspjeno reagira na vrlo razliite okoline i na otvoreni svijet,
umjesto da se povue u sigurni bioloki kutak, s ogranienom skalom mogunosti i njihova korienja,
poput svih ostalih vrsta.
Suprotno Kepleru, dakle, moglo bi se s pravom rei: to se vie znanstvena slika svijeta udaljuje
od zvuka, boje, mirisa i animalnih funkcija od kojih oni i potjeu, to vie mraka prianja uz njezino
postupanje s jedinstvenim svojstvima to ih svaki organizam doista dijeli s drugim fizikim tijelima,
moe jednako efikasno postupati i po Keplerovim naelima.
I Kepler i Galilej drali su da organizmi, da tako kaemo, ne mogu postati potovanim graanima u
carstvu znanstvene spoznaje sve dok ne umru. Ta udnovato dogmatska diskriminacija ivih fenome-
na nije isprva loe djelovala na bavljenje eksperimentalnom fizikom i mehanikom, ali je na dugi rok
zaustavila bioloka istraivanja i skrenula ih na slijepi kolosijek. Znanstvenicima je trebalo gotovo
tri stoljea da progledaju ovu pogrenu analizu. Sreom, nedavni pokusi doktora Lawrencea Hinklea
pokazali su da potpuna izolacija mozga od kvalitativnih podraaja svjetla, boje, zvuka i miine nape-
tosti, ak i pod laboratorijskim uvjetima znai njegovo psihiko rasulo: samo u odravanju neprestane
razmjene sa svojom sloenom okolinom, ukljuujui i vlastite organe, moe ovjekov osjetljivi mozak
sauvati ravnoteu. Svoditi zbivanja iskljuivo na njihove kvantitativne elemente, znai onesposobiti
za svako organsko ponaanje upravo onoga koji primjenjuje takvu metodu.
U cijeloj formulaciji bilo je implicirano neto to bi se i Galilej jedva bio usudio zaodjenuti u rijei,
ak da je toga bio i svjestan. Da bi se mogao shvatiti fiziki svijet, a naposljetku i sam ovjek, koji u
tom svijetu postoji samo kao puki rezultat mae i gibanja, potrebno je eliminirati ivi duh. U sreditu
te nove slike svijeta ovjek po sebi nije postojao, nije, doista, imao ni razloga da postoji: umjesto o-

39
vjeka, tog bia s vrlo dugom povijeu na ovom planetu iji stanovnici i njihova stanita imaju jo i
neizmjerno dulju povijest, u njoj je ostao samo odlomak ovjeka distancirana inteligencija, a samo
odreeni specijalni proizvodi te sterilizirane inteligencije, znanstveni teoremi i strojevi, smiju polagati
pravo na neko trajnije mjesto pod suncem ili na neki vii stupanj stvarnosti. U interesu objektivnos-
ti, novi znanstvenici eliminirali su povijesnog ovjeka i svaku njegovu subjektivnu djelatnost. Ta
praksa je od Galilejevih vremena poznata kao nepristrana znanost.
Svojim iskljuivim bavljenjem kvantitetima, Galilej je zapravo diskvalificirao svijet stvarnog iskus-
tva. Time je ovjeka iz ive prirode prognao u svemirsku pusto i to besprizivnije nego to je Jahve
protjerao Adama i Evu iz zemaljskog raja. Ali u Galilejevu slulaju, kazna za jabuku ubranu sa stabla
spoznanja leala je u prirodi samog tog spoznanja: taj neukusni i sasuni plod nije bio sposoban ni
obnoviti ni podrati ivot. Svijet ivih organizama, golemo podruje stvarnog svijeta, bio je isklju-
en iz carstva egzaktnih znanosti: sve transakcije i konfiguracije koje najoitije pripadaju tom svijetu,
zajedno s ovjekovom povijeu i kulturom, bile su odbaene kao subjektivne, jer se samo jedan
njihov siuni dio moe svesti na apstraktne osjetilne podatke ili opisati matematikim pojmovima.
Za znanstvenu obradu bili su prikladni samo kosturi i leevi. Istodobno se materijalni svijet, to jest,
apstraktni svijet fizikih predmeta koji djeluje u jednako apstraktnom prostoru i vremenu, tretirao
kao da jedino on posjeduje realnost.
to je ta koncepcija poela znaiti kad se u dvadesetom stoljeu najzad vulgarizirala, moda e
najbolje pokazati citat iz Buckminster Fullerovog sublimnog opisa ovjekove prirode: opisa za koji bih,
da nije autentian, mogao biti optuen zbog zlonamjerne izmiljotine, u svrhu grubog i besmislenog
izopaavanja izvorne poruke.
ovjek je, kae Fuller, samouravnoteujui, 18-zglobni dvonoac s adaptabilnim bazama, centrala
za elektrokemijsku redukciju, integrirana s odvojenim pregradama u kojima su baterije za uvanje
osobitih oblika sabijene energije, kojom se lanano pokreu tisue hidraulikih i pneumatskih crpki
s pomonim motorima; tu su 62.000 milja cijevi, milijuni signalnih, eljeznikih i otpremnih sistema,
dvokolice i dizalice, univerzalno razvedena telefonska mrea koju, ako se rabi prema uputama, ne
treba servisirati sedamdeset godina; itavim tim izvanredno sloenim mehanizmom rukovodi se iz
kontrolnog tornja u kojem su smjetene teleskopske i mikroskopske naprave koje same biljee, trae
i pamte valne duine, spektroskopi i tako dalje.
Fullerove usporedbe su zgodne; ako odbacimo ivopisne, pseudoegzaktne statistike natuknice, me-
tafore su mu povrinski tone. Samo jedno nedostaje u tom podrobnom popisu mehanikih apstrakcija:
zanemarimo li izmjerljive fizike komponente, nedostaje i najmanji nagovjetaj o prirodi ovjeka.
Moemo samo razmiljati to bi Galilej rekao na taj ogoljeli opis. Kao pravi predstavnik barokne kul-
ture u kojoj se mehaniko sjajno mijea s ulnim, Galilej je osobno uivao u mnogodimenzionalnom
svijetu to ga je njegova vlastita intelektualna analiza prezrela i odbacila. Sam je bio vatren ljubavnik
i plodan otac, a erotsku strast, estetski uitak i pjesniki osjeaj iskljuivao bi iz svog svijeta samo u
trenucima u kojima je prevladavao njegov tehniki i znanstveni interes. Kako pokazuje de Santillana,
na svoju knjievnu vjetinu humanista bio je ponosan jednako kao i na svoja znanstvena otkria. Iako
su upravo Galilejevi ogranieni koncepti pomogli da se stroj uvrsti kao vrhunski model znanstvene
misli, njegova stvarna okolina bila je jo uvijek prebogata tradicionalnim estetskim oblicima, vjerskim
ritualima i emocionalno nabijenim simbolima: on, naravno, nije ni mogao zamisliti kakav bi bio svi-
jet kad bi njegova vlastita mjerila postala ope prihvaena, te kad bi stroj i strojem napravljeni ljudi
uspjeli denaturirati ili dokinuti sve organske atribute. Nije nikad ni pomislio da e krajnji rezultat
mehanike slike svijeta biti okoli nalik na na dananji: prikladan samo da u njemu ive strojevi.

40
2. Galilejev zloin
Iako je Galilejevo tumaenje kretanja planeta dovelo do toga a ga rimokatolika crkva optui zbog
hereze, on nikada nije javno izrekao herezu zbog koje je bio optuen. Kako sam kae, alei se na
kraju svog Dijaloga o dva svijeta, nije mogao biti pravedno osuen za zloin koji nije ni poinio.
Poput mnogih svojih kasnijih i vrsnih znanstvenih kolega, Pascala, Newtona i Faradaya, bio je teoloki
konzervativan i nije mislio da u znanosti izvri neko revolucionarno svrgavanje ranije ustolienih
istina. Ako je uope negdje pogrijeio, onda je to bilo njegovo nespretno nastojanje da podupre i
obnovi Ptolomejevu tradicionalnu strukturu.
Ali, zapravo, Galilej je poinio daleko ozbiljniji zloin od onog za koji su ga optuivali crkveni dos-
tojanstvenici: njegov stvarni zloin bio je u tome to je cjelinu ljudskog iskustva, a ne samo gomilu
crkvenih dogmi i doktrina, zamijenio za onaj njegov mali dio koji se moe promatrati samo unutar
ogranienog vremenskog raspona i objasniti pojmovima mase i njenog gibanja, a porekao je va-
nost neposrednih realnosti ljudskog iskustva, kojega je proien ideoloki derivat i sama znanost.
Podijelivi iskustvo stvranosti u dvije sfere, u subjektivnu sferu koju je odluio iskljuiti iz znanosti,
i objektivnu sferu, teorijski osloboenu ovjekova vidljive prisutnosti ali spoznavanu strogom ma-
tematikom analizom, odbacio je kao nebitno i nestvarno ono srastanje kulturnih znaenja koje je
omoguilo i matematiku koja je i sama isto subjektivni destilat.
Znanstvenici su gotovo tri stoljea slijedili Galilejevo vodstvo. Naivno vjerujui a to je jo prije
sto godina progledao Stallo da su lieni metafizikih predrasuda, pravovjerni zastupnici znanosti
potiskivali su svaki trag ljudskog i organskog ponaanja koji nije mogao glatko pristati u njihovu me-
haniku sliku svijeta. Time su, samo u obratnom smislu, pali u zabludu ranih kranskih otaca, koji
su potiskivali svako zanimanje za prirodu kako bi se usredotoili samo na sudbinu ovjekove due
u vjenosti. Da masa i gibanje nisu nita objektivniji od due i besmrtnosti, po strani od
njihovog izvedenog odnosa prema ostalom ljudskom iskustvu, to nisu ni pomiljali oni koji su tjerali
teoloku lisicu, a istjerali znanstvenog vuka. Potpuno nevino, Galilej je prodao ovjekovo povijesno
pravo prvoroenja: ovjekovo smisleno i zapameno iskustvo, ukratko njegovu akumuliranu kultu-
ru. Odbacujui subjektivnost, ekskomunicirao je sredinji predmet povijesti, mnogodimenzionalnog
ovjeka.
Galilej je to zlodjelo poinio vesela srca kraj otvorenih oiju. Nije imao pojma da je njegova distink-
cija izmeu vanjskog i unutranjeg svijeta, izmeu objektivnog i subjektivnog, izmeu kvantitativnog
i kvalitativnog, izmeu matematiki opisivog pa time spoznatijivog i onog nesvodivog, nedostupnog,
za analizu neprikladnog i nemjerljivog, bila lana distinkcija ako se iz rauna izostavi ljudsko iskustvo
u svoj njegovoj simboliziranoj punoi koja je i sama polog nebrojenih razdoblja organskog ivota.
to je jo gore, Galilej je uveo dualizam izmeu objektivnog i subjektivnog svijeta, ak vei od
dualizma to ga je kranska doktrina nametnula razdvajanjem nebeski savrenog i vjenog od ze-
maljskog, nesavrenog i grijenog. Kraninovo subjektivno nebo postalo je barem aktivnim dijelom
njegove svakidanjice, vidljivo u sjajnim crkvama i katedralama, u djelima milosra i zajednikim
svetkovinama. U antihistorijskom, utilitarnom poretku, kojim je ozakonjena mehanika slika svijeta,
ono to je preostalo od subjektivnog iskustva bilo je ili osiromaeno ili iskrivljeno gubitkom dodira s
ovjekovom prolou te nedostatkom razboritog anticipiranja njegove budunosti.
Po toj novoj znanstvenoj razdiobi, spasenje je bilo potrebno upravo organskom svijetu, a i ovjeku.
Sve oblike ivota trebalo je uskladiti s mehanikom slikom svijeta, pretopiti iji i preoblikovati nanovo,
kako bi se prilagodili savrenijem mehanikom modelu. Jer samo je stroj predstavljao istinsko utjelov-
ljenje te nove ideologije: koliko god sloen neki mehanizam i mogao biti, jo uvijek je bio priprosta
izraevina u usporedbi s onom karikaturom ljudskog tijela koju nam je nacrtao Buckminster Fuller.
Samo odbacivanjem organske sloenosti, njenim proiavanjem pomou apstrakcije i intelektualne

41
sterilizacije, vaenjem ovjekovih unutranjih organa i uvijanjem ostataka u ideoloki ovoj za mu-
mije, samo tako mogao je ovjek postati besprijekoran i dovren u svakom smislu dovren! kao i
njegove nove mehanike izraevine. Da bi se iskupio od organskog, autonomnog i subjektivnog, o-
vjek treba da se pretvori u stroj, ili jo bolje, treba da postane sastavnim dijelom nekog veeg stroja,
ijem e nastanku pomoi nova metoda.
Taj stav, zaudo, nije do kraja vrijedio ak ni za fizika svojstva prirodnih pojava, to je i sam
Kepler vrlo brzo opazio, meditirajui o sloenoj geometriji snjene pahuljice, primijetivi da slian red,
kao da je tu um bio na djelu, proima i druge dijelove prirode, na primjer strukturu nekog cvijeta. Danas
fiziari dre da ak i atomi imaju svoju vlastitu unutranjost, neprozirnu za oko, zagonetnu za um, te
da svaki atomski element ima svoje vlastito odreeno obiljeje, ovisno o sastavu i rasporedu raznih
njegovih pretpostavljenih estica ili naboja. U skladu s tim, ini se da su neke inherentne sklonosti
za organizaciju i udruivanje ugraene i na najniim stupnjevima postojanja, milijarde godina prije
pojave ivih organizama. O tome su duboku, ali predugo zanemarivanu slutnju imali i Leibnitz i Stallo.
Povrh toga, te konane estice izmiu neposrednom opaanju: za ono to je najskrivenije i ne-
dostupno, ne moe se ak ni u fizici rei da nije stvarno, jo manje se moe nazvati isto subjektivnim,
koliko god dobro uvalo svoje tajne. Ukratko, nutrina je jednako objektivna kao i vanjski plat. Ne
treba posezati za kirurgijom da objektivno budemo sigurni kako u nekom ivom stvoru postoje unu-
tranji organi osim ako ne mislimo na moguu ekstirpaciju ili zamjenu umjetnim organom. A ono
to nazivamo vanjskim svijetom, samo je nuni dio unutranjeg svijeta svakog organizma: organizam
moe preivjeti samo ako ga do neke mjere internalizira.
Cijela ova kritika analiza bila bi samo jahanje mrtvoga konja da te poetne krive koncepcije i in-
terpretacije nisu zapravo ostavile teku hipoteku pristranosti i zabluda u znanstvenoj, a jo vie u
popularnoj misli i tehnolokoj praksi. Mehanika slika svijeta, kako su je prvi sloili Kepler, Galilej,
Descartes, Newton i Boyle, ve je odavno prestala biti prihvatljivom u naprednoj znanosti: razmilja-
njem i pokusima Faradaya, Maxwella, Plancka i njihovih nasljednika, svaki se dio klasinog fizikog
svijeta dematerijalizirao: postao je manje tvaran, suptilniji, kompleksniji, pa time i neuhvatljiviji ne-
go ikad prije ali takoer i spremniji da se nagodi sa sloenostima i zagonetkama ivota. Slika svijeta
sedamnaestog stoljea, slika rotirajuih planeta, zaljuljanih njihala, izbaenih topovskih zrna, prostog
pada kamena i vrstih kuglica atoma ne obuhvaa vie sve to se moe opaziti ili zamisliti da postoji,
jer se elektromagnetsko zraenje, koje se iri u svim smjerovima, ne moe prikazati na dvodimenzi-
onalnoj povrini, a mnoge isto fizike pojave, kau nam fiziari, ne mogu se uope vizualizirati.
Usprkos tome, znanstvenikova slika svijeta, ak i danas, jo uvijek nosi izblijedjeli peat Galileja i
Keplera; kako primjeuje Schrdinger, u njoj jo uvijek nema plavog, utog, gorkog, slatkog, ljepote,
uitka, tuge ukratko, onih najivljih glasova ljudskog iskustva. Egzistencijalno uzevi, znanstvena
slika svijeta jo uvijek je poddimenzionalna, jer je ve u poetku uklonila ivog promatraa i dugu
povijest zapisanu u njegovim genima i njegovoj kulturi.
Na alost, krajnji efekt metodikog napretka sedamnaestog stoljea u jasnoi deskripcije i pridra-
vanju opaene injenice, sastojao se u obezvreivanju svih aspekata ljudskog iskustva koji se nisu dali
obraditi na taj nain, a u konanom ishodu uklonjeni su svi proizvodi i popratne pojave ovjekove
osobnosti. Tako je tehnoloki svijet, ponosei se izuzimanjem ili reduciranjem ljudske linosti, sve vie
smjenjivao prirodu i ovjekovu kulturu, zahtijevajui zapravo vii status za sebe kao konkretni radni
model znanstvene istine. Godine 1893, podsjea nas Loren Eiseley, obraajui se Britanskom dru-
tvu za unapreenje znanosti, Robert Monro je rekao jezgrovito: imaginacija, koncepcije, idealizacije,
moralna svojstva mogu se usporediti s parazitima koji ive na raun svojih susjeda.
Utrti put tom obezvreenju ovjekove linosti i njenom konanom progonstvu, to je, eto, bio stvarni
Galilejev zloin.

42
3. Pojedinosti zloina
Velika zasluga primijenjene Galilejeve metode bila je u tome to je za javno i sistematsko promatra-
nje otvorila jedan vani dio vidljivog svijeta. Sama metoda, dostupna svima koji su je mogli savladati,
uzdizala je dobivene rezultate iznad privatnih neslaganja. Pozitivna znanost, u smislu u kojem ju je
shvaao Galilej, bila je reakcija na srednjovjekovno shvaanje da do istina koje nisu utvrene bo-
anskom objavom treba doi u otvorenoj debati, isto verbalnom raspravom izmeu suprotstavljenih
strana. To je dijalektika metoda koja se jo uvijek mnogo primjenjuje u sudnicama; ona pogoduje
osobnoj snazi i pravnikoj vjetini, ali se u toku rasprave lako sputa do ispraznog verbalnog vatro-
meta i zlonamjerne svadljivosti. Kako je to rekao Renaudot, popularno-znanstveni francuski pisac iz
sedamnaestog stoljea, takve diskusije ne samo to potamnjuju svaku rjeitost i uivanje u raspravi,
nego obino svravaju u meteu, cjepidlaenju i uvredama.
Galilej stoga zasluuje odobravanje koje je i zavrijedio, pomaui da se utvrdi metoda koja e slo-
bodne umove navesti na ispravljanje osobnih predrasuda i krivih zakljuaka, kojom e se uz pomo
pomnog promatranja, dobro smiljenih pokusa i njihovog znalakog tumaenja, doi do zajednikih
rezultata, dostupnih svima koji bi ponovili istu radnju. Ne samo strogost suda nego i razumnost, ne
samo blistava intuicija nego i ponizno prihvaanje suradnje i suprotnih nalaza drugih umova, rad
podvrgnut istoj metodikoj disciplini bili su to veliki plodovi nove znanstvene metode. Ta se smi-
rena intelektualna pristojnost s vremenom proirila i na druga podruja. Veliki ugled to ga je poziv
znanstvenika nekad s pravom uivao, zahvaljujemo uglavnom toj nesebinoj distanciranosti, intelek-
tualnoj otvorenosti, dragovoljnom odbacivanju neodrivih pretpostavki, ispravljanju pogreaka ak
i reviziji osnovnih postulata: ukratko, odsutnosti nekih zadnjih namjera i svojeglavih strasti.
Ta nova disciplina nije se lako nametnula. Po tipu opozicije to ju je Galilej izazvao, danas vidimo
koliko su njegove inovacije bile potrebne. Dragi moj Kepleru, pisao je Galilej svom kolegi, kako
bih elio da se moemo zajedno od srca nasmijati! Ovdje, u Padovi, rektor je neki profesor filozofije,
kojeg esto i usrdno nagovaramo da pogleda Mjesec i planete kroz moj dalekozor, to on tvrdokorno
odbija.
Kako vidimo, otvaranje oiju otpoelo je barem tri stoljea ranije, osobito s onim bratom franjevcem
Rogerom Baconom koji je rekao: Tko se bez sumnji eli radovati istinama na kojima poivaju pojave,
taj mora znati kako da se posveti nekom pokusu. Jer pisci napiu mnoge tvrdnje, a ljudi im povjeruju
zbog obrazloenja koje su, meutim, formulirali bez iskustva. Njihov smisao je potpuno laan. Ope-
nito se, na primjer, vjeruje da se dijamant ne moe lomiti osim pomou kozje krvi, a filozofi i teolozi
zlorabe onda takvo vjerovanje. Ali lomljenje pomou krvi nikad nije dokazano, iako se to pokualo.
Dijamant se moe lomiti lako i bez te krvi: vidio sam to svojim oima.
Vidio sam to svojim oima. To je bila ta nova ica u koju su Galilej i njegovi sljedbenici udarili
snanije i odlunije. Kad se metoda jedanput vrsto utvrdila, postali su sumnjivi aneli, i duhovi,
nevidljivi onome koji u njih nije vjerovao, osim ako se takvi entiteti nisu u znanstvenom ruhu kao
flogiston ili eter prokrijumarili u mehaniku sliku svijeta. Svaki pravi znanstvenik postao je
profesionalni Nevjerovani Toma, po onom ueniku koji je traio da sam pregleda Isusove rane, prije
nego to je povjerovao u njegovo uskrsnue.
Zadovoljenje te potrebe za autentinom informacijom bilo je omogueno sistematskim istraiva-
njem oba nova svijeta to smo ih ve ispitali, zemaljskog i mehanikog. Zbog toga to je pomogao
da doe do takve promjene u shvaanju, Galilejev prilog zasluuje nae kritiko potovanje. Postiu-
i svoje rezultate i nastojei da ih to stroije objektivira, Galilej je, na alost, prihvatio Keplerovu
neosnovanu predodbu mozga kao specijaliziranog organa, osobito prilagoenog za baratanje mate-
matikim informacijama, kao i misao da za postizanje takvog razgovijetnog reda treba iskljuiti sve
druge kanale informacija.

43
 im formuliram koncepciju neke materijalne ili tjelesne supstance, pisao je Galilej, istodobno
osjeam potrebu da zamislim kako ima granica ovog ili onog oblika, da je u odnosu na druge mala ili
velika, da se nalazi na ovom ili onom mjestu, u ovom ili onom remenu, da se giba ili miruje, da dodiruje
ili ne dodiruje drugo tijelo i je li jedinstvena, rijetka ili obina. Nikakvim inom imaginacije ne mogu je
razluiti od tih svojstava. Ali ne mislim da ga aposlutno moram shvatiti nuno popraenog svojstvima
kao to su bijelo, crveno, gorko ili slatko, glasno ili tiho, ugodna ili odbojna mirisa. Kad osjetila ne bi
ukazivala na ta svojstva, jezik i imaginacija ne bi sami nikada doli do njih. Stoga mislim da ti osjeti,
mirisi, boje itd, s obzirom na predmet u kojem se ine da prebivaju, nisu drugo do puki nazivi. Oni
postoje samo u osjetilnom tijelu, jer kad uklonimo ivo bie, sva ta svojstva nestaju i ponitena su
Mislim da u izvanjskim tijelima ne postoji nita to bi probuivalo okus, miris, zvuk itd; postoje samo
veliina, oblik, koliina i gibanje.
Treba rei da taj sud nipoto nije bio rezultat neke eksperimentalne demonstracije: zasnivao se is-
kljuivo na postulatima astronomije i mehanike, potkrijepljen hipotetikim inom samog promatraa,
inom kojim se uklanjaju svi fizioloki podaci osim onih potrebnih za opis veliine, teine, sile, ili
ak jo apstraktnije, mase i gibanja. Iz Galilejeva svemira nestale su ne samo ljudske osobe i
organizmi, nego i kemijski elementi tada jo neidentificirani i neopisani. Mislim, rekao je Galilej,
vraajui se toj ideji na nekom drugom mjestu, kad bismo uklonili ui, jezik i nos, ostali bi oblici i
brojevi, a ne ni miris ni okus ni zvuk. Ali zato je u svojoj imaginarnoj kirurgiji zastao kod uha, jezika
i nosa? to bi bilo s oblicima, brojevima i gibanjem kad bi uklonili jo i oi, ruke i mozak? Apsolutni
entiteti koji postoje po sebi samo su prihvatljive izmiljotine ljudskog uma: sve to moemo nazvati
stvarnim, rezultat je mnotva transakcija i meuodnosa izmeu ljudskog organizma i okoline.
Galilej nam nikad nije objasnio kako bi to njegove takozvane primarne kvalitete, veliine i oblik,
imale vie opipljive stvarnosti ili smisla od boje i mirisa, pogotovo ako bi nestao ljudski mozak koji na
njih reagira i te pojave prevodi u simbole. Nije se suoio ni s jednako zbunjujuim problemom kako
to masa i gibanje mogu proizvesti ak samo privid kvalitete. Sve navodno objektivne komponente
fizikog svijeta su zakljuci, do danas, barem za ovjeka, vrlo vjerojatni zakljuci iz mnotva povijesnih
i biografskih iskustava.
Galilejev mehaniki svijet bio je samo djelomini prikaz konanog broja vjerojatno moguih svjeto-
va, od kojih je svaki svojstven pojedinoj ivuoj vrsti; svi ti svjetovi nisu nego dio beskonanog broja
moguih svjetova, koji su nekad mogli ili mogu postojati. Ali bilo to nalik na neki jedinstveni svi-
jet, zajedniki svim vrstama u svim vremenima i pod svim okolnostima, predstavlja isto hipotetiku
konstrukciju, izvedenu zakljuivanjem iz podataka koji su patetino nedovoljni, a cijenjeni zbog si-
gurnosti, stabilnosti i jasnoe koju pruaju, ak i kad se pod strogim ispitivanjem ta sigurnost pokae
samo kao jo jedna iluzija. Leptir ili kukac, riba ili ptica, pas ili dupin, dali bi nam posve razliit opis
ak i primarnih kvaliteta, jer svaki od njih ivi u svijetu uvjetovanom potrebama i mogunostima to
ih okolina prua njegovoj vrsti. U sivom vizualnom svijetu psa, mirisi, blii i udaljeniji, blagi ili esto-
ko uzbudljivi, vjerojatno igraju ulogu to ju u ovjekovu svijetu imaju boje iako e se u primarnom
interesu za hranu psei i ljudski svijet u mnogo emu pribliiti.
to vrijedi za bioloku osnovu, vrijedi moda i vie za ovjekovu kulturu: to nam je, na ovaj ili
onaj nain, nastojao dokazati itav niz promatraa, od Immanuela Kanta do Benjamina Whorfa. Jedi-
ni svijet u kojem se ljudska bia kreu s neto pouzdanja nije Galilejev objektivni svijet primarnih
kvaliteta, nego organski svijet kako ga modificira ovjekova kultura, to jest, simbolima rituala i jezika,
raznih umjetnosti, oruima, napravama i praktinim djelatnostima, geotehnikim preobraavanjem
krajolika i gradova, zakonima, ustanovama i ideologijama. im se ovjek u vremenu primakne drugoj
epohi, ili stupi u drugu kulturu, iezava ta familijarna subjektivnost, a privid objektivnosti nestaje:
raskorak, anomalije, proturjeja, razlike, sve se to otvara, a zajedno s tim otvara se i nesvodivo bogat-

44
stvo ljudskog iskustva, kao i neiscrpivo obeanje ovjekovih mogunosti, koje se ne mogu obuhvatiti
nikakvim pojedinim sistemom.
Kad su Galilejevi uenici razmrvili to neizmjerno kulturno naslijee u mjerljivo, javno, objektiv-
no i ponovljivo, zaboravili u ili krivotvorili ne samo osnovne injenice ljudskog postojanja, nego su
podsjekli mogunosti ovjekovog rasta. to je jo gore, stvorili su rascijepljene linosti iji se osobni
ivot, po prihvaenim pretpostavkama, nikad nije mogao prilagoditi njihovom javnom, objektivnom
ivotu. Taj rascjep u devetnaestom stoljeu stvorio je nepremostivi jaz izmeu umjetnika i znanstve-
nika, jaz koji se nije po receptu lorda Snowa dao tako jednostavno zatrpati time to je trebalo da
umjetnik postane osjetljiviji na znanost.
Galilejeva distinkcija izmeu primarnih i sekundarnih kvaliteta bila je, kako je on mislio, distinkcija
izmeu provjerljive realnosti i puke osjetilne iluzije. Prvi aspekt nalazio je svoju potvrdu u kretanju
nebeskih tijela, nezavisno od ovjeka; drugi je predstavljao sporednu vrstu iskustva, jer se temeljio
na osobnim iskazima prolazne ljudske linosti. Bila je to pogrena distinkcija: objekt i subjekt su
neodvojivi.
Gnjev je, na primjer, privatno subjektivno stanje utoliko to direktno zahvaa svijest; postaje javniji,
ali ne i stvarniji time to je podloan izvanjskom opaanju, po boji glasa, po promjenama boje koe i
stezanju miia; to se, ako treba, moe nadalje objektivirati instrumentima, mjerenjem krvnog tlaka,
mjerenjem broja udaraca srca, te analizom adrenalina i eera u krvi. Oba aspekta gnjeva su stvarna:
ali javni izvjetaj o tome bio bi neprovjerljiv bez pozivanja na osobno emocionalno stanje to ga te
pojave prate, jer strah izaziva vrlo sline tjelesne promjene. Prema lano objektivnim predodbama,
gnjev i strah bili bi praktino istovjetni, osim to u nekim sluajevima ne uvijek i ne svagdje gnjev
moe dovesti do sranog napadaja, a strah do bijega od stvarnosti.
to se Galilejevog vjerovanja u objektivnost oblika tie, ni ono nije utemeljeno bez pozivanja na
osobni doprinos motritelja. Obrisi koje je Galilej tako jasno vizualizirao kao dokaz objektivnosti, nes-
taju im uzmemo u obzir elektromagnetsko polje, upravo kao to otrica nabruenog noa pod elek-
tronskim mikroskopom postaje tupa. Iskustvo stvarnosti kod viih organizama, osobito u ovjeka,
povlai za sobom neprestanu oscilaciju izmeu unutranjeg i vanjskog, izmeu subjektivnog i objek-
tivnog prostora, a svaki jednostrani pristup ne samo to ograniava, nego i krivotvori tu stvarnost. Ili,
kao to je Adolf Portmann mudro shvatio, priroda obuhvaa svaki vid ivota subjektivno iskustvo,
kao i strukturu.
Ne treba ponavljati da Galilejeva privrenost primarnim svojstvima i matematikoj analizi nije jedi-
na stvorila mehaniku sliku svijeta: pomogle su mu i teorijske postavke i stvarni eksperimenti itavog
niza njegovih kolega znanstvenika koji su, ni ne pomiljajui na ispravljanje njegovih pristranosti,
svjesno prognali golemi dio ljudskog iskustva iz carstva znanosti.
Dokumenti koji potvruju to openito prihvaanje mehanike slike svijeta tako su brojni, da umjes-
to svih drugih dostaje samo jedan primjer iz osamnaestog stoljea.
Klasini saetak Galilejeve koncepcije dao je David Hume, blistavi um koji je pod platom savr-
enog skepticizma ustoliio taj novi nazor kao dogmu. Proeemo li knjinicama, pisao je Hume,
uvjereni u ta naela, to emo, kakvu emo zbrku nai? Uzmemo li u ruke bilo koji svezak teologije
ili skolastike metafizike, zapitajmo se: sadri li taj svezak bilo kakvo apstraktno rasuivanje o kvan-
titetima ili brojevima? Ne. Sadri li neko razmiljanje utemeljeno na eksperimentiranju s injenicama
ivota? Ne. Povjerite ga, dakle, ognju, jer ne sadri nita osini nadmudrivanja i obmane.
Oni koji su takve zabrane uzimali ozbiljno, lako su izbrisali svaku teologiju i metafiziku koja se
razlikovala od njihove; svoju su, naravno krivo, uzimali kao zdravorazumsku stvarnost. Proivljena
i zapisana povijest pretpjela je istu sudbinu. Po Humeovim vlastitim kriterijima, njegova Povijest
Engleske bila bi prva knjiga koju je trebalo spaliti. Znanost je, zapravo, tako potpuno izgubila poto-
vanje za sve to nije dalo neposredno promatrati i ponoviti, da znanstvenike i tehniare tek odnedavna

45
poinje zanimati njihova vlastita povijest. Ne jedan uenjak tvrdi da svaki znanstveni rad stariji od
deset godina ne vrijedi razmatranja. To ukazuje na vie nego neumjerenu naduvenost znanstvenikog
ega, koju su izazvali veliki teorijski i eksperimentalni uspjesi ove posljednje generacije; to ukazuje na
nastojanje da se diskreditira bit organskog iskustva pamenje, koje uspostavlja kontinuitet s daljom
prolou i irom okolinom nego to ih samo desetogodinje sjeanje moe obuhvatiti.
Taj stav je kriv za kasno prihvaanje Faradayevog prodornog uvida u elektronsku bit materije,
a ujedno nam je jasnije zato su znanstvenici i inenjeri stvorili kompjutor tako kasno: mogli su taj
izum razviti barem generaciju ranije, samo da su uli za Babbageov raunski stroj. Na nioj razini,
zbog istog stava, jasniji su nam i antisubjektivni pogledi bihevioristikog psihologa B. F. Skinnera,
koji je u svom spisu Walden 2 izjavio: Mi povijest ne uzimamo ozbiljno. Nije ni udo: da ovjek
ne zna za svoju povijest, Skinneri bi vladali svijetom; sam Skinner je u svojoj bihevioristikoj utopiji
to skromno i predloio.

4. Pravomonost po stroju
Nova znanstvena filozofija preuzela je na sebe promicanje dvaju procesa koja su ve djelovala u
drutvu, te doista i bila zasluna za obnovu znanstvenog interesa. Prvi od njih bilo je izumljivanje i
umnaanje strojeva, sastavljenih od dobro artikuliranih, fino izraenih, standardiziranih i zamjenjivih
dijelova, kao u mehanikom satu ili u tiskarskoj presi. Drugi proces sastojao se u sve veoj upotre-
bi kovanog novca to su ga jednoobrazno otiskivali strojevi do ega je dolo zbog irenja obiaja
da se na robi istakne cijena, apstraktna numerika notacija koja se odnosi na teinu ili na koliinu.
Tu promjenu simbolizira maksima Franklinovog Ubogog Richarda: Vrijeme je novac. Transakcije
znanosti podsjeale su na one trine po tome to su obje trebale neutralni medij razmjene.
Kako je rasla mo mehanike, a kako su i same znanstvene teorije bivale sve adekvatnije zbog daljnje
eksperimentalne provjere, tako se sve vie irila i nova metoda. Sa svakom novom demonstracijom
svoje efikasnosti potkrepljivala je nesigurni teorijski nacrt na kojem se zasnivala. to se zapoelo
u astronomskom opservatoriju, svrilo je najzad u naem vremenu, u automatiziranoj tvornici koju
kontroliraju kompjutori. Iz slike svijeta koju je sagradio, znanstvenik je najprije iskljuio sebe, a sa
sobom i veliki dio svojih organskih potencijala i povijesnih afilijacija. Kako se taj nain miljenja
proirivao na sva podruja, autonomni e radnik, ak i u svom najturijem, mehanikom obliku, biti
sve vie potiskivan iz mehanizma proizvodnje. Ne budu li te postavke osporene, a institucionalne
procedure promijenjene, sam ovjek nai e se, na kraju, odsjeen od svakog smislenog odnosa s bilo
kojim dijelom svoje prirodne okoline i svoje povijesne sredine.
Ljudi koji su stvorili mehaniku sliku svijeta predvidjeli su mnoge stvarne izume i otkria i stras-
tveno eljeli da se oni ostvare. Ali ak ni spekulativno nisu mogli naslutiti obeshrabrujui drutveni
ishod svojih nastojanja.
Neposredni uinak novog sistema miljenja i postavki lienih emocija bio je privremeno vrlo povo-
ljan, jer je ohladio pregrijanu atmosferu teolokih rasprava koja je preostala od reformacije i proture-
formacije. Zanimanje pjesnika za znanost, od Miltona i Johnsona do Shelleyja, Wordswortha i dalje do
Whitmana i Tennysona, potvruje nam oslobaajui uinak nove slike svijeta; jer pjesnici, podsjea
nas Homer, govore nam o stvarima kakve doista jesu. Umove to su bili podijeljeni na pitanju prirode
svemira i ovjekovih najvanijih stvari, sloilo je potovanje za novu sliku svijeta i za nove strojeve
koji su tu sliku prevodili u aktivnu stvarnost, korisne proizvode i drutveni napredak. To je, dakako,
bio dobitak.
Openito korisna u tom stavu prema izvanjskom svijetu bila je injenica neprestanog pozivanja
na zajednika iskustva, u kojima je do neke mjere mogao sudjelovati svatko. To je prualo povjerenje

46
u ovjekovu sposobnost da shvati djelovanje prirode. Intelekt se vie nije mogao zadovoljiti imagi-
narnim zemljopisnim kartama, matovitim priama, objanjenjima iz desete ruke i privianjima, i to
na nain koji je prevladavao jo u srednjem vijeku i bio prihvatljiv svima osim onim najpronicljivi-
jima. Egzaktno znanje, ak i kad je bilo neprimjereno povezano i ogranieno, bilo je jo uvijek bolje
od zbrkanog i netonog opeg znanja, koje je pretenciozno tvrdilo da obuhvaa sve. Stjecanje takvog
korisnog znanja privremeno je ublaavalo one temeljne zablude, ako ih ve nije moglo dokinuti. Tako
je primjena termometra za mjerenje tjelesne temperature (u sedamnaestom stoljeu), to je Galilej su-
gerirao Sanctoriusu, pruila dijagnostiku pomo medicini, a upotreba termometra i barometra dala
je prve kvantitativne pokazatelje u opisivanju i predskazivanju vremena.
Mehanika slika svijeta postala je zbog svih tih dostignua krajnje prihvatljiva a mnogi njeni
dijelovi ostaju to i dan-danas. Od tog e vremena, na svakom podruju, oznaka kvantiteta ili veliine,
u idealnom smislu, postati sastavnim dijelom svake kvalitativne prosudbe. Do stanovite mjere, dakle,
nova metoda ozakonila je samu sebe. Tek kad se koncentrirala na kvantitetu tako da je iskljuila
kvalitetu, a na rascjepkano znanje tako da je iskljuila obrazac, funkcionalnu organizaciju i strukturu,
postat e joj smetnjom slabosti koje potjeu iz njenog prvotnog naglaavanja takozvanih primarnih
kvaliteta. Oni koji su razvijali mehaniku sliku svijeta zanemarili su, nadalje, znamenitu Leibnitzovu
distinkciju izmeu tonog i adekvatnog znanja, te su se previe lako zadovoljili tonou, pa i po
cijenu izostavljanja ili ak poricanja relevantnih podataka. Takva praksa postala je jo laka time to
su funkcija i svrha, obje bitne za opis organskih procesa i ovjekovog ponaanja, bile prenesene na
stroj.
Komentirajui posljedice davanja specijalnog statusa takozvanih primarnim kvalitetama, E. A. Bur-
tt ispravno kae da je to bio prvi stupanj u shvaanju ovjeka izvan carstva realnog i primarnog
ovjek se u misli poinje prvi put pojavljivati kao nebitan promatra i beznaajni proizvod velikog
matematikog sistema koji je sama sr stvarnosti. Kad je novi znanstvenik uklanjao ovjeka iz sli-
ke koju je stvarao, htio je, zapravo, da priroda sama ostavi svoj neposredni otisak, upravo kao to
fotograf puta svjetlu i kemikalijama da na filmu ostave neutralni zapis. Ali oni koji se takvom
metaforom slue za proces koji je prividno neovisan o ovjekovoj pristranosti, upravo time razotkri-
vaju prividnost spomenute koncepcije: prije nego to pokrene takav neutralni proces, fotograf mora
uloiti film, izabrati objekt, odrediti fokus; i naravno, prije nego to je kamera uope mogla nastati,
bio je potreban dugi proces ovjekovih otkria u optici, kemiji, pravljenju stakla i plastike. Ukratko,
moramo uzeti u obzir itavo mnotvo ljudskih potreba, interesa i odluka, prije nego to uzmognemo
zabiljeiti i sauvati otisak svjetla na osjetljivoj povrini. Isto je i s egzaktnom znanou. Da je ovjek
iz te slike doista mogao izbaciti u potpunosti sebe i svoju kulturu, ne bi bilo ni slike ni razloga da ju
snimamo a svakako ni mehanike slike svijeta ni nove generacije strojeva!
Ipak, sa svim svojim ideolokim slabostima, matematiko-mehanika metoda rezultirala je razjanje-
njem fizikih zbivanja, i to je izumitelju i inenjeru dalo samopouzdanja da vlastitom sposobnou
dou do predvidlivih rezultata. to se tie fizikog svijeta koji je bio opisan tim jednostavnim pojmo-
vima, to je to po sebi bilo nego plauzibilna apstrakcija? Jer kako istie A. N. Whitehead, konkretni
ustrajni entiteti su organizmi, tako da plan cjeline utjee na sam karakter razliitih podreenih orga-
nizama koji je sainjavaju Tako je elektron unutar ivog tijela drugaiji je od elektrona u atomu
ugljika, opet zbog plana svoje cjeline. Tako i znanstvena metoda: kad se prestane baviti statistikim
vjerojatnostima, mora prijei iz pozitivizma u platonizam.
Novu sliku svijeta stvorila je tako monom njena metoda svjesnog zanemarivanja sloene stvar-
nosti organizama, to je znailo neizmjernu utedu rada: njezina pragmatika djelotvornost bila je
protutea njenoj konceptualnoj povrnosti. Univerzum kao cjelina, cjelina koja sadri sve druge cjeli-
ne, nemjerljiv je i nezamisliv u svoj svojoj beskrajnoj raznolikosti i mnogostrukoj konkretnosti. Samo
pomou uzoraka i apstrakcija moe se u intelektu sloiti model nalik na djeju igraku.

47
 Ekoloka sloenost ivota nadmauje ovjekov um, iako je neto od tog bogatstva sastavni dio o-
vjekove vlastite prirode. Samo kratkotrajnim izdvajanjem nekog djelia tog ivota moemo ga naas
pojmiti: mi uimo samo na primjerima. Odvajanjem primarnih i sekundarnih kvaliteta, postavljenjem
matematikog opisa kao dokaza istinitosti, koristei samo dio svog ljudskog za istraivanje samo dijela
svoje okoline, nova znanost s uspjehom je pretvorila najznaajnije atribute ivota u isto sekundarne
pojave, odreene da ih zamijeni stroj. Tako su ivi organizmi, sa svojim najtipinijim funkcijama i
svrhama, postali suvini.

5. Strojevi kao defektni organizmi

I opet je filozof E. A. Burtt bio taj koji je cijeli narataj prije Erwina Schrdingera najodlunije upro
prstom u posljedice novog sistema analize.

ovjekovo djelovanje ne moe se obraditi kvantitativnom metodom, osim na najturiji

nain. Njegov ivot bio je ivot boje i zvuka, uitka i muke, strastvenih ljubavi i ambici-
oznih stremljenja. Realni svijet bi, prema tome, morao biti izvan ovjekova svijeta: svijet
astronomije, svijet gibanja i mirovanja zemaljskih tijela. Jedino to je ovjek imao zajed-
nikog s tim svijetom bila je njegova sposobnost da ga otkrije, to je lako zanemariti jer
se to nuno pretpostavlja, i to ni u kom sluaju ta sposobnost spoznaje nije bila dovoljna
da ga uzdigne do ravnopravnosti sa stvarnou i kauzalnom efikasnou Zajedno s tim
velianjem izvanjskog svijeta kao vanijeg i stvarnijeg, ili su i atributi veeg dostojanstva
i vrijednosti.

Sam Galilej mogao bi nastaviti na ovu primjedbu: Vid je najodlinije od svih osjetila, zbog svojeg
odnosa spram svjetla, najodlinijeg predmeta. Ali u usporedbi s ovim potonjim, inferioran je kao
konano u usporedbi s beskonanim.
Uzeti kao ono krajnje i vrhovno fizikalni fenomen svjetlosti, a zaboraviti na svjetlost svijesti koja
je sama najvia manifestacija ivota, pokazuje nam kako je djelotvorno Bog Sunce zaslijepio svoje
oboavatelje. Koliko se mnogo izgubilo tim velianjem mehanike slike svijeta, moe se razabrati iz
prikaza jednog nedavnog izuma to ga je napisao biolog Pumphrey.
Inenjeri kompanije Bell Telephone, kae nam Pumphrey, otkrili su da bi se sve informacije mo-
gle prenositi sistemom nazvanim Vocorecorder koji, umjesto da prenosi kontinuirani ali ogranieni
raspon, kao da sabija svu zvunu energiju govora u deset uskih prolaza irokih trideset dva cikla s
ekonomskom posljedicom da se sada, uz odgovarajuu opremu za odailjanje i primanje, moe simul-
tano prenijeti deset razgovijetnih poruka kanalom kojim je do sada prolazila samo jedna.
Zanima nas, nastavlja Pumphrey, uinak tog procesa na karakter govora, jer odbacivanjem, od-
nosno zamuivanjem njegove artikulirane strukture uspjelo je mehaniki potpuno odvojiti emotivnu
i informativnu funkciju jezika. Proizvodi tog paklenskog stroja su savreno jasni i savreno bezli-
ni. Kroz njega ne prolazi ni traak srdbe ili ljubavi, saaljenja ili straha, podrugljivosti ili iskrenosti.
Nemogue je pogoditi dob ili spol govornika. Nema tog psa koji bi prepoznao glas svoga gospodara.
Zapravo, uope ne izgleda da iza te poruke stoji ovjek. Ali njena inteligentnost je besprijekorna.
Inteligentnost je besprijekorna. To je, zapravo, samo drugi nain da se kae kako je ta inteligentnost,
poemo li od ivota, ve po sebi defektna, jer ne moe ni primati ni odgovoriti na potpuno i obuhvatno
iskustvo stvarnog svijeta, onako kako ga doivljavaju aktivni organizmi i umni ljudi. Nekom ironijom,
upravo je onaj primarni ponos ovjeka zbog novih mehanikih izuma naveo velike umove sedamna-
estog stoljea (vrlo ljudski i opravdano ushiene pojavom teleskopa) ne samo da prognaju ovjeka

48
iz njegovog vlastitog mnogodimenzionalnog svijeta, nego i da njegov znanstveni glas reduciraju na
neto nalik Vocorecorderu.
Ista redukcija i izolacija dogodila se, doista, i svim ostalim ovjekovim organima: danas se pokazuje
da u rukama i suvie revnih genetiara i fiziologa ak ni njegov erotski ivot nije imun od takvog
nasilja. O tome svjedoe toboe objektivni izvjetaji Johnsona i Mastersove o ovjekovom spolnom
openju. Ta progresirajua redukcija svih dimenzija ivota povlai za sobom daleko ozbiljnija ponie-
nja od otkria da Zemlja nije sredite Svemira. Kranska poniznost dovodila je, navodno, duu blie
bogu: ali znanstvena poniznost dovela ju je blie samounitenju.
Usporedimo askom taj mehaniki pogled na svijet, njegov iskljuivi naglasak na kvantitativnom,
izmjerljivom, izvanjskom, s pogledom na svijet jedne od najprimitivnijih poznatih nam rasa i kultura,
one australskih uroenika. Prema Kaju Birket-Smithu, jednom od novijih istraivaa, temeljna misao
australskog pogleda na ivot govori nam o tome da nema otre podjele na ovjeka i prirodu, na ivo i
mrtvo, nema ak ni praznine izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti. Priroda ne moe bez ovjeka
ba kao ni on bez nje, a juer i sutra se na nama neobjanjiv nain stapaju u danas.
Kakvi god bili nedostaci u nainima opaanja ili u simbolikom formuliranju iskustva australskih
uroenika, s razvijanjem glavne teme ove knjige postat e jasno da je taj australski, primitivni
pogled, u biolokom i kulturnom smislu zapravo mnogo manje primitivan od mehanike sile svijeta,
jer ukljuuje sve one mnoge dimenzije ivljenja to su ih Kepler, Galilej i njihovi nasljednici namjerno
iskljuili, jer da kvare tonost njihovih opaanja i eleganciju njihovih deskripcija.
U toku cijelog devetnaestog stoljea najvaniji su glasovi znanosti, s istim samopouzdanjem kao
Hygens i Newton, propovidjeli ne samo da zakon mehanike spadaju u one koji vladaju svim pojavama,
nego da su ti zakoni sve to je potrebno za adekvatno objanjenje i ivota i uma, te da se ne treba
obazirati ni na kakvo nemehaniko ponaanje. ak e i jedan tako slobodoumni fiziar kao Clerk
Maxwell rei godine 1875. da kad neku fizikalnu pojavu moemo u cijelosti opisati kao promjenu u
konfiguraciji i gibanju nekog materijalnog sistema, moemo rei da je dinamiko objanjenje te pojave
dovreno. Samo malo ranije, 1869, Helmholtz je samouvjereno rekao: Predmet prirodnih znanosti
jest da se nau gibanja na kojima se zasnivaju sve ostale promjene i njima odgovarajue pokretne
sile da se, dakle, razrijee u mehanici. Misli jednog Bokovia ili Faradaya da bi moglo postojati i
nemehaniko ponaanje, ak i na razini atoma, leale su tada daleko izvan domaaja.
To nam objanjava prijezir, dapae sr teolokog zgraanja nad prokletom herezom, to ga jo uvi-
jek pokazuju mnogi biolozi kad od njih zatraite racionalno objanjenje vitalnih teleolokih ili
parapsiholokih pojava. Konani rezultat te mehanicistike doktrine bilo je podizanje stroja u status
vii od svakog organizma, ili se u najboljem sluaju gunajui doputalo da su vii organizmi super-
strojevi. Tako je skup metafizikih apstrakcija poloio temelje tehnoloke civilizacije, u kojoj e stroj,
u najnovijoj od mnogih svojih inkarnacija, s vremenom postati Vrhovna vlast i predmet religioznog
divljenja i oboavanja.
U toku ovog stoljea, osobito u posljednjoj generaciji, pokazale su se slabosti ove prvobitne for-
mulacije, pa su na mnogo mjesta i ispravljene. Nije bez ironije da su to najodlunije uinili upravno
izravni Galilejevi nasljednici, nuklearni fiziari, jer njihov svijet siunih estica ili elektrinih naboja
ne moe se ni obraditi ni opisati isto mehanikim ili geometrijskim pojmovima, niti uiniti jasnim i
vidljivim tako da se presloi u neki stroj koji obavlja rad.
Zbog svega toga, mehanika slika upravo svojom konkretnou ostala je dominantnom iako stvar-
no iskustvo naih suvremenika obuhvaa rendgenske zrake kao i elektronsko prenoenje slike i zvuka.
Da ilustriram tvrdnju kako mehanika slika svijeta jo uvijek prevladava, ograniit u se na dva pri-
mjera, a oba su, sreom, pomalo smijena.
U nedavno objavljenoj knjizi, jedan znameniti biolog odbacio je stvarno postojanje boli, tvrdei da
se radi o unutranjem i privatnom iskustvu, koje je zbog toga znanstveno nedostupno i neopisivo. U

49
namjeri da eliminira taj faktor, koji ve samim svojim postojanjem porie metodu koju zastupa, on ide
tako daleko da kae: Do sada smo govorili o boli kao da je rije o nekom stranom malom demonu
koji ui u nama. Porazgovorimo o njoj, meutim, usporeujui je sa strojevima i drugim predmetima,
objasnimo je pomou ivaca i njihovih impulsa, a nadasve pomou reakcije mozga na nju. Tako bismo
barem mogli konano nauiti da ne osjeamo bol.
U praksi bi, naravno, to bila poeljna pouka za bolesnika koji, recimo, boluje od raka, ali potpuno
nerazborita u mnogim drugim prilikama, kao kad jaka bol pouava dijete koje dodiruje plamen kako
da izbjegne ozbiljnija tjelesna oteenja. Nema sumnje da hipnoza, koja je koristan oblik takvog stava,
moe pod odreenim okolnostima posluiti kao sjajan anestetik, to je odavno poznato. ak i stoika
samodisciplina ili autosugestija mogu biti odlino sredstvo za ublaavanje mnogih bolova. Ali to
da ovjek kae za teorijsku ogranienost jednog uenjaka koji, nadalje, tvrdi kako je apsurdno htjeti
izraziti postojanje neeg to nikako nije mogue opisati. Nije li daleko apsurdnije poricati postojanje
te pojave?
Odbaciti kao nepostojee neto to se ne da opisati, znai izjednaiti ivot s informacijom. Moe
li se neka boja opisati iskljuivo svojom matematiki odredivom valnom duinom? Bez obzira na to
koliko toan bio tako apstraktni opis, on niim ne ukazuje na boju kao na subjektivno iskustvo. Tako
je i s boli. Poricati postojanje ili vanost boli zato to je previe subjektivna da bi se znanstveno opisala
je li to primjer znanstvene objektivnosti?
Takvo nastojanje da se bol znanstveno odbaci, predstavlja, zapravo, pokuaj da se organske reakcije
prikau kao ponaanje nekog stroja; jer strojevi nemaju ime registrirati bol, organizam koji to ini
postaje time anomalijom, ili jo gore, tehnolokim anakronizmom. One koji se dre tog zastarjelog me-
hanikog modela, moda jo vie razdrauje injenica da sama bol ukazuje na neto za to jo nemamo
bioloki odgovor iako sama ta injenica ve dugo gleda ravno u oi svim naim evolucionistikim
doktrinama. Kako to da je jedna tako oito kriva adaptacija kao intenzivna bol, koja ne slui nikakvoj
svrsi kojoj jednako tako ne bi posluio i manji stupanj boli nego se esto jo i povea, kad stanje
na koje upozorava postane takvo da vie nema pomoi postala nasljednom osobinom. ini se kao
da je za izvanrednu osjetljivost i preveliku reaktivnu sposobnost ivanog sistema viih organizama
plaena previsoka cijena. Kakav je to selektivni pritisak proizveo i proslijedio takvu reakciju koja
ne koristi ovjeku?
Dananji gotovo patoloki strah od svega to se ne moe neposredno preispitati i staviti pod kon-
trolu izvanjsku, poeljno mehaniku, elektronsku ili kemijsku kontrolu traje kao znanstveni ek-
vivalent jednog mnogo starijeg atavizma, straha od mraka. Pa ako pri kraju etiri stoljea posveena
popunjavanju zastarjele mehanike slike svijeta danas precjenjujemo stroj, nije li to zbog toga to
mehanistika doktrina, koja nam omoguuje da stvaramo i kontroliramo strojeve, znanstveniku obe-
aje jednaku kontrolu i nad ivim organizmima to ih on bez osjeaja poistovjeuje sa strojevima? U
svijetu strojeva, ili stvorova koji se mogu svesti na stroj, tehnokrati bi zaista bili bogovi.
Istina je: oni koji su najdublje zagledali u taj problem, nali su razloga za pretpostavku da ovjek, ako
zaista uspije stvoriti takve strojeve, nee moi njima vladati: jer ako doista budu ivi, bit e ne samo
autonomni nego i podloni raznim utjecajima, kao i svojim vlastitim udima, povrh onih ovjekovih.
Norbert Wiener se ak bojao da bi se to moglo dogoditi s kompjutorima u ne tako dalekoj budunosti:
do kljune situacije u filmu Odiseja 2001 dolazi kad se nepogreivi kompjutor svemirskog broda
razljuti i postaje neprijatelj astronautima. Nee li se elektronsko sveznanje, ako doista bude steklo
neki ekvivalent subjektivnog ivota kao i ovjek, pokazati jednako ludim, okrutnim i krvoednim kao
to su to zapravo bila mona boanstva bronanog doba? Moda jo i neprijateljskijim, jer e mu u
cijelosti nedostajati kulturni osigurai, koje je ovjek ak i tada ugraivao kao samozatitu od vlastitog
nesvijesnog.

50
 injenica da je jedan moderni znanstvenik jo uvijek odan zastarjeloj mehanikoj slici svijeta, i
to do zlovolje prema organskim procesima koji se zbivaju izvan tog ogranienog okvira, pokazuje
nam kako je snano privlaan bio taj i suvie pojednostavljeni model to na alost ostaje ak i
danas. Ali apsurdnu usporedbu sa strojem, da bi se objasnili autonomni procesi organizacije, rasta i
reprodukcije, najbolje emo moda vidjeti u priici Franka OConnora o nastojanju njegove majke da
mu kao djeaku objasni kako djeca dolaze na svijet, a da ne ulazi u zbunjujue fizioloke i emocionalne
intimnosti. Brino mu je objasnila da mame u svojim trbusima imaju jedan stroj, a tate ruicu za
paljenje koja ga stavlja u pogon, pa kad stroj jednom krene, ne zaustavlja se sve dok ne napravi
bebu. Ali naravno! to bi drugo bilo prirodnije, to jest mehaniki objektivnije?
Tako je krajem devetnaestog stoljea jedna priprosta ena, suoena sa ivotnim injenicama i zbu-
njena spolom, morala prihvatiti slino objanjenje, grublje, ali u biti isto ono koje nam daju znanstve-
nici: svesti organsko ponaanje na mehaniki proces kao da su strojevi nastali prije priroenih
tendencija prema organizaciji, koje moramo postaviti kao prapoelo predorganskog postojanja, kako
bismo objasnili evoluciju ak i elemenata atoma.

6. Odrjeenje za Galileja
Jedna od zadaa ove knjige bit e i da istrai nesretne posljedice Galilejeva zloina. To se zlodje-
lo, meutim, pokazalo tako uspjelim, a intelektualna lovina tako velikom, da su oni koji su krenuli
Galilejevim stopama, a da se nisu morali klanjati Inkviziciji kako bi izbjegli torturu, proirili danas
njegovu metodologiju i metafiziku na sve faze ovjekove djelatnosti. Veliki metri znanstvenih ceho-
va, s mnogim svojim uenicima i oponaateljima, imaju danas vie utjecaja i moi od svakog drevnog
sveenstva. tovie, religija tog novog klera, proirena nizom dokazanih udesa, tako se vrsto uko-
rijenila u svakoj pameti, da se ak i ona podruja znanstvene spoznaje i tehnikih mogunosti koja
izravno nita ne duguju Bogu Suncu, svejedno klanjaju njegovom autoritetu.
Ukazujui na nedostatke mehanike slike svijeta, ne elim umanjivati mnoge korisne rezultate, oso-
bito na podruju gdje se mogu primijeniti najdirektnije i najvitalnije to jest, u samoj tehnici. Svaka
nova koliina znanstvene istine, koliko god nepovezana ili siuna, bila je dragocjena. U razdoblju
ogorenih politikih i teolokih sukoba, kad su u obranu dogmatskih pozicija bile angairane vrlo
jake strasti, kad je razgovor izmeu protestanata i katolika postajao nemogu upravo kao i razgovor
izmeu vjernika dvije protestantske sekte, nova ideologija mehanike posluila je jedinstvu: stvorila
je zajedniki jezik i otvorila prostor praktinog djelovanja u kojem su ljudi razliitih unutranjih svje-
tova ipak mogli suraivati. Taj zajedniki svijet razumnog komuniciranja i suradnje nastavio se iriti
unato nacionalnim sebinostima i sumnjienjima, usprkos totalitarnim ideologijama koje su po sebi
izolacionistike. im se sastanu sa svojim kolegama, znanstvenici su u svakom dijelu svijeta kod kue,
i to vie od bilo koje druge profesije, jer govore zajednikim jezikom i slijede zajednike ciljeve. Iako
esto isprekidano, to jedinstvo je previe dragocjeno da bi se izgubilo.
Tako stvorene znanosti bile su, nesumnjivo, majstorske simbolike tvorevine: oni koji su se tim
simbolima sluili, na alost su implicitno mislili da oni predstavljaju vii red stvarnosti, dok su, za-
pravo, predstavljali samo stanoviti vii red apstrakcije. Samo ljudsko iskustvo nuno je ostajalo mno-
godimenzionalno: jedna se njegova os vodoravno iri svijetom otvorenim za izvanjsko promatranje,
takozvanim objektivnim svijetom; druga os, pod pravim kutom, prolazi okomito dubinom i visinom
subjektivnog svijeta, a sama stvarnost moe se prikazati jedino likom nastalim na beskonanom broju
pravaca koji prolaze kroz oba plana i sijeku se u sreditu, u umu ive osobe.
Ali dajmo, na kraju, i Bogu Suncu ono to mu pripada: red koji je uspostavio zaista je fundamentalan
za sve druge ivotne manifestacije; u kulturama sklonim dezorganizaciji i dezintegraciji, onda kao i

51
danas, njegovi vjernici uvodili su nuno potovanje reda kao takvog. Dajmo onda i Galileju milostivo
posmrtno odrjeenje grijeha: nije znao to je uinio, a nije mogao ni naslutiti to e se roditi iz cije-
panja subjektivnog i objektinog iskustva. On sam nije bio neki pritajeni heretik, nego prirodoslovni
humanist ili humanistiki prirodoslovac, te nije mogao znati da e apstraktni konceptualni svijet ijem
je stvaranju pomogao, naposljetku istisnuti sve tradicionalne vrijednosti, te odbaciti svako iskustvo i
saznanje koje nije pristajalo u prevladavajui mehaniki obrazac. Mora biti da je Galilej smatrao pri-
rodnom stvari da e kultura koja je oblikovala njegov vlastiti ivot, nastaviti ivjeti jo ljepe ureena
i obogaena a ne osuena od ivota, osiromaena i reducirana njegovim novim pogledom na svijet.
Poriui vanost subjektivnih faktora, to jest ovjekovih projekcija, onog to ga tjera naprijed, nje-
govih autonomnih reakcija, Galilejevi sljedbenici odbijali su, na alost, svako ispitivanje svoje vlastite
subjektivnosti; odbacujui subjektivno vrednovanje, ciljeve i neznanstvena znaenja, fantazije i sno-
ve kao irelevantne za njihovu pozitivistiku metodologiju, nisu uspjeli shvatiti ulogu koju su takvi
subjektivni trenuci igrali u stvaranju njihovog vlastitog objektivnog sistema. Time su, zapravo, elimi-
nirali svaku svrhu i svaku vrijednost osim jedne: traenja znanstvene istine. Svojoj potrazi za istinom
znanstvenik je posvetio svoju disciplinu, a to je bilo jo opasnije, postavio ju je iznad svake dru-
ge moralne obaveze. Posljedice takve posveenosti poele su se pojavljivati tek u naem vremenu.
Znanstvena istina dobila je status apsoluta, a neprestano traenje i irenje znanja postalo je jedinim
kategorikim imperativom.
Ali, ako nas povijest ljudskog roda neemu jasno ui, onda nas ui slijedeem: ovjeku se ne mogu
povjeriti apsoluti. Kad bi stari Rimljani rekli: Neka se vri pravda, makar se sruio strop, nisu ni na
trenutak mislili da bi se krov mogao sruiti; fiziari koji su tako ustrajno istraivali razbijanje atoma,
zapravo su ugrozili ljudski rod. S izumom nuklearnih bombi doveli su u opasnost sav ivot na zemlji:
danas ne samo da se moe sruiti krov, nego i samo nebo. U staroj igri istina ili njene posljedice,
ispada da su posljedice vane ba kao i sama istina, te da ih moramo brino ispitati i preispitivati sa
svakim irenjem istine na nova podruja. Zbog nedostatka takve brinosti, danas milijuni ljudskih
bia ive ne samo u sjeni totalne katastrofe, nego je i zrak koji udiu, voda koju piju i hrana koju jedu
zatrovana raznim krivo primijenjenim znanstvenim spoznajama.
Da je nova znanost pola od samog opaatelja kao bitne komponente svojih vlastitih namjera, nedo-
voljnost tog mehanikog modela i njegovog denaturiranog i dehumaniziranog univerzuma neizbjeno
bi bila postala oitom. Bez intuicija i uspomena, bez drevnih meaa kulture intelekt je oslabljen, a
slika koju nam daje samo na svoju rije toliko je nepotpuna i kvalitetno neadekvatna, strukturalno
tako iskrivljena, da postaje sasvim lanom. U svojoj knjizi Uvod u Stalloa, Percy Bridgman je dobro
ukazao na to kako su upravo aktivno eksperimentiranje i selekcija omoguili tom znanstveniku da
prevlada osnovne teorijske slabosti svojih mehanicistikih formulacija.
Tko poznaje znanstvenike, ili je barem itao biografije nekih kreativnih znanstvenika, nee ni misliti
da se vladajui kanon objektivnosti, potpune impersonalnosti, mehanike preciznosti i strogog poti-
skivanja osjeaja odnosi na neto drugo nego na rukovanje znanstvenim aparatom, te na konanu
prezentaciju rezultata u obliku pomnog i sistematinog opisa. Igrajui znanstvenu igru, znanstvenik
mora slijediti njena stroga pravila ili e biti kanjen ako treba i diskvalificiran. Ali samu igru igraju
ljudska bia, podlona svakovrsnim subjektivnim poticajima, od ponosa i tatine do intelektualne ra-
zigranosti i jakog estetskog uitka. Bez tih subjektivnih uporita, u ovoj ili onoj kombinaciji, pitanje
je bi li znanost dala neka svoja najbolja djela.
Iako puna linost predstavlja nunu osnovu kreativnosti, u znanosti kao i na drugim podrujima,
samo radikalna preobrazba znanstvenikovih metoda i ciljeva moe prevladati ustrajna ogranienja
koja potjeu iz odsutnosti te potpune osobe u izvornoj mehanikoj slici svijeta. ovjek ni teoretski ne
moe odstraniti svoje prijeko potrebne organe i cijelo polje svojih aktivnosti svesti samo na ono to
se moe opservirati i kontrolirati, a da ne dobije defektnu sliku i svoje prirode i svijeta u kojem ivi.

52
 Odbaciti kljunu injenicu ovjekovog postojanja zbog toga to je unutranja i subjektivna, znai
poiniti najvei mogui subjektivni falsifikat onaj kojim se isputa najkritinija polovica ovjekove
prirode. Jer bez tog osnovnog protjecanja subjekata, to ga doivljavamo kao poplavu slika, snova,
tjelesnih impulsa, formativnih zamisli, projekcija i invencija a povrh svega, sa sve veom lucidnou
u jeziku mi ne bismo mogli svijet koji je otvoren ljudskom iskustvu ni opisati ni racionalno razumjeti.
Kad nae vrijeme naui tu lekciju, uinit e prvi korak prema tome da za ovjekovu upotrebu spasi
mehaniziranu i elektrificiranu pustinju koja danas izrasta na ovjekov raun i na njegovu trajnu tetu,
a u korist megamaine.

53
Glava etvrta: Politiki apsolutizam i regimentacija
1. Gospodari prirode
Preobrazbu koju su u teoriji zapoeli Kopernik, Kepler i Galilej, nastavio je Rene Descartes, koji
je novu sliku svijeta spojio s dvije nove pojave koje su joj dale neizmjerni autoritet: s ponaanjem
automata na satni mehanizam i s vladarskim pravima apsolutnog monarha. Na svoje zadovoljstvo do-
kazao je da se sve manifestacije ivota mogu objasniti na isto mehanikoj osnovi, te da su s iznimkom
ovjeka, organizam i mehanizam zamjenjivi pojmovi.
Descartesova Rasprava o metodi stoji kao mea u povijesti zapadne misli: otmjenou stila i spo-
jem matematikog i mehanikog naina razmiljanja, ostavio je trajni biljeg na kasnijim znanstvenim
formulacijama. To djelo, kratko i itko kao kasniji Rousseauov Drutveni ugovor, bilo je Descar-
tesu zamjena za jednu daleko sveobuhvatniju knjigu, od pisanja koje se uzdrao kad je vidio u koje
se nevolje suvremenik Galilej zapleo sa svetom Inkvizicijom. Ali i takva, ta knjiga slui gotovo kao
uvodna Summa moderne misli: jasno artikulirani kostur, nasuprot gojaznoj i detaljima prenatrpanoj
sintezi Tome Akvinskog.
U vrijeme kad je Descartes pisao, nije bilo ni dijela svijeta koji se nije inio otvorenim za odgova-
rajue znanstveno istraivanje pojedinanog uma. Poput nekog kraljevskog despota, sam, usudio se
da poloi ideoloke temelje za jedno novo doba. U tom smislu, Descartes je jo uvijek pripadao sta-
rijoj, aristotelovskoj tradiciji, jo nije bio uinio veliko podvrgavanje, koje je proroki nagovjetavao
njegov stariji suvremenik Francis Bacon. Taj je shvatio da znanost mora prihvatiti specijaliziranu po-
djelu rada i standardizirani, parcijalni nain istraivanja, kako bi postala produktivnijom i neposredno
korisnom.
Descartes nam, meutim, daje jasan prikaz temeljnih motiva znanstvenog istraivanja, neovisno od
njegovog najstarijeg i najplemenitijeg poticaja, istog uitka u sluenju umnim sposobnostima, kako
bi se otkrio red u odnosima i stvorile razgovijetne simbolike strukture, koje otkrivaju skriveni slijed
uzroka ili pojavljivanje modela u prividno sluajnim zbivanjima. Bez te beskrajne znatielje i uenja,
ovjek bi jedva mogao krenuti dalje od ivotinjskog stanja, vjebanja svojih miia i nepromiljene
radosti. Ono to je Thorstein Weblen ironino nazvao lijenom radoznalou, sluilo je neko da
najbolje umove privee uz strastveno bavljenje znanou, vrlo esto bez ikakve druge opipljive nagra-
de. Ta dezinteresirana predanost openito prihvatljivoj istini predstavlja moda najtrajniju batinu
znanosti.
Ali, s poetkom razvoja znanosti, odigrale su, pokraj toga, svoju ulogu i one sebinije tenje i zamke
koristoljublja, kao to je ranije bio sluaj s magijom. Takve se pomisli javljaju ak i u strogim Descar-
tesovim postavkama. Opazio sam da je mogue, kae on, doi do znanja vrlo korisnih u ivotu, te
umjesto spekulativne filozofije koja se obino ui u kolama, otkriti praktinu metodu pomou koje
bi, poznavajui snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda, nebesa i svekolikih tijela kojima smo
okrueni, istom jasnoom kojom razlikujemo razne zanate naih obrtnika, mogli tu snagu primijeniti
na isti nain za sve one potrebe kojima bi ona mogla posluiti, te bismo time mogli postati gospodari
i posjednici prirode. (Kurziv moj.)
Jezik ove posljednje reenice oito nije jezik dezinteresiranog spekulativnog znanstvenika, on je
vie povezan sa socijalnim motivima koji od esnaestog stoljea poinju igrati sve aktivniju ulogu u

54
sveukupnom razvoju zapadne civilizacije: u istraivanju i kolonizaciji, u vojnim osvajanjima i meha-
nikoj industriji. Biti gospodar i posjednik prirode ta ambicija potajno je ujedinjavala konkvis-
tadora, trgovca-pustolova i bankara, industrijalca i znanstvenika, koliko god se radikalno razliitim
inila njihova zvanja i ciljevi.
ak i u samom poetku, znanost i tehnika igrale su ulogu u promicanju tih pretjeranih ambicija i
preuzetog posizanja. Bez magnetskog kompasa, astronomskih opaanja i kartografije, oplovljavanje
globusa bilo bi jo zadugo odgoeno, ako ne i nemogue. Ali od devetnaestog stoljea naovamo, za-
okupljenost znanosti s ovjekovim jednostranim vladanjem nad prirodom promijenila je smjer: poela
je traiti umjetnu zamjenu za svaki prirodni proces, nadomjetajui prirodne proizvode artificijelnim,
pretvarajui na kraju i ovjeka u poslunu kreaturu snaga to ih je sam otkrio ili stvorio. Nekom ironi-
jom, prvi veliki trijumf takvih istraivanja bila je umjetna mokraevina, ivotinjski otpadni proizvod!
Ali, slijedili su mnogi drugi nadomjesci vlakna, plastika, farmaceutski proizvodi; neki ve po sebi
izvrsni, a neki samo da stvore jo vee profite velikim poslovnim organizacijama.
Descartes, naravno, nije mogao predvidjeti da e taj jednostrani napor za osvajanjem prirode
dovesti i do jedne osobite opasnosti, to se vie bude pribliavao svom ostvarenju: do toga da razvlasti
i ukloni samog ovjeka. Iako se danas moramo suoiti s tom krajnjom prijetnjom, ovdje je spominjem
samo da bih odrijeio Descartesa i proglasio ga relativno nevinim. Ni Galilej ni on nisu mogli imati
pojma to e se dogoditi kad vladanje izvanjskim pojavama i porast raspoloive fizike energije u
svrhu mijenjanja okoline i disponiranja vremenom i prostorom, postanu vaniji od nastojanja da se
humanizira sam ovjek, da disciplinira i usmjerava svoj vlastiti razvitak, te da istrauje obilje svojih
kulturnih i osobnih potencijala.
U Descartesovo vrijeme, matematika i fizika nisu jo bile ostvarile nita nalik na svoj dananji supe-
riorni poloaj. Sam Descartes, iako darovit matematiar, nije se posveivao iskljuivo matematikim
problemima ili fizikalnim pojavama: obavio je i podrobno fizioloko prouavanje kretanja krvi srcem
i arterijama, i to na tragu koji e Harveyja dovesti do sretnijeg zakljuka. Iako je Descartes zamiljao
da bi ovjek mogao postati gospodarem prirode, to gospodstvo je, unato njegovom vojnikom iskus-
tvu, ostajalo za njega uglavnom intelektualno. On svoje nade nije polagao u porast fizike energije ili
produktivnosti, nego u stjecanje znanja o ljudskom organizmu, nadajui se da e to pruiti racionalni
temelj za zdraviji nain ivota.
Videi tako, kao i Bacon, da je znanost praktino nuna, jer vodi do izuma bezbrojnih umijea
koja bi nam mogla posluiti da bezbrino uivamo plodove zemlje i sva njena dobra, Descartes je
istodobno osjeao da ako se uope moe nai neko sredstvo koje e ovjeka uiniti mudrijim i dovit-
ljivijim nego to je bio do sad treba ga traiti upravo u medicini. Bio je uvjeren da bismo se mogli
osloboditi mnogih bolesti tijela i duha, a moda i o lijekovima koje nam prua priroda. Njemu je
ovjekova neposredna korist jo uvijek vrijedila vie od pukog porasta materijalnih dobara i moi.
I kao to dananji ovjek sa zahvalnou i s razlogom priznaje, ta njegova uvjerenost nije bila posve
neumjesna. U zapadnom svijetu sve vei broj ljudi nadivljuje svoj normalni ivotni vijek zahvalju-
jui higijeni, preventivnoj medicini, kirukom umijeu i antibioticima da ne spominjemo sveopu
upotrebu vode i sapuna to nam pokazuje da su Descartesove smjele nade bile opravdane. Ali, kao
to je sluaj sa svim takvim utopijskim ili znanstvenim umovima koje zanosi nada u beskrajni napre-
dak, Descartes je previao negativnosti koje e pratiti i podmuklo unitavati ta dostignua, esto u
istom omjeru s njihovim uspjehom. U njima danas poinjemo razaznavati goleme bioloke pogreke.
Te nepredviene posljedice dijelom su ponitile istinski napredak, pa sve vie raste sumnja u konanu
pozitivnu bilancu znanosti, osim ako danas ne uinimo krupne zahvate kako bismo zaustavili znano-
u i novcem ubrzane sile destrukcije i istrebljenja.

55
2. Prijelaz u apsolutizam
Iako je Descartes bio marljivi znanstveni eksperimentator na vie nego jednom polju, sama karte-
zijanska metoda mogla se najneposrednije primijeniti na fiziku, to jest na predorgansku prirodu.
Descartes se svjesno koncentrirao na taj aspekt, jer mu se to inilo najobinijim i najjednostavnijim,
dakle i najlakim saznanjem, a napredak matematike koji ga je veselio, inio se isprva korisnom
samo zato to je pridonosio napretku mehanikih vjetina.
Unato velikom rasponu Descartesovih istraivanja, barokna kultura njegova vremena obiljeila je
njegovu misao s dvije znaajke koje e imati ozbiljnog efekta na kasniju tehniku i uvrstiti ve posto-
jeu praksu. Prva je bila Descartesovo vjerovanje u politiki apsolutizam kao u sredstvo ostvarivanja
i odranja reda. Nasuprot svim onim procesima koji obuhvaaju tradiciju, povijesni kontinuitet, ku-
mulativno iskustvo, demokratsku suradnju i recipronu razmjenu s drugima, Descartes je preferirao
onaj tip izvanjskog poretka to ga moe ostvariti samo pojedinani um, nalik na onaj baroknog vla-
dara koji se odbio od prethodnika, prelomio s uvrijeenim obiajima, svemoan, jedini koji djeluje i
zahtijeva nekritinu poslunost, to jest, rtvovanje zakona.
Tako razaranje organske kompleksnosti predstavljalo je prvi uvjet za postizanje mehanizacije i to-
talne kontrole na svim podrujima. Djelovanje takvih umova ve se ogledalo na gradovima i grae-
vinama tog vremena: bile su to konstrukcije inenjera-arhitekata u slubi autokratskog autoriteta, u
skladu s unaprijed odreenim planom, spremnim da se provede smjesta.
U drugom dijelu svoje knjige Descartes je izdvojio i pohvalio takav nain planiranja, te nasuprot
tome pokudio one zgrade i gradove koji su proli kroz dulje razdoblje rasta i koji su zajedno s pogreka-
ma, revizijama i adaptacijama, pokazivali sretna kasnija rjeenja i svjee inovacije mlaih narataja,
ak je pohvalio i Spartu, ne to bi mislio da su njezini osobiti zakoni i obiaji nuno dobri, nego zato
to su potekli samo od jedne individue i teili sam jednom cilju. Ne udi nas, stoga, da mu je
plan baroknog grada posluio kao model za vlastiti filozofski sistem: sve nosi biljeg krute kontrole
i mehanikog reda, kao to sam ve pokazao u Gradu u historiji. Uklonimo li svu ornamentiku s
dvora u Versaillesu, dobit emo u biti plat moderne ralanjene tvornike jedinice.
Descartesovo solistiko shvaanje predstavljalo je prirodan izraz baroknog apsolutizma na podru-
jima izvan vlasti: djelovati sam, zauzeti sredite pozornice, ukloniti svaku suparniku osobu ili grupu
to je bila zajednika veza izmeu vladarskog despota, operne primadone, monopolistikog financi-
jera i refleksivnog filozofa. Krajnji uinak takvog toka bilo je svoenje svih konstitutivnih elemenata
drutva na vrtloenje razdvojenih, atomiziranih estica, dok je jednom jedinom polarizirajuem ele-
mentu, kralju ili dravi, bila preputena funkcija stvaranja nekog reda ili usmjerenja za otuene
i fragmentirane preostale jedinke. Ukidanje vanosti konstitutivnih grupa koje ine svaku pravu za-
jednicu obitelj, selo, imanje, radionica, ceh i crkva prokrilo je put uniformnosti i standardizaciji
koju je nametao stroj. Taj proces moemo najjasnije sagledati u onoj analizi stvarnosti, po kojoj je
Descartes zadugo ostao uven.
Htijui oistiti iz svog uma svako znanje, pravo ili krivo, koje ovaj sadri, kako bi ponovno otpoeo
graditi na vrstom tlu, Descartes je ostao samo s jednom postavkom koja mu se inila neprijepor-
nom: s uvenom Mislim, dakle jesam. To izjednaenje misli s bitkom ogradilo ju je od svih kritikih
ogranienja: sama misao teila je tome da postane bezuvjetnom i apsolutnom, zapravo jedinim impe-
rativnim zahtjevom postojanja. Kako bi doao do te toke, Descartes je zaboravio da mu je prije nego
to je zaustio Mislim trebala suradnja bezbrojnih bratskih bia, suradnja koja je, prema njego-
vom vlastitom znanju, sezala unatrag sve one tisue godina to ih biljei biblijska povijest. Dalje od
toga, kako znamo danas, trebala mu je pomo jedne jo tamnije prolosti o kojoj ovjeanstvo suvie
dugo nije nita znalo: milijuni godina potrebni da njegovog nemutog ivotinjskog pretka preobraze
u svjesno ljudsko bie.

56
 Mislim, dakle jesam, ima smisla samo zbog te neizmjerne koliine zakopane povijesti. Bez te
prolosti, njegovo trenutno iskustvo misli bilo bi neopisivo, tovie neizrazivo. Moda je najvei ne-
dostatak svake slike svijeta do danas u tome to su transformacije povijesti, osim u maglovitom obliku
mita, igrale tako malu ulogu u njihovoj koncepciji stvarnosti. Jedino se u idovskoj tradiciji povijest
smatra nunim i smislenim objavljenjem univerzalnih sila, ili kako to teologija hoe, boje volje.
Pokuavajui poeti iz poetka, Descartes zapravo nije uklonio nita. Jer bez svojeg kolektivno po-
hranjenog i individualno zapamenog iskustva, Descartesove usnice, jezik i glasnice ne bi mogle uobli-
iti njegovu trijumfalnu reenicu. ovjek je samo trska, ali trska koja misli, rekao je njegov suvre-
menik Pascal. Descartes je samo preformulirao ono uvjerenje to ga je veina umova sedamnaestog
stoljea dijelila i smatrala aksiomom: da je miljenje, naime, najvanija ovjekova aktivnost. Ali to
je otvoreno pitanje, jer je, bioloki gledano, seksualna reprodukcija vanija za misao nego misao za
reprodukciju: ivot ne samo to obuhvaa, nego i transcendira misao.
Descartesov suvremenik Gassendi uoio je slabost te njegove pozicije. Rei e, pisao je Descar-
tesu, da sam ja samo intelekt Ali porazgovarajmo ozbiljno, i kai mi poteno, ne potjee li i sam
izgovoreni glas takvih tvojih rijei od drutva u kojem ivi? Pa budui da glasovi to ih izgovara
potjeu od openja s drugim ljudima, ne potjee li i smisao tih glasova iz istog izvora?
U Descartesovu izjednaavanju misli i bitka bila je implicirana jo jedna ideja koja potjee iz dru-
tvenog stila razdoblja baroka. Pod nekim racionalnim sistemom ideja, svaki intelekt morat e se pod-
vrgnuti znanstvenim zakonima, kao to se podanik nekog apsolutnog vladara pokorava njegovim
nalozima. Kako e kasnije primijetiti Wilhelm Ostwald, zakon u oba sluaja uspostavlja polje pre-
dvidljivog ponaanja: pojednostavljenih mogunosti i ekonominog napora. Tako e i krajnja svrha
znanosti, dokaz njene istinitosti i djelotvornosti, biti da svako ponaanje uini predvidljivim poput
kretanja nebeskih tijela.
Mnogim znanstvenicima to je jo i danas ne samo neprijeporni aksiom, nego i moralni impera-
tiv. Ako je znanstveni determinizam djelotvoran svagdje, onda bi se i ljudski ivoti mogli savreno
kontrolirati. To, naravno, kao u svakom sistemu apsolutne vlasti, pretpostavlja da nema nikakvih sa-
movoljnih elemenata nepoznatih policiji, a koji se ne bi mogli pohvatati i zatvoriti na neodreeno
vrijeme i bez daljnjeg ispitivanja.
Odbacujui kumulativni doprinos povijesti, Descartes je izgubio iz vida i smisao prirode i prirodu
smisla, te nije uspio shvatiti njihovu meuzavisnost, jer je um koji ispituje prirodu i sam dio prirode
koji pokazuje njene inae skrivene ili nedostupne znaajke. Bez tog ireg vremenskog raspona kojim
se hrani, ivot bi se sasuio i povenuo do nitavila; ego bi izgubio i same rijei potrebne da zanijee
postojanje uma ili da prokune vlastitu nemo. Usput reeno, mnogi se nai suvremenici nalaze danas
upravo u takvom stanju, jer momentalne informacije svojih osjetila uzimaju kao konano koliko
god strano objavljenje istine.
Ono to Descartes svojom racoinalnom shemom nije priznavao postaje implicite vidljivo u slijede-
em kratkom odlomku: Budui da nae razmiljanje nije nikad tako jasno ili cjelovito u snu kao to
je na javi, i premda je mata ponekad ivlja i jasnija u snu nego u budnim asovima, razum nam nalae
da one nae misli koje su istinite (jer sve to ne mogu biti zbog nae djelomine nesavrenosti) moraju
biti nepogreivo utemeljene u iskustvu naih budnih trenutaka, a ne trenutaka naega sna.
Bio je to dobar savjet za obuzdavanje zabludjele mate, ali ipak nije pravedno postupio prema taj-
nim silama koje su i same pomogle stvoriti tehniki i drutveni poredak to se tako blisko podudarao
s Descartesovim vlastitim subjektivnim pretpostavkama. Tu je razum brino zatitio i prikrio svoju
vlastitu sklonost bezumlju koje se javlja kad ga odvojimo od cijelog tkiva organskog iskustva. Tri
stoljea kasnije, doktor Sigmund Freud, po svojim intencijama neumoljivi materijalist, po svom me-
dicinskom obrazovanju strogo posveen egzaktnom nainu istraivanja, kojem Descartesov bog nije

57
trebao ni kao hipoteza, vratio se svijetu snova i otkrio koliko je mnogo ljudske stvarnosti Descartes
odbacio time to se kruto drao samo onih budnih trenutaka koji pogoduju racionalnom ispitivanju.
Descartesu je nedostajala potrebna perspektiva da bi sagledao kako njegovo vlastito tumaenje
ivota kao isto mehanike pojave, usporedive sa strogo reguliranim kretanjem automata, nije tako
kristalno racionalno kako se to inilo njemu i mnogim njegovim sljedbenicima.
Spomenimo na kraju i implikacije Descartesova mehanicistikog apsolutizma. Za volju jasnoe i pre-
dvidivog reda, Descartes je bio spreman zanemariti najkarakteristiniju funkciju svakog organizma:
sposobnost da registrira i prikuplja iskustvo, te da neprekidno reinterpretira svoju trenutnu aktivnost
u odnosu na zapamene, predvidive ili zamiljene dogaaje; iznad svega, da djeluje za sebe bez iz-
vanjskih instrukcija ili kontrole, slijedei svoje individualne, grupne, ili ciljeve vrste. Iz istog razloga
Descartes je smetnuo s uma sve one sloene simbiotike interakcije koje zahtijevaju uivljavanje, uza-
jamnu pomo i prilagoenost osjetila, za to mu je barem Aristotel mogao pruiti posve jednostavne
primjere.
Vjeran naelu apsolutizma, Descartes je preferirao neki unaprijed odreeni plan, zacrtan od jednog
jedinog uma, sa zadaom da se ispuni jedan cilj u jednoj toki vremena; drao je da u stvarima inte-
lekta, kao i u vladarskim stvarima, najbolje zajednice slijede odredbe nekog mudrog zakonodavca.
Reformatore koji su htjeli promijeniti te odredbe, nazvao je nemirnim i nametljivim mutivodama.
Ali nema tog aktivnog organizma, nema te historijske skupine ni ive zajednice koja bi se bez protesta
dala strpati u taj kartezijanski okvir: Descartes je, u biti, ispisivao specifikacije za neki uspjeni stroj.
Svojom koncepcijom znanstvene metode i uloge znanosti, Descartes je, dakle, otvoreno nasljedo-
vao stil nekog renesansnog despota. Apsolutni oblik vlasti i njena prokrustovska pojednostavljenja
pretpostavljao je demokratskom obliku i podjeli vlasti, tvrdokornim tradicijama i zbunjujuim povi-
jesnim proturjenostima, pometnjama, kompromisima i nejasnoama. Ali prihvatiti taj drugi oblik
znai, zapravo, platiti nunu cijenu za metodu koja je sposobna obuhvatiti sloenost ivota, a da ni-
jednu funkciju ili svrhu ne ostavi nepriznatom, neuvaenom ili zanemarenom. Svojom naklonou
prema politikom apsolutizmu, Descartes je poravnao put konanoj militarizaciji i znanosti i tehnike.
Descartes nije opazio da sloeni procesi i jedinstvena povijesna i biografska zbivanja, koja vei-
nom ostaju neprimjetna i po definiciji neponovljiva, nisu nita manje vane manifestacije prirode od
ukupne mase pojava koje se podaju opaanju, eksperimentu i statistikoj deskripciji. To je imalo za
rezultat da su mehaniki red, njegova jasnoa i predvidljivost, u glavama Descartesovih sljedbenika
postali glavnim kriterijem za podrijetlo i stvarnost svih vrijednosti, osim onih koje je Descartes vie
volio prepustiti iskljuivoj brzini crkve.

3. Znanstvenik kao zakonodavac

Time je Descartes znanstvenika efektivno uzdigao do apsolutnog zakonodavca, ne naravno kao
pojedinca, nego u njegovoj kolektivnoj ulozi. Pretvarajui ovjeka u stroj koji je stvorila ruka boja,
preutno je u bogove pretvorio one koji su znali izumljivati i praviti strojeve. Dokle god su te snage
bile krajnje ograniene, a takve su doista ostale sve do naeg stoljea, udnja za boanskom svemoi
nije nanosila mnogo tete: barem je uvrstila samopouzdanje pred tekoama, vjerujui da e se uz
boju pomo (to jest uz pomo znanosti), svaki projekt, koliko god preuzetan, ipak na kraju ostvariti.
Kao zdrava reakcija na praznovjerje i pseudoznanje, kartezijanska jasnoa je isprva bila korisna:
imala je uinak svjee slatkovodne struje koja ispire i skida priljepke praznovjerja i subjektivnih za-
bluda koje su usporavale kretanje broda drevne ovjekove misli. Ali u svjetlu trajnog doprinosa iv-
ljenju i miljenju, pokazalo se da je mehaniki model bio pomonik politikog apsolutizma: te dvije
pojave savreno su se slagale.

58
 ovjekovo tijelo, opaa Descartes povrno, samo je kip ili stroj napravljen od zemlje. Dugotraj-
na polemika izmeu organicizma i mehanicizma usredotouje se u ovom dogmatinom samo. Kako
bi dokazao da se priroda i ponaanje ivih bia, s iznimkom ovjeka, moe u potpunosti objasniti na
isto mehanikoj osnovi, Descartes se prirodno okrenuo osobitom modelu koji je oduvijek oaravao
kraljeve: automatu. Ta oaranost nije nipoto bila hirovita ili sluajna: automatske figure, u ljudskom
ili ivotinjskom obliju, animirane, kako mi danas kaemo, satnim mehanizmom, predstavljale su
savreno utjelovljenje kraljevskog zahtjeva za bezuvjetnom poslunou, apsolutnim redom, kontro-
lom na pritisak dugmenta to su sve osobine koje su takvi vladari, od Doba piramida pa nadalje,
nastojali ucijepiti svojim podanicima. Uspjeh ak i najjednostavnijeg automata dao je smisao Descar-
tesovu pitanju: ne bi li se i ivi organizmi mogli na zadovoljavajui nain objasniti, pa onda njima
tako i upravljati, kao da je rije o strojevima?
Descartesu su se specifina svojstva ivota inila nimalo neobina onima kojima je poznata razno-
likost gibanja to je imaju razni automati ili pokretni strojevi koje stvara ovjekova marljivost. Ta
povrna slinost zatvorila mu je oi za golemi ponor koji strojeve sagraene ljudskom rukom, sastav-
ljene od zasebnih mehanikih dijelova, razdvaja od organizama u kojima ni jedna stanica, ni jedno
tkivo ili organ nemaju neki ivot ili kontinuitet osim kao dinamiki lanovi ujednaene, samoobnav-
ljajue cjeline, ija najhitnija obiljeja nestaju im ivot prestane.
Iako je Descartes ukljuio pa izuzeo ovjeka iz svojih mehanikih eksplikacija, poinio je greku koja
to prividno nije, izjavljujui da kad bi se strojevi proizvodili tako da i po organima i po izvanjskom
obliku slie tono npr. majmunu ili kojoj drugoj nerazumnoj ivotinji, mi ne bismo nikako mogli
znati da se njihova priroda u svakom smislu razlikuje od tih ivotinja. Logiki, ta greka izgleda suvie
oitom a da bi je trebalo opovrgavati: Descartes je kao osnovu za svoju pretpostavku uzeo samu
mogunost koju je pokuao dokazati. Kad bi i jedan stroj tono sliio nekom organizmu, bio bi to
organizam a ne stroj: to znai, izmeu ostalog, da bi bio sposoban da sebe sama zamisli i proizvede
bez ovjekove pomoi.
Ono to se zapravo smatra Descartesovom bojaljivom ogradom kad je rije o ovjeku, bilo je za-
pravo priznanje zahtjeva subjektivnog ivota, superiornosti ovjekova uma i kreativnosti ovjekovog
jedinstvenog postignua: jezika. Ipak, s nekim drugim principom objanjenja od onog koji mu je pru-
ao stroj, Descartes je malo to mogao, pa se upravo naglasak na stroj, a ne Descartesova oprezna
ograda o ovjeku, prenijela dalje u znanstvenu metodologiju. elim da te funkcije shvatite tako, pi-
sao je, kao da se prirodno odvijaju u tom stroju zbog samog rasporeda njegovih dijelova, manje-vie
isto kao to to ine sat ili automat svojim utezima i kotaiima; stoga u njemu ne treba pretpostavljati
nikakvu duu, vegetativnu ili osjetilnu, ili neki ivotni princip koji je drugaiji od njegove krvi.
Taj odlomak otkriva nam duboki dojam to su ga ivom biu slini satni mehanizmi ostavljali na
Descartesove suvremenike, pa i na njega samog. Kepler je dijelio taj osjeaj. U jednom pismu, napi-
sanom 1605, rekao je: Moj cilj je da pokaem kako nebeski stroj ne treba usporeivati s boanskim
organizmom, nego prije sa satnim mehanizmom. Ali, lake je bilo svesti organizam na takav stroj
nego obrnuti proces i strojeve pretvoriti u organizme. Izraziti tu alternativnu ambiciju palo je u dio
naem vremenu.
Descartesu kao misliocu pripada zasluga to je bolje od mnogih svojih sljedbenika shvatio da se nje-
gov previe simplificirani mehaniki model slomio na sluaju ovjeka, i to zbog dvije najprovjerenije
stvari. ovjek posjeduje sposobnost da se slui rijeima i znakovima, kako bi svoje misli saopio
drugima. I ovjek ima slobodu volje, u smislu koji ne postoji ili barem nije u potpunosti razvijen
kod drugih ivotinja. Iako bi stvorenje sagraeno samo na mehanikim nainima, rekao je Descartes,
moglo obavljati mnoge pojedine radnje ak i savrenije od ovjeka, to mnogi strojevi danas i ine,
granice njegova ponaanja zadane su njegovim organima, a ti organi nisu dovoljno raznovrsni da bi

59
svojim sveukupnim reakcijama odgovorili na sva ivotna zbivanja, onako kako to nama omoguuje
na razum.
Bio je to velikoduan ustupak i znaajna parcijalna korektura, ali to jo uvijek nije pravedno ni
prema svojstvima to ih posjeduju ak mnogi nii organizmi. ivotinjski instinkti i refleksi, kau nam
danas fiziolozi i etolozi, nisu genetiki tako strogo programirani i tako neprilagodljivi u svom pona-
anju, kako je to dugo drala kartezijanska teorija. Descartesova mladenaka i prevelika privrenost
stroju bila je njegova teorijska propast, koliko god je zbog nesklonosti da ovjeka uzme kao bihevi-
oristiki automat izbjegao kronine zablude kasnijih generacija biheviorista. Descartesov propust da
o ovjeku razmilja na isti nain kao to je mislio o drugim organizmima, esto se ocjenjivao kao
kukavika opreznost u strahu od crkvenog progona. Ali, nije li to prije primjer istinski znanstvenog
opreza?

4. Preispitivanje stroja kao modela

Descartesovo izjednaavanje organizma i stroja omoguilo je primjenu kvantitativne metode na
organsko ponaanje, to e kasnije tako djelotvorno posluiti u opisivanju fizikalnih zbivanja. Da bi
se znalo vie o ponaanju nekog fizikog sistema, treba ga izolirati, dezorganizirati i izdvojiti njegove
mjerljive elemente do u najmanji djeli to je nuno za razumijevanje njegova rada. Ali da bi se preko
granica fizikog sistema zakorailo na podruje ivota, potrebno je uiniti upravo obratno: sastaviti
sve vie i vie blii fenomenu ivota koji reagira unutar ivog okolia, postaje tako sloen da se moe
reproducirati i pojmiti samo intuitivno, inom ivljenja, jer barem kod ovjeka; ukljuuje um, te infra-
i ultramaterijalne aspekte uma.
Redukcionizam obre taj proces, jer se ne usuuje ak ni nagovijestiti mogunost takvog prvobitnog
prodora prema organizaciji kojom bi se objasnila specifina priroda atoma ili samoumnoavanje i re-
pliciranje kristala: onih aspekata materije koji proturjee starom stavu o nekom nerazumnom svemiru
mrtvih atoma to se nasumce sudaraju. Po svakoj istoj teoriji kauzaliteta ili statistike vjerojatnosti,
organizacija bi bez izvanjske pomoi nekog boanskog organizatora bila potpuno nevjerojatna.
U svojoj Optici, Newton bez krzmanja dolazi do tog zakljuka, pozivajui se ak samo na fiziki
univerzum. Ali taj neophodni uvjet, kako je ukazao Szent-Gyorgyi, moe se utvrditi i bez pribjega-
vanja nekoj teolokoj izlici: naime tako, da organizatora smjestimo unutar kozmikog sistema od
poetka, a namjeru ne pripiemo nekoj praizvornoj namisli, nego sve veoj tendenciji organiziranih
procesa i struktura da se sa selektivnom pomoi organizama kombiniraju u jo svrhovitije cjeline u
nastajanju.
Descartesa je njegovo poetno prepoznavanje ivotu slinih osobina satnog mehanizma (koji po-
kazuje vrlo razvijeni oblik mehanike organizacije) upravo na tom mjestu zavelo da izvanjski pojam
mehanizma uvede u svoju analizu organskog ponaanja. Rilo je to pseudoobjanjenje koje potkopava
ono to nastoji dokazati. Organski plan (finalizam) i kauzalni determinizam su antitetiki koncepti i
zapravo stoje na suprotnim polovima. Kao to je Hans Driesch jo davno rekao, nitko nikad nije uspio
sagraditi kuu bacajui nasumce kamenje na gradilite: i nakon sto godina, to e jo uvijek biti samo
gomila kamenja. Da bi objasnio sreeno ponaanje ivih bia, Descartes je uveo koncept stroja, koji
je od poetka do kraja, vie od svakog zamislivog organizma, proizvod namjere. ak u veoj mjeri
nego Newtonov boanski organizator, stroj kao model uveo je opet teologiju ili finalizam u njegovom
klasinom obliku: svrhovitu organizaciju za strogo predodreeni cilj. To ne korespondira uope ni sa
ime u organskoj evoluciji.
Ponor izmeu iste kauzalnosti, ili njezinog statistikog parnjaka, iste sluajnosti, i bilo kojeg obli-
ka radnog mehanizma, zapravo je nepremostiv. Koliko god primitivni, strojevi utjelovljuju jasno ar-

60
tikuliranu svrhu, vrsto utvrenu i unaprijed zadanu u odnosu i na prolost i na budunost; ak ni
najnii organizmi, kad bi bili tako organizirani, ne bi mogli iskoristiti nove genetike mutacije niti
suoiti se s nepoznatim situacijama.
S druge strane, za razliku od kamenja, topovskih kugli ili planeta, organizmi imaju budunost koja
je, dijelom, predodreena svime to se dogodilo vrsti i organskom ivotu uope, sve od samih svojih
poetaka, pa ak i prije toga, u konstituiranju i specijaciji samih elemenata. Dogaaji koji su se
zbili milijunima godina ranije, jo uvijek su prisutni u ivim stanicama i organima, kao to sol u
krvi biljei podrijetlo prvobitnog ivota u moru; budue mogunosti, jednako daleke, mogu u danoj
organskoj konstelaciji biti na slian nain prisutne u neraspoznatljivom subjektivnom obliku. isto
kauzalna analiza onoga to je neposredno vidljivo u oploenom jajacu, ne daje nikakav podatak o
njegovom kasnijem razvitku, osim ako promatra ve ne zna prirodoslovnu povijest vrste: ne samo
embriogenezu ili ontogenezu, nego i filogenezu.
Povijest, na alost, nije igrala nikakvu ulogu u galilejevsko-njutnovskoj slici svijeta, premda nam
danas fiziari kau da teorijski, poevi od atoma vodika, povijesna sekvenca mora biti postulirana ak
i u fizikom univerzumu. Uvodei koncept mehanizma izraenog ljudskom rukom u opis organskog
ponaanja, Descartes je potajno opet uspostavio subjektivne atribute: namjeru, svrhu, telos. Nekom
ironijom, Galilej i sam Descartes prividno su eliminirali te pojmove kao neto izvan carstva pozitivne
znanosti.
Moje tumaenje otvoreno obre konvencionalno itanje kauzalnosti, sluaja, statistikog reda i svr-
hovite namjere, dajui organizmu kao radnoj cjelini, sa svim njenim neopisivim svojstvima, onu va-
nost koju je Descartes bio namijenio stroju. Da pojasnim svoju poziciju, elim ispitati stvarnu prirodu
stroja bilo kojeg stroja kako bih vidio moe li se adekvatno opisati i shvatiti isto analitikom
metodom, ogranienim pojmovima koji se primjenjuju na animirane organizme. Ako se to ne moe
tako opisati, onda pozivanje na stroj kao model prilikom tumaenja organskog ponaanja izrazito
promauje zajedniku crtu koja zapravo povezuje mehanizam i organizam svrhovitu organizaciju i
subjektivnu namjeru.
U tu svrhu bit e prikladno posluiti se estim Galilejevim obiajem, hipotetikim pokusom. Uz-
mimo sat koji je pao s neba i pretpostavimo da su nam povijest mjerenja vremena i funkcija sata
potpuno nepoznate stvari, upravo kao to su podrijetla i funkcije ivih organizama bili nepoznati prije
etiri stoljea. Neka taj udnovati instrument uzme grupa sastavljena od raznih strunjaka, s time da
svaki izvadi samo jedan dio: staklo, brojanik, kazaljke, opruge, kotaie, zapinjae i tako redom, sve
dok sat ne bude potpuno rastavljen. Neka zatim svaki dio tono izmjere, fotografiraju i analiziraju
kvalificirani fiziari, kemiari, metalurzi, mehaniari, s time da svaki radi u svom laboratoriju. Kad se
njihovi izvjetaji saberu, svaki dio koji je dostupan tekuem stanju znanstvenog istraivanja bit e to-
no poznat u objektivnim, redukcionistikim pojmovima. Da bi se napravila takva analiza, dovoljan
je princip kauzaliteta, osim ako istraivai ne prodru do jezgre pojedinih razlitih atoma.
U meuvremenu, sat je nestao. S njegovim nestankom ieznuo je i plan koji je okupljao dijelove, a
isto tako i svaki vidljivi trag funkcije pojedinih dijelova, svrha zbog koje je sat nekad postojao. Tko bi
se, pod takvim okolnostima, usudio tvrditi da bi svatko, poznavajui samo izdvojene dijelove, mogao
ove opet sastaviti ili shvatiti kako su radili, te jo rei i kojoj su svrsi sloili? Samo povijest mogla bi
pruiti odgovor koji e u dovoljnoj mjeri osposobiti kompetentnu pamet da opet sastavi mehanizam
i kae nam koliko je sati.
Prema tome, namjenu sata i funkcije koje obavljaju njegovi dijelovi moemo shvatiti samo ako sat
promatramo kao dinamiku radnu cjelinu, isto kauzalna analiza zasebnih komponenata nee nipo-
to osvijetliti svrhovitu prirodu pokretnog mehanizma. Iako je zamislivo da se ponovno sastavljanje
dijelova moe postii nizom genijalnih poteza i bez subjektivnog znanja o njihovoj konanoj svrsi, po-
kazivanju vremena, mrtvi mehanizam ostao bi tajnom a njegova svrha zbunjujuom. ak ni dvanaest

61
brojeva na brojaniku ne bi znaili nita u kulturi koja dan nikada nije dijelila na dva puta do dvana-
est sati. Ako bi nekim sretnim sluajem i otroumnim eksperimentiranjem i uspjelo sloiti dijelove
sata, kretanje kazaljki bilo bi jo uvijek neitljivo, a potreba za reguliranjem brzine kretanja u skladu
s planetarnim vremenom ne bi se ni pojavila. Kauzalna analiza, po definiciji, nema nikakve veze s
konanim svrhama ili ljudskim ciljevima.
to, dakle, biva od pokuaja da se ivi organizmi kauzalno (neteleoloki) objasne pomou mehaniz-
ma? Oito je da se rad satnog mehanizma ne moe objasniti a da se opet ne uzmu u obzir oni ljudski
faktori to ih je znanstvena metoda odluno uklonila: sami astronomi, potreba za mjerenjem vremena,
aktivnosti koje se ravnaju po satu, mehaniari i urari. Drugim rijeima, mehanika metoda ve po sebi
nije zadovoljavajue sredstvo za uklanjanje isto ljudskih stvari, jer su i sami mehanizmi subjektivno
uvjetovane tvorevine, a njihova svojstva koja oponaaju stanovite aspekte organizma upravo su ono
to treba objasniti. Uzeti kao takvi, mehanizmi predstavljaju zagonetku a ne njeno rjeenje. Odgovor
na tu zagonetku lei u ovjekovoj prirodi.
Nitko tko poznaje povijest mjerenja vremena ne bi trebalo da padne u iskuenje da zaziva nekog
nadljudskog urara, nalik na boga kako ga je shvaao arhiakon Paley, niti da pretpostavi kako je ideja
sata prebivala u njegovu umu ve od poetka. Hladne povijesne injenice ne potkrepljuju takav stav.
Najstarije sprave za mjerenje vremena sunani satovi, svijee, klepsidre, pjeani satovi svojom
fizikom graom ili nainom rada jedva ukazuju na konani mehaniki sat.
Da na kraju doe do takve sprave za mjerenje vremena, urar bi morao biti skriven u svakom uzas-
topnom izumu i poboljanju; zapravo je taj nevidljivi i neutvreni urar i bio prisutan, upravo u onom
subjektivnom obliku koji garantira njegovu skrovitost: kao ideja u ljudskom umu. Klju za sve takve
naprave, ukljuujui napokon i mehaniki sat, jest koncept vremena i mjerenja vremena: subjektivni
fenomen koji prethodi svakoj doskoici kojom se mjeri vrijeme. Ta ideja o vremenu ne moe se locirati
prostorno, iako ima beskrajne prostorne manifestacije, fizikalne i simbolike.
Ukratko, jedino cilj mjerenja vremena moe objasniti dugi niz izuma i poboljanja, kao i specifina
obiljeja svakog pojedinog dijela mehanizma za mjerenje vremena. Iako taj cilj u svakoj toki potie
samo na slijedei odgovarajui korak, bez te trajne osnovne svrhe svaki bi slijedei korak bio samo
rasipanje (energije i eventualna dezorganizacija jednom sloenih dijelova.
Bojim se da je rei sve to duboko okantno za one koji su se prilijepili uz kartezijansku doktrinu,
bilo da rade s fizikim elementima, sa strojevima ili s organizmima: rei, naime, da identifikacija,
specijacija, udruivanje, organizacija, svrha i transcendencija nisu sluajni popratni proizvodi mase,
energije i gibanja, nego su uroene komponente tog istog sistema. Istina, ta se organska svojstva
pojavljuju samo na kasnijim stupnjevima kozmikog razvoja, te postaju vidljiva samo kroz ovjekov
um na njegovom najviem stupnju evolucije. Iako se ne daju otkriti i prepoznati u najranijem stadiju,
svojstva ivota, kako je drao Leibnitz, moraju od poetka biti prisutna kao potencijal. injenica da
svaki element periodike tablice ima definitivna obiljeja koja odreuju njegov identitet i definiraju
raspone njegovih spojeva i organizacije, ukazuje na to da specijacija postoji ak i u predorganskim
oblicima, uz slina ogranienja to ih imaju kombinacije koje omoguuju organske oblike.
Kao i u sluaju izuma kojima se mjeri vrijeme, ne treba nam nikakav izvanjski stvoritelj a ni neki
predestinirani plan kako bismo objasnili rast organizirane kreativnosti i namjere koja se sama po sebi
ostvaruje. Ukupni rezultat tog procesa jest prekrasno i nezamislivo iznenaenje: Kad bi bog znao
odgovor, ne bi mu bilo ni stalo da do njega doe. Ali u samom srcu vodikova atoma, fiziar se suouje
s injenicom da se obrazac njegova ponaanja ne moe objasniti nego obraanjem onom nevidljivom
posredniku to ga prepoznajemo samo u njegovom ljudskom obliku: naime, umu. Specifina priroda
elemenata, koji i sami, izgleda, evoluiraju iz primordijalnih naboja koji se dinamiki dre na okupu
u atomu vodika, opire se svakom objanjenju, osim u jednako neobjanjivim pojmovima samog uma.
Izmeu te alfe i omege, poetka i svretka, lei misterij ivota. Unitite li neodredivu subjektivnu

62
komponentu, itav kozmiki proces, upravo kao i proces mjerenja vremena postat e besmislen
tovie, nezamisliv.
Uao sam u tu temu malo podrobnije, iako prividno lei izvan podruja tehnologije, jer su Descarte-
sova analiza stroja i divljenje njegovom automatizmu djelovali i jo uvijek snano djeluju na zapadnog
ovjeka, uzrokujui krivo tumaenje i potcjenjivanje jedinstvene kvalitete organizama, a osobito o-
vjekove vlastite sposobnosti za simbolizaciju, s kojom je puko postojanje okrunio smislom i svrhom.
Nema tog stroja, koliko god bila sloena njegova priroda ili ingeniozan njegov ljudski izumitelj, ko-
jim bi se, ma i samo u teoriji, mogao replicirati ovjek: jer da to uzmogne, morao bi crpsti iz dva ili
tri milijuna godina vrlo raznolikog iskustva. Taj neuspjeh da se prepozna vanost kozmike i organ-
ske povijesti, u velikoj mjeri objanjava bahate zahtjeve naeg vremena koje kao da obeaje trenutna
rjeenja i trenutne transformacije to se i preesto pokae kao trenutno unitenje i istrebljenje.
Elementi koji nedostaju Descartesovom grubo pojednostavljenom mehanikom modelu, a i znans-
tvenom nazoru koji je svijesno ili nesvijesno preuzeo taj model, a i znanstvenom nazoru koji je svijesno
ili nesvijesno preuzeo taj model, jesu povijest, kultiviranje simbola, um drugim rijeima, sveukup-
nost ljudskog iskustva, ne tek onog o kojem se zna, nego koje se ivi. Jer svako ivo bie zna o ivotu
neto to ni najsjaniji biolog ne moe otkriti drugaije nego samim ivljenjem. Mariti samo za apstrak-
cije intelekta ili za radnje koje obavljaju strojevi, a zanemariti emocije, proivljavanje, intuicije, matu,
ideje znai ive organizme odmijeniti izbijeljenim kosturima kojima se rukuje pomou ice. Na toj
toki potajno je zapoeo kult antiivota, spreman da ukloni organizme i stegne ovjekove potrebe i
elje kako bi ih prilagodio stroju.
Ali, umjetnu jednostavnost i jasnou mehanike slike svijeta i institucija izvedenih iz nje, moramo
kritiki procjenjivati upravo na evolutivnoj pozadini organske kompleksnosti, dopunjene sveukupno-
u proivljenog i zabiljeenog ljudskog iskustva. Puka iluzija je misliti da e objektivno istraivanje,
samo ako bude dovoljno profinjeno i dovoljno daleko sprovedeno, otkriti sve ono to nam je danas
dostupno samo udljivom subjektivnou. Stroj u maminom trbuhu i ruica kojom se on pokree,
samo su oprostiva karikatura onog naina interpretacije to su ga Galilej i Descartes uinili vjerodos-
tojnim kad su iz svijeta koji su nastojali deskribirati izostavili subjektivne, zapamene ili neponovljive
pojave. Time su odbacili ono to se moe jedino iskusiti ali nikada tono opservirati, jer samo opaanje
a to su biolozi i fiziari danas ve otkrili iskrivljuje prirodu onog to opaamo.
Lijek za tu pomutnju nalazi se u ljudskom, a izrazio ga je jedan pjesnik. U svojoj pjesmi (A Consi-
derable Speck), Robert Frost govori o svom susretu s knjikim crvom koji je stao puzati preko lista
na kojem je pisao, i primijetivi Frostovo podignuto pero, vidno se uznemirio. To ponaanje pobudilo
je u Frostu dovoljno bratskog suosjeanja da grinjici potedi ivot.
Um i sam imam, pa ga poznam lako
gdje god ga sretnem i u ruhu svakom.
Pjesnik nam zapravo kae da ni mo ni znanje ne smiju zatrti ovjekovu ljudskost, niti oslabiti
osjeaj aktivnog drugarstva sa svim ostalim oblicima ivota.
Da navedem jo i konani primjer, koji e moda otkriti kako su objektivne metode znanosti jo
uvijek daleko od toga da bi nam pruile obuhvatan i jedinstven opis ivotnih pojava. Jo prije pola
stoljea snovi su znanstveno bili na zlu glasu, usprkos injenici da se svaka kultura prije ovih naih
dana snovima bavila i nastojala, koliko god neuspjeno, da ih protumai. Prvi sistematski znanstveni
pokuaj prodora u taj svijet subjektivne fantazije uinio je Sigmund Freud, ispitujui svoje vlastite
snove, sluajui o onima svojih bolesnika, nastojei dovesti u uzajamni odnos slike snova s poznatim
impulsima i patolokim reakcijama.
Iako se tako steeni tip znanja esto pokazao vrlo pounim, bilo je neizvjesno i teko potvrditi ga,
jer su razni tumai snova esto pripisivali razliite vrijednosti istim slikama i sadrajima. Reagirajui

63
protiv te metode, grupa suvremenih znanstvenika, sluei se metodom biljeenja modanih elektri-
nih valova, koja se pokazala korisnom u dijagnostici poremeaja mozga, nastojala je dovesti u vezu
subjektivna zbivanja u snu s pomicanjem onih kapaka i s valovima to ih je biljeio elektroencefalo-
graf.
Njihovi nalazi sainjavaju objektivno, javno znanje, pa stoga ispitivai smatraju da su njihovi rezul-
tati autentiniji od verbalnog opisivanja sna. Ali nada da bi se iz tako prikupljenih podataka mogao
izravno izvui sadraj snova, nema nikakve osnove: to je nemogue upravo kao i kad bi osjetu boje
zakljuivali brojenjem njenih vibracija. Samo onaj koji subjektivno moe identificirati pojedine boje,
moe to iskustvo dovesti u vezu s njihovim imenom i valnom duinom. Tako je i sa snovima: ak da
se njihov sadraj i moe egzaktno oitati s nekog grafikona, istraiva bi se jo uvijek morao oslanjati
na svjedoanstvo snivaa, kako bi potvrdio je li njegovo objektivno itanje bilo ispravno a bez
te neuhvatljive, subjektivne verifikacije (koja je i sama neprovjerljiva), njegove bi konstatacije ostale
sumnjive, ako ne i bezvrijedne.
Taj sluaj predstavlja kamen kunje, pa ga iznosim ve na poetku ispitivanja tehnolokih posjedi-
ca nove slike svijeta, jer pokazuje kako ta slika, svojom predrasudom protiv subjektivnosti u jednom
poddimenzionalnom mehanikom modelu, osujeuje sebe samu. Treba li nas stoga uditi to takav svi-
jet, svjesno sagraen za stroj i mehanizirane ljude, pokazuje sve vee neprijateljstvo prema organskoj
stvarnosti i ovjekovim potrebama? Bez jednog organskijeg ideolokog okvira, jedva i zamjeujemo
da je naa jednostrana tehnologija odsjekla ovjeka od njegovih biolokih potencijala i otuila ga od
njegovih povijesnih identifikacija, onih prolih kao i onih buduih.
Ipak, moramo velikoduno odati i jedno ublaavajue priznanje. Kad se jednom ukorijenila navika
analitikog miljenja razdruenog od organskih sloenosti, bilo je to neizmjerno korisno ne samo za
znanost nego i za tehniku, jer je to oslobaanje od organskog znailo prvi korak u stvaranju djelotvor-
nih strojeva. Svoenje nekog sloenog predmeta na njegove elemente omoguilo je rekombinaciju tih
elemenata u relativno jednostavan stroj, a odvajanje fizikalnih komponenata od njihovih uobiajenih
konktretnih manifestacija umnogome je pomoglo pronalazatvu.
Prvi nevjeti napori da se sagradi zrakoplov nisu uspjeli zato to su se fizikalni uvjeti leta previe
vezivali uz ideju mahanja krilima. Aderov veliki model aeroplana, koji jo uvijek visi u Conservatoire
des Arts et Metiers u Parizu, ne samo to ima pokretna krila, nego mu krila i propeleri imaju oblik
ptijeg pera. Nije udo da nikad nije poletio. Isto se tako nikakav uspjeli automat nije mogao stvoriti
po ljudskom obliju, s rukama i nogama, iako su prvi roboti imali nekakav ljudski lik.
Analiza, disocijacija i redukcija predstavljale su prve korake u stvaranju sloenih tehnikih struktu-
ra. Bez mehanike slike svijeta koja je integrirala razne aspekte fizikog svijeta prikazane na taj nain,
bez samih strojeva koji su puke dijelove prevodili u svrhovite pseudoorganizme, bilo bi se uruilo
sveukupno nastojanje za mehanikom kontrolom, karakteristino za protekla tri stoljea.
Moda je najradikalnija greka Descartesove filozofije u prihvaanju podjele na dvije kulture.
Premda je bio spreman ispitivati sve pojave u vanjskoj prirodi, istu metodu nije primjenjivao na o-
vjekov subjektivni ivot, gdje bi njezina neprimjerenost postala oitom, nego je monopol kranske
crkve na tom podruju uzeo kao neprijeporan i konaan. Preputajui ovjekovu duu u potpunosti
ruci teologije, Descartes je okrenuo lea mogunosti da se stvori jedinstveni pristup svakom di-
jelu prirode, ukljuujui i ona zbivanja koja su privatna, jedinstvena, neponovljiva, osobna: svijetu
pamenja i budunosti, historije i biografije, itave evolucije vrste.
Bio je to sudbonosni hendikep za jedan integriran i univerzalno primjenjiv sistem miljenja, jer on
jo uvijek uzrokuje da pravovjerni znanstvenik automatski zatvara svoj um svakoj ne sasvim jasnoj
pojavi kao, na primjer, parapsihologiji koja se jo ne moe objasniti unutar sadanjeg okvira
znanosti. Znanstvena metoda ostavljala je svaku provizornu istinu otvorenu daljnjem ispitivanju i
ispravljanju, uz uvjet da se bez pitanja prihvaaju pretpostavke samog sistema. Budui da znanost

64
nije krila put u privatno i subjektivno iskustvo, morala je poricati ili njegovu vanost ili njegovo
postojanje.
Poznavajui kulturu sedamnaestog stoljea, ne treba nas uditi to njegovi reprezentativni mislioci,
od Galileja do Newtona, nisu bili voljni u cijelosti napustiti podruje religije i odbaciti tradicionalne
interese i iskustva to ih ona utjelovljuje. Ali ak stoljeima kasnije, kad je crkva izgubila svoje staro
dogmatsko uporite, kad su ljudi poput Freuda otpoinjali metodiki ispitivati manifestacije subjek-
tivnosti u snovima, fantazijama i nesvjesnim projekcijama, znanstveno obrazovane osobe ponosile su
se iskljuivanjem osjeaja i vrednovanja iz svoje prakse. Hladnoa ili nepristranost jo uvijek su
rijei pohvale za neku znanstvenu linost.
ak je i Freud smatrao da mora naglaavati svoj strogo znanstveni materijalizam, kako bi demo-
ne i udovita to ih je iz nesvijesnog izmamljivao na povrinu, zaodjenuo u neko pristojno ruho. Lord
Russell, naprotiv, nakon to je opisao krajnje strogo odricanje to ga zahtijeva znanstveni postupak,
osjetio je potrebu da kao korektiv uvede mistika, ljubitelja, pjesnika i njihovu batinu kulture i lje-
pote. Da je znanost, kako su je shvaali u sedamnaestom stoljeu, obuhvatila sve prirodne pojave
ukljuujui i ovjeka, ni teolog, ni mistik, ni ljubavnik ni pjesnik ne bi bili tako besprizivno prognani
od samog poetka, niti bi bilo mogue rei ono to su uz Herberta Spencera otada mnogi i rekli: da e
ih znanost, samo ako se univerzalno i strogo provede, najzad i ukloniti.
U stvarnom smislu, dakle, Descartesovi zahtjevi za znanstvenom metodom bili su preskromni, jer
ako ta metoda prua klju za razumijevanje svakog aspekta univerzuma, trebalo da bude sposobna obu-
hvatiti, na svoj osobiti nain, itavo podruje moralnih vrijednosti i religioznih ciljeva, te bi takoer
morala moi formulirati i iskoristtiti sve one istine koje su ti zahtjevi priznali i dijelom utjelovili, oslo-
baajui istodobno um nedisciplinirane i nesreene subjektivnosti koja sadri i neumjesni animizam
i neprobranu zbirku preivjelih zabluda, suvie paljivo balzamiranih i sahranjenih ve vjekovima.
Prihvatiti monopol crkve nad subjektivnim ivotom, ili prepustiti ga zbrkanom magijskom i vul-
garnom praznovjerju, znailo je nametnuti granice ispitivanju ljudskog iskustva i potrazi za istinom.
Unutranji ivot nije zauvijek mogao ostati niijom zemljom, bespravno naseljenom svecima, Cigani-
ma, gospodom, prosjacima, umjetnicima i luacima, koji trate dragocjenu ljudsku energiju podiui
beskrajne nizove klimavih i nesigurnih zdanja. Okreui lea realnosti subjektivnog ivota, Descartes
je odbacio mogunost stvaranja jedne jedinstvene slike svijeta, koja bi jednako zadovoljavala svaki
aspekt ljudskog iskustva tog nezamjenjivog preduvjeta daljnjeg razvitka ovjeka.

5. Neuspjeh mehanomorfizma
Od Descartesovih vremena pa do naeg stoljea, svi osim najprodornijih znanstvenih umova pri-
hvaali su mehanistiko objanjenje organskog ponaanja kao zadovoljavajue. I kako su strojevi
postajali sve sliniji nekakvim ivim biima, zapadni ovjek se nazvikao da u svom svakodnevnom
ponaanju bude sve vie nalik na stroj. Tu promjenu biljei i pomak u znaenju rijei automaton,
koja se u engleskom jeziku pojavila jo 1611. Rije je u poetku sluila da opie autonomna bia spo-
sobna da se kreu sama, ali je ubrzo poela znaiti posve suprotno: napravu koja je svoju autonomiju
razmijenila za sposobnost kretanja pod uvjetima utvrenim za nju i koje ne odreuje sama (Novi
oksfordski rjenik).
Iako se, dodue, sve komponente strojeva mogu nai u prirodi masa, energija, gibanje, kemijski
elementi te procesi njihove organizacije i kombinacije nikakav stroj i nikakva svrhovita mehanika
struktura ne postoji u predivoj prirodi: ak i oni najjednostavniji mehanizmi iskljuivi su interni ili
eksterni proizvod organizama. Ako se pojedini procesi unutar organizama mogu odgovarajue i tono
opisati kao mehanizmi, to je upravo zato to je stvaranje i razraivanje mehanizama kao funkcional-

65
nih radnih jedinica specifino organska karakteristika: do nje ne moe dovesti nijedna predorganska
kombinacija elemenata, koliko god se esto produavale ili ponavljale sluajne kolizije, srastanja ili
eksplozije. Ako strojevi i jesu dovoljno jednostavni da nam pomognu bolje shvatiti ponaanje organi-
zama, to je samo zato to su mehanizmi obuhvaeni organskim ponaanjem previe dinamini, previe
kompleksni, previe mnogostruki da bi se mogli shvatiti osim pomou nekog slinog pojednostavlje-
nja. Ali nije stroj taj koji nam objanjava svrhovitu organizaciju: organske funkcije su te koje nam
objanjavaju strojeve.
Karakteristino obiljeje pravih strojeva, ak i onih kompjutora koji su najsliniji ivim biima, jest
da su im sposobnosti i funkcije izvedene: njihova ivim biima sve slinija svojstva, sva su iz druge
ruke. Nema stroja koji moe izumiti neki drugi stroj, niti jo moe, preivjevi ponizujui slom,
svojom voljom iskazati to ponienje i poiniti, recimo, samoubojstvo. Ni nada ni oaj nisu dio njegove
opreme. Jo manje moe vrsto ustrajati u svom djelovanju i onda kad prestane pobuivati ovjekovo
zanimanje i suradnju. Izumitelji kompjutora uveli su, dodue, elemente sluajnosti kako bi simuli-
rali kreativnost, ili bar pseudokreativnost koju povezujemo s elektronski stvorenim pjesmama ili
glazbom, ali sam instrument nema tu sposobnost sve dok mu ju ne prui ovjekov um.
Slino ogranienje vrijedi jednako i za nastojanje da se stroju podari jedna od glavnih osobina
ivih organizama: sposobnost vlastite reprodukcije. Premda je uz dovoljan broj dijelova i dovoljno
detaljan program autoreplikacija stroja teorijski mogua, pretpostavka za tu majstoriju poiva na
jednoj naivnoj samoobmani. Tko stroju daje upute za autoreplikaciju? Svakako ne sam stroj, niti neki
njegov predaki model. Nijedan stroj nema u svojoj izvornoj zamisli nuni poticaj za razmnaanjem,
kao ni da u tu svrhu usvaja i oblikuje potrebne materijale. Nita nalik na razmnaanje ne moe se
dogoditi kod stroja, osim providnou ovjekova uma. U tom kljunom pitanju razmnaanja, bitnom
za svaki privid ivota, sutinska ostaje ona izvrnuta definicija ovjeka koju je dao Samuel Butler: na
najvioj razini, ovjek je nain na koji stroj pravi drugi stroj.
Prema tome, iako mehaniki procesi (tropizmi, refleksi, hormoni) spadaju u najhitnija svojstva
veine organskih djelatnosti, suprotna misao, to jest da se organizmi mogu jednostavno reducira-
ti na skup mehanizama, jedva se moe primijeniti na bakteriju, a kamoli na neki vii organizam.
Organizmi najvie slie strojevima u onim niim funkcijama koje nestaju iz svijesti, a sami strojevi
slie organizmima u onim viim funkcijama, povezanim sa svrhovitim namjerama. Milijunima godina
organizmi su postojali bez pomoi ikakvih mehanizama, osim onih koje su sami mogli stvoriti: sam
ovjek proivio je bez kompleksnih strojeva sve do prije nekih pet ili est tisua godina, a ak i tada,
kako sam pokazao u prvom dijelu Mita o maini, njegovi prvi elaborirani strojevi bili su sastavlje-
ni veinom od ljudskih dijelova to ih je organizirao i mehanizirao ovjekov um. Svjesno razvijanje
mehanizama je specifino ljudska crta, to je vidljivo iz organizacije jezika i rituala, kao i strojeva od
drvenih i metalnih dijelova. Gotovo da nismo i sam um mogli definirati kao nain na koji organizam
stvara, koristi i transcendira svoje vlastite mehanizme.
Da je Descartes samo malo bolje zagledao u stvarnu prirodu automata, umjesto to ga je fasciniralo
njihovo kretanje koje povrno slii ivotu, bio bi otkrio zato tako malo slie viim organizmima: i
najdobronamjerniji opis najrazvijenijeg tipa mehaniko-elektronskog aparata govori nam da je rije
o nekom defektnom ili nedoraslom organizmu. Ali osnovna elja za svoenjem ovjeka na stroj, u
cilju postizanja uniformnog ponaanja u vojsci, tvornici ili bilo kojoj drugoj potencijalnoj skupini
ljudi, bila je u sedamnaestom stoljeu tako snana, da su Descartesov opis, premda nemio kranskom
dogmatizmu, progresivni znanstveni umovi uzeli kao svrenu stvar.
Stoga se ve godine 1686. Robert Boyle, skeptini kemiar, mogao pozivati na one ive automa-
te, ljudska tijela premda je ostao poboni crkvenjak. A itava dva stoljea kasnije, Thomas Henry
Huxley jo uvijek je mogao u svom spisu ivotinjski automatizam rei da ni u ivotinja ni u ovje-
ka nema dokaza kako neka promjena svijesti uzrokuje promjene kretanja tvari u organizmu. Huxley

66
je jo uvijek bio toliko odan Descartesovom teorijskom mehanikom modelu, da je potpuno previ-
ao obilje suprotnih podataka, dostupnih svakome kao, na primjer, injenicu da nekoliko rijei u
telegramu moe miie lica rastegnuti u osmijeh ili oboriti primaoca na tlo, mrtvog od oka.
Prijenos specifinih karakteristika organizama na strojeve uzdigao je zapravo mehaniku kreaturu
iznad njezina tvorca. Ta pogreka dovela je do katastrofinog potencijala naih dana, a iskazuje se
u volji vojnih i politikih stratega da sredstvima istrebljenja to su ih stvorili nuklearnom oruju,
raketama, smrtonosnim otvorima i bakterijama daju vlast da unite ljudski rod.
Ali to radikalno krivo tumaenje imalo je i jednu zabavniju posljedicu u samoj biologiji: umjesto da
odbaci teleoloka ili svrhovita objanjenja organskog ponaanja, ono je pod krinkom mehanizma
drsko proturilo upravo onu karakteristiku za koju je tvrdilo da ju odbacuje, prigrlivi zapravo onaj
najozloglaeniji i neodrivi oblik to su ga kranski teolozi bili preuzeli od Aristotela.
Za razliku od organizma koji je otvoreni sistem, podloan sluajnim mutacijama i mnogim izvanj-
skim silama i okolnostima nad kojima nema nikakve kontrole, mehanizmi su zatvoreni sistemi koje
je izumitelj stvorio sa striktnom namjenom da postiu jasno predvidljive i ograniene ciljeve. Tako
je punovrijedni automatski stroj savreni primjer iste teleologije i svaki njegov dio nosi isti peat:
nijedan stroj, koliko god rudimentaran, nije nikad sklopljen sluajem, nasuminim spajanjem dijelova
ili prirodnom selekcijom. Nasuprot tome, ak i najnia vrsta organizama, prema doktrini o evoluci-
ji, ima znaajne potencijale s kojima se ne moe pohvaliti nijedan stroj: moe promijeniti karakter
svoje vrste i tako rekavi reprogramirati sebe samu kako bi dola do novih mogunosti ili se oduprla
nepoeljnim izvanjskim pritiscima. Tu marginu slobode ne posjeduje nijedan stroj.
Na alost, omiljeni strojevi Descartesova vremena, sat i tiskarska prea, tako da su se duboko doj-
mili znanstvenog uma, a Descartesova varljiva metafora uinila je tako lako racionalno prihvatljivim
mehaniko (navodno neteleoloko) objanjenje daleko kompleksnijeg, subjektivno uvjetovanog or-
ganskog ponaanja, da s tim oronulim i zastarjelim modelom ponekad jo uvijek paradiraju istaknuti
znanstvenici kao s neim neprijepornim, ak i kad sami podaci govore suprotno.
Jedan tako ozbiljan i razborit istraiva kao Sherrington pokazao je kako stanoviti jedinstveni obra-
zac trajno upravlja svakom zasebnom fiziolokom aktivnou i odrava je u skladnom odnosu s osta-
lim organizmom: ali taj platonski obrazac nevidljiv osim po svom djelovanju ne dobiva ni mrvicu
smisla vie pridodamo li ga mehanikom konceptu. Ipak, nema tome dugo kako je jedan vjerodostojni
znanstvenik ustvrdio doslovce da se ovjek raa kao stroj, a osobom postaje.
Na kojem se planetu to dogaa? Na Zemlji nipoto, jer tu se strojevi ne raaju nego izrauju: tovie,
dijete ve od samog zaetka pokazuje mnoge crte koje ne nalazimo ni u jednog poznatog ili zamislivog
stroja. Kad bi stroj postao osobom, bilo bi to mnogo vee udo od svih uda zapisanih u Bibliji ili u
Kuranu.
Ali, ne smijemo zaboraviti na one osnovne implikacije Descartesovog baroknog apsolutizma. Uzi-
majui stroj kao njegov model, a samo jedan unifikatorski um kao izvorite apsolutnog poretka, Des-
cartes je zapravo svaku manifestaciju ivota podveo pod racionalnu, centralno dirigiranu vlast to
jest, racionalnu ukoliko se izbliza ne pogledaju priroda i namjere vladara. Time je utvrdio modu koja
e u miljenju prevladavati sa sve veim uspjehom slijedea tri stoljea.
Prema Descartesovim pretpostavkama, posao znanosti, ako ne i sudbina ivota, sastojao se u irenju
carstva stroja. Manji umovi uhvatili su se za tu zabludu, proirili je i stvorili od nje obaveznu modu.
Kao to se i ranije dogaalo u povijesti ropstva, posluni rob postao je svome gospodaru najprije
nezamjenjiv, zatim mu se suprotstavio i zavladao, te ga na kraju i istisnuo. Ali, danas je red ne na robu
nego na gospodaru koji mora, ako hoe preivjeti, smisliti nain na koji e povratiti svoju slobodu.

67
6. Ulazi Levijatan na kotaima
S Descartesove platforme bilo je lako poduzeti slijedei korak: izvesti skup naela povoljnih za
politiki poredak koji e ljude namjerno pretvoriti u strojeve, njihove spontane postupke regulirati i
staviti pod kontrolu, a sve njihove prirodne funkcije i moralne odluke kanalizirati kroz jedno jedino
odgovorno sredite suverenog vladara, ili dananjim birokratskim argonom reeno, onog glavnog
donosioca odluka.
Descartes je taj korak poduzeo iz obratnog smjera, izvodei svoju teorijsku sliku po uzoru apsolut-
nih vladara. Meutim, mislilac koji je vidio sve politike implikacije nove mehanike slike svijeta bio
je Thomas Hobbes. Iako se Hobbes nije pozabavio geometrijom prije svoje etrdesete godine, u srcu
je bio kartezijanac i prije nego to se osobno upoznao s Descartesom. Obojica su imala interes koji je
bio i velika radost kraljeva: i njih su, isto tako, impresionirali automati.
Svoju politiku poziciju izrazio je Hobbes dvjema knjigama: De Cive i Leviathan. Iako je te-
meljna doktrina u obje knjige ista, Leviathan koji mu je donio slavu dramatiniji je svojim stilom
i njime, nimalo sluajno, vlada mehanika slika svijeta. Njegove osnovne zablude ponovio je i profi-
nio Rousseau, uinivi od svakog pojedinca i potencijalnog despota i rtvu kolektivnog totalitarnog
despotizma koji je pobrkao s demokracijom.
Hobbes je krenuo od dvije proturjene ali srodne pretpostavke. Prva je bila da su ljudi virtualno
strojevi, druga da su suta suprotnost, nepopravljivo divlji i razuzdani, u neprestanom razdoru i su-
kobu, vjeito uznemireni strahom i nesposobni ak i za rudimentarno uredno drutveno ponaanje,
sve dok se ne pokore jedinom izvanjskom izvoru moi, suverenu, dok ne prihvate njegove zapovijesti
i pod prijetnjom kazne ne naue umijee drutvenog openja i suradnje u dovoljnoj mjeri da ivot i
vlasnitvo budu sigurni.
Po Hobbesovim uvenim rijeima, ivot primitivnog ovjeka bio je brutalan, straan i kratak, te su
upravo to divljatvo i tjeskoba posluili kao opravdanje za apsolutistiki poredak, uspostavljen poput
Descartesovog idealnog svijeta providnou jedne volje i jednog uma: onog apsolutnog vladara ili
monarha. Sve dok ljudi nisu inkorporirani u Levijatanu, to jest u svemonoj dravi kojom se provodi
kraljeva volja, opasni su i svojim blinjima i sebi.
Potpuna i krajnja podlonost suverenu bila je, prema tome, za Hobbesa kao i za Egipane iz Doba
piramida jedini put zemaljskog spasenja, injenica da smo tu doktrinu sastali ve ranije kao ideoloki
temelj i preduvjet megamaine, ini njezino uskrsnue u sedamnaestom stoljeu samo jo znaajni-
jim. To podvrgavanje apsolutnom autoritetu bilo je za Hobbesa uvjet da izdvojeni pojedinac uiva
sve dobrobiti civilizacije, ukljuujui i sumnjivu blagodat kolektivnog ratovanja, za koju je Hobbes
pronicljivo drao da predstavlja neizbjenu cijenu zatite od graanskog nasilja kod kue.
Hobbesova rasprava o suvremenoj dravi potjee iz istog zajednikog izvora kao i Descartesova i
zaokruuje njegovu analizu ivotinja, pripisujui radosno i bez mnogo oklijevanja iste atribute ljudima.
Taj znanstveni zoomorfizam doveo je do jo veih iskrivljavanja i potiskivanja nego antropomorfizam
protiv kojeg se pobunio. U uvodu Leviathana koji je i sam neka vrsta politikog Mobyja Dicka
Hobbes kae: Kao u ovjekovoj umjetnosti i u mnogim drugim stvarima, prirodu oponaamo i u
tome da moemo stvoriti umjetnu ivotinju. Jer videi da ivot nije nita drugo nego pokretanje udova
zato ne bismo mogli rei da svi automati (strojevi koji se kreu sami pomou opruga i kotaa,
kao sat) posjeduju umjetni ivot? to je drugo srce nego opruga, a i ivci nisu drugo nego toliko
i toliko remenja, a zglobovi samo kotai koji pokreu cijelo tijelo. To je ve autentino fraziranje
tehnokracije.
Razmotrimo hladni nain na koji Hobbes izlae svoju najranjiviju tvrdnju, kao da je ona neki nepri-
jeporni aksiom: ivot nije drugo nego pokretanje udova. To nije ak ni minimalna definicija ivota,
jer ako je prihvatimo, dala bi svojstva ivota i granama osuenog stabla koje se miu na vjetru. Ali to

68
je oito prikladna doktrina za one koji ljude ele kondicionirati do apsolutne poslunosti: neki drugi
dreser ljudi, bihevioristiki psiholog zaposlen u jednoj reklamnoj agenciji, poistovjetit e otprilike tri
stoljea kasnije ne samo govor, nego i samu misao s pokretima miia u grlu.
Taj neobuzdani Hobbesov skok od automata do organisata doveo je do eljenog zakljuka automat-
ski. Ako automati doista jesu umjetni organizmi, zato ovjeka, iji ivot nije drugo nego pokretanje
udova ne bi jednako tako sveli pod kontrolu izvanjskih snaga koje inicira i u pokret stavlja suveren?
Predvidljivo ponaanje i daljinsko upravljanje iz sredita to je krajnji cilj megatehnike, bilo meha-
nike ili elektronske, iako je trebalo mnogo vremena da se usavre izumi i stvori organizacija koja e
omoguiti taj konani rezultat.
Hobbesova zasluga sastoji se u tome to je spojio novu znanost i staru politiku sedamnaestog stolje-
a, usmjerivi ih na fabrikaciju ljudskih bia koja mogu posluiti uveanju Levijatanove moi i slave
a nadasve prenoenju autonomije svakog pojedinog lana zajednice na organiziranu cjelinu u ko-
joj e funkcionirati samo kao posluni dijelovi stroja. Iz tog nastojanja direktno su uslijedile mnoge
institucije; prije svega regimentirana masovna vojska, u kojoj je svaki dio bio standardiziran i regu-
liran, poevi od same nove standardizirane uniforme; zatim nova birokracija, taj efikasni proizvod
talijanskog despotizma; u osamnaestom stoljeu tvornica, u dvadesetom novi obrazovni i komunika-
cijski sistemi. To su bile nove komponente. Tako je Levijatanov konani proizvod bila megamaina
u novom, proirenom i dopunjenom izdanju, stroj koji e potpuno neutralizirati ili eliminirati svoje
neko ljudske dijelove.
Hobbesov Levijatan bio je basnoslovno udovite, smiljeno da povea strah i utjera kolektivno
strahopotovanje: zapravo svjesno izmudreno kako bi opravdalo i povrdilo snage koje su se jo jednom
okupile u teritorijalno ujedinjenoj dravi, te u novim imperijima koji su irili zapadnjaki red i zakon
u svim njegovim oblicima, pravnim i mehanikim, irom cijelog planeta. Danas znamo da se taj sistem
zasnivao na isto fiktivnom prikazu evolucije ljudskog drutva, koji uope nema slinosti ni s kakvim
stanjem opaenim u preivjelih primitivnih naroda, iako ima dovoljno slinosti sa zbivanjima i
ustanovama civilizacije na raznim njenim tokama, od petog tisuljea pr. n.e. pa prema nama, a
da ne bi imao stanoviti prizvuk vjerodostojnosti. Hobbesova mitska slika odbacila je svaki pozitivni
dokaz spontanog reda, moralnosti, uzajamne pomoi i autonomnosti. Istodobno, veliala je apsolutnu
vlast koju je drava nanovo htjela uspostaviti kao izvornu nunost, nasuprot opiranju mnogih drugih
funkcionalnijih oblika korporativnog jedinstva i dobrovoljnog, kooperativnog udruivanja.
U svjetlosti dananjih antropolokih spoznaja, Hobbesova udovina slika primitivnog ovjeka bila
je od povijesne stvarnosti jo udaljenija nego kasniji Rousseauov opis ovjeka u stanju prirodne ne-
vinosti. Prvi prikazivai jednostavnih drutava umovi zreli poput Jamesa Cooka i Alfreda Russela
Wallacea zatekli su mnoge divljenja vrijedne obiaje i postupke u Indoneziji i na Junim morima, to
je doista odgovaralo vie Rousseauovoj idilinoj slici, a u mnogome izravno proturjeilo Hobbesu koji
je smatrao da latentni strah i proraunata agresija skorojevievske oligarhije i trgovakih magnata
njegovog vremena proima i sva ranija ljudska drutva.
Usprkos tome, Hobbesova slika protkana je pronicljivim opaanjima o ljudskim motivima i udnja-
ma u sukobima razdiranom politikom establimentu njegovog doba, a njegovo nauavanje jedinstve-
nom snagom opravdavalo je apsolutnu i suverenu vlast, bez obzira na to ima li ju kralj ili puritanski
parlament, demokratski izabrani predsjednik ili samozvani diktator: proireno, moglo je ak opravda-
ti svaku proizvoljnu primjenu moi samo ako je izvedena iz pojma suverene vlasti, pa i kad je ini
neki vladin inovnik vlasnik tvornice, diktator ili kompjutor.
Hobbes zapravo nije uinio nita drugo nego ponovno ustoliio ideoloke premise na kojima se
izvorno zasnivalo kraljevanje po milosti bojoj: ta karizmatska ideja nije nikada bila potpuno zabo-
ravljena, iako je ostala samo sjena svoje drevne snage, oslabljena neuspjehom vjere i praktinim is-
kustvom podrezana do ljudskih razmjera. ak ni Jean-Jacques Rousseau, Hobbesov glavni suparnik

69
kao politiki mislilac, nije uinio nita da potisne Hobbesov apsolutizam: naprotiv, njegova doktrina o
drutvenom ugovoru pokazala je kako se suverena vlast moe, dodue, odmijeniti ali samo drugom
suverenom vlau, onom koja poiva na sveopoj volji. Stvarni prijelaz od kraljevanja na predstav-
niku i kolektivnu vlast to prividno osloboenje samo je pokazao kako se malo time promijenilo.
Jer u meuvremenu je prvobitni koncept kraljevanja, oduvijek previe zavisan o prepoznatljivom i
ranjivom ljudskom faktoru, bio ojaan mnotvom mehanikih pomagala.
Hobbesovo opravdanje moi kao izvora svakog drugog dobra pomoglo je jaanju i drave i stroja,
njihovoj zajednikoj tenji da se uspostave zakon, red i kontrola, te cijeli sistem proiri daljnjim pot-
injavanjem prirode i drugih ljudskih grupa. Posljedice Hobbesove misli postale su jo okrutnije od
svoje prvobitne manifestacije. Hvatajui korijena u umovima drugih ljudi, udruujui se s njihovim
iskustvima u ratovima, teritorijalnim osvajanjima i kolonizaciji, Hobbesova jednostrana slika ivota
kao neprestane borbe za mo motivirane strahom, poloila je temelje i za praktinu doktrinu imperija-
lizma i za idealnu doktrinu napretka uvjetovanog strojem, jer su obje prenesene u devetnaesto stoljee
u liku Malthus-Darwinove borbe za opstanak. Nju su Darwinovi suvremenici prilino proizvoljno
shvaali kao dozvolu za istrebljenje svih suparnikih grupa ili vrsta.

7. Stroj kao pedagog

Gotovo svaka klasina filozofija zavrava u sistemu odgoja, pa to vrijedi i za mehaniku sliku svi-
jeta: doista, njegov prvi i najjasniji iskaz pratio je traktate Descartesa i Hobbesa. Mislim na Veliku
didaktiku Jana Amosa Komenskog, moravskog uitelja i teologa. Kao filozof, Komenskv je svoju
opu pedagoku teoriju zasnovao na potrebi za redom u najopenitijem smislu, ali u potpunosti se na-
lazio pod dojmom novih mehanikih modela. Prisjetimo se samo njegova opisa duevnih pokreta
kao satnog mehanizma. Najvaniji kota je volja, a nae udnje i afekti su utezi koji volju naginju
na ovu ili onu stranu. Regulator je razum koji mjeri i odluuje to, gdje i kako neto valja traiti ili
izbjegavati.
Ne iznenauje stoga to se s takvom ideolokom bazom cijela koncepcija odgoja u Komenskog zas-
niva na zahtjevima masovne proizvodnje. U svom nastojanju da obrazovanje pojeftini tako da moe
obuhvatiti i siromane, teio je ekonomizaciji s vjetim rasporedom vremena. Davno prije Lancastera
i Bella u Engleskoj, Komensky je izradio monitorski sistem pouavanja kao nain da se snize trokovi.
Drim, kae on, ne samo moguim da jedan uitelj pouava nekoliko stotina aka odjednom, nego
to smatram i bitnim. Komensky upozorava da uitelj nipoto ne smije davati pojedinanu poduku.
U svjetlu suvremenih odgojno-obrazovnih teorija, moramo danas u Komenskom zapravo prepoznati
preteu, ako ne i izumitelja mehaniki programiranog obrazovanja: on se ni po emu ne razlikuje
od ljudi kojima danas na raspolaganju stoji sav potreban elektronski i mehaniki aparat za proved-
bu njegove metode. Moe li nas onda iznenaditi da je ideja o osmosatnom radnom danu i etrdeset
osamsatnom radnom tjednu takoer njegova?
im smo uspjeli pronai pravu metodu, izlae Komensky na nekom drugom mjestu, poduavati
koji mu drago broj djece nee biti tee nego to je s pomou tiskarske pree pokriti tisuu listova
dnevno najljepim pismenima. Neposredno ovoj slijedi jo jedna razotkrivajua reenica: Gledati
kako se izvodi nastava po mom planu bit e ugodno kao gledati neki automatski stroj, a sam proces
bit e bez greke, u omjeru s vjetinom kojom su takve mehanike naprave sloene. Upravo tako: ono
to je Komensky formulirao u sedamnaestom stoljeu, provest e nezgrapno i brutalno Gradgrind
i MChoakumchild u devetnaestom, a slijedit e im neto lakoumniji dreseri golubova i programeri
dananjice, isto tako sputani svojim automatizmima.

70
 Za Komenskog, kao za njegovog kolegu-enciklopedistu J. H. Alsteda, a kasnije i za Johna Lockea,
ovjekov um predstavljao je neispisani list papira. Zadatak odgoja bio je da na tom listu ostavi po-
eljni jednoobrazni otisak: i opet na sliku i priliku tiskarske pree. Poput izumitelja i fiziara, novi
odgojitelj nastojao je postii savreni mehaniki poredak ali je uklonio ivotnu neposrednost i sve
one neopipljive funkcije koje idu sa ivotom a ne mogu se programirati.
Kad je Komensky godine 1633. objavio traktat o fizici u dvanaest poglavlja, zapoeo je prikazom
stvaranja i nastavio vertikalnom hijerarhijom, od fizikog poretka do biljaka, ivotinja i ovjeka, sva
dok na kraju, kao teolog, nije dosad do svoje vrhovne kategorije, do anela. Ali u Velikoj didaktici
to je obrnuo; premda je poeo s 1) vremenom, njegovi primjeri bili su 2) ljudsko tijelo, 3) um koji
vlada tijelom, 4) kralj ili car, a zatim 5) Heron Aleksandrijski koji podie terete pomou lukavo
smiljenih naprava, 6) strano djelovanje artiljerije, 7) tiskanje, 8) primjer jo jednog mehanizma: kola
na kotaima, 9) brod s kobilicom, jarbolom, kormilom i kompasom, i 10) sat. Sat je bio i u temeljima i
na vrhuncu.
Rad Komenskog jasno pokazuje meusobno proimanje pronalazatva, mehanikih iskustava, regi-
mentiranih institucija, a u osnovi svega toga i neumjerena magijska oekivanja koja su stvorila novo
industrijsko i drutveno-politiko tkivo. Kombinacija astronomske pravilnosti, apsolutnog politikog
autoriteta i automatizma koji oponaa ivot postajala je sve vie neodoljivom. Stoga e nas jedva iz-
nenaditi to rijei Komenskog postaju upravo zanosne kada u svom nabrajanju najzad stigne do sata:
Nije li doista udesno da se stroj, bezduna stvar, moe kretati tako ustrajno, pravilno i kao iva?
Ne bi li se postojanje takvih stvari prije izuma sata inilo nemoguim kao da drvee hoda a kamenje
govori?
Emocionalni angaman Komenskog bio je tipian, a nije jenjavao ni s kasnijim izumom golemog
niza raznoraznih strojeva, od kojih su mnogi imali udesne sposobnosti koje su u svemu nadilazile sat:
iste osjeaje, samo jo glasnije i zanosnije iskazane, susreemo danas meu teoretiarima kibernetike,
moda zato to se ostatak njihovoog emocionalnog ivota kanalizirao u Veliki mozak, s kojim su
poistovjetili ostatke svojih linosti.
Ako se tonost, to jest pravilnost sata, nekad smatrala kraljevskom vrlinom, svi prerogativi kraljev-
skog establimenta a nadasve zahtjev za strogom poslunou svojih podanika postaju danas sve
vie odlikom automata. Odgovoriti njihovim zahtjevima ubrzo je postalo glavnom dunou moder-
nog ovjeka, a neprestano irenje tih zahtjeva postalo je privilegijom vladajuih grupacija. Krajem
sedamnaestog stoljea, dakle, pozornica zapadne civilizacije, ispranjena od svojih povijesnih kulisa,
rekvizita i tradicionalnih likova, postavljena je za novu tehnodramu za obnovu i trijumf megamai-
ne.

71
Glava peta: Znanost kao tehnologija
1. Nova obnova
Izmeu esnaestog i dvadesetog stoljea znanstvena slika svijeta sve vie se unificirala, iako razne
znanosti koje su sudjelovale u toj promjeni imaju razliito podrijetlo, drugaije metode ispitivanja
i razliite, ponekad kontradiktorne ciljeve. Istraivanje nasumce, stroga matematika analiza, djelo-
mina otkria, organizirani pokusi i izumi, pa i povijesna istraivanja u geologiji, paleontologiji i
filogenezi sve je to postalo znanstveno i pridonosilo sve veem autoritetu znanosti. Danas su one
izvorne ideoloke osnove uklonjene, ali obmanjujue pojednostavljena nadgradnja ostaje netaknuta i
kao da lebdi u zraku.
Ako slika svijeta koja se pojavljuje iz tih disparatnih nastojanja i prua neku koherentnu predodbu,
onda je to slika koju moemo slijediti unatrag sve do jonskih filozofa, a neposrednije sve do uspona
automata. Kako su podruja istraivanja postajala sve vie isparcelirana, slino nainu na koji su
velike sile zbog eksploatacije isparcelirale podruja naeg planeta, sami obrasci znanja sve vie su
odraavali tu podjelu. Ubrzo je svakome, ak i priznatom filozofu, bilo nedopustivo pozabaviti se
ljudskim iskustvom kao cjelinom.
Posljednji veliki napor da se to postigne u skladu s kanonima pozitivne znanosti, predstavlja op-
seno djelo Herberta Spencera Sintetika filozofija. Njegovo izlaganje evolucije kao prijelaza od
neodreene, neorganizirane homogenosti do odreene i organizirane heterogenosti, bilo je previe
tanko da bi bilo primjenjivo na neku kulturu koja nije zapadnoevropskog podrijetla. Meutim, Spen-
cerov neuspjeh samo dokazuje kako je kartezijanski mehanizam u svojoj nevinosti i jednostavnosti
nekad bio koristan, odravajui privremeno na okupu fragmentirani svijet misli. Ako je Spencer i dao
nezaslueni autoritet svojevrsnom automatskom finalizmu, ak prije Darwina pomogao je ustolienju
kljune ideje koja je nedostajala: povijesne evolucije.
Gledamo li retrospektivno, Spencerov promaaj kontrastno iznosi na vidjelo praktinu pobjedu
Francisa Bacona koji je mnogo ranije (i mnogo siromanije opremljen) nastojao da svekoliko znanje
uini svojim carstvom. Ta injenica je jo upadljivija kad znamo da su obojica dijelila iste utilitaris-
tike principe i gajila iste nade. Iako je Bacon na svom vrhuncu prije Descartesa, upravo je on uinio
da radno drugarstvo izmeu znanosti i tehnike postane jo obaveznije, jer ga je povezao s ovjekovom
neposrednom eljom za zdravljem, bogatstvom i moi.
U stvarnom smislu, uspjeh mehanike slike svijeta ve unaprijed je osigurao Francis Bacon, moda
upravo zbog toga to je nekolovan kao matematiar ili eksperimentalni fiziar bio spremniji znans-
tvenu metodu protegnuti na svako podruje ivota. Bacon zasluuje osobito mjesto, ne zbog nekih
novih znanstvenih otkria ili doprinosa, nego zbog toga to je zacrtao idealnu institucionalnu osno-
vu za sistematsko stjecanje i primjenu sreenog znanja. Povrh toga, Bacon je vrlo sigurnim rijeima
utvrdio da je konani cilj znanosti olakanje ovjekova poloaja i ostvarenje svega to je mogu-
e. Time je, na karakteristinom tragu britanskog empirizma, zacrtao i pragmatiko opravdanje za
injenicu to se drutvo posveuje modernoj znanosti kao tehnologiji. Ni promatra neba kao Galilej,
ni oboavatelj Sunca kao Kepler, Bacon je znanost spustio na zemlju.
Ali koliko god bile preuzetne moderne znanstvene teorije, koliko god subjektivnog uitka pruale
svojim poklonicima, znanstveni establiment je od samog poetka bio potican i promican, uglavnom

72
zbog obeane ili oekivane primjene na praktine poslove: ratovanje, proizvodnju, transport i komu-
nikaciju. Miljenje da se znanost razvijala iskljuivo iz elje za znanjem, u najboljem sluaju je samo
poluistina, a u najgorem obina samodopadljivost i puko samoobmanjivanje znanstvenika. Kao to je
svetost svetaca davala neopravdano pokrie onim grubljim, svjetovnim zahtjevima kranske crkve,
tako i ukupno djelovanje znanstvene ideologije ima zadatak da nae sredstva i opravdanje za izvanj-
sku kontrolu nad svim manifestacijama prirodnog ivota, ukljuujui i ovjekov ivot. Ako znanost
i tehnika nisu ba slubeno vjenane, one ve dugo ive u labavom divljem braku koji je lake
ignorirati nego razvrgnuti.
Ocjenjujui Baconovo djelo i utjecaj, moda je prirodno prenaglasiti one aspekte moderne civili-
zacije koji su potvrdili njegova predvianja i nadmaili njegove nimalo umjerene nade. To posebno
vrijedi kad razmatramo znanost kao tehnologiju, jer su se upravo na tom polju ostvarila njegova
zapanjujua nasluivanja. Tri stoljea prije Julesa Vernea i H. G. Wellsa, a da o kasnijim piscima znans-
tvene fantastike i ne govorimo, Bacon je anticipirao mnogostruku korist koju e tehnologija imati od
znanosti, iako mu je mata zatajila (to nije sluaj s kasnijim piscima utopija i kakotopija) kad je poku-
ao opisati u kakvom emo svijetu zapravo ivjeti. Zaudo, njegov budui svijet u Novoj Atlantidi
bio je po odjei, ponaanju i religioznim uvjerenjima jo uvijek poznati svijet elizabetinskih pravni-
kih i dvorskih krugova. Usput, rije kakotopija (kakos = zao) sluit e mi kao suprotnost od rijei
utopija, da oznaim poddimenzioniranu i previe kontroliranu idealnu zajednicu.
Naslov ovog poglavlja ne bi ni iznenadio ni zgrozio Francisa Bacona, jer je moda njegov naji-
zvorniji doprinos irenju carstva znanosti upravo u razumijevanju njene velike uloge u preobrazbi
materijalnih uvjeta ivota. Uvjeren sam, meutim, da bi ga neki njeni rezultati na koje u ukazati du-
boko uznemirili, jer je njegova vjera u znanost kao izvorite izumiteljstva i u samu tehnologiju kao
konano opravdanje znanosti, predviala samo dobra to e ih ona donijeti, a nije ni slutila negativne
konane proizvode kojih je moderni svijet danas postao akutno svjestan. Ipak, Bacon je imao jedins-
tveno irok um, otvoren samoispitivanju i ispravljanju. Kad mu se ivot ozbiljno uzdrmao, poto je
priznao zloupotrebe koje je poinio u dravnoj slubi, moda je prvi imao priliku da preocijeni neke
rezultate i ugradi intelektualne osigurae, iju potrebu izvorno nije nasluivao. Ovo poglavlje mogli
bismo zapravo oznaiti kao bekonovsku povratnu spregu.
lako je Bacon (u mati, to esto ine osjetljivi umjetnici) nesumnjivo izrazio promjene u duhu
vremena davno prije nego to su postale vidljive na ulici, njegova dinamina predvianja pokazala su
se kao samoispunjujua, jer su umove ljudi usmjerila na stroj i budila povjerenje u novu znanstvenu
orijentaciju na fiziki svijet. Tako je nastalo mjesto zajednikog susreta za intelekte koji su inae
bili ideoloki razdvojeni. Ljudi koji se vie nisu mogli sloiti u pogledu boje naravi ili o uvjetima
ovjekove besmrtnosti, mogli su nai zajedniki jezik proglasivi prirodu bogom i divei se stroju kao
ovjekovom najveem dostignuu. Slijedei do kraja praktine posljedice znanosti, Bacon je nastojao
pokazati da bi ak i ljudi zaokupljeni apstraktnim promatranjem i pokusima mogli na kraju uiniti
ljudskom rodu veliko dobro vee nego oni koji ga ele usavriti moramo ili politiki, ili oni koji se
zadovoljavju time da okolinu mijenjaju samo fizikim radom ili umjetnou.
Misao da bi znanstveno istraivanje zraka, zemlje, vode i vatre moglo imati plodnu praktinu
primjenu, javila se u mnogim umovima i prije Bacona. Svaki napredak starije tehnologije, kao otkrie
glazure, stakla i metala, zahvaljujemo upravo tom tipu opaanja, jo uvijek neredovitom i empirijskom,
ali svaki je ipak bio korak prema adekvatnijem znanju i efikasnijoj praktinoj primjeni. Neki dananji
znanstvenici s ponosom istiu injenicu kako danas ima vie ivih znanstvenika nego to ih je bilo u
cijeloj ovjekovoj povijesti. Ali to je isprazno hvastanje: danas i u kranskoj crkvi ima vie sveenika
nego to ih je ikad bilo. Moe se sumnjati je li znanstvena spoznaja, usprkos obaveznom kolovanju
danas iroko i efikasno rasprostranjena u onoj mjeri u kojoj je bogato iskustveno znanje bilo koritena

73
u predznanstvenoj eri, osobito u metalurgiji, lonarstvu, fermentiranju pia, bojenju, selekciji biljaka,
rasplodu stoke, obraivanju zemlje i lijeenju.
Pretpostaviti da tono, pozitivno znanje nije postojalo do pronalaska znanstvene metode, znai
prehvaliti suvremena dostignua, umanjujui sva ona razliita ostvarenja koja su dananjici pruila
vrste temelje. Kao to sam pokazao na drugom mjestu, urarski ili ak optiarski standard preciznosti
koji je bio postignut pri klesanju kamena za velike egipatske piramide, bio je s obzirom na oskudnost
raspoloivog alata dostignue ravno izradi dananjih raketa to vie to rakete suvie esto zataje.
Ali Bacon zasluuje nae potovanje zbog toga to je pomogao da se premosti jaz izmeu odvo-
jenih podruja znanosti i tehnike: prvu su dugo smatrali slobodnom ali praktino beskorisnom,
duevnom razbibrigom sofisticirane manjine, a drugu, koliko god korisnom, prokletom zbog njene
sluganske i ponizujue prirode osim, moda, u arhitekturi i medicini. Bacon je smatrao da e se
znanost u budunosti sve vie oslanjati na kolektivnu organizaciju, a ne samo na rad sposobnih poje-
dinaca koji djeluju vlastitom snagom. Drao je da su orua i aparati potrebni tehnologiji sistematskog
miljenja jednako kao rudarstvu ili mostogradnji. Za razliku od baroknih primadona i solista znanosti,
predvidio je nadolazei zamah znanosti kao korporativne djelatnosti.
Ruka bez pomagala, kae Bacon i razumijevanje preputeno samo sebi imaju malo snage. Taj
koncept bio je jo revolucionarniji od Leonardova aforizma da je znanost kapetan a praksa vojnici,
jer podrazumijeva da i sam kapetan ima tota nauiti od svojih redova. Pored toga, ta misao nije
bila ni manje revolucionarna ni manje djelotvorna zbog toga to je s gledita znanstvene metode bila
previe jednostrana. Privremeno je po svoj prilici bilo nuno Baconovo prenaglaavanje kolektivnog
znanstvenog aparata, njegova briga za operativne i instrumentalne aspekte znanstvenog miljenja,
kako bi se prevladala tradicionalna pristranost kulture jedne izolirane dokoliarske klase, teoloke i
humanistike, koja je djelovala proizvoljno u samozapeaenom drutvenom vakuumu.
U tom smislu, Baconovo nauavanje bilo je uzorno i ruilo je predrasude koje seu unatrag sve do
Grka. Znanost, istie Bacon u svom Predgovoru velikoj obnovi, ne smije se baviti samo uzvienim
stvarima, nego i stvarima niskim ili ak prljavim takve stvari treba jednako kao one najsjajnije
i najskupocjenije pripustiti u povijest prirode Jer to god zasluuje da postoji, zasluuje i da se
upozna. Bravo! Ta izjava osvjeila je zrak.
Baconovo mjesto kao filozofa znanosti potcjenjivano je u prvoj polovici naeg stoljea, jer da je
slabo shvatio metode pomou kojih je znanost otpoela svoj sistematski napredak u njegovo vrijeme.
U mjeri u kojoj Bacon nije imao nikakve prakse kao eksperimentalni znanstvenik, ta je kritika dobro
fundirana. Ali poricati njegove zasluge zato to nije polagao dovoljno teine na matematike inova-
cije, nije poteno: Bacon je izriito naglaavao da mnoge dijelove prirode ne moe ni otkriti to
jest, opaati s dovoljno otroumnosti, niti pokazati s dovoljno jasnoe bez pomoi i intervencije
matematike.
Za kompenzaciju, Bacon je u svakom sluaju posjedovao gotovo vidovnjaku intuiciju za konani
cilj znanosti: uviao je detaljno njene socijalne implikacije i aplikacije jasnije od svakog svog suvreme-
nika. Nesumnjivo je izrazio odreene fundamentalne, iako jo uvijek skrivene tendencije u duhu svog
vremena, upravo kao to je i Shakespeare u liku Calibana izrazio sve veu svijest o ovjekovom ivo-
tinjskom podrijetlu, o primitivnom stvorenju koje ui u ovjeku. Pojavivi se na prekretnici zapadne
civilizacije, Baconova predvianja pomogla su njegovim sljedbenicima na putu do uspjeha.
Pravodobnost Baconovog doprinosa morala ga je ipak sauvati od patronizirajueg potcjenjivanja
kojemu je bio izloen ovih posljednjih godina. Bio je, nesumnjivo, blago ravnoduan za stvarne pos-
tupke koje su u njegovo vrijeme otkrivali uspjeni znanstvenici; nadalje, nesumnjiva je istina da je
grubo precjenjivao plodnost pukog skupljanja podataka i petljanja s empirijskim opaanjima, premda
jo uvijek postoje podruja, poput taksonomije u biologiji, gdje taj tip sistematskog pripremnog rada
daje stanovite teorijske plodove. U to ime Bacon je ozbiljno potcijenio, moglo bi se rei i gotovo potpu-

74
no zanemario uz ve spomenutu iznimku neizmjerno osloboenje koje e se postii i u znanosti i u
tehnici smjelou iste matematike, osloboene empirijskih pojedinosti, zaokupljene vjerojatnostima
i apstraktnim mogunostima, koje sve dok se eksperimentalno ne provjere, ostaju u cijelosti izvan
podruja osjetilnog iskustva i neposrednog opaanja.
Bacon nije mogao i nije aticipirao zamanu preobrazbu itavog okvira miljenja to su je bez po-
moi kolektiva ostvarili pojedini umovi poput Newtona, Mendjeljejeva ili Einsteina. ak je i Galilejev
kvantificirani svijet, svijet koncipiran iskljuivo od primarnih kvaliteta i mjerljivih kvantiteta, bio za
Bacona gotovo nezamisliva apstrakcija. Ali u naknadu za te nedostatke, koji za razliku od onih Willi-
ama Gilberta, oito smanjuju vanost Bacona kao predstavnika novog nazora, imao je jak osjeaj za
drutveni kontekst znanosti, kao i za privlanost koju e njena praktina dostignua imati ne samo za
znanstvenike, izumitelje i inenjere, nego i za bezbrojne korisnike njihova rada. Na kraju, predvidio
je daleko ispred svog vremena da e znanost i materijalno profitirati postajui kolektivnim pot-
hvatom koji je sistematski organiziran u svjetskim razmjerima, te da e drutveni cilj zna nosti, kako
je to formulirao u Novoj Atlantidi, znaiti irenje granica ovjekova carstva.
Barem intelektualno, Bacon je premostio jaz izmeu znanosti i tehnike. Shvatio je da e izravna
primjena sistematskog miljenja na praktine probleme otvoriti mnoge nove mogunosti, a povratno,
novi e istraivaki instrumenti, nastali iz magijskih eksperimenata alkemije, poput staklenog aparata
za destilaciju, retorte i pei za visoke temperature, omoguiti uvjebanim umovima da iskoritavanjem
malih uzoraka povuku velike zakljuke o opem ponaanju materijala i prirodnih sila.
I previe je jasno da Bacon pitanje pristupa takvom istraivanju nije istjerao na istac. Mjestimice
se ne samo zaplie u svom razmiljanju, nego ak izgleda da zagovara zaplitanje kao metodu, podiui
time do naela britansku empirijsku metodu petljanja s materijalom. Ali ak i plovidbom naslijepo
moe se oktriti novo podruje, i to efikasnije nego oslanjajui se na dobro izraenu kartu koja otkri-
va samo kartografove vlastite predrasude. Fleming nije otkrio mogunosti penicilina kao antibiotika
sistematskim nastojanjem nego sretnim sluajem, a benzolski prsten se svom otkrivau po prvi put
objavio u snu. I na kraju, Bacon je sruio metalnu prepreku izmeu teorije i prakse: uspostavio je
meu njima dijalog i otkrio novi kontinent to e ga one zajedniki eksploatirati.

2. Baconov tehniki uvid

Zanimljivo je da ono to je najsvjeije i najizvornije u Bacona, njegova koncepcija uloge znanosti
kao duhovnog oruja tehnologije, predstavlja neto to je naim suvremenicima danas najtee cijeniti.
Dijelom ih odbija to to je te nove koncepcije odjenuo u pomno izraeno metaforiko dvorsko ruho,
ali jo vie ih udaljuje ili, potenije reeno, dosauje im zbog toga to su same te ideje toliko urasle
u na ivot da veina nas teko shvaa kako su one imale neko svoje konkretno izvorite i nisu uvijek
bile tu. Ali ako Baconu i nije uspjelo opisati metodologiju znanosti kako se uobliavala u njego-
vu vremenu, iskoraio je etiri stoljea unaprijed s obzirom na modalitete i sredinu u kojima danas
znanost i tehnika cvatu na svoj osobiti nain.
Kad je Benjamin Franklin osnovao Ameriko filozofsko drutvo, osjetio je potrebu da u trijeznom
utilitarnom duhu svog doba naglasi svrhu unapreivanja korisnog znanja. Ali da je bio jo blii
Baconovu duhu, shvatio bi da je korisnost implicirana u svakoj znanstvenoj spoznaji, moglo bi se rei
gotovo u omjeru sa stupnjem njene apstraktnosti i odvojenosti od neposrednih praktinih problema.
Najdinaminiji dar znanosti tehnici upravo je ono to je A. N. Whitehead nazvao najveim izumom
devetnaestog stoljea: izum izuma, isto teorijska i eksperimentalna otkria uvijek iznova navode
na staze i primjene koje su bile nezamislive sve dok sam znanstveni posao nije bio obavljen. Stanovite
grane znanosti, poput geometrije, razvijale su se i ti prolosti iz praktinih potreba, kao u Egiptu, gdje

75
je postojala potreba za kontrolom mea koje bi poplava izbrisala s polja; neto od tog proimanja iz-
meu praktinih potreba i znanstvenog istraivanja ivi i dalje, kao u klasinom primjeru ispitivanje
fermentacije to ga je Pasteur obavio na molbu francuskh vinogradara. Ali golemi napredak znanosti
na svim podrujima nije ekao na takve izravne poticaje, iako moe biti da su oni indirektna reakci-
ja, organski povezana s potrebama i ciljevima drutva na mnogo raznih mjesta. Posve je mogue da
nije sluaj to se razvoj radarskog elektronskog lociranja podudara s usklaenim naporima na podru-
ju letenja velikom brzinom. Meutim, upravo napredak znanosti sve vie sugerira nove tehnoloke
primjene: o tome najbolje svjedoi laser. Izgleda, doista, da se popratni proizvodi znanosti mnoe u iz-
ravnom odnosu s rasponom i slobodom znanstvenog istraivanja. Danas smo tako spremni prihvatiti
izume kao posljedicu znanosti, da smo gotovo izgubili osigura zdravog razuma ili konicu podruglji-
vog osmijeha pred budalatinama koje nemaju veze s ljudskim potrebama, ali su tehnoloki atraktivne
zbog svoje zamrenosti.
Baconov interes za praktinu primjenu znanosti bio je drag Macaualyju i ostalim samodopadnim
utilitaristima devetnaestog stoljea, jer je Bacon u svom Novom organonu hrabro tvrdio da je za-
koniti cilj znanosti ispuniti ovjekov ivot izumima i bogatstvom: ideja bogatstva i materijalnog obilja
doista proima njegove misli o znanosti. Uzmemo li ga kao glavni predmet znanosti, to je, naravno,
sumnjiviji cilj nego to je Bacon mislio. Ali upravo zbog ubrzanog ispunjenja tih obeanja znanosti,
osobito posljednjih pedeset godina, nacionalne vlade i velike industrijske korporacije mnogo su po-
veale svoju financijsku podrku znanstvenom istraivanju. Baconova je zasluga to je jasno utvrdio
da nema ni jednog aspekta prirode koji nije podloan preobrazbi i moguem poboljanju, primjenom
pouzdane znanstvene metode.
Nuda je oduvijek bila najnesklonija majka invencije: Bacon je shvatio da su ambicija i znatielja
mnogo plodniji roditelji, te da e tako roeni izumi postati majkom novih potreba. Istina, danas se
pokazalo da veliki dio izuma i otkria to ih je Bacon bio prorekao ne ublauje siromatvo, niti zado-
voljava osnovne potrebe, koliko nainje golemo podruje suvinih stvari i luksuzne robe. Ali to ih to
vie ini odrazom Baconovog vlastitog neumjerenog i razmetljivog ukusa: kad je godine 1594. ispla-
tio trokove za raskonu zabavu pod maskama, gotovo na rubu novane propasti, a vjenana haljina
od zlatnog brokata, naruena za njegovu buduu suprugu, teko je opteretila njezin miraz. I u tom
pogledu Baconov osobni ukus jedinstveno anticipira isprazno obilje naih dana.
Bacon se, meutim, nije oslanjao samo na strast pojedinaca za znanstvenim ispitivanjem. Uvidio
je da znatielja, ako eli biti djelotvorna, mora angairati ne samo osamljene i sluajne umove, nego
korpus dobro organiziranih radnika, od kojih svaki obavlja specijaliziranu funkciju i djeluje na svom
ogranienom podruju. Tehnolokom organizacijom znanosti, kako ju je ocrtao u Novoj Atlantidi,
kanio je napraviti stroj sposoban za proizvodnju korisnog znanja, na isti nain kao to e dobro or-
ganizirana tvornica, nekoliko stoljea nakon njegovog predvianja, izbacivati tkanine, hladnjake, ili
automobile.
Baconov opis takve podjele rada doima se starinski udnovato, zbog svoje statine, ritualistike
diobe zadataka. Ali oni koji je ele zanemariti u cijelosti, promait e vie od samog Bacona: dio kvan-
titativno golemog proizvoda suvremene znanosti zasigurno dugujemo njenoj sposobnosti da iskoristi
ne samo nekoliko velikih usmjeravajuih umova, nego mnotvo specijaliziranih radnika, usko obra-
zovanih za svoj zadatak, koji su esto ak svjesno destimulirani za istraivanje nekog ireg podruja,
a esto nemaju ni prilike: radnika iji udio u sveukupnom procesu sve vie slii poloaju tvornikog
radnika za tekuom vrpcom. Kao i u industriji, mnoge njihove zadatke danas preuzimaju proizvo-
di kibernetike. Potpuno je prirodno to je Charles Babbage, ideator najranijeg kompjutora, u svojoj
Filozofiji tvorniara (1848) stao iza Baconovih nastojanja.
Velika podjela znanstvenog rada, s loginom odvojenou u glavne kategorije matematiara, fizi-
ara, kemiara, biologa i sociologa, nije sve do devetnaestog stoljea bila kruta. Ali kad je jednom

76
otpoela, progresivno je vodila do sve sitnije razdiobe unutar svake kategorije. To se dokazalo kao
djelotvorna formula za egzaktnost, brzinu i produktivnost. Imala je i jo jednu prednost iz aspekta
masovne proizvodnje: pruila je zaposlenje cijeloj vojsci radnika nesposobnih za osobnu inicijativu
ili izvorno miljenje. Najmanje otkrie, najbeznaajniji pokus, ipak moe popuniti praznine u zna-
nju i druge dovesti do nekih veih rezultata. Metoda analitikog ralanjivanja po sebi je pogodovala
takvom razuenom radu, ali je iz istih razloga rezultirala disocijacijom, fragmentacijom i izolacijom
znanja, nerazumijevanjem vanosti sveopeg znanstvenog obrasca i organskog suodnosa funkcije i
svrhe.
Na alost, ako smisao znai zdruivanje, kako kae Gray Walters, razdruenost i izostanak raz-
mjene moraju rezultirati opadanjem zajednikog smisla. Tako se s vremenom specijalizirano znanje
(znati sve vie o sve manje i manje) najzad pretvara u tajno znanje dostupno samo posveenima,
iji se osjeaj moi napuhava zbog njihovog privilegiranog vladanja zanatom ili slubenim tajna-
ma. Na najmanje ne slutei, Bacon je ponovno otkrio osnovnu formulu za mo megamaine i poloio
temelje novoj graevini koja ima i previe zajednikih crta s onom drevnom.
Time je korporativna znanstvena osoba preuzela atribute individualnog mislioca, a kako se znanost
za svoje rezultate sve vie mora oslanjati na komplicirane i krajnje skupe aparate poput kompjutora,
ciklotrona, elektronskih mikroskopa i nuklearnih reaktora, nijedan suvremeni rad ne moe se obaviti
bez tijesnog oslonca na bogato dotiranu korporativnu organizaciju. Opasnosti to ih takav tehnoloki
napredak ima za znanost jo nisu dovoljno ispitane, ali bi u krajnjoj liniji mogle ponititi ne tako mali
dio njezine korisnosti.
Koncepcija institucionalizirane znanosti pojavila se tri stoljea prije svoje realizacije u praksi. Za
Baconove znanstvene suvremenike, znanost je jo uvijek bila iroko polje: granice meu disciplinama
bile su prilino neodreene, ili ako ih je bilo, znanstvenik bi ih pregazio ne ispriavajui se za pri-
jestup. Lijenik poput doktora Williama Gilberta bavio se prouavanjem magnetizma. Usprkos svom
rudarskom podrijetlu i svojim alkemijskim eksperimentima sa ivom, Paracelzus se ponosio time to je
uglavnom lijenik koji se posvetio lijeenju ljudskog tijela. Osobitost Baconova genija je da je pomislio
na hijerarhijsku organizaciju znanstvenog istraivanja, usporedivu sa standardiziranim ustrojstvom
neke vojske.
Baconova zasluga je da u svojoj koncepciji hijerarhijske organizacije znanosti nije posve zanemario
ulogu to je imaju pojedini kreativni umovi: za takve blistave istraivae imao je ak i posebno ime,
zvao ih je svjetiljkama i naznaio da je njihova funkcija usmjeravanje novih eksperimenata koji
e jaim svjetlom prodirati u prirodu. Ali njegova osobita zasluga bila je to je osjetio da rezultatima
rada kreativnih umova treba izdana kolektivna pomo ako ih se eli najire primijeniti: pomo vlasti
i korporacija, sistematski kontakti i publikacije, te naposljetku popularizacija i slava u muzejima zna-
nosti i industrije. Bacon je intinuitivno prepoznao, hvalio i zagovarao upravo ta obiljeja kolektivne
organizacije i regimentacije koja izgleda nisu bila posve nepoznata jo u pretkranskoj Aleksandriji.
Bacon, dakle, svojim anticipacijama nije aktivno utjecao samo na Royal Society ili na Ameriko
filozofsko drutvo. Njegov neobini prikaz budunosti u Novoj Atlantidi poloio je svojom mato-
vitou temelje dananjem znanstvenom ispitivanju i naih specijalnim institutima i laboratorijama
u kojima slue desetine, stotine tisua radnika, na poslu koji sve vie postaje industrijski sistem za
masovnu proizvodnju znanja tehnoloki iskoristivog, financijski probitanog, vojno upotrebljivog.
Bacon, meutim, nije predvidio da bi se i sama znanost s vremenom mogla demoralizirati zbog svojeg
vlastitog uspjeha kao agent tehnologije, te da je veliki dio njene konstruktivne aktivnosti mogue ve-
likim subvencijama vlasti preusmjeriti u destruktivne i antihumane svrhe, u razmjerima to ih obina,
empirijski dnevna tehnika nikad ne bi mogla postii.

77
3. Svijet Nove Atlantide
Nekoliko godina, neposredno prije smrti godine 1626, Bacon je svoje ideje vodilje okupljao u nedo-
vrenoj utopiji, Novoj Atlantidi. U njoj je vie nego ispravio svoj propust da interpretira znanstveu
metodu koju su prakticirali njegovi suvremenici, izlaui podrobno moguu kolektivnu organizaciju
znanosti i njene konkretne ciljeve. Za manje od jedne generacije to je u povijesti ideja kratko vrije-
me njegovi su se snovi poeli ostvarivati, dijelom i zato to ih nesumnjivo ve dijelili mnogi drugi.
Premda je, na primjer, francuski uenjak Theophraste Renaudot teko mogao znati za Bacona, on je
godine 1633, ili tako nekako, otvorio svoj Bureau d Addresse. U njemu je svakog tjedna odravao
sastanke na kojima bi se raspravljala pitanja najire enciklopedijske naravi: iz rasprave je bila strogo
izuzeta svaka diskusija o teologiji, dravnim poslovima i dnevnim vijestima.
Godne 1646, slina grupa ljudi poela se redovito sastajati u gostionici kod Bikove glave u lon-
donskoj etvrti Cheapside. Kao i Renaudotu i njima je cilj isprva bio samo zadovoljstvo slobodnijeg
disanja i mirnog razgovora, bez angairanja u strastima i ludostima naeg zlosretnog doba. Znanost,
osobito mehanika sa svojom svjesnom odvojenou od ljudskih reakcija, pruila je dobrodolo utoi-
te politiki uznemirenim i zabrinutim umovima. U poetku sami sebe nazivali Nevidljivi koled,
ali je ime poslije postalo neprikladno za javno prihvaeno drutvo. Dvije godine kasnije primili su
kraljevsku povelju Charlesa II. Starija Accademia dei Lynxei, osnovana u Firenci 1603, mogla je dati
Baconu klicu njegove zamisli, jer je imao otvoren poziv za lanstvo. Ali ta akademija bila je godine
1630. zatvorena, pa su je lanovi prvobitne grupe opet osnovali 1660, u svrhu poboljanja znanja o
stvarima prirode, te o svim korisnim vjetinama, proizvodnji, mehanikoj praksi, strojevima i izumima
koji su rezultat pokusa.
U svjetlu kasnijeg razvoja znanosti, vano je primijetiti da je izvorna bekonovska pristranost bila
prisutna od poetka. Godine 1664, Royal Society, Kraljevsko ueno drutvo, konstituira se u osam stal-
nih odbora. Prvi od njih je, da se upamti, bio sekcija za mehaniku, sa zadatkom da razmatra i odobrava
sve mehanike izume. Ostali odbori su bili: astronomski i optiki, anatomski, kemijski, kirurki, odbor
za povijest zanata i industrije, odtad opaenih prirodnih pojava, i na kraju, odbor za dopisivanje.
Posljednja dva odbora ivjela su dovoljno dugo u devetnaesto stoljee da Dickensu postanu pred-
loak za organizaciju besmrtnog drutva Pickwickovaca, a dugujemo im i onaj znaajni znanstveni
doprinos samog gospodina Pickwicka: Istraivanje o podrijetlu hempstedske bare, s teoretikim opa-
skama o ribici zvanoj koljuka. Ali u smislu kasnijeg razvoja znanosti, najznaajnije je da su se tri
odbora, za izume, za povijest tehnike i onaj za georgiku (poljoprivredu), direktno bavila olaka-
njem ovjekova poloaja.
Jo blie pogaa onaj posebni uvjet to ga je Robert Hooke postavio u izvornom dokumentu o pos-
lovanju i ciljevima Kraljevskog drutva, jer je izvrio duboki utjecaj na sveukupni razvitak znanstve-
ne metode: rije je, naime, o neuplitanju u teologiju, metafiziku, etiku, politiku, gramatiku, retoriku
i logiku. Ta rezerva ne samo to je odvraala znanstvenike od kritikog preispitivanja vlastitih me-
tafizkih premisa, nego je ak odravala iluziju da ih nema, te im time spreavala da priznaju vlastitu
subjektivnost to je tema koja se oprezno nainje tek danas. Ali s druge strane, ta rezerva titila je
znanstvenike od crkvenih i politikih napada tako dugo dok su se drali samo svog vlastitog zabrana.
Iako je suzdranost znanstvenika na drutvenoj sceni privremeno bila odlina zatitna mjera, isto-
dobno ih je prijeila da se kao kolektiv pozabave politikom ili ekonomskom eksploatacijom koja se
mogla nametnuti njihovom prividno dezinteresiranom traganju za znanjem. Prema novoj etici koja se
razvila, znanost je drutveno odgovorna iskljuivo samoj znanosti, pridravajui se zakona o dokazu,
uvajui vlastiti integritet i autonomiju, te trajno irei podruje znanosti. Proi e tri stoljea prije
nego to se i pomisli na drutvo za unapreenje drutvene odgovornosti u znanosti, pa iako sve vei
broj znanstvenika danas postaje svjestan svojih moralnih obaveza, trgnut iz drijemea vlastite samo-

78
zaokupljenosti prvom nuklearnom eksplozijom, jo uvijek je pitanje da li se veina njih slae s takvim
idejama. to se tie mogunosti da znanost, iskljuujui politiku i religiju iskljui i golemo podruje
ljudskog iskustva znaajnog za tumaenje zbivanja koja se ne mogu svesti na masu i gibanje, tek danas,
i to manjina znanstvenika, spremna je o tome razmisliti kao o nedostatku. Time golema batina ostaje
nepokrivena ortodoksnom znanstvenom teorijom doista vei dio ivotnih pojava, ljudske svijesti i
drutvene aktivnosti.
Tako je bekonovski naglasak na utilitarnoj primjeni znanosti bio prisutan od poetka, unato svim
izjavama o distanci, neutralnosti, studioznoj izolaciji i teorijskoj nesvjetovnosti. Ovo nije prijekor:
mnoga velika poboljanja ovjekovog poloaja, od udomaenja biljaka do opsenih graevinskih rado-
va prvih civilizacija, dugujemo porastu sistematiziranog znanja a napredak koji se ve otprije zbivao
u lijeenju i kirurgiji pokazivao je ba to plodno proimanje teorije, pomnog opaanja i prakse. Tri
stoljea prije Francisa Bacona, ista perspektiva poticala je njegovog imenjaka, franjevakog redovnika
Rogera: njegov glavni znanstveni traktat bio je u skladu s tim posveen optici. Nemamo dokaza da je
Francis Bacon itao djela svog prethodnika, ali o njihovom intelektualnom bratstvu svjedoi fratrov
opis buduih izuma:
Strojevi za plovidbu mogu se napraviti bez veslaa, tako da e najvee rijene ili morske brodove
pokretati jedan jedini ovjek, veom brzinom nego da su puni ljudi koji veslaju. Mogu se takoer
nainiti kola koja e se bez ivotinja kretati nevjerojatnom brzinom, onom koju su, mislimo, imala
sjeivima opremljena borna kola kojima su se nekad borili ljudi. Mogu se takoer sagraditi i naprave
za letanje, tako da ovjek sjedi usred njih i okree neki stroj koji ini da umjetna krila mau poput
ptijih u letu. Takoer se moe napraviti stroj, malen po obujmu, kojim e se dizati ili sputati golemi
tereti, a nieg korisnijeg u nudi nema Takoer se lako moe nainiti stroj kojim jedan ovjek moe
sebi privui tisuu ljudi silom i protiv njihove volje, te na slian nain privlaiti i druge stvari. Takoer
se mogu napraviti strojevi za hodanje u moru i rijekama, ak i po dnu, a sve bez opasnosti. Jer kako
nam astronom Etikus kae, Aleksandar Veliki sluio se takvim da moe vidjeti tajne dubina. Ti strojevi
bili su nainjeni u nae vrijeme, osim moda stroja za letenje, koji nisam vidio niti znam nekog ovjeka
koji jest, ali znam strunjaka koji je smislio nain da ga napravi. A takve se stvari mogu raditi gotovo
neogranieno, kao na primjer mostovi preko rijeka bez stupova i drugih potpornja, te razni mehanizmi
i naprave jo neuvene.
To, naravno, zvui kao otkrivenje nekog vidovnjaka u transu: izvori su pobrkani, sredstva neopisiva,
a sami predmeti ivo predoeni. Mehanizacija koja e se tek pojaviti, kao i njeni konkretni rezultati,
svakako su ve bili stvoreni u snu. Ali ono to Francis Bacon u svojoj Novoj Atlantidi nagovjetava
prvi put, to je tip organizacije koji e omoguiti da se takvi snovi obistine ne samo ispune, nego i
da se proiri cijelo njihovo podruje.
U Novoj Atlantidi (izdanje Alfreda Gougha) sama utopija zauzima manje od etrdeset sedam
stranica, ali od toga punih devet stranica zaprema Baconov spisak novih otkria i izuma kao i njihovih
rezultata. Kao to kae Gough, iako na prvom mjestu stoji poznavanje uzroka, dakle teorijski cilj,
gotovo svaki pokus koji se tu izvodi stoji u oitom odnosu s potrebama i zadovoljstvima ovjeka. Neki
od tih pokusa nemaju pouzdanu vrijednost, neki su jo uvijek u procesu tehnike obrade i rezultati
e se nesumnjivo ubrzo pojaviti. Ali ako samo navedemo one koji su danas ve postignuti, Bacon
zasluuje novo potovanje, iako se nijedan od njegovih znaajnih snova nije poeo ispunjavati prije
devetnaestog stoljea. Navest emo samo ona dobro provjerena ostvarenja, uglavnom rijeima samoga
Bacona.
Produenje ivota; pomlaivanje do neke mjere: usporavanje starenja; lijeenje bolesti koje su se
smatrale neizljeivima; ublaenje boli; laka i manje odvratna sredstva za ienje; preobrazba tijela
u druga tijela; stvaranje novih vrsta; razorna ratna sredstva i bojni otrovi; nametanje svojih misli i
svojem i neijem drugom tijelu (autosugestija i hipnoza, ako ne telekineza); ubrzavanje klijanja; prav-

79
ljenje bogatih gnojiva za zemlju; crpljenje nove hrane iz plodova koji za hranu ne slue; pravljenje
novih vlakana za odjeu, te novih materijala kao staklo i papir; umjetni minerali i cementi; komore
zdravlja, u kojima poboljavamo zrak (klimatizacija); upotreba ivotinja i ptica za pokuse; otrovi i
druge ljekovite tvari dobivene od njih; sredstva za priopavanje glasova u sanducima i cijevima, ne-
uobiajenim putovima i na daljinu; ratni strojevi, jai i ei od naih najveih topova; letenje zrakom;
podvodni brodovi i amci.
Uz neto dodatnih objanjenja, ta bi se lista lako mogla produiti. Ne ba najmanje od Baconovih
predvianja, samo dvostruko svojom visinom, ostavio nam je u nacrtu Frank Lloyd Wright: neboder
visok pola milje. Povrh toga, Bacon se ve godine 1594. u govoru prilikom makarade u Grays Inn,
zaloio za zooloke i botanike vrtove kao za dio znanstvenog aparata, za prirodoslovne i tehnike
muzeje, kao i za tehniki laboratorij.
Moda je najznaajnija injenica o Baconovoj slici znanstvenih i teolokih mogunosti to je jedi-
ni on meu filozofima znanosti sedamnaestog stoljea izbjegao kartezijanska ogranienja mehanike
slike svijeta, tonije reeno, nikada je nije prihvatio kao iskljuivi put do istine. ak i kad je mislio o
budunosti, njegov svijet nije bio samo svijet mehanikog umijea, nego je obuhvaao iru tehnolo-
giju, pravu politehniku u agronomiji, medicini, kulinarstvu, fermentaciji i kemiji. Upravo zbog svoje
nesposobnosti za iskljuivo apstraktne matematike vjebe, bio je to otvoreniji za ono veliko podru-
je ljudske djelatnosti koje se nije dalo obraditi tim nainom. Tako su ak i subjektivne pojave poput
autosugestije, koju su objektivni znanstvenici iskljuivali, imale udjela u njegovoj sferi budueg
organziranog istraivanja.
U tom smislu, Bacona se ne moe prekoriti za znanstvenu zaostalost i neadekvatnost: prije e biti
da je iao ispred onih specijaliziranih znanstvenih umova koji su tekuu interpretaciju mase i gibanja
prihvaali kao da prua potpunu ili barem dovoljnu sliku stvarnog svijeta. Vodei rauna o Baconu
humanistu, Bacon uzvisitelj nauke i tehnike zaista je pokazao put u jedan postbekonovski svijet, svijet
koji ova knjiga eli jo vie otvoriti: svijet u kojem e proizvoljne ograde i ogranienja religioznog,
humanistikog i znanstvenog svjetonazora biti transcendirane.
Iznad svih Baconovih oekivanja postojao je, meutim, jo jedan slabo uoeni faktor koji e oznaiti
poetak vremena sve vie posveenog znanstvenom radu i usavravanju strojeva: to je ambicija za
osvajanjem koja se podudarila sa sve veim osjeajem moi to su ga snano poticali ve postojei
strojevi, osobito top i vatreno oruje. Prema Baconu, postoje tri vrste ljudske ambicije. Prva je irenje
neije osobne moi nad vlastitom zemljom to je ambicija knezova, lordova, vojnika i trgovca. Druga
je porast moi jedne zemlje nad drugom zemljom prema Baconu ambicija dostojnija od prve, ali nita
manje pohlepna i sebina. Napokon, postoji ambicija da se proiri mo i gospodarenje ljudskog roda
nad univerzumom stvari. Ova potonja inila se Baconu nesebinija i plemenitija od prve dvije, jer
vlast ovjeka nad stvarima zavisi u cijelosti od umjetnosti i znanosti.
Baconov aforizam Znanje je mo ne smije se uzeti samo kao opisna figura: bila je to deklaracija
o namjeri, a smisleni naglasak lei na tome da je mo vana. Iako je Bacon po strani od svojih osobnih
slabosti bio brini moralist, nije vidio dovoljno da shvati da napor irenja ovjekove vlasti nad stva-
rima mogao za ljudski rod imati ak strasnije posljedice od prepokornog prilagoavanja zahtjevima
prirode. Ako je osvajanje prirode na isto fizikoj razini bilo manje krvavo od svakog oblika vojnog
osvajanja barem dok to osvajanje u devetnaestom stoljeu nije poelo imati razorne posljedice po
ekoloku ravnoteu svih organizama, pa i ovjeka ljude su postupno poele opsjedati ista ambici-
ja, isti nagon, zapravo ista neurotska prisila da se sve ostale ivotne mogunosti rtvuju ekscesima i
demonstracijama moi. Osobito je to povezano s vulgarnijim oblicima osvajanja, s nainom trgovca,
izumitelja, bezobzirnog konkvistadora i poletnog industrijalca koji je nastojao da prirodno obilje i
prirodna zadovoljstva potisne s onima na kojima je mogao zaraditi.

80
 Budui da je pretvaranje i iskoritavanje energije bitna karakteristika rasta i djelovanja svih orga-
nizama, taj nagon ima bioloku osnovu: poveanje energije jedan je od primarnih naina da se pojaa
ivot. U drutvenoj primjeni energije zbunjivala je injenica da kad se energija jednom oslobodi svoje
organske okoline, kad bjei izvan granica to ih odreuju njeno boravite, ostali dijelovi ovjekove
prirode i drugi organizmi, tada ona ne pozna nikakvih granica i iri se za volju samog irenja. Tako
je i vulgarni oblik imperijalizma, rezultirajui privremeno podjarmljivanjem velikih dijelova globusa
od strane zapadnih industrijskih i politikih poduzetnika, naao svoj idealni komplement u znanosti
i u tehnici. Plemenitije ambicije to ih je Bacon preferirao, nisu zapravo nikada bile bez onog nieg,
individualnog i plemenskog egoizma.
Ta utilitarna strana Baconove misli imat e najvei utjecaj. Ali postojala je i njegova druga strana
koja je uvala vezu s tradicionalnim znanjem i zadrala potovanje za one oblike ivota koji su od
samog poetka bili svjesno iskljueni iz mehanike slike svijeta. Koliko god Bacon vrednovao izume
i praktine rezultate, jo uvijek je ostavljao mjesta povijesti, psihologiji i religiji.
Nije li njegov idealni Bensalem bio kranska drava preobraana na pravu vjeru potpuno nad-
naravnom vizitacijom? U onom smislu u kojem je Baconova filozofija jo uvijek imala mjesta za
nemjerljivo, neodredivo i iracionalno, njegova subjektivnost bila je na vri nain objektivna nego
ona vrsta jednostrane znanstvene objektivnosti, koja je svjesno ignorirala pojave koje se nisu mo-
gle opisati ni objasniti unutar njenog vlastitog sistema interpretacije. Dajui glavno mjesto znanosti i
invenciji, Bacon je jo uvijek mogao rei: Promiljanje stvari kakve jesu, bez praznovjerja i obmane,
zablude ili zbrke, po sebi je vrednije od svih plodova invencije.
Uz ovaj pogled pristala bi bezrezervno veina znanstvenika cijelog devetnaestog stoljea, i on jo
uvijek ostaje osnovni motiv i najvea nagrada znanstvenom radu, ak i danas. Ali nije trebalo dugo
pa da Baconov pragmatizam i intelektualni imperijalizam prevladaju i proire elju za fizikim osva-
janjem i vlau nad ljudima, podiui na n-tu potenciju tenju za moi kao takvom.

4. Bejkonovsko ispunjenje
Gledajui retrospektivno na rezultat Baconovih nadanja, biva nam jasno da su postojale tri kritine
toke. Prva se dogodila na samom poetku, kad se aktivno znanstveno istraivanje prenijelo s univer-
ziteta, koji se inio njegovim prirodnim domom, na radionicu, salu za seciranje, laboratorij i zvjezdar-
nicu, te odatle na itava drutva za unapreivanje znanstvenog istraivanja. Upravo su na sastancima
takvih tijela njihovi lanovi prvi put poeli ocjenjivati nove prikaze, saopenja i demonstracije.
Znanosti koje su ostale u okviru univerziteta bile su dio srednjovjekovnog nastavnog programa:
aritmetika, geometrija i astronomija, a deskriptivne znanosti kao botanika i anatomija nastavile su
ivjeti uglavnom na medicinskim fakultetima. Srednjovjekovna sveuilita, orijentirana na teologiju,
pravo i apstraktne humanistike discipline na podruja za koja je znanost izjavila da nisu njena briga
nisu bila najsretnija okolina za znanost: sve do naih dana, na jednom od najuglednijih sveuilita,
kemiju su uglavnom nazivali smrde.
Udarivi svoj glavni stan izvan univerziteta, nosioci znanosti ne samo to su potvrdili svoju neo-
visnost od tradicionalnog znanja, nego su okrenuli lea svakom nastojanju da se stvori jedinstvena i
sveobuhvatna slika svijeta. Stoga je mehanika slika svijeta, koju je do konanog savrenstva doveo
Newton, postojala kao nezavisni entitet, neprilagoen ostalim oblicima ljudskog iskustva, koliko god
se Pascal ili Newton osobno bavili konanim pitanjima sudbine kozmosa, religioznog iskustva ili vlas-
titog spasa. Rezultat je bio gubitak na obje strane. Crkva i Sveuilite zadrali su se na zakoenim, ako
ne i krajnje zastarjelim i krivim koncepcijama o prirodi.

81
 Iako je znanost na svakoj toki svog razvitka otkrivala uda i udesa, daleko vie zapanjujue od
onih to ih zaziva svaka religiozna vizija (osim moda hinduistika), ona se u ime objektivnosti i izvjes-
nosti prihvatila za objanjivo i priopivo koje je na kraju korisno ne shvaajui da to je finija analiza
i bolje objanjenje dijelova, to tajanstveniji i udesniji postaje itav univerzum. Pomou DNK moemo
objasniti organizacijske procese u organizmima, ali misterij DNK ostaje potpuno neobjanjen.
Usklik Walta Whitmana da je vlat trave udo koje postiuje sve bezbonike, opravdava otkria
znanosti bolje od pozitivizma koji je stao s obaranjem kemijskih reakcija izmeu suneve svjetlosti i
klorofila. Ta izolacija znanosti od osjeaja, proivljavanja, svrhe, jednokratnih zbivanja i povijesnog
identiteta mila je onim ogranienijim umovima. Ali moda nije sluajno to je veina znaajnih duhova
znanosti, od Keplera i Newtona do Faradayja i Einsteina, u svojim mislima zadrale ivom prisutnost
boga ne, naravno, kao nain za objanjenje zbivanja u prirodi, nego kao opomenu da su ona i danas
konano neobjanjiva nekom potenom istraivau, ba kao to su bila i biblijskome Jobu. (Tu misao
divno je transponirao Conrad Aiken u jednom svom pjesnikom dijalogu.)
Jedna od posljedica organizacije znanosti bila je i ta da se uz pomo tiskarskog stroja dolo do novih
sredstava za sistematsku cirkulaciju znanja: do periodikih publikacija i znanstvenih spisa. Analitiko
znanje raslo je gomilanjem pojedinosti, ali zaudo, to brzo kolanje ideja usporilo je jedno suprotno
kretanje u kulturi, roeno iz renesansnog akademizma protiv kojeg je grmio Leonardo. Novi humanisti
skrpali su univerzalni jezik uenog svijeta u Evropi, skolastiki latinski, vraajui se neprikladnom
ciceronovskom rjeniku i gramatici.
Da je skolastiki latinski ostao prihvatljiv, da je bio pojednostavljivan to je profesor Peano, ma-
tematiar, kasnije i pokuao mogao je posluiti kao jezik uenog raspravljanja za cijeli svijet. Novi
ljudi nisu na vrijeme shvatili to se izgubilo naputanjem zajednikog jezika za volju nacionalnog. Taj
propust je teko objasniti, jer se time smanjivao domet komunikacije. Danas se ine oajniki napo-
ri da se kompjutori programiraju za prevoenje znanstvenih tekstova u razne nacionalne jezike. Ali
tako dobiveni prijevodi su grubi i netoni i ve se pokazalo da elektronski mozak ne moe zamijeniti
ljudski um gdje god je potrebna kvalitativna prosudba.
Druga kritina toka Baconovog programa pokazala se u devetnaestom stoljeu. U jednom trenutku,
po prvi put, znanstveni fizikalni eksperimenti to su ih obavili Volta, Galvani, Ohm, Oersted, Henry
i Faraday, rezultirali su gotovo za ivota jedne generacije izumima koji gotovo nita nisu dugovali
ranijoj tehnologiji: elektrinim telegrafom, dinamom, elektromotorom. Za jo dvije generacije pojavili
su se: elektrina svjetiljka, telefon, beini telegraf i rendgenske zrake. Svi ti izumi bili su ne samo
praktino neostvarivi nego i tehniki nezamislivi dok ih isto znanstveno istraivanje nije pretvorilo
u stvarnu mogunost. Metode koje su se pokazale tako plodne u mehanici i elektrici, primijenjene su
zatim sa sve veim uspjehom u organskoj kemiji i biologiji. Karakteristino je pri tom da su oni dijelovi
tehnologije s najstarijom akumulacijom iskustvenog znanja, poput metalurgije, jo dugo ostali gotovo
neprobojni za rezultate znanosti.
Dok su od sedamnaestog stoljea nadalje u Engleskoj novi tehniki izumi bili zatieni kraljevskim
patentima, tako da je izumitelj ili korisnik izuma imao monopol na ekonomsku eksploataciju ideje
samo za neko ogranieno vrijeme, za znanstvenike je kao stvar asti i ponosa vrijedilo da nemaju
osobnu korist od svojih otkria. Iako je povremeno znalo doi do niskih svaa oko prvenstva, oteanih
katkad i nacionalnim antagonizmima (alosna prepirka izmeu Newotna i Leibnitza, ili kasnije izmeu
Pasteura i Kocha), znanost je po definiciji bila javno dobro, a objavljivanje i neogranieno irenje
njenih rezultata bilo je bitno za kritiku ocjenu i vrednovanje.
Ve je Pascal naglaavao da ljudi esto govore moja ideja, onako samozadovoljno kao to malo-
graanin kae moja kua ili moja slika, ali da bi potenije bilo govoriti o naim idejama. Taj
stav postao je tako duboko obiljeje finijih znanstvenih umova, da se moj uitelj, Patrick Geddes, prije
radovao nego vrijeao kad bi drugi iznosili njegove najizvornije ideje kao svoje. On je taj svoj obiaj

82
s pobjednikim veseljem usporeivao s kukavicom koja odlae svoje jaje u tue gnijezdo i preputa
drugima brigu da izlegu i hrane njeno potomstvo.
Trea radikalna promjena zbila se u dvadesetom stoljeu, promjenom razmjera, veliine i napokon
svrhe: do tog je gotovo automatski dolo irenjem novih sredstava komunikacije te koritenjem novih
naina reprodukcije u tisku, fotografiji i pokretnoj slici. Taj niz preobraaja uklonio je nekad nepovre-
dive granice postavljene ovjekovoj aktivnosti. Pucanj je mogao obii svijet pomou radija jedanaest
puta bre nego to ga je obino uho moglo uti na daljinu od milje.
Znanstvena otkria na novim podrujima nisu vie ostajala dugo izolirana i pasivna: mogla su se
odmah i s profitom iskoristiti u industriji ili ratovanju. Na toj toki i sama znanost je postala domi-
nantnim modelom, tehnologija svih tehnologija. U tom novom ambijentu masovna proizvodnja znanja
ila je rukom pod ruku s masovnom proizvodnjom izuma i proizvoda znanstvenog podrijetla. Time
je znanstvenik doao do novog drutvenog statusa, ravnog onome to su ga ranije imali kapetani in-
dustrije. I on je bio angairan u masovnoj proizvodnji, i on je trgovao standardiziranim jedinicama,
i njegov se proizvod mogao mjeriti novcem. ak su i njegovi znanstveni separati, njegove nagrade i
priznanja imali prometnu vrijednost u novanom smislu: odreivali su njegovo napredovanje na
sveuilitu i podizali trinu cijenu njegovih predavanja i savjeta.
Stara slika znanstvenika okrenutog sebi, umjerenog, ak asketskog u laboratoriju, ako ve ne za
prepunim stolom jo uvijek je popularna i preivjela je osobito meu staromodnim znanstvenici-
ma. Ali s ekspanzijom znanosti kao masovne tehnologije, sam znanstvenik nije se vie trebao odricati
niega: njegov znanstveni status raste u omjeru s njegovim doprinosom drutvu obilja. Njegov uspjeh
moe se ak kvantitativno mjeriti brojem njegovih laboranata, ukupnim godinjim budetom za apa-
rat, mehaniare i kompjutore, te napokon i masovnom proizvodnjom znanstvenih radova na kojima
bez stida moe potpisati svoje ime. Kao operativac u toj tehnici usmjerenoj na mo, sam znanstvenik
postaje slugom korporativnih organizacija, koje svakako ele proiriti granice carstva ali nipoto
Baconovog ovjekovog carstva! Nacionalni bruto proizvod u sve je veoj mjeri odraz nacionalnog
znanstvenog bruto proizvoda. Svaka teorijska inovacija, koliko god nevina po namjeri, automatski
umnaa broj praktinih proizvoda i to je jo znaajnije, elju za profitom. Sudjelujui u tom pre-
obraju, znanstvenik je proigrao svojstva koja su ga u prolosti uzvisivala kao njegovo osobito biljeje:
distancu od svjetovnih probitaka i dezinteresirano traganje za istinom.
Ali, u mjeri u kojoj znanstvenikova sposobnost traenja istine zavisi o skupom aparatu, institucij-
skoj suradnji i velikim investicijama dravnog ili industrijskog kapitala, on vie nije svoj gospodar.
ak ni matematiar nije vie neoptereen i oputen kao to je bio eksperimentator poput Faradaya,
koji je s nekoliko komadia stakla, eljeza i ice, imao sav potrebni aparat za svoja fundamentalna ot-
kria u elektromagnetizmu. Ta fizika jednostavnost vjerojatno objanjava plodonosnu originalnost
i smionost suvremene matematike misli. Ali sve vei korpus znanstvenika sve vie gubi sposobnost
da stoji samostalno ili da kae ne, ak i u ozbiljnim tvarima koje ugroavaju opstanak ljudske vrste,
kao to je iskoritavanje nuklearnih ili bakteriolokih saznanja za masovni genocid.
Premda je Bacon znao i mogao anticipirati neizmjerni potencijal korporativne znanstvene organiza-
cije, bio je ipak previe udaljen od njenog stvarnog razvitka da bi predvidio neto drugo osim povoljnih
posljedica. Bilo bi ludo kriviti ga za nedostatak povijesne perspektive ili dalekovidnosti: mnogi nai
suvremenici jo uvijek nemaju ni jednu ni drugu. Bacon nije mogao ni pomiljati da e pripadnici
bratstva njegove Kue Salamunove, svojim znanjem o tajnim uzrocima stvari, razotkriti prirodne sli-
ke o kojima nisu ni slutili, te usavriti aparat fantastine sloenosti i profinjenosti koji je sposoban
da ih iskoristi. Nije takoer mogao predvidjeti da e upravo ta posobnost mehanikog i elektronskog
uveanja ovjekove moi rezultirati uskrsnuem drevnog mita o maini, ili da e na kraju stvoriti
usavrenu megamainu dvadesetog stoljea koja svim svojim mogunostima daleko nadmauje svoj
arhaini uzor.

83
 Drugim rijeima, ni najbolji umovi sedamnaestog stoljea nisu mogli zamisliti emu e sliiti ivot
kad jednom njihova mehanika slika svijeta bude porodila drutvo koje e se drati njenih strogo
ogranienih premisa i ivjeti u skladu s njenim propisima. Mislei o drutvenoj organizaciji koja bi
potpunije koristila stroj, nije im uspjelo predvidjeti da bi samo drutvo moglo preuzeti obiljeja sve
automatiziranijeg stroja, kojim rukuju osobe kondicionirane strojem, u okolini koju je stvorio stroj,
za isto apstraktne, mehaniko-elektronske ciljeve. Ti predvodnici, ukratko, nisu mogli oslikati depre-
sivnu moru ivljenja u dvadesetom stoljeu, moru u kojoj je gotovo svaku malignu halucinaciju ili
psihotiki impuls tehniki mogue provesti, u kojoj se nijedan proizvod tehnike, pod uvjetom da is-
punjava njene specifine zahtjeve, ne smatra ljudski nepoeljnim samo ako obeava vie novca, moi
ili prestia investitorima, tvorniarima, financijskim i politikim eksploatatorima.
Vie nego Galilej ili Descartes, Bacon je jo uvijek duom i tijelom ivio u jednom ranijem svijetu,
neoljutenom od svojih povijesnih rezultata i svojih ljudskih crta. Baconovo oslanjanje na teologiju,
filozofiju i humanistiko nauavanje i dalje je uravnoteivalo njegovo bavljenje materijalnim napret-
kom i znanstvenom prodornou. Za razliku od nekih svojih rigoroznijih suvremenika, Bacon je ak
bio spreman dopustiti stanovitu vjerodostojnost snovima, neku realnost hipnotikoj snazi imaginacije
koliko god osjeao da bi te pojave mogle biti varljive i opasne. Ali u tome je spasonosna milost Baco-
novog radikalnog empirizma. Njegov je filozofski sistem, vie nego Galilejev, bio jo uvijek otvoren:
unato snanom naglasku na znanosti i tehnici, on svoju koncepciju stvarnosti nije skuio samo na to
podruje. U dvadesetom stoljeu e sama znanost, predvoena Sigmundom Freudom i njegovim ue-
nicima, ponovno povratiti neto od tog tla to ga Bacon osobno nikad nije potpuno napustio. Freud je,
zaudo, vjerovao da je njegovo hrabro tumaenje snova i drugih oblika psihike simbolike jo uvijek
strogo u duhu objektivnog znanstvenog materijalizma.
Ali ako ita dokazuje kako se duboko mit o maini aktivirao u zapadnom umu, sama Baconova
osoba i djelo svjedoe dovoljno o tome: njegova zaokupljenost istraivanjem novog svijeta strojeva
nije bila rezultat zrelog promiljanja, nego najranija intuicija njegove mladosti. Nije, naravno, bio
mehaniki genij Leonardova kova, ni britki matematiki um poput Keplera, nipoto vjet anatom i
prosektor kao Vezal. Daleko od toga: nitko od njega nije vie volio galantnost i spletke dvorskog ivota,
nitko nije bio dalje od klasinog znanstvenikog odbacivanja pompe i tatine nego taj svjetovnjak
i dvorjanik. Ipak, nijedan suvremenik nije bio akutnije svjestan perspektivnog trijumfa znanosti u
njenom dananjem dominantnom obliku sredinom dvadesetog stoljea, obliku koji neumoljivo ide za
praktinim ciljevima: materijalnim bogatstvom, politikom vlau i vojnom moi, a svaki se od njih
razmetljivo maskira i uljepava kao olakanje ovjekova poloaja. Nije li Bacon umro od upale plua
koju je navukao prilikom pokuaja da konzervira pile natrpavi ga ledom? Bilo je to prvo nastojanje
u smislu konzerviranja hrane brzim smrzavanjem. Bacon je ivio stilom prolosti, svoje ideje slijedio
je u novom stilu svojih dana, ali umro je u stilu budunosti koju je sam pomogao stvoriti.
Ozbiljne metafizike greke to su ih kasnije poinili Galilej, Descartes i njihovi suputnici u znans-
tvenom istraivanju, bile su na alost ve duboko ukorijenjene unutar te iroke bekonovske sinteze. U
cijelom tom zamahu misli, a danas to moemo sagledati dugo zamaskirana raznolikou fascinantih
otkria i utilitarne prakse skrivala su se dva cilja ija magijska priroda tek danas postaje oitom, ija
nikad proklamirana krajnja svrha postaje napokon vidljivom.
Prvo: onaj tko stvori savreni automat, zapravo stvara ivot, jer prema mehanistikoj doktrini nema
bitne razlike izmeu ivih organizama i strojeva, pod uvjetom da funkcioniraju. ak je i tako osjetljiv,
budan um poput Norberta Wienera doao do toga da svog Golema obdari temeljnim svojstvima ivota.
Ali, drugo: ispod te magijske elje stajala je podmuklija, laskava misao: onaj tko stvara ivot jest bog!
Stoga se i sama ideja kreativnog boanstva, koju je znanost od esnaestog stoljea nadalje smatrala
suvinom hipotezom u analizi materije i gibanja, vratila udvostruenom snagom pod kolektivnom

84
maskom organizirane znanosti: svi koji su sluili tome bogu dijelili su njegovu mo i slavu i njihovo
je bilo kraljevstvo.
Takvo tumaenje se jo do prije nekoliko godina moglo initi neprihvatljivim, osim u znanstvenoj
fantastici. Ali godine 1965. predsjednik Amerikog kemijskog drutva i dobitnik Nobelove nagrade,
u jednom svom govoru izrazio je tu ambiciju ovim rijeima: Zbijmo sve svoje znanstvene snage
pozvao je svoje kolege, kako bismo stvorili ivot! Tako je odbaeni alkemiarev san o stvaranju
homunkulusa u retorti preveden u san trijeznog kemiara o stvaranju ne ba ovjeuljka, ali barem
virusa moda eventualno bakterije
Taj prividno smjeli prijedlog ve je i na povrni pogled ubojito sviftovski ironian, jer potjee od
znanosti koja je ugrozila sve oblike ivota zloupotrebama u proizvodnji herbicida, pesticida i homicida.
ini se kao da vodei umovi znanosti ele pokriti tu pustoeu opasnost otpoinjui sve iznova, u
nadi da e veliki molekularni kompleks pretvoriti u organizam. Kakav drsko zaglupljujui prijedlog!
Sudei po tom projektu, jedva bi se i pomislilo da ivot ve postoji i proima svaki kutak ovog planeta.
Pripazimo: milijuni dolara, tisue dragocjenih sati, najbolji mozgovi znanosti svrstat e se u redove
ne bi li umjetnim sredstvima stvorili neto to ve postoji u obilju i u milijunima razliitih oblika,
u zraku to ga udiemo, u tlu kojim hodamo, u oceanu, na morskim obalama i u umama. Zapoeti
organsku evoluciju potpuno iznova u laboratoriju bilo bi, najblae reeno, izlino iako bi se tako
stvoreni virus mogao pokazati povrh svega i smrtonosnim, ba kao Andromeda Strain!
Fantaziranje o stvaranju ivota obuzelo je ne samo mnoge pripadnike znanstvene elite, nego jo
vie one mlae umove, uporno kondicionirane da ekspanziju znanosti i megatehnike dre krajnjim
razlogom ljudskog postojanja. Nema tome dugo da je istaknuti biokemiar George Walden drao pre-
davanje studentima, i neki su studenti od njega energino zahtijevali miljenje o izgledima za stvaranje
umjetnog ljudskog bia u slijedeem desetljeu. Kad je on to nezrelo fantaziranje odbacio kao smije-
no, nevjerojatno i na daleko dui rok, studenti nisu krili svoje razoaranje i nisu prihvatili njegovo
miljenje. Ali ni studenti ni njihovi znanstveno-fantastini mentori nikad se nisu zapitali zato takav
pothvat smatraju poeljnim, na kojim zamislivim racionalnim osnovama. Niti su se zapitali, ako na
trenutak dopustimo i nemogue izglede da se takav umjetni organizam moe stvoriti, kakvo se pona-
anje moe oekivati od jednog organizma bez povijesti, iako bi, da su samo proitali kako je Mary
Shelley opisala Frankensteinove monstrume, to vrlo lako saznali.
Ali ako bi stvaranje ivota kako ga vidi onaj ugledni kemiar i nobelovac bio korak unatrag vie od
tri milijuna godina unatrag stvaranje ivota umnaanjem broja automata i izradom itavih drutava
automata koji e preuzeti jednu po jednu funkciju to ih danas ve provodi u djelo. Veina tehnikih
prepreka na tom putu ve je uklonjena, preostaje jo da se izraunaju psiholoki i kulturni rezultati.
elim pokazati kako je potpuni uspjeh na tom podruju ve drastino smanjio ovjekov osjeaj vlastite
vrijednosti i smisla, te ga liio prirodnih izvora, vanjskih i unutranjih, potrebnih za njegov daljnji
razvitak. Takav ishod, a ve je vidljiv, zbrisat e svaku, toboe neposrednu korist koju bi ovjek mogao
imati od toga.

5. Anticipacije naspram realizacija

Ako ispunjenje Baconova sna i zasluuje nae potovanje i priznanje njegove proroanske vidovi-
tosti, ono nam takoer namee i osobitu dunost da se distanciramo od mitologije kojoj je on tako
mnogo pomogao. Samo tako, u svjetlu povijesnog iskustva, moi emo ocijeniti i njegove neispitane
premise. One su danas tako temeljito institucionalizirane, da mnogi nai suvremenici i dalje djeluju
po njima a da to ni najmanje ne sumnjaju. Mi emo, meutim, ii dalje na vlastiti rizik, jer znanost kao
tehnologija postavlja danas niz problema s kojima se znanost kao dezinteresirano ispitivanje prirode

85
u potrazi za racionalnim razumijevanjem nikad nije suoila. Ve i znanstveni establiment pokazu-
je one iste znakove iracionalnosti i apsurdnosti do koje je masovna proizvodnja dovela i na drugim
podrujima.
Glavnu premisu, zajedniku i tehnologiji i znanosti, predstavlja misao da nema poeljnih granica
umnaanja znanja, materijalnih dobara i vladanju nad prirodom, da je kvantitativna produktivnost
cilj po sebi, te da se za daljnju ekspanziju treba sluiti svim sredstvima.
Ta pozicija bila je obranjiva u sedamnaestom stoljeu, kada je jo svagdje prevladavala ekonomija
oskudice. Tada je svako novo proizvodno sredstvo, svako umnaanje energije i dobara, svako novo
znanstveno opaanje ili eksperimnetiranje bilo potrebno da popuni stranu nestaicu materijalnih
dobara i provjerenog znanja. Ali danas je na poloaj upravo obrnut. Uslijed uspjeha znanosti u irenju
polja predvidljivosti i kontrole, u prodoru u dotad nepovredive tajne prirode, u poveanju ljudske moi
na svim planovima, suoeni smo s novom nevoljom koja potjee upravo iz same ekonomije obilja: s
nevoljom liavanja zbog prezasienosti. Kvantativna hiperprodukcija i materijalnih i intelektualnih
dobara postavlja pred zapadni svijet neposredno, a u krajnjoj liniji i pred ovjeanstvo, novi problem:
problem regulacije, distribucije, asimilacije, integracije, svrhovite anticipacije i orijentacije.
Kako se stanje znanosti sve vie izjednaava sa stanjem tehnologije, ona se mora pozabaviti s ve-
likom slabou dananje tehnike: s defektima sistema koji, za razliku od organskih sistema, nema
ugraenu metodu kontrole svog rasta ili moduliranja goleme energije kojom raspolae, kako bi sau-
vao ono to mora svaki ivi organizam: dinamiku ravnoteu koja pogoduje ivotu i rastu.
Nitko ne dovodi u pitanje neizmjernu dobrobit koju je na mnogim podrujima ostvarila djelotvorna
metodologija znanosti. Ali ono to se mora osporavati to je vrijednost jednog sistema koji je tako
udaljen od drugih ljudskih potreba i ciljeva, da sam proces ide dalje bez ikakve vidljive svrhe, osim
odranja samog korporativnog aparata u stanju proizvodne sposobnosti i profita. Ono to se danas
naziva istraivanje i razvoj predstavlja zapravo vrtnju u krugu.
U znanstvenom univerzumu koji je eksplodirao, rasuti dijelovi ubrzano putuju sve dalje od ljudskog
sredita. Zbog nae usredotoenosti na brzinu i produktivnost, zanemarujemo potrebu za vrednova-
njem, korekcijom, integracijom i socijalnom asimilacijom. U praksi to rezultira nesposobnou da se
iskoristi vie od malog fragmenta postojeeg znanja onog, naime, koje je pomodno ili neposredno
raspoloivo i moe se komercijalno ili vojno eksploatirati. To je u medicini ve izazvalo pustoenje
to e potvrditi svaki kompetentan i etiki vjerodostojan lijenik, a slini rezultati vide se sve vie i u
drugim profesionalnim djelatnostima.
Nije li, stoga, dolo vrijeme da postavimo stanovita pitanja o znanosti kao tehnologiji, pitanja to
ih zbog svog povijesnog vremena Bacon sebi nije postavio jer je premalo znao? Jesmo li sigurni da
je znanstvena i tehnika kontrola svih prirodnih procesa po sebi djelotvoran nain olakanja i po-
boljanja ovjekova poloaja? Nije li mogue imati i suviak izuma, kao i suviak hrane sa slinim
nevoljama i poremeajima organizma? Nemamo li ve dovoljno dokaza da znanost kao tehnologija
moe svojim neumjerenim rastom postajati sve vie irelevantnom za svekolike ovjekove intencije,
osim intencije tehnologa ili korporacija; da u obliku bakteriolokog ili nuklearnog oruja, ili istrai-
vanja svemira, moe biti ne samo ledeno ravnoduna, nego i aktivno neprijateljska prema ovjekovoj
dobrobiti?
Ali, ii u jo i dalje. Po kojim to racionalnim kanonima, nastojimo na isto bekonovskim premisama
tedjeti vrijeme, smanjivati prostor, uveavati mo, umnaati dobra, obarati organske norme i prave
organizme zamjenjivati mehanizmima koji ih simuliraju, ili enormno uveavaju samo onu funkciju
koju obavljaju? Svi navedeni imperativi, koji su postali temeljnim naelom znanosti kao tehnologije
u naem dananjem drutvu, izgledaju nam aksiomatski i apsolutni samo zato to ostaju neispitani.
Gledano u pojmovima organske slike svijeta koja se danas raa, te su prividno napredne ideje
zastarjele.

86
 Upravo zato to je znanost kao tehnologija poela dominirati svakim drugim aspektom znanosti,
mi moramo, makar jedino zbog samoouvanja, ispraviti pogreke to ih je Bacon sankcionirao i neo-
prezno propagirao. Kako je Bacon i mislio, znanost danas omoguuje sve mogue stvari, ali time ne
ini sve mogue stvari poeljnim. Zdrava i vitalna tehnolgija, vrsto povezana s ljudskim potrebama,
ne moe biti ona koja za svoj vrhovni cilj ima maksimum produktivnosti; tehnologije bi prije trebala
nastojati da kao u nekom organskom sistemu prui pravu koliinu prave kakvoe, u pravo vrijeme i
na pravom mjestu, u pravom poretku za pravu svrhu. Za taj cilj, naim buduim planovima morala
bi vladati svjesna regulacija i orijentacija, kako bi se osigurao kontinuirani rast i kreativnost poje-
dinaca i grupa, jednako kao to su beskonana ekspanzija i multiplikacija vladale planovima u toku
posljednjih nekoliko stoljea.
Nije li, dakle, dolo vrijeme u tehnologiji kao i u svakom drugom aspektu zajednikog ivljenja
da preispitamo nae uvrijeene pojmove i praktine imperative, te da samu znanost oslobodimo
jednodimenzionalne mitologije moi koju su Galilej, Francis Bacon i Descartes nebudno prihvatili i
pomogli njenom usponu? S tim ciljem u vidu, okreem se sada razvoju same tehnike.

87
Glava esta: Politehnika tradicija
1. Srednjovjekovni kontinuum
U toku posljednjih stotinu godina, ak i prije nego to je Arnold Toynbee skovao termin indus-
trijska revolucija, itava povijest moderne tehnologije interpretirana je krivo, zbog viktorijanskog
precjenjivanja mehanikih izuma nastalih u osamnaestom stoljeu i poslije. Oni koji su mislili da se
na toj toki dogodio radikalni zaokret, previali su dugotrajan niz prethodnih nastojanja koja su za-
poela jo u dvanaestom stoljeu, ali su neposredne rezultate pripisali promjenama koje se u cijelosti
nisu uvrstile sve do druge polovice devetnaestog stoljea, kada su i pisali.
Paradoksalno, uenjaci koji su prvi popularizirali pojam srednjovjekovne zaostalosti, itali su svo-
je spise s naoalima koje su prvi put izumljene u trinaestom stoljeu, objavljivali su svoje zamisli u
knjigama proizvedenim prvi put na tiskarskoj prei u petnaestom stoljeu, jeli su kruh od ita sam-
ljevenog u vjetrenjaama uvedenim u dvanaestom stoljeu, plovili su trojarbolnim jedrenjacima prvi
put sagraenim u esnaestom stoljeu, doplovljavali na svoja odredita pomou mehanikog sata, as-
trolaba i magnetskog kompasa, a svoje brodove branili od gusara pomou baruta i topa, to sve datira
prije petnaestog stoljea; istodobno su pisali na papiru i nosili vunenu i pamunu odjeu, to se sve
pravilo pomou vodenica koje potjeu barem od treeg stoljea prije nove ere, iz Grke.
Budui da mnogi uenjaci jo uvijek smatraju osamnaesto stoljee neprijepornom raskrsnicom, bit
e korisno da tonije okarakteriziramo tehnoloki kompleks koji je postojao prije nego to je mehani-
zacija preuzela vlast. Kako biva, dananje nastojanje da se poetna gomila greaka ispravi podjelom
jedinstvene industrijske revolucije na dva razdoblja na uvodno doba mehanike invencije, dopunje-
no napokon drugim razdobljem znanstvene revolucije, podjednako grijei, jer zanemaruje biljeg to
su ga ranije tehnike promjene ostavile na znanstvenoj misli esnaestog i sedamnaestog stoljea.
Paljivije razmatranje dokumenata pokazuje da su se najranije postojee tehnike mutacije (prije
onih to su ih donijela znanstvena otkria na podruju elektriciteta) pojavile u ranom srednjem vijeku,
pa ako elimo razumjeti pod kakvim su se uvjetima pojavile, moramo ih slijediti unatrag do njihova
izvorita. Trebamo ii po stupnjevima kojima se bogata i raznovrsna politehnika koja je ve posto-
jala u kasnom srednjovjekovlju, od trinaestog do petnaestog stoljea, politehnika s remek-djelima
umjetnosti i strojogradnje, te prvim pokuajima masovne proizvodnje (tiskarstvo), preobrazila pod
utjecajem politikog apsolutizma i kapitalistikog poduzetnitva u dananji sistem snano akcelerira-
ne megatehnike, iz koje se raa novi tip megamaine, moniji od onoga iz Doba piramida.
Jedna od najznaajnijih injenica o velikoj transformaciji mehanike industrije iz osamnaestog i s
poetka devetnaestog stoljea, jest da je uz iznimku parnog stroja, do njenih najdjelotvornijih izuma
osobito predilice, leteeg unka i tkalakog stana dolo jo u drevnim neolitskim zanatima: tkanju,
predenju i lonarstvu. Do iroke primjene energije na masovnu proizvodnju u velikim tvornicama
dolo je na tim podrujima uglavnom, ne zbog parnog stroja, nego zbog sve vee upotrebe vodenica.
Stara engleska rije za tvornicu, mili (mlin), svjedoi o izvoru energije.
Iskoritavanje energije vode za dugo je tekstilnu industriju skuilo uz brze rijene tokove Engleske
i Nove Engleske. Doista, hidroenergija se koristila u mnogim tvornicama do kraja devetnaestog sto-
ljea, pa i kasnije: time je bio otvoren put hidroelektrinim instalacijama. Uvoenje parnog stroja kao
primarnog pokretaa ilo je tako polako, da ak ni u Britaniji, domovini Jamesa Watta, gdje je ugljena

88
i eljeza bilo u izobilju, u Enciklopediji mehanikih vjetina Thomasa Martina, objavljenoj u Lon-
donu 1818, nema ni spomena o parnom stroju. U Sjedinjenim Dravama, parni stroj je u predionici
pamuka prvi put upotrijebljen u Salemu, Massachusetts, 1847. godine.
Drugi veliki izumi devetnaestog stoljea, Bessemerova kruka i visoka pe, bile su takoer finalni
produkti eljeznog doba, ija je silno uznapredovala rudarska tehnika bila uvedena ne u osamnaestom,
nego u etrnaestom i petnaestom stoljeu, kao odgovor na vojne potrebe za eljezom, oklopom i
topovima. Velike i brze promjene koje su se doista dogodile u osamnaestom stljeu, dugujemo ne samo
zaokupljenosti s mehanikim poboljanjima, nego i naputanju mnogih drugih aspekata ivota koji
su tehnologiju odravali u ravnotei s ostalim institucijama drutva. injenicu da je srednjovjekovna
tehnologija gajila druge interese i slijedila druge ciljeve a ne mehaniku ekspanziju, dugo se i bez
racionalnog opravdanja smatralo dokazom tehnike gluposti.
Od jedanaestog stoljea nadalje, po cijeloj Evropi a s poetkom u Italiji, javlja se preporod tehnike
aktivnosti, stimuliran kontaktima direktnim i indirektnim, trgovinom i ratom, s tehnoloki napred-
nijim kulturama Istoka: bizantskom (mozaici, tekstil), arapskom (navodnjavanje, kemikalije, uzgoj
konja), perzijskom (tepisi, ciglarstvo, a ako je Arthur Upham Pope u pravu, moda gotiki luk i svod),
korejskom (tisak drvenim ploama), te najzad kineskom (porculan, svila, papir: papirnati novac, pa-
pirnate tapete, toaletni papir).
Nakon petnaestog stoljea otvaranje Novoga svijeta, te Bliskog i Dalekog istoka, neizmjerno je
povealo pritjecanje sirovina i tehnolokog bogatstva: ne samo velikih koliina zlata, srebra, olova,
pamuka, kao i raznih vrsta drva poput tikovine i ebanovine, nego takoer jestivih i ljekovitih biljaka
i cvjetnica, od perzijskog jorgovana i tulipana do junoamerikog krumpira, kukuruza i kakaovca,
kinina i duhana. Davno prije nego to su brzi transport i komunikacija postali mehaniki mogui, ta
je politehnika sruila nacionalne barijere i uspijevala u kulturi koja je ve obuhvaala cijeli planet. Bu-
dui da ta kljuna poljoprivredna revolucija nije kasnijoj mehanizaciji dugovala nita sve do sredine
devetnaestog stoljea, njezino se znaenje ignoriralo ili potpuno previalo.
Sve do sredine devetnaestog stoljea, ak i u progresivnim, na stroj orijentiranim zemljama poput
Britanije, osnovni izvor energije i glavni nain proizvodnje bila je poljoprivreda, a zanati i energenti
bili su izravno povezani s poljoprivredom. U Britaniji je u petnaestom stoljeu vie od devedeset posto
stanovnitva ivjelo na selu, pa iako su odnosi varirali od regije do regije, godine 1940. je prema
francuskom geografu Maxu Sorreu etiri petine stanovnitva globusa ivjelo na selu. Godine 1688, kad
ve postoje prilino pouzdane procjene, oko sedamdeset est posto ukupnog engleskog stanovnitva
bavilo se poljoprivredom i srodnim seoskim aktivnostima.
Govorimo li o zanatima, obrtu i tehnologiji, zapravo sve do devetnaestog stoljea moramo prvo
mjesto dati poljoprivredi, a upravo su mnoga botanika dostignua na tom polju, davno prije nego to
su postojali strojevi za sjetvu ili etvu, poloila temelje kasnijoj strojnoj obradi. Izjednaavati tehniki
napredak samo sa strojem, doslovce znai upregnuti kola ispred konja. ak i sam pojam kojim se
jo uvijek sluimo kao jedinicom za uinak, konjska snaga, odaje svoj izvorni dug srednjovjekovnoj
tehnici koja je poboljala potkivanje i ormu. Gdje god nije bilo energije vode ili vjetra, bio je uobiajen
mlin na konjski pogon.
Pomni uzgoj konja nesumnjivo potaknut ranim dodirom s Arapima a kasnije i uvoenjem perzij-
skog krmiva, lucerne nastavljen je u toku itavog tog razdoblja, o emu svjedoi niz specijaliziranih
pasmina, od pererona za vojne svrhe i teku vuu, pa do vatrenih i brzih konja za lov i trke. Izumi u
transportu i podizanju tereta oslobodili su ljudsku radnu snagu za druge zadatke, kao i razna usavre-
nja vitla i kolotura, to je napokon rezultiralo navigacijski i manevarski sposobnim trojarbolnjacima.
to je jo znaajnije, to poveanje konjske i vodene energije, kao i energije vjetra, stvorilo je po prvi
put u povijesti naprednu ekonomiju zasnovanu na slobodnom (nerobovskom) radu. Do sedamna-

89
estog stoljea je ta ekonomija prevladavala u svim razvijenijim dijelovima Evrope, s izuzetkom nekih
zaostalih depova u kojima se kmetstvo zadralo duboko u devetnaesto stoljee.
Primarni nosioci te industrijske slobode bili su obrtniki cehovi: neovisna samoupravna tijela, us-
tanovljena (to je tipino!) u isto tako samoupravnim gradovima. Cehovi su se brinuli za kolovanje,
disciplinu i potporu svojih lanova od mladosti do poodmakle dobi, u zdravlju i bolesti, za udovice i
siroad svoje brae. Osim toga, cehovi su postavljali mjerila kvalitetne izrade: kvantitativna proizvod-
nja nije igrala ulogu osim tamo gdje se sam cehovski sistem slomio. Zanimljivo je primijetiti da su
sve do osamnaestog stoljea radnici Filadelfijske tesarske kompanije bili za svoj rad plaeni nakon to
je zgrada dovrena, i to prema procjeni utroenog rada i zanatske kvalitete, koju je davao nezavisni
vjetak. Kvaliteta je svjesno obuzdavala kvantitet.
ak i prije mehanizacije proizvodnje, neto od te slobode skresala je merkantilna praksa koja je u
trgovini na veliko favorizirala velike gazde, koji su inili vladajuu oligarhiju i koji su, poslije esna-
estog stoljea, davali posla nezatienim obrtnicima u seoskim ili ak prigradskim podrujima, izvan
jurisdikcije ceha. Zakonsko ukidanje cehova koje je uslijedilo, otvorilo je prostor za dehumaniziranu
praksu rane mainske industrije. Tako je nova sloboda koju su proklamirali zagovornici laissez-faire
ekonomije poput Adama Smitha, bila zapravo sloboda za naputanje srednjovjekovnog sistema cehov-
ske zatite i socijalnog osiguranja, te ujedno eksploatatorska sloboda onih koji su posjedovali skupa
nova sredstva za proizvodnju.
Posluivi se psiholokom obmanom, te su popratne pojave mehanikog progresa potcjenjivali upra-
vo oni koji su bili angairani u sistemu: razvikavi neizmjerne utede masovne proizvodnje, ignorirali
su injenicu da su proleteri bez zemlje i doma, stjerani u te nove tvornice obaranjem cijene obrtni-
kom radu, prolazili daleko loije to se tie hrane, sanitarija, vode i zdrave okoline, nego poljoprivredni
radnici i seljaci tog vremena. Spomenute injenice utvrene su prema engleskim normama za ivotno
osiguranje, koje pokazuju da radna snaga na farmama jo uvijek ima dulji ivotni vijek. Tvorniki
sistem degradirao je radnike do nadniarskog robija, umjesto da upotreba novih strojeva dokine rop-
stvo.
Kako biva, te tjeskobne drutvene posljedice bile su najoitije upravo na podrujima gdje su se zbi-
vala velika tehnika dostignua. Nesumnjivi dobici, vidljivi ve od samog poetka u mehanizaciji i
organizaciji, donijeli su s druge strane nemilosrdnu regimentaciju i eksploataciju radnitva, osobito
ena i djece. Tu injenicu jo uvijek lakiraju oni koji vjeruju da tehnoloki napredak automatski do-
nosi i socijalni boljitak, a ne brinu se o vrednovanju stvarnih rezultata. U tome se ne razlikuju od
viktorijanskih apostola industrijalizacije, koji su poput Andrewa Urea odbacivali danas znanstveno
utvrenu injenicu da su djeca, radei u tvornici etrnaest sati dnevno, gotovo sva imala rahitis zbog
nedostatka suneve svjetlosti: plinsko svjetlo, govorio je taj ignorant, jednako je dobro i k tome
progresivnije!

2. Politehnika batina
Budui da se za eru prije samnaestog stoljea pogreno pretpostavlja da je bila tehniki nazadna,
predvia se i jedna od njenih najboljih karakteristika: da je to, naime, jo uvijek bila mijeana tehno-
logija, istinska politehnika, jer tipina orua, alatljike, strojevi i utenzilije nisu potjecali samo iz tog
razdoblja i te kulture, nego su u svojoj velikoj raznolikosti bili akumulirani desecima tisua godina.
Razmotrimo to neizmjerno nasljee. Ako vodenica ide unatrag do pretkranske Grke, a vjetrenja-
a do Perzije u osmom stoljeu, plug, lonarsko kolo i tkalaki stan stariji su dvije do tri tisue godina.
itarice, voe i povre potjeu iz mnogo drevnijeg paleolitskog razdoblja skupljanja hrane i neolitskog
udomaivanja. Luk koji je za Engleze dobio bitku kod Crcyja bio je paleolitski izum i neko je sluio

90
za lov na magdalenskog bizona. to se tie slikarstva i kiparstva na javnim mjestima, oni datiraju iz
jo drevnije paleolitske prolosti u spiljama Aurignaca. Uvoenje novih izuma kao to je sat, u naelu
ne ini nunim odbacivanje bilo kojeg od tih starijih dostignua.
Prilino je znaajno za tu zaostalu tehnologiju da su podruja na kojima je tehnika vjetina i ine-
njerska smjelost bila najvea, naime, u gradnji masivnih romantikih i strmoglavili gotikih katedrala,
crpila iz najstarijih slojeva nae tehnoloke batine, ni zbog kakve utilitarne svrhe, nego iskljuivo u
nastojanju da se runoj rutini svakodnevnog ivota prida ljepota i smisao. Tu graditeljsku tehniku ni-
je do najvie razine podigla ni potreba za hranom i sklonitem, ni elja za iskoritavanjem prirodnih
sila, ni napor za savladavanjem fizikih prepreka. Da bi izrazili svoje najdublje subjektivne emocije,
graditelji tih spomenika postavljali su pred sebe najtee tehnike probleme, esto izvan dosega svog
matematikog znanja ili zanatskog iskustva, ali to je poticalo smjelu eksperimentalnu imaginaciju,
tako smjelu da je katkada fatalno prelazila njihove sposobnosti o emu svjedoi ne jedan toranj koji
se sam sruio.
Za izgradnju tih monumentalnih graevina skupila bi se grupa poslenika razliitih sposobnosti i
talenata, koja je trebala obaviti velik broj raznoraznih zadataka, od jednolikog oblikovanja kamena
u pravokutne blokove, dovoljno male da njima rukuje jedan ovjek, pa sve do akrobatske vjetine
postavljanja skulpturalnih elemenata na najvii pinakl. U stvaranje tih graevina nije uloena samo
puka miina snaga, mehanika vjetina i tjelesna hrabrost: u tim vrhunskim tehnolokim dostignui-
ma bili su se uobliili osjeaji, matanja, zapamene legende ona su zapravo totalni odziv zajednice
ivotu. Sama tehnologija bila je sredstvo za neki vei cilj: katedrala je bila blia nebu od svake druge
zemaljske gradnje.
Takvo majstorstvo u sloenim procesima arhitektonskog stvaranja nije trebalo ni stvoriti rad
kao u drevna vremena, ni dokinuti rad, kao to to hoe dananja automatizacija: nije se gradilo zato
da se uvea osobni ugled protomagistera, jo manje da se potakne privreda. Krajnji cilj takvog
velianstvenog tehnikog napora nije bila ni sama graevina, nego vizija za koju je stajala: osjeaj
smisla i vrijednosti ivota. To dostignue pokazalo se tako dragocjenim, da su kasniji narataji, s
daleko drugaijim religioznim uvjerenjima i tenjama, osjeali ne manje svjee pritjecanje duhovne
vitalnosti promatrajui te graevine: upravo kao William Morris, kad je kao osmogodinji djeak prvi
put izgubio dah zastavi pred udom katedrale u Canterburyju.
Ne treba posebno napominjati kako nije ba svaki aspekt zanatstva pruao tako sretne radne uvjete
ni tako definitivno psiholoko zadovoljstvo. Postojalo je i muno tegljenje koje je lomilo lea, bilo
je tekoa, krivog prilagoavanja organizma koje je sakatilo ovjeka, kroninih bolesti u zvanjima
poput rudarstva, topioniarstva, bojadisarstva i puhanja stakla: i danas, unato naoj superiornoj me-
dicinskoj dijagnostici i terapiji, mnoge od tih tegoba prate nas jo uvijek, ak ih ima vie u tehniki
naprednoj industriji gdje su radnici izloeni radioaktivnosti, trovanju olovom, silicijskoj i azbestnoj
praini, te malignim pesticidima poput malationa i dieldrina.
Jo jedna slabost u nekim obrtima poput tkanja, fiksacija na rutinske pokrete i niim ublaena
monotonija utrla je put mehanizaciji: ali uinak monotonije sve do pobjede mehanizacije bila je pove-
ana dosada, a ubrzanje procesa dokinulo je umirujue djelovanje repeticije, tako korisno psihijatru
u zakljunoj fazi psihoterapije, to je osobnim iskustvom otkrio i William Morris, u toku jednog po-
muenog razdoblja svog branog ivota.
Kako znamo, u nekim zanatima dobre i loe strane bile su gotovo nerazluive. U stanovitim najvi-
im dometima, kao u tkanju perzijskih ilima u esnaestom stoljeu, savrenstvo ornamenta i radnog
procesa koji su zahtijevali vie od etiri stotine vorova po kvadratnom colu, moglo je doivotno za-
sunjiti radnika samo da bi se postigao takav vrhunac vjetine. Ne treba prikrivati takve rune mane,
ali to nije isprika za skrivanje jedne od najveih nagrada sam rad bio je cijenjen i sauvan. Jedan
od prekrasnih tepiha koji danas prekriva cijeli zid u Victoria and Albert Museum u Londonu, uzeo

91
je ivotni vijek nekom hramskom robu koji ga je izatkao. Ali taj rob bio je umjetnik i unutar svoje
umjetnosti uivao je slobodu stvaranja. Zavrivi posao, s ponosom je na remek djelo utkao svoje ime.
Nije izgubio ni svoj identitet ni samopotovanje: imao je pokazati neto u zamjenu za svoj radni vijek.
Pa, usporedimo smrt tog roba i Smrt trgovakog putnika od Arthura Millera.
Da bismo razumjeli stariju politehniku, u esnaestom stoljeu ve djelomice mehaniziranu, ali jo
ne u cijelosti posveenu mehaniziranju, moramo se prisjetiti da su njena glavna umijea bila solidno
zasnovana na drevnim neolitskim temeljima: na mjeovitoj poljoprivredi itaricama, povru, vou,
uzgoju domaih ivotinja i na svakovrsnoj gradnji, od kue i pojate do kanala i katedrala. Svi ti
pothvati zahtijevali su skup zanatskih znanja i vjetina, a rad se u samom procesu rasta i izgradnje
mijenjao iz sata u sat, iz dana u dan. Sam proces nije zahtijevao stajanje u istom poloaju, obavljanje
jedne te iste zadae, prihvaanje monotonije i jednoobraznosti, a nije bio bez olakavajue promjene
radnog ritma, klime i godinjih doba.
Uzmimo samo posao tehniki staromodnog japanskog obrtnika o kojem u svojim sjeanjima pie
Raphael Pumpelly. Htio je vrata koja se mogu zakljuati, pa je pozvao kovinotokara da mu napravi
arke i vijke. Ali taj metar nikada nije vidio zavrtanj. Kad mu je Pumpelly pokazao jedan eljezni
zavrtanj, majstor je otiao i sutradan donio tucet prekrasnih obraenih mjedenih vijaka, nakon to
ih je ingeniozno odlio. Takoer je zatraio doputenje da kopira moj Colt. Ubrzo je donio tonu
repliku koja je funkcionirala dobro u svim detaljima, samo to je bio jo ljepe obraen. U modernoj
strojnoj proizvodnji uzalud i nadaleko emo traiti takvo samopouzdanje i dovitljivost: to je ve davno
prognano s tekue vrpce.
U radionici i u kuanstvu bilo je bez sumnje mnogo zamornih dunosti, ali one su se obavljale
u drutvu drugova, ritmom koji je doputao avrljanje i pjevanje: nije bilo osamljenosti moderne
kuanice koja upravlja etom strojeva, a prati je samo huka i buka tih njenih pomonika. S iznimkom
ropskog rada u rudnicima, razigrana relaksacija, seksualni uitak, domaa blagost i estetski poticaji
nisu bili ni prostorno ni psiholoki potpuno odvojeni od neposrednog rada.
Iako je runi rad mnogu vjetinu doveo do savrenstva nema tog stroja koji s pamunim nitima br.
400 moe izatkati muslin iz Dacce mnogo vaniju karakteristiku predstavlja njegova difuzija, to je
samo drugi nain pozivanja na bitnu autonomiju i oslanjanje na sebe sama onoga koji se slui nekim
oruem. To nam najbolje dokazuju anali prekomorskih ekspedicija, koji stalno izvjetavaju o gradnji
dobrih novih brodova nakon brodoloma. Brodski tesar koji je iao s Cortesovom vojskom, upravljao
je na jezeru Texcoco gradnjom i porinuem itave flote brigantina, dovoljno velikih da ponesu topove.
Takav nain rada bio je dorastao svakoj hitnoj situaciji: ni sam zanat, ni poznavanje konstrukcije
nije se svodilo na nekolicinu specijalista. Ispada da jo uvijek nismo u dovoljnoj mjeri shvatili da
je na dananji dobitak u konjskim snagama umanjen gubitkom djelotvorne ljudske snage, nadasve
suradnike i iroko rasprostranjene intelektualne snage.
Karl Bucher prikazao nam je taj suodnos zanatskog rada i estetskog izraza, u svojoj klasinoj studiji
Arbeit und Rhytmus, koja na alost nikad nije bila prevedena na engleski jezik. U svojoj Umjetnosti
i tehnici i drugdje naglaavao sam injenicu da su mehanika inventivnost i estetska izraajnost bile
nerazdvojni aspekti starije politehnike, te da je sve do renesanse sama umjetnost predstavljala glavno
podruje izuma. Umjetnost nikada nije imala za svrhu utedu rada nego ljubav prema radu, svjesno
elaboriranje funkcije, oblika i simbolikog ornamenta, kako bi se unaprijedili interesi samog ivota.
Ta prastara uzajamnost izmeu pukih poslova i puke umjetnosti dostigla je svoj apogej u glazbi
izmeu esnaestog i devetnaestog stoljea. Samuel Pepys je uzeo jednu sluavku i zbog njene spo-
sobnosti da vodi pjevanje za vrijeme sveanih obiteljskih rukova. Franz Schubert, pria se, prenio
je pjesmu radnika koji su zabijali balvane na obali rijeke u melodiju i ritam svog nokturna u E-duru.
Ako je orkestralna glazba dostigla svoj vrhunac u djelima Haydna, Mozarta, Beethovena i Schuberta,
dostigla ga je po svoj prilici i zato to je oito crpila iz bogatstva puke popijevke i plesa povezanih

92
sa seoskim zanatima. Bila je to ona ista batina kojom se, u industrijski zaostaloj Italiji, jo uvijek
mogao hraniti jedan Verdi.
Da je ta zanatska privreda prije dolaska mehanizacije uistinu bila iscrpljena siromatvom, njeni su
radnici mogli svoje slobodno vrijeme utroiti na poveanje koliine proizvedenog tekstila ili cipela, a
ne provoditi ga u zajednikim proslavama i gradnji crkava. Privreda koja je slavila itav niz blagdana,
od kojih su samo pedeset dva bile nedjelje, ne moe se nazvati siromanom. O njoj se u najgorem
sluaju moe rei da je zbog svojih duhovnih interesa i drutvenih zadovoljstava, moda proputala
u dovoljnoj mjeri osigurati svoje radnike od loe prehrane zimi i povremenih pojava gladi. Ali takva
privreda imala je neto emu smo mi gotovo zaboravili smisao: dokolicu, a ne slobodu od rada, kako
dananja naa kultura tumai dokolicu. Imala je slobodu unutar rada, a zajedno s njom i vremena za
razgovor, za snovanje, za razmiljanje o znaenju ivota.
Po strani od agrikulture i arhitekture, najradikalnija slabost starijih zanata bila je njihova pretjerana
zanatska specijalizacija koja je koila slobodni optjecaj znanja i vjetina, te tako zanate izvan velikih
graditeljskih druina ostavljala bez znanja koje je iz tehnikih remek-djela graditelja katedrala inilo
tako divno sredstvo kulturne ekspresije. Krajem srednjeg vijeka, ta se pretjerana specijalizacija poela
slamati pod navalom izvana. Sjetimo se da je Rabelais iz prouavanja umjetnosti uinio dio Gargan-
tuinog obrazovanja: u hladnim i kinim danima on se posveivao slikarstvu i kiparstvu i sa svojim
mentorom iao gledati kaljenje eljeza ili lijevanje topova, ili je posjeivao draguljare, zlatare i bru-
sae dragog kamenja, alkemiste i kovae novca, tapisere, tiskare, graditelje muzikih instrumenata,
bojadisare i druge zanatlije te vrste i svagdje su upoznavali i razmatrali procese i izume svakog
zanata.
Tim opisom, Rabelais je zapravo biljeio samo vrijeme velikih izuma u osobi renesansnog umjetnika:
smjelog i svestranog amatera koji je zapravo probijao grevitu i zastarjelu izolaciju zanata, iako je i
sam moda jo uvijek bio privren zlatarskom cehu. Taj novi lik bio je spreman naslikati sliku kao i
izliti bronanu skulpturu, zamisliti neku utvrdu, inscenirati kazalinu alegoriju ili voditi gradnju. to je
zamislio, znao je nacrtati, to je nacrtao, znao je izvesti. Negirajui skuenost zanatske specijalizacije,
umjetnik je obnovio totalnu intelektualnu aktivnost.
Ta sposobnost nije bila proizvod neke osobite genijalnosti: zar je Vasari bio genij? Bit e prije da
ju je razvilo to to su despotski vladari i naruitelji unitili starije municipalne, cehovske i crkvene
ustanove. Time su objektivni i nespecijalizirani umovi dobili priliku da se slobodno kreu od zanata
do zanata, sluei se akumuliranim iskustvom i umijeem koje sami nisu trebali izmiljati de novo, na
to su velikim dijelom bili prisiljeni strojograditelji poslije Jamesa Watta. Ali pripazimo: najuspjeliji
takvi umjetnici, Brunnelleschi, Michelangelo i Christopher Wren, crpili su svoju snagu iz drevnih ali
visoko organiziranih graditeljskih zanata jednako kao to je kasniji industrijski div Joseph Paxton
crpio iz poljoprivrede.

3. Tehniko osloboenje
Koliko god bile spore u svom tempu, predmehanika industrija i poljoprivreda toliko su zavisile o
manuelnom radu da im je to prualo slobodu i elastinost koju sistem zavisan o permanentnom skupu
specijaliziranih strojeva, kojih nema bez golemog ulaganja kapitala, nije vie uivao. Alati i orua bili
su uvijek osobno vlasnitvo, izabrani i esto prepravljeni, ako ne i neposredno napravljeni tako da
odgovaraju potrebama pojedinog radnika. U usporedbi sa sloenim strojevima oni su jeftini, lako za-
mjenjivi, lako prenosivi: ali bezvrijedni bez ovjeka. Kad je jednom dovrio svoje naukovanje, gradski
naunik mogao je sa svojom kutijom alata otii i odlazio je na putovanje u inozemstvo, doivljavajui

93
novi svijet, uei nove tehnike majstorije, prevladavajui do neke mjere tradicionalnu stratifikaciju
zanata.
Daleko od stagnacije, srednjovjekovna tehnika ne samo to je uvodila nove izume kao motovilo
za namatanje svile (1271), tisak drvenim kliejima (1289), kolovrat (1289), stroj za sukanje niti (1350),
nego je irila i usavravala starije zanate kao staklarstvo i puhanje stakla to su, kako smo ve rekli,
bile vjetine koje su omoguile stvaranje nunih posuda i retorti za kasnije kemijske pokuse. Ali i tu
valja pripomenuti da do prve velike upotrebe stakla nije dolo iz utilitarnih nego iz estetskih razloga:
zbog velikih prozora veine Gospinih crkava trinaestog stoljea.
Tako je sve do sedamnaestog stoljea ta politehnika tradicija obavljala posao predaje glavne tehni-
ke batine prolosti, uvodei istodobno mnoga nova mehanika ili kemijska poboljanja: izume koji su
svojom tehnikom koncepcijom ponekad bili tako radikalni i s tako dubokim drutvenim djelovanjem,
kao na primjer tiskarska presa.
Brzi uspjeh tiskarstva, pomou kojeg se za manje od jednog stoljea prelo od prepisivanja rukopisa
na tiskanje slovima, po sebi je dokazivao s kojom djelotvornou je zanatstvo utiralo put tom daljnjem
koraku, kao i da nije bilo inherentno neprijateljski raspoloeno prema takvom napretku. Osim pro-
laznog otpora starih prepisivaa rukopisa, novi se izum mogao nesmetano iriti jer je poetni korak
prema mehanizaciji, a to je stvaranje savreno standardiziranih i rukom pisanih tipova slova, ve dugo
bio ostvaren u samostanima, gdje je svjesno mehanizirani nain ivota i inae polagao temelje iroj
mehanizaciji.
Runo posluivana tiskarska prea imala je sredinje mjesto kao doprinos sve veem osjeaju oslo-
boenja i autonomije koji je pratio prve mehanike inovacije. Nitko ozbiljan ne sumnja u drutvenu
korist umnoavanja tiskane rijei, jer je taj izum sruio klasni monopol zapisanog znanja i otvorio svi-
jet vremena jednako odluno kao to su nova istraivanja zemlje, suvremena s tim izumom, otvorila
svijet prostora. Do esnaestog stoljea golema koliina iskustvenog znanja, koja se uvala u svakom
zanatu, bila je podlona slijedeem ogranienju: nikada se nije zapisivala za budunost, pa kad su se
nekom nesreom, zbog rata ili kuge, pokidale ljudske veze, bitni elementi tradicije lako su mogli i
nestati.
Izum tiska omoguio je prikupljanje i irenje tehnolokog znanja u velikim razmjerima. Nije bez-
naajno to se jedan od najveih tehnikih prirunika, Agricolin traktat o rudarstvu i metalurkom
umijeu pojavio ni sto godina nakon Guttenbergova izuma, pruajui ne samo tonu i obilno ilustri-
ranu znanstvenu informaciju, nego i iznimno razumijevanje mnogih drugih zanata. Nakon De Re
Metallica, s vremenom su slijedili i drugi korisni prirunici i upute, kao i ciklusi drvoreza, poput
onih Josta Ammanna, koji su prikazivali napredak raznih vjetina.
S tehnolokim dijelovima velike francuske Enciklopedije, pisanje kojih je osobno nadzirao Denis
Diderot, to kretanje dostiglo je svoj privremeni vrhunac. Izgleda da je sve vea svijest o tehnologiji
bila dio sinhroniziranog svjetskog kretanja koje je teko objasniti samo neposrednim kontaktima, jer
kineske i japanske grafike pokazuju slino zanimanje za zanatsko umijee, za tehnike postupke, a u
mnogim sluajevima ak i za karakteristinu ivotnu sredinu obrtnika.
Veliko ostvarenje srednjovjekovne tehnike bila je, dakle, njenu sposobnost da potakne i usvoji mno-
ge kljune promjene, a da ne izgubi ulogu golemog prenosnika izuma i umijea ranijih kultura. U tome
je jedan od vitalnih razloga njene superiornosti nad modernim oblikom monotehnike, koja se hvali da
brzo i temeljito brie tehnika dostignua ranijih razdoblja, ak i kad rezultat (kao u sluaju monotran-
sporta automobilom ili mlaznim avionom) moe biti mnogo manje fleksibilan i efikasan od raznolikog
i vieritamskog sistema koji mu je prethodio. Neke prednosti politehnike zahvaljujemo injenici da su
vjetina, estetska prosudba i vrednovanje, te simboliko shvaanje, bili rasprostrti po cijeloj zajednici,
a ne skueni na neku kastu ili profesiju. Ve po svojoj prirodi, politehnika se nije mogla svesti na
jedinstveni, standardizirani i jednoobrazni sistem pod centralnom kontrolom.

94
 Ne ba najmanji dio politehnike tradicije ine umijea izvedena iz neolitske kulture, u kojima su
enini interesi i enin nain rada i dalje nastavljali igrati ulogu: ne sama u pravljenju posuda, koa-
ra, u predenju i tkanju, nego i u specifino domaim vjetinama koje iznose tako veliki dio ljudskog
rada: u kuhanju, konzerviranju hrane, fermentiranju napitaka, bojenju, pranju pa i pravljenju sapu-
na. Mnoge prvobitne invencije na tom podruju nisu se mijenjale tisuama godina, kao oblici vreva
i vaza, te namjetaj na etiri noge, zato to su vrlo rano postigli zadovoljavajui oblik. Kad ovjek
ve zbraja akumulirano bogatstvo te tradicije, treba se takoer prisjetiti i bogatstva recepata za ku-
hanje i peenje to ih je stvarala svaka zasebna regionalna kultura: beskrajnih kombinacija hranjivih
sastojaka i primamljivih okusa, koje su pomogle da se ivotinjski nain sebinog komadanja hrane
pretvori u drutveno umijee radosnog objeda. To je, takoer, dio nae tehnike tradicije, upravo kao
i medicinska farmakopeja.
U razdoblju kao to je nae dananje, koje se ponosi svojom sposobnou proizvodnje sve veih
koliina hrane pasterizirane, homogenizirane, sterilizirane, smrznute i inae svedene do bezukus-
nosti koja odgovara dojenadi nestanak te batine postaje nunim uvjetom za pokorno prihvaanje
prehrane prema zahtjevima svemirske kapsule kao normativne ovjekove dijete. I u tom sluaju po-
litehnika tradicija zastupa raznolikost i estetsku diferencijaciju kao bitan uvjet pojaane organske
aktivnosti. U kuhanju, odijevanju, ukraavanju tijela, u vrtlarstvu a i u slikarstvu i skulpturi nijedna
kultura nije morala ekati na industrijsku revoluciju da postigne beskrajne modifikacije i kvalita-
tivna poboljanja.
Srednjovjekovni drutveni poredak nije se mogao u cijelosti mehanizirati ili depersonalizirati zbog
toga to se iz temelja zasnivao na priznanju vrhovne vrijednosti i realnosti individualne due to ju
je dovodilo u odnos s jednako identificiranim grupama i korporativnim udruenjima. Odnos izmeu
due i njenog boga, izmeu naunika i njegovog majstora, izmeu pripadnika ceha i njegovog grada,
ak izmeu kralja i naroda, bio je osobni odnos, previe sloen i suptilan da bi se skuio na neku
specifinu funkciju ili ograniio na neki konkretni sporazumni ugovor, jer je za sobom povlaio cijelu
egzistenciju. Jedna od omiljenih tema srednjovjekovne narodne prie je ona o hrabrom seljaku ili
mlinaru koji se drznuo odgovoriti kralju i prigovoriti mu: priu koju sam sluao kako je gradonaelnik
Haaga, ne bez blijeska u oima, ponavlja prigodom velike gradske sveanosti u nazonosti nizozemske
kraljice. Ali tko je ikada uputio prijekor kompjutoru?
U zemljama poput Engleske i Nizozemske, tovie, pisani ustav i poslovnik parlamenta bili su uglav-
ljeni u mnogim neformalnim lokalnim jedinicama prije nego su preneseni na vee ustanove. Upravo
u trenutku kad veliki zanatski i trgovaki cehovi, ve korumpirani bogatstvom ili podloni dravi,
prestaju obavljati svoje stare funkcije, engleska radnika klasa iz oaja ponovo oivljava pogrebna
drutva i prijateljska udruenja za potporu bolesnika, udovica i siroadi drutva koja potjeu jo iz
davnog Rimskog carstva i koja se, izgleda, nikad nisu potpuno ugasila u sjeanju, ak ni kad su nestala
s pozornice povijesti.
Tu drutvenu pozadinu srednjovjekovne politehnike i previe esto previaju specijalizirani histo-
riari tehnike, koji se tehnologijom bave bez pozivanja na politike ili osobne forme ijem nastanku
ona pomae.
Ta dinamina i poduzetna politehnika bila je jo u esnaestom stoljeu ne samo dobro ouvana,
nego se jo uvijek razvijala kako je ire istraivanje globusa donosila u Evropu i prirodna bogatstva
i tehnike postupke kojima se ona mogla korisno posluiti. Po prvi put u povijesti, umijea i tehnike
svijeta kao cjeline imali su mogunost da se proimaju, uzajamno ue, te poveavaju opseg i svoje
praktine efikasnosti i svoje simbolike izraajnosti. Na alost, na toj toki dolo je do promjene koja
je kobno zaustavila takav razvoj: sistem jednostrane vojno-politike dominacije stvorio je svoj pandan
u sistemu mehanizacije i automatizacije, koji je ignorirao ovjene premise na kojima su se zasnivale
starija poljoprivredna i zanatska tehnologija.

95
 Ne stoji da su zanati izumirali brzo. Veliki napredak u stvaranju automatskih strojeva za predenje i
tkanje, u izradi satova i satnih mehanizama, nije se zapravo ni mogao dogoditi bez pomoi zanatskih
radnika, koji su se s obrade drva prebacili na obradu metala i na stvaranje uzoraka, a svojim su se
zanatskim iskustvom sluili da interpretiraju upute inenjera i znanstvenika. Novi kompleksni strojevi
nisu se mogli planirati u svakom detalju na crtaoj dasci, ak ni u skici. Prije nego to se to moglo
ostvariti, same radne dijelove stroja trebalo je preraditi i oblikovati runo.
Englesko vodstvo u proizvodnji automatskih strojeva, i to od poetka devetnaestog stoljea pa dalje,
potjee od niza takvih majstora-obrtnika kao to su Joseph Bramah i Henry Maudslay, zatim Nasmvth,
Whitworth, Muir, Lewis i Clement ljudi koji su stvorili izume kao tokarska klupa za vijke (Maudslay),
to je opet omoguilo mnogo sloenije strojeve. Jedan od Maudslayjevih suradnika svjedoi o kvaliteti
njegove vjetine: Bilo je pravo uivanje gledati ga kako barata sa svakim alatom, ali s turpijom od
osamnaest cola bio je naprosto sjajan. Kao i kod pomnog zanatskog umijea koje je bilo uloeno u
gradnju egipatskih piramida, ona vrhunska profinjenost i tonost bila je postizana ovjekovom rukom.
Sredinom devetnaestog stoljea, u nekim podrujima obrade metala, taj oblik zanatskog rada bio
je postigao razinu tehnikog savrenstva veu nego ikad prije. Uz pomo novih energetskih strojeva,
kvalitetnijeg elika, ireg izbora kovina i legura, preciznih tokarskih orua i kalupa, bolje kontrole
temperature i brzine, nije bilo mehanikog problema to ga obrtnik ne bi mogao savladati. Sve dok se
to nije postiglo, strojevi nisu mogli proizvoditi strojeve. Velika demonstracija te vjetine i dovitljivosti
bila je izgradnja Kristalne palae u Londonu, 1851. godine: zgrada je bila prefabricirana i montirana
brzinom koju bi teko bilo nadmaiti i da se gradi danas. Hou rei: da zanatstvo nije bilo osueno na
smrt niskim nadnicama i malim profitom, da je doista bilo tieno i subvencionirano kao to se mnoga
mehanika industrija raskono subvencionirala, sve do dananjih mlaznih aviona i raketa, naa bi
tehnologija u cijelosti, pa i finomehanika, bila neizmjerno bogatija i efikasnija.
Openito se ne priznaje injenica da su se u toku dugog prelaznog razdoblja od obrta do potpune
mehanizacije, sami zanati umnoavali i postajali sve diferenciraniji, kao i da su znali koristiti sitnu
mehanizaciju parnih valjaonica i precizne strojeve poput tokarske klupe. Jost Ammann je godine 1568.
nabrojio devedeset raznih zanata: dva stoljea kasnije, Diderotova Enciklopedija navodi ih oko dvjesta
pedeset. Jo tako kasno kao godine 1858, samo u gradiu Lincolnu u Engleskoj, u vrijeme kad je strojem
proizvedena roba poela osvajati sva trita, Norman Wymer priopava nam da aktivno djeluje vie
od pedeset zanata, iako se do kraja stoljea ta aktivnost smanjuje, a mnogi se zanati i gube.
U toku slijedee polovice stoljea, ivot radnika znatno se poboljao zahvaljujui potporama za
nezaposlene, socijalnoj skrbi i novouvedenoj zdravstvenoj slubi, a za obrazovanje radnike djece bri-
nule su se dravne kole. Povrh toga, za intelektualnu i emocionalnu stimulaciju ili zabavu imali su
radio i televiziju. Sad rad, meutim, nije vie bio ni tako raznolik ni zanimljiv, niti je potvrivao osob-
nost. U sluaju nekog velikog poremeaja u mehanikom sistemu, vie nije bilo ni dovoljno zanatskog
umijea, ni raznih alata, ni samopouzdanja s kojim bi se dala improvizirati barem privremena zamje-
na. Seebohm Rowntree objavio je dva prikaza Yorka, jedan 1901, a drugi 1941. godine i oni obilno
dokumentiraju tu promjenu.
Koje god bile prednosti visoko organiziranog sistema mehanike proizvodnje, zasnovanog na iz-
vanljudskim izvorima energije a svi priznajemo da su prednosti velike sam sistem tei krutosti,
neprilagodljivosti i dehumanizaciji u omjeru sa kompletnou svoje automatizacije i iskljuenjem rad-
nika iz proizvodnog procesa. O tome imam rei vie neto kasnije. Ovdje bih samo htio naglasiti da bi
svijesno zadravanje iroko rasprostranjenih i raznovrsnih grupa zanata jamilo ljudsku autonomiju i
bilo bitan faktor ekonomske sigurnosti, te da je povratak mnogim gotovo ugaslim umijeima, s ime je
William Morris zapoeo jo sredinom devetnaestog stoljea, bio i ostao protuteom prevelikoj meha-
nizaciji. Gdje postoji viak ljudske radne snage u svijetu kojem doista prijeti hiperprodukcija te iste
ljudske radne snage, s milijunima nezaposlenih ili krivo zaposlenih, a u oba sluaja demoraliziranih

96
manuelni rad trebalo bi da i dalje obavlja vane proizvodne zadatke i usluge koje stroj ili ne obavlja
ili ih obavlja uz preveliku cijenu kotanja.
Film Felixa Greena o Vijetnamu govori nam o tome na iznenauje upeatljiv nain. U Vijetnamu su
zrane snage Sjedinjenih Drava izmeu 1965 i 1968. godine razorile glavne gradove i glavna indus-
trijska postrojenja, a takoer eljeznice i ceste s ciljem da onemogue proizvodnju oruja, stvaranje
zaliha, transport trupa i municije prema jugu. U toku tri godine taj se napor pokazivao kao krajnje
neuspio i nije postigao svoj cilj. Skupivi rasutu fiziku snagu i zanatsku ingenioznost svog naroda, re-
grutirajui vie miie nego strojeve, sluei se jednostavnim, runo izraenim napravama za dizanje
tereta i prijenos vode, sjevernovijetnamska vlada je vrlo brzo uspjela nadoknaditi tetu, te nije samo
odbila priznati poraz, nego je sam rat prebacivala sve vie na jug.
Tako se ta rezidualna zanatska kultura, ta gotovo neolitska privreda, sluei se domaim sirovi-
nama i domaim znanjem koje jo uvijek ivjelo u seoskoj zajednici, uspjela suprotstaviti monim
mehaniziranim oruima napadaa i napraviti budale od Pentagonovih stratega, koji su bili uvjereni
da vijetnamski narod mogu terorom natjerati na predaju, ili onemoguiti njihovu vojnu efikasnost
unitenjem sredstava za proizvodnju.
Ako je izrada i upotreba orua (u emu se mnogi antropolozi jo uvijek slau) bila glavni izvor
intelektualnog razvoja primitivnog ovjeka, nije li vrijeme da se upitamo to e se ovjeku dogoditi
ako se potpuno odvoji, a ini se da to kani, od svojih prvobitnih politehnikih zanimanja? Budui da
se ona vie ne mogu obavljati s profitom, moda e se morati obnoviti u obliku sporta i rekreacije, kao
korisni i sve vaniji nain osobne usluge i uzajamne pomoi.

4. Subverzija politehnike
Obiaj devetnaestog stoljea da tehniki napredak izjednauje iskljuivo sa sve automatiziranijim
strojevima to ih pokree energija, doveo je do potcjenjivanja onog napretka koji se doista dogodio
izmeu dvanaestog i osamnaestog stoljea u pravljenju posuda za osobnu upotrebu (lonaca, tava,
vrea i kanti), te kolektivnih posuda poput kanala i brodova. Oitu injenicu da takve posude mogu
(poput mlinskih ustava) prenositi ili (poput jedrenjaka) iskoritavati energiju, previdjeli su historiari
koncentrirani na isto mehaniku sliku svijeta dijelom i zbog toga to su same takve posude statine
i pasivne, te ne pobuuju osobitu panju.
Ali ne ba najmanji doprinos srednjovjekovne politehnike sastoji se u tome da je pokazala kako
zadrati ravnoteu izmeu statike i dinamike komponente tehnike, izmeu naprave i stroja; sluaj
je htio da je prvi znaajni napredak, kojim je omoguen svjetski transport, bila izgradnja trojarbolnog
jedrenjaka, koji je za prijenos velike posude natovarene robom od luke do luke, iskoritavao energiju
vjetra efikasnije nego ikada prije. Slino tome, prvi korak u brzom transportu i redovitosti isporuke
uinjen je gradnjom kanala u Evropi, od esnaestog stoljea nadalje. Mrea kanala to se irila uzvodno
iz Nizozemske obuhvatila je naposljetku velike udaljenosti, sve do kanala Rhone, te dovela do trajnog
napretka i brodarstva i poljoprivrede. Budui da je Nizozemska na tom polju preuzela vodstvo, postala
je, prema proraunima Adama Smitha, daleko najbogatija zemlja Evrope s obzirom na veliinu i broj
stanovnika najbogatija i najbolje hranjena.
Mogao bi se, doista, sastaviti dugaki spisak nemehanikih dostignua koja za dva ili tri stoljea
prethode takozvanoj industrijskoj revoluciji. Taj spisak ukljuio bi uvoenje staklenih prozora na ku-
ama, u velikim razmjerima poslije esnaestog stoljea, tipiziranih prema troprozornim holandskim
gradskim boravitima; zatim, uvoenje zidnih tapeta i toaletnog papira, kao i funkcionalnu podje-
lu boravita u prostorije specijalizirane za kuhanje, blagovanje, druenje i spavanje. Dodajmo tome
umnoavanje tipova zdjela i lonaca, pei za grijanje i kuhanje, keramiku i staklenu robu, metalne vo-

97
dovodne cijevi za kunu upotrebu, te napokon upotrebu vodovodnih cijevi u kombinaciji s odvodom
za otpatke u onom odluujuem kunom izumu, takozvanom engleskom zahodu, to ga je iznaao Sir
John Harrington godine 1596.
Sve to pratila je snano poveana primjena nemiine energije na djelatnosti poput pivarstva, bo-
jadisarstva, lonarstva, ciglarstva, proizvodnje soli i prometa. John Nef ukazuje, na primjer, da je od
1564. do 1643, dokumentirana isporuka ugljena iz bazena Tyne poveana preko etrnaest puta: sa
32.952 tone na 452.625 tona. Braudel na slian nain procjenjuje usporedivi porast isporuka: ukupni
obujam isporuka izmeu 1600. i 1786/ 87, za koje razdoblje u Francuskoj, postoje pouzdane statistike
poveao se pet puta, pa bi tako bilo ispravnije rei, primjeuje on, da je industrijska revolucija lansirala
parni stroj, a ne da je on njezin uzrok.
Promjena u razmiljanju koja je leala u osnovi tih ranijih tehnikih preobrazbi, bila je ona ista
koja je stajala iza sklapanja mehanike slike svijeta: prijelaz od ritualne na mehaniku pravilnost, s
naglaskom na redovitom mjerenju vremena i prostora, te voenju raunskih knjiga, prevodei time
konkretne predmete i sloena zbivanja na apstraktne kvantitete. I upravo je ta kapitalistika odanost
repetitivnom redu i mehanikoj disciplini, kao i novanoj koristi, pomogla potkopati ivu, raznovrsnu,
ali fino uravnoteenu politehniku, koja je do svoje tako pune plodnosti dola u Holandiji sedamnaes-
tog stoljea.
U meuvremenu, sama mehanizacija poprimila je goleme razmjere jo prije sedamnaestog stoljea,
nesumnjivo ubrzana procesima koji su dovodili do apsolutizma u politici i do kapitalistike organizaci-
je u svim onim djelatnostima koje su zbog brodova ili strojeva zahtijevale velika ulaganja. Upravljanje
na velike daljine pomou brojnih agenata pogodovalo je poduzetnitvu onih koji su raspolagali nov-
cem i bili u stanju imati bezobzirnu, poluvojnu vlast nad ljudima: condottiereu, pomorcu-gusaru poput
Sir Francisa Drakea ili lovcu na robove poput Sir Johna Hawkinsa, efikasnom organizatoru i nova-
ru kao to je bio Jacob Fugger stariji, ili njegovim poput Welsera koji su ve investirali u Ve nezueli.
Mehanizacija stjecanjem novca i stjecanje novca mehanizacijom bili su komplementarni procesi. Bez-
lini autoritet i podlonika poslunost, mehanika regimentacija i vladanje ljudima ili su rukom pod
rukom. Rudar, vojnik, mornar, a napokon i tvorniki radnik obavljali su svoje zadatke pod najsurovi-
jim, neljudskim uvjetima, prisiljeni gladovanjem da prihvate okolnosti koje su im pruale minimum
socijalne sigurnosti, ovjenog drugarstva ili tjelesnog zdravlja.
Sve vea upotreba oklopa u ratovanju, uz kasniji izum topa i mukete, postavila je nove zahtjeve
pred metalurgiju: pred radnike, topionice, livnice i kovnice. Do esnaestog stoljea, kako nam Agrico-
la slikovito pokazuje, rudarstvo i obrada rude postale su visoko mehanizirane, a neke od njih, poput
strojeva za isuivanje okna, bile su tamo gdje je na raspolaganju bilo dovoljno vodene energije i potpu-
no automatizirane. U saskim rudnicima, u Agricolino vrijeme, bilo je mogue potopiti duboka okna i
pomou vodenih crpki ukloniti podzemne vode; koloteina obloena metalom (tranice!) sluila je za
izvlaenje rudae po inae grubim podovima rovova. Umjetna ventilacija (ventilatore je okretala sna-
ga vode) sluila je za uklapanje kodljivih plinova, a vodenom snagom se takoer usitnjavala rudaa.
I opet u rudniku, po prvi put u povijesti, radili su plaeni radnici umjesto kriminalaca ili robova.
Tako su mnogi glavni mehaniki izumi potekli iz rudnika, ubrajajui tu tranice, mehaniko dizalo,
podzemni tunel s umjetnom rasvjetom i ventilacijom, a sve to postojalo je stoljeima prije prve
industrijske revolucije: ak je i parni stroj, to ga je godine 1760. usavrio James Watt, najprije upotri-
jebljen u Newcomenovom, grubom obliku, za crpljenje vode iz okna (Thomas Newcomen, 16641729,
tvorac pretee parne maine; prim. izd.). Osmosatni radni dan, kao i tri smjene u dvadeset etiri sata,
zapoeli su u Saskoj.
Rudarstvo u Engleskoj ranog devetnaestog stoljea zapravo jo uvijek nije bilo dostiglo, ni mehani-
ki ni socijalno, razinu postignutu u Njemakoj kasnog srednjeg vijeka. Da je ta injenica bila openito

98
poznata pobono viktorijansko vjerovanje u automatski mehaniki progres iz stoljea u stoljee mo-
da bi bilo pomalo i uzdrmano.
Rudarstvo je prvo postavilo uzor za kasnije oblike mehanizacije, i to svojim beutnim neobazira-
njem na ljudski faktor, svojom koncentracijom na fizikalno-kemijske procese za dobivanje eljenog
metala ili goriva, te iznad svega svojom topografskom i mentalnom izolacijom od organskog svijeta
seljaka i obrtnika, te spiritualnog svijeta crkve, sveuilita i grada.
Razaranjem okolice i ravnodunou prema rizicima ljudskog ivota, rudarstvo blisko podsjea na
ratovanje, iako poput rata zbog suoavanja s opasnou i smru, stvara vrste karaktere pune samo-
potovanja, sposobne za junatvo i portvovnost: prilino sline vojniku u najboljim trenucima. Ali
razorni animus rudarstva i njegova surova radna rutina, zajedno sa siromanim i neurednim okoli-
em, preli su i na nove grane industrije koje su koristile proizvode rudarstva. Ti negativni socijalni
rezultati esto ponitavaju mehaniku korist.
Ako je rudarstvo povlailo za sobom ekonomski rizik i spekulaciju, donosilo je takoer i krupne
probitke; i to je, takoer, sluilo kao uzor samoj kapitalistikoj poduzetnosti kao i kasnijoj mehaniza-
ciji. Spremnost za velika ulaganja u rudarstvo poticala je upravo ta mogunost stvaranja izvanrednog
profita. Ve se Agricola trudio da ukae na priliku za laki profit u rudarstvu, pogotovo u usporedbi s
normalnom trgovinom; u svojoj knjizi Der Moderne Kapitalismus, Werner Sombart proraunao je da
je u petnaestom i esnaestom stoljeu njemako rudarstvo zaraivalo za deset godina onoliko, koliko
je trgovina starog stila ostvarila za sto. U kapitalistikom napadu na politehniku rat je bio iljak, a ru-
darstvo drak koplja: oba su okorjela u metodinoj destrukciji, oba ele da dobiju neto za nita, oba
fizika snagu stavljaju iznad svake druge ovjekove potrebe. U tradicionalnim radostima jo su uvi-
jek vrijedili pojmovi o pravednoj cijeni, zasnovanoj na utroenom vremenu i vjetini, normaliziranoj
korisnou i potrebom. Ali u rudarstvu, kao u veletrgovini ili prekomorskim trgovakim pothvatima,
cilj je bila najvea mogua cijena, bez obzira na pravednost ili objektivnost. Neka radnik robuje, neka
se kupac uva!
Kako je kapital rastao, moglo se jo vie ulagati u rudnike, brodove i tvornice, kao i u skupu mai-
neriju koja je od osamnaestog stoljea nadalje konkurirala runom radu i istjerala ga s trita. Tom
sveopem kretanju ila su na ruku jo dva izuma, oba na drutvenom planu, koja su djelovanju stroje-
va omoguila prednost pred malim preivjelim radionicama koje su kristile lokalne materijale i lokalni
runi rad. Mislim na patentni sistem koji se najprije pojavio u Engleskoj, a koji je izumitelju, ili bolje
reeno korisniku, osiguravao zapravo monopol na odreeni rok. Drugi izum bilo je dioniko drutvo
s ogranienim jamstvom, ime se poveao broj moguih ulagaa, koji su istodobno bili osloboeni te-
reta osobne odgovornosti za steaj, to nije vrijedilo za samostalnog vlasnika ili ortaka. Te promjene
dovrile su depersonalizaciju cjelokupnog industrijskog procesa. Poslije sedamnaestog stoljea, sve
vei broj bezimenih radnika bio je eksploatiran u korist jednako bezimenih i moralno ravnodunih
nevidljivih vlasnika.
Tako su se razne komponente mehanizirane industrije urotile da uklone tradicionalno vrednovanje
ovjekovih ciljeva, koje je dralo ekonomiju pod kontrolom i bilo uzrokom da je ona tragala za ciljevi-
ma razliitim od moi. Anonimno vlasnitvo, gotovinsko plaanje, menederska organizacija i vojna
disciplina bili su od poetka drutvena pratnja mehanizaciji irokih razmjera. To uklanjanje granica
potkopalo je a danas ve gotovo potpuno unitilo starije oblike politehnike i odmijenilo je mo-
notehnikom zasnovanom na ekstremnom uveavanju fizike energije, suavajui, irei ili skreui
ljudske potrebe na ono to se trai da bi takva ekonomija opstala. Ratovanje, djelatnost koja je prva
postavila tako teke zahtjeve pred rudarstvo, doprinijela je povratno daljnjoj mehanizaciji, pretvara-
jui industriju u vojno disciplinirani svakodnevni dril, kako bi se osiguralo jednoobrazno izvrenje
radnji i jednoobrazni rezultat. To uzajamno preplitanje ratovanja, rudarstva i mehanizacije skrivilo je
na kraju neke od najmunijih problema s kojima se danas moramo suoavati.

99
 Ako elimo shvatiti sve veu prijetnju tehnologije ovjeanstvu, moram naglasiti da se sumorna
atmosfera bojnog polja i arsenala od samog poetka navukla na cijelo podruje industrijskog pro-
nalazatva te zahvatila i graanski ivot. Ratna maina ubrzala je tempo standardizacije i masovne
proizvodnje. Kako je centralizirana drava poveavala svoj teritorij, efikasnost i raspolaganje nad opo-
rezivim bogatstvom, trebalo joj je sve vie vojske da bi uvrstila svoju vlast. U sedamnaestom stoljeu,
prije nego se eljezo poelo na veliko upotrebljavati u drugim industrijama, Colbert je u Francuskoj
stvorio tvornice oruja, Gustav Adolf uinio je slino u vedskoj, a u Rusiji je jo za Petra Velikog u
jednoj jedinoj tvornici radilo 683 radnika: dotad neuven broj.
U tim tvornicama ve je poela podjela rada u procesu serijske proizvodnje: svaki radnik obavljao
je samo dio neka radnje, a strojeve za bruenje i poliranje pokretala je voda. Sombart primjeuje da
je Adam Smith trebao prije uzeti proizvodnju oruja a ne igala kao primjer za mehanizaciju proce-
sa proizvodnje, za specijalizaciju i fiksiranje ljudskog rada prije nego je sam stroj postao dovoljno
organiziran da preuzme cijeli posao.
Standardizacija, prefabrikacija i masovna proizvodnja bile su najprije ustanovljene u arsenalima
to ih je organizirala drava: najznaajniji je primjer onaj u Veneciji, stoljeima prije industrijske
revolucije. Tvorniki sistem nije prvi uspostavio Arkwright, nego mletaki visoki inovnici koji su
zapovijedali arsenalom; Sir Samuel Bentham i Brunel stariji nisu bili prvi koji su standardizirali iz-
gradnju brodova s jednoobraznim gredama i daskama: arsenal u Veneciji je stoljeima prije tako do-
bro savladao proces prefabrikacije, da se kompletan brod mogao sastaviti u roku od mjesec dana. Iako
primat u izgradnji strojeva sa standardiziranim pa time i zamjenjivim dijelovima pripada izumiteljima
tiskanja pomou pominih slova, ta metoda je prvi puta iroko prihvaena tek u proizvodnji puaka:
najprije s Le Blancovim izumom u Francuskoj 1785, a zatim godine 1800. u tvornici Eli Whitneyja, u
Whitneyvilleu, koja je imala ugovor s vladom Sjedinjenih Drava. Tehnika proizvodnje zamjenjivih
dijelova, kae Usher, utvrena je tako u opim crtama prije izuma ivaeg stroja i etelice. Ta nova
tehnika bila je temeljni preduvjet za velika dostignua to su ih ostvarili izumitelji i tvorniari na tim
poljima.
Ali ima jo podruja na kojima je rat ubrzao pronalazatvo i mehanizaciju, ni prvi ni posljednji put.
Lijevanje topova nije bilo samo (najznatnija mutacija napredne tehnike lijevanja, a pravo Henryja
Corta na zahvalnost svojih sunarodnjaka nije se zasnivalo samo na doprinosu vojnoj sigurnosti
zemlje, kako govori Ashton, nego je zahtjev za velikim koliinama visoko kvalitetnog elika iao
rukom pod ruku sa sve veom upotrebom tzv. artiljerijske pripreme, bombardiranja prije napada, ak
i na otvorenom bojnom polju. Djelotvornost te koncentracije vatrene moi demonstrirao je onaj sjajni
mladi topnik Bonaparte, koji e svojim tehnolokim genijem izmuiti Evropu, likvidirajui istodobno
francusku revoluciju.
Matematiki prorauni i fizikalni pokusi koji su poveavali preciznost artiljerijske vatre odravali
su vie vojni interes nego interes za tekue industrijske vjetine s njihovim idi pa vidi eksperimen-
talnim metodama. Taj utjecaj bio je toliko univerzalan, da su uloge vojnog, graevinskog i strojarskog
inenjera bile isprva gotovo zamjenjive. Ne zaboravimo ni da je isti zahtjev za preciznom arteljerij-
skom paljbom rezultirao izumom modernog kompjutora.
Napokon, upravo je u vojsci proces mehanizacije bio prvi put efikasno upotrijebljen i u masovnim
razmjerima primijenjen na ljudska bia, i to zamjenom neregularnih feudalnih ili graanskih, prema
potrebi sazvanih vojnika, sa stajaom vojskom unajmljenih ili regrutiranih boraca, podvrgnutih kru-
toj disciplini dnevnog uvjebavanja, smiljenoj da istee ljude ije su spontane ili nagonske reakcije
pretvorene u automatski odziv na zapovijed. Nije njegovo da misli zato, postalo je motom cijelog
sistema: slijedilo je izvrenje i umiranje.
Vojna regimentacija pokazala se kao arhetip kolektivne mehanizacije: megamaina koju je stvori-
la bila je najstariji sloeni stroj sa specijaliziranim meuzavisnim dijelovima, ljudskim i mehanikim.

100
Iako usavrena u vojne svrhe u Makedoniji i Rimskom carstvu, ta energetska jedinica dijelom je bila
zaboravljena na Zapadu, sve dok je ponovno nije uveo i usavrio knez Mauricije Oranski. Tako se uzo-
rak novog industrijskog poretka najprije pojavio na paradnom vjebalitu i na bojitu, prije nego je u
svom potpunom obliku uao u tvornicu. Regimentacija i masovna proizvodnja vojnika u svrhu izba-
civanja jeftinog, standardnog i zamjenjivog proizvoda, bila je veliki doprinos vojnog uma proizvodnji
strojeva. Nimalo udnovato to je prvi vani nusprodukt te transformacije bila sama vojnika unifor-
ma.
Iako su sluge i uvari velikaa i slobodnih gradova nosili posebne livreje kao svoje obiljeje (papina
tjelesna straa jo uvijek nosi uniforme koje je zamislio Michelangelo), do tog se vremena vojske nisu
hvalile s prepoznatljivim uniformama. Ali kako je vojska rasla, bilo je potrebno stvoriti i vanjski znak
njezine unutranje jednodunosti, u skladu s jednoobraznou dnevnog drila. Vojnika uniforma bila
je tako rani primjer sveope tendencije prema uniformnosti koja karakterizira arhitekturu kasarni i
ulinih fasada sedamnaestog stoljea, s njihovom jednolikom linijom krovita i repetitivnim nizovima
prozora. Svaki vojnik morao je imati istu odjeu i opremu kao svaki drugi lan njegove jedinice. Dril
je uinio da djeluju kao jedan, disciplina da se odazivaju kao jedan, uniforma da izgledaju kao jedan.
Uz vojsku od 100.000 vojnika, kakvu je, na primjer, skupio Louis XIV, potreba za uniformama pos-
tavila je nemale zahtjeve na industriju. To je zapravo bila prva velika narudba standardizirane, kon-
fekcijske robe za iroku potronju. Osobni ukus, miljenje ili potreba, osim dimenzija tijela, nisu u
tom novom nainu proizvodnje igrali nikakvu ulogu: tu su se stekli uvjeti za potpunu mehanizaciju.
Tekstilna industrija osjetila je tu potranju, anticipirajui s finalnim produktom i ivai stroj, to ga
je sa zakanjenjem izumio Thimonnet iz Lyonsa 1829 pa nas ne udi to se njime najprije posluilo
francusko ministarstvo rata..
Od esnaestog stoljea nadalje, dakle, vojska je pruala obrazac ne samo za koliinu proizvoda nego
i za idealnu potronju unutar sistema strojeva: brzu standardiziranu proizvodnju za jednako tako
brzu standardiziranu potronju s ugraenim habanjem ili unitavanjem robe kako bi se izbjegla
financijska propast zbog hiperprodukcije, koja je postala trajnom prijetnjom za kapitalistiki sistem
u prijelaznom razdoblju nadmetanja na slobodnom tritu.
Velika promjena do koje je doveo cijeli taj proces mehanizacije, sastojala se u pomaku ravnotee
ekonomske moi s poljoprivrede i njenih prateih djelatnosti tkanja, lonarstva i gradnje, sve neo-
litskog podrijetla na rudarstvo, ratovanje i strojogradnju. Primjena mehanikih izuma u tekstilnoj
industriji, koja se odvijala tako brzo nakon sedamnaestog stoljea, samo je jo poveala tu neravnote-
u, unitavajui stari manuelni rad i privlaei uglavnom nekvalificiranu radnu snagu u nove tvornice,
organizirane na istim principima kao rudnik i arsenal. Novi pogoni za proizvodnju stakla, vaenje i
topljenje eljezne rudae, proizvodnju oruja, kao i nove tekstilne tvornice na vodeni pogon, smje-
teni su obino izvan starih gradova u kojima je nekad, pod cehovskom i gradskom zatitom, cvao
umjetni obrt. Tiskarstvo se, takoer, razvilo a da nikad nije bilo podlono cehovskim propisima.
Slijedei primjer gradskih gildi, englesko narodno zakonodavstvo u kasnom srednjem vijeku nasto-
jalo je ograniiti kvantitativni rast i pruiti socijalnu zatitu afirmiranim radnicima. Statut Edwarda VI
zabranjivao je mlinove za grebenanje sukna, a engleski statut o naunicima iz 1563. nastojao je ograni-
iti mogunosti ovjekove eksploatacije: statutom Williama i Mary ograniavao se ak broj tkalakih
stanova to ih je smio imati jedan gazda. Ali u ime ekonomske slobode, sve su te odredba bile uki-
nute u Engleskoj 1809. Time je i simbolino oznaen kraj domae radinosti i nezavisnog obrtnika koji
je bio slobodan da ivi i radi po svom nahoenju. Od tog doba pa nadalje, sloboda proizvoaa sastoji
se u slobodi da iskoritava tui rad; takoer i u slobodi da se ne obazire na standarde kvalitete, na
osobne obaveze i ljudske potrebe.
Tako je mogunost izgradnje automatskih strojeva pokretanih energijom, to je rezultiralo gole-
mom produktivnou u bitno vanim industrijskim granama poput tekstilne, bila kao u Doba pirami-

101
da popraena sputanjem radnika na razinu stroja: naruavajui mu zdravlje, deformirajui mu tijelo,
skraujui mu ivot, tjerajui nezaposlene u bijedu i prosjaenje, u gladovanje i smrt. S tom dehu-
manizacijom ivog radnika, paradoksalno, ilo je progresivno poovjeenje stroja poovjeenje u
smislu da je automat dobio neki mehaniki ekvivalent ivog kretanja i smisla: proces koji je u nae
dane doveden do zapanjujueg savrenstva.
Ovdje nije mjesto za sabiranje istog dobitka i apsolutnog gubitka tog niim ogranienog procesa
mehanizacije. Doista, nema dovoljno podataka da se potvrde ak i najgrublje procjene, sve dok nam
na raspolaganju ne budu statistike o raanju, smrtnosti i bolesti, o industrijskom proizvodu i potronji,
i to za neke zemlje nakon osamnaestog stoljea. Kako zaista usporediti jednu uglavnom zanatsku po-
litehniku, ija je polagana stopa rasta produktivnosti srazmjerna s jednako sporom stopom potronje,
i sistem koji svoju izuzetnu produkciju energije i dobara mjeri jednako brzom potronjom i odbaci-
vanjem: koji upravo svjesno, neprestanom i povrnom promjenom mode, prisiljava na potronju i
kartiranje inae trajnih dobara? Ako je ona prva inherento doista bila ekonomija oskudice, kako to
da je toliko mnogo energije mogla uloiti u djela religiozne umjetnosti, da je mogla potratiti toliko
ive sile u ratovima, te da su bogati mogli izdravati itave vojske posluge i pratilaca?
Sve to ukazivalo bi ne na nedovoljnu tehniku razvijenost, nego prije na fatalno nepostojanje pra-
vednog sistema raspodjele: taj zakljuak potkrepljuje jedna procjena Benjamina Franklina, i to davno
prije nego to se razmahala megatehnika, da kad bi standardi rada, nagraivanja i potronja bili rav-
nomjernije rasporeeni, petsatni radni dan bio bi dovoljan za zadovoljenje svih ljudskih potreba. Ako
je, s druge strane, privreda strojeva danas nadmaila tadanja ogranienja, kako to da u Sjedinjenim
Dravama vie od etvrtine stanovnika nema dohodak dovoljan da osigura minimalni ivotni stan-
dard?
U jednu injenicu moemo biti sigurni: iako je naa visoko energetska tehnologija neizmjerno um-
noila bogatstvo svijeta, isti dobitak nije ni izbliza tako velik kao to se obino dri, pogotovo ako
uzmemo u obzir trajne faktore nepotrebnog odbacivanja, prijedobnog zastarijevanja, organskog pro-
padanja uslijed zagaene okolice i njenog iscrpljivanja, kao i prerane smrti zbog ratova i genocida.
Nesumnjivo smo na mnogim tradicionalnim podrujima postigli znaajne dobitke; jednako je tako
oito da su mnogi tehnoloki postupci i proizvodi doveli do stvaralakog obogaenja. Ali eksponenti
napretka u smislu devetnaestog stoljea, kao i njihovi dananji staromodni uenici, falsificirali su
sliku tog razvoja, ne htijui uzeti u obzir i popratne gubitke do kojih je dolo svjesnim zatiranjem
stare zanatske tradicije, s njenim golemim zalihama ljudskog iskustva i vjetine, od ega je samo mali
dio preao izumiteljima i graditeljima strojeva. Stoga jo uvijek vrijedi Leibnitzova opaska: to se
nepisanog znanja tie, rasutog meu ljudima razliitih zanimanja, uvjeren sam da obujmom i vanou
nadmauje sve to moemo nai u knjigama, te da vei dio naeg bogatstva jo nije zabiljeen. Na
alost, veina tog nezapisanog bogatstva danas je izgubljena zauvijek.
Oni koji su zagrijani za megatehniku, s prijekorom gledaju na uzastopne pokuaje, u razna vremena
i na raznim mjestima, da se uspori ili zaustavi proces pronalazatva. Takav otpor ima doista dugu tra-
diciju: Friedmann navodi priu da je Vespazijan odbio prihvatiti napravu koja je tedjela rad prilikom
podizanja kamenih blokova na Kapitol, jer da e malim ljudima oduzeti posao i nadnicu. Sebinija
vrsta otpora posizanju u utvrene interese pala je na glavu drugim izumiteljima: navodni izumitelj
mehanikog razboja za tkanje vrpce bio je zbog svog izuma u Danzigu (Gdanjsku) osuen na smrt kao
javna opasnost. Razbijanje strojeva i nemiri ludita u Engleskoj postali su poslovini kao primjer jalo-
vog suprotstavljanja iako je sve to su svojom pobunom htjeli bilo samo odranje vlastitog ivotnog
standarda.
Ali to da kaemo o kontraluditima, sistematskim ruiteljima zanatskog umijea: o bezobzirnim po-
duzetnicima koji su u toku posljednja dva stoljea zapravo konfiscirali proizvodna sredstva i unitili
nezavisne radionice, te izbrisali ivu tradiciju zanatske kulture? Mnogostranu i za ivot jo uvijek spo-

102
sobnu politehniku snizili su do monotehnike, te istodobno rtvovali ljudsku autonomiju i raznolikost
sistema centralizirane kontrole, koji postaje sve vie automatski i prisilan. Da su dva stoljea ranije
uspjeli u potpunosti iskorijeniti zanatsku tradiciju primitivnih naroda, guma ne bi igrala ulogu koju
danas igra u naoj naprednoj tehnologiji. Jesu li se ti ruitelji zanatskog umijea uplaili da e obrt, ako
mu dopuste preivjeti, svoje snage udruiti s ljudskim srcem a protiv njihovih financijskih interesa?

5. Tehnoloki pul
Jo do sredine devetnaestog stoljea postojalo je jedno golemo tehnoloko bogatstvo, iroko raspros-
tranjeno meu narodima Zemlje, bogatstvo iji je svaki dio bio obojen ljudskim potrebama, prirodom
materijalnog bogatstva okolia, meukulturnom razmjenom, te ekolokim i povijesnim asocijacijama.
To nasljeenje ve je sadravalo ne samo veu akumulaciju starijih izuma i tehnikih umijea pri-
hvaenih irom svijeta vie nego ikad ranije, nego je kao rezultat fundamentalnih otkria o prirodi,
fizikalnih i biolokih, otvorilo nove potencijale za sjajnu budunost budunost koja je ve bila zapo-
ela izumom elektrinog telegrafa, dinama i elektromotora. U smislu tog arolikog, beskrajno bogatog
planetarnog nasljea, perspektive to ih je nudila isto mehanika slika svijeta bile su ve zastarjele.
Glavnina te tehnike spreme prelazila je s koljena na koljeno tisuama godina, te je u zajedniki pul
znanja, manje-vie dostupan preko knjiga i drugih tiskovina, svjesno obuhvatila dragocjene kompo-
nente, koje su do tad bile ograniene samo na meusobno vrlo udaljene zajednice u kojima su ponikle
i prenosile se oponaanjem ili usmeno. Difuzija tog pohranjenog znanja u Zapadnoj Evropi, nakon
dvanaestog stoljea, ve je pruala ekvivalent mnogih izuma, ime je ne malim dijelom objanjiv onaj
tehniki dinamizam koji je doveo do jo odlunijih tehnikih promjena krivo identificiranih kao
industrijska revolucija. U toku tih sudbonosnih stoljea (12001800. n. e.), ovjeanstvo je o samoj
Zemlji kao nastanjivom planetu, o organizmima koji na njemu prebivaju i o ovjekovim kulturama
nauilo vie nego to je ikad prije znalo.
Biolozi su skovali termin genetiki pul, kako bi opisali neizmjernu koliinu genetikog materijala,
koji uvijek u svjeim kombinacijama postoji u golemom stanovnitvu Zemlje. Iako e neki geni, zbog
svoje letalnosti, na dugi rok teiti nestajnju, a drugi kroz neprestane transakcije izmeu sebe i okoline
biti podvrgnuti modifikaciji i selektivnom razvoju, ima mnogo genetikih crta i organskih svojstava
koja seu u daleku prolost nas kao sisavaca, a ija bio odsutnost ili nedostatnost unitila ovjekov
vii razvoj.
Slino bismo mogli govoriti i o tehnolokom pulu: akumulaciji orua, strojeva, materijala i postu-
paka u interakciji s tlom, klimom, biljem, ivotinjama i s ljudskim stanovnitvom, s ustanovama i s
kulturama. Kapacitet tog tehnolokog rezervoara bio je sve do posljednje etvrtine devetnaestog sto-
ljea vei nego ikad ranije: bio je tovie raznolikiji a mogue i kvantitativno vei i kvalitativno
bogatiji od onoga koji postoji danas. Ne najmanje vani dio tog tehnolokog pula predstavljali su
vjeti zanatlije i uvjebane grupe radnika koji su predavali dalje tu kolosalnu akumulaciju znanja i
vjetine. Kad su oni jednom bili uklonjeni iz procesa proizvodnje izbrisano je i to golemo kulturno
sredstvo.
Taj raznoliki tehnoloki sklop nije pridonosio samo ekonomskoj sigurnosti: doputao je, takoer,
proimanje razliitih faza tehnologije, pa se to neko vrijeme zaista i dogaalo. Iako je vodena turbina
kasni eotehniki izum (1825), pojavivi se u vrijeme kad je ugljen kao sigurniji izvor energije nave-
liko smjenjivao vodu, vratila se na vioj razini kao turbina za hidroelektrinu centralu, a jo kasnije,
princip turbine primijenjen je na avionski motor u njegovom uznapredovalom, mlaznom tipu. Obrnu-
ta reakcija, kojom se starija tehnologija koristila rezultatima novih znanstvenih dostignua, ima svoj

103
primjer u promjeni kroja jedara modernih jedrilica: do te promjene dolo je nakon pomnije analize
zranog strujanja, obavljene s ciljem da se poboljaju zrakoplovi.
Ponosan zbog svojih mnogih i stvarnih dostignua u mehanizaciji, zapadni ovjek je i previe lako
previdio sav svoj dug ranijim i primitivnijim kulturama. Tako do danas jo nitko nije pokuao sastaviti
inventar masovnih gubitaka, do kojih je dolo zbog zanemarivanja i svjesnog unitenja te zanatske
batine, i favoriziranja proizvoda to ih izrauju strojevi. Dok se broj sloenih i tehniki superiornih
strojeva enormno poveavao u toku posljednjeg stoljea, tehnoloki se pul zapravo smanjivao kako
je zanat po zanat nestajao.
Kao rezultat toga, monotehnika, zasnovana na znanstvenoj informaciji i kvantitativnoj proizvodnji,
usmjerena uglavnom na ekonomsku ekspanziju, materijalno obilje i vojnu nadmo, zauzela je mjesto
politehnike, zasnovane, kao u poljoprivredi, primarno na potrebama, sposobnostima i interesima ivih
organizama: iznad svega na samom ovjeku.
Alat i onaj koji se njime slui, sa svim irokim spektrom mogunosti, gotovo su nestali na mnogim
podrujima. William Morris je jednom s oprostivim pretjeravanjem prorokovao da e za obavljanje
sitnog popravka na grabijama uskoro trebati cijela ekipa s mehanikom opremom. Taj dan je ve doao.
to ne moe popraviti stroj, ili se ne moe zamijeniti tvorniki, mora se baciti jer se nita vie ne moe
popraviti runo. I sama sposobnost da se ovjek strpljivo i vjeto poslui jednostavnim alatom brzo
nestaje.
Ono to je zapadnog ovjeka prijeilo da sauva vlastitu zanatsku tradiciju i njene naine slue-
nja alatima nisu bili tehnoloki uvid i spretnost, nego lakomost, udnja za moi, nadmena oholost i
ravnodunost prema budunosti. Da je postojalo bilo kakvo vrednovanje neizmjernog tehnolokog
blaga koje se unitavalo, ili svijest o moima ovjekove linosti koje su time bivale opustoene, sve
vea predanost monotehnici zasnovanoj na potiskivanju ovjeka mogla se moda javno osporiti, te
po potrebi usporavati ili zaustavljati.
Uope, naime, nije bilo nikakvog razloga za neki totalni izbor izmeu zanatske i strojne proizvod-
nje: izmeu jednog suvremenog dijela tehnolokog pula i svih drugih prolih akumulacija. Postojao
je, meutim, istinski razlog da se u tom pulu zadri to vie razliitih jedinica, kako bi se poveao
raspon i ovjekovog izbora i tehnoloke inventivnosti. Mnogi strojevi iz devetnaestog stoljea, kako
pokazuje Kropotkin, pokazali bi se kao odlini pomonici u zanatskim postupcima, pogotovo kad ih
se, poput malog elektromotora, uspjelo smanjiti do veliine pogodne za malu radionicu i za radnje
koje kontrolira sam ovjek. William Morris i njegovi prijatelji, koji su gotovo golim rukama spaavali
starinske zanate, nauivi sami umijee bojenja, tkanja, vezenja, tiskanja, slikanja na staklu, pravlje-
nja papira i uvezivanja knjiga, imali su tehnoloki uvid superiorniji od onih koji su prezirali njihovu
romantinost.
Naa strojevima okrenuta kultura, najvie se pribliila ouvanju neizmjernog bogatstva tehnike
tradicije izlaganjem stanovitog ogranienog broja uzoraka u muzejima umjetnog obrta i prirodoslov-
nim muzejima, te sakupljanjem rijetkih i rijetko adekvatnih informacija o postupcima i metodama,
uglavnom od putnika, a kasnije od kolovanih arheologa i antropologa. To nastojanje je, meutim,
toliko jednostrano, da lanak o zanatima u tekuoj Internacionalnoj enciklopediji drutvenih znanos-
ti (1968) opisuje svoj predmet tako da ga se uglavnom moe svesti na tradicije primitivnih naroda!
Iz tog lanka ovjek bi jedva razabrao da je zanatstvo jedno od osnovnih nasljea cijelog ljudskog
roda, nita manje vano u visoko razvijenim kulturama, pa ako se dopusti da ono propadne, bit e
uniteni i mnogi neistraeni potencijali. Nema tog novog doprinosa mehanike ili elektronike, to ga
taj veliki tehnoloki pul ne bi spremno usvojio. Jedino to se ne moe usvojiti jest sistem koji bi unitio
taj pul sa svom njegovom neizmjernom povijesnom raznolikou, za volju jedne ljudski deficitarne
monotehnike.

104
6. Subjektivni prijelaz
Ako sam se opirno pozabavio kasnosrednjovjekovnom pozadinom moderne tehnologije, uinio
sam to da iznesem dvije stvari koje se obino previaju. Prije svega, razdoblje izmeu dvanaestog i
osamnaestog stoljea nije bilo razdoblje tehnoloke stagnacije: daleko od toga. To takoer nije bilo
razdoblje u kojem je postojao samo runi rad, a funkcija strojeva bila prezirana ili umanjivana. Na-
protiv, privreda je postajala sve vie energizirana, a sami strojevi, poevi od vodenice, vjetrenjae,
mehanikog sata i tokarske klupe, predstavljali su njen integralni dio. Ta kombinacija nemiine ener-
gije i politehnike proirila je podruje ovjekove slobode: ali tempo proizvodnje, trajna povezanost s
umjetnou i konzervativne tradicije starih zanata prijeile su da niti jedan dio te privrede ne postane
nerazborito dinamian ili jednostrano dominantan.
Sa esnaestim stoljeem pojavili su se u naprednijim zemljama Zapada obrisi uravnoteene ekono-
mije, zasnovane na obilju tehnolokih sredstava, pa da su se tada odrali svi njeni dijelovi, daljnja
mehanizacija mogla je uslijediti s veini ljudskim probitkom u mnogim aspektima, a da se ravnotea
ipak ne poremeti.
Druga stvar: elementi moi u toj tehnologiji poeli su od etrnaestog stoljea izmicati iz ruku, za-
jedno s propau feudalne stabilnosti, zasnovane na ustaljenim navikama, na obiaju i ritualu. To je,
uglavnom, bio rezultat novih naela i poticaja kapitalistikih financija, s njihovom glau za stjecanjem,
ljubavlju za brojeve i kvantitativni porast (to je postalo simbolom novog tipa statusa), s novim grab-
ljenjem moi. Svi ti motivi bili su jo i uveani imperativnim zahtjevima militarizma za naoruanjem,
u razdoblju nacionalnog ujedinjenja i kolonijalne ekspanzije.
Sastavljanje mehanike slike svijeta, od esnaestog stoljea naovamo, pruilo je svim tim disparat-
nim nastojanjima subjektivno jedinstvo potrebno za osiguranje njihove konane prevlasti; u meu-
vremenu je sama tehnika, tako dugo ukorijenjena u poljoprivredi, koja je u svakom smislu bazina
industrija, te u lokalnom okoliu, presjekla te stare spone i progresivno se pretvarala u monotehniku
usredotoenu na brzinu, koliinu i kontrolu. Faktori koji su ograniavali prenagli rast same tehnike
nestajali su jedan za drugim, a privreda sa strojem u svom sreditu procvala je ba kao to je kanad-
ski kalj jednom osvojio pampase Argentine, i svojom invazijom unitio ekoloki kompleks koji je tu
okolinu drao u ravnotei. U tom preokretu je mehanika slika svijeta, sa svim svojim subjektivnim
manifestacijama, odigrala moda jednako tako znaajnu ulogu kao i cijeli sklop novih izuma.
Za one koji su reagirali na mehaniku sliku svijeta, protezanje stroja na svaku moguu ovjekovu
aktivnost znailo je daleko vie od neke praktine naprave kojom se uklanja tegobni rad ili poveava
bogatstvo. Kako je religiozno zanimanje za stvari onoga svijeta blijedilo, te su nove aktivnosti davale
novi smisao ivotu, bez obzira a to kako nesretno izgledali stvarni rezultati u svjetlu hladne racional-
ne procjene. I ovdje, opet, kao i davno ranije u Doba piramida, vidimo kako je proces mehanizacije
poticala ideologija, koja je samom stroju davala apsolutno prvenstvo i kozmiki autoritet.
Kad jedna ideologija prenosi tako univerzalna znaenja i zahtijeva takvu poslunost, ona zapravo
postaje religijom a njeni imperativi stjeu dinamiku snagu mita. Oni koji dovode u pitanje njena
naela ili osporavaju njezine zapovijedi, ine to na vlastitu pogibelj, to su grupe pobunjenih radnika
kroz slijedea tri ili etiri stoljea uvijek iznova morale otkrivati. Od devetnaestog stoljea nadalje, ta
zakrinkana religija ujedinjavala je mislioce najrazliitijih temperamenata, pozadina i uvjerenja: umovi
tako razliiti kao to su Marx i Ricardo, Carlyle i Mill, Comte i Spencer, priznavali su svi njezinu
doktrinu, a od poetaka devetnaestog stoljea radnika klasa, naavi se bespomona pred tim novim
silama, suprotstavila je kapitalistikom izrazu tog mita svoje vlastite mitove anarhizam, socijalizam
ili komunizam u kojim stroj nee sluiti vladajuoj eliti, nego dobru proleterskih masa. Protiv te
strojem uvjetovane utopije usudila se istupiti samo aica heretika, uglavnom pjesnika i umjetnika.

105
 Tempo mehanizacije ubrzavala je i injenica da ona nije samo zastupala nego i provodila u djelo
sliku svijeta: angairani u svjesnoj misiji na irenju carstva stroja zahtjevi mehanikog progresa
djelovali su poput boje zapovijedi. Bilo je svetogre osporavati ih, nemogue ne pokoriti im se. Su-
oena s takvom ideologijom, politehnika je bila nemona: sama nije imala odgovarajue ideologije da
iz nje crpi snagu. Primoran da se suoi s tom injenicom, William Morris, arhetipski obrtnik, okrenuo
se marksizmu i komunizmu.
Budui da su svi zanati, umijea i zvanja rasli raspreno vjekovima, njihovo temeljno jedinstvo
poivalo je uglavnom na nesvijesnom nasljeu i tradiciji, a njihove vrijednosti nisu bile prevedene u
filozofiju jo manje u zajedniku sistematsku metodu. Ve citirana razlika koju je uoio Descartes,
izmeu gradia koji je rastao postupno, kuu po kuu, uliicu po uliicu, i grada to ga je jedan um
projektirao kao unificiranu strukturu, moe stajati za slinu suprotnost izmeu rasprene politehnike
tradicije i monotehnike. Sistem moi doputa samo jednu vrstu sloenosti, onu koja je konformna s
njegovim vlastitim metodama i pripada tekuem razdoblju: sistemu tako uniformnom da su njegovi
sastavni dijelovi zapravo zamjenjivi, zamiljeni kao nekim jedinstvenim kolektivnim umom.
Taj kvazi-religiozni kult mehanizacije su od sedamnaestog stoljea nadalje promicali neki od naj-
darovitijih ljudi u Engleskoj, Francuskoj i Americi: njegovi predvodnici djelovali su svugdje, ne samo
izlaui njegove zasluge, nego i demonstrirajui ih u praksi u bankama, tvornicama, vojsci i koli; ka-
ko ih je bilo sve vie, uvrstili su svoje redove i pribliili teoriju praksi. Protiv te ujedinjene ideoloke
fronte bili su nemoni eksponent starih zanata, umjetnog obrta i humanisti: oskudijevajui sredstvi-
ma, raspreni, vodei bitku zalaznice, u svojoj slabosti esto su se drali zastarjelih ideja i prakse. U
oba tabora ozbiljno je nedostajala historijska perspektiva i jo uvijek nedostaje. Izbor koji se nu-
dio nikada nije bio onaj izmeu umirue i nepovratne prolosti i dinamine, neodoljive budunosti.
Postavljajui stvar u te okvire, obje strane imale su krivo.
Postojale su, zapravo, mnoge probitane i izvedive alternative putu kojim su u stvarnosti udarile
vodee zemlje zapadne civilizacije, a koji danas brzo obuhvaa cijeli svijet. Jedna od velikih koristi
individualiziranih nacionalnih i regionalnih kultura, ako se svjesno prihvati ta mogunost, sastoji se u
tome da se s tim potencijalnim alternativama moe eksperimentirati pod raznim uvjetima i usporediti
njihove prednosti. Svaka filozofija povijesti koja uzima u obzir prirodnu i ljudsku raznolikost, mora
priznati da su prirodni selektivni procesi postigli vii stupanj u ovjeka, te da svaki nain organiziranja
ovjekovih djelatnosti, mehaniki ili institucionalan, koji ograniava mogunost neprestane kunje,
izbora, nastajanja i transcendiranja, a u korist zatvorenog i potpuno unificiranog sistema, znai samo
nastojanje da se zaustavi ovjekova kulturna evolucija.
Od povijesti se, na alost, ne moe uiti u kulturi koja je eliminirala povijest iz svojih temeljnih
pretpostavki. Ni ne pomiljajui na stapanje s postojeom politehnikom, koristi od mehanizacije su
zbog toga djelomice i proigrane, samo da bi ona svoj vlastiti sistem uinila neprijepornijim.
Rezultati te usredotoenosti danas su bolno oiti: svaka zabluda, svaki nedostatak danas se esto
istog trena ponavlja u svjetskim razmjerima. to univerzalnija tehnologija, to manje raspoloivih alter-
nativa i jo manje mogunosti za obnovu autonomije bilo kojeg sastavnog dijela sistema. Samo toliko
unaprijed: potkrepljujue pojedinosti pojavit e se u slijedeoj glavi. Ovdje e biti dovoljno istaknuti
da e koncepcija politehnike raznolikosti, iako je mnogo politehnikog nasljea zauvijek izgubljeno,
ostati nuna u svakom sistemu koji se orijentira prema ovjeku. U takvom sistemu e organizam i
ovjekova osobnost, a ne stroj, pruati vladajui model.

106
7. Pokopani preporod
Poetkom esnaestog stoljea, prije nego se uobliio novi sisitem moi izraen kapitalizmom i ko-
lonijalizmom, postojao je trenutak u kojem se moglo uiniti da se formira drukiji novi red, u kojem
e se stariji politehniki modusi nanovo uspostaviti, osnaeni doprinosom znanstveno orijentirane
tehnologije.
Ta mogunost iskazivala se u linosti i djelu ne jednog velikog umjetnika tog vremena: doista, ona
je vidljiva u radnom ivotu i mnogih manje znaajnih umjetnika, poput Vasarija i Cellinija. Ali, iznad
svega predstavlja nam se u osobi Leonarda da Vincija, u ijem se umu taj novi red borio za svoje
postojanje samo zato da bi ga osujetile sile koje su kretale suprotnim smjerom. Te sile zapravo e
dominirati u toku slijedea etiri stoljea. Kako u objasniti u zavrnim glavama ove knjige, Leonardov
rad i njegove vizije u stanovitom su smislu predskazale i kasniji model integracije, onaj to ga tek treba
postii.
ivot Leonarda da Vincija moe se razmotriti na mnogo naina. Moemo ga vidjeti kao suvie pom-
nog slikara, ija je strast za savrenstvom smanjivala njegovu umjetniku proizvodnju, kao izvan-
rednog inenjera kojeg njegovi izumi i poboljanja ve postojeih izuma (ukljuujui i letei unak)
svrstavaju u red najveih tehniara svih vremena, zatim kao frustriranog genija ije sposobnosti ni-
kada u dovoljnoj mjeri nisu provocirali tadanji mecene ili, na kraju, kao sveobuhvatni um koji je
sve postojee, ako ne i sveznanje, uzeo za svoju oblast.
U cjelini, dananji interes za Leonarda sve se vie usredotouje na golemi luk njegovih mehanikih
prijedloga i pothvata. U potpunosti prihvaam sve njegove spomenute karakterizacije. Ali jo uvijek
postoji drugi nain gledanja na Leonarda, i to kao na preteu jednog doba koje tek treba svanuti:
vremena drukijeg od njegovog i u otroj suprotnosti s vremenom u kojem mi danas ivimo. S toke
gledita koju razvijam u ovoj knjizi, upravo one njegove karakteristike zbog kojih mu zamjeraju i koje
smatraju njegovim neuspjehom, odlikuju ga na poseban nain.
Da se vie slijedilo Leonardov primjer diverzifikacije, itav tempo mehanikog i znanstvenog razvit-
ka bio bi sporiji. To bi znailo da su i promjene mogle ii ukorak s ljudskim potrebama, te da su se
na ivotu mogli odrati itavi dijelovi ovjekove kulturne batine, umjesto da budu nemilice iskorije-
njeni, samo da domena stroja bude to ira. Umjesto ubrzanog napretka zasnovanog na nekoordini-
ranom znanju pojedinih specijaliziranih podruja, uglavnom onih to se tiu ratovanja i ekonomske
eksploatacije, postojala bi mogunost sporijeg ali bolje usuglaenog napretka, primjerenog procesima,
funkcijama i ciljevima ivota.
I da se doista slijedilo Leonardov primjer, tada su naturalizacija, organizacija i humanizacija mogle
ii ukorak. Time bi jedna metoda hranila i utjecala na druge, zadravajui kontinuitet s prolou, a
ipak budno primajui korisne ili znaajne novine, trajno revidirajui i ispravljajui poinjene pogre-
ke, traei vei izbor mogunosti, uvodei nove vrijednosti, ne zbog unitenja, nego zbog obogaenja
i utvrivanja vrijednosti to su ih postigla druga vremena i kulture. Takav praktini sinkretizam teh-
nologija i ideologija bio bi doista na oba kraja otvoren, prolosti i budunosti neprestano usvajajui
i profinjujui sve vie prolosti, projicirajui i modelirajui na bogatiji nain sve ire predjele budu-
nosti. Za razliku od dananjih tehnokrata, Leonardo je bio pun divljenja za svoje prethodnike (vidi
Knjigu prvu).
Laki nain da se rijeimo Leonardova genija jest da ga poveemo s navodno iezlim obiljejima
renesansnog uma: da ga smatramo proizvodom jedne intelektualno tako nerazvijene kulture da joj je
nedostajala svaka znanstvena specijalizacija, pa je jedan um mogao ovladati svakim njezinim dijelom.
To je i lani kompliment Leonardu i neosnovano potcjenjivanje raspoloivih kulturnih bogatstava.
Jer injenica je, barem od izuma pisma, da nikad nijednom kulturom nije raspolagao samo jedan um:

107
ak jedan Aristotel, jedan Ibn Khaldun ili Toma Akvinski morali su nuno izostaviti golema podruja
ljudskog iskustva.
Usprkos irokom rasponu svojih zanimanja, Leonardo je bio krajnje osjetljiv, doista visoko pri-
jemljiv za nove tehnike mogunosti i motive. To mu je, kao i kasnijim poduzetnicima, ne jednom
zaprijetilo grdnim izbacivanjem iz ravnotee. I on je, poput nekog viktorijanskog izumitelja, kadto
sanjario o brzom novanom uspjehu. Rano sutra, 2. sijenja 1496, zapisuje on u jednoj od svojih
biljeaka, izradit u pogonski remen i od koe i otpoeti s pokusom Stotinu puta u svakome satu
bit e dovreno 400 igala, to daje 40.000 na sat i 480.000 za dvanaest sati. Uzmimo 4000, to po 5 soldi
na tisuu daje 20.000 soldi, to iznosi 1000 lira na radni dan, pa ako ovjek radi 20 dana u mjesecu,
to je 60.000 dukata godinje. U taj ludi san o slobodi i moi pomou uspjelog izuma ve je ugraen
skraeni radni tjedan; sreom, taj ga je suvie laki tip uspjeha mimoiao.
S izuzetkom tih povremenih zastranjenja, Leonardo nikad nije potpuno podlegao takvim koristo-
ljubivim projektima; usprkos intenzivnom prouavanju slikarstva, skulpture, vojne i civilne tehnike,
geologije i anatomije, nikada nije dopustio da njime zavlada iskljuivo jedan interes: zapravo je, zbog
svoje sporosti u dovravanju, rtvovao praktine uspjehe, moda i zbog toga to ga je sam proces za-
okupljao vie od konanog rezultata. U svakom sluaju, sauvao je svoju mnogostranost i ravnoteu.
Da mu moralno osjetilo nije bilo budno, ne bi sakrio svoj izum podmornice: osjeao je da je ovjekova
dua suvie avolska a da joj se povjeri takav izum. Upravo kao to u svijetu organizama ekoloka
sloenost i raznolikost ne doputaju da prevlada jedna jedina vrsta, tako bi Leonardov nain miljenja
samo da je pobijedio i prevladao u naem obrazovnom sistemu sprijeio prevlast megatehnike u
ljudskom drutvu.
Daleko od toga da budu pogreka, Leonardovi praktini neuspjesi prije su bili cijena to ju je kao
osjeajno, mislee, vrednujue i djelatno ljudsko bie morao platiti za svoja dostignua. U vrijeme kad
mu je na raspolaganju ve stajao stroj za tiskanje, taj neumorni pisac i zapisiva nije objavio nita. S
punoom koju sve od Imhotepa, tog majstorskog graditelja piramida, nije postigao nitko, Leonardo
je u svom umu spajao sve nune sastojke za jednu kulturu koja bi priznavala svaki aspekt organskog
ivota. Ponovimo da ta sinteza nije nigdje svjesno ocrtana: ona je svoj izraz nala samo u Leonardovu
djelu i vremenu. Iako nesavren, taj izraz proimao je itav njegov ivot.
Znaajno je da nije bio sam: okruivali su ga umovi istog formata, poput Michelangela ili Durera,
a slini umovi nastali su i u kasnijim pokoljenjima, od Christophera Wrena do Goethea i Georgea
Perkinsa Marsha. Ali uspjeh i poast najspremnije su pripali onima koji su se koncentrirali na sluenje
sistemu moi i pokoravali se njegovim nalozima.
Da: jalovo je premiljati o da je i moglo je biti. Ali da je Leonardov duh utjecao na moderno
doba, itav proces invencije, istraivanja, kolonizacije i mehanizacije iao bi polaganije, s manje bez-
obzirnim potiskivanjem mnogih suparnikih ovjekovih nagnua, ne s tako divljakim uklanjanjem
suprotnih interesa i kulturnih oblika. Na pozitivnoj strani salda, to bi osiguralo djelotvorniju asimila-
ciju i koordinaciju novosteenih saznanja u ovjekovu strahovitom mozgu, te jo uvijek pohranjeni
iako u rasutom stanju u svim organima ovjekova uma, u jeziku, tradiciji, povijesti, graditeljstvu,
knjigama i dokumentima, sinteza koja se ocrtala u Leonardovu ivotu jo uvijek vrijedi kao poziv, to
vie otkad postoji prijetnja da e vladavina Boga Sunca skonati ne samo zbog ovjekovog neuspjeha,
nego zbog vlastitog kolosalnog ali samonegirajueg uspjeha.
Dovoljno je samo pregledati Leonardove biljenice, pa emo shvatiti da je u svom umu sakupio
sve glavne komponente moderne slike svijeta. Svjesno ispitujui svoje snove, ve je spoznao uasni
razorni i dehumanizirajui potencijal spremljen za modernog ovjeka, ako njegova samospoznaja i
njegov povijesni uvid ne budu drali korak s njegovim tonim opaanjem izvanjske prirode, te ako
njegova etika naela ne budu znala kontrolirati drski ego pojedinca, koji su nam ve pokazali kako su
malo prikladni da vladaju novim snagama kojima moderni ovjek raspolae. Ve su barut, elini oklop

108
i napredna rudarska tehnika razotkrili sile razaranja i osvajanja, koje su malim druinama odlunih
ljudi omoguile da izvedu djela izgradnje i razaranja, za koja je dotad bilo potrebno na desetke tisua
snanih tijela.
Ne ba posve nezamjetljivi bili su u Leonardovom umu znaci sumnje ispod njegovog usrdnog ekspe-
rimentiranja i matovitih pokusa. Obavljajui pomno anatomske sekcije, koje su Vezalovim studijama
prethodile za gotovo pola stoljea, zabiljeio je svoju elju da ima mo da spozna ovjekov um i nje-
gove drutvene ustanove tako dobro kao to poznaje njegovo tijelo. U Leonardovim tjeskobama i
inhibicijama postojale su protustruje koje moda objanjavaju dvojbu to objavljivati: moda su ga
upravo ta oklijevanja navodila da svoj rad ostavi provizornim i nepotpunim. Specijalizacijom i publi-
ciranjem mogao je lako postii uspjeh, ali po cijenu zaborava cjeline, postajui krnj i neuravnoteen,
moda iracionalan i razoran.
Ono to hvalim u Leonarda mora se initi pukom sprdnjom dananjim nametljivim specijalistima,
koji su od poetka svoje karijere usmjereni na trenutnu primjenu novih saznanja i tehnikih eksper-
tiza: svaki od njih spreman je da najveom moguom brzinom zauzme mjesto autoriteta, da smjesta
i neposredno primijeni svoje znanje na neki oigledni oblik kontrole nad fizikim okoliem ili or-
ganskom reprodukcijom, te najzad nad mozgom drugih ljudi to prije, to bolje! Slijediti Leonardov
primjer, provesti cijeli ivot u radu, a javno pokazati samo pregrt malih projekata ili publikacija,
znailo bi za takve umove poiniti profesionalno samoubojstvo. Takva raznolikost interesa kakvu
prakticira Leonardo, takva suzdrljivost i vladanje sobom, takva dobrovoljna cenzura, lei daleko on-
kraj intelektualnog horizonta dananjih Kompleksa moi. Stavljati Leonarda kao uzor pred dananje
znanstvenike i tehniare koji puu pred uspjehom, znaci samo izazvati njihov prezir. Leonardo ni u
kom smislu nije bio njihov uzor ili njihov pretea.
Ipak, bilo bi pogreno drati Leonardov primjer nemoguim za nae vrijeme. Nemogu je samo zato
to oni koji ude za moi nisu voljni platiti cijenu postizanja ravnotee i ne privlai ih ljudski probitak.
Ono od ega se mora odustati u svakom naporu za postizanjem viedimenzionalne i koherentne slike
svijeta, jest ideja hitnog rezultata i njegove trenutne eksploatacije. Na svakom podruju inventivnosti
i organizacije ovjeka mora biti spreman da napreduje polaganijim korakom, ogledajui se za onim
prije i onim poslije; da uini manje otkria, da potroi jednako mnogo vremena na usvajanje kao
i na dosizanje znanja; da moda u cijelom svom ivotnom vijeku uini manje na nekom podruju
nego to usredotoeni specijalist moe uiniti za desetljee. S toke gledita sistema moi, to zahtijeva
nemoguu rtvu: rtvovanje moi ivotu.

109
Glava sedma: Masovna proizvodnja i
automatizacija ovjeka
1. Pentagon moi
Dosad sam nastojao izloiti meusobno djelovanje ovjekovih interesa i tehnolokih pritisaka koji
su se nakon esnaestog stoljea urotili da zavladaju zapadnom civilizacijom. S vremenom, te su se
snage u nesvijesnom stopile u proireni Mit o maini. Kao i u sluaju onog drevnijeg mita, ta soci-
jalna i tehnoloka preobrazba mogla se pravodobno racionalizirati u golemi praktini napor s ciljem
ispunjenja ljudskih potreba i poveanja materijalnog bogatstva: ali ispod nje leao je duboko subjek-
tivni i opsesivniji nagon za osvajanjem prirode i vlau nad ivotom, kako bi se ostvarilo sve to je
mogue ostvariti.
A sada, trebam pokazati kako su nove ideje reda, moi i predvidljivosti, koje su vladale novom meha-
nikom slikom svijeta, prodrle u svaku ovjekovu djelatnost. U toku posljednja etiri stoljea, starija
politehnika tradicija odmijenjena je sistemom u kojem je prvenstvo imao stroj, njegovi repetitivni
pokreti, njegovi depersonalizirani procesi, njegovi apstraktni i kvantitativni ciljevi. Kasnije proirenje
tih tehnikih mogunosti elektronikom samo je povealo sveobuhvatnost i prinudni apsolutizam tog
sistema.
Dio cijele te prie danas je tako poznat, da ga ovjek s oklijevanjem ponavlja, makar i u glavnim crta-
ma. Nakon estog stoljea n. e., neka od surovijih obiljeja stare megamaine bila su u zapadnoj Evropi
uklonjena, uglavnom zbog eterizacije elje za svjetovnom vlau u katolikoj crkvi, te pretvaranjem
doivotnog sluenja u dobrovoljni in odanih krana. Taj djelomini preobraaj, koji je ujedno ubla-
io strogost doivotne podjele rada, bio je prvi put postignut u benediktinskim samostanima. Asketska
rutina redovnitva pogodovala je razvoju stroja, a njeno mjerenje vremena te brinu kontrolu novca i
dobara postupno su preuzimali drugi oblici birokratske organizacije, i privatne i javne, od trgovine do
ubiranja poreza, sve dok to u esnaestom stoljeu nije postao obavezni stil trgovakog poduzetnitva
i administrativne vlasti.
Naposljetku je osnovni model za sva ta tri tipa regimentacije (vojni, redovniki i inovniki), tvor-
niki sistem uveo u industriju velikih razmjera. Upravo ta kumulativna mehanika organizacija, a ne
parni stroj, objanjava polet industrijske energije nakon 1750.
Iako znatan dio te preobrazbe moemo oitati u isto tehnikim pojmovima, ne smijemo previdje-
ti pomak ljudskih motiva, do kojeg dolazi zbog sve veeg prevoenja ekonomske i politike moi u
isto apstraktne, kvantitativne pojmove: uglavnom one novane. Fizika snaga, primijenjena kao pri-
nuda na druga ljudska bia, vrlo brzo dolazi do svoje prirodne granice: ako je primjena prejaka, rtva
umire. Tako je i s isto materijalnim dobrima ili osjetilnim uicima. Ako ovjek jede previe, mui ga
loa probava ili debljina; ako previe uporno ide za ulnim slastima, sposobnost za uivanje opada i
napokon se iscrpljuje. Ali kad se ljudske funkcije pretvore u apstraktne, uniformne jedinice, koje su
najzad jedinice energije ili novca, nema granica koliini moi koja se moe poigravati, konvertirati
i pohraniti. Osobina novca je da ne zna nizakakve bioloke granice ili ekoloka ogranienja. Kad su
augsburkog novara Jacoba Fuggera starijeg zapitali kada e imati toliko novaca da mu vie nee

110
trebati, odgovorio je ono to svi financijski magnati preutno ili otvoreno misle: kako ne oekuje da
e takav dan ikada doi.
Tako je preobraaj tradicionalne politehnike u jednoobraznu i sveobuhvatnu monotehniku ozna-
io i pretvaranje ograniene robne privrede, zasnovane na raznolikosti prirodnih funkcija i vitalnim
ovjekovim potrebama, u ekonomiju moi simboliziranu novcem i koncentracijom na novac. Toj pre-
obrazbi trebalo je tisue godina, a ak i danas postoje milijuni ljudi koji ostaju izvan sistema i svoje
poslove ravnaju prema drugaijem kodu. Kovani novac, veliki korak prema kvantitativnoj apstrakciji,
(sedmo stoljee pr. n. e.), bio je relativno kasni izum, a standardne i zamjenjive monetarne jedinice
pojavile su se daleko kasnije; papirnati novac i kreditno poslovanje u dananjim razmjerima bilo je
nezamislivo prije nego to su brzi transport i komunikacija postali mogui.
Taj povijesni proces moe se zgusnuti u kratku formulu: runi rad u rad stroja stroja u admi-
nistrativni posao administrativni posao u elektronsku simulaciju rada, sve vie odvojenu od svake
organske funkcije ili ljudske svrhe, osim onih koje unapreuju sistem moi.
Apstraktna procjena dobara i usluga u obliku standardnih mjernih jedinica, iako jo uvijek ne u
obliku novca, igrala je ulogu u poecima ekonomije moi, pa ako je nisu samostalno izumila, predala
su nam ju zapravo jo primitivnija drutva, njihovi nizovi koljaka, wampumi (nizovi ili pojasevi od
koljki; nap. izd.) i slina sredstva razmjene. U skladu s tim, trajno preuveliavanje novane motivacije
od esnaestog stoljea naovamo, obino se uzima kao izdanak ve postojee institucije novca. Bilo bi
to tono kad bi novac bio jedini faktor. Ali neto prinudnije od tradicionalnih novanih motiva
pohlepe, krtosti, raskoi igralo je ulogu u toj eksploziji.
Ono to se dogodilo, znailo je obavezniju i potpuniju transformaciju: bilo je to zametanje novog
kompleksa moi, usporedivog s onim koji je proizveo kolosalne graevinske promjene u Egiptu i
Mezopotamiji u Doba piramida. Ono to sam dosad namjerno neodreeno oznaavao kao Mit o maini,
odsad u poblie odreivati kao KOMPLEKS MOI: kao novu konstelaciju snaga, interesa i motiva
koji su naposljetku uskrsnuli drevnu megamainu i dali joj savreniju tehnoloku strukturu, sposobnu
za globalno, pa ak i meuplanetarno irenje.
Glavne komponente tog novog kompleksa moi mogli bismo nazvati to preciznije zbog njegovog
suvremenog amerikog prizvuka Pentagon moi. Osnovni sastojak je mo sama, koja je u Doba pi-
ramida zapoela s takvim okupljanjem ive ljudske sile, kakvo nijedna ranija drutvena grupacija nije
bila u stanju ostvariti. Ona se u toku vjekova uveavala konjskom silom, silom vode, vjetra, drva, uglje-
na, elektrine struje, nafte, doseui svoj vrhunac koliko juer s nuklearnom energijom, koja je i sama
krajnji oblik moi onih kemijskih reakcija koje su omoguile motor s unutranjim sagorijevanjem i
raketu.
Organizirana politika mo, potmognuta prinudnom silom oruja, izvor je svekolikog vlasnitva i
proizvodnosti: prije svega u obradi zemlje, koristei energiju sunca, a na kasnijim stupnjevima i u
svakom drugom nainu proizvodnje. Mehanika produktivnost, vezana uz irenje trita znai profit;
bez dinamikog poticaja profita to jest, moi novca sistem se ne bi mogao tako brzo iriti. To moda
objanjava zato su siroviji oblici megamaine, koji su favorizirali vojniku kastu vie nego trgovca i
industrijalca, te se oslanjali na danak i pljaku, ostali statini te naposljetku postali neproduktivni i
neunosni, sve do toke na kojoj su uvijek iznova propadali. Na kraju, nita manje sastavni dio sistema
predstavlja i publicitet (presti, sjaj), kojim se uglavnom obini ljudi, upravljai kompleksa moi
vojna, birokratska, industrijska i znanstvena elita napuhuju do nadljudskih dimenzija, kako bi bolje
odrali autoritet.
Te izdvojene komponente sistema moi potjeu iz daleko bogatijeg ekolokog kompleksa ekosis-
tema u znanstvenom argonu u kojem ive, kreu se i postoje svi organizmi, ukljuujui i ovjeka.
Unutar tog ekosistema koji ukljuuje i ovjekovu kulturu, sve te komponente kompleksa moi imale
su izvorno svoje mjesto i obavljale svoju nezamjenjivu funkciju. Kompleks moi silom je istrgnuo te

111
zasebne komponente iz njihove organske matrice i prikljuio ih jednom izoliranom podsistemu, i-
je sredite nije bilo u podupiranju i snaenju ivota, nego u ekspanziji moi i pretjeranom osobnom
velianju.
Komponente kompleksa moi u tako su bliskom odnosu da praktino obavljaju zamjenjive funkcije:
ne samo u smislu da je svaka radnja svodiva na novane pojmove, nego i obrnuto, da se sam novac
jednako tako moe pretvoriti u mo ili vlasnitvo ili publicitet ili u javne (televizijske!) linosti. Ta
izmjenjivost komponenata moi bila je jasna ve Heraklitu, u kritinom trenu kad se oblikovala nova
novana privreda. Sve stvari mogu se svesti na vatru, rekao je, a vatra na sve stvari, ba kao to se
roba moe pretvoriti u zlato a ovo u robu.
Kad god je koja od tih komponenata slaba ili nedostaje, ili nije dovoljno vrsto prikljuena na sebi
susjedni proces, sistem moi ne moe raditi punom snagom i maksimalnom djelotvornou. Ali njegov
konani cilj je kvantitativna apstrakcija novac, ili njegov oduhovljeni i potencijalno neogranieni
ekvivalent, kredit. Ovaj potonji je, poput vjere muzikih banaka u Erewhonu Samuela Butlera, u
osnovi samo pobono vjerovanje da e sistem nastaviti funkcionirati u beskraj.
Sistem moi odreuju i propisuju mu njegov jedino prihvatljiv cilj dvije stvari: pristajanje uz kom-
pleks moi i nemilosrdno stjecanje novca u posrednom i neposrednom obliku. Taj cilj definiran je jo
jednom komponentom progresom. Kao pojam u sistemu moi, progres naprosto znai vie moi,
vie profita, vie produktivnosti, vie vrijednosnih papira, vie publiciteta sve pretvorivo u kvanti-
tativne jedinice. ak se i publicitet moe iskazati brojem stupaca u novinskim izrescima ili u satima
pojavljivanja na televiziji. Svako novo dostignue sistema moi, bilo u znanstvenom istraivanju, u
obrazovanju ili medicini, na podruju antibiotika ili istraivanja svemira, izrazit e se kroz ta ista sred-
stva za institucionalno velianje i napuhavanje ega. kola, crkva, tvornica, muzej umjetnosti svi oni
sviraju istu tekuu melodiju moi, koraaju na isti ritam, pozdravljaju iste zastave, pridruujui se
neprekinutom paliru koji se ve skupio na plonicima, kako bi postali novi predvodnici parade to
su je prvi postrojili kraljevi, despoti, konkvistadori i bankari renesanse.
Iako konstelacija koja je oblikovala sistem moi nije ni u jednom trenutku bila svjesno montirana,
mnoge od njenih aktivnih komponenata, stvorene ve u ranijim civilizacijama, nisu zapravo nikad
prestale postojati. Kad su ograniavajui kodeksi i ideali jedne vie, ovjekom uvjetovane ideologije
bili uniteni, sistem moi, osloboen takve institucionalne konkurencije, glatko se razbujao.
Sistem moi esto se pogreno poistovjeuje s feudalizmom, s apsolutnom monarhijom, despotizam
kneeva, s faizmom, s komunizmom, pa ak i s dravom blagostanja. Ali ta mnogostruka identifika-
cija ukazuje samo na jednu vaniju karakteristiku: na injenicu da kompleks moi lei u osnovi svih
tih institucionalnih struktura, te kako biva tjenje isprepleten, zahvaajui vie moi i vladajui ve-
im podrujima, nastoji potisnuti izvorne kulturne razlike koje su jednom, pod slabijim politikim
institucijama, bile vidljive.
Od neograniene moi i preko poveavanja profita do nezasitnog uivanja, najupeatljivija stvar u
tom kompleksu moi je njegova promiljena ravnodunost za ostale ljudske potrebe, norme i ciljeve:
on funkcionira najbolje u neemu to je, u historijskom smislu, ekoloka, kulturna i osobna lunarna
pustinja, kojom briu samo solarni vjetrovi.
to se tie njegove odvojenosti i ravnodunosti prema svim osnovnim zahtjevima svekolike or-
ganske aktivnosti, pekunijarni kompleks moi otkriva zapanjujuu slinost s jednim novootkrivenim
centrom u mozgu s onim koji se zove centar za uivanje. Koliko je dosad poznato, taj centar za ui-
vanje ne obavlja nikakvu korisnu funkciju u organizmu, osim ako se ne dokae da na neki jo uvijek
nejasan nain ima ulogu u funkcionalnijim reakcijama vezanim uz uitak. U taj centar, lokaliziran kod
laboratorijskih majmuna, moe se prodrijeti elektrodom, te strujom nadraivati ivano tkivo tako da
ivotinja sama regulira tok struje, pa time i intenzitet uitka.

112
 Izgleda da je stimulacija tog centra za uivanje tako zahvalna stvar, da ivotinje u beskraj pritiu
na regulator struje, bez obzira na svaki drugi poticaj ili fizioloku potrebu, ak i na onu za hranom, i to
gotovo do izgladnjelosti. Intenzitet tog apstraktnog podraaja proizvodi neto poput totalne ivane
neosjetljivosti za ivotne potrebe. Izgleda da kompleks moi djeluje na istom principu. Taj magini
elektronski podraaj je novac.
Slinost izmeu te novane motivacije i centra za uivanje u mozgu poveava injenica da za razli-
ku od gotovo svih organskih reakcija, oba ta centra ne priznaju nikakvih kvantitativnih ograda. Ono
to je oduvijek vrijedilo za novac, u onih koji su podloni njegovu utjecaju, jednako vrijedi i za druge
komponente kompleksa moi: konkretnu stvarnost smijenila je apstrakcija, pa stoga oni koji ele da
je uveaju nikad ne znaju kada im je dosta. Ne treba ni rei da svaki od tih nagona, za moi, za stvari-
ma, za slavom, za uitkom, moe imati korisnu ulogu u normalnoj ekonomiji neke zajednice, kao i u
samom ljudskom tijelu. Tek njihovim izdvajanjem i izolacijom, njihovom prevelikom kvantitativnom
koncentracijom te meusobnim pothranjivanjem, oni postaju nastrani i rastau ivot.
Ali, treba zabiljeiti jo jednu nesretnu crtu pekunijarnog kompleksa moi, jer ona istie njegove
recentne manifestacije na pozadini drevnijeg mita o maini, te iz njih ini jo veu prepreku za daljnji
razvitak. Dok je u prolosti jezgra moi uitka bila pod iskljuivom kontrolom vladajue manjine, pa je
tako mogla dovoditi u napast samo tu krajnje ogranienu drutvenu grupu, s rastom megatehnike sve
su glavne karakteristike te jezgre, po zakonima masovnog drutva (demokratske participacije) postale
rasporeene na daleko vee stanovnitvo.
Raspravljati o umnaanju izuma u toku posljednja dva stoljea, o masovnoj proizvodnji robe iroke
potronje i rasprostranjenju svih tehnolokih faktora koji zagauju i unitavaju ivotnu okolinu, a ne
osvrnuti se na taj golemi pritisak novca koji je trajno prisutan na svim podrujima tehnologije, znai
ignorirati najvaniji klju za prividno automatski i nesavladivi dinamizam cijelog sistema. U elji da
ukopa taj bezumni centar za uivanje, tehnoloki ovjek dananjice prijeti nam iskapanjem
ivota. Novac se pokazao kao najopasniji halucinogen modernog ovjeka.

2. Mehanika mobilizacija
Praktini trijumfi mehanizacije i masovne proizvodnje, njihovo zahvaanje industrije za industr-
jom, od tiska do proizvodnje oruja i tekstila, sve to stoji izvan diskusije. Pa ako je arhetipski model
za novi sistem razmiljanja bio satni mehanizam, uzor za standardiziranu masovnu proizvodnju, s
progresivnim uklanjanjem radnika koji se odgovorno slui alatom, bila je tiskarska prea. Tisak po-
minim i zamjenjivim slovima, odlivenim u standardnim kalupima, pokazao je svu prednost glatkog
mehanikog procesa nad isto tako standardiziranim, ali zamornim runim radom prepisivaa rukopi-
sa. To se dogodilo mnogo prije izuma predilice i automatskog tkalakog stana. Ako se za takozvanu
industrijsku revoluciju, shvaenu u staromodnom smislu, moe rei da poinje od jednog odreenog
trenutka, onda je otpoela s masovnom proizvodnjom tiskanih rijei i slika, te s novim umijeem ti-
skanja, graviranja i litografije. Ako je i vaniji za ovjekovu fiziku dobrobit, kasniji razvoj masovne
proizvodnje na podruju tekstila, grnarije i eljezna robe nije zbog toga nita manje derivativan.
Poevi od prikaza Adama Smitha u Bogatstvu naroda, lako nam je pratiti daljnji razvoj masovne
proizvodnje. Iz Smithovog opisa naina na koji je radnik, pod prijetnjom gladi sveden na poslunog
pomagaa, mogao specijalizacijom u neprestanom obavljanju samo jedne radnje ili pokreta poveati
ukupni proizvod po radnom satu, izravnim putem dolazimo do prijenosa tih mehaniziranih radnji na
dijelove stroja to ga u sve veoj mjeri pokree centralizirana energetska jedinica vodenica, parni
stroj, dinamo a otuda do najnovijeg tipa automatskog petrokemijskog postrojenja, valjaonice elika

113
ili tvornice tekstila, u kojima je potrebno samo nekoliko stalnih radnika, moda ni oni, da nadgledaju
automatske operacije koje inae efikasno vodi kompjutor.
Mehanika efikasnost i materijalna korist tog sistema neprijeporne su; nema, takoer, nikakve sum-
nje da je barem dio te koristi imao i stanoviti ogranieni broj ljudi: Isprva samo uska grupa ili klasa,
trgovci, tvorniari, bankari, rentijeri ili starija, ali jo uvijek imuna veleposjednika aristokracija. Ra-
zvoj evropske srednje klase, njezin sve laki i udobniji ivot od esnaestog stoljea naovamo, takoer
je, posredno ili neposredno, popratni rezultat mehanizacije.
Ako, meutim, uzmemo cijelo stanovnitvo neke odreene zemlje, pa pogledamo to se dogodilo sa
zajednicom u cjelini, poboljaanje nipoto nije tako veliko. Dobici su plaeni opustoenjem prirodnih
rezervi, iscrpljenim okoliem, umjetno natrpanim sirotinjskim etvrtima, a to je najgore, degradaci-
jom i tlaenjem itavih pokoljenja ljudskih bia.
O konanim gubicima i dobicima ne moe se dati ni najgrublja objektivna statistika procjena. I
samo zbog toga to je mehanika slika svijeta navela ljude da se bave iskljuivo fizikim promjenama,
mehanikom efikasnou i prodavljivim proizvodima, mehanizaciju se smatralo neogranienim bla-
goslovom. Ali pripazimo: za grupe s visokim prihodima, glavni dobitak isprva se nije sastojao u veoj
koliini strojem izraene robe, nego u mogunosti da u kneevskim razmjerima zapovijedaju slugama
i ljudima raznih profesija.
Uzmemo li je u njenom prvobitnom i sirovom svoenju radnika na pokretni dio ili u njenom ko-
nanom obliku iz kojeg je radnik sasvim uklonjen, barem jedna stvar o mehanizaciji postaje sigurna:
nije uspjela samo po svojim zaslugama, koliko god one bile prave. Na svakom njenom stupnju cijena
koju je plaao ovjek bila je golema, te su se dogaale mnoge negativne ljudske reakcije, od nasilja do
tekog alkoholizma. Protestima, marevima, trajkom i bojkotom ugroeni radnik nastojao je sauvati
barem one ostatke autonomije koji su ak preostali u zanatima podlonim kapitalistikoj eskploata-
ciji. Za dugo vrijeme sva su ta nastojanja ostajala uzaludna. Kako bi uspostavilo monopol za svoja
krupna ulaganja u strojni park, korporativno industrijsko poduzetnitvo oslanjalo se od poetka na
pomo vlasti na pristojbe, subvencije, na vojnu i policijsku podrku. Dalje, kako bi monopolizirala
proizvodnju, megatehnika industrija svjesno je unitila konkurenciju nezavisnih obrtnika ne samo
istiskujui ih s trita, nego i nametanjem poreza i prisilnog rada plemenima u Africi, Aziji i Polineziji
koja bi, da su ostavljena sama sebi, bila zadovoljna s nainom ivota kojem nije trebalo ni britanskih
tkanina ni njemakih boja za tekstil.
Ovdje nije mjesto da detaljno slijedimo cijeli proces mehanizacije onako kako se razvijao od grane
do grane, prikupljajui nove izume, crpei nove izvore moi, stvarajui nove potrebe i mode. Ta pre-
obrazba stvorila je golemo poveanje prihoda za vladajuu manjinu koja nikad nije prelazila pet posto
ukupnog stanovnitva, vidljivo poboljanje ivota za takozvanu srednju klasu, mogue gornju treinu
stanovnitva, te naposljetku, vrlo sporadinu korist, esto vezanu uz teke rtve i tete za grupe s
niskim prihodima, ostavljajui potonulu desetinu, ili tonije etvrtinu onih s dna, na rubu bijede i
duevnog skapavanja.
Moja je svrha da u ovoj knjizi ne raspravljam o onim povijesnim posljedicama industrijalizacije
koje su ve dugo predmetom reske kritike, od Owena, Marxa, Engelsa, Ruskina, Milla i dalje. Ne samo
to je to stara pria, nego su mnoga od najgorih zala ublaena, a neka i posve prevladana. Ovdje u se
najvie pozabaviti ne toliko zlom, koliko po ovjeka prividno blagotvornim rezultatima to ih veina
ljudi jo uvijek dri neprijepornim dostignuem i drutvenim dobitkom.
Poetkom devetnaestog stoljea, problemi mehanike automatizacije u procesima poput predenja i
tkanja bili su ve rijeeni. Uz odgovarajui izvor energije, velike klupe s rotirajuim, zujavim i kljoca-
vim mehnizmom obavljale su svaki dio radnog procesa bez pomoi ljudske ruke, osim ako je trebalo
svezati prekinutu nit ili pronai mjesto na kojem je mehanizam zatajio u svojoj uobiajenoj preciznosti
i savrenosti.

114
 Ti zasebni automatski strojevi, teili su povratno oblikovanju jednog ireg sistema, s rezultatom
koji je jo davno okarakterizirao Karl Marks. Organizirani sistem radnih strojeva, koje pomou prije-
nosnog mehanizma pokree jedan sredinji automat, ini potpuno razvijeni oblik strojne proizvodnje.
Umjesto pojedinih strojeva, imamo sada mehaniko udovite ije tijelo ispunja cijelu tvornicu, i ija
se demonska snaga, isprva skrivena od naeg pogleda zbog odmjerenih i gotovo sveanih pokreta
njegovih divovskih udova, s vremenom razotkriva u nepreglednom i pobjenjelom viru njegovih bez-
brojnih radnih organa.
U podrujima poput tekstila, gdje je visoku razinu standardizirane proizvodnje postigao ve zanat-
ski rad tkanja drevnog Damaska ili Perua nisu nadmaena ni trajnou ni ljepotom specijalizacija
automatske mainerije ne predstavlja prepreku. Kad proces jednom postigne taj stupanj tehnike sa-
vrenosti, potreba za daljnjim promjenama smanjuje se. Ali ovdje moramo razlikovati izmeu same
automatske jedinice i automatskog sistema koji moe sadravati mnogo raznih komponenata, od ko-
jih sve nisu mehanizirane niti ak automatske, sve dok ne uu u sistem. Automatski stroj i automatski
sistem tee tome da se meusobno pothranjuju. Svaki stroj treba prosuditi pojedinano, po njegovim
vlastitim zaslugama u odnosu na specifine ljudske potrebe. Preispitivanje ne zahtijeva toliko sam
fiziki stroj, koliko osnovne pretpostavke automacije.

3. Uklanjanje granica
Svaki stariji sistem proizvodnje, poljoprivredni ili zanatski, razvijao se kao reakcija na ovjekove po-
trebe i zavisio je o energiji koja je potjecala uglavnom iz uzgoja biljaka, dopunjenoj snagom ivotinja,
vjetra i vode. Njegova produktivnost, bila je ograniena ne samo raspoloivim prirodnim izvorima i
ljudskim mogunostima, nego i lepezom neutilitarnih popratnih zahtjeva. Estetski oblik i kvalitetna
vrsnoa imali su prednost nad pukom koliinom i drali su kvantifikaciju unutar podnoljivih ljudskih
granica.
U mehaniziranom, visoko energetskom sistemu koji se razvio u toku posljednja dva stoljea, ti su se
uvjeti korjenito promijenili; jedna od posljedica raspolaganja preobiljem energije upravo je naglaava-
nje onih dijelova nae tehnologije koji zahtijevaju njene najvee koliine: naime onih to najpotpunije
iskoritavaju strojeve koji stvaraju energiju. Taj novi industrijski kompleks zasniva se na skupu pos-
tulata toliko oiglednih onima koji su stvorili sistem, da ih se rijetko kritizira ili osporava a zapravo
nikada ne preispituje jer ih u potpunosti poistovjeujemo s novim nainom ivota. Dopustite mi
da jo jedanput nabrojim te postulate, iako sam ih ve dodirnuo ispitujui mehaniku sliku svijeta.
Prvo: ovjek ima samo jednu svevanu misiju u ivotu: osvojiti prirodu. Pod osvajanjem prirode,
tehnokrat u apstraktnim pojmovima misli na raspolaganje vremenom i prostorom; u neto konkretni-
jim pojmovima, to podrazumijeva ubrzanje svakog prirodnog procesa, pourivanje rasta, ivlji tempo
transporta, ruenje komunikacijskih udaljenosti bilo mehanikim bilo elektronskim sredstvima. Osvo-
jiti prirodu znai zapravo ukloniti sve prirodne barijere i ljudske norme, te umjetnim, isfabriciranim
ekvivalentima zamijeniti prirodne procese: odmijeniti neizmjernu raznolikost izvora to ih nudi pri-
roda uniformnijim, trajno raspoloivim proizvodima koje izbacuju strojevi.
Iz tih generalnih postulata izvodi se itav niz sporednih: postoji samo jedna efikasna brzina: jo
bre; samo jedno atraktivno odredite: jo dalje; samo jedna poeljna veliina: jo vee; samo jedan
razumni kvantitativni cilj: vie. Prema takvim pretpostavkama, cilj ljudskog ivota, pa stoga i cijelog
proizvodnog mehanizma, jest uklanjanje granica, ubrzanje tempa promjene, poravnanje ritma godi-
njih doba, smanjivanje regionalnih razlika uglavnom, promicanje mehanikih novina i unitenje
organskog kontinuiteta. Akumulacija i stabilnost kulture time su igosani kao znak ljudske zaostalos-
ti i manje vrijednosti. Prema istome, svaka institucija ili nain ivljenja, svaki sistem proizvodnje ili

115
obrazovanja koji postavlja ogranienja, usporava promjene ili nametljivu volju za osvajanjem prirode
pretvara u odnose uzajamne pomoi i razumnog prilagoavanja, prijeti potkopavanjem Pentagona
moi i ivotnoj shemi izvedenoj iz njega.
Ali: ta navodna dunost podvrgavanja prirode nije jo posve naivna, ni svojim podrijetlom ni svojim
namjerama, kako bi se moglo initi. Ona na prirodu, barem djelomice, bezobzirno primjenjuje drevne
ambicije za vojnim osvajanjima i imperijalistikom eksploatacijom. Tome je, djelomice i na alost,
kriva i jedna duboka greka u kranskoj teologiji, po kojoj je zemlja ovjekovo iskljuivo vlasnitvo,
od Boga odreeno samo za njegovu korist i uivanje, te po kojoj su sva ostala iva bia bez due i
prema tome s njima treba postupati jednako kao i s neivim stvarima. Moda bi se dananje obraanje
mladei budistikim i hinduistikim koncepcijama moglo protumaiti kao nastojanje da se prevlada
ta prvobitna ekoloka zabluda. Jer jedino su krotki i ponizni, a ne oholi, oni koji e naslijediti zemlju.
Budui da su takvi tradicionalni stavovi prema ovjeku i prirodi potpomagali dominantnu tenju
za moi u drutvu nakon srednjeg vijeka, novom sistemu proizvodnje nedostajala je bilo kakva me-
toda kojom bi se normalizirale elje ili kontrolirao kvantitet: ne samo to mu je nedostajala, nego je
namjerno slamao svaku stariju metodu, kao to su bile briga za fini rad ili estetska ekspresija.
Zahvaljujui mogunostima stroja, problem oskudice i nestaice kao problem starijih drutava bio
je bar u teoriji rijeen, ali na suprotnom kraju otvorio se novi, jednako ozbiljan problem kvantiteta.
Taj problem ima mnogo aspekata: ne samo kako pravedno distribuirati potencijalno obilje roba tako
da korist ima cijela zajednica, nego i kako rasporediti ulaganje u organizacije koje se okupljaju oko
stroja, a da se ne zanijeu ili unite one mnoge ovjekove aktivnosti i funkcije kojima automatizacija
vie teti nego pomae. Prvi od tih problema rijeile su mnoge primitivne zajednice daleko uspjenije
nego bilo koji industrijski reim.
Gorki stid koji je zahvatio iroke mase u Americi u vrijeme ekonomske depresije tridesetih godi-
na, zbog gladi usred obilja, odraavao je slom sistema distribucije ije su se konvencije zasnivale
na oskudici. Ali jednako je tako muan oblik izgladnjelosti i onaj to ga uvoenjem mehaniziranih
ivotnih navika i automatskih strojeva uzrokuje pritisak nezadrivog obilja. Mogli bismo ga nazvati
sindromom trasburke guske: prederavanjem ili prisilnim opanjem, za volju daljnjeg debljanja
sistema automatizacije koji proizvodi koliine daleko iznad normalnih zahtjeva potronje.
Iako obuhvatniju raspravu o tom problemu moram odgoditi za kasnije, sada je as da ispitam djelo-
vanje automacije na drutvo koje kvantifikaciju i materijalnu ekspanziju uzima kao svoj konani cilj.
Budui da uvjeti koje treba analizirati postoje danas u gotovo svakoj fazi automacije, od proizvodnje
hrane do nuklearnog oruja, ograniit u se uglavnom na podruje koje poblie poznajem: na auto-
matizaciju znanja. Na tom podruju je konvencionalna mehanika automatizacija igrala dosad samo
skromnu ulogu.
Kako se u tehnici uvijek iznova dogaa, onaj kritini korak koji je doveo do sveope automatizacije
zbio se u organizaciji znanja prije izuma svih odgovarajuih automatskih strojeva. Taj proces je, stu-
panj po stupanj, datirao i objasnio povjesniar znanosti Derek Price u knjizi Znanost od babilonskih
vremena, koju je kasnije s nekim nunim ispravcima zgusnuo u esej.
Davno prije izuma automatskih strojeva devetnaestog stoljea, znanost je u svojim okvirima usavri-
la sistem podrazdiobe rada, koji je djelovao pomou standardiziranih dijelova, svedenih na ograniene
kretnje i procese koji su svojom efikasnou bili paralelni Smithovom omiljenom primjeru pravljenja
igala.
Sredstvo za postizanje tog neizmjernog bujanja standardiziranog znanja, kako istie Price, bila je
nova metoda umnaanja i priopavanja znanstvenih informacija pomou male standardne jedinice,
znanstvenog spisa, pa su izvjetaji o izoliranim opaanjima i pokusima mogli odmah pustiti u opti-
caj u znanstvenim asopisima. To praktino sredstvo, zasnovano na starijem izumu tiskarske pree,
pokazalo se djelotvornim polazitem za sistematsku automaciju znanja. Danas se produktivnost na

116
tom polju ne moe usporediti ni sa ime postignutim u industrijskoj proizvodnji. Periodika publika-
cija je ve po sebi faza automacije: kad jednom izae, redoviti priljev materijala i njegovo redovito
objavljivanje ne podlijeu vie spontanoj fluktuaciji hirovite izdavake potranje: sam proces potie
produkciju i istie rezultat automatski.
Obratimo panju na proimanje ukupne mase proizvodnje roba i ukupne mase publiciranih znans-
tvenih informacija. Price nam kae, poevi od jednog jedinog znanstvenog asopisa, u 1665, da po-
etkom devetnaestog stoljea taj broj iznosi stotinu, sredinom stoljea tisuu, a deset tisua u 1900.
Upravo smo na putu da dostignemo broj od 100.000 znanstvenih asopisa za jo jedno stoljee. Uzme-
mo li u obzir ak i veliki porast puanstva, to je svakako gigantski napredak. U meuvremenu, golema
djelatnost svakovrsnih strojeva za kopiranje, od apirografa do mikrofilma i kseroksa, umnaa tu pro-
izvodnju. I ovdje je, takoer, rezultat tipian za cijeli sistem: prije nego to je i jedan dio tog procesa,
s izuzetkom velikih tiskanih naklada, bio mehaniki automatiziran, itav sistem pokazivao je ve sve
vrline i mane svakog potpuno automatiziranog pogona poveavajui produktivnost do koliina koje
se vie ne daju asimilirati a da se opet ne uvedu ovjekov izbor i uzdrljivost, koje su bile iskljuene
iz sistema.

4. Trijumf automatizacije
Mjesto za vrednovanje itavog procesa mehanizacije i masovne proizvodnje vidljivo je u svojoj za-
vrnoj toki ve na mnogim podrujima: to je totalna automatizacija. Ali ni ideja automatizacije ni
sam proces ne pripadaju iskljuivo modernom vremenu: to je jo vanije, nijedan od tih aspekata nije
zavisio iskljuivo o mehanikim izumima. Biljke su prirodni agensi, koji sunevu energiju automat-
ski pretvaraju u lisnato tkivo; sintetska reprodukcija tog procesa u nekoj automatiziranoj kemijskoj
tvornici nee ga ni u kojoj mjeri uiniti automatskijim. Tako je i sistem za dovoenje vode cijevima s
planinskog izvora pomou gravitacije, tj. prostog pada, kao u drevnoj palai u Knosu, bio posve auto-
matski i efikasan ak pouzdaniji od rada dananje hidrauline pumpe na elektrini pogon. Kad je
Aristotel upotrijebio rije automacija, htio je njome opisati one prirodne promjene koje se, kao kod
kemijskih reakcija, dogaaju bez neke konane svrhe. Ali davno prije nego to je ovjek doao do bilo
kakvog znanstvenog shvaanja uloge organskog automatizma u tijelu, sama ta ideja obuzela je njegov
um i od samog poetka povezala se s tri magijska cilja: s nadnaravnom moi, materijalnim izobiljem
i daljinskim upravljanjem!
Zbog oitih razloga, kljuno je za te magijske tenje bilo materijalno obilje. Ono se doista pokazalo
kao neodoljivi i neposredni mamac, koji je skrivao kolektivnu udicu izvanjske moi i centraliziranog
upravljanja. Jo tamo 446. godine pr. n. e., grki pjesnik Telekleid, biljeei vjerojatno odjeke mnogih
nezapisanih bajki, oslikao je Zlatno doba kao vrijeme kad na Zemlji nije bilo ni bolesti ni straha,
nego su je sve stvari pojavljivale svojom voljom, jer svakim je potokom teklo vino, a raene pogae
natjecale su se s peninim kolaem da uu u usta ovjeka. Iako stroj u tim magijskim eljama ne
igra nikakvu ulogu, mata je zaokupljena nepanim radostima i ivotom bez truda, to ljudi jo uvijek
povezuju s automacijom. to se tie tako oslikanog ivota, on nije nimalo drugaiji od onog to su ga
kraljevi, plemii i bogati monici odavno vodili.
S obeanjem obilja, ila je jo jedna ustrajna elja: misao o pronalaenju mehanike zamjene za
teret tegobnog ljudskog rada. Iako babilonske legende kazuju da su bogovi stvorili ovjeka samo zato
da za njih obavlja vrlo teke poslove, samopouzdaniji Grci prikazuju svog boga-kovaa, Hefesta, kako
dokazuje svoje umijee stvarajui bronani automat nalik na ovjeka koji je povijesno prvi u dugom
nizu sablasnih robota koji jo uvijek proganjaju due modernih inenjera.

117
 Samim inom prihvaanja nunosti ropstva, a odbacivanjem pomisli da bi se mogli izumiti strojevi
koji bi sami tkali ili gradili, Aristotel pokazuje da je mogunost izrade automata bila aktivna u grkom
umu: ne treba nas, stoga, iznenaditi to je Heron Aleksandrijski, nekoliko stoljea kasnije, opisao
razvijeniji automat brodogradilinog navoza, gdje su lutke sjekle i pilile grede. Tu se u obliku igrake
prvi put javlja umanjeni model automatizirane tvornice.
Budui da se fantazije o automatizaciji i apsolutnoj moi povijesno javljaju zajedno, jedva e nas
uditi to su apsolutni monarsi svih vremena trajno uivali u automatima, simbolikim svjedocima
neograniene moi koju su sami nastojali imati. Do nas je, sreom, doprla zabljeka Marka Pola o
hvalisanju Velikog Kana, koji je krane smatrao neznalicama i nesposobnim ljudima, jer nisu po-
sjedovali sposobnost stvaranja udesa, dok meni, kako je rekao, kad sjednem za stol, pehari koji su
bili u sredini dvorane dolaze sami, puni vina i drugih napitaka, naglasio je nedvosmisleno Kublaj Kan,
dokazuje njegovu mo i posvemanju vlast. Istom prilikom otiao je tako daleko, gotovo anticipira-
jui tvrdnje naih dananjih znanstvenika, da se hvalio kako njegovi arobnjaci imaju mo vladanja
nevremenom, te ga mogu primorati da odstupi na bilo koju stranu svijeta. Marko Polo je, na alost,
zaboravio provjeriti te tvrdnje.
Nijedan od tih motiva nije nestao iz kasnijeg razvoja mehanizacije: ali ako su proli vjekovi prije
nego to su se mogli ostvariti, razlog je u tome to se takvi duboko subjektivni impulsi nisu mogli
kanalizirati sve dok nisu bile izumljene nune mehanike komponente. Robovi i sluge, s kojima se
postupalo ba kao da su takvi mehaniki dijelovi, stvarno su mogli odgoditi dolazak automatizacije,
jer otkrili smo da je ljudski organizam, ak i danas, jo uvijek najbolji postojei univerzalni servo-
mehanizam, jeftiniji u proizvodnji, laki za odravanje, osjetljiviji na signale od veine najpedantnijih
mehanikih robota.
Jo jedanput vraamo se mehanikom satu. Bez obzira na povratno djelovanje, izum i savrenost
sata znaili su odluujui korak prema automatizaciji, jer je sat predstavljao kljuni uzor za mnoge
druge automatske strojeve. Konani stupanj svog savrenstva postigao je u osamnaestom stoljeu kao
kronometar, ime je postavljen standard i za ostala tehnoloka usavrenja. Automatski izvor energije,
element koji je satu nedostajao sve do izuma elektrinog sata, pruala je na ranijem stupnju i za grub-
lje potrebe vodenica; aparat za automatsko crpenje vode iz rudnika to ga prikazuje Agricola u De
Re Metallica, kao i automatski stroj za namatanje svilenog konca s vienamjenskim kalemovima, to
ga 1607. u Novo Teatro dei Machine e Edifici ilustrira Zonca, samo su kasni primjerci niza prethod-
nih automatskih strojeva kojima je nedostajao samo kibernetiki regulator procesa i gotovi proizvod,
pa da budu potpuno automatizirani. Oni koji i dalje misle da je automatizacija poela u etrdesetim
godinama devetnaestog stoljea, imaju jo mnogo toga nauiti.
Shvaen isto kao stroj, sat je sve do kompjutora ostao po grai, profinjenosti i tonosti rada ra-
van svim ostalim automatskim strojevima. Davno prije nego se slino usavrenje ostvarilo na nekom
drugom podruju, smanjenjem nezgrapnog i bunog mehanizma iz petnaestog stoljea na mali i pre-
nosivi depni sat postavljen je cilj pred sve kasnije oblike minijaturizacije. Do sedamnaestog stoljea,
dakle, nije nedostajalo automata: nedostajao je potpuno razvijen sistem automatizacije, ekalo se na
dvije stvari: na konstrukciju nove mehanike slike svijeta i na porast potranje, dovoljno velik da
opravda instaliranje skupih izvora energije i na bateriju razraenih strojeva koji su trajno u pogonu.
Sporadine potrebe, hidrovita potranja, konkretno prilagoavanje regionalnim sirovinama ili osob-
nim eljama to je sve karakteristino za male zajednice i zanatski rad nisu pruali podsticaja za
sveopu automatizaciju. Prije su predstavljali zapreku za njeno sprovoenje.
Ovdje dolazimo do velikog paradoksa samih poetaka mehanizacije, kao i njezinog konanog izraza
u automatizaciji: budui da one ni izdaleka nisu nastale kao odgovor na masovnu potranju, poduzet-
nik ju je morao stvoriti. A kako bi opravdao golema ulaganja kapitala, nuna za stvaranje automatskih
strojeva i automatskih tvornica koje su te strojeve montirale u ire radne cjeline, bio mu je potreban

118
prodor na udaljena trita, standardiziranje ukusa i potroakih navika, unitenje alternativnih mogu-
nosti i konkurencije sitnijih industrijskih rivala, koji su vie zavisili o bliskim i neposrednim odnosima,
te elastinije reagirali na elje kupaca.
Klasina analiza Siegfrieda Giediona o procesima racionalizacije i automatizacije, u knjizi Meha-
nizacija uzima vlast, pokazuje nam da automatizacija ne rezultira nuno boljim proizvodom: ona
uglavnom omoguuje da se isti proizvod s veim profitom proda na masovnom tritu. Sve vea auto-
matska proizvodnja kruha uguila je tisue lokalnih pekara, a da zbog toga i kruh nije postao ni jeftiniji
ni bolji. Ali, automatizacija je kanalizirala lokalne energije privrede u transport na velike udaljenosti,
u oglaavanje, u vee plae i profite, te u daljnje ulaganje za proirenje pogona, sve s istim ciljem.
uena nagrada te magije nije tek obilje, nego apsolutna kontrola. Gdje je industrija dovoljno dobro
sindikalno organizirana, rezultat je proirenje tog sistema masovne kontrole i na sam sindikat, pod
platem pseudo-demokratske samouprave.

5. Pijesak u mehanizmu
Proces automatizacije uporno se razvijao posljednjih sto pedeset godina. U prvim fazama mehani-
zacije reduciran je broj radnika potreban za izradu finalnog proizvoda, a slino tome i broj radnji to
ih je obavljao svaki radnik. Iz toga je proizaao gubitak inteligentnog sudjelovanja i inicijative u cje-
lokupnom procesu rada. Ali uspjeh mehanizacije mjerio se smanjivanjem potrebnog radnog vremena
po jedinici proizvoda, sve dok najzad, s potpunom automatizacijom i kibernikom kontrolom, nije os-
tao samo minimum nadgledanja u cijelom pogonu, a preostali rad sveo se na samo neto malo vie
od inspekcije i popravaka. Iako je kompjutorska i kibernetika kontrola nuna kad je rije o sloenim
ansamblima, postoji stanovita bitna slinost izmeu automatskog tkalakog stana i kompjutora. Jer i
za njegovu zamisao, programiranje i kontrolu potrebno je ljudsko bie.
Tamo gdje nedostaje ovjekov nadzor, moe doi do ozbiljnog zastoja to nam potvruje vie
nego jedna smijena zgoda. Sjetimo se samo defektnog ureaja u potpuno automatiziranoj engleskoj
centrali, koji je bio programiran da u sluaju kvara automatski nazove kontrolni punkt u Londonu.
Snimljenom glasu koji je ponavljao: Hitno poaljite inenjera, odgovarao je, na alost, takoer glas
s vrpce koji je uzvraao: Broj koji vam treba promijenjen je i glasi Ali pozitivni sistem nije bio
programiran da se bavi novi brojevima, i ne dobivajui propisani odgovor, uporno je nazivao stari broj
sve dok produeni zastoj nije sa zakanjenjem alarmirao ovjeka sposobnog da intervenira i dozove
pomo.
Ali ne pratim ovdje tendenciju mehanizacije i automatizacije prema stvaranju u sebi zatvorenih
sistema samo zato da ukazem na slabosti u njihovu djelovanju: moramo oekivati da su neke greke i
disfunkcije ostale u svakom djelu ruku ovjekovih. Kada je rije o nekom odgovarajuem cilju, korist
od automatizacije moe daleko nadmaiti povremene slabosti koje susreemo. Problem je u tome to
najvei defekti automatizacije ne proizlaze iz njenih neuspjeha, nego iz njenih neprijepornih trijumfa,
iznad svega na onim poljima gdje su se najoptimistikije nade i hvastanja u potpunosti opravdala.
Da naglasim: rad, u svim svojim aspektima, igra odluujuu, formativnu ulogu u irenju ovjekova
uma i obogaenju njegove kulture, ne zato to se ovjek moe identificirati iskljuivo kao ivotinja
koja se slui oruem, nego zato to je rad jedna od mnogih aktivnosti koje su stimulirale njegovu inte-
ligenciju i poveale njegove tjelesne sposobnosti. Ali, ako za volju rasprave netko jo uvijek prihvaa
prisutnu antropoloku identifikaciju ovjekove osnovne prirode s pravljenjem i upotrebom orua, to
bi tek trebalo rei o kumulativnim rezultatima mehanizacije i automatizacije i njihovom utjecaju na
ovjekovu prilagodljivu inteligenciju?

119
 Kakva je vrijednost u jednoj prerazvijenoj tehnologiji koja itavog ovjeka odvaja od radnog proce-
sa, svodei ga na vjetu ruku, na lea koja nose teret, ili na oko koje uveava, te ga napokon sasvim
iskljuuje iz procesa, osim ako nije jedan od eksperata koji stvara, sastavlja ili programira automatski
stroj? Kakav smisao ima ivot ovjeka kao radnika ako zavrava kao jeftini servo-mehanizam, uvje-
ban iskljuivo da prijavljuje kvarove ili popravlja greke nekog drugog mehanizma koji mu je inae
superioran? Ako je prvi korak mehanizacije prije pet tisua godina radnika sveo na onoga koji poslu-
no tegli, konani stupanj to ga automatizacija danas obeava sastoji se u stvaranju samodovoljnog
mehanikog elektronskog kompleksa, kojemu nisu potrebni ak ni tako uslune nitice.
Zanimljivo: za sve vrijeme dok su se u industriji usavravali automatski procesi, idejni voe de-
vetnaestog stoljea naglaavali su kao nikad prije humanu vrijednost rada kao sredstva za olakanje
tjeskobe i poveanja ukupne koliine ovjekove sree. Takvo priznanje dostojanstva i vrijednosti rada
traje na mahove ve dugo vremena. Ponos obrtnika na svoj rad je drevan, a stekao je opet novu snagu
vjerovanjem benediktinskog reda da je raditi isto to i moliti; institucionalnu podrku dobio je u sred-
njovjekovnoj gildi, koja je cijelu mreu drutvenih odnosa usredotoila na radionicu i drugarstvo u
njoj. Time se rad, u svim svojim oblicima, poeo smatrati sredinjom aktivnou ivota: nisu li upravo
iz tog razloga i industrijalci i radnici prezirali igru i dokolicu zemljoposjednikog plemstva, koje je u
nedostatku ozbiljnog rada pretvorilo lov na lisice i tetrijebe, polo, rat i ljubavne pustolovine u jednako
tako aktivan i zahtjevan nadomjestak za rad.
Dolo je, zacijelo, vrijeme da se ponovno razmotri ukidanje rada. Ako je rad bio integralnim dijelom
ovjekove kulture, pa time i jednom od aktivnih odrednica ovjekove vlastite prirode barem kroz pola
milijuna godina, a svoje nejasne poetke imao milijun i pol godina prije, kod malog hominidnog
majmuna to su ga mnogi antropolozi prebrzo oznaili kao ovjeka to e preostati od ovjekova
ivota, ako univerzalna kibernetika i automatizacija izbriu te formativne djelatnosti?
udno je rei, ali tek nedavno su se sve implikacije takvog ienja najveeg dijela ovjekovog
radnog ivota postavile kao problem, iako je automatizacija ustrajno uzimala sve vie maha. ak i
danas, samo aica ljudi shvaa da taj problem, ako ga poteno priznamo, ozbiljno dovodi u pitanje
krajnje ciljeve automatizacije. to se tie eventualnog stvaranja potpuno automatiziranog svjetskog
drutva, samo naivni mogu uzimati takav cilj kao
najvii mogui vrhunac ovjekove evolucije. Bilo bi to konano rjeenje problema ovjeanstva, ali
samo u onom smislu u kojem je Hitlerov program istrebljenja predstavljao konano rjeenje idov-
skog problema.

6. Paradoks automatizacije
Stojimo pred velikim paradoksom automatizacije, to ga je jednom zauvijek uobliio Goethe u svojoj
prii o arobnjakovu ueniku. Naa je civilizacija dovitljivo nala maginu formulu, kojom je svoje
industrijske i znanstvene metle i vjedra pokrenula da rade sami od sebe, u sve veim koliinama i sve
veom brzinom. Ali, izgubili smo rije kojom je majstor arobnjak mogao mijenjati tempo tog procesa
ili zaustaviti ga kad prestaje sluiti ljudskim funkcijama i ciljevima, iako je ta rije (briga za budunost
i povratna sprega) jasno zapisana u svakom organskom procesu.
Rezultat je taj da nam kao i arobnjakovom ueniku voda ve dolazi do grla. Pouka prie trebalo bi
da bude jasna: sve dok nema mo da zaustavi neki automatski proces i da ga po potrebi vrati na
poetak bolje je da ga i ne pokree. Kako bismo sebi utedjeli ponienje zbog naeg neuspjeha da
zavladamo automatizacijom, mnogi od nas pretvaraju se danas da taj proces tono odgovara naim
ciljevima i jedini ispunjava sve nae potrebe ili, da to kaemo tonije, mi odbacujemo one ogra-
niavajue ovjekove karakteristike koje bi mogle usporiti proces. I kako nae znanje o izoliranim

120
segmentima i fragmentima postaje beskonano fino i mikroskopsko, naa sposobnost da u smisleni
odnos dovedemo njegove dijelove i skrenemo ih u arite racionalne aktivnosti sve vie nestaje.
ak i u najuim podrujima znanja recimo o virusnim bolestima gastrointestinalnog trakta odras-
lih glista i najsvjesnijem znanstveniku teko je odrati glavu iznad vode. Kako bi se nosio s plimnim
valom ubrzane proizvodnje znanja, akademski svijet uinio je i konani korak prema sveopoj auto-
matizaciji: pribjegao je unapreenju mehanikih faktora koji samo oteavaju prvobitno stanje, jer se
bave samo posljedicama a ni ne sanjaju o tome da napadnu uzroke naime, svoje vlastite predrasude
i metode. Eksponenti masovne proizvodnje znanja stvorili su stotine asopisa posveenih samo sae-
cima znanstvenih radova, a sada predlau i daljnje saimanje svih tih saetaka. Na konanom stupnju
tog konkretnog rjeenja, od izvornog znanstvenog rada ostat e samo malo isprazne buke, uglavnom
naslov i datum, da se zabiljei kako je netko negdje neto uinio a nitko ne zna ni to ni zato.
Iako taj program za automatsku masovnu proizvodnju znanja ima svoje podrijetlo u znanosti i poka-
zuje ogranienja karakteristina za sedamnaesto stoljee, oponaaju ga i humanistike nauke, osobito
na amerikim univerzitetima, a slui kao neka vrsta statusnog simbola za osiguranje subvencijskih
zahtjeva u konkurenciji s prirodnim znanostima, sociologijom i psihologijom, a i kao kvantitativni
pokazatelj profesionalnog napredovanja. Kakav bio da bio izvorni jaz izmeu prirodnih i humanisti-
kih znanosti, one su danas u metodi postale jedno. Iako rade na razliitim tekuim vrpcama, pripadaju
istoj tvornici, a znak da imaju zajedniku manu upravo je injenica da ni jedna ni druga ne posveuju
nikakvu ozbiljnu panju posljedicama svoje nekontrolirane automatizacije.
Jo u proloj generaciji, unutar vieg obrazovanja postojala je jo uvijek iroka margina za slobodnu
aktivnost i nezavisno miljenje. Ali danas je glavnina naih veih akademskih ustanova temeljito
automatizirana, ba kao valjaonica elika ili telefonska mrea: masovna proizvodnja znanstvenih spisa,
otkria, izuma, patenata, studenata, doktora, profesora i publiciteta nimalo nevano: publiciteta!
nastavlja se nesmanjenim tempom, a unapreenje mogu oekivati samo oni koji se poistovjeuju s
ciljevima sistema moi, ma kako bili ljudski apsurdni. Jer velika sredstva za istraivanje, politiku
mo i novane nagrade dobivaju oni koji se uklapaju u sistem. Obimni priljev udruenog kapitala ju
obrazovni establiment, s odgovarajuim poveanjem novane stimulacije za istraivaki rad, pokazao
se u Sjedinjenim Dravama kao konani korak u pretvaranju Univerziteta u integralni dio novog
sistema moi.
U meuvremenu, velika koliina vrijednog znanja baca se na golemu hrpu smea zajedno s jo ve-
om koliinom gluposti i otpadaka. Zbog nedostatka metode s ugraenim kvalitativnim standardima
koji bi poticali neprestano vrednovanje i selektivnost, s asimilativnim procesima koji bi, kao u pro-
bavnom sistemu, kontrolirali i glad i uzimanje hrane, izvanjski izgled svakog pojedinog poravnan je
samom prirodom finalnog proizvoda: jer, znati sve vie i vie o sve manje i manje, znai, na kraju,
jednostavno znati sve manje.
Kao sredstvo za stvaranje jednog urednog i suvislog svijeta, automatizacija znanja ve se priblii-
la totalnom bankrotu, a nedavne pobune studenata, zajedno s jo opasnijim povlaenjem u potpuni
nihilizam, samo su znak tog sloma.
Molio bih vas da taj injenini opis automatizacije znanja ne shvatite krivo, kao zlobnu satiru s moje
strane. Jo manje je uzmite kao napad na znanost ili uenost, ili na mnoga doista izuzetna dostignua
elektronike i kibernetike tehnologije. Samo glupan moe umanjivati neizmjerne praktine koristi
i vedru perspektivu to ju ljudskom duhu otvara znanost potpomognuta tehnikom. elim rei samo
to da je automatizacija automatizacije danas dokaziva iracionalnost na svakom podruju koje je
zahvatila u prirodnim i drutvenim znanostima, jednako kao u industriji i vojsci. Rekao bih gotovo da
je to uroena mana svakog potpuno automatiziranog sistema, a ne sluajnost.
Tu iracionalnost je, uz tobonju egzaktnost, u ali saeo Derek Price, izraunavi da e uz dananju
stopu rasta same znanstvene produktivnosti, za dva stoljea na svakog mukarca, enu, dijete i psa na

121
naem globusu biti po tucet hipotetinih znanstvenika. Ekologija nas, sreom, ui da bi pod takvim
uvjetima prenapuenosti i stresa veina ljudi izumrla jo prije tog stupnja.
Ali nije potrebno ekati na konani slom tog sistema da bi se predvidjele njegove posljedice. Jo dugo
prije teoretskog svretka, simptomi su ve postali zlokobni. Velike nacionalne i sveuiline knjinice
ve su na sto muka, ne samo kako da nau mjesta za postojei fundus iako je samo prikupljanje
oduvijek bilo selektivni proces nego i kako da odmah katalogiziraju godinju proizvodnju knjiga,
znanstvenih radova i asopisa. Ne zastajui da odvagnu posljedice, mnogi upravitelji se danas poigra-
vaju s oajnikom idejom da sasvim napuste uvanje knjiga kao zastarjeli oblik trajne dokumentacije,
prenosei smjesta sadraje na mikrofilmove i u kompjutore.
Na alost, pretraivanje informacijskih izvora, ma koliko god bilo brzo, nije nikakva zamjena za
otkrivanje izravnim osobnim uvidom onih saznanja ijeg postojanja moda nikad nismo ni bili svjesni,
te za praenje tih saznanja vlastitim korakom kroz razgranatu relevantnu literaturu. Ali ak da knjigu
i ne napustimo, da nastavimo s dananjim tempom njihove proizvodnje, umnaanje mikrofilmova za-
pravo poveava sredinji problem problem izlaenja na kraj s koliinom te odgaa stvarno rjeenje,
koje moramo koncipirati na sasvim drugoj razini od isto mehanike: ponovnom afirmacijom ovje-
kove selektivnosti i moralne samodiscipline, to dovodi do umjerenije proizvodnje. Ako sami sebi ni
nametnemo takva ogranienja, hiperprodukcija knjiga dovest e do stanja intelektualne iscrpljenosti
i praznine koju emo jedva moi razlikovati od velikog neznanja.
S poveanjem koliine informacija na svakom podruju, i to do toke na kojoj se ta koliina opi-
re svakom individualnom usvajanju i procjeni, sve vei dio informacija morat e se kanalizirati kroz
slubene agencije za njihovu distribuciju. Kapanje svjeeg ili neortodoksnog znanja moe jo uvijek,
posredstvom tiska, stizati do majune manjine, ali se dalje nee prenosti nita to nije u skladu s teku-
im standardima megamaine. To se lijepo pokazalo za vrijeme rastue krize oko vijetnamskog rata u
Sjedinjenim Dravama, kad je televizija doputala jednako vrijeme nastupa zagovornicima slubene
politike rata do pobjede i onima koji su zastupali pregovore; televizija je, meutim, brino izbjegavala
pozvati pred kamere one ljude koji su, poput mene, bili za bezuvjetno povlaenje amerikih snaga
u vrijeme kad se to jo uvijek moglo uiniti a da se ne prizna poniavajui poraz.
I drevni i suvremeni sistemi kontrole zasnovani su, u biti, na jednosmjernoj i centralistiki organizi-
ranoj komunikaciji. U openju licem u lice ak i najvea neznalica moe odgovoriti, a raspolae osim
rijei i raznim drugim sredstvima izrazom lica, dranjem tijela, ak i prijetnjom fizikog napada.
Kako kanali trenutane komunikacije postaju sve profinjeniji, reagiranja treba slubeno reirati, a to
u normalnim okolnostima, znai kontrolirati izvana. Nastojanje da se ta potekoa prevlada anketi-
ranjem, samo je jo podmukliji nain zadravanja kontrole, to je aparat za transmisiju sloeniji, to
efikasnije izluuje svaku poruku koja provocira ili napada Pentagon moi.
Iako izgleda da totalna kontrola komunikacijskih medija prua modernoj megamaini veliku pred-
nost nad primitivnijim ranijim modelom, irenje te kontrole vjerojatno e naposljetku ubrzati njezin
slom, i to zbog nedostatka informacija potrebnih za njezino vlastito efikasno funkcioniranje. Odbija-
nje da se takva informacija prihvati, ak i kad se nudi, postaje sve ukorjenjenija kako sam sistem biva
povezaniji.
Danas se sve vie masovnih protesta, demonstracija i nemira to su fizika djela, a ne rijei
mogu protumaiti kao nastojanje da se probije automatska izolacija megamaine, koja tei da zataka
svoje vlastite pogreke, da odbija neprihvatljive poruke ili da blokira prijenos informacije koja teti
samom sistemu. Slomljena stakla prozora, zgrade u plamenu i razbijene glave to su sredstva kojima
se bezobzirnim medijima nastoje nametnuti ljudski vane poruke, kako bi se, barem u najsirovijoj
moguoj formi, povratila dvosmjerna komunikacija i uzajamno openje.
Kad se jednom uspostavi automatska kontrola, nemogue je ne prihvaati njezine instrukcije ili
umetnuti nove, jer stroj ve teoretski ne trpi nikakav otklon od svojih vlastitih savrenih normi. A to

122
nas smjesta dovodi do najradikalnijeg defekta u svakom automatskom sistemu: za svoje glatko dje-
lovanje, taj podkapacitirani sistem zahtijeva jednako podkapacitirane ljude, ije su vrijednosti samo
one potrebne za rad i trajno irenje samog sistema. Tako kondicionirani mozgovi nisu sposobni zamis-
liti nikakvu alternativu. Budui da su optirali za automatizaciju, podsmjehuju se svakoj subjektivnoj
reakciji i zatiru svaku ljudsku autonomiju a doista i svaki organski proces koji ne prihvaa posebna
ogranienja samog sistema.
Upravo tu, u samom srcu automatizacije, lei njezina naelna slabost kad sistem jednom postaje
univerzalan. ak i kad mogu spoznati njezine nedostatke, njeni eksponenti ne vide naina kako da
ih prevladaju, osim daljnjim proirenjem automatizacije i kibernetizacije. Tako je sad na redu sveobu-
hvatna proizvodnja dokolice, kako bi se pronaao probitani nadomjestak za nestalo uivanje u radu,
to je nekad donosilo neposredno ljudsko zadovoljstvo u samoj radionici, na trnici ili na seoskom
imanju, a pruao ga je sam posao zajedno s mnogom prilikom za ljudsko druenje. injenica je, me-
utim, da neki automatski sistem, jednom uspostavljen i uzet u cjelini, ne prihvaa nikakvu ljudsku
povratnu spregu koja bi zahtijevala umjerenost: stoga ne prihvaa nikakvu procjenu svojih tetnih
rezultata, a jo manje je spreman priznati potrebu za korekcijom svojih postulata. Kvantiteta je sve.
Preispitivati vrijednost pukog koliinskog porasta s obzirom na doprinos ovjekovoj dobrobiti, znai
poiniti herezu i oslabiti sistem.
Ovdje se, napokon, suoavamo s jo jednom tekoom koja proizlazi iz same automatizacije. Kako
se ire mehanika pomagala naih obrazovnih institucija, s golemim ulaganjima u nuklearne reaktore,
u kompjutore, u njihove TV-naprave, magnetofone i strojeve za uenje, s njihovim za stroj priprem-
ljenim da ili ne ispitnim obrascima ljudski sadraj nuno gubi na znaenju. Na svakom podruju
gdje je zavladala u potpunosti, automatizacija je oteala a u mnogim sluajevima i onemoguila
odnos razmjene, davanja i uzimanja koje je dotad postojalo izmeu ljudskih bia i njihove okoline: jer
neprestani dijalog, tako potreban za samospoznaju, za drutvenu suradnju, za moralno vrednovanje i
ispravljanje, nema mjesta u jednom automatiziranom reimu.
Kad se Jobu izjalovio ivot, mogao je, barem u mati, suoiti se s Bogom i kritizirati putove Gospod-
nje. Ali potiskivanje osobnosti u jednoj automatiziranoj ekonomiji ve je tako potpuno, da su umne
glave naih velikih organizacija nemone promijeniti njezine ciljeve, ba kao to to ne moe ni zadnji
inovnik. Jednom uspostavljen, sam sistem je taj koji izdaje nareenja. to se tie mogunosti da bi
se netko osobno konfrontirao sa svojim pretpostavljenima, nae automatske agencije su tako nepro-
zirne i tako neshvatljivo nedostupne, ba kao vlasti to ih je u svojim proroanskim morama precizno
oslikao Franz Kafka. Proces. Ljudski reeno, pravo bi ime za automatizaciju bilo: nemo koju smo
sami sebi nametnuli. To je druga strana totalne kontrole.
Dok nai tehniari planiraju strojeve i automatske sisteme koji e preuzimati sve vie svojstava ivih
organizama, sam dananji ovjek, kako bi se uklopio u taj nacrt, dri da mora prihvatiti ogranienja
stroja i ne pitati za ona kvalitativna i subjektivna svojstva to ih mehanika slika svijeta izvorno ne
priznaje, a to ih strojni proces, neizbjeno, nema.
Jednako tako ozbiljna je i pojava da kako sistem automatizacije biva sve razueniji, pa time sa-
modovoljniji i u taj proces, da mu prijeti tempo, popravi smjer, obuzda njegovo daljnje irenje ili
preusmjeri njegov cilj. Dijelovi mogu biti elastini i osjetljivi, kako nam to pokazuju pojedini kompju-
tori koji igraju ah. Ali vei automatski sistemi postaju sve krui. Automatizacija tako, ima stanoviti
kvalitativni nedostatak koji potjee izravno iz njezinih kvantitativnih dostignua: ukratko, poveava
vjerojatnost a smanjuje mogunost. Iako se pojedina komponenta nekog automatskog sistema moe
programirati poput buene kartice za tekuu vrpcu na kojoj se montiraju automobili, sam sistem je
fiksiran i neelastian da reagira na raznolikost: ovo u tolikoj mjeri da predstavlja tek neto vie od
zgodnog mehanikog modela prisilne neuroze, a moda ak i potjee iz istog krajnjeg izvora: tjeskobe
i nesigurnosti.

123
7. Prisile i prinude
Svaka nova tehnika naprava moe poveati raspon ovjekove slobode, ali samo ako su ljudski
korisnici slobodni da je prihvate, prilagode ili odbace: da je koriste gdje, kad i kako odgovara njihovim
ciljevima, onoliko koliko je u skladu s tim istim ciljevima.
Naravno, problem ouvanja ovjekove slobode nasuprot pritiscima okoline, institucijama ili tehno-
logiji, nije zapoeo s pojavom automatskih strojeva. Obiaj, zakon, tabu, vjerska dogma, vojna prinuda
sve to i u prolosti je ranim ljudskim zajednicama nametalo repetitivno ponaanje i krute uvjete dje-
lovanja. Neke od tih formalizacija bile su potrebne da bi osigurale podlogu jednodunosti i koherencije,
to je sluilo kao brana za sluajne nastrane i razorne impulse. Ali, nema sumnje da su takve unifor-
mnosti esto zaustavljale ovjekov napredak: u plemenskom drutvu svakako, a dobrim dijelom i u
otvorenijim drutvima. U svakom razdoblju mudri umovi su nastojali na vrste obiaje i skamenjene
ustanove primijeniti selektivne racionalne kriterije, kako bi barem prilagodili, ako ve ne i uklonili
spone koje su preivjele svoje vrijeme.
Ali takve inhibicije, takvo razluivanje i takvu budnost jo nitko nije primijenio na poplavu izu-
ma i otkria do kojih je dolo na svim poljima. Zapadno drutvo je kao nedodirljivu stvar prihvatilo
tehnoloki imperativ, koji je proizvoljan ba kao kakav najprimitivniji tabu: ne samo dunost da se
njeguje invencija i trajno stvaraju tehnoloke novine, nego isto tako dunost bezuvjetne predaje tim
novinama iz pukog razloga to su ponuene, bez obzira na posljedice za ljude. Bez pretjerivanja danas
moemo govoriti o tehnolokoj prisili: o stanju u kojem se drutvo krotko podvrgava svakom novom
tehnolokom zahtjevu i bez pitanja koristi svaki novi proizvod, bez obzira na to predstavlja li stvarni
napredak ili ne, jer je pri takvom stanju stvari ve sama injenica to je ponueni proizvod rezul-
tat nekog novog znanstvenog otkria ili novog tehnolokog procesa, jedini potrebni dokaz njegove
vrijednosti.
Situaciju je dobro okarakterizirao matematiar John von Neumann: ovjeku je nemogue odoljeti
tehnolokim mogunostima. Ako ovjek moe otii na Mjesec, otii e. Ako moe kontrolirati klimu,
uinit e to. Iako je samog Neumanna ta situacija duboko zabrinjavala, ipak je tom ovjeku malo
preglatko pridao obiljeja koja vrijede samo za ovaj konkretni trenutak zapadne kulture koja je svoje
energije i nadu u spas toliko koncentrirala na stroj, da je zabacila sve ideje, institucije i obiaje koji su u
prolosti drugim civilizacijama omoguavali prevladavanje takvih opsesija i prisila. Za razliku od nje,
ranije zajednice ilavo su se odupirale tehnolokim inovacijama ponekad potpuno nerazumno pa
su ih odlagale sve dok se nisu prilagodile ostalim ovjekovim potrebama i dokazale svoju vrijednost,
ili su ih u cijelosti odbacivale.
Nema, meutim, nikakve sumnje da neodoljivi impuls to ga je opisao von Neumann doista pro-
ima dananji znanstveni i tehnoloki svijet. Hermann Muller, ameriki genetiar, posluio se ovom
von Neumannovom upadicom kao argumentom za uspostavljanje znanstvene genetike kontrole nad
uzgojem ljudske vrste. Govorei o mogunosti upotrebe smrznute ovjekove sperme iji bi davaoci
bili geniji, ba kao to se danas uvaju sline stanice rasnih bikova, Muller je sa zabrinjavajuom
naivnou rekao: Ve i samo postojanje takvog sjemena bit e neodoljivi poticaj za njegovu upotre-
bu. Psihijatrima je taj neodoljivi poticaj poznat u mnogim oblicima, jer u trenutku kad neki impuls,
koliko god normalan, postaje sam po sebi neodoljiv, bez ikakvog drugog razloga osim to postoji, tada
on postaje patoloki, a nesvjesnost o tome da je patoloki, i to meu znanstvenicima ija bi discipli-
na navodno trebalo da slui kao tit protiv iracionalnih zakljuaka ili djela, samo je jo jedan dokaz
njegove patologije.
Ima jednostavan nain da se utvrdi isti apsurd ili, tonije, pogubna iracionalnost prihvaanja tak-
ve tehnoloke prisile: von Neumannovu uzreicu treba sprovesti do njenog loginog zakljuka: ako
ovjek ima no da uniti sav ivot na zemlji, unitit e ga. Budui da znamo da su vlade Sjedinjenih

124
Drava i Sovjetskog Saveza ve stvorile nuklearne, kemijske i bakterijske agense u golemim kolii-
nama, dovoljnim da zbriu ljudsku vrstu, kakve su perspektive da ovjek preivi ako se ta praksa
podlijeganja nastranim i dehumaniziranim tehnolokim imperativima neodoljivo sprovede do svog
konanog stupnja?
U svjetlu tih injenica, moramo preformulirati i centralni problem tehnike: to je problem stvaranja
ljudskih bia sposobnih da razumiju svoju vlastitu narav toliko da kontroliraju, a kad je potrebno, i potisnu
sile i mehanizme to su ih sami prizvali u ivot. Nikakav automatski sistem za uzbunu nee umjesto
nas rijeiti taj problem.
Ali prije svega moramo dublje zagrabiti u nae unutranje bie, kako bismo otkrili na emu se te-
melji neka takva prisilna napast. Moramo se zapitati: zato se sve doputeno pretvara u prisilu? Zato
tajni moto naeg na mo usmjerenog drutva nije samo Mogue je, dakle moe, nego Moe, dakle
mora. Je li to ta sloboda koju nam je znanost neko obeala. Pod povrinom tog znanstvenog deter-
minizma ovjek otkriva jo jednu daleko mraniju crtu: subjektivno uvjetovan primitivni fatalizam.
Znanstvenici ovog poslednjeg pokoljenja tjeskobno su ili hvalisavo ukazivali da se znanstvena otkri-
a i njihova tehnika primjena razvijaju bre od nae sposobnosti da ih usvojimo i usmjerimo prema
vrijednim ciljevima. Ali profesionalna prisila da se sirovo i jo nedovoljno provjereno znanje smjesta
primijeni je tako velika, da se jo uvijek nanosi velika teta i okoliu i svim njegovim organizmima, ne
najmanja i ovjeku samom. Danas bi ve trebalo biti jasno da ta metodologija, koja je propovijedala
ukidanje subjektivnosti u svojoj slici svijeta, nije pruila nikakav nain prepoznavanja svojih vlastitih
subjektivnih napuhavanja, iskrivljavanja i nastranosti.
Kad je prevoenje organskih i ljudskih sposobnosti u njihove sistemom kontrolirane pandane do
kraja izvreno, ovjek mora odustati ak i od pune upotrebe svojih tjelesnih organa. U Sjedinjenim
Dravama ve postoje podruja gdje se ljudi vie ne slue svojim nogama slobodno: u mnogim kalifor-
nijskim predgraima, policija ak i usred bijela dana hapsi pjeaka kao sumnjive osobe. Slijedei korak
bit e, valjda, zatvaranje svakog tko se usudi pjevati svojim glasom, umjesto da upali svoj prenosni
tranzistorski radio, a mogunost preputanja autonomnom sanjarenju na javi i tako je ve velikim dije-
lom preuzela centralno dirigirana TV i radio-mrea. Veliki Brat nije ekao 1984. da se uvrsti na vlasti:
opori Male Brae uuljali su se ve na sva podruja, nosei istu znaku. S tim konanim oblicima
zatoenja potpunije u se zabaviti kasnije.
Ovdje bih postavio samo jedno pitanje ako je ovjekov vlastiti ivot ve inherentno toliko bez-
vrijedan, kakvo se to arolijom poboljava ako ga ubacimo u kolektivni stroj? Nadalje, ako je svijet
to smo ga sloili pomou znanosti ve po definiciji svijet koji iskljuuje subjektivne vrijednosti, po
kojoj logici pripisujemo vrijednost i znanosti i automatizaciji? Kad se pravi ovjekov ivot isprazni,
tad je, ljudski gledano, od sveg ostala samo praznina. Da bismo nali racionalni odgovor na problem
suodnosa mehanizacije i automatizacije i ovjekovih potreba, moramo ispuniti sve prazne subjektivne
prostore, koji su u mehanikoj slici svijeta ostali pusti.

8. Konani stupanj: Veliki mozak

Mi smo se potpuno sprijateljili s implikacijama tvrdnje da i parni stroj i miii jednako obavljaju
rad, ali nas hvata nelagoda kad tvrdimo da i raunski stroj i mozak jednako misle. Kako i sam autor
ovog teksta, profesor J. Z. Young, jasno uvia, razlika izmeu te dvije tvrdnje velika je kao i njihova
slinost, jer iako kompjutori obavljaju neke od najteih i najmunijih operacija apstraktnog miljenja
s nevjerojatnom brzinom, oni samo automatski izvravaju upute to su ih dobili od uma koji misli.
Eksperimentom je dokazano da strojevi napravljeni od vrstih pokretnih dijelova mogu transponi-
rati samo vrlo elementarne mentalne radnje, poput onih koje bi obavila neka staromodna maina za

125
zbrajanje. Kada je Charles Babbage prvi put pokuao sastaviti svoj raunski stroj, nastojao je ublaiti
muke ljudi osuenih da obavljaju tegobne astronomske proraune. Ali planiranje i organiziranje tog
stroja pokazalo se tako tekim da prototip nikada nije bio dovren iako su, usput, golemi zahtjevi
preciznosti pomogli odgoju nove generacije finomehaniara, koji su mogli graditi druge sloene stro-
jeve za kojima se ve javljala potreba. Elementarni nain miljenja zahtijevao je elektronski sistem,
sposoban da radi bre i od samog mozga.
Elektronski kompjutor oblikovan je ako i sasvim nesvjesno po uzoru na ovjekov mozak, a
svojom simplikacijom i redukcijom radnji to ih mozak obavlja osvijetlio je jo bolje organsku elek-
trokemiju pamenja, itanja i sastavljanja poruka. I dok ponaanje obinih maina moemo adekvatno
analizirati pomou fizikalnih znanosti, ne iznenauje nas to za funkcioniranje kompjutora trebaju ne
samo fiziari i elektronski tehniari, nego i fiziolozi mozga, lingvisti i logiari. to e vie kompjutori
sliiti ivim biima, to e brojniji i raznovrsniji biti njegovi znanstveni pomonici.
S kolektivnim posljedicama mnogim od njih drutveno tetnim to jest, sa irenjem djelovanja
kompjutora na podruja koja su dosad bila pod ovjekovom neposrednom kontrolom, pozabavit u se
kad budemo ispitivali novu megamainu. Ovdje bih elio razmotriti samo njegov neposredni uinak
na dovretak procesa koji su bili zapoeli s mehanikim satom. Vano je shvatiti da automatizacija u
svom konanom obliku znai pokuaj kontrole ne samo mehanikih procesa nego ljudskih bia koji
su mu jednom zapovijedala, pretvarajui ih iz aktivnog u pasivni faktor kojega je naposljetku mogue
sasvim ukloniti.
Znanstvenik koji je naglaavao funkciju kontrole i dao kompjutoriziranom upravljanju ime kiber-
netika bio je doktor Norbert Wiener; nitko nije dao vei doprinos poetnom razvoju cijelog tog izuma.
Wiener je pomogao da kompjutor dobije neke specijalizirane atribute ljudske inteligencije, ukljuuju-
i i sposobnost usvajanja novih informacija, te ispravljanja vlastitih pogreaka i promaaja (povratna
sprega). Ali nitko nije bolje ni shvatio probleme to e ih postaviti kompjutor nezavisan od ovjekove
intervencije: nitko nije bio zabrinutiji od njega zbog udnovate privlanosti to ju automatizirani siste-
mi imaju za autokratske mozgove, eljne da ovjekove reakcije ogranie samo na one koje odgovaraju
ogranienim podacima to su ih takvi mozgovi u stanju programirati. Tehniari, koji ni sami nemaju
drugih ciljeva i vrednota, sjeanja i osjeanja, ne vide nikakav ljudski defekt ni u svojim prividno
nadljudskim strojevima, ni u tipu zahtjeva koje pred njih postavljaju.
Za razliku od njih, Norbert Wiener je potovao ovjekovu autonomiju, njegovu nepredvidljivost
i njegovu moralnu odgovornost: upravo na svojstva to ih oni koji danas nastoje proiriti carstvo
automatizacije u svim smjerovima ti sveenici moi, kako ih je Wiener nazvao svjesno nastoje
eliminirati. To zahtijeva da Wienera citiramo malo opirnije:

Ako se za postignue svojih ciljeva sluimo mehanikim sredstvom u iji se rad ne mo-
emo efikasno umijeati nakon to je otpoeo, jer je njegovo djelovanje tako brzo i nepo-
vratno da nemamo podataka s kojima bismo intervenirali prije nego to cijela operacija
zavri, tada pripazimo da smo sasvim sigurni da je cilj koji smo ubacili u stroj doista onaj
koji elimo postii, a ne tek njegova ivopisna imitacija.
Pojedini znanstvenik primoran je raditi kao dio procesa ije je vremensko trajanje tako
dugako da on sam moe misliti jedino o nekom njegovom vrlo ogranienom odsjeku. I
u ovom sluaju je komunikacija izmeu dva dijela dvostrukog stroja teka i ograniena,
ak i kad pojedinac vjeruje da znanost pridonosi humanim ciljevima do kojih mu je sta-
lo, to njegovo vjerovanje treba neprestano preispitivati i nanovo vrednovati, to je samo
djelomino mogue. Za pojedinog znanstvenika ak i djelomina procjena te veze izmeu
ovjeka i procesa zahtijeva imaginativni i prije vremena zreo pogled na historiju, to je te-
ko, naporno i dostino samo u ogranienoj mjeri. Pa ako se priprosto drimo znanstvene

126
 vjere da je nepotpuno znanje o svijetu i nama bolje od nikakvog znanja, ni tada nipoto
ne moemo uvijek opravdati naivnu pretpostavku da e biti to bolje to bre uposlimo
novu mo koja nam se pruila. Moramo uvijek do krajnjih granica napeti svoju matu,
kako bismo ispitali kamo nas puno djelovanje tih novih mogunosti moe odvesti.

Zbog prirodnog ushienja u otkrivanju kakve se sve ivotu sline funkcije mogu apstrahiranjem pre-
nijeti na kompjuter, njegova ukupna djelotvornost u stvarnoj ivotnoj situaciji se esto precjenjuje, a
njegova konkurentska prednost preuveliava. Navest u dva karakteristina primjera. Nacionalna me-
dicinska knjinica u Bethesdi, drava Maryland, ima slubu za informacijsko pretraivanje, MEDLARS,
zamiljenu da indeksira medicinsku periodiku od oko 2800 asopisa. Taj sistem djeluje od 1963, a do
1968. bilo je pohranjeno petsto tisua lanaka. Da bi usporedili rezultate kompjutorizirane pretrage s
onima dobivenim na konvencionalni nain, dva bibliotekara iz Radcliffe Science Library u Engleskoj
sastavljali su listu referenci o istom predmetu, pokrivajui isto razdoblje kao i MEDLARS-ovi kom-
pjutorski zapisi. Iako Englezi nisu otkrili devet vanih referenci koje je imao MEDLARS, iskopali su
trinaest relevantnih referenci koje MEDLARS, nije ukljuio. Koliko zbog razloga spremnosti i niskih
trokova, toliko i zbog kvalitativne vrijednosti, ljudski faktor pokazao se poeljnijim od automatiza-
cije.
Ali jedan jo dramatiniji primjer pruila je misija Apolla 11, iskrcavanje na Mjesec. U kritinom
trenutku sputanja, kompjutor u modulu je u vie navrata signalizirao svoju nesposobnost da obrauje
podatke: ljudski reeno, uhvatila ga je panika, tako da su oni u zemaljskoj kontroli bili u jednom
trenutku spremni da obustave misiju. Donijeli su, sreom, radikalnu odluku da iskljue kompjutor i
puste astronautima da sami obave zavrne stupnjeve slijetanja.
ivotnu efikasnost i prilagodljivost kompjutora moramo stalno preispitivati. Njegova razborita upo-
treba zavisi o sposobnosti njegovih ljudskih poslodavaca da u doslovnom smislu uvaju svoju glavu,
to jest ne samo da pomno preispitaju programiranje, nego da za sebe pridre pravo konane odlu-
ke. Nikakvim automatskim sistemom ne mogu inteligentno upravljati automati ili ljudi koji se ne
usuuju afirmirati svoju ljudsku intuiciju, ljudsku autonomiju, ljudsku svrhu.
Zanimljivo je da je Wienerovu nelagodu u vezi s automatizmima anticipirao u svom Eseju o slobodi
John Stuart Mill, i to iz slinih razloga. Pretpostavimo, pisao je Mill, da je mogue da se grade kue,
uzgaja ito, vode bitke i sudski procesi te ak grade crkve i kazuju molitve pomou strojeva automata
u ljudskom obliku i tada bi bila golema teta odmijeniti tim automatima mukarce i ene koji danas
nastavaju one civiliziranije dijelove svijeta, a nisu drugo do izgladnjeli primjerci onog to priroda
moe i hoe svoriti.
Ono to je Mill ve tako rano shvatio a Wiener kasnije naglasio, nije drugo do injenica da je ukupni
zbir ovjekovih mogunosti u svakoj zajednici beskrajno bogatiji od ogranienog broja mogunosti
koje se mogu instalirati u neki zatvoreni sistem a svi automatski sistemi su zatvoreni i ogranieni
ak i u one kompjutore koji mogu uiti daljnjom upotrebom materijala to ga ve imaju. Samom
svojom prirodom nijedan kompjutor ne moe biti tako bogat ivotnim iskustvom i provjerenom in-
formacijom kao neki veliki grad.
Kompjutori oigledno ne mogu izumiti nove simbole ili koncipirati nove ideje koje nisu zacrtane
ve u samom postavljanju njihovih programa. Unutar svojih strogih granica, kompjutor moe inteli-
gentno obavljati logike operacije, a s programom koji ukljuuje faktor sluajnosti moe simulirati i
kreativnost, ali ni pod kojim okolnostima ne moe sanjati o nekom nainu organizacije drugaijem
od svojeg. Ako se suoi s problemom prevoenja s jednog jezika na drugi a taj je zadatak s mnogo
nade bio u poetku povjeren kompjutoru njegova rjeenja postaju apsurdna a znaenja pobrkana,
kao u sluaju oteenja mozga.

127
 ovjek je, naprotiv, ve po svojoj konstituciji otvoreni sistem koji reagira na drugi otvoreni sistem,
onaj prirode, ovjek moe tumaiti ili podvrgnuti svojoj kontroli samo jedan beskrajno mali dio oba
sistema, a od toga samo jedan jo sitniji dio pripada podruju kompjutora. Novi i neoekivano faktori
subjektivnog podrijetla mogu omesti ili krivotvoriti kompjutorova najpouzdanija predvianja to se
prilikom izbornih prognoza danas dogaa ee nego prije. Poredak to ga je postigao ovjek svojim
zakonima i obiajima, svojim ideologijama i moralnim kodeksima, koliko god nestabilan, pokazao se
dragocjen upravo zato to pomae da oba sistema ostanu otvorena, a da pri tom ovjekova sposobnost
za integraciju ne bude potpuno unitena neumjerenim kvantificiranjem ili nebitnim novotarijama.
Danas bi ve trebalo biti jasno da su mnoge ekstravagantne nade u drutvo kojim dominiraju kom-
pjutori subjektivne emanacije iz centra novac-uitak. ak su se i nade u potpuno eliminiranje
radnika pokazale kao poneto preuranjene. Ispada da za svakog manuelnog radnika manje u nekom
starom zanatu ili na tekuoj vrpci treba nai birokratsku zamjenu koja e biti u stanju da hrani i
odrava golemi kibernetiki pseudoorganizam koji nastaje. Ako se to ne zbiva ba direktno u samoj
proizvodnji, zbiva se u poslovnim korporacijama i vladinim resorima, na univerzitetima i u istraiva-
kim institutima, sanatorijima i bolnicama, angairanim u irenju i duevnih i tjelesnih oblika kontrole.
Najjaloviji mogui oblik rada, premetanje spisa, ak bez onog miinog napora to ga je zahtijevao
runi rad, skokovito se poveava, rezultirajui degeneracijom osjetljive i odgovorne inteligencije. Po-
misao da automatizacija prua neku garanciju ovjekovom osloboenju samo je pusta elja.
U svakom sluaju, najvea opasnost koja proizlazi iz kompjutorom kontrolirane automatizacije nije
toliko u istiskivanju radnika iz procesa proizvodnje, koliko u potiskivanju ljudskog uma i podmuk-
lom potkopavanju povjerenja u njegovu sposobnost da donosi individualne odluke koje su protivne
sistemu ili izlaze izvan njega.
Pred sobom imam Pismo o sistemu, okrunicu jedne korporacije koja vodi u razvoju i proizvodnji
kompjutora. Ona pokazuje kako se automatizacija iri od stroja natrag na organizacije koje koriste
sistemske metode sa ili bez kompjutora, a od njih opet natrag do pojedinca. Sr pisma je da devijacija
od sistema moe unititi kontrolu.
Najkatastrofalniji rezultat automatizacije je, dakle, u tome, to je njezin finalni proizvod automati-
zirani ili organizirani ovjek ovjek organizacije: onaj koji sve zapovijedi prima od sistema i koji,
kao znanstvenik, inenjer, strunjak, administrator, ili najzad kao potroa i subjekt ne moe zamisliti
nikakav otklon od sistema, ak ni u interesu efikasnosti, a jo manje za volju nekog inteligentnijeg,
ivljeg, svrhovitijeg, ljudski zahvalnijeg naina ivota.
Kako se duboko odanost automatizmu ukorijenila, pokazat e nam tuna mala pria koju sam uo
od Denisa Gabora, biveg profesora strojarstva na Kraljevskom koleu za tehnologiju u Londonu, koji
je i sam upuen u neke najnaprednije grane znanstveno orijentirane tehnologije.
Mislim da ti nisam ispriao o svojim velikim nadama kad sam prije tri godine uo za jedan znaajni
eksperiment sproveden u IBM-France. U svojoj velikoj tvornici u Corbeil-Essonesu, bili su prekinuli
s podjelom rada. Jedan tehniar dovrio je veliki dio nekog kompjutora sluei se gomilom alata,
iskuao ga sam i potpisao ga, ba kao kakav umjetnik! Saznao sam takoer da je zanimanje za rad i
razvoj vlastite inteligencije u tih radnika postalo fantastino! Napisao sam na to oduevljeno pismo
IBM-France, sa eljom da ih posjetim. Dobio sam pokunjeni odgovor da je kod njih dosad zaista bilo
tako ali da e njihova nova tvornica biti u potpunosti automatizirana! IBM oito nije mario da
povea ljudsku inteligenciju niti da radniku za strojem vrati kvalitetu ivota to ju je neko pruao
umjetni obrt.
Ta priica sumira ono to sam htio rei. Proces automatizacije proizveo je utamniene mozgove koji
nisu u stanju vrednovati rezultate svog procesa, osim po arhaiziranim kriterijima prestia i moi, vlas-
nitva, produktivnosti, profita odvojenog od vitalnijih ovjekovih ciljeva. Pentagon moi. Po svojoj
vlastitoj logici, automatizacija je posveena uspostavljanju sistema totalne kontrole nad svakim pri-

128
rodnim procesom, naposljetku nad svakom organskom funkcijom i ljudskom svrhom. Nije udo to
je jedini dio ove civilizacije koji izmie naelu sveobuhvatne kontrole automatizacije sama! Zemlju
u kojoj je taj nain kolektivnog slugarstva sproveden najdalje, njeni manipulatori informacija dnev-
no poduavaju da se to zove slobodno poduzetnitvo. Nije udo to je svojeglavi slubenik IBM-a,
aljui mi ono pismo o sistemu priklopio uz njega i jednu IBM-ovu buenu karticu na kojoj je pisala
samo jedna rije Pomozite!
Ali na toj zakljunoj toki, kad automatski proces ide po rubu stvaranja itave rase krotkih i poslu-
nih ljudskih automata, ponekad kradomice, ponekad nametljivo poinju se nanovo afirmirati snage
ivota, i to na jedini mogui nain koji im je preostao: kroz eksplozivnu afirmaciju primarnih energija
organizma. Ve smo suoeni s reakcijom civilizacije koja oajava vie no i jedna dosad zapisana u
povijesti dijelom je to eskapistiko povlaenje u neku vie bukoliku jednostavnost, ali ee je rije
o krajnjoj zdvojnosti i povlaenju u stanje koje je prethodilo najprimitivnijim ovjekovim ustanova-
ma u ono to je Shakespeare simbolizirao Calibanom, a Freud oznaio kao primarni dubinski sloj
ovjekove osobnosti Id.
Upamtimo: automat se nije rodio sam. Danas shvaamo da je s njim roen i blizanac, njegova tamna
sjena: drzak, a nepouljiv, kaotian, a ne organiziran ili kontroliran, te iznad svega agresivno razoran,
ak ubojica, koji suludim ili kriminalnim djelima nastoji reafirmiratii zarobljene snage ivota. U liku
ovjeka koji nastaje, subego ili id prijeti da preuzme funkcije superega u nekoj obrnutoj hijerarhiji
koja unizuje autoritet mozga a na vlast dovodi reflekse i slijepe instinkte. Cilj tog subverzivnog su-
perega je da razori ona via svojstva ovjeka kojemu je njegov dar za ljubav, uzajamnost, razumnost,
matu i konstruktivni pristup proirio sve mogunosti ivota. I upravo u svjetlu tih prijeteih negacija
i destrukcija moramo najzad prevrednovati itav koncept podvrgavanja prirode i odmjenjivanja o-
vjekovih vlastitih funkcija kolektivno fabriciranim, automatski rukovoenim i potpuno obezlienim
ekvivalentima.

9. Naprijed u Nigdje
Zasluga za potpuno razumijevanje implikacija automatizacije ne pripada nijednom suvremenom
znanstveniku ili tehniaru, nego viktorijanskom satiriaru Samuelu Butleru, pravom potomku Johna-
tana Swifta, koji je u svom opisu Lapute u Guliverovim putovanjima anticipirao toliko mnogo od
naih dananjih apsurda i razmetljivih besmislica.
Butlerovo originalno pismo novinama The Press u Christ-churchu, na Novom Zelandu, bilo je
objavljeno 1863, a pretiskano je kasnije u njegovim Biljenicama.
Kao mladi raner, koji ima vremena da uz ovce razmilja nad jo svjeom Darwinovom knjigom o
podrijetlu vrsta usuujui se povui daljnje zakljuke kako se to ne bi usudio ni jedan od dananjih
doktorskih kandidata, sve da i ima vremena Butler je osjetljivo pratio snage koje su ve aktivno bile
na djelu u drutvu, i to u smjeru njihove vjerojatne budunosti. Butler je prvi jasno uvidio da Darwi-
nova teorija evolucije, ako je ispravna, ne moe proizvoljno zastati kod fizike evolucije ovjeka, ni
pretpostavljati da je taj vjekovni proces sada zavren. Poput veine svojih i naih suvremenika,
vjerovao je da ima malo stvari na koje je dananja generacija s pravom vie ponosna nego na svako-
vrsni udesni napredak koji se danomice dogaa na polju pronalazatva. Ali nije mogao a da se ne
zapita: kakav e biti kraj tog monog kretanja? U kojem smjeru tei? Kakav e biti njegov konani
rezultat?
Njegov odgovor je glasio: kao to se biljno carstvo razvilo iz mineralnog, a ivotinjsko nadolo na
biljno, tako je danas za ovih nekoliko posljednjih razdoblja nastalo jedno potpuno novo carstvo, od
kojeg smo dosad vidjeli samo ono to e se jednog dana smatrati pretpotopnim prototipovima vrste,

129
naime, mehaniko carstvo. Poboljavajui danomice ljepotu i istananost fizike organizacije strojeva,
opaa Butler, ovjek stvara svoje vlastite nasljednike, dajui im veu mo, opskrbljujui svakovrsniim
ingenioznim domiljatostima tu samoregulativnu i samodjelujuu mo, koja e njima biti ono to je
intelekt bio ljudskom rodu. U toku vremena, otkrit emo sami sebe kao inferiornu rasu.
To prenoenje ivota na mehaniku organizaciju, ukazuje Butler, uklonit e ovjekovu najozbiljniju
potekou: potekou razvijanja vlastitih sposobnosti da se postane ljudsko bie. Po svojim moralnim
kvalitetama samodiscipline strojevi e biti tako nadmoni ovjeku, da e on u njima vidjeti vrhunac
svega sto se najbolji i najmudriji ovjek moe usuditi da pomisli. Nikakve zle strasti, ljubomora, krtost,
nikakve neiste elje nee uznemirivati spokojnu mo tih velianstvenih bia. Grijeh, sramota i tuga
nee meu njima imati mjesta. Ako i poele osjeati (a ve sama ta rije odaje da ih priznajemo kao
iva bia), na usluzi e im stajati strpljivi robovi, iji e posao i zanimanje biti briga da im nita ne
uzmanjka. Anticipirajui Norberta Wienera, Butler je ak prihvaao mogunost da strojevi u dalekoj
perspektivi stvaraju druge strojeve.
Danomice, zakljuuje Butler, strojevi nam izbijaju tlo ispod nogu; danomice im postajemo sve
podloniji; dan na dan, sve vei broj ljudi biva prikovan poput roba uz stroj da ga njeguje; sve vie
ljudi svakoga dana posveuje svu svoju ivotnu energiju razvoju mehanikog ivota. Konani ishod
naprosto je pitanje vremena, ali da e doi vrijeme kad e strojevi imati stvarnu vlast nad svijetom i
njegovim stanovnicima, to nitko tko doista filozofski razmilja ni za trenutak ne dovodi u pitanje.
Tono predvidjevi ono to se danas zaista i dogaa, Butler je reagirao protiv svoje vlastite logike,
pradlaui, oito s ironijom, apsurdni lijek: Treba smjesta navijestiti strojevima rat na ivot i smrt
Vratimo se natrag u prvobitno stanje ljudskog roda. Ako netko ustvrdi da je to pod sadanjim uvje-
tima ovjekova ivota nemogue, to odmah dokazuje da je zlo ve poinjeno, da je nae robovanje
ve ozbiljno zapoelo, da smo odgojili rod bia koje unititi prelazi nau snagu, te ne samo da smo
porobljeni, nego sa svojim ropstvom i aposlutno pomireni.
Izgleda da se Butler preplaio svoje vlastite intuicije, i to toliko da je smjesta potraio sigurnost, to
e bez sumnje uiniti i mnogi itatelji ovog odlomka, pridruujui se braniteljima totalne automatizaci-
je. U svom drugom pismu istim novinama udario je u drugu svirku, branei stvar svekolikog tehnikog
razvitka, od najprimitivnije kremene sjekire do najsjajnije organiziranog automatskog stroja. Isprav-
no je ukazao na to da je stroj produetak ovjekovih organskih svojstava, daljnji razvitak njegovih
tjelesnih sposobnosti koji proiruje njihov raspon i daje im nove kvalitete, ba kao to glazbalo pro-
iruje raspon i kvalitetu ljudskog glasa. Kao posluni robovi, strojevi su nevini i korisni kao prsti na
ruci.
Ali razlika je izmeu upotrebe stroja da bi se proirile ovjekove funkcije. U prvom sluaju ovjek
jo uvijek postaje statist. To je Butlera dovelo natrag do problema to ga je lakomisleno zaobiao pred-
laui pokolj strojeva: do pitanja kakve su promjene potrebne da bi se povratila i potvrdila ovjekova
kontrola nad stvarima koje je sam stvorio.
Kad se Butler tom problemu vratio u svojoj satiri Erewhon, pribjegao je humoristikom kompromi-
su, doputajui stanovitu osnovnu opremu od tradicionalnih strojeva, ali i pobrinuvi se za unitenje
svih strojeva izumljenih nakon nekog proizvoljnog datuma, te kanjavajui teko svaki budui izu-
miteljski pokuaj. Bilo je to sklisko izbjegavanje stvarnog problema: uspostavljanja metode procjene,
odabira i kontrole. Ali, Butlerov uvid u problem, iako ga ekscentrino maskira, pokazuje potpunije
shvaanje tekoa to ih ovjeanstvo danas konfrontira nego to to shvaa veina naih suvremenika,
jer je veliki dio napredne znanstvene i tehnike misli danas usmjeren na to da nahrani stroj sa sve
vie i vie ljudskih komponenti, bez trunka zabrinutosti o tome to e ostati od ovjekovog ivota ako
se taj proces nastavi u beskraj.
Butlerova je zasluga to je prozreo tu tehnoloku opsjednutost, to je ukazao na to da glavni koris-
nik totalne mehanizacije nee biti ovjek nego strojevi koji su se pretvorili u nadomjestak objekata

130
ljubavi, i koji e uskoro od fetia postati bogovi. Butler je uvidio da program mehanizacije nee pomo-
i ovjeku da bude moniji i inteligentniji, nego da e ga uiniti nepotrebnim trivijalnim dodatkom
stroju, robotomiziranim patuljkom iji e neizmjerni organski potencijali biti odstranjeni, kako bi se
konformirao zahtjevima stroja.
Predviajui goli zid na kraju te slijepe ulice, Butler je bio vidovit: Mo navike je golema, a pro-
mjena e biti tako postupna, da ovjekov osjeaj za ono to duguje sam sebi nee ni u jednom trenu
biti grubo uzdrman; nae ropstvo prikrast e nam se beumno i nezamjetnim putovima; nikada nee
ni doi do odlunog konflikta elja izmeu ovjeka i strojeva, koji bi doveo do okraja meu njima.
Butler je u drugom odlomku svoje kasnije fantazije Erewhon primijetio jo tonije: Mi ne moemo
raunati s adekvatnim napretkom ovjekovih mentalnih ili fizikih moi koji bi se knjiio na raun
daleko veeg razvoja koji je, izgleda, rezerviran za strojeve. Netko moe rei da je za vladanje njima
dovoljan ovjekov moralni utjecaj, ali ne mogu zamisliti da e ikad biti pouzdano pokloniti mnogo
povjerenja moralnom osjeaju stroja.
Izvadimo li to iz satirikog konteksta, moe li biti realistinije anticipacije dogaaja, institucija i
stanja duha s kojim smo suoeni danas? Meutim, te eventualnosti ne ispituju se ni u udbenicima
fizike ili strojarstva, a ne jo ni u pomodnim standardiziranim predvianjima tehnoloke budunosti,
bilo da paradiraju kao sociologija ili kao znanstvena fantastika. Jer Butler se nije bavio samo s kon-
kretnim izumima i otkriima svog doba: on je uoio mogunost dublje i univerzalnije promjene, one
koja e raskomadati ovjekov organizam, kako bi ga ponovno uspostavila u obliku kolektivnog stroja
koji simulira i nadomjeta ivot.
Sam Butler ustuknuo je pred svojim krajnjim nihilizmom i proturio ga kao gorku rugalicu. A da je
bio religiozni prorok, a ne satiriar, mogao je o toj cijeloj stvari izrei svoj konani sud rijeima to
ih je davno izgovorio Izaija. Kolike li naopakosti vae! Cijeni li se glina kao lonar, pa da djelo rekne
svome tvorcu: Nije me on nainio? Ili lonac da rekne lonaru: On ne razumije nita? Stoljee nakon
Butlera, ta pitanja danas zlokobno grme u naim uima.

131
Glava osma: Napredak kao znanstvena
fantastika
1. Kotai napretka
Iza znanstvenih otkria i tehnikih izuma koji su se brzo nagomilavali nakon esnaestog stoljea,
moramo prepoznati trajni utjecaj kozmike i mehanike slike svijeta koja ih je pratila. Iako su same
tehnike inovacije bile nove, pokretaka snaga koja je stajala iza njih ivjela je u sjeni sve od Doba
piramida, ekajui, da tako kaemo, samo reinkarnaciju Boga Sunca pa da pone djelovati.
Bitni osjeaj kojim su proeta sva njihova najstarija djela, primjeuje Flinders Petrie za Egipane,
jest suparnitvo s prirodom; taj osjeaj suparnitva, elja da se osvoji priroda i zavlada svim njezinim
manifestacijama, da joj se u gotovo doslovnom smislu popne na glavu, ostaje jedno od prepoznatljivih
obiljeja modernog ovjeka. U tom se smislu Petrarkino uveno djelo uspona na Mont Ventoux, koje
nije imalo druge svrhe osim samog uspona osvajanja prostora i dizanja nad zemlju moe uzeli kao
vjesnik tog novog doba. Ta tenja kulminirala je etnjom po Mjesecu.
U osamnaestom stoljeu poelo se dogaati suptilno premjetanje vrijednosti, kako je sama tehnika
poela zauzimati vei prostor. Ako je cilj tehnike bio da pobolja ovjekov poloaj, ovjekov cilj morao
je postati sve ui, sveden na usavravanje tehnologije. Mehaniki napredak i ljudski napredak poeli
su se smatrati istom stvari. Teoretski, oba su bila beskonana.
Da bismo razumjeli kako je u devetnaestom stoljeu ideja tehnikog progresa postala ope prihvae-
na kao kvazi-religiozno vjerovanje, moramo ispitati njenu povijest koja je udnovato kratka. U svakoj
razvijenoj kulturi ima razdoblja kad su dokazi tehnikog napredovanja jasno vidljivi: kao u zamjeni
bronanih orua i oruja eljeznim, ili u pretvaranju grubih drvenih hramova Grke iz sedmog sto-
ljea u majstorske mramorne oblike petog stoljea to je sve omoguila strahopotovanja vrijedna
inenjerska sposobnost pri rezanju, prijevozu i podizanju golemih blokova kamena. Ali, iako su ta po-
boljanja bila dovoljno zamjetna da izazovu oponaanje, nisu izazivala nikakav osjeaj neminovnosti,
niti su predskazivala dugi niz novih izuma na svim ostalim podrujima. udnovato, oni koji su tragali
za ljudskim savrenstvom bili su jo uvijek skloni da ga trae u nekom starijem dobu: nastojali su po-
vratiti izgubljenu jednostavnost, humanost koja se pokvarila tek kasnije. ak je i idovskom narodu,
koji je imao osjeaj svoje povijesne misije, bilo lake vratiti se natrag Mojsiju, nego ii naprijed novom
Mesiji.
Najranija ideja napretka bila je po svoj prilici latentna u kranskom polju samousavravanja kao
boanskog cilja, a njegovo idealno ispunjenje bilo je, ako ve ne u povratku zlatnom dobu, u nekoj
jednako statinoj budunosti na nebu budunosti koju nee uivati ba cijela zajednica, jer je za zle
bila predviena jednako vjena ali bolna sudbina u paklu. Kako je pokazao Tuveson, pojam progresa
imao je svoje korijene i u kasnijem vjerovanju u Milenijum, ne u odlazak na neko daleko nebo, ve u
konkretniji raj koji e sii na zemlju.
Tu ideju izrazio je ve 1699. John Edwards, jedan ortodoksni teolog. Za razliku od neto ranijih
anabaptista, koji su i sami imali milenaristike drutvene vizije, pa su poput bitnika ili hipija nastojali
da ih i ostvare, zanimljivo je da je on drao da se napredak u prirodnoj i mehanikoj filozofiji moe
usporediti s napretkom u znanju o bojim stvarima, pa e se stoga fizika priroda i ovjekova priroda

132
obnavljati simultano. Rezultat: virtuozi e razvijati prirodnu filozofiju, tlo e ponovno zadobiti svoju
prvobitnu plodnost, ivot e biti udobniji. Nasljednici utopijske zemlje nee biti uzali sveci, nego jed-
nostavno nai potomci. Teko da emo bilo gdje nai reenicu koja obuhvaa toliko mnogo kljunih
ideja napretka: znanost, specijalizirane vjetine, udobnost, moralni polet, utopiju, budunost. Ukratko,
nebo e napokon sii na zemlju, a to e ostvariti filozofija mehanike.
Nekoliko pokoljenja kasnije, ideju progresa izloili su u njenim najirim obrisima Turgot i Edward
Gibbon. Turgot, dravni ministar Louisa XVI i neobino dobro uravnoteen, um, nije smatrao napre-
dak jednostavnim nusproduktom tehnologije, nego ishodom ovjekove genijalnosti. Iako se snano
divio znanosti i predviao vrijeme kad e se svaka istina moi utvrditi apstraktnim matematikim
oblikom, mogunost napretka ipak je vezivao uz uroenu ljudsku sklonost inovaciji, stvaranju novog,
nasuprot jednako oiglednoj tendenciji potiskivanja svake inovacije i reforme, te pribjegavanja me-
hanikoj jednolinosti. Za manje kritinu verziju iste ideje okrenut emo se Gibbonu koji u uvodu u
svoje djelo Uspon i pad rimskog carstva kae:

Svako razdoblje povijesti svijeta povealo je i nadalje uveava stvarno bogatstvo, sreu, zna-
nje, a moda i vrlinu ljudske vrste.

Ta slika stalnog, ustrajnog, gotovo neminovnog gomilanja poboljanja odraava ne samo bljutavi
optimizam prosvjetiteljskih intelektualaca, nego i njihovo laskavo poimanje vlastitog mjesta u po-
vijesti. Voe tog pokreta, od Voltairea pa dalje s izuzetkom Turgota! mislili su da su prole kulture,
osobito ona srednjovjekovna, pale rtvom slijepih nagona, pijane ignorancije, popovske represije i
bezdune tiranije. Kad se jednom odstrane udovine ideje i obiaji prolosti a osobito im je smetala
gotika arhitektura! svim ljudima vladat e kao pokreta iskljuivo razum, u skladu s uroenom do-
brotom ljudske prirode. Ali ako je Gibbonova tvrdnja dobro fundirana, onda ljudski napredak nikada
nije prestao: za njega jami sama priroda stvari. Svaka generacija nadmauje sva ranija dostignua.
Obraenje na doktrinu napretka ilo je glatko. Poetkom osamnaestog stoljea, vojvoda Saint-Simon
ovako je opisao zle slutnje svog istaknutog suvremenika marala da Catinata: Teko je alio zbog za-
bluda svog doba, koje je vidio kako slijede jedna drugu u beskonanom nizu: svjesno obeshrabrivanje
revnosti, irenje luksuza Promatrajui znake vremena, smatrao je da u njima otkriva sve elemente
neposredne propasti, drave. Jo prije njega, u esnaestom stoljeu, Louis Le Roy ukazivao je da je
svaka velika civilizacija nakon postizanja stanovitog vrhunca doivjela svoj pad.
to je za marala de Catinata predstavljalo kobnu i dobro utemeljenu zlu slutnju, postalo je za progre-
sivne umove osamnaestog stoljea sretno obeanje. Napredak su mjerili brojem zastarjelih ustanova
koje su mogli odbaciti. Ako se napredak smatra linearnim kretanjem kroz vrijeme, tada ga moemo
uzeti na dva naina: pribliavati se sve vie eljenom cilju, ili udaljavati se sve vie od polazne toke.
Oni koji su prostoduno prihvaali progres mislili su da su sva zla svojstvo prolosti, te da je samo to
brim odmicanjem od prolosti mogue osigurati bolju budunost.
U toj doktrini bilo je taman dovoljno traaka istine da bi njezine radikalne pogreke bile to opasnije.
Sve civilizacije vukle su kroz pet tisua godina sa sobom, opet naglaavam, traumatine institucije
koje su pratile uspod svih drevnih sistema moi: ljudsku rtvu, rat, ropstvo, prisilni rad, proizvoljnu
nejednakost imetka i privilegija. Ali zajedno s tim zlom dola je i znatna akumulacija dobrih stvari,
ije je ouvanje i prenoenje bilo bitno za ovjekovu humanizaciju i daljnje napredovanje. Zastupnici
progresa bili su suvie odani svojoj doktrini a da bi prepostavili da e se autoritarne ustanove, koje su
oni htjeli zauvijek unititi, moda povratiti nasilje nego ikad, uvrene upravo znanou i tehnikom
koju su oni vrednovali kao sredstvo za osloboenje od prolosti.
udnovatu pretpostavku neprestanog i neminovnog napretka koji ne uzima u obzir primjetljive
organske procese propadanje i unitenje, zastranjenja i lomove, zastoje i nazadovanja proglasit e

133
jedno stoljee kasnije sa smijenim samopouzdanjem popularni francuski filozof Victor Cousin. Po-
mislite na to, gospodo, nita ne nazaduje, sve se kree naprijed. Po istom prjincipu danas suvremeni
proroci progresa slave nadzvuni avion s njegovim fiziki razornim eksplozijama, estokim potresi-
ma ivanog sistema, zagaenjem zraka i eventualnim kvarenjem klime kao neizbjenim doprinosom
napretku transporta, iako ne mogu ukazati ni na jednu jedinu funkciju (osim vojne i napadake) koja
se, kao u prolosti, ne bi mogla adekvatno obaviti s veom udobnou i sigurnou, i to na manje
unitavajui nain i pri manjoj brzini.
Najudnovatije na Gibbonovoj tvrdnji je to da stoji na elu knjige u kojoj se podrobno izlae upra-
vo suprotni proces. Gibbonov grandiozni historijski pregled otkrivao je upravo kako se primarni tok
energije koja je rimsku civilizaciju uzdigla na tako visoku razinu u svim podrujima, osobito u tehnici,
gradnji gradova i pravu, kroz nekoliko stoljea zapravo obrnuo: kako su u cijelom golemom rimskom
carstvu kotai napretka postupno zastali, kako se vano znanje izgubilo, tehniki standard snizio
a neko snano disciplinirana oruana sila pretvorila u pohlepu i razularenu rulju. Najzad, Gibbon
je pokazao kako su se nizom odstupanja i poraza neko vitalna dobra Rima pretvorila u zlo, dok su
siromatvo, nesigurnost i neznanje ijim se iskorjenjivanjem Rim hvalio, pred nevjerujuim oima
kultiviranih Rimljana posluili kao organizacijsko jezgro kreativnijeg kranskog poretka, koji je se-
bi privukao opadajue energije starije kulture i polarizirao ih oko negativnog koncepta zemaljskog
ivota.
Slini obrati, a to je i historiar iz osamnaestog stoljea mogao znati, dogaaji su se ne jednom, ne-
go mnogo puta ranije u ljudskoj povijesti sa slinim prekidom tradicije, gubitkom znanja, osipanjem
realnog bogatstva, a o izbijanju nasilja i sveopem naglom porastu ovjekove bijede da i ne govorimo.
Te oite povijesne injenice prave besmislenom Gibbonovu tvrdnju o trajnom porastu sree i bogat-
stva. Ako je doktrina progresa pruala klju za novu budunost u Gibbonovoj uvodnoj tvrdnji zacijelo
nije bilo niega iako je mnogo toga stajalo u njegovom povijesnom opisu to bi njegove zemljake
pripremilo na slian obrat tehnolokog progresa, iz kojeg je uslijedio slian odstup i malaksava-
nje cijelog britanskog imperija. U mati je doista i zamiljao nekog budueg Gibbona koji pregledava
ruevine Londona, ba kao to je on motrio ruevine Rima.
Gibbon zapravo nije slavio realnosti ovjekovog progresa, nego samodopadni osjeaj superiornosti
i sigurnosti u kojem su uivali britanski gornji slojevi, mislei da e s vremenom humanistika inteli-
gencija preuzeti vlast u svim ustanovama, pa ak i osigurati da se lagodnost i rasko vladajue manjine
u prikladno razvodnjenoj i vulgariziranoj formi prenese ostalom stanovnitvu. Bila je to kljuna dok-
trina whigovskog liberalizma. Polazei od nje Gibbon je samo nekoliko godina prije amerike i
francuske revolucije s kojima su zapravo otpoela dva stoljea nacionalnih buenja, klasnih borbi,
imperijalistikih osvajanja i divljake represije mogao ak rei da vie nema nikakve potrebe za
revolucijama!
Jednom usaeno u zapadni um, izjednaavanje mehanikog s moralnim progresom postalo je ope
prihvaenom doktrinom koja se negirala samo u katolikim zemljama Zapadne Evrope ili po zaosta-
lim kontinentima kamo jo nisu prodrli strojevi. Svaki novi uspjeli izum samo je jo vie podupirao
tu nekritinu vjeru u odgovarajui ljudski napredak. Naravno, vjerovanje u neminovnost progresa
i samo je stvaralo dokaze za svoju tezu, ba kao to neogranieno vjerovanje u vraevu mo esto
potpomae djelovanju njegovih magijskih zaklinjanja i lijekova. Budui da se idejom progresa nikako
nisu mogla objasniti nova zla i nazadovanja, javila se tenja da se izbrie obimni dokazni i povijes-
ni i suvremeni materijal o tome. Raunati samo s koriu i ne primjeivati gubitke, pokazalo se kao
standardna metoda ouvanja milenijarnih pretpostavki, na kojima se doktrina progresa izvorno i zas-
nivala. Ali progres je bio tako neujednaen, ak i u materijalnom komforu, da je Winston Churchill
jednom sarkastino primijetio kako u engleskim palaama, u dvadesetom stoljeu, jo uvijek nema
centralnog grijanja, a u emu su njihovi rimski uzori uivali gotovo prije dvije tisue godina.

134
 Napredak je, naravno, raznim umovima znaio razne stvari: jednu Diderotu i Condorcetu, drugu
Marxu i Comteu, treu Herbertu Spenceru i Charlesu Darwinu, a neto potpuno drugo dananjim nas-
tavljaima. U meuvremenu je zdrava ideja popunjavanja i uzimanja iz trajnog kulturnog rezervoara,
koja je Gibbonu jo uvijek bila smislena, potpuno isputena iz cijelog koncepta.
Voltaireova formula napretka zadaviti posljednjeg kralja crijevima posljednjeg popa inila se
njegovim oduevljenim drugovima kao divan nain da se obrie ploa i da se drutvo izgradi na pot-
puno racionalnoj osnovi. ak i oni koje je uasavao taj sadistiki prijedlog, na drugim su podrujima
slijedili politiku spaljene zemlje u odnosu na prolost, kao sredstvo za ubrzanje napredovanja u
budunost. Gibbonova teza prihvaala je injenicu da su civilizacijska dobra prije kumulativna nego
sukcesivna: ali kad je jednom udaljavanje od prolosti postalo kriterijem napretka, funkcije akumula-
cije preputena je muzejima.

2. Evolucija i retrogresija
Novom konceptu progresa nedostajala su dva realiteta koja su kasnije bila ukljuena u koncept evo-
lucije. Ali budui da su se oba pojavila gotovo simultano, u popularnom su ih shvaanju na alost esto
zamjenjivali. Evolucija se usredotoila na sredinju injenicu samog organskog ivota. U toj evolucij-
skoj perspektivi, masa, energija i gibanje ne objanjavaju nita drugo nego apstraktnu osnovicu ivota.
Za razliku od fizikalnih energija koje teku samo u jednom smjeru, nizbrdo, organske aktivnosti su
bipolarne i pozitivne i negativne, aktivne i pasivne, konstruktivne i destruktivne, akumulativne i se-
lektivne, ukratko rastu, razmnaaju se i umiru. Kada prevladava pozitivni proces (protu-entropija ili
rast), pa makar na uskoj i privremenoj margini, ivot cvate.
Gmiui uzbrdo spiralom oblika, glista bi, po Emersonovoj lakonikoj metafori, mogla postati
ovjekom. To stvorenje ne napreduje poveanjem svoje stope rasta, postajui tek veim crvom ili
zaetnikom veeg broja crva. Za bezbrojne organizme, ostati iv i razmnoiti se, ustrajui u svojem,
zapravo znai uspjeti kao vrsta, iako ve samo svojim postojanjem mogu obogatiti okolinu tako da
pomognu preivljavanju drugih vrsta ba kao to nerazvijeni plankton pomae kitu.
Uzdu samo jednog dosad vidljivog puta, organska evolucija rezultirala je konzistentnom progre-
sivnom mijenom: razvojem ivanog sistema sisavaca. Dok su bubrezi i plua nastali prije desetak
milijuna godina, ivani sistem je doista postajao sve obimniji i prikladniji. U sluaju ovjeka, doivio
je izuzetan rast u toku posljednjih pola milijuna godina. Zahvaljujui tom ivanom sistemu i pro-
izvodima to ih je stvorio iza same tvari svog mozga, znacima i simbolima, ovjek ivi u svijetu koji
je beskonano bogatiji mogunostima od svijeta bilo kojeg ivog stvora. Samo tamo u ovjekovom
umu, ideja napretka ima ozbiljan sadraj to jest, nudi perspektivu bolje budunosti.
Ali ne smijemo zaboraviti na karakteristinu injenicu o tom jedinstvenom evolutivnom razvitku:
prirodna selekcija dopunjena je kulturnom selekcijom, koja je ne samo modificirala ovjekovu okolinu
ji nain ivota, nego je iz njegove vlastite prirode izmamila nove potencijale kao to je razigrano
vladanje matematikim apstrakcijama, to se nije moglo pretpostavljati kad je ovjek poeo brojati na
prste. Tehnoloki napredak, postignut manipulacijom i runim radom, igrao je sve do izuma simbola
samo malu ulogu u tom temeljnom preobraaju.
Ta istina, sastavljena iz komadia saznanja tek u toku posljednjeg stoljea, modificira cijelu koncep-
ciju progresa, jer evolucijski razvoj formiranja uma unutar ljudske vrste, kulturu i postanak linosti
odvaja od isto materijalnog napredovanja, orua, oruja i potreptina, to inae proima doktrine
devetnaestog stoljea.
Ali dok nam evolucija otkriva skokove i stvaralake izlaze, otkriva i povremena zastranjenja, naza-
dovanja, zastoje i kobno krivo prilagoavanje, jer su upravo zbog ovjekovog nadmonog ivanog

135
sistema nadmonog, ali nestabilnog i krajnje krhkog, ak i njegovi najbolji tehniki rezultati esto
bili zaustavljeni, izopaavani i krivo primijenjeni. Savladavajui, na primjer, vjetinu letenja, ovjek
se oslobaao svoje vezanosti za zemlju. Ali ta pobjeda nosi sa sobom zbunjujua ogranienja. U po-
trazi za brzinom, ovjek je ve obnovio u jo skuenijem obliku (svemirske rakete) ogranienja od
kojih je bjeao, te je postao pukom masom koja se prevozi, koja se teoretski smanjuje u veliini to
se vie pribliava brzini svjetlosti, gubei praktino svoju sposobnost spasonosne reakcije obrnuto
proporcionalno u odnosu na brzinu svog vozila.
Govorei u pojmovima evolutivnog iskustva, nema razloga za miljenje da se autentini progres
moe postii u bilo kojem smjeru, osim u skladu s uvjetima to ih postavlja ovjekova bioloka narav,
modificirana i dijelom nadomjetena njegovim povijesnim kulturama, intenziviranim razvojem nje-
govog nervnog sistema. to se tie opstanka ovjekove okoline, mnoga su se tehnika djela modernog
ovjeka, nadmona i zastraujua, ve pokazala kao isprazno opasna, a u nekim sluajevima i kobna.
Da i sama teorija evolucije nije pretrpjela utjecaj mehanika slike svijeta, te da se mehaniki napredak
nije izjednaio s maltuzijanskim preivljavanjem najsposobnijeg, te bi injenjice ve davno ranije
bile prepoznate i vrednovane.
Vjerovati da kasniji vremenski stupanj nuno sa sobom nosi i veu akumulaciju vrijednosti, ili da
najnoviji izum nuno pridonosi ovjekovom napretku, znai zaboravljati oite dokaze povijesti: po-
novni pad u barbarstvo, koji je najuoljiviji i najstraniji upravo u ponaanju civilizirana ovjeka, na
to je Giambattista Vico jo davno ukazao. Je li Inkvizicija sa svojim lijepo stupnjevanim muenji-
ma i ingenioznim mehanikim inovacijama predstavljala znak napretka? Tehniki da; ljudski ne. Sa
stanovita ovjekova opstanka, a daljnji razvoj da i ne spominjemo, strijela s kamenim iljkom bo-
lja je od hidrogenske bombe. Nema sumnje, ponos modernog ovjeka je povrijeen kad shvati da su
drevne kulture, s jednostavnijim tehnikim mogunostima, moda bile superiorne njegovoj u smislu
ljudskih vrijednosti, te da autentini napredak zahtijeva i kontinuitet i ouvanje, a iznad svega svjesnu
anticipaciju i racionalnu selekciju antitezu naeg dananjeg kaleidoskopskog mnoenja besciljnih
novotarija.
Proroci progresa nastojali su dokazati njegovu valjanost uglavnom koncentracijom na apstrakcije
vremena, prostora i gibanja. I sama metafora bila je tek drugo ime za nesmetano gibanje vodom, zra-
kom, a danas snagom raketa kroz Sunani sistem, i jo dalje, fantazijom do drugih zvijezda, udaljenih
mnoge svjetlosne godine. U H. G. Wellsovom najizvornijem romanu Stroj vremenu, glavni junak
nije sluajno izumitelj koji je nauio kako putovati kroz vrijeme. (Djelotvorni simboliki ekvivalent
te isto imaginarne mehanike sprave je, naravno, prouavanje povijesti.)
U pukoj upotrebi, napredak je poprimio znaenje neogranienog kretanja u vremenu i prostoru,
popraen, nuno isto tako neogranienim raspolaganjem energijom, to kulminira u neogranienoj
destrukciji. ak se i moj stari uitelj Patric Geddes, u srcu jo uvijek optimistiki viktorijanac, iako pre-
kaljen realistikim pesimizmom Carlylea i Ruskina, obiavao sluiti istim rijeima govorei o idejama
i projektima: Moramo napredovati, smatrajui da je Mahatma Gandhi, sa svojom metodom oslo-
boenja majke Indije pomou kolovrata, ve dovoljno kanjen time to svoje ideje crpe iz tri glavna
izvora, Thoreaua, Ruskina i Tolstoja, od kojih su sva trojica ivjela jo prije dvije generacije. Usprkos
irokoj paleti strojeva stvorenih u toku posljednja dva stoljea, u pukom miljenju napredak mo-
derne tehnologije poistovjeuje se uglavnom sa sredstvima transporta s parobrodom, eljeznicom,
automobilom, avionom i raketom.
ak i kad pojam progresa suzimo na osvajanje vremena i prostora, njegova ljudska ogranienja su
flagrantna. Uzmimo jedan od omiljenih primjera Buckminstera Fullera, skupljanja vremena i prostora,
koji zapoinje s kuglom od est metara u promjeru, a prikazuje vremensku distancu transporta hoda-
njem. Upotrebom konja, kugla e se skupiti na metar i pol, s jedrenjacima kliperima postat e poput
koarkake lopte, s mlaznim avionom poput pekule, a s raketom poput zrna graka. A kad bi ovjek

136
mogao putovati brzinom svjetlosti (da dodamo, kako bismo zaokruili Fullerovu ideju), Zemlju bi sa
stanovita brzina tijela postala molekula, tako da bi se vratili na poetku a da nismo ni na trenutak
osjetili da smo krenuli.
Natjeravi Fullerov primjer do njegovog teorijskog ekstrema, sveli smo taj mehaniki koncept na
njegov pravi stupanj nevanosti za ovjeka. Jer kao i svaki drugi tehniki rezultat, brzina ima smisla
samo u odnosu na ostale ovjekove potrebe i ciljeve. Oito, uinak ubrzanja transporta je u smanjenju
mogunosti neposrednog ovjekovog iskustva ak i iskustva putovanja. Osoba koja je poduzela put
oko svijeta pjeice, skupit e krajem tog dugog puta itavo bogatstvo sjeanja na geografske, klimatske,
estetske i ljudske realnosti: ta iskustva nestaju u izravnom omjeru s brzinom, a na vrhuncu brzog
kretanja putnik uope ne moe iskoristiti nita. Njegov svijet je postao statian, vrijeme i kretanje
u njemu ne izazivaju nikakve promjene. Ne skuplja se samo prostor, nego i ovjek. Zbog obujma
putovanja mlaznim avionom i brzog obrtanja turista, to transportno sredstvo ve je beznadno unitilo
mnoga dragocjena povijesna mjesta i gradove koji su i pokrenuli to masovno posjeivanje.
Progres, kako ga je definirala naa na stroj orijentirana kultura, bio je jednostavno kretanje naprijed
u vremenu, i kao to je formulirao jedan pragmatistiki filozof, samo gibanje postaje cilj to je
samo starija verzija jo ispraznije ideje medij je poruka. Obje te ideje mogu se, ipak, postaviti i u
valjanom obliku: gibanje doista postaje dio cilja i proiruje ga, a medij nuno modificira poruku.
Ali u poetku je postojalo neko opravdanje za tu gorljivu vjeru u Progres. Korisne inovacije u
prolosti i preesto nisu bile u stanju probiti debelu naslagu obiaja. ak je i visoko racionalni Michel
de Montaigne mislio da je bolje zadrati loe ustanove, nego da drutvo riskira opasnosti koje bi mogle
pratiti reformu. Da bi se stekla danas dostupna sloboda odabiranja i uzimanja iz prolosti, najprije
je moda i bilo potrebno u potpunosti prekinuti s njom ba kao to adolescent mora prekinuti s
roditeljima da bi dovoljno sazreo i od roditelja preuzeo ono to unapreuje njegov vlastiti rast.
Jer moda je po prvi puta budunost opsjela umove ljudi, ne kao daleka nada osloboenja u nekom
dalekom statinom nebu, nego kao ustrajna stvarnost i ostvarljivo obeanje daljnjih ispunjenja. U
ivotnom ciklusu svih organizama ve je zapisano mnogo od njihove budunosti: dogaaji koji e tek
doi i oblici koje tek treba ostvariti neprestano djeluju na izbor mogunosti i modificiraju ih: sprega
unaprijed je bitni pandan povratne sprege. udnovato, ali izgleda da je ustrajna svijest o budunosti
bila aktivno utjelovljena samo u jednoj kulturi iako znaajno dugovjenoj kod idova: upravo su
u svjetlu ideje svog osloboenja i konanog povratka u Jeruzalem preivjeli tekoe i iskuenja koja
su mnogo puta rasula i zatrla druge narode, koji su imali manje pouzdanja u svoj cilj i bili manje
odani svojoj budunosti. Koliko je doktrina progresa davala teine budunosti kao i prolosti, toliko
je korisno neutralizirala pretjerano potovanje za isluene ustanove i obiaje koji su u velikoj mjeri
izgubili svoju vanost.
Ma koliko voluntaristika i neznalaka u svom odbacivanju prolosti, ideja napretka je s poetka bi-
la oslobaajua: odbacivanje zaralih lanaca koji su obogaljili ljudski duh. U neposrednom kontekstu
Zapadne Evrope to je dovelo do nepotedne kritike mnogih ozbiljnih zala, te je usprkos neprijateljstvu
to ga je vladajua klasa pokazivala prema reformatorima i mutivodama stvorilo efikasna pobolj-
anja. U tom zamahu svagdje je uvedeno slobodno i javno obrazovanje, duevni bolesnici prestali su se
okivati, kuni zatvori oieni su i u njih je puteno svjetlo: u nekim zemljama, uz otpore, stanovnitvo
je dobilo udjela u narodnom zakonodavstvu; gluhima i nijemima pomagano je da se izraze, pa se ak
i s onima koji su poput Hellen Keller bili jo i slijepi, postupalo s nadljudskom strpljivou u nadi da
e progovoriti. Neko vrijeme barem slubeno prestalo je i muenje prilikom ispitivanja zloinaca,
iako su one najnepravednije drevne ustanove, osobito ropstvo i rat, i dalje ilavo preivljavale.
Ne treba umanjivati injenicu da su takve dobrodole promjene bile odnjegovane i ubrzane s idejom
progresa. Ali iako su ta poboljanja esto bila znatna, moda je jo znaajnije da niti jedno nije izravno
dugovalo nita mehanikoj invenciji.

137
 Ovime ne elim negirati da od osamnaestog stoljea naovamo postoji interakcija izmeu ideje na-
pretka, sustavne mehanike invencije, znanstvenog otkrivanja i politikog zakonodavstva: uspjeh na
jednom polju potvrivao je i podupirao slina nastojanja na drugim podrujima. Gdje moe stati
usavravanje ovjeka naoruanog geometrijom, mehanikim umijeem i kemijom? pitao je Louis Se-
bastien Mercier iz osamnaestog stoljea u svojoj utopiji Godina 2440. Doista, gdje? Ve je i samim
izborom te daleke godine budunosti proglaena jednovremenom s prolou, zaprijetivi da e je u
potpunosti odmijeniti.
Mercierova knjiga bila je jedna od prvih futuristikih utopija koje su devetnaestom stoljeu pos-
tale uobiajene; nemalo njegovih predvianja zbilo se dugo prije njihovog konanog datuma. Misao
da je stroj zbog racionalnosti svog plana i strogog savrenstva u obavljanju poslova postao moral-
nom snagom, doista jedinom moralnom snagom, onom koja ovjeku postavlja nove norme realizacije,
olakala je da se nova tehnologija, ak i u svojim najprljavijim manifestacijama, izjednai s ljudskim
napretkom. Zakazati u smislu ljudskih potencijala vie nije bilo grijeno: to je sad znailo zakazati pri
maksimalnom iskoritavanju stroja.
U klasinim filozofijama i religijama pojam savrenstva odnosio se gotovo iskljuivo na kultivaciju
osobnosti ili na spas due. Ljudske ustanove samo su kao popratna pojava mogle biti predmetom tak-
vog nastojanja. U to je jo manje ulazila tehnika sredina, sve dok benediktinska disciplina nije i sam
rad pretvorila u oblik pobonosti. Odvojenost i izolacija linosti od ekonomskog sistema i materijalne
kulture koja je pomogla njezinom oblikovanju i davala joj sadraj, bila je kljuna zabluda, jednaka
onima koje su poinjene u iscrtavanju mehanike slike svijeta. Ali, ta je zabluda imala jednu vrlinu:
zahtijevala je svjesno sudjelovanje i disciplinarni napor. S druge strane, doktrina progresa shvaala je
napredovanje kao izvanjsko i automatsko: bez obzira na elju ili izbor pojedinca, sve dok zajednica pri-
hvaa umnaanje strojeva i potronju tipiziranih proizvoda kao glavno ljudsko nastojanje, napredak
je siguran.
Mehaniki izumi bili su tako brzi, tako brojni i impresivni, da je sredinom devetnaestog stoljea
ak i tako human i uravnoteen um poput Emersonovog bio proet tim stavom, iako je odbacivao me-
tafizike temelje utilitaristike vjere. uda ovog vijeka, izjavio je jednom Emerson, potamnjuju
sva druga zapamena vremena. Za svog ivota vidio sam nastanak pet uda naime, 1. parobroda; 2.
eljeznice; 3. elektrinog telegrafa; 4. primjenu spektroskopa u astronomiji; 5. fotografije. To prije-
vremeno slavljenje ostavlja nas bez odgovarajuih rijei kojima bismo opisali naa dananja uda
elektronski mikroskop, atomsku gljivu, svemirsku raketu koja daljinski upravljana krui oko planeta
i kompjutor.
Na nekom drugom mjestu Emerson e podrugljivo primijetiti da nije vano koliko daleko putujete:
vaa stara linost putuje s vama. I upravo da bi izbjegli taj aksijalni zadatak discipliniranja i usmje-
ravanja linosti, apostoli progresa skupili su sve svoje snage na poslu usavravanja i umnaavanja
strojeva, slui se na nov nain saznanjima do kojih se dolo. Za svaku ljudsku slabost ili poremeaj,
postojao je navodni djelotvorni mehaniki, kemijski ili farmaceutski lijek. ak je i elektrini luk nakon
uvoenja bio pozdravljen kao pouzdana preventiva nonom kriminalu. Otuda i nepromiljena primje-
na rendgenskih zraka u toku pola stoljea, prije nego to smo upoznali ubitano djelovanje mnogih
vrsta zraenja: slino je s nepreciznom i prekomjernom upotrebom antibiotika ili, kao u sluaju lobo-
tomije, s prebrzim pribjegavanjem kirurgiji kod organskih poremeaja koji se mogu tretirati i drugim
sredstvima.
Nadobudnu misao o stroju kao omiljenom promicatelju moralnih, politikih i materijalnih dobara
izrazio je i opet Emerson: ve i to pokazuje kakvu je mo stekla doktrina mehanikog progresa. Na-
predak izumilatva, zabiljeio je Emerson 1866, doista je prijetnja! Gdje god vidim tranice, oeku-
jem republiku. Moramo se pobrinuti da uvedemo slobodnu trgovinu i ukinemo carinarnice prije nego

138
putniki baloni stanu stizati iz Evrope, te mislim da je generalni direktor eljeznica imao primisao s
dubljim znaenjem, kad je iznad kolosijeka ispisao svoje geslo: Pazite na stroj!
Emerson jedva da je posumnjao da bi nadmona tehnika opremljenost mogla roditi ne svjetsku
zajednicu republika, nego neprijateljsko sueljavanje razornih i totalitarnih vojnih strojeva. Danas
jo uvijek ima avangardnih mozgova, izlivenih po tom zastarjelom progresivnom kalupu, koji i
dalje vjeruju da e neposredno komuniciranje pomou televizije proizvesti neposredno razumijevanje,
ili koji su tako vezani za svoju dogmatsku vjeru u tehnoloki progres, da misle kako je upravljanje
gustim i zakrenim automobilskim prometom pomou radija iz helikoptera dokaz sjajne tehnike
efikasnosti a ne ono to zaista jest razotkrivanje oitog sloma, u suvremenoj tehnici, planiranju
transporta, drutvenoj kontroli i urbanizmu podjednako.
Prvi vjernici mehanikog spasa vrlo teko bi nam objasnili kako to da je isto desetljee koje je vidjelo
trijumf zrakoplovnog transporta doivjelo i sveopu obnovu pasokih ogranienja, koja su krajem
devetnaestog stoljea bila praktino ukinuta. Ukratko, misao da napredak znanosti i mehanike jami
i paralelnu ljudsku dobrobit bila je upitna ve oko 1851, dakle u godini izlobe u Kristalnoj palai, a
danas je postala potpuno neodriva.
Prvotne nade u znanstveni i tehniki napredak, te kasniji osjeaj razoaranja izraeni su u dvije
pjesme Alfreda Tennysona: Locksley Hall (1842) i Locksley Hall nakon ezdeset godina (1886).
Kao mladi pozdravio je ne samo lokomotivu, nego i navjetaj putovanja zrakom kao dostignua zbog
kojih je, prema njegovim rijeima, bilo bolje ivjeti pedeset godina u Evropi, nego cijelo stoljee u Kini.
Ali na kraju je doao do drugaijeg zakljuka: zrani rat koji je trebao dovesti do stvaranja skuptine
ovjeanstva i svjetske federacije, nije vie inio vjerojatnim tako sretan ishod. Umesto da zaziva
Naprijed, naprijed krenimo, vratio se ranijem sebi u stihu: Utiajmo taj krik naprijed, sve dok ne
proe deset tisua godina.
Kao religiozni nadomjestak, doktrina neminovnog mehaniko-ljudskog napretka dala je novoj slici
svijeta ono to joj je nedostajalo: implicitni cilj, naime totalno unitenje prolosti i stvaranje bolje
budunosti uglavnom mehanikim sredstvima. Sama promjena postala je u tom kompleksu ideja ne
tek prirodna injenica to i jest nego urgentna ljudska vrijednost: opirati se promjeni ali usporiti
je na bilo koji nain, znailo je ii protiv prirode te napokon, ugroziti ovjeka poricanjem Boga
Sunca i nesluanjem njegovih zapovijedi.
Uz te pretpostavke, jer je napredak dosudilo nebo, regresija vie nije bila mogua. Jo nekoliko
godina prije prvog svjetskog rata, prognani junak jednog od boljih H. G. Wellsovih romana Novi
Machiavelli, piui o svojoj prolosti mogao se hvaliti: Nikakav kralj ili vijee ne moe me uhapsiti
ili muiti, nikakva crkva ili nacija ne moe me utiati takve sile bezobzirnog i potpunog ugnjetavanja
nestale su. U to vrijeme taj obavijeteni moderni um, uvjeren u dobrohotna djela znanosti, nije mogao
pretpostaviti mogunost jednog Hitlera, Staljina ili Maoa: jo uvijek je mogao vjerovati da je ovjekov
napredak ireverzibilan, iako e malo kasnije, 1914, u Osloboenom svijetu i sam realistiki opisati
smak grada pogoenog atomskom bombom.
Popularna doktrina progresa podravala je kasniju koncepciju evolucije i tvrdila da i ona nju podr-
ava. Ali to je bio nezakoniti savez, jer evolucija, kako je primijetio Julian Huxley, ne podrazumijeva
linearno kretanje naprijed, nego divergenciju, stabilizaciju, izumiranje i napredovanje. U organ-
skim preobrazbama, snage koje se odupiru promjeni i osiguravanju kontinuitet jednako su vane kao
i snage koje potiu novo i dovode do usavravanja. Ono to u jednom razdoblju ini napredovanje,
moe se u drugom pokazati kao krivo prilagoavanje ili regresija.
U svakom sluaju, danas bi jedna injenica trebalo da bude jasna: sama po sebi, promjena nije vrijed-
nost niti automatski proizvodi vrijednosti, a ni novost nije dovoljan dokaz usavrenosti. To su samo
potapalice i oglasne krilatice od trgovakog interesa: da se neto proda. A to se tie predodbe da
su tehnoloke inovacije glavni izvor svekolikog ljudskog razvoja, to je samo otrcana antropoloka

139
bajka koja, kako sam pokazao u prvom svesku Mita o maini, ne moe izdrati obuhvatniju analizu
ovjekove prirode i kulture. Kad moderni ovjek jednom shvati potrebu za kontinuitetom i selektiv-
nom modifikacijom, u svjetlu svojih vlastitih svojstava i ciljeva umjesto da se slijepo konformira bilo
prirodi bilo svojoj tehnologiji, imat e pred sobom mnogo novih mogunosti izbora.

3. Uloga utopija
Platonova misao da bi se ljudska zajednica mogla svjesno preoblikovati i usavriti na razuman na-
in da je ona zapravo umjetniko djelo vratila se s Thomasom Morusom. Njegova knjiga o tome,
Utopija, koja je retrospektivno dala ime cijeloj knjievnoj vrsti, pojavila se u onih stotinu revoluci-
onarnih godina koje su doivjele otkrie i osvajanje Novoga svijeta, te objavljivanje Kopernikova djela
De revolutionibus. A ako je sam Morus, kako sugerira doktor Arthur Morgan, poput svog pripovje-
daa Hythlodaya imao vijesti iz prve ruke o sistemu vladavine kod Inka u Peruu, to bi samo dodalo
dah povijesne autentinosti ponovno uskrslom mitu o maini. Jer drutvena regimentacija i megalit-
ske graevine Inka, da ne spominjemo njihovo oboavanje sunca, predstavljaju jo neobjanjenu, ali
upadljivu paralelu s istim pojavama u mnogo ranijem Dobu piramida u Egiptu.
U usporedbi s doktrinom progresa, klasine utopije od Platona naovamo imale su malo utjecaja. Bilo
bi svakako ludo pripisati im izravno neku od velikih drutvenih promjena u posljednja dva stoljea;
ak i onih koji su nastojali slijediti utopijske uzore, osnivajui idealne kolonije u Americi i drugdje, bila
je samo aica, a njihovo nadahnue potjecalo je obino iz milenijarnih religioznih aspiracija, kao u
mormonizmu i cionizmu. Sto se praktino uspjenih idealnih kolonija tie, onih u Oneidi, New Yorku,
ili u Amani, Iowa, one su svoje samoispunjenje doivjele samo privremeno i prebrzo su se dokinule
same od sebe.
Ipak, utopijska literatura od poetka je imala tajnu vezu s nastajuim sistemom kolektivne mehani-
ke organizacije. Tek danas raspolaemo s dovoljno povijesnih podatka da s vjerovatnou slijedimo
taj put. Ako je istinski cilj ljudskog razvoja bila savrenost zajednice, onda je sistem koji svaki speci-
alizirani dio oblikuje za djelotvornije obavljanje njegove posebne funkcije, morao na kraju taj posao
obavljati s efikasnou stroja.
Povrinski gledano, koncept utopije implicirao je upravo suprotnost napretku: kad je savrenost
jednom ostvarena, autori utopija nisu vidjeli potrebe za daljnjim promjenama. ak i Mars naputa
svoju dinaminu hegelijansku ideologiju u trenutku kad se ostvari komunizam. Po tome bi idealno
drutvo djelovalo u beskraj, poput dobro podmazanog stroja, pod rukovodstvom kolektivne diktature.
Bihevioristiko prilagoavanje drutvenih mrava i pela dokazuje da je takav mehanizirani kolektiv
doista u okviru organskih mogunosti.
Pa dok u predvianjima raznih utopija, sve otkad je Aristotel sainio prvi komparativni pregled
idealnih grkih zajednica, postoje iroke varijacije drutvenih i privrednih okolnosti, samo nekoliko
klasinih utopija, osobito ona Williama Morrisa, Vijesti iz Nigdine, odbacuju zajedniku temelj-
nu pretpostavku: planiranje cijelog drutva u skladu s odreenim ideolokim nacrtom, po kojem se
autonomija individualnih organizama, koja do neke mjere postoji i kod najniih tipova, prenosi na
organiziranu zajednicu.
Zaudo, iako rije sloboda ponekad nalazimo u utopijama, a jedna iz devetnaestog stoljea stvar-
no se i zove Slobodna zemlja, sve one proete su obiljejem totalitarnog apsolutizma, reduciranjem
raznolikosti i mogunosti izbora, te nastojanjem da se izbjegnu takvi prirodni uvjeti ili historijske
tradicije koje bi pogodovale raznolikosti ili omoguili izbor. Upravo jednoobraznost i prisila u svakoj
utopiji sainjavaju onu njezinu unutranju vezu s megamainom.

140
 ak i prije nego to je mehanika slika svijeta obuzela zapadni um, klasine su utopije, pogotovo
Platonova i Morusova kao najutjecajnije, ve pokazivale ta ogranienja. U svojoj iscrpnoj studiji o
utopijama, profesor Raymond Ruyer potvrdio je moju izvornu analizu iz godine 1922, u kojoj stoji:
gotovo sve utopije naglaavaju pravilnost, jednoobraznost i ivot na komandu ili autoritarnost,
izolaciju i autarhiju. Nije nevano da podvlae i neprijateljstvo prema prirodi, to dovodi do nasilja nad
prirodnim okoliem pomou geometrijskih ili mehanikih oblika, te do zamjene prirodnih proizvoda
umjetnim proizvodima ili nadomjescima.
Te fiksacije postaju jo udnovatije kad ih naemo u dijelu tako osjetljivog i humanog mislioca kao
to je bio Thomas More. Jer ivot to ga on opisuje, uglavnom je samo snana idealizacija stvarne
prakse srednjovjekovnih gradia i ladanjskih palaa, to ih je u svom pregledu Londona, nezavisno od
njega, opisao Stowe. Meutim, preko tog uzorka Morus prebacuje svoj ploni, proturjeni reim, svoj
ideal, u kojem su jednoobraznost i pravilnost ciljevi po sebi. Kako inae objasniti njegovo udnovato
hvalisanje da onaj koji poznaje jedan grad Utopije poznaje sve? Ispod srednjovjekovne odjee Moru-
sove savrene zajednice, elini robot ve je poeo micati svojim umjetnim udovima, ubirui plodove
ivota svojim elinim apama.
Kakav je smisao svih tih mnogih nastojanja da se mogunost ljudske sree poistovjeti s nekim
oblikom autoritarnosti, ili to je jo ee, s mrano autoritarnim drutvom? Ta je jalova matarija,
plutajui mozgom desecima tisua godina, ostala poput sna o mehanikom robotu ili o ovjekovom
letu. Sa srastanjem mehanike slike svijeta, Utopija je poprimila novu ulogu: posluila je kao prefa-
bricirani idealni model za stvarno drutvo, to ga je omoguavao ubrzani proces mehanizacije. Iako
i danas vrlo malo ljudi sumnja u idealni oblik i konano odredite industrijske organizacije koja se
oblikuje u nae vrijeme, sve to zapravo ide prema statinoj konanosti, u kojoj e promjena samog
sistema biti tako nedopustiva, da e se moi izvesti samo potpunom dezintegracijom ili razaranjem.
Ukratko, ispada da utopija uope i nije tako nedosean cilj u usporedbi s operativnim granicama naeg
dananjeg razvoja. Gledana realno, utopistika knjievnost, ako joj dodamo i znanstvenu fantastiku,
predstavlja presjek nadolazeeg svijeta, kako ga shvaaju akreditirani slubenici napretka.
Nemojte krivo itati ovu interpretaciju: uzrona veza ne postoji. Objavljivanje stanovitih knjiev-
nih i znanstvenih utopija nije ozbiljno djelovalo na stvarni proces mehanizacije. Uz iznimku Baconove
Nove Atlantide, utopije praktino nisu djelovale na tehniku, iako su neke sluajne, poput Bellamyje-
vog pogleda unatrag, mogle tekue inovacije dotjerati do njihovog socijalnog rezultata. (Bellamy
je ak, poput Fouriera i njegovih prvotnih planova za falansterije, ponudio i neke nuno konkretne
sugestije, to su Mara i Engels svjesno izbjegavali.) Bilo bi, doista, tonije smatrati da je iznimno brzo
tehniko napredovanje valoriziralo idealno naelo svih utopija i dovelo do socijalnih posljedica koje
bi prilino zbunile one izvorne pisce. Utopije, primijetio je ruski filozof Berajev, izgledaju mnogo
ostvarljivije nego u prolosti. A mi smo suoeni s mnogo munijim problemom: kako sprijeiti njihovo
konano ostvarenje kako da se vratimo drutvu bez utopije, manje savrenom i slobodnijem.
Jo jednom: nisu u pitanju neuspjesi mehanizacije, nego postignue bezbolnog savrenstva. Tim
imperativnije moramo pomno ispitati sliku navodnog drutvenog blaenstva koju nalazimo u naim
tehnolokim utopijama. Utopije su stvarno korisno posluile kao pokusni baloni, nudei ovaj ili
onaj oblik kolektivnog mravinjaka koji danas stvaramo. Raznorazna savrena budua drutva o
kojima piu pisci utopija, nisu zapravo prospekti za novo zlatno doba, koje je dovoljno daleko da bi
dopustilo njihovu realizaciju. Naprotiv, one su samo subjektivne slutnje o opasnim realnostima koje
je vrlo lako mogue ostvariti zahvaljujui tehnologiji.
Drugim rijeima, utopija je tajno odredite nevidljive i sveobuhvatne megamaine: ono isto odre-
dite koje je Teilhard de Chardin oslikao kozmiki, u udnovato euforinom raspoloenju, kao toku
Omega. Pregledajmo, ukratko, sva takva upozorenja, prije nego to se suoimo s njihovim eventual-
nim ishodom.

141
4. Prefabricirane utopije
Svatko tko je proitao utopijsku knjievnost nastalu za posljednja dva stoljea imat e daleko bolju
sliku o liku stvari koje e doi, nego to ju ima italac novina koji je iz dana u dan ustrajno pra-
tio nesistematske prikaze dogaaja. Kad ih kolacioniramo, u tim utopijama postaje vidljiv opi tok
zbivanja koji se oblikovao u itavom drutvu, od dotine generacije pa stoljee unaprijed.
Ako bi ovjek sve do dopunio jo i opsenim itanjem znanstvene fantastike, od Poea i Julesa Vernea,
preko H. G. Wellsa i Olafa Stapledona sve do mnotva recentnijih predvianja, posjedovao bi gotovo
vidovito znanje o naem dananjem drutvu. Jo tamo 1883, na primjer, jedan utopijski prorok prikazao
je ne samo elektrini automobil kako beumno klizi glatkim asfaltnim putovima, nego je ak dodao i
finesu koja; u Americi nije bila uvedena sve do potkraj tridesetih godina razdjelnu crtu po sredini
puta.2
Utopijska knjievnost imala je odliku koja ju je uzdigla iznad miljenja razvrstanog na pregratke,
karakteristinog za mehanistiku ideologiju: u stanovitoj mjeri bavila se razgranatim ljudskim odno-
sima u konkretno zamiljenom drutvu. Ono to su vane utopije otkrile kao sliku savrenstva, bila je
zapravo totalitarna zajednica, organizirana tako da njeni vladari mogu uz pomo stroja imati kontro-
lu nad svim ljudskim aktivnostima, prevodei veliki dio njezinih funkcija u mehaniki ili elektronski
oblik, drei samo radnike pod najstroom moguom disciplinom, za njihovo vlastito dobro. Etien-
ne Cabet, autor jedne od najutjecajnijih utopija iz sredine devetnaestog stoljea, s razoruavajuom
naivnou opisao je tu organizaciju. Radnici se, kae on, dijele u toliko grupa koliko dijelova treba
proizvesti, a svaki od njih proizvodi uvijek isti dio. Reda i discipline ima toliko da izgledaju kao neka
vojska. Rekao je dosta.
Mehanika uniformnost i ljudska konformnost u potki su prefabriciranih utopija iz devetnaestog
stoljea: ali svjetskoj izlobi u Chicagu pripala je 1933. ast da svoja vrata ponosno nakiti grbom na
kojem je ta utopijska tema bila ispisana ovim rijeima: Znanost istrauje: tehnologija izvrava: ovjek
se prilagoava. Pamet koja je skovala ovu krilaticu nesumnjivo je mislila da je taj zakljuak tako oit,
a rezultat tako blagotvoran, da neko opravdanje i objanjenje nije potrebno. Izloba se, fine li ironije,
zvala: Stoljee napretka.
Veliki napredak! ovjek se prilagoava. Ali da je takav napredak bio na snazi poetkom ovjekova
razvoja, on bi se puzavo konformirao prirodi i prihvatio njezine uvjete, modificirajui to je manje
mogue i sebe i okolinu iako ak i najriii organizmi, iz irokog raspona mogunosti to ih nudi
priroda, izdvajaju niu i nain ivota koji najblie odgovara njihovoj vlastitoj prirodi i karakteru.
U jedva neto rafiniranijem obliku, istovrsna fosilizirana utopija silazi i danas s tekue vrpce, iako
tehnoloku prisilu u njoj mogu nametati svemirska raketa, kompjutor, interna televizija ili nuklearni
reaktor. Oni koji su pratili moj raniji opis prvobitnog Mita o Maini, uvidjet e da klasine utopije
iz posljednja dva stoljea pokree isti mit koje je djelovao u umovima drevnih inenjera, birokrata i
vojnih zapovjednika. Na alost, ni pisci utopija a niti nai realistiki politiki rukovodioci nemaju
dovoljno znanja o povijesnoj pozadini, da bi mogli predmijevati kako e taj novi ansambl biti popraen
jo divljakijim ratovima i revolucijama, sadistikim terorizmom i ovjekovim psihotikim poremea-
jima. ak i danas, s podacima pred sobom, oni namjerno odvraaju pogled od prizora koji vide, kao
to je jedan povjesniar tehnologije s dovoljno potenja priznao u jednom privatnom pismu, kako ne
bi morali priznati temeljnu greku u svojoj filozofiji.
Ali ako pisci utopija nisu predvidjeli mogue krivo funkcioniranje svojih idealnih sistema, ili ako
nisu posumnjali da je megamaina koju veina njih opisuje nuno bila sprava kojom manjina manipu-
lira veinom, oni su ipak ispravno ocrtali najupadnija obiljeja novog tehnikog i samog drutvenog

2
Ismal Thiusen (pseud.), Diothas, ili pogled daleko unaprijed. New York, 1883.

142
sklopa. Samo u jednom pogledu ostali su doista krajnje naivni: mislili su da su ugledali traak zanos-
nih mogunosti za sveopu ljudsku sreu, te da e ovjeanstvo, kad se utopija jednom ostvari, ivjeti
dovijeka sretno.
Retrospektivno, jedna od najfantastinijih progresivnih utopija iz devetnaestog stoljea pokazala
se i kao jedna od najrealistinijih: to je Buluer-Lyttonova knjiga Budui rod (1871). U toj roman-
tinoj prii, pisac se upravo slobodom svoje imaginacije pribliio kasnijoj stvarnosti mnogo vie od
svojih sumnjiavijih suvremenika poput Jamesa Silka Buckimghama. Ne najmanje prodorna od nje-
govih intuicija bila je u samom smjetaju njegove utopije u utrobu zemlje: predskazivao je kolektivni
podzemni zatvor koji e do savrenosti simbolizirati ne samo ovjekovo osvojenje prirode, nego i
njegovu poniznu predaju strojevima i napravama koje su to osvajanje omoguile.
Bez direktne pomoi Budueg roda, to je tono onaj isti denaturirani okoli to ga stotine uurba-
nih arhitektonskih i inenjerskih krtica, nadahnutih rudnikom, podzemnom eljeznicom i podzemnim
centrima za upravljanje raketama, danas projektira kao slijedei korak urbanog razvoja ili ga ve
ukljuuje u jednako oajna zdanja, koja se sluajno jo uvijek diu nad zemljom. Generaciju poslije
Bulwer Lyttona, francuski sociolog Gabriel Tarde vratio se u svojoj utopiji Podzemni ovjek istom
okoliu.
Pripadnici Budueg roda ve posjeduju neki tajanstveni izvor energije. Vril, koji im daje apsolut-
nu mo razaranja, to je danas imaju posjednici hidrogenske bombe. Ali u Bulwer-Lyttonovoj matariji
ta energija bila je jo opasnija, jer je Vril bio minijaturiziran i mogao se prenositi u upljem tapu. Ui-
nivi tu novu energiju kljuem i za vlast nad ljudima i za dominaciju nad prirodom, te pokapajui
svoju idealnu zajednicu pod povrinu zemlje, Bulwer-Lytton je anticipirao samu sr novog sistema
totalitarne kontrole. Njegova vizija promaila je samo u jednom pogledu: nije pratio sistem unatrag,
sve do njegovih nunih izvora: do sveobuhvatne organizacije kolovanih strunjaka i upravljaa koji
e pomou specijaliziranog znanja i opreme, do kojih je dostup krajnje suen, kontrolirati djelatnost
ljudske mase.
Umjesto da oslika tu visoko specijaliziranu vojno-birokratsku organizaciju, Bulwer-Lytton prika-
zao je vladajuu manjinu koja vlada Vrilom kako se ponaa upadljivo nalik na britansku aristokraciju
devetnaestog stoljea s njihovom branom seksualnom mlitavou i s njihovim nesuzdranim pre-
zirom za nie rodove koji nisu otkrili Vril, te su im tako izrueni na milost i nemilost. Ta kombinacija
nemilosrdne kontrole i seksualne iskvarenosti elite vratit e se osobito nacistikom Treem Rajhu. Da
je Bulwer-Lytton, taj dentlemen i aristokrat, lav u papilotama, kako su ga zvali njegovi suvremeni-
ci, mogao smisliti tu matariju, to samo pokazuje kako se izvori mit o maini jo jednom oblikovao u
ovjekovoj nesvjesnosti, dugo prije no to je izronio na povrinu ili barem u nesvjesnom vladajuih
grupa. Nekom ironijom, jedini neposredni rezultat te fantazije o superenergiji bio je da je ime Vril kao
zadnji slog pridodano neko uvenom britanskom proizvodu, mesnom ekstraktu Bovril.

5. Bellamyjev san unatrag

Poslije Bulwer-Lyttona, utopija Edwarda Bellamyja init e se modernom itatelju suvie nemato-
vita. Ali kao u sluaju Baconove Nove Atlantide, dio nae dananje dosade pri itanju Pogleda
unatrag zahvaljujemo injenici da su mnoga od njenih najsmjelijih predvianja ve postala svakod-
nevnom pojavom. uda njegovog preoblienog carstva u godini 2000, danas su oitija od uasa Orwel-
love 1984, iako su nam i ova dovoljno blizu, koliko god prevuena dopadljivom glazurom Madison
avenije; Dakako, nita nije moglo biti pogrenije od trijeznog suda nekog kritiara bostonskog Trans-
cripta iz 1887, koji je smatrao da knjiga sadri nita nemogue, samo kad bi Bellamy svoj preobraeni

143
svijet smjestio dalje za sedamdeset pet stoljea. Bellamyjeva imaginacija bila je daleko realistinija od
trijezne zdrave pameti filistara.
Bellamyjeva utopija zvui danas tako udnovato ne zbog apsurdnosti njegovih proroanstava, ne-
go zbog humanih nada koje je vezivao uz njihovo ostvarenje. Jer usprkos svojoj samilosti i svojim
demokratskim idealima, Bellamy je pod firmom sveopeg blagostanja nesmotreno prihvatio neumo-
ljiva totalitaristika obiljeja, od kojih je Bulwer-Lytton zazirao. Bellamy je doista bio tako zaljubljen
u ekonomske potencijale velike organizacije i mehanizacije kakva postoji u vojsci, da nije oklijevao
prihvatiti vojnu organizaciju kao osnovni model za svoje idealno drutvo, samo s profinjenijim me-
todama prinude kojom su se ve dugo sluile standardne zastarjele megamaine. Poput Cabeta, taj
senzitivni um predviao je u svojoj kontinentalnoj totalnoj organizaciji spoj najstarijih metoda kon-
trole: discipliniranu vojsku regrutiranu za rad, koja svoje zadatke dobiva od centralne vlasti plus
veliku birokraciju, koja efikasno regulira svaki dio procesa i godinje dijeli jednake dijelove ukupnog
proizvoda.
Ukratko, Bellamy je svoju idealnu zajednicu predao na brigu arhetipskoj megamaini. Bellamyjeva
metoda organizacije jo je znaajnija po injenici da je predviena regrutacija u nacionalnim razmje-
rima toliko suprotna obiajima Novog svijeta da je ak i njena privremena primjena u amerikom
graanskom ratu uzrokovala estoke nerede. U Sjedinjenim Dravama takav oblik organizacije jo
uvijek se smatrao s pravom mrskim simbolom tiranije i nasilja Starog svijeta, kojim se ne treba
sluiti osim u krajnjoj nudi, kad je sama egzistencija nacije u pitanju. Bellamy i tu se pokazao kao
otrouman prorok uinio je regrutaciju svakodnevnom nunou: ne samo u ratu nego i u miru.
Izlazi, dakle, da je Pogled unatrag prva autentina slika nacionalnog socijalizma (njemakog stila)
ili dravnog kapitalizma (na ruski nain), u njenom najpodmuklijem i najizopaenijem obliku bogo-
dane drave blagostanja, u kojoj su sve disciplinarne spone oputene ne i uklonjene masovnim
podmiivanjem. Taj novi oblik bio je drugaiji od onog to se kasnije utvrdio na caristikim temeljima
u Sovjetskoj Rusiji, jer ga Bellamy prikazuje kao da je nastao openarodnim glasanjem, a ne orua-
nim ustankom i krutom diktaturom proletarijata. Jednako tako bio je drugaiji i od kasnijih oblika
faizma, jer je primjenjivao prisilu najirih razmjera ali bez potrebe da pribjegne hapenjima i torturi.
Oni koji se nisu konformirali dravnim pravilima i propisima, bili su naprosto izopeni.
Bellamy je oito vjerovao da je izbjegao potrebu za prinudom ili kanjavanjem, anticipirajui
Thorndike-Skinnerov princip vladanja pomou nagrade: metodu kojom dreseri ivotinja ucjepljuju
poslunost i ubrzavaju uenje predvienih reakcija. Drutvo je, zapravo, postalo gigantski Skinnerov
golubinjak ili stroj za uenje. Meka je bila krajnje ukusna i tako prihvatljiva, ak i po kapitalis-
tikim principima, da je opet posluena u nae vrijeme: to je, naime, zajameni vrsti dohodak, koji
se dodijeljuje svakom lanu drutva kao graaninu. Veliki godinji prjhod koji se vidovito! dobi-
vao u obliku kreditne kartice, iznosio je, uz dananju stopu inflacije, oko dvadeset pet tisua dolara i
omoguavao je graaninu da podie robu u toj vrijednosti iz narodnih magazina; tom jednostavnom
uredbom eliminiran je svaki drugi nain proizvodnje i razmjene. Bellamy je doputao nekoliko manjih
iznimaka u sistemu: regrutirani je mogao povui iz prisilne radne slube s trideset tri godine ali uz
pola plae, a ako je netko bio pisac Bellamyju ak ni ovdje nije zaigrao smijeak! smio je zaraivati
neograniene honorare. Meutim, osnovna injenica je da su zauzvrat to se sistemu ide niz dlaku
uklonjene i bijeda i tjeskobna nesigurnost.
Takvim odredbama Bellamy je prevladao dva najozbiljnija nedostatka drevne megamaine: kaznu
je zamijenio nagradom koja potie na rad, te ju egalitarno raspodijelio na cijelu zajednicu, umjesto
da nerazmjerno veliki dio dodijeli vladajuoj manjini koja je, osim u sveanim prilikama, odvojena
od zasunjene ili obespravljene veine. Kako istie Arthur Morgan, to u opim crtama slijedi model
to su ga u svom andskom carstvu bili uveli Inke, iako je Bellamy dodao nekoliko svojih ukrasa. U
dobi od etrdeset pet godina, na primjer, svi pripadnici radne vojske postaju ono to u naem tekuem

144
nauljenom jeziku zovemo senior, dakle starci, to jest, bivaju osloboeni svih odgovornosti osim
po prvi put! sudjelovanja u politikoj vlasti. Kao to je primijetila Marie Louise Berneri, veselje s
kojim graani Bellamyjevog drutva pozdravljaju svoje umirovljenje, ukazuje u dovoljnoj mjeri da se
industrijska regrutacija uzima kao breme.
Taj osebujni nain upravljanja bio bi neto poput vladavine bivih studenata na nekom univerzi-
tetu, te je teko zamisliti bolji nain za izazivanje administrativnog artritisa, sve kad bi neka ustanova
i bila tako nesmotrena da ga uvede. Ali u Bellamyjevoj utopiji je tako vrsto ukorijenjen pojam vojne
discipline, da graanin nije imao pravo glasa sve dok nije prestao biti vojnikom industrijske vojske.
Danas iz ruskog primjera znamo kako bi funkcionirao takav militarizirani sistem. Formiranje nekog
nezavisnog radninog odbora bilo bi ravno pobuni: zagovaranje promjene naina ili cilja proizvodnje
bio bi kontrarevolucionarna zavjera. Kritika upuena centralnoj administraciji bila bi veleizdaja. Takva
je skromna cijena Utopije.
Evo dakle raspona tog utopijskog ivota: dvadeset tri godine uzgoja i obrazovanja, to jest stvaranja
uvjetnih refleksa, tri godine prisilnoga rada na onim neugodnijim zadaama i slubama, dvadeset
godina u eljenom zvanju ili zanimanju gdje i kako to odredi narodna vlada, te napokon, prisilna
mirovina poslije etrdeset pete godine, uz preostalo vrijeme ivota posveeno dokolici, nepokvarenoj
nekom dunou izvan javnog rada. Budui da u tom drutvu nema stupnjevanja dohotka, glavne
nagrade za izuzetne zasluge su poast, status, autoritet, mo. Po uzoru na ustav Sjedinjenih Drava,
predsjednik drave postao je vrhovni zapovjednik industrijske vojske; kako je to vojska trajnog saziva,
politiki sistem je oito diktatorski: taj nain ekonomske organizacije izruio je zemlju, zapravo, stanju
vjeitog hladnog rata.
Do danas, napredne industrijske nacije udarile su tolikim stazama o kojima je govorio Bellamy,
da je mnogim ljudima postalo vrlo teko zamisliti bilo koji drugi nain ivota koji bi ipak obuhvatio i
autentine prednosti nae dananje tehnologije. Doista, zamiljena jednakost dohotka dunosti, rtava
i mogunosti ini se tako oito pravednom i demokratskom, tako dobroudnom i blagotvornom, da
nam izmie element koji u toj shemi s nedostaje, a izmie nam zato to smo ve na rubu da ga izgubimo:
ne postoji, naime, nikakva alternativa sistemu samom.
Sloboda koju garantira to drutvo, sloboda je regruta koji su dobili izlaz: nema nikakvih garancija
za one koji se po svom uvjerenju protive ratnoj slubi, ili djeluju protiv takvog sistema. Ameriki
farmer koji se, nema tome dugo, pobunio protiv zakona koji mu nije doputao da uzgaja vie ita od
propisane koliine, pa ak ni za prehranu svojih svinja, emigrirao je u Australiju da bi shvatio kako
je poinio samo jednu greku: i na tom, prividno slobodnom i nezavisnom kontinentu, bio je duan
pokoriti se slinom glupavom propisu.
Bellamy ne doputa sumnje u totalitarnu prirodu svoje utopije: Ako ovjek ne priznaje vlast dr-
ave i neminovnost slube u industriji, gubi sva svoja prava koja ima kao ljudsko bie. Sva svoja
prava, koja ima kao ljudsko bie? Je li taj dobronamjerni reformator uope shvatio to znae te rijei?
Ako nije, naa zrelija generacija rei e mu: jer pred oima imamo sluaj sovjetskog pjesnika koji je
bio osuen na zatvor zato to je odbio radnu slubu i svoje dane posveivao prevoenju i pisanju
poezije krive poezije, dakako. Ocrtavajui nesmiljeno monolitne obrise svoje savrene zajedni-
ce, Bellamy je u svojoj naivnosti ispao realistiniji od antiutopijskog Karla Marxa, koji je predviao
da e s uspostavljanjem socijalizma drava odumrijeti. Usprkos svim tim obiljejima, koja u svjetlu
dananjeg politikog iskustva izgledaju tako hladno tiranska, mnogi Bellamyjevi suvremenici oduev-
ljeno su pozdravili njegovu buduu zajednicu kao oito poeljnu, iako jo nevjerojatnu tehnokratsku
sanjariju. ar s kojim se prihvaa takva povojniena srea ukazuje na ponizujue i mune uvjete u
kojima je tada, ak i u slobodnim zemljama, ivjela veina poljoprivrednih i industrijskih radnika.
Teko bi inae bilo objasniti popularnost te knjige, kao i povoljan dojam to ga je izazvala u mno-
gih blagih i osjetljivih ljudi poput Ebenezera Howarda, britanskog utemeljitelja pokreta za stvaranje

145
gradova-vrtova, ovjeka ija je cijela mentalna konstitucija teila upravo suprotnom prema veoj
mogunosti izbora i dobrovoljne inicijative.
Pogled unatrag, meutim, postao je u svoje vrijeme bestseler za dvije godine prodano je 139.000
primjeraka amerikog izdanja samo zato to je Bellamy izloio javno priznato ciljeve znanstveno
orijentirane mehanizacije, bogatstvo, sigurnost i dokolicu kao neposredno ostvarive. Zaudo, ak je
i od sebe sama sakrio cijenu tog postignua. Kad se jednom militarizirani sistem prihvati u cijelosti,
sve su se njegove komponente mogle prefabricirati i masovno proizvoditi. Jer megamaina, po svojoj
hiper-produktivnoj naravi, nuno je komunistika, bez obzira na to kakav joj je politiki oblik.
Ipak, pojedine komponente Bellamyjeve utopije bile su politiki neutralne i moralno bezazlene: mnogi
njegovi praktini prijedlozi ili mehanika usavrenja nisu bila ni kodljiva ni bezvrijedna, a neka od
njih doista su odlina. Ve bi i kratak saetak Bellamyjevih anticipacija pokazao razne hvale vrijedne
novine, nita manje poeljne od izuma koji su u njegovo vrijeme ve postojali, od kirurke anestezije
pa do pisaeg stroja kojim piem ove retke. U eri steznika i injona, Bellamy je predskazivao vrijeme
kad e ene smjelo izlagati svoje udove kako bi im se tijela razvijala prirodno; u vremenu ugljena i
dimnjaka slikao je gradove bez dima, grijane i osvijetljene elektrikom; prije usavrenja fonografa i kad
je telefon jo uvijek bio samo malo bolja igraka, opisao je nain javnog emitiranja glazbe i ljudskog
glasa telefonskom difuzijom. Predvidio je ak, izmeu ostalog, organizaciju prodaje pomou uzoraka
ili pomou kataloga s narudbenicom. Sve se to kasnije zbilja i ostvarilo. A ostvarili su se i zrakoplovi
Rogera Bacona, Campanellini automobili, Morusovi inkubatori, Glanvillov magnetski telegraf, kao i
Baconove osnove za znanstveno istraivanje.
Ta Bellamyjeva zdrava utilitarna predvianja nastavio je H. G. Wells, popravljajui Bellamyjev na-
cionalistiki utopizam tako to je svojoj Modernoj utopiji dao planetarne razmjere. Na alost, ni
Bellamyjeva vojna organizacija, niti Wellsova kastinska organizacija samuraja koji se izvan svoje kas-
te nisu smjeli ni eniti, nije bila moderna ni po emu osim po svojoj tehnikoj opremljenosti: takva
organizacija ljudi u tenji za moi bila je stara pet tisuljea. Iako su ta dva mislioca imala golemo
i korisno znanje o fizikom ustrojstvu svemira, o stvaranju strojeva i stroju slinih organizacija, ni-
su pokazali gotovo nikakav inteligentan uvid u ponovni promaaj s obzirom na ovjekove ciljeve,
do kojeg je dolo zbog primarnog svoenja ovjeka na status stroja. Razvijati ovjekovu autonomiju,
kontrolirati kvantitativnu ekspanziju, poticati stvaralatvo, te iznad svega prevladati, a na kraju i uk-
loniti one izvorne traume koje su pratile uspon civilizacije o tim fundamentalnim potrebama nema
ni utopijskog nagovjetaja. Gotovo do kraja svog ivota Wells je svoju vjeru u radikalni kolektivni
napredak naivno vezivao uz diktaturu tehniara tovie, avijatiara!

6. Od utopije do kakotopije
Utopijska knjievnost se postupno pretapa u znanstvenu fantastiku: na prvi pogled, njihova slinost
upadnija je od njihovih razlika. Obje razrauju fantazije koje su najveim dijelom ekstrapolirane iz
poznate suvremene ili povijesne stvarnosti, obje slikaju moguu budunost, obje se bave mogunou
novih drutvenih ureaja i novim izumima. ak rei da je znanstvena fantastika jo vie fikcija od
veine utopijske knjievnost jedva ukazuje na razliku, jer znanstvena fantastika je esto na zapanjujui
nain tijesno prethodila stvarnim dostignuima naeg vremena. Arthur Clarke, doajen suvremenih
pisaca tog anra, jo uvijek ali greku to je objavio priu o radio-komunikaciji pomou satelita
imenom Telstar, umjesto da je otiao u patentni ured Sjedinjenih Drava i tamo registrirao svoju
ideju.
Ne: nee nam pomoi nikakvo olako razlikovanje. Pravi kriterij za znanstvenu fantastiku je u tome
da se savrenstvo koje ona trai nalazi iskljuivo u podruju zamislivog znanstvenog saznanja i teh-

146
nike invencije, kao i u injenici da veina pisaca ni ne pokuava pokazati uope bilo kakvu odrivu
vezu s ovjekovim blagostanjem ili daljnjim ljudskim razvojem. Pojam znanstvene fantastike je danas,
na alost, toliko maglovit, da obuhvaa i starinske magijske pojave pa i crnu magiju jednako kao
i psihotine elje. C. S. Lewis je bio svjestan da su neke od tih psiholokih nastranosti i morbidnih op-
sesija prisutne u mnogim, tehniki naprednim fantazijama. Nipoto nije nezanimljiv onaj primjer
gdje je ljudski rod ugroen invazijom superinteligentnih mrava, sposobnih da se slue grafikim sim-
bolima. Ali u glavnim crtama, znanstvena fantastika je samo razvila dalje mranu nordijsku slutnju o
trijumfu divova i patuljaka nad bogovima ljubavi i mudrosti. Daleko od toga da svoju utopiju prikae
kao lijepi san, znanstvena fantastika i preesto svrava u kakotopiji, to jest u ostvarljivoj mori.
Iako moramo Keplera, ak vie nego Poea, smatrati posveenim pretkom modernih pisaca znans-
tvene fantastike, profesorica Marjorie Hope Nicolson je u svojoj izvrsnoj i iscrpnoj studiji o putovanji-
ma na Mjesec pokazala da literarni prethodnici znanstvene fantastike seu mnogo dalje u ovjekovu
prolost i ne mogu se razdvojiti od znanstvenog i tehnikog interesa koji je teio da ih s vremenom
odmijeni. Meu njima je, zapravo, neprestano postojala interakcija, i bilo bi naivno pretpostavljati da
je znanstveno naelo bilo preventivno sterilizirano ispraznim sugestijama nesvijesnog.
Ali sedamnaesto stoljee oznaava i novo polazite tog anra, a dva putovanja na Mjesec napisana
1638, ovjek na Mjesecu od Francisa Goodwina i Otkria Novoga svijeta od Johna Wilkinsa
moda je znaajno da su obojica bili biskupi samo su inaice Keplerova sna. Obje su zabavljene
mogunou ovjekovog leta, obje ele izbjei zemaljskim ogranienjima; iako trae pomo ptica ili
mehanikih naprava, ne ine to zbog uitka slobode u zraku, to je prava ovjekova tenja, nego zbog
osvajanja apstraktnih udaljenosti i zadovoljenja znatielje, i to u pojmovima ve utvrenim mehani-
kom slikom svijeta.
Sve to dolo je jasno do izraza u Wilkinsovom ivotnom djelu. Deset godina nakon prvog izdanja
Otkria Novog svijeta na Mjesecu, objavio je Matematiku magiju. Ona se sastoji od dvije knjige:
Arhimed ili mehanike sile i Dedal ili mehanika gibanja. Unutar tog opeg okvira, znanost,
tehnika i mata idu rukom pod ruku. Dva i pol stoljea kasnije, H. G. Wells, koji vjerojatno nikada
nije itao ni Keplerov San ni Wilkinsovo Otkrie, napisao je Prvi ljudi na Mjesecu i otkrio
tamo ista ona jeziva stvorenja i iste one podzemne nastambe to ih je opisao Kepler. U prijelazu od
leta pomou sna na let pomou ptica, a otud na let u mehanikoj napravi osobito u Le Folievom
prvom elektrinom leteem stroju promijenila su se samo tehnoloka pomagala: san i poticaji
koji su ga motivirali ostali su isti.
Nema potrebe da prelazimo cijelom znanstveno-fantastinom knjievnou da bismo utvrdili ono
to elim istaknuti da je, naime, kao i od utopije, njena najvea korist danas ne u tome da pokazuje
to sve jo ovjeanstvo ima traiti i postii, nego da unaprijed ukazuje na zloudne mogunosti koje
iz predostronosti moramo predviati, kako bismo ih kontrolirali, preusmjerili ili otklonili.
Daleko od toga da ta samopouzdana iskuavanja budunosti odbacim kao uplju fantaziju, drim da
smo duni uzeti ih ozbiljno ne, dodue, onako kako ih uzimaju mnogi pisci znanstvene fantastike,
da to luim tempom krenemo prema projekcijama njihovih budunosti, nego da uzmognemo prevla-
dati takve datosti i snovati radikalno drugaija odredita, sukladnija s prirodom organskog razvitka i
potrebama ovjekove linosti.
Nije beznaajno da klasici znanstvene fantastike, ak i kad ne prikazuju udovita poput Keplerovih
Prevolansa i Subvolansa, ipak stvaraju katastrofine slutnje, ini se iz najdubljih slojeva nesvjesnog,
ak i u ranoj Wellsovoj Pripovijesti o buduim danima, koja samouvjereno prikazuje iroki spektar
novih tehnikih postupaka, efikasnih strojeva i golemih organizacija, autorov pesimizam je dubok ba
kao i onaj E. M. Forstera, u slinoj fantaziji o potpuno zatvorenom mehaniziranom svijetu pod naslo-
vom Stroj zastaje stroj je tu univerzalni klimatizacioni mehanizam, iji nenadani zastoj postaje
apsolutno koban.

147
 Veina tehnikih naprava to ih je Wells izumio u mati pokazala su se kao nadasve praktina
zrakoplov, vojno oklopljeno vozilo i atomska bomba, a tako i standardizirani nastavni film i televizija.
Ali planetarno Veliko drutvo to ga je s toliko nade predviao kao racionalni popratni proizvod
tog tehnolokog napretka, danas izgleda dalje nego ikada, najvie zbog toga to je iz svog svjesnog
izvornog predvianja ispustio i zanemario ljudske faktore. Protiv svoje volje, protiv svih svojih nada
i svjesnih vjerovanja, Wells je aptom stalno ponavljao: Od toga ne moe biti dobra.
Moda nita tako jasno ne otkriva taj osnovni pesimizam pisaca znanstvene fantastike kao ispovijest
Arthura Clarkea na kraju Profila budunosti, knjige koja s ljubavlju opisuje i velia nove podvige
tehnike, to ih on jo uvijek samosvjesno predskazuje u slijedeem stoljeu. Ali odjednom, zanosni
san o pobjednikoj, znanstveno stvorenoj i sveobuhvatnoj tehnologiji koja pretrauje nebesa blijedi,
a Clarke se vraa udnovato arhainim simbolima koji izraavaju enje, ispunjenja i stanja duha to
im ni za trenutak ne zaokupljaju velike sveenike megatehnike, pa ni samoga Clarkea kao proroka
znanstvene fantastike. Na kraju poglavlja Aladinova svjetiljka, Clarke kae: Moemo se, dakle,
nadati da e jednoga dana nae vrijeme bunih tvornica i pretrpanih robnih kua nestati A tada,
nai potomci, ne vie zatrpani stvarima, sjetit e se onoga to su mnogi od nas zaboravili da su jedine
na svijetu doista vane stvari, takve trice kao ljepota i mudrost, smijeh i ljubav.
Teko je znati je li bolje narugati se sentimentalnosti tog odlomka, ispraznog i smijenog zbog
svega to mu u toj knjizi prethodi, ili zaplakati zbog bijede i jalovosti svih ivota to su, prema Clarke-
ovom vlastitom priznanju, potraeni u stvaranju tehnolokog uda za udom. Prikladni su, svakako,
i smijeh i suze. Ljepota i mudrost, radost i ljubav, nikada svoje postojanje nisu zahvaljivali tehnikoj
inventivnosti iako ih se lako moe eliminirati posveivanjem prevelike panje sredstvima materijal-
nog opstanka, ili nastojanjem da se zaigra igra u kojoj su sve druge ovjekove mogunosti podreene
iskljuivo njegovanju apstraktne inteligencije i elektro-mehanikoj simulaciji organskih aktivnosti.
Clarke ovdje kae praktino isto ono to je H. G. Wells, njegov najuvjerljiviji prethodnik, izgovorio
u krajnjem nastupu oaja, na samrti: Um vie ne zna dalje. Sama pamet, uzeta u punom zamahu
svoje djelatnosti, ne daje uope nikakva razloga za Wellsovu potresnu tvrdnju. Ali novi tip tehniki
uvjetovane inteligencije, odsjeen od cjeline organizma i uvjeban da osim moi i vlasti ne slijedi
nikakvu drugu svrhu, doista vie ne zna kako dalje: dehumaniziran, opsjednut, manian, bezobzirno
samorazoran, ak bez ivotinjskog instinkta za samoodranjem. Wellsu je njegovo nesvjesno reklo
istinu, a njegova neobuzdana racionalna inteligencija prevarila ga je.
injenica je da su izuzetne mogunosti koje danas stoje na raspolaganju znanstvenicima, izumitelji-
ma i upravljaima umnoile njihove najmranije matarije, te svoje projektante oslobodile razumnih
inhibicija, koje su dosad imali samo u obliku nonih mora. Zbog toga se akutni rezultati njihove inte-
ligencije ni ne razlikuju od zbrkanih proizvoda pop-artista i njihovih jednako efemernih nasljednika.
Danas je takve goropadne pentagonske fantazije mogue relativno brzo materijalizirati U efikasne
prototipove, i to ih ini jo opasnijim. Jer njih ne dotie nijedna druga stvarnost, osim one koja je
ukljuena u njihovu po ivot razornu ideologiju. Samo je Swiftov satiriki opis projekta i planova
laputske Velike akademije u Lagadu dostojan tekueg tehnolokog egzibicionizma.
Oito je da je sposobnost prevoenja matematikih teorema i subatomskih ili molekularnih energija
u nove izume, sve bez tehnikog zastanka ili otrenjavajuih ljudskih inhibicija, pretvorila i samu nau
vladajuu tehnologiju u ekvivalent znanstvene fantastike. to god se u znanstvenoj mati pojavilo
sino, sutra ujutro ili na godinu moe se pojaviti u stvarnom ivotu. Kako je to rekao Harvey Wheeler,
informacija smjesta, stvara krizu. Same fantazije nisu zbog svog praktinog trijumfa nita manje
zabrinjavajue za svoje rtve za onaj dio ljudskog roda to ga one podjarmljuju ili ugroavaju.
U situaciji smo bez primjera u ljudskoj povijesti. U prolosti, je svaki izum prolazio kroz dugi period
iskuavanja, od svog prvog pojavljivanja u mati, preko srednje faze sastavljanja i iznalaenja, sve do
konane materijalizacije u obliku radnog aparata ili stroja. to smjelija zamisao, to sporiji proces,

148
jer je potrebne alate i posrednike mehanizme esto trebalo najprije izmisliti. Protiv naglog i esto
kataklizmikog uvoenja nekog izuma, drutvo se dosad osiguravalo debelom korom navika, obiaja i
tradicionalne mudrosti, dopunjene prirodnom duevnom tromou. Iskuavanje nekog izuma prualo
je vremena ne samo za savladavanje njegovih uroenih mana, nego je i spremalo zajednicu da ga
prihvati iako po svim flagrantnim zloupotrebama koje su pratile tvorniki sistem znamo da ni tada
te prepreke nisu uvijek pruale dovoljnu socijalnu zatitu.
Danas smo suoeni s upravo obrnutom situacijom. Zapreke za neposredno prihvaanje sruene su;
najnoviji tehniki prijedlog, umjesto da stekne pravo na priznanje i prihvaenost, naprotiv izaziva
drutvo da ga smjesta i po svaku cijenu usvoji, a na svako oklijevanje gleda se prijekorno, ili kako
je to Ogburn jednom naivno rekao, kao na kulturno zaostajanje. Da je tehnika esto zaostajala iza
kulture, da se efikasnost tekue trake, na primjer, moe s ljudskog gledita smatrati znakom drutvene
zaostalosti, izgleda da nije nikad palo na um eksponentima nekritinog tehnolokog napretka. Ali neka
se zabiljei: univerzalno drutvo koje je skicirao kineski filozof Mo Ti, ekalo je vie od dvije tisue
godina na tehnika sredstva radio, televiziju i zrani prijevoz da postane ostvarljivo. Zaostajanje
dananje tehnologije iza superiornog moralnog uvida trebalo bi danas biti notorno.
Tako u trenutku kad su stvarne moi tehnike invencije postale razuzdane, njene prinude i opsesije
ostaju neprokuane stvarnou, jer je jedina stvarnost koju to drutvo u potpunosti prihvaa ona koja
utjelovljuje te materijalizirane psihoze i fiksne ideje. Pod tim uvjetima, tehnika postaje doputena
iracionalnost.

7. Vrli novi svijet

Da se sabere sve to je dodirnuto u raznim konceptima Novoga svijetu napretka, utopije i znans-
tvene fantastike, treba se obratiti Aldousu Huxleyju. U Vrlom novom svijetu izgovorio je zadnju
rije reenice iji je uvodni dio izrekao Johannes Kepler. Iako je Huxleyjeva knjiga bila objavljena 1932,
u trenutku kad su ekonomske institucije zapadnog svijeta proivljavale stanje paninog bankrotstva
na rubu potpunog sloma, svaki dio njegove antiutopije bio je ve vidljiv kao predujam na budunost
i u jo nepotpunom obliku; tip znanja na kojem se zasnivala dobio je na moi, masi i brzini, poput
divovske lavine koja se valjala nizbrdo sve do 1543.
Vrli novi svijet bio je zamiljen kao buna satira, ija e farsina predskazanja posluiti da uzdr-
maju tehnokratsku vjeru, utjelovljenu to je danas prilino udno u Fordovoj tekuoj traci, koju
su drali hvalevrijednom zbog toga to je obini radnik dobivao ak pet dolara na dan! Takva sati-
ra moe djelovati samo ako postoji kontrast izmeu stvarnog svijeta i norme ljudskog ivljenja koju
manje-vie svatko prihvaa. Ali tehnoloke promjene su posljednjih etrdeset godina bile tako uporne
i brze, da je ta knjiga ubrzo prestala djelovati kao satira: Huxleyjeva prividno gruba karikatura postala
je stvarnou. Kontrast norme gotovo se sasvim izgubio.
U vrijeme kad je Huxley pisao, manino depresivni ciklus kapitalistike ekonomske aktivnosti pos-
tigao je krajnju donju toku, ak i u zemljama poput Njemake i Engleske, gdje su u toku prethodnih
pedeset godina ve bile uvedene razne mjere socijalne sigurnosti. Svatko se morao suoiti s nemo-
gunou odravanja visoke razine produktivnosti bez pravednije raspodjele i dohotka i dobara. Pod
uvjetima vladajue ideologije moi, jedina alternativa bila je ili gradnja piramida ili spremanje za
rat.
U Sjedinjenim Dravama, oni koji su se drali stare pretpostavke automatskog napretka, jo uvijek
su se oajniki nadali nekom novom izumu ili novom zajednikom pothvatu, koji bi opet pokrenuo
kotae. Prefabricirane kue, prikolica-dom na kotaima, jeftini a sigurni avioni i minigolf staze pred-
lagani su naizmjence kao sredstva za uklanjanje depresije. U meuvremenu situacija je postala tako

149
oajnom, da su mnogi za trenutak napustili svaku nadu u daljnji tehniki progres: okrenuli su se,
umjesto toga, starim oblicima rune zanatske proizvodnje i osnovnoj poljoprivredi da preive: bilo je
ak rudarskih zajednica gdje su samo lov i ribolov na nain kamenog doba pomogli mnogim obitelji-
ma da ne gladuju. Ukratko, nacionalna, ekonomija bila je propala, barem u Sjedinjenim Dravama, te
je pala na primitivniji stupanj: u vie, nego jednom industrijskom gradu trampa i namira zamijenile
su novac. U tom trenutku Huxleyjev se Vrli novi svijet jo uvijek inio predalek da bi bio zastraujui.
Ali daleko od toga da predvidi povratak ove civilizacije plemenskoj anarhiji, parohijalnoj zatvo-
renosti i sitnoj obrtnikoj proizvodnji, Huxley je samopouzdano prenio starije znanstvene fantazije
mnogo stoljea unaprijed, u njihov vlastiti specijalni milenijum. Oslikao je visoko centralizirani i dis-
ciplinirani svjetski poredak, u kojem je svaki aspekt ivota bio kontroliran i regimentiran. Novi ciljevi
su postali ukruenost i konformizam, a ne dinaminost i ekspanzija. Ali Huxley je otiao daleko ispred
starijih planova za svemirska putovanja i meuplanetarne kontakte i ratove.
udovita koja nastavaju tu tehnokratsku utopiju nisu ona to ih je Kepler zamiljao na Mjesecu:
ona su namjerno stvorena kako bi svi segmenti ivljenja, a nadasve ovjekove mogunosti, bili pod
centraliziranom znanstvenom kontrolom. Huxley je, naime, imao dovoljno mate da shvati kako je
krajnji san vlasti ne toliko kontrola nad izvanjskom okolinom, koliko nad samim ovjekom: ne samo
genetikim preoblikovanjem njegova tijela, nego i biokemijskim kondicioniranjem cijelog njegovog
organizma, pa time i njegova uma, od roenja dalje.
Svjesno razaranje ovjekova organskog nasljea poinje u Centralnom inkubatoru i Centru za kon-
dicioniranje, s izvanmaterinom trudnoom, kombinacijom kemijskih injekcija i ok terapije, ak prije
nego to embrio izae iz inkubatorskih. staklenki. Od pomnog izabiranja spermatozoida i jajaca pa
nadalje, cilj znanstvenih manipulatora je da stvore kruti kastinski sistem, bioloku hijerarhiju, koja
se od najvie inteligencije, Alfe, uzgajane da vri vlast sputa nadolje po niim stupnjevima, do Bete
i Epsilona, koji su svi napravljeni za pokorno prihvaanje jednog znanstveno usavrenog svijeta, u
kojem nita, ak ni stvaralatvo nije autonomno osim sistema samog.
Portretirajui taj svijet, Huxley je za gotovo uzeo one aspekte okoline koji su tek izvanjski zastupali
tekue tendencije: nebodere mnogo vee nego to su postojali, zrane taksije i stotinu drugih ureaja,
naprava i luksuznih stvari. A shvatio je da je i najfatalnije u tim trijumfima mehanike i bioloke
kontrole to to e stvoriti potpuno tup i besmislen nain ivota, koji e, na istoj liniji, zahtijevati
suprotno djelovanje.
Huxley je razumio da radikalna genetika intervencija moe ukloniti mnoge karakteristike nepoelj-
ne onima koji nastoje uspostaviti totalnu ovjekovu podlonost megamaini. Ali vidio je da e trebati
i daljnje prilagodbene protumjere. Tako e potencijalnim majkama, lienim iskustva trudnoe koje je
zajedniko svim sisavcima, trebati hormonska pilula koja krivotvori to iskustvo. Povrh toga, bit e
potreban i itav niz sedativa, umiruih sredstava i afrodizijaka, kako bi se sistem odrao u ravnotei.
Neki od njih bit e kemijske prirode; drugi, poput taktila, pruat e profinjeniji, bezbriniji adek-
vat kinu. Taktil koji prikazuje spolni odnos na medvjeem krznu, primjeuje Huxley, reproducira
svaku medvjedovu dlaku. Ali jedva da je mogao pomisliti da e do godine 1960. takvi taktili biti u
masovnoj proizvodnji za javnu zabavu. Dok su Bulwer-Lytton i Wells mogli zamisliti da se stanovni-
tvo niih stupnjeva moe obuzdavati samo silom, Huxley je uvidio da je to bila slabost veine ranijih
oblika apsolutizma, te da e se sigurniji nain kontrole postii parazitskom zasienou, uz dopunu
taktilnih stimulansa i estih orgazama. Sajam pornografije.
U prolosti, neki su apsolutizmi uspjeno iskoritavali tu slabost: nije li August osigurao popularnost
svom carskom reimu obnavljanjem saturnalija? I nije li Lorenzo de Medici organizirao razularene kar-
nevale u kojima su graani Firence u seksualnoj rasputenosti zaboravljali na gubitak svoje slobode?
Anticipirajui Hitlera, Huxley je shvatio da takva korupcija moe postati sistematska i univerzalna,
a efektivni dobitak na moi ide u korist upravljaa sistema. Tako seksualni promiskuitet postaje du-

150
nost, a umjesto jo neizumljene pilule, svaka djevojka nosi vidljivi pojas s kontraceptivnim patronama,
spremna za kopulaciju smjesta. Osim prilikom svojih radnih dunosti, svatko je sveden na neko infan-
tilno stanje sna, pa ak i superiornim Alfama, vladajuoj klasi, dunost je kao to im je ve i danas
da budu infantilni koliko god je to mogue. Dnevnim uzimanjem tableta Some i hipnopedijom
elektronskim uenjem u snu osiguravaju se konformizam i poslunost. Neosporivi grijesi su: elja
za samoom, izbirljivost, biti drukiji, upravljati sam sobom. ak se ni Alfe ne smiju udaljiti od
propisane sheme.
Ta je fantazija i samom Huxleyu izgledala tako dalekosenom, da je svoj vrli novi svijet pogurnuo
u sedmo stoljee poslije Forda datum koji danas zvui starinski, iz vie nego jednog razloga.
Ali na njegovo zaprepatenje, kako je priznao u knjizi Ponovno u Vrlom novom svijetu, neke od
najpogubnijih crta njegovog dehumaniziranog drutva kojem su oljutili koru velikog mozga ve su
postojale, ili se s njima ozbiljno eksperimentiralo ve u slijedeoj generaciji, a ostvarile su se jo mnoge
druge.
U godinama koje su slijedile, obrisi takvog sistema postali su sve vie prepoznatljivi, a pseudoivot
koji eka ovjeanstvo, kad jednom potpuno uspije njegova predaja postaje sve odreeniji. Poevi od
umjetnog osjemenjivanja i vanmaternine trudnoe (Muller), automatsko kondicioniranje dojeneta
zapoet e u njegovoj izoliranoji i zatvorenoj kolijevci (Skinner); dalje e strojevi za uenje (Skinner
i drugi) radei u izoliranim elijama, bez neposrednog ljudskog dodira pouavati dijete koje raste;
skup elektronskih aparata biljeit e snove zbog kompjutorske analize i ispravljanja linosti, dok e
mu drugi pruati programirane informacije. Trajno bombardiranje beznaajnim porukama masirat
e tribalizirani um (McLuhan); automatizirani poljoprivredni sistem velikih razmjera i na daljinsko
upravljanje proizvodit e hranu (Rand); kompjutori centralne stanice e uz pomo robota preuzeti
sve radnje vezane uz dom, od planiranja jelovnika i nabave do kunih poslova. (Seaborg); dok e ki-
bernetiki upravljane tvornice proizvoditi obilje potronih dobara (Wiener); osobni automobili pod
automatskom centralnom kontrolom (M.I.T. i Ford) prevozit e putnike superautocestama u podzem-
ne gradove, ili alternativno, do svemirskih kolonija na asteroidima (Dandridge Cole); centralizirani
kompjutori preuzet e donoenje nacionalno vanih odluka, a dovoljne zalihe halucinogena e sva-
kog zakrljanom ljudskom biu pruiti zanosni osjeaj ivota (Leary). Pomou presaivanja organa
(Barnard i ostali) s uspjehom emo taj pseudoivot produiti za stoljee ili dva. Naposljetku e korisnici
sistema umirati, a da nijednog trenutka nisu shvatili da nikad nisu ni bili ivi.
U meuvremenu e jedna odvojiva svemirska kapsula, prvi savreni okoli (Fuller), sluiti svakoj
jedinki uzastopce kao kolijevka, kolska soba, jedinica za stanovanje, ili kao sastavni dio superbrzog
prometnog sredstva (automatskog automobila ili rakete), sve dok na kraju i kapsula i njen stanar ne
odu u super-krematorij na isparavanje ili u centar za duboko smrzavanje, gdje e se uvati u kirurke
svrhe, ako ne budu sauvani za budue ponovno oivljavanje na Marsu. Druga primamljiva alternativa
o kojoj se danas razmilja bit e usporavanje svih prirodnih procesa organskog propadanja, dovoljno
da tu jedva humanoidnu niticu uini besmrtnom.
Preostaje jo jedan korak to ga je Huxley zaudo previdio, iako ga Samuel Butler i Roderick Se-
idenberg nisu. A taj je da e vlastodrci koji su uspostavili taj supermehanizam, i sami posluiti kao
njegove konane rtve. Jer kad jednom planetarna megamaina postigne konanu toku bezdune sa-
vrenosti, ljudska inteligencija iz koje je potekla bit e potpuno progutana i tako uklonjena. Tako e
ovjekovo konano dostignue, na vrhuncu njegova napretka, biti stvaranje nekog neopisivog elek-
tronskog boga: boanstva za koje je njegov glavni suvremeni prorok, Marshall McLuhan ve sroio
odgovarajue nesuvislo i sumanuto Sveto pismo. Ali mnogo je vjerojatnije da e prije nego to postig-
nemo taj konani stupanj, planetarna razmjena hidrogenskih bombi ili znanstveno zasnovane poasti
dovesti do jednako besmislenog svretka, i to na bri nain.

151
 Ta neizmjerna, jo uvijek predstojea totalna ljudska rtva ne moe se vrednovati u racionalnim
ili znanstvenim pojmovima, sto ih oni koji su stvorili taj sistem toliko ljube: to je, naglaavam opet,
bitno religiozna pojava. Kao takva, nudi nam blisku paralelu s izvornim nauavanjem budizma, sve do
injenice da je i princ Gautama bio ateist. Jer to je, zapravo eliminacija samog ovjeka iz procesa koji
je on otkrio i usavrio, procesa koji obeaje kraj svega traenja i nastojanja, ako ne Budino konano
silaenje s kola ivota? Jednom dovrena i sveopa, totalna automatizacija znai totalno odricanje od
ivota i napokon njegovo totalno gaenje: upravo ono povlaenje u nirvanu koje je princ Gautama
oznaio kao jedini put da se ovjek oslobodi brige, boli i nesree. Kad je ivotni impuls potisnut, to na-
uavanje, znamo, ima neizmjernu privlanost za mase razoaranih i obeshrabrenih dua: za nekoliko
stoljea budizam je prevladao u Indiji i proao Kinom. Iz slinih razloga ponovno oivljuje i danas.
Ali upamtimo: oni koji su izvorno prihvaali taj pogled na ovjekovu konanu sudbinu i nastojali
izai do pola puta u susret smrti, nisu se muili da stvore sloenu tehnologiju kako bi postigli taj cilj:
u tom smjeru nisu otili dalje od izuma molitvenog mlina na vodeni pogon, to je upravo znaajno.
Umjesto toga prakticirali su koncentriranu meditaciju i unutranju objektivnost, stvari slobodne od
uplitanja tehnologije ba kao to je bio slobodan zrak to su ga disali. A za taj nain povlaenja ponjeli
su neoekivanu etvu, ije plodove oboavatelji stroja nee nikada okusiti. Umjesto da zauvijek ugase
svoju sposobnost za radost ili bol, oni su je intenzivirali, stvarajui poeziju, filozofiju, slike, kipove,
spomenike, obrede to su im vraali nadu, organsku ivotnost i stvaralaki ar: otkrivajui jo jednom
u njihovoj erotskoj bujnosti strastveni i uzdignuti osjeaj ovjekove vlastite potencijalne sudbine. Nai
kasniji tehnokratski budisti ne mogu nam obeati nita slino.
Dopustite da samem. Takve vizije beskonanog mehanikog progresa, takve totalitarne, utopije,
takve realistike ekstrapolacije znanstvenih i tehnikih mogunosti igrale su u praktinim svakodnev-
nim promjenama aktivniju ulogu nego to se to obino shvaa. Ti anticipatorni subjektivni poticaji
ili su uvijek ispred stvarnog iskustva, ustrajno prizivajui i ukazujui na slijedei korak, lomei otpor
izazivanjem predodbe da je svako nastojanje za smanjenjem tempa promjene ili za mijenjanjem nje-
nog smjera osueno samom prirodom svemira pod ime su oni koji su prihvatili to gledanje mislili
zastarjelu mehaniku sliku svijeta. Samo razumijevanjem uloge te ideoloke obrade moemo ocijeniti
lakou s kojom je nova megamaina napokon stupila u ivot.
I mehanika slika svijeta i vizije sve breg materijalnog i mehanikog progresa, pa ak i prie strave o
znanstveno ureenoj budunosti pod kontrolom nametljive birokratske elite, olakale su prihvaanje
nove megamaine kao neminovne i neizbjeive stvarnosti, savrene po definiciji, jer su sve njezine
dehumanizirane komponente prilagoene zahtjevima sistema. Nije bilo nikakvog blagoslovljenog
meuina izmeu premalo reda i uasa prevelikog reda, kako se nadao Aldous Huxley, jer ovaj
potonji ve nas eka iza ugla. Ali kad smo se ve toliko udaljili od naeg aljivog kutia, moramo nai
hrabrosti da se suoimo s tom sablasnom morom prije nego nas kobno prekrije.

152
Glava deveta: Zametanje jezgre moi
1. Pismo uiteljima povijesti
U mjeri u kojoj se ovjekov napredak moe dovesti u odnos s injenicama tehnoloke promjene od
srednjovjekovnog razdoblja do danas, najbolja interpretacija ostat e ona Henryja Adamsa, ovjeka
koji je shvatio smisao te promjene daleko prije nego to je postojala odgovarajua povijest oba ta
podruja. On je prije vie od pola stoljea opazio da od trinaestog stoljea naovamo postoji nepres-
tani porast energije i njena ubrzana potronja, kao i da je to bio glavni faktor u preobrazbi zapadne
civilizacije.
Adams je ve negdje oko godine 1905. shvatio da to nije neogranieni dobitak, i da bi ubrzavanje
tempa moglo razoriti itavu socijalnu strukturu, iju je krhkost ve bio primijetio u naprednim
zemljama poput Engleske i Francuske. Koliko se hrabar ovjek ve mogao prihvatiti te zadae, Adams
se prihvatio toga da pripremi svoje suvremenike ne bi li razumjeli tu situaciju, te proveli odgovara-
jue promjene i u svom nainu miljenja i u svojim institucijama. Iako bi njegov neuspjeh da izbije
makar iskricu razumijevanja trebalo da oslabi nade svakome tko ide njegovim tragom, ve ta injeni-
ca ukazuje na dio teme ovog poglavlja: na postojanje drevnih obiaja i prinuda vezanih uz arhaine
fantazije, koje onesposobljuju rtve mita o maini da poduzmu nune protumjere kako bi usporili
automatizaciju automatizacije i zavladali snagama koje ugroavaju samo bie ovjeka.
Henry Adams zasluuje nae potovanje ve i zbog toga to je oitavajui unatrag u prolost iz su-
vremene primjene elektriciteta, i naprijed u budunost iz vjerojatnih posljedica otkria radija, shvatio
koje se radikalne promjene spremaju u dvadesetom stoljeu. U shvaanju vanosti ovog otkria bio je,
zaudo, gotovo usamljen, iako je radikalnu promjenu cijele nae koncepcije fizikog svijeta, do koje
je dolo otkriem svojstava radioaktivnih elemenata, ve bila usvojila veina njegovih znanstvenih
suvremenika. Vrlo sposobni fiziari, meu njima i lord Rutherford, koji s obitelji Curie dijeli velike
zasluge i kao eksperimentator i teorijski fiziar, ostali su ravnoduni za tehnike mogunosti i soci-
jalne posljedice iskoritavanja atomske energije. Cak prije nego to su povjesniari tehnike prikupili
dokaze o sve veem koritenju energije nakon dvanaestog stoljea, Adams je ocrtavajui tu promje-
nu tiho napustio netoni pojam industrijske revolucije osamnaestog stoljea i pronicljivo otkrio
prijelomne toke na krivulji porasta energije u zapadnoj Evropi. Svoje neegzaktno znanje i dubioz-
no vladanje matematikom vie je nego nadoknadio svojim izvanrednim intuitivnim uvidom. tovie,
povezao je stopu porasta energije sa smanjivanjem vremenskog perioda za svaku fazu. Iz toga je anti-
cipirao ak i dananju brzu promjenu s elektrine faze na onu koja se zasniva na nuklearnoj energiji.
Ako njegove datacije i zahtijevaju blagu korekciju, opa mu slika ipak stoji. Pred nama je, izraena
energetskim terminima, krivulja autentinog progresa, to jasnija zbog toga to se moe prevesti u
matematike pojmove na kartezijanskom grafikonu. Na onom mjestu gdje susree nuklearnu fazu,
krivulja se zabrinjavajue strmo uspinje i nestaje s papira.
Iako je Henry Adams za svoje shvaanje traio znanstvenu potporu, nije je mogao dobiti: tako je,
na alost, u potrazi za nekom vrstom teorijske skele, svoja opaanja povezao s potpuno irelevantnim
fizikalnim principom, s pravilom o fazama Willarda Gibbsa, koje mu je u najbolju ruku moglo pruiti
samo blijedu sugestivnu metaforu. Gibbsovo pravilo je, meutim, privuklo panju na injenicu da
svaki odredivi stupanj u ekspanziji energije dovodi do nepredvidive promjene svojstava, usporedive s

153
promjenom krutog leda u vodu ili vode u paru. Od pojave prodorne analize Lloyda Morgana u knjizi
Emergent Evolution (Evolucija u nastajanju), danas bismo svaku novu uzastopnu fazu nazvali
emergentom, onim to se pojavljuje.
Ta analogija kako ju je postavio Henry Adams bila je gruba i varljiva, to vie to je toj ubrzanoj pro-
izvodnji energije davala nezavisni status prirodnog zakona; a radilo se samo o zamijeenoj injenici
u odreenom kretanju ovjekove povijesti, o sloenom proizvodu ljudske invencije kao to su vodeni-
ca, vjetrenjaa, barut i rudarstvo, o ovjekovim aktivnostima u trgovini, istraivanju i ratovanju, te o
znanstvenom interesu, politikim ambicijama i financijskim poticajima koji su izravno ili neizravno
sluili poveanju carstva stroja. Ukratko, o novom kompleksu moi.
Prema tome, poveanje energije nije bilo izraz samo prirodnih sila, neto poput udara groma. Ali
Adamsov nekorigirani kalvinizam naveo ga je da historijske promjene uzima kao da su predestinirane,
kao da nastaju potpuno izvan ovjeka i da su izvan ovjekove moi, ba kao prokletstvo ili spasenje u
kalvinistikoj teologiji. Ta rezidualna teologija jaala je pristranost suvremene znanosti i njen dogmat-
ski determinizam. Intelektualno, Adams se nije osjeao dobro u svijetu u kojem su vrijedile ovjekove
namjere, u kojem ljudsko djelovanje, iako kvantitativno beznaajno, moe ponekad, kako je vjerovao
J. Clerk Maxwell, biti odluujue.
Ali ako Henry Adams nije uspio adekvatno prikazati dinamiku samostanske, monarhistike i ka-
pitalistike drutvene organizacije, koja je favorizirala taj golemi i sve ubrzaniji porast energije od
dvanaestog do dvadesetog stoljea, ipak je bio daleko ispred svojih suvremenika u istraivanju pred-
stojeih posljedica. Jo tamo 1904. Adams je opazio psiholoku nelagodu koja je ve pratila tadanji
stupanj postignute moi. Pisao je prijatelj: Dosad nezamislivo bogatstvo, mo koju ovjek jo nije
imao, brzina koju je dosad imao samo meteor, od svega toga svijet je postao ivan, svadljiv, nerazu-
man i preplaen. U jednom jo znaajnijem pismu svom kolegi historiaru, Henryju Osbornu Tayloru,
napisanom samo godinu kasnije, Adams je iznio jedno jo vie zapanjujue predvianje:

Pretpostavka jedinstva, to je obiljeavalo ovjekovu misao u srednjem vijeku, odstupa-

la je vrlo sporo pred dokazima sloenosti. To potvruje i mrtvilo znanosti prije otkria
radija. Ali prema mojim pokazateljima i krivuljama, posve je sigurno da uz ubrzanu sto-
pu progresije od 1600. nee trebati ni stoljee, ni pola stoljea, pa da se ta misao posve
preokrene. Zakon e u tom sluaju nestati kao teorija ili kao apriorno naelo i ustuknut
e pred silom. Iz morala e nastati policija. Eksplozivi e postii i kozmiku razornost.
Dezintegracija e pobijediti integraciju.

Oni koji prate moje pisanje od godine 1940. ve su proitali te nasluujue rijei, kasnije objavljene
u zbirci Adamsovili pisama. Neu se ispriavati to ih jo jednom ponavljam iako ih, vjerujem,
ponavljam posljednji put.
Adams je u tom odlomku zapravo predvidio socijalne posljedice sve vee fizike moi bez odgova-
rajueg poveanja intelektualnog uvida, moralne discipline, socijalne svijesti i odgovornog politikog
upravljanja: tu potrebu je i suvie kasno priznala aica atomskih uenjaka, u trenutku kad je napos-
ljetku bila izumljena bomba kozmike razornosti. Ta perspektivna transformacija nije bila socijalno
opasna zbog ekspanzije energije kao takve, nego zbog istodobnog zbacivanja moralnih inhibicija i ta-
bua koji su uvali ivot, obiaja koji su se pokazali bitnim za ovjekov opstanak jo od najranijih
stupnjeva.
Dokaz Adamsovog dubokog razumijevanja pojavio se i prije izuma atomske bombe, jer su razvojem
monopola politike moi, u svim njegovim totalitarnim oblicima, teror, tortura i masovno islrebljenje
ponovno uvedeni kao normalni instrumenti vlasti. Pa i u samom inu odupiranja faizmu ratom, posli-
je 1940, ustavne demokracije napustile su moralne standarde i ratno pravo koje su dotad civilizirani

154
narodi potovali, te su poele oponaati stravinu ratnu praksu faizma, unitavajui bez razlike i civil-
no stanovnitvo. Taj mrani moralni slom dogodio se prije, pa je kao presedan i opravdao upotrebu
atomske bombe, jeftinijeg sredstva za postizanje istog rezultata.
Drugo ime, dakle, za taj eksplozivni porast energije bila je totalitaristika demoralizacija: ona ista
namjera koja je poslije 1945. navela glavne vojne sile da nuklearne bombe proizvode u koliinama
dovoljnim da na ovom planetu unite svaki ivot. Mo u razmjerima koje je predvidio Adams uini-
la je tu paranoju potovanom, dajui znanstveno i tehnoloko opravdanje infantilnim ambicijama i
psihotinim halucinacijama.
Godinu dana nakon Adamsove smrti, njegove riskantne generalizacije dobile su svoju potvrdu, jer je
upravo 1919. Rutherford sa svojim radom uznapredovao toliko da je nagovijestio teoretsku mogunost
razbijanja atoma, uvodei tako konanu fazu koju je Adams bio fiksirao s godinom 1917. U tom je
trenutku Rutherfordov glavni pomonik Frederick Soddy, u etvrtom izdanju svog dvotomnog djela
o radioaktivnosti primijetio:
Problem transmutacije i oslobaanja atomske energije nije vie okruen tajanstvenou i nezna-
njem, nego se danomice svodi na oblike sposobne za egzaktno kvantitativno zakljuivanje. Moe biti
da e taj problem zauvijek ostati nerijeen. Ali upravo napredujemo putem koji vjerojatno jedini moe
donijeti uspjeh, i to brzinom koja e jednog dana po svoj prilici omoguiti da vidimo rezultat. Ako
taj dan ikad doe, nitko nee smjeti ostati slijep za veliinu stvari koja je u pitanju, niti pomisliti da
se takav dobitak na fizikom bogatsvu ovjeanstva moe sa sigurnou povjeriti onima koji su i u
prolosti blagoslov to ga donosi znanost pretvarali u prokletstvo.
Soddyjev vlastiti akutni osjeaj socijalne odgovornosti natjerao ga je da se od fizikalnih istraivanja
okrene problemu iskazivanja novih raspoloivih energija u odgovarajuim ekonomskim pojmovima.
Ali njegovo znanstveno obrazovanje, zapravo nedostatak obrazovanja na drugim podrujima, navelo
ga je da se usredotoi na dravnu kontrolu novca i kredita, kao i na raspodjelu dohotka, pa je stoga
izgubio svoj iri cilj, drei se te nedostatne analize samo jednog faktora. Ipak, njegov anticipirajui
uvid ostaje u najveoj mjeri vjerodostojan.
Henry Adams se, dakle, prije Soddyja, oprostio od tradicija ortodoksne znanstvene povijesti, ui-
nivi dva radikalna koraka.
Prije svega, ismijao je kanone historiarske uenosti, prenosei svoje podatke o ubrzanoj proizvod-
nji energije iz prolosti u budunost. Kao determinist pretpostavio je da e ideje i sile koje su ve dugo
u akciji nastaviti djelovati uzdu krivulje koju je napipao, iako se ona ve uspinjala tako strmo, da je
ukazivala ili na grubi prekid ili na, ulazak u novu fazu, s uvoenjem novih faktora koji ni u jednom
ranijem povijesnom procesu dosad jo nisu bili vidljivi.
Ali drugi Adamsov korak bio je jo znaajniji, jer je proturjeio njegovom deterministikom vje-
rovanju: predloio je svjesnu intelektualnu inicijativu, protuakciju koja bi bila u skladu s prijeteom
situacijom koju je otkrio. U svom Pismu uiteljima povijesti, koje je trebalo potresti umove, ako ne
i svijet, Adams je godine 1910. pozvao svoje kolege da obrate panju na procese koji su se tada zbivali,
sugerirajui im da posvete panju razumijevanju snaga koje su na djelu, da udrue svoju kolektivnu
inteligenciju ne bi li oblikovali institucionalne promjene, nune da se te goleme snage okrenu u o-
vjekovu korist, jer ako ostanu bez kontrole, bombe kozmike razornosti mogle bi unititi i samu
civilizaciju.
Mrane slutnje upravo takog ishoda zapadni um je registrirao i ranije, od zabiljeenih snova Le-
onarda da Vincija, pa do jednako kobnih fantazija to ih je gospoa Blavatsky objavila osamdesetih
godina prolog stoljea. Prema jednom pismu Oscara Wildea, ak se i Edmond de Goncourt igrao s
tom mogunou, koju je oito pokupioj od nekog prijatelja znanstvenika, da se, naime, izdvajanjem
vodika iz zraka moe napraviti strahoviti stroj unitenja. (Oscar Wilde, Pisma, 17. prosinca 1891).

155
 Probijajui se do svojih zakljuaka, Henry Adams nije uspio dobiti nikakvu efikasnu podrku znans-
tvenika i fiziara, od kojih je veina jo uvijek bila prevrsto usidrena u prividno stabilnom svijetu
apstrakcija izvedenih iz mehanike sedamnaestog stoljea. Stoga se jedva treba uditi to njegove aka-
demske kolege po struci, historiare i filozofe, nisu uzbuivala njegova mrana predvianja i to su
smatrali da njegov znak za uzbunu ne nalazi potvrdu ni u emu to su u stvarnosti priznavali i ime su
se profesionalno bavili. Njihova inercija se doista nije razlikovala od inercije mnogih uglednih fiziara
(sve do Millikana), koji su usprkos novim saznanjima u strukturi atoma bili uvjereni da se nuklear-
na fisija ne moe umjetno izazvati. ak su i sami stvaraoci atomske bombe sumnjali u svoj konani
uspjeh. Ali Adamsov neuspjeh da privue panju znanstvenog svijeta nije uslijedio zbog nedostat-
ne uvjerljivosti njegovih povijesnih argumenata. Mogunosti koje je nagovijestio bile su njegovim
suvremenicima naprosto previe neugodne da bi se s njima suoili.
Taj otpor samo uveava Adamsove zasluge. Kao kompetentni generalist, sastavio je sve raspolo-
ive dijelove tehnikog i znanstvenog saznanja u novi poredak velikog znaenja. Ali ni na jednom
podruju nije bilo tog specijalista koji bi bio svjestan Adamsovih upozorenja i spreman da vidi cijelu
sliku, ili da prizna, ako taj novi poredak koji se pojavljuje ima smisla, kako se ne moe vie drati
svoje dualistike ideologije ili prakse iz sedamnaestog stoljea, a da pri tom ne revidira i isto kvan-
titativne i objektivne postupke koji su se dosad pokazivali tako uspjeni. Da e se taj mehanistiki
kozmos sedamnaestog stoljea tako naglo raspasti pod utjecajem atomskih eksplozija i proizvesti kaos
dvadesetog stoljea, inilo se previe nevjerojatnim a da bi se uzimalo ozbiljno.
Ako je, meutim, Adams bio u pravu, povijesna situacija zahtijevala je novi pogled, nove metode i
svjesno pretpostavljanje ozbiljnih novih zadataka: promjenu naina miljenja, urgentniju od one koja
se zbila u znanosti nakon Kopernika. To su, na alost, bili zahtjevi to ih ni sam Adams nije bio u
stanju ispuniti, ak ni u bejkonovskim opim crtama.
Ako su Adamsovi znanstveni kolege njegov apel pozdravili zbunjenom utnjom ogluio se ak
i slobodoumni William James razlog lei u tome to je ideja vodilja Henryja Adamsa bila radikal-
nija no to je i sam shvaao. Stavljajui naglasak na potencijalnu budunost, odmakao se od svijeta
serijalnog vremena i kauzaliteta to je po shvaanju njegovog obrazovanja iz devetnaestog stoljea
bilo jednako stvarnosti prema organskom poretku vremenskog trajanja, filogenezi i drutvenom
nasljeu (pamenju i povijesti), u kojima se i prolost i budunost presjecaju u sadanjosti. U tom or-
ganskom svijetu svrha se namee samom procesu i dijelom ga mijenja; tu slijed dogaaja nije odreen
izvanjskim silama koje djeluju izolirano na izolirane objekte, nego reakcijama u jednom kompleksni-
jem polju, modificiranim batinjenom prirodom organizama i ivotnom akumulacijom iskustava u
okoliu koji vrvi drugim organizmima: tu, napokon, organski kontinuitet upija sve novine i odluu-
je je li to u skladu s ustrajnom prirodom samog organizma te njegovim polaganim iskuavanjem i
probijanjem i projekcijama u budunost.
Sam Adams bio je, na alost, suvie proet deterministikim atomizmom pravovjerne znanosti pos-
lije sedamnaestog stoljea, koji se bavio apstrakcijama i izoliranim pojavama, pa nije uviao da se
problem koji je postavio ne moe rijeiti na osnovi njegovih vlastitih ideolokih premisa. Izbjegao je
posljedice naavi utoite u rairenim rukama Djevice Marije.
Iako je Adams neprestano ubrzavanje energije pripisivao iskljuivo fizikim instrumentima koji su
izazvali tu promjenu, naiao je zapravo na novi faktor ije se golemo i kobno znaenje jo ni danas
u potpunosti ne shvaa. Rije je o injenici da je postupno kidanje cijelog sistema drutvenih inhibi-
cija, religioznih ogranienja i obiaja zajednice, to je sve prevladavalo u ranijim drutvima, uvealo
ovjekove poslove oslobaanjem goleme koliine izvanljudske energije: to je proces koji ne priznaje
nikakve granice svojoj sve veoj automatskoj ekspanziji. Drutvo, uplaeno svojim neprijepornim us-
pjehom u mehaniziranju, poelo je sluati vlastite automatske sisteme, te se svaka aktivnost uskladila
s ubrzanom kvantitativnom ekspanzijom: ekspanzijom teritorija, ekspanzijom stanovnitva, ekspanzi-

156
jom mehanikih ureaja, ekspanzijom proizvodnih stopa, rasta kapitala, dohotka, profita i potroivog
bogatstva. Iza svih tih sporednih pojava stajala je ekspanzija znanstvene spoznaje, primarnog pokre-
taa cijelog tog procesa. Automatizacija automatizacije je otpoela.
Za veinu Adamsovih suvremenika, ti eskalirajui automatizmi, ta namjerna kidanja s ogranienji-
ma drutvenih normi starijih zajednica, predstavljali su neopozive znake napretka. Jedino je Adams
imao hrabrosti da taj prividno blagotvorni razvitak slijedi do njegovog prijeteeg negativnog ishoda:
do moi takvih razmjera da ju je vie nemogue kontrolirati osim dubokim preusmjerenjem ovjekovih
navika, nastojanja i ciljeva. U sluaju da takva preobrazba ne uspije, Adams je predviao zastraujui
ovjekov slom. Iako Adams nije predloio lijek za tu prijeteu bolest, njegova se prognoza dokaza-
la kao neobino tona. Ve jedno pokoljenje nakon Adamsove smrti, i znanstveno napredovanje i
ovjekovo nazadovanje stekli su razmjere to ih je jedino on bio u stanju zamisliti.

2. Stara i nova megamaina

Usprkos svim svojim znaajnim predvianjima, upozorenja Henrvja Adamsa bila su hendikepirana
skuenou na jedan jedini faktor, energiju. Prije nego to su se stvari koje je predskazivao mogle
dogoditi, trebalo je otkriti i izumiti, iskuati i organizirati, te najzad sklopiti u jedinstvenu organizaciju
sve sastavne dijelove nove megamaine. Kao i u sluaju prve megamaine iz Doba piramida, takav
spoj, mogao se dogoditi samo u fuzijskom usijanju rata. Adams je ispravno anticipirao najvaniji dio
radikalne promjene koja se trebala dogoditi. Ali nije mogao predvidjeti da bi se golema integracija tih
sila mogla dogoditi na nain kojim e se uspostaviti jedan jo opasniji sistem kontrole.
Ali za onu toku na kojoj se implozija tih sila doista dogodila, nedostajalo je toliko nunih sastavnica,
ili ih je bilo jo toliko malo, a mnoge preivjele institucije toliko su se opirale radikalnoj promjeni, da
se s Adamsovim predvianjima moglo postupati prezirno, kao s nastranou jedne ostarjele pameti.
Sve tamo do godine 1940. moglo se jo uvijek nastavljanje i ubrzanje moderne tehnologije u cjelini
smatrati povoljnim za ovjekov razvitak. To je uvjerenje bilo tako vrsto usaeno, mit o maini bio je
tako potpuno obuzeo moderni um, da su se ta arhaina vjerovanja jo uvijek smatrala utemeljenim,
znanstveno provjerenim, nesumnjivo progresivnim ukratko, neprijepornim.
Neu rei da ba nitko poetkom dvadesetog stoljea nije bio svjestan dubokih promjena u svakom
aspektu dnevnog ivota. Te promjene osnaivao je i pomogao ne samo veliki priljev energije, nego
i sistem prijenosnih mrea, kao i komunikacijski sistemi koji u toj mjeri nisu nikad prije postoja-
li. Rast kapitalizma, koliko god nejednako raspodjeljivao korist, ipak se mnogim promatraima inio
kao nuna priprema za ravnopravniji, socijalizirani sistem. Prividno uredno irenje politike demokra-
cije putem odgovorne stranake vladavine, barem je u industrijski razvijenim zemljama garantiralo
bezbolan prijelaz, i to zbog niza mjera koje su uvrivale socijalnu sigurnost i drutvenu dobrobit.
Iako su pojedine komponente megamaine ve postojale njihov radni model predstavljali su karteli
i velike industrijske korporacije sam sistem uzet u cjelini, tek se bio poeo sklapati.
Misao da je mehaniki progres oslobaajui, ostao je u cijelosti nesporen u toku devetnaestog sto-
ljea, osim to su se javljali romantici kao Delacroix, Ruskin i Morris, ili jo neki nazadniji mislioci:
pojedini pokuaji oslobaanja doista su pratili tehnike inovacije a dijelom ih i opravdavali, ak i u
razdobljima koja su doivljavala brutalnu degradaciju industrijskog radnika u novim industrijama to
su se javljale jedna za drugom. Golema, dobrovoljna selidba miroljubivih i nenaoruanih naroda tekla
je iz Evrope u Ameriku, te pod autoritarnijim pritiscima kazne i politikog progonstva iz Rusije u Sibir.
Moglo se putovati svuda a i trajno useliti u mnoge zemlje bez ikakvih ogranienja ili odobrenja
vlasti. Sve do 1914, ljudi koji su odsluili vojsku mogli su po cijelom svijetu putovati bez pasoa, osim
po dvije najvee preivjele despocije, Rusiji i Turskoj.

157
 Kako je tada rekao talijanski povjesniar Guglielmo Ferrero, sloboda plovidbe prevladala je svug-
dje: sloboda i sigurnost, ak je i imperijalizam, koliko god surovo postupao s osvojenim narodima,
pomagao uvoenju osnovnog reda, zakona i osobne sigurnosti, na kojoj se uostalom zasniva svaka
stvarna sloboda.
U meuvremenu je u toku devetnaestog stoljea broj samoupravnih drutava, organizacija, udru-
enja, korporacija i zajednica znatno porastao: regionalne cjeline, to ih je neko potiskivala drava
ili despotsko carstvo, poele su reafirmirati svoju kulturnu samobitnost i svoju politiku nezavisnost.
Nije udo da je malo tko osjeao da se nova megamaina ve sastavljay te da e ju novi tehniki
pronalasci roditi i uveati u svakoj njenoj dimenziji.
U toku posljednjih pedesetak godina promijenila se cijela slika: mnogo vie nego to to itko roen
nakon godine 1910. moe shvatiti iz svojih osobnih dojmova i sjeanja. Ono to se isprva inilo kao niz
nepovezanih i esto proturjenih tendencija, pretvorilo se ne ba u potpuno novu pojavu, ali upravo
u ono to je postojalo na samom poetku civilizacije: uglavnom kao rezultat sila koje su djelovale po
slinim ideolokim pretpostavkama i psihikim pobudama, trudei se postignuti sline ciljeve: vlast
nad prirodom i podjarmljivanjem ovjeka.
U prvom svesku Mita o maini povezao sam tu imploziju s raanjem nove religije, religije nebe-
skih bogova. I itatelj e znati da sam, bavei se znanstvenim i tehnikim zbivanjima nakon petnaestog
stoljea, neprestano pratio nadolazak i ispunjenje tog cilja. Kad se sastave rasute, prividno nepovezane
komponente oba sistema, slinost izmeu dva doba postaje napadna: to vie to su neko nemogue
nade, puste elje i tata hvalisanja iz usta drevnih bogova i kraljeva danas postale stvarnost, najav-
ljujui jo ispraznije irenje nesuzdrive moi i neograniene iracionalnosti. Sloimo, dakle, te nune
komponente po redu njihova pojavljivanja.
Prije svega, dolo je do kozmike religiozne pripreme, Koju sam ve opisao kao ponovno raanje
Boga Sunca, ili da kaemo obinije, do stvaranja Kopernikovog heliocentrinog sistema. Eksponenti
te nove religije, isprva nazvani naturfilozofima a kasnije znanstvenicima, dugo vremena ponaali su
se toliko skromno i samozatajno, stvarajui takvo obilje korisnih saznanja, primjenjivih u rudarstvu,
hidraulici, navigaciji i voenju rata a naposljetku i u medicini, poljoprivredi i javnom zdravstvu da
nitko nije posumnjao da bi njihove metode mogle postati takoer i glavnim oruem dehumanizirane
vlasti.
Zajedno s novom univerzalnom religijom Boga Sunca dodue pod varljivim platom nezavisnosti
pojavila se i centralizacija politike moi u liku nove rase tirana, despota i kraljeva, koji su dokinuli
i feudalne obaveze i slobodu gradskih komuna, kako bi porezima, otimanjem, te izravnom pljakom
i pokoravanjem slabijih ljudi mogli neogranieno raspolagati privatnim bogatstvom. Iz tog osobnog
suvereniteta kralja po milosti bojoj, otvoreno proklamiranog, nastao je bezlini suverenitet drave.
Pod oligarhijskom ili republikanskom vladavinom, takvo kolektivno zastupstvo polagalo je pravo na
sve prerogative i moi to ih je izvorno i osobno imao kralj, a inilo je to bezobzirnije no to se dotad
usuivao i jedan monarh. Kao i u Egiptu, zapovijedi tog nadvladara nisu se mogle izvravati bez
ponovnog uvjebavanja i discipliniranja dviju drevnih kasta: inovnitva i vojske. ivio automatizam,
dolje s autonomijom!
Tono je da ni jedna od tih ustanova nije potpuno iezla u meuvremenu od pet tisuljea: u nekom
pogledu ak su povremeno profitirale od tehnikog napretka u medijima koji slue trajnom biljeenju
podataka, naoruanju i taktici, te funkcionalnoj hijerarhijskoj organizaciji. Obje su se ouvale, brino
hranjene na starim tradicijama vojske i eklezijastike organizacije rimske crkve, te spiritualizirane
megamaine koja se odrala kroz petnaestak stoljea.
Novi apsolutni vladari poput Petra Velikog u Rusiji, Friedricha Wilhelma u Pruskoj i Luja XIV u
Francuskoj, zapovijedali su stalnoj vojsci, smjetenoj u stalnim kasarnama, kojom je upravljala stalna
birokracija a svi su oni, ak prije izuma telegrafske komunikacije bili u stanju manje ili vie daljinski

158
upravljati udaljenim neprijateljem ili rasutim stanovnitvom. Moderni centralizirani nain organiza-
cije bio je neusporedivo snaniji od rasutih srednjovjekovnih komuna, s rasputenom feudalnom ili
graanskom vojskom koja se sporadino okupljala i vjebala, ili od municipalne vlasti koju su vodili
dobrovoljni slubenici s jednogodinjim mandatom.
Te preobrazbe samo istiu da nema nijedne komponente moderne megamaine koja na javi ili u snu
ne bi postojala ve u izvornom modelu. Izrazito moderna je efektivna materijalizacija arhainih sno-
va koji su dosad bili tehnoloki nesprovedivi. Koalicija politikog apsolutizma, vojne regimentacije
i mehanike invencije ponovno su uvele drevnu i dugo odsutnu instituciju prisilnog rada i prinud-
ne ope vojne obaveze. Prisilni rad poprimio je oblik ropstva i nadniarstva pod prijetnjom gladi i
zasunjenja: sistem kojim je poput ropstva u Sjedinjenim Dravama, sramotno nagrizao pobono is-
povijedanje tekue ideologije slobodne volje. Ali prinudnom opom vojnom obavezom, uvedenom
pod stijegom demokracije, otilo se jo dalje: pojavila se kao instrument nacionalnog opstanka u
estini bitaka francuske revolucije, a prihvatio ju je drski samozvani car koji je tu revoluciju likvidirao.
Tako je najvanija vojna inovacija koja je omoguila egipatsku megamainu, po prvi put otada opet
uvedena kao trajna ruka pomonica sveobuhvatne vlasti. Takva totalna organizacija stanovnitva za
rad ili razaranje nije bila izvediva ak ni na vrhuncu Rimskog carstva.
Znaenje openarodne regrutacije (uljudno nazvane opom vojnom slubom) kao bitnog instru-
menta masovne kontrole, moderni politolozi i historiari zanemarivali su s nevjerojatnom lakoum-
nou i jednako nevjerojatnim sljepilom. Iako ni jedan drugi inilac nije toliko poveao razornu mo
ratovanja, a iroke mase stanovnitva privikao na ritual pokolja, znanstvena literatura o tom predme-
tu zanemariva je. Rije regrutacija uope se ne javlja u indeksu Cambridge Modern History, ak
ni u svescima koji su u cijelosti posveeni francuskoj revoluciji i Napoleonu. Jedina znatnija iznimka
je lanak pukovnika F. N. Maudea u jedanaestom izdanju Encyclopaedije Britannice (1910); on je za-
biljeio kako moda nema zakona ili statuta, ni u jednom narodu koji je uinio (i predodreen je da
izvri) dalekoseniji utjecaj na budunost ovjeanstva od tog malo poznatog francuskog zakona iz
1789. Ta ocjena tek treba da prodre u nau politiku, svijest.
I do tog vremena su prisilni rad na gradnji cesta i utvrda, te prinudna vojna sluba, bili opa, ali
lokalna i sporadina pojava. Sada su postali sistematski, regularni i univerzalni. Nacionalna vojska
postala je, zapravo, obrazovna ustanova za kondicioniranje ljudskih jedinki u nemislee, poslune i
automatske izvritelje zapovijedi. Uzmemo li u obzir ak i injenicu da to povremeno izaziva mrnju i
neposluh, ipak je nesumnjivo da je sistematska regimentacija cijelog stanovnitva povratno djelovala
na ured i na tvornicu, te je u praksi nametnula mehaniku poslunost dotad nezamislivih razmjera: to
vie to je odgovarajuom ideolokom indoktrinacijom i emocionalnom reakcijom odmijenila fiziki
dril.
Uinak takvog reima ubrzo je postao oit. Socijalni reformatori poput Condorceta, Saint-Simona i
Augusta Comtea nauili su od napoleonske ere s kojom se djelotvornou vojna tehnika moe primije-
niti na drutveno ponaanje. Ti proroci predviali su revoluciju tako konanu i potpunu, koja e sve
pravne i politike institucije pretvoriti u apsolutne. U tom cilju prepoznajemo novu megamainu, a
spomenuta revolucija upravo se odvija.
Dopustite da na ovom mjestu razjasnim razliku izmeu drave kao puke politiko-administrativne
jedinice i aktivirane megamaine. Ta se razlika vidi u promjenama definicije rijei mo u engleskom
jeziku. The New Dictionary slijedi definiciju moi kao posjedovanja nadzora ili zapovijedanja nad
drugima unatrag sve do 1297. U godini 1486, znaenje se pomie na zakonsku mogunost, sposobnost
ili ovlatenje da se djeluje. Ali 1727. mo poprima tehnoloku ulogu, kao svaki oblik energije ili sile
raspoloiv za operativnu primjenu. Naposljetku, s konstrukcijom megarnaine, svi modaliteti moi
postaju operativno raspoloivi, i oni koji grade i oni razorni, u dotad nedosegnutim kolosalnim razmje-
rima. Prema tome, megamaine nije tek puka administrativna organizacija: ona je stroj u ortodoksno

159
tehnikom smislu, kao kombinacija krutih tijela organiziranih tako da obavljaju standardizirane
pokrete i repetitivni rad. Pripazimo: svi ti oblici moi koji se uzajamno pothranjuju postali su bitni za
novi Pentagon moi.
Za razliku od strojeva koji obavljaju djelomine radnje za specijalizirane svrhe, megamaine je sa-
mom svojom prirodom upotrebljiva samo u kolektivnim operacijama velikih razmjera, koje su i same
tek komponente ireg sistema moi. Poveavajui raspon i brojnost takvih operacija, od drevnog posla
kopanja kanala, gradnje cesta i razaranja gradova do ukupnog industrijskog procesa, a preko njega
do organizacije obrazovanja i potronje, megamaina vlada nad golemim stanovnitvom efikasnije od
bilo koje samo politike jedinice. Nietzsche je jednom definirao rat kao zdravlje drave: vie od
toga, on je tijelo i dua megamaine. Raspon djelovanja megamaine moe se procijeniti i po injenici
da kad jednom svri neki veliki rat, treba proi tri do pet godina da se industrije i organizacije koje
je progutala megamaina mogu oporaviti, te ak i uz pomo centralne vlasti opet biti sposobne da
nastave kao kvazi nezavisne jedinice.
Sva svojstva pojedinih strojeva veliki ulog energije, mehanizacija, automatizacija, kvantitativni
rezultat poveavaju se njihovim ukljuenjem u megamainu: isto je i s nedostacima takvih strojeva
s njihovom krutou i neosjetljivou na nove situacije, s njihovom distancom od svake ljudske svrhe
koja je drukija od cilja utjelovljenog u nacrtu samog stroja. A glavni je od tih utjelovljenih ciljeva
prakticiranje moi.
ak i prije izuma apsolutnog oruja, automatizam i apsolutizam vrsto su se spojili u konstituciji
svake vojne organizacije. Stoga je rat idealno stanje za montau megamaine, a neprestano odravanje
ratne prijetnje najsigurniji je nain da se inae autonomne ili kvazi-autonomne komponente zadre
na okupu kao funkcionirajua radna jedinica. Kad je megamaina jednom oivotvorena, tada svaka
kritika njenog programa, svako udaljavanje od njenih naela, svako distanciranje od njene rutine
svaka modifikacija njene strukture prema zahtjevima odozdo, predstavlja prijetnju za cijeli sistem.

3. Nova koalicija
Ostavio sam za kraj jedan institucionalni preduvjet megamaine koji, koliko je mogue analizirati
megamainu u momentu njenog nastanka, nije postojao u drevnom modelu: mislim na osobitu vrstu
ekonomskog dinamizma, zasnovanog na brzoj akumulaciji kapitala, viekratnom obrtanju, velikim
profitima, to sve djeluje na neprestano ubrzanje same tehnologije. Ukratko, na ekonomiju novca.
Koalicija izmeu moi novca i politike moi bila je jedno od odluujuih obiljeja monarhistikog
ili despotskog apsolutizma i to je zavisnija vojna mainerija postajala o tehnikim izumima, to su
vei bili neposredni profiti nacionalnog ekonomskog sistema iako e, na dugi rok, slijedee genera-
cije otkriti da su ti tobonji profiti izgubljeni na trokovima popravka, rezervnih dijelova i oteenja,
a ljudsku nesreu da i ne spominjemo. Iako je moralna odgovornost zbog hukanja na rat pala na
tvorniare municije kao na grijene jarce, injenica je da se na ratnoj dobiti bogati podjednako svaki
dio nacionalne ekonomije, ak i poljoprivreda: jer rat, sa svojom besprimjernom potronjom dobara i
neprispodobivim nitenjem, privremeno prevladava kroninu bolest ekspanzivne tehnologije: Hiper-
produkciju. Stvaranjem oskudice, rat je po klasinim kapitalistikim pojmovima nuan za osiguranje
profita.
Zauzvrat, taj ekonomski dinamizam, postignut ratnim razaranjem ili gomilanjem vojne moi za
eventualnu upotrebu, zavisi o golemim transferima kredita vlasti, a potreba za kapitalom i tekuim
dohotkom, kako bi se pokrili nacionalni vojni izdaci, sankcionira neto to je sa stanovita ortodoks-
nog slobodnog poduzetnitva mrsko nametnitvo: nacionalni porez na dohodak. Tu su mjeru ak i
apsolutni monarsi uvodili s ozbiljnim bojaznima. Luj XIV nije se usudio nametnuti je bez blagoslova

160
parikih teologa, koji su presudili da bi takav namet mogao biti opravdan, jer mu kao kralju po mi-
losti bojoj pripadaju sva zemlja i bogatstvo drave, te se moe raspodijeliti pa njegovu nahoenju.
Porez na dohodak bio je tek za napoleonskih ratova uveden u jednoj relativno slobodnoj ustavnoj mo-
narhiji kao to je Engleska, iako je tome prethodila regrutacija u nepravednom i samovoljnom obliku
nasilnog odvoenja ljudi za potrebe mornarice, a bez ustavne promjene koja je 1913. legalizirala po-
rez na dohodak u Sjedinjenim Dravama goleme svote potrebne za stvaranje nove megamaine poslije
1940. ne bi se mogle namaknuti.
Danas bi ve trebalo da bude jasno da su raskone sume koje potjeu iz nacionalnog poreza odmi-
jenile motivaciju zarade u poticanju ekonomskog dinamizma moderne privrede. Niti knjigovodstvo
o dobitku i gubitku, o kotanju i koristi, ne smanjuje efektivno operacije megamaine, jer se troko-
vi magino pretvaraju u korist, a perspektivni gubici uzrokovani zastarijevanjem oruja ili izravnim
razaranjem samo su izvor novih korporativnih profita.
Ratom, sadanjim i onim u izgledu, megamaina je poveala svoj opseg i proirila svoju mo, te
usput uklonila i jedan oblik povratne sprege to ju je kapitalistiki sistem razvio kako bi regulirao i
racionalizirao svoje operacije: naime, tono knjigovodstvo o dobitku i gubitku, s konanim steajem
kao kaznom za krivu raunicu. Ponovno oivljavanje privrede nije postignuto bitnim promjenama
kapitalistike ekonomije, koja je ostala u opem stanju poluparalize tridesetih godina, nego ponov-
nim naoruavanjem i ratom, i samo se ratom sistem privremeno spasio od samounitenja zbog svoje
korjenite slabosti: neuspjeha da ostvari pravednu raspodjelu.
Prema tome, novana privreda ne samo to pretjerano zagrijava svaki dio i onako ekspanzivne
tehnologije moi, nego imperativno namee kontinuirano irenje megamaine na svako podruje, ka-
ko bi se osigurao viak potreban za negativne pothvate ratovanja, planiranog istrebljavanja i masovne
kontrole. Povrh toga, kako drava proiruje socijalnu sigurnost i tehnike slube zemlje u cjelini, sve
vei dio stanovnitva usprkos injenici da poraz obino odlazi na korist bogatih postaje materijal-
no zainteresiran za taj centralistiki dirigiran nain proizvodnje, raspodjele i kolektivne destrukcije, U
toj kombinaciji tehnolokog, financijskog, politikog i vojnog dinamizma, nijedan faktor nije bio bitni-
ji od drugih: svi su, oni bili potrebni prije nego to se megamaina mogla rekonstituirati kao efikasan,
suvremeni model, s popravljenim povijesnim nedostacima i bez svojih tradicionalnih ogranienja.
S poetkom dvadesetog stoljea ve postoje glavne sastavnice nove megamaine, iako su neke od
njih tek poluoblikovane.
Nedostajale su samo dvije stvari: simboliki lik apsolutne moi, utjelovljen u ivuem vladaru, kor-
porativnoj grupi ili u super-stroju, te dovoljno opasna i urgentna kriza, pa da doe do implozije svih
nunih komponenata. Kriza je nastala, implozija se zbila: ali, prije nego to se to dogodilo, tu su ve
postojali stariji i grublji modeli megamaine, energizirani novim mehanikim sredstvima koja su pro-
krila put konanoj eksploziji aposlutne moi.

4. Prijelazni totalitarizam
Ponovno izumljivanje i irenje megamaine ne predstavlja ni u kom smislu neizbjeni ishod povi-
jesnih snaga: doista, sve do kraja devetnaestog stoljea, mnogim se sposobnim misliocima inilo da
velike promjene u zapadnoj civilizaciji, ak i one tehnoloke, idu u prilog slobodi. Jedan tako zaseban
um poput Renanovog, oslanjajui se na ranije Comteovo miljenje, mogao je devedesetih godina izja-
viti da ratoborni nacionalizam opada, a da je proturatno raspoloenje uzelo toliko maha, da se vojska
moe odrati jedino zbog obavezne regrutacije.
Ukidanjem kmetstva i ropstva u prvoj polovici devetnaestog stoljea, inilo se da na scenu stupaju
protusile koje jaaju i koje e dovesti do univerzalne vladavine prava, samouprave i suradnje, gotovo

161
u svjetskim razmjerima, ak i u militariziranoj zemlji poput Njemake, sve do Zabernove afere iz 1912,
moglo se vladi izglasati nepovjerenje zbog brutalnog ponaanja jednog pruskog oficira koji je arogant-
no gurnuo nekog hromog postolara u jarak i tamo ga izudarao. Politiko nasilje, gruba ekonomska
eksploatacija, bolest i glad sve se smanjivalo i kao da se moglo sprijeiti.
Takve su vrle nade povremeno doivljavale udarce u gadnim ispadima kolektivnog barbarstva, po-
put pokolja u Armeniji i Makedoniji, opijumskog rata u Kini, te rata protiv Bura u Junoj Africi, gdje
se ve javljaju koncentracioni logori, a da i ne spominjemo sramotno ponaanje zapadnjake solda-
teske pri guenju bokserskog ustanka u Kini. Ipak, sve do izbijanja prvo svjetskog rata inilo se da
prevladavaju razum i suosjeanje, zajedno s demokratskim razumijevanjem i suradnjom. Ravnoteu
takvog konstruktivnog razvoja poremetio je prvi svjetski rat, a nade koje su tehnoloki napredak izjed-
naavale s ljudskim bile su potkopane, teko uzdrmane shvaanjem da su se upravo onim energijama
to ih je oslobodila tehnika poveale i sve mogunosti zla.
Prve slutnje o tome da se zapravo sastavlja nova megamaina javile su se tek poslije prvog svjetskog
rata, s usponom totalitarnih drava, Sovjetske Rusije i Italije. Tu se obrnuo razvoj prema zastupnikoj
vlasti i participaciji, to je ak i u Rusiji bila osnovna karakteristika prethodnog stoljea. Novi zajedni-
ki oblik i faistike i komunistike vladavine bila je diktatura jedne stranke, zasnovana na samozvanoj
revolucionarnoj hunti, predvoenoj utjelovljenjem drevnog kralja po milosti bojoj, koji vie nije
pomazanik boji, nego je, kao i Napoleon, samookrunjeni nemilosrdni diktator ili demonski voa
(Hitler), krvavi tiranin (Staljin), koji proglaava zakonitost neograniene moi koja je prigrabljena
protuzakonito. Ta doktrina stara je kao Trazimahova leza u Platonovoj Dravi, a sam uzor stariji je,
naravno, tisue godina.
Ali, nova megamaina nije izrasla preko noi, a samo je arka liberalna iluzija devetnaestog stoljea
mogla u suvremenom ivotu ignorirati ono to je takoer ignorirala ili zatakavala u svom itanju po-
vijesti: trajno postojanje ropstva, od poetka civilizacije sve do kraja devetnaestog stoljea, zajedno
s ratom, osvajanjima i eksploatacijom ovjeka, to se prihvaalo kao normalne prerogative suverene
drave. Iako je Herbert Spencer, u svojoj jednostrano optimistikoj viziji socijalne evolucije kao indus-
trijalizacije izjednaene s mirom, poinio kolosalnu zabludu, on retrospektivno zasluuje poast kao
prvi ovjekj koji je iz oivljavanja imperijalizma u devetnaestom stoljeu izveo zakljuak o odluuju-
em obratu prema barbarizmu: Nadolazee ropstvo. Povezujui to ropstvo s dravom blagostanja,
Spencer je isprednjaio i Hilarieu Bellocu i Friedrichu Hayeku. ok je doao kasnije, kad se otkrilo da
je nova tehnologija poduprla i gotovo nametnula novi barbarizam.
Ponovna montaa drevne nevidljive maine odvijala se u tri faze i s velikom intervalima. Prvi stu-
panj oznaila je francuska revolucija, 1789. Iako je ta revolucija svrgnula i smaknula tradicionalnog
kralja, ustoliila je nanovo, s daleko veim ovlastima nacionalnu dravu, kojoj je, prema Rousseauovoj
pseudodemokratskoj teoriji sveope volje, pripisala apsolutnu mo, mo regrutacije, mo na kojoj bi
joj i povijesni kraljevi zaviali. Sir Henry Maine, jedan od najpronicljivijih politikih promatraa vik-
torijanskog doba, jasno je progledao tu uredbu: naglaavao je da je despotski suveren iz Drutvenog
ugovora, to jest svemona zajednica, samo izvrnuta kopija francuskoga kralja, zaogrnuta vlau na
koju u njeno ime polau pravo njeni dvorjanici.
Drugi stupanja javlja se s prvim svjetskim ratom 1914, iako je mnoge preliminarne korake ve bio
poduzeo Napoleon, zatim pruska vojna autokracija pod Bismarckom a poslije francusko-pruskog rata
1870. To je oznailo i ukljuivanje znanstvenika i uenjaka kao produene ruke drave, te smirivanje
radnikih slojeva opim pravom glasa, socijalnim zakonodavstvom, opim pravom glasa, socijalnim
zakonodavstvom, opim osnovnim kolovanjem, osiguranjem posla i mirovine u starosti, sve mjere
to ih Napoleon, usprkos svom velikom potovanju za pravo, znanost i jednoobrazno kolovanje, nije
nikada proveo u toj mjeri. Da je Napoleonu uspjelo osvojiti Evropu i da je imao vremena konsolidi-
rati svoj vojno-birokratski reim, megamaina se, barem u polumodernom obliku, mogla pojaviti ve

162
sredinom devetnaestog stoljea: doista, ak i pokisli ideoloki odzvuci napoleonske ere predoili su
duhu mladog Ernesta Renana budunost prilino slinu onoj s kojom smo suoeni danas: diktaturu
znanstvene elite.
Ve za vrijeme prvog svjetskog rata glavna obiljeja nove megamaine bila su nabaena u grubim
crtama, ak su i narodi poput Engleske i Sjedinjenih Drava, koji su ve bili postigli veliku mjeru
politikih sloboda, uveli vojnu regrutaciju, a da odgovori golemoj potranji za ratnim materijalom,
Engleska je uvela i industrijsku regrutaciju, iako pod poneto drugaijim uvjetima od onih koje je
traio Bellamy. Nadalje, kako bi nastavila s ratom a da ne bankrotira jer ortodoksni trini eko-
nomisti smatrali su nekad da steaj onemoguuje dugo voenje rata britanska vlada nametnula je
vee poreze nego to bi se ranije uope bila usudila, dok su u svakoj zemlji regrutirali znanstvenike
za proizvodnju to razornijeg oruja, primjerice TNT bombi i otrovnih plinova, kako bi se ubrzala
pobjeda.
Tako je kolektivna mo dotad nevienih razmjera ubrzala ritam tehnikih promjena na svim polji-
ma, a kontrola informacija, kojom se vlastiti narod hranilo slubeno probranim i povoljno obojenim
vijestima, posluila je vlastima kao sredstvo za odravnje morala (to jest, za stiavanje ogorenja
i opozicije), to je modernim demokratskim dravama pruilo prvu ideju o kontroli miljenja na
efikasnijoj pozitivnoj osnovi od, na primjer, zastarjele policijske organizacije u autokratskoj Rusiji.
Time je megamaina dobila vrijednu dopunu fizikoj prinudi i vojnoj disciplini.
Zanimljivo je da je do prvog pokuaja modernizacije megamaine dolo u Rusiji, i to boljevikom
revolucijom. Ali usprkos injenici da su Lenjin i njegovi suradnici, ve po svojim marksistikim na-
elima, pozitivno gledali na zapadnjaku znanost i industrijalizaciju, dogodilo se da su preuzimanjem
caristike drave, s njenom birokracijom naslijedili najsavreniji preivjeli primjerak stare megama-
ine, nedotaknute ekonomskim natjecanjem i industrijskom efikasnou. Iako se taj sistem u tom
trenutku nalazio u stanju krajnje korupcije i raspadanja, nametnuo je masama takve navike i reakcije
koje su u potpunosti ile u prilog nove centralizirane birokratske organizacije. Veina stanovnitva
ve je bila navikla na servilnu povodljivost i adoraciju jednog, navodno svemonog samodrca.
Iako su demokratski ciljevi same revolucije bili kasnije divljaki potisnuti, ako ne i sasvim zatrti,
diktatura je preivjela sluei se birokratskim socijalnim aparatom i psiholokim uvjetnim refleksima
zastarjele megamaine. Drava je preuzela najkrau pretpostavku vlasti po milosti bojoj: Kralj ne
grijei, te je ak uspjela prevesti je u jo apsurdniju pozitivnu formulu: Partija je uvijek u pravu.
Oni koji se nisu slagali s partijskom linijom, bez obzira na njena nagla i proturjena krivudanja, bez
obzira na surovost novih aparatika koji su uvali svoje privilegirane pozicije, morali su biti osueni
kao heretici, huligani i kontrarevolucija.
Kad je nova autokracija jednom vrsto zasjela, njene suparnike institucije mjesni sovjeti, zemljo-
radnike zadruge i kooperative, sindikati, nekonformne nacionalne ili vjerske grupacije poput pravos-
lavnih krana, idova, ak i Cigana, bile su ugnjetavane, muene, pa ak i unitavane. Megamaina
je slon koji se boji i najmanjeg mia.
Taj sistem prisile, ve dovoljno krut pod Lenjinom i Trockim, postao je apsolutan pod Staljinom,
iji su paranoidni strahovi, sumnje i ubojstvena zloba dijelom govorili da novoj megaini jo uvijek
nedostaje jedna bitna karakteristika koju je stara imala: to je religija puna strahopotovanja, te ritual
adoracije boanstva, koji masovnom sugestijom postie potpuniju potinjenost i ponizniju poslu-
nost od one koju je mogue postii terorom. Kao u neto kasnijem Hitlerovom sluaju, Staljinovo
metodiko ludilo rezultiralo je svjesnim zatiranjem sveopih razmjera, i to ne samo seljaka, nego i
obrazovanih slojeva i grupa, kolovanih tehniara i kreativnih umova, bez kojih tako sloeno tkivo
kao to je megamaina ne moe postojati ni u svom primitivnom obliku.
Staljinu je, za neko vrijeme i uz pomo terora, gotovo uspjelo da postane bojim pomazanikom na
sliku i priliku Ivana Groznog i Petra Velikog. I sami Rusi kau da su ga oslovljavali onako kako se u

163
prolosti oslovljavalo samo cara. Staljinove sveane tvrdnje o svim moguim stvarima, od mehanizma
genetikog nasljeivanja pa do podrijetla jezika, slaboumno su slavljene kao glas samog sveznanja,
te su postale vrhovna misao vodilja uenjacima i znanstvenicima koji su cijeli svoj ivot potroili na
istraivanja, a da nikad nisu doli do takvih konanih i neopozivih istina. Ista tendencija uveala se
kasnije do grube karikature ako je to mogue u sentencama Mao Ce Tunga.
U svom ekstremnom, staljinistikom obliku, ruska megamaina odavala je ak i prije Hitlera naj-
mranije mane drevne megamaine: oslanjanje na fiziku prinudu i terorizam, sistematsko porobljava-
nje cijelog radnog stanovnitva, ukljuujui i pripadnike diktatorske stranke, potiskivanje slobodnog
osobnog kontakta, slobodnog putovanja, slobodnog pristupa postojeim fondovima znanja, slobode
udruivanja, te na kraju i nametanje ljudske rtve da se umiri gnjev i odri ivot stranog i krvoed-
nog boga, samog Staljina. Rezultat takvog sistema bilo je pretvaranje cijele zemlje u tamnicu, koja je
dijelom bila koncentracioni logor a dijelom laboratorij za istrebljivanje, iz koje je jedina nada za bijeg
bila smrt. Bratstvo, sloboda i jednakost francuske revolucije pretvorili su se daljnjim obrtanjem oko
iste osovine u otuenje, nejednakost i ropstvo.
Preduga navika na caristiku megamainu pouila je Ruse oblicima pokornog, konformizma koji je
teko razlikovati od dobrovoljne suradnje. Tu i tamo poneka bi manjina otkrila kakav dep ili skrovite
u kojem se tiho mogao odrati djeli nesputanog ivota. Ali jao onim ponosnijim duama koje su se
odvaile na otvoreno poricanje! Pisac Isak Babelj, koji je svojatao pravo da pie loe to jest, ne u
skladu s linijom partije i koji je tvrdio da i utnja moe biti djelotvoran nain izraavanja, bio je ubrzo
maknut s puta i smaknut. ak i utnja je mogla biti provokativna. Budui da je ta revolucija, kao i njena
krvava prethodnica, jela svoju djecu u metodikim saturnalijama nasilja, trebalo je mnogo vremena
prije nego to je megamaina mogla stvoriti novu elitu, iji su se pogledi i nain ivota podudarali
s njenim zahtjevima: nove tehniare, inovnike i znanstvenike. Sreom nezamjenjivi znanstvenici,
potpomognuti ortodoksnim metodolokim razdvajanjem znanosti od moralnih i socijalnih pitanja,
nastavili su pruati sistemu koliine novog znanja, potrebnog za ubrzanje djelovanja megamaine,
kao i da se pomou nuklearne energije obavi prijelaz iz arhainog u moderni, oblik.
Do svoje smrti, Staljin je rehabilitirao i uveao sve najodbojnije karakteristike drevne megamaine,
a njegovi znanstveni i tehniki suradnici, to milom to silom, ve su poeli konstruirati glavne ele-
mente modernizirane verzije. Zbog toga to se s njime zapoelo, arhaiki oblik jo i danas dominira
u sovjetskom sistemu, iako snana pojaan novim agensima. injenica da su i Staljin i Lenjin prije
njega bili po smrti podvrgnuti staroegipatskom postupku balzamiranja, te izloeni za javno oboava-
nje, ini paralelu gotovo preglatkom i kao podmetnutom, gotovo kao da sam ju sam izmislio ne bih li
potkrijepio jednu od glavnih tema svoje knjige. Ali tako je zaista bilo.

5. Doprinos nacista
Kako je ispalo, Adolf Hitler bio je predodreen da jo efikasnije od Staljina postane glavni agent u
modernizaciji megamaine. Ne zbog toga to bi bio manje psihotian, jer iluzije o veliini i fantazije o
apsolutnoj moi ine bitnu motivacijsku silu tog udnovatog mehanizma. Hitlerov model, sastavljen
u jednoj znanstveno naprednoj zemlji, bio je primitivni hibrid: dijelom arhaian po asirskom modelu,
dijelom popravljen po mehanikom, ali jo uvijek nezgrapnom modelu sedamnaestog stoljea (Luj
XIV Napoleon), dijelom moderan u iskoritavanju vidova raspoloive znanosti, plus bihevioristike
reklamne tehnike za kondicioniranje cjelokupnog stanovnitva, uz istovremeni dodatak psihotikih
komponenti, s podrijetlom u Hitlerovim vlastitim autistikim fantazijama. Albert Speer, arhitekt koji
je na kraju bio zaduen za Hitlerovu ratnu proizvodnju, podvukao je specifine zasluge nacistike
megamaine u svom govoru na nirnberkom procesu.

164
 Hitlerova diktatura, zapisao, je Speer, razlikovala se u jednoj temeljnoj toki od svih svojih po-
vijesnih prethodnica Pomou tehnikih naprava kao to su radio i zvunik, osamdeset milijuna ljudi
bilo je lieno samostalnog razmiljanja Prijanji diktatori trebali su visokokvalificirane pomonike,
ak i na najniim razinama ljude koji su mogli misliti i djelovati nezavisno. Totalitarni sistem u
doba modernog tehnikog razvitka moe bez takvih ljudi mogue je mehanizirati nie rukovodstvo.
Kao rezultat toga pojavio se novi tip nekritikog primaoca nareenja. Speerovu analizu mogue je
izuzeti samo u jednom pogledu: nekritiko prihvaanje poinjalo je ve na vrhu, to nam dokazuje
sluaj samoga Speera.
Voe nacistikog Treeg Reicha smatrali su rat prirodnim stanjem ljudskog drutva, a istrebljivanje
poeljnim nainom uspostavljanja prevlasti njihove nacionalne organizacije i njihove ideologije nad
suparnikim sistemom. Zatoenje ili istrebljenje inferiornih grupa ili naroda postalo je tako propi-
sanom dunou svih koji su prihvatili doktrinu arijevske superiornosti. Totalitarni voe su samo
u atmosferi neprestanog rata mogli zahtijevati apsolutnu poslunost i nekritiku lojalnost, potrebnu
za glatko djelovanje takve megamaine.
U skladu s takvim zastranjenjima, na sistematsko nasilje, brutalnost, torturu i seksualnu izopaenost
gledalo se kao na normalnu, ak poeljnu pojavu u novom poretku. Iako su sva takva obiljeja
bila otvoreno prisutna od poetka, mnogi su inae pristojni ljudi, i u drugim zemljama a ne samo u
Njemakoj, javno slavili taj reim kao val budunosti, premda pri ispitivanju nacistikih doktrina i
djelovanja moemo u nacizmu nai samo splaine prolosti.
Potreba da to bre uspostavi trajnu prevlast svoje megamaine, natjerala je Hitlera da ratom postig-
ne ono to je po svoj prilici mogao uz malo strpljenja ostvariti samo terorom i pokvarenou, sa ili bez
preutnog sporazuma sa Staljinom, naizgled zajamenim nacistiko-sovjetskim paktom iz 1939. Hitler
je, doista, mnogo djelotvornije od Staljina pridobio na suradnju intelektualne slojeve i dvije slubene
crkve. Bez ozbiljne opozicije obnovio je najvirulentnije oblike rasizma, egzistencijalizma, filozofije
krvi i tla, vezujui ih lukavo za asne osjeaje i tople emocionalne potrebe, koje su bile isputene
iz mehanike slike svijeta i koje su racionalniji utopijski prijedlozi prethodnog stoljea manje-vie
omalovaavali. Nasilnim pripojenjem Austrije, podjarmljivanjem ehoslovake, unitenjem Poljske i
osvajanjem Francuske, Hitler je pokazao da daleko bolje razumije drevna nedjela i zloupotrebu mega-
maine od njenih pozitivnih mogunosti. Poput Staljina, i Hitler se oko 1939, u mjeri u kojoj je to u
dananje doba mogue, najvie pribliio ulozi kralja koji svojim narodom vlada po milosti bojoj. Pos-
tigao je to s blagoslovom ne samo starog njemakog plemstva, velikih zemljoposjednika i oficirskog
zbora, te magnata iz Essena, Hamburga i Berlina, nego je takoer imao vjernu podrku znatnog dije-
la moda i veine crkvenog i znanstvenog establimenta, da i ne spominjemo takve mranjake
proroke poput egzistencijalistikog filozofa Martina Heideggera.
Da bi se osigurala jednoobraznost bez devijacija, pisci, umjetnici, glazbenici i psiholozi upisivali
su se u slubene organizacije, to ih je obavezivalo na noenje iste mentalne uniforme. Slino tome,
nacistiki lijek za nezaposlenost propisivao se po najboljem faraonskom receptu: uniformirana radna
sluba. U meuvremenu je vojni duh brutalnog drila i bespogovorne poslunosti bio uveden u kole
i na sveuilita, gdje jo od Fichteovih dana nije nikada u potpunosti ieznuo, to se pokazalo ve
za prvog svjetskog rata. Ukratko, Nijemci nisu samo uveali dimenzije stare megamaine, nego su joj
dodali vane inovacije u tehnikama masovne kontrole: inovacije to ih kasnije korporativne megama-
ine danas usavravaju pomou pijunskih ureaja, ispitivanja javnog mnijenja, istraivanja trita
i kompjutoriziranih dosijea o privatnom ivotu. elija za muenje, krematorij, ako ne i spaljivanje
naeg planeta ekaju u pozadini, uvijek spremni da dovre posao.
Ali svaki totalitarni sistem nosi sa sobom i svoju Nemezu, u onoj mjeri u kojoj je sam zatvoren
i samozapeaen nesposoban za samokritiku i samoispravljanje. Po nekoj pjesnikoj paradi, prve
rtve sistema bili su sami njegovi voe, jer je djelotvornost njihove vlasti bila potkopana samoizazva-

165
nim fobijama, halucinacijama i prefabriciranim laima u koje su i sami poeli vjerovati. Sjetimo se
samo zapanjujue Staljinove tvrdoglavosti s kojom je odbijao autentina obavjetenja o predstojeem
Hitlerovom napadu na Rusiju, te kobno krive procjene koja je uzrokovala neizrecive patnje i vojno
ponienje. Rusija je zbog toga umalo izgubila rat. Na kraju sukoba, nacistika megamaina je isto tako
postala rtvom ideoloke nastranosti i emocionalnih aberacija svojih voa: na okupaciju i pohlepnu
eksploataciju perifernih zemalja rasuli su vojnu silu koju je trebalo koncentrirati na glavnom ratitu.
Takoer su teko otetili svoj vojni i industrijski napor istrebljivanjem milijuna Rusa i Poljaka, civila,
samo da zadovolje svoju patoloku mrnju i prijezir; reim se, nadalje, izgladnjivanjem, muenjem i
smru, liio oko est milijuna idova, od kojih su mnogi, sve do suoenja sa svojom nevjerojatnom
sudbinom, ostajali njemaki rodoljubi iji se rad mogao djelotvorno iskoristiti u poveanju proizvod-
nje.
Sa svim tim vapijuim zabludama u procjeni i vojnim neuspjesima, moglo bi se pomisliti da e i ruska
i njemaka megamaina potpuno nestati, diskreditirana vie od nevidljivog koji je svoj procvat doivio
u Doba piramida. Ali, na alost, greke nisu sprijeile naciste da isprva ostvare niz zapanjujuih vojnih
uspjeha; to je dovelo do ponovnog nastupanja megamaine u Britaniji i Sjedinjenim Dravama. Nekom
udnovatom dijalektikom povijesti, Hitlerovo uveanje i stvaranje nacistike megamaine pogodovalo
je uvjetima za stvaranje slinih protuinstrumenata koji e je pobijediti i privremeno razoriti.
Umjesto da se megamaina zbog kolosalnih zabluda vladajue elite do kraja diskreditira, zapravo
se dogodilo suprotno: izgradili su je opet na znanstvenoj osnovi zapadni saveznici, zamjenjujui njene
pokvarljive ljudske dijelove mehanikim, elektronskim i kemijskim surogatima, vezujui je na kraju
uz izvor energije kraj kojeg svi prethodni naini proizvodnje energije bivaju zastarjeli poput strelice
iz bronanog doba. Ukratko, nacisti su na samrti klicama svoje bolesti zarazili svoje protivnike Ameri-
kance: ne samo metodama prinudne organizacije ili fizikog razaranja, nego i moralnom korupcijom
koja je omoguila da se te metode upotrijebe a da ne izazovu opoziciju.
Hitler se, ak vie od Staljina, pokazao kao majstor demoralizacije, jer je znao kako da u drugima
oslobodi najrazornije sile nesvjesnog. U toku dvanaestak godina omasovio je svaki nain poniavanja
ovjeka. Angairao je ak i lijenike, koji su poloili Hipokratovu zakletvu, da obavljaju gnusne pse-
udoznanstvene operacije na ljudskim biima, takve o kojima i psihotici mogu uglavnom samo matati.
Na pozornici svijeta, Hitler je izvorni teatar apsurda pretvorio u teatar okrutnosti, a avangardni
teatri, koji danas slave te psihotike manifestacije, samo na vulgaran nain svjedoe o Hitlerovom
silnom uspjehu.
Za vrijeme svog kratkog uspona, Hitler i njegovi agenti uspjeli su iskvariti ljudske vrijednosti i
slomiti korisne inhibicije za ije stjecanje su civiliziranim narodima trebale tisue godina i koje su
ih titile od vlastith destruktivnih fantazija. Sve nastranosti to ih je Huxley bio anticipirao u svom
Vrlom novom svijetu, u Treem Reichu su bile na dnevnom redu. Prvi vojni trijumf nacista u drugom
svjetskom ratu bilo je potpuno unitenje Varave, a zatim Rotterdama 1940, to je izvedeno tehnikom
koju su izvorno stvorile prve megamaine. Nijemci su uhvatili bitno u duhu izvornih modela, kao
to je zapisano u Asurnarsipovom hvastanju? Odsjekao sam im glave, popalio vatrom gomilu ivih
tjelesa i glava to sam je skupio pred gradskim vratima, ljude sam nabio na kolac, a grad razorio i
opustoio, pretvorivi ga u hrpe i gomile ruevina, sagavi mladie i djevojke ognjem. Naem je
progresivnom vremenu ostalo da blagoslovi ta duevno bolesna nedjela i ta zloinstva prihvati kao
normalnu stvar.
Otrov je ve bio na djelu i prije nacista, i to u naprednim vojno-tehnikim umovima. Politiku
masovnog istrebljivanja civilnog stanovnitva iz zraka prvi je zagovarao ameriki general William
Mitchell, a za njim talijanski general Douhet, kao brzu i jeftinu zamjenu za sporiju pobjedu ostvarenu
uzajamnim napadanjem dviju vojski. Hvalisavo likujui nad bespomonim etiopskim seljacima, Mu-
ssolini je to naelo preporuio za opu upotrebu, a Nijemci su nakon prvih i laganih, razaranja Varave

166
i Rotterdama krenuli s masovnim zranim nasrtajima na britanske gradove, zapoevi od rujna 1940.
s Londonom.
Kao djelotvorna strategija za eventualno postizanje vojne nadmoi, ta se izopaena metoda uvijek
iznova pokazivala kao skupa i jalova. ak i kad je bila primijenjena na cijele gradove, a ne samo
na vojne ciljeve, slubene analize otkrile su da je samo dvadeset posto bombi to su ih amerike
zrane snage bacile u toku drugog svjetskog rata palo na oznaena podruja. Od Londona i Coventryja,
do Hamburga, Dresdena, Tokija i Hanoja, minimalni vojni rezultati stoje u golemom nerazmjeru s
uloenim industrijskim naporom. Dijelom zbog oajnikog poloaja Britanije u godini 1940, a pod
utjecajem pakosnih savjeta profesora F. A. Lindemanna, Churchill se, na alost, nacistima osveivao
prihvaanjem istih totalitaristikih metoda: 1942. to su uinile i amerike zrane snage. Bila je to
bezuvjetna moralna kapitulacija pred Hitlerom.
I opet je, s nekom poetskom pravdom, to oslanjanje na istrebljenje bombardiranjem to se li-
cemjerno nazivalo oblasnim bombardiranjem i brisanjem odgodilo pobjedu demokracije, jer
pobjeda je zapravo postignuta tradicionalnim vojnim metodama, uz pomo avijacije kao taktike pro-
duene ruke koja je unitavala mostove, pruge i neprijateljske letjelice. Ali iz samih uspjeha to su
ih zdruene snage Osovine postizale u Evropi i Aziji do pada Staljingrada, uslijedila je jedna jo fatal-
nija posljedica: prijetnja mogue nacistike pobjede, zbog tehnoloke superiornosti u bombardiranju
raketama na velike udaljenosti, zajedno s daljnjom prijetnjom apsolutne nacistike nadmoi do koje
bi dovelo oslobaanje atomske energije, omoguila je da u Sjedinjenim Dravama doe do ve dugo
latentne implozije megamaine, i to po razvijenom modelu dvadesetog stoljea. Pod pritiskom rata,
napokon je osloboena i iskoritena forma energije iji je nadolazak predskazivao Henry Adams. Bila
je to ona komponenta koja je nedostajala megamaini: bomba kozmike razornosti. Organizacija
koja je to omoguila, sama je proirila i uveala sve dimenzije megamaine, te u neproraunljivoj mjeri
umnoila svoju sposobnost za sveope unitenje.
Taj golemi preobraaj dogodio se potajno, pomou tajnih fondova namijenjenih tajnoj grupi znans-
tvenika koji su potajno jedan od drugog radili svoj posao, s ciljem koji je bio tajna ma koliko se
slutilo sve dok nije eksplodirala prva atomska bomba.
Sami uvjeti pod kojima je stvoreno to oruje, okupili su sve rasute sastavnice megamaine. Kao i u
sluaju prvog drevnog golemog stroja, novi model odbacio je dotad vrsto ustanovljene znanstvene,
tehnike, moralne i socijalne granice, i poput drevne megamaine pruio neogranienu vlast i mo oni-
ma koji po svjedoanstvu same povijesti nikad nisu pokazali ni najmanje sposobnosti da i ogranienu
mo primijene mudro i humano.
Danas nam je ostao jedan tome primjeren problem, problem koji se nadvija nad sve druge: kako
sprijeiti da ljudski rod ne unite njegovi izopaeni, ali navodno duevno zdravi voe.
Taj problem i dalje eka na rjeenje: u meuvremenu, jo jedan problem postao je gotovo jednako
urgentan: kako zatiti ovjeanstvo u cjelini od potpune kontrole novog totalitarnog mehanizma, a
da se ne uniti znanstveni uvid i tehnika sposobnost koja je pomogla njegovu stvaranju. Dobro je,
jo tamo 1832, primijetio Emerson, kao da je slutio nae dananje uase i muke: Ne daj djeci u ruke
otricu. Dragi Boe, ne daj ovjeku vie moi no to je ima, sve dok ne naui da i to malo moi iskoristiti
bolje. Kakav bismo samo pakao stvorili od svijeta da nam je moi ono to bismo htjeli! Stavi kuglu, na
vrak maa, sve dok mladi maevaoci ne naue kako da ne iskopaju oko jedan drugome!

6. Implozije i eksplozije
Bilo je potrebno vie od tri stoljea priprema da bi dolo do implozije onih ideja i snaga koje su
naposljetku proizvele atomski reaktor i atomsku bombu. Ali ak se ni tada ne bi mogli na dnevni

167
red staviti planovi takve zamanosti, i to dovoljno autoritativno da se prevlada mirnodopska inercija
svakodnevne rutine, da nije bilo direktnog vojnog izazova zastarjelijeg tipa megamaine i jasne mo-
gunosti da njemaki fiziari ubrzo u Hitlerove ruke poloe apsolutno oruje, pomou kojeg bi sve
druge narode mogao ucjenom natjerati na podvrgavanje.
Mogunost da bi totalitaristika Osovina, Njemaka, Italija i Japan a do lipnja 1941. i Sovjetska
Rusija mogle stei svjetsku dominaciju, dovela je do sline koncentracije fizike moi i na strani
demokracija, ak i prije nego to su ti neprijatelji uvukli Sjedinjene Drave u rat. U to vrijeme pos-
talo je jasno iako sjeanje na tu stvarnost na alost blijedi da se u Osovinu pijanu od pobjeda
nikakvim kompromisom, jo manje nekim oblikom pasivnog ili nenasilnog otpora, nalik na onaj to
su ga Hindusi prakticirali protiv britanske vlasti u Indiji, ne moe odvratiti od programa munjevitog
podjarmljivanja i istrebljivanja. Ako je nekome jo uvijek trebalo dokaza, to mu je dokazivala sudbi-
na idova i drugih nacionalnih grupa pod nacistima: sve u svemu oko dvadeset milijuna pobijenih
ljudi. Revna nastojanja A. J. P. Taylora i njegovih sljedbenika da prikriju to stanje, pretvaranjem Hi-
tlera u mudrog dravnika koji ide za ogranienim nacionalnim ciljevima, samo su sramotna travestija
povijesne znanosti.
Kad je rat godine 1939. obuhvatio globus, nune komponente megamaine nisu samo kvantitativ-
no proirile svoj doseg, nego su poele tijesno i koordinirano suraivati, tako da su u svakoj zemlji
funkcionirale sve vie kao jedna jedinstvena jedinica. Svaki djeli dnevne rutine potpao je izravno ili
neizravno pod direktnu kontrolu vlasti racioniranjem hrane i ogrjeva, proizvodnje odjee i izgrad-
nje svi su se pokoravali propisima centralnih ustanova. Sistem regrutacije primijenjen je, zapravo,
ne samo na oruane sile nego na cijelu zemlju.
Iako je industrija isprva oklijevajui prela u tu novu orbitu, razvoj kartela, trustova i monopola ko-
ji se dogodio u prethodnom stoljeu osposobio je te organizacije za aktivnu suradnju pod kontrolom
vlasti a mamac su, prirodno, bili golemi financijski interesi, zbog kojih se takva integracija i prihva-
ala: naime, plaeni trokovi i veliki zajameni profiti. To je garantiralo maksimalnu produktivnost
i maksimalnu novanu dobit. S odmicanjem rata, taj je megatehniki sklop, usprkos korporativnom
suparnitvu i lokalnim antagonizmima, funkcionirao sve bolje, kao jedinstvena proizvodna jedinica.
Ali da bi se ostvario prijelaz na novu megamainu, bile su potrebne jo dvije dodatne komponente.
Jedna od njih ve je postojala: apsolutni vladar. U ovom sluaju, predsjednik Sjedinjenih Drava imao
je posebne ovlasti u izvanrednim okolnostima, to je u ameriki ustav ulo izravnim oponaanjem
starog rimskog presedana. U ratnim uvjetima, predsjednik je imao neogranienu vlast u poduzimanju
svih mjera nunih za sigurnost nacije: nijedan apsolutni monarh ne bi mogao imati veu vlast. ak
je i sama mogunost da bi Hitler mogao posjedovati superoruje omoguila predsjedniku Rooseveltu
da uz budetski blagoslov Kongresa mobilizira ljude i mozgove, to je rezultiralo izumom nuklearnog
reaktora i atomske bombe. Kako bi se do tog rezultata dolo, sve klasine sastavnice megamaine bi-
le su prepravljene tako da su megatehnika organizacija i znanstveno istraivanje bili iskoriteni u
potpunosti. Nikakva manja koncentracija kompleksa moi ne bi mogla proizvesti tu kritinu preobraz-
bu vojno-industrijsko-znanstvenog establimenta. Iz tog spoja rodila se izmeu 1940. i 1961. godine
modernizirana megamaina, koja je raspolagala apsolutnom razornom moi.
Umjesto jednog Arhimeda koji je ingeniozno unitio rimsku flotu, zaposleno je deset tisua Ar-
himedovih replika, sa zadatkom da umnoe ratne strojeve i suprotstave ih strojevima neprijatelja.
Umjesto jednog dovitljivog predstavnika zanatstva, kao to je bio onaj ameriki vojnik koji je smislio
jednostavni nain za uklanjanje prepreka koje su zadravale razvijanje amerikih oklopnih jedinica
u Normandiji, sada su tisue predstavnika nove tehnologije radile s radarima i sonarima, s mlaznim
avionima i raketama te nadasve s atomskom bombom. Samo pod snanim pritiskom rata moglo je
doi do takvog spoja, gotovo do zgunjavanja snaga.

168
 Stvaranje atomske bombe bilo je, zapravo, kljuno u izgradnji nove megamaine, iako je u to vrijeme
malo tko imao u glavi taj vei cilj. Jer upravo uspjeh tog projekta dao je znanstveniku sredinje mjesto
u novom kompleksu moi, to je naposljetku rezultiralo izumom mnogih drugih instrumenata koji su
zaokruili i univerzalizirali sistem kontrole, isprva uspostavljen samo da odgovori potrebama rata.
Graanski i vojni voe Sjedinjenih Drava dobili su preko noi ovlasti kojima su se dotad mogli po-
diiti jedino bogovi bronanog doba, moi koje zapravo nikada nije upotrijebio nijedan obini vladar.
U skladu s tim, po redu prvenstva, na najviem mjestu nove hijerarhije moi stajao je nezamjenljivi
znanstvenik-tehniar, a svaki dio megamaine bio je prepravljen u skladu s udnovato ogranienim
tipom znanja, namjerno steriliziranim od svih ljudskih vrijednosti i ciljeva, za unapreenje kojeg su
bile smiljene profinjene matematike metode i egzaktne analize.
U svijetlu kataklizmikih promjena koje su uslijedile, znaajno je da inicijativu koja je dovela do
oslobaanja nuklearne energije, tog sredinjeg dogaaja u ponovnom nastupanju megamaine u mo-
dernom obliku, nije imala centralna vlast nego mala grupa fiziara. Jednako tako znaajna je i injenica
da su ti zagovornici nuklearne sile sami bili neobino humani i moralno osjetljivi ljudi, osobito Albert
Einstein, Enrico Fermi, Leo Szilard i Harold Urey. Oni su bili posljednji od znanstvenika koje bi se
moglo optuiti da nastoje stvoriti novi kler, kadar da prigrabi autokratsku vlast i sotonsku mo. Te
neugodne karakteristike, previe oite kod njihovih kasnijih suradnika i nasljednika, potjecale su od
novih sredstava kojima je sada raspolagala megamaina, kao i od dehumaniziranih ideja koje su ubr-
zo bile pripojene itavom njenom radnom programu. to se tie zaetnika atomske bombe, njima je
upravo vlastita naivnost sakrila, barem u poetnoj fazi, sve uasne posljedice njihovih nastojanja.
ak su i oni fiziari koji su bili svjesni neposredne opasnosti od razbijanja atoma, pogotovo ako
bi to znanje palo u ruke nekog totalitaristikog diktatora, svakako povukli nezdrave vojne i politike
zakljuke, protiv ije uurbane primjene ni njihovo znanstveno obrazovanje nije prualo dovoljnu
zatitu. Bojei se da bi nacisti mogli stei odluujuu prednost ako prvi naprave atomsku bombu,
Einstein i njegovi suradnici postavili su pred vrhovne izvrne organe Sjedinjenih Drava problem
razvoja takvog oruja, a da nisu po svom obiaju oprezno preispitali razne mogue alternative. Njihov
strah imao je dobrih osnova: moemo se diviti njihovoj budnosti. Ali, na alost, njihova je inicijativa
dola pola stoljea prekasno. Da su znanstvenici u cjelini i generaciju ranije ozbiljno uzeli u obzir
upozorenja Henryja Adamsa i Fredericka Soddyja, moda su se na vrijeme mogli obratiti kljunom
problemu: kako mobilizirati inteligenciju ovjeanstva da se sprijei prijevremeno oslobaanje takve,
potencijalno katastrofalne energije. Meutim, znanstveno obrazovanje je na alost usadilo u njih ideju
da je neprestano irenje znanstvene spoznaje, te njena najbra mogua primjena u praksi, bez obzira,
na drutvene posljedice, nita manje nego kategoriki imperativ.
Pa dok zabrinuti suvremenik moe razumjeti inicijativu koju je poduzeo Einstein a odobrio pred-
sjednik Franklin D. Roosevelt vjerojatno bih i ja koji to kritiziram pod istim okolnostima poinio istu
traginu pogreku danas je jasno da je do tog prijedloga dolo u previe skuenom povijesnom kon-
tekstu: bila je to kratkorona odluka, sraunata neposredno na eljeni rezultat, iako njene posljedice
mogu katastrofalno potkopati itavu budunost ovjeanstva. Predloiti stvaranje oruja kozmike
estine, a da se kao uzvrat za znanstvenu pomo istodobno ne uvjetuju koordinirane moralne i po-
litike sigurnosne mjere, pokazuje nam da ak ni ti etikom proeti znanstvenici nisu bili navikli na
razmiljanje o praktinim posljedicama svog profesionalnog angamana.
Ali danas su injenice jasne: pripreme za zloupotrebu moi prethodile su eksploziji prve atomske
bombe. Dugo prije nego to je iskuana prva atomska bomba, ameriko zrakoplovstvo usvojilo je dotad
nezamislivu praksu totalnog, bezobzirnog bombardiranja koncentriranog civilnog stanovnitva: s
razlikom udaljenosti od rtve, to je ravno praksi Hitlerovih podijudi u logorima za istrebljenje poput
Buchenwalda i Auschwtiza. Pomou napalm bombi, ameriko zrakoplovstvo je za samo jednu no

169
ispeklo ivih 180.000 graana Tokija. Time je nizbrdica prema totalnoj demoralizaciji i istrebljenju
bila lijepo poravnana jo davno prije izuma navodno konanog oruja, atomske bombe.
Kada je plan za stvaranje atomske bombe jednom bio odobren, znanstvenici koji su se tom projektu
posvetili bili su uhvaeni u kare vlastitih pogrenih ideolokih polazita i morali su prihvatiti njenu
vojnu upotrebu. Njihov istoni grijeh nije se mogao lako ispraviti, bez obzira na to kako ih muila nji-
hova savjest i kakve sve napore ulagali njihovi osjetljiviji i inteligentniji predvodnici da ovjeanstvu
do svijesti dovedu njegovu zlu sudbinu. Jer dogodilo se neto strasnije od izuma smrtonosnog oruja:
sam in stvaranja bombe ubrzao je montau nove megamaine: kako bi ta megamaina mogla radi-
ti efikasno i nakon prestanka neposredne vojne opasnosti, trajno ratno stanje postalo je uvjetom njenog
opstanka i daljnjeg irenja.
Iako su u dva desetljea nakon bacanja atomske bombe nastale svega dvije moderne vojne megama-
ine one Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza obje svojom dinaminom ekspanzijom, beutnim
suparnitvom i psihotikom prisilom nastoje privui u svoju orbitu sve druge nacionalne jedinice. U
krajnjem sluaju, ta dva sistema moraju se ili uzajamno unititi ili se stopiti s drugim slinim megama-
inama na planetarnoj osnovi. U smislu daljnjeg ljudskog razvoja, druga mogunost jedva da obeaje
neto vie od prve. Jedina razumna alternativa je razoruanje vojnih megamaina.
Treba dopustiti da se nam to moglo dogoditi dokle god znanost i megatehnika nastavljaju ii istim
konvergentnim putovima kojima su krenule u devetnaestom stoljeu, ak i bez poticaja rata i svjesnog
rada na izumu atomske bombe. Ali po svoj bi prilici trebalo vie od stoljea da se dostigne ona toka
do koje se dolo za manje od jednog desetljea. Medij rata pokazao se idealnim hranilitem u kojem se
mogu razmnaati svakovrsni letalni organizmi. I ovdje je opet, kao prilikom izvorne implozije civili-
zacije, ekspanzijom energije i ovjekovih sposobnosti, isti skup faktora oslobodio snage destrukcije
kao protuteu snagama gradnje, postiui stupanj kolektivne iracionalnosti koji se suprotstavio sjaj-
nim pozitivnim rezultatima racionalne inteligencije. I opet se moram zapitati, kao to sam se pitao
u prologu prve knjige: Je li to zdruenje neumjerene moi i produktivnosti s jednako neumjerenim
nasiljem i razornou isto sluajna pojava?
Paralela izmeu dostignua iz Doba piramida i Nuklearnog doba namee se sama od sebe, koliko
god ovjek isprva oklijevao da to prizna. I opet je Boanski Vladar, utjelovljujui svaku mo i preroga-
tive itave zajednice, podran potovanim sveenstvom i univerzalnom religijom pozitivne znanosti,
otpoeo s montaom megamaine u tehnoloki adekvatnijoj i impresivnijoj formi. Ako zaboravimo
stvarnu ulogu koju su igrali kralj (ameriki predsjednik za vrijeme rata), sveenstvo (tajni krug znans-
tvenika) i jako poveana birokracija, te vojna sila i industrijski establiment, neemo moi stvoriti
nikakvu realistiku sliku o onome to se doista dogodilo. Svi prividno raspreni i sluajni dogaaji
polariziraju se u uredni poredak sama pomou pojmova iz Doba piramida. Konstrukcija modernizi-
rane totalitarne megamaine, poduprta izumom mehanikih i elektronskih agenata koji nisu mogli
biti u potpunosti iskoriteni sve dok montaa nije zavrila, pokazala se kao Hitlerov najmraniji, iako
potpuno nenamjerni doprinos porobljavanju ovjeanstva.
Tako se jedno od vrhovnih dostignua ovjekovog razumijevanja konanih sastavnica fizikog
univerzuma, to je kulminiralo oslobaanjem samih onih energija kojima vlada Bog Sunce, dogo-
dilo pod pritiskom genocidnog rata i pod prijetnjom sveopeg unitenja: stanje koje je paraliziralo
svaki napor koji tei ouvanju i poticanju ivota. Produivanje tog stanja, zajedno s produbljenjem
i proirenjem krize u hladnom ratu, snano je uvealo kobne mogunosti to ih je predviao Henry
Adams.

170
7. Usporedba megamaina
Danas nam je mogue usporeivati drevne i moderne oblike megamaine. Ali, prije toga, mora nam
biti jasno da ni ona drevna maina nije bila identificirana ostala je zapravo posve nepoznata sve
dok ova nova nije poprimila svoj oblik. I kao to emo vidjeti, njihove razlike znaajne su ba kao
i njihove slinosti: ali temeljne podudarnosti, skromno bih primijetio, bacaju novo svjetlo na veliki
raspon protekle povijesti, a jo i vie na vrijeme koje je upravo otpoelo.
Obje megamaine mogu se identificirati po svojim slinim tehnolokim svojstvima: to su masovne
organizacije, sposobne da obave zadatke koji su bili izvan dosega malih radnih kolektiva i nepovezanih
plemenskih ili teritorijalnih grupa. Ali, budui da je bila sastavljena uglavnom od ljudskih dijelova,
drevna maina bila je podlona ljudskim ogranienjima: ak ni pod najsurovijim nadglednikom iz roba
se ne da iscijediti vie od jedne desetine konjske sile, niti moe raditi u beskraj a da ne smanji radni
uinak.
Velika razlika izmeu dva tipa maine sastoji se u tome to je moderna maina progresivno sma-
njivala broj ljudskih dijelova a umnaala pouzdanije mehanike i elektronske komponente: ne samo
smanjujui radnu snagu potrebnu za neku kolosalnu operaciju, nego razvijajui neposredno daljinsko
upravljanje. Iako je na zglobnim tokama sistema jo uvijek potreban ljudski servo-ureaj, moderna
maina izmie prostornim i vremenskim ogranienjima: ona moe djelovati kao jedinstvena, uglav-
nom nevidljiva jedinica, na irokom podruju i s funkcionalnim dijelovima koji pomou neposredne
komunikacije operiraju kao cjelina. Tako novi model raspolae cijelim regimentama raznolikih meha-
nikih jedinica s nadljudskom moi i nadljudskom mehanikom pouzdanou, koje djeluju brzinom
munje. Iako bi drevna megamaina jedva bila zamisliva bez izuma pisma, stariji totalitarni reimi uvi-
jek su iznova padali na sporosti komunikacije: doista, jedna od glavnih briga starije megamaine bilo
je poboljanje cestovnih i plovnih komunikacija, stanica za glasnike i konje ili galija na kojima su
jednolikou stroja veslali robovi.
Izum telegrafa, komu su slijedili telefon i radio, dokinuo je ta ogranienja u daljinskom upravljanju.
Teoretski, danas se sa svakog mjesta na zemlji moe trenutno usmeno komunicirati sa svakim drugim
mjestom, a mogunost neposrednog vizualnog kontakta samo malo zaostaje. Gotovo isto ubrzanje
dogodilo se i u transportu ljudskog tijela: krilati glasnici, koji su neko nosili zapovijedi s neba na
zemlju, danas su praktino raspoloivi na svakom aerodromu. Ubrzo e transport brzinom od 2 Macha
omoguiti naim modernim anelima da se za manje od pola dana pojave na bilo kojoj toki planeta.
Mo, brzina i vlast bile su u svim vremenima glavne karakteristike apsolutnih monarha: dokidanje
ranijih prirodnih ogranienja na tim podrujima zajednika je tema koja ujedinjuje drevnu i modernu
megamainu.
Za ljudsku masu, stara megamaina djelovala je s minimalnom nagradom, ali s maksimalnim kazna-
ma. Ta praksa bila je tako sveopa, da su ak i najvii dravni slubenici esto bivali izloeni slinim
ponienjima i prinudama. Tako su itave zajednice morale povremeno prisilno raditi, pod prijetnjom
jo gore kazne ako bi radnici propustili obaviti odreenu koliinu rada. U svakoj zemlji koju je eksplo-
atirala megamaina postoji obilje dokumenata koji svjedoe o tome. Povrh svega to sam ve naveo,
dopustite mi da dodam i hobbesovski odlomak iz Manuovih zakona, citirano po Karlu Witfogelu:
Kad kralj ne bi neumorno kanjavao one koji zavreuju kaznu, jaki bi istrijebio slabijega, ba kao to
se izjedaju ribe Kazna jedina vlada svim ivim stvorovima, kazna ih jedina zatiuje.
Iz takvih svjedoanstava s razlogom moemo zakljuiti da je megamaina izvorno bila djelo one iste
oruane manjine koja je izmislila organizirano ratovanje, te nametnula bezuvjetnu poslunost i redovi-
to plaanje danka pasivnim, neagresivnim, pomirljivim neolitskim seljacima, seljacima koji su u toku
itave povijesti zapravo sainjavali veinu ljudske populacije. Iako je moderna megamaina takoer

171
proizvod rata, ona je, kao to emo ubrzo vidjeti, dijelom prevladala potrebu za otvorenom prinudom,
i to suptilnijom metodom u kojoj je kazna odmijenjena nagradama ili prividnim nagradama.
S druge strane taj sistem nosio je u sebi svoje vlastite, specifine kazne: ne samo to je rasipao
ljudsku radnu snagu zbog golemog broja nadglednika i gonia robova (po jednog na svaku desetinu),
nego je izazivao gloenje, kivnost i smanjivao radni uinak, te potiskivao energiju viih umova koja
se mogla angairati u slobodnom inventivnom radu i spontanom stvaralatvu. Ne da se ni zamisliti
koliko je potencijalnih Imhotepa ili Josipa tako ukopljeno terorom kao sve donedavno u Sovjet-
skom Savezu ili Kini. to je jo gore, ta represivna rutina i divljako kanjavanje proirilo se i izvan
podruja rada, nagrizajui mnoge druge ljudske odnose. Povijesni dokumenti pokazuju da se radni
uinak drevnih megamaina smanjivao zbog zavjera, ustanaka, trovanja, pobuna robova. Ali oito je
bilo prostora za mnoga poboljanja, ak i u nemehanikim jedinicama megamaine. U slijedeoj glavi
ispitat emo neka od tih vanijih usavrenja.

8. Ljudska rtva i mehaniki spas

Temeljna ideologija koja ujedinjuje staru i modernu megamainu od onih je to ignoriraju potrebe
i ciljeve ivota, kako bi ojaale kompleks moi i poveale njegovo carstvo. Obje megamaine orijen-
tirane su prema smrti; to su blie jedinstvenoj kontroli planeta, to neminovniji bit e, izgleda, takav
ishod. Svakome je u surovom liku rata poznat taj neprestani historijski nagon za vojnim nasiljem
za razliku od sporadinih, manjih oblika drutvene organizacije, koja se u stanovitim mravljim dru-
tvima razvila prije otprilike ezdeset milijuna godina, te se sa svojim svim mranim institucionalnim
dostignuima ponovo pojavila u egipatskim i mezopotamskim zajednicama iz Doba piramida. Sva ta
drevna obiljeja restaurirana su u toku devetnaestog stoljea, a nadasve kolektivna posveenost smrti.
Samo za posljednjih pola stoljea, izmeu pedeset i sto milijuna ljudi (tone proraune nemogue je
obaviti) nalo je preranu smrt od nasilja i gladi, na ratitu, u koncentracionim logorima, u bombardira-
nim gradovima i poljoprivrednim podrujima koja su bila pretvorena u logore za masovno istrebljenje.
Povrh toga, slubeni predstavnici vlasti u Sjedinjenim Dravama neprestano nas obavjetavaju za-
pravo se time hvale da bi u prvom nuklearnom udaru izmeu tako dobro opremljenih sila kao to
su Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez, izmeu etvrtine i polovine stanovnika svake od tih zemalja
bilo ubijeno ve prvoga dana.
S podmuklim zaobilaenjima, ta se slubena predvianja suzdravaju da procijene detaljne gubitke
od ostalih sredstava genocida to su ve usavrena, i to drugog dana, drugog tjedna, druge godine,
pa ak i za dva stoljea: jer to za sobom povlai neproraunljive faktore astronomskih dimenzija, ije
nepredvidljive posljedice mogu biti trajno nepopravljive. (Znanstvenici koji su tako patetino tati
da misle kako su u stanju predvidjeti te neproraunljive efekte, ubrajaju se u pouzdane savjetnike
amerike vlade.)
Kao i sve moderne tehnike performanse, tako se i masovno usmrivanje proirilo i ubrzalo. Zasad
su nuklearne eksplozije i raketna istraivanja, zajedno s komunikacijskim sistemima o kojima zavi-
se, najupadljivije manifestacije takvih smrtonosnih sredstava koja potjeu izravno iz ratnih planova.
injenica je da ti naini istrebljenja, koliko god uspjeni u tome da vie puta ubiju neprijatelja, ne
slue nikakvoj ljudskoj svrsi, ni sadanjoj ni buduoj, to samo pokazuje duboke slojeve psihotine
iracionalnosti na kojima poivaju fantazije o apsolutnoj moi, apsolutnom oruju i apsolutnoj vlasti.
Freud je povukao paralelu izmeu magijskih rituala mnogih takozvanih primitivnih naroda i ponaa-
nja neurotinih osoba naeg vremena. Ali u tim zaustavljenim kulturama nema te prakse, nema tog
lova na ljudske glave, Ijudoderstva ili ritualnog umorstva, koje bi svojim praznovjernim divljatvom i
duevnom pokvarenou bilo usporedivo s tekuim planovima visoko obrazovanih znanstvenika, teh-

172
nologa i vojnih lica, namijenjenim sijanju kolektivne smrti u razmjerima to su ih omoguila moderna
tehnoloka sredstva.
Jedan od mnogih konkretnih dokaza tog slubeno posveenog ludila izlazi na svjetlo dana upravo u
trenutku dok ovo piem. Kako bi se rijeila smrtonosnih plinova s kojima je eksperimentirala amerika
avijacija, stanovita zainteresirana agencija izbuila je oko pet kilometara duboko rupu u koju treba
baciti posude s tim uasnim otrovom. Ali uz rizik samog prenoenja tog plina od mjesta proizvodnje
do buotine blizu grada Denvera, ija se okolica neko smatrala klimatski ljekovitom to podruje je
odnedavna podlono itavom nizu potresa, a mogue je da je to izravna posljedica stvaranja umjetne
pukotine u zemljinoj kori. Tako sad ingeniozni poinitelji novih oblika genocida moraju odluiti hoe
li riskirati potres, koji bi mogao osloboditi plin to su ga se tako nepromiljeno rijeili ili zatrpati
buotinu, pa u sluaju ozbiljnog potresa snositi krivicu da su i tim naporom doveli do istog rezultata.
U naoj dananjoj, prema smrti orijentiranoj kulturi, ig slubenog odobrenja, s isprikom znans-
tvenog napretka ili vojne nunosti, treba pokriti, a u sluaju otkrivanja i potpuno opravdati takve
neljudske planove i kriminalna djela. Volja modernih nacija vedske nita manje nego Sjedinjenih
Drava da odobre i podupru takvu strategiju koja je potencijalno jednako kobna za njihove graane
kao i za svakog navodnog neprijatelja, sigurni je pokazatelj i nae moralne degradacije i nae defektne,
paralizirane inteligencije. Nije udo to najbolji predstavnici nae mlae generacije gledaju na svoje
rezignirano pokorne starije s neizrecivim uasom i opravdanim, bijesom.
U usporedbi s tom sveproimajuom odanou smrti u naoj vlastitoj kulturi, egipatski kult mrtvih
koji se bio razvio u Doba piramida, sa svojim bombastinim graevinama, magijskim obredima i raz-
raenim tehnikama balzamiranja, bio je relativno nevina egzibicija iracionalnog. Zapravo je razaranje
u ratovima to su ih vodile starije vojne mainerije, zbog nunog oslonca na istu ivu silu, te runo
oruje i orue, bilo tako ogranieno da su se ak i najvea unitavanja dala popraviti. A upravo nae
dananje uklanjanje svih ogranienja, omogueno iskljuivo napretkom znanosti i tehnike, otkriva
pravu prirodu nae kulture i sudbine to ju je sama izabrala.
Da: sveenici i ratnici megamaine mogu istrijebiti ovjeanstvo: i ako je von Neumann u pravu,
oni to i hoe. Nikakav puki ivotinjski nagon agresije ne objanjava to sve vee zastranjivanje. Ali
neto vie od pukog ivotinjskog nagona za samoodranjem golemi porast emocionalne budnosti,
moralne odgovornosti i praktine hrabrosti bit e potreban u svjetskim razmjerima ako ovjeanstvo
eli da se napokon spasi.

173
Glava deseta : Nova megamaina
1. Tajne hrama
U samom inu izuma atomske bombe ne samo to su se prostorno stekle sve bitne ljudske kompo-
nente nove megamaine, nego su im podijeljene i kritike uloge; i nije sluaj to je generalissimus
bio Robert Oppenheimer, fiziar.
Nova atomska konjunktura dala je svojim sudionicima ovlasti za iju primenu kao pojedinci nikad
prije nisu imali ni poticaja ni prilike. Dok su njihove ljudske i graanske slobode bile otro potkresa-
ne potrebom da se sauva vojna tajna, raspon njihove vlasti kao strunjaka neizmjerno je porastao.
Znanstvenici su uz podrku vlade, tonije na njen hitni poziv, po prvi puta za svoj rad mogli raspola-
gati praktino neogranienim svotama novca, a po svoj prilici se nikad prije tako veliki broj kvalifi-
ciranih praktiara nije bacio na jedan jedini zadatak. Samo mnogoljudna i teritorijem golema drava,
s golemim materijalnim rezervama i gotovo neogranienom moi raspolaganja novcem i ljudskim ra-
dom, mogla je pokrenuti takav kolektivni napor. Time je ponovno i potajno uspostavljena suverena
vlast faraonskih dimenzija, u samom srcu ustavne vladavine s inae ogranienim ovlastima, koje su
navodno bile pod trajnim javnim nadzorom i kontrolom.
U isto vrijeme, znanstvenici nikad prije nisu bili primorani raditi pod uvjetima tako nepovoljnim za
slobodnu intelektualnu razmjenu: ne samo da im je bila zabranjena komunikacija s izvanjskim svije-
tom, nego ni meusobno nisu smjeli razgovarati o svojim zadacima. Iako su te mjere bile opravdane
ratnim stanjem i uvanjem vojne tajne, tajna se poela vrednovati kao zatitni znak vlasti i kao nain
jaanja kontrole. S tom praksom bilo se otilo tako daleko da ni otkrivau teke vode, profesora Ha-
roldu Ureyju, ije je istraivanje dalo onaj bitni doprinos, nije bilo doputeno da sazna na koji nain
kompanija Du Pont proizvodi teku vodu.
Eto, tajna svakog totalitarnog sistema lei u tajnosti. Klju za provoenje samovoljne vlasti sastoji
se u tome da se komunikacija pojedinaca i grupa suzi podrazdiobom informacija tako da pojedinac zna
samo mali djeli sve istine. To je bio stari trik politikih urotnika, koji je od svoje jezgre, takozvanog
Projekta Manhattan, preao na svaki dio militariziranog nacionalnog establimenta, iako, nekom
ironijom, ak ni oni na samom vrhu hijerarhije nisu imali dovoljno informacija (ili inteligencije) da
sve komadie sastave u cjelinu.
Tekoa uvanja takvog zapeaenog znanja mogla se pokazati i veom, da svako podruje znanos-
ti ve nije bilo postalo zapravo svojevrsnom tajnom agencijom. Znanosti su danas tako specijalizira-
ne svojim rjenikom, svojim ezoterinim koncepcijama i profinjenim tehnikama, a tako ogranieno
sposobne da nova znanja prenesu nespecijalistima ak i u blisko srodnim podrujima, da je prekid
komunikacije postao zatitnim znakom profesionalne nadmonosti i meu samim znanstvenicima.
Kad se lanovi mog odjela jednom tjedno nau na zajednikom ruku, rekao mi je nedavno jedan
fiziar, mi nikad ne razgovaramo o svom radu. Taj je postao preprivatan za rijei. Radije bjeimo u
naklapanje o najnovijim modelima automobila ili jahti.
U svjetlu takvih ogranienja, uspjeh Projekta Manhattan vjerojatno pokazuje da je sposobnost
spajanja u tijesnu suradnju takvog arenila teorijskih i praktikih talenata umnogome prevagnula
nad nepovoljnim uvjetima intelektualne izolacije i nekomuniciranja. injenica da su fiziari, kemia-
ri i matematiari, iji je briljantni rad omoguio nuklearnu fisiju bili meunarodni tim, ljudi iz svih

174
razvijenih zemalja, otkrila je latentnu mogunost svjetske suradnje koju je oivotvorilo bejkonov-
sko znanstveno istraivanje plus nova tehnika. Zajedniki rad Maara Szilarda, Wignera i Tellera,
Danca Bohra, Nijemaca von Neumanna i Fuchsa, Talijana Fermija te Amerikanaca Oppenheimera i
Ureyja dao je amerikoj grupi prednost koju Nijemci, oslanjajui se na superiornost svoje, u sebi
izolirane arijevske kulture, nisu imali.
Tip grupe koja je ubrzala izum atomske bombe bio je, dakle, na svoj nain model za svaki vii tip or-
ganizacije koja bi, osloboena dunosti uvanja vojne tajne, mogla potraiti putove za prevladavanje
izvornih ogranienja megamaine: to je, doista, uzor za jednu jo uvijek neroenu organizaciju Uje-
dinjenih naroda, koju bi trebalo stvoriti da se pobrine za maksimalnu razmjenu znanja ili energije, te
obavi etiku kontrolu demoralizirane i nezrele primjene nedopeenih znanstvenih saznanja.Ta javna
tajna meunarodne suradnje i slobodne intelektualne razmjene obeavala bi za budunost ovjeans-
tva daleko vie od svih ezoterinih podataka zapeaenih u embargirane i strogo povjerljive arhive,
ili moda ak oprezno objavljenih u znanstvenim asopisima.
Ali da bi se postigla takva integracija specijaliziranog znanja, bilo je potrebno neto vie od elje
za interdisciplinarnom suradnjom: nita manje nego preobrazba itavog klasinog znanstvenog
svjetonazora koji je pripisivao objektivnost samo mjerljivim podacima i ponovljivim pokusima, a pori-
cao neprestano uzajamno djelovanje izmeu svijeta prirode i svijeta ovjekove kulture, oba sa aritem
u ljudskoj osobnosti. Kazna za pravljenje nuklearnih bombi, dovoljnih da unite ljudski rod, bila je u
tome to je takvo genocidno i suicidno oruje predano u ruke oito nesavrenim ljudskim biima, ija
su zapanjujua znanstvena dostignua uinila njihove suvremenike slijepim za ljudska ogranienja
kulture koja ih je i stvorila.
Mo takvog reda veliine nije se nikad ranije nala u ovjekovim rukama jedva ak i u mati.
Ali ak i mo u komparativno malim razmjerima, kao to je poznato, kroz itavu povijest proizvodila
je izopaenosti i nastranosti u ovjekovoj linosti; primijetivi djelovanje takve moi na prekomjer-
no pojaanje ponosa, kranski teolozi su s otrim zapaanjem svrstali oholost u glavne grijehe.U
vlastodraca Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza, usijanih posjedovanjem apsolutnog oruja,
ideoloke aberacije ubrzo su okotale do fiksnih ideja.Te ideje podbadale su patoloku sumnji-
avost i nepopustljivo neprijateljstvo, slino onom zabiljeenom na zidovima Setijeva groba, u tekstu
koji po Pritchardu datira, od etrnaestog do dvanaestog stoljea p. n. e., a ukazuje na mnogo stariji
izvornik.U tom tekstu, Ra, Bog Sunca, zamilja da se ovjeanstvo tajno urotilo protiv njega, te on za
uzvrat snuje unitenje ljudskog roda.
Gotovo od poetka, vojni rukovatelji nuklearnim orujem epurili su se, hvalisali, prijetili i istreb-
ljivali na nain bogova bronanog doba, a njihovi slubeni proroci i vraare, ohrabreni jo veom
razornou hidrogenske bombe, potvrivali su njihove planove i samopouzdano najavljivali nepo-
sredno predstojee krize i konane obraune. Usprkos njihovim provokativnim naporima, takva
predvianja nisu se pokazala tonijim od predvianja njihovih drevnih uzora ak kad i dalje, ve po
svojoj prirodi, nastoje izazvati nesreu za koju se gorljivo spremaju. Te patoloke reakcije to ih brino
pothranjuju istraivake organizacije i trustovi mozgova pod slubenim pokroviteljstvom, pove-
ale su sve razorne potencijale termonuklearnog oruja i dovele do samovoljnih i bezrazlonih, tajnih
eksperimenata s jednako paklenim bakterijskim i kemijskim orujem koje se, jednom osloboeno, jo
manje moe kontrolirati u prirodi.
uvena uzreica lorda Acctona o moi i preesto se ponavlja da bi sauvala svoju izvornu snagu,
ali njen smisao jo uvijek vrijedi. Mo kvari, a apsolutna mo kvari apsolutno. U nae vrijeme ta
pokvarenost izbila je iz naravi samog nuklearnog oruja, kao i iz ustanova koje su ga podupirale, te iz
sveope demoralizacije koju su stvorile stare vojne megamaine, a proirile i uistinu univerzalizirale
demokratske vlade slijepo kopirajui njihove metode.

175
 Drugi svjetski rat formalno je prestao predajom Osovine 1945, ali modernizirana megamaina, koja
se pojavila pri njegovu kraju, nije predala svoje apsolutno oruje, niti planove o sveopoj domina-
ciji pomou prijetnje totalnim unitenjem, to je sprezi znanstvenih i vojnih institucija i dalo tako
prekomjernu mo.Daleko od toga! Iako su stariji organi vlade i industrije nominalno opet preuzeli
svoju dotadanju aktivnost, militarizirana elita ukopala se u unutranjoj tvravi koju tako divno
simbolizira arhaina arhitektura Pentagona odsjeena od inspekcije ili kontrole ostale zajednice.Uz
bogobojaznu pomo Kongresa pustili su svoje pipke po cijelom industrijskom i akademskom svijetu,
u emu im pomau masni fondovi za istraivanje i razvoj, to jest za naoruanje, to je iz tih nekad
nezavisnih ustanova stvorilo dobrovoljne sukrivce u sveukupnom procesu totalitarizacije.
Tako se carstvo te u sebi zatvorene tvrave ustrajno poveava, dok zidovi oko nje postaju sve deblji i
neprobojniji. Jednostavnom tehnikom stvaranja novih kritinih situacija, izazivanjem novih strahova,
upiranjem prsta u nove neprijatelje ili uveavanjem (pomou bujne mate) zlih namjera neprijatelja,
megamaine Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza, umjesto da budu rasputene kao privremena i
alosna ratna nunost, podignute su u rang tajnih institucija za neto to je danas postalo perma-
nentno za: takozvani hladni rat. Kako se pokazalo, taj oblik rata, sa svojim sve veim zahtjevima
za znanstvenom inventivnou i tehnolokim inovacijama, postao je najdjelotvorniji nain da bi ta
hiperproduktivna tehnologija bila potpuno zaposlena.
U toku takvog razvoja, dvije dominantne megamaine razmijenile su obiljeja. Sovjetski stroj napus-
tio je svoj zastarjeli prvobitni model oslanajui se sve vie na svoju znanstvenu i tehnoloku produenu
ruku, dok je ameriki stroj preuzeo najregresivnije crte caristiko-staljinistikog sistema, poveavaju-
i jako i svoju vojnu silu i agencije za centraliziranu kontrolu: Komisiju za atomsku energiju, Federalni
istrani biro (FBI), Centralnu obavjetajnu agenciju (CIA), Agenciju za nacionalnu sigurnost (NSA)
sve tajne agencije, o ijim se metodama i politici nikad nije povela javna rasprava niti su efikasno kri-
tizirane, a pogotovo nisu obuzdane od nacionalne zakonodavne vlasti. Te agencije ve su tako duboko
ukopane, da se usuuju ismijavati i izigravati autoritet i predsjednika i Kongresa.
Tako proireni establiment pokazao se imunim na javnu kritiku, ispravljanje i kontrolu ba kao
kakav dinastiki establiment iz Doba piramida. Pa iako je suvremena megamaina, poput svakog
drugog stroja, sredstvo za obavljanje rada, rad koji okuplja i zaokuplja golemo znanstveno i tehniko
osoblje i u Sjedinjenim Dravama i u Sovjetskom Savezu, rad koji navodno opravdava sam sebe i
olakava teke rtve koje zahtijeva, nije nita drugo nego izrada mehanizma totalnog unitenja. Jedino
pitanje to ga magamaina ostavlja otvorenim jest hoe li to unitenje ii brzo ili polako: negativni
cilj inkorporiran je u temeljne ideoloke pretpostavke kojima se rukovodi sistem. Umjetnici dananjih
generacija, koji su taj cilj razgolitili u svojoj antiumjetnosti i neumjetnosti bili su, kao to emo ubrzo
vidjeti, iskreniji od izumitelja te kolektivne klopke za ljude.
Generacija koja je dopustila instaliranje nove megamaine kao trajnog obiljeja nacionalnog ivota,
kolebala je da se suoi s dokazima o tom radikalnom promaaju ljudske svrhe: prihvatila je cilj to-
talnog istrebljenja kao puko proirenje rata, ne opaajui da je perspektivni porast kvantitete znaio
mnogo stranije zastranjenje nego sam rat. Paralizirana poput majmuna u zagrljaju udava, generacija
neposredno poslije Hiroime, nesposobna da izusti razumni glas sklopila je oi i ekala kako e to
svriti.
Sve do danas, ovjekovo nasilje ograniavala su oskudna materijalna sredstva kojima su raspola-
gale vlasti. Koliko su se ranije megamaine morale oslanjati na ljude da bi imale kontrolu, toliko su
ostajale i u ljudskoj mjeri, te su, tovie, bile ranjive i na napad izvana i na korupciju iznutra. Ali nova
megamaina ne zna za takva ogranienja: ona nalae pokornost i nadzire pomou goleme baterije
djelotvornih strojeva, s manje ljudskog posrednitva no to je to ikad bio sluaj. U dosad nezamisli-
voj mjeri, megamaina nosi magijsko nevidljivo ruho: ak su i njeni ljudski posluitelji emocionalno
zatieni svojom udaljenou od ljudskih ciljeva koje spaljuju ili zatiru.

176
 Taj visoki stupanja dehumanizacije poveava smrtnosni automatizam megamaine. Oni koji plani-
raju njene strategijske ciljeve razmiljaju o sto miliuna mrtvih u jednom danu s manje graana nego
o unitenju nekoliko stotina stjenica. Za njih je rtvovane istog broja svojih zemljaka postalo jednako
prihvatljivo u sluaju da se poremeti ravnotea straha.
Obino reeno, religija megamaine zahtijeva rtvovanje cijelog ovjeanstva, kako bi u negativnom
obliku obnovila dimenziju ivota koja joj nedostaje. Ispada da je kult Boga Sunca, u svojoj konanoj
znanstvenoj celebraciji, jednako tako divljaki iracionalan kao u Azteka, iako beskrajno smrtonosni-
ji. Nakon svega, azteki bi sveenici jednoj po jednoj svojoj rtvi povadili crijeva vlastitom rukom,
a gaenje ljudi nad tim prizorom bilo je tako veliko, da su se sveenici protiv nepoeljnih reakcija
morali osigurati prijetnjom o slinoj sudbini svakog onog koji bi odbio da to gleda. Sveenici Penta-
gona i Kremlja ne trebaju prijetiti: u svojim podzemnim kontrolnim punktovima oni svoj posao mogu
obaviti ie, pukim pritiskom na dugme. Nedodirljivi, neprikosnoveni, nepovredivi. Takvi su ti novi
upravljai ovjekove sudbine.

2. Abdikacija vieg sveenstva

Meu prvim smrtnim sluajevima to ih je magamaina ve izazvala, nalazi se ast znanstvenikog
ceha koji je pomogao njezinu porodu.
Njihov uspjeh kao pripadnika tog rastueg totalitarnog establimenta zaprijetio je gubitkom najis-
taknutije znanstvenikove vrline nezainteresirane potrage za znanjem koje se moe eksperimentalno
provjeriti, podijeliti s jednakima, dati na javni uvid, iskuati i popraviti.
Nitko ne moe sluiti novoj megamaini i zadrati znanstveni ideal necenzurirane, nesputane misli;
totalna tajnost, koju je zahtijevao rat, postala je trajnim obiljejem mirnodopskog (hladnoratov-
skog) reima. Kao naknadu za takav gubitak nezavisnosti i dezinteresiranosti, novo sveenstvo ima
vlast o kojoj nikad nije ni sanjalo. Svoj novi poloaj poduprli su uzimajui kao gotovu stvar koja
je izvan pitanja sve ekstremne pretpostavke na kojima se zasniva hladni rat. Tako je jedan od glas-
nogovornika te situacije, Hermann Kahn, u navodno objektivnom pregledu teoretskih mogunosti
termonuklearne strategije, odbio razmotriti i samu mogunost postizanja mira. Tu njegovo objektiv-
no ispitivanje razotkriva tipinu smicalicu novog znanstvenog establimenta: odgovarati samo na
brino smiljena pitanja, koja ve diktiraju prirodu odgovora.
Oni koji su odbili apsolutizam megamaine, a meu njima zamjeujemo mnoge od znanstvenika
koji su radili na projektu prve atomske bombe, povukli su se iz aktivnih atomskih istraivanja. Oni su
stasali u atmosferi relativne intelektualne slobode i moralnog izbora: kad su se jednom osvijestili pred
injenicom koju je predvidio Henry Adams, to jest da je moralna samo policija, svu svoju energiju
posvetili su kritici i otporu protiv megamaine. Einstein, Szilard i Wiener, da spomenem samo mrtve,
isticali su se u tom asnom drutvu. Ali ni amerika ni sovjetska vlada nisu imale nikakvih problema
prilikom regrutacije manje prosvijetljenih ili moralno manje osjetljivih umova, osobito u novoj
generaciji koja je pomno odgajana do ravnodunosti za moralne vrijednosti i autonomnu aktivnost.
Na svoju sramotu, sluganski znanstvenici obiju zemalja prihvatili su megamainu pod istim uvjeti-
ma, za istu neizrecivu konanu svrhu.To isto pokoljenje nestalo je iz otvorenog svijeta tradicionalne
znanosti: povuklo se u podzemlje tajne djelatnosti, nagovoreno od oruane sile. To je bila nova eli-
ta, to je samo dananje ime za staro sveenstvo, za gospodare tajnog znanja hrama, za voljne sluge
faraona s kojim dijele mo. Zbog neogranienih financija za aparat i pomonike, te za privilegirani sta-
tus s golemom plaom i honorarima, ta nova generacija prodala je svoje prvenstvo: niim nesputanu
potragu za znanjem.

177
 Za manje od desetljea nakon eksplozije prve atomske bombe, megamaina se proirila do toke
na kojoj je poela dominirati kljunim podrujima sveukupne ekonomije Sjedinjenih Drava: sistem
kontrole sezao je preko aerodroma, raketnih gnijezda, tvornica bombi i sveuilita do stotine drugih
srodnih podruja, povezujui neko zasebna i nezavisna poduzea u centralnu organizaciju, ija je ira-
cionalna i ljudski subverzivna politika osiguravala daljnju ekspanziju megamaine. Novane subven-
cije, istraivaki fondovi, obrazovne stipendije, sve je to neumorno radilo za ivot, procvat i zdrav-
lje novih vlastodraca, predvoenih Golijatima u mesinganom oklopu, koji cijelom svijetu dovikuju
prijetnje, izazove i zastrauju ga unitenjem.U vrlo kratkom vremenu prvobitna vojno-industrijska
i znanstvena elita pretvorila se u vrhovni Pentagon moi, gutajui jednako i birokratski i obrazovni
establiment.
Za samo dvadeset godina, trokovi programa za razvoj atomske energije narasli su na trideset pet
milijardi dolara: to iznosi vie od sveukupnih amerikih vojnih trokova u drugom svjetskom ratu.
Sam hladni rat, bitna stvar za irenje megamaine, zahtijeva od Sjedinjenih Drava trokove koji pre-
laze pedeset milijardi dolara godinje. Od toga na razvoj i istraivanje godinje otpada vie od
esnaest milijardi dolara. U konkretnom sluaju nastojanja da se sagradi avion na atomski pogon,
zrakoplovstvo je potroilo milijardu dolara, uglavnom da bi dokazalo da je ideja neizvediva, jer je ra-
zvoj raketa svaki takav avion uinio bespredmetnim za vojne svrhe. Pamet koja ne razmilja na nain
megamaine, mogla je svojoj zemlji utedjeti milijardu dolara i prije nego to se poelo projektirati.
Oigledno je da ta krivo usmjerena apsolutna mo zahtijeva apsolutnu neosjetljivost za samostalno
istraivanje, kao i apsolutni konformizam onih koji upravljaju strojem. Inae bi takva, po ivot opasna
strategija bila predmetom otvorene javne rasprave, kritike procjene i demokratske kontrole. Oni koji
znaju dovoljno da bi ugrozili prevladavajuu politiku, unaprijed su iskljueni ili izbaeni iz totalitarnog
establimenta. Tek nakon to je podnio ostavku na svoje mjesto znanstvenog savjetnika Pentagona,
mogao je doktor Herbert York javno rei: Ako velike sile nastave traiti rjeenje samo na podruju
znanosti i tehnologije, rezultat e biti samo pogoranje situacije.
Iako je za etvrt stoljea nakon 1945. mnogo postignuto, izgradnja megamaine sposobne da djeluje
u svjetskim razmjerima bila je ometena ne samo neoekivanom erupcijom protusnaga krajnje primi-
tivnog reda, nego i injenicom da se do 1950. pojavila ne jedna, nego dvije uzajamno suprotstavljene
megamaine, s jednako apsolutnim moima: ona Sovjetskog Saveza i ona Sjedinjenih Drava, a uz
njih jo jedna starija, kineska, prelazei iz stanja potpunog raspada u novu, ponovno oblikovanu na
kvazi-znanstvenim osnovama. U prva dva sluaja, nuklearni reaktor, hidrogenska bomba, svemirska
raketa, televizija, kompjutori i psihofarmaka ve su pruali bitna sredstva za totalnu kontrolu. Politiki
gledano, ruska megamaina imala je prednost, jer se zasnivala na jo uvijek djelotvornom caristikom
ustrojstvu.
Amerika megamaina, s druge strane, nastala je s malim zakanjenjem, jer je trebala ouvati masku
reprezentativne vlasti i dobrovoljnog sudjelovanja. Povrh toga, starije tradicije kojima je pogodovala
osobna, regionalna i korporativna autonomija nisu jo bile posve izbrisane unato sve veoj centra-
liziranoj kontroli koju su obavljale oko dvije stotine superkorporacija koje su vladale sveukupnom
nacionalnom privredom i stvorile uporita u mnogim stranim zemljama, elina, automobilska, ke-
mijska, farmaceutska, naftna, elektronska, avionska, raketna, kibernetika, televizijska i mnoge dru-
ge pratee industrije, da bankarstvo, osiguranje i publicitet ne spominjemo, bile su sve zamiljene na
istom jedinstvenom principu i sastojale su se, u korporativnom smislu, od zamjenjivih dijelova. Tako
su se ak i najraznorodnija poduzea mogla okupiti u jedinstveni konglomeratni sistem.
To stanje je otroumno bio procijenio jo prije vie od stotinu godina britanski sociolog Benjamin
Kidd. On je uvidio da tekua liberalna doktrina progresa vodi u posve drugom smjeru nego to su to
mislili njeni zagovornici. Predvidio je da e doi do ogorene borbe, ne izmeu naroda, nego izmeu
dva suparnika sistema, kako bi se rijeilo pitanje koji sistem treba zavladati Zemljom. S dodatnim

178
iskustvom, danas tu analizu moemo provesti i korak dalje: jer iako amerika megamaina samu sebe
vidi kao uvara slobodnog svijeta, postalo je jasno da je takva sloboda, tamo gdje jo postoji, osta-
tak jednog ranijeg stanja svega nekoliko depova otpora, da kaemo vojnim rjenikom te da
sve inovacije do kojih dolaze sve bre i sve prinudnije natjeravaju neprijateljske sisteme na konver-
genciju. Kako bi osigurala svoju vlastitu autonomiju i ouvala status svojih upravljaa, megamaina
mora unititi sve povijesne, tradicionalne ili perspektivne alternative.
Ono to je Clinton Rossiter pokazao u svojoj analizi samo jednog, politikog aspekta njezine pre-
obrazbe, i to u svojoj studiji o ustavnoj diktaturi, danas je inherentno svakoj operaciji megamaine.
Svaka megamaina pokazuje ista zajednika obiljeja: tenju za samodostatnou, te da u svoju struk-
turu uvue organizacije i institucije koje bi svoju energiju mogle usmjeriti drugde ili ne biti lojalne,
pa time zauzdati njenu automatsku ekspanziju.
Centralizirane vladine agencije, bez kontrole javnog miljenja i izbornih tijela, i u Sovjetskom Sa-
vezu i u Sjedinjenim Dravama usavrile su tehnike stvaranja permanentne krize, kako bi konsoli-
dirale sile koje su prvobitno trebale odgovoriti samo na prolaznu prijetnju.
Sovjetska blokada Berlina predstavlja oiti primjer takve tendencije, ali CIA je jednako tako, uspr-
kos ruskim protestima, nastavila s provokativnim letovima aviona U-2 iznad sovjetskog teritorija, to
je bio efektan nain da se minira predstojei sastanak na vrhu u Parizu, 1960. Agencije megamaine
sustavno djeluju tako kao da su odgovorne jedino samom sistemu moi. Interesi i zahtjevi stanovni-
tva podloenog megamaini ne samo to se zanemaruju nego i svjesno ismijavaju. Velika pitanja
nuklearne strategije, primijetio je profesor Hans J. Morgenthau, ne mogu ak biti ni predmetom
smislene debate, ni u Kongresu ni u narodu uope, jer ne moe biti kompetentnog suda bez smislenog
znanja. Tako su velike nacionalne odluke o ivotu i smrti preputene tehnolokoj eliti.
Na svakom podruju, od atomske energije do medicine, politiku koja e trajno utjecati na sudbinu
i moda dokrajiti itavu pustolovinu ljudskog postojanja formuliraju i provode samozvani i samov-
lasni strunjaci i specijalisti, imuni za ljudsko suoavanje, a upravo je njihova volja da donose takve
odluke na svoju vlastitu odgovornost pozitivni dokaz njihove totalne nepodobnosti za taj posao.
Iluzije i magijske halucinacije takvih vladajuih grupa, vidljive iz njihovih nepromiljenih djela i
nekompetentnih predvianja (jedan Zaljev svinja za drugim!), kao i iz njihovih objavljenih izjava,
mogu imati samo jedan mogui svretak. Da bi prikrili taj konani cilj posiu u svakom smjeru, ne
bi li u svojoj preutnoj uroti protiv ojevjeanstva poveali broj uzgrednih stvari. Poevi najprije s
razvojem nuklearnih reaktora, ta je samouvjerena tehnoloka elita poela profesionalno preuzimati
kontrolu nad svakom ljudskom djelatnou: od umjetnog osjemenjivanja do istraivanja svemira.
Ne najmanje opasan aspekt megamaine predstavlja injenica da je ona u Sjedinjenim Dravama i
Sovjetskom Savezu ve stvorila golemu i jo uvijek rastuu vladajuu kastu, usporedivu s janjiarima
na vrhuncu turskog despotizma. Slijedei logian korak, kao i u sluaju janjiara, bit e da se izbor
elite obavi jo u kolijevci, te da se izabrani deformiraju za dotinu svrhu, tako da nikakva neprik-
ladna ljudska svojstva ne umanje njihovu bezuvjetnu odanost megamaini. John Hersey nagovijestio
je takav daljnji razvoj u svom satirikom romanu Kupac djece, u knjizi koja zasluuje ozbiljniju
raspravu od one koju je doivjela. Ali na vidiku je korak koji sve to nadaleko prelazi: nita manje
nego selekcija elite iz banke smrznutih spermatozoida i za oplodnju zrelih jajaca, u umjetnoj utrobi i
pod kontrolom. Prvi smjeli koraci u tom smislu ve su poduzeti kao neizbjeni napredak znanosti, a
poduzeo ih je ne samo jedan sveenik megamaine. I opet: To se moe uiniti, stoga se mora uiniti.
Na pomolu je, meutim, daljnji korak u konsolidaciji megamaine i nije prerano predvidjeti njegov
ishod, kako bi se, ako je mogue, osvijestile protusnage koje su potrebne da ga prevladaju. Ako je
prvi korak u vladavini Boga Sunca bilo spajanje moi i vlasti u osobi boanskoga kralja, drugi se
sastojao od uklanjanja stvarnoga kralja koji je jo uvijek bio iv ovjek, te njegova odmenjivanja vojno-
birokratskom organizacijom. Ali trei korak, fabrikacija same sveobuhvatne megamaine, nije mogao

179
biti poduzet sve dok nije bilo mogue izumiti ekvivalentnog vrhovnog vladara potpuno mehanike
naravi, bez ljudskih svojstava.
Sredinom devetnaestog stoljea veliki je bazelski povjesniar Jacob Burckhardt predvidio da e novi
tip vlasti biti izraz civilizacije koja je ve duboko zagazila u apsolutni despotizam, bez zakona ili prava:
apsolutniji od svakog sistema u prolosti. Taj despotski reim, zapisao je, nee vie voditi dinastije.
One su premekane i preblage. Nove tiranije bit e u rukama vojnih zapovjednika koji e sami sebe
zvati republikancima. Opirem se tome da zamislim svijet iji e vladari biti potpuno ravnoduni prema
zakonu, dobrobiti, probitanom radu, industriji i bankarstvu, te e vladati apsolutnom brutalnou.
Taj svijet ne treba vie ni zamiljati: gotovo da je tu. I ako Burckhardtovo predvianje u neemu
grijei, onda samo u tome to je te despote obdario s vie ljudskih svojstava nego to e ih zapravo
pokazati: zbog svoje objektivnosti, neutralnosti i bezlinosti pokazali su se sposobnim za jo
apsolutnije oblike proraunanog terora i kriminala od bilo koje staromodne vojne komande.
Za vrijeme svoga prepravljanja po naprednom tehnolokom modelu, nova megamaina porodila je
takoer i vrhovnog donosioca odluka i Boanskoga Kralja, u transcendentom, elektronskom obliku:
Sredinji Kompjutor. Kao autentini zemaljski predstavnik Boga Sunca, kompjutor je, kao to znamo,
izumljen najprije da olaka astronomske proraune. Pretvarajui Babbageov nezgrapni i poludovreni
model u fantastino brzi elektromehanizam iji se pokretni dijelovi sastoje od elektrinih naboja,
nebeska elektronika odmijenila je nebesku mehaniku i podarila toj izuzetnoj napravi njene autentino
boanske karakteristike: sveprisutnost i nevidljivost.
Poprimajui taj oblik, kompjutor je postigao viu razinu u pohranjivanju informacija i rjeavanju
problema koji zahtijevaju gotovo trenutnu integraciju mnotva varijabli, s veim brojem podataka
no to ih ovjekov mozak moe preraditi za itavog svog ivota. Ako zaboravimo da je taj kvazi-
boanski instrument izumio ljudski mozak koji ga mora hraniti podacima i postavljati mu probleme
za rjeavanje, moda se nii humani agens i moe ispriati zbog adoracije tog boanstva. Ali s druge
strane, oni koji su se poistovjetili s tim novim oruem podloni su obrnutoj vrsti halucinacije da su
zapravo oni taj Bog, ili barem njegovi ortaci u svemoi.
Osobita prednost Omni-Kompjutora, koja ga izdie visoko iznad obinih smrtnih donosilaca odluka
jest njegov munjeviti rad, te ako ostavimo nezgode po strani, njegova nepogreivost kraj sve djelo-
minosti informacija i instrukcija to mu ih daje sve samo ne nepogreiv ljudski faktor. Pa dok sva
ta udesna svojstva treba slobodno priznati, moramo zabiljeiti barem tri slabosti koje ga osakauju.
Kompjutor jo uvijek trpi od iste korjenite slabosti koja je upropatavala odluke kraljeva i careva: je-
dina obavjetenja o kojima vodi rauna su ona kojima ga hrane njegovi veliki veziri i dvorjanici; i kao
to je esto bivalo s kraljevima, dvorjanici itaj tvorci matematikih modela i programeri trae
od kralja samo takve odgovore koji se mogu dati na temelju neadekvatne informacije koju su mu da-
li. Ta informacija mora zanemariti mnoge znaajne aspekte ljudskog iskustva, kako bi se prilagodila
specifinim ogranienjima Njegovog Velianstva.
Upravo zbog toga to mora biti obraeno i programirano, kompjutorsko znanje, na alost, ne moe
kao ovjekov mozak ostati u trajnom dodiru s neprestanim tokom stvarnosti, jer se samo mali dio
iskustva moe zahvatiti i odvojiti za iskazivanje u apstraktnim simbolima. Promjene koje se ne mogu
kvantitativno izmjeriti ili objektivno opaziti, takve promjene koje se neprestano zbivaju od atoma do
ivih organizama, ostaju izvan domaaja kompjutora. Usprkos fantastinoj brzini djelovanja, njegove
komponente ostaju nesposobne da kvalitativno reagiraju na konstantne organske promjene.

180
3. Oko koje sve vidi
U egipatskoj ideologiji, najosobitiji organ Boga Sunca, Ra, bilo je oko: njegovo oko imalo je ne-
zavisan ivot i imalo je stvaralaku i upravljaku ulogu u svim kozmikim i ljudskim djelatnostima.
Ispada da je kompjutor oko ponovno ustolienog Boga Sunca, to jest Oko Megamaine, koje slui kao
privatno oko ili detektiv, jednako kao i sveprisutno egzekutivno oko, ono koje istjeruje apsolutnu
poslunost za svoje zapovijedi, jer se od njega ne moe sakriti nijedna tajna i nikakva neposlunost
ne moe proi nekanjena.
Glavna potrebna sredstva da bi megamaina radila ispravno i djelotvorno bila su: koncentracija
moi politike i ekonomske, trenutna komunikacija, brzi transport i sistem pohrane informacija koji
je u stanju da slijedi svaki dogaaj u carstvu Boanskoga Kralja: kad su te stvari jednom postale
raspoloive, centralni establiment imat e i monopol na energiju i znanje. S tako potpunim sklopom
nisu nikad raspolagali vladari iz predznanstvenog razdoblja: promet se odvijao polako, komunikacija
izmeu velikih udaljenosti odvijala se na mahove, bila je skuena na pismene poruke koje su prenosili
glasnici, dok je pohrana informacija, s iznimkom poreznih dokumenata i knjiga, bila sporadina i
podlona vatri i ratnom pustoenju.
S nuklearnom energijom, elektrinom komunikacijom i kompjutorom, konano su sve potrebne
komponente modernizirane megamaine stajale na raspolaganju: nebo se najzad pribliilo. Teoret-
ski, u sadanjem trenutku, a praktino vrlo skoro u budunosti, Bog to jest, Kompjutor, bit e u stanju
nai, locirati i obratiti se smjesta, glasom i slikom, preko svog sveenstva, svakom pojedincu na pla-
netu: nadzirui svaku pojedinost podanikova dnevnog ivota, raspolaui dosijeom koji e sadravati
podrijetlo i roenje, kompletnu dokumentaciju o kolovanju, bolestima, mentalnim poremeajima ako
su lijeeni, o braku; podatke iz banke sjemena, podatke o prihodu, zajmovima, osiguranju, porezima i
penziji, te napokon o raspolaganju onim organima koji bi se kirurki mogli izvaditi iz njega trenutak
prije njegove slubene smrti.
Na kraju, nijedna radnja, nikakav razgovor, a s vremenom vjerojatno nijedan san ili misao nee
izbjei budnom i neumornom oku tog boanstva: svaka ivotna manifestacija bit e kompjutorski
obraena i unesena u njegov sveobuhvatni sistem kontrole. To e znaiti ne samo nasrtaj na privatni
ivot, nego totalno unitenje autonomije: zapravo nestanak ovjekove due.
Jo prije pola stoljea prethodni bi se opis inio pregrubim i previe razdraljivim a da ga se shvati
barem kao satiru: Moderna utopija H. G. Wellsa pokusno je stvorila centralni identifikacijski sistem,
ali on se nije usudio da metodu provede sve do svake pojedinosti ivota. Prije dvadesetak godina su
tako intuitivni umovi kao Norbert Weiner mogli oitati samo prve blijede obrise te moderne verzije
bojeg oka. Ali danas su pred nama jezivi obrisi cijelog sistema, potkrijepljeni dokazima slubenog
analitiara Alana F. Westina, a izali su na vidjelo kao sluajna popratna karakteristika u njegovom
prikazu brojnih javnih agencija i tehnolokih naprava koje danas nasru na podruje osobne slobode.
A. Westin je usput pokazao injenicu da se bezbrojni dokumenti i dosijei, to su ih za svoje svrhe
prikupile pojedine administracije, ve mogu sluiti u jedinstvenom centralnom kompjutoru, zahvalju-
jui fantastinom tehnolokom napretku na polju elektrokemijske minijaturizacije: i to ne samo poda-
ci koje sam ve spomenuo, nego papiri iz vojske, podaci o politikoj lojalnosti, katastarski dokumenti,
molbe za razne dozvole, lanske karte sindikata i socijalnog osiguranja, putnike, sudski dokumenti,
registracije automobila i vozake dozvole, podaci o telefonu, vjerskoj pripadnosti, podaci iz radne knji-
ice lista na kraju postaje velika kao sam ivot barem onaj apstrahirani, u znakove razrijeen i
zapisiv ivot.
Do sredstava za takvu totalnu monitorsku kontrolu dolo se kvantnim skokom iz makromehanike
u mikromehaniku, tako da je prividno zbijeni mikrofilm proteklih desetljea, Westinovim rijeima,
ustuknuo pred fotokromatskim mikroslikama koje omoguuju da se cijela Biblija reproducira na

181
tankoj plastinoj foliji manjoj od 5 cm2 , ili da se pohrani svaka stranica svake knjige u Kongresnoj
biblioteci u est komoda s po etiri ladice. Nekom ironijom, taj doista kolosalni skok bio je usputni
proizvod nacionalne kompanije za proizvodnju registarskih blagajni, to ne umanjuje udesnu prirodu
tog otkria: to samo potvruje prethodni opis Pentagona moi.
Ako ita moe posvjedoiti maginu mo sveenstva znanosti i njegovih tehnikih pomonika, ili
navijestiti ovjeanstvu vrhunske sposobnosti za apsolutnu vladavinu to ih ima Boanski Kompjutor,
onda je za to dovoljan ve i ovaj izum. Tako, napokon, postaje jasnom konana svrha ivota kako
je shvaa megamaina: pribaviti i obraditi beskrajnu koliinu podataka, kako bi se proirila uloga i
osigurala prevlast sistema moi.
Ako igdje, onda tu lei izvor one nevidljive vrhovne vlasti sposobne da upravlja modernim svijetom.
Tu je, eto, Otajstveno udo, Mysterium Tremendum koje prakticira bezgranino znanje i mo, pokraj
kojeg su svi drugi oblici magije samo nezgrapne krivotvorine, a sve druge forme vlasti bez karizmat-
skog autoriteta. Tko se usuuje ismijati potenciju takvog reda? Tko bi mogao izbjei neumornom i
nepokolebljivom nadzoru tog vrhovnog vladara? Koje je to skrovite tako daleko da bi moglo sakriti
buntovnika?
Desetljee prije nego to su u svojoj elektronski eteriziranoj formi ostvarene mogunosti za neogra-
nienu pohranu podataka, daljnje posljedice tog nagovijetenog tehnolokog procesa (pod uvjetom da
ne stanemo na konicu ili da ne doe do prirodnog usporenja) izdvojio je isusovac Pierre Teilhard de
Chardin. ak prije nego to smo prepoznali megamainu, a dugo prije nego to je kompjutor usavrio
sistem kontrole koji se sada svugdje uurbano postavlja, on je tumaio da milijarde godina fizike i
bioloke evolucije neminovno vode, ili tonije, povlae za sobom u konani ishod.
Budui da je jedna od glavnih svrha ove knjige pokazati da takav, dodue mogu ishod nikako nije i
predoreen, a jo manje predstavlja neko idealno ispunjenje ovjekova razvitka, s tom tezom pozaba-
vit u se opirnije neto kasnije. Ovdje u samo pokuati postaviti ogledno ali umirujue predvianje:
da e se planetarni supermehanizam raspasti davno prije nego to fenomen ovjek doe do svoje
toke Omega.

4. ovjek Organizacije
Ni stara ni drevna megamaina, koliko god bili automatski njeni zasebni mehanizmi i operacije,
nije mogla nastati nego kao promiljen ljudski izum, a veina atributa te velike kolektivne jedinice
najprije se utjelovila u jednoj drevnoj, arheotipskoj figuri: u ovjeku Organizacije. Od naprimitivnijeg
izraza plemenskog konformizma pa do izraza najvieg politikog autoriteta, sam sistem je produetak
ovjeka Organizacije njega koji istodobno stoji kao stvaralac i kao tvorevina, kao zaetnik i konana
rtva megamaine.
Je li stariji radni ili vojni stroj, je li opi model regimentacije prvi razvio sveenik, inovnik ili voj-
nik to su jalova pitanja, jer nemamo nijedan vrsti podatak po kojem bismo to mogli prosuditi. Svoj
opis ovjeka Organizacije moramo stoga svesti do one toke na kojoj nam pomou dokumenata i
simbolikih svjedoanstva postaje vidljiv. Budui da su nakon paleolitskih spilja prvi sigurni zapisi
rauni hrama, krialjke o koliinama primljenog ili izdanog ita, ini se vjerojatnim da briljivi red
koji karakterizira birokraciju u svakoj fazi, potjee izvorno iz odravanja obreda u hramu: ta vrsta
reda nespojiva je s riskantnim zbivanjima u lovu ili s preokretima sree u organiziranom ratu. Ali ak
i u vojnim stvarima nalazimo na znaajno rane dokumente, s potpuno odreenim brojkama o zarob-
ljenicima, otetoj stoci i plijenu, ak i na tom ranom stupnju moemo ovjeka Organizacije prepoznati
po njegovoj brizi za koliinsko knjigovodstvo.

182
 Iza svih kasnijih procesa organizacije i mehanizacije moramo, meutim, prepoznati primarnu pri-
rodnu sklonost, duboko ukorijenjenu u ljudski organizam koju doista dijelimo s mnogim drugim
vrstama za ritualizirano ponaanje i nalaenje zadovoljstava u repetitivnom redu kojim se uspostav-
lja ljudska veza s organskim ritmovima i kozmikim zbivanjima.
Izgleda da je ovjek Organizacije iskoio iz tog izvornog skupa repetitivnih, standardiziranih radnji,
sve vie odvojenih od ostalih tjelesnih i duevnih funkcija. Ili da obrnemo stvar, ako jednog po jednog
odvojimo organe i funkcije ljudskog tijela, a uz to i sve povijesne nakupine umjetnosti i kulture, ostat
e nam samo njihov zajedniki mehaniki kostur i snaga miia, vana za ivot kimenjaka, ali bez
funkcije i smisla ako je tretiramo kao zasebni entitet.
Dananje vrijeme ponovno je izumilo to idealno bie kao Robota: sama organizacija, meutim, uvi-
jek je bila prisutna kao prepoznatljivi dio ljudskog organizma i kao integralni i nenadomjestivi aspekt
svekolike ljudske kulture.Upravo zbog toga to mehaniki red moemo pratiti unatrag sve do tih prvih
poetaka, to sama mehanizacija uvijek igra konstantnu ulogu u razvoju ovjeka, mi danas moemo
razumjeti opasnost od izdvajanja ovjeka Organizacije kao samokonstituirane osobe, distancirane od
prirodnih obitavalita i kulturnih znaajki koje svojim ogranienjima i inhibicijama osiguravaju pot-
puno ljudski karakter.
ovjeka Organizacije, dakle, moemo ukratko definirati kao onaj dio ljudske linosti iji su daljnji
potencijali za ivot i rast potisnuti u svrhu kontroliranje preostalih razlomljenih energija, te njihovog
ubacivanja u mehaniki ureen kolektivni sistem. ovjek Organizacije je zajednika spona izmeu
drevnog i modernog tipa megamaine: to je moda razlog zbog kojeg su se specijalizirani funkciona-
ri, uz podrku skupina robova, regruta i podanika ukratko, nadzornika i nadziranih tako malo
promijeniti u toku posljednjih pet tisua godina.
Kako i svaki drugi kulturni tip, ovjek Organizacije je ljudska tvorevina, iako materijali od kojih
je nainjen pripadaju sistemu ive prirode. Povijesno gledano, anakronizam je prikazivati ovjeka
Organizacije kao isto moderni proizvod, ili iskljuivo kao proizvod napredne tehnologije: on je prije
krajnje primitivni idealni tip, umijeen iz daleko bogatijih mogunosti ivih organizama, ali mu je
veina ivih organa ili izvaena, ili balzamirana i isuena, a mozak se stisnuo kako bi odgovorio zahtje-
vima megamaine.(Tekui apetit za takvu redukciju ljudskih mogunosti suena glava ubitano
je toan).
Unutar ograniene sredine velikih korporativnih privrednih organizacija u Americi, T. H. White dao
nam je klasinu sliku odabira, kolovanja i discipliniranja ovjeka Organizacije na viim razinama
upravljanja, sliku transformacije sretne manjine u glatke i neproblematine radne komponente
veeg mehanizma. Ali to je samo mali dio kondicioniranja koje poinje s navikavanjem djeteta na
redovitu stolicu, i koje preko izjednaenja drave blagostanja s ratujuom dravom na kraju pokriva
svaki vid ivota, sve do smrti i presaivanja organa.
Stupanj izvanjskog pritiska koji je potreban za modeliranje ovjeka Organizacije vjerojatno nije ni-
ta vei od onog to ga treba svako plemensko drutvo da bi osiguralo prilagoenost drevnim tradici-
jama i ritualima: doista, pomou obaveznog osnovnog kolovanja, obaveznog vojnog roka i masovnih
komunikacija, isti ig moe se utisnuti milijunima invidua u modernom drutvu jednako lako kao i
onih nekoliko stotina koje se sastaju licem u lice. Linost koju je sociolog Max Weber nazvao biro-
kratskom bila je, po njegovu miljenju, predoreena da postane idealnim tipom koji prevladava
u modernom svijetu. Ako sadanja konstelacija snaga nastavi djelovati bez poputanja ili promjene
orijentacije, njegovo predskazanje lako bi se moglo ispuniti.
Karakteristine vrline ovjeka Organizacije odgovaraju u najveoj mjeri stroju to ga on posluuje:
tako onaj dio njegove linosti koji je projiciran u mehanike instrumente osnauje tu projekciju i
uklanja sve neprilagoene organske ili ljudske funkcije. ig mehanike pravilnosti otisnut je na licu
svake ljudske jedinice. Slijediti program, sluati upute, brigo moja prijei na drugoga, ne angairati

183
se kao osoba u problemima drugih osoba, skuiti svoje reakcije samo na ono to je na stolu, ne mariti
za nikakve relevantne ljudske obzire, koliko god bili vitalno vani: nikada ne ispitivati izvor nekog
nareenja ni brinuti se za njegovo konano odredite: izvravati svaku zapovijed, koliko god bila
iracionalna, nikakvih izjava o vrijednosti ili vanosti trenutnog posla, te najzad, eliminirati osjeaje
kao i racionalne etike sumnje koje bi mogle omesti izravno obavljanje posla to su standardne
dunosti inovnika, a to su i uvjeti pod kojima prosperira ovjek Organizacije, praktino automat u
kolektivnom sistemu automatizacije. Uzor za ovjeka Organizacije je stroj sam. I kako mehanizam
biva sve savreniji, ostatak ivota potreban da se proces nastavi postaje sve manji i besmisleniji.
Na kraju, ovjek Organizacije nema nikakvog razloga postojanja osim kao bezlini servomehani-
zam u megamaini. Pod takvim uvjetima i Adolfa Eichmanna, poslunog istrebljivaa koji je nepoko-
lebljivom odanou sprovodio Hitlerovu politiku i Himmlerova nareenja, treba slaviti kao junaka
naeg doba. Ali, nae je doba, na alost, stvorilo mnogo takvih junaka koji su voljni da sa sigurne
udaljenosti, pukim pritiskom na dugme, s napalmom ili atomskom bombom, obave ono to su istreb-
ljivai u Belsenu i Auschwitzu obavljali staromodnim orbtnikim metodama. Ovi potonji bili su neto
sporiji u izvedbi, ali mnogo tedljiviji u brinom uvanju popratnih proizvoda ljudskih otpadaka,
zubnog zlata, ljudske masnoe i kotanog brana za gnojivo ak i koe, za sjenila na svjetiljkama. U
svakoj zemlji ima danas j bezbroj Eichmanna u uredima administracije, u poduzeima, na sveuiliti-
ma, u laboratorijima, u oruanim snagama: normalnih, poslunih ljudi, spremnih da provedu svaku
slubeno odobrenu fantaziju, koliko god neljudsku i nisku.
to vie moi povjerite ovjeku Organizacije, s to manje sumnje i nemira ju on primjenjuje. Taj
idealni tip je to opasniji to uspjenije se slui ljudskom krinkom. Njegov robotski mehanizam
simulira krv i meso; s izuzetkom nekoliko trogloditskih primjeraka, ni po emu se izvana ne razlikuje
od razumnog ljudskog bia, uglaenih manira, tihog glasa, vjerojatno ljubazan. I poput Himmlera,
moe biti ak dobar obiteljski ovjek.
Taj tip nije bio nepoznat ni u starijim kulturama: ak i u naoj eri, ti su servomehanizmi aranirali
gladijatorske bitke u rimskoj areni i rukovali kostolomnim strojevima kojima se sluila Sveta Inkvizici-
ja. Ali prije nego to je megatehnika osvojila sva podruja, ovjek Organizacije imao je manje prilike:
neko je bio u manjini, skuen uglavnom u birokraciji ili vojsci. Danas je razlika u tome to mu je
ime legija, jer kad pogleda oko sebe, vidi samo svoju sliku, i sam sebe smatra normalnim primjerkom
ljudske vrste.
Kako su efikasno reakcije slijepe poslunosti koje se trae od ovjeka Organizacije ugraene u
modernu linost, izalo je na svjetlo dana u pokusima to ih je na sveuilitu Yale obavljao dr Stanley
Milgrim, a objavio The Journal of Abnormal and Social Psychology. Ispitivai su htjeli utvrditi
kakva bi vrsta ljudi, ropski sluajui nareenja, bila kadra poslati svoje blinje u plinsku komoru ili
poiniti zvjerstva poput onih u Vijetnamu. etrdesetorici ljudi razne ivotne dobi bilo je reeno da se
radi o znanstvenom ispitivanju djelovanja kazne elektrookom na proces uenja.
Ispitanici su sjedili za pultom s trideset prekidaa. U susjednoj sobi, vidljiv ali odvojen staklenim
zidom, sjedio je dobrovoljni uenik, dobro upuen da odglumi svoju konkretnu ulogu, toboe na
elektrinoj stolici, koja zapravo nije bila spojena na struju. Prema natpisima na prekidaima ispi-
tanika, svaki prekida davao je odreeni ok, u rasponu od blagog do jakog, kao kaznu za pogreku.
Nakon prekidaa s natpisom Opasnost jaki udar bila su jo dva prekidaa sa zlokobnim natpisom
XXX! U skladu s uputama, lani uenik reagirao je bolnim krikovima pri ukljuenju prekidaa od 300
volti, iako je lupao o zid zahtijevajui da uitelj nastavi. Na tom stupnju ostalo je ukljueno jo
deset prekidaa, pokazujui sve veu voltau i intenzitet boli. Od etrdeset ispitanika, samo etrnaes-
torica su se oprla uvjetima eksperimenta i odbila daljnju suradnju na stupnju kad je kazaljka poela
pokazivati bol, odnosno muenje. Nekima od ispitanika neka bude na ast kao ljudskim biima to su
pokazali znakove emocionalne uznemirenosti zbog tog iskustva, iako su nastavili s pokusom. Ali, u

184
interesu znanosti, ezdesetak pet posto njih nastavilo je davati okove iza granice na kojoj je pisalo
Opasnost!
Iako pokus obavljen na samo etrdeset osoba ne daje definitivni rezultat, ipak pomae objasniti
ponaanje navodno civiliziranih ljudi na raznoraznim tokama povijesti, kad su uz podrku najviih
vlasti, kraljevskih, crkvenih i vojnih, ili kao danas, znanstvenih, odobrili ili doista poinili uasna
zlodjela. To pokazuje da je u kulturi kondicioniranoj poput nae, za postizanje objektivnosti bitno
misliti da emocije, zapravo sve subjektivne reakcije, treba ukloniti iz isto znanstvenih eksperimenata.
U okviru spomenutog pokusa, sudionici su prestali biti simpatina i suosjeajna ljudska bia: veina
je bila spremna ne samo da prisustvuje muenju, nego da ga pod autoritativnim vodstvom i sprovede
svojom rukom. Taj pokus vjerojatno objanjava zato se sadistika praksa, isprva uvedena pod na-
vodno strogom znanstvenom disciplinom kao vivisekcija ivotinja, danas proirila daleko preko tih
granica.
Ako se ovo moje pisanje ini kao najgrublja vrsta iskrivljavanja, onda samo zbog toga to je sve
to u stvarnosti postalo tako uobiajeno, da te stvari vie ni ne prepoznajemo. Neka stoga ujemo
rijei jednog eminentnog znanstvenika, dobitnika Nobelove nagrade, ovjeka koje svi njegovi kolege
biolozi priznaju kao prvog na svom podruju. Prema onome to stoji u njegovim spisima, on izgleda
kao racionalna, normalna osoba, osloboena svih vidljivih neurotinih pritisaka ili zastranjenja. Te
njegove privlane osobine, na alost, reljefnije se ocrtavaju na pozadini stvarnih prijedloga to ih je
kao genetiar iznio pred grupom kolega znanstvenika.
ovjek se u cjelini, govori nam on, mora uzdii da bi postao vrijedan svojih najboljih dostignua.
Sve dok prosjeni ovjek ne razumije svijet to su ga otkrili znanstvenici, sve dok ne naui shvaati
tehnike kojima se slui, kao i njihov skriveniji i iri uinak, sve dok se ne moe uivjeti u uzbuenje
svjesnog sudjelovanja u golemom ljudskom pothvatu i nai autentino ispunjenje igrajui konstruk-
tivnu ulogu u tome, sve vie e padati u poloaj sve manje vanog kotaia u nekom golemom stroju.
U tom e poloaju njegove vlastite moi odreivanja svoje sudbine, kao i njegova volja da je odredi
iezavati, a manjina koja njime vlada nai e napokon naina da djeluje i bez njega.
Nisam izmislio tog znanstvenika: zove se Hermann Mller. Prije nego to je Mller prikazao pret-
postavke i ciljeve nove megamaine, ve sam bio identificirao i drevni i moderni njezin tip. Znaajno
je da nakon deset godina prouavanja Mllerovu tvrdnju mogu potkrijepiti velikim spiskom ekspo-
nenata znanosti, od kojih neki nisu nita manje eminentni od Mllera. Uznemirujua je, meutim
injenica da je iz upravo istih osnova kojima se posluio Mller, Hitler odbacivao idove kao neprik-
ladne za sudjelovanje u svom tisugodinjom pothvatu, jer ne bi mogli nai autentino ispunjenje
igrajui konstruktivnu ulogu u tome. Upravo da bi se provelo takvo konano rjeenje za te nevri-
jedne Nearijevce, bilo je Eichmannu i njegovim suradnicima nareeno da svoje rtve zgrnu u plinske
komore.
Nai naina da se djeluje i bez njega, zvui kao tiha fraza: ali nije li upravo ta tiina zlokobna? Ne
bi li bilo potenije rei, nai naina da ga se ukloni? Ti vjerni sluge megamaine ve uzimaju zdravo
za gotovo da postoji samo jedan prihvatljiv pogled na svijet, onaj to ga oni zastupaju: samo jedna
vrsta znanja, samo jedan tip ljudske aktivnosti ima vrijednost njihov vlastiti, ili onaj to izravno
potjee od njega. Najzad, oni misle da se samo jedna vrsta linosti moe smatrati poeljnom ona
koju je ustanovila vojno-industrijsko-znanstvena elita koja e rukovati megamainom.
Tim predvodnicima se takva pozicija ini tako neprikosnovenom da u svojim oima ve posjeduju
pravo utvrivanja tipova linosti samo na vlastitu, slabo kvalificiranu rije, te da zastrauju i primo-
ravaju, a bude li potrebno i uklone one koji bi se mogli opirati njihovim metodama ili poricati
valjanost njihovih ciljeva. To je, dakle, konani zahtjev ovjeka Organizacije: vlast da prepravi svijet
po svojoj vlastitoj sasuenoj slici.

185
5. Tehnika totalne kontrole
Sve do danas, ovjekova kultura u svojim preobrazbama pokazala je mnoga obiljeja otkrivena u
evoluciji vrste: tendencija prema identifikaciji vrste i individuiranom razvoju u prilagodljivoj razmjeni
s okoliem, nala je protuteu u istraivanjima i migracijama koje su proirile mogunost saobraanja,
krianja i komuniciranja. Iako zbog prikladnosti moemo govoriti o ovjeku, to je samo govorna
varka: osim u statistikom smislu, takvo uniformno i univerzalno bie ne postoji. Do danas, nikad
jedna jedina politika struktura, jedna ideologija, samo jedna tehnologija, jedan jedini tip linosti nije
prevladavao na cijelom planetu. ovjek dosad jo nikad nije bio homogeniziran.
to vrijedi za ovjekova obitavalita i ovjekove kulture, vrijedi isto tako i za ovjekove povijesne
pripadnosti. Ba kao to jedna regija ili kultura ne moe ponuditi ispunjenje svih potencijala za o-
vjekov razvoj, tako ni samo jedna generacija ne moe utjelovljavati te potencijale. I zapravo nijedna
generacija prije nae nije nikad bila tako nedotupavna da misli kako je mogue ivjeti iskljuivo unu-
tar svog kratkog vremenskog odsjeka, te se rukovoditi iskljuivo tek nedavno otkrivenim znanjem.
Nikad prije nisu se prihvaali kao konani i apsolutni zahtjevi samo sadanje generacije, a da se ti
zahtjevi ne dovedu u odnos s iskustvom prolosti ili buduim projektima i idealnim mogunostima.
Parole o generaciji ovog trenutka nisu primjenjive ak ni na ivot ivotinja, jer se svi vii organiz-
mi brinu za svoju budunost parenjem i hranjenjem mladunadi, a neki ak i predviaju budunost,
stvarajui zalihe hrane.
Za volju kontinuiteta i kulturne akumulacije, prijanje kulture obino su precjenjivale vrijednost
obiaja i tradicije, pa su uvale ak i njihove zablude da ne bi, odstranivi ih, izgubile njihove rezultate.
Ali ideja da prolost, umjesto da bude potovana, treba da bude likvidirana, predstavlja osobito obilje-
je megatehnikog sistema moi. O tome je antropolog Raglan izgovorio otrenjujue rijei. esto se
uzima da do propadanja dolazi zbog preivjelog konzervativizma, i istina je, naravno, da religiozne ili
politike teorije koje vjeruju u nepogreivost starih esto moraju dovesti do propasti S druge strane,
mnogo se rjee shvaa da do propadanja kulture moe doi jo bre ako se s prolou raskine.
Za kulturu poput dananje, kultivirati svoju prolaznost i efemernost, kao da je dinaminost neka
apsolutna vrijednost a bilo kakva stabilnost samo prepreka, znai zanemariti jasne injenice ne samo
organskog kontinuiteta nego i fizikog postojanja. Kad bi svi kemijski elementi bili nestabilni poput
radioaktivne grupe elemenata, organski ivot ne bi se nikad bio pojavio na ovom planetu niti bi
uope ikad bilo takvog planeta kao to je na, predisponiran za ivot, kako je dokazao Lawrence
Henderson.
Usprkos mnogim fiksacijama i zastojima, pogoranjima i gubicima, kumulativni rezultati ljudskog
razvitka u toku posljednjih stotinu tisua godina usporedivi su po svom bogatstvu i raznolikosti s
onima to ih je priroda uspjela postii samo puevim korakom u evoluciji vrste. Svaka rasa, svaka
kultura, svako pleme, svaki grad, ak svako selo izbacuje nove uzorke ovjeka: uvijek dovoljno
sline da ih identificiramo u pojmovima roda homo sapiens, ali dovoljno razliite da prue mogunost
moda viih i bogatijih dostignua. ak i u onim crtama koje su zajednike svim rasama ljudi, u
jeziku, drutvenoj organizaciji, moralnim standardima, od poetka postoji bipolarni razvoj: jedan pol
naglaava individuaciju i autonomiju, drugi ire udruivanje i homogenost: prvi je usredotoen na
sebe, lokaliziran, usmjeren iznutra, drugi tei uniformnosti, univerzalnosti i globalnosti.
S vremena na vrijeme ti razvojni polovi ulaze u ovjekovu refleksivnu svijest, dostiui ponekad
meu primitivnim narodima znatne dubine percepcije. Ali tek u nekoliko posljednjih stoljea jedva
da se zapoelo s opisivanjem uvjeta pod kojima su se razvile ljudske kulture, kao i s razlikovanjem
modaliteta povoljnih za rast od onih koji su patoloki i rezultiraju zastranjenjem funkcije i smru.
Nitko se ne moe zavaravati da je dosad raspoloivo arheoloko, antropoloko i povijesno znanje u
dovoljnoj mjeri iroko ili dobro dokumentirano, a da bi pruilo vie od obeavajueg nagovjetaja

186
valjanih istina. Ali, mi ve imasmo dovoljno jasnu sliku i bioloke i socijalne evolucije da ! vidimo
kako faktori koji pridonose raznolikosti, selektivnosti i promjeni, moraju imati protuteu u onima
koji pridonose kontinuitetu, regularnosti, stabilnosti i univerzalnosti; pa ako bilo koji od ova dva
skupa faktora nedostaje, ivot i rast bivaju ugroeni.
Iako smo previe blizu da bismo mogli dati objektivni sud, postalo je oito da je naa vlastita kultura
pala u stanje opasne neravnotee, te da danas stvara izobliene i neuravnoteene umove. Jedan dio
nae civilizacije onaj posveen tehnologiji uzurpirao je vlast nad svim drugim komponentama,
geografskim, biolokim i antropolokim: zapravo najpomamniji zagovornici tog procesa javno obzna-
njuju da se danas cijeli bioloki svijet odmjenjuje tehnolokim, te da e ovjek ili postati dragovoljnom
tvorevinom svoje tehnologije ili prestati da postoji.
Tehnologija ne polae tek pravo na prvenstvo u ovjekovim poslovima: ona postavlja zahtjev za
konstantnom tehnolokom promjenom iznad svih razmatranja o svojoj vlastitoj efikasnosti, svom
kontinuitetu, ili, to je dovoljno ironino, ak o svojoj vlastitoj sposobnosti opstanka. Odravati takav
sistem ije postavke proturjee onima na kojima su utemeljeni svi ivi organizmi, zahtijeva ve zbog
samozatite apsolutnu konformnost ljudske zajednice; a kako bi se postigla ta konformnost, sistem
treba ustanoviti totalnu kontrolu, poevi od samog ljudskog organizma jo prije zaea. Sredstva
za uspostavljanje takve kontrole vrhunski su dar megamaine: bez uronjenosti u subjektivni mit o
maini kao svemoguoj, sveznajuoj i za sve sposobnoj, ta kontrola ne bi uznapredovala do mjesta
na koje je ve stigla.
Vratimo se opet natrag do krialjke vjerojatnih buduih izuma to ih poklonici mita o maini danas
tako marljivo propagiraju: do onako plauzibilne krialjke koju nam, na primjer, nudi Arthur Clarke.
Od oko desetak tehnikih pothvata to ih on navodi, od sputanja na Mjesec pa do vladanja klimom, od
prividne smrti do umjetnog ivota, nijedan od njih nema ni najmanje veze s ovjekovom sredinjom
povijesnom zadaom, danas imperativnijom nego ikad da se humanizira. Neuspjeh da tu zadau ne
ispuni samo jedno pokoljenje, mogao bi zabludjelu zajednicu baciti unatrag za itavu geoloku epohu:
zapravo, ima razloga za sumnju da se to stvarno i poelo zbivati u nae vrijeme.
Cijeli niz otkria i izuma to ih ti proroci tehnologije nee nikako uzeti u obzir upravo su oni unu-
tranji, duhovni ovjekovi pronalasci, koji bi naposljetku i samu tehniku doveli do neprestanog ovje-
kovog prevrednovanja i usmjeravanja. Naprotiv: kako bi predusreli svaki takav protunapad jo prije
poetka, propagiraju vjerovanje da tehnologija prua jedini zamislivi i prihvatljivi nain dananjeg
ivota.
Posao stvaranja ograniene, poslune, znanstveno kondicionirane ljudske ivotinje, potpuno prila-
goene isto tehnolokom okoliu, ide ukorak s rapidnom preobrazbom samog tog okolia: kako smo
ve rekli, to se dijelom postie jaanjem konformizma pomou opipljivih nagrada, dijelom oduzima-
njem svake stvarne prilike za izbor izvan megatehnikog sistema. Amerika djeca, koja prema statis-
tikama provode tri do est sati na dan upijajui sadraje televizije, kojoj su djeje pesmice reklame
i iji je smisao za stvarnost otupljen svijetom u kojem prevladava svakodnevni razgovor sa Super-
manom, Batmanom i njihovim udovinim roacima, moi e se samo uz herojski napor otrgnuti od
tog sistema u dovoljnoj mjeri da povrate neki stupanj autonomije. Megamaina ih dri pod svojim
daljinskim upravljanjem, kondicionira ih na svoje stereotipe, i to daleko djelotvornije od najautorita-
tivnijeg roditelja. Nije udo da se prva generacija odgojena pod tim skrbnitvom suoava s krizom
identiteta.
Taj nain kondicioniranja ve je stvorio novi psiholoki tip, koji gotovo od roenja nosi otisak
megatehnike u svim njenim oblicima: tip nesposoban da izravno reagira na ono to vidi ili uje, na
uzorke ili konkretne predmete, nesposoban da u bilo kojem svojstvu funkcionira bez tjeskobe, zapra-
vo nesposoban da se osjeti ivim osim doputanjem ili zapovijeu stroja i uz pomo izvanorganskog
aparata to mu ga prua Stroj-Bog. U mnotvu sluajeva to kondicioniranje dostiglo je stupanj potpu-

187
ne zavisnosti, a to stanje podlonog konformizma oni zlokobniji proroci takvog poretka pozdravljaju
kao ovjekovo konano osloboenje. Ali osloboenje od ega? Osloboenje od uvjeta pod kojima
ovjek prosperira: od, naime, aktivne razmjene, uzajamno korisnih odnosa s raznolikom i prijemlji-
vom neprogramiranom okolinom, ljudskom i prirodnom okolinom punom tekoa, kunji, tekih
alternativa, izazova, lijepih iznenaenja i neoekivanih nagrada.
I tu su, opet, prvi koraci u uspostavljanju kontrole izgledali nevino. Uzmimo Skinnerov stroj za ue-
nje. Za poduku u predmetima koji poput jezika zahtijevaju mnogo ponavljanja, ispravljanja i tonog
pamenja, takav stroj moda moe olakati breme uitelju, a ueniku omoguiti da napreduje bre
do stupnja na kojem e mu uitelj pruiti aktivnu pomo u stvarima koje se ne daju programirati na
stroju. Zamislivo je da to moe, iako ne mora, biti na njihovu obostranu korist.
Poput mnogih drugih mehanikih naprava, strojevi za uenje mogu biti korisni pomonici. Ali me-
gatehnika, sa svojim bezobzirnim interesom izbijanja maksimalnog profita za korporacije koje od tih
strojeva ive, tei pretvaranju takvih sporadinih manjih pomagala u glavne i trajne odrednice, te
da sluenje tim strojem proiri na svaki predmet i svaki obrazovni uzrast. To znai posvetiti meha-
nikoj i elektronskoj opremi vrijeme, trud, novac i emocionalni angaman to bi ga trebalo posvetiti
ljudskim odnosima i ljudskim agensima. Najzad, dobre radne navike usvojene u djetinjstvu, zajedno
sa svjesnim vjebanjem pamenja, imale bi bolji uinak od velikih baterija strojeva a bile bi i ire
primjenjive. Ali takva ljudska iznaaa ne donose financijske dividende.
Tako programirano pseudoobrazovanje zapravo je savreni instrument politikog apsolutizma, a
sveopa prihvaenost tog sistema bila bi kobna po stvaranje nezavisnih sudova, po kritiko neslaganje
ili kreativnu misao.
Za vrijeme postnapoleonske birokracije, francuski ministar prosvjete mogao se hvaliti da tono zna
to svaki nastavnik u svakoj koli poduava svakog odreenog sata. Ali tim nainom kontrole jo
uvijek se nije moglo potpuno potisnuti ljudski dijalog i ukloniti svaku spontanu ljudsku reakciju. Jer
uitelj je jo uvijek bio vidljiva osoba koju se moglo izazvati, oprijeti joj se, ne posluati ju, a ueni-
ci u razredu usprkos strogoj disciplini, bili su, ohrabreni meusobnom nazonou i mogli utjecati
na nastavnika, makar psinama i neredom! Takvi kontakti izigravali su ministrova hvalisanja o jed-
noobraznosti nastave. Meutim, tekua dananja tehnika posveuje se tome da ukloni i te posljednje
tragove ljudskog suobraanja to jest da osigura izdvojenost i potpunu podlonost.
Ugroeni nestaicom kvalificiranih nastavnika, birokratski obrazovni eksperti revnosno trae za-
mrena mehanika rjeenja za svaku potekou, umjesto da svoja nastojanja posvete uvjerenju kvali-
ficiranih ljudi da se posvete obrazovnom sistemu i smanje jalove procedure koje otkupljuju ovjekovu
energiju i interes. Ne samo to favoriziraju iru upotrebu strojeva za uenje i kompjutora, nego marlji-
vo nastoje koristiti i druge metode jednosmjerne komunikacije, kao na primjer televizijsko emitiranje
preko satelita za sveukupni sistem, kako bi odmijenili i takve preostatke dvosmjernog razgovora i
aktivnog sudjelovanja, koji do neke mjere postoje i u najjadnijem razredu u kojem se uitelj i uenik
gledaju licem u lice.
To oslanjanje na mehanika rjeenja za kvantitativni problem, gdje se zapravo trai mehaniko
pojednostavljenje i ljudsko proirenje, uvruje sistem to ga je uvela drevno-moderna mega-maina.
Jednostavni stroj za uenje danas je ve staromodan. Na njujorkoj svjetskoj izlobi, godine 1964,
kola budunosti prikazana je u svojoj konanoj, svemirsko-kapsularnoj formi, ime je svaki uenik
pretvoren u usamljenu liinku koja ui, provodei cijeli svoj dan u zatvorenom jajolikom odjeljku,
u kojem e ga hraniti informacijama obraenim u centralnoj stanici. Tako se lozinka kolektivne pe-
karne ili tvornice za preradu hrane, Nita nije dotaknuto ljudskom rukom, povlai pred drskijom
parolom mehanistikog biheviorizma: Nita nije dotaknuto ljudskom linou. Samica, koja je osim
sakaenja jedna od najokrutnijih kazni to su ikada smiljene, predlae nam se danas kao standardna
kolska oprema.

188
 Svrha te opreme nije samo da ukloni uenika iz recipronog ljudskog kontakta, nego da ga jednako
tako odvoji od razmjene s bilo kojim dijelom stvarnoga svijeta, osim onog to ga je za njega progra-
mirala via vlast, tako da bude pod potpunijom kontrolom megamaine. Kad se taj sistem jednom
vrsto uspostavi, ne samo uenje, nego i sve druge ljudske transakcije ii e slubenim kanalima i pod
neprestanim nadzorom centralnih organa. To nije obrazovanje, nego dresura ivotinja. Budui da je
ovjek od svih ivotinja najprilagodljiviji, znatan broj ljudi, barem u sebi, ve je podlegao takvoj ste-
rilnoj koncepciji uenja. Oni oito ni ne pomiljaju da je takva vrsta tehnolokog progresa nasilje
nad ovjekovom linou: to je, zapravo, uznemirujui znak ljudske regresije.
Nai suvremenici gotovo su ve tako kondicionirani da prihvaaju tehnoloki progres kao apsolu-
tan i neodoljiv, koliko god bio bolan, ruan i psiholoki grevit, da svaku najnoviju tehniku ponudu,
bio to nadzvuni avion ili elija za uenje, prihvaaju s osmjehom pristajanja, osobito ako je takva
oprema popraena znanstvenim objanjenjem i izgleda kao tehnoloki usavren tip.
To sveope zastranjivanje ve je davno izrugao Tolstoj u svom traktatu to je to umjetnost. U
njemu je ingeniozno oslikao modernog ovjeka koji zabrtvljuje prozore svoje kue, te mehaniki crpi
iz nje zrak kako bi ga, sluei se jo ekstravagantnijim mehanikim aparatom, opet ubacivao u kuu
umjesto da samo otvori prozor. Tolstoj nije ni slutio da e za jednu generaciju ovjek stvarno i poiniti
tu ludost, ne samo kao prihvatljivu izliku da time iskljuuje prainu i otrovne plinove iz raznih ispusta
ili ublauje veliku vruinu, nego e se time posluiti arhitekti kua i sveuilinih zgrada sagraenih
usred otvorenih pejzaa, gdje svjeeg zraka ima napretek i gdje su prirodni umovi slabiji od zujanja
ventilatora.
Danas je, na alost, Tolstojeva satira izgubila svoju bodlju. Jer dogodilo se neto to je jo manje
obranjivo: svaki dio okolia rekonstruira se na istim naelima, kako bi se osiguralo da ovjek nijednim
dijelom svog ivota ne bude slobodan od izvanjske kontrole. U prolim vremenima ovjekov rast
se esto zaustavljao zbog nedostatka tehnike opreme, nedostatka pomno prosijane informacije ili
teorijskog znanja, zbog nepostojanja fizikih sredstava za iru razmjenu i suradnju. udnovato je da se
mnogi ljudi jo uvijek ponaaju kao da postoji oskudica takvih sredstava. Ali istina je upravo suprotna.
Nijedan dio okolia ili organizacije modernog ovjeka za sada ne pokazuje nikakve znake fiksacije ili
prevelike stabilizacije, osim automatizacije same. Naprotiv, tehnologija stvara stanje dinamizma nalik
na bujicu, jer je jedini efikasni oblik kontrole onaj kojim se svaki dio podvrgava jo broj promjeni, dok
sam sistem postaje sve nepokretniji i krui. ovjek tako gubi uporita bilo kakvog osobnog ivota koji
bi mogao nazivati svojim vlastitim: on je sada bie pretvoreno u stvar, osuenu da bude obraena
i kolektivno rekonstruirana istim metodama koje su proizvele atomsku gljivu i kompjutor.
Pripravnost modernog ovjeka da prihvati tu izvanjsku kontrolu, ak i nakon to je u nekoliko po-
sljednjih stoljea okusio i uivao relativno znatnu mjeru municipalne, korporativne i osobne slobode,
olakali su izvanjski pritisci i unutranje tjeskobe. Sam brojani rast ne samo ukupni porast stanov-
nitva nego i poveanje dimenzija svih socijalnih jedinica, od grada do vojske i administracije uinio
je duu pojedinca plaljivom i nepovjerljivom prema sebi. On osjea da se ne moe uhvatiti ukotac
sa zbivanjima koja su tako daleko izvan njegovog vidnog polja ili njegove aktivne miine kontrole.
Tuinac i preplaen u svijetu koji ja nikad nisam stvorio.
Kad su jednom njemu poznati naini udruivanja u malim razmjerima ili uklonjeni ili zakoeni, on
trai sigurnost u velikim, bezlinim organizacijama ne samo u Dravi, nego u svojim osiguravajuim
drutvima ili svojem sindikatu, koji takoer funkcioniraju kao bitni dio istog sistema moi. Procvat
tih korporativnih jedinica namee, na alost, potrebu za daljnjom regimentacijom i daljnjom centra-
lizacijom kontrole. Tako bijeg od slobode, na koji je generaciju ranije ukazao Erich Fromm, stvara
novu vrstu osloboenja trajno osloboenje od odgovornosti i aktivnog izbora.
Na konanom stupnju tehnikog razvitka, to su mnogi pisci znanstvene fantastike vrlo brzo primi-
jetili, organizirane znanosti pokuat e, uglavnom fizikalnim i kemijskim sredstvima, ostvariti izravno

189
ono to su druge ljudske ustanove religija, etika, pravo nastojale ostvarivati posredno i samo s
djelominim uspjehom pomou poticanja, uvjerenja ili opominjue prijetnje: naime, preobraziti priro-
du ovjeka. Znanost samouvjereno planira promjenu njegovih potencijala na samom izvoru, pomou
genetike intervencije i daljnjeg programiranja njegovog ivota, tako da se ne dopusti nikakvo nepre-
dvieno odvajanje ili pobuna. Korjenite promjene, koje kraljevima i sveenicima nikad nije uspjelo
provesti osim vaenjem utrobe, danas samouvjereno kane provesti znanstvenici na ivom lesu, kirur-
kim promjenama, kemoterapijom i elektronskom kontrolom. Nagon za vladanjem je tako opsesivan,
da su te eksperimente novano poduprle nacionalne filantropske fundacije: prije nego to ove rijei
odu u tisak, moda e se donijeti radikalne odluke koje bi mogle ugroziti mogunosti daljnjeg ljudskog
razvitka.
Najuvjerljivija upozorenja o zlogukoj sudbini ovjeka, kad se jednom potpuno podvrgne megama-
ini, dolaze od grupacije koja danas dri sve strategijske pozicije vlasti u modernoj dravi: od znans-
tvenika. Mogli bismo navesti stotine primjera slinih subjektivnih aberacija, izloenih u prividno ra-
cionalnom obliku slijedeih koraka naprijed, ali ograniit u se na nekoliko tipinih primjera. Po-
najprije, jedan ilustrativni znanstveni simpozij o Budunosti ivota, to ga je kao javnu priredbu
organizirala stanovita meunarodna farmaceutska korporacija, a prisustvovala mu je grupa istaknutih
znanstvenika. (Vidi: Gordon Wolstenholme.)
Proitani referati doveli su do diskusije o tome koji su oblici kontrole mogui da se podigne geneti-
ka razina stanovnitva, te kako eliminirati nepoeljne gene to ih vie ne potiskuje prirodna selekcija.
To je dovelo do problema umjetnog uzgajanja vrhunske pasmine, to je opet dovelo do spora o tome
imaju li ljudska bia pravo zainjati svoju djecu. Upravo na tom mjestu bila je ilustrativna tvrdnja jed-
nog od sudionika, povjesniara znanosti. Uzimajui u obzir Cricksovu izjavu o humanom razlogu za
pravo na djecu, rekao bih da u drutvu odgovornom za dobrobit ljudi za zdravlje, bolnice, osiguranje
nezaposlenih itd. odgovor glasi NE.
Moglo bi izgledati nepoteno drati uenjaka strogo za rije izreenu u razgovoru, ak i kad je
dopustio da se ona objavi u tisku. Ali injenica da nije oklijevao s tako nekritinim odgovorom ukazuje
na to da njegov odgovor ima iroku podrku drugih. Ve je previe tih samozvanih vladara izjavilo da
kao uzvrat za realiziranu korist, treba slubeno nametnuti poslunost i strogu pokornost uputama
njihovim uputama, ba kao to se tekua birokratska rutina nametnula bespomonim pacijentima u
modernim bolnicama.
Obaveza koju nam nameu sadri neto vie od pukog sluanja medicinskih savjeta, koji se, recimo,
s pravom mogu dati osobama kod kojih su zabiljeeni ozbiljni nasljedni nedostaci. Ona sadri, na
to ukazuje daljnja diskusija, znanstvenikovo pravo da utvrdi idealni ljudski tip po svojim vlastitim,
provincijalnim vremenski ogranienim kriterijima, te da na toj osnovi izabere spermatozoide i jajaca
za reprodukciju. Sir Francis Creek je zapravo otiao i dalje, te ja zagovarao slobodu za eksperimentalno
mijenjanje ovjejih gena, iako mu se po vlastitom priznanju moe dogoditi da stvori i udovita.
Meu nekim sudionicima te diskusije bila je udnovato odsutna jedna injenica: bilo kakav osje-
aj da oni koji bi mogli biti u posjedu znanja i tehnika za takvu kontrolu trebaju obavezno pokazati
nekakvu pozitivnu svjedodbu svojih naroitih sposobnosti za odreivanje budunosti ljudskog roda.
Nedostatak takvih akreditiva, ili bolje, naivno vjerovanje da samo znanstveno postignue predstavlja
jedini akreditiv, nije izgleda nikoga zbunilo. ovjek bi po takvoj diskusiji jedva zakljuio da su tisue
najmudrijih umova tisuama godina premiljale to su to najpoeljnije osobine u ljudi, koje ovje-
kove crte treba modificirati ili potisnuti, kako sloen karakter ili bolje lepeza karaktera postaje
poeljan da bi se postigao najvii domet ljudskog bia. Kultura za kulturom uobliuje svoj odgovor na
taj problem, stvarajui idealne tipove i utjelovljujui ih u beskonanom nizu uzoraka svojih bogova,
junaka, svetaca i mudraca. Pokazalo se, meutim, da ni jedan od tih uzoraka ili njihovih varijacija nije
u potpunosti uspio, da nikada nije bio univerzalno primjenjiv. Govorimo li samo o Grcima, ni Zeus ni

190
Apolon, ni Prometej ni Hefest, a niti Heraklo, ni Ahil ni Odisej nisu zadovoljavali sve zahtjeve. Ako se
okrenemo svjesnijim naporima religije i filozofije, da se ustanovi neki idealni ljudski tip, takoer e
nas zbuniti mogunost izbora: konfucijevci, taoisti, zoroasterijanci, budisti, platonovci, stoici, kinici,
krani i muhamedovci, svi su oni stvorili vlastitu zamisao o savrenu ovjeku, esto u obrani i pro-
tivljenju grubljim tipovima koji su prevladavali u starijim civilizacijama. Ali nijedan od tih idealnih
oblika nije u potpunosti zadovoljio, ak ni kad je izgledalo da su pojedine osobe, poput Sokrata ili Fra-
nje Asikoga, sasvim blizu postizanju savrenstva unutar izabranog okvira. U jednoj od najrazvijenijih
kultura to ih znamo, u helenskoj, o idealnom tipu nije nikad bila postignuta suglasnost.
Lako je zakljuiti to to znai: da je jedini djelatni pristup tom problemu jo davno nala priroda,
pruajui mogunost beskonane raznolikosti biolokih i kulturnih tipova, jer jedan sam, koliko god
bogat i plodan, ne moe obuhvatit sve latentne mogunosti ovjeka. Nijedna kultura, nijedna rasa,
nijedno razdoblje ne moe uiniti vie od stvaranja nove inaice na tu neiscrpnu temu.
Mnogi biolozi ije znanje nije skueno samo na molekularne pojave, uvjereni su da je misao o po-
boljanju nekog znatnijeg dijela ljudskog roda specifinom selekciom gena pojedinih primjeraka ak
i uz eventualnu tehniku izvodljivost uglavnom tlapnja: kod uzgoja stoke, rezultati suvie specifine
selekcije esto su se pokazali promaeni, kao u poznatom sluaju dobivanja patuljastih i zakrljalih
primjeraka pasmine Black Angus. Ali injenica da su tako ugledni genetiari kao Crick i Muller sami
sebe uvjerili kako je direktna intervencija ne samo mogua nego i poeljna moemo, dakle mora-
mo pokazuje kako je duboko drska faraonska pomisao o totalnoj kontroli obuzela i takve umove.
Kao u sluaju dubokog smrzavanja leeva za neko budue uskrsavanje, to je moderni ekvivalent bal-
zamiranja kojim se osigurava besmrtnost, te su namjere u vezi s istim drevnim fantazijama koje su
nikle s uspjehom prve megamaine iz Doba piramida. Zakljuak je neminovan: takve fantazije stvara
onaj dio ljudske linosti koji za sada izmie racionalnoj kontroli.
Ono najsumnjivije u toj diskusiji nije, meutim, samo defektan znanstveni uvid, nego odsutnost
razborite samosvijesti i samokritinosti. Odbacivanje povijesti, to jest kumulativnog svjedoanstva
ljudskog iskustva, nije se nikad tako jasno pokazalo kao izvor zablude. Ne govorim samo o ovjekovoj
povijesti, nego o povijesti organske evolucije. One vrste mrava koje su ostvarile vrstu kontrolu uzgoja
specijalnih tipova, ostale su zaustavljene kroz ezdeset milijuna godina, i predskazuju nam konanu
sudbinu slino konstituirane ljudske vrste. Ah, Vrli Novi svijete!
U toj novoj znanstvenoj hijerarhiji primjetljiva je samo jednosmjerna komunikacija: oni koji s najvi-
im autoritetom govore o nekom majunom dijelu egzaktnog znanja, najee bez stida polau pravo
na to da govore u ime ovjeanstva o stvarima opeg ljudskog iskustva, o emu mogu svjedoiti samo
na istoj priprostoj osnovi kao i ostala ljudska bia. U mnogim diskusijama o znanstveno dirigiranoj
budunosti uope se ne spominje pravo stanovnitva na otpor, a Marc Bloch je pokazao da je ak i u
feudalnom drutvu vazalni odnos, koliko god ponizan, bio autentini ugovor i to obostrani, kao i da
je pravo na otpor, nepravednoj ili samovoljnoj vlasti bilo ne samo implicirano, nego se esto i kon-
kretno navodi. Sam suveren smatrao se odgovornim narodu, poput svinjara gospodaru stada koji ga
zapoljava, kako je neki alzaki redovnik zapisao oko 1090. Ovim ili onim mjerama, esto pod krin-
kom opeg dobra, to se dragocjeno pravo pravo na nepristajanje i na protuakciju danas s raznim
izlikama osporava.
Ali ono to je u svim tim diskusijama o moguim tehnolokim budunostima najsumnjivije (one se
uglavnom vode izdvajanjem oitih tendencija ili neposredno prestojeih izuma), upravo je uvrijeeni
fatalizam: u njima se odbija mogunost kompletnog obrata postojeih trendova. Taj fatalizam karak-
teristian je i za profesora Jacqesa Ellula koji oito mrzi zla megamaine, kao i za one koji nestrpljivo
ele ubrzanje tempa, makar se time unitila i unakazila mnogo dragocjena ovjekova dostignua.
Navest u i poslednji primjer, izabran samo zato to je alosno tipian. U Genetici i budunosti
ovjeka, drutveni znanstvenik, visoko cijenjen kao strunjak za stanovnitvo, izjavio je da do svjesne

191
genetike kontrole naprosto mora doi, te kad jednom otpone, to e ubrzo koristiti i znanosti i
tehnologiji, to e opet olakati daljnje poboljanje nasljeivanja, to e opet proirivati znanost, i tako
dalje, u spirali koja samu sebe ojaava u beskraj. On zakljuuje: kada ovjek osvoji svoju vlastitu
bioloku evoluciju, poloit e temelj za osvajanje svega ostalog. Univerzum e napokon biti njegov.
To je muzejski primjerak arhaiziranog znanstvenog miljenja, a i vrtnje u krugu, kad smo ve kod
toga, jer se ishodina pretpostavka automatizma mora se dogoditi utvruje kao neosporiva. Taj
znanstvenik ignorira injenicu da je svaki lan njegovog izvoenja nedokazan i nedokaziv, poevi od
ideje da se ovjekov razvitak moe izjednaiti s bezuvjetnim podravanjem znanosti i tehnologije.
Ali ak i da su znanstvenici u stanju identificirati specifine karakteristike koje predisponiraju em-
brio za takvu vokaciju, po kojem se racionalnom kriteriju moe rei da e proirenje, intenzivnije i
vea distribucija tih karakteristika predstavljati poeljan ljudski cilj? Postoji mnogo zdravija osnova
za miljenje da treba potaknuti mnogo bogatiji genetski pul u ovjekovoj budunosti kao i u
predljudskoj prolosti da bi se ostvarila daljnja poboljanja, te da su danas potrebne posve drugaije
karakterne osobine i ljudski tipovi, kako bi se prevladala sadanja kulturna neravnotea ovjeanstva.
A to se tie etabliranja znanstvenika i tehnologa kao vrhunskih proizvoda evolucije ovjeka, kona-
nog utjelovljenja savreno sainjenog ovjeka kako je to sretno rjeenje! Ali tako naivno u svom
narcisoidnom oboavanju znanstvene slike da je, zapravo, to neugodno i itati. Takvo samolaskanje
bilo bi smijeno da nije tako jako rasprostranjeno i kad to danas uobiajeno miljenje ne bi predstav-
ljalo opasnu prepreku za pojavu drugaijih konstelacija linosti, koje ne pristaju u sistem moi i ne
konformiraju se unaprijed propisanim tehnicistiko-znanstvenim formulama.
Taj plan o genetikoj kontroli izlae ideju same kontrole u njenom krajnjem apsurdu: arogantnu
misao da e konani i ogranieni umovi, operirajui s ogranienim oruima svoje konkretne kulture i
svog povijesnog trenutka, biti kvalificirani za apsolutnu kontrolu nad beskonanim buduim mogu-
nostima ovjekova razvitka.
Na kraju, jo jedan pojam zahtijeva objanjenje: sama ideja osvajanja. U kom smislu pojam osva-
janja ima i najmanje znaenje u odnosu na poloaj ovjeka u prirodi? Kakvu vezu to ima s koope-
rativnim transakcijama i interakcijama vrsta, ili s vlastitim ovjekovim pokuajem da svoja bioloka
ogranienja prevlada superorganskim modalitetima ivota? Sam pojam osvajanja je zastarjeli vojni
termin, koliko god ga opet osnaavao cijeli na sistem moi: to je, zapravo, ideoloki fosil preostao iz
traumatskih prvobitnih epizoda civilizacije koja je rodila rat, ropstvo, organizirano razaranje i genocid.
Osvajanje i kultiviranje su povijesni neprijatelja koji stoje na suprotnim polovima.
Ukratko, osvajanje ni u kom smislu nije nuni znak nekog vieg ovjekovog razvitka, iako su konk-
vistadori uvijek mislili drugaije. Svaki valjani koncept organskog razvitka mora se posluiti primar-
nim pojmovima ekologije kooperacijom i simbiozom jednako kao i borbom i sukobom, jer ak i
grabeljivci su dio lanca prehrane i ne osvajaju svoju rtvu osim to je jedu. Pojam totalnog osvaja-
nja ekstrapoliran je iz postojeeg sistema moi: on ukazuje ne na poeljni cilj, akomodaciju, nego na
patoloku aberaciju, osnaenu nagradama kakve ve taj sistem podjeljuje. A to se tie vrhunske misli
da e univerzum napokon biti ovjekov, to je to nego paranoidna fantazija, usporediva s izjava-
ma nekog luaka u ludnici koji zamilja da je gospodar svijeta? Takva tvrdnja je bezbroj svjetlosnih
godina udaljena od stvarnosti.
Odluujui faktor sigurnosti u ovjekovu razvoju poiva na injenici da ovjekove mnoge konkret-
ne eksperimentalne zablude i subjektivne aberacije nisu namjerno fiksirane u genima. U opsegu kojim
se ne odlikuje nijedna druga vrsta, svaka nova generacija iznova baca genetske kocke i dobiva nove
kombinacije, ostavljajui novim ljudskim faktorima otvoren put za ispravljanje prolih zabluda i po-
etak novih eksperimenata. U razvoju svake poznate kulture poinjene su mnoge pogreke, a neke od
njih kao rat, ropstvo i klasna eksploatacija ozbiljno su osakatile ovjekov razvoj. Ipak, nijedna od tih
aberacija nije tako duboko ukorijenjena u krvi i mesu a da bi ostala nepromjenjiva ili vjena. Ako bi

192
se u budunosti zatvorile nove mogunosti ovjeka, to e se dogoditi zato to ih je namjerno zatvorio
vladajui sistem moi, upravo na onaj nain to ga zagovaraju predstavnici tehnokracije.
Ukoliko se iluzija tehnoloke neminovnosti uzima za neizbjenu stvarnost na primjer, do kon-
trole gena mora doi taj stav samo dodaje jo jednu unutranju prisilu onim mnogim izvanjskim
pritiscima to ih namee Kompleks moi. Takva vjerovanja esto se pokazuju kao samoispunjiva pro-
roanstva i ine vjerojatnijim uvrivanje planetarne megamaine. Taj nametnuti sistem moi, sasvo-
jom nepopustljivom prinudom i automatizmom, moe se na kraju pokazati kao najozbiljnija prijetnja
ovjekovom vlastitom razvoju. Dok se kulturno nasljee djelomice reprogramira od generacije do ge-
neracije, od kulture do kulture, te ga gotovo iz sata u sat modificiraju namjere i djela individualnih
umova, genetska kontrola mogla bi ovjeka otprogramirati iz ivota a kao nadomjestak stvoriti ho-
munkulusa: fiksiranu komponentu od ovjeka ispranjenog automatskog sistema. Ljudski rod svojim
kulturnim izumima dosad je izbjegao takav kobni zastoj.

6. Elektronska entropija
Ali moda se ovjeanstvu sprema neka druga sudbina ako slijepo nastavi sadanim svojim smje-
rom: ne zakoeni razvoj s eventualnim padom u nesvjesnost, ni transmutacija svih funkcija ljudske
inteligencije u planetarnu megamainu, a niti jo svojevrsni riskantni selektvni uzgoj ili kemijska
sinteza kakvu predviaju profesori Charles C. Price i Joshua Lederberg, a moguom proizvodnjom
onakvih biolokih uasa kakve u dalekoj budunosti opisuje Olaf Stapledon.
Moda e homo sapiens doi do svog kraja i kraim putem, na to ve ukazuju mnoge manifestacije
moderne umjetnosti i to s psihodelinom ekstravagancijom izraavaju profesor Marshall McLuhan i
njegovi sljedbenici. Prividno kruta starija megamaina, s vrstim oranienjima i predvidljivim djelova-
njem, mogla bi dovesti upravo do antiteze: do elektronske antimegamaine, programirane za ubrzanje
nereda, neznanja i entropije. Bunei se protiv totalitarne organizacije i porobljavanja, generacija koja
je danas primljiva za McLuhanove doktrine trait e totalno osloboenje od organizacije, kontinu-
iteta i bilo koje svrhe u sustavnoj razgradnji, rasulu i dekreaciji. Nekom ironijom, takav bi povratak
nasuminosti, prema teoriji vjerojatnosti, stvorio najstatinije i najpredvidljivije mogue stanje: stanje
neorganizirane tvari.
Na prvom stupnju tog osloboenja, kako ga vidi McLuhan, trenutna i neposredna planetarna ko-
munikacija dovest e do izbavljenja od svih prethodnih kultura i prolih naina regimentacije: i sami
strojevi e nestati, a odmijenit e ih elektronski ekvivalenti ili supstituti. Izgleda da McLuhan u svom
proricateljskom transu zapravo vjeruje, kako se to ve zbiva, da e ak nestati i kota, a ovjeanstvo
u cjelini vratiti e se na pretprimitivnu razinu, dijelei neartikulirane osjete i predjezino zajednitvo.
U toj elektronskoj fantazmagoriji koju on zaziva nee nestati zauvijek samo staromodni strojevi, nego
e i sama priroda biti odmijenjena: jedini trag mnogolikog svijeta konkretnih oblika i sreenog iskus-
tva bit e zvukovi i taktilne slike na trajno prisutnim televizijskim ekranima, ili one apstraktne i
derivativne informacije koje se mogu prenijeti kompjutoru.
Pravu prirodu takvog blagoslovljenog stanja otkriva nam psihijatrija. to je to nego elektronski
ekvivalent disocijacije i inflacije subjekta koji se zbiva pod utjecajem LSD-a i slinih droga? Ukoliko
McLuhanova koncepcija odgovara nekoj ivotnoj stvarnosti, to je onda stvarnost elektronski izazvane
masovne psihoze. Nije moda ni udo da se danas, kad sredstva za trenutnu komunikaciju imaju
planetarno trite, simptomi te psihoze mogu nai na svakom dijelu planeta. U McLuhanovom sluaju,
bolest pozira kao dijagnoza.
Kako biva, namjera da se ovjeka zatoi u kavez od vremena sadanjeg koje ga odsijeca i od vlas-
tite prolosti i od vlastite budunosti, nije potekla u nae vrijeme, niti zavisi o iskljuivoj predanosti

193
elektronskom komuniciranju. Drevno ime za taj oblik sprovoenja centralizirane kontrole jest spa-
ljivanje knjiga. To je u prolosti bila omiljena metoda ouvanja apsolutne kraljevske vlasti, kad je
jednom irenje pismenosti dalo mo onima koji su se opirali slubenim centrima kontrole. Spaljivanje
knjiga u Kini, godine 213. pr. n. e., to ga je izveo posljednji od careva iz dinastije Chin, ponavljao se
u razmacima kao konano rjeenje kad god bi zatajile cenzura i zakonske zabrane koje jo uvijek
prevladavaju u totalitarnim zemljama.
Iako moja generacija to spaljivanje obino povezuje s javnim lomaama to su ih potpaljivali na-
cisti tridesetih godina naeg stoljea, bila je to relativno naivna manifestacija, jer je samo simbolino
uklonila stanoviti broj knjiga iz svjetske riznice. Ali ostalo je na McLuhanu da nam kao vrhunski pok-
lon tehnologije oslika jo apsolutniji nain kontrole: onaj kojim e se postii totalna nepismenost, u
kom nema trajnih zapisa osim onih koji su slubeno povjereni kompjutoru, a dostupni su samo onima
kojima je doputen pristup toj napravi. To odbacivanje nezavisne pisane i tiskane dokumentacije ne
znai nita manje nego brisanje ovjekovog difuznog, u mnogim mozgovima sadranog kolektivnog
pamenja: time se svekoliko ljudsko iskustvo svodi na ono sadanjeg narataja i sadanjeg trenutka.
Trenutni zapis je samoizbrisiv. Stvarno, ako ne namjerno, to bi ovjeanstvo vratilo u stanje primi-
tivnije od svakog plemenskog: jer narodi su prije opismenjavanja ouvali veliki dio svoje prolosti
izuzetnom kultivacijom pamenja i neprestanim ponavljanjem odravali ak i po cijenu kreativnos-
ti i inventivnosti bitne veze sa svojom vlastitom prolou. Bardovi te usmene kulture mogli su
recitirati cijelu Ilijadu a da ne pribjegnu zapisanoj rijei.
Da bi ta instant revolucija uspjela, treba doi do spaljivanja knjiga u svjetskim razmjerima i obu-
hvatiti svaki oblik trajnog dokumentiranja koji je otvoren javnosti. Lozinka takvog apsolutizma, nalik
na onu anarhistiku iz devetnaestog stoljea, glasi: Spalite dokumente! McLuhanovo ocrnjivanje
tiskane rijei, izraeno njegovim neprijateljstvom prema tipografskom ovjeku i to je jedna iz-
miljotina njegove mate ipak je dalo povoda za isto fiziki nasrtaj na knjige, kao i za kroninu
ravnodunost prema njihovu sadraju. Slini beutni studentski ispadi dogaaju se po sveuilitima
na svakom kontinentu. Kao i u sluaju mnogih drugih fenomena sistema moi, elektronska komunika-
cija samo je ubrzala tempo a nije promijenila cilj. Cilj je totalni raspad kulture ili ono to McLuhan
naziva plemenskim komunizmom, iako je to zapravo krajnja suprotnost svemu to bi se u pravom
smislu moglo nazvati bilo plemenskim, bilo komunistikim. to se tie komunizma, to je samo jav-
nosti namijenjen McLuhanov eufemizam za totalitarnu kontrolu.
Svakako, elektronska komunikacija oito je dala novu dimenziju ljudskoj sposobnosti i praktinoj
suradnji: to je ope mjesto devetnaestog stoljea to ga McLuhan nastoji pretvoriti u zapanjujui
privatni paradoks, ak i prije nego je televizija bila dovoljno usavrena za komercijalnu upotrebu, bilo
je mogue izvesti njene vrijedne mogunosti i naslutiti nedostatke, koji su od 1945. zapravo postali
oiti.
O tome bez oklijevanja iznosim stav koji sam iznio u Tehnici i civilizaciji (1934), u vrijeme kad je
televizija jo uvijek bila u eksperimentalnoj fazi. U toj svojoj interpretaciji neotehnike rekao sam: S
izumom telegrafa, niz izuma poeo je premoivati vremenski jaz izmeu poziva i odziva, unato pros-
tornim preprekama: najprije telegraf, a zatim telefon, potom beini telefon i naposljetku televizija.
Uz pomo mehanikih naprava, to e rezultirati vraanjem komunikacije na onu neposrednu reakciju
osobe na osobu, sa ime je i sve poelo. Ali mogunosti neposrednog dodira, umjesto prostornog i
vremenskog ogranienja, bit e ograniene samo koliinom raspoloive energije te mehanikom savr-
enou i dostupnou aparata. Kad radiotelefon bude zamijenjen televizijom, komunikacija e se od
izravnog obraanja razlikovati samo utoliko, to e neposredni fiziki kontakt biti nemogu.
Ne samo to sam ukazao na primjene i implikacije elektronike, nego sam, za razliku od McLuhana,
anticipirao i njene slabe strane, a i injenicu da neposredna komunikacija na svjetskoj razini ne zna-
i nuno i manje trivijalnu ili manje provincijalnu osobu. tovie, bio sam dodao da je odravanje

194
vremenske i prostorne distance bilo jednim od uvjeta za racionalno donoenje sudova i za kooperativ-
no suobraanje, nasuprot nepromiljenim reakcijama i naglim procjenama. Ukidanje ogranienja u
bliskom kontaktu ljudi, govorio sam tada, u svojim poetnim fazama opasno je kao provala ljudi na
novi teritorij; ono je povealo zone trvenja (i) mobiliziralo i ubrzalo masovne reakcije, sline onima
koje se dogaaju uoi ratova.
Te moje stranice, ini mi se, umanjuju pravo na prvenstvo i neki osobiti uvid to ga McLuhanu
pripisuju kao jedinstvenom proroku elektronske ere samo trideset godina kasnije. Ali, on jedva da
ima premca u umjetnosti racionalizacije iracionalnog to ga donosi megatehnika: i to u tolikoj mjeri da
koncentrirajui se na McLuhanove zablude moemo oistiti stol od itave gomile slinih promaenih
teza.
Parobrod, eljeznica, potanska mrea, elektrini telegraf, avion redom su opisivani kao sredstva
kojima e se prevladati slabosti lokalizma, doskoiti nejednakostima prirodnih i kulturnih bogatstva i
ostvariti svjetsko politiko jedinstvo skuptina ovjeanstva, svjetska federacija. Kad se jednom
ostvari tehnika unifikacija, tako su vjerovali progresivni umovi, ljuska solidarnost uslijedit e sa-
ma od sebe. Te su nade kroz dva stoljea stalno diskreditirane. Kako se tehniki rezultati konsolidiraju,
sve flagrantniji postaju moralni razdori, antagonizmi, kolektivni pokolji, ne samo u lokalnim sukobi-
ma nego u globalnim razmjerima. Nema nikakvog razloga vjerovanju da e nam radio i televizija
omoguiti da u tom smislu proemo bolje, sve dok i sami ne postanu instrumenti mudrijeg ljudskog
odluivanja i ne obuhvate svaki vid ivota, ne svodei se samo na one koji su u skladu s Pentagonom
Moi.
Za taj problem McLuhan i njegovi tehnokratski suvremenici imaju jednostavno rjeenje: odmijeniti
ovjekovu autonomiju najmodernijim elektronskim modelom megamaine. Masovni mediji, dokazuje
on, postali su naa ekstenzija i prije nego to su promiljeni. Zapravo, injenica da su na produetak a
izvan nas, ukida mogunost da ih uope promiljamo. Upravo tako. Tu se McLuhan u potpunosti raz-
goliuje. Budui da je sav tehniki aparat produetak ovjekovih organa (ukljuujui i njegov mozak),
ta periferna struktura, prema McLuhanovoj analizi, mora ve samom svojom masom i sveprisutnou
zamijeniti sve autonomne potrebe i elje: kako je za nas danas tehnologija dio naeg tijela, nije
mogue nikakvo distanciranje ili raskidanje. Kada smo jednom naa ula i na nervni sistem predali
privatnoj manipulaciji onih koji e nastojati okoristiti se iznajmljivanjem naih oiju, uiju i ivaca,
tada nam doista vie nisu ostala nikakva prava (itaj autonomija).
Tu posljednju tvrdnju moemo uzeti s pravom kao opomenu da se to prije rijeimo tako prijete-
eg sistema moi: jer za McLuhana, to prije vodi prema zahtjevu za bezuvjetnom kapitulacijom. U
elektrinoj tehnologiji, kae on, cijeli ovjekov posao svest e se na uenje i saznavanje. Osim
injenice da je to prilino patetina akademska slika ovjekovih mogunosti, vrsta uenja i saznanja
nad kojom McLuhan pada u takav ushit, upravo je ona koja se moe programirati u kompjutor: Da-
nas smo u stanju da cijelu stvar prenesemo na memoriju kompjutora. Bolju formulu za zaustavljanje
i konano potiskivanje ovjekovog razvoja nije se ni moglo nai.
Ne unitavajui usmenu razmjenu, pisanje i tisak uinili su je djelotvornijom za daleko vei broj
ljudi, prostorno i vremenski, od bilo kakvog dananjeg svjetskog emitiranja. Kad je usmena Odiseja
postala jo i knjigom, Homer nije govorio samo selima po kojima je recitirao svoj ep, nego svijetu. A
Pla rjeitog seljaka iz Egipta, zapisan na papirusu, umjesto da ga vladajua manjina potisne uo
se jo tisuama godina kasnije, zahvaljujui pisarima koji su ga zipisivali i prepisivali.
U komunikacijama, kao i u svakom drugom aspektu tehnologije, politehnika koja se slui svim ras-
poloivim tehnikim pomagalima superiorna je monotehnici, osobito onoj koja je udeena tako da
odgovori potrebama kompleksa moi. Ali injenica je da samo velika djela poput Homerovog, ili zna-
ajni dogaaji poput izazova rjeitog seljaka apsolutizmu zasluuju svjetsku difuziju: otrcane misli,
zbivanja i prizori, koji se emitiraju samo zato da prikraena osjetila sauvaju od izgladnjelosti prua-

195
jui iluziju ivota, ne zasluuju takvo irenje. U bilo kojoj koliini, oni unitavaju osobne reakcije na
ivi trenutak.
Audiovizualni tribalizam (McLuhanovo globalno selo) je sljeparija. Prava komunikacija, usmena
ili pismena, efermna ili trajna, mogua je samo izmeu ljudi koji dijele istu kulturu i govore isti
jezik; pa iako se to podruje moe i treba proirivati osobnim uenjem vie jezika i irenjem vlas-
titog kulturnog horizonta putovanjem i aktivnim osobnim dodirima, ideja da je mogue odbacivati
sva ta ogranienja samo je elektronska opsjena. Ta obmana zanemaruje najkarakteristiniju crtu svih
organskih oblika, biolokih ili kulturnih njihovo prihvaanje ogranienja za volju osiguranja najbo-
ljeg mogueg ivota. Radio je zapravo zabiljeio neke od svojih najznamenitijih uspjeha u lokalnim
a ne globalnim emisijama, gdje se pokazao udesno djelotvornim u stvaranju drutvene kohezije i
hitne reakcije. Spomenimo samo graane Praga, ljeta 1968: ta spontana mobilizacija otpora, koju su
omoguili prenosni odailjai, sjajno pokazuje prikladnost nove tehnologije kad se upotrijebi u malim
jedinicama.
Pripazimo: nije to bio izraz plemenske kulture ni u kom smislu. Naprotiv, bio je to dokaz o okup-
ljenoj pameti tijesno organiziranog i intimno zdruenog povijesnog grada. Takva suradnja ne bi bila
mogua da je stanovnitvo Praga bilo rasuto po ehoslovakoj u bezoblinom, inkoherentnom mega-
lopolisu, kojeg se moe nagovoriti samo preko snanih centralnih radio stanica, koje pak lako moe
okupirati i manja vojna jedinica.
I dok povrinski prevladavaju uinak udaljenosti, elektronski mediji pokazuju kako veliku cijenu
treba platiti ak i za simulaciju multidimenzionalnog razgovora. U nepatvorenoj komunikaciji svaki
agens treba odigrati svoju vlastitu osobitu ulogu: vidljiva gesta, izravno izreena rije, pisana poruka,
slika, tiskana knjiga, radio, gramofonska ploa, magnetofon, televizija. Umjesto da te raznolike multi-
medije odmjenjuje samo televizijom, radijom i kompjutorom, zrela i efikasna tehnologija potrudila bi
se da ih sve odri u ivotu, svakog za obavljanje njemu primjerene funkcije u danoj situaciji. S efikas-
nim sistemom komunikacije je kao i sa sistemom prometa, koji se ne moe liiti slobodnog kretanja i
autonomije pjeaka a da ne izazove epove i zakrenost u gradu, ili jednako zbunjujuu rasprenost u
predgrau. Potrebna nam je tehnologija koja e biti tako raznolika, tako mnogostrana i elastina i ta-
ko se odazivati ovjekovim potrebama, da moe posluiti svakoj valjanoj ljudskoj svrsi. Jedini istinski
multimedij ostaje sam ovjekov organizam.
Antropoloke studije uvijek iznova pokazuju da su fluidnost i efermnost koje McLuhan pripisuje
usmenoj komunikaciji upravo ono to niti jedna plemenska kultura nije mogla tolerirati a da ne izazo-
ve svoj raspad. Ako e nae sloeno nasljee i dalje slijediti McLuhanove naloge, raspast e se a zar
se ve ne raspada! pred naim oima. Istinska sloboda sloboda da se izbjegne prolazni trenutak i
sadanje vidljivo mjesto, sloboda da se ospori iskustvo prolosti ili modificira djelovanje u budunosti,
moe se postii samo na visokom stupnju individuacije, koju je omoguilo najprije slikanje ili mode-
liranje lika, zatim zapisivanje simbola, pa tiskanje knjiga. Biti svjestan samo neposrednih poticaja i
neposrednih osjeta, to je medicinska indikacija za povredu mozga.
Mislim da su McLuhanove ideje o ulozi elektronske tehnologije iroko prihvaene zato to uvelia-
vaju i vulgariziraju dominantne sastavnice sistema moi samim inom prividne pobune protiv njegove
regimentacije. Tretirajui neposrednom elektronskom komunikacijom cijeli planet kao plemensko
selo, spojio je, zapravo, frustrirajua ogranienja pretknjievne kulture, koja su iz rasutog zemljorad-
nikog stanovnitva uinile laki plijen vojnog osvajanja i eksploatacije, s karakteristinim povijesnim
zlodjelima civilizacije: podjarmljivanjem mase stanovnitva na iskljuivu korist vladajue manjine.
Daleko od toga da pod takvim reimom budu bilo kakva spontana komunikacija, elektronski me-
diji ve su brino nadzirani, kao opasni, to jest da nepravovjerni pogledi ne bi skliznuli kroz njih.
Takav sistem ne doputa ni kolokvij ni dijalog, kao u pravom usmenom suobraanju: ono to se zbiva
veinom je samo pomno araniran monolog, ak i ako na ekranu vidimo vie od jedne osobe. Sta-

196
novnitvo koje potpuno zavisi od tako kontrolirane usmene komunikacije, pa sezala ona i do svakog
ljudskog bia na planetu, nee biti samo izrueno milosti Vladajue Manjine, nego e sve vie pos-
tajati nepismeno a ubrzo se meusobno nee ni razumjeti. Tako nam se jo jednom namee paralela
izmeu Doba piramida i naeg doba: tu u perspektivi zapravo imamo elektronsku Kulu babilonsku.
Trenutna planetarna komunikacija, provedena prema tim naelima, dovela bi na kraju do izopenja iz
svake prepoznatljive zajednice.
A sada trebamo poblie ispitati kliniku sliku koju nam prua ta instant revolucija, sa svojim
trenutnim znanjem, trenutnom moi i trenutnim razaranjem. Ta nam slika daje razloga za ozbilj-
nu uzbunu. Meutim, sistem je iznutra ve poeo izazivati reakcije koje ugroavaju njegovu daljnju
dominaciju, ako ne i samu njegovu egzistenciju.

197
Glava jedanaesta: Megatehnika pustopoljina
1. Klimatizirane piramide
Iako je Doba piramida imalo statinu koncepciju neba, njegov dinamizam bio je metodian i neumo-
ran, ba kao u nae tehnokratsko doba. Svaki faraon, jo za ivota, gradio je za sebe novu prijestolnicu:
promjena koju se ni jedna dananja vlada ne bi usudila oponaati. Pa dok su te piramide s pridrue-
nim hramovima i kuama za sveenike upijale viak energije u dolini Nila, ne samo to su odravale
u ravnotei tu ekonomiju obilja u nastajanju, nego su sluile i kao materijalno svjedoanstvo o nat-
prirodnim moima nove kozmike religije.
Modernizirana megamaina ponavlja sva rana obiljeja drevnog oblika, gradei piramide jo veih
razmjera. I ba kao to su statine fizike graevine uvjeravale vjernike u mnogovaljanost faraonovog
polaganja prava na boanstvenost i besmrtnost, tako i nove dinamike forme piramidalnog kompleksa
neboderi, atomski reaktori, nuklearno oruje, superauto-putovi, svemirske rakete, podzemni kontrol-
ni centri i kolektivna nuklearna sklonita (grobovi) kao da na isti nain ozakonjuju i u zvijezde kuju
novu religiju. Nijedna druga religija nije nikad stvorila toliko mnogo manifestacija moi, izgradila
tako potpuni sistem kontrole, ujedinila toliko mnogo zasebnih institucija, uguila tako mnogo neza-
visnih naina ivota, ili s obzirom na to, svojatala tako mnogo vjernika, koji rijeju i djelom svjedoe
o kraljevstvu, moi i slavi svojih nuklearnih i elektronskih bogova. udesa to ih stvara tehnokratsko
sveenstvo autentina su: patvoreno je samo njihovo svojatanje boanstvenosti.
Na ulazu u novi kompleks piramida simbolino stoji nuklearni reaktor, koji je svjetini prvi poka-
zao svoju mo jednom tipinom smicalicom bogova iz bronanog doba: trenutnim istrebljenjem svih
stanovnika jednog gusto naseljenog grada.
O tom prvom pokazivanju nuklearne moi, kao i o svim snano uveanim mogunostima unitenja
koja su ubrzo dola, moe se rei isto ono to je sumanuti Melvilleov kapetan u Mobyju Dicku rekao
za sebe: Sva moja sredstva i naini su zdravi: lud je samo moj cilj. Jer razbijanje atoma predstavljalo
je divno ispunjenje i potvrdu eksperimentalnih i matematikih naina razmilanja, koji su od
sedamnaestog stoljea neumjereno poveali ovjekovu vlast nad fizikim silama.
S jednostavnom elegancijom euklidovskog dokaza, energija Sunca se sada udruila s manjim kon-
centracijama energije to su ovjeku stajale na raspolaganju: time se Bog Sunce zapravo inkarnirao u
ovjeku, a njegovi sveenici napokon su zadobili i tome primjeren autoritet. Njihova teologija je sa-
mo blago revidirani kalvinizam, po kojem je masa ljudi predodreena za strano prokletstvo, a spasit
e se samo izabrani to jest, tehnokratska elita. Ukratko, to je modernizirana eshatologija Jehovinih
svjedoka.
Kad je jednom bila raspeaena tajna nuklearne fisije, gradnja novih piramida krenula je tako fu-
rioznim tempom, da su u Sjedinjenim Dravam vojni stratezi za samo desetak godina bili primorani
skovati novi pojam, overkill (mogunost da se vie puta ubije ve ubijeni neprijatelj), kako bi pri-
kazali viak razorne moi koju su ve posjedovali. Na planetu koja ima izmeu tri i etiri milijarde
staovnika, oni imaju dovoljno bombi da zbriu trista milijardi. U toj novoj ekonomiji negativnog obilja,
sredstva smrti pretekla su sredstva za ivot.
Paralele s Doba piramida tu ne prestaju. Oko te pogrebne grupe piramida megamaine ire se u kru-
govima radni stanovi sveenstva, nazvani istraivaki centri ili rezervoari za razmiljanje. Poput

198
uroenikih koliba domaeg stanovnitva i oni su na rijetko rasuti u krajoliku, to je dalje mogue
od starih sredita ivota sredita u kojima jo uvijek ima uznemirujuih ostataka drugih oblika vje-
rovanja i drugih naina ivota. Idealni simbolini smjetaj za nove piramide, kao prvobitno u Los
Alamosu, jest pustinja, jer to je ekstremni okoli, prepravljen i jo savrenije steriliziran strojnim
procesom, pejza koji korespondira sa samom ideologijom. Vei kompleksi opet zahtijevaju gradnju
manjih piramida, kao atomskih reaktora za proizvodnju nuklearnog goriva. Osim malih koliina radi-
oaktivnih materijala, korisnih za daljnja znanstvena istraivanja kojima ne treba ni golemih ulaganja
ni grandioznih eksplozija, glavni proizvod atomskih reaktora su dugo aktivni, krajnje otrovni otpaci
i bogovi su ironini topla voda.
Znanstveno saznanje koje je oslobodilo atomsku energiju pruilo je autentini uvid u strukturu
itavog kozmosa, a ovih posljednjih godina premostilo je jaz izmeu predorganske materije, koja se
neko smatrala pogubno inertnom i pasivnom, i ivih organizama. Tako steeni intelektualni kapital
stoljeima e odbacivati dividende daljnjih spoznaja, na jo nepoznati nain mogu pokazati neizmjer-
no vrijednim za nae potomke ako ih uope budemo imali. Ali neposredni uinaka takvog naina
gradnje piramida moe se egzaktno usporediti s istim u samo Doba piramida. Naa sadanja alter-
nativa overkillu glasi vie tople vode, to jest, vie energije u slubi tog fatalno i prekomjerno
ekspanzivnog megasistema. Topla voda je korisna, ali ima sigurnijih naina za njenu proizvodnju.
Raskorak izmeu imaginativnog znanstvenog dostignua stvaranja nuklearnog reaktora i banalnog
praktinog rezultata, svraa nam panju na slini nerazmjer izmeu nepredvidljivog unitavajueg
djelovanja apsolutnog oruja i trivijalnih vojnih rezultata. Dvadeset godina nakon eksplozije prve
atomske bombe, ukupni vojni rezultat moe se ukratko sabrati kako slijedi: unitenje dvaju gradova
srednje veliine, Hiroime i Nagasakija, s gubicima koji su usporedivi, ali ne i vei, od onih nanesenih
sporijim ali jeftinijim metodama kolektivnog istrebljenja i muenja, kao u sluaju upotrebe napalm
bombi (Dresden, Tokio), ili otrovnog plina u njemakim nacistikim logorima smrti. Uz to, pad dvaju
aviona nosaa atomske bombe uzrokovao je rasipanje radioaktivnog kra iznad panjolske i Grenlan-
da, s jo uvijek neodreenim, a moda i neodredivim posljedicama.
Stotinjak kasnijih pokusa s usavrenim nuklearnim orujem, to su ih izvele dvije vodee atomske
sile na elu sa Sjedinjenim Dravama, dao je slijedee rezultate: teko zagaenje obradivog tla na
cijelom planetu stroncijem 90, te radioaktivnim jodom koji ima krae polovino vrijeme. To rezultira
zagaenjem hrane, osobito majinog mlijeka, te sekundarnim zagaenjem tla i vode radioaktivnim
otpacima, s vjerojatno veom uestalou raka, uz genetike promjene za koje e nam trebati barem
dva narataja da im otkrijemo puni domaaj.
Olake kalkulacije o tome koliko bi ljudi moglo fiziki preivjeti kroz neko ogranieno vrijeme u
dubokim podzemnim sklonitima, ne govore nam nita o psiholokim traumama koje ekaju one koji
e izai u eksplozijom uniteni krajolik, dok e s neba kiiti otrov a tlo biti pokriveno organizmima u
raspadanju, te e hrana, tamo gdje jo uvijek moe rasti, biti zatrovana kancerogenim tvarima. Vjero-
jatno e u sveopoj psihozi, izazvanoj takvim nuklearnim sukobom, vojni stratezi pribjei jo oajnijim
nainima istrebljenja, sijanjem klica antraksa i botulizma, pa bi ak i dobro zatiena elita, adminis-
trativna i vojna, mogla poput Hitlera u njegovom posljednjem protuzranom sklonitu shvatiti da je
samoubjostvo bolje od suoenja s onim preivjelima koji su izbjegli trenutno spaljivanje.
Ukratko, do danas je kolosalna samo negativna bilanca velikog znanstvenog dostignua razbijanja
atoma. to se samih nuklearnih bombi tie, jedina opipljiva korist je ona koju su privremeno zgrnuli
industrijski, birokratski i znanstveni establimenti koji grade novu megamainu. Paradoksalno, naj-
vei dobitak ostvaren vladanjem nuklearnom reakcijom je isto duhovan: obogaeno razumijevanje
kozmikih realnosti, dublji uvid u prirodu svemira i u mjesto koje pripada ivim organizmima, te
napokon i samom ovjeku.

199
 Na kraju, moglo bi ispasti da najuasnije posljedice gradnje nuklearne piramide i nisu sama nuk-
learna oruja ili nepovratni in unitenja to ga ona mogu izazvati. Moda se sprema i neto gore,
te ako se s time ode dovoljno daleko, moglo bi biti jednako nepovratno: naime, sveope nametanje
megamaine u usavrenom obliku kao vrhovnog instrumenta iste inteligencije, ime bi se svaka
druga manifestacija ljudskih mogunosti uguila ili potpuno eliminirala. Za tu konanu graevinu ve
postoje nacrti i ve ih oglaavaju kao ovjekovo najvie odreenje.
Ali, sreom po ovjeanstvo, sama megamaina nalazi se u nevolji, uglavnom zbog svoje primarne
zavisnosti o atomskoj bombi. Jer upravo je sam koncept vrenja apsolutne moi postavio kolektivnu
zamku, tako osjetljivo zapetu da njezin mehanizam ve vie puta tek to se nije sklopio oko svojih
oznaenih rtava, stanovnika ovog planeta. Da se to dogodilo, potresla bi se i struktura megamine.
Zahvaljujui tehnokratskoj aroganciji i automatiziranoj inteligenciji onih koji grade tu tvravu, nad
cijelim Pentagonom Moi nadvija se nuklearni Ragnarok ili Sumrak Bogova, jo davno predskazan
u norvekoj mitologiji: svijet progutan ognjem, kad e sve stvari ljudske i boanske pobijediti lukavi
patuljci i brutalni divovi. Nakon este dinastije u Egiptu je Doba piramida zavrilo estokim narodnim
ustankom, ak i bez takvih kozmikih katastrofa. Ali moda nas eka neto manje od norveke more,
iako ne manje kobno po megamainu i moda se to ve danas dogaa?

2. Svemirski bijeg od stvarnosti

Istaknuto obiljeje strojeva i sredstava to ih megamaina izabire i koncentrira za svoje vlastite ira-
cionalne ciljeve sastoji se u tome da oni trebaju crpsti najvee mogue zalihe energije i koristiti naj
razraeni ja tehnika sredstva za ciljeve koji su uglavnom relevantni za restriktivne svrhe kompleksa
moi: za ekspanziju njegove strukture i irenje njegovog naina kontrole. Odbacivi svrhu i namjeru
svakog drugog aspekta iz svojeg tumaenja prirodnih zbivanja, megamaina se pojavljuje s jednom
jedinom i dominantnom svrhom: zamjenom prirodnih i ljudskih mogunosti svojim poddimenzionira-
nim i strogo programiranim sistemom. Svaki napredak inkorporiran u tu strukturu moi ne obraa se
ovjeku, nego megamaini i njenim pomonicima: ono to njenim djelima daje znaenje nije njihova
ljudska vrijednost, nego njihova znanstvena ili tehnoloka sloenost.
Taj nitavni rezultat rjeito i bez naplate! brani Marshall McLuhan svojom bitnom frazom: Me-
dij je poruka. Budui da sam prije pola stoljea i sam bio radio-amater, znam tono to misli. Kao
mlaahnog itaoca lista Moderna elektrika, moju pubertetsku matu bila su potpuno obuzela sred-
stva beine komunikacije. Kad mi je najzad uspjelo sklopiti svoj prvi radio-prijemnik, bio sam doista
oduevljen hvatanjem emisija okolnih stanica, te sam nastavio eksperimentirati s novim instrumen-
tima i pomagalima, ne bih li dobio to jai signal udaljenijih stanica. Ali nikad se nisam potrudio da
savladam Morseovu abecedu ili da razaberem to to ujem: medij je bio poruka. Da sam postao puno-
krvni tehnokrat ili ostao zakoeni adolescent, ne bih ni zahtijevao ljudski vredniji rezultat. Moral ove
male prie vrijedi i za stotine drugih tehnikih pothvata. Umovi zadovoljni time da se slue medijem a
zanemaruju poruku, iracionalni su finalni produkti onog to se nekritino naziva racionalizacijom.
Iako su nuklearne bombe, naravno, vrhovni simboli razornih moi megamaine, interplanetarna
svemirska raketa s posadom moda jo primjerenije pokazuje naela na kojim poiva cijeli sistem,
jer svemirska raketa postavlja najvie zahtjeve na energiju, zamiljena je s najrafiniranijim sloenos-
tima, te krajnje skupa u proizvodnji i odravanju i na isti nain najjalovija opipljivim i korisnim
rezultatima za ovjeka, osim prestia i publiciteta to ga podvig astronauta donosi pentagonalnom
nacionalnom establimentu. Pomou snanih raketa moderni ovjek doista osvaja svemirski prostor.
Ali sam in omoguavanja tog dostignua omoguuje megamaini da provodi daljnje osvajanje ovje-

200
ka. Uz izvanredno tonu simboliku, prvi predmet svemirskog istraivanja bio je na neplodni satelit,
nepogodan za organski ivot uope, a jo manje za trajno ljudsko boravite.
Poput nadzvunog aviona i interkontinentalne balistike rakete, smiljenih da nose atomske boj-
ne glave, i svemirska raketa je prije svega podvig imaginativne vojne strategije. Takva strategija
naputa norme tradicionalnog ratovanja koje su usmjerene na ogranieni broj ljudskih bia, kako bi
prijetnjom ili stvarnim nasiljem postigla totalnu kontrolu stanovnitva u kontinetalnim ili hemisfer-
skim razmjerima. Pod dananjim psihotinim pritiscima moda bi se jo mogao opravdati isto znans-
tveni zahtjev za svemirskom letjelicom bez posade, u svrhu nalaenja boljih naina interplanetarne
komunikacije, istraivanja svemira izvan Sunevog sistema ili boljeg astronomskog promatranja.
Ali golema koncentracija na razvoj raketa u Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Dravama ima posve
drugi cilj, neljudski cilj, previe oit a da bi se mogao sakriti, a dijelom je ve i ostvaren. S tim oblikom
razvoja raketa zapoelo se kao sredstvom za vojnu pijunau, to je dovelo do dananjeg trijumfalnog
rezultata u planovima za bacanje nukleranih bombi iz navodno neranjivih svemirskih stanica. Rakete
s posadom i svemirske stanice nisu neminovni ili neizbjeni izumi: to su konkretizirane projekcije
morbidnih militaristikih opsesija, iskljuivo roenih iz shvaanja da bi isto tako opsjednuti neprijatelj
mogao postii prednost i jedini raspolagati svemirom. Nai voe izgleda vjeruju da prirodu svojih
ubilakih fantazija mogu prikriti nazivajui dotina oruja eljezarijom.
U svom Somniumu, koji je proizvod iste mate, Kepler nije bio duan izraunati trokove pu-
tovanja na Mjesec, ali jedan dananji znanstvenik, dr Warren Weaver, potrudio se da to uini. On
ukazuje na to da su trideset milijardi dolara to ih Sjedinjene Drave troe samo da bi poslale ovjeka
na Mjesec a neka slina koliina ljudi, znanstvenih eksperimenata i radne energije troi se na to i u
Sovjetskom Savezu mogle biti potroene na znaajnije ljudske ciljeve, i to na slijedei nain.
To bi znailo poveanje plae za deset posto godinje kroz deset godina, svakom uitelju u Sjedinje-
nim Dravama. Svako od dvije stotine malih sveuilita dobilo bi po deset milijuna dolara. Time bi se
moglo financirati kolovanje pedeset tisua znanstvenika, sagraditi deset novih medicinskih fakulteta,
po cijeni od dvjesta milijuna dolara za svaki. Time bi se moglo sagraditi i financirati vie od pedeset
kompletnih univerziteta. Time bi se mogle stvoriti tri nove Rockefellerove fundacije, svaka s fondom
od petsto milijuna dolara.
Primjeujete da te alternative imaju potpuno obrazovne ciljeve, uglavom zaista znanstvene. Ne mo-
gu se s toga odbaciti kao da dolaze od nekoga tko je ravnoduan za interese znanosti ili za kontinuirani
napredak. Umjesto odravanja dvaju ljudskih bia koja uz golemi troak s rizikom ive i jedva diu na
nenastanjivom planetu, kako bi izveli isprazan ako ne i svjesno destruktivan podvig, alternative dra
Weavera barem bi odrale i popunile postojei znanstveni establiment. Ovdje nije mjesto da iznesem
svoje vlastite rezerve o prijedlozima dra Weavera: dovoljno je da se mogu prihvatiti njihove humane
namjere.
Ova mala lekcija iz aritmetike istie jo jednom ono to je moglo zbuniti itatelja dok sam navodio
Burckhardtova predvianja o nadolazeim vojnim zapovjednicima, pod ijim e tiranskim reimom
vladari biti potpuno ravnoduni prema zakonu, dobrobiti, korisnome radu, industriji, bankama itd..
To obiljeava prevladavajue stanje duha u vojno-znanstveno-industrijskoj eliti. Astronomske svo-
te spiskane na razradu tehnika genocida i na iskrcavanje na Mjesec, bez obzira na ljudske potrebe i
ekonomske posljedice, potpuno su u stilu Burckhardtovih predvianja.

3. Svemirske putne muke

ak i uz rizik da pretjeram u usporeivanju drevnog Doba piramida i modernih vremena, rekao
bih da svemirska kapsula s putnicima, kako se danas zamilja, tono odgovara grobnoj komori veli-

201
kih piramida, u koju se polagalo balzamirano tijelo faraona, okrueno minijaturiziranom opremom,
potrebnom za magijsko putovanje u nebo.
Ve i u pripremama za istraivanja izvan Sunevog sistema, neki od sveenika znanosti iznova bajaju
uvjeravajui nas u umjetno stvorenu besmrtnost, nunu za udaljenosti koje se mjere u svjetlosnim
godinama. Oni dre da e pri takvim zvjezdanim brzinama ivi organizmi postati komatozni i smanjiti
se u masi u skladu s Einsteinovim teoremom, a da zbog toga ne pretrpe nikakva unutranja oteenja
niti dozive protjecanje vremena. Tako e im tisuu godina protei kao jedan dan, a ivotni e se procesi
na slian nain smanjiti i priguiti. I opet paralela izmeu motivacije i simbolike dva doba biva previe
tona a da ne bi izgledala kao nastrana izmiljotina. Ali, sreom, podaci su svima javno dostupni.
Ono to je svemirska tehnika dosad postigla unutar izolirane kapsule, moe se opisati kao privreme-
na mumifikacija: stanje koje prua minimalne uvjete da se ljudski agens odri na ivotu, ili tonije, da
se za vrijeme leta ne raspadne. Ako se egipatska grobnica moe ispravno opisati kao statina raketa,
onda je svemirska raketa zapravo pokretna grobnica. U oba sluaja primijenjene su najprofinjenije
tehnoloke poslastice da bi se ljudska lutka odrala u stanju prividne smrti.
U dnu cijelog tog nastojanja lei svrha koja oivljuje itavu megamainu, koja, doista, figurira kao
njezino jedino za ivot sposobno ispunjenje: reducirati sam ovjekov organizam, njegovo boravite,
njegov nain ivota i njegovu ivotnu svrhu do upravo onih minimalnih dimenzija koje e ga dovesti
pod potpunu izvanjsku kontrolu.
U sluaju egipatskog faraona, oni koji su ga polagali u njegov nebu usmjereni svemirski brod pravili
su se kao da je on jo uvijek iv i sposoban obavljati sve svoje uzviene atribute. Ali pripremama
astronauta za svemirsko putovanje vlade upravo obrnuti skup pretpostavki: zapravo iv, prisiljen je
da pod strogim reimom vjebanja lii sebe svih atributa ivota koji mu samo smetaju, tako da od
ljudskog ivota ostaje samo onaj minimum tjelesnih i mentalnih funkcija koje e mu omoguiti da
opstane u tekoama i oskudnosti nalik na onu to su je doivjeli alpinisti pri zavrnom usponu na
Mount Everest.
Oito bi samo mjeavina pustolovnih nagona i najdubljih religioznih uvjerenja mogla privoljeti
normalna i topla ljudska bia, kako mnogi astronauti i izgledaju, da sudjeluju u ritualu koji je tako
protivan ivotu. Osim velike fizike hrabrosti i perspektive brzog prekraivanja muka, potrebno im je i
duboko religiozno uvjerenje, to korisnije to su nesvjesniji svoje uloge Nebeskih Glasnika. Pobonost
tog tipa omoguavala je kranskim pustinjacima da se daju trajno zazidati u mranim i smrdljivim
zemunicama, hranei se samo kroz mali otvor: astronautski nain rtvovanja nije bez starijih svetih
prethodnika. Ali nita ne svjedoi rjeitije o tome kako je snano mit o maini zahvatio puki um, nego
prihvaanje tog rituala kao poeljnog i pohvalnog slijedeeg koraka u ovjekovom denaturiranom
vladanju prirodom.
Taj duh rtve to ga je probudila moderna religija Boga Sunca tako je bezuvjetan, da su tri Rusa
lijenik, mikrobiolog i inenjer dobrovoljno pristala na zatvor od godine dana u simuliranom
svemirskom brodu, uglavnom zato da utvrde mogunost preivljavanja u ogranienom prostoru od
trinaest kvadratnih metara, troei kisik i vodu obnavljane iz ovjekovih otpadaka, jedui dehidriranu
hranu te vitaminima bogatu salatu i druge biljke to su rasle u minimalnom stakleniku. Fiziki, oni su
odrali goli ivot i preivjeli meusobne napetosti koje su iz takvog ivota proizale napetosti tako
velike, da se nisu usuivali igrati ni ah, kako to ne bi otealo potisnute konflikte izmeu pobjednika
i poraenog.
Pokazalo se, meutim, da je ta junaka izdrljivost bila beskorisna a i besmislena: jer izostali su
najopasniji uvjeti svemirskog putovanja besteinsko stanje, prostorna odvojenost od Zemlje, uvijek
prisutna mogunost mehanikog kvara, tjelesnih poremeaja, tjeskobe zbog novih rizika prilikom
ponovnog ulaenja u zemljinu atmosferu. Ljudska rtva bila je prava, ali uvjeti su bili krivotvoreni.
Da bi cijeli taj pokus ispao jo besmisleniji, ruski slubeni predstavnici izjavili su mjesec dana prije

202
svretka tog pokusa, da je eksperiment sa ivim psima, u stvarnom svemirskom letu, u trajanju od
jedva dvadeset i pet dana, pokazao teka oteenja vitalnih ivotinjskih organa i gubitak imuniteta na
bolesti.
Nije potrebno posebno naglaavati kako su ta nastojanja da se odredi minimum fizikih uvjeta za o-
vjekovo preivljanje u svemiru suta suprotnost imitaciji prirodnog obilja i bujnosti: onih maksimalnih
uvjeta u kojima je ivot zapravo procvao. Izgleda da je mnogo lake odgovoriti fizikim zahtjevima
ak i kratkotrajnog boravka u svemirskoj kapsuli, koliko god skuavali i izazivali frustracije, nego
onim psihikim, jer gladna osjetila i gubitak orijentacije i prebrzo dovode do duevnog rastrojstva.
Znaajno je da je neke od tih zahtjeva anticipirao jo Kepler u svom snu: on je pretpostavljao da bi
prvim putnicima na Mjesec trebalo dati narkotike kako bi izdrali putovanje za koje je on optimistiki
raunao da e trajati svega etiri sata.
Uvjeti produenog putovanja svemirom izolacija od mnogodimenzionalnog ljudskog boravita,
odricanje od svih ljudskih poticaja i potreba osim onih to ih zahtijeva tehnika nunost, smanje-
na mogunost donoenja alternativnih odluka i savladavanje neoekivanih zapreka sve to imalo
je svoju paralelu u prvim prekomorskim plovidbama. Zajedno s tim ilo je i slino strahovanje zbog
opasnosti od prirodnih nepogoda i oluja, kao i od ljudske krive procjene. Kao u sluaju starih istra-
ivaa i pomoraca koji su suoavali i svladavali takve opasnosti, srani astronauti danas nesumnjivo
doivljavaju slian povieni osjeaj svojega ja, kad su kunje jednom prole. Tako svemirsko pu-
tovanje, zbog svojih tehnikih i ljudskih potekoa, kao da obnavlja neto od tog bitnog ovjekovog
samopouzdanja pri susretu s opasnostima, to ga automatizam pritiska na dugme eli svim silama
ukloniti.
Moglo bi se, na alost, pokazati da su svemirskim putovanjima mnogo vie od izabranih astronauta
dovedeni u opasnost stanovnici Zemlje: ako tekue metode obraivanja i kondicioniranja ljudskog
organizma ne budu modificirane, sva je prilika da e masa ljudi biti primorana izdravati muke sve-
mirskog puto: vanja cijelog svog ivota, bez ijedne od nagrada kojima je obasuta favorizirana elita.
Ispada danas da bi vuhunac megatehnike bio da pomou malih eksperimentalnih modela utvrdi to
je potrebno za zatoenje, kondicioniranje i kontrolu ireg stanovnitva. Univerzalizacija tog poddi-
menzioniranog modela i njegovo pretvaranje u jedno od trajnih obiljeja ovjekove egzistencije bit
e jedan od najstranijih promaaja megatehnike.
Moda se na tu rtvu pristaje to dobrovoljnije zbog toga to se osvajanje svemira, makar privre-
meno, pokazuje kao jo raspoloiva zamjena za obuzdavanje golemih potroakih potreba i razornih
moi megamaine, a da stvarno ne doe do katastrofalnog kraja samog tog stroja u kolektivnom i
proraunatom genocidu, kojim bi se izvrila defolijacija planeta i iskorjenjivanje ljudskog roda. Supar-
nitvo izmeu sovjetske i amerike megamaine, trka za osvajanjem Mjeseca i istraivanjem oblinjih
planeta, mogla bi se, dakle, smatrati sofisticiranom, iako praznovjernom zamjenom za moralni ek-
vivalent rata Williama Jamesa. Ali, budui da to svemirsko suparnitvo ostavlja sva sadanja oruja
za unitenje ovjeanstva na ivotu, a zapravo jo i poveava njihov ubilaki potencijal, taj oblik ko-
lektivnog nadmetanja ne obeaje u korist trajnog sporazumijevanja nita vie od onih meunarodnih
nogometnih utakmica, koje tako esto zavravaju izljevima jo veeg neprijateljstva i izravnog nasilja.
Ipak, neposrednom koriu od svemirskih istraivanja jako su zadovoljni oni koji su financijski
zavisni o Pentagonu Moi. Ne treba ni podsjeati da je time obuhvaen svatko tko je izravno ili ne-
izravno povezan s industrijskim establimentom, sindikatima i investitorima iz srednje klase, kao i
s financijskim, poslovnim i znanstvenim menaderima. Svemirsko istraivanje i razvoj unaprijed
kupuje osoblje i fondove iz svake ovozemaljske djelatnosti. Za razliku od njih, istraivanje svemira
je bezgranino, a tehnoloki zahtjevi to ih postavlja nezasitni. U tom smislu, svemirski avanturizam
doista ima mrane prednosti rata: jo je i efektniji, jer u puku upotrebu vraa one drevne osjeaje
koji su doveli do istraivanja Novoga svijeta u esnaestom stoljeu i kasnije.

203
 Budui da otvoreni prostor, brzo kretanje i izbor boravita izazivaju radosne ljudske asocijacije
za razliku od utamnienja, ogranienja kretanja i statine nepustolovnosti, istraivanje svemira
inilo se neko kao obeanje sveopeg osloboenja ljudskog duha, u kojem su mogli preko svojih
zastupnika sudjelovati i oni koji su ostali kod kue. Doi e dan, govorio je ushieno H. G. Wells u
osvitu stoljea, kad e ovjek stajati na Zemlji kao na podnoku i ispruiti ruke meu zvijezde. Tko
je mogao biti dovoljno pronicljiv i ve na poetku pomisliti da e se predstojea meuplanetarno
osvajanje prostora i vremena, jedan od jedinstvenih trijumfa moderne tehnike, pokazati zapravo kao
sredstvo za zauzdavanje ljudskoga duha i za njegovo odvraanje od podruja koje je najpotrebnije
intenzivnog kultiviranja ljudske linosti same, poniene i ismijane vlastitim tehnikim trijumfom?
ak i pod mnogo laskavijim uvjetima od putovanja raketom, to novo osvajanje ve je otkrilo svoje
mane koje su znatne ba kao i koristi. Na meukontinentalnom letu mlaznim avionom koji se blii
brzini zvuka, samo putovanje je toliko zgreno, dosadno i prazno, da su jedina atrakcija koju se zrane
kompanije usuuju ponuditi ona obina iskustva to ih moemo doivjeti ako odeemo do najblieg
kabarea, restorana ili kina: pie, jelo, filmovi, sladunjave stjuardese. Samo potmuli osjeaj straha i
mogunost jezive smrti vraaju nam osjeaj stvarnosti.
Bez nekog danas jo nezamislivog otkria za savladavanje gravitacije na potpuno novom principu,
malo je vjerojatno da e svemirske rakete ikada biti male i jeftine, ili da e svemirske kapsule ikada biti
velike i udobne, barem kao turistika klasa na aviononima. Ali statine svemirske kapsule mogu se
graditi u gigantskim razmjerima, pa su ve poduzeti ozbiljniji koraci za proizvodnju takvih kolektivnih
boravita. Privrenici takvih megastruktura ivjet e svoj ivot kao u meuplanetarnom prostoru, bez
izravnog pristupa prirodi, bez osjeaja godinjih doba ili razlike izmeu noi i dana, bez promjene
temperature ili svjetla, bez dodira sa svojim blinjima osim odobrenim kolektivnim kanalima.
Jasno je, dakle, da se nadzvuno putovanje zrakom i tehnologija svemirskog leta ne usavravaju tom
brzinom samo zbog svojih ljudskih prednosti. Bez pritiska vojne prirode mogao je onaj razueniji,
pouzdaniji i za ljudske potrebe prikladniji sistem transporta koji je postojao prije 1940. ivjeti jo
dovoljno dugo da osvoji daljnja tehnika usavrenja a da ne razara pejza, ne zagauje zrak i ne
unitava velike gradove redom.
injenica je da bi za razliku od drugih oblika transporta, svemirsko putovanje bilo nemogue bez
totalne mobilizacije megamaine, koja do toke iscrpljenja raspolae svim bogatstvima drave. Ono je
i simbol totalne kontrole i sredstvo njenog populariziranja i irenja kao neizrecivog simbola napretka.
Njen vrhovni cilj, ve naveden u ocjeni Buckminstera Fullera, sastoji se u smanjivanju ovog velikog i
okruglog globusa na dimenzije, da tako kaem, biljarske kugle. Ali tu postoje i druga obiljeja, koja je
nedavno podvukao neki suradnik zbornika o svemirskoj tehnologiji: Svemir je oito projekt bez gra-
nica On zahtijeva najvie inenjersko umijee; ima svu privlanost fizikalnih istraivanja; povezan
je sa zatitom naeg tvotnog stila. (Kurziv moj.)
Posljednja od ove tri specifikacije je oigledno najznaajnija. Jer na ivotni stil na koji se taj pisac
poziva je stil drevnog kompleksa moi onaj konglomeratni stil zasnovan na neprestanoj proizvod-
nji i potronji tehnikih novosti, konzumnih suvinosti i ispraznih zadovoljstava. Ljudski gledano,
svemirska tehnika nudi novi stil nepostojanja: najbre mogue kretanje u jednobraznoj okolini, pod
jednoobraznim uvjetima, prema nekom isto tako bezlino jednoobraznom odreditu; prema svijetu na
iju podjelu ekskluzivno pravo imaju Johnsonovi restorani i Hiltonovi hoteli. Ako je to ve istina za
putovanja mlaznim avionima po Zemlji, to se jo tonije odnosi na putovanje svemirom: jer i sama
svemirska kapsula i njena mogua odredita najmanje su slina onim organski bogatim stanitima u
kojima ivot i um stvarno uspijevaju.
Da bi opravdali svemirsko putovanje, njegovi zagovornici moraju bezono grditi ivot na Zemlji. A
upravo s time tehnokratska inteligencija ni ne oklijeva, kako bi opravdala svoju bezuvjetnu predaju
megamaini. Moe biti, kae Arthur Clarke, da e samo u svemiru, suoena sa eim i sloenijim

204
okoliem nego to je i jedan na naem planetu, inteligencija moi dosegnuti svoj najpuniji rast
Tupoglavi mogu ostati na spokojnoj zemlji, a pravi genij procvast e samo u svemiru u carstvu
stroja a ne krvi i mesa.
Zemljom uvjetovanim tupoglavcima moe se takva pohvala megamaine i njenih slugu initi
pretjeranom do gluposti. Prema vlastitom priznanju dr Clarkea, pravi genij nee imati ljudskih
svojstava. Ali od toga je jo vanije da uope nema nikakvih znanstvenih dokaza koji bi ukazivali na
to da onih devedeset i neto stabilnih elemenata na zemlji nisu zapravo dobar uzorak stanja materije
u svim drugim dijelovima svemira, te ako su se drugi umovi i druge osobine razvili drugdje, to nee
biti rezultat injenice da su svoja svemirska istraivanja u tom eem i sloenijem okoliu razvili
do sad bolje nego stanovnici Zemlje, nego zato to su se intenzivnije, a vjerojatno i dulje od nas,
pozabavili pronicanjem uda ivota na jedinom mjestu gdje se to udo moe u potpunosti suoiti: u
svijesti superiornih ivih bia.
Nikakvo svemirsko putovanje u obamrlosti, nikakvo tisugodinje zamrzavanje, koliko god vjeno,
ne obeaje nam ni traak onoga to je ovjek ogranien Zemljom ve postigao. Na planet jo uvijek
uva bezbroj nerijeenih tajni, velikih ba kao i one koje lee iza naeg vlastitog Mlijenog Puta. A
ak i to znanje, koliko god duboko prodire, samo je dio sveukupne manifestacije ivota u milijunima
postojeih vrsta. Zapravo je genij koji e procvjetati samo u svemiru, u carstvu stroja genij entropije
i antiivota. Sa svemirskim istraivanjem ponovno se pojavljuje tradicionalni neprijatelj boga i ovjeka
u post-faustov-skom obliku. I kao u staroj prii, ako je ovjek voljan da mu proda svoju duu, on e
mu ponuditi svoje drevno mito neogranienu mo vlasti, apsolutnu, ne samo nad svim drugim
kraljevinama i kneevinama, nego nad ivotom samim.

4. Posthistorijska kultura
Svi dijelovi megamaine bili su izumljeni nezavisno, bez svjesnog predumiljaja s obzirom na ishod
za ljude, osim u utopijama i znanstvenoj fantatsici. Iako su pojedini konkretni i ogranieni ciljevi u
svaki stupanj tog znanstvenog i tehnikog razvoja, stapanje tih ciljeva u sve koherentniju strukturu,
koja samu sebe organizira i iri na prividno automatski nain, bilo je zapravo rezultat rada mnogih
svjesnih intelekata koji su je i stvorili. U tom smislu s obzirom na svoju svrhovitost i svoj vrlo
sloeni konani karakter sastav megamaine podsjea na sastav jezika; tek na konanom stupnju
organizacijske sloenosti moe se nagaati u kom se smjeru itav evolucijski proces sve vie kretao.
Da bi se potpuno razumjelo to se dogodilo, treba itati natrake, od sadanjosti prema prolosti.
Ali, budui da je tehnika u svakom pogledu funkcija ivota, prekomjerni rast i prevelika integrira-
nost tehnikih procesa, poput svake organske neravnotee, mora ugroziti mnoge druge, jednako
bitne funkcije ivota. Krajnje unitaristika organizacija megamaine je toliko u raskoraku s raznoli-
kim zahtjevima i pravima autonomnih ljudskih grupa koje su ju oblikovale, da je jo prije nego to
se megamaina mogla preobraziti u divovsku samodovoljnu jedinicu iz koje su ljudski dijelovi bili
izgurani, zapoela reakcija iji je primjer i ova kritika analiza. Megamaina, sreom, nije jo do kraja
sastavljena: takoer sreom, ve se pokazala podlonom krivim procjenama i sramotnim neuspjesima
koji umanjuju autoritet njene oficijelne kaste, te dovode u pitanje i njihove osnovne pretpostavke i
njihove konane ciljeve.
Ocjenjujui te rezultate, ovjek se jo jednom vraa opaanjima Henryja Adamsa. Analizirajui ne-
prestano ubrzanje znanstvenih spoznaja i izvanorganskih izvora energije od trinaestog stoljea, on
je primijetio: Ali ako u udesnom brzim vibracijama svojih zadnjih faza misao nastavi djelovati kao
univerzalno otapalo, to i jest, te ako reducira sile molekule, atoma i elektrona na ono besplatno ro-
bovanje na koje je svela i stare elemente zemlje, zraka, vatre i vode ako ovjek nastavi oslobaati

205
beskonane sile prirode i stekne kontrolu nad kozmikim silama u kozmikim razmjerima, posljedi-
ce mogu biti iznenaujue kao pretvaranje vode u paru, ili liinke u leptira, ili radija u elektrone.
To predvianje se, ak i tako rano, pokazalo tonijim no to je i jedan od Adamsovih neposrednih
suvremenika mogao pomisliti.
Takva retrogradna preobrazba ovjeka bila je prvi puta eksplicitno razloena u uznemirujuoj ali
britkoj analizi Rodericka Seidenberga Posthistorijski ovjek. Prema Seidenbergovoj slici, to bez-
umno stvorenje bit e ironijski finalni produkt evolucije, ostvaren hipertrofijom ovjekovog prevla-
davajueg obiljeja: njegove inteligencije. Kako su znanost i tehnika napredovale, istie Seidenberg,
jedino se ovjek pojavljivao kao neuraunljiv i ne-predvidiv entitet u jednom inae lako obradivom
univerzumu. Ako znanost zahtijeva od ovjeka da i sebe promatra objektivno, kao bitni dio svog
vlastitog sistema, i on je morao postati podloan tehnikim proraunima.
Takva situacija postat e s vremenom nepodnoljiva, kad se jednom inteligencija svojom vlastitom
logikom okrene protiv samog ljudskog organizma. Ukratko, veliko iznenaenje koje se ve vidi u to-
talitarnom trijumfu znanstvene megatehnike, nije nita manje nego ovjekovo krotko podvrgavanje
antiljudskim instrumentima to ih je stvorio ovjekov vlastiti um. Ali taj in mora donijeti sa sobom
svoju vlastitu Nemezu: odsijecanje istog intelekta od svih njegovih samoregulativnih, samozatit-
nih organskih izvora, jer je ono jedinstveno svojstvo koje se neda prevesti u nikakav programirani
automat ivot sam.
Seidenberg je na tu promjenu gledao kao na ireverzibilni proces bioloke evolucije koja je favorizira-
la razvitak inteligencije u hominida a zatim i kod samog homo sapiensa, i koja e sada prisiliti ovjeka
na povratak u stanje pokorne pospanosti, te na kraju u nesvijesnost. To bi bilo jo gore od ivotinjske
tuposti, jer bi sluajne genetske mutacije, neprestani izazov okolia i svrhovito subjektivno tapkanje
i traenje bilo namjerno izolirano da se ne uplie u fiksirane planove posthumanoidne inteligencije,
koja bi time sebi osigurala kontinuiranu kontrolu na liniji to ju je utvrdila i uvrstila megamaina.
Sreom, ta glatka i suvie glatka bioloka interpretacija ovjekove konane sudbine, poiva na ap-
strakcijama i isto logikim dedukcijama koje su vrlo upitne. Bioloko pojavljivanje ovjeka u toku
posljednja dva milijuna godina doista je bilo ubrzano, i to uglavnom u jednom smjeru, prema proi-
renju ivanog sustava, pod sve jedinstvenijim ravnanjem mozga. Ali od tog rasta korist nije imala
samo inteligencija: poveao se cijeli spektar osjeta, osjeaja, imaginativne intuicije, to je svoj izraz
nalo u moralnoj kulturi, u ljudskom suobraanju i umjetnostima. Poput Arthura Clarkea, i Seidenberg
svjesno previa to cvjetanje ljudske psihe.
Ljudski rod se obogatio golemom zalihom artefakata i simbola koji su po smislu i vrijednosti vie
nego jednaki proizvodima apstraktne inteligencije osobito onima ograniene pragmatike inteli-
gencije koja se tako tijesno povezala s kompleksom moi. Ve postoje mnogi znaci ljudskog otpora i
osipanje s kojim Seidenberg nije raunao. I ubrzo emo morati ispitati one razornije regresije to su
se razotkrile u toku posljednjih pola stoljea.
Prilino znatno osiguranje protiv konanog procesa to ga Seidenberg opisuje, s ovjekom koji tone
u obamrlost univerzalne hibernacije, predstavlja pobuna one primitivne vitalnosti koja nesvjesno
a ponekad i s divljakom iracionalnou ispravlja loe ponaanje hladne inteligencije. Nae dana-
nje prekomjerno oslanjanje na inteligenciju po modelu kompjutora moglo bi u sluaju neke svjetske
katastrofe, svojim nedostatkom ljudske dimenzije, izazvati takav paroksizam kolektivnog bijesa i neo-
buzdanog nasilja, koji bi unitio itavu tu strukturu mnogo ranije nego to ona postigne svoj idealni
krajnji doseg apsolutne kontrole. Pa ako inteligencija stvarno raste, mogla bi i prevladati narcisoidnu
ljubav prema svojoj vlastitoj apstraktnoj slici, te napregnuti samu sebe ne bi li izbjegla takvu sudbinu.
Budna inteligencija trebalo bi da bude sposobna za modifikaciju svojih lanih tekuih pretpostavki
i da prevlada svoja inherentna ogranienja. Uskoro u se zapitati nije li se to ve, moda, i poelo
dogaati?

206
 Seidenbergovoj analizi meutim, daje neku teinu to to zastranjenje koje opisuje nije iskljuivo
djelo naeg narataja, naduvenog zbog uspjeha svojih znanstvenika koji su prodrli u neke od dugo
uvanih tajni i atoma i svemira. Koncepcije zbog kojih je prijedobna primjena znanja samo jedne
generacije postala tako prinudnom, imale su dugaku povijest. ak je i tako ovjekoljubiv um poput
Teilharda de Chardina, usprkos redovnikoj uvjebanosti u odagnavanju iskuenja oholosti i moi,
pao pod njihov utjecaj. S naim poznavanjem hormona, napominje on, izgleda da emo ubrzo
zavladati razvojem naih tijela, pa ak i naeg mozga. S otkriem gena, ini se, ubrzo emo moi
kontrolirati mehanizam nasljeivanje.
Moda nita ne ilustrira tako dobro fascinaciju to ju preuzetne tenje kompleksa moi imaju za
ovjekov um, kao injenica da je vjerojatno najprivlanija i najnadahnutija verzija njenih krajnjih
potencijala i njenog konanog karaktera ona koju je taj isti otac isusovac izloio u nizu knjiga, po-
evi od Fenomena ovjeka knjiga ija je skliska logika osnova varljivo skrivena svjee napalim
snijegom blistavih metafora. Slika ovjekova razvitka Teilharda de Chardina poiva uglavnom na nje-
govoj interpretaciji organske evolucije. U svom pristupu budunosti, meutim, on geologiji dodaje
novu sferu: uz litosferu, hidrosferu i atmosferu, on otkriva jo jednu i naziva tu noosferorn: opnom
uma koja se danas iri oko zemlje, stvarajui zasebni, sve jedinstveniji sloj svjesnog modanog dje-
lovanja, cerebracije. Taj proces on naziva unifikacijom, tehnifikacijom, sve veom racionalizacijom
ljudske zemlje. Zapravo je to eterizirana verzija megamaine.
Sluajem, Teilhard de Chardin je samo eksplicitnijim, kvaziznanstvenim rijeima izrekao misao koju
je stoljee ranije Nathaniel Hawthorne stavio u usta Clifordu u Kui sa sedam zabata. Zatim su tu
elektricitet, demon, aneo, mona fizika sila, sveproimajua inteligencija, uzviknuo je Cliford Je
li istina da pomou elektriciteta materijalni svijet postaje veliki ivac koji treperi tisuama milja u
djeliu vremena? Okrugli globus je tad prije golema glava, mozak, instinkt s inteligencijom! Ili, da tako
kaemo, i sama je misao, nita nego misao, a ne vie tvar, kako smo smatrali. U nekoliko reenica tad
pjesniki um mnogo prije profesionalnih fiziara otkrio je novi agens koji e potresti cijelu mehaniku
sliku svijeta.
Zasluga Teilharda de Chardina je u tome to je Hawthorenovu intuiciju poveo korak dalje. Ali pri
tom joj je dao duboko reakcionarno obiljeje, vezujui je uz one ljudske motive proirenje sterilne
inteligencije i osvajanje prirode koji pripadaju izvornom sistemu moi: njegova eterizirana mega-
maina jednako je tako neprijateljska prema autonomnim, individuacijskim, samotranscendirajuim
obiljejima koja se otkrivaju u evoluciji ovjeka. Na konanom stupnju razvitka, kako ga on zamilja,
prepoznatljiva ljudska bia ieznut e, svedena tek na specijalizirane stanice, poput stanija srca ili
bubrega, bez ikakve ivotne svrhe osim sluenja noosferi. Na toj toki, svjesno e postojanje uiniti
pomak prema svojevrsnoj ektoplazmi supermozga, sveznajueg, svemonog. Stvarajui tog, sve samo
ne dobrog boga, ovjek e dekreirati prirodu i unititi sebe.
Ovdje je nevana bilo kakva potpuna kritika ocjena misli Teilharda de Chardina. Kao paleontolog
i suotkriva pekinkog ovjeka, govorio je s autoritetom na tom podruju i bre je od mnogih dru-
gih znanstvenika doao do danas gotovo neizbjenog zakljuka da i sam fiziki kozmos ima povijesno
iskustvo, te da taj historijski proces, koji zapoinje autonomnom organizacijom i specifikacijom atom-
skih elemenata, ide bez prekida kroz sloenije atome i vie oblike organizacije, sve dok neizmjerno
sloene organske molekule ne postanu samorazmnoivi oblici ivota. A sa ivotom se na jednom od
najnovijih stupnjeva ivotinjske evolucije javila svijest i svrhovita organizacija. Dotle je sve dobro.
Ali daljnje de Chardinovo prikazivanje uma treba podvrgnuti kritikoj analizi. Jer njegovo tumae-
nje budue evolucije ovjeka poiva na njegovom kritiki nerevidiranom prihvaanju misli koja je u
opticaju jo od sedamnaestog stoljea: da se svijest, naime, mjeri inteligencijom, te da je inteligencija,
u jednoj sve apstraktnijoj matematikoj formi, najvia manifestacija uma. Od te zablude lako ga je
mogao sauvati William Blake, jer je u svom strahu od moguih posljedica njutnovske fizike pjes-

207
nik napisao: Ne daj boe da istina bude skuena samo na matematike dokaze! Ali ako su premise
Teilharda de Chardina tone, tada e ta apoteoza apstraktne inteligencije, kako je utjelovljena u te-
oremima znanosti i magijskoj praksi tehnike, biti onaj daleki boanski dogaaj prema kojem ide sav
svemir.
Kako bih izbjegao sumnje i prepirke, navest u tono njegove rijei iz Budunosti ovjeka. Dokaz
ovjekove konane sudbine ve je prema Chardinu vidljiv, jer na podrujima koja obuhvaaju svaki
aspekt fizike materije, ivota i misli, rade istraivai koji se broje na stotine tisua Istraivanje koje
je jo do juer bilo luksuzno zanimanje, upravo postaje vana, zapravo glavna funkcija ovjeanstva.
to se tie znaenja tog velikog dogaaja, sa svoje strane vidim samo jedno objanjenje. To je go-
lemi viak slobodne energije, osloboen obavijanjem noosfere, predodreen prirodnim evolucijskim
procesom da uvire u gradnju i djelovanje ono to sam nazvao njenim Mozgom
Upravo tako. A u tom suavanju ivotnih procesa samo na poslove i projekcije organizirane inteli-
gencije, beskrajni potencijali ivih sistema kakvi su se razvili na naem planetu bit e svedeni samo
na trivijalni djeli: onaj koji unapreuje racionalnu organizaciju i centraliziranu kontrolu. Po rijei-
ma Teilharda de Chardina, itav taj proces bit e usmjeren prema toki na kojoj e cijela noosfera
funkcionirati kao jedinstveni mozak svijeta, u kojem e pojedina dua izgubiti svoj identitet i liiti se
svoje jedinstvenosti samousmjeravajueg organizma, kako bi uzvisila i uzveliala proces misli same
misli koja se time okree samoj sebi i postaje jedina za opstanak sposobna manifestacija ivota. Dok je
Descartesov prvi korak prema tome bio Mislim, dakle jesam, Teilhard de Chardin klie u zavrnom
procesu: Veliki Mozak misli, dakle ja ne postojim. Na toj toki Omega, prema njemu, kozmika
evolucija dostii e svoje ispunjenje. To bi nas doista pribliilo nebeskoj nirvani generacije sadanjeg
trenutka: elektronsko spasenje, prerueno kao kransko ispunjenje.
Takav opis konane vladavine iste inteligencije nije znanost, nego mitologija i eshatologija, a nje-
gova zasluga je, sa stajalita to ga zauzimam u ovoj knjizi, u tome to je izrijekom utvrdio temeljno
dogmatske premise metafizike i teologije megamaine. To gaenje ljudske linosti upijanjem u no-
osferu i vjeno okrilje njenog elektronskog boga, predstavlja za Teilharda de Chardina zavrni usud
ovjeka. Mi shvaamo ego, pisao je on, kao neto to se smanjuje i samo eliminira, s tenjom
prema onome to je najstvarnije i najtrajnije, naime prema Kolektivnom i Univerzalnom. Za nje-
ga, transcendentni atributi linosti naposljetku e se manifestirati samo u sreditu, u koje e svijest
privoditi konvergentne zrake milijuna elementarnih arita, rasprenih povrinom mislee Zemlje.
Pretpostavljajui da bi njegov vlastiti um mogao doi do nekog valjanog zakljuka o konanom
usudu ljudske vrste ekstrapolacijom suvremenih trendova, ta je i suvie ljudska kranska dua po-
inila neto gore od teoloke devijacije: on je, zapravo, uobraeno identificirao svoj um s umom tog
novog boanstva: igrao se boga! Povezujui sebe i budunost ovjeka s procesima inteligencije, on
se, povrh toga, unaprijed predao megamaini, pourujui trijumf njenog najopresivnijeg totalitarnog
oblika. Iako je otac Teilhard sve svoje teze postavio u okvirima biologije, one poivaju na zatajiva-
nju jedne od odluujuih identifikacijskih karakteristika svekolikog ivota apsolutne jedinstvenosti
svakog ivog organizma. Koliko god lanovi neke vrste sliili jedan drugome, nema dva primjerka
koji bi stvarno bili isti, pa je upravo to obiljeje izvor zapanjujuih mogunosti ivota njegovih ne-
vjerojatnosti, njegovih zauujuih evolucijskih iznenaenja. Biolozi danas tvrde da ba ta injenica
razdvaja ive organizme od jednoobraznosti i predvidljivosti predorganskih oblika ivota s jedne, te
mehanikih i elektronskih artefakata s druge strane.
Na prvi pogled, organizmiki misticizam Teilharda de Chardina stoji na suprotnom polu od tehno-
kratskog misticizma jednog Buckminstera Fullera, Marshalla McLuhana ili Arthura Clarkea: ali pogle-
damo li malo paljivije, jednako je tako fatalno izoliran od organskih realiteta. Unato blagoj ljudskoj
linosti koju susreemo u njegovoj neslubenoj biografiji, Chardinov stav jednako je depersonaliziran,
grubo materijaliziran i naivno autokratski kao i stav ovih drugih slubenika megamaine. Govorei

208
tako o ljudskim biima iz planetarne perspektive, on se na njih redovito poziva kao na estice, a o
ljudskim umovima on u istom kontekstu govori kao o zrnju ili granulama.
Motrei obiljeja koja zapravo identificiraju ljudska bia iz takve astronomske udaljenosti, on je
uvjeren da e kvalitete i modusi ponaanja po kojima se ona razlikuju potpuno nestati, osim takvih
specijaliziranih modanih djelatnosti koje se mogu prikljuiti na sredinju planetarnu inteligenciju.
Time Chardin svodi ivot na zbir apstraktnih poruka, koje tad moe razvrstavati i programirati no-
osferski kompjutor. Zbog prerane smrti, godine 1955, Teilhard de Chardin nije doivio daljnji razvoj
kompjutora i minijaturizacije, to bi odgovarajuim istrumentima potvrdilo njegov tehnokratski tran-
scendentalizam i religiozni apsolutizam.
Gdje, dakle, lei greka u toj religiozno-tehnokratskoj slici ovjekove budunosti? Tono tamo gdje
je bila i u sedamnaestom stoljeu kada je po prvi puta bila sloena izvorna mehanika slika svijeta. Ona
jo radikalnije od svake historijske religije isputa iz rauna sveukupnu prirodu ovjeka i fenomene
ivota. Trik se sastoji u redukciji ivota na apstraktne funkcije organizirane inteligencije. Informacija
se izjednauje s postojanjem. Takva inteligencija je samo ogranieni dio, ali danas preko svake mjere
narasli dio fenomena ovjek. Odluno zaboravivi na tu injenicu, za Teilharda de Chardina nalozi
inteligencije su bezuvjetni, apsolutni, a time i antiorganski.
Taj navodni cilj on je sretno saeo ovim rijeima: Znanje zbog samog znanja. Ali takoer, a moda
jo i vie, znanje zbog moi. Glavna dunost ovjeanstva, kae nam jasno, sastoji se u tome da shvati
kako je njegova prva funkcija da pronikne, intelektualno ujedini i upregne energije koje ga okruuju,
kako bi ih jo bolje razumjelo i savladalo Iz takvog prikaza ne bi se moglo ni pomisliti da ivot, ak
i u najniih organizama, otpoinje fizikim prirastom i ekolokim udruivanjem, te se kod najviih
organizama razvija u uzajamnu podrku, reprodukciju iz ljubavi i obnovu koja prua nadu.
Kako bi ojaao planetarni sloj uma, ovjekova prva dunost, po Chardinu, jest da jo svjesnije,
snanije i ustrajnije nego ikad prije ini upravo ono to zapadni ovjek danas i ini! Da e svi oni
kreativni potencijali koji nisu iskljuiva funkcija inteligencije, koji joj esto prethode i uvruju je ili
ak transcendiraju, biti eliminirani tom intelektualnom i pragmatikom koncentracijom to u njemu
ne pobuuje ni najmanje sumnje u vlastiti teorijski okvir. Njegov zazor od takvih zakljuaka slabano
je sentimentalan kao i u Arthura Clarkea, i poput Clarkeovog samo razotkriva slabost njegovog rasu-
ivanja. Kao vjerni kranin i pasivno posluni iako u sebi heretini pripadnik svog sveenikog
reda, on gotovo kao u primisli uvodi koncept ljubavi kao aspekt svakog ljudskog udruivanja i kao
konanu krunu ivota. Ali kakvog mjesta ima ljubav u jednoj noosferi iz koje su tijelo i oblik ljubavi
iezli ili isparili u poruke?
Teilhard de Chardin se prevario. Noosfera, kako ju je on shvaao, nema mjesta za ljubav, kao to
nema mjesta ni za pojavljivanje jo potpunije individuiranih osobnosti, povezanih s kozmikim pro-
cesima koji ipak transcendiraju kako su kranski teolozi i opisali Isusa Krista. Uza sve to Chardin
kae o ljubavi, koja je svojstvo to ovjeka ujedinjuje s njegovim precima iz roda sisavaca i koja e ga
sauvati da ne padne u hladnokrvni svijet oklopljenih gutera i leteih reptila, on sam porie upravo
njen izvor. Jer on sam vidi linost kao specifino korpuskularno i efemerno svojstvo; kao zatvor iz
kojeg moramo nastojati pobjei. Iz tog zatvora individualne linosti on je voluntaristiki htio pri-
jei u vei zatvor, iz kojeg nikakav bijeg nee biti mogu: u onaj totalitaristike megamaine. I opet
njegove vlastite rijei potkrepljuju taj mrani zakljuak.
U svom Fenomenu ovjeka Chardin primjeuje: udovian kakav ve jest, nije li moderni to-
talitarizam zapravo izopaenje neeg velianstvenog, pa po tome i posve blizu istinitosti? O tome ne
moe biti sumnje: velika ljudska maina a ova posljednja rije je Chardinova zamiljena je da
radi i mora raditi, proizvodei preobilje uma. A svrha tog preobilja, postaje nam jasno, jest povea-
nje dosega i moi planetarne maine. Quod erat demonstrandum. Ono to Chardin ne zamjeuje u
djelovanju tog supermozga, to je da se on, djelujui u svom vlastitom svijetu i pod svojim uvjetima,

209
sve vie hrani sam sobom, koristei podatke, simbole, jednadbe i teoreme koji imaju samo najtanju
vezu s ovjekovom linou i s punoom zemaljskog iskustva, te je toliko razdvojen od stvarnosti,
da je u svakom smislu neuravnoteen. Ukratko, njegova djelatnost je posveena proirivanju carstva
isuene i sterilizirane inteligencije, ija su aktivirana tkiva ispranjena od ivotnih svojstava. I tome
bi Teilhard de Chardin posvetio neizmjerne energije to ih je razvila moderna tehnika. Jedva bi se i
pomislilo da su ljubav i seks i umjetnost i razbujali svijet snova ikada postojali.
Prikazan u konkretnom obliku koji opisujem kao megamainu, ili u oduhovljenoj verziji koja je
bila milija Teilhardu de Chardinu kao planetarna opna uma, ili kao apstraktna inteligencija koja
obuhvaa svaku ljudsku djelatnost, to jest, koja reducira i koncentrira tu djelatnost zbog uzdignua
znanja i moi, konani ishod bit e uvijek isti: Veliki Mozak, sveopi sistem kontrole od kojeg se
nee moi pobjei na ovom planetu pa ak ni s ovog planeta. A ipak, u nekom je smislu cijeli taj
totalitarni sistem, monstruozniji u svojoj konanoj verziji od svih sadanjih relativno ogranienih
inaica, ingeniozni pokuaj da se pobjegne od neizvjesnosti stvaralake samopreobrazbe s njenim
popratnim frustracijama i neizbjenim tragedijama. Jer, napokon, svrha tog planetarnog sistema, i za
njegove dananje upravljae i za Teilharda de Chardina, sastoji se u svoenju ivotnih mogunosti na
one koje njihov elektronski bog moe obraditi i preinaiti. Pri tom e funkcije koje se ne mogu tako
preraditi ovjekova povijest, osobni i kolektivni artefakti, autonomne aktivnosti i transcendentni
ideali biti odbaene kao bezvrijedne: to jest, bezvrijedne za megamainu.
Kakav je to antiklimaks evoluciji primata a da ovjekov vlastiti povijesni razvitak i ne spominje-
mo! Slika ovjekove konane sudbine Teilharda de Chardina potpuno upijene od svog autonomnog
planetarnog superorganizma, po svom se stanju potpune nesvijesnosti jedva razlikuje od one koju
nam daje Roderick Seidenberg barem to se pojedinih granula tie. Rezidualni, kvaziljudski orga-
nizmi koji e preostati, lebdjet e u mehaniko-elektronskom vakuumu to ga je stvorio sam ovjek.
Sve ovjekove funkcije, stvaralake sposobnosti, mogunosti, bit e unitene ili e ih u propisno ste-
riliziranom obliku, ifrirane za gotovu upotrebu preuzeti samodovoljna megamaina eliminirajui
time svaku daljnju mogunost razvoja. Tako e taj beskrajno dinamini svijet, uza svu svoju energiju
i napor, zavriti u potpuno statinom stanju, u neprekinutoj razmjeni besmislenih poruka ija e zbr-
kanost uprava onemoguavati bilo kakav stvarni razvoj, ak i u mislima. Nita nije tako predvidivo i
zaista tako stabilno kao kaos, jer novosti kreativnost neraspoznatljive su sve dok se ne pojave iz reda.
Zaudo, takvu isprazno neodgovornu egzistenciju ve nam s ljubavlju opisuje stanovita nezavisna
japanska Studijska grupa za ivotni aparat. Ta grupa zaziva planetarnu super zajednicu koja se slui
tehnikim pomagalima to ih tek treba izumiti, a kraj kojih se Zamjatinov roman Mi i Huxleyjev
Vrli novi svijet mogu postidjeti. Ve sam na poslednjim stranicama Grada u historiji, uz popratni
tekst, grafiki interpretirao to planetarno super bie, a moe mi samo biti ao to puni tekst japanskog
prijedloga nije preveden na engleski jezik.
Bit e dovoljno rei da on imaginativno utjelovljuje de Chardinovu koncepciju noosfere, u jednom
elektronski simuliranom kolektivnom ivljenju, nastanjenom osloboenim ljudskim zrnjevljem. Te
lebdee estice tako su bez funkcije, tako nesvrhovite, ba poput alosnih duhova u Homerovu Hadu,
jer e za te ljudske nitice ak i misao biti suvina preostat e samo uitak, ta posljednja apstraktna
komponenta kompleksa moi. Homer je znao da opisuje pakao. Ako takav neivot treba da bude
konani cilj svih ovjekovih borbi, zato ulae tako golemi napor da ga ostvari?

210
Glava dvanaesta: Obeanja, podmiivanja, prijetnje
1. Poeci obilja
Razvoj strojne industrije bio je sve do dvadesetog stoljea usporavan obiajima i institucijama koje
su pripadale ranijem razdoblju oskudice: vremenu koje je u mnogim regijama bilo kronino ugroeno
nestaicom izvanljudske energije, materijalnih dobara, pa ak i svakodnevne hrane. Osim u obliku
kockanja i pekulacije, kanoni ekonomije jo uvijek su vladali i tvornicom i trnicom. Male zalihe s
kojima je radila ak i uspjena poljoprivreda, uvijek su mogle nestati pod udarcima sue, u najezdi
insekata ili irenjem neke bolesti. tedljivost, prijeko potrebna za opstanak, od samih je poetaka
civilizacije bila pojaana jo i umjetno stvorenom nestaicom svjesnom eksproprijacijom seljakih
vikova u korist vladajue manjine.
Prirodna oskudica i zaostala poljoprivredna praksa, plus socijalno uvjetovana nestaica i obesprav-
ljenost, to su bili poticaji za svakodnevni rad.
Da bi se nametnula regimentacija rada koju je zahtijevao sistem moi, u Engleskoj je zajedniko
obradivo zemljite bilo oduzeto seljacima, nadnice su bile smanjene a nezaposleni stjerani i zatvoreni
u radionice ili tvornice, dok su njihove ene i djeca bili poslani u predionice i rudnike, gdje su radili
etrnaest do esnaest sati na dan za bijednu plau. Kao da je htio karikirati i svoju filozofiju i teku-
u stvarnost, Jeremy Bentham, zaetnik utilitarnog pragmatizma, doista je predlagao da se napravi
idealna graevina, pola tvornica a pola zatvor, s oba krila pod centraliziranim nadzorom.
Nevjerojatno je da je kapitalistikoj industriji trebalo otprilike dva stoljea da najzad shvati kako
ta sistematska restrikcija nadnice i kupovne moi potkopava trite to su joj ga otvorili novi izumi i
masovna proizvodnja.
Uza sve iscjeivanja radnikog znoja, kapitalistika ekonomija postavila je pred sebe proturjeni
zadatak. Iako je stalno propovijedala siromanima da budu zadovoljni s malim, industrijsku ekspan-
ziju nastojala je postii dogmom o poveanoj potranji kao neophodnoj osnovi svakog daljnjeg
industrijskog napretka.
To je oekivanje djelovalo u suprotnom smjeru: ekspanziju privrede opravdavalo je ne samo osi-
guranje od oskudice ili potpunije zadovoljenje tradicionalnih potreba, nego i umnoavanje broja i
raznolikosti lanih potreba, te poveanje ivotnog standarda tonije reeno poveanje standarda
troenja cijelog stanovnitva.
Taj standard je neko bio fiksiran na raznim razinama, u skladu s kastom, zanimanjem i statusom
obiteji. Ali prema tom novom principu, ak se i najnii radnik moe nadati da e s vremenom postii
bar neto od komfora srednje klase, dok e srednja klasa, s poveanim prihodima, sebi moi priutiti i
neto od luksuza i lakomislene ekstravagancije koju je nekad aristokracija smatrala svojim iskljuivim
privilegijem ukljuujui tu i privilegij da nikad ne pita za cijenu. (to je drugo dananje kupovanje
na neogranieni kredit nego demokratizacija tog neosporivo aristokratskog poroka?)
Zanimljivo je da je isprva jedan od najzamjetljivijih uinaka strojne proizvodnje bio onaj kojeg u
potpunosti shvaamo tek danas, kad je sama pojava ve nestala. Zajedno s opim porastom stanovni-
tva, javio se i sve vei broj sluga za kune poslove, a vei dio radne snage mogao je ii u stajau vojsku,
novostvorenu gradsku policiju i javne slube. Vjerojatno nikad prije nije bilo tako mnogo jeftinih slu-
gu u zapadnom svijetu kao u devetnaestom stoljeu, pa sve do prvog svjetskog rata. Bili su to divni

211
dani za bogatae i srednju klasu novog sistema moi, uz jeftinu kunu poslugu i preobilje svih dobara.
Sreom, organiziranjem radnikih sindikata otpoeo je proces polaganog poboljanja radnih uvjeta,
skraivanja radnog vremena i poveanja zarade tvornikog radnika, a na kraju i mnogih preostalih
zanata i usluga izvan tvornice.
Usprkos povremenim poboljanjima, prihod radnike klase ostao je na dugi rok nedovoljan i za pris-
tojno stanovanje i za kupovanje industrijskih i poljoprivrednih proizvoda: otud periodika zasienost
trita koja se ispravlja smanjenjem vrijednosti ili podizanjem cijene (dakle, umjetnim stvaranjem
nestaice), uz popratne gubitke i za investitora i za radnika. Te su se krize vraale dovoljno esto te
su oznaavane kao poslovni ciklusi, pa iako su njihove manino-depresivne krivulje bivale pomalo
ublaavane osigurninom za nezaposlene, socijalnim osiguranjem i starosnim mirovinama, sam sistem
nije funkcionirao sve dok njegovi voe nisu sa zakanjenjem prihvatili injenicu da stare kanone eko-
nominosti treba odbaciti, ako se hoe da ekonomija obilja to ju je omoguila masovna proizvodnja
postigne dovoljnu stabilnost za nastavak svoje ekspanzije.
Takva promjena stava bila je preduboka a da bi se odigrala preko noi. Nizom pokuaja i prila-
goavanja koje je teko locirati ili datirati, ali koji su se postupno stapali u naelnu politiku, starija
ekonomija oskudice se u naprednim zemljama, poslije mnogih recesija i depresija, pretvorila u eko-
nomiju obilja ili, moda bi tonije bilo rei, loe raspodijeljenog obilja. Zbog vrtoglavog proizvodnog
potencijala mehanizirane industrije, danas je mnotvo proizvoda koji su nekada bili rezervirani samo
za one s najviim prihodima postalo dostupno u velikim koliinama i srednjem sloju, te bi taj proces
dizanja standarda i irenja trita teoretski mogao ii u beskraj, sve dok trini sistem jo jednom ne
bude potkopan svojim vlastitim krajnostima.
U prijelazu iz stare na novu ekonomiju, moda se najistaknutiji prijelom dogodio u industriji auto-
mobila, a sluaj je u svakom pogledu klasian. Da bi se stvorilo masovno trite za masovnu proizvod-
nju tako sloenog stroja kao to je ak i jeftini Fordov model T, bilo je potrebno omoguiti dodatnu
kupovnu mo mnogo veoj dohodovnoj grupaciji. To je priznavao i Henry Ford, odredivi mnogo vee
nadnice sa rad na tekuoj vrpci. I sami radnici pridonijeli su svoj dio obilju to ga je proizvodio stroj,
zakidajui svoje obitelji na stanovanju ili hrani, kako bi to utroili na automobil. Lyndsova prva studija
o gradiu srednje klase dokumentirala je taj pomak od osnovnih potreba prema mehanikim zadovolj-
stvima; ti loe odmjereni konzumni izdaci proroki su najavljivali sline krivo usmjerene trokove u
drutvu openito. Porast nacionalnog bruto-proizvoda uinio je neto za ispravljanje te pogreke. Ali
kad je jednom potreba za masovnom potronjom bila identificirana kao nezaobilazni pratilac masovne
proizvodnje, otvorio se put za privredu zasnovanu na obilju a ne na strogoj tednji.
Ta koncepcija bila je prerano, prije depresije 19291939, popularizirana u Sjedinjenim Dravama
kao Novi kapitalizam, a parola auto u svakoj obitelji odmijenila je pile u loncu svake nedje-
lje Henrija IV. Ali otra deflacija i depresija koja je uslijedila prvom priznanju vanosti masovne
raspodjele dohotka, ukazivala je na to da u toj formuli neto nedostaje.
to je to trebalo pokazao je ve prvi svjetski rat, a vodee nacionalne megamaine drugog svjetskog
rata to su vrsto utvrdile. Bila je, naime, potrebna tako neograniena potronja kakvu moe ostvariti
samo rat, ili pseudorat. Pod uvjetima ope mobilizacije, nacija pod orujem postala je ekvivalent
nacije u kombinezonu Edwarda Bellamyja, a zajedno s tim ila je ekspanzija kredita, jamstvo profita
u ratnoj industriji, porast dohotka za sve osim za najdonju treinu stanovnitva, a to je najbolje,
neprestano razaranje brzo je gutalo proizvode. Bila je to masovna potronja iz petnih ila.
Kao rezultat samog rata, ekonomsko teite prenijelo se na dravu, to jest na nacionalnu megama-
inu, a izmeu obnove od ratnih pustoenja te izumljivanja i proizvodnje novih oruja, po prvi puta
pojavili su se uvjeti potrebni za punu zaposlenost, punu proizvodnju, puno istraivanje i razvoj,
kao i za punu potronju.

212
 Uz te idealne uvjete strojeve, centraliziranu kontrolu te neogranieno troenje i unitavanje
ne moe biti nikakve sumnje u neizmjernu produktivnost megatehnike, kao ni u injenicu da vie
ljudi nego ikad prije ima koristi od njenih metoda. Jer sama industrija moe nadoknaditi ono to gubi
na viim plaama, prenosei porast trokova na sve iru masu potroaa koju reklame i obrazovanje
neumorno kondicioniraju da trai samo one masovne proizvode koji se mogu isporuivati s profitom.
Sudimo li isto po proizvedenim robama, nema nikakve sumnje da je ekonomija obilja djelomice ve
zaivjela.
Ali, izgleda da je korist na papiru vea nego u stvarnosti, jer je iz rauna isputeno negativno obilje
koje prati taj podvig: iscrpljeno tlo i mineralne rezerve, zagaena voda i zrak, rajua groblja auto-
mobila, brda papirnatih otpadaka i drugog smea, zatrovani organizmi, milijuni mrtvih i ranjenih na
auto-putovima sve su to neizbjene popratne pojave sistema. To kao da su otrovni ispusti naeg
drutva obilja.
Iako ukupni rezultat ekonomije obilja ostavlja daleko manji isti dobitak nego to su to njeni po-
nosni predstavnici voljni priznati, ipak je ona sa sobom donijela jedan znaajni faktor koji prevaguje
nad mnogim njenim nedostacima. Taj faktor je svakako odgovoran za nepromiljeni nain na koji je
prihvaen: kako bi, naime, uope mogao raditi, megatehniki sistem mora ne samo poveavati nagra-
ivanje, nego ga i raspodijeliti po ukupnom stanovnitvu. U masovnoj proizvodnji implicitne su dvije
ideje, koje i nehotice imaju uinak humanog moralnog naela. Prvo, budui da su osnovna proizvodna
dobra produkt cijele nae kulture, im jednom postoje u obilju treba ih podijeliti svakom lanu zajed-
nice podjednako. Drugo, gdje god rad zavisi o ovjekovom zalaganju, efikasnost treba odravati ne
liavanjem, prinudom i kaznom, nego uglavnom odgovarajuom nagradom. To nisu mala postignua
i zapravo imaju revolucionarne posljedice.
Prije nego to napravimo bilancu, priznajemo tom sistemu njegove zasluge. Za razliku od opeg
tekog poloaja radnike klase u devetnaestom stoljeu, to je trajalo gotovo do sadanjeg narata-
ja u Sjedinjenim Dravama, izgleda da je demokratizacija cijele privrede donijela mnogo opipljivih
drutvenih koristi. Cak i injenica da masovna proizvodnja nije efikasna u malim koliinama, pa ni u
velikim ako je potranja nesigurna i nepravilna, nije se isprva inila kao ozbiljan nedostatak.
Vikovi koji danas stoje na raspolaganju desecima milijuna bili su, u malim razmjerima, zapravo
poznati i rasutim primitivnim drutvima, i to povremenim izljevima prirodnog obilja, kao u sluaju
nadolaska goleme koliine lososa na pacifikom Sjeverozapadu. Te su zajednice ak pribjegavale mje-
rama drutvene ravnotee, kao u sluaju kad poglavice besplatno dijeli poklone manje privilegiranim
lanovima grupe. Dio uspjeha to su ga peruanski Inke imali u vladanju svojim prostranim carstvom,
bez sumnje zahvaljuju i injenici to je njihov sistem regimentacije, iako esto samovoljan i surov u
razaranju lokalnih komunalnih veza, ipak pruao materijalnu sigurnost s najirom raspodjelom nji-
hovih sistematski prikupljanih vikova.
Upravljai kapitalistikih poduzea veoma su sporo shvaali logiku ekonomije darova, kao kom-
penzatornog mehanizma za njihovu ekonomiju profita. (Zaudo, glavna literatura o tom predmetu ne
dolazi nam iz Francuske.) Ali parolu Pravedni dio svakome nije prvi puta izbacila britanska labu-
ristika stranka u svojoj izbornoj kampanji godine 1945; bila je to tema sveukupne socijalistike misli
u toku cijelog devetnaestog stoljea. Podvizi organizacije i mehanizacije koji su zahvaali industri-
ju za industrijom, postiui vrhunac u ratnoj proizvodnji, zaas su uinili i najsmionija socijalistika
oekivanja vjerojatnim: da, dijelom ak i ostvarivim.
Danas su efektivni rezultati u industrijski razvijenim zemljama toliko oiti i poznati da ih jedva tre-
ba statistiki dokumentirati, pa ak ni prebrojavati, osim u najopenitijim crtama. Bit e dovoljno da
zabiljeimo kako je veina ovih revolucionarnih zahtjeva, izloenih u ime radnike klase u Komunis-
tikom manifestu 1848, danas postala uobiajeno dostignue, ak i u zemljama koje su, navodno, jo
uvijek odane monopolistikom sigurnosnom kapitalizmu, alias slobodnom poduzetnitvu. Iako

213
monotonija i kinjenje nisu uklonjeni, smanjeni su barem skraenjem radnih sati i dana, da ne spomi-
njemo pauze, bolovanja, legaliziranu odsutnost s posla i dui redoviti odmor. Ako najvii slojevi
bogatstva, privilegija, politikog pokroviteljstva i vojne sile jo uvijek zajednici utjeravaju ekonom-
ski pretjerane poreze, ispod te razine ipak raste jednakost: zdravstvena zatita, kolovanje, zatita od
nezaposlenosti i nude, potpora u starosti te humane rezultate koristi sve vie ljudi, uglavnom ne
svojim individualnim nastojanjem, nego zbog ukupne produktivnosti industrije i poljoprivrede.
Golema promjena od divljaki restriktivne do ekspanzivno hedonistike privrede moe se sumarno
izraziti jednim jedinim kontrastom. Prije vie od stoljea, Macaualy je usred estoke ekonomske de-
presije mogao napisati da je za nezaposlene radnike bolje da umru od gladi, nego da pravo vlasnitva
bude na bilo koji nain potkresano kao, na primjer, nametanjem poreza za pomo gladnima i neza-
poslenima. Za razliku od toga, u Sjedinjenim Dravama su nezaposleni danas poeli traiti ne samo
pravo na rad, nego i zagarantirani godinji prihod bez obzira na to rade li ili ne.
Ne smatrajui to ni izdaleka nekim uasavajuim prijedlogom, reformisti iz srednje klase zagovaraju
ga pod pomalo varljivom etiketom negativnog poreza na dohodak. Slinu misao izloio sam i sam u
Tehnici i civilizaciji pod direktnijom oznakom osnovnog komunizma, iako sam tada zamiljao a
zamiljam i dalje nii minimum nego to ga danas zahtijevaju oni koji su preuzeli Bellamyjeve ideje,
a da nisu kritiki preispitali ozbiljna ogranienja to ih ve pokazuju programi drave blagostanja
protiv siromatva.
Ali, kad je jednom bila prihvaena misao da masovna proizvodnja povlai za sobom i masovnu
potronju, stupila su na scenu dva faktora ije posljedice jo uvijek treba adekvatno procijeniti. Jedan
je bio odumiranje mnogih vanih djelatnosti i slubi koje vie nisu mogle konkurirati nadnicama to
ih je utvrdila produktivna i financijski bogata megatehnika industrija. Ljudsku radnu snagu nije sve
vie uklanjala samo automatizacija: uklonila ju je i njezina prohibitivna cijena kotanja sa svih drugih
podruja, jer radnik danas za svoj rad trai satnicu ije plaanje moe podnijeti samo mehanizirana
industrija. Iako pokuavaju izumiti multifunkcionalne robote za pomo u kui, malo je izgleda da
budu jeftiniji ili da rade posve sami, pa meu predvianjima za dvadeset prvo stoljee ve nalazimo
neobian ali zlosutan prijedlog poveanja inteligencije i uslune korisnosti impanze koja bi preuzela
poslove to su ih nekad obavljali kuni robovi.
Ali kad su jednom nestala drevna zla civilizacije, mukotrpni fiziki i ropski rad u korist vladajue
grupe, uslijedila je jedna jo ozbiljnija posljedica. Danas poinjemo osjeati da smo novim breme-
nom prisilne potronje zamijenili teret prisilne proizvodnje. Na alost, naelo prisile ostaje zapisano
u sistemu i predstavlja vrsti uvjet za uivanje njegovih prednosti. Umjesto dunosti da radimo, da-
nas imamo dunost da troimo: umjesto da nas opominju na tedljivost, danas nam se ulaguju ne,
neprekidno nas tjeraju da rasipamo i isprazno unitavamo. U meuvremenu se sve vei dijelovi
stanovnitva suouju s besposlenim, nenapornim, tjelesno razmaenim ali sve praznijim ivljenjem.
Emancipirane mase danas se sukobljavaju upravo s onim istim problemom s kojim se, prije ili kasni-
je, morala suoiti svaka privilegirana manjina: kako iskoristiti viak dobara i slobodnog vremena a da
se ne zasiti prvim i ne iskvari drugim? Sa irenjem blagodati masovne proizvodnje, maha su uzimale i
neoekivane pokore, od kojih je moda najubitanija dosada. Ono to je Thorstein Veblen podrugljivo
nazvao obavljanje dokolice, vrlo brzo postaje mrska i obavezujua zamjena za obavljanje posla.
ovjeanstvo je danas u procesu mijenjanja boravita, ali samo selei se u moderno krilo onog istog
drevnog zatvora kome su temelji bili poloeni jo u Doba piramida: bolje prozraenog, higijenskog,
s ljepim pogledom ali jo uvijek zatvora, iz kojeg je ak tee pobjei nego ikad prije, jer prijeti
utamnienjem mnogo veeg dijela ljudskog roda. Ali dok su ranije metode postizanja produktivnosti
i konformizma bile uglavnom izvanjske, potpomognute velianstvenim religioznim ritualima i rasko-
nim dvorskim ceremonijama, metode koje se danas primjenjuju na potronju postaju internalizirane
i stoga ih je tee odbaciti. Da bi se kvantitativno ocijenio porast tog psiholokog pritiska, znaajna

214
su Potterove brojke o trokovima za reklamu: godine 1900. u Sjedinjenim Dravama potroeno je
95,000.000 dolara, do 1929. svota iznosi 1,120.000.000, da bi 1951. dostigla iznos od 6,548.000.000 do-
lara, a otada ustrajno raste. ak i kad te brojke korigiramo porastom stanovnitva i produktivnosti,
poveanje je neobuzdano.

2. Cijena i korist megatehnike

U razvijenim industrijskim zemljama, gdje je drava blagostanja vrsto uspostavljena, mnoge
pretpostavke megatehnike ostvarile su se u takvom izljevu dobara, kakvog nam je u svojim antikim
stihovima oslikao Telekleid, a koje sam ve prije citirao. Neki od tih proizvoda ne samo to su poelj-
ni, nego su dostigli i visoki stupanj tehnikog savrenstva. U mom vlastitom domu, na primjer, jedan
elektrini hladnjak radi ve devetnaest godina, s jedinim manjim popravkom: odlian posao! Auto-
matski friideri za dnevnu upotrebu i krinje za duboko smrzavanje izumi su od trajne vrijednosti,
lako ovjek ne moe tako nesuzdrano hvaliti konstrukciju i dizajn suvremenog automobila, uope
nema sumnje da bi uz potovanje biotehnikih, a ne trinih i modnih kriterija, iz Detroita mogao
izai jednako tako dobar proizvod, dugog vijeka i trajne upotrebne vrijednosti.
Ali to bi tad bilo od masovne proizvodnje i njenog sistema financijske ekspanzije, kad bi se ruko-
vodili tehnikim savrenstvom, trajnou, socijalnom efikasnou i zadovoljenjem ljudskih potreba?
Sami uvjeti tekueg financijskog uspjeha trajna ekspanzija proizvodnje i potronje rade protiv
tih ciljeva. Kako bi osigurala brzo gutanje svoje enormne produktivnosti, megatehnika pribjegava
mnotvu raznih stvari: potroakim kreditima, otplaivanju na obroke, raznim pakovanjima za isti
proizvod, nefunkcionalnom dizajnu, lano blistavim novotarijama, nesolidnim materijama, nesolid-
noj izradi, ugraenoj tronosti i prisilnom zastarijevanju zbog estih i prozvoljnih promjena mode.
Bez neprestanog primamljivanja i zavoenja reklamom, proizvodnja bi se usporila i pala bi na razinu
normalne potranje za zamjenom. Inae, mnogi bi proizvodi mogli postii plafon efikasne konstrukcije
i dizajna, to bi zahtijevalo samo minimalne promjene iz godine u godinu.
Pod vlau megatehnike, novani motivi vladaju svakom klasom na nain koji je bio nepoznat poljo-
privrednim drutvima. Primarni cilj industrije nije zadovoljenje bitnih ljudskih potreba uz minimum
proizvodnog napora, nego umnaanje koliine potreba, stvarnih ili fiktivnih, te njihovo prilagoava-
nje na maksimalni mehaniki kapacitet koji donosi profit. To su sveta naela kompleksa moi. Avan-
gardni umjetnik poput Tinguelyja, koji izlae skulpture nainjene tako da same eksplodiraju ili
se srue, samo prevodi u pseudoestetski rjenik jedva zakrinkanu svrhu megatehnike. irenje novih
podruja tehnike eksploatacije i umnaanje novih proizvoda donosi danas najveu dobit.
Nije najmanje vano nastojanje tog sistema da selektivnost i kvantitativnu restrikciju odmijeni
nekritinom i neumjerenom potronjom. Jo nitko dosad nije izraunao tisue milja filma i kvadratne
kilometre fotopapira koji se svake godine potroe na sluajne snimke koje se pogledaju samo jedanput,
po povratku s razvijanja kao da bitno zadovoljavaju pravljenja trenutnih snimaka svojim vlastitim
oima nije imalo vrijednosti, sve dok se nije prevelo u tehniki ekvivalent. Niti se mogu izraunat
milje i milje magnetofonske vrpce kojom bi se moglo opasati planet, samo da se neselektivno sauvaju
rezultati poslovnih ili akademskih sastanaka, kojih bi se pamenja vrijedan sadraj (pored onoga to
je ostalo u pameti sudionicima) mogao normalno svesti na nekoliko tipkanih stranica.
Spaljivost filma i papira donekle ublaava ovaj nepovoljan sud, jer za razliku od otrovnih kemikali-
ja i razbijenih automobila, njih se zapravo lako rijeiti bez ozbiljnih posljedica po ovjekovu okolinu.
Ali njihova glavna vrlina sastoji se u tome da opravdavaju i posveuju sam izum, vraajui ulagaima
masne dobitke. Selektivno koriteni, i film i vrpca i fotografija znae potencijalno vrijedan doprinos o-

215
vjekovoj srei: moja kritika uperena je samo protiv neumoljivih rituala automatizirane potronje koju
nam namee sprega novac uitak.
Ali na nevolju, nisu svi proizvodi megatehnike tako lako razgradivi ili samounitavajui poput pa-
pirnatih aa i Tinguelvjevih skulptura koje eksplodiraju, niti je tako lako nai ispriku za njihovu pre-
komjernu upotrebu. Dok bi se megatehnika privreda mogla odvijati glatko, s trajnom ekspanzijom
svih svojih sredstava i s najveim moguim bruto-nacionalnim proizvodom, treba ispuniti dva uvjeta.
Prvo, svaki lan zajednice obavezan je da stekne, upotrijebi, proguta, potroi ili uniti dovoljnu kolii-
nu dobara da bi sve produktivniji mehanizam mogao nastaviti radom. Budui da je produktivnost tog
sistema neizmjerna, izlazi da to i nije tako laka dunost kako izgleda. Jer ne samo to megatehnika
zanemaruje mnoge vitalne potrebe i interese, kao na primjer stanovanje niih dohodovnih grupa koje
se ne moe rijeiti bez velikih dravnih subvencija, nego i radnik mora poveati svoje produktivno
zalaganje kako bi ispunio svoju dunost potronje.
Tako se krai radni dan to ga je obeao taj sistem ve pomalo pretvara u prevaru. Kako bi dostigli
traeni vii stupanj potronje, lanovi obitelji preuzimaju dodatne poslove. Praksa dopunskog rada,
poznata u Sjedinjenim Dravama kao mjesearenje, postaje uobiajenom, a ako se sadanji pritisci
za potronjom nastave, sve e se vie iriti. Ironijski efekt je pretvaranje novosteenog est- ili se-
damsatnog radnog dana u dvanaest ili etrnaestsatni radni dan, pa je radnik efektivno tamo gdje je i
poeo, s vie materijalnih dobara nego ikad prije, ali s manje vremena da uiva u njima ili u obeanoj
dokolici. Ista potreba moe odvui ak i trudnu domaicu od brige za dom i djecu, samo da osigura
poplavu suvinih stvari koje odravaju status.
Drugi uvjet nije nita manje strog. Veina stanovnitva mora dii ruke od svake djelatnosti koja
ne trai neprestanu upotrebu stroja ili njegovih proizvoda. Pod tim se razumije naputanje svakog
manuelnog rada ili zanatske vjetine, ak i u najjednostavnijim kunim ili osobnim oblicima. Sluiti
se tijelom na bilo koji nain, sjei ili piliti, kopati ili plijeviti vrt rukom, etati, veslati ili jedriti kad
su tu auto ili motorni amac, ak otvoriti konzervu, naotriti olovku ili otsjei komad kruha a da se
ovjek ne poslui nekim mehanikim poeljno motoriziranim sredstvom, to naprosto nije dobro
ponaanje. Onaj minimum tjelesnog kretanja koji je potreban za zdravlje postie se kupovanjem tak-
vih gimnastikih sprava kao to su statini bicikl i aparat za mehaniku masau. Tako se danas onaj
drevni aristokratski prezir za svaki fiziki rad demokratizirao.
Ovako prekomjerna upotreba stroja sprda se sa svakom praktinom provjerom efikasnosti: ona
ima snagu obaveznog religioznog rituala, padanja na koljena pred svetim predmetom. to ne moe
uiniti stroj, to se ne moe uiniti strojem ili za stroj, ne smije se uope ni initi. To je postiglo svoj
vrhunac u izradi opreme za kampiranje, a iskustvo ija se sva vrijednost sastoji u povratku grubljem i
primitivnijem odnosu s prirodom postaje karikatura, jer se u divljinu donose svi oni poznati predmeti
potrebni za ivot u prenapuenom gradu, od kuhala do televizora.
Te tendencije su ve otile dovoljno daleko da doputaju predvianje o njihovim konanim poslje-
dicama, ako se ne dogodi reakcija. Konani trijumf tehnokratskog drutva bit e konsolidacija svake
ljudske djelatnosti u autokratski i monolitni sistem. To e stvoriti nain ivljenja u kojem e funkcije
koje se ne mogu kanalizirati u sistem biti zatomljene ili iskorijenjene. Takva budunost, kad joj obrisi
postanu javno vidljivi, izgleda dovoljno zastraujuom da izazove nesavladivu ljudsku reakciju. Iako
do te reakcije tek treba doi, razloge ne treba traiti daleko. Kad se jednom ti uvjeti propisno prihvate,
megatehnika ak i u svojoj sadanjoj, nedopeenoj formi, nudi golemo mito koje mora bivati sve vee
i primamljivije, ve kako se sama Megamaina bude granala, okupljala i uvrivala.
Taj gubitak autonomije kako bi se maksimalizirale usluge megatehnike, nosi sa sobom jo jedan
uvjet: ovjek ne smije traiti drugu robu osim one koju mu u tekuoj godini nudi stroj, niti smije
zadrati robu koja se pokazala dovoljno trajnom i privlanijom od one koja se nudi. To znai da ovjek
ne smije traiti nikakav drugi tip ivota osim onog kojim se moe ivjeti i upravljati unutar tekueg

216
pomodnog okvira. ivjeti ivot koji je na bilo koji nain udaljen od megatehnikog kompleksa, da ne
kaem prkosno neovisan od njega ili nepokoran njegovim zahtjevima, smatra se niim drugim nego
oblikom sabotae. Otuda i bijes to ga izazivaju hipiji ak i kad ostavimo po strani svako mogue
neprihvatljivo ponaanje. Po uvjetima megatehnike, potpuno povlaenje je hereza i izdajstvo, ako ne
i dokaz poremeena uma. Krvni neprijatelj ekonomije obilja nije Karl Marx, nego Henry Thoreau.

3. Megatehniko mito
Ako megatehniko mito ovjek ne preispituje suvie pomno, ono izgleda kao velikoduna pogodba.
Uz uvjet da se potroa sloi i prihvati to megatehnika nudi, u koliinama povoljnim za nastavak
irenja cijelog sistema moi, bit e mu odobrene sve beneficije, privilegije, zamamnosti i uici drutva
obilja. Ako samo ne trai nikakve robe ili usluge osim onih to ih moe organizirati ili proizvesti mega-
tehnika, on e nesumnjivo uivati vii standard materijalne kulture barem stanovite specijalizirane
vrste nego to ga je ijedno drutvo ikada imalo. Ako ita, luksuzne robe bit e u veem obilju nego
osnovne, premda e mnoge osnovne ljudske potrebe koje ne pristaju uz megatehniku biti zapravo
istjerane iz ivota. U luna-parku se ne oekuje da ovjek primijeti njihovu odsutnost.
Za mnoge pripadnike amerike zajednice, koja se uurbano zaklinje na taj sistem pod blistavim
imenom Veliko drutvo ili Privreda megalopolisa, daljnji razvoj te na proces usredotoene teh-
nologije izgleda ne samo neminovan, nego poeljan: to je slijedei korak Progresa. A tko smije
oduprijeti se Progresu? Uz primjerenu nagradu, stanovnitvo to ga je razmazila drava blagostanja
ne trai nita bolje od onog to mu nudi trite.
Oni koji su ve od djetinjstva kolovanjem i tutorstvom televizije kondicionirani da megatehniku
smatraju najviim vrhuncem ovjekovog osvajanja prirode, prihvatit e totalitarnu kontrolu svog
vlastitog razvoja ne kao uasnu rtvu, nego kao krajnje poeljno ispunjenje, radujui se to su trajno
prikljueni na Veliki Mozak, ba kao to su danas prikljueni na radio-stanicu pomou tranzistorskog
radio-prijemnika, ak i dok eu ulicom. Prihvaajui ta sredstva, oni oekuju da e time razrijeiti sva-
ki svoj ljudski problem, a jedini ljudski grijeh bit e u nepokoravanju instrukcijama. Njihov stvarni
ivot skuit e se unutar okvira televizijskog ekrana.
Je li to samo grubo pretjeravanje i izvrtanje tekuih dostignua, projekata i perspektiva? Jesu li to
samo lude fantazije kojima se ne bi bavio nijedan ovjek normalne inteligencije? Na alost, nije tako:
nemogue je pretjerati. Razmotrimo samo trenutni spisak tehnolokih i znanstvenih vjerojatnosti koja
nam se nude do godine 2000, a nude ih takvi zagovornici tog reima kao to su Herman Kahn, B. F.
Skinner, Glenn Seaborg, Daniel Bell da ne spominjemo jo neobuzdanije tehnokratske pameti.
Mnogim lakovjernim ljudima cijela ta perspektiva ini se oaravajuom: zapravo neodoljivom. Po-
put beznadnih nikotinista, oni su danas tako odani tehnolokom progresu, da zanemaruju stvarnu
prijetnju svom zdravlju, svom, duevnom razvitku i svojoj slobodi. Ve im se i ivot koji trai pre-
uzimanje osobne odgovornosti i zahtijeva osobno zalaganje ini utopijskom nerealnou, a ne onim
to zapravo i jest, normalnim stanjem svih ivih organizama koje je svoj vrhunac postiglo u svijesnoj
svrhovitosti ovjeka.
Istiui obilje bez napora kao vrhovni cilj automatizacije, a neprestano stjecanje i troenje kao ro-
doljubivu dunost, ta nova privreda istanjila je uobiajenu vezu izmeu posjedovanja i zaslunog
osobnog napora. Teoretski, sve e uskoro biti dostupno onome koji trai. Ne ekajui na taj blagoslo-
veni dan, sve vei broj moralnih propalica, pod utjecajem frenetine reklame o obilju smjesta, poeo
se posluivati svime do eg stigne. Krae po duanima, lopovluci, pljake, provale, zloini to su ih ne-
kad poinjali samo asocijalni tipovi ili oajno siromani ljudi, postaju uobiajena praksa meu onima
koji su siromani ili zakinuti samo utoliko to ni kupnjom ni poklonom nikad nee posjedovati

217
ba svu onu robu koju drutvo obilja smatra bitnom za njihovu sreu. Samo kraa zadovljava njihove
nezasitne apetite. Takva moralna dezintegracija mora upropastiti ak i najpravedniji sistem raspodje-
le.
Za volju materijalnog i simbolikog obilja automatiziranih suvinosti, ti ovisnici o stroju spremni
su prepustiti svoje prerogatve ivih bia: pravo da budu ivi, da se svojim organima slue bez namet-
ljivog uplitanja, da vide svojim oima, da idu svojim nogama, da misle svojom vlastitom pameu, da
erotsko zadovoljenje i stvaranje potomstva iskuse u neposrednom spolnom openju ukratko da kao
cjelovita ljudska bia reagiraju na druga cjelovita ljudska bia, trajno agnairana u vidljivom okoliu
i u golemom nasljeu povijesne kulture, koje je tehnologija samo jedan dio.
Da bi uivao potpunu automatizaciju, znatni dio stanovnitva ve je spreman pretvoriti se u auto-
mate ili bar bi tako izgledalo, kad sve vie ivanih slomova i povlaenja ne bi ukazivalo na to da
taj prividno neodoljivi proces zapravo doivljava otpor, i to u razmjerima koji su ve i ranije trebali
uzdrmati samouvjerenost sveenika i proroka tog reima.
Barem bi jedno ubrzo trebalo postati jasno: kad jednom veina neke nacije optira za megatehniku,
ili pasivno prihvati sistem bez daljnjeg preispitivanja, ne preostaje joj nikakav drugi izbor. Ali ako
su ljudi voljni da potpuno predaju svoj ivot na njegovom izvoru, taj autoritarni sistem velikoduno
obeanje da e vratiti od njega onoliko, koliko se moe mehaniki stupnjevati, kvantitativno umno-
avati, znanstveno razvrstati, tehniki kondicionirati, manipulirati, dirigirati i drutveno raspodijeliti
pod nadzorom centralizirane birokracije. Ono to je isprva vrijedilo samo za poveanje koliine roba,
sada se protee na svaki vid ivota. Dobrovoljni pripadnik megatehnikog drutva moe imati sve
to sistem proizvodi pod uvjetom da on i njegova grupa nemaju nikakvih svojih privatnih elja, te
da osobno nee pokuati promijeniti njegov kvalitet ili smanjiti njegovu kvantitetu ili dovesti u pita-
nje sposobnost onih koji odluuju. U takvom drutvu, dva neoprostiva grijeha, tonije dva kanjiva
poroka bit e umjerenost i selektivnost.
Ali zar pogodba nije potena?, pitaju oni koji zagovaraju sistem. Ne nudi li megatehnika svojom
sve udesnijom magijom onaj rog obilja o kojem je ovjeanstvo uvijek sanjalo? iva istina. Mno-
go dobra to ih danas stvara megatehnika, a jo vie ona to ih obeaje proiriti u budunosti, prava
su dobra: standardizirana na visokom nivou, mehaniki efikasna, te barem u najboljim primjerima
utjelovljuju ono neizmjerno bogatstvo znanstvenih spoznaja, organiziranih, sreenih i provjerenih,
koja su u nae doba obdarila ovjeanstvo s moima to ih nikad prije nije imalo niti se o njima ak
usuivalo sanjati. Pa ako to znanje moe u cijelosti razumjeti i primjenjivati samo visoko obdarena
manjina, to je s koristima u kojima danas moe uivati i najogranieniji duh? Ne postoji li ve jed-
nakost dobara, dosad gotovo nepoznata u civiliziranim zajednicama, a usprkos bijedi uobiajena u
primitivnijim kulturama?
Nisu li hladnjaci, privatni automobili i avioni, sistemi za automatsko grijanje, telefoni i televizori, te
elektrini strojevi za pranje vrijedni posjedovanja? A to da kaemo o dostignuima kojima se uklanja
muan rad, o buldoerima, viljukarima, elektrinim dizalicama, tekuim vrpcama i o tisuu drugih
korisnih izuma? to o velikom psiholokom teretu knjigovodstva, to ga sada nosi kompjutor? to o
izvanrednoj umjetnosti kirurga i stomatologa? Nisu li to kolosalne steevine? emu naricati ako su
neka stara dobra i zadovoljstva pala u tu elektromehaniku stupicu? ali li ijedan pametan ovjek za
starim kamenim dobom? Ako su sva ta dobra zdrava i pojedincu poeljna, s kojim razlogom moemo
osuivati sistem koji ih totalizira? Tako govore slubeni zastupnici.
Tono: ako ovjek zasebno preispituje samo neposredne proizvode megatehnike, te su tvrdnje i per-
spektive valjane, a dostignua autentina. Ako pojedine blagodati odvojimo od dugoronih ljudskih
ciljeva i smislenog obrasca ivljenja, one su neprijeporne. Nijedan efikasni nain organizacije mega-
tehnike, nijedan njen ureaj to tedi rad, nijedan njen novi proizvod, koliko god se smjelo odvajao od
starih oblika, ne smije se proizvoljno potcjenjivati ili zanemarivati, jo manje; ispustiti iz ruke. Ali uz

218
jedan uvjet, to ga apologeti kompleksa moi brino proputaju prihvatiti: sva ta dobra ostaju vrijedna
samo ako se ne zanemare i ne unite one vanije ovjekove stvari.
Mnoga obeanja to ih je dao Francis Bacon jo uvijek vrijede, a i dalje e biti vrednovana. Ovdje bih
samo elio iznijeti injenicu da ta obeanja nisu bezuvjetna. Naprotiv, njihovo jednostrano ispunjenje,
pod uvjetima koji zadovoljavaju samo zahtjeve megatehnike, koja beskrajno nadrauje nesvrhoviti
ovjekov centar za uivanje profita, a bez potovanja za druge ljudske funkcije i projekte, nosi sa
sobom plaanje teke kazne koju moramo prepoznati i svjesno joj se uklanjati. Zla koja proizlaze iz
megatehnike nisu uzrokovana njenim neuspjesima i slomovima nego njenim neomeenim uspjehom
u prekomjernom kvantificiranju. Ti nedostaci nalazili su se ve u samoj koncepciji mehanike slike
svijeta, koja je okrenula svoja lea organskim potrebama i organskim procesima povratne sprege, a
prenaglasila kvantitetu i brzinu, kao da kvantiteta jami vrijednost kvantificiranog proizvoda.
Jasno je, dakle, da se inteligentni umovi ne bavei preispitivanjem mehanikih ili elektronskih pro-
izvoda, nego sistema koji ih stvara bez neprestanog osvrtanja na ovjekove potrebe i bez osjetljive
korekcije kad te potrebe nisu zadovoljene. Danas, sreom, takva kritika miljenja prokapljuju poma-
lo natrag u sistem, u obliku analize cijene i koristi ime se bave inenjeri i administrativci. To je
i formalno priznanje da su mehanike koristi esto postignute uz velike drutvene gubitke, kao i da
moramo, prije nego bezuvjetno prihvatimo sve darove to ih nudi megatehnika, preispitati popratne
gubitke i odluiti da li ih korist opravdava, te ako su ti darovi odmah poeljni, vidjeti da li su to zaista i
na dugi rok. U jednoj biotehnikoj privredi, ista financijski kriteriji imali bi samo ogranieno mjesto
pri takvim procjenama.

4. Kvantificiranje bez kvalificiranja

Najozbiljnija greka megatehnike, neispravljiva ve po naelima koja su povijesno ukorijenjena u
kompleks moi, potjee direktno iz njenih zapanjujuih performansi: ljudski ivot biva guen i pre-
zasien na bezbroj mjesta pukim kvantitativnim vikom poevi od vika poroda. Ta prekomjernost
nosi ne samo pozitivne dobitke nego i teku cijenu i katastrofalne kazne; to je jo gore, kompleks
moi prosperira jednako proizvodei negativna dobra poput cigareta i pesticida kao i visoko vrijednu
hranu. esto su, zaista, profiti od takve kodljive proizvodnje mnogo vei.
Da kvantifikacija nije korisna, otkrilo se, dodue, jo vrlo davno, u vrijeme kad je samo favorizirana
manjina mogla raspolagati dobrima i uslugama u relativno neogranienoj koliini. Kako sam ukazao
ranije, prvi stvarni izazov drevnom civiliziranom sistemu moi (koji je bio prethodnik nae moder-
ne ekonomije obilja) dogodio se izmeu osmog i estog stoljea pr.n.e., kada je niz proroka i filozofa,
opaajui pogubno djelovanje to ga je na ljude imala nezasitna pohlepa za neogranienim koliina-
ma hrane, pia, seksualnog uivanja, novca i moi, navijestio novi sistem dobrovoljne suzdranosti.
Egzibicionistiki nain troenja po kojem su se poznali bogati i moni, nije se vie prihvaao kao po-
eljni obrazac ovjekovog uspjeha. Umjesto toga, aksijalne religije i filozofije zagovarale su odricanje,
umjerenost, obuzdavanje suvinih elja i muiavih egoistikih hirova, za volju unutranje ravnotee
i duhovnog uznoenja.
Iako je civilizacija do neke mjere pod utjecajem tih aksijalnih religija i ideologija ve oko 2500 go-
dina, one ak ni u trenucima najvee prihvaenosti i uspjeha nisu uspjele u cijelosti odmijeniti starije
sisteme moi a ni preduhitriti ovaj dananji. Iz dva razloga: ponajprije, nijedan od tih novih naina
miljenja nije se sam nikada uvrstio u dovoljnoj mjeri da bi dokinuo dominantne institucije drevnih
drutava rat, ropstvo i ekonomsku eksproprijaciju ili prevladao socijalna zastranjenja na kojima su
se one zasnivale. Jednako tako sputavala ih je injenica da su njihovi sistemi odricanja bili zamiljeni
ne da donesu nagradu na ovom svijetu, nego da vjernika zadovolje usprkos tome to nagrada izostaje,

219
ili da se on raduje nagradi koju e s kamatima dobiti u nekom zamiljenom prekogrobnom i vjenom
ivotu.
Osim na neki nepouzdani ublaujui nain, uglavnom dobrovoljnim milosrem, aksijalne religije
su zbog toga mogle uiniti vrlo malo da potrebna dobra u dovoljnim koliinama budu pravedno raspo-
dijeljena itavoj zajednici. Njihov iskljuivi naglasak na kvaliteti ivota, na unutranjoj i subjektivnoj
nagradi, samo je obrnuo stariju tendenciju prenaglaavanja materijalne moi; meutim, kod svih viih
organizama nuna je ravnotea kvantitavnih sastojaka, moi i ljubavi, kako bi se osigurao najbolji mo-
gui ivot. Adekvatni odgovor na ljudski problem ne daju ni neograniena moi niti nemona vrlina.
S obzirom na ekonomiju obilja, postoji udnovata paralela izmeu dileme koju danas suoava mo-
derni ovjek kroz svoju tehnologiju, i one koja se davno dogodila u prirodi kroz krajnju plodnost u
reprodukciji pojedinih vrsta. Biolozima je ve dugo jasno da bi reproduktivna sposobnost svake vr-
ste, ak i nekih koje danas zauzimaju skromnu niu, bila dovoljna da preplavi cijeli planet svojim
potomstvom, ako bi se neogranieno razmahala. Priroda se, sreom, slui itavim nizom obuzdava-
juih situacija, koje e za neko dovoljno dugo vrijeme ograniavati kvantitativni porast i uspostaviti
ravnoteu. Suoen sa slinim prijetnjama u prolosti, ljudski rod odravao se u granicama ne samo
standardnim pustoenjem kuge, gladi i rata, nego i edomorstvom, prekinutim koitusom, homoseksu-
alnou, dobrovoljnim suzdravanjem, dopunjenim povremeno i empirijskom koncentracijom.
U toku posljednja tri stoljea postoje dokazi o trajnom iako nepravilnom porastu stanovnitva
u cijelom svijetu, iz razloga koje je jo uvijek teko objasniti, jer do porasta dolazi i u podrujima
gdje nema znatnog prilijeva ni prirodnih bogatstava ni industrijske produktivnosti, a izgleda da nema
ozbiljnih promjena ni seksualnih navika ni tjelesne higijene. Kakvi god bili razni uzroci i okolnos-
ti, takozvana eksplozija populacije ravna je tehnolokoj eksploziji zapadne civilizacije, a obje imaju
zajedniki mea pogoranje ivota.
Svijest o tome da tako velika ljudska plodnost ne moe ii u beskraj, budila se sporo: ali ve i prvo
shvaanje te opasnosti, kao u eseju Thomasa Malthusa o populaciji, uz izum prvih jeftinih kontra-
cepcijskih sredstava uglavnom ispiraa usporila je stopu porasta u zemljama poput Francuske i
Engleske do te mjere da su se strunjaci za stanovnitvo jo 1940. radovali postizanju ravnotee u
slijedeoj generaciji, a u zemljama poput Francuske i recesiji. Ta se predvianja nisu ispunila, ali je
injenica usporavanja stope rasta pokazala da se uz dovoljnu primjenu pameti prekomjerna bioloka
kvantifikacija mogla i moe izbjei. Razna kontraceptivna sredstva za smanjenje porasta stanovni-
tva na cijelom planetu, do socijalno i ekonomski prihvatljivog optimuma, danas su nam uz relativno
triavu cijenu pri ruci. Preostale zapreke su psiholoke i ideoloke a ne tehnike.
Na alost, tehnologija u sebi jo nije razvila, a niti to pod uvjetima svojih favoriziranih ekonomskih
motiva kani, nikakvu granicu umnaanju strojeva i strojnih proizvoda: i mo i profit zavise o proizvod-
nji to vie roba za to vie potroaa, kao i o sigurnoj potronji u najkraem moguem vremenu.
I tako e na dugi rok a pod dugim rokom shvaam period vjerojatno manji od jednog stoljea
na ekspanzivni megatehniki sistem, pogotovo ako bez promjena nastavi svojim sadanjim smjerom,
vjerojatno uiniti cijeli planet nenastanjivim i za njegovo dananje stanovnitvo, te ako iste bezumne
sile koje su danas na djelu ne budu zadrane, ak e i prorijeeno stanovnitvo biti osueno na propast.
Kad znanstvenik dobra glasa kao dr Lee Du Bridge moe braniti sveukupnu i neodloivu upotrebu
pesticida, baktericida a moda i jednako opasnih farmaceutskih proizvoda, izjavljujui pri tom da
bi dodue trebalo barem deset godina da se u dovoljnoj mjeri ispita i provjeri njihova vrijednost i
nekodljivost, ali da industrija ne moe ekati tada postaje oito da je njegova racionalna odanost
znanosti sekundarna u odnosu na financijski pritisak, kao i da ouvanje ljudskog ivota za industriju
nije stvar neke ozbiljnije brige.
Mnoga upozorenja o zloupotrebi i znanosti i tehnike nisu nedostajala ni u toku prolog stoljea.
Jo prije naglog oka i zabrinutosti do koje je dolo zabranom DDT-a, referat ovjekova uloga u

220
mijenjanju lica Zemlje odran a Wenner Gren simpoziju godine 1955, obratio je dunu panju na go-
lemu tetu koja se okoliu nanosi neodgovornom primenom tehnike, a kasnije analize mnogih drugih
kompetentnih biologa, osobito Rachel Carson i Barryja Commonera, sa zapanjujuom su vjetinom
pogodile sr situacije.
ak i oni koji se osobno ne osjeaju ugroeni kvantifikacijom, moraju biti spremni da priznaju njene
statistiki dokazive posljedice u mnogim oblicima, degradacije okolia i ekoloke neravnotee, to ih
stvaraju popratni proizvodi nae megatehnike privrede. Ironija kvantifikacije je da mnogi najpoelj-
niji darovi moderne tehnike nestaju kad se raspodijele en masse, ili kad se upotrebljavaju previe esto
i previe automatski, kao u sluaju televizije. Produktivnost koja bi na svim razinama mogla ponuditi
iroku mogunost izbora, s veim potovanjem za individualne potrebe i preferencije, postaje umjesto
toga sistem koji svoju ponudu ograniava na ono za im se moe izazvati masovna potranja. Tako
biva i onda kad se deset tisua ljudi u svojim automobilima okupi u nekom jo divljem i slikovitom
podruju samo na jedan dan, ne bi li se pribliili prirodi. Divljina nestaje, a njezino mjesto zauzima
megalopolis.
Ukratko: daleko od toga da rijei problem oskudice, megatehnika ju samo prezentira u novom obli-
ku za koji je jo tee nai rjeenje. Rezultat: ozbiljna deficitarnost ivota, koja potjee izravno iz ne-
upotrebivog i nepodnoljivog obilja. Ali, oskudica ostaje: dodue, ne oskudica strojem proizvednih
materijalnih dobara i mehanikih usluga, nego svega to nagovijeta mogunost bogatijeg osobnog
razvoja, zasnovanog na vrijednostima drugaijim od produktivnosti, brzine, moi, prestia, novane
dobiti. Ni u okoliu kao cjelini, kao ni u pojedinoj zajednici ili njenim tipinim linostima, nema ni-
kakvog osvrtanja na nune uvjete povoljne za ravnoteu, rast i njihov svrhoviti izraz. Defekti koje
ispitujemo ne lee u pojedinim proizvodima, nego u samom sistemu: njemu nedostaju osjetljive re-
akcije, budna procjena i prilagoavanje, ugraena kontrola, fina ravnotea izmeu akcije i reakcije,
manifestacije i inhibicije, to pokazuju svi organski sistemi a iznad svega ovjekova vlastita priroda.
Majstor se poznaje po svojim granicama, zapisao je Goethe, a ta se istina ne odnosi samo na
knjievni genij, nego i na svaki organizam: govoriti o organizmima znai govoriti o selektivnoj or-
ganizaciji i kvantitativnom ogranienju. Sav ivot postoji na uskom rubu izmeu vruine i studeni,
hrane i gladi, vode ili ei: tri minute bez disanja znae smrt ljudskog bia, a nekoliko dana bez vo-
de, mjesec dana bez hrane i njega nema. Ali previe je zlo kao i premalo. Iako rezervna koliina
igra zapravo bitnu ulogu u odranju ravnotee organizma, te omoguuje slobodu i bujnost, ovjek se
ne razvija trajnom upotrebom neogranienih koliina. Jednom rijeju: najsjajnijim djelima moderne
tehnologije nedostaju upravo ona specifina organska obiljeja to su ih Galileo, Descartes i njihovi
kasniji sljedbenici, najprije sistematski zanemarivali a zatim i odbacili.

5. Opasnost parazitizma
Pod reimom ekonomije obilja, ak i u ogranienim razmjerima koji su dosad postignuti u Sjedi-
njenim Dravama, golemo ponueno mito sigurnosti, dokolice i bogatstva nosi sa sobom na alost,
i jednako veliku nevolju: perspektivu sveopeg parazitizma. I ranije kulture imale su okraje s tim
neprijateljem: Odisejevi izaslanici kod Lotofaga bili su tako zavedeni njihovom medenom hranom i
sanjivom oputenou da ih je trebalo spaavati silom. Ne jedan car ili despot otkrili su da sloboda
u smislu osjetilnih poticaja i primamljivanja moe biti ak djelotvornija od prinude, te da bolje osi-
gurava poslunost. Kad je ve prhivaen, parazit se identificira sa svojim gospodarom i nastoji oko
gospodareva dobra. Budui da je parazitizam iroko primijeen u ivotinjskom svijetu, imamo dovolj-
no podataka da otro promislimo o posljedicama koje na kraju moe imati za ljude.

221
 Kao uzvrat za nekritino prihvaanje, megatehnika nudi ivot bez napora: izobilje fabriciranih do-
bara, steeno s minimumom tjelesne aktivnosti, bez bolnih sukoba ili tekih rtava: neto kao ivljenje
na otplatu, s neogranienim kreditom, ali konani obraun egzistencijalna munina i oaj itljiv
je samo najsitnijim slovima pri dnu ugovora. Ako je povlatena ljudska, jedinka spremna odrei se
slobode kretanja, oslonca na sebe i autonomnog postojanja, tada moe, uz trajnu privrenost svom
gospodaru Levijatanu, primiti mnoga od dobara zbog kojih je bila primorana naprezati se, kako bi ih
zajedno s velikom nagradom bljetavih suvinosti troila bez izbora ili ogranienja ali, dakako, pod
eljeznom diktaturom mode.
Konane posljedice takvog podvrgavanja mogle bi i te kako biti one koje je nasluivao Roderick
Seidenberg: pad u primordijalno stanje nesvjesnosti, gubitak ak i one ograniene svijesti koju druge
ivotinje moraju ouvati kako bi preivjele. Uz pomo halucinogenih droga, to stanje nam slubeni
manipulatori i dreseri mogu ak predoiti i kao proirenje svijesti ili nekom slinom umirujuom
frazom za koju e se ve pobrinuti reklamni strunjaci.
Ako treba neki dokaz o pravoj prirodi elektronske kontrole, tad nam ga prua nitko drugi nego sam
promicatelj tog sistema, McLuhan. Elektromagnetska tehnologija, kae on u svom djelu Razumije-
vanje medija, zahtijeva krajnju ovjekovu poslunost [kurziv moj] i meditativnu spokojnost kakva i
prilii organizmu koji svoj mozak sada ima izvan svoje lubanje, a svoje ivce izvan svoje koe. Svoju
elektronsku tehnologiju ovjek mora sluiti istom servomehanistikom vjernou s kojom je sluio
svojoj splavi od pletena iblja, svojem unu, svojoj tipografiji i svim drugim produecima svojih fi-
zikih organa. Da bi dokazao svoju tvrdnju, McLuhan bezobrazno porie izvornu namjenu orua i
potreptina kao izravnih slugu ljudske svrhe. Istim skliskim falsificiranjem McLuhan bi rado ponovno
uveo prinude iz Doba piramida kao poeljnu karakteristiku totalitarnog elektronskog kompleksa.
Veliko mito pokazuje se tek neto boljim od slatkia s kojim otmiari namamljuju djecu. Takav
parazitski ivot to ga nudi megatehnika bio bi zapravo povratak u utrobu: ovom prilikom u kolek-
tivnu utrobu. Sreom, embrio u sisavaca jedini je parazit koji se pokazao sposobnim za prevladavanje
tog utvrenog stanja: poroajni pla djeteta trijumfalno navijeta njegov bijeg. Ali, spomenimo: kad
ljudsko bie jednom napusti utrobu, uvjeti koji su tamo bili povoljni za njegov rast, postaju smet-
njom. Nema efikasnijeg naina za zaustavljanje razvoja od trenutanog zadovoljenja, i to bez napora,
svake potrebe, svake elje, svakog sluajnog impulsa pomou mehanikih, elektronskih ili kemijskih
sredstava. U cijelom organskom svijetu razvitak zavisi o naprezanju, interesu, aktivnom sudjelovanju:
nita manje i o poticajnim otporima, konfliktima, inhibicijama i odlaganju. ak i u takora udvaranje
prethodi kopulaciji.
Za ovjekov razvoj taj je uvjet tako kljuan, da se i u igrama, gdje ovjek po volji moe postavljati sva
pravila, vrsto odreuju prostorne i vremenske granice, a stroga pravila igre, potkrijepljena kaznama,
neovisna su od udi ili volje igraa. Bit same igre upravo i lei u napetosti i borbi ljudskog susreta
ne samo u pobjedi ili porastu. Prelaka pobjeda krvari zapravo uitak u igri i samom pobjedniku. Ako
je jedini cilj nogometa, kako je svojedobno primijetio William James, ugurati loptu u mreu, onda je
najlake pobijediti tako da se lopta odnese u gol po mranoj noi. Po tom istom jalovom kanonu lakog
uspjeha, odnedavna se masturbacija u samoi preporua kao bolja od stvarnog seksualnog susreta.
Tako e tom beznapornom, automatskom, mekoputno sigurnom ivotu na dugme to ga obeaje
megatehnika, zamiljenom iskljuivo na principu zadovoljstva nedostajati onaj vitalizirajui osjeaj
stvarnosti to ga prua ak i igra. U Egiptu i Grkoj je ak i ropstvo predstavljalo sretnije stanje za
roba, u smislu njegovih organskih potreba ili barem za one koji su se bavili umjetnou i umjetnim
obrtom. O tome postoje dokazi iz ivotinjskog svijeta, uvari u zoolokim vrtovima opazili su da se
njihove ivotinje osjeaju mnogo bolje ako im se baci cijeli ivotinjski le, da ga komadaju kao to
ine i u prirodi, a ne ako im se daje meso ve unaprijed isjeckano na komade. Ako interes potie na
naprezanje, napor e, povratno, hraniti interes.

222
 Za neko kratko vrijeme, u bolesti ili u oporavku, ili da neutralizira umor, ovjek moe s nekom
koriu pasti u kvaziparazitsku rutinu, to pacijent u ljeilitu ili putnik na brodu i radi. Ali napraviti iz
tog stanja trajni cilj ivota i opravdanje svih ranijih ovjekovih borbi na ivot i smrt, to znai zaboraviti
uvjete pod kojima se ovjek izvorno odvojio od ivotinja, ivei daleko raznolikiji i naporniji ivot od
onoga koji je potreban drugim ivotinjama.
Nikakva pupana vrpca nije ovjeka vezivala za prirodu: ni sigurnost ni prilagoavanje nisu
bili vodilje ljudskog razvoja; ako su tropski uvjeti ivota ponekad prekomjerno pogodovali nemaru i
pospanosti, upravo se u tekim regijama, na rubu pustinje ili uzdu obala plavnih rijeka, u prividno
oskudnim, nepotpunim ili poluneprijateljskim okolinama ovjekov duh vinuo najdalje ponad svojih
ivotinjskih ogranienja, postiui ne samo ravnoteu i rast nego i vrhovni premda rijetki atribut
ljudske osobnosti: transcendenciju.
Iako domestikacija ne rezultira opim propadanjem do kojeg dovodi potpuni parazitizam, nedavno
prouavanje Curta P. Richtera o norvekom takoru ukazuje da se pod takvim uvjetima zbiva neto
ozbiljnije od gubitka autonomije. Norveki takor prvi put je udomaen oko 1800, kako bi se dobile
rtve za vulgarni sport, borbu takora. Do polovice stoljea stvorena je definirana domaa vrsta albino
takora, s raznim genetikim varijacijama: bez zuba, bez dlake, s drhtavicom, s kongenitalnom onom
mrenom, to sve ne nalazimo u divljoj vrsti.
Richter usporeuje uvjete pod kojima je taj takor udomaen s uvjetima to ih danas prua drava
blagostanja obilje hrane, bez opasnosti, bez stresa, jednolini okoli, klima itd. Ali on primjeuje
da pod tim prividno povoljnim uvjetima dolazi do organskog propadanja: do smanjenja veliine adre-
nalnin lijezda koje pomau organizmu u sluaju stresa ili umora i tite od stanovitih bolesti, te do
smanjene aktivnosti tiroidne lijezde koja regulira metabolizam. Stoga moda nije udno da se mo-
zak, a vjerojatno i mentalne sposobnosti pripitomljenog takora smanjuju. Istodobno, spolne lijezde
sazrijevaju bre, postaju vee i aktivnije, to rezultira poveanom plodnou. Kako ljudski!
Richter primjeuje paralelne boljke i u prezatienoj ljudskoj populaciji: poveana uestalost artriti-
sa, konih bolesti, dijabetesa i cirkulatornih smetnji, kao i povoljniji uvjeti za rast tumora, izgleda zbog
prekomjernog luenja spolnih hormona. Uoljiva je i smanjena vitalnost, te porast neurotskih i psi-
hotikih smetnji. Ti dokazi nisu konani, ali u najmanju ruku snano sugeriraju da je svaka definicija
privrede koja prua samo maksimalne olakice za odranje fizikog ivota, a uz minimum organskog
naprezanja, podlona sumnji da zanemaruje kompleksnije uvjete, ukljuujui tu i one negativne, koji
su potrebni svakovrsnom organskom razvitku.
Tu je Patrick Geddes jo davno, kao biolog, doao do nekih zakljuaka koji jo uvijek vrijede. U svo-
joj Analizi naela ekonomike, on opaa da su uvjeti degeneracije u organskom svijetu priblino
poznati. Ti uvjeti su esto izrazito dvovrsni: prvo, nedostatak hrane, svjetla itd., dovodi do pothranje-
nosti i malaksalosti. Drugo, lagodni ivot, s izobilnom hranom i smanjenim izlaganjem opasnostima
okoline. Vrijedno je zabiljeiti da prvi samo potiskuje, a u krajnjem sluaju i zatire konkretnu vrstu,
dok drugi, prestankom upotrebe ivanih i drugih struktura, to se podrazumijeva u tako pojednostav-
ljenom ivotu, dovodi do daleko podmuklije i temeljitije degeneracije, kakvu vidimo u ivotu mirijada
parazita.
Ve vidljive na mnogim mjestima, promjene linosti koje e se dogoditi u nastojanju da se pomou
megamaine ostvari ivot koji zahtijeva to manje miljenja, naprezanja i osobnog zanimanja, trebalo
bi tek odmjeriti i procijeniti. Ali krajnosti prema kojima to kretanje tei, danas su oite: infantilnost ili
senilnost. Psihoanalitiari su ve dugo svjesni da kod ljudi postoji latentna tendencija za povratkom
u utrobu. ak i nakon izlaska iz tog savrenog boravita, dijete zadrava iluziju svemoi: treba samo
zajecati da mu se ispune sve elje. Ako se glasno dere, okolina smjesta reagira: pojavljuje se umirujue
lice, miluje ga ruka, grudi mu nude hranu.

223
 Prenijeti to udesno postojanje bez naprezanja dalje u zrelost, preutno je nastojanje sistema auto-
matizacije to ga usavrava suvremeni ovjek. Ali, stanje s kojim dijete poinje, u kojem nije sposob-
no razlikovati izmeu vlastitog tijela i drugih dijelova svoje neposredne okoline, postaje na kasnijem
stupnju nesposobnost da identificira samo sebe, kao i da njeguje elje koje se u danoj okolini ne mogu
smjesta zadovoljiti. Cijena tog maginog ispunjenja elja je krajnja zavisnost; ako izostane daljnji rast
kojim se zahtjevno dijete odvaja od svoje roditeljke, to e dovesti do progrediranog nerada vitalnih
organa i povratka u stanje krajnje nesvjesnosti.
Ako automatizacija otpoinje uspostavljanjem infantilne zavisnosti, ona e u mjeri u kojoj je us-
pjela nametnuti svoj reim cijeloj zajednici, zavriti izazivanjem senilnog otuenja i izroavanja, obi-
ljeenog propadanjem i onih sposobnosti i funkcija koje su se razvile. U svom konanom djelovanju,
automatizam e, dakle, umjetno izazivati preranu starost; jer ljudski organizam svodi na stanje bes-
pomonosti, slaboumnosti i profesionalne beskorisnosti, to je najgore prokletstvo koje moe snai
vremenog ovjeka. Tekui val razmetljive pornografije moda je i konani dokaz takve senilnosti:
ona se neminovno koncentrira samo na apstraktne slike, ili, na ono to od seksa ostaje kad iezne
aktivna sposobnost za voenje ljubavi.
Traumatsko iskustvo koje esto pogaa starije kad dou u vrijeme za starosnu mirovinu, iako su
esto jo uvijek sposobni da efikasno rade, zapravo se sastoji u shvaanju da vie nisu potrebni. Naj-
okrutniji udes umirovljenog radnika je kad mora suoiti budunost u kojoj vie ne obavlja nikakvu
funkciju, ne zauzima nikakvo mjesto i ne ispunjava nikakvu dunost. Ljudi koji inteligentno pristu-
paju starenju, nastoje to dublje odgoditi to konano razdoblje prikraenosti, otuenja i paralize. Ali
megatehnika automacija, upravo u mjeri u kojoj biva uspjenija i univerzalnija, nastoji te starake
nedae uvesti u sve ranije stupnjeve ivota: sve dok se na nekoj idealnoj toki crte infantilnosti ne
pretope u senilnost, ne ostavljajui meuprostor koji bi se s pravom moglo nazvati zrelim, samous-
mjerenim i ispunjenim ivotom.
Ako netko sumnja u stvarnost tog prinudnog pribliavanja kolektivnom parazitizmu kad megama-
ina jednom pone djelovati punom snagom, na raspolaganju mu stoji obilje opominjuih svjedoans-
tava, gotovo samih poetaka pismenosti. Kroz cijelu povijest nita nije upadljivije od nezadovoljstva,
nelagode, tjeskobe i psihotike samorazornosti vladajuih slojeva, kad jednom najzad imaju sve to
srce zaeli. Jer vladajua manjina, povlatena nekolicina, uvijek je suoena s krajnjim prokletstvom
takve besmislene egzistencije: s pukom dosadom. O tome nam govori mezopotamski Razgovor o
samoubojstvu to ga navodi Pritchard u svojim tekstovima ili u Intelektualnoj pustolovini drevnog
ovjeka.
Kraljevi su se uvijek hvalili time da je svaka njihova eljica zapovijed. Klasini dokaz njihove moi
i uspjeha bile su neograniene koliine hrane i pia, brda haljina i dragulja, usluge bezbrojnih robova,
slugu i slubenika, neograniena stimulacija osjetila i bezbroj prilika za seksualna iivljavanja, jer tu
se ak i erotski uitak mjerio grubim kvantitativnim mjerilima. Obilje na koje su neko imali monopol
samo kralj i njegov dvor, danas se kao vrhunski poklon sistema moi nudi ovjeanstvu openito.
Ali, pripazimo na ozbiljnu razliku izmeu ta dva naina. U starom sistemu postojao je spasonosni
rizik koji vie nee postojati kad sadanje tendencije postanu univerzalne. Jer do parazitima drevnih
manjina dolo je zapravo kao do neke ambivalentne nagrade za njihov izvorno grabeni nain ivota.
Ti vladari i njihovi ratnici samo su uz estoki napor i uz rizik da budu ubijeni pokorili i eksploatirali
daleko brojnije seljako stanovnitvo. Pa kad bi neki uspjeni monarh i postigao odgovarajuu vlast i
prihod, te pao u parazitski nain ivota, jo uvijek je morao biti na oprezu od napada zavidnih supar-
nika, nasilja drugih grabeljivih upravljaa i kneeva koji su htjeli proiriti svoje porezno podruje, a
i od masovnih ustanaka porobljenih naroda i robova, kao u sluaju idovskog egzodusa iz Egipta.
Na prvi znak pobune, ili ak samo preventivno, vladajua klasa zgrabila bi svoje buzdovane i maeve
da ponovno uvrsti svoju vlast. Ta napetost odravala je glavne korisnike parazitskog reima u stanju

224
ivotinjske budnosti i tjelesne ilosti, a svoju grabeljivu otricu obino bi brusili lovom na lavove i
tigrove. One koji bi otupjeli i pali u parazitsku inerciju, brzo bi svrgnuli sposobniji i aktivniji suparnici.
Stoga staromodni rat nije bio tek puko standardno sredstvo za utroak suvinih energija drevne
privrede: on je vladajuu manjinu takoer odravao u dodiru s temeljnim realnostima organskog
ivota, realnostima koje ekonomija obilja, zasnovana iskljuivo na naelima uitka i moi, preutno
porie ili ih otvoreno nipodnitava. Kako se grade nae dananje vojne megamaine, ubrzo e nestati
ak i osobni rizici i naprezanja: jedina, grupa koja e biti sigurna, osim ako njena zlokobna strategija
ne ukljui aktivni bakterioloki rat, bit e vojnika kasta, sigurna u svojim podzemnim kontrolnim
centrima ili u pokretnim podvodnim skrovitima. Ako se ikad vrsto ostvari neka planetarna vlast,
do ega bi moglo doi koalicijom sada zavaenih vojnih megamaina, stei e se i uvjeti za potpuni
parazitizam, to jest za sveope izopaavanje ovjekovih ljudskih mogunosti.
Pokuavajui odgovoriti na pitanje Je li ivot vrijedan ivljenja?, William James istakao je kako
psiholoki uvjeti koji dopunjuju biologova opaanja o parazitizmu pokazuju da organske aktivnosti
najvieg tipa osciliraju izmeu dva pola: pozitivnog i negativnog, zadovoljstva i boli, dobra i zla, te
da nastojanje da se ivi samo u uvjetima pozitivnog, uitka i obilja, razara samu polarnost koja je
potrebna za puno manifestiranje ivota. Doista je znaajna injenica, zapisao je James, da patnje
i tekoe u pravilu ne gue ljubav za ivot; ini se, naprotiv, da joj podaju jo veu strast. Glavni
izvor potitenosti je obilje. Nuna i borba su ono to nas uzbuuje: trenutak naeg trijumfa donosi
nam prazninu. Pesimistike izreke iz Biblije ne potjeu od idova iz suanjstva, nego iz dana slave
Salamunove.
ak i primitivni narod, za koje s razlogom pomiljamo da moraju trpjeti mnoge tekoe, priznaju
taj fundamentalni paradoks: smjenjivanje zadovoljstva i boli unutar nekih granica. Zato su i izmislili
obrede prijelaza i kunje inicijacije, esto popraene tjelesnim sakaenjima koja su zahtijevala stoiku
hrabrost. Kad tjelesni napor, stres, opasnost i razgibanost ne budu vie potrebni za zaraivanje kru-
ha, to e odrati modernog ovjeka zdravim? Ve danas, pritiskom na dugme ili okretom prekidaa,
itava eta mehanikih slugu preuzima posao. Pod tim uvjetima, sport moe posluiti kao privreme-
na zamjena za rad, ali po uobiajenim kanonima moi, sport je veinom preputen visoko plaenim
profesionalcima, a gledaju ga tisue preuhranjenih i omlitavjelih gledalaca, iji se jedini aktivni nain
sudjelovanja u igri sastoji u fizikom nasrtaju na suce.
U takvoj poluparazitskoj kulturi, mlade danas improvizira svoje vlastite obrede prijelaza u uzajam-
nom ubijanju bandi, u sadistikim premlaivanjima, u udljivom unitavanju dobara i smrtonosnim
automobilskim utrkivanjima, bez regulativa plemenskih obiaja ili roditeljskog autoriteta. Kultura sta-
rog Rima, koja je parazitizam prakticirala u najirim razmjerima kao rimski nain ivota, pruala
je u zamjenu kunje i opasnosti arene: orgija nasilja koje su kulminirale masovnim ubijanjem. Prije
nego to prihvatimo tu obeanu ekonomiju obilja kao neminovnu pod uvjetima koje nam propisuje
ona, bit e bolje da podrobnije ispitamo (to u slijedeem poglavlju i inim) svjedoanstva o rasulu i
demoralizaciji, koji se ve vide u svakoj kulturi to ju je obnovljeni sistem moi ak samo letimino
dodirnuo.
I ovdje bi, kao i u Gradu u historiji, trebalo da budem nesiguran u svoje tumaenje dokaznog
materijala pred nama, da pred vie od jedno stoljee nisam imao prethodnika u jednom od najda-
lekovidnijih politikih interpreta to ih je Evropa ikad dala: to je Alexis de Tocqueville. U svojim
opaanjima o demokraciji Novoga svijeta, to jest Sjedinjenih Drava, on nije bio nesvjestan mnogih
obeanja to ih je nova tehnologija ve nudila: doista, rekao je doslovce da je povijest posljednjih se-
dam stotina godina povijest progresivnog ekonomskog i socijalnog izjednaavanja. Ali bio je takoer
svjestan i strane cijene koja bi se za taj napredak morala platiti. Nastojim ui u trag, rekao je, no-
vom licu pod kojim bi se despotizam mogao pojaviti u svijetu mnotva ljudi, jednakih i slinih, koji
se neumorno trude da zbrinu beznaajne i triave uitke koji prezasiuju njihov ivot

225
 Iznad tog soja ljudi stoji neka golema i skrbnika sila koja preuzima na sebe zadovoljavanje nji-
hovih elja i bdije nad njihovom sudbinom. Ta mo je apsolutna, minuciozna, uredna, promiljeno
tedljiva i blaga. Bila bi nalik na roditeljsku vlast, kad bi poput nje nastojala ljude pripremiti za zre-
lost; ali naprotiv, njen cilj je da ih zadri u trajnom stanju djetinjstva: ona je i te kako zadovoljna to
ljudi uivaju, pod uvjetom da ne misle ni o emu drugom nego uivanju. Za njihovu sreu takva vlast
s voljom radi, ali eli da bude jedini agens i sudac te sree; ona se brine za njihovu sigurnost, umna-
a i pribavlja ono to im treba, omoguuje njihova zadovoljstva, brine njihove glavne brige, upravlja
njihovom poduzetnou, regulira prijenos vlasnitva i raspodjeluje njihovo nasljedstvo: to preostaje
nego da ih potedi sve brige razmiljanja i sve muke ivljenja?
Poto je tako, redom, uzela u svoj moni obuhvat svakog lana zajednice i oblikovala ga po svojoj
volji, vrhovna vlast iri svoju ruku nad cijelom zajednicom. Ona povrinu drutva prekriva mreom
sitnih i zamrenih pravila, podrobnih i jednoobraznih, kroz koju se ne mogu probiti ni iznad gomile
uzdii niti najizvorniji umovi, ni najenerginiji karakteri. Ljudska volja nije uzdrmana nego umekana,
svijena i voena; ona rijetko kad tjera ovjeka da djeluje ali i on se neprestano suzdrava da djeluje

Uvijek mislim da se robovanje urednog, mirnog i blagog tipa moe mnogo lake nego to se obi-
no dri povezati s nekim od izvanjskih oblika slobode, te se ak i uvrstiti pod okriljem narodnog
suvereniteta.
Nitko nije bolje opisao ni mito ni opasnost u koju nas dovodi upravo uspjeh megatehnike, s kulmi-
nacijom u konanom sklapanju planetarne megamaine. Ono to je neko bila ista spekulacija pisaca
utopijske i znanstvene fantastike, danas se neugodno blii toki materijalizacije.

226
Glava trinaesta: Demoralizacija i pobuna
1. Napukli monolit
Nema nikakve sumnje, barem u industrijski najrazvijenijim zemljama, da se Megatehniki Kom-
pleks danas nalazi na vrhuncu svoje moi i vlasti ili mu se brzo pribliava. U objektivno mjerljivim
fizikalnim pojmovima jedinicama energije, proizvedene robe, potroene sirovine, sposobnosti za ma-
sovnu prinudu i masovno razaranje sistem je gotovo ispunio svoje teorijske dimenzije i mogunosti,
pa ako ga ne ocjenjujemo nekim viim ljudskim mjerilom, njegov uspjeh je neodoljiv.
Na mnogim podrujima, Kompleks Megamaine je poeo praktino totalno kontrolirati, i u Sjedi-
njenim Dravama i u Sovjetskom Savezu, iako ameriki sistem ostaje vjerojatno neto efikasniji, jer se
u nudi slui jo uvijek politehnikom tradicijom svojih pionirskih dana, zajedno s navikom samostal-
nog otpoinjanja posla i podupiranja inventivnosti. Osim svojeg uzajamnog suparnitva i otvorenog
antagonizma, ta dva reima izgledaju sve vie kao da ih je nemogue napasti ili pobijediti, a intelek-
tualne navike i iracionalne namjere to ih zastupaju prenose se preko masovnih medija sve veim,
dijelovima ovjeanstva.
Schumpeter je jo generaciju prije nas ukazivao na to da kapitalizam svojom vlastitom snagom
stvara praksu koja e izazvati njegovo odmjenjivanje nekim oblikom impersonalnog kolektivizma, u
kojem nee biti mjesta za privatno vlasnitvo, privatno miljenje o vrijednostima, privatnog ugovara-
nja, a na kraju ak ni privatne dobiti i dohotka, osim u prastarom obliku statusa i povlatenosti.
to vrijedi za kapitalistiku ekonomiju, vrijedi danas i za sveukupni kompleks moi: konfuzija i
demoralizacija izraena u avangardnoj umjetnosti, brzo se pribliava toki na kojoj medij ne samo to
odmjenjuje poruku, nego i subjekt kojem je poruka nekad bila upuena. Poput sanatorija, te njegovih
pacijenata i doktora arobnome brijegu Thomasa Manna, cijeli na sistem moi postaje prevara:
njegova dobra postaju zla, njegove koristi nedostaci, njegovi korisni izumi postaju beskorisni i razorni.
Umjesto racionalnih ciljeva i predvidljivog reda, on danas stvara maksimalnu mogunost kaosa.
Ne treba nas stoga uditi to Kompleks Moi na mnogim podrujima prolazi kroz estoke napetosti.
Iako neosjetljiv za svaki frontalni napad, osim ako ga napadne drugi, jednako veliki sistem moi,
takav div je osobito ranjiv u sluaju lokaliziranih gerilskih nasrtaja i prepada, protiv kojih su njegove
masovne formacije nemone poput teko oklopljenog Golijata pred ustrim Davidom koji nije htio
posluiti se istim orujem ni napasti isti dio tijela.
Napetosti koje danas obuhvaaju cijeli svijet, otkrivaju nesposobnost vojne, administrativne i obra-
zovne elite da shvate ljudske reakcije to ih ve izaziva tako glatki uspjeh njihovog sistema. Jo
manje su sposobni da s njima izau na kraj, osim primjenom jo vee koliine dehumanizirajuih
procesa koji i izazivaju te neprijateljske reakcije. Iako su dezerteri i otpadnici brojem jo uvijek
beznaajni, na vidiku bi se zapravo moglo javiti neto poput opeg povlaenja i obrata.
Upravo dinamizam megatehnike, njezina prividno beskrajna dovitljivost u smiljanju tehnokratskih
odgovora na ljudske probleme, zasljepljuje njene upravljae s obzirom na prirodu tih protivnih reak-
cija. Stoga i klasini melem za nezadovoljstvo Kruha i igara, na nain drave blagostanja samo
pogorava bolest. Na alost, ba kao to u tijelu nema tkiva sposobnijeg za bri rast od stanica raka,
tako isto dezintegracija i destrukcija koje se u dravnom tijelu zbivaju s kumulativnom snagom ve

227
pola stoljea, prijete danas da e pretei proizvodni mehanizam, te ak potkopati naela kozmikog
reda i racionalne suradnje, na kojima se zapravo zasnivaju njegova izvorno konstruktivna dostignua.
Iako u konkretnim dokazima socijalne dezintegracije i regresije naih megatehnikih reima pris-
tupiti ispitujui uglavnom subjektivne reakcije koje su ve dugo vidljive, najprije u kratko ukazati
na oite pukotine u toj prividno monolitnoj strukturi. Vjerojatno e veina ljudi u svakoj industrij-
skoj zemlji, zbog toga to su neprekidno kondicionirani da prihvaaju i precjenjuju one probitanije
proizvode megatehnike, nastaviti s pohlepnim traenjem njenih materijalnih nagrada. Ali ti korisnici
sve vie pokazuju nevoljkost da funkcioniranje sistema odravaju voljnim nastojanjem: umjesto toga
nastoje da mu otmu sve vie povlastica, dodatnih prihoda i honorara, obavljajui istodobno i nerado
minimalnu koliinu rada, uz prihvaanje isto tako minimalnog osjeaja odgovornosti. Karakteristi-
no je da ameriki radnici na rastanku pozdravljaju jedan drugog s Take it easy! (Samo polako, ne
sekiraj se!)
Razlog tom sveopem neoduevljenju trebalo bi da bude jasan. Ako su automatizam i centralizirana
kontrola uzeli iz radnikih ruku sve staro umijee i odluivanje, one ljudske kvalitete to su preostale
veinom su negativne: javaluk, nepanja, ravnodunost, zlovolja, otezanje, jednom rijeju psiholoko
zabuavanjem ak i kad je radnik trajno fiziki prisutan, nije vie sav u tome.
Da bi nadoknadili tu nemogunost voenja radnog procesa i oblikovanja njegovih proizvoda, ak ni
najfavoriziraniji lanovi megatehnike organizacije (kao veliki sindikati industrijskih radnika) ne ok-
lijevaju prekinuti ili paralizirati djelatnosti bitne za cijelu naciju, kako bi iznudili suglasnost za svoje,
kadto ipak proizvoljne zahtjeve. Budui da kriterij megatehnikog uspjeha nisu racionalna distribu-
cija i socijalna pravda, nego ekspanzija koja donosi profite, establiment ne moe izai s nikakvom
moralno privlanom alternativom. Izgleda da ustrajne obustave, sjedei trajkovi, divlji trajkovi,
esto iz trivijalnih razloga, predstavljaju neki nesvijesni napor da se grevitim prekidom rada povra-
ti neto one ljudske inicijative koju sistem potiskuje. Zbog toga su pobune radnika esto usmjerene
protiv izabranih radnikih voa, koje oni prilino tono poistovjeuju s utvrenim poretkom.
Kao to je poznato, profesionalna elita koja vodi, i zbog koje se sve vie vodi cijeli sistem, nikad
nije bila angairanija, nikad vie i zahtjevnije radila, nikad bila bolje plaena i cjenjenija, laskavo
uzdizana i razvikanija nego danas. Poput svojih davnih sveenikih prethodnika, oni dobro ive i
uspijevaju na rtvama koje se pale po svetim oltarima Boga Sunca.
Za sve one koji su jo uvijek zatoenici arhainog mita o maini i akreditirani lanovi novog Penta-
gona Moi, rtve to ih Bog Sunce zahtijeva samo potvruju intenzitet njihove predanosti. Kako smo
vidjeli, astronauti se podvrgavaju najteim tjelesnim ku njama, kako bi zadovoljili ritualne zahtjeve
za svemirskim putovanjem u udaljene dijelove Sunevog sistema. Za Zemlju vezani stanovnici planeta
u tim obredima sudjeluju do neke mjere preko svojih zastupnika, to im omoguuju film, televizija i
radio, i to im ponovno vraa sve slabiji osjeaj velike pustolovine, a uvijek prisutna mogunost smrti
u svemirskom dekoru, kao pri automobilskim trkama, pojaava dnevnu dozu nesmetanog gladijator-
skog nasilja to ga odano serviraju masovni mediji.
Ono to moramo shvatiti, to zapadnoj civilizaciji gleda u oi ve pola stoljea: naime, da se preteno
megatehnika privreda moe odrati u unosnom djelovanju samo sistematskom i trajnom ekspanzi-
jom. Umjesto jedne uravnoteene privrede, usmjerene na unapreivanje ivota, megatehnika zahti-
jeva neogranieno irenje kolosalnih razmjera, to je majstorija koja se moe izvesti samo ratom ili
nekom zamjenom za rat gradnjom raketa i svemirskim istraivanjem.
Ali, to je via organizacija strukture moi, to manje smije u njoj biti nekonformiranih faktora, pa
je time cijeli sistem osjetljiviji na kvar zbog mehanikog defekta ili prirodnih katastrofa ali jo vie
na protunapad onih klasa i grupa koje su iskljuene iz sistema ili dijelom liene prednosti s kojima
se sistem razmee. Budui da je rat u ovom ili onom obliku sama dinamika sr te strukture, nijedan
periferni dio nije imun na napad. Bez rata, megatehniki bi se sistem u svom sadanjem, planetarno

228
i svemirski prostorno proirenom obliku, zaguio svojom vlastitom nesvrhovitom produktivnou.
Otuda i osobito prikladan naslov knjige Hermana Kahna: Promiljajui nezamislivo. Kako nam on
objanjava ve na samom poetku, nije nezamisliv totalitarni genocid njegova knjiga samo elaborira
razne statistike procjene o tom predmetu nego je nezamisliv svaki pokuaj da se ista koliina
intelektualne energije i materijalnog bogatstva uloi u stvaranje svjetske ravnotee koja bi pogodovala
pravdi i miru. Nezamislivo je, dakle, postaviti bilo kakvu granicu ekspanziji sistema moi.
Dok se megatehnika privreda jo izgraivala, progresivni mislioci mogli su njezine socijalne de-
fekte i materijalno pustoenje pripisivati iskljuivo izopaenim socijalnim ostacima tehniki sirovijih
prijanjh reima. Tako su viktorijanski filozof evolucije Herbert Spencer, Auguste Comte i sensimo-
nisti, na militarizam i rat i na sve oblike natprirodne religioznosti gledali kao na preostatke jednog
barbarskog drutva, koji e ubrzo biti odmijenjeni smislenim utilitarnim ciljevima te racionalnom
poslovnom i tehnikom praksom. (Comteovo Pravo u tri drave.) Jo prije nego to je devetnaesto
stoljee zavrilo, sam Spencer bio je dovoljno poten da prizna obeshrabrujue suprotno djelovanje
imperijalizma: ali lanim nastojanjem da se veliina dananjih zala objasni bez obzira na pretjeranosti
moderne tehnologije, odbacuje se vaan povijesni klju.
Kako smo vidjeli, moderna tehnologija ne samo to nije odmjerila oronuli institucionalni kompleks
koji moemo pratiti unatrag barem do Doba piramida, nego ga je rehabilitirala, usavrila globalno ga
distribuirala. Potencijalne koristi tog sistema, u nekom humanijem usmjerenju, i dalje su neizmjerne.
Ali njegove uroene mane, njegova potpuna odvojenost od ekoloke suzdrljivosti i ljudskih normi,
ve dokidaju njegove prednosti i teko prevaguju nad samim opstankom ivuih vrsta. Jer tko moe
sumnjati da su razaranja, pokolji, pustoenje okolia i izopaavanja ovjeka koja prevladavaju za pro-
teklih pola stoljea, u direktnoj proporciji s dinamizmom, moi, brzinom i trenutanom kontrolom
koju promie megatehnika
Dosad su, meutim, i ona najkorisnija tehnika dostignua bila usko povezana s istodobnim negativ-
nim manifestacijama. Ukupna koliina materijalne tete i unitavanja ljudi, u nacionalnim razmjerima
i za posljednjih pedesetak godina, svojom neosjetljivom brutalnou i besciljnom destrukcijom nada-
leko prelazi ona najupornija nastojanja Asiraca, Mongola ili Azteka. To zastranjenje ne svodi se samo
na rat. Najtipiniji dananji trijumf masovne proizvodnje, automobil, prema statistikama je od 1900.
godine ubio mnogo vie ljudi nego svi ratovi to su ih Sjedinjene Drave uope vodile dok je ukupni
broj povrijeenih i doivotnih invalida vjerojatno daleko vei.
Ta okorjela ravnodunost javnosti za ishod nae predanosti moi i brzini, pomae nam da lake
objasnimo svoje podnoenje masivnog nasrtaja tehnologije i na sva druga podruja ivota. Tako su
ve odrasle dvije generacije, za koje je svakovrsno bezumno nasilje postalo trajnom pratnjom civili-
ziranog ivota, sankcionirano drugim, jednako tako iskvarenim ali pomodnim obiajima i instituci-
jama.

2. Nestali osigurai
Osvrne li se na razdoblje u kojem ivimo, ovjek se udi ne toliko protestima i prkosnim izazovima
koji se dogaaju, koliko tome da se ne zbivaju jo naglije i nepomirljivije. Ima nesumnjivo mnogo
razloga za odlaganje te reakcije, a prvi je oito bio stvarni napredak same tehnologije, koja je unato
oajnikoj borbi zalaznice starih zanatskih radnika, ak i radnikoj klasi budila nade u skoru i bolju
sutranjicu.
U toku devetnaestog stoljea, mnoga pravodobna upozorenja dovodila su u pitanje te nade, ali jer
su se javljala uglavnom izvan sistema, odbacivana su kao staromodna, beznadno idealistika ili
apsurdno eskapistika.

229
 injenica je da je sistem moi, koji je poeo odbacivanjem tradicionalnih socijalnih i etikih vrijed-
nosti koje su omoguavale ljudsko razumijevanje i suradnju ba kao to je odbacio i tradicionalna
objanjenja prirodnih pojava mogao nastaviti djelovanjem samo tako dugo, koliko su rezidue tih
vrijednosti ostajale aktivne, potkrijepljene oblicima umjetnosti i rituala koji su stvarali jedan drai i
ivotniji svijet. Kad je mo jednom zbacila to povijesno ruho, od ovjeka su preostale tek dvije, ne vie
raspoznatljivo ljudske komponente: automat i id, prvi kao proizvod znanstvenih i tehnikih apstrak-
cija, drugi kao manifestacija grubog organskog vitaliteta, nad ijim esto razornim nagonima pamet
jo nije stekla kontrolu. Taj nedostatak ljudske dimenzije ne mogu, na alost, prepoznati umovi koje
je oblikovao i strogo kondicionirao sistem moi. Otuda i sadanja ovjekova situacija: takva, da se
ustrajno pribliava totalnoj demoralizaciji.
Bilo je i drugih uvjeta koji su vie od jednog stoljea u odreenom stanju mirovanja odravali unu-
tranje sile barbarstva to ih je stvarao sam sistem. Jedan od njih je i injenica da je do poetka naeg
stoljea, etiri petine stanovnitva naeg planeta ivjelo u jo uvijek relativno izoliranim selima i se-
oskim imanjima, to ih nova tehnologija na nikakav bitan nain nije bila dotakla.
Koliko god bila eksploatirana od sistema moi, ta ruralna i komunalna podloga ostajala je izvan
njega sve dok ju nisu uznemirile mehanizacija i urbanizacija. to je jo vanije, njena drevna etika
kultura drala je na okupu i ostalo drutvo: iako je zadravala mnoge besmislene i iracionalne obi-
aje, drala se tijesno osnovnih realnosti ivota, ljudskih i boanskih: roenja i smrti, spola i ljubavi,
obiteljske privrenosti i uzajamne pomoi, portvovnosti i uzvienosti, ljudskog ponosa i kozmikog
strahopotovanja. ak i najnia plemena, a ne manje i vanije nacionalne grupacije, zadravale su
osjeaj vanosti i vrijednosti sebe kao svjesnih bia, sudjelujui u socijalnom obrascu iji smisao nije
ovisio iskljuivo o njegovom oruu ili o tjelesnoj udobnosti. Taj kulturni rezervoar upravo je svojom
zaostalou ouvao neke od bitnih organskih komponenata to ih je megatehnika, zainteresirana samo
za uklanjanje svih ogranienja produktivnosti i moi, zanemarila ili s prezirom iskorijenila.
Kao ideja i in, romantizam je za trenutak imao ulogu protutee, afirmirajui, a u nekoj mjeri i
rehabilitirajui koncepcije prirode i oblike ivota koji su bili iskljueni iz mehanistike i utilitarne slike
svijeta. Taj pokret bio je u svakom smislu bitan, a dao je koristan doprinos ak i znanosti. Jer one iste
ideje to ih je formulirao Rousseau, poticale su Humboldta i Goethea i cijeli narataj prirodoslovaca
devetnaestog stoljea, predvoenih Darwinom i Wallaceom. Ali na dulji rok nije bio djelotvoran, jer se
nije mogao prikljuiti na Kompleks Moi a da ne proigra vlastita naela i ideale. Za razliku od situacije
u Defoeovoj prii o Robinsonu Crusoeu, brod to su ga napustili romantini izopaenici nije doivio
brodolom, nego je postajao sve sposobniji za plovidbu, kreui prema udaljenijim pristanitima.
Ali jo vaniji faktor u zatiti sistema moi od unutranjeg nasrtaja bila je prisutnost mnogih prei-
vjelih povijesnih institucija iji su obiaji, naini miljenja i aktivna vjerovanja pruali bitnu strukturu
vrijednosti. Tim vitalnim socijalnim obrascima nedostajala je osnova ideologije sedamnaestog stolje-
a, a jo vie njeni kasniji pragmatiki i tehnokratski ekvivalenti. Ali tko moe rei u kojoj su mjeri
vrline kranske krotkosti, kranske nesvjetovnosti i kranskog ufanja, zajedno s pobonim polaga-
njem moralnih rauna u protestantskim sektama, ublaavale najgora ponienja nametnuta ciglarima
Stokea, tkalcima iz Manchestera i Lowella ili rudarima Walesa i Pennsylvanije, te osigurale njihovu
tupu izdrljivost? Mnogim pobonim duama su oblici religije predaka jo uvijek pruali barem neku
buduu vrijednost u vjenosti, nasuprot onome to je inae bila krajnje bijedna i besmislena egzisten-
cija.
S erozijom tog tradicijskog nasljea, megatehnika je izgubila socijalni sastojak bitan za punu radnu
efikasnost: samopotovanje, lojalnost zajednikom moralnom kodeksu, spremnost da se trenutna ko-
rist rtvuje za volju poeljnije budunosti. Tako dugo dok je ta osnovna moralnost, zajedno sa svojim
zabranama, inhibicijama, restrikcijama i odricanjima ostajala drugom prirodom u zajednici, kom-
pleks moi imao je stabilnost i kontinuitet kojeg vie ne posjeduje. To znai, kao to danas poinjemo

230
shvaati, da vladajua manjina, kako bi mogla efikasno funkcionirati, mora kao u Sovjetskom Savezu
i Kini, pribjegavati istom sistemu bezobzirne prinude to su ga njeni prethodnici uspostavili jo tamo
u etvrtom tisuljeu pr. n. e. A i inae, da bi osigurale poslunost i sprijeile protuagresiju, sve takve
manjine moraju se posluiti znanstvenijim nainima kontrole poput nedavnog prijedloga jednog
znanstvenika o ubacivanju sredstava za umirenje i sedativa u vodovodnu mreu. Danas kada religija
vie nije opijum za narod, opijum (to jest droga, hai, heroin, LSD) vrlo brzo postaje religija
naroda.
Sistemu moi danas nedostaju dva faktora koja su ga titila od unutranje pobune i izvanjskih lo-
mova: sigurnosni ventil migracije zatvorio se, a unutranji oblici socijalne kontrole, zasnovani na
zajednikim vrijednostima, sreenim ritualima i natprirodnim oekivanjima slomili su se. Pod tim
uvjetima prestat e ubrzo funkcionirati i najmehaniziraniji sistem, jer nema nikakvih vlastitih vri-
jednosti osim svog apsoluta: odravanja kompleksa moi. Stoga jedini djelotvorni nain za ouvanje
autentinih dostignua nae tehnologije predstavlja promjena ideoloke osnove cijelog sistema. To je
ljudski a ne tehniki problem, i doputa samo ljudsko rjeenje.
Mnogi stari rituali i dogme danas su evidentno ispranjeni od znaenja. A kakav smisao moe se
pridati tekuoj rutini ureda, tvornice, laboratorija, kole ili sveuilita, zasnovanih (kao to uglavnom
jesu) na jalovim postulatima sistema moi koji sputavaju ivot? Po emu se radni dan utroen na
programiranje i nadgledanje kompjutora razlikuje od dana provedenog na straarskoj dunosti ili na
tekuoj vrpci? Kakvo obilje materijalnih dobara moe iskupiti budan ivot, ljudski tako potcijenjen,
ako ne i ponien, kao to je to zapravo dunost pritiskivaa puceta, ostavljena ovjeku da je obavi. A
ako su mo i neprirodni uitak, a ne punoa ivljenja, krivo uzeti kao vrhovna dobra, zato ih oni koji
nastoje zaobii megamainu, ne postignu direktnijim putem?

3. Revolucionarni povratni val

Unato injenici da od etvrtog tisuljea pr.n.e. pa naovamo a moda jo i od ranije revolucija
nije imala izgleda za uspjeh u usporedbi s oruanom manjinom koja je i drala stvarne tvrave moi,
izgleda da je duboko ukorijenjeni strah pred eventualnim uspjehom revolucije kroz cijelu povijest
proganjao vladajuu klasu. Ne bez razloga, jer posjedujemo dokumente i svjedoanstva da se u starom
Egiptu takva pobuna zapravo i dogodila, te i samo mono Doba Piramida dovela do neslavnog svretka.
U osamnaestom stoljeu su zahtjevi stanovnitva za demokracijom, ukidanjem privilegija i izjedna-
enjem mogunosti kulminirali u francuskoj revoluciji; strah od slinog nasrtaja na kompleks moi
ojaao je ponovno nakon dogaaja 1848, i to zbog uspona socijalizma, koji je prijetio zbacivanjem
postojee ekonomske strukture. ak i u svom najliberalnijem vidu, kapitalizam se snano oslanjao na
policiju i vojsku koje su guile nemire i zatvarale, proganjale ili ubijale voe takvih protesta.
Socijalizam, meutim, kako ga je formulirao itav niz utjecajnih mislilaca, od Saint Simona i Enfan-
tina do Marxa, Engelsa i njihovih kasnijih sljedbenika, bio je ingeniozna mjeavina utopijskih snova,
realistikih koncesija i tehnolokih prijedloga koji su budili nadu. Zahtijevajui sveukupnu preobraz-
bu sistema moi kad jednom radnika klasa preuzme birokratski i vojni aparat drave, socijalizam je
intenzivirao suprotna nastojanja vladajue klase za rekonstrukcijom megamaine pomou imperija-
listikih vojnih osvajanja i ope vojne obaveze. Jednom uvenom prilikom, u Francuskoj je sprijeen
generalni trajk eljezniara tako da su svi ti ljudi pozvani u vojsku. Kako je opasnost revolucionarnog
nasilja i dalje rasla, suprotstavljena joj je taktika preventivne kontrarevolucije, i to ratom.
Ali za sistem moi postojao je jo jedan djelotvorniji osigura, kojeg su prepoznavali samo takvi
humani anarhisti-komunisti kao to je bio Pjotr Kropotkin: da je, naime, revolucionarni pokret rad-
nike klase naivno usvojio ideoloke premise kompleksa moi. Svojom marksistikom idejom da je

231
mehaniki napredak neminovan i praktino automatski, socijalizam je samo zastupao prijenos vlasti s
jedne vladajue klase na drugu: sveopi mehanizam ostajao je isti. Njegova najostvarljivija utopija bio
je sam revolucionarni proces; kad se revolucija jednom dogodila, to danas vidimo u zemljama kao to
je Sovjetski Savez, novi poredak teko je razlikovati od onog koji je uspostavljen legislativom i kor-
porativnim sporazumom u drugim zemljama. Jer svagdje su ti nekad revolucionarni zahtjevi, saeti u
Komunistikom manifestu iz 1848, postupno uli u dnevnu praksu, a esto je ostvareno i vie.
Time se strah starijeg kapitalistikog establimenta pokazao neutemeljenim: socijalno osiguranje,
mirovine, zdravstveno osiguranje u sluaju nesree na radu te u sluaju bolesti i nezaposlenosti, vei
prihodi i vei udio u troenju masovne proizvodnje svi ti neko revolucionarni zahtjevi zapravo su
stabilizirani a ne svrgnuli sistem moi. Povrh toga, u Sjedinjenim Dravama, a nita manje u Sovjet-
skom Savezu i Kini, te pogodnosti su posluile samo tome da cijelo stanovnitvo veu uz slubene
agencije moi. Ono to se zapravo nije dogodilo nigdje, ak ni u najranijim fazama ruske revolucije,
to je ispunjenje romantinog matanja o trenutnoj revoluciji: o spontanom preobraaju iz kojeg e
se odjednom poroditi Novi ovjek, Nova ena, Nova kola, Nova Zajednica, Novi Svijet: blistavi let
leptira komunizma, osloboenog iz rune liinke kapitalizma.
Da bi se objasnili mnogi regresivni fenomeni kojima smo danas svjedoci, moramo se prisjetiti i iro-
ninog ispunjenja i jadnog sloma nesputanih utopijskih nadanja devetnaestog stoljea. To zlosretno
kolektivno razoaranje u jednoj ranijoj fazi simbolizira preobrazba utopijskog sanjara Barthelemyja
Enfantina ovjeka koji je smislio novu socijalistiku religiju, s prikladnim obredima, ruhom, nai-
nima obraanja, to sve najavljuje dolazak nekog enskog Mesije koji e boanski okruniti novi pore-
dak u uspjenog graevinskog inenjera zadubljenog u izgradnju eljeznikih pruga. Jedini poznati
enski Mesija devetnaestog stoljea, gospoa Mary Baker-Eddy, nekako ne odgovara Enfantinovim
receptima.
To konkretno razoarenje bilo je vie komino nego patetino: ali slian gubitak vjere zadesio je
ne samo priznate utopiste poput ovenovaca, furijeovaca, huterovaca i mnogih rasprenih grupa kao
mormona, nego na alost i mase ljudi to ih je okupio socijalizam: kad je izbio prvi svjetski rat, najgor-
ljivije su nacionalnu ratnu maineriju podrali revolucionarni voe u Francuskoj i Njemakoj. Stare
parole mehanikog progresa i revolucionarne diktature danas jo uvijek gromoglasno ponav-
ljaju adolescenti ispod i iznad tridesete ija je pamet tako izolirana od prolosti da uope nisu
nauili nita ni od njenih pogreaka, frustracija i poraza. Cijena nametanja bezobzirne volje ideoloke
manjine irokim masama stanovnitva jest pokolj, a konana rtva tog masakra je sama revolucija.
Nekim sluajem, i romantiki i revolucionarni utopizam s jedinstvenom jasnoom izraeni su u
ivotu i radu Williama Morrisa: to vie to se unutranji sukob izmeu oba nije u njemu nikad u
potpunosti razrijeio. Naslijeeno bogatstvo, podrijetlom iz ulaganja u rudnike, omoguilo mu je da
veliki dio svog ivota posveti pisanju poezije i bavljenju umjetnim obrtom u grafici, pravljenju vitraa,
dizajniranju tepiha i zidnih tapeta i tipografiji. Pouku njegova primjera tek treba trijezno vrednovati
i primijeniti na suvremeno drutvo koje je danas omlitavjelo zbog nedostatka privlanog runog i
tjelesnog rada i sve veeg otpora bilo kakvom aktivnom radu.
Dio vlastite biografije Morris je transponirao u svojoj idilinoj utopiji Vijesti iz Nigdine, napisa-
noj nakon to se zbog svoje mrnje na runou, bijedu i nepravdu, obratio revolucionarnom marksis-
tikom socijalizmu. Iako je Morris nauio cijeniti stroj kao osloboditelja od tegobnog fizikog rada,
nikada nije prihvatio a zapravo je estoko mrzio sam sistem moi, ali osjeao je da se preokret u
novo drutvo ne moe ostvariti bez fizikog nasilja.
Ali, koja se slika pokazala realistinijom revolucionarni preobraaj ili slatka bukolika idila? Morris
je dobro znao da je Engleska budunosti koju je oslikao u Vijestima bajka iz njegove mate, njegovo
uljepano osobno iskustvo gospodara dvorca Kelmscott. Ali je li njegov san zapravo bio naivniji od
vjerovanja upravo uoi ruske revolucije, da e novac biti ukinut i da e drava, po Marxovu pouzdanom

232
pretskazanju, odumrijeti a sam dijalektiki proces doi kraju? Izgleda da ni Marx ni Lenjin nisu uope
slutili da e nakon uspjele revolucije biti opet uspostavljena stara hijerarhija moi, praena usponom
nove povlatene manjine, te da e izvorna obiljeja megamaine biti restaurirana u ve opisanoj, strogo
klasinoj formi. Ono to je slubeni birokratski komunizam govorio, glasilo je zapravo: Ne bojte se
revolucije! Nita bitno za Kompleks Moi nee se izmijeniti!
Usporeen s tim katastrofalnim neuspjesima, obnoviteljski san Williama Morrisa posjedovao je jed-
nu trijeznu vrlinu: zasnovao ga je na ljudskim karakteristikama koje su jo uvijek aktivne. Kalup u
kojem je odlivena njegova utopija bio je arhaian, a ivot koji je prikazivala bio je i previe slobodan
od napetosti, frustracija, skuenosti i sukoba a da bi pogodovao ljudskoj kreativnosti. U tom idili-
nom raspoloenju, Morris je boleivo zanemario lekciju svog vlastitog, traginog privatnog ivota.
Ali Morrisove Vijesti bile su dobre vijesti, jer su ukazivale na povratak ljudskom sreditu: na likvi-
daciju kompleksa moi i institucionalnih fiksacija, koje su sve od Doba Piramida pomagale sputavanju
i krljanju ovjekovog razvitka.
Prikazujui nam tu sliku, Morris je izloio svoje razoaranje ne samo sa suvremenim industrija-
lizmom, nego i s onom vrstom revolucionarne ideologije koja je pruala nadu da e ga svrgnuti. To
razoaranje se danas proiruje na sve vee dijelove stanovnitva u zapadnim zemljama, a dijelom
objanjava i unutranji rascijep koji se dogodio u dijelu mlae generacije. Ako se taj rascijep ne ubla-
i, na kraju e morati potkopati sve prevladavajue sisteme moi, bili oni reakcionarni, progresivni
ili revolucionarni.

4. Nihilistika reakcija
Nemamo li na oku ideje i dogaaje koje sam i previe povrno spomenuo, jedva emo moi stei
neki uvid u izvanjske poremetnje i unutranji rasap, pojave koje su danas svagdje vidljive. Upravo
na toj pozadini treba prosuivati razoaranje, cinizam i egzistencijalni nihilizam. Upravo je ovjekov
omiljeni tehnoloki i institucionalni automatizam doveo do prijetnje unitenjem ovjeka, to je opet
izazvalo jednako unitavajui protunapad napad na samu civilizaciju, pa ak i na temeljni pore-
dak koji je bitan za organski kontinuitet. Kao pri raspadu helenistikog kompleksa moi od etvrtog
stoljea pr.n.e. pa nadalje. Sluaj je postao vladajuim boanstvom, a Kaos novim nebom.
Ali ishod koji doivljavamo danas nije proao nenasluen u toku devetnaestog stoljea. Slutili su oni
dovoljno oprezni. Mogao bih se nasmijati, pisao je John Ruskin, kad ujem nadobudno ushienje
mnogih nad novim dometima svjetovne znanosti i nad snagom svjetovnog napora; ba kao da smo
opet na poetku nekih novih dana. Ali na obzorju, zajedno sa svitanjem, uje se i grmljavina. Na
parikoj izlobi, Delacroix je u novim poljoprivrednim strojevima vidio uasnu maineriju buduih
ratova, to se s traktorom, u obliku tenka, zapravo i dogodilo. Tennyson je predviao zrane flote
koje s neba prosiplju smrtonosnu kiu. Osjetljiva intuicija pjesnika i slikara dublje je shvatila nado-
lazeu stvarnost od navodno otroumnih pragmatikih kalkulacija inenjera, znanstvenika, vojnika
i dravnika. Da i sam subjektivni ivot nije bio izvaene utrobe i balzamiran po crkvama, kolama i
sveuilitima zapadnoga svijeta, kolektivna reakcija na te neuravnoteene tehnoloke planove mogla
je biti hitrija i udariti racionalnijim smjerom.
Ono to se tako nesmetano odvijalo za posljednjih pola stoljea jo je davno ranije bio naslutio
Dostojevski u svojim Bjesovima, u Zloinu i kazni, u zastraujue proroanskim Zapisima iz
podzemlja. U ovoj potonjoj pripovijetki, u osobi plaljivog bitnikog naratora, prototipa, gotovo
Hitlerovog pred-utjelovljenja, on je predskazao da e itava organizacija modernog drutva, sa za-
konima, sa svojim konvencijama o pristojnosti, sa svojim tehnolokim napretkom, biti razbijena u
paramparad jednog lijepog dana, tako da e se ivot opet ivjeti u skladu s naim glupim hirovi-

233
ma na isti izazovno neodgovoran nain na koj su sve brojnije grupe bitnika i hipija ne tako. davno
pokuavale ivjeti.
U toj apoteozi destrukcije, Dostojevski je otiao dalje ak i od nihilista, ije je stanovite Turgenjev
oslikao u Oevima i djeci. U tom romanu, starom vie od sto godina, Turgenjev razotkriva gene-
racijski jaz svog vremena: gotovo tonu paralelu s naim dananjim. Kao filozofski nihilist, njegov
antijunak Bazarov ne eli imati nikakva posla s tradicionalnim vrednotama drutva. Ne samo da od-
bacuje institucije crkve i drave, nego jednako tako odbacuje i licemjerni liberalizam oeve generacije,
njegove dvosmislene ali gorljive napore da pobolja ivote svojih blinjih, a da bitno ne promijeni ni-
ta u svojoj lagodnoj koloteini. To nihilistiko odbacivanje bilo je tako dalekoseno, da je Bazarov
sa slinim prezirom iz svog idealnog drutva izbacio i pjesnika i slikara. Spreman je, govorio bi, da ih
sve proda za dobre apotekare.
Ali: usprkos Bazarovljevoj spremnosti da razori cijelu zgradu drutva i otpone iznova, ipak je sa-
uvao nesmanjenu vjeru u ortodoksni apsolut vremena poslije sedamnaestog stoljea: u znanost i
tehnolgiju. Nedostajao mu je svaki osjeaj da bi njegov vlastiti znanstveni racionalizam mogao isto
tako biti pod znakom pitanja, jednako ranjiv na temeljitu kritiku kao to su i one pranjave dogme
to ih je odbacivao. Nije uzeo u obzir da ako ovjekove batinjene vrijednosti i svrhe budu unitene,
mogle bi takoer nestati i vrijednosti, znanstvenog reda ili to je jo gore, postati spremno orue
stranih zastranjenja, koja su dotad bila pod djelominom etikom kontrolom. I opet je Raskoljnikov
Dostojevskog, ubijajui staricu kako bi iskusio neto novo, predskazao mladenaku delinkvenciju i
kriminal odraslih naeg vremena.
Takva zloinstva danas su se uvrstila i osnaila svjesnim kultom antiivota. Junaci tog kulta, od
markiza de Sadea do Celinea i Jeana Geneta uzdigli su sadizam, perverziju, pornografiju, mahnitost
i samounitenje do vrhunskog izraza i ivota i umjetnosti. Na njihovoj negativnoj ljestvici vrijednos-
ti nema moralnih granica za ivotu protivne sile. Time taj kult praktino odobrava sramotne vojne
planove koji se danas prave za totalno istrebljenje.
Trijumfalni klimaks tog antiivotnog kulta ve se odvija: u izvanjski ljudskoj formi savreno ga
utjelovljuju dva stvorenja koja su se spustila ne samo ispod ljudske, nego! i ivotinjske razine. Prvo-
bitni Adam i Eva tog kulta su neki mukarac i ena iz Engleske, koji ne samo to su dvoje male djece
izmuili do smrti, nego su i sa zadivljujuom tehnokratskom dalekovidnou snimili na magnetofon
njihovo zapomaganje i krikove u agoniji, za svoj kasniji uitak. Zavrni in tog dijabolinog rituala
ipak je ostavljen nekom buduem apostolu kulta: brzo smrzavanje ostataka rtava, za budue uivanje
na privatnoj ljudoderskoj gozbi. U kultu antiivota nema naela koje bi naredilo zaustavljanje pred
tim konanim uitkom. U stotinama avangardnih teatara irom svijeta ve je napisan scenario za taj
odvratni ritual koji se dijelom i izvodi.
Ono to su Bazarovljevi relativno humani nihilisti samo zapoeli, divljaki nihilisti naih dana nas-
toje sprovesti do konanog zakljuka: bezumnog nasrtaja na sam vot, kao i na sve stare i nove orga-
nizirane kreacije uma, koje uvaju i istrauju, ohrabruju i potiu ovjekove stvaralake mogunosti.
Iako se sve te regresivne reakcije zbivaju sve ee i pod raznim maskama irom svijeta, one zasad
kao da nita ne govore umiljatim prorocima megatehnike, a jo manje ih uznemiruju. Ni te negativne
reakcije a ni pozitivne, o kojima e biti rijei kasnije njima ne ukazuju na potrebu da barem
teorijski uzmu u obzir mogui obrat trenda totalne tehnoloke kontrole, za koju zagovornici sistema
moi dre da je konana sudbina ljudskog drutva. I dok vladajua manjina esto pokazuje udesno
osloboenu matu u apstraktnoj matematikoj sferi, njihov nain miljenja u pristupu konkretnom,
organskom i ljudskom postaje udnovato sapet.
Zasad tehnokratska elita ne moe ni zamisliti da njen vlastiti sistem ne bi bio konaan, kao ni da
se danas odvija napad s lea (takozvana avangarda) na sveukupnu ovjekovu tradiciju. Iako vjeruju u
mijenu kao zakon ivota, na udnovat nain misle da sistem moi u tom procesu predstavlja iznimku.

234
5. Simptomi regresije
Sve otkad je Emile Durkheim otvorio diskusiju o anomiji, raste i svijest o otuenju i samouni-
tenju kao o suvremenom ljudskom problemu. Kao u sluaju slinih pojava u drugim kulturama
i helenistiko i rimsko drutvo ostavili su nam ne malo knjievnih svjedoanstava suoeni smo s
masovnim drutvom iji tipini interesi, tenje i proizvodi ne pruaju dovoljno smislen ivot ak ni
najbogatijim korisnicima, a naravno jo manje eksploatiranima i zanemarenima.
Povrh toga, cijeli ivotni pogon postaje tako sloen, a procesi proizvodnje, raspodjele i potronje
tako specijalizirani i rascjepkani, da pojedinac gubi povjerenje u svoje sposobnosti: sve je podloniji
naredbama koje ne razumije i izruen je silama nad kojima nema nikakve efikasne kontrole i koje se
kreu prema cilju to ga on ne odabire. Za razliku od divljaka optereenog tabuima, koji je najee
djetinjasto i previe uvjeren u moi svog amana ili vraa da vlada opasnim prirodnim silama, koliko
god bile neprijateljske, pojedinac kondicioniran strojem osjea se izgubljen i bespomoan, buei da-
nomice metaforiku karticu svog vremena, zauzimajui svoje mjesto na montanoj traci, dobivajui
za to na kraju bon za plau s kojom ne moe nabaviti nijedno od autentinih ivotnih dobara.
Nedostatak izravnog osobnog udjela u dnevnoj rutini nosi sa sobom i opi gubitak dodira sa stvar-
nou: umjesto neprestanog preplitanja unutranjeg i izvanjskog svijeta, s trajnom povratnom spre-
gom ili dotjerivanjem, te s poticajima na novu kreativnost, vlast ima samo vanjski svijet i to uglav-
nom kolektivno organizirani vanjski svijet sistema moi a ak i osobni snovi moraju se kanalizirati
televizijom, filmom i gramofonskom ploom da bi bili prihvatljivi.
S tim osjeajem otuenosti ide onaj tipini psiholoki problem naeg vremena, to ga je Erik Erik-
son oznaio ve klasinim pojmom kao krizu identiteta. U svijetu prolaznog obiteljskog odgoja i
ljudskih dodira, prolaznih poslova i prebivalita, prolaznih seksualnih i obiteljskih odnosa, nestaju i
osnovni uvjeti za odravanje kontinuiteta i uspostavljanje osobne ravnotee. Poput Tolstoja u njego-
voj uvenoj ivotnoj krizi u Arzamasu, pojedinac se naglo budi da bi se naao u nepoznatoj i tamnoj
sobi, daleko od doma, ugroen mranim neprijateljskim silama, nesposoban da otkrije gdje je i tko je,
uasnut izgledom besmislene smrti na kraju jednog besmislenog ivota.
U primitivnim kulturama, prije nego to su se pojavili individuirani umovi i individualni identiteti,
plemenska persona nuno je uspostavljala i odravala identitet svojih pripadnika. Neto od tih ranijih
oblika identifikacije sreom jo uvijek ivi u obiteljima i profesionalnim grupama, u pojedinim okoli-
nama, gradovima i narodima, iako na svim tim mjestima homogenizirana masovna kultura, udruena
s neprestanim irenjem Megalopolisa koji je dezintegrirana i neprepoznatljiva urbanoidna nitica
urgoava ak i te preostale potpornje ovjekovog ega.
Promjene koje se upravo zbog nepopustljivog megatehnikog dinamizma zbivaju u svakom tipu
velike kolektivne organizacije, izazivaju jo i druge krize identiteta. Iako sam roen i odrastao u New
Yorku, oduvijek sroen sa svakom etvrti svoga grada, u fizikom okoliu i u stanovnitvu dogodilo se
tako mnogo promjena, da vie ne prepoznajem grad kao svoj i ne osjeam svoj identitet Njujoranina.
Tolstoj je pomislio da je tua tamna soba u kojoj se probudio daleko od doma mrtvaki sanduk. Kao
u djetinjem snu o utrobi, osjetio je da lebdi u nekom tjeskobnom nitavilu. Nikakva bolja slika ne
moe se nai za stanje modernog ovjeka. Taj kolektivni lijes danas obavlja cijelu nau civilizaciju,
te nije samo materijaliziran, nego i precizno simboliziran podzemnim sklonitima i vojnim kontrol-
nim centrima: tehnokratskim grobom nad grobovima. Predajui se bezuvjetno sistemu moi, njegovoj
automatizaciji automatizacije, moderni ovjek proigrao je neke od svojih unutranjih rezervi, koje
su nune da bi ostao na ivotu: iznad svega animalnu vjeru u svoju vlastitu sposobnost da preivi i ob-
navlja svoju vrstu bioloki, povijesno i kulturno. inom odbacivanja prolosti potkopao je svoju vjeru
u budunost, jer samo njihovom konvergencijom u sadanjoj svojoj svijesti moe ouvati kontinuitet
kroz mijenu i prihvatiti promjene a da ne izgubi kontinuitet. Nain ivota je to i samo to.

235
 Psihijatar Viktor Frankl, ovjek koji je preivio sav krajnji uas nacistikog koncentracionog logo-
ra, objanjavajui egzistencijalni vakum naeg vremena istie da ako nikakav nagon ne kae ovjeku
to mora uiniti, a nikakva tradicija ne kae to treba uiniti, on ubrzo nee znati ni to hoe ui-
niti. uplje obilje, prazna dokolica, jalovo nadraivanje, opustoena seksualnost to nisu sluajni
poroci ili nesree naeg na stroj orijentiranog drutva, nego njegovi hvaljeni finalni proizvodi. Kad
se ivot jedanput svede na to stanje bespomone inertnosti, kakav valjan razlog moemo ponuditi za
njegovo odranje? U takvom kripcu samoubojstvo je oprostivo, ako ne i preporuljivo kao posljednja
oajnika potvrda autonomije.
Moramo se, dakle, suoiti s kulturom koja je preorganizirana, premehanizirana, predirigirana, i pre-
vie predskaziva. Igrajui ispraznu ekonomsku i drutvenu igru koja slui tom automatskom procesu,
ljudska bia postaju stvari ili etoni s kojima se postupa isto, kao s bilo kojim sluajnim uzor-
kom sirove materije. Kako se sistem blii savrenstvu, preostale ljudske komponente i dalje se gube
u mehanizmu: tako preostaje jedino neivot, koji se sa svojim rezidualnim energijama ubrzo pretvara
u razjarenu negaciju ivota. Konkretne manifestacije tog procesa u dosegu su svaijeg iskustva: kult
antiivota antireda, antiinteligencije, antisvrhe danas vlada umjetnostima.
Osim ako se ne dogodi reakcija dovoljno jaka da dovede do rekonstituiranja nae vladajue ideolo-
gije, njenih institucionalnih struktura i njenih idealnih linosti, samo povlaenje, ak ni u razmjerima
to ih je u etvrtom stoljeu izazvalo kranstvo, nee biti dovoljno. Kao u romanu Bartleby Her-
manna Mellvillea, pasivno povlaenje u odnosu na kolektiv moe samo rezultirati smru. Ali oni koji
izaberu taj put, mogu doista rei s Bartlebyjem: Znam gdje sam. Bartleby je shvatio da doivotna
osuda na inovniko mjesto uope i nije ivot u nekom stvarnom smislu. Buntovni i neuposlivi dana-
njice, oni koji odbacuju dosadne poslove, birokratizirano obrazovanje i ponizujue vojnike dunosti,
stoje na strani ivota. inei svojevrsnu zadnju liniju obrane u nastojanju da obnove svoj identitet i
svoj roeni ivotni plan, makar i prkosno putajui duge kose, odbacujujui pomodnu robu i novanu
nagradu koju dobivaju konformisti, oni dokazuju da su ivlji od onih koji samo hoe da od ivota
izbiju to vie.
Na alost, ta negativna reakcija na megamainu uvjetovana je djelomice samim onim snagama pro-
tiv kojih reagira, ba kao u aforizmu: ovjek postaje slikom i prilikom stvari koju mrzi, i ve je
u opasnosti da postane negativni sistem moi, jednako tako samovoljan i apsolutan. Tako sve ee
tekue reakcije pokazuju mnoge iste simptome patoloke agresije i frenetinog dinamizma kojima su
obiljeeni trijumfi megatehnike. to je zapoelo kao protupokret u odnosu na strukturu moi, pre-
tvorilo se u svjesno ponitavanje i razgradnju, ne) samo strukture moi, nego i svake organizirane
strukture, svakog objektivnog kriterija, svakog racionalnog usmjerenja. Ukratko, u kult antiivota.
Moda vie nego pukom koincidencijom (makar samo kao zapanjujui primjer Jungove hipoteze o
sinhronitetu), taj kult antiivota pojavio se u istom trenutku s fiziarevom koncepcijom antimaterije:
teoretske snage koja samim dodirom unitava materiju.
Dati ak i sumarni prikaz tih masovnih reakcija, interakcija i transakcija, koje su se danas ve pro-
irile velikim dijelom planeta, vjerojatno prelazi mogunosti pojedinca. Ali, sreom, svaki aspekt anti-
ivotnog kulta simboliki je zabiljeen u umjetnosti naeg vremena. Ako svoje ispitivanje ograniimo
na te simbole, ne nastojei dati estetsku ocjenu nego odrediti njihovo znaenje, koje se esto radi-
kalno razlikuje od tvrdnje samog umjetnika, bolje emo razumjeti politike i tehnike iracionalnosti
naeg vremena esto tako neumoljivo racionalne u pojavnom obliku, ali poput nuklearnog genocida
oajniki iracionalne u stvarnom sadraju i svrsi.

236
6. Kult antiivota
Doskora su se i unutranji i vanjski poremeaji megatehnike civilizacije uspjeno zatakavali gole-
mim konstruktivnim dostignuima. Usprkos dva rata koja su obuhvatila cijeli svijet, usprkos praktino
totalnom opustoenju mnogih velegradova, dokazi o razaranju su do danas tako brzo popravljeni, da
su za pola vijeka jednog narataja ubrzo postali nevidljivi i gotovo zaboravljeni, poput stranog sna
a zaboravljaju ih ak i svjedoci koji su teko stradavali.
Gledana izvana, ta sposobnost brzog oporavka od niza tekih udaraca ukazivala bi, ini se, na stanje
dobrog drutvenog zdravlja. Ali brzo i ponovno izrastanje vrstih struktura i poznate rutine koja
trenutno stiava tjeskobu, samo je jo vie doprinijelo daljnjoj dezintegraciji, jer je odloilo javnu
reakciju na brzu i neumornu ekspanziju kompleksa moi, iji su se destruktivni potencijali poveavali
u direktnoj proporciji s njegovom tehnolokom inventivnou i s financijskom probitanou.
Meutim, mjesto gdje se takva kolektivna dezintegracija najprije otiskuje, nalazi se u dubljim slo-
jevima uma. Ali svaki pokuaj kvantitativne procjene osipanja koje se zbiva, kompilacijom dnevnih
kriminolokih i psihijatrijskih statistika, podataka o narkomaniji, ubojstvima i samoubojstvima, mo-
e dati samo djelominu i povrnu sliku o onome to se doista dogaa, ak i u gruboj kvantitativnoj
procjeni. Jasna je samo jedna injenica: da se u toku posljednjih pedesetak godina podruje nasilja i
iracionalnosti, privatne i institucionalizirane, neprestano irilo. A injenica da se te imponderabilije
ne mogu odvagnuti, ne znai da nemaju teine.
Tko moe opisati golemi kolektivni uinak dva svjetska rata, njihovih orgija mrnje, sadizma, is-
praznog ubijanja? Tko e procijeniti tetu koju su ve uinile nuklearne bombe, ne samo one stvarno
baene na Japan ili u atomskim vojnim pokusima, nego onih jo snanijih bombi koje su eksplodirale
u ovjekovoj pameti i dovele do legalno odobrenih eksperimenata za atomski, bakterioloki i kemijski
genocid, zatienih od svakog napada kritike tajnou, sistematskim krivim informiranjem i bezonim
slubenim krivotvorinama?
Milijuni u ludnicama i zatvorima jo uvijek su beznaajna opasnost za ovjeanstvo u usporedbi sa
slubenim teroristima, ije skupe planove za potpuno kolektivno unitenje i dalje raskono dotiraju
nacionalne vlade, a kao garanciju stabilnosti i mira pasivno odobravaju njihovi graani. Ti projekti
istrebljenja nisu manje morbidni zbog toga to se ostvaruju pod preciznim slubenim usmjeravanjem,
niti su manje ludi zbog toga to su se probili iz svijeta munih snova i obuzeli znanstvene laboratorije,
vojne tabove i vladine urede.
Ni jedan od tih patolokih podataka ne moe se adekvatno obraditi u kvantitativnim pojmovima,
osim u grubim procjenama o broju bivih ili buduih rtava onesposobljenih boleu, povredama ili
smru. Ako hoemo ispitati raslojavanje i regresiju koja danas prijeti unitenjem egzistencije ovje-
anstva, izrugujui se naim autentinim tehnolokim dostignuima, morat emo interpretirati ipak
isto kvalitativne dokaze, koje nam najbolje prua svijet umjetnosti. Jer u grafikim i plastinim umjet-
nostima, u knjievnosti, najprije se kao na seizmografu blijedo ocrtavaju daleki drhtaji psihe, esto i
cijelo stoljee prije nego to postanu vidljivi i opipljivi.
Nakon ruskih nihilista, prva odreena indikacija o sadanjem kultu antiivota dola je od talijan-
skih futurista predvoenih Marinettijem, koji su strastveno i ne bez razloga reagirali na Italiju
pokopanu pod drevnim tradicijama, koje su njezine stanovnike pretvorile u puke kustose i uvare
muzeja. Kao i u sluaju Turgenjevljevog nihilistikog junaka, tipino je da je to totalno odbacivanje
prolosti bilo kombinirano s naivno nekritikim i pretjerano oduevljenim odazivom tehnologiji, nje-
noj snazi i dinamizmu, koje je Marinetti spojio s fizikim nasiljem u svakom obliku: s kavgom i
agresivnou, s ratom, militarizmom, ratnim hukanjem, sa zaunicom i akanjem, kao da je htio
najprimitivnije manifestacije sile udruiti s onim najrafiniranijima.

237
 Simptomatino, njegov Futuristiki manifest nije bio samo slavljenje novih mehanikih mogu-
nosti, nego i pean nesputanom nasilju u svakom obliku. Marinetti je intuitivno ve bio shvatio konano
odredite megamaine.
Marinettijeve proklamacije iz godine 1909. posluile su kao najava za vie od pedeset godina rata,
faizma, barbarstva i istrebljivanja, koje su stvarno i uslijedile. Kako znamo, taj pokret imao je i pozi-
tivnu stranu, kao to je ima i sama megamaina. Futurizam je bio dio opeg intelektualnog kretanja
koje je obuhvaalo i art nouveau i kasnije manifestacije kubizma, a svi su pozdravljali stroj kao aktivni
sastojak moderne kulture i kao izvorite novih oblika.
Za neko vrijeme moderni umjetnici svjesno i sa svojevrsnom puritanskom strogou provodili su
program koji je ve bio ostvaren u radovima inenjera poput Renniea, Paxtona i Eiffela, a intelek-
tualni izraz dali su mu jo ranije spisi Horatia Greenougha i Louisa Sullivana. Vjenanje estetike i
tehnike predstavljalo je zapravo nastojanje da se proiri raspon ljudskih reakcija. Ako je umjetnik
mogao povremeno i pasti u iskuenje da preuveliava funkciju znanosti i stroja, ili da vrijednost
pripie iskljuivo njihovim apstraktnim derivacijama, ope nastojanje ipak je ilo za tim da se obodre
ovjekovi potencijali.
Htio bih naglasiti da takve pozitivne reakcije na tehniku ne smijemo pomijeati s Marinettijevim
sentimentalnim dinamizmom i nasiljem, a jo manje s cijelim nizom nasrtaja na povijesnu kulturu,
ak i na njene najkorisnije i najvitalnije oblike, nasrtaja koji su otpoeli s dadaizmom, a potonuli u
konani bezdan uplje gluposti s pop-artom.
Tko god je dvadesetih godina preispitivao nove dadaistike slike, mogao je stei prvi blijesak uvi-
da u dananji svijet. Poevi kao sprdnja meu samim dadaistima, taj pokret se ubrzo pretvorio u
antiumjetnost, i nije mu trebalo dugo pa da postane podlogom openitijeg kulta antiivota. Ako je
promatra takoer uoio opscenosti sa zidova javnih nunika i none lonce kao skulpturu ranog da-
daizma, mogao je isto tako biti spreman za karakteristine odlike avangardnog infantilizma. Taj
pokret koji je, ne bez ironije, otpoeo s totalnim odbacivanjem prolosti, zadovoljio se time da ivi
unutar svog strogo ogranienog segmenta prolosti, onog posljednjih pola stoljea. Tako se jo uvi-
jek patetino dri neko naprednih eksperimenata, koji su zapravo postali arhaizam i akademizam
gotovo jednako mrtvaki kao i one osrednje sladunjave slike protiv kojih su se bili pobunili oni
snaniji umjetnici devetnaestog stoljea.
Sa svojim ponekad matovitim iznenaenjima, dadaizam je isprva izgledao kao gromoglasna ru-
galica poretku, buei napuhane i plitke pojmove rodoljublja, slave i sluenja kojima su se
prekrivale uporne besmislice i bezumne ljudske rtve prvog svjetskog rata: onog rata koji nijedna
vlada nije imala pameti sprijeiti, niti moralne hrabrosti da se iz njega izvue, ili velikodunosti da
ga prekine prije nego to se sve strane beznadno iscrpu. Poput glasnog prdea u otmjenom salonu,
dadaizam je panju svojih suvremenika skrenuo na bijedno stanje ovjeka. ak i prije komunisti-
ke revolucije i faistike diktature, prije ekonomske krize tridesteih godina i drugog svjetskog rata
s njegovim avionskim genocidom, prije staljinistikih i nacistikih logora smrti, ti su se budui do-
gaaji unaprijed oblikovali na eksplozijom raznesenim krajolicima i izoblienim figurama dadaista i
nadrealista. Od 1930. pa dalje, unutranji svijet umjetnosti i izvanjski svijet vlasti izmjenjivali su se
u oscilacijama sve veeg nasilja i prisilne destrukcije. Sa svakim novim pojaanjem megatehnikog
poretka i regimentacije, javljao se i subjektivni protuudar odbacivanja i pobune.
Dati neto nalik na podrobni opis tog subjektivnog pustoenja i razaranja zahtijevalo bi jedan en-
ciklopedijski svezak. Stoga u iz goleme zbrke dokumenata probrati rasute suvremene primjere, koji
uglavnom opominju na mnogo veu masu smiljene iracionalnosti, paranoidne nadutosti, kultiviranog
idiotizma i bezumne destrukcije. Red kojim prikazujem taj materijal sluajan je kao i sama zbivanja.

238
 Primjer A. Orkestralni koncert, odran u dvorani gdje se obino i odravaju koncerti.
lanovi orkestra zauzimaju svoja mjesta. Jedan od njih poinje piliti violinu na dva dijela.
Drugi ga slijede, ali sjekirama. Glasni zvukovi elektronskog podrijetla prate tu izvedbu. Na
kraju ne ostaje nita. Publika koja je trpjela te uvrede, sudjelovala je navodno u novoj
glazbi, dok su oni koji su ogoreni napustili dvoranu, svojim opravdanim bijesom ili
prezirom samo potvrdili uspjeh antimuziara.
Primjer B. Izvedba kompozicije 433 koju je komponirao John Cage. ovjekolika lutka
sjedi za klavirom, na pozornici koncertne dvorane. Kroz etiri minute i trideset tri sekunde
ne uje se maina. Dekompenzacija je gotova.
Primjer C. Objanjenje suvremenog glazbenog kritiara. Kada je John Cage napisao 433,
otvorio je vrata u novu glazbu. To djelo izvedeno je prvi put 1952. Glazba se sastojala
u kaljanju i kripi koja se javljala iz publike za vrijeme trajanja izvedbe. Time je Cage
nenamjernim zvukovima podario status svjesno proizvedene glazbe i razbio posljednju
vezu s tradicionalnom definicijom glazbene strukture Danas kompozitor smatra taj
komad zastarjelim zbog njegove unaprijed dogovorene ili odreene duine.
Primjer D. Hepening. Grupa ena gradi gnijezdo. Grupa mukaraca podie kulu. Zatim
svaka grupa razara djelo one druge. Na kraju, sudionici okruuju automobil prekriven
pekmezom od jagoda i liu ga s automobila. Ovo dogaanje zbiva se na nekom ameri-
kom sveuilitu.
Primjer E. Izrezak iz novina javlja o novom seminaru na univerzitetu drave Oregon
(to je jedna obrazovna ustanova): Studenti profesora Morrisa Yarowskog nedavno su
unitili sve to im je dolo pod ruku. Bio je to dio seminara o razaranju kao umjetnikom
postupku Jedna djevojka namazala se crvenim sapunom i obrijala jednu obrvu, a neki
mladi je stavio zlatnu ribicu u mikser u koji je nasuo stolne soli. Jedan student stajao
je na stolici i tresnuo tortom o pod, zatim su bacili eki u televizor, a netko je nabio na
glavu motociklistiku kacigu i zaletio se u glinenu skulpturu.
Primjer F. Neki inovnik njujorke uprave za rekreaciju i kulturu predsjeda skulptural-
nom hepeningu. Dva grobara, unajmljena po sindikalnoj tarifi (pedeset dolara na dan)
kopaju grob u Central Parku. Nakon pauze za ruak, vraaju lopatama zemlju natrag u
jamu. Claes Oldenburg, ideator te imbecilne predstave poznat je po svojim hepeninzima
i popartistikim djelima kao to su golema gipsana pljeskavica i faliki uspravljen ru za
usne. Gradski savjetnik za skulpturu s dunom ozbiljnou podrava tu obmanu. Sve je
umjetnost ukoliko umjetnik odlui da je to umjetnost.

Gdje je tu prezirni smijeh? Gdje indignirani zahtjev da se gradske vlasti javno ispriaju zbog uvrede
inteligencije svojih graana i zloupotrebe javnih fondova? Slijedi samo utnja puna potovanja. Te do-
sadne majmunarije postaju masovni nadomjestak za autentino estetsko stvaralatvo. Antiumjetnost
postaje zapravo novi establiment, izazivajui slatkorjeive panegirike umjetnikih kritiara, ozbiljne
racionalizacije historiara umjetnosti, dobivajui cijenjene izlobene prostore i pretjerane kataloge od
vanih direktora muzeja. I non-art i anti-art odgovaraju tonim specifikacijama Kompleksa Moi:
nesuzdrana produktivnost, trenutni rezultat, veliki profit, neizmjerni pomodni presti, razmetljiva
autoreklama. Pod tim barjakom, regresija i demoralizacija postaju autentinim znakovima progre-
sa.
Psihijatri prole generacije otkrili su da je slikarstvo jedan od onih manuelnih zanata pomou ko-
jih bolesnici mogu opet probiti svoj put natrag do stvarnosti. Pomodna neumjetnost i antiumjetnost

239
danas obavljaju upravo obratnu funkciju: to su metode kojima se veliki broj obrazovanih ljudi navodi
da olabavi svoje i onako povrno poimanje stvarnosti i da se slobodno prepusti smuenoj subjektiv-
nosti ili da barem da izraza svojoj tekuoj sklonosti da bude u toku sa snagama) dezintegracije,
pridruujui se ovlatenim ludama u njihovim lakrdijama.
Taj kulturni nihilizam, koji je zapoeo kao reakcija na regimentaciju, postao je, uzvratno, nain
proturegimentacije s ritualiziranom destrukcijom i njenim nijekanjem svakog kulturnog procesa koji
bi sublimirao ovjekove iracionalne impulse i oslobodio njegove konstruktivne energije. .
Povijesno gledano, program antiumjetnosti klasino je formulirao Louis Aragon poetkom dvade-
setih godina, u svom uvenom dadaistikom manifestu.

Nema vie slikara, pisaca, glazbenika, nema vie kipara, pobonih, republikanaca, nema vi-
e rojalista, imperijalista, anarhista, nema vie socaijalista, boljevika, politiara, nema vie
proletera, demokrata, buruja, nema vie aristokrata, vojske, policije, nema vie domovina;
dosta je svih tih gluposti: nema vie niega, uope niega: NITA, NITA, NITA.

U tom totalnom poricanje udnovato nedostaje jedna stvar: NEMA VIE DADE. Dada je odbila
posluati svoje izvorno vjerovanje Sve prave Dade su anti-Dade. Dogodilo se upravo suprotno:
Dada tvrdi danas da je Sve.
Danas u svakoj zemlji veliki dio stanovnitva, pismenog ili polupismenog, indoktriniran masovnim
medijima, ohrabren onim pomodnijim vodeim linostima u kolama, sveuilitima i muzejima, pri-
hvaa tu umjetnost ludnice, ne samo kao valjani izraz naih besmislenih i nesvrhovitih ivota, to
oni u nekom smislu doista i jesu, nego kao jedini prihvatljivi egzistencijalni pristup stvarnosti. Na
alost, uinak tog reklamerstva i indoktrinacije sastoji se u tome da pojaava temeljnu iracionalnost
sistema moi, eliminirajui svaki mogui spomen na one kumulativne ljudske tradicije, koje su uz
energinu rekultivaciju i obnovu jo uvijek potrebne za njegovu preobrazbu.
U skladu s time, znak autentinog iskustva je sistematsko eliminiranje dobrog, istinitog i lijepog, i
u njihovim prolim i u moguim buduim oblicima. Zajedno s tim ide i agresivni napad na sve to je
zdravo, uravnoteeno, normalno, racionalno, disciplinirano i svrhovito. U tom svijetu izvrnutih vrijed-
nosti zlo postaje vrhovnim dobrom, a sposobnost za etiko razlikovanje i osobni izbor, za inhibiciju
destruktivnih i ubilakih nagona, za hod prema udaljenim ciljevima i humanoj svrsi, doima se kao
huljenje rehabilitiranog boga bezakonja i nereda. Inverzna etika.
Od kiparskog smea do drogomanskih fantazija, od tupog probijanja sluha rock muzikom do kej-
dovske praznine sluajnih zvukova zaostalih u koncertnoj dvorani, od prostudirane praznine bijelog
slikarskog platna do zbrke drogom zamagljene pameti, antiumjetnosti u svim svojim modusima pije
na financijskim i tehnolokim izvorima upravo onih agentura koje deklarativno porie. Sredstva koji-
ma se slue oni koji nastoje ispasti iz megatehnike, pokazuju upravo blisku srodnost: heroin, LSD,
stroboskopska rasvjeta, elektronska pojaala, brzina i u kemijskom i u mehankom obliku, sve to
povezano sa znanstvenim otkriem i s motivacijom profita. Kronini puai marihuane ve su pripre-
mili teren za irenje duhanske industrije na proizvodnju droge, uz jo vei financijski dobitak: prema
izvjetajima, izrauju se ve privlane kutije i reklamne parole. Ono to izgleda kao povlaenje, samo
je drugi oblik aktivnog sudjelovanja i utapanja u Sistemu Moi. Ironino, ak je i nain odijevanja
hipija otvorio novo trite masovnoj proizvodnji.
To gorljivo vjenanje s antiumjetnou moda nam upravo moe objasniti injenica da ona igra
dvojnu ali proturjenu ulogu. Deklarativno, ona je pobuna protiv naeg previe mehaniziranog i re-
gimentiranog svijeta megatehnike kulture. Ali ispada da ta pobuna slui antiumjetnosti za oprav-
davanje finalnih proizvoda sistema moi: time se moderni ovjek aklimatizira na boravite koje mu
priprema megatehnika: na okoli zaguen hrpama smea, grobljima automobila, hrpama ljake, nuk-

240
learnim otpacima, superauto-putovima i konglomeriranim megastrukturama a za sve to predvieno
je da se arhitektonski homogenizira u planetarni Megalopolis.
Pravei iz unitenja subjekta kojim prijeti megamaina svoj vlastiti predmet, antiumjetnik stie
iluziju prevladavanja takve sudbine inom osobnog izbora. Dok prividno prkosi kompleksu moi i
negira njegovu redovnu rutinu, sama antiumjetnost posluno prihvaa njegov programirani ishod.
Razmotrimo znaenje skulpture koja se pravi od otpadaka. Ono to nam fabrikatori te skulptu-
re moda kau, glasilo bi da se ivot, ak i nakon nuklearnog holokausta, moda moe nastaviti na
nekoj bezdano podljudskoj razini, te da e umjetnici, tragajui za materijalom po ruevinama, uz po-
mo zaralih strojeva, polomljenih zahodskih koljaka, razbijenih budilica, iskrivljenih cijevi, ica i
polomljene grnarije, jo uvijek biti u stanju simulirati neto to e, koliko god izoblieno i iskrivlje-
no, ipak i dalje izraavati ostatak stvaralake volje. Ako je to doista onaj nesvijesni motiv koji lei u
osnovi antiumjetnosti, ovjek je moe shvatiti i uz otre rezerve potovati je kao proroko upozorenje
o budunosti koju moramo izbjei.
U tom smislu drutvo duguje antiumjetnosti naeg vremena, jer nam je itavu generaciju prije um-
naanja i eskalacije naih znanstvenih instrumenata otkrila iracionalne pobude i jalove ciljeve koji
danas karakteriziraju zapadnu civilizaciju. Da je proroka priroda takve umjetnosti bila ire prihvae-
na, moda je u ogranienim koliinama mogla posluiti i kao pravodobno cjepivo protiv bolesti koja
danas zahvaa cijeli drutveni organizam.

7. Poremeena subjektivnost
Na alost, antiumjetnost naeg vremena nije samo prokazala temeljne iracionalnosti naeg drutva,
nego ih je i potkrijepila, sluei se popularnim medijima poput filma i televizijskog ekrana, kako
bi pruila uveane modele za destruktivnu kolektivnu fantaziju: gomilajui udovite na udovite,
uas na uas, nasilje na nasilje, zatirui time ak i golu ivotinjsku vjeru u ivot. U prolosti su se ti
psihotiki impulsi opetovano javljali u vladajuim slojevima i manifestirali se u jezovitim obredima
muenja i prolijevanja krvi: ostatak ljudskog roda bio je, sreom, previe vezan uz dnevnu realnost
rada, hrane, parenja i podizanja djece a da bi bio tako potpuno odsjeen od stvarnosti.
Danas kad su spone obiaja, navika i moralnih normi popustile, sve vei dio ljudskog roda silazi
s uma. Treba samo proitati Crni manifest, objavljen 1969, pa da se shvati kako se stanoviti obra-
zovani dio crnakog stanovnitva u Sjedinjenim Dravama predao barem privremeno istovrsnim
fatalnim halucinacijama koje su u devetnaestom stoljeu gotovo zbrisale s lica zemlje narod Xosa u
Africi. Ali ta fantaziranja nisu bitno nita lua od izjave koju je javno dao jedan senator iz Georgije, ne
zazirui od mogunosti atomskog rata koji bi zatro veinu ljudskog roda, ali pod uvjetom da ameriki
Adam i Eva bijelci, naravno ostanu ivi i ponovno napue planet!
Kako bismo objasnili injenicu da se ludilo iri tako brzo, moram se vratiti svojoj temeljnoj rein-
terpretaciji, koju sam eksplicitno iznio u prvoj knjizi Mita o maini. Tom stavu indirektno su se
pribliili mnogi interpreti prije nego to se raspolagalo dovoljnim podacima, osobiot Alfred Rusell
Wallace. Wallace istie da je ovjekov narasli mozak, od samog trenutka kojem je homo sapiens na-
pustio primate i svoje hominidne pretke, daleko prelazio njegove potrebe za animalnim opstankom.
To je kroz dugo vrijeme predstavljalo opasnost za ovjekovu unutranju ravnoteu i daljnji razvitak.
Njegov uvijek aktivni mozak koji je kroz sve njegove organe osjetljivo reagirao na okolinu, preko-
mjerno stimuliran njegovom osloboenom seksualnom aktivnou koja vie nije bila vezana za doba
parenja, preesto je bio preputen njegovom nesvijesnom, jer je odbacio genetske fiksacije i instinktiv-
ne kontrole koje sputavaju ponaanje drugih organizama. Prije nego je ovjek stvorio vrsti kulturni

241
sloj ritualom i jezikom, bio je opasno podloan sluajnim, esto razornim i samoubilakim poticajima
vlastite nesvjesnosti. Ta opasnost jo uvijek postoji.
Subjektivne sile, provaljujui u slikama snova i motorikim impulsima, esto su se vrlo teko dale
razlikovati od objektivnih predmeta njegove budne svijesti: to vie to su i ostali lanovi zajednice pa-
tili od istih halucinacija. Po strani od opetovanih nazadaka i nesrea, kojom prilikom su morali stradati
oni trajno nesposobni da razlikuju fantaziju od injenica, izgleda da je ovjeka spasila jedna osobita
crta, jo uvijek vidljiva kod dojenadi i djece pozitivna potreba za ponavljanjem iskustva, poprae-
na jednako pozitivnim uivanjem u ponavljanju tjelesnih pokreta i glasova. Tako su navika, obiaj i
obred ponovno uspostavili red to ga je poremetio ovjekov ekscesivni cerebralni razvoj, odvajajui
ga od njegovih nagona.
Ako ova pretpostavka vrijedi, za ovjeka je od poetka veliki problem predstavljalo kako iskoristiti
velianstvene stvaralake mogunosti svog opsenog mozga i sloenog senzornog aparata, a da ne
postane opasno neuravnoteen zbog predracionalnih i esto iracionalnih impulsa koji su navirali iz
dubina njegova bia. Zbog toga to osobita sklonost primitivnog ovjeka da uiva u tonom ponavlja-
nju lei u temeljima ljudske kulture, ovjek je mogao izgraditi vrstu unutranju strukturu znaenja
i redovitu, u sebi postojanu ivotnu rutinu.
Pa dok navika i obiaj, kako znamo, tee da sputaju inventivnost i da se odupru ak i korisnoj pro-
mjeni, vie su se nego iskupili zbog toga to su zauzdali i one podljudske poticaje nesvjesnog. Ali o-
vjekovi nenadzirani i nedisciplinirani impulsi tako su infantilno opasni, da ak ni najstabilnije kulture
nisu u stanju sprijeiti po ivot pogubne eksplozije iracionalnosti bjesomunost, amok, sistematsko
muenje i krvnu rtvu, ili bezumni ratni pokolj, esto uz pseudoracionalnu podrku religije.
Te hirovite manifestacije ljudske prirode nadaleko su poznate. Od Homera i Sofokla do Shakespe-
area i Dostojevskog, poetski umovi, poznavajui dobro svoje vlastite nesvjesne izvore, bili su davno
prije Freuda akutno svjesni te kronine crte ludila, ili barem potencijalnog ludila. Ali sposobnost ovje-
anstva da povrati ravnoteu nakon golemih provala iracionalnosti, u prolosti je kao i danas ograni-
avala nastojanje ovjeka da se djelotvornije uhvati ukotac sa svojom vlastitom prirodom. Mnoge od
njegovih opasnih iracionalnosti i same su se pretvorile u cistu obiaja i pobono se smatraju dijelom
shvatljivog moralnog poretka: bojom voljom.
U toku posljednja tri stoljea, taj se uznemirujui faktor vie poveava nego smanjuje. Jer Kompleks
Moi nije samo svjesno razorio korisne i zdrave obiaje i potkopao tradicionalne moralne vrijednosti:
to je jo ozbiljnije, sve stabilizirajue repetitivne procese prenio je s organizama na strojeve, ostav-
ljajui samog ovjeka izloenijeg nego ikad vlastitoj poremeenoj subjektivnosti. Svakodnevni rad
i religiozni obredi ne zahtijevaju vie aktivno sudjelovanje, koje slui tome da se razliiti elementi,
potrebni za ravnoteu, inkorporiraju u ovjekovu psihu. A to je najgore, predljudska svojstva nes-
vjesnog danas vladaju monim tehnolokim sredstvima, kojima nikad prije nisu raspolagala.
U kulturi u kojoj samo stroj utjelovljuje red i racionalnost, osloboenje ovjeka ne znai pove-
anje mogunosti izbora: to samo znai osloboenje njegovog nesvjesnog i njegovu podlonost de-
monskim impulsima i nagonima. Kanalizirajui svaki red u stroj, ovjek je sam sebe odsjekao upravo
od onih repetitivnih inova i obreda, koji su se tako dugo pokazivali korisnim za odranje stanovitog
stupnja unutranje ravnotee i kreativne perspektive. Red koji je nekad bio utjelovljen u kulturnim
obrascima i strukturi ljudske linosti, rtvovan je pukom tehnolokom rezultatu. I trebalo bi ve da
bude jasno da za to pogibeljno stanje nema tehnolokog rjeenja. Samo ako se dogodi dovoljno stras-
tvena ovjekova reakcija, bit e mogue obrnuti taj poces i povratiti opustoenom ljudskom organizmu
autonomne funkcije, redovite procese i kooperativne veze koje je gotovo napustio.
O tome je doktor Carl Gustav Jung u svojim Sjeanjima, snovima i razmiljanjima pruio vrijedno
osobno svjedoanstvo. Radei na ulozi koju imaju matanja, priznao je da je bilo trenutaka kad je
otkrio da mu je apsolutno bitno nai toku oslonca u ovom svijetu, ako ne eli da ga nesvjesno

242
natjera da sie s uma. injenica da ima lijeniku diplomu vicarskog univerziteta, da ima obaveze
prema svojim pacijentima, da treba izdravati obitelj i svoje petero djece, da ivi u poznatoj kui na
poznatom mjestu to su bile zbiljnosti koje su pred mene postavljale zahtjeve i uvijek mi iznova
dokazivale da stvarno postojim, da nisam neispisana stranica koju nose vjetrovi duha.
Taj oslonac na vrste realnosti dnevnog kontinuiteta upravo je ono to nam oigledno ne daje naa
dananja pregrijana tehnologija, u kojoj se svaka plauzibilna tehnoloka fantazija smjesta prevodi u
prodavljivu eljeznariju. Kultura koja se hvali svojim nesuzdrivim dinamizmom, nalazi se u stanju
more zbog osipanja, a prije nego se. ovjeanstvo iz te more prene, moe nestati i sam krevet na
kojem se spava, i sama Zemlja moe nestati, ba kao svaka ambalaa koja se odbacuje. Time se trajno
onemoguuju svi osnovni uvjeti za metalnu stabilnost prihvaeni vrijednosni kriterij, prihvaene
norme ponaanja, prepoznatljiva lica, zgrade, prirodne znaajke, trajno obraanje dunostima poziva
i ritualima. To rezultira pretvaranjem itave nae vlau opsjednute civilizacije u neispisanu stranicu,
rasparanu u komade naom unutranjom psihotinom nasilnou.
Ova analiza razotkriva suvinost svih paninih lijekova koji nam se danas nude ne bi li prevladali
sadanje drutveno rasulo i regresiju. Onaj tip duevnog zastranjenja koji sam opisao pomou proizvo-
da antiumjetnosti, dobio je konkurenciju u sve veem broju pojedinaca i grupa izvan i unutar zidova
duevnih bolnica. To se, meutim, ne da popraviti nikakvim institucionalnim sredstvima kojima ras-
polaemo. To stanje je postalo suvie openito a da bi se tretiralo u sanatorijima, ak i da ih gradimo
mnogo vie niti se njegove rtve mogu izlijeiti grupnom terapijom ili veim brojem lijenika i
psihijatara. Jer patoloki uvjeti kojima su zahvaeni bolesnici, vidljivi su jednako i na mnogima koji
imaju svjedodbu o profesionalnoj kompentenciji da ih savjetuju ili lijee.
Ako ljudski rod ne eli potpuno izgubiti svoj dodir sa stvarnou, to za sobom povlai duboko i
definitivno planetarno preusmjeravanje moderne kulture, nadasve opasne recentne kulture civilizi-
ranog ovjeka. Moja knjiga Preobrazbe ovjeka nastoji ocrtati povijesne okolnosti, potrebne za
takvu preobrazbu.

8. Optimizam patologije
Kao to lijenici znaju iz prouavanja tijela, esto neka bolest ne ukazuje na trajno pogoranje, nego
na pokuaj obnavljanja ravnotee koja se poremetila, ponovnog stjecanja prirodnih funkcija koje su
se iskvarile ili bile potisnute. Bez otvorenog manifestiranja patolokih simptoma, moe doi do trajnog
oteenja i prije nego to se otkrije bolest i poduzmu mjere za njeno izljeenje.
Kako znamo, takva reakcija je polagana, pa je iz sadanjih znakova prerano dati potpuno povoljnu
prognozu, jer neke predloene alternative pale od istog nedostatka humane dimenzije kao i sistem koji
ele odmijeniti. Ipak, znaajno je da je ve dugo prisutna stanovita temeljna tjeskoba s obzirom na
tok mehanikog progresa, ak i meu onima koji se smatraju aktivnim prorocima novog tehnikog
poretka.
Jo davne 1909, u jednom lanku za asopis Novi svijet, H. G. Wells je napisao: Moda, na kraju,
dvadeseto stoljee i ne ide neumorno naprijed i moda emo doivjeti zastoj, kako bismo pod jednos-
tavnijim uvjetima opet nauili neke od onih nunih i osnovnih lekcija, to ih naa vrsta dosad nije
nauila dovoljno dobro potenje i bratstvo, drutveni kolektivizam i potrebu za nekim zajednikim
tijelom koje e ouvati mir za cijeli svijet. To je pisao isti ali drukiji Wells od onoga koji je neto
ranije napisao svoje optimistiko Predvianje o djelovanju mehanikog napretka.
Najopipljiviji dokaz buenja je studentski pokret, za koji je najznaajnije da je obuhvatio svijet, kao
i da su njegovi neposredni motivi, optube i prijedlozi toliko razliti, da dubinski razlozi za njegovo
postojanje moraju biti isti u svim zemljama, bez obzira na razliite tradicije i drukije neposredne

243
probleme. Iako to moje nagaanje nije potkrijepljeno pozitivnim dokazima, nasluujem da je jedina
karakteristika koja je zapravo tako univerzalna da obuhvaa toliko iroki raspon razlika sam Sistem
Moi, u svom sadanjem, tehniki ekspanzivnom i prinudnom obliku. Ukratko, to je nita manje nego
pobuna protiv civilizacije usmjerene na mo. Ta pobuna je jako zakasnila: moda i svojih pet tisua
godina.
Jedva da treba naglasiti kako ispod tog revolta lei duboki i duboko opravdani strah: strah da bi
slijedei korak tehnolokog napretka mogao dovesti do unitenja ovjeka. S punim pravom, omladina
je uasne metode voenja amerikih ratnih operacija u Vijetnamu shvatila ne samo kao opasnost
za svoj vlastiti ivot, nego i kao zlokobnu predigru za itavu budunost ovjeka. Ako postnuklearna
generacija odbacuje prolost, ini to moda zato to njeni pripadnici misle da ih je budunost ve
odbacila: za nju je stvaran samo egzistencijalni trenutak.
Paradoksalno, bio je potreban cijeli instrumentarij napredne tehnologije da do tog shvaanja doe,
te da se sam protest rairi takvom brzinom i tako metodinom jednoobraznou. To je upravo onaj
narataj koji je doao na svijet nakon to je modernizirana megamaina na nuklearni pogon ve bila
sastavljena generacija iji su mnogi neposredni prethodnici bili pasivni, zastraeni i uutkani i
ona se naglo probudila s glasnim krikom uasavanja i groze. A taj uas i groza opravdani su, ba kao
i bijes s kojim mlade napada sklop snaga koje su joj potkopale budunost.
Da: tom prilikom se mladost naeg vremena probudila. Bili su se nali u potresnom stanju mladog
Goodmana Browna iz Hawthorneove prie: shvatili su da su njihovi stariji, unato svojim licemjer-
nim deklaracijama, sudjelovali u opscenim obredima vjetijeg vrzinog kola to je svrilo nizom
kolektivnih krvnih rtava, istih onih iracionalnih rtava kojima su monotono protkani anali ljudske
povijesti i koje obesveuju ovjekova najvia postignua.
U svojim reakcijama budnija od starije generacije za ono to se zbiva pred njihovim oima, jedna,
aktivna manjina ponaa se kao da se nuklearna katastrofa zapravo ve dogodila. Oni u sebi ve ive
meu ruevinama, bez ikakvog trajnog sklonita, bez redovite hrane, bez navika i obiaja osim onih
to se improviziraju iz dana u dan, bez knjiga, bez akademskih akreditiva, bez ikakva vrstog poziva ili
karijere, bez ikakvog izvora znanja osim neiskustva svojih vrnjaka. Pobuna, naalost, nije usmjerena
samo protiv starijih: to je zapravo pobuna protiv svake povijesne kulture ne samo protiv premone
tehnologije i previe specijalizirane, zlouporabljene inteligencije, nego i protiv svih viih manifestacija
uma.
U svom nesvijesnom, mladi ive u postkatastrofinom svijetu i njihovo ponaanje je pod uvjetima
takvog svijeta racionalno. Samo skupljanjem u gomilu i uzajamnim dodirivanjem tijela mogu imati
neki osjeaj sigurnosti i kontinuiteta. Mnogi od njih bjee u otvorenu prirodu, stvaraju privremene
skitnike grupe, komune i logorita, namjerno ne mare za studen, kiu, blato, tekoe, odvratne sani-
tarne uvjete, prihvaajui siromatvo i oskudicu. Ali, za naknadu opet stiu elementarnu ivotinjsku
vjeru, uzajamno se pomau, ugouju i vole, besplatno dijele onu hranu i pie do kojih mogu doi i
jednostavno uivaju u uzajamnoj fizikoj bliskosti u svoenju ivota na najelementarnije izraze i
pokrete tijela.
Ali budui da su ruevine jo uvijek imaginarne, ti navodni otpadnici usmjeravaju na samom poret-
ku to ga odbacuju. Odlaze na duga putovanja automobilom, deseci tisua njih, na svoje kolektivne
rock festivale, aktivno uveavajui svoj ego sudjelovanjem u radio-televizijskim zbivanjima, na-
mjerno gasei svijest drogom i elektrino pojaanom drogomanskom glazbom. I tako, usprkos svojoj
gesti pobune protiv etabliranih dobara civilizacije, mladi su zapravo ovisni o njenim najdekadentni-
jim masovnim proizvodima. To je stanoviti isto megatehniki primitivizam. Svodei svoj svijet na
niz smuenih dogaanja, oni zazivaju konani Hepening protiv kojeg navodno protestiraju.
To je, sreom, samo jedna strana slike. U trenutku dok piem ovaj odlomak, stie mi pismo, okru-
nica koju su tri mlada studenta uputila na dvije stotine intelektualaca, nastojei dobiti njihovu pomo.

244
Ti studenti, zapoevi tamo gdje su njihovi stariji odustali, poistovjetili su tipino megatehniko ludilo
dananjeg vremena s onim drevnog kompleksa moi; nadobudno su predloili sastanak s pretpostav-
ljenima i svojim mentorima, kako bi stvorili aktivniju, ujedinjenu opoziciju. Ali najvaniji sastanak
bio je onaj koji ih je ve okupio: dogodio se u toku niza seminarskih predavanja o iracionalnom
ovjeku. Tamo su prouili vrhovnog neprijatelja: ne nae grabeljive ivotinjske pretke, nego onog
skliskijeg neprijatelja u ljudskoj dui, slijepu volju-za-mo, to bezoko udovite koje treba istjerati na
povrinu svijesti, prije nego to ovjek na nju primijeni sve svoje druge duhovne i kulturne izvore.
Taj zadatak oito ima prednost pred daljnjim tehnolokim razvitkom.
Kako se mladenaki bunt irio, postalo je, na alost, jasno da sadri dvosmislenosti i proturjeja
dananje civilizacije, htjeli to mladi ili ne. S jedne strane javili su se kljuni prijedlozi za odvajanje
sveuilita od njegovih obaveza prema sistemu moi; za prevladavanje birokratizacije uenja; za svo-
enje na realnu mjeru sistema ocjenjivanja koji je poprimio obiljeje privrednog poslovanja, kao i
isto formalistikih akademskih stupnjeva protiv ega je upozoravao jo dr phil. Octopus William
James. to se pozitivne strane tie, bio je tu prijedlog za aktivnije individualno sudjelovanje u dnev-
nom ivotu zajednice, u odanosti moralnim i socijalnim ciljevima koji nisu u skladu sa zahtjevima
kompleksa moi. (Pod firmom Borbenog univerizteta, tu promjenu zagovarao je Patrick Geddes jo
prije pedeset godina.) Pod tim novim reimom, ako bi bio dosljedno sproveden, sveuilite se vie ne
bi ograniavalo na distancirano stjecanje vieg obrazovanja, odvojenog od umjetnosti, politike, pa i
religije, nego bi sva svoja osobita sredstva primijenilo na intelektualnu suradnju s ciljem revitalizacije
cijelog ivota zajednice.
Ali, s druge strane, Kompleks Moi ostavio je svoj peat na metodama pobune i izobliio idealne
ciljeve studentskog pokreta. O tome svjedoi fizika okupacija zgrada, maltretiranje odgovornih slu-
benika sveuilita, podnoenje krutih zahtjeva o kojima nema pregovora, uz prijetnju orujem i
jo veim nasiljem, ponovna segregacija rasnih manjina, da ne spominjemo kumovanje reakcionar-
nim ideolokim i drutvenim pomodarijama (makluhanizam, Crne pantere, vjetija kola, obligatna
pornografija i seksualni egzibicionizam, kamenovanje, drogiranje.) To je samo nalije slike Pentago-
na Moi. to se tie otvorenog pokuaja, nekih grupa da razore i samo Sveuilite to je, to nego
nastojanje da se uniti autoritet superiornijih umova, napadom na najvie mjesto u hijerarhiji obra-
zovanja: na jedno od glavnih spremita ovjekove kulture, to ga utjelovljuju, predstavljaju i pokreu
ivi mukaraci i ene.
Ovaj vitalni impuls to su ga mladi sretno otkrili u sebi samima, zapravo je sposobnost i lakoa
neposrednog i trenutnog ljudskog udruivanja. Sluei se tom moi na njenom najniem nivou do-
brosusjedske solidarnosti, mogli su se sueliti sa sistemom, izazvati ga i prekinuti s njim, ako ga, ve
ne i razvlastiti. Ta demonstracija, koja im je donijela samopouzdanje, bila je mnogo vanija od sva-
kog konkretnog rezultata koji je iz nje proizaao. Pokazala je sposobnost ljudskog duha da preuzme
inicijativu, kao i da zacrta uvjete za svoje konano izbavljenje. Bilo je to autentino oslobaanje, s
trajnom vrijednou, jer iako je neposredno nastojanje moda i bilo osujeeno, pruilo je duhovnu
hranu slinim gestama prkosa i otpora mnogih lokalnih grupa i regionalnih cjelina, za koje je dotada
izgledalo da su osuene na propast neumoljivim irenjem Megalopolisa. Taj duh osjea se danas na
mnotvo razliitih naina.
Pobuna mlae generacije samo je jedan od najsvjeijih i najuoljivijih nasrtaja na kompleks moi:
slina osporavanja ive ve dugo, napadajui podjednako i zastarjele i moderne strukture. I nacionalni
i regionalni pokreti, kao to sam istaknuo u Tehnici i civilizaciji, nuna su protunastojanja da se
uspostave kulturni identiteti i autonomije, uz obnavljanje knjievnosti i jezika koji su dosad bili zane-
marivani, ili praktino ugaeni. Daleko od toga da gubi snagu, taj pokret je u toku posljednjih pedeset
godina jo i ojaao, s ponovnim uvoenjem irskog i hebrejskog kao nacionalnih jezika, da ne spomi-
njem slino osporavanje i rehabilitaciju u Norveana, Bretonaca, Baska, Velana, eha, Katalonaca.

245
Ipak, najbolje se to vidi u rasnim sukobima Afrike i Azije, gdje je to rezultiralo ponovnim osvajanjem
evropskih kolonijalnih posjeda, i to u naroda ije su zemlje bile pregaene, a plemenske i narodne
tradicije prekinute. to se prirode tie, pokret za njenim ouvanjem igra slinu ulogu koja upravo
ulazi u dinaminu fazu: ne samo zatititi preostala bogatstva, nego odrati ekoloku raznovrsnost i
regionalni integritet svakog ovjekovog prebivalita.
Slini napad kao na jednostranu univerzalnost megatennike i na politiku vlast koja je neosjetljiva
na potrebe i pravo za recipronim suobraanjem, odvija se danas tamo gdje je izgledalo da je tvrava
neosvojiva: u rimokatolikoj crkvi. Naglo poputanje katolike pravovjernosti i stroge hijerarhijske
kontrole (koja je pod udarcima racionalizma u devetnaestom stoljeu postala jo dogmatskija, jo
autoritativni ja i samouvjerenija, utvrdivi papinu nepogreivost u pitanima dogme i morala), ini
nam se vrlo znaajnim. Nije li to jo jedan dokaz dubokog nezadovoljstva na koje se megamaina,
pa i u svojoj najeterinijoj formi, nije obazirala, te nita nije inila da ga umanji? injenica da se
takva pobuna zbiva u redovima nekad antiliberalne katolike crkve, a to jo vie iznenauje meu
biskupima i redovnicima, ukazuje na nepomirljivost koja je radikalna poput studentske. Ti raspreni
potezi distanciranja i povlaenja jo su djelotvorniji od organiziranog fizikog napada na strukturu
moi: to su predigre obnovi i dopuni.
Ima mnogo znakova, na povrini i pod njom, da se slina reakcija, manje ili vie spontana, dogaa
na mnogo mjesta. Ali snage koje danas dobacuju izazov kompleksu moi, imaju stanovitu specijalnu
prednost koja potjee iz napretka tehnologije: njihovi pripadnici, koliko god bili odvojeni prostorno,
ujedinjeni su vremenski mreom komunikacijskih sistema; koliko god odvojeni u vremenu, ujedinjeni
su prostorno knjigama, ploama, magnetofonskim vrpcama i estim, na brzu ruku dogovorenim sas-
tancima licem u lice. Stoga otpor megamaini nije vie patetino usamljen, nego sve vie koordiniran
neprestanim meusobnim propitivanjem i komuniciranjem.
Ba kao to je mrea rimskih putova i zbirka cestovnih karata namijenjenih slubenoj upotrebi, po-
mogla Pavlu da ujedini doktrinu i praksu kranskih kongregacija, tako elektronska komunikacija i
sistemi zapisa, ak i kad djeluju uglavnom pod centraliziranom kontrolom, pruaju pouzdanje i uza-
jamnu podrku inae izoliranim i prividno usamljenim grupama. O tome svjedoi nain na koji se ak i
naelno raspreni pokret hipija pomou apirografiranih podzemnih novina, video-traka i osobnog
nastupa na televiziji, proirio svijetom ak iza eljezne zavjese, sve bez ikakve vanjske organizacije.
Te su amorfne demonstracije dokazale da je i najvri leni oklop megatehnike kornjae mogue
probiti. Decentralizacija moi ve je, dakle, zapoela tim iroko rasprenim pokretima. Na dnevnom
redu, oito, nalazi se raspremanje megamaine.
Iako su ti znaci buenja svijesti o stvarnom poloaju modernog ovjeka postali sasvim vidljivi tek
u posljednje vrijeme, oni su zapravo ve vie od stoljea izbijali u slikama, mitovima i kroz oblike
poremeenog ponaanja, isprva zagonetni poput snova. to god je Moby Dick mogao znaiti u Mel-
villeovom nesvjesnom, bio on bijeli kit, bog ili avao, kalvinistika predestinacija ili kartezijanski
determinizam, superego koji porie tijelo ili id koji negira duu, sam roman o Mobyju Dicku divno
simbolizira raspored institucionalnih i tehnolokih snaga Koje su paralizirale ovjekov duh i zaprije-
tile mu oduzimanjem njegove zakonite batine kao bia s potpunim tijelom, s netaknutim organima,
od kojih nijedan nije sasuen ili amputiran. Slijepim bijesom kapetana Ahaba, njegovom nepopustlji-
vom mrnjom i sotonskim ponosom, Melville je izraavao opi duh oajnog nihilistikog poricanja,
spremnog da uniti i sam svijet ako bude potrebno, samo da obrani izmueni duh ovjeka.
Likom Ahaba i svog bitnikog, kvazikriminalnog prototipa Jacksona iz romana Redburn, Melvil-
le je dao izraz i megatehnikim kanovima globalnog Pentagona i protusilama to su ih stvorili. A
injenica da su Ahabovo prokletstvo i mrnja otili tako daleko da je izgubio kontrolu nad sobom, te
da je zbog svojeg sumanutog oslonca na mo postao potpuno opsjednut biem koje ga je osakatilo, sa-
mo ini Melvilleovu priu kljunom parabolom u interpretaciji sudbine modernog ovjeka. Ahalovim

246
odbacivanjem kompasa i sekstanta na vrhuncu potjere, Melville je ak anticipirao odbacivanje redov-
nih instrumenata inteligencije, to je tako karakteristino; za kontrakulturu i dananje antiivotne
hepeninge. Svojom manijakalnom koncentracijom, kapetan Ahab na slian nain odbacuje unutra-
nju promjenu koja je mogla spasiti brod i posadu, ogluivi se na molbe koje mu s ljubavlju upuuje
trijezni Starbuck rijeima, a Pip, od straha uasnuto dijete i jedan primitivni Afrikanac kretnjom.
Gledano izvana, ovjeanstvo je jo uvijek posveeno jezivom lovu to ga opisuje Melville, primam-
ljeno pustolovinom, traei naftu i kitovu mast, podbadano oholou, te iznad svega stjecanjem moi
koje iskljuuje ljubav. Ali ono se takoer poelo svjesno suoavati s mogunou totalnog unitenja,
to ga mogu izazvati kapetani koji danas zapovijedaju brodom.
Svaki in pobune, svako iskazivanje grupnog prkosa, svako potvrivanje volje-za-ivot, svaka ma-
nifestacija autonomije i samousmjeravanja a protiv te bezumne sudbine, na koliko god primitivnoj
razini bila, smanjuje napredovanje tog na propast osuenog broda i odgaa kobni trenutak kad e
Bijeli Kit rasuti njegove grede i potopiti posadu. Sve infantilne, kriminalne i imbecilne manifestacije
u dananjoj umjetnosti, sve to danas iskazuje samo ubilaku mrnju i otuenje, moglo bi jo uvijek
nai svoje opravdanje, kad bi obavljalo svoju jedino zamislivu racionalnu funkciju u dovoljnoj mje-
ri osvijestiti modernog ovjeka s obzirom na njegov stvarni poloaj, tako da uzme u ruke kormilo, i
voen zvijezdama povede brod prema nekoj prijaznijoj obali.

247
Glava etrnaesta: Novi organon
1. Biljke, sisavci i ovjek
Na uvodnim stranicama ove knjige slijedili smo dva paralelna istraivaka puta koja su mamila mo-
dernog ovjeka: istraivanje Zemlje koja nikada dotad nije bila obuhvaena kao cjelina, te istraivanje
neba i svih fizikalnih pojava, svemirskih i zemaljskih, koje se mogu interpretirati i kontrolirati bez iz-
ravnog pozivanja na ovjekove vlastite bioloke i kulturne prethodnike. Vidjeli smo kako je razdoblje
otkria i kolonizacije dalo prvotnoj vitalnosti zapadnog ovjeka novi oduak, upravo u trenutku kad
ju je novi mehaniki poredak poinjao sputavati i zaustavljati potpunije nego ikada.
Ovdje treba da podvuemo ne samo veliki dug to ga moderna tehnologija od samog poetka duguje
istraivaima Zemlje, nego i da su ta istraivanja, povratno, poloila temelje onoj promjeni koja tek
danas poinje izlaziti iz svoje poetne faze ideacije, konkretizacije i racionalnog formuliranja, u fazu
kojom se iroko organizira i ukljuuje novi nain ivota, radikalno drukiji od ivota sistema moi.
Ljudska deficitarnost tog sistema raste u izravnom omjeru s njegovom tehnikom efikasnou, dok se
njegova sadanja prijetnja svekolikom organskom ivotu na ovom planetu pretvara u krajnju ironiju
njegovog neogranienog uspjeha u vladanju prirodnim silama osim onim demonskim i iracionalnim
silama u ovjeku, koje su i uneravnoteile tehnoloki um.
Istraivanjem Zemlje otpoela je, naravno, gigantska revolucija, koja je istodobno bila i kvanti-
tativna i kvalitativna. Uspostavila je dodir izmeu svekolikog stanovnitva Zemlje, poveala izvore
energije, optjecaj dobara, biljaka, ljudi i ideja na planetarnoj osnovi, ruei one prilagodbe, na pri-
mjer, negroidnih rasa u tropskoj Africi, za koje je trebalo stotine tisua godina. Presaivanje Crnca
s kontinenta na kojem se bio tako potpuno prilagodio, i obratno, Evropljanina u obje Amerike i u
Afriku, bilo je samo prvo u nizu samovoljnih raseljavanja, u kojima su profit i udobnost vladajuih
grupa prevladali i nad biolokim znanjem i nad drutvenom razboritou. Ekoloka ravnotea prirode,
pogotovo integritet kultura, nikada nisu bili tako nasilno poremeeni kao u toku dva protekla stoljea.
Danas je to istraivanje dolo do svog prirodnog kraja: i posljednja granica je zatvorena. Iskrcava-
nje dvojice prvih astronauta na Mjesec nije znailo poetak nove ere kozmikog istraivanja, nego
svretak. Znanstveno-tehnoloka revolucija koja je otpoela u esnaestom stoljeu dostigla je time
sebi svojstven sterilni mea: satelit nenastanjiv kao to e to ubrzo postati i sama Zemlja osim
ako narodi svijeta, golemim utrokom imaginacije i hrabrog politikog napora, ne ospore drevni kom-
pleks moi. Bez protupokreta koji e usporiti ili obrnuti te automatske procese, ovjeanstvo se svake
godine sve vie pribliava neemu to je u svakom smislu slijepa ulica.
Iako je uinak istraivanja Zemlje, bio samo privremen kao kompenzacija za stegu tehnike inven-
cije i organizacije, zapravo je poloio temelje novoga svjetskog poretka: onoga koji e izvornu meha-
niku sliku svijeta promijeniti nametanjem jednog sloenijeg modela, koji nije izveden iz materije i
energije u njihovom predorganskom obliku, nego iz ivih organizama. Geografska granica danas vie
ne postoji, ali se zato odvija jedno manje povrinsko istraivanje. To je istraivanje u prostoru kao
i u vremenu, subjektivnih kao i objektivnih pojava. To novo istraivanje ne bavi se samo uzrono-
posljedinim vezama, nego obrascima gotovo nerazmrsive i neopisive sloenosti, koji teku kroz vri-
jeme i uzajamno utjeu jedan na drugoga. Na gotovo svim znanstvenim podrujima pred nama se
danas razmatra ta organska slika svijeta. U svom predgovoru Darwinovom Podrijetlu vrsta, Geor-

248
ge Gaylord Simpson ukazuje na tu preobrazbu koja nadolazi. Astronomska i fizikalna revolucija,
biljei on, bila je ve dobro uznapredovala poetkom devetnaestog stoljea, ali revolucija u biologiji,
predodreena da izmijeni svijet, tek je trebalo da doe.
Tu su bioloku revoluciju, na alost, ve prepoznali i eljno pozdravili eksponenti sistema moi kao
slijedei korak u jednostranoj tehnokratskoj kontroli. Izvedena pod njihovim osobitim uvjetima, ta
revolucija nee dovesti do punijeg ovjekovog razvitka, nego do njegovog puta u posve drugaiju vrstu
organizma, ili niza organizama, genetiki transformiranih u laboratoriju ili modificiranih u umjetnoj
utrobi. ovjek u bilo kojem prepoznatljivom povijesnom smislu bit e odbaen na smetite. Taj niz
promjena dat e Sistemu Moi, koji je izoliran i vremenski omeen proizvod ovjekove inteligencije,
onu vlast koju je ovjek, snagom svoje konstitucije, oduvijek odbijao prepustiti prirodi. Ali u koju
racionalnu svrhu?
O tome je jedan suvremeni pjesnik izgovorio mudre i pravodobne rijei: opomenu koja se osobito
moe uputiti sveenicima megamaine, koji danas otre svoje iglice, spremajui se da trajno promijene
prirodu ovjeka.
Preoblikovati ivot! uzviknuo je Boris Pasternak u romanu Doktor ivago. Ljudi koji mogu
rei da nikad nita nisu razumjeli o ivotu nikad osjetili njegov dah, njegovo bilo koliko god
inae vidjeli ili uinili! Gledaju oni na njega kao na gomilu sirovine koju treba da obrade, oplemeniti
je svojim dodirom. Ali ivot nikad nije materijal, tvar koja se mijesi. Ako ba hoete znati, ivot je
naelo samoobnove, on se trajno obnavlja, prepravlja, mijenja i preoblikuje.
Sreom po razvoj prvobitnog ovjeka izgleda da je njega vlastiti um impresionirao jo mnogo vi-
e od fizike okoline; ak i u toj okolini bio je svjesniji jestivosti bilja i aktivnosti ptica i ivotinja
nego isto fizikalnih manifestacija prirode, osim kad su se zbivale estinom oluje, poplave, provale
vulkana. Sama priroda govorila mu je kao ivo bie: izraavajui zlu namjeru ili prijaznost i kamen
moe biti kao iv, ali organizmi nisu bili okamenjeni. ak i nakon to se s neolitskim struganjem i
poliranjem kamena ovjek redovito stao baviti radinou, poboljana okolina i dalje je pripadala ivim
organizmima, premda obilno napuena bogovima, demonima i duhovima, ivljim nego to se ovjek
jo usuivao biti.
Iako su rane civilizacije bile uvele sistematski rad i nametnule ubojstvene fizike poslove, vei dio
ljudskog roda uglavnom je izbjegao potpuno podvrgavanje sistemu moi. U preteno lovnim i po-
ljodjelskim privredama veliki dio ovjeanstva ostao je raspren u selima izvan carstva megamaine,
nikad ne dostiui uspon to ga je ona ostvarivala u preoblikovanju boravita ili u proirenju svijesti,
ali ni ne padajui nikad tako duboko kao ona, osim pod nesretnim izvanjskim pritiskom civilizira-
nog rata.
Sve do naih dana, ovjekova kultura u cijelosti se razvijala u organskoj, subjektivno modificira-
noj okolini, a ne u sterilnoj, strojem nainjenoj klauzuri. Na stanoviti zbrkan i nekoncentriran nain,
svagdje su prevladavali kriteriji ivota i ovjek je svojim ivotom uspijevao ili propadao u mjeri u
kojoj je ravnotea povoljna za ivot bila ouvana meu svim organizmima. Samo u najgorem ponie-
nju drevnog ropstva naime na radu u rudnicima ovjekov ivot zamiljao se kao mogu u okolini
ispranjenoj od ivota.
ovjek je ivio u aktivnoj udruenosti s biljkama i ivotinjama kroz cijela geoloka razdoblja prije
nego to je stvorio strojeve. Njegova mentalna isprepletenost sa ivim svijetom poela je s njegovom
svijeu o vlastitom postojanju. Mnoge svoje osnovne kvalitete dijeli s drugim ivotinjama: produeno
parenje i podizanje mladih, drutvenost i erotski uitak, i radost. Njegova duboka ljubav za ivot
hranila se time to se naao u okolini spremnoj ne samo da odri ivot s neophodnom koliinom hrane
za tijelo, nego i da potie njegovu neprestanu samopreobrazbu. O tome nas ak i najjednostavniji
organizmi mogu pouiti neem bitnom to je izvan domaaja nae najprofinjenije tehnologije. Kad bi

249
nae instrukcije i nae materijalno odranje zavisilo iskljuivo o strojevima, ljudski rod bi ve davno
izumro od pothranjenosti, dosade i beznadnog oaja.
Sjetimo se primjedaba Lorena Eiseleyja u Beskonanom putovanju, o onom trenutku preokreta
u organskom razvoju, kad se Doba reptila povuklo pred Doba sisavaca, onih toplokrvnih stvorenja
koja su dojila svoju mladunad. On je istakao da je u Doba sisavaca dolo do eksplozije cvijea, te
da reproduktivnom sistemu angiospermija dugujemo ne samo zeleni pokriva Zemlje, sastavljen od
mnogih razliitih vrsta trave (vie od etiri tisue), nego i pojaanu, vitalnu aktivnost svake vrste, jer
su njihovi sokovi, pelud, sjemenke, plodovi i sono lie obogatili osjetila, oivjeli apetit, razvedrili
um i neizmjerno poveali ukupne zalihe hrane.
Ta cvjetna eksplozija nije bila samo prepredena zamka reprodukcije, nego je i samo cvijee poprimi-
lo mnotvo raznovrsnih oblika i boja, koje je u veini sluajeva nemogue objasniti nekom njihovom
vrijednou u borbi za preivljavanje i opstanak. Pokazivati sve svoje spolne organe izmeu izazovno
otvorenih latica moe ljiljanu pruiti veu privlanost, ali golemi uspjeh mnoge compositae, poput tra-
tinice i zlatice koje imaju beznaajne krunice, pokazuje da se bioloki prosperitet moglo stei i bez
nekog osobitog cvjetnog bogatstva i dovitljivosti.
Cvat je arhetipski primjer nesputane kreativnosti prirode, a injenica da se ljepota cvijea ne moe
objasniti ni opravdati isto utilitarnim razlozima, ini upravo tu eksploziju udesnom i tako tipinom
za ostale ivotne procese. Bioloka kreativnost i estetska kreativnost koja ju esto prati postoje same
zbog sebe i transcendiraju ranija ogranienja organizma. Da je opstanak bio jedino vaan, ivot je
mogao ostati u prvotnom mulju, ili ne popeti se dalje od liaja. Iako se apstraktno moe zamisliti
svijet bez boja i bogatstva ivih struktura, taj onijemjeli svijet nije stvarni svijet ivota.
Davno prije nego to je sam ovjek postao svjestan ljepote i poelio je kultivirati, ona je postojala
u beskrajnoj raznovrsnosti oblika kod cvjetnica, a time se progresivno mijenjala i ovjekova priroda,
zbog sve vee osjetljivosti na izgled, dodir i miris, zatim njegovim daljnjim simbolikim izraavanjem
lijepog oblika u ornamentima, kozmetici, nonji, u njegovim slikanim ili modeliranim likovima: sve
su to popratni proizvodi njegovog obogaenog drutvenog i spolnog ivota. U tom smislu, svi smo mi
djeca cvijea.
Kroz gotovo dvanaest tisua godina, moda i mnogo dulje, ovjekov ivot zavisio je tijesnoj simbiot-
skoj suradnji ovjeka i biljaka, uvrijeenoj u tisuama malih seoskih zajednica, rasprostrtih po cijeloj
Zemlji. Sva via dostignua civilizacije poivala su na toj suradnji, posveenoj konstruktivnom po-
boljanju boravita te brinoj njezi i poznavanju bilja: njegovoj selekciji, dohrani, uzgoju, te uivanju
u cvijeu koje je u ivotnoj rutini podvlailo i uzvisivalo radost ovjekove seksualnosti. I kao to su-
gerira Edgar Anderson, ta kultura uinila je neka od svojih najboljih otkria u uzgoju biljaka, brinui
se jednako za boju, miris, okus, cvijet i oblik lista, kao i za hranjivu vrijednost biljke vrednujui je
ne samo zbog hranjivosti i ljekovitosti, nego i zbog estetskog uitka.
U naem svijetu u kojem vlada stroj, ima mnogo ljudi koji danas rade u znanstvenim laboratorijima,
i premda se i dalje smatraju biolozima, nemaju nikakvog bliskog dodira s tom organskom kulturom
i nikakva potovanja za njena dostignua. Oni su ve poeli regulirati kreativne procese u skladu s
trinim zahtjevima kompleksa moi. Jedan od najnovijih trijumfa u uzgoju biljaka, na primjer, bio je
uzgoj takve vrste rajica koje ne samo to rastu do jednake veliine, nego sve i dozrijevaju istodobno,
kako bi etvu mogao pokupiti automatski stroj za branje i pakiranje.
Iz takvih prekoncepcija proistjeu i daljnji snovi o jednom jo vre ureenom svijetu iz kojeg
e biti uklonjene sve primitivne vrste kao i one koje ne donose profit iako primitivni rodovi ostaju
bitni za kreativnu hibridizaciju. Moda e jedino rezidualno divljatvo, koje je ostalo u samom ovjeku,
koje se jo uvijek mie u njegovim snovima, moi danas spasiti ga od podvrgavanja tako ubitanom
konformizmu.

250
 Odnos izmeu ovjeka i biljaka na ranijim stupnjevima ljudskog razvoja bio je, dodue, jednostran,
a ne djelotvoran odnos uzajamnog pomaganja. Iako su biljke, ptice i kukci ovjekovi aktivni partneri,
kao i njegova glavna hrana veim dijelom povijesti on je isprva inio malo da modificira prirodno
raslinje, a jo manje da pomogne u kultivaciji najtraenijih biljaka. ovjekova privrenost postojeem
biljnom ivotu bila je prije parazitska nego simbiotska. Ali najprije uvanjem i selekcijom, a zatim
aktivnim uzgojem, ovjek se pri kraju posljednjeg glacijalnog perioda osjetio dovoljno sposobnim
da svoju postojbinu uini nastanjivijom, hranjivijom i to nije od manje vanosti poticajnijom
i draom. Samim inom dodjeljivanja nove uloge biljkama, ovjek je i produbio svoje korijenje u
krajoliku i stvorio sebi novu dokolicu i novu sigurnost. I tek u vrtu, zahvaljujui velikim dijelom
eninom nastojanju, ljudi su se najzad osjetili sasvim kod kue: pomireni, makar samo privremeno i
ovisno o okolnostima, sa svijetom koji ih okruuje.
Trajnije uzgajanje biljaka otpoelo je voem i oraastim plodovima: mangom i durijanom, maslinom,
orahom i palmom, naranom, i ako Henry Bailey Stevens ima pravo, jabukom. Tu u vonjaku i u vrtu, u
svijetu u kojem je ivot uspijevao bez prekomjernog napora ili sistematskog prolijevanja krvi, ovjeku
je moda prvi put sinula letimina misao o raju: Raj je samo izvorna perzijska rije za obzidani vrt.
Znaajno je i to da je u nekom drugom vrtu, barem prema predaji, u Edenskom vrtu, ovjek okusivi
jabuku izgubio nevinost ivotinja i stekao svijest o dobru i zlu, o ivotu i smrti. Sva ona selektivna
razlikovanja koja nastoje unaprijediti ivot i smanjiti ili dokinuti one snage koje bi ga htjele oslabiti,
moraju biti svjesna mnogolike prisutnosti zla, od fiksacije do slijepog nasilja i razaranja. Iako je u
Pjesmi o sebi Walt Whitman mogao slaviti dunost ivotinja, bio je dovoljno svjestan realnosti
ljudskog postojanja da obznani kako je on pjesnik dobra jednako kao i pjesnik zla a i znao je razliku.
Sposobnost za rast, bujno izraavanje i transcendencija, simbolizirana estetski i seksualno cvijeem
to je primarni dar ivota, a u ovjeku uspijeva najbolje uz trajnu prisutnost ivih bia i jednako ivih
simbola, koji potiu njegovu imaginaciju i ohrabruju ga za njeno daljnje iskazivanje, i intelektualno
i u dnevnom obavljanju rada kojim se prehranjuje i uzgaja kao ovjek. Ljubav raa ljubav, kao to
ivot raa ivot, te bi napokon svaki dio okoline trebalo da bude otvoren tom pozivu ak i ako mu,
pod vlau ljubavi, ovjek kadto najbolje slui tako da se povue i dopusti mu da poput ume sekvoja
ili drevnog spomenika ostane ono to jest, zrcalei se naprosto u ovjekovu umu, uz najmanji mogui
znak njegove prisutnosti. Dan bez takvih dodira i emocionalnih poziva/odaziva, bez mirisa trave ili
nekog cvijeta, ptijeg leta ili pjesme, blijeska ljudskog osmijeha ili toplog dodira ljudske ruke to
jest, dan kakvog milijuni provode u tvornicama, uredima ili na auto-cestama, to je dan ispranjen od
organskog sadraja i ljudski se ne isplati.
Nema nikakvih mehanikih, elektronskih ili kemijskih supstituta za itave ive organizme, iako
ovjek esto osjea potrebu za simbolikim proirenjem i uvrivanjem stvarnog iskustva. Biti osuen
za bilo koje vrijeme na boravak u devitaliziranom megalopolisu, u kojem ljudska bia nisu odvojena
samo jedna od drugih, nego i od svih ostalih organizama, a kunim redom moe im ak biti zabranjeno
da za drutvo dre psa ili maku, to znai zaboraviti i odbaciti sve lekcije koje su ivi organizmi nauili
u suradnji u toku nekih tri milijarde godina na Zemlji a i ovjek, osobito posljednjih sto tisua
godina. ivimo od toga to pomaemo jedan drugome, pisao je neki vojnik s bojita. To vrijedi za
sva stvorenja u sva vremena, a vrijedi ne samo za opstanak nego i za daljnji razvitak ovjeka.
Za ovjeka bi svoenje njegovih drutvenih aktivnosti i njegovog osobnog ispunjenja iskljuivo na
one stvari koje se konformiraju izvanjskim zahtjevima megamaine, bilo ravno nekom obliku drutve-
nog samoubojstva: a taj suicid tonije reeno, biocid dogaa se zapravo pred naim oima. Naa
elaborirana mehanika oprema moe biti korisna dopuna organskom ivotu, ali osim u izuzetno hit-
nim sluajevima kao to je, na primjer, umjetni bubreg, ona nipoto nije trajno prihvatljiva alternativa.
A materijale za daljnji razvoj treba crpsti iz organskog svijeta u njegovoj potpunosti, ne iskljuivo iz
oteenog dijela ovjekova uma, iz njegove tehnike baratanja apstraktnim simbolima. Kad jednom no-

251
va organska slika svijeta postane itljiva i prihvatljiva, drevni mit o maini, iz kojeg potjeu sve
nae prisilne tehnokratske zablude i kriva usmjerenja, nee vie drati modernog ovjeka u svojoj
vlasti.

2. Organska slika svijeta

Uz rizik da prikladnu staroegipatsku analogiju tjeram predaleko, dopustite mi da kaem da je povra-
tak Boga Sunca figurativno pratilo i uskrsnue Ozirisa, boga vegetacije, onoga koji je ovjeka nauio
vjetinama i umjetnosti, i koji je za razliku od Boga Sunca svoj put proao osobno, kroz iskustvo ro-
enja i smrti. Kako se praksa megamaine sve vie ukorjenjivala u egipatskom drutvu i ovdje opet
susreemo modernu paralelu kult Ozirisa prenosio je svoj naglasak sa ivota na zagrobni ivot, ve-
zujui se za dramu smrti i trudei se oko ouvanja tijela u obliku mumije, uz magijske izreke i molitve,
to se sve plaalo prema poloaju i prihodu. Taj zastoj pretvorio je Boga ivota koji u sebi ukljuuje i
smrt, u Boga Smrti koji se priprema za lani ivot ivot lien svojih specifinih zemaljskih obiljeja:
krhkosti, nestalnosti, trajne samopreobrazbe, svojih transcendentalnih mogunosti.
Slini nesporazum dogodio se i u biolokim znanostima; u esnaestom stoljeu bio je jedva vidljiv,
danas nam udara u oi. Veliki korak, usporediv s onim to ga je poduzeo Kopernik, uinio je Vezal,
postavljajui biologiju na znanstvene noge sistematskim opisom sekcije mrtvog ljudskog tijela. Tako
je saznao mnoge bitne istine o grai, sastavu, pa ak i o funkcionalnim odnosima ivih organa. To su,
nadalje, potvrdila mikroskopska i kemijska ispitivanja mrtvih tkiva. Medicinari su bili tako eljni zna-
nja da su, usprkos sankcijama, zbog seciranja krali leeve iz grobova. Sam Vezal bio je tako pohlepan
na podatke iz prve ruke, da nam njegovi ivotopisci kau kako je prisustvovao ubijanju i raetvore-
nju zloinaca, ne bi li iz rasporenog tijela ukrao srce koje jo kuca, samo da usavri svoje znanje. U
mislima je le zamjenjivao ivi organizam, jer je bio pogodniji za toan i objektivan opis. Neopisiv po
toj metodi ostajao je dinamini, multifunkcionalni ivi organizam.
Shvaanje da su organski oblici stvorili model za ovjekov razvoj, model neizmjreno bogatiji od
svakog to ga prua mehanika slika svijeta, ve predstavlja moda najvei dar to ga je dala znanost:
vei od svih otkria fizike, od Arhimeda do Newtona i Einsteina, iako su do njega jednim dijelom
dovela i ta otkria. Zastoj u razvoju biolokih znanosti samo prouavanje organizama nije nosilo
ime biologije sve do 1813 Auguste Comte i drugi pripisivali su injenici da su se znanosti raale
logikim redom, poevi od najapstraktnijih, preliminarnih znanosti logike i matematike, preko
fizike i kemije, do biologije, psihologije i sociologije, postajui sloenije i bogatije s viim mjestom
na ljestvici. Ta shema je logiki zaokruena i plauzibilna, ali povijest biljei da je bioloko znanje,
potrebno za domestikaciju bilja i ivotinja, prethodilo astronomskom raunanju i kalendaru koji su
mu kasnije posluili. Isto vrijedi i za medicinu.
injenica je da su se u tumaenju ivotnih pojava organski modeli podvrgli mehanikim modelima
uglavnom iz dva razloga: organizmi se nisu mogli pridodati kompleksu moi sve dok intelektualno,
a jo vie u praksi, nisu bili svedeni na isto mehanike jedinice; i samo njihovim dodavanjem siste-
mu moi, do eg je, prema Comteu, dolo s upoljavanjem inenjera kao kljunih figura progresivne
industrije, doivjele su fizikalne znanosti svoj procvat od esnaestog stoljea naovamo.
Jednog dana bit e napisana knjiga koja e razotkriti meusobno protivno djelovanje mehanizma
i vitalizma kao duboko religiozni utjecaj koji traje od esnaestog stoljea. Ta knjiga pokazat e da je
mehaniki kompleks ak i za vrijeme konsolidacije svoje kontrole, htio-nehtio, bio modificiran sve
veim vrednovanjem organske prirode u svakom njenom aspektu: o tome svjedoi bolji reim djeje
njege, higijene i dijete koji je, uglavnom pod utjecajem Rousseauovih ideja, ako ve ne i njegove prak-
se, uveo romantiki pokret. O tome svjedoi i sve vei interes za igru i sport, ime je modificiran kruti

252
stav kalvinizma i utilitarizma prema tim oblicima relaksacije. O tome svjedoi i blagi odgojni postupak
uveden u Frobelovim djejim vrtiima dijametralno suprotan masovno organiziranom kolskom dri-
lu Komenskog; u isto vrijeme ima sve vie ljubitelja prirode, to se iskazuje oduevljenim amaterskim
vrtlarenjem, oblikovanjem parkova, ladanjskim sportovima i uope kretanjem na zraku lovom, ri-
bolovom, pjeaenjem i planinarenjem. Te aktivnosti donekle su ublaile djelovanje mehanizacije, i
ve vie od jednog stoljea kre put za jednu vie organsku kulturu.
Kad ta knjiga bude napisana, pokazat u se, nadalje, kako je to pojaano vrednovanje svega to
razlikuje svijet organizama od svijeta strojeva, u stanovitom trenutku devetnaestog stoljea dovelo
do novog vienja sveukupnog kozmikog procesa. To vienje duboko se razlikovalo od stava onih
koji su iz svoje slike svijeta ispustili bitno kvalitativne atribute ivota: vjerojatnu starosnu dob, nje-
gov unutranji zamah, buntovnost, kreativnost, njegovu sposobnost da u jedinstvenim momentima
transcendira bilo fizike bilo organske granice.
Ta nova vizija ivota dobila je svoje ime sa zakanjenjem, tek onda kad su se ljudi njome poeli
sistematski baviti: danas je poznata kao ekologija. Isprva, bila je identificirana iskljuivo s naelom
organske evolucije, svedena na samo jedan aspekt te evolucije: na prilagoavanje i opstanak prirod-
nom selekcijom. Taj preobraaj s pravom se vezuje uz ime i rad Charlesa Darwina iako bi se i bez
drugih dokaza, samom prirodom organske promjene znalo da on nije bio sam.
Znaenje te nove vizije i priroda Darwinovog doprinosa bili su dugo zamagljeni Darwinovim vlasti-
tim krivim tumaenjem njegove uloge: on sam vjerovao je da se njegovo prvenstvo i izvornost temelje
na tome to je utvrdio vjerojatnost organske evolucije. Kad je objavio Podrijetlo vrsta, smetalo ga
je to ga Lyell upozorava na njegovog prethodnika Lamarcka, a i njegov djed Erasmus Darwin imao
je sline evolucijske poglede. Pomalo krzmajui, on je tek u jednom kasnijem izdanju dodao poglavlje
o mnogim svojim ranijim prethodnicima.
Ali iako Darwin zasluuje visoko mjesto uz Kopernika i Newtona, mjesto koje mu daje konsensus
njemu ravnih, nema ga zbog toga to je otkrio naelo evolucije ili ak prirodne selekcije. Ovu poto-
nju ideju i on i Alfred Russel Wallace izveli su direktno iz Malthusove teorije da stanovnitvo raste
geometrijskom, a zalihe hrane aritmetikom progresijom, pa ako se ne nametnu nikakva ogranienja,
to e dovesti do divljake borbe za ivot koja zavrava fizikom likvidacijom slabijih rasa. Darwin je
zapravo imputirao prirodi runa obiljeja viktorijanskog kapitalizma i kolonizacije. Daleko od toga
da kompenzira uinak mehanike slike svijeta, ta doktrina je samo dodala jo jednu nesretnu crtu
hladnokrvne brutalnosti, opravdavajui, po Darwinovim vlastitim rijeima istrebljenje manje inte-
lektualnih niih rasa po inteligentnijoj i vioj rasi. (Vidi njegovo pismo Lyellu, 11. listopada 1859).
Ali neto mnogo znaajnije dalo je naposljetku golemi autoritet Podrijetlu vrsta i njegovoj sli-
jedeoj knjizi Postanak ovjeka. Darwin je na temelju svog osobnog iskustva s putovanja brodom
Beagle donio golemu koliinu rasutih podataka koji su ukazivali na neprestanu modifikaciju vrsta,
poevi od najjednostavnijih organizama. Nezadovoljan subjektivnim dojmom o golemim evolucij-
skim preobrazbama, posvetio se tome da iz raznih izvora strpljivo prikuplja svaki mogui komadi
konkretnog dokaznog materijala ili ak samo nagovjetaja. Misao vodilja o organskom jedinstvu leb-
djela je u zraku ve vie od stoljea, u umovima Buffona, Diderota, Lamarcka, Goethea, Saint Hillairea,
Chambersa i Herberta Spencera. Darwin je dao sr svim tim pronicljivim intuicijama, utjelovljujui
u svojoj osobi sve razliite moduse postojeeg znanja, koje je po strani od matematike i egzaktnih
znanosti bilo potrebno za objanjenje organskog ivota, organskih promjena i organskog razvitka.
Spremajui se za svoj veliki ekoloki doprinos, Darwin nije samo zakoraio izvan mehanike slike
svijeta, blago pogurnut svojim nedovoljnim smislom za matematiku, nego je izbjegao i jednostranu
profesionalnu specijalizaciju koja je kobna za potpuno razumijevanje organskih pojava. Za tu novu
ulogu upravo se divnim pokazao amaterizam njegovih priprema. Iako je bio imenovan prirodoslov-
cem broda Beagle, nije imao nikakvo specijalizirano univerzitetsko obrazovanje; u mladosti uope

253
nije bio bioloki obrazovan, osim to je strastveno lovio i sakupljao insekte. Budui da nije imao uci-
jepljenih kolskih klieja i inhibicija, nita ga nije ni prijeilo da otvoreno prima svaku manifestaciju
ivog okolia: geoloke formacije, koraljne grebene, preplodna mora, raznolikost vrsta od najniih
koljkaa do kornjaa, ptica i ovjekolikih majmuna. Sve ire obrazovanje zaokupljalo ga je cijelog
ivota, nou i danju, potiui u njemu ideje koje nije odlagao ni u snu.
Slijedei svaki novi trag otkuda god se pojavio, Darwin je svojom osobom ustanovio novi tip znans-
tvenika: ak je i oznaka biolog gotovo preuska da ga obuhvati, osim pod uvjetima koje je sam stvo-
rio. Bio je entomolog, geolog, botaniar, praktini uzgajiva, a kao prirodno ispunjenje svega toga
bio je ak i ivotinjski psiholog i antropolog u zametku. U kultivaciji tog ekolokog tumaenja ivota,
Darwinove vlastite kvalitete kao ljudskog bia, mua, oca desetero djece i prijatelja, nerazrjeivo su
povezane s njegovim novim idejama, i on sebe nikad nije potpuno eliminirao iz te jednadbe, ak ni
onda kad je to nastojao, svjestan svoje tatine ili ljubomora.
U itavom svom razmiljanju Darwin je prisutan in personam, osobno: ne samo kao apstraktni
intelekt, nego kao osjetljivo i suosjeajno ljudsko bie. Danvin ive organizme nije prouavao samo
objektivno: ljubio je iva bia gotovo jednakom toplinom kao i Franjo Asiki, boljele su ga ak i okrutne
vjebe dresure cirkuskih pasa i estoko se protivio tadanjem obiaju vivisekcije. Po svojoj povezanosti
sa svim oblicima ivota, Darwin pripada plemenitoj lozi slinih prirodoslovaca, od Gilberta Whitea i
Linnea do Humboldta i Audubona.
Sam Danvin kao ovjek dao je jedan jo vaniji doprinos organskoj slici svijeta nego to je to dar-
vinizam, hipoteza da borba za opstanak i prirodna selekcija najsposobnijih objanjavaju modifikaciju
vrsta. Njegova veliina nije samo u njegovom teorijskom pokuaju da objasni evolucijski proces: jo
vie znaio je njegov ivi primjer prvog i moda najveeg ekologa. Nitko drugi nije tako temeljito opi-
sao trajno i nerazmrsivo preplitanje organizma, funkcije i okolia. U osobi Charlesa Darwina snano
i simboliki utjelovila se postmehanistika slika svijeta, zasnovana na opaanju prirode ivih organi-
zama, urezujui se time dublje u svijest kao motiv za odreenije formuliranje i aktiviranje.
Gledamo li ga u tom svjetlu, nije sluajno to Darwin nije imao nikakvog interesa za mehaniku, a
uz to se i s omalovaavanjem odnosio prema upotrebi postojeih mehanikih naprava, iako je imao
novaca, odbio je kupiti mikroskop i dalje se sluio svojim jednostavnim staromodnim povealom;
ismijavao je svoju prirodnu nespretnost vi pravljenju mikroskopskih prereza, sve dok vrlo kasno nije
nabavio mikrotom. Takoer je zazirao od ubijanja i seciranja golubova koje je i sam uzgajao, a jo
vie bi zazirao od suvremenih visokokolskih seminara iz biologije gdje se u prvoj lekciji ui kako
ubiti abu. Otkrivajui da gubi svoj mladenaki smisao za poeziju i slikarstvo, alio je za time kao za
gubitkom sree, primijetivi da to vjerojatno kodi intelektu, a jo vjerojatnije moralnom karakteru,
jer oslabljuje osjeajni dio nae naravi.
Time je Danvin bio predisponiran da uzme u obzir one vrlo bitne reakcije koje razlikuju organ-
sko ponaanje od predorganskih promjena to ih stvaraju temperatura, pritisak ili isto kemijske i
elektrine reakcije. U svom spisu o emocionalnom izraavanju ivotinja, vratio je u znanstvenu des-
kripciju organizama subjektivne reakcije koje su Galilej i kasniji znanstvenici iskljuili, jer da su izvan
mogunosti objektivne deskripcije. Iako se sve vie ograniavao na sistematsko intelektualno pro-
uavanje, sam Darwin bio je i dalje tako zaljubljen u ivot da mi je moj uitelj, Patrick Geddes, priao
kako je skakao od radosti zbog stakalca pod svojim mikroskopom gdje su plivali parameciji osjeaju-
i moda, kao neto kasnije i Herbert Spencer Jennings, da tu nije samo rije o poecima ivota, nego
i o poecima uma. Tumaei oblik, boju i ornamentalne izrasline kao faktore u seksualnom odabiru,
Darwin je estetski izraz, bez obzira na njegovo znaenje, prepoznavao kao organsku karakteristiku.
Wallace, njegov prijateljski suparnik, dijelio je Darwinov uitak, traei rajske ptice i blistave tropske
leptire po otocima Koraljnog mora.

254
 Koncept organske evolucije proletio je i prije Darwina mnogim umovima. Ono to njegov prilog
ini toliko uvjerljivim nisu njegove konkretne teorije o formaciji i modifikaciji vrsta, nego njegova
jedinstvena sposobnost da okupi veliku masu opaanja o konkretnim zbivanjima najrazliitije prirode.
Unato tome to nijedan skup opaanja nije dovoljan da objasni evoluciju ivota, ukupna masa, nakon
to ju je Darwin sastavio, otkrila je konkretni obrazac krajnje sloenosti, u kojoj je svaki aspekt cjeline,
prostorno i vremenski, bio teorijski potreban da objasni i najmanji dio najprolaznijeg zbivanja. Po
prvi se puta o prirodi moglo racionalno razmiljati ne kao o sluajnom spoju atoma, nego kao o
samoorganizirajuem sistemu iz kojeg se naposljetku pojavio i ovjek, kroz jedinstevni razvoj nervnog
sustava koji je njegovom svjesnom razumijevanju prualo slike i simbole.
U klasinom znanstvenom razmiljanju, cjelinu treba tumaiti u smislu namjerno izdvojenog, pom-
no promatranog i precizno izmjerenog dijela. Ali u Darwinovom komplementarnom ekolokom pris-
tupu, upravo se cjelinom otkrivaju i priroda, i funkcija, i svrha nekog dijela. Iako neke niti u uzorku
moda treba zamijeniti, a dijelove obrasca modificirati ili potpuno iznova nacrtati zbog prikupljenih
novih podataka, vano je spoznati cjelinu, ak i po cijenu otre definicije, te tu cjelinu provesti kroz
vrijeme, jer neke od transformacija to ih uzrokuje vrijeme mogu samo iskusiti, a ne i izmjeriti.
in sastavljanja obrisa tog zamrenog ekolokog obrasca predstavlja Darwinov velianstveni do-
prinos. I upravo stoga to je bio spreman uzeti u obzir svaku novu nit ili boju koju je daljnje istraiva-
nje moglo otkriti, u nekim je momentima, prilikom kasnijih izdanja Podrijetla vrsta, bio primoran
prihvatiti lamarkovsko objanjenje koje je u poetku odbacivao na zgraanje onih pravovjernijih
darvinista. Tako je upravo odsutnost kruto sistematinog i geometriziranog uma doputala Darwinu
da razmatra i one podatke koji su pobijali, ili barem modificirali njegovu izvornu misao o kreativnoj
ulozi eliminacije ili prirodne selekcije.
Kroz koncept evolucije, zapadni ovjek napokon se poeo prepoznaavati kao krhi izdanak na samom
vrhu razgranatog i golemog obiteljskog stabla, a ne kao favorizirano bie kojemu je prije est tisua
godina bio podijeljen boanski plemiki patent, pa su tako on i njegova subraa stvoreni jedinstvenim
inom boje milosti. Ubrzo je postalo jasno da ta nova verzija Postanja nije samo vjernija ivotu,
nego se pokazala jednako udesnom kao i neki jedinstveni in stvaranja. Najvea lekcija nove povijesti
prirode bila je sama povijest: lekcija kumulativne dominacije ivog nad neivim. Ako su zemaljska i
atronomska istraivanja otkrila nove svjetove u prostoru, istraivanje evolucije otkrilo je jedan jo
znaajniji svijet u vremenu. Analiza Lawrencea J. Hendersona o Prikladnosti okoline upotpunila je
takvo tumaenje evolucije, pokazujui da fizika priroda ne samo to nije inherentno neprijateljska
prema ivotu, nego da je upravo po kemijskim i fizikalnim svojstvima koje nalazimo na Zemlji bila
predodreena ivotu u prilog.
Ta nova vremenska perspektiva bila je u takvoj suprotnosti s kratkim tisugodinjim razdobljem
biblijske povijesti, kao i s praznom statinom vjenou koju je kranska teologija pripisivala zagrob-
nom ivotu, da se ak ni najsmjeliji mislioci devetnaestog stoljea nisu njome usuivali baviti. Tako je
Hegel, kojemu se esto pripisuju evolucijski pogledi, drao da je mijena iskljuivo atribut duha, te da
je svijet prirode tek krug koji sam sebe ponavlja, tako da mnogolika igra njegovih pojavnosti zasad
izaziva samo osjeaj dosade.
Dosade? Daleko! Istina je upravo suprotna: zahvaljujui novom uvidu evolucionista, mogli su se u
cijelom ivom svijetu otkriti sloboda i novina, svrhovito prilagoavanje i nepredviena namjera, ne
kao ishod jedinstvenog, izvorno boanskog plana, nego kao rezultat beskonanog niza ogranienih
nastojanja i improvizacija koje su se s vremenom uzajamno oznaivale i postajale sve koherentnije
i svrhovitije. Iako podloan proces sadri obeanje stanovite dobroudnije nadmoi ovjekova uma,
ne samo pomou inteligencije nego i njegovih osjetljivih emocionalnih reakcija, te njegove sve vee
sposobnosti da i simbolino i djelotvorno sjedini svoja objektivna i subjektivna iskustva, a da jedna ne

255
rtvuje drugima. Takvo sjedinjenje moralo bi ispraviti neka od najbolnijih zastranjenja i frustrirajue
nesree koje prate usponsko kretanje ivota.
U toj organskoj slici svijeta vrijeme je dobilo novi smisao, jer je sada dolo u korelaciju ne samo
s gibanjem i slijedom, nego s organskim rastom i vrste i jedinke. Daleko od toga da bude naputena,
prolost ostaje ivo prisutna u pamenju jedinke, u genetikom nasljeu, u trenutnoj strukturi cijelog
organizma; slino tome, vidljivo je posta istodobno i onaj anticipativni i usmjeravajui prodor pre-
ma naprijed, vrsto ukorijenjen u svakoj organskoj funkciji, nosei vrste sposobne za daljnji razvoj u
nove situacije koje zahtijevaju novu strategiju, te stvaraju nove funkcije i nove linije rasta. Time se
sredinja ideja progresivne ili avangardne misli prolost mora biti unitena! otkriva kao nas-
trana fantazija, roena iz neznanja ili ravnodunosti za fenomen ivota. Ostaviti prolost za sobom
jednako je kao i ostaviti ivot za sobom a time i svaku poeljnu ili trajniju budunost.
Moda jednu od najveih potekoa za ovjekov razvitak predstavlja potiskivanje prolosti u nes-
vjesno, bez nastojanja da se preocijeni i izabere ono to je potrebno budunosti. To potpuno protjeri-
vanje prolosti objanjava injenicu da su traume, koje su izvitoperile razvoj civilizacija od etvrtog
tisuljea naovamo ako ne i od ranije, ustrajno preivljavale iz stoljea u stoljee, iz kulture u kulturu:
rat, ropstvo, organizirano kolektivno razaranje i istrebljenje.
Koncept vremena kao protjecanja organskog kontinuiteta doivljenog kao trajanje, kao pamenje,
kao zabiljeena povijest, kao potencijalnost i perspektivno ostvarenje, stoji u frontalnoj suprotnosti
s mehanistikim pojmom vremena koje je tu naprosto funkcija gibanja tijela u prostoru a i s njego-
vim sumnjivim imperativom tednje vremena pomou loeg gibanja, kao i s time da se iz takvog
ubrzanja na svim moguim poljima napravi najvei trijumf kompleksa moi.
Neka nas ne zavaravaju preivjele mehanistike obmane. Od zaea i trudnoe pa do smrti, sve
ive funkcije imaju svoje oznaeno vrijeme: samo procesi destrukcije su brzi, samo entropija odvija
se glatko. S obzirom na to drukije oitavanje vremena pomou organskog iskustva, formulacije C.
Lloyda Morgana, Bergsona, Geddesa i Whiteheada ostaju za bioloku revoluciju tako kljune, kao
to su formulacije Kopernika, Galileja i Newtona bile za mehaniku revoluciju.
Unato svojim uzornim eksplikacijama, sam Darwin moda nikad nije u potpunosti shvatio kako
njegov vlastiti spoj evolucijske perspektive i ekoloke metode ima vane primjene na sve dijelove sva-
kodnevnog ivota ve i zbog toga to je naeo konceptualni okvir vladajueg sistema moi. Darwin
nije samo sruio statinu sliku nekog jedinstvenog ina stvaranja, fiksiranih vrsta, fiksiranih granica,
s tenjom prema fiksiranom konanom svretku, tono odreenom od poetka. Otkrio je neto daleko
udesnije da stvaralaki proces nije dovren, da neprestano ide dalje, seui unatrag do u kozmi-
ku evoluciju koja je, prema tumaenju dananjih fiziara, otpoela s diferencijacijom elemenata iz
primordijalnog atoma vodika. Nain evolucije nije bio ni sluajan ni predodreen: ali neka temeljna
tendencija prema samoorganizaciji, neprepoznatljiva sve dok nisu prole milijarde godina, sve vie je
usmjeravala taj proces.
Ukoliko neki organizam stekne nune preduvjete za stabilnost, kontinuitet, dinamiku ravnoteu
i samodopunu, osigurana mu je daljnja kreativnost, a time postaje moguom i sposobnost da se u
krajnje rijetkim razmacima ti uvjeti transcendiraju. Upravo u tim trenucima i u takvim osobama u
kojima se ti proplamsaji boanstvenosti oituju, organsko postojanje dostie svoj kratki, ali krajnje
zadovoljavajui vrhunac. Kad se, naprotiv, sluajnost zbivanja umnaa, a dehumanizirana socijalna
regimentacija ne ostavlja mjesta za organsku reakciju, prevladat e, kao danas, dezintegracija i slijepo
razaranje. Na alost, darvinizam je u obliku to ga je popularizirao Thomas Henry Huxley, taj sveti
Pavao darvinizma, svojom slikom prirode krvavih kandi i onjaka trijumfirao nad Darwinovom
dubljom vizijom ivota, i dugo vremena iskrivljavao organsku sliku svijeta u nastajanju. Iz razloga
previe sloenih da bismo ih analizirali ovdje, Darwinova misao je od samog poetka poprimila bo-
ju njegovog viktorijanskog prebivalita, u kojem je prevladavao industrijsko-imperijalistiki nain

256
eksploatacije. ak i sam podnaslov Podrijetla vrsta odravanje najprikladnijih odlika u borbi
za opstanak odie tim duhom. Darvinizam u tom grubom smislu nije samo istjerao vrednovanje i
svrhovitost iz organske evolucije, nego je zagovornicima oduzeo i najbolja svojstva samog Darwina:
njegovu osjetljivost, njenost, direktni emocionalni odziv svakoj manifestaciji organske aktivnosti.
Darwinov doprinos nauavanju o evoluciji i ekolokom shvaanju dao je bavljenju biologijom ne-
izmjerni zamah, to vie to je istodobni razvoj kemije omoguio identifikaciju osobitih kombinacija
elemenata prije svega ugljika, vodika, kisika i duika koji uglavnom sainjavaju protoplazmu. Ka-
ko se to onda organska slika svijeta javljala tako polako i kako to da jo uvijek ne prevladava? Izgleda,
iz dva razloga. Organska evolucija, koja nipoto nije jednoobrazna, automatska ili konzistentna, krivo
se poistovjeivala s mehanikim progresom. To krivo poistovjeivanje olakalo je pretvaranje borbe
za opstanak u neljudskog pomonika mita o maini. Povratno, mehaniki procesi smatrani su objek-
tivnijim od organskog ponaanja, tako da je model stroja ostajao kao kriterij znanstvene egzaktnosti
i adekvatnosti, ak i u bavljenju subjektivno uvjetovanim organizmima.
Zbog svega toga, optimistiko vjerovanje u nastavak evolucijskog napredovanja bilo je jo uvijek
vrlo ivo sve do pred pedeset godina. I John Dewey i Woodrow Wilson slavili su darvinistiku misao
kao onu koja nadmauje nehistorijski njutonovski nain. Ali slijedeih pedeset godina usporile su ra-
zvoj organske slike svijeta. Suvie upadljive nacionalne borbe za opstanak u toku dva svjetska rata,
jezivo ilustrirane mnotvom civiliziranih krvoprolia, unitile su poruku evolucije punu nade; osim
za specijaliste filogenetiare i za nekolicinu filozofskih umova poput Bergsona i Leonarda Hobhousea,
ideja evolucije bila je openito diskreditirana kao nemoderna, ako ne i kriva iako su u meuvreme-
nu ekoloka naela bila uvedena na mnogim podrujima. Prouavajui ivot gradova, Patrick Gaddes
nastojao ih je primijeniti ak i na vii intelektualni ivot.
S proslavom stogodinjice Podrijetla vrsta zaustavljeno je i zaputanje evolucije, a danas se opet
razvija obuhvatnija slika cijelog procesa. Julian Huxley, praunuk Danvinovog starog saveznika, bio je
jedan od onih ljudi oko kojih su se okupile protusnage biolokog humanizma. Izolacionizam i reduk-
cionizam ortodoksne znanosti, koja previe gorljivo prihvaa uvjete to ih je za ubrzanje svih oblika
moi postavio sistem moi, ne nailaze sluajno na osudu zbog katastrofalnih rezultata primjene takvih
antiorganskih koncepata u eksploatiranju i kontroli ivih vrsta. Svako tog imena, miljenje vrijedno
mora danas biti ekoloko u smislu vrednovanja i koritenja organske sloenosti, te u prilagoavanju
svakovrsnih promjena ne iskljuivo zahtjevima ovjeka ili nekog pojedinog narataja, nego i svih
njegovih organskih partnera i svakog dijela njegovog prebivalita.
Ako se za ivota naredne generacije destruktivne sile to ih je ubrzala znanost budu mogle staviti
pod kontrolu, prije nego to trajno otete na planet, bit e to zato to je novi organski model ekolokog
udruivanja i samoorganiziranja (autonomija i teleonomija), model to ga je prvi sastavio Darwin,
napokon poeo prevladavati.

3. Od moi do punoe
S raspoloivim saznanjima o organskoj evoluciji, o usponu ovjeka, razvoju kulture i osobnosti
koliko god nedovoljna i nesavrena jo uvijek ta znanja bila postaje jasno da su i mehanika slika
svijeta i njene tehnoloke komponente beznadno zaostale s obzirom na svoje obaveze prema ovjeku,
to smo vre privreni sistemu moi, to otueniji postajemo od onih vitalnih izvora koji su bitni za
daljnji ovjekov razvitak.
Kolektivni neuspjeh da se prepoznaju ti drevni traumatski otisci i da se isprave zastranjenja, navo-
dio je civilizaciju za civilizacijom da sve do trenutka iscrpljenja ponavlja one poetne zablude. Kako
se, meutim, raspon sistema moi iri, postaje sve nevjerojatnijom nekad stvarna mogunost novog

257
poetka, na drugom mjestu, s drugim ljudima i pomou drukije kulture, jer je upravo uspjeh masovne
proizvodnje i masovnih medija proirio i uvrstio drevne zablude civilizacije.
Velika revolucija, potrebna da spasi ovjeanstvo od nasrtaja na ivot to ih projektiraju nadzorni-
ci megamaine, zahtijeva prije svega odmjenu mehanike slike svijeta organskom slikom svijeta, u
sreditu koje stoji ovjek glavom, smiren i sabran pred milijunima svemira, kako kae Whitman.
Preuzimajui organski model, potrebno je okaniti se paranoidnih zahtjeva i suludih nada Kompleksa
Moi, te prihvatiti konanost, ogranienost, nepotpunost, neizvjesnost i naposljetku smrt kao nune
atribute ivota a kao uvjet za postizanje cjelovitosti, jo vie autonomiju i kreativnost. Moda se im-
plikacije tog preokreta s kozmiko-menanikog modela na organski, zemaljski i ljudski model moe
najjasnije pratiti u samoj tehnici.
Iako ni izdaleka cjelovit i openito prihvaen, organski model dijelom ve postoji, i tako je dobro
ustanovljen da djeluje ve vie od stoljea, ak i u sferi tehnike. Ali mehaniki stereotip je tako ilav, da
se u jednoj, inae odlinoj povijesti tehnologije, opisuje izum telefona a da se ne spominje injenica
da je telefon nastao iz nastojanja da se stvori automat koji govori, te da je Alexander Graham Bell
slualicu namjerno oblikovao po anatomiji ljudskog uha.
Ali to je bio samo prvi zapanjujui izum zasnovan na organskom modelu kako bi simulirao ivot
ne kao Vaucansonova mehanika patka ili svira frule koji su izraeni od grubih mehanikih ekviva-
lenata, nego na koritenju ve postojeih biolokih rjeenja. Tako je i pomno prouavanje ptijeg leta,
od Borellija i Pettigrevva do brae Wright, omoguilo mehaniku simulaciju krilatih stvorenja. Kod
jednog stroja jo vieg reda, kompjutora, nije bilo nikakvog ozbiljnijeg napretka sve dok mehanike
komponente nisu bile odmijenjene elektrinim nabojima, kao pri prijenosu informacije kroz ivani
sistem: ta promjena je prvi put bila slikovito predoena Galvanijevim pokusom sa abljim kracima.
Danas je dug tehnike organskim pojavama tako opipljiv, da vodee ekipe za istraivanje kompjuto-
ra angairaju fiziologe, specijaliste za mozak i lingviste, jednako kao matematiare, elektrofiziare i
inenjere.
Helmholtz je jednom pravio podrugljive primjedbe na raun ljudskog oka i predloio konkretna
mehanika poboljanja: ali svaki postojei stroj samo je nezgrapna krivotvorina, i osim to se kree
nije ivotniji od mumije, usporedimo li ga s bilo kojim ivim kraljenjakom. To osobito vrijedi za vie
ovjekove funkcije, kod kojih osjetljivost, matovitost, emocionalno reagiranje, osjeaji, seksualna
strast i ljubav, te svi njihovi pridrueni simboli, pruaju obogaenje nedostino na drugi nain i koje
nikakav stroj ne moe ni izbliza upotrijebiti ili kopirati.
A iznad svega, samo oni organizmi koji se mogu; sami reproducirati i obnavljati odoljeli su kunjama
vremena, zadravajui kontinuitet, pokazujui kreativnost, a privremeno i ponitavajui entropiju. to
se tie automatizacije i kibernetizacije, s kojima se tehnolozi danas hvale kao s najveim rezultatima
svojeg umijea, one nisu najmoderniji nego najdrevniji organski ureaji, ekvivalenti refleksa a ne
kore velikog mozga. U tom evolucijskom smislu, automatizacija bi, ako je uzmemo kao cilj ljudskog
razvitka, bila zapravo korak natrag kao to na nekim podrujima ve i jest.
U ovim zapaanjima nema nita bitno nova; njihov smisao, meutim, jo uvijek treba shvatiti. Nisu
samo ovjekova gruba prva orua bila izvedena iz tjelesnih organa eki kao aka, dlijetao kao nokat,
tap kojim se stresalo voe produena ruka. Jo nas vie zapanjuje najsloenije orue drevnog ovjeka
koje svojom sloenou i gipkou nadmauje svaku mehaniku organizaciju a to je simbolika
struktura jezika, sagraena iskljuivo od pokreta, zvukova, slika. Njeni dijelovi imaju stabilnost i kao
jedinice i praktino beskonanu sposobnost preslagivanja u jedinstvene ali jasne strukture.
I svojim dinamikim kontinuitetom i svojom produktivnou, jezik predstavlja zapravo daleko sa-
vreniji prototip ekonomije obilja nego bilo koji sistem izmudren po matematikom modelu, upravo
stoga to je u njemu pohranjena raznolikost ljudskih iskustava za koje nema matematikog ili logikog
pandana.

258
 U mjeri u kojoj organski model implicite proima sve ljudske djelatnosti (osim ako iz praktinih
razloga nije nadomjeten nekom jednostavnijom i ogranienijom shemom), spasio je mehanizaciju
mnogih neprilika, ba kao to su humani seoski obiaji, i tradicije, pa ak i jo starija animalna so-
lidarnost, esto ublaavali surove zakonske propise koji nisu ostavljali nikakvog mjesta za samilost.
Kako e se tehnika u budunosti sve vie otvarati organskim kriterijima, ideja kvantitativne produk-
tivnosti povui se pred drukijim ciljem: poveanjem raznovrsnosti i uspostavljanjem punoe.
Vratimo se sada temeljnoj ideji ove knjige. Ako elimo sprijeiti megatehnikui da i dalje kontrolira i
izopauje svaki aspekt ljudske kulture, moi emo to uiniti samo pomou radikalno drukijeg modela,
izvedenog ne iz strojeva nego izravno iz ivih organizama i organskih kompleksa, ekosistema. Ono to
se o ivotu moe saznati samo procesom ivljenja a to je dio iskustva ak i najskromnijeg organizma
mora se dodati svim drugim aspektima koji se mogu opaati, apstrahirati i mjeriti.
Taj novi model s vremenom e megatehniku odmijeniti biotehnikom, a to je prvi korak da se od moi
pree do punoe. Kad jednom organska slika svijeta bude u usponu, radni zadatak ekonomije punoe
nee biti da to vie ljudskih funkcija prenese na stroj, nego da dalje razvija ovjekove ne proraunljive
mogunosti za samoostvarivanje i samopreobrazbu, vraajui mu svjesno mnoge djelatnosti koje je i
previe ponizno prepustio mehanikom sistemu.
Kao vodee naelo kompleksa moi slui isto kvantitativni koncept neogranienog obilja, ne sa-
mo materijalnog nego simbolikog. Suprotno tome, organski sistem usmjeren je na kvalitativno bo-
gatstvo, punou, irinu, slobodu od kvantitativnog pritiska i nagomilavanja, jer su samoregulacija,
samoispravljanje i vlastiti pogon jednako integralna svojstva organizama kao hranjenje, razmnoava-
nje rast i obnavljanje. Ravnotea, cjelovitost, potpunost, trajno proimanje izvanjskog i unutranjeg,
subjektivnog i objektivnog aspekta ivota, to su identifikacijska obiljeja organskog modela, a opi
naziv za privredu zasnovanu ta takvom modelu je ekonomija punoe. Takva punoa razlikuje se od
pukog kvantitativnog bogatstva ili neogranienog obilja.
im prevlada takav organski standard, ono sitno, kvantitativno beznaajno ili neponovljivo, moe
se pokazati kao vrlo znaajno i vrijedno, ba kao to nedostatak najsitnije koliine nekog vanog
elementa u tlu ili dijeti po kalorijskim tablicama moe znaiti razliku izmeu bolesti i zdravlja. U tom
svjetlu, stara engleska narodna poslovica da je obilje kad se ima koliko treba, postaje prava mudrost.
Nju doista potkrepljuje Blakeov jezgroviti aforizam: Jo! Jo! vie zabludjela dua. Ali samo Sve moe
zadovoljiti ovjeka. Blakeu sve znai punou, a ne svaku stvar.
Pojam punoe, kao nunog uvjeta za zadovoljavanje organskog razvitka, te iznad svega kao neo-
phodnog uvjeta za dobar ivot, bio je uobiajen davno prije nego to je i znanstveno utvren ispiti-
vanjem organske evolucije i ekoloke ravnotee. Kako je u svom djelu Veliki lanac bitka pokazao
Arthur Loveyju, ima mnogo tradicionalnih verzija naela punoe, a izgleda da su ga najprije formu-
lirali religiozni umovi, kontemplirajui u udu neobuzdano prirodno obilje i neprestanu kreativnost
stvoritelja. ak i dok su vrste jo uvijek bile smatrane konanima i statinima, ishodom jednog
jedinstvenog i magistralnog neka bude, nije se obilje vrsta ili njihovo stupnjevanje od najniih or-
ganizama do samog ovjeka uzimalo kao najdovoljniji dokaz inteligentne providnosti poretka svega
postojeeg. Punoa je ukazivala na neto vie od obilja: bila je uvjet za organsku raznolikost, diverzi-
fikaciju, selektivnost, jednom rijeju za slobodu koja je svoj vrhunac dostizala u ovjeku.
Iako je jedan dio biolokog naela prirodne punoe bio ukljuen u nauk o prirodnoj selekciji, vla-
dajua viktorijanska ideologija moi pridavala je negativnim procesima dvosmislenu ulogu, koja je
istrebljivanje mijeala sa selektivnou, a opstanak s razvitkom, te je tako izgubila iz vida naelo pu-
noe kao osnovnog uvjeta za autonomnu aktivnost i samousmjeravajuu preobrazbu.
Sreom po nau svrhu ovdje, nauavanje o organskoj punoi ponovno je utvrdio doktor Walter
Cannon u svojoj raspravi Mudrost tijela. Njegovi zakljuci proizlaze iz pomnog eksperimentalnog
ispitivanja organa i funkcija ljudskog tijela, osobito onih autonominih procesa koji se odnose na

259
osjeaje, pa se time nastavljaju na poetna istraivanja Claudea Bernarda, Johna Scotta Haldanea i
Charlesa Sherringtona, da ne spominjemo samog Darwina.
Cannonovo prouavanje usredotoilo se na udesni aparat koji su razvili ivotinjski organizmi kako
bi odrali svoje dinamiko ravnovjesje, a osobito na one koordinirane izmjene informacije i reakcije,
koje krajnjom osjetljivou i brzinom djeluju u situacijama kada je potrebno odrati bitnu acido-baznu
ravnoteu u krvi. Ista homeostatska ravnotea uva organizam od svakog oteenja njegove cjelo-
vitosti, bilo zbog prekomjernosti ili nedostatka. Jer upravo je ta cjelovitost gotovo definicija organske
sposobnosti i zdravlja.
Kod elementarnih osjeaja poput straha ili bijesa, koji su povezani s najprimitivnijim dijelovima
mozga, ta hitra reakcija, bez svjesne intervencije ili svjesne upute, predstavlja uvjet opstanka. Ali iz
nje proizlazi neto vie od samog opstanka, jer je upravo taj automatizam oslobodio rastui mozak
i razgranati ivani sustav za mnogo vanije funkcije, odvojene od neposredne brige za opstanak, a
koja je obavljao novi mozak.
Tu je svojom svjesnom simbolikom djelatnou ovjek stvorio drugo carstvo, koje je bolje odgo-
varalo njegovim najviim osobnim i drutvenim potrebama.
Ouvati cjelovitost usred neprestane promjene i uzeti u obzir maksimalnu koliinu nestabilnosti i
promjenljivosti, za pustolovni napor koji nastoji prijei neposredne potrebe i poticaje, a zadrati is-
todobno trajnu strukturu i dinamiki obrazac cjelovitosti to je ono ime je definirana priroda ivih
organizama, za razliku od sluajnih uzoraka molekula. Jo je znaajnije da ta definicija opisuje razli-
ku izmeu niih i viih organizama. Iako su svi organizmi podloni neprestanim promjenama, te se
promjene zbivaju unutar manje ili vie odreenih prostornih i vremenskih granica, jer je beskonano
protezanje u vremenu ogranieno naslijeenom ivotnom dobi organizma, te ekolokim kompleksom
kojeg je on, htio-nehtio, sastavni dio.
Po tome su glavna svojstva ekonomije moi uveanje i prekomjerno irenje moi same, te nedos-
tatak modifikacijama, ogranienja i zaokruenosti u suprotnosti sa svojstvima organskog sistema.
Mo u organizama uvijek stoji u odnosu s funkcijom i svrhom. ivot ne uspijeva pod reimom prisil-
nog dinamizma, u kojem nekontrolirana promjena samo za volju daljnje promjene, to nam danas
namee megatehnika dokida mogunost odravanja dinamine ravnotee i nastavljanja autonom-
nog razvitka.
to vrijedi openito za svaki organizam, vrijedi u jo znaajnijem smislu za ovjeka. Sva njegova
prola intelektualna i kolektivno-kulturna dostignua postaju znaajna upravo u svjetlu neke budu-
nosti koja transcendira i nadivljuje njegovo sadanje bie: ako ga odvojimo od te budunosti, ovjek
postaje smuen ba kao da smo mu oduzeli nunu koliinu vode i zraka. ovjekov ivotni prospe-
ritet poiva na uspostavljanju ravnotee izmeu samoodravanja i rasta, izmeu vanjskih pobuda i
unutranjih reakcija izmeu aktivnosti i odmora: ali, uvijek s nunou vika kojim se nadoknauje
oskudica, kojim se odgovara na neoekivane zahtjeve i omoguuje izbor. Ouvati svoj identitet pri-
padnika vrste i grupe, a istodobno i jedinstvene individue, ostati vjeran sebi, stvoriti minimalne
uvjete da se prijee cijeli ivotni krug to je temeljni uvjet za sve organizme, zajednice, kulture a
nadasve za ovjeka.
Walter Cannon dao je osobiti doprinos stvaranjem eksperimentalne fizioloke osnove za temeljno
nauavanje starih Grka, za paideiu ideju ravnotee ili zlatne sredine. Cannon je dokazao da auto-
matska i samoregulativna ravnotea i organizacija ljudskog tijela a primjeujete da je ne nazivam
mehanizmom omoguuje njegovo svrhovito samousmjeravanje, sve slobodnije od izvanjskih spo-
na. Ta ravnotea nije samo stvar pukog kvantiteta: ona obuhvaa ne samo pravu mjeru, nego i pravu
mjeavinu kvaliteta i pravi obrazac organizacije.
Kako kae Cannon, ukoliko svoju unutranju okolinu odravamo nepromjenjivom, oslobaamo
se ogranienja to nam ih nameu i unutranji i izvanjski agensi ili uvjeti, koji nas mogu poremetiti.

260
Oslobaamo se za to? Cannon odgovara: oslobaamo viu aktivnost ivanog sistema i miie
kojima ona upravlja Ukratko, dakle, organizam se oslobaa za svoje sloenije i drutveno vane
zadae, jer ivi u fluidnoj matrici, koja se automatski odrava u stanju trajnosti. Za koji trenutak
vratit emo se i razmotriti te vane zadae.
Povrh toga to je oitao potrebu za dinaminom unutranjom ravnoteom, Cannon je ukazao na jo
jednu karakteristiku koja je bitna za puno funkcioniranje tijela: na organizaciju zaliha. Tijelo raspo-
lae daleko veim zalihama energije i daleko veim brojem organa nego to je, zapravo, potrebno da
se odri pod redovitim uvjetima. Mnogi bitni organi, oi, ui, plua, bubrezi, ruke, noge, ake, testisi,
postoje u paru. Ako je neki od tih organa povrijeen ili uniten, drugi ostaje aktivan i moe odravati
cijeli organizam, iako moda nee zadovoljiti najvee zahtjeve. Postoji i jedan jo vaniji nain organi-
zacije, koji slui za izlaenje na kraj s nepredvienim sluajevima koji trae teko tjelesno naprezanje.
Kad je potrebna vea energija za bijeg ili napad, nadbubrene lijezde e pod stimulansom straha ili
bijesa automatski osloboditi zalihe eera. Ta rasipnost je u suprotnosti s naelom ekonominosti koje
odgovara namjeri i djelovanju stroja iako su promiljeni konstruktori i tu predvidjeli dodatnu ener-
giju ili jau grau, takozvani faktor sigurnosti, kako bi odgovorili neuobiajenim zahtjevima. Mnogi
most ili avion raspao se u komade zbog zanemarivanja tog organskg naela.
Cannonovo izlaganje o Mudrosti tijela nije, naravno, definitivno za sve organske funkcije. U
prvome redu, naelo homeostaze bavi se uglavnom samoodravanjem i svim procesima koji o njemu
zavise, ali ne obuhvaa zahtjeve tjelesnog rasta koji esto znaju privremeno poremetiti sveukupnu
ravnoteu. Takoer ne uzima u obzir sve one suvine aktivnosti igre, rada i misli, bez kojih bi
ak i animalni ivot ostao na vegetativnoj razini. Cannon je svojom studijom uglavnom pokazao da je
milijune godina prije nae dananje tehnologije priroda proizvela svoju vlastitu ekonomiju obilja i svoj
vlastiti sistem automatizacije. Ali on je u potpunosti shvatio da je glavni smisao njegovih istraivanja
ukazati kako je unutranja ravnotea tijela omoguila ovjeku da razvije svoje vie funkcije.
Istodobno, Cannonova analiza organske homeostaze otkrila je inherentna ogranienja svakog auto-
matskog sistema koji se pribliio savrenstvu. Do tog zakljuka doao sam i samostalno, raspravljajui
o masovnoj proizvodnji i automatizaciji: da naime tei krutosti i statinosti, osim ako ne ostavi pros-
tora za faktore izvan sistema i ako sredstva za rast ne crpi iz ire okoline i bogatijeg fonda iskustva,
nego to je onaj koji je uprogramiran u sam automatski sistem.
Cannon je shvatio to nai suvremeni tehnokrati ne shvaaju da automatizacija stoji na poetku,
a ne na kraju ovjekove evolucije: da se potreba za bijegom iz niskog stupnja organskog savrenstva
izrazila znaajnim razvojem ivevlja kod roda primata, a osobito neprestanim rastom velikog mozga,
preko svake mjere u odnosu na neposrednu nunost, to je i oznailo odvajanje ovjeka od ostalih
predakih antropoida.
Iako Cannonova studija slui tome da bioloki sankcionira naelo automatizacije ona, takoer razot-
kriva ogranienja jedne ekonomije koja nastoji ovjekove vie funkcije prevesti u automatski sistem,
koji e naposljetku biti u stanju da donosi odluke i planove a da se ne poziva na anticipirajue men-
talne procese ili sjeanja, osim na one koji se mogu programirati na kompjutoru. Put kojim napreduje
ovjek ne ide prema takvoj kolektivnoj automatizaciji, nego prema sve veoj osobnoj i komunalnoj
autonomiji, a svaki sistem koji obre taj smjer ne pretvara samo ovjekov najrazvijeniji organ, njegov
mozak, u praktinu niticu, nego i sam sebe odsijeca od najdragocjenijih plodova ljudskog uma: tog
golemog skladita i generatora slika, oblika, ideja, ustanova i struktura, pomou kojih se ovjek iz-
die iznad uvjeta svoje neposredne okoline. Smanjiti ili unititi to nasljee, znailo bi ljudskom rodu
nanijeti povredu mozga.
Dakle, umjesto da prihvatimo totalnu automatizaciju kao jedini mogui cilj zrele ekonomije, mo-
ramo kvantificiranu mo odmijeniti kvalificiranom punoom; da bismo to uinili, moramo poeti od

261
ovjekovih najviih funkcija, osobito onih koje mu omoguuju da se odvoji i od svojih biolokih i od
institucionalnih fiksacija.
S razumljivim oprezom znanstvenika koji se usudio zai izvan svog podruja, doktor Cannon svo-
ju studiju o Mudrosti tijela zakljuuje sugestijom da bi se model ivog organizma moda mogao
korisno primijeniti na iru ljudsku zajednicu. Budui da su tehnologije i ekonomski sistemi takoer
proizvodi ivota, nije udno da su, u mjeri u kojoj su uope efikasni, ukljuili mnoge organske uredbe
koji nisu na liniji s njihovim apstraktnim ideolokim ili institucionalnim pretpostavkama. Ali zbog
toga to fiziologija mozga, ispitvanje snova i lingvistika analiza lee izvan njegovog podruja na ko-
jem je vrlo kompetentan, doktor Cannon se nije suoio s kljunim problemom koji se, mislim, pojavio
vrlo vrlo rano, kada su proirene ivane funkcije ovjeku omoguile bijeg iz automatizma njegovih
refleksa i hormona. Kako pod tim uvjetima sprijeiti da mozak ne podlegne svojoj vlastitoj nesreenoj
hiperativnosti, kad se jednom oslobodi tjelesnih funkcija, dodira s okoliem i drutvenih pritisaka, po-
trebnih za njegov ivot? Potreba da se prizna taj osobiti izvor nestabilnosti koji proizlazi iz izvanredne
moi mozga, te da se poduzmu mjere da se on prevlada, nije najmanje lekcija koju moramo nauiti iz
ovjekovog povijesnog razvitka.
Kako automatski sistemi postaju sve vie nalik na ivot i sve moniji, donos i opasnost poveavanja
ovjekove iracionalnosti na viim razinama. Da bismo slijedili organski model, nee biti dovoljno
drati na oku samo sistem kao cjelinu, nego i svaki pojedini dio mora biti u stanju budnosti, spreman
da na svakom mjestu zahvati u proces i preuzme upravljanje.

4. Poziv na punou
Jasno je da tendencija sadanjeg sistema moi stoji u izravnoj suprotnosti s idealom punoe. Sa
savrenstvom automatizacije i kibernetizacije, sistem nastoji da sve vei i vei dio ovjekovih viih
funkcija uvue u automatski sistem, i time ga lii upravo one moi nadzora nad automatizmima, koju
mu je podario njegov preobilan ivani sustav. Pod uvjetima organske ekonomije, koja bi nastojala oko
prednosti to ih donosi punoa, sve vie i vie automatskih funkcija vraalo bi se svjesnoj kontroli, bile
bi decentralizirane, i esto po prvi puta dovedene pod utjecaj punog zamaha cijele linosti, osnaene
kulturom koja se vie ne ograniava na okamenjenu prolost ili na rasutu sadanjost.
Dosad su ljudsku korist punoe iskuavale sporadino i sebino samo privilegirane manjine, i to
svojim nasilnim prisvajanjem ekonomskog vika. U toku velikog dijela povijesti, osobna sloboda i
kulturni poticaji, dostupni takvim grupama, pokazali su i prednosti punoe i mogunosti izopaava-
nja to ih sa sobom nosi profitom uvjetovano obilje, koje esto mijeaju s punoom. Dobrobiti koje
donosi takav ivot esto su neporecive: iz obilja su proizale samopouzdane, punokrvne osobe, dobro
hranjene, bujne vitalnosti, pripravne da zamisle i izvedu matovite planove, u arhitekturi ili politici,
ili ak religiji, osobe ija bi dostignua bila nemogua, zapravo, nezamisliva u skuenim prilikama i
ogranienim horizontima neke male zajednice.
Ali po strani, od bogatstva stvorenog prinudom, najbolji primjeri punoe postoje u posve primi-
tivnim zajednicama. Prije nego to su neolitska hortikultura i agrikulture dole pod udar prisilne
centralizacije, koja je nametnula poreze i tlaku, skromna razina punoe bila je, zapravo, ostvarena na
mnogim podrujima i bez neprestanog prisvajanja vikova. Takve jednostavne zajednice nije karak-
terizirala ni maltuzijanska borba za opstanak ni marksistika klasna borba. Osobito je to bio sluaj
u povoljnim tropskim prebivalitima, koja su jo uvijek postojala kad su ih u devetnaestom stoljeu
posjetili istraivai.
Krhkost takve ekonomije je oita: darovi prirode su previe nesigurni, rezerve premale, ravnotea
previe osjetljiva. Stoga primitivne kulture, naginju skuenosti i krtosti kako bi osigurale kontinuitet,

262
ne vole novotarije i rizike, ak oklijevaju da se koriste susjedskom pomoi. Te slabosti saeo je Lao-tse
u odlomku kojim je, zaudo, htio pohvaliti prednosti takve privrede. Moe tu biti brodova i koija,
pa ipak, nitko nee ui u njih Susjedno mjesto moe biti tako blizu da iz njega dopire kukurikanje
pijetlova i lave pasa, ali ljudi ostare i umru a da nikad nisu bili tamo.
Kompleks moi prevladao je tu vrstu fosilizacije i utoliko mu hvala. Jer punoa na tako osamljenoj,
oskudnoj i nepustolovnoj osnovi, prelako potone u bijednu obamrlost i otupjelost. Thoreau je na sebi
iskuao tu mogunost u toku dvije godine boravka u Waldenu, ali on je znao da to nije ni dobro ni
privlano za cijeli ivot, osim kao dopust od jedne zahtjevnije privrede koja mu nije pruala slobodno
vrijeme, potrebno njegovom istinskom ivotu osjetljivog i zamiljenog motritelja.
Budue generacije morat e planirati ne u okvirima vraanja takvoj primitivnoj punoi, nego napri-
jed, prema jednom velikodunijem poretku, daleko velikodunijem nego to je to i najbogatije dana-
nje drutvo. Mnoga najpoeljnija obiljeja ekonomije punoe ukljuujui i luksuz da se okrenu lea
lanom sjaju gotovo su po definiciji odsutna iz sistema moi. Ako se usuujemo odbaciti runu bu-
dunost koju nam, meutim, predviaju proroci megatehnike, ako ne prihvatimo sterilne birokratske
utopije, to je zato to predlaemo da se naa alternativna ekonomija zasnuje na prikladnijem modelu,
ne onom koji je izveden iz sunevog sistema ili njegovih mehanikih derivata, nego iz prirode njegovih
mehanikih derivata, nego iz prirode njegovog za sada vrhunskog proizvoda, ivota samog, kako se
utjelovljuje u ivim organizmima i kako ga odraava, umnaa i nadahnjuje ovjekov um. Ideal organ-
skog sistema koji tei punoi, a ne samo materijalnom ili simbolikom obilju, sastoji se u oslobaanju
ovjekove vitalnosti i stavljanju novog otiska smisla i vrijednosti na svaku fazu postojanja, prolog,
sadanjeg ili mogueg.
Obratimo panju na razliku izmeu ideala kvantitativnog umnaanja masovne proizvodnje izu-
ma, dobara, novca, znanja, informacija, zadovoljstava i ideala organske punoe. Poredak koji eli
uspostaviti punou mora imati mjesta za stezanje kao i za irenje, za restriktivnu disciplinu kao i za
oslobaanje, za inhibiciju kao i za slobodni izraz, za kontinutet kao i za promjenu. Organska punoa
se, stoga, nikako ne moe definirati samo kao puko kvantitativno obilje, jo manje kao neumorna
produktivnost, neogranieni rashod i nepromiljena potronja.
Pod reimom punoe, obilje je dopustivo a ne prinudno: mogui su i golemi izdaci za zadovoljavanje
ovjekovih viih potreba za znanjem, ljepotom ili ljubavlju kao u paraboli o ulju s kojim je Isus bio
pomazan a istodobno se za manje vrijedne ciljeve moe zahtijevati najstroa tednja. Emersonov
savjet da se tedi na niskoj razini, kako bi se troilo na onoj vioj, lei u samoj sri te koncepcije.
Paradoksalno je, meutim, da emo samo pomou sistema moi koji se raao za posljednja tri stoljea
biti u stanju proiriti boljitak i punou, ne samo na rasprene manjine i povlatena ovjekova boravita,
nego na cijeli ljudski rod, na milijarde koje jo uvijek ive na rubu gladi.
Ta blagotvorna preobrazba moe se dogoditi samo pod jednim i to vrlo strogim uvjetom: da se,
naime, otklone svi ideali i metode sistema moi koji negiraju ivot, te da se uini svjesni napor, na
svim razinama i u svakom tipu zajednice, da se ivi ne za uzvisivanje moi, nego da se planet ponovno
osvoji za ivot kroz uzajamnu pomo, udruivanje i biotehniku kultivaciju. Cilj nije unapreenje
obrazovanja ili unapreenje moi, nego unapreenje ivota.
Organski ideal je esto putao svoj korijen u mnogim kulturama, ali samo da opet bude izrugan,
prezren i odbacivan u toku itave zabiljeene civilizirane povijesti. Nema nikakvih garancija da i
opet nee biti uguen i odbaen. Stoga obeanje punoe nije lako ispuniti: mnogo bi sigurnije bilo
predvidjeti da e destruktivne snage koje danas djeluju, bez odstupanja srljati u svoje neminovno
samounitenje. Ali jedna spasonosna odluka mogla bi jo uvijek djelovati u korist ovjeanstva. Vie
puta se dogodilo da su se upravo pod prijetnjom potpunog unitenja nesvijesne snage ivota okupile
i potpuni poraz pretvorile u djelominu pobjedu. To bi se moda opet moglo dogoditi.

263
 Oito je da se potencijal za postizanje punoe, to je glavni ekonomski doprinos kompleksa moi,
ne moe ostvariti pod uvjetima koji vladaju tim sistemom. Tako dugo dok budu prevladavali ideali
neograniene moi, upravljajui djelatnou onih koji nastoje promijeniti sistem, kao i onih koji se
ponosno udruuju s njim, nikakva organska preobrazba nee biti mogua. Usprkos tome, zabluda je
vjerovati da se zamah sistema moi ne da obuzdati, jer da predstavlja kozmiku silu koja se ne moe
ni osporiti ni kontrolirati.
Po kojem se to prirodnom zakonu sve vea upotreba energije izabire kao zakon organskog ivota?
Odgovor glasi: takav zakon ne postoji. U sloenim interakcijama koje su omoguile ivot na Zemlji,
energija je u svim svojim oblicima, naravno, nezamjenjivi ali nipoto i jedini faktor. Organizme bismo
gotovo mogli definirati kao mnotvo raznorodnih izuma za regulaciju energije, koji obru njenu ten-
denciju za osipanjem, i odravaju je u granicama pogodnim za potrebe i svrhe organizma. Taj proces
prosijavanja energije zapoeo je jo prije pojave organizama, u onom sloju atmosfere koji ublauje
direktni ar sunca i filtrira smrtonosne zrake. Previe energije kobno je za ivot, ba kao i premalo:
stoga je regulacija primitka i izdatka energije, a ne njeno neogranieno irenje, jedan od glavnih za-
kona ivota. Suprotno tome, svaku prekomjernu koncentraciju energije, ak i u prividno opravdane
svrhe, potrebno je pomno preispitati a esto i odbaciti, jer je opasna za ekoloku ravnoteu.
Misao da je megamaina zapravo svemona i neodoljiva, pojavila se, kako smo vidjeli, zajedno s
kultom kraljevanja po milosti bojoj: to je prvi mit o maini. Pred dverima velikih palaa Mezopotamije
i Egipta iz kojih se vladalo drevnim sistemom, stajali su divovski kipovi lavova ili bikova, s glavnim
ciljem da one koji se blie kraljevskoj nazonosti ispune obamiruim osjeajem vlastite nitavnosti i
nemoi. A tako govori i grobni tekst iz 1412. stoljea pr. n. e. o namjerama Boga Sunca, Ra: Vladat u
nad njima kao Kralj i unizit u ih. Na neto neizravniji, simboliki nain, ta ista stvorenja koja slue
za ulijevanje straha, i dalje stoje na vratima Pentagona Moi, iako je bog kojeg predstavljaju i ije se
tajno znanje ne moe osporiti i ije se boanske zapovijesti ne mogu dovesti u pitanje, samo najnoviji
model IBM kompjutora, to su ga revnosno programirali doktor Strangelove i njegovi pomonici.
Ali postoji jo jedna pogreka koja je samo nalije preuveliavanja uloge moi i koju bi isto tako bilo
kobno poiniti. Ona danas podmuklo vreba na mlau generaciju. To je misao da e se predvidljive ne-
volje kojima raa kompleks moi, izbjei unitenjem svekolikog tkiva povijesne civilizacije i potpuno
novim poetkom na svjeim temeljima. Na alost, ti svjei temelji, kako ih vide takve revolucionar-
ne grupe, ukljuuju i oblike masovne komunikacije, masovnog transporta i masovne indoktrinacije,
potpomognute nasiljem koje ne pogoduje ovjekovom oslobaanju nego masovnoj diktaturi, mogu-
e jo dehumaniziranijoj od sadanjeg establimenta obilja jer kao bezvrijedne i nevane odbacuje
nae neizmjerne kulturne steevine. Kao da su neznanje i nemo odriva rjeenja! Kao da se ljudske
ustanove mogu improvizirati preko noi!
Ono to vrijedi za drevne civilizacije bronanog doba, pa djelomice i iskupljuje njihovu zloupotrebu
moi vrijedi jednako i za nae moderne ekvivalente. Negativne institucije nikad ne bi potrajale
tako dugo da njihova pozitivna dobra, premda prisvojena u korist vladajue manjine, nisu na kraju
koristila cijeloj zajednici, nastojei stvoriti svojom veliinom i raznolikou univerzalno drutvo daleko
veih mogunosti. Ako je ta primjedba bila istinita na poetku, ostaje jo istinitijom danas, kad se ta
silna tehnologija iri cijelim planetom. Jedini nain djelotvornog prevladavanja sistema moi sastoji
se u prenoenju njegovih korisnijih sredstava na organski kompleks. A poziv na punomo poinje i
svrava s ovjekom i u ovjeku.

264
5. Nastajue kulturne perspektive
Razraditi podrobno privredne i drutvene implikacije poretka nadaleko prelazi zadau ove knjige i
pameti jednog ovjeka. Ali budui da naelo punoe, za razliku od obilja, pretjecanja, pa ak i mnoine,
nije openito shvaeno, pokuat u ocrtati neke od mnogih njegovih moguih posljedica: rezultata na
kojima e budue generacije raditi na svoj nain, ako jednom prevlada organska slika svijeta.
Neki najbolji umovi devetnaestog stoljea anticipirali su neto od tog razvoja. Bili su to ljudi raz-
liiti u svakom drugom pogledu: Comte, Marx, Mill, Thoreau, Kropotkin, William Morris i Patrick
Geddes. A neki od tih intelektualnih prvaka i u svoj osobni ivot unijeli su stanovite naj fundamen-
talnije promjene, o kojima sam ve govorio vrednujui Leonarda da Vincija: ravnodunost na novac,
osloboenost od samoreklamerstva, raznolikost profesionalnih aktivnosti, namjerno usporavanje tem-
pa proizvodnje, bilo industrijske ili intelektualne, obnovljenu koncentraciju na superiorne ovjekove
funkcije i kulturne vrijednosti, a ne manje i aktivno upijanje vlasti.
Jedan od najpovoljnijih rezultata punoe, mogu jedino zbog potencijalnog vika energije i dobara,
jest naputanje doivotnog bavljenja samo jednim zanimanjem ili zadaom, ak i ako takvo bavljenje
stvara dobra vrijedna i trajna djela poput perzijskog tepiha to sam ga spomenuo: takvo ogrania-
vanje znai zapravo ropski ivot, koji nije dostojan potpuno razvijenog ljudskog bia. Bavljenje vie
nego jednim zvanjem ne znai, meutim, da neke osobite sposobnosti treba da ostanu neuposlene ili
zanemarene: posve suprotno. To samo znai da se u svakodnevnoj rutini, a jo vie za cijelog ivotnog
kruga, nijedan interes nee smatrati dovoljno kultiviranim ako ga ne prati svijest o drugim interesima
i djelatnostima koje su potrebne da bi se odrala psiholoka i ekoloka ravnotea.
Karl Marx predviao je takav ishod kao radikalnu ljudsku promjenu do koje e dovesti socijalizam:
naime, da e jedan te isti ovjek moi loviti ribu a da zato ne postane ribar, ili pisati knjievnu kritiku
a da ne bude knjievni kritiar. Ukratko profesionalne pregrade postajat e sve besmislenije, kako
e Profesija ovjek postajati aritem svekolike djelatnosti. U tom pogledu ivot Williama Morrisa
bio je uzoran poput Leonardovog. Postati potpuno ljudsko bie predstavlja nita manje nego zadau za
cijeli ivot. Za razliku od nekih drugih Marxovih vjerovanja, ovdje nam nije ostavio samo mladenaku
romantinu nadu.
Tek tamo 1875, Marx je u svojoj Kritici gotskog programa eljeni cilj komunizma shvatio kao
prestanak podvrgavanja pojedinca podjeli rada, a s time i suprotnosti izmeu intelektualnog i fizi-
kog rada. Time rad prestaje biti sredstvom za ivot i postaje prvom potrebom ivota. Tako izmeu
amatera, koji radi iz ljubavi a ne zbog opipljive koristi, i bilo kojeg obrtnika iji rad za njega predstav-
lja najljepe mogue zanimanje, nema nikakve razlike. Svojim vlastitim ivotnim iskustvom mogu
posvjedoiti vrijednost Marxove kritike podjele rada, jer teko da mogu rei u emu uivam vie: u
satima koje provodim piui ili obraujui svoj vrt. Bez mogunosti za takav aktivan i raznolik ivot,
osjeao bih se kao i William Morris oajnikom.
Mnogi su promatrai poeli ukazivati na to da mogunost ostvarenja sveope dokolice, sa estosat-
nim radnim danom i petodnevnim radnim tjednom, nosi sa sobom opasnost nepodnoljive dosade i
praznine. Julian Huxley i drugi izrazili su nadu da e se ta praznina moi korisno ispuniti produenim
obrazovanjem u koli i na sveuilitu, ali takvo korienje vremena koje se nekad provodilo u tvor-
nikom ili uredskom radu, precjenjuje privlanost i hranjivu vrijednost te obrazovne popudbine, i ne
uzima u obzir zlokobnu pobunu protiv toga, koju su ve pokazali studenti kojima se nimalo ne svia
vjebanje uma, i koji bi ga radije otupili drogama ili zatukli nasilnim zvukovima.
Nema nikakve zamjene za rad, osim nekog drugog ozbiljnog rada. To najbolje dokazuje injenica
da je rad iz jedne kulture na primjer lov iz kamenog doba obino postajao omiljenim sportom
u slijedeoj kulturi.

265
 Ekonomija punoe koja nas danas upravo doziva, prua nam potpuno drukiji pristup od stare po-
djele rada, kao i od slobode gornjih slojeva da izbjegavaju rad. Novu mogunost ocrtao je prije vie od
jednog stoljea onaj jedinstveni, iako ludi genij Fourier. To je ono to je Charles Fourier nazvao lep-
tirovim naelom. Umjesto cjelodnevnog rada a jo manje cijelog ivota posveenog samo jednom
zanimanju, Charles Fourier je predlagao da radni dan treba oivjeti premjetanjem s jednog posla na
drugi u pravilnim razmacima. Kako je to i inae bilo s njim, razvodnio je dobru misao rasteui je do
apsurda: u ovom sluaju prekratkim razmacima. Ali opet mogu svojim vlastitim iskustvom potvrditi
a sreom, podupire me i moj bihevioristiki protivnik B. F. Skinner da etverosatni radni period,
ili neto manji u sluaju pisanja daje najbolje rezultate. A izmjenjivanje intelektualnog rada s dru-
gim oblicima rada, s vrtlarenjem, cijepanjem drva, spremanjem zimnice, tesarstvom, popravljanjem
strojeva, oivljuje i podie na viu razinu sve ostale dijelove dana.
Na skromnijoj razini, leptirov princip je kroz dugo vrijeme inio podnoljivim seljakov ivot, osim
kad je bio iskoritavan ili kad je stradao zbog naglog opustoenja okoline. Taj ivot vrijedio je toliko,
da se njegove karakteristine rutine i sezonske proslave nisu mijenjale tisuljeima. Nasuprot razmrv-
ljenom radu, regimentiranoj disciplini, tmurnoj tvornikoj sredini, rad na seoskom imanju pogodovao
je raznolikosti iz sata u sat, iz dana u dan, od jednog do drugog godinjeg doba. U svojoj Autobiogra-
fiji, psiholog Stanley Hall nije se uzalud hvalio da je kao djeak s farme, u Novoj Engleskoj sredinom
devetnaestog stoljea, bio upuen u mnotvo raznih zanata, te da je mnoge od njih savladao majstor-
ski. Postizanjem, dakle, kraih perioda rada, ekonomija punoe omoguila bi povratak dobrovoljne
inicijative u mnoge oblike rada, to je danas uskraeno mnogim korisnicima obilja, prikovanim uz
zahtjeve prisilne potronje.
Upravo zbog proizvodnog i tehnikog napretka u toku posljednja dva stoljea, doivotna podjela
rada postala je bespredmetnom. Klasini traktat Emilea Durkheima, koji izlae prednosti podjele rada,
ne manje i njene intelektualne prednosti, postaje u svjetlu dananjeg poziva na punou skup uputa o
tome to treba izbjegavati. U mjeri u kojoj je Durkheim uzeo podjelu rada kao bitno obiljeje civiliza-
cije, to jest kompleksa moi, bio je u pravu i ne samo u pravu, nego se naao i u dobrom drutvu, od
Platona do Adama Smitha. Ali, zaudo, nijedan od tih mislilaca nije shvatio da mehanika efikasnost
ne stoji ni u kakvom nunom odnosu sa ivotnom efikasnou, da i ne govorimo o punoi ivljenja.
Energetski strojevi su tako jako umnoili broj mehanikih robova, da bi bilo apsurdno zadrati
drevnu doivotnu podjelu rada ili dananju zastarjelu podjelu na zanate, te na birokratsku i policijsku
kontrolu koje ju prate. Ali ve danas mogua dokolica eka da bude ispunjena, ne samo sportom,
televizijom i turizmom. Otvara nam se sretna alternativa raznolikijih oblika rada, privatnog i javnog.
Takav rad bi e sve vie dobrovoljan i besplatan, bez prikrivenih reklamnih ili novanih motiva. Mnogi
socijalni problemi, kao briga za stare i bolesne, koja je zbog naglo rastueg izjednaavanja dohodaka
postala krajnje skupom, i dalje e bivati sve tei, sve dok veliki dio ljudskih usluga i rukom izraenih
dobara ne bude proizveden ili kao javna dunost ili kao osobni poklon, kaoi izmeu susjeda i prijatelja.
Neto od tog temeljnog duha to ga stvara ekonomija punoe, ravnodunost za iskljuivo novane
motive ve se javlja u spontanom, iako poneto uzaludnom zajednikom vlasnitvu nad onim to se
ima, kod mlae generacije.
Zanimljivo je da nam jedan od najboljih suvremenih primjera izvodljivosti mnogostrukih zanimanja
i raznolikog, a ne specijaliziranog ivota, prua nagli prekid ustaljene mirnodopske rutine, do kojeg je
u velikim razmjerima dolo u prvom svjetskom ratu, a zatim i u drugom. U tim krizama, kad je vrijeme
za prebacivanje na drugo zanimanje bilo krajnje ogranieno, ljudi nisu samo mijenjali posao, nego ak
i vlastiti karakter. Mukarci koji su ranije imali neko sigurno zanimanje, suoili su se s opasnostima i
muenjem zbog pripadanja pokretu otpora; nekolovane djevojke, koje nisu znale rukovati ni ivaim
strojem, odlino su rukovale tokarskom klupom i perforatorom; kuanice koje nikad nisu radile izvan
svojih domova postajale su bolniarke ili pomone sestre, i hrvale se s nonim loncima, odbojnim

266
bolestima i tekim tjelesnim povredama; vremeniji ljudi, koji su uvijek zazirali od opasnosti, postajali
su promatrai neba i vozai ambulantnih kola, tjeei uasnute ljude i izvlaei ranjene i mrtve ispod
ruevina.
Nita nije bolje moglo pokazati nepotrebnu osujeenost doivotnom specijalizacijom kao te brze
prilagodbe. U mnogim sluajevima, ako mogu suditi po kasnijim razgovorima s takvim ljudima, ta
promjena uloga pruala im je poveani osjeaj samopouzdanja i sposobnosti. Nagrada nije bila ni mo,
ni profit, ni presti, nego intenzifikacija ivota. To kolektivno iskustvo zbacilo je sve stare kastinske
fiksacije i stupnjevanja. Ono nam pokazuje da postoji duboka rezerva ljudskih mogunosti koju sistem
moi nikad ne koristi osim u sluajevima krize.
Zapreka za postizanje takve profesionalne raznolikosti i ope sposobnosti ne lei u ljudskom karak-
teru, nego prije u masi eliminirajuih obrazovnih i profesionalnih ogranienja, to ih namee svaka
privilegirana grupa kako bi ouvala svoj specijalni status, prihode i povlastice. Iako je deklarirani cilj
takvih propisa esto pohvalan, kao to su mjere za utvrivanje strunosti i zatitu lanova od nekva-
lificirane konkurencije, ispod svega lei nastojanje da se sprijee nove aktivnosti i organizacije koje
bi svojom pojavom mogle konkurirati sistemu moi. U skladu s time, raspon ljudske inicijative kroz
direktnu akciju postaje ogranien: danas svaka najmanja nova mjera mora protrati kroz ibe dozvola,
profesionalnih pravila, sindikalnih propisa, zakona o nadnicama, listi prioriteta, birokratskih restrik-
cija i inspekcija. ak je i ratna nuda samo dijelom mogla slomiti ili zaobii te prepreke jer, gdje su
se dublje ukopale nego u samoj vojnoj maineriji?
To nam, moda, objanjava zato ima tako malo izgleda da se nedostaci sistema moi prevladaju
bilo kakvim napadom koji bi se posluio masovnom organizacijom i masovnim uvjeravanjem: jer te
masovne metode upravo podupiru sam sistem to ga napadaju. Promjene koje su dosad dale rezultata i
koje imaju izgleda na daljnji uspjeh, inicirali su ivi pojedinani umovi, male grupe i lokalne zajednice
koje nagrizaju rubove sistema moi lomei mu rutinu i opirui se propisima. Takvim napadom ne eli
se osvojiti tvrava moi, nego povui se iz nje i mirno je paralizirati. Kad se takve inicijative jednom
raire, a konano se javljaju znaci njihovog irenja, to e vratiti mo i samosvjesni autoritet njihovom
pravom izvoru: ljudskoj linosti i maloj zajednici koja ivi licem u lice.
Samo kroz poticajna, decentralizirana komunalna sredstva, moi e takva svjetska organizacija kao
efikasno rekonstituirani Ujedinjeni narodi nai golemu podrku, potrebnu da se ukine svekoliko oru-
je za genocid i biocid, te da se osiguraju pravednost i sporazumni prijateljski odnosi meu njenim
lanovima. Okupiti mirotvorne snage u svjetsku vlast, a bez takvih revitaliziranih i autonomnih ma-
njih jedinica, sposobnih da provedu lokalne i regionalne inicijative, znailo bi samo sklopiti vrhovnu
megamainu.
Prije nego to je sistem moi stvorio mogunost za punou, veliki prigovor profesionalnoj mnogos-
trukosti bio je da e se time smanjiti nune zalihe roba, smanjiti profiti i usporiti ritam proizvodnje. Ali
to usporavanje odnosi se uglavnom na suvinu i prividno sjajnu robu, i to je upravo ono to ekonomija
punoe i trai kad se zalae za selektivnu upotrebu dobara i odgovarajue odbacivanje nepotrebnih
proizvoda. Usporavanje je na mnogim podrujima proizvodnje postalo imperativ, kako bi se ogra-
niilo prekomjerno nadraivanje centara za profit i uitak. Ali usporavanje, a ponekad i prestanak,
nisu nita manje imperativni kako bi se stvorilo potrebno slobodno vrijeme za njegovanje intimnijih
ljudskih odnosa.
Tu razliku izrazit u jednim konkretnim primjerom. Lijenik koji ima vremena da posveti osobnu
panju svojim bolesnicima i da ih slua, pomno ispitujui unutranje stanje koje moe biti znaajni-
je od laboratorijskih nalaza, danas je postao rijetkost. Tamo gdje prevladava kompleks moi, posjet
lijeniku ne poduzima se u skladu s potrebama pacijenta, nego uglavnom da se obavi niz tjelesnih ispi-
tivanja na kojima e se zasnivati dijagnoza. Ali kad bismo imali dovoljno kompetentnih lijenika, ija
bi unutranja dovitljivost bila djelotvorna poput njihovih laboranata, moda bi bila mogua suptilnija

267
dijagnostika, a pacijentova subjektivna reakcija mogla bi u mnogim sluajevima efikasno dopuniti
lijeenje. Thoreau je to izrazio savreno, zapisavi u svom Dnevniku da emo pravog efikasnog
radnika poznati po tome to svoj dan ne pretrpava radom, nego lagano etka do svog posla, okruen
irokim ozrajem oputenosti i dokolice.
Bez tog usporavanja ritma svih djelatnosti, ne mogu se u dovoljnoj mjeri uivati pozitivne prednos-
ti punoe; jer sabijanje vremena opasno je po dobar ivot jednako kao sabijanje prostora ili ljudi, te
stvara stresove i napetosti koji potkopavaju ljudske odnose. Unutranja stabilnost kojom raa takvo
usporenje bitna je za najvie funkcije uma, jer otvara onaj drugi ivot koji se ivi u refleksiji, kontem-
placiji i samoispitivanju. Sredstva za bijeg od bunog gomilanja stvari i svega to vojuje protiv bo-
anskog, bila su meu najvanijim darovima klasinih religija: stoga one svoj naglasak nisu stavljale
na tehnoloku produktivnost, nego na osobnu ravnoteu. Stara uzreica njujorkih redara u podzem-
noj eljeznici, koji su ravnali navalom putnika, moe se jo bolje primijeniti na tempo megatehnikog
drutva: emu takva urba? Pazite kako idete!

6. Ako se spavai probude

Zastoji i kvarovi koji su se dogodili imaju stanovitu potencijalnu obrazovnu vrijednost, jer razotkri-
vaju ranjivost cijelog sistema na ljudsko uplitanje, bilo ono i negativno. Neposlunost je prvi korak
djeteta prema autonomiji, a i djeje unitavanje stvari moe privremeno probuditi samopouzdanje u
sposobnost pojedinca da mijenja svoju okolinu. Ali dobro poznata pustoenja svjetskog rata ili opas-
nost vee nuklearne katastrofe jo uvijek ne potresaju ovjeanstvo tako da poduzme zadovoljavajue
mjere za svoju samozatitu: o tome svjedoi onaj sadanji jadni nadomjestak za odgovornu svjetsku
organizaciju, Ujedinjeni narodi koje su namjerno i unaprijed osakatile Velike Sile.
Shvaanje da se danas lomi cijeli sistem moglo bi bre uhvatiti korijena da se profesionalna tijela,
koja bi trebalo da nadziru nau tehnologiju inenjeri, biolozi, fiziari nisu tako potpuno poistovje-
tila s ciljevima sistema moi. Tako su sve donedavno na kriminalan nain proputali upozoravati ili
ak izvjetavati o onome to se zapravo dogaa. U sluaju radioaktivnih kia i djelovanja nuklearnih
otpadaka, esto su i ak namjerno, u skladu s nacionalnom politikom umanjivali njihovu opasnost.
Povremenih glasova upozorenja nije nedostajalo, ak vrlo rano: ve sam bio naveo primjer Henryja
Adamsa i Fredericka Soddyja, da ne spominjem H. G. Wellsa. Ali kad je jedan ugledni britanski inenjer,
Sir Alfred Ewing, 1933. predloio da bi moda bilo dobro da se prestane s izumima, kako bi se usvojila
i preradila postojea masa izuma te vrednovali daljnji prijedlozi, izvidali su ga kao nastranog tipa
koji trai glupu i nemoguu rtvu.
Malo je Ewingovih suvremenika tada shvaalo da isto mehaniki sistem, iji se procesi ne mogu
ni usporiti ni preusmjeriti a niti zaustaviti, koji nema nikakvih ugraenih mehanizama za otkrivanje
i popravljanje kvarova (povratnu spregu), i koji se moe samo ubrzavati, predstavlja, to smo svi mi
prekasno otkrili, prijetnju za ovjeanstvo. Ipak, svatko upoznat s povijeu izuma mogao je znati da
su velike industrijske korporacije esto kupovale patente poput onih prvih za automatski telefonski
sistem samo da bi ih onemoguile, ili da su skretale istraivanje s podruja u kojem su novi izumi
mogli ugroziti uloeni kapital i smanjiti prekomjerne profite. (Niste li zapazili namjernu ravnodunost
za razvoj efikasnijih akumulatora, koji su bitni za elektrini automobil, kao i za bolju primjenu energije
vjetra?) U Ewingovom prijedlogu nije bilo nieg nerealnog osim nade da bi to mogli provesti ljudi i
dalje oarani mitom o maini. Da se o Ewingovom upozorenju openito povelo rauna, svijet bi danas
bio zdravije i sigurnije mjesto.
U toku protekla tri desetljea nehotini promaaji sistema moi postaju sve smrtniji, a dogaaju
se uestalou i silinom koja odgovara dinamizmu pojedinih njegovih dijelova. Pa dok se ekoloke

268
katastrofe odvijaju i dalje, s kobnim posljedicama po okolinu i stanovnitvo, moe se dogoditi i tak-
va promjena kakva je primijeena u Londonu u toku bombardiranja, koje je usporedivo sa smakom.
Psihijatri su tada opazili kako njihovi tjeskobni neurotini pacijenti, suoeni sa stvarnom opasnou
od koje nisu mogli pobjei niti je izbjei bijegom u fantaziju, odjednom poinju funkcionirati kao
sposobna ljudska bia, spremna da se napokon suoe sa svojim potekoama.
Situacija s kojom je danas suoeno ovjeanstvo kao kolektiv, pokazuje stanovitu slinost sa suko-
bom u kojem se nalazi pojedinac usred svoje neuroze. Prije nego to su se smetnje manifestirale, razni
dogaaji, iji smisao pacijent ne razumije, utiru put njegovoj bolesti. Ali tako dugo dok svoje stanje
skriva pred sobom i obavlja svoje dnevne dunosti bez znakova samoubilake depresije ili neobuzdane
mrnje prema svojoj okolini, on e se nekati da potrai savjet lijenika ili da preispita svoj ivot. Prvi
korak prema prepoznavanju svog stanja i traenju pomoi obino poinje vidljivim slomom, tjelesnim
ili duevnim, esto i s oba.
Na toj toki psihoanalitika metoda prua klju koji moe biti od vrijednosti u postupanju sa sa-
danjim kolektivnim slomom: klju je u nastojanju da se prezentni simptomi prate unatrag do ranijih
nevolja ili povreda, duboko zakopanih u psihi, tekih za otkrivanje, koje su skrenule organizam s pu-
ta normalnog rasta. Dovodei takve traume do svijesti, bolesnik moe bolje razumjeti svoju vlastitu
prirodu i stei uvid u uvjete pod kojima e vlastitim nastojanjem izvui najvie iz mogonosti to ih,
pruaju njegov osobni ivot i njegova kultura.
Otkljuavanje ovjekove povijesne prolosti u posljednja dva stoljea, moe se i te kako pokazati
kao vaniji doprinos ovjekovom opstanku nego sve ostalo njegovo znanstveno saznanje. Te reklama-
cije ljudske povijesti, kako je istakao Erich Neumann, obuhvatit e i utiskivanje u ovjekovo svijesno
postojanje onih zala koja e i dalje nastavljati da mu kvare raune, ako ostanu neotkrivena i nepriznata.
Naa megatehnika kultura, zasnovana kako ve jest, na udnom vjerovanju da subjektivna zloud-
nost nije stvarna, te da zlo ne postoji, osim u smislu popravljenih mehanikih kvarova, pokazala se
neposposobnom da na sebe preuzme takve odgovornosti.
Napokon je poelo uzimati maha shvaanje da fiziki lomovi i subjektivne demoralizacije zapadne
civilizacije potjeu iz istovrsnih ideolokih neuspjeha. Ali za dinaminu reakciju na takav poloaj,
mora se dogoditi neto poput sveopeg buenja, dovoljno snanog da stvori unutranju spremnost
za dublji preobraaj. Takva reakcija, treba poteno priznati, jo se nikad u povijesti nije dogodila kao
rezultat iskljuivo racionalnog razmiljanja i obrazovne indoktrinacije: niti je vjerojatno da e se sada
dogoditi na taj nain barem ne unutar uskih vremenskih granica koje moramo uzeti u obzir, ako
elimo izbjei vee lomove i demoralizacije.
Prije pola stoljea H. G. Wells je zapazio, uostalom ispravno, da se ovjeanstvo suoilo s trkom
izmeu obrazovanja i katastrofe. Ali nije uspio shvatiti da je situacija nalik na katastrofu postala
uvjet za djelotvorno obrazovanje. Ovo moe izgledati kao zlosretni i beznadni zakljuak, kad ne bi
bila injenica da se sistem moi, zbog svojih vlastitih nadmonih dostignua, pokazao strunjakom u
stvaranju lomova i katastrofa.
Dananji tehnoloki lomovi nisu nita manje zlosutni od sve veeg otpora osoblja da obavlja neza-
hvalni posao koji je nuan da se sistem odri u djelovanju: ali oni mogu dovesti do kompenzacijske
reakcije, jer ljudskoj osobi pruaju priliku da funkcionira. To se na zapanjujui nain pokazalo prili-
kom raspada elektrosistema za sjeveroistok Sjedinjenih Drava, u studenom 1965. Naglo, kao u prii E.
M. Forstera, Stroj je zastao. Milijuni ljudi, zateeni nestankom struje i svjetla, zatoeni u vlakovima,
podzemnim eljeznicama i dizalima nebodera, spontano su krenuli u akciju, ne ekajui da se sistem
popravi ni da dou neka nareenja odozgo. Dok je grad od opeke i betona leao mrtav, javljao je
The New Yorker, ljudi su bili ivlji nego ikad.
Za mnoge je taj zastoj predstavljao razvedravajue iskustvo: automobili, koji mogu funkcionirati
vlastitom energijom i svjetlom, nastavili su vonjom: graani su pomagali policajcima u upravljanju

269
prometom: kamioni su uzimali putnike: nepoznati ljudi pomagali su jedan drugom: ljudi su otkrili da
ih njihove noge mogu nositi vrlo dobro kad zataje kotai: skupina mladih ena i mukaraca veselo se
svrstala u procesiju, nosei svijee i pjevajui hinjenom ozbiljnou Pouj gdje aneli Navjetenje
poju! Sve one latentne ljudske moi koje savreno glatka mehanika organizacija potiskuje, poele su
opet funkcionirati. Ono to je izgledalo kao velika nevolja, pretvorilo se u mogunost: kad su strojevi
stali, ivot se povratio. Potrebna je upravo takva vrsta samopouzdanja i oslonca na vlastite snage koju
raa takvo iskustvo, pa da se kompleks moi sree na ljudsku mjeru i dovede pod kontrolu. Neka
prevlada ovjek!
Kako znamo, djelomine ratne katastrofe, iako vie nisu lokalno ograniene, postale su kroz vje-
kove suvie poznate a da dovedu do dovoljno snane reakcije. U toku posljednjeg desetljea, sreom,
dolo je do naglog, potpuno nepredvidivog buenja za perspektivu totalne katastrofe. Nekontrolirani
porast stanovnitva, prekomjerno koritenje megatehnikih izuma, neobuzdana pustoenja prisilne
potronje i tome odgovarajue propadanje ovjekove okoline sveopim zagaenjem, trovanjem, za-
plaenou, da ne spominjemo i one gotovo nepopravljive tete od nuklearnih otpadaka, poeli su,
naposljetku, izazivati reakciju potrebnu za prevladavanje svega toga.
To buenje ima planetarne razmjere. Iskustvo zakrenosti, degradacije okolia, te ljudska demora-
lizacija, spadaju danas u krug svaijeg dnevnog ivota, ak su i male zajednice u unutranjosti zemlje
danas primorane poduzimati politiku akciju protiv prepredenih poduzetnika koji nastoje iskrcati ot-
patke iz dalekih gradova u seoskim podrujima, koja ve imaju dovoljno tekoa sa svojim vlastitim
smeem i kanalizacijom. Doseg nastupajue katastrofe, njena vidna blizina, njena zlokobna neminov-
nost ukoliko se hitno ne poduzmu protumjere, uinili su mnogo vie nego iva perspektiva nenadane
nuklearne katastrofe za dovoljno snanu psiholoku reakciju. U tom smislu, to bra degradacija, to
vjerojatnije da e se protiv nje potraiti efikasne mjere.
Doputajui ak da e se u prvom oku, zbog shvaanja udesa ovjeanstva, predloiti dosad neza-
mislive politike mjere, jo uvijek ostaje otvorenim pitanje hoe li doi do potrebnog sveobuhvatnog
sudjelovanja ljudi. Bilo kakav program dovoljno jak da obrne destruktivne uspjehe tehnolokog obilja,
zahtijevat e ne samo drastine restrikcije: trait e takoer ekonomske i socijalne promjene, usmjere-
ne na proizvodnju takvih roba i usluga, oblika rada, obrazovanja i reakcije, koji e morati biti temeljito
razliiti od onih to ih nudi kompleks moi.
Reformatori koji kampanju protiv degradacije okolia i ljudi shvaaju iskljuivo u smislu pobolja-
nih tehnolokih rjeenja, poput smanjenja koliine automobilskih ispunih plinova, vide samo djeli
problema. Ovaj planet od toga da ne postane beivotna pustinja moi e spasiti samo duboka preori-
jentacija naeg dinog tehnolokog naina ivota. A bez takve dalekosene preliminarne promjene
vlastitih elja, navika i ideala, nije zamislivo ni provoenje fizikih mjera za zatitu ovjeanstva o
njegovom daljnjem razvitku da i ne govorimo.
U tim stvarima ovjek ne smije biti preveliki optimist, ak i kad izgleda da se doista javljaju prvi znaci
probuene ovjekove svijesti. Milijuni puaa cigareta nisu ba voljni osloboditi se svoje ovisnosti o
duhanu, usprkos nepobitnim dokazima o moguim posljedicama kao to je rak plua. To nam daje
naslutiti s kakvim emo se potekoama susresti u nastojanju da na planet i sebe iskupimo za ivot.
Ve samo nau dananju ovisnost o privatnom automobilskom transportu moglo bi biti jednako tako
teko promijeniti sve dok svaka prometnica ne bude trajno zakrena, a gradovi naprosto uniteni.
Za svoj djelotvorni spas, ovjeanstvo e trebati da doivi neto poput spontanog religioznog obra-
enja: takvog koje e odmijeniti mehaniku sliku svijeta organskom slikom svijeta, i ljudskoj osobi,
najvioj poznatoj manifestaciji ivota, dati prvenstvo koje danas daje svojim strojevima i kompjutori-
ma. Takav red promjene veini ljudi je teko zamisliti, upravo kao to je bilo teko zamisliti promjenu
od klasinog kompleksa moi carskog Rima na kranstvo, ili kasnije, od natprirodnih shvaanja sred-
njovjekovnog kranstva na strojem oblikovanu ideologiju sedamnaestog stoljea. Ali takve promjene

270
zbivale su se u toku cijele povijesti: pod katastrofinim pritiscima mogu se dogoditi opet. Samo u jed-
no moemo biti sigurni: ako e ovjeanstvo izbjei ve programirano samounitenje, bog koji e ga
spasiti nee biti deus ex machina: on e opet ustati u dui ovjeka.

271
Epilog: Unapreenje ivota
Puka mo i puko znanje uzvisuju ovjeka, ali ga ne usreuju. Od svih stvari moramo probirati
one koje najvie koriste ivotu. Francis Bacon, UNAPREENJE UENOSTI

U svojim ranijim knjigama nastojao sam opisivati formativne procese prirode i kulture, pomou
kojih se ovjek pojavio kao dosadanji vrhunac organskog razvitka. Ljudski ivot, u svoj svojoj
mnogostrukosti i svrhovitosti, naa je polazna toka. Nijedno pojedino bie ne moe obuhvatiti taj
ivot; nijedan ivotni vijek ne sadri ga; nijedna pojedina kultura ne moe obujmiti svekolike njegove
mogunosti. ak ni djelomice ne moe se shvatiti priroda ovjeka, sve dok ne razumijemo da su mu
korijeni zakopani u naplavinama bezbrojnih nevidljivih ivota, a da njegove najvie grane upravo svo-
jom krhkou prkose i najsmjelijem penjau. ovjek ivi u povijesti; ivi povijeu, te u stanovitom
smislu ivi za povijest, jer je ne mali dio njegovih djelatnosti usmjeren na pripreme za jo neotkrivenu
budunost. (Upravljanje ivotom).
ovjekovo postojanje, u svim njegovim dimenzijama, moda najbolje razumijemo pomou kazlita,
kao dramu koja se razvija kroz radnju. Ako sam ovu usporedbu ponavljao vie nego jedanput, onda
stoga to mi nije poznata znanstvena analiza koja bi u toj mjeri odgovarala svakom aspektu ljudskog
razvitka. U svom prizoritu svijeta ovjek je naizmjence i arhitekt i scenograt, reiser i pomoni scen-
ski radnik, dramski pisac i gledalac, a iznad svega je glumac iji je cijeli ivot od tvari od koje su
nainjeni snovi. Uz to je toliko oblikovan prirodom pozornice, ulogama koje uzima, radnjama koje
namee, da svaki aspekt drame posjeduje bit i poprima neku mjeru smisla.
Iako se u mutnim poecima ovjekove pojave scenario improvizirao od asa do asa, od scene do
scene, on sam postajao je sve svjesniji svojih osobitih uloga, te danas, s maginim formulama jaim
od Prosperovih, zauzima sredite pozornice. U mnogim prilikama zaplet je krivo usmjeren i komad se
ini tek mala boljim od izvrnute komedije zabluda; u nekim drugim trenucima, uzdie se do kratkog i
potresnog klimaksa, usred kojeg ak rekviziti i kostimi prestaju biti otrcanim potreptinama i poinju
aktivno hraniti dramu samo zato, da bi kao u zadnjem inu Kralja Leara, opet pali natrag u razdornu
pomutnju.
Ta drama odvija se u kozmikom dekoru, a njen poetak i kraj moraju ostati zauvijek izvan domaaja
stvarnog ljudskog iskustva. Koliko god ova metafora bila defektna, u jednu stvar moemo biti sigurni:
prazna zgrada, rekviziti, scenografski aparat i rasvjeta ni u kom pogledu ne sainjavaju dramu, niti
opravdavaju golemi kolektivni napor koji je potreban da se okupi i uvjeba trupa. Nijedan od fizikih
elemenata, ak niti ljudsko tijelo, uope nije vaan. Ljudska ili kozmika drama poprima smisao samo
rasvjetom ovjekova uma.
Koliko su univerzalne religije (a ne samo nekoliko primitivnijih kultova i mitova) imale neki osjeaj
sveobuhvatnog kozmikog procesa kao znaajnijeg nego ita to je neposredno vidljivo ili razabirljivo
na pozornici, toliko su vre vladale stvarnou od onih ogranienih faktografskih opisa koji su osta-
jali nesvjesni uda i tajanstvenosti cijele predstave. Kozmodrama, biodrama, tehnodrama, politdrama,
autodrama da se posluim terminima Patricka Geddesa pruaju scenarij i dekor ljudskog ivota.
Pa ako sam u ovoj studiji Mita o maini naglasak stavio na tehnodramu, to nije zato to prihvaam
tehnokratsko vjerovanje da je vlast nad prirodom ovjekova najvanija zadaa, nego zato to teh-
nologiju; drim formativnim dijelom ovjekove kulture u cijelosti. Na svakom stupnju svog razvitka,

272
tehnika je duboko modificirana snovima, eljama, impulsima, religioznim motivima, koji potjeu ne iz
praktinih potreba dnevnog ivota, nego izravno iz skrovitih dubina ovjekovog nesvjesnog. Upravo
u ljudskom umu te drame poprimaju svoj oblik, i upravo u njemu ponekad kulminiraju bljeskovima
koji naglo osvjetljavaju iroki krajolik ovjekova postojanja.
Od itavih brda ute, ljake, smea, kostiju, praha i izmeta, koja svjedoe o djelima i danima sva-
kog prolaznog narataja, iscijeeno je u toku povijesti svega nekoliko miligrama radioaktivne umne
energije, a od njih sauvala se samo mrvica. Ta mrvica, prelazei od uma do uma, posjeduje svojstvo
ozraivanja sveg ostalog ivota smislom i vrijednou. Poput samih radioaktivnih elemenata, ti dina-
mini i formativni atributi uma krajnje su moni, ali iezavaju: njihovo polovino vrijeme, meutim,
kao u sluaju drevne egipatske organizacije megamaine, moe potrajati tisuljeima.
Dosad su, ipak, te aktivirajue manifestacije uma vrhovna svjedoanstva o samom kozmosu iji
su potencijali ostajali nevidljivi i neotkriveni milijardama godina, sve dok sam ovjek nije golemim
porastom svog mozga ostvario svoj najvelianstveniji tehnoloki trijumf: izum simbola i kompleksnih
simbolikih struktura koje su pojaavale svijest, jer ovjek je isprva pomou tvorevina svog uma, sna
i simbola, a ne samo vjetinom svojih ruku, nauio vladati svojim tjelesnim organima, komunicirati i
suraivati sa svojom vrstom, te zagospodariti prirodnim okoliem koliko je sluilo njegovim stvarnim
potrebama i idealnim svrhama.
Trijezni, svakodnevni opisi ljudskog ivota uzimaju ovjekove subjektivne djelatnosti kao gotovu
stvar. Oni odrazuju zaokupljenost radionice materijalima i alatima, obuzetost kupnjom i prodajom ili
zabavljenost kvantitativnim mjerenjima potrebnim za svaki tip organizacije velikih razmjera. Svi ti
pragmatiki interesi odnose se na ivot u kojem se kreativna uloga uma, iako uvijek prisutna, moe za
praktinu svrhu zanemariti. Kako je rekao Galilej, a eksponenti kompleksa moi prihvatili, brojenje
i mjerenje su atributi uma koji imaju objektivnu realnost, i to god se ne moe objasniti matematiki
ili opisati kvantitativno, moe se zanemariti kao razumski nevano i praktiki nepostojee.
Tako dugo dok su starije manifestacije uma, utjelovljene na razne naine u religiji i umjetnosti, u
obredima i drutvenim obiajima, pruale koherentnu simboliku organizaciju koja je podupirala i
druge aspekte ivota, miljenje da materijalni predmeti postoje i djeluju nije stvaralo nikakve nepo-
sredne tete. Ono to je bilo isputeno iz mehanike slike svijeta, u svakodnevnom ivotu i dalje je
ostajalo aktivno prisutno i davalo maha drugim dijelovima ovjekove prirode, uz one koji su promicali
tehniku. to god su Bacon i Galilej izostavili iz svog prikaza prirode, Shakespeare i Pascal sjajno su
odravali na ivotu, ak je i Bacon, iako nije bio Shakespeare, imao ivi osjeaj neobjanjenih praz-
nina, bez obzira na to kako se tono mogao ocrtati ovaj ili onaj dio objektivne slike, te svesti pod
tehnoloku kontrolu.
Na alost, oni koji su stvarnost izjednaavali s objektivnim, mehanikim, kvantitativno mjerlji-
vim nainima miljenja, ne samo to su zanemarili neizmjernu kreativnost ljudskog uma na drugim
podrujima, nego su postajali i sve ravnoduniji za udo cijele kozmike predstave. Newton, jo uvijek
duboko ukorijenjen u religioznoj kulturi, bio je ponizan pred tajnom koju je njegovo silno intelektual-
no osvajanje samo uveavalo, i nastavio je postavljati pitanja na koja nije mogao odgovoriti, o prirodi
ljepote i reda to ih je njegov um prepoznavao u onim fizikalnim silama koje su daleko od ljudskih
strasti. Ali oni materijalistiki filozofi koji su iza sebe ostavili umjetnost i religiju, vrijednosti i svrhe
(ili su barem tako mislili), te dali prvenstvo neivoj tvari, zanijekali su izvor svoje vlastite kreativ-
nosti. Jer upravo je sama ideja kvantitativnog mjerenja i matematikog tumaenja subjektvna ideja,
poznata samo ovjeku. Koliko je moderna tehnologija djelovala pod tim ogranienim uvjetima, tako
protivnim onima koji su stvorili sve ranije oblike politehnike, toliko je samo mogla priguiti i izolirati
ovjekovu nazonost kao izvor kontaminacije.
Prevoenje sirovog iskustva u smislene kulturne oblike, tako da svaki aspekt ivota na kraju nosi
neki otisak uma, predstavlja svakako sredinju injenicu ljudskog razvoja. Po tome se via kultura

273
razlikuje od nie, isprazan ivot od svrhovitog, superiorno i mentalno djelatno ljudsko bie od onog
koje se jedva diglo iznad tupog ivotinjskog stanja. Trajnim naporima umovanja i pravljenja, onaj koji
je izvorno bio bez jezika, nedjelatan, bez kue i nevjet, preuzimao je svoju vrhovnu zadau da iz
sebe napravi ovjeka. U tu svrhu posluio se svojim specifinim tjelesnim funkcijama za druge ciljeve
od onih koji su sluili samo razmnaanju i opstanku.
Oblikovanjem i upravljanjem svojim organima, poevi s kontrolom crijeva i mjehura, namjerno
obustavljajui ili oslobaajui, suavajui ili proirujui i sve druge organske funkcije, nauivi ak i
najteu umjetnost da djelotvorno kanalizira svoje neko sluajne mentalne aktivnosti, ovjek je uinio
neto mnogo vanije od osvajanja prirode. Jer na vrijeme je reorganizirao svaki dio prirode, svoje
tijelo kao i svoje prebivalite, za svrhu koja je nadilazila animalno postojanje. U toj samopreobrazbi
tehnika je od poetka igrala aktivnu ulogu. Ali niti je te djelatnosti postavila kao instituciju, niti je,
sve do naih dana, nastojala suziti ovjekove sposobnosti na one koje se mogu kanalizirati samo kroz
tehnoloki oduak.
ovjek je sam svoja vrhunska rukotvorina. Ali taj prijelaz od ivotinjskog do ljudskog nije bio lak:
daleko od toga da je dovren i predstoji mu jo mnogi daljnji razvitak. Kroz cijelu povijest bilo je
fiksacija, regresija, degradacija, monotonih ciklikih ponavljanja, institucionaliziranih zabluda, uasa
i nepovratnog raspadanja. O svim tim negativnim aspektima obimne dokaze prua Prouavanje po-
vijesti A. J. Toynbeeja. Ali usprkos takvim blokadama, postoje isprekidani, ako ne i postojani dokazi
visoke kreativnosti i autentinog razvitka, kulminirajui u simbolikim osobama, mitskim i prirodnim,
ljudskim i boanskim, koje jo uvijek postavljaju mjeru daljnjeg ovjekovog razvitka.
Bez tih mogunosti transcendencije subjekta, koje su osnovne za svekoliki ovjekov razvitak, dvoj-
beno je bi li tako preosjetljivi organizam kao to je ovjekov mogao preivjeti uase i kunje, bolno
uveane zamahom i dubinom njegove vlastite svijesti: bolesti, tjelesne ozljede, besmislene nesree,
ljudsku zloudnost i raspad ustanova. Vrijeme poput naeg, ija se subjektivnost probija samo jednim
kanalom, onim znanosti i tehnologije, loe je pripravljeno za suoenje s golom stvarnou ivota. ak
i oni koji se jo uvijek dre drevne batine religije i umjetnosti, koliko god ona jo uvijek bila bo-
gata i hranjiva, postaju tako aklimatizirani na dehumanizirane pretpostavke tehnologije, da se samo
nekoliko rasprenih i vjernih duhova usuuje prkositi ak i njenim najgrubljim nastranostima.
Postojanje dinaminog unutranjeg svijeta u ovjeku, ija se bitna priroda ne moe ispitati nikakvim
instrumentom, te se moe spoznati samo ona kad je izraena gestama i simbolima i konstruktivnom
djelatnou, predstavlja tajnu koja je duboka ba kao i sile to povezuju sastavne dijelove atoma i
objanjavaju karakter i ponaanje elemenata. U ovjeka se ta tajna moe iskusiti ali ne i opisati, jo
manje objasniti: um ne moe sam sebe odraavati iznutra. Samo izlazei izvan sebe postaje svjesnim
svoje unutranjosti.
Nastojanje da se ukloni formativna uloga uma, inei djelo vanijim od tvorca, svodi tajnu na apsurd,
i ta afirmacija apsurda predstavlja ivotnu herezu dananjeg narataja. Taj redukcionizam pretvara se
naposljetku u blebetavu pusto Oekivanje Godota ili Krappove posljednje vrpce, s njihovim
prikazivanjem dosade i munine kao neizbjenog klimaksa ljudskog postojanja. To i jest konani sar-
donini komentar mehanike slike svijeta, sistema moi i subjektivnih nevrijednosti koje proizlaze
iz njih. Jer tehnologija koja porie stvarnost subjektivnog ivota, ne moe polagati prava na ljudsku
vrijednost ak ni svojih najboljih proizvoda.
Organska slika svijeta, meutim, ne moe zanijekati entropiju. Mora prihvaati kao zadane procese
osipanja koji prate sve organske djelatnosti: oni zaista nisu nita manje integralni dio ivota, nita
manje kontrapunktni doprinos kreativnosti nego sreene, konstruktivne, gradive funkcije; ta se dva
procesa ne mogu razdvajati kao ni tijelo i dua, mozak i um, sve dok ne zastanu u smrti. Ali u umu
postoji latentna energija koja u rijetkim trenucima zaobilazi organska ogranienja i zanemaruje ili
prkosi konanoj granici smrti: ona se otkriva kao poticaj transcendenciji. Shvaanje da ovjek kao

274
vrsta ima duboku enju da prevlada svoja organska ogranienja, te da ta tenja moe dati smisao ak
i najpogibeljnijim trenucima ivota, predstavlja blagotvorni dar religija, ime se, dakako, i objanjava
utjecaj koji su imale na cijelo ovjeanstvo. Ta funkcija je tim jedinstvenija zbog toga to esto za-
nemaruje svaki zahtjev organskog odranja reprodukcije i opstanka: stoga je ne moemo izvoditi iz
animalnih potreba kao mnoge druge ljudske funkcije, meu kojima i tehniku.
Usprkos uklanjanju subjektivnosti iz mehanike slike svijeta, elja za savrenstvom, potreba da se
prkosi i izbjegne sudbina, nagon za transcendencijom mogu se opaziti i u tehnologiji, zajedno s
drugim manifestacijama zajednikim religiji, kao to su spremnost da se prihvati rtva i prijevremena
smrt.
Uzmimo stari san o pretvaranju obinih kovina u zlato. To vrlo lako moemo odbaciti kao djeti-
njasto nastojanje za brzim bogaenjem. Ali da je samo bogatstvo bilo cilj, moglo se postii na stotinu
dokazivo boljih naina. udnja da se prevladaju organska ogranienja magijskim radnjama duguje
umu koliko i kemija alkemiarevoj kuhinji: ta elja bila je toliko estoka, tako uporna i nepopustljiva,
da su alkemiari ponekad padali u iskuenje da krivotvore rezultat, skrivajui grudice zlata u pepelu.
Ali taj subjektivni poticaj da se prevladaju ogranienja materije ispao je blii stvarnosti od svih
vrsto utemeljenih inhibicija protiv toga: alkemiarev san, danas to shvaamo, ukazivao je na krajnje
udo nuklearne fisije.
Iako su u toku povijesti velika podruja ovjeove kulture odumrla ili bila unitena, osobito u toku
posljednja etiri stoljea, bezoblina i neorganizirana privienja uma zadrala su svoj domaaj kao
i uvijek: zapravo, jo su i ojaala kanaliziranjem u znanost i tehniku. udnovato, samo postojanje
tih predsvjesnih izvora tehnologije zanemaruje se pod pretpostavkom da znanost i tehnika nemaju
subjektivnih sklonosti. To je daleko od istine.
To preveliko pojednostavljenje i samozavaravanje isprva je podupirala mehanika slika svijeta, i
ono je: jo uvijek djelotvorno, iako ta slika svijeta danas utjee samo na ona zaostalija podruja zna-
nosti. Kako sam ve pokazao, ideja vremena vanija je od svakog izumljenog fizikalnog instrumenta
kojim se biljei vrijeme, i ta ideja oblikovala se u ljudskom umu bez ikakvog drugog instrumenta osim
golog ljudskog oka koje je promatralo kretanje planeta i izraunavalo ga pomou apstraktnih matema-
tikih simbola, postojeih takoer samo u ljudskom umu. Pojam vremena nije potekao ni od sunevog
ni od pjeanog sata, niti bi bilo kakvo izravno poboljanje tih instrumenata ljudskom rukom stvorilo
mehaniki sat.
Kao to je Newton pronicljivo primijetio u svojoj Optici, upravo izvoenjem uzroka pojava iz
njihovog fizikog djelovanja i dolazimo do Prauzroka, a taj, dodao je, svakako nije mehaniki. Ako
smijem dopuniti tu tvrdnju, kako bih je primijenio ne na fiziki univerzum nego na ljudske stvari,
Prauzrok emo nai ne jedino u Newtonovom sveproimajuem Boanskom Organizatoru, nego u
ljudskom umu.
Smatrati da ovjekovim subjektivnim poticajima i matanjima treba pridavati istu teinu kao i for-
mativnim utjecajima u kulturi, zapravo kao primarnim pokretaima, kao utiscima to ih na njegova
osjetila utiskuje fiziki svijet ili razna orua i strojevi to ih je smislio kako bi modificirao taj svijet,
ak se i danas moe initi mnogima pomalo presmjelom hipotezom. U naoj jednostranoj slici svijeta,
sam ovjek postao je raseljeno lice: nije na oku, pa nije ni na umu, prognanik, i izgladnjeli zatoenik
u koncentracionom logoru to ga je sam osnovao.
Reagirajui protiv nekontroliranog subjektivizma prethodne slike svijeta, naa zapadna kultura oti-
la je u drugu krajnost. Jednom davno ljudi su pridavali veliku vlast svojim nepopravljenim i nepoprav-
ljivim matarijama, zanemarujui injenicu da se ljudi iskljuivom koncentracijom na svoj unutranji
ivot ne mogu razmnaati i opstati, osim milou drugih koji ne pate od takvih obmana: to je istina
koju e hipiji s vremenom otkriti. Neuspjeh u stvaranju koherentne transcendentalne slike svijeta,
koja u dovoljnoj mjeri uvaava egzistencijalne i subjektivno nepromjenljive injenice ljudskog iskus-

275
tva, predstavlja fatalnu slabost svih religija. Ali ta subjektivna greka danas se pretjerano ispravlja te,
povratno, raa misao koja je jednako kriva: naime, da organizacija fizikih i materijalnih aktivnosti
moe prosperirati u jednom bezumnom svijetu.
Ova analiza tehnike i ovjekovog razvoja poiva na vjerovanju u imperativnu potrebu za pomire-
njem i spajanjem subjektivnog i objektivnog aspekta ljudskog iskustva, metodologijom koja e najzad
obuhvatiti oboje. Do toga ne moe doi odbacivanjem ni religije ni znanosti, nego ponajprije njihovim
odvajanjem od zastarjele ideoloke matrice koja je iskrivila njihove respektivne razvitke i ograniila
im polje interakcije. ovjekova divna dostignua u projiciranju svojih subjektivnih impulsa u institu-
cionalne oblike, estetske simbole, tipove mehanikih organizacija i arhitektonske strukture, snano
su uveana sreenim metodama suradnje to ih je znanost ovjerovila i univerzalizirala. Ali istodobno,
svesti prihvatljivu subjektivnost na idealnu razinu kompjutora, samo bi odsjeklo racionalnost i red od
njihovih najdubljih izvora u organizmu. Ako elimo spasiti samu tehnologiju od zastranjenja njenih
sadanjih voa i tobonjih bogova, moramo se i milju i djelom vratiti svojem ljudskom sreditu: jer
upravo tu je mjesto na kome sve znaajne preobrazbe poinju i svravaju.
Priroda tog proimanja i sjedinjenja izmeu subjektivnih i objektivnih aspekata postojanja opire
se svakom irokom opisivanju, jer obuhvaa ni manje ni vie nego cijelu povijest ovjeanstva. Tako
je i ostalo na pjesniku da same tu temeljnu realnost u nekoliko rijei. Ono to je Goethe rekao o
prirodi vrijedi jednako i za svaku manifestaciju kulture i osobnosti. Priroda nema ni srike ni kore:
ona je istodobno i izvana i iznutra. Upravo sam na temelju te misli, opisujui ovjekov tehnoloki
napredak, pridao jednaku teinu svakom dijelu njegova organizma, a ne samo ruci i od nje izvedenim
oruima. A zbog toga, takoer, naglaavam i ulogu koju imaju elje i projekcije, simboli i fantazije,
ak i u najpraktinijim primjenama tehnologije. Jer upravo sveukupnom djelatnou uma, ne samo
inteligencijom i dinamikim instrumentima inteligencije, dolazi u samoj tehnici do onih radikalnih
odvajanja od konvencionalne prakse.
Ako taj pristup vrijedi, onda povlai za sobom zakljuak koji pobija one to zamiljaju da e sada
postojee snage i ustanove nastaviti ivjeti u beskraj, postajui vee i snanije, premda upravo njihova
veliina i mo prijeti ponitenjem one dobrobiti oko koje se izvorno nastojalo. Ako ljudska kultura
stvarno nie, razvija se i obnavlja svjeom djelatnou uma, tada se istim procesima moe modifici-
rati i transformirati. to ljudski um gradi, moe takoer i razgraditi. Zanemarivanje ili splanjavanje
interesa djeluje jednako kao fiziki nasrtaj. To je pouka koju na na stroj usmjereni svijet mora to
bre usvojiti, ako hoe ouvati ak i svoje vlastite uspjene izume.
Kako bih saeto opisao aktivnu ulogu koju ovjek igra u svom tehnikom razvitku nasuprot stavu
da mu je sueno biti rtvom izvanjskih sila i ustanova nad kojima ima slabu ili nikakvu vlast ka-
nim se pozabaviti meusobnim proimanjem ovjekovog subjektivnog i objektivnog ivota kroz dva
komplementarna kretanja: materijalizaciju i eterizaciju. Paradoksalno, procesi ostvarenja (materijali-
zacija) zapoinju u umu, dok procesi oduhovljenja (eterizacije) kreu od vidljivog i izvanjskog svijeta
prema unutranjoj osobnosti, oblikujui se konano rijeima i simbolima u umu, kao manje ili vie
koherentan svjetonazor.
Slijedei prikaz modaliteta ovjekovog razvitka ne smije se, zbog verbalnih slinosti, pomijeati ni
s hegelijanskim idealizmom ni s marksistikim materijalizmom, iako ima poneto apstraktne istine u
obje te filozofije koje priznaju dinamike i proturjene procese, to ih nastojim pomiriti s konkretnim
povjesnim realitetima. Organski koncept kulturne i osobne preobrazbe mora i vanjske i unutranje
aspekte tretirati kao istodobne, a ne kao uzajamno iskljuive. U svom Ogledu o ratu, Emerson se bio
pribliio formulaciji mog vlastitog stava kad je rekao: Pogledajte kako se svaka istina, svaka zabluda,
a svaka je misao u umu nekog ovjeka, zaodijevaju u drutva, kue, gradove, jezike, ceremonije i
novine. Zahvalan sam Emersonu to je shvatio za razliku i od Hegela i od Marsa da zabluda kao

276
i istina, zlo kao i dobro, mogu imati vanost, jer kao to je rekao u Urielu, Zlo e biti blagoslov, a
led e gorjeti.
I oduhovljenje i ostvarenje prolaze kroz niz razaznatljivih ali ne uvijek i sukcesivnih faza, a ako se
zbivaju istodobno, kreu se u suprotnim smjerovima iako ne uvijek istim korakom ili s istim utje-
cajem na razliita podruja iste kulture. Ako oduhovljenje izvorno zapoinje direktnim utiscima to
ih izvanjsko prebivalite i njegovi itelji utiskuju u ovjekov um, ostvarenje zapoinje vie u samom
umu, na stupnju koji prethodi apstrakciji i simbolizaciji: na stupnju snova i predsvjesne aktivnosti, i-
ja stimulacija potjee uglavnom iznutra, od hormona i lijezda s unutranjim luenjem, osobito onih
povezanih sa spolom, glau i strahom.
Prva faza materijalizacije potjee iz nervne aktivnosti, uz koju se jedva moe povezati pojam uma:
ono to e se kasnije pojaviti kao neka ideja, moglo bi se s veom tonou nazvati privienjem,
jo neopipljivijim od tradicionalnih duhova. To privienje je po definiciji potpuno privatno iskustvo,
neoblikovano, nemuto, nepriopivo i stoga ga je tee zadrati nego ak i ono to smo sanjali nou.
Oito, takav intuitivni proces ne moe se ispitivati znanstveno: moe se samo izvesti njegovo pos-
tojanje, oitovanjem unatrag iz njegovog kasnijeg razvitka. Ali trajni priljev poticaja iz unutranjih
tjelesnih organa, ukljuujui i sam mozak, koji pokazuje aktivnost i dok spava, mora se postaviti kao
polazna toka za svekoliki formalizirani i organizirani mentalni ivot.
Postojanje te bezobline, subjektivne aktivnosti, moglo bi biti upitno, kad ona ne bi imala tenju,
pogotovo ako ju ne zanemarimo i ako se esto ponavlja da poprimi trajni karakter. Time zame-
tak ideje hrabrosti, prije nego to se uope moe nazvati idejom, moe poprimiti uvijek iznova
prizivljivu sliku lava. Prijelaz od onog to je unutranje, nesvijesno, osobno, u javni svijet koji se mo-
e dijeliti s drugim ljudima, predstavlja slijedei stupanj materijalizacije. Na toj toki, zametak ideje,
jo prije nego to nalazi rijei da se izrazi, iskazuje se jezikom tijela. Formativne ideje, koje napokon
mogu zavladati cijelim drutvom, upravo tim procesom obuzimaju ivu osobu, te s vremenom mogu
postati vidljive i drugim ljudima. Ideje-sile, kako je Alfred Fouill sretno okrstio takve dinamine i
formativne ideje.
Mnoge ideje umiru ve u klici: one nikad ne prelaze stupanj privienja. ak i ona izvediva ideja
koja ima sree da preivi, mora proi kroz dugi period inkubacije i iskuavanja prije nego postane
dovoljno opipljiva, da se poput vjetrom raznesenog sjemena ugnijezdi u nii povoljnoj za njezin rast.
Ta nia mora biti iva osoba, koja nije uvijek zaetnik i jedini vlasnik. To je faza inkarnacije, utje-
lovljenja.
ak prije nego to se ideja moe prenijeti govorom, ona e postati, da se posluimo klasinim izra-
zom iz Novog zavjeta, tijelo, i poznat e se po odgovarajuim tjelesnim promjenama. Nemojte misliti
da su preliminarne faze intuicije i ideacije u bilo kom smislu mistine: one su opa mjesta svakodnev-
nog iskustva. Takoer se ni koncept utjelovljenja ne odnosi nuno na konkretnu teoloku epifaniju iz
koje smo uzeli rije. U prvom svesku Mita o maini pokazao sam kako je ideja kraljevanja nikla
kao transcendentalna slika moi i vlasti, izvedene iz spoja zapovjednog iskustva monog lovakog
poglavice s oboavanjem solarnog boanstva, Atum-Ra ili u Sumeru i Akadu, s jednako monim
Bogom Oluje, koji je tamo imao prvenstvo.
Ali za primjere utjelovljenja ne treba da idemo u staru Mezopotamiju, Egipat ili Palestinu. enja za
primitivnom kontrakulturom, koja prkosi kruto organiziranim i depersonaliziranim oblicima zapadne
kulture, javila se u zapadnom umu s izvornom ekspresijom romantizma meu intelektualnim sloje-
vima. Ta udnja za povratkom u neko prvobitnije stanje poprimila je neto manje artikulirani, puki
izraz, u elementarnim ritmovima jazza, prije vie od pola stoljea. Utjelovljenje te ideje u Beatlesima
uinilo je da ona gotovo sa snagom vulkanske erupcije opet naglo provali u zapadno drutvo. Na du-
boku promjenu koja se zbivala u mladei nje ukazivao samo nagli uspjeh njihovih ploa: rije je bila
o njihovoj novoj osobnosti, koja se izrazila njihovom neomedijevalnom frizurom, nesputanom sen-

277
timentalnou, nonalantnim dranjem i snovitom spontanou, koja je za postnuklearne narataje
otvorila mogunost neposrednog bijega od megatehnikog drutva. Beatlesi su oslobodili sve njiho-
ve potisnutosti, kao i sve njihovo silno negodovanje zbog potisnutosti: frizurom, odjeom, ritualom
i pjesmom, to je sve postala stvar isto osobnog izbora, nove kontraideje koje su povezivale mlau
generaciju odjednom su se razbistrile i ojaale. Impulsi koji su jo uvijek bili previe nemuti za rijei,
poeli su se utjelovljenjem i imitacijom iriti poput umskog poara.
irenje novog evanelja pomou vidljivih osoba esto oznaava pojavu nove kulturne epohe. Bilo
je mnogo Mesija i Uitelja krijeposti, i pravih i lanih, i prije i poslije dolaska Isusa Krista.
Ali znajmo: novoutjelovljena osoba, bila ona budist ili Dioniz iz Liverpoola, ne moe opstati sama,
motrei narcisoidno svoju vlastitu sliku. Kao i jedinstveni bioloki mutant, ta ideja bit e osuena na
propast, osim ako slini impulsi ne ponu nalaziti tjelesni lik u tisuama drugih osoba: samo se tom
sveopom pripravnou moe neka formativna ideja zapravo dojmiti, pomou neposrednog dodira i
ugledanja, dovoljno velikog broja uenika i sljedbenika, prije nego to se i sama dade; shvatiti u isto
verbalnom obliku. Whitman je govorio u ime svih sudionika tog procesa, rekavi: Ja i moji ne uvje-
ravamo dokazima: uvjeravamo svojom prisutnou. Poslovino je ve da ovjek ui svoj nauk ivei
svoj ivot: poprimajui najprije tjelesni oblik, ideja se poinje iriti u zajednici tjelesnim oponaanjem,
prije nego to se moe djelotvornije odrediti govorom i intelektualnim formuliranjem.
Jaz izmeu prvobitnih privienja i intuicija i realnosti drutvenog ivota u kojoj sudjeluju drugi,
premouje se upravo sazrijevanjem ideja kroz svakodnevno ivotno iskustvo. To stanje formulacije,
ideacije i elaboriranja moglo bi se poistovjetiti s usmenim nauavanjem velikih uitelja, kojom prili-
kom uenici pamte njihove rijei, kao to je sluaj s Konfucijevim aforizmima, Platonovim dijalozima
ili kranskim evaneljima, te njihovom konanom fiksacijom u obliku knjige. Na tom stupnju, je-
dinstveni uvid utjelovljenja biva ojaan mnogim drugim idejama koje su ve dio stabilne tradicije,
zapravo sistem obrazovanja, ili su jo uvijek u zraku. Kao i u sluaju utjelovljenja da bi ostale ive,
formativne ideje moraju se s koljena na koljeno nanovo promiljati i iskuavati.
Slijedei stupanj, ira socijalizacija ideje, moglo bi se nazvati inkorporacijom, ukljuivanjem: iz-
vorni formativni impuls napokon postaje osnaen svjesnim racionalnim nastojanjem cijele zajednice,
manifestirajui se u obiajima obiteljskog ivota, obiajima sela, rutini grada, praksi radionice, ritu-
alima hrama i zakonskoj proceduri suda. Bez tog opeg drutvenog usvajanja i prilagoavanja, ak i
iroko utjelovljena ideja izgubit e autoritet i djelotvornost; doista, u tome je i bila slabost krans-
tva to je svoje moralne principe proirilo na organiziranu vlast, oklijevajui da se uhvati ukotac s
ropstvom i ratom i klasnom eksploatacijom, zbog ega je, usprkos neizmjernim energijama koje je
oslobodilo na ostalim podrujima, izgubilo svoj zamah i podleglo unutranjoj koroziji, ne uspjevi
ostvariti univerzalno bratsko drutvo koje je propovijedalo.
Karl Marx je pravilno uoio kakvu je efikasnu ulogu u oblikovanju ovjekove osobnosti igrala orga-
nizacija sredstava za proizvodnju (tehnologija). Ali, poinio je veliku greku gledajui na ekonomsku
organizaciju kao na nezavisni, samoevolutivni faktor, nedodirljiv za aktivnu ljudsku intervenciju, dok
je taj oblik materijalizacije samo jedan od mnogih naina na koji fermentirajue ideje neke kulture
postaju prihvaene, redovite i sprovedene u opoj svakodnevnoj praksi. U tom je smislu, moda, vrhu-
nac kranskog drutvenog dostignua postignut relativno kasno u srednjem vijeku, kad su samostani,
ubonice, sirotita i bolnice postojali u svakom gradu, u dotad nepoznatoj koliini.
Tek svojim nastavljanjem u nekoj ustanovi, subjektivni impulsi prestaju biti privatni, proizvoljni,
proturjeni i nedjelotvorni, te mogu dovesti do velikih socijalnih promjena. Takva preobrazba osloba-
a nove potencijale, i ako se ne uspije ukljuiti u neki zajedniki oblik, moe pokazati neoekivane
nedostatke. Matrijarhat jednog doba, kraljevanje u drugom, a boansko iskupljenje i spasenje u treem
dobu, moraju biti ukljueni u svaku ustanovu i utjecati na svaku kolektivnu akciju, ako e formativne
ideje, koje lee u temeljima te kulture, cvjetati i odrati se protiv gomile rezidua i okorjelih materi-

278
jalnih preitaka, koji su i dalje ilavi i esto vrlo snani. Budui da postojee ustanove imaju prolost
koja je prethodila novoj ideji, te ukljuene vrijednosti i svrhe drukije prirode, u toj e treoj fazi doi
do mnogih daljnjih modifikacija, do unoenja novih elemenata koji su nedostajali u izvornoj verziji.
Ali, istodobno, privola i podrka velikog broja ljudi moe se osigurati samo tim inom ukljuivanja.
Na toj toki ukljuivanja, novi kulturni oblik, to god da se dogodi, gubi neto od svoje nekadanje
jasnoe. Oni koji su pali pod utjecaj nove vizije, ili oni koji su brzo htjeli preuzeti masku nove osobnosti,
esto zastanu pred prihvaanjem tog daljnjeg kompliciranja materijalizacije: on im u najboljem sluaju
izgleda kao kompromis, u najgorem kao izdaja. Ukljuenjem u postojee ustanove, ideja svakako gubi
neto od svoje izvorne istoe, ako se, zapravo, samim inom materijalizacije, ne pretvori u svoju
vlastitu suprotnost. Tako se kranska crkva, kad se rimska drava obratila na kranstvo, do neke
mjere i sama obratila na poganstvo, tolerirajui ne samo mnoge rimske obiaje, nego ak i prenosei
sadistike rituale rimske arene na kransku koncepciju pakla, kao vrhunskog iskaza boje pravde,
inei iz prizora vjenih muka prokletih grenika jednu od najveih radosti za vjerne na nebesima.
Konana materijalizacija neke formativne ideje, od njenog predsvjesnog zaetka u mnogim pojedi-
nanim umovima pa do potpuno ekternaliziranog i socijaliziranog stanja, u kojem sudjeluje svatko,
sastoji se u preobraaju fizike okoline pomou praktinih sredstava kao i simbolike ekspresije. Ta
faza mogla bi se nazvati konano utjelovljenje. Najprije se ocrta radnja, potom odaberu glumci,
zatim glumci stavljaju minku i kostime, nakon toga izrauje se scenarijo i razvije radnja, te na kraju,
grade se nove fizike strukture koje izraavaju i podupiru ideju.
Ali upravo u tim rekonstituiranim fizikim strukturama otkrivaju se nove mogunosti, koje su u
izvornoj koncepciji bile samo latentne sasvim neprevodive u verbalne, grafike ili glazbene simbole
koje je lake oblikovati. Je li Isus Krist, najspontanija i najneformalnija osobnost, mogao i pomisliti da
e konani izraz kranstva biti ostvaren u formaliziranoj hijerarhijskoj organizaciji, koja jednoobraz-
no djeluje na itavom evropskom kontinentu, te da e kulminacija tog svjetovnog pokreta biti veliko
podizanje katedrala, crkava i samostana, za iju tehniku smionost i estetsku vitalnost nije bilo mjesta
u Isusovim intuicijama? Ipak, paradoksalno, bez kranske ideje ne bi bilo ni Durhama, ni Chartre-
sa, ni Bamberga ni Svete Inkvizicije! Koje bi se bolje otkrivenje moglo nadati iz nepredvidljivosti
budueg za razliku od sadanje metode ekstrapoliranja opazivih postojeih tendencija?
Iako sam se posluio jednom konkretnom epizodom povijesti Zapada, usponom kranske crkve,
kao prikladnim primjerom, taj saeti proces je zapravo sveopi, primjenjiv s mnogim varijacijama na
sve kulture, nita manje na trijumf mita o maini.
Redajui faze materijalizacije u vremenskom nizu, zanemario sam simultane pojave, a s ustanova-
ma, osobama, i idejama koje su zapravo u neprestanom toku i uzajamnom proimanju, prolazei kroz
unutranje i vanjske preobrazbe, postupao sam Kao da su zasebni i oblikom prepoznatljivi dogaaji.
Tako se, na primjer, Isusovo utjelovljenje nije dogodilo samo jedanput: kranska ideja, da bi ostala
iva, trebala je daljnja utjelovljenja, uvijek s novim modifikacijama, u osobama Pavla, Augustina, Fra-
nje Asikog i bezbroj drugih kranskih dua. U tim promjenama bistra izvorna poruka nesumnjivo
je izgubila neto od svoje snage, jer su ideje prikladne za jednu kulturu na umoru bile nebitne za
probuenu vitalnost kasnijih razdoblja. Iako su institucionalna organizacija crkve i bogatstvo njenih
fizikih struktura priguili izvorni plamen, on je i dalje tinjao da bi, zaudo, opet proplamsao u nae
kasno vrijeme, u osobi pape Ivana XXIII.
Preostaje nam da zabiljeimo jo jedan konani aspekt materijalizacije: paradoks. Sastoji se u to-
me da subjektivne ekspresije ostaju ive u umu daleko due od korporativnih organizacija i fizikih
graevina, koje naoko izgledaju tako vrste i trajne. ak i kad se kultura raspadne, gubitak nikada
nije sasvim potpun ili definitivan. Od sveukupnog dostignua ostat e mnogo i ostavit e svoj trag na
kasnijim umovima u obliku sporta, igre, jezika, umjetnosti, obiaja. Iako je malo zapadnjaka vidjelo
neki hinduistiki hram, sanskrtski korijeni za majku i oca jo uvijek im je na jeziku kad im se obraa-

279
ju, trajniji od svakog spomenika. Taj simboliki nanos prolih kultura daje bogato organsko gnojivo
umu, bez kojeg bi kulturni okoli bio jalov poput Mjeseeve povrine. Andr Varagnac je dokazao
kako je jedna krajnje drevna, usmeno predavana kultura, uglavnom neolitska, moda ak i preneolit-
ska, predala svoja magijska vjerovanja, svoje seksualne obiaje i vjenane obrede, svoj folklor i bajke
slijedeim generacijama irom svijeta.
Arhaine kulture jo uvijek tvore zakopani temelj suvremenog drutva. Igre loptom, koje se igraju
svugdje, zapravo su preitak iz hramova, gdje je u vjerskim obredima lopta predstavljala Sunce, a
protivniki igrai zastupali su sile svjetla i tame. Ope poznata rasprostranjenost astrologije i gatanja
danas, samo je najnoviji primjer te subjektivne ustrajnosti. ak kad nestanu svi materijalni rekviziti
potrebni za neku ve istroenu dramu, neki maleni trag same drame ipak e ostati u poslovicama,
baladama, muzikim frazama i melodijama, odjekujui s koljena na koljeno: trajniji u izgovorenoj
rijei nego da je urezan u kamenu. Ako nam se velike piramide Egipta ine izuzetkom, treba se sjetiti
da su usprkos svoj svojoj krutosti bile simboli Brda Stvaranja, enje za besmrtnou, udnje da se
prevlada vrijeme i organsko raspadanje.
Proces suprotan materijalizaciji, ostvarenju, nazvao sam eterizacijom, oduhovljenjem, ali kako
je Arnold Toynbee upotrijebio ovaj potonji naziv u neto ogranienijem smislu, morao bih moda
razjasniti stanovitu razliku. U Prouavanju povijesti, Toynbee je ukazao na tendenciju, vidljivu i u
biolokom i u drutvenom razvitku, prema umanjivanju i sve veem pojednostavljenju, koje se odvija
zajedno s viim stupnjem unutranje organizacije i profinjenosti. O tome u evoluciji svjedoi prijelaz
od gigantskih praznoglavih reptila na sitne ali pametne sisavce, ili od glomaznih katedralnih satova
petnaestog stoljea na izuzetno male i tone satove dvadesetog. Grubo uzevi, ta generalizacija vrijedi:
ali, Toynbee zanemaruje jednako znaajan suprotni proces koji opisujem, a koji ide u obrnutom smjeru.
Za onaj dio procesa na koji ukazuje Toynbee, radije bih se posluio nazivom dematerijalizacija.
Procesom eterizacije, opipljivi i vidljivi svijet progresivno se prevodi u simbole i regionalizira u umu.
U Tehnici i razvoju ovjeka, nastojao sam ocrtati prirodoznanstvenu povijest tog procesa, tako da
ovdje namjeravam samo opisati kako jednom najzad utjelovljena kultura postaje dematerijalizirana,
te time otvara put za novu konstelaciju formativnih ideja, koje i same nastaju dijelom kao reakcija
protiv vladajue kulture, a ipak su trajno uvjetovane, povremeno ak i podrane, upravo obiajima i
ustanovama koje nastoje odmijeniti.
Kad je organizirajui ideja neke kulture u potpunosti istraena, kad je drama odigrana, a sve to
ostaje od izvornog kreativnog poticaja predstavlja sama mrtvi ritual i prisilno mutranje, tada je
doao trenutak za pojavu nove formativne ideje.
Put oduhovljenja se, dakle, esto otvara slomom koji doziva novi prodor. Isprva se uglavnom radi
o fizikom zastoju koji otkriva tehniku nepodobnost ili ljudsku defektnost prividno procvalog dru-
tva: o ratovima i fizikom osiromaenju, te razaranjima to ih donosi rat, zajedno s opustoenjem
ivota. Epidemije, degradacija okolia, erozija tla, zagaenje, slaba etva, ispadi kriminalnog nasilja
i psihotike zloudnosti sve su to simptomi takve dezorganizacije koji stvaraju daljnje drutveno
propadanje. Jer ljudi na koje se to sruilo osjeaju se prevareni i ugnjeteni, pa odbijaju obavljati svoje
stare dunosti, dnevne napore i rtve, bez kojih drutvenih mehanizam uope ne moe raditi.
Uzroci takvog sloma obino se svode na korjeniti neuspjeh povratne sprege: na nesposobnost da se
priznaju zablude, na nevoljkost da se isprave, na otpor uvoenju novih ideja i metoda koje e pruiti
sredstva za novu ljudsku preobrazbu. Ako se prepoznaju, mnogi od tih defekata koji u krajnjoj liniji
unitavaju drutvo mogu se ispraviti, pod uvjetom da se poduzme hitna akcija prirunim sredstvima.
Ali ako se i to propusti, javlja se stravino patoloka situacija, koja zahtijeva prije kirurgiju nego dijetu.
Zbog tih razloga prva manifestacija oduhovljenja, iako potjee iz subjektivnih deziluzija i razoara-
nja, ne odvija se na idejnoj razini: ona e prije otpoeti nasrtajem na vidljive zgrade, ikonoklastijom
i razaranjem. Ponekad to poprima oblik organiziranog fizikog napada, ponekad, kao u sluaju kr-

280
anskog odbacivanja velikih rimskih spomenika, iskazuje se naputanjem starih zgrada, kao to su
krani naputali arene i javna kupalita, naseljujui se u druge zgrade na drugim mjestima. Oito,
lake je prepoznati i unititi vidljive oblike nekog drutva nego temeljne ideje i doktrine koje se
mogu odrati u umu, kao to su idovi potajno sauvali svoje drevne obrede ak i u katolikoj pa-
njolskoj. Ali, spaljivanje knjiga i ruenje ouvanih zgrada unitava povjerenje u kontinuitet. Sjetimo
se Bastille!
Iako je materijalizacija nuno polagani proces dematerijalizacija djeluje brzo: ak i prestanak rada
na novim graevinama, ili njihova pregradnja u novom stilu, kao kad su smjele gotike konstrukcije
odmijenile teke romanike forme, predstavlja notorni in koji poslovino govori jae od rijei.
Kad takvo raspremanje ode dovoljno daleko, otvara se put pozitivnim snagama oduhovljenja,
jer je teren u dovoljnoj mjeri raien. Na tom stupnju namjetaj i zastori starog drutva, unato
tome to su blistavo novi, poet e izgledati zastarjelo, a stanovi koji su neko bili rezervirani za
elitu, iznajmljivat e se preko oglasa novim stanarima koji e, ironino, ili graditi za sebe nove
etvrti negdje drugdje, ili e zauzeti jo starije graevine i preurediti ih za nove ciljeve, ba kao to
su aristokratske palae Londona, Pariza i Rima pretvorene u poslovnice, urede ili ustanove visoke
birokracije.
Nema nikakve potrebe za daljnjim konkretnim povijesnim dokazima eterizacije. I opet, kao u pona-
anju organizama, procesi integracije i dezintegracije dogaaju se paralelno, ne bez uzajamnog proi-
manja. Da bismo slijedili tok eterizacije, treba samo serijalnu analizu materijalizacije oitati unatrag,
poevi od razgradnje i raspremanja i vrativi se do poetnog stupnja na kojem promjena karaktera i
naina ivota postaje vidljivom, da bismo doli do toke na kojoj se opet pojavljuje nova formativna
ideja. Jer kad negativna faza eterizacije ode dovoljno daleko, nova konstelacija ideja, nova slika svije-
ta, nova vizija ljudskih mogunosti obuzet e itavu kulturu, a potpuno nova lica zauzet e sredite
pozornice i prikazati novu dramu.
Ako, pak, procesi razoaranja, otuenja, raspremanja i razgradnje odu dalje, ako ne pone djelovati
nikakva protutea kroz moduse eterizacije, raspadanje e se vjerojatno nastavljati sve bre, dok vie
nikakve mjere oporavka ne budu mogue. U tom sluaju, snage antiivota nai e se u usponu, a
glumci koji prigrabe sredite pozornice i tvrde da prikazuju ivo Kazalite, bit e utjelovljenje apsurda,
sadizma, okrutnosti i paranoje, sa zadatkom da svojim vlastitim ludilom naposljetku sankcioniraju
dehumanizaciju do koje je doao Kompleks Moi.
Sreom, postoje mnoge indikacije, iako rasute, blijede i esto proturjene, da se raa nova kulturna
preobrazba: ona koja prepoznaje da je novana privreda bankrotirala, te da je kompleks moi postao
nemoan, upravo zbog svojih krajnosti i pretjeranosti. Je li ta promjena za sada dovoljna da zaustavi
daljnje raspadanje, tovie, hoe li moi uspjeno raspremiti nuklearnu megamainu prije nego to
ona dovede do totalne ljudske katastrofe, to su stvari koje jo dugo mogu ostati upitne. Ali ako ovje-
anstvo prevlada mit o maini, jednu stvar moemo sa sigurnou predskazati: potisnute komponente
nae stare kulture postat e dominantne u novoj; isto tako, sadanje megatehnike ustanove i struk-
ture svest e se na ljudsku mjeru i dovesti pod neposrednu ljudsku kontrolu. Pokae li se to istinom,
sadanja slika postojeeg drutva, njegovih tehnolokih promaaja i njegovih prekraja protiv ovjeka,
trebala bi implicitno pruiti valjane pozitivne upute za razradu jedne na ivot usmjerene ekonomije.
Ako taj shematski nacrt materijalizacije i eterizacije vrijedi, vrijedi, naravno, jednako i za formativne
ideje znanosti i tehnike, te za njihovo prevoenje u na sadanji kompleks moi.
Ono to su bile samo letimine slutnje novih mehanikih izuma u mislima Baconovih suvremenika iz
trinaestog stoljea, postalo je vrsto ocrtanim skupom idejia u djelima plejade mislilaca sedamnaestog
stoljea, od Campanelle i Francisa Bacona do Gilberta, Galileja i Descartesa. U arhetipskom liku Isaaca
Newtona, iji je matematiki jezik bio tako nov i nejasan da su ga mogli razumjeti samo upueni,
nova mehanika slika svijeta pojavila se u svom najproienijem i najuznositijem obliku. Tom novom

281
ideolokom osnovom bila je skuena i smanjena bogatija politehnika srednjega vijeka, u kojoj je uvijek
bilo mjesta za subjektivno izraavanje. Snovi Keplera, biskupa Wilkinsa i Johna Glanvilla, koji su
izbacili taj ljudski faktor, bili su rane projekcije ovjekove pobjede nad vremenom i prostorom.
Ako je utjelovljenje u preobrazbi znanosti i tehnike igralo samo nevanu ulogu, bilo je to zato
to je sama ideja osobnosti bila iskljuena iz automata, koji su sluili kao model za novu viziju svije-
ta. U tom mehanikom carstvu, ljudska osobnost predstavljala je samo smetnju za novu koncepciju
objektivnosti. Eliminirati taj iracionalni ljudski faktor bio je zajedniki cilj i teorijske znanosti i
napredne tehnologije.
Za nagradu, tehnika je vrlo brzo prela na daljnje stupnjeve materijalizacije: nove formativne ideje
sistema moi postale su vidljive i djelotvorne u mnoini izuma i naina organizacije. Od osamnaestog
stoljea nadalje, ideal mehanike pravilnosti i mehanikog savrenstva uvukao se u svaku ljudsku
djelatnost, od promatranja neba do navijanja satova, od redanja vojnika do redomine sijaice na
poljima, od voenja trgovakih rauna do provoenja nastave u kolama.
Te su se navike na svim podrujima potvrdile golemim kvantitativnim rezultatima u proizvodnos-
ti, s tim da se kvalitativni rezultat podrazumijevao. U nae vrijeme mehanika slika svijeta doivjela
je svoje konano otjelovljenje u mnotvu strojeva, laboratorija, tvornica, uredskih zgrada, raketnih
platformi, podzemnih sklonita i kontrolnih centara. Ali sada kad je ideja u potpunosti utjelovljena,
moemo vidjeti da za ovjeka nije ostavila mjesta. On je sveden na standardizirani servo-ureaj: pre-
ostatak iz jednog organskijeg svijeta.
Ako se Tehnika i civilizacija i Mit o maini ne mogu pozivati na svoju izvornost na svim ostalim
podrujima, te knjige barem radikalno osporavaju, iako za sada s uspjehom ne obaraju ideju da je
Kompleks moi evoluirao po sebi, djelovanjem izvanjskih sila nad kojima ovjek nije imao nikakve
kontrole, te na koje njegov subjektivni ivot nije mogao utjecati.
Kada bi samo strojevi bili dovoljni da proizvode strojeve, kad bi se tehnoloki sistemi automatski
razmnaali zbog inherentnih sila, slinih onima koje objanjavaju rast i razvoj organizama, perspek-
tive ovjeanstva u blioj budunosti bile bi jo crnje od onih iz navednog pisma Samuela Butlera ili
iz kasnijih analiza Henryja Adamsa. Ali ako je, prije svega, sam sistem moi bio proizvod ljudskog
uma, materijalizacije ideja koje su imale organske i ljudske korijene, tada budunost sadri mnoge
otvorene mogunosti, od kojih neke lee potpuno izvan domaaja naih postojeih ustanova. Ako
pomodni tehnokratski recepti za proirenje sadanjeg sistema kontrole na sav organski svijet nisu
prihvatljivi racionalnim ljudima, ne treba ih ni prihvati. Dananja gorua ljudska zadaa ne sastoji
se u izdrljivosti pred daljnjim zloupotrebama sistema moi, nego o odvajanju od njega i kultiviranju
naih subjektivnih rezervi kao nikad prije.
Ako se to ini nekim posve nemoguim zahtjevom, sa ansama koje jako prevaguju u korist sistema
moi i protiv ovjekove osobnosti, treba se samo prisjetiti kako se takvo povlaenje, i odbacivanje
osporavanje inilo apsurdnim veini inteligentnih Rimljana, prije nego to je kranstvo ponudilo
alternativu.
U doba prvog rimskog cara Augusta (63. pr.n.e. 14. n.e.) rimski sistem moi, potpomognut i pro-
iren svojim golemim tehnikim i vojnim strojem, bio je postigao vrhunac svoje vlasti i utjecaja. Tko
bi tada i pomislio da red i zakon to ih je nametala Pax Romana nisu tako vrsto uspostavljeni da
su praktino neprobojni? Usprkos ranijim upozorenjima historiara Polibija, Henryja Adamsa svog
vremena, Rimljani su drali da e njihov nain ivota trajati beskrajno. Privreda im je bila tako vrsto
ustaljena, da su obrazovani Rimljani vrlo dugo s prezirom promatrali beznaajnu kransku manjinu
koja se svjesno povlaila iz njihovog sistema, odbacujui njihova dobra i potcjenjujui njihova silna
dostignua u gradnji cesta i kanalizacije, jednako kao i njihovu odanost neumjerenom jelu i porno-
grafiji.

282
 Koji je obrazovani Rimljanin u vrijeme Marka Aurelija mislio da e svega dva stoljea kasnije jedan
od njihovih najobrazovanijih umova, Augustin, predava na glasu, temeljito upoznat s cijelom kultu-
rom prolosti, napisati Dravu boju, kako bi razotkrio pokvarenost cijelog rimskog establimenta
te igosao ak i njegove vrline? A tko je i u najsmjelijim matanjima mogao zamisliti da e se malo
kasnije Paulinus iz Nole, patricij, roen da bude rimskim konzulom, to je bila najvia mogua po-
litika pozicija, povui na vrhu svoje karijere u neki zabitni hispanijski samostan, kako bi njegovao
svoju vjeru u boanski poredak i u ivot vjeni to ga je obeao Isus, te tako vjerujui, predati na kraju
sam sebe u ropstvo, ne bi li time iskupio iz zarobljenitva sina jedinca neke udovice? Pa ipak, ta se
nezamisliva ideoloka preobrazba dogodila, a ta su se nezamisliva djela doista zbila.
Ako se takvo odustajanje i otkidanje moglo javiti u oholom Rimskom Carstvu, moe se dogoditi
svugdje, ak i tu, danas: to lake danas, nakon to je vie od pola stoljea ekonomskih depresija, svjet-
skih ratova, revolucija i sistematskih programa istrebljenja smrvilo u prah i pepeo sve moralne temelje
moderne civilizacije. Ako sam sistem moi nije nikad izgledao sjajniji nego danas, redajui jedno za
drugim briljantna tehnoloka ostvarenja, njegovo negativno nalije koje osakauje ivot nije nikada
bilo tako opasno: jer svakovrsno nasilje i zloin, po uzoru na dehumanizirane primjere Pentagona
moi, provalili su tamo gdje su jednom bile najsigurnije i nepovredive ljudske djelatnosti.
To nije nikakvo proroanstvo: to je injenini opis onoga to se upravo dogaa pred naim oima,
gdje infantilni bijes i ubilako sukobljavanje zauzimaju mjesto razumnih zahtjeva i nastojanja oko su-
radnje. Da: fizika struktura sistema moi nije nikad bila pomnije artikulirana, ali njen ljudski oslonac
nije nikada bio krhkiji, moralno neodluniji i ranjiviji.
Kako dugo, pitaju se danas oni koji su svijesni toga, kako dugo moe fizika struktura neke napredne
tehnologije izdrati ako se svi njeni ljudski temelji mrve? Sve to dogaa se tako naglo, da su mnogi
ljudi jedva i svjesni da se dogaa: pa ipak, u toku posljednjeg narataja izbijeno nam je ispod nogu i
samo tlo. Ljudske ustanove i moralne zasade, kojima je trebalo tisue godina da budu bar minimalno
djelotvorne, nestaju pred naim oima tako potpuno, da e slijedei narataj jedva vjerovati da su
ikada postojale.
Uzmimo jedan dramatini primjer tog sloma. to bi veliki prokonzuli Britanskog Carstva, Curzoni
i Cromeri, rekli da im je netko godine 1914. priopio kako e se, usprkos izvjetajima stastistikih
godinjaka, njihovo carstvo u roku od jedne generacije raspasti iako je upravo u tom trenutku Sir
Edward Lutyens planirao impozantne graevine nove prijestolnice u Delhiju, te golemu potkraljevsku
palau, kao da e se carstvo odrati jo bezbrojna stoljea? Iako pjesnik imperijalizma, jedino je Kipling
predviao tu zloslutnu mogunost u svom djelu Recessional.
Jesu li ti graditelji carstva mogli zamisliti ono to je danas oito, da e najtrajniji efekt britanskog
imperijalizma, barem u njegovom najhumanijem obliku Britanske zajednice naroda, biti otvaranje
vrata antikolonijalizmu, te da e nekad podaniki narodi otpoeti s naseljavanjem u obratnom smjeru
u Englesku? Ipak, sve se to dogodilo, s istodobnim preokretima i poniavanjima koji su vidljivi
svugdje, nita manje i u Sjedinjenim Dravama. Ako su ti vanjski bastioni Pentagona moi ve pali,
koliko e vremena trebati prije nego to se samo sredite preda ili odleti u zrak?
Istono Rimsko Carstvo obnovilo je ugovor sa ivotom na tisuu godina, nagodivi se s krans-
tvom. Ako Sistem Moi hoe nastaviti svoj ivot u jednom viem organskom kompleksu kao suradnik
posvenom obnovi ivota to e moi samo ako njegovi dinaminiji prvaci, te one vee grupacije na
koje oni imaju utjecaja, dozive duboku promjenu srca, i uma, ideala i svrhe, veliku poput one koja je
kroz tako dugo vrijeme zaustavila raspad Istonog Carstva stvorenog u Bizantu. Moramo se, meutim,
sjetiti,/ da je ta mjeavina rimskih i kranskih ustanova bila postignuta na raun kreativnosti. Stoga,
sve dok raspadanje naeg vlastitog drutva ne ode jo dalje, ima razloga za traenje nekog zdravijeg
rjeenja koje e poticati ivot. Mogunost takve reakcije zavisi o jednom nepoznatom faktoru: koliko

283
su ivotno sposobne formativne ideje koje su danas u zraku, te koliko su nai suvremenici spremni
na napore i rtve, bitne za ljudsku obnovu? Tu nema nikakvih isto tehnolokih odgovora.
Je li zapadna civilizacija ve dola do one toke eterizacije na kojoj e izdvajanje i povlaenje dovesti
do sastavljanja organske slike svijeta, u kojoj e ljudska osobnost u svim svojim dimenzijama imati
prvenstvo nad svojim biolokim potrebama i tehnolokim pritiscima? Na to pitanje moe se odgovoriti
jedino djelovanjem, a dokaze koji govore o takvoj preobrazbi ve smo raspravili.
Opisati ak i u najjednostavnijim crtama mnoinu promjena potrebnih da se kompleks moi pretvo-
ri u organski kompleks, a novana privreda u ivotnu privredu, prelazi sposobnost svakog pojedina-
nog uma; svaki pokuaj ocrtavanja detaljne slike bio bi preuzetan. Tako je iz dva razloga: autentina
novost je nepredvidljiva, osim kod obiljeja koja su u drugom obliku prepoznatljiva u prolim kultu-
rama. Ali jo vie zbog toga to e materijalizacija organske ideologije, iako je ve otpoela, trebati
toliko vremena da odmijeni postojei establiment, koliko je sistemu moi trebalo da potisne feudal-
nu, municipalnu i crkvenu privredu srednjega vijeka. Prvi znakovi takve preobrazbe pojavit e se kao
unutranja promjena, a unutranje promjene esto udaraju naglo i djeluju brzo. Svaki od nas, dok se
u njemu mie ivot, moe igrati ulogu u tome da se izuzme iz sistema moi, potvrujui svoj primat
kao osoba tihim inom mentalnog ili fizikog povlaenja gestama nonkonformizma, uzdravanja,
ograniavanja i zaustavljanja, to e ga oslobaati od dominacije Pentagona moi.
Znaci takve dematerijalizacije i eterizacije vide se ve na sto razliitih mjesta: ima ih toliko da ih
nije potrebno posebno spominjati. Ako se usuujem predviati budunost drugaiju od one koju elita
moi, tehnokrati, tako samouvjereno ekstrapoliraju, inim to zato to iz vlastitog iskustva znam da je
lake distancirati se od sistema i selektivno se sluiti njegovim pogodnostima, daleko lake nego to
bi promotori Drutva obilja htjeli da njihovi ponizni podanici misle.
Iako nikakav neposredni ili potpuni bijeg iz tekueg sistema moi nije mogu, najmanje primjenom
masovnog nasilja, promjene kojima se vraa autonomija i inicijativa ljudskoj osobi dosene su svakoj
individui kad se ova jednom probudi. Mit o maini i dehumanizirani drutveni poredak to ga je on
stvorio najvie se oteuju upornim uskraivanjem interesa, usporavanjem tempa, zaustavljanjem
beutne rutine i bezumnih djela. Nije li se to, zapravo, ve poelo dogaati?
Kad doe trenutak da se mo odmijeni punoom, prisilni izvanjski rituali unutranjom, dobrovoljno
prihvaenom disciplinom, depersonalizacija individuacijom, automacija autonomijom, otkrit emo da
se nuna promjena stava i svrhe odvijala ispod povrine u toku posljednjeg stoljea, te da je odavno
zakopano sjeme neke bogatije ovjekove kulture spremno da pusti korijen i poraste, im napukne led i
ogrije ga sunce. Ako taj rast eli biti uspjean, slobodno e hraniti talogom mnogih prethodnih kultura.
Kad sam kompleks moi postane u dovoljnoj mjeri eteriziran, njegove e formative univerzalne ideje
opet postati upotrebljive, predajui svoju snagu i intelektualnu disciplinu, koja je nekad sluila samo
rukovanju stvarima, voenju i obogaenju ovjekovog cijelog subjektivnog postojanja.
Dokle god ovjekov ivot cvate, nema granice njegovim mogunostima, nema kraja njegovu stva-
ralatvu. Jer to je dio sutinske prirode ovjeka: da transcendira ogranienja svoje vlastite bioloke
naravi, te da je spreman i umrijeti ako treba, samo da omogui takvu transcendenciju.
Iza slike novih ovjekovih mogunosti koja se povlai kroz cijeli Mit o maini, lei duboka istina
koju je gotovo prije sto godina izrazio William James. Kad se s naeg dananjeg naprednog stajali-
ta, opazio je on osvrnemo na protekle stupnjeve ovjekove misli, zapanjuje nas da se svemir, koji
nama izgleda tako silno i tajanstveno zamren, mogao ikada ikome initi tako malom i jasnom stvari
U duhu i naelima znanosti nema niega to bi trebalo omesti, znanost da se s uspjehom bavi svijetom
u kojem su osobne sile polazita novih uinaka. Jedini oblik stvari s kojim se izravno susreemo, jedi-
no konkretno iskustvo to ga imamo, to je na vlastiti osobni ivot. Jedina potpuna kategorija naeg
miljenja, kau nam nai profesori filozofije, sastoji se od njegovih apstraktnih elemenata. A to siste-
matsko poricanje osobnosti kao uvjeta zbivanja, to rigorozno vjerovanje znanosti da je na svijet po

284
svojoj bitnoj i najskrovitijoj naravi neosobni svijet, moe se s obrtanjem vremena, zamislivo je, poka-
zati upravo onom grekom koja e u cijeloj naoj dinoj znanosti najvie iznenaivati nae potomstvo:
propust, zbog kojeg e u njihovim oima ona najvie izgledati besperspektivnom i kratkovjenom.
Vrtlog vremena obrnuo se; ono to je James kazao o znanosti, vrijedi jednako za nau prinudnu,
neosobnu, s moi obuzetu tehnologiju. Danas imamo dovoljnu povijesnu distancu da shvatimo kako
se u tom prividno automatiziranom mehanizmu, kao u starim automatskim igraima aha, zapravo
sakriva ovjek; znamo da taj sistem nije izravno izveden iz prirode kakvu je znamo na Zemlji i na
nebu, nego da ima crte koje svugdje na sebi nose otisak ovjekovog uma, dijelom racionalnog, dijelom
kretenskog, dijelom demonskog. Nikakvo vanjsko krparenje nee popraviti ovu prekomjerno monu
civilizaciju, koja se danas vidljivo nalazi na konanom i fosilizirajuem stupnju svoje materijalizacije:
djelotvornu promjenu stvorit e samo nova preobrazba koja se ve poela zbivati u ovjekovu umu.
Oni koji ne mogu prihvatiti opaanje Williama Jamesa da je ovjekova osoba oduvijek bila polazi-
tem novih uinaka, te da se prividno najvre strukture i ustanove moraju slomiti im se formativ-
ne ideje koje su ih rodile poinju osipati, zapravo su pravi proroci smaka svijeta. Pod uvjetima to ih
namee tehnokratsko drutvo, za ovjeanstvo ne postoji nikakva druga nada osim da ide niz dlaku
planovima za ubrzani tehnoloki progres, iako e time svi vitalni ovjekovi organi biti ljudoderski
pojedeni, samo da se produi besmisleni opstanak megamaine. Ali oni od nas koji su odbacili mit
o maini, na redu su da povuku slijedei potez: dveri tehnokratske tamnice, unato svojim drevnim,
zahralim arkama, otvorit e se automatski, im ushtjednemo izai.

L. M., 1970.

285
Ilustracije

286
1. Mehanizacija slike svijeta

287
2. Apsolutizam, militarizam i mehanizacija

288
3. Energija

289
4. Brzina

290
5. Daljinsko upravljanje

291
6. Carstvo kompjutora

292
7. Pentagoni moi

293
8. Boansko kraljevanje: novi nain

294
9. Uveavanje i balzamiranje

295
10. Autokratska tehnokracija

296
11. Svemirske rakete kao simboli moi

297
12. Homicid, genocid i biocid

298
13. Barbarizam

299
14. ovjek
300u kapsuli
15. Mehanizacija preuzima vlast

301
16. Tehnoloka intuicija

302
17. Tehnoloki egzibicionizam

303
18. Hommage gigantizmu

304
19. Isuena okolina

305
20. Organizirana destrukcija

306
21. Industrijsko zagaenje, komercijalni otpad

307
22. Megalopolis postaje nekropolis

308
23. Akademski establiment

309
24. Masovna mobilizacija mladei

310
25. Rituali kontrakulture

311
 312
26. Doba udovita
27. Prijelaz u biotehniku

313
28. Eterizacija slike svijeta

314
29. Obnova ivota

315
Komentari uz ilustracije iz originalnog izdanja
1. Mehanizacija slike svijeta
(Gore) ena kako ju je vidio i osjeao majstor iz dvanaestog stoljea (Saint-Lazare dAutun, Fran-
cuska). (Sredina) ena koju snima renesansni slikar, sluei se kartezijevskim koordinatama prije
Descartesa. (Dolje) ena, prevedena u pomodni kompjutorski jezik kao pseudo fotografija. (Vidi tako-
er sliku 29) (str. 177 izdanja GZH)

2. Apsolutizam, militarizam i mehanizacija

Sve vea centralizacija politike i vojne moi u Evropi, poevi od etrnaestog stoljea, postavljala
je velike zahtjeve na metalurgiju. Prema tome, industrijski temelji modernog reima moi nisu bili
poloeni u predionicama pamuka osamnaestog stoljea, nego u rudnicima, topionicama i oruarna-
ma esnaestog stoljea. Tehnika poboljanja koja se pripisuju kasnijem tvornikom sistemu bila su
ostvarena u arsenalu i brodogradilitima Venecije ve stoljeima ranije, ukljuujui prefabrikaciju
standardiziranih brodskih dijelova i njihovu masovnu proizvodnju. Ekonomska politika, krivo nazva-
na merkantilizmom, bila je samo nedozrela karikatura dananjeg centraliziranog kompleksa kojim
vlada Drava. Orozcova slika (gore) saima sve te sile dehumanizacije: religiozni poriv, mehanike
procese, vojni nasrtaj i ishod za ovjeka. (str. 178)

3. Energija
Porast raspoloive energije i za konstruktivnu i za destruktivnu drutvenu primjenu predstavlja
jedno od glavnih obiljeja tehnolokog napretka, a kako ukazuje Henry Adams, ne samo od trinaestog
stoljea nadalje, nego jo od najranijih poetaka civilizacije u etvrtom tisuljeu pr. n. e. Do prvog
velikog napretka dolo se upotrebom vatre, dobivanjem topline i svjetlosti iz organske tvari: dogaaj
see unatrag nekih pet ili est stotina tisua godina. Ali najvei porast uzrokovala je kultivacija biljaka
koje su energiju hvatale izravno od sunca, dok je s uzgojem itarica penice, jema, prosa i rie
postala mogua i pohrana i ravnomjernija raspodjela hrane u toku godine, pa poljoprivreda vie nije
uzimala najvei dio ovjekove radne snage. O takvom napredovanju jo uvijek zavise svi drugi oblici
ovjekove energije.
Glavne konstruktivne preobrazbe drevnih civilizacija, gotovo sve do kranske ere poivale su na
zauzdavanju ivotinjske i ljudske radne snage. Osim energije hrane, vjetra i vode, svi kasniji izvori
energije zavisili su o kemijskim promjenama (ugljen, nafta, uran), te su produktivnost poveavali uz
cijenu degradiranja okolice, manjevie u izravnom omjeru s upotrebljenim koliinama. Hidroelek-
trina centrala (lijevo) najvie se pribliava idealu istog, djelotvornog i neotrovnog oblika energije. S
druge strane, kako i prilii stroju izvorno zamiljenom u isto vojne svrhe, mlazni avion stvara maksi-
malnu povredu okolia i cijepanje drutvenog tkiva. Ideja da nema granica ekspanziji izvanorganskih
energija, jer da i granitne stijene sadre dovoljno urana da u beskraj zadovolje ljudske potrebe, ne uzi-
ma u obzir ekoloke i ljudske posljedice takve prekomjerne eksploatacije. ak i nemarno planirane
hidroelektrine instalacije mogu unititi dragocjene rekreaciona podruja i unititi slobodnu prirodu.
Umjesto toga, jedna biotehnika privreda svjesno bi njegovala takve oblike proizvodnje, transporta

316
i ljudskog naseljavanja, koji bi potrebne koliine neorganske energije smanjili do najmanje mogue
razine. Jedna ekonomija punoe razborito bi zahtijevala samo koliine optimalne za dnevnu upotrebu,
pohranjujui viak energije za posebne namjene ili za sluaj nude. (str. 179)

4. Brzina
Poveanje brzine u gradnji, proizvodnji, transportu i komunikaciji od poetka je bilo jedno od defini-
tivnih obiljeja sistema moi. Kretanje je najprije bilo ubrzano pripitomljavanjem konja, ivotinje koja
se u kraljevskoj i vojnoj slubi nalazi od drugog tisuljea nadalje. Ali osim konjskih trka, popularno
zanimanje za brzinu kao za oblik rekreacije modernog je datuma, a manifestiralo se u sedamnaestom
stoljeu s kolima na jedra (lijevo) i u toboganima iz ranog devetnaestog stoljea. S motornim koli-
ma ovdje prikazanim u ranom obliku parnog omnibusa (desno) brzina je poput mnogih drugih
kraljevskih prerogativa bila demokratizirana.
Iako brzina koja se postie na toboganu, pri skijanju ili vonji automobilom izaziva stanovito ra-
zigrano uzbuenje, koje dijelom potjee iz napetosti zbog opasnosti a dijelom iz osjeaja tjelesnog
osloboenja, ona mnogo vie slui kao razmetljivi simbol moi i prestia: kao dioi openitijeg nas-
tojanja da se izbjegnu organska ogranienja. to god znaila za drutveni status ili rekreaciju, brzina
transporta i komunikacije ima praktinu politiku i ekonomsku primjenu: ne samo to potvruje auto-
ritet vladajue elite, nego joj omoguuje i mnogo efikasniju kontrolu udaljenih teritorija, poreznih
obveznika i trita. Od osamnaestog stoljea nadalje, mo i brzina postaju glavni kriteriji tehnolokog
napretka, zajedno s kvantitativnom produktivnou. To ubrzanje tempa promjena, koje ostavlja sve
manje vremena za asimilaciju novog iskustva, za povratno djelovanje i ispravljanje, objanjava nam
mnoge najgore prekraje industrijalizacije u unitavanju vrijednih dijelova povijesnog nasljea i traj-
nom oteivanju ovjekove okolice. Ljekovitu istinu stare poslovice urba pravi tetu pregazilo je
novo naelo: urba i teta prave novac.
Pa dok se automobili i dalje grade s konicama, s upravljaem, i s mogunou da krenu unatrag kao
i da ubrzaju, kompleks moi danas je zaokupljen samo s ubrzanjem, te ne doputa da bi zbog ouvanja
ivota moglo biti potrebno i smanjiti brzinu, promijeniti smjer, ili ak zaustaviti neki probitaan ali
opasan proces. Nasuprot tome, u jednoj biotehnikoj privredi, brzina ne bi bila funkcija moi ili nov-
ane koristi, nego socijalne svrhovitosti. U interesu zdravlja, dobrobiti ili kreativnosti to bi u mnogim
prilikama znailo usporavanje, pa ak i kompletno zaustavljanje kako bi se pobudile i potakle vanije
ljudske vrijednosti. (str. 180)

5. Daljinsko upravljanje
Daljinsko upravljanje bilo je od poetka kljuno za kompleks moi. Sve dok su glavne komponente
megamaine bila ljudska bia, komandni lanac zahtijevao je od svake ljudske karike pseu pokornost.
Takav jednosmjerni hijerarhijski poredak zasnivao se na tekoj kazni i za najmanju neposlunost. Pri-
jelaz od takve mune i tegobne metode olakan je uvoenjem openarodnog obrazovanja, najprije u
autokratskoj Pruskoj u osamnaestom stoljeu, a zatim u Francuskoj pod Napoleonom. Vojna regru-
tacija nacionalnih razmjera, koju je prva nametnula demokratska francuska revolucija, dovrila je
taj proces.
Pomak od tih esto nedjelotvornih i svojeglavih ljudskih automata na isto mehanike i elektronske
jedinice, omoguio je u praksi neposredno daljinsko upravljanje: bio je to najvei mogui poklon
centraliziranoj vlasti, ne samo u vojnim i upravnim poslovima, nego i u proirenom djelovanju velikih
industrijskih korporacija i financijskih sistema, koji danas sve vie operiraju na kontinentalnoj ili
svjetskoj osnovi. Kontrolna soba svemirskog centra u Houstonu (vidi sliku) pokazuje taj sjstem u

317
njegovom najboljem nadljudskom svjetlu iako bi bez aktivne suradnje jo uvijek poluautonomnih
astronauta svemirske misije bile esto pokvarene ili neuspjele.
ak i prije kompjutora i televizije, Hitlerovo direktno mijeanje u bitke na istonoj fronti, esto i
neposrednim kontaktom s niim operativnim oficirima, pokazalo je jednu od uroenih mana svakog
daljinskog upravljanja: krivo usmjereno uplitanje. Ali osnovna slabost daljinskog upravljanja je to
bez pomoi posrednih jedinica nije i nikako ne moe postati dvosmjerni sistem otvoren povratnom
djelovanju i ispravljanju. Elektronska obrada informacija omoguuje trenutno donoenje odluka u ta-
bovima, ali odsutnost odgovornih lokalnih jedinica, ovlatenih da stvaraju vlastite zakljuke, isprav-
ljaju krive informacije i ukljuuju podatke koji se ne daju programirati, samo poveava vjerojatnost
ljudske greke. A to zahtijeva ponovnu izgradnju decentraliziranih, poluautonomnih, ako ne i samos-
talnih grupa i agencija kao imperativnog sigurnosnog ureaja i bitnog uvjeta za odgovorno ljudsko
sudjelovanje. (str. 181)

6. Carstvo kompjutora
Kao orue za organizaciju golemih koliina podataka ili za obavljanje krajnje sloenih simbolikih
operacija koje prelaze ovjekove mogunosti unutar normalnog ivotnog vijeka, kompjutor predstav-
lja neprocjenjivi dodatak mozgu, ali ne i njegovu zamjenu. Budui da je kompjutor ogranien na to da
prerauje samo ono iskustvo koje se moe apstrahirati u simbolikom ili numerikom obliku, on ne
moe ono to organizmi moraju: neposredno raditi s ustrajnim priljevom konkretnog iskustva koje se
ne moe programirati. To to kompjutoru nedostaju i druge ljudske dimenzije, nije, naravno, prepreka
da poslui kao naprava za utedu rada u astronomiji ili financijama: ali kreativnost koju kompjutor
dodue moe simulirati, uvijek je i prije svega doprinos onih umova koji oblikuju program.
Krajnju odsutnost priroenih subjektivnih potencijala u kompjutoru idealno nam prikazuje suvre-
mena umjetnika izloba (gore), itavom svojom proimajuom prazninom i vjetom nitavnou,
odsustvom dimenzija. Oni koje toliko opinjavaju kompjutorove kao ive majstorije (Igra ah! Pie
poeziju!), te bi ga najradije pretvorili u glas sveznanja, samo pokazuju kako malo razumiju i sebe, i
svoje mehaniko-elektronske pomagae, i mogunosti samog ivota. Grad od trista tisua stanovnika,
od kojih bi deset posto imalo pristup regionalnim i nacionalnim knjinicama od samo milijun sve-
zaka, bio bi zapravo u cijelosti sposoban pohraniti, preraditi i integrirati, a i primijeniti i simboliku
informaciju i konkretno iskustvo koje nikada nee nadmaiti nijedan kompjutor. (str. 182)

7. Pentagoni moi
Mo, poput kune bolesti kad hara, okui sve to dirne, a pokornost otruje genij, krijepost,
istinu, slobodu, od ljudi ini roblje a od ljudskog lika mehaniki automat. Percy Bysshe
Shelley

Iako se sistem moi moe adekvatno prikazati apstrakcijama, konkretni oblik Pentagona u Washin-
gtonu posluit e mnogo bolje od svog sovjetskog pandana, Kremlja, kao simbol apsurdnosti totali-
tarnog apsolutizma: to vie to upravo ta megastruktura spaja u sebi patetino zastarjeli renesansni
plan s pustoeim i nedjelotvornim ureajima za monotransport osobnim automobilom.
Ne najmanje vano obiljeje pentagonalne vlasti je njena neprobojnost za informacije koje dolaze
izvana i izraavaju ljudske elje i ciljeve koji u kompleksu moi nemaju nikakav status. To nam moda i
objanjava sve oajnije ljudske reakcije to ih sistem danas izaziva irom svijeta. Nikada prije nije tako
golemi broj ljudskih bia, praktino sveukupno stanovnitvo planeta, zavisio od tako siune manjine,
ije specijalizirano znanje, izgleda, samo uveava njezinu nekompetenciju upravo na podruju vlastite
profesionalne specijalizacije. (str. 183)

318
8. Boansko kraljevanje: novi nain
U toku protekla tri stoljea, apsolutna vlast bila je djelomice zauzdana obnovom stare grke uredbe
tajnog glasanja, te postupnim proirenjem prava glasa na cijelo punoljetno stanovnitvo. ak i jedno-
partijske totalitarne vlasti smatraju nunim izvesti lakrdiju s lano demokratskim izborima. S pojavom
novih diktatura nakon 1918, u Rusiji, Turskoj, Italiji, Njemakoj i Kini, ve zbaeni kult kralje-vanja
po milosti bojoj opet je uskrsnuo, jo djelotvorniji zbog novih tehnologija masovne kontrole. Pomo-
u terora i elektronske magije, lik voe napuhuje se do slike i prilike boga: do Fhrer-principa ili do
Kulta linosti. (str. 184)

9. Uveavanje i balzamiranje
Patologija Kompleksa Moi javno se manifestira na dva naina: uveanjem i balzamiranjem. Kao
i u sluaju divovskih kipova koji su dominirali palaama drevnog Egipta i Babilona, efemerniji ap-
solutni vladari naeg doba proizvode isti uinak uveavanjem svojih fotografija: slika Velikog Brata
postaje neizbjena pukim umnaanjem na radiju, televiziji, telefotoureaju. Ali finalni proizvod takve
prijetvorne inflacije je mumija: le konzerviran kao u starom Egiptu, izloen u grobnici javnom obo-
avanju. ak ni Lenjin, koji prema svjedoenju svoje supruge nije za sebe htio nikakva spomenika,
nije mogao izbjei takvom ponizujuem obogotvorenju. (str. 185)

10. Autokratska tehnokracija

Kao to je pokazano u prvom svesku Mita o maini, golema produktivnost Doba piramida bila je
dijelom posveena izgradnji samih piramida, ukljuujui i prostrane Gradove mrtvih koji su trebali
zbog obavljanja propisanih obreda. Ali taj drevni kompleks moi takoer je stvorio arhitektonska i
graevinska remek-djela: nasipe, sisteme za navodnjavanje, rezervoare, hramove, palae i gradove koji
su esto bili sagraeni na podlogama nainjenim ljudskom rukom, visoko iznad razine poplave. Kao i
u nae vrijeme, ta autentina dostignua imaju protuteu u sluenju istom inenjerskom vjetinom pri
razaranju gradova unitavanju plodnog tla istrebljivanju nedunih i nenaoruanih neprijatelja kao
i u nemilosrdnoj eksploataciji radnih masa iji je prisilni rad discipliniran do tonosti stroja omoguio
izvoenje tih djela.
Povijesno gledano autokracija i tehnokracija su sijamski blizanci, a danas mnogo stvari ukazuje
na to da se njihova priroda ne mijenja. Koja je to arhetipska fantazija izbila iz nesvjesnog i navela
suvremenog tehnokrata da zamisli svoje idealno kolektivno ljudsko prebivalite, imitaciju piramide,
dovoljno veliku da se u njoj sahrani stanovnitvo cijelog jednog grada? Osim Buckminster Fullerovog
projekta grada pod geodetskom kupolom, ima jo mnogo suvremenih varijanti takvih dehumanizi-
ranih megastruktura: nacrta za podvodne gradove, podzemne gradove, nadzemne gradove, gradove
visoke jednu milju. Svi oni pretendiraju na to da budu Grad (itaj Antigrad) Budunosti. Ali kako god
se povrno razlikovali, svi ti projekti u biti su grobnice: oni odrazuju isti poticaj za guenjem ljudske
raznolikosti i autonomije, za konformiranjem svake potrebe i nagnua sistemu kolektivne kontrole
koju namee autokratski planer. Stoga nije udo da se javljaju znaci pobune protiv megamaine, zlo-
kobno slini onima koji su dokrajili Doba piramida u Egiptu. (str. 186)

11. Svemirske rakete kao simboli moi

Raketa za Mjesec predstavlja vrhunski izraz sistema moi: maksimalno koritenje bogatstva zna-
nosti i tehnike za postignue relativno sitnog rezultata: uurbanog istraivanja jednog jalovog satelita.
Istraivanje svemira pomou raketa s ljudskom posadom proiruje i pojaava sve glavne komponente

319
sisteme moi: porast energije, ubrzanje kretanja, automatizaciju, kibernetizaciju, trenutnu komunika-
ciju i daljinsko upravljanje. Iako je doi posjeta Mjesecu dolo uglavnom zbog pritiska vojnih krugova,
izgleda da je za sada najvaniji rezultat neto to se nije ni htjelo ni predvialo cjeloviti pogled na
prekrasni planet na kojem ivimo, privlaan dom za ovjeka i za sve oblike ivota. Taj pogled, prikazan
na televiziji, po prvi put je izazvao aktivni emocionalni odnos u mnogih ljudi koji su da tada pretpos-
tavljali da e moderna tehnika Majku Zemlju ubrzo odmijeniti savrenijim, znanstveno organiziranim
i elektronski kontroliranim boravitem, i koji su drali da to automatski znai napredak. Treba uoiti
da je i sama raketa megastruktura: ona prirodno izaziva vulgarne imitacije kao to je popratni biro-
krtski obelisk, uredska zgrada slinih dimenzija (lijevo). Oba oblika razotkrivaju sutinski arhainu i
regresivnu prirodu znanstveno-fantastike misli. (str. 187)

12. Homicid, genocid i biocid

Drevnu praksu istrebljivanja stanovnitva osvojenoga grada ograniavala je potreba za radnom sna-
gom. Moderna tehnika uklonila je takva ogranienja: nuklearne eksplozije i kemijske otrove koriste
navodno humane vlasti kao opravdanje za povratak bezobzirnim nasrtajima, ne na vojsku, nego na
itavo stanovnitvo, po uzoru na Asurba-nipala i Dingis kana. Takve uase je to lake ostvariti zbog
toga to ih iz raketnih centara i aviona mogu voditi posluni Eichmanni, koji ni ne uju ni ne vide
svoje izmuene rtve. To irenje homicida, genocida i biocida ruga se cijelom naem po ivot korisnom
napretku u higijeni, prehrani, medicini i kirurgiji, ime se inae hvalimo.
Od totalnog razaranja zgrada (kao u Coventryju 1939) pa do defolijacije i unitenja itavih regija (to
je uinila amerika vojska u Vijetnamu) samo je jedan korak. I ta najnovija praksa ima svog drevnog
prethodnika: Asirci su solili polja neprijatelja kako bi izazvali glad. Ali taj isti bezobzirni nasrtaj na
ivot unitavanjem lia, pesti-cidima i herbicidima, ak se s ponosom hvali kao progresivni doprinos
korporativnoj poljoprivredi velikih razmjera unato neposrednoj opasnosti za ljude koji uzimaju
hranu i vodu i udiu zrak zagaen tim otrovima. Tako se vojna zlodjela u Vijetnamu opravdavaju
komercijalnim zloinima koji se danomice poinjaju nad vlastitim stanovnitvom. O tome svjedoi
sluaj brojne djece u Fresnou, Kalifornija, koja su gotovo umrla od fosdrina, smrtonosnog pesticida
kojim su zabunom bile impregnirane njihove nove traperice. (str. 188)

13. Barbarizam
Samo slike, bez komentara. (str. 189)

14. ovjek u kapsuli

Promotrimo astronauta u punoj spremi: to je neko umanjeno stvorenje, vie nalik na golemog mrava
nego na primata nipoto nalik na nago boanstvo! Da bi preivio na Mjesecu, mora biti pokopan u
vrsto izolirani omota i postati svojevrsna bezlina putujua mumija. Dok strelovito juri svemirom,
astronautov fiziki ivot samo je ista funkcija mase i gibanja, suen samo na igleni vrak akutno
osjetljive inteligencije, to je nuno zbog koordiniranja njegovih reakcija s mehanikim i elektron-
skim aparatom o kojem zavisi njegov opstanak. To je arhetipski protomodel posthistorijskog ovjeka,
kojemu egzistencija od roenja pa do smrti biva kondicionirana mega-mainom, kako bi se ba kao u
svemirskoj kapsuli prilagodila minimalnim zahtjevima jedne isto tako minimalne okoline a sve pod
daljinskim upravljanjem.
Doktor Bruno Bettelheim pria nam o ponaanju devetogodinjeg autistikog bolesnika, djeaka
Joeya, koji zamilja da njegov ivot odravaju strojevi. To uvjerenje je tako vladalo njime, da je sa
sobom nosio itav zamreni sistem za odravanje ivota, napravljen od starih radio-cijevi, sijalica i

320
stroja za disanje. Za vrijeme jela povlaio bi imaginarnu icu iz utinice u zidu do sebe, kako bi
mogao probaviti hranu. Postelja mu je bila natrpana baterijama, zvunicima i drugom improviziranom
opremom, kako bi ostao na ivotu dok spava.
Ali, je li to samo autistika fantazija (ubogog) malog djeaka? Nee li to prije biti stanje kojem se
veina ovjeanstva naglo pribliava i u stvarnom ivotu, ne shvaajui kako je patoloki biti odsjeen
od vlastitih ivotnih izvora i rezervi, i ne osjeati nikakve veze s vanjskim svijetom osim prikljuka
na Kompleks Moi, uz trajno primanje obavijesti, uputa, podraaja i umirenja iz centralnog izvanj-
skog izvora, putem radija, ploa i televizije, s minimalnom mogunou za uzajamni kontakt oi u
oi? Ograniavajua skuenost svemirske kapsule ve se proirila i na druga podruja. Tehnokratski
dizajneri ve ponosno izlau namjetaj, smiljen iskljuivo za prostore koji su muno skueni kao i
komorica u raketi. Jo dovitljiviji umovi, takoer u slubi Kompleksa Moi, ve su izmislili bolniki
krevet u kojem e svaka funkcija, od mjerenja temperature do intravenoznog hranjenja, biti automat-
ska u granicama takvog leaja. Tako osamljeno zatoenitvo postaje zadnjom rijei brine i usrdne
njege.
Osim u hitnim sluajevima, u kojima pomau na primjer eljezna plua, takva prikljuenost na
mehaniku i zatoenje u kapsulu predstavlja definitivno patoloki sindrom. Astronautovo svemirsko
odijelo u sve veoj mjeri postat e, figurativno reeno, jedino ruho u kojem e se strojno obraivati i
strojem uvjetovani ovjek osjeati ugodno, jer e se, poput malog Joeya, jedino u tom odijelu osjeati
ivim. To je povratak u utrobu, ali bez one mogunosti koju embrio ima: osloboenja porodom. Kao
da eli naglasiti upravo to, stvarni poloaj astronauta (vidi sliku) pod operativnim uvjetima je leanje
na leima, to je inae normalni poloaj fetusa. (str. 191, slika na str. 190)

15. Mehanizacija preuzima vlast

itavom okolinom ire se ne samo strojevi, nego mehaniki poredak i regimentacije. ak i crtaonica
velikog arhitektonskog biroa, unato pojedinim crtaima koji jo nisu kompjutorizirani, podsjea na
neku tekuu vrpcu. Cilj mehanizacije i budue automatizacije poljoprivrede nije u tome da se pobolja
ivot farmera, nego da se umnoi profit megatehnikih korporacija koje proizvode strojeve i energiju
potrebnu za monokulturu velikih razmjera, uz najmanju moguu upotrebu ljudskog rada. Iako ta
monokultura ekcesivnom upotrebom umjetnih gnojiva i pesticida degradira okolicu i opasna je po
zdrav lje, ona proizvodi etvene vikove zbog kojih vlada onda dijeli rasipne naknade za neproizvodnju.
Biotehnika privreda eli obrnuti te iracionalne metode, ponovnom primjenom ljudske radne snage u
mjeovitoj poljoprivredi, hortikulturi i seoskim zanatima, nastojei zemlju vratiti ljudskom bavljenju
i kontinuiranoj kultivaciji. (str. 192)

16. Tehnoloka intuicija

Je li to neki drveni kameni model propelera ili turbine? Ne: nigdje nema nikakvog zapisa o nekom
slinom izumu u vrijeme kada je nastao ovaj predmet u devetom stoljeu pr. n. e. Antropolozi u
tom geometriziranom liku prepoznaju glavu buzdovana, naenu u tzv. Cupisnique sloju u Chavin
Horizonu (Peru). Iako je buzdovan u mnogim drugim oblicima sluio kao smrtonosno oruje i kao
znak politike vlasti, ovaj konkretni oblik, rijedak ako ne i jedinstven, za sada nema neku jasnu vojnu
namjeru ili simboliko znaenje. Ali jo vie od ranih slutnji o tome da e ovjek poletjeti, glava
ovog buzdovana kao da nam govori o tehnolokim vizijama ili intuicijama koje su prethodile svakom
sloenom stroju, ali koje su na svoje ostvarenje ekale tisuama godina. Ako je tako, to bi tehniku
invenciju postavilo na iste subjektivne temelje to ih imaju ritual, umjetnost i jezik: sve temeljni prilozi

321
racionalnosti i kreativnosti, koji su svoju praktinu primjenu i razradu doivjeli na kasnijem stupnju.
(str. 337)

17. Tehnoloki egzibicionizam

Kako je ukazano u Tehnici i razvoju ovjeka (sv. 1), kontrola mozga nad tjelesnim organima bila
je najraniji ovjekov tehniki trijumf, kojim se poeo razlikovati od ostalih ivotinja koje se slue
alatima ili grade gnijezdo. Atletski egzibicionizam see od pothvata hinduskih jogina u reguliranju
disanja i kucanja srca, pa do majstorije Charlesa Blondina koji je godine 1859. po ici preao preko
slapova Nijagare. Doavi do pola puta, pedesetak metara iznad uskomeane vode, skinuo je kuhalo
koje je nosio na leima, ispekao na njemu nekoliko jaja i pojeo ih, prije nego to e prei na drugu
obalu. Taj in predstavlja vrhunac savrenstva u vladanju tijelom: zapanjujue tehniko postignue.
Treba, meutim, dodati samo neto: taj in bio je bez ikakvog ljudskog smisla ili posljedica.
A tako je i s veinom tekueg tehnikog egzibicionizma. Iako iskrcavanje na Mjesec predstavlja do
sada najiscrpniji primjer te tendencije, muzej posveen takvim tehnolokim majstorijama bio bi ubrzo
pretrpan. Neki primjeri, kao lebdjelica na mlazni pogon, bili su izvorno namijenjeni za ogranienu voj-
nu primjenu, ali bi takav transport na zranom jastuku, ak i da je openito izvodljiv, samom irokom
upotrebom doveo do srnrtnonosne razine zagaenja. Jo upaniji primjer tehnikog egzibicionizma
predstavlja nedavno stvoreni Kiborg (vidi sliku), supermoderni mehaniki bijeli slon to su ga s po-
nosom i uz golemi utroak poreza prikazale oruane snage, da bi obavio slube koje bi jednako dobro
obavio i ivi slon samo kad bi netko mogao smisliti prihvatljiv razlog za takve njegove usluge.
Dok su mnogi divni izumi potekli od djejih igraaka (telefon, film, helikopter), tekui tehnoloki
egzibicionizam obre kreativni proces, pretvarajui razraene i skupe tehnike inovacije u trivijalne
igrake. Sve to nespretni Kiborg postie, a letak kompanije General Electric to preutno i priznaje,
moe se postii ve postojeim strojevima i aparatima, s veom lakoom i uz djeli te cijene: zaista,
od etvrtog tisuljea naovamo, sve su to obavljale organizirane druine radnika i to bez ikakvog
mehanikog aparata.
Kako daljnja mehanizacija i automatizacija rjeavaju praktine probleme masovne proizvodnje, vje-
rojatno e se podruic osloboeno za tehniki egzibicionizam sve vie iriti. Nemali broj publiciranih
dananjih tehnolokih i medicinskih izuma, od presaivanja srca do dvosmjerne dijagnostike televi-
zije, uglavnom predstavila odziv na netehnike poticaje: na profit, reklamu, presti, na napuhavanje
ega. Uiniti sve to je tehniki mogue, kako je prodorno opazio von Weizsacker, to je netehniko
ponaanje nedostojno tehnikog doba.
Kao u mnogim sluajevima, Johnatan Swift je u svom Putovanju u Laputu predvidio i taj tehniki
avangardizam. Tamo je kroja o-bavio svoj zadatak na drugaiji nain nego to ga obavljaju njegovi
drugovi u Evropi. Najprije je izmjerio moju visinu, a zatim je ravnalom i estarom ocrtao dimenzije
cijeloga mog tijela, to je sve nanio na papir, te mi je za est dana donio vrlo loe izraeno odijelo,
posve bezoblino, zbog toga to su prorauni o mom liku ispali pogreno. Ali tjeilo me to to sam
opazio da se to esto dogaa i da se malo tko na to osvre. (str. 338, slika na str. 339)

18. Hommage gigantizmu

Tinguelyjev kiparski happening Hommage a New York, prikaz je subjektivne urbane dezinte-
gracije, koju je jo prije jedne generacije prodorno opisao Waldo Frank u Amerikoj dungli. Taj
formali-zirani izraz megatehnikog kaosa predstavlja negativni kontrapunkt izvanjskom drilu i disci-
plini svakodnevice. Uprava njujorke luke sagradila je svoj 110 katova visok Centar svjetske trgo-
vine kao karakteristian primjer nesvrhovitog gigantizma i tehnolokog egzibicioniz-ma koji danas

322
prodire ivo tkivo svakog velikog grada. Uprava luke, kvazi-vladina korporacija, bila je izvorno sret-
no politiko rjeenje, oivotvorena najprije u Londonu. Ali njezine su se drutvene funkcije, na alost,
podredile novanim motivima, a njeni ravnatelji shvatili su kao svoju dunost da novim mostovima
i tunelima u grad dovedu vie automobilskog prometa nego to njegove ulice i parkiralita mogu
savladati pridonosei time propasti adekvatnijeg prometnog sistema koji je obuhvaao eljeznicu,
podzemnu eljeznicu i trajekte. Ta politika rezultirala je sve veim prometnim zaguenjem, ekonom-
skom tetom i ljudskom degradacijom ali uz trajni rast vrijednosti zemljita i profita od pekulacije.
Taj pogubni ishod anticipirao je i grafiki prikazao Clarence S. Stein, tadanji predsjednik komisije
za izgradnju i regionalno planiranje New Yorka, u svom lanku o Gradu-dinosauru, u asopisu
Survey Graphic, svibanj 1925. Stein je tamo opisao danas ve svakom vidljive muke, od pretrpanih
stanova, nedostatka vode, zagaenja kanalizacije i zakrenih ulica, pa do prometnih zastoja i financij-
skog sloma gradske uprave. Ali dinosauri su stradali zbog neodgovarajueg mozga, a Centar svjetske
trgovine samo je jo jedan dinosaur. (str. 340)

19. Isuena okolina

Pod krinkom tehnolokog progresa, agenti kompleksa mo-novac, zbog financijskog probitka i zbog
vlastite zatite, smatraju svojom obavezom izbrisati svaki trag jedne humanije prolosti. Iako se hotel
Imperial u Tokiju ne broji u najbolja djela Franka Lloyda Wrighta, on pokazuje njegov sretan spoj
mehanikog, organikog i osobnog. Odmjenjivanje te povijesne zgrade graevinom koju je mogao
isplanirati i kompjutor, sumira u sebi promjenu to ju megatehnika danas namee svagdje: potiski-
vanje osobne, komunalne i regionalne individualnosti za volju nekog neukusnog, homogeniziranog
univerzalizma. to dalje i bre ovjek putuje to manje se prizor stvarnosti mijenja, a samo putovanje
postaje sve siromanije psihikim poticajima. To je karikirano u filmu Odiseja 2001, gdje i restoran
u svemirskom brodu pripada lancu restorana Howarda Johnsona. (str. 341)

20. Organizirana destrukcija

Prekomjerna ekspanzija automobilskog i zranog transporta nije samo upropastila raznolike i prila-
godljive sisteme prometa koji su postojali jo prije etvrt stoljea, nego se nalazi u procesu preobrazbe
gradova i seoskih podruja u pustinje aerodrome, brze auto-ceste. smetlita i parkiralita. Prikazano
raskre auto-putova za Pasadenu i Hollywood predstavlja klasini primjer udovinog rtvovanja
dragocjenog gradskog zemljita rastuem prometu. U Sjedinjenim Dravama, gdje je teta i najvea,
dolo je sreom do zakanjele reakcije protiv tehnokratske arogancije i ekoloke ignorancije koju po-
kazuje dananja cestogradnja. Plan razvoja amerike cestovne mree doveden u opasnost sve nepri-
jateljskijim raspoloenjem gradova, tako glasi naslov u jednim novinama. Iako je takav otpor danas
imperativan, on moe biti djelotvoran samo ako dovede do konstruktivne politike udruenih urbanih
i regionalnih organizacija, s ciljem ekoloke i ljudske ravnotee. (str. 342)

21. Industrijsko zagaenje, komercijalni otpad

Finalni produkti megatehnikog dinamizma, kojemu nedostaju ljudske dimenzije, racionalna po-
vratna sprega i socijalna svrhovitost, nuno su negativni i tetni po ivot. Kako se tempo potronje
ubrzava, to rezultira sa sve vie i vie sve loijeg i loijeg. Samo je na dananji jednostrani sistem
knjigovodstva, koji uzima u obzir samo profit, viak i korist, a zanemaruje oteenja okolice i ljudski
deficit, mogao tako dugo ne voditi rauna o golemim promaajima sistema moi. Objanjenje da nae
dananje tekoe uglavnom dugujemo prenapuenosti, vrijede samo za pojedine lokalne koncentra-

323
cije. Za neposredno ekoloko poboljanje kontrola moi, masovne proizvodnje, otpada i zagaenja
vanija je od kontrole raanja. (str. 343)

22. Megalopolis postaje nekropolis

Jedna od najoiglednijih pouka biologije glasi da nekontrolirani kvantitativni rast dovodi do di-
sfunkcija poput mongoloidnosti ili gi-gantizma, ili do prerane smrti od tumora i raka. Nedavne studije,
poput one Edwarda Halla, potvrdile su misli Patricka Geddesa o propadanju gradova zbog prenapu-
enosti i zakrenja. (Opisano u etvrtom poglavlju Kulture gradova.) Iako gomile na Petoj aveniji
svjedoe o intenzivnom i raznolikom ivotu to ga nudi veliki grad, nerazmjerno rastu porok, nastra-
nost, korupcija, parazitizam i izvitoperene funkcije. Tako se Parazitopolis pretvara u Patolopolis, u
grad duevnih, moralnih i tjelesnih poremeaja svravajui naposljetku kao Nekropolis, Grad Mrtvih.
(str. 344)

23. Akademski establiment

itavo pokoljenje prije nego to su nedavni studentski izazovi, sukobi i pobune uzdrmale obrazovne
sisteme irom svijeta, meksiki slikar Jose Clemente Orozco stvorio je ovaj jezivi komentar o viem
obrazovanju: o njegovoj suhoi i dehumaniziranosti, o njegovoj jalovoj i pretjeranoj specijalizaciji,
o njegovoj ravnodunosti za ljudske vrijednosti i potrebe koje ne slue, ne podupiru ili ne laskaju
esta-blimentu. Uoljiva je slinost tih akademskih svjedoka pri porodu Alme Mater s aztekim bo-
govima i sveenicima koji su se naslaivali ljudskim rtvama. Ali prije nego to je Orozco naslikao
tu okrutnu fresku, Ernest Hopkins, tadanji predstojnik Dartmouth Collegea, naslutio je zapravo nje-
zinu poruku i poduzeo korake da se ispravi ta razdvojenost znanosti od ivota. Pokuao je sruiti
ograde meu odjelima svog fakulteta prije nego to su to uinili na Harvardu, uvoenjem tzv. klizne
profesure, nastavnika ovlatenih da predaje iz bilo koje discipline. Istovremeno je zanemario znans-
tveni stupanj doktora kao preduvjet za nastavu, postavljajui kvalitetu poduke iznad kvantitativne
proizvodnje znanstvenih spisa kao uvjeta za napredovanje. U skladu s tim, Hopkins je izabrao neka-
danjeg profesora engleskog jezika Packarda kao proelnika novog odjela za umjetnost: nije udno
da je upravo Packard doveo Orozcoa kao profesora u Dartmouth, da u biblioteci naslika freske to
je bio doprinos nastavi umjetnosti na tom koledu. Jo prije toga, Alexander Meiklejohn, predstojnik
Amherst Collegea, predsjedao je u travnju 1923. simpoziju o obnovi studija, na kojem se raspravljalo
o Ulozi studenata u administrativnoj i obrazovnoj reformi, te Zato je vano da studenti imaju
drutveno-politiku misiju?. Kao predstojnik eksperimentalnog koleda na sveuilitu drave Wis-
consin, 19281933, bio je prvi koji je neke studentske zahtjeve podvrgnuo eljeznoj kunji prakse.
Da se uzelo u obzir takve iniciiative, do mnogih je imperativnih obrazovnih promjena moglo doi
racionalnom suradnjom, a ne paninom predajom pred fizikom prijetnjom drske manjine. (str. 345)

24. Masovna mobilizacija mladei

Unato dobro utemeljenom nezadovoljstvu mlae generacije s nainom ivota to ga nudi napuha-
no obilje megatehnikog drutva, sam nain njezine pobune i preesto pokazuje da je sistem moi jo
uvijek dri u svojim akama: i oni takoer brkaju lijenost s dokolicom, neodgovornost sa slobodom.
Takozvani Woodstock festival nije bio nikakva spontana manifestacija radosne mladosti, nego strogo
novani pothvat, promuurno sraunat na iskoritavanje njihove pobune, ulagujui se njihovim iluzi-
jama. Uspjeh festivala zasnivao se na tropisti-koj privlanosti Velikog Imena grupa i pjevaa koji
predstavljaju Kult Linosti u kontrakulturi, idola koji iz osobnog pojavljivanja, te iz prodaje svojih
ploa i filmova, izvlae golemu financijsku korist.

324
 Masovnom mobilizacijom osobnih automobila i autobusa, zakre-njem prometa na prilaznim cesta-
ma i golemim zagaenjem okolia, festival u Woodstocku odraava i grubo uveava najgore osobine
sistema to ga mnogi mladi buntovnici izriito ele odbaciti, ako ne i unititi. Izgleda da je pozitivni
rezultat te masovne mobilizacije bio u toplom osjeaju asovito stvorenog drugarstva to ga je iza-
zvao bliski fiziki dodir stotine tisua tijela koja su lebdjela u omaglici droge. Naa dananja masovna,
prekomjerno regimentirana i bezlina kultura nema se ega pribojavati od takvih reakcija jednako
regimen-tiranih, jednako obezlienih, jednako izvanjski kontroliranih. to je to drugo nego Negativni
Kompleks Moi, spojen nevidljivim elektrodama na isti novani centar za uivanje? (str. 346)

25. Rituali kontrakulture

Depresivna jednolinost megatehnikog drutva sa standardiziranim okoliem, standardiziranom
hranom, standardiziranim pozivanjem na komercijaliziranu zabavu i standardiziranom dnevnom ru-
tinom, stvara protupokret prekomjerne stimulacije i prekomjernog uzbuivanja, kako bi se postigla
simulacija ivota. Otuda brzina u svim svojim oblicima, od utrke dragstora do droge. Svojim nar-
koticima i halucinogenima, elektrino pojaanim zvukovima, stroboskopskim svjetlom i nadzvunim
letovima iz nikuda u nigdje, moderna tehnologija pomogla je prodoru kontrakulture koja upravo svo-
jim neredom divno slui stabilizaciji sistema moi.
Nasuprot tom multimedijskom deliriju stajali su inteligentni i emocionalno zdravi planovi za mi-
rovni moratorij, koji su svoj kratki vrhunac dostigli nacionalnom mirovnom mobilizacijom u Wa-
shingtonu, u studenom 1969. Deseci tisua ljudi, mladih i starih, prkosei runom vremenu prolazili
su dostojanstveno ispred Bijele kui cijelu no, a svaki je izgovarao ime jednog Amerikanca ubije-
nog u vijetnamskom ratu. Slina demonstracija odrana je i na Washington Squareu u New Yorku.
Obratimo panju na zapaljene svijee, drevni religiozni simbol iji ljudski odjeci seu unatrag sve do
paleolitskih spilja. Iako tom demonstracijom nisu bili potismuti nikakvi neporedni politiki ciljevi,
njeno djelovanie na sudionike treba zapisati u onu vitalniju kontrakulturu, sabranu u budnim, bistrim
i artikuliranim ljudskim biima koja su u punom posjedu svih svojih sposobnosti, spremnim da prema
rijeima drevne atenske zakletve efeba djeluju goloruka ili uz pomo svih. (str. 347)

26. Doba udovita

Namjeravajui naslikati pticu koja je sletjela u polje, Francis Bacon otkrio je da su se obrisi ptijih
krila pretvorili u ovog monstruma. Od Varave do Hiroime, od Auschwitza do Song Myja, udovite
ostavlja svoj otisak na naim umovima, kotei horde manjih udovita, spremnih da izvre razorne
orgije nasilja. (str. 348)

27. Prijelaz u biotehniku

Naga ena koja silazi stepenicama Marcela Duchampa (lijevo) slovi kao jedan od briljantnih pri-
mjera kubizma: prikaz tjelesnog gibanja kao mehaniki shvaene apstrakcije. U tom djelu, kao i na
mnogim slikama ljudskog lika od Ferdinanda Legera, specifino organske kvalitete svedene su na me-
hanike ekvivalente. Obrnuti proces koritenja samog stroja da se prikae i izrazi ivot, otpoeo je s
onim sjajnim studijama ivotinjskih pokreta, to je rezultiralo filmom, pokretnim slikama. S izumom
stroboskopske kamere postalo je kao na fotografiji Gjona Milija (desno) mogue prikazati uzastopne
pokrete na jednom te istom filmu. To je neto vie biotehniki ekvivalent Duchampove Nage ene,
jer bolje odgovara pokrenutoj ljepoti enskog tijela. (str. 349)

325
2829. Eterizacija slike svijeta i obnova ivota
Naum Gabo i Henry Moore
(28: Eterizacija svijeta, str. 350) U ovom Gabovom konstruktivistikom obliku slika svijeta sedamna-
estog stoljea potpuno se dematerijalizirala, a stari jaz izmeu subjektivnog i objektivnog, unutranjeg
i izvanjskog, vitalnog i mehanikog, rasjeava se u jedinstvenoj slici koja obnavlja i rekreira organsku
realnost koja je bila uklonjena iz klasinih koncepcija mehanike i fizike. Ovdje jedna od najviih funk-
cija uma, sposobnost za apstrahiranje, realizira inom sprovoenja svoje vlastite discipline savreni
simbol eterizacije, osloboen mehanikih restrikcija.
(29: Obnova ivota. Str. 351) Djelo Henryja Moorea izvire iz dva vrela: iz ive zemlje i tijela ene,
shvaenog primarno kao tijela Velike Majke, koja obavija i titi ivot koji je dala. Stabilna impostacija
Mooreovih kipova, vrsto polegnutih ili posjednutih, proglas je dubokog protivljenja bezumnom i
furioznom rasapu naeg doba. Ovdje, na primarnim temeljima, lei poetak organske integracije
iako isprva, za razliku od Gaboa, uz rtvovanje viih cerebralnih funkcija, na to ukazuju i smanjene
glave Mooreovih likova. Te arhetipske, materinske slike Zemlje i ene pripremaju, nadati se je, obnovu
ivota. (str. 352)

326
Bibliografija
Iako je ova bibliografija paljivo proiena, u njoj se ipak navode neke knjige, mada uope nisu
od posebne vanosti, ako su citirane u tekstu. To je moj jedini ustupak znanstvenoj praksi pruanja
detaljnih navoda za svaki izvor, praksi koja bi podvostruila veliinu ove knjige iako ne bi dovoljno
poveala njenu vrijednost. Ma kako opsena bila ova bibliografija, tko god eli ispitati podruje jo
temeljitije pronai e dodatnu pomo u bibliografiji Tehnologije i civilizacije, te u prvoj knjizi Mita
o maini.

L. M.

Adams, Henry, The Degradation oj the Democratic Dogma, New York: 1919. Sadri slijedee naslove:
The Tendency oj History: A Communication to the American Historical Association: 1894. The Rute oj
Phase Applied to History, Washington: 1909. Unato manjim grekama ove rasprave predstavljaju
majstorski pledoaje i prognozu.
The Education oj Henry Adams, Limited edition. Boston: 1918. Popular edition. Boston: 1927.
Anderson, Edgar, Natura! History, Statistics and Applied Mathematics. In American Journal of Botany:
December 1956.Vrijedna usporedba shematskog miljenja i analitiko-matematikog miljenja.
Angval, Andras, Foundations jor a Science oj Personality, New York: 1941. Klasina ocjena autonomije
i heteronimije u ljudskom razvoju, optereena jedino inherentnim dualizmom jezika.
Arendt, Hannah, The Origins oj Totalitarianism, New York: 1951. Ogranieno na izopaenja i uase
suvremenog totalitarizma.
The Human Condition, Chicago: 1958. Pronicava, esto briljantna analiza, koja uzgredno ponovno
uspostavlja starogrko razlikovanje rada kao naina ivota i rada kao servilne degradacije.
Aron, Raymond, Progress and Disillusion: The Dialectics of Modern Society, New York: 1968.
Asimov, Isaac, The Perfect Machine, In Science Journal: October 1968. Ne neoekivano, savreni stroj
kako ispada bio bi Bog. Quod erat demonstrandum.
Bacon Francis, The Advancement of Learning. First edition. London: 1605. With an introduction by G.
W. Kitchen. London: 1915.
New Atlantis. First edition. London: 1627. With an introduction by Alfred B. Gough. Oxford: 1924.
Neposrednije utjecajna, moda zbog kratkoe i konkretnosti, od njegovih opsenijih rasprava. Za-
jedno s The Advancement oj Learning daje prilino potpun pregled Baconovih pogleda i nadanja.
Iz neobjanjivo viktorijanskih razloga ovo izdanje ne sadri neke pasuse koji vrijeaju dananji
ukus.
Bacon, Roger, The Opus Major of Roger Bacon. Translated by Robert B. Burke. 2. vols. Philadelphia:
1928. Jedan od srednjovjekovnih vjesnika znanstvene preobrazbe.
Baldwin, James Mark, Development and Evolution. New York: 1902. Njegova koncepcija organske selek-
cije anticipira Washingtona i izbjegava zamke tzv. lamarkizma iako priznaje djelovanje drutvenog
nasljea.
Barret, Francois. Historie du Travail. Paris: 1955.

327
Bech, S. J. Emotional Experience as a Necessary Constituent in Knowing. In M. Reymert (editor), Feelings
and Emotions. New York: 1950.
Becker, Carl L. Progress and Power, Stanford, Cal.: 1936.
Beckwith, Burnham P. The Next 500 Years: Scientific Predictions of Major Social Trends. Foreword by
Daniel Bell. New York: 1967. S obzirom na odabrani vremenski raspon ovaj prikaz prelazi okvir zna-
nosti zbog neizraunljivog broja varijabli i nepredvidivih dogaaja koje nikako ne moe predvidjeti.
Savrena karikatura pseudoznanstvenog proroanstva koje se temelji na varavosti ekstrapolacije.
Beer, Gavin de, Streams of Culture. New York: 1969.
Beiler, Everett T (editor), Beyond Time and Space: An Anthology. New York: 1952.
Bell, Daniel, The Study of the Future. In The Public Interest: jesen 1965; vidi Beckwith, Burnham P.
Bellock, Hilaire, The Servile State. London: 1912. Ova knjiga, koja se pojavila nakon The Coming Sla-
very Herberta Spencera ali prije Hayeka ispravno identificira totalitarne tendencije to su jo
bile skrivene nadama i pretpostavkama liberalizma. Argumentacija anticipira i naglaava budue
dogaaje.
Bergonzi, Bernard. The Early H. G. Wells: A Study of the Scientific Romances. Manchester: 1961.
Bergson, Henri, Creative Evolution. New York: 1924. Berle, A. A. Power. New York: 1969.
Bernal, J. D., Science and Industry in the Nineteenth Century. London: 1953.
Bertalanffy, Ludwig von. Robots, Men and Minds: Psychology in the Modern World. New York: 1967.
Ponovo vraa biologiji koncepciju ovjeka kao ivotinje koja stvara simbole i time nadilazi sama
sebe, kao suprotnost redukcionistikoj, mehanistikoj i pasivno adaptivnoj koncepciji.
General System Theory: Foundations, Development, Applications. New York: 1968. Postmehanistika
teorija koncepcija organizma. Obiluje pozivanjima na srodne radove.
The World of Science and the World of Value. In Bugental, J. F. T. (editor), Challenges of Humanistic
Psychology. New York: 1967.
Bettelheim, Bruno, The Informed Heart. New York: 1960.
Blackman, Allan, Scientism and Planning. In The American Behavioral Scientist: September 1966.
Boardman, Philip, Patrick Geddes: Maker of the Future. Chapel Hill, N. C: 1944. Korisno to se tie
Geddesovih pedagokih ideja; na sreu, upravo je u pripremi proirena i obogaena Boardmanova
studija.
Bodleian Library Record: July 1968. Ljudski faktori protiv kompjutora.
Boguslaw, Robert, The New Utopians: A Study of System Design and Social Change, New York: 1905.
Englewood Cliffs, N. J.: 1965. Izvrsna analiza mogunosti i ogranienja projektiranja sistema koja
prozire pomodni besmisao (tajna znanja) sistemske birokracije. Preporua se.
Bork, Alfred M., Randomness and the Twentieth Century. In The Antioch Review: Spring 1967.
Born, Max, My Life and My Views. With an introduction by I. Bernard Cohen. New York: 1968.
Borsodi, Ralph, The Green Revolution. Brookville, Ohio: 1965.
Boulding Kenneth, The Meaning of the Twentieth Century. New York: 1965.
Boyle, Robert, The Sceptical Chymist. First edition. London: 1661. With and introduction by M. M.
Pattison Muir. New York: n. d.
Brady, Robert A. Organization, Automation, and Society: The Scientific Revolution in Industry. Berkeley,
Cal: 1961. Moda najbolji presjek suvremene tehnologije s obzirom na njene ekonomske i birokrat-
ske aspekte.
Brandeis, Louis D, The Curse of Bigness: Miscellaneous Papers. New York: 1935. Poput lanova Usta-
votvorne skuptine SAD iz 1787, sudac Brandeis je shvatio da su i veliina i centralizirana mo
sumnjive blagodati, koje zahtijevaju protuakciju.

328
Braudel, Fernand, Civilization Materielle et Capitalisme (XV XVIII Siecles). Tome I. Paris: 1967. Svjetski
pregled, dobro dokumentiran, bogato ilustriran. Izvanredni struni podaci i drutvena interpretaci-
ja.
Brickman, William W, and Stanley Lehrer (editors), Automation, Education, and Human Values. New
York: 1966. Trideset i tri eseja koji povrno pokrivaju iroko podruje.
Brinkmann, Donald, Mensch und Technik: Grundziiger einer Philosophie der Technik. Bern: 1946.
British Association for the Advancement of Science (by various authors). London and the Advancement
of Science. London: 1931.
Bronowski, J., The Identity of Man. London: 1966.
Human and Animal Languages. In Essays to Honor Roman Jakobsen. The Hague: 1967.
Brown, Harrison. The Next Hundred Years. New York: 1961.
Buber, Martin, Paths in Utopia. New York: 1950. Senzibilna ocjena ideolokih pokuaja prolog stoljea
da se rekonstruira drutvo, prikazana pronicavo i s finesom.
Bugliarello, George. Bio-Engineering as a New Dialogue. In Carnegie Review: Winter 1965. Znaajna
preorijentacija na razumijevanje i preoblikovanje fiziko-kemijskog inenjeringa u smislu sloeni-
jeg ponaanja organizma. Nalije redukcionizma. Dobrodola interpretacija novog bio; tehnikog
doba koje sam provizorno opisao u Technics and Civilization (1934).
Engineering Implications of Biological Flow Process. In Symposium on Chemical Engineering in Medi-
cine, American Institute of Chemical Engineers: 19 May 1965. Istrauje doprinos biologije biotehnici
na pomolu.
Bulwer-Lytton, E. The Coming Race. London: 1971.
Burckhardt, Jacob. Force and Freedom: Reflections on History. New York: 1943.
Burnham, Jack. Beyond Modern Sculpture: The Effects of Science and Technology on the Sculpture of
This Century. New York: 1968. Vrijedno zbog podataka i deskriptivnih analiza; meutim, ukazuje na
krajnje sumnjiv (suicidalni) zakljuak, tj. da e ivot ustupiti mjesto superinteligentnim automati-
ma. Vulgaran primjer tendencije precjenjivanja apstraktne inteligencije kao konanog izvrenja
ljudske egzistencije i precjenjivanja odrivosti isto mehanikih sistema bez pomoi a vjerojatno
i bez opozicije ovjeka. Vidi Seidenberg, Roderick.
Burtt, Edwin Arthur. The Metaphysical Foundations of Modern Physical Science: A Historical and Critical
Essay. New York: 1927. Majstorska ocjena strukturalne slabosti objektivne metode koja iskljuuje
svako istraivanje svoje subjektivnosti te ak negira svoje postojanje.
In Search of Philosophie Understanding. New York: 1965.
Bury, J. B. The Idea of Progress: An Inquiry into Its Origin and Growth. New York: 1932. Paperback: 1955.
Butler, Samuel. Unconscious Memory. First edition. London: 1880. Reissued: 1922. Slijedi put zapoet u
Life and Habit pozivajui se na Hartmannovo djelo The Unconscious.
The Notebooks of Samuel Butler. Selected, arranged and edited by Henry Festing Jones. With an
introduction by Francis Hackett. New York: 1917.
Life and Habit. London: 1923.
Erewhon and Erewhon Revisited. With an introduction by Lewis Mumford. New York: 1927.
Butterfield, Herbert. The Origins of Modern Science, 1300 1800. New York: 1951. Kratko i izvrsno.
Calder, Nigel. Technopolis. London: 1969.
Calder, Nigel (editor). Unless Peace Comes: A Scientific Forecast of New Weapons. New York: 1968. Tre-
zven i otrenjujui opis novih naunih oruja unitenja. Vidi takoer Lapp, Ralph E.
Cannon, Walter B. Bodily Changes in Pain, Hunger, Fear, and Rage: An Account of Recent Researches into
the Function of Emotional Excitement. First edition. New York: 1915. Second edition: 1929. Klasina
studija to se tie metode, nalaza, tumaenja kao i poniranja u ovjeka.

329
 The Wisdom of the Body. New York: 1932. Uspjena primjena cijelog vijeka fiziolokih istraivanja
na ira podruja ljudskog ivota, koja Calder nije nikada odbacio kao neto to bi bilo izvan dometa
odgovornog znanstvenika.
Carson, Rachel. Silent Spring. Boston: 1962. Presudan doprinos koji je dramatski naglasio opasnost
opeg biocida zbog pogreno zamiljenog nastojanja da se povea proizvodnja hrane. S pravom
klasino djelo.
Carter, George R. The Tendency Towards Industrial Combination. London: 1913. Razmatra zakanjeli
pokuaj Engleske da se upusti u konkurentsku trku s ranijim amerikim i njemakim trustovima
i kartelima, oivljujui u novim oblicima korporacijska poduzea koja je, prema Adamu Smithu,
individualistika konkurencija trebalo da osudi na propast.
Casson, Stanley. Progress and Catastrophe: An Anatomy of the Human Adventure. New York: 1937.
Podaci su sada datirani, ali ugoaj to ga registrira Cassonova interpretacija ini ovo djelo meaem.
Cassou, Jean (editor). LHomme, la Technique et la Nature. Paris: 1938.
Centre International da Prospective. Prospective Numero 6. Paris: 1960. Svrha je isto toliko znaajna
koliko i izgled.
Centro per gli Studii Historici. The Sacral Kingship: Contributions to the Central Theme of the VIIIth
International Congress for the Study of Religions. Rome: 1955. Pripada u knjigu I. Meutim, nita u
tom djelu ne podriva moju interpretaciju prvih faza Boanskog kraljevskog dostojanstva.
Chase, Stuart. The Most Probable World. New York: 1968. Prihvatljiva debata o dobrim i loim strana-
ma suvremene tehnike; autor je ekonomist i njegovo djelo Tragedy of Waste predstavlja pionirsku
studiju.
Chomsky, Noam. Cartesian Linguistics: A Chapter in the History of Rationalist Thought. New York: 1966.
Ciriacy-Wantrup, S. V. and James J. Parsons (editors). Natural Resources: Quality and Quantity. Berke-
ley, Cal.: 1967.
Civilta delle Macchine. Round Table on the Future: May-June 1968. irok prikaz dananje talijanske
naune misli sabran u asopisu koji ve mnogo godina predstavlja vodeu publikaciju o ulozi teh-
nologije u civilizaciji.
Clark, G. N. Science and Social Welfare in the Age of Newton. Oxford: 1937.
Clarke, Arthur C. Profiles of the Future: An Inquiry into the Limits of the Possible. New York: 1962.
Autor je upueni, zaista vrlo inventivni pisac znanstvene fantastike; za njega, naravno, budunost
predstavlja mehaniki uvjetovanu i upravljanu budunost.
Time Probe: The Sciences in Fiction. New York: 1966. Iznenauje injenica to ovaj izbor odaje toliko
mnogo maginih i primitivnih znaajki, daleko bliih 1001 noi nego pravoj znanosti.
Clow, Archibald and Nan L. The Chemical Revolution: A Contribution to Social Technology. London:
1952. Iako se temelji uglavnom na britanskim podacima, djelo popunjava ozbiljnu prazninu.
Coblentz, Stanton. From Arrow to Atom Bomb: The Psychological History of War. New York: 1953.
Cohen, Morris. Reason and Nature. New York: 1931. Vano. Iako sam zapoeo kao pragmatiar i pozi-
tivist, logika analiza vodi me jo blie Cohenovu platonizmu.
Comenius, John Amos. The Great Didactic. Edited and translated by M. W. Keatinge. London: 1896.
Commoner, Barry. Science and Survival. New York: 1965. Ocjena rezultata znanstvene i tehnoloke
neodgovornosti.
Condorcet, Marie J. A. C. N. Sketch for a Historical Picture of the Human Mind. Paris: 1794. London:
1955.
Conklin, Groff. Big Book of Science Fiction. New York: 1950.
Coote, J. (publisher). A New Universal History of Arts and Sciences: Showing Their Origins, Progress,
Theory, Use, and Practice, and Exhibiting the Invention, Structure, Improvement, and Uses of the Most

330
 Considerable Instruments, Engines, and Machines, with Their Nature, Power, and Operation. 2 vols.
London: 1759.
Daedalus, Editors of. Toward the Wear 2000. Cambridge, Mass.: 1967. Skupni pokuaj znanstvenika
iz mnogih razliitih podruja da prognoziraju i predoblikuju budunost. Kao i kod mnogih drugih
slinih pokuaja, nedostaje adekvatna koncepcija budunosti.
Dansereau, Pierre (editor). Challenge for Survival: Land, Air, and Water for Man in Megalopolis. New
York: 1970.
Darling, J. Fraser, and John P. Milton (editors). Future Environments of North America: Being the Record
of a Conference Convened by The Conservation Foundation in April 1965. Garden City, N. Y.: 1966.
Pouan pregled ekolokih realnosti. Vidi takoer Sauer, Bates i Mumford (predsjedatelji).
Darwin, Charles. On the Origin of Species by Means of Natural Selection, or the Preservation of Favored
Races in the Struggle for Life. First edition. London: 1859. Sixth edition, revised: 1872.
The Descent of Man. London: 1871. Jo smionije od Porijekla jer se Darwin nije posluio jednim
jedinim fosilom meuvrste koji je tada bio poznat, a ipak je naveo razloge u prilog pretpostavljenom
afrikom stanitu.
Dasman, Raymond F. A Different Kind of Country. New York: 1968. U prilog ekolokoj raznolikosti.
Daumas, Maurice. A History of Technology and Invention. 2 vols. New York: 1970.
Davis, David Brion. The Problem of Slavery in Western Culture. Ithaca, N. Y.: 1966.
Davis, Kingsley. See Roslansky, Jonh D. (editor).
Descartes, Rene. A Discourse on Method. Leyden: 1637. Edited with an introduction by A. L. Lindsay.
New York: 1912. Ovaj esej je kamen temeljac Descartesove misli, iako su relevantni i drugi eseji
ukljueni u ovaj engleski prijevod.
Dessauer, F. et al. Der Mensch im Kraftfeld der Technik. Dsseldorf: 1955.
Dijksterhuis, E. J. The Mechanization of the World Picture. First edition. Amsterdam: 1950. Oxford: 1961.
Interpretacija klasine znanosti od grkog preludija do Isaaca Newtona. Obiluje znanstvenim
detaljima, ali se nedovoljno poziva na one neznanstvene vidove mehanike slike svijeta koje sam
ja naglasio.
Drucker, Peter F. The Future of Industrial Man. New York: 1969.
The Age of Discontinuity. New York: 1969.
Duboin, Jacques. Economie Distributive de IAbondance. Paris: n. d.
Rarete et Abondance: Essai de Mise a Jour de VEconomie Politique. Paris: 1945.
Dubos, Rene. Man Adapting. New Haven: 1965. Djelo bogato informacijama o biolokim uvjetima
ovjekove egzistencije u zdravlju i bolesti.
Durkheim, Emile. The Division of Labor in Society. New York: 1933. Klasian prikaz, prvobitno objavljen
u Parizu 1893. pod naslovom Etude sur Vorganisation des socits suprieures. Meutim, mnogo toga
to je Durkheim prihvatio kao gotovu ijenicu podlijee danas kritikoj reviziji.
Eaton, Stewart C. Roger Bacon and His Search for a Universal Science: A Reconsideration of the Life and
Work of Roger Bacon in the Light of His Own Stated Purposes. Oxford: 1952.
Edholm, O. G. The Biology of Work. New York: 1967. Izvrstan tekst i izvrsne ilustracije.
Eiseley, Loren. The Immense Journey. New York: 1946. Nova saznaja o stanju ovjeka. Autor pripada
novom soju biologa i antropologa irokih pogleda. Vidi Carson, Rachel.
Darwins Century: Evolution and the Men Who Discovered It. New York: 1958.
Eisenstadt, Shmuel Noah. The Political System of Empires. New York: 1963. Opseno ali formalistino.
Ellul, Jacques. The Technological Society. With an introduction by Robert K. Merton. New York: 1964.
Iako ovo djelo obuhvaa dio istog opeg podruja kao i moja knjiga, ono sagledava situaciju u
drukijem svjetlu i izvodi, na teolokoj osnovi, radikalno drukije zakljuke.
Encyclopaedia Britannica. Conference on the Technological Order. In Technology and Culture: Fall 1962.

331
Encyclopaedia of Science and Technology. 15 vols. New York: 1966.
Erikson, Erik H. Gandhis Truth: On the Origins of Militant Non-Violence. New York: 1969.
Psychoanalysis and Ongoing History: Problems of Identity, Hatred, and Nonviolence. In The Ameri-
can Journal of Psychiatry: September 1965. Kristalizacija Eriksonovih zrelih opaanja: rijedak spoj
znanstvene inteligencije i poniranja u ovjeka primijenjen na vrlo sloene drutvene pojave.
Eurich, Nell. Science in Utopia: A Mighty Design. Cambridge, Mass.: 1967.
Ewing, J. Alfred. An Engineers Outlook. London: 1933. Fair, Charles M. The Dying Self. Middletown,
Conn.: 1969.
Farber, Seymour M., and Roger H. L. Wilson. Control of the Mind. New York: 1961. Pokree mnogo-
brojne i znanstvene i etike probleme.
Conflict and Creativity. New York: 1963. Ovo je drugi dio djela Control of the Mind, i bavi se meu
ostalim i drogama.
Farrington, Benjamin. Francis Bacon: Philosopher of Industrial Science. New York: 1949.
Faucher, Daniel. Le Paysan et la Machine. In Collection: LHomme et la Machine. Paris: n. d.
Ferkiss, Victor C. Technological Man: The Myth and the Reality. New York: 1969.
Fisher, Marvin. Workshops in the Wilderness: The European Response to American Industrialization,
18301860. New York: 1967.
Forti, V. Storia della Technica alle Origine della Vita Moderna. Florence: 1940. Vrijedno uglavnom zbog
ilustracija.
Fouillee, Alfred. La Psychologie des Idees-forces. Paris: 1893. Fourastie, Jean. Machinisme et Bien Eire.
Paris: 1951. The Causes of Wealth. Glencoe, Ill.: 1960.
Francastel, Pierre. Art et Technique, aux XIXe et XXe Siecles. Paris: 1956. Preporua se.
Frank, Waldo. The Re-Discovery of America. New York: 1929. Postromantina kritika bogova i kultova
moi.
Frankl, Viktor B. Mans Search for Meaning: An Introduction to Logotherapy. Boston: 1962. Revidirano
i proireno izdanje djela From Death-Camp to Existentialism.
Fraser, J. T. The Voices of Time: A Cooperative Survey of Mans Views of Time as Expressed by the Sciences
and by the Humanities. New York: 1966. Dobar izbor, obiluje pozivanjima na druge izvore.
Friedmann, Georges. Problemes Humains du Machinisme Industriel. Paris: 1946.
Le Travail en Miettes: Specialisation et Loisirs. Paris: 1956.
The Anatomy of Work: Labor, Leisure, and the Implications of Automation. New York: 1961. Posebno
vrijedno zbog kritikih saznanja izvedenih iz francuskog iskustva. Friedmann je istaknuti autoritet
za tehnologiju.
Sept Etudes sur lHomme et la Technique. Paris: 1966. Izvrsno.
Fromm, Erich. The Sane Society. New. York: 1955.
Marxs Concept of Man. New York: 1961. Naglaava Marxov prvobitni humanistiki stav na temelju
Marxovih filozofskih i ekonomskih rasprava iz 1844.
The Revolution of Hope: Toward a Humanized Technology. New York: 1968. Kratko ali sugestivno,
prilino u skladu s koncepcijom moje knjige.
Fuhrmann, Ernst, Wege: Versuch Angewandte Biosophie. Frankfurt-am-Main: n. d.
Fuller, R. Buckminster. Untitled Epic Poem on the History of Industrialization. Highlands, N. C: 1962.
Stih i misao su analogni. Treba proitati da bi se povjerovalo.
Ideas and Integrities: A Spontaneous Autobiographical Disclosure. New York: 1963. Fullerovo vjero-
vanje da e neogranieni proces tehnoloke ekspanzije pronai rjeenje svakog ljudskog problema
predstavljalo bi mnogo gori problem, kad bi se openito prihvatilo, nego bilo koji od problema to
ih on nastoji rijeiti.

332
 Operating Manual for Spaceship Earth. Carbondale, Ill.: 1969. Urednik je oito pogrijeio navodei
mjesto izdavanja. Ovakav prirunik moe potjecati samo iz raja.
Gabo Naum. Gabo. Cambridge, Mass.: 1957. Prekrasan prikaz Gabova cjelokupnog djela.
Of Divers Arts. New York: 1962. Preporua se.
Gabor, Dennis. Electronic Inventions and Their Impact on Civilisation. London: 1959.
Inventing the Future. London: 1963. Senzibilna studija tehnolokih mogunosti i potekoa ukljuu-
jui krajnju prijetnju dosadnog ivota.
Technological Forecasting in a Social Frame. London: 1968. Iako se koristi popisom tehnolokih mo-
gunosti to su ga pretresli Kahn i Wiener (q. v.), Gaborov popis obuhvaa 105 stavki, uglavnom
zato to je svjesniji biolokih mogunosti i drutvenih potreba.
Galbraith, J. K. The Affluent Society. Boston: 1958. The New Industrial State. Boston: 1967.
Galilei, Galileo. Dialogue on the Great World Systems. Translated by T. Salusbury (1661). Revised by
Giorgio de Santillana. Chicago: 1953. Kao to de Santillana istie u svom izvrsnom uvodu, ovo je
jedino djelo koje u potpunosti odaje Galilejevu duevnu potpunost.
Geddes, Patrick. An Analysis of the Principles of Economics. Part I. London: 1885.
Geddes, Patrick, and J. Arthur Thomson. Life: Outlines of Biology. 2. vols. New York: 1931. Najbolja
rekapitulacija Geddesova pogleda i metode, iako nedostatna u sistematskom sociolokom prikazu.
Gerzon, Mark. The Whole World Is Watching: A Young Man Looks at Youths Dissent. New York: 1969.
Giedion, Sigfried. Mechanization Takes Command. New York: 1955. Izvrstan doprinos povijesti indus-
trije u prolom stoljeu.
Gillespie, James E. The Influence of Oversea Expansion on England to 1700. Studies in History, Econo-
mics, and Public Law. New York: 1920.
Gillispie, C. C. (editor). A Diderot Pictorial Encyclopedia of Trades and Industry. New York: 1959. Re-
produkcije iz opravdano slavnog djela osamnaestog stoljea.
Girardeau, Emile. Le Progres Tecnique et la Personalite Humaine. Paris: 1955.
Glacken, Clarence J. Traces on the Rhodian Shore: Nature and Culture in Western Thought from Ancient
Times to the End of the Eighteenth Century. Berkeley, Cal.: 1967. Vjet prikaz predugo zanemarenog
sektora ljudske misli.
Glanvill, Joseph. Scepsis Scientifica: or, Confest Ignorance the Way to Science. London: 1665. Edited with
an introductory essay by John Owen. London: 1935.
Glass, Bentley. Science and Ethical Values. Chapel Hill, N. C: 1965.
Glass, Bentley, Owsei Tomkin and William L. Straus, Jr. Forerunners of Darwin, 17451859. Baltimore:
1959.
Glennie, J. S. Stuart. Sociological Studies. In Sociological Papers. Vol. II. London: 1906. Glennie je ne samo
utvrdio i datirao moralnu revoluciju estog stoljea prije n. e., ve je i prethodnik pretekavi
u tome i Patricka Geddesa teorije polja. Iako odan presloenoj terminologiji, on je prvi izmislio
potrebne izraze kao to su mehanotehniki i biotehniki.
Goodman, Paul. Growing Up Absurd. New York: 1960.
Goody, Jack (editor). Literacy in Traditional Societies. Cambridge, Mass.: 1968. Vano.
Gould, Jay, M. The Technical Elite. New York: 1966. Graham, Michael. Human Needs. London: 1951.
Grazia, Sebastian de. Of Time, Work and Leisure. New York: 1962.
Gregory, Joshua C. A Short History of Atomism: from Democritus to Bohr. London: 1931. Najbolji povi-
jesni rezime do datuma objavljivanja.
Hacker, Andrew (editor). The Corporation Take-Over. New York: 1964. Analiza (raznih autora, ukljuu-
jui Berlea i Meansa) okvira djelovanja i metoda korporacijskog poduzea, sve do krajnjih leajeva
kibernacije.

333
Haden, Selma von. I s Cyberculture Inevitable? A Minority View. In Fellowship: January 1966. Briljantan
pledoaje protiv tehnologije koja se automatski iri pod centralnim upravljanjem. Posve nezavisan
od mog doprinosa.
Haldane, John Scott. Organism and Environment as Illustrated by the Physiology of Breathing, New
Haven: 1917.
Mechanism, Life and Personality: An Examination of the Mechanistic Theory of Life and Mind. New
York: 1921. Vano. Vidi takoer Whitehead, Alfred North.
Hall, A. Rupert. From Galileo to Newton, 16301720. New York: 1963. Vidi takoer Santillana, Koestler,
Butterfield i Dijksterhuis.
Hall, Edward T. The Hidden Dimension. Garden City, N. Y.: 1966. Svje doprinos ekologiji uma.
Hammond, J. L., and Barbara Hammond. The Rise of Modem Industry. New York: 1926. Iako ga apologeti
viktorijanskog kapitalizma ocrnjuju, djelo je jo vano zbog podataka to ih oni minimiziraju ili
ignoriraju.
Hanson, Earl D. Animal Diversity. Englewood Cliffs, N. J.: 1961. Briljiv pokuaj da se organska raz-
novrsnost opie i objasni na osnovi evolucije. Meutim, Hanson je dovoljno savjestan da bi priznao
kako je njegovo objanjenje nedostatno.
Hardy, Sir Alister. The Living Stream: A Restatement of Evolution Theory and Its Relation to the Spirit
of Man. London: 1965. Nastavlja putem to su ga otvorili C. Lloyd Morgan i E. S. Russell uoavajui
aktivnu ulogu ponaanja samog organizma u vlastitoj evoluciji. U razmatranju izvanosjetilne per-
cepcije Hardy doputa mogunost postojanja drugih faktora koji nisu dostupni vanjskom opaanju
ili prepoznatljivi u smislu prihvaenih metoda. Ovo je nezavisna podrka mojoj kritici Galileja i
Descartesa.
Harrington, Alan. The Immortalist: An Approach to the Engineering of Mans Divinity. New York: 1969.
Najnovija glupost o Tehnokraciji.
Hartmann, Georges. LAutomation. Boudry (Neuchatel): 1956.
Harvard University Program on Technology and Society. Fourth Annual Report. Cambridge, Mass.:
1968. Vidi takoer Mesthene, Emmanuel G.
Haskell, H. J. The New Deal in Old Rome. New York: 1939. Povrno ali sugestivno.
Hatfield, H. Stafford. The Inventor and His World. New York: 1948.
Hayek, F. A. The Road to Serfdom. London: 1944. Uoava krajnju tendenciju megastroja, ali potcjenjuje
kumulativni povijesni poriv sistema moi.
The Counter-Revolution of Science: Studies of the Abuse of Reason. Glencoe, Ill.: 1952. Dobro dokumen-
tirana studija o odnosu pozitivistikog scijentizma prema tehnologiji. Dopunjava moju analizu.
Hayes, Carleton. The Historical Evolution of Nationalism. New York: 1928.
Heckscher, Eli F. Mercantilism. 2 vols. London: 1835. Klasina studija.
Henderson, Lawrence J. The Order of Nature: An Essay. Cambridge, Mass.: 1913.
The Fitness of the Environment: An Inquiry into the Biological Significance of the Properties of Mat-
ter. New York: 1927. Paperback, with introduction by George Wald. Boston: 1958. Oba su djela
izvanredna, i jo uvijek vana.
Henderson, Philip. William Morris: His Life, Work and Friends. Foreword by Allan Temko. New York:
1967. U prednosti je zato to se mogao sluiti biografskim materijalom, naroito u vezi s nesretnim
utjecajima njegovog braka, koji Mackail nije mogao koristiti. Kao i biografija Paula Thompsona, i
ova biografija odaje priznanje Morrisovom golemom majstorskom doprinosu.
Herber, Lewis. Our Synthetic Environment. New York: 1962. Heron, A. H. Why Men Work. Stanford,
Cal: 1948.
Hersey, John. The Child-Buyers. New York: 1960. Roman u kojem preuasne fantazije i previe nalikuju
na banalnosti korporacijske znanosti.

334
Hillegas, Mark R. The Future as Nightmare: H. G. Wells and the Anti-Utopians. New York: 1967.
Hilton, Alice Mary (editor). The Evolving Society: The Proceedings of the First Annual Conference on the
Cyber-cultural Revolution Cybernetics and Automation. New York: 1966. Povrno: sudionici se nisu
nikada upitali zato bismo morali ukinuti sve oblike rada, niti to bi uslijedilo kad bi do toga dolo.
Hobbes, Thomas. De Cive, or, The Citizen. Paris: 1642. Edited by Sterling P. Lamprecht. New York: 1949.
Leviathan; on the Matter, Forme, and Power of a Commonwealth, Ecclesiastical and Civili. London:
1651. New York: 1914.
Hobhouse, Leonard T. Development and Purpose: An Essay Towards a Philosophy of Evolution. London:
1913.
Hobson, J. A. Imperialism: A Study. New York: 1902.
Holton, Gerald. Johannes Kepler: A Case Study on the Interaction of Science, Metaphysics, and Theology.
In The Philosophical Forum. Boston: 1956.
Science and New Styles of Thought. In The Graduate Journal. Gainesville, Fla.: Spring 1967. Briljantna
studija nereda u znanonsti i umjetnosti.
Holton, Gerald (editor). Do Life Processes Transcend Physics and Chemistry? In Zygon: Journal of Reli-
gion and Science: December 1968. Novi prikazi antiredukcionistikog stava Platta, Polanyija i Com-
monera.
Hughes, James, and Lawrence Mann. Systems and Planning Theory. In American Institute of Planners
Journal: September 1969. Neobino lucidno za djelo iz ovog podruja.
Huxley, Aldous. Brave New World. New York: 1932. With a new foreword. New York: 1946. Jedna od naj-
potpunijih i najnemilosrdnijih kakotopija iako, s posve literarnog stanovita, jedno od Huxleyjevih
najloijih napisanih djela. Moda upravo ta nespretnost otkriva njegovu osobnu nesklonost prema
osebujno proroanskim izljevima njegove podsvjesti. Ali, ipak.
Brave New World Revisited. New York: 1958. Napisano nakon pojave nacistikog i komunistikog
totalitarizma, sa zaprepatenim osjeajem da ljudske nastranosti, koje je predvidio, nisu vie sto-
ljeima daleko. Huxleyieva slika novih metoda upravljanja ljudskim ponaanjem blia je realnosti
nego Orwellova u 1984: meutim, u zadnjem poglavlju, Sto se moe uiniti, i Huxley odlazi
pogrenim smjerom zazivajui kemijska sredstva za pojaanje sree. Sree?
Island: A Novel; New York: 1962. Permisivna utopija u kojoj ljudsku sreu osigurava moksha,
halucinogena droga: ta zajednika veza hipija i neskrupuloznih tehnokrata koji tee upravljanju
ovjeanstvom.
Huxley, Julian. New Bottles for New Wine. New York: 1957. Vidi naroito esej Transhumanism. Novi
naslov broiranog izdanja glasi Knowledge, Morality, and Destiny.
Jaccard, Pierre. Histoire Sociale du Travail, de IAntiquite et Nos Jours. Paris: 1960.
James, E. O. The Worship of the Sky-God. London: 1963. Preporua se onima koji, ne poznavajui reli-
gioznu pozadinu megastroja, moda sa skepsom gledaju na moju interpretaciju.
James, William. The Varieties of Religious Experience: A Study in Human Natura. New York: 1902.
The Will to Believe, and Other Essays. New York: 1903. Vidi esej o What Psychical Research Has
Accomplished (to je postiglo psihiko istraivanje?).
Jennings, Herbert Spencer. The Universe and Life. New Haven: 1933. Jo uvijek izazovna afirmacija
organskih realnosti.
Johanneson, Olof (pseud.). The Tale of the Big Computer: A Vision. New York: 1968. Navodno nauni
prikaz budunosti kojom upravlja kompjutor, preblizu realnosti za satiru i preblizu satiri da bi ga se
prihvatilo kao realnost. Autorova predvianja, ako to jesu predvianja, anticipirao je Samuel Butler.
Jones, H. Bence. The Life and Letters of Faraday. London: 1870. Obratite panju na prikaz Faradayeve
rasprave iz 1844. o prirodi tvari.

335
Jordy, William H. Henry Adams: Scientific Historian. New York: 1952. Paljiva studija, iako podrovana
Jordyjevim omalovaavanjem Adamsovog najsadrajnijeg doprinosa.
Jouvenel, Bertrand de. On Power: Its Nature and the History of Its Growth. New York: 1949. Apstraktna
analiza, esto briljantno prodorna. Dodue, preferiram vlastitu, konkretniju interpretaciju u The City
in History.
Juenger, Friedrich Georg. The Failure of Technology: Perfection Without Purpose. Hinsdale, Ill.: 1949.
Optuba prinude tehnologije jednostrana i prenaglaena, ali nita gora od bezuvjetnih pohvala
kojima se odlikuju pravi vjernici obuzeti transom tehnokracije.
Jung, Carl Gustav. Memories, Dreams, Reflections. Recorded and edited by Aniela Jaffe. New York: 1963.
Vrijedan dodatak Jonesovoj biografiji Freuda.
Civilization in Transition. New York: 1964. Kahler, Erich. The Meaning of History. New York: 1964.
The Disintegration of Form in the Arts. New York: 1968. Kritian ali suosjeajan pokuaj interpretacije
neumjetnosti, pseudoumjetnosti i antiumjetnosti naeg doba.
Kahn, Herman. Thinking About the Unthinkable. First edition. New York: 1962. Paperback, with an
afterword: 1966. Pentagonalne trivijalnosti.
Kahn, Herman, and Anthony J. Wiener. The Year 2000. New York: 1967.
Keeling, S. V. Descartes. London: 1934.
Kepes, Gyorgy (editor). Vision + Value Series. 3 vols. Education of Vision. Structure in Art and in Science.
The Nature and Art of Motion. New York: 1965. Bogato ilustrirano, s nekoliko panje vrijednih eseja
u svakoj knjizi. Moda je previe panje poklonjeno mikroskopskim infra-shemama, iako je djelo
primjereno s obzirom na odabrani domet.
Kepler, Johannes. Concerning the More Certain Fundamentals of Astrology: A New Brief Dissertation
Looking Towards a Cosmotheory, Together with a Physical Prognosis for the Year 1602 from the Birth
of Christ, Written to Philosophers. 1602.
Keplers Dream. Frankfurt-am-Main: 1635. Edited by John Lear. Berkeley, Cal.: 1965. Znaajne an-
ticipacije djela objanjavaju njegovu dananju ekshumaciju. Alternativni prijevod Edward Rosen,
Madison, Wis., 1967. Njemaki prijevod L. Gunthera pojavio se 1898. Meutim, Marjorie Nicolson
je prva shvatila njegov suvremeni znaaj.
The Six Cornered Snowflake. Colin Hardie, editor and translator. With essays by L. L. Whyte and
B. J. F. Mason. Oxford 1066.: Fascinantno, dugo zanemareno djelo koje u znanosti otvara podruje
nedostupno kauzalnoj ili statistikoj analizi podruje formativne sposobnosti kako ga je nazvao
Kepler koje je danas isto toliko vidljivo u atomu koliko u snjenoj pahuljici ili ptici.
Kidd, Benjamin. The Principles of Western Civilization. New York: 1902. Verbozno, ali osobito zbog
jedne jedine zamisli. Kidd je vrlo rano shvatio da princip prirodne selekcije vrijedi samo za velike
populacije, ne za pojedince. Poao je i dalje istiui da drutvene promjene valja procjenjivati ne u
smislu neposrednih suvremenih koristi ve u odnosu na najveu moguu populaciju populaciju
budunosti.
Klapper, Joseph T. The Effects of Mass Communication. Glencoe, 111.: 1960.
Kluckhohm, Clyde, and Henry A. Murray (editors), with the collaboration of David M. Schneider.
Personality, in Nature, Society, and Culture. Second edition. New York: 1953.
Knapp, Bettina Liebovitz. Jean Genet. New York: 1968.
Koebner, Richard. Empire. Cambridge: 1961. Biljeke o pojmu carstva od Rimljana do 1815.
Koestler, Arthur. The Sleep Walkers. New York: 1959. Briljantan iako nekonvencionalan rezime astro-
nomskih nagaanja i opaanja, od Grka do Newtona. Koestleru svakako treba upisati u zaslugu i
neovisnost o profesionalnom oprezu strunjaka.

336
 The Ghost in the Machine. New York: 1967. Pokuaj objanjenja kronine iracionalnosti ljudskog
ponaanja i pronalaenja sredstva kojim bi se moglo bolje njime upravljati. Iako je njegov zavrni
prijedlog kemijski lijek smijean, on ne obezvreuje njegova bolja opaanja.
Kohn, Hans. The Idea of Nationalism: A Study in Origins and Background. New York: 1951.
Kranzberg, Melvin, and Caroll W. Pursell, Jr. (editors). Technology in Western Civilization. 2 vols. New
York: 1967. Iako ogranienije od pet knjiga History of Technology (Singer), poklanja vie panje
drutvenoj okolini i uvodi samu tehnologiju u dvadeseto stoljee. Vidi takoer asopis Technology
and Culture kojeg je Kranzberg urednik.
Kropotkin, Peter. Fields, Factories, and Workshops: or Industry Combined with Agriculture and Brain
Work with Manual Work. London: 1889. Klasina studija mogunosti male industrije i poljoprivrede
s naprednom neotehnikom bazom. Iako datirana, studija je ispred mnogih dananjih miljenja.
Preporua se onima koji trae poboljanje nerazvijenih privreda bez unitenja nacionalnih vrijed-
nosti i svrha.
Mutual Aid. London: 1904. Fundamentalni ispravak Malthus-Darwin-Huxleyjeve interpretacije bor-
be za opstanak kao glavnog formativnog faktora u organskoj evoluciji.
Kuhn, Thomas S. The Copernican Revolution: Planetary Astronomy in the Development of Western Tho-
ught. Cambridge, Mass.: 1957.
La Mettrie, J. O. de. LHomme Machine 1747/ Man a Machine. La Salle, Ill.: 1912. Klasino djelo reduk-
cionistike dogme.
Lapp, Ralph E. The New Priesthood: The Scientific Elite and the Uses of Power. New York: 1965.
The Weapons Culture. New York: 1968. Autor je fiziar kojeg je veza s istraivanjima atomske energije,
poevi od Projekta Manhattan, upozorila na opasnost stavljanja sudbine ovjeanstva u ruke vojno-
industrijsko-znanstvene elite.
Laslett, Peter. The World We Have Lost: England Before the Industrial Age. New York: 1965. Ne toliko
nostalgino koliko to pokazuje naslov, ponovljen uznemirujuom, uestalou, ve prije djelo koje
zadirkuje: temelji se na novim, u mnogim sluajevima znaajnim podacima, dodue s nedovoljnom
opom pozadinom koja ne uzima u obzir prvobitnu industrijsku zaostalost Engleske.
Latil, Pierre de. La Pensee Artificielle: Introduction a la Cybernetique. Paris: 1953.
Lawn, Brian. The Salernitan Questions: An Introduction to the History of Medieval and Renaissance Pro-
blem Literature. Oxford: 1963.
Lefranc, Georges. Historie du Travail et des Travailleurs. Paris: 1957.
Leitenberg, Milton (editor). Biological Weapons. In Scientist and Citizen: August-September 1967. Dru-
tveno zabrinuti znanstvenici ispituju proraunate grozote to ih ovjeku i njegovoj okolini namee
suvremeni rat (genocid).
Lewin, Kurt. Field Theory in Social Science. London: 1952.
Lewis, Anthur O. (editor). Of Men and Machines. New York: 1963. Opsean izbor.
Lorenz, Konrad. On Aggression. New York: 1966. Zooloki izvrsno, socioloki nemarno iako neop-
tereeno slobodnijim fiktivnim ekstrapolacijama Darta i Ardreyja. Zbog svog privrenog odnosa
prema divljim guskama Lorenz zaboravlja neizmjerni kulturni jaz izmeu ovjeka i ostalih stanov-
nika ivotinjskog carstva. Kad bi ubilaka agresija bila neizbjena bioloka injenica i glavni uzrok
rata, emu potreba za novaenjem koja se prakticira od etvrtog milenija naovamo?
Lovejoy, Arthur O. The Great Chain of Being. Cambridge, Mass.: 1950. Klasina studija.
Essays in the History of Ideas. New York: 1955.
Lucretius. On the Nature of Things. Translated by H. A. J. Munro. In W. J. Oates, The Stoic and Epicurean
Philosophers. New York: 1940. Jedino potpuno objanjenje epikurejskog atomizma koji je, zahvalju-
jui Gassendijevom oivljavanju, otvorio novi svijet u kemiji, znanosti u kojoj su i Grci i Rimljani
bili zaostali.

337
Maclver, R. M. Society, Its Structure and Changes. New York: 1932.
MacMunn, George. Slavery Through the Ages. London: 1938. Nedostatan prikaz predmeta koji nikada,
osim njemakih studija robovlasnikog drutva Grke i Rima, nije privukao dovoljno znanstvenog
zanimanja.
Maine, Henry Sumner. Popular Government: Four Essays. New York: 1886. Istanana rasprava ograni-
enja i izopaenja narodnog upravljanja. Na alost, jo uvijek relevantna. Vidi Lasswell, et al.
Malthus, T. S. Essay on the Principles of Population as It Affects the Future Improvement of Society.
London: 1798. Second edition. Revised. 1803. 2 vols. New York: 1927.
Mandeville, Bernard. The Fable of the Bees, or, Private Vices, Public Benefits. First edition. London: 1714.
Prikaz samoregulirajue laissez-faire privrede, koja se temelji jedino na samointeresu i u kojoj se
individualni konflikti javljaju kao kolektivne kooperacije.
Mannheim, Karl. Man and Society: In an Age of Reconstruction. New York: 1940.
Mannoni, O. Prospero and Caliban: The Psychology of Colonization, New York: 1956. Sugestivno iako
ne uvijek uvjerljivo.
Manuel, Frank E. The Prophets of Paris. Cambridge, Mass.: 1962. Majstorska studija ideologa od Turgota
do Comtea.
Marcuse, Herbert. Eros and Civilization: A Philosophical Inquiry into Freud. New York: 1955. Modifika-
cija Freudovih pogleda, na alost u smjeru infantilnih perverzija i pasivnosti. Marcuse ratuje protiv
ljudi poput mene, ije koncepcije linosti i zajednitva prihvaaju konstantno organsko meusobno
djelovanje (ne dijalektiko) represije i ekspresije, patrijarhalnih i materijalnih faktora, kao priroeni
dio svih ljudskih djelatnosti.
One Dimensional Man: Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society. Boston: 1964. Da je ova
analiza primjerena, bio bih rado izbacio ne samo jedan dio ove knjige.
Marks, Sema, and Anthony, G. Oettinger. Educational Technology: New Myths and Old Realities. Har-
vard University Program on Technology and Society. Cambridge, Mass.: 1968.
Martin, Thomas. The Circle of the Mechanical Arts: Containing Practical Treatises on the Various Manual
Arts, Trades, and Manufactures. London: 1818. Sadri, uzgredno, detaljan prikaz razvoja eljeznica
od poetka sedamnaestog stoljea nadalje, a u vezi s rudarstvom citira opseno Agricolu. Ali, ni
spomena parnog stroja koji je, prema bajki iz sredine viktorijanskog razdoblja, izazvao Industrijsku
revoluciju.
Marx, Karl. Capital: A Critique of Political Economy. Translated from the fourth German edition by
Eden and Cedar Paul. London: 1929. Iako je Marxovo apstraktno ekonomsko rezoniranje zastarjelo,
i mada su se njegova povijesna predvianja pokazala pogrenima, kao tehniki povjesniar Marx
je bio pionir koji ulijeva strahopotovanje.
Maslow, Abraham. Toward a Psychology of Being. Princeton, N. J.: 1962.
Religions, Values, and Peak Experiences. Columbus, Ohio: 1964. Odstupanje od S-R psihologije i po-
kuaj ponovnog uspostavljanja inicijativa i religioznih tumaenja.
Masson, John. The Atomic Theory of Lucretius: Contrasted with Modern Doctrines of Atoms and Evolution.
London: 1884. Izvrsno: to bolje to problem atomizma suprotstavlja tada aktualnim viktorijanskim
debatama. Vidi Lucretius.
Masters, William H, and Virginia E. Johnson. Human Sexual Response. Boston 1966. Objektivni
(kvazi-znanstveni) prikaz seksualnosti koji vjeto iskljuuje specifino ljudske aspekte snoaja jer
ih se ne moe znantveno mjeriti. Po svemu sudei, ne osjea se uope utjecaj etolokog otkria
da se ivotinje ponaaju posve drukije u laboratorijskim uvjetima nego u svojoj prirodnoj okoli-
ni. Redukcionizam sveden na apsurd: no, oito, pokusni projekt novog stroja koji e garantirano
proizvesti orgazam bez ljudske intervencije.
May, Rollo. Love and Will. New York: 1969. Popularnost ovog djela dobar je znak.

338
Mayr, Ernst. Accident or Design: The Paradox of Evolution. In Symposium on the Evolution of Living
Organisms. Melbourne: December 1959. Cause and Effect in Biology. In Science, No. 134: 1961. Vana
distinkcija funkcionalne i evolucione biologije.
Mc Cloy, Shelby, T. French Inventions of the Eighteens Century. Lexington, Ky.: 1952. Ve odavno potre-
ban pregled francuskog doprinosa razdoblju to su ga ekonomski povjesniari engleskog govornog
podruja presamodopadno smatrali posve engleskim dogaajem.
McCurdy, Edward. The Mind of Leonardo da Vinci. New York: 1928.
McHarg, Ian. Design with Nature. New York: 1969. Zaista ekoloki pristup ekologiji, djelo planera
zelenih povrina ija strastvena uvjerenja pristaju njegovom intelektualnom shvaanju predmeta i
konkretnom iskustvu.
McKinley, Daniel. See Shepard, Paul.
McLuhan, Herbert Marshall. The Mechanical Bride: Folklore of Industrial Man. New York: 1951.
Understanding Media: The Extensions of Man. New York: 1964. Ono to McLuhan shvaa ve je du-
go poznato studentima tehnologije: no, prava znaajka njegovih zaista originalnih doprinosa jest
njegov osebujni dar pogrenog shvaanja i tehnologije i ovjeka.
Meier, Richard I. Science and Economic Development: Nevj Patterns of Living. Cambridge, Mass.: 1956.
Dubiozno.
Mercier, Louis Sebastien. LAn du Mille Quatre Cen Quarante: Reve Sil en Fut Jamais. London: 1772.
Merton, Robert, et al. Reader in Bureaucracy. New York: 1952. Korisno zbog raspona te zbog neposto-
janja sistematskije studije.
Mesthene, Emmanuel G. How Technology Will Shape the Future. Harvard University Program on Tec-
nhology and Society. Cambridge, Mass.: 1969.
Meynaud, Jean. Technocracy. London: 1968.
Milgrim, Stanley. A Behavioral Study of Obedience. In Journal of Abnormal and Social Psychology:
1963. Also in Arthur M. Eastman (editor), The Norton Reader. New York: 1965.
Mills, C. Wright. The Power Elite. New York: 1956. Vidi naroito poglavlje o vojnim diktatorima i vojnoj
prevlasti.
Mishan, E. J. The Costs of Economic Growth. New York: 1967. Izazov ekspanzivnom obilju.
Montagu, M. F. Ashley. The Direction of Human Development: Biological and Social Bases. New York:
1955. Preporua se.
On Being Human. New York: 1966. Valjan antropoloki prikaz, kao i osobni testament; svakako i
protuotrov za anti- i subhumane fantazije to su danas uzele maha.
Montagu, M. F. Ashley (editor). Man and Aggression. New York: 1968. Koristan purgativ za one koji
su progutali Ardreyjeve fantazije.
Montgomery, Edmund. Philosophical Problems in the Light of Vital Organization. New York: 1907. Pi-
onirsko djelo. Zanemareno moda zbog ranog osporavanja i mehanistikih i idealistikih klieja.
Moore, Barrington, Jr. Social Origins of Dictatorship and Democracy: Lord and Peasant in the Making
of the Modern World. Boston: 1966. Naglaavanjem demokratskih procesa dopunjava i djelomice
ispravlja moje eventualno pretjerano naglaavanje zajednikih totalitarnih znaajki. Preporua
se.
More, Louis Trenchard. Isaac Newton: A Biography. 16421727. New York: 1934. Osmo poglavlje, o
Mehanistikoj hipotezi, jezgrovito rezimira znanstvenu pozadinu osamnaestog stoljea.
Moreno, J. L. Who Shall Survive? A New Approach to the Problem of Human Interrelations. Washington,
D.C.: 1934. Esej o ljudskoj ekologiji koji se danas premalo zamjeuje.
Morgan, Arthur E. Nowhere Was Somewhere: How History Makes Utopias and How Utopias Make His-
tory. Chapel Hill, N. C: 1946. Pokuaj da se Moreova Utopija povee sa suvremenim izvjetajima o

339
 sistemu Ink, djelomice stoga to Morgan eli dokazati da utopije ne idu protiv prirode. Za iro-
nini komentar ove teorije vidi moj esej u Utopias and Utopian Thoughts (uredio Frank E. Manuel).
Morgan, C. Lloyd. Emergent Evoluton: The Gifford Lectures. New York: 1923.
Life, Mind, and Spirit: Being the Second Course of the Gifford Lectures, under the General Title of
Emergent Evolution. New York: 1926.
Morison, Elting E. Men, Machines, and Modern Times. Cambridge, Mass.: 1966. Kratko ali pouno, duho-
vito i mudro: efikasan antidot tehnokratskoj provali popularnijih proroka megastroja. Morisonovi
zakljuci mogli bi lako posluiti kao epigraf ovoj knjizi. Jo se uvijek ini da bi se mogla izgraditi
nova vrsta kulture koja bi obuzdala novu tehnologiju u primjerenim granicama. ini se takoer da
bi stvaranje takve kulture moralo biti na elu dnevnog reda.
Morris, Henry C. The History of Colonization: From the Earliest Times to the Present Day. 2 vols. New
York: 1900. U svoje doba, korisno djelo koje danas vapi za nasljednikom istog opsega.
Morris, William. The Collected Works of William Morris. With an introduction by his daughter, May
Morris. 24 vols. Oxford: 1936. Vidi knj. 2, Rad. u tvornici kakav bi mogao biti. Ovi lanci pobijaju
uvrijeeni akademski nazor da je Morris bio tako zaljubljen u obrt da bi se rado odrekao i stroja i
tvornike organizacije. Predviajui etverosatni radni dan u tvornici pokazao je da bolje shvaa
budunost od svojih praktinijih suvremenika. Gak i u News iront Nowhere (knj. 16), gdje daje
namjerno idilinu sliku ivota u socijalizmu, Morris doputa i takve konstante ljudske prirode kao
to su gnjev i ubojstvo.
Mumford, Lewis. The Story of Utopias. New York: 1922. Paperback, with new introduction: 1962. Moj
prvi prikaz fundamentalne razlike izmeu dobrog ivota i ivota dobara.
Technics and Civilization. First edition. New York: 1934. Paperback, with new introduction: 1963.
Art and Technics. The Bampton Lectures in America, No. 4. New York: 1952. Preporua se. Meutim,
vidi Francastel, Pierre.
In the Name of Sanity. New York: 1954. Eseji Pretpostavke i predvianja, Tehnologija i budunost
i Ogledala nasilja ne samo da izlau obrise glavnih tema ove knjige, ve i jasno pokazuju da su
one bile oite prije vie od dvadeset godina.
The Transformation of Man. Revised edition. London: 1957. Koristan preludij ovoj studiji.
The Myth of the Machine. Vol. 1. Technics and Human Development. New York: 1967. Ova se knjiga
ne moe potpuno shvatiti bez pozivanja na ovo djelo.
Anticipations and Social Consequences of Atomic Energy. In Proceedings of the American Philosophi-
cal Society: April 15, 1954. Rasprava zakljuuje prijedlogom da se odri veliki Svjetski porotni sud
pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, upotrijebivi svo raspoloivo znanje, osloboeno slube-
ne tajnosti, kako bi se procijenili vjerojatni efekti oslobaanja atomske energije u raznim koliina-
ma u miru i ratu. Jo 1954. ovaj je prijedlog za racionalnu znanstvenu ocjenu izazvao bijes mnogih
prisutnih znanstvenika.
The Morals of Extermination. In The Atlantic Monthly: October 1958. Moj najnoviji i najbolji esej
contra genocidu.
Machine. In Encyclopedia Americana. Vol. 15. New York: 1967.
Murphy, Gardner. Human Potentialities. New York: 1958.
Murray, Henry A. Myth and Mythmaking. New York: 1960.
Preparations for the Scaffold of a Comprehensive System. In Sigmund Koch (editor), Psychology: A
Study of Science. New York: 1959. Filozofska oporuka psihologa, koja se temelji na biologiji te otvara
na sve strane u raspravi potpunosti ovjekova dostignua.
Unprecedented Evolution. In Henry Hoagland (editor), Evolution and Mans Progress. Boston: 1962.
Needham, Joseph, et al. Technology, Science, and Art: Common Ground. A lecture series delivered at
Harfield College of Technology. Harfield: 1961.

340
Nef, John U. War and Human Progress: An Essay on the Rise of Industrial Civilization. Cambridge, Mass.:
1952. Vaan doprinos iako za razliku od Sombarta Nef potcjenjuje tehniku stimulaciju rata. Vidi
takoer moje djelo Technics and Civilization.
Neumann, Erich. The Origins and History of Consciousness, New York: 1954.
The Archetypal World of Henry Moore. New York: 1959.
Neumann, Johannn von. Can We Survive Technology? In David Sarnoff (editor), The Fabulous Future:
America in 1980. New York: 1956. Esej vrijedan vie od cijele serije banalnih predvianja i ustajalih
nada, izdanje urednika asopisa Fortune.
Nicolson, Marjorie Hope. Voyage to the Moon. New York: 1948. Klasini doprinos i literarnoj i tehni-
koj povijesti, djelo znanstvenice koja je vrlo osjetljiva na vjetrove promjene. Dovoljno dareljivo
citatima kako bi posluilo onima koji nemaju neposrednog uvida u mnoga citirana znaajna djela,
ukljuujui Wilkinsa.
The Microscope and English Imagination. In Smith College Studies in Modern Languages. Northamp-
tom, Mass.: July 1935.
The World in the Moon: A Study of the Changing Attitude Toward the Moon in the Seventeenth and
Eighteenth Centuries. In Smith College Studies in Modern Languages. Northhampton, Mass.: January
1936. Ove studije odlikuju se pohvalnom znaajkom to su na podruju knjievnosti anticipirale
kasnije zanimanje za znanstvenu povijest.
Nisbet, Robert. Community and Power. New York: 1962. First published as the Quest for Community.
New York: 1953. Odlina kritika i ideje i institucije.
OMalley, C. D. Andreas Vesalius of Brussels, 15141564. Berkeley, Cal.: 1965.
Oparin, A. I. The Origin of Life. New York: 1938. Razmiljanja o uvjetima pod kojima su se anorganski
elementi na ovom planetu spojili i oblikovali sloene proteinske molekule. Sliku dopunjuje raniji
rad L. H. Hendersona, The Fitness oj the Environment.
Ortega y Gasset, Jos. The Revolt of the Masses. New York: 1932.
The Dehumanization of Art. Princeton, N. J.: 1951. Dogaaji su potvrdili obje analize.
Orwell, George. 1984. London: 1949.
Ozbekhan, Hasan. The Triumph of Technology: Can Implies Ought. Santa Monica, Cal.: 1967. Kao i
esej Selme von Haden, djelo kritiki zadire u korijene tehnolokog kompleksa koji je neprijateljski
raspoloen prema svim kvalitetama ili vrijednostima osim onih koje potiu njegovu ekspanziju.
Packard, Vance. The Waste Makers. New York: 1960.
Parry, J. H. The Establishment of the European Hegemony, 14151715. New York: 1961.
The Age of Reconnaissance. London: 1963. Mnogostran opis evropskih istraivanja, trgovine i nase-
ljavanja od petnaestog do osamnaestog stoljea.
Pfender, M. (editor). Die Technik Prgt Unsere Zeit. Dsseldorf: 1956.
Platt, John R. The Step to Man. New York: 1966.
The Function of Varied Experience. New York: 1969.
Organism, Environment & Intellignce as a System. In Journal of the History of Biology: Spring 1969.
Platt, John R. (editor). New Views of the Nature of Man. Chicago: 1965. Vidi naroito Wald, Sperry i
Goertz.
Poggiolli, Renato. The Theory of the Avant-Garde. Cambridge, Mass.: 1968. Paljiva, naoko objektivna
studija, iako njenu objektivnost kvari injenica to autor prosuuje proizvode avangarde iskljuivo
prema njihovim estetskim i drutvenim kriterijima.
Polanyi, Karl. The Great Transformation. New York: 1944. Kraj trine privrede: pomalo odsjeno u
odbacivanju, iako e opravdanje vjerojatno uslijediti za jedno pokoljenje.

341
Polanyi, Michael. Science and Mans Place in the Universe. In Harry Woolf (editor), Science as a Cultural
Force. Baltimore: 1964. Izvrsno. Vidi takoer knj. VI, The Industrial Revolution and After, Cambridge,
1965. Vidi takoer njegovo djelo Personal Knowledge.
Portmann, Adolph. New Paths in Biology. New York: 1964.
Postan, M. M., E. E. Rich, and Edward Miller. The Cambridge Economic History of Europe. Vol III. Eco-
nomic Organization and Policies in the Middle-Ages. Cambridge: 1963.
Potter, David M. People of Plenty: Economic Abundance and the American Character. Chicago: 1954.
Price, Derek I. de Sola. Science Since Babylon. New Haven: 1961.
The Science of Science, See Platt, John R. (editor). Kratko i opreznije parafraziranje djela Science Since
Babylon..
Pritchard, James B. (editor). Ancient Near Eastern Texts: Relating to the Old Testament. Princeton, N. J.:
1955.
Prochazka, Oldrich. Sybnek Fizer and The Consolation of Ontology. In The Crane Review: Fall 1967.
Budui da Fizerov opus jo nije preveden, evo je koristan uvod u novu marksistiku verziju budizma
koji, zaudo, potvruje moju posve neovisnu interpretaciju konane religije megastroja.
Pumphrey, R. J. The Origin of Language. Liverpool: 1951.
Purchase, Samuel. Hakliutus Posthumus, or,Purchase His Pilgrimes. Contayning a History of the Wor-
ld Sea Voyages and Land Travellers by Englishmen and Others. 20 vols. Glasgow: 1905. Prva knjiga,
znaajno, poinje istraivanjem drevnog svijeta. Ostatak materijala djelomice je izveden iz neobjav-
ljenih biljeki iz Hakluytove zaostavtine.
Rich, E. E. and C. H. Wilson (editors). The Cambridge Economic History of Europe. 6 vols. Cambridge:
1967.
Rickover, H. G. Can Technology Be Humanized in Time? In National Parks Magazine: July 1969.
Riesman, David, in collaboration with Reuel Denney and Nathan Glazer. The Lonely Crowd: A Study
of the Changing American Character. New Haven: 1950. Pionirska studija o moi, autonomiji, kon-
formizmu i masmedijima u vrlo mehaniziranom amerikom drutvu.
Ritter, William E., with the collaboration of Edna Watson Bailey. The Natural History of Our Conduct.
New York: 1927.
Robergs, Carl R., and B. F. Skinner. Some Issues Concerning the Control of Human Behavior. In Science:
November 1956.
Roberts, Catherine. The Scientific Conscience: Reflections on the Modern Biologist and Humanism. New
York: 1967. Kritizira i pretpostavke i metode znanosti, s njenim sve veim naglaavanjem dehumani-
ziranih eksperimenata i praktikih prijedloga koji beutno ignoriraju vii razvoj ovjeka. Moralna
kritika je to znaajnija to je autorica profesionalni mikrobiolog.
Rosenfeld, Albert. The Second Genesis: The Coming Control of Life. New York: 1969. Struan rezime
dananjih pokuaja tehnoloko napuhanih ljudi da se igraju Boga. Ako nita drugo, ovo djelo barem
daje povijesnu pozadinu za ocjenu tih zloslutnih prijedloga.
Rosenfield, L. C. From Beast Machine to Man Machine. New York: 1941.
Rosenstock-Huessy, Eugen. The Multiformity Of Man. Norwich, Vt.; 1948. Sadrajna opaanja koja
suprotstavljaju tehnologiju usredotoenu na ovjeka tehnologiji usredotoenoj na stroj.
Rosinski, Herbert. Power and Human Destiny. New York: 1965. Vidi Juvenal. Vidi takoer razna djela
Reinholda Niebuhra za teoloku ocjenu iste konstante u ljudskoj povijesti.
Roslansky, John D. (editor). Genetics and the Future of Man. New York: 1965. Vidi raspravu Kingsleyja
Davisa.
The Uniqueness of Man. Amsterdam: 1969. Izvrstan organicistiki simpozij.
Rossi, Paolo. Francis Bacon: From Magic to Science. Bari: 1957. London: 1968.

342
Rossiter, Clinton L. Constitutional Dictatorship: Crisis Government in the Modern Democracies. Prince-
ton, N. J.: 1948. Nakon kratkog poglavlja o starom Rimu, ograniava se na suvremenu Njemaku,
Englesku, Francusku i Sjedinjene Drave.
Roszak, Theodore. The Dissenting Academy. New York: 1968. Kritika revalorizacija nastave humanis-
tikih nauka na amerikim sveuilitima.
The Making of a Counter Culture: Reflections on the Technocratic Society and Its Youthful Opposition.
New York: 1969. iroko dokumentirano, ponekad istanano: meutim, Roszakovi dokazi u prilog
bilo emu to bi se moglo nazvati kulturom koja bi mogla kompenzirati postojei poredak nemaju
teine i ne pruaju gotovo nikakvu nadu.
Rousseau, Pierre. Histoire des Techniques. Paris: 1956.
Rowntree, B. Seebohm. Poverty: A Study of Town Life. London: 1902.
Poverty and Progress: A Second Social Survey of York. London: 1941.
Rubin, William J. Dada, Surrealism, and Their Heritage. New York: 1941.
Rubinoff, Lionel. The Pornography of Power. New York: 1967. Vrijedna rasprava, iako su njen seksi
naslov i korice broiranog izdanja sramota za televiziju i izdavatvo, ako ve ne za autora.
Russell, E. S. The Directiveness of Organic Activities. Cambridge: 1945. Vano za umove koji bjee iz
orsokaka mehanizma iako se boje prihvatiti neizbjenu razliku organskog ponaanja kao stvarnost:
tj., njegove autonomne, na cilj usmjerene, samoorganizirajue i vremenski shematizirane aktivnosti.
Ruyer, Raymond. LUtopie et les Utopies. Paris: 1950. Izvrstan pregled koji naglaava totalitarni karakter
veine utopija.
Sakharov, Andrei D. Progress, Coexistence, and Intellectual Freedom. With an introduction by Harrison
E. Salisbury. New York: 1968. Ljudska molba znanstvenika i dostojnog zemljaka brigadnog generala
Grigorenka.
Salomon, Albert. The Tyranny of Progress: Reflections on the Origins of Sociology. New York: 1955.
Santillana, Giorgio de. The Age of Adventure: The Renaissance Philosophers. New York: 1956. Izvrstan
izbor, od Nicolasa od Cuse do Bruna, s izvanrednim uvodom.
The Origins of Scientific Thought, from Anaximander to Proclus, 600 B. C. to 300 A. D. Chicago: 1961.
Oaravajue.
Sauer, Carol O. Northern Mists. Berkeley, Cal.: 1968. Dobro dokumentiran prikaz mnogobrojnih pret-
kolumbovskih putovanja zapadnoevropskih istraivaa.
Sauer, Carl, Marston Bates, and Lewis Mumford (chairmen). Mans Rote in Changing the Face of the Ear-
th: An International Symposium. Edited by William L. Thomas, Jr. Chicago: 1956. Dobro pripremljeni
prikazi i opsena diskusija. Vidi moju rekapitulaciju dijela o Izgledu.
Schmookler, Jacob. Invention and Economic Growth. Cambridge, Mass.: 1966.
Schneider, Kenneth R. Destiny of Change. New York: 1968.
Schrdinger, Erwin. What Is Life? The Physical Aspect of the Living Cell. Cambridge: 1945.
Nature and the Greeks. Cambridge: 1954. Dokazuje Galilejevo pogreno zakljuivanje u eliminiranju
kvalitete, te mu pronalazi izvor kod starih Grka.
Mind and Matter. Cambridge: 1959. Istaknuti fiziar, koji je dobro poznavao humanistike znanosti,
pokuava odati priznanje onim dijelovima ljudskog iskustva to su izbaeni zbog toga to je znanost
nakon sedamnaestog stoljea silom svedena na depersonalizirane objekte.
Schubert-Soldern, Rainer. Mechanism and Vitalism: Philosophical Aspects of Biology. London: 1962.
Schumpeter, Joseph A. Capitalism, Socialism and Democracy. First edition. New York: 1942. Third edi-
tion: 1950. Istanano rezoniranje, briljantno napisano. Iako su neki dokazi datirani, stvarnost sve
vie potvruje zakljuke. Schumpeterova analiza dopunjuje i uglavnom potvruje moju paralelnu
sliku megatehnologije. Vidi Hayek F.

343
Seidenberg, Roderick. Posthistoric Man. New York: 1950. Tumaenje ljudskog razvoja u smislu sve vee
dominacije racionalne inteligencije nad nagonom, sa sve brim prijenosom inteligencije na ekstra-
humane mehanizme koji ine ovjekove djelatnosti izlinim. Kad bi se osnovne koncepcije mogle
prihvatiti, zakljuci bi bili neizbjeni.
Seligman, Ben B. Most Notorious Victory: Man in an Age of Automation. Foreword by Robert L. Heil-
broner. New York: 1966.
Selz, Peter, New Images of Man. New York: 1959.
Senate Judiciary Committee. Economic Concentration. Hearings Before the Subcommittee on Antitrust
and Monopoly. Washington, D.C.: 1964, 1965, 1966.
Shaw, Ralph, R. Electronic Storage and Searching. In Times Literary Supplement: April 6, 1962.
Shelley, Mary Wollstonecraft. Frankenstein, or, The Modern Prometheus. London: 1818. Oxford: 1969.
Shepard, Paul, and Daniel McKinley (editors), The Subversive Science: Essays Toward an Ecology of Man.
Boston: 1969. Iako naslov vara, ovo je prvorazredna zbirka s mnogo novih misli.
Shils, Edward. The Theory of Mass Society. In Diogenes: Fail 1962. Teorija koja otvoreno pobija tezu
ove knjige: preporua se kao grano salis kako bi se istakao posebni ton potonje.
Simon, Herbert A. The Shape of Automation for Men and Management. New York: 1965. Dobro uravno-
teena rekapitulacija.
The Architecture of Complexity. In Proceedings of the American Philosophical Society: December
1962. Vjeta analiza organske metode manipuliranja koliinama i sloenostima stupnjevanim hije-
rarhijskim strukturama.
Simpson, George Gaylord. The Meaning of Evolution. Revised edition. New Haven: 1967.
The Biology of Man. New York: 1969.
The Crisis in Biology. In The American Scholar: Summer 1967.
Singer, Charles. From Magic to Science: Essays on the Scientific Twilight. New York: 1928. Povrno, ali
jo uvijek korisno za predrenesansno razdoblje.
Singer, Charles, et al. (editors). History of Technology. 5 vols. Oxford: 19541958.
Skinner, B. F. Walden Two. New York: 1948. Tehnokratska behavioristika utopija, prividna kao i nas-
lov.
Science and Human Behavior. New York: 1958.
Smith, Cyril Stanley. Materials and the Development of Civilization and Science. In Science: May 14,
1965.
Soddy, Frederick. The Interpretation of Radium. London: 1909. Revised and enlarged edition: 1920. Pi-
onirsko djelo. Soddy se zbog osjeaja drutvene odgovornosti povukao iz fizike. Meutim, njegovo
hvatanje za drutveno povjerenje kao dovoljno sredstvo kontrole kvari tu primjernu moralnu
odluku.
Speer, Albert. Erinnerungen. Berlin: 1969. Neobino zanimljiv prikaz Hitlera i hitlerizma, djelo otro-
umnog, tehniki sposobnog sudionika koji je dobio priliku da se pokaje i, jo bolje, da objasni svoju
ulogu.
Spencer, Herbert. The Data of Ethics. New York: 1879. Spencer je ovo djelo smatrao tako vanim da je
prekinuo rad na svojoj Synthetic Philosophy Series kako bi ga objavio. Dubiozno optimistina
antiteza Seidenbergovom mranom predvianju u Posthistoric Man.
Spengler, Oswald. The Decline of the West. 2 vols. New York: 1928. Ponekad faktiki nesigurno ili pro-
izvoljno, ali esto intuitivno solidno, naroito u tumaenju dokaza suvremenog raspadanja koje su
objektivniji umovi radije zanemarivali. Njegov epitet, faustovski, za postmedijevalne opsesije
novcem, moi i tehnologijom dobro je odabran.

344
Sperry, Roger W. Mind, Brain, and Humanist Values. See Platt, John R. (editor). Kao i ova knjiga, Sper-
ryjevo djelo se suprotstavlja redukcionistikim nastojanjima da mozak pretvore u stroj koji se moe
programirati.
Stallo, J. B. The Concepts and Theories of Modem Physics. First edition. New York: 1881. Edited by Percy
W. Bridgman. Cambridge, Mass.: 1960. Djelo prvorazrednog filozofskog uma, zanemareno u njegovo
doba, ali jo uvijek relevantno, kao to je istakao Bridgman.
Stapledon, Olaf. Last and First Men: A Story of the Near and Far Future. London: 1931.
Stevens, Henry Bailey. The Recovery of Cultures. New York: 1949.
Stewart, George R. Not So Rich as You Think. Boston: 1968. Ocjena otpada i otrova i unitenja to ih je
uvela napredna tehnologija.
Strauss, Anselm (editor). The Social Psychology of George Herbert Mead. Chicago: 1956.
Sussman, Herbert L. Victorians and the Machine: The Literary Response to Technology. Cambridge, Mass.:
1968.
Sypher, Wylie. Literature and Technology: The Alien Vision. New York: 1968.
Tawney, R. H. The Acquisitive Society. New York: 1920. Osnovno.
Taylor, Alfred. Mind as Basic Potential. In Main Currents of Modern Thought: March 1958. Stav bioke-
miara prema kojem ustrojstvo prirode podrazumijeva racionalnost.
Technology and Culture. Melvin Kranzberg (editor), 1959-current. Tromjesenik Drutva za povijest
tehnologije. Preporua se.
Teilhard de Chardin, Pierre. The Phenomenon of Man. New York: 1959. Sredinji izraz de Chardinovog
stava o podrijetlu, razvoju i sudbini ovjeka.
Mans Place in Nature: The Human Zoological Group. New York: 1966.
Theobald, Robert. The Challenge of Abundance. New York: 1961.
Thompson, Edward Palmer. The Making of the English Working Class. London: 1965. Dobro dokumen-
tirano; suosjea s eksploatiranima.
Thorpe, W. H. Science, Man and Morals. London: 1965.
Tillyard, E. M. W. The Elizabethan World Picture. New York: 1944. Kratko ali prodorno.
Times Literary Supplement. The Changing Guard. London: 1965. Ozbiljan ali nekritini pregled avan-
gardnih blebetanja.
Tocqueville, Alexis de. Democracy in America. Vol. I. New York: 1945.
Toffler, Alvin. The Future as a Way of Life. In Horizon: Summer 1965.
Toulmin, Stephen, and June Godfield. The Architecture of Matter. New York: 1962.
Toynbee, Arnold. Lectures on the Industrial Revolution of the Eighteenth Century in England. London:
1884. Ovo djelo, uzevi 1760. kao polaznu toku, kristaliziralo je pojam prave Industrijske revo-
lucije. Ovog Toynbeeja ne smije se brkati s kasnijim povjesniarom!
Toynbee, Arnold J. A Study of History. 10 vols. New York: 19341956. Ove su knjige prebogate paljivo
analiziranom rudom, i esto skovane novim mislima, da bi ih se odbacilo s onim prezirom s kojim
su to uinili mnogi povjesniari, bilo zbog faktikih greaka bilo zbog radikalnih podvojenosti u
povijesnoj perspektivi. Iako preoptereeno uenim detaljima i ponekad nepodnoljivo razvueno,
ovo djelo ukazuje na nove putove, kao to to ini i Spengler, u mnogim smjerovima.
Change and Habit: The Challenge of Our Time. New York: 1966.
Tuveson, Ernest Lee. Millennium and Utopia: A Study in the Background of the Idea of Progress. Berkeley,
Cal.: 1949. Obrauje protestantske teologe koji su predvidjeli poboljanje i u religiji i u svjetovnom
ivotu, ponekad kao neto vie od preludija sudnjem danu.
Usher, Albert Payson. A History of Mechanical Inventions. New York: 1929. Revised edition: 1954. Kla-
sik: jo uvijek neophodan.

345
Van Doren, Charles. The Idea of Progress. New York: 1967. Sistematska komparativna studija, opsenija
i detaljnija od Buryjeve.
Veblen, Thorstein. The Instinct of Workmanship. New York: 1914.
Imperial Germany. New York: 1915.
Theory of the Leisure Class. New York: 1926. Swiftovski prikaz jalovosti dominantne manjine koja
pretvara rad u dokolicu kako bi dokolicu pretvorila u rad.
Verne, Jules. The Master of the World. Paris: 1914. Konani testament proroka tehnokracije. Slabije od
drugih djela, ali znaajno kao krajnja paranoidna fantazija, logiki izvedena iz njegovih premisa.
Vignoli, Tito. Myth and Science: An Essay. New York: 1882. Zaboravljena ali ne i zanemarljiva knjiga:
svojedobni (19. st.) mea u koncepciji napretka.
Waddington, C. H. The Ethical Animal. London: 1960. Vrijedan pokuaj nadilaenja klieja pozitivizma
i viktorijanskog survivalistikog evolucionizma.
The Nature of Life. New York: 1962. Djelo istaknutog ivotinjskog genetiara ije su socioloke i
filozofske predodbe otvorile nove pristupe.
Wald, George. The Search for Common Ground. In Zygon: March 1966. Tumaenje kozmikih procesa
djelo biologa koji trai racionalni temelj religije.
Indeterminacy, Individuality, and the Problem of Free Will. See Platt, John R. (editor). Briljantan rezime.
Walker, Charles Rumford. Modern Technology and Civilization. New York: 1962.
Walsh, Chad. From Utopia to Nightmare. New York: 1962. Pregled negativnih utopija (distopija ili ka-
kotopija).
Washburn, S. L. The Evolution of Human Behavior. In John D. Roslansky (editor), The Evolution of
Human Behavior. Amsterdam: 1969.
Webb, Walter Prescott. The Great Frontier. With an introduction by Arnold J. Toynbee. Boston: 1964.
Matovita hipoteza smjetena u pomalo proizvoljni okvir: u ameriku dinaminu granicu i stati-
nu evropsku Metropolu izmeu 1500. i 1900. Meutim, Webb je zanemario i ranija pogranina
kretanja u Evropi i dinaminu evropsku tehnologiju koja je omoguila ameriku granicu.
Weizsacker, C. F. von. The History of Nature. Chicago: 1949. Prekrasno rezoniranje.
Wells, H. G. Anticipations of the Reaction of Mechanical and Scientific Progress. London: 1902. Mnoga
Wellsova predvianja ve su se obistinila, iako esto ne sa sretnim ishodima kakve je Wells
oekivao.
A Modem Utopia. London: 1905. Wellsova najopsenija i najpaljivije razraena slika mogunosti
koje su ve gotovo nadohvat ruke, pretpostavivi potrebne politike i drutvene mehanizme.
The Complete Short Stories fo H. G. Wells. London: 1927. Ovo izdanje sadri Vremenski stroj, jednu
od Wellsovih najznaajnijih futurolokih fantazija, kao i neke praktinije prognoze, npr. The Land
Ironclads (Kopnene oklopnjae). S literarnog stanovita Pria o buduim vremenima je moda
jedno od njegovih najmanje matovitih djela, ali je u nekim pogledima zaprepaujue proraunska.
Mind at the End of Its Tether. London: 1945. Mjeavina pronicavosti, razoaranja i senilnog raspada-
nja.
Westin, Alan F. Privacy and Freedom. New York: 1967. Vana analiza strunog poznavaoca prava, to
vie to potie konanija pitanja autonomije i osobne odgovornosti. Orwellova 1984 svedena na
dananje vrijeme.
Weyl, H. Symmetry. Princeton, N. J.: 1952.
White, Lynn, Jr. Machina ex Deo: Essays in the Dynamism of Western Culture. Cambridge, Mass.: 1968.
Preporua se. Meutim, vidi takoer Mumford, Technics and Civilization (1934).
Whitehead, Alfred North. Science and the Modern World. New York: 1923. Jo uvijek jedna od najuspje-
nijih analiza naivne metafizike koju su veina fiziara od Galileja i Descartesa smatrali konanom

346
 osnovom suvremene tj. znanstvene misli. Vidi takoer Stallo, C. Lloyd Morgan, Schrdinger,
Michael Polanyi i mnoge druge mislioce koji su poli tim smjerom.
Whyte, Lancelot Law. Unitary Principle in Physics and Biology. New York: 1949.
The Unconscious Before Freud. New York: 1960.
Whyte, William H., Jr. The Organization Man. New York: 1956. Djelo se temelji na opsenim neposred-
nim istraivanjima, te obiluje pronicavim opaanjima, iako je ispitivanje ogranieno na posebnu
varijantu Organizacijskog ovjeka, na rukovodioce velikih korporacija i na one koji se nastoje uz-
dii u sistemu. Mnoga opaanja danas se mogu datirati, ali su od povijesne vrijednosti.
Wiener, Norbert. The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society. Boston: 1950.
God and Golem, Inc.: A Comment on Certain Points Where Cybernetics Impinges on Religion. Cambrid-
ge, Mass.: 1964.
Wilkins, John. The Discovery of a World in the Moone, or, A Discourse Tending to Prove That Tis Probable
There May Be Another Habitable World in That Planet, with a Discourse on the Possibility of a Passage
Thither. London: 1638. Djelo nadmauje Keplerovo predvianje putovanja na Mjesec prijedlogom da
se tamo osnuju kolonije. Iako je Amerika u to doba bila nenaseljena i privlana, taj ekstravagantni
san ve je progonio mislioce sedamnaestog stoljea u ovom sluaju jednog biskupa.
Mercury, or the Secret and Swift Messenger: Showing How a Man May with Privacy and Speed Com-
municate His Thoughts to a Friend at a Distance. Second edition. London 1694. Naslovi i datumi
ovih djela znaajni su gotovo koliko i njihov sadraj: na sreu, jer se do njih teko dolazi. No, vidi
Nicolson, Marjorie Hope.
Wilkinson, John (editor). Technology and Human Values. Santa Barbara, Cal.: 1966. Kratke ali sadrajne
rasprave.
Wilson, Arthur M. Diderot: The Testing Years, 17131759. New York: 1957 Prodorno.
Wittfogel, Karl A. Oriental Despotism: A Comparative Study of Total Power. New Haven: 1957. Vaan
doprinos, opseno ali neravnomjerno dokumentiran. Na alost, Wittfogelov nazor da se ovaj tota-
litarni oblik drave pojavio uglavnom zbog potrebe za upravljanjem vodama ne uzima dovoljno u
obzir neekonomske, netehnike faktore to ih Frankfurt naglaava u svojoj studiji o kraljevskom
dostojanstvu.
Wolf, A. A History of Science, Technology, and Philosophy in the 16th and 17th Centuries. New York:
1935. U suradnji s F. Dannemannom i A. Armitageom. Najbolji raspoloivi rezime za ovo razdoblje.
Wolff, Philippe, and Frederic Mauro. LAge de lArtisanat (XXVIII Sicles). In Histoire Gnrale du
Travail (publie sous la direction de Louis-Henri Parias). Paris: 19591961. Izvanredno.
Wolheim, Donald A. Novels of Science. New York: 1945. Vidi naroito Wellsove Prve ljude na Mjesecu
i Odd John (udni John) Olafa Stapledona.
Wolstenholme, Gordon (editor). Man and His Future. London: 1963. Simpozij u organizaciji Fundacije
Ciba, koji otkriva isto toliko o ogranienjima znanstvenog pristupa ovjeku koliko i o njegovoj bu-
dunosti, koju mnogi znanstvenici mogu zamisliti samo u smislu ekstrapolirane prolosti ili ubrzane
sadanjosti.
Woodruff, William and Helga. Economic Growth: Myth or Reality. In Technology and Culture: Fall 1966.
Wooldridge, Dean E. The Machinery of the Brain. New York: 1963. Naslov odaje injenicu da se svaki
pokuaj tumaenja organskih dogaaja iskljuivo u smislu uzroka i posljedice, plus sluaja, mora
vratiti na stroj to je isto teleoloki model. Na taj nain odbaene koncepcije konane svrhe i
namjere ilegalno se krijumare natrag u mehanistiku koncepciju ivota, dok se neobjanjiva ten-
dencija prema samoorganizaciji negira.
Wulff, Hans E. The Traditional Crafts of Persia: Their Development, Technology, and Influence on Eastern
and Western Civilizations. Cambridge, Mass.: 1966.

347
Wymer, Norman. English Town Crafts: A Survey of Their Development from Early Times to the Present
Day. London: 1949.
Zamiatin, Eugene. We. New York: 1934. Jo uvijek jedan od najboljih portreta ljudske mravlje drave,
ekstrapoliran iz Sovjetske Rusije, iako danas implicitan u amerikoj tehnologiji.
Zimmern, Alfred. Nationality and Government. London: 1918. Zimmernovo razlikovanje nacionalnosti
i nacionalizma je jo uvijek relevantno.

348
 Anarhistika biblioteka
Anti-Copyright

Lewis Mumford
Pentagon moi
Mit o maini 2
1970.

The Myth of the Machine, II: The Pentagon of Power, Harcourt Brace Jovanovich, Inc, New York,
1970. (Vol I: Technics and Human Development, 1967).
Preveo Nikica Petrak. Lewis Mumford, Pentagon moi (Mit o maini 2), Grafiki zavod Hrvatske,
1986. Scan & OCR anarhija/ blok 45, Beograd 2009, anarhija-blok45.net1zen.com

anarhisticka-biblioteka.net