Izdava: Grafiki zavod Hrvatske, OOUR Izdavaka djelatnost, Zagreb,

Preobraenska 4,
1990. Za izdavaa: Milan Zinai Urednik: Nenad Popovi Design: Sanja
Ivekovl Teh-

niki urednik: Ni/cica Ostarevi Slog: Kreimir Blaevac Fotografija: Kreimir

Tadi
Lektura: Mate Maras Izdavake recenzije: Josip Tabak, Jure Katelan Naklada:
3000
ISBN-86-399-0256-9 Tisak: Tiskarna Ljudske pravice, Ljubljana 1990.
Sto primjeraka ovog izdanja numerirano je od 1 do 100. Svakom od njih
priloene su po dvije litografije,
raene prema kopijama ptolomejskih karata iz XV. stoljea (motivi jadranske
obale), koje je u tehnici
akvarela runo kolorirao slikar Dino Trtovac: ti su primjerci signirani i otisnuti
na papiru Hahnemuhle
Butten Kupferdruck, 230 gr.
Trideset bibliofilskih primjeraka, signiranih i numeriranih od 1 do 30, otisnuti
su u formatu 35 x 50 cm,
na bijelom papiru Hahnemuhle Butten Kupferdruck, 230 gr.

Predrag Matvejevi

MEDITERANSKI
BREVIJAR

Uvod

Claudio Magris
Grafiki zavod Hrvatske

Claudio Magris:
Za jednu filologiju mora
Uvod u "Mediteranski brevijar"
Na jednoj stranici "Mediteranskog brevijara", Predrag Matvejevi pria o
tome kako je u Aleksandriji sreo katalonskog urara koji je uporno nasto-
jao, rvui se s krajnjim nedostatkom podataka, sastaviti katalog uvene
biblioteke, najvee u cijelom antikom svijetu, koju je unitio kalif Omar.
Filologija mora - za koju pisac ove knjige nudi izvanredan obrazac, bo-
gat inteligencijom i poezijom - podsjea spojem strogosti i smionosti,
znanstvene preciznosti i epifanije beskraja, na metodiki i fantazijski pot-
hvat toga katalonskog urara.
Znanost o moru obuhvaa izuavanje struja i ruta, kemijsku analizu
slanosti i stratigrafiju reljefa, mape s podrujima dubina i puina, zone s
razliitim jainama svjetla, mjerenja temperature i vjetra. To je istodobno
pripovijest o brodolomima i mit o sirenama, pria o potonulim galijama i
drevnim levijatanima; maternica ovjeanstva i kolijevka civilizacije, gr-
ka forma koja se raa iz mora savrena kao Afrodita, velika kunja due
o kojoj govori Musil, suoenje sa simbolima vjenosti i uvjerenja, tj. sa-
moga ivota obasjanog u istoj prisutnosti i punoi svoga znaenja. Odi-
seja, taj najvei roman tvorbe {Bildungsroman), velebna pria o pojedin-
cu koji se otputio u svijet i koji se vraa svome domu ili sebi samom, ne
moe se ni zamisliti bez mora. A to more - Mediteran - okrilje je nae
povijesti i civilizacije.
Glas koji dolazi iz Srednje Evrope - iz kontinentalnoga svijeta, sa i-
rokih hrvatsko - panonskih nizina - napisao je, evo, genijalnu knjigu o
Mediteranu, nepredvidivu i blistavu, koja jednako obogauje kulturnu hi-
storiografiju kao i knjievnost o moru s njezinim tisuljetnim bogatstvi-
ma, koja se mjere s blagom potonulim u morske dubine. Predrag Matveje-
vi je u isto vrijeme ovjek s obale: roen u Mostaru, u Hercegovini, samo
pedesetak kilometara daleko od Jadrana, oaran ve u djetinjstvu rije-
kom i mediteranskim podnebljem, pitao se zato je rub uz more ponegdje
tako uzak i kratkotrajan ili pak zbog ega pojedini stanovnici, odmaknuv-
i se od morske strane, mijenjaju odjednom obiaje i pjevaju drukije pje-
sme. Poetina znatielja djeaka rasla je i dozrijevala u spoznajama znan-
stvenika, kritiara i prvorazrednog evropskog intelektualca kakav je Ma-
tvejevi, da bi nam otkrila, u ovom neoekivanom Brevijaru, jednu poseb-
nu, posve originalnu fenomenologiju.
to je, zapravo, ova knjiga koja svojom uzdranom i sloenom dis-
krecijom izaziva uobiajene podjele na knjievne rodove? Matvejeviev
Mediteran nije, kao to to i sam autor kae, tek povijesno-kulturni pro-
stor, koji je magistralno i moda konano prouio Braudel, niti je pak
mitsko-lirski, vitalni temat kakav su proslavili Camus ili Gide. Fasci-
5

nantan anr izmeu portulana, leksikona i romanesknog eseja oslonjenog

na apsolutnu vjernost stvarnom, Matvejevieva knjiga moe podsjetiti,
unato svojoj potpunoj autonomiji i razliitosti, na Micheletovo More,
drugu genijalnu i bizarnu knjigu u kojoj je veliki historik, nakon to je u
arhivima istraivao povijest Francuske i njezine Revolucije, usredotoio
svoju neumornu pozornost na svjetionike i geoloke slojeve obale, na
koljke i oceansku floru, ljekovite kupke i prie o sirenama.
itajui ovaj Brevijar ponekad se stjee dojam da kroza nj govori jed-
no od onih lica koja su u njemu predstavljena, koja ive uz more, motrei
svjetionike i pabirei po pomorskim glosarima. Ali svaki pravi suvreme-
ni Odisej duan je navui kuni haijetak prije negoli marinsku jaku, kao
to to jednom ree Giorgio Bergamini, te zaploviti kroz biblioteku jedna-
ko kao meu izgubljene otoke. Dananji Uliks mora biti vian daljini mita
i izgonu iz prirode, postati istraivaem odsutnosti ili prikrivenosti pra-
voga ivota. Predrag Matvejevi nije pomorac, niti je uvar svjetionika.
Moda je i to, ali je prije svega protagonist suvremene intelektualne ra-
sprave. Njegova bibliografija ima naslova koji su, oito, vrlo razliiti od
ovoga Brevijara. Profesor na raznim, znaajnim univerzama, evropskim i
prekooceanskim, Matvejevi se oslonio na kritiku potaknutu marksiz-
mom i revolucionarnom instancijom, ali lienu svake ortodoksije i ideo-
loke dogme. U mnotvu eseja, osobito u istinskom kritiko-historij-
skom remek-djelu kakvo je Pour une poetque de l'evenement (Pariz,
1979), temeljito je promislio i s velikom originalnou obnovio sartrovski
pojam engagement, ukljuivi se s neprikosnovenim autoritetom u meu-
narodnu debatu o funkciji i slobodi knjievnosti. Jo i danas - moda
vie nego juer - suvremena se svijest zaplie, napose na Zapadu, u ne-
prihvatljive i kobne nedoumice oko realizma ili klasicizma i naprednosti,
izmeu Scile i Haribde, humanistike instancije se ukruuju u anakroni-
stikom i represivnom konzervativizmu, dok se pak slobodnjaki zahtjevi
degradiraju u nagonskom umnoavanju, regresivnom i nerazgovijetnom, u
onom to Nietzsche zove "anarhijom atoma".
Vrlo je malo autora koji pomau da se doista suoimo s takvom bezi-
zlaznou, kao to to ini Matvejevi, koji svojom kozmopolitskom kultu-
rom i intelektualnim gospodstvom - kao i svojom dijalektikom priblia-
vanja-udaljavanja spram ivota, stvari i povijesti - brani subjektivnost
ne odriui se pritom univerzalnosti, suprotstavlja se totalitarizmu ne gu-
bei iz vida globalnu perspektivu stvarnosti. Ta je opredjeljenja potvrdio
u mnogim svojim esejima, od knjievnih studija u pravom smislu rijei i
etiko-politikih istupa, do glasovitih i smionih "Otvorenih pisama"
upuenih, u tekim situacijama i ne bez osobnog rizika, raznim monici-
ma na zemlji u obranu slobode ili, bolje rei, stvarnih sloboda i rtava
moi.
Borei se protiv staljinizma i svih vrsta staljinista, protiv totalitarnih
formula i shvaanja, Matvejevi je isto tako odbio i raskrinkao suprotnu i
komplementarnu opasnost, kakva danas naoigled rastae svako kultur-
no jedinstvo i sistem vrijednosti, odbacivi ogoreni partikularizam i mo-
lekularnu rasutost: istraiva iz Jugoslavije i Srednje Evrope, tog sloe-
nog, raznovrsnog i ponekad centrifugalnog mozaika, upozorio je da "po-
6

sebnost, sama po sebi, jo nije vrijednost", istiui opasnost od opsesiv-

ne, visceralne i atomizirane egzaltacije vlastitog identiteta i sebeljubija.
U Mediteranskom brevijaru, ovaj tuma dijaloga izmeu maksimalnih
sistema ne mijenja stav ni poziv: mijenja samo registar, nalazi oaravaju-
i muziki klju. Ne ita vie, kao u svojim prethodnim djelima, samo
knjige, nego oitava svijet, stvarnost i uzvike osoba, stil lukih kapetani-
ja, neodredivo prelaenje prirode u povijest i umjetnost, produavanje
oblika obale u oblike arhitekture, granice ocrtane kulturom masline, ire-
njem pojedine religije ili neobjanjivim putovima jegulje, biljei sudbine i
prie koje su pohranjene u nautikim leksikonima ili iezlim idiomima,
jezik valova i mola, argone i govore koji se neprimjetno mijenjaju u vre-
menu i prostoru: chiacchiera, ciacola i akula, scirocco, ilok i iroko,
neve, nevera i neverin, barca, barcon, barcosa, barcuius, brago... Nje-
gov Brevijar postaje epskom knjigom koju ispunjava pietas za svaku od
bezbrojnih sudbina koje more uva i sahranjuje poput neizmjernog arhiva
ili pak golemog etimolokog rjenika. More je duboko i bez dna, a Matve-
jeviev govor lagan, ulazi u dubinu kroz odsjaj nabora, posjeduje hitrinu
bibavice unato irini, ak i traginoj, koju obuhvaa. On umije navesti
ljupkost Mediterana da se iskae i oituje, poput Raffaela La Caprijc u
prekrasnom djelu Izgubljeni sklad.
Kultura i povijest izravno se uvode u stvari, u kamen, u bore na lici-
ma ljudi, u okus vina i ulja, u boju valova. Matvejevi nastoji obuhvatiti
Mediteran, prepustiti se ari te rijei, ali i strogo odrediti znaenja, te po-
vui granice i ustanoviti mee. Slijedi razne mediteranske staze, putove
jantara i sefardskih idova, trsove loze i korita rijeka. Granice tada po-
staju nestalne i vrludave makar bile ustaljene i koncentrine, ocrtavaju se
idealne krivulje poput izobara ili pak kresta na valovima. Mediteranski
brevijar je pripovijest: pripovijest koja navodi stvarnost da govori i koja
savreno kalemi kulturu na fantastinu evokaciju. Moda je to danas naj-
ivlji i najplodniji rod knjievnosti, barem one pripovjedake: toliko ivlji
i poetiniji od "romana" to nam priaju kako je i zato gosp. X sretan ili
nesretan s gom Y.
Kao potamolog koji je, u knjizi Dunav, iskazivao prije svega duboku
nostalgiju za morem, napose za Jadranom, bratski zavidim talasologu
Matvejeviu i sretan sam to Dunav utjee u more, makar to bilo, naa-
lost Crno more a ne pravi Mediteran.
7

I
Brevijar

Pristupajui Mediteranu odreujemo najprije polazite: obalu

ili prizor, luku ili dogaaj, plovidbu ili priu. Kasnije postaje
manje vano odakle smo krenuli, a vie dokle smo stigli: to
smo i kako smo vidjeli. Ponekad sva mora izgledaju kao jed-
no, osobito kad se dugo plovi, ponekad je svako od njih dru-
go.
Polazim s Jadrana, s njegove istone strane. Sjeverna oba-
la, od Malage do Bospora, blia je i dostupnija onome tko
odavde kree. Na junoj strani, od Haife do Ceute, manje je
zaljeva i luka. Obilazei otoke, najprije jadranske, zatim jon-
ske i egejske, Ciklade i Sporade, traio sam meu njima
slinosti i razlike. Usporeivao sam Siciliju i Korziku, Major-
ku i Minorku. Uza sve obale nisam pristajao. Na uima rijeka
najvie sam se zadravao. Teko je upoznati cijeli Mediteran.
Ne znamo sigurno ni dokle se prostire: koliki dio kopna
uz more zauzima, gdje prestaje i na kopnu i na moru. Grci su
ga vidjeli izmeu Fazisa na Kavkazu i Herkulovih stupova idu-
i od istoka prema zapadu: podrazumijevali su njegovu pri-
rodnu granicu spram sjevera, zanemarivali ponekad onu s ju-
gom. Stari su mudraci uili da Mediteran see dokle raste ma-
slina. Nije uvijek ni svuda tako: ima mjesta na samoj obali
koja nisu primorska ili su to manje od drugih, udaljenijih.
Kopno se negdje ne usklauje s morem, ne prilagouju se jed-
no drugom. Drugdje pak mediteranske osobine zahvaaju vee
dijelove kontinenta, prodiru u njih sa vie utjecaja. Mediteran
nije samo zemljopis.
Granice mu nisu ucrtane ni u prostoru ni u vremenu. Ne
vidimo ni kako bismo ih odredili, ni po emu. Nisu ni gospo-
darske ni povijesne, ni dravne ni nacionalne: nalik su na
krug kredom koji se stalno opisuje i brie, koji valovi i vjetro-
vi, djela i nadahnua ire ili suavaju. Uz mediteranske obale
prolazio je put svile, ukrtavali su se putovi soli i zaina, ulja
i mirisa, jantara i uresa, orua i oruja, umijea i znanja,
umjetnosti i spoznaje. Helenski su emporiji bili trgovita i po-
slanstva. Rimskim se cestama irila mo i civilizacija. S
azijskog su tla doli proroci i vjere. Na Mediteranu se zaela
Evropa.
13

Teko je objasniti to nas nagoni da uvijek ponovno poku-

avamo sloiti mediteranski mozaik, sainiti jo jednom kata-
log njegovih sastavnica, provjeriti to znai svaka od njih na-
pose ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i
Levant; judejstvo, kranstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran;
Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Vene-
cija; grka dijalektika, umjetnost i demokracija; rimsko pra-
vo, forum i republika; arapska znanost, provansalsko i kata-
lonsko pjesnitvo; renesansa u Italiji; panjolska u raznim
razdobljima, zanosnim i okrutnim; Juni Slaveni na Jadranu
i jo mnogo toga. Narodi i rase ovdje su se stoljeima spajali i
razdvajali, zbliavali se ili suprotstavljali jedni drugima moda
vie nego igdje na ovom planetu: pretjeruje se kad se istiu
njihove slinosti ili uzajamnosti, a zanemaruju razlike i suko-
bi. Mediteran nije jedino povijest.
Mediteranske se posebnosti ne ukljuuju bez ostatka u
druge cjeline, ne ulaze u sve veze primorja s kontinentom,
Juga sa Sjeverom, Istoka ili Zapada s Jugom. Uz nae more
mnoga su proturjeja obiljeila civilizacije, stare i nove: nakon
grke i rimske, bizantsku, talijansku i francusku s provansal-
skom, panjolsku s katalonskom, arapsku na raznim strana-
ma, hrvatsku od Dalmacije do Panonije, slovensku od Primor-
ja do Alpa, srpsku s crnogorskom, makedonsku i bugarsku,
albansku, rumunjsku, tursku, vjerojatno i druge, prije grko-
rimskih epoha, usporedo s njima ili poslije njih, sve zajedno i
svaku napose. Kulture Mediterana nisu samo nacionalne kul-
ture.
Njemu ne pristaju mjerila ua od mediteranskih.
Iznevjerujemo ga prilazei mu sa stajalita evropocentrizma,
kao iskljuivo latinskoj, rimskoj ili romanskoj tvorevini, pro-
matrajui ga s gledita panhelenskog, svearapskog ili sion-
skog, sudei o njemu s poloaja bilo kakva partikularizma, et-
nikog, vjerskog ili stranakog. Sliku Mediterana izobliavali
su fanatini tribuni i pristrani egzegeti, uenjaci bez uvjerenja
i propovjednici bez vjere, slubeni ljetopisci i prigodni pjesni-
ci. Drave i crkve, vladari i prelati, svjetovni i duhovni zako-
nodavci dijelili su na sve naine prostor i ljude. Unutranje
veze odolijevale su podjelama. Mediteran je vie nego pripad-
nost.
Govor o njemu trpio je od mediteranske govorljivosti: sun-
ce i more; mirisi i boje; vjetrovi i valovi; pjeane plae i otoci
14

sree; djevojke koje rano dozrijevaju; udovice zavijene u crno;

luke, lae i pozivi na put; plovidbe, brodolomi i prie o njima;
narana, mirta i maslina; palme, pinije i empresi; rasko i
bijeda; stvarnost i tlapnja; ivot i san. Takve su motive zlora-
bila opa mjesta literature: opisi i njihovo opetovanje. Medite-
ransko je govornitvo sluilo demokraciji i demagogiji, slobodi
i tiraniji. Retorike su zaposjedale forum i hram, pravdu i pro-
povijed. Arena se ula dalje od areopaga. Mediteran i govor o
njemu neodvojivi su jedan od drugoga.
U svakom su razdoblju, na raznim dijelovima obale, medi-
teranska protuslovlja: na jednoj strani jasnoa i forma, geo-
metrija i logika, zakon i pravda, znanost i poetika, na drugoj
sve to se tome suprotstavlja. Svete knjige pomirenja i ljubavi
i kriarske vojne ili dihadi. Ekumenski duh i fanatini ostra-
cizam. Univerzalnost i autarhija. Agora i labirint ili aleteja i
enigma. Dionizijska radost i Sizifov kamen. Atena i Sparta.
Rim i barbari. Istono i Zapadno carstvo. Sjeverna i juna
obala. Evropa i Afrika. Kranstvo i islam. Katolianstvo i pra-
voslavlje. Nauk Nazareanina i progon idovstva. Renesansa
nije mogla prevladati srednji vijek svugdje na Mediteranu.
I mediteranski su prividi znaajni. Posebnost poloaja,
cjelovitost ili zaokruenost prostora stvaraju dojam da je Me-
diteran svijet za sebe i sredite svijeta: more okrueno ze-
mljom, zemlja morem. Sunce koje se nad njim izdie i obasja-
va ga kao da je na nebu jedino zbog njega ili da je samo njego-
vo. (Kozmografi i geografi staroga vijeka prenijeli su neto od
te tlapnje u svoje teorije i na karte.) Utjecaj sunanih okomica
uzrokuje stanovite psiholoke pojave, prolazne ili trajne.
Otvorenost i prozranost neba potiu mistina stanja ili strah
od onostranoga. Mediteran je podizao spomenike vjeri i pra-
znovjerju, veliini i tatini.
O mediteranskim gradovima za koje znalci tvrde da ne po-
staju kao drugdje od sela, nego da sami stvaraju sela oko sebe
i za se, gotovo je sve reeno: o polisu i politici, tlocrtu i kata-
stru, gradnji i stilu, kamenu i kamenorestvu, skulpturi i arhi-
tekturi, o hramovima i ceremonijalima, svjetovnim zdanjima i
javnim ustanovama, o skalama, portalima, proeljima i palaa-
ma, kapitelima i katelima, o trgovima i fontanama na njima,
o rivi i korzu, ulici i ivotu na ulici. Gradovi uz more imali su
svoje uprave i utvrde, zakone i zatvore, stanovnike i podanike,
povelje i grbove, zastave i peate. Razlikuju se gradovi s luka-
15
ma od gradova-luka. U prvima su luke podignute iz nude, u
drugima su poniknule po prirodi stvari; ovdje su sredstvo i
dopuna, ondje poetak i sredite; neke zauvijek ostaju prista-
nitem ili sidritem, neke postaju pozornicom ili svijetom. U
ove posljednje okuplja se sve i dolazi odasvud, prilazi s kopna
i pristaje s mora: to su slobodne luke. Svaka prava luka tei
da postane slobodnom, da postigne i stekne sve to je za to
potrebno. Mudri su luani gradili lazarete i odreivali karan-
tene. Uz Mediteran niknue i prvi azili za one kojima je duh
zaplovio puinom, koji su izgubili sidro.
Je li luku otvorila rijeka, jesu li je izabrali kopno i zalee
ili ju je odredilo more, po tome ih moemo razvrstati. Priroda
luke ovisi o nainu na koji je more u njoj prisutno, kako i
kome je dostupno: Atlantik ili Pacifik mora su udaljenosti,
Mediteran je more susjedstva, Jadran more bliskosti. U slo-
bodnim lukama najvie se osjea prisutnost mora. U njima se
ne vode samo trgovaki poslovi ili barem ne najunosniji. (Iz
16

nekoliko luka na jonskim otocima otpremale su se donedavno

iskljuivo koljke i koralji za djevojake ogrlice.) Vjerovanje
da potonuli gradovi imaju svoje luke odavno postoji na Medi-
teranu.
Moli su najdostojniji branitelji luka, zato ih ponegdje i
zovu lukobranima. Meusobno se razlikuju kao i same luke:
jedni su prirodno izrasli iz obale i oslonili se na nju, drugi su
gomila kamenja, dovezenog tko zna otkud i nabacanog bilo
kako na morsko dno. Po prvima se moe etati i dokoliariti,
po drugima raznositi teret i trgovati. Jednima pristaje ime
koje nose, druge je lako pretvoriti u gatove, kao to se to ini
u golemim pristanitima. Galebovi izbjegavaju ove posljednje,
a izgleda i ribe, osim najneuglednijih. Moli na kojima su dugo-
vjena sluba i ustrajnost ostavile patinu ne razlikuju se od
okolnih stijena. Neki od njih slie izduenim laama: toliko
su vjerno ekali lae da su im na kraju postali slini. S takvih
se mjesta ostarjeli moreplovci osvru na svoju mladost bez a-
ljenja. Na Mediteranu tijelo stari bre od duha.
Moli pridonose da pristanite i skladite, istovar i utovar,
strojevi i usluge ne budu cijela luka. Bitve (bite ili kolone) na
njima, iuljane od konopa, svjedoci su lukih dogaaja: dola-
zaka i odlazaka, vezanja i razvezivanja. Kad nema broda da se
za njih vee, ekaju ga da doplovi. Starost mola mjeri se po
tome kakve su mu bitve ili koliko je od njih ostalo. Grad vraa
luci dio onoga to mu je dala, da bude vie nego to bi bez nje
bio. I luka tereta moe postati lukom zaborava. U takvoj luci
ene dobivaju na cijeni, a pomorci ponekad ive drugi ivot.
Nije to sluaj samo u mediteranskim lukama i njih ne treba
zbog toga izdvajati. I ovdje su kajanja neiskrena kao i drugdje,
ali su moda pokore stroe. Tako je bilo na kranskom dije-
lu Mediterana.
Luke i moli odreuju naine na koje brodovi u njih stiu i
uz njih pristaju, nude im sprave i pomagae: kormila, vitla,
bove, uad, pajete, cime, grope (razne stilove vezanja gropa,
koji se razlikuju od mora do mora), pilote i pehare, karte i
portulane, zastave i znakove kojima se sporazumijeva paluba
s palubom, kapetan s kapetanom. Uz njihovu pomo znamo
vie i o brodskim posadama: kako se okupljaju i to ih dri
zajedno, kakav im je govor kad su na moru i kad se vrate s
plovidbe. Malo tko zna kakva je izdrljivost bitve za koju se
veemo na molu ili teina sidra koje bacamo u luci. Odoljet u
17

kunji da govorim o krijumarenju, koje je ponekad zagonet-

no kao samo more, sloenije od kopna: ono je moda najtana-
nija veza meu njima dvoma. Luke kapetanije i ne gaje nadu
da e kontrabandijerima stati na kraj: oni su jednako vjeti
na moru i na kraju. to li se sve moe rei o lupetini: u ne-
kim gradovima Mediterana, napose u lukama, ona je vie od
obina umijea.
O Mediterancima se govori ozbiljno ili ironino: kako su
postali graani, ribari, moreplovci ili pak zato su ostali selja-
ni, obani, abari. Mediteranski su domoroci vie pripadali
gradu nego dravi ili naciji. Gradovi su za njih bili i drava, i
nacija, i jo neto povrh. Graani su vie eljeli biti patriciji
nego republikanci. Saobraali su jedni s drugima, radije nego
s eljadi iz unutranjosti. Nju su potcjenjivali i podsmjehivali
joj se. U tome su plemenitai i puani bili jednaki: pridolica-
ma su preputali nie poslove u gradu, grublje u luci. Primor-
ci se meu sobom razlikuju po odnosu spram mora: jedni po-
diu kue uza nj, drugi se odmiu od njega da ne izgube vr-
sto tlo pod nogama; ovi ga gledaju pred sobom, oni mu okreu
lea. Starosjedioci i doljaci razliito govore o moru. Oni koji-
ma je najblie smatraju da o njemu ne treba ni govoriti, da se
ono podrazumijeva. Jedni se u njemu moe, drugi to ne ine.
Neki su skinuli kapu pred morem, neki su je zadrali u svojoj
nonji. Mediteran ju je namijenio kapetanima.
Otoci su osobita mjesta. Razvrstavaju se na mnogo naina:
koliko je koji udaljen od prve obale, kakav je kanal to ga od
nje dijeli, moe li se prijei na vesla: tu se najbolje vidi koliko
more doista spaja, a koliko razdvaja. Razlikuju se i po izgledu
ili dojmu koji odaju: jedni kao da plove ili tonu, drugi kao da
su usidreni ili okamenjeni; ovi su samo ostaci kopna, otrgnuti
i nedovreni, oni su se pravovremeno odvojili i postali samo-
stalni, manje ili vie dovoljni sami sebi. Neki su u potpunu
neredu i rasulu, na nekima je opet sve na svom mjestu tako
da se ini kako je tu mogue uspostaviti idealan poredak. Oto-
cima se pridaju ljudska obiljeja i raspoloenja: i oni su osa-
mljeni, tihi, edni, goli, pusti, nepoznati, ukleti, ponekad
sretni ili blaeni. Ne rasporeuju se samo po slinosti nego i
po povezanosti. Dva nam obrasca nudi antika podjela: Spo-
radi i Cikladi u Egejskom moru (nekim su monastikim bra-
tovtinama, cenobitima, na primjer, takvi rasporedi bili vjero-
jatno uzorom). Tako su rasporeeni i Balearski otoci s rasu-
tim Pitiuzima, i Jadranski s Kornatima, i mali Elafitski arhi-
18

pelag kraj Dubrovnika, kao i onaj od Hyeresa izmeu Lion-

skog zaljeva i Azurne obale te, preko puta, Kerkennah juno
od Tunisa, Liparski otoci u Tirenskom moru i Toskanski iz-
meu Tirenskoga i Ligurskog. Neki stari otoci, Malta na pri-
mjer sa svojim vitekim redom, Sicilija sa svojom slavnom
prolou, moda i Korzika, ne trpe uopavanja. Najvie su
zapostavljeni, vie nego ijedan drugi oblik krasa, kolji, osobi-
to oni bez vrtaa i pitke vode: ako se ne ukljue u kakav pri-
znati arhipelag gube oznaku u protokolu obale, ostaju dovije-
ka otpadnici, neenje, anahoreti. Hridi koje stre na rubovima
otoka potaknule su prie o strahotama i sablastima: na Medi-
teranu se u takve prie vjeruje vie nego drugdje.
Otoci esto postaju mjestima sabranosti ili smirenja, kaja-
nja ili ispatanja, izgona ili zatoenja: otud toliki samostani,
zatvori i azili na njima, ustanove to ponekad dovode do
krajnosti otoni poloaj i sudbinu. I oni najsretniji, poput
Atlantide, tonuli su u more zajedno s gradovima i lukama na
njima. Zajednika je osobina veine otoka iekivanje onog
to e se dogoditi. I najmanji meu njima ekaju barem brod
koji treba pristati, vijesti koje donosi, prizor ili dogaaj. Oto-
ani imaju vie vremena za ekanje nego drugi: ekanje je obi-
ljeje njihova vremena. Neko se pokapalo mrtve na otocima
za koje se vjerovalo da su izvan vremena. Slavna prolost i ta-
tina koja iz nje proizlazi navodili su vee i jae otoke da se
natjeu s kontinentom, da se mjere s vlastitom epohom. Ne
moe se tono utvrditi kakvi su uzroci i posljedice takvih po-
java na Mediteranu.
19

Otoani su manje lakomisleni od ljudi s obale, moda

upravo zato to su odijeljeni i upueni na se. Njima je pravo
kopno tek s onu stranu kanala. Jezik im je razliitiji od onog
na susjednoj obali nego to to iziskuje udaljenost meu njima:
ta pomaknutost vjerojatno utjee i na odnose spram svijeta te
stvara ponegdje udake. Neki otoci imaju vie jezika: ovisno o
tome otkud su im se stanovnici doseljavali i otkad su na nji-
ma, koliko ih je sam otok podijelio i kako ih je zatoio. Unato
tome otoani lake primaju pridolice nego drugi, moda i zato
to, kad prijeu kanal, tamo gdje dou sami postaju drugima
ili se pak prisjeaju da su i oni jednom odnekud doli. Sanjaju
jedino u ranijoj dobi: ubrzo im je prekasno za snove. Na bu-
dunost gledaju kao na ponovljenu prolost, bolji dio prolo-
sti. To ponekad vrijedi i za ostale primorce, ali ne u jednakoj
mjeri. Tako je, izgleda, na veem dijelu Mediterana.
Otone luke nemaju iste tenje kao luke uz rubove konti-
nenta: prve su vie za moreplovce, druge za brodove. Gradovi
i luke na otoku nisu nastali jednako kao drugdje, premda e-
sto oponaaju druge: gradila ih je obino jaa obala, more ih
je ustupalo. I iza njih je zalee, ali im je ono blie: grad i selo
imaju vie zajednikog, otonog. Mjesta na kojima su podignu-
ti pojedini gradovi neko su bili otoci: kanal je najprije pre-
moten ili zatrpan, prevlaka potom proirena ili stidljivo pre-
krivena. I luka drevne Atene bila je najprije otok: Pirej. Tu
nisu posrijedi samo praktine svrhe: ima otoka kojima je ne-
lagodna vlastita sudbina i onih koji se njome ponose. Nelago-
da i ponositost crte su koje esto uoavamo u naravima otoa-
na. Po tome prepoznajemo i stanovita rodoslovlja na obali i
dalje od nje, u zaleu. Otoanske osobine pristaju jaim lino-
stima na raznim stranama. Istiu se na Mediteranu, s njega
moda i potjeu.
Tamo gdje je mnogo otoka teko je vladati zemljom. Otoa-
ni to ne cijene dovoljno i ne izgledaju sretnijim zbog toga. Oto-
ci manje pomau nego to se to misli da se nadvlada ili prido-
bije more. Postoje otoni okruzi i na kontinentu, s potonulim
i nevidljivim lukama ili bez njih. Teko je rei jesu li tu neko
doista bili otoci u rasporedu kopna i mora ili tek treba da
budu. Pomicanje kontinenta svakodnevna je pojava. Moemo
slutiti sutranju kartu, moda bolju, moda goru od dananje.
Znanost ne posveuje tim pitanjima previe brige: malo tko
haje za takozvanom inzularnou, materijalnom i duhovnom,
20

stvarnom i izmiljenom. Valja prepustiti znalcima da kau to

misle o tome, odati im onoliko priznanja koliko ga budu za-
sluili. Mediteran e i tako prihvatiti ono to mu odgovara.
Pretpostavlja se da su poluotoci u boljem poloaju od oto-
ka i da imaju laku sudbinu. Takva nas uopavanja dovode u
zabludu. Svi poluotoci nisu jednako na moru: jednima more
oplakuje tek polovicu obale, drugima gotovo cijelu; ovdje su
dio vrste zemlje, tamo pripadaju drugim poluotocima, veim
od sebe. Tri velika mediteranska poluotoka - Pirenejski,
Apeninski i Balkanski - nisu u cijelosti poluotoci: teko je
utvrditi dokle jesu i gdje to prestaju biti. Zato na primjer i
Tunis nije proglaen poluotokom? To pitanje nije neumjesno.
Poluotoci koji su dijelovi drugih poluotoka bliski su po svom
poloaju otocima, ali se na svaki od njih ne mogu primijeniti
ista mjerila. O tome odluuje mnogo stvari: sama zemlja, mo-
da vie nego more. U Italiji su Gargano i Salentina poluotoci
po prirodi, dok je Kalabrija otok bez mora, premda je sva na
kopnu. Peloponez je probojem Korintske prevlake zadrao
sve to je imao kao poluotok i neto dobio povrh kao otok.
Hagion Oros (Sveta Gora) otok je duha na poluotoku Halkidi-
ke, u Egeju. Istra je bila, na Jadranu, i otok, i poluotok, i za-
lee. Peljeac je morao biti vie otok nego poluotok, ogradio je
sam sebe stonskim zidinama. Na svim mediteranskim obala-
ma ima takvih dvojnosti: one nisu samo zemljopisne naravi,
nego i moralne. S poluotoka nije uvijek lake otii nego s oto-
ka, jer elja da se ode nije vea: nakane su moda lake os-
tvarljive, ali su manje odlune. Razlike izmeu otoka i polu-
otoka ne smiju se stoga zapostavljati: poluotoci su oko nas,
na svim stranama Mediterana.
Luke kapetanije nastoje unijeti reda u odnose luka i po-
sada, slube i plovidbe, poslova i pustolovine. U lukama koji-
ma je more sklono i gdje je kopno pristupano, one su znaaj-
ne po svojoj ulozi i utjecaju. Ponekad su uoljive i po znaaj-
kama gradnje: stilove lukih kapetanija zanemarili su dosad
prouavatelji graditeljstva. Kapetanije se razlikuju od obine
administracije: njihovi glavni interesi nisu na strani vlasti ili
su to rijetko, u posebnim razdobljima, u pravim pomorskim
zemljama. Slubenici im esto dre do forme ali se ne odliku-
ju temeljitou (ta je osobina, uostalom, uoljiva u mnogih
Mediteranaca). Tamo gdje su luke kapetanije nemarne ili ne-
doline nije sve u redu u odnosima drave i pomorstva, rei-
21

ma i mora. Luki kapetani posebna su kova: na Mediteranu

su oriinalniji od drugih.
Bove pripadaju i luci i molu, nekad vie jednom, nekad
drugom. Ne zna se tono pod ijom su nadlenou: luke ka-
petanije o tome ne vode rauna. One (bove) dijele posao s mo-
lima. Prepoznaju se mjesta na koja se veu i oko kojih pluta-
ju, lanci koji ih dre da ne otplove, alke ueg ili ireg promje-
ra kroz koje se provlae brodska uad, alge i moluske kojima
obrastaju, raspored jednih (bova) spram drugih u luci ili
izvan nje. Nekad su bile od drveta, jasenova, hrastova, negdje
i cedrova: mirisale su po njemu. Zatim su pravljene od druge
grae: od eljeza koje ra u moru bre nego to drvo trune.
Ponekad se razveu, kao i otoci, te odlutaju nekud Meditera-
nom ili ih valovi razbiju o hridine.
Stara uad od kudjelje ili konoplje (negdje i od vlati palme
ili aloja) upiju u se mirise mora i luka, morskih trava i katra-
na. Ona pridaju molu osobine koje nisu dovoljno znane.
Ostavljaju ureze i ulje na brtvama ili alkama od bova, premda
nisu ni otra ni previe kruta. Nekad se znaju sama od sebe
razvezati. Nita nije toliko gnjeeno ni nabijano u luci koliko
pajet ili balun, klupko od uadi i stupe to titi bok broda od
udarca o mol, a sam mol od tete (struno se zove bokobran,
ali ga na brodu tako ne zovu). I najstariji su pomorci znali za
nj, pravili su ga i od slame (po kojoj je dobio i ime): drveni su
brodovi bili osjetljiviji od drugih. Pajet ili balun sav je u slubi
broda, namijenjen je samo njegovu pristajanju: prigodi ili do-
gaaju koji su sami sebi vani. Za vrijeme plovidbe ili sidre-
nja, on se tek sui, visei o uetu: na Mediteranu se lako za-
boravi daje titio ljepotu broda i trajnost mola.
Uz mora su, ponekad prilino udaljeni, ostaci nekadanjih
mora, Panonskog na primjer ili nekoga drugog, koje se moralo
nalaziti u unutranjosti Evrope. Tu osobine ili navike tla -
slojevi soli, pijeska i fosila, potpora raslinju kakvo inae na
tim zemljopisnim irinama ili duinama vie ne uspijeva -
zbunjuju geografa i daju povoda tlapnjama. Biva su mora, po
svemu sudei, imala svoje otoke, moda i luke. Za neke grado-
ve Srednje Evrope reeno je da su mediteranski: Salzburg u
vrijeme svojih sveanosti ili pak stari Prag. Stalno se vraamo
na granice Mediterana.
U gradu i luci groblja su nalik na otoke ili poluotoke. I ona
se meusobno razlikuju, vie nego to se to na prvi pogled
22

ini: u jednih je jae nagnue moru, u drugih privrenost ze-

mlji. Mogu se podijeliti po svom poloaju prema gradu, napo-
se prema luci i onom to se u njoj dogaa, kao i po odnosu
prema zemlji ili moru: jednom pretee vjerovanje da more
spaava od truljenja i proiuje, drugi put daje zemlja laka
i izvjesnija od morskih dubina. Poloaj manjih hramova (bazi-
lika i kapela ili pak sinagoga, damija) slian je donekle onom
koji zauzimaju groblja. Oko hramova kao i na grobljima sade
se empresi i borovi, ovdje posebno ili odvojeno, ondje zajed-
no ili izmijeano. Njihovi rasporedi nisu, vjerojatno, sasvim
sluajni, ali je teko odrediti postoji li u tome neko pravilo.
empresi unose mir u okolni prostor, i stanovitu sjetu. Nisu
saeni samo uz groblja i hramove: izvijali su se iznad rtveni-
ka i akademija Mediterana.
Govor o grobljima navodi na izumrle jezike. Njih je bilo
mnogo, moda koliko i otoka. Zato su se jedni izgubili na ko-
pnu a drugi utopili u moru, na to ne moe odgovoriti samo je-
zikoslovlje. Neke rijei koje su im pripadale ostale su rasute u
drugim, ivim jezicima: u te je rijei teko proniknuti jer su
otporne i opore, bez sjeanja ili osjeaja pripadnosti. Saku-
pljai takvih starina imaju zanimljivih prijedloga, koji obino
nisu praktini: zamjenjuju zapravo rijei i stvari, vjeruju da
svaka rije jami za stvar koju oznaava te da je moe nado-
mjestiti. Njihovom su zaslugom ipak pojedini arhivi postali
nalik na hramove. Gotovo svaki mediteranski grad ima barem
po jedan takav arhiv, javni ili privatni, otvoreni ili tajni, kao
to ima barem jedno groblje. Mediteran je golemi arhiv i veli-
ka grobnica.
Valovi imaju vanu ulogu u dramaturgiji mora: u prizori-
ma, dogaajima. Mnogo je naziva za njih, koje dobivaju od
jednog zaljeva do drugog, ovisno o tome odakle se gledaju i
to se od njih oekuje: s broda ili s obale ne gledamo ih jedna-
ko i ne oekujemo jedno te isto. Obiljeavaju se pridjevima
(ee nego imenicama), koji su obino opisni: kae se da su
pravilni ili nepravilni, uzduni, popreni ili ukrteni, jedni su
od plime (plimni), drugi od oseke, ovi s povrine (povrinski),
oni iz dubina (dubinski), zatim dolaze usamljeni, uestali, slu-
ajni, zibni (razne bibavice), cikliki (poznavaoci tvrde da se
nekima od njih ciklus mjeri geolokim razdobljima). Gledaju-
i s palube, najvanije je kakva im je veliina i kolika snaga,
udaraju li u bok, pramac ili krmu, odolijevaju li im jarboli, je-
23

dra i sami mornari. Podjele koje nas ovdje zanimaju druge su

vrste: kako se razbijaju o obale, koliko jo traju, nakon to su
se razbili, u pogledu onih koji ih promatraju, jesu li isti i
onda kad se ponavljaju, kakvi su im um ili huka kad se razli-
ju po pijesku ili kad udaraju o hridi, kako ulaze u san onih
koji su umorni te postaju neujnim. Romantini opisi valova
ne sadre podataka o tome. Neprilino je govoriti o jeziku va-
lova ili o koljkama kao rjeniku toga jezika, premda uoava-
mo da su doista posrijedi stanoviti znakovi, redoslijedi, poret-
ci. Stvarne veze meu njima naslutili su pojedini pjesnici, naj-
vie po jedan ili dva u narataju. Te veze me podsjeaju na
stara pismena ili alfabete Mediterana, iezle zajedno s
njihovim jezicima.
Mediteranci manje govore o valovima nego o vjetrovima,
moda zato to ovi potonji vie utjeu na raspoloenje, pa i na
sam govor. Obale posuuju nazive vjetrova jedne drugima, ne
krzmajui da im promijene ime ili smjer, potiui, ponekad
namjerno, nesporazume. Po tom se moe zakljuiti koja je
strana vie vladala morem i upravljala brodovljem. Kopno ta-
koer mijenja porijeklo ili smisao naziva, ponegdje iz pukog
neznanja. Na Jadranu se, primjerice, izmjenjuju jugo i bura,
maestral (koji je ovdje obino blag i pue s mora, dok na ne-
kim drugim obalama, premda je zadrao gotovo istovjetno ime
- mistral - dolazi s kopna i, kako kae provansalska
uzreica, "upa magarcu rep"), zatim levanat i pulenat, ilok
ili iroko, burin, razne vrste nevere i neverina, garbin i garbi-
nada, lebi i lebiada, tramuntana, buraca (razliita od bura-
ske, iako joj je ime slino) te jo mnogo drugih vjetrova, po-
krajinskih ili mjesnih. Podjele koje nude meteorolozi jedno-
stavne su, ali praktine. Pjesnitvo pak pripisuje vjetru osobi-
ne muke i enske, erotske, boanske, demonske i vragolaste,
poroajne i samrtne, udvarake, jarosne, umilne, glazbene,
one od kojih boli glava i one koje ivot ine ljepim, one to
nadahnjuju ili pak to parodiraju nae napore i tlapnje (u to
se, naalost, uplela poetika niih rodova). Neko se u svakoj
epopeji morala dii oluja na moru: vjetrovi su bili boanstva
Mediterana.
Njihov je utjecaj na valove donekle precijenjen. To je naj-
oitije onda kad se giba takozvano mrtvo more, bez vidljiva
pokretaa ili uzroka, reklo bi se samo svojom silom ili tromo-
u: batovi to dolaze odnekud i nekud idu, bez nauma i na-
24

kane, okonavajui neto to se ve dogodilo. Ti su prizori

obino loe predstavljeni u literaturi. Neki se vjetrovi mijenja-
ju penjui se s mora uz kopno ili pak sputajui s kopna na
more, drugi ostaju nepromijenjeni. Prilike u kojima uzajamni
rad vjetra, valova i kie utjee na boju mora nisu rijetke: jugo
na Jadranu uini more zelenkastim i pomalo zamagljenim, a
bura modrijim i providnijim. Jai vjetrovi sa sjeverne strane
otkriju mu dno i na neki nain preobraze na stav prema du-
bini: more postane ravno sebi samom, i, moglo bi se rei ne
birajui previe usporedbe, golo. Slikari su slikali takva sta-
nja: nekoliko starih talijanskih i panjolskih majstora, Arapi
koji su unosili boje marine na zidove moeja uz stilizirane ku-
ranske naputke, ublaavajui im strogost. Takvi se preljevi
prepoznaju na fragmentima fresaka i ikona grkih, rumunj-
skih i slavenskih ivopisaca koji su samovali ili bdjeli uz oba-
le. Na dane kad je more osobito providno, a njegova dubina
najvie otvorena, ukazuju se obrisi neobinih predmeta, olu-
pina, zdanja: lako je povjerovati da otkrivamo galiju potonulu
s bogatim tovarom, nekadanju palau, ostatke antikoga gra-
da. Lelujavi oblici podsjeaju na pamenje, olupine na povi-
jest, ruevine na sudbinu. Mediteran je strastan kolekcionar.
Morske su struje nalik na goleme rijeke: uporne su i tihe,
neodredive i nezadrive. Za razliku od rijeka, ne zna se tono
gdje im je vrelo ili ue: jedno i drugo su negdje u moru. Ne
zna se zapravo koliko struje teku ili plove, kako se njihove
vode dijele od drugih voda: korito im je samo more. Neke se
od njih naziru s visokih litica obale, mornari vjeruju da ih
vide s najvieg jarbola na brodu. Galebovi koji ih prate moda
najbolje znaju kakve su i to nose u sebi. Kormilari takoer
raunaju na njihovu potporu ili otpor. Neke struje vie utjeu
na kopno i njegove stanovnike, neke manje. Ne moe se rei
dokle dopiru. Neki misle da su one seobe mora, sline
seobama riba, ptica ili naroda. Mediteranske struje nisu jake,
ali su duboke: rijetko prave virove tekui ili plovei, ali ostav-
ljaju tragove (pamte se one u tjesnacu Messine izmeu Italije i
Sicilije, uz Dardanele na rubovima Evrope i Azije, u Euriposu,
pokraj Maratona). Na naem moru plime i oseke ne daju
osobita poticaja strujama. Ni plima ni oseka ovdje ne mijen-
jaju scenu obale ili luke, ne odreuju ritam danima i noima,
nisu dogaaj u svakome danu. O odnosu struja i sudbina
25
malo se znalo i mnogo govorilo diljem Mediterana, od dav-
nina.
O morskoj pjeni govori se openito ili kitnjasto. Obino se
spominje uz valove i vjetrove. Usporedbe s lakoom ili ispra-
znou, nevjerom ili srdbom, ak i s plodnou nisu drugo
do usporedbe: ne kazuju to je pjena sama. Malo je onih koje
doista zanima ima li ona svoju zapreminu, kakav joj je sastav,
je li slana kao more i zato je more s takvom odlunou izba-
cuje na kopno, u tolikoj koliini. Ne znam smije li se u vezi s
njom uope govoriti o koliini. Ne zaboravimo ni razliku izme-
u pjene mora i pjene obale: teko ih je odvojiti jednu od dru-
ge, premda se same ponekad iskljuuju. Obje su poznate i
svaka ima svoje mjesto. Na Mrtvom moru nikad nema pjene.
Priroda oblaka koja se takoer dovodi u vezu s vjetrovima
i valovima, preputena je meteorolozima vie nego to treba.
Oni su ih razvrstali i imenovali po obliku, izgledu, uinku.
Oblacima se bavi i knjievnost, napose pjesnitvo: plovili su
nebom kao brodovi puinom, izdizali se iznad mora ili nalije-
gali na nj poput plateva ili zastora, jednom teki i tamni, za-
dajui brige, drugi put laki i providni donosei radost, pone-
kad i sreu. U ranu zoru, na moru, ne razlikuju se od same
zore, u sumrak dio su sumraka. I na njih se gleda s broda
drukije nego s obale: kakvi su, koliko ih je, s kojim vjetrom
idu i kojim smjerom, to dolazi iza njih. Iskusni znaju po nji-
ma kakvo e biti vrijeme i predskazuju ga na mnogobrojne na-
ine. Oblaci su sadraj razgovora i sporova diljem Mediterana.
Vrijeme se povezuje, na obali kao i na plovidbi, sa samim
morem. Njegova se stanja ne mogu ni nabrojiti, a kamoli opi-
sati: dani jedni nalik na druge, uz jedno te isto more, i oni
drugi kad je more drukije, razdoblja sue i sparine, vjetrova
i kia, mokrine to dolazi od mora i tko zna od ega, naa ras-
poloenja po jugu i po buri, asovi obamrlosti i utihlosti (oso-
bito ljeti, poslije podneva, po omari), ivost ljetnih veeri na
rivi i na molima (opisivai se obino zanesu takvim nabrajanji-
ma). Mrakovi se na moru razlikuju od vremena do vremena:
prvi mrak koji se sputa ili pada bre ili polaganije, mrkli
mrak koji je nad morem mrkliji nego nad kopnom, ledeni, gu-
sti, vlani (onaj s jugom ili oblainom), onaj u kojem se mor-
ska dubina spaja s dubinom noi uveavajui jedna drugu,
tama tamu, kad udar vesla o trup broda odzvanja jae, gdje se
ne zna koji dio pramca sijee more, to ostaje na mjestu a to
26

se zapravo kree. (Ostavljam to literaturi.) U ribarskom poslu

poeci i prestanci mrakova najvaniji su kalendari. Predodbe
0 pomrini to podsjea na postanak ili kraj svijeta proirene
su posvuda. Neke smo mrakove Mediterana vidjeli samo na
slikama: epski su ih pjesnici usporeivali s crnim vinom.
Zore i sumrake usporeivali su sa svim i svaim. Ne usu-
ujem se zbog toga govoriti o njima. Najbolje ih poznaju ribari
1 mornari, koji imaju najvie prava da o njima govore: u ranu
zoru more i nebo iste su boje, teko ih je razlikovati jedno od
drugoga. Zalasci sunca iza obale i njegova utonua u moru
stalno se ponavljaju: tako mora biti. Njihovi opisi slie jedni
drugima vie nego to bi morali. Mediteransko je more za to
manje krivo nego obala.
Kie nisu jednako sklone svim obalama: vie ih je na sje-
vernim nego na junim, na zapadnim su obilnije nego na isto-
nim. Ne dolaze do svake od njih u isto vrijeme i u jednaku
razmaku: kraj Gibraltara poinju padati gotovo pola godinje-
ga doba prije nego kraj Mrtvoga mora. U Svetoj zemlji (koju
ponovno uzimam za primjer) ljeti se nije raunalo na kiu,
osim moda sluajnu; u jesen je nailazila kia zvana ranom,
dragocjena isuenu tlu i rijekama iscrpljenih korita; zimi su
padale kie koje su se zvale zimskima i koje su popunjavale
zdence; stari su idovi smatrali proljetnu kiu ve kasnom.
Teko je predoiti to je sve znaila za one koji prebivaju kraj
pustinje. Kia koja padne u pravo vrijeme smatrala se, diljem
cijele kanaanske obale, znakom boje milosti; ona to dolazi s
nevremenom i tuom tumaila se kao boja kazna. Kie su
bile razlog molitve ili ufanja. U literaturi su esto bile predmet
stilskih vjebi, koje nije teko parodirati: kapi to se kotrljaju
licem poput suza radosnica, vlanosti to razgaljuju zemlju,
vraaju bilju i smolama njihove sokove i mirise, opijaju. Kia
je istinski dogaaj za vrijeme sue, napose na otocima na koji-
ma je dogaaja uvijek premalo. Kinica po gutirnama i buna-
rima imala je, za mnoge s Mediterana, okus oskudna djetinj-
stva i neutaenih ranih ei.
Nekom e moda poi za rukom da razvrsta i same obale,
naine na koje su povezane s morem, mjesta gdje su njihove
veze potpune i trajne a gdje djelomine i sluajne, prostore na
kojima su more i kopno izmireni jedno s drugim i one na koji-
ma nisu i nee nikada biti, dijelove koji su spremni za doek
ili prijem i one koji ne trpe da im se prie ili doplovi do njih.
Razni oblici i sastavi, razdiobe zemlje i raslinja, kamena i
27

svjetlosti, svakojaki otpori i ustupci, ne daju se saeti: govori-

mo o stijenama ili grebenima, alima, oblucima, o pijesku i pr-
ini, plai, igalu, o tjesnacima manje ili vie opasnim, o uvali
(vali ili valunu), dragi (ili draici), o morskim spiljama manjim
i veim, o badu, gazu, rtu (negdje kau ratu), hridi (ili hridini),
siki, mrkjeli ili mrkjenti, litici, sunovratu, promontoriju. Te
pojave ili prizori ne mogu se oznaiti samo konkretnim imeni-
ma ili opisima, bez apstraktnih pojmova ili apozicija (objasniti
primjerice zato su kamene gromade negdje ostale cjelovite i
kompaktne a drugdje, premda im je sastav gotovo isti,
smrvljene u komade ili izdjeljane u oblutke, kako su ovdje po-
stale ploe, ravne ili glatke, ondje hridi i grebeni, hrapavi ili
otri poput sjeiva). Na slojevima stijena oitavaju se epohe
prapovijesti, pomaci tla i njegove rasjeline, odvajanje dijelova
od cjelina ili pripajanje jednih drugima te razne druge pojave,
tektonske i arhi-tektonske. Tko zna to tim prizorima duguje
mediteranska arhitektura: jonska ili dorska, ona koja je nasta-
la prije ili poslije njih? Neka su mjesta, moglo bi se rei bez
pretjerivanja, dramatina: tamo gdje je kamen posve satrt ili
gdje trune, kad su s njega zderani raslinje ili kora, kad mu iz-
bijaju na povrinu ile ili ivci. Prebirui po tome otkrivamo u
sebi poziv geologa. Geologija Mediterana je pouna.
O zaljevima, manjim i veim, manje ili vie otvorenim
moru, simetrinim ili negeometrijskim, gostoljubivim ili od-
bojnim, govorilo se s ushienjem ili prijekorom. Nije ih po-
trebno opisivati. I tu je posrijedi tatina, povezana moda s
onom otonom: zaljev se esto nastoji prikazati kao cijelo
more. Takav su status dobili, ne samo u pokrajinskim
atlasima, Ligursko, Tirensko, Alboransko, Mramorno i
Azovsko more, Levantsko takoer i jo poneko. I Jadran se
zvao Goljo di Venezia. S druge strane, Sidra ili velika Sirta
ostala je samo zaljev. To nije jedini sluaj: o tome je odluiva-
la monija strana, ne cijeli Mediteran.
Za morske spilje (peine, grote, koje istrauju posebni ge-
olozi) tvrdi se da su razliite od onih kopnenih. Ne znam
mnogo o njima: jedne su lako dostupne, druge teko pristu-
pane, ove bezopasne, one ispunjene opasnostima. Mora se
zaroniti da se ue u neke od njih, sagnuti glavu u barci (ako
im prilazimo barkom) ili ekati da se more spusti. Boje su im
razliite ili barem stjeemo dojam da su takve: i plava, i ta-
mnomodra, i zelena, moda su gue. Svjetlost, gdje je ima,
29

izgleda kao da je tekua. Pretpostavlja se da u spilju ne prodi-

ru ni valovi, ni vjetar. Nije uvijek tako. U nekoj ima, u nekoj
nema sjena. Koralja nisam ni u jednoj vidio. Jeka je u svakoj
posebna. Ribe su drukije od onih o kojima se pria. Na Me-
diteranu je mnogo pria o spiljama: ni noni snovi nisu od
njih poteeni.
Zdenci imaju vie imena, ovisno o tome koliko su duboki i
kakva je voda u njima: izvorna, kinica, boata s malo soli.
Zovemo ih i studencima i kladencima, najee bunarima: na-
zivi im se obino mijenjaju idui od obale prema unutranjo-
sti. Slie spiljama i peinama, ali ta slinost nije osobito va-
na. Vanija je sama voda u njima, pogotovo u krajevima gdje je
nema. Gradovi i obale bili su poznati po svojim izvorima i bu-
narima, po njima su dobivali imena. Zdenac ive vode davno
je opjevan. Imao je razliita znaenja od starih vremena do na-
ih: bio utoite i odmorite, mjesto blagovijesti i cilj putova-
nja, muilite takoer (e se najtee podnosi kraj studenca).
Krstionice su posebni bunari: unosile su svjeinu u baziliku,
u vrijeme velikih vruina. Po pukom vjerovanju nutrina bu-
nara sadri ili uva cijelu istinu: u to su vjerovali i ueni ljudi.
U siromanijim krajevima, kakvi su pojedini dijelovi Jadrana
ili poneki grki otok, bunar kojem je vijenac kamenoga okna
isklesan i ukraen naziva se ponekad fontanom. (Na slian se
nain bitve na molima, u dijelu Dalmacije, nazivaju kolona-
ma.) Ako u tome vidimo skromnost vie nego pretjerivanje, ta-
kvi primjeri zasluuju da budu navedeni: poetika skromnog
jo nije sainjena na Mediteranu.
I svjetionici su jedna od mediteranskih zadubina, koju ne
smijemo prepustiti samo slubama obale ili plovidbe. Razvr-
stavaju se obino po starini ili veliini, nainu gradnje ili mje-
stima na kojima su podignuti, rtovima ili otocima s kojih svi-
jetle: valja razmotriti i to kako su okrueni morem, kolika je
njihova izdvojenost ili osama, u kakvoj su vezi s najbliim lu-
kama i imaju li sami nakanu da postanu lukom te, napokon,
za koga svijetle i na ijim putovima (sentimentalno se govori
takoer da im je svjetlo nostalgino, treptavo, isprekidano i
si.). Svjetionici dobivaju dostojno mjesto na pomorskim kar-
tama velikog razmjera, a i u sjeanjima brodolomaca nisu izo-
stavljeni: pretjerana zahvalnost nije odlika Mediteranaca,
premda mnogo obeavaju u asu kad se zahvaljuju (opravdava
ih, dodajmo uzgred, to to sami vjeruju u svoja obeanja onda
30

kad ih daju). Posade svjetionika, koje vie slie na redovnike

nekadanjih samostana nego na mornare, ne oekuju posebnu
zahvalnost. Njima su ponekad posveene slike u domovima
onih koji su izgubili svoje najblie na moru: ex voto je puka i
poganska vjera, iji su hramovi najbrojniji na Mediteranu.
Svjetionici imaju zajednikih crta sa samostanima, koje
prosvijeeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samo-
stane ili manastire koji nadvisuju more: jo ih ima na otoci-
ma; u Grkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji do-
bili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pu-
stinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini:
na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit u o
njima) spajaju se pogled na puinu i pustinjska molitva. O
monakim redovima i bratovtinama, te razlikama meu nji-
ma na istonim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko
govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili
manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama,
31

klaustrima i kapitulima ostalo vanih stvari, svetih i svjetov-

nih: kao to su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepi-
si, kronike, likarue, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je
najvaniji sam vez), obraeno zlato ili srebro (gdje je obrada
vrednija od plemenita metala), te kalei nalik na pehare, iko-
ne i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s im usporediti. Po
takvim ostavtinama, vie nego i po emu drugom, mediteran-
ski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim
krajevima (na istonoj jadranskoj obali koju najbolje pozna-
jem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na
dva ili tri mjesta u panjolskoj i Italiji) izgledaju nekako pro-
zraniji ili ii nego drugdje, premda su upravo tu blii nago-
sti i grijehu. Mediteran je stalno iskuenje, zemaljsko more.
Ribare esto prikazuju (ne samo na jeftinim slikama ili tu-
ristikim razglednicama) lica izbrazdanih kiom i suncem,
vjetrom i valovima, a da gotovo nikad ne pokau njihove ruke
otvrdnule od soli i mrea, konopa i vesala. Pravi ribari psuju,
ali ne kradu. Srde se i prepiru (zbog nevremena, slaba ulova
ili nesposobnih pomonika), ali ne nasru jedan na drugog: ne
tuku se kao to to povremeno ine luki radnici ili obini se-
ljani. Ima i meu njima sporova (tko e na koju stranu ili s
koje pote baciti mreu, kako ili kad je valja dii), ali ih nema
ni izdaleka onoliko koliko ih je oko posjeda zemlje. Lake je
dijeliti more nego zemlju, tee gaje posjedovati.
Mediteranski inventari ne izostavljaju galebove na moru i
na uima rijeka. Izmeu raznih ptica koje nadlijeu brodove
i prate plovidbu njih, zacijelo, najvie pamte. I galebovi se ra-
zlikuju jedan od drugog, vie nego to se to na prvi pogled
ini. Dalje od ua rijeke, prema unutranjosti, tamo gdje se
gubi veza s morem, nisu isti: mostove nadlijeu rijeni galebo-
vi. Jedni slijede lae gotovo bez ikakve svrhe, ne odajui ni
glad ni udnju, drugi su opet praktini i prodrljivi. Jednom
ih ugledamo kao obine ptice koje lete uz katar ku, drugi put
kao osobite suputnike. Netko govori o njihovoj jakoj probavi
bacajui im s broda otpatke hrane, netko se divi nainu na
koji lebde; ovoga zanimaju ciljevi, onoga oblici njihova leta.
Malo tko primjeuje kako galeb dotie more kad je mirno ili
kad je valovito, vrkom krila ili tijelom, samim prsima. Nekad
su pomorci, uplovljavajui u luke, motrili kakvi im galebovi
idu ususret te po tome sudili o obali uz koju pristaju i za koju
se veu. Veza posada s galebovima jedna je od starih tajni
32

(ako ve tajne moram spominjati) i mora i pomorstva u isto

vrijeme, osobito na Mediteranu gdje je najstarija.
Prizori mora i svega to je uza nj, njegova stanja, odrazi
neba, sunca i oblaka u njemu, boje koje poprima dno na dubi-
ni i u pliini, kamen, pijesak ili alge po dnu, tamna i prozirna
mjesta uz obalu ili dalje od nje, prijelazi izmeu jednih i dru-
gih, more jutarnje i veernje, dnevno i nono, svakidanje i
vjeno (moglo bi se navesti mnogo pridjeva koji se u takvim
opisima rabe), svakom se ini - tako je barem na Mediteranu
- da o njemu i njegovu izgledu ima to rei i daje to doista
vano.
esto se ponavlja kako vjetrovi, valovi, struje (o kojima ni-
sam dovoljno govorio, ali se one podrazumijevaju), njihove
stalne i prolazne veze utjeu na ponaanje osoba i zajednica.
Time se mnoge pojave ne mogu objasniti. Pitamo zato se u
mediteranskim zemljama, koje se die najstarijom demokraci-
jom, toliko oitovala potreba (ili privid potrebe) za vrstom
autokratskom vlau. Pretpostavku da su moreplovci s Medi-
terana prenijeli dijalektiku rasputenosti i prisile, anarhije i
tiranije u Latinsku Ameriku, gdje se ona uveala prema raz-
mjeri i naravi toga kontinenta, nitko nije uspio dokazati.
Razlike meu obalama ne daju se razumjeti. Apeninska
strana Jadrana, na primjer, postepeno se izdie, dok ona bal-
kanska lagano tone. Prvu su izgulile bure preko ravnog mora,
sa sjeveroistone strane (u emu neka puka vjerovanja vide
osvetu ponienih i uvrijeenih); druga, istona, zaklonila se
iza kopna i stvorila mnogo otoka i zaljeva. Ona je svojedobno
nosila jake ume, koje je u Dalmaciji prorijedila praktinost
Mletaka. Slavenska nepraktinost nije ih uspjela ponovno po-
dii. Na spor praktinog i nepraktinog duha nailazimo po ci-
jelom Mediteranu, i s ove i s one njegove strane.
Razliite su i vrste same zemlje od jednoga kraja do dru-
gog. One se ne vide na isti nain kad im prilazimo s mora ili
pak kad stojimo na vrstom tlu, uz obalu: crvenkasta zemlja
meu kamenjem (zvana: crvenica); ona sivkasta ili pepeljasta,
koja izgleda kao da je sva od kamena (ponegdje je manje ili
vie pjeana, na nekim je jadranskim otocima stoga zovu sar-
bun, salbun ili bijela zemlja); zatim je tu crna zemlja (crnica),
rijetka i cijenjena u ovim predjelima, reklo bi se neovisna od
kamena; tu je napokon obina, smea zemlja, koja je ista kao
i drugdje u Evropi, Maloj Aziji, dijelu Afrike. Vegetacija oblai
33

ili svlai, skriva ili raskrinkava njihovu narav i oblija, mijenja

scenografije od prigode do prigode. Sastavi ovise najvie o
tome kako se pod ovakvim suncem raspadao kamen i koliko
su u tome sudjelovale voda i vlanost koje dolaze od mora: i
sama je zemlja tako uobliena morem, Mediteranom.
Na afrikoj strani, tlo se sve vie predaje pijesku to je da-
lje od mora. U Maroku i Aliru mnogo je crvenice, na granica-
ma stepe, manje ili vie plodne. U Tunisu mjestimice ima i cr-
nice, napose uz oaze ili na uzvisinama. Dalje na istoku, u Libi-
ji, u dijelu Egipta i Palestini, smjenjuju se najee pijesak i
pjeana zemlja: ova posljednja ua je od one kamenite u sje-
vernijim mediteranskim krajevima, ako nije posrijedi fatamor-
gana. Idui prema Bliskom istoku do Libanona i Sirije, bijele
ili uto-sive ravnice prelaze sve vie u pravu, smeu zemlju,
ponegdje u crnicu. Tako se barem ini onome tko ne poznaje
dovoljno sve te krajeve, koje i nije lako upoznati. U junoj
panjolskoj tlo izgleda najslinije po svojim osobinama onom
u Africi, kao da su se tu kontinenti najkasnije odijelili. Nije is-
kljueno da taj varljivi dojam dolazi i od prisjeanja, povije-
snih i kulturnih, kao to su sukobi panjolske s Afrikom,
prodori Kartaana, arapska osvajanja, bitke sa Saracenima i
Maurima, moda i neka knjievna djela koja o tome govore,
kadra da proizvedu iluzije o raznim stvarima, pa ak i o ze-
mlji. Apenini i dijelovi Balkana imaju zajednikih osobina i u
geologiji ili geografiji, ali se razlikuju u povijesti. Crnica u
ukrajinskoj ravnici, zvana ernozjom, razlikuje se od one me-
diteranske vie nego Crno more od naega. Moda je i to je-
dan razlog to ga mnogi ne smatraju dijelom Mediterana: vie
zbog zemlje nego zbog samoga mora.
O stanovnicima obale tee je govoriti nego i o emu dru-
gom. Oni sami o sebi govore na razliite naine: meu sobom
ili pred drugima. Nije mogue pobrojiti na ovome mjestu sve
stvari iz svakodnevice s kojima ive, potreptine i namirnice
koje koriste, predmete, pomagala ili pribore kojima se slue
te napose rijei i nazive koje rabe na samom Jadranu, pogoto-
vu na cijelom Mediteranu: morska sol i maslinovo ulje, suha
smokva i slana srdela, vino, bevanda i kvasina, damiana koja
je zamijenila amforu, gutirna ili gustijerna, kamenica, barilo i
konoba, konopi, vre, kasete i palangari, krinje i bauli, kaji,
trabakul i barka sviarica, leut, bracera i batana, koza, tovar,
mula i pantagana (ona s broda ili ona iz kantuna), salamura i
34

marinada, kukumar i balancana, gradele i padele raznih veli-

ina, pogaa, pata, ala, buzara, brudet i bujabes, fritula,
friganje i leada, marenda, makar oni i makaronska literatura,
ribanje i ribarsko prigovaranje, akula i razgovor ugodni, spi-
za, pekarija, butiga i otarija, ponistre i kure na njima, lu-
mini, lanterne i ferali u luci i na ulici, teraca i odrina u naravi
i prii, loe i pergole na provincijskim slikama, portuni, bal-
koni i balature, sular i ufit navrh kue ili u vragolastim pje-
smicama, veranda i kuribanda (ovjeku svata padne na pa-
met kad pone tako nabrajati), ardini manji i vei, gitara i
serenata, fjaka i dolefarnjente, lancun, ugaman, kamera,
sjesta i feta, dipet i betima, bue iliti balote, tresete i
brikula, razni metri, meetari i arlatani, kalafati ili upera-
i, gospari i jori odovud i odonud, mulci, berekini i fakini,
mandrili u Splitu, asnici od marine i hodoasnici, empije,
oriinali koje u Dubrovniku zovu lerama, komedijanti i rufija-
ni, vore i putane, apostoli i farabuti, tutikvanti.
Takvi se popisi mogu sloiti na mnogo razliitih naina,
manje ili vie proizvoljnih, svatko na svojoj obali i u svom go-
voru: obala moe neke stvari rei samo u dijalektu kojim vla-
da, koji je razliit od onog iz unutranjosti i zalea. Dobra po-
sada broda, koja due zajedno plovi, kadra je stvoriti vlastiti
dijalekt. Ovdje su navedeni samo dalmatinizmi s manje ili vie
italo-mletakih primjesa. Oni se ne mogu prevesti niti to treba
pokuavati. Slini sastavci postoje i izmeu provansalskog i
francuskog, katalonskog, kastiljskog i galjekoga, u samom
katalonskom izmeu jezika Baleara i Valencije, izmeu arap-
skog kojim se slue ribari i onog iz debela, izmeu svako-
dnevnog (staroarapskog) govora i slubenog jezika na Malti te,
napokon, u Grkoj gdje je to najdramatinije i odakle je mo-
da sve poteklo, izmeu onog to kola zove katarevusa (i-
stunski) i demotikog ili pukog kakvim se slui luka. Uz oba-
le, ponekad i dalje od njih, javljaju se tako dvostruki govori:
lokalni (mediteranski) i nacionalni (ovi su posljednji manje ili
vie kontinentalni). Oni se uzajamno dopunjuju ili iskljuuju,
jedan se izgovara s naglaskom drugoga, dijalekt ulazi u litera-
turu a jedna vrsta literature, ne uvijek najbolja, u dijalekt.
Ve su to antiki komediografi zapaali na Mediteranu i po-
sluili se time u svojim djelima.
Ne znamo je li tako i na Istoku, a vjerujemo da nije druk-
ije. Do nas su doprle rijei koje slie po smislu ili po duhu
35

nekima od upravo navedenih: avlija, esma i adrvan, sokak,

mehana i mahala, sofa, divan, eglen i eglen-beglen, dezva i so-
fra, istilah i rahatluk, merak i merhamet, sevdah i teferi. Mo-
glo bi ih se navesti jo vie. Obiljeja koja smatramo medite-
ranskim idu po levantskoj strani dalje od obale, prema Perziji
ili, bolje rei, otuda su stigla. Taj je prostor, zacijelo, bio naj-
otvoreniji: tim su putovima dola do nas proroanstva. Tu
najranije izlazi sunce i najprije pada mrak na Mediteranu.
Nije lako nai prave rijei za tolike stvari koje su obine i
sveane u isto vrijeme, obredne ili svete, kao to su peenje
kruha, hljebova raznih veliina i oblika, razliita sastava i mi-
risa, po umijeu koje su ozakonili gradski statuti, suenje
ribe i mesa, napose pruta, priprema bave i pretakanje vina,
berba maslina i cijeenje ulja po odredbama koje su od davni-
na propisane, moda i blagoslovljene u apokrifnim evangeli-
starima. Postoje manuali posta i pokore, regule ispatanja i
katige, traktati o grijesima glavnim i sporednim, recepti jela i
prejedanja, kompendiji ljubavi i bluda. Ne treba ovdje navodi-
ti njihov popis. Neka se od tih djela smatraju velikim i neza-
boravnim, neka prigodnim i sramnim. Mediteran se ne moe
odrei ni jednih ni drugih: bez njih ne bi bilo ni njega.
Svaka je od tih stvari rasporeena na mediteranskome
atlasu na svoj nain. Na sve se ne mogu primijeniti jednaka
mjerila. Na neka pitanja usuuju se odgovoriti samo arlatani,
oriinali ili redikuli (raznim ih imenima zovu na mediteran-
skim obalama). Poznajem i potujem one koji su strasno i po-
nekad bezumno posvetili ivote rjeavanju velikih zagonetki
naega mora: od fenike ili punske, do etrurske, kolhidske i
koptske, ilirske ili trake i albanske, malteke, keltske, iber-
ske i kelto-iberske, galjeke i baskijske, venetske i venecijan-
ske, liburnske, vlake i drugih, pa i junoslavenskih, napose
hrvatske ili dalmatinske. Upoznao sam u Aleksandriji Kata-
lonca, po zanimanju urara, koji je pokuavao nainiti prema
malom broju raspoloivih podataka katalog poharane bibliote-
ke, najvee u starom vijeku: alio je to se gubi njegov materi-
nji jezik i htio je to na neki nain nadoknaditi. udaci s Juga
razlikuju se od udaka sa Sjevera. Nije uzrok tome jedino kli-
ma: na Mediteranu su i uda bila drukija.
U mnotvu pitanja, od prvih i naelnih do posljednjih i
presudnih, svatko postavlja ona koja su mu najblia i do kojih
najvie dri. Mediteranci ih postavljaju ve u djetinjstvu, na
36

njih ponekad odgovaraju djetinjasto kad ve ostare. Sluao

sam ih, napose samouke meu njima, kako iznose teorije o
moru i njegovu postanku, o raanju i smrti jezika, o porije-
klu naroda i njihovu srodstvu s drugim narodima, o precima
posebnim ili zajednikim, npr. Gotima i Ostrogotima, Veneti-
ma, Sorabima, Ilirima ili Traanima, Trojancima, starim Du-
kljanima, paleo-Danubijcima, proto-Irancima i ostalima. Neke
od tih teza ili hipoteza - naroito nain na koji se iznose ili
brane - izazivaju podsmijeh, neke navode na razmiljanje: o
plimama i osekama, poloajima lune na kontinentu i na otoci-
ma, razlikama meu kontinentalnim i otonim lunaticima; o
zvijezdi Danici (Zornjai, Veernjaci, Veneri) i Sjevernjaci, nji-
hovim kretanjima i utjecajima; o zodijakim znakovima i ka-
lendarima svih vrsta (mnogo je onih koji se bave horosko-
pom); o nekadanjim alfabetima, manuskriptima koji su nji-
ma napisani, mjestima na kojima su naeni ili se jo mogu
nai; o bivim morima i njihovim ostacima; o uzrocima i po-
sljedicama utih ili crvenih kia i vjetrovima koji ih donose s
afrike obale; o karnevalima i lupanarima; o katakombama i
njihovoj ulozi u politici; o kanikulama i njihovu utjecaju na
vlast; o potresima i njihovu redoslijedu u mediteranskom ba-
zenu; o haljama od kostrijeti kakve su nosili helenski monasi
i ruski pokajnici po grkim manastirima; o rodovima stare
arapske poezije i instrumentima koji su ih pratili; o klepsi-
drama i stupnjevima strpljenja; o ladanjima od Antike do Re-
nesanse: kakva je sve bila villa rustica i to je od nje ostalo; o
krakim ponornicama i njihovim podzemnim pritocima; o je-
guljama, putovima njihova odlaska iz mediteranskih voda i
povratka u njih (one, tvrdi se, uz rijeke dopiru dotamo dokle
ide i gdje se zavrava mediteranski krug); o iopama, njihovu
pjevu ili kriku u Ischiji, kraj Sorenta, na Koruli ili u La Val-
letti; o flori i fauni u morskim i kopnenim spiljama; o zmija-
ma, zmijarima i lijeenju otrovom; o kaminima, fumarima i di-
movima uope. Biljeim samo ono to sam sluao vie puta,
du mediteranske obale, ponekad u malim otarijama u luci
ili u predgrau, u Katelima kraj Splita, u Fos-sur-Mer neda-
leko od Marseillea, na Ramblama u Barceloni, na sukovima u
Malagi, Haifi, Sfaksu, Smirni i Solunu. Ovdje je prepisan samo
dio iz nekoliko biljenica koje su nosile naslov: Mediteran.
Neke su od tih teza ili hipoteza (ne znam kako bi ih tono
trebalo nazvati) iznijete kao pitanja, neke kao odgovori. Zato
37

toliko stanovnika obala okree lea moru? Je li sjeverna gra-

nica Mediterana crta do koje idu Sefardi? Zato oni ne idu da-
lje od mediteranskih granica? to je islam dao Arapima, a to
im je oduzeo, to su prije njega imali i to im je od toga osta-
lo? Jesu li Mleani potomci slavenskoga plemena sa srednje
Visle? Na kojim se grkim otocima pod njihovom vlau pisalo
talijanski, a na kojima, unato svemu, grki? Jesu li tamnice
na Patmosu i Samosu bile gore od ostalih na helenskim arhi-
pelazima? Kakve su razlike izmeu geta u Mlecima, Splitu ili
Dubrovniku? Je li se otok Suak s golemim naslagama pijeska
odvojio od ua Poa te plovio vie od osamdeset nautikih mi-
lja prema jugu? Ili je neka podzemna rijeka dovukla i nataloi-
la toliku piramidu na puini (dugo se vjerovalo da Istr os,
ogranak Dunava, utjee s te strane i stare su ga karte tu upisi-
vale)? Ili su pak vjetrovi prenijeli taj pjeani plat od Sahare
do Jadrana? (Pitanje otoka Suska - Talijani ga zovu Sansego
- znanost jo nije rijeila.) Dolaze li imena dvaju otoka Sra-
kana, Velike i Male, od rijei Sarakeni, i jesu li Arapi doli
ak dotud u Kvarner? Kako su nastali putovi ovaca uzdu
38

panjolske: canadas, cordeles, veredas? U kakvoj je vezi

pamenje tih putova s morem? Jesu li spaghetti doista porije-
klom iz Kine, kakvi su tamo bili i tko ih je prenio na Apenine?
Gdje su sve bila gusarska gnijezda na Jadranu? Na kojem se
mjestu nalazio grad po imenu Drijeva, na uu Neretve? Gdje
su sve gusari gradili brodove i ime su ih opremali? Tko je
osnovao stari puki teatar na otoku Hvaru i kakav se reperto-
ar u njemu izvodio? to su kapetani iz Boke Kotorske, napose
oni iz Perasta, dali mornarici carske Rusije? Je li tursko car-
stvo propalo zbog toga to nije bilo dovoljno okrenuto moru?
Spasie li od njega Juni Slaveni i Grci civilizaciju Evrope?
Kakvi su sve sporovi dijelili Monaco i Niu i, u samoj Nici,
njezin provansalski i francuski dio ili pak francusko-provan-
salski i onaj talijanski? Zato je Ile de France bio tako okru-
tan prema Jugu Francuske? Neka se od tih pitanja proiruju
ili im se dodaju nova: zato su ene tako teko odjevene u to-
plim krajevima, u zakopanim haljinama stroga kroja, jedno-
linih boja, s pokritim kosama i dijelovima lica, ovdje mara-
mom ili adorom, ondje sitno spletenim kosama? Zato mu-
karci negdje pokrivaju ne samo glavu nego i elo, ak i plea,
kapom, klobukom ili kefijom, dok drugdje, u istom podne-
blju, izlau suncu ili vjetru i elo, i glavu, i itava plea? Da li
su oni koji vjeruju u Boga i mole mu se vie odijeljeni jedni od
drugih svojim vjerama i molitvama nego oni koji ne vjeruju i
ne mole se? Kako Mediteranci gledaju na druga mora i obale?
(To me pitanje izazivalo vie od drugih: u ovoj kronici najvie
govorim o Jadranu i moda uopavam stvari koje se samo nje-
ga tiu.) Tetoviraju li se pomorci na svim morima i obalama?
Zato su rugalice i podrugljivci u primorskim gradovima tako
okrutni i nemilosrdni? Jesu li okrutniji i nemilosrdniji nego
drugdje? Ima li prirodnih bisera na naem moru i zato ih ne
moe biti? Smije li, napokon, onaj tko nije omirisao tivu na
brodu, neisprane bave u konobi, ueglo maslinovo ulje, ka-
tran po kveru, prijesnu pokvarenu ribu u portu i jo neke ta-
kve vonjeve, govoriti o Mediteranu? Pisati o njemu? Ni jedno
od tih pitanja nije izmiljeno. Ona se ne mogu razvrstati kao
druga. Oni koji ih postavljaju sami su se podijelili. Promatrao
sam ih u raznim prigodama: sluili su se figurama, pomagali
gestama - prstima, licem, laktom, itd. - o kojima u glosari-
ma Mediterana nema spomena.
39

Mediteranske se psovke razlikuju od onih na kontinentu.

U nekim se jezicima izriu ili izvikuju uz pomo kopulativnog
glagola, bludne radnje s bogovima, svecima ili srodnicima:
tako psuju, na primjer, Novogrci, Turci, Juni Slaveni, Alban-
ci i jo neki. Drugdje se, bez takvog pomonog glagola, bogovi,
sveci ili srodnici obaju spolova dovode u vezu sa ivotinjama
kao to su pas ili prasac (osobito prasica), jarac, magarac ili
kuja: takav je obiaj proiren u Italiji, panjolskoj, u Katalo-
niji, Provansi i jo nekim katolikim civilizacijama te poznaje
vei broj inaica. I u jednoj i u drugoj kategoriji istiu se pro-
kreativni organi i njihove funkcije te stanoviti pridjevi, skato-
loki, koprolalini ili pak sakramentalni. Junjaki zanos
unosi, kako u lake puke betime tako i u blasfemije dostoj-
ne pakla, manji ili vei dio tijela, ponekad cijelo, pokazujui
ga ili nudei. Latinski digitus impudicus ili grki katapygon
predstavljaju u tom pogledu neku vrstu deminutiva. Uvjerenje
ili, bolje rei, osjeaj daje mediteranski svod providniji i otvo-
reniji nego onaj u drugim podnebljima (stari su zvjezdoznanci
takav stav podrali, a i neki su mu geografi bili skloni) prido-
nijeli su, moda, da izraz psovaa postane jo izravniji i nepo-
sredniji. Sveto pismo i stari zakonici predviali su stroge ka-
zne za grijehe i prijestupe te vrste. Poboni su idovi derali
sa sebe dijelove odjee u prisutnosti onih koji hule na Boga.
Arapske nam psovke nisu poznate, ali pretpostavljamo da ih
ima i da nisu blae od naih. (Arapi, ini se, kriju psovke od
krana, kao i ene, ali ih ne uspijevaju uvijek sakriti.) Za vri-
jeme pasjih vruina, kad pusu topli vjetrovi koji pomuuju
duh i iscrpljuju tijelo, kad samo more ne zna to bi sa sobom,
neke rijei postaju teke, estoke, neodmjerene: oni koji ih
izuste kasnije se kaju. Za psovae ispataju i iskupljuju njiho-
ve grijehe veliki muenici, pustinjaci, dervii, kojih je, po bo-
joj odredbi, na Mediteranu bilo vie nego igdje.
Mjere i utezi nisu isti na svim obalama, na mediteranskim
se moda vie razlikuju nego na drugim. Od razdoblja do raz-
doblja mijenjale su se ili prilagoavale, prema prilikama ili
pogodnostima. Nadlenost nad njima dijelile su vjera i trgovi-
na, zakon i znanost. Statuti mediteranskih gradova propisivali
su obrasce mjerenja i vaganja kao i kazne za one koji ih se
nisu pridravali. Mjere i utezi u izravnoj su vezi s poretkom i
napretkom, s vlau i dravom. To su shvatili najumniji vlada-
ri, oni iji su profili najdue ostali na odmjerenim kovanica-
40

ma, bakrenim, srebrnim ili zlatnim. Numizmatika je povezana

s mjerama. Kovani je novac bio manji ili vei uteg. Uzreicu da
nije sve u novcu skovao je siromaniji puk Mediterana, sebi
za utjehu.
Izmjene mjera i utega ostavljale su tragove u povijesti, koji
su i danas vidljivi. Biblijske mjere napustili su ve stari kra-
ni. Rim nije prihvatio mnoge od onih iz Grke, koja mu je bila
uzorom. Venecija je koristila i grke, i rimske, i vlastite. Turci
su sve mjerili svojim arinom. Arapi su uveli drukije mjere
od onih koje su poznavali afriki narodi u njihovu zaleu. U
panjolskoj je vladalo tradicionalno rivalstvo, nakon to je
Reconquista potisnula Arape i izgnala idove jednako kao i
prije toga: ponekad su se vie razlikovale mjere Majorke i Mi-
norke nego one koje su bile na snazi u Napulju ili Palermu,
Marseilleu ili Avignonu. Slaveni su u doticaju s mediteran-
skim obiajima napustili svoje poganske mjere zadravajui
utege. U Italiji je teko bilo nai dva samostalna grada s jedna-
kim nainom mjerenja, ak i u istoj pokrajini. (Ne treba se u-
diti to otoani poput Britanaca nee lako prihvatiti medite-
ranske sisteme: metar i kilometar, gram i kilogram i si.) O
vremenima u kojima su na trgovima i trnicama postojala mje-
sta za provjeru mjera i utega, s badarima, kantarima, tezulja-
ma, izdubljenjima u kamenu za odgovarajue zapremine ulja,
soli ili ita, govori se kao o nepovratnoj prolosti. O krajevima
gdje se jo potuju puka mjerenja, naravna i priblina, kao
to je mijeh vina ili ulja, tovar drva, aka soli, oka brana,
zera papra, skrupul potenja i tome slino, pria se kao o
sretnim otocima. Tamo gdje su utezi manje ili vie slini, i
uprave su zajednike. Veze govora i mjera (utega) ne mogu se
objasniti odnosima kopna i mora.
Na mediteranskim trnicama, napose po ribarnicama,
mjerilo se i vagalo na razne naine. Prostor koji im je namije-
njen moe se usporediti s onim to ga zauzimaju glavne usta-
nove: vijenice ili tvrave, hramovi ili groblja. Politika i trgovi-
na suoavaju se na gradskom trgu: udruuju se ili sukobljava-
ju. Tako je bilo na grkoj agori i rimskom forumu. Malo je vla-
dara uspjelo osloboditi trg od trgovine, premjestiti politiki
skup s trnice. U starom Egiptu, ena je ila na trnicu u
pratnji mua. Atenjani su smatrali daje to muki posao. Mu-
draci su savjetovali mladima da ne idu tamo gdje zalaze blud-
nice. U Rimu su (prije dekadencije) samo robinje slobodno
odlazile na takva mjesta. U islamskim su zemljama supruge i
41

djevojke na njima pokrivale lice vie nego drugdje. Ravnoprav-

nost spolova na trnici teko je postignuta na Mediteranu.
Opise starih trnica dugujemo kroniarima: oni biljee ka-
kav je bio njihov poloaj u gradu i kako su bile graene. Na
posebnim tezgama, po Levantu, prodavali su se aromati: mir-
ha i kinamom, tamjan, ladanum i kasija. Ta su mjesta irila
oko sebe jak i postojan miris: mnogi su vjerovali da nikad
nee prestati mirisati. Ponegdje uz more ini se kao da jo
uvijek nisu ni prestala. Aromati su koriteni u zainima, r-
tvenim obredima, tjelesnoj ljubavi. Zahvaljujui moda najvie
njima, trnice su procvale prije na Istoku nego na Zapadu.
Bazar je porijeklom iz Perzije, arija je takoer perzijska ri-
je*. Suk nam dolazi iz semitskih dijalekata. Arapi su ga proi-
rili u zemlje koje su zauzeli. panjolci i Portugalci su ga usvo-
jili i prenijeli preko oceana. Putovi trnica podudaraju se s
putovima vjere. Tamo gdje se razilaze, nastajali su sukobi. Na
trnicama Mediterana prodaja je katkad manje vana od trgo-
vine, sama trgovina od strasti da se trguje: zato se na njima
toliko govori, na dijalektima primorja i zalea.
42

S trnicama se obino povezuju solane. Grad, luka ili otok

morali su imati vlastitu solanu da bi bili nezavisni: u trgova-
nju s unutranjou sol se najlake mijenjala za ito ili meso,
s ratarima ili stoarima. Zalihu soli drali su putnici u pre-
gratku torbe, obitelji u vrei, opine u spremitu. Za duge
plovidbe valjalo je osoliti namirnice da se zatite od kvara.
Mudraci su svjetovali da se bijela sol uva za crne dane: sol je
postala znamenom mudrosti. Zakonodavci su brinuli o njezi-
noj istoi i raspodjeli. Vjere su traile da se tuje i da se njo-
me blagosilje. Medicina ju je propisivala u lijeku. Prijatelju se
nudila s kruhom, dumaninu sasipala u oi. Pjesnici su pjeva-
li o svetoj i boanskoj soli. Ponekad su, u posebnim nadahnu-
ima, cijelo more nazivali njezinim imenom: laa plovi solju,
Mediteranom.
Solane slie jedne drugima na svim stranama naega
mora: na Parosu, Pagu, Salini (nazvanoj tako, u Liparskom
otoju, po svojoj solani), na mnogim drugim otocima, Malti na
primjer (vitezovi Maltekoga reda dugo su drali monopol nad
solju), na Ibizi koja je zvana otokom soli, u arhipelagu Ker-
kennaha, u zaljevima Alicantea i Tarragone, Izmira, Svete Eu-
femije, Salerna (puka etimologija povezuje i to ime sa solju),
u Libiji i Siriji, na bugarskoj i albanskoj strani Balkana, u
Baru i Ulcinju, na poluotocima kao to su Istra (Seovje i Pi-
ran u Slovenskom primorju) ili Peljeac uza zidine staroga
Stona. Vrijedi zastati pred prizorom koji pruaju solane. Nji-
hova je gradnja arhaina i jednostavna: prostor na obali gdje
more lako ulazi i gdje ostaje mirno, ograen nasipima i brana-
ma, ispresijecan odvodima i dovodima koji zajedno tvore po-
lje, obine alatke kao to su grablje bez zubaca, vjedro, crpka,
ispolac, lopata, cerada, vrea, kariola, drvene sandale. Energi-
ja dolazi od sunca, u radu pomae vjetar, sirovina je samo
more. Solare usporeuju i s mornarima i s ratarima. Oni su i
jedno i drugo. Gledaju kakvo je vrijeme i koji je vjetar na
moru. Rade od jedne etve do druge. Sami govore o etvama
ili berbama kao da su posrijedi ito ili loza: i u tome se moda
oituje veza soli s kruhom ili vinom. Znaju iz iskustva kad
treba poeti i stati, koliko urod mora ostati na suncu da ne
ponese previe vlage, kako e ga zakloniti i kamo pohraniti.
Solari obino ute dok rade: malo znamo o njihovu govoru.
Posao im je izloen nepogodama. Stradaju im stopala, dlano-
vi, ponekad oi. Trae zatitu: pokrovitelj im je sveti Bartol,
43

za blagdan su izabrali dan njegova roenja, 24. kolovoza, po-

slije Velike Gospe.
Uljarski su alati, kao i solarski, skromni i obini: tijesak
koji se naziva raznim imenima (prea, trokuo, trokul, turanj,
muljaa), maslinski mlin i mlinski kamen u njemu, cjedila gu-
a i rjea, manji i vei lijevci, sudovi u koje se ulje, kao i
vino, vie puta pretae, zemljani, drveni ili stakleni, ostave za
te sudove, koje moraju biti svjee i zaklonjene. Ima jo kraje-
va u kojima magarci (osli, tovari) okreu rvanj u mlinu: mogli
smo ih donedavno vidjeti u Maroku i Tunisu, na obalama
Male Azije i u dijelovima Evrope, napose na otocima koji su
vjerni prolosti kao Kreta i Rodos, Sardinija, Debra, Alboran,
Lampedusa u Pelagijskom otoju, Sipan u Elafitskom. Masli-
na se melje poput ita: ulje i brano, mrs i kruh na Meditera-
nu su jedno.
Proizvodnja ulja nije samo zanat: ona je i predanje. Masli-
na nije samo plod: ona je i svetinja. Mnoge su knjige govorile
o tome to je znaila granica u kljunu golubice koja je navije-
stila kraj potopa ili molitva koja je izmoljena u Gethseman-
skom masliniku, stablo maslinovo u Eleuzinskoj dolini ili na
vrhu Sinajske gore. Vjere su uvele ulje u obrede, u posljednju
pomast na kraju ivota i nadu u vjeni ivot. Ono je sjalo u
svjetlu menore i u aleksandrijskom svjetioniku. Njime se lije-
ilo tijelo i uljepavalo lice, trljale miice atleta i gladila bedra
hetera. Prevozilo se s jedne obale na drugu u amforama, ara-
ma i barilima, u malim barkama i velikim galijama. S obale se
prenosilo u zalee na sve naine: u mijehu ili osuenoj tikvi.
Mnogo je brige potrebno da se sauva plod masline. Moio se,
kao i smokva, u moru da ostane zdrav i ne istrune. Veliko je
umijee, kao i u vinarstvu, odvojiti talog od istoga ulja, sau-
vati istou od patvorine. Sama cjedila nisu dovoljna za takav
pothvat. elja da se dobije proiena tvar granii s pothva-
tom alkemiara, koji su se na ovim obalama pojavili. Ulje se
dobiva i od lana, ricina i bajama, od mirte i palme, timijana i
anelike, od raznih ivotinja, riba i plodova, ali je ono od ma-
sline bilo i ostalo najvanije. Gledajui gdje raste maslinovo
stablo pitamo se otkud u suhoj i posnoj zemlji takav gust i
mastan sok: dolazi li samo iz zemlje, ne tvori li ga moda i
more. Teko je povjerovati onima koji tvrde da je maslina u
davna vremena odnekud prenijeta na Mediteran, kao i smokva
i loza, da nije ovdje oduvijek.
44

Mnogo je jo mediteranskih zanata koji se pamte, premda

iezavaju: kamenotesari i klesari, bez kojih ne bi bilo velikih
gradnji, graditelji kula, tvrava i zidina koje su branile samo-
stalnost, akvedukta koji su napajali edne, ploari, vapnari,
cementari. O vinogradarstvu i onima koji se vinom bave pisalo
se esto, ponekad razdragano. Zasluuju spomena i oni koji
pripremaju modru galicu ili sumporov rastvor u neobinim
bakrenim posudama, kao i njihova sklonita, prekrita ploa-
ma u vinogradu ili na polju, nalik na oltare. Pretpostavlja se
da je prvi trs posaen na otoku Kreti i da se tamo najprije
ula ekumenska rije oinos. To nije mogue dokazati: loza je
starija od povijesti Mediterana.
Ne elim izostaviti ni bavare, koji uinie tolike usluge
moreplovcima u samoi, kunji ili pogibelji (pravljenje barila
ili bave moe se usporediti s gradnjom barke ili broda). Mno-
ge radinosti more dijeli s kopnom, primorje sa zaleem, tako
da ih nije mogue odvajati: gradnju cesta i luka na primjer,
tkanje sukna i jedara, pletenje prua i mrea, izradu nakita
od stakla i koralja ili uresa koji slie plodovima kopna i mora.
Mnogo je razloga da se zadrimo u radionicama brodara, kala-
fata, uara, mreara ili spuvara, da se podsjetimo na poslove
i dane, obrede i obiaje bez kojih nije mogue upoznati Medi-
teran: ono to je bio ili to jest.
Na mediteranske su obale silazili narodi s kontinenta, iz
zalea kojem je more bilo strano. Stjecali su pomorsko isku-
stvo, preuzimali ga od onih koje su zatekli, predavali onima
koji su ih naslijedili. Svatko je od nekoga uio ili pak sebe
smatrao uiteljem drugih: takav se odnos dugo zadrao. Zana-
ti koji su povezani s morem i pomorstvom (napose oni koji se
tiu brodogradnje), alati kojima su se sluili majstori od tih
zanata, sliili su jedni drugima na svim mediteranskim obala-
ma. Nazive i oblike brodova, njihova porijekla i sposobnosti
opisale su velike knjige, stare i nove, s kojima se ne kanimo
niti moemo mjeriti. Povijest je upamtila manje brodogradite-
lja nego graditelja. Ostala su, meutim, znamenja koja su
sama po sebi povijest: od prvih monoksila, birema i trirema,
nava i galija raznih vrsta, na vesla i na jedra, do brodova na
paru i motore od kojih poinje nova povijest; to su barke od
akacije ili sikomore, od papirusa takoer (papirus je, vjerojat-
no, jedna od prvih veza izmeu plovidbe i pisma), naini na
koje se savijao tvrdi libanonski cedar, tesao hrast, esvina ili
45

brijest za kolumbu, ari iz hladnijih krajeva, bukva, borovina

ili murva za madire i korbu, empres za jarbole i katarke, ja-
sen ili javor za vesla. Uzorci koje nalazimo u pomorskim mu-
zejima, u najskromnijima kao i u najveima, podsjeaju na to
kako su se odabir ala stabla i odreivalo vrijeme kad ih je naj-
bolje posjei ("izmeu dviju Gospi", govorilo se u Dalmaciji,
one od Karmele i Vele Gospe u ljeto, ili pak "usrid zime", kad
je u stablu najmanje soka), koliko se dugo morao moiti tru-
pac u moru, "kiati" ga i po koju godinu, potom suiti na sun-
cu, premazivati uljem ili petroljem, napokon rasjei u grede i
istesati u daske, "paliti" daske da postanu savitljive i da se
napnu poput luka. Meu kalafatima ili uperaima (kako su
se jo zvali brodograditelji) bilo je mnogo struka i zvanja:
metri od krupne i sitne tesarije, poduzetnici i nadziratelji,
egaturi i planjari, limari, kovai koji su esto dolazili iz unu-
tranjosti (iz krajeva gdje je bilo vie kovine i veeg iskustva u
njezinoj obradi), tkai jedara i cerada, uari, pituri, pegulari.
ak i na manjim kverima, kakve smo jo donedavno mogli vi-
djeti po Grkoj, na jugu Italije, u raznim mjestima od Antibe-
sa do Algecirasa i Cadiza, od Maroka do Bejruta, bilo je na de-
setke alata kojima se vie ne zna ni imena. Revni su jeziko-
slovci zabiljeili u Dalmaciji mnogo naziva, od kojih neke pre-
nosim ne bismo li ih moda spasili od zaborava: ega, egun,
araman, planja s dubljim i pliim rezom, gojba, rebatur, tra-
pan, lime, raspe i rakete, karpeli ili lita, ae, aete i auni,
mlati, mace i macole, kantiri, kavaleti, tajaferi, brokve raznih
veliina, ue i ire tesle, pinjeli, skouri, kvari za mjerenje i
livele za poravnavanje, mnogobrojna pomagala kojima su kala-
fatali kimente, zalijevali ih vrelim katranom ili paklinom (koja
se jo zvala pakal ili pegula).
Po katranu i njegovu vonju najlake je bilo ustanoviti gdje
se nalazi kver i kakav je. Katran se pravio od stare jele ili
bora, posjeenih kad su ve iscrpljeni te iz njih vie ne curi,
pri zarezu, terpentinska tekuina. Njihovo se truplo dugo
iskuhavalo ili peklo da bi na kraju ostalo malo guste i tamne
tvari. I taj je ostatak kasnije proiavan da se iz njega odstra-
ni trunje. Ne moe se zamisliti gradnja obine barke bez ka-
trana (mislim stalno na biljni katran, onaj mineralni slui gra-
diteljima putova). Katran spreava da drvene daske po vruini
i vlazi ne uzavru poput vina, zatvara upljine i zaustavlja tru-
le. Njime se presvlai uad, naroito ona najdeblja, i mau
46

bave. Dodaje mu se ponekad loj ili vosak, da se ublai. Lako

se stvrdne, pa ga valja rastapati. Omeka se na vatri te se za-
jedno sa smotuljcima stupe udijeva meu oplate i rebra trupa
poput lijeka. Daje jak i vonjav plamen kad se topi, ostavlja
suh i lagan ugljen kad sagori. Katranom su na nekim morima
lijeili kou i kostobolju, a bogme i stanovite bolesti to su ih
mornari dobivali po mediteranskim lukama.
I konoplja zahtijeva obradu. I ona se, kao i drvena grada,
moi ili podgrij ava kako bi joj se stabljika oslobodila smole i
mrsa, cijedi se i sui na suncu kao sol, zatim je treba trti i
tui kao spuvu, eljati da joj se vlati oiste i uglade kako bi
se, napokon, splela u pletenice za uad ili utkala u jedra. Ono
to se od nje ne da raeljati u pramenove i vlati, ostaje kao
gruba i bezoblina stupa. Konoplja se obino ispirala u slat-
koj vodi, da ne zatruje ribu: u njezinoj stabljici ima ulja i
opojnih tvari, poznatih od davnina (historik staroga vijeka vi-
dio je kraj Euksinskog mora Skite opijene konopljom). Primi-
jeeno je kako se mornari ponekad prislanjaju uz uad i dugo
47

ih miriu, reklo bi se da je sru, matajui vjerojatno o po-

vratku. U Pijemontu je rasla najbolja konoplja na Apeninu,
koja se najvie traila na sjevernoj mediteranskoj strani. Ona
egipatska, nalik na trsku, bila je cijenjena na junim obalama.
Na Jadranu je poznata istarska. Konoplja inae raste i u hlad-
nijim krajevima, ali je tamo drukija. Zamjenjivale su je niti
agave ili aloja, ali je nisu istisnule: nisu dopustili mediteran-
ski mornari.
Ako se ijedno pomagalo moe smatrati simbolinim, to su
mree. Oblici mrea ne ovise samo o skromnosti ili pretjera-
nosti naih elja, nego i o ribi koja se u njih lovi, o brodu ili
barci s kojih se bacaju i na koje se izvlae, o lovu danju ili
nou, na otvorenom moru ili uza alo, na dubini ili u pliaku,
po dnu ili na povrini: sve to odreuje i vrstu pletiva, i teg
mree (tzv. mahu ili napu), i debljinu gornjih i donjih konopa
(zvanih lime), i veliinu plovaka od pluta (koji se zajedno zovu
plutnja), i teinu olova na donjem kraju (olovnju), i opseg vre-
e (seke) po sredini, i raspon krila na stranama, i sve ostalo.
Sprave s pomou kojih su se mree plele bile su iste na svim
obalama: igla od jaka drveta (jasenova, recimo), u novije doba
od bakra ili drugog metala, sovjelo takoer drveno ili metalno
(zvano modul, muzel ili kalup), kojim se odreuje mjera sva-
kog oka, perorez ili kare kojima se presijecaju niti. Trebalo
je mnogo spretnosti u premetanju niti oko prsta - prst je e-
sto zamjenjivao sovjelo - kako bi se na kraju svakog oka na-
inila petlja u koju e se zapetljati riba. Zato je toliko naziva
za mree, ponekad i za jednu jedinu, u istom portu i moru.
Razlikujemo mree to se diu na provu vitlom od onih to se
izvlae na ruke (od kojih stradaju dlanovi, ramena, kria). I
jedne i druge valjalo je pripremiti, suiti, krpati. One su se
tangale i mastile u tekuini s liem i korom od smre, tama-
risa ili bora, s borovim iglicama ili baburama. Kad ih s uzbu-
enjem diemo sa dna, ne mislimo na golemi posao oko njiho-
va ispiranja nakon lova (da se s njih odstrane krljuti, mulj,
vlasulje) ili pak na njihovo suenje po steralima, ha polaganje
u sanduke kako misi, dok se ne rabe, ne bi izgrizli oka. Tko
zna zato se obino zaboravljaju mree razapete na samom
brodu (ispod jarbola, oko koeva i kosnika), kojih je svrha da
spaavaju mornare od pada, za vrijeme nevremena, kad se us-
pinju po katarkama kako bi doveli u red jedra i njihove krize,
usprkos vjetru i vrtoglavici. U mreama je ostao dio povijesti
Mediterana.
48

Lov se mreom dopunjuje lovom na udicu ili uz pomo pa-

langara (parangala), ostiju, vra i drugog pribora. Treba nai i
odgovarajuu eku (jeku, mamac, meku, pastelu, varalicu ili
si.). Izbor eke posebno je umijee: valja ga uskladiti s vrsta-
ma pohlepe ili prodrljivosti, i samih riba i onih koji ih love.
To je umijee dovedeno do savrenstva na nekim starim oba-
lama. Sve obale Mediterana nisu jednako stare.
Pletenje konopa ne moe se odvojiti od vezivanja uzlova. I
ta je vjetina poznata od davnina: vano je da se svaki uzao
(grop ili vor) moe odrijeiti onako kao to je svezan ili neka-
ko drukije. Postoji mnogo praktinih uputa u vezi s tim i
oskudno teorijsko znanje o tome. Na nekim su molima ene
pomoraca i ribara vezivale uzlove tako da ih vie nitko nije
mogao razvezati, ni na moru ni na kraju (o tome su ispriane
prie, na svim mediteranskim jezicima). Pouni su i nazivi po-
jedinih uzlova: ribarski, mornarski, monaki, onaj na muki i
onaj na enski nain, s mekim ili tvrdim okom, s fiorentin-
skim i holandskim vezom (svaka obala ima i pokoju vlastitu
podvrstu); po obliku vezanja razlikuju se osmica, pletenica,
kita, tip, zbir, turban, kruna i dr. Dobro je podsjetiti i na to
da se vorovima na uetu mjerila brzina broda i da se po nji-
ma i danas naziva ta mjera. ini se da je najjednostavniji i
najodluniji od svih takozvani mrtvi uzao ili vor. Prema pu-
koj etimologiji jedan je grop, na istonoj jadranskoj obali,
prozvan grobom: "vezati uzao na grob". Na Korzici, u gradu
Calviju, uputili su me na uara koji se posvetio uzlovima i o
njima znao vie od ikoga drugog: kako se koji vee, emu slu-
i, odakle je. Od njega sam nauio sve to znam o tome: dio
sam toga i ovdje prenio. Mjesni podrugljivci, kakvih ima na
svim obalama Mediterana, nadjenuli su mu nadimak Turiddu,
zbog kojeg je trpio i koji ga je navodio da se jo vie preda
svome djelu.
Za stabilnost broda jamili su balastari, koji su dolazili
na kraju posla: mjesto balasta (savure ili sovrnje, kako se
jo zove) za vrijeme plovidbe, prilike u kojima ga se moe
poveati ili pomaknuti, kad se mora smanjiti ili posve odba-
citi, iskustva su koja se najtee stjecalo. Posebnu ulogu igrali
su izraivai pulena, koji su stizali tko zna otkud i radili
samo taj posao: figure na pramcu ili krmi (nemani, zmajeve,
svece, sirene, velikae ili njihove grbove), koje negdje zovu i
maskaronima ili bestionima, koje su na otoku Hvaru nazivali
49

"zviri". Spominjem ih kao amajliju: za velika nevremena mor-

nari su ih prekrivali jedrom ili ceradom da ih zatite od valo-
va i vjetra. Gusari ih nisu otkrivali ni svojim progoniteljima
niti rtvama. (Tu se brodogradnja preplee s priama o bro-
dovima, to je teko izbjei.) Na otoku Brau, u mjestu kri-
pu, uva se pulena s polake "Buon Viandante", koja je poto-
nula pod zagonetnim okolnostima (sve ostalo propalo je osim
te pulene). Trogirska galija "La Donna" s ljepoticom na
pramcu prola je, u bici kod Lepanta, izmeu turskog bro-
dovlja, sablanj avaj ui preivjele: nestala je nedavno iz muze-
ja u Trogiru, neki govore da je oteta, a ne ukradena. Takvih
je pria bilo mnogo na Mediteranu: iezavaju kao jezici na
kojima su se priale, kao i pomorski nazivi. Podsjetimo se
kako sve brodovi isplovljuju iz luka ili uplovljuju u njih,
kako se zovu, tko ih ispraa ili doekuje, to znae kad se
pomole na vidiku a to kad se izgube s obzora. Povijest ie-
kivanja i ispraaja na Mediteranu pripala je literaturi i ona
ju je vjerojatno zasluila.
50

Krstarenje brodom zapoinje vie puta i vie se puta pri-

vodi kraju, nikad posve (pogotovu kad se nastavlja u brod-
skom dnevniku ili knjizi). Kreemo najprije u manjim barka-
ma, uz obalu, pod nadzorom onih koji vie znaju o moru, koje
sluamo ili oponaamo. Onda se ide dalje, na vesla, jedra ili
tko zna kako, pa jo dalje, ponekad uz rizik, manji ili vei. I,
napokon, obino na neiji nagovor, uputimo se na pravu plo-
vidbu, brodom koji se sluajno zatekao u luci ili onim koji
smo dugo ekali, s opremom koja nam je pripala ili koju smo
sami prikupili. I najvei su pomorci tako jednoga dana zaplo-
vili Mediteranom.
Plivanje je potreba i umijee. Naini plivanja slini su na
raznim morima, ali ne u svemu. Zajedniki su moda pokreti
koji se ne ue, rukama, nogama ili tijelom, ispod povrine
mora vie nego iznad nje. Razliiti su oni koje moramo naui-
ti, po valovima ili u strujama, u dubini ili na puini. Poloaj ti-
jela mijenja se od jedne prigode do druge: nekad nam lice do-
tie more, nekad zaranja u nj ili se izdie iznad njega: to se
vie izdie, to tijelo vie tone. Po tome kako plivamo moe se
ustanoviti odakle smo: s koje obale, s otoka ili s ua rijeke.
Najbolji plivai nisu uvijek roeni uz more: oni koji su dugo
bili udaljeni od njega vie ga ele. Otoani obino plivaju
drukije. Rijeani su ponosni na svoje rijeke i kad plivaju mo-
rem. Razlikuju se, najvie, oni koji plivaju samo iz nude od
onih koji plivaju zato to to ele (sve razloge zbog kojih ele
nije mogue navesti). O uicima plivanja mnogo se pisalo i jo
vie govorilo: o tijelu i moru, sjedinjenju jednoga s drugim, o
zamasima ruku i "zagrljajima mora", o tome kako iluzija da
nam ono pripada postaje stvarnom, o pozama i stilovima. Svi
Mediteranci ne vole jednako plivanje: stariji su se rijetko mo-
ili u moru, pogotovu to nisu doputali enama.
Ronjenje iziskuje vei napor od plivanja. Potie ga dublja
strast. Ograniene su mogunosti ronilaca: neizmjerne su du-
bine mora. Izmeu plivanja i veslanja takoer je mnogo zajed-
nikog: ruke i noge bile su prva vesla, sva vesla slie dlanovi-
ma ili stopalima. Veslanje na galiji bila je najtea osuda na
moru: ravnodunost mora poveavala je oaj. Galeoti su zavi-
djeli ak i brodolomcima. Mediteran jednako nagrauje ili ka-
njava one koji plivaju, rone, veslaju, koji ga vole ili ga se
boje.
51

Neki od obreda ili obiaja predviali su se dok je brod jo

bio na navozu kvera: i za njih se pripremala oprema. Sahra-
na u moru razliita je od pokopa u zemlju. Dok su plovidbe
bile duge a zatite od kvara kratkotrajne, tijelo se sputalo ili
bacalo s palube uvijeno u jedreno platno i omotano konopom:
rub jedrenine proivao se pokojniku kroz nos, a uz noge mu
se stavljao uteg (kamen koji se nalazio u savuri, eljezni teg
koji se zvao gajandra, ponekad i topovska kugla), da potone
uspravno, kao to dolikuje mornaru. Nekoliko kapi ulja proli-
jevalo bi se simbolino za njim. Ako je u blizini bio otok a po-
sada odluila da se na njemu pokopa, po zemaljskom obiaju,
na grob se zabadalo veslo, uz kri. Sam in obavezno se upisi-
vao u brodski dnevnik: taj je podatak znaajan za one koji
piu. Mogli ste donedavno sresti pomorce po lukama Medite-
rana koji su pamtili takve obrede: to je vano za one koji pri-
povijedaju.
Riva, luka, mol i paluba, gradski trg i trnica, kver i pe-
karija, prostor kraj fontane ili svjetionika, uz crkvu ili samo-
stan, groblje i samo more postaju tako od vremena do vreme-
na otvorenim pozornicama. Na njima se igraju razliite uloge,
beznaajne i sudbonosne, vre se obredi, svakodnevni i vje-
ni. Takvim su prizorima i dogaajima ispunjena stoljea: pro-
lost i sadanjost Mediterana, povijest mediteranskoga teatra.
Vaenje spuve iz mora jedan je od najspektakularnijih
zanata. Spuve su srasle s morskim dnom, za stijene i rasli-
nje na dnu, vie nego ijedno drugo bie. Ako bismo i tu traili
parabolu, ne bi je bilo teko nai. Beru se kao plodovi ili love
kao riba: dugo je bilo zagonetno i prirodoslovcima i samim
spuvarima jesu li biljke ili ivotinje. Ne gibaju se, nego pro-
putaju kroza se more koje se giba, proiujui ga. Raspola-
u, moe se rei, cijelim morem i svim vremenom potrebnim
za njihov posao. Poznate su od davnina. Na najstarijim freska-
ma koje su otkrivene na Kreti, koje su nalik na kulise, naziru
se obrisi spuava. U higijeni, medicini (pojedine vrste sadre
joda u kosturu), u loncariji i kolstvu bile su od koristi. Briu
znakove: o njima se govori kao o pomagalu zaborava. Na Medi-
teranu su moda najvie rabljene, premda su na drugim mori-
ma vee.
Sezona spuvarenja (na otoku Murteru kae se spugare-
nja) prilino je kratka, a vijek spuvara (spugara) ogranien.
Alati kojima se slue nisu se mijenjali stoljeima: ronilac se
52

sputao, uz pomo kamena svezana o ue, do samoga dna, na-

badao grozdove na osti ili sulicu kao da oponaa ratnika, gra-
bio ih akama i stiskao poput rvaa, trpao u vreu koja je
takoer visjela o uetu (taj dio posla izgleda najteatralniji,
premda je vrlo opasan). Ulov se zatim gnjeio u vrei, cijedio
se, mlatio palicama i pratljaama kao da se vri ito. Plod se
ponekad stiskao i u prei, poput masline ili groa. Spuva se
zatim ispirala morskom vodom i izlagala suncu, kao smokva.
to je vie bila na suncu i upijala ga u se, postajala je svjetlija
i dobivala na cijeni. Spuvari su bili manje cijenjeni od kora-
ljara, premda im posao nije laki. Jedni drugima nisu, meu-
tim, zavidjeli. Ime koje je spuva dobila na jednoj obali obino
nije gubila na drugoj. Nazivi kao to su turski vr (ili turska
kupa), levantinska rua, tunika ili barbarska zvijezda ne
odaju meusobnog zazora ili poruge. U zanatu je bilo, oito,
drugih, teih briga. Panju jezikoslovaca zasluuju u ovom
iznimnom sluaju struni nazivi, koji podsjeaju na imena an-
tikih nevjesta ili rijeka: Geodia, Tethva, Calyx, Cliona, Chon-
drosia, Axinella, Apelsina i dr. Mnogo su eznuli oni koji su
davali takva imena. Neki su usporeivali Mediteran s gole-
mom spuvom, koja je upila u se sva znanja: moda on to i
jest.
Koraljari (negdje kau berai koralja, negdje lovci na njih:
i tu je posrijedi dvojba o njihovoj prirodi) upotrebljavali su
spravu po imenu inenj: tako se zvala na raznim jezicima, vje-
rojatno je mletakog porijekla. To je zapravo drveni kri s du-
gim resama od kudjelje ili razdrte mree, koji se bacao niz
podmorske litice da za nj zapnu i da se otrgnu od podloge ko-
madi koralja, crvenih kao to su oni zlarinski, ljubiastih, po-
nekad crnih. Spuvari nisu imali takvih pomagala. Oba zana-
ta, bliska jedan drugom, osobito su se proirila kad je, kra-
jem prologa stoljea i poetkom naega, filoksera unitila
loze i oduzela vinogradarima kruh: potraili su spas u mor-
skim dubinama, sunovraali se svatko sa svojim kamenom do
dna, poput samoubojica, da zarade za ivot. Bilo bi suvie
okrutno usporeivati takve scene s teatrom. Nije bilo dovoljno
koralja ni spuava za sve: mnogi su odlazili s Mediterana u
Amerike, Junu ili Sjevernu, gdje je tko dopao.
Onaj tko pie o Mediteranu ili plovi po njemu ima osobne
razloge zbog kojih to ini. Grad u kojem sam se rodio pedese-
tak je kilometara od Jadranskog mora. Zahvaljujui svom po-
53

loaju i rijeci koja kroza nj tee poprimio je mediteranska obi-

ljeja. Samo malo dalje, idui rijenom dolinom prema sjeve-
ru, ta se obiljeja gube: prevladava kontinent. Zanimale su me
napose mediteranske rijeke i granice, povezanost jednih s
drugima. Nisam uspijevao objasniti zato je negdje pojas uz
more tako uzak i kratkotrajan ili pak zbog ega na malu raz-
maku od obale dolazi do tolikih mijena: iza prve gore prekida
se veza s morem, zemlja postaje zagorom koja je obino slabi-
je pristupana ili neoplemenjena, ljudi imaju razliite obiaje,
pjevaju druge pjesme (na primjer balkanske gange), drukije
se natjeu (bacaju kamena s ramena ili igraju na ije-ete), u
oima pravih primoraca bivaju manje ili vie tui: zovu ih po-
negdje Vlaji ili Vlasi. Na drugom mjestu, unato gorskim lan-
cima i drugim preprekama, pojavi se opet mediteranski ele-
ment, mijenjajui i zemlju, i obiaje, i same ljude. One koje je
more na neki nain odgurnulo od sebe izgleda da esto mui
pitanje podrijetla. I kamen vjerojatno igra neku ulogu u svemu
tome: u ovim je predjelima vie stijena (ili pak pustinjskog
pijeska, na drugoj, junoj obali) nego zemlje. Svijet krasa svi-
jet je za sebe: previe izloen suncu da bi bio obian, premalo
zatien da ne bi bio ranjiv. On se otkriva tek uz obalu: posta-
je amblem Mediterana, kontekst mita, proscenij antike trage-
dije.
Mediteranske rijeke utjeu na razne naine u more: jedne
ulaze sveano, kao da su zadovoljne to su obavile posao, dru-
ge izgledaju zateene, uviru manje ili vie neodreeno i bezo-
blino; neke su od njih gorde ili odlune, neke bojaljive ili
rezignirane; ove kao da ne ele pomijeati svoje vode s ostalim
vodama, one pak kao da hoe sudjelovati u morskim poslovi-
ma ili sklopiti neki savez. More ih ne prima svuda jednako, a
ni obala ne doputa svakoj od njih da se na isti nain od nje
odvoji. Pojedine rijeke dugo traju u moru, nanose mu udarce
ili ga prisiljavaju da im ustupi dio svoga prostora. Ne zaborav-
ljam one koje su se sunovratile u kras, koje poniru u dubinu
zemlje, da bi se kasnije opet pojavile, uza samu obalu ili u
studenim vrelima na morskom dnu. Rijena ua imaju dvo-
struku narav: s jedne strane utjee rijeka u more, s druge
more prodire u kopno. Delte ponegdje predoavaju prirodu
njihova uzajamnog odnosa. Plivai s rijeka vjeruju ponekad,
kad plivaju u moru, u Mediteranu, da raspoznaju rijenu vo-
du koja je u nj dotekla: da se ona i dalje razlikuje.
54

Obilazio sam korita i tokove mnogih mediteranskih rijeka,

kupao se u njima, mirisao raslinje po obalama, usporeivao
ga u slivovima gornjim i donjim. Na uima su razne vrste tr-
ske (trstike, rogoza, aa). Jake rijeke imaju posebnu trsku,
koja raste i tamo gdje se mijeaju slatke i slane vode: Ebro,
Rona, Pad, Neretva, Menderes, Oront, Don i napokon Nil gdje
je moda trska jaa nego igdje drugdje. Borovi ne miriu isto
u blizini rijeka i dalje od njih. Oni dugo mogu biti bez vode:
smola im tada postaje gua a kora tvra. Po njihovu mirisu
prepoznaju se pojedini krajevi Mediterana: upravo po tome
kakvi su borovi u njima izrasli, kako su rasporeeni, jesu li
kraj same rijeke ili uz obalu mora.
Smokva preuzima i produuje mediteransku meu tamo
gdje sustaje maslina. Hercegovaka poslovica kae da Jug nije
tamo "gdje smokva ne nie i magare ne njae". Roga i bajam
prate smokvu rijenim koritom do prvoga hladnijeg pritoka.
Narana i limun iezavaju ponad ua, ovisno o tlu: oni su iz
drugih krajeva presaeni u ove. Trave idu dalje, prelaze u
brda, otpornije su: one su tu oduvijek. Neke se mirisne sta-
bljike izgube: lavanda ili rumarin. Oleandri, agave, pa ak i
55

ilava makija, nestaju jedno za drugim, premda su otporni na

vjetar. ipak se dri (on odavno ovdje raste), ali neto sjever-
nije postaje kiseo i divlji: preimenuje se u mogranj te, jo da-
lje, u nar. Kadulja gubi estinu i ljekovitost te takoer mijenja
ime: postaje gorkim pelinom ili blagom alfijom. Od tamarisa i
mirte ostaje samo ime, od palme i datulje uspomena, od kapa-
re i koromaa jedva okus, i to pod raznim nazivljem: kae se i
kapar, i komora, i motrika.
Kapula i esan imaju uz more drugi sastav i vonj, dalje na
kopnu drukije se zovu: luk, crni i bijeli. Pomidore su na oba-
li crvenije: tko bi rekao da su i one prenijete s druge obale!
Brnistra (zvana takoer utilovka, ukovina, ku ili uka) do
kraja je odana Jugu, crpe svoju utu boju i osobit miris iz naj-
sunije zemlje i, moda, samog kamena. (Promjene naziva
mogu se dovesti u vezu ne samo sa zahtjevima botanike ili fi-
tologije nego i posebnim razlozima semantike, u dubljem smi-
slu te rijei.) Lovor je na jugu pun i bodar; idui dalje prema
sjeveru list mu se stee i nabire: lorber mu je naziv, od istoga
je korijena. Lovorov vijenac ostaje znamenjem slave i tamo
gdje biljku poznaju samo po retorici. Loza se prilagouje mi-
jenjajui poloaj i vrstu ali, ini se, ne zadravajui svoje bi-
blijske osobine, osim moda uz tri-etiri blagoslovljene rijeke,
koje ne uviru sve u Mediteran.
Nama koji smo odrasli uz rijenu obalu, svaka prava, ju-
na rijeka predstavlja neku vrstu mora. Lako nam je pratiti
kako se njome uzvodno probija mediteranski element: slijedio
sam ga Ronom do Lyona (dalje prema Lemanskom jezeru i e-
nevi gubio mu se trag i povremeno vraao); Padom ide do alp-
skoga lanca, takoer s prekidima; Arnom ne znam dokle ide,
moda do nekih vrela toskanskog narjeja. Tibrom uzvodno
ili nizvodno uvire u povijest, Nilom se penje do asuanskih
uda, Ebrom otvara put Aragonu i Navari: i Guadalquivir je
dobrim dijelom mediteranski iako se ulijeva u Atlantik; i Tajo
je donekle takav. Zaustavio sam se kratko na Jordanu: na nj
se odavde gleda biblijski, preko Svetoga pisma, kao uostalom
i na Mrtvo more u koje utjee. Ne pitamo se kako njegove
vode prolaze kroz najdublju udolinu svijeta, pokraj Jerihona,
i utauju ei okolnih naroda: koliko su ostale dostojne ve-
likog krtenja, na pragu Mediterana, na poetku njegove ob-
nove.
56

Za svaku se zemlju moe nainiti hidrografska karta. Var-

darom dopiru mediteranski dahovi do Skoplja i jo dalje
(osjete se i do Ohridskog jezera), Soom sve do Julijskih
Alpa, Neretvom struje kroz Mostar (grad u kojem sam se ro-
dio) do Bosne, Skadarskim jezerom i Moraom utjeu u unu-
tranjost Crne Gore. Mnogo je tu manjih rijeka koje neoprav-
dano zanemarujemo, koje zadravaju u svojim rukavcima me-
diteranske posebnosti: od Bojane do Mirne i Dragonje, preko
Zrmanje i Krke, rnovice i Cetine s Poljicima i njihovom ma-
lom republikom u podnoju Mosora, uzdu svih ostalih prito-
ka i njihovih kneevina. Reklo bi se da rijeke s talijanske stra-
ne Jadrana (osim onih sjevernijih, poput Pada ili Adigea)
istjeu iz samog Apeninskog poluotoka: takve su primjerice
one sa zvunim imenima i malo vode, kao Reno, Lamone, Sa-
vio, Pescara, Biferno, Ofanto i jo neke do Tarantskog zaljeva.
One balkanske kao da dolaze iz nutrine kontinenta. Priroda
tih veza iskazuje se na razne naine, ponekad vrlo tanano, u
rijenim tokovima, na ovom dijelu srednjega Mediterana.
Grku ne presijecaju osobite rijeke, osim moda Vardara,
kojeg Grci zovu Axios i dijele s dananjom Makedonijom: bez
njegova udljivog dotoka Solunski zaljev i sam Solun sigurno
ne bi bili ono to jesu. Na istoj su egejskoj strani, slabiji od
Axiosa, Aliakmon, Peneios, Sperkeios, Kefissos. Biljeim im
imena onako kako sam ih uo. Na jonskoj strani pamtim
Thvamis, Arakidos, Akhelos, Mornos. Po rijekama se takoer
razlikuju jedna od druge jonska i egejska strana. S Pelopone-
zom je, izgleda, drukije: Pyrros, Peneios, razliit od onog
istoimenog na sjeveru Helade, Eurotas u Lakonijskom zaljevu,
Alfeios, sve su to zapravo rjeice. Zagonetne su njihove efe-
merne pritoke: sam nain na koji neke od njih uspijevaju op-
stati po najsuem ljetu, ma i s najmanjom koliinom vode,
odaje moda neku dublju vezu s nutrinom zemlje. Zbog toga
se, vjerojatno, u stara vremena toliko govorilo o podzemnim
rijenim tokovima: Periflegetom bijae sav u vatri, Aheront u
boli i trpnji, Stiks nalik na "najstraniju kletvu", Kokit poput
"krika i alopojke". Plemenite se nadzemne rijeke nisu lako
mijeale s loijim vodama od sebe: Titerasij je, uvirui u pe-
nejske valove nastavljao tei po vrhu, "kao ulje". Grka je sva
bila okrenuta moru. Dobivala je na morskoj strani, gubila na
kopnenoj. Kopno ju je na kraju razorilo: rijeke same ne mogu
spasiti dravu na Mediteranu.
57

Grke se rijeke s egejske strane razlikuju od turskih, ba-

rem od onih koje sam vidio, kao to su Bakir, Menderes ili
Gediz. Ove posljednje pokazuju da dolaze s druge obale, koja
ima drukije zalee. Tu su se kontinenti odavno razdvojili,
tako da ih rijeke vie ne mogu pribliiti. Kroz Bospor i Darda-
nele tee, poput goleme struje, viak voda koje su u Crno
more donijeli Dunav i stare ruske rijeke. Pohodio sam letimi-
ce ua Dona, Dnjestra te napose Dnjepra na kojem je krtena
Kijevska Rusija: njihove se vode razlikuju od mediteranskih,
premda, uza samo more, manje nego to se obino misli. U
Beogradu ili Novom Sadu povjerio mije Ukrajinac iz Odese da
ga Dunav na tim mjestima podsjea na Crno more i da sam
sebe smatra Mediterancem: Ex Ponto. Dotoci s kontinenta ne
slue samo odravanju vodostaja. Crno je more ipak neodvoji-
vo od Mediterana, unato tjesnacu to ih dijeli i udaljuje.
Ne poznajem dovoljno rijeke sjeverne Afrike. Spominje se
obino Nil, i to ne samo zbog Mediterana. Zanemaruju se ra-
zne vode koje se na vrelu tlu s mukom odravaju, u neobi-
nim koritima, u pijesku ili pokraj njega, ponekad jedino u du-
58

bini, u velikim zemljanim zaklonima od sunca. Pratio sam

neke od njih koje dolaze do mora: Mederu u Tunisu, koja
utjee pokraj Kartage, efik u Aliru, koji se u gornjem toku
prekida sve dok ne dobije jae pritoke, negdje izmeu Medeje
i Makare, Moluju u Maroku, koja se ulijeva u blizini Melille,
nedaleko od rta Triju Ralji. Te tri sretnije rijeke kao da ispu-
njaju zajednike elje predjela kroz koje teku i njihovih sta-
novnika: zelene su na dubljim rukavcima ili virovima, korita
su im od stijenja i oblutaka, spremne su da odole i pijesku, i
pustinji, i suncu Afrike, najsjajnijem i najokrutnijem na Medi-
teranu.
Iskustvo pijeska rijetko stjeu oni koji su privreni moru.
Ja ga nisam stekao. Mnogi govore o slinostima pustinje i
morske puine, dina i valova, o njihovim zajednikim vjetrovi-
ma ili usudima. Neki su arapski pjesnici posvetili tome svoju
darovitost. Prelazei iz pjeanih prostora u krajeve gdje je
sua blaa, raslinje se mijenja i obnavlja. Tamo gdje pustinja
dolazi do mora, more gubi dio svoje posebnosti. Na rubovima
velikih visoravni, po obroncima Telia, u Sahari, opet se javlja
mediteransko bilje. Prepoznajem iulu ili iimak {al-sedra),
rutu (al-Jidel), lavandu (al-khozama) i vrijes koji je tu svje-
tliji, kadulju koju Arapi zovu al-kuvajsa i al-menema, na
obali i dalje od nje, brnistru (al-vezzal) i mirtu (al-rihan) te
neke stabljike kojima nisam uspio odgonetnuti ni vrstu ni
ime, iz kojih, kad se prelome, procuri mlije, gusta i ljepljiva.
Mediteransko bilje ide dublje na Jug, preko afrikih lanaca,
nego na Sjever, u evropsko zalee.
Ima jakih izvora, udaljenih od mora, od kojih samo dio
prelazi u rijena korita. Ljudi i ne ele da izvor otee do rije-
ke, jer ona odlazi u more: htjeli bi ga cijela sauvati za se.
Neki se stari gradovi nazivaju po izvorima: Tlemcen, na pri-
mjer, na nekom starom hamitskom dijalektu. Vana su takva
mjesta osobito na suhim putovima: Sahara znai siromana
zemlja. Tu su vode istinsko bogatstvo: izvori ivota i vjere u
vjeni ivot, spas tijela i proienje duha. Cijene se vie nego
na suprotnoj, sjevernoj strani. Ne smijemo zaboraviti da smo
mi sjever Mediterana onima koji otuda gledaju.
Ne moemo dovoljno saznati o rijekama ako ne znamo i
vjetrove koji pusu na svakoj od njih, ako nismo upueni u
prohodnice i koridore u kojima oni razmjenjuju morske i ko-
pnene sastave, ako ne poznajemo stanovnike s obala i rijenih
59

ua. Sve dok ih prate zapasi mora, rijeke primaju iste kie
kao i obala. Kasnije ih dijele sa zaleem. Teko je potvrditi ili
porei uvjerenje, rasprostranjeno meu ljudima iz dolina, da
je mogue razlikovati kie po njihovu porijeklu: one koje su
se netom oslobodile morskih soli od onih koje je sunce negdje
iscrpio iz posne zemlje.
Nitko ne poznaje sve narode koji ive uz mediteranske
obale, niti oni sami sebe dovoljno znaju. Ponekad nismo si-
gurni ni u to to je narod:
grad ili zemlja, nacija ili dra-
va, jedno odvojeno od drugo-
ga ili oboje zajedno. Ovdje se
ne pie povijest koja je napi-
sana, ne tragam za prolou
koju su drugi ve istraili: e-
lio bih predoiti prisutnost
naroda na moru ili njihove
veze s njim, ako se to moe i
smije izdvajati iz prolosti ili
iz povijesti. Redoslijed je u
ovakvim prilikama ovisan o
mnogim stvarima, osobnim ili
drugim: u ovom putopisu ili
raspravi on ne znai prven-
stvo ili prednost. Neki narodi
Mediterana, osobito manje
poznati, zasluuju vie pa-
nje nego to im se obino posveuje; sve ih ne poznajem, o svakom ne mogu
govo-
riti u Brevijaru onoliko koliko zasluuje, na svim obalama Me-
diterana nisam bio.
Narodi s mora koje spominju najstariji zapisi bili su ne-
prijatelji idovskog naroda. On se ve prije dolaska u Kanaan
sukobio s Filistejcima, vinima moru, po kojima je Palestina
dobila ime. Mediteransko su more idovi po njima prozvali
Filistejskim. Ono im se inilo veliko: nazvali su ga Velikim
morem. Mrtvo more, kojem su lake prilazili, bilo je previe
slano: dobilo je ime Slano ili Gorko more. Genezaretsko ili
Galilejsko jezero, koje je ispod morske povrine i kroz koje
tee pitka voda Jordana, zvali su Genezaretskim ili Galilej-
60

skim morem (kasnije i Tiberijadskim): moda zato to im je

vie odgovarala njegova veliina ili pak to nisu razlikovali je-
zero od mora. Na njemu su lovili vie nego na Velikom moru,
Filistejskom. Mesija je proveo izabrani narod kroz more koje
se otvorilo: hodali su po njegovu dnu, nisu plovili po njemu.
Prorok Jona je plivao u ribljoj utrobi, nije brodio: ime mu na
hebrejskom znai golub, nije galeb. Stari su idovi bili ratari,
vezani za zemlju. Prilike su ih prisilile da budu nomadi. Bez
vlastitih obala nisu mogli izgraditi brodovlje. Na tuim brodo-
vima nisu mogli postati kormilari. U izgonu su imali rabine, a
ne kapetane. Manje ih je privlaila znatielja za novim svije-
tom, vie elja da se vrate u onaj iz kojeg su bili izgnani. Po-
gled im je od davnina bio upravljen prema providnom
mediteranskom nebu: prepoznali su na njemu jedinoga Boga i
prvi primili njegove poruke. Nastojali su ostati, kad god su
mogli, blie Jugu, izbjegavali su Sjever. U njihovu pamenju, i
u nadi, zemlja u koju su se eljeli vratiti bila je i ostala kraj
mora i pustinje, izmeu Mediterana i Mrtvoga mora.
Ne znamo kakvo su pomorsko iskustvo imali Arapi prije
njihova dolaska na mediteranske obale. Istona mora i zapad-
na bila su dugo odvojena jedna od drugih: gradila su razliite
brodove, od druge grae i drukijeg oblika. Arapi nisu naziva-
li Mediteran, kao Grci ili Rimljani, svojim morem, nego Sirij-
skim ili Rumelijskim. Njihovo more bilo je ono uz Arabijski
poluotok, koji zovu svojim otokom {Dazirat al-Arab), s koje-
ga su poli: tu bijae teite nacije, tu je ostalo sredite vjere,
tu je oslonac pamenja. S Mediteranskoga mora nisu ili na
druga, jer je ono samo za njih bilo drugo more. Pokazali su da
i na njemu mogu biti ravni drugima. Nisu izili na Atlantski
ocean, kao njihovi iberijski suparnici, ali je i Arapsko more
dio oceana, Indijskoga: iskustvo dvaju oceana nije, ini se, ni
mogue stei a da se ne iscrpi snaga nacije ili drave, upor-
nost osvajaa ili moreplovaca. To uspijeva, moda jedino, na-
rodima s otoka: more je oko njih sa svih strana, ne zna se na
kojoj je spas.
Arapi nisu jedan narod: u dugim razdobljima bili su vie
jedni uz druge nego to su bili zajedno. Vienja mora nisu im
zajednika. Onima koji se sele i onima koji ostaju u svojim na-
seljima, pogotovo uz obalu, ni gledita nisu ista: sedentarni i
nomadi nemaju jednak obzor. Arapske su obale preiroke da
bi njihovi stanovnici mogli biti jedno. Zalee im nije sklono ni
61

pogodno da se na nj oslone i njime pomognu. Razlike su tu

goleme izmeu primorja i unutranjosti, Sahela i Sahare, iz-
meu ljudi s mora i iz oaza, onih s Telia i sa debela. Suhoa
tla i e pustinje zahtijevali su da se sva snaga uloi u zemlju
i utroi na odranje: nije je preostajalo za more. Pustinja se
ne da osvojiti lake od mora i ne iscrpljuje manje od njega.
Arapi su obradili najljepe vrtove, ali njihove luke nisu bile
najuspjenije. Trokutasto jedro na njihovim laama, koje su
od njih preuzeli drugi i prozvali ga arapskim, nije bilo dovolj-
no da se ovlada Mediteranom: da se s njega krene na druga
mora.
0 Koptima i njihovoj vezi s morem malo se zna. I njihovi
egipatski preci bili su vie zaokupljeni Nilom i deltom nego
morem i plovidbom: povijest je zabiljeila malo njihovih po-
morskih podviga. Putnici staroga vijeka uli su da u zemlji fa-
raona more nazivaju iam (to nije bio samo egipatski naziv):
koptski su potomci sauvali tu rije sve do prologa stoljea,
na nekim mjestima i do naega, ali su je izgovarali s tamnijim
samoglasnikom: iom ili eiom. Fonetika sumraka pratila je nji-
hovu sudbinu. Uz more nije bilo mjesta za njih: nadirali su
spomenuti narodi s mora, zatim drugi, s kopna. Kopti su pri-
mili novu vjeru i pokuali joj dati svoje obiljeje: i vjera im je
proglaena otpadnikom. Gradili su bogomolje umjesto bro-
dova, podizali samostane umjesto luka, ponekad u blizini za-
ljeva, esto uz rub pustinje: plovidbu su zamijenili molitvom.
Neki od najveih pustinjaka i najponiznijih monaha Meditera-
na - sveti Antun, sveti Pahom, sveti Makarije - izdanci su
koptskog stabla.
1 Berberi su potisnuti s obale na visoravni, u brda i pusti-
nju. Ponegdje su se zadrali kraj mora: dio njihova narjeja
ostao je u zaljevima, mnoge rijei na otocima. Stari putopisi
tvrde da su se bojali mora vie nego Arapi. Sauvali su, una-
to svemu, vlastite nazive za brod i jedro, za kormilo na bro-
du. I more zovu svojom rijeju: ilel; i palmin plod: tegla. Po-
morski narod nisu bili niti su mogli postati. Nemaju svoju ri-
je za veslo, imaju je za drak vesla: bili su veslai na tuim
galijama, kranskim i muslimanskim. Neki su postali gusari,
poznati u tome pomorskom zanatu po vjetini i po okrutnosti:
i drugi su prema njima bili okrutni. Dio prostora koji im je
pripao (kao i onaj koji njihovi beduini dijele s drugima) jedan
62

je od najnezahvalnijih. Svi narodi Mediterana nisu mogli po-

stati mediteranski.
Turci su doli iz dubine azijskog kontinenta. Prelazili su
preko rijeka u amcima i kajacima: te su nam dvije rijei doni-
jeli iz krajeva iz kojih su doli. Moru nisu bili vini: posudili
su od Perzijanaca naziv deryasi i njim ga imenovali. Svojom ri-
jeju deniz zvali su sve vode, slane i slatke. Bili su uspjeniji
na kopnu, jahali su na konjima, nisu poznavali brodove. Ne
znamo koliko su bili razliiti kad su doli i jesu li razlike
meu njima utjecale na izbor mjesta koja su zaposjeli: blie
moru ili dalje od njega. Po tome se i danas razlikuju. ee su
bili ratari nego ribari, vie osvajai nego moreplovci. Posvetili
su i opjevali maslinu i smokvu, uzgajali kao i drugi lozu, ipke
i bajame na stranama kojima je more sklono.
Mala Azija vie je dio kontinenta nego poluotok. Na mno-
gim mjestima prilazi su s mora uski ili zatvoreni. Litice poneg-
dje stvaraju zalee na samom poetku obale. Sjevernu obalu
razdire vjetar i mraz. Juna i zapadna negdje je manje, negdje
vie mediteranska. Neki od starih gradova uz more srueni su
ve prije turskog osvajanja: starine koje su se sauvale pripa-
dale su starosjediocima vie nego doljacima. Turci su podije-
ljeni izmeu vlastite prolosti i sadanjosti, izmeu osmanlij-
ske slave i sutona Otomanskog carstva: sami se ude snazi
koju su nekad imali, slozi to ih je sjedinila ili neskladu to ih
je podvojio. Nisu iskoristili more koliko su mogli: pokazali su
da mogu vie. U dijelu njihove zemlje koji je na evropskoj stra-
63

ni - Rumeliji ili Urumenliji - ostali su vie na rubu Balkana

nego na Mediteranu.
Siriju sam vidio u prolazu, letimice sam proao i kroz Li-
banon. Sirija je arapska, ali su narod i prolost u njoj pomije-
ani. Prilaze s mora zatvorio je planinski lanac Aamsarije. Od
triju rijeka koje se ulijevaju u Sirijsko more (Arapi su tako
zvali cijeli Mediteran), samo jedna - Oront, domoroci ga zovu
Nahr al-asi - otvara iri put u unutranjost. S onu stranu
lanca duboko je zalee. I primorje i zalee granie s pusti-
njom: ona saobraa i s jednim i s drugim bolje nego to oni
sami meusobno saobraaju. Sve to tu nije pustinja odaje
starinu i podsjea na prolost: put od Antiohije do Alepa (Ha-
leba) preko Libanona, zastanak u ruevinama Bejruta (tako
su srueni u prolosti mnogi mediteranski gradovi, najblista-
viji), Damask u kojem su se kovale najotrije sablje i tkala
najnjenija sukna. Sama pustinja ne podsjea ni na to drugo
doli na sebe i nita ne odaje. Tamo gdje ona izbija na more
gubi se miris mora. Zadrao sam se na uu Oronta, prepu-
nom trske, jake gotovo kao ona na Nilu. Zastao sam na Teli
Kalakhu i Teli Kazelu, na mjestima gdje arheolozi jo tragaju
za potonulom lukom, koja se vjerojatno zvala Simvrra. Nazori
ljudi iz primorske ravnice i onih s oblinjih gora, s obale i iz
pustinje, razlikuju se i u ovom dijelu Mediterana, u Siriji i Li-
banonu, kao i u drugim slinim krajevima.
Svi se okreemo Grkoj i svatko je smatra svojom. Ona
nije svaija. Grka nije sva na moru, kao to je mnogi zami-
ljaju: i u njoj ima planina, i snijega na planinama. More joj
oplakuje obale, prodire u njih, ali ne svugdje jednako i ne na
isti nain. I obale i more jo su onakvi kakvi su nekad bili:
otoci su jednako rasporeeni, Cikladi i Sporadi, Jonsko i
Egejsko more svako je na svojoj strani, nebo ima boju koju je
imalo. Unato tome, prolost se ne vraa, povijest se ne po-
navlja, Grka i Velika Grka davno su se razdvojile, Helada i
Bizant trajno su se razili, Bizant i Istono carstvo nisu se ni-
kad nali. Prijelomi su bili teki i duboki, gubici na kopnu po-
veali su se na moru: svaki put se valjalo upitati to je ostalo
od onog to je bilo. Sami su se Grci pitali je li ostalo dovoljno
i moe li se s time ii dalje, kako nastaviti ili pak poeti izno-
va. Sudbina Mediterana esto se poistovjeivala sa sudbinom
Grke.
64

Mnoge su vane stvari nosile grka imena, stara i nova,

ekumenska, ali su pripadale drugima: sama imena nisu mogla
nadomjestiti stvari. Drugi su tumaili prolost Grka bolje
nego to su to oni umjeli i mogli. Sami su morali sluiti drugi-
ma, koji su dolazili u njihovu zemlju da joj se poklone. Dolja-
ci su se divili njihovoj prolosti, ne razumijevajui sadanjost,
zamjenjujui jednu drugom: sami su Grci traili sebe u pro-
losti vie nego u sadanjosti. Odlazili su iz svoje zemlje alei
za njom po svijetu ili pak ostajali u njoj nezadovoljni njome:
nostalgija je najvie grka rije. Na moru su siromaili vie
nego na kopnu, na otocima vie nego uz obalu. Pothvati na
moru pretvorili su se u sjeanje na ono to su bili. Linosti i
dogaaje zamijenila je povijest. Slavuje preuzela na sebe knji-
evnost. Grki je jezik sauvao u sebi i sjeanje, i povijest, i
slavu, premda se i sam izmijenio. Moe li itko zamisliti Medi-
teran bez Grke? Moda je i samo to pitanje proizalo iz nje-
zina predanja, koje je postavilo sva vana pitanja.
Italija ima svoju istonu i zapadnu obalu, obje mediteran-
ske. I nju je more dijelilo, ali drukije nego zemlje koje su i na
unutranjem i na izvanjskom moru: ona je na raznim strana-
ma istoga mora. Bilo je razdoblja kad je bolje ilo jednoj nego
drugoj strani Apenina, kad su se suprotstavljale jedna drugoj:
gornje i donje more {mare superum i mare inferum), Jadran
i ono Ligursko ili Tirensko. Jug je nekad bio otvoreniji i mo-
niji od Sjevera, Sjever dugo nije mogao postati mediteran-
skim. Napokon je prevladao. Njihovu je zbliavanju pridonije-
la uskost zemlje vie nego irina mora. Razdijeljeni poluotok
nije mogao sastaviti kraj s krajem da objedini sredstva i snage
za skupe i daleke plovidbe u Novi svijet. Tjeio se daje bati-
na svijeta u njegovoj prolosti, na njemu samom. Blago medi-
teransko more uljuljkivalo je takve tlapnje.
Italija je vie na moru nego mnoge druge mediteranske ze-
mlje. Stari Rimljani nisu bili pomorski narod, ali su osigurali
obalu i podigli dobre luke. Apeninski je poluotok i otok u isto
vrijeme. Na jednoj i drugoj strani ima zaljeva, koji su manje ili
vie zasebni. Cijeli je Jadran neko bio Venecijanski zaljev. Uz
obalu su znatni dijelovi zalea, odvojeni od mora. Primorski
gradovi nalik su na drave: ophodili su se ponekad jedan s
drugim kao sa stranim dravama. Usprkos tome, Italija je ui-
nila ono to nitko nije prije nje u novim vremenima: probudi-
la je samu sebe i svijet oko sebe. Takav je poloaj poticao i is-
65

crpljivao. U sretnijim razdobljima povezivali su se trgovina i

moreplovstvo, radinost i graditeljstvo, manufaktura i umjet-
nost, proizvodnja i stvaralatvo. U drugim, manje pogodnim,
dijelovi su razbijali cjelinu: ratovi iznutra bili su opasniji od
napada izvana, oholost kneevina prijeila je preporod, tro-
most ustanova zaustavljala razvitak. Zemlja je bila jednom s
Rimom, drugi put bez Rima. Zadovoljstvo sobom ustupalo je
prednost drugima: drugi su izumili tampu, sagradili jae i si-
gurnije brodovlje, otkrili Ameriku. Kolumbo nije isplovio iz
rodne Genove, uz pomo gradskih uprava ili Svete stolice,
nego iz Palosa, uz podrku katolikih kraljeva, ujedinitelja
panjolske. Latinsko jedro bilo je pogodno za plovidbu Medi-
teranom, nije za ocean.
O Talijanima se, moda vie nego o drugim mediteranskim
narodima, govori openito: o njihovoj junjakoj naravi ili
burnom temperamentu, o tome kako lako prelaze iz radosti u
brigu, iz ale u srdbu. Nijedan narod nema sve mediteranske
osobine: imaju ih pojedinci na cijelom Mediteranu. Govor o
ljepotama Italije i jedna vrsta literature o njima navodili su
mnoge da prije vide ono to im je reeno da treba vidjeti nego
ono to im je bilo pred oima, da ne razlikuju prolo ili sada-
nje od samih predodbi o prolosti ili sadanjosti, da na sva-
kom dijelu poluotoka otkrivaju pakao, istilite ili raj, sukobe
Rima i pokrajina, suparnitva Venecije i Genove, Napulja i Pa-
lerma, Firenze i Siene, u svakom gradu razdore gibelina i gvel-
fa, iza svakih gradskih vrata Montecche i Capulette: da su im
u svakom poslu mafia ili camorra, u svakom katelu Medici
ili Borgie, u svim kapelama jedni te isti prelati i sveci. Ne ot-
66

krivajte nam Mediteran, kae se u nekim mediteranskim gra-

dovima onomu tko govori o stvarima koje su svakom poznate.
Iberijski je poluotok, zapravo, manjim dijelom poluotok, a
veim kontinent: produetak ili kraj Evrope, jedno i drugo.
Njegova unutranjost nije mediteranska, niti su mu to svi ru-
bovi u jednakoj mjeri. panjolci nisu jedan narod, ali im je
panjolska zajednika domovina: Pireneji su vie pridonijeli
da ostanu na okupu nego volja samih stanovnika. Razne su se
prolosti sastavljale u jednu prolost, povijesti se vezale jedna
uz drugu: dijelovi zemlje osvojili su napokon zemlju. panjol-
ska je pokazala da je to mogue i kakva se cijena za to plaa.
Dvije iberijske strane podijelila su dva mora, razni horizonti
svakog od njih, razliiti pozivi jednoga i drugog. Na unutra-
njem moru izgledi nisu bili veliki: takmaci na Apeninu prije
su poeli i bili bolje povezani s drugima, a i obale su im bile
pogodnije. Atlantski je ocean dugo bio nepoznat i inio se po-
gibeljan: na njemu je valjalo potraiti spas. (U tome vremenu
obino zamiljamo zajedno cijeli iberijski svijet: panjolsku i
Portugal, jedno uz drugo.) panjolska je prenijela dio sebe
same na drugu stranu svijeta: time se podijelila i iscrpla. Po-
kazala je da umije bolje osvojiti nego sauvati i da ono to
osvoji loe dijeli (moda upravo zato to je i sama podijelje-
na). U novom latinskom svijetu gubilo se njezino latinstvo.
Veza s Mediteranom nije bila onakva kakva je trebala biti.
Vie sam obilazio panjolsku zemlju nego to sam plovio
uz njezine obale. Razlike izmeu Kastilje, Katalonije i Galicije,
baskijskih i drugih pokrajina, izgledale su mi u neem vee, u
neem mnogo manje nego onima koje sam susretao i koji su o
razlikama govorili. Iberija ima svoj Levant. O Kataloniji i Okci-
taniji, jednoj uz drugu, na panjolskoj i francuskoj strani,
moe se govoriti zajedno ili odvojeno: dravama kojima su pri-
padale nae je more bilo manje vano. U Kataloniji sam bio
vie nego u drugim pokrajinama. To je zemlja koja se dugo
oporavlja. Onaj tko to ne shvati nee je razumjeti. Valencija je
moda vie povezana s kastiljskom stranom nego Barcelona.
Stanovnici Baleara manje se opredjeljuju za jednu ili drugu
stranu: mnogi ih zato smatraju ravnodunima. Na otocima ta-
kva opredjeljenja i nisu najvanija. Ima vie rijei na tom dije-
lu obale kojima se oznaava ravnica. Lake je shvatiti to sva-
ka od njih znai nego zato ih je toliko: huertas, vegas, pla-
nas, marismas, marinas, planas. Mnogi bi, ini se, eljeli
67

stei povoljniji poloaj spram mora. Stanovnike zalea naziva-

ju, kao i drugdje, podrugljivim imenima (uo sam u Valenciji
rije churros, ne znam jesam li je dobro razumio). Kastilci
imaju dva roda za more: el mar i la mar. Filolozi napominju
(svatko je tu pomalo filolog) da bi se i po tome moglo zakljui-
ti kako tko prilazi moru: takvi zakljuci odaju utjecaj literatu-
re, u zemlji koja izlazi na dva mora.
I Francuska je na dvama morima, ali je na jednom i na
drugom samo djelomice pomorska. Na evropskom je konti-
nentu vie nego na atlantskoj i mediteranskoj obali. Na Atlan-
tiku je vie nego na Mediteranu. Provansa, na jugu, takoer se
dijeli na gornju i donju, jednu vie, drugu manje mediteran-
sku. Obje su u Languedocu, koji je i sam gornji i donji. Rous-
sillon je i Languedoc i Katalonija. Delta Rone je podijeljena na
dva glavna rukava, izmeu kojih je Camargue. Zalee je blizu
i daleko u isto vrijeme: u susjednim brdima ivi se drukije
nego na obali. Jezik kojim se govori ima mnotvo razlika: kao
da se samo vjetar mistral i more posvuda jednako zovu. Padi-
ne Alpa nazivaju se tu maritimnim: tako su ih prozvali oni
koji ne poznaju dovoljno more. Provansalci su narod Juga,
nisu pomorski narod.
Aurna obala i Lionski zaljev (Sinus Gallicus) bili su na-
stanjeni prije rimskih i romanskih vremena. Gradovi uz oba-
lu, nastali prije srednjega vijeka, nisu postali ono to su na ta-
kvu mjestu mogli postati. Tuda je prolazila granica Kraljevstva
i Carstva. Jugom je vladala monarhija sa Sjevera. Vlastela su
darivala pokrajine kao miraz. Francuski kralj je podigao luku
na mjestu koje se zvalo Mrtve Vode (Aigues-Mortes). Bila je to
slaba luka, spojena kanalom s morem: vrijeme i blato zatrpali
su kanal. Ni Monarhija ni Republika nisu imale osobit interes
za mediteranske strane. Carstvo nije imalo vremena. Veliki
pomorac roen u Albiju, isplovio je s "Astrolabom" i "Buso-
lom" iz Bresta. Zastave s ljiljan ovim cvijetom vijorile su se na
katar kama u Toulonu i Marseilleu ugroavajui na trenutke
susjedne sile: nikad dovoljno da bi sama Francuska postala
pomorskom silom Mediterana.
Ni Balkanski poluotok nije cio mediteranski, kao to to
nije ni Iberijski, pa ak ni Apeninski. Dalmacija je mediteran-
ska, ali istona obala Jadrana nije sva dalmatinska. Na sjeve-
ru je Slovensko primorje i Transki zaljev, na jugu Boka Ko-
torska koja se oslonila na Crnu Goru. U povijesti je postojala
69

ua i ira Dalmacija, gornja i donja, bijela i crvena, pod vla-

stitom hrvatskom krunom ili pod ezlom stranih vladara, na-
pose mletakoga lava. Izgleda da je ona najprije bila samo dio
zagore, da bi se zatim prostrla od rijeke Rae u Istri do Mata
u Albaniji. Jednom se svodila na nekoliko gradova srednjeg
Jadrana, drugi put joj je pripadalo golemo okolno podruje.
Na prvim kopijama ptolemejskih karata u nju je ukljuen po-
velik dio Ilirika, Liburnije, ili Bosne. Dubrovaka Republika
nije bila dijelom Dalmacije sve dok nije u Ilirskim provincija-
ma izgubila samostalnost: potom je Dubrovnik postao opet
neto drugo. Kvarner je bio i ostao izvan nje, zajedno sa svo-
jim otocima: otoani se ne smatraju svi Dalmatincima. Etni-
ke granice nisu postojale u prolosti, pravne i dravne mije-
njale su se kroza stoljea. Rijetka su bila razdoblja u kojima
su istoni Jadran i njegovo zalee imali iste vladare i zajed-
nike zakone: obalu su obino drali jedni, zalee drugi. Idui
prema moru, mnogi ipak zamiljaju cijelu obalu kao Dalmaci-
70

ju. Oni koji je bolje poznaju ograniavaju je, otprilike, na pro-

stor izmeu ua Neretve i Zrmanje, najdalje do zidina staro-
ga Senja.
Najvei je dio istonoga Jadrana hrvatski. Razlikuje se od
unutranjosti Hrvatske: odijeljen je gorskim lancem od pa-
nonske ravnice ili Slavonije, dijalektom od Zagreba i Varadi-
na. Juni su Slaveni doli na Balkan kao kopneni narodi. Ma-
nji se dio njihovih plemena priklonio moru i ostao uza nj. Nji-
hovi pothvati na moru, osim rijetkih iznimaka, nisu prelazili
jadranske granice. Mornari iz ovih krajeva izlazili su na Medi-
teran i druga mora vie pod tuim zastavama nego pod svo-
jim: ponekad nisu ni znali koje su doista njihove.
Teko je, moda najtee, govoriti o narodu kojem pripada-
mo. Nemogue je udovoljiti svemu to se u takvim prilikama
oekuje, osobito na mediteranskim obalama. Oni koji previe
hvale svoje, gube u oima drugih. Malo se zna o Junim Slave-
nima na Mediteranu, ni njihovi susjedi na Jadranu ne znaju
dovoljno. Sami nismo uinili sve to je trebalo da se sazna
vie. Ponavljali smo esto kako su ovo tlo obiljeile mediteran-
ske struje: ono je raskre Istoka i Zapada, razmee Istono-
ga i Zapadnog carstva, latinstva i bizantstva, poprite kran-
skog raskola, sukoba kranstva s islamom. Naa se kultura
stvarala u izravnoj vezi s mediteranskim kulturama, kao "tre-
a komponenta" meu njima: meu protuslovljima zapadnim
i istonim, junim i sjevernim, primorskim i kontinentalnim,
balkanskim, evropskim i drugim, naim vlastitim. (Onima koji
ele znati vie o tome pokuat u dati stanovita objanjenja u
Glosaru ne hotei ovdje remetiti razmjere niti redati podatke.)
I sami se pitamo, kao i drugi, to smo zapravo svatko napose i
svi zajedno: narodi na rubu kontinenta, stanovnici Balkana,
Slaveni na Jadranu, prva zemlja Treega svijeta u Evropi ili
pak prva evropska zemlja u Treem svijetu. Mogli bismo biti i
jedno i drugo: Mediteran ne odreuje takve pripadnosti.
Albanci su, po svemu sudei, starosjedioci na Balkanu.
Teko je ustanoviti jesu li im preci bili Iliri ili Traani, ni oni
sami nisu u to posve sigurni. (Jo je tee ustanoviti otkuda ili
od koga tko potjee tamo gdje se zbog porijekla meusobno
optuuje.) Albanski Toski blii su moru nego Gegi, jedni su
vie primorci, drugi ee gortaci: i tu su se primorci podru-
givali gortacima, kad je bilo prilike za podrugivanje. Poznate
su razlike meu njihovim jezicima: i oni su jedni drugima na-
71

metali jezik, kao to se to i drugdje dogaa. Dopadali su u ra-

zne zajednice, strane naravima i obiajima koje su uvali i
prenosili s koljena na koljeno. Prilazili su moru, udaljavali se
od njega, peli se na planine, silazili u doli, mijenjajui svoj po-
gled na svijet prema promjenama poloaja. Stoari i nomadi
postajali su ratari i, ponegdje, ribari. Kao pogani primili su
kranstvo, kao krani preli su na islam, ostajui djelomice
i pravoslavni ili katolici. Preuzeli su od susjeda nazive za
brodove i pomorstvo, za polja i panjake imali su svoje. Dio ih
se zadrao uz obalu, koja je mjestimice ravna ali se odupire
znatielji, dio se sklonio u brda, gdje se prekida veza s oba-
lom. Razdvojili su se kako bi sauvali zajedniku prolost. Al-
banci zovu more det: ta rije, ini se, postoji samo u njihovu
jeziku, jedino ga oni na Mediteranu tako zovu.
Obale Crnoga mora obino se iskljuuju iz mediteransko-
ga kruga, kao da mu ni na koji nain ne pripadaju. elio sam
se uvjeriti je li tako, pa se uputih na one koje su mi bile do-
stupne. Dio balkanskog primorja koji dre Bugari nije davao
povoda za pustolovinu, kao obala junije od njega: to je, za-
pravo, rub kontinenta. U pozadini mu je tvrdo gorje: balkan-
ski Atlas, zvali su ga stari geografi, ili catena mundi. Stanov-
nici toga kraja nazivani su balkandijama. Vaniji su putovi
obilazili gorske lance, rimske su ih ceste izbjegavale. Bugar-
ske su rijeke teko probile svoja korita: prema Egejskom
moru Marica, Struma i Mesta (njih sam samo obiao), prema
Crnom Mandra i Luda Kamija. Vode crnomorskih rijeka, nji-
hovu podvodnu struju prema Bosporu, na nekim mjestima
zovu avoljom. Luke na Dunavu - Vidin, Lom, Ruse - bile
su ponekad vanije od Burgasa i Varne. Burgas ima neto,
mediteransko, to Varna nema. Na Jugu, izmeu krajeva koji
nose imena Primorje i Primorsko, nedaleko od rta Maslen, na-
zvanog tako po maslinama, ima bajama, rumarina, utoga
duhana i jo nekih plodova Mediterana.
Prostorom na kojem je danas Rumunjska proli su mnogi
narodi. Za njima su ostali tragovi, u staroj Daciji, Meziji i Tra-
kiji, po grkim posjedima, rimskim provincijama, bizantij-
skim temama. Starosjedioci su se mijeali s doljacima, stvo-
rio se jezik koji je romanski, s mnogo grkih rijei uz obalu,
slavenskih u polju. Tim su se dijelom Balkana, sudei prema
povijesnim izvorima, kretali zagonetni Skiti, i Hazari, i Avari, i
Kumani, i Peenezi, i drugi narodi neobinih imena. Selili su
72

se i doseljavali Rumunji ili Aromuni, Vlasi, Cincari, ii koji

su odveli svoja stada sve do Dalmacije i Istre. Crno more ne
ublauje zimu na rumunjskoj obali. Nadomak primorja, u
Munteniji, poinje stepa. uo sam uzreicu koja odaje odnos
prema moru: "obeati more sa solju" {marea cu sarea) znai
obeati nekom brda i doline, moda i vie od toga, ako je isti-
na da kontinentalni narodi tee obeavaju nego mediteranski.
Maslina je ast na rumunjskoj trpezi: zove se takoer masli-
na. Na morskoj obali mogli ste donedavno sresti ribare grko-
ga ili turskog porijekla, ukrajinske ili ruske starovjerce koji
su izbjegli odozgo: oni su vie lovili od Rumunja. Rumunji su
pak lovili bolje na Dunavu. I brodove su gradili na toj velikoj
rijeci, na kojoj biljeim ime grada Kalafata. Od Slavena su pre-
uzeli rije mreaja: to, oito, nije bila mrea za ribolov na
moru. Delta Dunava, podijeljena u bezbroj tokova i rukavaca,
zatona, pliaka, ada, virova, pitanja bez odgovora i zagonetki
bez rjeenja, zaokupila je stanovnike i zadrala ih uza se. Od
nje se nije ni bilo lako odvojiti, zamijeniti je jednom od slabi-
jih obala Mediterana.
Iz Odese potjee dio moje obitelji. Bio sam vie puta u
njoj. Ona je doista juni grad. Zbratimila se na Jadranu sa
Splitom: odeska je Arkadija slina splitskim Bavicama. ido-
vi su se u tom gradu osjeali sigurnije nego drugdje, bolje
nego u Kijevu ili Lavovu. Bilo je u njemu Grka sve do poetka
ovoga stoljea: Odesa je bila kozmopolitska, kao svi pravi me-
diteranski gradovi. U blizini je Herson, koji se nekad zvao Ta-
uridskim. Poluotok Ker, koji razdvaja Azovsko more od Cr-
noga, nazivao se kimerijskim Bosporom. Ljeti je tu more to-
plo, zimi nije. Jake rijeke silaze s kopna, o njima sam ve go-
vorio: poput struje teku, po dnu, prema Dardanelima. Crno
more manje je slano nego Mramorno: u njemu ima i morske i
slatkovodne ribe. Na junoj strani, u zavjetrini Krimskoga
gorja, rastu masline, smokve, loza: netko je u prolom stolje-
u presadio trsove s otoka Madeire i napravio vino od njiho-
vih grozdova, krimsku Madeiru. Feodosija jo uvijek nosi he-
lensko obiljeje. Simferopol takoer. Valja uti crkvene zboro-
ve u tome kraju. U Soi nisam iao. Tamo su uzgojili palme,
koje odolijevaju zimi jednako kao i na jadranskim obalama.
Na Crnom moru bilo je dobrih ribara. Mornari nisu imali
mnogo prilika da se istaknu: da otplove na druge obale. U pje-
smama koje su pjevali ukrajinski rapsodi {kobzari) rijetko se
73

spominju plovidbe. Ima straha od valova. Drava koja je

upravljala sa Sjevera, stara i nova, nije se snalazila na Jugu:
je li to juno more doista Mediteran?
I gruzijske bih obale elio oploviti. Bio sam samo u unu-
tranjosti Gruzije, nisam na morskoj strani: njezina su vina
laka, smokve sone, bajami slatki. Gruzijski pjesnici (koje
sam itao u neobinom prijevodu ruskoga pjesnika) vole sun-
ce, rado silaze na morsku obalu, ne samo u Suhumi ili Kobu-
leti. Tu je nekad bila Zlatna Kolhida: njezine su obale privlai-
le najsmionije pomorce Mediterana.
Pitam se ponovno za svaki narod iju vezu s morem poku-
avam predoiti koliko je njegova povijest u cjelini drukija
od same te veze i da li se s njom poistovjeuje: po tom bi se
moda moglo odrediti koliko je koji narod mediteranski.
Narodi se sukobljavaju na kopnu. Na moru vode bitke
mornarice: to su bitke odabranih. One su moda najokrutniji
dio mediteranske povijesti. Oni koji su ih zapoinjali vjerovali
su ponekad da rjeavaju sudbine zemalja i mora, a ne sukobe
drava i vladara: otud moda veza izmeu pojedinih bitaka i
drama koje o njima govore. I bitke se takoer mogu svrstati:
po tome to je sve od njih palo na morsko dno a to isplovilo
na povrinu, koliko je toga potonulo u zaborav a koliko ostalo
u pamenju. Povijest je prema njima bila susretljiva: zapisiva-
la ih je velikim slovima. Sjeanje na bitku izmeu Grka i Per-
zijanaca kod Salamine ivjelo je i nakon pada stare Helade.
Perzijanci su, kako tvrde grki povjesniari, vjerovali da iba-
njem mogu ukrotiti more i navesti ga na poslunost, to poka-
zuje kako sva iskustva jednog mora nisu primjenjiva na dru-
go. Rimljani su s Kartaanima vodili jednako otre bojeve i na
kopnu i na moru: pomorski ratovi meu njima nisu proslavili
svoje kapetane kao to su kopneni vojskovoe. Za Jadran je
bila vana bitka izmeu neretljanskih gusara i venecijanskih
galija kod rta Mike: bijahu li Neretljani doista gusari ili ih
mletaki pobjednici tako okrstie? Odluujua je za Evropu i
Malu Aziju pomorska bitka kod Lepanta, najvea u vrijeme re-
nesanse, izmeu Svete lige pod papinskim stijegom i Turaka,
kranstva i islama. Povjesniari obino istiu imena Don Ju-
ana Austrijskog ili otomanskog Ali-Pae te admirala kao to
su Andrea Doria ili Barbarigo. Za knjievnost je, meutim,
vanije da je tom prilikom osakatio ruku veliki panjolski pi-
sac, koji je zatim bio zatoen pet godina u sjevernoj Africi: bez
74

ega ne bi bilo "Don Quijota". Lepantska bitka kao da jo uvi-

jek traje uz obalu Bliskog istoka i zaljeva Velike Sirte. Kod
Trafalgara su pobijedili pomorci veeg mora i viih sposobno-
sti: Mediteran je ve bio izgubio prednost, predugo se sluio
veslima i zanemarivao iroka jedra.
Juni Slaveni, napose dalmatinski Hrvati, die se to su u
austrijsko-talijanskom ratu, u bici kod otoka Visa, bili glavni-
na flote koja je porazila tali-
jansku marinu. Premda je ne-
prijateljska strana tada izgu-
bila 643 mornara, a austrij-
sko-dalmatinska samo 38, te-
ko je bilo nai, desetljeima
nakon te pobjede, Dalmatinca
koji nije u slavnoj bici ostao
bez dalekog roaka ili djeda, s
oeve ili majine strane: to
pokazuje kako je odjek takvih
dogaaja rasprostranjen u na-
rodnom pamenju, a ne samo
u nacionalnim povjesnicama.
Zato ga ovdje i spominjem.
Povijest inae govori i o brodovlju starih hrvatskih kraljeva,
koje je moda potonulo u samoj povijesti.
Najvie je bitaka na moru - najljuih i najvelianstveni]ih
u isto vrijeme - u kojima su se lae borile s morem, a lanovi
posade sami sa sobom. Mediteran nije bio blai od drugih, ve-
ih i opasnijih mora: po njemu su dulje plovile manje i slabije
brodice. Bogatstva iz dalekih Indija stizala su prekasno mije-
njajui odredita. Literatura o tome golema je i pouna. Pisali
su je i pisci i pomorci. Mediteran je zadravao prvenstvo u po-
morskoj literaturi, gubei ga u ostalome.
Na svakom vidnijem mjestu, od prizora do prizora, od jed-
nog dogaaja do drugog, poinje tako pria o moru i obali, o
otocima i samoi, tijelu i tamnici, o vjetrovima i rijekama, o
uima rijeka u more, o nama samima: vjeni obredi izlaska i
zalaska, drama odlaenja i vraanja, emfaza i parodija, palin-
geneza i palimpsest, kretanje u krugu i nai pokuaji da izie-
mo iz njega. Ta pitanja postaju, netom se u njih zadubimo, es-
hatologijom ili prozodijom: ne znam je li ih mogue izbjei.
Razlozi same plovidbe nisu nikad do kraja poznati: teko je
75

utvrditi tko su oni koji isplovljuju i ime su opremljeni, to ih

sve ispraa na odlasku ili doekuje na povratku. Mediteran
ve dugo eka novo, veliko djelo o ovjeku i moru.
Ljudi sa Sjevera esto poistovjeuju nae more s Jugom:
neto ih vue njemu i onda kad vole vlastiti zaviaj. Nije to
samo potreba za toplijim suncem i jaim svjetlom. Ne znam
moe li se to nazvati "vjera u Jug". Mogue je - bez obzira na
mjesto roenja ili prebivanja - postati Mediterancem. Medi-
teranstvo se ne nasljeuje, nego stjee. Ono je odlika, a ne
prednost. Kau daje pravih Mediteranaca sve manje na Medi-
teranu.
Nije posrijedi samo povijest ili predanje, zemljopis ili zavi-
aj, pamenje, batina ili vjera: Mediteran je moda i sudbina.
76

II
Karte

More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim oima.

Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su
nam ostavili, u priama koje su ispriali: upoznajemo ga i pre-
poznajemo u isto vrijeme. Poznata su nam i mora koja nikad
neemo ugledati niti se u njima umiti. Pogled na Mediteran ri-
jetko je samostalan: opisi u ovom brevijaru nisu samo moji.
Radije uzimamo stare karte nego nove, kao to nekadanje
brodove zamiljamo prije nego suvremene. Stare su karte iz-
gubile otrinu, boje su im izblijedjele, sline su pamenju i
uspomeni. Na njima traimo mora koja su jo takva kakva su
bila ili ona koja to vie nisu. Nastavljamo plovidbe koje su
davno zapoele ili sami poinjemo nove. Slijedimo obale koje
su poznate ili otkrivamo one koje nisu. Sva pitanja o moru i
kopnu ponovno se postavljaju na karti: koji su oblici jednoga i
drugog, kakvi su odnosi meu njima, kako se mogu predoiti.
Karta saima znanja i iskustva: prostor i shvaanje prostora,
svijet i pogled na svijet. Njezina izrada iziskuje sredstva i
mo: potporu na moru i na kopnu, u mornarici i u dravi.
Plovei uz jadransku obalu, od uvale do uvale, od jednoga
otoka do drugog, inilo mi se na trenutke da karte nisu nu-
ne. Krstarei Egejskim i Jonskim morem, na jedrenjacima
koji su nosili imena Hydra i Dodekanesos, bolje sam ih upo-
znao. Po drugim sam morima malo plovio. Na oceane nisam
izlazio. Hydra je dobila ime po otoku na kojem je njezino si-
drite. Prvi kormilar na njoj, rodom iz Soluna, jedan od onih
mudrih i vjetih ljudi kakvih je oduvijek bilo na ovim obala-
ma, imao je, uz plovidbu, dvije strasti: ladino, kojim su govo-
rili njegovi preci, i stare karte, kojima se posvetio. elio je da
sefardski jezik postane linguafranca na Mediteranu. O karta-
ma je znao vie nego itko koga sam susreo. Od njega sam naj-
vie nauio, na dvjema plovidbama, u proljee i u jesen. (Ima
reenica u ovom dijelu brevijara u kojima je vie njegovih rije-
i nego mojih.) Listao sam i razgledao, prije i poslije, atlase
po bibliotekama, na raznim stranama svijeta. To su plovidbe
druge vrste. Zaustavljao sam se na mjestima gdje su nekada
81

bile luke, traio ih na kartama usporeujui ono to je od njih

ostalo s onim to su bile: Salona, Aquileia i (H)Adria na Ja-
dranu, Svbaris i Lilvbaeum, Phokaea (piem im katkad imena
nesigurnim grafijama ptolemejskih tabula), dvije Caesareae,
na afrikoj i na maloazijskoj strani, dva Ptolemaisa takoer,
jedan u Libiji, drugi u Fenikiji, dobra pristanita na Kreti,
kraj Laseja, koja se spominju u "Djelima apostolskim", Tarz u
Kilikiji poznat po Kleopatrinim vratima, biblijski Tari uven
po svom brodovlju (ne zna se tono gdje je bio), Apollonia i
Berenika s jedne i druge strane kirenaikoga poluotoka, He-
raclea i Theodosia na Krimu (do njih sam dolazio samo ko-
pnom), Dor juno od Karmela, Apsaros od kojega je preostao
mali Osor na prevlaci to spaja otoke Cres i Loinj (na njima
sam dugo boravio), Kvthera na najjunijem od jonskih otoka,
Kvtheri. Mnoge su luke promijenile ime, neke su posve ie-
znule. Njihova povijest nee biti napisana ako ve nije bila.
Povijest starih karata ne kanim ovdje ponavljati, njihovu zna-
nost ne treba objanjavati: one nam ne mogu otkriti lice Medi-
terana, nego tek bore na njegovu licu.
Karte su postojale od davnina, ali ne znamo kakve su bile.
Pratili su ih zapisi logografa (o vjetrovima i strujama, otocima
i grebenima, pitkoj vodi, pogodnostima ili kunjama plovid-
be), ali ni oni nisu sauvani. Herodot je na svojim periplima
po Levantu vidio bakrene ploe na kojima bijahu ucrtani "sva
mora i sve rijeke", ali mu ih feniki moreplovci nisu htjeli po-
kazati izbliza. Karta je bila dio strategije: pomorski narodi
(gradovi, drave, mora) uvali su je u tajnosti. Grko joj je
ime bilo pinaks: tako su se zvale i ploe za pisanje, i astrolo-
ke tablice, i veliki katalozi. Hekatej iz Mileta (ljubitelji opih
oznaka dodaju uz njegovo ime "otac geografije", kao i uz Hero-
dotovo "otac historije"), naziva karte periodima zemlje, a
Apolonije Roanin, u "Argonautici", zove ih kijrbeis: to su bile
ploe, sloene kao piramide, na kojima su se ispisivali i zako-
ni, i zavjeti, i Homerovi epovi. U tom su redu, u povijesti Me-
diterana, najstarije karte.
Pojam putovanja i pojam plovidbe bliski su jedan drugo-
me, ponekad se zamjenjuju ili poistovjeuju. Narodi s mora
razlikuju ih i dijele vie nego drugi. Grko predanje odvaja
periplous od anabasisa. Periegesis je obilazak kopna i mora,
kao i sam opis takva obilaska. Obrisi zemaljskih i morskih
prostora predstavljeni su na raznim podlogama i u razliitim
82
tvarima: na glinenim ploama, u kovini ili kamenu, na drvetu,
pergamentu ili papirusu, u mozaiku, po tkanini, sagu ili tapi-
seriji, na novcu, zidu ili oltaru. O podlozi i tvari nije ovisio
samo nain predstavljanja mora nego i mjesto koje njegova sli-
ka ima u redu stvari. Salomon je, gradei velianstveni hram
Jahvi u Jeruzalemu, dao da se od kovine izlije more u obliku
kruga, trideset lakata u opsegu a pet visoko, sa po tri volujska
lika sa svake strane, koji ga nose i podupiru. Takvu e pre-
dodbu Sveto pismo prenijeti kranskome puku diljem Me-
diterana: mnogi su meu nama njezini batinici.
Anaksimandar iz Mileta predoio je oblije oikumene, a
Eratosten iz Kirene oznaio na njoj sphragide, nalik na se-
dam meridijana i sedam paralela: osnovni je meridijan presi-
jecao otok Rodos, poznat po astronomskim promatranjima,
na koja je njegove stanovnike, eljne irega prostora, navodila
sudbina otoana. Eratostenove irine i duine, mjerene u sta-
dijima i orgijama, preispitao je Hiparh (kojeg Plinije, ne bez
razloga, zove Roaninom, premda nije rodom s toga otoka
nego iz Nikeje). On je prenio sfere u planisfere. Peripatetiar
83

Dikearh iz Velike Grke, sa Sicilije, podijelio je svijet dijafra-

gmom koja se protezala od dananjega Gibraltara, kroz Me-
sinski tjesnac, uz Peloponez, prema Likiji i Kilikiji u Maloj
Aziji. To su podaci potvreni u zemljopisnoj znanosti: valja uz
njih zamisliti ekscentrinog Aristarha s otoka Samosa, kako u
nadahnuu, u treem stoljeu prije Krista, izaziva stari svijet i
najavljuje novi tvrdei da se Zemlja okree oko Sunca, a ne
Sunce oko Zemlje. Podjela na zemljopis uenjaka i zemljopis
pomoraca postojala je od samoga poetka. Nju su uvjetovali,
prije svega, razliiti pogledi na more. Samo najvei kartografi
Mediterana uivali su povjerenje mornara, jedino su najisku-
sniji mornari potivali uenjake.
Sprave kojima su se sluili i jedni i drugi podsjeaju na fi-
gure: gnomon u skafeju, astrolab i alemna kojima su mjerili
kutove od povrine mora do zvijezda, kvadrant ili sekstant
kojima su odreivali poloaj i udaljenost, organon pomou
kojega se odabirala putanja, ravna ili zakrivljena (orthodro-
mos ili loxodromos). Plovilo se bez busole, po znakovima, na-
sreu, vjerujui daje sredite ili "pupak svijeta" {omphalos) u
Apolonovu hramu ili u Delfijskom proroitu gdje gaje putnik
Pausania vidio "isklesana u bijelu mramoru", jednom pokraj
Branhida ili na Rodosu, drugi put u Jeruzalemu ili Meki. Ta-
kve su bile predodbe o zemlji i o moru, na kartama Meditera-
na i u njegovu pamenju.
Peripli ostaju putopisi ili prie ak i kad ih povijest prizna
i znanost potvrdi. Faraon Neao (ili Nekos, ime mu piu na
razne naine, vladao je vjerojatno na prijelazu sedmoga u e-
sto stoljee) poslao je fenike pomorce da oplove Afriku, uvi-
djevi kako je uzalud rtvovao tisue suanja u pokuaju da
se prokopa prevlaka koja je razdvajala dva mora: poli su s
eritrejske strane i vratili se nakon tri godine, kroz Herkulove
stupove, u unutranje more, s ove strane Egipta. Skilak iz Ka-
rijande (Scylax Caryandensis, piu ga latinski izvori) oplovio
je prije dvadeset i pet stoljea, u slubi perzijskoga cara, ju-
na i istona mora te dospio do Indije, a njegov sljedbenik, ta-
kozvani Pseudo-Scylax, proao morima euksinskim i hadri-
janskim (o Jadranu je ostavio mnogo podataka koji su drago-
cjeni, premda ne i pouzdani). Kartaanin Hanon (Hannon) izi-
ao je oko petstote godine prije kranskoga kalendara kroz
Gibraltarski tjesnac (ne znamo kako su taj prolaz zvali Puni)
"sa ezdeset korablja po pedeset vesala" i "trideset tisua mu-
84

eva i ena" na njima, krenuo ka jugu Afrike, otkrio nepozna-

te otoke (meu kojima je Kerne, koji je jo nepoznat), vidio lo-
tofage i antropofage, uo tam-tam koji je dopirao s afrikih li-
tica do njegove palube, promatrao gorile i "potoke vatre" to
su izvirali iz vulkana kojem takoer ne znamo ime. Fenianin
iz stare grke kolonije Marsilije po imenu Piteja (Pitheas)
isplovio je istim moreuzom u etvrtom stoljeu prije Krista,
uputio se prema sjeveru (tuda je ve bio proao Kartaanin
Himilkon brodei prema Kasiteridskim otocima), oplovio je
Britaniju i Irsku traei vjerojatno jantar i kositar, ugledao, s
onu stranu Skandinavije, obale "posijedne Thule". Bilo je jo
velikih peripla: o njima je pisao znanstvenik i pomorac Nils
Adolf Erik Nordenskiold u svom "Periplusu", na vedskom i
engleskom jeziku, krajem prologa stoljea. O plovidbama iz
djetinjstva Mediterana priali su nam u naem djetinjstvu:
one su upisane na prvim kartama, uz njihovu pomo gledali
smo najprije more.
Pomorske putove nije lako utvrditi moda upravo zato to
se prepleu s priama: karte na kojima su oznaeni mogle su
se izmisliti, zapise koji su ih pratili mogue je krivotvoriti. Na
Piteju su se okomili historiari i geografi: Strabon mu nije vje-
rovao da je doao do mjesta gdje "ljetna obratnica postaje ar-
ktikim krugom", a tlo takvo da "po njemu ne moe ni hodati
ni ploviti"; i Polibije je njegove periple smatrao obinim pria-
ma. Povjerovali su mu, meutim, Hekatej i Eratosten, koji su
vjerojatno na slian nain i sami zamiljali Zemlju, Herodot i
Plinije koji nisu bili samo historiari te, napokon, sam Aristo-
tel. Postoji granica, tvrdili su mudraci, izmeu vjerojatnog i
nevjerojatnog ili, kako bi se sad reklo, izmeu figura povijesti
i formi pripovijesti: veliki su peripli nadilazili tu granicu. Oni
su se stoga svrstavali u red znamenitih stvari. Izvijee o Ha-
nonovoj plovidbi bilo je uklesano na zavjetnoj ploi semitskim
punskim jezikom, u hramu Moloha usred Kartage: hram je
poslije razoren, ploa razbijena, ali je zapis, koji je bio preve-
den na grki, ostao. Karta koju su praktini Kartaani vjero-
jatno nainili nije sauvana ni u jednom mediteranskom arhi-
vu.
Otoci nisu samo zatvoren prostor. Oni su ponekad, na pr-
vim kartama, zatvarali prostor: Ultima Thule na sjeveru, In-
sulae Jortunatae na zapadu, velika Taprobana (Cejlon) na
istoku, australski pojas na jugu. Diodor Sicilski prepisao je
85
odlomak iz izgubljenog djela Euhemera iz Mesane, koji spomi-
nje otok Pankaia na rubu svijeta. I Oikumene je predoena
kao golem otok. Mediteranski su pisci opisivali sretne otoke
koje pomorci nisu oplovili niti geografi upisali na karte: Ahil
Tatius, Jamblih Sirijski, Ksenofont Efeki, Heliodor, Juba
Mlai (pamtimo zvuna imena lake od drugih, moda jedna-
ko vrijednih). Bilo ih je vie i bili su plodni. Malo se o njima
zna, premda su nekad bili vrlo poznati. Na njihove opise rea-
girale su geografija i kartografija, s realizmom ili ironijom:
nema takvih otoka ni na kojem moru, ni na kakvoj karti. Kri-
tika romana javila se tako, na poetku, kao geografska ili kar-
tografska kritika. Njezino raanje dugujemo otocima. Pravi se
kritiari usporeuju s otoanima. Njih je sve manje tamo gdje
se najvie hvali: onkraj mora, uz valove Mediterana.
Opisi koje su kartografi vie potovali i ee unosili na
karte nalaze se u svetim knjigama. Stari zavjet sadri, uz go-
vor otkrivenja, mediteranski putopis: "Izraelci krenue na put
iz Ramasesa prvoga mjeseca petnaestoga dana... Od Pi Hahiro-
ta preoe preko mora u pustinju te se, nakon tri dana hoda
pustinjom Etam, utaborie u Mari. Iz Mare se uputie i stigo-
e u Elim, gdje bijae dvanaest bunara i sedamdeset palminih
stabala. I tu su se utaborili... U dolini Ekol odrezae trs loze
s grozdom i ponesoe ga, udvoje, na motki, a nabrae i ipaka
i smokava... Mana bijae kao zrno korijandara, nalik na bde-
lij. Sjeali su se Egipta i ribe koje je u njemu bilo napretek,
kao i krastavaca, dinja, poriluka, bijelog luka i crvenog". Ta-
kvo e pismo postati primjernim: putopisi i zemljopisne karte
Mediterana ugledali su se na nj.
Mediteran nije samo more i rub zemlje uz njega, ponavlja-
ju esto mediteranolozi. Grci su zanemarili zemaljske putove i
to im se osvetilo: bez njih nisu mogli izii iz staroga vijeka. Ri-
mljani su, zahvaljujui svojim cestama, osvojili vie mora od
njih. Rimske su karte bile itinerari. Uitelj vojnih vjetina Ve-
gecije podijelio ih je na itineraria adnotata (ili scripta) i iti-
neraria picta. Bili su jednolini, ali praktini. Zanimao ih je
prostor i udaljenost, vie nego oblik i znaenje. Karte su im
imale banalna imena: tabulae ili mensae (imena nam pomau
da utvrdimo kojem redu stvari pripadaju). Dugi pergamentski
svitak prozvan peutingeriana, raen vjerojatno prema izvor-
niku iz vremena Karakale i potom doraivan, predoava Impe-
rium od Atlantika do Male Azije: na njemu su naznaene ce-
86

ste, ali nema morskih putova. More predstavljaju dva uska

pojasa zeleno-sive boje, mjestimice gotovo smee, poput ze-
mlje: jedan od njih je Jadran, drugi Mediteran.
Rimske su ceste povezane s morem: via Ostiensis i via
Portuensis silazile su pravo u luku Vjenoga grada, Ostiju; via
Appia vodila je prema jugu, via Aurelia prema zapadu, via
Flaminia prema sjeveru, a via Valeria i via Salaria (kojom
su Sabinjani vukli sol) prema Jadranu; via Severiana pratila
je tirenske obale, a via Julia Augusta spajala Apeninski polu-
otok s Provansom i Katalonijom; via Flavia ila je prema Istri
i Dalmaciji, sa manje poznatim produecima za Boku Kotor-
sku, Crnu Goru i Albaniju. uvena via Ignatia izgraena je s
velikom ambicijom da Rim priblii Grkoj. U unutranjost
Iberijskog poluotoka probijale su se, preko vrtoglavih prijevo-
ja i mostova, Argentea, Maxima i Augusta. etiri tisue milja
poploanih i nasutih cesta protezalo se sjevernim rubom Afri-
ke, preko pustinjskog limesa, kraj Bibanskoga mora, od Sirte
do Sirije, od libijskog do libanonskog Tripolija, od Marmarike
do "Mora trske". Drumovi Palestine i Male Azije ili su tako-
er uz more (via mari), povezujui kopnenom stranom po-
morske gradove: Sidon i Tir, Biblos, Bejrut i Antiohiju na
Orontu, Pergam, Milet, Efez i Smirnu, sve do Bospora dokle
je dolazila, s druge strane, ve spomenuta via Ignatia (ona se
dobro vidi na Peutingerovoj karti). Kroz luku Akvileje, koja e
nakon barbarskih pustoenja potonuti u rijeno blato, prola-
zilo je pet vanih cesta, meu kojima i "put jantara", ponos
Jadrana. Trajanovi legionari probili su kameni Kazan Dunava,
na erdapu, izbijajui tako ponovno na more. To potvruje
Tabula Traiana, usjeena u stijenu koja nadvisuje rijenu
obalu, sauvana do naih dana. Apolodor iz Damaska ovjeko-
vjeio je monumentalnim reljefima na golemom stupu Traja-
nova foruma etape imperatorskoga pothvata: anabaza tako po-
staje zemljovidom. Po Agripinu su nalogu granice Imperija,
koji je nadilazio granice Mediterana, bile uklesane na mra-
mornoj ploi ovalna oblika, izloenoj u Rimu kraj Foruma:
svijet tei da postane kartom.
Kranstvo nije poticalo plovidbu. Stari zavjet nije bio
sklon narodima s mora, koji su se sukobili sa idovskim na-
rodom. Proroci su prijetili grenicima morskom nemani, po-
put Leviatana ili Rahaba. Danijel je vidio "etiri goleme nema-
ni koje izlaze iz mora", a sveti Ivan Apostol, u "Apokalipsi",
87

stranu "zvijer sa deset rogova i sa sedam glava". I poganin

Homer opisivao je strahote mora, ali nije zaboravio ni njegovu
krasotu: uz bezdune sirene vidio je i blagotvorne nimfe, ne-
reide. Za blagodati te vrste kranstvo nije marilo. Na zapad-
nim obalama Mediterana kranski geografi srednjega vijeka
nisu upoznali Ptolemeja.
Joua je u Starom zavjetu traio da se sunce zaustavi
iznad Gibeona, kako bi mogao privesti kraju pobjedonosnu
bitku protiv Amorejaca: "I sunce stade". Ono se kretalo ponad
zemaljske ploe, koja bijae ravna. Valjat e prorokovu gestu
pretvoriti u metaforu kako bi egzegeti (koji nisu uvijek skloni
metafori) dopustili da se Zemlja ipak kree. Sveti je Augustin
svojim autoritetom osporio postojanje antipoda: proglasio ih
je "apsurdnou u koju ne treba vjerovati". Crkveni su oci vje-
rovali u T-O kartu, na kojoj je uski krak slova T predstavljao
Mediteran izmeu triju kontinenata, a slovo O oceansku rije-
ku to okruuje zemaljsku plou: na njoj je sredite svijeta, u
skladu sa Svetim pismom, Jeruzalem; na istonom rubu nala-
ze se Gog i Magog, koje je prorok Ezekiel prokleo kao olienje
zla. Znakovima T-O pridavalo se znaenje simbola: T kao ini-
cijal rijei Theos, O kao Okeanos. Svjetovni duhovi shvaali
su to kao kraticu naziva Terrarum Orbis. U laikoj nomenkla-
turi (ili humanistikoj) takvu su kartu nazivali Salustovom:
sluila je kao ilustracija uz opis vojne u Africi i prijelaza afri-
koga mora u djelu rimskoga historika. Neke su inaice takvih
karata bile posve podreene crkvenom svjetonazoru: "Komen-
tar Apokalipse" koji je predoio Beatus iz Liebane u opatiji
Saint-Sever dri se "Etimologija" oca Isidora Seviljskog i stav-
lja Istok s Jeruzalemom na svoj vrh; na zemljovidu u katedra-
li Hereforda, na gornjoj je strani, iznad povrine mora, slika
Stranoga suda; u Ebstorfskom samostanu, na golemom per-
gamentu slovo T pretvoreno je u raspelo, a nae more nazvano
Mare strictum. Ono je doista bilo stisnuto na kartama i blije-
do u slikarstvu sve do renesanse. Jedino se minijature, uz ru-
kopise, donekle razlikuju, dajui jae boje jednako nebu kao i
moru. Ali one same nisu rod koji bi mogao obuhvatiti Medite-
ran ili promijeniti pogled na svijet.
Postoje dvojakosti u kranskim gledanjima: nasuprot
svetom Augustinu, roenu uz neprivlanu numidijsku obalu,
u Tagesti, i nesklonu moru, stoji sveti Jeronim, rodom iz Dal-
macije, iz grada Stridona kojem se izgubio svaki trag u Iliriku
88

(nalazio se moda izmeu

Splita i ibenika); apostolu
Ivanu, koji je stradao pod Do-
micijanom u kamenolomima
otoka Patmosa, suprotstavlja
se apostol Pavao, koji je prei-
vio nevrijeme na Adriji i bro-
dolom kraj Malte plovei od
Svete zemlje do Vjenoga gra-
da. Vjera se nije odrekla
mora, ni u onim dijelovima
Mediterana gdje je bila naj-
stroa.
Ptolemej je na poetku
svoje "Geografije" istaknuo
vanost "povijesti putovanja i
obavijesti dobivenih od onih
koji revno istrauju pokraji-
ne". O putnicima koji su hodi-
li i plovili zemljom i morem,
kroz cijeli srednji vijek i na
poetku novih vremena, od mediteranskih obala do Dalekog
istoka i jo dalje od njega, o njihovim otkriima i pustolovina-
ma, zapisima i priama, o njima kao osobama i kao osobenja-
cima, govore knjige koje su sami napisali i one koje su im po-
sveene. Njihova se imena spominju s divljenjem ili nevjeri-
com, s oduevljenjem ili podsmijehom: meu prvima je Kuz-
ma (Kosmas) u Bizantu prozvan Indoplovcem {Indicopleu-
stes), najprije trgovac i pustolov, zatim kranski vjernik i
monah na Sinajskoj gori koji je prema tabernakulu svetoga
Pavla zamislio kartu svijeta; zatim dolaze (ne drei se krono-
logije) otac Rubriquis ili Rubruck, Odoric da Pordenone, Gio-
vanni di Pian Carpine, Bartolomeo od Cremone (teka su bila
njihova putovanja, mnogi zasluuju da im navedemo barem
imena), francuski lijenik Jehan de Mandeville, presbiter Ivan
kojeg je legenda ustoliila na prijestolje "triju Indija", Cyria-
cus iz Ancone, trgovac i humanist, koji je prepisivao rukopise
i precrtavao spomenike antike, fra Maringoli iz reda Male bra-
e, rabin Benjamin iz Tudele koji je obilazio idovsku dijaspo-
ru i brinuo se o njoj, Varthema Lodovico ili Barthema Luiz,
istodobno Talijan i Portugalac, prema potrebi kranin ili mu-
89

sliman, te legendarni Brendan, irski svetac i pomorac, koji je

vjerojatno plovio i po mediteranskim vodama.
Nema granice izmeu putovanja i hodoaa pojedinca,
kao ni izmeu pohoda i seobe naroda (barbarske pohode, po-
put onih koji su ruili primorske gradove, povjesniari eufe-
mistiki zovu seobama naroda). Mnogi su putovali i plovili od
mediteranske obale do drugih krajeva. Marco Polo zakoraio
je, moda odlunije nego itko drugi, iz "statinoga vremena u
prostor", tako pie jedan od njegovih tumaa. Opisao je otoje
Zipangu na krajnjem istoku: ono se ubrzo nalo na zemljopi-
snim kartama, poput amblema, prilagoeno izgovoru verniku-
larnih govora, kao Zinpangu, Cipango, Zapango, itd. Povijest
putovanja i povijest karata ne mogu se odvojiti jedna od dru-
ge: Kolumbo je pripremao svoju plovidbu uz pomo Ptoleme-
jeve .."Geografije", traktata "Imago mundi" kardinala Petrusa
de Aliaca (Pierre d'Aillv) i putopisa Marca Pola. Dante je u
"Paklu" uputio Odiseja kroz Herkulove stupove, prije Kolum-
ba, "prema svijetu bez ljudi, s onu stranu sunca". Mata je za-
plovila prema Novom svijetu prije nego to su panjolske ka-
ravele digle jedra. Na Ocean se prestalo gledati kao na doda-
tak Mediteranu.
Sveti Ljudevit, francuski kralj, plovei uz obale Sardinije
prema Tunisu na kriarski pohod, bio je iznenaen vidjevi
kartu na kojoj su bili ucrtani mora i obale (negdje u blizini
Cagliarija, povjesniari precizno navode to mjesto): u sutonu
srednjega vijeka kapetanima su dole u ruke, zajedno s buso-
lom, nove mornarske ili nautike karte, nazvane zajednikim
imenom portulani: portolano, carta de marear ili carta nau-
tica, roteiro ili routier, bilo je vie imena za njih, od mora do
mora. Smjerovi plovidbe postali su odreeniji, udaljenosti iz-
vjesnije, znakovi pouzdaniji na Luksorskom i Katalanskom
atlasu, na Pisanskoj karti, portulanima enovljanina Pietra
Viscontea, brae Pizigano iz Mletaka, Angelina Dulcerta s Ba-
leara i drugih. Pojavila se i rua vjetrova, u raznim bojama,
nalik na zvijezdu, najprije s osam krakova, zatim i vie, prvi
put na otoku Majorki. U meuvremenu su na jugu Meditera-
na, karte i putopisi imali drukiju sudbinu.
Arapi su, i bez karata, prelazili s jedne obale na drugu,
osvajali more pobjeujui na kopnu. Ili su od Istoka prema
Zapadu, od Marika prema Magribu: to je bio i smjer idov-
ske dijaspore, i kranske evangelizacije, i raznih pohoda ili
90

seoba s Blieg i Daljeg istoka, naroda koji su pratili sunce i,

moda upravo zato, bili uspjeniji od drugih. Arapski su osva-
jai zaposjeli Ifrikiju, zauzeli Iskenderiju, preli na sjevernu
stranu naega mora. Upoznali su i Aristotela i Ptolemeja prije
nas, unato paleu Aleksandrijske biblioteke. "Geografija" je
prevedena na arapski i s grkog i sa sirijskog prije nego na
evropske jezike. "Veliki syntaxis" postao je slavnom "Almage-
stom". Geograf Al-Musadi vidio je i karte Marina iz Tira, iz
kojih je uio i sam Ptolemej. Al-Batani je prihvatio ptolemej-
ska gledanja, Al-Huvarismi ih je dopunio, Al-Biruni je iao da-
lje od njih: navijestio je Galileja. Zemljopisna znanja prenijeta
su s istonog i junog Mediterana na zapadni i sjeverni.
Nije poznato koliko su Arapi bili vini moru i pomorstvu
na stranama s kojih su polazili. Na ovoj strani uili su brzo i
savladavali lako. Pobijedili su bizantsku mornaricu kod rta
Feniks, zaprijetili Genovi i Veneciji, zagospodarili panjol-
skom i katalonskom obalom. Sprave i pomagala kojima su
raspolagali djelomice su sami izumili ili usavrili, djelomice
su ih preuzeli od drugih ili su ih se silom domogli. Imali su
vlastiti astrolab (zvali su ga astrulab, ili svojim rijeima ka-
mal i sajlnah); alidadom, koju je usavrio Arhimed u Siraku-
zi, odreivali su poloaj spram zvijezda i Sunca; Al-Havkandi
je izradio sekstant koji je nazvao sudas-al-fahri. Azimut je
arapska rije koju smo svi preuzeli: u njezinu je korijenu -
sumt, to znai put (od istoga je korijena i zenit). Venecija je
primila od Arapa ime za arsenal i njime oznaila uveno zda-
nje na laguni. Istoga je porijekla darsena kraj luke u Genovi,
uza staro brodogradilite, kao i la Vieille Darse koju je Hen-
rik IV podigao u Toulonu. Za katran (al-katran) i njegovu pri-
mjenu u brodogradnji znali su prije mnogih drugih. Sve su
mediteranske mornarice, a za njima i ostale, prihvatile njihov
naziv admirala. Rimske su brojke zamijenjene arapskim. Ci-
fra na arapskom znai niticu. Ne znamo jesu li Arapi prije
ostalih Mediteranaca, ak i prije pomoraca iz Amalfija, posje-
dovali busolu: zvali su je dirah ili dayra, krug ili krunica.
Kad je na istonu obalu Afrike pristao moreplovac iz Evrope,
traio je pilota za plovidbu prema Indiji: Arapin Ahmed Ibn-
Madid preuzeo je kormilo na jedrenjaku Vasca da Game.
Znao je jednako o pomorskim vjetinama kao i tadanji luzi-
tanski i hispanski pomorci, osvajai Novoga svijeta. Ibn Hal-
dun zapisao je da su sve obale Rumelijskoga mora ucrtane na
91

kartama, ali nisu one atlantske. Same karte nazivali su as-sa-

hifa (tako ih zove i Ibn Haldun), as-sura, tarsim, deftar; gr-
kom jeziku duguju naziv kharita, latinskom tavla (ili tabla).
Toliki broj naziva sam je po sebi znaajan: i taj inventar po-
tvruje znaenje Arapa na Mediteranu.
Arapski su putnici, moda vie nego drugi, pomagali kar-
tografima. Bili su skloniji kopnu nego moru, radije su pjeai-
li nego plovili. Vjernici su se molili pet puta na dan, triput na
putovanju, okreui se Meki, prema istonoj strani kad su na
zapadu, prema zapadnoj kad su na istoku, zamiljajui uda-
ljenost do Kabe i zauzimajui poloaj spram svoga svetita: ta-
kva molitva potie posebnu zemljopisnu svijest, koja se izrazi-
la i na kartama. Vjersko je predanje zdruilo put prvih Musli-
ma u Abesiniju, pohode u raznim smjerovima, seobu iz Meke
u Jasrib, hidru prema Medini od koje se broje islamske go-
dine, hodoae na Kabu, had. U Kuranu, u arapskom jeziku
uope, mnogo je naziva za put: seir, tarik ili tarikun, sebil,
sefer ili seferun (od istoga semitskog korijena potjee ime
panjolskih Sefarda, tj. onih koji putuju). Sudei po starim
arapskim zapisima, plovidba (mellaha) ee je shvaena kao
dio puta nego to je bila zaseban pojam. Rihla je put i puto-
pis. Taj je rod cvjetao vie nego ijedan drugi: na nj su se osla-
njali zemljopis i kartografija, znanost i knjievnost. U njemu
je bilo mjesta i za almanahe, kalendare, gramatike, zodijake,
horoskope, sve vrste opisa i predodbi povezanih s putovima,
po Mediteranu i drugim dijelovima svijeta: u tom je redu ze-
mljopisna karta.
Prostor na kojem su se Arapi proirili nije bilo lako prije-
i. Arapski su putnici ili dalje od toga prostora. Najdalje su
otili Ibn Dubair, rodom iz Valencije, i Ibn Batuta iz Tangera
(grada koji je kao i Cadiz, premda lei na atlantskoj obali,
ostao mediteranskim). Arapske rihle teko je prepriati. Ibn
Batuta je, uz ostalo, opisao svjetionik i etvera gradska vrata
u aleksandrijskoj luci: "Bab-es-Sedra ili vrata divlje iule,
Bab-er-Reid ili vrata pravednika, Bab-el-Bahr ili vrata od
mora i Bab-el-Akdar ili zelena vrata, koja se otvaraju petkom
kako bi ljudi mogli pohoditi groblja. Iskenderija sja kao
alem-kamen. Ona prenosi svoj sjaj na zapadnu stranu. Sjedi-
njuje sve ljepote u sebi jer je izmeu Istoka i Zapada". Taj je
navod zapisan kaligrafskim slovima na zidu staroga medite-
92

ranskog grada, u kojem je ostalo premalo starine: sa zida je

prepisan i preveden za ovu prigodu.
Tumai arapskoga predanja istiu razliku izmeu izvanj-
skoga u unutranjega putovanja. Tako Batutin obilazak svijeta
razlikuju od sufitskoga puta Ibn Arabija, koji je sa panjolske
obale, iz rodne Murcije, putovao u sebi samom prema Alahu,
za svjetlom (Nur) jaim od onoga koje je sjalo u njegovu zavi-
aju, u potrazi za "crvenim sumporom". Boji se putovi ukr-
tavaju sa svjetovnim, kao to se spajaju more i pustinja. Pro-
roci govore i o moru pustinje. Kuranska sura ui da oni koji
putuju svijetom "shvaaju srcem ono to treba da shvate".
Bez takvih putnika ne bi bilo arapskih karata, koje u svoje
vrijeme bijahu najljepe na Mediteranu.
I karte su morale praviti ustupke. Kuran priznaje dva
mora, odvojena jedno od drugog pregradom. "Sedam mora"
spominje se samo u metaforama. Po Knjizi: "Sunce se kree
do odreene granice", Alah je Zemlju "prostro" i "izravnao".
Nema, dakle, antipoda na drugoj strani: karta bi trebala, kao i
ona starokranska, predstavljati samo jednu stranu. Prorok
je, meutim, pozdravio lae koje plove. Preporuio je da se
jede sve to dolazi iz mora i kiti onim to se u njemu nae.
Poticao je na osvajanje mora i napominjao da bitka dobivena
na njemu vrijedi koliko deset bitaka na kopnu: to potvruju
brojni "hadisi". Za pobjede na moru, za osvajanje Mediterana,
bile su nune pomorske karte.
Arapski su kartografi smjetali Jug na gornju stranu, a
Sjever dolje, kao to prilii njihovu pogledu na svijet. Glavni
su meridijan ucrtavali kraj Meke, kao to zahtijeva njihova
vjera. Na karte su unosili i Jedud i Medud (biblijski Gog
i Magog), kao to im nalae strogost vjere. Nisu prikazivali
morske nemani, koje ni Kuran ne spominje. Bilo je valjanih
kartografa meu Arapima, ne mogu im se ovdje nabrojiti sva
imena. Najpoznatiji od njih, Al-Idrisi, imao je dva nadimka:
Sicilijanac (Al-Sakali) po otoku na kojem je nastalo njegovo
djelo, i Kordobljanin (Al-Kortubi) po gradu u kojem je stekao
znanje, a roen je kraj samoga Gibraltara, u Ceuti koju Arapi
zovu Sebta. Pod okriljem normanskoga kralja Ruera II u Pa-
lermu, u dvanaestom stoljeu, radio je karte za "razonodu
onom tko eli putovati svijetom" (to je podnaslov njegova slav-
nog "Kitaba"), oslikao je svoje pozive na put i imenovao ih "vr-
tovima radosti": to su najljepi arapski vrtovi koje znam. Izra-
93
dio je golem zemljovid nazvan "Ruerova tabla", sav od sre-
bra, tri i pol metra dug, metar i pol irok, koji se ubrzo slo-
mio. Al-Idrisi je pripadao raznim kulturama, poznavao grke i
latinske izvore, kao i one s Bliskoga istoka. Od Ptolemeja je
preuzeo uenje o klimama i svakoj od njih dao posebnu boju:
mediteranski krug mu je "etvrta klima", u kojoj prevladavaju
zelena, modra kao more, uta kao pustinja, crvena od posve
svijetle do tamne, kakvi su izlasci i zalasci sunca nad morem i
pustinjom. Atlantski mu je ocean taman: Arapi ga zovu Mo-
rem tame (Bahr al-Zulumat). Al-Idrisijeve karte nisu prakti-
ne ali su lijepe. Bez premca su na srednjovjekovnom Medite-
ranu: za njegovu je umjetnost reeno daje mudeharska.
Arapi su potaknuli promet na mediteranskim obalama, ali
nisu zagospodarili morskim putovima. To je stvaralo dvojak
poloaj, koji je bio nelagodan ak i dok su bili najmoniji. Ka-
snije, meusobno podijeljeni, oslabljeni Reconquistom te, ko-
nano, potueni turskom silom, izgubili su prednost i u kar-
tografiji: na njihovim kartama odnos spram mora i pogled na
nj odaju enju. Pomorac Sindbad potraio je sreu na dru-
gim stranama, za sedam svojih putovanja, od Bagdada i
Omanskoga mora do rajskih otoka Indijskoga oceana. U plo-
vidbama te vrste sva su mora jedno, svako je drugo: on je si-
gurno pristao i u nekoj mediteranskoj luci, uz kapije kakve je
opisivao Ibn Batuta. To su morali znati arapski kartografi,
koji su tolike stvari znali. Na Al-Mukadasijevoj karti Sirije i
Palestine vidimo Said, ostatak nekadanjega Sidona, Sur koji
je sve to ostaje od Tira, Al-Latakieh na mjestu nekadanje
Laodikeje. U Tunisu, u gradu Sfaksu, Al-arfi je u devetom
stoljeu po hidri, esnaestom po kranskom kalendaru, po-
kuao oiviti zemljopisno predanje: jedna od njegovih najljep-
ih karata (koju sam naao u Kejruanu preslikanu na devinoj
koi) predoava Kabu u sreditu svijeta. Iz ove arapske prie,
u kojoj se previe navode pojedinosti moda pod utjecajem
istonjakih pripovjedaa, mogu se izvui pouke, valjane za
cijeli Mediteran.
Uoi otkria Novoga svijeta, geografi su napokon otkrili
onaj stari, na ptolemejskim kartama. U Rim i Firencu poet-
kom petnaestoga stoljea doao je Bizantinac Manuel Chrvso-
loras (navodim mu ime onako kako su ga najee pisali u
evropskim prijestolnicama koje je pohodio). Poslan je bio u
diplomatsku misiju s dvora Paleologa, koji su nastojali privui
94

pozornost Evrope na opasnost to je prijetila s Istoka. Chry-

soloras se bavio geografijom. Donio je iz Konstantinopolisa
rukopis Ptolemejeve "Geografije" sa dvadeset i sedam karata i
sedam klima. Poeo gaje prevoditi na latinski, ali gaje bolest
omela. Prijevod je preuzeo njegov uenik Jacopus Angelus. U
Parizu se nalazi portret Chrvsolorasa iz toga vremena: iroko
elo, umoran pogled, knjiga u rukama, stigmati bolesti na
licu, vjerojatno tuberkuloza, od koje je umro godine 1415. u
Konstanci. Oni koji su ga upoznali svjedoe daje imao neobi-
no pamenje i bio vrstan govornik (govorio je s jednakom stra-
u o Platonu i o Ptolemeju). O mladom Angelusu malo se
zna. O njihovoj se vezi poneto nasluuje. Angelus je svoj pri-
jevod posvetio papi Aleksandru V: po tome se moe zakljuiti
da je to bilo oko 1410. godine. Papa mu je oprostio grijehe i
blagoslovio ga. Spominje se takoer mecena po imenu Palla
Strozzi, koji je, navodno, prije Chrvsolorasova dolaska donio
rukopis "Geografije" u Firencu, ali to ovdje nije najvanije.
Povijest kartografije na Mediteranu biljei vie takvih scena:
karte su im ponekad sluile kao kulise.
Prijevod Ptolemejeva djela, s posvetom papi, poeo je kola-
ti u prijepisima, a zatim je (nakon Gutenbergova otkria)
tampan u gotovo svim evropskim sreditima, s dopunama u
tivu, s izmjenama na kartama, s novim tabulama (tabulae
modernae). Mnogi su uenjaci sudjelovali u tome. Kardinal
Nicolas de Cusa, Nicolaus Krebs pravim imenom, teolog i geo-
graf, dopunio je topografiju Srednje Evrope, koju je vidio kao
dio kontinenta blizak Mediteranu i nagnut prema njemu: ta-
kva predodba i danas moe posluiti u raspravi o granicama,
mediteranskim i srednjoevropskim.
Karte koje je donio Chrvsoloras bile su bezbojne. Pretpo-
stavlja se da su to mogle biti kopije koje je izradio nepoznati
mehanik Agathodaimon iz Aleksandrije. Valjalo ih je obojiti.
Cinquecento je uveo u slikarstvo vedute: more je na njima do-
bilo vei prostor i izrazitiju boju; na kartama takoer. Pitanja
projekcije postavljala su se i rjeavala usporedo s pitanjima
perspektive. Kartografi i slikari bili su upueni jedni na dru-
ge: Albrecht Diirer radio je na izdanju Ptolemeja; Martin de
Vos pomogao je pri izradi Orteliusova "Theatrum orbis terra-
rum"; Holbein Mlai suraivao je u raznim kartografskim ra-
dionicama; Mantegna je naslikao zemljovid na zidu palae u
Mantovi, koja se sruila; Leonardo je za Cesara Borgiu nacr-
96

tao kartu Imole,

sjedinjujui na ne-
obian nain kar-
tografsku projekci-
ju sa slikarskom
perspektivom. Tvo-
rac "Katalanskog
atlasa" Abraham
Cresques povezao
je, ve prije, karto-
grafski zanat s
umjetnou minija-
ture: iz njegove
kole proizila je,
vjerojatno, uvena
"Haggada", koju su
Sefardi donijeli iz
Barcelone na Bal-
kan. U Kvarneru, u
Koljunskom sa-
mostanu koji je na
malom otoiu uz
otok Krk gdje se
uva rijedak pri-
mjerak staroga iz-
danja Ptolemeja,
naiao sam na po-
sebne kopije pete i
este tabule (na
kojima su istona i
zapadna jadranska
obala), koje je, sudei po karakteristinim tamnoplavim boja-
ma, doradio u XV. stoljeu Francesco Berlinghieri iz Firence:
njegova se imena malo tko sjea. Pomorski kapetani u Italiji i
Dalmaciji, mletaki providuri na grkim otocima, znaajnici
diljem Mediterana vjeali su uokvirene karte u svojim domovi-
ma na najvidnijim mjestima: u istom redu gdje su raspelo, ex-
-voto i obiteljski portreti, u poast moru i pomorstvu.
O kartografima se malo zna, kao i o putnicima. Predstav-
ljati more i kopno, promatrati svijet, nije obian posao: oni
koji ga obavljaju nisu obini ljudi. Giacomo Gastaldi, inenjer
97

po struci, napustio je Pijemont da bi radio u Veneciji, a Pietro

Coppo (Hrvati mu piu ime Petar Kopi) otiao je iz Venecije u
Istru gdje je izradio najpouzdaniju kartu poluotoka; kamaldul
iz samostana Svetoga Mihovila u Muranu po imenu fra Mauro
poslao je svoj zemljovid u Lisabon kralju Alfonsu V, rivalu Se-
renissime; otac Marco Vincenzo Coronelli, iz reda Male brae,
osnovao je prvo geografsko drutvo u svijetu (Argonauti) te,
kao slubeni kartograf Republike Svetoga Marka, nainio gole-
mi globus za Kralja-Sunce koji jo moemo vidjeti u Versaille-
su. I Firenca i Genova imale su svoje kartografske radionice,
kao i jo neki talijanski gradovi. Slavi Italije pridonosili su i
stranci: dvojica velikih kartografa koji su u njoj radili dopisi-
vali su uz svoja latinizirana imena epiteton Germanicus.
Skromni Dubrovanin Vicko Demetrije Voli, koji je osnovao
kolu kartografije u Livornu, promijenio je svoje ime u Volci-
us. Dalje od obala naega mora nastala su remek-djela, od Be-
haimova globusa do Mercatorova "Atlasa". U manualima geo-
grafije zapisana su brojna imena. Meu njima se ne bi smjelo
izostaviti Piri Reisa, kartografa Otomanskog carstva: njegov
"Kitab-i-Bahriye" posveen je Sulejmanu Velianstvenom. Na
putu, pogotovo na plovidbi, ne susreemo sve one koje bi tre-
balo sresti, nego tek one na koje se namjerimo. Glavni su pu-
tovi vodili s Mediterana na druge obale: mata se sve vie za-
nosila oceanima, karte takoer.
Mediteranski su pomorci plovili s onim to su stekli na
svome moru. Zapisi s prvih velikih plovidbi (poneki brodski
dnevnik i slino) pokazuju kako se posade ude to su obale
koje otkrivaju drukije, kao da su oekivali da budu iste: oni
koji su na Mediteranu traili druga mora, kao da na drugim
morima trae Mediteran. Moda nije bez osnove pretpostavka,
koju pripisuju jednom od najveih antropologa naega vreme-
na, da su istraivai poli vie sa eljom da potvrde vlastite
predodbe, legende i vjerovanja - Atlantida, Hesperide, Zlat-
no runo, Eldorado, Arkadija, Eden - nego da doista otkriju
novi svijet. I to bi valjalo uzeti u obzir kad raspravljamo o me-
diteranskim granicama: one se ponekad pomiu do najdaljih
obala. Tek poto otkrijemo novi svijet i mora to ga oplakuju,
stjeemo drukiji odnos prema svijetu i moru na kojima smo
bili: mi koji nismo plovili oceanima nismo se izloili takvoj
kunji.
98

Imago mundi srednjega vijeka, stari disk sa tri kontinenta

i dva mora, s oceanskom rijekom oko njih, razbio se sam od
sebe. Trebalo je ne samo predstaviti novi prostor koji je otkri-
ven nego i pronai nov nain predstavljanja prostora. Merca-
tor je uveo u zemljopis figuru Atlasa, odvajajui znanost od
mita: u "Odiseji" titan Atlas dri na pleima stupove "koji raz-
dvajaju nebo od zemlje"; na Mercatorovu "Atlasu" svijet je dio
svemira, ali je i sam cjelina. Pokuaj francuskih kartografa da
proire naziv Neptun, u istom smislu kao i Atlas, nee biti
prihvaen: bio je previe anegdotian. Naslovi velikih karto-
grafskih radova odaju traenje drukije slike svijeta: "De sum-
ma totius orbis", "Civitas orbis terrarum", "Speculum orbis
terrarum", "Spiegel der Zeevaert", "The Mariners Mirrour",
"Theatrum orbis terrarum", "Teatro del Cielo e Terra", "Tea-
tri Europei", "Theatre frangois", "Liber chronicarum", "Uni-
versalis Cosmographia", "Cosmographicae meditationes de fa-
brica mundi et fabricati figura". Metafore ogledala (specu-
lum), pozornice (theatrum) i kruga (orbis) svjedoe o epskoj
ambiciji renesanse da predstavi svijet kao prizor, dogaaj ili
priu: na samom poetku ove knjige spomenuti su upravo ti
termini. Mediteran vie nije sredite svijeta, nego tek njegov
dio: trebat e mu vremena da sam sebe tako vidi i predstavi.
Neofite u kartografiji impresioniraju veliki zidni zemljovi-
di: elje, potrebe ili namjere onih koji na takav nain uveava-
ju ogledalo svijeta, pozornicu ili kulise teatra u kojem se svijet
dogaa, krug u kojem se vrti. Bio sam u vie poznatih mjesta
na kojima su takve karte dostupne, neke su me u mladosti
impresionirale: Galleria delle carte geografiche u Vatikanu,
napose uvena Terza loggia za koju je papa Pio IV (od Medi-
cija) uposlio najvrsnije majstore, kraj Lateranske palae koju
je papa Zaharije IX, za kojega tvrde da je i sam bio geograf,
ukrasio kartografskim freskama; Palazzo de Caprarola, ljeto-
valite obitelji Farnese kraj Rima, u kojem je Antonio Varese
oslikao zidove (na kojima je mnogo svjetovnih motiva); Palaz-
zo Vecchio u Firenci, Palazzo ducale u Veneciji, oltar kate-
drale u Herefordu, koji je uniten u drugom svjetskom ratu;
mozaik u Madabi s obrisima Svete zemlje i dijelovima Egipta
na podu nekadanje bizantske bazilike. Na takvim slikarijama
ponekad je manje vano samo more nego elja da se ono osvo-
ji i da se njime vlada. U Bekoj nacionalnoj biblioteci uva se
tapiserija na kojoj je prikazana plovidba od Genove do Tuni-
99

sa, pohod Karla V protiv Tuniana, prema kartonu flaman-

skog majstora Vermevana. Sultan Mehmed II, poto je zauzeo
Konstantinopolis, naruio je od grkoga geografa Georgiosa
Amirucesa reprodukcije Ptolemejevih tabula s legendama na
grkom i arapskom jeziku: da poslue kao motivi ilima tka-
nih u Anadoliji, koji nisu sauvani. I na slavnim francuskim
tapiserijama (onima iz Beauvaisa, primjerice) ima mora, ali
mnogo manje nego kopna, vie je Atlantika nego Mediterana.
Pogreno bi bilo, unato svemu, vezivati kartografiju za
epske ili dramske rodove: ona prua mnogobrojne primjere
skromnosti. Naziv mapa (mappa) znaio je na poetku obian
komad platna, kojim se mahalo u cirkusu: doao je moda iz
punskoga jezika; ne zna mu se tono porijeklo. Na zemljopi-
snim mapama dugo su se zadrale biblijske nemani, napose
na onim dijelovima na kojima su predstavljena tua mora: go-
leme ribe koje kese zube, kojima se kostrijee peraje, nalik na
Leviatana ili Rahaba. Mercatorovo je djelo i u tom pogledu pri-
jelomno: ono egzorcira kartu. Morskih nemani ima i u njegovu
"Atlasu", ali samo na stranicama koje je radio Hondius ili net-
ko drugi. Vidjeli smo u antiko doba geografiju kao kritiku ro-
mana. Mercator je promie u kritiku matarije. Voltaire e je
proglasiti kritikom tatine. Racionalistiki kartografi u Fran-
cuskoj (Cassini, stariji i mlai, koji su porijeklom s Juga) po-
kazat e u tom poslu strogost i mjeru. Papa Pavao V pokuao
je u enciklici s poetka XVII. stoljea pobiti nove ideje o Ze-
mlji i obraniti stara tumaenja Svetoga pisma. Prosvjetitelj-
stvo se suprotstavilo kranskom Mediteranu, kao i islam-
skom. Od sredine XVIII. stoljea osnovni meridijan prolazi
kroz Greenwich, daleko od Jeruzalema i Kabe. Karta postaje
laika, kao i pogled na more.
Velike su karte nastajale uz podrku moi. To potvruju i
posvete na njihovim kartuama: zahvaljuju onima koji ih po-
mau, uzdiu one koji ih tite. Kartografija je bila dravna taj-
na od Feniana do Bizanta. Ptolemejeve karte, do Chrvsolora-
sove misije, bile su pod slubenom kontrolom Istonoga Car-
stva. O panjolskim i portugalskim kartama malo se znalo (i
ovdje se one premalo spominju), politika velikih pomorskih
sila htjela je da tako bude: sve dok Baskijac Juan de la Cosa,
koji je pratio Kolumba, nije izradio na magareoj koi svoju
mapu Novoga svijeta. I ona je dugo prikrivana. Zamislite veliki
meunarodni sabor geografa kakav je portugalski knez Hen-
101

rik, prozvan Navigatorom, sazvao u Sagreu, kraj Rta Svetog

Vincenta, na samom kraju Evrope, na pragu velikih otkria:
shvatio je da bez karata nema spasa za zemlju koja je na rubu
kontinenta, kojoj zalee nije sklono, koju pritie ocean. Lu-
zitance su spasili jednako kartografi kao i pomorci. Njihova je
drava ustanovila slubu koja je, uz ostalo, nadzirala karto-
grafiju: asa de India. U Sevilji su kastiljski dravnici stvorili
analognu ustanovu: asa de Contratacion, koja je ovjeravala
obrasce karata (patron general). Vlast je tako cenzurirala
samu plovidbu, u stanovitoj mjeri i more. ak je i mala Du-
brovaka Republika pokuala podvrgnuti cenzuri dio istonog
Jadrana, Venecija cijelu jadransku obalu i dio mediteranske,
usprkos Genovi i Bizantu, arapskim Kalifima i Sultanu. Ze-
mlje koje nisu dale slubeni poloaj kartografskoj predstavi
ne biljee velikih pomorskih pothvata. Politika ima manje ili
vie udjela na starim i novim kartama: ona na svoj nain gleda
more i navodi nas da ga i mi tako gledamo. Mediteranska je po-
litika bila previe partikularna, nije uspjela cenzurirati oceane.
Zlatno doba mletake ili nizozemske kartografije vjerojat-
no je posljedica i nekih manje poznatih uzroka. I Mleani i Ni-
zozemci otimali su dio po dio zemlje od mora, jedni utvruju-
i lagunu na potopljenoj umi, drugi ograujui branom pol-
dere: to je, vjerojatno, stvaralo osobite odnose prema zemlji i
moru, koji su se izrazili na kartama. Ptolemej je u "Geografiji"
izdvojio kao posebnu disciplinu korograjlju: crtee i opise
mjesta i gradova, gledanih s broda ili s obale, s jarbola ili obli-
njeg humka, iz profila ili ptijeg leta. Renesansa je pobudila
zanimanje za taj dio zemljopisa. Korografske su karte radili
geografi i tipografi, bakropisci i izdavai, radionice i boteghe
u raznim dijelovima Italije, osobito u Mlecima. Istraivao sam
ih u "Marciani", nabavljao u posebnim knjiarama, razgledao
u privatnim zbirkama, upoznao neke od njihovih crtaa, od
Giovannija Andrea Vavassorija, koji je tampao prvu kartu Ja-
drana, do spomenutog oca Coronellija, preko Bordonea, Ro-
saccia, Ballina te napose Camocia (Camoccio ili Camutio pie
svoje ime na razne naine): njihove su karte nekad na poet-
ku, nekad na kraju ovih pogleda na odnose mora i obale. U
Camociovoj radionici, koja je nosila znak piramide [Al segno
della Piramide pie na njegovim izdanjima), radili su, meu
inim, Dalmatinci Natale Bonifacio (Bozo Bonifai) i Martino
Rota (Martin Koluni, ibenanin), vjerojatno sretni to ih
102

nije snala sudbina avuna (Schiavoni) kojih su jezik dobro

razumjeli, ije su vapaje mogli uti s galija u susjednoj luci,
kraj crkve Svetoga Marka. U istoj je radionici Grk Zenon (pot-
pisuje se Domenico Zenoi) izradio vie vrsnih karata, meu
kojima i onu koja prikazuje panjolske obale. Naao sam je,
kao i neke druge, u domu gostoljubiva kolekcionara iz Valen-
cije. Zenonovo je ime ostalo i u arhivima mletake kvesture:
zbog crtea, navodno skarednih, uz stihove suvremenog pje-
snika koji se divio Afroditinoj nagosti na golemoj koljci, uo-
kruenoj vedutom marine, platili su globu u zlatu i crta i iz-
dava Camocio. Mediteranska je cenzura zahtijevala od karto-
grafa da bude samo kartograf.
Dio ovih zabiljeki pisao sam na brodu Dodekanesos obi-
lazei otoke i spilje na njima. Izolari su moda najljepi puto-
pisi. Na korografskim kartama otoni su oblici esto izmijenje-
ni, ponekad proizvoljni: kao da crtaa zanimaju detalji vie
nego cjelina, moda i zato to su mnogi otoci i sami detalji, iz-
dvojeni iz cjeline. Oni su se uostalom mijenjali, morali su kat-
kad mijenjati i imena. Moemo zalutati meu imenima otoka
na starim kartama Mediterana.
Izolari su poseban rod slikarstva, knjievnosti i zemljopi-
sa. Neki od njih su mi sluili kao izvori: Bartolomeo dalli So-
netti, "Isolario"; Cristoforo Buondelmonte, "Liber insularum
archipelagi"; Benedetto Bordone, "Isolario nel cui si ragiona
di tutte le isole del mondo";
Camocio, "Le isole famose";
Tomaso Porcacchi, "L'isole le
piu famose del mondo"; Coro-
nelli (ne moemo izbjei da
njegovo ime ne ponovimo vie
puta), "Isolario" i "Mari, golfi,
isole". I Henricus Martellus
Germanicus kao i Matthaus
Merian, premda nisu s ovoga
mora, zamiljali su i crtali me-
diteranske otoke: Merian je vidio Veneciju kao jedinstven
otok, bolje moda nego ijedan korograf. I taj primjer pokazuje
koliko je vano voditi rauna o pogledu sa strane, s kontinen-
ta. Otona nadahnua nisu ni prolazna ni sluajna. Novo je
vrijeme dalo vee znaenje posebnosti: otoci su posebni. U
asu kad se sredite svijeta pomie s naega mora i ono pre-
103

staje da bude sredinjim morem, korografi s nostalgijom na-

pominju u izolarima da su i ovi otoci neobini i lijepi, da je
Mediteran ipak prvo od svih mora.
Uenjaci tvrde da je "Odiseja" pisana uz pomo izolara ili
portulana, koje je pjesnik imao pred sobom, kao to pomorci
imaju mape i zapise. Tako su nastajala velika djela o moru, ra-
znih rodova, koja e se dugo spominjati, kojima emo se vraa-
ti. Salinus je potkraj staroga vijeka sabrao mnogo prizora, do-
gaaja i pria koje su dugo zbunjivale geografe vie nego pisce.
Giambattista Ramusio, slijedei taj primjer, objavio je u jeku
renesanse tri goleme knjige "O plovidbama i putovanjima"
(Delle navigazioni e viaggi) zajedno s kartama koje su ih do-
punjavale. Njegovo je djelo imalo vie izdanja nego Ptolemejeva
"Geografija": mata i znanost od poetka su bili takmaci. U
panjolskoj su se, u vrijeme velikih otkria, sjedinila znan-
stvena i pomorska djela kakva su "Suma de geographia" Her-
nandeza de Encisa i "Arte de navegar" Pedra de Medine. U
Rimu je Bartolomeo Crescentio objelodanio "Mediteransku
nautiku" (Nautica Mediterranea), u kojoj je reeno gotovo sve
to se tada znalo o brodovima i brodogradnji: od vrste drveta,
kovina, konopa i smola do "planisfera ili karata za naviganje",
od vjetra i rue vjetrova do "temperamenta kapetana i morna-
ra". Hvalio je napose dubrovake kapetane, kao to je gospar
Nicolo Sagri, koga sugraani danas radije piu kao Nika Sa-
groevia. U takvim se djelima navode taksinomije, rod koji su
njegovali buntovni mislioci srednjega vijeka, bez kojih se, ini
nam se, ne moe pisati o mediteranskim temama: takav sam
postupak (to nije teko uoiti) pokuao slijediti.
Razmiljanje o putnicima i moreplovcima valja upotpuniti
ogledom o nainu na koji piu: o brodskom dnevniku kao
rodu. Oni koji ulau najvie strasti u putovanje i plovidbu ne
stiu zapisati gdje su sve bili i to su vidjeli: put im je vaniji
od putopisa. Marco Polo tek je u zatoenitvu diktirao svoje
uspomene Rustichellu (Rusticcianu), knjievniku iz Pie, koji
ih je zapisao konvencionalno, na francuskom jeziku koji je ne-
dovoljno poznavao. Ni Ibn Batuta nije uspio zavriti svoju ri-
hlu: govorio je u pero Ibn Duzai-al-Kaldiju, koji je, po milje-
nju strunjaka, stilizirao neka poglavlja u skladu s vlastitom
knjievnom ambicijom. Kolumbo je pisao pisma u kojima ima
malo opisa, namijenjena prije svega onima o kojima su ovisile
plovidbe, dok mu je brodski dnevnik ostao oskudan (suvre-
104

menici ga nisu, zapravo, ni upoznali). Vie je i bolje pisao nje-

gov suputnik s druge plovidbe, spomenuti Juan de la Cosa.
Kapetani su prepustili protokol pomonicima. Magellanu je
pisao, na francuskom jeziku, Mediteranac Antonio Pigafetta:
sjeam se njegova opisa strane ribe, sa iljastim zubima. Plo-
vidbe Vasca da Game pratio je povjesniar Joao de Barros:
bez njega bi slava Portugala bila, jamano, manja. Ima vie ta-
kvih primjera. Veliki su se istraivai apsolutno predavali
putu: sve je ostalo bilo manje vano. Takva se tenja oituje i
na kartama, na starim vie nego na novim, na Mediteranu pri-
je nego drugdje: more na karti i samo more postaju ponekad
jedno.
I katastarske karte, kakve se uvaju u opinskim arhivima
primorskih gradova, potvruju stanovite odnose zemlje s mo-
rem. Oznaeni posjedi pribliavaju se ponegdje obali do njezi-
na ruba, zauzimajui mjesta s kojih je vidik otvoren i ist.
Parcele koje su izloene vjetru i nepogodama, tamo gdje se od-
nosi izmeu mora i obale nisu razrijeili, esto mijenjaju vla-
snike ili pak postaju niijim: iz bojazni da ih more ne podruje
105

i potopi, ne oduzme zemlji ili gospodaru. Na pojedinim karta-

ma (naiao sam na njih u malom gradskom muzeju u Trogiru,
kraj palae ipiko) katastarski su pisari obojili raznim boja-
ma rubove Mediterana i posjede uz njih. Ne vjerujem da su to
uinili samo iz dokonosti, prije iz neke druge pobude: moda
i da istaknu poloaj zemlje spram mora.
I potanske karte sa slikama (motivi marine, plovidbe, la-
danja) uvaju se u obiteljskim krinjama, kao i stare fotografi-
je, crno-bijele, smee, sepija. Njih je teko razvrstati, ali bi
vrijedilo truda: i one imaju udjela u upoznavanju s morem i
primorjem, u sjeanju na jedno i na drugo. Izblijedjele su kao
i stare geografske karte. Podsjeaju kako se nekad prilazilo
moru, izlagalo mu tijelo, trailo na njemu poinak ili pustolo-
vinu. Kakve su bile rive ili moli, brodovi uz njih (sad ve oni
na paru), vedute: prizor na plai, dogaaj u luci, pria o kupa-
ici u zaljevu. Fotografije nisu karte (to redovito napominju
kartografi), ali ih ponekad zamjenjuju ili dopunjuju: na njima
takoer gledamo kakvo je more i dokle se prostire, upoznaje-
mo ga i prepoznajemo u isto vrijeme. Obiteljski su albumi
mnogima od nas bili prvi atlasi: more uoi susreta s morem.
Vikont Ferdinand-Marie de Lesseps upoznao je prve foto-
grafe. elio je da i oni prate radove na prokopavanju Sueskog
kanala. Kraj Gorkih jezera, Ballaha i Timsaha, na gradilitima
Bur-Seida i Ismailije, tadanje skromne kamere nisu mogle
same obaviti posao. U Pomorskom muzeju u Parizu izloene
su slike nalik na fotografije: "esto gradilite kraj Ismailije",
"Mediteranske vode pristiu u jezero Timsah" i druge. Na nji-
ma se dobro vidi kanal: mjestimice slijedi dijelove prevlake
koje su dubili sunji faraona Nekosa (Nechao) ili podanici
Ptolemeja II Filadelfa, koji su kasnije zatrpani po nalogu aba-
sidskog kalifa Abu-Dafer-al-Mensura i zasuti pustinjskim pi-
jeskom. Lessepsov prijatelj Said-paa, koga je Porta postavila
na prijestolje Egipta, morao je ukloniti, uz ostalo, i prepreku
vjere: Alah je postavio, pie u Kuranu, "pregradu izmeu dva-
ju mora". Kada je napokon kanal prokopan, unutranje more
postalo je moreuzom: prolazom izmeu dvaju oceana. Ljud-
ska je ruka promijenila i kartu Mediterana i predodbu o nje-
mu.
Kolekcionari starih karata okupljaju se u raznim prigoda-
ma. Prisustvovao sam njihovu skupu u Amalfiju. U tom ma-
lom gradu s velikom pomorskom slavom, u zaljevu Salerna,
106

komemorirana je obljetnica smrti Lea Barowa, emigranta iz

Rusije, moda najveeg kartografa dvadesetog stoljea. Pravo
mu je ime Leonid Barov, roen 1881, preminuo u tuini
1957. godine. Izdavao je desetljeima, uz goleme napore, kar-
tografski asopis "Imago mundi", selei se zajedno s njim iz
jedne zemlje u drugu. Prireena je, njemu u ast, izloba
"Rua vjetrova" i upriliena rasprava o njima, iz koje sam po-
jedine dijelove prenio u ovo poglavlje. (Usporednu sliku ranih
rua vjetrova, koju je objavio "Imago mundi", preuzeo sam ta-
koer s te izlobe.) Govorili su mnogi sudionici, od uenih ge-
ografa do samouka poput onih koje smo susretali u prvom di-
jelu "Mediteranskoga brevijara". Ne moe se tono utvrditi
jesu li Amalfitanci prvi ucrtali rue vjetrova na svoje karte,
kao to to pretpostavlja Crescentio, ali je vjerojatno da su ih
poznavali, kao i kompas, prije svojih rivala u Napulju i Ta-
rentskom zaljevu. Nema dokaza, kao ni za kompas, da su ih
preuzeli od Arapa (na kartama Al-Idrisija one se jo ne pojav-
ljuju) ili od Normana, ali se to ne moe ni porei. Na uvenoj
Pisanskoj karti, portulanu na pergamentu s kraja XIII. stolje-
107

a, dva su presjecita pravaca, jedan kraj Sardinije, drugi kraj

Rodosa, ali to nisu rue vjetrova u pravom smislu rijei. Nor-
denskiold tvrdi, u "Periplu", da na najstarijim portulanima
nema rua vjetrova. Ona koja se pojavila na Katalanskom atla-
su godine 1375. prva je koju znamo. idovska je dijaspora u
to vrijeme, prije egzoda s Iberijskog poluotoka, odravala veze
s lukama Afrike i Male Azije, napose s obalama Palestine. U
starim su se civilizacijama strane svijeta oznaavale bojama.
Prema nekim izvorima koji zasluuju panju, Hazari su tako
oznaavali vjetrove: moda su boje na ruama vjetrova u nekoj
vezi s pamenjem strana svijeta? Ispoetka su na tim ruama,
na mediteranskim kartama, prevladavale crna, crvena i zelena
boja, zatim su dole druge, prijelazne ili proizvoljne: odgova-
rale su vie pogledu nego pamenju.
Rua vjetrova opjevana je u poemi "La Sfera", koju je napi-
sao i oslikao Fiorentinac Gregorio (Gorio) Dati ili pak njegov
brat Leonardo (spor koji se poveo u Amalfiju oko toga tko je
autor "Sfere" ovdje nije vaan). Ruu vjetrova mnogi smatraju
amblemom, ali ona nije samo amblem. O njoj govore kao o me-
tafori, ali ona nije jedino metafora. Poznata su djela ili pred-
meti koji su je navijestili: Rimski fragment od mramora, koji
se uva u Pragu, podijeljen na dvanaest ili esnaest vjetrova; -
Kula vjetrova u Ateni s Andronikosovim satom koji nadvisuje
Tritonova figura; ploa koju su arheolozi iskopali u Maloj Aziji
kod Sipara, na kojoj je predoeno valovito more sa etiri zvi-
jezde na njemu; mozaik otkriven u ruevinama rimskoga nase-
lja Thuburbo-Majus nedaleko od Kartage, na kojem su dva
kruga s viebojnim krakovima. Raspravljalo se o znakovima i
simbolima na ruama vjetrova, o njihovim znaenjima i oblici-
ma, o astrolokim i kalendarskim zapisima uz njih, o podjeli
na 4, 8, 16, 32 dionice u krugu ili pak onoj na 12 i 24, to nije
samo zemljopisna, nego je i vremenska podjela. Za takozvane
kompasne rue ili vjetrulje, smjetene pod poklopac ili skafe-
ju, s oznakama strana svijeta ispod stakla i magnetske igle,
kau da su nastale na sjevernim morima. Prouavao ih je godi-
nama kapetan duge plovidbe Albert Schiick i predoio u vie
tomova svoga djela. Na ruama vjetrova slovo T nema znaenje
koje je imalo na T-O kartama: oznaava Sjever (Tramontana).
Sjeverna je strana jednom obiljeena iljkom ili kopljem (na
primjer u Gastaldija), drugi put zvijezdom sjevernjaom (Stel-
la mari). esto se javlja heraldiki znak ljiljanova cvijeta
109

[fleur de lys): on je, nakon kriarskih vojni, izraavao potova-

nje prema francuskoj kruni, za to su osobito zasluni more-
plovci iz Akvitanije. Na istonoj strani rue javlja se kri:
usmjeren prema Svetoj zemlji i Jeruzalemu, kranskom sre-
ditu svijeta i svetitu Mediterana.
Raznobojni prostori u rui vjetrova zovu se, zbog svog
oblika, rombovi. Rombovi s inicijalima glavnih vjetrova tvore
krunicu koja se u Italiji naziva rosone: jednako kao okrugli i
viebojni prozor na katedralama. Tee je izraditi novu, pravu
kartu negoli sagraditi katedralu. Latice rue izvan kruga po-
nekad su prikazane kao zublja: to se zove krije radosti [feu
de joie). Renesansni su kartografi poeli smanjivati broj rua
vjetrova ili ih posve izostavljati, vjerojatno da bi umanjili okul-
tno znaenje koje im je pridavano. One su se ipak vraale na
kartu: traili su ih moreplovci, koji su vjerovali da, poput
amajlija ili pulena na pramcu broda, donose sreu ili spaava-
ju posadu. Ne treba dvojiti je li rua vjetrova nastala na Medi-
teranu.
U amalfitanskoj nautikoj biblioteci ima kartografskih
knjiga koje to dokazuju. Naiao sam na djelo Zachariosa Lilli-
usa, vjerojatno Grka po porijeklu, izdano godine 1493. u Fi-
renci pod naslovom "Orbis Breviarium": nisam, naalost, prvi
pronaao takav naslov. Teko je odoljeti kunji da se od obi-
noga brevijara pokua napraviti evanelje: uz ovo biblijsko
more moda je to tee nego drugdje. Zacharios Lillius joj nije
odolio, kao to sigurno ni drugi nisu.
Vraam se na poetak ovog peripla. to vie znamo o na-
em moru, manje ga gledamo sami: Mediteran nije more sa-
moe.
110

III
Glosar

Za razumijevanje "Mediteranskog brevijara" korisno je poja-

sniti znaenja pojedinih pojmova ili naziva: i kontinentalcima
koji manje poznaju Mediteran, i Mediterancima koji znaju
samo svoj dio mora i obale. Kampanilizam koji postoji na oba-
li ne prestaje na moru, od jedne uvale do druge, od otoka do
otoka: na Mediteranu je mnogo zvonika i minareta.
Ne kanim nizati podatke o blagoj mediteranskoj klimi, po-
voljnim plimama i osekama, pogodnim lukama i nevelikim
udaljenostima (duina basena samo je oko dvije tisue milja,
irina najvie etiri stotine), o prednostima koje pruaju zalje-
vi i rijeke, o tome kako se stari svijet razvijao i ve uvelike
plovio svojim morem dok su drugi bojaljivo motrili puinu.
Takve je podatke lako nai u pomorskoj enciklopediji. Povi-
jest Mediterana ve je napisana.
U razliitim dijalektima moe se uoiti mediteranska koi-
ne rijei i stvari, stavova i nazora. Ima vie vrsta glosara u po-
morskoj literaturi, specijaliziranih za razne discipline. Njima
se mora sluiti onaj tko pie o Mediteranu: ovo je poglavlje
stoga naslovljeno: glosar.
Glosari imaju vie slobode nego drugi rjenici. Mogu se i-
tati napreskok, to kome treba i kako se kome svidi. Oni su
poseban rod: filoloki ili literarni. Najblii su moda medite-
ranskoj satiri: satura je najprije bila zdjela ispunjena junim
plodovima (lanx satura ili satira). Tek je poslije, zahvaljujui
Horacijevim i Juvenalovim spisima, dobila znaenje koje da-
nas ima. U predgovoru svom poliglotskom "Nautikom glosa-
ru" (ija su dva golema toma objavljena u Parizu godine 1848.
o troku Ministarstva mornarice), Augustin Jal, amater i po-
morac, primjeuje da se u tu vrstu literature "mogu unijeti
mnogobrojne pojedinosti, koje se ne daju unijeti u najopirni-
je rasprave, najoptereenije noticama" (str. 9). Notice na dnu
stranice obino su neasimilirani dio tiva: glosar je rod koji
pomae da se one izbjegnu. Glose koje slijede pomijeane su
na pladnju: jedne su filoloke, druge literarne. elio bih do-
puniti mnoge stvari koje su dotaknute u prethodnim dijelovi -
115
ma, uputiti na izvore s kojih sam crpio, predstaviti osobe koje
sam sreo na putu i plovidbi, koje su me svjetovale i pomogle
mi. Slijedio sam pouku starog Ptolemeja, koju su za njim po-
novili Ibn Haldun i Mercator: posluimo se svjedoenjem put-
nika koji su bili tamo gdje nismo bili i vidjeli ono to sami ni-
smo vidjeli. Tako sam postupao. Ovo nije glosar Mediterana,
nego samo jednog brevijara.
"Mediteran poprima vie imena, ovisno o zemljama do i-
jih obala dopire", napomenuo je jednostavno Mercator u svom
"Atlasu" (str. 30, Amsterdam 1609). Nazivi mora ovise o nje-
govu poloaju, o vezi sa zemljama koje oplakuje i pripadnosti
onima koji uza nj ive. Drevni su narodi, poput Egipana i Su-
mera, nazivali Mediteran Gornjim morem, po njegovu poloa-
ju u odnosu na njihovu zemlju. U Bibliji ima vie imena: Veli-
ko more {iam hagadol, Jo., I, 4), Zadnje more (ili more koje
je pozadi, iam ha - aharon, Deut., XI, 24), Filistejsko more
(iam p'litim, Exod., XXIII, 31). Ponekad se zvalo samo More:
zna se na koje se more misli. Semitska rije iam oznaavala je
sve velike vode: i mora, i jezera, i rijeke.
I Hekatej i Herodot zovu Mediteran Velikim morem. Tako
su ga nazivali i Feniani, koji su ga vjerojatno prvi oplovili.
Tukidid ga u "Peloponeskom ratu" imenuje, po pripadnosti,
Helenskim morem (I, 4). Za Grke je ono "nae more": taj e
naziv preuzeti od njih Rimljani i mnogi drugi nakon njih. Pla-
ton obazrivije kae: "more koje je pokraj nas" {par' hemin
thalassa, Phed., 113,a). U spisu poznatu pod nazivom "De
mundo", koji se moda pogreno pripisuje Aristotelu, sree-
mo sudbonosni naziv unutranje more (he eso thalassa,
111,8), u opreci s onim izvanjskim, Oceanom. Iz toga e imena
kasnije nastati, u latinskom prijevodu, Mediteran.
Filologija nam otkriva povijest naega mora. Pridjev medi-
terraneus nije bio otmjen. Gramatiar zlatne epohe Festus
preporuio je, umjesto njega, mediterreus, ali takve preporu-
ke malo tko slua kad se pojedine rijei ponu mnogo rabiti:
to je razdoblje u kojem Rim postaje pomorskom silom. Epitet
meditullius (nastao od tellus - zemlja, vjerojatno prema gr-
kom mesogaios - meuzemni) ve je bio arhaian. Mediter-
raneus je oznaavao prostor na kontinentu, okruen sa svih
strana zemljom, u opreci prema maritimus. Ciceron naziva
kontinentalce "najmediteranskijim ljudima" (homines maxi-
me mediterranei, Verr., II, 5). Imenicom mediterraneum
116

oznaavala se unutranjost zemalja (npr. u mnoini mediter-

ranea Galliae: kontinentalni dijelovi Galije). Budui da je
"unutranje more" i samo okrueno zemljom, isti se epitet po-
eo i za nj vezivati. U tom ga smislu rabi Solin u svojim kom-
pilacijama geografije i pripovijesti {Collectanea rerum mirabi-
lium, XVIII, 1), koje je znatieljno itao antiki svijet na zala-
sku i cijeli Srednji vijek. Isidor Seviljski preuzeo je taj opi
pridjev i pretvorio ga u vlastito ime: "Veliko je more (Mare
magnum) ono koje sa zapada iz oceana dotjee, okrenuto je
jugu i see prema sjeveru. Velikim se zove zato to su, u uspo-
redbi s njim, ostala mora manja. To je Mediteran, zato to
oplakuje okolnu zemlju (mediam terram) do istoka, dijelei
Evropu, Afriku i Aziju" ("De mediterraneo mari", Orig., XII,
117

16). Nae e se more tako, zahvaljujui autoritetu kranskog

poligrafa i sveca, prozvati Mediteranom: teko je odmjeriti ko-
liko su tome pridonijele Solinove "udesne pripovijesti". Oce-
an je dobio ime po mitskoj figuri Titanova sina: Mediteran je
stvarniji od mita.
Grci su imali vie naziva za more: hals je sol, more kao
tvar; pelagos je puina, more kao prizor; pontos je more kao
prostranstvo i put; thalassa je opi pojam (nepoznata porije-
kla, moda kretskoga), more kao iskustvo ili dogaaj; kolpos
znai njedro ili okrilje te na prisan nain oznaava dio mora
koje je obgrlilo obalu: dragu ili zaljev; laitma je morska dubi-
na, draga pjesnicima i samoubojicama. U tekstovima valjanih
pjesnika i pripovjedaa ti se nazivi dodaju jedan drugom tako
da, sastavljeni, umnaaju vlastita znaenja: tvar-prisutnost,
dubina-prostranstvo, put-puina, prizor-dogaaj i tako u ne-
dogled, kao to se i sami oblici mora dopunjuju i prelaze je-
dan u drugi. To odaje izobilje i bogatstvo iskustva koje su sta-
ri Grci stekli ivei uz Mediteran, plovei po njemu.
Rimljani su bili mnogo oskudniji. Temat mare (koji dijele
s mnogim drugim indoevropskim jezicima, na primjer sa sla-
venskim i italskim, ostavivi ga u nasljee romanskim idiomi-
ma) oznaavao je u poetku sve vode: morske, jezerske, rije-
ne. Kasnije su, oponaajui helenske uzore, i rimski pisci ra-
bili posuenice pontus i pelagus ili su pak latinskim rijeima
(sal, salum, aeauor) pridavali grka znaenja. U njihovim me-
taforama i figurama otkrivamo kontinentalne nazore i privre-
nost zemlji: arapi aeauorei govorilo se za puinu, u jednog
Vergilija nailazimo na usporedbu plovidbe s oranjem [mari
aeauor arandum, Aen. II, 780). Narodi se razlikuju i po tome
kako nazivaju more, koliko imaju imena za nj, kako se njima
slue.
Arapi su, za njima i Turci, nazivali Mediteran Rumelijskim
morem (tj. bizantijsko-rimskim): al-bahr al-rum. Ibn Haldun
ga zove i Sirijskim, u "Al-Mukadima", na vie mjesta. Tako ga
naziva i Al-Idrisi, u "Ruerovoj knjizi". Rije al-bahr znaila
je sve velike vode i jo uvijek oznaava najvaniju od njih:
Nil. Sauvao se i stari semitski naziv al-iam, arhaian i
knjievan. Muslimanski su narodi preveli na svoje jezike za-
jedniko ime Mediterana, koje je posvetio kranski etimolog:
al-bahr al-mutavisit.
118

More ima razliite rodove od obale do obale: u latinskom i

slavenskim jezicima srednjega je roda, u talijanskom je mu-
kog, u francuskom enskog, u panjolskom moe biti i mu-
koga i enskog, u arapskom ima dva muka imena, u grkom
je, kad se sloi vie naziva za nj, svih rodova. Teko je povui
granice izmeu jednog mora i drugoga: to obino nisu morske
granice; javlja se posesivnost ili pristranost prema vlastitom
moru. Po staroj grkoj poslovici onaj tko prijee rt Maleje, na
kraju Peloponeza, naputa domovinu. "Nae more ima veliku
prednost, u svakom pogledu, nad ostalim morima - pisao je
Strabon - i od njega treba poeti" (Geogr. II, 57). U "Ilijadi"
se spominju samo dva mora: Trako i Ikarsko. U "Odiseji"
nema posebnih imena: sve je more. U vezi s pripadnou poje-
dinih mora postavljaju se razna pitanja, napose kad je rije o
morima drugih zemalja. "Je li lijepo more drugih zemalja?"
pita se pjesnik (Fernando Pessoa, u poemi "Mornar"). Mnogi
odgovaraju nijeno na to pitanje ili ga uope ne postavljaju.
"Samo je more drugih zemalja lijepo" (ibid.): to je odgovor
onih koji su otplovili s Mediterana na druga mora, u Novi svi-
jet.
Mnogo je znaenja za koja nema rijei, koja se pridaju op-
em imenu mora, s osjeajem divljenja ili straha. U Ksenofon-
tovoj "Anabazi" zapisano je kako su grki vojnici, nakon dugo-
trajnog lutanja kopnom, doivjeli prizor mora: "More! More!
Te su rijei ile od usta do usta. Svi pohrlie prema njemu...
poee ljubiti jedni druge, plaui" (IV, 7). Svi su ugledali jed-
no more, svatko je vidio svoje. Taj se prizor ponavlja vjerojat-
no od prvog susreta ovjeka s morem: znaenje rijei prelazi
u uzvik i ushit, u izraze za koje rijei nisu dovoljne. Razlikuju
se oni koji more vide prvi put i koji ga prepoznaju, oni koji
su ga ponovno ugledali i koji mu se vraaju. Ponetko ga svaki
put vidi kao prvi put: to ovisi i o samome moru.
More je apsolutno, njegovi su nazivi relativni. Mediteran je
nazivan i Sjevernim i Junim morem. Herodot ga je, putujui
po Egiptu, vidio na sjeveru i po njemu ga nazivao boreia tha-
lassa (IV, 42). Naziv Juno more susreemo na renesansnim
kartama: ak i u geografskoj poemi "La Sfera" G. Datija spo-
minje se Mare del Sud. Ariosto ga na poetku "Bijesnog Or-
landa" zove: d'Africa U mare. Poznavaoci izumrlih jezika na-
pominju da se u civilizacijama, koje su strane svijeta obiljea-
vale bojama, nae more zvalo zelenim ili bijelim morem. Arapi
119

su sauvali naziv Bijelo more (al-bahr al-abyad): tom se bo-

jom oznaavala zapadna strana. I Turci su tako nazvali medi-
teransko more (Ak-deniz), Bugari takoer. U starijim narod-
nim pjesmama Junih Slavena spominje se, uz sinje, i bijelo
more, i to ne samo onda kada se talasa. I u novogrkom jezi-
ku takav naziv nije nepoznat, unato starom helenskom pre-
danju. Crveno more (Erythros pontos) bilo je nekad cijeli In-
dijski ocean: crvena je boja znaila Istok. Dananje Crveno
more Egipani prozvae Morem trske (iam n'ari - tako ga
biljei i Lexicon copticum Amadeusa Pevrona jo 1835. godi-
ne, str. 304). Crno more (Pontos Eivceinos) ima neobinu eti-
mologiju: pridjev euxenos, to znai gostoljubivo, zamijenio je
axeinos (negostoljubivo), kakvim se uinilo tragaima za zlat-
nim runom: posrijedi je moda puka etimologija, koja je sta-
roperzijskoj rijei akseana (taman, crn) promijenila smisao.
Crnom se bojom obiljeavao Sjever. U "Kabali" nalazimo po-
tvrde za razna znaenja boja. U dijelovima Balkana, na medi-
teranskim obalama i nedaleko od njih, ima toponima i hidro-
nima u kojima se, vjerojatno, kriju naznake pravaca ili strana
svijeta: rijeke Crni i Bijeli Drim, ije su vode posve nalik jed-
na na drugu, jednako kao Bijeli i Crni Timok u Srbiji, ili Crni
i Bijeli Iskar u Bugarskoj. Tako je moda bilo i s Crnom Go-
rom i Albanijom {alba - bijela), s Crvenom i Bijelom Hrvat-
skom (Croatia Alba - Dalmatia Inferior), koje se pod tim
nazivima spominju u zapisima popa Dukljanina. Na drugoj
strani, Bijeli i Plavi Nil, koji je prije bio zeleni, navode takoer
na slina tumaenja. Aurna obala (od arapskog arzak, to
znai plav) bila bi u tom sluaju zemljopisna oznaka, a ne obi-
ljeje posebna plavetnila. Smione tvrdnje nekih jezikoslovaca
predstavljaju Pelazge ili Pelaste, starosjedioce Helade koji su
nam navodno donijeli lozu i maslinu, kao bijeli narod, koji je
dao ime "pelakom" ili bijelom moru (pelagos ?). Zastanimo
pred tim mediteranskim pretpostavkama.
More je vieno s obale u raznim bojama, u svim preljevi-
ma modroga i zelenog, kao srebro i kao zlato po mjeseini ili
na suncu, kao ulje i kao sol danju ili nou, vedro poput neba
u Vergilijevim metaforama (caeruleum mare), tamno kao vino
u epitetonima Homerovim (oinops). Gdje smo vjerovali da su
posrijedi same boje ili slike, ponekad su ipak bile praktine
oznake: pravci ili strane svijeta. Ne mogu se time porei utje-
caji naih predodbi ili tlapnji: oni su, unato svemu, pridoni-
120

jeli da se pojedina imena prihvate, ustale ili zavole. Podsjeti-

mo jo jednom na rue vjetrova raznih boja, koje oznaavaju
strane svijeta na starim kartama, i priznajmo skromno, zajed-
no s Borgesom koji je volio Mediteran, poznavao ga i zapisao
u "Plovidbi", u zbirci "Blizak mjesec" godine 1925: "More je
prastari jezik koji ne umijem odgonetnuti". Imao sam te rijei
na umu istraujui nazive mora, listajui razne rjenike po-
morskih naroda, ispisujui stranice "Mediteranskog brevija-
ra", napose ovaj glosar.
Mediteran je sastavljen od mnogih manjih mora. Ona se
nazivaju, primijetio je ve Isidor Seviljski, "po pokrajinama"
ili "po narodima" ("a gentibus: Tuscum, Ligusticum, Dalma-
ticum", itd.), "po otocima", "po ljudskim sudbinama", "po us-
pomenama na kraljeve", "po obiajima stanovnika", ak i "po
gazu goveda" (a bovis transitu: Bosphores, Orig. XIII, 16).
Mnogo je naziva manjih mora u Velikom: kao da svatko eli,
pred svojom obalom, imati more za sebe. U drevnim vremeni-
ma nosili su vlastita imena Feniko, Kilikijsko, Lidijsko,
Ikarsko more, kasnije i Alboransko, Bibansko, Balearsko, e-
noveko, Tarentsko, Marsejsko, Gornje more i Donje more,
More Kandije i More Moreje. Imena su im se mijenjala. Ja-
dran je bio za Apolonija Roanina "jonski zaljev", za geografa
Strabona Jonsko je more dio "onog to danas zovemo Jadran-
skim zaljevom" (II, 5). Po "Djelima apostolskim", sveti je Pa-
vao plovio "Adrijom", koja je tada sezala do Krete i Malte
(XXVII, 27) a na nekim kopijama ptolemejskih karata plakala
i obale Sicilije. Hrvatski kralj Petar Kreimir zove ga, u jed-
noj ispravi iz godine 1069, "mare nostrum Dalmaticum".
Tako ga naziva i bizantijski car i ljetopisac Konstantin VII
Porfirogenet (Chron. V, 31). Turski putnik Evlija elebi daje
mu u svom "Putopisu" (Seijahatnamesi) dva imena: Venedik
Kor jezi (Venecijanski zaljev), kako se u njegovo vrijeme zvalo,
i Korfez Deryasi, na stariji, perzijski nain.
O mediteranskim granicama govori se u Platonovu "Fedo-
nu": Sokrat u tom dijalogu spominje "one koji prebivaju od
Fazisa do Herkulovih stupova, najednom malom dijelu zemlje
oko mora, kao mravi ili abe oko bare" (II, 56). Obale su gra-
nice mora, ne Mediterana. One se ponegdje i zovu po moru:
ta epithalattia, ta parathalattia, ta paralia oznaavaju, na
razne naine, primorje (rije primorje, ini se, skovana je po
tom obrascu). Epeiros je vrsta zemlja (kao pokrajina Epir),
121

terra firma, kako su tu rije preveli Latini i mi za njima.

Khersos je zemlja kao pokrajina (po tome je dobio ime Her-
son u Ukrajini, nedaleko od ua Dnjepra). Eion je obala uop-
e, i morska i rijena, aigialos je alo (ta se rije sauvala u
imenu ljekovite plae Igalo, u Boki Kotorskoj). Akte bijae
strma obala (od nje dolazi ime zlosretnog Akteona u starom
mitu), a rakhia jo strmija. Ima mnogo naziva u Grka: njihova
je obala razgranata i raznolika. S nje se na razne naine gle-
dalo na zalee i njegove stanovnike. Grki nam jezik nudi pa-
radigme koje vrijede za mnoge mediteranske jezike: epithalat-
tidios je primorac, khersaios je kontinentalac, razlika meu
njima naznaena je u Platonovim "Zakonima" (704,b). Hero-
dot je zabiljeio opreku izmeu otoana (nesiotes) i stanovni-
ka unutranjosti (epeirotes). U Aristofana, u "abama" (204),
sreemo karakteristian naziv athalattotos: onaj koji morem
nije ovlaen ni osoljen. Atiki duh na obali smatrao je Beoa-
ne iz zalea dostojnim prezira: Gregorije Cipranin se rugao
njihovoj pameti (Boiotion nous, III, 45), Makarije ih je nazvao
svinjama (Boiotia hys, II, 79). Takve obrasce, s golemim bro-
jem epitetona i tropa koje su filozofi i pisci uveli u klasinu
kulturu, nai emo u raznim jezicima, du cijele obale, u svim
vremenima. Najvie ih je vjerojatno u Italiji: najrasprostranje-
niji od njih, cafone, nastao je u Napulju i dobio ire znaenje
i na jugu i na sjeveru zemlje; terrone je opi naziv za konti-
nentalce, palentone posebni, gabibbo u Genovi ili tamarro u
Abruzzima jesu regionalizmi. Ve su Pompejani, po Strabonu,
s podsmijehom govorili o susjedima iza prvih breuljaka (Nu-
ceria, Nola, Acerra). U Bibliji, u "Knjizi Sirahovoj", spominju
se nesnoljivosti izmeu idova iz unutranjosti i Filistejaca s
obale (L,25,c): vjerojatno su i oni davali nadimke jedni drugi-
ma, koje Sveto pismo nije smatralo dostojnim spomena. Arapi
svoje gortake nazivaju bali, Bugari za svoje kau Balkan-
di. Naa rije abar ne znai na cijeloj obali isto: jednom se
tako zove kontinentalac, drugi put susjed, Talijan. U uglae-
noj francuskoj terminologiji postoji naziv cul-terreux, koji se
ne da prevesti. Provansalci imaju svoje nazive za Francuze,
Katalonci za Aragonce, Dalmatinci za Vlahe iz Dalmatinske za-
gore, Bokelji za Crnogorce, i sve tako redom. Te su uloge
odavno poznate, i u komedijama i u tragedijama, na mnogim
otvorenim pozornicama Mediterana.
122

Narodi su silazili na more i nazivali ga razliitim imenima.

Izbivi na Jadransko more, Juni su Slaveni uli grke i ro-
manske nazive za prizor koji se pred njima otvorio. Neki filo-
lozi tvrde da su narjeja kojima su govorili promijenila foneti-
ku i prilagodila je okolini. Zadrali su vlastitu rije more. U
susretu s Grcima sluali su thalassa: tako su poeli zvati va-
love, more koje se talasa. Naziv pelagos sauvao se na jugu
Jadrana, oko otoka Sipana (pelagat znai loviti dalje od oba-
le, na puini; otoii skupine Palagrua na Jadranu, kao i Iso-
le Pelagose juno od Apenina, dobili su po njemu ime). Od ri-
jei kolpos ostao je na nekoliko mjesta, oko Elafitskih ili Jele-
njih otoka kulaf: ii na kulaf znai loviti na puini; od te je ri-
jei doao venetski goljo, koji je postao sveopim nazivom.
Objanjenja uz more najee su oskudna. Oni koji su odavno
na moru ne nazivaju ga vodom, eljad s kopna esto ga tako
zove. Nai su preci donijeli iz pradomovine rijei laa, brod,
korab(lja), veslo, jedro. Jarbola nisu imali: on je od latinskog
stabla. Imali su vlastitu udicu, osti, vr(v)e, mreu. Ovu po-
sljednju, kojom su lovili po rijeci, posudili su usput Maari-
ma i Rumunjima, u ijim se jezicima zadrala. Rije vlak
(tako su stari Slaveni zvali mreu potegau) preuzeli su sje-
verni krajevi Grke i njome zamijenili antiki griphos (o tome
iscrpno pie jezikoslovac Petar Skok u knjizi "Naa pomorska
i ribarska terminologija na Jadranu", Split 1933). Od stanov-
nika nekadanje rimske provincije i bizantske teme, od Ilira i
dalmatinskih Romana, doljaci su batinili mnotvo naziva: za
ribe kakve prije nisu jeli, za sprave kojima nisu raspolagali,
za orua kakvim se nisu sluili. Talijani, napose Mleani, zna-
li su vie o moru: od njih je svatko poneto nauio na Medite-
ranu.
eki polihistor i filolog Konstantin Jireek pokazao je
kako slavenski jezici imaju mnogo zajednikih naziva za rije-
ke i vode uope, vie negoli za obale i mora (v. "Geschichte
der Serben", I, str. 63, Gotha 1911). Prouavajui toponimiju
na istonoj obali Jadrana na je strunjak Petar imunovi
zakljuio: "Ni hrvatska toponimija ni zemljopisna nomenkla-
tura ne mogu potvrditi da su Hrvati posve ovladali morem i da
su za sve potrebe u vezi s geomorfonimima, pomorstvom, ri-
barstvom, brodarstvom, brodogradnjom - ivljenjem na
moru i od mora - iznali jezine ekvivalentne izraze i stvorili
potpunu i potpuno svoju talasonimijsku terminologiju"
123

("Istonojadranska toponimija", str. 252, Split 1986). Za utje-

hu, moe se navesti i miljenje talijanskog strunjaka M. Cor-
telazza, koje se odnosi na drugu obalu Jadrana, na nae uite-
lje: "U talijanskom pomorskom leksiku apsolutno prevladava
komponenta kopnenog porijekla" (v. "Bollettino dell'Atlante
linguistico Mediterraneo", VIII-IX, 1966-1967, pp. 67-77).
Svi smo ipak roeni na zemlji. Teko je prosuditi koliko je
tko zaetnik a koliko batinik na Mediteranu, kad je jedno a
kad drugo: valja razlikovati pomorsku vjetinu od samoga
osjeanja mora.
Imenima i oblicima brodova nije lako odrediti porijeklo i
pripadnost. Rije barka, koju su prihvatili gotovo svi narodi,
ne zna se ija je. Pretpostavlja se da dolazi iz staroga Egipta.
Egipani su je takoer od nekoga preuzeli. Rabili su je Feni-
ani i Puni, Grci i Rimljani. Najstarija barka zvala se, u mno-
gim jezicima, drvo (na arapskom al'ud od ega dolazi leut, ta-
lijanski i panjolski legno i leno). Laa, koja je baltoslaven-
skog porijekla (lodia, od oldia), takoer je znaila drveni tru-
pac (monoksil). Korijene latinske rijei navis zatjeemo u
124

sanskrtu, u grkom, u keltskim govorima, u armenskim dija-

lektima: ne zna se ija je bila. Ni porijeklo galije (galea, gale-
one, galeota, galera itd.) nije razjanjeno, premda je plovila
po svim morima i spominjala se, s ponosom ili oajem, na
svim jezicima: ni Meyer-Liibkeov "Romanisches etvmologi-
sches W6rterbuch" nije ustanovio odakle dolazi. Talijanski
etimolozi C. Battisti i G. Alessio pretpostavljaju da je "relikt
iz ilirskog supstrata proirenog od dalmatinskih obala do Ve-
necije" (v. "Dizionario etimologico italiano", sv. II, Firenze
1951): galea bi bila neka vrsta kornjae (testuggine), koja,
kad se kree, slii lai s jednim ili dva reda vesala. I korablja
dolazi iz Grke (korabion), ula je u slavenske jezike prije se-
oba naroda, moe se dovesti u vezu s imenom nekoga kukca
ili raka (karabos, v. Aristotel: "Historia animalium", 531b,
25). Ti primjeri, kao i mnogi drugi koje ne kanim nabrajati,
odaju zajednike oblike, tvorbe, metafore. Ponekad - gdje ne
vidimo prvoga izvora ili poela - kao da rijei i stvari izranja-
ju iz samog mora, Mediterana.
Brod se povezuje sa starim slavenskim glagolom bresti-
bredo, to znai gaziti, pregaziti, prijei preko vode. Porijeklo
mu je, oito, kontinentalno. "Pomorski rjenik" Radovana Vi-
dovia (Split 1984), blizak "Pomorskom glosaru" A. Jala, uz
brod, navodi (prema "naim izvorima", starijim) slijedee nazi-
ve, najee grkoga, latinskog i romanskog korijena: "banzo,
barca (barka), bastasia, bastassiza (bastaica), batel, ber-
gantinus (brigantin), biremis (isto to i/usta), barcon, barco-
sa, barcusius (brago?), carabus (korablja), caraca, cara-
chia, casselata, chelandia, cocha, codura, drievo, dromo,Jri-
gada, fusta (futa), galea (galija), galera, galion (galiun),
grippus(grip), gumbara, kravela (kao i korablja, gr. kara-
bos), katrga (katurga), laa, lembus, lignum (drievo, legno),
linter, londra, marziliana, navicula, navigium, navis, orma-
nica, plav, saeta sagittea, sagiteda, saita, (bit e i ajka
odatle potekla), saena, ebeka (ambek), tartana, treciones
(galeae), triremis, zolla, zopula" (op. cit. str. 70). Ima jo na-
ziva za brodove razne vrste. Isti autor pobija predrasude o do-
broj prehrani koju su uivale brodske posade, sluei se citati-
ma iz dnevnika pomoraca, kakvi nisu uobiajeni u normativnoj
leksikografiji, kakvima je mjesto u rodu glosara: "Slano meso,
kupljeno u barjelima u Trstu, Italiji, Engleskoj, Marsiliji bilo je
crno i mravo kao psee: engleske galete bile su neukusne i
125

tvrde kao ploe, nijesu se mogle razmoiti ni u kafi ni u vodi, a

njih su veina kapetana volili kupovati radi tednje poto bi se
manje potroilo, nego one od Odese i Genove, koje bi se frnjo-
kulom slomile. Menu na jedrenjaama nije se mnogo mijenjao.
Ujutro za ruak tvrdoga hljeba; a rijetko bi na kojem brodu
davali kafu ili aj; za objed supa i slano meso, a za veeru
gvacet i katkad slano meso na salatu s krtolom. U lukama
mjesto slanoga mesa kupovali bi fresko, ali ne meso, ve glave
govee, to je najcjenje, bez mozga i jezika, a na manjim bro-
dovima od pet do est lanova posade kupilo bi se po pola gla-
ve. Od ove je morao kuvar neto da otkine i naini za kapetana
i skrivana dva bifteka. Masti se na brodovima posve malo tro-
ilo jer bi se ipula za gvacet pofrigala na pretilini koja bi se
spjenila na orbi od slanoga mesa... Posada ispod prove jela je
zajedno iz jedne gamele, jedini je nostromo imao svoj tanjur, a
vodu, od kapetana do moca, svi smo pili s pionom na bavi.
Jedino u lukama kamarot bi za kapetana i skrivana napu-
nio bocun a za nostroma i posadu mogla se uzeti bokara"
(ibid. str. 301-302). Vidovi je taj navod uzeo iz knjige "Uspo-
mene iz pomorskog ivota" koju je pomorac Vlado Iveli obja-
vio 1933. u Splitu. Mediteranci itaju sline glosare kao neku
vrstu memoara, a to oni ponekad i jesu. Takav je, oito, i gole-
mi "Atlante linguistico mediterraneo" koji odavno izlazi u na-
stavcima u Veneciji (glavni mu je urednik bio Dubrovanin
Mirko Deanovi, 1890-1984). Ti se nastavci jo uvijek doeku-
ju na Mediteranu s ushienjima ili prosvjedima, s nostalgijom.
Dubrovanin Bozo Cvjetkovi, koji je na poetku XX. sto-
ljea, po sugestiji kritiara Jovana Skerlia, pokuao nainiti
neku vrstu brevijara, jo kraeg od ovog, pod naslovom
"Estetska oceanografija" (Dubrovnik 1920, izd. De Giulli), pi-
sao je, u jeku prvoga svjetskog rata, o starim dubrovakim
brodogradilitima. Mala republika (mala po prostranstvu)
imaae brojne skvere (ili kare, kako se u njoj govorilo), u
gradu Dubrovniku i predgrau Gruu, u Cavtatu, upi i na
Rijeci Dubrovakoj, u Zatonu te na otocima Lopudu i ipanu,
u Slanom i Stonu na Peljecu: tu bijahu porinuti "jaki nizovi
galija, pulaka, karaka, nava i slinih velikih jedrenjaa koje
pronijee slavu Sv. Vlaha od bajnog Levanta do Herkulovih
stupova, a odavde do mranog (sic!) i prkosnog Albiona, Ko-
lumbovog kopna i putevima Vaska da Game do otadbine Kali-
dasa i nebotinog prijestolja Bhagavata". Tako pie pravi Me-
126

diteranac. uveni kver, utemeljen u Gruu 1526, opisuje na

slian nain: "provienje svim potrebitim spravama kao arga-
nima, maljima, vaima, sjekirama, puntalima pa svim potrebi-
tim stvarima za ouvanje i opremu jedrenjaa. Blizu kvera
redae se veliki magazini za drvlja, katram, konope, sidra, itd.
Na kveru je bila podignuta kua u kojoj je mogao stanovati
brodovlasnik i nadzirati izgradnju svoga broda. Prebogato gra-
divo za gragjenje davao je onda dobro poumljen Srgj pa
Mljet, Arbanija, Neretva, Senj, a osobito brda Sant Angelo i
Gargano u Apuliji. Prote, kalafate, marangune i drugo osoblje
kvera davae Dubrovnik, Gru i okolica" ("Dubrovako bro-
dogradilite", str. 5-6, Dubrovnik 1917, pieva naklada).
Dragocjene podatke o brodovima i brodogradnji nalazimo
u radovima nadahnutih diletanata. Obilazio sam vaporetom
otoke mletake lagune, bio na Torcellu, Buranu, u Muranu
gdje sam se divio, kao i ostali, puhaima stakla, na Mazzorbu i
Malamoccu na kojem je nekad bilo sjedite uprave, vidio sam
isole Realtine i napokon Chioggiu. Dopao mije u ruke svojevr-
stan glosar u dva toma, pod naslovom: "Calafati, squeri e bar-
che di Chiogga" (izdan uz pomo municipija u Chioggi godine
1985, autor se zove Dino Memmo). Iz njega se moe mnogo na-
uiti: to je jedno malo mjesto dalo velikoj mletakoj sili, kako
se u njemu razvijalo brodarstvo (galafa') i po koju cijenu, kad
su nastali korporativni statuti brodograditelja, zvani mariego-
le (prva se mariegola spominje u proljee 1211), kakva su
sve sidra postojala prije uzoritog renesansnog sidra (ancora
rinascimentale) i koji timuni prije navarskog timuna, otkud
razni alati i njihovi nazivi: curiaga, canagola, chissa, gala ili
gala verta, catarafa i cartabon, polachina, cortelo, verna,
becanela a due ili becanela a tre, alzana, berlasso ili imber-
lasso. U starom i simpatinom venecijanskom glosaru Giusep-
pea Boerija ("Dialetto veneto", Venezia MDCCCXXIX) malo je
koja od tih rijei zabiljeena. Ne treba ih ni ovdje prevoditi.
One nisu razumljive gotovo nijednom Talijanu, ak ni Mleani-
nu, ako starih Mleana jo ima, jednako kao to dalmatinizme
koje sam navodio ne razumiju panonski Hrvati, a pogotovu ne
Srbi, Bosanci ili Crnogorci. ini se daje isto tako i na drugim
obalama i u njihovu zaleu, od Magreba, preko Libije i Palesti-
ne, Sirije i June Anadolije, do Provanse, Katalonije, Aragona
i Gibraltara. I to je jedna od znaajki Mediterana.
127

Izgubljeno je djelo Timosthena, admirala Ptolemeja II, au-

tora deset knjiga "O lukama". Da nije, vie bismo znali o sta-
rim lukama. Na njih ne treba gledati samo s praktine strane,
mislei na terete koji se u njima istovarahu i utovarahu, na
odvoz i dovoz brodovima. One su postojale i prije brodova. Iz
njih su prvi pomorci, na drvenim trupcima, poli na drugu
obalu. Grci su izdvajali luku koja je nastala sama od sebe, po
prirodi stvari, voljom mora: limen autofnes, meu prvima je
spominje povjesniar Tukidid (I, 93). Pelago-limen, prema
opisu stratega Polvena (III, 9), bila je na kamenitu nasipu, s
dugim molima. Feniani su gradili luke koje su imale po dva
pristanita, za suprotne vjetrove: odabrali su najbolja mjesta
Mediterana, oznaavali ih suglasnicima MHVZ (ne znamo ka-
kvi su se samoglasnici izgovarali meu njima).
Mnogi su u naem stoljeu istraivali stare luke, ronili do
njihovih potonulih mola, obraslih algama, koljkama i travu-
ljom, ili su pak kopali po mulju, pijesku i zemlji koja ih je za-
trpala. Grupa francuskih arheologa prekopala je mjesta na
kojima se nalazio Bvblos (Maurice Dunand: "Les fouilles de
Bvblos", Pari 1937): obuzeo me strah itajui izvjetaj o
tome to je sve tamo pronaeno, ega je bilo, kako je propalo
u luci po kojoj je vjerojatno dobila ime najitanija knjiga svije-
ta. Zapisi inenjera Gastona Jondeta, koji je istraivao (od
1910. do 1915) podvodne ostatke luke Faros, kraj Aleksan-
drije, svjedoe o vjetini starih graditelja: dva velika lukobra-
na, dugi po dva i pol kilometra, iroki preko ezdeset metara
svaki, na gromadama donijetim iz kamenoloma u Mexu, spoje-
nim bez cementa i buke, sloenim po minoskom obrascu, iz-
meu nekadanjeg otoia i brda Abu -Bakar. Vidio sam i
Pozzuoli, kraj Napulja, ije su obale potonule (Portus Iulius,
Baia, Campi Flegrei u Kampaniji), gdje povijest biljei jedan
od najveih pothvata luke inenjerije, ostvaren uz pomo vul-
kanskog pijeska (puteolanus pulvis) to se u dodiru s vodom,
slanom ili slatkom, pretvara u najtvri cement: spominju ga
kao jedno od uda ovoga svijeta Seneka (Quaest. nat. III, 35) i
poznavalac arhitekture Vitruvije (II, 6). Nedaleko od hrama
Serapide, napol utonulog u moru, na oko desetak metara du-
bine nalazi se nekadanja radionica kipara. Tu se iskrcao sve-
ti Pavao na putu za Rim. Tuda je prolazila via domitiana. Taj
je predio izabrao Petronije za okvir svoga "Satvricona", "Tri-
malhionove gozbe". Na odlasku iz Pozzuolija naao sam Mar-
128

cijalov epigram o matronama koje su u oblinje ljetovalite

Baia (takoer potopljeno) dolazile kao Penelope a vraale se iz
njega kao Helene (I, 63). Mol u Pozzuoliju bio je jedan od naj-
slavnijih. Vraajui se otud pronaao sam nepoznato djelo Ru-
era Bokovia, naslovljeno "Del porto di Rimini" (izdano u
Pesaru, MDCCLXV). Znanstvenika koji se bavio kozmologijom
i nazreo teoriju atoma, Dubrovanina koji je uao u bratovti-
nu jezuita i natjecao se u matematici s D'Alembertom, koji je
izmjerio duinu meridijana izmeu Rima i Riminija, gradski
su oci pozvali da postavi i rijei pitanje njihove luke: to govori
o mjestu luke u poretku stvari na Mediteranu.
O odnosu luka i vrata pisali su drugi glosari (v. Georges
Dumezil: "Fetes romaines d'ete et d'automne", pogl. "Ports et
Portes"). Oba ta naziva imaju isti korijen u latinskome i ro-
manskim jezicima. Svetkovina Portunasa, boanstva luka i za-
titnika vrata (Deus portuum portarumque praeses) odrava-
la se potkraj kanikula, 17. augusta, a njegovo svetite nalazilo
se kraj rijeke, mosta i luke, "in portu Tiberino", po Varono-
vim rijeima (VI, 9). U starim kalendarima vidimo da se luke
129

sveanosti (zvane portunalia, zamislimo kakve su mogle biti!)

nazivahu takoer Tibernalia. Luke i svetkovine meusobno
su povezane. Odnos luke, vrata i ua rijeka, o kojima sam
prije govorio, ima vie znaenja u kulturama Mediterana, koja
nisam uspio odgonetnuti.
Ima jo takvih primjera, od kojih je zapravo zapoeo rad
na ovoj knjizi (sve ostalo na to se nadovezalo). Potonule luke
neka su vrsta nekropola. Dijele istu sudbinu kao i gradovi ili
otoci koji su potonuli: na slian ih nain obavijaju tajne, prate
pitanja, slijede pouke. Neke su istraene u tanine, druge se
vie ne mogu istraiti. Luka u Tiru, jedna od najstarijih za
koje se zna, povezala je otok s kopnom (takve su luke bile naj-
pogodnije), imala je lukobrane kadre da odbiju najjae vale:
njezini su ostaci strili iz mora sve do novoga doba, poput hri-
di (vidio sam ih najednom bakropisu iz godine 1836); neki se
dijelovi jo uvijek razaznaju na dnu, u dane kad je povrina
nepomuena; ronioci su na tom mjestu pronali Posejdonov
kip, koji, kao u znak prkosa, dri u ruci morskoga konjica. O
luci grada Helike, njezinu naglom i traginom potonuu u
vode Korintskog zaljeva, govorilo se stoljeima sa strahom i
oprezom, pisali su o njoj ljetopisci i povjesniari. uvena Apo-
lonija, na libijskoj obali, sa dvije prostrane luke graene po
fenikom uzoru (zatiene lukobranima i povezane jedna s
drugom), donijela je susjednoj Kireni golema blaga izvozei
ito u Ostiju: i ona je potonula, unato svojoj ljepoti i zatitni-
ku po kojem je dobila ime. I tu se vide ostaci, kad se more
smiri i postane prozirno. Na afrikoj strani ima vie takvih
prizora: Utika, na primjer, kraj Kartage, gdje je teko rei to
je unitila ljudska zloa a to gnjev mora (i Utika je bila, pri-
pomenimo, otona luka). Slina je sudbina pogodila ratnu
luku Misenum, nedaleko od Pozzuolija, koja se inila neosvo-
jivom, oslonjena na goleme blokove i teke kesone, usaene u
morsko dno vjetinom koju su Rimljani nauili od Etruana i
Kartaana te usavrili bolje nego itko drugi. Kraj dananjeg
Marseillea naena su debla od bora i crnike, na koja se osla-
njala luka stare Masalije, koju su osnovali Grci iz Fokeje est
stoljea prije Kristova roenja i iz koje je Piteja krenuo na pe-
riplus prema dalekom sjeveru i posljednjoj Tuli: i ona je poto-
nula. Zapadno od nje, blizu dananjeg zatona Saint-Gervais,
u dubini od etiri do pet metara, prepoznavao sam kamene
mole, stupove graevina, moda i kipove bogova, na mjestu
130

zvanu Fos-sur-Mer, u mulju koji je nanijela Rhona (rijeke e-

sto sudjeluju u takvim urotama). Uza sam Posilip lee, na
dnu, ostaci grke Partenope i emporija Paleopolisa; kraj njih
se, u moru, vide ponekad bive luke, u Gaioli i Marecchianu,
istono od mjesta zvana asa degli piriti. Potonula je u ne-
povrat i Matza na Siciliji, poznata iz vremena procvata toga
slavnog otoka. Na jadranskom otoku Pagu bila je i propala
luka ilirskih Liburna, zvana Cissa ili Kissa. Njezini se ostaci
jo istrauju. Sreo sam Rovinjane koji vjeruju da otud potje-
u. I na Brijunima je jedna potonula luka. Mnogo je jo takvih
mjesta, mnoga nisam obiao. S tim se prizorima nerado poi-
stovjeujemo: svatko je ponekad potonula luka, na Jadranu ili
na Mediteranu.
I otoci su, kao mora, mijenjali imena. Ne zna se uvijek za-
to je bilo tako. Mijenjali su i vladare i stanovnike koji su ih
imenovali. Diodor Sicilski, koji je u svojoj "Historijskoj biblio-
teci" posvetio cijelu knjigu otocima (nesiotike), objasnio je
kako je i zato njegova rodna Sicilija, "koja se najprije zvala
Trinakrija zbog svoga oblika (sa tri velika rta poput triju ilja-
ka), nazvana poslije Sikanija, po Sikulima koji su je nastanji-
vali" (V, 2). Proroci su Cipar zvali Kitim (Ez. XXVI, 6), a stari
Grci Alasiotas. Kreta je u Starom zavjetu Kaftor (Gen. X, 14),
potom su je Arapi prozvali Kandijom. Lipari su bili poznatiji
kao Eolski otoci. Peloponez su Mleani zvali Moreja zbog obi-
lja murava na njoj. Ibiza se zvala Pitvusa, zbog borova. Hvar je
neko nosio slino ime, Talijani su ga preimenovali u Leinu.
Krk je najprije bio Curicta, zatim na talijanskom Veglia. Pag
se nekad zvao, kao i luka na njemu, Cissa ili Kissa. Vis je bio
Issa. Neki su otoci oduvijek bili i ostali ono to jesu: Rodos je
od poetka Rodos, Lesbos Lesbos.
O otocima se obino govori zasebno, tj. odvojeno od konti-
nenta. Odavno piem o njima i stalno im se vraam. Etimolozi
dovode u vezu grki naziv za otok (nesos) s indoevropskim
korijenom koji oznaava "ono to plovi". Latinski i romanski
nazivi nisu razjanjeni: insula, isola, ile, itd. Talijanski glagol
isolare, koji su prihvatili mnogi jezici, nastao je od isola: oto-
ci su bili znakovi odijeljenosti i samoe. Rije otok dolazi od
tei, otjecati, ostrvo od struja, o-strujiti, po ve spomenutom
etimologu Petru Skoku, koji tvrdi da "to nisu pomorski termi-
ni. Preneseni su s kopna na more. Toponimi su i na kopnu"
("Etimoloki rjenik hrvatskog ili srpskog jezika", sv. III, 350,
131

Zagreb 1970). I to vjerojatno pokazuje otkud su doli nai

otoani. Plinije Stariji obilazio je jadranske otoke i opisao
neke od njih: "Obala Ilirika ima vie od tisuu otoka, s pliim
morem i neznatnim strujanjima, koja se probijaju kroz uske
uvale" (III, 151). Pomponije Mela slijedio je njegov primjer;
nije bio osobito darovit. Zavolio je Jadran i posvetio mu retke
ispunjene hvalom ("De Chorographia", II, 55). Svako more na
Mediteranu ima, ini se, svoga Pomponija: iskaimo mu za-
hvalnost.
Najstariji poznati nam zapis o "otocima blaenih" nalazi
se u Hesiodovim "Poslovima i danima": "Na otocima blaenih,
kraj oceanskog dubokog vira, borave blaeni junaci, slobodni
od briga u srcu: ivototvorna im zemlja donosi medni plod to
triput u godini dozrijeva" (169, 173). I u Davidovim "Psalmi-
ma" otoci su bogati, a otoani dareljivi: "Kraljevi Taria i
otoka nosit e darove svoje" (LVII, 10). Predodba o otocima
koji su odijeljeni, koje ne remeti nita izvana, na kojima se
moe ostvariti apsolutni red, potaknula je najzanosnije utopi-
je. Platon je opisao u "Kritiji" i "Timaju" raskonu Atlantidu
kao "sveti otok obasjan suncem, koji je proizvodio mirise..., s
hramovima, kraljevskim palaama, lukama i brodogradiliti-
ma" ("Kritija", 115). Takav je otok morao potonuti da bi nas
pouio kako je srea prolazna. to se zbilo s otocima o koji-
ma se pisalo i nagaalo: gdje su Aulilia, Satanazes, Otok se-
dam gradova, je li ih snala slina sudbina, jesu li uope po-
stojali, to nitko ne zna. Ne znamo ni jesu li bili na Mediteranu
ili na nekome drugom moru.
Otoci nisu samo mjesto sree i blaenstva. Izmeu Scile i
Haribde vrebaju opasnosti i iskuenja. Otoci su takoer mje-
sta izgona i zatoenja. Tako je bilo ne samo u drevnim mitovi-
ma i epovima nego i u praksi vladara i tirana, helenskih i rim-
skih, arapskih i turskih, romanskih i slavenskih. Dedal je sa-
gradio najgoru tamnicu - labirint - na Kreti. Sin mu je Ikar
elio, uzalud, odletjeti s njezinih litica: strovalio se u more
prozvano po njemu Ikarskim. Teko je pobrojiti sve otoke na
koje su tiranije izgonile svoje protivnike. U Rimu se ustalio
pravni naziv "otona kazna" (poena insularis). Otoi San
Nicolo bio je colonia penale u Napuljskom Kraljevstvu. Sene-
ka je proveo osam godina u izgnanstvu na Korzici. Dubrovaki
pjesnik Ivan Gunduli povukao se, u starijoj dobi, na jedan
od najmanjih Elafitskih otoka, Daksu, da bi tu okajao grijehe
132

svoje mladosti. Na otok Mljet

(ije ime etimologija dovodi u
vezu s medom: melite nesos),
na jugu Jadrana, izmeu La-
stova i Sipana, rimski su vla-
dari, consules atque procon-
sules, slali u progonstvo svoje
najljue neprijatelje: taj slatki
otok (sa ivopisnim slanim je-
zerom u sredini) bio je pun
otrovnih zmija, tako da uvari
nisu bili potrebni. Dubrova-
ka je Republika preuzela i tu
tradiciju latinskoga svijeta te,
u skladu sa svojim skromni-
jim i ogranienijim potrebama
i mogunostima, ustanovila na
istom mjestu mali mediteran-
ski Sibir.
Ta je pojava bila esta.
Korzikanac Buonaparte dva-
put je zatoen, na mediteranskoj Elbi prije Svete Helene. Prva
etapa u izgnanstvu Lava Trockoga bio je otoi Prinkipo (tur-
ski Buyuk Ada) u Mramornom moru: "otok crvenih klisura
nagnut nad tamnom modrinom..., poput neke pretpovijesne
nemani na pojilu" (Max Eastman: "Great Companions", str.
117, New York 1940). Lipari su bili poznati kao koncentracio-
ni logor. Stara austrijska tvrava na otoiu Mamula, u Boki
Kotorskoj, postala je tamnicom za ljeviare i antifaiste. Na
otoku Rabu (moda na istom mjestu gdje je danas ludnica)
djelovao je talijanski konclogor za idove (1941 - 1943). Na
malom otoku Jar osu kao i na velikom Makronisosu (da se vra-
timo grkim izvorima) pukovnici su nakon II. svjetskog rata
napravili logore za demokrate i intelektualce (sline logorima
na Solovjeckim otocima, na Bijelom moru, iz vremena "kulta
linosti", premda s podnoljivijom klimom). Goli otok na sje-
vernom Jadranu, u Kvarnerskom arhipelagu, zatoio je one
koji nisu prihvatili raskid sa Staljinom 1948. Teko je rei je li
bio Mediteranac, Sizifov potomak, onaj tko se tu sjetio neobi-
ne pokore: da zatoenici lome gromade kamenja i bacaju tuca-
nik u more, da zatrpavaju Mediteran.
133

panjolci su prenijeli stanovite obiaje u svoje kolonije: u

zaljevu San Francisca, grada koji je dobio ime po poznatom
mediteranskom svecu, na otoiu Alcatraz bio je sve donedav-
no "najsigurniji zatvor na svijetu". U Francuskoj Gvajani kr-
anskim su imenima (Otoci Spasa, Vraji otok) nazvane ka-
znionice koje su nadmaile uzore iz antikih vremena. Na tri-
ma dalekim otocima pogiboe, ne zaboravimo, tri velika istra-
ivaa mora: Magellan, La Perouse i kapetan Cook. Ne zna se
koji je otok posluio kao uzor Kafkinoj "Kanjenikoj koloni-
ji". Primjera je mnogo u literaturi i izvan nje, na Mediteranu i
dalje od njega.
Pripremajui se za put u Italiju, koja e nadahnuti "Rim-
ske elegije", Goethe je sanjao san nalik na otonu utopiju:
"...S povelikom barkom plovim uz nekakav plodan otok, bogat
raslinjem, znajui da se na njemu mogu nai najbolji fazani...
Kao to san obino sve preoblii, tako su oni imali duge repo-
ve s raznobojnim okcima, poput paunova ili rijetkih rajskih
ptica" ("Italienische Reise", nadnevak 19. X 1786). Sicilija je
podsjeala pjesnika "na Aziju i Afriku, tako da nije mala stvar
stajati na toj udesnoj toki u kojoj se sjee toliko pravaca
svjetske povijesti" (Ibid., dne 26. III 1787). Povijest se pone-
kad zakljuuje na otocima.
Gotovo je nemogue obii sve mediteranske otoke; poslu-
io sam se, za neke od onih na kojima nisam bio, svjedoan-
stvima, primjerice manje poznatim djelom D. H. Lawrencea
"Sea and Sardinia": "Ni Rimljani, niti Feniani, ni Grci, niti
Arapi nikad nisu pokorili Sardiniju. Ona lei postrani. Izvan
je tokova civilizacije... Podsjea me na Maltu: izgubljena izme-
u Evrope i Afrike, ne pripada nikamo. Ne pripadajui nika-
mo, nije pripadala nikome... Ostavljena je s onu stranu vreme-
na povijesti" (str. 11 i 65, izd. Anchor Books, New York
1954). Vrijeme povijesti nije jednako rasporeeno na Medite-
ranu.
Lawrence Durrell oplovio je Siciliju, Rodos, Krf, Cipar, Pa-
tmos, iznio mnogo opaanja o svakom od tih otoka. Spasio je
od zaborava rije islomania (insulomania ili otokomanija) i
proirio njezin opticaj: "Naao sam jednom prilikom negdje
meu Gideonovim biljenicama popis bolesti koje medicinska
znanost jo nije klasificirala; meu njima je bila islomania,
opisana kao rijetka i nepoznata tegoba duha. Ima ljudi koji,
objanjavao je tu Gideon, smatraju na neki nain neodoljivima
134

otoke; znanje koje steknu o nekom od njih, o tom malom svi-

jetu okruenu morem, ispunja ih neopisivom opojnou. Ti
roeni insulomani (islomanes), dodao bi on, izravni su po-
tomci Atlantiana (Atlanteans) te njihova podsvijest udi za
otonim ivotom. Kao sve Gideonove teorije i taje genijalna...
Ova je knjiga po svojoj nakani anatomija insulomanije", kae
Durrell za svoja "Razmiljanja o jednoj morskoj Veneri" (str.
15, London, 1960). Ovaj brevijar eli osloboditi duh od raznih
bolesti Mediterana, pa i insulomanije, od koje sam i sam bolo-
vao, i povremeno jo bolujem.
Meditacija o otocima neprestano nas navodi na temu izgo-
na, kojoj bih elio posvetiti kratak midra. Stari su Hebreji, u
pitanjima vjere i obreda, bili skloniji ustanovama i hijerarhija-
ma nego to bijahu Heleni: birali su meu sobom poglavare iz-
gnanstva, smatrali ih potomcima Davidovim, priznavali im du-
hovne i svjetovne ovlasti. Takav se dostojanstvenik na aramej-
skom zvao Re Golutha, a prevodio na grki i latinski rijeju
egzilarh. Francuski idovski pisci, poznavaoci Talmuda, ime-
novali su ga prince de l'exil: tako se zove u zbirci neobinog
pjesnika Edmonda Flega, naslovljenoj: "Ecoute, Israel" (objav-
ljenoj u Parizu godine 1953). Mnoge je nadahnulo djelo "Mi-
dra Rabba", koje je egzilarh Rabbi Huna posvetio izgnanici-
135

ma i njihovim progoniteljima. Dijaspora je uvala zvanje Re

Goluthe i potivala njegovu slubu. Egzilarhat se ipak ugasio
s Rabbi Ezekijem. Nije ga vie bilo mogue obnoviti. Oskudni
podaci koje sam prikupio pokazuju kako su se egzilarsi isti-
cali strpljenjem i trpnjom: bili su svjetionici na rtovima dobre
nade, na otocima izgnanstva. Mediteran se moe diiti to je
takva ustanova nastala na njegovim obalama.
O promatranju mora i molitvi uza nj saznao sam najvie
od monaha Irineja, kojega sam sreo kraj koptskog samostana
As-Surian, u Egiptu, izmeu Aleksandrije i Kaira, nedaleko
od obale, na rubu pustinje. Rodom iz Odese, od roditelja uni-
jata koji su stradali za vrijeme progona, naao je utoite u
grkoj obitelji kakvih je mnogo bilo u toj kozmopolitskoj luci.
S njom je, kao djeak, u ratnim godinama, izbjegao u Solun.
Zamonaio se na Svetoj Gori, u Mronu, zatim sluio Gospodu
na Sinajskoj gori i Libanonskoj visoravni, u manastirima na
Cipru, u elijama grkih "meteora". Molio se promatrajui pu-
inu, meditirajui. Govorio mi je o svetom Antunu i svetom
Pahomu, koptskim anahoretima, o tome kako su ispatali u
pustinji, kraj mora, o manastiru svetoga Makarija i monasti-
kim odredbama svetog Bazilija: "Odvojiti se od ostalog svijeta,
ostati bez domovine i bez obitelji, bez imanja i bez dobara,
bez prijatelja i bez poslova" (navod sam zabiljeio po sjea-
nju). Sveti Jeronim, i sam sklon pustinjatvu, preveo je te
stroge odredbe. Sveti je Atanas napisao ivotopis svetoga An-
tuna Pustinjaka. Anahoret Irinej bio je dostojanstven dok je
govorio, lijep kad je gledao u daljinu, uvjerljiv u svom nastoja-
nju da se krani izmire u Kristu. Govorio je ruski, istim je-
zikom, mjestimice arhainim, bez metafora. Znao je vie jezi-
ka, nauio je i koptski. Onu duhovnost, koju su mediteran-
skim obalama pronosili proroci i apostoli, batinili su prvi ve-
liki pustinjaci. Filonov "Kontemplativni ivot" (De vita con-
templativa) jedan je od najiih oblika novog helenizma.
Theoria je znaila uvid i vid: kontemplacija je iskustvo teori-
je, praxis kai theoria. Objanjavao mi je izvorna znaenja
anahoreze i koinonije, kseniteje i lavre, smisao apatheie kao
vlasti nad samim sobom i diakrisisa kao unutranje odluke.
Govorio je o svemu tome kao o duhovnoj tradiciji istonoga
Mediterana, koja se irila prema zapadu i sjeveru, koja se ne
smije zanemariti. Njezini putovi vode prema Kapadociji, Kijev-
sko-Peerskoj lavri, u Sveti Naum i Sopoane, u svetite etr-
136

desetorice muenika u Bugarskoj, u armenske manastire na

slanom jezeru Van i slatkovodnom Sevanu. Spominjao je mno-
ga djela, navodio vjerske i svjetovne autore. Holderlinov je
Hvperion sanjao o tome da postane "pustinjakom u Grkoj".
U antikim je kulturama prevladavao "gledalaki stav". Filozo-
fija je traila "umno gledanje". Kako sile izazivaju pojavu su-
protnih sila, u helenskoj se tradiciji javila i tenja za probija-
nje kruga vidljivosti: stoga se mudrost, tj. pronicanje u tajne,
poela izjednaavati sa sljepilom. Tirezija je slijep kao i Ho-
mer, ali nasluuje to je s onu stranu vidljivoga. Edip sam
sebi probada oi koje su ga iznevjerile. Grkim su poganima
govorili prvi kranski propovjednici: "Ako te oko tvoje sabla-
njava, iskopaj ga i baci". Sunce Juga lako nas zaslijepi. Na
kraju antike epohe javili su se veliki zagovornici utnje. "Lo-
gosu mora prethoditi utnja", upozoravali su neoplatoniari.
Plotin je traio "razumijevanje u utnji". Ideal asketa bio je
"slavoslov bez rijei", upuen Bogu. Tako se uspostavljala rav-
notea, u molitvi i u govoru. To nije samo bizantsko predanje,
napominjao je monah. Na zapadnim stranama, u Palermu
137
(Chiostro di San Giovanni degli Eremiti iz XIII. stoljea), na
vie mjesta u panjolskoj i Francuskoj (cisterciti, pavlini, tra-
pisti), na nekoliko jadranskih otoka (na Koljunu kraj Krka,
Rabu, u Gospi od krpjela u Boki) kao i na junoj mediteran-
skoj obali, po sufijskim tarikatima, bilo je takvih pojava: valja
i njih imati u vidu kad se odreuju mediteranske granice. Ne
znam je li Irinej zavrio svoje djelo o Simeonu Stiliti i razlozi-
ma zbog kojih se taj neobini svetac uspinjao na stup i vezao
za nj. Kao mnogi Slaveni, nije odgovarao na pisma. Tko zna
jesu li uope stizala do njega, u kojem je sad samostanu, u
pustinji, kraj mora.
Vjere su preimenovale stanovnike i obale Mediterana. Sta-
ra hebrejska imena iz Svetog pisma primili su krani svih
naroda i jezika, imena istog korijena prenosili su muslimani s
istoka na zapad: Abraham ili Ibrahim, David ili Davud, Salo-
mon ili Sulejman, Josip ili Jusuf, Marija ili Merjema i tako re-
dom. Bilo je posebnih imena, razliitih od jedne vjere do dru-
ge. Mnoga se veu za svjetlo, sunce ili zemlju, gotovo nijedno
za more. Petra je Sin Boji imenovao po stijeni (Iv. I, 42). Sve-
ti Jeronim je pokuao protumaiti Marijino ime kao sloenicu
od meir (svjetlo) i iam (more): Stella mari, znana mornari-
ma od davnina. Taje etimologija opovrgnuta, unato autorite-
tu sveca i prevodioca. Grena je Magdalena dobila ime po po-
krajini Magdali. Lidija je nazvana po zemlji lidijskoj, iz koje je
skromna "skrletarka" (Lydia purpuraria) dola u Filipe, pri-
jestolnicu Egejske Makedonije, gdje je sluala prodiku svetoga
Pavla (Saula) i postala prvom makedonskom krankom (v.
Marturologium Romanum, III, 8). Nema velikih i svetih imena
povezanih s morem, ali je samo preimenovanje ovjeanstva
poteklo s Mediterana.
I obale se dijele na one koje su krtene i one koje to nisu.
Njihovo je posveenje slino krtenju ljudi. esto su imenova-
ne po svecima ili Bogorodici. Oplovimo obale Sardinije, na ko-
jima je mnogo takvih imena: Santa Maria Navarese i Isola di
Santa Maria, Santa Caterina di Pittunari, Santa Lucia, Monte
Santu, San Antonio di Santadi, Capo San Marco, Stagno di
San Giovanni, Santa Teresa di Gallura, Isola Maddalena, Co-
sta Paradiso. I drugdje se po svecima daju imena obalama, ov-
dje moda vie nego igdje. Na jugu Sicilije nalazi se Marala,
nazvana tako u vrijeme arapske vlasti: dolazi od rijei mar
(luka) i Alah. I na junim mediteranskim obalama ima takvih
138

primjera. Na Jadranu je pridjev sveti uao na poseban nain

u nazive mjesta, moda intimnije nego drugdje (romanski
sant odgovara slavenskom sut ili su): Supetar, Supavo, Suti-
van, Sustipan, Suuraj (sv. Juraj), Sumartin (ili, s metatezom,
Sumratin), Sutorina (sv. Irena), Sutmiho (sv. Mihael) i Sutmi-
hojska, Sutvara (SV. Barbara), Sutomiica (sv. Eufemija), itd.
Uz njih su Punta Kria, Punta Madona, Vala od Marije i zaljev
Svetog Pavla, otok Svetog Grgura, koji nije poznat po dobru.
Na ulazu u Pulski zaljev doekuju nas tri otoia: Sveti Petar,
Sveti Andrija i Sveta Katarina. Po svetom Iliji dobio je ime Su-
tlija, brijeg i kamenolom po kojem je Trogir bio slavan {Tra-
gurium marmore notum, pisao je Plinije Stariji, Nat. hist. III,
141). Tako se posveuje zemlja uz more, a ne more: ono je
samo po sebi sveto ili je pak prokleto.
Primorski su gradovi uzimali svece za zatitnike. Na sred-
njem Mediteranu mnogi su imali pokrovitelje s Istoka: to po-
tvruje postojanje duhovne razmjene, ne samo trgovine. I Ge-
nova, i Barcelona, i Taragona, i na mali Senj odabrali su sve-
tog Jurja iz Sirije. Egzarhat Ravenne dao je prednost bizant-
skim patronima. Na Jadranu su se, unato svemu, najvie
zbliili Istok i Zapad: sveti Duje i Vlaho su pokrovitelji Splita
i Dubrovnika, sveti Todor, zatitnik bizantske vojske, titio je
Korulu, sveti Jakov ibenik, sveti Tripun Kotor. Trogirani su
imali u vrijeme renesanse bratovtinu svetoga Damjana i sve-
toga Kuzme. Zadar je podigao stare crkve svetoj Stoiji (Ana-
staziji) i svetome Krevanu (Krizostomu). Dalmacija je svetom
imunu (Simeonu) namijenila krinju od plemenite kovine.
Ne bi se od okrutnih barbara obranili lijepi i napredni gradovi
Mediterana da im nije pomogla providnost njihovih svetaca.
Brigu o soli vodili su u staroj Grkoj zakonodavci. Solar je
uivao potovanje, solane bijahu zatiene. Homer je pjevao o
"boanskoj soli" (halos theio, "Ilijada", IX, 214). Aristotel ju
je dovodio u vezu s moralom i prijateljstvom ("Nikomahova
etika", 1156b, 27). Plinije Stariji vidio je njezin utjecaj "na
sladostrae duha (ad voluptates animi), pa se slanim naziva-
ju svakovrsne ljepote ivota i najvee radosti, odmor od napo-
ra kakav ne sadri u tolikoj mjeri ni jedna druga rije" (XXXI,
88). Ciceron je posjedovao vlastite solane i govorio o njima s
ponosom: salinarum mearum possessio (Ad fam., VII, 32), a
to pokazuje daje govornitvo povezano sa solju. Jedna od naj-
vanijih rimskih cesta, po kojoj su Sabinjani vukli vree soli u
139

Vjeni grad, dobila je ime Salaria via (kartograf ju je jasno

ucrtao na tabuli peutingeriani). Sol je otvarala putove s mora
na kopno, od kopna prema moru: gotovo je nemogue pobro-
jiti sve solane s kraja na kraj Mediterana, kao i djela koja su
im posveena.
Kultura masline ustanovila je nazive briske onim filozof-
skim ili vjerskim: uzgaja maslina zvao se elaiologos, proda-
va elaioparokhos, nadzornik elaiokhristes, proizvodnja ulja
aelaioturgia, nadzor nad njom elaiokhristia. Getshemani je
na hebrejskom vrt (gath) s preom {emanim je vrsta tijeska
ili muljae). Maslina, stablo kao i plod, ima posebno mjesto u
Svetom pismu: njezino ulje "na ast je boanstvu i ljudima"
(Suci, IX, 8). Mashiah (mesija, onaj koji je pomazan) preve-
den je na grki rijeju khristos: pomazanik. Kuran se zaklinje
maslinom (al-zejtun) i smokvom: "Tako mi smokve i masline,
i Sinajske gore, i grada sigurnog", pie u njegovoj XCV. suri
(koja nosi naslov po smokvi: at-Tin). Na takvim se ustanova-
ma i odredbama, ne samo na plovidbama ili putovima, temelji-
la civilizacija Mediterana: zbog toga se ovdje toliko istiu.
"Mediteran dopire do rubova pustinjskog pojasa, a masli-
na je njegovo drvo: drvo predjela sunane jasnoe koja raz-
dvaja sumornost ekvatora od sumornosti Sjevera. Ona je sim-
bol klasinosti izmeu dvaju romantizama" (Aldous Huxley:
"The Olive Tree", str. 287, London 1973). Maslina je za Hux-
leya simbol latinstva: ona otkriva njegovim sunarodnjacima
ono to je u njima specifino englesko, a ne teutonsko; bez
mediteranskih utjecaja "Chaucer i Shakespeare ne bi nikada
postali izvornim pjesnicima" (ibid). Lawrence Durrell, koji je
proveo mladost po grkim otocima, a starost u Provansi, osje-
tio je upravo u maslini sintezu Mediterana: "Cjelokupan Medi-
teran - skulpture, palme, zlatni nakiti, bradati heroji, vino,
ideje, brodovi, mjeseina, krilate Gorgone, bronane figure, fi-
lozofi - kao da sve to navire kroz reski i trpki okus crne ma-
sline meu zubima. Okus je to stariji od mesa i od crnoga
vina. Star je kao hladna voda" ("Landscape with Olive Trees",
u "Prospero's cell", str. 96, London 1976). Bibliografija glosa-
ra duna je spomenuti i Apieijevo djelo De Re Coauinaria, u
kojem se na vie mjesta govori o maslini i njezinoj ulozi u me-
diteranskom kulinarstvu: "Kako sauvati zelene masline, da
bi se u svako doba od njih moglo napraviti ulje?" (I, 28).
140

Mnogo je pisaca i poeta

ostavilo svoje zapise o masli-
ni. Nije je manje slikara nasli-
kalo. O njoj su vodili brigu
statuti mediteranskih gradova
i ustavi zemalja. Neprestano
su se pisali "Poslovi i dani",
od Hesioda do danas. Revni
franjevac don Frano Ivanievi
iz Poljica opisao je slikovitim
pukim govorom dane berbe i
poslove uljara nadomak ja-
dranske obale u Poljicima:
"Masline se beru po Svin sve-
tin u novenbru... Valja nosit
skale, ape, valja se penjat i
mlatit. Ne valja maslinu brat
kad je prizrijela i poela gnji-
jat, ali ni kada je sasvin zele-
na, u sridnje neka je malo oi-
va. Kad se oberu i skupu masline, gonu se vrian kui, siplju
u badnje ili kamenice, a 'di nije toga, prostru se po podu. Va-
lja ji pustit koji dan, da opoinu, da uu malo u se i sazriju
bolje. Ako ji1 je puno na 'rpi, dobro je promiat, neka proe
arije kroza nje, jer bi se upalile, pa bi ulje egnulo (palilo
usta). Masline se melju na tou, enske nose i podmeu ru-
kan, a mukii vrtu toen. Ne raina se odma' tisto, nego se
pusti da malo opoine. Ispliva vanka cvit od ulja, to je lanbik
ili lotnjak, najbolje ulje. Raina se u kacan (sudovi drveni),
polije se vie puti vodon vrilon tavulja (vreica), u kojoj je ti-
sto, a muki zagrne nogavicu i upire, tare nogan, da se iza-
me ulje. isto ulje skupi se u kaci pejaron (zdjelicon) i per-
cen, a taloina, to se zove murga, prolije se vanka" ("Poljica
- narodni ivot i obiaji", str. 304, Zagreb 1903). Tako se ra-
dilo danima i danima, manje ili vie isto, od jedne obale do
druge, na svem Mediteranu.
Svoje skromno znanje o spuvarstvu dugujem njemakom
istraivau H. Schmidtu, koji se sav predao tome nezahval-
nom zanatu i dao na svijet godine 1852. knjigu pod naslovom
"Die Spongien des Adriatischen Meeres". Taj je autor roman-
tino proglasio Jadran "vrtom spuvi" (Spongiengarten),
141

premda, najvjerojatnije, u to doba nije mogao znati koliko je

na njemu nalazita ili lovita: osim Krapnja, kraj Zlarina, koji
je najpoznatiji, tu su irje i Murter, vie mjesta u Istri (kraj
Rovinja i Porea), nekoliko vanijih rtova poput Kamenjaka i
Pelegrina u blizini Proizda, Prigradice i Vele Luke, kraj Pakle-
nih otoka, Premude, Silbe i Oliba, nedaleko od ute, Sita,
Milne, Smrikove, Lavdare, Balabre, Kurbe Vele i Male, Velikog
i Malog Glavoa (odabirem namjerno imena u kojima odzvanja
prolost: starosjedilaka i doljaka). Spuvari su ronili od
najstarijih vremena za koljkom s purpurnom bojom (murex
je zvahu Latini): "More uz Lakoniju, kraj Korinta, bogato je
koljkama za bojenje purpurnih haljina, koje po vrijednosti
nadmauju samo one u Fenikom moru" (Pausania, III, 21).
Poznato je bilo spuvarstvo na egejskim i jonskim otoci-
ma, kraj Rodosa i Krete, blizu Tabarke u Tunisu, izmeu Ker-
kenaha i Djerbe u zaljevu Gabes, od Tarvaha do Misurata u
Tripolitaniji, uz Maltu, ispred Torre del Greco pored Napulja,
na obalama Turske, naroito u Sirijskom moru, koje se natje-
calo s Crvenim ili Eritrejskim, gdje su vaene najljepe spu-
ve staroga i srednjega vijeka. Sredinom prologa stoljea po-
ela se rabiti sprava zvana gangava ili gannegava, eljezni
okvir kojim se greblo dno, s posebnom mreom, vezan lancem
za vitlo na brodu. Ronilaki je aparat prvi put upotrebljen na
Jadranu godine 1893, a ni drugdje na Mediteranu nije mnogo
ranije: dotad su lovili ili brali spuvu, kao i koralje i purpurne
koljke, na klasian nain.
Tko zna to je sve bilo zapisano u osam knjiga posveenih
ribama i ribarenju to ih spominje Atenej, od kojih se sauva-
la samo Opijanova Halieutica. I Ovidije je napisao jednu, u
kojoj je teko protumaiti mnoge nazive riba koje je izgnanik
uo uz euksinske obale: bilo ih je vie nego to ih je ostalo.
Apicije je, u devetoj knjizi ve spomenutog kulinarskog manu-
ala, ponudio trpezu o kakvoj Mediteranci sanjaju. Vrste riba i
naine na koje se love ili pripravljaju mnogi su opisivali, ovdje
to ne treba initi. Ne znam zato su neke od njih oslikane, tj.
utisnute na noviima naenim po gradovima Velike Grke,
primjerice rakovica iz Motije, hobotnica iz Sirakuze, koljka
eljaica iz Oksentuma, delfin iz Tarenta, dok druge, jedna-
ko ukusne i ne manje vrijedne, nisu zaokupile panju kovaa
novca i rizniara. ibenski kanonik i prigodni pjesnik iz XV.
stoljea Juraj igori (Georgius Sisgoreus Sibenicensis) u
142

svojoj raspravi na latinskom jeziku pod naslovom De situ III-

yriae et civitate Sibenid ("O smjetaju Ilirije i gradu ibeni-
ku") opisao je susret raznih vrsta riba na uu rijeke Krke
(Tyrus Jluvius), na mjestima gdje se mijeaju slatke i slane
vode: "Tu se nau tunji (thynni) neobine veliine, vide se du-
pini (delphines) u igri, a vrlo esto se pokau i tuljani (vituli
marini). Kad je sunce u zvijeu Raka, Lava i Djevice (in Can-
cro, in Leone et in Virgine), tu se love zubaci krunai (dentri-
ces cristatae) koji se ubrajaju u velike poslastice; takvi se,
kau, love jo samo u Dardanelima (in Hellesponto). Tu se
love i ostrige (ostreae), ukusne zbog okusa dalmatinskog
mora, nadalje cipli (capitones), salpe (salpae), karpine
(scorpenae), trlje (muli), lubini (lupi), glamoi (gobiones), ko-
mare (auratae), pagari (pagri), lignje (loligines) i skue
(scombri). Kad sunce ulazi u zvijee Bika (ingrediente Tau~
rum), iz dubina mora se na udicu hvata obilje girica i para
(copia menarum et sparulorum). Ponekad se tu pokau i ne-
obina morska udovita (piscium monstra), nikad prije vie-
na" (XIII, 45). Uoavamo da sladokusac igori spominje
ostrige, a ne druge vrste koljki, od obinih pedoa ili muu-
la do izvrsnih prstaca, od puke grancigule do plemenitog
jastoga, kojem ime dolazi od grkog astakos: doljaci sa sje-
vera vidjeli su ga prvi put na pladnjima sladokusnih starosje-
dilaca. Po svemu sudei, tendencija ili angaman kulinarske
umjetnosti na naem moru takoer su se mijenjali.
Nazivi riba obraeni su u djelu Vojmira Vinje: "Jadranska
fauna - Etimologija i struktura naziva" (Split - Zagreb,
1986). Autor je u uvodu odao dunu zahvalnost radovima ne
samo naega uitelja Petra Skoka nego i Henrika Baria
(1883-1957), romanista i albanista, jednog od najboljih po-
znavalaca mediteranskih lingvistikih pitanja. Petar Skok nije
stigao, na alost, srediti svoje etimoloke zapise o nazivima fa-
une i flore (ieznuli su nakon njegove smrti). U navedenoj
"Jadranskoj fauni", koja je na neki nain takoer glosar, au-
tor je uoio zanimljivu pojavu, koja nadilazi okvir ihtioleksi-
kografije: "Gotovo da bismo mogli uzeti kao pravilo: to je
riba ili druga morska ivotinja manje vrijedna i manje trae-
na, to e imati vie imena. Likovi salpa i tuna prekrivat e
svojim izrazom itavo Sredozemlje..., dok e nejestivi i ribari-
ma dosadni starokani (Paracentropristis hepatus) imati go-
tovo isto toliko imena koliko ima i ispitivanih toaka" (str. 24,
143

I sv.). Hijerarhija u nazivima i u obiajima oita je u moru kao

i na obali. Bilo bi dobro povesti rauna i o ihtiomorfnim figu-
rama kakve susreemo na starim slikarijama, osobito sred-
njovjekovnim: je li kit (ili neman) u ijim se raljama naao
Jona plivao po svim mediteranskim morima, kakvu su to obil-
nu ribu lovili apostoli, kojom je vrstom Krist nahranio toliku
eljad?
Mree se esto nazivaju po imenima riba kojima su nami-
jenjene: srdelare ili vojge, manaide ili melaide za lov po
danu, migavice za plavu ribu, getare, uatare, gavunare, ci-
plare, tunare, itd. U pomorskim enciklopedijama opisuju se
potanje plivaice, stajaice, potegae, popunice, skakaice
(koje u nekim krajevima jo uvijek zovu saltarele), kalimere
(koje vise), straini (to su zapravo samo vree od mree), te
podvrste koje se vuku po dubini (koe i kogoli, abake ili a-
bakuni), one sa zabodom (inetom) i one bez njega to se vijo-
re u moru poput razdrtih barjaka. Opat Alberto Fortis, koji je
proputovao Dalmaciju i objavio svoj uveni putopis "Viaggio in
Dalmazia" (Venezia, 1774) vidio je, u Zloselima kraj ibenika,
"neku vrstu mrea koje se na njihovu narjeju zovu Jruate ili
spaventi (plaila). Povici, udaranje vesala, kolaca i kamenja
po vodi preplae ciple koji se daju u bijeg i udaraju u mree"
(str. 161). Ueni talijanski opat primjeuje da tako love sta-
novnici koji su lijeni i nisu vini moru, te da bi "za ostvarenje
sree toga primorskog puanstva valjalo kao glavno orue
upotrijebiti batinu, to jest ono sredstvo to bi slabo pristajalo
stanovnicima mediteranske zemlje" (ibid.).
U Rimu, u palai imperatora Tita, na zidovima bijahu sli-
karije s likovima koje bacaju mree u more i izvlae ih iz nje-
ga ozbiljnim i tekim gestama. Retorika takoer poznaje takve
geste, one su bliske i nekim tropima u tradicionalnoj poetici.
Rimljani su taj stil (koji katkad podsjea na rvae i mogao bi
se nazvati rimskim), predali u nasljee svojim potomcima. Bo-
ici mrea i ribara Diktini {diktyion je antika mrea) podi-
gnut je hram ak i u Sparti (Pausania, II, 12); na Kreti su je
po svome nazivali Britomartida. Najveu su slavu uivali mo-
da tunolovci: pomagali su im, kao u ratu, izviai koji su pro-
zvani ihtioskopima. Oni su se proslavili i u novije doba na Me-
diteranu, osobito na Siciliji, Korzici, uz obale Tunisa, po Bale-
arima, na Mramornom moru, u Zaljevu Svetoga Pavla nedale-
ko od La Valette, na Jadranu kraj Maloga Bakarca.
144

Po travama, po raslinju, po borovima mirie obala. Na ne-

kim mjestima mirie vie po njima nego po samome moru.
Spoj tih mirisa razlikuje se od obale do obale. Neka stabla,
stabljike ili plodovi zaokupljaju duh, neka ga ostavljaju ravno-
dunim. Loza je u Svetom pismu (Gen., IX, 20) i u Kuranu
(XVI, 273). Smokva takoer. "Ne beru se s trnja smokve ni s
drae grodje" (Luka, VI, 43). Na sarkofazima i spomenicima
raznih vrsta, na stecima, freskama, ikonama, stranicama mi-
sala, mnogo je listova loze ili grozdova groa. Stupove Salo-
monova hrama resili su ipci (Kraljevi, I, 7). Isusa su doekali
stanovnici Jeruzalema prostirui po njegovu putu palmovo
granje. Palma je, uz maslinu, jedna od slika koje su se najvie
viale. Njezina prisutnost takoer odreuje mediteranske gra-
nice. Na sjevernoj strani odrava se na usku pojasu, na junoj
ide daleko, u vruinu. "Palma voli slankasto tlo", napominjao
je Teofrast u "Povijesti bilja" (II, 6). Mandorla, bajam divlji ili
pitomi, motiv je na gotikim slikama i skulpturama, saima
zrake svjetla ili doarava sunce: ona je takoer umjetniki po-
stupak, velika aureola u obliku bajama koja obavija Kristov
lik u prizorima Posljednjega suda, Bogorodicu u asu Navje-
tenja, sedam golubica to nose sedam darova Svetoga Duha.
145

Moje bi znanje o mediteranskoj flori bilo jo skromnije

nego to jest da nije Teofrastova djela i spisa Dioskorida iz
Anazarbe (De materici medica), kojima sam se sluio. Bilo bi
posve knjiko da nisam sreo arapskog travara, koji me pou-
io. Roen je na jednom od otoka Kerkenaha, ali je radio na
Derbi, na putu za Humt Suk, nedaleko od stare panjolske
tvrave (moda je jo ondje): tu je bilo vie onih koji su traili
njegove savjete, nego na Kerkenahu. Zvali su ga tebib (lijenik
ili ljekarnik). ivio je u malom domu, s dvije skromne odaje, s
hasurama od trske po podovima, sam. Studij medicine zapo-
eo je na jugu Francuske, u Montpellieru. Nije ga uspio zavr-
iti, ali je preveo na francuski jezik "Raspravu o ljekovitom bi-
lju" Ibn al-Baytara, koja, po miljenju strunjaka, sretno do-
punjuje Dioskorida. Govorio mi je najprije o ljekovitim biljka-
ma svoga zaviaja, objanjavao zato je toliko naziva za jednu
te istu travu, stabljiku, stablo u krajevima koji su tako blizu
jedni drugima. Smokva ima na alirskoj obali barem tri ime-
na: kerma, tagerut, telukat, uz kuranski naziv at-tin; brni-
stru negdje zovu edida, negdje tellegit. Za kadulju postoji,
kao i na Balkanu i na Iberskom poluotoku, mnogo rijei, ra-
zliita porijekla: kusa, takruft, u Egiptu sam uo i sasaf (ni-
sam uspio provjeriti je li ta rije koptskog porijekla). Ruma-
rin zovu iazir, klil i hasalhan, metvicu mersit, hana i nana
(Turci su donijeli naziv nana do nae Bosne). Stabljika anaba-
ze negdje je dega, negdje belbel ili djell. Pokazao mi je bor
kojem je ime snuber (ili senuber, moje su transkripcije nepo-
uzdane), u kabilskim krajevima azumbei. Vidio sam vrstu
loze o kojoj govori Teofrast: koja pod utjecajem dima jednom
daje crne, drugi put bijele grozdove (Hist. pl. II, 3). Objasnio
mi je kakve su razlike meu palmama: jedne su vie primor-
ske (treba im doista "slankasto tlo"), druge rastu dalje, na
kontinentu; jedne daju plodove, datulje, druge ne daju; pal-
ma-datulja zove se nekla, svaki se njezin dio razliito naziva
na berberskom i na arapskom jeziku; ona patuljasta, zvana,
dum, ima prstaste listove, ute muke i zelene enske, te
uto-zelene, dvospolne. Uz njegov dom bile su posaene tri
mirte: tehan ili mersin ih zovu blie moru u Sahelu, u Sahari
i Hogaru kau tafeltest. Posrijedi je posebna semantika, kori-
jenska u pravom smislu rijei, s kojom smo se ve susreli u
brevijaru, redajui razne nazive mediteranskoga rastinja na
istonoj jadranskoj obali ili na Apeninu. Ve je to Aristotel po-
146

tvrdio svojim botanikim klasifikacijama. Takve mnogostruko-

sti nije uvjetovalo samo razliito porijeklo nego i elja da se,
spram opih i jednolinih govora, ouvaju posebnosti i mnoi-
ne. Ta je pojava, ne znamo kako, vezana i za more. Tebibovu
tvrdnju daje Mediteran vie nagnut na junu nego na sjevernu
stranu, s obzirom na to kako se i dokle javljaju i obnavljaju
vrste trava, doekao sam s nevjericom. Naao sam, kasnije,
potvrdu za nju u istraivanjima jednog poznavaoca afrike flo-
re: "Otkrie tipino eu-mediteranske flore na visokim brdima
centralne Sahare bilo je jedno od najveih iznenaenja u bota-
nikom istraivanju tih predjela...Vegetacija u koritima uedo-
va u planinskim predjelima Hogara neosporno je mediteran-
ska" (Pierre Quezel: "Contribution a l'etude de la flore et de la
vegetation du Hoggar", str. 155, Alir 1954).
Literatura o mediteranskim trnicama obino je pisana u
praktike svrhe: zanima je vie trgovina nego trnica sama.
Mnoge stvari tako ostaju nepoznate. U staroj su Grkoj nad-
zornici trnice, agoranomoi, bili vani ljudi. U Rimu su se bi-
rali meu edilima. U arapskom svijetu zvali su se muhtasibi i
muhtakiri. U panjolskoj su imali zvunu titulu "gospara od
trga": el Senor del zoco. Rijetka su djela koja govore o pravoj
povijesti trnice, o njezinu obliku ili gradnji, porijeklu ili vr-
sti. Takvo je "El Senor del zoco en Espana: edades media y
moderna", autora koji se zove Pedro Chalmeta Gendron (izd.
"Instituto hispanico-arabe de cultura", Madrid 1973, s pred-
govorom merkatologa Maxima Rodinsona). Ima vrijednih opa-
ski u zapisima antikih historiara. Herodot je obiao egipat-
ske trnice i nazreo osobine "ljudi s trnica" (spominje ih na
vie mjesta: I, 93-94, II, 141, IV, 183); Pauzanija u "Opisu
Helade" pria o malim trgovinama, zbijenim jedne uz druge, u
nizovima (VI, passim); Aristofan u "Oblacima" upozorava na
iskuenja koja vrebaju na mlade ljude po takvim mjestima".
Bogove koji zatiuju trnice Eshil je zvao Theoi episkopoi
agoras (u "Sedmorici protiv Tebe", 292). To bijahu doista
vani bogovi Mediterana.
Agora je bila, u Ateni kao i u Sparti, i trnica i javni trg.
Aristotel je traio da se te dvije djelatnosti odvoje: mjesta za
politika okupljanja ili proslave (eleuthera agora) i obian tr-
ini prostor (agora onion) ne treba mijeati (Pol. 1331a, 31).
U zlatnom razdoblju Atene razlikovale su se trnice na malo
(kapeleia) od onih na veliko (emporia). Kako su bile dostu-
147

pne samo mukarcima, otvarale su se, iz praktikih razloga, i

trnice za ene: agora gynaikeia. Postojala je posebna trni-
ca maslina i maslinova ulja: to elaion. Nadzor nad njom nosio
je ime elaiokhristia. Trgovac koji je maslinu prodavao, nabav-
ljao ili uzgajao zvao se: elaio kapelos. Rijei koje navodim po-
kazuju kako se trnica smatrala javnim dobrom: mediteran-
skom ustanovom.
Bile su osobito na cijeni aromatine biljke, po kojima su
trnice mirisale i razlikovale se jedna od druge. (Podatke o
mirni, kinamomu, tamjanu, kasiji i ladanumu, koji su u pr-
vom dijelu brevijara, preuzeo sam od Herodota, III, 113.) Pro-
davale su se i trave, ljekovite i druge, to svjedoe mnogi izvo-
ri: isop je u Bibliji lijek protiv gube, ruta spas od otrova, ka-
lendula, melisa, menta svaka na svoj nain uvruje zdravlje,
od sinfite zarastahu polomljene kosti, bazilik je kraljevska
trava (bosiljak), za timijan se kae da dolazi od staroegipatske
rijei tham (kao i tamjan) i daje sluio pri balzamiranju fara-
ona. U piramidama su naene mnoge od tih biljki, uvane za
zagrobni ivot. One jo rastu uz obale i po otocima, ali ne lije-
e kao prije i sve manje miriu na trnicama Mediterana.
Po gradnji se razlikuju arhajski i jonski stil trnica. Ijed-
ne i druge imaju pravokutan oblik, ali su im razliiti poloaji
prema gradu i ulici. Topografija atenske agore imala je obilje-
ja i geometrijskog i klasinog razdoblja. Znamenite bijahu tr-
nice u Pir ej u i Korintu, na nekim otocima i u kolonijama Male
Azije, u Miletu, Fokeji, Pergamonu. Nasluuju se ve tada obi-
ljeja mediteranskog kolonijalnog stila, razliitog od onog u
metropoli.
U Rimu je forum (u pluralu Jora) bio trnica i javni trg,
kao i agora. Mercatus je u poetku zvuao gotovo vulgarno:
znaio je i trgovinu kao posao i samu trnicu na kojoj se po-
sluje. Horrea (plural od horreum) velika su stovarita, pogla-
vito za ito i sol: poznato bijae ono u Ostiji. Male ribarnice
uz Tiber, tvrde povjesniari, prethode izgradnji velikog ma-
celluma iz klasine epohe. U tlocrtu rimskoga castruma po-
drazumijevao se i prostor za trgovanje. Rimljani su poticali
gradnju trnica u svojim kolonijama: dovodili su vodu do njih,
podizali fontane na njima, nalik na one u glavnome gradu. Na-
brajam ovom prilikom vie detalja nego stoje najnunije: elio
bih da glosar zabiljei to vei broj ustanova te vrste, tekovina
koje tvore mediteransku civilizaciju, sam Mediteran.
148

Sredite Pompeja otkriva nam unutranje veze meu usta-

novama. Najorumu toga grada hramovi su Jupitera, Apolona i
Genija Augusta, bazilika (palaa pravde), gradska Curia koja
je jednako brinula o politikim stvarima kao i o robi to se
dovozila iz najblie Portae maritimae, Comitium gdje su se
pripremali i obavljali izbori, te zajedno sa svim tim, mercatus
i horrea, poslovnice za provjeru mjera i utega (mensa ponde-
raria) i za bankare (argentarii), radionice uvene pompejske
vune (Aedificium Eumachiae), tezge na koje su nosai polaga-
li sve to je bilo za prodaju. Malo dalje od sredita, ne preda-
leko, nalazio se i lupanar, mediteranska ustanova u koju su
svraali trgovci nakon uspjeno obavljenih poslova.
Gradski su statuti nastojali, s manje ili vie uspjeha,
odrediti obaveze i ovlasti. Srednjovjekovni su gradovi opona-
ali antike primjere. Pouni su statuti naih gradova na ja-
dranskoj obali (npr. Korule, Splita, Vinodola, Trogira, itd.).
Prouavao sam odredbe koje se tiu ribarnica, mjera i utega,
kazni za prijestupe i psovke. "Prodavai ribe moraju stajati na
nogama a ne sjediti i nita ne smiju imati na glavi" (stare de-
beant in pedibus ..., nihil tenere debeant in capite), propisu-
je se u Dopunama Trogirskog statuta (Reformationum liber I,
11). Gradski su oci sigurno imali na umu teatralnu sastavnicu
pekarije: glumac koji sjedi, pogotovo ako mu je glava pokri-
vena, nije uoljiv ni uvjerljiv. Mediteranske trnice, prizori i
dogaaji na njima, svakodnevne i vjene scene dale su svoj do-
prinos teatru. Ribarnice su esto nadmaivale rive, mole, ak
i luke.
Tipovi orijentalnih trnica i putovi to su do njih vodili
doista su fabulozni: njihova veza s fabulama koje su do nas
dole nije sluajna. Bazar i arija perzijske su rijei [voazar
na pehlevi dijalektu znai trg; ar = etiri i su = strana, ozna-
avaju etverokut, tetragon). Kriari su se divili bogatstvu i
arolikosti bazara (pazara). Turci su s jedne strane, Arapi s
druge prenosili trgovako umijee Istoka na Zapad. Muhamed
II podigao je u Istambulu svoj slavni bazar, simbol sultanske
moi i raskoi. Carigradska Kapali arija postala je jednom
od glavnih ustanova u tom gradu. uveni Bezziastan (vulgo:
bezistan, trnica svile) nadmaio je svojim sjajem stare grado-
ve Istoka. Turci su prenijeli duan (od arapskog dukkan) na
Balkan, Arapi u druge zemlje. Magazin (arapski makhazin)
obiao je svijet. I banke su izum Bliskog Istoka i njegova trgo-
149

vakog uma: kao da su sve zlo i svako dobro doli s tih strana
Mediterana.
Neobina je sudbina suka. Tom se rijeju u akadijskom
semitskom dijalektu, tvrde znalci starih idioma, oznaavalo
sve to je usko i tijesno. U aramejskom se njome oznaava niz
malih, zbijenih duana. Na Al-Idrisijevim kartama Gibraltar-
ski se tjesnac naziva sukak (uski prolaz, kao u Bosni sokak).
Arapi su prenijeli suk u zemlje koje su osvojili, a suk sam,
bez Arapa, osvajao je dalje: preao je oceane. U panjolskoj i
Portugalu odavno su poznate njegove izvedenice, kao to su -
zoco, azoca, azog, azogue s hipokoristicima azogueio ili
agougy i agogue. Bilo je slavnih sukova: u Sevilji i Toledu, u
Navari i Teruelu, na Majorci kao i na Siciliji. Trni dani bivali
su blagdani. Festivalima groa (kakve pamte i pojedini grki
otoci), s izlozima prepunih grozdova svih boja, od svijetloute
do tamnoljubiaste, nije bio dovoljan prostor obine trnice:
sav je grad postajao sukom, ponekad i cijela pokrajina. Trilo
se mnogo vie voa, napose sjemenki, naroito zaina, nego
to je unaokolo raslo ili to se proizvodilo: odakle je dolazilo
sve to se trilo, s kojeg dijela Istoka ili Juga, tajna je i za one
koji su najupueniji u tajne Mediterana.
Islam je moda bio u odnosu prema trnici uviavniji od
kranstva. Po Novom zavjetu trgovci su istjerani iz hrama
(Ivan, II, 12). U Kuranu "poslanik po trnici hodi i hranu na
njoj uzima" (XXV, 7). Uloga suka (koji se irio i iri, u loijim
oblicima, po svem svijetu) ne moe se zanemariti. teta je to
su mu opisi najee preputeni prigodnim vodiima. Zabo-
ravljaju se klasini tekstovi, onaj Maupassantov primjerice o
suku u Tunisu, s niama punim ilima, sukna, koa, uzda, se-
dala i ormi izvezenih zlatom, utih i crvenih papua (u knjizi:
"La Vie errante - Tunis"). Mnogi su sumnjiavi prema proda-
vaima s mediteranskih sukova: malo tko pomilja na to koli-
ko vremena oni i njihovi najblii provedu uz ono to nude:
vremena to se ne moe naplatiti. Ne povodei se za egzotiz-
mom, od kojeg ne trpi samo literatura o Mediteranu, filozof
naravi pita se o znaenjima: "U sukovima nema natpisa ni ta-
bli na ulazu, nema zapravo ni ulaza. Izlae se sve to se pro-
daje. Nikad se ne zna koliko se za to plaa: cijene nisu ista-
knute, a nisu ni stalne... Nae se svega, i sve to se nae mno-
gostruko je" (v. Elias Canetti: "Die Stimmen von Marrakesch",
passim). Takvi bi reci mogli potaknuti drukiji govor o ovim
150

temama. U specijaliziranoj literaturi izostaje rasprava o meto-

di. Orijentalni je bazar prostorni pojam; latinski mercatus
(od merx = roba) podrazumijeva upotrebu. I u tom se, vjero-
jatno, kriju stanovita proturjeja mate i praktikog duha, di-
jela Istoka i dijela Zapada. I ta nas podjela moe obmanuti:
Mediteran nije u svemu podijeljen.
Ima italaca koji ne otvaraju knjige ove vrste ako se u nji-
ma ne govori i o karnevalima. Neki pisci izbjegavaju da o tome
piu. Karnevali nisu samo mediteranski. Prireuju se i drug-
dje, premda ne na isti nain. Na raznim su stranama zadavali
brige i vlastima, i vjeri, i zakonu. Njihova veza s teatrom, bilo
da je rije o glumcima ili maskama, nije nepoznata. Na pozor-
nicama junih gradova bilo je za karnevale i mjesta, i vreme-
na, i razloga: svjeina mora izaziva duh, sunce potie tijelo da
se obnai ili preodjene, pamet napokon ne odolijeva potrebi
duha i tijela da se prepuste igri, vrtoglavici, ludoriji. Previe je
rizino tumaiti sve te scene na isti nain: elja nije samo e-
lja, ni maska samo maska u mediteranskim svetkovinama.
Stari su Hebreji imali istanan smisao za mjerenje. Mjere
su dovodili u sklad sa zakonima. U Pravilniku mjera, koji se
naao meu "Kumranskim rukopisima iz peina kraj Mrtvoga
mora" (poznatijim pod naslovom "The Dead Sea Scrolls", New
Haven 1950), u svitku koji nosi naslov "Rat sinova svjetla pro-
tiv sinova tame" (M'gilat milhemet b'ne or bivne hoeh), sa-
uvana su imena mjera za duinu, kao ama (lakat), tofah
(podlanica), gudal (palac), ocba (prst): to odaje vezu ljudsko-
ga tijela i naina mjerenja, koja se esto gubila. U spomenutim
rukopisima uniteni su dijelovi u kojima je rije o mjerama za
teinu. esto su nestajale iz mediteranskih arhiva isprave
koje su se ticale mjera i utega.
Odjeljak koji je u ovom brevijaru posveen mjerama i ute-
zima, bio je stoga nudan. On iziskuje dopune, ispravke, stro-
e odredbe: mjere su se prilagoavale i mijenjale. Popis dubro-
vakih mjera objavljen je prigodom izlobe "Zlatno doba Du-
brovnika", odrane 1987. u Dubrovniku, u Kneevu dvoru:
a) za teinu: litra (ili Ubra), koja moe biti, ovisno o prili-
ci, debela Ubra (381,6 grama u XVII. stoljeu) i litra tanka
(327,9 grama, u istom razdoblju, ali vjerojatno u dubrovakoj
upi, siromanijoj); oka = 1,3 kg (za trgovanje s Turskom);
kantar (grkog porijekla) = 55,96 kg, za ostale nae krajeve;
151

b) za zapreminu: star (za ito) = 98,41 kg u XVI. stoljeu;

spud (ovdje vie kao mjera za sol, dok je ruski pud preteno
za ito) = 42,27 kg u XVII. stoljeu (bilo je to vrijeme procvata
Republike);
c) za tekuinu: vjedro veliko (specijalno za vino) = 21,97
litara (toliko je bilo u XVI. stoljeu, kasnije se vjerojatno pove-
alo); vjedro malo (u istom razdoblju, ali za umjereniji dio
puanstva), imalo je svega 19,22 litara; bario = 64,38 1 (u
XVIII. stoljeu, tj. prije napoleonovske okupacije koja je Repu-
blici oduzela samostalnost ali je dala njezinim graanima le
code civil); jedan star (za ulje) iznosio je 9,61 1, ponekad ma-
nje od toga).
d) za duljinu: lakat = 0,512 m (uzet vjerojatno prema ove-
oj ruci nekog hercegovakog doljaka); ped = 0,256 m; noga
(ili stopa) = 0,341 m (moda po gortakoj nozi); sean (ili
pa) iznosio je 2,025 m;
e) za povrinu: sean kvadratni = 4,194 m2 u XVIII. sto-
ljeu; solad (ili zlatica) = 1600 m2; ral = 840 m2 (takoer u
XVIII. stoljeu, prije francuske revolucije).
U dubrovakoj palai Sponza, sred njezina predvorja s ko-
lonadom i kapitelima, o kamenu luku visjela je slubena grad-
ska vaga s latinskim natpisom, koji je jo posve itljiv:
"FALLERE NOSTRA VETANT ET FALLI PONDERA -
MEQUE PONDERO CUM MERCES PONDERAT IPSE DEUS"
("Nai nam utezi ne daju da varamo niti da budemo prevare-
ni. Kako mjerimo robu, tako nama mjerio sam Bog.")
Po svemu sudei, Bog je tu imao posla: o tome postoji go-
lema literatura u starim gradovima na Mediteranu (vidjeti po-
sebice venecijansku Marcianu, arhive u Genovi i Marseilleu,
razne izvore u Valenciji i Barceloni, Napulju, Kairu ili Istanbu-
lu). Mnogi primorci (u irem smislu rijei) dre da su svi oni
koji dolaze s kontinenta (bilo tek da provedu praznike) naivni
ili lakovjerni, da se ne razumiju u "nae stvari" te da ih nije
teko nadmudriti ili prevariti. I to je jedan od razloga to u
oima kontinentalaca Mediteranci izgledaju manje ili vie ne-
odmjereni. Mudraci su svjetovali od davnina da se u svemu
nae mjera: meden agan; ne quid nimis. Mediteran se pone-
kad rugao takvim savjetima.
Figure i geste kojima se slue psovai zavreuju vie po-
zornosti nego to im je posveuju uenjaci. One imaju vano
152

mjesto u mediteranskom "tajnom rjeniku": tako je amilo

Jose ela nazvao svoj panjolski glosar, koji mi je u radu na
ovom poglavlju pomogao, posebice s praktine strane ("Dicci-
onario secreto"; vidi napose: "Series coleo y afines", tom I,
kao i "Series pi y afines", II tom, Madrid 1979). Psuje se naj-
vjerojatnije otkad postoji jezik. Stari je zavjet strogo osudio
psovae (Lev. XXIV, 10). Grki i rimski pisci nisu ostavili u
pisanu jeziku posebnih dokaza o svome psovanju: poneto se
moe nai u Aristofana ili Plauta. Po pompejskim grafitima,
meutim, esto se javlja kopulativni glagol, na vazama i vrevi-
ma, te moemo zakljuiti da su tadanje psovke bile sline da-
nanjima. Okrutni Justinijanovi zakonici predviali su smrt-
nu kaznu za blasfemiju. Ni Muhamed u Kuranu nije bio blai
(sura VII). Dante je u "Paklu" (III, 103-105), u asu kad
ignavi na Haronovoj splavi prelaze fatalni Stiks, zatekao na
djelu sve vrste psovaa i razvrstao ih:
"I psovahu Boga, ljudsko pleme,
I kraj i as i roditelje svoje,
i roda svog i svog zaea sjeme."
153

Na Marko Maruli posveuje u svom "Evangelistariumu"

(u njegovu treem izdanju, objavljenu u Kolnu ljeta 1529) cije-
lo poglavlje "zloi psovanja" ("De Maledicendi nequitia"): tu
zlou stavlja u red najveih poroka (magnum vitium est ma-
ledicentia, VII, 29). U prilog svojoj osudi psovaa navodi auto-
ritete poput Salomona, proroka Jeremije i Hoeje, napose
svetoga Pavla koji je u Prvoj poslanici Korinanima strogo pre-
sudio: "Psovai zajedno s bludnicama i idolopoklonicima
(cum Jornicariis et idolorum cultoribus) nee biti primljeni u
carstvo Boje" (I, Kor, 6). "Statut grada Splita" (izvornik iz
godine 1312.) mnogo je blai od kranina Marula: u poseb-
noj klauzuli, posveenoj "onima koji psuju Boga i svece",
odredio je da se za svaki takav prekraj plati globa od 10 liba-
ra, od ega polovicu moe dobiti onaj tko prijavi prijestupnika
("De Blasphemantibus Deum et sanctos", IV, 28). Ne moe
se saznati iz arhiva koliko je tim putem priteklo novca u grad-
sku blagajnu. Na otoku Koruli plaalo se samo perper po
psovci, a tko nije imao ni perpera bilo mu je dosueno da
"ostane cijeli dan vezan za kolac" ("Statut grada i otoka Kor-
ule", cap. LV). Kroniari nas nisu obavijestili koliko je psova-
a bilo tako vezano u vrue dane, kad se uz more najvie
huli. U austrijskom carstvu, prema Zakoniku iz godine 1853,
po paragrafima 122. i 124, bogopsovka se kanjavala "tamni-
com od est mjeseci do godinu dana". Ispitivanje sudskih ar-
hiva otkriva nam daje poinitelja toga prijestupa bilo neuspo-
redivo vie u Istri i Dalmaciji (kao i u dijelovima Italije pod
Austrijom) nego u Panoniji ili Beu. Paragrafi se, sreom, ni
tu nisu strogo primjenjivali, inae bi, kau, teta bila vea od
one koju je filoksera nanijela cijelom Mediteranu.
Ima teoretiara koji tvrde daje prava bludna psovka, s ko-
pulativnim glagolom, donijeta s kontinenta, posredovanjem
Turaka ili Maara (osebujnih psovaa), ali je takvu hipotezu
teko provjeriti u praksi. Naa su istraivanja na terenu dopu-
nile dvije studije: "Bestemmia e turpiloquio", autor Giuseppe
Carpetza (izdano 1923. u Bologni, ali i danas svjee) i doktor-
ska teza oca Ignacija Gavrana iz Bosne pod naslovom "Bludna
psovka" (objavljena 1962. u Sarajevu, u autorovoj nakladi). U
tom sam djelu proitao dirljiv opis, na latinskom jeziku, jedne
vrste teatralne ili gestualne mediteranske psovke, moda vie
enske nego muke: denudatio partis posterioris, koja je po-
znata, kako tvrdi veleasni Ignacije, i u blaoj formi, mogli bi-
154

smo rei u deminutivu, kao ejusdem levis percussio (str. 13).

Veliki su polemiari moda bili, osobito na Mediteranu, neo-
stvareni psovai.
U opisima mediteranskih ugoaja esto se spominju cvr-
ci: u "Palatinskoj antologiji" {Resonans cicada, roscidis gut-
tis inebriata, 196), u Sapfinoj pjesmi od koje je ostao samo
nerazgovijetni fragment (89), u djelima mnogih helenskih pje-
snika, starih i novih, od Homera do Elvtisa ("mali obini cvr-
ak u noi bezumnika", v. "Lakonike"), u gotovo svakoj nacio-
nalnoj literaturi, u naoj takoer, u stihovima Vladimira Nazo-
ra (1876-1949). I Aristotel je raspravljao o nainu na koji
mali kukac "proizvodi zvuk trljanjem zraka" (Hist. anim. IV,
9). Ne zna se zapravo je li to pjev ili um. Pisci su oduvijek pi-
sali o tome kako po najgoroj ezi cvrci prkose ezi ili, kad
more hui, nadglasavaju huku mora: cvre na voru crne smr-
e, u granju bora (borovina ih vjerojatno opija svojim mirisi-
ma), pod listom smokve ili loze, na obinoj drai, pored dru-
ma, u ikari, po kamenjaru; zriu trajno ili s prekidima, sa-
mostalno ili u zboru. Ponekad danju, za najveih vruina,
usred ljeta, i oni zaute: tada nastaje gluha praznina, svi oe-
kuju da netko ili neto opet zapone. Takvo sam objanjenje
uo od uitelja na otoku Samosu, koji se posvetio prouava-
nju cvraka, njihovih troheja i jamba, metrike to je, po nje-
mu, povezana s prozodijom helenskog pjesnitva. Tvrdio je da
postoji razlika izmeu otonih cvraka i ostalih, njihovih orgi-
ja koje postaju dijelom prostora i vremena, dana ili noi. (Na-
vode iz klasika koji su u ovom fragmentu dugujem tome skro-
mnom i marljivom Grku, uitelju sa Samosa.) um, zvuk ili
moda pjev cvrka ne pomuuje nesanicu, to znam iz isku-
stva, u ljetnim noima kad se lake bdi nego spi, kad duhovi
ele ostati budni i, reklo bi se, sjedinjeni diljem Mediterana.
Sukobi izmeu latinskoga i bizantskog svijeta kao i izme-
u Zapadne i Istone crkve zaustavili su razvoj Balkanskog
poluotoka ve prije turskoga doba. Povijest je onemoguila
June Slavene da ostvare sintezu tekovina koje su se na tom
prostoru zaele. Bila je to moda prilika za cijelu Evropu,
koju je razdijeljeno kranstvo poticalo na podjele. Na tom se
prostoru mediteranska obala razlomila i rasula. "U svakoj je
toki dioba od Istoka prema Zapadu", zapisao je Leonardo u
svojoj biljenici ("Codice Atlantico", u "Scritti scelti", str.
326, Torino 1966). Jadranskom obalom i njezinim zaleem
155

prolo je mnogo naroda i plemena, razliitih imena i jezika,

prije i poslije doseljenja Slavena. U maloj raspravi kanonika
Jurja Sigoria koju sam ve navodio (De situ Illyriae), koja
se, po rijeima samog autora, slui djelima Plinija, Strabona,
Apijana, Kalimaha, Boccaccia i drugih autoriteta, nabrojeni su
"oni koji se zajednikim imenom zovu Iliri": "Jedni se naziva-
ju Panonci (Pannones), prema Rimljanima, ili Peonjani (Peo-
nes), prema Grcima, nadalje Himani (Himani), Enheleji (En-
cheleae), Bulini (ili Dudini), i Peuceciji (Peuceciae), prema
Kalimahu, zatim Sereti (Soretes), Sirapili (Serapilli); Jai
(Iasi), Andizeti (Sandrizetes), Kolapijani (Colaphiani) i Breu-
ci (Breuci), prema Pliniju, Noriani (Norici), Atintani (Antinti-
mi), Ardijejci (Ardiei), Reciji (Retii), Plereji (Pallarii) i Japodi
(Iapodes) koji ive na podruju Alpa, prema Apijanu. Nadalje
i Salaziji (Salasii), Segestani (Segestani), Daiziji (Daysii), Da-
ani (Dai) i Geti (Gethae) ili Goti (Gothi). K tome Boji (Boii),
Histri (Istri), Liburni (Liburni), Kureti (Curetes - bili bi Hr-
vati, op. P. M.) i Dalmati (Dalmatae). I naposljetku Miani
(Mijsii), Tribali (Tribali) i Pruzi (Prusi) koji stanuju ak kod
Crnog mora" (III, 19). Ta e mnoina u Iliriku stvarati mnoge
potonje tekoe, u nastajanju nacija na Balkanu i uzajamnim
odnosima meu njima. Zbunjen tolikim razlikama, na se ka-
nonik i pisac, koji je skupljao mudre slavenske izreke, opre-
dijelio za mletako ezlo: "to je u nae doba ugodnije nego
provoditi ivot pod vlau Mleana? Njihov je grad uvijek slo-
bodan, nikada podvrgnut danku, uvijek kranski, nikada
okaljan krivovjernim tovanjem idola, kraljica je to mora,
tvornica svakog bogatstva, slast svijeta, trajni tovatelj praved-
nosti i vjere" (ibid. XVI. 53). Nacionalnost je esto bila kole-
bljiva na Mediteranu.
Narodi na Balkanu, kao i na mnogim drugim mediteran-
skim obalama, suprotstavljali su se jedni drugima ili su se
sjedinjavali. Razlike su meu njima nestajale ili su se pak po-
veavale. O tome jedni govore sa strahom, drugi s podsmije-
hom. Literati piu naizmjenice ode ili parodije. Kuran o tome
kae: "Svaki narod ima svoj kraj, i kada doe njegov kraj,
nee ga moi ni za tren jedan odloiti ni ubrzati" (VII, 34). Ov-
dje nas zanima samo veza s morem. Antropogeograf Jovan
Cviji (1865-1922) pisao je u svom djelu "Balkansko poluo-
strvo" (objavljeno najprije na francuskom jeziku, "Peninsule
balkanique", Pariz 1918): "Junoslavensko se stanovnitvo iz-
156

menilo pod uticajem mora i mediteranske klime: jedino su se

meu Slovenima neke grupe iz ovih krajeva (misli se na isto-
nu jadransku obalu od Istre do Boke Kotorske, op. P. M.) pri-
lagodile mediteranskom nainu ivota, tako da daju uvene
mornare. Takoe su jedino oni meu Junim Slovenima isko-
ristili veze s morem i doli u dodir sa prekomorskim narodi-
ma i sa raznim civilizacijama. Primorske su grupe ivele u
sredini jako proetoj romanskom civilizacijom; jo i sada ima
kod njih nekih tragova vizantijske civilizacije, naroito iz 7.
do 10. veka, kao i nekih jedva vidljivih preostataka istonja-
ke civilizacije (...); to je meavina od njihova ivotnog iskustva
i od primljenoga, i to po svoj prilici dvostruko primljenoga, i
sa Istoka i iz Mletaka" (sv. II, str. 86-99, izd. Beograd 1931).
Slavenski sloj, koji je prekrio domorodaku podlogu, bio je
negdje dublji, negdje vrlo plitak. On je, unato svemu, namet-
nuo vlastiti jezik. Razlike se nisu time izbrisale: u tome je
imalo udjela more.
Najvei dio istone jadranske obale pripada Hrvatima. Na
njoj ive dalmatinski Hrvati, koje susjedni narodi obino zovu
samo Dalmatincima. Tu je u ranom srednjem vijeku nastalo
157

hrvatsko kraljevstvo, koje je vjerojatno prva slavenska drava

uope. Ustolieni su kraljevi i knezovi kojima imena najee
zavravaju na slav i mir, to ne ide u prilog tvrdnjama koje
poriu slavenski korijen Hrvata. Sagradili su brodovlje koje je
u desetom stoljeu privuklo pozornost bizantskoga cara Kon-
stantina VII Porfirogeneta (u XXXI. poglavlju njegova djela "De
administrando imperio" govori se o 80 veih "sagena" i 40
manjih "kondura", to nai povjesniari s ponosom navode).
Povijest biljei raznovrsne odnose izmeu dalmatinskih i pa-
nonskih Hrvata, pokuaje, izvanjske i unutranje (pa i one
koje su iznjedrile mediteranske strasti) da se jedni odvoje od
drugih ili da se jedni i drugi odijele od ostalih Junih Slavena.
Nismo iskoristili, ni zajedno s ostalima, ni sami napose, sve
prilike da postanemo poznatiji na moru, a ni same prilike
nam nisu bile najsklonije. To nas, sreom, ne prijei da voli-
mo nae more i da ga smatramo najljepim dijelom Meditera-
na.
Slovencima je dopao nevelik dio jadranske obale na sjeve-
ru, u zaljevu koji se zove Transki. Njihova je prolost tako-
er vezana za primorje, vie nego za samo more. O elji da se
odre na obali, nadomak visokih planina, svjedoi im povijest.
O "lijepoj Vidi", koja je morem otplovila u svijet, govori narod-
no predanje. O privrenosti krasu (Karstu) i sklonosti medite-
ranskom podneblju pjevaju pjesnici. Neki su od najstrasnijih
slovenskih pjesnika Primorci. Postoje, dakako, razlike izme-
u primorskih i alpskih Slovenaca kao i onih iz Dolenjske,
Gorenjske, tajerske ili Koruke, ali ih je (te razlike) zajed-
niki slovenski jezik - slovenina - nadvisio: pokazao se
jaim i vanijim od odnosa kopna i mora, kontinenta i Medite-
rana.
Srbi su dolazili do topla mora vie puta u svojoj povijesti,
u asovima najvee moi i najteih iskuenja. Carstvo cara
Duana Silnog, "gospodara Romanije", nasljednika rimsko-bi-
zantskog imperija, izbijalo je, pod njegovim skeptrom, u XIV.
stoljeu, na jo dva mora osim Jadranskog: na Jonsko i na
Egejsko. Njegova je drava pretpostavljala ipak kopno moru.
Gradu Dubrovniku prodala je Peljeac, najvei poluotok ju-
noga Jadrana. Srpska je vojska, kasnije, u nevolji velikoga
rata, odstupila prema otoku Krfu. Izmueni vojnici vidjeli su
pred sobom more kao spas: mnogima je bilo plava grobnica.
Njihovi oednjeli konji pojurili su talasima da se napoje: za-
158

njitali su okusivi slanu vodu. Ti su primjeri simbolini. Na

Balkanu se Evropa branila od Istoka. Srbija je bila bedem koji
se vie puta ruio i dograivao. Upirala se o kontinent. Dunav
je kadar zamijeniti more. Slikari su slikali "Beograd, grad na
moru".
Drava bosanskoga kralja Tvrtka I dosezala je takoer do
mora, zahvaala znatan dio obale, izmeu Splita i Dubrovni-
ka. Herceg Stjepan podario je ime gradu u Boki Kotorskoj:
Hercegnovom. U tom neobinom zaljevu (koji je, kao i mnogi
drugi zaljevi, elio ponekad biti cijelim morem) ponikli su naj-
vrsniji slavenski pomorci, admirali ruske flote. Stanovnici
Crne Gore sklanjali su se u planine. Gledali su na more s visi-
na elei mu prii. Njihov je najvei pjesnik, vladar i vladika
Njego, spjevao "Gorski vijenac". Okrueni dumanima, ivjeli
su kao na otoku: njihovi su obiaji nalikovali u poneem na
otoke. I dio bosanskih muslimanskih Slavena, nakon propa-
sti Otomanskog carstva, ostao je poput otoka na Balkanu: tu
je metaforu prije mene upotrijebio Mesa (Mehmed) Selimovi,
u romanu "Dervi i smrt". Rijei arapskog i turskog porijekla
159

u jezicima Junih Slavena, koje obiljeavaju pojave poznate

diljem Mediterana, upravo sam od njih nauio i zbog njih ov-
dje naveo.
I Makedoncima bih elio rei nekoliko rijei simpatije. Nji-
ma je more blisko, na jugu i na istoku: osjeaju ga, ali nisu uz
njega. Na egejskoj strani ostao je dio njihove brae. Na
pirinskoj takoer. Vardarom struje primorski vjetrovi, uzvod-
no. More Makedonije zapravo je Ohrid. Dojran je njezino jeze-
ro. Uz manastir Svetoga Nauma rastu smokve, rumarin i ba-
demi, u blizini je loza posve juna. U pjesmama je "tuga za
Jugom". U crkvi Svete Sofije, u starom Ohridu, na freskama
je neobina plava boja. Pelagonija je, kad se zatalasaju ita,
nalik na puinu: i ime je po njoj dobila. U sumrak je plavia-
sta (takve su jo neke makedonske ravnice), zatim postaje ta-
mna kao Homerovo nono more. Na mnogim su mjestima, u
unutranjosti, gumna skamenjene soli, zvana soloi ili solon-
aci: i tu je nekad bilo more, nekamo je oteklo, zauvijek. U
narodnim priama (pregledao sam ponovno one koje je zapi-
sao Marko Cepenkov) malo se spominje plovidba: ta utnja,
ini se, nije sluajna.
Od igorieva vremena do naih dana mnogo se toga pro-
mijenilo. Ostale su ipak diobe o kojima govori njegov spis,
premda su se narodi ujedinili i uvrstili. I danas je teko obja-
sniti onome tko doe izvana (ta mi je nezahvalna uloga esto
pripadala, pa i ovdje moda pripada) kakve su sve razlike bile
i ostale meu Dalmatima, Morlacima, Vlasima i Karavlasima,
Dukljanima, Crvenim i Bijelim Hrvatima, Crnogorcima bjelai-
ma i zelenaima, nekadanjim Raguanima i dananjim Du-
brovanima ili pak Fiumanima i Rijeanima, Konavljanima i
Kotoranima, o Skutorima, Bodulima, Makaranima i Puljani-
ma, starim ibenanima i Splianima potiskivanim od onih
koji dolaze sa strane i odozgo, o eljadi iz Bekije, Ciste Prove i
Imotskoga, Vrgorca ili Zagvozda, o onima s Klisa, iz Livna i
Duvna (drevni je Delminium, smatra se, podario ime cijeloj
Dalmaciji), o Sinjanima i sinjskim alkarima, Senjanima i senj-
skim uskocima, Neretljanima i neretljanskim gusarima, o du-
brovakim gosparima i poljikim republikancima, peljekim
ili bokeljskim kapetanima, crnogorskim guslarima i serdari-
ma, o hajducima i njihovim jatacima, o svijetu s Kvarnera i s
Kornata, o raznim otoanima i poluotoanima, ponajprije Hva-
ranima i Braanima, pa Korulanima, Paanima, Rabljanima,
160

Creanima, Vianima i redom svima ostalim, o Istri naoj i

Istranima, hrvatskim i slovenskim, jugoslavenskim i talijan-
skim, o tolomaima i antitolomaima, talijanaima i naijenci-
ma, starosjediocima i doljacima, o onima koji jo slie nekim
davnim precima i onima koji su im prestali sliiti, o katolici-
ma (Hrvatima, Slovencima) koji su na Jadranu golema veina i
pravoslavcima (Srbima, Crnogorcima, dijelu Bokelja) ili Musli-
manima (Bosancima i Hercegovcima, dijelu Albanaca ili Arba-
nasa, ponegdje i Roma), koji su se povremeno doseljavali na
jadransku obalu, o idovima napokon, kojih je i ovdje bilo
kao i drugdje po Mediteranu, kojih vie nema.
Etnonim Vlasi ili Vlaji zasluuje posebnu glosu. Hrvatski
povjesniar Ivan Lui (Lucius) uoio je meu prvima mnogo-
znanost toga naziva, u knjizi "De regno Dalmatiae et Croa-
tiae", objavljenoj u Amsterdamu marom kartografa J. Blaeua
(v. "De Vlahis", VI, 5, izd. 1666). Germani su tako zvali Ri-
mljane i Kelte, Hrvati, Slovenci i Maari Talijane, Srbi Rumu-
nje, Turci sve krane, katolici pravoslavce, primorci seljake i
obane iz zalea, ravniari brane, starosjedioci doljake, do-
ljaci nove pridolice. Otud dolazi i rije Morlak (stari naziv
za stanovnike kopnene Dalmacije): crni (Maur) + (V)lah. Tako
ih je zvao i otac Alberto Fortis, i Napoleonov nevjerni maral
161

Marmont, duc de Raguse i commandant en chef Ilirskih pro-

vincija, u svojim "Memoarima", poznatijim u Dalmaciji nego u
Francuskoj. Raznovrsna upotreba te rijei dovoljno govori o
odnosima meu susjedima. Na Mediteranu su svi jedni drugi-
ma susjedi: to je, kao to sam ve rekao s ushienjem, more
susjedstva.
Tumaenja u vezi s vjetrovima poinju obino u grkoj mi-
tologiji, s Homerom i njegovom taksinomijom u "Odiseji"
(Euro, Noto, Zefir, Borej, V, 295-296). Za vjetrove na Jadra-
nu stanovnici su esto posuivali tua imena: bura (od grkog
preko latinskog i romanskih jezika) pue sa sjevera, levanat
(tal. levante) dolazi s istoka, pulenat (tal. ponente) sa zapa-
da; jugo vjerojatno nije posuenica: elja za junim krajevima
nukala je Stare Slavene na seobu; ilok ili iroko (tal. sciroc-
co) vrui je vjetar u junoj Evropi i sjevernoj Africi (rije dola-
zi od arapskog shark, to nije nevano za neke kie i njihovu
boju); burin je mala bura, buraca tih vjetri, a buraska nagla
i hladna; neverin je deminutiv od nevera (od tal. neve - sni-
jeg, koji ponekad zalepra po mediteranskim obalama): izne-
nadna oluja ili nepogoda, koju puka etimologija povezuje s
(ne)vjerom ili (ne)vjernou; garbin i garbinada pusu s jugo-
zapada i znaju biti neugodni (na arapskom garbi znai zapad-
ni); lebi i lebiada jugozapadni su, ali ne u svakom kraju
(naziv dolazi od imena Libije, tal. libeccio, sa donekle iskriv-
ljenom predodbom o poloaju te zemlje, to nije neobino na
Mediteranu); tramuntana (tal. tramontana) pue s kopna,
preko gora: to je unekoliko osveta zagore zsl ono to Medite-
ranci misle i govore o njoj.
Literati bi trebali povesti rauna, vie negoli lingvisti, o
gradacijama poput: levanti i levantin (manji levanat), levan-
tun (vei), levantarun (vrlo veliki) zajedno s levantarom ili le-
vanarom koje se izgovaraju s prezirom: postoji takoer le-
ventora i livanterina, kojima je teko odrediti smisao. Gotovo
svaki vjetar ima svoje inaice. Mnogobrojni deminutivi - le-
vantin, burin, neverin, garbin i drugi - odaju stanovitu elju
da se ublae prirodne nepogode. Po Aristotelovoj "Meteorolo-
giji" oluje nastaju "onda kad sred jednih vjetrova zapuu dru-
gi" (II, 6). Postoje stanovite analogije izmeu oluja i epopeja:
"Nasilna je voda jedna od prvih shema univerzalne srdbe.
Zato nema epopeje bez scene oluje" (Gaston Bachelard,
162
"L'eau et les reves", str. 239, Pariz 1942). Nasilje vjetra i
mora esto se udruuju.
U Homerovu je djelu i izvor rijeka o kojima govorim u Bre-
vijaru, kao to je Titaresij ije se vode nisu eljele mijeati s
drugim vodama:
..."Ne m'jea se on sa srebrnim penejsklm valma,
Ve on nad penejskom tee vodom kakono ulje,
Jer on iz vode Stiske, iz zakletve izvire strane."
(IllJ., II, 752-755, Maretiev prijevod)
U Platonovu je "Fedonu" rasprava o "nepresunim rijeka-
ma neizmjerne veliine, s vruom i studenom vodom" (II, 60),
koju sam spominjao. Na romantinu platonsku hidrografiju
Aristotel je reagirao u "Meteorologiji" (II, 2) svojim realizmom.
Homer je postavio mnoga druga pitanja na koja se ovdje nado-
vezujemo: ime galeb dodiruje morsku povrinu, prsima, no-
icama ili krilom? U "Odiseji" ta ptica odana moru "gusta kri-
la u morskoj kvasi soli" (V, 53). Istome djelu dugujemo iscr-
pne podatke o gradnji broda Odisejevog (V, 230) kao i o obia-
ju da se na mornarev grob utakne veslo "kojim je veslao iv sa
druinom ivei svojom" (XI, 77 - 78), kao to to uinie dru-
govi mladom Elpenoru, kao to mi kri utiemo. I o plivanju
je rije na mnogim mjestima u Homera: o natjecanju u pliva-
koj vjetini izmeu Dioniza i Ampelosa, o okladi izmeu Kar-
posa i Kalamosa, o vragolastim vodenim igrama Satira. U neo-
binom glosaru Erwina Mehla (Antike Schivimmkunst,
Miinchen 1927), mnogo je dragocjenih slika i pouka o drev-
nim plivaima, kojima sam se posluio: plivaica iz Hercula-
numa (koja pliva na boku), etrurski skaka na glavu, akidska
vaza iz Louvrea s golemom kupelji za mlade ene, plivai iz
raznih epoha, Heroja i Leandar s pompejskih fresaka i kova-
nica, Leandrova "mnogostruka plivanja" (copia nandi) koje je
Ovidije ovjekovjeio u "Heroidama" (XVI, 147), o kojima su pi-
sali mnogi drugi za njim, sve do Marlowea i Grillparzera.
Odajmo zahvalnost zaboravljenom francuskom opatu Ameil-
honu, koji je dao jedan od prvih doprinosa istraivanju pliva-
kog umijea u Parizu godine 1777, u izdanjima Academie des
inscriptions. U svescima Paula Valerva ima nekoliko zapisa o
plivanju, koje se pjesnik nije usudio prenijeti u stihove (v.
PPA, "Cahiers", II, str. 1273). Koristio sam njegove "Medite-
ranske inspiracije" u prvome dijelu: "Nigdje drugdje snaga ri-
163

jei, svjesno disciplinirana i usmjerena, nije bila potpunije i

korisnije razvijena: rije usklaena s logikom, upotrijebljena
u otkrivanju apstraktnih istina, tvoriteljica svijeta geometrije i
svijeta odnosa na koje se oslanja pravda; gospodarica foruma,
bitno politiko sredstvo, regularni instrument stjecanja i odr-
avanja vlasti" (izd. Pleiade, I, str. 1097). Taj navod nije spo-
ran, to se tie "disciplinarne rijei". Govor se, meutim, e-
sto rasipao u govorljivosti te tako liavao svake discipline, na
Mediteranu moda ee nego drugdje.
Camusov sud o prednosti mediteranskih kultura takoer
se esto navodi: "Svaki put kada se neka doktrina susrela s
mediteranskim basenom, u sukobu ideja koji je iz toga proiza-
ao, Mediteran je uvijek ostao nedirnut i nadvladao doktrinu"
("Essais", izd. Pleiade, str. 1323). Taj se navod moe ospora-
vati: Inkvizicija ili faizam bili su ipak "doktrine", tj. ideologi-
je, i basen nije ostao posve "nedirnut" njima niti ih je lako
"nadvladao". Zanimljivije su Camusove refleksije o tome kako
je kranstvo potisnulo tijelo i uvelo povijest kao neku vrstu
kazne. Piui o mrakovima, nisam zaboravljao njegove sumra-
ke u Aliru, koje je proivljavao kao "obeanja sree" ("Essa-
is", str. 76, Pari 1965): mediteranski krepuskularizmi eka-
ju dostojnoga tumaa.
Nain na koji je Marco Polo mogao opisati Kublai-kanu
gradove kroz koje je proao predoen je u neobinoj knjizi
Itala Calvina "Le Citta invisibili". Taj sam imaginarni vodi
imao pri ruci: "Na dva se naina moe doi do Despine: bro-
dom ili devom. Grad drukije izgleda onom tko prilazi s ko-
pna i onom tko pristaje s mora " {La Cittd e U desiderio, str.
25). "Ne smijemo pobrkati sam grad i govor koji ga opisuje,
premda postoji veza izmeu jednog i drugog" {La Cittd e i se-
gni, str. 6). "U Mauriliji je putnik pozvan da istodobno posjeti
grad i promatra stare razglednice koje pokazuju kakav je taj
grad prije bio" {La Cittd e la memoria, str. 37, navedeno pre-
ma izdanju Einaudi, 1984). Ima gradova koji su potonuli i na
kopnu, koji su bili luke bez mora, koje je Italo Calvino pozna-
vao.
Nije rijedak sluaj da se i zatvori podiu uz samo more,
ponegdje ak s pogledom na nj: ima takvih primjera u Grkoj,
Turskoj, Italiji, panjolskoj, Magrebu i drugdje (Dubrovnik,
Rijeka, Split, Napulj, Marseille, Barcelona, Alir, Istanbul,
slavna tamnica dei Piombi u Veneciji, itd.). "Prokleta avlija"
164

Ive Andria govori o drevnom stambolskom zatvoru kraj Bos-

pora, kao stjecitu svih ljudskih putova. Na Mediteranu se,
moda, tee podnosi zatoenje tijela nego drugdje. Ima mnogo
rijei u svim mediteranskim jezicima, ivim i mrtvim, kojima
se ta tekoa iskazuje. Neki su jezici moda i zbog toga izumr-
li. Na dalmatinskoj su se obali kanda vie gradile ludnice nego
pruni (od tal. prigione): uvena je bila najprije ludnica u i-
beniku, zatim one na Rabu, Ugljanu i drugdje. Nije ih bilo pre-
vie: mediteransko sunce ponekad oduzima pamet.
O podjeli na apolonijsko i dionizijsko nije potrebno ra-
spravljati. Ne samo zato to se o njoj mnogo govorilo ili to ne
znam treba li ita dodati onom o emu je govorio Nietzsche.
Ako pod apolonijskim razumijevamo oblik i pravilo, uzdra-
nost i razboritost koji vladaju vlastitim biem ili drutvom,
stanovitu disciplinu i odreenost, ako dionizijsko shvaamo
kao osobitost i posebnost a ne obinu sklonost ekstazi i na-
glosti, mediteranske su kulture u svojim najveim pothvatima
obiljeene i jednim i drugim: kad god je plitica velike vage
pretezala na jednu ili na drugu stranu, obala je trpjela ili siro-
maila. To pravilo vie vrijedi za civilizacije nego za linosti.
Nietzsche je takoer potaknuo razmiljanje o tome kako se na
svakom mjestu moe stei ili naslijediti mediteranstvo, navo-
dei primjere Goethea i Winckelmanna, definirajui prozra-
nost Mozartove glazbe kao "vjeru u Jug". Zaratustrin nas je
poklonik naveo da tragamo za znaenjima tajanstvenih povika
daje "umro veliki Pan", to se ulo s otoka Paxosa dok je kraj
njega plovila korablja s egipatskim kormilarom Tamuzom (o
emu Plutarh izvjeuje u "Pitijskim dijalozima", XVIII). Tko
to zanemari taj osiromauje Mediteran.
Literatura je pokuala razvrstati i snove o moru prema
razdobljima ivota, dobi ili spolu onih koji snivaju: dijeli ih
primjerice na muke i enske, rane ili kasne, na one koji pre-
dodreuju sudbinu i druge, obine, one koji se pamte i koji
iezavaju, na none i dnevne snove o plovidbi i o potonuu,
na snove s obala, s otoka i s puine. I oni se vjerojatno razli-
kuju od mora do mora, ali ih je teko dijeliti. Mediteran, ree-
no je ve, nadilazi literaturu o Mediteranu.
Egzaltacije pred prizorom mora zasluuju obino parodiju.
Rijetko nailazimo na zapise u kojima ushiti duha i tijela, u do-
ticaju s mediteranskim elementom, nisu pretjerani ili komini.
Pisac koji je roen daleko od obala naega mora, Henry Miller,
165

uspio je u svom putopisu po Grkoj, ljeti, u susretu s otokom

Rodosom, napisati nekoliko takvih fragmenata: "Zemlja posta-
je ispijena i nenaravna, obesploena, obezljuena, ni smea,
ni siva, ni utosmea, ni sivouta, bezbojnost smrti koja zrcali
svjetlo, upija ga poput spuve svojim stvrdnutim, speenim
barunom i strijelja nas zasljepljujuim krhotinama kamena
koje nam prodiru u naj njenija tkiva mozga i nagone ga da cvi-
li kao pomamljenik. Tu poinjem likovati. To je usporedivo s
ovjekovim pustoenjem, to nadmauje najkrvaviju poharu o-
vjeka: priroda u stanju bezumlja, priroda koja je izgubila vlast
nad sobom postavi beznadnim plijenom svojih elemenata. To
je zemlja koju je prebila, satrla i ponizila vlastita nasilna izda-
ja. To je jedno od onih mjesta gdje je Bog odstupio, gdje se i
On pokorio svemirskom zakonu tromosti" ("The Colossus of
Maroussi", str. 161, Penguin Books 1979). Nema mnogo ta-
kvih zapisa u literaturi o Mediteranu, dionizijskih.
Na Mediteranu se esto odravaju simpoziji o Mediteranu.
Platon je vjerojatno zaetnik toga obiaja. U Zagrebu je godine
166

1973. odran simpozij o "Mediteranskim kulturnim tradicija-

ma", na Zagrebakim knjievnim razgovorima. Saopenja
koja su na njemu podnijeta objavio je na vie jezika asopis
Drutva knjievnika Hrvatske "Most" (N 39-40, Zagreb 1974;
u njemu je navedena bibliografija mnogobrojnih radova o Me-
diteranu, te je stoga ovdje izostavljena). Uzvanici iz Poljske go-
vorili su o Janu Parandowskom (1895- 1978), analitiaru me-
diteranskog mita i povijesti: u njegovim djelima naao sam
mnogo poticajnih stranica ("Rzym czardziejski" - udotvorni
Rim, "Eros na Olimpie", "Dysk olimpijski"). Netko je iz
Maarske tom prilikom predstavio Mihalva Babitsa, njegov
esej "Italija i Panonija" iz knjige "Listovi s vijenca irisa"
(Budimpeta 1909): "tajnovito i duboko latinstvo panonskoga
kraja", "bliskost talijanskog i maarskog krajolika", "ljubav
Jana Pannoniusa prema Italiji". Jug je neprestano utjecao na
maarsku kulturu, privlaio je, pripremao za iznenaenja.
Panonija je mediteransko predvorje. Ona se, kad dozriju ita,
po vjetru, osobito u podne i u sumrak, talasa kao more. Neko
davno more prostiralo se sve do podnoja Karpata. Neto je
od njega ostalo. Neki ga se sjeaju (Danilo Ki u "Peaniku").
Balaton je na trenutke doista nalik marini, premda nije slan.
Jo su neka jezera Srednje Evrope ponekad takva: valja ih
zatei u pravi as, bez predrasuda na koje nas navodi
Mediteran.
Razne ideje s toga simpozija (kojemu sam bio loim vodi-
teljem, nesposobnim da zaustavi brojne junjake ekstrapola-
cije) potaknule su neka od ovih razmiljanja. I tom su se pri-
godom mogle uoiti karakteristine razlike u gledanjima na
Mediteran i govoru o njemu: razlike izmeu Mediteranaca i
sudionika s kontinenta, s jedne strane, te izmeu starosjedi-
laca i doljaka na samoj obali, s druge. Dalmatinci su pone-
kad govorili kao doljaci, ponekad kao starosjedioci, jednom s
mora, drugi put s kraja. Otoani su se pokazali osjetljiviji od
drugih. Gost sa Sicilije, iz Agrigenta, napustio je salu nakon
to je proitan slijedei navod: "Sicilijanci su bili Grci, Karta-
ani, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Napolitanci, Talijani, ali
nikad nisu bili Sicilijanci ili su pak to odavno prestali biti!
Sva je njihova drama u tome to ne znaju zapravo tko su, to
pripadaju tolikim raznim epohama i rasama". Taj je navod iz
knjige "Mere Mediterranee" Dominiquea Fernandeza (izd.
167

Pariz 1965, str. 198), pisca koji dobro poznaje Siciliju i

Italiju, koji neobino voli cijeli Mediteran.
Imena junoslavenskih i slavenskih autora, navoena na
tim "Zagrebakim razgovorima", malo su kojem strancu bila
znana. Ni najblii mediteranski susjedi ne znaju mnogo jedni
o drugima, niti pokazuju posebnu elju da doznaju vie. De
institutione bene vivendi djelo je ve spomenutog Marka Ma-
rulia (izalo u Veneciji 1524), humanista i mislioca koji je
prvi pisao u "versih harvacki". Bio je skloniji kranskoj
askezi nego dionizijskom poganstvu: hrvatska je knjievnost
moda zadrala neto od njegova opredjeljenja. Sveti Franjo
Ksaverski ponio je na svoj mistini put u Indiju, osim vlasti-
tog brevijara, samo De institutione (kolnsko izdanje iz godine
1531). Spomenik Ivana Metrovia u Splitu, u Dioklecijanovoj
palai, vie istie narodne nego vjerske crte Marulove. U Du-
brovniku je Marin Dri (1505-1567) u svojim komedijama
bio mnogo svjetovniji, ali je njegov renesansni humor, naa-
lost, ostao bez nasljednika. kolske i povijesne knjige napo-
minju da je Miklos Zrini (Nikola Zrinski), plemenita hrvat-
skoga roda, jedan od utemeljitelja madarskoga jezika, na ko-
jem je sastavio spjev Adriai tengernek Syrenaia (1651). To je
djelo, pod naslovom "Adrijanskoga mora sirena", preveo nje-
gov brat Petar Zrinski, koju godinu prije nego je pogubljen u
Austriji, u Bekom Novom Mjestu. Ono je postalo popularno
na slavenskom Jugu: zov adrijanske sirene odjekivao je od
Mediterana do madarskih puszta.
O Junim Slavenima kao treoj komponenti izmeu Isto-
ka i Zapada (koju navodim u Brevijaru) pisao je Miroslav Kr-
lea (1893-1981). Njegove najvanije ideje o naoj prisutno-
sti na Jadranu, u esejima "Illvricum sacrum" i "Zlato i srebro
Zadra", manje su romantine nego teorija o stecima i bogu-
milima, koje je povezao s mediteranskom albianskom here-
zom: i sam sklon heretinim idejama, bio je osamljen, traio
je u prolosti potporu kakva obino izostaje u sadanjosti.
Nije previe volio more niti se dovoljno divio Mediterancima.
Bio je pisac Srednje Evrope, premda je i to poricao. Zadar mu
je bio drai od Dubrovnika. Zamjerio se Mediteranu.
Govorili smo i o tome kako Srednja Evropa ponegdje izbi-
ja na Mediteran: Trst, Rijeka s Opatijom, dvije ili tri toke u
Veneciji i Dubrovniku; nije to samo nekoliko starih, komfor-
nih hotela i habsburkih ljetovalita. Taj je susret mogao ima-
168

ti i drukiji ishod, kako su to prieljkivali, u sutonu Carstva i

Kraljevstva, nostalgini kavaliri. Hermann Bahr je zapisao
godine 1909, stojei na dubrovakim gradskim vratima:
"Samo gledam niz Stradun, i gledam. Onda najednom progo-
vori neto u meni: vidi, i u Getreidegasse, kada do tebe dopi-
re drhtava igra zvona, i u arolikim zlatarskim kuicama
Hradana kraj Praga, i pred suknarnicom u Krakovu, gdje sto-
ji Mickiewicz, i na trgu u Trentu, gdje Dante podie ruku pre-
ma sjeveru, i u Bolzanu na Vogehveideovu trgu, i ovdje u od-
bljesku Komnena, osjea se kod kue, sve je tvoj dom, sve si
to zajedno ti, vidi li sada to je Austrijanac?... I Warsberg je
neko stajao na ovom mjestu i poelio da netko napie povi-
jest ovoga slavnoga grada. 'Grad nosi na sebi' - pisao je on -
'biljeg svoje povijesti. Prolost tako cjelovito odaje moda jo
samo Venecija'... Warsbergova je elja sada usliana. Grof Ivo
Vojnovi pripovijeda povijest svoga rodnog grada." ("Dalmati-
nische Reise", Berlin 1909, V. poglavlje, passim). Dramatiar i
pjesnik conte Ivo Vojnovi (1857-1921) prikazao je doista dio
povijesti Dubrovnika, ali nije prigrlio Srednju Evropu koja je
bila tako draga Bahru, suprotstavljajui joj ideju jugoslaven-
skog ujedinjenja. Danas mu to neki spoitavaju (primjerice na
simpoziju o kojem priam). Mediteran se teko priklanjao
kontinentu.
Napokon rije-dvije i o knjigama koje govore o naem
moru. Mnoge su ve napisane i svaki dan se piu nove. "Cjelo-
kupna je povijest Mediterana (...) mnotvo znanja koje je iza-
zov svakoj razumnoj sintezi" (F. Braudel: "La Mediterranee:
l'espace et l'histoire", str. 158, Pariz 1985). U vrijeme uspona
Mussolinija, koji je rado isticao mediteransku misiju Italije,
dva velika toma pod naslovom "II Mediterraneo" (vie od tisu-
u stranica) objavili su, sa slubenom podrkom, Attilio Bru-
nialti i Stefano Grande (Torino 1924-1926). Bili su spremni
promijeniti ime Tripolitanija u Tripolitalia, Libija je za njih
"Libia italiana", Albania "Albania veneta" (II, 1076), Dalmacija
"uiva od Italije klimu, vegetaciju i osnovne inioce ekonom-
skog razvoja": "Rapalski ugovor od 1920. bio je krt" (ima do-
lorosa rinuncia, II, 1056), jer nije prikljuio sve jadranske
obale Italiji. Ideologija je liila svakog razumnog tumaenja go-
lemi inventar podataka o Mediteranu.
Posve drukije djelo (neusporedivo s prethodnim), naslov-
ljeno "Das Mittelmeer - Schicksale eines Ozeans", napisao je
169

Emil Ludwig tridesetih godina u emigraciji (izalo je u New

Yorku 1943, najprije u francuskom prijevodu). Autor pozna-
tih biografija opredijelio se "za biografsku metodu pridajui
odluujue znaenje ljudskim iniocima" (str. 12). Dva njego-
va opirna sveska predstavljaju niz povijesnih figura kao to
su Agripa i August, Periklo i Justinijan, Lorenzo Magnifico ili
Sulejman Velianstveni, Lesseps i Said-paa: pokazuju kako
su oni djelovali na Mediteranu i stvarali ga. Ne vidi se, meu-
tim, kako je Mediteran djelovao na njih i kakav je njegov udio
u njihovu stvaralatvu: to je, dakle, on sam.
Fernand Braudel nije se ograniio na tumaenje epohe Fi-
lipa II u svojoj golemoj tezi ("La Mediterranee et le monde
mediterraneen a l'epoque de Philippe II", koja takoer ima
dva podebela toma). Oslonio se, kako sam kae, na antropoge-
ografiju (la geographie humaine). Nije uzeo Mediteran kao
tezu pomou koje se dokazuje "dugo trajanje": ono se namet-
nulo kao zakljuak. Premda je njegovo djelo, u skladu s uni-
verzitetskim zahtjevima, donekle pedagoko i nije stilom i sin-
tezama dosegnulo najviu razinu koju poznaje francuska hi-
storiografija, ono je moda najbolja studija koju imamo danas
o naem moru. S njom je povijesni diskurs u pristupu Medite-
ranu privremeno potroen. Takozvani "poetizirajui diskurs"
(sunce, more, otoci i tome slino) troi se najee kao ki. Iz-
meu ta dva dominirajua diskursa o Mediteranu ostaje tije-
san prostor: opasnost da se skrene na jednu ili na drugu stra-
nu, u neku vrstu pastia, nije lako izbjei.
S raznih strana dolaze poticaji da se ipak pie o "medite-
ranskoj temi". Nije im lako odoljeti (ni Braudel im nije uvijek
odolijevao). Leonardo Sciascia potpisao je knjigu "II Mediter-
raneo", s ilustracijama u boji, u izdanju "Touring cluba" (Mi-
lano, 1984): u njoj je njegov Uvod i antologija tekstova drugih
autora. Izbjegao je tako da sam pie cijelu knjigu. Teko je
nai, priznao je u svom Uvodu, pravi "diskurs, spoj (raggua-
glio) knjievnosti i povijesti, stvarnosti i mate, ljudskog po-
stojanja i mita" (str. 10). Tekoa je vea nego to na prvi po-
gled izgleda. Michelet je zamijenio povijesni diskurs proznim:
"More" (La Mer). Gledao je s dviju obala: Ocean i Mediteran.
Svjetionike je opisao bolje nego samo more: "Volimo sjesti
kraj svjetionika, pod njihove prijateljske vatre, ognjita po-
morskoga ivota... Tolike nas uspomene za njih veu; okruu-
ju ih predanja, legende koje su lijepe ali i istinite... Kad vie
170

nema na obzoru zvijezde, mornar ugleda svjetionik: vrati mu

se hrabrost, jer ponovno vidi svoju zvijezdu, zvijezdu Brat-
stva... Svjetionik je bio oltar, hram, stup, kula... Rimsko car-
stvo osvijetlilo je od rta do rta cijeli Mediteran" (str. 91-97,
Pariz 1875).
U svom "Nautikom glosaru" Augustin Jal izostavio je ra-
spravu o metodi povezujui na vrlo prikladan nain vlastita
istraivanja s navodima iz djela drugih istraivaa. U kratkom
ogledu o navodima i nainu na koji se njima sluim, oznait
u poblie stanovite izvore. Ekonomija knjige ne doputa da
se to uini za svaki od njih. Razloge zbog kojih pretpostavlja-
mo nekadanje brodove sadanjima (ili pak, u ovoj knjizi, sta-
re karte modernima) iznio je ve prije Fernando Pessoa:
"Ponovno imati pred oima samo jedrenjake i
drvene lae,
ne znati ni za kakav drugi pomorski ivot
osim za stari ivot mora."
("Pomorska pjesan")
Od goleme pomoi bio mi je kartografski asopis "Imago
mundi", koji je Leo Barow izdavao uz najvee rtve. Nordens-
kioldov "Periplus" takoer: njega navodim prema prvom izda-
nju na engleskom jeziku (Stockhlom, 1889), zapis o ruama
vjetrova na starim kartama iz drugog je poglavlja toga djela
(str. 47). Danteovi stihovi o Odisejevu izlasku iz naega mora
nalaze se u "Paklu" (XXVI), a sud svetoga Augustina o "apsur-
dnosti antipoda" u "Civitas Dei" (XVI, 9). Putopis kroz dolinu
Ekol u poglavlju "Karte" sastavio sam od nekoliko odlomaka
iz Staroga zavjeta (Brojevi, XI-XXXII). Plagirao sam na vie
mjesta Sveto pismo i jo neke svete knjige (Talmud, Kuran).
Nadam se da e mi vjernici, ako to otkriju, oprostiti: danas
se, ak i na Mediteranu, zaboravlja vjeronauk.
Navod o kartama (as-sahifa) "na kojima su obiljeene
obale Rumelijskoga mora, ali ne i Oceana", nalazi se u djelu
Ibna Halduna "Al-Mukadima" (str. 92, Bejrut 1967). Zid u
Aleksandriji, na kojem sam naao navedeni fragment Ibn Ba-
tute o etverim vratima aleksandrijske luke, u meuvremenu
se sruio: taj je zapis precizniji u njegovoj Rihli prema kojoj
je popravljen (I, 37, Bejrut 1985). Portret Manuela Chrvsolo-
rasa nije izmiljen: doista sam ga naao u Louvreu, u Cabinet
des dessins, pod inventarskim brojem 9849 bis. Hadisi koji-
171

ma je islamski Prorok ohrabrivao osvajae mora, istiui da

"bitka na moru vrijedi kao deset bitaka na kopnu" i da "ehid
koji pogine na moru vrijedi kao dvojica koja izgube ivot na
kopnu", nalaze se u jednom od najstroih izbora iz "Hadisa"
(izdanje na arapskom, II, 160, Leiden -Brill 1934). Prvo po-
znanstvo s arapskim kartama omoguio nam je Konrad Miil-
ler: Mappae Arabicae, koje su - napomenimo - izdane u
vlastitoj nakladi (I-VI, Stuttgart 1926-1927, Selbstverlag des
Herausgeber). I kapetan duge plovidbe Albert Schiick izdavao
je o svom troku, dio po dio, u dugom razdoblju, svoj opse-
ni glosar o kompasnim ruama vjetrova ("Der Kompas",
Selbstverlag des Verfassers, Hamburg 1911-1918). I navede-
na knjiga O. Schmidta o spuvama u Jadranu tako je ugleda-
la svjetlo dana u Leipzigu godine 1852. I Nordenskiold je po-
troio sve to je imao na svoj "Periplus". Razmislimo o takvim
doprinosima: je li to vjera u Jug?
Na Mediteranu je bio obiaj da se na kraju posla zahvali
onima koji su bili od pomoi. Na kartuama starih karata nji-
hova su se imena ispisivala zlatnim slovima. Zahvaljujem po-
morcima koji su upravljali brodovima na kojima sam plovio,
bibliotekarima i knjiarima koji su traili i nalazili knjige i
atlase koji su mi bili potrebni, fotografima koji su snimili kar-
te za ovu knjigu. Zahvalan sam napose posadama brodova s
kojima sam oplovio Jadran i dijelove Mediterana. Od njih sam
uio i ono ega nema u knjigama, to se ne moe vidjeti na
atlasima, proitati u bibliotekama. Posadama Hydre i Dode-
kanesosa, s kojima sam obiao Ciklade i Sporade, ponovno
izraavam zahvalnost: njima najvie dugujem. S njima sam se
lako sporazumio. Ponovit u rijei iz glosara Augustina Jala:
"Premda se rijei esto razlikuju, jezik pomoraca ima posvu-
da iste figure, istu energiju, istu saetost. Navikli da se izlau
istim sluajevima, da prisustvuju prizorima u kojima su iste
scene, da rukuju slinim strojevima, mornari svih zemalja
slue se jednakim tropima... Poezija je jedna, njezini se izrazi
razlikuju" (str. 12-13).
Vrijeme je promijenilo znaenja mnogih rijei, pomorskih
kao i drugih. Plovei na Dodekanesosu, zvao sam kruh, po
172

starom helenskom obiaju, artos, mornari su ga zvali psomi,

nazivao sam vodu hidor, oni su je nazivali nero, vino sam ime-
novao oinos, oni su ga imenovali krassi. I kruh, i vino, i voda
promijenili su ime. More je ostalo isto: thalassa. Ono je jed-
no, rekao bi glosator, njegovi se izrazi razlikuju.
Morem sam plovio s posadama i suputnicima. Rijeke i
njihova ua pohodio sam posve sam.
173

Biljeka o piscu
Predrag Matvejevi roen je u Mostaru 1932. godine. ivi u Zagre-
bu. Bavi se knjievnou. Predaje francusku knjievnost na zagre-
bakom Filozofskom fakultetu, a kao pridrueni profesor u Parizu
(INALCO) jugoslavenske knjievnosti i kulture Mediterana.
Objavio je knjige:
Sartre (esej, 1965)
Razgovori s Krleom (1969, 1971, 1974, 1979, 1982, 1987)
La poesie de circonstance {Prigodno pjesnitvo, Pariz 1971); to
djelo, pisano na francuskom jeziku, izilo je u proirenom izdanju
pod naslovom Pour une poetiaue de l'evenement (Pariz, 1979)
Prema novom kulturnom stvaralatvu (1975, 1977)
Knjievnost i njezina drutvena funkcija (1977)
Te vjetrenjae (1977, 1978)
Jugoslavenstvo danas (1982, 1986)
Mediteranski brevijar (Zagreb 1987, Milano 1988).
175

Sadraj
Claudio Magris: Za jednu filolog iju mora
(Uvod u "Mediteranski brevijar") 5
I Brevijar 11
II Karte 77
III Glosar 111
Biljeka o piscu 175