Profil javne politike: Porezna politika

Porezi u islamskom
svijetu i u Otomanskom
Carstvu
Predrag Bejakovi

Zaluenost hrvatskih konzumenata medija snagom i odlu-

nou Sulejmana Velianstvenog, armom Bali-bega i ostalih
junaka popularne serije lako potakne na podrobnije prouava-
nje razvoja poreznog sustava u islamskom svijetu openito, a
osobito u Osmanskom Carstvu. Prouavanje povijesnih pore-
znih politika korisno je za razumijevanje suvremenih poreznih
Prouavanje povijesnih poreznih praksi i odnosa poreznih obveznika, ali i drave kao skupljaa
poreza prema odreenim gleditima oporezivanja.
politika korisno je za razumijevanje
Nastanak islama i znaenje poreza

suvremenih poreznih praksi i Ubrzo nakon to je Rimsko Carstvo nestalo na zapadu, nova
i uzbudljiva religija proirila se svijetom. Imala je polet mlado-
sti i teoloku jednostavnost kojoj su zavidjeli mnogi krani.
odnosa poreznih obveznika, ali Naoruane Kur'anom i maem, Muhamedove vojske projurile
su Bliskim istokom, sjevernom Afrikom i panjolskom. Osvojile
su velik dio podruja Rimskog Carstva, no vojnici su se ubrzo
i drave kao skupljaa poreza meusobno posvaali te se veliko carstvo raspalo i podijelilo na
odvojena kraljevstva i kalifate.
prema odreenim gleditima U poetku su muslimani doli kao osloboditelji i donijeli
olakanje porobljenim stanovnicima rimskog svijeta preoptere-
enog porezima. Zato su muslimanske vojske esto na bojnom
oporezivanja polju pobjeivale mnogo nadmonijeg neprijatelja. Veinu
teritorija osvojile su bez vee borbe. U Perziji su novi vjernici
bili zoroastrijanci i od tuda su u Betlehem bili doli astrolozi
ili mudri ljudi da se poklone Marijinu sinu. Zoroastrijanci su
bili optereeni velikim porezima i nije im bilo teko prihvatiti
islam kao religiju. Najvei dio novih vjernika bili su krani. Vie
Predrag Bejakovi, znanstveni savjetnik u Institutu za javne financije u Zagrebu. E-pota: predrag.bejakovic@ijf.hr

32 POLITIKE analize

od 250 godina kranstvo je bilo slubena religija u Rimu. ak
je i rimski car, u ije su carstvo upali muslimani, bio kranin.
Bez obzira na to, krani su bili sputani starim okrutnim rim-
skim poreznim sustavom. Prvi veliki kalif rekao im je: "Svi koji
prihvate Njegovu vjeru i mole Njegove molitve bit e oslobo-
eni glavarine" (Adams 2006: 131). To nije bila ponuda za izbor
izmeu kranstva i islama, ve za izbor izmeu sputanosti i
slobode. Lako je razumjeti zato je kranstvo izgubilo. Neki rani
povjesniar iz tog vremena uoio je da su "zbog velikog haraa
U poetku su muslimani doli kao
osloboditelji i donijeli olakanje
porobljenim stanovnicima rimskog
svijeta preoptereenog porezima.
Zato su muslimanske vojske esto na
bojnom polju pobjeivale mnogo
nadmonijeg neprijatelja. Veinu
teritorija osvojile su bez vee borbe
i nesnosnog tereta mnogi bogati i siromani zanijekali Kristovu
vjeru" (Adams 2006: 131).
Jednom kada su zavladali, muslimani su nastojali organizi-
rati uinkovitu vlast, ali im je nedostajala genijalnost Rimljana,
koji su za sva vremena nauili svijet da uinkovit vladar mora
imati ruku na javnoj riznici. Muslimanski su vladari bili vrhovni
autokrati, ali su napravili sudbonosnu pogreku kada su ubira-
nje poreza prepustili lokalnim generalima i guvernerima. Kako
se moglo i oekivati, ti su vladari iscijedili najvei dio poreza iz
Carstva, a samo su mali dio prepustili sredinjoj vlasti. Kalifsko je
carstvo oslabilo zbog porezne nemoi i islamski se svijet raspao
na dijelove kojima su vladali sultani, veziri i lokalni porezni
monici.
Srce islamskog svijeta bilo je u istonom dijelu Rimskog Car-
stva. Muslimani su osvojili podruja u Iranu, Iraku, Siriji, Palestini,
Egiptu, sjevernoj Africi i panjolskoj te pojedine druge dijelove
Europe. Zahvaljujui Dioklecijanu i Konstantinu porez na zemlju
i glavarina bili su ve dugo prihvaeni u tim zemljama. Musli-
mani nisu unijeli nikakve vee promjene u te porezne sustave
osim to su ih smanjili, pa za neke stanovnike nisu bili toliko
ugnjetavaki.
Duh muslimanske porezne politike dobro se vidi u prii koju
je napisao muslimanski magistrat kao uvod u knjigu o porezu
na zemlju, to ju je na kalifov zahtjev morao napisati povodom
svojeg imenovanja za skupljaa poreza na zemlju. Kalif mu je
rekao:
"() dok su mjetani bili sa mnom i sluali: 'Gledaj da
skupi sav porez na zemlju koji duguju. Pazi kako im ne bi
neto oprostio, pazi da ne vide kakvu slabost u tebi.' Tada
jo ree: 'Doi k meni u podne.' Tako sam otiao u podne
k njemu i ree mi: 'Samo sam ti dao savjet koji dajem u
broj 25 - oujak 2016. 33
Predrag Bejakovi: Porezi u islamskom svijetu i u Otomanskom Carstvu
prisutnosti tebi pretpostavljenih (...) ali budi oprezan
kada doe k njima, ne plijeni njihovu imovinu, ne tuci ih
i neka te se ne boje dok skuplja poreze. Nemoj prodavati
nikakva dobra koja im pripadaju da bi naplatio dio poreza
na zemlju jer ti je nareeno da skuplja samo njihove vi-
kove. Ako ne bude potovao moje naredbe, Alah e te
kazniti.' (...) I tada sam otiao i ponaao se kako mi je on
naredio, a kada sam se vratio prinosi od poreza na zemlju
nisu bili nita manji" (Yusuf 1974: 167168).
Slinu razumnu politiku muslimani su primjenjivali kada su
osvojili Egipat. U to se doba veliki porez na zemlju plaao samo
zlatnim i srebrnim novcem. Porez se razrezivao cijeloj zajednici,
a plaala se i glavarina. Muslimanski vladar Amr prepustio je
razrez i ubiranje poreza lokalnim slubenicima, roenima u
mjestu. Porezi su se mogli platiti u bilo emu, po izboru seljaka.
To nije moralo biti zlato i srebro, nego su mogli biti i naturalni
proizvodi. Od oporezivanja je bila izuzeta zemlja na kojoj je rasla
djetelina ako je Arapima bilo doputeno da na nju vode svoje
krave na ispau tijekom kratkog proljetnog razdoblja. Godinju
glavarinu u iznosu od dva dinara, osim u tekim vremenima,
plaali su samo trgovci nemuslimani (Shaban 1971: 39).
Od najvee vanosti bila je humanost muslimanske porezne
politike. Arapi su donijeli mir i obzirnost svijetu koji je trpio pre-
velike poreze. Oslobodili su stari rimski svijet od dekadentnog,
ugnjetavakog i nepotenog oporezivanja. To najbolje ilustrira
povrat poreza koji su 636. godine dobili krani i idovi. U to
doba muslimani su osvojili najvei dio Judeje, ali su njihove
trupe bile previe rasprene i velika je rimska vojska marirala
prema Antiohiji. Na vojnom vijeu muslimani su odluili napu-
stiti najvei dio osvojenog teritorija. Nakon to je odluka done-
sena, muslimanski su voe pozvali glavnog ubiraa poreza koji
je stanovnicima trebao vratiti cjelokupan iznos novca koji je od
njih dobio i rei im da njihovi odnosi s njima ostaju nepromije-
njeni, ali da vie ne mogu biti odgovorni za njihovu sigurnost,
te e im vratiti glavarinu koja je ustvari samo cijena zatite. U
skladu s tim, vraen je cjelokupan iznos prikupljen od kranske
i idovske zajednice. To je tako ganulo krane da su im potekle
suze te su uglas strasno uzviknuli: "Neka vas Bog vrati." Utjecaj
Muslimanski su vladari napravili
sudbonosnu pogreku kada su
ubiranje poreza prepustili lokalnim
generalima i guvernerima
na idove bio je jo vei. Oni su gorljivo vikali: "Tako nam zakona
i proroka, rimski car nee osvojiti ovaj grad dok ima i traka
ivota u naim tijelima" (Dennett 1950: 56).
Muslimani su se koristili oporezivanjem da bi bezbonike
priveli vjeri. irenje islama pripisivalo se mau i mnogi povje-
sniari prenaglaavaju muslimanski pokli "Smrt nevjernicima".
Kur'an u devetoj suri, dvadeset i devetom ajetu sigurno odo-
brava takvo djelovanje. U stvarnosti su se muslimani ponaali
potpuno suprotno. Ubijanje nije bio uobiajen nain ponaanja
 Profil javne politike: Porezna politika
ak ni fundamentalistikih muslimana. Pobijeeni su imali tri
izbora: smrt, plaanje poreza ili prihvaanje nove vjere. Tim
izborom nisu morali nuno izgubiti glavu ili vjeru. Muslimani su
promijenili rimsku glavarinu smanjivanjem stope ili ogrania-
vanjem njezine primjene na nevjernike. Nova porezna politika
islamu je vjerojatno donijela vie novih vjernika nego ma ili
Kur'an. Prihvaanje vjere postalo je posve siguran i dobar nain
za izbjegavanje oporezivanja. Nedostatak prihoda u to doba
bio je posljedica nedovoljnog broja nevjernika. Postoji zapis o
upravljau Egipta koji moli kalifa da mu dopusti nametanje gla-
varine onima koji su prihvatili islam. Zbog drastino smanjenih
prihoda od poreza morao je u riznicu dodati 20 tisua dinara iz
svoje osobne imovine.
Prihvaanje nove vjere postalo je velika zakonska "rupa"
u poreznom sustavu, to je bio rani primjer iskoritavanja
mogunosti da se izbjegne porez. Konano, muslimanski su
voe morali zatvoriti "rupu", iako je to znailo ukidanje vane
javne politike. irenje vjere bilo je najplemenitija zadaa svih
muslimana, ali u odnosu prema smanjivanju poreznih prihoda
najplemenitiji in morao se zanemariti. U bilo kojoj utakmici
Boga i poreza (kao i u natjecanju slobode i poreza) ak je i Bog
izgubio bitku.
Nova porezna politika islamu je
vjerojatno donijela vie novih
vjernika nego ma ili Kur'an.
Prihvaanje vjere postalo je posve
siguran i dobar nain za izbjegavanje
oporezivanja
Glavarina (jaliya, kod nas dizja) koju su plaali nevjernici
temeljila se na njihovom sporazumu s muslimanskim vlastima.
Sporazum se zvao dhimma i podrobno je navodio prava i duno-
sti obiju strana. Najvanije obveze nevjernika bile su da plaaju
glavarinu, da ne tuku muslimane i da se klone muslimanskih
ena. Trebali su biti dobri Samaritanci prema muslimanskim
putnicima. Ako su sve to inili, mogli su vjerovati u pravednost
i sigurnost u muslimanskom svijetu, mogli su imati svoju vjeru,
slobodno putovati te ivjeti i raditi kako im se svia.
Porezne su se stope s vremenom mijenjale i razlikovale su
se od mjesta do mjesta. Najstariji obrauni pokazuju da je iznos
poreza bio utvren i nepromjenjiv. U Egiptu je iznosio dva
dinara po mukarcu nevjerniku, a u ostalim, manje bogatim
podrujima obino se plaao jedan dinar, kao to se vidi u obra-
unu kod uvoenja glavarine 642. godine na podruju Tiflisa
(dananjeg Tbilisija, glavnoga grada Gruzije).
"U ime Boga, milostivog i samilosnog. Ovo je pismo
Habiba ibn Maslama stanovnicima Tiflisa, u zemlji
Hurmuz, kojim se prua sigurnost vama, vaoj djeci,
vaim obiteljima, vaim samostanima, vaim crkvama,
vaoj vjeri i vaim molbama uz uvjet da prihvatite dizju u
iznosu od jednog dinara po kuanstvu. Ne smijete spajati
34 POLITIKE
odvojena kuanstva u elji za smanjivanjem dizje koju
plaate, niti mi smijemo odvajati ono to je zajedno u
nastojanju da poveamo prikupljeni iznos dizje. Drugim
rijeima: kod vas nema izbjegavanja poreza, a kod nas
nema poreznog ugnjetavanja" (Uboyd 1974: 239240).
Kada su muslimani krenuli prema Perziji, voa arapskih
snaga poslao je poruku Perzijancima da biraju izmeu smrti i
glavarine. Za veinu Perzijanaca traena glavarina bila je manji
teret nego postojei porezi. Tomu su se protivili samo oni na
vlasti jer su plaali vrlo mali porez. Stoljee poslije, dok su musli-
mani istili preostala perzijska uporita, zauzeto je vre sta-
jalite. U to je doba velik dio muslimanskog naroda bio diskri-
miniran zbog vjerskih uvjerenja. Muslimanski osvajai potrudili
su se ispraviti to stanje. Ovako je izgledao izvjetaj o uvoenju
glavarine 739. godine u nekom perzijskom gradu:
"Zapravo, Bahramsis (perzijski kralj) obiavao je davati
ustupke Magiansu. Davao im je povlastice i titio ih, a
njihov porezni teret prebacio na muslimane. Gregorijev
sin Ashbdad davao je ustupke kranima, dok je idov
Akvita inio istu stvar sa idovima. Ali ja dajem prednost
muslimanima, titit u ih i davati im ustupke, a njihove u
terete prebaciti na mnogoboce. Sljedeeg petka dolo
mu je 30.000 muslimana koji su plaali dizju i 80.000
mnogoboaca koji su od nje bili osloboeni. On im ju je
nametnuo, a muslimane oslobodio. Tada je organizirao
hara, nametnuo ga gdje treba i razrezao u skladu sa spo-
razumom o primirju" (Al-Tahari 1974: 133).
Napomena o povlatenom poloaju idova u pogledu
izuzimanja od oporezivanja vjerojatno se odnosi na idovsko
hazarsko kraljevstvo (sjeverno od Perzije), osnovano u to doba.
U njemu su takoer oporezivali nevjernike (krane i musli-
mane). Takvo je ponaanje prihvatila i zapadna civilizacija i
trajalo je tisuu godina. Pri prikupljanju prihoda i u poticanju
na promjenu vjere slino su se ponaale sve vjerske zajednice
u zapadnim drutvima. Porezne su metode ekonomski izumi i
jednom kada neki narod otkrije novi nain ostvarivanja prihoda
koji je veoma uinkovit, vrlo ga brzo prihvaaju i drugi.
Glavarina u Perziji bitno se razlikovala od glavarine u Egiptu,
moda i stoga to se egipatsko gospodarstvo temeljilo na
poljoprivredi i zemlji, te je porez na zemlju bio najvaniji izvor
oporezivanja. Perzija je zemlja trgovaca, pa su najvei porezi
bili na trgovinu. Glavarina je u Perziji bila odreena tako da se
najveim dijelom odnosila na trgovinu. Trgovci su plaali godi-
nju glavarinu u iznosu od deset posto vrijednosti svojih zaliha.
Porez su plaali i seljaci i obrtnici, s time da se u obzir uzimala
platna sposobnost poreznog obveznika. Postojale su najnie
stope za siromane i najvei utvreni iznos za bogate, s tim da
je bogatim trgovcima bilo omogueno da plate najvei iznos,
ime bi izbjegli podrobniju provjeru i razrez poreza.
Muslimani su preuzeli perzijski obiaj zapisivanja potvrde
o primitku poreza trajnim crnilom na vratu poreznog obve-
znika. idovski povjesniar smatra da je taj obiaj poniava-
jui, to je stvarno i bio, ali je imao nekoliko dobrih svojstava.
Potvrda o primitku napisana trajnim crnilom na vratu poreznog
analize

obveznika bila je izuzetan porezni zapis koji je osiguravao pore-
zne obveznike od dvostrukog plaanja i bio potvrda za sigurno
putovanje. Gubitak ili zametanje porezne potvrde mogli su
stvoriti velike probleme. Arheolozi su pronali pismo nesretnog
idova koji je bio uguen jer je izgubio potvrdu o plaenom
porezu. Pismo je ustvari njegova molba obitelji da mu poalje
drugu potvrdu kako bi se mogao vratiti kui. Potvrda o plae-
nom porezu bila je putovnica za nevjernike u islamskom svijetu.
Putovanje bez nje moglo je znaiti veliku opasnost.
Nema sumnje da su nakon prvih
stotinu godina islamske vladavine
porez na zemlju plaali svi, bez
iznimke. Masovni prelazak lokalnog
stanovnitva na islam doveo je do
manjeg broja poreznih obveznika
Pria o osvajanju Iraka otkriva nepostojanje reda i dosljed-
nosti u obraunu glavarine. Kada su doli u Irak, muslimani
su napali grad u kojemu je bila palaa rimskoga guvernera, a
ostale su gradove zanemarili. Mudro su prosudili da e im, ako
osvoje glavni grad i otjeraju rimsku vlast, u ruke pasti cijela
zemlja. Opkolili su grad i jedne su noi rimski guverner i njegovi
pomonici pobjegli u brda. Ostalo je samo lokalno arapsko sta-
novnitvo. U pregovorima o mirovnim sporazumima s preosta-
lim Arapima muslimani su bili vrlo blagi. Najprije su im ponudili
sporazum prema kojemu porez nee biti vei od onoga to
mogu platiti. Lokalni Arapi nisu bili spremni prihvatiti tako nesi-
guran porezni sustav. Stari zapisi navode: "Ljudi u gradu znali
su da imaju u vlasnitvu imovinu i dohodak koji e nestati ako
pristanu plaati prema svojim sposobnostima. Tako su odbili
bilo to drugo osim tono utvrenog iznosa" (Yusuf 1974: 230).
Kada je vidio njihovu odlunost i snagu njihove obrane,
muslimanski je zapovjednik prihvatio te uvjete i grad je potpao
pod islamsku vlast. Drugi dijelovi Iraka koji su graniili s Perzi-
jom pregovarali su na razliite naine. Kada je zemlja prvi put
pala u muslimanske ruke, utvrena je glavarina u iznosu od
jednog dinara, uz davanje odreene koliine ita, ulja i vina.
Kasniji muslimanski upravitelji bili su veoma zadovoljni lako-
om kojom su se mogli bogatiti oporezivanjem, pa su znatno
poveali poreze. Navodimo kako su to inili od 637. do 642.
godine:
"Kad bi otkrili da su neki porezi nedovoljni, izbrojili bi sta-
novnitvo. Pretpostavljajui da svatko radi svojim rukama,
procijenili bi njegova godinja primanja, umanjili za ono
to potroi na hranu, stanovanje i odjeu te neradne dane
u godini i izraunali da svakom ostaju etiri dinara. Onda
bi se odredila glavarina, i to prema svima na jednak nain.
(...) Zatim bi se obraunao porez na zemlju ovisno o nje-
zinoj udaljenosti. Odreen je jedan dinar na 100 jaribsa
(neto manje od hektara) obradivog zemljita ako je ono
broj 25 - oujak 2016. 35
Predrag Bejakovi: Porezi u islamskom svijetu i u Otomanskom Carstvu
bilo blizu i isti iznos na 200 jaribsa udaljenog zemljita. Isti
se iznos plaao na 100 mladica maslina koje su bile blizu,
odnosno 200 maslina koje su bile udaljene. Udaljenim se
smatralo ono to je trailo dan ili vie hoda, a bliskim ono
za to je trebalo manje od dana hoda. Sirija i Mosul bili su
oporezivani na isti nain" (Yusuf 1974: 231232).
Neto kasnije bio je utvren progresivni porez u Siriji i Egiptu.
Plaalo se etiri, dva i jedan dinar, ovisno o platnoj sposobnosti
poreznog obveznika. Taj sustav od tri iznosa trajao je vie od
500 godina. Od vremena do vremena iznosi su se mijenjali, ali
su ostali u istom odnosu. U tim podrujima porez se razrezivao
na sve mukarce starije od 15 godina. Postojale su iznimke za
dravne slubenike u upravi, vojnike, sveenike, pustinjake,
bolesne i vjerojatno za svakoga tko se naao u nevolji.
Teko je dati opu ocjenu o porezu na zemlju. Neki strunjaci
navode kako je taj porezni oblik, poput glavarine, bio ukinut za
one koji su prihvatili islam i da rijei ne odgovaraju stvarnom
znaenju. Nema sumnje da su nakon prvih stotinu godina
islamske vladavine porez na zemlju plaali svi, bez iznimke.
Masovni prelazak lokalnog stanovnitva na islam doveo je do
manjeg broja poreznih obveznika. Porezi koje su plaali siro-
mani muslimani i desetina nisu bili dovoljni za potrebe Carstva.
Pohlepa sultana i kalifa zahtijevala je da se iskoriste svi mogui
izvori prihoda, tako da je ukinuto vjersko porezno izuzee, a
seljaci su ponovno morali plaati porez na zemlju. Visoki porezi
postali su uobiajeni u islamskim dravama, a doba blagosti u
oporezivanju postalo je samo sjeanje.
Islamski je svijet dosegao svoje granice kada je osvojio pa-
njolsku. Pirinejski lanac bio je prepreka koju nije mogao svladati.
Povjesniari navode da su planine bile suvie mone. Lako je
mogue da problem uope nije bio u planinama. Islamski impe-
rijalizam zaglibio je u panjolskoj jer je tu porezni sustav postao
najloiji. Staro izvjee o ostvarenju dravnih prihoda pokazuje
uzroke propasti islama u panjolskoj. Jafar ibn Yabud ree:
"Porez na zemlju najvaniji je stup carstva. Koliko je velik
postao opravdano, a koliko zbog prisile? Onaj tko opore-
zuje svoje podanike vie od njihovih mogunosti je poput
nekog tko stavlja na krov zemlju iz temelja svoje kue. Tko
ima obiaj rezati tapove koji dre njegov ator, oslabit e
ator i on e se sruiti. Ako postanu slabi, poljodjelci vie
ne mogu obraivati zemlju i naputaju je. Kada je zemlja
zapostavljena, prinosi su manji i porez se smanjuje. To
vodi slabljenju vojske, a kada je vojska slaba, neprijatelj
osvaja carstvo. uo sam od nekih starih panjolskih voj-
nika i drugih ljudi da su muslimani bili nadmoniji nad
neprijateljem i da su neprijatelji bili slabiji sve dok je
ponaanje prema seljacima koji plaaju porez bilo blago
(...) zemlja je podijeljena i dodijeljena vojsci u obliku iqta.
Oni su se njome koristili i blago se ponaali prema selja-
cima i brinuli se za njih kao to se trgovac brine za svoju
robu. Zemlja je procvala, novca je bilo u obilju, vojska je
dobivala opremu, hranu i oruje i vie nego to joj je tre-
balo. Tako bijae sve dok u svojim zadnjim danima Ibn Abi
Amir nije utvrdio toan iznos novca za vojsku, silom ga
uzeo i poslao skupljae poreza po zemlji da ga skupe. Oni
 Profil javne politike: Porezna politika
su unitili podreene pronevjerivi njihov novac i iscrpivi
ih, tako da su podreeni pobjegli i nisu obraivali zemlju.
Prikupili su manje novca za sultana, pa su vojske oslabile,
a jaki je neprijatelj napao muslimanske zemlje i osvojio
mnoge od njih. Muslimani su postali podreeni, a nepri-
jatelj nadreen" (Adams 2006: 139).
U tom se izvjeu objanjava zato je islamski imperijalizam
propao na zapadu. Izvjee je napisano prije tisuu godina i
suvremeni navodi o planinama kao nesavladivoj prepreci ne
uklapaju se u objanjenje. Muslimanski se imperijalistiki stroj
pokvario i postao ugnjetavaki te je onemoguio daljnje irenje
islama. Drugi uzrok panjolskog nezadovoljstva muslimanskim
porezima vjerojatno je bilo uvoenje petpostotne troarine
(akcize), pretpostavlja se prve u svijetu. Na nesreu, danas nije
poznato gotovo nita o uvoenju tog poreza, koji je nekoliko
stoljea poslije bio opeprihvaen u panjolskom kraljevstvu.
Glavni duhovni i svjetovni voa islama bio je kalif, Muha-
medov nasljednik i istonjaki despot. Muhamed nije imao na
umu takvo ponaanje dok je propovijedao jednostavnu strogu
vjeru s porukom o opem bratstvu. Kalifi i sultani teko su bili
braa obinim Arapima. Kalifi su razvili sklonost raskoi veli-
anstvenim dvorovima, golemim haremima, zlatnim pokri-
vaima, srebru i draguljima. Bogatstvo od lako provedenog
oporezivanja pokvarilo ih je vie nego to se moe i zamisliti.
U svojoj strasti za bogaenjem kalifi su napravili sudbonosan
korak opunomoivanjem lokalnih vladara (sultana) i generala
za prikupljanje poreza, koji su kalifu davali 20 posto, a preosta-
lih 80 posto ostavljali sebi. elja za pretjeranim luksuzom, osim
kalifa, zahvatila je i lokalne porezne monike. S vremenom su
izgradili dvorce i prikupili bogatstvo koje se moglo usporeivati
s kalifovim.
Porezni sustav bio je prva sudbonosna pogreka u strukturi
islamskog carstva. Nedostatak nadzora nad oporezivanjem pre-
tvorio je kalife u duhovna bia s malo stvarne svjetovne moi.
Bez uinkovita nadzora lokalni su sultani zadravali veinu
novca od prikupljenog poreza za svoja osobna razmetanja, a
kalifov je predvieni dio od 20 posto vjerojatno bio manji od
pet posto. Druga sudbonosna pogreka u islamskom svijetu
bila je pokvarenost nastala zbog prevelikog bogatstva stee-
Osmansko Carstvo u svojoj je biti
bilo velika vojna organizacija koju su
zanimala samo nova osvajanja te je
njezin upravni sustav bio oblikovan
za osiguravanje ljudstva za vojsku i
novca za njezino plaanje
nog ubiranjem poreza. Budui da su pohlepni sultani zahtije-
vali sve vie poreza od svojih podreenih, a pridruili su im se i
lokalni monici koji su okrutno muili podreeno stanovnitvo,
podjednako muslimane i one drugih vjera, nezadovoljstvo se
36 POLITIKE
irilo cijelim Carstvom. U poreznom sustavu nastala je jedna-
kost, ali ne jednakost pravednosti prema svima, ve jednako
ugnjetavanje svih.
U Egiptu je lokalni sultan pokuao poveati porez za pet
posto i time izazvao veliko nezadovoljstvo. Na njegov zahtjev za
veim porezima neki mu je smjeli savjetnik odgovorio da sultan
ne bi trebao traiti vie poreza od ljudi kada "sultanova ena na
dan sinovljeva obrezivanja nosi haljinu vrijednu 30 000 dinara, a
to je samo jedna haljina i samo jedna ena" (Lewis 1970: 114). Na
poetku je dinar bio zlatni novac koji je imao veliku vrijednost
u islamskom svijetu. Glavarina u iznosu od jednog dinara nije
bila mala, tako da je haljina od 30 000 dinara morala posluiti
za nadmetanje s raskonom odjeom najbogatijih europskih
vladara i rimskih careva. U daljnjem tekstu pozornost posveu-
jemo porezima u Otomanskom Carstvu.
Porezi u Otomanskom Carstvu i stanje u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Osmansko Carstvo u svojoj je biti bilo velika vojna organiza-
cija koju su zanimala samo nova osvajanja te je njezin upravni
sustav bio oblikovan za osiguravanje ljudstva za vojsku i novca
za njezino plaanje. Ovaj upravni sustav bio je vrlo savjesno i
uinkovito organiziran, najprije kroz precizne porezne registre
stanovnitva. Nakon turskih osvajakih ratova u 15. i 16. stoljeu
veina stanovnitva u Bosni, Lici, Slavoniji i Dalmaciji zavrila je
pod turskom vlau. Jedan dio katolikog puanstva iselio se
jo tijekom turskih osvajanja bjeei pred neprijateljem, a veliki
se dio zbog turskog jarma i gospodarskih neprilika iselio tije-
kom turske vladavine.
Porezi i dabine bili su podijeljeni u dvije vrste. U prvu vrstu
spadale su fiskalne obaveze odreene erijatom vjerskim
zakonom islama, a u drugu one koje je odredila drava. Fiskalne
obaveze bile su zemljini porez i glavarina, zajednikim imenom
hara. Iznosi haraa bili su stalno u porastu, to je nailazilo na
otpor i izazvalo brojne nemire i ope nezadovoljstvo. Svi porezi
nazivali su se jednim imenom resumi urfije. Tu su spadali porezi
na stoku, razne trgovake takse i takse od dravnih monopola.
Dravni monopoli bili su proizvodnja i promet soli, rie, voska,
svijea, sapuna i drvne grae te iskoritavanje rudnika.
Osmanska vlast u poetku je bila sasvim podnoljiva i tole-
rantna. Na taj su nain Osmanlije eljeli izbjei mogue nemire
u trenutku dok su osvajanja jo trajala i ujedno izvui to vie
prihoda. Porezna i carinska politika koju je provodila turska
vlast brzo se pokazala kao jedan od bitnih razloga za prelazak
domaeg kranskog stanovnitva na islam. Krani koji su se
islamizirali izjednaavali su se s muslimanskim stanovnitvom,
a njihove su se porezne obveze smanjile za polovicu. Tako
carinska uredba iz Sarajeva 1530. godine svjedoi da su carine
za krane bile est puta vee negoli za muslimane. Ovakve
poticajne mjere navele su velik broj krana na promjenu vjere.
Drugi veliki razlog koji je pripomogao irenju islama bio je
povlateni pravni status muslimana. Naime, ne samo da iskazi
krana protiv muslimana nisu bili pravovaljani ve krani
protiv muslimana uope nisu mogli podii tubu. Tako se u
Bosni oitovao snaan prijelaz lokalnog stanovnitva na islam,
a da istodobno nije bilo masovnog doseljavanja osmanlijskih
analize

Turaka ili nekog drugog nedomicilnog stanovnitva koje bi
znaajnije promijenilo demografsku sliku lokalnog stanovni-
tva. Tek nakon Velikog rata 1699. u Bosnu je stiglo oko 130 000
muslimanskih izbjeglica. To je bilo tim znaajnije to je istovre-
meno dolo i do masovnog iseljavanja katolikog stanovnitva
koje se bojalo turske osvete.
Temelj Osmanskog Carstva bile
su nagrade i nadarbine (davanje
u vlasnitvo posjeda i kua), a
zaslunim vojnicima dodjeljivala se
zemlja koju su uivali do opoziva
Prvi porezni registar Osmansko Carstvo utemeljilo je u Bosni
ve 1468. godine. Prema tom izvoru, u prvih pet godina oto-
manske vlasti na islam nije preao veliki broj stanovnika, a po
poreznom registru iz 1520. godine broj muslimana preao je 45
% ukupnog broja stanovnika. Prema poreznom registru iz 1624.
godine u Bosni je ivjelo oko 150 000 stanovnika katolika, oko
75 000 pravoslavaca i ak 450 000 muslimana. Tako je glavni
proces prelaska stanovnika na islam trajao punih 150 godina.
Na vrhuncu svoje moi Osmansko Carstvo imalo je 29 pro-
vincija i vie drava, kao to su Dubrovnik, Vlaka, Moldavska,
Krimski kaganat i Transilvanija, koje su se zaklele na vjernost
Porti. Carstvo je doseglo vrhunac pod vlau Sulejmana I. (1520.
1566.), koji je velikim brojem vojnih pohoda proirio Carstvo
na zapad, istok i jugoistok. Nakon Sulejmana Velianstvenog
Carstvo se vie nije irilo, a najvanija zadaa postaje obrana
postojeeg teritorija. Temelj Osmanskog Carstva bile su nagrade
i nadarbine (davanje u vlasnitvo posjeda i kua), a zaslunim
vojnicima dodjeljivala se zemlja koju su uivali do opoziva. Kako
se Carstvo vie nije prostorno irilo, postajali su sve vei apetiti
snane birokracije i janjiara koji su bili posebno brojni i orga-
nizirani te je smanjena veliina poljoprivrednih posjeda, to je
izazivalo nezadovoljstvo i pojaanje pritiska monika.
Otomansko Carstvo u vrijeme svojega uspona kao ureena
drava imalo je razmjerno mali porezni teret i dok se prostorno
irilo, tek je izuzetno uvodilo poreze. Porezi u gotovini to ih je
skupljala sredinja vlast, poznati pod nazivom avariz, nekad tek
izvanredne mjere, sada su postali uobiajeni. Zaustavljanjem
teritorijalnog irenja i poveanjem poreznog tereta, kao i ire-
njem korupcije pri dodjeli prava i/ili poloaja, Carstvo se pretva-
ralo u drugorazrednu silu. Tako su bogati postajali bogatijima
i imali svu vlast, a siromani siromanijima koji se nisu libili
bjeati sa zemlje da bi preivjeli, odnosno da bi postali drumski
razbojnici i tako ostvarili preraspodjelu bogatstva. Korupcija se
nadalje poveala, a pojaalo se nepostojanje reda i nepotiva-
nje zakona. U Bosni su ipak prilike bile neto sreenije nego na
susjednom otomanskom teritoriju u Srbiji, gdje su seljaci bjeali
s posjeda i odmetali se u hajduke.
Povijest naih krajeva, posebice Bosne, u 17. i 18. stoljeu
isprekidali su i zasjenili veliki ratovi. I kao to je Otomansko
Carstvo izraslo na ratu, tako su i samo ratovanje i drutvene
broj 25 - oujak 2016. 37
Predrag Bejakovi: Porezi u islamskom svijetu i u Otomanskom Carstvu
promjene to ih je ono izazvalo pridonijeli propasti Carstva.
Najmanje svaki drugi narataj sudjelovao je u velikim rato-
vima. Nakon rata s Habsburgovcima od 1593. do 1606. godine
Bosna je ostala financijski iscijeena i vojno iscrpljena. Slijedilo
je nekoliko desetljea oporavljanja. Razdoblje izmeu 1615. i
1625. godine obiljeile su velika devalvacija nacionalne valute
i inflacija u cijelom Otomanskom Carstvu. Poetkom 1640-ih
Turci su zapoeli dugogodinji rat s Mleanima, koji je okon-
an tek 1669. godine. To je ukljuivalo este vojne i pljakake
upade s mletakog teritorija na dalmatinskoj obali, a bilo je i
nekoliko tekih okraja mletakih i bosanskih oruanih snaga.
Godine 1645. jedna cijela bosanska armija prodrla je u Dalma-
ciju, ali nije uspjela osvojiti mnogo teritorija. Taj je dugotrajni
rat silno opteretio Bosnu, stvorio gospodarsku i politiku nesi-
gurnost, uvjetovao nova poveanja poreza i izazvao inflaciju u
cijelom Carstvu.
U 17. stoljeu staro feudalno konjanitvo postajalo je
zastarjelo u vojnom smislu. Mnogo su vaniji postali pjeaci
naoruani modernim orujem i artiljerija. Razvila se regularna
plaena vojska za koju novaenje s pomou devirme (odnosno
devirma ili danka u krvi poznatog kao janjiarenje) vie nije
bilo potrebno. Taj je sustav inae ukinut u prvoj polovici 17.
stoljea, a Malcolm (2011: 6162) procjenjuje kako je s Balkana
kroz njega prolo najmanje 200 tisua djeaka. Ali i nadalje
su bili potrebni novani prihodi sredinjoj vlasti za plaanje
vojske, a to je znailo da je trebalo preuzimati ispranjene feu-
dalne timarske posjede i pretvarati ih u stanovit spoj privatnih
posjeda i prodavanja pojedincima prava na ubiranje poreza.
Te su promjene preobrazile narav otomanskog drutva. Samo-
stalni ubirai poreza poveali su poreze, a Istanbul je izmislio
cijeli niz novih nameta, osiromaujui time stanovnitvo i izazi-
vajui njegovu ljutnju i este nemire.
Zaustavljanjem teritorijalnog irenja
i poveanjem poreznog tereta, kao i
irenjem korupcije pri dodjeli prava
i/ili poloaja, Carstvo se pretvaralo u
drugorazrednu silu. Tako su bogati
postajali bogatijima i imali svu vlast,
a siromani siromanijima koji se
nisu libili bjeati sa zemlje da bi
preivjeli, odnosno da bi postali
drumski razbojnici i tako ostvarili
preraspodjelu bogatstva
Ozbiljnija pobuna protiv nezakonitog oporezivanja izbila
je 1636. godine u Sarajevu. Sultan Murat IV. svojim fermanom
(naredbom) zapovjedio je da se od svake kue uzima izvanredni
danak, bedeli-ajka. Sarajlije su doputenjem (muafnamom)
 Profil javne politike: Porezna politika
prema muslimanskom kalendaru od 14. rebiul-ahira 980.
godine, odnosno 1572. godine poslije Krista, bili izuzeti od
nekih izvanrednih nameta. Stoga su se pobunili i tom prilikom
istaknuli naelo: "Ovakvog danka mi nismo nikada davali, pa
Posebno je zanimljiv sluaj
Dubrovake Republike, koja je
brojnim sponama bila tradicionalno
povezana s Osmanskim Carstvom.
Povjesniari s pravom dunu
pozornost posveuju mjestu i ulozi
Osmanskog Carstva u odravanju
Republike
ako ga budemo sada platili, postat e obiaj." Tada su seljaci
sarajevskog podruja (kadiluka) ustali protiv ubiranja spomenu-
tog nameta te razorili i opljakali sarajevsku sudnicu (mehemu)
i ubili jednog sudskog izvritelja (muhzira). Defterdar, visoki
dravni inovnik koji se brinuo o upravnom registru s razliitim
podacima o ljudima, naseljima, zemljitima, imovnom stanju
pojedinaca i obitelji, u strahu je pobjegao i s mukom spasio
glavu, a kadija (sudac) se sakrio. Poslije tog dogaaja smijenjeni
su sarajevski kadija i defterdar. Otpor stanovnitva sarajevskog
kadiluka (sudsko i upravno podruje) nije izbio samo kao jedan
trenutani bunt jer je narod ve due vrijeme pruao otpor ubi-
ranju bedeli-ajke.
Ujedno je bosanska provincija (ejalet) morala snositi teret
poveanih poreza kojima su se financirali ratovi na drugim
stranama. Godine 1745., kada se Hekim-oglu Ali-paa vratio na
poloaj namjesnika Bosne, ogorenje na poveane namete bilo
je toliko da je bio prisiljen na est mjeseci povui se iz Bosne.
Kada se vratio 1747. godine, ponovno su izbili nemiri prvo u
Tenju, a kasnije i u Sarajevu, pa se sljedee godine povukao u
Grku. Nakon velike pobune u Mostaru 1748. godine, u kojoj su
sudjelovali ak i janjiari, slijedile su u iduih nekoliko godina i
druge pobune zbog velikih nameta. I muslimanski seljaci bunili
su se zbog promjena u sustavu zakupa zemlje. Pobunu su iza-
zvale i zloupotrebe koje su u oporezivanju inili bosanski veziri i
tijela lokalne vlasti (kadije, ajani, kapetani i dr.).
Napokon je novi namjesnik u Bosni, Mehmed-paa Kuka-
vica, primio od sultana ferman u kojem je stajala samo jedna
reenica potrebno je ponovno osvojiti Bosnu. Namjesnik je
postupio beutno i djelotvorno. U Bosni je uspostavio mir, iako
je Mostar bio i dalje sredite nezadovoljstva i otpora. Godine
1768. paa je morao poslati jaku vojsku na Mostar da ga pokori.
Meutim, za razliku od nekih ranijih masovnih pobuna, ovaj je
otpor potjecao od vienih muslimana koji su nastojali zatititi
svoje porezne olakice. Bosna je inae cijelo vrijeme vladavine
od Osmanskog Carstva imala povlateni status u odnosu na sve
druge zemlje koje su bile u sastavu Carstva. Bonjaka feudalna
38 POLITIKE
gospoda nisu samo zadravala svoje posjede, nego su i unutar
svojih porodica imala pravo i na njihovo nasljeivanje.
Posebno je zanimljiv sluaj Dubrovake Republike, koja je
brojnim sponama bila tradicionalno povezana s Osmanskim Car-
stvom. Povjesniari s pravom dunu pozornost posveuju mjestu
i ulozi Osmanskog Carstva u odravanju Republike. Naime, od
druge polovice 15. stoljea pa sve do 1804. godine Dubrovaka
Republika Osmanskom Carstvu plaala je godinji, a od 18. sto-
ljea trogodinji tribut. Zauzvrat su njezini trgovci imali pravo
slobodnog poslovanja na teritoriju cijele osmanske drave i bili
zatieni kao i svi drugi sultanovi podanici. Isto su tako u vie
navrata osmanski sultani pokazivali zainteresiranost za "svoje
vjerne haraare" kada bi druge zemlje ugrozile Dubrovaku
Republiku i njezine interese. Sve su to radili u zakonitim okvirima
jer su Republiku sv. Vlaha gledali kao dio svojeg imperija.
Zakljuak
Oporezivanje kao poticaj za promjenu vjere dosada je
zanemaren aspekt muslimanske povijesti i moda klju nevje-
rojatnog irenja islama. Muslimanska porezna politika bila je
najvanije sredstvo uvjeravanja koje je religijski svijet ikada
poznavao. Kranski pisci utjecali su na suvremene povjesniare
i objanjavali jaanje islama kao posljedicu pogrenog razumi-
jevanja islamske smrtne kazne za nevjernike (a to su koristili i
kao opravdanje za slabljenje kranstva). Istraivai danas spo-
znaju da to nije prava istina:
"Pritisak na njih da prihvate novu vjeru nije dolazio od
'maa' kao to su to tvrdili kranski polemiari, nego
prije od riznice: krani i idovi plaali su poseban porez
kojeg su muslimani bili osloboeni" (Ruthven 1991: 97).
Veina onih koji su promijenili vjeru u to doba bili su krani.
Mnogi su bili nepismeni i nije se moglo oekivati da e itati i
razumjeti Kur'an, ali nitko od njih nije bio toliko nepismen da
nije mogao shvatiti da muslimani ne plaaju porez, ali da ga,
uz glavarinu, plaaju nevjernici. Kranstvo je uvelike nestalo iz
Oporezivanje kao poticaj za
promjenu vjere dosada je zanemaren
aspekt muslimanske povijesti i
moda klju nevjerojatnog irenja
islama
islamskog svijeta. Nakon nekoliko stoljea svih tih promjena i
muslimani i nevjernici podjednako su se nali uhvaeni u pore-
znom stisku pohlepnih sultana. Godinji teret od jednog zlat-
nog dinara brzo se poveao na etiri. Neki muslimanski elnik
tvrdio je da bi za Carstvo dobar porez na imovinu iznosio dvije
treine vrijednosti svih dobara krana i idova. Na kraju su
svakoga pogodili dvadesetpetpostotni porez na etvu i podjed-
nako visoki porez na imovinu. Kako su porezi rasli i proirili se
analize

i na muslimane, zaustavilo se irenje Carstva. To sigurno nije
sluajnost.
Zakljuno, moemo podsjetiti kako je u Otomanskom Car-
stvu ivjelo i preivjelo mnogo krana, pri emu je u doba
prosperiteta Carstva porezni teret bio razmjerno manji nego
u drugim europskim zemljama. Porez je ujedno bio predvidiv.
Mango (2011: 26) navodi sluaj Gabriela Aria koji je doao u
posjet Izmiru te se zaudio tamonjem ozraju slobode:
"Gotovo se ne osjea da drava uope postoji (). Ovda-
nju policiju koja ne zlostavlja narod, umjerene poreze i ne
veoma teke graanske dunosti trebali bi cijeniti sulta-
novi nemuslimanski podanici."
Slabljenjem Carstva porezni se teret sve vie poveavao, a
i pogoralo se upravljanje javnim dobrom (idare-yi maslahat).
Osim velikog porasta poreznih stopa i proirenja porezne osno-
vice (jer su svi postali porezni obveznici), postupci prikupljanja i
naini na koji se to ostvarivalo postajali su sve vie ugnjetavaki.
Dizja se prikupljala na nain koji je bio uvredljiv za idove i
krane. U Egiptu je naen papirus na kojem pie da se nevjer-
nici, kada plaaju porez, trebaju pognuti pred poreznikom koji
ih pritom treba udariti po vratu, a uvar koji stoji pokraj njih
"treba ih grubo odgurnuti". Ne treba uditi da se naruavanjem
poreznog sustava i ugnjetavanjem pri oporezivanju nekada
mono Otomansko Carstvo poetkom 20. stoljea pretvorilo u
bolesnika na Bosporu.
broj 25 - oujak 2016. 39
Predrag Bejakovi: Porezi u islamskom svijetu i u Otomanskom Carstvu
Literatura
Adams, C. (2006). Za dobro i zlo: utjecaj poreza na kretanje civili-
zacije. Zagreb: Institut za javne financije.
Al-Tahari (1987). On Collecting Taxes. U: Lewis, B. (ur.). Islam from
the Prophet Muhammad to the Capture of Constantinople. Sv.
2. Oxford i New York: Oxford University Press, str. 133134.
Dennett, D. C. (1950). Conversion and the Poll Tax in Early Islam.
Cambridge, Mass: Harvard University Press.
Lewis, B. (1970). The Arabs in Eclipse. U: Cipolla, C. M. (ur.). Eco-
nomic Decline of Empires. London: Methuen, str. 102120.
Malcolm, N. (2011). Povijest Bosne kratki pregled. Zagreb i Sara-
jevo: Erasmus Gilda, Novi Liber, Dani.
Mango, A. (2011). Atatrk: biografija utemeljitelja moderne Tur-
ske. Zagreb: Golden marketing-Tehnika knjiga.
Ruthven, M. (1991). 1001 Arabian Years. The Wilson Quarterly. 15
(3): 9598.
Shaban, M. A. (1971). Islamic History: A New Interpretation. Cam-
bridge i New York: Cambridge University Press.
Uboyd, A. (1974). Tiflis. U: Lewis, B. (ur.). Islam from the Prophet
Muhammad to the Capture of Constantinople. Sv. 1. New York:
Walker, str. 234242.
Yusuf, A. (1974). Advice to a Caliph. U: Lewis, B. (ur.). Islam from
the Prophet Muhammad to the Capture of Constantinople. Sv.
1. New York: Walker, str. 151170.