Rynosuke Akutagawa

RASHMON I DRUGE PRIE

bojana888
 PROSLOV

RYNOSUKE AKUTAGAWA roen je u Tokiju 1. oujka 1892. godine. Njegov mu

je otac Toshiz Niihara dao ime Rynosuke, to e rei da mu je zatitnikom zmaj, jer je
(prema kineskom zodijaku) bio roen u godini zmaja, u mjesecu zmaja, na dan zmaja i u satu
zmaja. Kako je Ryunosukeova majka bila duevno bolesna, bio je dan na odgoj svom ujaku
Shdu Akutagawi koji je bio bez djece i 1903. posvojio Rynosukea - u skladu s tadanjim
japanskim obiajima dobio je tako i majino prezime, da bi se i ono moglo u obitelji nastaviti.

Polovinu svojeg kratkog tridesetpetogodinjeg ivota proveo je kao uenik i student;

kao takav bio je izvrstan, upravo briljantan - pravo udo od djeteta. Studirao je englesku
knjievnost na najuglednijem (tadanjem) Carskom sveuilitu u Tokiju (danas Tky
daigaku) od 1913. i diplomirao 1916. godine. Iste se godine zaposlio kao uitelj engleskog
jezika na koli za pomorske inenjere u Yokosuki, no ve tri godine kasnije napustio je taj
poziv i nastavio ivjeti kao slobodni knjievnik. Bila mu je ponuena profesura za engleski
jezik na Carskom sveuilitu Kysh, ali je on to odbio. Bio je vrlo aktivan u ureivanju i
izdavanju asopisa Sihn shi-cho (Novi duhovni smjer).

Novele i kratke prie poeo je pisati u 22. godini ivota i ve meu prvima od njih
bilo je istinskih remek-djela, kao to su na primjer Rashmon (1915.) i Nos (1916.). Jo
potkraj 1915. godine postao je uenikom Ssekija Natsume, koji je od svih knjievnika
najvie djelovao na Akutagawu; od Japanaca utjecao je na nj i Ogai Mori. Od pisaca Zapada
najvie su na nj djelovali Anatole France, Charles Baudelaire, August Strindberg i Edgar
Allan Poe. Vrlo je mnogo itao i kineske klasike.

Za itava ivota Akutagawa je i fiziki i nervno bio vrlo slaba i krhka zdravlja.
Njegov prijatelj, takoer istaknuti knjievnik Kikuchi Kan, na jednome mjestu pie da kad
god misli na Akutagawu, sjeti se na svijetlu mrlju koju su mu usne inile na bijelo-blijedom
licu2. Bio je izrazito mirne i tihe naravi; stalno je kupovao knjige i kud god bi poao, uvijek
bi sa sobom ponio neku knjigu. Tijekom ivota psihike tegobe su mu se progresivno
pogoravale, a vjerojatno bi bilo teko prosuditi u kojoj je to mjeri bilo nasljedno uvjetovano
majinom boleu a u kojoj vanjskim okolnostima - ili, rijeima psihijatra, koliko je bila
endogena a koliko egzogena komponenta njegovih psihikih tegoba. No sigurno je da nisu u
pravu ni oni koji u potpunosti negiraju prvo, kao ni oni koji uope ne nalaze mjesta za drugo.
Osim toga, Akutagawa je bio i strastveni pua.

Posljednjih jedanaest godina ivota proveo je u napregnutom - upravo

prenapregnutom - knjievnom stvaralakom radu i da bi mu za to ostalo to je mogue vie
vremena, navodno je na vratima stalno drao izvjeeno: Bolestan; gostima pozdrav s
potovanjem. S druge strane, imao je sreen obiteljski ivot; oenio se s 26 godina, a jedan
mu je sin danas poznati japanski glumac.

Akutagawino se knjievno naslijee sastoji od kojih dviju stotina kratkih pria, eseja,
kritika i zapisa misli. Osnovna je znaajka njegovih novela do savrenstva ispoliran stil,
elegancija forme kakva se rijetko susree i krajnje briljivo odabiranje, vaganje i ulaganje
svake pojedine rijei u svaku pojedinu reenicu. Neki su mu kritiari ak prigovarali da su
mu tekstovi previe izraeni.

U tome su ga usporeivali i s Flaubertom. No Akutagawa nije bio samo majstor forme

ve i duboki poznavalac ljudske psihe i ljudskog drutva. Pojedini dijelovi nekih njegovih
pria djeluju kao psihoanalitika razmatranja psihijatra. Teko je rei u kojoj je mjeri u njemu
pesimizam prevladavao nad optimizmom, jer sam broj njegovih ovako ili onako intoniranih
pria ne mora nuno biti u korelaciji proporcionalnosti s odnosom odgovarajuih
komponenata kakav je postojao u njegovu duhu. Tako je od pria koje slijede u ovom izboru,
a s time u vezi, ilustrativna usporedba vedrih (Mandarinke i Bjelko) s tmurnim (Rashmon i
Usahla polja). Nadalje, Akutagawa je imao i iznimno fin i istanan osjeaj za humor,
posebno za zen-varijantu humora, za humor paradoksa. Usporeivali su ga, tako, i s
Petronijem.

Tematski je Akutagawa mnogo crpio iz japanskih srednjovjekovnih pukih legendi i

pripovijedaka, kako su zabiljeene u klasinim zbirkama Konjaku monogatari i Uji shui
monogatari. No inspiraciju je i meu kineskim i europskim klasicima. U specijaliziranim
emo radovima nai ak veze s Gogoljem i L. N. Tolstojem. Nadalje, upotrijebio je i oblike
japanske kranske knjievnosti 16. stoljea, o emu e biti govora kasnije.
 Kikuchi Kan smatrao je da je Akutagawa izgradio najvee knjievno umjetniko djelo
tadanjeg Japana, ali daje bio previe hladan i intelektualan. Da se poigravao sa ivotom
srebrnim pincetama, no da ga nikada nije dotaknuo i da o njem nije imao stvarnog
doivljaja. Meutim, takva ocjena Akutagawine neangairanosti u dogaajima koje
opisuje i neprijanjanja uz osjeaj i ine lica u njegovim djelima, simplificira mnogo
kompliciranije okolnosti, o emu e se, vjerujem, itatelj moi osvjedoiti ako samo proita
makar i vrlo mali izbor od desetak Akutagawinih pria koje slijede ovom tekstu. Kikuchi je
Akutagawi priznao da je najueniji meu japanskim knjievnicima, no smatrao je da bi se
trebao odrei grkih kurioziteta.

Evo jo nekoliko miljenja o Akutagawi:

Akutagawa je bio literarni asket. Nema sumnje da je posjedovao vie osobnosti

negoli bilo koji drugi pisac njegova vremena i da je u japanskoj knjievnosti ostavio gomilu
umjetnikih ostvarenja koja su esto bila groteskna i neobina. (Glenn W. Shaw)

... Bio je briljantan, senzibilan, cinian, neurotian (...) bio je dvostrukom rtvom
drutva to nije suuvstvovalo s njime i jedne rascijepljene kulture (...) bio je po strani,
izmicao je, bio je osoban, ostao je povuenim iza izglaana proelja svojih sabranih djela.
(Howard Hibett)

U tome kako je stvaranjem knjievnih djela slijedio neprianjanja otiao je daleko

koliko je god mogao; jedini daljnji korak naprijed bio je u smjeru smrti samounitenjem.
(John McVittie)

Neki su od njegovih tekstova dragulji savrena majstorstva. No, ljepota se njegova

stila teko moe uivati osim u jeziku koji je upotrebljavao. Prevedena na druge jezike,
njegova remek-djela ne bi bila bolja od Hiroshigeovih drvoreza u boji kopiranih u ulju.
(Shiojiri Seiichi)

Akutagawina je vjera da je jedina svrha ivota u stvaranju umjetnosti pretvorila

njegov ivot u pakao... Njegov rastui pesimizam, uvjerenje da mu vlastiti ivot gubi smisao,
uinio je da su mu kasnija djela mrana. (Hakutani Yoshinobu )

Beverley D. Tucker posebno je isticao paralele s Edgarom Allanom Poeom - i to se

tie biografije, i to se tie pisanja, i to se tie pogleda na ivot i umjetnost: obojica su
smatrala da u ovom svijetu koji je prolazan i zao jedino umjetnost ima trajnu vrijednost,
vrijednost koja transcendira sve ostalo.

Neko se vrijeme Akutagawa sa simpatijama upuivao u kranstvo, no kasnije je

zakljuio da je ono previe zapadnjako. Nekoliko njegovih pria obrauje ivotopise
japanskih krana i Akutagawa ih je opisao kao lagane prerade tekstova iz knjige Legenda
Aurea, na koju je svojevremeno bio naiao i kojoj ak u detalje opisuje vanjski oblik, tisak
itd. Kasnije je priznao da takva knjiga nikad nije postojala te da su one prie u potpunosti
njegove. No jezik i nain kojim su pisane tako se savreno poklapa sa stilom japanske
kirishitan (kranske) knjievnosti 16. stoljea, da su mnogi nakon tog Akutagawina
priznanja ostali uvjereni kako je Legenda Aurea stvarno postojala, a da ju je Akutagawa
kasnije unitio kako bi prie pripisao sebi!

U svom je vremenu Akutagawa u japanskoj knjievnosti bio, moe se rei, gigantski

individualist koji je razvijao svoja osobna gledanja i svoj osobni nain neovisno o tadanjim
dvama dominantnim literarnim smjerovima Japana: tzv. proleterskim piscima, kojima je
motivacija i angairanost prirodno bila i ostala nepomirljiva s Akutagawinom, i tzv.
naturalistima koji su se iscrpljivali u nekoj vrsti romantinog individualizma i rovanju po
vlastitoj svijesti i podsvijesti sve do banalno-realistinih reportaa o seksualnom ivotu
autora. Akutagawa je iao vlastitim putom. To ne znai da nije imao odreenih simpatija
prema protestu nad socijalnim nepravdama drutva; u prii Taish (General) iz 1921. godine
pokazao je da je daleko od toga da bi prihvaao institucionalizirane norme tadanjeg
japanskog drutva. Nadalje, jedan tekst koji je svojevrsna Akutagawina knjievna oporuka,
uputio je tadanjem mladom socijalistikom piscu Shigeharu Nakanou. Meutim, za
Akutagawina ivota proleterski ga pisci uglavnom nisu voljeli, pored ostalog i stoga to je
tematikom velikog broja svojih pria oivljavao romantiku feudalnih institucija - no nakon
Akutagawina samoubojstva iz istih je krugova potekla ocjena da je njegova smrt jo jedno
svjedoanstvo krize buroaskog sustava. To to se kao knjievnik sam nije punom snagom
angairao u suprotstavljanju, ne mora nuno znaiti da u sebi nije naao snage da bi preao
granice svoje klase (kao to se navodi u Kratkoj povijesti japanske knjievnosti
Lenjingradskog sveuilita iz 1975. godine) niti da nije osjetio ni hrabrosti ni snage da se
angaira u novim bitkama (kao to smatra Rene Sieffert), ve, vie, da je na poslanje
umjetnosti uope i knjievnosti posebno gledao s drukijeg stajalita za koje bi, meutim,
karakterizacija lart pour lart bila daleko pregruba simplifikacija:
 Akutagawa je mrzio glupost, pohlepu, hipokriziju i rastui ovinizam svojeg
vremena. No, Akutagawin artistiki integritet spreavao ga je da se pridrui suvremenicima u
jednostavnoj kritici drutva ili naivnoj introspekciji. Ako se - i preesto - njegove fino
pocakljene minijature ine hladnim, pretjerano suptilnim i razvodnjenim opsjednutou
kritikim smislom, one ipak nisu puko dekorativne. Doveo je u pitanje vrijednosti svog
drutva, dramatizirao kompliciranost ljudske psihe i, sa zerc-osjeajem za paradoks, studirao
dvojbenu ravnoteu izmeu iluzije i zbilje. Razvio je niz tehnika - od realizma do mate,
simbolizma, nadrealizma - i sve ih je upotrebljavao u potrazi za poetskom istinom.
Akutagawa je bio i intelektualac i umjetnik, i kakvoa je njegove umjetnosti bila ta koja mu
je omoguila istraivanje tekih problema onako duboko kao to je to inio te da svojem
zamjeivanju da toliko izvanredan i trajan oblik. (Howard Hibett)

Prije samoubojstva 24. srpnja 1927. godine Akutagawa je napisao nekoliko tekstova i
zabiljeki o inu na koji se bio odluio. Na primjer, hladno-racionalno i opirno sastavlja
popis samoubojica iz povijesti Istoka i Zapada, ukljuujui u nj i Krista. Svakako je
Akutagawa pred kraj svoga ivota bio fizika i psihika ruina. Spominje i neku enu kao
neposredni povod i opravdanje svoje konane odluke, no taj dio njegove knjievne oporuke,
ini se, ne djeluje previe uvjerljivo i u koliko je neka takva epizoda i postojala, njezino
vrednovanje i ocjena sigurno su bili mnogo vie uvjetovani tadanjim stanjem Akutagawine
psihe negoli njezinim objektivnim znaenjem.

U tekstu Haguruma (Zupanici), to ga je napisao tek nekoliko dana prije smrti,

Akutagawa brino, precizno, objektivno i hladno opisuje vlastite doivljaje i osjeaje to su
prethodili konanoj, dugo pripremanoj i anticipiranoj, odluci da si oduzme ivot. Taj
jedinstveni knjievni dokument jasno pokazuje da je pri punoj svijesti odabrao da e se ubiti
kad je osjetio da mu ludilo potapa razum. (Rene Sieffert)

Iako japanska iroka javnost u to vrijeme nije bila ni izdaleka toliko zainteresirana za
knjievnost kao danas, obavijest o Akutagawinu samoubojstvu 24. VII. 1927. idueg su dana
sve novine objavile na prvoj stranici.

Nekoliko godina iza Akutagawine smrti ustanovljena je u Japanu Akutagawina

knjievna nagrada koja se danas po ugledu koji uiva moe usporediti s francuskom Prix
Concourt.

Za mnoge na Zapadu Akutagawino e ime biti vezano uz film Akire Kurosawe

Rashmon. Taj je film snimljen 1950. godine i u godinama iza toga proslavio je u Europi i
Americi japansku filmsku umjetnost. Sam film, zapravo, ekranizira dvije Akutagawine prie:
Rashmon i Yabu no naka (U lugu), pri emu se glavni dio filma odnosi na tu drugu
Akutagawinu priu (napisanu 1923. godine). Prisjetimo se ovdje i toga da je i Akira
Kurosawa pokuao samoubojstvo, no nije uspio.

***

Prvi japanski (i drugi azijski, iza Rabindranatha Tagorea) knjievni nobelovac

Yasunari Kawabata u svome se govoru prilikom primanja Nobelove nagrade u Stockholmu
1968. osvrnuo i na - Akutagawino samoubojstvo i Ikkyuove pokuaje samoubojstava:

Imam esej s naslovom Oi u posljednjoj krajnosti. Naslov potjee od zabiljeke o

samoubojstvu pisca kratkih pria Ryunosukea Akutagawe (1892.-1927.). Ta izreka u meni
pulsira najveom snagom. Akutagawa je rekao da se ini kako postupno gubi ono animalno
neto, to se zove snagom za ivot, pa nastavlja: ivim u svijetu morbidnih ivaca koji je
bistar i hladan poput leda... Ne znam kad u donijeti odluku da se ubijem. No priroda je za
mene ljepa negoli je ikada bila. Ne sumnjam da ete se smijati tom proturjeju jer, eto, volim
prirodu ak i kad namjeravam izvriti samoubojstvo. No priroda je lijepa jer mi prilazi oima
u njihovoj posljednjoj krajnosti.

Akutagawa je izvrio samoubojstvo 1927., u trideset petoj godini ivota.

U eseju Oi u posljednjoj krajnosti rekao sam: Koliko god ovjek bio otuen od
svijeta, samoubojstvo nije oblik prosvjetljenja. Koliko god bio vrijedan divljenja, ovjek koji
poinja samoubojstvo daleko je od kraljevstva sveca. Niti se divim samoubojstvu niti s njim
suuvstvujem. Imao sam jo jednog prijatelja, avangardnog slikara, koji je umro mlad. I on je
deset godina razmiljao o samoubojstvu i o njemu sam u istom eseju napisao: ini se da je
uvijek ponovno i ponovno govorio kako nema umjetnosti koja bi bila nadmona nad smru;
da umrijeti znai ivjeti. Meutim, mogao sam vidjeti da je za nj, koji je bio roen u
budistikom hramu i odgajan u budistikoj koli, pojam smrti bio razliit od onoga na
Zapadu. Ima li meu onima koji razmiljaju o stvarima ikoga tko ne misli o samoubojstvu?
Znao sam da je taj momak Ikky (1394.-1481.) u dva navrata pokuao izvriti samoubojstvo.
Rekoh taj momak jer je sveenik Ikkyu ak i djeci poznat kao krajnje duhovita i zabavna
osoba i jer je i do nas doprlo obilje anegdota o njegovu bezgranino ekscentrinom
ponaanju. Prialo se da su mu se djeca penjala na koljena da bi mu gladila bradu i da su
divlje ptice iz njegovih ruku zobale hranu. Po svemu bi tome izgledalo da je bio krajnje
bezbrian, da je bio pristupaan i blag sveenik. No u zbilji, on je bio najstroi i dubokouman
zen sveenik. Govorilo se da je carev sin, da je uao u samostan u estoj godini ivota i da se
kao pjesnik udesnih sposobnosti rano pokazao genijem. No istodobno su ga muile
najdublje vjerske i ivotne sumnje. Ako ima boga, neka mi pomogne. Ako ga nema, trebam
se baciti na dno jezera i postati hrana ribama. Ostavivi ove rijei, pokuao se baciti u jezero,
ali su ga zadrali. Nekom je drugom prilikom vie njegovih prijatelja bilo optueno kad je u
njegovu Daitokuji hramu jedan sveenik izvrio samoubojstvo, Ikky se vratio u hram (s
tekim teretom na pleima i pokuao gladovati. Zbirci svoje poezije dao je naslov Zbirka
oblaka to se valjaju i sam je kao knjievni pseudonim uzeo to Oblaci to Se Valjaju. U toj i
iduoj njegovoj zbirci ima pjesama s kojima se pjesme u kineskom stilu i posebno zen pjesme
japanskog srednjeg vijeka nikako ne mogu usporediti. Tu ima erotskih pjesama i pjesama o
tajnama spavae sobe to nas ostavlja zapanjenima. Time to je jeo ribu, pio alkohol i opio
sa enama nastojao je transcendirati pravila i zabrane zena njegovih dana i traio put k
osloboenju od njih; i tako je u danima graanskog rata i moralnog rasula, okrenuvi se
protiv utvrenih vjerskih oblika, u bavljenju enom traio afirmaciju biti ivota i ljudske
opstojnosti.

etiri godine nakon toga svog govora Kawabata je i sam izvrio samoubojstvo
otrovavi se plinom - iako, ini se, iz drukijih pobuda negoli Akutagawa ili Ikky. (Kao
mladi Kawabata je godinama morao njegovati svoga teko bolesnog djeda pa je, misli se,
kad je sam ostario i obolio, elio sprijeiti da se drugi isto tako moraju patiti oko njega.) U
svakom sluaju citirane Kawabatine rijei daju svoj doprinos traku razumijevanja to ga
moemo dostii o japanskom gledanju na ivot i smrt, posebno na svojevoljno i svjesno
prekidanje ivota - ili bar ono to se na njemakom umjesto pejorativnog Selbsmord naziva
uglednijom rijei Freitod.

Inae, popis japanskih knjievnika koji su si sami oduzeli ivot opsean je i prije i
nakon Akutagawe. Jedan od spektakularnih novijih primjera bio je Yukio Mishima koji je
1970. godine skonao ivot klasinim ritualom seppuku (harakirijem) - ovdje je deklarirani
motiv bio protest protiv gubitka i izdaje tradicionalnih japanskih vrednota. Taj je njegov
in, iako openito osuivan ili ignoriran, ipak u najmanju ruku ostao i kontroverzan, kao to
je to, uostalom, i znatan dio Mishimina knjievnog opusa. Ne znai, meutim, da bi taj autor
stoga Zapadnjaku nuno morao biti posebno teko pristupanim; spomenimo samo da je
jedan od najveih suvremenih japanologa dananjice, ameriki profesor Donald Keene, svoj
prijevod klasine japanske bunraku (lutkarske) drame Chshingura (o vjernosti i kasnijem
seppuku-samoubojstvu etrdeset estorice samuraja to su se bili zavjetovali da e osvetiti
svojeg biveg gospodara koji je bio osuen poiniti isti in) posvetio Yukiju Mishimi.

Vladimir Dvid
 RASHMON

BILA je veer. ekajui da prestane kia neki je samotni sluga sjedio pod
Rashmonom.

Osim njega pod prostranim dverima nije bilo ni due. Tek je jedan zrikavac sjedio na
golemom okruglom stupu s kojeg se tu i tamo bio oljutio crveni lak. Kako je Rashmon
stajao na irokom prometnom prolazu Sujaku ji, moglo bi se oekivati da e se tu, sklonjeni
pred kiom, nai dvije-tri trgovkinje sa irokim slamnatim eirima i ljudi s kapama kakve
nose graani. Svejedno, osim onog jedinog ovjeka nije bilo nikoga.

Bilo je to stoga to su se u Kytu tijekom protekle dvije-tri godine u brzom slijedu

jedna za drugom redale nesree - potresi, tajfuni, poari i glad. Tako je po itavoj prijestolnici
vladala iznimna pusto. Prema starim su kronikama prilike bile toliko kritine da su ljudi
cijepali kipove Buddhe i pokustvo hramova, i dok se na fragmentima jo mogao vidjeti
crveni lak i komadii zlatnih i srebrnih pokrovnih listia, izlagali ih na ulici i prodavali kao
ogrjev. Kako je itav grad bio u takvom stanju, razumije se da nitko nije mario za odravanje
Rashmona. A okoristivi se zaputenou dveri, u njima su se nastanile lisice i jazavci. Tu su
nastavali i lopovi. Na kraju se ak uobiajilo donositi ovdje leine za koje se nitko nije
pobrinuo da ih pokopa i ostavljati ih u dverima. Stoga, kad bi dan sklopio oi, svakoga je nad
tim mjestom spopadala groza i nitko se ne bi pribliavao dverima.

Umjesto toga tu su se, tko zna odakle, skupljala jata gavrana. Danju bi bezbrojna
gomila tih ptica opisivala krug i oblijetala oko ukrasnih dijelova visoko na krovu dveri.
Naroito kad je nebo nad dverima bilo zaareno zalazeim suncem, jato se gavranova jasno
ocrtavalo poput rasute pregrti sezamovih sjemenki. Naravno, oni su bili tu radi kljucanja
mesa s leina gore u dverima. Moda stoga to je ve bilo kasno tog se dana, meutim, nije
vidjelo nijedne ptice. Jedino su se tu i tamo meu tronim i raspucanim kamenim stubama,
gdje je u raspuklinama rasla dugaka trava, bijelim mrljama sjajile njihove izmetine. Sluga je
u otrcanom tamnoplavom ogrtau sjedio na najvioj od sedam stepenica, tupo gledao kako
pljuti kia i prstima opipavao veliki ir na desnom obrazu.

Rekoh da je ovjek ekao prestanak kie. No ak da je i prestala, nije bilo nieg

posebnog to bi elio uiniti. Inae bi se, dakako, morao vratiti kui svog gospodara. No prije
etiri-pet dana bio je otputen. Kao to ve spomenuh, Kyto je bio u rasulu kao nikad ranije.
Otkaz tom ovjeku od strane gospodara to ga je godinama sluio bio je tek mali val na
oceanu neprilika. Stoga bi bolje bilo rei da je sluga, koji nije imao kamo a oluja ga je stjerala
u zaklon, bio u dvojbi to mu je initi a ne da je ekao prestanak kie. Nadalje, nije bio mali
uinak to ga je toga dana na ovog ovjeka iz razdoblja Heian imalo tmurno nebo. Kia koja
je pljutala poevi od neto iza sata majmuna jo uvijek nije pokazivala znakove poputanja.
I tako je sluga sjedio i pratio tok svojih lutajuih misli o vitalnom i aktualnom pitanju kako
preivjeti sutranjicu - tj. kako uiniti nemogue - i ravnoduno sluao dugotrajnu kiu to je
pljutala po Sujaku jiju.

Kia to je udarala o Rashmon djelovala je poput buke i tropota iz daljine. Nebom

se sve vie sputala tama a gore je krov trijema u jednoj toki svojih koso poloenih crepova
podravao teak olovni oblak.

Nije preostalo vremena za izbor plana kako ostvariti nemogue. Ako bi tek ekao,
mogao bi jedino birati izmeu smrti od gladi pod nekim zidom i smrti od gladi pokraj neke
ceste. A tada bi ga jednostavno donijeli do potkrovlja ovih dveri i bacili kao psa. Ako ne bi
birao - opet i opet misli su mu vijugale istim putem i stigao bi do ovog istog mjesta. No bez
obzira na to koliko se puta pojavilo to ako, ipak je na kraju ostalo samo ako. Iako nije
odabrao nikakav plan, svejedno nije smogao hrabrosti da pozitivno prizna kako bi, prirodno,
za rjeenje toga ako trebalo nita drugo negoli postati lopovom.

Snano je kihnuo i s mukom ustao. Noni je Kyto bio dovoljno hladan da podsjeti
kako bi sada bila ugodna toplina vatre. Kako se sve vise mrailo, meu stupovima dveri
puhao je nesmiljeni vjetar. Zrikavac to se drao crvenog laka na jednome od njih nestao je.

Sluga je uvukao vrat i u svjetloutoj koulji to ju je nosio pod tamnoplavim ogrtaem

visoko podignuo ramena pa se ogledavao po dverima. Kad bi mogao nai neko mjesto izvan
dohvata vjetra, kie i pogleda ljudi, gdje bi proveo no u mirnom snu, rado bi se tamo do jutra
odmorio. Na sreu, pogled mu je tada zapeo o iroke ljestve, takoer crvene, to su se
uspinjale u toranj dveri. Ako bi gore i moglo biti ljudi, to su, na kraju, samo mrtvaci. Tada,
pazei da mu veliki ma s grubim balakom to mu se njihao o pojasu ne sklizne u koricama,
stane sandalom na najniu preku ljestvi.

Prolo je nekoliko minuta. ovjek je kao maka puzio sredinom irokih ljestvi to su
vodile u toranj Rashmona; zaustavivi dah gledao je kako li gore stvari stoje. Zraka svjetla
to je prosijavala kroz toranj lagano mu je osvijetlila desni obraz. To je bio obraz na kojem
mu je u kratkoj bradi blistao zagnojeni crveni ir.

Isprva je bio olako zakljuio da su svi ovdje gore mrtvi. No kad se uspeo dvije-tri
preke, uinilo mu se da je gore ne samo netko zapalio svjetlo ve i da se giba amo-tamo. To
je postalo oevidno po tupom sjaju to je plesao u odrazu na pauini koja je visjela u
kutovima stropa. Tko god bio taj koji je upalio to svjetlo u Rashmonu toga kinog dana,
sigurno nije neko obino bie. Najzad, prikradajui se gore priguenim koracima poput kakva
gutera, sluga je puzio uz ljestve do njihove najvie preke. Tada je, pogledavi to je nie
mogao i ispruivi vrat dokle je ilo, sa stravom piljio u potkrovlje.

Zurio je u potkrovlje koje je, kao to se prialo, bilo puno naokolo nemarno
razbacanih leeva; no krug to je bio osvijetljen bio je manji negoli je isprva izgledalo pa nije
bio u stanju prosuditi koliko ih je moglo biti. Mogao je jedino neodreeno zakljuiti da je
meu njima bilo i odjevenih i neodjevenih trupla. Naravno, vidjelo se da su mukarci i ene
nehajno nabacani zajedno. I poput lutaka umijeenih od gline ta tijela kao da su se otvorenih
ustiju i rairenih ruku koprcala na podu u tolikoj zbrci da bi ovjek posumnjao jesu li to ikad
bila iva bia. Nadalje, dok im je po pleima, prsima i istaknutijim dijelovima titralo blijedo
svjetlo, sjene su u uleknutim dijelovima tijela bile pojaane i tako su u tiini leali poput
vjenih nijemaka to nikad nisu umjeli govoriti.

U smradu mesa to se raspadalo sluga je nehotice pokrio nos. No idueg mu je trena

ruka zaboravila taj svoj posao. Pretjerano snane emocije gotovo su mu u potpunosti oduzele
olfaktivni osjeaj.

Upravo je tada po prvi put uoio nekog ivog smrtnika kako ui meu mrtvima. Bila
je to jedna rugoba od starice s izgledom majmuna u tamnosmeem kimonu, niska, sijeda i tek
kost i koa. S blistavom borovom trijeskom u desnoj ruci otro je piljila u lice jedne leine.
Sudei po dugoj kosi inilo se da je to bilo tijelo neke ene.

Na neko je vrijeme sluga, potaknut s uasom i znatieljom, zaboravio ak i disati. Uz

posudbu rijei jednog pisca starine, na glavi mu je i tijelu kosa nabujala. Tada, zabivi
trijesku u neku pukotinu u podu, runa je starica prihvatila glavu u koju je bila piljila i poput
neke stare majmunice to mladunetu trijebi ui poela jednu za drugom upati vlati dugake
kose trupla. Izgledalo je da lako poputaju pri njenom potezanju.

inilo se da sa svakom iupanom vlati iz slugina srca uoljivo nestaje strave. A

istodobno mu je malo pomalo rasla mrnja prema staroj rugobi. Ne prema staroj rugobi
moda nisu prave rijei. Tonije bi bilo rei da mu je svakog trenutka postajala snanijom
antipatija prema svemu to je zlo. Da je toga asa netko ponovno naeo pitanje to ga je sluga
neto ranije razmatrao pod dverima, naime bi li skapao od gladi ili postao lopovom,
najvjerojatnije bi bez oklijevanja odabrao smrt od gladi. Stoga je u tom ovjeku buknula
odvratnost prema zlu istom onom snagom kojom je starica zarila u pod borovu trijesku.

Dakako, sluga nije znao zato runa starica mrtvacima upa kosu. Stoga, razumljivo,
nije znao treba li njezin postupak smatrati dobrim ili zlim. No za njega je ovo upanje kose s
glave mrtvaca, tu, gore, u Rashmonu ovog kinog dana, izgledalo kao neoprostiv grijeh.
Naravno da je ve bio zaboravio kako je maloprije sam pomalo pomiljao na to da postane
lopovom. I tako, oslonivi se vrsto na noge, najednom skoi s ljestava u prostoriju. Zatim,
zgrabivi grubi balak maa, velikim se koracima uputi ka grdobi. Ona se, prirodno,
prenerazila.

Spazivi slugu, skoila je kao da je odapeta s katapulta.

Kamo ide, podrtino? viknu ovjek prekrativi joj put dok je, oinuta panikom i u
nastojanju da pobjegne, posrtala meu leevima.

Svejedno, ona se otimala i pokuavala ga odgurnuti u stranu ne bi li umakla. No on ju

je neumoljivo prisilio da se vrati. Na trenutak se dvoje u tiini hrvalo meu truplima. No od
samog poetka nije bilo sumnje o tome tko e pobijediti.

Na kraju, uhvativi staricu za ruku, sluga ju je zaokrenuo i silovito bacio na pod. Bila
je ona tek kost i koa, poput kokoje noge.

to to radi? uj me, to to radi? Priznaj! Ako ne progovori, eka te ovo - vidi!

I odbacivi je, naglo, izvue ma iz korica i zamahne joj pred oima bijelim bljeskom
elika. No stara je grdoba drala jezik za zubima. Ruke su joj drhtale i ramena se podizala
dok je hvatala dah, a oi su bile toliko irom otvorene da se inilo kako e joj jabuice
iskoiti iz onih duplji - no uporno je utjela kao da je nijema. Tada je sluga po prvi put jasno
shvatio da ivot i smrt ove starice ovise iskljuivo o njegovoj volji. A prije negoli je toga
postao svjesnim, ta je njegova spoznaja ohladila plamen mrnje koji mu je do tada toliko
divlje bjesnio u srcu. Preostao je jedino onaj ugodni ponos i zadovoljstvo to slijede nakon
nekog okonanog djela. Zatim, pogledavi dolje na nju, ree poneto blaim glasom:

Ja nisam slubenik ureda efa policije. Ja sam putnik koji je maloprije prolazio pod
ovim dverima. Znai, nee biti vezana uetom i uhiena. Sve to traim jest da mi veli to li
to u ovo doba radi u ovim dverima.

Razrogaene oi stare vjetice postadoe jo vee i ona ih namjerno upilji u slugu.

Bile su to otre oi s crvenim kapcima poput oiju neke ptice grabljivice.

Pomaknula je usnice to su borama bile gotovo sjedinjene s nosom, kao da neto

vae. Otro istaknuta Adamova jabuica klizila joj je vratom gore-dolje. Istodobno je odatle
dolazio neki zvuk poput graktanja vrane i osorno mu gruhao u ui:

upam kosu: od ove iupane enske kose napravit u vlasulje.

Sluga je bio razoaran neoekivanom obinou odgovora. No istodobno mu je u srce

ponovno upuzala mrnja to ju je prije bio osjeao, pomijeana s prezirom. Njihova se
manifestacija vjerojatno prenijela na grdobu. Jer, dok je u jednoj ruci jo drala dugaku kosu
to ju je bila iupala s glave leine, mrmljala je kreketavim glasom abe tumaenje svog
postupka:

Svakako, po svemu sudei, moda je zlo upati kosu s mrtvih tijela, no ovi su
mrtvaci veinom ljudi s kojima se moe postupati na takav nain. Na primjer, ta ena s ije
sam glave upravo bila upala kosu ranije je rezala zmije na komadie od etiri-pet palaca
duljine i prodavala ih u vojnim logorima pod suenu ribu. Da je nije pokosila epidemija,
mogla ih je prodavati i dalje. Dapae, samurajima je njezina suena riba prijala i rado su je
kupovali.

Grdoba je smatrala da postupak te ene nije za osudu. Budui da bi inae skapala od

gladi, nije si mogla drukije pomoi. Stoga se ni ono to je ona sama sada inila ne moe
nazvati zlim. I to se, naime, mora uiniti jer bi inae ona skapala i tome takoer nema
pomoi; i mislila je da bi joj ova ena koja je dobro znala svoju dilemu sigurno oprostila to
joj je to uinila. Tako je otprilike teklo vjetiino objanjenje.
 Sluga je vratio ma u korice i s lijevom rukom na balaku hladnokrvno sluao
recitaciju. Naravno, desna mu je ruka bila zauzeta opipavanjem gnojnog ira na obrazu koji je
ario. No, dok je sluao, u njemu se raala neka odreena hrabrost. Neto prije, ta mu je
hrabrost dolje pod dverima nedostajala. I, nadalje, ta je hrabrost smjerala u upravo suprotnom
pravcu od hrabrosti s kojom se maloprije uspeo u dveri i zgrabio staricu. Ne samo da se vie
nije lomio izmeu toga da li skapati od gladi ili postati lopovom; uzbuenje mu je sada bilo
takvo da je pomisao o skapavanju od gladi otjerana iz njegove svijesti kao malone
nezamisliva. Zaista? Je li to istina?

Kad je starica zavrila priu, ispitivao ju je podrugljivim glasom. Zakoraknuvi

naprijed, najednom je desnu ruku odvojio od ira i uhvativi rugobu za ovratnik ree:

Tada pretpostavljam da me neete osuditi ako postanem kradljivac, zar ne? I ja bih
inae morao skapati.

U trenu s nje strgne kimono. Kad ga je pokuala uhvatiti za noge, silovito je udari i
baci na leine. Do ljestvi je bilo samo pet koraaja. Sa smee-sivim kimonom pod rukom u
trenu pobjee strmim ljestvama u dubine noi.

Nije potrajalo dugo dok je starica, koja je askom leala poput mrtvaca, meu
leevima podigla svoje golo tijelo. Mrmljajui i gunajui puzala je uz pomo svjetla to je
jo uvijek gorjelo na vrhu ljestvi. A odatle, dok joj je kratka sijeda kosa visjela preko lica,
buljila je dolje prema dnu ljestvi. Tamo nije bilo nieg do crne i uplje noi... tajnovite i
nepoznate.

Sluga se dotle ve borio s kiom, hitajui u krau meu ulice Kyta.

NAPOMENA IZDAVAA

Rashmon, najvee dveri u Kytu, dovrene su 789. godine kad je Kyto proglaen
prijestolnicom Japana. Bile su 32 m iroke i 8 m duboke, a kameni im se zid uzdizao 23 m. S
propau zapadnog Kyta dveri su zaputene a na mnogim su se mjestima raspucale i raspale.
S vremenom su postale sklonite lopova i razbojnika te mjesto za odlaganje leeva.
(Informacija s interneta)
 U LUGU

SVJEDOENJE DRVOSJEE KOJEGA JE

ISPITIVAO VII REDARSTVENI NADGLEDNIK

Jest, gospodine, ja sam taj koji je naao truplo. Ovoga sam jutra, kao obino, poao
nasjei svoju dnevnu kvotu cedara, i naao u jednom jarku luga u brdima to truplo. Tona
lokacija? Oko 150 stopa daleko od cestovne postaje Yamashina. To je gutik bambusa i
cedrova podalje od staza kojima se kreu ljudi.

Truplo je lealo na leima, odjeveno u plavkasti svileni kimono, s kovravom

frizurom u Kyto-stilu. Prsa su mu bila probodena jednim jedinim udarcem sablje. Naokolo
su posjeeni listovi bambusa bili poprskani krvavim cvjetovima. Ne, krv vie nije tekla.
Mislim da se rana ve bila osuila. Takoer, tamo je zasjela neka muha koja jedva da je uoila
moje korake.

Pitate me, jesam li vidio neku sablju ili nekakvu takvu stvar?

Ne, nita, gospodine. Naao sam jedino neki konopac pri dnu oblinjeg cedrova
stabla. I... eto, pokraj tog. konopca naao sam i neki ealj. To je bilo sve... Oito, mora da se
borio prije nego je bio ubijen, jer su naokolo bili zgaeni trava i listovi bambusa.

Pitate, je li u blizini bio neki konj?

Ne, gospodine. I za ovjeka je teko ui u onaj gutik, a pogotovo za konja.

 SVJEDOENJE PUTUJUEG BUDISTIKOG
SVEENIKA KOJEGA JE ISPITIVAO VII REDARSTVENI NADGLEDNIK

Vrijeme? Sigurno je bilo juer oko podneva, gospodine. Nesretni je ovjek putovao
u Sekiyamu iz Yamashine. Iao je prema Sekiyami, a sjedei na osedlanom konju pratila ga je
neka ena za koju sam kasnije uo da je bila njegova supruga. Veo, zavjeen s glave, krio je
njezino lice od pogleda. Sve to sam vidio bila je boja njezine haljine - ljubiasta. Konj joj je
bio rian lijepe grive. Visina gospoe? Pa, oko etiri stope i pet palaca. Budui da sam
budistiki sveenik, nisam pozorno motrio detalje. Da, ovjek je bio naoruan sabljom i
lukom sa strelicama. Sjeam se da je u tobolcu nosio dvadesetak strelica.

Nisam oekivao da e ga snai takva sudbina. Doista, ljudski je ivot prolazan poput
jutarnje rose ili bleska munje. Rijei mi nisu dovoljne da bih izrazio svoje suosjeanje s
njime.

SVJEDOENJE REDARSTVENIKA
KOJEGA JE ISPITIVAO VII REDARSTVENI NADGLEDNIK

ovjek koga sam uhitio? On je notorni razbojnik imenom Tajomaru. Kad sam ga
uhitio, pao je s konja. Stenjao je na mostu u Awataguchiju. Vrijeme? Bilo je to sino u ranim
satima. Kao podatak mogao bih iznijeti da je, naalost, bio pobjegao kad sam ga jednom
ranije pokuao uhititi. Bio je odjeven u tamnoplavi svileni kimono i imao uza se jednostavnu
ravnu sablju. I, kao to vidite, negdje je doao do luka i strelice. Kaete da taj luk i te strelice
slie onima to ih je posjedovao mrtvac? Onda Tajomaru mora da je ubojica. Vjerujem da je u
njega bio taj luk s konim uzicama, tobolac od crnog laka i sedamnaest strelica sa sokolovim
perima. Da, gospodine, rian lijepe grive. Malo iza kamenog mosta naao sam konja kako
pase pokraj ceste dok su mu se uzde njihale amo-tamo. Sigurno je u tome neka providnost to
ga je konj zbacio sa sebe.

Od svih razbojnika to lunjaju Kytom, taj je Tajomaru zadao najvie emera enama
u gradu. Prole je jeseni zajedno s jednom djevojicom ubijena neka ena koja je dola na
obronak planine Pinova hrama Torbe, vjerojatno posjetiti ga. Sumnjalo se da je on to uinio.
Ako je taj kriminalac ubio ovjeka, ne moete znati to bi uinio s njegovom enom. Izvolite,
gospodstvo, razmisliti i o tom problemu.

SVJEDOENJE STARE ENE KOJU JE

ISPITIVAO VII REDARSTVENI NADGLEDNIK

Da, gospodine, le je to ovjeka koji je oenio moju ker. On nije iz Kyta. Bio je
samuraj u gradu Kokufu u pokrajini Wakasa. Ime mu je bilo Kanazawa no Takehiko i bilo mu
je dvadeset i est godina. Bio je blage udi i sigurna sam da nije uinio nita to bi druge
razljutilo.

Moja ki? Njezino je ime Masago i devetnaest joj je godina. Duhovita je, voli se
zabavljati, no sigurna sam da nikada nije upoznala nijednog mukarca osim Takehika. Ima
malo, ovalno lice tamne puti s madeom uz kut lijevog oka.

Juer je Takehiko s mojom kerkom poao u Wakasi. Kakva je to nesrea da se to tako

tuno svrilo! to je s mojom kerkom? Moram prihvatiti da sam izgubila zeta, ali bolno me
brine to e biti s mojom kerkom. Tako vam svega, ne ostavite ni jedan kamen neokrenut
kako biste je nali. Mrzim razbojnika Tajomarua, ili kako li se ve zove. Ne samo moj zet,
ve i moja ki... (Njezine su se daljnje rijei utopile u suzama).

TAJOMARUOVO PRIZNANJE

Ubio sam ga, ali nju nisam. Kamo je otila? Ne mogu to rei. O, priekajte trenutak.
Nikakva tortura nee pomoi da kaem neto to ne znam. Sad, kada je dolo dotle, neu
nita tajiti od. vas.

Juer, neto iza podneva, sreo sam taj par. Upravo je puhnuo povjetarac i podignuo joj
veo s lica, tako da sam ga na as vidio. Zaas mi je ponovno nestalo iz vida. To bi moglo biti
da je bio jedan razlog - izgledala je poput Bodhisattve. Toga sam trenutka odluio oteti je
makar morao ubiti njezina mua.
 Zato? Za mene ubojstvo nije tako teka stvar kao to biste vi mislili. Kad je ena
ugrabljena, njezin mu ionako mora biti ubijen. Kad ubijam, upotrebljavam sablju koju nosim
o pasu. Jesam li ja jedini koji ubija ljude? Vi, vi ne upotrebljavate svoju sablju. Vi ljude
ubijate svojom moi, svojim novcem. Ponekad ih ubijate uz izgovor da to inite za njihovo
dobro. Istina je da oni ne krvare. Oni su u najboljem zdravlju, ali, svejedno, vi ste ih ubili.
Teko je rei tko je vei grenik, vi ili ja. (Ironini osmijeh.)

No, bilo bi dobro da mogu ugrabiti enu a da joj ne ubijem mua. Tako sam odluio
ugrabiti je i uiniti sve to je u mojoj moi da njega ne bih ubio. No to nije dolazilo u obzir na
postaji Yamashine. Stoga sam ih uspio namamiti u planine.

To je bilo sasvim lako. Postao sam njihov putni pratilac i rekao im da tamo prijeko u
planini postoji neki stari humak koji sam otkopao i naao mnogo zrcala i sablji. Nastavio sam
govorei im kako sam te stvari sakrio u lugu iza planine te da bih bio voljan jeftino ih prodati
bilo kome tko bi ih elio imati. Onda... vidite, nije li pohlepa uasna stvar? Moje ga je
prianje zanijelo i prije nego li je toga postao svjestan. Za manje od pola sata vodili su svojeg
konja za mnom prema planini.

Kad je stigao pred lug, rekao sam im da je blago skriveno u njemu i pozvao ih da
dou i vide. ovjek nije nita prigovorio - bio je zaslijepljen pohlepom. ena je rekla da e
priekati u sedlu. Za nju je to bilo prirodno, kad je pred sobom vidjela gust lug. Da budem
iskren, moj je plan napredovao upravo kao to sam elio, i tako sam s njime posao u lug,
ostavivi nju samu.

Do neke udaljenosti lug se sastojao samo od bambusa. Oko sto i pedeset stopa dalje
raste skupina cedrova. Za moju namjeru to je bilo prikladno mjesto. Probijajui se kroz
gutik, rekao sam mu oitu la da je blago skriveno pod cedrovima. Kad sam mu to rekao,
poeo si je probijati put prema vitkom cedru to se mogao vidjeti kroz lug. Nakon nekog
vremena bambus se prorijedio i doli smo do mjesta gdje je u nizu raslo nekoliko cedrova.
im smo tamo stigli, zgrabio sam ga odostrag. Budui da je bio izvjebani ratnik sa sabljom,
bio je vrlo jak, ali je bio zateen te mu nije bilo pomoi. Brzo sam ga zavezao za korijen
jednog cedra. Odakle mi konopac? Hvala nebu, budui da sam razbojnik, nosio sam sa sobom
konopac ako bi mi ustrebao za uspinjanje uza kakav zid. Naravno, bilo ga je lako sprijeiti da
vie utrpavanjem bambusova lia u usta.

Kad sam ga se tako rijeio, poao sam do ene i pozvao je da ga vidi jer mu je, ini se,
iznenada pozlilo. Ne treba rei da je i taj dio plana uspio. ena je, skinuvi eir, pola prema
dubini luga, kamo sam je vodio drei je za ruku. U trenutku kad je vidjela svojeg mua,
potegla je mali bode. Nikad nisam vidio enu tako divlje naravi. Da nisam bio oprezan,
zarinula bi ga u mene. Izmicao sam, no ona je nastavila zamahivati na mene. Mogla me teko
raniti ili ubiti. Ali ja sam Tajomaru! Uspio sam joj izbiti njezin mali bode a da nisam
potegao svoju sablju. Bez oruja i najvjetija je ena bespomona. Konano sam mogao
utaiti svoju elju a da joj ne ubijem mua.

Da... a da joj ne ubijem mua. Da, nisam ga elio ubiti. Htio sam pobjei iz luga i
ostaviti enu u suzama, no ona me je divlje uhvatila za ruku i zahtijevala da ili njezin mu ili
ja moram umrijeti. Rekla je da bi bilo gore od smrti kad bi dva mukarca znala za njezinu
sramotu. Vriskala je da eli biti enom onoga koji preivi. Tada me je zahvatila bijesna elja
da ga ubijem. (Mrano uzbuenje.)

Dok vam sve to priam nema sumnje da izgledam okrutniji od vas. No to je stoga to
niste vidjeli njezino lice. Posebno njezine plamtee oi tog trenutka. Dok sam je gledao u oi,
elio sam je uzeti za enu, makar me munja udarila. elio sam je uzeti za enu... jedino mi je
ta elja ispunjala duh. Nije to bila samo pouda kao to biste mogli misliti. Da tada nisam
imao druge elje osim poude, sigurno se ne bih promiljao da je oborim i pobjegnem. Tada
svoju sablju ne bih uprljao njegovom krvlju. No u trenutku kad sam osmotrio njezino lice u
tamnom lugu, odluio sam da to mjesto neu napustiti a da ga ne ubijem.

Meutim, nisam ga htio ubiti na nedostojan nain. Odvezao sam ga i rekao mu da

ukrstimo sablje. (Konopac koji je naen uz korijen cedra je konopac, koji sam tada bacio.)
Sav bijesan, potegao je svoju teku sablju. I skoio je na mene brzo poput misli, ne izustivi
ni rijei. Ne trebam vam priati kako je naa borba zavrila. Dvadeset i trei udarac... molim,
upamtite to. Jo sam uvijek pod snanim dojmom toga. Nitko pod suncem nikad sa mnom
nije ukrstio sablju do dvadeset udaraca. (Zadovoljan osmijeh.)

Kad je pao, okrenuo sam se eni, spustivi svoju okrvavljenu sablju. No, na moje
zauenje ona je bila otila. udio sam se kud li je pobjegla. Traio sam je u umarku
cedrova. Oslukivao sam, no uo sam jedino hroptanje iz grla umiruega.

Od asa kad smo ukrstili sablje mogla je pobjei kroz lug i dozivati pomo. Kad sam
to pomislio, shvatio sam da mi se radi o ivotu i smrti. Oduzevi mu sablju, luk i strelice,
pobjegao sam do staze u gori. Tamo sam naao njezinog konja kako jo uvijek mirno pase.
Bilo bi beskorisno rasipanje rijei priati vam dalje pojedinosti, no prije nego li sam uao u
grad, odbacio sam sablju. To je svo moje priznanje. Znam da e mi glava ionako visjeti u
lancima, stoga me kaznite smru. (Prkosno ponaanje.)

PRIZNANJE ENE KOJA JE DOLA

U HRAM SHIMIZU

Onaj ovjek u plavom svilenom kimonu, poto me je prisilio da mu se podam,

podrugljivo se smijao dok je gledao na mog vezanog mua. Kako li je moj mu morao biti
uasnut! No bez obzira kako se svim silama borio, konopac se sve dublje zarivao u nj. Ne
mislei na sebe jurnula sam prema njemu. Zapravo, nastojala sam jurnuti prema njemu, no
onaj me je ovjek smjesta oborio. Upravo sam u tom trenutku ugledala neopisivo svjetlo u
oima svog mua. Neto iznad mogunosti izraavanja rijeima... te oi ine da i sad jo
drem. Taj trenutni pogled mojega mua koji nije mogao prozboriti ni rijei, govorio mi je
sve to osjea. Bljesak u njegovim oima nije bio ni ljutnja ni tuga... samo neko hladno
svjetlo, pogled gaenja.

Pogoena vie pogledom njegovih oiju nego udarcem lopova, vrisnula sam i sruila
se bez svijesti.

Nakon nekog vremena osvijestila sam se i vidjela da je ovjek u plavoj svili otiao.
Vidjela sam jedino svog mua, jo uvijek vezanog o korijen cedra. S mukom sam ustala s
bambusova lia i pogledala mu u lice; no izraz je u njegovim oima bio isti kao prije.

Pod hladnim prezirom u njegovim oima bila je mrnja. Sramota, tuga i mrnja... Ne
znam kako bih izrazila to sam tada osjeala. Ustala sam i teturajui pola prema svom muu.

Takejiro, rekla sam budui da su stvari dole dotle, ne mogu vie s tobom ivjeti.
Odluila sam umrijeti... Ali i ti mora umrijeti. Vidio si moju sramotu. Ne mogu te ovakvoga
ostaviti ivog.

To je bilo sve to sam uspjela rei. I dalje je nastavio gledati u mene s gaenjem i
prezirom. Dok mi je pucalo srce, traila sam njegovu sablju. Mora da ju je uzeo razbojnik. U
lugu se nije moglo vidjeti ni njegove sablje ni njegova luka i strelica. No, sreom, moj mi je
kratki bode leao uz noge. Podignuvi ga iznad glave, jo sam jednom rekla: Daj mi sada
svoj ivot. Odmah u te slijediti.

Kad je uo te rijei, s mukom je pomaknuo usne. Kako su mu usta bila natrpana

liem, jasno da mu se glas uope nije mogao uti. No, smjesta sam razumjela njegove rijei.
Prezirui me, njegov je pogled govorio samo Ubij me. Ni pri svijesti ni bez svijesti, zarila
sam mu svoj mali bode kroz ljubiasto obojeni kimono u prsa.

Tada mora da sam se ponovno onesvijestila. Kad sam uspjela pogledati gore, on je ve
izdahnuo - jo uvijek vezan. Trag zalazeeg sunca probio se kroz umarak cedrova i bambusa
i obasjao njegovo blijedo lice. Gutajui jecaje, odvezala sam konopac s njegova trupla. I... to
se zbilo sa mnom nakon toga, nemam vie snage govoriti vam. Kako bilo da bilo, nisam
imala snage umrijeti. Zarila sam si bode u grlo i bacila se u jezero na podnoju planine i jo
sam se na mnoge naine pokuala ubiti. U nemogunosti da dokrajim svoj ivot, jo uvijek
ivim osramoena. (Osmijeh osame.) Kako sam bezvrijedna, mora da me je ostavila i
nadasve milosrdna Kwannon. Ubila sam vlastitog mua. Silovao me razbojnik. to jo mogu
uiniti? to god mogu, ja... ja... (Sve jae i jae grevito jecanje.)

PRIA UBIJENOG OVJEKA,

KAKO JU JE GOVORIO MEDIJ

Poto mi je silovao enu, razbojnik je, sjedei pokraj nje, poeo je tjeiti. Naravno, ja
nisam mogao govoriti. itavo mi je tijelo bilo vrsto vezano o cedrov korijen. No, u
meuvremenu davao sam joj mnogo puta znak s porukom: Ne vjeruj razbojniku. elio sam
joj prenijeti neki takav smisao. No moja ena, odsutno sjedei na bambusovu liu, uporno je
gledala u svoje krilo. Po svemu se inilo da je sluala to joj je govorio. Bio sam u agoniji od
ljubomore. U meuvremenu je razbojnik nastavio sa svojim lukavim prianjem, s jedne teme
na drugu. Konano je razbojnik izustio svoj smioni, drski prijedlog. Poto vam je okaljana
vrlina, nee vam vie biti dobro s vaim muem, pa ne biste li umjesto toga postali mojom
enom? Moja ljubav prema vama nagnala me na nasilno ponaanje.

Dok je razbojnik govorio, moja je ena podignula lice kao da je u transu. Nikad nije
bila tako lijepa kao tog trenutka. to mu je moja lijepa ena odgovorila dok sam ja tamo bio
vezan? Ja sam izgubljen u prostoru, no o njezinom odgovoru nikad nisam mislio a da ne bih
gorio od srdbe i ljubomore. Uistinu je rekla: Onda me povedi sa sobom kamo god poao.
 To nije sav njezin grijeh. Da je to sve, ne bih se toliko muio u tmini. Kad je kao u
snu izlazila iz luga, rukom o ruku s razbojnikom, najednom je problijedjela, pokazala na
mene svezanog o korijen cedra i rekla: Ubij ga! Ne mogu se udati dok on ivi. Ubij ga!
vikala je mnogo puta, kao da je poludjela. I sada jo te rijei prijete da me survaju u bezdan
tame. Je li takva mrska rije ikada prije izila iz ljudskih ustiju? Jesu li takve proklete rijei
ikad oinule ljudsko uho, makar samo jednom? Makar jednom takav... (Iznenadni povik
prezira.) Na te je rijei i sam razbojnik problijedio. Ona je vikala: Ubij ga, drei ga za
rukav. Smrknuto je gledajui, nije odgovorio ni da ni ne... no jedva sam mislio o njegovu
odgovoru, kad je bila oborena u bambusovo lie. (Opet povik prezira.) Mirno prekriivi
ruke, pogledao me i rekao: to ete uiniti s njom? Ubiti je ili spasiti je? Trebate samo
kimnuti. Ubiti je? Samo zbog tih rijei elio bih mu oprostiti njegov zloin.

Dok sam oklijevao, ona je povikala i potrala u dubinu luga. Razbojnik je smjesta
skoio za njom, ali nije joj uspio uhvatiti ni rukav.

Poto je pobjegla, uzeo je moju sablju, luk i strelice. Jednim je udarcem presjekao
konopac kojim sam bio vezan. Sjeam se da je promrmljao Sljedea je moja sudbina. Onda
je nestao iz luga. Nakon toga sve je bilo tiho. Ne, uo sam nekog kako plae. Odmotavi
ostatak konopca, paljivo sam sluao i shvatio da je to moj vlastiti pla. (Duga tiina.)

Podignuo sam svoje iscrpljeno tijelo s cedrova korijena. Preda mnom je blistao mali
bode to ga je odbacila moja ena. Podignuo sam ga i zario u svoje grudi. Grumen krvi
navro mi je na usta ali nisam osjetio nikakve boli. Kad su mi se grudi ohladile, sve je bilo tiho
kao mrtvi u svojim grobovima. Kakva duboka tiina! S neba se nije uo nijedan glas ptice
nad ovim grobom u dubini planine. Jedino se na cedrovima i na brdu povlailo neko samotno
svjetlo. Malo pomalo svjetlo je blijedjelo, dok se cedrovi i bambus vie nisu vidjeli. Leei
tamo bio sam zavijen u duboku tiinu.

Onda je netko dopuzao do mene. Pokuao sam vidjeti tko je to. No naokolo se ve
prostirala tama. Netko... taj je netko blago izvukao mali bode iz mojih grudi u svoju
nevidljivu ruku. Istodobno mi je ponovno krv navrla na usta. A od tada sam zauvijek utonuo u
tamu prostora.
 NOS

U IKENO-OU nije bilo nikoga tko ne bi znao za nos Zenchija Naigua. Bio je pet-est
palaca dug i visio od gornje usne do brade. to se tie debljine, bio je jednako debeo u
korijenu i na vrhu. Usred lica mu se, takorei, njihala dugaka vitka kobasica.

Naigu, koji je bio preao pedesetu, nad tim je svojim nosom stalno u potaji tugovao,
jo od onih dana kad je bio novak u samostanu, pa do danas kad je postao pomonikom u
kapelici palae. Naravno, izvanjski se i sada drao kao da mu nos nije nikakvom posebnom
brigom. inio je to jednostavno zato to je smatrao da sveeniku koji bi se od sveg srca
trebao predati oboavanju zapadnog raja koji ga oekuje ne dolikuje uzbuivati se zbog
svojeg nosa. U znatno veoj mjeri bilo je to stoga to je zazirao od pomisli da ljudi znaju
kako se on izjeda. U svakodnevnom se razgovoru iznad svega plaio spominjanja rijei
nos.

Postojala su dva razloga zato Naigu nije mogao podnijeti svoj nos. Jedan je bio to
mu je duljina iz isto praktinih razloga bila neprikladna. Kao prvo, kad je jeo, nije to mogao
initi sam. Ako jest, vrak bi mu nosa uronio u kuhanu riu u limenoj alici. Stoga bi, kad je
jeo, morao posjesti nekog od svojih uenika nasuprot posluavniku za jelo i traiti ga da mu
drvenim tapom irine jednog palca i duljine dviju stopa pridrava nos iznad jela dok on sam
jede. No, ni za Naigua iji je nos bio pridravan ni za uenika koji ga je pridravao nipoto
nije bilo lako objedovati na taj nain. U to se vrijeme ak u Kytu prepriavalo kako je
nekom Chdjiju - koga je jednom zapala takova dunost - kad je kihnuo zadrhtala ruka tako
da mu je Naiguov nos pao u kau. Ali za Naigua to nipoto nije bio glavni razlog zato je
tugovao nad svojim nosom. Prava je istina bila u tome to je njegovo samopotovanje zbog
tog nosa bilo pozlijeeno. Ljudi u mjestu Ikeno-Oa govorili su kako je srea Zenchija Naigua
to s takvim nosom nije svjetovnjak. Smatrali su da ga s takvim nosom nijedna ena ne bi bila
voljna uzeti za mua. Neki su ak tumaili da je vjerojatno zbog nosa i odluio biti redovnik.
Naigu sam nije osjeao da bi njegove tegobe zbog nosa bile ma i najmanje ublaene time to
je on u samostanu. Njegovo je samopotovanje bilo i ovako previe delikatno a da bi na nj na
ovaj ili onaj nain utjecala takva temeljna injenica kao to je brak. Stoga je svoje
pozlijeeno samopotovanje pokuavao ispraviti i na konstruktivan i destruktivan nain.

Prvo o emu je razmiljao bilo je da traga za nekim nainom kojim bi postigao da mu

nos izgleda kraim negoli u stvarnosti jest. Kad nitko nije bio prisutan, marljivo bi vjebao
dovitljivost uzevi u ruke zrcalo i gledajui si lice pod svim moguim nagibima. Neki se puta
ne bi mogao zadovoljiti samim promjenama poloaja lica pa je, naslonivi najprije glavu na
ruke i zatim stavivi prst na vrh brade, uporno piljio u zrcalo. No nijednom do tog vremena
nos mu ak ni za njega samog nije izgledao dovoljno kratkim a da bi bio zadovoljan. Neki bi
put ak pomislio da to je zabrinutiji zbog nosa, to mu se taj ini duljim. U takvim bi
prilikama uvijek odlagao zrcalo u kutiju i uzdahnuo kao da je to neto nova pa se vratio do
stalka za itanje da bi nastavio s lektirom Kannon sutre.1

Takoer, Naigu bi uvijek pozorno motrio nosove drugih. U hramu Ikeno-Oa esto su
se odravale molitvene slube. Tamo su bili izgraeni nizovi tijesnih elija za monahe, a u
kupaonici su sveenici koji su stanovali u hramu svakodnevno kuhali vodu. Tako je onda bilo
mnogo i redovnika i svjetovnjaka koji bi obilazili to mjesto. Naigu im je strpljivo ispitivao
lica. Htio si je naime olakati poloaj time da nae jo bar jedan nos poput njegova vlastita.
Tako ne bi zamjeivao ni njihovih tamnoplavih ogrtaa za lov ni njihovih bijelih ljetnih
haljina. A razumije se da za nj uope nisu postojale naranaste kape ni hladno smee halje
redovnika - ta na njih je bio naviknuo. Nije vidio ljude; vidio je jedino njihove nosove. No,
iako je bilo kukastih nosova, nije mu uspjelo nai ni jedan jedini poput njegova. Kako se taj
neuspjeh ponavljao, srce mu je postajalo sve nesretnijim. Dok je razgovarao s drugima,
nesvjesno bi pridravao kraj svojega nosa i crvenio se, potpuno neprimjereno svojoj dobi - iz
jednostavna razloga to ga se njegova nesrea toliko dojmila.

Konano je ak pomislio da bi mogao nai kakvu utjehu bar u tome da naie na

ovjeka s nosom poput njegova u budistikim spisima ili drugim knjigama. No ni u kojem
tekstu nije stajalo da bi bilo Mokuren bilo Sharihotsu imao dugaak nos. Dakako, Lung Shu i
Ma Ming bili su obojica Bodhisattve s obinim nosovima. Kad je u vezi s nekom kineskom
priom uo da su Liu Hsuanti; i Chu-Han imali dugake ui, mislio je kako bi mu laknulo da
se to odnosilo na nosove umjesto na ui tih uglednika.

1 Sutra - budistiki sveti spis (Op. prev.)

 Nije potrebno istaknuti da je Naigu, dok se ovako patio, istodobno traio i mogunosti
ne bi li nekako skratio svoj nos. Upravo, i u tom je smjeru uinio gotovo sve to je mogao.
Jednom je pokuao piti uvarak neke zmijolike tikve, a nekom je drugom prilikom namazao
nos mokraom od takora. No unato svim njegovim nastojanjima nos mu se i nadalje sa
svojih pet-est palaca duljine njihao preko usana - ba kao i ranije.

No ujesen jedne godine neki je od njegovih uenika, dok je po Naiguovu poslu bio u
Kytu, od lijenika nekog svog znanca uo o nainu kako da se skrate nosovi. Taj je lijenik
prvotno bio doao iz Kine a u to je vrijeme bio redovnik u hramu Chrakuji.

Kao obino, Naigu se najprije pravio kao da ga njegov nos ne zabrinjava i hotice se
uzdrao predloiti da se metoda odmah iskua. No u drugu je ruku leerno napominjao kako
mu je ao to svom ueniku pri svakom obroku zadaje tolike neprilike. Naravno, u svom je
srcu ekao da ga taj uenik nagovori neka iskua metodu. A uenik, dakako, nije mogao a da
ne bude svjestan Naiguova plana. I mora da su se uenika snanije dojmili osjeaji Naigua
zbog kojih je usvojio takav plan negoli je njemu samome taj plan bio mrzak. Kao to je Naigu
oekivao, uenik ga je stao marljivo nagovarati da okua metodu. A u skladu s vlastitim
oekivanjima Naigu je konano prihvatio taj iskreni savjet.

Metoda je bila vrlo jednostavna: nos je trebalo prokuhati u vruoj vodi i zatim dati da
ga netko izgazi.

U kupaonici hrama svakog se dana kuhala voda. Tako je uenik neposredno u vedricu
nalijevao toliko vruu vodu iz kupaonice da u njoj ne bi mogao drati prst. No postojala je
opasnost da bi para mogla ofuriti Naiguovo lice ukoliko nos umoi neposredno u vedricu.
Stoga su odluili napraviti rupu u posluavniku i staviti ga kao poklopac na vedricu, a Naigu
je kroz tu rupu trebao gurnuti nos u vruu vodu. Kad je tako namakao jedino nos, nije ni
osjeao vruine. Nakon nekog vremena uenik ree:

Mislim da bi do sada ve morao biti skuhan.

Naigu se usiljeno nasmijao. Bilo je to stoga to je pomislio da nitko tko bi uo samo te

rijei nikada ne bi naslutio da se ta napomena odnosi na nos. Nakon to je nos bio paren u
kipuoj vodi, svrbio je kao da je izujedan od buha.

Kad je Naigu izvukao nos iz rupe u posluavniku, uenik je iz sve snage poeo po
njemu gaziti objema nogama dok se nos jo puio. Naigu je leao nosa ispruena na
ploicama poda i gledao kako se pred njegovim oima uenikove noge giblju gore-dolje. S
vremena na vrijeme uenik bi saalna lica pogledao dolje na Naiguovu elavu glavu i
govorio:

Boli li? Lijenik je rekao da ga treba gaziti do muke. Boli li jako?

Naigu je pokuavao tresti glavom kako bi pokazao da ga ne boli. No, kako mu je nos
bio gaen, nije mogao micati glavom onako kako je elio. Stoga, kolutajui oima i upiljivi
ih k uenikovim nogama, ljutitim glasom odgovori:

Ne, ne boli.

Kako mu je nos bio gaen tamo gdje je svrbio, bilo mu je zaista ugodnije negoli to ga
je boljelo.

Nakon nekog mu je vremena iz nosa poelo izlaziti neto nalik na zrnje prosa. Sam je
nos izgledao kao kakva operuana i speena ptica. Vidjevi to, uenik prestane gaziti nogama
i primijeti kao za sebe:

Rekao je da ovo izvuem pincetom za upanje dlaka.

Nezadovoljno naduvi obraze, Naigu je bez rijei prepustio nos ueniku da s njime
ini to ga je volja. To dakako nije bilo stoga to ne bi bio svjestan uenikove ljubaznosti. No
iako je bio svjestan, nije mu se svialo da mu se s nosom postupa kao s nekom robom.
Oklijevajui, uz izraz lica pacijenta kojeg operira kirurg u kojeg nema povjerenja, gledao je
uenika kako iz pora njegova nosa pincetom za upanje dlaka izvlai loj. Loj je izlazio u
obliku patrljaka ptijih pera dugih pola palca.

Konano kad je tako proistio itav nos, uenik je izgledao kao da mu je laknulo i on
ree:

Mislim da e sve biti u redu skuhate li ga jo jednom.

Naigu, koji je uvijek mrtio obrve i izgledao nezadovoljan, uini kako mu je uenik
rekao.

I eto, kad je po drugi put izvukao svoj kuhani nos, bio je taj zaista kratak kao nikad
ranije. Sada se nije mnogo razlikovao od obina kukasta nosa. Gladei skraeni nos Naigu je
posramljeno i nervozno piljio u zrcalo to mu ga je uenik pruio.

Njegov nos, taj nos to mu je bio visio do ispod brade, upravo se nevjerojatno skupio i
sad je jednostavno i bez ivota prianjao nad gornjom usnom. Crvene mrljice tu i tamo na
njemu vjerojatno su bile ogrebotine zaostale od gaenja. Sada mu se sigurno nitko nee
smijati. Naiguovo je lice iz zrcala gledalo na ono lice vani i zadovoljno treptalo oima.

No za itava se tog dana osjeao nelagodno iz straha da bi mu nos opet mogao postati
dugaak. Pa dok je itao sutre ili blagovao, kad god bi se pruila prilika podigao bi ruku i
kradomice opipao vrak nosa. No taj je lijepo i pristojno ostao na svom mjestu iznad usana i
nije bilo znaka da se ita produljio. A kad bi se ujutro probudio od sna, prva stvar koju je
zamijetio bila je njegov nos. Jo je uvijek bio kratak kao to je samo mogao biti. Po prvi put
nakon mnogo godina Naigu je sada osjetio isto olakanje kao ono u kom je uivao kad je
dovrio prikupljanje zasluga prepisivanjem itave Hoke sutre.

No tijekom idua dva-tri dana Naigu je uoio jednu iznenaujuu injenicu. Neki
samuraj koji se u to vrijeme poslom naao u hramu Ikeno-Oa zabavljao se bolje nego ikada,
ne radei nieg drugog do li zurei u Naiguov nos. Nadalje, onaj Chdji kojem je jednom
Naiguov nos pao u kau najprije je gledao u pod i priguio smijeh kad je izvan dvorane sreo
Naigua, no kasnije je prasnuo u grohot kao da se vie ne moe suzdrati. Dogodilo se ne
samo jednom ili dvaput da su podreeni redovnici s potovanjem sluali nareenja koja im je
Naigu izdavao dok su s njime bili licem u lice, no kad bi se on makar malo okrenuo, poeli bi
se iza njega smijuckati.

Naigu je to u prvo vrijeme tumaio kao posljedicu promjene njegova izgleda. No

inilo se da takvim objanjenjem nikako nije mogue doprijeti do punog razumijevanja tih
okolnosti. Svakako je u tome morao leati razlog Chdjijeva smijeha i smijuckanja
redovnika. No svejedno, u nainu kako su se smijali bilo je neeg to nije bilo prisutno za
dana kad mu je nos bio dugaak. Ako je njegov neuobiajeno kratak nos djelovao kominije
negoli njegov uobiajeni dugi nos, hajde de. No inilo se da tu ima jo i neeg drugog.

Naigu bi ponekad, prekinuvi recitiranje sutre i nagnuvi elavu glavu u stranu,

promrmljao: Prije se nisu smijali ovako bez prestanka. U takvim bi prilikama prijazni
Naigu obavezno odsutnog duha pogledao lik Fugena2 to je pored njega bio zavjeen,
razmiljajui o vremenima prije nekoliko dana dok mu je nos jo bio dugaak - i postajao bi
maloduan mislei da je poput potpuno upropatena ovjeka to mozga o danima negdanje
slave. Naalost, nedostajalo mu je otroumlja za rjeenje tog problema.

2 Fugen - budistiko mitoloko boanstvo (Op. prev.)

 U ljudskome srcu ive dva meusobno oprena osjeaja. Dakako, nema nikoga tko s
nesreom drugog ne bi suosjeao. No ako taj drugi nekako uspije izbjei toj nesrei, onaj koji
je s njime suosjeao osjetit e se nezadovoljnim. Da malo pretjeram, ak je i sklon da patnika
ponovno baci natrag u istu nesreu. I prije negoli toga uvidi, nesvjesno e prema onom
ovjeku poeti gajiti neprijateljstvo. Ono to se Naiguu nekako nije svidjelo, iako tome nije
znao uzroka, nije bilo nita drugo nego sebinost koju je osjeao u postupcima tih promatraa
u Ikeno-Ou, kako redovnika tako i svjetovnjaka.

Tako je Naiguovo raspoloenje iz dana u dan postajalo sve munijim. Svakoga bi na

najmanji izazov zloudno grdio. ak je i uenik koji mu je bio operirao nos dopro dotle da je,
njemu za leima, priao kako e Naigua zbog krtosti i okrutnosti stii kazna. No najvie je
Naigua razbjesnio onaj pakosni Chdji. uvi jednog dana kako buno vriti neki pas,
Naigu izie i ugleda Chdjija kako vitla dvije stope dugakom batinom i goni naokolo
nekog mrava cunjavog psa. Bjeao je za njim i podrugljivo uzvikivao: Pazi si taj tvoj nos!
Pazi si taj tvoj nos! Naigu mu je iz ruku zgrabio batinu i estoko ga njome flisnuo po licu.
To je bio isti onaj tap kojim su mu prije pridravali nos.

Naigu je uz ljutnju poeo aliti to si je tako nepromiljeno skratio nos.

Kad se jedne noi uinilo da je po zalasku sunca najednom stao puhati vjetar, doprlo
mu je do uzglavlja dosadno zvonjenje zvonia na vjetar s pagode. Nadalje, kako je postalo
znatno hladnije, Naigu nije mogao zaspati koliko je god nastojao. I dok je tako mirio u
krevetu, najednom u nosu osjeti neki neobian svrbe. Kad ga je opipao, bio je pomalo
nateen kao da boluje od vodene bolesti. inilo se dapae da samo u tom dijelu tijela ima i
groznicu.

Pritiui nos rukom uz isto potovanje s kakvim je obiavao paliti tamjan i prinositi
Buddhi cvijee, Naigu je promrmljao: Moe biti da je obolio jer sam ga protuprirodno
skratio.

Kad se idueg jutra Naigu kao uvijek rano probudio, preko noi je na terenu hrama
spalo lie sa stabala djevojakih papratnjaa i divljih kestenova i vrt je bio bljetav kao da je
preko njega razastrt zlatni sag. Moe biti da se zbog mraza na krovu pagode devet metalnih
prstenova njezina cunja bljetavo iskrilo na slabanom svjetlu jutarnjeg sunca. Na verandi s
podignutim kapcima stajao je Zenchi Naigu i duboko udahnuo zraka.
 Upravo mu se nekako oko tog trenutka vratio odreeni osjet koji samo to ve nije bio
posve zaboravio. Uzbueno je stavio ruku na nos. Ono to je dotaknuo nije bio kratki nos od
sino. Bio je to njegov stari dugaki nos to se, pet-est palaca dug, njihao od njegove gornje
usne do brade. Ustanovio je da je u jednoj noi narastao isto tako dug kao to je bio nekad.
Istodobno je osjetio kako mu se od nekuda vratio neki lagodan osjeaj slian onome to ga je
doivio kad mu se bio skratio nos.

Sad mi se sigurno nitko nee smijati, promrmlja Naigu iz dubine srca dok mu se na
jutarnjem vjetru rane jeseni njihao njegov dugaki nos.
 VJERNOST WEI SHENGA

WEI SHENG je ve dugo stajao pod mostom ekajui svoju djevu.

Nad njim se pruala pruga preko visokog kamenog mosta kojim se tu i tamo penjao
brljan. Bijele su se haljine ljudi, to su prolazili amo-tamo, sjajile u svjetlu zalazeeg sunca i
lagano leprale na povjetarcu. No njegova djeva jo uvijek nije dola.

Mirno svirajui frulu Wei Sheng je gledao dolje na pjeanu obalu pod mostom - jo
jedino taj uski pojas utog pijeska nije bio zahvaen i ispran vodom rijene struje. Tamo,
meu trstikom, moda obitavaju mnogi rakovi - ima mnogo okruglih rupa - i odatle je mogao
uti slabani um vode koja ih je zapljuskivala. No njegova djeva jo uvijek nije dola.

Doavi do ruba vode, Wei Sheng je neko vrijeme gledao preko linije njezine razine
gdje se nijedan amac nije micao.

Uz rub je vode rasla gusta trstika, a meu rijenom trstikom izrasle su brojne
zaobljene vrbe. Tako se voda to je protjecala meu trstikom i vrbama nije inila irokom u
usporedbi sa irinom rijeke od obale do obale. Poput obi-pojasa pozlaena ljeskavo obojenim
oblakom, voda je mirno vijugala izmeu trstike. No djeva - djeva jo nije dola.

Veernji se sumrak sve vie produbljivao. Okrenuvi se od ruba vode i vrludajui

amo-tamo uskim pojasom pijeska, oslukivao je glasove u veernjoj tiini.

Od nekog su vremena koraci prolaznika utihnuli.

S mosta se vie nisu oglaavale ni cipele ni kopita ni kotrljanje koija. Tek um vjetra,
um trstike, um vode - a onda se odnekuda zauo vrisak drala. Zaustavio se da razmisli:
inilo se da prodire val plime, a od malo prije povrina je vode, to je ispirala uti pijesak,
poela izbliza treperiti. A ipak, djeva nije dola.

Ozbiljna i smrknuta lica Wei Sheng je ispod mosta sve ivlje i ivlje koraao
pijeskom koji je izmicao. U meuvremenu voda je sve vie nadirala - jedan sun,3 jedan shaku4
- i penjala se preko pijeska; a i tada, takoer, miris trstike to je strila iz vode i miris vode
rijeke hladno su prianjali uz njegovu kou. Gledajui gore k mostu, mogao mu je vidjeti
jedino ogradu - crno i otro zacrtanu pred pozadinom neba - dok je svjetla nestajalo kako je
sunce zalazilo.

Wei Sheng se zaustavi.

Rijeka mu je pod mostom namakala cipele - nabujala svjetlom hladnijim od elika,

rijeka je nadirala. Bio je siguran da e mu uskoro koljena i grudi prekriti nezaustavljivo
bujanje vode; zaista, koljenice su mu ve bile zahvaene porastom plimom. No njegova djeva
jo uvijek nije dola.

Wei Sheng je stojei u vodi jo uvijek pohranjivao neku nadu pogledavajui mnogo
puta na nebo iznad mosta.

Tanki je sumrak puzao preko vode to mu je ve dosegla trbuh; rasuta trstika i vrbe
irile su tek tune umove treperavog lia. Tada je, plivajui uz Wei Shengov nos, neka riba -
moda je bio grge - lagano praaknula repom. Na nebu, prema kojem je ta riba na trenutak
iskoila, svjetlo je zvijezda bilo toliko tanano razmueno da se u veernjoj tami nije
razaznavao ak ni obris brljana ovijena oko ograde mosta. A djeva jo uvijek nije dola.

O ponoi, kad se mjeseina prolila meu trstiku rijeke a vrbe su s vodom i

povjetarcem aptom razgovarale, tijelo je Wei Shenga njeno prevezeno s mjesta pod mostom
k moru. No Wei Shengov duh, u samotnoj nebeskoj mjeseini, vjerojatno bi eznutljivo
razmiljao; i udaljivi se od leine, njegov se duh u odlasku - poput mirisa trstike iz vode to
se podizao s beumne rijeke - uzdizao prema slabano tinjajuem nebu.

Tisue godina kasnije tom je duhu, prolom bezbrojnim transmigracijama, sigurno i

opet povjeren ivot u ljudskom obliku. To je duh koji stanuje u meni, a ja - roen u ovo
moderno doba - ne mogu uiniti iole znaajniju stvar. Danju i nou, kako odredi sluaj, ivim
ivot povrnosti i snenosti, u oekivanju dolaska neeg nezamislivog; i poput onog Wei
Shenga pod mostom u sumrak, ini se da ivim u stalnom iekivanju ljubljene koja nikad ne
dolazi...

3 Sun - mjera za duinu, oko 3 centimetra (10 sun = 1 shaku) (Op. prev.)
4 Shaku - mjera za duinu, oko 30 cm (Op. prev.)
 KESA I MORITO

Prvi dio: Moritov monolog

Zamiljeno gledajui u mjesec,

Morito ee po otpalom liu izvan ograde svoje kue.

Mjesec se upravo uspinje. Obino nestrpljivo ekam na izlazak mjeseca. No danas

blistava mjeseina u meni izaziva stravu. Drem pri pomisli da e me ova no razoriti i
pretvoriti u kukavnog ubojicu. Zamisli kad ove ruke postanu crvene od krvi. Kakvo u onda
biti prokleto bie! Srce mi ne bi bilo toliko izaeto patnjom kad bih se spremao ubiti
neprijatelja kojega mrzim, ali noas moram ubiti ovjeka kojega ne mrzim.

Ve ga dugo poznajem. Iako sam tek nedavno saznao njegovo ime. Wataru Saemon-
nojo, njegovo mi je lijepo lice poznato oduvijek kako ga se sjeam. Istina je da sam neko
vrijeme izgarao od ljubomore, kad sam shvatio da je on Kesin mu. No, sada mi je ljubomora
ve izblijedjela, ne ostavivi traga ni u mojem duhu ni u srcu. Tako niti sam kivan na svojeg
suparnika u ljubavi, niti ga mrzim. Prije da osjeam naklonost prema njemu. Kad mi je moja
tetka Koromagawa priala kako nije tedio napora da zadobije Kesino srce, bio mi je
simpatian. Kako sam uo, toliko je od svega srca elio da mu bude ena da se ak upustio u
uenje pisanja pjesama. Ne mogu zamisliti da takav jednostavan i prozaian ovjek pie
ljubavne pjesme, i to mi nehotice dovodi smijeh na usne. To nije osmijeh prezira; dirnut sam
njenou ovjeka koji ide do takvih krajnosti kako bi pridobio neku enu. ak je mogue da
mi njegova strastvena ljubav, zbog koje oboava moju ljubljenu Kesu, prua neko
zadovoljstvo.

Ali, volim li ja doista Kesu? Na se ljubavni odnos moe podijeliti u dvije etape,
prolu i sadanju. Volio sam je prije nego se udala za Watarua, ili sam mislio da je volim. No,
kad sada zagledam u svoje srce, vidim da je motiva bilo mnogo. to sam od nje elio? Bila je
takva vrst ene za kojom sam osjeao putenu pohotu jo u danima kad sam bio nevin. Ako
smijem malo pretjerati, moja ljubav prema njoj nije bila nita vie od sentimentalnog uresa
motiva koji je Adama privukao Evi. To oito proizlazi iz mojih sumnji hou li nastaviti ljubiti
ako mi se ispuni elja. Iako sam mislio na nju pune tri godine nakon prekida nae veze, ne
mogu sa sigurnou rei da je volim. U svojem kasnijem prianjanju uz nju, najvie sam alio
to je intimno nisam upoznao. Muen nezadovoljstvom, zapao sam u sadanje stanje koje me
uasava, a za koje ipak znam da je neminovno. I sada se ponovno pitam: Volim li je ja
zaista?

Kad sam je nakon tri godine ponovno sreo na proslavi zavretka mosta Watanabe,
pokuao sam sve kako bih doao u priliku da se potajno sretnemo. Na kraju sam uspio. Ne
samo da sam je uspio sresti, nego sam i uzeo njezino tijelo ba kao to sam o tome sanjao.
aljenje to je nisam fiziki poznavao nije tada bilo sve to me je opsjedalo. Kad sam u sobi
Koromogawina doma sjedio uz nju, shvatio sam da je moje aljenje ve dobrano izblijedjelo.
Vjerojatno mi je pohota bila oslabila injenicom da vie nisam bio djevac. No, osnovni je
razlog bio taj to ona nije bila ono to sam od nje oekivao. Sjedei licem u lice pokraj nje,
shvatio sam da ona nije onakva slika ljepote kakvom sam je zamiljao posljednje tri godine.
Bila je daleko od idola kojeg sam idealizirao u svojem srcu. Njezino je lice, debelo
prekriveno olovnim puderom, izgubilo mnogo od nekadanjeg cvijeta i meke drai. Oko oiju
stvorili su joj se tamni kolutovi. Ono to je na njoj ostalo nepromijenjeno bile su njezine
bistre, pune, tamne oi. Bio sam zgranut i, usprkos samome sebi, nisam mogao a da ne
skrenem oi u stranu.

Kakav sam ja to onda imao odnos sa enom koja me tako malo privlaila? Najprije
sam bio potaknut udnom eljom za osvajanjem nekadanje enje svoga srca. Dok smo
sjedili licem u lice, iznijela mi je namjerno pretjeranu priu o svojoj ljubavi spram mua. Sve
to mi je od toga ostalo bila je prazna zvonjava u uima. Mislio sam: Ona o svom muu ima
neku neslavnu predodbu. Sumnjao sam, takoer, da bi to moglo biti motivirano njezinom
eljom da ne potpiruje moju pohotu. Istovremeno sam sve vie i vie elio razotkriti njezinu
dvolinost. Zato sam je smatrao dvolinom? Dragi itatelju, ako mi rekne da je moja
vlastita tatina bila ta koja me dovela do toga te sam posumnjao u njezino licemjerje, takvu
tvoju optubu ne bih mogao zanijekati. Pa ipak, onda sam vjerovao, a jo i sada vjerujem, da
je lagala.

No elja da je osvojim nije bilo sve to me je tog trenutka obuzimalo. Crvenim se dok
to spominjem - mnome je vladala pouda. Nije to bilo tek moje aljenje to joj nisam
upoznao tijelo. To je bila izvorna pouda koja je sama sebi svrhom, a koja nije traila da
partner bude upravo ta ena. Vjerojatno nijedan mukarac koji je zakupio neku ensku u
bordelu nije bio tako nizak kao to sam tada bio ja.

Kako bilo da bilo, zbog takvih sam razliitih motiva imao odnos s Kesom. Ili, bolje
rei, osramotio je. Da se vratim na prvo pitanje koje sam postavio, ne trebam se sada pitati
jesam li je volio. Kad je bilo gotovo, silom sam je podignuo u naruaj - tu enu to se plaui
bacila na pod. Tada je izgledala sramotnije nego ja. Njezina raskutrana kosa i oznojeno
meso, sve je to odavalo rugobu njezinog duha i tijela. Ne bi bilo krivo rei da sam od toga
dana u svom srcu osjetio novu mrnju spram nje. A noas u ubiti ovjeka kojega ne mrzim
zbog jedne ene koju ne volim.

Ubijmo Watarua, aptao sam joj u uho. Mora da sam doista bio lud kad sam joj
predloio neto toliko drsko. Sav izvan sebe dahtao sam joj u uho svoju negdanju elju za
izazivanjem Watarua na borbu kako bih osvojio njezinu ljubav. Kako bilo da bilo, aptao sam
ubijmo Watarua i sigurno sam, protivno sebi, aptao stisnutih zubiju. Kada se sad toga
sjetim, ne mogu rei to me je nagnalo na neto tako naglo i nepromiljeno. Jedino
objanjenje koje mi pada na pamet jest kako je s mojim prezirom i mrnjom raslo i
nestrpljenje da je nekako osramotim. U tu svrhu nita ne bi moglo biti prikladnije nego ubiti
joj mua za kojeg je izjavljivala da ga voli i, htjela - ne htjela, iznuditi joj za to suglasnost.
Tako sam, poput ovjeka u nonoj mori, morao postii da u njoj prevlada kako emo se
obvezati na ubojstvo koje ja ne elim. Ako to ne dostaje za objanjenje mojih motiva za
prijedlog da ubijemo Watarua, nema mogunosti za drukije objanjenje, osim da me neka
sila nepoznata smrtnicima (moda vrag ili neki demon) zavela na krivi put. Uporno sam joj
ponovno i ponovno na uho aptao istu stvar.

Konano je podigla lice i rekla: Da, mora ubiti Watarua. Ne samo da mi je njen
glatki pristanak bio iznenaujui, ve sam u njezinom oku spazio neki tajnoviti bljesak
kakvog ranije nisam uoio. Preljubnica - to je bila slika koju mi je tada pruila. Istodobno
razoaranje i uas - da, i prezir - grozniavo su mi bljesnuli kroz mozak. Da je to bilo
mogue, istog bih trenutka povukao svoje obeanje. Tada bih je mogao optuiti da je
preljubnica, i savjest bi mi se mogla skloniti u pravedno zgraanje. No, nisam bio u stanju
tako postupiti. Priznajem da sam spremno shvatio potpunu nemogunost toga onoga trenutka
kad me najednom onako pogledala. Dranje joj se promijenilo kao da mi je progledala u srce.
Zapao sam u tunu muku dogovaranja kako joj ubiti mua, zbog straha od njene osvete ako
ne bih proveo svoj dio zavjere. Taj me strah sada grevito i uporno dri poput neke povijue.
Ako elite, smijte se mojem kukaviluku. To je djelovanje ovjeka koji nije znao koliko mu
ljubavnica moe biti niska. Ne ubijem li joj mua, ona e ovako ili onako na neki nain ubiti
mene. Moram ga ubiti, inae e ona ubiti mene. Gledajui njezine oi koje su plakale ali bez
suza, oajniki sam razmiljao. Nisam li uoio osmijeh na njezinim usnama i jamicu to se
stvorila na njezinom blijedom obrazu im sam se zavjetovao da u joj ubiti mua? Oh, zbog
toga u prokletog obeanja dodati gnjusni zloin ubojstva najcrnjem srcu to se moe
zamisliti. Kad bih prekrio dogovor to ga treba izvriti ove noi... Ne, moj zavjet to
zabranjuje. To je vie nego to mogu podnijeti. A kao druga stvar, bojim se njezine osvete. To
je ista istina. No, ima jo neto to me goni na akciju. to je to? to li je ta silna snaga koja
me sili, to moje kukaviko ja, da ubijem neduna ovjeka? Ne mogu rei. Ne mogu rei.
Ali moda... Ne, to je nemogue. Prezirem je. Bojim je se. Mrzim je. A ipak, a ipak, moglo bi
biti da je to stoga jer je volim.

Nastavivi koraati, Morito vie nita nije rekao. U noi se uje pjevanje neke balade.

Ljudski je duh u tami.

Nema svjetla da ga obasja.

Plamti vatrom svjetovnih nastojanja

Da ode i nestane u trenu.

 Drugi dio: Kesin monolog

Nou, pod svjetiljkom, Kesa, grizui svoj rukav,

izgubljena u mislima, stoji leima okrenuta svjetlu.

Razmiljam dolazi li on ili ne dolazi. Gotovo je nevjerojatno da ne bi doao. Mjesec

se ve sputa, no ne uju se koraci, da se moda nije predomislio. Ako ne doe... Nadalje
moram ivjeti osramoena, poput prostitutke. Kako sam si dopustila biti ovako izruena
sramoti i zlu? Jer, nee mi biti bolje nego leu odbaenom pored ceste. Bit u obeaena i
zgaena objavljivanjem moje sramote. A ipak, morat u utjeti kao da sam nijema. U takvom
u sluaju svoje aljenje ponijeti u grob. Sigurna sam da e doi. Od trenutka kad sam mu
pogledala u oi onog dana kad smo se rastajali, od tada sam uvjerena u to. On me se boji.
Mrzi me i prezire me, a ipak me se boji. Zaista, da se mogu osloniti jedino na sebe, ne bih se
morala pouzdati u njega. Ali, ja se oslanjam na njega. Oslanjam se na njegovu sebinost.
Oslanjam se na njegov podli strah to ga u njega nadahnjuje ta sebinost.

No sada, kad se vie ne mogu oslanjati na sebe, kakav li sam kukavni stvor! Do prije
tri godine imala sam povjerenje u sebe i, nadasve, u svoju ljepotu! Tonije bi bilo rei do
toga dana nego prije tri godine. Toga dana, kad sam ga srela u sobi doma moje tetke,
pogled u njegove oi pokazao mi je moju rugobu zrcaljenu u njegovu duhu. Govorio mi je
ljubazne i utjene rijei, gledajui kao da one nita ne znae. Ali, kako bi srce ene ikad
moglo biti utjeeno kad je jednom spoznalo rugobu vlastite osobe? Bila sam umrtvljena,
uasnuta, tugovala sam. Koliko je bolja bila sumorna nelagoda pomrine Mjeseca to sam je
kao dijete, u naruju svoje dojilje, vidjela - u usporedbi sa sablasnim oajem koji mi je toga
trenutka pomraio duh! Nestale su sve vizije i svi snovi to sam ih nosila u srcu. Potiho me
zavila samoa kiovitog svitanja. Drui od samoe, predala sam svoje tijelo koje je bilo kao
mrtvo, u ruke ovjeka kojeg nisam voljela - u ruke lascivnog ovjeka koji me mrzi i prezire.
Nisam li mogla podnijeti svoju samou, kad mi je ivo bila pokazana moja rugoba? Jesam li
pokuala sve pokopati u tom trenutku delirija kad sam svoje lice prislonila na njegove grudi?
Ili me je pokrenula puka sramotna pohota kao i njega? I sama pomisao na to obasipala me
sramotom! Sramota, sramota! Pogotovo kad sam se izvukla iz njegova naruja, kako me je
bilo stid!

Samoa i jad bez prestanka su mi dovodili suze na oi, unato nastojanju da ne

plaem. Nisam tugovala samo stoga to sam bila obeaena, muilo me i boljelo iznad svega
to to sam bila prezrena poput gubava psa koga mrze i mue. to sam od tada uinila? Toga
se samo krajnje blijedo sjeam, kao da je to neka stvar iz daleke prolosti. Sjeam se samo
njegova tihog aputanja: Ubijmo Watarua i kako mi je, dok sam jecala, njegov brk dotaknuo
uho. Onoga trena kad sam ula te rijei, osjetila sam se udno obodrena. Da, osjetila sam se
ivahnom i svijetlom poput blijede mjeseine, ako se za mjeseinu moe rei da je svijetla.
Na kraju, nisu li me te rijei utjeile? Oh, nisam li - nije li ena bie koje osjea radost kad je
voli mukarac, ak ako treba ubiti vlastitog mua?

Neko sam vrijeme nastavila plakati uz samotni i ivahni osjeaj poput mjeseine.
Kadli sam to obeala pruiti ruku pomonicu ovom ubojstvu mojega mua?

Sve do tada moj mi mu nije bio na pameti. Iskreno velim sve do tada. Sve do toga
vremena duh mi je u potpunosti bio zaokupljen samim sobom i mojom sramotom. Tada sam
vidjela sliku nasmijanog lica svoga mua. Vjerojatno mi je u tom asu, kad sam mu se sjetila
lica, plan bljesnuo duhom. Tada sam ve bila odluila umrijeti, i bila sam zadovoljna tom
svojom odlukom. No, kad sam prestala plakati, podigla glavu i pogledala gore u njegovu pa
vidjela kako se tu zrcalila moja rugoba, osjetila sam kao da je sva moja radost nestala. Sjetila
sam se tame pomrine Mjeseca to sam je vidjela dok sam bila uz svoju dojilju. Tada, kao da
su se odjednom oslobodili svi zli duhovi to su vrebali pod krovom moje radosti. Hou li
zaista iz ljubavi za svog mua umrijeti umjesto njega? Ne; jedino zbog takvoga racionalnog
izgovora elim okajati svoj grijeh to sam spavala s drugim mukarcem. Kako nemam
hrabrosti poiniti samoubojstvo, osrednja mi je elja ostaviti dobar dojam na javnost. Ta mi
se slabost moda moe oprostiti. Pod izgovorom da umirem za svojega mua, nisam li se
smjerala osvetiti zbog mrnje na me mojega ljubavnika, zbog njegova prezira i rune pohote?
To je provjereno injenicom da je pogled u njegovo lice izazvao tajnoviti bljesak ivota poput
blijede mjeseine, i tugom mi sledio srce. Umrijet u ne zbog svojega mua nego zbog sebe.
Umrijet u da bi kaznila svojeg ljubavnika to mi je povrijedio srce i jer mu zamjeram to mi
je zaprljao tijelo. Oh, ne samo da sam nevrijedna ivota, ja sam i smrti nevrijedna.

No, koliko li je sada bolje umrijeti sramotnom smru, nego ivjeti. Na silu se
osmjehujui, ponovljeno sam obeavala da u mu pomoi ubiti mojeg mua. Budui da je
bistra duha, iz mojih je rijei morao osjetiti kakve bi bile posljedice ako bi prekrio obeanje.
Stoga se ini nemoguim da bi nakon takvog obeanja odustao od izvrenja. Je li ovo zvuk
vjetra? Kad pomislim da se moje patnje od onoga dana konano blie kraju, osjeam se
smirenom. Sutranjica nee propustiti prosuti svoje hladno svjetlo na moje tijelo bez glave.
Vidi li ga moj mu, on e... no, neu misliti o njemu. Moj me mu voli. Ali ja nemam snage
uzvratiti mu ljubav. Mogu ljubiti samo jednog mukarca. A upravo taj ovjek dolazi noas da
me ubije. Moj me ljubavnik mui tako da je i ovo zasjenjeno svjetlo za me prejako.

Kesa gasi svjetlo. Uskoro se zauje tihi zvuk pomicanja zaslona i u sobu navre blijeda
mjeseina.
 PAUINA

I.

JEDNOG je dana Buddha u raju etao rubom Jezera lopoa. Lopoi su cvali bisernom
bjelinom, a iz zlaanih pestia i pranika u njihovu sredinu irio se izniman miris. U raju je
bilo jutro.

Buddha je upravo zastao na rubu jezera, kad najednom kroz otvor meu liem to je
prekrilo povrinu vode spazi ovaj prizor: Utonule duboko pod jezerom lopoa prostirale su se
ponor-sjene pakla. Kroz kristalno se bistru vodu moglo jasno vidjeti rijeku Stasa i Planinu
igala - kao da ih se motri iz nekog podvodnog staklenog amca.

Na samome najdubljem dnu pakla ugledao je ovjeka imenom Kandata kako se

zajedno s drugim grenicima previja u mukama. Taj je ovjek bio teak razbojnik: palio je
kue, ubijao i poinio mnoga druga zlodjela. No tijekom svog ivota uinio je i jedno dobro
djelo. Jednom je, putujui nekom gustom umom, opazio sitnog pauka kako pue du ruba
ceste. Poelio ga je zgaziti. Ali kako je podignuo nogu, nadoe mu pomisao: Iako je to
beznaajno stvorenje, i ono ima duu. Bila bi sramota da mu bez ikakva razloga i povoda
oduzmem ivot. I potedio ga je.

Gledajui tako u pakao Buddha se sjetio kako se Kandata bio smilovao pauku. I za
uzvrat za to dobro djelo, pomislio je, pruit e mu mogunost da se izbavi iz pakla. Sreom je
upravo tog trena spazio rajskog pauka kako plete srebrnu svilenu mreu na listovima lopoa
boje ada. Meko je prihvatio nit pauine i kroz otvore meu biserno bijelim cvjetovima
lopoa spustio je skroz dolje, do samoga najdubljeg dna pakla.
 II.

Tu, u podnoju pakla, zajedno s drugim grenicima Kandata je naizmjence tonuo i

izranjao iz Jezera krvi.

Posvuda je bilo tamno kao u rogu i kad bi se u mraku tu i tamo neto pojavilo, bio bi
to neopisivo odvratan bljesak kakve bodlje sa sablasne Planine igala. Nadalje, svuda je
naokolo vladala mrtva tiina kao na groblju i sve to se moglo uti bili su lagani jecaji i
muklo stenjanje to bi se svakog trenutka kidalo sa sprenih i osuenih usnica bijednih
grenika u jadu njihovih patnji - jer ljudi koji su bili pali ovdje na samo dno pakla toliko su
umorni i iscrpljeni od tisuu i jednog muenja da vie nemaju snage ni glasno vikati i plakati.
Tako se i nepopravljivi razbojnik Kandata previjao u mukama poput abe to crkava, davei
se u Jezeru krvi.

Jednog se dana dogodilo da je podignuo glavu i zagledao se u mrano nebo iznad

Jezera krvi. I tako je opazio nit srebrne pauine kako se iz visine, iz samog visokog neba,
sputa prema njemu blistajui lagano u tihoj tmini kao da se plai ljudskih oiju.

Vidjevi taj prizor pljesne rukama od radosti. Uspije li se uhvatiti za tu nit i penjati se
sve vie i vie, do njezina poetka, sigurno e se izbaviti iz pakla. Ali ne samo to; ako sve
bude dobro ilo, mogao bi se ak uspeti sve do samog raja. Tada vie ne bi bio bacan na
Planinu igala niti bi se davio u Jezeru krvi.

im su mu nadole takve misli vrsto je zgrabio nit objema rukama i poeo se iz sve
snage penjati - sve vie i vie. A kako je bio iskusan provalnik, bio je u takvim stvarima vrlo
spretan.

No pakao je tko bi znao koliko mirijada milja daleko od raja i, koliko god nastojao,
nije mu bilo lako izai. Nakon to se neko vrijeme penjao, bio je toliko iscrpljen da se vie
nije bio u stanju podii ni za centimetar.

Pa kako nije mogao uiniti niega drugog, zastane da se odmori i visei na niti
zagleda se duboko, duboko dolje. Iznenadio se vidjevi kako se daleko ispod njega u tami
izgubilo Jezero krvi - toliko se ve bio uspeo penjui se iz sve snage. A odvratna Planina igala
pod njim se tamno ljeskala. Uspije li tako dalje, mogao bi se izbaviti iz pakla ak i lake
negoli je prvotno bio mislio. Obavivi ruke vrsto oko niti stao se smijati i vikati glasom
kakav jo nije bio izustio za svih ovih godina otkako je dospio u pakao: Uspio sam! Uspio
sam!

No najednom primijeti kako se pod njim po pauini ustro penje bezbroj grenika, sve
vie i vie, poput kakve beskrajne povorke mravi. Kad je to vidio, Kandata zatrepta oima
kao luak i velika mu usta ostadoe razjapljena u udu i stravi.

Kako li ta tanka nit pauine, za koju se inilo da mora puknuti ve i pod teretom njega
samog, moe izdrati teinu svih tih ljudi? Ako nit pukne, on e pasti ravno natrag u pakao -
nakon svih tih napora da stigne dovle. Bilo bi uasno da se tako neto dogodi. A u
meuvremenu stotine su i tisue grenika iz tamnog Jezera krvi vrvjele oko tanahne blistave
niti i penjale se uz nju iz svih snaga. Ako ne uini neto - i to odmah - nit e sigurno prsnuti i
pasti. I tako Kandata iz sveg glasa povie: ujte, prokleti grenici! Ta je nit pauine moja.
Tko vam je dopustio da se njome penjete? Silazite; silazite, svi!

Tanka nit pauine, koja do tada nije pokazivala znakova da bi mogla puknuti, u tom se
trenutku prekinula na mjestu gdje je visio Kandata. Bio je bespomoan. Nije stigao ni
kriknuti; kovitlao se poput zvrka strmoglavo padajui u mrane dubine.

U noi je bez zvijezda i mjeseca preostao tek ostatak blistave niti pauine.
 III.

Stojei uz rub obale Jezera lopoa Buddha je promatrao sve to se zbivalo. Kad je
Kandata poput tekog kamena potonuo na dno Jezera krvi, Buddha tunog lica nastavi
etnjom.

Sigurno je u Buddhinim oima bilo krajnje tuge to je Kandatino ledeno srce eljelo
spas samo za sebe, zbog ega je bio kanjen ponovnim padom u pakao. No lopoi u rajskom
jezeru za takve stvari nisu marili.

Biserno bijeli cvjetovi lelujali su se oko Buddhinih nogu. Kako su se njihali, iz

njihovih se pestia u sreditu cvijeta neprestano irio opojni miris i ispunjao zrak.

U raju se bliilo podne.

 UI

I.

DVADESET estog dana jedanaestog mjeseca prve godine ere Genji (25. prosinca
1864.) sljedbenici daimya5 iz Kage, koji je bio zauzet uvanjem sigurnosti Kyta, otputili su
se pod vodstvom Ch Osumi-no-kamija na morsku puinu poavi od ua rijeke Aji u saki,
da bi sudjelovali u predstojeem kanjavanju klana Chsh.

Bila su tu dva podzapovjednika, Tsukuda Kyudayu i Yamagishi Sanjur; na

Tsukudinu su brodovlju bile postavljene bijele zastave a na Yamagishijevu crvene. Povijest
biljei da je to bio silno kien prizor kad su njihovi kompira6 brodovi, svaki s po 500 koku7
tereta, isplovili iz ua rijeke na puinu, svi sa svojim crvenim i bijelim zastavama to su
leprale na vjetru.

No ljudi se na tim brodovima nisu osjeali ni najmanje viteki. Kao prvo, na svakom
je brodu bilo po trideset etiri vojnika i etvorica mornara, ukupno trideset osam ljudi. Stoga
su bili toliko stijenjeni da je slobodno kretanje bilo nemogue. Nadalje, usred svakog broda
stajalo je toliko kaca za ribu napunjenih ukiseljenom repom da se gotovo nije imalo kamo
stati. Dok se na to jo nisu nekako priviknuli, odvratan je zadah iz tih kaca svakoga koji ga je
udisao ispunio nenadanom muninom.

Konano, kako je bio kraj jedanaestog mjeseca po starom kalendaru (prosinac), vjetar
to je puhao na moru bio je toliko hladan da se inilo kao da im sijee meso. Naroito kad je
zalo sunce, uz ledeno more i vihor to je vitlao s Maye, pa su ak i zubi veine tih mladih
samuraja sa sjevera cvokotali.

5 Daimy - naziv feudalnog gospodara i nasljednog samurai-ratnika. Daimy su vladali i upravljali nad
velikim podrujima. Za vrijeme Edo razdoblja bili su neposredni vazali Tokugawa shoguna. (Op. prev.)
6 Kompira - mitoloko boanstvo, zatitnik brodova (Op. prev.)
7 Koku - bala rie (sadraja oko 180 litara) (Op. prev.)
 Na brodovlju je, nadalje, bilo obilje uiju. A te nisu bile od one obine vrste koje se
kriju u naborima odjee. Vrvjele su na jedrima. Vrvjele su na jarbolima. Vrvjele su na
sidrima. Uz neto pretjerivanja, bilo je teko rei jesu li ti brodovi bili za ljude ili za ui. U
takvu su preobilju, dakako, tuceti gamadi vrvjeli na odjei. A gdje god su ui makar samo i
taknule kou nekog ovjeka, smjesta su se uznijele i okomile na nj dok ga nije obuzeo svrbe.
Da je bilo samo pet ili deset komada te gamadi, nekako bi ih se moglo drati pod kontrolom;
ali budui da ih je - kao to je ve reeno - bilo toliko da su izgledale poput razasutih pregrti
zrnja bijelog sezama, nije bilo nade da bi ih se moglo oistiti. Stoga su, podjednako u
Tsukudinoj kao i Yamagishijevoj grupi, tijela svih samuraja na brodovlju bila crvena i
oteena od ugriza na grudima i trbuhu i posvuda, upravo kao da imaju ospice.

No, koliko je bilo nemogue kontrolirati ui, pogotovo ih je bilo nemogue

jednostavno pustiti na miru. Tako su ljudi na brodovima svoje slobodno vrijeme provodili
lovei ih. Svi su se oni, poevi od glavnih vazala do nosaa sandala, skidali i hodali naokolo,
svaki sa alicom za aj, ubirui posvuda prisutne ui i skupljajui ih u alice. Da si netko
zamisli tridesetak samuraja, svakog od njih tek zagrnutog komadom platna, kako sa alicom
za aj u ruci ovdje i ondje iz svih snaga neto trae pod uadi ili ispod sidra, na tim kompira
brodovima razvijenih jedara na zimskom morskom suncu, svatko bi u ove dane odmah
pomislio da je to neka velika ala - no nije bilo manje istinito prije Restauracije negoli je
danas da u suoenju s nudom sve postaje ozbiljnim. Tako su ti brodovi bili puni golih
samuraja, svaki od njih i sam poput neke velike ui to obitava na hladnoi i koji su strpljivo
iz dana u dan hodali naokolo marljivo drobei ui na palubama.
 II.

No na jednom od Tsukudinih brodova bio je i neki udni svat. Rije je o izvjesnom

ekscentriku srednje dobi imenom Mori Gonnoshin, pjeadijskom asniku s primanjima od
sedamdeset bala rie i hrane za pet osoba. Zaudo jedino taj ovjek nije hvatao ui. Stoga je,
dakako, po itavu tijelu bio prekrit uima. Dok su se neke uspele do vora njegova perina,
druge su mu prele na rubove stranje strane odjee. No on unato tome nije na njih obraao
nikakve panje.

Ako biste pomislili da jedino tog ovjeka ui nisu grizle, bili biste ipak u zabludi.
Poput ostalih, i on je bio prekriven s toliko crvenih mrljica da bi ga se moglo opisati kao
iaranog bakrenim noviima. Nadalje, sudei po tome kako se eao, ne bi se reklo da ga
nije svrbjelo. No bez obzira je li ga svrbjelo ili to su ui inile, on se pravio potpuno
ravnodunim.

Ne bi ni bilo tako udno da je sve to bilo prenavljanje, no kad bi vidio kako drugi
marljivo skupljaju ui, govorio bi im:

Ako ih lovite, nemojte ih ubiti. Stavite ih ive u alice za aj i ja u ih uzeti.

to ete s njima kad ih dobijete? upita jedan od njih zauena lica.

Kad ih dobijem? Onda u ih njegovati, mirno odgovori Mori. Onda emo ih

hvatati ive i dati vam ih.

Budui da je neki asnik mislio da je to ala, radio je pola dana s jo dvojicom ili
trojicom i skupio nekoliko alica ivih uiju. U dubini je due vjerovao da e Morija usprkos
njegovoj nastranosti dovesti u nepriliku ako mu ih ovako preda uz rijei: Evo, njeguj ih! No
onda, prije negoli je stigao ita rei, Morije sam zapoeo razgovor:

Imate ih, zar ne? Uzet u ih.

Njegovi su drugovi bili zateeni.

Stavite ih ovdje, ree Mori mirno otvorivi ovratnik svoje odjee.

Nemojte se sada u to uputati pa da poslije budete u neprilici, rekoe drugi, no on ih

nije htio posluati.

Tada su jedan za drugim istresli svoje alice za aj, kao ljudi to sipaju riu u posude
od pola galona i istresali ui niz Morijev vrat, na to je on, zadravi miran izraz lica, paljivo
pokupio ui koje su se prosule i rekao kao da govori sam sebi:

Hvala. Poevi od ove noi s ovima mogu toplo spavati.

Zar vam je toplo kad imate ui? - upita zaprepateni asnik ne obrativi se nikome
posebno; svi su gledali jedan u drugoga. Tada Mori, popravivi paljivo ovratnik svoje odjee
to je prihvatila ui, pobjedniki pogleda unaokolo na sva ta lica i nastavi:

U ovom se hladnom vremenu beziznimno svatko izmeu vas prehladio; no to je s

ovim Gonnoshinom? On ne kie. Ne curi mu nos. Dapae, ni jednom nije osjetio groznice niti
su mu ruke ili noge bile hladne. to mislite, ija je to zasluga? Sve je to hvale vrijedno djelo
uiju.

Prema Morijevu tumaenju, ini se da kad su ui na tijelu, moraju gristi, to vodi do

svrbea. Kad grizu, sigurno emo se eljeti grepsti. Zatim, kad je cijelo tijelo izujedano, htjeti
emo se i eati po itavu tijelu. No, ljudsko je ustrojstvo udesno i tako - dok se ovjek
grebe gdje ga svrbi - mjesta gdje se ee postaju topla kao u vruici. Tada, kad mu je toplo,
postaje pospan. Kad spava ne osjea vie svrbea. Na taj nain, ako na tijelu imamo mnogo
uiju, lako emo zaspati i neemo se prehladiti. Iz tog razloga treba svim sredstvima uvati
ui i ni u kom sluaju ih ne ubijati.

Stvarno, bit e da je tako, zar ne? ree nekoliko momaka uz odobravanje kad su uli
Morijevo objanjenje.
 III.

Nakon toga na tom se brodu formirala grupa ljudi koji su slijedili Morija i njegovo
teoriju. to se tie toga da su njezini lanovi, im bi imali slobodnog vremena, poli u
potragu za uima, ta se grupa nije razlikovala od ostalih ljudi na brodu. Jedina je razlika bila
u tome to su ti sve ono to bi ulovili jedno po jedno brino stavljali u njedra i paljivo uvali.

No u bilo kojoj zemlji i u bilo kojoj epohi rijetko kada biva da svi ljudi prihvaaju
uenje prethodnika u njegovu izvornom obliku. I na tom je brodu bilo mnogo farizeja koji su
se suprotstavljali Morijevoj doktrini o uima.

Na elu ovih bio je pjeadijski kapetan imenom Inoue Tenzo. I on je bio ekscentrik pa
bi uvijek pojeo sve ui koje je ulovio. Kad je zavrio veeru, stavio je preda se alicu za aj i
sjedio mljaskajui neto to je oito bila poslastica pa je netko pogledao u alicu i vidio da je
puna uiju to ih je bio ulovio te ga zapitao:

Kakav im je okus?

Da vidimo. Rekao bih poput masne prene rie, ree.

Svagdje se moe nai ljude koji ustima drobe ui, no taj ovjek nije bio jedan od njih.
Svakog ih je dana jeo kao jednostavno i isto lagano osvjeenje. On je bio prvi koji se
suprotstavio Moriju.

Nije bilo nikoga koji bi slijedio Inouea i jeo ui, no kao oporba Moriju pridruio mu
se znatan broj ljudi. Po njihovu se miljenju tijela ljudi zasigurno ne mogu ugrijati
prisutnou uiju. Nadalje, u Knjizi o sinovskoj odanosti pisano je da naa tijela, kosu i kou
dobivamo od oeva i majki, a samo je izvorite sinovske odanosti u tome da ne povrijedimo
roditelje. Neuveno je i nedostojno odanih sinova da na tim tijelima hrane stvari poput uiju.
Stoga ui pod svaku cijenu treba istrijebiti. Ne smije ih se uzgajati.

U takvim je okolnostima s vremena na vrijeme dolazilo do raspri izmeu Inoueove i

Morijeve grupe. I tako dugo dok su te svravale samo u neslaganju nije bilo zla. No na kraju
su se stvari od takvih poetaka neoekivano razvile dotle da se poelo potezati ma.

To se zbilo ovako: Jednog je dana Mori od drugih dobio gomilu uiju i metnuo ih u
alicu za aj pa je ostavio u namjeri da ih brino uzgaja kao inae; no, iskoristivi njegovu
nebudnost, Inoue ih je pojeo prije negoli ga je Mori primijetio. Kad se Mori vratio, nije vie
ni jedna preostala. Tada ga je uhvatio bijes:

Zato ste ih pojeli? upitao je pribliavajui se Inoueu zgrenih aka i s vatrom u

oima.

injenica je da je idiotski uzgajati ui, ree Inoue ravnoduno ne pokazujui ba

nikakve elje da se s njim upusti u razgovor.

Idiotski je jesti ui. Morija je uhvatio bijes i udarajui akom po oplati broda
povie:

Pogledaj! Ima li na ovom brodu ikoga koga ui nisu zaduile? Izmeu prihvaanja
tih uiju i njihova jedenja ista je razlika kao izmeu ljubavi i mrnje!

Ama ba se nikako ne sjeam da bi mi ui ikad bile uinile neku uslugu.

O, ak ako i nemate takva sjeanja, neizreciva je strahota iz puke obijesti uzimati

ivote ivih bia.

Nakon to su sa sve veom estinom izmijenili jo kakve dvije-tri napomene, Moriju

se najednom zakrvavilo pred oima i on stavi ruku na balak svojeg maa kestenjastih korica.
Inoue, dakako, nije pokleknuo. Hitro je pograbio dugaku otricu u crvenom toku i skoio na
noge. Da ih nisu silom razdvojili goli ljudi to su naokolo uzbueno hvatali ui, vjerojatno bi
jedan od njih izgubio ivot.

Prema prianju ovjeka koji je sve to komeanje gledao vlastitim oima, obojica su,
dok su ih ostali iz njihove druine vrsto drali u rukama, jo uvijek s pjenom na ustima
vikali: Ui - ui.
 IV.

I dok tako samuraji na brodu zbog uiju umalo da nisu prolili krv, kompira su brodovi
s 500 koku tereta, kao da su prema svemu tome potpuno ravnoduni, nastavljali sve dalje i
dalje prema zapadu dok su im crvene i bijele zastave leprale na hladnom vjetru pod snjenim
nebom na dugom, dugom putu radi kanjavanja klana Chsh.
 BJELKO

I.

BILO je poslijepodne jednoga proljetnog dana. Njukajui po tlu pas je Bjelko

skakutao du tihe uske uliice porubljene s obiju strana nizovima pupajue ivice. Tu i tamo
izmeu ivice cvale su trenje. Kaskajui uz ivicu Bjelko skrenu niz neku sporednu cestu.
No, im je zaokrenuo za ugao, naglo se zaustavi zapanjen onim to je vidio.

A imao je i zato. ivoder u arolikom ogrtau, skrivajui iza sebe mreu, prikradao
se nekom crnom psu; a pas, nieg ne slutei, jeo je neto to bi mogao biti kruh koji mu je
ivoder dobacio. No nije to samo po sebi bilo ono to je uzbunilo Bjelka. Dodue, bilo bi
dovoljno vidjeti psa koji e, ne slutei nita, biti ulovljen. No strano je pri tom bilo to to je
taj pas bio njegov susjed Crnko - zapravo njegov bliski prijatelj. Kako bi esto jutrom on i
Crnko pribliili glave i jedan drugome njuili nosove!

Ne oklijevajui mnogo, Bjelko tek to nije povikao Crnko, uvaj se! - no tog
trenutka ivoder pogleda Bjelka i nije bilo sumnje da mu je iz oiju bljesnula prijetnja:
Hoe ga upozoriti, je li? Samo se pazi ili u najprije uhvatiti tebe! Bjelko se toliko zgrozio
da je zaboravio kako se laje i u trenu se pretvorio u kukavicu. Budno motrei ivodera,
Bjelko stane koraati natrake i, im je ivoder ponovno nestao iza ivice, Bjelko izda
nesretnog Crnka i pobjee.

A upravo se tada mrea spustila. Odzvanjalo je neprestano Crnkovo lajanje: ali Bjelko
nije pokazao znaka ni da bi se zaustavio a kamoli da bi se vratio. Preskaui preko blatnih
lokvica, ibajui i rasipajui ljunak, preskoivi prepreku s natpisom Prolaz zabranjen,
prevrnuvi kante za smee, nastavio je trkom a da se nije ni osvrnuo.

Vidi ga kako juri niz breuljak! Aoj, ini se, tek to ga nije pregazio automobil!
Bjelko jedva da zna je li iv ili sanja. Oh, onaj Crnkov oajniki glas jo uvijek poput ose
odzvanja u Bjelkovim uima:

Kjaan, kjaan; upomo! Kjaan, kjaan; upomo!

 II.

Bjelko se konano daui vratio kui svojih gospodara. Kliznuvi kroz ulaz za pse
pod crnim zidom trao je du niske drvene strehe dok nije stigao do pasje kuice u stranjem
dvoritu. Gotovo poput udara vihora Bjelko je uletio u busenje tratine. Sada, kad je stigao
kui, nije se vie bojao da bude uhvaen u mreu. Osim toga, tu su se na zelenoj travi veselo
loptali njegov gospodar i gospodarica. Vidjevi to, Bjelko je bio sretan; maui repom
poskakivao je i umiljavajui se koraao prema njima. Gledajui ravno u njih Bjelko bez daha
povie: Gospodarice! Gospodaru! Danas sam vidio ivodera!

Dakako, budui da djeak i djevojica nisu razumjeli pasji jezik, uli su tek vau,
vau! No, tko zna zato, toga ga dana nisu ak ni potapali po glavi, ve se inilo kao da su
zateeni. To je zaudilo Bijelka i on im jo jednom pokua objasniti:

Gospodarice, zar ti ne pozna ivodera? To je grozan tip, zar ne, gospodaru? Ja sam
pobjegao, ali susjed Crnko je uhvaen.

No djeak i djevojica tek su se zgledali.

Poeli su razgovarati nekako udno:

iji je to pas, Haruo?

Zaista, i ja se pitam - iji li je to pas!

iji pas? Sada se iznenadio Bjelko. On je posve jasno razumio rijei svoje
gospodarice i gospodara. Jednostavno stoga to mi ne moemo razumjeti jezik pasa,
smatramo da psi ne mogu razumjeti nas. A kako se samo varamo! Upravo zato to mogu
razumjeti na jezik, psi su u stanju nauiti kojekakve vjetine. Ali budui da mi ne moemo
razumjeti jezik pasa, i ne moemo vidjeti u mraku, i ne moemo slijediti neki tanani miris,
zato, openito, ne moemo nauiti to bi nas psi mogli pouiti; takvih znanja mi nemamo.

iji sam ja pas? Ja? Ja sam Bjelko, pa to se razumije!

No, kao i prije, gospodarica ga je udno gledala. Bi li mogao biti brat susjedova
Crnka?
 Moda je Crnkov brat, duboko je razmiljao djeak igrajui se nekom batinom, i
ovaj je crn kao smola.

Bjelko osjeti kako mu se na leima nakostrijeila dlaka. Crn kao smola? Pa to je

nemogue. Otkako je bio malo psetance bio je bijel poput mlijeka. Ali, istina je, kad je sada
pogledao svoje prednje ape - ne, ne samo prednje ape, nego i prsa i trbuh i stranje noge i
rep to je elegantno mahao - sve je bilo crno kao dno tave - crno kao smola! Crno kao smola!
Bjelko, kao da je poludio, pone skakati, trzati se, propinjati se, bez prestanka lajui iz sve
snage.

Ma zaista, Haruo - ini mi se da je taj pas posve podivljao.

Kako je kroz suze govorila, djevojica je unula, no njezin mlai brat se nije
povukao, ve je batinom hitro udario Bjelka po lijevoj pleki. Idueg trena batina udari
Bjelkovu glavu. Da bi izbjegao udarcima, Bjelko je pobjegao kao to je to bio uinio i pred
ivoderom. No dok je maloprije bjeao ak dva cha,8 sad nije bjeao nijedan. Preko tratine,
pod sjenom konoplje, bio je svijetlo obojeni jarak i kad je stigao do njega, okrenuo se prema
svojoj maloj gospodarici i gospodaru:

Gospodarice! Gospodaru! Ja sam Bjelko. Koliko god se inio crnim poput smole, ja
sam ipak Bjelko!

Jedva da je potrebno spomenuti da je Bjelkov glas drhtao od tuge i uzbuenja. No

nijedno od djece nije bilo u stanju uoiti Bjelkovih osjeaja. Djevojica je ak zlurado
primijetila: Jo uvijek tamo laje. Sigurno je to neki drski pas lutalica, je li? i udarila je
nogom o tlo. A Haruo takoer - Haruo je podignuo aku ljunka i svom je snagom bacio
prema Bjelku:

ivotinjo jedna, jo si tu? Evo ti! I ovo! I ovo!

ljunak je letio bez prestanka. A ispod Bjelkova uha dotle je kuljala krv. Konano se
Bjelko, repa uvuenog meu noge, povukao iza crne ograde. Pored njega veselo proleti bijeli
leptir kome se u proljetnom suncu na krilima srebrno kupala praina. Uzdahnuvi dok se
odmarao pod brzojavnim stupom, Bjelko je sneno zurio spram neba.

8 Cha - mjera za duinu, oko 109 metara (Op. prev.)

 III.

Otjeran od svoje gospodarice i gospodara, Bjelko je lunjao ulicama Tokija. No kud bi

god poao, nije mogao zaboraviti da je crn kao smola. Bio je preneraen pred zrcalom neke
brijanice u kojem su se odraavala lica muterija. Bio je preneraen pred mlakama na cesti u
kojima se zrcalilo nebo iza kie; bio je preneraen pred staklima izloga u kojima se ogledalo
mlado lie stabala ulinih drvoreda. Zaista, ak su i do ruba pune ae crnog piva na
stoliima kavane odraavale njegovu sliku. to li e biti s njime? Vidi li onaj automobil to
je parkiran pred crtom? Onaj veliki crni automobil? Bljetavi emajl karoserije automobila,
kad hoda uza nj, odraava Bjelka jasno poput zrcala. Nita ga ne bi moglo tako uspjeno
odraziti kao taj veliki automobil.

Kako li je bio zauen kad je vidio svoj odraz! Da ste mu samo mogli vidjeti lice!
Bjelko je gorko plakao i glavom bez obzira pobjegao u park.

U parku je lagani povjetarac leprao mladim listovima platana. Bjelko je pognute

glave tumarao meu stablima. Osim namrekanog ribnjaka tu nije bilo niega to bi
odraavalo njegov lik. Jedini zvuk koji je uo bio je um pela to su se kupile oko bijelih
rua. U mirnom je ozraju vrta Bjelko na trenutak uspio zaboraviti napast jada to ga je
snaao kad je postao runim crnim psom.

Pa ipak, znao je da takva srea ne moe dugo trajati. Bjelko je kao u snu tapkao prema
nekoj klupi podalje od puteljka, kad zauje vrisak nekog psa iza zavoja:

Kjaan, kjaan; upomo! Kjaan, kjaan; upomo!

U Bjelkovim je uima stalno odjekivao taj zov.

Kjaan, kjaan. Ti si kukavica. Ti si kukavica!

im se okrenuo, poeo je trati u smjeru glasa. No kad je dotrao da bi vidio o emu

se radi, nije se pred njim pojavio ivoder. Umjesto toga dva-tri djeaka u kolskoj odori,
valjda na povratku iz kole, izazvala su strku poteui za ue oko vrata nekog smeeg psia.
Psi se iz sve snaga otimao i neprestano zazivao pomo. No djeca se nisu obazirala na
njegovo zaklinjanje; samo su se smijala i vikala i udarala ga nogom u trbuh.
 Bjelko se uz silovit lave zaleti meu djecu a da ni trena nije oklijevao. Iznenaena su
se djeca zaudila i uplaila. A Bjelko - pojava mu je bila divlja, oi u plamenu, zubi su
zveckali poput noeva to sijeku - kao da e ih sad ugristi. Djeca su se razbjeala na sve
strane; jedno je u nedoumici skoilo preko cvjetnog nasada uz rub puteljka. Bjelko ih je gonio
dva-tri kena9 a onda se vratio psiu. Podigao je glas kao da ga grdi:

Sa! Doi sa mnom. Povest u te kui.

Bjelko odmah potri meu drvee odakle je upravo bio doao. Smei je psi veselo
pretrao ispod klupe udarajui putem rue i trkom slijedio Bjelka. Dugi mu se konop s vrata
jo uvijek vukao za njim.

Trajalo je dva-tri sata dok su se Bjelko i psi zaustavili pred nekom skromnom
kavanicom. Iako je jo bio dan, u sumranoj je prostoriji kavane gorjelo crveno elektrino
svjetlo, a limeni gramofon tretao je neto poput recitacija uz pjesmu Naniwabushi.
Zadovoljno maui repom psi e Bjelku:

Ja stanujem u ovoj kavanici Taish-ken. Gdje vi ivite, gospodine?

Gospodine - ja? Ja dolazim iz ulice koja je vrlo daleko odavde, i zatim Bjelko uz
tuni uzdah doda: Onda, idem ja sada kui.

Ne, ekajte, gospodine! Je li va gospodar strog?

Moj gospodar? Zato me pita tako neto?

Ako va gospodar nije strog, prenoite ovdje. Mojoj e majci biti drago da vam se
moe zahvaliti na vaoj ljubaznosti to ste me spasili. Kod nas ima mlijeka, rie s kari
umakom i goveih odrezaka - mnogo ukusnih stvari.

Hvala ti - hvala. Nemam sada vremena, no nekom drugom prilikom prihvatit u tvoj
poziv. Dakle, pozdravi svoju majku.

Bjelko pogleda na nebo i otputi se plonikom. Na nebu nad krovom kavanice mogao
se vidjeti mladi mjesec.

Gospodine! Gospodine! Molim vas - dajte bar...

Psi je tugaljivo cvilio.

Ne biste li mi tek rekli vae ime? Ja se zovem Napoleon, no zovu me i Napoleon i

9 Ken - mjera za duinu, blizu 2 metra (Op. prev.)
Napoko. Koje li bi, gospodine, moglo biti vae ime?

Ja se zovem Bjelko.

Oh, zar Bjelko? To je udno ime za vas, gospodine, zar ne? Kad ste sav crn?

Bjelkove su grudi oteale od uzbuenja. Svejedno - zovem se Bjelko.

Onda u vas zvati striko Bjelko. Striko Bjelko, nemojte propustiti i uskoro doite
opet!

Dobro, Napoko. Sayonara.

uvajte se, striko Bjelko. Sayonara! Sayonara!

 IV.

A poslije toga? to je bilo s Bjelkom? Neemo prepriavati sve pojedinosti njegovih

doivljaja, o emu je ve izvijestilo nekoliko novina i moe biti da je svatko o tome ve itao.
To je pria o crnom psu koji je pomogao nekim ljudima iji je ivot bio u opasnosti. Nadalje,
nedavno je igrao popularni film Hrabri pas zasnovan na Bjelkovim doivljajima. No ako
vam moda ta pria nije poznata, moda biste voljeli proitati nekoliko ovdje navedenih
lanaka.

Tokijske Nichi-Nichi novine:

Ujutro 18. (svibnja) u 8.40 sati, dok se u ekspres pribliavao krianju kod stanice
Tabata, Sanehiko - najstariji sin g. Shibavama Tetsutara, slubenika sa stanom u Tabati br.
123 - stajao je na eljeznikim tranicama i bio u smrtnoj opasnosti da ga pregazi nadolazei
vlak. Neki snani crni pas dojurio je poput munje do krianja i spasio etverogodinjeg
Sanehika pred kotaima jureeg ekspresa. Vlasti duboko ale to im je taj hrabri pas u guvi
nestao iz vida, pa nije bilo mogue uzvratiti mu slubenom pohvalom.

Tokio Asahi novine:

Supruga bogatog Amerikanca g. Edwarda Berkeleva ljetovala je u Karuizawi. U

njezinu se ljetnikovcu pojavila velika zmija duga preko sedam shakua i napala njeno
mezime, perzijsku maku. Najednom je dotrao neki udan crni pas i nakon dvadesetak
minute borbe zario zube duboko u zmiju i ubio je. Odmah nakon to se to zbilo herojski je
pas nestao. Gospoa je ponudila pet tisua dolara nagrade za pronalaenje psa.

Kokumin novine:

Tri uenika prvog razreda gimnazije koji su 7. (kolovoza) stigli u toplice ljetovalita
Kamikchija izgubila su se prelazei Japanske alpe izmeu planina Hotaka i Yarigatake.
Vihor i kia unitili su im ator i opremu i planinari su gotovo izgubili nadu da e preivjeti.
No tada se pojavio neki crni pas to je doao iz doline kojom su aci bili proli i hodao ispred
njih kao da im eli biti vodiem. aci su slijedili psa i nakon vie od punog dana hoda
konano su stigli u Kamikchi. No oni su izjavili da je pas, im su se mogli vidjeti krovovi
zgrada toplica, radosno zalajao i nestao u gutiku bambusa. Svi lanovi grupe tvrde da je taj
pas bio poslan od Boje providnosti.

Jiji novine:

Na dan 15. (studenog) vie od petnaest osoba poginulo je u poaru u Nagovi. U tom
poaru gradonaelnik Nagove g. Yokozaki umalo da nije izgubio svoje voljeno dijete. Njegov
je trogodinji sin Takemori nepanjom ostao na drugom katu i bio bi poginuo u poaru da ga
nije neki crni pas uhvatio zubima i iznio. Kau da je gradonaelnik izdao nareenje da se na
podruju opine grada Nagove zabranjuje unitavanje pasa lutalica.

Yomimi novine:

Oko 2 sata poslije podne na dan 25. (listopada) neki je sibirski vuk putujueg
zoolokog vrta grada Mivagija - koji je nekoliko dana bio velika atrakcija i privlaio gomile
ljudi u javni park unutar dvorita dvorca Odawara - najednom provalio iz kaveza, ranio dva
uvara i pobjegao u smjeru Hakonea. Odgovorne su osobe Odaware stoga proglasile
izvanredno stanje i oko itavog grada rasporedile kordon policije. Vuk se u 4.30 poslijepodne
pojavio u Ulici Jujimachi gdje se uhvatio u kotac s nekim crnim psom koji ga je konano
svladao. Policijski se kordon hitno skupio na tom mjestu i uskoro zatim vuka su ustrijelili.
Kau da je to bio vuk vrste Lupus gigantix, najdivlje pasmine. Sada je, meutim, nadzornik
zoolokog vrta iz Mivagija izjavio da je vuk ubijen bez dovoljnog razloga; ljutito je prijetio
da e podnijeti tubu protiv efa policije u Odawari... itd. itd. itd.
 V.

Jednom kasno u jesenskoj noi, tijelom se i duhom umorni Bjelko vratio kui svojih
gospodara. Njegova gospodarica i gospodar su, dakako, ve odavno bili otili spavati. Zaista,
u to doba noi nitko vie ne bi bio budan. U stranjem dvoritu, nad vrcima stabljika
konoplje, lebdio je bijeli kolut mjeseca. Rosom promoeni Bjelko polegnuo je pred svojom
starom pasjom kuicom. Tu je zapoeo monolog pred svojim pustim drugom, Mjesecom:

O Mjesee, Mjesee! Prepustio sam Crnka njegovoj sudbini. Vjerojatno je toga radi
moje tijelo postalo crno kao smola. No, otkako sam bio odijeljen od svoje gospodarice i
svojeg gospodara, borio sam se s mnogim nedaama. U pojedinim trenucima, kad bih spazio
svoje tijelo crnje od ai, u meni su se probudili osjeaji srama zbog mojeg kukaviluka. Da
bih dokonao to svoje crno tijelo, skoio sam u vatru i ak sam se i s vukom borio. Pa ipak,
zaudo, kako su god nedae bile teke, nisam izgubio ivota. ak je i smrt pobjegla od mene
kad sam joj pogledao u lice. Konano, pun gorine, odluio sam si sam oduzeti ivot.
Osjeam da bih bio tuan ako, prije negoli se ubijem, ne bih mogao bar na trenutak vidjeti
svoju gospodaricu i gospodara. Naravno, kad me sutra nau, sigurno e me opet zamijeniti s
nekim psom lutalicom. Moj bi me gospodar mogao ak tui ili ubiti svojom batinom - no
nita ne bi bilo blie elji mog srca negoli upravo to! O Mjesee, Mjesee! - Ne traim
nikakve druge milosti do li da vidim lice svoje gospodarice i gospodara. Ove sam se noi jo
jednom uputio itavim ovim dugim putem samo iz tog jedinog razloga. Molim te, im svane,
daj da sretnem svoju gospodaricu i gospodara.

Zavrivi monolog, Bjelko poloi bradu u travu i utone u zdravi san.

Ovo je zaista udno, zar ne, Haruo?

to je, sestro?

uvi tihi glas svog gospodara, Bjelko irom otvori oi. Pred njegovom su kuicom
stajali njegova gospodarica i gospodar zauena lica gledajui jedno drugo. Bjelko spusti
pogled na travu. Kad je postao crn, njegovi su gospodarica i gospodar bili upravo isto tako
iznenaeni kao to se inilo da su sada. Sjetivi se svoje tuge onog vremena, Bjelko je ak
poalio to se vratio kui. Tada - upravo tada - njegov gospodar najednom poskoi i glasno
vikne:

Tata! Mama! Bjelko se vratio!

Bjelko?! Bjelko nehotice skoi. Njegova gospodarica, moda u strahu da ne bi

pobjegao, uhvatila je Bjelka objema rukama i vrsto ga zagrlila oko vrata. U taj as Bjelko
pogleda u oi svoje gospodarice gdje se u njenim crnim zjenicama jasno zrcalila pasja kuica.
Svijetlo obojena kuica u sjeni visokog stabla platana - sve to se odraavalo u njenim oima
bilo je kao to treba biti, a ispred pasje kuice - sitan poput zrna rie, sjedio je neki pas.
Kakva je to bila vedrina, kakav divan osjeaj - vidjevi tog psa Bjelko se oduevio.

Gledaj - Bjelko plae!

Drei Bjelka u vrstom zagrljaju, sestra je pogledala prema gore, u bratovo lice. Vidi
sad tog brata kako oinski odgovara: Hmmm.... sestro - ti takoer plae.
 MANDARINKE

JEDNE sam oblane zimske veeri sjedio u uglu vagona drugog razreda vlaka Tokio -
Yokosuka i ekao zviduk to najavljuje polazak. Iznenadilo me to u tom vagonu pored
mene nije bilo drugih putnika. Zaudo ni na peronu nije bilo nijedne osobe koja bi bila dola
nekoga ispratiti. Jedini glas to se uo bilo je povremeno tuno cviljenje nekog teneta. Sve
se to inilo dobro prilagoenim mojem raspoloenju. Umor i muna dosada zaokupljali su me
svojim tupim i tekim sjenama poput sivoga tamnog neba. S objema rukama duboko u
depovima nisam imao volje ni veernje novine izvaditi iz kaputa.

Nakon nekog se vremena zauo zviduk, signal polaska. Naslonivi glavu na okvir
prozora, osjeao sam se umorno ali udobno i ekao da se stanice ponu micati unazad, i sve
dalje od mene. Tada sam zauo otro klepetanje gta10 i prodoran glas uvara pruge. Vrata
mog kupea drugog razreda buno su se otvorila i ula je neka djevojica od kojih trinaest
godina. Istodobno je vlak uz trzaj polako krenuo. Stupovi perona, prolazei jedan za drugim,
zaklanjali su mi pogled; pojavila se neka cisterna kao da je krivo postavljena i jedan se nosa
klanjao gospodinu koji mu je davao napojnicu. Sve je to nestalo za mnom kao u nekoj
neodlunosti to se otee, dok je dim to je sukljao iz lokomotive udarao prema mojem
prozoru. Osjetio sam da mi je lake, zapalio cigaretu i pogledao djevojku to mi je sjedila
nasuprot.

Bila je to seoska djevojka pomalo tupa izgleda, no ipak dovoljno zanimljiva da je

motrim. Uoio sam njezinu frizuru s vrsto zavezanim vorom u obliku leptira. Ispucali su joj
obrazi imali neki neugodno rumeni sjaj kao da ih je rukama natrljala. U krilu, nad kojim se
njihao svjetlozeleni al to joj je visio oko vrata, drala je neki veliki zaveljaj. Njezine grube
hladne ruke vrsto su obuhvatile zaveljaj i zgreno drale voznu kartu treeg razreda kao da
joj je to posljednja veza sa samim ivotom. Njezin grubi izgled i odjea koja je odavala
nedostatak ukusa nisu me se previe dojmili. inilo se da je bila i priglupa - nije znala
10 Gte vrsta cipela (Op. izd.)
razlikovati vagon drugog od vagona treeg razreda.

Zapalivi cigaretu i djelomino u elji da zaboravim njezinu prisutnost koja me je

titila, ovla sam razgledavao veernje novine to sam ih bio izvadio iz depa i rasklopio na
koljenima. Tada je blijedi polumrak to mi je padao na novine odjednom nestao u bljetavom
elektrinom svjetlu i dotle gotovo neitljiva slova s nekoliko stupaca, neoekivanom
jasnoom bijesnu pred mojim pogledom. Vlak je upravo uao u jedan od mnogih tunela pruge
za Yokosuku.

Ovako osvijetljene novine govorile su tek o uobiajenim svakodnevnim dogaajima -

problemu mira, enicima i nevjestama, podmiivanju, komemoracijama i tako dalje. U
trenutku kad smo uli u tunel, dok sam mehaniki preskakivao oima s jednog dosadnog
stupca na drugi, uinilo mi se, gotovo kao halucinacija, da se vlak nastavio kretati obrnutim
smjerom.

U meuvremenu, tu preda mnom sjedila je djevojka i inilo se da u ljudskoj spodobi

utjelovljuje svu vulgarnost stvarnosti. Stalno mi je bila pred oima. Vlak, tunel, djevojka,
veernje novine pune triarija - sve su to bili tek simboli nerazumljivog i zamornog ivota.
Sve je bilo apsurdno. Odloio sam novine to sam ih bio itao i naslonivi glavu na okvir
prozora zatvorio oi kao da sam u nekom drugom svijetu.

Prolo je nekoliko minuta. Najednom sam se bez vidljiva razloga osjetio

preneraenim i pogledavi naokolo, shvatio sam da se djevojka sa suprotne strane premjestila
na sjedalo do mojega - i vidio kako iz sve sile nastoji otvoriti prozor. Teki se okvir nije dao
pokrenuti. Ispucali hladni obrazi postali su joj crveniji negoli su bili i povremeno se uz buku
vlaka moglo uti njezino dahtanje. To je bar bilo neto prema emu sam mogao osjetiti trunak
simpatije.

No mogao sam vidjeti i to da smo pred ulazom u idui tunel. Obronci brda zarasli
visokom travom isticali su se u sumraku i nad nama se naglo zatvarali. Djevojka je jo uvijek
nastojala otvoriti prozor koji je bio zatvoren jer smo trebali proi kroz tunel. Nisam znao
zato ga je eljela otvoriti i pretpostavljao sam da joj se to tek tako prohtjelo. Tako sam sjedio
osjeajui se nekako kivno i promatrao kako njezine ruke oajniki nastoje podignuti okvir
prozora. Najednom, vlak uz silnu buku uleti u tunel i u istom se trenu prozor uz tresak otvori.
Kroz kvadratnu rupu prozora kuljali su oblaci crne ai i ispunili itav kupe. Dim mi je sunuo
u lice previe nenadano a da bih se dospio rupiem zatititi, a kako i inae imam tekoa s
disanjem, gotovo sam se poeo guiti. vor u njezinoj kosi u obliku leptira leprao je u struji
crnog zraka. Djevojka se nije ni najmanje obazirala na mene. Ispruivi vrat kroz prozor
gledala je ravno naprijed u smjeru kretanja vlaka. Oi su mi bile prikovane za siluetu njenog
lica u elektrinom svjetlu priguenom dimom. Da tada vagon nije i opet naglo izletio iz tunela
na svjetlo dana i da u nj nije prodro svje miris zemlje, sijena i vode i istjerao zaguljiv dim,
nesumnjivo bih je otro ukorio i naredio joj da zatvori prozor jer sam dotle jedva nekako
prestao kaljati.

Sada je, meutim, vlak ve iziao iz tunela i pribliavao se malom krianju u

predgrau nekog gradia okruena breuljcima. Pored krianja stajala je prljava skupina
slamom prekrivenih koliba i kuica pokritih crepovima. U sumraku se tromo vijorila bijela
zastavica skretniara. Upravo kad je vlak iziao iz tunela, pojavila su se na tom turobnom
krianju tri djeaia rumenih obraza, stojei jedan do drugoga.

Svi su bili sitni i kao zakrljali i pritijenjeni pod oblanim nebom. Odjea im je bila
iste boje kao i turobni gradi u kojem su ivjeli. Istoga trena kad su ugledali vlak to se
pribliavao, pogledali su gore i podigli ruice pa otvorivi usta poput malih ptica iz sveg
glasa izvikivali sretan put.

Djevojica, koja je kroz prozor vlaka nagnula pola tijela, ispruila je ruke i mahala
lijevo i desno. I onda, kao iz modrih nebesa, na glavice je djece palo pet-est mandarinki
obojenih toplom plamenom bojom sunca tako da mi je srce poelo lupati pa onda na koju
sekundu kao zastalo.

Promatrao sam taj prizor zaustavljena daha jer sam u tom trenu shvatio sve. Djevojka,
koja je vjerojatno pola nekamo na rad, bacila je te mandarinke to ih je drala na krilu svojoj
sitnoj brai kao iznenaenje i nagradu to su doli do krianja da velikoj sestri koja naputa
dom poele sretan put.

Krianje u predgrau ovog samotnog gradia u veernjem sumraku, tri maliana to

su vikala poput ptica i blistave mandarinke to su im padale nad glavama - sve to to je dolo
i prolo u treptaju oka neizbrisivo mi se usjeklo u srce.

Osjeao sam se kao da je u me navro ivot. Duboko dirnut lagano sam se okrenuo i
pogledao djevojicu kao da je to neka druga osoba. Eto, ve se bila vratila na svoje sjedalo
nasuprot meni gdje se prvotno bila smjestila, zavivi hladne obraze u svjetlozeleni al, u
raspucanim rukama, na velikom zaveljaju na krilu, vrsto je drala svoju voznu kartu treeg
razreda - poput dragocjena blaga.

Tada sam po prvi put na trenutak posve zaboravio na teak umor i munu dosadu i
izgubio iz vida nerazumljivi apsurd vlastitog zamornog i praznog ivota.
 USAHLA POLJA

SINO nisam spavao, pa kako su mi na umu bili stihovi jedne haiku pjesme, pozvao
sam Jsa i Kyoraija, izdiktirao pjesmu Donshuu i zamolio ih da je proitaju:

Bolestan na putu -

Snovi se kovitlaju

Usahlim poljima.

Dvanaesti dan deseti mjesec sedma godina ere Genroku11 (1694.)... Snene je oi
trgovaca Osake privukao prolazni ar jutarnjeg neba, koji kao da je - visoko iznad crijepom
pokrivenih krovova - prijetei nagovijetao zimske oluje. No sreom nije bilo kie da zamagli
vrhove ogoljelih vrba i, kako su se oblaci razrjeivali, zimski je miran dan postajao sve
svjetlijim. Rijeka to je tekla izmeu nizova kua inila se kao da miruje - a njezina blijeda
boja nekako i nije bila hladna. Debelo pak zakukuljeni ljudi to su prolazili obalom, ljudi u
konim dokoljenicama - svi su se kretali sporo kao da ne mare za hladni zrak. Boja zavjesa na
trgovinama, promet vozila, zvui nekog samisena12 iz kazalita lutaka u daljini - sve je to u
treperenju tihog zimskog dana bilo toliko mirno da je gradska praina nesmetano poivala na
ukrasnim glavama mosta.

Toga je dana u Midomae Minami Kytaromachiju, u stranjoj sobi kue gdje je ivio
Hanaya Nizaemo, iznemogao leao na leima uvaeni Matsuo Tosei, nadaleko poznat kao
Basho - majstor haikua svojeg vremena, okruen uenicima to su doli izbliza i izdaleka.
Iako tek u pedeset prvoj godini ivota, uskoro e prestati disati kao to opada toplina
11 Era Genroku - dio razdoblja Tokugawa, posebno znaajnog za procvat kulture (odgovara vremenu od 1688.-
1701. godine). (Op. prev.)
12 Samisen (ili shamisen) - tradicionalno japansko glazbalo s tri ice i rezonatorom prevuenim napetom
majom koom. (Op. prev.)
pepelom prekrivenog uglja. Bilo je upravo prolo pola pet poslijepodne. Razdjelna je
fusuma13 bila uklonjena iz stranje sobe i plavi se dim tamjana to je tinjao kraj uzglavlja
lagano podizao u tankoj vrpci. Jedino sumorno u toj sobi bilo je svjetlo koje je probijalo kroz
papir svjee oblijepljenog shjia14 to je zatvarao pristup zimi iz vrta: ledilo je tijelo,
probadajui do kostiju. Poredani oko Bashoa koji je mirno leao u postelji pokraj tih shji
vratiju bili su: najprije lijenik Mokusetsu s jednom rukom pod pokrivaem, pratei
namrgoenih obrva treptavo bilo. Skutren otraga sjedio je Jirobe, stari sluga to je upravo
doputovao s majstorom iz Ige, i u molitvi tiho zazivao Buddhu. Takoer posve blizu
Mokusetsua bio je svima dobro poznati Shinshi - krupni Shinshi Kikaku, nadimajui grudi
svog svilenog ogrtaa dok je motrio majstora, zajedno s pleatim Kyoraijem, dostojanstvenim
u svojoj obojenoj kemp15 odjei. Iza Kikakua bio je Js - s lipovom krunicom ovijenom
oko zglavaka ruku i poloajem tijela koji je tome nekako usiljeno odgovarao, izgledao je kao
budistiki redovnik. Idui je bio Osshu - kako mu se produbljivala tuga, nije se mogao
suzdrati od uzdaha. Pomno motrei Osshuvu alost i namjetajui rukave starog
sveenikog ruha bio je tu ovjek malena rasta, poput djeteta, nedruevne brade okrenute u
stranu. To je bio Inenbo koji je sjedio suelice Mokusetsuu a usporedo s crnomanjastim
tvrdoglavim Shikom. Poput tih, meutim, bilo je jo mnogo uenika to su sjedili zdesna ili
slijeva od majstorove postelje - svi bez daha, nevoljni da odu. U to je vrijeme bio tek jedan
koji je, kleei u kutu sobe, jecao previe tihim glasom a da bi time poremetio lagani tok
dima tamjana uz uzglavlje. Bash je neto ranije hrapavim i hroptavim glasom izustio svoje
posljednje drhtave rijei; zatim je, inilo se, poluotvorenih oiju pao u komu. Na njegovu
lagano koziavu licu kosti su bile otro zacrtane, a smeurane su usnice ve mnogo prije
izblijedjele. No posebno je bila tuna boja njegovih oiju - oi su sanjivo zurile i izgledalo je
kao da iznad stropa sobe besciljno trae bezgranino hladno nebo.

Bolestan na putu -

Snovi se kovitlaju

Usahlim poljima.

13 Fusuma - niz laganih pominih pregrada za pregraivanje prostorija koje pri dnu i vrhu mogu klizati u
lijebu; obino su prekrivene kartonom koji moe biti dekorativno oslikan. (Op. prev.)
14 Shji - pomina reetkasta drvena pregrada (zaslon) presvuena poluprozirnim papirom. Slui kao zastor,
vrata, prozor ili pregrada prostorije. U pravilu je iroka oko jednog metra i visoka oko dva metra. (Op. prev.)
15 Kempo - tradicionalna istonjaka borilaka vjetina. (Op. prev.)
 A sada je moda i on sam besciljno gonjen snovima bez mjeseca kroz ona prostrana
sumrana polja - kao u svojem posljednjem haikuu od prije samo nekoliko dana.

Vode, ree Mokusetsu i tiho se okrenu prema Jirobeu. Stari je sluga drao
pripravljene posudice s vodom i haneyji-per16 i lagano ih primaknuo k majstorovu
uzglavlju; tada se, kao da se neeg prisjetio, ponovno svim svojim biem predao usrdnoj
molitvi za Bashoovu duu. U svom je priprostom i istom srcu taj ovjek punom odanou
osjeao obavezu da za Bashoa i sve koji su preli u nirvanu trai milost Buddhe Amide -
toliko mu je vjera bila duboka.

Upravo u asu kad je zatraio vode, lijenik Mokusetsu je, kao uvijek, posumnjao je li
ispunio svoju ulogu; no uskoro zatim Basho je prikupio snage i bez rijei se pokrenuo prema
Kikakuu koji je sjedio do njega. Tada se naokolo Bashove postelje produbio osjeaj
napetosti to je treperio u srcima koja su s njime suosjeala. Meutim, u isto se vrijeme u
napetu atmosferu uvukao i neki osjeaj olakanja da je konano doao taj neizbjeni trenutak
sudbine. Pa ipak, nitko toga nije priznao - taj je osjeaj olakanja bio toliko delikatan da je i
neposredni i otvoreni Kikaku ustuknuo proitavi u Mokusetsuovim oima isti taj osjeaj
olakanja kad se dogodilo da su im se sreli pogledi. Naglo je otklonio oi i sabrano prihvatio
haneyji.

Dopusti, ree Kyoraiju koji je sjedio pokraj njega i zatim, umoivi haneyji u
posudicu s vodom, zakoraknu svojim debelim nogama te irom otvorenih oiju pogleda dolje
na majstora. Iskreno govorei, Kikaku mora da je zamiljao kako e oprotaj s majstorom
sigurno biti tuna stvar, no kad je prihvatio vodu da bi izvrio taj obred, suprotno njegovu
oekivanju dramatinosti toga ina, stvarni su mu osjeaji bili osjeaji ravnodunosti.
Nadalje, kad je vidio kako je izgled njegova majstora bio iznad svakog oekivanja udan,
osjetio je toliko zaziranje da je jedino to je elio bilo otkloniti oi s te smrtne postelje - toliko
su majstorove kosti i meso djelovali unakaeno. Iako sam rekao da je to bilo zaziranje, to jo
ne objanjava stvarne okolnosti jer, kao to nevidljiv otrov utjee na djelovanje tijela, tako je
ovo bio neki osjeaj odvratnosti koji je bilo teko podnijeti. Je li to onda znailo da je
ovakvom igrom sluaja na majstorovo umirue tijelo izlio vlastitu antipatiju prema svim
oblicima rugobe? No evo - u njegovoj vlastitoj radosti ivljenja, tu je bila smrt - samom
16 Haneyji - ptije pero koje s jedne strane slui kao akalica, a s druge kao etkica za brisanje ili nanoenje
lijeka. (Op. prev.)
svojom prirodom ugroavala je njegove misli. U svakom je sluaju njegova neizreciva
nelagoda bila tolika da mu u srcu nije bilo nikakve tuge nad iznurenim licem umirueg
Bashoa; i tako je Kikaku, navlaivi one tanke ljubiaste usne, s grimasom na licu urno
kliznuo unatrag. U tom je trenutku povlaenja srcem sunuo osjeaj samoprijegora - no
zaziranje od Bashoa bilo je nesumnjivo previe snano a da bi se mogao obazrijeti na etiku
tog osjeaja.

Idui koji je iza Kikakua na Mokusetsuov znak prihvatio haneyji bio je Kyorai; kao
da je izgubio hladnokrvnost i oklijevao. Za njega koji je, nakon to je svima oprezno
povlaivao, stekao glas skromna ovjeka, mora daje bilo neeg bljutavog u dojmu kad je
gledao lice iznemoglog i ispaenog starog haiku pjesnika - neka udna mjeavina
zadovoljstva i grinje savjesti. No to zadovoljstvo i ta grinja savjesti, poput sjene i sunca,
nosili su u sebi sudbinu to ga je saplela; ve je nekoliko dana osjeao kako ga ponizuje.
Naime, im je saznao da majstor lei tako teko bolestan, doao je ovdje ravno iz Fushimija,
hitajui do Hanayina doma, ne obazirui se na dubine noi i otkako je pokucao na vrata za
itave dane ni jednom nije zanemario podvoriti majstora, to god bi mu zatrebalo. Pored toga,
zaklinjao je Shika da mu pomae i poslao nekog ovjeka u hram Sumiyoshi Daimyojin
naruiti molitve za majstorov oporavak. Takoer, raspravljao je s Hanayaom Nizaemonom o
pitanjima nabave raznih stvari i u svakom je pogledu postao gotovo poput kotaa kola
pomaui gdje god je mogao. A ostali mu za to ni u koliko nisu bili obavezni. No ipak, u toj
predanosti da se brine za majstora, u svojem je srcu toplo i duboko zasijao neko zadovoljstvo.

Zaista, u pozadini njegova ponaanja jedino mu je taj skroviti izvor zadovoljstva bio
pokretakom snagom tako da nikada nije zakazao: da nije tako, taj ovjek ne bi bio brbljao
kao to jest kad je sa Shikom bdio uz svjetlo papirnate svjetiljke; bilo je to zabavno askanje
kad je isticao to zapravo znai sinovska vjernost i kako je njegova odanost majstoru u
nekom smislu poput one to je osjea prema roditeljima - tako je, eto, nadugako podsjeao.
No, usred svog zanosa primijetio je na zlobnom Shikovu licu posprdni smijeh i kad je taj
osmijeh jednom bljesnuo, u Kyoraijevu se srcu probudio neki nesklad. Tada je ustanovio da
je korijen tog nesklada upravo njegovo zadovoljstvo samim sobom i poeo ga je kritizirati.

Pa ipak, kad je idueg dana njegovao majstora, tako teko bolesnog od nepoznate
bolesti, upravo mu je zabrinutost oko tih okolnosti bila razlogom da na vlastite napore gleda
sa zadovoljstvom. I onda, kako je bio zaista poten, takvo mu je zadovoljstvo samim sobom
nesumnjivo moralo izazvati osjeaje posramljenosti. Od tada je svaki Kyoraijev in bio
zakoen protuslovljem tog njegovog zadovoljstva i grinje savjesti. A kad je sluajno spazio
vlastito nasmijeeno lice odraeno u Shikovim oima, postao je jo svjesniji svojeg
samozadovoljstva i kao posljedicu toga osjetio jo vee gaenje nad samim sobom. Tako je
to, meutim, potrajalo mnogo dana. Kako je ve bio tankoutan u pitanjima etike, a i slabih
ivaca, kad je sada bio uz majstorovo uzglavlje i obavljao te posljednje obrede, staloenost ga
je potpuno napustila; kako je u srcu bio suoen s takvim proturjejem, nije se kajao bez
razloga. Stoga, kad je prihvatio haneyji, itavo mu se tijelo nekako udno ukoilo; i, kad je
navlaenim uperkom taknuo Bashove usne, uzbuenje mu je bilo toliko da je u svojoj
revnosti poeo podrhtavati. No, sreom, iz onih su mu se kapaka prolile suze upravo kad su
uenici gledali u nj i tako su svi oni, pa i zajedljivi Shik, pomislili da mu je uzbuenje
uzrokovano tugom.

Ponovno popravivi lea svoje kempo-odjee, Kyorai se konano, vrpoljei se, vratio
na svoje mjesto i dodao haneyji Josou koji se nalazio iza njega. Taj je stari i vjerni uenik
sputenih oiju neto nejasno mrmljao i njeno vlaio Bashove usne; bilo je neeg sveanog
u njegovu ponaanju. No u tom je ozbiljnom asu iz kuta sobe najednom odjeknuo smijeh -
bolni smijeh. Ali ne - iz dna se utrobe podignuo glasni smijeh, dizao se, osuen u grlu i na
usnama, dok se nije, u nemogunosti da bude svladan, raspao kroz nozdrve.

No, jedva da je potrebno rei - to nije bio pravi smijeh. Obuzdavana dok nije provalila
iz grudiju, bila je to Seishuova jadikovka; on se prepustio plau. Nije bilo sumnje da je to bio
izraz duboke tuge. I teko da je bilo ikoga meu uenicima koga to nije podsjetilo na
glasoviti majstorov haiku:

Potresi se, grobe -

Na glas to rida

Jesenji je vjetar.

Dirnut tekom atmosferom koja je dostigla vrhunac Seishuovim oplakivanjem, Osshu

je - i sam se guei u suzama - osjetio kako mu raste neraspoloenje prema pretjeranom
iskazivanju emocija; ili, ako to nije dobro reeno, onda prema njegovu vlastitu nedostatku
snage volje da se suzdri i ne brine u glasni pla. Takvo je nelagodno stanje moglo nastupiti
tek onda kad je emocija bila priguivana intelektualnim rasuivanjem. I tako, budui da je
njegov intelekt bio dirnut Seishuovim iznenadnim iskazivanjem alosti - a ne njegovo srce -
na oi su mu navrle suze. No ak dok je na Seishuovo oplakivanje gledao svisoka kao na
znak slabosti a na vlastite suze kao na sramotu, bio je prisiljen priznati vlastitu slabost u tome
to se prepustio osjeajima. Kako je sjedio s rukama na koljenima, oi su mu se napunile
suzama i poeo je jecati. Ali, Osshu dotle nije bio jedini koga su nadvladale suze. inilo se da
je sumorna hladnoa prostorije istodobno bila isprekidana povremenim jecajima i drugih
uenika naokolo Bashove postelje.

Meu tim zvukovima boli Joso se tiho povukao na svoje mjesto; oko zglavaka ruku
bila mu je obavijena lipova krunica. Poslije njega majstorovu se uzglavlju uputio Shiko koji
je sjedio nasuprot Kyoraiju i Kikakuu. Shiko Tokabo bio je ope poznat kao cinik i nije
trebalo oekivati da e ga atmosfera koja je tu vladala potaknuti na suze. Kao uvijek, izraz
lica toga tamnoputog ovjeka djelovao je kao ruganje i kad se prostoduno sagnuo da
haneyji-perom takne majstorove usne, ta se njegova opakost jo uvijek nekako udno
osjeala. No ak se ni on nije pokuao boriti protiv duboke emocije trenutka. U mom su
duhu kosti to ih bije vjetar izloene nevremenu na poljima.

Nekoliko dana prije, majstor nam se zahvalio rijeima: Leei na travi i prihvativi
zemlju da mi bude jastukom, oekivao sam da u umrijeti; no sada, na ovakvom futonu,17
tako mekom, kad mi ovako moe biti ispunjena najdraa elja - to je udesnije od iega
drugog. No zapravo se inilo da se Hanayina prostorija nije mnogo razlikovala od usahlih
polja.

I Shiko je pomislio: Kad sam navlaio majstorove usne, sjetio sam se da sam - kad je
bio izrekao rijei - osjetio da e to biti njegove posljednje rijei. Pa ak i sve do dan prije u
duhu sam planirao posthumnu zbirku majstorovih haikua. I konano, sve do danas, upravo do
ovog asa, promatrao sam - moje su ga oi ispitivale kao da sam zainteresiran kako kroi k
smrti. A sada je za me ironija kad nalazim da nisam bio iznad toga da uinim daljnji korak i
razmatram kako bih jednog dana pisao o trenucima umiranja majstora. Dok sam sluio
majstora, moja se zebnja nije sudarala neposredno s majstorovom smru ve s posljedicama
te smrti - ugledom drugih kola - interesima tamonjih drugih uenika - pa i mojim vlastitim

17 Futon - pokriva, poplun (Op. prev.)

interesima. I kao to je Basho s vremena na vrijeme razmiljao o beskrajnim usahlim poljima
ljudskog ivota, tako je i sada polje u kojem je sam bio izloen bilo isto tako opustoeno. Svi
mi, njegovi sljedbenici, nismo alili to odlazi majstor, ve smo alili sebe koji gubimo
majstora. Ne tugujemo to je majstor naao smrt u usahlim poljima, ve tugujemo nad nama
samima koji smo u sumraku izgubili majstora. Ali, to se tie moralne osude - kako kriviti
one od nas koji su po svojoj prirodi bez srca? Na taj je nain, uronio u toliki pesimizam da
mu se ak i silno radovao. Kad je izvrio dunost vlaenja majstorovih usana, Shiko je vratio
haneyji na njegovo mjesto pokraj posudice s vodom i zatim prezrivo pogledao na one
uenike koji su se davili u suzama, pa se onda leernim kretnjama vratio na svoje mjesto.

Kao to je i prijaznog Kyoraija, suoena sa Shikovom ravnodunou, svladala

nesigurnost, tako je i injenica da je Kikakuovo lice obuzeo neki udan i zagonetan izraz,
ukazivala na to da ga je nekako muio taj Tokabo (Shiko) kojem je narav bila takva da je bio
ravnoduan prema svemu.

Nakon Shika Inenbo je sad bio taj koji je preko tatamija18 vukao skute svoje crne
budistike odjee. Puzao je polako naprijed, previe zaplaen da bi gledao, jer je majstora,
ija je smrt neposredno predstojala. S blijeda je majstorova lica nestalo jo ono malo krvi i
ponekad izmeu navlaenih usana nije bio proao isputen dah - kao da je zaboravio disati. A
onda pak, kao da se opet prisjetio, grlo bi mu se proirilo da bi propustilo slabi izdisaj. Tada
mu se duboko dolje u duniku nekoliko puta zaulo slabano hroptanje i grgutanje. Disanje
mu je postajalo sve tromije. Sada je Inenboa, upravo kad je trebao bijelim vrkom haneyjia
taknuti usnice, najednom zahvatila strava: nadirao je bezrazloni strah, ni u kakvoj vezi s
tugom pri rastanku od majstora, strah da bi idui koji e umrijeti mogao biti on sam.
Meutim, iako je taj strah bio bezrazloan, ali kad je jednom provalio, jedva je uspijevao
obuzdati sama sebe da mu se odupre. Tom je ovjeku strah od smrti bio toliko u krvi i mesu
da bi i onda kad je bio na uobiajenom hodoau uvijek bio neprirodno preosjetljiv prema
toj stravi i u takvim bi prigodama doivljavao neku udnu jezu tako da bi mu se cijelo tijelo
kupalo u znoju. Zato, kad bi uo o smrti neke osobe - osjeao se nekako sigurnim jer on nije
bio taj koji je umro. Ali, ukoliko bi razmiljao o tome to bi se dogodilo kad bi on sam umro,
tog bi ovjeka, naprotiv, svladao strah. Okolnosti oko Bashoa nisu bile iznimka. Dok Basho
jo nije bio tako blizu smrti... no kad je sjajno zimsko sunce blistalo na shjiu i kad su tako

18 Tatami - madrac od riine slame pokriven hasurom od pletene trave, debljine oko 5 cm, irine metar i duljine
2 metra; prostira. (Op. prev.)
snano zamirisali sunovrati to ih je poklonila Sonoj, a svi su se prisutni skupili oko
majstorova uzglavlja da bi za utjehu majstoru u njegovoj bolesti skladali haiku - i on je, kao
to je odgovaralo takvim okolnostima, skladao haiku dok se kolebao izmeu osjeaja
olakanja i straha. On nije zaboravio onog prvog kiovitog hladnog zimskog dana kad je
Mokusetsu zabrinuto nagnuo glavu vidjevi da majstor nee jesti ni kruke koje je inae
toliko volio; zatim se olakanje stopilo s nelagodnou, a uskoro je ta nelagodnost proirila
svoju pomalo hladnu i mranu sjenu uasa itavom Inenbovom duom - kao da je on taj koji
e idui umrijeti. Stoga je, sjedei pored jastuka dok je vjerno vlaio majstorove usne, Inenbo
bio uklet zlim urokom takva straha; gotovo se inilo da u ovom posljednjem trenutku ne
moe gledati majstorova lica. Samo se jednom priinilo da e pogledati ravno u njega; no
toga istog trenutka iz Bashova se dunika zauo lagani zvuk nakupljene sluzi, pa ak kad je
Inenbo pogledao, nekako je izgledalo da mu je ponestalo hrabrosti. Ja sam taj koji e
umrijeti poslije majstora! Usni su mu bubnjii stalno bili na udaru tog glasa koji je
opominjao; i dok se njegovo sitno tijelo uurilo kad se vratio na svoje mjesto, Inenbovo je
oporo lice postalo jo oporijim kako je nastojao izbjei pogledima ostalih i usmjerio pogled
prema gore.

Poslije Inenboa slijedili su Osshu, Seishu, Mokusetsu, koji su kao i svi ostali nazoni
redom odlazili ovlaiti majstorove usne. Kako im se broj smanjivao, tako je Bashovo
disanje postajalo sve slabanijim. Dunik se vie nije pomicao; sitne kozice, poput voska na
malenom licu, izblijedjela boja oiju koje su buljile u daleki prostor, srebrna bradica to je
izbijala iz brade - sve je bilo smrznuto u beivotnost i inilo se da mu dua sniva o nebu
kamo se kretala. Tamo na mjestu iza Kyoraija, stari je vjerni poklonik zena Js spustio glavu
osjetivi da mu srcem tee bezgranina tuga i bezgranina utjeha, sve jae kako je Bashov
dah bivao slabijim. Ne treba gubiti vrijeme objanjavanjem tuge, no utjeha - to je bila neka
udna takorei vedrina, poput svjeeg svjetla zore to se iri tamom; iz asa u as svjetovne
bi misli bile odbaene i, kao to se moglo oekivati, ak su mu se i suze izmijenile u trijeznu
tugu koja njegovo srce ni najmanje nije alostila.

Je li to bilo stoga to se radovao da je Bashov duh transcendirao ispraznu udnju

ivota i smrti i vraao se u vrhunsko blaenstvo nirvane? O ne; bio je tu i jedan razlog to ga
nije mogao priznati. Ako je tako, je li bilo ikoje osobe koja bi dovoljno dugo oklijevala
usuditi se poiniti ludost da prevari samu sebe? Jsova je utjeha bila radost osloboenja.
Kako mu se vratila nesputana snaga to je postupno irila svoj doseg, duh mu se oslobodio
onog jalovog podinjavanja snanoj Bashovoj linosti. A u ushitu ambivalentne radosti i
tuge, kao da dotle nije bio svjestan ostalih uenika koji su jecali oko njega, laganog osmijeha
na usnama kao da je nestala sva bol, prstima je pokretao zrna krunice odajui potovanje
umiruem Bashou. Tako se zbilo da je najvei haiku majstor Basho, kome nije bilo premca ni
u staro ni u moderno vrijeme, Matsuo Tosei, zavijen u bezgraninu tugu sljedbenika to su
oplakivali njegovo umiranje, najednom zapoeo svoje putovanje k smrti.
 TIJELO ENE

DOK je jedne ljetne noi neki Kinez imenom Yang leao u krevetu, probudila ga je
iznimno estoka sparina. Leei na trbuhu, s glavom meu dlanovima, podao se
neobuzdanim matanjima, kadli spazi u to je puzala uz rub njegova kreveta. Vidio ju je
kako pue mutno osvijetljenom sobom i dok je tako ila svojim putem sitni joj se zadak
blistao poput srebrne praine. Kretala se prema leima njegove ene koja je pored njega
spavala. Naga je ena duboko snivala i mirno disala glave i tijela okrenutih prema njemu.

Motrei tromo kretanje ui Yang je razmiljao kako li bi mogao izgledati svijet takvih
bia. Ui je potrebno sat vremena da bi stigla do mjesta udaljena dva-tri ovjeja koraka, a
pored toga puzanje joj je ogranieno na krevet. Kako li bi mi ivot bio mukotrpan, da sam
bio roen kao u...

Dok je besciljno razmiljao o takvim stvarima, svijest mu je sve vie tamnila i utonuo
je - a da nije znao zato - duboko u ponor nekog udnog transa koji nije bio ni san ni java. Tu
i tamo, istog onog trena kad bi osjetio da se probudio, preneraen je doivio kako mu je duh
uao u tijelo ui koja je itavo to vrijeme polako etala krevetom usred neugodna zadaha
znoja. Iako to nipoto nije bilo sve to ga je zapanjilo, samo je po sebi bilo dovoljno
zagonetno da ga zaudi i zaprepasti.

Na njegovu se putu uzdizala uznosita planina kojoj se obli oblik zavjesio poput
stalaktita s njegova vrhunca to se dizao izvan dohvata vidljivog i prostirao prema dolje sve
do kreveta gdje je stajao. Oblo uzvienje planine uz krevet imalo je izgled velikog ipka,
toliko rumenog da bi moglo nagovijestiti kako je u njemu pohranjen plamen. Osim njena
uzvienja itavo se oblije planine inilo bjelkastim, kao da je nainjeno od bijele mase neke
tuste, njene i glatke tvari. Prostrana se povrina planine kupala u svjetlu i blistala mekim
sjajem boje jantara oblikujui krivulju poput luka uzvijena prema nebu - krivulju iznimne
ljepote, dok su obronci planine treperili u sjeni poput plavkasto tonirana snijega na mjeseini.
 irom otvorenih oiju uperenih k planini oaravajue ljepote, Yang se divio. No kako
li se iznenadio kad je spoznao da je planina bila jedna od dojki njegove ene! Zaboravivi
ljubav, mrnju i senzualnu elju motrio je divovsku grud to se inila planinom od bjelokosti.
Dugo je vremena na vrhuncu divljenja stajao kao skamenjen, osupnut pred tom neodoljivom
arobnosti, zaboravivi na zadah znoja. Tek kad je postao u, mogao je u punini doivjeti
fiziku ljepotu svoje ene. A sve ono na to bi ovjek s umjetnikom sklonou trebao gledati
u udu, kao to je to inila u, ne iscrpljuje se u ljepoti tijela ene.
 PARAVAN PAKLA

I.

VELIKI KNEZ od Horikawe najvei je plemi to ga je Japan ikada imao. Budui

narataji zasigurno nikad nee vidjeti tako Velikog Kneza. Govori se da se prije njegova
roenja Njezinoj Visosti njegovoj majci u snu ukazao Daitoku-Myo-O. Ve od roenja bio je
to posve izniman ovjek. Sve to bi uinio bilo je iznad uobiajenih oekivanja. Da
spomenem tek nekoliko primjera - veliajnost i smionost plana njegova dvorca u Horikawi
znatno nadmauje naa prosjena shvaanja. Neki vele da su mu znaaj i vladanje usporedivi
s vladavinom cara Ia i cara Yanga. No ta bi usporedba mogla sliiti opisu slona kakvoga
slijepca. Jer, bilo je daleko od Kneevih namjera uivanje monopola na slavu i rasko. Bio je
to veliki ovjek koji je radije dijelio radosti sa svim ljudima pod svojom vlau.

Samo je tako uzvieni vladar mogao biti sposoban neozlijeen preivjeti stravian
prizor kaosa izazvanog pred carskom palaom. Nadalje, nema sumnje kako je njegova
odluna vladavina bila presudna da su prestale more nonih posjeta duha pokojnog Ministra
obrane njegovu dvorcu, kome su mostovi tako glasovito oponaali slikovite prizore
Shiogame. Zaista, on bijae tako utjecajan da su ga svi u Kytu, mlado i staro, potivali isto
onako duboko kao utjelovljenje samoga Buddhe.

Jednom, kad se Knez vraao kui s izlobe cvjetova ljive na carskome dvoru, jedan
se od bikova upregnutih u njegovu koiju istrgnuo i ranio nekog starca to je onuda sluajno
bio prolazio. Pria se da je ak i prilikom takve nesree starac, sklopivi ruke, izrazio
zahvalnost to ga je oborio bik Velikoga Kneza.

ivot mu je bio toliko pun znaajnih zgoda da e ih prenositi i buduim naratajima.

Prilikom jedne carske gozbe darovao je trideset bijelih konja. Kad je zapela gradnja glavnoga
mosta, rtvovao je svog paa-miljenika da bude ljudskim stupom kako bi time smirio gnjev
boji. Prije nekoliko godina dao je da mu kineski sveenik, koji je u Japan uveo umjetnost
lijeenja nekoga slavnog kineskog lijenika, prereze ir na usnici. Nemogue je nabrojiti sve
takve dogaaje. No meu svim tim zbivanjima nijedno ne pobuuje takvu razornu stravu kao
povijest Paravana pakla to je sada meu dragocjenostima Kneeve obitelji. ak i sam Veliki
Knez, ija prisebnost nikad nije bila pokolebana, bio je tim dogaajem, ini se, iznimno
potresen. A i njegovi su dvorjani svi bili krajnje prestravljeni. Iako sam mu sluio vie od
dvadeset godina, nikad nisam bio svjedokom tako stravina prizora.

No prije nego vam ispriam tu priu, moram govoriti o Yoshihideu, koji je na

paravanu naslikao sablasne prizore pakla.
 II.

Kada je rije o Yoshihideu, neki ga se ljudi jo uvijek sjeaju. Bio je tako slavan
slikarski majstor da mu nijedan suvremenik nije bio ravan. Kada se zbilo ono o emu u
upravo pisati, mora da je ve dobrano bio preao pedesetu godinu ivota. Bio je starac
mrana pogleda, krljava rasta, sav kost i koa. Kad je doao u dvorac Velikoga Kneza, esto
bi nosio lovako odijelo boje klinia i meko pokrivalo glave. Bio je krajnje otrcan, a izrazite
crvene usnice, neuobiajeno mlaahne za njegovu dob, upuivale su na nekakav sablasni duh
poput ivotinje. Neki su govorili kako ima crvene usnice zbog navike da lie kist; iako
sumnjam da bi to bilo istina. Neki su klevetnici govorili da pojavom i ponaanjem slii
majmunu i nadjenuli mu nadimak Saruhide, pritajeni majmun.

Taj je Saruhide imao ker jedinicu staru petnaest godina koja je bila dvorjanka
supruge Velikog Kneza u njihovu dvorcu. Kao izrazita suprotnost svojemu ocu, bila je
draesna djevojka rijetke ljepote. Kako je jo kao djevojica izgubila majku, bila je zrelija
nego bi odgovaralo njezinoj dobi, a pored toga bistra i otra oka. Time je zadobila naklonost
svoje gospodarice kojoj je bila miljenicom meu svom njezinom poslugom.

Nekako u to vrijeme Velikom su Knezu iz pokrajine Tanba, zapadno od Tokija,

poklonili pitomog majmuna. Mladi Kneev sin, koji je tada bio u svojoj najvragolastijoj dobi,
dao je ivotinji nadimak Yoshihide.

To je ime samo jo dodatno pridonijelo kominosti smijene ivotinje, pa su joj se svi

u dvorcu smijali. Da je bilo samo to, sve bi jo s majmunom bilo u redu. No, rije je o tome
da su ga, kad god bi se penjao po boru u vrtu ili kad god bi oneistio prostira svoga Mladog
gospodara te, uope, to god da je uinio, draili dovikujui mu njegov nadimak.

Jednog je dana Yoshihideova ki Yuzuki prolazila dugakim hodnikom nosei u ruci

granicu ruiastih zimskih cvjetova ljive o koju je bila ovjeena neka poruka, kadli je
spazila kako iz prostora iza posminih vratiju majmun tri prema njoj. inilo se da se
povrijedio i nije imao volje penjati se na stup uobiajenom ustrinom. Bit e najvjerojatnije
da je iaio nogu. I koga li je ona spazila ako ne Mladog gospodara kako juri, tri za
majmunom maui ibom u ruci i viui: Stani, kradljivce mandarinki! Stani! Stani!
Vidjevi to, oklijevala je tek trenutak. Upravo je tada majmun dotrao i dreknuvi uhvatio se
za njezine skute. Najednom se vie nije mogla svladati i zatomiti suut. Drei u jednoj ruci
granicu rascvjetale ljive drugom je otkrila rukav svoje svjetloljubiaste haljine.

Molim Vas, oprostite, gospodaru, ree slaanim glasom poklonivi se s

potovanjem pred Mladim gospodarom. To je samo ivotinja; molim Vas, gospodaru,
oprostite mu.

Zato ga titi? Mladi je gospodar oneraspoloeno pogleda i dva-tri puta lupi nogom
o pod. Kaem ti da taj majmun krade mandarinke.

To je samo ivotinja, gospodaru, ponovila je. Onda se uz neduni ali tuan osmijeh
osmjelila i rekla: Kad ujem da je izviknuta rije Yoshihide, prenerazim se kao da mi je
ukoren otac. Na tu napomenu, nevaljalo dijete kakav je ve bio, popustio je.

Razumijem, protiv volje ree Mladi gospodar. Kako moli zbog svojeg oca,
podarit u majmunu iznimni oprost.

Zatim se, odbacivi ibu, okrenuo i vratio prema pominim vratima kroz koja je bio
uao.
 III.

Od tada su djevojka i majmun postali vrlo dobri prijatelji. Oko vrata ivotinje svezala
je lijepu grimiznu vrpcu i ovjesila o nju zlatni zvoni to joj ga je dala princeza. A ivotinja
je ni pod kakvim okolnostima ne bi naputala. Jednom kad je djevojka morala lei zbog
lagane prehlade, majmuni joj je sjedio uz uzglavlje i grizui nokte s oitom zabrinutou
bdio nad njome.

Nakon toga, kako god to moglo udno zvuati, nitko vie nije zadirkivao majmunia
kao to su to prije obiavali. Naprotiv, svi su ga stali maziti. Konano bi i sam Mladi
gospodar dolazio dobaciti mu mandarinku ili kesten. Jednom, kad je na djelu uhvatio nekog
plemia koji je udario ivotinju, kau da se silno razbjesnio. Kad je ta novost doprla do uiju
Kneza, vele da je izdao milostiv nalog da djevojku s majmuniem na rukama dovedu preda
nj. Vjerojatno je u vezi s tim dogaajem nauo kako je dolo do toga da je od ivotinje uinila
mezime.

Ti si dobra i smjerna ki. Vrlo sam zadovoljan tvojim ponaanjem, ree Knez i za
nagradu pokloni joj grimiznu haljinu. Majmun je, oponaajui njezinu uzornu poslunost
izraavanjem zahvalnosti, haljinu podigao do ela, to je silno zabavilo i razveselilo Kneza.
Treba imati na umu da je Knez obdario djevojku svojom milostivou jer ga se dojmila
njezina odanost koja ju je navela da majmuna uini mezimcem, a ne stoga to bi bio
oboavatelj njenoga spola, kao to se tada govorkalo. Za govorkanje je bilo nekog
opravdanja, no o tome u moda imati prilike govoriti kasnije, kad budem naao vie
vremena. Sada bih zapis ograniio tek napomenom kako Knez nije bio osoba koja bi se
zaljubila u djevojku tako niska roda kao to je ki nekog slikara, bez obzira na to koliko ona
bila draesna.

Visoko poaena, djevojka se povukla. Kako je po prirodi bila mudra i otroumna,

nije uinila nita ime bi navukla ljubomoru svojih brbljavih drugarica dvorjanki. Naprotiv, ta
joj je ast pribavila simpatije i popularnost, kako za nju tako i za majmuna. Nadasve, princeza
joj je postala toliko sklona da su se esto pojavljivale zajedno, a nikad se nije dogodilo da ne
bi bila uz princezu kad je koijom odlazila na izlet.
 Ostavimo sada na neko vrijeme djevojku kako bih vam priao o njezinu ocu
Yoshihideu. I dok je sada svatko volio majmuna Yoshihidea, tako je svatko, kao i prije, mrzio
slikara Yoshihidea, pa su ga iza njegovih lea i nadalje zvali Saruhide.

A opat Yokawe mrzio je Yoshihidea kao da je taj sam vrag. Ako bi se samo izustilo
njegovo ime, opat bi se sav zajapurio od bijesa i zgraanja. Neki govore da je to bilo stoga to
je Yoshihide nacrtao karikaturu o opatovu ponaanju. Meutim, to su bila samo govorkanja
meu obinim ljudima i moe biti da su zapravo bila potpuno neutemeljena. U svakom
sluaju, tko god ga je poznavao, nije ga volio. Ako je bilo ikoga koji o njemu nije runo
govorio, bila su to samo dvojica ili trojica njegovih kolega slikara ili pak oni koji su mu
poznavali slike, ali nisu znali nita o njemu.

Uistinu, on ne samo da je kao pojava djelovao bijedno, ve je imao i okantne navike

po kojima je bio neugodan za svakog ovjeka. A za to je mogao kriviti jedino samoga sebe.
 IV.

Da spomenem njegove opake navike. Bio je krt, grub, bestidan, lijen i pohlepan. A,
najgore od svega, bio je tako nadut i osoran da mu je s vrha nosa visilo kako je on najvei
slikar u cijelom Japanu. Jo da mu je osornost bila ograniena na slikarstvo, ne bi mu se
toliko prigovaralo. Ali, on je pored toga bio toliko tat da je duboko prezirao sve obiaje i
naine ophoenja meu ljudima.

Evo jedne zgode to ju je o njemu ispriao ovjek koji je niz godina kod njega bio u
naukovanju. Jednog je dana neki glasoviti medij u dvorcu nekog kneza zapao u trans
povodom prokletstva nekog duha i ta je ena izrekla strahovito proroanstvo. Ogluivi se,
Yoshihide je tuem i kistom koji su mu se nali pri ruci, skicirao njezino sablasno lice. U
njegovim oima prokletstvo zbog duha nije bilo nita vie do li igraka za plaenje djece.

Kako mu je bila takva narav, kad bi slikao nebesku djevicu - zapravo bi crtao drolju, a
kad bi slikao boga vatre, nacrtao bi hulju. Poinio je mnogo takvih svetogra. Kad je bio
pozvan na odgovornost, izjavio je s izazovnom ravnodunou: Smijeno je kad kaete da e
bogovi i Buddhe koje sam slikao ikada biti u stanju kazniti svojega slikara. To je toliko
zbunilo sve njegove naunike da su ga u strahu iekivanja groznih posljedica mnogi od njih
smjesta napustili. Zaista, bio je utjelovljena osornost koja se smatrala najveim ovjekom pod
suncem.

Onda je pogotovu razumljivo koliko je sam sebe cijenio kao slikara. Meutim, slike
su mu i boje bile u toj mjeri posve drukije od slika i boja drugih slikara da su mnogi njegovi
suvremenici koji su s njim bili u loim odnosima govorili kako je Yoshihide obian arlatan.
Tvrdili su kako su uz glasovite slike Kawanarija, Kanaoke i drugih umjetnika prolosti vezani
ljupki prizori. Pria se da gotovo moete osjetiti profinjeni miris cvjetova ljive u noima s
mjeseinom i da na paravanu gotovo moete uti dvorjanina to svira frulu. Ali sve
Yoshihideove slikarije bije glas da su neugodne i sablasne. Uzmimo, primjerice, njegovu
slikariju to predstavlja pet stupnjeva seljenja dua koju je naslikao na dverima hrama
Ryugai. Prolazite li dverima kasno nou, gotovo moete uti uzdisaje i jecaje nebeskih
djevica. Neki vele kako su, dapae, osjetili odvratan zadah sagnjilih tjelesa. Dvorske dame
Velikog Kneza, ije je likove na njegov nalog Yoshihide naslikao, sve su oboljele kao da ih je
napustila vlastita dua i umrle su u roku od triju godina. Oni to kude njegove slikarije kau
da je sve to stoga to su mu slike djela crne magije. Pa ipak, kao to sam rekao, Yoshihide je
bio krajnje neugodan ekscentrik i jo se hvalisao tom svojom opakou. Jednom, kad mu je
Veliki Knez rekao: ini se da si veliki poklonik estetike runog, odgovorio je nacerivi se
crvenim usnicama: Jest, Gospodaru; neizobraeni umjetnici ne mogu osjetiti ljepotu u
runome.

Uzmimo da i jest bio najvei slikar u cijeloj zemlji; no kako je mogao biti toliko drzak
i pred Velikim Knezom izgovoriti neto tako oholo. Njegovi su mu naunici potajno dali
nadimak Chira-Eiju upravo da bi oklevetali tu njegovu osornost. Pretpostavljam da znate
kako je Chira-Eiju tati zloduh duga nosa koji je u drevna vremena doletio u Japan. Meutim,
Yoshihide, koji je bio tako opaka lopua da se to ne moe opisati, imao je i njenu crtu koja je
pokazivala da ipak nije bio posve bez ljudske blagosti.
 V.

Volio je svoju ker jedinicu, koja je bila dvorjanka, i to ljubavlju to je graniila s

ludilom. Bila je to djevojka vrlo blage udi i odana ocu. A kada je rije o Yoshihideu, kako
god to zvualo nevjerojatno, on je njome bio zaluen i rasipao bi novac za njena kimona,
ukosnice i to jo sve ne, samo da bi je ukrasio, iako nikad nije darovao ni novia kao prilog
i za koji hram.

No, sva njegova ljubav prema keri bila je slijepa i divlja. Nikada nije ni pomislio
potraiti joj dobroga mua. Naprotiv, ako bi joj se tko pokuavao pribliiti, ne bi se
ustruavao najmiti uline bitange da ga udalje. ak kad je bila pozvana da po milostivoj
naredbi Velikog Kneza bude njegovom glavnom sobaricom, Yoshihide je bio tako
nezadovoljan da se drao krajnje kiselo, poput octa, iako je tom prilikom i sam bio pozvan
pred Velikog Kneza. Govorkanja da ju je Veliki Knez, zaljubivi se u djevojinu ljepotu,
pozvao da mu slui unato protivljenju njezina oca, vjerojatno su nastala u mislima onih koji
su bili upoznati s takvim situacijama.

Na stranu govorkanja; sigurno je tek da je Yoshihide, zbog njene ljubavi spram keri,
svom silom nastojao kako bi ona bila osloboena te svoje dunosti. Jednom, kad je po
naredbi Velikog Kneza naslikao anela, stvorio je remek-djelo naslikavi kneeva paa-
miljenika.

Oduevljen, Veliki Knez ree slikaru: Yoshihide, bit e mi drago da ti ispunim koju
god elju iskae.

Ako odgovara Vaem Gospodstvu, odgovori Yoshihide smiono, dopustite mi da

zatraim da moja ki bude osloboena Vae slube.

Izuzev lanova obitelji, tko bi se drugi ikada drznuo izrei takav zahtjev Velikom
Knezu od Horikawe u pogledu njegove dvorjanke-ljubimice, bez obzira na to koliko je volio?
S izrazom odreenog nezadovoljstva velikoduni Veliki Knez neko je vrijeme utio, otro
piljei u Yoshihideovo lice.

Ne, tu ti elju ne mogu ispuniti, izbacio je i naglo se udaljio. Bit e da je bilo etiri
ili pet takvih prigoda. ini mi se da je svaki put Veliki Knez gledao na Yoshihidea s manje
ljubaznosti i sa sve veom hladnoom u oima. Mora da se zbog toga Yoshihideova ki
brinula za svojega oca. Kad se povukla u svoju sobu, esto bi jecala grizui rukav svog
kimona. Na to su se jo vie proirila govorkanja da je Veliki Knez zaljubljen u djevojku.
Neki vele da bi se itava pria o Paravanu pakla mogla svesti na njezino odbijanje da se
pokori eljama Velikog Kneza. Meutim, ja ne vjerujem da bi to moglo biti istina.

Meni se ini da Njegovo Gospodstvo nije dopustilo djevojci da bude otputena iz

njegove slube jer se saalilo nad njezinim obiteljskim prilikama pa je milostivo odluilo
zadrati je u svojem dvorcu i omoguiti joj udoban i lagodan ivot, a ne da je vraa udnom i
tvrdoglavom ocu. Nema sumnje da mu je takva draesna djevojka blage udi bila miljenicom.
Meutim, krajnje je proizvoljno izvrtanje pripisati sve to ljubavnim motivima Njegova
Gospodstva. Ne; usuujem se rei da je sve to potpuno neosnovana la. Bilo kako bilo, kad
ga je Njegovo Gospodstvo pozvalo u svoj dvorac i naredilo mu da najednom paravanu
naslika pakao, bijae to u vrijeme dok je poelo na Yoshihidea gledati s vidljivom
neprijaznou.
 VI.

Paravan pakla bilo je savreno umjetniko djelo koje je pred naim oima ivo i
slikovito predoavalo stravine prizore pakla.

Kao prvo, nain kako je Paravan pakla zamiljen bio je posve drukiji od naina kako
su ga zamiljali drugi umjetnici. U kutu prvog krila paravana bila su u smanjenom mjerilu
naslikana desetorica kraljeva pakla i njihove svite, dok se sve ostalo sastojalo od stranih
plamenova to su huali i kovitlali se okolo-naokolo Planine sablji i ume kopalja, za koje se
takoer inilo da e sad buknuti i rasplinuti se u plamenu. Stoga, ako se izuzmu ute i modre
mrlje kineske odjee slubenika pakla, kamo god bismo usmjerili pogled, svuda su buktali
plamenovi, kovitlao se crni dim i frcale su iskre poput zlatne praine raspirivane u uas vatre.

To djelo kista bilo je samo po sebi dovoljno da prenerazi ljudsko oko. Zloinci to su
se usred prodirueg plamena u agoniji previjali od boli nisu bili poput onih kakvi su obino
predoeni na slikama pakla. Jer, tu su grenici koji su bili prikazani pripadali cijeloj lepezi
ljudskog drutva, od plemia i dostojanstvenika do prosjaka i izopenih; dvorjani u uzvienoj
dvorskoj odjei, koketne ene vitezova u raskonim haljinama, sveenici to su molili nagnuti
nad krunice koje su im visjele oko vrata, mladi samuraji s visokim drvenim nanulama,
djevojke u blistavim bogatim opravama, gataoci odjeveni u odjeu into-sveenika19 - bilo ih
je bezbroj. Meu njima su ljudi svakog mogueg izgleda, mueni zatoenici pakla s bivoljim
glavama, usred plamenova i sukljajueg dima bjeali su na sve strane poput jesenskog lia
gonjenog zapuhom vjetra. Bilo je ena poput medija svetita s kosom zahvaenom u vile i
udovima uvuenim poput nogu pauka. Bilo je ljudi, izgledom oito upravitelja pokrajina,
objeenih glavom nadolje, sa srcima probodenim helebardama. Neki su od njih bili batinani
eljeznim ipkama. Neki su bili gnjeeni i drobljeni pod vatrenim peinama. Neke su kljuvale
sablasne ptice, a drugima su otrovni zmajevi upali grkljane. Bilo je bezbroj naina muenja
to su ih trpjeli grenici raznih vrsta.

Najstraviniji od svih uasa, meutim, bila je koija s volovskom zapregom to je

padala zrakom struui vrhove stabala-sablji s granama uperenim poput ivotinjskih pandi
19 into (ili shint) - izvorna japanska animistika religija; oboava se priroda, preci i drevni narodni heroji.
(Op. prev.)
kroz koje su vitlane hrpe tjelesa mrtvih dua u toj koiji, kojoj su zavjese od bambusovih
prutia zapusima pakla bile otpuhnute uvis, jedna se dvorjanka, raskono odjevena poput
kakve carice ili princeze, presavijala u agoniji dok joj se crna kosa vijorila u plamenu, a bijeli
joj je vrat bio povijen nauznak. Taj lik dvorjanke u koiji s volovskom zapregom, dvorjanke
koju je razdirao uas strave, bio je vrhunac u sablasnom prizoru tisuu i jednoga muenja u
plamteem paklu. Raznorazne jezive pojedinosti cijelog djela bile su sve usmjerene prema toj
jednoj osobi. Bilo je to istinsko remek-djelo takvog boanskog nadahnua da nitko nije
mogao gledati na tu osobu a da u uima ne uje stravine krikove dua osuenih na sav taj
pakao.

Zaista, upravo se iz tog razloga, zbog slikareve strasne elje da stvori tu sliku, zbio
strani dogaaj. Da ga kojim sluajem nije bilo, kako bi i sam Yoshihide mogao uspjeti
naslikati taj ivi prikaz muka i groze pakla? Ovako, on je mogao dovriti sliku, ali je jadno
skonao. Zaista, Yoshihide, najvei slikar Japana, sam je sebe osudio na upravo taj pakao iz
svoje slike.

Bojim se da sam, u urbi da vam ispriam o tom Paravanu pakla, obrnuo redoslijed
svoje pripovijesti. Vraam se sada Yoshihideu kojem je Veliki Knez naredio da naslika pakao.
 VII.

Tijekom pet ili est mjeseci poto se Yoshihide posvetio oslikavanju paravana
prizorima pakla, nijedan jedini put nije svratio u dvorac.

Nije li neobino da, unato svoj svojoj predanoj ljubavi spram keri, kad bi jednom
zapoeo sa slikanjem neke kompozicije, nije ni pomiljao da je vidi. Da se posluim rijeima
njegovih naunika, postao bi poput ovjeka opsjednuta demonom lisice. U ono se vrijeme
govorkalo da je uspio stei slavu i ugled jer se zavjetovao lisici, boici sree.

Kao pozitivni dokaz u prilog tome, rekao je netko, prikradi mu se i gledaj ga dok
radi, pa e vidjeti sjenke duhova lisica kako su se sjatile okolo naokolo.

Kad bi jednom prihvatio kist, zaboravio bi na sve osim svog djela. No i dan zatvorio
se u svoju sobu i jedva da bi za danjeg svjetla askom iziao. Zadubljenost u rad bila mu je
najosobitija upravo dok je slikao Paravan pakla.

Zatvoren u sobu sa stalno sputenim kapcima mijeao bi si tajne boje i odjenuvi

naunike u raznoliku sveanu odjeu ili pak u jednostavne tkanine s najveom ih je pomnjom
slikao.

No, takve su pojedinane nastranosti za nj bile uobiajene. Paravan pakla ne bi bio

neophodan da ga nagna na ponaanje udaka. Dok je radio na svojoj slikariji Pet stupnjeva
seljenja dua jednom je na cesti naiao na raspadnute leeve. Tada je mirno sjeo pored tih
leeva to su silno zaudarali i smireno crtao vjerne skice raspadnutih udova i lica, tono do na
dlaku - dok bi obini slikari od takva prizora otklonili pogled. Bojim se da vam to to sam
rekao jo uvijek ne prenosi do kraja jasnu sliku njegove posvemanje zadubljenosti u svoj
rad. Ovoga trenutka ne mogu priati o pojedinostima, no navest u neke znaajne zgode.

Jednom, dok je neki njegov naunik mijeao boje, Yoshihide najednom ree: Sada se
elim odmoriti. Nekoliko su me dana morili muni snovi.

Zar zaista, gospodine? odgovori naunik slubeno a da nije prekinuo posao. Za

njegova gospodara neto takvo nije bilo neuobiajeno.

Uzgred, ree umjetnik smjerno ga molei, elio bih da sjedi pored moje postelje
dok se odmaram.

U redu, gospodine, odgovori naunik mislei da to nee biti nikakva tekoa, iako
mu se uinilo udnim to mu se gospodar brine zbog loih snova.

Poi sa mnom u moju spavaonicu. ak ako naie bilo koji od mojih naunika, ne daj
mu ui, oklijevajui nastavi majstor a da mu s lica jo uvijek nije nestalo zabrinutosti.
Njegova spavaonica znailo je njegova radna soba.

Tom je prilikom, kao i obino, ta soba bila zatvorena i tek mutno osvijetljena - kao da
je no. Uz stijene sobe bio je postavljen paravan na kojem je drvenim ugljenom bila nacrtana
tek gruba skica kompozicije.

Uavi, majstor mirno legne spavati kao da je mrtav umoran. No, nije spavao ni pola
sata, kad do uiju njegova naunika dopre neopisivo sablastan glas.
 VIII.

Najprije to bijae samo glas. Ali, postupno se pretvorio u niz nepovezanih rijei, poput
stenjanja nekog tko se utapa pod vodom. to? Zove li me da doem?... Kamo?... Kamo da
doem?... Tko to govori: Doi u pakao. Doi u buktei pakao? Tko li je to? Tko bi to
mogao biti ako nije...?

Naunik je zaboravio na mijeanje boja i kradomice pogledao lice svojega gospodara.

To je naborano lice problijedjelo i preznojavalo se debelim gracima znoja. Usta mu bijahu
irom otvorena kao da hvata dah, a meu suhim usnicama pokazali su se rijetki zubi. Predmet
koji se hitro micao u njegovim ustima kao da ga netko povlai konopom ili icom, bio je
njegov jezik. Nepovezane su rijei, dakako, dopirale iz njegovih ustiju. Hm, to si ti.
Oekivao sam da bi to mogao biti ti... Jesi li me doao posjetiti?... Onda doi. Doi u pakao.
U paklu me eka moja ki.

Naunik se skamenio od straha; itavim su mu tijelom prolazili marci dok su mu oi,

ini se, uoile neku nejasnu, sablasnu pojavu koja se sputala pored paravana. Odmah je
prihvatio Yoshihidea i svom ga je snagom nastojao probuditi da odagna pande more. Majstor
je, meutim, u transu nastavio govoriti samomu sebi. Naunik se osmjelio i istresao mu na
lice vodu stoje bila na paleti.

ekat u te i zato doi tom koijom... Ponesi tu koiju u pakao. Te su se rijei,

davei se u slikarevu grlu, jedva razaznavale kroz grcanje, kad Yoshihide najednom skoi kao
uboden iglom. Zli duhovi njegove none more mora da su jo uvijek svom svojom teinom
visjeli o njegovim onim kapcima. Na trenutak je, jo uvijek irom otvorenih ustiju, buljio u
prazni prostor. Onda, doavi k sebi, uljudno naredi: Sada je sve u redu. Hoe li otii,
molim te?

Da se naunik potuio, sigurno bi ga majstor ukorio. Ovako, naunik je na brzinu

napustio Yoshihideovu sobu. Kad je iziao na ugodno osunan vanjski prostor, osjetio je
olakanje kao da se i sam probudio iz vlastite more.

No, to nije bilo najgore. Mjesec dana kasnije majstor je pozvao drugog naunika da
doe u njegovu sobu. Moram zatraiti da se skine do gola. Kako je Yoshihide i inae s
vremena na vrijeme izdavao takav nalog, naunik smjesta skine svoju odjeu.

Nisam vidio nikoga vezanog u lance i stoga, oprosti, bi li kroz neko vrijeme inio
kako ti budem rekao? ree Yoshihide hladno, vrlo udno namrgoena lica, bez ikakvog traga
da bi mu bilo ao naunika. Taj je naunik po prirodi bio mladi tako krupnoga tijela da bi
spretnije mogao mahati sabljom nego kistom. Ipak je bio nadasve zauen i kad je kasnije o
tome govorio, opetovao bi: Bio sam se tada uplaio da je majstor poludio i da e me ubiti.
Na naunikovo oklijevanje Yoshihide postade nestrpljiv. Donijevi odnekuda eljezne lance,
skoio mu je na plea i da bi sprijeio opiranje zavinuo mu je ruke te ih vrsto svezao. Tada
naglo povue kraj lanca tako okrutnom silinom da je tim povlaenjem i nepodnoljivim
stiskom lanca naunik uz tresak pao na tlo.
 IX.

Naunik je u taj mah izgledao poput bavice vina to se kotrlja. Udovi su mu bili tako
okrutno svinuti i uvrnuti da je jedino glavom mogao micati. Napetost lanaca oteavala mu je
optok krvi pa su mu koa, lice, grudi i udovi zaas posve problijedjeli. Meutim, Yoshihide se
ni najmanje nije osvrtao na njegovu bol. Hodajui naokolo tijela svezanog lancima, nainio je
velik broj skica. Ne treba isticati kakve je muke onako vrsto vezani naunik propatio.

Da se toga trenutka nije neto dogodilo, muke bi mu se bile nastavile. Sreom - ili,
bolje bi bilo rei na nesreu - nakon nekog vremena nekakva je uska traka neega blistavog
potekla do vrka naunikova nosa, a on je, zaprepaten, zaustavio dah i povikao: Zmija!
Zmija!

Naunik je kasnije priao kako se osjeao kao da e mu se odjednom slediti cijelo

tijelo.

Stvarno, zmija se upravo pripravila da mu svojim hladnim jezikom dodirne meso na

vratu u koje se bio urezao lanac. Taj neoekivani dogaaj mora da je zbunio hladnokrvnog
Yoshihidea. Hitro odbacivi kist, sagnuo se i, uhvativi zmiju za rep njihao ju je dok joj je
glava visjela nadolje. Tako ovjeena, zmija je podignula glavu i ovijala se oko vlastita tijela,
no nije mogla dosegnuti Yoshihideovu ruku.

Idi dovraga, prokleta zmijo! Upropastila si mi uspjeli potez kista. Ogoren,

Yoshihide baci zmiju u posudu u kutu sobe i oklijevajui razvee lanac to je sputavao
uenikovo tijelo. No, osim to je razvezao jadnog naunika, nije uinio nita vie, pa mu nije
izrekao ni rijei isprike ili suosjeanja. Neuspjeh u tom jednom potezu kista mora da je za nj
bila mnogo traginija stvar nego da je zmija ujela naunika. Kasnije su mi rekli da je zmiju
drao s jedinom svrhom da bi je mogao skicirati.

uvi o tim dogaajima, moi ete si stvoriti sliku Yoshihideova ludog i mranog
upinjanja. Zakljuno bih vam jo ispriao kako je neki trinaestogodinji ili etrnaestogodinji
naunik za vrijeme oslikavanja Paravana pakla doivio takvo grozno iskustvo da ga je to
zamalo stajalo ivota. Bio je to lijep momak djevojakog lica. Kad ga je jednog dana
Yoshihide pozvao u svoju sobu, djeak je vidio pri svjetlu svjetiljke kako njegov gospodar
komadom sirova mesa to mu je leao na dlanu hrani neku udnu pticu. Ptica je bila veliine
kune make. Imala je velike okrugle oi jantarne boje, a s obiju strana glave strila su joj
pera poput uiju, tako da je neobino sliila na maku.
 X.

Yoshihide je po svojoj naravi mrzio da se bilo to izvana uplee u ono na emu je

radio. Kao to je to bilo sa zmijom, kad nauniku nije htio rei to namjerava. Ponekad su na
njegovu stolu bile poslagane ljudske lubanje, a onda opet srebrni vrevi ili posude od laka.
Iznenaujue stvari to bi ih stavljao na stol mijenjale su se ve prema tome to je slikao.
Nitko nikada nije mogao saznati gdje je drao te stvari. Meu ostalim, takve su okolnosti
pothranjivale govorkanja to su se u to vrijeme nadaleko irila, naime da je Yoshihide pod
boanskom zatitom Velike boginje Sree. Tako, kad je naunik spazio udno stvorenje,
pomislio je kako i to mora da je jedan od modela za njegovu sliku pakla na paravanu i upitao:
to elite, gospodine? poklonivi se smjerno pred gospodarem.

Gledaj kako je pitoma! ree slikar liui crvene usne, kao da je preuo pitanje.

Kako se zove ovo stvorenje, gospodine? Nikad jo nisam vidio tako neto. Tim je
rijeima naunik buljio u makoliku pticu s uima koje su strile kao neto mranjako.

to? Nikad nisi vidio nita poput ovoga? U tomu je problem s ljudima odraslim u
gradu. Trebali bi znati. To je ptica koja se zove rogata sovuljaga. Prije nekoliko dana dao mi
ju je neki lovac iz Kurame. Uvjeravam te da ih nema mnogo koje su pitome poput ove tu.

Rekavi to, polako je podignuo ruku i pogladio perje na leima rogate sovuljage koja
je upravo pojela hranu. U taj mah ptica uz prijetei reski krik najednom poleti sa stola i s
ispruenim pandama obiju nogu navali na naunika. Da nije istog trena podignuo rukav i
njime zakrilio lice, bio bi teko ozlijeen. Vritei od straha, sav izvan sebe, nastojao je
otjerati rogatu sovuljagu. Ali velika ptica, iskoristivi njegove trenutke nepanje, nastavila ga
je bosti i kljucati kljunom. Djeak je, zaboravivi na prisutnost gospodara, bjeao
izbezumljen gore-dolje po sobi, ustajui da bi se obranio i sjedajui da bi otjerao pticu. No, ta
ga je blisko slijedila i u trenucima njegove nepanje zalijetala mu se spram oiju. Divlje
mlataranje njezinih krila proizvodilo je nekakve misteriozne uinke, poput mirisa otpalog
lia, vodene praine ili mirisa ukiseljenog vina od groa to ga beru dresirani majmuni.
Naunik se osjeao tako bespomonim da mu se nejasno svjetlo uljanice inilo poput
zamagljene mjeseine, a sama soba njegova majstora ukazivala mu se poput zloguke sablasne
doline u dubinama dalekih planina.

Meutim, napadi rogate sovuljage nisu bili jedino to je naunika ispunjavalo

stravom. Yoshihideov je izgled poticao uas oaja to je nauniku slamao srce. Za sve je to
vrijeme, naime, njegov gospodar hladno motrio tragian mete i na komadu papira to ga je
razmotao leerno je skicirao stravinu muku djeaka s djevojakim izgledom to ga je ptica
nemilice mrcvarila. Kad bi djeak iskosa bacio pogled i vidio to mu ini gospodar, kroz
cijelo su mu tijelo prolazili marci smrtnoga straha; oekivao je da e ga majstor svakoga
trena ubiti.
 XI.

Svakako, bilo je mogue da je majstor naumio ubiti naunika jer ga je te noi pozvao
kako bi proveo svoju avolsku nakanu da rogatu sovuljagu nahuka na pristalog djeaka pa
ga onda crta kako u uasu bjei naokolo. Stoga je djeak onog trena kad je shvatio to je bila
nakana njegova gospodara, nehotice sakrio lice u oba rukava i nakon divljega neopisivog
krika sruio se na podnoje posminih vrata u kutu sobe. Upravo se u taj as uz buni tresak
neto sruilo. Tada odjednom mlataranje krila rogate sovuljage postade divljije no ikad, a
Yoshihide se uz zauen povik, ini se, osovio na noge. Skroz naskroz prestravljen, naunik
je podignuo glavu da vidi to se to zbiva. U sobi je sada bio mrak kao u rogu, a naunik zau
otar i ljutit gospodarev zov.

Tada se iz daljine javi neki od naunika i brzim korakom ue sa svjetiljkom. aavo

je svjetlo pokazivalo da se u sobi prevrnuo stalak za uljnu svjetiljku, a razliveno ulje stvorilo
je lokvu na strunjai gdje se u muci bacakala rogata sovuljaga mlatarajui samo jednim
krilom. Yoshihide, napola uspravljen, mrmljao je neto obinim smrtnicima nerazumljivo - i
to s razlogom. Crna je zmija stezala tijelo rogate sovuljage ovivi se oko nje od vrata do
jednoga krila. Zaela se divlja borba, vjerojatno stoga to je naunik, kad je naglo pokleknuo,
prevrnuo posudu, a ratoborna rogata sovuljaga okomila se na zmiju koja je kliznula iz
posude. Oba naunika, izmijenivi otvorenih ustiju zapanjene poglede, neko su vrijeme s
jezom promatrala borbu, a onda su se smjerno naklonila gospodaru i otpuzala iz sobe. Nitko
ne zna to se nakon toga zbilo s rogatom sovuljagom i zmijom.

Bilo je mnogo drugih dogaaja takve vrste. Kao to sam ve rekao, poetkom jeseni
Veliki je Knez naredio Yoshihideu da na paravanu naslika pakao. Od tada pa do kraja zime
naunici su mu bili u stalnoj opasnosti od gospodareva zagonetnog ponaanja. Pred kraj zime
Yoshihide je pri svom radu na Paravanu dospio do nekakvog zastoja. Postao je mraniji nego
ikada i jo grublji u razgovoru. Skica njegove slikarije nije napredovala, iako je osamdeset
posto skice ve bio zavrio. inilo se da je bio toliko nezadovoljan da bi bio u stanju unititi
nedovrenu skicu.

Nitko ne bi znao rei u emu je bila neprilika sa slikarijom na paravanu. Niti je,
uostalom, ikome do toga bilo stalo. Naunici, poueni gorkim iskustvom, na sve su se
mogue naine nastojali drati po strani od svog uitelja kao da su osjeali kako su u istom
kavezu s tigrom ili vukom.
 XII.

Stoga privremeno nije bilo spomena vrijednog dogaaja. Jedino to zasluuje biti
spomenuto jest kako je Yoshihide, tvrdoglavi starac, postao nekako udno preosjetljiv, tako
da su ga ponekad, kad nikoga nije bilo u blizini, zatjecali kako plae. Jednoga dana kad je
neki naunik poao u vrt, naiao je tamo na gospodara, oiju punih suza kako prazno bulji u
nebo koje je pokazivalo da proljee vie nije daleko. Posramljeniji i zbunjeniji od svojega
gospodara, naunik se oduljao a da nije rekao ni rijei. Nije li udno da takav odvaan starac
koji je uz putove skupljao leine da mu poslue kao modeli, zaplae poput djeteta zato to
nije mogao nai prikladni prizor za slikanje na paravanu?

Dok je Yoshihide bio u toj mjeri zaokupljen oslikavanjem paravana, njegova je ki

postajala toliko mrana da je bilo oito kako nastoji suspregnuti suze. Budui da je inae bila
skromna i vedra djevojka smirenog izraza lica, izgledala je sa suznim oima i zasjenjenim
tekim onim kapcima to samotnija i neutjenija. Najprije su se ula razna nagaanja, kao:
Uvijek je utonula u misli; nedostaju joj otac i majka. Zaljubljena je, i tako dalje. Meutim,
tijekom vremena proirila su se govorkanja kako ju je Veliki Knez pokuavao prisiliti da
udovolji njegovoj pohoti. Od tog su vremena ljudi prestali govoriti o djevojci, kao da su na
nju posve zaboravili.

Jednom se dogodilo da sam kasno nou, sam, prolazio hodnikom, kad je najednom
majmun Yoshihide doskakutao do mene i stao me uporno vui za obrub haljine. Ako se dobro
sjeam, bila je to blaga no to se kupala u tako mekoj mjeseini da bi se moglo osjetiti kako
je natopljena slatkim mirisom cvjetova ljive. Na mjeseini sam primijetio kako majmun s
borama na vrhu nosa kesi bijele zube i divlje krii kao da je poludio. Osjeao sam se manje
uasnuto nego ljutito i u prvi mah zaelio sam ga udariti i poi dalje. Ali promislivi, sjetio
sam se samuraja koji je navukao nezadovoljstvo Mladog gospodara kad je grdio majmuna.
Meutim, majmunovo je ponaanje nagovijetalo da se dogaa neto neobino. Tako sam
besciljno preao desetak metara u smjeru u kojem me je vukao.

Zakrenuo sam hodnikom i doao do strane koja je meu draesnim borovim granama
otkrivala lijep prizor irokoga prostranstva koje je blistalo poput nonih kristala. Tada su mi
do uiju doprli zvukovi neke zbrkane borbe u susjednoj sobi. Sve naokolo bilo je tiho kao na
groblju, a u blagom svjetlu, koje se inilo napola mjeseinom napola izmaglicom, nije se ulo
nita osim zapljuskivanja neke ribe. Instinktivno sam zastao pa onda kradomice stupio pred
sama posmina vrata, spreman uhvatiti se u kotac ako bi se pokazalo da su na djelu urotnici.
 XIII.

Mora da je majmun Yoshihide zbog mojeg ponaanja postao nestrpljiv. Tuno cvilei
kao da ga netko davi zalijetao se oko mojih nogu i onda se najednom uspeo na moja plea.
Instinktivno sam okrenuo glavu u stranu da ne bih bio ogreben, dok se majmun drao za
rukav moje haljine kako ne bi spuznuo na pod. Nehotice sam zateturao nekoliko koraaja
unazad i udario o posmina vrata. Nije mi preostalo ni aska za razmiljanje. Naglo sam
otvorio vrata i jurnuo u unutranji dio sobe neosvijetljen mjeseinom. Na svoje zaprepatenje
ugledao sam neku mladu enu koja je mahnito trala iz sobe kao da je bila oprugom odapeta.
U silini kojom je bjeala umalo da nije udarila o mene i u prostoru izvan sobe pala je na pod.
Ne bih mogao rei zato, ali tamo je kleknula i pogledala u moje lice, bez daha, drui
cijelim tijelom kao da jo uvijek vidi neto stravino.

Suvino je rei da je to bila Yoshihideova ki. No te je noi izgledala tako izvanredno

privlanom da mi se njezina pojava neizbrisivo urezala u sjeanje - kao da je to sada bilo
neko drugo bie. Oi su joj iskriavo blijetale, obrazi bili zarumenjeni. Njezina razderana
suknja i podsuknja dodavali su mladenakom cvijetu neodoljivu dra posve drukiju od drai
nevine djevojke kakva je ona bila. Je li to zaista bila slikareva ki, koja je u svakom pogledu
bila tako njena i skromna? Naslonivi se na vrata, gledao sam lijepu djevojku na mjeseini.
Najednom, zauvi uurbane koraaje nekog ovjeka koji je odlazio u mrak, upitao sam kao
da ga elim osloviti: Tko je to?

Djevojka, grizui usne, samo je tiho zanijekala glavom. inilo se da je duboko

zabrinuta.

Sagnuvi se, apnuo sam joj na uho: Tko je to bio? No ona je i opet zanijekala
glavom i nije odgovorila. Vrci onih kapaka bili su joj puni suza i grizla je usne ee no
ikad.

Zbog svoje priroene tuposti ne mogu razumjeti nita to nije jasno kao dan. Tako
sam, ne znajui to bih rekao, stao kao ukopan, kao da namjeravam sluati lupanje djevojina
srca. Svakako, nisam joj vie mogao postaviti nikakvo daljnje pitanje.
 Ne znam kako dugo sam tako ekao. Meutim, zatvorivi vrata koja sam bio otvorio,
pogledao sam unazad za djevojkom koja se, izgledalo je, malo pribrala od uzbuenja i rekao
to sam njenije mogao: Vrati se sada u svoju sobu.

Uznemiren nelagodom jer sam vidio neto to nisam trebao vidjeti i osjeajui se
posramljenim - nisam znao pred kim - poao sam natrag onamo odakle sam doao. No, nisam
uinio ni deset koraaj a kadli me netko straga plaho povukao za rub haljine. Zauen sam se
okrenuo. to mislite, tko je bio?

Bio je to majmun Yoshihide, ponavljajui naklone glavom da bi mi, dlanovima na

podu poput ovjeka, uz zveckanje svoga zlatnog zvonia, izrazio zahvalnost.
 XIV.

Dva tjedna kasnije, slikar Yoshihide doao je u dvorac Velikoga Kneza i zamolio ga
da ga on osobno primi.

Knez, kojemu je pristup obino bio teak, sa zadovoljstvom ga je primio naredivi da

mu ga odmah dovedu - vjerojatno stoga to je slikar bio u Kneevoj milosti iako je bio ovjek
skromnoga roda.

Slikar je, kao obino, nosio utu haljinu i mekanu kapu. Zlovoljnijeg izgleda nego
inae s potovanjem se prostre niice kad se pojavio Knez. Povremeno pridiui glavu
govorio je hrapavim glasom:

Ako bi zadovoljilo Vae Gospodstvo, izvijestio bih Vas o slici pakla na paravanu, o
kojem ste me poastili naredbom da ga naslikam. Toj sam se slici posvetio danju i nou i tek
to nisam dovrio djelo.

estitam! Drago mi je da to ujem. Meutim, glas Velikoga Kneza nije zvuao

uvjerljivo.

Ne, Gospodaru. estitke nisu na mjestu, ree Yoshihide spustivi glas kao da ga
mui nezadovoljstvo. Najveim je dijelom slika dovrena, ali ima neto to ne uspijevam
naslikati.

to? Postoji li ita to ti ne umije naslikati?

Jest, Gospodaru. U pravilu mogu naslikati sve to sam vidio. Inae, koliko god
nastojao, ne mogu naslikati tako da bih bio zadovoljan. To je isto kao da to nisam u stanju
naslikati.

Sada, kad slika pakao, misli li da to mora vidjeti, je li? Prezrivi osmijeh preleti
licem Velikoga Kneza.

Imate pravo, Gospodaru. Prije nekoliko godina kad se zbio onaj veliki poar, mogao
sam vlastitim oima gledati plamtei pakao buktee vatre. Stoga sam i uspio naslikati sliku
Boga sukljajuega plamena. Vaem je Gospodstvu ta slika poznata.
 A to je s razbojnicima? Nikada jo nisi vidio utamnienike, zar ne? Veliki je Knez
nastavljao pitanjem za pitanjem kao da je preuo to je Yoshihide rekao.

Vidio sam ljude vezane eljeznim lancima. Nacrtao sam detaljne slike ljudi to ih
mue zlokobne ptice. Ne bih se sloio da su mi nepoznati razbojnici izvrgnuti mukama i
zatoenici... Tu se Yoshihide sablasno naceri. Bio budan ili u snu, esto su mi dolazili na
oi. Gotovo svakog dana i noi mue me i zlostavljaju demoni s bikovom glavom, demoni s
glavom konja ili demoni s trima licima i est ruku, pljeskajui beumnim dlanovima i
otvarajui bezglasna usta. Nisu oni ti koje bih elio niti bi ih bio u stanju slikati.

Yoshihideove rijei mora da su veoma iznenadile Velikoga Kneza. Poto je na neko

vrijeme uperio uznemiren pogled u Yoshihideovo lice, Knez prezriva pogleda i namrtenih
obrva vikne: Pa to onda ne moe naslikati?
 XV.

elim naslikati raskonu plemiku koiju kako se rui kroz prostor, i to u samom
sreditu slike, ree Yoshihide i tada po prvi put upravi otri pogled ravno u Kneevo lice.

Jednom sam uo da je taj ovjek, kad bi stao govoriti o slikama, postao sulud. U
svakom sluaju, dok je tako zborio, u njegovim je oima bilo neega zastraujueg.

Dopustite mi da opiem koiju, nastavi slikar. U tom je vozilu, previjajui se u

agoniji muke, elegantna dvorska dama kojoj preko plea visi rasputena crna kosa. Davei se
u gustom crnom dimu, lice joj je okrenuto spram krova vrsto zatvorene koije. Oko koije
klepeui kljunovima oblijee dvadesetak ili vie zlokobnih ptica... O, kako da ikada
uzmognem naslikati takvu dvorsku damu u goruoj koiji?

Hm... a to?... Zaudo, Veliki je Knez, kao da je vrlo zadovoljan, poticao

Yoshihidea da nastavi.

O, ne mogu to naslikati, ree Yoshihide jo jednom beznadnim glasom dok su mu

podrhtavale crvene usnice. No najednom promijeni ponaanje i smrtno ozbiljan, odvanim i
otresitim glasom izree smion i grozniav zahtjev: Molim Vas, Gospodaru, spalite pred
mojim oima plemiku koiju i, ako je mogue...

Velikom se Knezu na trenutak smrai lice, no najednom prasne u grohotan smijeh.

Neka ti sve elje budu ispunjene, objavi Veliki Knez, glasom koji mu se napola
davio od smijeha. Ne brini, sve se moe.

Njegove su mi rijei u srcu izazvale uas. Moe biti da je to bio moj predosjeaj. U
svakom je sluaju ponaanje Velikoga Kneza u toj prilici bilo krajnje neobino, kao da je i
samo bilo zaraeno Yoshihideovim ludilom. Na rubu usana skupila mu se bijela pjenica, a
obrve su mu se divlje trzale.

Da, spalit u plemiku koiju. Zastavi, nastavio se stalno grohotom smijati. U

koiji e sjediti ena odjevena poput dvorske dame. Previjajui se usred smrtonosnih
plamenova i crnog dima, ena u koiji umrijet e u agoniji muke. Tvoja namjera da potrai
takav model za svoju sliku tvoja je zasluga, zasluga najveeg slikara u cijeloj zemlji.
Pohvaljujem te. Visoko te cijenim.

Na te rijei Velikog Kneza Yoshihide problijedi; cijelu je minutu pokuavao pokrenuti

usne, a onda poloi dlanove na strunjau poda kao da su mu oputeni svi miii i uljudno ree
tihim glasom da ga se jedva ulo: Gospodaru, beskrajno sam Vam zahvalan. To je
vjerojatno bilo stoga jer mu je pri rijeima Velikoga Kneza duhom ivo bljesnuo uas prizora
na koji je mislio. To je bilo jedini put u mom ivotu da sam pomislio kako je Yoshihide
spodoba vrijedna saaljenja.
 XVI.

Jedne noi, nekoliko dana kasnije, prema svojem obeanju, Veliki je Knez pozvao
Yoshihidea da u njegovoj nazonosti bude svjedokom paljenja koije. To se, meutim, nije
dogaalo na podruju dvorca Velikoga Kneza od Horikawe. Koija je bila spaljena pored
njegova ljetnikovca u breuljkastom predgrau to ga obino zovu Dvorcem kopnjenja
snijega, gdje je neko ivjela njegova sestra.

Taj je ljetnikovac ve dugo bio nenastanjen i prostrani su mu vrtovi bili zanemareni.

Tih su dana naokolo kolala brojna sablasna govorkanja o pokojnoj sestri Velikoga Kneza.
Neki su govorili da se za noi bez mjeseine moe vidjeti njezina grimizno obojena haljina
kakao lebdi du hodnika a da ne dotie pod. Nema sumnje da su takva govorkanja bila
nesuvisla nagaanja ljudi koji su uoili potpunu naputenost dvorca. No, u kolanju takvih
glasina i nema niega udnog jer je itavo susjedstvo ak i danju bilo tako osamljeno i
zaputeno da je, kad se smrailo, jo i ubor vode to je tekla kroz vrt dodavao tami ozraje
zlogukosti, a dralovi to su letjeli nad dvorcem za zvijezdanih su se noi prirodno doimali
kao zloslutne ptice.

Te je noi bila tama kao u rogu, bez mjeseine. Svjetlost baklji odavala je da je Veliki
Knez, odjeven u svijetlozeleno ruho i tamnoljubiasti ogrta, sjedio blizu verande. Sjedio je
prekrienih nogu na strunjai od trstike obrubljenoj bijelim brokatom. Ispred i iza njega, te
njemu slijeva i zdesna straarilo je, puno potovanja, pet-est samuraja. Jedan se od njih
izrazito isticao.

Nekoliko godina prije, za vrijeme bitaka u pokrajini Tohoku, jeo je ljudsko meso da bi
utaio glad. To mu je dalo takvu herkulsku snagu da je golim rukama mogao iupati rogove
ive srne. Bio je u oklopu i dostojanstveno stajao pod verandom, s vrhom korica svog maa
uperenim prema gore. Sumorna sablasnost tog prizora, bljetavog i mranog uz buktinje to
su pucketale na nonom vjetru, djelovala je tako da sam se udio jesam li ja to budan ili
sanjam.

Tada, kad je u vrt dovezena prekrasna koija da bi se isticala u tami, sa svojim

dugakim rudom privrenim o tijelo koije te zlatnim okovom i ukrasima to su blistali
poput zvijezda, osjetili smo da nas obuzima jeza iako je bilo proljee. Unutranjost koije bila
je zasrtrta tekim modrim zavjesama kojima su rubovi bili ukraeni reljefnim vezom, tako da
ne bismo umjeli rei to je bilo unutra. Oko koije paljivo je ekalo nekoliko slugu, svaki s
bukteom bakljom u ruci, borei se s dimom to je zapuhivao verandu.

Yoshihide je kleao na tlu nasuprot verandi, upravo ispred Kneza. Odjeven u

svijetloutu haljinu i s mekanom kapom na glavi izgledao je jo sitniji i priprostiji nego inae,
kao da je zakrljao pod pritiskom ozraja zvjezdanog neba. Slino odjeven ovjek to je
uao iza njega vjerojatno je bio njegov naunik. Kako su u mraku bili neto podalje, nisu im
se jasno ocrtavale ak ni boje odjee.
 XVII.

Bilo je blizu ponoi. Tama je obavijala lug i potok te se inilo kao da tiho oslukuje
disanje svih prisutnih. U meuvremenu je pirkanje blagog povjetarca prema nama zapuhivalo
miris ai goruih baklji. Veliki je Knez neko vrijeme utei motrio taj izuzetni prizor, a onda
je iskoraknuo i otro povikao: Yoshihide!

ini se da je Yoshihide neto odgovorio, no ono to mi je doprlo do uiju zvualo je

tek kao jecanje.

Danas u, kao to si zaelio, zapaliti koiju, ree Veliki Knez gledajui postrance na
svoje dvorjane. Primijetio sam kako je s njima izmijenio znaajan pogled. No, moe biti da
mi se to samo priinilo. Yoshihide je, ini se, s potovanjem podignuo glavu, no nije rekao
nita.

Kaem ti, pazi! To je koija u kojoj se obino vozim. Yoshihide, ti je poznaje, zar
ne? A sada, na tvoju u je elju zapaliti i tu, pred tvojim oima, otvorit u buktei pakao na
zemlji.

Knez je opet malo zastao i ponovno izmijenio znaajne poglede sa svojim

dvorjanicima pa nastavio nevoljkim glasom:

U koiji je ena-zloinac, vezana u lance. Kad koija bude zapaljena, siguran sam da
e joj meso biti ispeeno i kosti pougljene te da e se do smrti previjati u agoniji muke. Za
dovrenje svoje slike ne moe imati bolji model. Ne propusti joj vidjeti poput snijega bijelu
kou, eenu i paljenu plamenom. Motri paljivo kako joj crna kosa plee uvis u paklenom
iskrenju vatre.

Veliki Knez zatvori usta po trei put. Ne znam to mu je palo na um. Zatim, stresavi
pleima ree uz tihi smijeh: Prizor e biti prenesen iduim naratajima. A i ja u ga sada
ovdje motriti. Eto, podignite zavjese da Yoshihide vidi enu unutra.

Na njegovu zapovijed jedan od slugu, drei u ruci borovu baklju, velikim koracima
prie koiji i ispruivi slobodnu ruku hitro podigne zavjese. Buktee crveno svjetlo njegove
baklje divlje je poskakivalo uz umove pucketanja i u tren oka osvijetlilo malu unutranjost
koije bljetavom svjetlou, pokazujui na sjeditu enu okrutno vezanu lancima.

O, tko bi mogao a da je ne prepozna? Iako je bila odjevena u raskoni svileni kimono

oslikan cvjetovima trenje a zlatne su joj ukosnice sjajile i blistale u kosi to je rasputena
padala na plea, bilo je sasvim oito da je to bila Yoshihideova ki u svojem blagom
djevianskom liku, ljupka i draesna stava milostive poniznosti. Jedva sam se svladao da ne
kriknem.

Toga je trenutka samuraj koji mi je stajao nasuprot ustao i uperio otri pogled na
Yoshihidea, s rukom na drku svojega maa.

Zaprepaten, pogledao sama prema Yoshihideu koji je bio izbezumljen. Iako na

koljenima, u trenu je skoio na noge i, ispruivi ruke, nesvjesno pokuao jurnuti prema
koiji.

Meutim, kako je bio u tami, nisam mu mogao jasno razabrati lice. No, to je potrajalo
tek trenutak. Jer, njegovo lice, bijelo poput krede, najednom se ivo ocrtalo na sjeni noi, dok
mu je tijelo izgledalo kao da ga je neka nevidljiva ruka podigla uvis.

Upravo tada, na zapovijed Zapali! Velikoga Kneza, pljusak baklji to su ih sluge

bacile na koiju okupao ju je poplavom sablasnog svjetla te je planula u stup sukljajue vatre.
 XVIII.

Vatra je u trenu obavila cijelo tijelo koije. Onoga asa kad su se grimizne rese na
krovu, raspirene iznenadnim zapusima vjetra, uzvitlale uvis, mase dima suknule su u
spiralama put nonoga mraka, a pobjenjele iskre plamena plesale su zrakom tako da su
zavjese od bambusovih prutia, privjesci s obiju strana koije i metalni okov na krovu
buknuli mnotvom plamenih kugli i iknuli spram neba. Svijetle boje jezika podivljalih
plamenova to su sukljali put neba inili su se poput boanske vatre to se upinje kako bi se
probila iz nebeskoga svoda koji je pao na zemlju. Tren prije zamalo da nisam kriknuo, no
sada sam bio tako osupnut i zanijemio, irom otvorenih ustiju, da nisam mogao uiniti nita
drugo do li omamljen promatrati taj uasni prizor. A to se tie oca, Yoshihidea...

Jo se i sada prisjeam kako je tog trenutka izgledao slikar. Ne mogavi se

suspregnuti, pokuao je jurnuti prema koiji. No, u trenutku kad je poar buknuo, zaustavio
se i s ispruenim rukama, kao da je magnetiziran, upro silno otar pogled u plamtee tijelo
koije ne bi li prodro kroz vatrene pramenove i gusti dim to su obavijali cijelu koiju. U
poplavi svjetlosti to mu je umivala cijelo tijelo, njegovo mu se runo naborano lice jasno
ocrtavalo sve do samoga vrka brade.

iroko razrogaene oi, deformirane usne i podrhtavanje obraza to su se stalno trzali

bili su vidljivi izraz mjeavine uasa, boli i zaprepatenja to su mu se gomilali u dui.
Bolnije i tjeskobnije lice ne bi mogao pokazati ni razbojnik u oekivanju da mu odsijeku
glavu ni gnjusni zloinac koga su odvukli do sudakog prijestolja boga Yame. Vidjevi
takvog Yoshihidea ak je i samuraj herojske snage bio zgranut i sa strahopoitanjem gledao u
lice Velikoga Kneza.

Veliki Knez, meutim, grevito grizui usne, usmjerio je pogled na koiju i

povremeno bi se opako nacerio. Unutar koije - o, kako bih ikada mogao smoi srca ili
hrabrosti potanko vam opisati kako sam vidio djevojku u koiji. Njezina kosa, draesno lice
koje je, dok ga je davio dim, palo nauznak, njezina dugaka zamamna kosa to se rasula dok
je uzalud pokuavala odvratiti vatru koja se irila, njezin lijepi, raskoni kimono oslikan
motivima cvjetova trenje to se u trenu pretvorio u buktei plamen - kakav je sve to okrutan
prizor stvorilo! S vremena na vrijeme zapuhnuo bi udar vjetra i skrenuo dim na drugu stranu,
a kad su iskre vatre sunule poput zlatne praine, onesvijestila se u takvim grevima agonije da
se inilo kako bi i lanci kojima je vezana mogli puknuti. Nadasve, to okrutno muenje koje
nam je dovelo na oi stravinu stvarnost iz samoga pakla izazvalo je u srcima svih nazonih,
ukljuivi i samuraje, jezu to zgruava krv te nam se i kosa na glavi nakostrijeila.

Tada smo jo jednom pomislili da je kroz vrke stabala zastenjao pononi vjetar.
Jedva je um vjetra zaao u tamno nebo - nitko nije znao - kadli je neto crno odskoilo poput
lopte a da nije taknulo tlo, proletjelo zrakom i tresnulo ravno s krova dvorca u divlje
plamteu koiju. Usred spaljene grimizne drvene reetke to se raspadala, to je neto
obujmilo ruke oko iskrivljenih plea djevojke i istisnulo iz zavjesa crnog dima dug i otar
krik silne boli, kao da se dere svila, a zatim jo dva-tri uzastopna jecaja.

Nehotice, svi smo uzbueno jauknuli. To to se vrsto dralo za plea mrtve djevojke,
ispred crvenog zastora bukteega plamena, bio je majmun s nadimkom Yoshihide iz dvorca
Horikawe.
 XIX.

No, majmuna smo mogli vidjeti tek nekoliko sekundi. U asu kad su iskre briznule u
no poput tisua rasutih zvijezda, djevojka je zajedno s majmunom potonula na dno
uskovitlanog dima. Nakon toga usred vrta nije se vie moglo vidjeti nita osim buktee koije
to je grozno huila. Moda bi plameni stup bio bolji izraz za opis bijesnog kovitlaca vatre
to je suknuo u tamno zvjezdano nebo.

Ispred plamenog stupa utei je stajao Yoshihide, prikovan za tlo. Kakvu li je udesnu
promjenu doivio! Tajnovito zraenje, neka vrsta blaene ekstaze ukazala se na licu
Yoshihidea koji je do pred minutu bio u agoniji paklenske muke. Ruke su mu bile vrsto
prekriene na grudima kao da je zaboravio kako se nalazi u nazonosti Velikog Kneza. Oi
mu vie nisu izgledale kao da zrcale sliku samrtne muke njegove keri. inilo se da mu oi
neopisivo uivaju u ljepoti boje plamena i u obliku ene to se previjala u svojoj posljednjoj
uasnoj patnji.

udo nije bilo ogranieno na njegov ekstatini ushit kojim je promatrao smrtnu
agoniju svoje ljubljene keri. Yoshihide je toga trenutka odavao neto to nije bilo ljudsko,
neko onakvo tajnovito dostojanstvo poput gnjeva Kralja Lava to ga moete vidjeti u
snovima. A moda smo mi to samo umiljali. No, u naim su se oima ak i jata nonih ptica
koje su uplaene neoekivanom vatrom kriale i buale naokolo, izgledala kao da plaho lete
oko Yoshihideove mekane kape. ak su se i oi bezdunih ptica inile kao da su svjesne
tajnovitog dostojanstva to je poput aureole blistalo nad njegovom glavom.

ak su nam i ptice tako izgledale. Mnogo vie drhtali smo iznutra, suspregnuta daha,
gledajui netremice Yoshihidea, dok nam je srcima ovladalo takvo strahopoitanje i divljenje
kao da na nekom obredu gledamo otkrivanje nove budistike slike. Vatra i dim gorue koije
koji su se naokolo proirili uz zaglunu buku i Yoshihide koji je tamo uz taj prizor stajao
zaaran i skamenjen, nadahnuli su nam uasnuta srca na trenutak nekim neopisivim
divljenjem i sveanou. Meutim, Veliki Knez, muen uasom prizora, bio je blijed,
modrosive boje i izgledao poput nekog drugog bia. Dok mu se u ustima skupljala pjena
zijevao je poput edne ivotinje, vrsto zgrabivi zgrenim akama nabore svoje ljubiaste
haljine na koljenima.
 XX.

Glas o paljenju koije Velikog Kneza proirio se nadaleko i nairoko - samo nebo zna
tko ga je pokrenuo. Prvo i najvanije pitanje koje bi se prirodno postavilo bilo bi: to je
navelo Velikog Kneza da do smrti spali Yoshihideovu ker. O tom se navodilo nekoliko
slutnji. Najvei je broj ljudi prihvatio govorkanje kako mu je motiv bila osveta za svoju
prezrenu ljubav. No, stvarna namjera mora da mu je bio plan da kazni i ispravi izopaenost
Yoshihidea koji je toliko udio oslikati paravan makar to ukljuivalo paljenje raskone koije
uz rtvu ljudskoga ivota. To sam uo iz ustiju samoga Velikog Kneza.

Kako je Yoshihide strasno elio oslikati paravan ak u onom samom trenutku kad je
vidio da mu vlastita ki pred njegovim oima izgara do smrti, neki su ga psovali kako je sam
vrag u ljudskoj spodobi koji nije oklijevao za volju svoje umjetnosti rtvovati oinsku ljubav.
Takvo je gledanje uporno podravao opat od Yokawe, koji je obiavao govoriti kako e
ovjek, bez obzira koliko bio uspjean u nekoj grani umjetnosti, biti osuen na pakao ukoliko
nije obdaren s pet osnovnih konfucijanskih vrlina: dobrohotnou, pravednou, pristojnou,
mudrou i vjernou.

Mjesec dana kasnije, kad je dovrio Paravan pakla, Yoshihide ga je odmah odnio u
dvorac i s dubokim potovanjem predao Velikom Knezu. Opat, koji se tamo bio zatekao,
isprva ga je ljutito pogledavao namrgoena lica. Meutim, kad je paravan bio rasklopljen,
Veliki sveenik mora da je bio oinut istinskim prizorima paklenih uasa, olujama bukteeg
plamena to su iz ponora pakla dopirale do svoda nebeskog.

Izvanredno! povie opat nehotice, nesvjesno se lupivi dlanom o koljeno. Jo se i

sada sjeam kako je taj njegov usklik izazvao usiljeni osmijeh na licu Velikog Kneza.

Od toga vremena jedva da je jo itko - bar unutar dvorca - rekao ita runo o slikaru
jer, kako god to udno bilo, nitko, ukljuivi one koji su najvie mrzili Yoshihidea, nije
mogao pogledati sliku na paravanu a da ne bude oinut njezinom tajnovitom sveanou ili da
ne bude pod snanim dojmom sablasne stvarnosti uasnih muka u goruem paklu. Meutim,
u to je vrijeme Yoshihide ve bio mrtav.
 U noi koja je uslijedila kad je zavrio svoju slikanju na paravanu, objesio se o ue
prebaeno preko stropne grede svoje sobe. Yoshihide, koji je nadivio preranu smrt svoje
keri jedinice, nije u srcu vie naao smisla da dalje ivi na ovome svijetu.

Tijelo mu je pokopano u kutu ruevina njegove kue. Meutim, tijekom desetljea

vjetar i kia isprali su natpis na grobnom kamenu njegova posljednjeg poivalita, a
mahovina ga je prekrila i odnijela u zaborav.
 BILJEKA NEKOM STAROM PRIJATELJU
(Akutagawino oprotajno pismo)

KAO to Regnier pokazuje u jednoj od svojih kratkih pria, vjerojatno nitko tko
pokuava poiniti samoubojstvo nije potpuno svjestan motiva koji su obino previe
kompleksni. Bar je u mojem sluaju ono potaknuto nekim neodreenim osjeajem tjeskobe u
pogledu moje vlastite budunosti.

Tijekom priblino posljednjih dviju godina razmiljao sam jedino o smrti, i s

posebnim sam zanimanjem itao jedan znaajan izvjetaj o procesu umiranja. Dok je autor
opisivao apstraktan nain, ja u biti konkretan koliko mogu, ak dotle da to zvui nehumano.
Ovdje me dunost obavezuje da budem poten. to se tie mojega neodreenog osjeaja
tjeskobe u pogledu vlastite budunosti, mislim da sam sve to ralanjivao u ivotu lude, osim
jednog drutvenog imbenika, naime sjene feudalizma prebaene preko mojeg ivota. To sam
izostavio namjerno, nipoto siguran da bih zaista mogao razjasniti drutveni kontekst u kojem
sam ivio.

Kad sam se jednom odluio na samoubojstvo (ne smatram ga grijehom kao to to ine
Zapadnjaci), razmatrao sam najmanje bolne naine kako bih ga proveo. Tako sam iskljuio
vjeanje, strijeljanje, skakanje te druge oblike samoubojstva, i to iz estetskih i praktinih
razloga. inilo se da je upotreba otrova moda nain koji najbolje zadovoljava. to se tie
mjesta, to je trebala biti moja vlastita kua, kakve god bile popratne neugodnosti za preivjeli
dio moje obitelji. Pomiljao sam i, kao to su to uinili Kleist i Racine, na neko drutvo,
recimo ljubavnice ili prijatelja, no, kako sam uskoro razvio povjerenje u sebe, odluio sam
krenuti sam. A posljednja stvar koju sam trebao odvagnuti bila je kako osigurati provedbu bez
znanja svoje obitelji. Nakon nekoliko mjeseci priprave konano sam bio siguran da je to
mogue.

Mi, ljudska bia, kako smo ivotinje-ljudi, dijelimo ivotinjski strah od smrti.
Takozvana vitalnost samo je drugo ime za ivotinjsku snagu. Ja sam sam jedna od tih
ivotinja-ljudi. A ta se ivotinjska snaga, ini se, postupno istoila iz mojega sustava, sudei
po injenici da mi je preostalo malo elje za hranom ili enama.

ivot u kojemu se sada nalazim jest ivot oboljelih ivaca, bistar poput leda. Takva
nam dobrovoljna smrt mora pruiti mir, ako ve ne sreu. Sada, kad sam spreman, nalazim da
je priroda ljepa nego ikad, kako god to moglo paradoksalno zvuati. Vidio sam, ljubio i
razumio vie od drugih. U tome bar imam neku mjeru zadovoljstva, usprkos boli koju sam do
sada morao podnositi.

P.S. itajui o ivotu Empedokla, osjetio sam koliko je stara ta elja da ovjek od
sebe uini boga. Ovo pismo, koliko sam ja toga svjestan, nipoto ne tei tome. Naprotiv, ja
sebe smatram jednim od najobinijih ljudi. Moe se prisjetiti onih dana od prije dvadeset
godina kad smo pod stablima lipe, raspravljali o Empedoklu na Etni. U to sam vrijeme i ja
bio jedan od onih koji od sebe ele stvoriti boga.