BALTOSLAVENSKI JEZICI

tvijskom, zanimljivo, katoliki katekizam (Catechismus Catholico-

rum) iz 1585. (objavljeno u Vilniusu) koji je s njemakoga preveo E.
Tolgsdorff. Smo godinu dana poslije, 1586., izlazi u Knigsbergu
i luteranski latvijski katekizam. G. Macelius (1583-1654) pie prvi
rjenik i prirunik letonskoga, a prva gramatika potjee iz 1644.
godine (Manductio ad linguam lettonicam J. G. Rehehusena). U
razdoblju 1685-1694. je objavljen i prijevod Biblije Ernsta Glcka.
Ostali istonobaltijski jezici ovamo ubrajamo izumrle zemgalski
(emigalski) i selonijski (selonski).

ZEMGALSKI (emigalski)
Govorio se je na sjeveru Litve. Njih su takoer u 13. stoljeu poko-
rili Teutonci. Zemgalski je dijelio dosta izoglosa s latvijskim i kur-
skim. Nije nam ostavio nikakvih zapisa pa se saznanja o njemu
osnivaju na onomastici.

SELONSKI (selonijski, selijski)

Govorio se je na dananjoj granici Litve i Latvije, u sjeveroistonoj
Litvi i jugoistonoj Latviji. U 14. ga je stoljeu nestalo kada su Se-
lonci/Seli asimilirani u litavskoj dravi. Nema tragova osim ono-
mastikih, ali je jasno da je dijelio dosta izoglosa s latvijskim.

SLAVENSKI JEZICI

JUNOSLAVENSKI JEZICI
STAROSLAVENSKI (STAROCRKVENOSLAVENSKI)
32 Staroslavenski je najstariji knjievni slavenski jezik i prvi
knjievni jezik gotovo svih slavenskih naroda. Ne smije ga se br-
kati s praslavenskim, staroslavenski nije predak svih slavenskih
jezika nego smo najstariji posvjedoeni slavenski jezik koji je u
prvo doba, kada su svi slavenski dijalekti/jezici jo bili jako sli-
ni i posve razumljivi, sluio kao knjievni jezik za vie slavenskih
naroda. Staroslavenski je jezik nainjen na osnovi narodnoga sla-
venskoga govora iz okolice Soluna (dakle jednoga staromakedon-

101
 PREGLED INDOEUROPSKIH JEZIKA

skoga govora92) iz druge polovice 9. stoljea. Taj su jezik kao osno-

vu za opeslavenski knjievni jezik uzeli braa Konstantin iril i
Metod, Grci iz Soluna, kojima je dat zadatak da odu meu Slave-
ne i uspostave za potrebe Crkve slavenski knjievni jezik, to su
oni i uinili uzevi njima najblii slavenski govor govor Slaven
iz okolice Soluna. Kako su tada svi slavenski jezici bili jako bliski,
svi su Slaveni lako mogli razumjeti taj jezik. Staroslavenskomu je
dakle osnovica junoslavenska, makedonska, a nadgradnja je op-
eslavenska93. Konstantin je radi potrebe zapisivanja slavenskih
glasova izmislio 863. i posebno pismo glagoljicu, iji su znakovi
porijeklom, unato raznoraznim teorijama94, izgleda ipak uglav-
nom smo stilizirani znakovi grkoga alfabeta. Poslije se je u Bu-
garskoj spontano iz grkoga alfabeta razvilo novo slavensko pismo
irilica, koja je na istoku potisnula glagoljicu. Slavenski su jezici
na zapadu pak preuzeli latinicu.
Staroslavenski zapravo nije toliko pravi jezik koliko korpus teksto-
va. Kanonskim se stsl. tekstovima smatraju: na glagoljici Kijev-
ski listii (najstariji spomenik, pisan arhainom oblom glagoljicom
na prostoru Blatnoga jezera u Panoniji prije dolaska Maara95),
Zografsko evanelje, Marijinsko evanelje, Assemanijev evaneli-
star, Sinajski psaltir, Sinajski molitvenik, Kloev glagolja (iz 11.
st., pisan u Hrvatskoj), Bojanski palimpsest, Makedonski listii;
na irilici Savina knjiga, Suprasaljski zbornik, Eninski apostol,
fragmenti Listii Undoljskoga, Hilandarski odlomci, Zografski
listii, Listii Iljinskoga, Hilferdingov listi, Psaltir Slucki te po
nekima i Ostromirovo evanelje. Kasniji tekstovi na staroslaven-
skom imaju sve vie mjesnih osobina, sluajno (to su staroslaven-
ske redakcije) ili namjerno (u tom se sluaju zovu recenzije). Mogu
se razlikovati tri faze staroslavenskoga: 1) prastaro(crkveno)sla-
venski (862-885), 2) staro(crkveno)slavenski 10/11. stoljee (je-
zik stsl. kanona), 3) crkvenoslavenski jezik redakcijskih teksto-
va od 12. st. nadalje.

92
Neki vie vole rei da je to jedan starobugarski govor, a na njemakom se govornom
podruju staroslavenski (u nas jo zvan i starocrkvenoslavenski ili crkvenoslavenski to
pak ne mora biti isto to i staroslavenski jer se crkvenoslavenskim moe zvati kasniji, ne-
jedinstveni crkveni jezik razliitih slavenskih naroda nastao na osnovi staroslavenskoga
jezika s utjecajem pojedinih slavenskih jezika) katkada i zove starobugarskim.
93
To je i zato to su iril i Metod namjerno htjeli stvoriti opeslavenski knjievni jezik,
a i zato to se je stsl. upotrebljavao irom slavenskoga svijeta pa nije mogao ostati ograni-
en smo na jezine crte polaznoga slavenskoga, makedonskoga, idioma na osnovi kojega
je nainjen.
94
Vidi npr. Hamm 1970: 50-53 ili Damjanovi 2005: 30-35.
95
Jezik je Kijevskih listia panonski slavenski prijelazan slavenski dijalekat izmeu
hrvatskoga i slovakoga koji je izumro nakon dolaska Maara u Panoniju.

102
 BALTOSLAVENSKI JEZICI

SLOVENSKI JEZIK
Slovenski je danas slubeni jezik Slovenije. Govori se jo i u su-
sjednim dijelovima Italije i Austrije gdje ivi slovenska autohtona
manjina (ostatci Slavena koji su se ondje naselili jo u 7. st.). Prije
se slovenski ondje jo i ire govorio (Slaveni su neko naseljavali
itavu istonu Austriju to je jasno vidljivo po brojnim slavenskim
toponimima).
Najstariji su spomenik slovenskoga tzv. Briinski spomenici ili
Freisinki listii naeni u Freisingu kraj Mnchena. Oni potjeu
izmeu 975. i 1025. godine i to je zapravo zapis jednoga danas izu-
mrloga slavenskoga dijalekta bliskoga slovenskomu (danas se na
tom podruju u Austriji gdje je to pisano vie ne govori slavenski).
Oni su pisani latinicom slabo prilagoenom slavenskomu (tim vie
to ih je izgleda pisao Nijemac kojemu je neki Slaven diktirao). Ne
valja svrstavati taj spomenik meu stsl. spomenike.

SREDNJOJUNOSLAVENSKI
Srednjojunoslavenski96 je neutralan naziv koji obuhvaa kom-
pleks hrvatskoga, srpskoga, bonjakoga (bosanskoga) i crnogor-
skoga standardnoga jezika. Dijalektoloki gledano on obuhvaa a-
kavsko, kajkavsko, tokavsko i torlako narjeje. Strukturalno gle-
dano, svako od njih moe biti smatrano i posebnim jezikom iako su
i ta narjeja u odreenoj mjeri znanstveni konstrukti. Teko je go-
voriti primjerice o jedinstvenom akavskom s obzirom na to da se
junoakavski govori (koji su usko povezani sa zapadnotokavskim
nizom starih i novih izoglosa) prilino razlikuju od sjevernoakav-
skih govora (koji pak imaju neke stare izoglose koje ga veu s kaj-
kavskim i slovenskim). Kajkavski, shodno svojemu poloaju, dijeli
mnoge osobine ne smo s akavskim i sa tokavskim nego i sa slo-
venskim govorima. Jedinstvo je tokavskoga danas smo prividno,
ono je nastalo naknadno raseljavanjem i mijeanjem starih dija-
lekata nakon provale Turaka na ove prostore. Prije velikih migra-
cija, postojale su dvije razliite varijante tokavskoga: zapadnoto-
kavski, sliniji kajkavskomu i akavskomu, s kojima je inio dija-
lekatni kontinuum i s kojima dijeli neke stare izoglose, te istono-
tokavski, sliniji torlakomu. Poslije su seoba izazvanih turskim
dolaskom te razlike uvelike zatrte. Veina je zapadnih hrvatskih
tokavskih dijalekata danas uglavnom, vie ili manje, zapadnoto-
96
Autor je ovoga naziva Dalibor Brozovi (1928), jedan od najveih hrvatskih kroatista
20. stoljea.

103
 PREGLED INDOEUROPSKIH JEZIKA

kavskoga porijekla. Termin srednjojunoslavenski valja shvatiti

uvjetno jer nee biti da se svi njegovi dijelovi mogu smatrati jednim
dijasistemom, a takoer je sasvim sigurno da nikada nije posto-
jao kakav prasrednjojunoslavenski (kao ni prahrvatski97).

HRVATSKI
Najstariji zapisi na hrvatskom jeziku, pisani glagoljicom, potjeu
iz 11. stoljea (Plominski natpis, Krki natpis, Valunska ploa).
Oko godine je 1100. nastala i uvena Baanska ploa. Hrvati is-
prva piu trima pismima glagoljicom, zapadnom irilicom i lati-
nicom, a piu i na svim svojim narjejima isprva akavski i to-
kavski, a zatim neto poslije i kajkavski. U 17. se stoljeu akavski
prestaje rabiti kao knjievni jezik u korist tokavskoga, a u 19. je
stoljeu konano uzet tokavski kao osnovica standardnoga jezi-
ka. tokavski je za standard bio uzet zbog svoje proirenosti, zbog
toga to se ve neko vrijeme bio upotrebljavao kao svojevrsna knji-
evna koine (pa su ga tako akavci ve prije preuzeli kao knjiev-
ni, a neki su kajkavci, uz kajkavski, pisali primjerice i tokavski),
a i, to se ne smije nikako zanemariti, zbog velika utjecaja dubro-
vake knjievnosti (Dubrovnik je jedan od najvanijih razloga to
je kao standardan uzet ijekavski izgovor). Danas je hrvatski, una-
to tomu to mu je osnovica, kao i drugim srednjojunoslavenskim
standardnim jezicima, novotokavska, nesumnjivo zaseban stan-
dardni jezik. Hrvatski se pie latinicom, ija se hrvatska varijanta
zove gajica (po Ljudevitu Gaju), a ime se hrvatski uklapa u broj-
ne, preteno slavenske, srednjoeuropske jezike koji se slino piu
(hrvatski, slovenski, eki, slovaki, litavski svi primjerice imaju
znakove , , )98.
SRPSKI
Srbi su sve do 19. stoljea pisali tzv. slavjanosrpskim jezikom na-
stalim od starocrkvenoslavenskoga, s utjecajima narodnoga govo-
ra, a poslije i velikim utjecajem ruskoga. Tek od 19. st., s pojavom
Dositeja Obradovia i Vuka Karadia, poinju pisati narodnim
jezikom (slubeno je srpski na osnovici narodnih govora kao knji-
evni jezik priznat 1868. godine). Od kraja 19. do kraja 20. stolje-
97
Potpisnik ovih redaka ne vjeruje ni u praakavski ni u prakajkavski dakako. Ne-
mogue je primjerice sve akavske govore izvesti iz jednoga meuprajezika. Traimo li
zajedniki prajezik, moramo rekonstruirati praslavenski (odnosnu neku kasniju fazu op-
eslavenskoga).
98
Dotine je znakove Gaj uzeo iz ekoga, dok je uzeto iz poljskoga, a  je, zanimljivo,
uzeto prema islandskom pravopisu.

104
 BALTOSLAVENSKI JEZICI

a traje tenja pribliavanja srpskoga i hrvatskoga jezika (u kojoj

su se sa srpske strane krile velikosrpske ideje), ali t ideja nikada
nije mogla biti provedena do kraja iako su katkad sredstva bila po-
prilino nasilna, a standardni jezici nikad nisu bili isti.

BONJAKI I CRNOGORSKI
Bonjaki99 i crnogorski su najmlai slavenski standardni jezici
koji se razvijaju tek nakon 1990. godine. Bonjaki ve ima svoju
gramatiku, pravopis i rjenik, a Bonjaci (Muslimani) ga prihva-
aju kao svoj jezik, dok je crnogorski jo u povojima i bori se za svoj
status u Crnoj Gori.
BUGARSKI
Bugarski i makedonski pripadaju u tzv. istone junoslavenske go-
vore. Genetsko-dijalektoloki gledano, bugarski su i makedonski
isti jezik. I bugarski su i makedonski pretrpjeli jako velike promje-
ne pod utjecajem balkanskoga jezinoga saveza i danas su najne-
slavenskiji slavenski jezici (izgubili su sklonidbu, razvili su postpo-
zitivne lanove itd.). U 19. je stoljeu, kada nakon osamostaljivanja
tek poinje pravi razvoj bugarskoga standarda, na standardizaciju
bugarskoga dosta djelovao ruski (leksiki, pravopisno itd.).

MAKEDONSKI
Standardni makedonski postoji tek od 1945. godine i tek se otada
makedonski smatra posebnim slavenskim jezikom (prije se o nje-
mu govorilo kao o dijelu bugarskoga). Makedonci su kao osnovu
svojega standarda uzeli zapadnomakedonski dijalekat, dakako, da
bi bio to razliitiji od bugarskoga. Pie se irilicom bliskom srp-
skoj, za razliku od bugarske irilice koja je u nekim pogledima bli-
ska ruskoj. Otac je makedonskoga standarda Blae Koneski.

ISTONOSLAVENSKI JEZICI
STARORUSKI
33 Staroruskim zovemo knjievni jezik stare ruske drave, Ki-
jevske Rusije, od 10/11. do 14. st., kao i govorni jezik toga doba100.
99
Smi ga Bonjaci/Muslimani nazivaju bosanskim jezikom.
100
Staroruski ne valja mijeati sa staroslavenskim i ruskom redakcijom staroslaven-
skoga, takoer u upotrebi u staroj Rusiji.

105
 PREGLED INDOEUROPSKIH JEZIKA

Od njegovih spomenika moemo spomenuti npr. spjev Slovo o vojni

Igorevoj (kraj 12. st.) i zakonik Pravda (na ove je svjetovne teksto-
ve stsl. malo utjecao101). Kada se raspala jedinstvena ruska dra-
va, pod naletima Mongol i Tatar u 13. stoljeu i jaanjem moi i
irenjem Litve i Poljske, jedinstveni se istonoslavenski jezik, sta-
roruski, poeo razliito razvijati i tako su od njega nastala 3 su-
vremena istonoslavenska jezika ruski, bjeloruski i ukrajinski.
Valja rei da je i ova podjela iskljuivo podjela na standardne jezi-
ke jer je genetsko-dijalektoloki gledano itav istonoslavenski te-
ritorij podruje smo jednoga jezika.

SJEVEROZAPADNI RUSKI (NOVGORODSKI RUSKI)

Sjeverozapadni ruski je stari istonoslavenski dijalekat odnosno
jezik koji se je govorio na sjeverozapadu dananje Rusije, oko No-
vgoroda (juno od Petrograda) i koji je danas izumro. Ti su se
sjeverozapadni dijalekti razlikovali po nekim osobinama od svih
ostalih slavenskih jezika (npr. neprovoenjem tj. drugaijim pro-
voenjem inae opeslavenske 2. palatalizacije te udnim nastav-
kom -e u N. jd. o-osnova ega nema nigdje drugdje). Iz novgorod-
skoga nam je podruja ouvano dosta natpisa na tom jeziku pisa-
nih irilicom na brezovoj kori. Ti natpisi odraavaju isti narodni
jezik iz 12/13. st. (bez utjecaja stsl.). Poslije su te dijalekte poti-
snuli normalni ruski dijalekti tako da su danas od starih sje-
verozapadnih dijalekata preostali u tamonjim ruskim jezicima
smo neki ostatci.

RUSKI
Ruski se razvija kao jedan odvjetak staroruskoga nakon 14. sto-
ljea. Danas je on slubeni jezik Rusije, a govori se i u svim dru-
gim dravama bivega SSSR-a. Na ruski je standardni jezik dosta
utjecao staroslavenski, slubeni jezik ruske pravoslavne crkve, vi-
e nego na ijedan drugi slavenski jezik. Tako danas u ruskom na-
lazimo dosta stsl. posuenica, usporedno s domaim ruskim rije-
ima.
Ruski se dijeli na tri dijalekta sjeverni, srednji i juni. Osnova je
standardnoga ruskoga srednjoruski dijalekat Moskve.

101
Na stsl. su zapravo pisani, ali s utjecajima strus., odnosno u strus. redakciji, npr.
Ostromirovo evanelje iz 1056-7, Arhangelsko evanelje iz 1092, udovski psalterij z 12.
st. itd.

106
 BALTOSLAVENSKI JEZICI

BJELORUSKI
Kao i ruski i ukrajinski, razvio se je iz staroruskoga. Danas je
slubeni jezik u Bjelorusiji uz ruski (ruski kao standardni jezik
pretee). Sliniji je ruskomu od ukrajinskoga, a sociolingvistika
je situacija s uporabom bjeloruskoga i ruskoga jezika u javnosti,
kao i u Ukrajini, krajnje sloena. Kao i ukrajinski, i bjeloruski je u
povijesti pretrpio znatan poljski utjecaj.
Bjeloruski je izmeu 14. i 16. stoljea bio i slubeni jezik Velike
Kneevine Litve u sastavu koje su Bjelorusi ivjeli. U razdoblju
1517-1519. je izila Biblija na bjeloruskom. Pisanje su na bjeloru-
skom prvo krajem 17. st. zabranili Poljaci, a stoljee poslije i Rusi.

UKRAJINSKI
Kao i ruski i bjeloruski, razvija se iz staroruskoga nakon 14. st.
Danas je uz ruski slubeni jezik Ukrajine (kao i u Bjelorusiji, so-
ciolingvistika je situacija ondje jako komplicirana). Ukrajinski se
govori na podruju sredita stare Kijevske Rusije pa bi se i staro-
ruski s punim pravom mogao zvati i staroukrajinski102.
Ukrajinski dugo bijae smo jezikom niih slojeva (plemstvo je go-
vorilo poljski ili ruski), a knjievnost se u pravom smislu javlja tek
od 18. st. Ruski je car Petar I. 1720. zabranio tiskanje ukrajinskih
knjiga. Knjige se na ukrajinskom opet izdaju, a jezik razvija tek od
kraja 19. stoljea. Ukrajinski se je standard razvio na osnovi jugo-
istonih dijalekata (pogotovu kijevskoga govora). Danas se ukra-
jinski govori vie na zapadu Ukrajine, dok prema istoku prevlada-
va ruski.

RUSINSKI
Rusinski je jezik Rusin, manjinskoga naroda koji ivi u Slova-
koj, Poljskoj, Ukrajini, Rumunjskoj, Vojvodini, Hrvatskoj itd. Ru-
sinski je, prema svemu sudei, poseban istonoslavenski jezik
premda ga neki svrstavaju u zapadnoslavenske jezike, a drugi me-
u ukrajinske dijalekte. Rusini su grkokatolici, a jezik im se pie
irilicom te je dosta dijalekatski ralanjen, pri em u nekim dija-
lektima prevladavaju istonoslavenski, a u drugima zapadnosla-
venski elementi.

102
Osim toga, taj je jezik i jezino zapravo blii dananjemu ukrajinskomu nego rusko-
mu.

107
 PREGLED INDOEUROPSKIH JEZIKA

ZAPADNOSLAVENSKI JEZICI
Zapadnoslavenski jezici mogu se podijeliti na tri skupine: na le-
hitske jezike (poljski, kaupski te izumrli slovinski, polapski i po-
meranski), na luiki (gornjoluiki i donjoluiki) i na eko-slo-
vaku skupinu.
EKI
34 Najstariji su eki spomenici iz 12/13. stoljea (Ostrowska
pjesma). Isprva su pisali, kao i drugi slavenski narodi, na starosla-
venskom (neki stsl. tekstovi pokazuju eke utjecaje). eki se ve
u 15. st. razvija kao jezik visoke kulture noen husitskim refor-
mama. Zatim ga potiskuje njemaki, da bi se od doba prosvjetitelj-
stva krajem 18. st. ponovno poeo uzdizati. Danas je slubeni jezik
eke. ini dijalekatni kontinuum sa slovakim. Veliki su dijelo-
vi eke naknadno, nakon II. svjetskoga rata i protjerivanja Ni-
jemaca, naseljeni esima. Ondje se govore novi mijeani dijalek-
ti (Sudeti, podruje na granici s Poljskom itd.). Standardnomu su
ekomu osnova srednjoeki govori, pogotovu govor Praga. Vano
je napomenuti da se knjievni eki jezik bitno razlikuje od sveop-
ega ekoga govornoga jezika (obecn etina). eki je pravopis,
koji potjee jo iz husitskoga razdoblja, bitno utjecao na pravopise
drugih jezika, neposredno ili posredno (slovaki, hrvatski, sloven-
ski, litavski, latvijski).
SLOVAKI
Najstariji su slovaki tekstovi tek iz 15. stoljea. Od 14. do 18. sto-
ljea Slovaci kao knjievni jezik uglavnom rabe eki (za vjerske
potrebe) ili latinski. Kako je Slovaka bila stalno pod Ugarskom,
knjievni se slovaki razvija tek od kraja 18. st. Kao osnova je slo-
vakoga standardnoga jezika u 19. st. uzet srednjoslovaki zato
to je najrazliitiji od ekoga (knjievni se je jezik u 18. i 19. st.
bio pokuavao izgraditi i na osnovi zapadnoslovakoga dijalekta,
no 1851. je pobijedio knjievni jezik na osnovi srednjoslovakoga).
Zapadni su slovaki govori jako bliski ekomu, a istoni poljsko-
mu i ukrajinskomu.

GORNJOLUIKI I DONJOLUIKI (LUIKOSRPSKI103)

Slavenski su se jezici neko govorili na puno veem prostoru, me-
u ostalim i u dananjoj istonoj Njemakoj. Za razliku od polap-
103
Osim istoga imena, Luiki Srbi vjerojatno nemaju nikakve izravne veze sa Srbima
iz Srbije.

108
 BALTOSLAVENSKI JEZICI

skoga koji je u sjeveroistonoj Njemakoj izumro, slavenski se odr-

ao u sredinjoj istonoj Njemakoj uz rijeku Sprevu (Spree), oko
gradova Budyina (Bautzena) i Chotbuza (Cottbusa). Gornjolu-
iki su (na jugu) i donjoluiki (na sjeveru)104 dva bliskosrodna je-
zika, ali su ipak odvojeni jezici. Dijele ih i neke jako stare izoglose.
Gornjoluiki je blii ekomu, a inovativniji je donjoluiki blii
poljskomu. Prvi su im spomenici iz 16. stoljea (Lutherov Kateki-
zam je 1574. preveden na donjoluiki, a 1597. na gornjoluiki).
Neki su stari luiki tekstovi iz 16. st. bili nastali na podrujima
istono od dananjega luikoga podruja gdje je njemaki posli-
je istisnuo luiki (luiki se prije govorio na puno irem podru-
ju on je smo ostatak Slavena koji su naseljavali itavo podruje
dananje istone Njemake). Danas im je poloaj u Njemakoj sve
bolji i bolji, luiki su jezici zatieni zakonom, jezici se ue u ko-
lama i prouavaju na sveuilitima, izdaju se knjige, novine itd.
Danas donjoluikim govori oko 10 000 ljudi, a gornjoluikim oko
40 000 (od ega svakodnevno i kao prvi jezik oko 15 000 ljudi), a
broj se govornika, ini se, neprestano stanuje. Uglavnom ih govore
stariji narataji, a svi su dvojezini (osim nekih najmlaih stanov-
nika). Gornjoluiki je u boljem poloaju zato to njegovi govornici
ine katoliku enklavu meu protestantima pa se nisu mijeali s
okolnim protestantima tj. Nijemcima te su tako uspjeli bolje ou-
vati svoj jezik. Donjoluiani su pak protestanti, kao i okolni Ni-
jemci, pa su se s njima mijeali to je onda negativno utjecalo na
jezik zbog brojnijih mijeanih brakova.

POLAPSKI
Polapski je jezik Slavena koji su ivjeli u sjeveroistonoj Njema-
koj, oko rijeke Labe. Oni su bili najzapadniji Slaveni. Polapski je
izumro negdje polovicom 18. stoljea kada ga je potisnuo njema-
ki. Polapski se po nekim osobinama znatno razlikovao od drugih
slavenskih jezika. Blizak je bio pomoranskomu i kaupskomu, a
posvjedoen nam je po nekoliko rukopisnih rjenika i raznih zapi-
sa iz 17. i 18. stoljea. Poznato je oko 2800 polapskih rijei (ali od
tekstova smo nekoliko molitava, jedna svadbena pjesma i neko-
liko narodnih pria). Neposredno je pred izumiranje vie ljudi on-
dje skupljalo fraze, sastavljalo popise rijei i bavilo se narodnim
folklorom, ali od njih svih izgleda smo jedan bijae izvornim go-
vornikom polapskoga105. Vaan je spomenik Vocabularium Vene-
104
Donji se i gornji odnosi na tok rijeke Spreve (Spree) koja tee prema sjeveru.
105
Taj je pak ostavio smo 13 strana lingvistiki relevantne grae u svojem rukopisu od
310 strana).

109
 PREGLED INDOEUROPSKIH JEZIKA

dicum (1679-1719) Christiana Henniga. Njemaki su gradovi Bre-

men i Brandenburg zapravo izvorno gradovi koje su osnovali po-
lapski Slaveni (Bremin i Branibor).

POMORANSKI
Pomoranski je danas izumro jezik (zapravo naziv kojim obuhvaa-
mo vie negdanjih dijalekata) Slaven koji su ivjeli izmeu ua
Odre i Visle, uz obale Baltika pa prema unutranjosti, vjerojatno
sve do nekakva oblika luikoga (Mecklenburg u dananjoj Nje-
makoj, podruje oko gradova Szczecina i Koszalina u dananjoj
Poljskoj). Potisnuo ga je njemaki tijekom duge njemake eskpan-
zije prema istoku. On nam je poznat smo iz onomastike, a s po-
lapskim je na zapadu i kaupskim odnosno slovinskim na istoku
inio dijalekatni kontinuum. Dananji poljski govori na podruju
stare Pomoranije nemaju veze s pomoranskim to su novi mije-
ani dijalekti nastali nakon protjerivanja Nijemaca i naseljavanja
Poljaka iz raznih dijelova Poljske. Jedini su ostatci pomoranskoga
dananji toponimi i zabiljeena osobna i mjesna imena u njema-
kim dokumentima izmeu 12. i 14. stoljea.

POLJSKI
Poljski je glosama potvren od 12. (onomastiki i od 9. st.), a tek-
stovima tek od 14. stoljea (Svetokrike propovijedi). Kako je kr-
anstvo u 10. st. dolo u Poljsku iz eke, staroeki je u poet-
ku jako utjecao na staropoljski. Od 16. se stoljea javlja knjiev-
nost na poljskom, a poljski ne prestaje biti knjievnim jezikom ni
za razdoblja neovisnosti. Danas je poljski slubeni jezik Poljske.
Poljski se dijeli na 4 dijalekta: velikopoljski, malopoljski, mazovski
(mazurski) i leski. Nakon brojnih migracija od 1945. godine na-
dalje, slika se poljskih dijalekata bitno promijenila i nastali su no-
vi mijeani dijalekti (na podrujima oduzetima Njemakoj).

KAUPSKI
Poseban slavenski jezik koji se govori oko grada Gdaska, danas
ima neto vie od 50 000 govornika. Poljski lingvisti ga iz poli-
tikih razloga smatraju poljskim dijalektom iako ga od poljskoga
odvajaju neke veoma stare izoglose. Najstariji tekstovi na kaup-
skom potjeu iz 16. stoljea (protestantski prijevodi), a danas ne
postoji kaupski knjievni jezik. Kaubi se danas etniki uglav-
nom smatraju Poljacima (u prolosti i Nijemcima). To i injenica

110
 BALTOSLAVENSKI JEZICI

da kaupski ini vie razliitih dijalekata sprjeava uspostavljanje

jednoga knjievnoga jezika. Kaupski je nerazumljiv govornicima
poljskih dijalekata.

SLOVINSKI
Slavenski idiom sa sjevera dananje Poljske, oko jezera Gardno i
ebsko. Neki ga smatraju posebnim jezikom, a neki smo jednim
(sjeverozapadnim) kaupskim dijalektom. Slovinski (slovjinski) je
jako dobro opisan (postoji opsena i detaljna gramatika i rjenik
Friedricha Lorentza s poetka 20. st.), a bitan je za slavistiku zato
to je zadrao neke jako arhaine osobine (kao to je slobodan na-
glasak). Izumro je, odnosno prestao se je govoriti uglavnom negdje
u razdoblju prije II. svjetskoga rata (neki tvrde ve i poetkom 20.
st.) iako su poljski dijalektolozi jo 1959. nailazili na starije osobe
koje su jo znale neke slovinske rijei i fraze. Slovinski je iz upo-
trebe istisnuo donjonjemaki. Govornike je slovinskoga od Kaub
i Poljak razdvajalo to to su bili luterani106.

106
Tuna je sudbina slovinskoga naroda. Kako su do 1945, kada je njihovo podru-
je oduzeto Njemakoj i pripojeno Poljskoj, ve bili u potpunosti ponijemeni, Poljaci su
prema njima, smatrajui ih Nijemcima, vrlo grubo postupali te ih je naposljetku veina
pobjegla u Njemaku.

111