HERMANN HESSE

HERMANN HESSE
Umijee dokolice
NASLOV IZVORNIKA
Die Kunst des MuBiggangs
Copyright 1973 by Hermann Hesse.
Alle Rechte bei und vorbehalten durch
Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main
Sva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili
koristiti
u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim,
ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatikim
sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavaa.
Umijee dokolice
Kratka proza iz ostavtine
CIP - Katatogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb
UDK 821.112.2-4=163.42
HESSE, Hermann
Umijee dokolice / Hermann Hesse ; preveo Dalibor Joler. - Zagreb : Zagrebaka
naklada, 2002. - (Feniks)
Prijevod djela: Die Kunst des MuBiggangs.
ISBN 953-6996-05-7 421028020
PREVEO DALIBOR JOLER
Objavljivanje ove knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
[zagrebaka naklada I ZAGREB, 2002.
Kada ne bih uistinu bio vrlo radian ovjek, kako bih uope doao na ideju da
smiljam hvalospjeve i teorije dokolice. Roeni, genijalni dokoliari takvo
to nikada ne ine.
Hermann Hesse (1928.)
S mojega motrita, ovi prigodni napisi, koji se svjesno i hotimino slue onim
oblikom neobveznoga avrljanja to ga nazivamo "feljtonom", predstavljaju, kao
prvo, tek nevaan dio mojega rada, a kao drugo, ta razigrana, esto ironino
obojena prigodniarska oitovanja po meni imaju jedan te isti smisao: borbu
protiv onoga to u naoj javnosti nazivam hinjenim optimizmom ... borbu protiv
europ-sko-amerike pomodne vjere u suverenoga, modernoga ovjeka, koji je tako
mnogo postigao ... protiv, dodue, djeje, ali vrlo opasne samodopadnosti
bezvjernog i nepromiljenog ovjeka mase u njegovoj lakomislenosti, na-
dmenosti, njegovu nedostatku poniznosti, sumnje i odgovornosti. Ovakve
rijei ... nisu upuene ovjeanstvu, ve vremenu, itateljima novina, masi
ija opasnost, smatram, ne lei u manjku vjere u sebe i vlastitu uzvienost.
esto sam zajedno s openitim upozorenjem na neutemeljenost takve ljudske
oholosti takoer neposredno upozoravao na dogaaje iz nae najnovije
povijesti, na psihiku nepripremljenost i hvastavu lakomislenost s kojom smo
poli u rat, na nesklonost kako naroda tako i pojedinaca da sukrivnju za to
trae kod sebe samih.
Hermann Hesse (1932.)
Umijee dokolice
Poglavlje umjetnike higijene
Kako je i duhovni rad sve vie nalikovao nasilnomu industrijskom pogonu bez
tradicije i ukusa, a znanost i kola jo vie se trsile liiti nas slobode i
osobnosti te nam stanje usiljenog, zadihanog pregnua od malih nogu nametnuti
kao ideal, tako je, uz neka druga staromodna umijea, i umijee dokolice sve
vie propadalo, gubilo ugled, padalo u zaborav. Nije da smo u tome ikada bili
majstori! Dokoliarenjem razvijenim do umijea na Zapadu su se uvijek bavili
tek bezazleni diletanti.
Utoliko je zaudnije -u ovo nae doba kada mnogi eznutljivo pogledavaju prema
Istoku i s podosta napora nastoje uloviti trunku radosti iz Shiraza i Bagdada,
malo kulture i tradicije iz Indije i poneto ozbiljnosti i dubine iz Budhinih
svetinja - da malo tko posegne za onim najbliim i pokua ovladati djeliem
arolije koju, itajui orijentalne knjige pripovjedaka, osjeamo kako struji
iz zdencima rashlaenih dvorita maurskih palaa.
Zato zapravo toliki meu nama u tim knjigama pripovjedaka nalaze neku
neobinu radost i zadovoljstvo, u "Tisuu i jednoj noi", u turskim narodnim
pripovijetkama i u sjajnoj "Papagajskoj knjizi", Dekameronu istonjake
knjievnosti? Zato je tako istanan i originalan mlai pjesnik Paul Ernst u
svojoj "Kraljevni Istoka" toliko esto slijedio te stare staze? Zastoje Oscar
Wilde u svojoj premorenoj mati tako rado bjeao onamo? elimo li biti iskreni
i zanemarimo li onih nekoliko znanstvenih orijentalista, morat emo priznati
da nam debeli svesci "Tisuu i jedne noi" sadrajno nisu ravni nijednoj
Grimmovoj bajci i nijednoj srednjovjekovnoj kranskoj sagi. A ipak ih s
uitkom itamo, ubrzo ih zaboravimo da bismo ih zatim s istim zadovoljstvom
iznova preitavali. Kako to? Ta se pojava esto pripisuje lijepoj, razvijenoj
pripovjednoj umjetnosti Istoka. No time vjerojatno precjenjujemo svoj estetski
sud: jer, ako su rijetki, pravi pripovjedaki talenti nae vlastite
knjievnosti u nas tako strano slabo cijenjeni, zato bismo trali za
strancima? Takoer, nije rije ni o radosnome uivanju u umjetnosti
pripovijedanja, barem ne
11
viiiin o njemu. U biti, za nju openito imamo malo smisla; osim iu:kii'ia
sadraja mi itajui zapravo traimo samo psiholoke i sentimentalne
podraaje.
Pozadina te istonjake umjetnosti, koja nas tako snano oarava, jest
orijentalna tromost, ona do umijea razvijena dokolica, vjetina kojom se
vlada s mjerom ukusa i u njoj uiva. Arapski pripovjeda na vrhuncu napetosti
svoje bajke jo uvijek ima napretek vremena do u najsitnije potankosti opisati
purpurni kraljevski ator, vezenu i dragim kamenjem nakienu podsedli-cu,
vrline dervia ili savrenstva istinskoga mudraca. Prije negoli kraljeviu ili
kraljevni ita dopusti rei, lakim nam potezima doarava rumenilo i ivahne
crte njezinih usana, sjaj i oblik lijepih joj bijelih zuba, draesnost smjelo
usplamtjela ili srameljivo oborena pogleda i pokret njegovane, besprijekorno
bijele ruke na kojoj se ruiasti nokti opalnoga sjaja nadmeu s bljetavi-lom
prstenja optoena biserjem. A sluatelj ga ne prekida, on ne zna za
nestrpljenje i modernu italaku halapljivost, on s jednakom revnou i
uitkom slua o svojstvima nekog starog pustinjaka, o ljubavnim radostima
mladia ili o samoubojstvu u nemilost paloga vezira.
Dok itamo, neprestance nas prati osjeaj eznua i zavisti: Ovi ljudi imaju
vremena! Vremena napretek! Oni mogu dan i no potroiti domiljajui se novim
prispodobama za ljepotu kra-sotice ili podlost zlikovca! A sluatelji, ako je
u podne zapoeta pripovijest do veer tek napola ispriana, mirno pou na
poinak, pomole se i zahvalni Alahu utonu u san, jer sutra je novi dan. Oni su
milijunai vremena, koji kao da grabe iz neiscrpna zdenca, pa im gubitak
jednog sata i dana i tjedna ne znai mnogo. I dok itamo one beskrajne,
isprepletene, udnovate basne i prie, mi i sami postajemo neobino strpljivi
te podlegavi naas velikoj aroliji ne prieljkujemo kraj - boica dokolice
dotakla nas je svojim arobnim tapiem.
Ono to pokree mnoge od toga silnoga mnotva ljudi, koji odnedavna tako
umorni i ispunjeni vjerom ponovno hodoaste kolijevci ovjeanstva padajui
pod noge velikomu Konfuciju i velikomu Lao-Ceu, duboka je enja za boanskom
dokolicom. to je arolija boga Bakha, kojom nas liava briga, stoje slatka,
12
omamljiva slast haia naspram beskrajno dubokoga mira pustinjaka koji
zasjevi na grebenu planine promatra kruenje svoje sjene i pozorno sluajui
duom se predaje stalnom, tihom, opojnom ritmu sunaca i mjeseci u kruenju?
Kod nas, na jadnom Zapadu, vrijeme smo rastrgali na male i majune komadie od
kojih svaki jo vrijedi jednoga novia; no tamo, ono nerastrgano jo uvijek
tee u neprekinutu plimnom valu utaujui e svijeta, neiscrpno poput morske
soli i svjetlosti zvijezda.
Strana mi je svaka pomisao da bih naoj industriji i naoj znanosti, koje
prodiru osobnosti, htio dati kakav savjet. Ako industrija i znanost vie ne
trebaju osobnosti, neka ih i nemaju. No mi umjetnici, koji usred velikoga
kulturnog bankrota prebivamo na otoku s jo donekle podnoljivim ivotnim
uvjetima, mi moramo nastaviti potivati neke druge zakone. Za nas osobnost
nije luksuz, ve uvjet opstojnosti, zrak bez kojega nema ivota, kapital bez
kojeg se ne moe. Pritom pod umjetnicima podrazumijevam sve one koji nuno
ele osjeati vlastito ivljenje i rast, biti svjesni temelja svoje snage i na
njima se izgraivati po uroenim zakonima, svoj ivot, dakle, ne svjedoiti
obavljanjem neke podreene djelatnosti ija bit i djelovanje nisu u jednako
jasnom i smislenom odnosu s temeljima u kakvom su, kod dobre graevine, svod i
zid, krov i stup.
No umjetnicima je oduvijek trebala povremena dokolica, dijelom da bi si
protumaili novosteena znanja i iskustva i pustili da ono to u njima
podsvjesno radi, sazrije, a dijelom da bi, nenamjerno se predajui, uvijek
iznova bivali sve blii prirodnomu, bili ponovno djeca, ponovno se osjetili
prijateljem i bratom zemlje, biljke, stijene i oblaka. Nevano je stvara li
tko slike ili stihove ili tek eli uivati u sebi graditelju, pjesniku i
stvaratelju, svakomu neminovno uvijek iznova dolaze predasi. Slikar stoji
ispred svjee grundirane slike, osjea da jo nema potrebnu sabranost i
unutarnji poriv te poinje iskuavati, kolebati se, usiljeno raditi, da bi na
posljetku u bijesu ili tuzi sve bacio, pa osjetivi se nesposobnim i
nedoraslim dinomu zadatku te proklinjuci dan kada posta slikarom on zapre
radionicu jalan na svakog ulinog pometaa kojemu dani prolaze u ugodnoj
djelatnosti i miru savjesti. Pjesnik se zbuni pred zapoetim planom ne
nalazei u njemu
13
vie onu veliinu koju je isprva osjeao, iskria rijei i stranice, ponovno
ih napie, doskora i njih baci u vatru, a od onog, stoje neko jasno zrio, sad
najednom vidi tek nejasan titraj u maglovitim daljinama, a vlastite mu se
strasti i osjeaji najednom ine triavima, neiskrenima, sluajnima te on od
njih bjei isto onako zavidei ulinomu pometau. 1 tako dalje.
ivot mnogih umjetnika treinom se, pa i polovicom sastoji od takvih
trenutaka. Samo rijetki iznimni ljudi sposobni su stvarati u neprekinutu
tijeku gotovo bez stanke. Tako nastaju naizgled prazne stanke dokolice kojih
je vanjski izgled oduvijek izazivao prijezir ili saaljenje skuenih umova
koji ne razumiju umjetnost. Kao to filistar teko moe razumjeti kako golem i
silno sloen posao moe stati u jedan jedini stvaralaki sat, on isto tako ne
moe shvatiti zato jedan toliko aav umjetnik jednostavno ne nastavi
slikati, nizati poteze kista i zato u miru ne dovri svoje slike, zato je,
tovie, tako esto nesposoban za daljnji rad, zato se baca i tone u
razmiljanja i na nekoliko dana ili tjedana zatvara svoju radionicu. I samoga
umjetnika svaki put iznenade i prevare te stanke i on ponovno upada u iste
nevolje i samoga sebe mui sve dok ne shvati da mora potivati uroene mu
zakone i da ga, stoje utjeno, jednako esto paralizira izobilje kao i umor. U
njemu sazrijeva neto to bi on najradije jo danas pretvorio u vidljivo,
lijepo djelo, no ono se ne da, nije jo zrelo, svoje jedino mogue, najljepe
rjeenje ono u sebi jo nosi kao zagonetku. Ne preostaje, dakle, drugo doli
ekanje.
Za to ekanje postoje stotine lijepih razonoda, poglavito usavravanje u
poznavanju djela znaajnih prethodnika i suvremenika. Ali nosi li posvuda sa
sobom, kao trn u peti, nerijeen dramski zadatak, tad je najee neugodno
itati Shakespearea, a mui li i alosti li te prvi neuspjeh skice za sliku,
Tizian e ti vjerojatno biti loa utjeha. Napose mladi ljudi, kojima je
"mislei umjetnik" ideal, smatraju da e vrijeme oteto od umjetnosti najbolje
potroiti razmiljajui, pa se bez cilja i koristi zapleu u duboka
mudrovanja, skeptina razmiljanja i ina melankolina raspoloenja.
Ostali, koji se jo nisu prikljuili svetom ratu protiv alkohola, koji i meu
samim umjetnicima odnedavna ima sve vie uspjeha, pronalaze put do mjesta na
kojima se toi dobra kapljica.
14
Oni uivaju moju punu naklonost, jer vino kao pomiritelj, tjei-telj, izvor
blagosti i snova otmjenije je i ljepe boanstvo od onoga u to nas u zadnje
vrijeme njegovi brojni neprijatelji ele uvjeriti. Ali ono nije za svakoga.
Voljeti ga umjetniki i mudro, u njem uivati, a laskavi mu jezik razumjeti u
svoj njegovoj njenosti, za to ovjek, skoro kao i za druge umjetnosti, mora
imati prirodnoga dara, a ak i tad mu je potrebno kolovanje i ne slijedi li
dobru tradiciju, rijetko e dosegnuti savrenstvo. ak i kada bi bio
odabranik, upravo e u neplodna vremena o kojima govorimo, rijetko u depu
imati dovoljno novca za pravo tovanje nekoga boanstva.
I kako da sada izmeu tih dviju opasnosti - rada preko volje i u zlo doba, i u
misli utonule, obeshrabrujue praznine - kako da umjetnik spasi i tijelo i
duu?
Druenje, sport, putovanja i slino, razonode su koje u takvim situacijama ne
pomau i djelomice u obzir dolaze samo za imune, a u njih se ubrajati nikada
nije bila ambicija umjetnika. A i sestrinske umjetnosti obino u zla vremena
jedna drugu ostavljaju na cjedilu: pjesnik koji pati zbog nekog nerijeenog
zadatka, veoma e rijetko u slikara ili slikar u glazbenika pronai i,
svoj mir i ravnoteu. Jer uivati duboko i potpuno umjetnik moe =; samo
u jasna, stvaralaka vremena, dok mu se sada u njegovim i nedaama svaka
umjetnost ini ili suhoparnom i blijedom ili pak ; ubitano nadmonom.
Povremeno obeshrabrenoga i bespomonoga sat Beethovena moe jednako lako
dokrajiti kao i ozdraviti.
Tu je toka na kojoj mi bolno nedostaje solidnom tradicijom ustaljeno i
profinjeno umijee ljenarenja i gdje moja inae bezgreno germanska ud sa
zaviu i enjom pogledava prema majinskoj Aziji u kojoj je jedna pradavna
vjeba uspjela u prividno bezoblino stanje vegetiranja i nerada unijeti neki
ritam koji ralanjuje i oplemenjuje. Mogu bez okolianja rei da sam mnogo
vremena potroio na eksperimentalno bavljenje problemom toga umijea. Iskustva
koja sam pritom stekao moram sauvati za kasniju, posebnu prigodu - neka zasad
bude dostatna moja tvrdnja da sam, primjerice, nauio u kritinim se vremenima
me-todino i s velikim uitkom baviti neradom. No da se mogui
15
umjetnici meu itateljima, umjesto da se sami prihvate meto-dinoga
ljenarenja, ne bi razoarano odvratili kao od kakva arlatana, dat u jo u
nekoliko reenica pregled svoga vlastitoga prvog naukovanja u hramu toga
umijea.
1. Jednoga dana, gonjen mranom slutnjom, iz knjinice do-nesoh najpotpunija
njemaka izdanja "Tisuu ijedne noi" i "Putovanja Sajida Batthala", stadoh ih
itati i nakon poetnoga kratkog uitka, otprilike nakon jednoga dana, shvatih
da su mi obje dosadne.
2. Domiljajui se razlozima tog neuspjeha, naposljetku spoznah da se u tim
knjigama dokraja smije uivati samo leei ili sjedei na podu. Uspravni
zapadnjaki stolac liava ih svakog djelovanja. Pritom sam, usput, po prvi put
postao svjestan potpuno drugaijega pogleda na prostor i stvari koji ovjek
ima iz leeeg poloaja ili unja.
3. Uskoro otkrih da se djelovanje orijentalnog ozraja udvo-struavalo kada
bih, umjesto da sam itam, drugima davao da mi itaju (pri emu je nuno da i
ita lei ili ui).
4. To sada racionalno bavljenje itanjem uskoro je stvorilo osjeaj
rezignirana sluatelja i on me osposobio da nakon kratkog vremena i bez
itanja mogu satima mirovati i svoju pozornost zaokupiti prividnim sitnicama
(zakonitostima leta muica, ritmikom estica praine ulovljenih u sunanoj
zraci, melodikom svjetlosnih valova itd.). To je urodilo sve veom zauenou
nad mnotvom zbivanja i umirujuim, potpunim zaboravom sebe samoga ime se
stjee osnova za blagotvoran i nikada dosadan
far niente. Bio je to poetak. Drugi e izabrati neke druge putove da bi iz
svjesnoga ivota utonuli u umjetnicima toliko nune i teko ostvarive sate
samozaborava. Kada bi ovaj moj poticaj od nekog moda postojeeg zapadnjakog
majstora dokolice izmamio da progovori o svome sustavu, ispunio bi mi arku
elju.
(1904.)
16
O putovanju
Kada su mi predloili da neto napiem o poeziji putovanja, u prvi mi se mah
uinilo primamljivim da jednom od srca nagr-dim sve gadosti suvremenog
turizma, besmislenu opsjednutost putovanjem kao takvim, moderne, puste hotele,
strane gradove poput Interlakena, Engleze i Berlince, unakaem i beskrajno
skupi badenski Schwarzwald, odurne velegradane koji u Alpama hoe ivjeti kao
kod kue, teniske terene Luzerna, gostioniare, konobare, hotelske obiaje i
cijene, patvorena domaa vina i narodne nonje. No, kada jednom zgodom u vlaku
izmeu Verone i Padove nekoj njemakoj obitelji ne uskratih svoja zapaanja o
toj temi, oni me uljudno i hladno zamolie da utim; a kad sam drugom zgodom u
Luzernu plj usnuo pokvarenog konobara, tada ne bijah zamoljen, ve fiziki
prisiljen da nelijepo se urei napustim gostionicu. Od tog doba nauio sam se
svladavati.
Takoer mi pada na um da sam zapravo na svim svoj im kraim putovanjima bio
sasvim zadovoljan i sa svakog puta donio vee ili manje blago. Pa emu onda
grditi?
O pitanju, kako suvremen ovjek treba putovati, ima mnogo knjiga i knjiica,
ali, koliko znam, ne i dobrih. Kada netko kree na put radi razonode, zapravo
bi trebao znati to ini i zato to ini. Dananji putujui graanin to ne
zna. On putuje jer je ljeti u gradu prevrue. Putuje jer se nada da e se
promjenom zraka, pogledom na druge krajeve i ljude odmoriti od naporna posla.
On putuje u planine jer ga mori neka nejasna enja, neshvaena udnja za
prirodom, zemljom i raslinjem; putuje u Rim jer je to dio ope kulture. No on
putuje uglavnom zato jer putuju i svi njegovi roaci i susjedi, jer se poslije
o tome moe priati i hvastati se, jer je to u modi i jer se poslije, kod
kue, ovjek opet osjea tako ugodno.
Sve su to, istina, shvatljivi i estiti motivi. No zato gospodin Krakauer
putuje u Berchtesgaden, gospodin Miiller u Graubun-den, gospoa Schilling u
Sankt Blasien? Gospodin Krakauer to ini jer ima mnogo poznanika koji takoer
uvijek odlaze u Berchtesgaden, gospodin Miiller zna daje Graubiinden daleko od
Berlina i da^jfejji modi, a gospoa je Schilling ula daje zrak u
17
Sankt Blasienu veoma dobar. Sve troje moglo bi zamijeniti svoje putne planove
i rute, i nita se ne bi promijenilo. Poznanike moe svugdje imati, novca se
moe svugdje rijeiti, a Europa je neizmjerno bogata mjestima s dobrim
zrakom. Zato, dakle, upravo Berchtesgaden? Ili Sankt Blasien? U tom je
pogreka. Putovanje bi uvijek trebalo znaiti doivljaj, a doivjeti neto
vrijedno ovjek moe samo u krajevima s kojima je duevno povezan. Povremen
lijep izlet, vesela veer u vrtu restorana, vonja parobrodom po jezeru nisu
po sebi nikakvi doivljaji, nikakva obogaenja naega ivota, nikakvi trajnom
snagom d|elotvorni poticaji. Oni to mogu postati, ali ne za gospodu Krakauera
i Mullera.
Moda za te ljude uope nema mjesta na Zemlji s kojim imaju prisnije odnose.
Nema za njih zemlje, obale ili otoka, nema gore, nema staroga grada koji ih
privlai snagom slutnje, kojega im prizor ispunja najdrae snove i upoznavanje
kojega za njih znai skupljanje blaga. Usprkos tomu oni bi mogli putovati
sretnije i ljepe, kada se ve mora putovati. Prije puta bi se, pa makar samo
na zemljovidu, morali barem povrno upoznati s bitnim znaajkama drave i
mjesta u koje putuju, te u kojem su odnosu njihov smjetaj, konfiguracija tla,
klima i narod prema zaviaju putnika i njegovoj uobiajenoj okolini. A tijekom
boravka u stranome mjestu morali bi pokuati uivjeti se u osobitosti kraja.
Morali bi se ne samo u prolazu diviti planinama, vodopadima i gradovima kao
efektnim prizorima, ve nauiti svakoga od njih na njegovu mjestu prepoznavati
kao nunog, doraslog i stoga lijepog.
Tko za to ima dobru volju, lako e sam otkriti jednostavne tajne umijea
putovanja. On nee poeljeti u Sirakuzi piti miin-chensko pivo te, dobije li
ga uope, jo primijetiti kakoje bljutavo i skupo. On nee putovati u strane
zemlje, a da barem donekle ne razumije njihov jezik. Krajolik, ljude, obiaje,
kuhinju i vina tuine on nee mjeriti mjerilima svojega zaviaja i eljeti da
Venecijanac bude odrjeitiji, Napolitanac tii, stanovnici Berna da su
ljubazniji, daje chianti malo slai, Rivijera prohladnija, a obala laguna
strmija. Svoj nain ivota on e pokuati prilagoditi obiajima i znaajkama
mjesta, pa e u Grindelwaldu ustajati rano, a u Rimu kasno itd. A napose e
svugdje nastojati pribliiti
18
se narodu i razumjeti ga. On se, dakle, nee kretati u drutvu meunarodnih
putnika, nee odsjedati u meunarodnim hotelima, ve u gostionicama u kojima
su gostioniari i osoblje domai ljudi, ili jo bolje - privatno kod ljudi u
ijem e kunome ivotu nai sliku ivota naroda.
Bilo bi neizrecivo smijeno kada bi putnik u Africi htio uzjahati na devu u
redingotu i cilindru. Ali se smatra sasvim normalnim da se u Zermattu ili
Wengenu nose pariki kostimi, u francuskim gradovima govori njemaki, u
Goschenenu pije rajnsko vino, a u Orvietu jedu ista jela kao u Leipzigu.
Upita li tu vrstu putnika o Bernskim Alpama, srdito e govoriti o visokim
cijenama brdske eljeznice Jungfrau, a navede li ih da govore o Siciliji,
saznat e da tamo nema grijanih soba, ali da u Taormini moe nai izvrsnu
francusku kuhinju. Upita li ih za tamonji puk i ivot, priat e ti kako se
tamo nose beskrajno smijene nonje i govori potpuno nerazumljiv dijalekt.
Dosta o tome. Ta elio sam govoriti o ljepoti putovanja, a ne o nerazboritosti
veine putnika.
Poezija putovanja nije u odmoru od domae jednolinosti, od posla i nedaa,
nije u sluajnome susretu s drugim ljudima i promatranju drugih slika. Ona
nije ni u zadovoljenju znatielje. Ona je u doivljaju, to jest u vlastitu
obogaenju, u organskome usvajanju novosteenoga, u porastu naega
razumijevanja za jedinstvo u raznolikosti, za tu veliku preu od Zemlje i
ovjeanstva, u ponovnom otkrivanju drevnih istina i zakona u posve novim
okolnostima.
Tu pripada i ono to bih posebno elio nazvati romantikom putovanja:
mnogovrsnost dojmova, neprestano radosno ili tjes-kobno iekivanje
iznenaenja, posebice uitak u ophoenju s ljudima koji su nam novi i strani.
Pogled kojim portir ili konobar odmjerava gosta isti je u Berlinu i u Palermu,
no nee zaboraviti pogled retijskoga pastireta kojega si iznenadio na nekom
panjaku Graubimdena. Nee zaboraviti ni malu obitelj u Pistoji kod koje si
jednom zgodom proboravio dva tjedna. Moda e zaboraviti imena, nee se vie
tono sjeati malih sudbina i briga tih ljudi, no nikada nee zaboraviti kako
si se u nekom sretnom asu najprije zbliio s djecom, zatim s blijedom
enicom, a
19
onda s muem ili djedom. Jer s njima nisi morao razgovarati o dobro poznatim
stvarima, nisi se morao nadovezivati na stare i zajednike teme, bio si im
tako nov i stran kao i oni tebi i morao si odloiti konvencionalnost, crpsti
iz sebe sama i vratiti se korijenima vlastita bia kako bi im imao to za
rei. S njima si moda govorio o sitnicama, ali si govorio kao ovjek s
ovjekom, opipavajui i ispitujui, sa eljom da donekle naui razumjeti te
strane ljude, da osvoji i sa sobom ponese djeli njihova bia i ivota.
Tko u stranim krajolicima i gradovima ne trai samo slavne i uoljive stvari,
ve u sebi udi shvatiti i prigrliti onu dublju bit, u njegovu e sjeanju
najee sluajnosti i sitnice imati posve osobit sjaj. Kada pomislim na
Firencu, prva slika koju vidim nije katedrala ili stara palaa sinjorije, ve
jezerce sa zlatnim ribicama u Giardino Boboli u kojem sam svoga prvoga
firentinskog popodneva razgovarao s nekolicinom ena i njihove djece, prvi
puta uo firentinski jezik i taj iz mnogih mi knjiga tako poznati grad po prvi
puta osjetio kao neto stvarno i ivo s ime sam mogao razgovarati i to sam
rukama mogao dotaknuti. Katedrala i stara palaa i sve znamenitosti Firence
nisu mi zbog toga pro-makle, vjerujem da sam ih bolje doivio i srdanije
usvojio, nego mnogi revni turisti s bedekerom u ruci. Iz niza malih, sporednih
doivljaja sve mi se to sklapa u pouzdanu i jedinstvenu cjelinu, pa i ako sam
zaboravio pokoju lijepu sliku iz galerije Uffizi, u sjeanju mi ostadoe
veeri provedene s domaicom u kuhinji i noi to ih probdjeh u malim vinarama
razgovarajui s mladiima i mukarcima. Sjeam se i priljiva krojaa iz
predgraa koji je pred svojim kunim vratima na meni krpao poderane hlae i
pritom drao vatrene politike govore, pjevuio operne arije i vesele puke
pjesmice. Takve se sitnice nerijetko pretvore u samu sr vrijednih uspomena. A
budui da sam se tamo potukao s mladiem zaljubljenim u gostioniarevu ker,
lijepi mi je gradi Zofmgen ostao nezaboravan unato kratkoi mojega boravka
od samo dva sata. Draesno selo Hammerstein, juno od badensko-ga Blauena, ne
bi mi sa svojim krovovima i uliicama tako jasno i lijepo ostalo u sjeanju da
na njega ne naletjeli jedne kasne veeri nakon dugoga, nemiloga tumaranja
umom. Zakrenuvi
20
iza izboine brijega spazih najednom, sasvim neoekivano, u dolini ispred sebe
selo, tiho i usnulo, zbijenih kuica, a iza njega Mjesec na izlasku. Da sam
stigao udobnom cestom i kroza nj propjeaio, ne bih se vie niega sjeao. No
ovako, u njemu ostadoh tek sat vremena, ali ga za cijeli ivot upamtili kao
ubavu, milu sliku. A sa slikom seoca uvam i ivu predodbu o tom cijelom,
osebujnom krajobrazu.
Tko je ikada u mlaim godinama s malo novca i bez prtljage propjeaio dobar
komad puta, ovi su mu dojmovi dobro znani. Dobro se pamti no provedena u
polju djeteline ili na svjeem sijenu, komadi kruha ili sira isproen u
alpskoj pastirskoj kolibi, iznenadan ulazak u gostionicu u kojoj se slavi
seosko vjenanje i poziv da se slavlju pridrui. Ne treba, meutim, zbog
sluaja zaboraviti bit, zbog romantike poeziju. Prepustiti se putu da te vodi
pouzdavi se u sretan sluaj zacijelo je dobra praksa, no svako putovanje,
treba li biti na radost i u dubljemu smislu znaiti doivljaj, mora imati
vrst, odreen sadraj i smisao. Greno je i smijeno potucati se iz puke
dosade i tupe znatielje po zemljama kojih unutranje bie ovjeku jest i
ostaje strano i neprivlano. Poput prijateljstva ili ljubavi koju ovjek
njeguje i za nju se rtvuje, poput knjige koju briljivo odabire, kupuje i
ita, i svako putovanje radi razonode ili studijsko putovanje mora znaiti
ljubav, predanost i volju za uenjem. Svrha mu mora biti da neku zemlju i
narod, grad ili krajobraz uini duevnim blagom putnika, a on s ljubavlju i
predanou mora oslukivati tuinu i ustrajno pronicati u tajnu njezina bia.
Imuni kobasiar, koji iz hva-stavosti i pogrenoga poimanja obrazovanosti
odlazi u Pariz i Rim nema nita od toga. No tko je u nizu dugih, uzavrelih
mladalakih godina u sebi nosio enju za Alpama ili morem ili starim
talijanskim gradovima i napokon jedva pritedio neto vremena i novaca za
putovanje, taj e svaki miljokaz i svaki sunani, ruama penjaicama obrasli
samostanski zid i svaki snjeni vrh i morski predio tuine sa strau
prigrliti i ne putati od sebe prije negoli je razumio jezik tih stvari, prije
nego mu je mrtvilo oivjelo i muk progovorio. On e u jednome danu imati
neizmjerno vie doivljaja i uitaka, negoli pomodni putnik u nekoliko
21

godina, i za cijeli e ivot ponijeti bogatstvo radosti i razumijevanja i

sretnog zasienja.
Tko ne mora tedjeti novac i vrijeme, a putuje rado, nagonska bi mu potreba
morala biti da one zemlje, u kojima nasluuje zanimljivosti za svoje oko i
srce, usvaja dio po dio i u polaganom uenju i uivanju osvaja djeli svijeta,
da u mnogim zemljama pusti korijenje i s istoka i zapada skuplja kamenje za
lijepu zgradu cjelovitog razumijevanja Zemlje i njezina ivota.
Meni je jasno da se veina naih dananjih turista sastoji iz umornih graana
koji ne ude ni za im drugim doli da na trenutak oute osvjeavajuu i
utjenu blizinu prirodnoga ivota. O "prirodi" oni rado govore gajei prema
njoj neku dijelom plahu, dijelom pokroviteljsku ljubav. No gdje ju trae i
koliki ju pronalaze?
Vrlo je rairena zabluda da treba samo otputovati na neko lijepo mjesto da bi
se bilo blie "prirodi" i okusilo njezinu snagu i utjehu. Ta jasno je da
itelju velegrada, koji bjei od vrelih ulica, svjeina i istoa morskoga ili
planinskoga zraka mora initi dobro. Time se on zadovolji. Osjeti se
svjeijim, dublje die, bolje spava i zahvalan se vraa domu vjerujui daje
stvarno uivao u "prirodi" i da ju je upio. On ne zna daje od nje primio i
razumio tek ono najpovrnije, najnebitnije, a daje ono najbolje ostavio
zapretano na putu. On ne zna gledati, traiti, putovati.
Potpuno je pogreno uvjerenje daje mnogo jednostavnije i lake u sebe primiti
djeli vicarske ili Tirola, Sjevernoga mora ili Schwarzwalda, nego stei
solidnu predodbu o Firenci ili Sie-ni. Ljudi, kojima je od Firence u sjeanju
ostao tek toranj palae Vecchio i kupola katedrale, takoer e sa Schlierseea
ponijeti tek obrise Wendelsteina, a iz Luzerna sliku Pilatusa i magliastu
modrinu jezera da bi nakon samo nekoliko tjedana pravim duevnim bogatstvima
oskudijevali isto kao i prije. Priroda se ovjeku isto onako malo prostire pod
noge kao i kultura i umjetnost i upravo od nekolovana graanina iziskuje
beskrajnu portvovnost prije negoli mu se otkrije i preda.
Lijepo je eljeznicom ili potanskom koijom putovati preko Gottharda,
Brennera ili Simplona i lijepo je putovati Rivijerom
22
od Genove do Livorna ili brodom od Venecije do Chioggie. No od takvih dojmova
rijetko kada ostane pouzdan trag. Samo su iznimno profinjeni ljudi istananih
osjeaja sposobni letimice, u prolazu, uoiti znaajke nekoga veeg krajolika
i sauvati ih. Veini ostane tek openit dojam morskoga zraka, modrine vode i
obrisa obala, a i on uskoro izblijedi poput sjeanja na kazalinu sliku. Tako
je gotovo sa svim sudionicima u omiljenim drutvenim putovanjima Sredozemljem.
ovjek ne mora htjeti sve vidjeti i poznavati. Tko je temeljito prokrstario
dvjema planinama i dolinama vicarskih Alpa, bolje poznaje vicarsku od onoga
koji je u isto vrijeme s putnom kartom za kruno putovanje obiao cijelu
zemlju. Bio sam valjda pet puta u Luzernu i Vitznauu, a da Vierwaldstattersko
jezero jo uvijek nisam bio intimno shvatio sve dok na njemu ne provedoh sedam
samotnih dana u amcu na vesla, dok ne zaoh u svaku uvalu i ne iskuah svaku
perspektivu. Otada mi ono pripada, otada u bilo kojem asu mogu bez slika i
zemljovida nepogreivo zamisliti svaki njegov djeli i iznova voljeti i
uivati u obliku i vegetaciji obala, izgledu i visini planina, svakom selu s
crkvenim zvonikom i pristanitem, u bojama i odrazima vode u svako doba dana.
Na temelju tih osjetimo jasnih predodaba mogao sam zatim razumjeti i tamonje
ljude, razlikovati i razumjeti ponaanje i dijalekte obalnih sela, tipina
lica i prezimena, karakter i povijest pojedinih gradia i kantona.
A venecijanska laguna, usprkos mojoj velikoj ljubavi prema tom gradu, bila bi
mi jo i danas neobian, udnovat, neshvatljiv kuriozitet, da nisam jednom
zgodom, umoran od tupoga buljenja, osam dana i noi dijelio barku, kruh i
krevet nekog ribara s Tor-cella. Veslao sam uz otoke, s mreom u ruci gacao
muljevitim sprudovima, upoznavao vodu, biljni i ivotinjski svijet lagune,
disao i promatrao njezin osobit zrak. Otada mije bliska i prisna. Tih osam
dana moda sam mogao upotrijebiti za Tiziana i Vero-nesea, no u toj sam
ribarskoj barci sa zlatnosmeim trokutastim jedrom nauio bolje razumijevati
Tiziana i Veronesa, nego u Akademiji i Dudevoj palai. I ne samo tih nekoliko
slika, nego i cijela Venecija sad mi vie nije tek lijepa i tjeskobna
zagonetka,
23
II

ve mnogo ljepa zbilja koja mi pripada i na koju imam pravo kao osoba koja ju
razumije.
Od pasivna promatranja zlatnoutoga sunanog predveerja i bezbrina, lagodna
udisanja lakog, istog planinskog zraka pa do intimna razumijevanja prirode i
krajobraza dalek je jo put. Predivno je lijeno i spokojno satima lekariti
ispruen na toploj sunanoj livadi. No cjelovit i stoput dublji i plemenitiji
jest uitak onoga kojemu je ta livada, s potokom i gorom, joikom i vrlet-nim
planinskim visovima prisan, dobro poznat komad zemlje. Iz takva komadia tla
iitati njegove zakone, prozreti nunost njegova oblikovanja i vegetacije i
osjetiti njihovu vezu s povijeu, temperamentom, nainom gradnje i govora i
nonjom domaega naroda, to iziskuje ljubav, predanost, vjebu. No takvi se
napori isplate. U zemlji koju si s mnogo truda i ljubavi upoznao i usvojio,
svaka livada i svaka hrid na kojoj otpoine odaje ti sve svoje tajne
krijepei te snagama koje drugima ne daje.
Kaete da ne moe ba svatko krpicu zemlje, na kojoj ivi jedan tjedan,
prouavati kao geolog, povjesniar, dijalektolog, botaniar i ekonomist.
Naravno da ne. Stvar je u osjeaju, ne u poznavanju imena. Znanost jo nikoga
nije usreila. Tko, meutim, osjea potrebu da ne ini prazne korake, da se
neprestano uti ivim dijelom cjeline, utkanim u zbivanja svijeta, taj brzo
poinje primjeivati sve ono posebno, izvorno, samobitno. On e posvuda u
zemlji, drveu, planinskim oblicima, ivotinjama i ljudima neke zemlje
osjetiti ono zajedniko i tomu se prikloniti umjesto da tri za sluajnostima.
Uvidjet e da se to zajedniko i tipino oituje i u najnjenijem cvijetu, u
najistananijim nijansama boje zraka, u najsitnijim razlikama narjeja,
graevinskih oblika, pukih plesova i pjesama, i ve prema prirodnoj sklonosti
neka e mu puka poalica ili miris lia, crkveni zvonik ili kakav siuan
rijedak cvjeti postati formulom kojom jezgrovito i pouzdano moe obuhvatiti
itavu bit nekog krajobraza. A takve se formule ne zaboravljaju.
Dosta o tome. Jo bih samo htio rei da ne vjerujem u neku posebnu "nadarenost
za putovanje" o kojoj se esto govori. Ljudi kojima na putovanjima strane
stvari na brz i ugodan nain postaju bliske i koji znaju zapaati sve stoje
izvorno i vrijedno,
24
to su isti oni koji su u ivotu openito spoznali smisao i znaju slijediti
svoju zvijezdu. Snana enja za vrelima ivota, udnja da se osjete prisnima
i sjedinjenima sa svim to ivi, stvara i stasa, njihov je klju za tajne
svijeta za kojima oni poudno i radosno tragaju ne samo na putovanjima u
daleke zemlje, ve isto tako i u ritmu svakodnevna ivota i doivljaja.
(1904.)
Pokuar
Grbavi stari pokuar, bez kojega ne mogu ni zamisliti Sokolsku ulicu, na
gradi i svoje djeatvo, bijae zagonetan ovjek o ijoj su starosti i
prolosti kolala tek mutna nagaanja. Kako ve desecima godina nije imao ni
graanskoga imena, ve nai oevi ne nazivahu ga nikada drukije doli mitskim
imenom Brenta Brenta Periprah.
Premda je naa kua bila prostrana, lijepa i gospodska, stajala je samo
desetak koraka od jednoga mranoga zakutka u koji su se slijevale neke od
najjadnijih siromakih uliica. Kada bi izbio tifus, to se uvijek tamo
dogaalo; kad bi se usred noi prolomila pijana graja i kletva, a gradski
policajci, polako i bojaljivo, stizali u paru, to je opet bilo tamo. Ako se
dogodilo ubojstvo ili kakva druga strahota, i tada je to bilo tamo. A Sokolska
ulica, najua i najmranija od sviju, posebno me oaravala i snano
privlaila, premda su je od vrha do dna nastavali sve sami neprijatelji. U
njoj su stanovali ak i neki najstraniji meu njima. Valja znati da su u
Gerbesauu od pamtivijeka vladali razdor i krvava zavada izmeu uenika
klasine i puke kole, a ja, naravno, bijah klasiar. U onoj mranoj uliici
esto su me gaali kamenjem, a nerijetko sam znao zaraditi i gadan udarac u
glavu i lea, ali ga i zadati i time se ponositi. Osobito sam postolarovu
siniu i dvama mesarovim dugonjama malo ee pokazivao zube, a oni su bili
protivnici od imena i znaaja.
Tom, dakle, zlohudom uliicom kretao se Brenta Brenta kad god bi sa svojim
malim limenim kolicima stigao u Gerbesau, a to je bilo esto. Brenta je
zapravo bio samo robustan patuljak dugih i pomalo iskrivljenih udova i
priglupo lukavih oiju, odjeven
25
otrcano, a opet s nekom ironinom uljudnou. Od vjenoga guranja kolica lea
mu se pogrbie, a hod postade trapav i teak. Nikada se nije znalo ima li
bradu ili ne, jer uvijek je izgledao kao prije tjedan dana obrijan. Onom se
zloudnom uliicom kretao tako sigurno kao da je u njoj roen, a moda je i
bio, premda smo ga oduvijek smatrali strancem. Zalazio je u one visoke mrane
kue s niskim vratima, pojavljivao na nekom od visokih prozora, zatim nestajao
u vlanim, crnim, knvudavim hodnicima te dovikivao, priao i dobacivao psovke
u sve prizemne i podrumske prozore. Rukovao se sa svim onim ostarjelim,
lijenim, prljavim mukarcima, udvarao se prostim, raupanim, zaputenim
enetinama i poimence poznavao hrpu drske, bune, plavokose djeice. Penjao se
i sputao, ulazio i izlazio, a u odjei, kretnjama i govoru imao jak lokalni
vonj mranoga polusvijeta koji me ugodnom jezom privlaio, ali mi usprkos
bliskom susjedstvu ipak ostajao neobino stran i nedokuiv.
Mi prijatelji stajali bismo na kraju ulice, ekali da se pokuar pojavi i
svaki puta za njim u svim tonalitetima dobacivali stari borbeni pokli: Brenta
Brenta Periprah! Najee bi mirno produio prijezirno nam se cerei; no
katkada bi oslukujui zastao, nezgrapnu glavu okrenuo prema nama opako nas
gledajui te, suzdravajui bijes, lagano zavukao ruku u duboki dep svoga
kaputa inei tako vrlo podmuklu i prijeteu gestu.
Taj pogled i ta kretnja iroke smee ruke bili su krivi to sam vie puta
usnio Brentu Brentu. Snovi su, pak, bili krivi to sam na staroga pokuara
esto mislio, bojao ga se i prema njemu gajio neki udan, tajanstven odnos o
kojem on, dakako, nita nije znao. Naime, ti su snovi uvijek imali neto
uzbudljivo jezovito i titali me poput more. as sam vidio Brentu Brentu kako
posee u svoj duboki dep i vadi duge otre noeve, a ja, kao prikovan, ne
miem se s mjesta dok mi se u smrtnome strahu jei kosa na glavi. as bih ga
vidio gdje odvratno naceren u svojim limenim kolicima gura sve moje
prijatelje, dok bih ja, ukoen od straha, ekao kada e i mene epati.
A kada bi se starac vratio, opet su mi na pamet padale sve te strane i
uzbudljive stvari. No, unato svemu stajao sam s ostalima na uglu ulice,
dobacivao mu nadimke i smijao mu se dok je
26
posezao u dep i svoje neobrijano, bezbojno lice razvlaio u grimasu. Pritom
me potajice morila neista savjest i ne bih se, dokle god je bio u blizini,
nipoto usudio sam proi Sokolskom ulicom, pa ni usred bijela dana.
Vraajui se iz posjeta jednom prijateljskom i gostoljubivom upnom dvoru,
hodao sam dubokom, lijepom jelovom umom grabei krupnim koracima, jer ve se
sputala veer, a pred sobom sam imao jo dobrih sat i pol hoda. Na cestu je
ve padao mrak, a ionako tamna uma sve se vie i neugodnije zgunjavala dok
su se gore, na visokim jelama jo arile kose zrake rumenoga sutona. esto sam
pogledavao uvis, as da bih uivao u mekoj svjetlosti ugodnih boja, as
traei utjehu, jer u tihoj, dubokoj umi brzi je sumrak tjeskobno pritiskao
moje srce od jedanaest ljeta. Ja zasigurno nisam bio kukavica, bar mi to tada
nitko nekanjeno ne bi smio rei. Ovdje, meutim, nije bilo neprijatelja ni
vidljive opasnosti - tek sumrak i udan plaviast koloplet sjena u dubini
ume. Nedaleko od ovoga mjesta, nizdol prema Ernstmiihlu, neko se zbilo
ubojstvo.
Ptice se vraahu u gnijezda; postade tiho, veoma tiho, a na cesti, osim mene,
ne bijae ive due. Trudio sam se, tko bi ga znao zato, hodati to tie i
svaki puta bih se uplaio udarivi u kakav korijen i stvorivi buku. Tako mije
hod bivao sve sporiji umjesto bri, a misli postupno posve odlutale u svijet
bajki. Mislio sam na Ribecala' i na "Tri umska patuljka" i na onoga stoje
poginuo na pjeakome putu za Ernstmiihl.
U tom trenutku zau se tiho zujanje. Zastadoh oslukujui -ponovno se zau
zzzz - to je moralo biti na cesti iza mene. Nita se nije vidjelo, jer se u
meuvremenu skoro potpuno smrailo. To su kola, pomislim, te ih odluim
priekati. Jer, povest e me. Pokuavao sam se prisjetiti iji bi konji u ovo
doba mogli tuda prolaziti. Ali ne, nije se uo topot konja, ve su, sudei po
zvuku, to morala biti runa kolica, a upravo su se tako sporo pribliavala.
Doista, runa kolica! ekao sam. Vjerojatno su to bila mljekarska kolica,
moda s liitzingerkoga imanja. U svakom sluaju
1 Riibezahl, gorski vilenjak iz njemake narodne prie koji zadirkuje putnike
i zavodi ih na pogrean put. (prim. prev.)
morala su se kretati prema Gerbesauu jer prije njega na putu nije bilo drugoga
mjesta. ekao sam.
Tad ugledam kolica, malenu uvis izgraenu kutiju na dva kotaa, a iza nje u
hodu pogrbljena ovjeka. Zato se uope tako uasno duboko saginjao? Mora da
su kolica teka.
I napokon, evo ga. "Dobra veer", doviknem. Ljepljiv glas kaljucajui
odzdravi. ovjek odgurne kolica dva, tri koraka dalje, pa zastane kraj mene.
Isuse! - pa to je Brenta Brenta Periprah! Na trenutak me promotri, pa upita:
"Za Gerbesau?" zatim produi, ja uz njega. I tako pola sata - nas dvojica
jedan do drugoga kroz gluhu no. Nije progovorio ni rije, ve bi se svako
malo u sebi nasmijao, tiho, iskreno i zlurado. I svaki put, taj me pakosni,
suludi smijeh proimao do sri. Htio sam neto rei, ubrzati hod. No nisam
mogao. Na posljetku s mukom protisnuh par rijei.
"Stoje u tim kolicima?" upitah nesigurnim glasom. Izgovorio sam to vrlo
uljudno i plaho - onom istom Brenti Brenti kojem sam se stotinama puta na
ulici rugao. Pokuar zastane, opet se nasmije, protrlja ruke, naceri mi se pa
iroku desnicu polako zavue u dep kaputa. Bila je to ona zlobna i runa
kretnja koju sam toliko puta vidio a znaenje joj poznavao iz snova - vaenje
dugih noeva!
Poput oajnika dadoh se u takav bijeg da je mrana uma jeala i ne prestadoh
trati prije negoli uplaen i zadihan ne cim-nuh zvonce na oevoj kui.
Takav je bio Brenta Brenta Periprah. Od tog doba, od djeaka sam postao
mukarac, gradi nam se takoer razvio, ali ne i pro-ljepao, a ak se i u
Sokolskoj ulici tota promijenilo. No, stari pokuar jo uvijek dolazi,
zaviruje u podrumske prozore, zalazi u vlane hodnike, udvara se zaputenim
enama i po imenu pozna svu onu silnu musavu plavokosu djeicu. Izgledom se
postarao, ali se nije mnogo promijenio, a meni je neobina pomisao da e ga
jednom, moda, i moja vlastita djeca saekivati na uglu Sokolske ulice
dovikujui mu njegove stare nadimke.
(1904.)
28
Raritet
Prije vie desetljea neki je mladi njemaki pjesnik napisao svoju prvu
knjiicu. Bilo je to slatkasto, lagano, nepromiljeno nabadanje blijedih
ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to itao, osjeao je tek
plaho strujanje njenoga proljetnog daka, a u sjeni propupalih bokora nazirao
mlaahnu djevu u hodu. Bila je plavokosa, njena, u bijelo odjevena i etala u
predveerje svijetlom proljetnom umom - i to je sve to se o njoj ulo.
Pjesniku se to inilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on odvano
zapoe staru, tragikominu borbu za javnost. est slavnih i nekoliko manjih
nakladnika tom su od iekivanja napaenomu mladcu svi odreda uljudno
odbijajui vratili uredno napisani rukopis. Njihova vrlo tura pisma ostala su
nam sauvana i stilom se bitno ne razlikuju od odgovora kakve su u slinim
prigodama uobiajili slati dananji nakladnici, no sva su pisana rukom i oito
nisu izvaena iz neke unaprijed stvorene zalihe.
Razdraen i umoran od neprihvaanja, dade si pjesnik o vlastitu troku tiskati
stihove u etiri stotine primjeraka. Omalena knjiica obuhvaa trideset i
devet stranica u francuskome duo-dec formatu, ukoriena u vrst, crvenosme,
na hrptu neto grublji papir. Trideset primjeraka darovao je autor
prijateljima. Dvije stotine primjeraka dao je nekom knjiaru na prodaju, da bi
tih dvjesto primjeraka uskoro izgorjelo u velikome poaru skladita. Ostatak
naklade, sto i sedamdeset primjeraka, pjesnik je zadrao za sebe, no ne zna se
to se s njima dogodilo. To je djelce bilo mrtvoroene, a pjesnik je,
vjerojatno u prvom redu iz razloga ekonomske prirode, na odreeno vrijeme
posve odustao od daljnjih poetskih pokuaja.
No, nekih sedam godina kasnije sluajno e otkriti na koji se nain kao po
pagi stvaraju uspjene komedije. Marljivo je prionuo na posao i, imajui
sree, otada je svake godine isporuivao po jednu komediju, tono i pouzdano
kao kakav dobar tvorniar. Kazalita su bila puna, u izlozima su stajala
tiskana izdanja komedija, snimljeni prizori s pozornice i portreti autora.
Sada je bio slavan, ali je odustao od ponovnoga izdavanja svojih mladalakih
pjesama, vjerojatno jer ih se stidio. Umro je u cvijetu
29
muevnosti, a kada mu je poslije smrti objavljena kratka autobiografija
preuzeta iz knjievne ostavtine, itatelji se za njom pomamie. I tek je iz
autobiografije svijet saznao za postojanje onih zagubljenih mladalakih
publikacija.
U meuvremenu su one silne komedije izale iz mode i vie se ne izvode.
Knjika izdanja nalaze se hrpimice i po svakoj cijeni, najee u
antikvarijatima kao konvoluti. No onaj svei njegova prvijenca od kojega je
moda - pae vjerojatno - sauvano jo samo trideset primjeraka to ih je
autor svojedobno darovao, sada je prvorazredna rijetkost koju kolekcionari
suhim zlatom plaaju i neumorno trae. Ta se knjiica svakoga dana pojavljuje
u popisima traenih knjiga; samo je etiri puta osvanula u antikvarijatu i
svaki puta meu ljubiteljima rasplamsala estoku borbu telegramima. Jer,
sjedne strane, ona ipak nosi slavno ime, njegov je prvijenac, a povrh toga,
tiskana je u vlastitoj nakladi. No, profinjenijim ljubiteljima knjievnosti
takoer je zanimljivo i dirljivo da od jednoga tako slavnoga i kao pricer
hladnoga kazalinog rutinera posjeduju svei sentimentalne mladalake
lirike.
Ukratko, ta se stvarica sa strau trai, a njezin besprijekoran, neobrezan
primjerak smatra se neprocjenjivim, poglavito otkako su se i neki ameriki
kolekcionari dali u potragu. To je skrenulo pozornost i znanstvenicima, pa sad
o toj rijetkoj knjiici postoje ve dvije disertacije od kojihju jedna
rasvjetljava s jezine, druga s psiholoke strane. Njezin faksimilski pretisak
u ezdeset i pet primjeraka, koji se ne smije ponovno objavljivati, odavno je
razgrabljen, a u asopisima za bibliofile objavljeni su ve deseci lanaka i
biljeaka. Osobito se spori o tome gdje je moglo zavriti onih sto i
sedamdeset primjeraka koji su izbjegli poar. Je li ih autor unitio, izgubio
ili prodao? Ne zna se; njegovi nasljednici ive u inozemstvu i ne pokazuju
nikakvo zanimanje. Danas kolekcionari zajedan primjerak nude mnogo vie nego
za toliko rijetko prvo izdanje "Zelenoga Hemncha". Osvane li sluajno negdje
onih spornih sto i sedamdeset primjeraka i ne uniti li ih neki kolekcionar en
bloc, slavna e knjiica postati bezvrijedna i u najboljem sluaju tek se
zgodimice, ovla i s ironijom spominjati uz neke druge smijene anegdote iz
povijesti biblio-filstva.
(1905.)
30
Rujansko jutro na Bodenskome jezeru
Ponovno poee, ve poetkom rujna, maglovita jutra. Prvih dana bijahu
tjeskobna, tmurna i alobna, dok je jo ivjelo sjeanje na blistavu modrinu i
smekastu jutarnju rumen kasnoga ljeta. Izgledala su hladno, tupo, neveselo,
prerano jesenski i budila one prve, dijelom nelagodne, dijelom eznutljive
misli na toplinu sobe, sjaj svjetiljaka, klupicu uz pe u polumraku, peene
jabuke i kolovrat, misli koje svake godine prerano dolaze donosei prvu
jesensku jezu prije no to ju veseli i areni tjedni berbe voa i groa
ponovno raspre i pretvore u misaon, topao osjeaj berbe i spokoja.
No, sad su se ljudi ponovno sviknuli na jezerske magle i posve im je normalno
da se sunce ne vidi prije podneva. A tko za to ima oi, zahvalno i pozorno
uiva u tim sivim jutrima s njihovom finom, kao koprenom zastrtom igrom
svjetla, s njihovim bojama jezera poput kovine i stakla i nepredvidljivim
prostornim opsjenama koje se esto doimaju poput uda, bajki i arobnih snova.
Jezero vie nema druge obale, ve se razlijeva, iroko kao more, u neke
nestvarne srebrnaste daljine. A i s ove strane, obrisi i boje vide se tek iz
neposredne blizine, dok se podalje sve rasplinjava u sivilu od oblaka,
koprene, izmaglice i vlana svjetla. Ozbiljni, samotni, markantni vrci topola
plivaju tromo poput blijedih sjenovitih otoka u maglovitu zraku, barke,
neujne poput duhova, nestvarnim plove visinama iznad zaparenih voda, a iz
nevidljivih sela i majura prigueni zvui zvona, kukurijekanje pijetlova,
lave pasa dopiru kroz vlanu hladnou kao iz nekih nedostinih, dalekih
predjela.
Kada je jutros zapuhao lagan sjeverac, nataknuo sam visoko, usko trokutasto
jedro na svoj ami, nabio si lulu i kroz maglu lagano zaplovio jezerom.
Sunce je vjerojatno ve bilo iznad brda jer se ranojutarnje olovno sivilo
jezerske povrine polako pretvaralo u bistru srebrnu boju, gotovo kao na
blijedoj mjeseini. Na inae tako prijateljski bliskima, razlistanim ili aem
obraslim obalama nita se nije vidjelo, a nemajui kompasa, kao da sam jedrio
sasvim nepoznatim, beskrajnim vodama i morima oblaka, pa ak nisam mogao
nainiti niti nikakvu procjenu brzine svoje
31
plovidbe. No, nakon nekog vremena prouio sam dubinu, a kako nisam naao dno,
spustio sam plutajuu strunu s mamcem za tuke na 20 metara dubine te ju stao
za sobom lagano vui.
Tako sam, skutren na kormilarskome sjedalu, plovio moda jedan sat bez
prestanka u bjelkastoj magli. Bilo je prohladno. Lijeva ruka, kojom sam drao
ue jedra, ukoila se i utrnula, i bijah ljut na sebe to ne ponesoh rukavice.
A onda se predah tlapnjama. Razmiljah o udnome rodbinskom ubojstvu koje se,
u vrijeme koncila u Konstanzu, zbilo u dvorcu moga seoceta Gaienhofena i zbog
raznih me okolnosti zanimalo, miljah na ono cijelo, neobino, burno vrijeme u
kojemu je naa tiha obala jezera bila sreditem svijeta i kulture i popritem
velikih povijesnih osobnih sudbina. Zabavljalo me i veselilo te dobro mi
znane, a sad u maglama skrivene obale naseljavati slikama onih davno iezlih
ljudi, njihovim sudbinama i strastima. Zbog nasljedstva barun ubija svoga
brata, nasluuju se odnosi s dalekim zemljama, a iz Konstanza, prepunog
uglednih gostiju, pompe i luksuza, zavodljivo blistaju drai prebogate kulture
...
Najednom me trgne naglo, otro zujanje dok sam se jo u mati trudio zamisliti
odore i oruja junonjemakih baruna i njihovih romanskih gostiju s poetka
15. stoljea. U hipu se svim ulima vratim u javu; u uzbuenju od lovake
sree zgrabim kotur, oprezno trgnem i osjetim na udici snanu ribu kako se
oajniki opire. Lagano poteui izvuem na povrinu lijepu tuku pa ju
spustim u mreu. Zatim ponovno ustro zabacim dok se ulovljena riba bijesno
praakala u kutiji. Pritom sam morao pustiti kormilo, pa se amac zanio, a
iznenadan udar vjetra prasnu mi deblenjakom i utavim jedrom oko uiju.
Nesiguran u pravac, prepustio sam vjetru puno jedro i sve veom brzinom plovio
ravno sve dok ne ugledah sjenovite obrise malena poluotoka i na njemu stara
orahova stabla. Iz sivkasto zamagljenih vinograda to se nejasno nazi-rahu, s
vremena na vrijeme ulo se pratanje puaka vinogradskih uvara. Spustili
jedro i polako zaveslah prema obali jer sve topliji zrak snano minsae na
skoru kiu. Stadoh traiti najblie pristanite, ubrzo ga naoh i dok sam
izvlaio amac na obalu i raspitivao se o imenu toga malenoga thurgauskoga
sela, poe kia isprva nekako nevoljko sipiti, a zatim sve jae i sve obilnije
pljus tat i.
32
ak i da se, sudei po naznakama, toga popodneva nije moglo oekivati
razvedravanje, pljusak i kratko izgnanstvo u nepoznatu seosku krmu uope me
ne bi rastuili. Ja ionako nita ne drim do takozvanoga "lijepog vremena",
jer svakoje vrijeme lijepo, otvori li ovjek oi i duu; a jedna od mojih
omiljenih izletnikih radosti jest i to da me vrijeme iznenada potjera u
zakutke i meu ljude koje nikada ne bih potraio ni vidio. Uvijek je neobino,
a vrlo esto i veoma zabavno na koji tren ili sat kao nenajavljen gost sjediti
u tuoj sobi kod neznanaca, vidjeti djeli jednostavna ivota i na trenutak se
zagledati u lica koja nikada prije nisi vidio, koja ti esto uas postanu
prisna i nezaboravna, a koja moda nikada vie ne ugleda.
Bilo je prohladno u polumranoj krmi, vani je sve jae plju-tala kia i u
potocima tekla niz prozorska stakla. Vino, naravno - neizbjeni "tirolac",
bilo je oajno trpko i od njega me podilazila hladnoa. Za velikim jelovim
stolom sjedio je jedan jedini gost, neki upavi stari ribar zlovoljna lica
kakvo ve imaju pijanci, a pred njim aica rakije.
Nisam se tomu ba obradovao. Na posljetku ponem itati jueranje
Steckbornske novine - o sastanku povjerenstva za proirenje kupalita,
izvjee s riblje trnice, o poaru u jednom taglju, stanju okota, skorom
poskupljenju eera itd. Kiilo je sve glasnije nekom ilavom i neumoljivom
upornou, s estim promjenama ritma koji je u sebi imao neto jednako
uzbudljivo koliko i neutjeno. Malo je nedostajalo pa da izgubim onu od kue
ponesenu jutarnju vedrinu to ju je lov na tuku jo uveao. I dok sam punio
lulu, uo sam da gostioniar onoga zlovoljnoga starca oslovljava imenom
Jakobeli, a na zvuk toga imena na um su mi padale svakojake pripovijesti. O
Jakobeliju sam ve mnogo puta sluao. Bio je ribar iz Thurgaua, u narodu
poznat nadaleko i nairoko, udak i pijanac, s naznakama ludosti i neobino
sretnom rukom u ribolovu. Govorilo se da nepogreivo poznaje sve vremenske
zakonitosti i kalendar, a moda i razna druga umijea koja svatko ne razumije.
to sam starca due promatrao, bio sam sve uvjereniji da je to taj Jakobeli.
Dobacili mu nekoliko primjedaba o vremenu, ovom neobino vruem ljetu, o ranim
rujanskim maglama i izgledima za mlado vino.
33
Jakobeli me neko vrijeme pustio govoriti, ozbiljno me traei pogledom i
nakaljavajui se. A onda najednom, odgurnuvi aicu u stranu, on
velikodunom kretnjom to trai pozornost odmahnu rukom poput kakva drevna
proroka i poe govoriti.
"Ovo ljeto", ree, "svakako je, dragi gospodine, bilo posebno ljeto, i nita
neu rei, ali e se ve vidjeti to uskoro dolazi. Dragi gospodine. Puno
oraha i ljenjaka, to donosi otru zimu, a puno bukovog i hrastovog ira
donosi veliku hladnou. Takoer se kae:
Kad za sv. Dominika suho je i vrelo,
Zimi e nam selo dugo biti bijelo.
Tako doista i jest. No to jo ne znai mnogo. Meutim, idua godina,
razmislimo li o onome to govorim, bit e gladna godina, vrela godina. Plodovi
i voe sprit e se i usahnuti, isto tako trava i krumpir, ah e biti puno
treanja. "
"Kako to?" upitah. On prijezirno odmahnu rukom. "Kao to kaem, cijenjeni
gospodine. Idua e godina biti sunana godina, a Sunce je dobar gospodar, no
previe suh i vreo. A zatim e i zimajo vie zahladnjeti. Kao to se dogodilo
prije tristo godina kada se Rajna i ispod povrine ledila, a djeca se u
kolijevka-ma smrzavala."
Uslijedilo je jo nekoliko pjesmica o vremenu, koje sam na alost zaboravio, a
zatim me diskretno pokuao potaknuti da ga poastim jo jednom rakijicom:
pokuaj sam ljubazno preuo. Sad se, meutim, stade aliti na maglu i
hladnou, lo ulov ribe i bolove u rukama i nogama ponovno skreui pozornost
na blagotvorno djelovanje rakije koja ovjeka zgrije. Tako ju i narui, a ja,
poputajui njegovu moleivu pogledu, napokon obeah platiti. Tu se on
oraspoloi, pa voljan razgovora primaknu stolac blie meni i stade
pripovijedati vesele zgode, ponajvie o stranim pijanevanjima ili
fantastinim ribarskim pohodima. Najbolja je bila ova: jednom zgodom u Hornu
na Zellerskom jezeru prodao je ribe, pa sav novac odmah zapio. Kada se htio
ponovno otisnuti, bio je toliko nakresan da ga obalni carinici ne htjedoe
pustiti u amac, jer on nikada nije bio dobar na vesla, a jezero se burkalo i
pjenilo. On se svejedno otisnu, pokua dio puta preveslati, a onda, umoran,
utonu u amac i zaspa. A kad se probudio,
34
ami mu se upravo pribliavao steckbornskomu pristanitu kamo je i elio
stii. Ali jo bolje od toga! Sluajno je, za to u pijanu stanju nije mario,
struna ostala plutati u vodi, pa kad ju je sad htio izvui, morao se svoj
silom uprijeti jer je na njoj visjela tuka od gotovo sedam kila. Ribu je,
naravno, odmah prodao, pa se i idue noi mogao nakresati.
Kazao sam Jakobeliju da zgode te vrste nisu ba najljepe i daje on ipak malo
prestar za takve nepodoptine. Tad on ponovno velianstvenim pokretom isprui
ruku prema meni, pogladi se po bradi i stade opet govoriti knjievnim
njemakim. (Zgode je bio ispripovjedio u dijalektu.)
"Za ribolov, dragi gospodine, potrebna je srea, i samo srea. Moete triput
ploviti na jedra, kupovati srebrne mamce za tuke i sline smicalice, ali
nita ne pomae. Netko drugi moe biti pijan kao majka i vie e upecati.
Naime, jedan ima sree, drugi je nema. Vano je biti roen pod sretnom
zvijezdom, shvaate me?"
Shvaao sam. No kad me pogledao s nekom izazovnom nadmoi elei da ga
poastim jo jednom rakijom, suoio se s mojom neumoljivou. Neko vrijeme
neprijateljski je utio pijuckajui na tlo, a onda, okrenut prema krmaru,
stade praviti zajedljive aluzije. "Neto ti puno stranaca svraa u zadnje
vrijeme - hm -strana gospoda, da - hm. Prije smo tu bili svoji - naravno,
svoji smo bili. Ak' se tako nastavi, ti bi jo mogao postati hotelijer. Zna,
za ovakvu stranu gospodu, i tako finu. Hotelijer, tu se jo i da zaraditi -"
I tako dalje. Taj mije ton iz nekih drugih ribarskih krmi bio strano poznat
i nimalo mi se nije svialo to su se gostioniar, a jo vie njegov sin,
toliko nakaljavali i susprezali smijeh, a u mene gledali kao leinari.
Najednom mi se uini kao da e pljusak popustiti. Stoga upitam koliko sam
duan, na brzinu platim, ali ne ostavim napojnicu i izaem iz negostoljubive
krme uz uljudan pozdrav na koji mi om uope ne uzvratie. Umjesto toga, i
prije nego su se vrata zatvorila, iza mene se prolomi zloban smijeh. Najradije
bih se bio vratio i tim prostacima skresao u brk to mislim, ili ba za inat
sjeo za stol. No, tad se sjetih jedne veeri u Baselu, kada sam zajedno s
dvojicom prijatelja toliko
35
kinjio nekog bezazlenog gosta iz Berlina daje s gaenjem izaao iz "nae"
krme. Stoga posramljeno dadoh dvojici ribara za pravo. A u isti mi mah pade
na pamet da sam sam protiv trojice. I tako sam, polako, odjedrio natrag,
stigao kui pokisao neto iza podneva, pa pred svoju ve pomalo zabrinutu enu
istresao ulovljenu tuku, doivljaje toga jutra i vremenska prorotva starog
Jakobelija.
(1905.)
Zimsko bljetavilo
etiri je noi i tri dana skoro bez prestanka padao snijeg, dobar, sitan,
trajan snijeg, a zadnje se noi smrznuo poput stakla. Tko nije svakoga dana
pred vratima meo i razgrtao, naao se zarobljen te se morao latiti budaka da
bi oslobodio kuni ulaz, podrumska vrata i prozore. To se mnogima u selu
dogodilo, pa se gunajui prihvatie posla pred svojim kuama, navukavi
duboke izme i rukavice, a vrat i ui omotavi vunenim alovima. Oni smireni
radovali su se to je veliki snijeg stigao prije mraza i zatitio im ugroenu
zimsku sjetvu. Ali i ovdje kao i drugdje smireni su veoma u manjini, pa je
veina plaljivo proklinjala preotru zimu, ljudi su jedini pred drugima
raunali svoje tete i pripovijedali jezovite prie o slinim ljutim zimama.
No, u cijelome selu jedva da su bila dva ili tri ovjeka kojima ovaj udesni
dan nije govorio o brigama i nevoljama, ve kudikamo vie o radostima,
bljetavilu i Bojoj ljepoti. Tko godje mogao, ostajao je u kui i staji, a
tko je morao van, glavu je i duu zamatao u tople rupce, a svojoj enji nije
doputao ii drugim putom, osim onim to vodi natrag do naputene klupice uz
pe na kojoj se izmeu zelenih kaljevih ploa arila podgrjevna ploa od
lijevana eljeza. A ipak, dan je bio takav da ljude iz grada nijedan slikar ne
bi u to uvjerio, mnogo radosniji, modriji i bljetaviji od najljepega dana
kasnoga ljeta. Nebo se, isto i modro, prostiralo u beskrajne daljine, ume su
snivale pod debelim snijegom, planine bljeskale poput munje ili svjetlucale
crvenkastim sjajem, ili se pak ogrtale u duge, bajkovito modre sjene, a izmeu
svega,
36
staklasto zeleno, lealo jejo nezamrznuto jezero, izbliza zrcalno svijetlo, a
u daljini tamnomodro i crno, opkoljeno bljetavim snjenobijelim jezicima
kopna na kojima nije bilo niega tamnoga osim tankih, smrznutih nizova
ogoljelih topola. A zrakom i beskrajnim nebom, hvastavo i razuzdano rojila se
zastraujua svjetlost odbijajui se u snjenome bljetavilu od svakog bre-1
uljka i panjaka, od svakog kamena, bivajui dvaput jaa. U ', neprekinutim
valovima svjetlucala je iznad bijelih povrina, arila se i zlatom rubila ume
i udaljene planine, u dijamantnim i dugi-, nim bojama bljeskala zrakom poput
tanke munje, poivala do mile volje na utoj trsci i u zelenim jezerskim
uvalama na drugoj obali, ak je i sve sjene inila blagima, plaviasto mekima
i neznatnima, kao da se toga bljetavoga dana i posljednji kutak koji se jo
opire mora svjetlou proeti i zasititi. Za takvih je dana nemogue vjerovati
da e ikada zanoati, no kad se napokon ipak spusti mrak, divno je promatrati
kako se sav taj bljetavo odvani sjaj polagano predaje, posustaje i trai
neki veo, mada nakon takvih dana niti sama no, ako je bez mjeseca, nikada
nije posve tamna. Takvi snjeni dani i zato su toliko dugi jer nas isto
zimsko nebo i nesputano svjetlo pretvara u djecu, pa tako jo jednom gledamo
Zemlju u bljetavilu stvaranja i jo jednom bez svijesti o vremenu ivimo kao
djeca koju svaki trenutak iznova iznenauje i koja ne oekuju kraj. Tako je
bilo i sa mnom kad sam potkraj toga dana, vraajui se s dugoga pjeaenja,
pri izlasku iz ve mrane ume ugledao svoje selo u rumenilu sutona. Pohodio
sam britko hladne, slobodne visove s kojih sam promatrao nizove breuljaka,
ume, oranice, jezera i daleke svijetle vrhove Alpa, lutao sam mrtvom timom
zimsko plaviastih uma u kojima, osim plaljivih uzdisaja otealih stabala,
nije glasa bilo za uti. U planinskoj umi uhodio sam crvenu, opreznu a ipak
drsku lisicu, a u trskom obrasloj movari oslukivao tamne divlje patke, vie
od sata trao za crnom unom, a na duboko zametenom obronku breuljka naiao
na malen le smrznute uto-voljke. Na povlatenu mjestu, izmeu crvenih
borova, promatrao sam bljetavi iroki vrh Glarnischa, na dvostrukoj se
vunenoj podstavi svojih zimskih hlaa sklizao niz padinu i cijeloga dana ni
ive due nisam sreo.
37
Umoran i radostan vraao sam se kui dok se vani sve bre sputao mrak. Noge
su se ve pomalo koile, i bio sam dobrano gladan, no zadovoljan. Danas je bio
dobar dan, ist, divan, nezaboravan koji vrijedi kao stotinu napola
proivljenih i zaboravljenih dana. A u sumrak, snjenom, blijedo svjetlucavom
cestom kretalo se ispred mene neto to pokuah sustii. Na udaljenosti od
moda jo stotinu metara razaznah djeaka koji je na glavi nosio preveliku
oevu vunenu kapu, a u ruci prazno vjedro. J ba u trenutku kada sam ga jasno
mogao vidjeti, zauh i njegovu pjesmu. Neko vrijeme uzaludno pokuavah
odgonetnuti to pjeva, jer se zbog hladnoe vrlo brzo kretao, pa do mene
dopirahu tek pojedini tonovi. Zatim prioh blie i otada se neopazice zadrali
iza njega. urio je, s lijevom rukom duboko u depu, i esto se spoticao na
hrapavoj i grbavo zamrznutoj cesti. No bez prestanka je pjevao, etvrt sata,
pola sata, moda i due, sve dok ne stigosmo u selo i on nestade u prvoj, ve
mranoj ulici. Uvijek sam morao razmiljati i prisjeati se koju je to pjesmu
malian pjevao. Zvuala je kao prava veernja pjesma za taj dan, kao pjesma iz
nezaboravno bogatoga, pa ipak dalekoga i ve pomalo mutnoga djetinjstva.
Djeak pjevajui nije izgovarao rijei, ve samo la -li - lo, no to je uvijek
bila ona ista melodija, tek neznatno izmijenjena, svaki puta malo drugaija,
la li - la lo, no melodija je bila toliko poznata, toliko uobiajena da sam ju
i ja morao potiho pjevuiti. Pjesmu nisam poznavao. Moda je ipak bila neka
zaboravljena djeja melodija. Ne vjerujem. Za takvih izletnikih dana ovjek
uje mnogo tonova i vidi mnogo stvari koje mu se uine esto uvenima i esto
vienima i od davnina dobro poznatima, a da ih ipak nikada nije ni uo ni
vidio.
(1905.)
Prva pustolovina
Neobino je kako se doivljaji od ovjeka mogu otuiti i nestati! itave
godine s tisuama doivljaja mogu ieznuti. Cesto gledam djecu kako tre u
kolu i ne mislim na vlastito kolovanje, gledam gimnazijalce i jedva se jo
sjetim da sam to i ja
38
bio. Gledam strojare kako odlaze u svoje radionice, a vjetro-gonjasti pisari u
svoje urede, i posve sam zaboravio da sam neko i |a tako iao i nosio plavu
bluzu i pisarsku kutu s ulatenim laktovima. U knjiari promatram neobine
zbirice pjesama osamnaestogodinjaka, objavljene u nakladi Pierson u Dresde-
nu, i vie ne razmiljam o tome da sam i ja neko pisao takve stihove i nasjeo
ba tom istom lovcu na autore.
I tako sve dok u nekom trenu, u etnji ili vonji vlakom ili besanom nonom
asu ne iskrsne cijeli jedan zaboravljeni dio ivota i ukae mi se, jarko
osvijetljen, kao kakav kazalini prizor sa svim sitnicama, svim imenima i
mjestima, zvucima i mirisima. To mi se dogodilo prole noi. Vratio mi se
doivljaj za koji sam svojedobno bio siguran da ga nikada neu zaboraviti, a
koji mi je, ipak, godinama netragom pao u zaborav. Isto kao to izgubimo
knjigu ili perorez, pa nam isprva nedostaje, a onda ga jednoga dana ugledamo u
ladici meu starudijama i on je opet tu i ponovno je na.
Bilo mije osamnaest godina i zavravao sam bravarski nauk. Odnedavno mije bilo
jasno da u toj struci neu daleko dogurati te odluih jo jednom promijeniti
zanimanje. Dok se ne ukae prilika da to priopim ocu, ostao sam u bravariji
obavljajui posao napola mrzovoljno, napola veselo, kao netko tko je ve dao
otkaz svjestan da svi putovi samo njega ekaju.
Imali smo tada u radionici volontera kojega je resila iznimna vrlina daje bio
u srodstvu s imunom damom iz susjedstva. Ta dama, mlada udovica nekog
tvorniara, stanovala je u omanjoj vili, posjedovala elegantna kola i jahaega
konja i slovila kao gizdava i ekscentrina jer nije sudjelovala u kolektivnom
ispijanju kave, ve umjesto toga jahala, pecala, uzgajala tulipane i drala
bernardince. O njoj su govorili sa zaviu i ogorenjem, napose otkad se
saznalo daje u Stuttgartu i Miinchenu, kamo je esto odlazila, znala biti vrlo
drutvena.
Otkad je njezin neak ili brati kod nas volontirao, to udo ve je triput
bilo u naoj radionici, pozdravilo svoga roaka i razgledalo nae strojeve.
Svaki je puta izgledala prekrasno i na
39
mene ostavljala snaan dojam dok bi u otmjenoj haljini prolazila aavom
prostorijom i znatieljna pogleda postavljala smijena pitanja, visoka
svijetloplava ena lica tako svjeeg i naivnog kao u djevojice. Stajali smo
tamo u svojim masnim bravarskim bluzama garavih ruku i lica, s osjeajem kao
da nam je kraljevna dola u posjet. Ono to smo svaki puta naknadno uvidjeli
nikako se nije slagalo s naim socijaldemokratskim nazorima.
Jednoga dana u vrijeme uine prie mi volonter i ree: "Hoe li u nedjelju sa
mnom k mojoj teti? Pozvala te je."
"Pozvala? uj, ne zbijaj sa mnom glupe ale, jer u ti nabiti nos u kabao s
vodom." No, bio je ozbiljan. Pozvala me je u nedjelju naveer. Kui smo se
mogli vratiti vlakom u deset, a ako bismo due ostali, moda bi nam dala
koiju.
Ophoditi se s vlasnicom luksuzne koije, gospodaricom jednoga sluge, dviju
sluavki, koijaa i vrtlara, po mome je tadanjem shvaanju bilo upravo
besramno. No to mi je palo na pamet tek nakon to sam ve odavno pourio
prihvatiti poziv raspitujui seje li moje uto nedjeljno odijelo dovoljno
dobro.
Do subote sam od silnoga uzbuenja i sree trkarao uokolo kao muha bez glave.
A onda me uhvatio strah. to da tamo kaem, kako da se vladam, kako da s njom
razgovaram? Moje odijelo, kojim sam se oduvijek ponosio, najednom je imalo
toliko nabora i mrlja, a svi su mi ovratnici na rubovima bili pohabani. Osim
toga, i moj je eir bio star i pohaban, sve se to nije moglo kompenzirati
trima mojim najraskonijim odjevnim predmetima - parom kao igla iljatih
glenjaa, blistavo crvenom, polusvilenom kravatom i cvikerom s poniklanim
okvirima.
U nedjelju naveer krenuo sam s volonterom pjeice u Sett-lingen, bolestan od
uzbuenja i zbunjenosti. Ugledavi vilu, stali smo uz ogradu ispred inozemnih
borova i empresa, dok se lave pasa mijeao sa zvukom zvonca na ulaznim
vratima. Sluga nas je uveo u kuu, utke, odnosei se prema nama s
omalovaavanjem, jedva doputajui da se obranim od krupnih bernardinaca koji
su me pokuavali epati za hlae. U strahu pogledah svoje ruke koje mjesecima
nisu bile tako pedantno iste. Veer uoi, pola sam ih sata prao petrolejem i
sapunom.
40
Dama nas je primila u salonu odjevena u jednostavnu, svijetlo-plavu ljetnu
opravu. Pruila nam je ruku ponudivi da sjednemo. "Veera e", ree, "zaas
biti spremna."
"Jeste li kratkovidni?" upita me.
"Pomalo."
"Znate, taj vam cviker uope ne stoji." Skinem ga, tutnem u dep i prkosno
pogledam.
"A i socijalac ste?", nastavi.
"Mislite socijaldemokrat? Da, naravno."
"A zato?"
"Iz uvjerenja."
"Aha. Ali kravata vam je doista zgodna. No, idemo jesti. Vas dvojica ste
valjda doli gladni?"
U susjednoj sobi bila su postavljena tri kuvera. Tamo, suprotno mome
oekivanju, osim triju aa nije bilo niega to bi me zbunilo. Juha od mozga,
bubrenjak, povre, salata i kolai, sve su to bila jela koja sam znao jesti,
a da se ne osramotim. Vino je domaica sama toila. Tijekom objeda razgovarala
je gotovo samo s volonterom, a kako su me ukusna jela i vino fino zaposlili,
uskoro osjetih ugodu, pa i stanovitu sigurnost.
Nakon objeda vinske su nam ae prenesene u salon, a kada su mi ponudili finu
cigaru i na moje uenje pripalili na crvenoj i zlatnoutoj svijei, moja se
ugoda pretvorila u milinu. Sada sam se odvaio i pogledati damu, a bila je
toliko profinjena i lijepa da se s ponosom osjetih prenesenim u blaena
prostranstva otmjena svijeta o kojemu sam iz nekih romana i feljtona stekao
eznutljivu i neodreenu predodbu.
Zapodjenuli smo vrlo iv razgovor, a ja, postavi vrlo smion, odvaih se
naaliti primjedbama koje je madam nainila u vezi sa socijaldemokracijom i
crvenom kravatom. "Imate potpuno pravo.", ree smijeei se. "Samo vi ostanite
pri svome uvjerenju. No, kravatu biste trebali vezivati manje ukoso. Vidite,
ovako "
Stala je preda me, nagnula se, objema rukama uzela moju kravatu i stala ju
popravljati. Tad najednom s uasom osjetim kako dva prsta zavlai u procjep
moje koulje lagano mi dotiui prsa. A kada ju zaprepateno pogledah, ona me
jo jednom dotaknu s oba prsta netremice me gledajui u oi.
41
K vragu, pomislih i srce mi stade tui, a ona malo ustuknu glumei da promatra
kravatu. No, umjesto toga, ponovno me promotri, ozbiljno i temeljito, i
nekoliko puta lagano kimnu glavom.
"'Mogao bi iz gornje vanjske sobe donijeti kutiju s igricama", ree svome
neaku koji je prelistavao asopis. "Da, budi tako dobar."
On ode, a ona mi se priblii, polako, irom otvorenih oiju.
"Zna ..." apnu mi meko, "... drag si."
Pritom mi se unese u lice i usne nam se spojie, neujno i arko, a onda opet,
pa jo jednom. Zagrlili ju i privih uza se, tu visoku lijepu damu, i to tako
snano da ju je moralo zaboljeti. Ali ona je ponovno traila moja usta i dok
me ljubila, oi joj se navlaie i zablistae djevojakim sjajem.
Volonter se vratio s igricama, pa smo sjeli i kockali za prali-ne. Ponovno je
ivahno razgovarala i pri svakom se bacanju alila, no ja ne izustih ni rijei
i teko disah. Povremeno joj je ruka zalazila ispod stola, poigravala se s
mojom rukom ili mi poivala na koljenu.
Oko deset sati izjavi volonter da nam je vrijeme poi.
"I vi biste ve poli?" upita me ona i pogleda. Neiskusan u ljubavnim
stvarimapromucah daje, valjda, vrijeme, pa ustadoh.
"Pa, kad je tako ..." uzviknu ona, a volonter krenu. Slijedio sam ga prema
vratima, i ba kad je prekoraio prag, ona me trgnu za ruku i jo jednom
privue. Na izlasku mi doapnu: "Budi spretan, uj, budi spretan." Ni to nisam
razumio.
Oprostili smo se i otrali prema postaji. Kupismo karte, a volonter ue u
vlak. No meni sada nije trebalo drutvo. Popeh se samo na prvu stubu, a kada
prometnik zviznu, ja saskoih i ostadoh. Bila je ve mrkla no.
Omamljen i tuan vraao sam se kui dugom cestom, uljajui se kao lopov kraj
njezina vrta i ograde. Otmjena me dama voljela! Preda mnom se prostirahu
zemlje udesa, a kada sluajno u depu napipah pomklani cviker, bacih ga u
grabu kraj puta.
Idue je nedjelje volonter opet bio pozvan na ruak, no ne i ja. Vie nije
dolazila u radionicu.
42
Tijekom tri mjeseca esto sam odlazio u Settlingen, nedjeljom ili kasno
naveer, oslukivao uz ogradu, uljao se oko vrta, sluao lave bernardinaca i
um vjetra u kronjama inozemnih stabala, gledao svjetlo u sobama mislei:
Moda me jednom ugleda; ta ona me voli. Jednom sam iz kue zauo klavirsku
glazbu, meku i lelujavu, i leei uza zid zaplakao.
No nikada me vie sluga nije uveo u kuu i branio od pasa, i nikada vie
njezina ruka nije dotakla moju ruku ni njezine usne moje usne. To mi se jo
samo u snu nekoliko puta dogodilo, u snu. U kasnu jesen napustio sam
bravariju, zauvijek svukao plavu bluzu i otisnuo se daleko u neki drugi grad.
(1905.)
Besane noi
U sitne sate lei u postelji, a san ne ide na oi. Ulica je tiha, u vrtovima
s vremena na vrijeme povjetarac dotakne stabla. Negdje laje pas; ulicom u
daljini prolaze kola. uje ih jasno, po lelujavu zvuku prepoznaje da su na
oprugama, u mislima ih slijedi, zakrenu za ugao, najednom ubrzaju, a uurbano
se kotrljanje uskoro raspline u veliku tiinu. A onda, kasni prolaznik. Hoda
brzo, korak mu udno odjekuje u pustoj ulici. Zastane, otkljua vrata, zatvori
ih za sobom, a onda opet zavlada muk. Ponovno i jo jednom u sobu dopru zvui
mrvice ivota, sve rjee, sve tie, a onda nastupe sati kada je sve umorno, a
svaki i najtii povjetarac i najsitnije zrnce buke to se kruni ispod tapete
biva glasno i mono i u tebi budi ula. I nema sna. Samo ti umor na oi i
misli spusti tanak veo, u uhu slua um neprekidna kolanja krvi, u bolnoj
glavi slua siuni, grozniavi ivot, a u ilama osjea ravnomjeran, a ipak
zbunjuju ritam bila.
Nita ti ne pomae prevrtanje s boka na bok, ustajanje i ponovno lijeganje. To
je jedan od onih sati kada nikako ne moe od sebe pobjei. Tobom sad
gospodare misli i pokreti tvoje udi i tvoga sjeanja, a nema drutva da ih,
kao obino, razgovorom odagna. Tko ivi u tuini, u sjeanje mu dolaze kua i
vrt iz njegova zaviaja i djetinjstvo i ume u kojima je proivio svoje
43
najslobodnije i najnezaboravnije djeake dane, sobe i stubita u kojima su
odjekivale njegove djeake igre, i slike roditelja, nekako stranih, ozbiljnih
i ostarjelih, s ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u oima. On prua ruku
uzalud traei uzvraenu desnicu, no preplavi ga plima tuge i samoe, a neki
drugi likovi to izranjaju u zbunjenosti i ozbiljnosti toga asa gotovo nas
sve rastuuju. Tko nije u mladim danima svojim najbliima katkad zagorao
ivot, odbio ljubav i prezreo njihovu dobrohotnost? Tko nije prkosno i oholo
propustio neku sreu koja mu se nudila, tko nije bar jednom povrijedio tue
ili svoje dostojanstvo ili uvrijedio prijatelje nepromiljenom rijeju,
neispunjenim obeanjem, runim i uvredljivim pokretom? Oni sad pred tobom
stoje i mirnim te oima u tiini udno promatraju, a tebe je sram pred njima i
sram te je pred sobom.
Pada ti na pamet koliko si samo noi u tom istom krevetu bezbrino prospavao
izmeu dana punih pokreta, buke i razonode, i kako si nezamislivo davno, kao
danas, bio sam svoj utljivi, nenaminkani zabavlja. ivio si intenzivno, u
to si vrijeme neizmjerno mnogo vidio, razgovarao, sluao, smijao se, a sada,
kao da se nikada nije dogodilo, sve ti je to strano i od tebe se otuuje, a
plavi su ti nebeski svodovi tvoga djetinjstva, davno zaboravljene slike tvoga
zaviaja i glasovi davno pokojnih strahovito bliski i prisutni.
San je jedan od najdivnijih darova prirode, prijatelj i utoite, arobnjak i
tihi tjeitelj, i ao mi je iz dubine due svakoga tko se, patei od dugih
nesanica, nauio zadovoljiti s pola sata grozniava drijemea. Ne bih, ipak,
mogao voljeti ovjeka za kog znam da u ivotu nije imao neprospavanih noi; to
bi morala biti neka djeji ista, neiskvarena dua.
U ovom naem uurbanom, opojnom ivotu zastraujue je malo trenutaka kada
dua postaje svjesna sebe same, kada se ivot ula i ivot duha povlai, a
dua raskriljena stoji pred zrcalom sjeanja i savjesti. To se zbiva, moda,
kada doivimo veliku bol, moda uz majin odar, uz bolesniku postelju moda,
ili na kraju duega usamljenog putovanja u prvim satima povratka, no uvijek je
praeno smetnjama i sjetama. U tom je vrijednost probdjevenih noi. Samo se
tada bez silnih vanjskih potresa
44
dua moe izraziti, bilo kroz uenje ili strah, osudu ili tugu. Duevni ivot
koji vodimo tijekom dana nikada nije toliko ist; naa ula u njem snano
sudjeluju, razum se namee pridodajui osjeajima i trunku glasa osude, finu.
dra usporedbe i finu, razornu dra ale. No dua utonula u snohvaticu ne
opire se, pa u toj ovisnosti i potlaenosti koje traju danima i mjesecima,
proivi pola ivota sve dok ne kucne njezin as i u jednoj tjeskobnoj, besanoj
noi ne zbaci okove i svekolikom nas puninom svoga samovoljnoga ivota
iznenadi ili uasne. Dobro nam je s vremena na vrijeme primijetiti da na
ivot nije samo oblik, da u sebi nosimo mo otpornu na sve vanjske utjecaje i
nepotkupljivu, da u nama progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Tko
doista neto jest i posjeduje neku vrstu vjere, rado se pokorava tim glasovima
i iz takvih trenutaka izlazi produbljena pogleda.
Htio bih rei pokoju i o nesanici kao bolesti, mada je to moda suvino, jer
vjerojatno svi koji od nje pate dobro znaju to elim rei. No, moda e ipak
rado proitati napisano ono to im je poznato, a to inae nije predmetom
razgovora. Pritom mislim na unutarnji odgoj koji se stjee nespavanjem. Svaka
bolest i nunost ekanja uitelj je kojeg treba pravilno shvatiti. No kola
svih ivanih tegoba osobito je prodorna. "Sigurno je puno propatio", kae se
za ljude koji u pokretima i govoru oituju neobinu mjeru suzdrane
profinjenosti i njene obazrivosti. Ovladavanju vlastitim tijelom i mislima ne
ui nas nijedna kola tako dobro kao kola nesanice. Njeno doticati i
obazrivo postupati moe samo netko komu je i samome potreban njean dodir. S
blagou promatrati i stvari s ljubavlju ocjenjivati, sagledavati duevne
razloge i sve ljudske slabosti dobrohotno razumjeti moe samo onaj koji je
esto u neumoljivoj tiini samotnih sati bio izruen na milost i nemilost
vlastitim nesputanim mislima. U ivotu nije teko prepoznati ljude koji su
mnoge noi preleali budna oka.
Htio bih navesti jo i odgojnu vrijednost nesanice koja svakako zasluuje da
se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica je kola
strahopotovanja - strahopotovanja sviju stvari, onoga strahopotovanja koje
i najskromniji ivot moe pokropiti mirisom trajno uzviena raspoloenja,
onog istog
45
strahopotovanja koje je prvi i najvaniji uvjet pjesnike i umjetnike
veliine.
Zamislimo besana ovjeka dok lei u postelji. Sati teku tiho i uasno sporo,
izmeu dvaju otkucaja sata zjapi iroka, crna provalija nepodnoljiva
beskraja. - Koliko smo esto uli trkaranje mia, kotrljanje kola, kucanje
sata, ubor zdenca, huk vjetra, kripu namjetaja! ujemo ih ne marei za
njih. No sada se u toj samoi i grobnoj tiini eznutljivo hvatamo za svaki
daak ivota koji nas okrzne. Kola u prolazu ivahno nas zaposle,
procjenjujemo im teinu i model, umor ili snagu konja, pokuavamo pogoditi
kojom se ulicom kreu i kamo e skrenuti. Ili pak vodoskok! Sluamo ga
zahvalno kao njenu glazbu, kao to bolesnik slua rijei prijatelja koji mu
dolazi u posjet unosei u njegovu samou miris zdravlja i daak vanjskoga
ivota. Sluamo pad vodenoga mlaza u pun zdenac, zatim blae i neujednaeno
otje-canje. U neprestanom umu nastojimo uti neki ritam, tiho pjevuimo u
taktu glazbe, a zatim zautimo sluajui ga kako sam nastavlja svoj poj.
Sanjarei, u mislima pratimo vodu to otjee kao potok i rijeka natrag u more
i kolijevku vjenoga postanka, htijenja i obnove. Tu poinje tkivo due,
polovinih misli, na se ivot pred nama prostire, odnosi i zakoni najednom
bivaju jasni u doivljaju koji nam se dosad inio nerazjanjenim i zbrkanim.
Taj put od oslukivanja zdenca do divljenja dosljednosti svega zbivanja te
strahopotovanja pred skrivenom zadnjom tajnom ivota neemo prijei nikada
tako strpljivo, paljivo i ozbiljno kao u tim nonim satima.
Na taj su nain, zasigurno, ve svi besani ljudi svoju nevolju pretvorili u
vrlinu. U njihovoj im patnji elim strpljenje i, ako je mogue, ozdravljenje.
Svima lakomislenima, a navlastito onima vitalnima to se hvastaju zdravljem,
elim gdjekad pokoju besanu no u kojoj e utke morati zastati pred
prijekornom pojavom vlastita unutranjeg ivota.
(1905.)
46
Na Gotthardu2
Ma koliko esto odlazio u planine do sada sam tek etiri puta vidio suroga
orla. Prvi put, tada skoro jo djeak, kada sam u srebrnastim visinama spazio
sigurno i lijepo kruenje velike ptice i saznao daje to orao, srce mi stade
jae tui i ja u tom kraljevski otmjenomu letu vidjeh pjesmu i simbol.
Slijedio sam ga edna pogleda zauvijek ga sauvavi u sjeanju. Otada nikada
vie nisam odlazio u planine bez tihe enje da ga ponovno vidim, i stotinama
sam puta na visinskim stazama dizao pogled gajei djelominu nadu. Ta se nada
rijetko ispunjala, no ostala je u meni jednako iva. Postoje stvari i elje uz
koje vezujem svu zadihanu ivotnu radost i predodbu o najpoeljnijoj
zemaljskoj slasti; a tu prije svih ubrajam ove tri: zvjezdanu zimsku no u
visokome gorju, veernju vonju barkom po venecijanskoj laguni, te vrebanje
orla iznad planina. Kad god me umor svlada od brige i razoaranja, a isprazan
me i ruan dan ojadi i ukoi, ja utoite traim u tim slikama, i mada one
najee ostaju tek neostvarive elje, moja je udnja u njima ipak nala vrst
i ist cilj, a to je ve polovica ozdravljenja.
Nedavno sam proveo tjedan dana u Zurichu da bih prekinuo dugu zimu i ponovno
udahnuo kulturu, vidio ljude i osjetio se suvremenikom. To su bili lijepi,
ispunjeni dani: vidio sam nove Weltijeve slike, sluao Beethovena, Mozarta i
Huga Wolfa, druio se s prijateljima slikarima, pjesnicima, urednicima, vidio
ulice pune svijeta, brza kola i lijepo odjevene ene, a nou pijuckao vino uz
ivahne razgovore. Uivao sam u tome da me u trgovinama dobro poslue (premda
poznajem i ljubaznije trgovce od zurikih), priutio si temeljito i ugodno
brijanje, zatim izvrsnu saunu, a predveer sjedio u vrlo prometnoj kavani s
francuskim i talijanskim urnalima, elegantnim gostima, poletnim konobarima i
dobrim biljarom. Istodobno sam sa zadovoljstvom bio svjestan injenice da od
srca i iskreno uivam u svemu to je gradskim ljudima ve odavno postalo
dosadno i svakodnevno, i tih sam dana vjerojatno bio najzadovoljniji ovjek u
gradu.
2 Sankt Gotthard - planinski masiv u vicarskim Alpama, {prim. prev.)
47
Krajem tjedna uini mi se daje za ovaj puta dosta i da bi sada bilo dobro opet
sjediti kod kue izmeu jezera i ume, spavati u svom krevetu i ponovno
misliti na posao. Ljudi su mi sve manje imponirali, sve manje mi se inili
puni ivosti i duha, a osjetih i potrebu da svakodnevne umjetnike uitke sada
na miru ponovno proivim jer su se jedan s drugim poeli mijeati i pomalo
blijedjeti. Dakle, kui!
No kako sam tih osam dana preko Zurikoga jezera gledao blijede, tihe Alpe, s
nastupajuim umorom i zasienjem u meni se snano budila pjesma o surome orlu
i zimskoj noi u visokome gorju koju ve dugo ne uh. Novac za put dostajao je
jo za dva, tri dana i odluih skoknuti do Gottharda koji jo nikada, osim u
prolazu, zimi nisam vidio. Zimske izme i ostalu opremu imao sam sasobom, pa
mije preostalo jo samo da kupim kartu i ukrcam se.
Dan je bio siv, kroz prozor vagona, osim najbliih stabala, breuljaka i kua,
nita se nije dalo razaznati. Sve se rasplinulo u blijedoj izmaglici koja je
svjetlost primala jo samo od svjeega, istog snijega. udilo me to se
Zugerko jezero ne pojavljuje, sve dok nisam otkrio daje zaleeno i zameteno
snijegom. S nestrpljenjem sam ekao traak sunca i kidanje magle. ekao sam ih
u Arthu, u Brunnenu, u Fliielenu, a kada smo proli Erstfeld -ve se bliilo
podne - a mi jo uvijek u oblacima i sumraku, poeo sam gubiti vjeru i
razoarano se pomirio da e gore padati snijeg i doekati me tmurno vrijeme.
Rijetko sam se kada s toliko napete pozornosti uspinjao gotthardskom
eljeznicom, no Amsteg je bio u magli, Gurtnellen je bio u magli, smioni
mostovi na rijeci ReuB bili su u magli, a kada proavi kroz Wassen ni tamo
nisam naao sunce, napustio sam nadu i svalio se u sjedalo. Planine su uvijek
lijepe i kadto volim i u magli uivati, no kada zna kako u Alpama izgleda
sunan dan, a preostala su ti jo samo dva do tri, teko ti pada uzaludno
iekivanje modroga neba.
A kad sam ve poeo razmiljati nije li moj izlet obino, brzopleto rasipanje
novaca, vlak je iznad Wassena iziao iz tunela, a u sumaglici i sivobijelom
snjenom svjetlu uini mi se da vidjeh traak modrine i sunca. Hitro skoim,
otvorim prozor i stanem
48
zuriti u nebo. Tamo se, polako i nesigurno, kroz oblake crvenkasto probijala
visoka litica s kosim snjenim brazdama bivajui sve jasnija i blia, iza nje
jo jedna, a povie i trea. S vrhova planinajuriao je vjetar u snanim
zapusima, poderani su se oblaci mrvili bivajui sve tanji i sablasniji, a
zaas se cijelo gorje raskrilo, i razdragano, suncem obasjano, zablistalo na
prozirnome, blagom zraku, dok se nad njim prostiralo bistro, tiho, skoro
ljubia-stomodro nebo. Obuze me srea, a u sjeanju mi se probudie stotine
slinih zimskih dana u planini, zlatnih i sjajnih, i svaki je bio dragulj.
Sada vie nisam mislio na orla i no obasjanu mjeseinom; lako poput djeaka
iskoio sam u Goschenenu iz vagona i pohitao ususret toj plavetnoj ljepoti.
Svi grebeni i vrhovi bili su tako udesno jasni i bliski, kakve se vidjeti
moe samo za odabranih zimskih dana, s dugim, ljubiastim sjenama i
bljetavilom snjenih polja. Zapue umjeren fen, a suncem natopljen zrak
stopli se kao s proljea. I opet sam, kao i prije za mnogih dugih etnja,
esto stajao tiho i gledajui oko sebe imao osjeaj kao daje sve arolija koja
bi u tren oka mogla ieznuti. Ponovno me obuze onaj neobino blaeni, gotovo
tjeskobni osjeaj koji izletniku govori: Ovako uzvienu Zemlju nikada vie
nee gledati! Drvenim saonicama razrovanom, snanim vjetrom as razmetenom,
as posve zatrpanom cestom pokrivenom smrznutim, metar visokim snijegom,
uspinjao sam sepolako uz brdo, borei se s vjetrom, prema Schollenenu3 i
avoljemu mostu. Slavna, velianstvena cesta i cijeli taj dio divlje doline
rijeke ReuB zimi su nemjerljivo ljepi, negoli sam ih ljeti vidio. I kao u
bajci, mlada rijeka ReuB to se ispod plavia-stih, na mnogim mjestima
probijenih ledenih kora huei valja niza snijegom zameteni klanac, jedini je
ivot u toj bijeloj grobnoj tiini. A nad malim slapom iznad avoljega mosta,
poput svoda to naizgled slobodno u zraku lebdi, nadvio se sa stotinama
grotesknih iljaka ledeni baldahin od siunih kaplja.
Andermatt kao vremenska razdjelnica bio je pravi doivljaj. Iz divljega,
gruboga, vjetrom propuhanoga klanca izaao sam kroz kratki tunel koji tamo
pokriva cestu u sunan krajolik za-sljepljujue bjeline. iroka planinska
dolina toplo se sjala, na
1 Klanac u vicarskim Alpama u kojem je i mitski avolji most. (prini- prev.)
49
njezinu kraju, uplaviastoj sjeni, uzdizala se litica, tiha Hospen-ska dolina
s crnim langobardskim tornjem spavala je skutrena i mrana izmeu visokih
snjenih zidina, na lijevoj strani pogledom sam traio zavijanu i mjesecima
snijegom zakrenu ulicu Furka. udno su u Andermattu izgledali prazni hoteli,
zatvoreni i do prizemnih prozora zatrpani u snijegu iz kojeg su strili jo
samo vrci eljeznih vrtnih ograda. U "Kruni" sam popio kavu i ugrijao se na
kamenoj pei koju je prije ezdesetak godina sazidao tadanji vlasnik Kolumban
Camenzind. Njegovo i enino ime stoji starinskim slovima napisano na
sredinjoj ploi.
Sputala se veer i snijeg stade crvenkasto sipiti. Krenuo sam natrag i tada,
visoko u brdima, jo iznad najviega zavoja gornje ceste, primijetih pticu u
letu. Velik suri orao tiho je i lagano kruio zrakom, aja sam ga, zastavi,
dugo promatrao neobino zateen ispunjenjem te gotovo ve zaboravljene elje.
Sada sam znao da nee izostati ni vedra, mjeseinom obasjana no, jer fen je i
dalje puhao umjerenom jainom, a prema jugu nebo je bilo tako bistro modro kao
otvorena aska proljetnoga goraca.
Sputanje natrag niz dolinu prema Goschenenu vie nije predstavljalo napor. U
RoBliju sam naruio vino i jelo i malo otpoi-nuo, sve dok se oko jedan sat
iznad strmoga grebena nije pomolio gotovo pun Mjesec. Tada sam omotao
dokoljenice, navukao rukavice, pa krenuo usnulim selom kraj stare crkvice
udesno mirnim putom kroz usku postraninu dolinu prema gleeru Dam-ma i
goschenenskom panjaku. Hodao sam bez cilja i bez napora koliko god je staza
doputala, a zatim, umorivi se, polako krenuo natrag. Na mekome snjenom putu
nisam uo svojih koraka niti kakvih drugih zvukova, a u visini pod nono
modrim nebom prigueno se blistao snjeni gleer, bijela je mjeseina
ispunjala dolinu i bila tako svijetla da sam mogao vidjeti plou, koja je kod
Frutta jedva virila iz snijega, a bila je posveena nekom esnaestogodinjaku
nastradalom u lavini. Krupne i treperave stajale su zvijezde u noi, i nikada
neu zaboraviti njihovo svjetlo, bijelom mjeseinom obasjan krajobraz i muk
umornih vrhova.
Kad sam ujutro ustao nakon nekoliko sati dubokog sna i priao prozoru, gornji
se vrh gleera ponovno kupao u suncu. No
50
ono nije dopiralo u dolinu, fruttske kue i posljednja, s ove strane smjetena
seoska imanja Goschenena od kraja listopada do kraja veljae ne prime ni zraku
sunca. No sprijeda u selu i niz dolinu rijeke ReuB moralo je jo prije podneva
biti sunano. Odluili dio puta kui prevaliti na gorskim saonicama. Mogao
sam, dodue, jo ovaj dan ostati ovdje gore, no izgledalo je kao da e se
vrijeme sutra promijeniti, a nisam elio ta dva sjajna dana okonati sumornim
rastankom. Stoga sam, s noge na nogu, proetao do Schollenena i natrag, oko
podneva se oprostio i otiao unajmivi jake gorske saonice koje sam obeao
vratiti vlakom.
Odmah s druge strane eljeznike pruge sjeo sam u saonice i otisnuo se
jurnuvi iznad klanca rijeke ReuB i, uz samo dva prekida, za pola se sata
spustio do "VVassena. Ispred Wassena i kroz njega put se neko vrijeme uzdizao,
a zatim sam udario udesnom dionicom do Gurtnellena, pa preko arobnoga mosta,
sputajui se najveom brzinom skoro bez zaustavljanja. Ne postoji, osim
brzoga jedrenja i skijanja, nita uzbudljivije i prtavije od jurnjave niz
brijeg na niskim saonicama uza zviduk zraka, pokraj snjenih litica, sa
suncem u zatiljku, a ispred tebe moni planinski vrhovi koji odvani i hladni
miruju na toplome modrome nebu.
Moja se vonja zavrila. Stigao sam taman na vrijeme da jo predam saonice i
uskoim u vlak. Prije dan i pol, kada sam stizao ovamo, donja dolina rijeke
ReuB i obala jezera kantona Uri jo je bila pod snijegom. Fen koji snjenim
masama u visini jo nije mogao nauditi, ovdje dolje u meuvremenu je marljivo
radio. to smo dalje odmicali prema dolini, sve je tanji bivao ovdje ve
razvodnjeni snijeg, a u Altdorfu i Fliielenu svi su panjaci na mlakome
podnevnom zraku ve bili vlani i sivozeleni.
(1905.)
Ljubav
Moj prijatelj, gospodin Thomas Hopfner, od svih je mojih znanaca zasigurno
najiskusniji u ljubavi. Barem je imaqjna[yie ena, kroz dugu praksu ovladao
umijeem zavoenja te se moe
51
podiiti veoma brojnim osvajanjima. Kada mi o tom pripovijeda, doimam se poput
kolarca. No ponekad u sebi mislim kako o pravoj biti ljubavi ni on ne zna
nita vie od drugih. Ne vjerujem da je u ivotu esto probdio i proplakao
noi zbog svoje drage. U svakom sluaju, njemu je to rijetko bilo potrebno, i
neka je tako, jer unato svojim uspjesima on nije, veseo ovjek. tovie,
nerijetko ga viam pomalo melankolina, a cijeli njegov nastup odie
rezigniranom mirnoom, priguenou koja ne slii na raspoloenje.
No, to su pretpostavke, a moda i zablude. S psihologijom se moe pisati
knjige, ali ne i proniknuti u ljude, a ja ak ni nisam psiholog. Pa ipak,
kadto mi se ini daje moj prijatelj Thomas samo zbog toga virtuoz u ljubavnoj
igri jer mu za ljubav, koja vie nije igra, neto nedostaje, i zbog toga je
melankolik jer poznaje taj svoj nedostatak i zbog njega ali. - Sve same
pretpostavke, a moda i zablude.
Ono to mije nedavno ispripovjedio o gospoi Forster bilo mi je neobino,
premda se nije radilo o stvarnome doivljaju ili dapae pustolovini, ve samo
o ugoaju, lirskoj anegdoti.
Sreo sam se s Hopfnerom upravo kada se spremao otii iz "Modre zvijezde" te ga
nagovorih da popijemo bocu vina. Da bih ga prisilio da poasti nekom boljom
kapljicom, naruili bocu obinoga moselskoga vina koje on sam inae nikada ne
pije. On nevoljko opozove konobara.
"ekajte, nemojte moselsko!"
I narui neku dobru sortu. To mi je odgovaralo, pa smo se uz dobro vino ubrzo
raspriali. Oprezno sam razgovor usmjerio na gospou Forster. Bila je lijepa
ena, jedva prela tridesetu, odnedavna je stanovala u gradu i pratio ju je
glas da je iza sebe imala mnoge ljubavne veze.
Mu joj je bio nitko i nita. Odnedavno sam znao daju moj prijatelj posjeuje.
"Dakle Forsterica," ree napokon poputajui, "pa ako te ona ba toliko
zanima. to da kaem? Nisam s njom nita doivio."
"Ba nita?"
"Pa, kako se uzme. Nita to bih zapravo mogao ispriati. Morao bih biti
pjesnik."
52
Nasmijao sam se.
"Ti inae ba i ne cijeni pjesnike."
"A zato bih? Pjesnici su najee ljudi koji nita ne doivljavaju. Mogu ti
rei, meni se u ivotu dogodilo ve tisuu stvari koje je trebalo zabiljeiti.
Uvijek sam mislio, zato jednom i neki pjesnik ne doivi takvo to da to ne
propadne. Vi oko najobinijih stvari uvijek nadignete groznu halabuku i svaki
vam je drek dovoljan za jednu cijelu novelu ..."
"A to s gospoom Forster? Je li i to novela?"
"Ne. Skica, ili pjesma. Zna, stanovit ugoaj."
"Dakle, sluam."
"Pa, ta me je ena zanimala. Ti zna to se o njoj govori. Koliko sam mogao
promatrati iz daljine, zacijelo je imala bogatu prolost. inilo mi se daje
voljela i upoznala sve vrste mukaraca, ali nijednoga nije dugo trpjela. Zbog
toga je lijepa."
"to ti zove lijepim?"
"Vrlo jednostavno, ona nema niega suvinoga, nita previe. Tijelo joj je
skladno oblikovano, suzdrano, podreeno njezinoj volji. Nita na njemu nije
neposluno, nita ne zataji, nita nije tromo. Ne mogu zamisliti nijednu
situaciju iz koje ona ne bi izvukla najveu moguu ljepotu. Upravo me to
privuklo, jer meni je naivnost dosadna. Ja traim svjesnu ljepotu, odgojene
oblike, kulturu. Ma, pustimo teorije!"
"Da, bolje."
"Dakle, upoznali smo se i nekoliko sam puta tamo otiao. U to vrijeme ona nije
imala ljubavnika, to se dalo lako zapaziti. Mu je bio porculanska figurica.
Poeo sam se pribliavati. Nekoliko pogleda preko stola, pokoja tiha rije pri
nazdravljanju aom vina i rukoljub koji malo predugo traje. Ona je to
prihvaala ekajui to e uslijediti. Onda sam joj doao u posjet u vrijeme
kada je morala biti sama, i ona me primila.
Sjedei joj suelice brzo sam shvatio daje ovdje svaka metoda izlina. Zbog
toga zaigrah va bangue i izjavili joj da sam zaljubljen i da joj stojim na
usluzi. Na to ona zapoe otprilike ovakav dijalog:
'Razgovarajmo o neem zanimljivijem.'
'Nema niega to bi me zanimalo povrh vas, milostiva. Doao sam vam to rei.
Ako vas to zamara, otii u.'
53
'to vi, dakle, elite od mene?'
'Draga, milostiva!'
'Draga! Ja vas ne poznajem i ne volim.'
'Vidjet ete da se ne alim. Nudim vam sve to jesam i to mogu uiniti, a
moi u mnogo toga uiniti kada je to za vas.'
'Da, to svi govore. U vaim izjavama ljubavi nikada nita novo. Stoje to ime
biste me oduevili? Kada biste doista voljeli, ve biste odavna neto
uinili.'
'Primjerice to?'
'To biste sami morali znati. Mogli ste osam dana postiti ili se ustrijeliti,
ili barem pisati pjesme.'
'Nisam pjesnik.'
'A zato ne? Tko tako voli, kako bi se samo i trebalo voljeti, on se za jedan
osmijeh promee u pjesnika i junaka, za jedan mig, za jednu rije one koju
voli. A ako mu pjesme i nisu dobre, ipak su strasne i pune ljubavi ...'
'Imate pravo, milostiva. Nisam ni pjesnik ni junak, a ni ustrijeliti se neu.
Ili ako bih to uinio, bilo bi to od boli jer moja ljubav nije toliko jaka i
arka kakvu od mene smijete zahtijevati. No umjesto svega toga ja imam neto,
imam jednu jedinu malu prednost pred onim idealnim ljubavnikom: ja vas
razumijem.'
'to razumijete?'
'To da eznete kao i ja. Vi ne udite za ljubavnikom, ve biste eljeli
ljubiti, potpuno i nerazumno ljubiti. A to ne moete.'
'Mislite?'
'Mislim daje tako. Vi traite ljubav kakvu ja traim. Nije li tako?'
'Moda.'
'Stoga vamja ne mogu biti potreban, i vie vas neu gnjaviti. No, moda ete
mi, prije nego odem, rei jeste li ikada sreli pravu ljubav.'
'Jednom, moda. Kad smo ve dotle doli, mogu vam i to rei. Bilo je to prije
tri godine. Tada sam po prvi put imala osjeaj da me netko istinski voli.'
'Smijem li dalje pitati?'
'Samo izvolite. Pojavio se tada mukarac, upoznao me i zavolio. No, budui da
sam bila udana, nije mi to rekao. A kada je
54
vidio da svoga mua ne volim i da imam miljenika, doao je i predloio mi da
raskinem brak. To nije bilo mogue, pa je otada taj mukarac za mene se
brinuo, uvao nas, upozoravao me i bio mi dobar pomaga i prijatelj. A kada
sam zbog njega otpustila svoga miljenika i bila ga spremna prihvatiti, on me
prezreo i otiao i nikada se vie nije vratio. Taj me je volio, nitko drugi.'
'Shvaam.'
'Dakle, odlazite, zar ne? Moda smo jedno drugom ve i previe toga rekli.'
'Zbogom. Najbolje je da vie ne dolazim.'"
Moj je prijatelj neko vrijeme utio, a onda dozvao konobara, platio i otiao.
A iz te sam prie izmeu ostaloga zakljuio da mu nedostaje sposobnost prave
ljubavi. Sam je to izgovorio. A ipak, ljudima se mora najmanje vjerovati onda
kada govore o vlastitim manama. Mnogi se smatraju savrenima samo zato jer od
sebe premalo trae. Moj prijatelj to ne ini, i mogue je gaje upravo njegov
ideal istinske ljubavi stvorio takvim kakav jest. A moda me taj mudri ovjek
nasamario, i moda je onaj razgovor s gospoom Forster samo plod njegove
mate. Jer on je skriveni pjesnik, ma koliko se tomu opirao.
Sve same pretpostavke, a moda i zablude.
(1906.)
Mladievo pismo
tovana, milostiva gospoo!
Pozvali ste me da Vam piem. Smatrali ste da mladiu s knjievnim darom mora
biti osobit uitak to se pismom smije obratiti lijepoj i tovanoj dami. Imate
pravo, to jest uitak.
Povrh toga, stavili ste i primjedbu da mnogo bolje piem negoli govorim. Evo,
dakle, piem. To mi je jedina mogunost da Vam uinim malo zadovoljstvo, a to
mi je velika elja. Jer, dragi ste mi, milostiva gospoo. Dopustite mi da
budem iscrpan! To je nuno jer biste me inae pogreno razumjeli, a moda je i
opravdano, jer ovo e biti moje jedino pismo Vama. A sada dosta s uvodima!
55
Kada mije bilo esnaest godina, s nekom sam neobinom i moda starmalom
melankolijom primijetio da se radosti djea-tva od mene otuuju i gube.
Gledao sam svoga mlaeg brata kako dubi kanale u pijesku, baca koplje i lovi
leptire i zavidio mu na radosti to gaje pritom obuzimala, a ije sam se
strasne iskrenosti jo vrlo dobro sjeao. Bio sam ju izgubio ne znajui kada
ni zato, a umjesto nje, jer tada jo ne mogoh dijeliti uitke odraslih,
nastupilo je nezadovoljstvo i enja.
Silnom predanou, ali bez upornosti, bavio sam se as povijeu, as
prirodnim znanostima, tjedan dana svakodnevno do sitnih sati pravio botanike
preparate, a zatim etrnaest dana nita drugo ne radio nego itao Goethea.
Osjeao sam se usamljenim i protiv svoje volje odvojenim od svih spona sa
ivotom, a taj jaz izmeu ivota i sebe instinktivno sam nastojao premostiti
uenjem, znanjem, spoznavanjem. Po prvi put shvaao sam na vrt kao dio grada
i doline, dolinu kao usjek u planini, planinu kao jasno ogranien dio Zemljine
povrine.
Po prvi put promatrao sam zvijezde kao svemirska tijela, oblike planina kao
nuno nastale proizvode zemaljskih sila, i po prvi sam puta tada pojmio
povijest naroda kao dio povijesti Zemlje. Tada to jo nisam mogao izraziti i
imenovati, no to je u meni bilo i ivjelo.
Ukratko, u ono sam vrijeme poeo misliti. Spoznao sam, dakle, svoj ivot kao
uvjetovan i ogranien i u meni se probudila ona elja, koju dijete jo ne
poznaje, elja da od svoga ivota, koliko god uzmognem, uinim neto dobro i
lijepo. Vjerojatno svi mladi ljudi doivljavaju priblino isto, noja to
pripovijedam kao da je to bio sasvim individualan doivljaj, jer sam ga takvim
osjeao.
Nezadovoljan i prodiran enjom za neostvarivim proivio sam tako nekoliko
mjeseci, bio sam marljiv, a ipak nestalan, izgarao, a ipak udio za toplinom.
U meuvremenu je priroda bila mudrija od mene i rijeila munu zagonetku moga
stanja. Jednoga sam dana bio zaljubljen i iznenada mi se vratie sve moje
spone sa ivotom, snanije i raznovrsnije nego ikada prije.
Otada sam doivio i vee i ljepe sate i dane, no nikada vie takve tjedne i
mjesece, tako tople i tako ispunjene neprekinutom
56
strujom osjeaja. Ne elim Vam priati povijest svoje prve ljubavi, jer je
nebitna, a i vanjske su okolnosti mogle biti posve drugaije. Ali ivot koji
sam tada ivio, to bih pokuao donekle opisati, premda znam da mi nee
uspjeti. Uurbano se traenje okonalo. Najednom sam stajao usred ivahnoga
svijeta i tisuama korijenskih niti bio povezan sa Zemljom i ljudima. Moja su
se ula doimala promijenjenima, otrijima i ivljima. Osobito oi. Gledao sam
posve drukije nego prije. Gledao sam svjetlije i arenije, kao umjetnik,
osjeao sam radost istoga promatranja.
i Vrt moga oca blistao je u ljetnoj raskoi. Njegovi rascvjetali
bokori i stabla s gustim ljetnim liem strila su u duboko nebo, brljan se
povijao uz visoki potporni zid, a nad njim poivala gora s crvenkastim
stijenama i modrocrnom jelovom umom. Stajao sam i ganut promatrao kako je
svaki za se tako udesno lijep i iv, aren i sjajan. Neki su se cvjetovi
njeno njihali na stapkama i tako dirljivo blago i milo provirivali iz svojih
aki i da sam ih morao voljeti i u njima sam uivao kao u poeziji pjesnika. A
mnogi zvukovi, za koje prije nisam mano, sada su mi plijenili pozornost,
govorili mi i zaokupljali me: um vjetra u jelama i travi, cvranje turaka na
livadama, grmljavina udaljenih oluja, huk rijeke na brani i cvrkut ptica. S
veeri sam gledao i sluao rojeve muha u zlatnoutom svjetlu predveerja i
oslukivao kreketanje aba uz baru. Tisue beznaajnih sitnica najednom su mi
postale drage i vane i doticale me poput doivljaja: primjerice jutrom, dok
sam za razonodu u vrtu zalijevao nekoliko lijeha, a zemlja i korijenje tako
zahvalno i poudno pilo. Ili, u sjaju podnevna sunca vidio sam malenog modrog
leptira kako
ji tumara kao opijen. Ili sam promatrao mladu ruu u cvatu. Ili bih
f naveer iz malena amca spustio ruku u vodu i na prstima osjeao
f' blago, mlako strujanje rijeke.
! Dok me muila bol bespomone prve ljubavi i dok su me
pokretale neshvaena nevolja, svakodnevna enja, nada i razoaranje, ipak
sam, usprkos sjeti i ljubavnoj strepnji, svakog tre-
i nutka u dubini srca bio sretan. Sve to je bilo oko mene, bilo mi je drago i
neto mi govorilo, nije bilo mrtvila ni praznine u svijetu. Nikada to nisam
dokraja izgubio. Jo jednom to doivjeti, u se primiti i zadrati, moja je
sadanja predodba o srei.
57
elite li uti dalje? Od onoga vremena pa do ovoga dana zapravo sam uvijek bio
zaljubljen. Od svega to sam upoznao nita mi se nije inilo tako plemenitim,
vatrenim i zanosnim kao ljubav prema enama. Nisam uvijek bio u ljubavnim
vezama sa enama i djevojkama, niti sam uvijek svjesno volio neku odreenu, no
moje su misli uvijek nekako bile zaokupljene ljubavlju, a moje divljenje
ljepoti bilo je zapravo neprestano oboavanje ena.
Neu Vam pripovijedati ljubavne prie. Jednom sam imao dragu, nekoliko
mjeseci, a povremeno bih, dijelom i nehotice, u prolasku pobrao poljubac i
zajedniku no, no kada sam doista volio, to je uvijek bilo nesretno. A ako me
sjeanje ne vara, jadi zbog beznadne ljubavi, strah i bojaljivost i besane
noi bile su zapravo mnogo ljepe od svih malih sretnih sluajeva i uspjeha.
Znate li, milostiva gospoo, da sam u Vas veoma zaljubljen? Poznajem Vas skoro
ve godinu dana, premda sam samo etiri puta bio u Vaem domu. Kada sam Vas
prvi puta ugledao nosili ste na svijetlosivoj bluzi bro s firentinskim
ljiljanom. Jednom sam Vas vidio na kolodvoru kako ulazite u pariki brzi vlak.
Imali ste kartu za Strasbourg. Tada me jo niste poznavali.
Onda sam s prijateljem doao k Vam'a, tada u Vas ve zaljubljen. Primijetili
ste to tek za moga treeg posjeta, one veeri uz Schubertovu glazbu. Barem mi
se tako inilo. Prvo ste se alili mojom ozbiljnou, zatim mojim lirskim
izrazima, a pri rastanku ste bili dobroudni i pomalo majinski. A posljednji
put, nakon to ste mi priopili svoju ljetnu adresu, dopustili ste mi da Vam
piem. I to sam, eto, danas uinio nakon dugog razmiljanja.
I kako da sada zavrim? Rekao sam Vam da e ovo moje prvo pismo biti i zadnje.
Primite ove moje ispovijedi, koje su moda i pomalo smijene, kao jedino to
Vam mogu dati i ime Vam mogu pokazati da Vas veoma potujem i volim. Mislei
na Vas i priznavajui si da sam prema Vama vrlo loe odigrao ulogu
zaljubljenoga, osjeam ipak djeli one arobne ljepote o kojoj sam Vam pisao.
Ve je no, pod mojim prozorom jo uvijek cvre turci u mokrome travnjaku, i
mnoge su stvari opet kao onoga bajkovitog ljeta. Moda u, pomiljam, sve to
jednom smjeti ponovno imati i jo jednom doivjeti, ostanem li vjeran osjeaju
58
iz kojeg sam ovo pismo sroio. Htio bih se odrei onoga to za veinu mladih
ljudi proizlazi iz zaljubljenosti, a to sam i ja odve dovoljno upoznao -
dijelom iskrenu, a dijelom umjetnu igru pogleda i pokreta, sitniavo
koritenje nekog ugoaja i prigode, doticanje stopala pod stolom i
zlorabljenje rukoljuba.
Ne uspijevam tono izrei to mislim. Vjerojatno me ipak razumijete. Ako ste
takva kakvu Vas rado zamiljam, tada se moete od srca nasmijati mome smuenom
pismu, a da me time ne omalovaite. Mogue je da u se i jajednom tomu
smijati, no danas to ne mogu i ne elim. Uz izraze odanoga tovanja, Va
vjerni B.
(1906.)
Sonata
Gospoa Hedwig Dillenius izila je iz kuhinje, odloila pregau, oprala se i
poeljala, a zatim otila u salon doekati mua.
Razgledala je tri, etiri lista iz neke mape s Durerovim slikama, malo se
igrala porculanskom figuricom iz Kopenhagena, sluala kako s oblinjega tornja
izbija podne i na kraju otvorila glasovir. Odsvirala je par tonova prebirui
neku ve napola zaboravljenu melodiju, a zatim sluala skladan zvuk
glasovirskih ica kako se polako stiava i gubi. Njeni, poput daka blagi
titraji bivali su sve blai i nestvarniji, a zatim su nastupili trenuci u
kojima nije znala uje li jo odjek tih nekoliko tonova ili je taj blagi
podraaj samo sjeanje njezina sluha.
Ne nastavi svirati, ve spusti ruke u krilo i stade razmiljati. No nije vie
razmiljala kao prije, ne vie kao u doba svoga dje-vojatva kod kue na selu,
nije vie razmiljala o malim, smijenim i dirljivim zgodama od kojih je
uvijek samo ona manja polovica bila stvarna i doivljena. Ve neko vrijeme
razmiljala je o drugo emu. I sama joj je stvarnost postala nestalna i
dvojbena. U svojim napola jasnim, sanjarskim eljama i ushienjima djevojakog
doba esto je mislila kako e se jednoga dana udati,
59
imati mua, vlastiti ivot i dom, i od te promjene mnogo je oekivala. Ne samo
njenost, toplinu i nove osjeaje ljubavi, ve ponajprije sigurnost, jasan
ivot, ugodnu zatienost od svakovrsna osporavanja, sumnje i nemoguih elja.
Koliko godje voljela matanje i snove, njezina je enja ipak uvijek teila
nekoj zbilji i odlunom kroenju provjerenim stazama.
Ponovno je razmiljala o tome. Ispalo je drukije negoli je zamiljala. Mu
vie nije bio onakav kao u vrijeme zaruka, dapae, u to gaje vrijeme gledala u
svjetlu koje je sada ugaslo. Vjerovala je da joj je ravnopravan, pa i
nadmoan, da s njom moe ii as kao prijatelj, as kao voa, a sada joj se
poesto ini da gaje precijenila. Bio je dobar, uljudan, pa i njean, davao
joj slobodu i oslobaao ju malih kunih briga. Bio je zadovoljan njome i
svojim ivotom, poslom, jelom i skromnim uicima, ali tim ivotom ona nije
bila zadovoljna. Imala je u sebi nekog vra-ia koji je htio zadirkivati i
plesati, duha sanjara koji je elio pisati bajke, stalnu enju da svakodnevni
obini, mali ivot povee s onim silnim i velianstvenim koji je odzvanjao u
pjesmama i slikama, u lijepim knjigama i oluji uma i mora. Nije bila
zadovoljna time da cvijet treba biti samo cvijet, a etnja samo etnja. Cvijet
bi trebao biti patuljasti vilenjak, lijepi duh u lijepoj preobrazbi, a etnja
ne treba biti tek obvezatna vjebica i odmor, ve slutnjom ispunjen put u
nepoznato, posjet vjetru i potoku, razgovor s nijemim stvarima. A poslije
dobroga koncerta jo dugo bi ostajala u nekom udnom svijetu duhova, dok je
mu ve odavno u papuama proetao kuom, popuio cigaretu, malo popriao o
glazbi, pa se zaelio postelje.
Ve izvjesno vrijeme esto gaje znala iznenaeno pogledati udei se stoje
takav, to vie nema krila, to se samo obazrivo nasmijeio kada mu je jednom
zgodom poeljela otvoriti srce.
I uvijek je iznova donosila odluku da se nee ljutiti, da e biti strpljiva i
dobra i na njegov mu nain ugaati. Moda je bio umoran, moda su ga na poslu
muile neke stvari kojih ju je elio potedjeti. Bio je tako popustljiv i
ljubazan da mu je morala biti zahvalna. Ali on vie nije bio njezin princ,
njezin prijatelj, gospodar i brat, ponovno je sama prolazila svim dragim
putovima sjeanja i mate, bez njega, aputovi su bivali sve mraniji jer na
njihovu kraju vie nije stajala tajanstvena budunost.
60
Oglasi se zvonce, korak mu se zau u hodniku, otvorie se vrata i on ue.
Pola je prema njemu i uzvratila mu poljubac.
"Jesi li dobro, mila?"
"Da, hvala, a ti?"
Zatim sjedoe za stol.
"uj," upita ga, "odgovara li ti da Ludwig doe veeras?"
"Naravno, ako ti je do toga stalo."
"Mogla bih ga poslije nazvati. Zna, jedva da mogu doekati."
"A to to?"
"Novu glazbu. Nedavno je pripovijedao daje uvjebao one nove sonate i da ih
sada moe odsvirati. Navodno su vrlo teke."
"Aha, od novoga skladatelja, zar ne?"
"Da. Zove se Reger. Zacijelo su vrlo neobine stvari, silno sam znatieljna."
"Da, ut emo ve. No, to nee biti neki novi Mozart."
"Dakle veeras. Da ga odmah pozovem i na objed?"
"Kako god eli, duo."
"I tebe zanima Reger? Ludwig je o njemu priao s takvim oduevljenjem."
"Pa, ovjek uvijek rado poslua neto novo. Ludwig je moda malo velik
entuzijast, zar ne? No, na posljetku, on se u glazbu jamano razumije vie od
mene. Kad netko pola dana svira klavir!"
Uz crnu kavu Hedwig mu je pripovijedala prie o dvjema zebama koje je danas
vidjela u parku. Dobrohotno je sluao smijui se.
"Kakve ti ima ideje! Mogla si postati knjievnica!"
Zatim je otiao u ured, a ona gaje s prozora pratila pogledom jer je to volio.
Tad se i ona lati posla. U knjigu trokova upisala je posljednji tjedan,
pospremila muevu sobu, oprala lisnate biljke i na posljetku malo ila dok
nije dolo vrijeme da se ponovno pobrine za kuhinju.
Oko osam stigao je mu, a odmah za njim Ludwig, njezin brat. Rukovao se sa
sestrom, pozdravio ogora, a onda ponovno primio Hedwigu za ruke.
Za veerom su brat i sestra razgovarali ivahno i ugodno. Mu bi povremeno
dometnuo koju i za alu glumio ljubomornoga.
61
Ludvvig to prihvati, no ona ne ree nita, ve se zamisli. Osjeala je daje
meu njima trima njezin mu doista stranac. Ludwig joj je pripadao, imao je
isti nain ophoenja, isti duh, ista sjeanja kao i ona, govorio je istim
jezikom, shvaao i uzvraao na sva ona mala, sitna peckanja. Kada je on bio
tu, okruivalo ju je ozraje njezina zaviaja; tada je sve opet bilo kao
nekad, sve je opet bilo stvarno i ivo stoje od kue u sebi nosila, stoje
njezin mu ljubazno trpio, ali nije uzvraao, jer u biti moda nije ni
razumio.
Ostali su jo sjediti uz crno vino dok ih Hedwignije upozorila. Sada su preli
u salon, Hedwig je otvorila glasovir i upalila svjetla, brat odloio cigaretu
i otvorio kajdanku. Dillenius se ispruio u niskom naslonjau i privukao
cigaretni stol, dok se Hedwig smjestila postrance uz prozor.
Ludwig je jo rekao nekoliko rijei o novome glazbeniku i njegovoj sonati. Na
trenutak je zavlada potpuna tiina. A onda poe svirati.
Hedwig je pozorno sluala prve taktove. Glazba ju je udno i neobino
doticala. Pogled joj je poivao na Ludvvigu kojemu se tamna kosa povremeno
sjajila na svjetlosti svijea. No uskoro je u toj neobinoj glazbi osjetila
snaan i profinjen duh koji ju je ponio i krila joj dao da nadiavi sve zamke
i nejasna mjesta moe razumjeti i doivjeti djelo.
Dok je Ludwig svirao vidjela je iroku tamnu vodenu povrinu kako se valja u
velikom taktu. Jato velikih, iskonski mranih, golemih ptiurina doletjelo je
uz bjesomuan lepet krila. Oluja je potmulo tutnjala i kadto u zrak bacala
zapjenjene grebene vala to su prtali tisuama sitnih bisera. U tutnjavi
valova, vjetra i irokih ptijih krila odzvanjalo je i neto tajnovito i ubrzo
as glasnim patosom, as tankim djejim glasiem zapjeva pjesmu, srdanu,
dragu melodiju.
Crni su oblaci leprali razderani u pramenove, a izmeu njih udesni se
pogledi dizali u zlatno duboka nebesa. Velike vale uzjahae morske nemani
okrutna izgleda, ali na onim malima, njeno i dirljivo u kolo se uhvatie
anelci sa smijeno debelju-kastim udovima i djejim oima. I tako ono drago
i milo sve veom arolijom nadvlada grozotu, i slika se pretvori u lagano,
62
prozrano, besteinsko meucarstvo u kojem u vlastitu, mjeseini slinu
svjetlu u zraku lebdei kolo pletu njena vilenjaka bia i istim,
kristalnim, bestjelesnim glasovima poju zvuke to ih, blaeno lake i bezbolne,
vjetar razmee.
No sada, kao da vie nisu samo aneoski svjetlosni vilenjaci lebdjeli i
pjevali u bijelome sjaju, ve kao da ovjek o njima pria ili sanja. Teka
kaplja enje i neutaiva ljudska patnja slijevala se u presretni svijet
iste, elja liene ljepote, a namjesto raja uskrsnu ljudski san o raju, ne
manje sjajan i lijep, no praen dubokim glasovima neutaive enje za
zaviajem. Tako nastaje ljudska elja iz djeje elje; nema vie zategnuta
smijeha, bez bora, ali je zato zrak postao Ijupkiji i bolno slai.
Milozvune pjesme vilenjaka polako se rastoie u huku mora koji ponovno silno
nabuja. Tutnjava bitke, strast i nagon za ivotom. A odlaskom posljednjega
visokoga vala pjesma se pri-mae kraju. U glasoviru je jo odzvanjala bujica u
tihoj, polaganoj rezonanci, zatim utihnu, i zavlada duboka tiina. Ludwig,
pognut nad glasovirom, ostade sluajui sjediti, Hedwig je sjedila sklopljenih
oiju naslonjena u stolcu kao da spava.
Napokon Dillenius ustade, ode u blagovaonicu i donese ogoru au vina.
Ludwig se pridigne, zahvali i otpi gutljaj.
"No, ogore," ree, "to misli?"
"O glazbi? Da, bilo je zanimljivo, a ti si i opet sjajno svirao. Sigurno
strahovito mnogo vjeba."
"A sonata?"
"Vidi, to je stvar ukusa. Ja nisam apsolutno protiv svega novoga, no ona mije
malo 'preoriginalna'. Wagnera jo nekako mogu prihvatiti..."
Ludwig htjede odgovoriti, no u tom trenutku prie mu sestra i primi ga za
ruku. Vidje daje ganuta glazbom i da bi joj daljnji razgovor o tome samo nanio
bol. No u isti mah po prvi puta primijeti kako je sestra smatrala da morala
potedjeti svoga mua jer mu je nedostajalo neto to je njoj bilo nuno i
uroeno. A kako se doimala tunom, prije odlaska joj kriom ree: "Hede, neto
nije dobro?"
Ona odmahnu glavom.
63
"Mora mi to uskoro ponovno odsvirati, samo za mene. Hoe li?" U tom se asu
ponovno doimala zadovoljnom te Ludwig ubrzo smiren poe kui.
Ona, meutim, te noi nije usnula. Znalaje daju mu ne moe razumjeti i nadala
se da e to moi podnijeti. No neprestano je sluala Ludwigovo pitanje: "Hede,
neto nije dobro?" i razmiljala o tome da mu je morala odgovoriti neistinom,
po prvi puta izrei la.
Uini joj se daje tek sada sasvim izgubila zaviaj i predivnu mladalaku
slobodu i svu blaenu vedrinu raja.
(1906.)
U onoj klinici
Tjednima sam se morao odricati veernjega itanja jer su mi oi, oslabljene
iitavanjem starih knjiga i rukopisa, mogle obavljati jo samo najnunije
dnevne poslove. No kako sva poteda nije urodila plodom, na posljetku sam se
odluio na posjet onoj klinici. Bio je ponedjeljak ujutro. Oi su me ponovno
boljele, cesta je bila iroka i pranjava, klinika ekaonica prepuna i
pregrijana, pa sam se shrvan i ljutit ugurao na jednu od pretrpanih klupa
pokuavajui, pun nestrpljenja, izraunati koliko u vjerojatno morati ekati.
Pogledom sam preletio preko gomile svojih supatnika koji su u tiini ekali.
Boravak u takvim prostorijama oduvijek mi je bio muan, a pogled na sva ta
lica to su, patei od raznovrsnih onih bolesti, poprimila neku bespomonu
tupost, bio je neutjean. U toj masi pronaoh samo dvije privlane glave:
jednoga Talijana kojemu je lijevo oko, vjerojatno u tunjavi ozlijeeno, bilo
povezano rupcem ivih boja, dok je ono zdravo, desno, junjaki ravnoduno
promatralo zidove, ne odajui ni najmanju zabrinutost ili nestrpljenje. Zatim,
jednoga lijepoga sijedoga gospodina koji je nepomino i spokojno sklopljenih
oiju sjedio u kutu. Doimao se zadubljenim u sjeanja ili lijepe misli, jer na
naboranom, sjedobradom licu neprestano je blistao veoma tih, priguen osmijeh.
No bio sam odve mrzovoljan i pretjerano zaokupljen sebinom brigom za
vlastite oi, a da bih drugima poklanjao preveliku pozornost ili s njima
suosjeao. Oslonivi
64
glavu na dlanove, stadoh zuriti u pod. Iz lijenikih soba i ambulanta
dopiralo je glasno ispitivanje i blago tjeenje, katkada i napola priguen
krik.
Kada napokon iz dosade ponovno podignuh pogled i ispruih se na sjedalu,
pogled mi pade na djeaka koji je sjedio tono nasuprot meni. Moglo mu je biti
dvanaest godina i isprva mi se inilo da me gleda. No uskoro shvatih daje
pogled tih crvenih, upaljenih oiju bio beivotan i zurio u prazno. Tako
nagreno lice inae je bilo ljepukasto i zdravo, a i tijelo dobro razvijeno i
prilino snano. Sjeao sam se svoga djeatva i ve tada velikog uitka u
svjetlosti, suncu, umi i livadama, u pjeaenjima kroz planine svoga
zaviaja. Sjeao sam se jedine snane strasti svoga ivota, svoga tihog
druenja s planinama, poljima, stablima i vodom, i s uenjem shvatih da su
mi, skoro bez iznimke, svi isti, pravi, najljepi uici, koje sam ikada imao,
dopirali kroz oi. Taj je osjeaj bio tako iv da osjetih jaku elju da
pobjegnem i negdje ispred grada zalegnem u visoku, svijetlu travu.
A tu ovaj gotovo slijepi djeak! Nisam uspijevao gledati pokraj njega. Morao
sam uvijek iznova pogledati njegovo ljepukasto lice i te jadne, crvene,
bolesne oi, iz kojih je neprestano tekla velika suza koju je uvijek otirao
jednom te istom strpljivom i plahom kretnjom.
Prolo je vie od sata. Sjena velike susjedne kue stade se povlaiti sa
staklenoga krova pod kojim smo sjedili, a kroz otvoren prozori probi se
iroka zraka sunca. Djeak, kojemu sunana zraka dotaknu ruke i koljena,
pomaknu se pomalo uplaen.
"To je sunce", rekoh. On stade pruati glavu lagano naprijed, licem prema
gore, sve dok mu sunce ne pogodi oi. Vjee mu zadrhtae, cijelim licem
prostruji blagajeza lake, slatke boli, oivi mu crte lica i otvori malena,
svjea usta.
To je bio samo tren. Zatim se malian ponovno nasloni na klupu, otre suze to
su polako i bez prestanka navirale i ostade sjediti miran kao i prije. Uskoro
ga njegovateljica odvede. No u toj minuti u meni ieznu sva ljutnja i
osornost. Trenutak u kojem sam tu utjenu svjetlost vidio kako s prolaznom
radou pada na taj mali, razoreni ivot, ostade mi ozbiljna i draga uspomena.
(1906.)
65
Gubbio
Sporom lokalnom eljeznicom, u drutvu piljara koji su se vraah kui, krenuo
sam iz Citta di Castello i pred veer stigao u Gubbio. U gostionici sam
odloio naprtnjau, pa prostranim, golim trgom, kraj franjevake crkve krenuo
u etnju gradom u predveerje.
Bilo je prohladno i kino, u uskim ulicama toga udnovatoga planinskoga grada
ve se sputala no. A kako ovjeku kadto na putovanjima iznenada na um
padaju neobine i suvine misli, stadoh razmiljati zato zapravo putujem,
zato sam u Italiji i ba danas u Gubbiju. Da, zato? to sam tu traio?
Mada umoran, prihvatih tu neumitnost i potrudih se pronai odgovor. Prije
etrnaest dana otputovao sam od kue da bih jo jednom doao u Italiju, bio
okruen drugaijim narodom i jezikom, da bih vidio strane gradove, lijepe
graevine, stare umjetnine. emu to? Zato nisam ostao kod kue uz posao i
obitelj? Jer sam se htio odmoriti. Ta zar se ovjek na putovanjima odmara? Ne.
To sam otprije znao, dakle nisam krenuo na put radi odmora.
No, moda radi umjetnosti? To je ve bilo blie istini. udio sam ponovno
vidjeti firentinsku katedralu, ubavi San Marino, slike Fra Angelica i
Donatellove skulpture. A od Firence sam produio put ne bih li vidio nova
djela, pronaao gradove s pre-divnim trgovima i ulicama, dvorce s monim
tornjevima, crkve sa zidovima punim lijepih fresaka. uo sam o Gubbiju daje
prekrasan grad podignut na strmoj stijeni, s bajkovitim palaama i izazovnim
tornjevima, pravo udo graditeljske smionosti.
No zato sam tamo otputovao? Ne iz znatielje, niti radi prouavanja, jer
nisam ni povjesniar ni umjetnik, a skupljanje razliitih "znanja" nikada mi
nije bilo prevelika ambicija. Neto je, dakle, u meni moralo hlepiti i
udjeti, jer kako bih inae stajao ovdje, stotine milja daleko od doma, u
starome umbrijskome gradiu? Koju sam potrebu, koju nudu slijedio?
Polako sam pokuavao sloiti mozaik. Mislio sam na San Miniato, na kupolu i
zvonik firentinske katedrale pitajui se to me njima privuklo? Zato su me
ili sretnim? - Pri pogledu na
66
njih utio sam da ljudski rad i predanost nisu bezvrijedni, da izvan tjeskobne
samoe u kojoj svaki ovjek ivi svoj ivot, postoji neto svima zajedniko,
neto poeljno i vrlo lijepo, da su kroz sva doba stotine ljudi u osami patile
i radile da bi ta utjeha zajednitva postala vidljivom. Ako ono to su
umjetnici i njihovi pomonici predano i ustrajno stvarali prije vie stotina
godina, danas kao i onda tisue ljudi obdaruje plemenitim mislima, tada ni
svima nama nije bez utjehe to u svojoj samoi i slabosti radimo i inimo ono
mogue.
Tu sam utjehu traio, nita vie. Oduvijek sam znao da postoji ono
zajednitvo, ali ga ovjek s vremena na vrijeme mora ponovno doivjeti,
ponovno vlastitim ulima osjetiti prolost nazonom, daljinu bliskom, ljepotu
vjenom. To nas uvijek iznova zapanji i usrei. Jer Michelangelo i Fra
Angelico radei nisu mislili ni na mene ni na druge. Stvarali su za sebe same,
svatko za se, svatko djelomice za svoju prijeku potrebu, ogoreno se borei sa
zlovoljom i umorom. Svatko od njih tisuu je puta bio nezadovoljan uinjenim;
Ghirlandajo je sanjao vedrije slike, a Michelangelo mnogo monije graevine i
spomenike. Imamo samo ono to je od njih ostalo, ali vrijednim smatramo upravo
njihov trud. To nas i same ohrabruje da nastavimo.
Nebitno je to svatko od nas nije velik izabranik. I mi maleni, bili mi
umjetnici ili ne, radujemo se svakoj pobjedi vjenosti nad sluajem i trebamo
te utjehe kako bismo uvijek iznova zapoinjali borbu s nepovjerenjem prema
vrijednosti svega ljudskoga-
Stajao sam, dakle, u Gubbiju da bih iz pogleda na velika djela ljudskih ruku
crpio hrabrost i vjeru. Dotle je doprlo moje razmiljanje. U meuvremenu sam
se uspeo ulicom, koja je bivala sve strmijom, zaokrenuo u gotovo ravnu
sporednu ulicu i najednom se naao pred najveom zgradom u gradu,
srednjovjekovnom konzuliinom palaom. To mi prekide sve misli. Penjao sam se
na veliku terasu, silazio, gledao, udio se, i za danas sve ostade na tome. Ta
grandiozna, gotovo besramna odvanost arhitekture jednostavno je zapanjujua i
ima neku uzbudljivu nestvarnost. ini vam se da sanjate ili promatrate
dekoraciju i neprestano morate sami sebe uvjeravati daje sve to doista tu,
kameno i vrsto.
67
il
Otiao sam s tim osjeajem velikoga uenja i dobar sat vremena hodao gradom
ne budei se iz omame koja me gotovo paralizirala. Ulice su me primale jedna
za drugom, listom strme, tihe, prkosne, pune visokih, golih kamenih kua od
kojih se odbija jeka plonika. Ponegdje siuan vrt, komadi zemlje to
umjetno i uplaeno lebdi na visokome zidu, zatim pogled uz beskrajno strmu
ulicu, a nizbrdo vrtoglave stepenaste uliice. Moji potkovani potplati bezbroj
su se puta poskliznuli na glatkome, pokislom ploniku. Pritom je bilo gotovo
smijeno gledati kako se u podnoju toga strmoga, neizrecivim naporima
stvaranoga grada stere zelena i ugodna, nepregledna, pitoma ravnica. A cijeli
grad i sve te razmjerno raskone zgrade i zidine nisu ostavljale dojam
razmetljivosti, ve su se prije doimale sumorno i kao nastale iz pohlepne
nude.
Umoran i zbunjen, dok se ve sputala no, potraio sam svoju gostionicu,
naruio veeru i do odlaska na poinak razmiljajui sjedio uz domae crno
vino. Sada mi se inilo da moja teorija i nije vie sasvim tona. A kako se
zbunjujui dojam toga neobinoga grada tada jo nije dao razjasniti, za motiv
svoga putovanja uzeo sam potrebu da osjetim uenje, koje nikomu ne moram
objanjavati, i da na trenutak lien odgovornosti ivim samo kao gledatelj.
Meutim, nesvrhovitost toga razmiljanja ve sada me poela nasmijavati.
Moja je spavaonica bila ledeno hladna i vlana, ali je zato krevet bio
izvrstan, i nakon devet sati savrena sna ponovno sam bio okrijepljen i svje.
Izlijeen od jalova mudrovanja ujutro sam poao u etnju i doivio taj udesni
grad onako kako se doivljavaju pustolovine. Hodao sam zrakom punim patetine
strasti i imao dojam kao da stare fantastine zgrade vehementnim pokretima
nastavljaju glumiti onaj uzavreli ivot kakav je ovdje zasigurno bujao u
minulim vremenima, a kojemu u dananjih itelja nema ni traga. Prkosno
astohleplje stoje borei se s udnim zaprekama izgradilo ovu strminu, na
nikakvu tlu podiglo vrtoglavo visoke tornjeve i goleme dvorce i visoko na
strmome rubu brijega sazdalo masivne samostane i katele, u sebi nosi neto
bajkovito, gotovo iskonsko.
Gubbio se smjestio na obronku zauzevi tek treinu njegove visine. Iznad
posljednjega gornjega zida i gradskih vrata uspinje
68
se brdo, golo i strmo, na ijoj se polovici nalazi stara kapelica od sjajne
crvene opeke, a na samome vrhu poput utvrde velika samostanska zgrada. To brdo
od kojih tisuu metara mamilo me. Nakon uzbudljiva dojma srednjovjekovnoga
grada poelio sam malo zaci u prirodu i zaviriti u planinu. Mislio sam,
takoer, da u moda ondje gore iz oblika planinskoga krajobraza nauiti kako
razumjeti prkosno smioni duh njegovih drevnih graditelja.
Izaavi kroz zadnja gradska vrata stao sam se polako uspinjati i ubrzo mi se
otvorio pogled na iroku, zelenu ravnicu. Dobra i u velikim zavojima izgraena
cesta vodi sve do samostana, a dijelom puta sjedne je strane obrasla
empresima. Crvenu kapelicu zatekao sam u vrlo ruiniranom stanju, samo to se
ne srui.
Moni, prijetei grad ispod mene postupno se smanjivao bivajui neobino
pitom, dok na posljetku nije leao skromno, duboko u podnoju brijega
doimajui se gotovo ravnim. Golemi dvorci i tornjevi stajali su dolje maleni i
krhki poput igraaka. U visinama stade puhati snaan, hladan snjeni vjetar.
Put je prestao, pa sam slijedio nejasnu kozju stazu koja je preko
pustopoljina, ljunka i kamenih gromada vodila prema vrhu da bi na kraju
nestala. Postade hladno i samotno, gore je puhao nekakav alpski zrak, a grad
postade gotovo nevidljiv.
Napokon sam preao uzvisinu i zastao skoro zaprepaten. S one strane pucao je
pogled na velianstven svijet planina, a ispred mene u vrtoglav ponor
obruavao se strm, divalj klanac, uzak i jeziv, a uasne litice ponora s obiju
strana bijahu posve gole i crvene. Samo je negdje u sredim raslo malo bunja i
trave, i tamo se stisnulo maleno stado koza s pastiretom, siuno i
preplaeno izmeu brda i doline. Vrh kojega sam ubrzo dosegnuo leao je pod
snijegom.
Zelena ravnica, breuljci s vonjacima, palae i stari gradovi i cijela
poznata mi Italija najednom ieznue i ja stajah u nepoznatu, divljem, surovu
kraju. Ni kue ni sela dokle pogled see, nigdje ovjeka doli pastireta na
obronku, a dolje u crvenome klancu neki jaha, u kaputu i s velikim iljatim
eirom, prebacivi puku preko lea jahao je na mazgi iz doline u smjeru
Sche-
(1907.) 69
rtva ljubavi
Tri godine radio sam kao knjiarski pomonik. U poetku sam dobivao osamdeset
maraka na mjesec, zatim devedeset, pa devedeset i pet i bio ponosan i sretan
jer sam zaraivao za ivot i ni od koga nisam morao uzimati ni novia.
Ambicija mije bila napredovati u antikvarijatu. Tamo je ovjek mogao kao
bibliotekar ivjeti meu starim knjigama, datirati prvotiske i drvoreze, a u
dobrim je antikvarijatima bilo namjetenja koja su se plaala dvjesta pedeset
i vie maraka. Dodue, put do tamo bio je jo dug i valjalo je raditi i raditi
...
Svakakvih je objeenjaka bilo meu mojim kolegama. Knjiara mi se esto inila
utoitem svakovrsnih udaka. Raspopi, propali vjeni studenti, nezaposleni
doktori filozofije, po kratkom postupku otputeni urednici i asnici, koji
postadoe neupotrebljivi, svi oni stajali su do mene za pisarskim pultom.
Jedni su imali enu i djecu i hodali u alosno iznoenoj odjei, drugi su
ivjeli gotovo lagodno, no veina bi se pretrgla ve u prvoj treini mjeseca
da bi preostalo vrijeme uivali u pivu, siru i hvastanju. No svi su iz nekih
svjetlijih vremena sauvali otmjene manire i uen govor i bili uvjereni da su
samo neuvenom nesreom spali na ova skromna mjesta.
Kao to rekoh - neobini ljudi. Ali ovjeka kakav je bio Co-lumban HuB nikada
prije nisam vidio. Doao je jednoga dana u pisarnicu i sluajno zatekao
nepopunjeno beznaajno pisarsko mjesto, sa zahvalnou ga prihvatio i na njemu
ostao dulje od godine dana. Zapravo nikada nije inio ni govorio nita
upadljivo i izvana nije ivio drugaije od ostalih siromanih uredskih
namjetenika. Na njemu se, meutim, vidjelo da mu ivot nije oduvijek bio
takav. Moglo mu je biti tek neto preko pedeset godina, a bio je stasit poput
vojnika. Kretnje su mu bile otmjene i iroke, a pogled, mislio sam tada, kao u
pjesnika.
HuB je znao sa mnom poi u gostionicu jer je slutio da mu se potajice divim i
da ga volim. Drao bi tada nadmone govore o ivotu i doputao mi da ga
poastim. A jedne lipanjske veeri ispriat e mi jo neto. Budui da sam
imao roendan poao je sa mnom na skromnu veeru, pili smo vino, a zatim u
toploj noi
70
uz rijeku etali alejom. Tamo je ispod posljednje lipe stajala kamena klupa na
kojoj se on ispruio, a ja zalegao u travu. 1 tada stade pripovijedati.
"Vi ste, znate, jo neiskusan mladac i jo nita ne znate o ivotu u svijetu.
No ja sam stara mazga, inae vam ne bih pripovijedao ono to u vam sada rei.
Ako ste estit momak, zadrite to za sebe i ne naklapajte o tome. No, kako god
elite.
Kada me pogledate, u meni vidite pisaria krivih prstiju i pokrpanih hlaa.
Kad biste me i htjeli zatui, ne bih imao nita protiv. U meni se jo jedva
to moe zatui. Kaem li vam da mi je ivot bio vihor i plamen, slobodno se
nasmijte! No moda se i neete smijati, mladiu, ispripovjedi li vam starac u
ljetnoj noi bajku.
Bili ste ve zaljubljeni, zar ne? I to nekoliko puta, je li tako? Da, da. No
vi jo ne znate to znai ljubiti. Velim vam, ne znate. Moda ste jednom
proplakali no? I cijeli mjesec loe spavali? Moda ste i pjesme pisali i
neko se poigravali milju o samoubojstvu? Da, poznato mije to. Ali to nije
ljubav. Ljubav je neto drugo.
Jo pred deset godina bio sam ugledan gospodin i pripadao najvrsnijemu
drutvu. Bio sam upravni inovnik i priuvni asnik, imuan i neovisan, imao
jahaega konja i slugu, udobno stanovao i dobro ivio. Imao sam mjesta u
kazalinim loama, ljeti putovao, posjedovao omanju zbirku umjetnina, bavio se
jahanjem i jedrenjem, naveer se druio s prijateljima uz bijeli i crveni
bordo, uz zajutrak pio pjenuac i seri.
Godinama sam se na sve to bio naviknuo, a ipak sam prilino lako mogao i bez
toga. to uope ima u jelu i pilu, jahanju i vonji, zar ne? Malo filozofije,
i sve postaje nepotrebno i smijeno. Pa i drutvo i dobar glas i to to pred
tobom skidaju eir, i to je na posljetku nebitno, mada veoma ugodno.
Ali, htjeli smo razgovarati o ljubavi, zar ne? to je, dakle, ljubav? Umrijeti
za voljenu enu, danas se to rijetko dogaa. To bi svakako bilo najljepe. -
Molim vas, ne prekidajte me! Ja ne govorim o ljubavi udvoje, o ljubljenju i
voenju ljubavi i enidbi. Ja govorim o ljubavi koja je postala jedinim
osjeajem neijeg ivota. Takva ljubav ostaje usamljena ak i onda, kako se to
kae, kada bude "uzvraena". Ona se sastoji u tome da sve htijenje i
71
umijee nekog ovjeka strasno tei jednom jedinom cilju i da svaka rtva
postaje nasladom. Ta vrsta ljubavi ne eli biti sretna, ona eli gorjeti i
trpjeti i razarati, ona je plamen i ne moe zga-snuti prije negoli proguta i
ono posljednje ega se dohvati.
O eni koju sam volio ne trebate nita znati. Moda je bila udesno lijepa,
moda samo zgodna. Modaje bila genij, moda i ne. Boe, zar je to uope
bitno! Bila je ponor u kojemu sam trebao skonati, bila je ruka Boja koja je
jednoga dana posegnula u moj beznaajni ivot. I otada, taj beznaajni ivot
bio je sjajan i raskoan, shvatite to. Najednom to vie nije bio ivot
stalekoga ovjeka, ve ivot boga i djeteta, mahnit i nepromiljen, plamen i
buktinja.
Od toga trenutka, sve to mi je prije bilo vano, postalo je otrcano i
dosadno. Proputao sam stvari koje nikada prije ne bih propustio, smiljao
vragolije i kretao na putovanja samo da bih na trenutak vidio osmijeh te ene.
Za nj u, ja sam bio sve to ju je tada moglo obradovati, za nju sam bio veseo
i ozbiljan, priljiv i utljiv, korektan i luckast, bogat i ubog. Kada je
primijetila stoje sa mnom posrijedi, poe me stavljati na bezbrojne kunje.
Bilo mije veselje sluiti joj, i nije mogla nita izmisliti, nikakvu elju
smisliti koju joj ne bih ispunio kao daje sitnica.
Ona tada uvidje da sam ju volio vie nego ijedan mukarac, pa nastupie
spokojna vremena kada me shvaala i prihvaala moju ljubav. Viali smo se
tisue puta, zajedno putovali, inili nemogue samo da bismo bili zajedno i
obmanuli svijet.
Sada sam mogao biti sretan. Bio sam joj drag. I neko sam vrijeme, moda, i bio
sretan.
No moje poslanje nije bilo tu enu osvojiti. Poto se neko vrijeme nauih one
sree i ne morah podnositi novih rtava, kada bez muke od nje dobivah osmijeh
i cjelov i no ljubavi, u mene se stade uvlaiti nemir. Nisam znao to mi
nedostaje, bio sam postigao vie negoli sam u svojim najsmjelijim eljama
ikada udio. No bio sam nespokojan. Kao to rekoh, nije mi bilo poslanje tu
enu osvojiti. Sluaj je htio da se tako zbilo. Poslanje mi je bilo da patim
od ljubavi, a kada je posjedovanje drage mi ene tu patnju poelo lijeiti i
blaiti, u mene se useli nemir. Neko sam vrijeme trpio, a onda morah poi.
Napustio sam enu, uzeo dopust i krenuo na dalek put. Moj je imetak ve tada
bio
72
dobrano naet, ali tko mari? Putovao sam i vratio se nakon godine dana.
Neobina li putovanja! Tek to sam bio otputovao, stara se vatra ponovno
razbuktala. to sam dalje iao i due izbivao, to se bolnije vraala ona
strast, a ja se radovao i sve dalje putovao, dugih godinu dana, sve dok vatra
ne posta neizdrivom i ne prisili me da se vratim svojoj dragoj u okrilje.
I sad sam bio tu, ponovno u svom domu i zatekoh ju ljutitu i do sri
povrijeenu. Zar ne, ona se meni predala i usreila me, a ja sam ju ostavio!
Imala je opet ljubavnika, ali vidjeh da ga ne voli. Prihvatila gaje radi
osvete.
Nisam joj mogao rei ni napisati to se zbilo i od nje me odagnalo, pa ponovno
vratilo. Jesam li to i sam znao? Stadoh se, dakle, iznova oko nje truditi i za
nju boriti. Ponovno sam kretao na daleke pute, proputao vane stvari i
rasipao novce samo da bih od nje uo rije ili joj vidio osmijeh. Otpustila je
ljubavnika, no ubrzo nala novoga jer mi vie nije vjerovala. Pa ipak me
povremeno rado viala. Katkada bi u drutvu za istim stolom ili u kazalitu
najednom preko svih pogledala prema meni, neobino blago i upitno.
Uvijek me smatrala bogatim,.silno bogatim. A ja sam tu vjeru u njoj budio i
gajio samo da bih uvijek iznova mogao za nju uiniti neto to siromahu ne bi
dopustila. Prije sam joj donosio darove, no sad je to bila prolost i morao
sam smiljati druge naine kako da joj uinim radost i prinesem rtvu.
Prireivao sam koncerte na kojima su glazbenici, koje je cijenila, izvodili
njezine omiljene skladbe. Kupovao sam mjesta u loama da bih joj mogao
ponuditi ulaznicu za premijeru. Ponovno se naviknula na to da skrbim za tisue
sitnica.
Bio sam u neprestanom vrtlogu poslova, sve za nju. Moj se imetak iscrpio i
sada poee dugovi i novarske vjetine. Prodao sam slike, stari porculan,
jahaega konja i za to kupio automobil koji joj je trebao stajati na usluzi.
Na posljetku je dolo dotle da sam nazirao kraj. I dok sam ivio u nadi da u
ju ponovno osvojiti, moji su se posljednji izvori iscrpli. No nisam elio
prestati. Imao sam jo svoju slubu, svoj utjecaj, svoje ugledno mjesto. A
emu sve to, ako njoj ne slui? I tako se dogodilo da sam lagao i utajivao i
prestao se bojati sudskoga ovrhovoditelja jer sam se morao plaiti gorega. Ali
nije
73
bilo uzalud. Ona je otpravila i drugoga ljubavnika, i sada sam znao da e
uzeti mene ili nikoga.
I uzela me, da. To jest, pola je u vicarsku, dopustivi mi da ju pratim.
Idueg sam jutra predao molbu za dopust. Umjesto odgovora uslijedilo je moje
uhienje s optubom: krivotvorenje dokumenata i pronevjera dravnoga novca. Ne
recite nita, nije potrebno. Znam ve. No znate li daje i to bila vatra i
strast i nadnica za ljubav - biti osramoen i kanjen, izgubiti i posljednji
komad odjee? Shvaate li to, mladi zaljubljenice?
Ispriao sam vam bajku, mladiu. ovjek koji ju je doivio nisam ja. Ja sam
siromaan knjigovoa koji prihvaa va poziv na aicu vina. No sada idem
kui. Ne, ostanite jo, idem sam. Ostanite!"
(1907.)
Oblaci
Promatrajui pejzaiste esto sam se udio gledajui kako se nebo modre ili
druge boje moe brzo i lako ispuniti ljupkim i istim oblacima punim ugoaja.
To je poput pisanja pjesama koje nama pjesnicima tako udesno lako ide od
ruke. No, to ih ovjek due i bolje promatra, to bolje i alobnije primjeuje
da su te ljupke pjesmice i oblaii jeftina roba i da vrlo rijetko izdre
jasan pogled. Od mnogih tisua naslikanih oblaka koje sam vidio, sada mi jo
samo rijetki gdjekad plove nebom sjeanja, strano rijetki, a oni su veinom
djela starih majstora, mada se danas esto uje da su zrak i njegove
pojavnosti otkrili, pa skoro i izmislili, umjetnici tek prije nekoliko
desetljea. Meu novim slikarima, kojima zahvaljujem na nekoliko doista
postojanih oblaka, nalaze se i vicarci Segantini i Hodler. Segantini je
naslikao nekoliko alpskih oblaka, dodue pomalo tekih i materijalnih, inae
kao Bojom rukom stvorenih, a Hodler je u nekoliko navrata, i to na jednoj
skoro neuglednoj sliici u baselskome muzeju, naslikao posve lake, bezobline,
siune bijele pare to nevjerojatno tanune lebde nad modrom povrinom jezera
i sav zrak oiv-ljuju.
No, nisam elio govoriti o slikarima; na tom su podruju pjesnici posve
nepotrebni jer su ih strunjaci zamijenili, premda ovi, im neto moraju
doista predoiti i doarati, mahom poseu za pjesnicima ili, ako su dovoljno
iskreni, i sami ponovno piu poeziju. Jer, svakoj je znanosti, ne samo
estetici, u odlunim trenucima potreban spoj vida i jezika, sposobnost jasna
izriaja.
Nerijetko sam viao i snimljene oblake i moram rei daje bilo savrenih,
premda ne mnogo, jer nijedna fotografska ploa nije dovoljno osjetljiva na
boje. Pritom su slike, na kojima je bilo snimljeno samo nebo bez komadia
zemlje, najee neuspjele. Jer, pruale su vrlo malo dojma kretanja, a
neizvjesnost u kojoj ostavljaju promatraa kada je rije o udaljenostima, i
opet ih liava svakog efekta ljepote.
Drim da oblake ini lijepima i znaajnima upravo to to se kreu i to na
nebu, koje je za nae oko beivotan prostor, uspostavljaju udaljenosti, mjere
i meuprostore. injenica da te udaljenosti i mjere znaju nevjerojatno
zavaravati, posve je nevana. Predmet koji pluta povrinom vode isto tako
zavarava: oko uvijek precjenjuje udaljenost izmeu sebe i predmeta, a
podcjenjuje onu izmeu predmeta i druge obale ili obzora. .
Zrani prostor, u kojem pogled ne bi inae nita pronaao i u golemim bi
razmjerima izgubio zanimanje i pozornost, zahvaljujui oblacima bitno dobiva
na vidljivosti: on postaje produetkom Zemlje. U malome, tu uslugu moe
obaviti i ptica, zmaj od papira ili raketa: za trenutak osjetimo kao djeljiv
prostor neto stoje netom bilo praznina, pusto. Tu nam uslugu nikada ne bi
mogla uiniti puka spoznaja o nepraznini zranoga prostora, jer oko ne vjeruje
lako razumu kao to, unato svem znanju i poznavanju suprotnih injenica, ono
vidi da se Sunce kree, a Zemlja stoji.
Ono to ptica ini u malome, to oblaci ine u velikome. Oni to golemo
prostranstvo ine zornim, ivim, prividno mjerljivim i s njime nas spajaju.
Jer oni nam pripadaju, oni su zemaljski, zemaljska su voda, jedini su djeli
Zemlje i zemaljske tvari koji se oku vidljivo penje u visine i u nevidljivu
prostranstvu nastavlja ivotni tijek Zemlje.
Otuda i ona simbolika oblaka, koju osjea svaki popodnevni eta, i koja budi
sasvim razliite predodbe i osjeaje negoli
75
pogled na Sunce, Mjesec, zvijezde. Oni nisu zemaljski, nisu mjerljivo bliski,
ve ive svojim vlastitim ivotom. Nisu dio Zemlje, koji plovi u prostoru, i
svoj oblik i kretanje ne primaju od bliskih i poznatih nam prirodnih sila. No
oblaci s nama dijele zrak i tamu, vjetar i toplinu. Oni nisu svjetovi, ve
pripadaju naemu svijetu, nastaju i nestaju pred naim oima prema
zakonitostima koje razumijemo i istodobno sami osjeamo, i uvijek se iznova
vraaju Zemlji.
No mi taj povratak rijetko vidimo. Pri ]akoj kii ili snijegu ne vidimo vie
oblake. A dok ih vidimo, njihova je svrha naem oku neuoljiva.
Kao to nam oblaci ine zrani prostor vidljivijim, tako nam i kretanje zraka
ine uoljivim. A kretanje zraka nije, dodue, naemu miljenju, ali je zato
naim ulima uvijek zagonetno i stoga privlano. Ako se na stotinu ili tristo
ili tisuu metara nad mojom glavom zrak kovitla, zrane struje kreu, sastaju,
kriaju, dijele, meusobno bore, meni to nita ne znai. No vidim li gdje
oblaci sami ili rojei se plove, pa putuju sad brzo, sad polagano, zastaju,
dijele se i gomilaju, preoblikuju i tope, propinju i pucaju, tada je to
predstava koja budi zanimanje i plijeni pozornost.
Tako je i sa svjetlou koju ne uoavamo u prividno praznome, modrome
prostoru. No, pliva li u njoj oblak, svjetlost postaje siva, svijetlosiva,
bijela, zlatna, ruiasta, i tako sva ta svjetlost u visini za mene vie nije
izgubljena: jaju vidim, promatram, u njoj uivam. Tko jo nije s veeri, kada
je sunce ve davno zalo i zemlja ugasla, promatrao kako se u visini, plovei
u svjetlu, oblaci jo are!
Pomislimo li da su oblaci dio Zemlje, tvari i svoj zemaljski, tvarni ivot
vode u visinama, u prostranstvima u kojima osim njih nita tvarnoga ne moemo
vidjeti, tada emo zasigurno razumjeti njihovu simboliku. Oni nam znae
produetak zemaljskoga ivota u nekim drugim prostranstvima, pokuaj materije
da se razgradi, iskrenu gestu Zemlje, gestu enje za svjetlom, visinom,
lebdenjem, samozaboravom. Oblaci su u prirodi ono to su u umjetnosti krilata
bia, duh-uvari i aneli ija ljudsko-ze-maljska tijela svojim krilima prkose
sili tee.
J najzad, oblaci nam znae i prispodobu o prolaznosti, prispodobu ponajee
vedru, oslobaajuu i blagotvornu. Promatramo njihova putovanja, borbe,
predahe, slavlja i sanjarei ih tumaimo, gledajui u njima ljudske borbe,
slavlja, putovanja, igre, i za nas je i ugodna i bolna spoznaja daje sva ta
lijepa igra sjena tako asovita, promjenjiva i prolazna.
(1907.)
Na Boi
U ivotu prosjena ovjeka naeg doba proslava onih nekoliko opeprihvaenih
blagdana zapravo je njegov jedini ustupak idealu. On Novu godinu proslavlja
vrtei glavom ili sentimentalno uzdiui nad prolaznou ivota, nad brzim
protokom vremena, Uskrs i Duhove slavi kao svetkovine proljea i obnove, a na
blagdan Svih svetih posjeuje groblja. Boi svetkuje tako da si priuti jedan
ili vie dana odmora, eni daruje novu haljinu, a djeci igrake. Poneki se
naas i obraduje djejemu veselju; promatra sjajno boino drvce s pomalo
sjetnom uspomenom na vlastito djetinjstvo i gledajui djecu kako se raduju
darovima misli: Da, radujte se i uivajte, veoma brzo ivot e vam oduzeti
radost i nevinost.
On ne pita: Da, a zapravo zato? Zato mi se ini neupitnim da je "ivot" zla
sila koja iz svijeta djetinjstva vodi u krivnju, razoaranje i nevoljen posao?
Zato radost i nevinost nuno moraju pasti rtvom "ivota"?
No toga dana, kada se doista to upitao, prestao je biti prosjean ovjek i
zakoraio prema novom ivotu. Nastavi li tim putom, svaki e mu dan ivota
ubudue biti vredniji, sadrajniji i znaajniji negoli svi prijanji blagdani
sa svojim prolaznim sjajem i trunkom poluiskrene zamiljenosti. Uvidjet e da
mu nije "ivot" uzeo nevinost, radost i ideale i da je bilo nepravedno i
smijeno za to ivot optuiti. Jer, sam se bio obmanuo.
Ne postoji "nunost" ni "struja vremena" koja bi pojedinca mogla prisiliti da
materijalnim dobrima da prednost pred duhovnima, a prolaznima pred
neprolaznima. Tko je nainio takav presudan izbor, ne smije za to kriviti
nikoga doli sebe sama.
77
"Ta otkud vam to," uzvratit ete, "ovo nae vrijeme nije idealno i ne moemo
mijenjati ni njega ni sebe."
Da, to je ona stara fraza koju jedni ponavljaju od drugih i svatko misli da
joj mora vjerovati. Da nae vrijeme nije idealno! A zato ne? Zato to se
novac zarauje uoljivije, bezobzirnije i neukusnije nego prije? No pitanje je
kako e jednom budunost prosuivati nae doba. Uvjeren sam da nitko nee
rei: bilo je to doba kada je ugljen bio skup, doba u kom su izumljeni druker
i kada s vodenom masaom, doba posljednjih potanskih koija i prvoga
elektrinog tramvaja. Ja, naprotiv, vjerujem da e se mnogo vjerojatnije
govoriti: bilo je to doba mnogih pjesnika, doba brojnih i vrlo religioznih
pokreta. Sve ono to vam se danas ini ugodnom razbibrigom i luksuzom, dapae,
ono to mnogi od vas jednostavno nazivaju budalatinom i tlapnjom, to e
preivjeti i postojati i imati svoju vrijednost i znaaj i onda, kada sav va
ogoreni, ozbiljni rat za vreu novaca bude davno, davno zaboravljen.
Ne poznajete li Boi, praznik ljubavi? svetkovinu radosti? Zar ne priznajete
ljubav i radost kao nadmone sile kojima posveujete osobite, svete, od drave
zatiene blagdane? to je kod nas s ljubavlju i radou? Da biste tijekom
godina nekoliko dana ili najvie tjedana imali malo sree, vi tri etvrtine
svoga ivota provedete u praini i znoju emerna posla koji vas ne
oplemenjuje, ve tlai. I kad umorni od njega stanete udjeti za svjetlom i
radou, veina ju ne moe pronai u sebi samima, ve ju mora kupovati - u
kazalitu, jeftinom kabaretu, u krmi. A to je s ljubavlju? ovjeku koji
deset do dvanaest sati potroi na stjecanje novca, dva do etiri sata na
gostionicu ili drugo zadovoljstvo, za enu mu i djecu, brau i sestre
preostaje tek pokoji trenutak.
udesna je, ali jednostavna tajna ivotne mudrosti svih vremena, da nas svaka,
i najmanja nesebina predanost, svako sudionitvo, svaka ljubav obogauje, dok
nas svekolika tenja za posjedom i moi ini slabijima i siromanijima.
Indijci su to znali i nauavali, a zatim mudri Grci, pa onda Isus iji blagdan
danas slavimo, a otada jo tisue mudraca i pjesnika djela kojih su nadivjela
epohe, dok su bogatai i kraljevi iz toga doba nestali
78
i proli. Bilo da vam je bliskiji Isus ili Platon, Schiller ili Spino-za,
posvuda ete nai onu istu posljednju mudrost da nas sretnima ne ini ni mo,
ni posjed, ni spoznaja, ve samo ljubav. Svaka nesebinost, svako odricanje iz
ljubavi, svako djelatno suosjeanje, svaka samozatajnost doimlje se kao
davanje, liavanje sebe, no tako se postaje bogatiji i vei i to je jedini put
koji vodi naprijed i u visine. Drevna je to pjesma, a ja lo sam pjeva i
propovjednik, no istine ne zastarijevaju, one su uvijek i posvuda istinite,
propovijedali ih mi u pustinji, opjevali u pjesmi ili otisnuli u nekom listu.
(1907.)
Fragment iz mladosti
S breuljaka se u zlatnome velu sputala ljetna veer. Na izmaku dana
bljetavog i vrelog, natopljen mednim mirisom lipa u cvatu niz mranu je
rijeku lahorio noni povjetarac donosei svjeinu s planina. Kako je s veeri
u gradu jenjavao promet koija i buka posla, ustar, ravnomjeran ubor tamne
vode postade ujniji. Iz amca to je veselo klizio niz rijeku zvonila je
pjesma mlade seljanke, a prolaznici ju sluali i osmijehom uzvraali. U kuama
na strmoj strani obale, koje se crne i sjeno-vite uzdizahu u mlijeno svijetlo
nebo, tu i tamo crvenkastim sjajem zasvijetlie pojedini prozori oblikujui
sluajna zvijea i figure kojima se odraz podrhtavajui razlijevao na
valovima uzburkane Rajne.
U mome potkrovlju, visoko nad rijekom, bilo je jo vrlo toplo. Leao sam na
otvorenome prozoru i promatrao rijeku koja je jednako nezadrivo i
ravnomjerno, jednolino i ravnoduno tekla ususret noi i daljini kao to su
meni protjecali isprazni dani od kojih je svaki mogao i trebao biti krasan i
neprolazno vrijedan, a koji su svi odreda propadali bez vrijednosti i spomena.
Tjedni su tako prolazili, a da nisam znao kada e se neto promijeniti. Bile
su mi dvadeset i tri godine i dani su mi prolazili u beznaajnom uredu u kojem
sam radei nezanimljiv posao zaraivao tek toliko da sam mogao unajmiti sobicu
u potkrovlju i
79
kupiti najnunije namirnice i odjeu. Veeri, noi, rana jutra i nedjelje
prosjedio bih snatrei u svojoj sobi, itajui onih nekoliko knjiga to sam ih
imao, crtkarajui i razmiljajui o izumu koji sam smatrao dovrenim, no
kojega pet i deset i dvadeset puta nisam uspijevao sastaviti. Odnedavna sam to
napustio i sad sam sjedio udei se kamo me dovela moja radinost i strasna
elja za stvaranjem i utjena vjera u sebe samoga. Gdjekad bih uinio jo koji
pokuaj, odrekao se obroka i za uteeni sitni kupio crtai pribor, papir i
ulje za svjetiljku, no to sam inio jo jedino osjeajui potrebu da sam sebe
zavaram i neuvjerljivu elju da jo jednom, kao nekad, provedem sate i veeri
u prediv-noj groznici nade i stvaralakog ina. No, otkako su krenule vruine
i moja soba do kasno u no gorjela pod usijanim krovom, izvan ureda sam sate
promatrao jo samo kao dokon gledatelj, ne imajui nita protiv da ih gledam
kako preda mnom prolaze poput uveloga cvijea. Ponekad bih nakratko sjeo na
klupu na nekom trgu gdje je mirisalo na drvee i tratinu, a kadto bi me u
nedjeljno jutro najednom obuzela bolna, strasna udnja za livadama, umom,
planinama i seoskim zrakom, jer sam na selu odrastao. No gotovo nikada nisam
udovoljio toj nostalgiji, jer su me kukavan ivot i vjena besparica liili
svake svjeine i poduzetnosti. Kad bi me uspomena na zaviaj i djetinjstvo i
seosku slobodu silno muila, napisao bih majci pismo priajui joj da mije
dobro i da je u ovome gradu ivot predivan. To bi se dogodilo jednom u pet ili
est tjedana, a zatim bih se pitao zato zapravo laem jedinoj osobi na
svijetu koju volim i koja mije privrena. Te lijepe ljetne veeri bio sam
neodluan da li da prihvatim poziv direktora Gelbkea na obiteljsku vrtnu
zabavu. Nisam elio biti meu ljudima, prisiljen razgovarati, sluati i davati
odgovore; bio sam preumoran i nezainteresiran, i ponovno bih tamo morao
lagati, hiniti da mi je dobro i daje sa mnom sve u redu. S druge pak strane,
ugodna i utjena bila je pomisao da e tamo biti jela i dobroga pia, da u
prohladnome vrtu miriu bokori i cvijee, a kroz ukrasno bunje i stara stabla
vode mirni puteljci. Direktor Gelbke bio mi je, osim onih nekoliko siromanih
kolega na poslu, jedini znanac u gradu. Moj otac je njemu ili moda jo
njegovu ocu neko davno uinio nekakvu uslugu, a po savjetu svoje majke prije
dvije godine doao sam mu u posjet, pa
me sada taj ljubazni gospodin zgodimice pozivao k sebi u kuu, ne izlaui me
ipak drutvenim situacijama kojima moje obrazovanje i moja garderoba nisu bili
dorasli.
Pomisao na sjedenje u prozrano-prohladnome direktorovom vrtu uinila mi je
moju tijesnu, zaguljivu sobicu posve nepodnoljivom te odluih prihvatiti
poziv. Odjenuo sam bolji sako, gumicom za brisanje oistio ovratnik koulje,
ietkao hlae i izme i prema navici za sobom zakljuao vrata mada kod mene
nijedan lopov ne bi imao to ukrasti. Pomalo umoran, kakav sam u ono doba
uvijek bio, krenuo sam niz usku, ve mranu ulicu, preko ivahnoga mosta i
kroz mirne ulice otmjenijega dijela grada prema direktorovoj kui koja se tada
nalazila gotovo izvan grada u napola seoskom, staromodno skromnomu gazdinstvu
pokraj vrta ograenog zidom. S tjeskobnom enjom gledao sam, kao toliko puta
prije, tu iroko i nisko graenu kuu, ulazna vrata obrasla ruama penjaicama
i velike prozore sa irokim klupicama. Lagano cimnuvi zvonce proao sam
pokraj sluavke i uao u polumraan hodnik s onom uzbuenom zbunjenou koja
me obuzimala prije svakoga susreta s nepoznatim ljudima. Do posljednjeg
trenutka jo sam gajio djelominu nadu da u zatei gospodina Gelbkea samoga
sa enom ili moda s djecom; no iz vrta su dopirali nepoznati glasovi i ja se
oklijevajui uputim kroz malu dvoranu prema vrtnim stazama slabano
osvijetljenim s tek nekoliko lampiona.
Domaica mi poe u susret, prui ruku i povede me kraj visokoga bunja prema
rondeli gdje je pod svjetlom lampiona za dvama stolovima sjedilo drutvo.
Direktor me pozdravio na svoj ljubazno vedar nain, nekoliko obiteljskih
prijatelja kimnulo je glavom, neki se gosti pridigli, predstavili, ja sam
promrsio pozdrav i naklonio se nekolicini dama koje su odjevene u svijetle
tonove blistale na svjetlu lampiona i neko me vrijeme promatrale. Zatim mi
ponudie stolac i smjestie me dolje na uskome dijelu stola izmeu starije
gospoice i vitke mlade djevojke. Dame su gulile narane, no preda me
posluie kruh s maslacem, unku i au vina. Ona starija neko me vrijeme
promatrala, a onda me upita nisam li jezikoslovac i nije li me ve negdje
srela. Ne, rekoh, trgovac sam, bolje reeno tehniar, pa sam joj pokuao
opisati
80
81
kojem soju ljudi pripadam; no kako se ve u iduem trenutku drugamo zagledala
oito me ne sluajui, ja zasutim pa se primim ukusnoga jela. A kako me nitko
nije ometao, time sam se zabavio dobrih pola sata, jer mi je bila sveana
iznimka da naveer mogu uivati u obilnim i finim jelima. Zatim sam polako
ispio au dobroga bijelog vina besposleno sjedei i ekajui to e se
dogoditi.
Iznenada mi se obrati mlada dama s moje desne strane, s kojom do tada nisam ni
rije progovorio, te mi vitkom i gipkom rukom ponudi polovicu oguljene
narane. Zahvalim joj, uzmem voku i najednom me obuze neobina radost i ugoda
te pomislim kako se neznanac vjerojatno ne bi mogao ni na koji ljupkiji nain
pribliiti drugoj osobi, ve takvim jednostavnim i lijepim darom. Tek se sada
paljivo zagledavi u susjedu pred sobom sam vidio profinjenu, njenu djevojku
otprilike svoje visine ili jo viu, gotovo krhkih oblika i uska, lijepa lica.
Barem mi se takvom uinila u tom trenutku, jer poslije sam mogao uoiti da je,
dodue, imala profinjene i vrlo vitke ruke i noge, ali je bila jaka, okretna i
sigurna. im je ustala i proetala u meni nestade predodba o njenosti
potrebitoj zatite, jer u hodu i kretnjama djevojka je bila smirena, uznosita
i samostalna.
Oprezno sam pojeo polovicu narane nastojei djevojci uputiti nekoliko
ljubaznih rijei i pokazati se donekle pristalim ovjekom. No iznenada me
obuze sumnja da me djevojka moda prije toga promatrala dok sam u tiini jeo i
da me sada smatra ili prostakom, koji zbog jela zapostavlja susjede, ili
gladuem, a to bi mi bilo jo neugodnije, jer je oajno sliilo istini. U tom
trenutku njezin dar izgubi onaj jednostavni smisao i postade igrarijom, moda
ak i porugom. No moja se sumnja inila neutemeljenom. Barem se gospoica
izraavala i kretala nekom pro-stodunom mirnoom, uljudno pratila moj govor i
nipoto nije ostavljala dojam da me smatra nekulturnim poedruhom.
Pa ipak, razgovor s njom nije mi bio lak. U ono vrijeme, u nekim ivotnim
iskustvima pred veinom sam svojih vrnjaka prednjaio isto onoliko koliko sam
svojom vanjskom naobrazbom i vjetinom drutvenoga ophoenja za njima
zaostajao. Uljudan razgovor s mladom damom finih manira za mene je bio prava
82
vratolomija. Nakon nekoga vremena primijetio sam daje lijepa djevojka uoila
moju podreenost i dame tedi. To me uzrujalo, ali mi nipoto nije pomoglo
prevladati teku smuenost, ve me samo dodatno zbunilo, pa sam usprkos
ugodnoga poetka uskoro zapao u fatalno raspoloenje obeshrabrenog prkosa. A
kada se dama nakon nekog vremena posvetila razgovorima s drugima, nisam ju
pokuavao zadrati kraj sebe, ve sam ostao tvrdoglavo i pokunjeno sjediti dok
je ivahno i veselo s drugima avrljala. Pruie mi kutiju s cigaretama, uzeh
jednu i zapalih, neveselo i utke otpuhujui dimove u plaviastu veer. Kada
se zatim vei broj gostiju ustao i uz priu poao u etnju vrtnim puteljci-ma,
ja se takoer tiho pridignem, poem na stranu i s cigaretom stanem iza jednog
stabla gdje me nitko nije mogao smetati, aja sam izdaleka mogao promatrati
zabavu.
U skladu sa svojom sitniavou, koju na veliku alost nikada nisam uspio
promijeniti, bio sam ljut na sebe predbacujui si zbog svoga priglupo
tvrdoglavog ponaanja, no nisam se mogao svladati. Budui da nitko nije za
mene mario, a nisam se uspio odluiti na bezazlen povratak, ostao sam kojih
pola sata u svome nepotrebnom zaklonu i napustio ga, oklijevajui, tek kada
sam uo domaina da me doziva. Direktor me dovukao za svoj stol dobrohotno se
raspitujui o mome ivotu i zdravlju, aja, izbjegavajui izravan odgovor,
nekako se ponovno ukljuih u drutvo. Meutim, ipak nisam ostao poteen male
kazne za taj brzopleti uzmak. Sada mije ona vitka djevojka sjedila suelice i
to mi se, pri duem promatranju, vie sviala, to sam se vie kajao zbog
svoga dezerterstva i pokuavao iznova zapodjenuti razgovor. No sada je bila
uznosita i preula moje slabane pokuaje da ponovno oivim konverzaciju.
Uhvativi joj jednom pogled pomislih da e biti prijeziran ili mrzovoljan, no
bio je samo hladan i ravnoduan.
Ponovno me obuze onaj sivi i runi svakodnevni osjeaj jada, sumnjiavosti i
praznine. Gledao sam vrt s blago svjetlucavim puteljcima i lijepim, tamnim
kronjama, bijelo prostrte stolove sa svjetiljkama, posudama za voe,
cvijeem, krukama i naranama, dobro odjevenu gospodu, gospoe i djevojke u
svijetlim, lijepim bluzama, gledao sam mnoge bijele damske ruke kako se
83
igraju cvijeem, njuio miris voa i plaviasti dim dobrih cigara, sluao
uglaene i profinjene ljude kako zadovoljno i ivahno razgovaraju - i sve mi
se to inilo beskrajno tuim, stranim i nedostinim, pa i zabranjenim. Bio sam
uljez, gost iz nieg, siromanijeg svijeta, kojega su uljudno i moda
saaljivo trpjeli. Bio sam bezimen, siromaan, beznaajan radnik koji je neko
vrijeme gajio snove o usponu prema boljem i slobodnijem ivotu, a sad ve
odavno potonuo natrag u ilavu tromost svoga beznadnoga bia.
Tako su mi lijepa ljetna veer i veselo druenje prolazili u neutjenoj
nelagodi, koju sam nerazumnim kinjenjem sebe samoga prkosno jo vie
pogoravao, umjesto da se barem skromno radujem ugodnoj okolini. U jedanaest
sati, kada su prvi gosti krenuli, ja se takoer kratko oprostim i najkraim
putem poem kui da bih legao u krevet. Ve izvjesno vrijeme drala me
neprestana tromost i pospanost s kojom sam se za radnoga vremena esto morao
boriti, da bih joj u slobodno vrijeme u svakom trenutku bezvoljno podlegao.
Nekoliko je dana proteklo u uobiajenom neredu. Svijest da ivim u alosnom
izvanrednom stanju odavno sam ve izgubio; ivio sam u nekoj otupjeloj,
nepromiljeno poslunoj ravnodunosti i bez aljenja gledao kako mi prolaze
sati i dani od kojih je svaki trenutak znaio neponovljiv djeli mladosti i
ivota. Kretao sam se poput satnoga mehanizma, ustajao na vrijeme, prelazio
put do trgovine, obavljao svoj mehaniki posli, uinao kruh i jaje, vraao se
na posao, a zatim naveer leao na prozoru svoje mansarde na kojem bih esto i
zaspao. O vrtnoj zabavi kod direktora vie nisam razmiljao. Openito, dani su
mi prolazili ne ostavljajui uspomene, a kada bih gdjekad, nou u snu, mislio
na neka druga vremena, bila su to daleka sjeanja na djetinjstvo i doimala se
kao odjeci nekog zaboravljenog i u bajku pretvorenog predivota.
A onda se jednoga vreloga popodneva dogodilo da me se sudbinaponovno sjetila.
Neki u bijelo odjeven Talijan s prodornim runim zvoncem i malenim kolicima
zveckao je ulicama prodajui sladoled. Upravo sam bio izaao iz ureda i,
vjerojatno prvi put nakon nekoliko mjeseci, nisam odolio iznenadnoj elji.
84
Zaboravljajui na svoju pedantno tedljivu odmjerenost, izvadio sam iz lisnice
kovanicu i dao Talijanu da mi za nju u malen papirnat tanjuri nagrabi
crvenkastoga vonog sladoleda koji sam pohlepno pojeo jo u hodniku kue. To
razbuujue hladno osvjeenje toliko mi je godilo, da sam, i sad se toga
sjeam, s uitkom polizao i mokri tanjuri. Zatim sam kod kue objedovao svoj
uobiajeni komad kruha, malo pridrijemao u nekom polusnu, a zatim se vratio u
pisarnicu. Tamo mije pozlilo, a ubrzo su me napali tako uasni bolovi u trbuhu
da sam, vrsto se drei za rub pulta, nekoliko sati utke trpio muke, a po
svretku radnoga vremena pohitao k lijeniku. Budui da sam bio upisan u
zdravstveni fond, uputili su me dalje nekom drugom lijeniku, no taj je bio na
ljetnom odmoru pa sam morao prijei jo jedan put do njegova zamjenika.
Zatekao sam ga kod kue. Bio je to mlad, ljubazan gospodin koji je prema meni
postupao kao prema sebi ravnomu. Kada sam mu, odgovarajui na kratka i jasna
pitanja, prilino tono opisao svoje prilike i svakodnevni nain ivota,
preporuio mije da odem u neku bolnicu u kojoj bih bio bolje zbrinut nego kod
sebe u stanu. Kako nisam uspijevao sasvim potisnuti bol, on sa smijekom
primijeti: "Niste ba esto bolovali?" Doista, od svoje desete ili jedanaeste
godine nikada nisam bio bolestan. No lijenik ree gotovo nevoljko: "Ubijate
se svojim nainom ivota. Da niste tako ilavi, uz takvu ishranu ve biste se
davno razboljeli. Ovo vamje sada opomena." Pomislio sam, lako je njemu
govoriti s tim zlatnim satom i naoalama, ali sam ipak shvatio da moje
nedostojno stanje u posljednje vrijeme ima realne uzroke i pritom osjetio
moralno rastereenje. No snani bolovi nisu mi davali mira za razmiljanje i
predah. Uzeo sam papiri koji mi je doktor dao, zahvalio se i otiao da bih
se, ostavivi najnunije obavijesti, javio u bolnicu u kojoj sam posljednjim
snagama potegnuo zvonce te morao sjesti na stube da se ne bih sruio.
Primili su me prilino neljubazno, no kako su ipak uoili moje bespomono
stanje, odveli su me prvo u mlaku kupku, a zatim u krevet u kojem sam uskoro,
uz sve tii cvile prolazeeg bola, posve izgubio svijest. Tri dana imao sam
osjeaj da moram umrijeti i svakodnevno se udio da je to tako muno, sporo i
85
bolno. Svaki mije sat bio beskrajno dug, a kada su tri dana prola, inilo mi
se kao da sam preleao nekoliko tjedana. Napokon sam pronaao nekoliko sati
sna, a pri buenju mi se vratio osjeaj za vrijeme i svijest o mome stanju. No
istodobno sam primjeivao koliko sam bio slab, jer mi je svaki pokret
predstavljao napor, ak mi se i otvaranje i sklapanje oiju inilo kao mali
posao. Kada je dola sestra i pogledala me, obratih joj se vjerujui da
govorim glasno kao inae, no ona se morala prignuti i jedva me razumjela. Tada
sam shvatio da ne treba nagliti s ponovnim ustajanjem i na neodreeno se
vrijeme, bez puno bola, prepustio djejemu stanju ovisnosti o tuoj njezi.
Potrajalo je neko vrijeme dok mi se nije poela vraati snaga, jer i najmanja
usta puna jela uvijek su mi iznova inila bol i tegobe, pa bila to i lica
lagane juhe.
Tijekom toga neobinog vremena nisam bio, na vlastito uenje, ni tuan ni
zlovoljan. Tupa besmislenost moga bezvoljnog ivotarenja tih posljednjih
mjeseci bivala mije sve jasnija. Prestraio sam se onoga to mi se skoro
dogodilo i iskreno se radovao svome ponovnom osvjetenju. Bilo je to kao da
sam due vrijeme preleao u snu, i sada sam, napokon budan, s radou iznova
napajao i oi i misli. No zbilo se da su od svih maglovitih dojmova i
doivljaja iz toga sumorno prospavanog vremena neki, koje sam drao skoro
zaboravljenima, sada u jarkim bojama preda mnom stajali zauujue ivi. Meu
tim slikama, kojima sam se u nepoznatoj bolesnikoj dvorani sada sam
zabavljao, na prvome je mjestu stajala slika one vitke djevojke kojaje u vrtu
direktora Gelbkea kraj mene sjedila i ponudila mi naranu. Nisam joj znao
imena, ali sam za dobrih trenutaka mogao zamisliti cijeli njezin lik i
profinjeno lice onom prisnom jasnoom kakva nam uspijeva samo kod starih
znanaca, zajedno s nainom njezinih kretnja, njezina govora i glasa, i sve to
zajedno stvorilo je sliku pred ijom mi je njenom ljepotom bilo ugodno i
toplo kao djetetu kad se privije uz majku. inilo mi se kao da sam je u
prolim vremenima ve negdje vidio i upoznao, a njezin ljupki lik, ne marei
za proturjeja, poput pratitelja koji nadilazi zakone vremena, doskora se
javljao u svim mojim sjeanjima, pa ak i onima iz djetinjstva. Uvijek iznova
s novim sam uitkom promatrao
86
tu njenu figuru, koja mije najednom postala tako prisna i mila, a njezinu
tihu nazonost u svome sam svijetu misli prihvatio nekom bezbrinom, ali ne i
nezahvalnom samorazumljivou, Onako kao to s proljea prihvaamo procvjetale
trenje, a ljeti miris sijena, bez uenja i uzbuenja, no u sebi ipak duboko
zadovoljni.
Pa ipak, taj naivni i edni odnos prema lijepoj slici mojih snova trajao je
samo dotle dok sam posve iscrpljen leao odsjeen od ivota. No im sam malo
ojaao, poeo podnositi jelo i bez velika se umaranja ponovno uspijevao u
krevetu okrenuti, djevojina je slika gotovo stidljivo ustuknula, a istu,
obestraenu sklonost, zamijenila je eznutljiva udnja. Sada sam najednom sve
ee osjeao ivu elju da joj izgovaram ime, njeno ga apuem i tiho
pjevuim, i postade mi pravom mukom to joj ne znah imena. U svojim
snatrenjima igrao sam se s njom kao s dragom sestricom; no sad mi je najednom
bilo teko oko srca to o meni nita nije znala, to sam za nju bio stranac
iji pozdrav ak moda ne bi prihvatila ni uzvratila, dapae, to me moda ak
ima u zlu, neugodnu sjeanju. I tako sam leao dan za danom u mislima njome
zaokupljen, a ipak o njoj ne znajui nita osim izgleda i onih nekoliko rijei
to sam ih one veeri od nje uo.
Neki manji dogaaji nakratko su prekinuli to neobino jednostrano misaono
openje s neznankom. Najprije je stiglo majino pismo koje proitah s udnim
osjeajima jer o mojoj bolesti nita nije znala. tovie, bezazleno je
odgovarala na moja posljednja neistinita i hvalisava izvjea, pa sam kao u
zrcalu promatrao sebe i svoj prijanji jad. Koliko samjoj sada bio dalek, u
meuvremenu okrznuvi smrt i kroz tjelesnu bolest doivjevi unutarnje
ozdravljenje! Posramljeno gurnem pismo pod jastuk i odluim svoje prijanje
neistine prvom zgodom popraviti ili barem ispovjediti.
Uskoro mi stigne vijest od moga poslodavca koju su mi u bolnici tjedan dana
uskraivali. Bio mije poslao manji zaostatak plae, na koji sam jo imao
pravo, i u isti me mah otpustio s posla. Ta me vijest nije uznemirila mada mi
je nain na koji u dalje zaraivati za ivot jo bio nerazvidan. Osjeaj da
sam nasi-lu istrgnut iz kukavnog i bezdunog ivotnog perioda, u meni je
87
bio tako snaan i radostan da me materijalne brige nisu mogle shrvati.
Zatim se dogodilo da jednoga dana, u vrijeme posjeta, u bolesniku prostoriju
ue dama sa eirom i suncobranom i ja u njoj s uenjem prepoznah enu
direktora Gelbkea. U ruci je nosila cvijee. Medicinska ju sestra pozdravi.
Budui da sam se stidio i nisam elio da me prepozna - predmnijevajui da ide
u posjet nekom drugom bolesniku - zavukao sam glavu pod plahtu i prikrio se.
No ona se zaputi ravno prema mome krevetu i zasta-de. uvi njezino pitanje
sestri: "Spava li?" okrenuli se i pruih joj ruku. Primijetio sam daje bila
zateena mojim izgledom, a kad me zatim s dobrodunim suosjeanjem stala
ispitivati i koriti to ju nisam obavijestio o svom loem stanju, neobino
mije godilo to se netko o meni raspitivao i zanimao za moje stanje. Darovala
mije nekoliko prelijepih rua, no taje ljubaznost bila dvosjekli ma jer mi s
mirisom cvijea stadoe navirati sjeanja na sve one dobre stvari tamo vani.
Od tog trenutka ponovno sam s enjom mislio na svijet i poput zatoenika
iekivao trenutak putanja na slobodu.
Istodobno s buenjem zanimanja za okolinu poeo sam osjeati i neko
zajednitvo sa svojim supatnicima i vie pozornosti posveivati drugovima iz
zajednike prostorije i susjedima u bolesnikoj sobi. Jedan od njih, moj
susjed s lijeve strane, ostao mi je u sjeanju i zasluuje da ga ne zaboravim.
Vjerojatno je odavno pokopan u bolnici, a njegovo komino ime stoji jo samo
na izgubljenim i poutjelim bolesnikim kartonima iz onog doba. Zvao se
Eustachius Zizibin i bio je putujui kroja ili je to negda bio, jer njegovim
je putovanjima bio zadan cilj, i teko da je onaj krevet i onu dvoranu
napustio drukije doli mrtav. Vjerojatno je bio svjestan svoga stanja, ali ne
i alostan zbog onoga na to po prirodi nije bio spreman. Ne sjeam se od ega
je bolovao, a vjerojatno to nikada i nisam znao, jer o svojoj bolesti nikada
nije govorio. Moglo mu je biti neto preko etrdeset godina, no bliska ga je
smrt ve bila naela, i mrava mu je glava ve nalikovala mrtvakoj lubanji.
Ali, narav mu je bila nesputana i jo uvijek djeje vedra, i esto mi se
inilo kao da su se tom ovjeku dogaale samo vesele stvari ili kao da nema
razumijevanja za druge stvari doli vesele.
88
"Nikad mi se ni' urilo", ree jednom lukavo, "pa sad, evo, umirem, al' i sad
polako."
Domovina mu je, mislim, bila u leskoj, ali u tih dvadeset godina putovanja
svi su mu njemaki dijalekti u govoru ostavili pomalo traga, kao to se to
katkad moe uti u prodavaa mio-lovki i kotlokrpa, ali rijetko u pravih
obrtnika. esto se u svom krevetu znao onako za sebe hihotati, a kad bi ga
upitali emu se smije, zapoeo bi reenicom: "Neto mi palo na pamet", te
nastavio pripovijedati o neobinom majstoru u Landshutu kod kojega je neko
radio, ili o egrtskoj pustolovini u Harzu ili o papigi udovice iz Bruchsala
kod koje je neko vrijeme stanovao jer je u njega bila zaljubljena. Ta gaje
papiga osobito veselila i esto mu padala na um, a kada je o njoj pripovijedao
oponaajui kretav, neobino nazalan ptiji glas, bio je uitak istodobno
promatrati njegovu bezazlenu sreu. U to sam se vrijeme nerijetko smijao njemu
i s njim, no poslije, u vremenima patnje, esto sam se s divljenjem, pa i
tovanjem sjeao kako je svoju sudbinu smireno podnosio i kako je, skoro ve
na umoru, dobrim raspoloenjem zabavljao i tjeio nas koji smo ozdravljali.
On je takoer bio povodom da sam zgodimice meditirao o smrti, to nikada prije
nisam inio. Moja su se razmiljanja i sada manje bavila samom smru, a vie
lijepom zagonetkom ivota. Po prvi put postao sam svjestan kako udnovato
ovjek pliva svijetlom povrinom tjelesnog i duhovnog ivota, izronivi iz
tame prijanjih narataja i osuen na skori povratak u tu istu tamu. Pritom me
nije previe muilo moram li tamu nazvati nitavilom ili vjenou; sama
injenica da sam iv dovoljno me zaokupila, jer sam ju prestao smatrati neim
to se podrazumijeva i u njoj, dapae, sa zahvalnou gledao sretan sluaj. To
je takoer odgovaralo stanju osobe koja ozdravljuje i koja voli, i osjeao sam
se voljnim i sposobnim da od ovoga trenutka ponem mudro koristiti svoje
sposobnosti i vie panje posvetim vrijednosti vremena. inilo mi se
hvalevrijednim i mudrim, poput zadovoljnoga krojakoga pomonika Zizibina ne
dopustiti da mi pomisao na kraj pokvari uitak ovoga trenutka, pa odluih
ubudue u asu zlovolje izgovarati njegovo ime kao opomenu i podsjeanje na
zapovijedi najjednostavnijega ivotnog umijea. No nikakvim
89
odlukama nisam uspijevao promijeniti vlastitu narav, ne mogav-i van iz svoje
koe, pa mi lijepi naumi skonae onako kao to inae zavravaju sve moje
dobre nakane.
Ipak su mi takve misaone igre i nakane s vremena na vrijeme pomagale da
prebrodim nestrpljive trenutke kojih sam sada ve mnogo imao. Da su me nakon
izljeenja ekale stare, poznate prilike, ne bih bio tako nervozan. No ovako,
doista sam kretao u nov ivot, iznova sam morao traiti posao i zaradu, a bio
sam i zaljubljen. S uenjem sam primijetio koliko sam se u sebi promijenio u
tom kratkom vremenu od nastupa bolesti. Prije sam si umiljao da sam ak
slobodouman i neovisan jer sam svom seoskom podrijetlu i pobonoj predaji,
zahvaljujui itanju i vjebanju skepticizma, mogao suprotstaviti naueno
bezvjerstvo i svjesnu vladavinu razuma. Sad sam, meutim, osjeao da mije i
ta, pored sve skromnosti, vrlo samosvjesna filozofija postala bezvrijedna i na
njezino mjesto nije stupila neka nova dogma, ve osloboen osjeaj
nedostatnosti svake vjere i ivahna, neutaiva znatielja prema onome to mi
se u ovom udnovatom ivotu jo moe dogoditi i od mene nastati.
Budui da u svom krevetu nisam mogao poeti ostvarivati sva ta nova uvjerenja,
pustio sam osjeajima i mislima da slobodno lete ijedni druge sustiu, a na
posljetku sam olovkom i jo nesigurnom rukom napisao majci podugako pismo u
kojem sam, inilo mi se, izrazio sve stoje tada u meni previralo. Kada sam tu
nesretnu krabotinu iduega dana ponovno proitao i htio bolniarki dati da ju
poalje, najednom mi se jasno pred oima stvori slika majke. Gledao sam ju,
visoku, mravu enu prosijede kose kako u naem domu obavlja svoj posao, ree
hranu i u tekom vjedru vue vodu s bunara, i gledao sam ju kako sjedi u sobi,
pletaom iglom otvara moje pismo i primie ga svojim strogim, svijetloplavim
oima. Tad mi se moje briljivo birane, a ipak nejasne rijei uinie
budalastima i beskorisnima i pismo razderah na komadie.
Sada sam ponovno smio ustati i nekoliko sati provesti u bol-nikome vrtu, a
pri pogledu na krovove koji su nadvisivali zid, na nebo, ptice koje lepeu
krilima i oblake to plove, u meni je iekivanje i nestrpljenje naraslo do
bola. Iza zida bio je grad i
90
bila je sloboda, tamo su bile ulice u kojima sam smjerao s novom radou
boriti se za svoj ivot i u kojima je negdje u nekoj nepoznatoj kui
vjerojatno stanovala ona vitka, mila djevojka.
U meuvremenu su me lijenik i sestra opskrbili potrebnim upozorenjima i
pravilima za ivot. Nisu mi zatajili da mije utroba dodue zalijeena, no da
nema vie onog bezbrinoga zdravlja, i ne budem li se strogo pazio, nita se
ne moe jamiti. Ta ogranienja svoje skore slobode sluao sam s odreenom
mrzovoljom, jer mi se u tom trenutku inilo da moj eludac i crijeva ne
zasluuju toliku ast, a kad sam, napokon otputen, osunanom ljetnom ulicom
krenuo u svoj stari stan, osjeao sam se tako sveano i sjajno kao nekad u
bezbrinim mladalakim danima.
Novac mije upravo dostajao da platim pristiglu stanarinu. U mojoj sobici sve
me je gledalo kao novo i ispunjeno vedrom nadom. Nisam shvaao da sam ovdje
mogao provoditi tako neutjene sate. Moji papiri i crtei takoer su izgubili
onaj obeshrabreni izgled. Uope nisam sumnjao da moj izum ipak mora uspjeti, a
ako ne taj, onda neki drugi.
Iduega dana uredno sam se odjenuo i poao direktoru Gelb-keu. Taj dobroduni
gospodin primio me ljubaznije nego ikada, zabrinuto se raspitivao za moje
zdravlje i ostale potekoe i ponudio mi pomo. Nisam, meutim, bio voljan
dopustiti da mi itko pomogne, osim moje majke, i dobrodunom sam gospodinu
svoje prilike prikazao u najboljemu svjetlu. Izvijestio sam ga o svojoj odluci
da uskoro otputujem k majci i u mome je opisu to putovanje prije izgledalo kao
zgodna razonoda nego kao povratak ovjeka bez posla u stari zaviaj.
"Kako god elite", rekao je direktor smjekajui se, "no prije nego otputujete
kui, posjetite nas jo jednu veer! Sutra nam dolazi nekoliko kunih
prijatelja. Biste li doli?"
U mislima na svoju lijepu djevojku ustro sam prihvatio i izaao iz kue laka
koraka kao dijete iz slastiarnice. Do iduega dana, premda novca vie nisam
imao, mogao sam jo nekako ostati u gradu, a zatim sam namjeravao put kui, k
majci, prevaliti bez dodatnih trokova, pjeke - na stari obrtniki nain.
Najprije sam otiao u stan i napisao majci da u uskoro doi i kod nje neko
vrijeme ostati. Zatim sam odetao izvan grada i na obali, prvi put nakon
duega vremena, legao u procvjetalu travu.
91
uma je tamo sezala sve do rijenoga toka u kojem je iroka, svijetlozelena
Rajna miljama daleko oplakivala joj rub. Prije nekoliko godina tamo su podigli
brane i obzidali obalu. Okupao sam se u toj lijepoj divljini, nekoliko sati
poivao u travi pod sjenovitim bukvama, pojeo sendvi koji sam ponio i
obnovljenim ulima upijao svjetlost i mirise ume. A u veselome nestrpljenju
traio sam i znak sudbine, bacajui granice u vodu i nastojei iz smjera
njihova kretanja iitati sudbinu. No granice nisu plovile ni desno ni
lijevo, ve samo ravno, pa sam zakljuio da sreu trebam vezati uz neki
uzvieniji znak. Ispuni li se sutra naveer moja nada i lijepa gospoica
ponovno bude tamo, smatrat u to pouzdanim znakom da nad mojim ivotom bdije
dobra zvijezda.
Nakon toga ugovora sa svojom sudbinom napustio sam ono prohladno mjesto i
vratio se u grad te idui dan proveo u nemirnu iekivanj u bavei se sitnim
pripremama za put i tratei vrijeme sve dok nije kucnula ta uena veernja
ura. Polako i nesigurno zaputio sam se prema direktorovu domu.
I opet me u vrtu izmeu visokoga bunja doekala blaga polutama, no u rondeli
je stajao jedan jedini stol. Bio sam prvi gost i u razgovoru s domainom gore-
dolje etao vrtnim stazicama. Uskoro se ponovno oglasi zvono na ulaznim
vratima i ue student kojega sam ve poznavao, a uskoro nakon njega stie i
direktorov neak sa enom, i tek to se pozdravie, pojavi se moja ljepotica u
laganoj opravi na bijele i svijetlosmee tokice. Pri pogledu na nju, koji sam
tjednima svakoga dana toliko puta zamiljao, silno sam se zbunio i kada sam ju
pozdravio i pruio joj ruku, a ona ju primila hladno uz lagan naklon glave,
najednom mi pade na um da sam u neobinoj zaslijepljenosti na susret sasvim
drugaije zamiljao. Ona, s kojom sam u mislima provodio dane i koja mije
postala bliska, stajala je sada preda mnom kao sasvim strana osoba, no njezina
mije vidljiva nazonost ipak razgalila srce vie i od najljepih snova.
Sad smo svi bili na broju, na stoluje upaljena velika svjetiljka i poslueno
jelo. Ne ekajui da me se pozove, sjeo sam pokraj vitke djevojke i prva
rije, koju mije priutila, bila je dobrostiva pokazujui da me se jo sjea.
"Promijenili ste se," ree, "tek sad vidim pri svjetlu lampe."
92
"Malo sam bolovao", uzvratio sam veselo. No domaica, koja je sjedila preko
puta meni, dobaci: "Da malo! Ta samo to nam nije umro ne rekavi ni rije."
"Ve biste saznali", kazao sam.
"Zar je bilo tako loe?" upitalaje djevojka, a kad sam se potrudio da joj
svoju nevolju prikazem beznaajnom i promijenim temu, ispostavilo se daje
gospoica godinu dana slubovala kao dobrovoljna njegovateljica u nekoj
bolnici.
"Tamo se ovjek mora svaega nagledati", primijeti domaica, a moja susjeda,
kimnuvi glavom, dometnu: "Zasigurno, ali i ugodnih stvari! U poetku me
sasvim deprimiralo to sam morala gledati toliko bola i patnje, no poslije sam
se esto udila koliko ljudi mogu trpjeti i neki pritom ostati posve mirni.
Niste li i vi neto slino primijetili?"
Tu ja stadoh priati o leskome krojau Zizibinu i zanijevi se u priu
zaudih se kako mi je lako i brzo govor tekao s usana samo zato jer me moja
susjeda sluala sa ivahnim izrazom lica i tihim osmijehom. Za vrijeme
razgovora, budui da se domaica esto ukljuivala i gospoici obraala, uspio
sam uloviti i njezino ime koje mi poput umilne glazbe skliznu kroz uho u srce
i tamo ga pohranih kao dugo traeno blago. Zvala se Elisabeth Chevalier i
inilo mi se da je njezino njemako ime u zauujue lijepom i milom suglasju
s francuskim prezimenom.
Na onom istom mjestu na kojem sam prije nekoliko tjedana u boleivu
raspoloenju proveo veer punu mrzovolje, sada sam sjedio za stolom preobraen
u vesela i ivahna sugovornika i jedva da me titalo to su ti ljudi pored
mene bili imuni i od mene bolje odjeveni i to nisu smjeli znati da u sutra
na stari obrtniki nain poi na dug put k majci. Pomisao da sutra na
neizvjesno vrijeme moram napustiti grad budila se u meni s nekim tihim, blagim
predosjeajem rastanka i nostalgije za domom. Kao u snu promatrao sam kroz
grane stabala i grmlja kako se nono modro nebo polagano puni zvijezdama i
udisao meki zrak ljetne veeri dok su mi usta izgovarala vedre i ravnodune
rijei, a srce treperilo u oluji sree i enje. Pokraj mene u traku svjetla
mirovala je Elisabethina ljupka glava i svijetlo, usko lice, i kad god bi
govorila, gledao sam ju promatrajui njezino slobodno, bijelo
93
elo, tamnoplavu kosu i luk njezinih obrva, mirne oi i na stol poloenu ruku
koja je bila skoro djeje uska, a ipak zrela i sasvim osobna oblika.
Ustali smo malo proetati dok se stol ne raspremi. Hodao sam uz Elisabethu u
tihom sumraku vrtnih puteljaka, gledajui kako ispod ruba njezine lelujave
oprave pri svakom koraku izranjaju i nestaju mala stopala, pripovijedao joj
prie iz zaviaja i ranoga djetinjstva i s divljenjem promatrao kako je na tom
krhkom i njenom tijelu tako uspravno i energino drala vrat i glavu i u
kakvu je samo skladu bio njezin ravnomjerno gibak korak s pokretima ruku te
zakretima i nagibom vrata. Zemlja mi se inila lijepo ureenim perivojem, a
ljudski ivot hodom kroz njega na lakim nogama. Moja je krv, postavi rjeom i
tenijom, sad uzavrela i svaki je otkucaj srca bio mali kliktaj.
Djevojci moda nisam bio ni drai ni mrskiji od studenta ili neaka ili nekog
drugog mukarca. No svakako je osjeala moje blaeno divljenje to ju je
okruivalo poput toplijega zraka, te i sama postade toplija i draesnija, i
dok su rijei koje smo izgovarali sve vie gubile na teini i vanosti,
osjeaj prisnije bliskosti bivao je sve vei. Imao sam osjeaj kao da u kaleu
neki dragocjen napitak sve vie raste i pjenei se, u tekim se kapljama
polako prelijeva preko ruba, i kao da nas dvoje s tihom jezom kuamo blaene
kaplje iz tog vrela sree.
Kada je brani par poao kui, prikljuili smo se i mi mladi. Direktor se od
mene ljubazno oprostio s molbom da pozdravim majku, njegova mi je ena
zaeljela sretan put, izali smo na ulicu, a kad me Elisabeth upitala hou li
ju otpratiti, bilo je to ono emu sam se ve odavno pun pouzdanja nadao.
Nekoliko ulica s namaje jo iao student, a onda se oprostio i ja sam s
Elisabeth sam hodao usnulim gradom.
Koraala je lako i hitro poput srne. Prelazei preko mosta uivali smo u umu
vode i nemirnom odrazu ulinih svjetiljaka. Budui da me pitala, priao sam
joj o svom sutranjem putu kui, opisivao zaviajnu dolinu i nae selo. No
nisam zaboravio pripomenuti da se namjeravam vrlo brzo vratiti, a ona je mirno
rekla: "Tad u vas vjerojatno ponovno vidjeti kod Gelbkeovih. To bi me
radovalo." Bre no to sam elio preli smo put; ona je
94
skrenula u prilino mranu, staru ulicu i zaustavila se pred kunim vratima na
kojima je povukla zvonce i od mene se oprostila. Te rijei pozdrava najednom
su mi opet zazvuale neobino hladno, i s nekom blagom tugom gledao sam kako
Elisabeth nestaje kroz ulazna vrata iza kojih sam na trenutak mogao razaznati
dubok poploan hodnik i sluavku sa svijenjakom. Zatim sam se vratio na
sredinu ulice i dobro promotrio kuu koja se sa samo dva kata i vrlo
istaknutim prozorskim natkrovima doimala ugodno starom i patricijskom. Budui
da sam kod ulaznih vrata zamijetio malu, ovalnu mjedenu ploicu, jo jednom
sam se vratio ne bih li saznao neto vano, no tamo je ime Chevalier bilo
ugravirano tako sitnim slovima da sam ih u tami jedva mogao proitati.
Udalj io sam se znaj ui da mi j e sudbina povezana s tom kuom i s tim
gradom, a kada sam iduega dana ranom zorom poao iz grada, zarekao sam se da
u se vratiti kao sreen ovjek i kova svoje sree.
(1907.)
Smaknue
Sa svojih nekoliko sljedbenika majstor se s pjeaenja po brdima sputao u
nizinu prilazei zidinama velikoga grada pred ijim se vratima okupilo mnotvo
naroda. Priblii vi se, primijetili su podignuto stratite i krvnika koji je
pokuavao nekog na mukama izmodenog zatvorenika izvui iz ivoderskih kolica
i dote-gliti do krvnikoga panja. No svjetina se natiskivala oko toga prizora,
rugala se osueniku, pljuvala ga i s bunom radou i poudom ekala trenutak
smaknua u kojem e mu krvnik odrubiti glavu. "Tko je taj", pitali su
sljedbenici jedni druge, "i stoje uope uinio da mu ovo mnotvo tako divlje
prieljkuje smrt? Ne vidimo nikoga da suosjea ili plae."
"Mislim", ree majstor tuno, "da je heretik." Nastavili su hodati i stigavi
do mnotva sljedbenici se suosjeajno raspitae kod ljudi o imenu i zlodjelu
ovjeka koji je kleao pred panjem.
"Krivovjernik je," vikali su ljudi u bijesu, "hej, eno sputa prokletu glavu!
Dolje s njim! Doista, taj nas je pas htio pouiti
95
da rajski grad ima samo dvoja vrata, a mi znamo da ih je dvanaest!"
Zaueni, sljedbenici se okrenue majstoru i upitae: "Kako si pogodio,
majstore?"
On se nasmijei i nastavi hodati.
"Nije bilo teko", ree tiho. "Daje bio ubojica ili tat ili zlikovac bilo koje
vrste, u puku bismo nali saaljenje i suosjeanje. Mnogi bi plakali, a neki
potvrivali u njegovu nevinost. - Ali, tko ima svoju vjeru, njegovo smaknue
puk bez aljenja gleda, a truplo mu baca psima."
(oko 1908.)
O uivanju u prirodi
U nae vrijeme obrazovanosti i sveope obmane umjetnici su, jo vie od
knjievnika, stekli iznenauju utjecaj na gradske itelje. Postalo je,
primjerice, modom i obvezom promatrati krajolike "na slikarski nain".
Provodei ljetni odmor ili putujui kao turist ovjek se raduje kada u igri
boja oblaka otkrije ljubiastu i sivu nijansu koja ga podsjea na neke slike
ili vezove, i on nalazi daje sivkasto zelenilo na rubovima borove ume divno
"ugo-eno" s njenomodrim nebom i vlanosmeim oranicama. Ako je jo
profinjeniji, on ak polemizira o "valerima" u prirodi i nastoji otkriti ima
li nebo ili osvijetljen zid kue "svjetliji valer". On vjeruje da tim misaonim
i verbalnim vjebama iz dubine due i lukavo uspijeva proniknuti u prirodu i u
njoj uivati. On se smije seljaku kojega brine samo je li mokro ili suho,
toplo ili hladno, smije se botaniaru koji skuplja biljke i zanesenjaku koji
bere gljive. A on sam ne ini nita drugo, ve se bavi bezvrijednim
specijalistikim umijeem. Prirodu promatra ili kao naslikanu sliku ili kao
daju on mora oslikati i kao da ona postoji upravo i ponajprije radi toga. On
misli daje profinjen i nadmoan, a zapravo nije nita bolji od seljaka koji se
ograniava na praktino poznavanje vremena i pritom vidi mnogo toga to
graanin nikada ne primijeti, a graanin se bavi primijenjenom estetikom i
pritom, dodue, vidi mnogo toga za to seljak nerna smisla. No obojica
96
su jednako naivna i nekultivirana jer beskrajno sloenu pojavu promatraju
jednostrano trudei se sabiti je u kalup. Obojica se jedan drugomu smiju, i
obojicu obiljeava ponos i duhovna skuenost osobe kojaje naviknula
razmiljati i stvari promatrati samo kao egoist. Egoizam je za kinoga vremena
misliti samo na svoje krumpirite, a jednak je egoizam u susretu s morem ili
umom zadovoljiti se tek (esto jeftino steenom) estetikom kritikom i pred
sobom ili pred drugima izigravati profinjenog esteta.
Jamano se od slikara moe u gledanju mnogo nauiti, i njima svakako pripada
pravo da gledaju na svoj nain i za svoje svrhe. No pejzanu prirodu
promatrati samo kao predmet slikarstva ili ak kao sliku, za to oni koji nisu
slikaru nemaju nikakva razloga. "Slikarsko" promatranje kao praksa onih koji
nisu slikari po mome je uvjerenju jednostavno moda i nije nita uzvienije od
promatranja s motrita seljaka, lovca, asnika na vojnim manevrima ili
geologa. Uostalom jasno je i da pjesniko promatranje pejzaa, sastoji li se
samo od gledanja i odabiranja onoga to se rijeima moe opisati, takoer ne
treba nita vie cijeniti.
Tko, naime, na takav nain gleda, on neprestano kritizira prirodu i pokuava
ju staviti u slubu nekih potreba, bilo praktinih, bilo estetskih ili
znanstvenih. A to je, gledamo li s viega motrita, pogreno i sitniavo.
Prirodu ne treba doivljavati samo kao plodnu i korisnu, ve i kao lijepu, no
ne samo lijepu, ve i nedokuivu i uzvienu nad lijepim i runim. Mi ju ne
elimo traiti, ve nai; ne trebamo suditi, ve gledati i shvaati, udisati,
a ono to smo u sebe primili trebamo obraditi. Iz ume i s jesenjeg panjaka,
s gleera i polja utoga klasja u nas kroz sva ula trebaju strujati ivot,
snaga, duh, smisao, vrednota. etnja nekim krajolikom treba potaknuti ono
najbolje u nama, sklad s cjelinom svijeta, i to nam ne treba biti ni sport ni
izazov. Uope ne trebamo s nekim interesom promatrati i prosuivati planinu i
jezero i nebo, ve se budnih ula meu njima, koji su kao i mi dio cjeline i
pojavni oblici jedne ideje, trebamo kretati i osjeati kao kod kue, svaki sa
svojim sposobnostima i naobrazbom steenim sredstvima, jedan kao umjetnik,
drugi kao prirodoznanac, trei kao filozof. Trebamo se cijelim svojim biem,
ne samo tijelom, osjeati srodnima i povezanima s cjelinom svijeta. Tek tada
emo imati pravi odnos s prirodom.
97
Tako je primjerice "slikarsko" uivanje u prirodi siromano i jednostrano ve
i stoga jer se oslanja samo na vid. Nerijetko, meutim, najsnaniji i
najosebujniji doivljaj neke kretnje ili boravka u prirodi ne stjeemo vidom.
Ima trenutaka i mjesta kada je sve to oko prima nitavno u usporedbi s onim
to dotie nae uho, s cvranjem turaka, pojem ptica, hukom mora, umom
vjetra. Drugom zgodom njuh prima najsnanije dojmove: miris lipe u cvatu,
miris sijena, miris vlane, svjee uzorane njive, miris slane vode, katrana i
morskih trava. A na posljetku, moda su najjai prirodni dojmovi nai
osjeaji, ono to ivcima moemo outjeti: sparina, elektrini naboj u zraku,
temperatura, vrstoa ili mekoa, suhoa ili vlanost zraka, magle. Ti dojmovi
koje primamo ivcima, dojmovi kojima nerijetko i vrlo snani ljudi posvema
podlegnu, igraju vanu, moda i dominantnu ulogu u pjesnitvu, ve i stoga jer
imaju velik i izravan utjecaj na duevna stanja i raspoloenja. (Morike,
Stifter, Storm.) No ni pjesnitvo ni slikarstvo ne mogu prikazati raznolikost
i zajedniko djelovanje tih dojmova; ak i za prikaz pojedinoga dojma sredstva
su im nedostatna, jer primjerice i najrazvijeniji jezik zakazat e u pokuaju
da rijeima pretoi mirise u jasne pojmove.
Ljudi znaju rei da im "priroda" nita ne daje i da s njom nisu ni u kakvu
odnosu. No ti isti ljudi na proljetnome suncu bivaju veseli, a na ljetnom
tromi, na sparini mlohavi, a na snjenom vjetru svjei. To ipakjest nekakav
odnos i valja ga samo osvijestiti da bismo bili zreli za uivanje u prirodi.
Jer pod tim ne podrazumijevam tek neobvezujuci osjeaj ugode, ve naprotiv
svjestan suivot i povezanost s prirodom. Ostvari li se to, tada ono to
obino nazivamo "ljepotom" okolice i vremena postaje nebitno. Jer ta je
ljepota dodue prisutna, ona je samo apstrahirana iz vizualnih doivljaja, a
oni nisu jedini mjerodavni. Prirodaje posvuda lijepa ili nigdje.
Ali zar tada zapravo i ne bismo morali putovati i kretati se u prirodi? Dakako
da ne, kada bismo svugdje bili zdravi i dovreni ljudi. Budui da to nismo,
putovanje nam ipak moe mnogo pruiti: u tjelesnome smislu higijensku promjenu
mjesta i zraka koja potie ula, a duhovno, dra usporedbe i trijumf osvajake
prilagodbe sebe samih. Moda za svakog ovjeka postoji neka
98
vrsta krajolika u kojem se najbolje osjea, a neki ljudi jednostavno tjelesno
ne mogu podnijeti more, visoke Alpe, nizinu. No, alosno je siromaan ovjek
kojemu svaki novi kutak Zemlje titi duu kao neto strano i neprobavljivo.
Njemu ne nedostaje samo vanjska, rekao bih majmunska sposobnost prilagodbe
putnika, ve ponajprije ono uzvienije motrite. Netko tko ne moe usvojiti
nijedan strani krajolik, tko nijednu stranu zemlju ne moe prigrliti, tko
nakon asovita doivljaja nekoga kraja nikada ne osjeti svojevrsnu nostalgiju
za njim kao za domom, u njemu neto nedostaje i nije nita bolji od onoga
koji, napustivi svoju djeju sobu i obitelj, ne moe nijednoga ovjeka
razumjeti, voljeti i s njim se ophoditi. Vrijedan ovjek osjea se srodan ne
samo svojoj obitelji i okolini, ve svakom ljudskom i prirodnom biu.
Antipatije nisu protudokaz: one poivaju na poznavanju, slutnji, pa i
suosjeanju, ne na ravnoduju. Ono to mije mrsko, za mene ne postoji nita
manje od onoga to volim. No ono to ne poznam i ne elim poznavati, prema
emu sam ravnoduan, s ime sam nepovezan, ono to me ne dotie, to za me ne
postoji, a to je vie toga, sve sam siromaniji.
A svaka je specijalizacija takva vrsta osiromaenja, takvo odricanje, i
prilino je tuno to u djelatnom, profesionalnom ivotu mnogostranost biva
sve teom i rjeom. Nerijetko je sasvim dobar slikar u tolikoj mjeri samo
slikar da si, ne trepnuvi okom, da sagraditi runu kuu, a dobar arhitekt u
tolikoj mjeri specijalist, da dopusti vrtlaru koji nema ukusa da mu ureuje
okunicu lijepe kue, i tako dalje. Nije li teta kada i u rijetkim, lijepim,
slobodnim trenucima boravka i etnje u prirodi, umjesto da joj se cijeli
predamo i postanemo veliki, mi se bavimo uskogrudnim nazorima i interesima.
uma pripada jednako malo slikaru koliko i umaru, oblak jednako malo
meteorologu koliko i zrakoplovcu. Svatko od njih u odnosu na prirodu ima
onoliko prava koliko se usudi uzeti, a za ophoenje s njom nitko si ne treba
traiti uitelja. Moemo uiti od slikara i pjesnika, ali jednako i od seljaka
i umara. A u svakom ovjeku, ma koliko jednostrano obrazovanom, drijema neko
zaboravljeno bratstvo sa Suncem i Zemljom. Ono se u njemu samo treba probuditi
i on e se smijati pjesniku, slikaru i umaru, irom otvoriti ula i duu i u
se primiti dah stvaralatva.
99
To je ono to nam mogu pruiti etnje i izleti, putovanja i ljetovanja, toje
vie od higijene i vie od estetike. U svakodnevnom ivotu naviknuli smo
jednostrano ivjeti, raditi i misliti; ali pred prirodom smo slobodni i
cjeloviti i smijemo upregnuti sva svoja ula i duevne snage, istodobno i
ravnopravno. Nitko to ne moe u bilo koje vrijeme, svatko za sobom vue neke
lance; ali to se ee i intenzivnije, osloboeni svekolikih svrha, osjeamo
srodnima s cjelinom svijeta, lanci e vie labaviti, a Sunce nam i zvijezde,
uma, more i planine, oluja i mraz, ptica i divlja davati vie od svoga
ivota, i manji e bivati krug stvari s kojima nismo povezani. Samo tako
moemo rasti i svoj ivot uzdizati dajui mu znaenje, vrijednost i irinu.
(1908.)
Iz pjesnikove korespondencije
Hans Schvvab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 15. travnja 06. tovani gospodine nakladnice!
Ovaj zamotuljak sadri jedno moje djelo, roman "Paul Wei-gel". Ne znam je li
naziv "roman" posve primjeren, jer knjiga je manje narativna, a vie idilino-
lirska. Ona nee biti hrana za iroku publiku i na njoj se nee moi
pretjerano zaraditi, ali e vjerojatno ipak pridobiti neki manji, skromniji
broj itatelja, a osobito izae li knjiga u dobroj nakladi kakva je Vaa. Bila
bi mi to velika radost i ast. Do sada sam izdao samo jedan svei pjesama
koje su ostale potpuno nezapaene. Da bih do kraja bio iskren moram priznati
daje ovaj rukopis ve bio kod jednoga nakladnika na ogledu. Bio sam ga poslao
tvrtki L. Biersohn i dobio odgovor daje djelo upotrebljivo i da bi moglo biti
dobro prihvaeno, no daje gospodinu Biersohnu rizik tiskanja knjige ipak
prevelik pa mi stoga predlae da sam snosim tri etvrtine trokova tiska.
Nisam imao tih mogunosti pa bih to i Vama unaprijed elio priopiti ukoliko
biste mi neto slino kanili predloiti.
Va odgovor s nestrpljenjem oekujem. Nedjelje i tihi noni sati u kojima je
knjiga nastajala sada su iza mene, postali su mi
100
strani i nebitni, dok rukopis preda mnom lei i turobno me gleda kao nedonoe
svoga lakomislenog oca. U svakom sluaju elio bih Vas srdano zamoliti da mi
o ovom radu sasvim otvoreno priopite svoje miljenje; ja mogu podnijeti
kritiku i prilino sam, barem se nadam, neoptereen autorskom tatinom.
S osobitim tovanjem,
Va vrlo odani
Hans Schwab
Hans Schwab urednitvu asopisa "Dichterlust"
B., 25. travnja 06. Vrlo tovani gospodine urednice!
Prije dvije godine bili ste toliko ljubazni da u svome listu oti-snete jednu
moju pjesmu. Tada ste mi pisali da od mene oekujete dobre uratke ulivi mi
nadu da bih kasnije moda mogao primiti i honorar za suradnju, dok ste onu pak
pjesmu, u rubrici predstavljanja mladih talenata, otisnuli bez autorske
naknade.
Nisam se usudio uskoro Vas ponovno gnjaviti. Sada, meutim, mislim da sam
prevladao neke poetnike pogreke i postao sigurniji, a napose u formi
jednostavniji i saetiji. U meuvremenu sam napisao neku vrstu romana (dao sam
ga na uvid jednom berlinskom nakladniku) i vjerujem da sam neto nauio
intenzivno se bavei prozom i drugaijim umjetnikim oblikom. Barem sam se,
poto dulje vrijeme uope nisam pisao stihove, s novom voljom, a nadam se i
obogaen ponovno vratio lirici.
Ovdje su tri pjesme, sve tri iz posljednjega perioda, koje bih Vam elio
ponuditi. Radovalo bi me kad bi naile na Vae odobravanje. Niste li, meutim,
jo skloni te stvari honorirati, tada bih Vas radije zamolio da mi ih vratite,
jer su okolnosti u kojima ivim vrlo skromne i trenutano sam prisiljen manje
misliti na ast negoli na novac. I omanji honorar bio bi mi dobrodoao, jer
svaka marka za mene predstavlja toliko eljenu i vrijednu zaradu.
S osobitim tovanjem,
Va odani
Hans Schwab
101
Urednitvo asopisa "Dichterlust" Hansu Schvvabu
L., 4. svibnja 06. Potovani gospodine!
U privitku Vam sa zahvalnou vraamo pjesme koje ste nam poslali. Rado bismo
tiskali neku od njih, no nismo u mogunosti posve nepoznatim autorima
isplaivati honorare za liriku.
Molimo Vas da uz eventualne budue poiljke priloite povratnu potarinu.
Sa tovanjem, Urednitvo asopisa "Dichterlust"
Urednitvo asopisa "Neuzeit" Hansu Schwabu
Miinchen, 8. svibnja 06. Dragi gospodine Schwab!
Zahvaljujemo na noveli koju ste nam ljubazno poslali. Zanimalo nas je uti da
se u novije vrijeme vie elite posvetiti proznomu stvaralatvu. Mi, meutim,
smatramo daje lirika Vae pravo podruje. Novela koju ste nam poslali
zasigurno ima svojih drai, ali je ipak malo previe lirska i ne bi ba bila
primjerena naem krugu itatelja. Moda da s njome drugdje pokuate. Istodobno
Vam rukopis vraamo preporuenom potom.
Honorar za Vau posljednju lijepu pjesmu stii e poetkom iduega mjeseca.
Radovalo bi nas da nam uskoro na ogled ponovno poaljete neto od lirike.
Sa tovanjem, Urednitvo asopisa "Neuzeit"
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berlin, 23. srpnja 06. tovani gospodine Schwab!
Potrajalo je neto due dok nismo nali vremena pregledati rukopis Vaega
romana koji ste nam poslali ovoga proljea. Molimo Vas da nam ljubazno
oprostite zbog kanjenja.
Djelo nam se, unato odreenim nedostacima koji prate valjda sve prvijence,
veoma svidjelo, i bit e nam zadovoljstvo objaviti ga u naoj nakladi. Vi
posjedujete neku uroenu snagu promatranja
102
i izraavanja koja ublaava stanovite tehnike i formalne nedostatke, i ne bi
bilo nemogue da Vaa knjiga postigne dobar uspjeh. U svakom sluaju potrudit
emo se da obavimo svoj dio posla. to se poslovnoga dijela tie, vjerujem da
emo se lako sporazumjeti. Iduih dana stii e Vam ugovor o objavljivanju
knjige. Ako bi Vam manji predujam bio od pomoi, molim Vas da nam to bez
ustezanja kaete.
Toliko za danas. S pripremom za tisak rado bismo odmah zapoeli pa Vas molimo
da nam odmah priopite eventualne prijedloge glede opreme knjige.
Uz srdane pozdrave,
Va odani
nakladnik E. W. Mundauf
Hans Schwab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 30. srpnja 06. tovani gospodine!
Najljepa Vam hvala na ljubaznome pismu i ugovoru o izdavanju knjige s kojim
sam, dakako, potpuno suglasan i potpisanog Vam aljem u privitku.
ast mi je i radost to sada pripadam autorima Vae izdavake kue. Nadam se
da od mene neete doivjeti preveliko razoaranje! Jer, iskreno govorei, s
obzirom na ukupne znaajke moje knjige, ne vjerujem u uspjeh. Osim toga, kako
rukopis ve nekoliko mjeseci nije u mojim rukama, ve sada me mue mnoge
pogreke i nespretnosti u njoj. A ipak to ne bih mogao bolje napraviti, barem
ne sada. Neke manje ispravke vjerojatno u jo moi uiniti tijekom tiska, no
glavna pogreka knjige, na alost je nepopravljiva. No, samo lupe daje vie
no to ima, mada je to slaba isprika.
Vau ponudu da mi date predujam sa zahvalnou prihvaam. Odluku o visini
njegova iznosa preputam Vama. Donekle sam u stisci pa bi mi kojih 50 ili 100
maraka moglo zatrebati, ako to nije neskromno.
Lijepo Vas pozdravlja i jo jednom Vam zahvaljuje
Va vrlo odani Hans Schwab
103
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berlin, 1. rujna 06. Dragi gospodine Schwab!
Hvala Vam na brzo obavljenim korekturama! Knjiga e uskoro izai iz tiska.
Imate li posebnih elja glede slanja primjeraka za recenziju? Ako meu
novinarima imate poznatih, molimo Vas da nam navedete adrese.
I jo jedno pitanje. Vi se jednostavno piete Hans Sclrvvab. Ne elite li
moda ime Hans, kao to autori obiavaju, pisati s dva "n", dakle Hanns? Imate
li neki dobar svoj portret koji bismo mogli reproducirati u promidbenim
prospektima?
Unato Vaoj sumnjiavosti, od "Paula Weigela" oekujem lijep uspjeh.
Novinstvo se ve poinje zanimati, a vjerujem da emo i kritikom biti
zadovoljni. Vjerojatno u odmah otisnuti i drugo izdanje. to se tie predujma
nemojte se nita brinuti i bez razmiljanja recite zatreba li Vam jo!
Srdaan pozdrav, Va E. W. Mundauf
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berlin, 20. rujna 06. Dragi gospodine Schwab!
Hvala Vam lijepa na pismu od 4. o.m. koje nas je obradovalo i razveselilo.
Naravno da nemamo apsolutno nita protiv toga da svoje ime piete starim
nainom, i moda imate pravo kada taj obiaj pomalo strogo nazivate "glupim
privlaenjem pozornosti". ao mi je to ne elite dati svoj portret. Moda
ete s vremenom nauiti o tome drukije razmiljati.
Trenutano je u tisku drugo izdanje Vaega "Paula Weigela". Poslat u Vam
danas kao tiskanicu etiri kritike prvoga izdanja objavljene u velikim
listovima. Ono je posvuda prihvaeno s istinskim oduevljenjem! Sigurno neemo
ostati na ova dva izdanja. Mada Vi sami u svojoj pretjeranoj samokritinosti
imate vrlo skromno miljenje o tom djelu, mi strunjaci drugoga smo miljenja
i smatramo ga znaajnim, pa ak i maestralnim uratkom.
Srdani pozdravi, E. W. Mundauf
104
Urednitvo asopisa "Dichterlust" Hansu Schwabu
L., 28. studenog 06. Vrlo tovani gospodine Schwab!
Jedva ete se jo sjetiti daje prije skoro tri godine u naemu asopisu
objavljena jedna Vaa vrlo lijepa pjesma. Tada smo Vas zamolili da nam ih
uskoro jo poaljete, a danas, jer nam se ini da ste nas zaboravili, tu bismo
molbu htjeli jo jednom usrdno ponoviti. Zasigurno imate jo lijepih pjesama
koje biste nam mogli poslati.
Radujemo se i ponosni smo jer smo ve prije nekoliko godina, dok ste jo bili
nepoznati i jo niste bili slavni autor "Paula VVeigela", svojim itateljima
darovali prilog iz Vaega cijenjenog pera. Nadamo se veoma dobrom i trajnom
razvoju naih odnosa.
Koliko se sjeamo, ona je Vaa pjesma svojedobno ostala nehonorirana. Naime,
vrlo je malo listova u mogunosti honorirati lirske priloge nepoznatih autora,
ma koliko to bilo vrijedno aljenja. Vjerojatno je izlino spomenuti da e,
razumije se, svaka Vaa poiljka biti ne samo sa zadovoljstvom prihvaena i u
najkraem moguem roku tiskana, ve i pristojno honorirana.
S iskrenim tovanjem,
Vae vrlo odano
urednitvo asopisa "Dichterlust"
Pisac Fedor Pappenau Hansu Schwabu
Wiirstlingen, 15. prosinca 06. tovani gospodine!
Ovih mi je dana od Vaega nakladnika na recenziju potom stigao roman "Paul
Weigel". Knjigu sam proitao i moram rei da sam bio zauen mirnoom i
odvanou kojom ste upotrijebili misli i ugoaje, pa ak i pojedine likove iz
mojega romana "Potop" objavljenoga prije dvije godine u "Courieru".
No, kako misli ipak ne podlijeu carini, ne kanim se s Vama sitniavo sporiti,
pokaete li sklonost da sa svoje strane i Vi meni izaete u susret. "Potop"
uskoro izlazi kao knjiga kod nakladnika Biersohna i on e Vam ju dostaviti.
Mislim da Vam nee biti teko u nekim veim novinama ili asopisu objaviti
iscrpan prikaz
105
knjige te ju preporuiti. im se to dogodi, s moje e strane u ovdanjemu
"Beobachteru" i Vaem romanu biti iskazano dostojno priznanje.
Va odani Fedor Pappenau, pisac
Urednitvo asopisa "Neuzeit" Hansu Schwabu
Miinchen, 18. sijenja 07. Vrlo tovani gospodine Schwab!
Proteklo je ve nekoliko m|eseci otkad ste nas obradovali poslavi nam svoje
pjesme. Moemo li se nadati da emo ih uskoro ponovno od Vas dobiti? One e
nam, kao i uvijek, biti dobrodole.
Osim toga, ovaj put imamo nov prijedlog. Ve i prije smo itajui Vae pjesme
kadto pomislili kako e se Va znaajni talent vjerojatno angairati i na
podruju romana i novele. Koliko smo bili u pravu svjedoi Va preivni roman
"Paul Weigel" kojega smo itanje upravo dovrili. Jamano ste napisali i neke
druge, jo neobjavljene pripovijesti koje biste nam mogli ponuditi. to se
tie honorara, oekujemo Vae prijedloge.
Potvrujui svoje davno tovanje ostajemo
Vae vjerno Urednitvo asopisa "Neuzeit"
Urednitvo "Kometa" Hansu Schwabu
L., 16. veljae 07. tovani gospodine!
S nepodijeljenim uitkom proitali smo Va roman "Paul Wei-gel" te bismo Vam
eljeli predloiti da nam povjerite da prije izlaska knjige u svome listu
objavimo Va idui rad. Za nov roman slinoga opsega ponudili bismo Vam
honorar u iznosu od 3000 maraka.
U nadi da naa molba nije bila uzaludna, s izrazom iskrenoga tovanja
Vae odano Urednitvo "Kometa"
106
Urednitvo "Familienonkela" Hansu Schwabu
S., 11. oujka 07. Cijenjeni gospodine!
S nepodijeljenim uitkom proitali smo Va roman "Paul Wei-gel" te bismo Vam
eljeli predloiti da nam povjerite da prije izlaska knjige u svome listu
objavimo Va idui rad. Za roman slinoga karaktera i opsega ponudili bismo
Vam honorar u iznosu od 4000 maraka.
U ugodnoj nadi da naa molba nije bila uzaludna pozdravljamo Vas, tovani
gospodine kao Vae vrlo odano
Urednitvo "Familienonkela"
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schvvabu
Berchtesgaden, 2. lipnja 07. Dragi i potovani gospodine Schwab!
Iz velebne raskoi visokoga gorja neka Vam ovi redci prenesu moje pozdrave.
Moram Vam, naime, priznati da sam Vaega predivnoga "Paula Weigela" tek ovdje
proitao. Mada sam na temelju prosudbe svoje gospode lektora i iznenaujuega
uspjeha knjige - upravo tiskamo osamnaesto izdanje - bio potpuno uvjeren u
visoke vrijednosti Vaega djela, ovo tivo me je ipak ganulo i uinilo Vaim
tovateljem. Sada u se dvostrukim arom posvetiti toj knjizi. Predivan lik
staroga seljaka osobito mije imponirao!
Nedavno se pisali da dovravate svoj novi roman. Mogu li o saznati potankosti?
Kada? Kolikoga opsega? Kojega anra? Mogli bismo, naime, pripremiti novo
izdanje i unaprijed stvoriti raspoloenje za novo djelo.
Srdani pozdravi od Vaega iskreno odanoga
E. W. Mundaufa
Hans Schwab nakladniku E. W. Mundaufu
B., 10. lipnja 07. Dragi gospodine Mundauf!
Zahvaljujem Vam na ljubaznim rijeima o "Paulu Weigelu". U njemu dodue nema
staroga seljaka, no to i nije tako bitno. Danas moram biti kratak jer imam sve
manje vremena budui da
107
me silna korespondencija sve vie zaokuplja. Dodue, ta su pisma veinom
neiskrena i jedini im je cilj posao, no ja to s ljubaznim smijekom prihvaam
i povremeno se zabavljam tom udnom popularnou koju sam stekao i koja ide
ukorak s nakladama Weigela. Pritom mije uspjeh knjige jo uvijek zagonetka;
taj roman niti je dobar niti dovoljno lo za toliko naklada, i sve vie mi se
ini daje njegova popularnost neka zabuna.
Dosta o tome. Moja nova knjiga postupno poprima svoj oblik i red. Odavno je
gotova, no njezino sreivanje i pregledavanje zadaju mi jo puno posla. Rije
je, naime, o zbirci pjesama. Vjerujem da time dajem ono najbolje od sebe, u
svakom sluaju vie nego Weigelom, i nadam se da knjiga ni Vas nee
razoarati. Moe li se moda objaviti ove zime? Njezin opseg jo ne mogu tono
procijeniti, otprilike deset araka.
Pozdravlja Vas Va odani Hans Schwab
Nakladnik E. W. Mundauf Hansu Schwabu
Berchtesgaden, 3. srpnja 07. Dragi gospodine Schwab!
ao mije to upravo sada elite objaviti zbirku pjesama! Naravno da e mi biti
zadovoljstvo i ast objaviti knjigu ako Vi na tome inzistirate. No prije toga
bih Vas zamolio da jo jednom dobro promislite! Nee Vam biti na tetu
prihvatite li ovdje savjet strunjaka.
Lijepi uspjeh Vaega romana jest, da se slikovito izrazim, temelj, osnova na
kojoj moramo dalje graditi! A sada bi bilo vrlo pogreno, kada bismo publiku
ije ste povjerenje tek stekli, prepali jednom toliko neoekivanom i slabo
izglednom publikacijom. Izaite uskoro opet s nekim novim romanom, najradije
posve istoga anra kao i prvi i jamim Vam jo vei uspjeh od dosadanjega. A
kasnije, recimo za pet, est godina kada, sigurni u svoju italaku publiku,
vrsto zasjednete u sedlu, tada moete istupiti i s pjesmama ili bilo im
drugim, a da nita ne riskirate. Samo ne sada! O tome, molim Vas, vrlo dobro
promislite i odgovorite mi bez urbe.
S osobitim tovanjem srdano Vas pozdravlja Va
E. W. Mundauf (1909.)
108
Na ledu
U ono doba svijet mije drukije izgledao. Bilo mije dvanaest i pol godina i
jo sam ivio usred raznobojnoga, bogatoga svijeta djeakih radosti i
matarija. No sada, u mojoj zauenoj dui po prvi je puta, plaho i puteno,
svitalo meko, daleko plavetnilo blaeg, intimnijeg mladalatva.
Bila je duga, otra zima i naaje lijepa schwarzwaldska rijeka tjednima leala
pod tvrdim ledom. Ne mogu zaboraviti onaj neobini osjeaj jeze i ushienja s
kojim sam prvoga uasno hladnoga jutra stao na rijeku, jer bila je duboka, a
led tako bistar da se kao kroz tanko staklo ispod sebe moglo vidjeti zelenu
vodu, pjeano dno i kamenje, fantastino spletene vodene biljke, a povremeno
i taman hrbat ribe.
Po pola dana znao sam se s prijateljima naganjati po ledu, zaarenih obraza i
pomodrjelih ruku, srca ustreptala od snanih, ritminih klizakih pokreta,
prepun one udesne, nehajne snage kojom se uiva u dobu djeatva. Vjebali
smo utrke, skok u dalj, skok u vis, bjeanje, lovljenje, a oni medu nama koji
su jo nosili staromodne kotane sklizaljke uzicama privrene na izme, nisu
bili najloiji trkai. No jedan od nas, sin nekog tvor-niara, posjedovao je
par "halifaxica" koje su bile privrene bez uzice ili remena i mogle su se u
tren oka obuti ili izuti. Rije halifax otada je godinama stajala na mome
boinome popisu elja, ali bez uspjeha. A kada sam dvanaest godina kasnije
poelio kupiti par doista lijepih i dobrih sklizaljki, morao sam se bolno
suoiti s gubitkom jednog ideala i djelia svoga djejeg vjerovanja, jer tada
su mi, naime, sa smijekom objasnili daje halifax zastario sustav i odavno
vie nije najbolji.
Najradije sam sklizao sam, esto do prvoga mraka. Jurio sam, uio se pri
najveoj brzini na bilo kojoj toci zaustaviti i okrenuti, s uitkom letaa
lebdio sam balansirajui u lijepim lukovima. Mnogi su moji prijatelji vrijeme
na ledu koristili jurcajui za djevojicama i udvarajui se. Za mene djevojke
nisu postojale. Dok su im drugi viteki sluili, eznutljivo i plaho ih
oblijetali ili smjelo i spretno vodili u parovima, ja sam sam uivao u radosti
sklizanja. A na "vodie djevojica" gledao sam tek s porugom
109
ili saaljenjem. Naime, iz ispovijedi nekih prijatelja vjerovao sam da znam
koliko su njihovi galantni uici u biti bili dvojbeni.
A onda, ve potkraj zime, jednoga dana do uiju mi dopre vijest koja se irila
meu uenicima, daje Nordkaffer nedavno prilikom skidanja sklizaljki nekoliko
puta poljubio Emmu Me-ier. Ta mi vijest u hipu natjera krv u glavu. Poljubio!
To je ipak bilo neto drugo negoli oni dosadni razgovori i srameljivi stisci
ruku koji su inae bili hvaljeni kao najvei uici pri voenju djevojaka na
ledu. Poljubio! To je bio zvuk iz nekog stranog, zatvorenog, bojaljivo
sluenoga svijeta, to je odisalo slasnim mirisom zabranjena voa, u sebi imalo
neto tajnovito, poetino, bezimeno, pripadalo onom mrano-slatkom, jezovito
primamljivom podruju koje smo svi preuivali, no slutei ga poznavali
nauvi poneto o fantastinim ljubavnim pustolovinama bivih enskara
izbaenih iz kole. "Nordkaffera", etrnaestogodinjeg uenika iz Hamburga,
koji se bogzna kako k nama dotepao, veoma sam cijenio, a njegova slava, koja
je cvjetala i daleko izvan kole, esto mi je remetila san. A Emma Meier
nesporno je bila najzgodnija uenica u Gebresauu, onako plavokosa, vilasta,
uznosita i moje dobi.
Od toga dana u glavi sam vrtio planove i brige. Poljubiti djevojku, to je ne
samo nadilazilo sve moje dotadanje ideale, ve je i bilo zabranjeno i
zaprijeeno kolskim zakonom. Brzo mije postalo jasno da mije, ipak, jedina
prava prigoda otmjena viteka udvornost na klizalitu. Najprije sam nastojao
stoje mogue bolje ugladiti svoju vanjtinu. Vrijeme i brigu posveivao sam
frizuri, krznenu kapu nosio pristojno na pola ela, a od sestara uspio
namoliti ruiast svilen rubac. Nekako u isto vrijeme na ledu sam poeo
uljudno pozdravljati djevojke, koje sam donekle imao u vidu, i inilo mi se da
su tu moju neuobiajenu ljubaznost primjeivale, s uenjem dodue, ali ne i
bez zadovoljstva.
Mnogo tei bio mi je prvi kontakt, jer jo nikada u ivotu nisam "zamolio"
djevojku. Pokuavao sam osluhnuti kako moji prijatelji obavljaju tu ozbiljnu
ceremoniju. Neki bi se samo naklonili i ispruili ruku, drugi bi neto
promrmljali, no velikaje veina rabila elegantnu frazu: "Imam li ast?" Ta
mije formula silno imponirala te sam ju uvjebavao kod kue u svojoj sobi
pravei ispred pei naklone i izgovarajui sveane rijei.
110
I tako je doao dan prvoga tekoga koraka. Jo juer imao sam namjeru zamoliti
neku djevojku, no ne smogavi hrabrosti, vratio sam se kui klonula duha.
Danas sam bio naumio bez oklijevanja uiniti ono ega sam se koliko plaio
toliko i za tim eznuo. Srce mije snano tuklo i smrtno tjeskoban, poput kakva
zloinca, poao sam na klizalite. Dok sam navlaio klizaljke ruke su mi se
tresle. A onda, u velikom luku jurnuo sam u mnotvo nastojei na licu zadrati
uobiajeno samopouzdanje i sigurnost. Dvaput sam najveom brzinom proletio
cijelom dugakom pistom uivajui u otru zraku i snanim kretnjama.
Iznenada, tono ispod mosta, svom silom u nekoga udarim i zaprepateno
zateturam u stranu. Na ledu je sjedila lijepa Emma i vidljivo suspreui bol
prijekorno me gledala. Pred oima mi se zavrtjelo.
"Pomognite mi da ustanem!" govorila je svojim prijateljicama. Crven u licu kao
rak, skinem kapu s glave, pa kleknem do nje i pomognem joj ustati.
Stajali smo uplaeni i smeteni jedno naspram drugoga i utjeli. Krzneni kaput,
lice i kosa te lijepe djevojke opijali su me neobinom blizinom. Neuspjeno
sam traio rijei isprike,i dalje drei kapu u ruci. A onda, najednom, dok su
mi oi bile kao nekim velom zastrte, ja napravim mehaniki dubok naklon i pro-
mucam: "Imam li ast?"
Ne odgovorivi nita, njenim prstima primila me za ruku i sa mnom otklizala.
Osjeao sam se kao u neobinom snu. Osjeaj sree, stida, topline, radosti i
zbunjenosti gotovo mije oduzeo dah. Nekih etvrt sata klizali smo zajedno. A
onda, na jednome stajalitu, lagano oslobodivi svoje ruice ree: "Hvala
lijepo", udaljavajui se sama, dok sam sa zakanjenjem skidao svoju krznenu
kapu i jo dugo ostao na istome mjestu. Tek mi je poslije palo na pamet da
itavo vrijeme nije rekla ni rije.
Led se otopio i svoj pokuaj vie nisam mogao ponoviti. Bila je to moja prva
ljubavna pustolovina. Proi e, meutim, jo godine prije negoli mi se ostvari
san i usnama dotaknem rumena djevojaka usta.
(1909.)
111
Kako je skonao doktor Knolge
Gospodin doktor Knolge, bivi gimnazijski profesor koji se, rano otiavi u
mirovinu, posvetio privatnim filolokim studijama, zasigurno nikada ne bi
doao u vezu s vegetarijancima i vegetarijanstvom da ga sklonost gubitku daha
i reumatizmima nije prisilila na vegetarijansku dijetu. Uspjeh je bio toliko
izniman da je taj privatni uenjak otada svake godine provodio po par mjeseci
u nekom od vegetarijanskih ljeilita ili pansiona, obino na jugu, i tako se
usprkos svojoj nesklonosti svemu neobinomu i udnomu poeo druiti s
krugovima i pojedincima koji mu nisu odgovarali i ije rijetke, a ponekad i
neizbjene posjete u domovini nimalo nije volio.
Mnoge je godine doktor Knolge doba proljea i ranoga ljeta pa ak i jesenske
mjesece provodio u nekom od brojnih simpatinih pansiona za vegetarijance na
obali june Francuske ili na Lago Maggiore. Na tim mjestima upoznao je
svakakve ljude i na tota se naviknuo, na hodanje bosih nogu i dugokose
apostole, na fanatike posta i vegetarijanske gurmane. Meu ovima posljednjima
stekao je brojne prijatelje, a on sam, kojemu je bolest sve vie zabranjivala
konzumiranje tekih jela, prometnuo se u skromna sladokusca na podruju povra
i voa. Nipoto nije bio zadovoljan svakom salatom od endivije i nikada ne bi
pojeo ka-lifornijsku naranu mislei daje talijanska. Inae je malo mario za
vegetarijanstvo: za njega je ono bilo samo terapijsko sredstvo i u najboljem
sluaju tek povremeno se zanimao za sve one famozne jezine novotvorine na tom
podruju koje su mu kao filologu bile udnovate. Tu je bilo vegetarijanaca,
vegetarista, ve-getabilista, frugivora, te takozvanih "istih" vegetarijanaca,
koji su jeli samo nekuhano, i onih "mjeovitih"!
Sam doktor pripadao je, u skladu s jezinom praksom onih upuenih, u
"mjeovite" vegetarijance jer nije jeo samo voe i nekuhano, ve i kuhano
povre, pa ak i jela od mlijeka i jaja. Pritom mu nije promaklo da su se nad
tim ponajvie zgraali "isti" vegetarijanci strogoga reda. No on se drao
podalje od fanatinih vjerskih raspri te brae i svoju je pripadnost klasi
"mjeovitih" pokazivao samo inom, dok su se mnogi kolege, napose Austrijanci,
na posjetnicama diili svojim staleom.
112
Kao to rekosmo, Knolge se ba nije uklapao meu te ljude. Ve i svojim
dobroudnim, rumenim licem i irokim stasom posvema se razlikovao od veine
suhonjavih pripadnika brae istoga vegetarijanstva, to asketski izgledaju, a
nerijetko se fantastino odijevaju, od kojih su neki pustili kosu preko
ramena, a svaki je kroz ivot iao kao fanatik, sljedbenik i muenik svoga
posebnoga ideala. Knolge je bio jezikoslovac i domoljub, i nije dijelio iste
misli o ovjeanstvu ni ideje o socijalnim reformama niti udni nain ivota
svojih drugova vegetarijanaca. Izgledao je tako da mu je na kolodvorima i
pristanitima u Locarnu ili Pal-lanzi osoblje svjetskih hotela, koje je inae
izdaleka njuilo svakog "kupusnog apostola", s punim povjerenjem preporuivalo
svoje restorane i ostajalo u udu kada bi ovjek tako pristala izgleda svoj
koveg predao nosau Thalvsije ili Ceresa ili vodiu magaraca pansiona Monte
Verita.
Usprkos tomu, s vremenom se sasvim dobro osjeao u stranoj mu sredini. Bio je
optimist, gotovo umjetnik ivljenja, i meu biljojedima svih zemalja koji su
posjeivali ta mjesta, napose meu Francuzima, postupno je pronalazio pokojeg
miroljubivog prijatelja rumenih obraza uz kojega je u ugodnom razgovoru za
stolom neometano mogao pojesti svoju mladu salatu i svoju breskvu, a da mu
pritom neki fanatik strogoga reda ne prigovara zbog "mjeovitog"
vegetarijanstva ili neki riojedni budist zbog religiozne ravnodunosti.
Dogodilo se daje doktor Knolge najprije iz novina, a zatim iz obavijesti koje
su mu izravno stizale iz kruga poznanika, saznao za veliki osnutak
Meunarodnoga vegetarijanskog drutva koje je u Maloj Aziji kupilo golemo
zemljite i svu brau pozivalo da se uz najumjerenije cijene tamo privremeno
smjeste tijekom posjeta ili trajno nastane. Bio je to pothvat one idealistike
skupine njemakih, nizozemskih i austrijskih biljojeda nastojanja kojih su
predstavljala svojevrstan vegetarijanski ciomzam i teila da pristaama i
sljedbenicima svoje vjere priskrbe vlastitu zemlju s vlastitom upravom bilo
gdje na svijetu gdje postoje onakvi idealno prirodni uvjeti ivota kakve su
zamiljali. Poetak svega bio je taj osnutak u Maloj Aziji. Njihovi pozivi
bili su upueni "svim prijateljima vegetarijanskoga i vegetabilistikoga
naina
113
ivota, nudizma i ivotne reforme", i toliko su mnogo obeavali i tako lijepo
zvuali da se i gospodin Knolge nije uspio othrvati eznutljivu zovu iz raja i
za iduu se jesen predbiljeio kao tamonji gost.
Zemlja je navodno u obilju davala fantastino meko povre i voe, kuhinjom
glavne kue upravljao je autor "Putova u raj", a osobito se ugodnom mnogima
uinila okolnost da e se tamo moi ivjeti u miru i bez poruge opakoga
svijeta. Svaka vrsta vegetarijanstva i tenje za reformom odijevanja bila je
doputena i nije postojala nikakva zabrana osim uivanja u mesu i alkoholu.
Iz svih dijelova svijeta pristizali su odbjegli udaci, dijelom da bi tamo u
Maloj Aziji napokon pronali mir i uitak u ivotu primjerenom svojoj naravi,
a dijelom da bi od mnotva, koje se tamo slijevalo u udnji za zdravljem,
izvukli korist i zaradu. Stizali su odbjegli sveenici i uitelji sviju
crkava, lani hinduisti, okultisti, uitelji jezika, maseri, magnetopati,
arobnjaci, zra-vomolitelji. Cijeli taj mali svijet ekscentrinih pojedinaca
nije se toliko sastojao od prevaranata i zlih ljudi koliko od bezazlenih
sitnih varalica; jer tu se nije moglo osobito okoristiti, veina i nije
traila nita drugo doli najosnovnije za ivot, a to u zemljama juga
biljojedima nije nimalo skupo.
Ti ljudi to su u Europi i Americi negdje zastranili, veinom su kao jedini
porok sa sobom nosili onu mnogim vegetarijancima svojstvenu neradinost. Nisu
eljeli zlato i uitak, mo i zadovoljstvo, ve prije svega skroman ivot bez
rada i gnjavae. Mnogi je od njih nekoliko puta propjeaio cijelu Europu kao
skroman ista kvaka na vratima kod imunih sumiljenika ili kao prorok-
propovjednik ili kao nadrilijenik, i Knolge je pri dolasku u Quissianu naao
mnoge stare znance koji su ga gdjekad u Leipzigu posjeivali kao bezazleni
prosjaci.
No najvie je susretao velikane i junake iz svih tabora vegetarijanstva.
Preplanuli mukarci valovitih dugih kosa i brada koraali su, starozavjetno, u
bijelim burnusima i sandalama, drugi pak nosili sportsku odjeu od svijetloga
platna. Neki dostojanstvenici hodali su goli tek s pregaama od likova pletiva
koje su sami izraivali. Nastale su skupine, pa ak i organizirane udruge,
najednom su se mjestu sastajali frugivori, na drugom asketski
114
isposnici, na treem teozofi ili tovatelji Svjetla. Oboavatelji amerikoga
proroka Davisa podigli su hram, a jedna je dvorana sluila misama
neosvedenborgista.
U toj udnovatoj guvi kretao se doktor Knolge isprva pomalo zbunjen.
Posjeivao je predavanja bivega badenskoga uitelja po imenu Klauber koji je
na istom alemanskom dijalektu pouavao narode ovoga planeta o dogaajima u
zemlji Atlanti-di, i divio sejoginu Vishinandi, koji se zapravo zvao Beppo
Cina-ri i dugogodinjim je trudom postigao da broj otkucaja svoga srca svjesno
moe smanjiti za otprilike treinu.
U Europi koja je egzistirala izmeu pojava gospodarskoga i politikoga ivota
ta bi kolonija ostavljala dojam umobolnice ili fantastine komedije. Ovdje, u
Maloj Aziji, sve je izgledalo prilino razumno i nimalo nemogue. Povremeno se
vialo novopridolice kako ushieni ispunjenjem svojih najdraih snova hodaju
sablasno ozarenih lica ili sa svijetlom suzom radosnicom u oku, nose cvijee u
rukama i svakoga koga sretnu pozdravljaju cjelovom mira.
No najuoljivija ipak je bila skupina istih frugivora. Oni su se odrekli
hrama i doma i organizacije bilo koje vrste i nisu pokazivali druge tenje
doli da postanu to prirodniji i, kako govo-rahu, "blii zemlji". Stanovali su
pod vedrim nebom i jeli samo ono to se moglo ubrati sa stabla ili grma.
Beskrajno su prezirali sve druge vegetarijance, a jedan od njih doktoru
Knolgeu u brk je skresao daje konzumacija rie i kruha potpuno ista svinjarija
kao i uivanje mesa te da izmeu takozvanoga vegetarijanca koji pije mlijeko i
bilo kojeg pijanca i rakijaa on ne vidi nikakvu razliku.
Meu frugivorima isticao se tovanja vrijedni brat Jonas, najdosljedniji i
najuspjeniji predstavnik toga smjera. On je, dodue, nosio pregau preko
bokova, ali se ona jedva razlikovala od njegova maljava smeeg tijela. ivio
je u omanjem umarku po ijim se granama kretao zamjetno hitrom spretnou. Na
rukama i nogama palci su mu krljali, a cijelo to bie i njegov ivot
predstavljali su najkosmatiji i najuspjeliji povratak prirodi koji se samo
moe zamisliti. Neki rijetki podrugljivci meu sobom su ga zvali Gorila, no
Jonas je mae uivao divljenje i tovanje cijele provincije.
115
Veliki se "isti" vegetarijanac bio odrekao uporabe jezika. Kada bi braa i
sestre razgovarali na rubu njegova umarka, on bi katkada sjedio na grani do
njihovih glava, ohrabrujui se cerio ili negodujui smijao, no ni rijei ne bi
izgovorio nastojei pokretima pokazati daje njegov jezik onaj nepogreivi
jezik prirode koji e jednom postati svjetskim jezikom svih vegetarijanaca i
ljudi prirode. Njegovi najblii prijatelji svakog su mu dana dolazili, uivali
u njegovoj podui u umijeu vakanja i tucanja oraha i sa strahopotovanjem
promatrali njegov napredak prema savrenstvu mueni brigom da bi ga uskoro
mogli izgubiti jer e se on, vjerojatno u najskorije vrijeme, posve sjedinjen
s prirodom, povui u zaviajnu divljinu planina.
Neki zanesenjaci predloie da se tom udesnom biu, koje je dovrilo razvojni
tijek ivota i pronalo put natrag k vrelu ljudskoga postanka, odaju boanske
poasti. No kada su jednoga jutra u svitanje s tom nakanom zali u umarak i
pjesmom zapoeli obred, na svojoj omiljenoj velikoj grani pojavio se
slavljenik, prezirno zavitlao po zraku razvezanom pregaom pa svoje tovatelje
stao gaati tvrdim eerima.
Taj Jonas Savreni, taj "Gorila", naemu je doktoru Knolgeu u dubini njegove
skromne due bio odbojan. Sve stoje ikada u svom srcu preutno osjeao protiv
nastranosti vegetarijanskoga svjetonazora i fanatinosti, to mu se sada u ovoj
spodobi s uasom suprotstavljalo i doimalo kao da se besramno ruga ak i
njegovom vlastitom umjerenom vegetarijanstvu. U grudima toga skromnoga
privatnog uenjaka probudilo se povrijeeno ljudsko dostojanstvo i on, koji je
smireno i strpljivo podnosio tolike neisto-miljenike, nije moga proi kraj
boravita Savrenoga, a da prema njemu ne osjeti mrnju i bijes. A Gorila koji
je na svojoj grani s ravnodujem promatrao svakovrsne istomiljenike,
tovatelje i kritiare, prema tome je ovjeku, iju je mrnju njegov instinkt
dobro njuio, takoer osjeao sve veu ivotinjsku ogorenost. Kad god je
doktor prolazio, toga bi umskog svata odmjerio prijekorno uvrijeenim
pogledom na to je ovaj uzvraao keenjem zuba i ljutitim frktanjem.
Knolge je ve bio odluio iduega mjeseca napustiti provinciju i vratiti se u
domovinu, kada je jedne blistave noi punoga
116
Mjeseca, skoro protiv volje, eui zaao u umarak. Sa sjetom se prisjeao
prolih vremena kada je jo neokrnjena zdravlja kao mesojed i obian ovjek
ivio meu svojima, te u mislima na lijepe godine on stade nehotice zvidukati
neku staru pjesmicu iz studentskih dana.
Uto praskom iz bunja pred njega iskoi umski ovjek uznemiren i razbjenjen
zvucima. Prijetei se isprijei etau mlatarajui nezgrapnom toljagom. No
iznenaeni je doktor bio toliko ogoren i srdit da se ne dade u bijeg, ve
pomisli kako je kucnuo as kada se mora obraunati s neprijateljem. Gnjevno se
smijeei on se nakloni i ree s toliko poruge i uvrede u glasu, koliko je
samo smogao: Dopustite da se predstavim. Doktor Knolge.
Na to Gorila urliknuvi odbaci toljagu, nasrne na slabanoga doktora i u tren
oka stranim ga rukama ugui. Nali su ga ujutro. Neki su slutili to se
zbilo, no nitko se nije usudio ita uiniti protiv majmuna Jonasa koji je
ravnoduno u umarku krkao orahe. Oni malobrojni prijatelji, koje je stranac
stekao tijekom boravka u raju, pokopali su ga u blizini, na grobu mu
postavivi jednostavnu plou s kratkim natpisom: Dr. Knolge, mjeoviti
vegetarijanac iz Njemake.
(oko 1910.)
Veernje paune4
Moj gost i prijatelj Heinrich Mohr, vrativi se iz veernje etnje, sjedio je
kod mene u radnoj sobi u smiraj dana. Ispred prozora u daljini se prostiralo
blijedo jezero otro obrubljeno bregovitom obalom. Kako nam je moj sini
netom zaelio laku no, razgovarali smo o djeci i sjeanjima na djetinjstvo.
"Otkako imam djecu", kazao sam, "u meni su ponovno oivjele uspomene na neke
strasti iz vlastitog djeatva. Prije otprilike godinu dana ak sam ponovno
poeo skupljati leptire. Hoe li vidjeti moju zbirku?"
4 Vrsta leptira (prim. prev.)
117
Zamolio me, te sam otiao donijeti dvije ili tri od onih laganih kartonskih
kutija. Kada sam otvorio prvu, obojica smo najprije primijetili koliko se ve
smrailo; jedva da su se jo prepoznavali obrisi raskriljenih leptira.
Dohvatio sam svjetiljku, kresnuo ibicu i u trenutku sav krajolik vani i
prozori utonue u neprobojno nono plavetnilo.
No moji su leptiri u sjaju svjetiljke predivno blistali u kutiji. Nagnuli smo
se nad njih, promatrali lijepa arena stvorenja i govorili njihova imena.
"Ovo je uta lenta," rekoh, "latinski fulminea, ovdje slovi kao rijedak
leptir."
Heinrich Mohr oprezno je iz kutije izvukao jednoga leptira na njegovoj
pribadai i razgledao donju stranu krila.
"Neobino," rekao je, "nijedan prizor tako snano u meni ne budi uspomene na
djetinjstvo kao pogled na leptire."
A onda, pribadajui leptira natrag na njegovo mjesto i zatvarajui kutiju
ree: "Dosta o tome!"
Rekao je to odrjeito i brzo kao da mu te uspomene nisu bile drage.
Zatim, im sam kutiju odnio i vratio se, on se smjekao svojim smekastim,
uskim licem i zamolio cigaretu.
"Nemoj mi zamjeriti", rekao je, "ako nisam paljivije razgledao tvoju zbirku.
I ja sam, naravno, kao mladi imao jednu takvu, ali sam si, na alost, sam
zagorao uspomenu na nju. Mogu ti to ispripovjediti, premda me zapravo sram."
Nad cilindrom svjetiljke pripalio je cigaretu, na svjetiljku nataknuo zeleno
sjenilo te nam lica utonue u polumrak. Sjeo je na otvoren prozor na kojemu se
njegova vitka figura jedva razaznavala u okolnoj tami. I dok sam puio
cigaretu, a kreket aba u daljini ispunjao no, prijatelj stade pripovijedati.
Leptire sam poeo skupljati s osam ili devet godina i isprva se time bavio bez
puno ara kao i ostalim igrama i zabavama. No drugoga ljeta, u dobi od kojih
deset godina, taj me je sport posve zaokupio i postao takva strast da su mi ga
nekoliko puta morali zabranjivati jer sam zbog njega sve drugo zaboravljao i
proputao. Lovei leptire preuo bih izbijanje sata na tornju, bilo daje
118
rije o vremenu za kolu ili objed, a tijekom praznika esto sam vani s
komadom kruha u botaniarskoj kutijici bio od rana jutra sve do noi ne
vraajui se kui na objed.
I sada ponekad osjetim djeli te strasti kada ugledam posebno lijepe leptire.
Tada me na trenutak ponovno obuzme ono bezimeno, poudno ushienje kakvo samo
djeca mogu osjetiti i s kojim sam kao djeak vrebao svoj prvi lastin rep.
Padaju mi najednom na um vrela popodneva i jaki mirisi na suhoj pustopoljini,
prohladni jutarnji sati u vrtu ili veeri na tajnovitim rubovima uma uz koje
sam vrebajui stajao s mreom u ruci kao lovac na blago, u svakom trenutku
spreman na fantastina iznenaenja i neoekivanu sreu. A kada bih ugledao
lijepa leptira, ak ni nuno osobito rijetkog, kako na suncu poiva na
stabljici biljke i diui pridie i sputa arena krila, a meni elja za lovom
oduzima dah dok se prikradam sve blie i blie razaznajui svaku blistavu
tokicu boje i svaku kristalnu ilicu krila i svaku tanunu smeka-stu dlaicu
ticala, bilo je to takvo uzbuenje i slast, mjeavina njene radosti i divlje
poude kakvu sam poslije u ivotu rijetko kada ponovno osjetio.
Kako su mi roditelji bili siromani i nita mi slino nisu mogli priutiti,
svoju sam zbirku morao uvati u obinoj staroj kartonskoj kutiji. Na dno
kutije lijepio sam okrugle plutene ploice izrezane od epova za boce i u njih
zaticao pribadae te izmeu zguvanih stijenki kutije od ljepenke uvao svoja
blaga. Spoetka sam esto i rado zbirku pokazivao prijateljima, no drugi su
imali drvene kutije sa staklenim poklopcima, kutije za gusjenice sa zelenim
stijenkama od gaze i drugi luksuz pa se nisam ba mogao prsiti svojom
primitivnom konstrukcijom. Nisam, meutim, ni imao tu potrebu i naviknuo sam
se preuivati ak vane i uzbudljive ulove i plijen pokazivati samo svojim
sestrama. Jednom sam zgodom ulovio i razapeo u nas rijetkoga plavoga
svjetlucavog leptira, a kada je bio suh, ponos me nagnao da ga pokaem barem
svome susjedu, sinu nekog uitelja koji je stanovao iznad dvorita. Najvei
porok toga mladia bila je besprijekornost, a to je u djece dvaput gore.
Posjedovao je beznaajnu zbiricu koja je, meutim, svojom urednou i
tonou postala pravim biserom. ak je vladao i onom rijekom i tekom
vjetinom lijepljenja oteenih i potrganih leptirovih krila i u svakom
pogledu
119
bio uzoran djeak zbog ega sam ga sa zaviu mrzio i pomalo mu se divio.
Tom idealu uzorna djeaka pokazao sam svoga sjajnog leptira. Strunim ga je
okom odmjerio, priznao njegovu rijetkost i procijenio mu vrijednost na
dvadesetak pfenniga; jer djeak Emil svim je predmetima skupljanja, napose
potanskim markama i leptirima znao odrediti i novanu vrijednost. Zatim ga je
stao kuditi, nalazei daje moj plavi sjajni leptir loe razapet, da mu je
desno ticalo savijeno, a lijevo isprueno, te tono primijetio jo jedan
defekt, naime da leptiru nedostaju dvije noge. Tom nedostatku nisam dodue
pridavao vee znaenje, ali mije to zanovijetalo donekle pokvarilo moju radost
zbog sjajnoga leptira i nikada mu vie nisam pokazao svoj plijen.
Dvije godine kasnije, bili smo ve veliki djeaci, ali je moja strast i dalje
bujala, kada se proirio glas daje Emil ulovio veernje paune. Za mene je to
bilo vee uzbuenje negoli da sam uo da mije neki prijatelj naslijedio
milijun maraka ili pronaao izgubljene knjige Tita Livija. Veernje paune jo
nitko od nas nije ulovio. Uostalom, poznavao sam ga samo sa slike u jednoj
staroj knjizi o leptirima koju sam posjedovao i u kojoj su runo bojeni
bakropisi bili neusporedivo ljepi, a zapravo i toniji od svih modernih
otisaka u boji. Od svih leptira kojima sam znao imena i koji su mi u kutiji
jo nedostajali, ni za jednim nisam toliko arko udio kao za veernjim
paunetom. esto sam gledao sliku u toj knjizi, a od prijatelja sam uo da
kada smei leptir sjedi na stablu ili stijeni i neka ga ptica ili drugi
neprijatelj hoe napasti, on tada samo izvue svijena tamna prednja krila i
pokae lijepa stranja krila ije velike svijetle oi izgledaju tako udno i
neoekivano da se ptica uplai i ostavi ga na miru.
Tu udesnu ivotinjicu navodno je sada posjedovao onaj dosadni Emil! uvi to,
u prvom sam trenutku osjeao samo radost to u napokon moi vidjeti tu
rijetku ivotinju i izgarao od znatielje. A onda se u meni probudila zavist i
inilo mi se besramnim daje ba taj dosadnjakovi i debeljko morao uhvatiti
tajanstvenog i dragocjenog leptira. Stoga sam se svladao i nisam mu priutio
ast da prijeem k njemu kako bi mi on pokazao svoj ulov. No ne prestajui o
tome misliti, iduega sam dana, kada su se glasine u koli potvrdile, istog
trena odluio ipak onamo otii.
120
Nakon objeda, im sam mogao izai iz kue, otrao sam preko dvorita i popeo
se na trei kat susjedne kue gdje je izmeu prostorija za sluinad i
drvarnica uiteljev sin imao sobicu u kojoj je smio sam stanovati, na emu sam
mu esto zavidio. Nikoga nisam usput sreo, a pokucavi gore na vrata sobe ne
dobih nikakav odgovor. Emila nije bilo, a kada sam pritisnuo kvaku na vratima,
ulaz u sobu, koju je inae za moga odsustva briljivo zakljuavao, sada je bio
otvoren. Uao sam da bih barem vidio ivotinju te sam odmah pred sebe stavio
dvije velike kutije u kojima je Emil uvao zbirku. U objema sam uzalud traio
dok mi nije palo na pamet daje leptir najvjerojatnije na dasci za
prepariranje. Tu sam ga i naao: smeih krilaca zategnutih tankim listiima
papira na dasci je visjelo veernje paune. Nagnuo sam se nada nj i sve
promatrao iz najvee blizine, maljava svijetlo-smea ticala, elegantne i
beskrajno njeno obojene rubove krila, tanune vunaste dlaice na unutranjem
rubu donjih krila. Samo oi nisam mogao vidjeti, jer su ih prekrivali listii
papira.
Srce mi je tuklo dok sam, poputajui iskuenju, uklanjao papirie i izvlaio
pribadau. Tada ugledah etiri velika neobina oka, mnogo ljepa i udesnija
nego na slici, i gledajui ih osjetih neodoljivu elju za posjedovanjem te
preivne ivotinje, pa nepromiljeno poinih prvu krau u svome ivotu
izvukavi lagano pribadau, te leptira, koji je ve bio suh i nije gubio
oblik, u zaobljenu dlanu iznesoh iz sobe. Pritom nisam osjeao nita drugo
osim silnog zadovoljstva.
S leptirom skrivenim u desnoj aci sputao sam se stubama. U tom trenutku
zaujem da mi odozdo netko ide ususret i u sekundi mi se probudi savjest te
najednom shvatim da sam ukrao i da sam podlac, ali me istodobno spopadne
uasan strah od moguega otkria te ruku, koja je skrivala ukradeni plijen,
instinktivno zavuem u dep jakne. Polako sam nastavio hodati, drhtei s
hladnim osjeajem izopaenosti i sramote, u strahu se mimoiao sa sluavkom i
zastao na kunim vratima oroena ela, srca koje je uzbueno tuklo,
zaprepaten i uasnut samim sobom.
Ubrzo mi je postalo jasno da leptira ne mogu i ne smijem zadrati, da ga moram
odnijeti natrag i po mogunosti sve vratiti na staro. I tako sam, unato
silnom strahu od moguega susreta i otkria, brzo krenuo natrag, urno se
uspeo stubama i ve sljedee
121
minute ponovno stajao u Emilovoj sobici. Oprezno sam izvukao ruku iz depa i
spustio leptira na stol i prije negoli sam ga ponovno pogledao, skoro zaplakah
znajui koja se nesrea dogodila: veernje je paune bilo uniteno.
Nedostajalo je prednje desno krilo i desno ticalo, a kada sam otkinuto krilo
pokuao oprezno izvui iz depa, bilo je tako rastrgano da se na popravak nije
moglo ni pomisliti.
Skoro vie nego osjeaj krae sada me muio pogled na lijepu i rijetku
ivotinjicu koju sam unitio. Gledao sam na svojim prstima ostatke finoga
smeeg praha s krila, pred sobom rastrgano krilce, i u tom bih se asu bio
rado odrekao svakog posjeda i svake radosti samo da ono ponovno bude cijelo.
Vrativi se tuan kui cijelo sam poslijepodne prosjedio u naem malom vrtu
sve dok predveer nisam smogao hrabrosti povjeriti se majci. Jasno sam vidio
koliko se uasnula i rastuila, ali je vjerojatno osjeala da me je ve to
priznanje stajalo vie od podnoenja bilo kakve kazne.
'Mora otii k Emilu', rekla je odluno, 'i sam mu to rei. To je jedino to
moe uiniti i prije toga ne mogu ti oprostiti. Moe mu ponuditi da u
zamjenu odabere bilo to od tvojih stvari i mora ga moliti za oprost.'
No to bi mi kod svih ostalih drugova bilo lake uiniti nego kod toga uzornog
djeaka. Tono sam predosjeao da me nee razumjeti, a moda mi ni
povjerovati. Ve se spustila veer, a skoro i no, a ja nisam uspijevao otii.
Majka me zatekne u hodniku kue i tiho ree: 'To se mora dogoditi jo danas, a
sada poi!'
Poao sam prijeko i na donjem katu upitao za Emila. Odmah je doao i ispriao
mi kako mu je netko unitio veernje paune, da ne zna je li to bio neki
zloest momak ili moda ptica ili maka. Zamolio sam ga da poemo gore i da mi
pokae. Popeli smo se, otkljuao je sobna vrata, upalio svijeu i vidio sam
kako na dasci za prepariranje lei uniteni leptir. Vidio sam da ga je
pokuavao sastaviti: potrgano je krilo bilo briljivo raireno i poloeno na
vlanu bugaicu, no bilo je neizljeivo, a i ticalo je nedostajalo.
Rekao sam mu da sam to ja uinio te se pokuao ispriati i objasniti.
122
Umjesto da se razbjesni i na mene izgalami, Emil je tiho za-zvidao kroz zube,
dugo me u tiini promatrao, a onda rekao: 'Tako, dakle, takav si.'
Ponudio sam mu sve svoje igrake, a kada je ostao hladno suzdran i dalje me
prijezimo gledajui, ponudih mu svoju cijelu zbirku leptira. Na to on ree:
'Hvala lijepo, znam ve tvoju zbirku. Danas se ponovno vidjelo kako postupa s
leptirima.'
Malo je u tom asu nedostajalo da ga epam za vrat. Nita se nije moglo
uiniti, bio sam i ostao nitarija, dok je Emil hladno i s prijezirnom
pravednou stajao preda mnom kao svjetski poredak. Nije se ak ni ljutio,
samo me gledao i prezirao.
Tada sam po prvi puta shvatio da se jednom pokvareno ne moe popraviti. Otiao
sam i bio sretan to me majka nije ispitivala, ve me poljubila i ostavila na
miru. Trebao sam poi na poinak, za mene je ve bilo kasno. No prije toga, iz
blagovaonice sam kriom donio veliku kutiju, poloio ju na postelju i u tami
otvorio. A onda sam iz nje vadio leptire, jednoga za drugim, i prstima ih
mrvio u prah."
(1911.)
U zranome brodu
ovjek stari i krug onoga to oekuje da ga izvana obogati, obraduje i prui
mu novo zadovoljstvo, sve vie se suava. U radosti i nova iskustva, koja sam
godinama prieljkivao i od njih oekivao osobito snane i lijepe dojmove,
ubrajala se i vonja zranim brodom. A sada su i to iskustvo i radost, koji su
mi se inili jo dalekima, ve iza mene i pripadaju prolosti.
Sjedio sam okruen knjigama i uio jezike za svoje idue putovanje, kada mi je
tih dana listonoa donio pismo iz Friedri-chshafena s pozivom na vonju novim
zranim brodom "Schwa-ben". Pismo je dugo putovalo'i daje zakasnilo dvadeset
minuta ne bih mogao prihvatiti poziv, jer zrani je brod jo samo idui dan
trebao ostati na jezeru, a za pola sata polazio je zadnji brod kojim sam jo
mogao stii do Friedrichshafena.
123
Blagoslovio sam potu koja svakodnevno donosi toliko nepotrebnoga, a sada se
jedanput pokazala i korisnom, te sam po pasjoj ezi, onakav kakva me pismo
zateklo, iz istih stopa pohitao na parobrod, uhvatio u Konstanzu posljednju
vezu i zaputio se prema Friedrichshafenu, prolazei u dugom sutonu kraj Me-
ersburga i lijepih veernjih obala. U prvoj gostionici na koju sam naiao
dobio sam urednu i jeftinu sobu to me ugodno iznenadilo, jer su mi priali
daje u posljednje vrijeme Friedrichsha-fen postao strano elegantan i skup.
Ubrzo zatim, eui nou tim starim gradiem, na novogradnjama i sumnjivim
uljepanji-ma doista sam vidio da je u onim priama ipak bilo i poneto
istine. Naveer je u hotelskim vrtovima bilo vrlo ivo, a kod ljeiline
zgrade drutvo se sjajno zabavljalo uz vojnu glazbu. Starije grof5 bio pozvao
veliko asniko drutvo i nije bilo lako, stajalo me vie od sat vremena i
vie od jedne napojnice dok nisam uspio pronai nekoga iz Zeppelinova drutva
i saznati hoe li zrani brod sutra poletjeti i u koje vrijeme. Dobivi
pouzdan odgovor povukao sam se i jo neko vrijeme sa zadovoljstvom u miru
promatrao aroliku vrtnu zabavu. Jedan me turist uvukao u razgovor pa smo
priali, kao to je to Friedrichshafenu neizbjeno, o grofu Zeppelinu i
njegovim zranim brodovima. Pritom smo nadoli i na temu Hardenovih6 napada na
Zeppelina, zapravo je stranac o tome govorio, a ja ga sluao jer se u tehnike
stvari doista slabo razumijem. No idueg sam dana malo paljivije proitao
jedan od Hardenovih lanaka i bio sam sklon ne primiti ga sasvim ozbiljno
budui da je u pojedinostima oito bio u zabludi. Izmeu ostaloga izgleda da
on misli kako su omotai Zeppelinovi zranih brodova jo uvijek, kao prije
mnogo godina, od aluminija, a upravo taj aluminijski omota on navodi kao
dokaz. Meutim, novi zrani brodovi imaju omotae od svilenoga materijala.
Uostalom, nije ni bitno koliko su duboke te zablude; ne tiu me se; zabavljao
me taj turist koji je pripadao onoj vrsti ljudi koji u nedostatku vlastita
miljenja pribjegavaju temeljitosti. Znao je svaku sitnicu koja je davala
pravo Hardenu,
sGrofFerdinandZeppelin(1838.- 1917.), njemaki general, izumitelj i graditelj
upravlji-vih zranih brodova, (prim. prev.)
11 Maximitian Harden (186!. - 1927 ), njemaki pisac, publicist i kritiar
epohe Vi lima II. (prim. prev.)
124
i svaku koja je ila u prilog grofu, pa se njegova poduka nastavljala u stilu
"sjedne strane" i "s druge strane", "unato" i "nasuprot tomu" kao kritika
nekog marljivog recenzenta koji nema dovoljno ukusa i osobnosti da knjigu
jasno pohvali ili pokudi, ve umjesto toga oprezno i s puno znanja lavira
izmeu da i ne.
Na posljetku je stranac barem iskreno i jasno priznao arku elju da se jednom
provoza takvim zranim brodom, rezignirano uzdiui kako zasad to mogu samo
ugledna gospoda i imu-nici. Sada sam se trebao osjetiti nadmonim i vanim,
to sam i uinio, no ne govorei mu da u i ja sutra letjeti cepelinom. Nisam
mu htio nepotrebno stvarati zavist, a ni izazivati sudbinu, jer u sebi sam se
jo uvijek pribojavao da bi mi vrijeme i neke druge okolnosti jo mogle
uskratiti vonju. No kada sam iduega nedjeljnoga jutra, ietkan i izglaan
kako sam najbolje znao i umio, izaao na ve ranim jutrom vrelu cestu koja
vodi prema hangaru za balone, iznad mene je preivno zujala divovska igraka
vraajui se sa svoga prvoga jutarnjeg leta, i bilo je neobino uzbudljivo
gledati kako se na irokom poiju krcatom nedjeljnim posjetiteljima ta grdosija
sputa i na kraju privezuje.
Nije potrajalo dugo i mogli smo ui penjui se udobnim malenim drvenim
stubama, i pritom, zaudo, nije bilo nikakvoga novoga i neobinog osjeaja, ni
uzbuenja ni tjeskobe, ve je bila najjednostavnija i najzabavnija stvar na
svijetu ui u brod i u elegantnoj, prozranoj kabini smjestiti se na udobnim
stolicama od panjolske trske u kojima se sjedilo kao u nekom udobnom vagon-
restoranu ili panoramskom vagonu. Radnici su marljivo pritezali uad, a brojni
se gledatelji znatieljno tiskali oko broda. Turisti s perjanicama na eirima
i nedjeljni biciklisti promatrali su dogaaj, dok smo mi putnici ponosno i
hladnokrvno sjedili u svojoj kabini. Sunce je veselo prilo suhu travu i
svjetlucalo u daljini na jezeru. Preda mnom su stajala dva asnika koja su
sudjelovala u posljednjem letu, a epolete su im svjetlucale na suncu.
No brod je iznenada uzletio, a dva su asnika zautjela i stala poprimati
neobian izgled te na kraju nisam od njih vidio nita drugo doli oblo
gornjite eira, svijetle epolete, a dolje vrke cipela. A kada sam se hitro
ustavi nagnuo preko ograde, ispod nas je zemlja nestajala i od prvoga
trenutka vie nisam imao
125
osjeaj da sam s njom u ikakvoj vezi i da joj pripadam. Okupljeno mnotvo
gledatelja izgledalo je sitno i smijeno, grad Frie-drichshafen postao je
zauujue pregledan i ljubak, a golemi hangar za balone smeurao se u
beznaajnu tokicu. No zauzvrat nam se otvorilo carstvo zraka i svijet je
postao zaudno velik i irok, promatrali smo bliske i udaljene gradove kako
tiho lee uz jezero koje je takoer izgubilo veliinu, a meusobna povezanost
krajobraza, oblici obala, sputanje planina od Arlberkih i Graublindenskih
Alpa preko predalpskoga gorja i obalnih breuljaka postadoe jasni. Rajna vie
nije bila veduta, ve joj se moglo sagledati veliinu, vanost i povijest, a
dalje sve do bedema visokih planina taj godinama dobro mi poznati kraj nizao
se i razjanjavao toliko iznenaujue i jednostavno kao to se katkada
studentu, nakon dugoga rada na pojedinostima, iznenada rasvijetli cijela
struktura i njezine sveze.
Brzinom koju smo mogli samo priblino procijeniti prema brzom kretanju sjene
zranoga broda letjeli smo preko jezera u smjeru Bregenza, nadlijeui
Wasserburg, Bad Schachen i Lin-dau, i najednom se nali ve u Bregenzu.
Usprkos irokim neo-stakljenim prozorima u kabini se nije osjeao ni daak
propuha, ali im biste glavu ili ruke gurnuli kroz prozor, zapuhnuo bi vas
zrak silovit poput olujnoga vjetra. Ispod nas je promicalo jezero s plitkom
obalom zaraslom u a i s movarnim pustopoljinama, nadlijetali smo sela,
gledali krovove i dvorita, ljude i ivotinje u udesnom skraenju na koje se
oko neobino brzo priviknuto, sluali smo i gledali pozdrave kojima je
nedjeljni puk posvuda oitovao svoju znatielju, radost i uenje. Upalo mi je
u oi (premda pri takvom prvom letu ovjek jedva da neto zapaa uivajui u
ugodnom lebdenju i bezbrinoj radosti putovanja), primijetio sam, dakle, da su
bez iznimke sve ivotinje reagirale na zrani brod, i to sve s uasom i
strahom. Poljski zec bjeao je u luakome strahu glavom bez obzira, opisujui
neobine zavojite i ovalne oblike dok se napokon nije skrio u vrtu meu
mahunarkama. Ptice, pa i jastrebovi, preplaeno su odlijetali, psi bijesno
lajali ili podvijali repove, a kokoi se posve izbezumile. Nama u kabini buka
stroja nimalo nije smetala, tek tu i tamo boni bi nas vjetar zapuhnuo mirisom
benzinskih para i to je bilo sve, dok vibracijama ni najmanjega traga.
126
1 dok su nai propeleri zujali, uspinjali smo se nadlijeui osunanu dolinu
Rajne, a Kamor, Hohe Kasten i mnoge druge dobro poznate planine mono su
blistale u bljetavilu svjetla. Dok je dolje u plodnoj dolini rijeke arko
sunce prilo lozu, mi smo oputeni u hladu plovili visinom, gledali dolje
ispod sebe Rajnu, sela, samostane, gradie, promatrali sa strane prohladne
zelene umske doline i strme, uske planinske proplanke i za manje od sata
stigli do Feldkircha. U Feldkirchu stare su kue sa sjenicama izgledale
neobino skraene, lijepi, stari toranj tvrave gledao sam toliko ravno odozgo
da se obli, smei krov doimao poput tanjura, a kapelica na breuljku u polju
iz te je perspektive bila toliko skraena da samjoj oblik mogao prepoznati
samo po velikoj sjeni koja je duga i iljata padala kraj nje kao sjena
kazaljke na sunanoj uri.
Kada se Nijemac osjea veoma uzvieno, on pije pjenuac, a pjenuac se mogao
dobiti i u zranome brodu. Bio je zgodno i ljupko posluen, pa i dobre
kakvoe, no taj mi se dodatak ipak uinio jedinim pomanjkanjem stila i vikom
na tom putovanju.
Povratak je bio jo bri, s tri motora, i meni kao i svima nama bilo je
prerano kada smo nakon dva sata ponovno lebdjeti nad hangarom kraj kojeg nas
je ekao roj uurbanih radnika koji su lovili izbaenu uad vrsto ju drei.
Pritom smo proletjeli tik iznad vrhova nekoga borika i poplaili jo jednog
kanjca. Uope se ne razumijem u tehniku i ne znam koliko e daleko jo
dotjerati grof Zeppelin. Zatvaram oi i ponovno osjeam lakou lebdenja,
mekou plovidbe zrakom, iznova uivam u pogledu na iroko otvorene krajolike i
u osjeaju otklona od svih zemaljskih sitnica; i pouzdano znam: im mi se
ponovno prui prigoda za let, mome veselju nee biti kraja.
(1911.)
U zrakoplovu
Kada sam prije nekoliko godina prvi put na Frankfurtskoj ILA-i7 gledao
jednokrilce kako izvode svoje slabane pokuaje
7ILA (Internationale Luftausstellung) - Meunarodna izloba zrakoplovstva,
{prim. prev.)
127
leta, eznutljivo sam pomislio: "im to bude ilo malo bolje, mora i ti
poletjeti!" A kada sam se dvije godine kasnije po prvi puta vinuo u zrak u
Zeppelinovom zranom brodu, uivao sam u udesnoj opijenosti visinom i
iznenaujue velianstvenom pogledu i novom vienju krajolika, no to je jo
snanije potaknulo moju elju za letenjem, i otada sam potajice prieljkivao
da uskoro i poletim. Meutim, stanovao sam na selu i uvijek samo zimi dolazio
u velike gradove, a prijatelji su me ismijavali i sve u vezi s letenjem
nazivali vratolomnim, samoubilakim sportom u koji se u najboljem sluaju
uputaju bivi automobilistiki trkai i zahirjeli sportski jahai, i
zastupali su miljenje da se ovjek koji je iole na vioj razini, koji ima
obveze i, dapae, otac je obitelji, ni pod kojim okolnostima ne smije "tek
radi puke senzacije" povjeriti takvoj avoljoj napravi.
Te prie nisu mogle umanjiti moju udnju za radou letenja mada im nisam
proturjeio. itao sam o letu iznad Simplona, itao izvjea o Pauu8 i Parizu,
Diibendorfu9 i talijanskim avijati-arima, a svojoj eni preuivao tjedne
novinske obavijesti o padovima letaa. I stoput sam se prisjeao i matao o
tome kakav zapravo mora biti osjeaj u letaa. Veinom su to bili okorjeli
sportai ili tehniki pekulanti, i za njih su postojale samo jaine vjetra,
konjske snage, brojevi okretaja i cijene leta. No mnogi od njih zacijelo su
bili pravi pustolovi, onakvi s kojima bi se pjesnik istog asa mogao
poistovjetiti ili ak pobratimiti, u njima je bilo neto od one velike enje
koja nas mami na etnju i putovanje, inei nam mirovanje mrskim, koja se
niim ne da utaiti, ve svakim ispunjenjem biva sve dublja i nezasitnija.
Nesumnjivo je ta enja, mada u svojim najgrubljim oblicima, u mnogih letaa
bila onaj skriveni poticaj i zavodnik, a te koji su padali s visina od stotinu
metara ili zakvaeni drljali po tlu, gorjeli u zraku ili pogibali u vodi, njih
se nije moglo usporeivati s radnicima koje je ivot pokosio u njihovoj
jadnoj, hrabroj borbi za svakodnevnu koru kruha. Pripadali su malenomu krugu
onih koji su skonali robujui tajanstvenoj, velikoj enji, onih kojima kosti
lee u provalijama gleera ili koji poginue u umama Afrike, na
* Glavni grad francuskoga departmana Pyrenees-Atlantiques . (prim. prev.) 9
Gradi u blizini Ziiricha. (prim. prev.)
128
Junome polu ili dalekim morima. U tom stavu jo jae me uvrstila vijest o
pogibiji Lathama10 kojega sam u Frankfurtu gledao kako leti, koji je padao u
Kanal, da bi na kraju skonao kao lovac u tropima.
Vrijeme je prolazilo, a letenje mi ostade eljom i zagonetkom. Dvaput su mi u
ruke dopali vjeto i uspjeno sroeni lanci novinara koji su kao putnici
letjeli zrakoplovom. Sa arom sam ih proitao, no u njima nije bilo niega. Ta
su gospoda stajala iznad same stvari, dok bih ja tako rado bio u samome
sreditu. Oni su znali brojati konjske snage i okretaje, poznavali su
pretpovijest svoga avijatiara, tvrtku koja mu je sagradila motor, znali su
pripovijedati o ponosu naega vremena, o pradavnome snu ovjeanstva i njegovu
ostvarenju zahvaljujui Bleriotu". No o samome letenju itatelj bi saznao malo
ili nita. U tim lancima pisalo je samo ono to ste otprije znali ili ono
stoje barem autor unaprijed mogao znati. Letenje je zapravo moralo biti pomalo
dosadno; bilo je to "ponosno i uzvieno uvstvo" koje je podsjealo na
polaganje kamena temeljca i na obljetnice, ovjek se "osjeao posve sigurno,
ni traga strahu ili vrtoglavici", to je dakle sliilo etnji od Munchena do
Nvmphenburga. Ili su autori tih lanaka doista zastupali ono neosobno, ope
kulturno stajalite koje su njihovi lanci naglaavali, ili je bilo strano
teko doarati stvarne osjeaje ovjeka koji leti. Danas mislim daje ova druga
pretpostavka bila tona.
A sada prijeimo na stvar: juer sam letio. Zrakoplovci su stizali u Bern i
jednoga jutra nad svojim sam krovom zauo bru-janje motora i ugledao lijep
jednokrilac koji je tako ponosito, spokojno i otmjeno nadlijetao nada mnom da
mi je srce poskoilo. Idueg sam dana letio. A sad elim, u mjeri u kojoj je
to mogue, pokuati izrei neke svoje dojmove s toga prvoga leta u svom
ivotu, a budui da je pria o "ispunjenom pradavnom snu ovjeanstva", o
"pobjedi inteligencije nad materijom" itd. ve svima poznata, uinit u
nezahvalan i teak pokuaj da preskoim
1(1 Hubert Latham (1 883. - 1912.), pionir francuskoga zrakoplovstva
britanskoga podrijetla, u srpnju 1909. g. dvaput bezuspjeno pokuao
preletjeti Engleski kanal (La Manche). Poginuo 1912. g. u lovu u Africi,
(prim. prev.)
" Louis Bleriot (1872. - 1936.), francuski inenjer i zrakoplovac, prvi uspio
preletjeti Engleski kanal u srpnju 1909. g. u jednokrilnom zrakoplovu vlastite
izradbe, (prim. prev.)
129
kulturu, tehniku i sve ostalo i zabiljeim samo svoje doivljaje. U toj nakani
uivam snanu potporu vlastitog dubokog neznanja: ja ne znam ni ime tvrtke
koja je proizvela motor, ni broj njegovih konjskih snaga, ni njegovu teinu
niti teinu optereenja. Ba nita ne znam, osim da sam napokon letio i da mi
se to uope nije uinilo sasvim obinim i opekulturnim, ve krajnje
pustolovnim. Doista sam letio "radi puke senzacije", a ona mi je priredila
neobuzdanu radost.
Oko tri satajednoga toploga, sunanoga proljetnog dana pojavio sam se na
uzletitu na kojem se tiskalo nekoliko crnih skupina ljudi vrtei se jedne oko
drugih. Usred jedne od skupina ugledao sam stroj kojim u letjeti i koji me
ekao. "Samo da mi ne pozli!" pomislio sam, jer slabo podnosim gomile ljudi.
Progurao sam se naprijed sa zelenim naoalama na nosu i utom putnom torbom u
ruci. Stavljao sam ljudima ruku na rame, lagano ih micao u stranu namjestivi
poslovan izraz lica i ljudi su me proputali iznad svakog oekivanja. Tako sam
pregrmio najgori dio letenja. Stao sam pokraj zrakoplova, pozdravio pilote i
pripalio cigaretu. Neki francuski monter pokuao me upoznati s motorom, a ja
sam mu zahvaljujui kimnuo i tek sada doao na ideju da poblie razgledam
stroj. Na glavi ptijega trupa stajao je drveni propeler, iza njega motor i
spremnik za benzin, zatim pilotsko mjesto, pa moje putniko sjedalo iza kojega
se laka, drvena konstrukcija brzo suavala prema zgodnom repnom kormilu. Kao
igraka, to je izgledalo arobno, ali da to zrakom treba ponijeti dva ovjeka,
inilo se udesnim, jer tako su lako i ljupko japanski izgledali ti tapii i
iice, a i krila su bila izgraena tako razigrano i tanko i prozrano da ih
se niste usuivali dotaknuti.
"No ipak," pomislio sam, "motor je glavna stvar, a njega na sreu ne znam
procijeniti. Bilo bi dobro da ubrzo poletimo."
Uto mi pilot mahne da se i ja pripremim. Brzo sam otvorio svoju utu runu
torbu i izvadio stvari, skijaku kapu, rukavice, vuneni al. Kada sam kapu
sretno zakopao na bradi i ispod nje, francuski mi se monter ljubazno
nasmijeio govorei da se ne radi tako i da kapu moram namjestiti naopako, sa
iltom prema natrag jer e mi inae vrlo brzo odletjeti s glave. Mnotvo se
130
smijalo i sa zanimanjem gledalo kako si odjeu napokon dovodim u red. Na kraju
mije avijatiar dao jo i kaput i automobilske naoale, a ja sam se
preznojavao pod vunenom kapom i izgledao tako opinjeno da se mnotvo ponovno
od sveg srca smijalo. Fotografski su aparati bili usmjereni prema nama, a
netko mi je doviknuo da sada jo samo moram privezati nos i onda mi se sigurno
vie nita ne moe dogoditi.
Pilot krenu u zrakoplov i stvar postade ozbiljna. Kada je taj teki mukarac
svojom smeom izmom grubo nagazio na tanku drvenu preku, nije se slomila,
ve nakon toga izdrala i mene, pa smo sada sjedili na svojim mjestima, u
kosturu od sipki presvuenom platnom, na udobnim stolicama, a okupljeno se
mnotvo malo povuklo i zrak postao bolji.
Isuse, ostavio sam dolje rukavice! No sada nipoto nisam htio smetati.
U tom trenutku motor zabruji, pred oima nam zazuji propeler opisujui blistav
krug, iza nas velika ptica stade rigati dim i smrad, a narod se s obiju strana
galamei razbjei. Vozili smo se elastino preko tratine na dva mala kotaa,
neobino meko i udobno, a meni u mojoj vunenoj kapi najednom ponovno postade
ugodno i strano napeto. Mi letimo, vikalo je moje srce, samot to nismo
uzletjeli!
Uto se tratina izgubi ispod nas i stadosmo se koso dizati u visinu, a to
bijae krajnje ugodno i umirujue. Mi letimo! Da, to jest uzbudljivo, ali sam
zamiljao jo uzbudljivijim.
Ne, povlaim to sam rekao. Bilo je dovoljno uzbudljivo. I ba kada sam se
upitao je li prolo deset sekundi ili itav sat od polijetanja, gospodin pilot
se sagnu, osjetih pritisak lea na sjedalo, a stroj poskoi u visinu. Tu je na
trenutak zastao, dok mi je struja zraka tutnjei ibala kraj uiju, a zatim
uinio novi skok, prokleti, neoekivani skok.
Bacio sam pogled na rotirajui propeler. Ako se ta bitanga uudi, nastradali
smo, pomislio sam na trenutak, no vie reproduktivno, jer sam u to samo napola
vjerovao i to odmah posve zaboravio, jer mi je pogled sluajno sa strane pao
na zemlju, pa sam tek sad primijetio da smo ve bili visoko, vrlo visoko.
Motor je brujao, vjetar urlikao, ruke mi se smrzavale, a nos hladio, i tu
pored sebe, pokraj tanke drvene letvice, ugledao sam grad
131
Bern i krivudavu Aaru i tvornice, vojarne, jahalita i aleje, smijeno male,
iskrivljene i ratrkane, i pade mi na pamet kako me je neko u cepelinu
zabavljao pogled na tu siunu vrevu i ljudska bia pretvorena u igrake.
No to je bilo neto drugo! Ono tamo bilo je udobno promatranje kao iz neke
loe. Ovdje su pogledi na grad i polja i cijeli taj skraeni i spljoteni
svijet bili tek sluajni dodaci. Glavno je bilo letenje. I letjeli smo!
Uspinjali smo se u valovitim crtama, sve vie i vie, i s vremena na vrijeme
iznenada, kao u nekom predahu, kratko bismo i beumno propali, sjedalo bi poda
mnom nestalo, a eludac se razjapio. Zatim opet uzgon, uspon, osjeaj snage. A
onda nanovo kratko, nepredvidivo poniranje, predah, napeta utnja u elucu.
Krajolik mi jo nije jasan; sjedim poput djeaka, oparan doivljajem, a razum
ostavili kod kue. Prekidan jezom blaene tjeskobe bacam poglede i udahe kao
pjesme i uzdisaje u svijet, lebdim bez daha kroz prostranstva uvuen u neku
divovsku glazbu, i posve sam dijete, posve djeak, posve pustolov, i ispijam
opojno vino otrgnutosti, ravnoduja i prezira prema svemu jueranjemu,
animalnog uzbuenja, ja sam zmaj i oblak, Prometej i Ikar.
Boe, stoje to? Sto to stoji tako veliko, tako stvarno i plemenito usred toga
uljivog svijeta koji tako duboko prezirem, koji tako bijedan i siuan i
sitniavo podijeljen lei pod mojim nogama? Na rubu svijeta, iza svekolike
vreve nitavnih oblika i prizemnih ljubakanja stoje udesne i mone planine.
Gledam gdje divovski Eiger'2, strog i mraan, i visoki Steckhorn13, samotan i
otmjen stoje na svom mjestu, i pri pogledu na taj strahotno proireni obzorja
slutim neto poput brzoga leta iznad Zemlje kada preostaju jo samo velike
planine, pustinje i mora, a sve drugo tone pretvarajui se u raspadnute
morene.
Poniremo duboko, eludac mi se na to naviknuo, ve se nakon par minuta
prilagodio i ne reagira na podraaje. Vrhovi su nestali, naginjemo se nalijevo
usuprot neprijateljskom vjetru, preko krila se vidi planinski lanac Jure,
okomito ispod nas rijeka Aare,
11 Vapnenaki vrh u Bemskim Alpama (3970 m). (prim. prev.) " Vrh u Bemskim
Alpama kod Grindelwalda. (prim. prev.)
132
njegovana uma, dvorita, a na kraju luka to ga opisujemo -iznenadan pogled
na cijeli grad, od Barengrabena navie, smjeten na stijenama u zavoju Aare.
Kada u letjeti preko Alpa, preko mora? Moram se toga jednom nauiti! Ne vidim
nita, tek slutim i utim, ushieno i uplaeno teturam nekim drugim, preda
mnom naglo rastvorenim svijetom, i polako se uim ponovno misliti. Svijet je
uzvienost, uzviena je planina, pustinja, more. ovjek unosi humor. Poinjem
ih ponovno voljeti, ljude koji tamo dolje gospodare tako sitniavo i neobino,
koji su okresali umu i polovicu svijeta rastrgali na male, ograene krpice
zemlje. Ne elim biti oblak to plovi, pahulja na vjetru, ptica u letu, ne
elim ljubiti planine, a prezirati ljude od kojih sam najslabiji - elim samo
cijelom svojom ljubavlju prihvatiti njihove slabosti i njihov ponos. Nisu ni
konjske snage ni toni prorauni tehnike znanosti mene i pilota, Bleriota i
Lathama trgnule u visinu, nego drevna silna enja, iz slabosti roeni prkos,
naslijee Titana. To nas je nauilo letjeti. No letenjem se enja ne
ispunjava, luk se jo jae i bjenje napinje, krug se elja sve vie iri, a
srce prkosnije izgara.
Okruuju me snovi, ulomci misli, ulomci velike glazbe. Uto me probudi
neizrecivo radostan i tjeskoban, napet, iznenaen, sumnjiav osjeaj koji
struji ivcima. Motor uti. Stojimo u visini, naginjemo se i sad dolazi ono
najudesnije: klizimo na meku zraku koji nas povremeno zapljusne laganim
valom, sputamo se oprezno i spretno kao to automobil s ugaenim motorom
klizi niz brijeg, a skija niz svoj obronak. Krovovi, drvoredi i dimnjaci
iskakuju nam ususret, sve vea i vea biva malena tratina koju ciljamo, i sada
vidim daje to uzletite, a onih nekoliko nejasnih crnkastih grozdova i hrpica
to na njemu vrve, to su ljudi. Isuse, letimo ravno na njih! Obruavamo se
naprijed kao mahniti pribliavajui se crnoj gomili. Sada jasno vidim pojedine
skupine i likove, ve su tik ispred nas, ene vriskaju, dadilje uasnute i
oajne bjee s djejim kolicima, djeaci se trkom spaavaju, padaju, odustaju.
No mi uzmemo - to se zbiva bez moga znanja te mi jo jednom, po posljednji put
udno zagolica eludac -uzmemo krai zalet, poskoimo i ponovno se vinemo u
zrak. Samo smo traili uzletite i sadajojednom u krugu oblijeemo
133
veliko polje tonui sve nie i nie. Veliki je obzor odavno utonuo, zemlja
nadire prema nama, ususret nam dahe okupljeno mnotvo. Jo jednom se razbjee
pred naim strojem, stvori se ulica i mi klizimo nadolje.
"Ne jo! Jo ne!" elim preklinjui zavapiti. Maleni su kotai ve udarili o
tlo, osjetim trzaj u sjedalu, zemlja je ispod nas i prima nas, ve se
zaustavljamo, tisue ljudi zaurla i nahrupi prema letjelici. S udnim
osjeajem malenosti i srama izlazim iz zrakoplova, silazim na tlo, skidam
naoale, kapu, kaput, pruam ruku pilotu i odlazim, probijajui se kroz
zbijenu gomilu, i nisam siguran ni ujedan osjeaj ili misao, ali sva enja i
potreba za pustolovinom i neukrotiva, nagonska udnja za dalekim putovanjima u
menije nanovo probuena, osnaena i produbljena.
(1912.)
Pjesniki nekrolozi
Prije vie godina u rukama mi se igrom sluaja nala jedna smijena zbirica
pjesama iz doba nai pradjedova i u to me vrijeme silno zabavljala te sam iz
nje zapisao i neke stihove. Pjesme iz te originalne knjiice bile su toliko
komine, a pritom tako neobino sigurnoga stila da sam se kod svake morao
neemu smijati, a neemu diviti.
Knjiga je tiskana 1839. pod naslovom: "Melpomena, ili nadgrobne pjesme.
Sainio i objavio Michael von Jung, upnik u Kirchdorfu kod Memmingena na
Illeru14." To je samo prvi od dvaju najavljenih sveia; je li drugi ikada
objavljen, nisam mogao utvrditi.
Iza naslova slijedi bakrorez: izmeu grobova, krieva i mrtvakih lubanja
stoji muza i prebire na gitari. Zatim ide predgovor i u njem upoznajemo
mranoga tvorca nadgrobnih pjesama kao simpatinog optimista i dragog, brinog
upnika. Veinu tih nadgrobnih pjesama autor je pjevao nad grobovima i jo
prije dvadeset i est godina primijetio da ih puk slua s veom pozornou
negoli nadgrobne govore.
14 Rijeka na jugozapadu Bavarske (prim prev.) 134
"No ako se ove pjesme i ne pjevaju, ipak su jamano zanimljivo tivo i tko ih
eli upotrijebiti zasigurno ih nee itati bez osjeaja."
"ini se ipak da ih najsvrhovitije koriste uenici u svakodnevnoj i
vjeronaunoj nastavi rabei ih kao protuotrov protiv lakomislenih svjetovnih
pjesmica itd. One nita manje sadre i mjere opreza kod bolesti i ivotnih
pogibelji kako ovjek primjenjujui ih ne bi morao prije vremena pasti pokoen
srpom Smrti. "
To iskreno duboko potivanje ljudskoga ivota, koje je, dodue, u stanovitu
proturjeju s brojnim mu pjesmama u kojima se smrt velia kao izbavitelj i
ulazak u blaenstvo, ta topla privrenost zemaljskom ivotu upnikovo je i
pjesnikovo najiskrenije oitovanje. To proizlazi ve iz uvodne pjesme:
"Pjesnik se obraa smrti." Tu upnik Jung rjeito i zahvalno nabraja mnoge
neobine sluajeve kada je bio u ivotnoj pogibelji ili u smrtnome strahu.
Poujmo:
Jer kad tu od tifusa
ezdeset je dua leglo
Tjeskobno se srce moje
Pred tobom u strahu steglo!
A vruica kad mi tijelom
Utrobom i krvcom vrelom
I ivcima bjenjae ,
Tek uz pomo vomitiva
Ja muke se rijeili te;
Cijelim tijelom dokle snivah
Obli znoj me vruice itd.
No time jo opasnosti nisu prole, jer: I vodena bolest doe, Za njom teka
groznica, No, milosna ti me proe I kraj mene prohuja! Kostobolja me muila
est dugih godina I tebi skoro izruila. A niz dvadeset kad stuba U tornju
teko padoh
135
Ti mi ipak ne bi gruba Pa ti ivot tad ne dadoh: Pod je sreom upalj bio
Inae bih od tog pada Ludu glavu izgubio.
Taj dobroduni, plaljivi gospodin sada hvali smrt, umiljava joj se elei s
njom svakako biti dobar: Stoga ja i tobom dosad Zadovoljan bjeh zapravo, Pa te
samo molim daj mi Na tom svijetu ivjet zdravo itd.
Za onoga tekog tifusa, kada se i sam pjesnik osjetio u opasnosti, umro je
neki Konrad Beck, vojnik u prolasku, i njemu je posveena jedna od najljepih
nadgrobnih pjesama. Vidimo ga kako obolijeva, vidimo opasnost zaraze to
drugima prijeti i podrunoga lijenika kako protiv vruice prepisuje kiselo
mlijeko:
Htjede tako on vruicu
Hladnim mlijekom sruiti,
Te izvorite toga zla
U elucu uguiti;
No, kod dragog Konrad Beka
Dobrohotna svrha ta
Ubrzo je propala.
Konrad Beck umro je ostavivi iza sebe u selu zarazu: Valjalo je, dakle, urno
Smislit sredstva dobra, prava, Kojima se taj hod smrtni Ka ivotu usmjerava,
Te ih rabit tono, jasno I dok nije odve kasno Uguiti kuni dah. 1 stadoe
tada brino Dvorit bolesnike sve, Dajui im pravodobno Ponajbolje lijekove,
136
Uredno ih dre, isto Po noi i po danu, I dijetu potujui Po lijeniku
propisanu.
Jednako praktine i razborite stavove pjesnik oituje i povodom dvoboja u
kojem je proboden mladi grof von Illerfeld. Umijee opisivanja posve je
doraslo tom uzbudljivom dogaaju i on cijeli prizor vjerno oslikava sve do
kobnoga trenutka:
Povlaiti grof se stade,
Drae ga Fritz u aci,
Duboko mu srce probi
I u pijesak mrtva zbaci.
Umjerenim, no pravednim rijeima taj estiti ovjek odbacuje lo obiaj
izlaska na dvoboj: Jer, to dokazuju dueli? Jo jedina im svrha ta Pokazati
tko veom vjetinom Tko spretnije maevati
zna. ,:
No da bolji maevalac Od vrline sav je sazdan, A gubitnik daje zao, Dvojbeno
e biti vazdan.
Moe li se to izrei jasnije i dostojanstvenije? To je najistiji bidermajer-
stil, i poput mnogih dobrih zanatlija svoga doba niti pjesnik Melpomene
vjerojatno nije slutio koliko e samo njegove unuke razveseliti stil njegovih
stihova.
ak i tako teak sluaj kao onaj kada je neki ovjek usmren ubodima
kiobrana, nadgrobnoga pjesnika ne moe iznenaditi. On briljivo navodi sve
potankosti i opisuje sve uzaludne pokuaje spaavanje nesretnika:
No upala mozga ipak
Pobjedu je odnijela,
Pa se dua na posljetku
Rastade od tijela.
137
"Na grobu vrsna uitelja" on nalazi ove rijei utjehe koje su, u isti mah, i
najbolje svjedoanstvo lojalne mu udi: I nikakvo udo to nam Nedostaje bolno
svima, I s gubitka njegova to Duboka nas tuga prima. Ostaje nam tek utjeha Da
vrhovne kolske vlasti Postavit e slina mua Vrsna uma, duha, asti.
ini se da teme slijede neku tajnovitu pjesnikovu privlanu snagu; u njegovu
selu dogaaju se najneobinije smrti, djeca se gue u dimu od ugljena to ga
navodi na zakljuak:
Ugljene pare dobre nisu
Za disanje na plua ... itd.
Neki seljak iz neopreza nabode na vile vlastito dijete: Iz trbuha to ga probi
Trgnu vile u taj mah, No djetecu hude kobi To bijae zadnji dah.
Neki ovjek umre od iscrpljenosti: Tromjeseje sedmo minu Kako zgubi snagu
svaku No nemahu medicinu Da izlijee bol opaku Naas, kanda, bi mu bolje No to
privid kratak bjee Jer ubrzo sve nevolje Vratie se jo i tee.
I tako on ulazi u potankosti pojedinih povijesti bolesti, sve ih uredno
biljeei. O eni oboljeloj od vodene bolesti on pie: Iglom fina, tanka boda
Punktirae lijenik enu: Bez uspjeha, premda voda Otekla je sva u trenu.
138
Pravi je biser nadgrobna pjesma posveena mukarcu koji se smrznuo u pijanom
stanju:
Prvog dana od veljae Studen je ve takva bila Da poesto i sve jae Ledila se
krv u ilah, Na mjerau iva pade Ko to svatko dobro znade Na minus dvadeset
i est. Mirovati tko je mogo Uz toplu je pe sjedio Drei se doma strogo.
Ali nesretnik je iznimka: No pokojnik u tom grobu Na svoj nain nastojae
Odupr'jet se zimskom dobu Praznei u krmah ae; I toli se piu oda Da mu
klonu snaga hoda Noge posve oslabie.
Tako gaje i sustigla sudbina. Na kraju, nadgrobni se pjesnik oituje i o
alkoholu: Posebice rakija Suvina nam biva Jer sva ula opija Ter pogibelj
skriva Crpe dui, tijelu Snagu, ivost cijelu Namjesto da krijepi.
Psihologiju jednog ubojice on pronicljivo slijedi unatrag sve do njegove
mladosti:
Djeak jote, on posta lanom Mesarskoga ceha asnog, Te koljui svakim danom
Rad se primi posla lasnog.
139
Prolijevanje krvi, klanje Postade mu glavna srea, Krv dok lipe - to gledanje
Radost bi mu ponajvea.
Tekoje nai neki kraj. Ovaj mali izbor prua tek krtu sliku mnotva
situacija kojima se melpomenski pjesnik pokazuje doraslim.
Mnogi e sada pomisliti da se nepravedno rugam dobronamjernu ovjeku koji ve
desetljeima lei u grobu o kojem je tako esto pjevao. No njegove stihove ne
smatram nimalo loijima ili glupljima od stihova dananjih diletanata ije mi
frfljanje, ma koliko zvualo estetski, nije ni upola tako drago kao domae
dimljene kobasice naega upnika iz Kirchdorfa.
(1912.)
U Kandyju
Kandy je navodno najubavije mjesto na lijepome otoku Cejlonu, a vonja
eljeznicom iz Colomba prema Kandvju fantastian je slijed iznenaenja i
ljepota. No, sam Kandy ostatak je vrlo staroga kraljevskog i sveenikog
grada, a nedavno gaje engleski novac uspio pretvoriti u udobno, isto i
pokvareno hotelsko i turistiko gnijezdo. Usprkos tomu, Kandy je lijep, jer sa
svim novcem i svim cementom ovoga svijeta ne moe se unititi bujnost toga
krajolika. Na zelenim obroncima breuljaka vidljiva je sva rasko razgranata
bunja i drvea nad kojima jo raskonije bujaju puzavice, a hladolei i
pavitine pustolovno krupnih cvjetova u kaskadama se mirisne sputaju u dolinu
u kojoj umjetno jezero beznadno boluje od svoga groteskno neorganskog oblika.
Odvani Englezi eu se uz jezero kraj kojega starice zahralim maetama kose
travu, a engleski etai nemaju osjeaj da ih gnjavi neprestano navaljivanje
koijaa, vozaa rika, trgovaca i prosjaka koji se ponizno i bez srama nude;
jer Englezi su bogati i genijalni kolonizatori, i najvee im je zadovoljstvo
gledati propast naroda koje su potlaili. Jer ta se propast zbiva krajnje
humano, ljubazno i veselo, to nije ubijanje, ak ni izrabljivanje,
140
ve tiho, blago korumpiranje i moralna razgradnja. Pa ipak, ta engleska rabota
ima stila, Nijemci i Francuzi inili bi to kudikamo gore i gluplje, kao to je
Englez i inae jedini Europljanin koji vani meu neciviliziranim narodima ne
djeluje smijeno. Nisam se ni ja dao zaplaiti, nego sam ve prvoga dana
pokuao vidjeti to vie Kandvja. Nije to lako kada je ovjek otvorena sluha i
njene udi; jer etnja gradom naporno je i muno tranje, kao kroz ibe,
izmeu hijena inozemne industrije, a ono se i u Europi moe doivjeti samo na
mjestima usreenima engleskim novcem. Na posljetku je ovjek sretan da spas
moe potraiti kod nacerenoga vozaa nke koji mu je rudom svojih kolica ve
dvadeset puta zaprijeio prolaz i kojega je ve dvadeset puta potjerao. Imao
je on pravo, dobro je znao da e on i svi njegovi kolege uiniti sve to treba
kako bi se svaki pokuaj pridolice da proeta Kandvjem okonao bijegom u neka
od kolica.
ovjek se na svata navikne. Nekako sam se ve pomirio s vruinom u Singapuru
i Colombu, s komarcima u praumi, indijskim obrocima, proljevom i grevima,
paje tako, valjda, trebalo i ovdje biti. Nauio sam pogledom zaobilaziti
prelijepe djevojice s najtunijim garavim indijskim oima dok bi prosile,
nauio sam sjedokose pradjedove, koji su izgledali poput svetaca, odbijati
hladnim pogledima, naviknuo sam se na vjernu pratnju ljudi svakojaka soja koji
bi se za novac prodali i koje sam pokretima ruke poput vojskovoe i grubim
povicima znao drati na udaljenosti. ak sam se nauio i aliti na raun
Indije progutavi gorko iskustvo da onaj produhovljeni, tragalaki,
moliteljski pogled veine Indijaca uope nije vapaj za bogovima i za
spasenjem, ve vapaj za monevjem.
No kada sam se skoro posve udomaio, u svojoj oholosti uinio sam ludost da
jednoga popodneva izaem drei u ruci mreu za leptire. Unaprijed sam bio
spreman da e to izazvati znatielju, a moda i porugu uline mladei - na to
sam ve bio ovrsnuo meu inae vrlo dobrodunim Malajcima - i doista su svi
djeaci po ulicama za mnom dovikivali neto na grlenome singalskome jeziku.
Upitao sam jednoga singalskoga studenta, koji mi je s knjigama pod mikom iao
ususret, to taj uzvik znai. On se ljubazno nasmijei i tiho ree: "Oh,
master, they are telling that you are an Englishman who is trying to catch
butterflies!" No
oni su djeaci izgledali kao da dovikuju manje bezazlene stvari. Zadovoljno
sam produio i nije me moglo iznenaditi ni to to su mi se pridruivali brojni
drugi djeaci hotei mi pokazati mjesta bogata leptirima, revno me
upozoravajui na svaku prozujalu muicu i svaki puta pruajui ruku u
oekivanju kojegpennyja. Sve to jedva da me jo moglo zasmetati, a kada je
cesta postala tia, a u blizini uzak umski puteljak obeavao samou, odahnuv-
i i ostatkom humora natjeravi svoje posljednje muitelje u bijeg hitro
zaokrenem na spasonosnu stazu.
1 tako ovjek zaslijepljen ide svojim putem mislei daje pobjednik, a zapravo
je jadan gubitnik. Dok sam ponosno koraao utvarajui si da sam i opet bio
vrlo lukav, kob je ve bila nada mnom i udica za mnom zabaena, koju nisam
slutio i koju u dugo gutati. itavo je vrijeme na trideset koraka iza mene
iao neki zgodan, miran ovjek ili gospodin kovrave crne kose, smeih tunih
oiju i crnih, lijepih brkova. Zvao se, poslije u to saznati, Victor Hughes,
a sudbina mije namijenila da mu postanem rtvom.
Pristupio mi je pozdravljajui me s puno potovanja, vrlo uljudno se
nasmijeio doputajui si da me na besprijekornom engleskom upozori da taj put
vodi u kamenolom i da ovdje nije za oekivati ikakav ulov leptira. Meutim,
tamo prijeko, vie nadesno, tamo nije loe, a juno, na drugom kraju doline,
tamo je jedno od najboljih mjesta. I prije nego sam rekao ita vie od "da" i
"ne" i "hvala lijepo", ve smo uli u neku vrstu razgovora i osobnih veza; iz
pametnih zabrinutih oiju toga lijepoga ovjeka s tihim me prijekorom gledao
stari, otmjeni, potisnuti narodni duh, iz njegovih rijei i pokreta
progovarala je drevna kultura njegovane uljudnosti i budistike blagosti. I
uskoro sam tog ovjeka zavolio s nekom mjeavinom saaljenja i potovanja. Kao
stranac, Bijelac, s tropskim eirom, bio sam gospodar, ma-ster i sahib, pred
kojim se on klanjao kao siromaan domorodac; no njegova aristokratska pojava,
njegovo poznavanje mjesta i struke i tean engleski davali su mu neku nadmo
koju sam ubrzo osjetio. Jer Viktor Hughes u leptire se razumio neusporedivo
vie od mene. S kolegijalnim je smijekom izgovarao cijele nizove latinskih
imena koje nikada nisam uo, ali sam s odobravanjem kimao ne bih li prikrio
svoj djetinji diletantizam. Nekoliko sam puta dometnuo zbunjeno-oinskim tonom
(tonom koji
142
su Englezi uveli prema domorocima): "Yes, yes, my dear man, I know ali about
Kandy-butterflies!" Razgovarao je sa mnom o indijskim leptirima kao to
iskusan nadvrtlar u palmiku razgovara sa stranim posjetiteljem mislei daje
ovaj botaniar. Moj lo engleski koji sam vrlo tedljivo rabio nije mi
doputao da objasnim o emu je rije, pa sam se sve dublje zapletao u la i
gotovo bez rijei, nijemom glumom sve vie preuzimao ulogu znalca i
znanstvenoga kolekcionara.
A kada smo se tako zbliili te sam gospodinu Victoru Hughe-su preutno priznao
pravo da me smatra svojevrsnim kolegom na neto viem poloaju i u meni
predmnijeva interese i nakane koje uope nisam imao, on najednom, sasvim
neoekivano, odnekud iz odjee izvadi zgodnu drvenu kutijicu, a na licu mu
osvane, potvrujui istog asa moju naglo probuenu sumnju, umilan torbarski
osmijeh. Privlanim je pokretima otklopio krinji-cu i na bijelome sam dnu
ugledao arobno ljupku, besprijekorno prepariranu zbirku leptira i kukaca koju
mi je ponudio na prodaju za sitnicu od petnaest rupija.
Odmah sam uvidio sve razmjere opasnosti, no bio sam bespomoan. Nisam mogao
prema tom uljudnom i gotovo uenom Singalezu najednom promijeniti stav,
dapae, otkrie njegovih namjera, skrivenih potreba u meni je gotovo povealo
simpatiju ili barem saaljenje prema njemu, no ipak nisam imao ni najmanju
volju za kupovinom, dapae bio sam primoran oprezno postupati s ostatkom novca
za put.
I tako sam, tonom u glasu za nijansu hladnijim, sa aljenjem objasnio da ja,
dodue, jesam kolekcionar, ali ne i kupac leptira i da me, osim toga, gotovi
preparirani primjerci uope ne zanimaju.
Mr. Hughes je to potpuno shvaao. Dakako, kolekcionari kakav sam ja, tumaio
je, nikada ne kupuju ve razapete leptire, odmah mu je to bilo jasno i samo mi
elio pokazati mali uzorak. Razumije se da ja kupujem samo svjee primjerke u
papirnim vreicama koje mi veeras kani pokazati. Zna da stanujem u hotelu
Queens; a moe li me se tamo nai u est?
To ne znam, odgovorio sam mu kratko, a sada bih elio neometano nastaviti
etnju. Povukao se na najuljudniji nain, i ponovno sam vjerovao da sam utekao
i da imam svoj mir.
143
No Hughes je postao moja kob. Idue veeri stajao je u predvorju hotela,
nenametljivo me pozdravio, razmijenili smo par rijei o vremenu kadli iza
stupa u predvorju on najednom stvori itavu hrpu kutijica i krinjica, i u
tren oka se naoh okruen bogatom, vjeto prostrtom izlobom indijskih
leptira. Gledatelji su prilazili stolu, a Victor Hughes pokazivao mnotvo
engleskih, amerikih i njemakih priznanja i narudaba, i to je publika
bivala brojnija, to sam se manje elio eksponirati svojim loim engleskim.
Najednom sam ustao kao da mi je neto vano palo na pamet, ostavio eir i
kaput i pohitao prema dizalu te pobjegao na trei kat. Tim sam bijegom,
meutim, do kraja ispustio konce iz ruku.
Otada u Kandvju nisam viao vie nita doli svoga gospodina Hughesa. Stajao je
na uglu svake ulice kojom sam hodao, podizao kaput koji bi mi spuznuo s kola,
znao broj moje hotelske sobe i vrijeme mojih izlazaka i objeda. Ako bih ujutro
priekao s izlaskom do osam, on bi stajao na stubama, no ako sam drugoga dana
krenuo iz hotela ve u pola sedam, on je i opet bio tu. Dok sam se bezbrino
oputao u nekom duanu birajui razglednice, on bi sa smijekom osvanuo na
ulazu trgovine nosei pod rukom kutijicu, a ako bih vani, u umi lovei mreom
promaio leptira, Hughes se pojavljivao iza ugla, pokazivao prema odbjeglome
leptiru izgovarajui njegov latinski naziv. "Imam dobrih primjeraka od te
vrste, imam i enke; donijet u vam ih u sedam u hotel!"
Nakon nekoliko dana postigao je da mu se vie uope nisam ljubazno obraao,
ali bih od njega poneto kupio za deset rupija. Sada sam izborio pravo da ga
ignoriram, izgrdim i osorno ga se otresem. No on je uvijek bio tu, uvijek
lijep i pristojan i tuno gledao svojim smeim oima, radosno mi se obraao, a
kad sam se ljutio, on bi odano spustio svoje mrave smee ruke, i uvijek,
skriveno u depu ili pregai, nosio neku krinjicu ili kutijicu, i zorom i
mrakom, uvijek neke nove stvari, as divovsko paune, as "ivi list", zlatnu
maru ili kakva korpiona. Izronio bi iz sjene stupa dok bih izlazio iz
blagovaonice, bio je u rodu s trgovcem kod kojega sam kupovao praak za zube,
i prijatelj s mjenjaem
144
kod kojega sam novac mijenjao. Sretao me na jezeru i kod hrama, u umi i na
ulici, pozdravljao me ranim jutrom nakon kupanja, a kasno naveer, dok sam se
vraao iz dvorane za biljar, stajao je umoran i pun prijekora u predvorju
hotela uljudno pognute glave i tihih oiju punih iekivanja, skrivajui u
odjei neko od svojih blaga. Naviknuo sam se na to da ga na ulici izdaleka
prepoznam i da pobjegnem, da ga iznenada osjetim u blizini i skamenim pogled,
nauio sam na izletima svaki sporedni pu-teljak sumnjiavo promatrati traei
njegov lik, a hotel kriom naputati poput bjegunca iz gostionice. Vie mi se
puta javio u snu i uope me ne bi zaudilo da sam ga naveer zatekao skrivenog
ispod kreveta.
Nikada ne mogu pomisliti na Kandy, a da njega ne ugledam, njegova mi se slika
jae urezala u sjeanje nego sve palme i bambusi, hramovi i slonovi. I kada
sam davno ve napustio Cejlon i danima plovio na brodu, jo uvijek mi se
ujutro na putu od kabine prema palubi dogaalo da sam se osvrtao s osjeajem
tjeskobe i posramljenosti da moda na nekim vratima, iza kakvog stupa, u nekom
hodniku na mene ne vreba Victor Hughes.
(1912.)
Zimski izlet
Iz Berna u kojem je titala magla, a podnevom s krovova curila voda, pobjegao
sam na par dana odmoriti se u Grindelwaldu i tamo odsjeo u lijepom, udobnom
engleskom hotelu. Pri dolasku sam bio nemalo razoaran zatekavi tek siune
ostatke snijega, i dok sam sa skijama na leima prolazio kroz selo, svatko me
gledao s uenjem i saaljenjem. No uskoro sam to zaboravio i nije me smetalo
da skije odloim u podrumskome spremitu. Vrijeme je bilo predivno, blago
sunano s hladnim noima, danju bez vjetra, dok je u visini oigledno puhao
fenjer iz dana u dan vidjeli su se oni paperjasti raspuhani oblaii, koji
uvijek upozoravaju na fen, kako se njenomodrim nebom u irokim usporednim
nizovima i crtama ire poput paunovih krila.
145
udesna Grindelwaldska dolina, koju nisam vidio dobrih deset godina, leala je
u nizini gotovo bez snijega, a za toplih podneva moglo se iznad sela vidjeti
kako s kamenja kaplje tanak snijeg i na mladoj se zelenoj travi ljeska kao u
proljee. A sa strane su leale krape i jaruge zagonetno pune snijega, i u
etnji se uvijek iznova dogaalo da bi ovjek najednom propao u takvu snjenu
rupu i dugo bi mu trebalo da se ponovno osovi na noge. Prelijepi krajolik opet
me se snano dojmio, jer malo je alpskih dolina u kojima se na tako skuenom
prostoru razvilo toliko veliajne ljepote: odvani, moni Wetterhorn15,
mrani, divlji, poput noa otri Eiger koji gnjei blizinom svoje golemosti, a
iza njega onaj divlji, naputeni i ozloglaeni svijet sve do vrhova
Fischerhorner i Finsteraarhorn, a izmeu njih dva gleera u surovoj,
neprijateljskoj divljini i otrovnom plavetnilu. Sve je to tako meusobno
blisko da se moe jednim pogledom obuhvatiti, a da ovjek pritom stoji u
lijepoj, bogatoj dolini s ubavim kolibicama i bujnim panjacima, a s one
strane na prisoju smjestile se meke uzvisine i prijevoji i niz manjih, udobnih
vrhova, od Faulhorna do Schvnigenske zaravni. Popnemo li se na Mali
Scheidegg'6, stajat emo zastraujue blizu ispred razjapljenih gleerskih
pustoi Moncha i Jungfraua iji se lijepi srebrnasti vrh u modrini smije toj
hrpi kamena i leda. A zaputimo li se pjeke do Velikoga Scheidegga, s desne e
nam strane biti golema strma stijena Wetterhorna, nekoliko tisua metara
bijeloga granita, slijeva profil Schwarzhorna s njegovim dugim, ozbiljnim
nosom, a ispred nas dolina i daleke planine sredinje vicarske.
Koliko god mije u mome otmjenom hotelu bilo ugodno, katkada sam ipak radije u
nekoj provjereno dobroj seoskoj krmi uz aicu vina ili vermuta sluao to se
dogodilo u tih deset godina. Najvanijaje bila smrt upnika Strafiera koji je
pod imenom Gleerski upnik bio nadaleko poznat irom Bernskih Alpa, a i sam
sam ga dobro poznavao. Za svaku je prigodu znao sklepati leprave pjesmice i
bio je dekoracija bez koje je ivot tamo bio nezamisliv, no bio je i ovjek,
prijatelj i pomaga u kojega se moglo pouzdati. Njega, dakle, vie nema. Kada
sam to uo, odmah mi je na pamet palo maleno, staro grindelwaldsko groblje
'- Vrh u Bernskim Alpama (3701 m). (prim. prcv.) "' Prijevoj u Bernskim Alpama
(2061 m). (prim. prev.)
146
koje sam tada, prije deset godina, esto posjeivao, pa odluih idui put
otii onamo u posjet zahvale na grob naemu prijatelju StraBeru.
U meuvremenu, kraj mene je vijao aroliki zimski ivot, sav onaj dragi sajam
radosne ljudskosti, vremena gospoda ukoena na klizaljkama, s grem u
listovima, postarije dame to poci-kuju na malim saonicama, lijepa mlade u
arenoj sportskoj odjei. A ponad svih Englezi, dostojanstveni i svjesni u toj
ivosti, odmjereni u sportu i gospodari klizalita, Nijemci nesigurni i manje
sloni, izmeu njih nekoliko Talijana: komini su i pomalo afektirani u
kriavim kostimima, ali su na stazi za bob nemilosrdni i pogibeljno drski.
Jednoga jutra iz hotela sam ugledao gornji dio sela tako lijepo obasjan suncem
da sam pohitao gore proljetnoj modrim ususret. Tu je stajala, svijetla i
ista, stara lijepa crkvica i tek to sam ju ugledao, na pamet mi opet pade
pokojni upnik pa zaoh u maleno, mirno, sunano groblje da ga posjetim. Tu je
on odabrao najljepe mjesto, toliko zatieno i toplo i zaklonjeno od vjetra,
prikladno za poinak zaslunomu starom gospodinu, blizu njegove crkve u kojoj
je tako esto propovijedao i pjevao. Po grobu mu drvo jorgovana slika tanku
mreu od sjena, a s visova motre planine. Dobro je smjeten, na prijatelj, i
neka mu tako bude i onda kada nama jednom ne bude dobro. No mene, ne budem li
kojim sluajem dobio isto takvo egzemplarno mjestace za poinak, nemojte
pokapati u nekom od onih ukletih gradskih groblja uz ije zidine klopoe
tramvaj i gdje se u kamenu i staklenim biserima iivljava ljudska glupost i
tatina. Tada bolje da me zauvijek proguta lijep, munjevit oganj!
Na groblju se ulo tiho kapanje i bilo je pusto, tek je nekoliko ptica ukalo
u bunju. Polagano sam krenuo pokraj skromnih humaka na ijim se krievima
uvijek ponavljaju imena starih obitelji Baumann, Bernet, Bohren, Brawand, i
zastao kraj velikoga, otmjenoga kamenoga groba u kojem lee etiri mukarca,
dva Engleza i dva vodia to ih na vrhu Wetterhorna ubi grom. Lijepo poivaju
na dobrome mjestu, no nita loije ne poivaju ni oni nestali to su se
smrznuli u ledu negdje izmeu Grindehval-da i Beglistocka ili Fmsteraarhorna.
Tamo iznad gleera i iza surovih, zaleenih gorskih grebena plavilo se nebo
tako toplo i
147

duboko da se doimalo kao pozdrav iz one zemlje tamo iza, iz Italije, od koje
smo mi u Bernu tako strano udaljeni i odsjeeni, no do koje emo uskoro
stizati za nekoliko sati, kada bude dovrena eljeznika pruga tunelom
Lotschberg,. Nema niega na svijetu to ekam s toliko enje kao dovretak te
pruge.
Ponovno sam s uitkom razgledao okolicu, pohodio gornji i donji gleer, penjao
se na Veliki Scheidegg, istraivao svaki kutak doline ili se pak sputao
strmim stazama za saonice. A na kraju, jednoga jutra poao sam ponovno
posjetiti i Mali Scheidegg. Popevi se do podneva na vrh, gore sam zatekao
bljetavo, toplo sunce. Prema zaravni Wengeralp sputala se dolina prekrivena
dubokim, mekim snijegom, dok snijeg inae ovdje nije bio osobito dubok, a
ukipljeni gleeri toga neprispodobivo divljeg krajobraza lukavo su
modrozelenkasto svjetlucali ispod tankoga pokrivaa. Prole je godine jedan
poznati grindelwaldki vodi za etiri minute na skijama proao cijeli Monchs-
gleer za prelazak kojega je inae potrebno nekoliko tjeskobnih sati. Gore
sada skije ne bi bile od koristi, jer nam se odozgo, skoro neskri-veno, zlobno
cere hladne, modre ledene pilje i pukotine.
Dobivi gore neto za pojesti, sada sam se sunao dobrih sat vremena. Iz
Grindelwalda sam bio ponio malene saonice, pa sam na njima sjedio i leao
odmarajui se i diui isti sunani zrak sve dok nije dolo vrijeme polasku.
Nadao sam se da u put natrag u Grindehvald najveim dijelom moi prevaliti na
saonicama. Zadovoljno sam navukao rukavice, sjeo na saonice pa se poeo
sputati niz padinu prema umi. Ilo je bre od brzoga vlaka, ali nije dugo
potrajalo. Preao sam moda stotinu metara kad najednom nogama propadnem kroz
smrznutu snjenu koru, zap-nem, dvaput se prevrnem i na kraju vrlo mekano
prizemljim naglavce u snijegu dok su moje saonice, poput vesela psia, ivahno
trkarale niz brijeg. Bijesno sam se pridigao i dugo mi je trebalo dok na dnu
korita oblinjega potoia nisam pronaao svoje saonice koje otada vie nisam
isputao. Spust se nastavio, as jurnjavom po glatkom snijegu i strmim
obroncima, as napornim gacanjem kroz snjene nanose i korita, i esto sam bio
sretan da se na par minuta mogu vrsto primiti za smee granice planinskih
rua to su provirivale iz snijega. Bio sam na pogrenom putu, zakreui sve
dalje prema umi, sve dok nisam shvatio
148
da se na taj nain prije noi zasigurno ne mogu vratiti. Bilo je muno, no
cijelu visinu, koju sam u dobrih sat vremena bio prevalio dijelom na
saonicama, dijelom prtei snijeg, sada sam ponovno morao prijei penjui se
natrag. Naime, od Grindehvalda do Scheidegga vozi zupana eljeznica, koja
sada, dodue, nije u pogonu, ali su joj tranice gotovo svugdje vidljive.
Odluio sam slijediti prugu im ju ugledam. Dugo je trajalo i bilo naporno, no
najprije sam morao dobar komad puta saonice vui uz tranice jer je trasa bila
zaleena, a kraj nje se potporni zid obru-avao na dubinu od dvadeset metara.
Tada mi se, meutim, uinilo izvedivim da s vjerom u Boju dobrotu sjednem na
saonice kojima dobro vladam, stavim lijevu nogu kao vodilicu na skoro svugdje
otvorenu tranicu i da se bez daljnjega zaustavljanja brzinom dobrih trkaih
kola sjurim niz cijelu dionicu pruge. S vremena na vrijeme zauo bih tup
metalan udarac, osjetio bol u desnoj nozi i potres u glavi to je znailo da
sam preao preko skretnice. A jednom, ne smijem to preutjeti, izgubila se i
vodilica, pa sam izletio preko zidia, ali me to stajalo samo mojih naoala i
nekoliko ogrebotina. I konano, bilo je est sati naveer i duboka, modra no
kad sam preko mostia kao grom iz vedra neba uletio u Grindelvvald. etvrt
sata pjeaenja do hotela tee mi je palo od svega prethodnoga, no kosti su
bile itave, a ve iduega sata sjedio sam za vruom juhom i aom karthdu-
sera, i mada to jest plemenito vino, jo nikada mi nije tako divno godilo kao
tada.
(1913.)
Jedan dan na putu
Kako se lako stie do Bergama odavno sam znao i ponovno sam se vozio tim
najljepim putom od Gottharda prema Italiji. Ali koliko teko moe biti
maknuti se iz Bergama, to sam tek sada saznao. Izmeu moje odluke da odatle
otputujem i samoga polaska prola su dva i pol dana. Jednom se nigdje u starom
gradu nije mogao nai red vonje, drugi put, odmah nakon pljuska, vrijeme se
iznenada proljepalo, trei put neki me stari glazbenik pozvao na kavu koju je
toila njegova lijepa ki, a zatim
149
me i moj gostioniar zadrao najavom izvrsne peene jaretine. Takoer sam se
nadao da u jednom konano posjetiti i slavnu pinakoteku, no to mi usprkos
viednevnom boravku nije polo za rukom. Ukratko, u Bergamu je bilo vrlo
lijepo, od Colleoni-jeva lijesa do kinematografa, od zgodnih kavana u novome
dijelu grada sve gore do San Vigilija. A kako putovanje i u Italiji moe
donijeti razoaranja, rado sam ostajao iz dana u dan, a sve potekoe, koje su
ometale nastavak moga putovanja, potajice sam odobravao.
No jednoga mlako vlanoga popodneva ipak sam konano sjedio u vlaku. Moj mije
gostioniar pronaao izvrstan vlak za Cremonu kojim sam trebao stii za manje
od dva sata. Vlak je krenuo, udaljavajui se od breuljaka, u ogromnu,
svijetlozele-nu ravnicu, praen golemim olujnim oblacima, a ja sam ponovno
duboko uivao u pogledu na tu bogatu, teku zemlju u kojoj obilno rodi sve to
je radosnim ljudima potrebno za ivot i veselje. Sve je dobro zapoelo, bili
smo krenuli na vrijeme i sada smo vozili ivahnim tempom. Nakon dobrih pola
sata ve smo bili u Trevigliu u kojem je silo neobino mnogo ljudi. Ostao sam
sam u vagonu i oputeno promatrao tu uurbanost kad me kondukter pozove da i
ja siem jer da taj vlak ne ide dalje, a ako elim nastaviti za Cremonu, imam
vezu za tri sata.
Iznio sam koveg iz vlaka i ostavio ga u kolodvorskoj prtljanici. Bio sam
nepovjerljiv prema tom voritu jer sam jednom prije imao loa iskustva sa
slinom postajom. Tom zgodom bio sam izaao u Fossatu Vicu, u blizini
Folignona, i mislio kako se na tako vanom voritu, u kojem se svi vlakovi
zaustavljaju i zadravaju, mora negdje nalaziti neki dobar, stari, ugodni grad
koji nije spomenut u turistikome vodiu, a moda se moe pogledati i kakva
mala vijenica s etruanskim predmetima ili to slino. Meutim, tamo nije
bilo vijenice niti ikakva grada, pa sam popodne morao sam provesti na
kolodvoru. To mi je ponovno palo na pamet kada sam zamiljen zbog nastale
situacije hodao prema gradu pranjavo sunanom ulicom pored malih jadnih
novogradnja koje su malo obeavale. No doista je postojao gradi i bio je
zgodan, miran i usnuo i imao lijepu crkvu Sv. Martina u ijem je predvorju
draestan sveti Martin iz gotikih vremena jahao na zidu, a u trgovini
razglednica sjedila je starica
150
koja je u svojoj mladosti par dana provela u Zunchu i znala jo nekoliko
rijei na vicarskom njemakom i bila ludo sretna kada samju razumio te joj
odgovorio izvjetavajui ju o tome kako je Zurich u meuvremenu napredovao.
Tako sam proveo prvi sat, a zatim se uputio na mirnu piazzu, zamolio da mi
stave stoli van na sunce, naruio kavu te sjedio i puei promatrao ivot
majunoga gradia. Bio je neiji sprovod i djeca s bijelim tkanicama nosila su
svijee, a s visokoga je tornja odzvanjala pomalo neusklaena zvonjava. A onda
je ponovno zavladala tiina sve dok se na trgu ne zaustavi neki automobil u
prolasku. To je opet unijelo ivost, djeca su se nagura-vala oko automobila i
dok je voza punio benzin, pritiskala priguenu trubu. A kada je i to prolo,
iz drijemea me prenu nov roj djece: kola je bila gotova i mlade je
nahrupila bosonoga ili u klompama, ispunila trg nesputanom ivou i skakutala
po kamenim kolobranima ispred crkve. Protekao je jo jedan sat, pa sam izaao
iz kavane i potraio put natrag prema kolodvoru. Na dasci jednog ugaonog
prozora stajala su etiri rascvjetala zum-bula u okrhnutim loncima za cvijee;
podigao sam pogled promatrajui cvijee koje je u podrumski sjenovitoj uliici
svjetlucalo votanim sjajem, a iza cvijea sjedile su dvije mlade djevojke i
ile, jedna od njih bila je lijepa i pravila se da me ne vidi. No kada sam se
nakon dvadeset koraka ponovno okrenuo i pogledao prema prozoru, ona se
nasmijala i zapoela duhovit razgovor sa svojom sestrom, pogledavajui prema
strancu i neprestano se smijui. Na alost sam morao ii. Radi prozora punog
cvijea i djevojke iza njega koja uza se ima sestru, ne moe se ostati u
Trevigliu.
Na kolodvoru se pokazalo da ima jo dovoljno vremena, pa sam se neodluno
osvrtao prema sivom, pustom putu to vodi u gradi. Zatim sam u novoj novcatoj
i odlinoj gostionici popio dobro vino i bio zadovoljan Trevigliom kada je
stigao vlak i poveo me prema jugu kroz krajolik tmuran od niskih oblaka. Kroz
klopot kotaa probijao se zvuk grmljavine i ubrzo se spustio kosi pljusak, a
iza, usred kie i oblaka u plahome je plavetnilu stajao, nadobudan, blijed
otoi neba. Kada se kia umorila i stala curiti tiho i polagano, iz onoga
nebeskog prozoria povremeno su se probijala veernja svjetla gubei se u
beskrajnoj
151
ravnici na ijimje oranicama smekasta crljenica intenzivno mi-risara na
rodnost. Skoro se ve spustila no kada sam stigao u Cremonu i morao sam
prijei pod kiobranom dug put na drugi kraj grada u kojem je bilo moje
konaite. Bilo je to jedno od onihkonaita u koja svraaju talijanski
poslovni putnici i sveenici, a preporuili su mi ga u Bergamu. Zlovoljan zbog
dugoga puta, skoro sam ga iznevjerio: no nisam poalio to sam izdrao, jer se
konaite pokazalo kao jedno od onih koje u povjerenju doapnete samo starim i
dobrim prijateljima, a kada sam tamo objedovao juhu od povra i pastrvu iz
jezera Garda, usto jo dobro vino, toliko me ispunilo dobro raspoloenje da
sam jo iste noi usprkos kii izaao da znatieljno bacim prvi pogled na
grad.
Nisam odmakao daleko kad se naoh na mirnome, malenome trgu s lijepim arkadama
na kojem je rominjala kia. Sklopio sam kiobran i zadovoljno produio ispod
lukova, hitro preskoio neku mranu, usku poprenu ulicu, stigao do ogromnih
kamenih stuba i uzbuen, pun napetosti, uao u golemu zgradu, proavi ispod
visoka svoda stigao u dvorite, pa na drugom kraju ponovno zaao pod visok
svod iji su se moni stupovi zrcalili vani na nekom novom, kiom umivenom
trgu. Izaao sam na otvoreno, u udu podigao pogled i iznenaen pred sobom
ugledao katedralni trg, jednu od najljepih i najsmjelijih arhitektonskih
slika na svijetu. Iznad malene piazze u bljedunjavoj svjetlosti nadmono se
uzdizalo proelje katedrale, udesno odmjereno i u sebi smireno, a iznad
velikoga portala nezamjetan niz skulptura i lijepa, golema rozeta, do nje dva
laka i elegantna niza manjih lukova na draesno svijetlim, tankim stupiima, a
iznad, kao crta zabata, dvije ogromne, prazne, odvane volute. Sve se to
istodobno na-davalo oku, puno glazbe i predivnoga sklada, a pored toga gordo i
gotovo jezivo iknuo je u visinu neizrecivo visok toranj s malim, njenim
galerijama stupova na vrhu to se pruaju u no.
Zastao sam na kii i upijao taj predivni prizor, usreen i potresen veliinom
i drskom smjelou graevina. Nema sumnje, te su divovske volute nastale nakon
donjih dijelova; tamo su postavljene, nekom razigranom smjelou, u doba
najveselije renesanse, i premda su potjecale iz nekog drugog vremena i sasvim
drugog svijeta negoli stara romanska graevina, stajale su tamo s takvom
sigurnou kao da tako mora biti. I tako je bilo
152
sve na tome bajkovitome trgu, sve se doimalo smjelim, divovskim i pustolovnim,
a sve je opet bilo tako ubavo, tako puno smisla i mjere, pa je gotovo
zastraujui prvi dojam bivao blai i tii i u menije odzvanjao radosno i
isto, postoje davno prevladana ona prva zapanjenost. Kako bi bilo lijepo
sutra po danu razgledati spokojno i polako sve to i tko zna koliko jo drugih
netraenih ljepota!
Vrativi se u svoje konaite dugo sam sjedio na krevetu, raskona ista
glazba katedralnoga trga odzvanjala je u meni, a izmeu toga navirale slike
sjeanja pokazujui mi graevine, vrtove, ljude Bergama, iroki ravniarski
krajolik kojim smo proli vlakom, tihi sunani kameni trg u Trevigliu, i sve
to to sam vidio prije samo nekoliko sati, sada se inilo ve neobino
dalekim.
I opet sam se upitao: to nas to zapravo goni na putovanja? Zato iz godine u
godinu prevaljujemo tolike stotine milja, tamo--amo, zato zahvalni i radosni
stojimo pred graevinama i slikama nekih bogatijih vremena, znatieljno i
zadovoljno promatramo ivot stranih naroda koji nas se uope ne tiu,
avrljamo u vlakovima s nepoznatim ljudima i samotno oslukujemo ulinu vrevu
stranih velegradova? Neko mi je to bila neka vrsta nagona za uenjem i ei
za znanjem, u to sam vrijeme ispisivao itave blokove biljeaka o zidovima s
freskama starih talijanskih crkava, a novac koji bih pritedio na jelu troio
sam na fotografije starih skulptura. No onda sam se toga zasitio i prednost
davao putovanjima u siromanije zemlje u kojima su me zanimali jedino zemlja i
strani narod, i tamo mi se taj zagonetni nagon za putovanjem uinio nekom
vrstom elje za pustolovinom. Meutim, to to se na putovanjima doivi, to
zapravo nisu pustolovine, osim ako pustolovinom ne smatramo zalutale kovege,
ukradene kapute, sobe sa zmijama i krevete s moskitima. Ne, ni to nije bilo
ono pravo. Danas, kada u meni vie nije preostalo ni trunke ei za znanjem,
kada mije nevano eem li talijanskim gradovima bez bedekera i biljenice i
proputam posjetiti itave crkve i zbirke pune najljepih slika, dok s druge
strane, u onome to od tih stvari pronaem i vidim, sada uivam intenzivnije i
tankoutnije nego ikada; danas kada je u meni nestalo i vjere u pustolovnost
putovanja, ja na putovanja ne kreem ni rjee ni s
153
manjim nagonom i potrebom nego prije petnaest, deset ili pet godina.
ini mi se da nam je putovanje nadomjestak za onu aktivaciju isto estetskoga
nagona, koji su nai narodi skoro posvema izgubili, a koji su posjedovali Grci
i Rimljani i Talijani iz zlatnih vremena i koji jo danas nalazimo primjerice
u Japanu u kojem pametni i nimalo djetinjasti ljudi znaju, promatrajui neki
drvorez, stablo ili stijenu, vrt ili jedan jedini cvijet, uivati u vjebi,
sazrijevanju i poznavanju jednoga ula koje je u nas, ini se, rijetko i slabo
razvijeno. isto gledanje, promatranje nepomueno bilo kakvim traenjem svrhe
ili htijenjem, samodostatna vjeba za oko, uho, nos, opip, to je raj za kojim
nostalgino ude oni tankoutniji meu nama, a upravo ga na putovanju moemo
najbolje i najistije slijediti. Koncentracija koju bi ovjek vian estetici
trebao moi u svakom trenutku postii, ona nama siromanijima uspijeva barem
onih dana i sati nae posvemanje slobode kada nas ne sustiu nikakve brige,
pisma, nikakvi poslovi iz domovine i svakodnevice. U tom putnom raspoloenju
moemo ono to kod kue rijetko uspijevamo - provoditi tihe, nesvrhovite,
zahvalne sate ispred nekoliko predivnih slika, oduevljeno i otvorena duha
sluati milozvuje plemenitih graevina, sa srcem i uitkom slijediti crte
nekog krajobraza. Tada nam slikom postaje ono to nam se inae ukazuje samo u
mutnome spletu naih htijenja, naih odnosa, naih briga: ivot ulice i
trnice, igra sunca i sjena na vodi i zemlji, oblik stabla, krik i pokret
ivotinje, hod i ponaanje ljudi. A tko poe na put, a da u svojoj nutrini za
tim ne traga, vraa se prazan i u najboljem sluaju s poneto otealom vreom
znanja.
Meutim, nema li taj estetski nagon ka istom gledanju, nesebinom primanju i
neku viu vezu? Je li on samo enja za mranim osjeajem zadovoljstva? Je li
on samo osvetnika i opo-minjua bol zapostavljenog ula? A zato mi onda
pogled na jednoga Mantegnu prua vie od pogleda na lijepoga gutera, zato
mi, u krajnjem sluaju, sat vremena proveden u kapelici koju je oslikao Giotto
znai vie od sata preleanoga na obali mora?
Ne, mi u biti posvuda traimo ono ljudsko i za njim udimo. Gledajui lijepo
brdo ja ne uivam u sluajnoj stvarnosti, ve u
154
sebi samome, uivam u sposobnosti gledanja, osjeanja linija. U lijepom
stranom krajoliku ja nipoto ne bjeim od kulture, ve kulturu vjebam i volim
i u njoj uivam vjebajui na njoj svoja ula i misli. Stoga se uvijek ponovno
zahvalno i voljno vraam umjetnostima, zato mi odvana graevina, lijepo
oslikan zid, dobra glazba, vrijedan crte prua na posljetku vie uitka, vie
zadovoljenja mranoga traenja negoli promatranje prirodnih ljepota. Mislim da
ono kamo vodi taj estetski nagon nipoto nije bijeg od nas samih, ve bijeg od
naih loijih instinkta i navada, i potvrda onoga najboljega u nama, potvrda
nae potajne vjere u ljudski duh. Jer kao to ugodno kupanje u moru, vesela
igra loptom, smjela etnja na snijegu potvruje moje tjelesno Ja, dajui mu za
pravo u njegovim najboljim udnjama i slutnjama i osjeajem ugode odgovara na
njegovo traenje, tako, pri istome gledanju, veliko blago ljudske kulture,
duhovnoga postignua, odgovara na nau zahtjevnu vjeru u ljudskost kao takvu.
to e mi uitak u Tizianu ako mi njegove slike ne obistinjuju slutnje, ne
potvruju nagone, ne ispunjavaju ideale?
ini mi se, dakle, da putujemo i promatramo i doivljavamo tuinu u dubini
due kao tragai za idealom ovjetva.U tome nas potkrepljuje i osnauje neka
Michelangelova skulptura, Mo-zartova glazba, toskanska katedrala ili grki
hram, a ta potkrepa i okrepa nae udnje za smislom, dubokim jedinstvom,
besmrt-nou ljudske kulture jest ono u em na putovanjima najsrdanije
uivamo, ak i kada na to ne mislimo.
Jo dugo sam sjedio razmiljajui, a rijeka misli spajala se sa sjeanjima na
stotine putovanja, jo od najranije mladosti, i postade mi jasno: koliko god
nam vrijeme oduzelo, koliko god ostarjeli, umorili se, oslabjeli, onaj
doivljaj, koji je smisao naega nagona za putovanjem, nee nikada izgubiti
svoj sjaj i kada za deset i dvadeset godina s drugim nazorima, drugim
iskustvima, drugim perspektivama nego danas budem putovao svijetom, bit e to
na koncu i opet s onom istom nakanom, i onkraj svih razliitosti i draesne
oprenosti zemalja i naroda uvijek e mi se iznova i sve jasnije otkrivati
jedinstveni smisao svekolika o-vjetva.
(1913.)
155
Pred kolibom u Bernskim Alpama
Ponovno se penjem u jutarnjoj svjetlosti kroz dubok snijeg izmeu koliba i
voaka to se polako prorjeduju i ostaju iza mene. Tanki jezici borove ume
uspinju se nada mnom uz brijeg sve do posljednje uzvisine na kojoj vie
nikakvo stablo ne raste i na kojoj e se tihi, isti snijeg zadrati sve do
ljeta, zameten duboko u jarke i barunasto gladak, i visjeti preko stjenovitih
obronaka u fantastinim platevima i gromadama.
S naprtnjaom i skijama na leima penjem se korak po korak strmom prosjekom,
put je gladak i ponegdje zaleen, a elini iljak moga bambusovog tapa
kripavo se i nevoljko zabada u snijeg. Od hodanja mi postade toplo, dok mi se
na brkovima ledi dah.
Sve je bijelo i modro, cijeli je svijet bljetavo hladnobijel i bljetavo
svjeemodar, a obrisi vrhova stre, tvrdo i hladno, u blistavo nebo bez
oblaka. Zalazim u neugodno gustu, mranu crnogorinu umu, skije u prolazu
stresaju oskudne ostatke snijega s nijemih grana, cia je zima, moram odloiti
stvari i ponovno navui kaput.
Povrh ume smjestili se strmi snjeni obronci. Put se suzio i postao loiji.
Izlazei iz ume hirovit lisiji trag sada slijedi stazu, as s lijeve, as s
desne strane, a onda naini finu razigranu petlju i udari uzbrdo.
Ovdje gore napravit u podnevnu stanku. Posljednja koliba stoji na uskome rubu
panjaka, vrata i malena prozorska okna briljivo su zatvorena, ispred kue u
smjeru juga mala klupa za odmor, a prijeko zdenac koji, duboko pod snijegom,
odzvanja mranim staklastim zvucima. Upalim pirit, zagrabim snijega u lonac,
a u punoj naprtnjai ponem napipavati kutiju s ajem. Sunce se jarko bljeska
na bijelom aluminiju, iznad kuhala zrak na toplim podrhtava u uskovitlanim
mjehurastim oblicima, potonuli zdenac pod snijegom tiho grgolji, i u tom
bijelo-modrom zimskom svijetu nema druge kretnje niti zvuka.
Okolo kue, zatiena izboenim krovom, vodi snijegom nepokrivena stazica oko
koje lee borove daske, motke, panjevi za cijepanje, neobino prazni i goli
usred snjene pustoi. Tiina, duboka tiina. Opustjeli sluh strese se kada,
kapnuvi na kuhalo,
156
zapiti trunka snijega, ili odozdo iz iljatih vrhova stabala zakrijeti
vrana.
A onda najednom, dok sam sjedei drijemao ne znajui jesu li prole minute ili
etvrtine sata, do uha mi dopre beskrajno slabaan, beskrajno njean i mek
zvuk, neobian i zaudan, zvuk koji dokida aroliju. Nemogue gaje
protumaiti, no s njim je sve postalo drukije: snijeg zagasitiiji, zrak
razvueniji, svjetlost slaa, svijet topliji. I opet taj zvuk - i opet, u sve
kraim razmacima - sad ga prepoznajem, smjekam se i vidim - to je kap vode
koja s krova pada na tlo! A sada padaju istodobno njih tri, est, deset,
druevne, brbljave, marljive, i ukoenost je prevladana; na krovu se otapa
snijeg. U oklopu zime sjedi crvi, mali unita-va i bua koji opominje -
tik, tak, tak ...
Na tlu se ljeska irok pojas vlage, a onih nekoliko lijepih, oblih kamena za
tarac poinju se sjati, nekoliko sasuenih borovih iglica vrte se plutajui na
siunoj lokvi manjoj od mog dlana. A du cijele june strane krova tromo
padaju teke kapi, jedna u snijeg, jedna bistra i svjea na kamen, jedna tupo
na suhu dasku koj a ju pohlepno proguta, j edna iroka i puna na golu zemlju
koja moe upijati samo polako, polako jer je tako duboko smrznuta. No, ona e
se otvoriti za etiri, za est tjedana, i ovdje e niknuti sjeme trave to
gaje nanio vjetar, a koje sada nevidljivo spava, maleno i punano. Izmeu
kamenja niknut e patuljasti korov sa sitnim cvijeem, maleni ljuti, mrtva
kopriva, meki petolist, kutravi maslaak.
Kako se samo ovo mjestace u sat vremena posve preobrazilo! Uokolo jo uvijek
lei do glave visok snijeg i jo dugo e ga biti. Ali oko kolibe, kako li samo
ta osloboena snaga die poudnim ivotom!
S ruba snijega na hrpi dasaka polagano curi kaplja za kapljom, a edno ih drvo
beumno upija. Voda, veselo pljuskajui, slijeva se s krova na kojemu se ini
da snijeg ne uzmie, a ispred praga, vlano tlo na podnevnome suncu isparava
tanke oblaie.
Objedovao sam i skinuo kaput, zatim prsluk, i sada se sunam i pripadam tom
proljetnom otoiu, i mada znam da e to maleno, zrcalno jezero izmeu mojih
cipela i svaka od tih svjetlucavih kapi ve za nekoliko sati biti mrtve i
pretvorene u led - ipak sam ve vidio proljee na djelu.
157
Siromano, krto planinsko proljee s tako mnogo neprijatelja i tako tegobnim
ivotom, ono ipak eli ivjeti i raditi i osjeati se! I dokle god se nita
drugo ne moe uiniti niti pomisliti na ikakvu travu i pelu, jaglac i
najmanjega mrava, dotle se proljee, poput kakva djeaka, zadovoljno i
marljivo poigrava onim oskudnim to ima.
A sada zapoinje njegova najslaa igra. Ono nema nita osim te kolibe i
njezine siune okolice, sve drugo jejo duboko zakopano u snijegu. Tu se ono
hvata jedinoga stoje ivo, drveta. Poigrava se drvenim gredama i vratima,
daskama i sindrom, kladama i panjevima ispod daana krova. Natapa ih
podnevnim suncem dok ne oedne, pa ih poj i vodom okopnjela snijega, otvara im
uspavane pore, a drvo koje je do maloprije jo bilo mrtvo, sada se sjea
stabla i sunca, rasta i davne mladosti. Slabano die u svom snu, edno upija
vlagu i sunce, iri svoja ukoena vlakna, tu i tamo krene i lijeno se pomakne.
A kako lijeem na daske i pokuavam zadrijemati, iz polumrtva drveta do mene
dopire udesno lagan, njean miris, slabaan i djetinji, pun dirljive
nevinosti zemlje, pun proljea i ljeta, mahovine i potoka i ivotinjskoga
susjedstva.
A meni, samotnomu skijau, naviklu na ljude i knjige, glazbu, poeziju i
putovanja, koji je iz bogatstva ljudskoga ivota eljeznicom i potanskom
koijom, na krpljama i pjeice stigao amo gore, meni taj lepravi djetinji
miris drva, to se na suncu grije, snanije i silovitije dotie duu, budi
sjeanja na neka dalja, dublja djetinjstva nego sve to mije ljudsko carstvo
ikada dalo.
(1914.)
Zdenac u klaustru samostana Maulbronn
Nakon dvadeset i dvije godine prvi put ponovno sam se provezao malim vlakom
pokraj ljetnih umovitih breuljaka maul-bronnskoga kraja, siao na smrznutoj
eljeznikoj postaji, pa se kroz vlanu umu zaputio prema Maulbronnu17. U
zraku se osjeao gorak miris lia, kroz bukovo granje iznad vinograda
17 Maulbronn, gradi u njemakoj pokrajini Bacn-Wiirttemberg. Poznat
cistercitski samostan, (prim. prev.)
158
vidio sam Elfingerov brijeg i obli Eichenhiigel i igralita iz akoga doba, u
toplome isparavanju doline iznad vrhova lipa strili su iljati vrci tornjeva
i komadi dugoga crkvenoga krova, a iz stotina iznenada napuklih brana k meni
najednom potee neizreciv osjeaj ponovnoga vienja, sjeanja, opomene,
kajanja. Tjeskoba ostarjela ovjeka, duboka ljubav i poplaena enja
omamljeno lepeu krilima. Oj, dolino, umo, igralite pokraj hrasta!
Sputajui se po omarnoj vruini obuzdavao sam srce i stupao vrstim korakom,
proao kraj stare pote, uao kroz velika vrata, i preavi samostanski trg
krenuo prema lipama, zdencu i "Raju", vidio trg i zgrade kako stoje u blaenoj
poluzbilji, upravo kao u mome sjeanju, sluao kako toplo i potmulo u
rascvjeta-lim lipama zuje rojevi pela, ispod visokih oblih lukova zaao u
"Raj", iznenaen stao okruen nepominom kamenom hladnoom, dubokim gutljajima
pio ozbiljni milozvuk prozorskih lukova i vitkih ivahnih stupova, upio u se
hladan samostanski zrak i najednom ponovno znao sve, svaku stubu i vrata,
svaki prozor i svaku izbu, svaki krevet u spavaonici, miris vrta i miris
samostanske kuhinje i zvuk jutarnjega zvona!
Sve je opet bilo tu, nita nije nedostajalo, mogao sam produiti naslijepo i u
mraku pronai svaki put, ba kao prije dvadeset i dvije godine. Udisao sam,
osloboen, tu slatku neobinost - zaviajni zrak, meni putniku bez zaviaja
tako rijedak, tako posve nov! Kao daje neka davno razbijena i postrance
ostavljena dragocjenost preko noi ponovno postala cijela i lijepa i moja. Kao
da dragi pokojnici stoje kraj mene, gledaju me u oi i smijee se jer sam ih
drao mrtvima. Kao da je opet ovdje sve ono to je mladost, sada ve daleku i
bajkovitu, neko inilo tako punom povjerenja i utjenom i bogatom: oinski
dom, majka, drugovi, fantastino izazovna budunost.
Preboljevi prvu opojnost nastavio sam hodati, amo, tamo, bez urbe, malim
dobro znanim hodnicima u miru te prisne mi blizine. Posvuda iva sjeanja, a
iza njih, poput ostataka starih slika ispod kasnije buke, ponegdje bijesnu
ostaci nekih dubljih uspomena, krhotine ondanjega nesvjesna duevna ivota;
zarasli u prolost potmulo odzvanjaju najdublji doivljaji iz arobna
djetinjstva kada je tek trebalo neuveno doivjeti i mnotvo stvari iskuati.
A kamo je sve to otilo? to je od toga nastalo? Malo, vrlo malo.
159
No neto sam bio zaboravio i to je izronilo tek poslije, u svoje vrijeme.
Zatim sam, u vrijeme kada inae nitko ne smije ulaziti u zatvorene dijelove
samostana, tiho okrenuo debeli klju u tekim vratima i oprezno otvorio vrata
klaustra. Ni tu nije bilo niega to u sjeanju ne bi imalo svoju sliku:
gotiki svod i nizovi prozora, crvenkaste i sive kamene ploice s uklesanim
nadgrobnim kamenjem izmeu njih, grbovi i pastirski tapovi, zagonetno isprane
mrlje od boje u staroj buci, izmeu kamenih prozorskih krieva u smirenom
svjetlu zasieno zelenilo grmova izmeu kojih njeno i tuno svjetlucaju
dvije, tri rue.
No sada, pribliivi se uglu, do mene dopre blaeno neobina glazba, lagani,
zanosni zvui, vieglasni u potonuloj monotoniji, ni daleki ni bliski,
udesni, a opet tako normalni, kao da sklad ove graevine sam u sebi odjekuje
ozbiljno i milo.
Uinio sam jo korak, dva prije negoli mi zvuk dopre do svijesti. Tada stadoh
skamenjen, srce mi zatitra, i sjeanje ponovno otvori sveane dveri, vie i
svetije nego prije, i ponovno znah! O, pjesmo moje mladosti! Nikakav zvuk na
svijetu, ni crkvena zvona moga zaviaja i nijedan ljudski glas od onih jo
ivih, ne govori mi tako kao ti, pjesmo moje mladosti, a kako sam te samo
zaboravio! Zbunjen i posramljen pribliio sam se tom udu, stao na ulaz kapele
sa zdencem i u jasnoj sjeni nadsvoene prostorije gledao gdje tri zdjele lebde
jedna nad drugom dok se raspjevana voda u osam tankih mlazova slijeva iz prve
zdjele u drugu, i u osam tankih zvonkih mlazova iz druge u ogromnu treu, a
svod se u vjeno ljupkoj igri poigrava tim ivahnim zvucima, danas kao i
juer, danas kao tada, i stoji predivno u sebi skladan i savren kao slika
vjene ljepote.
Mnogo mije plemenitih svodova pruilo sjenovito utoite, mnoge su me lijepe
pjesme uzbuivale i tjeile, mnogi su zdenci meni putniku uborili. No ovaj je
zdenac vie od toga, beskrajno vie, on poje pjesmu moje mladosti, on je imao
moju ljubav i vladao mojim snovima u doba kada je svaka ljubav jo bila duboka
i arka, a svaki san zvjezdano nebo puno budunosti. Sve emu sam se u ivotu
nadao, sve to sam kanio biti i stvoriti i trpjeti, sve junatvo i slava i
svetost umjetnosti to su do bola ispunjali moje prve ivotne snove, sve mije
to ovaj zdenac pjevao, sve to oslukivao i titio. A ja sam ga zaboravio! Ne
kapelu sa
160
zvjezdanim svodom i odve vitkim prozorskim potpornjima, niti zdjele zdenca ni
mali, svijetli zeleni vrt usred muklih zidina. Ali pjesmu zdenca, taj arobni
ravnomjerni poj vode to se meko rui, to utoite i blago moje najranije i
najistije mladalake enje, njega sam zaboravio. Stajao sam tih i nujan u
toj prisnoj svetinji i utio u sebi, duboko i neizbrisivo, svaki grijeh i
opainu i nisam stekao ni junatva ni umjetnike vjetine koji bi se s tim
snovima mjeriti mogli, i nisam se usudio nagnuti preko ruba i u mranoj vodi
potraiti svoju sliku. Samo uronih ruku u hladnu vodu sve dok ne poe mrznuti
se od hladnoe, i sluah kako pjesma zdenca struji u vrtnu tiinu i u duge,
mrtve kamene dvorane, ljupka kao neko, no za me puna duboke gorine.
"Mora daje za tebe bio predivan osjeaj", rei e mi poslije prijatelj,
"obilaziti ova mjesta i sjeati se onog doba. Tada si bio pun enje za
svijetom i umjetnou, i pun sumnja jer nisi znao kako e se sve ostvariti. A
sada se vraa iz daleka svijeta, sa svoga posla, iz umjetnikog ivota s
putovanjima, zabavama i prijateljima ..."
"Da, divno je", mogao sam jedino rei.
A onda sam jo jednom sjeo pod visoke lipe, jo jednom se uspeo do staroga
igralita gore kod hrasta, jo jednom proplivao u dubokome jezeru, a zatim
otputovao. Otada, kada pomislim na Maulbronn, ponovno dobro vidim Faustov
toranj i "Raj", trg sa starim hrastom i iljati zvonik crkve, no to su samo
slike i ne mogu biti tako sjajne i ive dok im u pozadini odzvanja meki zvuk
zdenca u kapeli klaustra, a sjeanjima se nataloila ispod drugih sjeanja
poput ostatka starih svetih slika ispod razrijeena vapna na crkvenome zidu.
(1914.)
San o bogovima
Uvodna napomena
Prolo je deset godina od poetka svjetskoga rata. Meu mnogim sjeanjima koja
opominju na ono doba, diljem svijeta postoje i brojni sluajevi slutnja,
prorotava, snovienja, vizija koje se odnose na rat. S tim se doivljajima
ine svakakve obmane, i
161
m
nije mi nita toliko strano kao pomisao da bih se svrstao meu to mnotvo
vidovnjaka i proroka rata! U kolovozu 1914. dogaajima sam bio jednako zateen
i zaprepaten kao i svi. No ipak sam, kao i tisue drugih, novu katastrofu
neposredno predosjetio. Barem sam, kojih osam tjedana pred poetak rata, usnio
vrlo neobian san i zabiljeio ga ve krajem lipnja 1914. Dakako, ta
zabiljeka nije poput kakva slubenog spisa, doslovan i vjeran prikaz sna, ve
se u to doba razvila u malu priu. No ono bitno, pojavu boga rata i njegove
pratnje, nisam svjesno smislio; to je bio stvaran doivljaj u snu.
Ne zbog njihove neobinosti, ve zato to bi poneko uz njih mogao vezati neke
ozbiljne misli, priopavam ovdje svoje zabi-ljeke iz lipnja 1914 godine.
(1924.)
Hodao sam sam i bespomoan, posvuda se sputao mrak i nestajali oblici, a ja
sam traio i trao ne bih li pronaao kamo je nestala sva svjetlost. Tad
naiem na novu zgradu na kojoj su bljetali prozori, a iznad vrata gorjelo
snano svjetlo, i proavi kroz vrata uem u osvijetljenu dvoranu. U njoj se
okupilo mnotvo ljudi, sjedili su utke i puni pozornosti, jer su doli da kod
reca znanosti Radu utjehu i svjetlost. Na povienu mjestu ispred naroda
stajao je rec znanosti, u crno odjeven, tih ovjek pametnih, umornih oiju i
mnotvu slualaca govorio jasnim, blagim, umirujuim glasom. No pred njim, na
svijetlim ploama stajale su brojne slike bogova, i upravo je stao ispred boga
rata i pripovijedao kako je taj bog neko nastao u davnim vremenima iz potreba
i elja ondanjih ljudi koji jo nisu bili spoznali jedinstvo svih svjetskih
snaga. Ne, oni su uvijek vidjeli samo ono pojedinano i trenutano, oni
prijanji ljudi, pa su trebali i stvorili zasebne bogove za more i za kopno,
za lov i rat, za kiu i za sunce. Tako je, dakle, nastao i ovaj bog rata, i
sluga mudrosti pripovijedao je lijepo i jasno gdje su mu postavljane prve
slike i pnno-ene prve rtve, sve dok poslije s pobjedom spoznaje taj bog ne
postade suvian.
On napravi pokret rukom i bog rata zgasnu i nestade, a umjesto njega na ploi
je stajala slika boga sna, a on je i tu sliku objasnio,
162
na alost prebrzo, jer bih rado jo dugo sluao o tom dragom bogu. Ieznu i
njegova slika, a nakon nje pojavi se bog opojno-sti i bog ljubavne radosti i
boice poljodjelstva, lova, kuanstva. Svako od tih boanstava blistalo je u
svom posebnom obliju i ljepoti poput pozdrava i odbljeska iz dalekih
mladalakih doba ovjeanstva, i svaku je objanjavao i tumaio zato je
odavno postala nepotrebna. Jedna za drugom slike su gasnule i iezavale i
svaki put u nama je zadrhtao mali, siuni trijumf duha, a istodobno u srcu
tiho suosjeanje i aljenje. Neki su se, meutim, neprestano smijali i
pljeskali rukama i dovikivali "Mii to!" kad kod bi slika nekog boanstva
zgasnula pred rijeju uena ovjeka.
Takoer roenje i smrt, saznali smo pozorno sluajui, vie nisu trebali
posebnih simbola, ni ljubav i zavist, mrnja ili bijes, jer ovjeanstvo se
odnedavna zasitilo svih tih bogova i spoznalo da ni u ljudskoj dui ni u
nutrini zemlje i mora ne postoje zasebne snage i svojstva, ve, tovie,
veliko kolanje jedne jedine prasnage, a prouavanje njezine biti od sada je
prva idua, velika zadaa ljudskoga duha. U meuvremenu, da li zbog gaenja
slika ili zbog drugih nepoznatih mi uzroka, u dvorani je bivalo sve tamnije i
sumranije i vidio sam da mi ni ovdje, u ovome hramu ne svijetli nijedan ist
i vjean izvor, pa odluili pobjei iz te kue i potraiti svjetlija mjesta.
No prije nego mi se odluka pretvorila u kretnju, vidio sam da sumrak u dvorani
biva sve tmurniji, a ljudi se uznemirie, stadoe vikati i jedni kroz druge
probijati se kao ovce, kad ih najednom uplai prolom oluje i nitko vie ne
htjede sluati rijei mudraca. Grozan strah i sparina legoe na mnotvo, uh
uzdahe i krikove i vidjeh ljude kako bijesno nahrupie na vrata. Zrak se
napuni prainom i zgusnu poput sumporne pare, sasvim se smrk-nu, no iza
visokih prozora vidjesmo nemirnu arku svjetlost kako treperi u mutnome
crvenilu kao u poaru.
Izgubivi svijestleao sam na podu, a bezbrojni sume bjegunci cipelama gazili.
Probudivi se i pridigavi na raskrvavljenim rukama naoh se posve sam u
praznoj i unitenoj kui rasklimanih zidova koji su prijetili da me u padu
poklope. U daljini sam uo buku i grmljavinu i nejasnu tutnjavu, a djeli neba
to je prosijavao kroz
163
raspukle zidove trzao se od eravica kao neko bolno, krvavo lice. No zapare
vie nije bilo.
Ispuzavi iz razorena hrama znanja vidio sam polovicu grada kako gori u
poaru, dok nono nebo liu plameni jezici i stupovi dima. Pobijeni ljudi
leali su razbacani meu ruevinama zgrada, uokolo je bilo tiho, i mogao sam
uti pucketanje i huk udaljenih buktinja, a iza njih, iz velike daljine
dopirahu divlji i ustraeni urlici kao da se svi narodi svijeta uzdiu u
jednom beskrajnom kriku ili uzdahu.
Ovo je propast svijeta, pomislih, no to me toliko malo zaudilo kao da sam
odavno oekivao. Tad ugledah kako iz ruevina goruega grada izlazi djeak;
ruke je zabio u depove i skakutao, kao da plee, s noge na nogu, gipko i
veselo, a onda zastao i ispustio vjet zviduk, bio je to na prijateljski
zviduk iz vremena latinske kole, a djeak je bio moj prijatelj Gustav koji
se kao student ustrijelio. Uskoro sam, kao on, i ja opet bio dvanae-
stogodinjak, a gorui grad i udaljena grmljavina i olujni huk sa svih strana
svijeta sada su nam arobno lijepo zvonili u uima. O, sada je sve bilo dobro,
a prola je i nestala mrana mora u kojoj sam proivio tolike oajne godine.
Smijui se, Gustav mi je pokazao prema nekom dvorcu i visokomu tornju koji su
se upravo ruili. Ta neka propadnu, nije ih teta. Moe se izgraditi neto
novo i ljepe. Hvala Bogu da je Gustav opet bio tu! ivot je sada ponovno imao
smisla.
Iz golema oblaka koji se uzdigao nad ruevinom velebnoga zdanja i u koji smo
obojica puni iekivanja utke zurili, iz tog oblaka praine oslobodi se
uasno stvorenje, prui uvis boansku glavu i goleme ruke i pobjedonosno
zakoraknu u zadimljeni svijet. To bijae bog rata, isti kakvog su nam pokazali
u hramu znanja. No ovaj je bio iv i gorostasan, a njegovo vatrom obasjano
lice ponosno se smijeilo u veseloj djeakoj oholosti. Ubrzo se bez rijei
sporazumjesmo da emo ga slijediti te poosmo za njim na krilima brzo i
silovito iznad grada i poara, duboko u treperavu olujnu no kojoj su naa
srca ushieno hrlila.
Na uzvisini planine bog rata klikui se zaustavi i protrese svoj okrugli
tit, i gle, sa svih krajeva kugle zemaljske uzdigoe se daleki, veliki, sveti
likovi i pooe mu silni i velianstveni ususret: bogovi i boice, demoni i
polubogovi. Lebdei stie bog
164
ljubavi, a teturajui bog sna, vitka i stroga doe boica lova i stizahu drugi
bozi bez kraja i konca; a kako zaslijepljen pleme-nitou njihovih likova
bijah oborio pogled, najednom vie ne bijah sam sa svojim prijateljem, ve s
njim i sa mnom i oko nas neki novi narodi padoe na koljena pred bogovima to
se vraahu.
(1914.)
Glazba
Ponovno sjedim na svome mjestu u kutu koncertne dvorane, a volim ga jer iza
mene nitko ne sjedi, i ponovno do mene dopire tiho ukanje i bljesak bogate
svjetlosti pune dvorane dok ekam, itam program i osjeam onu slatku napetost
koju e kuckanje dirigentske palice ubrzo dotjerati do vrhunca, a odmah zatim
prvi ju zvuk orkestra osloboditi i izbaviti. Ne znam hoe li zazujati
piskutavo i razdraljivo kao ljetni ples muica u srpanjskoj noi, hoe li
poeti rogovima, svijetlo i veselo ili potmulo i sparno disati u priguenim
basovima? Ne poznajem glazbu koja me danas oekuje i pun sam slutnje i
tragalakog predosjeaja, pun elja kako bi to trebalo biti, i ve unaprijed
uivam uvjeren da e sasvim sigurno biti lijepo. Jer prijatelji su mi
pripovijedali.
Naprijed u velikoj bijeloj dvorani svrstali su se borbeni redovi, visoko stre
uzdignuti kontrabasi i lagano miu svojim dugim vratovima, zamiljeni elisti
posluno se nadvijaju nad strune, a kada je ugaanje glazbala gotovo zavrilo,
iz klarineta se pobjedonosno otme razdraljivi posljednji probni pisak.
Sada nastupa onaj divni trenutak, dirigent se istegnuo visok i crn, svjetla se
u dvorani najednom sa strahopotovanjem ugasila, na pultu, snano obasjana
nevidljivom svjetiljkom sablasno svijetli bijela partitura. Na dirigent,
kojega svi zahvalno volimo, kucnuo je tapiem, ispruio obje ruke i sada
stoji nagnut u napetoj pripravnosti. A zatim zabaci glavu, ak odostrag moe
se naslutiti zapovjedniko bljeskanje njegovih oiju, pomakne ruke poput
vraka krila i ubrzo dvoranu i svijet i moje srce preplave kratki, hitri,
pjenasti valovi violina. Iezli su puk i dvorana, dirigent i orkestar, nestao
je i potonuo cijeli svijet da bi pred mojim osjetima bio ponovno stvoren u
novim oblijima. Jao
165
onomu glazbeniku koji bi sada pokuao nama, koji izgaramo od oekivanja,
izgraditi neki siuan, otrcan svijet, neuvjerljiv, izmiljen, laan!
Ali ne, majstor je na djelu! Iz praznine i dubine kaosa on izbacuje val, irok
i moan, a nad valom stoji hrid, pust otoi, tjeskobno utoite nad ponorom
svjetova, a na hridi neki ovjek, stoji ovjek! samotan u beskraju, a u
ravnodunoj divljini ivo mu srce jei jadikovkom to nadahnjuje. U njemu die
smisao svijeta, njega oekuje bezoblini beskraj, njegov usamljen glas u
praznu daljinu izgovara pitanje, i to pitanje arolijom stvara oblik, red i
ljepotu. Tu stoji ovjek, dodue majstor, no on stoji potresen i sumnjiav nad
ponorom, a u glasu mu jeza. Ali gle, svijet mu zvukom odgovara, melodija
struji u nestvoreno, oblik proima kaos, osjeaj odjekuje u beskrajnom
prostranstvu. Dogaa se udo umjetnosti, ponovno stvaranje. Glasovi odgovaraju
usamljenom pitanju, pogledi struje prema oku koje trai, otkucaji srca i
mogunost ljubavi u pustoi sviu kao zora, a u praskozorje svoje mlade
svijesti prvi ovjek zaposjeda voljnu zemlju. Gordost u njemu cvjeta i duboko,
radosno ganue, njegov glas stasa i vlada i navjeuje poruku ljubavi.
Nastupa tiina, prvi je stavak gotov. I ponovno ga ujemo, ovjeka u ije smo
bie i duu ukljueni. Stvaranje ide svojim tijekom, nastaje borba, nastaje
nevolja, nastaju patnje. On stoji i jadikuje da nam srce drhti, on trpi
neuzvraenu ljubav i spoznajno doivljava strano osamljenje. Jecajui glazba
prekapa po boli, rog jadikuje kao u najveoj nevolji, violonelo postieno
plae, iz suglasja mnogih glazbala zgunjava se jezovita tuga, blijeda i
beznadna, a iz noi patnje uzdiu se melodije, sjeanja na negdanje
blaenstvo, poput neznanih zvijea u tunoj hladnoi.
No posljednji stavak iz tmurnoga ozraja tka zlatnu nit utjehe. O, kako se
oboa samo uzdie i izmiui sputa! Borbe se razrjeuju u lijepu jasnou,
runa se zamuenja tope i bivaju odjednom tiha i srebrnasta, a boli
srameljivo trae utoite u spasonosnu smijeku. Oaj se blago preobraava u
spoznaju nunosti, radost i red vraaju se uzvieni donosei nadu,
zaboravljene drai i ljepote izlaze na svjetlo dana i hvataju se u novo kolo.
I sve se sjedinjuje, patnja i uitak, uzdiui se u velikim zborovima visoko i
vie, nebesa se rastvaraju, a blagosiljajui bozi utjeno gledaju
166
s visina na sve jae oluje ljudskoga eznua. Uravnoteen, osvojen i priveden
k miru svijet lebdi jedan slatki as, est dana, blaen u svojoj zadovoljnoj
dovrenosti, u sebi sretan i savren! I to je kraj. Jo omamljeni snanim
dojmom, pokuavamo se olakati pljeskom. A u vrevi tih uzbuenih, pljeuih
minuta postaje nam jasno, svatko sam sebi i drugomu potvruje da smo doivjeli
neto veliko i velianstveno lijepo.
Neki "struni" glazbenici proglaavaju pogrenim i diletantskim ako sluatelj
tijekom glazbene izvedbe vidi slike: krajolike, ljude, mora, oluje, doba dana
i godinja doba. Meni koji sam toliki laik da ne mogu tono prepoznati ni
tonalitet skladbe, vienje slika ini se prirodnim i dobrim; uostalom,
pronaao sam ga ve kod dobrih glazbenika od struke. Jasno je da na dananjem
koncertu nije morao svaki sluatelj vidjeti isto to i ja: veliki val,
stjenoviti otok usamljena ovjeka i sve drugo. ini mi se, meutim, daje u
svakome sluatelju ta glazba morala izazvati istu predodbu organskoga rasta i
bivanja, nastanka, borbe i patnje i konane pobjede. Dobar planinar pred oima
je mogao imati slike dugog i opasnog izleta u Alpama, a filozof buenje
svijesti i njezin nastanak i patnju sve do zahvalna, zrela pristanka, dok je
pobonik mogao vidjeti put due koja se tragajui udaljava od boga i vraa
nekom veem, proienom bogu. No nitko, tko je uope s voljom sluao, nije
mogao ne uoiti dramatini luk toga djela, put od djeteta do ovjeka, od
postanka do bitka, od pojedinane sree do pomirbe s voljom svemira.
U satirinim i humoristinim romanima ili feljtonima ponekad se ismijavaju oni
jadni i saaljenja vrijedni tipovi koncertnih posjetitelja: poslovni ovjek,
koji tijekom pogrebnoga mara iz Eroi-ce misli na vrijednosne papire, bogata
damu koja ide na Brahm-sov koncert da bi pokazala svoj nakit, majka koja ker
udavau nudi tritu uza zvuke Mozartove glazbe, i kako se svi ti likovi ve
ne zovu. Nema sumnje da postoje takvi ljudi, inae se njihovi prikazi ne bi
tako esto javljali u pisaca.
Meni su se, usprkos tomu, oni uvijek inili nevjerojatnima i ostali
nerazumljivima. Da se na koncert moe ii kao u neko drutvo ili na neki
slubeni dogaaj: ravnoduno i tupo ili proraunato sa sebinim nakanama ili
tato i hvalisavo, to mogu shvatiti, to je ljudski i zavreuje da se tomu
nasmijemo. I sam
167
sam, jer ne mogu odreivati dan kada e se odrati koncert, ve vie puta iao
na koncert bez dobrog i pobonog raspoloenja, umoran ili mrzovoljan, bolestan
ili zabrinut.
Ali nikada mi nije bilo jasno da ljudi, u trenutku kada je dirigentska palica
ve zaplesala i zvukovi potekli, Beethovenovu simfoniju, Mozartovu serenadu
ili Bachovu kantatu mogu sluati ravnoduno, nepromijenjeni u dui, bez ganua
i poleta, bez straha i srama ili alosti, bez bola ili radosti. Jedva da se u
tehniki dio netko moe razumjeti manje od mene - ta ja jedva itam note! -
ali da se u djelima velikih glazbenika, ako je to uope sluaj igdje u
umjetnosti, radi o najviem stupnju ljudskoga ivota, o onom najozbiljnijem i
najvanijem za mene i za tebe i za svakoga, pa to bi morao osjetiti i najvei
laik! U tom je, naime, tajna glazbe da iziskuje samo nau duu, ali cijelu,
ona ne trai inteligenciju i obrazovanje; nadilazei sve umjetnosti i jezike
ona u mnogoznanim, ali u krajnjem smislu uvijek po sebi razumljivim oblicima
neprestano prikazuje tek ljudsku duu. I to je majstor vei, valjanost i
dubina njegova pogleda i doivljaja sve su manje ograniene. A opet: to je
savrenija isto glazbena forma, to je neposrednije ono umilno djelovanje na
nau duu. ak ako majstor i ne tei niemu drugomu doli najjaem i
najotrijem izrazu vlastitih duevnih stanja ili pak, udaljavajui se od sebe
nastoji li eznutljivo ostvariti san o istoj ljepoti, u oba e sluaja
njegovo djelo svakako biti razumljivo i neposredno. Tehnika dolazi tek mnogo
poslije. Je li Beethoven u nekom svom djelu violinske note rasporedio pomalo
nespretno za prste, je li Berlioz negdje umetanjem dionice za rog uinio
neobinu smjelost, temelji li se snano djelovanje nekog mjesta u skladbi na
zvuku orgulja ili samo na priguenim violonelima ili emu drugom, lijepo je i
korisno znati, ali je za uitak u glazbi nepotrebno.
ak mislim da laik ponekad prosuuje glazbu tonije i ie od mnogih
glazbenika. Nemalo je djela koja pokraj laika prozuje kao neka ugodna, ali
nevana igra koja ga se osobito ne dojmi, dok njihovo tehniko majstorstvo
upuena ovjeka silno oduevi. Tako i mi knjievnici procjenjujemo mnoga
pjesnika djela, koja za one naivne uope nemaju nikakvu aroliju. No nije mi
poznato nijedno djelo nekog pravog majstora koje bi ostavilo
168
dojam samo na strunjake. Povrh toga, mi smo laici i utoliko sretni to u
lijepom djelu moemo duboko uivati i onda kada mu je izvedba djelomice
manjkava. Ustajemo suznih oiju i osjeamo da smo do dna due potreseni,
opomenuti, optueni, proieni, pomireni, dok se strunjak spori oko agogike
ili mu je neki neprecizan ulazak u dionicu sasvim pokvario raspoloenje.
Sigurno je da i znalac ima svoje uitke koje mi neupueni ne moemo slijediti.
Meutim, upravo ona rijetka, zvukovno jedinstvena vrhunska ostvarenja poput
suzvuja gudakoga kvarteta sastavljena listom od starih, vrlo milozvunih
glazbala, poput drai nekog rijetkog tenora, tople punine izvanrednog alta,
sve to osjea njeno uho, neovisno o svem znanju, sasvim elementarno. Moi to
osjetiti stvar je osjetilne senzibilnosti, ne obrazovanja, mada se i osjetilni
uici mogu kolovati. A slino je i s dirigentskim postignuima. Kod djela
visoke vrijednosti nikada nee samo tehniko majstorstvo dirigenta odrediti
dosege njegova postignua, ve mnogo vie njegova ljudska osjeajnost, njegov
duevni obzor, njegova osobnost.
* to bi nam ivot bio bez glazbe! To uope ne moraju biti koncerti. U
tisuama sluajeva dovoljan je stisak tipke na glasoviru, zahvalno
zvidukanje, pjesma ili pjevuenje ili tek nijemo sjeanje na nezaboravne
taktove. Kada bi netko meni, ili bilo kojem prosjenom glazbenom zaljubljeniku
oduzeo, zabranio ili nasilno istrgnuo iz sjeanja primjerice Bachove korale,
arije iz arobne frule i Figarova pira, to bi za nas bilo poput gubitka
organa, poput gubitka polovice ili cijeloga osjetila. Koliko esto, kada nita
vie ne pomae, kada nas vie ne raduje ni nebeska modrina ni zvjezdana no i
kada za nas nema niti knj ievnoga djela, koliko se esto tada iz riznice
uspomena pojavi neka Schu-bertova pjesma, Mozartov takt, zvuk neke mise,
sonate - vie ne znamo gdje smo ju i kada uli - i snano zasvrjetli, protrese
nas i ruke pune ljubavi poloi na bolne nam rane ... Ah, to bi nam ivot bio
bez glazbe! ;
(1915.)
169
Unutranje bogatstvo *
Tek u ivotnim nedaama razotkriva se ljudski karakter. Tako se i odnos
pojedinca prema duhovnosti ili idealu, prema svemu to se ne smije kuati ili
dotaknuti, tek tada pokazuje u svom pravom svjetlu i svojoj pravoj
vrijednosti, kada su uobiajena uporita njegova vanjskoga ivota nestala ili
uzdrmana. U vremenima velikih iskuenja moemo se osvjedoiti da vjerojatno
ima vie ljudi koji znaju umrijeti za idealna dobra, negoli onih koji za njih
znaju ivjeti.
Kultura, nasuprot prirodi, predstavlja sve one duhovne vrednote to ih je
ovjek, nadilazei potrebe trenutka i gologa ivota, pronaao i stvorio,
navlastito religije, umjetnosti i filozofije. I puka pjesma siromaha, radosno
uivanje putujuega djetia u umi i oblacima, ljubav prema domovini i
idealima stranke - sve je to "kultura", duhovni posjed, ovjetvo. Nadilazei
sve nestalnosti svjetske povijesti i razvoja naroda taj se idealni posjed
ovjeanstva uspio odrati, dokazati i umnoiti. Tko iskreno u njemu
sudjeluje, taj pripada neunitivoj zajednici duha i posjeduje ono neotuivo.
Izgubiti moemo novac, zdravlje, slobodu, ivot, ali nam se samo zajedno sa
ivotom mogu oduzeti duhovne vrednote koje smo doista stekli i koje
posjedujemo.
Tek u vremenima nedae i patnje vidi se to doista jest nae, to nam ostaje
vjerno i neotuivo. Mnogo je onih kojima su lijepa izreka iz Novoga zavjeta
ili misaon Goetheov stih u dobrim vremenima bili dragi i vrijedni, koji su
rado posluali dobro predavanje ili dobru glazbu, no kojima nita od toga ne
ostaje njihovo kada im nevolja, glad i briga zasjene ivot. Onaj kojemu se to
dogaa, tko je u kulturnim vrednotama sudjelovao tek kao tihi uivatelj, a
sada u nevolji vidi da su ga te vrednote napustile, tko sa svojom knjinicom
izgubi duhovni svijet, a s koncertnom pretplatom izgubi glazbu, siromaan je
ovjek i bez sumnje s onim lijepim svijetom duhovnosti ni prije nije imao
istinski, pravilan odnos.
Jer pravilni odnos prema tim stvarima nije odnos uivatelja, koliko god on bio
obrazovan, naitan, znalaki upuen. Uivatelj
* Napisano za ratne zarobljenike. 170
/
posjeduje kulturu onako kao to pasivni bogata posjeduje novac - onoga dana
kada ga izgubi, siromaniji je od prosjaka koji se u svome siromatvu moe i
dobro osjeati.
Kulturni posjedi nisu neosobne stvari koje se mogu stei, kupiti i rabiti.
Glazbu to ju velik umjetnik stvori u borbama i dubokim previranjima svoga
unutranjega ivota, kao leerni sluatelj u koncertnoj dvorani ja ne mogu tek
tako usvojiti. I premudru rije kakva mislioca ili patnika roenu u nudi i
nevolji, ja ne mogu kao tromi tilac zavaljen u naslonja ni stei ni
usvojiti.
U svakodnevnom osobnom doivljaju svaki od nas stjee ono staro iskustvo da
nam nijedan odnos, nijedno prijateljstvo ni osjeaj ne ostaje vjeran i nije
pouzdan, ne pruimo li mu krv svoje krvi, ljubav i suitak, rtve i borbe.
Svak zna i doivljava kako je lako zaljubiti se, a kako je teko i lijepo
istinski ljubiti. Ljubav se, poput svih pravih vrednota, ne da kupiti. Postoji
uitak koji se kupuje, ali ne i ljubav.
Odgoj koji stjeemo kroz ivot iziskuje od svakoga, tko od djeteta postaje
ovjekom, sposobnost podreivanja i rtvovanja, priznavanje sveza odranju
kojih i gajenju moramo rtvovati svoju trenutanu elju i poudu. U svojoj
emo nutrini odrasti i stei odgoj u onom asu u kojem priznamo te sveze i
podredimo im se ne samo prisilno, ve i dragovoljno. Stogaje zloinac, koji to
nikada ne naui, u naim oima zaostao i manje vrijedan.
Kao to ljudsko drutvo pojedinca samo onda nosi i podupire, kada on to
drutvo priznaje i prinosi mu rtve, tako kultura zajednika svim ljudima i
narodima od nas zahtijeva priznavanje i podreivanje, a ne samo upoznavanje,
koritenje i uivanje. im to priznanje u sebi ostvarimo, postat emo stvarni
supo-sjednici kulturnih dobara. A tko je jedan jedini put neku uzvienu misao
u sebi pretvorio u djelo, nekoj spoznaji prinio rtvu, izaao je iz kruga
uivatelja i sada pripada onima kojima njihov posjed u svim prilikama ostaje
vjeran i neotuiv.
Nijedan ovjek nije tako siromaan da jednom na dan ne bi mogao dignuti pogled
prema nebu i sjetiti se neke dobre, ive misli. A zatoenik koji na putu do
posla u sebi ponavlja neki dobar stih ili potiho pjevui lijepu melodiju, sve
te lijepe stvari
171
sa svom njihovom utjenou moe dublje proivjeti i posjedovati nego neki
razmaenik koji se odavno umorio od vrljanja po silnim ljepotama i slatkim
draima.
Ti koji si tuan i daleko od svojih najdraih, proitaj povremeno neku dobru
izreku, pjesmu, prisjeti se lijepe glazbe, lijepa krajolika, nekog istog i
dobrog trenutka u svom ivotu! I pogledaj, kada ti je teko, ne zbiva li se
udo, ne ini li se trenutak svjetlijim, budunost utjenijom, ivot milijim!
(1916.)
Slikar
Slikar po imenu Albert u mladim danima svojim slikama nije uspijevao postii
uspjeh i djelovanje za kakvim je udio. Povukao se zakljuivi daje sam sebi
dovoljan. Godinama je pokuavao. No pokazivalo se sve vie i vie da nije sam
sebi dovoljan. Sjedio je i slikao nekoga junaka, a tijekom slikanja padala mu
na um misao: "Je li zapravo nuno to to ini? Moraju li zapravo te slike
doista biti naslikane? Ne bi li tebi i svima drugima bilo jednako dobro kada
bi ti samo etao ili pio vino? ini li svojim slikanjem za sebe i neto
drugo, osim to se time malo oma-mi, malo se zaboravi, malo si vrijeme
prikrati?"
Te misli nisu pogodovale radu. S vremenom, Albertovo je slikanje skoro posve
prestalo. Odlazio je u etnje, pio vino, itao knjige, putovao. No ni tada
nije bio zadovoljan.
esto je morao razmiljati o tome s kojim se eljama i nadama neko poeo
baviti slikarstvom. Sjeao se: osjeao je i elio da izmeu njega i svijeta
nastane lijep, snaan odnos i strujanje, da izmeu njega i svijeta bez
prestanka titra i potiho muzicira neka snaga i srdanost. Svojim junacima i
herojskim krajobrazima elio je izraziti i zadovoljiti svoju nutrinu da bi mu
se izvana, kroz ocjenu i zahvalu promatraa njegovih slika, ona ponovno
ivahna, zahvalna vratila i blistala.
Ali to nije pronaao. To je bio san, a i sanje s vremenom oslabio i
izblijedio. Sada kada je Albert lutao svijetom ili samovao na zabitnim
mjestima ili pjeaio planinskim prijevojima, san se sve ee i ee
ponavljalo, drukiji nego prije, ali jednako lijep,
172
jednako moan, jednako poudan i blistav u svojoj mladalakoj snazi htijenja.
O, kako je esto udio outjeti titranje izmeu sebe i svih stvari na svijetu!
Outjeti kako je njegov dah i dah vjetrova i mora isti i da izmeu njega i
svih stvari postoji bratstvo i srodstvo, ljubav i blizina, zvuk i harmonija!
Vie nije elio slikati slike kojima bi prikazivao sebe samoga i svoju enju,
koje mu donose razumijevanje i ljubav, koje ga trebaju objasniti, opravdati i
slaviti. Vie nije mislio na junake i velike povorke koji bi trebali izraziti
i opisati njegovu vlastitu bit. udio je jo samo za osjetom onih titraja,
onoga strujanja snage, one skrivene usrdnosti u kojoj bi se sam pretvorio u
nita-vilo i propao, umro i ponovno se rodio. Ve i novi san o tome, ve i
nova, osnaena enja za tim inila je ivot podnoljivim, davala mu stanovit
smisao, donosila preobraaj i izbavljenje.
Albertovi prijatelji, ako ih je uope jo imao, te matarije nisu dobro
shvaali. Samo su primjeivali da se sve vie povlaio u sebe, tie i udnije
govorio i smijeio se, daje vrlo mnogo izbivao i nije sudjelovao u onim
stvarima koje su drugim ljudima bile drage i vane, u politici ili trgovini,
feti strijelaca ili balu, pametnim razgovorima o umjetnosti, i ni u em od
onoga to je druge radovalo. Pretvorio se u udaka i napola u ludu. Trao je
kroza siv i hladan zimski zrak i predano udisao boje i mirise zranih struja,
trao za malim djetetom koje je nerazgovijetno pjevuilo, satima zurio u
zelenkastu vodu ili u cvjetnu lijehu ili se kao da ita knjigu zadubio u crte
koje bi pronaao u rasjeenom komadu drveta, korijenu ili repi.
Nitko vie nije za nj mario. ivio je tada u nekom inozemnom gradiu i jednoga
jutra, hodajui alejom, izmeu stabala gledao tromu rjeicu i strmu, ukastu,
glinastu obalu na kojoj se iznad odrona zemlje i mineralne ogoljelosti granalo
pranjavo grmlje i trnovit korov. Tada je u njemu neto zazvualo, a on zastao
osjeajui u dui da ponovno zvoni ona stara pjesma iz bajkovitih vremena.
uta boja gline i pranjavo zelenilo, ili troma rijeka i nagla strmina obale,
odnos boja i linija, neki zvuk, neka osobitost u sluajnoj slici bila je
lijepa, nevjerojatno lijepa, dirljiva i potresna, neto mu govorila, bila mu
srodna. A on je osjeao titraj i najsrdaniji odnos izmeu ume i rijeke,
izmeu
173
rijeke i sebe, izmeu neba, zemlje i raslinja, inilo se kao da sve to postoji
samo zato da bi u se tom asu u njegovu oku i srcu sjedinjeno odrazilo,
susrelo i pozdravilo. Srce mu je bilo mjesto na kojem su se rijeka i bilje,
stablo i zrak mogli sresti, sjediniti, uzajamno uzvisiti i svetkovati praznike
ljubavi.
A kada se taj predivni doivljaj uskoro ponovio, slikara obuze velianstven
osjeaj sree, gust i pun poput zlatnouta sutona ili mirisa vrta. Kuao gaje,
bio je sladak i teak, no slikar nije dugo mogao ostati na tome, jer osjeaj
je bio prebogat i u njemu se pretvarao u obilje i napetost, uzbuenje te
gotovo strah i bijes. Osjeaj je bio jai od njega, uzimao gaje, otimao, a
slikar se bojao da e u njemu potonuti. A to nije htio. elio je ivjeti,
itavu vjenost ivjeti! Nikada, nikada nije tako silno elio ivjeti kao
sada!
Kao poslije opijenosti, jednoga se dana naao miran i sam u nekoj sobici. Pred
njim je stajala kutija s bojama i rasprostrt komadi kartona: poslije mnogih
godina ponovno je sjedio i slikao.
I na tom je ostalo. Misao "Zato to inim?" nije se vie vraala. Slikao je.
Nije vie nita drugo radio doli gledao i slikao. Ili bi se vani potpuno
predavao slikama svijeta ili bi u svojoj sobici sjedio putajui da ponovno
potee struja punine dojmova. Sliku za slikom stvarao je na svojim malim
kartonima, kino nebo s panjacima, vrtnu ogradu, klupu u umi, seosku cestu,
takoer ljude i ivotinje i stvari koje nikada nije vidio, moda junake ili
anele, no oni su bili i ivjeli poput zida i ume.
Kada se ponovno vratio ljudima, proirio se glas da ponovno slika. Smatrali su
ga prilino ludim, no bili su znatieljni vidjeti njegove slike. Nije ih elio
nikomu pokazati. No, nisu mu davali mira, gnjavili su ga i silili. Onda je
jednom poznaniku dao klju od svoje sobe, ali je otputovao ne elei biti tamo
dok drugi gledaju njegove slike.
Ljudi dooe i nadignue opu graju i viku da su otkrili stranoga genija,
udaka dodue, ali udaka po milosti Bojoj, i kako ve glase svi ti izrazi
strunjaka i govornika.
Slikar Albert u meuvremenu je odsjeo u nekom selu, unajmio sobu kod seljaka i
rairio svoje boje i kistove. 1 ponovno je
174
sretan hodao dolom i brijegom, a zatim na slike prenosio doivljaje i osjete.
A onda je iz novina saznao da su kod kue svi vidjeli njegove slike. U
gostionici uz au vina itao je dug, lijep lanak u novinama iz glavnoga
grada. Iznad lanka masnim je slovima bilo otisnuto njegovo ime i posvuda su
se iz stupaca cijedile masne rijei pohvale. No to je dalje itao, sve vie
se udio.
"Kako predivno svijetli na toj slici s modrom damom uta boja pozadine - to je
nov, nevieno smion i oaravaju sklad!" "udesna je i plastinost izraza u
mrtvoj prirodi s ruama. -A tek niz autoportreta! Usuujemo ih se staviti uz
bok najboljim remek-djelima umjetnosti psiholokoga portreta."
Neobino, neobino! Nije se mogao sjetiti daje ikada naslikao mrtvu prirodu s
ruama, niti modru damu, i nikada nije, koliko mu je bilo poznato, naslikao
svoj portret. Nasuprot tomu, nigdje se nije spominjala ni glinena obala ni
aneli, niti kino nebo i druge tako mu drage slike.
Albert je otputovao natrag u svoj grad. U putnoj odjei otiao je u svoj stan
iz kojega su ljudi ulazili i izlazili. Na vratima je sjedio ovjek i Albert
morae kupiti ulaznicu da bi mogao ui. Tu su bile njegove slike, dobro mu
poznate. No netko je uz njih objesio papirie na kojima su pisale svakakve
stvari o kojima Albert nita nije znao. "Autoportret" stajalo je uz nekoliko
slika, i drugi naslovi. Neko je vrijeme stajao zamiljen ispred slika i
njihovih nepoznatih imena. Vidio je da ih se moe nazvati i sasvim drukije
negoli je on to uinio. Vidio je daje naslikavi vrtnu ogradu ispripovjedio
neto to se drugima uinilo oblakom, a provalije njegova krevita krajobraza
drugim su ljudima mogle predstavljati i ljudsko lice.
Na posljetku, to i nije bilo tako bitno. Albert je ipak radije odluio tiho se
udaljiti i otputovati i nikada se vie ne vratiti u taj grad. Naslikao je jo
mnogo slika i dao im jo mnoga imena i bio sretan, ali ih nikomu nije
pokazivao.
(1918.)
175
Glasovi i svetac
Noas sam vrlo intenzivno sanjao, a da se ipak niega jasno ne sjeam. Samo
jo znam da su se doivljaji i misli u tim snovima kretali u dva smjera: jedni
posve zaokupljeni i ispunjeni svakojakim patnjama koje sam pretrpio - drugi
puni enje i nastojanja da tim patnjama ovladam savrenim razumom, sveto-u.
I tako su, izmeu bijede i samoosvjetenja, izmeujada i usrdna nastojanja,
moje misli, elje i fantazije, sve do bolnoga umora udarale o strme zidove
povremeno se pretvarajui u polumrane tjelesne osjeaje: neobino tono
opisana, krajnje diferencirana stanja alosti, patnje, dubokoga umora
prikazivale su se utilno u slikama i odjecima, dok je istodobno u nekom
drugom sloju due poelo strujati vie duhovne energije: upozorenje na
strpljivost, borbu, nastavak puta koji nema kraja. Uzdahu ovdje odgovara
hrabar korak tamo; osjeaj patnje na jednom stupnju naao je odgovor u
upozorenju, poticaju, samoosvjetenju na drugom stupnju.
Ako uope ima smisla zadravati se kod takvih doivljaja i oslukujui se
naginjati preko rubova voda i klanaca koje ovjek u sebi nosi, tada taj smisao
moe proizai samo ako to vjernije i tonije pokuamo slijediti titraje svoje
due - mnogo dalje i mnogo dublje negoli rijei seu. Tko to pokuava
zabiljeiti, ini to s osjeajem s kojim bi ovjek na nekom stranom, jedva
usput nauenom jeziku govorio o njenim, osjetljivim, osobnim stvarima.
Moje, dakle, stanje i krug mojih osjeaja izgledali su ovako: sjedne strane
doivljaj teke patnje, s druge strane svjesna tenja prevladavanju patnje,
istom skladu sa sudbinom. Tako je otprilike prosuivala moja svijest ili neki
prvi glas u njoj. A drugi glas, tii, no dublji i duega odjeka, stanje je
drukije prikazivao. Taj glas (koji sam kao i prvi uo u snu, ali u daljini)
nije patnji dao za krivo, a energinoj tenji za savrenstvom za pravo, ve je
pravdu i nepravdu razdijelio na obje. Taj drugi glas pjevao je o milini
patnje, o njezinoj nunosti ne hotei ni uti o prevladavanju ili ukidanju
patnje, ve o njezinu produbljenju i nadahnuu.
176
Prvi je glas govorio, ugrubo prevedeno rijeima, otprilike ovako: "Patnja je
patnja, njome se ne trguje. Ona boli. Ona mui. Postoje snage koje mogu
prevladati patnju. Potrai, dakle, te snage, vjebaj ih, naoruaj se njima!
Bio bi naivna luda i slabi kada bi vazda htio patiti i trpjeti."
No drugi je glas govorio, ugrubo prevedeno, ovako: "Patnja boli samo zato jer
je se boji. Patnja boli samo zato jer ju kori. Ona te proganja samo zato jer
od nje bjei. Ne mora bjeati, ne mora koriti, ne mora se bojati. Mora
ljubiti. Ta i sam sve zna, duboko u srcu vrlo dobro zna da postoji jedna
jedina arolija, snaga, jedno jedino spasenje i srea i da se ona ljubav zove.
Ljubi, dakle, patnju! Ne opiri joj se, ne bjei od nje! Kuaj kako je sona u
sebi, predaj joj se, ne doekuj je s gnuanjem! Samo je tvoje gnuanje ono to
boli, nita drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ne napravi li ih
takvima! Patnja je velianstvena glazba - im ju poslua. No ti ju nikada ne
slua, u uhu uvijek ima neku drugu, vlastitu, svojeglavu glazbu i tonalitet
koje ne eli napustiti, a s kojima je glazba patnje neskladna. uj me! uj me
i sjeti se: patnja nije nita, ona je tlapnja. Samo ti ju stvara, samo ti
nanosi si bol!"
I tako su, osim same patnje i elje za spasenjem, u stalnome sukobu i trvenju
bila jo i ta dva glasa. Prvi, blii svijesti, imao je mnoge na svojoj strani.
Mutnomu carstvu podsvijesti suprotstavio je svoju jasnou. Na njegovoj su
strani bili autoriteti, Mojsije i proroci, otac i majka, kola, Kant i Fichte.
Drugi je glas zvuao udaljenije, kao iz podsvijesti i iz same patnje. On nije
stvarao suh otok u kaosu, nije stvarao svjetlost u tmini. On je i sam bio
taman, sam je bio prauzrok.
Nemogue je sada izraziti kako se razvijao taj koncert dvaju glasova. Naime,
svaki se od tih dvaju poetnih glasova podijelio, a svaki se novi podglas
ponovno dijelio u sebi, i to ne tako da su jednostavno nastala dva zbora,
jedan nasuprot drugomu, jedan neto svjetliji, drugi tamniji, jedan viih,
drugi niih glasova, jedan muki, drugi enski ili kako ve. Ne, nego je svaki
novi glasi primao neto od obaju viih glasova, primao titraje kaosa i titraje
oblikujue volje, primao dan i no, mukost i enskost u novoj, vlastitoj
mjeavini. Posvuda je svaki novi glas imao suprotan karakter onomu glasu od
kojega se inilo da je dijeljenjem
177
nastao. Novi podglas iz kaotina majinskoga glasa zvuao je sve mukije i
jasnije, sve vie hotei i ograniavajui, i obratno. No svaki je bio
mjeavina, svaki se raao iz enje za drugim principom.
Tako je nastala polifonija i raznolikost u kojoj mi se inilo da je sauvan
cijeli svijet sa svim svojim milijunima mogunosti. Svi su se meusobno drali
u ravnotei; izgledalo je da se cijeli svijet uz neprestanu tihu bol odigrava
u mojoj dui koja sanja. U njihovu je kretanju bilo snage i zamaha, ali i
mnogo trvenja, opreke i bolne smetnje. Svijet se okretao, okretao se lijepo i
strasno, ali osovina mu je kripala i dimila se.
Kao to rekoh, ne znam vie nita to sam usnio. Note su nestale, u meni su
jo zapisani samo predznaci tonaliteta i glasova. Znam samo ovo: doivio sam
mnogo zla i kod svake nove boli iznova je planula eznutljiva misao na
osloboenje i spasenje. Tako je postojao vjean tijek, krug poticaja i
prijemivosti, oblikovanja i trpljenja, inidbe i patnje, bez kraja.
Nisam se pritom dobro osjeao. Sve je imalo okus vie po boli nego po uitku,
a tamo gdje su se stanja sna izraavala u tjelesnim osjetima, oni su bili
muni: osjeao sam glavobolju, nesvjesticu, tjeskobu.
Dogaaji su bili raznoliki, a na svaki novi doivljaj ili patnju neki novi
glas davao je odgovor, nakon svake nove navale slijedila je unutarnja opomena.
Izranjali su uzori, meu inima vidio sam i starca Zosima iz "Brae Karamazov"
koji se javljao kao uzor i uitelj. No onaj majinski praglas, vjean i uvijek
iznova oblikovan, svaki je put proturjeio, tovie nije proturjeio, ve je
izgledalo kao da se neko drago bie od mene okree i utke odmahuje glavom.
"Ne uzimaj nikakve uzore!", kao da glas govorae. "Uzori su neto to ne
postoji, to sam stvara i zamilja. Slijediti uzore znai prenemagati se.
Ispravnost dolazi sama od sebe. Pati samo, sine, samo pati i ispij vr do dna!
to ga vie izbjegava, napitak je gori. Kukavica sudbinu ispija kao otrov
ili kao lijek, no ti ju treba piti kao vino i vatru. Tada e ti slatko
prijati."
No okus je bio gorak i cijelu dugu no kota svijeta okretao se cvilei oko
zadimljene osovine. Ovdje je bila slijepa priroda, ondje vidoviti duh - no duh
se neprestano preobraavao u slijepe,
178
mrtve, puste stvari: u moral, filozofiju, recepte, a slijepa bi priroda s
vremena na vrijeme otvorila oko, udesno vlano oko due, plaho i svijetlo.
Nita nije ostalo vjerno svom imenu. Nita nije ostalo vjerno svome biu. Sve
je bilo samo ime, sve je bilo "samo" bit, a iza svega, svetost ivota i
otajstvo poslanja povlailo se u uvijek nove, sve udaljenije i tjeskobnije
zrcalne dubine. I tako se moj svijet umei nastavio vrtjeti sve dok osovina
nije stala.
Kada sam se probudio no je bila skoro ve sasvim na izmaku. Nisam pogledao na
sat - toliko budan nisam bio, ali sam nakratko oi drao otvorene i promatrao
blijedu jutarnju svjetlost na prozorskoj dasci, na stolcu i svojoj odjei.
Rukav koulje visio je oputeno i pomalo iskrivljeno i poticao na kreativne
matarije - nita na svijetu nije naoj dui plodnije i poticajnije od sutona:
tokica bjeline to se razlijeva u tami, sustav sivih i crnih tmina to se
rastau na maglovitoj podlozi.
Noja nisam odgovorio na poticaj da iz visee bijele tokice oblikujem
plesaice koje lebde, mlijene staze koje krue, snjene vrhove i svete
statue. Jo sam leao oparan dugim slijedom snova, a moja svijest nije
uinila nita doli utvrdila da sam budan i daje blizu zora, da me boli glava i
da u, nadam se, jo moi spavati. Kia je kuckala po krovu i prozorskoj
dasci. U meni se javila tuga, bol i otrenjenje, bjeei sklopih oi i otpuzah
u blizinu sna i snova.
Tamo ih, meutim, nisam u cijelosti naao. Ostao sam u nekom tankom, krhkom
drijemeu u kojem nisam osjeao ni umor ni bol. I sada sam ponovno doivio
neto, neto poput sna, a nije san, neto poput misli, a nije miljenje, neto
poput vizije, poput kratkotrajna osvjetljenja podsvijesti valovima svjetlosnih
zraka svijesti.
U tom lakom jutarnjem drijemeu doivio sam sveca. Napola je bilo tako da sam
ja sam bio svetac, mislio njegove misli i utio njegove osjeaje; a napola ga
vidjeli kao drugu osobu, od mene odvojenu, no koju prozirem i u dubini due
poznam. Bilo je kao da ga vidim, i bilo je kao o njemu sluam ili itam. Bilo
je kao da sam sebi priam o tom svecu, a istodobno kao da mi on o sebi pria
ili kao da ispred mene ivi ivot koji ja osjeam kao svoj vlastiti.
179
Taj svetac - svejedno je li on bio ja ili tko drugi - taj je svetac doivio
veliku patnju, no to ne mogu opisati kao da se zbilo nekom drugom, a ne meni
samom, jer sam sam ju doivio i osjetio. Osjeao sam: ono najdrae bilo mi je
uzeto, moja su djeca umrla ili su mi pred oima umirala. No to nisu bila samo
moja vlastita, stvarna djeca, sa svojim oima i elima, svojim ruicama i
glasovima - bila su, osim njih, i moja duhovna djeca i posjedi koje sam gledao
kako umiru i od mene odlaze, bile su to moje sasvim vlastite, najosobnije i
najdrae misli i pjesme, bila je to moja umjetnost, moje miljenje, moj vid i
ivot. Vie od toga i nije mi se moglo uzeti. Neto tee i okrutnije nisam
mogao doivjeti, ve da mi zgasnu ove drage oi i vie me ne poznaju, da te
drage usne vie ne diu.
To sam doivio ja - ili onaj svetac. Sklopio je oi i smijeio se, a u njegovu
smijeku bila je sva patnja koja se uope zamisliti moe, bilo je priznanje
svekolike slabosti, ljubavi, ranjivosti.
No bilo je lijepo i tiho, i taj slabani smijeak boli ostao je nepromijenjen
i lijep na njegovu licu. Tako izgleda drvo kada ga na jesenjem suncu napusti
posljednje zlatno lie. Tako izgleda zemlja kada led ili vatra progutaju njen
dosadanji ivot. Bila je bol, bila je patnja, najdublja patnja - no nije bilo
opiranja, nije bilo prigovora. Bila je suglasnost, predaja, sluanje,
upuenost i elja za suradnjom. Svetac je prinosio rtvu hvalei ju. Patio je,
smijeio se. Nije se snaio, a ipak je ostao na ivotu, jer bio je besmrtan.
Uzimao je radost i ljubav i davao ih, vraao - ali ne nekomu neznancu, ve
sudbini, svojoj vlastitoj. Kao to misao tone u sjeanju i pokret u spokoju,
tako su svecu potonula i iezla njegova djeca i svi posjedi njegove ljubavi,
potonula bolno - ali ne izgubljena, ve utonula u vlastitu nutrinu. Bila su
nestala, ali ne ubijena. Bila su preobraena, ali ne unitena. Vratila su se u
nutrinu, u nutrinu svijeta i nutrinu patnika. Bila su ivot i postala
prispodobe kao to sve jest prispodoba i u boli se gasi da bi kao nova
prispodoba odjenulo neko drugo ruho.
(1918.)
180
Zaviaj
Izmeu Bremena i Napulja, izmeu Bea i Singapura vidio sam mnogo lijepih
gradova, gradove na moru i gradove visoko u gorju, a kao hodoasnik na mnogim
sam zdencima gutljaj popio koji mi se poslije pretvorio u slatki otrov enje
za domom.
No od svih gradova koje znam najljepi je Calw na rijeci Nagold, taj maleni,
stari, vapski gradi u Schwarzwaldu. Sad kada zgodimice ponovno svratim u
Calw, polako krenem od kolodvora nadolje, pokraj katolike crkve, kraj Orla i
umskoga roga i Biskupskom ulicom uz Nagold sve do Vinske staze ili do
Briihla, zatim preko rijeke i donjom Konom ulicom, pa jednom od onih strmih
poprenih uliica to vode gore do trnice, zatim kroz predvorje vijenice,
pokraj dvaju monih starih zdenaca, bacim pogled i gore prema starim zgradama
Latinske kole, osluhnem u gostioniarevu vrtu kokodakanje njegovih kokoi,
udarim opet nadolje, pokraj Jelena i Konjia, a onda dugo ostanem stajati na
mostu. To mi je najdrae mjesto u gradiu, katedralni trg u Firenci naspram
njega nita mi nije.
I kad sada s toga lijepoga kamenog mosta pogledam niz rijeku, gore i dolje,
vidim kue za koje ne znam tko u njima stanuje. A kada iz neke od tih kua
proviri lijepa djevojka (kakvih je u Calwu oduvijek bilo), ne znam joj ime.
No prije trideset godina, iza svih tih brojnih prozora nije sjedila nijedna
djevojka i nijedan mukarac, nijedna starica, nijedan pas i maka koju nisam
poznavao. Preko mosta ne bi prola kola niti prokasao konj za kog nisam znao
komu pripada. 1 tako sam poznavao sve, mnogobrojne kolarce, njihove igre i
podrugljive nadimke, pekarnice i njihove proizvode, mesare i njihove pse,
stabla i hruteve i ptice i gnijezda na njima, i sorte ogrozda u vrtovima.
Zbog toga grad Calw posjeduje tu neobinu ljepotu. Ne moram ju opisivati, to
se nalazi u skoro svim mojim knjigama. Nikada ih ne bih imao potrebu napisati
da sam ostao u lijepome Calwu. Nije mi bilo sueno.
No kad sada (kao to se sve do rata dogaalo jednom u nekoliko godina) na
etvrt sata zasjednem na ogradi mosta preko koje sam kao djeak tisuu puta
sputao strunu za pecanje, duboko u
181
sebi osjetim udesno ganue kako mije lijep i neobian bio taj doivljaj:
neko sam imao zaviaj! Jednom sam u nekom malenom mjestu na Zemlji poznavao
sve kue i njihove prozore i sve ljude iza njih! Neko sam bio vezan za
odreeno mjesto na toj Zemlji, kao stoje stablo korijenjem i ivotom vezano za
svoje mjesto.
Da sam stablo, jo bih tamo stajao. Ovako, meutim, ne mogu poeljeti da
obnovim prolost. inim to katkada u svojim snovima i djelima ne hotei to
initi u zbilji.
Sada me gdjekad obuzme nostalgija za Calwom. No kada bih tamo stanovao,
svakoga bih sata danju i nou eznuo za onim lijepim starim vremenom od prije
trideset godina koje je davno proteklo ispod lukova staroga mosta. To ne bi
bilo dobro. Zbog koraka koje smo uinili i smrti kojima smo umrli ne trebamo
aliti.
Trebamo samo povremeno svrnuti tamo pogled, proetati Konom ulicom, na etvrt
sata zastati na mostu, pa makar samo u snu, a ni tada preesto.
(1918.)
ena na balkonu
Kada sam nedavno za velikih vruina putovao okolicom Milana, iznova sam se
toga sjetio. Proteklo je otada nekoliko godina.
Bilo je to kasnoga ljeta 1911. Po uarenoj vruini onoga vrelog ljeta vozio
sam se pokraj mnogih presuenih rijenih korita, ugnjavljen vruinom, ali ne i
rijekom putnika koja obino preplavi te krajeve. Na poljima nije bilo ni ive
due, kolodvori su bili zamrli. No u mome je vlaku sjedio jedan postariji
gospodin iz sjeverne Njemake kojega sam unatrag dva dana stalno negdje
susretao. Putovao je prvim razredom, ja treim, ali smo se stalno sretali u
vagon-restoranu i na drugim mjestima i svidjela mi se njegova trijezno
pametna, poneto una konverzacija. Moglo mu je tada biti godina kao meni
sada, i uz njega sam se sam sebi doimao poput djeaka.
182
Milano je bio opustio; na kolodvoru nije bilo buke, na ulicama nikoga, jedva
da vidi pokoju koiju. Iza pranjavih aluzina, u kouljama kratkih rukava
kretali su se ljudi kao polagane sjene.
Stari gospodin kojega sam prije dva sata ponovno sreo u vagon-restoranu,
takoer je siao s vlaka, a hotelski mu je posluitelj preuzeo prtljagu.
Gospodin mije u odlasku ovla kimnuo glavom, doviknuo "dovienja!" i nestao u
jednom od elegantnih hotela u kompleksu, dok sam ja sjeo na tramvaj i potraio
staro konaite koje sam posjeivao od svoga prvoga putovanja po Italiji.
Ulica je bila izumrla, a ispred moje malene zadimljene gostionice nije bilo
drugoga ovjeka doli staroga dronjavog bijednika koji je pogrbljen i zlovoljan
u bijeloj debeloj ulinoj praini tapiem eprkao opuke. Padrone moga
konaita nije se pojavio, ve me do sobe odveo sluga, i tamo sam se svukao,
oprao i cijelo poslijepodne proveo iza sputenih aluzina u koulji itajui
knjigu i pijuckajui limunadu. No naveer, premda se jedva malo ohladilo,
rijeke ljudi, a i ja s njima, slijevale su se prema hotelskome kompleksu i
etalitima, prodavai novina izvikivali su svoje naslove, trgovci naranama i
torbari s vlanim krikama lubenice oivljavali su ulicu. Gospodski koijai,
ija su gospoda bila na ljetovanju, u lijepim su koijama vozili u etnju
svoje prijateljice i prijatelje. Automobile se tada rijetko vialo.
Iscrpljen od neprospavane noi i nimalo boljeg raspoloenja, idueg sam
popodneva nastavio putovanje. Pritiskala me vruina, praina i umor. No elio
sam barem prije povratka u Njemaku jo jednom se naspavati i jedne veeri
udisati talijanski zrak. Stoga odluih izai u Comu. Tako sam i uinio i tek
to sam se maknuo od sunanoga kolodvora i s putnom torbom u ruci zaao u
gradi, iz dvoprega mi kimnu moj poznanik od prekjuer.
"Postaje neizbjean", pomislio sam, ali u biti nisam imao nita protiv da se
ponovno sretnem sa starim gospodinom. No, on je najprije u svojoj meko
ogibljenoj koiji brzo zamaknuo za ugao, dok sam seje zaputio prema katedrali,
a zatim prema lijepom mjestacu uzjezero da bih potraio konaite. To je
uskoro
183
bilo rijeeno, jer Como je bio prazan i svaka je gostionica pruala dovoljno
mjesta.
Kako je sunce zalazilo, a iz jezera se uzdizala bogata, raskona veer i
daleke obale zasipala ljubiastom prainom, osjeao sam se dobro i radovao se
to u prije povratka u domovinu jo jednom udahnuti talijansko ljeto.
Zahvalno sam etao lijepim gradiem u kojem su iz veernjih domova milili
pospani ljudi. ene su odlazile u katedralu mirkajui usuprot suncu, imuna
je mlade u bunim jednoprezima odlazila izvan grada ili se u slamnatim
eirima i bijelim hlaama, utim cipelama, s karanfilom u zapuku i
virdinkom u kutu usana etala ulicama koje su se polako budile. Zasvirala je
usna harmonika, ista cipela zauzeo svoje mjesto, na koje je sad pala sjena,
a muterije stadoe pristizati; vlasnici malenih kafia podizali su platnene
strehe i brisali mramorne stolove pred lokalima. Za petnaestak minuta cijeli
se pospani grad promijenio i oivio, konobari su balansirajui nosili porcije
sladoleda i boce vermuta izmeu zauzetih stolova, djevojke su u dugim redovima
nasmijane prolazile gradom, as slone u provokativnoj oholosti, ak stidljive
i plahe pred mukom mladei. Najednom, iza ugla piazze pojavi se vergl i uz
njegovo glasno krebetanje zaplesae krasni mladi ljudi, lijepo i hvastavo.
Sve je to za mene bio povratak dobro mi znanih slika i osjeaja, usamljeno
tumaranje prisojnom stranom veernje veselih ulica, ples na uglu ulice, vermut
za pranjavim mramornim stolom, pogled na lijepe djevojke i zvui njihovih
glasova dok uveer odvano i pune iekivanja pjevaju stih neke pjesme za
ples. To su sati kada mladi putnik sa sjevera sanjarski i blaeno luta
ulicama, gleda za djevojkama i promatra plesove sve dok punina i privlanost
ne ponu goriti, sve dok se mladi ne osjeti usamljenim te bi tota dao samo
da na as bude prisnim dionikom i pripadnikom toga malenoga veselog sajma
tatine i ljubavi. Mladi Nijemac tada se obino rano povue u neku mirnu krmu
da sjetno pojede rioto i zamiljen provede veer uz veliku bocu domaega
vina.
Sve mije to bilo poznato te sam etao tom lijepom, uzbudljivom vrevom s
nasmijeenom nadmoi prisjeajui se mnogih slinih veeri. Na koncu sam sjeo
u otariju, pojeo rioto i popio
184
nekoliko aica domaega vina. Tada se osjetih dovoljno okrijepljenim da kao
skroman promatra ponovno pribivam toj veernjoj ivosti, pa sjedoh ispred
kafia na uglu draesnoga trga uz jezero. Pijuckao sam au vode s ledom,
gledao kako jezero uranja u suton, a planine postaju prohladno modre, puio
sam bris-sago opirui se slatkomu iskuenju u koje me dovodila oputena etnja
mnotva ljudi, pjevuenje djevojka, vreli smijeh plesaa.
"Dobra veer", ree netko pokraj mene: preda mnom je stajao stari gospodin
kojega sam ve toliko puta sreo. Nosio je svijetlo ljetno odijelo i puio
lijepu, solidnu, uvoznu cigaru, govorio svojim hladno bistrim sjevernjaki
obojenim njemakim, a ja sam se iskreno radovao to ga imam uza se. Sjeo je
kraj mene i naruio limunadu, ja bocu rebbiola. Ubrzo smo se raspriali. Sve
to sam doivio i o emu sam mislio taj je stari pametni gospodin takoer
doivio i o tome razmiljao, samo pametnije, staloenije i odreenije.
"Sigurno ste u Italiji ve imali i neku ljubavnu pustolovinu", rekao je
dobronamjerno. "Ona je dio ovoga."
Rekao sam polako i sanjarski: "Pa da ..."
A on se ponovno nasmijei govorei: "Zar ne? Na alost, uvijek je isto. Za
ovih lijepih veeri ovjek hoda iza mladih Talijanki i u svaku bi se mogao
zaljubiti, a posrei li se koji put, pa ju ovjek dobije u naruje, najednom
vidi da je jedna od onih to hoe novac. Da, teta."
Snudeno sam utio. Taj ovjek nije bio prijatelj iluzija. Pio sam dobro vino
i pogledavao preko veernjega trga i tada nasuprot meni na gornjem katu hotela
ugledah enu kako izlazi na uzak balkon, visoka, u bijelom, blijeda lica i
tamne kose, od sumraka ve napola nejasna. Izala je kratko zakoraknuvi i
obje ruke poloila na eljeznu ogradu kretnjom toliko velikodunom i
plemenitom da me prikovala.
"Je li vino dobro?" ljubazno upita stari gospodin. Od srca ga preporuivi,
naruim mu au vina. Kuao je gutljaj i pohvalio pie, i dok sam mu dotakao
au primijetih da i on pogledava prema eni na balkonu. No nita nije rekao,
pa smo neko vrijeme samo sjedili zavaljeni u stolce i gledali navie gdje je
usamljena vitka figura u bijelome stajala u sve debljem mraku.
185
"I ona je posve sama", rekao je stari gospodin. Nita ne odgovorili. Obojica
smo pogledavali prema gore povremeno ot-pijajui gutljaj dobroga vina.
"Da," ponovno otpoe, "trebalo bi otii gore i malo se potruditi oko gospoe,
zar ne? Zgodnomu mladiu moralo bi biti posve normalno da mlada lijepa dama
nije voljna cijele veeri stajati sama na balkonu na treem katu i promatrati
kako se dolje plee."
Popio sam au vina. Boca je bila prazna. Naruio sam jo jednu pa nam
natoio. Spustila se no i trg se smirivao, stolovi ispred kafia bili su jo
popunjeni, ali su vani plesali tek rijetki parovi. Gore na balkonu jo uvijek
je, bijela i usamljena, stajala nepoznata ena.
Stari je gospodin polagano ispio au. "Vino je doista dobro", rekao je svojim
jasnim jezikom koji je svakoj, i najmanjoj istini davao posljednju pomast i
potvrdu. Poeo sam ga mrziti, tog starog kibica.
Tad mi on iznenada spusti ruku na rame, onim besramno dobrohotnim nainom
kojim se stari ljudi osveuju mladima jer sami vie nisu mladi.
"Poao bih kui", rekao je. "Vjerojatno je ve dovoljno svjee za spavanje."
"Je", rekao sam nita ne mislei.
"Sigurno. A vi ete vjerojatno jo malo ostati sjediti, pijuckati vino i
motriti na balkon, zar ne? Sretno! ena dobro izgleda, to je sigurno istina. -
No, znate, dragi prijatelju, dosta sam star, a unato tomu mogu izvrsno
spavati. Nije uvijek bilo tako. Kada sam bio mlai, bio sam isti kao vi.
Vidite, veeras sam vas promatrao i moram rei da ste me fantastino
podsjetili na moju vlastitu mladost. Ni vi ni ja ne spadamo meu one mukarce
koji trae pustolovine i osvajaju ene. Mi smo od onih koji pogledavaju prema
balkonima sjedei dolje sami, pijui vino. Moda jo niste sami toga sasvim
svjesni. No vjerujte mi, to se vie nee promijeniti, esto sam to promatrao.
U najranijoj mladosti ovjek bi jo mogao uiniti neto protiv toga, odgojem,
kada bismo imali odgajatelje koji bi nas doista eljeli odgajati da budemo
sretni. Poslije ovjek ostane onakav kakav jest, a vi ete i
186
i

sutra i ubudue pred drugim balkonima sjediti isto kao danas pred ovim ovdje.
I sa mnom je tako bilo. Dok jo bijah mlad, vjerovao sam da moja bojaljivost
potjee od moga siromatva. No, obogatio sam se, a nita se nije promijenilo.
- Idem sada, laku no!"
I otiao je, prokletnik. Deset sam ga puta htio prekinuti i zamoliti da me
potedi svoje mudrosti, ali nisam uspijevao, bio sam kao paraliziran i
zaaran. Neastivi! Pozvao sam konobara. Stari je gospodin tono platio svojih
par oldi za limunadu, a dvije boce vina prepustio je mojoj brizi.
Kada sam ustao, pogled mije i protiv volje jo jednom svratio na balkon. Malen
i beznaajan visio je na tamnome proelju. ene vie nije bilo.
(1913.)
Proljetna etnja
Sad ponovno sitne, svijetle suze lee na smolastim pupoljcima lia, a prva
paunad na suncu iri i skuplja svoje barunasto ruho, djeaci se igraju
zvrkovima i kamenim kuglama. Veliki je tjedan, pun i prepun zvukova, bremenit
uspomenama na jarke boje pisanica, na Isusa u vrtu Gethsemani, Isusa na
Golgoti, na muku po Mateju, na prva ushienja, prve ljubavi, prve mladalake
melankolije. umarice se njiu u mahovini, abljaci se sjaje uz rubove
livadskih potoka.
Samotan putnik, ne razlikujem izmeu nagona i prisila svoje nutrine i koncerta
toga rasta koji me tisuama glasova izvana okruuje. Dolazim iz grada, nakon
vrlo dugoga vremena ponovno sam bio meu ljudima, sjedio u vlaku, gledao slike
i skulpture i sluao predivne nove pjesme Othmara Schoecka. Sada mi veseo
povjetarac licem lahori kao to meko zapuhuje zanjihane umarice, i u meni
kovitla rojeve uspomena poput vrtloga praine, a iz uzburkane mi krvi do
svijesti dopire opomena na bol i prolaznost. Kamene na putu, jai si od mene!
Stablo na livadi, nadivjet e me, a moda ak i ti, maleni grme malina, a
moda ak i ona njenoruiasta umarica.
187
Na trenutak osjeam, dublje no ikada, prolaznost svoga oblija i osjeam
privlanost preobrazbe, u kamen, u zemlju, u grm malina, u korijen stabla.
Moja se e grevito hvata znakova prolaznosti, zemlje i vode i uvela lia.
Sutra, prekosutra, uskoro, uskoro u biti ti, bit u lie, zemlja, korijen,
vie neu pisati rijei na papiru, vie neu mirisati predivni eboj, neu
vie u depu nositi raun od zubara, vie me nee opasni inovnici muiti
domovnicom, plovit u kao oblak u plavetnilu, tei kao val u potoku, pupati
kao list na grmu, utonuo u zaborav, u tisuu puta uenu mijenu.
Jo deset i jo sto puta ti e me iznova uhvatiti, opiniti i zatoiti, ti
svijetu rijei, svijetu miljenja, ljudi, svijetu uveana zadovoljstva i
grozniava straha. Tisuu puta oduevit e me i uplaiti, pjesmama pjevanim
uz glasovir, novinama, telegramima, vijestima o smrti, obrascima za prijavu i
svim svojim dran-gulijama, ti svijetu pun zadovoljstva i straha, ljupka opero
puna melodijskoga besmisla! Ali nikada, dao Bog, neu te posve izgubiti,
molitvo prolaznosti, pasionska glazbo mijene, spremnosti za umiranje, voljo za
ponovno roenje. Uvijek e se Uskrs ponovno vraati, zadovoljstvo se uvijek
iznova pretvarati u strah, strah u spasenje, bez tuge e me pjesma prolaznosti
pratiti na mojim putima, puna privole, puna spremnosti, puna nade.
(1920.)
Crkve i kapele Ticina
Jedno od uda juga koja protestantskoga sjevernjaka doekuju u krajevima juno
od Alpa, jest i katolianstvo. Ne mogu zaboraviti kako je na mom prvom
mladalakom putu po Italiji to djelovalo na mene, sina iz stroge protestantske
obitelji, kako sam zauen i oaran promatrao to posve normalno i naivno
obitavanje jednoga naroda u njegovim hramovima, njegovoj religiji, tu stoernu
snagu Crkve iz koje je neprestano dotjecala struja boje, utjehe, glazbe,
titraja i poticaja. Premda je katolianstvo u Italiji i u alpskim zemljama u
opadanju (u Ticinu je to vidljivo, a veina lijepih starih crkvenih zdanja
danas vie ne bi bila mogua), jo uvijek je, u usporedbi sa sjeverom, Crkva
nazona
188
svojom vidljivou i ini snano majinsko sredite ivota. A na ovjeka
odrasla na protestantizmu i muenjima savjesti nita ne djeluje snanije i
dirljivije od pogleda na naivnu pobonost koja se pokazuje i ukraava.
Svejedno da li u nekom hramu na Cejlonu ili u Kini ili nekoj ticinskoj kapeli,
taj pogled na nas uvijek djeluje kao sjeanje na izgubljena djetinjstva due,
na daleke rajeve, na blaenu primitivnost i nevinost religiozna ivota, i nama
duhovno nezasitnim Europljanima nita ne nedostaje vie od upravo tog
zadovoljstva i te nevinosti. Dok prelazim preko Alpa, onako kao to mi duu
gane daak toplijega podneblja, prvi glasovi zvonkoga jezika, prve terase
okota, tako me njeno i opominjui gane i pogled na brojne lijepe crkve i
kapele, poput sjeanja na neko meke, blae, materinski blisko ivotno stanje;
na djetinjije, jednostavnije, pobonije, radosnije ovjetvo. I sve sam manje
i manje mogao osjeajem razluiti katoliku od antike pobonosti. Isto kao
to prastari, rimsko-sredozemni nain obrade tla, izgradnje terasa s okotima,
dudovima, maslinama, ovdje dolje neuniten opstoji u svojim drevnim i vrstim
oblicima, tako se jo i danas u zemljama juno od Alpa zadralo neto od
pogansko-pobonoga, vedroga, slikama oparanoga, zdravoga antikoga kulta i
vjere. Gdje je u rimsko doba stajao hram, danas stoji crkva, gdje je u ono
doba stajao malen, primitivan kameni stup nekog poljskog duha ili umskoga
boanstva, danas stoji kri, gdje je tada stajalo maleno seosko svetite neke
nimfe, najade, boga polja, danas stoji stup sa slikom ili kapelica nekog
sveca. Kao u davna vremena pred kapelicom se igraju djeca, kao u davna vremena
kite ju cvijeem, putnik i pastir odmaraju se na tom mjestu, uz nju raste
empres ili hrast, a jedne ljetne nedjelje u lijepoj povorci u haljama modre i
zlatne boje svratit e i biskup te posvetiti i blagosloviti to maleno svetite
da ne padne u zaborav i da iz tog mjesta i dalje struji utjeha i radost,
podsjeanje na Boga i sjeanje na nae najvie ciljeve.
U Ticinu sam to uvijek osobito snano osjeao. Da se nalazite na junome
podnoju Alpa, da ulazite u zemlju sunca i najstarije europske kulture, o tome
vam ne govori samo toplina sunca, zvuk lijepoga jezika, mudra terasasta
gradnja vinograda, ve isto
189
tako i sva ona pobona zdanja, stara i nova, sve one crkve, kapele, stupovi sa
slikama. Sva su lijepa, bez ikakve iznimke, jer Ti-cinci su od davnina odlini
graditelji i zidari i u Italiji su pomagali u podizanju nekih od najveih
graevina. Uvijek je i bez iznimke lijep i poloaj crkve, sjetimo se Lugana,
Tesseretea, Ronca, St. Abbondija kod Gentilina, Breganone, Madonne del Sasso.
Prilaz svetitu takoer je uvijek lijep i dobro osmiljen. Cesta ili most
obrubljeni zidovima blagom nas prisilom vode ravno prema crkvi, a prije ulaza,
uvijek nas doeka slobodan prostor i ovjek ne ulazi u crkvu zadihan od
penjanja, ili zatran od sputanja niz brijeg, ve hodoasnika najprije
prihvati ravan, ma koliko malen, slobodan prostor uz koji stoji nekoliko
stabala, a ulaz je najee zasjenjen i zatien predvorjem. Jo iz daljine to
predvorje s tri ili pet lukova, sjenovito i dostojanstveno, esto zove i
poziva k sebi.
Kao i sve zgrade u toj zemlji bogatoj kamenom i siromanoj drvom, i crkve i
kapele cijele su od kamena. U malim planinskim seocima crkvice su neobraene i
neobukane, golih zidova, krov je takoer od neobraenih ploa od kriljevca,
i odlikuje ga samo zabat i zvonik. Na drugim je mjestima graevina o-bukana i
oslikana, nerijetko predivno, premda podneblje ba i ne pogoduje zidnim
slikanjama na vanjskim zidovima. Viaju se i siromane i vrlo jednostavne
crkve, ali ne i propale.
Kako usred grada ili sela crkva daje najsnaniji naglasak, a campanile
odreuje siluetu mjesta, tako posvuda pradavna pobonost struji zemljom sve do
naputenih i teko dostupnih dolina i gora. ak i u najzabitnijem kraju, ima
li koza na ispai i ljudi koji idu trbuhom za kruhom, ponegdje jo stoji neko
malo svetite, kapela na zavoju puta, ispod ije strehe prolazi cesta i pod
kojom se na kii moe otpoinuti, pokoji stup sa slikom, djetinje lijep, a
izmeu starih zidova, ispod kamenoga krova, maleni zid oslikan starim,
izblijedjelim bojama. U proljee ispred svakoga od njih stoji aa, vr,
limena posuda u koju djeca stavljaju cvijee.
Ne ue li nikada u neki od hramova Bojih, ovjek ipak posvuda nalazi
upozorenja na njih. Tko na kamenom planinskom
190
grebenu eli otpoinuti, s uarene se seoske ceste skloniti u hlad, taj
zahvalno uiva u tim graevinama. One su svakomu dobrodole i samo kao ures
krajolika, kao odmorita, putokazi, kao poivalita za pogled koji skakue
gore-dolje po brdovitu kraju. No unutra, esto su bogate lijepim i rijetkim
stvarima. Od Lui-nijevih18 slika u Luganu sve do nepoznatih malih planinskih
kapelica posvuda se u ticinskim crkvama pronae neka slika, freska, oltarni
reljef, krstionica, gipsana figura koja svjedoi o uskoj povezanosti te
brdovite zemlje s kulturom klasine Italije i o starome daru Ticinaca za
likovnu umjetnost. Mogao bih navesti stotinu primjera, no ovim redcima ne bih
elio upozoravati na ovu ili onu pojedinost i glumiti vodia. Kudikamo je
ljepe ii bez vodia i tko pjeaci Ticinom brzo e se na svoju sreu uvjeriti
da se posvuda, usred najdivnijih krajolika, jo mogu pronai tihi, prekrasni
ostaci drevne umjetnosti.
Drage crkve Ticina, drage kapele i kapelice, koliko sam dobrih trenutaka
proveo kao va gost! Koliko ste mi radosti pruile, koliko dobroga hlada,
koliko sree vaom umjetnou, koliko podsjeanja na ono to je nuno, na
radosnu, hrabru, ivotnu pobonost bistra pogleda! Koliko sam misa u vama
posluao, koliko pjesama upljana, koliko sam ivopisnih procesija gledao kako
naviru iz vaih portala i nestaju u svijetlom krajobrazu! Vi pripadate ovoj
zemlji kao planine i jezera, kao duboko usjeene divlje doline, kao udljivo
razigrana zvonjava vaih zvonika, kao sjenoviti grotto19 u umi i stari
roccolo na breuljku. Ugodan je ivot u vaem hladu, pa i ljudima druge vjere.
(1.920.)
* Bernardino Luini (oko 1485. - 1532.), talijanski renesansni slikar.(pnm.
prev.) y Naziv za toionicu vina u Ticinu.
191
Ples*
Gro tto, stabla, kia, sumrak,
unutra svjetlo, krmar, glazba, njena, seoska, ples,
gledano kroz mreu bukovih stabala,
Marija plee u crvenoj opravi.
Nakon duge ege i sue pala je kia. Gromovi su praskali, prsnulo je nekoliko
zrna tue, nakon prve zaguljive sparine rairila se blaga svjeina, nadaleko
mirie na zemlju, kamenje i gorko lie, spustila se veer.
U umi, na prisojnoj strani planine, nalaze se seoski grotti i vinski podrumi,
maleno, patuljasto, bajkovito selo u umi, sve sama proelja kamenih kuica
koja nemaju stranje strane jer se krov i kua gube u brijegu u ijoj su
utrobi iskopani duboki podrumi. Tu lei vino u velikim bavama, vino od prole
jeseni, pa i odpretprole, starijega nema. To je blago groano crno vino i
ima osvjeavaju i kiselkast okus po vonome soku i lupinama od bobica groa;
debele lupine kalifornijskoga groa daju mu kiseo okus na koji se ovjek mora
naviknuti da bi ga cijenio.
Sjedimo uz grotto na strmom umskom obronku na malenoj terasi do koje se
uspinje nespretnim stubama i na kojoj ima mjesta za dva stola. Gorostasna se
uzdiu stabla, stara divovska stabla, kesten, platana, bagrem. Na vrhu kia
bez prestanka rominja umilnom melodijom, no skoro se nijedna kaplja ne sputa
do nas, sve se gube u gustoj strehi od lia i slijevaju niz tamna stabla.
Sjedimo u mraku s ruiastim vinom u malim bijelo-plavim zemljanim kupicama.
Ispod naega terasastog otoia, okomito ispod nas, svjetluca crvenkasto
svjetlo podrumskoga predvorja, pogledavamo nadolje kroz gusto lie starih
bukvi. Na svjetlu svjetiljaka veselo se sjaji mjed: rog lei na koljenima
mukarca pred kojim je kupica vina. On prinese rog usnama,, ovjek do njega,
napola vidljiv, uzme bas-trubu i kad zasviraju, pridrui im se i trei glas,
neko njeno drveno glazbalo to podsjea na fagot. Sviraju potiho, suzdrano,
pametno, dobro znajui da sjede u malenom,
' Rukopis je opremljen samo podnaslovom.
192
uskom predvorju i da imaju malo sluatelja. Sviraju seosku glazbu, veselo,
srdano, ne bez ganua i humora, savreno sigurni u taktu, poletni, ne sasvim
isto ugoeni. Glazba je upravo kao i vino koje pijemo: dobra, nevina, seoska,
pouzdana, bez pod-muklosti i estokih podraaja.
Tek to su do nas doprli zvui, tek to smo se na uskoj klupi okrenuli da
bismo gledali to se dolje zbiva, ve se pojavie plesai. U ostatku dnevnoga
svjetla koje jo oklijeva na malenome trgu ispred podrumskoga ulaza, u ostatku
svjetlosti svjetiljaka koja tee iz predvorja pleu tri para. Vidimo ih kroz
gustu mreu bukovih stabala koja ih esto zaklanja.
Prvi su par dvije djevojice, jednoj dvanaest, drugoj sedam godina. Starija je
sva u crnome, crna pregaa, crne dokoljenice, crne cipele. Mlada je sva u
svijetlome, bijela pregaa, bose noge, bosa stopala. Stanja plee vrlo
pravilno, strogo u taktu i savjesno, dobro joj ide, ne grijei u koracima,
pouruje i zastajkuje na pravome mjestu, lice joj je ozbiljno i poput blijede
latice jedva primjetno pliva u vlanoj, mlakoj tami veeri i ume. Mlaa,
sedam joj godina, jo ne zna pravilno plesati, tek eli nauiti. Koraci su joj
sveano dugi, neprestano gleda u noge svoje partnerice koja ju tiho poduava,
punanu donju usnu lagano dri zubima povuenu nagore. Obje su djevojke
ispunjene ozbiljnou i sreom, a ples im odie djetinjim dostojanstvom.
Drugi se par sastoji od dvojice mladia, dvadesetogodinjaka. Prvi, vii,
gologlav je i ima kratke kovre, drugi na glavi nosi nakrivljen pusten eir.
Obojica se malo smjekaju i obojica se predaju plesu s poneto napregnute
volje silno se trudei da svaki pokret izvedu ne samo tono, ve i da ga
ukrase to veom iz-raajnou. Daleko od sebe pruaju spojene ruke, zabacuju
glavu u zatiljak, povremeno duboko unu, obojica uvuku lea pokuavajui
izvesti najtee figure. Njihov ples potie puhaa na drvenome glazbalu i on
svira s vie njenosti i eznua. Dva se plesaa smjekaju, onaj vii,
predano, blaeno, zaljubljeno u sebe i u svoj ples, onaj drugi vragolasto i
blago zbunjeno, jednako spreman prihvatiti lagan podsmijeh kao i pobrati
pohvale. Onaj vii lake e snai u ivotu.
Dvije djevojke koje ine trei par zovu se Luigina i Maria i obje sam prije
dvije godine gledao kako odlaze u kolu. Luigina
193
je junjakoga kova, laka, vrlo vitka, vrlo mrava, njezine visoke njene noge
i dugi tanki vrat puni su opore ljupkosti. No mnogo je ljepa Maria kojoj sam
jo donedavno govorio ti, ali se sada vie i ne usudim. Licejoj je vrsto,
svjee, oi svijetloplavei odlune, kosa gusta, smea, a oblici i pokreti ve
jedri i djevojaki, doima se pomalo tromom, ali joj je pogled snaan i rasan.
Da sam momak iz sela, ne bih nijednu drugu uzeo osim Marije. Nosi crvenu
opravu, uvijek nosi crveno ili ruiasto. Maria plee s Luiginom, crvena joj
oprava ponegdje proviri pa se ponovno izgubi iza bukova lia. Obje djevojke
vrlo lijepo pleu, pune su sree, nisu vie sputane dubokom djejom
ozbiljnou kao one dvije manje jo neosloboene, a niti su tate kao dva
mladia. Njima dvjema, Mariji i Luigini, najbolje pristaje mili, njeni zvuk
puhaa, vesela glazba bogata ukrasima i skokovima. Iznad glava im plee zeleni
umski suton, na elima im malen odsjaj svjetla iz predvorja, a noge koraaju
vrsto, sitno i gipko.
Tako je to, tamo dolje; iza crnih oblaka od bukovih stabala jo tee
svjetlost, tamo tee glazba, tamo pleu mladi ljudi, a drugi stoje naslonjeni
na stup predvorja, gledaju ih, hvale, kimaju glavom, smiju se. No ovdje u
mraku sjedimo mi, mi drugi, mi stranci i umjetnici, na nekom drugom svjetlu,
nekom drugom zraku, oplahnuti nekom drugom glazbom. Nas ushiuju i
oduevljavaju stvari koje oni tamo ne vide: sjena lista na kamenu,
izblijedjela modra boja na bluzi etelice. Mi zavidimo i eznemo za stvarima
koje su onima prijeko bezvrijedne i posve obine. Oni pak u nas vide neobine
stvari i navade na kojima nam takoer zavide, a koje su nama odavno dojadile.
Moemo, ako hoemo, otii k onima prijeko; nije nam zabranjeno s njima se
pomijeati, sjediti uz njihovu glazbu, s njima zaplesati. No mi ostajemo ipak
u mraku ispod starih platana, sluamo melodije trojice puhaa, promatramo
ljupku svjetlost to gasne na svijetlim licima, oslukujemo Marijinu crvenu
halju kako umi i bori se u tami to sve vie pada, i zahvalno udiemo arobni
dah sumraka i blaeni mir malenoga seoskoga svijeta ija igra dotie samo nae
oko, ija nevolja nije naa, ija nam srea ne pripada.
Toimo ruiasto vino u modre glinene kupice dok se dolje rasplesani likovi
sve vie pretvaraju u sjene. Nestaje i crvena
194
Manjina oprava stapajui se s tamom. A svijetla, poput cvijea blijeda lica
gasnu i tonu. Samo topla crvena svjetlost u predvorju die jae, i mi odlazimo
prije negoli i ona istee.
(oko 1921.)
Biljeka s putovanja
Travanjsko je vrijeme, u odrazu mokrih ulica na trenutak zasja plavetnilo i
sunce, a kada vjetar naas zastane, posvuda pjevaju kosovi.
U malenom sam gradiu Jure koji se naslanja na planinski lanac sivih stijena i
gleda preko beskrajna arena prostranstva prema dalekim Alpama.
Sino sam stigao ovamo odazvavi se pozivu da omanjem drutvu ovdanjih
ljubitelja umjetnosti itam svoje pjesme. Ponovno su mi se, kao skoro svaki
put pri takvim pothvatima, neobino mijeali osjeaji, bio sam pomalo potiten
i pomalo tuan, a u pozadini tih osjeaja stajalo je pitanje: "Koja je svrha
tvoje dananje aktivnosti? Ima li tvoje itanje pjesama ikakva smisla? Jesi li
doputovao ovamo doista samo zato da bi naveer tijekom jednoga sata zabavljao
nekolicinu ljudi? A sam tvoj pjesniki rad - ima li smisla? Je li to neto
drugo osim prolazne zabave, za tebe i za itatelje?"
Ipak sam sino u maloj dvorani odrao svoju veer poezije trudei se dati joj
neki smisao, pa stoga ni ovaj puta nisam mario ni za svoju poeziju ni za
zabavu sluatelja, ve sam se posve usredotoio na predodbu: "Moda u ovoj
dvorani sjedi neki ovjek, moda ak i dva, i tomu je ovjeku sueno da u ovom
veernjem satu bude ranjen ili ga sudbina opomene jednom jedinom rijeju koja
za njega biva opomenom i upozorenjem, koja za njega vie nije zabava,
knjievnost i stvar obrazovanja, ve neposredno zalazi u njega, stvara mu boli
i radosti i na trenutak donosi novi poticaj nastanku i borbi njegove due."
Tako sam razmiljao itajui svoje pjesme, ne kao da su to pjesme i moje
djelo, ve kao da su udice koje zabacujem da bih namamio ljude. I dok sam
napeto i sveano iitavao pjesme, naglaavajui u njima samo ono duhovno i
opominjue, u menije smijeei se
195
sjedio dvojnik i sve to promatrao s pomalo poruge, pomalo suosjeanja,
ljubazno strpljiv. 1 tako je veer dobro prola; jer sve uspijeva, sve je
mogue, sve ima smisla kada je dvojnik u nama nazoan i kada gleda. No ipak je
u meni preostao i dio potiteno-sti i tuge, potreba za opravdanjem mojih
postupaka i moga ivota, tajanstvena praznina. Do kasno u no sjedio sam s
nekolicinom mladih ljudi kod svoga domaina, pokuavao u razgovorima dobaciti
koju rije, osjeao s odreenom tugom i ironijom da nitko od nazonih veeras
od mene nije dobio nita drugo osim prolazne zabave, a onda sam uutio,
oprostio se i poao u postelju, ali sam vrlo malo spavao.
No danas, ovoga udljivoga travanjskog prijepodneva, ostao mi je nakon doruka
jo sat vremena za etnju gradom. Poao sam zajedno s mjesnim upnikom s kojim
sam se juer donekle sprijateljio, a kada smo se pribliili kolodvoru s kojega
je za pola sata polazio moj vlak, on mi sa aljenjem ree da me ne moe dalje
pratiti jer da mora obaviti pogreb. Upitao sam tko je pokojnik, a upnik ree
da na ukopu nee biti nikoga osim pogrebnika i andara, jer da je pokojnik
nepoznata skitnica koju su juer pronali mrtvu na obali rijeke, napola u
vodi, s malom prostrijel-nom ranom na glavi i malim revolverskim zrnom u
mozgu; i da mu do sada nisu uspjeli saznati ni imena ni podrijetla.
Sada sam najednom znao da nisam posve uzaludno doputovao ovamo sa svojim
pjesmama u putnoj torbi. Zapala me dunost koja mi je istog trena ogrijala
srce i uskoro sam poao sa upnikom na groblje na kojem smo se, gacajui po
vlanoj, blatnoj zemlji uspeli do mokrog, svjee iskopanog groba. Posljednji
grob do njega, onaj od juer, bio je prekriven visoko naslaganim vijencima iz
kojih su, vlane i mlohave, visjele bijele vrpce sa zlatnim slovima. Od
andara sam saznao sve to je znao o pokojniku, ak je iz svoje grube kone
lisnice izvadio i malo, smijeno lagano revolversko zrno i ja sam ga dotaknuo.
Zatim smo koveg s bezimenim spustili u raku, od mene je dobio zelenu
granicu, koju sam bio otkinuo s grobljanske ivice, a od upnika psalam,
Oena i sveano "Spomeni se, ovjee, da si prah i da e se u prah
pretvoriti." Nisam uope sumnjao da smo tu pokopali jednoga od mojih drugova -
putnika namjernika - jednoga od onih bez domovine i graanstva prema kojima
sam cijeloga ivota
196
gajio neku vrstu ljubavi i razumijevanja i koji su mi bliskiji od
besprijekornih starosjedilaca. Smijekom sam svome bratu poslao pozdrav u
vlanu raku, blagoslovio ga i sluao upnika kako milo i srdano izgovara
psalam dok mu oko gole glave vihore snjene pahulje. Oprostio sam se od
ukopnika, od andara, od groba i pohitao prema kolodvoru, stigao na vlak i
otputovao, zadovoljan svojim putovanjem, s nekoliko stihova psalma u glavi i
uvjeren da e jednom i na mome grobu netko stajati i smijeiti se i za mnom
spustiti zelenu granicu.
(1922.)
Egzotina umjetnost
Od kraja sedamnaestoga stoljea kineska je umjetnost, napose porculan i
vezovi, poela stizati u Francusku, tamo je brzo djelovala, pa su je europska
umjetnost i moda osamnaestoga stoljea preradile u obliku razigranih
"chinoiseries". Negdje sredinom devetnaestoga stoljea ovamo je stigao, ovaj
put iz Japana, nov val istonoazijske umjetnosti, takoer preko Pariza odakle
je i djelovao. Oba puta bili su to proizvodi kasne, ve izvjetae-ne
klasicistike umjetnosti, bio je to upravo onaj dio egzotike koji je zbog
europske udaljenosti od prirode i stanovitoga zamora morao djelovati najmanje
zaudno. Poznata je ona vrlo zamjetna sposobnost prilagodbe impresionizma
japanskom drvorezu i kliiranju. Ostala umjetnost egzotinih zemalja za Europu
nije postojala, barem ne kao umjetnost, u najboljem sluaju kao etnografski
specijalitet.
U meuvremenu, u posljednjih deset godina i to krajnje ubrzano, egzotina je
umjetnost u Europi poela djelovati. Tek to je splasnulo zanimanje umjetnika
i ljubitelja umjetnosti za Egipat, tek to su visoko razvijene umjetnine iz
Kine, Indije, ijama, Jave kod nas donekle postale poznate, zapljusnuo nas je
posve nov val, prava, divlja egzotika, crnaka plastika, rezbarije i pletiva
Oceanije. Plesne maske i kumiri, primitivno-erotske umjetnine Crnaca,
pradrevne figure Kine sada su nam postale poznate, postale nam neobine,
postale nam vane.
197
Pobjedonosni (uostalom predivni i od mene iskreno prihvaeni) prodor oslikanih
lubanja, upavih plesnih krinki, stranih hi-mera primitivnih naroda i
razdoblja u tihi, mirni, pomalo dosadni hram europskih umjetnina i umjetnikih
izloaba, zasigurno je znak propasti. Dodue, ne one propasti kakvu zamilja
graanski itatelj novina, kada ga naljuti Spengler2'1, ve one prirodne,
ispravne, zdrave propasti koja je istodobno poetak preporoda -one vrste
propasti koja nije nita drugo doli zamor prenaglaenih funkcija u dui
pojedinca i naroda, i isprva nesvjesna tenja suprotnomu polu. U vremenima
takvih ozraja propasti stalno se javljaju neobini novi bogovi, prije
sliniji avlu, i to je dosad bilo razumno, postaje besmisleno, a ludost biva
pozitivna i ulijeva nadu, naizgled se sve granice briu, svako vrednovanje
postaje nemogue, pojavljuje se demiurg koji je ni dobar ni zao, ni bog ni
avao, ve samo stvaratelj, samo razontelj, samo slijepa pra-snaga. Taj prizor
prividne propasti isti je onaj koji se u pojedincu pretvara u potresan
doivljaj, udo, obrat. To je trenutak doivljenog paradoksa, trenutak bljeska
u kojem se dotiu rastavljeni polovi, granice padaju, a norme se rastapaju.
Pritom, u odreenim okolnostima, propadaju i morali i poredci, no sam taj
proces toliko je iv, kako se samo zamisliti moe.
Tako doivljavam prodor egzotine umjetnosti iz Brazila, iz Benina, iz Nove
Kaledonije, iz Nove Gvineje. Ona Europi pokazuje njezinu protuteu, ona odie
izvornou i divljom snagom oplodnje, mirie na praumu i krokodila. Ona vodi
natrag na stupnjeve ivota, u duevna stanja koja smo mi Europljani naizgled
odavno "prevladali". Mi ju neemo ponovno primiti niti na stupnju stanovnika
Oceanije. Ali ne razumom i znanou, ve krvlju i srcem, mi moramo primiti sve
te avle i kumire bez milosti. Ono to smo u svojim umjetnostima, u svojoj
duhovnosti, u religijama stekli, odnjegovali, oplemenili i postupno raz-
rijedili i rasprili, svi ti nai ideali i ukusi, njima smo odgojili jednu
stranu ovjeka, na raun one druge, sluili smo bogu svjetlosti mjeui mrane
sile. I kao to Goethe, u svome nauku o bojama, o tami ne pjeva kao o
nitavilu, ve kao o stvaralakoj opreci svjetlosti, tako sada (samo ne s
Goetheovom osvijetenou)
2" Osvvald Spengler (1880. - 1936.), njemaki filozof kulture, autor
Propasti /upadu (prim. prev.).
198
umjetniki i duhovni svijet Europe stoji pred tvorevinama s Bor-nea i iz
Perua, divi se i mora priznati, dapae duboko potovati ono to je donedavna
bio uas i groza. I najednom, ovjek razmilja i o tome kako najjai ljudi u
umjetnosti kasne Europe, Dostojevski i van Gogh, imaju tu divlju, fanatinu
sklonost k jezivom, taj miris zabranjena voa, tu srodnost sa zloinom.
Tim putom odavno se krenulo i nikakve veinske odluke nee kota vratiti
unatrag. To je put Fausta k majkama. On nije udoban, nije mio, ali je nuan.
(1922.)
Izgubljeni perorez
Juer sam izgubio perorez i pritom se osvjedoio da moja filozofija i
spremnost na prihvaanje sudbine stoje na klimavim nogama, jer taj me je sitni
gubitak nerazmjerno rastuio, a jo i danas sam u mislima s izgubljenim
noiem mada sam sebe ismijavam zbog takvih sentimentalnosti.
Lo je znak da me gubitak noia moe toliko rastuiti. U moje hirove koje
mogu kritizirati i protiv njih se boriti, ali ih se ne mogu potpuno rijeiti,
spada i to da se vrlo privreno vezujem uza stvari koje sam neko vrijeme
posjedovao, i svaki mije puta nelagodno, pa ak i bolno kada se moram rastati
od nekog dugo noenog odijela ili eira ili tapa ili pak od stana u kojem
sam dugo proboravio, a da i ne spominjem neke jo tee rastanke i oprotaje.
No taj je noi pripadao vrlo rijetkim predmetima koji su do sada preivjeli
sve promjene u mom ivotu i desetljeima me pratili kroza sve mijene. Dodue,
ja posjedujemjo neke svete sitnice iz davne prolosti, majin prsten, oev
sat, nekoliko fotografija i uspomena iz svoga ranog djetinjstva, no sve su te
stvari zapravo mrtve, one su muzej, lee u ormaru i jedva da ih jednom
godinje pogledam. Ali noi je godinama bio gotovo svakodnevno rabljen
predmet, tisuama puta spustio sam ga u dep, izvadio, koristio za posao i
igrariju, u prijanjim ga vremenima vie puta izgubio i ponovno naao. Bio mi
je drag taj noi i valjda je zavrijedio ovu tubalicu.
199
To nije bio obian perorez kakvih sam u ivotu napretek imao i potroio. Bio
je vrtni noi s jednom jedinom, vrlo jakom otricom zakrivljenom u obliku
polumjeseca, u vrstom, glatkom drvenom drku. Nije to bio predmet luksuza i
igrarije, ve ozbiljno, solidno oruje, pouzdano orue prastarog, prokuanog
oblika. Ti oblici potjeu iz iskustava pradjedova, unatrag stotina i tisua
godina, i esto dugo odolijevaju navali industrije s njezinom ambicijom da
prokuane oblike zamijeni nekim nepotvrenim, novim, besmislenim i neozbiljnim
oblicima, jer industrija svoju opstojnost gradi na tome da suvremeni ovjek
vie ne voli predmete s kojima radi i s kojima se igra, ve da ih lako i esto
mijenja. Kada bi, kao u starim vremenima, svatko u svom ivotu jedan jedini
puta kupio vrst, dobar, plemenit no i briljivo ga uvao do kraja ivota,
to bi bilo s tvornicama noeva? Ne, danas ljudi svaki as mijenjaju no i
vilicu, gumb za manetu, eir, tap za hodanje i kiobran, industrija je
uspjela sve te predmete podrediti modi, a od modnih oblika, proraunatih za
jednu sezonu, ne moe se traiti da posjeduju ljepotu, ivahnost i ispravnost
onih prastarih, prokuanih, pravih oblika.
Jo se dobro sjeam dana kada sam doao u posjed svoga lijepoga srpolikog
vrtnog noia. Bio sam tada na vrhuncu, u svakom pogledu, a tako sam se i
osjeao. Bio sam netom oenjen, bio sam pobjegao iz grada i zatoenitva
neprivlanog posla i sada sam sjedio, neovisan i samo sebi odgovoran, u
lijepom selu na Bodenskome jezeru, imao uspjeha s knjigama koje sam pisao i
smatrao ih vrlo dobrima, imao sam na jezeru amac na vesla, ena je ekala
prvo dijete, pa sam se dao u velik pothvat ija me vanost cijeloga ispunjala:
gradnju vlastite kue i stvaranje vlastitog vrta. Zemljite je ve bilo
kupljeno i dimenzije iskolene, i hodajui parcelom katkada sam osjeao
ljepotu i dostojanstvo toga pothvata, inilo mi se da polaem kamen temeljac
za sva vremena i za sebe, svoju enu i djecu ovdje osnivam domovinu i
utoite. Nacrti kue bili su gotovi, a vrt je u mojoj predodbi polako
poprimao oblik sa irokom, dugom sredinjom stazom, zdencem, livadom s
kestenima.
U to vrijeme, moglo mi je biti kojih trideset godina, jednoga dana za mene je
parobrodom stigla teka poiljka, pa sam pomagao u njezinu izvlaenju s mosta
za iskrcaj robe. Dolazila je od
200
tvrtke za ureenje vrtova i sadravala sve same alatke za vrt: tihae,
lopate, grablje, budake, motike (meu kojima me osobito oduevila ona s
labuim vratom) i jo druge tomu sline stvari. Izmeu njih, briljivo umotani
u krpe, leali su manji i osjetljiviji predmeti koje sam radosno odmotavao i
razgledavao, a meu njima je bio i zakrivljeni noi koji sam istog trena
rasklopio i promotrio. Njegov sjajni novi elik svjetlucao mi je u oi, vrsto
i napeto skoila je stranja opruga, a poniklani okovi drka bljeskali. Tada
je to bio maleni privjesak, siuan dodatak mojoj opremi. Nisam ni mislio da
e jednom od sveg mojeg lijepog mladog posjeda, od kue i vrta, obitelji i
zaviaja taj noi biti jedini komadi koji e mi jo pripadati i uza me
ostati.
Nije dugo potrajalo i ve sam si novim noiem skoro odsjekao prst; oiljak
jo i danas nosim. U meuvremenu, vrt je bio napravljen i zasaen, kua
sagraena, i mnogo je godina noi bio moj pratitelj pri svakom odlasku u vrt.
Njime sam obrezivao voke, a suncokrete i dalije sjekao u struke, njime sam
rezbario drke bia i lukove za svoje sinie. Svakoga dana, osim za kraih
putovanja, nekoliko sam sati proveo u vrtu o kojem sam se svih tih godina sam
skrbio, kopajui i sadei, sijui i zalijevajui, gnojei i berui, a u
hladnijim dobima godine uvijek mi je u kutu vrta gorjela vatrica u kojoj sam
palio korov i staro korijenje i svakovrsne otpatke. Moji su sinovi tamo rado
stajali, gurali u vatru ibe i trske, pekli krumpire i kestenje. Pritom mije
noi jednom pao u vatru i na drku se napravila mala opeklina koju je otada
nosio i po kojoj bih ga prepoznao meu svim noevima svijeta.
A onda je dolo vrijeme kada sam mnogo putovao, jer se vie nisam osjeao
odve ugodno u lijepoj kui na Bodenskome jezeru. esto sam ostavljao svoj vrt
i putovao svijetom kao da sam negdje napustio i zaboravio svoju najvaniju
stvar, putovao sam do najudaljenijega jugoistoka Sumatre i vidio velike zelene
leptire kako svjetlucaju u dungli. A kada sam se vratio, ena se sa mnom
sloila da prodamo kuu i napustimo selo. Ispostavilo se da su za sinove koji
su odrastali potrebne kole i tota drugo, daje ostanak ovdje izgubio svoj
smisao i daje moj san o srei i uitku u toj kui bio pogrean san koji se
morao pokopati.
201
U predivnom starom vrtu s ogromnim prastarim stablima blizu jednoga lijepoga
vicarskoga grada, s pogledom na oblinje sveane snjene planine, ponovno sam
palio svoje uobiajene jesenje i proljetne vatre, a kad me i u novom
prebivalitu ivot titao, tota mi teko ilo i neskladno zvualo, krivnju
sam traio as tu, as tamo, esto i u vlastitom srcu, a dok sam promatrao
svoj snani vrtni noi sjetio sam se Goetheove izvrsne upute za sentimentalne
samoubojice, da si smrt ne uine odve ugodnom, ve daju zaslue junatvom i
da si barem vlastitom rukom zariju no u srce. Ali to nisam mogao, isto kao ni
Goethe.
Doao je rat i ubrzo razloge svoga nezadovoljstva i melankolije vie nisam
morao traiti daleko, ve sam ih jasno prepoznavao znajui da se tu nita ne
moe izlijeiti i daje preivljavanje pakla toga vremena unato svemu dobra
terapija protiv samoive sjete i razoaranosti. Nastupila su vremena kada sam
noi jo rijetko rabio, jer je bilo previe drugoga posla. I tako je postupno
sve poelo kliziti, najprije Njemako Carstvo i njegov rat koji je promatrati
iz inozemstva u ono doba bila muka bez premca. A kada je rat svrio, i u mom
se ivotu tota okrenulo i promijenilo. Vie nisam posjedovao vrt ni kuu,
morao sam se i od obitelji odvojiti te zapoeti i dokraja iskuati godine
samovanja i osvjetenja. Tada sam esto u dugim, vrlo dugim zimama izopenja
sjedio u hladnoj sobi pred malim kaminom, spaljivao pisma i novine i rezuckao
svojim starim noiem drvo prije nego bih ga gurnuo u vatru te gledao u plamen
promatrajui svoj ivot, svoju ambiciju, svoje znanje i cijelo svoje bie kako
polako sagorijeva pretvarajui se u isti pepeo. I premda me moje bie, moja
ambicija, tatina i sva ona nejasna ivotna arolija poslije ponovno sve vie
zaokupljala, ipak sam bio pronaao utoite, spoznao jednu istinu, a zaviaj,
koji nikada u ivotu nisam uspio osnovati i posjedovati, poeo je rasti u mom
vlastitom srcu.
Ako mi sada toliko nedostaje taj vrtni noi, koji me pratio na dugome putu,
to nije ni junaki ni mudro. Noja danas ne elim biti ni junaan ni mudar, za
to sutra imam vremena.
(1924.)
Sto je pjesnik naveer vidio
Junije srpanjski dan arei se zalazio, planine su plivale u modroj ljetnoj
omaglici s ruiastim vrhovima, u poljima se na sparini kuhao teki urod,
nabreklije kukuruz stajao visok i jedar, u mnogim je poljima ito ve bilo
pokoeno, a u mlaki, brana-sto zasieni miris pranjave seoske ceste iz polja
i vrtova slijevali su se slatki i prezreli mirisi razliita cvijea. U gustome
zelenilu zemlja je jo zadravala dnevnu toplinu, a seoski zlatni zabati
blistali su toplim odsjajem u sutonu koji pada.
Iz jednoga sela prema drugome uzavrelom je cestom hodao zaljubljen par, polako
i besciljno, odgaajui rastanak, as njeno se drei za ruke, as zagrljeni,
rame uz rame. Hodali su lijepo i meko, svjetlucavi u laganoj ljetnoj odjei, u
bijelim cipelama, gologlavi, noeni ljubavlju, u tihoj groznici veeri,
djevojka bijela lica i vrata, mukarac tamno preplanuo, oboje vitki i
uspravni, oboje lijepi, oboje sjedinjeni u osjeaju trenutka i kao jednim
srcem hranjeni i tjerani, no oboje ipak duboko razliiti i meusobno udaljeni.
Bio je to trenutak u kojem se prijateljstvo htjelo prometnuti u ljubav, a igra
u sudbinu. Oboje su se smijeili i oboje bijahu gotovo tuno ozbiljni.
Nitko u tom asu nije prolazio cestom izmeu dvaju sela, radnici u polju ve
su poli na poinak. U blizini jedne seoske kue, koja je svijetlo sjala
izmeu stabala kao da je jo uvijek na suncu, zaljubljeni su zastali i
zagrlili se. Mukarac je njeno poveo djevojku do ruba ceste uz koju se
protegnuo zidi, sjeli su na njega da bi jo bili zajedno, da se ne bi morali
vratiti u selo i k ljudima, da ne bi ve potroili ostatak zajednikoga puta.
Tiho su sjedili na zidu, meu karanfilima i kamenikama, a iznad njih lie
vinove loze. Kroz prainu i mirise dopirali su zvui sela, cika djeje igre,
zov majke, muki smijeh, zvui staroga glasovira, daleki i plahi. Sjedili su
tiho naslonjeni jedno na drugo, ne govorei, osjeajui zajedno kako lie nad
njima tamni, mirisi oko njih se roje, a topli se zrak jei u prvoj slutnji
rose i hladnoe.
Djevojkaje bila mlada, vrlo mlada i lijepa, vitak i prekrasan iz lagane se
oprave izvijao visok, svijetao vrat, a iz kratkih rukava vitke i duge,
svijetle ruke. Voljela je svoga prijatelja, vjerovala
203
da ga veoma voli. Mnogo je o njemu znala, dobro gaje poznavala, dugo su se
druili. Cesto bi se na trenutak prisjetili svoje ljepote i svoga spola,
njeno produili stisak ruke i ovla se, kao u igri, poljubili. Bio joj je
prijatelj, pomalo i savjetnik i pouzdanik, stariji, upueniji, i samo je
katkad nad nebom njihova prijateljstva na trenutak bljesnulo, kratko drago
sjeanje da izmeu njih ne postoji samo povjerenje i prijateljstvo, ve i
tatina, elja za moi, pa i slatko neprijateljstvo i privlanost spolova.
Sada je to htjelo sazreti, sada se i to drugo rasplamsalo.
I mukarac je bio lijep, no bez one mladosti i svjeine kao u djevojke. Bio je
mnogo stariji od nje, iskuao je ljubav i sudbinu, doivio brodolom i novo
isplovljenje. Zamiljenost i samosvijest otro su mu bili urezani u mravo
smee lice, a sudbina naborana na elo i obraze. No te je veeri gledao blago
i predano. Njegova se ruka poigravala djevojinom rukom, lagano i blago
prelazila du cijele ruke, preko zatiljka, ramena i grudi prijateljice,
opisujui malene razigrane putove njenosti. A kada su mu iz tiha, u suton
utonula lica ususret pola njezina usta, ljupka i strpljiva kao cvijet, dok je
u njemu bujala njenost i rasla glad strasti, neprestance je mislio na to i
znao da su mnoge druge mile ene isto tako hodale s njim za ljetnih veeri, da
su na drugim rukama, drugim kosama, oko drugih ramena i bokova njegovi prsti
opisivali ove iste putove njenosti, daje vjebao naueno, ponavljao
doivljeno, da je cijela ova struja osjeaja za njega bila neto drugo nego za
djevojku, neto lijepo i milo, ali ne vie novo, ne jo nevieno, ne jo
neokuano i sveto.
I ovaj napitak mogu pijuckati, pomislio je, i on je sladak, i on je aroban, i
moda ovaj mladi cvijet mogu bolje voljeti, znalaki, obazrivije, njenije no
to bi to mogao neki mladi, negoli sam to i sam mogao prije deset, prije
petnaest godina. Mogu ju njenije, pametnije, ljubaznije prenijeti preko praga
prvoga iskustva nego bilo tko drugi. To fino, plemenito vino mogu kuati
plemenitije i zahvalnije od ikojega mladca. No ne mogu joj skriti da nakon
opojnosti dolazi sitost, ne mogu joj, poto proe prva opojnost, glumiti
voljenoga o kakvome sanja, koji ostaje u zanosu. Gledat u ju kako drhti i
plae i bit u hladan i potajno nestrpljiv. Plait u se trenutka, ve sada se
plaim trenutka, kada e oima koje se bude morati okusiti otrenjenje i kada
joj lice vie
204

ne bude cvijet, nego se razvue u grimasu uasnuto spoznajom o izgubljenom

djevojatvu. Sjedili su utke na zidu u procvjeta-lom bilju, privijeni jedno
uz drugo, s vremena na vrijeme podi-la bi ih jeza poude i tjenje sljubila.
Tek tu i tamo rekli bi pokoju rije, nerazgovijetnu, djetinjastu rije: dragi
- duo - mila -voli li me?
Tada iz seoske kue, iji je odsjaj u tami lia takoer stao blijedjeti,
izae dijete, malena djevojica, od kojih deset godina, bosonoga, na vitkim
preplanulim noicama, u kratkoj, tamnoj haljinici, tamne duge kose iznad
blijedosmeega lica. Dolazila je zaigrano, neodluno, pomalo zbunjeno, nosei
u ruci ue za preskakanje, dok su noice beumno trale cestom. Mijenjajui
korake razigrano je prilazila mjestu nakojem su zaljubljeni sjedili. Stigavi
do njih usporila je hod kao da nerado prolazi, kao daju neto tamo vue kao
to nonoga leptira privlai cvijet plamen-ca. Tiho je procvrkutala pozdrav
"buona sera'\ Djevojka joj ljubazno kimnu sazida, mukarac joj ljubazno do
viknu: "Ciao, cara mia."
Dijete je kraj njih prolazilo, polako, nerado, sve vie i vie oklijevajui, a
nakon pedeset koraka zastalo, okrenulo se, oklijevajui, ponovno se
pribliilo, prolo blizu pokraj zaljubljenog para, zbunjeno i nasmijeeno
pogledalo, produilo, nestalo u vrtu seoske kue.
"Kako je samo zgodna!" ree mukarac.
Proteklo je malo vremena, sumrak jedva da se produbio, kadli djevojica
ponovno izae kroz vrtni ulaz. Naas je zastala, potajice pogledala niz ulicu
traei zidi, lie loze, zaljubljeni par. A onda je stala trati prema ulici
brzim trkom na bosim, gipkim stopalima, proletjela pokraj para, u trku se
okrenula, odskakuta-la do vrtnih vrata, na minutu zastala, pa onda protrala
jo jednom, jo dvaput, triput u tihom, usamljenom trku.
Zaljubljeni par utke ju je promatrao kako tri, okree se, kako joj kratka,
tamna haljinica udara o vitke djeje noge. Osjeali su daje taj trk bio njima
posveen, daje arolija iz njih sjala, da ta malena djevojica u svom djejem
snu osjea slutnju ljubavi i bezglasnu opojnost uvstva.
Djevojin se trk sada pretvorio u ples, pribliavala se leb-dei, njiui se,
mijenjajui korak. Mali je lik usamljeno plesao
205
u mraku na bijeloj cesti. Njezin je ples iskazivao poast, njezin mali djeji
ples bio je pjesma i molitva upravljena budunosti, ljubavi. Ozbiljno i
predano prinijela je svoju rtvu, lebdei amo, lebdei tamo, nestavt na kraju
u tamnome vrtu.
"Opinili smo ju", ree zaljubljena djevojka. "Ona osjea ljubav."
Prijatelj je utio. Mislio je: moda je to dijete u svojoj malenoj opijenosti
plesom ljepe i punije uivalo u ljubavi no to e ju ikada doivjeti. Mislio
je: moda smo i nas dvoje ve kuali ono najbolje i najsrdanije od svoje
ljubavi, a ono to se jo moe desiti jest sumoran svretak.
Ustao je i podigao prijateljicu sa zida.
"Mora poi," ree, "kasno je. Otpratit u te do raskrija."
Utonula u san stajala je seoska kua i vrt kada su proli kraj njezinih vrata.
Preko ulaznih vrata visjeli su cvjetovi ipka jo se vedro i svijetlo rumenei
u noi koja pada.
Zagrljeni su stigli do raskrija. Za rastanak, strasno su se poljubili,
otrgli, razdvojili, jo jednom se oboje okrenuli, jo jednom poljubili, no
poljubac vie nije donosio sreu, ve samo vreliju e. Djevojka je pruila
korak, a on dugo za njom gledao. I u tom je trenutku prolost bila s njim i
gledala ga u oi: drugi rastanci, drugi noni poljupci, druge usne, druga
imena. Obuze ga tuga i on polako poe natrag svojom cestom, a iznad stabala
izaoe zvijezde.
U toj noi, u kojoj nije usnuo, misli su mu dole do zakljuka: beskorisno je
ponavljati prolost. Jo bih pokoju enu mogao voljeti, moda mi jo koju
godinu pogled bude svijetao, ruka njena i moj poljubac enama drag. A onda u
se morati rastati, no to e biti u porazu i oaju, danas to jo mogu
dobrovoljno uiniti. Odricanje, koje danas znai pobjedu, tada e biti jo
samo prezira vrijedno. Stoga se ve danas moram odricati, ve danas rastajati.
Mnogo sam danas nauio, mnogo jo moram nauiti. Moram uiti od djeteta koje
nas je razdragalo svojim tihim plesom. U njemu je procvjetala ljubav kada je
naveer ugledalo ljubavni par. Rani val, tjeskobno lijepa slutnja uitka
potekla je tom djetetu kroz krv i ono je zaplesalo jer jo ne moe voljeti.
Tako i ja moram nauiti plesati, poudu pretvarati u glazbu, putenost u
206
molitvu. Tada u uvijek moi voljeti i nikada vie prolost neu, morati
ponavljati. To je put kojim elim poi.
(oko 1924.)
Strani grad na jugu
Taj grad jedan je od najaljivijih i najunosnijih pothvata modernoga duha.
Njegov nastanak i ureenje poivaju na genijalnoj sintezi, kakvu su mogli
smisliti samo vrlo temeljiti poznavatelji psihologije itelja velegrada, ako
ih ve ne elimo opisati kao izravan utjecaj velegradske due, kao ostvarenje
njezina sna. Jer njegovim osnutkom u idealnom savrenstvu ostvaruju se sve
elje za odmorom i prirodom kakve gaji svaka prosjena velegradska dua.
Poznato je da se stanovnik velegrada niim toliko ne zanosi koliko prirodom,
idilom, mirom i ljepotom. No poznato je da su sve te lijepe stvari, za kojima
on toliko udi i kojima je zemlja donedavno obilovala, njemu posve
neprobavljive i nepodnoljive. A kako ih on ipak eli imati, jer sije prirodu
uvrtio u glavu, ovdje mu je, kao to postoji kava bez kofeina i cigarete bez
nikotina, izgraena bezopasna i higijenska priroda bez prirode. A pritom,
mjerodavno je bilo ono vrhovno naelo moderne primijenjene umjetnosti, zahtjev
za apsolutnom "izvor-nou". Moderno obrtnitvo s pravom naglaava taj zahtjev
koji u ranijim vremenima nije bio poznat jer je tada svaka ovca doista bila
prava ovca i davala pravu vunu, svaka krava bila prava krava i davala pravo
mlijeko, a umjetne ovce i krave jo nisu bile izumljene. No kada su izumljene
i gotovo potisnule one prave, uskoro je izumljeni ideal izvornosti. Prola su
vremena kada su naivni kneevi u nekoj od njemakih dolina gradili umjetne
ruevine, imitacije pustinjakih prebivalita, malu patvorenu vicarsku ili
imitaciju Posillipa21. Dananjim je poduzetnicima strana ona apsurdna pomisao
da bi velegradskom poznavatelju pokuali doarati Italiju u blizini Londona,
vicarsku kod Chemnitza ili Siciliju na Bodenskome jezeru. Nadomjestak za
prirodu kakav
21 Lanac breuljaka jugozapadno od Napulja na kojemu je Vergilijev grob.
(prim. prev.)
207
zahtijeva dananji graanin, obvezno mora biti izvoran, nepatvoren kao
srebrnina kojom objeduje, izvoran kao biserje koje nosi njegova ena, i
nepatvoren kao ljubav koju u srcu gaji prema narodu i Republici.
Sve to ostvariti nije bilo lako. Imuni stanovnik velegrada za proljee i za
jesen trai jug koji odgovara njegovim predodbama i potrebama, pravi jug s
palmama i limunovim stablima, modra jezera, slikovite gradie, a sve se to
lako moe dobiti. No on, povrh toga,' trai i drutvo, trai higijenu i
istou, trai gradsko ozraje, glazbu, tehniku, eleganciju, on oekuje
prirodu bezrezervno podreenu ovjeku i njegovom rukom preoblikovanu, prirodu
koja mu, dodue, nudi drai i iluzije, no koja je fleksibilna i od njega nita
ne trai, u koju se on moe udobno smjestiti sa svim svojim velegradskim
navikama, obiajima i zahtjevima. Meutim, kako je priroda najneumoljivija od
svega nam poznatoga, ispunjavanje takvih zahtjeva ini se gotovo nemoguim. No
ljudskoj radinosti, znamo, nita nije nemogue. I sanje ostvaren.
Strani grad na jugu nije se, naravno, mogao proizvesti u jednom jedinom
primjerku. Napravljeno je trideset ili etrdeset takvih idealnih gradova.
Danas ih susreemo na svakom iole pogodnom mjestu, a pokuam li opisati neki
od njih, to, dakako, nije ovaj ili onaj grad, on nema osobnoga imena, kako to
ga nema ni Fordov automobil, ve je samo primjerak, jedan od mnogih.
Izmeu dugih, lagano zakrivljenih podzidanih obala lei blago uzburkano modro
jezero, a uz njegov rub ljudi uivaju u prirodi. Uz obalu plove bezbrojni mali
amci na vesla s veselo prugastim markizama i arenim zastavicama, elegantni
lijepi amci s malim, ljupkim jastucima i isti kao operacijski stolovi.
Njihovi vlasnici hodaju obalom gore-dolje, svim prolaznicima neprestance
nudei brodice za iznajmljivanje. Ti mukarci hodaju u odijelima poput
mornarskih, golih prsa i golih preplanulih ruku, govore pravim talijanskim
jezikom, ali jednako mogu i na svakom drugom jeziku dati obavijest, imaju
sjajne junjake oi, pue duge, tanke cigare i djeluju slikovito.
Uzdu obale plove amci, uz rub jezera protee se etalite, dvostruka ulica
iji je dio do jezera, ispod uredno okresanih stabala, rezerviran za pjeake,
dok je unutranji dio bljetava, uzavrela prometnica to vrvi hotelskim
autobusima, automobilima,
tramvajima i zapregama. Uz tu cestu smjestio se strani grad koji ima jednu
dimenziju manje od ostalih gradova: protee se samo u duinu i visinu, ali ne
i u dubinu. Sastoji se od gustog, velebnog pojasa hotelskih zgrada. No iza
toga pojasa, atrakcija je koju se ne smije ne vidjeti, tamo se dogaa pravi
jug, tamo je, naime, doista smjeten jedan stari talijanski gradi u kojem se
na tijesnoj trnici jakih mirisa prodaju povre, kokoi i ribe, u kojem
bosonoga djeca limenkama od konzervi igraju nogomet, a majke razbaruenih kosa
i snanih glasova galame izvikujui milozvuna klasina imena svoje djece. Tu
mirie na salamu, na vino, na zahod, duhan i runi rad, tu veseli mukarci u
kouljama stoje ispred otvorenih vrata duana, postolari sjede na cesti
tucajui kou, i sve je izvorno i vrlo areno i originalno i na toj bi sceni u
svakom trenutku mogao otpoeti prvi in neke opere. Tu se mogu vidjeti stranci
kako s velikom znatieljom otkrivaju mjesto, a od onih kolovanih esto se
uju razumne izjave o narodnoj dui ovdanjega puka. Prodavai sladoleda malim
kloparavim kolicima probijaju se uskim ulicama izvikujui svoje poslastice,
ponegdje u nekom dvoritu ili na omanjem trgu zasvira vergl. Svakoga dana
stranac u ovome malome, prljavom i zanimljivom gradu provede sat ili dva,
kupuje izratke od pletene slame i razglednice, pokuava govoriti talijanski i
skuplja dojmove. Ovdje se i vrlo mnogo fotografira.
Jo dalje, iza staroga gradia, prostrla se zemlja sa selima i livadama,
vinogradima i umama, tamo je priroda jo onakva kakva je oduvijek bila,
divlja i neuljuena, no stranci malo od toga vide, jer kada se s vremena na
vrijeme automobilom provezu kroz tu prirodu, oni livade i sela uz rub ceste
vide jednako pranjavima i neprijateljskima kao i drugdje.
Stoga se stranac s takvih izleta ubrzo opet vrati u idealni grad. Tamo stoje
veliki, viekatni hoteli kojima upravljaju inteligentni direktori s uglaenim
i briljivim osobljem. Tamo jezerom plove ljupki parobrodi, a cestom prolaze
elegantna kola, posvuda noga stupa po asfaltu i cementu, posvuda je svjee
pometeno i poprskano, posvuda se na prodaju nudi galanterija i osvjeenja. U
hotelu Bristol stanuje bivi francuski predsjednik, a u hotelu Park njemaki
rajhskancelar, ljudi odlaze u elegantne kavane i
209
sreu poznanike iz Berlina, Frankfurta i Miinchena, itaju novine iz domovine
i tako iz operetne Italije staroga grada ponovno uranjaju u dobro, solidno
ozraje domovine, velegrada: rukuju se svjee opranim rukama, uzajamno
pozivaju na osvjeavajua pia, u meuvremenu telefoniraju s tvrtkom u
domovini, kreu se l|ubazno i ivahno meu ljubaznim, dobro odjevenim,
zadovoljnim ljudima. Na hotelskim terasama, iza balustrada i stabala oleandra
sjede slavni pjesnici i zamiljena pogleda zure u povrinu jezera, povremeno
primaju predstavnike tiska i uskoro se sazna na kojem djelu sada radi pojedini
majstor. U ugodnom, malom restoranu moe se vidjeti omiljena glumica iz
domovinskog velegrada kako sjedi odjevena u kostim, kao u snu, i desertom
hrani pekinezera. 1 ona je oduevljena prirodom i esto do pobonosti ganuta
kada naveer u sobi br. 178 hotela Palae otvori prozor i ugleda beskrajan niz
treperavih svjetala to se pruaju du obale i sanjarski nestaju s onu stranu
zaljeva.
Spokojno i zadovoljno ljudi eu promenadom, tu su i Mull-erovi iz Darmstadta,
a uje se da e sutra u dvorani ljeilita nastupiti i talijanski tenor,
jedini kojeg se nakon Carusajo doista moe sluati. Predveer ljudi gledaju
malene parobrode kako se vraaju u luku, promatraju putnike koji izlaze,
ponovno susreu poznanike, na trenutak zastanu pred nekim izlogom punim
staroga namjetaja i vezova, a onda zahladi i ljudi se vraaju u hotel, iza
zidova od betona i stakla, u kojem blagovaonica ve svjetluca odbljeskom
porculana, stakla i srebra i u kojem e se poslije odrati manji bal. Glazba
je ionako ve tu, i tek to su obavljene pripreme za veernji izlazak, ve vas
doekuju umilni, lelujavi zvui.
Pred hotelom, s veeri se polagano gasi rasko cvijea. Tu u lijehama izmeu
betonskih zidova stoji gusto i areno, bujno procvalo cvijee, kamelije i
rododendroni, a izmeu njih visoke palme, sve nepatvorene, i bujne hortenzije
pune jedrih, hladno modrih kuglica. Sutra je skupni izlet u -aggio i ljudi mu
se raduju. A stigne li se sutra zabunom umjesto u -aggio u neko drugo mjesto,
u -iggo ili -ino, nikakva teta, jer tamo e se nai isti ovakav idealan grad,
isto jezero, ista podzidana obala, isti sliko-vito-veseli stari grad i isti
dobri hoteli s visokim staklenim zidovima iza kojih nas pri objedu gledaju
palme, i ista dobra, meka

glazba i sve to inae pripada ivotu graanina kada si eli ugoditi.

(1925.)
Izlet u grad
Napusti li pustinjak nakon dugih godina svoju sobicu te se zaputi u grad i
blizinu ljudi, on obino za taj svoj potez moe navesti odline razloge, ali
je rezultat najee smijean. Pustinjak treba ostati pustinjakom kao postolar
postolarom. Da pustinja-tvo nije nikakvo zanimanje ili daje manje vrijedno,
isto kao i proenje, pomodno je europsko miljenje koje nitko nee shvatiti
ozbiljno. Pustinjak je zanimanje isto kao i postolar, isto kao prosjak, isto
kao razbojnik, isto kao ratnik, to je mnogo starije, vanije, svetije
zanimanje negoli su primjerice pseudozanimanja poput sudskog ovrho voditelj a,
profesora estetike i tomu slino. I kada netko ispadne iz svoga zanimanja, iz
svoje krinke i uloge, makar to uinio iz najrazumljivijih i najdraesnijih
razloga, iz toga se obino izrodi nekakva glupost.
Tako je bilo i sa mnom kada sam, nezadovoljan sobom i svojim ivotom, za sobom
zakljuao svoju sobu u planini i na trenutak poao meu ljude, u grad. Uinio
sam to iz znatielje i elje za novim doivljajima i doticajima, uinio sam to
u slabanoj nadi da u moda ponovno doivjeti malo radosti, zabave i
zadovoljstva nakon to sam dugo osjeao tek prezasienost i bol. Nadao sam se
da e mi se moda posreiti da se ponovno odmjerim s drugim ljudima i da ljude
i sebe samoga ponovno mogu shvatiti ozbiljno. Bio sam voljan prepustiti se
utjecaju grada, mnotva, javnosti, umjetnosti, trgovine, ukratko, svim
arolijama ovoga svijeta, osloboditi se teine i umiljene mudrosti pustinjaka
i mislioca, ponovno biti ovjek, dijete, ponovno moi vjerovati u smisao i
ljepotu ljudskoga ivota. ovjek mojega kova koji u biti ne moe vjerovati u
vrijednost ljudskoga ivota, no kojemu su oni uobiajeni putovi spasenja koji
naivne vode u samoubojstvo i ludilo, zaprijeeni i nemogui, kojega je, dakle,
priroda valjda upravo zato izmislila da bi sebi i drugima na vlastitu primjeru
dokazivao besmislenost i bezizlaznost onoga to
210
211
je priroda zapoela uputajui se u eksperiment zvan "ovjek", takav ovjek,
naravno, ima pomalo teak ivot te stoga, s vremena na vrijeme, osjeti potrebu
povui neki drugi registar i neto u svom ivotu promijeniti ne bi li on moda
bio malo podnoljiviji i ljepi.
Tako sam, dakle, sa svojim kovegom doputovao u grad i tamo, usred ljudskoga
okruenja, unajmio sobu. Nije bilo lako naviknuti se na ovdanji ivot. U
zauujue, nevjerojatno vrijeme ti su ljudi zorom ustajali, nou se vraali
kui, svirali glasovir i violinu, kupali se, trali gore-dolje. Veinom su to
bili poslovni ljudi ili njihovi namjetenici, i svi su imali strano mnogo
posla. Naime, jedni su doista imali mnogo posla, jer su im poslovi slabo ili,
pa su bili preoptereeni nastojanjima da ih poboljaju. Svi su bili
preoptereeni i skoro svi proizvodili ili trili stvari koje ovjeku u ivotu
nisu potrebne i koje su izmiljene samo zato da bi proizvoau i trgovcu
donijele zaradu. Neke sam od tih predmeta iskuao iz znatielje. Budui da sam
usred buke i guve uspijevao vrlo malo spavati, od jednoga od tih trgovaca
kupio sam sredstvo za spavanje, od drugoga neke knjige ija je svrha bila
ugodno zabaviti itatelja. No sredstvo za spavanje, umjesto da me uspava, samo
me uznemirilo i razdrailo, a knjige, umjesto da me zabave, usred bijela dana
su me uspavale. A tako je u biti bilo sa svime. Bila je to igra koja je sve
igrae, kako trgovce tako i kupce, oito silno zabavljala, no koju nitko nije
pomiljao ozbiljno shvatiti. Bilo je vrijeme uoi velikoga godinjeg blagdana
kojemu je smisao, sjedne strane, unaprijediti industriju i na nekoliko tjedana
oiviti trgovinu, s druge pak strane, izlaganjem otpiljenih mladih stabala u
svim gradskim stanovima probuditi neku vrstu sjeanja na prirodu i umu i
slaviti radosti obiteljskog ivota. To je takoer bila igra i dogovor koji sam
uskoro prozreo. Niti je postojao itko komu je sjeanje na prirodu i umu bilo
potrebno ili koji bi bio toliko budalast da sobne jelke smatra prikladnim
sredstvom za njegovanje uitka u prirodi, niti je veina naroda s osobitim
potovanjem slavila obitelj, brak i blagoslovljenost djecom, ve ih je gotovo
openito doivljavala kao teret. No taj je blagdan etiri tjedna zaokupljao
milijune namjetenika i dva dana svim iteljima prireivao jednostavnu zabavu.
ak i meni, strancu, nudili su kolae i eljeli
212
sretne blagdane, a u kuama, koje na to uope nisu bile naviknu-le, nekoliko
sati trajale su orgije obiteljske sree.
Inae, grad je u to vrijeme izgledao draesno. U irokim trgovakim ulicama,
danju i nou kua do kue, prozor do prozora, bljetali su obiljem svjetlosti,
izloenom robom, cvijeem, igrakama, i inilo se daje sav onaj tako teki i
ozbiljni poslovni ivot milijuna ljudi zapravo aljiva i dobro smiljena
zabavna igra. No stranca je svakako mogla smetati navada gostioniara da i na
tim mjestima omame, na kojima ovjek pokuava na nekoliko sati zaboraviti
prirodu, obitelj, posao i sve drugo i isprati ih ukusnim piima, da su i na
tim tihim mjestima za pie i puenje postavili rasvijetljene jelke sa ili bez
glazbe, koje su ovdje jo vie nego u privatnim domovima zraile zaguljivim
sjajem i sentimentalnou.
Jedne veeri, jo prije poetka blagdana, sjedio sam u gostionici uz kajganu i
pola litre crnoga vina donekle zadovoljan kadli mi za oko zapne novinska
najava koja me istog trenutka privukla. Neko knjievno drutvo organiziralo je
veer Herman-na Hessea i toplo preporuivalo posjet tom dogaaju. Pohitao sam
onamo, pronaao kuu i dvoranu, a na njezinim vratima blagajnika kojega sam
upitao nastupa li i autor glavom i bradom. Ne, gospodin Hesse ne nastupa,
odgovorio je pokuavajui se opravdati, no umirio sam ga primjedbom da
sudjelovanju toga gospodina ne pridajem ni najmanju vanost. Platio sam marku
i dobio program, i poto sam neko vrijeme prosjedio ekajui, priredba je
otpoela. Tu sam uo niz pjesama koje sam napisao u mlaim danima. U to
vrijeme, kada sam ih pisao, jo sam imao sklonosti i ideale mladosti i vie
sam drao do zanosa i idealizma, nego do iskrenosti. Stoga sam ivot preteito
vidio vedrim i vrijednim prihvaanja, dok ga danas niti volim niti nijeem,
ve jednostavno prihvaam. Zato mije bilo neobino u tim pjesmama sluati svoj
vlastiti glas kako progovara iz mladalakog doba. Skladatelji su pjesme
dijelom uglazbili, a lijepo odjevene dame ih pjevale, dijelom recitirale ili
itale, i mogao sam promatrati kako onaj dio sluateljstva, koji u sebi nosi
mladalake i sentimentalne osjeaje, upija predstavu i k tomu se osjeajno
smijei, dok je onaj drugi, suzdraniji dio sluatelja, kojima sam i sam
pripadao, ostajao hladan te se ili pomalo prijezirno smijeio ili
213
zaspao. A usred sveg tog promatranja i zauenosti nad simpatinom plitkou
pjesama koje su mi neko bile tako vane i svete, mogao sam u sebi opaziti i
dobar dio tatine, jer sam svaki puta bio razoaran i pomalo uvrijeen kada bi
pjevaica ili ita, kao stoje uobiajeno, u pjesmama ispustili pojedine
rijei ili ih zamijenili nekim drugima. No cijela ta veernja zabava nije mi
godila i nisam mogao doekati kraj, jer me tjerao neki suh i gorak okus u grlu
i elucu koji sam zatim satima uzalud pokuavao isprati konjakom i vodom. 1 na
toj knjievnoj veeri, na kojoj sam u odreenoj mjeri mogao sloviti kao
strunjak i znalac, ponovno sam primijetio onu izoliranost koja me ini
pustinjakom, a sastoji se u tome da u sebi nosim neku neshvatljivu udnju da
ljudski ivot ozbiljno shvatim, dok ga svi drugi prema nekom tajnom i meni
nepoznatom pravilu igre promatraju kao zabavnu drutvenu igru u kojoj
zadovoljno sudjeluju.
I dok me sve to sam vidio i doivio samo jo vie zbunjivalo i nikako nisam
uspijevao doista se ukljuiti u igru, u meuvremenu se zbio jo jedan
doivljaj koji me nije uinio smijenim, ve me samo potvrdio i osnaio. Morao
sam pomoi pri ukopu prijatelja koji je iznenada umro i nipoto nije bio
pustinjak, ve veseo i drutven ovjek. A kada sam se pokojniku za rastanak
zagledao u to sada smireno lice, nisam iz njega mogao iitati ni zlovolju ni
bol zbog toga stoje otrgnut iz simpatine igre ivota, ve samo duboku
suglasnost, svojevrsno zadovoljstvo injenicom da mu se napokon posreilo i da
zagonetni ljudski ivot vie ne mora svladavati kako neku igru, ve da ga u
najdubljim temeljima moe ozbiljno shvatiti. To lice pokojnika mnogo mi je
govorilo i nije me rastuilo, ve usreilo.
Nastavljam tako etati ulicama, gledam lijepe ene i uurbane srdite mukarce,
i svi su u meuvremenu ponovno odloili svoje pomalo zbunjeno i izvjetaeno,
blagdanski ozareno lice, i katkada me boli, katkada zabavlja ta predstava ija
u tajnovita pravila igre, nadam se, na posljetku ipak prezreti.
(1925.)

214
Veernji oblaci
Na istonome zidu moje dnevne i radne sobe uska su balkonska vrata koja od
svibnja do kasnoga rujna danju i nou stoje otvorena, a ispred njih malen je
kameni balkon irok jedan, dubok pola koraka. Taj balkon moj je najbolji
posjed. Zbog njega sam se ve prije vie godina odluio ovdje nastaniti, zbog
njega sam se nakon svih putovanja uvijek iznova s nekom zahvalnou vraao
ovamo u svoj stan u Ticinu. On je uvijek bio moj ponos i moje umijee lijepoga
stanovanja s birano lijepim, irokim pogledom kroz prozore; no tako lijep kao
ovdje jedva da je bio ikoji od mojih prijanjih pogleda. Premda kre otpada sa
zidova i tapete vise u dronjcima, premda nedostaju mnoge udobnosti -zbog ovog
pogleda ostajem tu stanovati. Ispred balkona strmo niz brijeg obruava se
stari rasadnik junih biljaka: tu su palme s debelim lepezastim kronjama,
kamelije, rododendroni, mimoze, judii22, izmeu njih nekoliko visokih tisa,
nad njima se uspele glicinije, a zatim uske, visee terase rua. Taj usnuli
stari vrt visi izmeu mene i svijeta, on ili nekoliko tihih jaruica obraslih
umom kestena ije vrhove odozgo gledam. Njihove mi kronje ume dan i no,
zaklanjaju me od svijeta, od kua i ljudi, buke i praine. Tako sam donekle
zaklonjen, premda se nisam posve udaljio od svijeta, niti to elim. Do naega
sela ipak vodi cesta, a njom svakoga dana stie potanski automobil donosei
mnoga nepotrebna pisma, pokojeg suvinog posjetitelja, a katkada i nekog
dobrodolog.
U satima kada ulazna vrata kue drim zatvorena, nikakav me poziv ne moe
stii. To su popodnevni sati, a vrlo esto i veernji. U to vrijeme kuni je
ulaz zakljuan, zvona nema, i kada onda sjednem na svoj patuljasti balkon s
mnogobrojnim vrtnim terasama ispod sebe, nitko mi ne moe smetati. Tada preko
vrta i umskoga klanca vidim Salvatore, iza njega Generoso, vidim svjetlucavi
jezerski rukavac Porlezza i visoke planine s onu stranu jezera Como koje sve
do ranoga ljeta u svojim usjecima jo uvaju snijeg.
22 Judi (Judino drvo), istonomediteransko drvo iz porodice leptirnjaa.
(prim. prev.)
215
Ponekad naveer dok sjedim i promatram veernje oblake kako ispred mene plove
u mojoj visini, gotovo sam zadovoljan. Gledam onaj dolje svijet i mislim: mogu
bez tebe. Nisam imao sree u tom svijetu, nisam se u njeg dobro uklapao, a on
mi je moju nesklonost netedimice uzvraao. Ali me nije ubio. Jo sam iv,
prkosno sam se odrao i mada nisam postao uspjean tvor-niar ili boksa ili
filmska zvijezda, ipak sam postao ono to sam si jo kao dvanaestogodinjak
uvrtio u glavu: pjesnik, a izmeu ostalog sam nauio da nam svijet, ako od
njega nita ne elimo i samo ga tiho i pozorno oima promatramo, tota moe
ponuditi o emu oni uspjeni i ljubimci svijeta nita ne znaju. Sposobnost
promatranja izvrsno je umijee, profinjeno, blagotvorno i nerijetko vrlo
zabavno.
To umijee svladao sam na veernjim oblacima. Uvijek kada naveer po obiaju
sjedim na malenom balkonu zaokupljaju me oblaci, jer moje visoko smjeteno
ptije gnijezdo gleda ravno u oblake. Za kinoga vremena, za bijesnih,
neobuzdanih oluja ovoga podneblja, oblaci mi se zavlae u sobu, vise u bijelo-
sivim krpama na balkonskoj ogradi, puu oko mojih cipela pa zatim vani
vijugaju gore i dolje do zelenih, oroenih planinskih dolina koje pri svakoj
munji tako uplaeno bijesnu, do mrzloga, crnog jezera, a zatim navie u
blijede, upijajue nebeske visine. No za lijepoga vremena, kada jezero modro
svjetluca i ima ljubiaste veernje sjene, kada u udaljenim selima prozorska
stakla zlatom za-svijetle, a zapadni se rub planina ari kao od svjetlucava,
ruiasta dragoga kamena, tada su i oblaci vrlo areni i raspoloeni i tada
satima, bez nakane i cilja, igraju svoje djeje igre.
Neko sam, kao mladi, prema oblacima imao poboan i pomalo svean odnos.
Danas, kako starim, vie ih ne shvaam tako ozbiljno, no svejedno mi nisu
nita manje dragi. Oni su djeca, a djecu ozbiljno shvaaju samo njihovi
roditelji, nitko drugi. Djedovi i bake, starci, koji su ve i sami ponovno
zaokupljeni povratkom u djetinjstvo, djecu ne shvaaju ozbiljno kao ni sebe
same. Patos je lijepa stvar i on mladim ljudima esto vrlo dobro pristaje.
Starijim je ljudima primjereniji humor, smijeak, neshvaanje svega ozbiljno,
preobraavanje prirode u sliku, promatranje stvari kao da su asovite igre
veernjih oblaka.
216
Da ne bih zaboravio glavnu stvar zbog koje sam se latio pera u ruke: sino,
prvoga lijepoga, vlano-vedrog dana nakon kina vremena, ono to se dogaalo s
oblacima bilo je doista aavo. Jo do maloprije rastezali su se preko neba u
dugim redovima, visjeli u debelim naborima, lagano u sebe zamotani i zavreni
osvjeavajuim vjetrom, postupno se svi pretvarajui u duguljaste valjke koji
tiho u sebi vriju. I upravo dok je to jo trajalo, dok je jo cijelo nebo, ako
ga ve nije zahvatila otra, hladna zelena modrina vedre veeri, bilo sustav
vrpca i nabora, golemih zmija koje su se polako migoljile, polako tijelom
rasle i sve vie se zgunjavale - najednom, tek to sam na minutu pogledao u
stranu, cijelo je nebo u visini bilo slobodno i bljetavo svjee-vedro, a svi
se oblaci smanjili i postali beznaajni, pritisnuti uz obzor, gore bijeli i
zlatnouti s modrim trbusima, svi izdueni, oblika kao zrani brodovi i
kitovi, svi vrlo plastini, vrlo vrsto zbijeni i lijepo oblikovani. Upravo u
toj minuti posljednja je ruiasta rumen i zlatnouti sjaj naputao biserne
planinske vrhove, a cijela zemlja utrnula, samo se na nebu jo kratko sjajio
dan. Brodovi od oblaka, mada je puhao otar vjetar, leali su naizgled
nepomino i neodluno tik iznad gorskih grebena i u svoje sve hladnije boje
mijeali trunku rumene i bakarno smee nijanse, nosom okrenuti k vjetru, no
valjalo ih je dobro drati na oku da bi ih se iz minute u minutu moglo
prepoznavati, jer dok su se inili solidnima i tromima i jedva pominima,
njihovi su se oblici neprestano pretakali jedni oko drugih ijedni u druge.
Prijetvorno su izvodili svoje vragolije u predveerje, poput djeaka koji
stoje kraj kolske ograde i skinuvi kape pozdravljaju uitelja, a tek to se
on osvrnuo, vie ih nema, a iza ograde bruji smijeh.
U meuvremenu je jedan dui oblak preplivao preko drugih, lebdio (i on
naizgled nepomian i kao od kovine izliven) ruiast i usamljen na nebeskom
zelenilu, da bi se najednom sasvim za-ario, svijetao cinober, istodobno
poprimajui oaravajui oblik ribe i zaplivao, taj golemi, svijetlei zlatni
aran s malenom pla-viastom trbunom perajom, smijeei se i posve zadovoljan
usu-sret smrti, jer i posljednji su se tragovi svjetla gubili i mojoj zlatnoj
ribici nije vie ostala ni minuta ivota. I ve je od repa bivao smeiji i
crnji, od trbuha modriji, svijetli se cinober i boja zlata arila jo samo na
najgornjemu rubu njegova hrpta. Tada on
217
munjevito uvue rep, napuhne glavu da se sva zaobli i dok se ve gasio i gubio
svoj posljednji zlatni sjaj, zavrti se u kuglu i iz nje - kao da eli ispuhati
vlastitu duu - on ispue dvije niti sive oblane koprene, te stade puhati i
puui se rasplinjavati u sve tanje koprene, a zatim se izgubi, nestade.
Nikada nisam vidio tako aljivu vrstu samoubojstva. Ta se pristala zlatna
ribica sklupa u meduzu, ispue vlastitu duu, vlastitom snagom ispue
vlastitu supstancu, kroz jedna usta, kroz jedno drijelo, kroz jedan otvor, i
ispue sebe samu u nitavilo. Neko kada sam jo ivio dolje u svijetu i
shvaao se ozbiljno, tota sam doivio i vidio, tota teko razumljivo,
teko podnoljivo, meu inim i jedan svjetski rat - ali neto tako
zapanjujue, tako djetinje razigrano u svom ponaanju jo nikada nisam vidio u
nekog ovjeka, u nekoj naciji ili nekom parlamentu. A toga nije bilo malo to
sam negda, dok sam ga jo ozbiljno shvaao, vidio vani u svijetu.
Otila je zlatna ribica i moja je radost za danas minula. Unutra me je dodue
ekala lijepa knjiga, no bio bih radije jo koji sat plivao sa svojom zlatnom
ribicom.
(1926.)
Akvarel
Danas oko podneva vidio sam i predosjetio da e ovo biti veer za slikanje.
Nekoliko je dana bilo vjetrovito, naveer uvijek kristalno vedro, ujutro
oblano, a sada je pristigao taj meki, sivkasti zrak, taj blagi, sneni veo,
tako mi dobro poznat, a pred veer kada svjetlo bude ukoso padalo, bit e
predivno. Bilo je i drugih veeri za slikanje, i uvijek je bilo lijepo, ak i
kada je kiilo, ak za onih strahovito staklasto prozirnih fenovitih prijepo-
dneva kada ste u selu udaljenom etiri sata mogli prebrajati prozore. No, dam
poput dananjega bili su neto drugo i posebno, tih dana ovjek ne da je
mogao, ve je morao slikati. Tada je svaka tokica crvene ili oker boje tako
zvuno provirivala iz zelenila, svaki stari trs sa svojom sjenom stajao je
tako zamiljeno, lijepo i u sebe zadubljeno, a jo i u najdubljoj sjeni
svakaje boja govorila jasno i snano.
218
i

U djetinjstvu sam poznavao takve dane tijekom praznika. Tada, dodue, nije
bila rije o slikanju, ve o pecanju. A za nudu, pecati se uvijek moglo. No,
bilo je dana s nekim vjetrom, nekim mirisom, nekom vlagom, nekom vrstom oblaka
i sjena, i tada sam ve ujutro tono i pouzdano znao da e danas popodne na
donjem mostiu biti rijene mrene, a naveer kod valjaonice da e gristi
grgei. Otada se svijet, kao i moj ivot, promijenio, a radost i sretna punina
takvog ribikog dana iz djeakoga doba postala je neto bajkovito i jo jedva
zamislivo. No, sam ovjek malo se mijenja i on eli imati bilo kakvu radost,
bilo kakvu igru, pa tako umjesto pecanja danas imam slikanje akvarela, i kada
predznaci vremena obeavaju lijep, dobar dan za slikanje, u svom vremenom
srcu ja ponovno outim daleku, tihu jeku onoga uitka iz djetinjstva, one
spremnosti i poduzetnosti, i sve u svemu, to mi budu dobri dani kakve u veem
broju oekujem od svakoga ljeta.
Izaao sam kasno poslijepodne, natovarivi na lea naprtnjau sa slikarskim
priborom, i nosei u ruci preklopnu stolicu zaputio se prema mjestu koje sam
jo oko podneva zamislio. To je strm obronak iznad naega sela, svojedobno
prekriven gustom kestenovom umom, no prologa ljeta posve raskren; na njemu
sam ve vie puta slikao izmeu jo pomalo mirisnih panjeva. Otuda se vidjela
istona strana sela, sve sami tamni, stari krovovi od drvenih cigala, uz njih
i nekoliko svijetlocrvenih, novih, labirint golih, neobukanih zidova, izmeu
njih posvuda stabla i vrtovi, tu i tamo suilo se na zraku neto bijelog ili
arenog rublja. S druge strane sela, veliki modri planinski lanci, jedan iza
drugoga, s ruiastim vrhovima i ljubiastim nizovima sjena, desno dolje
komadi jezera, a na drugoj strani nekoliko svijetlih, treperavih zaselaka.
Sada sam imao oko dva sata vremena dok se sunce lagano sputalo i svjetlo nad
krovovima i zidovima polako bivalo toplije, dublje, zlatnije. Prije nego sam
poeo crtati, na trenutak sam promotrio cijelu raznoliku dolinu sve dolje do
jezera, udaljena sela, prvi plan s panjevimajo svijetlim na rezu, iz kojih su
tjerali ve metar visoki, bujno zeleni boni izdanci, a izmeu, crvena suha
zemlja sa svjetlucavim kamenjem, s duboko urezanim vododerinama iz kinoga
razdoblja, a zatim pogledah nae selo, to
219
maleno, toplo gnijezdo od zidina, zabata, krovova u kojem mije svaka crta i
povrina tako dugo i dobro poznata, oblici koje sam desecima puta okom
prouavao, a potom olovkom crtao. Jedan velik krov, svojedobno tamnosme, koji
se treba slikati caput mortuumom, bio je svjee pokriven; bila je to
Giovannijeva kua sa irokom otvorenom loom ispod krova na kojoj su u jesen
visjeli zlatnouti klipovi kukuruza. Sada je on cijeli taj veliki krov dao
iznova pokriti! Prije nekoliko mjeseci umro mu je otac, najstariji mukarac u
selu, pa je sada stekao nasljedstvo, obogatio se i prihvatio posla te
popravlja i gradi, lii i boja. A dalje u pozadini, kuica maloga Cavadinija
svjee je oliena, barem s jedne strane. eli se oeniti, maleni momak, i
prema vrtu je izbio vrata.
Da, moraju postojati ljudi koji imaju kue i grade kue, koji se ene i na
svijet donose djecu, koji naveer pred svojim vratima sjede i pue, nedjeljom
odlaze u grotte i boaju, i koje se bira u opinsko vijee. Sve te kue i
kolibe pripadaju nekomu, netko ih je sagradio, netko u njima stanuje, jede i
spava i gleda kako djeca rastu, zarauje ili se zaduuje. A i svi ti mali
vrtovi i svako stablo i livada, svaki vinograd i lovorov grm i svaki djeli
kestenove ume nekomu pripada, prodaje se, nasljeuje, nekoga raduje, nekog
brine. U novu veliku kolsku zgradu odlaze mladi, tamo ue najnunije stvari,
ljeti imaju tri mjeseca praznika, a onda odvano i eljno kreu u ivot,
grade, ene se, rue zidove, sade drvee, zaduuju se, alju novu djecu u
kolu.
Ono to ti ljudi vide na svojim kuama i vrtovima, ja to ne vidim ili vidim
samo djelomice. Daje u podrumu voda i daje hambar pun takora, da kamin ne
vue i daje grah u vrtu previe u sjeni, ja nita od toga ne vidim, to me ne
veseli niti me brine. No, ono to ja vidim na naemu selu, to pak ljudi ne
vide. Nitko ne vidi kako blijedi, troni vapnenasti zid tamo odostrag vue iz
neba nijansu modrine pa ju zatitralu sputa na zemlju. Nitko ne vidi kako se
blago i toplo smijei bljedunjava ruiasta rumen onog zabata izmeu lepravog
zelenila mimoza, kako na kui Adaminijevih masno i jedro stoji tamni uti oker
ispred tekoga plavetnila planine, i kako empres u Sindacovu vrtu aljivo
presijeca kovravo lie. Nitko ne vidi da glazba tih boja upravo u
220
tom asu ima svoj najii i najbolje ugoen zvuk, da igra zvukova, ljestvica
svjetlina, borba sjena u tom malenom svijetu ni u kojem trenutku nisu iste.
Nitko ne vidi kako dolje, u plaviastoj koljci doline, veernji zlatnouti
dim povlai tanku crtu potiskujui planine, s one druge strane, sve dublje u
prostor. A ako moraju postojati ljudi koji grade kue, rue kue, sade ume,
kre ume, boje prozorske kapke i zasijavaju vrtove, tada e valjda postojati
i ovjek koji sve to vidi, koji je promatra svih tih poslova i djela, koji te
zidove i krovove prima u svoje oko i srce, koji ih voli i pokuava naslikati.
Ja nisam dobar slikar, diletant sam;'no ne postoji nijedan jedini ovjek koji
u ovoj prostranoj dolini sva ta razliita lica godinjih doba, dana i sati, te
nabore zemljita, oblike obala, udljive pjeake staze u zelenilu toliko
pozna i voli i njeguje kao ja, kojemu su toliko prirasle srcu i koji s njima
ivi. Zato je tu slikar sa slamnatim eirom, sa svojom naprtnjaom i preklop-
nom stolicom, koji u svako doba obilazi i oslukuje vinograde i rubove uma,
kojemu se kolarci uvijek pomalo podsmjehuju i koji drugim ljudima katkada
zavidi na njihovim kuama i vrtovima, enama i djeci, radostima i brigama.
Povukao sam nekoliko poteza olovkom po bijelom listu papira, izvadio paletu i
nalio vodu. I sada kistom punim vode i s malo napuljsko ute boje stavljam
najsvjetliju toku svoje sliice; to je onaj osvijetljeni zabat tamo sasvim
odostrag iznad debele, sone smokve. I sada ne znam vie nita o Giovanniju i
nita o Mariju Cavadiniju i vie im ne zavidim, a za njihove brige marim
koliko i oni za moje. Napeto i s naporom probijam se kroz zelenilo, kroz
sivilo, nanosim vlagu nad udaljenom planinom, ubadam tokice rumenila izmeu
zelenoga lia, a onda izmeu njih plavo, silno se brinem za sjenu ispod
Marijevog crvenog krova, trudim se oko zlatnoutog zelenila oblog dudovog
stabla iznad sjenovitog zida. U tom veernjem satu, u tom kratkom, arkom
slikarskome satu na obronku iznad naeg sela ja vie nisam promatra i
gledatelj tuih ivota, ne zavidim im, ne ocjenjujem ih, ne znam nita o
njima, ve sam u svoj posao zagrizao i u svoju igru zaljubljen jednako gladno,
jednako djetinje, jednako hrabro kao drugi u svoj posao i svoju igru.
(1926.)
221
Zimski praznici
Nikada se ne zgodi onako kako je ovjek zamislio. Ve godinama pokuavam sebe
i svoj ivot umskoga ovjeka malo vie uskladiti s onim to se u Berlinu
naziva kulturom, i ve sam nekoliko zima proveo u gradovima. U Ziirichu imam
konaite, katkada bih se odvaio i do Stuttgarta, do Frankfurta, do Miinche-
na, a s vremena na vrijeme ak sam se ozbiljno nosio milju da jednom tajno i
inkognito svratim do Berlina da vidim jesu li moje predodbe o toj metropoli
doista tako zaostale i glupe kao to mi svakoga dana govore. A sada sjedim,
umjesto u Berlinu, na tisuu osamsto metara visine u planinama Graubiindena, u
Arosi, kamo sam poslan s ljubazne skrbi za moje zdravlje. No moj nedostatak
nisu plua, i molim da mi se ne alju ni adrese lijenika ni uzorci ljekovita
bilja.
Poslavi me amo gore na snijeg, moji prijatelji, ukoliko me se tek nisu htjeli
nakratko rijeiti, vjerojatno su mislili da mi nedostaje ist, hladan visinski
zrak, da u moda ozdraviti budu li me, umjesto zaguljive atmosfere
kolodvora, radnih soba i plesnih dvorana, okruivali sunce, snijeg i zvjezdani
zrak. I sada sam tu, u Arosi, nakon vie od deset godina po prvi puta ponovno
u planinama. Umjesto velegrada, snijeg, umjesto "kulture", jelove ume i
olujni naleti fena, umjesto Berlina, Graubiinden - tako me, protivno mojoj
volji, ovamo nanio put. To se, kao i uvijek, pokazalo izvrsnim, a osim toga,
onaj plan koji mi se potpuno izjalovio, ovdje se, neoekivano, djelomice
ostvario. Jer ovdje gore, premda samo za jednu veer, pronaao sam Berlin i
berlinski zrak i nekoliko sati mogao sam se usavravati u vjebama pripreme za
ivot u velegradu.
Planine koje sam u mladosti toliko volio, toliko im se udvarao i prikradao, a
onda ih dugi niz godina posve napustio, zapostavio i skoro zaboravio, isprva
me nisu doekale osobito ljubazno. U prirodi nema sentimentalnosti, i dok sam
polako se penjui prema Arosi i ponovno gledajui snijegom zameteni Tobel,
mrana korita potoka i bljetavo bijele vrhove, s tjeskobom i ganuem ponovno
osjeao kako se u meni budi dio moje mladosti i kako mi naviru stotine
tugaljivih sjeanja, planine su
222
na taj njeni pozdrav odgovarale tihom, strogom i pomalo podrugljivom
oputenou kojom priroda uvijek doekuje nas ljude, svoju najdarovitiju i
najvie zabludjelu djecu. Neobini osjeaji oteali su mi dah, svaki me korak
podsjeao na to da vie nisam mladi, ve oteeni rekonvalescent i da zasad
nema govora o ponavljanju mladalakih vremena sa skijakim turama preko
utljivih prijevoja ususret strmim napornim vrhovima, ve da se najprije moram
prilagoditi i dokazati u onim najobinijim stvarima. Izmeu znojenja i
smrzavanja, s dosadnim sitnim naletima vruice, s neprestano straljivim i
preosjetljivim srcem, ne mogavi nou spavati, morao sam proi prvu prilagodbu
i mnogo je dana proteklo prije negoli sam mogao i pomisliti da iskuam svoje
skije, a kamoli da krenem skijati.
Pritom mije pomagao izvrstan hotel. U njemu sam uio pola dana, pa i cijeli
dan provesti u neradu, u krevetu, u salonu, u le-aljci. No malo-pomalo
usuivao sam se izai i na snijeg gdje su na uglaanim malim stazama za
poetnike stotine ljeilinih gostiju vjebale na skijama uei skijanje od
uitelja ili uvjebanijih prijatelja. Vidio sam daje i na tom podruju
izmiljeno mnotvo naprednih i novih stvari. Ljudi vie nisu kao nekada u doba
moje mladosti i moga skijanja nabadali nasumce tapovima uz brijeg, niz brijeg
sve u cilju da se to prije udalje od sela i hotela i stignu na vrh, ve su se
uredno bavili sportom kao takvim. Oklijevajui sam se poeo pripremati,
privezao svoje stare skije, par dobrih starih norvekih skija koje su se na
brojnim neestetskim turama uglaale i stanjile. Nije vie bilo mladosti,
nedostajalo je snage i daha, ambicije i elje za pothvatom. No ono od skijanja
to sam negda nauio, prije dvanaest i petnaest godina, sve mi se istog trena
vratilo.
Tek to sam se ponovno donekle naviknuo na planinski zrak i mogao svladati
hotelsko stubite ili se uspentrati na stazu za poetnike bez prevelikog
lupanja srca, ve sam se odvaio ovdje gore zakoraiti i na parketm podij
kulture, pa jedne veeri u ljei-linoj dvorani odrah predavanje. Bilo je tu
iz Berlina i ostalih dijelova Njemake doista mnogo zgodnih, zadovoljnih,
lijepo odjevenih ena i djevojaka i uope mi se nije dogodilo da prema parketu
osjetim onu uobiajenu sputanost, dapae, ak sam sat
223
vremena imao dojam da se ovaj puta s tim svijetom zadovoljnih, elegantnih,
sportskih, velegradskih ljudi mogu izvrsno razumjeti. 1 tako je taj knjievni
pothvat iao svojim tijekom i tek to je bio zavrio, preli smo na neto
manje ozbiljne razgovore, sjedili uz vino i zakusku u ljeilinoj dvorani,
sluali dez-sastav, gledali kako lijepi, elegantni parovi pleu nove plesove,
i svugdje u bljetavoj dvorani vladala je ona vedra, odluna afirmacija
ivota, onaj udobni, gipki drutveni mehanizam, onaj blistavi i problemima
neskloni poslijeratni optimizam kojemu se toliko udim i na alost ga nikako
ne mogu nauiti - ukratko, bila je to veer u Berlinu ili Parizu, a uz pomo
dobroga vina uspijevao sam se vladati, mada ne i osjeati, gotovo kao
pripadnik toga svijeta. No poslije mije mamurluk dao do znanja da sam se
prevario i da su parket, salon i plesni podij za mene kudikamo opasniji i neu-
godniji nego staza za poetnike. Ponovno sam se povukao da bih se u svojoj
urednoj hotelskoj sobici bavio pjesmama i sitnim slikarijama. Vani je
snijeilo, padalo dan i no, pinije su se svijale pod snijegom, a kada me
proao kulturni mamurluk, jednoga jutra primijetih da priroda, koja me je
ovdje gore doekala tako hladno i oputeno, samo eka malo udvaranja i ljubavi
da bi mi opet, kao negda, pokazala mnoga svoja tajnovita lica. Premda jo
nisam mogao raditi prave ture, moja ula su bila budna, i kao to sam pri
hladnoj ruiastoj veernjoj svjetlosti oima iita-vao sjene i uleknua na
planinskim obroncima, tako sam na skijama, u spustu, svim udovima i miiima,
a napose stranjim dijelovima koljena, opipavajui tu ivu, promjenjivu
strukturu obronaka, osjeao kako ruka ljubavnika utilno spoznaje ruku, rame i
lea prijateljice, uzvraa njihove kretnje, doticajem daje odgovor njihovoj
ljepoti.
Tek sada ponovno sam u planinama, tek sada su mi snijeg i nebo, uma pinija i
iljate stijene opet bliske i drage. Sjedim u podne visoko gore uz jednu od
koliba na Tschuggenu", s tekom vadim sendvi i voe iz naprtnjae, jedem,
proteem se, lijeem na suhu drvenu klupu, osjeam kako mi jarko sunce pri
ve pocrvenjelo lice, sluam s krova kolibe dobro poznat zvuk kaplji okopnjela
snijega koji usred ove snjene pustinje zvui kao plaha
21 Turistiko mjesto u vicarskoj, (prim. prev.) 224
pjesma ranoga proljea i dolaska cvijea. Na kripavim skijama penjem se na
jedan od velikih obronaka gdje uma zavrava i uzdiu se jo jedino bijeli,
smrznuti vrhovi planina podsjeajui me na smione visoke planinske prijevoje
Tibeta. Sputam se niz jedan od obronaka, mek u koljenima, osjeam kako se
oblici stotina malih terasa i zaobljenja od pete do glave u mene upisuju,
muziciraju, pozivaju me na pustolovine ljubavi i sjedinjenja. Uplaim se
iznenadne strmine na ijem kraju prijeti crna, otvorena jama, ili pak gole
kamene gromade koja stri iz zemlje, pokuam ju hitro izbjei, izgubim nadzor
na skijama, tresnem o planinski obronak svom teinom, a ipak meko, osjetim
golicanje snijega na vratu i potiljku, zatim jo koju minutu osjeam strah i
uzdrmanost, dok se ponovno prikupljam i iznova kreem. Moram se prebaciti
preko neke ograde, skijama okrznem smekaste granice grmova alpskih rua to
vire iz snijega, ponovno padnem, i svaki trenutak, svaka pustolovina, svaki
pad podsjea me na stotine zaboravljenih slika, na stotine slinih malih
doivljaja iz minulih godina, na Engadm, na Prattingau, na Gotthard i Ber-nske
Alpe. To to sada radim, kratki su poetniki izleti i za dionicu koju pravi
skija prijee onako usput u satu slobodnoga vremena, meni je potrebno pola
dana. No ponovno sam nauio mirisati kakvou snijega, putati planini da me
nosi, na njezina zadirkivanja uzvraati pritiskom miia.
Te sitnice doivljavam drukije nego sam ih neko doivljavao, neto bljee i
bez sumnje manje vatreno i silovito, ali zato s vie opreza, njenije, blae,
iskusnije, kao to vremeni ljubavnik umjesto slijepog mladalakog ara i
mladalake snage eni prua vie njenosti, vie razumijevanja i zahvalnosti.
Tako se ja udvaram planinama koje su mi neko bile prijateljice, a koje sam
zatim gotovo zaboravio, i one prihvaaju moje udvaranje, ne pretjerano, ne
patetino, ali ljubazno. Doputaju da se s njima poigram, daruju mi pokoji mio
pogled, a onda mi iznenada podmetnu nogu i na trenutak me uplae jednim od
svojih mranih, neprijateljskih lica (snijegom zametene planine u veernjem
sutonu ili prije velikoga snijega mogu izgledati tako jezivo prijetei, tako
duboko neprijateljski, tako smrtonosno!).
Za dva tjedna moram ponovno odavde otii, moram dolje u gradu odrati neko
predavanje i jo tota obaviti. Te obveze
namjeravam ispuniti. No, ponekad dok tako posrem u snijegu i uspravljam se
nakon pada, poelim da mi se posljednjega dana prije povratka dogodi neka
manja nezgoda, neka posve mala skijaka nezgoda koja ovjeka ne ubije, ali je
dovoljna da na neko vrijeme produi praznike u Arosi.
(1928.)
Nezadovoljne misli
Cijelu veer proveo sam iznimno ugodno, u malom drutvu za stolom skoro prazne
hotelske dvorane, u dobrim razgovorima i uz staro francusko crno vino koje
zasluuje svaku pohvalu - a ipak, kao i uvijek, zasigurno sam opet negdje
pogrijeio, jer skoro ve dva sata u krevetu uzalud ekam san. Na nonome
ormariu gori netom ponovno upaljena svjetiljka, sa zidnih tapeta gledaju me
veseli struci rua, o sputene rolete kucka nona kia koju veoma volim i
koja mi obino pomae zaspati. Ali ne uspijevam zaspati, toliko sam budan
koliko cijeloga dana nisam bio. Tko e ga znati gdje sam opet pogrijeio!
Moda je to u vezi s crnim vinom, izvrsnim starim bordoom koji je ljudima moje
dobi navodno veoma ukusan i vrlo dobro mije prijao. No jesam li, pitam se
zabrinuto u svojoj postelji osvijetljenoj toplom svjetlou, jesam li moda
popio previe plemenitoga vina, ili premalo? Nikada u ivotu nisam uspio
pronai pravu mjeru, to su mi jo prije trideset i pet godina esto govorili
moji uitelji, i alosno su bili u pravu sa svim svojim ne uvijek
dobronamjernim predvianjima: nita nisam postigao, i unato svojoj
darovitosti ostao sam na zemlji stranac i usamljena skitnica. Ah, s godinama
sve mi se ee dogaa da se iznenada moram sjetiti nekih stvari to sam ih
negda uio u koli, a njihovu istinitost i vrijednost tada nisam znao
cijeniti, no koje se sada neumoljivo vraaju i pokazuju da jo uvijek imaju
pravo. ak i veeras, usred najboljeg razgovora uz najbolje vino, iznenada mi
u grlu ponovno zape mrvica kolskoga znanja. Bio je to neki stih, kitica iz
neke cijenjene crkvene pjesme koju sam svojedobno kao djeak morao naizust
znati i iji mi se prvi stih tada, djeaku bez stava, inio vrlo apsurdnim i
neukusnim. Glasio je: "O, kad bih imao tisuu
226
jezika i tisuu usta!" - i tek danas, nakon nekoliko desetljea, pijuckajui
dobro staro francusko vino, taj je udesni stih ponovno u meni zazvuao i na
trenutak imao, dodue nepoboan, ali jasan smisao. ini se da i gospodina u
susjednoj sobi takoer more misli i brige, barem ga ve etvrt sata ujem kako
ee po sobi. Njegova zabrinuta nona etnja ne remeti mi san, jer u kunim
papuama tiho hoda po sagu. No ja to ipak mogu uti i udim se da taj ovjek,
iji sam snani stas i dobroudno, punano lice za veerom izdaleka promatrao,
usprkos svom zadovoljnom izgledu vjerojatno takoer ima svoje tjeskobe i
potekoe - zato bi inae, umjesto da spava ili jo sjedi u dvorani, tako
dugo hodao po tijesnoj hotelskoj sobici, bez prestanka gore-dolje, kao
uhvaena, nemirna ivotinja u kavezu iza reetaka? Jadni brate, jadni vue,
jadni jelene, mogu te razumjeti. Ali sada prestani, braco, i napokon lezi!
Vjerojatno je donekle utjeno znati da i drugi, oni naizgled sretni imaju
svoje brige; no, na posljetku, nije u tome spas.
Na mome nonome ormariu lei knjiga, neobino lijepa i uzbudljiva knjiga o
umjetnosti s predivnim slikama, ali ta se knjiga i ita jer govori o jednom
neobinom, ganutljivom umjetnikom ivotu. Mislim na djelo o Henriju Toulouse-
Lautrecu G. Jedlicke, u izdanju Brune Cassierera iz Berlina. Uvijek sam volio
toga Toulouse-Lautreca, uvijek sam se divio njegovim arobnim crteima i
toliko mnogo shvaao i dijelio njegovu ljubav prema ljudima iz cirkusa,
plesaicama, klaunovima i pelivanima.
No u ovo doba ja ne mogu itati, za to sam takoer previe budan. Moram
misliti na one kolske uspomene i na veeranje drutvo, i na bordo, i na
svoga nespokojnog susjeda, i kao to se on uzvrpoljio u svome kavezu i ne moe
prestati, tako i ja neumorno i plaljivo uvijek iznova optravam krug svojih
misli -misli bez znaenja i dubine. Misli koje zapravo uope ne zasluuju da
se njima bavim, no koje me silom zaokupljaju.
Nema sumnje, trebao sam popiti malo vie onog dobrog vina, pa bih sada mogao
spavati. Nitko, pa ni najzluradiji promatra, ne bi veeras za mene mogao rei
da sam bio pijan, to mi se openito u ivotu vrlo rijetko dogaalo. U krajnjem
sluaju mogao bi moda rei da sam bio blago pripit, a i to bi ve bio vrlo
227
grub opis moga stanja. Svaki pristojni reporter pripisao bi mi nita vie od
draesnoga vinskog raspoloenja. No, nije li moda upravo to bila pogreka te
veeri, uvijek i tisuu puta ponavljana pogreka moga ivota, to (ne samo u
piu, ve u svemu) nisam, dodue, bio uskogrudan i sitniav, ali sam ipak kod
odreene granice ustuknuo i postao moralan? Nije li bezuvjetna i neupitna
predanost, bezobzirnost prema svomu jastvu, vrlina koju osobito cijenim? I
nije li bilo pogreno i bijedno stoje mene, naizgled predanog ovjeka, neki
ostatak odgojem usaenoga morala uvijek iznova sputavao?
Smjekajui se, s tapeta me gledaju veseli struci rua, a crveni pli
naslonjaa kao da s uitkom guta zrake svjetlosti iz male stolne svjetiljke.
Kada sam nedavno uselio u ovu hotelsku sobu, inila mi se malenim, stranim
prostorom, nunim smjetajem za krae vrijeme. Sada, meutim, poto sam u njoj
proboravio nekoliko dana i kada moja pisma prekrivaju stol, moje rublje lei u
ormaru, jedan od mojih akvarela visi pribijen na zidu sukobljavajui se sa
zadovoljnim ruicama na tapeti, ova mi je sobica ve postala prisna i mila,
moj mali zaviaj, i nerado u je napustiti. Nije li to glupo i sentimentalno,
nije li to ono to dananji ljudi nazivaju zaostalim i romantinim? Nisu li mi
ti "moderni" ljudi kudikamo nadmoniji, sa svojim automobilima, svojom
hladnoom, svojim konim kaputima, svojim neuvredljivim amerikim licima?
Mogue. Premda sam doivio da se ti gospodari Zemlje, kojima toliko zavidim,
unato svojim carskim njukama i konim oklopima, u sluaju dueg izostanka
oekivanih burzovnih izvjea i drugih sitnijih nezgoda mogu dovoljno
iivcirati i izgubiti kontrolu. Ne, neu im previe zavidjeti, jer moda mnogi
od njih, koji su mi bili pojam uzvienosti i oputenosti, sada nou poput moga
hotelskoga susjeda eu amo-tamo, osjeaju da ih stie aka sudbine i gui
tjeskoba - i premda ih mue druge stvari i kao aveti proganjaju, u biti im
nije mnogo drukije nego meni. A ono to su mi uitelji tako esto govorili i
predviali, ovaj nestalni ivot, ivot pod neprestano promjenjivim tlakom
zraka, ovo neumorno trpljenje ivota kojemu u njegovoj najdubljoj osnovi
nedostaje neto bitno - to su kolnici mirne due mogli pretkazati cijelom
dananjem ovjeanstvu.
228
Sat vremena leao sam u mraku, a onda ponovno upalio svjetiljku, u traku
svjetlosti tim mislima polako ispisao cijeli papir, pritom odlomio vrak
olovke i morao ustati i potraiti no da bih ju ponovno zailjio. Koliko u
jo esto leati u nekoj tako srdano tapeciranoj gostinskoj sobi, ekati san,
osjeati besmislenost svoga ivota, a istodobno njegovu aroliju, sluati
nepoznata susjeda kako nemirno u noi koraa, drati papir na koljenima,
zapisivati svakakve neozbiljne i bezvrijedne stvari?
Sada - ve je svanulo i prorezi aluzine blijedo svjetlucaju -uplai me snaan
metalan prasak. O, pomislim, moj se siroti susjed ustrijelio! Trebao sam ove
noi posluati onaj osjeaj koji sam istog asa potisnuo kao odve
sentimentalan i djetinjast - i trebao sam otii do tog nemirnog etaa,
posjetiti ga i rei mu koju rije. Bila je to moja jednostavna kranska
dunost. No, on nije vie mogao izdrati i sada je bio mrtav, znao samo to i
bio sam sukrivac.
Ali ne, nije se ubio. Pucanj se, naime, ponavlja, a mjesto odakle dolazi nije
susjedna soba, ve eljezna cijev parnoga grijanja koje je uvedeno u svim
hotelima, koje ponekad z,rai toplinu, a izmeu ostaloga slui i tomu da
usamljena hotelskoga gosta barem akustino podsjeti na njegovu povezanost s
okolnim svijetom.
Tad ugasim svjetlo, okrenem se na stranu i jo jednom pokuam zaspati. To mi
najee nekako i uspije pred zoru.
(1927.)
Ljetno putovanje eljeznicom
Ponovno sam na kraem putovanju, ve sat i pol sjedim u vlaku i ini mi se kao
daje od polaska prolo nemjerljivo mnogo vremena: toliko mi je dosadno i
neudobno i mrsko putovanje eljeznicom. uo sam priu daje prije nekoliko
godma navodno neki Amerikanac po imenu Lindwurm ili tomu slino preletio ocean
prosjedivi u zrakoplovu vie od trideset sati. Mora da se taj ovjek na kraju
puta osjeao slino kao ja. No ipak nije, on je

letio zrakom i iznad svjetskoga mora, gledao je listom lijepe, prave, stvarne,
nepatvorene stvari: oblake, magle, zvijezde, gledao je osunano i nono more,
i tako je mogao izdrati trideset sati. No, ovo ovdje, to mije vrijeme inilo
tako dugim i svako, pa i najkrae putovanje pretvaralo u muenje, to nije bilo
ni more ni nebo, ni broj sati ili kilometara, ve zatoenost u meni stranom,
neprijateljskom i omraenom svijetu, zatvorenost u zoni pretrpanoj
civilizacijom i tehnikom. Znam da stanovnik velegrada to jedva moe shvatiti,
jer on dan i no, pa i u snu ivi u tom podruju. No, za mene
neciviliziranoga, divljaka i nomada, koji voli slobodu i za tota ne mari, za
mene je to podruje eljeznice, velegradova, hotela, poslovnica, ureda,
tvornica ubitano kao i boravak u zrakopraznom prostoru.
Iznad moje glave na lakiranom drvenom zidu stajala je, crno na bijelom emajlu,
ispisana brojka, brojka 46, a ta etvorka kao i estica bila je napisana na
nain kako ju zasigurno ovjek vlastitom rukom nikada ne bi napisao, ve onako
kako ju samo u nekom dravnom uredu moe smisliti neki prividni ovjek za
prividne ljude, tako neljudski trezveno, glupo i mrtvo, tako jadno apstraktno
i ukoeno. A ista je takva brojka stajala iznad svakog sjedala numerirajui i
poniavajui ljude, a pokraj su visjele, briljivo vijcima privrene, sline
emajlirane ploice sa zabranama, zakonima i savjetima. Puenje je bilo
zabranjeno, i naginjanje kroz prozor, a "svaka zloporaba" konice za opasnost
takoer je bila zabranjena. Konica za opasnost! Jo od djetinjstva konica za
opasnost bila mije u vlaku neto doista najljepe i najizazovnije, a u
slabosti moga ivota ubrajalo se i to to ju se nikada nisam usudio povui. Na
stotinama kraih i duih putovanja osjeao sam tu elju, najjae dok sam bio
djeak: povui ruicu i zaustaviti vlak! Tako bih na trenutak bio kralj, bio
bih gospodar lokomotive, strojara, vlakovoe, suputnika, reda vonje, drave i
njezinih zabrana, tog cijelog sloenog svijeta poretka i precizno ureene
dosade! Jednostavno, snano trgne ovalnu ruicu i svekolika se arolija
zaustavi, putnici preplae, slubenici uznemire, parni stroj pone dahtati,
vagoni se zatresu, a kovezi u mreama zanjiu. No, nikada si nisam ispunio tu
elju, a bogme ni danas se ne bih usudio! O tome sam esto razmiljao, i to
230
koliko! i sve sam si lijepo predoio, i kako bih kondukteru, kada upadne u
kupe, na pitanje da zato sam povukao konicu, odgovorio da mi je u vagonu
pretopio i da vie ne mogu podnijeti pogled na te crne brojke na emajlu i na
natpise sa zabranama i na lice onoga gospodina s aktovkom te da stoga moram
sii. No, nisam povukao icu, kukaviki sam se poigravao svojim eljama ne
smogavi hrabrosti za taj in. Takva je ovjek kukavica.
Da su na zidovima barem visjele samo brojke i natpisi sa zabranama! No tamo je
visio jo i plakat i sluio istoj svrsi kao i svi plakati na svijetu, naime da
bi neki ljudi na tom zaraivali . novce. A ti su ljudi ovaj puta to pokuavali
na sasvim osobit nain: na svom prokletom plakatu nacrtali su Isusa, Isusa s
trnovom krunom nadajui se da e na njegovoj patnji i smrti na bilo koji nain
zaraditi. Sa svih zidova gledala me napaena Kristova glava. Modaje to bio
pokuaj ucjene, modaje nakana bila da se svaki kranin u vlaku zgrozi i
plati samo da se makne to oskvrnue Bojega lika? Ali ne, upitao sam o tome
nekoliko suputnika, i to nije bila namjera. Slika je, rekli su, osim zarade
imala i svoju umjetniku svrhu i bila poziv na kazalinu predstavu negdje u
planinama. Dugo sam razmiljao o tome to ine ti neobini tvorci plakata. I
Juda Ikariot izdao je Isusa, dakako, ve toliko puta Krist je bio izdan,
moda se ak na to i naviknuo. Pajesu li ljudi tim svojim plakatom s Isusom
mogli zaraditi tako mnogo novaca? Zasigurno vie nego Juda koji je to uinio
za trideset srebrnjaka. No, on se naknadno barem objesio! Bi li se netko od
tvoraca toga plakata objesio postoje dobio srebrnjake? Ne vjerujem, ne
vjerujem da su i za to sposobni. Rijetko se danas uje neto slino: to s
Judom dogodilo se u nekom drugom vremenu, nekom drugom svijetu, svijetu u
kojem su zlikovci i hulje jo koliko-toliko bili pristojni i znali to
dolikuje.
Na trenutak sklopih oi. Odluili sii na iduoj postaji pa zvala se ona i
pakao. Zapravo sam elio otputovati do Freiburga, no u tom trenutku nita mi
se na svijetu nije inilo potrebnijim nego da prekinem glupo putovanje.
Pripremio sam svoju prirunu torbu, otvorio ju, oima grickao narane na vrhu
i malo prevrtao po onih nekoliko novih knjiga koje sam ponio. Jer usred
231
ovog neshvatljivog vremena i njegovih lica s aktovkama i plakatima s Isusom
neki nakladnici i dalje tiskaju najugodnije i najljepe stvari. Jednu od njih
ve sam proitao, "Usporednice ljubavi"24 A. Huxleyja (njemaki nakladnik
Inselverlag), iznimno duhovitu, pomalo beutnu, ali zabavnu knjigu.
Druga knjiga koju sam ponio podsjea me na jednoga pokojnika, a na alost
ijednu umrlu epohu, na onu kratku i lijepu epohu kada je u Njemakoj iz 1918.,
koja se umorna od rata guila u besmislu i beznau, buknulo novo, humano,
fanatino kozmopolitsko duhovno ozraje i postalo duhovnim nositeljem
revolucije. Vjerojatno najumnija glava te malene zajednice istinski duhovnih
revolucionara bio je Eisnerov25 prijatelj Gustav Lan-dauer26. Onih nekoliko
ljudi toga kova ondanja je proturevolu-cija najokrutnije pobila, a oni
postadoe muenicima njemake revolucije (premda nipoto i svecima mlade
republike!). Netko tko je tim krugovima bio blizak i s njima povezan
mnogostrukim osobnim i duhovnim vezama, bio je Ludwig Rubiner. I on je odavno
pokojni. Zgodno novo izdanje njegova izbora iz Tolstojevih dnevnika 1895. -
1898. (nakladnik Rascher iz Ziiri-cha) danas ponovno podsjea na njega. Nain
na koji je izvrio odabir i njegov znaajan predgovor pripadaju onom kratkom,
brzo usahlom procvatu revolucionarne njemake duhovnosti oko g. 1918.
Poravnavam knjige u torbi, prekrivam ih nonom kouljom (tko zna gdje u noas
spavati?) i nastojim se jo malo strpjeti. Gospodina s aktovkom gledam u oi:
to su hladne, pobjedonosne oi ovjeka koji je uspjean jer je nematovit.
Zatvaram oi kada mi pogled treba pasti na emajlirane ploice ili na plakat s
Isusom. Pomislim kako su etrdesetih godina, otprilike u vrijeme kada mije
roen otac, postojali neki kneevi i ministri koji su se estoko opirali
uvoenju tako nasilna i neukusna izuma kakav je eljeznica. O, vidoviti preci,
tada su vas smatrali glupanima - no vi biste ipak pobijedili! Bili ste
sanjari, Don Quijotei, i nitko vas
:4 Njemaki prijevod naslova Huxleyjeva djela 'Those Barren Leaves", u nas
prevedeno kao lL Jalovo lie" 1940. godine; prijevod B. Nedi. (pnm. prev.)
" Kurt Eisner(1867. - 1919.) socijalist, voa revolucije u Miincrienu 1918.
g., zatim bavarski ministar predsjednik. Ubijen 1919. godine, (prim. prev.)
111 Gustav Landauer (1 870. - 1919.) njemaki pisac i politiar, vodei lan
bavarske vlade, ubijen 1919. godine, (prim prev)
232
nije ozbiljno shvaao. ak se ni Isusa vie ozbiljno ne shvaa, i on je za ove
dananje ljude svojevrsni Don Quijote ili, kako to oni kau na svom budalastom
jeziku, "romantiar".
Sada se vozimo sporije i ubrzo emo se zaustaviti na malenom kolodvoru koji ne
poznam i kojemu ne mogu proitati natpis jer ga zastire dim lokomotive. Kako
god se selo zvalo, izai u, negdje u blizini zacijelo u pronai rub ume uz
koji mogu lei i promatrati oblake. Negdje u blizini nai e se i potoi u
kojem mogu osvjeiti lice i gledati pastrve. Jednom prije mnogo godina za
takvog prekida putovanja nasmijeila mi se osobita srea: bilo je to pred
vratima jednog malog, uspavanog gradia na Gornjoj Rajni. Tamo sam gledao kako
na mokroj livadi pupa-vac sa svojom enkom plee svadbeni ples, onako kako to
samo pupavci znaju.
Valja pouriti. Sa svojom prirunom torbom iskobeljam se iz vlaka, preskoim
nekoliko kolosijeka, ugledam u blizini omanji breuljak, lijepo obrastao
visokim jasenovima i potrim prema njemu. Tek kada sam ve odavno proao
pokraj postaje sjetim se da ne znam ime tom mjestu. No, valjda nije ni Damask
ni Tokio. To mogu i naveer saznati.
(1927.)
Jadikovka za starim stablom
Skoro ve deset godina, kako je svrio onaj svjei, veseli rat, moje
svakodnevno drutvo, moje trajno i prisno okruenje nije se vie sastojalo od
ljudi. Meni dodue ne nedostaje prijatelja i prijateljica, no druenje s njima
sveana je, a ne svakodnevna prigoda, katkada oni posjete mene, katkada ja
njih: odviknuo sam se od trajnog i svakodnevnog suivota s drugim ljudima.
Kako ivim sam, dogaa mi se da u obinoj, svakodnevnoj komunikaciji, stvari
sve vie zamjenjuju ljude. tap s kojim eem, alica iz koje pijem mlijeko,
vaza na stolu, zdjela s voem, pepeljara, stajaa svjetiljka sa zelenim
sjenilom, mali bronani indijski Krina, slike na zidu i da na kraju spomenem
ono najbolje, brojne knjige na zidovima moga stania - to su stvari koje mi
prave drutvo pri buenju i prije sna, pri jelu i radu, za dobrih i
233
loih dana, njihova su mi lica prisna i stvaraju ugodnu iluziju zaviaja i
doma. Jo mnogo drugih predmeta moji su prisni prijatelji. To su stvari kojih
mi se gledanje i doticanje, njihova nijema sluba i nijemi jezik ine dragima
i nunima, a kada me neki od tih predmeta napusti i od mene ode, kada se
razbije stara zdjela, padne vaza, izgubi perorez, tada su to za mene gubitci,
tada se od njih moram oprostiti, nakratko sabrati i posvetiti im posmrtno
slovo.
I moja radna soba sa svojim pomalo kosim zidovima, svojim starim, posve
izblijedjelim zlatnoutim tapetama, s mnogim neravninama u stropnoj buci,
ubraja se u moje drugove i prijatelje. Lijepa je to soba i bio bih izgubljen
da miju netko oduzme. No najljepe u njoj jest otvor koji vodi na maleni
balkon. Odatle ne samo da vidim jezero od Lugana sve do San Mametta, s
njegovim uvalama, planinama i selima, desecima bliskih i udaljenih sela, ve
imam, a to mije najdrae, i pogled dolje na stari, tihi, zaarani vrt u kojem
se stara, dostojanstvena stabla njiu na vjetru i kii, gdje na uskim, strmim
terasama stoje visoke palme, lijepe, bujne kamelije, rododendroni, magnolije,
u kojem rastu tisa, crvenolisna bukva, indijska vrba i visoke, zimzelene
ljetne magnolije. Taj pogled iz moje sobe, te terase, grmovi i stabla jo vie
nego soba i predmeti pripadaju meni i mom ivotu, oni su moj pravi krug
prijatelja, moji blinji, s njima ivim, na mojoj su strani i pouzdani. A kada
bacim pogled na taj vrt, on mi prui ne samo ono to prua ushienu ili
ravnodunu pogledu svakoga neznanca, ve neizmjerno vie, jer ta mi je slika
prisna dugi niz godina, svakoga sata, danju i nou, svakoga godinjeg doba i
po svakom vremenu, lie svakog stabla i njegov cvijet i plod dobro su mi
poznati u svakom stanju svoga nastanka i uvenua, svatko je moj prijatelj,
svaije tajne znam poznate samo meni i nikom drugom. Izgubiti neko od tih
stabala za mene znai izgubiti prijatelja.
Umorim li se od slikanja ili pisan,a, razmiljanja ili itanja, svoj odmor
traim na balkonu i pogledu na vrke stabala to gledaju prema meni. Tu sam
nedavno sa aljenjem proitao da je predivna knjiga ve zavrena. Yeatsova
"Alkemiarska rua"27
27 Njemaki prijevod naslova Yeatsova djela "The Secret Rose", (prim. prev.)
(njemako izdanje J. Hegner, Hellerau), te arobne pripovijetke iz keltskoga
svijeta, tako bogate starom polupoganskom mistikom, tako tajanstvene i mrano
strasne. Tu sam prelistavao "Pisma s putovanja jednog umjetnika" Joachima
Ringelnatza (nakladnik Rowohlt), i zabavljao se njime i njegovim humorom koji
uope nije vedar, ve pravi crni humor negdje izmeu ale i jada, izmeu
zanosa i oajanja. Pozdrav tebi, brate Rmgelnatz! A tu bih katkad na pola sata
prelistao dva sveska "Povijesti grkoga udorea" Hansa Lichta (nakladnik P.
Aretz, Dresden) u kojima se izmeu svih onih zapanjujuih slika, a ponajvie
samim slikama pripovijedaju mnoga korisna znanja o ljubavnom ivotu Grka na
kojem bismo im u mnogoemu mogli pozavidjeti.
U proljee postoji razdoblje kada je vrt arko rujan od pro-cvjetalih
kamelija, ljeti cvjetaju palme, a visoko u stablima posvuda se penju modre
glicinije. No, indijska vrba, to malo, neobino drvo koje unato svojoj
siunosti izgleda prastaro i kao da se pola godine smrzava, indijska se vrba
tek kasno u godini odvai potjerati listove, da bi tek sredinom kolovoza
poela cvjetati.
Ipak najljepe od svih tih stabala vie nije tu, prije nekoliko dana slomila
ga je oluja. Gledam ga gdje lei jo neuklonjeno, taj teki stari gorostas
prelomljena i dotrajala debla, a na mjestu gdje je stajao vidim veliku iroku
prazninu kroz koju proviruje udaljena kestenova uma i nekoliko dosad
skrivenih kua.
Bio je to judi, ono stablo na kojem se Isusov izdajnik objesio, no na njemu
se nije vidjelo njegovo tjeskobno podrijetlo, dapae, bilo je to najljepe
stablo u vrtu i zapravo sam zbog njega prije vie godina unajmio ovaj stan. U
to vrijeme, kada je rat zavrio, stigao sam u ovaj kraj sam i kao izbjeglica,
moj se dotadanji ivot bio raspao i traio sam smjetaj kako bih ovdje radio
i razmiljao i u sebi obnovio razoreni svijet. Traio sam manji stan, a kada
sam pogledao ovaj sadanji, prilino mi se svidio, no odluujue je bilo kada
me gazdarica povela na mali balkon. Najednom je ispod mene leao Klingsorov
vrt, a usred njega sjajilo se svijetloruiasto procvjetalo golemo stablo.
Odmah sam se raspitao o njegovu imenu i gle, bio je to judi, i otad je iz
godine u godinu cvalo milijunima ruiastih cvjetova priljubljenih
234
235
uz koru, slino kao kod likovca, cvat je trajao etiri do est tjedana, a tek
nakon toga pojavilo se svijetlozeleno lie, da bi zatim u tom svijetlozelenom
liu visjelo gusto mnotvo tamnopurpur-nih i tajanstvenih komuaka.
Upitate li rjenik za judi, neete, dakako, saznati bogzna to. O Judi i
Kristu ni rijei! Ali zato u njemu stoji da to stablo pripada rodu leguminoza,
da se naziva cercis siliquastrum., da potjee iz june Europe i da se tamo
javlja kao ukrasni grm, te da ga se takoer naziva i "lani roga" - falsches
Johannisbrot. Tko e ga znati kako je dolo do te zbrke pravoga Jude i lanoga
Johannesa! No, kada proitam rije "ukrasni grm", moram se nasmijati unato
svom jadu. Ukrasni grm! Bilo je to stablo, gorostasno stablo, trupca tako
debelog kakav ni sam u svojim "najboljim" godinama nisam bio, njegov se vrh
uspinjao iz dubokoga ponora vrta skoro do visine moga balkona, bio je to
prekrasan primjerak, pravi jarbol! Ne bih poelio stajati ispod toga ukrasnoga
grma kada se nedavno u oluji slomio i stropotao kao stari svjetionik.
Ovo posljednje vrijeme ionako nije bilo za pohvalu. Ljeto se iznenada
razboljelo i osjealo se daje na umoru, a prvoga doista jesenjega kinog dana
morao sam na posljednji poinak ispratiti najdraega prijatelja (ne stablo,
ve ovjeka). Otada se, za ve prohladnih noi i estih kia, vie nisam mogao
dobro ugrijati i vrlo ozbiljno razmiljah o odlasku. Mirisalo je na jesen, na
propast, na ljesove i grobne vijence.
A onda jedne noi, poput zakanjelog odjeka nekih amerikih i oceanskih
orkana, s juga zapue bijesna oluja, polomi vinograde, isprevre dimnjake,
demolira ak i moj mali kameni balkon, a onda jo u posljednjim satima uze i
moj stari judi. Sjeam se kako sam kao mladi volio kada su u prekrasnim
romantinim Hauffovim ili Hoffmannovim pripovijetkama bjenjele strane
ekvinocijske oluje! Ah, upravo je tako bilo; tako teko, tako strano, tako
bijesno kao da dolazi iz pustinje u nau se mirnu dolinu natiskivao gust topao
vjetar i njoj nastavljao svoje ameriko divljanje. Bila je to runa no, bez
minute sna. Osim male djece u cijelome selu nitko nije oka sklopio, a ujutro,
uokolo su leale razbijene opeke, polupana prozorska stakla, slomljeni okoti.
No
236
ono najgore, to se nikako ne moe nadoknaditi, za mene je judi. Njega e
dodue zamijeniti sadnica mlaega brata, o tome se vodi briga: no dok on bude
i samo napola tako stasit kao njegov prethodnik, mene davno vie nee biti.
Kada sam nedavno po jesenjem pljusku pokapao dragog prijatelja i gledao kako
lijes nestaje u vlanoj raci, postojalaje utjeha daje pronaao svoj mir, daje
otiao s ovoga svijeta koji mu nije bio sklon. Napustivi borbu i brige preao
je na drugu obalu. Za judi nema te utjehe. Samo mi jadni ljudi, kada se
pokapa netko od nas, moemo si kao slabu utjehu rei: "Pa, dobro mu je, i
moemo mu u biti pozavidjeti." Za svog judia ja to ne mogu rei. On zasigurno
nije elio umrijeti, do duboke je starosti iz godine u godinu raskono i
razmetljivo tjerao milijune blistavih cvjetova, veselo i radino ih pretvarao
u plodove, zelene komuke plodova bojio prvo smeom, zatim purpurnom bojom i
nikada nikomu, koga je vidio umirati, nije pozavidio na smrti. Vjerojatno nije
osobito cijenilo nas ljude. Moda nas je poznavao jo iz Judinog doba. Sada
njegovo golemo truplo lei u vrtu satrvi u padu jo itave kolonije manjeg i
mlaeg raslinja.
(1927.)
U posjetu Masagetima8
Koliko god moja domovina, ako tako neto doista imam, sve druge zemlje svijeta
nesumnjivo nadmauje svojim prednostima i divnim ustanovama, ipak sam nedavno
osjetio elju za putovanjem i poao u daleku zemlju Masageta u kojoj od izuma
baruta nikada vie nisam bio. Vukla me elja da vidim u kojoj se mjeri taj
toliko slavni i hrabri narod, iji su ratnici neko svladali Kira Velikoga, u
meuvremenu promijenio i moda prilagodio obiajima ovoga doba.
I doista, svojim oekivanjima nimalo nisam precijenio hrabre Masagete. Poput
svih zemalja, koje imaju ambiciju ubrajati
2* Antiki nomadski narod iranskoga podrijetla naseljen u I. tisuljeu pr.
Kr. izmeu Arai-skoga jezera i Kaspijskoga mora. komu se dolaskom pod vlast
Aleksandra Velikoga postupno gubi svaki trag. (prim. prev.)
237
se meu naprednije, i zemlja Masageta odnedavna svakom strancu, koji se
priblii njezinim granicama, ususret alje reportera -ne raunajui, naravno,
one sluajeve kada su to vaniji, asniji i ugledniji stranci, jer tada im se,
u ovisnosti o rangu, ukazuje, dakako, mnogo vea ast. Tako boksae ili
nogometne prvake prima ministar higijene, plivake natjecatelje ministar
kulture, a vlasnike svjetskih rekorda predsjednik drave ili njegov zamjenik.
Noja sam ostao poteen izljeva takve panje: budui da sam bio knjievnik, na
granici me doekao obian novinar, ugodan mlai ovjek zgodnog izgleda, i
zamolio me da ga prije ulaska u zemlju poastim kraim predstavljanjem svoga
svjetonazora, a napose svoga miljenja o Masagetima. Taj simpatini obiaj u
meuvremenu je, dakle, i ovdje uveden.
"Dragi gospodine," kazao sam, "dopustite mi, s obzirom na moje nesavreno
poznavanje vaeg divnog jezika, da se ograniim na najhitnije. Moj svjetonazor
uvijek je svjetonazor one zemlje kojom putujem, to se samo po sebi razumije.
to se pak tie mojih znanja o vaoj veleslavnoj zemlji i narodu, onapotjeu
iz najboljega moguega i najasnijega izvora, naime iz knjige 'Klio' velikoga
Herodota. Ispunjen dubokim divljenjem prema neustraivosti njezine mone
vojske i dinom uspomenom na vau junaku kraljicu Tomiris, ve sam u ranijim
vremenima imao ast posjetiti vau zemlju, a sada sam taj posjet elio
obnoviti."
"Hvala lijepo", rekao je pomalo mrano Masaget. "Vae nam ime nije nepoznato.
Nae ministarstvo propagande vrlo pomno prati sve izjave u inozemstvu o nama,
pa nam tako nije promaklo da ste vi autor tridesetak redaka o masagetskim
obiajima koje ste objavili u novinama. Bit e mi ast pratiti vas na vaem
sadanjem putu po naoj zemlji i skrbiti se da uspijete uoiti koliko su se
neki nai obiaji otada promijenili."
Njegov pomalo sumoran ton dao mi je do znanja da moje prijanje izjave o
Masagetima, koje sam toliko volio i toliko im se divio, ovdje u zemlji nipoto
nisu naile na ope odobravanje. Pomislio sam da se okrenem i vratim i sjeao
se kraljice Tomiris, koja je glavu velikoga Kira gurnula u crijevo napunjeno
krvlju, kao i drugih rasnih oitovanja ovoga ivahnoga narodnog duha. No, na
posljetku, imao sam svoju putovnicu i vizu, a Tomi-risina vremena bila su
prolost.
238
"Oprostit ete mi", rekao je moj vodi sada neto ljubaznije, "ako moram
ustrajati na tome da najprije provjerim vau vjeru. Ne da bismo imali ita
protiv vas, premda ste jednom prije ve posjetili nau zemlju. Ne zbog toga,
ve radi puke formalnosti i zato to ste se pomalo jednostrano pozvali na
Herodota. Kao to znate, u vrijeme onoga jamano vrlo darovitoga Jonjanina jo
nije postojao nikakav slubeni ured za propagandu i kulturu, tako da one
njegove ipak donekle nemarne izjave o naoj zemlji jo kako-tako mogu proi.
Ali ne moemo prihvatiti da se dananji autor poziva na Herodota i to
iskljuivo na njega. Dakle, molim vas, cijenjeni kolega, recite mi ukratko to
o Masagetima mislite i za njih osjeate."
Uzdahnuo sam. Tako dakle, ovaj mladi ovjek nije imao namjeru olakati mi
posao, ve je ustrajao na formalnostima. Pa onda krenimo s formalnostima!
Zapoeo sam:
"Razumije se da sam vrlo dobro upoznat s time da Masageti ne samo da su
najstariji, najpoboniji, najuljueniji i ujedno najhrabriji narod na Zemlji,
da su njihove nepobjedive vojske najbrojnije, njihova flota najvea, njihov
karakter najustrajniji a istodobno najljubazniji, njihove ene najljepe,
njihove kole i javne ustanove najuzornije na svijetu, ve i da u najveoj
mjeri posjeduju onu diljem svijeta tako visoko cijenjenu i u mnogim drugim
narodima toliko nedostatnu vrlinu, naime da u svome osjeaju vlastite nadmoi
prema strancima budu tako dobrohotni i obazrivi i da od svakog ubogog stranca
ne oekuju da on sam, porijeklom iz neke manje zemlje, bude na visini
masagetskog savrenstva. Neu propustiti da u svojoj domovini i o tome
vjerodostojno svjedoim."
"Odlino," ree moj pratitelj dobrohotno, "u svojem nabrajanju naih vrlina
doista ste pogodili bit stvari, tovie bit stvari. Vidim da ste o nama bolje
obavijeteni negoli se isprva inilo, i iskreno vam, iz odanog masagetskog
srca, u naoj lijepoj zemlji elim dobrodolicu. Neke pojedinosti u vaim
znanjima iziskuju jo pokoju dopunu. Napose mije upalo u oi da niste
spomenuli naa visoka postignua na dva vana podruja: u sportu i kranstvu.
Bio je to Masaget, dragi gospodine, koji je na meunarodnom natjecanju u
skakutanju unatrag zavezanih oiju s 11,098 postavio svjetski rekord."
239
"Doista," uljudno sam slagao, "kako se toga nisam sjetio! No, vi ste spomenuli
jo i kranstvo kao podruje na kojem je va narod postavio rekorde. Mogu li
vas zamoliti da me o tom poduite?"
"Kako da ne", rekao je mladi ovjek. "elio sam samo napomenuti da bi nam
dobro dolo kada biste u svome putopisu o toj toci pridodali pokoji ljubazni
superlativ. Primjerice, u jednom gradiu na Araxesu imamo starog sveenika
koji je u svom ivotu odrao ni manje ni vie nego 63000 misa, a u jednom
drugom gradu postoji slavna moderna crkva u kojoj je sve od cementa i to od
domaega cementa: zidovi, toranj, podovi, stupovi, oltari, krov, krstionica,
propovjedaonica itd., sve do zadnjeg svijenjaka, do zadnje krabice."
Lijepo, pomislio sam, onda vam valjda i zacementirani sveenik stoji na
propovjedaonici od cementa. No, utio sam.
"Vidite," nastavio je moj vodi, "bit u vam iskren. Na je interes da to
vie irimo svoj kranski ugled. Naime, premda je naa zemlja jo prije mnogo
stoljea prihvatila kransku religiju, a nekadanjim masagetskim bogovima i
kultovima vie nema ni traga, u zemlji ipak postoji jedna mala i odve vatrena
stranka koja nastoji ponovno uvesti stare bogove iz doba perzijskoga kralja
Kira i kraljice Tomiris. Znate, to je obian hir nekolicine fantasta, no
dakako, tisak u susjednim zemljama dokopao se te smijurije i dovodi ju u vezu
s reorganizacijom naeg obrambenog sustava. Sumnjii nas se da elimo ukinuti
kranstvo kako bismo u iduem ratu lake sruili i onih posljednjih nekoliko
prepreka za primjenu svih sredstava za unitavanje. To je razlog zbog kojeg bi
nam dobro dolo da se naglasi kransko usmjerenje nae zemlje. Naravno da ne
pomiljamo ni u najmanjoj mjeri utjecati na vaa objektivna izvjea, no ipak
vam u etiri oka mogu povjeriti da bi vaa spremnost da poneto napiete o
naem kranstvu, za posljedicu mogla imati osoban poziv naega
rajhskancelara. To onako usput."
"Razmislit u", rekao sam. "Kranstvo zapravo nije moja specijalnost. A sada
se silno radujem to u ponovno vidjeti onaj prekrasni spomenik koji su vai
pradjedovi podignuli junakomu Spargapisesu."
240
"Spargapises?" promrsi moj kolega. "A tko je to?"
"Pa, veliki sin kraljice Tomiris, koji nije mogao podnijeti sramotu to gaje
Kir nadmudrio pa si je u zatoenitvu oduzeo ivot."
"A, da, naravno", uzviknuo je moj pratitelj. "Da, navodno je taj spomenik bio
vrlo lijep. Na neobian je nain nestao s lica zemlje. Vidite, kao to vam je
poznato, mi se strano zanimamo za znanost, osobito za prouavanje starine, i
to se tie broja etvornih metara iskopanih ili potkopanih u istraivake
svrhe, naa je zemlja u svjetskoj statistici na treem ili etvrtom mjestu. Ta
zamana iskopavanja koja su preteito bila posveena prethistorijskim nalazima
vodila su u blizinu onoga spomenika iz doba Tomirise, a budui daje upravo to
zemljite obeavalo znaajne nalaze, osobito kostiju masagetskog mamuta,
pokualo se na odreenoj dubini potkopati spomenik. On se, meutim, tom
prilikom uruio! Navodno se njegovi ostaci jo mogu vidjeti u Masa-getskom
muzeju."
Odveo me do pripremljenog vozila i u ivahnom razgovoru poosmo prema
unutranjosti zemlje.
(1927.)
Predboini izlozi
Boi je tema o kojoj zapravo nerado govorim. Sjedne strane ta lijepa rije
budi tako duboke, svete uspomene iz bajkovita zdenca djetinjstva, tako
svjetluca u sjaju onog plaviastog praskozorja ivota i tako je proeta
neunitivo svetim simbolima jaslica, zvijezde, malenoga Isusa, poklonjenjem
pastira i kraljeva i mudraca s Istoka! S druge pak strane "Boi" je olienje,
otrovni spremnik svih graanskih sentimentalnosti i prijetvornosti, povod za
divlje orgije industrije i trgovine, veliki bljetavi artikl robnih kua koji
mirie na lakirani lim, na iglice jelke i gramofon, na premorene raznosae i
listonoe koji potajice kunu, na ukoeno slavlje u graanskim sobama pod
okienim drvcem, na posebne novinske priloge i intenzivno oglaavanje,
ukratko, na tisuu stvari koje su mi sve odreda odbojne i mrske i za koje bih
mnogo manje mario i smatrao ih smijenima kada tako uasno
241
ne bi zlorabile Spasiteljevo ime i uspomene na nae najranije djetinjstvo
Nemojmo, dakle, govoriti o Boiu - iz toga bi proizale sve same nelagode,
primjerice, da jo uvijek ne znam to bih darovao svojoj prijateljici i je li
dvadeset maraka za kuharicu primjereno; ah, pa kada bih jo mogao prijatelja
S. sprijeiti da mi ponovno daruje neto onako skupo, a tako alosno
beskorisno kao lani! Ili, ne moe li se razmiljanje o Boiu posve izbjei,
dopustite mi da mislim na onu stvarnu i iskrenu predboinu radost koju i
dandanas volim osjetiti kao razoaran i usamljen ovjek: na radost izrade onih
boinih darova koje jo i danas, kao neko u djeako doba, imam naviku
svojeruno praviti za neke svoje prijatelje: male biljenice s novim, rukom
pisanim pjesmama, listove s pejzanim akvarelima i sline stvari.
No, usprkos svim oprenim i tjeskobmm osjeajima moram rei: nekih veeri u
prosincu, kada nakon tmurnog, oblanog po-podneva u ulicama s duanima zasja
svjetlost, kada svi oni areni i jarki odsjaji iz izloga padnu na vlaan ili
snijegom pokriven asfalt i ulica poprimi neku sveanu ivost, tada mi ta
prijetvorna, silna boina uurbanost sa svojom svijetlom vanjtinom ipak
donekle godi i tada mogu sat vremena proetati upravo onim dijelom grada koji
inae izbjegavam, i mogu, posve zaokupljen, sat vremena hodati pokraj trgovina
i zadubljeno ih promatrati. Tada sanjarim da sam sin kalifa iz Bagdada i da
sam nakon dugog, pustolovnog puta, pobjegavi pred pogibelji iz stranoga
zatoenitva, stigao u neki bljetavi grad Dalekoga istoka, i da se ushieno i
znatieljno stapam s guvom koja vlada oko trgovina.
Razmiljanje se nikako ne uklapa u to raspoloenje, a u tom satu veernje
etnje upravo je lijepa ta odrijeenost od obveze razmiljanja. No, ako sam
pritom, ipak, s vremena na vrijeme pomalo razmiljao i sam sebe promatrao,
svaki put bih s odreenim (nekad vedrim, nekad neugodnim) uenjem otkrio za
sebe, krepkoga pedesetogodinjaka ve prosijede glave i blagog izraza lica s
naoalama, da sam vrlo vjerojatno u dubini due ostao i ponovno postao
neobino djetinjast To primjeujem kada se potrudim pripaziti na koji nain
zapravo na mene djeluju ti puni,
242
bljetavi izlozi i koji mi predmeti zapinju za oko i izazivaju elje. Tada
opaam da su stvari koje mi se mogu svidjeti i u meni stvoriti udnju gotovo
jo uvijek one iste kao u doba moga djeatva i mladalatva.
I doista, usred te bune i pomalo crnaki neumjerene ponude roba, rijetke su
one koje bih poelio, a sva dostignua novije tehnike ostavljaju me strano
nezainteresiranim. S uenjem promatram kako znatieljni i eljni ljudi stoje
i pred onim izlozima u koje ja ne mogu pogledati bez vee dosade i pred kojima
mi nikada ne bi palo na pamet usporiti korak. To su primjerice trgovine s
Kodakovim fotoaparatima, s gramofonima, sportskim rekvizitima, radioaparatima.
Da imam povlasticu koja bi mi doputala da iz svih tih trgovina odaberem sve
to bih uope volio imati, povlasticu bih bacio, a ja produio. Profinjeni
kronome-tri, duhoviti brijai aparati, bljetavi mikroskopi, ljupki kuni
kinoprojektori - nita od toga ne bi mi vrijedilo ni koliko papir
. za umatanje. No, drukije je s izlozima knjiara. Premda sam na tom podruju
poprilino razmaen i nakljukan, ispred dobre
knjiare skoro uvijek nakratko zastanem, i ne zanima me samo
' duhovno trite, imena kolega, pohvale izdavaa, ve barem isto toliko
zanima me i privlai i materijalna strana knjiga: crveni
; koni hrbat, lijepo englesko platno, lijepo toniran pergament, mapa
ukoriena u grubo kvrgavo jedreno platno. No u svijetu knjiga uvijek se mogu
otkriti i neka simpatina izdanja, premda im je razina uglavnom vrlo skromna.
S radou gledam est smeih svezaka Rilkeovih sabranih djela i hasidske spise
Martina Bubera u jednome svesku i "Skitnice" Knuta Hamsuna (O, Auguste,
vragolane), radujem se to postoje nova izdanja Josefa Conrada, namignem
Stepskom vuku i pozdravim "Goste" Geor-ga Munka, a jednom ak zaem u knjiaru
da bi mi pokazali album iz izloga, Glasenappova "Indijska svetita". Dugo
stojim nagnut nad slikama, mislima odlutao u Indiju, ganut injenicom da i ti
toliko strani, toliko egzotini divovski hramovi, dvorita, jezerca i pilje
govore istim i uvijek jednakim jezikom kao i francuske katedrale i
junotalijanski hramovi, jezikom vjere i predanosti, ushienosti i blaene
rastronosti pred boanstvom.
243
Ako me te knjiare podsjeaju na mnoga ushienja i udnje iz mladosti, neke me
druge slike vode jo dalje u moju prolost; njih sam zapravo trebao prve
spomenuti. To s knjigama nipoto nije bilo izmiljeno, ali zato pomalo
uljepano. Jer, gle! postoje neki drugi izlozi i duani pred kojima imam
najjae dojmove, najtoplije doivljaje, najsnanije elje. Djejim
oduevljenjem i primitivnom poudom promatram zamamna jela, a ponajvie ona
najdjetinjija - slastice. Putujeem srnu kalifa vraaju se snane djeje
udnje dok promatra te ogromne kristalne zdjele pune velikih pralina, brda
areno zapakiranih okolada, raskone plad-njeve pune kremastih okolada. A u
drugom izlogu, mnogo poetinijem od onih izloaba Kodakovih aparata i
zvunika, odueve me, premda ve odavno ne jedem kobasicu, masni sjajni
vijenci kobasica, mirne i suhe objeene salame, u staniol umotane, uko-so
zasjeene jetrenice od kojih nikada nijednu ne bih kupio, od kojih veinu ne
bih mogao pojesti ni probaviti, jer kobasica je jelo za optimiste, no pogled
na njih ipak me oarava dajui mi predodbu bogatstva i blagostanja. A tek
mala, njena rolana unka, taj dragulj od unke, doista me dovodi u napast i
tko zna hou li ju kupiti. Meutim, idua trgovina mojim ulima nudi jo
slasnije stvari: arobnih boja, svijetli poput velikih neobinih dragulja, tu
se moe vidjeti kandirano voe, kruke, breskve, pistacije, masline, ananas.
Nita od toga neu kupiti, nita od toga ne bih mogao probaviti. Kandirano
voe nije, dodue, specijalno jelo za optimiste, o nikako, no ipak vie za
ene i mlade, a svakako ne za boleljive polustarce osjetljivih eludaca i
potrebitih mirovanja. Pasite dalje, ushiene oi!
Slijedi trgovina s termos-bocama, toplim jastucima, termo-forima i slinim
stvarima, trgovina kojoj bih s razlogom mogao pokloniti pozornost, no ja
nezainteresirano proem. Ali prava ljekarna posve mi zaokupi panju; to je
sajam koji rado gledam, i premda moj razum zapravo s ironijom promatra taj
toliko zorno prikazani spoj znanosti i industrije u znaku Mamona, ja ipak na
tim arenim boicama, tim zgodnim svilenkastim pakovanji-ma i kutijicama sa
zanimanjem i zadovoljstvom itam nazive koji mnogo obeavaju, a veina ih je
izmiljena na nekom teko iskvarenom grkom. "Odsada bez kostobolje!" obeava
ovalna
244
staklena kutijica, no ne nasjedam ni na nju ni na plakat "Jeste li ivani?";
mrzim takva nezgrapna pitanja. Ali zato tu i tamo vidim u staklenim
cjevicama, u boicama i paketiima svoje dobre prijatelje, sredstva koja
poznajem i cijenim i kojih je omanji izbor dobro imati u putnoj torbi. Nazive
im neu spomenuti jer mi farmaceutska tvornica jo nikada nije poslala ogledne
primjerke na recenziju.
Raskono svijetle blagdanske trgovine. Postoje dvije vrste trgovina pred
kojima katkada zastanem, no ne da bih promatrao izloge, ve ljude pred njima.
To su trgovine u kojima se kupuju igrake i trgovine u kojima se elegantnim
damama nudi odjea, nakit, potreptine za njegu kose i koe, noktiju i nonih
prstiju. Tu ovjek moe vidjeti lijepe oi to se nerijetko are sjajem
najprimitivnije udnje i s radou ustanoviti da postoje svjetovi i
industrijske grane ija se nunost ne moe dodue spoznati na neposredan, ali
zato moe na ovaj posredan nain.
No moja udnja krajnje je neposredna, kada zastanem pred nekim diskretnim
izlogom u kojem stoje probrane marke starih konjaka i plemenitih vina, a isto
tako pred onim svijetlim, lijepim izlozima u kojima na staklenim ploama mame
duhani i cigare, teke, debele u staniol umotane uvozne cigare, crne, dobre
brazilske, lijepe svijetle holandske i one krasne iz Manile.
Postoji jo jedna vrsta trgovina koje od najranijih vremena za mene nisu
izgubile svoju dra. To su trgovine papira, olovaka, pera, boja, vodenih boja,
ravnala, estara, crtaega ugljena. Pred njima dugo stojim, zaljubljen u
zbirku predivnih parikih ili londonskih vodenih boja, u snop plemenitih
Kohinoor olovaka, u kutiju sa sibirskim grafitom, smotke i slojeve plemenitih
papira. Stotinu takvih araka njeno-vrstoga, solidnoga papira, to bi bio dar
kojim bi me se moglo namamiti!
Na kraju, meutim, ponu zepsti noge, a za kupovinu ima vremena i neki drugi
put. Ah, samo da mi prijatelj S. za Boi ne daruje Kodak ili koaricu
orhideja!
(1927.)
245
Ponovni susret s Ninom
Kada se nakon mjeseci izbivanja vratim na svoj breuljak u Ticinu, uvijek
iznova iznenaen i ganut njegovom ljepotom, tada nisam tek jednostavno ponovno
kod kue, ve se prvo moram presaditi i potjerati novo korijenje, ponovno
povezati niti, pronai stare navike i ponegdje najprije iznova potraiti dodir
s prolou, prije nego mi ladanjski ivot juga ponovno pone goditi. Ne moram
samo raspremiti kovege i pronai seoske cipele i ljetnu odjeu, ve moram i
utvrditi jesu li mi susjedi jo ivi, provjeriti to se ovdje za pola godine
promijenilo, koliko je koraka napredovao proces koji postupno i s ovoga miloga
predjela svlai dugo uvanu nevinost ispunjajui ju blagodatima civilizacije.
Tono, kod donjega je klanca posve raskren i ogoljen jo jedan umski obronak
i gradi se vila, na jednom zavoju naa je cesta proirena, a to je znailo
nestanak arobnoga starog vrta. Ugaene su i posljednje konjunice u naem
kraju i zamijenjene automobilima, a nova su kola prevelika za te stare, uske
uliice. Dakle, nikada vie neu vidjeti staroga Piera s njegova dva zdrava,
snana konja kako se u modroj odori potanskoga koijaa uz klopot utih
koija sputa niz brijeg, nikada ga vie kod Grot-to del Pae neu moi
nagovoriti na aicu vina i mali, neslubeni predah. Ah, i nikada vie neu
sjediti nad Ligunom uz prelijepi rub ume, moje omiljeno mjesto za slikanje:
neki je stranac kupio umu i livadu i ogradio ju icom, a tamo gdje je stajalo
onih nekoliko lijepih jasenova, sada se gradi garaa.
No, zato se pojasevi trave ispod okota zelene svojom starom svjeinom, a
ispod usahla lia ukaju kao i uvijek modro-zeleni smaragdni guteri, uma
je modra i bijela od zimzelena bilja, umarica i jagoda u cvatu, a kroz
mladozelenu umu svjee i blago svjetluca jezero. Raspremio sam kovege,
sasluao seoske novosti, izrazio suut udovici pokojnoga Cesca, a Nineti
estitao na njezinoj crnookoj bambini, izvadio i pripremio svoj slikarski
pribor, naprtnjau, stolac, lijepi zrnasti papir za akvarel, olovke i boje. To
je uvijek najljepi dio toga posla: sva ona mala udubljenja u mojoj paleti
dopunjavati svjeim, veselo blistavim bojama, kobaltnomodrom koja me usreuje,
nasmijanim cinoberom, njenom limunutom, prozirnim gumigutom. To je
]
sada gotovo. No ponovno zapoeti slikati i nije ba tako jednostavno, pa to
rado malo odgaam do sutra, do nedjelje, do iduega tjedna. Kada ovjek nakon
est mjeseci ponovno sjedi u prirodi, umae kist u vodu i ponovno se sprema
djeli ljeta prenijeti na papir, tada odviknuta oka i nevjeste ruke sjedi
prilino bespomono i alosno, a trava i kamen, nebo i oblaci ljepi su nego
ikada, elja za slikanjem im se toliko nemoguom i smjelom kao nikada prije.
Ne, jo malo u priekati.
Pa ipak, preda mnom su cijelo ljeto i jesen, jo jednom se nadam da u se
nekoliko mjeseci osjeati dobro, da u duge dane provoditi u prirodi, rijeiti
se kostobolje, poigravati se svojim bojama i ivjeti neto veselijim i
nevinijim ivotom, negoli je mogue zimi i u gradovima. Godine brzo prolaze -
bosonoga djeca, koju sam prije mnogo godina doavi u ovo selo gledao kako idu
u kolu, ve su oenjena ili sjede u Luganu ili Milanu za pisaim strojevima
ili u trgovini za pultom, a ondanji starci, seoske starine, u meuvremenu su
poumirali.
Na pamet mi padne Nina-je li jo iva? Dragi Boe, tek sam je se sada sjetio!
Nina je moja prijateljica, jedna od rijetkih dobrih prijateljica koje imam u
ovome kraju. Sedamdeset i osam joj je ljeta i stanuje u jednom od
najudaljenijih zaselaka u ovome kraju na koje dananje doba jo nije stavilo
ruku. Put do nje strm je i naporan, moram se po suncu spustiti nekoliko
stotina metara niz brijeg, i s druge se strane ponovno uspeti. No, odmah
kreem na put i najprije se sputam kroz vinograde i umu, zatim udarim
poprijeko uskom zelenom dolinom, a onda, s druge strane, penjem se strmim
breuljcima koji su ljeti puni ciklama, a zimi puni emerika. Prvo dijete koje
u selu sretnem pitam to radi stara Nina. Eh, pria malian, ona naveer jo
uvijek sjedi na crkvenom zidu i mre duhan. Zadovoljno produim: dakle, jo
je iva, jo ju nisam izgubio, ljubazno e me doekati i neto e, dodue,
mumljati i jadikovati, ali mi ipak pruiti svijetao primjer usamljenog starog
ovjeka koji svoje godine, svoju kosto-bolju, svoje siromatvo i osamu podnosi
ilavo i ne bez odreene radosti, a pred svijetom se ne krevelji i ne klanja,
ve na njega pljuje odluna da do posljednjega asa ne prihvati ni lijenika
ni sveenika.
246
247
S bljetave sam ulice pokraj kapele zaao u sjenu prastaroga mranog zida koji
knvudav i prkosan stoji na litici planinskoga grebena i ne zna za vrijeme, ne
poznaje drugu sadanjost osim sunca koje se vjeno ponovno vraa, nikakvu
drugu mijenu doli smjenu godinjih doba, iz desetljea u desetljee, iz
stoljea u stoljee. Jednom e i ti stan zidovi pasti, ti lijepi, mrani,
nehigijenski kutovi bit e preureeni i opskrbljeni cementom, limom, tekuom
vodom, higijenom, gramofonima i drugim kulturnim dobrima, nad kostima stare
Nine stajat e hotel s francuskim jelovnikom ili e si neki Berlinac izgraditi
ljetnikovac. No danas su jo tu i ja ulazim preko visokoga kamenog praga i
iskrivljene kamene stube u kuhinju svoje prijateljice Nine. Tu kao i uvijek
mirie na kamen i prohladnu svjeinu, a i kavu i intenzivno mirie na dim
zelenog drveta, a na kamenu podu na svojoj niskoj klupici sjedi stara Nina
ispred golema kamina u kojem pucketa vatrica od ijega joj dima pomalo suze
oi, i svojim smeim, od kostobolje kvrgavim prstima gura iverje natrag u
vatru.
"Zdravo, Nina, sjeate li me se jo?"
"Oh, Signorpoeta, caro amico, son content di rivederla!"
Pridie se, premda to ne elim dopustiti, polako ustaje i s naporom pomie
ukoene udove. U lijevoj ruci podrhtava joj drvena tabakera, grudi i lea
zagrnula je crnim vunenim rupcem. Iz toga starog, lijepog lica ptice
grabljivice tuno-podrugljivo gledaju otre vilaste oi. Gleda me podrugljivo
i prijateljski, zna ona Stepskoga vuka, zna da sam dodue signore i nekakav
umjetnik, no da se sa mnom ne dogaa bogzna to, da sam tumaram Ticinom i da
sam uhvatio isto onoliko malo sree kao i ona premda smo ju zasigurno oboje
prilino marljivo traili. teta, Nina, to si za mene roena etrdeset godina
prerano. teta! Dodue, ne doivljava te svako lijepom, nekima prije slii na
staru vjeticu pomalo upaljenih oiju, iskrivljenih udova, prljavih prstiju i
s burmutom pod nosom. Ali kakav je to samo nos na naboranom orlovskom licu!
Kakvo dranje kada se tek uspravi i svojom mravom visinom uspravna stoji! I
kako je samo pametan, kako ponosan, kako prijeziran, a ipak ne zao pogled
tvojih lijepo oblikovanih, slobodnih, neuplaenih oiju! Starice Nino, kako
lijepa djevojka morala si biti, kako lijepa, odvana, rasna ena! Nina me
podsjea na proteklo ljeto, na moje prijatelje,
248
moju sestru, moju voljenu - sve ih poznaje - usput zaviruje u lonac, vidi da
je voda prokljuala pa iz ladice mlinca naspe mljevenu kavu, stavi preda me
alicu, ponudi mi burmut, i sada sjedimo uz vatru, pijemo kavu, pijuckamo u
vatru, pripovijedamo, ispitujemo, polako postajemo utljivi i priklopimo
pokoju o kostobolji, o zimi, o dvojbenosti ivota.
"Kostobolja! Kurva je to, prokleta kurva! Sporca puttana! avo ju odnio!
Dabogda crkla. Ma, pustimo psovke! Sretna sam to ste doli, jako sam sretna.
Ostanimo prijatelji. Kada si star, ljudi ti vie ne svraaju esto. Sedamdeset
i osma mi je sada."
Jo jednom se s naporom ustane, ode u susjednu sobu u kojoj na zrcalu stoje
poutjele fotografije. Znam da trai dar za mene. Ne pronalazi nita pa mi na
dar ponudi neku od starih fotografija, no kako ju ne elim uzeti, moram barem
jo jednom smrknuti iz njezine burmutice.
U zadimljenoj kuhinji moje prijateljice nije vie odve isto i nimalo
higijenski, pod je sav zapljuvan, niz stolac visi poderana slama, a rijetki od
vas itatelja rado bi pili iz ovog lonia za kavu, ovog starog limenog
lonia, crnog od ai i sivog od pepela na ijim se rubovima u dugom nizu
godina uhvatila debela kora sasuene, zgusnute kave. Mi ovdje ivimo izvan
dananjega svijeta i vremena, dodue malo zaputeno i jadno, pomalo oronulo i
nimalo higijenski, ali zato blizu ume i planine, blizu koza i kokoi (koje
kokodaui tre po kuhinji), blizu vjetica i bajki. Kava iz iskrivljenog
limenog lonia divno prija, jaka posve crna kava s laganom, aromatinom
primjesom trpkoga okusa po dimu od drva, a nae druenje i ispijanje kave i
psovke i tepanja i hrabro staro Ninino lice neizmjerno su mi drai od dvanaest
poziva na kavu s plesom, od dvanaest veeri s knjievnim razgovorima u krugu
slavnih intelektualaca - premda zasigurno ni tim lijepim stvarima ne bih elio
odrei relativnu vrijednost.
Vani sada zalazi sunce, Ninina se maka vratila i skoila joj u krilo, a
odsjaj vatre na okreenim kamenim zidovima topliji je. Kako hladna, kako
okrutno hladna mora daje bila zima u ovoj visokoj, sjenovitoj, praznoj kamenoj
pilji u kojoj nema niega osim siune otvorene vatre koja treperi u kaminu i
ove stare usamljene ene s bolnim zglobovima, koja nema drugoga drutva osim
make i ove tri kokoi.
249
Nina potjera maku i ponovno ustane, visoka i sablasna u tom polumraku, mrava
i koata s bijelim uperkom na strogom licu ptice grabljivice. Jo mi ne da
poi. Pozvala me da jo jedan sat budem njezin gost, pa odlazi po kruh i vino.
(1927.)
Opreke
Sredina je ljeta i veliko stablo ljetne magnolije pred mojim prozorima ve
tjednima je u cvatu; ono je simbol junoga ljeta u svom prividno nehajnom,
prividno ravnoduno sporom, no zapravo brzom i rastronom nainu cvjetanja. Od
snjenobijelih, ogromnih aki uvijek ih je nekoliko, najvie osam ili deset,
istodobno otvoreno, i dok stablo tijekom dva mjeseca svoga cvata u cjelini
pokazuje uvijek isto lice, ti predivni golemi cvjetovi zapravo su tako
prolazni: nijedan od njih ne ivi due od dva dana. Iz blijedog, zelenkasto
osjenanog pupoljka taj cvijet se otvara najee u zoru, i lebdi isto bijel
i arobno nestvaran odraavajui svjetlost poput snjenoga Atlasa, lebdi jedan
dan provirujui iz tamoblistavih, tvrdih, zimzelenih listova, a onda potiho
stane mijenjati boju, utjeti na rubovima, gubiti oblik i starjeti s
ganutljivim izrazom klonua i umora, a i to starenje traje samo jedan dan.
Zatim je bijeli cvijet ve promijenio boju, postavi kao cimet svijetlosme, a
latice, juer kao Atlas, danas su pod prstima poput tanke, njene stavljene
koe: arobna, divna tvar, njena poput daha, a ipak vrsta, ak i gruba. I
tako moje veliko stablo magnolije iz dana u dan nosi svoje iste, snjene
cvjetove i kao da su uvijek jedni te isti. Ugodan, uzbuuju, zamaman miris
koji podsjea na miris svjeih limuna, ali sladak, dopire s cvjetova u moju
radnu sobu. Veliko stablo ljetne magnolije (ne treba ga brkati s proljetnom
magnolijom takoer poznatom na sjeveru), ma koliko bilo lijepo, nije uvijek
moj prijatelj. Ima godinjih doba kada ga promatram zamiljeno, ak i
neprijateljski. Ono raste i raste, i u deset godina koliko mije susjed, toliko
se istegnulo da mi je u jesenskim i proljetnim mjesecima balkon ostao uskraen
i za ono malo jutarnjega sunca. Izraslo je ono u krnoga momka i svojim jakim,
jedrim stasom esto mi
250
slii na nekog neotesanog, naglo izraslog, pomalo nesklapnog mladia. No sada,
u vrijeme njegova ljetnog cvata, ono sveano stoji puno njenoga dostojanstva,
klepee na vjetru svojim ukoenim, kao lakiranim sjajnim listovima brino
pazei na svoje njene, odve lijepe i odve prolazne cvjetove.
Nasuprot tom stablu s njegovim blijedim divovskim cvjetovima stoji jedno
drugo, patuljasto stablo zasaeno u loncu na mome malome balkonu. To je
zdepasto patuljasto stablo, neka vrsta empresa, ni metar visoko, ali skoro
ve etrdeset godina staro, mali kvrgavi i samosvjesni patuljak, pomalo
ganutljiv i pomalo komian, pun dostojanstva, a ipak udnovat i sposoban
ovjeku izmamiti osmijeh. Tek sam ga nedavno dobio na dar, za roendan, i sada
tu stoji, prua svoje karakterne, kao u desetljetnim olujama okvrgavjele grane
jedva duine prsta, i ravnoduno gleda prema svom divovskom bratu od kojega bi
dva cvijeta bila dovoljna da prekriju asnoga patuljka. Njega to ne smeta,
ini se da uope ne primjeuje velikoga tustog brata, magnoliju iji je jedan
list velik kao cijela njegova grana. U svojoj udnovatoj maloj monumentalnosti
doima se duboko zamiljenim, posve zagledanim u sebe, i doima se prastaro,
onako kao to i ljudski patuljci esto mogu izgledati, tako neizrecivo staro
ili bezvre-menski.
Po ovoj tekoj ljetnoj vruini, koja nas ve tjednima pritie, vrlo malo
izlazim, ivim u svojih nekoliko sobica, iza sputenih roleta, a drutvo mi
prave dva stabla, div i patuljak. Divovska magnolija ini mi se simbolom i
zovom svekolika rasta, svekolika nagonskog i prirodnog ivota, svekolike
bezbrinosti i bujne plodnosti. Nasuprot tomu, utljivi patuljak, u to ne
treba sumnjati, pripada suprotnomu polu: njemu ne treba toliko prostora, nije
rastroan, ne tei za intenzitetom i trajnou, on nije priroda, ve duh, nije
nagon, nego volja. Dragi mali patulje, kako udesno i razborito, kako ilavo
i prastaro izgleda!
Zdravlje, vrsnoa i bezbrini optimizam, nasmijeeno odbijanje svih dubljih
problema, zadriglo kukaviko odricanje od agresivnog propitivanja, ivotno
umijee uivanja u trenutku - to je parola naeg vremena - tako se ono nada da
e zavarati sjeanje na svjetski rat koje titi. Pretjerano neoptereen
problemima,
251
oponaajui ameriki stil, poput glumca zakrabuljena u debelu bebu, pretjerano
glup, neuvjerljivo sretan i nasmijeen ("smi-ling"), takvim se ukazuje taj
pomodni optimizam, svakoga dana ureen novim blistavim cvjetovima, slikama
novih filmskih zvijezda, brojkama novih rekorda. No da su sve te veliine
trenutane, da sve te slike i svi ti rekordi traju tek jedan dan, to nitko ne
pita, jer uvijek stiu novi. A uslijed toga pomalo prenapuha-nog optimizma,
pretjerano glupog optimizma, koji rat i bijedu, smrt i bol proglaava glupou
koju ljudi samo umiljaju, i koji ne eli znati ni za kakvu brigu ili probleme
- uslijed toga nadnaravno velikoga, po amerikom uzoru napuhanog optimizma,
duh biva prisiljen i podraen na isto takva pretjerivanja, na udvostruenu
kritinost, na produbljenu problematiku, na neprijateljsko odbijanje te cijele
djeje slike svijeta, u bojama zrele maline, koju odraavaju pomodne
filozofije i ilustrirani asopisi.
Tako izmeu moja dva susjed-stabla, arobno vitalne magnolije i udesno
dematerijaliziranog i oduhovljenog patuljka, sjedim i promatram igru
suprotnosti, o tome razmiljam, na vruini dremuckam, malo puim i ekam da se
spusti veer i iz ume prostruji neto svjeiji zrak.
I posvuda u onome to inim, itam, mislim, svugdje nailazim na isti razdor
dananjega svijeta. Svakoga dana dobivam nekoliko pisama, najee od
nepoznatih ljudi, u pravilu dobronamjerna i dobroduna pisma, koja ponekad
odobravaju, ponekad optuuju, no sva govore o istom problemu, i sva su ili
proeta nevienim optimizmom i mene pesimista ne mogu dovoljno pokuditi ili
ismijati ili saalijevati - ili mi, pak, daju za pravo, daju mi fanatino i
pretjerano za pravo, voeni dubokom nevoljom i oajanjem.
Naravno da oboje imaju pravo, magnolija i patuljasto stablo, optimisti i
pesimisti. Samo ja one prve smatram opasnijima, jer ne mogu gledati njihovo
silno zadovoljstvo i njihov siti smijeh, a da se ne sjetim 1914. godine i
onoga toboe tako zdravog optimizma kojim su u to vrijeme itavi narodi sve
smatrali divnim i arobnim, i prijetili staviti pred zid svakog pesimista koji
bi podsjeao na to da su ratovi zapravo vrlo opasni i nasilni pothvati i da bi
to moglo moda i tuno zavriti. Ti su pesimisti dijelom
252
ismijani, dijelom stavljeni pred zid, a optimisti su slavili to veliko doba,
klicali i godinama pobjeivali sve dok se oni i itav njihov narod nisu
dobrano umorili od klicanja i od pobjeda i iznenada se slomili, pa su ih
negdanji pesimisti morali tjeiti i ohrabrivati na daljnji ivot. Ne mogu to
iskustvo potpuno zaboraviti.
Ne, naravno da mi ljudi duha i pesimisti nemamo pravo kada svoje doba
optuujemo, osuujemo ili mu se podsmjehujemo. No, ne bismo li na posljetku mi
ljudi duha (danas nas nazivaju romantiarima ne mislei pod tim nita
ljubazno) trebali biti djeliem ovoga doba, imati pravo govoriti u njegovo ime
i utjelovljivati jednu njegovu stranujednako kao i boksai koji se tuku za
nagrade ili proizvoai automobila? Na ovo si pitanje neskromno dajem potvrdan
odgovor.
Ta dva stabla u svojoj udesnoj opreci stoje, kao i sve stvari u prirodi,
neoptereena oprekama, svako sigurno u sebe i u svoje pravo, svakojako i
ilavo. Magnolija, nabrekla u svojoj sono-sti, odie uzbudljivim mirisom
svojih cvjetova, dok se patuljasto stablo sve dublje povlai u se.
(1928.)
S jeseni
Uvelo jejo jedno ljeto, skratio se dnevni luk sunca, a iz none izmaglice, u
dolini, svakoga jutra ume izranjaju malo ue, malo ogoljenije. Jo ponegdje
usred ute kestenove ume nazire se plavkasta mrlja, tamna kao ljeti: to su
akacije na vlanom tlu koje se dugo zelene. No zato, kada i njih sustigne,
zastraujue brzo venu. Mali listovi, poredani dva po dva, preko noi ute i
padaju, lijepo i umorno, lelujave zlatne kapi, u veliki grob.
To je vrijeme kada za me poinje putovanje. Od proljea sve do prvih hladnih
noi sjedim usidren i nita me ne moe izmamiti iz moga ladanjskoga boravita.
Tu ivim u umi i planini, promatram cvijee i gutere, oslukujem leptire i
zmije, crtam stara ticinska sela i slikam pejzae modroga jezera iza arenih
lea ume tustih poput gusjenice. Smei zidni guter i veliki modro-zeleni
smaragdni guter s paunovim vratom koji se prelijeva u
253
tamnomodrim nijansama bliski su mi, kao i vretenca staklastih krilaca i male
smekaste bjelouke uz potok i debele dugake eskulapove zmije u ljunku
sunanih obronaka. Ja znam gdje se gnijezde sojke kretalice i zelene une,
poznam omiljena obita-. valita lastinoga repa, veernjega pauneta,
"panjolskih zastava". Pjeaei, poivajui, slikajui, dokoliarski, a ipak
marljivo, iz godine u godinu temeljito sam upoznavao ovu lijepu zemlju od koje
stranci na svojim priglupim, beskorisnim masovnim putovanjima ne uspiju
vidjeti nita osim prizora s razglednice. Upoznavao sam ih iz mjeseca u
mjesec, umu, polja i vinograde, ljude i poljsko cvijee. No, s godinama, zime
mi ovdje na jugu postadoe nepodnoljive usprkos lijepom, dragom suncu. Kina
su razdoblja deprimirajua; etiri promrzle zime, u doba inflacije, prosjedio
sam ovdje pred vatricom u ognjitu trajno si naruiv-i zdravlje. Otada i
otkako mi lisnica ponovno doputa, zimi odlazim ne da bih vidio ljepe
krajeve, jer takvih nema, niti da bih traio promjenu, jer dosada je neto to
priroda ne pozna, ona je graanski izum - no ja putujem u toplice, putujem u
gradove u kojima postoje vrata i prozori koji se dobro zatvaraju, topli drveni
podovi, dobre pei, lijenik i maser, i dok uz njihovu pomo pokuavam
podnijeti zimske boljetice, usput mi se neoekivano dogodi i neto lijepo:
posjet prijateljima, dobra glazba, pretraivanje knjinica i galerija.
Stanujem tada u gradu, pa mi, premda me je teko pronai, dolaze svakakvi
ljudi. Dolaze neshvaeni slikari s mapama punim sjajnih skica, dolaze mladi
samosvjesni ljudi koji, zavrivi filologiju, sada o meni ele pisati
doktorsku disertaciju, pa ju i piu neustraivo razdirui na komadie mene i
ono to sam trideset godina radio, a njihov im fakultet za to na mudru glavu
natakne doktorski eir. Dolaze pijani bohemi koji esto znaju dobre prie i
svakako su izdaniji od bilo kojeg "dobrog drutva", a dolaze i kometi i
ekscentrici duha, geniji s manijom proganjanja, osnivai religija, magiari.
Sve donedavno povremeno je dolazio i dragi siroti pjesnik Kla-bund, pun pria,
pun znatielje, mladolika i uvijek pomalo grozniava lica, ili bi, pak, na
brzinu i samo na sat, dva, bez prtljage i stigavi vlakom u pogrenom smjeru,
osvanula plavokosa vila Emmy Hennings, a prije se katkada pojavljivao i
suhonjavi gnom Hans Morgenthaler koji je malo govorio, sebi u brk se smijao,
254
kadto iz depa izvukao strahovito zdvojne pjesme i bio na smrt bolestan; on
je takoer ove godine umro. Za sve njih ja sam neka vrsta ujaka, uzajamno se
volimo, oni me s uenjem gledaju kako naizgled ivim sasvim graanskim
ivotom, a istodobno ipak pripadam njihovom svijetu, no ne ubrajaju me sasvim
u svoje, u ceh apatrida, premda znaju da ne volim samo Mozarta i firentinske
Bogorodice, ve isto toliko i one koji su zastranili, proganjane stepske
vukove. Razmjenjujemo pjesme i crtee, dajemo jedni drugima adrese svojih
redakcija, posuujemo si knjige i popijemo koju bocu vina. Ponekad se dam
nagovoriti i na put u neki lijep grad eljan obrazovanja, jednom na godinu, pa
tamo dobijem novac za put i honorar, u pratnji znalca razgledam znamenitosti
grada, a zauzvrat jednu veer moram nepoznatim ljudima u nekoj nesimpatinoj
dvorani itati svoje pjesme i svaki put to inim s osjeajem: "Nikad vie!"
No prije negoli ponovno zapone gradski i putniki i luta-laki ivot moram se
ovdje oprostiti, izvui korijenje iz zemlje, spakirati kovege, rukovati se s
Natalinom i Marijom i Annun-ziatom, moram s prtljagom otputovati u Lugano i
sjesti rja vlak, a jo i tada sam kod kue, svezan i podinjen, i tek kada
ieznu posljednji ruiasti obronci planina, a jelove se ume prue prema
Gotthardu, najednom me okrui tuina i sloboda, i ponovno sam biljka bez
korijena, lutalica.
Ve tri dana u mojoj sobi razjapljen stoji veliki koveg i ponovno se moram
pakirati. Moram to dobro smisliti, jer odlazim na barem est mjeseci. Odjea,
izme i rublje - to je lako, izvue ih iz ladica, stavi u koveg, na njega
sjedne i pritisne. Ali sve ostalo, sve one sitnice potrebne za rad i
zadovoljstvo! Mora ponijeti knjige i slikarski pribor i knjige skica, pa i
neku od slika da bi njome promijenio ar hotelskoj sobi, i jo tota, no
najee ponese ono pogreno. Kada se pakira, ovjek je uvijek pretjerano
praktian i pedantan.
A upravo su te "praktine" stvari nevane jer ih posvuda moe nai i svugdje
su iste. Ali neka od onih nepraktinih stvar, dobro odabrana, moe cijeloj
prtljazi dati smisao i dra: neki talisman, preparirana ptica, hrpa starih
pisama. Emmy to divno zna, ona otputuje ne ponijevi ni cipele ni rublje, no
zato ponese sliku Bogorodice i okruglu glazbenu kutijicu na ijem valjiu
255
ima tri pjesme kojima je naas uveselila ve mnogu beznadnu brau.
Opratam se od mnogoega. Pospremam knjige koje sam posljednje proitao:
lijepe knjige ovaj put! Bio je to "Siroti Chat-terton" E. Penzoldta (nakladnik
"Insel") iznimno ljupka knjiga, knjiga za lutalice i nezvane goste ivota.
Bilo je to djelo iz ostavtine dragoga Klabunda, roman "Borgia" (izdava
Phaidon, Be), lijepa knjiga kao i sva Klabundova djela, koja je hinei neku
prtavu snagu u stvarnosti vruica, stalna poviena temperatura bolesnika, no
puna njegove gipke razigrane mate i melodiozna jezina umijea. Vrlo
vrijednim itanja uinilo mi se i djelo "Godite 1902." Ernsta Glaesera
(izdava Kiepenheuer) koje je moda prije dokument jednoga vremena, nego
pjesniko djelo; no je li to bitno ako nas knjiga katkada pogaa izravno u
srce. Meutim, sve te knjige, ma koliko bile lijepe, moraju ostati ovdje.
Ponijet u neto drugo, neto od Huga Balla, neto od Stiftera, svezak
Goethea. Uto mi padne poklopac kovega; izgleda da mu je, starcu, dovoljno. U
mnogim je zemljama bio i brojnih se jezika nasluao, gorostasni kineski nosai
tereta u malajskim su ga i indijskim lukama prtili s broda na brod, s broda u
hotel, a na malenom se amcu danima vozio uzvodno nekom praumskom rijekom u
Nizozemskoj Indiji. Nadam se da e izdrati jo koju godinu, ne bih ga volio
nadivjeti.
Uskoro u biti spreman za put. Nadam se da u u Zurichu na programu nai neku
Mozartovu operu ili "Pentezileju" Othmara Schoecka, i tamo ostati nekoliko
dana. Nadam se da su iz Bade-na sada ve otili ljeilini gosti, pa u se
tamo smjestiti na neko vrijeme, lei u kupku, namjestiti stol za slikanje i
pisanje i higijenski predrijemati poetak zime. Moda u nai nekoga tko e mi
na par tjedana posuditi staklenku sa zlatnim ribicama da prikratim vrijeme i
ne budem tako usamljen. Mojaje prijateljica na putu, ovih bi se dana trebala
pismom javiti iz Bea ili Krakova. Vrati se brzo, draga ptico selice! Ve mi
rukama i nogama struji putna nervoza, ne sjedi mi se vie u sobi, ne ide mi se
u etnju. Ugaam svojoj elji i trpam sve rublje u koveg. Tu je i zelena
koulja koju sam jednom zgodom dobio od prijateljice. Kamo e sa mnom
putovati, zelena kouljice? Otisnut emo se
256
;
na put, stanovati u prolaznim zaviajima, u hotelima, iznajmljenim sobama,
uvijek se iznova malo osvjeiti i obnoviti s poneto pranja i glaanja sve dok
nabori ne postanu krhki i na se oblik raspadne. Tad emo se preobraziti,
kouljo moja, ti vie nee biti koulja, ve krpa, moda jednom postane
lijep, bijel komad papira na kojem ljubavnik pie svojoj djevojci iz tuine. A
ja vie neu biti putujui pacijent i literat, nego u kruiti u nekim drugim
krugovima, otpuhnut u neke druge vrtloge. Moda u se vratiti, studirati
filologiju i napisati disertaciju ili se baviti nekom igrom. A moda sam sada
proao kroz istilite ovjetva i vie se neu vratiti ili u se, kao vitka,
crvena lisica, kao pametna, okretna kuna, kao tihi, tamni gu vratiti na
zemlju koju jo uvijek volim.
(1928.)
Splavarenje
Vjerojatno jo i danas negdje na Zemlji kroz travu i umu teku potoci i
rijeke, u cik zore na rubovima uma u oroenu liu stoje srne blagih oiju,
moda se dananjoj djeci njihov potok s cementiranim obalama i njihova livada
sa sportskim igralitem i draima za bicikle ine isto tako lijepima i
asnima kao to se nama nesuvremenima neko, prije pola stoljea, inio pravi
potok i prava livada. Nema smisla o tome se sporiti, moda je u meuvremenu
svijet doista postao savreniji. Bilo kako bilo, mi stariji ipak mislimo da
smo prije etrdeset do pedeset godina jo neto udisali, neto kuali i
doivljavali stoje otada posve iezlo iz ovog usavrenog svijeta: ostatak
nevinosti, ostatak bezazleno-sti i seoske jednostavnosti koju se u ono doba
usred Njemake jo ponegdje moglo sresti, dok ju se danas i u Polineziji
uzalud trai. Stoga se rado spominjemo djetinjstva i veselo, glupo i sebino
uivamo u pravu svoje dobi da na raun dananjega hvalimo prola vremena. Ovih
dana vratila mi se uspomena na to sada bajkovito d|etinjstvo. Dobro dola,
lijepa uspomeno!
Kroz moj rodni grad u Schwarzwaldu protjecala je rijeka, rijeka uz koju su
tada stajale tek rijetke tvornice, na kojoj je bilo mnogo starih mlinova i
mostova, pliaka zaraslih u a i ipraja
257
johe, u kojoj je bilo mnogo riba, a ljeti milijuni tamnoplavih vretenaca. Nije
mi poznato kako su se ribe i vretenca odrale izmeu sve veih cementnih
podzida obale i sve veeg broja tvornica, moda su jo uvijek tu. No,
vjerojatno je davno iezlo neto stoje tada postojalo na rijeci, neto lijepo
i tajanstveno, bajkovito, neto najljepe to je posjedovala ta lijepa arobna
rijeka: splavarenje. Tada, u nae doba, tijekom ljeta jelovi su trupci iz
Schwarzwalda na golemim splavima prevoeni malenim rijekama sve do Mannheima,
a katkada jo i dalje, sve do Nizozemske. Splavarenje je bilo poseban zanat i
za svaki je gradi u proljee pojava prve splavi bila vanija i neobinija od
pojave prvih lasta.
Takva splav (koja se na vapskom nije zvala "das FloB", ve "der Flooz")
sastojala se i/ samih dugih ]clovih i borovih trupaca s kojih je skinuta kura,
ali nisu dalje obraivani, a splav se sastojala od veeg broja lanaka. Svaki
je lanak obuhvaao osam do dvanaest trupaca koj i su na krajevima bili
svezani, a na svakom lanku elastino je visio sljedei lanak, povezan
vrbama, pa se splav, ma koliko duga bila, svojim pokretnim lancima mogla
prilagoavati rijenim zavojima. Meutim, nerijetko se dogaalo da se splav
zaglavi, stoje za cijeli grad bio uzbudljiv dogaaj, a za mlade pravo
slavlje. Splavari, kojima su se s mostova i s prozora kua viestruko rugali
zbog njihove nespretnosti, bili su bijesni i morali grozniavo raditi, gazili
su psujui do struka u vodi, vikali i pokazivali ono poznato divljatvo i
sirovost svog stalea; jo mrzovoljniji i ljui bili su mlinari i ribari, i
svi koji su od rijeke ivjeli i zaraivali, a napose brojni koari dobacujui
splavarima poalice i psovke. Ako se splav zaglavila ispod otvorene ustave,
tada bi se najvie mlinari uzetali i raspsovali, a nas djeake zadesila bi
katkad posebna srea: rijeno je korito jednim dijelom bilo skoro prazno, pa
smo ispod brane mogli rukama loviti ribe, iroke, svjetlucave crvenperke,
hitre, bodljikave grgee, a katkada i paklare.
Splavari su oito pripadali lutalicama, divljacima, putnicima, nomadima, a
splav i splavare uvari udorea i reda nisu ba podnosili. Nasuprot tomu, za
nas djeake, kad god bi se pojavila splav, to je bila prigoda za pustolovine,
uzbuenja i sukobe sa snagama reda. Kao stoje izmeu mlinara i splavara trajao
vjeni
258
rat u kojem sam uvijek bio na strani splavara, tako je kod naih uitelja,
roditelja i teta postojala odbojnost prema splavarstvu i nastojanje da nam se
to vie onemogui doticaj s njim. Kada bi nekom od nas kod kue izletjela
vrlo nepristojna rije ili sona psovka, teta bi rekla da smo to, naravno,
opet pokupili od splavara. A nerijetko bi nas onoga dana, koji bi se prolaskom
splavi za nas pretvorio u praznik, otac istukao, majka plakala, a policajci na
nas vikali. Jedna lijepa pria, koju smo kao djeaci voljeli vie od svega,
govorila je o malom djeaku koji se unato svim zabranama popeo na splav i
njome stigao sve do Nizozemske i mora, da bi se tek nakon nekoliko mjeseci
vratio oaloenim roditeljima. Poi stopama toga djeaka godinama je bila
moja arka elja.
Mnogo ee negoli je moj dobri otac slutio, kao djeai sam na kraim
relacijama bio slijepi putnik na splavi. To je bilo strogo zabranjeno i ne
samo da si protiv sebe imao odgajatelje i policiju, ve na alost najee i
same splavare. Nema za djeaka ljepe i uzbudljivije stvari na svijetu od
vonje na splavi. Kada mislim na to, u meni se stotinama arobnih mirisa budi
cijeli zaviaj i prolost. Popeti se na ploveu splav moglo se ili s mo-stia
na brani, takozvane "ustave", ili pak s obale, to esto nije bilo nimalo
teko, ali se svaki put moralo platiti djelominim ili cijelim kupanjem. Jo
najlake je bilo za vrlo toplih ljetnih dana, kada smo ionako na sebi imali
vrlo malo odjee, bez cipela i arapa. Tada smo lako stizali do splavi, a ako
si se jo uspio i sakriti od splavara, bilo je divno nekoliko milja sputati
se niz rijeku izmeu zelenih tihih obala prolazei ispod mostova i ustava.
No za vrijeme plovidbe, ako splavar prema tebi ne bi bio pretjerano ljubazan,
postavio bi te na hrpu dasaka, pa si vrlo brzo mogao iskusiti i sve nedae
splavarskog zanata na kojem si im inae zavidio. Stajao si nesigurno na
skliskim trupcima izmeu kojih je voda neprekidno prskala, bio si mokar do
koe, a ako nije bilo vrlo toplo, ubrzo bi se poeo smrzavati. A onda se
bliio trenutak kada si morao napustiti splav koja je brzo plovila. Padala je
veer, drhturio si od vlane hladnoe i dospio u kraj u kojem obale vie nisi
tako dobro poznavao kao kod kue. Sada
259

je trebalo uvrebati mjesto i bez predomiljanja ga odmah iskoristiti - obino

je u tom posljednjem trenutku palo jo jedno kupanje, esto je bilo i opasno,
a katkada se znala dogoditi nesrea; i sam sam tom zgodom iskusio jezu
pogibelji.
A kada bi zatim sretno ponovno bio stigao na kopno, pod nogama osjetio tlo i
travu, put do kue bio je dug, katkada vrlo dug. Stajao si tako u mokrim
cipelama, mokroj odjei, bez kape koju si izgubio, nakon dugog stajanja na
skliskim, mokrim trupcima osjeajui slabost u listovima i koljenima, a ipak
si morao pjeaiti jo sat ili dva ili jo due, da bi te na kraju doekala
uplakana majka, uasnuta teta i smrtno ozbiljan otac koji su hvalili Boga
stoje zabludjela djeaka, mada nije zasluio, sauvao iva i zdrava.
Od djetinjstva |e bilo tako: nita nisi dobio na dar, svaku si sreu morao
platiti. I kada danas raunam u emu se zapravo sastojala srea takve vonje
na splavi, kada oduzmem sve tegobe, napore i nezgode, malo toga preostane. No
to malo to ostane, divno je; tiha, brza i uzbudljiva vonja hladnom rijekom
to glasno ubori, izmeu vode to glasno prska, arobni prolasci ispod
mostova kroz debelu, dugaku viseu pauinu, sanjarski trenuci uranjanja u
neizrecivo blaen osjeaj putovanja, kretanja, bijega i vonje u svijet, prema
Neckaru, prema Rajni i Nizozemskoj - i to malo to ostane, ta vlanost,
smrzavanje, to blaenstvo plaeno psovkama splavara i propovijedima roditelja
sve je nadoknaivalo, bilo je vrijedno svega to si za to morao rtvovati. Bio
si splavar, bio si putnik, nomad, plovio pokraj gradova i ljudi, tiho i nigdje
ne pripadajui, i u srcu osjeao irinu svijeta i neobinu enju za domom. O
ne, to zasigurno nije bilo preskupo plaeno.
(1928.)
Neko u Wiirzburgu
Ima gradova - primjerice Weimar - u kojima su pjesnici ivjeli i umrli.
Prolazite njima i itate spomen-ploe nad ulaznim vratima, pozdravljate
Goethea, Wielanda, Herdera, a onda vam padne na pamet da su svi ti pjesnici,
dodue, doista umrli u tom
260
gradu, no da nijedan u njemu nije roen. Nasuprot tomu, doete li u Stuttgart
i na izletu posjetite dva, tri susjedna gradia, trebat e vam itave stranice
u biljenici da biste zapisali imena svih pjesnika koji su tamo roeni.
Da sam budui pjesnik i da se upravo bavim izborom svoga rodnog mjesta, u
razmatranje bih sasvim ozbiljno uzeo grad Wiir-zburg na Majni. Taj lijepi grad
ostavlja jak dojam da pjesniku, koji je u njemu roen, ima to za dati.
Poavi iz gostionice u etnju, stiem nehotice vrlo brzo do najvee zgrade u
gradu, do Rezidencije. Pred zgradom vidim prostran, vrlo tih poploan trg,
daleko iza vidim portale koji ekaju, vidim reetkasta vrata koja obeavaju
vrt. No, u nepoznatu gradu ne volim odmah zapoeti sa znamenitostima, ne volim
od njega najprije vidjeti ono to mi je iz knjiga i slika odavno poznato.
Stoga privremeno zaobilazim Rezidenciju i ponovno se okreem prema sreditu
grada. Ubrzo primjeujem da taj grad pripada onim ljubaznim i hranjivim
gradovima u kojima niti se materijalne potrebe ljudi zadovoljavaju krto i
asketski niti se oholo skrivaju. Ne, ovdje posvuda veselo i zamamno mirie na
kruh i sir, kobasice i ribe, u mnogim trgovinama i na tandovima te ukusne
stvari raskono su i lijepo rasprostrte, brojni hljepii, kruhovi, peciva i
kifle razliitih oblika, obilje kobasica svih veliina i boja, a izmeu njih
iz malenih duana i sa tandova na trnici blistaju se vesele i blage mrtve
prirode od povra i voa, kraj njih se smijee lijepi, ugodni cimeri, a kroz
otvorena vrata trgovine dopire blag miris kave i duhana, kroz otvorena
podrumska vrata miris bavi i vina, kroz otvorena crkvena vrata miris tamjana
- tu se ne ivi nordijski, protestantski i apstraktno, ve posve junjaki,
katoliki, dobro odmjereno. Tu ne vlada ni gladna askeza ni pohlepna pomama za
zabavom, ve skladna ivotna radost. Tu jo ljudi uivaju u tom da svoj kruh,
svoju ribu, svoju funtu svijea kupuju kod pekara, ribara, svjeara, u brojnim
malim duanima, kod obrtnika i trgovaca koje osobno poznaju i s kojima pri
kupnji malo proavrljaju o gripi, o djeci i koli, o posljednjem stonom
sajmu.
Polako sam obiao ulice i trgove, predivne ulice, prekrasne trgove! Gotike
crkve sezale su tankim elegantnim vrcima tornjeva u svijetlo jutarnje nebo,
bogate, lijepe graanske kue iz
261
starih vremena stajale su uz put namjetajui izraze lica imunih osoba koje
veoma dre do sebe, iznad sjenovitih zdenaca ivahne, poletne skupine baroknih
figura verale su se k nebu, a u mnogim je ulicama skoro iznad svakih kunih
vrata, skoro ispod svake uline svjetiljke stajala Bogorodica. U tom ugodnome
gradu, jasno sam vidio, veoma su voljeli Majku Boju, tu najdraesniju duevnu
sliku vjere. Ljudi joj nisu samo upravljali svoje molitve, nego ju imali i kod
sebe, kod kue, bili s njom prisni, smatrali ju svojom, pa bi pred n]om
napravili i koju alu. Bilo je toliko mnogo figura Bogorodice, izrezbarene,
izlivene, isklesane i naslikane, gotiki pobone i barokno jedre, elegine iz
1450. g. i otresite iz 18. stoljea, velike i male, u boji i pozlaene,
seljake i profinjene, damske i kumirske. U njezinoj sjeni i zatiti ivio je
taj zadovoljni grad, u njezino] veseloj i pobonoj sjeni proivio sam i disao
i ja jednoga sunanoga putnoga dana.
Na prohladnom, vlanom malom trgu to je mirisao na kamen i vodu naao sam u
koritima zdenca i postavljenim bavama ribe ulovljene u Majni i donesene na
trnicu; masni arani i mrave tuke, tamne, tajnovite jegulje i sanjarski,
skliski linjaci stajali su buljei svojim lijepim zlatnoutim oima kao
zatoenici u previe plitkoj i gustoj vodi. Pozdrav vama, draga, nijema brao,
ja znam to znai biti ulovljen i istrgnut iz svoga svijeta, osuen na zrak
koji ne moe disati, na svjetlo na kojem moe samo umrijeti.
Uhvaena rukom tuste prodavaice, na trenutak mi se pred oima na svjetlu dana
zanjihala neka duguljasta, plemenita riba -mogao je biti barbun - sa svojim
zlatnim, alobmm oima, oajnikim se pokretom iskoprcala i ljeskajui
praakala na vlanom kamenom ploniku. Pobjegao sam. Ako je tu riblja trnica,
pomislih, znai da ni Majna ne moe biti daleko, pa se prepustih osjeaju
vlanosti i teine, zovu vodenjaka i riba, i ubrzo me neto povue kroz mraan
kolni ulaz s ije je druge strane tekla Majna. No, ovdje nipoto nije bilo
vlano, mrano, tmurno i nije vonjalo na ribu, ve je bilo bljetavo svijetlo.
Modra i siva u svijetlim je pramenovima tekla iroka rijeka, nad njom se
nadvio plemenit most s kojega su figure svetaca bacale sjene u vodu, poviena,
ograena obala doekala me ne samo suncem i svijetlim odsjajima, ve i
neoekivanom, silnom vrevom boja. Tamo je,
naime, bilo podignuto sajmite pa se, ekajui veer i otvorenje, du obale
pruio dugaak red primamljivih kioska. Vrtuljak s labudovima i konjima,
velika ljuljaka, mediarski duani s bijelo-crvemm prugastim nadstrenicama,
i muzeji i magiarski kabineti sa snanim, reklamnim shkarijama, s lijepim
divljim krajolicima, smjelo izmiljenim ivotinjama i divljim, romantinim
djevojakim i vilinskim likovima rasputenih kosa povukli su me natrag u
carstvo umjetnosti i kulture. Volim prouavati tu vrstu narodnih umjetnina i
njihovom stilu pristupam istim onim kritiarskim nainom kojim se povjesniari
umjetnosti bave katedralama i Bogorodicama. Otkrivam velianstvenoga leteega
lava, koji jo stoji (ili, tovie, leti) pod utjecajem Rubensove kole,
naizgled dobar ueniki rad iz prvog do drugog desetljea novoga vijeka, i
pronalazim herojski krajolik s hijenama i vulkanom koji riga vatru, stil
Douanier, s kraja srednjega vijeka.
Obogaen tim biljekama, prelazim preko mosta na kojem zgodni cimeri obeavaju
plave i peene ribe, u duaniu kupim cigaru i razglednicu i dugo se zadrim
u razgovoru s prodavaem, karakternim mukarcem estitih, i pomalo previe
pojednostavljenih politikih nazora, pa nastavljajui svoju skitnju dospijem
kroz neku izumrlu uliicu pred stranji ulaz crkve. Uem, unutranjost je
bogato ureena, sa stupova i oltara bljeska mnogo zlata, predjednim od oltara
stoji staklena vitrina, u njoj svjetluca nekoliko ljupkih boja i neto mae
kao kakav pokret ili figura. Pribliim se i iza stakla ugledam Bogorodicu,
tuno-lijepu Bogorodicu dugih vjea i tankih, elegantnih ruica kao u
princeze. Ona arobno gleda iz svoga staklenoga kuita, daleka naemu
svijetu, potrebita nekog drugog svijeta i uzduha, koji su joj u zamjenu
pokuali posuditi u obliku ovog tankog staklenog kuita. U ljupkosti i
otmjenosti svojih snova mnogo je profinjenija od nas, ljudi dananjice, a ipak
me iza svojih lagano zrcalnih stakala nekako podsjea na ribe, moju sirotu
brau, na njihove plaviaste boje srebra, njihove tune zlatnoute oi,
njihovu za-toenost u bavi, nijemu patnju i neizbjenu smrt izmeu bucmastih
ribarskih ena i vlanoga taraca. Tako sjedi i uti lijepo oslikana Bogorodica
s prenjenim prstima i tunim lijepim vjea-ma, ivei prividnim ivotom u
naem stoljeu i svojo] staklenoj
263
kutiji, a ipak nas tjei i jaa onaj njeni, boleljivi smisao u nama kojega
je ona simbol i koji se u naem dananjem svijetu ini osuenim na smrt. No,
dua ne umire. Ona se gasi u plemenitim, arenim snovima koje odnosi vjetar,
iza staklenih se kutija utjee pobonim stvorenjima davnih stoljea, plaho i
sestrinski govori sa stvorom koji pati, noipak nastavlja ivjeti i na
posljetku preivljava rat i dravu i strojeve i svjetska carstva od kojih se i
ono najstarije pokraj nje doima poput djeteta pokraj pramajke. Jo mnogo toga
lijepoga i mnogo smijenoga vidio sam toga dana sve dok poslijepodne umoran i
prepunjen slikama ponovno ne dospjeh na veliki, uspavani trg ispred
Rezidencije. U njezinoj unutranjosti nalazila se stotinjak metara dugaka
Tiepolova freska, i jo pokoja znamenitost. No, nije mi se s tim urilo, to
nije bilo vano. Iza ogromnoga dvorca ekao me velik, raskoan vrt sa zelenim
mladicama na granama i mnotvom pjevica u kronjama. Tamo se odmoriti, tamo na
klupi sjediti, zatvorenih oiju uroniti u unutranje slike, sluati tanku,
bljeskavu mreu zvukova brojnih ptijih glasova, osjeati na koljenima i
rukama toplinu sunca, odmarati se i zaboraviti u kojem sam gradu i u kojem
stoljeu - to nije bilo najgore od svega dobroga to mi je donio taj putni
dan.
(1928.)
Let
Ponovno sam pokuao putovati. Otputovao sam u vapsku i tamo su me ugostili
svakovrsnim finim stvarima: vapskim vinom i kolaima, starim vijenicama,
kapelama i mostovima, proljetnim jutarnjim oblacima iznad crvene zemlje i
sutonima iznad uspavanih rijenih dolina. Nije nikakvo umijee u vapskoj se
dobro osjeati ak i kada je ovjek bolestan i ima razloga za razliita
nezadovoljstva - a ako je ovjek ak i rodom iz vapske i od djetinjstva
razumije govor tih ljudi, te crvene oranice i vinograde, stare gradie, tada
je prava srea proslaviti takav kratak povratak u zaviaj i vidjeti da sve te
lijepe stvari jo postoje. A i vabe su mi ostale vjerne, stare sam prijatelje
pronaao nepromijenjene, a nepromijenjen sam naao i stari vapski tisak koji
jo i danas, godine 1928., ne moe zaboraviti ni oprostiti da se poluvabo
Hesse svojedobno tijekom rata nije oduevljavao ni carem ni ratom, pa mi pri
svakom povratku prijeteim prstom stavljaju do znanja da su od mene neto
drugo oekivali. No, i taj ton pripada vapskom koncertu i za mene je dio
zaviaja i ugode.
No, kako to ve biva, ja sam se, usprkos svojoj staroj nesklonosti prema
eljeznici (kada bih bio monik, u svojoj bih zemlji i danas zabranjivao
uvoenje tih surovih strojeva) - usprkos, dakle, svemu tome dao sam se
nagovoriti da nastavim putovanje te da i ostatku Njemake posvetim pozornost.
Ta elja za putovanjem, koja mi u biti uope ne pristaje, imala je viestruke
razloge. Ponajprije to stoje kod kue, u mome zimovalitu, ve etrnaest dana
leala moja pota i ekala me, stotine i stotine pisama, deseci novih knjiga i
mnogo drugoga papira, pozivnice na aj i pozivnice na plaanje, poreza, a sve
te papirne stvari rjeavale su se same od sebe, samo ako upravo tada nisi kod
kue te ih pusti da lee i ekaju. Isto je bilo i s brojnim posjetima, sa
svim onim nezaposlenim Berlincima i njihovim frankfurtskim kolegama koji su za
uskrsnih praznika na jugu kina popodneva koristili za posjet pjesniku Hesseu.
Mogli su dolaziti i na vratima kucati koliko god su htjeli, bio sam na
sigurnom. No, bilo je i drugih, ljepih razloga za nastavak putovanja, meu
inima i taj da me pratila lijepa i pametna druica koja nije bile voljna
slijediti me na jug, ali je u smjeru sjevera bila spremna na odreene ustupke.
Premda, dakle, na sjeveru nisam imao to traiti i bio unaprijed siguran u
svoje razoaranje te unaprijed znao kakve e mi nevolje nakon toga prirediti
povratak, bio sam dovoljno lakomislen i uvijek iznova sjedao u neki vlak, u
neki od onih tijesnih, neljudskih, prepunih eljeznikih vagona u kojima je
zrak zaguljiv i kroz ije prozore putnik satima i danima moe gledati samo
kolodvore i tvornice. Kraj mene je sjedila moja druica, povremeno bismo sili
u nekom lijepom starom gradiu, razgledali gotike portale i rokoko vrtove, u
malim krmama kuali vino i kobasice, preko ograde mosta zurili u zelene
rijeke i tamne, tihe ribe, i neopazice, polako, odmicali sve dalje na sjever u
krajeve u koje sam zasigurno nikada ne bih odlutao, no u koje
264
265
sam sada dragovoljno dopustio da me se odvue vezanoga nitima draesnih
sluajnosti i ugodnih zaborava.
No, svemu jednom doe kraj, pa je tako jednoga dana zavrio i taj pomalo
nepromiljeni put na sjever. Jednoga dana, probuen i otrijenjen, stajao sam
u nekom sjevernonjemakom gradiu, mislim daje pripadao Brandenburgu, barem je
bio okruen pijeskom i borovom umom, puhao je hladan vjetar, narjeje
tamonjih ljudi zvualo mi je strano, a moja je druica bila otputovala i ve
mi se javljala razglednicama iz neke druge zemlje. Bio je travanj, a prohladni
je vjetar mrsio kiu i sunane zrake, i najednom sam postao svjestan svoga
poloaja: da sam sam i da sam zalutao u neku tuu, pomalo negostoljubivu
zemlju, ne znajui tono kako sam tu dospio, da se u mojem dalekom, malenom
prividnom zaviaju u meuvremenu iz dana u dan sve neugodnije gomilala pota i
druge obveze i nerijeeni poslovi, i da povratak iziskuje bezbrojne sate
vonje eljeznicom - mnogo vie sati i dana u vlaku no to bih u takvom stanju
mogao izdrati. Kako bi bilo dobro sada dobiti upalu plua i biti brzo
izbavljen, ili zabunom pasti rtvom jednoga od onih brojnih politikih
ubojstava, ili moi stvarati arolije, ili moi letjeti! ekaj, pa to je dobra
pomisao: letjeti! Palo mije napamat da sam to jo davno kanio uiniti, da sam
to svojedobno jednom ak i iskuao, davno prije rata, kada je zrakoplovstvo
jo bilo u povojima. urno sam nazvao najblii ured Lufthanse i rezervirao
mjesto, a zatim se s runom torbicom, kiobranom i svenjem hrane na vrijeme
pojavio na uzletitu te obavivi neke ceremonije i uz strogi nadzor i
tutorstvo brojnih aerodromskih slubenika popeh se u krasan zrakoplov i
zadovoljno poletjeli.
Ideja je bila dobra. Dakako, ne moe se osporiti da i putovanje zrakoplovom
ima svojih nedostataka, no za ljude moga kova to je ipak prava stvar. Na
posljetku, boravci na pustim, praznim uzletitima i u praznim, odve novim,
odve sveanim i strogo funkcionalnim zranim lukama traju tek etvrt sata,
dok je sve ostalo vrlo zgodno i udobno. Taj dugaki put od sjevernoga stupnja
geografske irine, kamo sam bio zalutao, pa do meni ugodnijih krajeva preletio
sam za samo nekoliko sati i pritom otkrio vrlo ugodne stvari.
I
Prvo i najljepe otkrie bilo je ovo: Njemaka, kakvu ovjek vidi iz vlaka, ta
sumorna, zadimljena Njemaka od cementa i valovita lima, bila je fikcija!
Njemaka uope nije bila takva kakvom ju je putovanje eljeznicom nastojalo
prikazati! Nije se sastojala ni od cementa ni od lima, niti od tvornica i
kolodvora, ve od same ume i zemlje, oranica, breuljaka, rijeka, od arobno
ruiastih zemljanih povrina, a svi om veliki i mali gradovi, sve one
tvornice, kolodvori, graevine od valovita lima u stvarnosti su zauzimali tek
smijeno malen dio njezine povrine, bili tek nekoliko siunih oiljaka na
njezinu tijelu. To me otkrie beskrajno razgalilo. Taj Berlin, taj Halle, taj
Leipzig bili su malene, nevane deformacije, siune pjege na licu Njemake,
dok se sve drugo sastojalo od vrste zemlje, prekrasnog zelenila i gledalo
prema meni, lijepo i spokojno, svojim plavim, blagim jezerskim oima i mirno
ljeskavim rijenim nitima to su sezale u nebo. Na obzoru su se mijeali zvui
mnotva njenih, hladnih boja i u tom koncertu punom mijena nije se dalo
razluiti stoje nebo i oblak, a to planina, grad ili voda. Daleko se prualo
svijetlo pjeano tlo protkano umama, ne marei za Berlin, ne marei za
siune eljeznice koje su se ponegdje kroz njeg uljale, ne hajui za
tehniku, novac i politiku. Izmeu sebe i zemlje, izmeu sebe i dvadesetoga
stoljea ovjek je samo trebao staviti nekoliko stotina metara zraka i oni su
postajali vrlo ljubazni i miroljubivi i nisu znali ni za nevolju, ni za rat,
ni za podlost.
Tu sreu utjenoga iskustva moralo se platiti luakom bukom propelera. Buka
je bila danak koji je na inae oaravajui zrakoplov plaao duhu tehnike i
modernoga doba, u toj buci odjekivala je sva uurbanost, sva umiljenost, sva
bezobzirnost, sirovost i otupjelost nae civilizacije. No, prevladalo je ono
drugo i buka se mogla podnijeti, zaepili biste ui i dok je uho trpjelo
zlostavljanje, oko je uivalo u izobilju. No, uivalo je tijelo, osjet opipa,
osjet ravnotee - lebdenje u zraku, ija se tjelesnost jasno osjeala, prualo
je mnotvo finih utilnih senzacija.
Zemlja vie nije bila tako svijetla, pijesak je ve prestajao i poinjala je
smea oranica, uzdizali su se breuljci i planine koje smo nadlijetali, a
lagano, u smjeru juga, gola proljetna zemlja sve se vie zelenjela. Najednom,
nakon sati leta, ugledao sam od istoka prema zapadu svjetlucanje dugakoga
rijenog toka. Je li
266
267
to ve mogao biti Neckar? Ne, to je bila Majna i kada sam se nagnuo, okomito
ispod sebe ugledao osam malu i istu Majnu i grad Wiirzburg, isti onaj grad
Wiirzburg koji sam nedavno sa svojom druicom tako temeljito razgledao. Vidio
sam mostove koje smo prelazili, crkve pred kojima smo stajali, zavjetnu
kapelu, Rezidenciju i njezin veliki vrt u kojem smo sluali ptice, vidio sam
ugao ulice na kojem se skree prema gradskom ljeilitu, da bi se popila dobra
frankovka, gledao sam i gledao i ve nakon minute vie nisam bio tamo, nego
sam ve lebdio nad novim slikama. Dola je vapska, Alb i Schwarzwald,
primicalo nam se crno nevrijeme, pa smo mu umakli nagore i prema istoku,
zemlja moje mladosti leala je ispod mene udesno rasprostrta, vrlo iroka,
ivih boja, tek je Bodensko jezero bljedunjavo svjetlucalo, a Hohent-vvieP'
strio iz zemlje kao neki divovski odbaeni oblutak. I ve sam bio blizu
takozvanom zaviaju u kojem su me ekale sve obveze i pisma, i bio bih radije
produio let. No tehnika, ma koliko zgodna, ima svoje granice i tu nije bilo
milosti, nikakvoga produetka leta, te sam na krajnjem odreditu neizostavno
morao sii. im budu postojali zrakoplovi s dugakim letovima na kojima se kao
na jedrenjaku moe ivjeti tjednima i mjesecima, odmah u se u Lufthansi
raspitati o uvjetima.
(1928.)
Kina nedjelja
Kii ve od rane zore, iz sata u sat, cijele ove nedjelje. Dugo sam ostao u
postelji u svojoj sobi u potkrovlju staroga, mirnoga hotela u kojem sam
doivio ve mnogo sunanih i kinih dana. Pokuavao sam se sjetiti kako sam u
prijanjim razdobljima svoga ivota provodio takve kine dane. Mislim da su mi
uvijek donosili stanovitu nelagodu i potitenost, ve i u mladosti kada sam za
takve nedjelje deset sati mogao itati Nietzschea, a popodne jo tri sata
igrati biljar. Bezazleni i ugodni takvi su dani bili samo u djetinjstvu, i na
kine dane uvam nekoliko uspomena u
24 Vulkanska planinska kupa sjeverozapadno od Bodenskoga jezera, 686 m.
(priin. prev.) 268
najdonjem, najstarijem spremniku sjeanja: sjeam se, primjerice, staroga
kamina, neke vrste pilje u prizemlju roditeljske kue, 1 u kojem je
bilo mrano i tjeskobno mirisalo na a i ovlaen pjeenjak. Vjerojatnoje taj
kamin, kojije ve desetljeima stajao hladan i prazan i neiskoriten, nekada
bio kruna pe. U njemu } sam katkada sjedio za kinoga dana, sam, u
mraku, daleko od |( svih ljudi i skriven od sluavke i roditelja,
skutren u polutami zurio u sivkastu zvunu kinu zavjesu kojaje visjela pred
vratima, te oarano uivao u opojnosti samoe, kie, tiine, tame i tajne.
Sjeam se takoer kine nedjelje kada me otac zatvorio u tavanskoj sobici kao
kaznu za neku moju nepodoptinu toga dana. l Tamo kiu nisam mogao
vidjeti, ali sam ju uo sjedei na nekakvoj //i kutiji tono ispod krova
o ije je crjepove pljutala kia. No, [) nisam mislio na kiu, jer sam
ubrzo nakon svoga uhienja i za-V toenja otkrio da su, kao prvo, tamo
meu obinim crjepovima. ] bila i dva staklena, koji dodue nisu bili
prozirni, ali su proputa-i1' li dovoljno svjetla, a kao drugo, tamo je
bila i jedna od onih brojnih silno pranjavih krinja, koje su se tu od
pamtivijeka povlaile nakrcane gomilom poutjelih spisa, sve samim tankim
biljenicama i brourama koje sam, mlad itatelj, odmah stao prouavati.
Razoaranje je bilo veliko: to listom bijahu tiva za moralnu okrepu, priice
o grozno dobrim i glupavim djeacima koji su sluali svoje roditelje, voljeli
("voljeli!") svoje uitelje, uokolo gurali svoje oslijepljele majke u
invalidskim kolicima i snaili im vjeru itanjem Svetoga pisma i za to bivali
od Boga blagoslovljeni. No, malo dublje u krinji ipak sam pronaao ne-jtp
vrijedno itanja, maleno blago, priu o ivotu razbojnikoga kapetana u
Falakoj, koji je ivio negdje u doba mojih pradjedova i ija su djela, patnje
i smaknue bili opisani divnom jasnoom. itanje jo i danas pripada onim
orujima kojima se borim protiv tjeskobe sumornoga kinog dana, a danas mi,
zapravo, za tu svrhu na raspolaganju stoje tri ljepe knjige negoli onda, no
na alost, danas ni najbolje knjige ne prijaju tako dobro kao onda razbojniki
kapetan. Primjerice, Inselverlag poslao mi je knjigu "Pieter Breughel" Felixa
Timmermanna u kojoj staloeni Fla-manac svojim zasienim, slikama bogatim,
strpljivim, djeje ljupkim stilom opisuje ivot svoga velikoga zemljaka. Tu
knjigu rado
269
I
i
itam, premda bez napetosti i uzbuenja. Ili pak zavirim u "Stupnjeve
spoznaje" Kuna Fiedlera (izdava Georg Muller, Miinchen), a tamo se neobian,
estok i rasan duh bon s jednim od najivot-nijih problema, naime, s problemom
nejednakosti meu ljudima. On je primijetio (a to je u demokratskim i duhovno
zasienim vremenima kakvo je nae ve ravno otkriu) da ne postoji normalan
ovjek koji posjeduje ta i ta svojstva i u ijem miljenju postoje te i te
kategorije, koje zahtijeva Kant, ve da usred tih nezanimljivih normalnih
ljudi katkada ima nadmonih ljudi, koji su usput esto patoloki sluajevi, no
kojima je dana mogunost da izreknu istinu, neumitnost ivotnih procesa i
simboliku svake zasebnosti u odnosu na cjelinu. Fiedler pokuava uspostaviti
hijerarhiju duhova i karaktera, ljestvicu njihovih vrijednosti, i time ini
neto jednako anakrono koliko i nuno. On to ini, jer se nedostatnim
sredstvima drukije i ne moe, njegov jezik i njegove simbole za nudu moemo
razumjeti, ali ne i preuzeti i usvojiti. Svejedno, njegova je knjiga puna
ivota i duha i zasluuje svaku pozornost. A isti nakladnik, Georg Muller,
poslao mi je i najnovije izdanje romana "Druga strana" Alfreda Kubina, tu
nezaboravnu knjigu, jednu od najpoetinijih knjiga posljednjih desetljea, a
ovo novo izdanje na moju radost sadri vei broj novijih Kubinovih crtea koje
od srca pozdravljam. Kubin nipoto ne pripada tipu umjetnika koji mi je
najbliskiji i kojega najvie volim, no usred ove nae priglupe zabavne i
industrijske umjetnosti jedan je od rijetkih za koje znam da negdje postoje
kao moja duhovna braa, zadubljeni u svoje igre, paenici, ali plodni,
nepotkupljivi, izvan dnevnih zbivanja i prijevara. Pa ipak, ne mogu vie kao
nekad itati deset sati na dan, i sad eem po sobici gore-dolje, zastanem
pred prozorom, bacim pogled dolje na mali obli trg s lipom i na usku, tijesnu
ulicu koja se sastoji od samih krmi po imenu Srp, Vol, Rog i Cvijet, sve same
stare kue s visokim, strmim krovovima niz koje se slijeva kia. U Cvijetu, na
prozoru se pojavi sobarica, vitka zgodna djevojka u bijeloj pregai, istrese
metlu i nakratko sanjarski zastane na prozoru. Sada me ugledala, nasmijei
seja kimnem glavom, ona ljubazno uzvrati pa se povue. Na alost je bila
previe ljubazna, bila je to ona vrsta ljubaznosti kakvu mlade, lijepe
djevojke poklanjaju ozbiljnim, postarijim gosponima od kojih nema straha.
Lije kao iz kabla, a izgleda da se preko puta zaepio oluk, pa tamo bez
prestanka s lijepe visine pada mali, ivahni vodopad na poploani trg. Na
takvim krovnim vodopadima u djetinjstvu smo kradomice iskuavali kiobrane
svojih majki i teta. Bilaje to zgodna igra.
Naslonjen na prozor, na kojem bih za ljepega vremena u ovo doba hranio vrapce
i zebe, promatram beskrajan izljev nebeskih voda. I razmiljam: kada bi ovako
nastavilo kiiti, danas i sutra i prekosutra, danima, tjednima, mjesecima bez
prestanka - to bi se zbilo? Na ulicama bi zavladao ugodan mir, izostali bi
automobili, a nasred pogibeljnih kolnika praakali bi se dadev-njaci. Zatim
bi, postupno, izostali i vlakovi, pa i pota jer bi tranice bile poplavljene,
a veina bi tunela potonula i uruila se. A na posljetku bi se polako stalo
uzdizati more i kopnu otimati zemlju. Bilo bi zasigurno teta mnogih ribarskih
sela i mnogih plemenitih maslina to su se, sive i zanjihane, nadvile nad
modro more. No - razmiljam tako u svojoj kinoj nedjeljnoj tromosti -more bi
trebalo porasti za samo nekoliko desetaka metara i sve to svijetu donosi buku
i nemir bilo bi uniteno i potopljeno. Skoro sve svjetske metropole lee na
tek neznatnoj nadmorskoj visini, a ako bi moralo kiiti dvadeset godina da se
preplavi Jura i Schwarzwald ili ak Alpe, za New York, London, Berlin i drugo
trebalo bi mnogo manje vremena. Kolika bi to bila teta, ne moe se ni
zamisliti. No po ovakvom se kinom danu poigravati takvim mislima, neobino je
zadovoljstvo.
(1928.)
Povratak na selo
Hvala Bogu, pobjegao sam iz grada, pakiranje kovega i putovanje sada je iza
mene i nakon estomjesenoga izbivanja ponovno sam kod kue. Bilo je lijepo
ponovno se voziti kroz Gott-hard - tim sam putom proao valjda vie od stotinu
puta i jo uvijek u njemu uivam. Bilo je lijepo u Goschenenu jo jednom
vidjeti kako krpa snijeg, u Airolu se od njega rastati, u Fiadu ugledati prvo
poljsko cvijee, ispred Giornica prve marelice i kruke u cvatu.
270
271
Sam dolazak u Lugano nije imao drai. Prenapuenost Zemlje odavno mi nije tako
neugodno udarila u oi kao ovdje gdje su se u vrijeme Uskrsa stranci rojili
kao skakavci. U malenom Lu-ganu etvrtina je stanovnika iz Berlina, treina iz
Ziiricha, petina iz Frankfurta i Stuttgarta, na etvorni metar dolazi
otprilike deset ljudi, svakoga dana mnogi budu zgnjeeni, a ipak se ne
primjeuje nikakvo smanjivanje, naprotiv, svaki pristigli brzi vlak donosi
petsto do tisuu novih gostiju. To su, naravno, draesni ljudi, beskrajno
skromni, koji spavaju utroje u kadi ili na grani jabuke, koji sa zahvalnou i
ganuem udiu prainu automobilskih cesta, kroz velike naoale na bljedunjavim
licima pametno i zahvalno gledaju livade u cvatu koje su zbog njih ograene
bodljikavom icom dok su jo prije nekoliko godina leale na suncu slobodne i
prisne, proarane uskim puteljcima. Draesni su to ljudi, ti stranci, dobro
odgojeni, zahvalni, beskrajno skromni, uzajamno se gaze svojim automobilima ne
alei se, danima tumaraju od sela do sela ne bi li nali jo koji slobodan
krevet, uzalud, naravno, fotografiraju i u vinarijama se dive konobarica-ma
odjevenima u davno iezle ticinske nonje, pokuavaju s njima govoriti
talijanski, i sve im je draesno i uzbudljivo i uope ne primjeuju kako
zapravo iz godine u godinu jedan od rijetkih u srednjoj Europi preostalih
rajski lijepih krajeva urno pretvaraju u predgrae Berlina. Iz godine u
godinu mnoe se automobili, hoteli su sve puniji, a i zadnji, najdobroudniji
stari seljak protiv najezde turista, koji mu gaze livade, brani se bodljikavom
icom, pa livada za livadom i lijepi, tihi rubovi uma nestaju jedni za
drugima, pretvaraju se u gradilita, u ograena zemljita. Novac, industrija,
tehnika, moderni duh odavno su se dokopali ovog jo donedavno arobnoga
krajolika, a mi stari prijatelji, poznavatelji i otkrivai ovog krajolika
spadamo u one neugodne i staromodne stvari koje se pritiu uza zid i
istrebljuju. Posljednji meu nama objesit e se na posljednjem starom
ticinskom stablu kestena na dan prije nego ono bude srueno po nalogu nekog
graevinskog muktaa.
Zasada, ipak, jo uivamo skromnu zatitu. Kao prvo, u zemlji jo postoje
krajevi u kojima se esto javlja tifus (prole su godine u svome selu u Ticinu
od njega umrli jedan moj prijatelj i njegova ena), a kao drugo, jo uvijek
krui pria da je kraj oko
272
Lugana najljepi u travnju (kada je u pravilu sezona kia), a da se ljeti
ovdje od vruine ne moe izdrati. Zasada nam oni, dakle, jo priute ljeto s
njegovom lijepom vruinom, a mi smo zbog toga sretni. No, sada, u proljee,
zamirimo na jedno oko, esto i na oba, ulazna vrata drimo dobro zakljuana i
iza sputenih aluzina promatramo crnu vijugavu masu ljudi koja poput gotovo
neprekinute vojnike kolone iz dana u dan prolazi kroz sva naa sela i ganuta
se masovno klanja ostacima nekad doista lijepog krajolika.
Kako se Zemlja samo napuila! Kamo god pogledam, nove kue, novi hoteli, novi
kolodvori, sve se poveava, posvuda se dograuje nov kat; ini se da vie nije
mogue sat vremena proetati negdje na Zemlji, a ne naii na gomile ljudi. Ni
u pustinji Gobi, ni u Turkestanu.
Ah, a tako je, u umanjenoj perspektivi, i u mome skuenome momakom kuanstvu;
sve je puno i punije, nigdje mjesta! Zidove sam ve odavno potpuno ispunio
slikama, nijedna vie ne stane. Police s knjigama pucaju i iskrivljene vise
preoptereene dvostrukim redovima knjiga. A stalno pristiu nove, uvijek
iznova radna mije soba ispunjena paketima izmeu kojih oprezno i u dugakim
koracima moram traiti put. No najsmjenije je to se na nekoliko paketa unda
uvijek nae i pokoja vrijedna stvar, znak da dobre knjige ipak ne izumiru;
moju odluku da vie nita novoga ne itam uvijek iznova ponite poiljke
izdavaa kojima se samo mogu diviti. Tako i sada, poto sam uklonio nekoliko
stotina svezaka balasta, preostaje mi itav niz divnih knjiga koje unato
svemu volim i elim zadrati, pa ih onda silom natiskujem u police koje se pod
njima lome.
itam te prekrasne knjige, zatvoren u svoju malenu sobu, dok vani cvjetaju
jaglaci i umarice, a poljem se kree taman roj stranaca. Budui daje danas u
modi za Uskrs biti u Luganu, oni su tu. Za deset godina bit e u Meksiku ili
Hondurasu. Kada bi bila moda itati i znati lijepe pjesme i pripovijesti, oni
bi navalili na knjige koje spominjem. Ali to oni preputaju meni, pa sam tako
milijunima njihov predstavnik za itanje. Zato u u ljeto, kada ovdje izbije
ona zloglasna vruina, na naim umskim i poljskim puteljcima ponovno imati
prostora i moi etati i disati. Tada e stranci ve biti kod kue u Berlinu
ih u visokom gorju
273
ili tko zna gdje, no uvijek tamo gdje e se sa sebi slinima morati otimati za
posljednji krevet i kaljati i mirkati u praini vlastitih automobila. udna
li svijeta!
(1928.)
Cinije
Dragi prijatelju!
I ovo neobino i pomalo ekscentrino ljeto jednom se mora zavriti. Planine
ve sada imaju onaj sjaj dragoga kamenja, onaj presvijetli oblik i prozranu,
tanku, draesnu kobaltnu modrinu zapravo tipinu za rujan. 1 opet su ujutro
livade tako teko vlane, a u liu se treanja polagano poinje osjeati
purpur, u liu akacije zlatno utilo. Budui daje ovoga ljeta ak i tamo gore
u Vaim eskimskim zemljama sjeverno od Majne bilo sasvim lijepo toplo, moete
zamisliti da se mi ovdje dolje na jugu takoer nismo smrzavali. Neobino je
ovo ljeto, takoer ovdje na jugu. Imali smo sasvim neuobiajene oluje, meu
inima i jednu koja je trajala etiri dana, a bilo je i mnogo nevremena, i
koliko god je to esto bilo lijepo za oko, nije mi godilo i loe sam se
osjeao.
No, ljeto nipoto nisam izgubio. Uivao sam u onoj srei koja se naizgled
sastoji iz samih briga, a ipakje tako estoka i uzbudljiva, i ne mogu je
unititi ni vremenske prilike ni tjelesne boli, to je ona najbolja i zapravo
jedina srea za nas i nama sline: sa strau prionuti na posao, neto
stvarati, biti produktivan. Podrobnije Vam o tom poslu ne mogu govoriti, o
njemu emo govoriti za nekoliko godina. Uvijek zavidim i udim se onim
pjesnicima o kojima iz godine u godinu dobro obavijeteni tisak zna
izvijestiti: gospodin X, na veliki dramatiar, trenutano na svojem imanju na
Rajni pie komediju iznimne aktualnosti itd. Kad bi mi se dogodilo da novine
saznaju i objave naslov i sadraj nekog djela dok jo na njemu radim, vjerujem
da bih sve svoje papire bacio u kamin i zapalio. Ionako mi se olako dogaa da
neki rad, koji mije tjednima i mjesecima bio vaan i drag, iznenada za mene
izgubi svoju aroliju ili da najednom na njemu do oaja spoznam vlastite
nedostatke te ga pustim po strani i na posljetku unitim.
274
Usporedno s poslom proitao sam i neke lijepe stvari, a najljepe od svega
bilo je ponovno smireno itanje Stifterova "Poljskoga cvijea" za toplih
srpanjskih veeri. Dragi prijatelju, kako je to ljupka, oaravajua knjiica!
Shvaate da sam si nakon vrelih i radnih ljetnih tjedana sada priutio poneto
spokoja i odmora. On se, dodue, ne sastoji od nerada -jer za tu sreu nemam
nimalo dara - no, ipak od donekle usporenog ivljenja, potrebe da sa
stanovitom pobonou pribivam svretku ljeta.
U ovo vrijeme kada je ljeto polako na izmaku ima u zraku neke bistrine koju
bih nazvao "slikarskom" kada slikari pod tim ne bi podrazumijevali ono to se
lako da naslikati. No, ta bi se bistrina iznimno teko naslikala, a ipak silno
drai daju se kistom svlada i uvelia, jer nikada boje nemaju tu duboku
maginu snagu sjaja, kao u dragulja, nikada sjene nemaju tu njenost, a da se
ne utanje, i nikada u biljnome svijetu nije bilo ljepih boja negoli sada kada
su nagovjetaj i jeseni sve ve dotaknuli, a ipak jo nije zapoela pomalo
jarka i nesputana radost boja prave jeseni. No, u vrtovima ve sada stoje
najblistaviji cvjetovi u godini, jo ponegdje cvjetaju rumeni mogranji, a
zatim dalije i georgine, cinije, lijepe kate i arobne koraljne fuksije! Pa
ipak, olienje prave ljetne i predjesenske radosti boja ipak su cinije! To
cvijee sada mi stalno stoji u sobi i na sreu je vrlo trajno, i sve
preobrazbe takva struka cinija od njegove prve svjeine pa do uvenua ja
pratim s osjeajem sree i znatielje bez premca. U svijetu cvijea nema
niega blistavijega i zdravijega od dva-naestak svjee odrezanih cinija
najrazliitijih boja. One praskaju svjetlou i pocikuju bojom. Najjarkija
uta i naranasta, najna-smijanija rumena i najneobinija crvenoljubiasta,
koje esto mogu izgledati kako boje na vrpcama i nedjeljnim nonjama naivnih
seoskih djevojaka - te snane boje mogu se staviti jedna uz drugu ijedna s
drugom pomijeati, kako god se eli, i uvijek su draesno lijepe, uvijek su ne
samo snane i svijetle, ve jedna drugu prihvaaju, ive kao dobri susjedi,
jedna drugu drae i uzvisuju.
Time Vam, dakako, nisam ispriao nita novo. Ne utvaram si da sam pronalaza
cinija. Samo Vam pripovijedam o svojoj zaljubljenosti u to cvijee, jer ono
pripada najugodnijim i najljepim
275
osjeajima koji su me nakon dugo vremena snali. A ta se, moda senilna, ali
nipoto mlana zaljubljenost osobito rasplamsa gledajui kako to cvijee vene!
Gledajui cinije kako u vazi lagano blijede i umiru ja doivljavam mrtvaki
ples, napola tunu, napola divnu suglasnost s prolaznou, jer upravo je ono
najpro-laznije najljepe, jer i umiranje moe biti tako lijepo, tako cvjetno,
tako milo.
Promatrajte jednom, dragi prijatelju, struak cinija starih osam ili deset
dana! Promatrajte tada, dok cvijet jo nekoliko dana blijedi ipak ostajui
lijep, promotrite ga nekoliko puta vrlo pozorno! Vidjet ete da su cvjetovi,
koji su u svojoj svjeini imali najjare, najopijenije boje, sada poprimili
najdelikatnije, naju-mornije i najnjenije nijanse. Naranasta od prekjuer
pretvorila se danas u napuljsko utu, a preksutra e biti siva s tananom
nijansom bronce. Vesela seoska modrorumena boja lagano se prevlaci bljedilom,
kao nekom suprotnou sjene, sve umorniji rubovi latica mjestimice se blago
pregibaju pokazujui priguenu bjelinu, neizrecivo ganutljivu, tugaljivu
sivoruiastu kakva se vidi na posve izblijedjeloj prabakinoj svilenoj odjei
ili starim poutjelim akvarelima. Obratite, prijatelju, pozornost i na donju
stranu latica! Na toj sjenovitoj strani koja, kada se stabljike prelome,
najednom postane prenaglaeno vidljiva, tamo se zbiva igra mijene boja, tamo
se put u nebo, tenja za sve veom duhovnou zbiva jo mirisnije, jo
zaunije nego u samome vjeniu. Tu sanjare izgubljene boje koje inae ne
nalazimo meu cvijeem, neobino metalni, mineralni tonovi, nijanse sive,
sivo-zelene, bronane boje koje inae moemo nai samo na kamenu visokoga
gorja ili u svijetu mahovina i algi.
Vi znate cijeniti takve stvari kao to su vina, znate cijeniti osobit miris
plemenite berbe ili njeno povijanje maljica na koi breskve ili lijepe ene.
Vi mi se, jer imam profinjenija ula od nekog boksaa i produhovljenije
mogunosti doivljavanja, zbog toga neete smjekati kao sentimentalnom
romantiaru, bilo da izgaram zbog uvelih boja cinije ili draesnih zamiruih
tonova u Stifterovu Poljskom cvijeu. No, prorijedili smo se, prijatelju,
naem soju prijeti izumiranje. Pokuajte jednom i dajte nekom suvremenom
Amerikancu ija se glazbenost sastoji u rukovanju gramofonom, za kojega dobro
lakiran automobil ve pripada
276
svijetu ljepote - dajte za probu jednom zgodom takvom zadovoljnom i skromnom
poluovjeku poduku iz umijea kako doivjeti umiranje cvijeta, preobrazbu
ruiaste u svijetlosivu boju kao neto najivotnije i najuzbudljivije, kao
tajnu sveg ivota i svekolike ljepote! Zaudit ete se!
Budete li meditirali o nekim stvarima na koje Vas je moje ljetno pismo moglo
podsjetiti, vjerojatno ete u sebi outjeti ponovno buenje takoer one misli
da bolesti dananjice mogu biti zdravlja sutranjice i obratno. Kada oni
naizgled tako krepki i prokleto zdravi ljudi od novca i strojeva u iduem
narataju jo vie sretno zaglupe, moda e tada imati lijenike, uitelje,
umjetnike i arobnjake i skupo ih plaati da ih ovi ponovno upute u tajne
ljepote i due.
(1928.)
Poslije Boia
Pomalo tjeskobno, u danima poslije boinih blagdana, na komodi sam promatrao
onih nekoliko paketia koji su me brinuli. Bile su to stvari koje sam dobio na
dar, no koje mi nisu mogle koristiti, pa sam ih trebao zamijeniti. To se
uvijek tako radi, a u dobrim trgovinama prodavaice su od predboine kupovine
za ovo vrijeme zamjena uspjele sauvati jo toliko blistave ljubaznosti da je
to pravo udo. No, usprkos tomu, ne idem rado u takve ophodnje. Ve mi i
kupovina teko pada i esto ju dugo odgaam - a sada jo i zamjena, odlazak u
trgovine koje ljudi koriste da bi se ponovno zanimali za ve obavljene stvari!
Ne, to mi je strano mrsko, i kada bi bilo do mene, neupotrebljive bih darove
radije zauvijek odloio u nekoj ladici.
Na sreu, tu je bila moja prijateljica koja se izvrsno razumije u sve te
stvari, pa sam ju zamolio da se mnome malo pozabavi i da zajedno poemo u te
tri trgovine. Rado je to uinila, ne samo meni za ljubav, ve i zato jer ju je
zabavljalo, njoj je to bilo poput sporta, poput umijea kojim se s radou
bavila. Otili smo, dakle, zajedno u trgovinu rukavicama, rekli dobar dan,
odmotali moje boine rukavice, ja sam ivano vrtio svoj eir u ruci i
traio fraze koje su uobiajeni uvod u takve transakcije, no
277
nisam imao uspjeha, pa sam rije rado prepustio svojoj poma-gaici. I gle,
udo se s lakoom dogaalo, rukavice su uz osmijeh, Bogu hvala, uzete natrag,
a ja se najednom naoh pred izborom arenih koulja od kojih sam jednu smio
izabrati. To mije odgovaralo, pa sam glumio strunjaka, nakon krae se
zamiljenosti sjetio veliine svoga ovratnika, i ubrzo smo s novim paketiem
napustili trgovinu u kojoj su kao dodatak proslavi Kristova roenja cijeloga
dana mijenjani tapovi za etnju, rukavice i kape.
S novim je nalivperom takoer sve odlino prolo. U prepunoj trgovini morao
sam sjesti ispred zgodne gospoice koja je preda me postavila papir za pisanje
i mnotvo pera na izbor, i tako sam sjedio i pisao po arku papira, crtao
cvijee, zvijezde i inicijale sve dok ga cijeloga nisam ispunio. Tada sam uzeo
jedno od iskuanih pera, a bude li mi pisanje i nadalje predstavljalo napor,
za to nee biti krivo pero, jer je to zlatno pero iz Amerike koje se moe
puniti zlatnom rukom, pa onda iz njega teku zlatne rijei daje milina. No,
ono mije potrebnije za crtanje. Zahvalno sam stavio u dep tu zlatoustu sipu i
krenuo dalje, s mukom stigao do optiara kojemu sam morao priznati da mi moje
nove naoale za itanje slabo slue te da ih mora uzeti natrag i napraviti
nove. S prijateljiinom zatitom i osnaen uspjesima s kouljom i nalivperom,
i u ovoj sam staklenoj enklavi nastupio samouvjereno, a dobroudni me je
ovjek sasluao te doista uzeo naoale natrag. Nikada to ne bih pomislio. Na
njegovom mjestu, nikada to ne bih uinio.
Pobjedniki pohod kroz one tri strane trgovine, etnja s prijateljicom na
svjeem zimskom vjetru, preobrazba triju nelagodnih paketia u tri simpatina,
bili su dovoljan razlog za moje vedro raspoloenje i zahvalnost. Prilikom
zamjene rukavica dobio sam ak i depno ogledalce koje sam zatim darovao
pratiteljici.
Na povratku kui bio sam vrlo zadovoljan i nisam se htio ni latiti posla niti
se baviti svim onim jo neproitanim pismima koja su se nagomilala posljednjih
dana. Sjeao sam se djetinjstva i kako je samo bilo lijepo tih dana poslije
Boia pri svakom jutarnjem buenju i svakom povratku kui ponovno zgrabiti
nove darove i biti sretan to ih ima. Jednom zgodom dobio sam na
278
dar violinu, pa sam ak i nou ustajao da bih ju doticao i tiho joj cupkao
strune. Jednom su mi darovali Don Quijotea i svaka mi je etnja ili odlazak u
crkvu, ak i svaki obrok, znaila neugodan prekid tiva koje me inilo
sretnim.
Ovoga puta nisam dobio stvari koje bi me toliko oduevile. Za vremene ljude
nema vie toga sjaja i arolije kakvu su neko imali violina, knjiga, igraka,
klizaljke. Tu su stajale tri kutije s dobrim cigarama, to je bilo utjeno, i
neto vina i konjaka kojima u prikratiti veeri. Novo je nalivpero bilo vrlo
lijepo, ali ne dovoljno prikladno da bi ga ovjek privio uza srce predajui se
slasti njegova posjeda.
Ipak je postojao jedan predmet, jedan dar koji je doista bio svean, doista
izniman i aroban, koji sam u trenucima spokoja mogao izvaditi i s
oduevljenjem promatrati, u koji sam se mogao zagledati i zaljubiti. Izvukao
sam taj dar i s njim sjeo uz prozor. Bio je to, zgodno smjeten ispod stakla,
prekrasan egzotian leptir lijepoga imena urania, doletio iz Madagaskara. Taj
lijepo graeni leptir vitkih, snanih jedriliarskih krila i bogato nazupan
ispod donjega krila sjedio je lagano lebdei na grani. Tijelo mu je, s gornje
strane prugasto zeleno i crno, dolje imalo smekaste malje, a glavica se sjala
zlatnozelenom bojom. Gornja su krila imala zeleno-crne uzorke, a na izloenoj
strani to je bila dodue raskona, topla i zlatnosjajna zelena boja, ali zato
na poleini posve hladna, njena, srebrnasta veronsko zelena u kojoj su
svjetlucala kristalna repna rebra. No, donja krila, fantastino nazupana,
osim zelenog i crnog uzorka pokazivala su i veliko, sjajno polje duboke
zlatnoute boje koja se na svjetlu prelijevala sve do bakarnocrvene, pa ak i
skrletne boje, hirovito proarana sasvim crnim mrljama, a na najdonjem dijelu
krilo je, poput damske oprave, bilo opiveno laganim, kratkim, siunim pla-
vocrnim krznom. Osim toga, to je donje krilo imalo jo jednu posebnost: njime
je prolazila kratka, sanjarski izlomljena crta od iste bjeline koja je cijelo
krilo pomalo rastakala, pretvarajui ga u lepravu igru zraka i zlatne
praine, i inilo se da one fantastine zupce iz sebe snano izbacuje kao neke
zrake. Neto ras-konije, tajanstvenije i draesnije od toga leptira s
Madagaskara, od toga prozranoga afrikoga sna od zelene, crne i zlatne
279
boje ne bi se moglo nai na boinim stolovima u cijelome gradu. Njemu se
vratiti, bila je radost; u njega se zadubiti, prava sveanost.
Dugo sam sjedio nagnut nad strancem iz Madagaskara doputajui mu da me oara.
Na tota me podsjeao, o mnogoemu mi govorio. Bio je prispodoba ljepote,
sree, prispodoba umjetnosti. Oblik mu je bio pobjeda nad smru, njegova igra
boja -osmijeh nadmoi nad prolaznou. Taj preparirani leptir ispod stakla bio
je jedan jedini zrakasti i mnogovrsni osmijeh koji mi se as inio djetinjim,
as prastarim i mudrim, pa ratnikim ubojitim, potom bolno podrugljivim - tako
se uvijek smijei ljepota, tako se osmjehuju oblija u kojima se ivot
naizgled zgusnuo u neku trajnost, ljepota vjenoga tijeka poprimila svoj
oblik, bio to cvijet ili ivotinja, egipatska glava ili mrtvaka maska genija.
Taj je osmijeh bio nadmoan i vjean, a zadubi li se ovjek u njega, osmijeh
bi najednom postao i sablasno divalj i lud, lijep i okrutan, blag i opasan,
pun najviega razuma i najbjenje ludosti. Posvuda gdje se ivot na trenutak
ini savreno oblikovanim, on ima te oprene aspekte. Ne postoji plemenita
glazba koja u nekom trenutku na nas ne djeluje kao djeji osmijeh, a u drugom
asu kao najdublja korota. Takva je i ljepota uvijek i posvuda: ljupka
povrina zrcala ispod koje vreba skriveni kaos. Takva je i srea uvijek i
posvuda: zanosan trenutak, koji im zasja ve poinje blijedjeti zapuhnut
dakom neumitne smrti. Takva je i visoka umjetnost, visoka mudrost odabranika
uvijek i posvuda: znalaki osmijeh iznad ponora, prihvaanje patnje, igra
sklada iznad vjene smrtne borbe opreka.
Iz zlatnoga je sjaja milo gledao razliveni purpur, iznad rep-nih rebara
napinjao se vrst crno-zeleni crte, a vitki su areni zupci razigrano
odapinjali svoje svjetlosne strelice. Ti dragi goste, zanosni strance! Jesi li
iz Madagaskara doletio upravo zato da bi mi zimsku veer ispunio snovima boja?
Jesi li utekao vjenoj majci iz njezine velike kutije s bojama upravo zato da
bi mi pjevao staru mudru pjesmu o jedinstvu opreka, da bi me ponovno nauio
ono to sam esto znao i tako esto zaboravljao? Je li te strpljiva ljudska
ruka tako isto preparirala i na granicu zalijepila upravo zato da bi bolesna
ovjeka u satu samoe ushitio svojim bljeskavim igrarijama, utjeio svojim
tihim snovima? Jesu
280
li te ubili i stisnuli pod staklo da bi nas tvoja ovjekovjeena patnja i smrt
utjeila kao to nam je ovjekovjeena patnja i smrt velikih patnika, istinskih
umjetnika zaudno utjena i draga umjesto da nam svojim oajem isprazni duu?
Iznad svjetlucavih zlatnih krila neto bljee titra veernja svjetlost, lagano
se gasi crvenkasto zlato i ubrzo itavu aroliju guta tmina i nema joj traga.
No, on ipak nastavlja igru vjenosti, odvanu umjetniku igru za trajnost
ljepote - u mojoj dui nastavlja se pjesma, u mojim mislima ivahno
nastavljaju treperiti zrake boja. Nije uzalud ovaj siroti, lijepi leptir umro
u Madagaskaru, nije uzalud neka plaha ruka tako isto preparirala i
neprolaznim uinila njegova krila i ticala i barunasto krzno. Jo dugo e mi
ovaj mali balzamirani faraon pripovijedati iz svoga carstva sunca, a dugo
poto se raspadne i ja se raspadnem, negdje u nekoj duu jo e poneto
cvjetati od njegove blaene igre i mudroga osmijeha i prenositi se novim
naratajima kao to Tutankamono-vo zlato i danas sja, a krv Kristova i danas
tee.
(1928.)
Kratak izlet u plivaki sport
Ako se pjesnik dvadesetak, tridesetak godina trudio i stekao brojne prijatelje
i neprijatelje, tada ne samo da ga obasipaju svakovrsnim astima, ne samo da
doivljava da ona ista urednitva, koja su mu uz ljubazne izraze aljenja
vjeno vraala pjesme, sada angairaju profesore da o njemu piu dugake
lanke, ne, do njega ak neposredno dopire i glas naroda. Svakogajutra pota
mu dostavlja hrpu pisama i smotuljaka iz kojih moe zakljuiti da mu trud nije
bio uzaludan. Ukazuje mu se ast da ita rukopise i prvijence brojnih mladih
kolega, ista ona urednitva, koja ga neprestano mole za suradnju, a neprestano
mu vraaju pjesme, urno ga, esto ak i telegrafski ispituju o njegovom
feljtonistikom miljenju o Ligi naroda ili o budunosti jedriliarskog
sporta, mlade itateljice od njega mole fotografiju, a starije ga upuuju u
tajne svoga ivota i razloge svoga pristupa teozofiji ili Christian Scienceu,
a dobiva i pozive da se pretplati na konver-zacijske leksikone jer da se u
njima nalazi i njegovo cijenjeno
281
ime. Ukratko, takvom pjesniku pota svakoga jutra dokazuje da mu ivot i djelo
nisu bili uzalud. Sa svakim je pjesnikom isto.
No, ovjek katkada nije raspoloen odmah, pri prvom gutljaju kave i zalogaju
kruha, s punim se potovanjem suoiti s tom zajednicom i prihvatiti njezine
pozdrave, njezine elje i savjete za pisanje buduih knjiga. To mi se juer
dogodilo, pa sam potu, koja je ovaj puta stigla u sasvim neoekivanom opsegu,
gurnuo postrance, nataknuo na glavu eir i najprije poao u krau etnju.
Siao sam niza stube, pokraj vrata svoga susjeda H. koji je sada vjerojatno
sjedio u svojoj banci i pisao brojke. Jer, bio je bankovni inovnik, no
njegova je ambicija stremila nekim drugim sferama; u dui je bio sporta i
ovih je dana, kako sam saznao iz novina i meususjedskih razgovora, postigao
prvi veliki uspjeh jednom specijalnou koju je sam izmislio. Naime, gospodin
H. bio je sportski pliva i vie mi se puta poalio kako su na tom podruju
mogunosti vrlo ograniene. Ziiriko je jezero preplivao za kojih deset
minuta, ne znam vie je li po irini ili po duini, to je ilo tako glatko, i
silno sam mu se divio, no on je turobna pogleda rekao da se u plivanju vie ne
moe bogzna to postii, jer da su u tom sportu ve toliko istrenirani da e
doskora biti dostignuta krajnja toka: za minutu e se preplivati kilometar, a
kada bi i taj rekord bio oboren, nikada se, po miljenju strunjaka, ne bi
postiglo vie nego da, u najboljem sluaju, pliva na drugu obalu stigne u
istom trenutku kada se otisnuo od ove.
Meutim, moj susjed H. nije bio obian pliva, bio je genij. Iz dana u dan
smiljao je nova plivaka umijea. Do sada se, govorio je, plivalo doista vrlo
dobro i estito, a posljednje plivako natjecanje za malu djecu od Gibraltara
do Afrike pokazalo je da plivaki sport doista vie ne poznaje nikakve zapreke
ni granice. No, ljudi su do sada, naivno, uvijek plivali slijedei zranu
liniju i povrinom vode. Prijatelj H., koji je oduvijek bio dobar ronilac,
sada je uveo novi sport u kojem pliva na dnu mora, kao da planinari vrhovima
gora, slijedi uzvisine i udubljenja tla. Prije nekoliko dana na taj je nain
preplivao Bodensko jezero, vazda dvadeset centimetara iznad dna, i sav je
svijet bio izvan sebe zbog tog ostvarenja.
282
Pa ipak, mislio sam u sebi, nama je pjesnicima bolje. Doi e dan kada e
svaki dobro uvjebani pliva postizati ono stoje H. nedavno postigao, i
njegova e slava izblijedjeti, a plivaki e se sport iznova morati potruditi
da smisli nove zadae. Kod nas pjesnika, naprotiv, koliko je samo sve jo bilo
otvoreno, kako je irok i jedva ljudskom nogom dotaknut pred nama stajao
cijeli svijet! Prihvatimo li daje u dvije tisue petsto godina od Homera
doista i ostvaren nekakav napredak - a i o tome bi se moglo sporiti - kako je
samo malen bio taj napredak! Ta me misao osvjeila i u dobrom raspoloenju
vratio sam se kui hotei se smjesta latiti posla. Tu je, meutim, jo leala
ona jutarnja pota, a danas je jo bila tri ili etiri puta opsenija nego
inae! Pomalo zlovoljno otvorio sam prvi tucet pisama i stao ih itati. No,
danas je doista bio sretan dan. Pisma su listom bila ugodna. Svakoje
zapoinjalo naslovom "Vrlo tovani maestro" i sadravalo samo ugodne i laskave
stvari. Sveuilite moje zemlje, premda nisam bio ni tvorniar ni operni
tenor, odluilo mi je dodijeliti poasni doktorat. Slavne "Schweinfurter
Zeitung", koje su mi uvijek odbijale pjesme koje sam im slao, vapile su za
mojom suradnjom u ma kojem obliku i na kojem god podruju i da e svaki moj
redak urednitvu i itateljima biti veoma dobrodoao. I tako se to bez
prestanka nizalo. Pjevaica Ida iz gradskoga kazalita, ta slatka smeokosa
vjetica, pozivala me na vonju automobilom. Fotograf iz Dortmunda i jedan iz
Karlsruhea usrdno su me molili da radi fotografiranja smiju doi ovamo. Na tri
mjeseca besplatno mi je ponuen automobil na probu. Nije tu bilo pisama ni od
teozofkinja ni od pristalica mazdaznana, ni rimske tragedije mlaih
gimnazijalaca ni revolucionarne drame maturanata. To je bilo iznenaujue, bio
je velik dan. Ni moj pedeseti ni moj ezdeseti roendan nisu mi donijeli ni
priblino takve trijumfe.
Gotovo da mi je bilo previe. Odluio sam ostatak pisama proitati tek poslije
objeda. Meutim, bio je tu ijedan zgodan, plosnat paketi koji mije kopkao
znatielju. Vidjelo se na njemu da u sebi nije mogao skrivati ni knjigu ni
rukopis i da mu je sadraj mogao biti samo ugodan. Prerezao sam uzicu i
rastvorio omot. Pojavili su se ruiasti svilenkasti papiri, iz njih se razlio
283
njean miris, a mek i njean pod prstima je bio i sadraj. Razmo-tao sam ga
paljivo i sveano kao neki spomenik i naao runi rad od fine tkanine poput
trikoa. Zaueno sam ga rairio i prostro preko stolca. Bio je to crni kupai
kostim od svilenkasto svjetlucava trikoa, a na prsnome dijelu bilo je naiveno
veliko svijetlocrveno srce obvezeno kriiima, a u crvenom srcu crnim je
slovima bilo izvezeno: "Velikom Heinrichu, nezaboravnom podvodnom plivau."
K vragu, napokon sam shvatio i uvidio da itava ta izdana jutarnja pota
uope nije meni pripadala, ve mome susjedu H., plivau koji je sada sjedio u
svojoj banci i iljio olovke, no koji e sutra dati otkaz na poslu i odazvati
se jednom od bezbrojnih asnih poziva u Berlin, Ameriku, Pariz ili London,
kakvi su mu svakodnevno stizali.
Ljutit i pomalo pokunjen jo jednom sam izaao i odetao do keja. Tu je lealo
Ziiriko jezero, gledao sam ga i intenzivno razmiljao ne bih li dobro uinio
da prijeem na plivaki sport. Ako i nisam mogao raunati na svjetske rekorde,
ipak sam bio prilino kran, a neko sam kao djeak odlino plivao. To bi mi
moda bilo dovoljno za lijepe uspjehe vrijedne pozornosti. No, jezero je
izgledalo tako odurno hladno i vlano, i mislei na to kako je majstor H. tu
nesagledivu dionicu odavde do druge obale preplivao za deset minuta ponovno mi
pade na pamet koliki me jo zahvalni i neiscrpni ciljevi i zadaci ekaju u
knjievnosti.
Ne, svom u susjedu H. poslati potu uz ljubazne isprike, zamoliti ga ulaznicu
za njegovu iduu plivaku ekshibiciju, povremeno ga zamoliti da urednitvima
velikih listova kae za mene koju lijepu rije glede tiskanja mojih pjesama.
to se ostaloga tie, plivaki bih sport radije prepustio aranima i tukama i
nastavio se ogledati u knjievnosti. Ve me nekoliko dana zaokupljala pjesma o
proljeu, ili, tovie, o neobinu mirisu mladih, smolastih pupoljaka i
njegovu utjecaju na mlade i stare ljude, iznimno razliitu utjecaju, i premda
se inilo tekim i gotovo nemoguim tu stvar s pupoljcima sroiti donekle
zadovoljavajue za ljudska srca, ipak nisam htio biti od onih koji zanemaruju
svoj zanat i izbjegavaju svoju ivotnu zadau.
(1928.)
284
U munchenskoj galeriji
Usprkos tisuama svojih veza s umjetnou, ja na nju, zapravo, i nisam toliko
upuen koliko stanovnik velegrada. Njemu umjetnost u isto vrijeme mora
nadomjestiti neto drugo to je vie od umjetnosti - prirodu. Stanovnik
velegrada rijetko ima prigodu upoznati prirodu, a nerijetki lake i sigurnije
naue razlikovati sve marke automobila negoli vrste drvea, cvijea ili ptica.
No, kada graanin oko sebe vidi prirodu, kada stigne na more, u planine, na
jug, njegov je odnos s njom slabaan. On die dobar zrak, oi malo odmara na
zelenilu livada ili modrini mora, ali nikada dokraja ne naputa sferu
obesprirodenosti u kojoj je naviknuo ivjeti: izmeu sebe i prirode on uvijek
podie zatitni zid civilizacije: hotel, salon, pleteni naslonja za plau,
gramofon, automobil (ovjek nigdje ne vidi toliko malo kao na uobiajenim
putovanjima automobilom). I tako se dogaa da oni senzibilni graani, eljni
ljepote, slabo poznaju ono prvo i doista majinsko vrelo ljepote, prirodu, ali
zato esto postignu iznenaujuu profinjenost u poznavanju onog drugog vrela,
umjetnosti, i uivanju u njoj. Tom soju pripadaju primjerice svi oni koji pri
pogledu na suton ili morsku plau mogu ushieno usklik-nuti: gotovo kao Claude
Laurraine! ili: isto kao Renoir! Svi odlini poznavatelji slikarstva pripadaj
u tom tipu, bili oni kritiari umjetnosti ili kolekcionari ili neto tree.
Pravi umjetnici, meutim, nikada ne pripadaju tom soju ljudi premda i oni, na
kraju krajeva, mogu biti odlini poznavatelji umjetnosti. Jaki umjetnici
posjeduju, kao prvu i najvaniju znaajku, uvijek onu bezuvjetnu ljubav prema
prirodi, ono nesvjesno i tvrdoglavo znanje da priroda nipoto nije zamjena za
umjetnost, nego izvorite i majka svekolike umjetnosti.
Dugo vremena mogu ivjeti bez umjetnosti, i netko mi moe koliko god eli
priati o nekom novom parikom slikaru, no ja u strpljivo ekati da me sluaj
upozna s djelima tog slikara, i nikada neu poaliti to nisam vidio ove ili
one slavne umjetnine. Nikada mi ne bi palo na pamet da se zbog nekoliko
skulptura ili slika zaputim u London ili Berlin. Uvijek sam okruen svijetom
koji se neiscrpno moe promatrati, i svaki mladi list na stablu kestena i
svaki oblak u zraku nada mnom, u satima moga bdijenja
285
jednako mije drag, jednako vaan, jednako oaravaju i pouan kao i sve
galerije svijeta.
Svejedno se veoma mogu zaljubiti u umjetnika djela, napose u slike, i
zahvalan sam kada mi se prui prilika da vidim lijepe stvari te vrste. No,
osobito volim ponovni susret s meni dragim slikama. Nakon mnogih godina i
desetljea ponovno vidjeti nekog Tiziana u Veneciji, nekog omiljenog Parisa
Bordonea u Milanu, nekog odreenog Renoira kod Reinharta u Winterthuru, za
mene to moe biti iznimna srea.
Kada me nedavno put naveo u Miinchen, znao sam da me u njemu oekuju takve
radosti. Ve vie godina nisam bio u Miin-chenu i mnogo sam pria uo o
propasti Miinchena kao grada umjetnosti te o nevjerojatnom politikom
usmjerenju koje tamo vlada. Za te se stvari, meutim, nisam osjeao
odgovornim: vjerojatno e jo biti na ivotu onih nekoliko prijatelja koje sam
u Miinchenu jo imao, u Nvmphenburkom parku opet e plivati labudovi, a u
nekom vinotoju ponovno e ponuditi izvrsno mo-selsko vino, a kao sve te dobre
stvari, tamo e se jo nai i neke meni odavno drage slike, u to sam se mogao
pouzdati. Tako je i bilo, slike kao i lijepi, slikoviti munchenski zrak bili
su nepromijenjeni, a to se tie propasti grada umjetnosti, nisam zapravo
shvatio kako na tom zraku i u blizini onih prekrasnih starih slika dananji
slikar ne bi mogao jednako dobro slikati kao i prije pedeset godina.
Uostalom, prva lijepa slika koju sam ugledao, uope nije bila stara, ve
sasvim nova, bio je to crte Olafa Gulbranssona, moga negdanjeg prijatelja i
crtakoga druga. Bio je to iljatom olovkom nacrtan djeji portret, vrlo
vjeran, a pritom tako vrhunaravno ornamentalan kakvi i jesu najbolji crtei
toga dragog ovjeka. Bilo mi je teko pri srcu to sam nekoliko dana u
Miinchenu, u istome gradu s Olafom, a ipak ga neu vidjeti. Stari Olafe, nemoj
mi zamjeriti, no ovaj sam se puta izvukao pomalo te se pribojavajui. Vidi, ti
si atletski tip, a ja njean i boleljiv ovjek, i da sam te nazvao i pozvao u
vinarmcu, a zatim oko jedanaest iz nje otiao nakon pola litre vina, ti bi se
razbjesnio i na svojim me jakim rukama odnio do auta i odvezao sebi kui i
tamo preda me
286

stavio viski i slina estoka pia, a drugoga bi dana moda ponovno napravio
neki od svojih lijepih crtea, dok bih ja leao na umoru. No, nisam to elio,
nego sam htio ponovno vidjeti Miin-chen, a u to su spadale i neke slike.
Stoga, dakle, ponovni susret s tobom nisam rtvovao nekom hiru, ve
Altdorferu, Diireru, Rembrandtu, Cezanneu i Mareesu.
Dva prijepodneva proveo sam u staroj pinakoteci, i ne samo da sam ponovno
pronaao svoje stare miljenice, ve sam stekao i jednu novu. Neto due
zadrao sam se u prvim dvoranama kod starih Nijemaca i Nizozemaca, oduevljen
Dirkom Bout-som, oduevljen majstorom Bartolomejskoga oltara, zatim pomalo
potitena srca krenuo u Durerov kabinet, jer slikar Diirer nikada mi nije bio
doista drag, a njegov autoportret s dugim, priglupim uvojcima oduvijek mije
bio upravo odvratan. Kako sam, meutim, sjedne druge strane, sa strane crtea
i nekih bakroreza, ipak veoma cijenio toga istoga Diirera, osjeao sam obvezu
potraiti ga. I tu se dogodilo iznenaenje: dok me taj autoportret gledao
istim onim starim nainom ne bivajui mi nimalo simpatinijim, etiri su mi
apostola najednom zarobila pogled i srce, jer to je bilo naslikano, udesno
slikovito naslikano, to je cvjetalo na licima, rukama i apostolskim haljama
poput cvijea i pjevalo poput glazbe. Dobro je to nisam izbjegao Diirera!
Bogatiji za neto lijepo, bogatiji za jednu ljubav, nastavio sam razgledati.
No sada vie nisam oklijevao i prisjeao se svojih obveza, ve sam, protravi
zaslijepljeno kroz najljepe dvorane slika, slijedei srce zaao u pokrajnju
prostoriju u kojoj vise Altdorferi. Tu se nalazi slika, "Aleksandrova bitka"
koja je za mene najneo-binije i najtajnovitije djelo njemakoga slikarstva.
Taj prikaz bitke s kojih deset tisua figurica u sebi sadri svu njemaku
temeljitost, zagrienost i pedanteriju, a istodobno je na slici sve to
neizrecivo prevladano i obasjano gracioznou i tihom arolijom boja kakvu
nijedan Francuz ili Kinez ne moe nadmaiti. U ovisnosti kako se slika gleda,
moe se pomisliti: "Boe dragi, mora da je dobri Altdorfer bezbroj godina
sjedio za tim prka-vim poslom!", ili u iduem trenutku osjetiti: "Isuse, mora
daje cijela slika naslikana jednog jedinog boanskog prijepodneva,
287
jednako mije drag, jednako vaan, jednako oaravaju i pouan kao i sve
galerije svijeta.
Svejedno se veoma mogu zaljubiti u umjetnika djela, napose u slike, i
zahvalan sam kada mi se prui prilika da vidim lijepe stvari te vrste. No,
osobito volim ponovni susret s meni dragim slikama. Nakon mnogih godina i
desetljea ponovno vidjeti nekog Tiziana u Veneciji, nekog omiljenog Parisa
Bordonea u Milanu, nekog odreenog Renoira kod Reinharta u Winterthuru, za
mene to moe biti iznimna srea.
Kada me nedavno put naveo u Munchen, znao sam da me u njemu oekuju takve
radosti. Ve vie godina nisam bio u Miin-chenu i mnogo sam pria uo o
propasti Mimchena kao grada umjetnosti te o nevjerojatnom politikom
usmjerenju koje tamo vlada. Za te se stvari, meutim, nisam osjeao
odgovornim: vjerojatno e jo biti na ivotu onih nekoliko prijatelja koje sam
u Miinchenu jo imao, u Nvmphenburkom parku opet e plivati labudovi, a u
nekom vinotoju ponovno e ponuditi izvrsno mo-selsko vino, a kao sve te dobre
stvari, tamo e se jo nai i neke meni odavno drage slike, u to sam se mogao
pouzdati. Tako je i bilo, slike kao i lijepi, slikoviti miinchenski zrak bili
su nepromijenjeni, a to se tie propasti grada umjetnosti, nisam zapravo
shvatio kako na tom zraku i u blizini onih prekrasnih starih slika dananji
slikar ne bi mogao jednako dobro slikati kao i prije pedeset godina.
Uostalom, prva lijepa slika koju sam ugledao, uope nije bila stara, ve
sasvim nova, bio je to crte Olafa Gulbranssona, moga negdanjeg prijatelja i
crtakoga druga. Bio je to iljatom olovkom nacrtan djeji portret, vrlo
vjeran, a pritom tako vrhunaravno ornamentalan kakvi i jesu najbolji crtei
toga dragog ovjeka. Bilo mi je teko pri srcu to sam nekoliko dana u
Miinchenu, u istome gradu s Olafom, a ipak ga neu vidjeti. Stari Olafe, nemoj
mi zamjeriti, no ovaj sam se puta izvukao pomalo te se pribojavajui. Vidi, ti
si atletski tip, a ja njean i boleljiv ovjek, i da sam te nazvao i pozvao u
vinarnicu, a zatim oko jedanaest iz nje otiao nakon pola litre vina, ti bi se
razbjesnio i na svojim me jakim rukama odnio do auta i odvezao sebi kui i
tamo preda me
286
stavio viski i slina estoka pia, a drugoga bi dana moda ponovno napravio
neki od svojih lijepih crtea, dok bih ja leao na umoru. No, nisam to elio,
nego sam htio ponovno vidjeti Munchen, a u to su spadale i neke slike. Stoga,
dakle, ponovni susret s tobom nisam rtvovao nekom hiru, ve Altdorferu,
Diireru, Rembrandtu, Cezanneu i Mareesu.
Dva prijepodneva proveo sam u staroj pinakoteci, i ne samo da sam ponovno
pronaao svoje stare miljenice, ve sam stekao i jednu novu. Neto due
zadrao sam se u prvim dvoranama kod starih Nijemaca i Nizozemaca, oduevljen
Dirkom Bout-som, oduevljen majstorom Bartolomejskoga oltara, zatim pomalo
potitena srca krenuo u Diirerov kabinet, jer slikar Diirer nikada mi nije bio
doista drag, a njegov autoportret s dugim, priglupim uvojcima oduvijek mije
bio upravo odvratan. Kako sam, meutim, sjedne druge strane, sa strane crtea
i nekih bakroreza, ipak veoma cijenio toga istoga Durera, osjeao sam obvezu
potraiti ga. I tu se dogodilo iznenaenje: dok me taj autoportret gledao
istim onim starim nainom ne bivajui mi nimalo simpatinijim, etiri su mi
apostola najednom zarobila pogled i srce, jer to je bilo naslikano, udesno
slikovito naslikano, to je cvjetalo na licima, rukama i apostolskim haljama
poput cvijea i pjevalo poput glazbe. Dobro je to nisam izbjegao Durera!
Bogatiji za neto lijepo, bogatiji za jednu ljubav, nastavio sam razgledati.
No sada vie nisam oklijevao i prisjeao se svojih obveza, ve sam, protravi
zaslijepljeno kroz najljepe dvorane slika, slijedei srce zaao u pokrajnju
prostoriju u kojoj vise Altdorferi. Tu se nalazi slika, "Aleksandrova bitka"
kojaje za mene najneo-binije i najtajnovitije djelo njemakoga slikarstva.
Taj prikaz bitke s kojih deset tisua figurica u sebi sadri svu njemaku
temeljitost, zagrienost i pedanteriju, a istodobno je na slici sve to
neizrecivo prevladano i obasjano gracioznou i tihom arolijom boja kakvu
nijedan Francuz ili Kmez ne moe nadmaiti. U ovisnosti kako se slika gleda,
moe se pomisliti: "Boe dragi, mora daje dobri Altdorfer bezbroj godina
sjedio za tim prka-vim poslom!", ili u iduem trenutku osjetiti: "Isuse, mora
daje cijela slika naslikana jednog jedinog boanskog prijepodneva,
287
toliko je apsolutno jedinstvena, tako je trenutana i neponovljiva igra
arolije svjetlosti iznad toga mnotva figura!" Dugo sam stajao pred njom i
napajao oi. A odmah pored visjela je moja druga miljenica, mali zeleni
Altdorerov krajobraz, ta siuna sliica u kojoj osjeam sve praume i zelena
utoita cijeloga svijeta, sa skladno zanjihanim vrhovima stabala i milim,
blagim zlatnoutim tonom iznad sveg tog zelenila.
Ne bih nikada zavrio, ako bih se dalje uputao u podrobnosti, jer tema je
neiscrpna. Bio sam, meutim, i u novoj Dravnoj galeriji. Ona je proizala iz
zamisli koja je jedinstvena u povijesti galerija. Galerije su uvijek nekako
nacionalistike, uvijek donekle ele prikazati da, eto, nijedan drugi narod na
svijetu ne moe naslikati ili kupiti takve slike kao upravo te. No, u toj mun-
chenskoj galeriji vlada obratno naelo, naelo zauujue poniznosti i
iskrenosti. Tvorcu galerije bio je postavljen zadatak da jasno prikae kako je
nepodnoljivo prazno i loe njemako, a osobito miinchensko slikarstvo
odreenih desetljea u usporedbi s njemakim slikarstvom dvaju prethodnih
desetljea, ili pak u usporedbi s ondanjim Francuzima. Zadatakje genijalno
rijeen. Izloba je tako postavljena da ne moete nasumce poeti od ove ili
one dvorane, ve nuno morate slijediti prikaz kao to se slijedi dobro voena
argumentacija. Uavi u galeriju nai ete se usred najboljega njemakog
slikarstva, kod Mareesa, kod Schucha i Leibla, kod mlaega Hansa Thome i
mladoga Triibnera. Skoro je svaka slika dragulj. A onda slijedi, iz dvorane u
dvoranu, uasan presjek kroz propast njemake, a osobito munchenske umjetnosti
od kraja osamdesetih godina. U ogromnim prostorijama vise slikurine (ima tu i
poneega pristojnoga, no nita osobito visokoga ranga), prazne velike slike
wilhelminske epohe i mentaliteta, dekorativni uradci zahtjevna formata i
najskromnije kakvoe. I gle, muenje je prolo i bez daha stiete na kraj tih
prostorija, no sada vas ne putaju van ljutitoga ili moda razoaranoga, ve
se pred vama otvara malena dvorana u kojoj je prikazano to moe biti pravo
slikarstvo. To je dvorana Francuza; u njoj vise dvije moje miljenice:
Cezanneov "eljezniki prokop" i Mane-tova "Barka". A zatim jo jedno
iznenaenje: takoer iz toga francuskoga kabineta ne puste vas kui bez
utjenog prizora, jer
288
slijedi jo manji, ne sasvim prvoklasan, ali ipak lijep izbor iz suvremenog
slikarstva u kojem se pokazuje kako je ona) jitgen-dstil i ona dekorativna
obmana temeljito propala i kako dananje slikarstvo, pa i u Njemakoj, ide
novim putovima. Meu slikama toga kabineta utjeha i opet imam miljenicu,
Kokoschkinu "Veneciju" s njegovim vedrim raspoloenjem koje pue na refu-le.
Pomireni naputate izlobu, jer je duhovita, ali ne i opaka, ona vas savije,
ali i ponovno uspravi. Vrlo dobra, odlina je stvar ta Dravna galerija.
Ponovno vidjevi te stvari utolio sam glad, a budui da u to vrijeme nije
svirao Karl Valentin, mogao sam ponovno napustiti Miinchen bez osjeaja da sam
propustio ita bitno.
(1929.)
Koncert virtuoza
Sino sam bio na koncertu koji se bitno razlikovao od koncerata kakve sam
inae naviknuo sluati. Bio je to koncert svjetski slavnoga, mondenoga
violinistikog virtuoza, dakle, ne samo glazbeni ve i sportski, a prije svega
drutveni dogaaj. Tako je ovaj koncert i protekao sasvim drukije od ostalih
koncerata na kojima je rije samo o glazbi.
Program je, dodue, veim dijelom obeavao pravu glazbu, to je gotovo mogao
biti program obinoga glazbenika. Lijepe su skladbe na njemu stajale,
Kreutzerova sonata, Bachova Chacon-ne, Tartinijeva sonata s "avoljim
trilerom". Ti lijepi komadi popunili su dvije treine koncerta. A onda, pred
kraj, program se mijenjao. Tu su stajale skladbe s lijepim i veoma
obeavajuim naslovima, fantazije na mjeseini i venecijanske noi nepoznatih
skladatelja ija su imena upuivala na etnike skupine koje se do sada jo
nisu istaknule u glazbi. Ukratko, trei dio koncerta snano je podsjeao na
programe kakve nalazimo izvjeene u glazbenim paviljonima otmjenih toplica. A
kraj su inili neki komadi koje je veliki virtuoz sam skladao. Sa znatieljom
sam poao na taj dogaaj. U mladosti sam sluao na violini Sarasatea i
Joachima, a unato nekim smetnjama, njihove su me izvedbe oduevile. Dakako,
ona je glazba bila neto drugo, neto sasvim
289
razliito, neto to nije imalo nikakve veze s virtuoznou, neto emu je
trebala anonimnost i pobonost da bi moglo procvjetati. No, zato su virtuozi,
jo od Paganinijevih vremena, za svakoga, pa i za mene, imali onu aroliju
opsjenara i znalca, onu magiju artizma i ciganske svirke: i ja sam jednom
zgodom kao dvanae-stogodinjak, nedugo poto sam po prvi puta postao vlasnikom
violine, snivao san o virtuozu, u svojim matarijama stajao pred ogromnim
krcatim dvoranama, desetke tisua ljudi usreivao jednim osmijehom, carevi su
me ugoivali i odlikovali zlatnim kolajnama, putovao sam usamljen, slavan,
bez zaviaja, od grada do grada, s jednoga kraja svijeta na drugi, ene su me
voljele, narod mi zavidio, bio sam genijalan i graciozan plesa na visokoj
ici umijea i svjetske slave. Sve je to, dakle, jo postojalo, i danas e
ponovno mladi djeaci zaarenih oiju gledati blistavoga virtuoza, iparice
uzdisati, a s galerija se prolamati gromki pljesak. Lijepo, radovao sam se
tomu, bio sam napet. 1 doista je bilo vrlo lijepo.
Ve odavno, prije nego sam i stigao do koncertne dvorane, iz mnogih mije
naznaka bilo jasno da danas nije rije o onome to ja i moji prijatelji
nazivamo glazbom, ne o jednom od onih tihih i fantastinih doivljaja u nekom
nestvarnom i bezimenom carstvu, ve o dogaaju najvie zbiljnosti. Dogaaji te
veeri nisu se odigravali u nekoliko vie-manje sanjarskih i za ivot
nesposobnih mozgova, ve su pokretali motore, konje, novarke, frizere i svu
ostalu zbilju. Ono to se tu zbivalo nije bilo zanese-njaki nestvarno i ludo,
ve krajnje stvarno i tono, imalo je onu istu estinu i slian izgled kakav
pokazuju veliki sadraji modernoga ivota: sportsko igralite, burza, velike
sveanosti.
Bilo je naporno u dijelovima ulica u blizini koncertne dvorane uljati se kroz
kolone automobila. Stigavi do ulaza, mogli ste se pomalo umisliti, jer ste
ve neto postigli, jer ste se probili, trijumfirali nad onima dolje i ulovili
mjesto pod suncem. A ve na putu, na pranjavoj cesti izmeu stotina
automobila koji su nastojali stii do koncertne dvorane, saznavao sam vijesti
o velikanu, njegova me slava zapljuskivala, probijala se u moju samou te
mene, koji ne odlazim ni u kakvo drutvo i ne itam novine, pretvorila u
zauenog poznavatelja zanimljivih potankosti.
290
"Sutra naveer," netko ree, "hoe li svirati ve u Hamburgu?" Netko izrazi
sumnju: "U Hamburgu? Kako misli do sutra naveer stii u Hamburg, u tom
sluaju ve bi sada morao sjediti u vlaku?" "Kojeta! Naravno da e putovati
zrakoplovom. Moda ima svoj vlastiti." A u garderobi u kojoj sam nastavio
pobjedonosnu bitku, iz ivahna razgovora svojih suboraca saznah daje veliki
glazbenik za ovu veer traio i dobio etrnaest tisua franaka. Taj se iznos
izgovarao sa strahopotovanjem. Neki su, dodue, smatrali da umjetnost zapravo
nije samo za bogatae, i to je nailo na odobravanje pokazujui da bi veina
bila sretna da je ulaznice kupila po "normalnoj" cijeni, ali da su ipak svi
bili ponosni to su tako skupo platili. Nisam mogao proniknuti u psihologiju
toga razdora, jer sam ulaznicu dobio na dar.
-Napokon smo svi uli, napokon su svi bili na svojim mjestima. Izmeu redova
sjedala, u hodnicima, u susjednoj dvorani, na podiju sve do glasovira bili su
naikani dodatni stolci, nijedno mjesto nije bilo prazno, a povremeno se
izvana, s blagajne, ulo glasno jadikovanje onih koji su bili odbijeni. Zau
se zvuk zvonca i sve utihnu. Najednom se, hitra koraka, pojavi veliki
violinist, a iza njega, skromno, mladi pijanist.
U trenutku nas je sve oduevio. Ne, nije to bio ni nekakav ciganski mlitavac,
ni neki pohlepnik za novcem, ve ozbiljan, simpatian, gibak, a ipak
dostojanstven gospodin lijepe pojave i biranih oblika. Niti je dobacivao
poljupce niti izigravao profesora koji mrzi itav svijet, ve je budno motrio
publiku i tono znao o emu je rije, naime o borbi izmeu njega i toga diva s
tisuu glava, borbi koju je bio odluan dobiti i ve ju napola dobio, jer
rijetko e tako brojna publika, plativi tako visoke cijene, naknadno priznati
razoaranje.
Virtuoz nam se svima veoma svidio. A kada je poeo svirati, polagani stavak
Kreutzerove sonate, odmah se vidjelo da njegova svjetska slava nije bila
nezasluena. Taj simpatini ovjek izvanredno je baratao violinom, posjedovao
gipkost u voenju gudala, istou hvata, snagu i elastinost tona, majstorstvo
kojemu smo se preputali s voljom i radou. Drugi je stavak zapoeo poneto
uurbano, lagano forsirajui tempo, ali ipak prelijepo. A i mladi je pijanist
takoer svirao vrlo ivo i simpatino.
291
Kreutzerovom sonatom bila je obavljena prva treina programa, a u stanci,
gospodin u redu ispred mene svome je susjedu raunao koliko je tisua franaka
umjetnik zaradio ve u prvih pola sata. Slijedila je Bachova Chaconne, vrlo
lijepa, no tek u treem komadu, u Tartinijevoj sonati, violmistova je vrsnoa
dola do punog sjaja. Ta skladba, u njegovoj je izvedbi doista bila udesno
djelo, zapanjujue teko i zapanjujue svladano, a usto i odlina, solidna
glazba. Ako je iroka publika pozorno sluala Beethovena i Bacha moda samo iz
potovanja i samo za ljubav violinistu, sada se u zanosu stapala s titraj ima
glazbe. Prolomio se pljesak, virtuoz se vrlo korektno naklonio, a kod treega
ili etvrtoga izlaska naklonu pridodao i smijeak.
U treem dijelu koncerta, mi stvarni ljubitelji glazbe, mi puritanci dobre
glazbe, nali smo se u nevolji, jer se malo-pomalo ilo ususret irokoj
publici, a ono to dobrim glazbenicima Beetho-venu i Bachu nije nikako, a
famoznom znalcu Tartiniju tek djelomice polo za rukom, to je izvrsno
uspijevalo tim nepoznatim, egzotinim skladateljima tanga: tisue je dua
usplamtjelo to-pei se od miline i predavajui borbu, ljudi su se blaeno
smijeili, u oima se krijesile suze, ushieno su jecali i nakon svakog od tih
kratkih zabavnih komada opijeno, gromoglasno pljeskali. Velikan je pobijedio,
svaka od tri tisue dua njemu je pripadala, i sve su se voljno predavale,
doputale da ih miluje, zadirkuje, usreuje, ponesene valom opojnosti i
oaranja. Nasuprot tomu, nekolicina nas puritanaca u sebi smo se opirali,
vojevali herojski beskorisni boj, nevoljko se smijali izvoenju tih triarija,
a istodobno ipak nismo mogli ne zamijetiti mekou gudala, blagoglasje tonova,
i kadto se ispod brka nasmijeiti aroliji neke besramne, ali arobno
odsvirane dionice.
Velika je arolija bila na vrhuncu. Jer, i mi nezadovoljni puritanci plivali
smo, barem na trenutak, noeni tim velikim valom, i nas je, barem na as,
obuzelo to slatko, draesno bunilo. Opet smo bili djeaci i vraali se s
prvoga sata violine, opet smo matali kako, pregazivi planine tekoa, svaki
od nas na trenutak, u mati, biva On, Maestro, arobnjak, i lakim potezom
gudala osvaja srca, nasmijeeno, s lakoom pobjeuje udovite, mnotvo, upija
pljesak, upija zanesenost mase, u njoj se ljuljuka, njoj se smijei.
292
Tisue je dua usplamtjelo. Ne htjedoe da se koncert zavri. Pljeskali su,
vikali, tropotali nogama. Tjerali su umjetnika na nove i nove izlaske, na jo
drugi, trei, etvrti dodatak. On je to inio elegantno i zgodno, klanjao se,
svirao dodatke; mnotvo je stojei slualo, bez daha, posve oarano. Vjerovali
su da su sada pobjednici, njih tisue povjerovae da su ga svladali, da ga
svojim oduevljenjem neprestano mogu tjerati na nove i nove izlaske i daljnje
muziciranje. No, on je odsvirao tono one dodatke koje je, predmnijevam,
unaprijed dogovorio s pijanistom, a odsviravi i posljednji, na programu
neotisnuti, ali unaprijed uraunati dio svoga koncerta, nestao je vie se ne
pojavivi. Nita nije pomagalo, valjalo je poi, valjalo je probuditi se.
Tijekom cijele veeri u meni su bile dvije osobe, dva sluatelja, dva
suizvoaa. Jedan je bio stari ljubitelj glazbe s nepotkupljivim ukusom,
drugi, pak, puritanac dobre glazbe, koji je esto, ozbiljan, vrtio glavom, a u
posljednjoj treini veeri nije s time mogao prestati. Ne samo daje bio protiv
primjene te vjetine na glazbu osrednje vrijednosti, ne samo daje bio protiv
tih eznutljivih, pripovjednih, zabavnih, dopadljivih salonskih sklad-bica,
nego je bio protiv cijele te publike, protiv tih bogatih ljudi koje se nikada
nije vialo na ozbiljnijim koncertima, koji su se mnotvom svojih automobila
dovezli do tog virtuoza kao na neku utrku ili burzu, bio je protiv toga
plitkoga, brzo probuenoga, brzo prohujalog oduevljenja svih tih iparica.
Onaj, pak, drugi u meni bio je djeak koji je slijedio pobjedonosnoga
gudakoga junaka, s njime se sjedinio, s njime podrhtavao.
Te dvije osobe tijekom cijele su veeri mnogo razgovarale i mnogo se sporile.
Dogaalo se da je iskusni ljubitelj glazbe u meni prosvjedovao protiv
izvoenih skladbica, a daje djeak u meni morao podsjeati na to da sam, prije
mnogo godina, i sam napisao roman u kojem neki saksofonist ozlojeenom
glazbenom kritiaru daje odgovore svakako vrijedne itanja.
Ah, a koliko sam samo morao razmiljati o umjetniku, tom korektnom arobnjaku!
Je li on u srcu bio glazbenik koji bi najradije svirao samo Bacha i Mozarta i
koji se vrlo polagano i nakon unutranjih borba pomirio s time da ljudima
nita ne namee, ve da im daje ono to sami trae? Je li on bio kozmopolit
uguen uspjehom? Je li bio hladnokrvno proraunat i tono znao
293
ljude zagolicati na onom osjetljivom mjestu izmeu suzne lijezde i lisnice
gdje pljute suze i taliri ako ovjek vlada arolijom? Ili je, pak, bio
ponizan sluga umjetnosti, preskroman da bi se drznuo imati stav, koji je
posluno i marljivo predan svojoj ulozi i koji se ne opire sudbini? Ili je
moda, iz vrlo dubokih razloga i iskustava, poeo oajavati zbog vrijednosti i
mogunosti shvaanja prave glazbe u dananjem svijetu, i je li teio tomu da
onkraj svekolike glazbe ljude najprije ponovno privede poecima umjetnosti,
goloj uvstvenoj ljepoti tonova, goloj snazi primitivnih osjeaja? To se nije
dalo odgonetnuti. Jo uvijek o tom razmiljam.
(1929.)
itanje u krevetu
Stanuje li u hotelu due od tri do etiri tjedna, uvijek mora raunati i s
ponekom smetnjom. Ili je u zgradi svadba koja uz glazbu i pjesmu traje cijeli
dan i no i ujutro zavrava na hodnicima s ganutim skupinama pijanih ljudi.
Ili tvoj hotelski susjed s lijeve strane pokuava plinom izvriti
samoubojstvo, a plinske pare dopiru do tebe. Ili se ustrijeli, stoje samo po
sebi pristojnije, ali to uini u doba dana kada bi gosti hotela od svojih
susjeda mogli oekivati neto tie vladanje. Katkada pukne vodovodna cijev i
mora se spaavati plivajui, ili jednog jutra u est sati pred tvojim
prozorima osvanu ljestve po kojima se pentra skupina mukaraca sa zadatkom da
presloi krov.
Budui da sam sada ve tri tjedna neometano stanovao u svome starome
Heiligenhofu u Badenu, mogao sam raunati da e uskoro nastupiti neka smetnja.
Ovaj puta bila je jedna od onih najbezazlenijih: neto se pokvarilo na
grijanju ijedan dan morali smo se smrzavati. Junaki sam izdrao prijepodne,
tek malo proetavi, a zatim poeo raditi, u toploj spavaici, i svaki put sam
se obradovao kada bi u hladnim eljeznim zmijolikim cijevima parnoga grijanja
grgotanje ili pitanje naizgled upozoravalo na ponovno buenje ivota. Ipak,
nije to ilo tako brzo, i tijekom popodneva, kada su mi se ruke i noge
ohladile, popustio sam i
294
' poloio oruje. Svukao sam se i legao u krevet. A kako sam time ve na neki
nain naruio poredak stvari i poinio svojevrstan eksces legavi u postelju
usred bijela dana, onda sam uinio jo neto to inae nisam obiavao. Moji
poznanici i kritiari mojih djela gotovo su svi miljenja da sam ovjek bez
naela. Iz nekih razmiljanja i nekih mjesta u mojim knjigama ti su, ne ba
otroumni ljudi zakljuili da vodim nedoputeno slobodan, lagodan ivot grlom
u jagode. Budui da ujutro volim dugo leati, da si u ivotnim nedaama katkad
priutim pokoju bocu vina, budui da ne primam i ne idem u posjete, i iz
slinih sitnica ti su loi promatrai zakljuili da sam mekuan, mlohav,
zaputen ovjek koji se uvijek predaje, koji ni za to ne smogne snage i koji
ivi nemoralnim i nesreenim ivotom. No oni to govore samo zato jer ih ljuti
i ini im se preuzetnim to ja priznajem svoje navike i poroke. Kada bih htio
(a to bi bilo jednostavno) svijetu prikazati varljivu sliku urednoga,
graanskoga ivota, kada bih na bocu vina htio nalijepiti etiketu kolonjske
vode, kada bih svojim posjetiteljima, umjesto da im kaem da su mi naporni,
htio lagati da nisam kod kue, ukratko, kada bih htio obmanjivati i lagati,
bio bih na najboljem glasu i ubrzo dobio poasni doktorat.
U stvarnosti, meutim, to manje prihvaam graanske norme, to se stroe
pridravam vlastitih naela. To su naela za koja drim da su odlina i po
kojima se nijedan od mojih kritiara ne bi mogao ravnati niti jedan mjesec.
Jedno od njih jest naelo neitanja novina - i to ne iz neke knjievnike
oholosti ili zablude da su dnevne novine loije tivo od onoga to dananji
Nijemac naziva "pjesnitvom", ve jednostavno zato to me ne zanimaju ni
politika ni sport ni financije, i zato to mije ve odavno postalo
nepodnoljivo iz dana u dan bespomono gledati kako svijet srlja u nove
ratove.
I kad sada svoju naviku negledanja novina koji put u godini prekinem na pola
sata, tada u tome uivam kao u nekoj senzaciji, isto kao u kinu u koje
takoer, s potihom jezom, odem jedanput godinje. Toga pomalo neutjenog dana,
strpavi se u krevet i na alost neopskrbljen nekim drugim tivom, itao sam
dvoje novine. Jedne od njih, neke ziirike novine, bile su jo prilino nove,
295
i
stare tek etiri ili pet dana, a imao sam ih zato jer mi je u tom broju bila
otisnuta jedna pjesma. Druge su novine bile otprilike tjedan dana starije i
takoer me nita nisu stajale jer su mi dopale u ruke u obliku papira za
zamatanje. I sad sam itao te dvoje novine sa znatieljom i uzbuenjem, to
jest itao sam, naravno, samo one dijelove iji jezik razumijem. Ona pak
podruja za ije je prikazivanje potreban poseban, tajni jezik, morao sam
preskoiti, dakle sport, politiku i burzu. Preostale su, dakle, kratke vijesti
i feljton. I ponovno sam svim ulima shvatio zato ljudi itaju novine.
Shvatio sam, oaran gustom mreom vijesti, aroliju bezbrinog promatranja i
osjetio sam se na sat vremena sjedinjenim s tim silnim starcima koji godinama
negdje uporno sjede i ne mogu umrijeti samo zato jer su radijski pretplatnici
i iz sata u sat oekuju novosti.
Pjesnici su najee prilino nematoviti ljudi, pa sam tako ponovno bio
opijen i iznenaen svim tim vijestima od kojih nijednu ne bih bio u stanju sam
smisliti. itao sam krajnje neobine stvari o kojima u danima i noima morati
razmiljati. Samo me nekoliko od tih vijesti ostavilo ravnodunim: vijest da
jo uvijek traje estoka i bezuspjena borba protiv raka jednako me malo
zaudila kao i vijest o novoj amerikoj zakladi za iskorjenjivanje darvinizma.
No, tri ili etiri puta paljivo sam proitao vijest iz jednog vicarskog
grada u kojem je osuen neki mladi, jer je iz nehaja usmrtio vlastitu majku,
i to na novanu kaznu od sto franaka. Tom jadnom mladiu dogodila se nesrea
daje pred majinim oimabaratao vatrenim orujem, ono je opalilo i usmrtilo
ju. Sluaj je tuan, ali ne i nezamisliv, u svakim novinama postoje jo gore i
uasnije vijesti. Sram me je, meutim, priznati koliko sam sati uludo potroio
na naknadni izraun te novane kazne. ovjek ubije vlastitu majku. Uini li to
namjerno, ubojica je, i kakav svijet ve jest, nee ga se predati nekom mudrom
Sarastru koji e mu objasniti svu besmislenost tog ubojstva i pokuati od
njega napraviti ovjeka, nego e ga nakratko strpati u zatvor ili e u
zemljama, u kojima vladaju jo stari barbarski kneevi, da bi uveli reda,
odrubiti mu aavu glavu. No, ovaj ubojica uope nije ubojica, ve nesretnik
kojemu se dogodilo
296
neto neobino alosno. Na temelju kojih tabela, na temelju kojih je procjena
vrijednosti ljudskoga ivota ili odgojne snage novane kazne sud uspio taj iz
nehaja uniteni ivot procijeniti novanim iznosom od upravo stotinu franaka?
Ni u jednom trenutku nisam si dopustio posumnjati u estitost i dobru volju
suca. Uvjeren sam da se silno trudio donijeti pravednu presudu i daje izmeu
svojih razboritih promiljanja i slova zakona zapadao u teke sukobe. Ali gdje
na svijetu postoji ovjek koji bi vijest o toj presudi mogao proitati s
razumijevanjem ili ak osjeajem zadovoljstva?
U feljtonu sam pronaao drukiju vijest koja se odnosila na jednoga od mojih
slavnih kolega. Iz "obavijetenih izvora" priopeno nam je da veliki zabavni
pisac M. trenutano boravi u S. radi sklapanja ugovora o ekranizaciji svoga
posljednjeg romana, te daje gospodin M. izjavio da se njegovo idue djelo nee
baviti manje vanim i uzbudljivim problemom, no on e jedva biti u stanju
prije isteka dvogodinjega roka dovriti taj zamani posao. I ta me vijest
dugo zaokupljala. Kako samo odano, kako dobro i briljivo taj kolega mora
svakodnevno obavljati svoj posao da bi mogao davati takve prognoze! Ali zato
ih daje? Ne bi li ga tijekom rada mogao obuzeti neki drugi gorui problem, jo
vaniji od ovoga, i prisiliti na neki drugi posao? Ne bi li mu se mogao
pokvariti pisai stroj ili razboljeti tajnica? I koja je uope korist od te
prognoze? Kako e se osjeati kada nakon dvije godine bude morao priznati da
nije gotov? A to ako mu ekranizacija romana donese toliko novaca da pone
ivjeti ivotom bogataa? Tada nee biti gotov ni njegov sljedei roman niti
ikoje idue djelo, osim ako tajnica ne preuzme voenje tvrtke.
Iz jedne druge novinske vijesti saznajem da se cepelin pod vodstvom dr.
Eckenera sprema na povratni let iz Amerike. To znai daje prije toga morao
tamo odletjeti. Lijep uspjeh! Ta me vijest obradovala. A koliko samo godina
nisam pomislio na dr Eckenera pod ijim sam vodstvom prije osamnaest godina
prvi puta letio cepelinom iznad Bodenskoga jezera i Arlberga. Sjeao sam se
snanoga, ne pretjerano priljivog mukarca vrsta, pouzdana kapetanskog lica
kojemu sam tada upamtio i lice i ime premda smo izmijenili tek pokoju rije.
I, eto, nakon svih tih
297
godina i sudbina, taj je mukarac jo uvijek u poslu, nastavio je raditi i na
posljetku stigao do Amerike, i ni rat, ni inflacija, niti osobne sudbine nisu
ga mogle sprijeiti u obavljanju njegove slube i afirmaciji vlastite
odlunosti. Jo ga jasno vidim pred sobom, kao one 1910. kada mije uputio
nekoliko ljubaznih rijei (mislei valjda da sam izvjestitelj), a zatim se
popeo u svoju pilotsku gondolu. On nije u ratu postao general, nije za
inflacije postao bankar, jo uvijek je graditelj cepelina i kapetan, ostao je
vjeran svojoj stvari. Izmeu tolikih zbunjujuih novosti koje su se iz dviju
novina slile u mene, ova je vijest bila umirujua.
No, sada je dosta. Cijelo sam popodne proveo listajui dvoje novine.
Radijatori su jo uvijek hladni, pa u pokuati malo odspavati.
(1929.)
Odabrani zaviaj
Na alost nikada si nisam znao uiniti ivot jednostavnim i udobnim. Ali
jednim sam umijeem, jednim jedinim, oduvijek vladao: umijeem lijepoga
stanovanja. Od vremena kada sam mogao sam birati svoje prebivalite uvijek sam
izvanredno lijepo stanovao, uvijek sam pred prozorima imao karakteristian,
velik, irok krajolik. No, nikada nisam tako lijepo stanovao kao u Ticinu, i
nijednom od svojih prebivalita nisam toliko godina ostao vjeran kao svom
sadanjem; ve jedanaest godina stanujem ovdje i jo ne pomiljam na odlazak.
Ticinski krajolik, koji sam 1907. po prvi puta temeljito upoznao, uvijek me
privlaio poput predodreenoga zaviaja ili uenoga pribjeita. On se nalazi
u mnogim mojim pjesmama, navlastito u pjesmi "Wanderung" koja je nita drugo
doli hvalospjev ticinskomu kraju.
Godinama mije elja u luganskome kraju posjedovati kuicu ili komadi zemlje i
tu doekati jesen ivota. Jer veoma volim i itelje Ticina, ne samo njihov
krajolik i podneblje. Za jedanaest godina koliko meu njima ivim, jo nikada
meu nama nije pala teka rije. esto sam govorio: pjesnik je u mnogim
stvarima najskromnije bie na svijetu, ali zato u nekim drugim stvarima mnogo
zahtijeva i radije e umrijeti nego da se odrekne. Ja, na
298
primjer, ne bih mogao ivjeti kada okolica mojim ulima ne bi pruala barem
minimum prave supstancije, pravih slika. ivjeti u modernome gradu, usred
ogoljene pragmatine arhitekture, meu papirnatim zidovima, imitacijama
drveta, usred sve samih surogata i privida, za mene bi bilo potpuno nemogue i
tu bih vrlo brzo uvenuo. No ovdje, u Ticinu, pronalazim mnoge stvari koje ne
izgledaju samo lijepo i ugodno, ve i obiluju tisuljetnom tradicijom. Goli
kameni stol uz kamenu klupu ispod lovor-vinje ili bukve s vrem ili glinenom
alicom punom crnog vina, usto kruh i kozji sir - sve je to u doba Horacija
bilo navlas isto.
(1930.)
Vatromet
Moji prijatelji i neprijatelji odavno to znaju i zamjeraju: mnoge me stvari ne
raduju i u mnoge stvari ne vjerujem koje su ponos dananjega ovjeanstva; ne
vjerujem u tehniku, ne vjerujem u ideju napretka, ne vjerujem ni u uzvienost
i veliinu naega doba niti u ikoju od njegovih "ideja vodilja", ali zato pred
onim to se naziva "prirodom" osjeam bezgranino potovanje.
Pa ipak, postoje neki izumi i obmane prirodnih sila kojima se iznimno divim i
koje volim, volim ih jednako ili ak vie nego prirodne pojave. Dok me
motoristike utrke ne mogu ni jedan metar izmamiti iz moga stana, mene se uhom
punim prave glazbe, pogledom na pravu arhitekturu, pjesnikim stihom moe vrlo
lako ukrotiti, jer divim se ljudskom duhu koji je stvorio takve stvari. Ako
dobro uoavam, zapravo sam nesklon i nepovjerljiv samo prema "korisnim"
izumima. Ta navodno korisna dostignua uvijek imaju neki prokleti talog,
uvijek su tako otrcana, tako ne-velikoduna, tako zadihana, ovjek vrlo brzo
otkrije njihove motive, njihovu tatinu i pohlepu, i te korisne pojavnosti
kulture posvuda za sobom ostavljaju dugaak trag svinjarije, rata, smrti,
zatakane bijede. Iza lea civilizacije svijet je pun gomila mulja i otpada;
korisni izumi nemaju za posljedicu samo lijepe svjetske izlobe i elegantne
salone automobila, ve njih prate i vojske rudara s blijedim licima i bijednim
nadnicama, njih prate bolesti
299
i pustoenje, a parne strojeve i turbine ovjeanstvo plaa beskrajnim
razaranjima u slici zemlje i slici ovjeka, borama na licu radnika, borama na
licu poduzetnika, propau due, trajkovima i ratovima, listom zlim i
odvratnim stvarima, dok, naprotiv, zato stoje ovjek izumio violinu i zato
stoje netko napisao arije u Figaru nikakva se cijena ne mora platiti. Mozart i
Morike30 nisu svijet mnogo stajali, bili su jeftini poput suncobrana, i svaki
je namjetenik u nekom tehnikom uredu od njih skuplji.
Ali kao to rekosmo, svaka ast nekim izumima! Jo od djetinjstva strasno
volim osobito sve one izume koji nose peat beskorisnosti, dokoliarstva,
razigranosti i rastronosti. U te umjetnosti ne spada samo glazba, pjesnitvo
itd., ve i mnoge druge stvari. Stoje neka umjetnost beskorisnija, to manje
slui ikakvim potrebama, to vie ima obiljeja luksuza, dokolice,
djetinjarije, to mi je draa.
Pritom je za mene lijepo i neobino saznanje da ovjeanstvo zapravo uope
nije uvijek onakvo kakvim se rado prikazuje, uope nije onako beskrajno
praktino i opijeno korisnou, uope nije onako pohlepno i proraunato. Tek
ovih dana ponovno sam dobio krasnu potvrdu toga. Na gradi na jezeru
upriliio je velik vatromet. Vatromet je, uraunavi duge stanke, trajao ni
puni sat i, kako me uvjeravaju, stajao nekoliko tisua franaka. Presretan sam.
Gradska uprava i turistika zajednica zajedno s odborom graana sastali su se
da bi uinili neto to mene i mnoge druge oduevljava, ali to se svakom
pravom gospodarstveniku, svakom istinskom prijatelju korisnosti mora initi
groznom ludou. Odluili su sebi i u to vrijeme nazonim ljeili-nim gostima
jednom prirediti pravo veselje. Odluili su na najzgodniji, najnekorisniji i
najbri, na najpovrniji i najzabavniji nain na svijetu ispaliti u zrak
nekoliko tisua suvinih franaka, i moram rei da im je to savreno uspjelo.
Bilo je velianstveno. Zapoelo je gromkim pucnjem iz topa, parodijom na sve
ratove i ubojstva, glazbeno-aljivom uporabom najozbiljnijih sila koje je
domiljati ovjek znao staviti u svoju slubu. Tako se i nastavilo. Umjesto da
se puca, praskalo se, umjesto granata letjele su
Euard Morike (1804. - 1 875.) njemaki pjesnik i prozaik epohe bidermajera
i realizma, (prim. prev.)
300
rakete, umjesto rapnela svijetlee kugle, umjesto ranjavanja uli su se
uzvici oduevljenja, ukratko, taj cijeli skupi rat, uza sve rasipanje baruta,
bjesnio je tako bezazleno i draesno, tako areno i zabavno daje bila milina.
Osim toga, taj rat, ta vrlo mudro i temeljito smiljena i sraunata vojna,
nije tekla nipoto onako glupo i ogranieno kako se inae odvijaju ratovi. I
ratovi s pravim granatama, i ratovi s generalima najee se takoer temelje
na mudrim i preciznim planovima i proraunima, ali na alost uvijek drukije
ispadne, i na posljetku, umjesto da izvri tonu proraunatu tehniku akciju,
ovjek zaglibi u velikim svinjarijama koje nitko nije predvidio i koje nikomu
nisu na radost. No ovdje, u ovom prekrasnom minijaturnom ratu, sve se odvijalo
prema zamisli, uvod i predigra, pojaavanje tempa i usporavanje sve do
bljetavoga zavrnog efekta, sve se odvijalo upravo onako kako se htjelo, i
nije bilo nikakva pukog sluaja i sirovosti u to se najee, unato
planovima generaltaba, ratovi pretvaraju, ve je to bio posve duhovan,
razigran, sasvim idealan dogaaj.
Valjalo je rijeiti pitanje kako u to kraem vremenu za zabavu to veeg
broja ljudi ispaliti toliko i toliko tisua franaka, a bez ikakvih zlih
posljedica? Pitanje je razrijeeno genijalno i bez ostatka. Raspodijeljen na
samo nekoliko velikih snopova golemih raketa, svaki po cijeni od nekoliko
tisua franaka, u kratkom je roku cijeli iznos na najljepi nain otprhnuo u
zrak, svaki trenutak toga zbivanja odgovarao je naumu pirotehniara, program
je tekao onako kako se izvodi simfonija prema maginim propisima partiture, i
svaki je trenutak te izvedbe za nas gledatelje obilovao napetou i uitkom.
Postiglo se isto ono to se postie svakom visokom i pravom umjetnou:
podsjeanje na boanske ivotne prostore iskrenja duha, sjetno osmjehivanje
zbog asovitosti i uvenua svega lijepoga, hrabra suglasnost s tom rasipnom
predstavom. Ako je meu gledateljima moda i bio gdjekoji siroti svat koji je
povremeno pomiljao kako bi mu dobro dolo da je mogao dobiti deseti ili
dvadeseti dio troka ove lijepe i prolazne predstave - takav je bio rijetka
iznimka. Veina gledatelja -jasno se osjealo u sveanome ozraju te veeri -
nije pomiljala na takve trice, ve su stajali razrogaenih oiju, zabaenih
glava, smijali se i utjeli i bili ushieni, oarani, a
301
negdje i potreseni ljepotom zbivanja - njihovom promiljenou, njihovom
oitom beskorisnou, silnim rasipanjem baruta, svjetla, duha i prorauna, tim
cijelim golemim trokom ni za to, tim skupim i duhovitim aparatom koji je
pokrenut samo radi sitnog, prolaznog veselja. Ja ak vjerujem, ako je
doputeno rei, daje osjeaj koji je veina tih oaranih gledatelja pritom
doivjela bio srodan osjeaju pobonosti s kakvim nedjeljni misari sluaju
propovijed.
Dakako, kada bih doista bio zanovijetalo kakvim me prikazuju moji prijatelji i
neprijatelji, ne bi bilo mi teko iza draesne fasade tog vatrometa naslutiti
neku prljavtinu. Mogue je da hotelijeri i gradska uprava cijelu tu stvar
nisu upriliili da bi se rijeili franaka, ve naprotiv, da bi izokola
zaradili novce. Mogue je da najvei dio otprhloga novca ostaje tamo gdje se
strpljivo i obzirno pripremaju budui ratovi: kod proizvoaa eksplozivnih
sredstava itd. Ukratko, ne mora se imati mnogo duha da bi se obezvrijedilo i
taj lijepi, mali vatrometni doivljaj. No, dobro se uvam, da to ne uinim.
Jo sam opijen onim prolomom piska-vih zelenih i crvenih zvjezdica to prte
iz aske divovskoga zlatnog cvijeta, a sretan sam i zbog toga golemoga
plamenog cvijeta koji je zauzeo pola neba, a onda tako brzo i temeljito
ieznuo. Openito, jo uvijek sam ushien; bilo je arobno, primjerice, kako
su grimizne kie iskrica tako tiho poput tanahne koprene od pria nestajale
na nonome nebu, a iza njih, tako neizrecivo udno i od druge tvari sazdane,
ponovno se krijesile prave zvijezde! Svidjela mi se i ona originalna vrsta
oholih raketa to su tako udesno energino i divlje srljale u visine
oigledno ka-nei na pola sata svojom vanou ispuniti cijelo nebo - da bi
zatim, jedva dosegnuvi vrhunac svoje putanje, najednom iezle uz ljutit,
kratak prasak, poput kakva gospodina koji je odluio prisustvovati velikomu
slavlju te se u fraku i nakien odlijima zaputio u sveanu dvoranu, no
kojega, ugledavi ju, spopadne gnuanje te se stisnutih usnica u hipu okrene i
na odlasku u brk promrsi: "Ma, fukam ja na sve vas ..."
(1930.)
Praenje knjiga
Jedan neobian posao posljednjih me osam dana posvema zaokupio. Kako se uskoro
selim, ponovno sam morao, prvi put u posljednjih dvanaest godina, svoju cijelu
biblioteku oistiti i pripremiti za pakiranje. Opsezanje to i naporan posao
kojemu sam svakoga dana posvetio najmanje etiri do pet sati da bih naveer
slomljenih lea i prazne glave uivao u radostima mehanikim radom steenog
umora. Isti se taj posao mogao obaviti jednostavnije i povrmje, noja sam ga
obavio temeljito, vrlo temeljito, jer tih nekoliko tisua knjiga moja su
najbolja i najdraa imovina, a osim toga, u ranoj sam mladosti, u onim bajnim
godinama s konca devetnaestoga stoljea, kao knjiar i antikvar nauio
postupati s knjigama jo s onim starim cehovskim formalnostima.
Neobine su situacije nastajale tijekom toga viednevnog posla. Jednom,
primjerice, stajao sam na svojoj maloj terasi okrenut prema sjeveroistoku
briljivo slaui na kamenoj ogradi pun naramak knjiga te ih zatim u snopovima
od tri ili etiri udarajui da ih ispraim. Pritom sam u rukama drao dva
debela, teka sveska u velikom oktavu, njeno ih udario jednog od drugog i
gledao kako se iz njih izvija praina, i u trenutku, budei se iz
zatupljenosti tim mehanikim poslom, promotrio sam naslove na hrptu tih
svezaka: bila je to Spenglerova "Propast Zapada". Preplavilo me mnotvo
sjeanja i ideja. Prva je pomisao bila: "Trebali bi moji sinovi ili drugi
mladi ljudi vidjeti kako tu stojim, briljivo pokuavajui knjiurine spasiti
od praine i trulei i kako slavnu knjigu o propasti njeno oslobaam
praine!" Palo mi je takoer na pamet kako su me one 19** godine posjetili
neki engleski studenti koji su sudjelovali na ljetnome teaju u Luganu to
gaje vodila sestra Romama Rollanda. Bila je meu njima jedna zgodna djevojka
imenom Blakeneve koja mi je pripovijedala o Spengleru o kojemu sam se,
naravno, ve ionako bio nasluao. Kazao samjoj da bi mi bilo vano proitati
tu knjigu, no da sam trenutano presiromaan da bih ju mogao kupiti. Kada mi
je zatim ponudila da mi ju posudi (u Njemakoj pogoenoj inflacijom sa svojim
je engleskim funtama ivjela u obilju), izrijekom sam ju zamolio da to i
uini, a za uzvrat joj
302
303
darovao prvo izdanje jedne od svojih knjiga. Knjigu je uzela, no o djevojci i
Spengleru nisam vie uo ni slova. Bio je to njezin inflacijski posli s nekim
osiromaenim knjievnikom, i potrajat e jo nekoliko mjeseci prije negoli
uzmognem kupiti Spengle-ra, da bi me zatim tatina i popovanje iz njegova
predgovora razbjesnili, a poglavlje o magijskoj kulturi oduevilo. Sada sam,
nakon toliko godina, ponovno u ruci drao te sveske. O, kako se samo brzo
raspada, uti i trune veina knjiga iz onih ratnih i poratnih godina! I kako
se samo ve danas veina tih knjiga doima neobino staro, tako staro, davno
proteklo i davno zaboravljeno, deset godina poslije! Iznutra i izvana
ostavljaju dojam prolaznosti i skoro kao da ve jesu prole; poutio i krhak
visi bijedni papir u iskrivljenim i rasklimanim svescima od ljepenke, a
naslovi i korice zvue tako napregnuto, promuklo, tako fanatizira-no i
preklinjue. Strah i nemo tako jasno vriti iz naslova mladih pjesnika i
mislilaca iz 1920., a ipak to tada nisam primjeivao ili tek usput, i te sam
knjige u ono doba itao i prouavao s toliko mara i tonosti zbog kojih bi mi
sada skoro moglo biti ao. Mislio sam: intelektualci jednog naroda, koji se
netom vratio iz etverogodinjega rata i taj rat okonao porazom i bankrotom,
morali bi zapravo imati mnogo toga za rei, a taj doivljaj morao se negdje
uobliiti i rezultirati promiljanjem. No, sve u svemu, rezultat je bio
zauujue slab, premda sam to tada samo nasluivao, a ne i stvarno shvaao.
Jer, premda sam u onim knjigama s uzbudljivim naslovima nalazio vrlo malo
istinske spoznaje i samospoznaje, ipak sam u svima pronalazio neku drugu
fascinaciju: nekakvo uzbueno, katastrofino, napuhano raspoloenje, nekakav
miris propasti svijeta i tisuljetnog carstva. A osim toga, itao sam ih sa
znatieljom i duhovnom gladi s kakvom od svoje mladosti nita vie nisam
itao, jer premda sam te ratne godine intimno proivio sve do unitenja,
premda su mi one moj vanjski i unutranji ivot gotovo razorile, ipak nisam
vidio ni okusio sam rat, frontu, rov, zemunicu. Bio sam u inozemstvu, a sada,
kada su zavrila nepodnoljiva trabunjanja ratnih feljtonista, muktaa koji su
na ofenzivama i junatvima zaraivali honorare po retku napisanog teksta, sada
kada se najbolji dio naroda, zbunjen i potresen, slomljen i duboko zamiljen
vraao iz rata, sada se ipak negdje morao zauti onaj pravi, stvarni glas,
istinski
304
duh Njemake, morao je nama drugima omoguiti da negdje pronaemo brau ili
predvodnike i da se stavimo u slubu neega u to se moglo vjerovati i za to
se moglo boriti. No, zbilo se drukije, s iznimkom Landauerova glasa i posve
razliitog Spengle-rova glasa, nijedna od tih silnih poruka nita mi tada nije
dala, inilo se da je njemaki duh bankrotirao isto kao i njemaka politika, i
valjalo je i nadalje ostati sam, ekati, ne gubiti vjeru u Njemaku. udesno
daleko i nestvarno gleda me ono doba iz smeih, oronulih listova, knjiga,
biljenica, isjeaka.
Iduega dana naiao sam na jo jedan, jo zagubljeniji, jo neobiniji i
udaljeniji sloj svoje knjinice. Bile su to tiskovine iz ratnih godina,
tiskovine koje sam sam izdavao i redigirao za njemake vojnike zarobljene u
Francuskoj tijekom svoga rada u skrbi za ratne zarobljenike. Tu sam naiao na
tri godita "Nedjeljnoga glasnika za njemake ratne zarobljenike" koji sam
svakih etrnaest dana u tisuama primjeraka slao u Francusku, Englesku i
Rusiju. Bile su to male tiskovine koje su po mome nalogu pravljene za
zarobljenike, pripovijetke Emila Straufia, brae Mann, Gottfrieda Kellera,
Storma, moja vlastita, mala, jednostavna, ali sasvim pristojna izdanja tiskana
samo kao darovi ratnim zarobljenicima koji su nas u to doba zatrpali desecima
tisua molbi za nekakvim tivom. Te malene knjiice danas su postale
rijetkost, noja ih jo sve posjedujem, a neke od njih jo i danas su mi drage
jer sam u njima u jeku rata nastojao probuditi neto od nadpolitikoga i
nadnacionalnog duha starije njemake knjievnosti. Tu su i udne "Vijesti iz
njemakih zarobljenikih logora" koje je u ono vrijeme izdavao na odjel pri
njemakome poslanstvu u Bernu, samo za internu uporabu, neobino trezveni i u
biti zastraujui dokumenti onoga vremena i naih tadanjih oajnikih
nastojanja da negdje, barem u malome, u taj ratni stroj unesemo nekakav smisao
ili, budui da se to inilo nemoguim, neto poput srca i ljubavi. Pronaao
sam i svoje prve ratne lanke, meu njima i one potpisane pseudonimom
Sinclair, od kojih je prvi objavljen godine 1916.
Srea za moju biblioteku daje to njezin najmanji odio! Njezin najvei i
najbolji odio jest onaj sa starijom njemakom knjievnou, a i dananja je
knjievnost sasvim dobro zastupljena - taj
305
I
je odio jedini koji jo uvijek snano raste: samo ovoga ljeta pridodao sam joj
sjajne knjige kao to su svezak iz ostavtine Fran-za Kafke, novi roman Ine
Seidel, zaudnu pripovijest "Vihor na Jamajci" Richarda Hughesa. Manji, ali na
svoj nain posve dovoljan jest jedan drugi odio koji sam njegovao vie od
dvadeset i pet godina i iz kojega mi je mnogo dobroga dolo: knjige s Istoka.
Tu su pjesme, izreke i govori drevne Indije, kineski mudraci, a neki od tih
svezaka, primjerice Li Bu We, Konfucije, Chuang Tse, uvijek su mi nadohvat
ruke i od njih katkada, kao od Yi Jinga31, traim savjet kao od svetih
proroita.
Sada sve te tisue knjiga lee nijeme, neprepoznatljive, umotane u papir i
naslagane na policama i ekaju da ih se spakira u kutije i odnese u drugu
kuu, u druge sobe. Neke od njih prilikom raspakiran] a odloit u na stranu,
neu ih vie staviti na policu i negdje svrstati, ve odvojiti.
Gotovo sam tjedan dana potroio na posao s knjigama. Velik je teret takva
biblioteka, a moderni ljudi smatraju smijenim neim takvim si optereivati
ivot i to tegliti. To su isti oni ljudi koji smatraju da se moe i bez
Vergilija i Ariosta, koji su prije deset godina kupovali Tarzana, a danas
kupuju slino tivo. Kada je o lektiri rije, njihovo je naelo: povrno, ali
dobro zainjeno, i nita od toga ne sauvati poslije itanja! A mi ostali
imamo naelo: u svoje knjinice ne pripustiti po mogunosti nita bezvrijedno,
a dokazane vrijednosti nikada vie ne dati od sebe! A onda uvijek iznova doe
takav dan kada ostarjeli ljubitelj knjiga briljivo prai svoju "Propast
Zapada" govorei sam sebi da mu je dodue, zapravo i strogo uzevi ta knjiga
odavno ve posluila i postala suvina, ali da svejedno pripada nekolicini
knjiga svoje epohe koje su pomogle epohi dati lice, i da odreeni pijetet,
stanovito strahopotovanje iziskuje obzir prema takvim knjigama.
Dobro da nas mladi svijet ne gleda dok ispraujemo svoje kupusare! I dobro je
to sami sebe nee vidjeti dok se, prorijeene kose i rasklimanih zuba, osvru
za neim to ih je pratilo kroz ivot i emu su ostali vjerni.
(1931.)
31 Yi Jing (takoer I Ching), kineska knjiga prorotava. (prim. prev.) 306

San
Usnih: u muzeju sam, tovie na izlobi. Izduene dvorane, na zidovima
povjeane slike, gobleni, stare zastave i raznovrsne arene drangulije. Ubrzo
se umorim, dvoranama nema kraja. Osobito su mi se stopala umorila i eznem da
naas otpoinem prije negoli poem natrag. Ali tek u pokojoj od velikih
prostorija vidio sam stolac, a kada sam ugledao jedan, na njemu je ve sjedio
netko potrebit odmora. Postupno me obuzimao onaj plaljivo-turobni,
kafkijanski osjeaj izgubljenosti, vjeno uzaludnog nastojanja, alosti i
besmisla vrline, jer na ovu zamornu izlobu nisam doao iz oholosti, ve za
ljubav poznanicima ili roacima koji su me zamolili i kojima sam morao obeati
izvjetaj o toj priredbi.
Tako sam na bolnim nogama i sa slabanom nadom stigao do nove, velike dvorane,
no jedva da sam jo uspio baciti koji pogled na izobilje nesreenih
znamenitosti kadli najednom stadoh trati sve bre i bre: stolac, koji je
stajao uza zid i na kojem je do sada sjedio neki zasieni posjetitelj, sada se
oslobodio. Trao sam i trao, prostorijaje bila uasno velika. I kada sam
bio .udaljen tek na korak ili dva od naslonjaa, pretekao me neki ovjek za
kojega sam dotad mislio daje kustos. On je, meutim, kako sam sada spoznao,
bio pripadnik one klase invalida ili poluinvalida koje drava titi; prepoznao
sam to po njegovim cipelama, jakim cokulama koje drava tim ljudima stavlja na
raspolaganje.
Pretekao me, dakle, i zadovoljna izraza lica spustio se na udoban stolac. No,
kad mije okrenuo lice, ono ne samo daje bilo dobroduno i srdano, ve je
prema meni sjalo nekom vrlo posebnom, osobnom naklonou. Jer, pokazalo se
neto neoekivano: premda sam, zapravo, u pohlepnoj urbi bio jurnuo prema
onom stolcu i gorko se razoarao kad gaje u posljednjem trenutku netko drugi
zauzeo, ovjek koji je sada na njemu sjedio i bio pobjednik, oito je mislio
da sam mu iz puke uljudnosti pustio prednost; zahvalio se svojski se trudei
pokazati svoju zahvalnost i naklonost. Okrenuo sam se i poao, a on se ponovno
ustao i pridruio mi se u razgledavanju. I tada je zapoelo neko, s moje
strane hinjeno i usiljeno, od njega pak iskreno nadmetanje u uljudnosti koje
se oitovalo i u jeziku. Bili smo, ini mi se, u Italiji, i
307
i\\
moj je "invalid" bio Talijan, ali je meni, strancu u ast govorio nejasnim
francuskim, na to sam ja uzvraao loim talijanskim.
Kao prvo, taj me uljudni gospodin, koji je sada kao i ja zaboravio na umor i
elju za sjedenjem, pogreno smatrao olienjem ljubaznosti, pae svojim
dobroiniteljem, i nije elio za mnom zaostajati u plemenitosti i dobrim
manirama. Nadalje me, takoer pogreno, smatrao mnogo mlaim negoli sam bio,
te siromanim i potrebitim zatite i prema meni se odnosio kao jednostavan
ovjek sa sigurnim zaposlenjem prema mladom siromanom umjetniku, i tek to
smo uz obostrane lingvistike napore razmijenili prve ljubaznosti, dao mije do
znanja da je prema meni iskreno dobronamjeran i da se mirno mogu povjeriti
njegovoj zatiti i skrbi. Kako je primijetio da sam zapazio njegove cipele i
da mije poznato njihovo znaenje i porijeklo, priapnuo mi je da to doista
jesu one poznate, izvrsne invalidske cipele i da e on ve nekako nai naina
da i meni besplatno pribavi par takvih cipela.
I premda mi se od naeg natjecanja za stolac stanje i raspoloenje bitno
popravilo, ipak su uskoro ijedno i drugo ponovno sve vie tonuli. Njegovu
zabludu da svoj stolac ima zahvaliti mojoj uljudnosti nisam mogao ispraviti,
jednostavno nisam smogao hrabrosti jasno mu rei daje to obmana i da ja
nipoto nisam tako plemenit i ljubazan ovjek, i sada sam, kao da ve imam na
nogama potkovane teke dravne cokule, zaglibio u nekakvoj teko prohodnoj
bljuzgavici obveze i patvorene privrenosti i kretao se, premda iz drugih
razloga, nita manje sputano i teko nego prije u potrazi za stolcem. Obeanje
u vezi s cipelama gotovo da sam ve prihvatio, poeo sam, dodue, ve
smiljati nekakav odgovor zahvale i blagoga odbijanja, ali za to su mi bile
potrebne neke fraze kojih se uza sav napor nisam mogao sjetiti, pa ni
talijanski naziv za tu vrstu cokula nikako mi nije padao na pamet, premda sam
ga nekada znao. I dok smo tako koraali osmjehujui se i zaokupljeni odve
otmjenom konverzacijom, svakim sam korakom sve vie postajao rob svoga
dobroinitelja, tovie rob lane uloge u koju sam upao.
No revni je gospodin ve otvorio neka uska vrata u zidu i zamolio me da uem.
Duguje mi, kazao je, zahvalnost te je mislio da bih u velikome pogonu ove
izlobe zasigurno mogao pronai
308
neki posao i skromnu zaradu, a upravo mi ovdje moe pokazati takvu prigodu.
Uli smo u usku i sumranu pokrajnju prostoriju, a u njoj ispred siune nie,
koja je sadravala neto poput tednjaka, stajala je priprosta, vesela ena i
neto pekla. Iznad malenoga plinskog plamena drala je veliku plosnatu tavu, a
u tavi se cvrljila neka vrsta peciva, nekakav plosnat okrugao kola ili
lepinja. Na sredini lepinje bila je nalijepljena tiskana, kriavo arena
sliica od papira ili kartona i shvatio sam da se oko zapeene slike treba
presaviti rub tijesta i sliku plastino uokviriti. Ti kolai ili lepinje,
shvaao sam, bili su duhovit artikl smiljen za prodaju na izlobi, a ena ga
je proizvodila u velikim koliinama. I mene su trebali poduiti vjetini
proizvodnje, invalid i ena trsili su se da mi objasne postupak i zahvate. I
ponovno je njihova revnost bila iskrena, dok je moja revnost kojom sam se toga
latio hinei da udim nauiti i da razumijem, i opet bila lana i stajala me
napora.
Nisam sasvim uspijevao shvatiti postupak peenja, ali sam zato primijetio kako
je nelagodno uska bila nia sa tednjakom ispred koje je ena stajala i kako
nikada neu biti dovoljno spretan i jak da bih mogao isto to i ona. upljina
u koju se svaki puta moralo gurnuti teku tavu bila je tako uska daje s obiju
strana izmeu tave i ruba nie jedva preostajao koji milimetar prostora. Ne,
taj je posao zacijelo bio vrlo osjetljiv i naporan. No njih dvoje nisu
dijelili moju tjeskobu, ve su se smijali i bili beskrajno zadovoljni.
(1932.)
Suvremeni uitak u vremenu suvremenika Eduarda
Shvatite ovo prozno djelce onakvim kakvo jest: kao alu, kao igru u slobodno
vrijeme, i ne traite odve revno nekog smisla. Kadto na trenutak mora biti i
igre i ale i nevinosti. Ozbiljnost nikada nije toliko daleko od nas i naih
ala koliko bismo voljeli. Primjerice, gorka zbilja koja stoji iza ove jezine
poalice jest u njoj razigrano ismijana propast naega jezika, jezovita
inflacija pojmova i
309
rijei. Za ljude s jo doista ivim osjeajem za jezik moj "Uitak u vremenu"
jedva daje za nijansu gluplji i ispraz-niji od veega dijela one njemake
proze koja nas danomice zasipa iz novina, govora, predavanja, reklama itd.32
"Samo se ufaj udariti me!", uzviknula je Eduardova ena.
"Meti pred pragom svojih vrata", uzvratio je mrzovoljno, i dok je hvatala zrak
da bi ponovno progovorila, on zagrmi: "Ma ni govora!", i ona se mane govora.
Nikada joj nije mogao oprostiti njezino podrijetlo iz Warnemiindea.
Upozoravali su ga na kwarnemunanke, no on ju, zaprisegnuvi, ipak uze ne
uspijevajui nikada joj zaepiti dangubicu, jer akoprem je biladote-penka,
ipak je teno natucavala njemaki.
No, neto se moralo sluiti. Otiao je, dakle, kupio lijepu rolu filma, snimio
neku tadanju zvijezdu, koju je zatim dao razviti, i koja je kako zbacila
jaram Versailleskoga mira odnosno Youn-gova plana tako mu i priskrbila
pristojnu rentu.
"Reeno-uinjeno", smjekao se lukavi urnalisac. Jer, tomu ga je pouila
majina dosjetka: da bi se izvukao iz nedaa, najbolje je ponaati se kao
urnalisac. Na zeleno obunjenim, modro onebljenim, zlatno osunanim grudima
majke prirode oporavljao se od dobivenih rana i bitaka, u vjenoj tiini uma
u kojima su dvoglavi orli jo jatimice stolovali. I ba tamo je stekao Elze
Kadmij poznanstvo. Jedan je pogled bio dovoljan za to poz-no znanstvo. Rano se
svija tko crvom eli biti. No, u najdubljoj nutrini njezina enskog misterija
Elza je bila savrena nitica. Jednom e zgodom to sasvim sluajno otkriti.
"Budi ono to jesi!" uzviknula je sokolei samu sebe, i u istom trenu
isparila.
"Tko sam ja, za tebe e, Eduarde, uvijek ostati tajna", apnula je. Tada on
ode nekom mistiku i to plati dobrim komadom GeorgaKaisera33.
Vratio se duboko razoaran. "Na tebe u morati odsad dobro prigaziti",
uzviknuo je, pa ju pregazio. No, pri pogledu na pregaenu grenicu obli ga
hladan tu, a kako mu je domovina ionako
:': Slijedei gore spomenutu intenciju, u tekstu se Hesse poigrava jezikom
namjerice pogreno ili u pogrenom kontekstu rabei imenice, glagole, fraze i
idiomatske izraze i tvorei katkad dvosmislene igre rijei, katkad samo
apsurdno besmislene izriaje. Prijevod nuno slijedi autorovu nakanu, (prim.
prev.) " Georg Kaiser (1878. - 1945.) dramatiar njemakoga ekspresionizma,
(prim. prev.)
310

postala preskupom, zaputi se k Novim Hebrejima, ali ga pri pretovaru

drutvenoga kapitala umalo prodre neki prodrljivi ekvator. No, umjesto da
prerano zabode nosom u ledinu, on stupi na kopno i uzviknu: "Abdallah!"
Neki ga uroenik pokua pouiti: "Molim vas, kae se Ab-dullah."
"Nije nego", odbrusi, "pa ne kae se ni 'Walhulla.'"34 Tamo je i spjevao onu
slavnu "Generalsku jadikovku", stihove to odavna postadoe omiljenom pjesmom
svih tankoutnih ministara rata:
Sa visina onog brijega U dol gleda general Pognut o svoj general-tap, U oku
mu tuga, al.
Imao je za to mnogo razloga. Svi ga ostavie na cjedilu, pa je, nezadovoljan
cjedilom, opustio nos. Nikada se nije osjeao tako oputeno. Prijetea kob nad
njim je nadvila eline pande kao nad imiem imaka. Turobno je gledalo
zagonetno nebo budunosti.
Otiao je gastrologu i zatraio da mu ovaj postavi relativnost; poslije e se,
meutim, ispostaviti daje gastri lagao. Briljivim okretanjem uvijek druge
strane nareenoga, sveudilj vjeran iracionalnim datostima, branio je navrat-
nanos principale interesnih glupacija.
Tako se odvijao njegov zauujui uspon. Stigavi na posljetku na kraj
svijeta, kamo je jedna jedina osoba prije njega ikada kroila krzmavom nogom
osvajaa, sjeti se Herakla i njegovih umnih rijei: "Stup, aj! polako!"
Nebeski mir prostruja njegovim prometnim ilama kucavicama, dua mu bijae
puna ali cijela to jest raspjevana.
(1933.)
14 Walhalla, prema nordijskoj mitologiji mjesto na kojem bog Odin prima junake
pale u boju . (prim. prev.)
311
Ljepota leptira
Sve vidljivo je izraz, svaprirodaje slikajezik i areno hijero-glifsko pismo.
Danas, usprkos visoko razvijenoj prirodnoj znanosti, mi nismo odve dobro
pripremljeni i odgojeni za pravo promatranje i prije bi se reklo da smo s
prirodom na ratnoj nozi. Neka druga vremena, moda sva vremena i sva razdoblja
prije nego su tehnika i industrija zagospodarile Zemljom, imala su osjeaja i
razumijevanja za arobni jezik znakova prirode i znala ih itati jednostavnije
i nevinije od nas. Taj osjeaj nipoto nije bio sentimentalan. Sentimentalni
odnos ovjeka prema prirodi novijega je datuma, nastao moda tek iz nae
neiste savjesti prema njoj.
Smisao za govor prirode, smisao za uivanje u raznolikosti koju stvarajui
ivot svugdje oituje, poriv za nekakvim tumaenjem toga raznovrsnog jezika,
tovie ta snana potreba za odgovorom stara je koliko i ovjek. Slutnja nekog
skrivenog, nekog svetog jedinstva iza silne raznovrsnosti, neke pramajke iza
svih tih poroda, nekog stvoritelja iza svih stvorenja, taj udesni pradavni
nagon ovjeka za povratkom iskonu svijeta i tajni njegovih poela bio je i
ostao korijenom svekolike umjetnosti. Izgleda da smo se danas beskrajno
udaljili od tovanja prirode u tom pobonom smislu traenja jedinstva u
raznolikosti. Ne priznajemo rado taj djetinji iskonski nagon u sebi i zbijamo
ale kada nas na njega podsjete. No vjerojatno je ipak zabluda, kada drimo da
mi i cijelo dananje ovjeanstvo u sebi nemamo strahopotovanja i sposobnosti
za poboan doivljaj prirode. Ovog nam je trenutka prilino teko, dapae
nemogue, prirodu onako bezazleno pretakati u mitove i Stvoritelja onako
djetinje personificirati i oboavati kao Oca, kako je to polazilo za rukom
nekim drugim vremenima. Moda i nismo u krivu kada nam se gdjekad oblici stare
pobonosti ine pomalo povrnima i neozbiljnima, i kada slutimo daje silna,
sudbonosna sklonost suvremene fizike prema filozofiji u osnovi poboan proces.
Vladali se mi pobono-skromno ili nadmono-drsko, bilo da se ranijim
vjerovanjima u oduhovljenost prirode podsmjehujemo ili divimo: na stvarni
odnos s prirodom, ak i tamo gdje ju poznajemo jo samo kao predmet
izrabljivanja, zapravo je odnos
312
djeteta s majkom, a osim onih nekoliko drevnih putova, koji ovjeka mogu
privesti blaenstvu i mudrosti, nisu pronaeni novi. Jedan od tih putova,
najjednostavniji i najdjetinjiji, jest zauenost nad prirodom i slutnjom
ispunjeno oslukivanje njezina govora.
"Tu sam da bih se udio!" kae Goetheov stih. S uenjem sve poinje, s
uenjem i zavrava, pa ipak, to nije uzaludan put. Divim li se nekoj
mahovini, kristalu, cvijetu, zlaanomu kukcu ili nebeskim oblacima, moru i
spokojnim, divovskim uzdisajima njegovih vala, leptirovu krilu i poretku
kristalnih mu rebara, obliku i arenu optoju njegovih rubova, raznoliku pismu
i ukrasju njegova crtea i beskrajnim, draesnim, arobno blagim prijelazima i
nijansama boja - svaki put kada okom ili drugim osjetilom doivim djeli
prirode, kada me on privue i oara i njegovoj se pojavi i objavi naas
otvorim, u istom trenutku zaboravim itav onaj pohlepni i zaslijepljeni svijet
ljudske nude, i umjesto da mislim ili zapovijedam, stjeem ili izrabljujem,
suzbijam ili organiziram, ja u tom trenutku ne inim nita drugo, ve se poput
Goethea "udim", i tim se uenjem ne zbratimih samo s Goetheom i svim drugim
pjesnicima i mudracima, ve se zbratimih sa svim onim to s divljenjem utim
kao iv svijet: s leptirom, kukcem, oblakom, rijekom i gorom, jer sam na putu
uenja na trenutak utekao svijetu podjela i stupio u svijet jedinstva u kojem
stvar i stvor jedno drugom govore: tat twam asi ("To si
ti.")-
Na bezazleniji odnos s prirodom, kakav su gajili raniji narataji, gledamo
katkada sa sjetom, pa i zaviu, no svoje doba ne elimo shvaati ozbiljnije
negoli zasluuje i ne elimo se primjerice aliti to se na naim visokim
kolama ne nauavaju najjednostavniji putovi k mudrosti, dapae to se tamo
namjesto umijea divljenja nauava upravo suprotno: prebrojavanje i mjerenje
umjesto ushienja, trezvenost umjesto oaranosti, kruto ustrajanje na
odvojenosti pojedinca umjesto njegove bliskosti s cjelinom i jedinstvom
svijeta. Te visoke kole nisu kole mudrosti, ve kole znanja; no upravo one
preutno predmnijevaju da postoji ono to same ne mogu nauavati, sposobnost
doivljaja, ganua, Go-etheovo divljenje, i njihovi najvrsniji duhovi ne
poznaju viega
313
cilja od toga da ponovno budu stepenica prema upravo takvim pojavama kao to
su Goethe i drugi istinski mudraci.
(1935.)
Baselska sjeanja
Moje veze s Baselom stare su koliko i ja i jo stanje, jer ne samo da mi je
otac bio u slubi baselske misije, ve i majin otac, jedan od uenih
misionara koji je mlade indologe fascinirao ne samo time stoje sanskrt znao
itati, nego i govoriti, i koji je zasluan za poznavanje gramatike i
leksikografije malavala-ma i ostalih indijskih jezika. Toga vapskog djeda
(drugi je bio iz Rusije) prije pola stoljea posjetitelji su baselskih
misionarskih sveanosti poznavali kao stalnoga govornika na otvorenju
sveanosti u crkvi Sv. Martina. Njegova ki, moja majka, odgojena u
Gundeldingenu kod Basela, govorila je baselski njemaki gotovo jednako dobro
kao i engleski i malayamski. Njezin najmlai brat oenio se djevojkom iz
Basela. A osim toga i povrh svega, baselska je misija i njezino vrhovno
tijelo, "Committee", bila glavna i svakodnevno spominjana vlast u ivotu mojih
roditelja, bake i djeda. Znao sam, dakle, za Basel i o njemu imao stanovitu
predodbu i prije negoli sam ga prvi puta vidio u dobi od priblino etiri
godine. Naime, u to je doba moj otac bio premjeten u Basel kao uitelj u
misionarskom domu, a mi djeca toj smo se promjeni radovali ne samo zato jer je
bila promjena i znaila putovanje, ve i zato to smo o Baselu imali divnu i
privlanu predodbu. Jer, nisu sam pripovijedali samo o misiji i misionarskom
domu, ve i o Rajni i njezinim mostovima, o lijepome, starom gradu, stolnoj
crkvi i Lallenkonigu35, a mnoge od tih neobinosti poznavali smo ve sa slika.
Od 1881. do 1886. ivjeli smo u Baselu i stanovali na Miiller-wegu, nasuprot
Spalenringwegu izmeu kojih je tada prolazila alzaka eljeznica. Pogled na
vlakove i esto stajanje i ekanje na eljeznikom prijelazu kada smo htjeli u
grad, pripada mojim
15 Jedna od baselskih znamenitosti, "Lallenkonig" predstavlja okrunjenu glavu
koja, pokretana unutranjim mehanizmom, u pravilnim vremenskim intervalima
plazi jezik tzv. Malom Baselu. (prim. prev.)
najranijim baselskim dojmovima. Tih godina moj je otac zatraio i dobio
baselsko graanstvo.
Na Mullerweg sa svojom okolicom bio je vjerojatno prilino skromno predgrae,
no za nas djecu to je bio raj i prauma u kojoj otkriima i pustolovinama nije
bilo kraja. Seoski kraj poinjao je ve u neposrednoj blizini nae kue;
seosko imanje, koje se prualo u smjeru Allschwila36, i ljunara u njegovoj
blizini pruali su prigodu za seoske igre. A veliko, za mene maliana
beskrajno prostrano polje, koja se tada s jo neizgraenom polja-rovom kuom
prualo sve do "Neubada", bilo je moje lovite leptira i prizorite za nae
igre Indijanaca. Neka od sjeanja iz onoga doba zapisana su u poglavlju o
djetinjstvu "Hermanna Lauschera". Postupno sam, napose za nedjeljnih etnja s
ocem, poblie upoznavao i sredite grada, Rajnu i splav kod Blumen-raina,
mostove, stolnu crkvu i zamak, klaustar, povijesni muzej koji je u ono vrijeme
bio smjeten nad klaustrom. A od dojmova, koje je za nekoliko posjeta pod
oevim vodstvom na mene ostavio ondanji muzej umjetnosti, neki su jo uvijek
bili posve ivi kada sam se nakon dvanaest ili vie godina ponovno vratio u
Basel. U te dojmove spadaju Bocklinove freske na stubitu, Holbeinova slika
obitelji i mrtvi Krist, Feuerbachov37 Aretino i Djeja idila i Ziindova slika
sa itnim poljem koju sam kao djeak osobito volio. U dvije ili tri posljednje
godine naega tadanjega baselskog perioda, listopadski je sajam takoer bio
velik dogaaj sa svojim kioscima i vrtuljcima, udesnim pjesmama ulinih
pjevaa na BarfiiBerplatzu, slatkim "MeBmocken"38 i brojnim verglaima koje se
vidjelo i ulo sve do naeg predgraa.
Navrivi devet godina morao sam ponovno napustiti Basel; otac je bio opozvan
u vapsku, a mi djeca morali smo se naviknuti na nove kole i ponovno
zaboraviti baselski njemaki. No, svakako su ostale veze s Baselom, i vrlo
esto dobivali smo posjete odande. Meutim, sam grad, s iznimkom jednog kraeg
boravka za vrijeme praznika, ponovno u vidjeti tek kao odrastao ovjek.
"' Allschwil, predgrae Basela. (prim. prev.)
" Feuerbach, Anselm (1829.- 1880.) njemaki klasicistiki slikar s elementima
realizma.
(prim. prev.)
-'" Vrsta slastice, (prim. prev.)
315
Koliko je snano Basel na mene djelovao u djetinjstvu, pokazalo se kada sam po
svretku knjiarskoga i antikvarskog naukovanja po prvi puta slobodno i po
vlastitom izboru krenuo u svijet. Nisam imao druge elje doli vratiti se u
Basel. inilo se kao da me tamo neto eka, pa sam dao sve od sebe da kao
mladi knjiarski pomonik u Baselu naem posao. To mi je polo za rukom i
ujesen 1899. ponovno sam stigao u Basel, s Nietzsche-ovim djelima (koliko ih
je dotad izalo) i Bocklinovim uokvirenim Otokom mrtvaca u kovegu koji je
sadravao moj imetak. Vie nisam bio dijete i vjerovao sam da me s Baselom
moga djetinjstva i misionarskim domom i njegovim ozrajem vie ne veu nikakve
spone. Ve sam bio objavio omanju zbirku pjesama, itao Schopenhauera i
oduevljavao se Nietzscheom. Basel je sada za mene prije svega bio grad
Nietzschea, Jacoba Burckhardta i Bocklina. Pa ipak, neke od mojih prvih etnja
onih dana kasnoga ljeta po mome dolasku bile su posveene postajama moga
djetinjstva: Miillerwegu, prostranoj livadi, Spalentoru.
Poeo sam raditi u Reichovoj knjiari (danas Helbing & Li-chtenhahn) i ve
nakon nekoliko dana upitao svoga kolegu Hel-binga je li mu moda poznat
izvjesni dr. Hans Trog. Naime, jo u Tiibingenu bio sam proitao omanju
biografiju Jacoba Burckhardta iz pera mladoga Hansa Troga. Helbing se nasmijao
rekavi da taj sjedi tik do nas, u istoj kui s nama, i da ga mogu potraiti.
Trog je u to vrijeme bio jedan od najmlaih urednika Allgemeine Schweizer
Zeitunga kojemu je urednitvo bilo smjeteno u dvorinoj zgradi nae knjiare.
Iz toga prvoga baselskoga knjievnog poznanstva proistekla je povremena
suradnja na feljtonu tih novina, a tamo je oko 1900. objavljeno i nekoliko
mojih prvih recenzija knjiga. Jedne od svojih prvih baselskih nedjelja
potraio sam, prilino bojaljivo, kuu povjesniara i tadanjega dravnog
arhivara Rudolfa Wackernagela, "stranji Wiirttemberger Hof' u BrunngaBliju,
kamo me moj otac bio preporuio. Tamo sam, a uskoro i kod Jakoba Wackernagela,
bio izrazito ljubazno primljen, i ubrzo osim svoga posla i svojih kolega
uspostavio i ivahnu komunikaciju s vie baselskih obitelji koje su listom
bile bliske sveuilitu i u kojima sam upoznao i veinu mlaih znanstvenika.
Najee sam viao Joela, W6lfflina, Meza i Bertholeta, takoer Joh. Hallera.
Novosteeni prijatelj, s kojim
316
sam neko vrijeme dijelio i zajedniki stan u Holbeinstraf3e, bio je mladi
rajnlandski arhitekt Jennen koji je upravo bio osvojio prvu nagradu na
natjeaju za radove na proirenju vijenice. Bio je novogotiar, uenik
Schafera iz Karlsruhea i taj mladi ovjek, koji je sav kipio od ivotne
radosti, mene je, samotnjaka i asketa uveo u mnoge uitke i zadovoljstva
materijalnoga ivota. U al-zakim i badenskim selima, poznatima po vinu i
parogama, nerijetko smo prireivali gozbe, u Storchenu igrali biljar, a u
Vujem klancu, koji je tada jo bio mala, mirna vinara, te u Kacigi na ribljoj
trnici (u Stepskome vuku zove se elina kaciga) esto se bavili onim
studijama rezultat kojih su Camenzindovi hvalospjevi vinu.
Tim sam se studijama mogao zapravo i drugdje baviti. Ali duh koji je vladao
tadanjim obrazovanim Baselom, barem koliko je meni bilo vidljivo, ne bih bio
nigdje naao tako ist, i tek mi je poslije postalo jasno da je jedan jedini
mukarac utisnuo tom duhu karakteristian peat. Lijep grad s drevnom
tradicijom i obrazovanim viim graanskim slojem, malim sveuilitem, lijepim
muzejom itd. mogao se i drugdje nai. Ovdje, meutim, sve je bilo proeto
duhom, utjecajem i uzorom ovjeka koji je tijekom nekoliko desetljea duhovnom
Baselu bio uitelj, a u pitanjima kulture arbiter elegantiarum. Zvao se Jacob
Burckhar-dt i bio je umro prije samo nekoliko godina. Ve tada sam bio njegov
itatelj; dakako, jo u Tiibingenu sam bio proitao "Kulturu renesanse", a u
Baselu "Konstantma", no jo sam bio preduboko oaran Nietzscheom da bih se
posve otvorio Burckhard-tovu izravnom utjecaju. Utoliko je jai bio onaj
neizravni: kao mladi edan znanja i prijemiv kretao sam se u krugu ljudi na
ije znanje i interese, tivo i putovanja, nain miljenja, shvaanje
povijesti i konverzaciju nita i nitko nije tako snano utjecao i oblikovao ih
kao Jacob Burckhardt. Mit o vie njegovih zasebnih i ciklikih predavanja,
napose o "Razmiljanjima o svjetskoj povijesti", do mene je u tom krugu dopro
u vrijeme kada njegova posthumna djela jo nisu bila objavljena, a kada sam
godine 1901. krenuo na svoje prvo putovanje po Italiji, ne samo da sam u
putnoj torbi imao njegova Cicerona, nego je cijeli taj put, njegovo ozraje i
tendencija, krug onoga to sam traio i to mije bilo vano, bio pod njegovim
utjecajem u mjeri koju sam tek mnogo
317
poslije u cijelosti spoznao kada je oaranost Nietzscheom davno bila
izblijedjela, a Burckhardt postao mojim stvarnim voom.
Kada sam nakon tih nekoliko ivahnih mladalakih godina ponovno naputao
Basel, sa sobom sam ponio, osim tih, i neke druge utjecaje i veze: bio sam
zaruen djevojkom iz Basela, u Ba-selu sam vjenan i premda su se s godinama
moji posjeti bili prorijedili, s Baselom sam neprekidno bio ne samo u
svakovrsnim vezama, ve sam mu u dui ostao vjeran i zahvalan.
(1937.)
O jednoj tapiseriji
Na zidu mojeg atelijera visi goblen u irokom formatu, tri staze jedna iznad
druge, srednja s modrom, druge dvije s crvenom osnovom. Na tim se trima
osnovama i oko i dua mogu na-uiti, one su arolik raj pun lijepih i
draesnih oblika, skladno ali ne i pedantno poredanih, u kompoziciji ija
skrovita strogost i promiljenost gotovo da promakne prvom pogledu, ali je
zato na dugi rok vjerojatno najvea ar ovog umjetnikog djela. Umjetnica
visokoga ranga godinu je dana tkala tu tapiseriju; o kakvoi njezine tkalake
tehnike ne usudim se govoriti, jer se u to slabo razumijem. Moda se vie
razumijem u umjetniku kreativnost i kulturu koje su preduvjet takva djela:
ono iziskuje visokokolo-van smisao za boje, crtaku i arhitektonsku
nadarenost i velik osjeaj za stil. to se, dakle, tie due toga djela,
njegove supstancije, njegova sadraja i unutranje vrijednosti, vjerujem da
sam umjetniin kolega, prijatelj i brat. Jer taj je goblen, izmeu ostalog, i
pjesniko djelo, tovie, on je to primamo i bitno; jer snaga kojom se
smiljaju takve figure, takvi spletovi likova ne dolazi od istanana osjeaja
za svilu i tkalaku tehniku, ne samo od profinjena osjeaja za boje, ona tee
iz stvaralake radosti, iz volje, znatielje, sanjarenja i enje jedne
neobine, pjesnike due koja stoji zahvalno i portvovno otvorena prema
svijetu i njegovu bogatstvu slika, no on joj, ipak, nije dostatan. Iz te
otvorenosti i te nedostatnosti raa se svekoliko pjesnitvo. Ono stvara
magian prostor u kojem se nespojivo spaja, a nemogue oz-biljava. A tom
imaginarnom i nadstvarnom prostoru odgovara
318
isto takvo doba, doba pjesnitva, mita, bajke, koje je u proturjeju sa svakim
povijesnim i kalendarskim vremenom i zajedniko je sagama i bajkama svih
naroda i svih pjesnika. A to doba, doba bajki i stvaralake vjenosti, nalazi
se na mojoj tapiseriji. U svome bogatome svijetu figura taj idealni prostor
uspijeva dimenzije stvari i likova na najvedriji i najljupkiji nain
prilagoditi duevnim potrebama, a to se tie vremena u koje je smjeteno to
umjetniko djelo, ono je rajsko: ljudi i ivotinje, pitome i divlje, velike i
male, prepoznatljive i izmiljene, dananje i praiskon-ske, miroljubivo i
bratski hodaju jedni pored drugih.
Onaj ije je djelo ovladalo tim prostorom i postalo dionikom toga bogomdanog
vremena, pjesnik je, i ispred svoga je "stvarnoga", svoga povijesnog i
biografskog vremena otiao onoliko naprijed koliko za njim i zaostaje. Ako sam
idealan prostor gore nazvao "maginim", tu sam pogibeljnu i zlorabljenu rije
upotrijebio u njezinu punom i pravom smislu; jer koliko god je prava magija na
Zemlji postala rijetkom, ona jo i danas ivi u umjetnosti. Ne zaboravimo
spomenuti ni to da se umjetnost gospoe Marije Geroe posvema dri na strani
bijele magije i odrie se crne. Jer, kao to je u starom arobnjatvu
postojalo bijelo i crno, svijetlo i tmurno, bogougodno i zabranjeno, tako i u
umjetnosti postoji mogunost crnomagijskoga djelovanja, djelovanja zabranjenim
sredstvima krivotvorenja. Kod tapiserija, primjerice, viteko je pravilo igre
potivanje dvodimenzionalnosti, plono-sti, i odricanje od perspektivnih i
inih sredstava za doaravanje prostorne dubine. Vidio sam skoro sve radove ove
umjetnice i posvuda je ostala vjerna tom naelu.
Na mojoj se tapiseriji mogu vidjeti ljubavni parovi, drvee u cvatu, gazele na
pai, slonovi na poinku, lavovi u pokretu, neobine zmijolike ribe i tigrovi-
hijene, takoer i skupina od tri opsjenara, tri umjetnika blaenom ozbiljnou
zadubljena u svoju igru, i jo mnogo drugih stvari. A poneki e pametnjakovi
zastati pred njom i moda rei: "Da, ali na njoj su ljudi vii od stabala",
ili "postoji li zapravo igdje ivotinja kao ta hijena ili je to samo
izmiljeno?" Taj ovjek nikada nee ui u svijet slika moje tapiserije i
nikada u raj prave bajke, uvijek e ostati vani, makar
319
i elio ui, jer su mu drugi rekli da je tu rije o visokim umjetnikim
kvalitetama, ali i da kao investicija takvi gobleni nisu najgluplji potez. No,
taj isti ovjek koji po danu bespomono stoji ispred takvih tapiserija,
katkada se nou u snu pretvara u pjesnika i sanja upravo takve prostore i
vremena, takve nevjerojatne, a ipak silno uvjerljive likove. Samo to taj
nedobrovoljni pjesnik nije gospodar, ve rob svojih poetskih sanja koje nakon
buenja u hipu zaboravlja.
(1945.)
Neodaslano pismo pjevaici
Budui da sam Vas esto sluao na oratorijima i pjevakim koncertima, u
koncertnim dvoranama i na radiju, i kako od smrti svoje prijateljice Ilone,
koja je dodue predstavljala stanovitu suprotnost i nain oprean Vaemu,
nijednu drugu pjevaicu nisam sluao s toliko radosti, divljenja i pobonosti
kao Vas, doputam si da Vam nakon Vaega dananjega koncerta napiem ovih
nekoliko redaka. Dananji mi koncert, dodue, nije bio onako drag kao mnogi
raniji, jer mi se uinilo da program nije posve dostojan Vaega umijea, no Vi
ste i taj program, to ga nisam s veseljem pozdravio, ve jednostavno kao
takvog primio, otpjevali na svoj savren i svakoj kritici dorastao nain, taj
objektivni i smjerni, suzdrani, plemeniti nain koji proizlazi iz otmjena,
savreno kolovana i strogo njegovana glasa s dostojanstvom i jednostavnou
razumnog i istinskog ovjeka. Vjerujem da se jednoj pjevaici ne moe i ne bi
trebalo izrei veu hvalu. Ono to lirini feljtoni esto u superlativima
hvale i preporuuju kod pjevaica: ud, raspoloenje, nadahnutost, srdanost,
umilnost i kako se ve sve to ne zove, to mi se uvijek ini dvojbenim i
nerazumljivim i jednako nevanim kao i vie-manje lijep stas ili lijepa oprava
u pjevaice. Ja od nje, zapravo, ne oekujem i ne nadam se ni dui ni
srdanosti ni osjeajnosti ni zlatnom srcu, ve predmnijevam da se sve to ve
u dovoljnoj mjeri nalazi u pjesmi ili ariji, dakle u umjetnikom djelu
sazdanom od poezije i glazbe, da su joj to dali ve njezini tvorci te da
nekakvo prido-davanje nije ni potrebno ni korisno. Kada je rije o Goetheovu
320
tekstu uz glazbu Schuberta ili Huga Wolfa, vjerujem da to djelo nee
oskudijevati srcem, duom i osjeajima, i radije ne bih pjevaici zahvaljivao
na jo njezinom osobnom prinosu tim kvalitetama. Ja ne udim uti njezinu
bliskost s onim to pjeva ni njezinu ganutost umjetnikim djelom, ve to
toniju i savreniju izvedbu onoga to stoji u notama. To ne treba niti
pojaavati nekim vikom osjeajnosti, niti slabiti pomanjkanjem razumijevanja.
To je jedino to oekujemo od pjevaa i pjevaica, a to nije malo, nego
strano mnogo i to rijetki ostvaruju, jer osim boanske obdarenosti vrsnim
glasom to iziskuje ne samo krajnje precizno kolovanje i vjebu, ve i znatnu
inteligenciju, sposobnost da se u cijelosti shvate sve kvalitete nekog djela,
prije svega da ga se prepozna kao cjelinu, a ne da se iz njega izvlae samo
najbolji dijelovi - za virtuoza zahvalna mjesta - te ih se, na tetu cjeline,
prezentira s pretjeranom izraajnou. Navest u jedan vrlo nezgrapan primjer:
vie sam puta sluao neiskusne mlade pjevaice kako izvode pjesmu "Moj dragi
stanuje u Penni" iz talijanske pjesmarice, a od teksta i skladbe izvoaice
nisu razumjele ni usvojile nita vie osim postizanja efekta time da u zadnjem
stihu trijumfalno zagrme "Deset!" Pjevale su oajno, no najnii sloj publike
svaki bi puta vie ili manje nasjeo na taj trik s "Deset!" i zapljeskao.
Sve je to samo po sebi razumljivo, no izgleda da se u praksi to ipak ne
podrazumijeva, ni kada je rije o pjevaima, ni njihovim sluateljima ni
dijelu kritiara. No kad sada nastupi pjevaica i te naizgled tako jednostavne
zahtjeve doista ispuni, kada doista pjeva ono to je skladatelj napisao, kada
nita ne isputa i nita ne dodaje, nita ne laira, kada uvaava svaki ton i
takt, tada je to za nas uvijek sretan sluaj i udo i osjeamo zahvalnost koja
nam grije srce, blagu utaenost kakvu inae osjeamo samo kada neko omiljeno
djelo sami itamo ili sviramo ili u pamenju zazivamo, a da pritom izmeu
djela i nas nema posrednika.
Tu rijetku sreu darivanja iz ruke posrednice koja umjetnikom djelu nita ne
uzima i nita ne dodaje, koja je dodue volja i inteligencija, ali skoro vie
ne i osoba, tu sreu ljubitelji dobre glazbe zahvaljuju umjetnicima Vaega
kova. Takve se umjetnike tee nalazi za pjevanu nego za instrumentalnu glazbu:
321
upravo je zato utoliko velika srea sresti jednoga od tih rijetkih umjetnika.
Postoji, jamano, i druga vrsta sree pri sluanju pjevanja, i ona moe biti
vrlo intenzivna: srea da nam se udvara, da nas osvoji i oara umjetnikova
osobnost. No, takva srea nije ista, ona je pomalo u vezi s crnom magijom,
ona je rakija umjesto vina i zavrava prezasienou. Ta neista vrsta
glazbenog uitka zavodi nas i kvari na dvojak nain: nae zanimanje i nau
ljubav ona odvodi od umjetnikoga djela prema izvoau i kvari nau prosudbu
navodei nas da za ljubav zanimljivomu izvoau prihvatimo i ona djela koja
bismo inae odbacili. I kod najjadnijega popularnog komada sirenin zov ne gubi
svoju aroliju. No nasuprot tomu, ista, objektivna umjetnika izvedba jaa i
oplemenjuje nau prosudbu. Kada pjeva sirena, u nekim emo okolnostima
otrpjeti i lou glazbu. Ali kada pjevate Vi, tovana, i jedanput svoj program
iznimno proirite i na sumnjivu glazbu, njezina me izvedba tada nee zavesti
daju prihvatim, ve tad osjeam nelagodu i neku vrstu stida i najradije bih
Vas na koljenima molio da svoju umjetnost posvetite samo sluenju savrenstvu
koje Vas je jedino dostojno. A kada bih doista poslao ovo pismo zahvale i
ljubavi, mogli biste mi s pravom odgovoriti da pridajete malo vanosti tomu da
Vas glazbenim kvalitetama i glazbenoj prosudbi poduava laik poput mene. S
pravom ne biste dopustili da kritiziram Va program. No, naravno, moje pismo
nee biti odaslano, ono je tek razgovor sa samim sobom i usamljeno
razglabanje. Pokuavam si neto razbistriti, naime porijeklo i smisao svoga
glazbenoga ukusa i suda. Ukljuujem li se uope u razgovor ili razmiljanje o
umjetnosti, tada to inim, dodue, kao umjetnik, ali ne kao kritiar
umjetnosti ili estetiar, ve uvijek kao moralist. Ono to na podruju
umjetnosti trebam odbaciti ili s nepovjerenjem gledati, a to, nasuprot tomu,
trebam tovati i voljeti, ne diktiraju mi neki objektivni i na bilo koji nain
normirani pojmovi vrijednosti i ljepote, ve neka vrsta savjesti koja je
moralne i neestetske naravi i koju upravo zato nazivam savjeu, a ne,
primjerice, ukusom. Taje savjest subjektivna i samo za mene obvezujua, i niti
ne pomiljam da bih svijet uvjeravao u onu vrstu glazbe koju volim, ili da bih
mu onu drugu, koju ne mogu ozbiljno shvatiti, moda elio ogaditi. Od onoga
to kazalita i operne pozornice svakodnevno izvode, maloto
322
me moe privui, ali sam posve suglasan da se taj cijeli umjetniki svijet i
svjetska umjetnost razvija i odrava. Blaenu Utopiju u kojoj nema crne, ve
je samo bijela magija, u kojoj nema glazbenoga blefa i parade, ja ne traim u
nekakvoj budunosti, ve ju moram sam stvoriti u siunome isjeku svijeta
koji meni pripada i na koji mogu utjecati. U ono to volim i potujem spadaju
umjetnici i djela kojima puk nikada nije bio sklon, a u djela koja ne volim i
moja ih savjest ili moj ukus odbacuju spadaju najslavnija imena i naslovi.
Granice, dakako, nisu krute, donekle su elastine; katkada me umjetnik, kojega
je moj instinkt do sada odbacivao, ipak moe iznenaditi i postideno mogu
otkriti neko djelce u kojem on unato svemu odgovara momu svijetu i nainu. A
isto tako, kod silno velikih, gotovo ve sakrosanktnih majstora moe me kadto
na trenutak preplaiti jedva zamjetno zastranjivanje, tatina, lakomislenost
ili ambicija i elja za ostavljanjem dojma. Kako sam i sam umjetnik i znam da
su moja vlastita djela puna takvih sumnjivih mjesta i, unato elji da budu
ista, puna kojekakvih natruha, takva me otkria usprkos svojoj naelnoj
strahoti ne mogu doista pokolebati. Nije na meni da odluujem jesu li ikada
doista postojali savreni, posve isti, posve poboni, svome djelu i slubi
posve predani majstori koji su nadrasli ono ljudsko. Dovoljno je to postoje
savrena djela i to je kroz medij onih majstora s vremena na vrijeme nastao
kristalan komad objektivirana duha i bio dan ljudima kao zlatno mjerilo. Moj
sud o glazbenim djelima, kao to rekoh, ne gaji ambiciju da bude estetski i
objektivno "toan" ili u bilo kojem smislu mjerodavan ili suvremen. Openito,
isto estetski sud kao knjievnik si mogu dopustiti samo o knjievnosti, o
vrsti umjetnosti kojoj poznajem sredstva, vjetinu i mogunosti i koju
razumijem do meni moguega stupnja. Mojim odnosom prema drugim umjetnostima,
poglavito prema glazbi, ne upravlja toliko svijest koliko duevni instinkti, i
on se ne sastoji iz postupaka inteligencije, nego iz higijene, iz potrebe za
stanovitom istoom i pod-noljivou, zrakom, temperaturom i hranom kod koje
se dua dobro osjea i koja uvijek olakava korak od ugode prema aktivnosti,
od duevnoga mira prema elji za stvaranjem. Uivanje u umjetnosti za mene
nije ni opojnost ni tenja za obrazovanjem,
323
ve zrak za plua i hrana, i kada ujem glazbu koja u meni izaziva gaenje ili
onu odve slatku, pretjerano zaeerenu ili zapa-prenu, ja ju tada ne
odbacujem zbog dubokoga uvida u bit umjetnosti i ne odbacujem ju kao kritiar,
nego to inim gotovo sasvim instinktivno. To, meutim, nipoto ne iskljuuje
da se u mnogim sluajevima taj instinkt poslije, pa i prije razumske provjere
pokae tonim. Bez takvih instinkta i duevne higijene umjetnik ne moe
ivjeti, i svatko ima svoju vlastitu. No, da se vratim na glazbu: u moj moda
pomalo puritanski umjetniki moral, moral i higijenu umjetnika i
individualista, spada ne samo osjetljivost na duevnu hranu, nego i nita
manje osjetljiv zazor od orgija zajednice, od svega to ima veze s duom i
psihom mase. To je najdelikatnija toka mojega morala, jer oko nje se taloe
svi sukobi izmeu osobe i zajednice, izmeu due pojedinca i mase, umjetnika i
publike, i uope se ne bih usudio svoju privrenost individualizmu kao starac
jo jednom spomenuti, da se moje osjetljivosti i moji instinkti, koje su oni
normalni i besprijekorni esto kudili, na jednom posebnom podruju, naime onom
politikom, nisu pokazali tako strano tonima. Mnogo sam puta gledao kako
dvoranu punu ljudi, grad pun lj udi, zemlju punu ljudi zahvaa ona opojnost i
zanos pretvarajui ih u homogenu masu, kako se svaka individualnost gasi, a
oduevljenje ljudskom slogom, slijevanje svih nagona ujedan masovni nagon
ispunja stotine, tisue ili milijune ljudi nekim uzvienim osjeajem, eljom
za rtvovanjem, odricanjem od sebe, nekim junatvom koje se isprva s ganuem i
suzama oituje u povicima, usklicima i prizorima bratimljenja, da bi na
posljetku zavrilo u ratu, ludilu i potocima krvi. Na tu ljudsku sposobnost
opijanja zajednikom patnjom, zajednikim ponosom, zajednikom mrnjom i
au, moj me je individualistiki i umjetniki instinkt uvijek najsnanije
upozoravao. Kada se u nekoj prostoriji, dvorani, nekom selu, gradu, nekoj
zemlji pone osjeati ta tjeskob-na uzvienost, ja postanem hladan i
sumnjiav, najeim se i ve vidim kako krv tee i gradovi u plamenu gore, dok
je oko mene veina, sa suzama oduevljenja i ganutosti u oima, jo zaposlena
klicanjem i bratimljenjem.
Dosta o politici. Kakve to ima veze s umjetnou? Pa, ima to nekakvih veza,
imaju one tota zajednikoga. Primjerice, najmonije i najalosnije sredstvo
politikoga djelovanja, masovna
324
psihoza, takoer je najmonije i najnepotenije sredstvo umjetnosti, a
koncertna dvorana ili kazalite dovoljno esto, to jest svake uspjene i
sjajne veeri, prua upravo tu predstavu masovnoga zanosa, i pravaje srea to
se on moe ispuhati kroz tradicionalni pljesak, moda neto pojaan tapkanjem
nogama i povicima bravo! Velik ili najvei dio publike, a da toga i nije
svjestan, na takve priredbe odlazi samo radi trenutaka te opojnosti. Iz
tjelesne topline mnotva ljudi, iz poticaja to ih prua glazba i ozraja to
ga stvaraju dirigenti i virtuozi nastaje napetost i poviena temperatura koja
svakoga tko joj podlegne uzdie, kako mu se tada ini, "iznad njega samoga",
to jest za trenutak ga liava uma i drugih nemilih smetnja i u asovitom, ali
snanom osjeaju sree pretvara u muicu to sudjeluje u plesu velikoga roja.
I ja sam katkada znao podlei toj opojnosti i aroliji, barem u svojim mlaim
godinama, i ja sam s drugima podrhtavao i pljeskao i zajedno s pet stotina ili
tisuu drugih nastojao odgoditi trenutak buenja i otrenjenja, kraj zanosa:
ve na nogama i spremni za polazak neprestanim smo huanjem jo jednom
nastojali oivjeti ve utihnuli umjetniki aparat. No, to mi se nije esto
dogaalo. A ono stoje nakon tih opojnosti slijedilo, uvijek je bila ona
munina koju nazivamo neistom savjeu ili mamurlukom.
(1947.)
Glazbene biljeke
Reenica o kadenci'
Ako jest, kao to se u onom glazbenom dijalogu, nadmetanju ili ljubavnom
odnosu izmeu orkestra i solo instrumenta, to ga je argon glazbenika unatrag
dva i pol stoljea naviknuo nazivati "koncertom", uvijek iznova kroz nekoliko
taktova dogaa, da upravo to glazbalo, naas razrijeeno kako borbe s monim
sugovornikom tako i uloge obinoga pomonika u razvoju, izmjeni
' "Kao to vidite," pisao je Hesse godine 1948. skladatelju Willu Eisenmannu,
'lova reenica nije toliko pokuaj da se objasni fenomen kadence, koliko
aljiv pokuaj oponaanja toga fenomena u jednoj jedinoj proznoj reenici."
325
u produetku neke glazbene teme, u izvjesnoj mjeri bude osloboeno iz
upletenosti u gotovo zamren svijet funkcija, zahtjeva, zadataka, odgovornosti
i napasti, otputeno iz strano diferencirane, mnogostruko ovisne, prema
mnogim suigraima obvezane egzistencije i vraeno u svoj vlastiti, zaviajni,
individualni svijet, ini se da mu taj privremeni povratak u carstvo koje samo
njemu pripada, u nevinost, slobodu i sferu u kojoj vladaju vlastiti zakoni
njegova bia, daje sasvim nov poticaj i dah, poletnost prije sputanu i
ogranienu obzirnou prema partneru, gotovo opojnu radost i zadovoljstvo
samim sobom i vlastitim mogunostima, ini se da mu je to poziv na uivanje u
ponovno steenoj slobodi, nezasitno uivanje u samo njemu svojstvenom ozraju,
te ohrabrenje da poput ptice pobjegle iz zatoenitva tek u dugom nizu trilera
klikui ponovno osvijesti vlastite snage da bi zatim, as u valovitim, as
trijumfalno uzlaznim, pa razuzdano prema basu silaznim pasaama, zamasima i
poletima doivjelo ono od virtuozne ekstaze to se doima nenadmanim, pae
nemoguim.
Sluajui Schumannovu glazbu
U toj glazbi neprestance lahori vjetar, ne neki postojan, nesnosan, teak,
ravnomjeran, ve skokovit, razigran, nestaan i na mah, neko arlijanje koje
iznenada pone, pa se izgubi, i ovjeku se ini da pritom vidi blago vihorenje
praine i lia, to je vjetar lijepoga vremena, dobar drug za etnju i igru,
ivahan, pun dosjetki, as priljiv, as eljan tranja i plesa. Pue i
lahori, njie se i trese, plee i poskakuje u toj glazbi punoj ljupkosti i
mladosti, smijei se i smije, igra i zadirkuje, as obijesno, as njeno. ini
se neshvatljivim daje pjesnik tih arobnih taktova skapao i umro melankolian
i tmuran. Dodue, toj glazbi nedostaje mira, statike, pa donekle i zaviaja,
ona je moda odvie ivahna, odvie nespokojna, odve uspuhana i vjetru
srodna, odve uzburkana i mladalaki uzavrela, i jednom e se morati iscrpsti.
Izmeu glazbe zdravoga i ivota i svretka bolesnoga Schumanna zjapi isti
ponor kao izmeu razuzdane kominosti mladoga i ozbiljnosti starijega Clemensa
Brentana. I kako to ve biva u naem sloenom i pomalo sentimentalnom svijetu:
ta bla-gou proeta glazba lijepoga vremena sa svojim mladalaki
326
lijepim nemirom zvui nam jo draesnije, jo poletnije i ljupkije kada znamo
kakva je no i dubok mrak ekao toga dragoga glazbenika.
(1947.)
Izbrisana rije
Neobian dogaaj juer nas je, enu i mene, zaposlio na sat vremena. Iz
Amerike nam je stiglo pismo nekoga starca, pobonoga njemakog idova iz jedne
od onih starih idovskih kua s rajnsko-majnskoga podruja koje su se sve do
poetka ove neljubazne dananjice ubrajale u najstarija i najouvanija
kulturna arita Njemake, jedne od onih starih rajnsko-idovskih obitelji od
kojih je jedna, upredivnome romanu Wilhelma Spevera "Das Gliick der
Andernach", nala svoj spomenik i dostojan nekrolog. Taj stari gospodin iz New
Yorka, emigrant, kultiviran i poboan idov, bezimenik u onoj vojsci vrijednih
ljudi koje je Njemaka odbacila u korist bukaa i zlotvora, pisao mi je zbog
pitanja savjesti to gaje muilo; a molba koju mije uputio, smatrajui ju
svojom dunou, sastoji se u tome da u iduim nakladama jedne od svojih
knjiga izostavim jednu jedinu rije. Nedavno je proitao "Ljeilinoga gosta"
i u njemu citat "Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe". Ljeilini gost tu
izreku smatra "najmudrijom rijeju koja je ikada izgovorena" i dodaje: "Rije
koja zaudo stoji ve u Starome zavjetu." Za moga itatelja i autora pisma iz
Amerike, za tog pobonog idova i itatelja Biblije, rije "zaudo" nije
prihvatljiva i on u njoj nalazi uvredu i sumnju u idove i Toru i ozbiljnim me
rijeima moli daju izbri-em.
Sada je najprije moja ena, jer mi oi to nisu mogle obaviti, morala u potrazi
za onim mjestom preletjeti "Ljeilinoga gosta" da bi utvrdila kontekst i
tonu formulaciju reenice. Zatim sam paljivo proitao tu sumnjivu stranicu
svoje knjige napisane prije dvadeset i pet godina. Naravno daje autor pisma
imao pravo, naravno je da to bila zabluda i da je za idovske itatelje bilo
gotovo svetogre ako je autor, kojega su do sada ozbiljno shvaali, smatrao
"zaudnim" to je tako plemenita i uzviena
327
rije stajala "ve" u Starome zavjetu, dakle bila napisana davno prije Isusa i
kranskoga nauka. Imao je pravo, u to nije trebalo sumnjati: moj izraz
"zaudo" bio je, kao i rije "ve" (na kojoj, meutim, autor pisma nije
prigovorio) objektivno netoan, bio je brzoplet i nerazuman, odraavao je
neto od onog u isti mah zbunjenog i oholog naina kojim je tijekom moga
djetinjstva i odgoja popularna protestantska teologija nama protestantskoj
djeici govorila o Bibliji i idovstvu, svodei se na to da su idovstvo i
Stari zavjet dodue vrlo asni i nikada dovoljno tovani, no da im ipak
nedostaje onaj zavretak, kruna, jer da je Stari zavjet preteito knjiga
zakona i strogosti, dok je tek Novi zavjet donio pravi i puni pojam ljubavi,
milosti itd. Kada sam u "Ljei-linom gostu" prije dvadeset i pet godina
napisao taj redak, nisam bio, barem ne u tom trenutku, nadmoan znalac, ve mi
se tada, navodei onu prekrasnu misao o ljubavi prema blinjemu, doista
uinilo "udnim" da se takva misao, koja se mirne due moe nazvati
kvintesencijom kranskoga nauka ili kranskoga morala, nalazi "ve" u
Starome zavjetu. Imao je pravo, taj dragi i zabrinuti Amerianin.
Ali to sad s tim? Je li "Ljeilini gost" i jesu li sve moje knjige bile
napisane da bi u narodu irile znanja i objektivne istine? Dakako da su, prije
svega drugoga, eljele sluiti istini, ali u smislu iskrenosti koja se
uzdrava svakog autoritarnog prizvuka pri izricanju misli; iskrenosti koja
autora prisiljava na pozamano odavanje vlastite osobe i nerijetko na
raskrivanje sebe samoga, a tu rtvu jo nijedan itatelj nikada nije posve
shvatio. Pajesam li svojim itateljima htio priopiti neto drugo doli
rezultate vlastitoga doivljaja i miljenja, a k tomu uvijek i dionicu
osobnoga puta kojim sam stigao do tih rezultata? Jesam li ikada glumio
diktatora, bezuvjetnog znalca, sveenika i uitelja koji svoje istine
objavljuje autoritetom slube, briljivo preuujui svoje praznine i sumnje?
Nije li ovo bila moja uloga i zadaa: svojim itateljima ne priopiti samo
svoje misli i uvjerenja, ve i svoje sumnje, i pred njima ne glumiti
autoriziranoga i upuenoga, ve pokazati sebe samoga, brata koji traga i luta?
ovjeku u Americi nisam sve to mogao objanjavati. Budui da to nije
primijetio itajui moje knjige, koje je gotovo sve poznavao, onda ni ma kako
dugim pismom ne bih uspio sklonuti ga
328
na drugu vrstu itanja i razumijevanja. Od mene je zahtijevao da u knjizi
izbriem jednu jedinu rije traei tako da u slubi istine poinim la, da
hinim kao da tada, prije dvadeset i pet godina kada sam pisao "Ljeilinoga
gosta", nisam mogao biti lakomislen, biti u zabludi i neznanju glede Biblije i
teologije, kao da tada, isto kao i danas, na meni posvuda nisu visjeli ostaci
moga podrijetla i odgoja. Nije li to moda ipak bio prevelik zahtjev?
Stvar je naizgled bila vrlo jednostavna. Od mene se zahtijevalo neto stoje
proturjeilo mome biu i ukusu, mojim literarnim navikama, da ne kaem odmah
mojim "naelima", a na to je postojao zapravo jedan jedini odgovor -
odbijanje. No, stvari uvijek izgledaju jednostavnije nego to jesu, a one
moralne jo i vie od drugih. Da sam barem bio dvadeset godina mlai! Tada ne
bih svoju enu gnjavio traenjem mjesta u knjizi, ne bih si toliko opteretio
savjest, nego bih naao vremena i itatelju tu stvar u pismu protumaio s
razliitih strana, zagrijao bih se piui i laskavo samoga sebe uvjerio da sam
sada partnera doista uvjerio i umirio. Rije "zaudo" i dalje bi stajala u
mojoj knjizi i plemenitom iskrenou dokumentirala moju neupuenost i nerazum-
nostizl923.
No sada sam ipak bio neto stariji i zabrinutiji, pa i neto nesigurniji, a
ovjek koji je elio da se rije izbrie, takoer nije bio mlad itatelj
kojega je trebalo umiriti dobrim pismom i pokolebati u njegovim uvjerenjima,
ve je to bio postariji gospodin ijemu pismu nije nedostajalo ni skromnosti
ni dostojanstva. Bio je, povrh toga, poboan ovjek i ljubitelj Biblije,
ovjek koji je Stari zavjet poznavao kudikamo bolje od mene i kojega je moja
pomalo nepromiljeno napisana rije povrijedila i sablaznila. I jo neto: bio
je idov. Bioje pripadnik naroda koji je svijetu podario Bibliju i Spasitelja
i za to poeo mrnju i ljutito neprijateljstvo gotovo svih drugih naroda,
ovjek iz jednog iskonski svetog naroda koji je u naem bezbonom vremenu
pretrpio nezamislive patnje i pritom se pokazao boljim od ikojeg drugog,
mlaeg naroda u slinoj nevolji: jer ne samo da su Zidovi (a to vrijedi jo i
danas, jer progon jo traje) pruili nevien primjer solidarnosti, bratske
spremnosti na pomo i portvovnost, ega svijet jo uope nije postao
svjestan, oni su, povrh toga, u nebrojenim sluajevima dokazali junatvo u
trpljenju, hrabrost pred
329
smru, dostojanstvo u bijedi i propasti pri pogledu na koje se, mi neidovi,
moemo posramiti.
I sada bih tom dobronamjernom i asnom starcu idovu trebao odgovoriti,
uskratiti mu zadovoljtinu koju je na plemenit nain zatraio, trebao bih
njegovoj vjeri i nadosobno pobonoj mudrosti suprotstaviti svoje pravo autora
knjige, predstavnika jedne psiholoke specijalnosti, suprotstaviti svoj patos
sljedbenika jedne ideje, te razoaravi ga i odbivi, jo ga i pouiti?
Nisam smogao tu snagu. To bi iziskivalo i mjeru samopouzdanja, vjere u sebe i
smisao i vrijednost svoga rada, a to danas vie nisam nalazio. itatelju u New
Yorku napisao sam kratko pisamce da sam mu ispunio elju, a svome izdavau
poslao obavijest da u moguem novom izdanju "Ljeilinoga gosta" na stranici
154. rije "zaudo" treba izostaviti.
(1948.)
Skok*
Kanimo li ivotopis plemenitoga Willibalda Mlaega vom Armela prenijeti
cijenjenim buduim naratajima, veoma smo svjesni kako tekoa svoga zadatka
tako i nesuvremenosti i neo-miljenosti takvih radova. Epoha koja izumiteljima
stroja za drobljenje atoma plete vijence slave, a navalu publike na nedjeljna
putovanja na Saturn uspijeva suzbiti jo samo jakim policijskim snagama, epoha
koja priznaje i tuje jo samo materijalni uspjeh i mjerljiva sportska
postignua, niti e imati sluha niti pokazati zanimanje za velika djela
stilita ni za pokuaje ugaanja glasovira Gottvvalta Petera Harnischa, a
kamoli za na pokuaj velianja uspomene na Willibalda Mlaega vom Armela.
Tjei nas, meutim, i krijepi pomisao da tovateljima onih stilita, onoga
Walta Harnischa ili naega blaenoga Willibalda vom Armela i prezirateljima
uspjeha i napretka nikako ne bi priliilo kada bi u svom radu mislili na
odobravanje onih rekordera ili nedjeljnih izletnika na Mjesec. Ne, ako ve
trebamo imati nekakvu vrstu ambicije koja nas potie i nadahnjuje, onda ona
treba biti drugaija, plemenitija i uzvienija.
* U izvorniku ovaj je tekst bez naslova 330
Plemenito umijee koje je "VVillibald cijeloga ivota vjebao, nije izmislio
on ve ga je jo kao djeak upoznao preko svoga oca koji je takoer do u
daleku prolost imao svoje prethodnike i uzore. On, Willibald Stariji,
uzvienu vjetinu, koja se najee naziva imenom "Skok", nije dodue upoznao
i uvjebao odvie rano, nego tek kao odrastao ovjek. Ono malo to znamo o
njegovu ivotu moe se ukratko saeti. Bio je sin asnika koji gaje odgajao na
grub i vojniki nain i od njega takoer elio stvoriti asnika, no taj cilj
nije postigao jer se Willibald, ogoren oevom grubou i strogou, ilavim
prkosom odupirao njegovim nakanama. Premda po prirodi slian ocu i posve
privren sportskim i vojnikim vjebama, postojano se opirao zanimanju to mu
gaje otac namijenio, i tvrdoglavim se prkosom posvetio upravo onim
djelatnostima i studijama za koje je vidio da ih otac prezire i izruguje,
knjievnosti, glazbi, filolokim znanostima. Protjerao je svoju volju i postao
uiteljem. Poznat je postao kao autor popijevke: "Kako li nam pramaljee srce
raduje" koja se desetljeima esto pjevala i bila jedna od najomiljenijih
pjesama u svim srednjokolskim pjesmaricama. No, kasniji su narataji odbacili
kako tekst tako i melodiju pjesme, narugavi se stilu koji je bio radost
cijelom jednom narataju, te pjesmu uklonili iz udbenika. Nije nam poznato je
li Willibald Stariji to jo doivio, no malo je vjerojatno da bi ga uzrujalo.
Poto je nekoliko godina predavao na viim kolama, umre mu otac, a netom
poslije prestade i Willibaldov odbojan stav prema vojnikom i asnikom ivotu
zajedno s njegovim prkosno prenaglaenim glazbenim sklonostima. Sada, kada je
zauvijek otiao strogi autoritet na kojega je bio tako ilavo revoltiran, s
radou je slijedio naslijeene sklonosti i nagone, napustio gramatiku i liru,
zapoeo asniku karijeru i brzo svladao njezine prve stupnjeve. Zatim je,
dodijeljen nekom poslanstvu na Istoku, upoznao Orijent i tamo stekao
poznanstvo koje e mu odrediti ivot. Pruila mu se prilika promatrati ples
dervia i to je isprva inio zauzevi stav pomalo nadmene i skeptine
znatielje koju su mnogi zapadnjaci u onim istonim zemljama drali
prikladnom, no sve gaje vie fascinirala mo entuzijazma i posvemanji zanos
koji je nadahnjivao te pobone plesae, a osobito je jedan od njih, neki mlad
dervi visoka stasa i gotovo nadljudskoga dranja, plijenio
331
njegovu pozornost i posve pridobio njegovo divljenje i ljubav. Nije odustajao
sve dok se nije uspio upoznati, a na posljetku i sprijateljiti s Ahmedom. Od
njega je Willibald sada nauio onu neobinu vjebu sluenju kojoj e on, a
poslije i njegov sin, posvetiti ivot - skok preko vlastite sjene. Otkako je
otkrio da se Ahmed esto povlai u osamu radi posebnih vjebi tijekom kojih se
znao briljivo zatititi od svakog znatieljnog pogleda, nije imao mira sve
dok mu dervi nije odao svoju tajnu. Upitavi usrdno dervia da to to radi
tako potajice i u osami, Willibald na svoje uenje dobi kratak odgovor:
"Preskaem svoju sjenu." "Ali to nije mogue," uzviknuo je Willibald, "to je
suludo." "Vidjet e", glasio je Ahmedov odgovor, te on narui prijatelja da
se iduega dana u odreeno vrijeme pojavi na usamljenu mjestu iza staja
konaita za karavane. Tu gaje zapadnjak sada mogao vidjeti kako preskakuje
svoju sjenu, to jest: vidio gaje kako skae s toliko okretnosti i brzine da
nije bio u stanju prosuditi je li skaka doista bio spretniji i bri od
vlastite sjene koja je, s njim se nadmeui, poskakivala na pijesku. Sjena
nije dobivala ni trenutka predaha, a gospodar sjene doimao se kao da nema
teine, lebdio je i kovitlao se u neprekidnim munjevitim skokovima poput
leptira ili vretenca predajui se skakanju, kovitlanju, lijetanju. Je li sjena
doista preskoena ili ne, ne samo daje ostalo nerazjanjeno, ve je zadivljenu
promatrau postalo nebitno, zaboravio je na to i gledao skakaa istim onim
ganuem i divljenjem, istom onom slutnjom uda i blaenstva, kao neko ples
dervikoga zbora. Poto Ahmed okona svoju vjebu, zaustavi se na trenutak
sklopljenih oiju, naizgled ni oznojen ni omamljen ni umoran, lica ozarena
iskrenom sreom. Kada je otvorio oi, Willi-bald mu zahvali dubokim naklonom
kakav je nauio za prijam kod sultana. Upitao je prijatelja na stoje mislio
dok je skakao. "Na koga?", ree ovaj tihim glasom. "Na Njega kojemu skokovi
nisu potrebni." Willibald odmah shvati. "... nisu potrebni?" ponovi upitno.
Ahmed ree: "ON sam svjetlost je i nema sjena."
Do toga asa ivot Willibalda Starijega bilo je ivot ciljeva, stremljenja i
ambicije; najprije se kao uitelj, kao pjesnik i glazbenik trudio stei
priznanje i slavu, zatim kao asnik potovanje i naklonost nadreenih. U tom
se asu odigra promjena. Njegov cilj vie nije bio izvan njega samoga, a
njegova srea, njegovo
332
zadovoljstvo nisu se vie trebali izvana uveavati ili umanjivati. Od tog asa
cilj mu bijae dosegnuti neto od onoga to je poslije preskakanja vlastite
sjene kao srea i svjetlost blistalo na Ahmedovu licu, te on stade eznuti za
onim stupnjem predanosti koju je po prvi puta oima opazio u vrtlonom plesu
dervia, a sada, tie ali profinjenije, u pobonoj plesnoj slubi skakaa
preko sjene.
Premda je bio naviknut na svakovrsne stroge tjelovjebe, dugo je potrajalo dok
nije postigao, dodue, ne ba savrenstvo svoga prijatelja, no ipak izvjesnu
spretnost.
(Napisano vjerojatno tijekom pedesetih godina.)
Kineska legenda
Pria kae o Meng Hsijui9:
Do uiju kad mu dopre nedavno da umjetnici mladi dubiti vjebahu na glavi da
bi gledanja nov nain iskuali, MengHsia toj vjebi se odmah i sam podvrgnu i
poto ju neko vrijeme iskuavae, on ree svojim uenicima: "Nov i ljepi sad
zrijem ovaj svijet kada na glavu se postavim."
To se prou, te novatorima meu mladim umjetnicima ta potvrda starog majstora
na veliku diku bijae.
Kako on bi veoma utljive udi i sljedbenike prije nazonou odgajae i
primjerom doli naukom, svaku mu izreku pozorno sluahu i drugima prenoahu.
v Izmiljeni kineski mudrac iza ijega se imena zapravo skrivao sam autor.
(prim. prev.)
333
No doskora, poto rijei one ushitie novatore, starce zaudie, pa i
razljutie, oglasi se opet izrekom novom. On nedavno, rekoe, izjavi ovo:
"Dobro je to ovjek dvije noge ima! Dubljenje na glavi za zdravlje ljudsko
dobro nije, a dubilac ponovno kada se uspravi, svijet ga tada, na noge
osovljena, dvostruko lijepo u oi gleda."
Te rijei velikoga majstora zgranue silno kako mlade dubioce, to se izdanima
il' izruganima naoe, tako i mandarine.
"Danas", rekoe mandarini, "Meng Hsia tvrdi jedno, sutra posve opreno. No,
nije mogue dvije da istine ima. Tko bi od starosti nepametna starca jo
ozbiljno shvaao?"
Majstoru bi dojavljeno kako novatori i mandarini o njem govorahu. Nasmija se.
No poto ga njegovi zamolie, on objasni:
"Postoji stvarnost, djeaci, i u nju ne treba dirati. Istine, meutim,
rijeima iskazana miljenja o zbilji, bezbrojne su, i svakaje koliko tona
toliko i pogrena."
Na daljnja ga objanjenja uenici, ma koliko se trsili, ne uspjee
potaknutL
urina
ZAGREB
(1959.)
BILJEKA O PISCU
Hermann Hesse (1877. - 1962.)
Plodonosni Nijemac Hermann Hesse jedan je od najitanijih i najprevoenijih
pisaca stoljea. Mlade na Zapadu smatrala ga je zaetnikom hipi-kulture te je
osobitu popularnost stekao ezdesetih godina.
Pohaao je sjemenite, iz kojega bjei, a zatim radi kao knjiniarski i
bravarski pomonik. Putuje u Indiju, koja ostaje njegova trajna inspiracija.
Za Prvoga svjetskog rata djeluje u Crvenom kriu. Nastanivi se stalno u
vicarskoj i postavi njen dravljanin (1923.), Hesse javno istupa protiv
nacistike ideologije i ratnog osvajanja. Njegova je prepiska s
istomiljenikom Romainom Rollandom vano ljudsko i kulturno-povije-sno
svjedoanstvo toga vremena.
Vrhunac je Hesseova dometa roman "Stepski vuk" (Der Steppenwolf, 1927.).
Brojne autorove knjige poezije sadre nekoliko antologijskih pjesama. Dobitnik
je Nobelove nagrade za knjievnost 1946. godine. Hesse je pisao i putopise i
eseje.
Najpoznatija su mu djela: Peter Camenzind (1904.), Pod rvnjem (1906.),
Gertrud (1910.), Rosshalde (1914.), Demian (1919.), Siddhartha (1922.), Narcis
i Zlatousti (1930.) i Igra staklenim perlama (1943.).
335
HERMANN HESSE
UMIJEE DOKOLICE
IZDAVA
Zagrebaka naklada
ZA IZDAVAA
Zdenko Vlaini
UREDNIK
Kreimir Maligec
LEKTURA I KOREKTURA
Sandra Filipi
LIKOVNA OPREMA
Zdenko Vlaini
KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE
Dario Bajurin
GRAFIKA PRIPREMA
Lobel Machala
TISAK VORAK - Zagreb
Copyright ZAGREBAKA NAKLADA 2002
www.zg-naklada.com
www.zg-naklada.hr