Tomislav Janko agi-Buni

KRISTOLOGIJA
PROKLA CARIGRADSKOG
Priredio: A n t o Barii

KRANSKA SADANJOST
Z A G R E B , sijeanj 2009.
Teoloka lektura: PREDGOVOR
Tomislav Zdenko Tenek

Korektura:
Andrea Fili i A to Barii

Prijelom:
Marijan Tkalec
itajui doktorski rad p r o Tomislava Janka agi-Bunia kristologiji Pro-
Grafiko ureenje i oprema:
kla Carigradskog nije dugo trebalo da se s tek ne dojam bogatstvu i osebujno
Tomislav Alajbeg
sti njegove teoloke vrijednosti i znanstvene akribije zbog ega sam istodobno
osjetio radosnu d u n o s t i spontanu obvezu da se taj rad pripremi za tisak te da
ga se predstavi i s njim upozna hrvatska teoloka, ali i ira javnost. U pripremi
za objavljivanje ovoga rada sudjelovali su p r o Tomislav Z d e n k o Tenek, koji
je dao inicijativu za ovaj pothvat i koji je napravio teoloku redakturu itavoga
teksta, dr. M a r i o Cifrak koji je revidirao brojne grke citate i Andrea Fili, koja
je ispravljala brojne pogreke koje su mi se potkrale tijekom digitalizacije teksta
doktorskoga rada.
Doktorski rad ptof. Sagi-Bunia do sada nije bio objavljen, osim tek jednoga
njegova dijela u ciklostilom objelodanjenom izvatku: Dogmatsko-historijski polo-
aj Proklove histologije, Zagreb, 1951. Original je pisan strojopisom u dva sveska
i poprilino je u derutnom stanju: u jednom svesku nalazi se glavni tekst radnje,
a u drugom su biljeke. To izgleda vrlo nepraktino i stoga njegov rad objavljuje
mo kao cjelinu u jednom svesku u koji smo implementirali biljeke u glavni tekst
radnje kako ve slijede.
S obzirom na injenicu daje doktorski rad pisan 50-ih godina 20. st., na ne
k i m smo mjestima nainili blage lektorske zahvate zamjenivi neke rijei, koje
Izdaje: Kranska sadanjost d.o.o., Zagreb, Maruliev trg 14
Odgovara: dr. Aldo Stari danas imaju n e o b i a n prizvuk, i s t o z n a n i c a m a koje ne mijenjaju sam smisao
Kranska sadanjost d.o.o., Zagreb, 2008. teksta. N p r . decenija = desetljee, skopani = povezani, rezumirati = rezimi
Tisak: Zrinski d.d., akovec
Naklada: 1000 rati, mimogred = usput, traktiran = o b r a i v a n , itd. Ponegdje smo neke, ne
ISBN 978-953-11-0405-0 tako neobine rijei, ostavili radi vee originalnosti, prepoznatljivosti i vjerno
CI zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu pod brojem 688570
sti i z v o r n i k u .
6 Predgovor
N a k o n dvogodinjeg rada predstavljamo agi-Buniev doktorski rad cjelokup
noj javnosti. Ni najmanje ne sumnjam da e biti od koristi svima, a osobito pro
fesorima i studentima katolikih uilita kao nezaobilazan izvor u prouavanju i
sagledavanju kristolokih diskusija ranih stoljea crkvene povijesti, koje uza sav
trud marljivih teologa tijekom povijesti, u koje spada i profesor Sagi-Buni, ipak
ostaju izvan dometa misli i rijei jer se radi tajni vjere pred kojom se razum pri-
giba. M e u t i m , ovaj rad m o e biti od koristi t a k o e r i drugima koji se ele bolje
upoznati s problematikom kristolokih previranja od samih njezinih p o e t k a ,
osobito tijekom petoga, ali i kasnijih stoljea.
Zahvaljujem svima koji su doprinijeli da se to kvalitetnije ostvari i dogodi
objavljivanje ovoga iznimno vanog djela na hrvatskom govornom p o d r u j u na
ega koncilskog teologa ija ostala djela tek ekaju daljnje istraivanje, prouava
nje i objavljivanje. N a d a m se da e ovaj skromni doprinos hrvatskoj teolokoj l i
teraturi biti s n a a n poticaj svima onima koji se budu eljeli baviti milju i djelom
naega eminentnog, cijenjenog i priznatog hrvatskog teologa Tomislava Janka
Sagi-Bunia.
Anto
KRISTOLOGIJA PROKLA CARIGRADSKOG
Pregled doktorskog rada*
K a d sam, ponukan od profesora dr. Maria, prije dvije godine zapoeo studi
jem kristolokih raspri u godinama oko Efekog sabora (431.), moja je nakana bila
izraditi disertaciju u kojoj bi bilo raieno pitanje tzv. antiohijske unije od 433.
godine. Raistiti to pitanje bilo bi od kapitalne vanosti za razumijevanje kristo
Barii lokih borbi i kristolokog razvoja sve do pod konac sedmog stoljea. Unija je bila
sklopljena i z m e u C i r i l a Aleksandrijskog, kao predstavnika protunestorijevskog
pravovjerja, i Ivana, patrijarha antiohijskog, kao predstavnika antiohijske bogoslov-
ske kole, iz koje je izaao Nestorije. To je bilo prvo primirje izmeu dviju oprenih
kristolokih tendencija i zato je antiohijska unija jedna vrlo vana toka u kristo-
lokom razvoju, koja baca svjetlo na kristoloki razvoj do 433. godine, a t a k o e r i
na sve daljnje kristoloke borbe. Harnack negdje kae, da crna sjena antiohijskog
simbola, koji je bio baza te unije, lei na svem daljnjem kristolokom razvoju.
M e u t i m , tijekom studija brzo sam opazio daje to pitanje veoma sloeno i da
njegovo rjeenje t r a i j o dosta predradnja, koje bi omoguile da mu se pristupi
s ispravnog gledita. Posebno m i j e zapela za oko uska srodnost i z m e u simbola
antiohijskog sjedinjenja i kalcedonske dogmatske definicije (451.), to je uosta
lom svima poznata stvar, ali sam opazio i veliku njihovu m e u s o b n u razliitost,
to je t a k o e r poznato, ali nije dosta precizirano niti dovoljno ocijenjeno. Mene
je posebno zainteresirala ta razliitost i traio sam njezino opravdanje unutar
kristolokog razvoja od Efekoga (431.) do Kalcedonskog (451.) sabora. Tako mi
je oko zapelo na osobi Prokla, drugog Nestorijeva nasljednika na stolici carigrad
skih biskupa (434. - 446.).
Ovo je tekst koji je agi-Buni itao na obrani svoje disertacije 26. rujna 1951.
8 Pregled doktorskog rada
P r o k l u k a e Leoncije Bizantski, daje on pored irila Aleksandrijskog bio
najei protivnik nestorijevskog krivovjerja i l i uope antiohijskih kristolokih
nazora (usp. P G , 86 [1], 1381D). Danas e se svakome vjerojatno initi u d n i m
takvo postavljanje P r o k l a uz sv. C i r i l a . O p e n i t o se Prokla danas smatra nekim
opskurnim teologom tako da ga neke patrologije uope ne spominju (npr. Cayre).
A l i tako nije bilo u prvom vijeku kristolokih borbi sve do petoga sabora (553.).
Proklo je, kako se izraava njemu Bardenhewer, tada bio smatran izvrsnim
svjedokom katolikog nauka. itajui spise toga biskupa uoio sam da bi proua
vanje njegove kristologije unijelo mnogo svjetla u kristoloku problematiku oko
antiohijske unije i uope i z m e u dva sabora, a sasvim posebno u rjeenje kalce-
o n s k o g problema. Z a t o sam i izmijenio naslov svoje disertacije u: Kristologija
Prokla Carigradskog.
Proklovoj kristologiji dosad je vrlo malo pisano. U o p e se pravo j o ne zna,
kojoj je koli pripadao. tom su izreena razliita miljenja. P r v i sustavni pri
kaz p o k u a o je dati Bauer (1919.). U njegovu prikazu ima nekoliko ispravnih
konstatacija, ali je on ipak samo letimian a mnoge probleme uope nije dotak
nuo; posebno to vrijedi za filozofsku terminologiju (tj. terminima narav, bit,
hipostaza, osoba). I neki su drugi neto govorili Proklovoj kristologiji (Weigl,
Richard), ali jednog sustavnog prikaza koji bi u tanine prouio Proklovo kristo-
loko naziranje i ocijenio njegovu vanost, j o nemamo. Povrh toga, u spomenu
t i m prikazima ima nekih i veih n e t o n o s t i . Z a t o sam poduzeo donijeti iscrpan i
precizan pregled Proklove kristologije. Ujedno sam nastojao postaviti P r o k l a na
njegovo pravo mjesto unutar kristolokog raspona i z m e u dva sabora, tj. odrediti
njegov odnos prema antiohijskoj koli s jedne strane te aleksandrijskoj koli s
druge strane. Usto sam p o k u a o ukazati na utjecaje koji su igrali osnovnu ulogu
u formiranju Proklova kristolokog sustava. Sasvim osobitu panju posvetio sam
pitanju Proklove uloge u k r i s t o l o k o m razvoju oko Kalcedonskog sabora (451.)
pa sve do petoga opeg sabora u Carigradu (553.). N a d a m se da sam tako uspio
donijeti rjeenje kalcedonskog problema, a t a k o e r i problema kristologije petoga
sabora.
S t i m u vezi podijelio sam svoju disertaciju na tri dijela.
P r v i dio je povijesno-kritiki uvod. On nema namjeru donijeti nekih poseb
n i h noviteta, ali nije ni jednostavno prepriavanje. Dijeli se na dva poglavlja. Prvo
poglavlje saimlje ukratko pregled Proklova kristolokog rada. Tu upozoravam
na solidne dokaze, kojima protiv Schvvartza i Richarda branim tradicionalno
miljenje vremenu kada je Proklo o d r a o svoju glasovitu propovijed Bogoro
dici u Nestorijevu prisustvu.
Pregled doktorskog rada 9
Drugo poglavlje bavi se pitanjem izvora odakle emo crpsti Proklov kristolo
ki nauk. Tu je na zbit nain donesen rezultat svega dosadanjeg kritikog rada
na Proklovoj literarnoj ostavtini. Novost jest rasprava jednom malom ali zna
ajnom odlomku Proklove poslanice Ivanu Antiohijskom, kojemu branim au
t e n t i n o s t protiv francuskog patrologa Richarda. Pojedinosti ne mogu donositi
u ovom prikazu. U tom poglavlju ujedno postavljam m e t o d i k a naela po koji
ma u se ravnati kod sustavnog prikaza Proklove kristologije. Osnovno znaenje
kod toga prikaza pridajem Proklovu glasovitom pismu A r m e n c i m a (435.), koje
od svih drugih Proklovih spisa igra najveu ulogu u kristolokom razvoju, te
Proklovoj propovijedi Bogorodici, koju je o d r a o pred Nestorijem. Ta dva do
kumenta po svojoj vanosti zauzimaju sasvim posebno mjesto unutar Proklovih
spisa. Od njih t a k o e r posjedujemo Schwartzovo kritiko izdanje. Tako e biti
m o g u e fiksiranje onoga to je u n a e m p r i k a z u Proklove kristologije apsolutno
sigurno, za razliku od onoga to je m o d a manje sigurno zajameno. T a k o e r
nastojim u svakom pojedinom pitanju odijeljeno prikazati Proklov stav, kako ga
donosi propovijed Bogorodici, od onoga, kako ga nalazimo u pismu A r m e n
cima. I z m e u ta dva dokumenta stoji Efeki sabor (431.). Z b o g toga odijeljeno
prikazivanje shvaanja u jednom i drugom pismu omoguuje fiksiranje razvojne
linije u Proklovoj kristologiji, ako takva linija postoji.
D r u g i dio disertacije donosi sustavni prikaz Proklove kristologije. On je po
dijeljen na osam poglavlja. U prvom poglavlju govorim nekoliko rijei temelj
n i m idejama Proklove kristologije. Proklo kristolokom problemu prilazi kao
najveem misteriju. Svu kristologiji! postavlja na soterioloke temelje i to najvie
u smislu teorije satisfakcije (realistike teorije). Poznaje i obje druge soteriolo
ke teorije. U jednom modificiranom smislu dosta upotrebljava teoriju avlovih
prava, ali ona ne igra osnovne uloge. U filozofskoj terminologiji Proklo je k r t i
oprezan, ali je otvorio nove putove.
Drugo poglavlje govori Proklovu nauku B o a n s k o m Logosu prije inkarna
cije. To poglavlje ima vanost radi fiksiranja Proklova trinitarnog nauka i trini-
tarne terminologije, koja igra glavnu ulogu u Proklovoj kristolokoj terminologi
j i . Ujedno rjeavam neka teka t e r m i n o l o k a pitanja, koja su u vezi s B o a n s k i m
Logosom. Proklova je trinitarna terminologija onakva, kako su je izgradili veliki
k a p a d o a n i : jedna ousia, i l i physis, tri hipostaze i l i prosopona.
T r e e poglavlje donosi Proklov nauk ljudskoj naravi, koju je Logos uzeo.
Proklo napada manihejce. Apolinariste nigdje ne napada, ali njegova kristologija
nije apolinaristika. To se dokazuje na temelju citata. Proklo ui da je Logos
uzeo ljudsku narav, ali ta narav nikad nije bila samostalna osoba. To p o t v r u j e m
IO Pregled doktorskog rada
citatima i njihovom analizom. T i m e je ujedno dokazano da Proklo i u kristologiji
poznaje pojam naravi, koja nije osoba. Potom raspravljam Proklovu nauku
podrijetlu i postanku Kristove ljudske naravi. Tu je osobito znaajno Proklovo
svjedoanstvo M a r i j i n u djevianstvu.
e t v r t o poglavlje govori P r o k l o v u nauku sjedinjenju i z m e u B o a n s k o g
Logosa i ovjetva. Tu je najprije postavljen problem. R a s t u m a e n o je kako
tome problemu p r i l a z i aleksanrijska a kako antiohijska kola. Antiohijska
promatra sjedinjenje ponajprije kao sjedinjenje te tako u neku r u k u oba elemen
ta izjednauje i zbog toga u antiohijskoj koli dolazi do nestorijevstva. Aleksan
rijska kola, naprotiv, izgrauje kristologiju s vidika B o a n s k o g Logosa. O n a
je promatra ba ukoliko je inkarnacija. Z a t o je u aleksandrijskoj koli pogibao
apolinarizma i monofizitizma, kako to uostalom i pokazuje daljnji dogmatsko-
povijesni razvoj. P o t o m raspravljam P r o k l o v u nauku. Najprije posveujem
jedan dio pitanju k a k v i m usporedbama P r o k l o nastoji osvijetliti sjedinjenje. Te
su usporedbe: e n i d b a , stanovanje, oblaenje. Usporedbe sjedinjenju i z m e u
tijela i d u e k o d ovjeka P r o k l o nema nigdje. Proklo ima jednu usporedbu
neivenoj haljini, ali n i j e d n a njegova usporedba ne igra k o d njega velike uloge.
Ne m o e se rei da ijednu usporedbu upotrebljava kao k a k v u klasinu uspo
redbu, kao to to imamo k o d drugih suvremenih kristologa. Potom govorim
formulama. Proklove su formule velikim dijelom aleksandrijske, ali on ne za
bacuje ni umjerenih antiohijskih formula. Formule iz filozofske terminologije
veinom su antiohijske. Jednu narav ni u kakvom obliku P r o k l o ne poznaje.
Ne poznaje ni sjedinjenje kath hypostasin ni sjedinjenje kata physin niti physike,
kao k o d C i r i l a . Poznaje, m e u t i m , sjedinjenje kat ousian* Toga Antiohija nema.
K o n a n o analiziram Proklovo shvaanje sjedinjenja. Dokazujem daje po P r o
klovu miljenju sjedinjenje ujedan subjekt, to jest jednu osobu. P r o k l o smatra
daje taj subjekt hipostaza i prosopon.
Peto poglavlje bavi se pitanjem kako Proklo zamilja K r i s t o v u osobu nakon
sjedinjenja. Tu je problem u tome je li Kristova osoba nakon sjedinjenja rezultat
jednog sastavljanja i l i ona sjedinjenju predbivstvuje, tj. da se sjedinjenje zbilo u
osobu B o a n s k o g Logosa, koja je ostala nepromijenjena, samo je usvojila ljudsku
narav i tako postala ovjek. Na temelju analiza tekstova dokazujem daje po Pro-
k l u doista K r i s t isti s B o a n s k i m Logosom prije inkarnacije i da se sjedinjenje
zbilo u preegzistentnu b o a n s k u hipostazu, koja s ljudskom naravi ini (composi-
tio improprial) samo jednu hipostazu.
esto poglavlje raspravlja Proklovu uenju dvije naravi nakon sjedinje
nja. Tu na temelju tekstova dokazujem da je Proklo doista diofizit i to izriiti
Pregled doktorskog rada II
t e r m i n o l o k i diofizit, tj. da se on tu slae s antiohijskom bogoslovnom kolom.
On izriito ui da je Kristovo ovjetvo narav i da je K r i s t nama istobitan
odnosno, kako se unutar patristikih kristologa osamljeno izraava, nama isto-
vrstan. Tu se osvrem na jedan Nestorijev prigovor P r o k l u . Tu t a k o e r u bilje
ci donosim novo shvaanje razumskoj razlici i z m e u dviju naravi, koje poku
avam potkrijepiti s nekoliko razloga. O p e n i t o se zna da takvu razliku ui C i r i l ,
ali je manje poznato daje ona openita kod starih otaca. Citatima dokazujem da
je imaju i Teodoret i dakako Proklo, a s njim zajedno i Kalcedonski sabor.
Sedmo poglavlje bavi se problemom pridijevanja vlastitosti k o d P r o k l a (com-
municatio idiomaturnl). Na temelju citata pokazujem da Proklo ui kompletnu
komunikaciju idiomatum za razliku od antiohijske kole, koja ne dozvoljava
ljudske atribute pripisivati Bogu ni B o a n s k o m Logosu. Tu dolazi u pitanje ne
samo Theotokos, nego i posebno t e r m i n o l o k i teopashitizam (tj. pripisivanje
trpljenja Bogu, npr. izrazom: Bog je u tijelu trpio!). Tu ujedno ispravljam u
jednoj stvari francuskog patrologa Richarda. Proklova komunikacija idiomatum
posve je aleksanrijska.
U osmom poglavlju bavim se t e r m i n o l o k i m teopashitizmom u posebnoj for
muli. To je glasovita teopashitska formula: UNUS DE T R I N I T A T E C R U C F
F I X U S S E C U N D U M CARNEM. Ta je formula u povijesti vrlo usko povezana
s P r o k l o m . Schwartz je 1914. dokazivao da ta formula potjee od Prokla, to je
u novije vrijeme p o k u a o pobiti l i l s k i profesor M. Richard. N a d a m se da sam
Richarda posve pobio i tako uspio utvrditi Schvvartzovo miljenje proklov-
skom izvoru formule, ali s jednom modifikacijom. Smatram daje Proklo d o d u e
stvorio tu formulu, ali ne kao posebnu kristoloku formulu. On je unutar svoje
poslanice Ivanu Antiohijskom donio tako formuliran teopashitski problem, ali
nije tome pridavao znaaja jedne zasebne kristoloke formule. M e u t i m je taj
izraz vrlo rano zadobio znaaj posebne kristoloke formule, ve oko sabora u
Kalcedonu (451.). To je dakako posve p o t v r e n o citatima i njihovom analizom.
K o n a n o se u tom poglavlju bavim t u m a e n j e m te Proklove formule u okviru
njegovih kristolokih nazora te pokazujem kako ona izvrsno pristaje u Proklovu
kristologiju. U biljeci se malo osvrem na pitanje glasovitog himna Trisagion,
koji je Proklo uveo u liturgiju, te upozoravam na njegovu blisku vezu s proble
mom teopashitizma, stoje djelomino ve bilo poznato. Tako je prikaz Proklove
kristologije zavren i prelazim na trei dio.
T r e i dio nosi naslov: D o g m a t s k o - h i s t o r i j s k i poloaj i znaenje Proklove
kristologije. On ima svrhu postaviti P r o k l o v u k r i s t o l o k u misao na njezino
mjesto unutar k r i s t o l o k o g razvoja i z m e u dva sabora, ukazati na njezine izvo-

12 Pregled doktorskog rada
re i utvrditi njezin utjecaj. Taj se dio dijeli na tri velika poglavlja. Prvo poglavlje
raspravlja dogmatsko-historijskom poloaju Proklove kristologije. N a k o n ne
koliko rijei P r o k l o v u problemu i pokuaju njegova rjeenja tijekom povijesti,
nastojim najprije sintetizirati osobitosti aleksandrijske kristoloke kole. N a
kon nekoliko reenica o p e m njezinom k r i s t o l o k o m karakteru, donosim tu
sintezu. K a o najjai izraz aleksandrijske kristologije smatram dvanaest anate-
matizama protiv Nestorija, to ih je sastavio iril Aleksandrijski. U o p e je C i r i l
Aleksandrijski zapravo ono, to mi u tom razdoblju zovemo aleksandrijskom
kolom. irilov nauk (zapravo osobitosti tog nauka) formuliram u pet t o a k a .
Prva t o k a govori osnovnoj formuli za inkarnaciju, koja je k o d C i r i l a Ivanova
rije: Logos je postao tijelo. Potom govorim odreenju sjedinjenja Logosa
i ovjetva s formalne strane. To je odreenje k o d C i r i l a kath hypostasin kata
physin, physike. Z a t i m u treoj toki govorim tome, stoje po C i r i l u u K r i s t u
nakon sjedinjenja. To je JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A LOGOSA,
JEDNA U T J E L O V L J E N A H I P O S T A Z A B O G A LOGOSA, JEDAN P R O S O -
P O N . U etvrtoj t o k i govorim neto irilovoj filozofskoj terminologiji. O n a
nije n i p o t o fiksirana, tako da iril upotrebljava termine physis i hypostasis kao
sinonime. K o n a n o , kao peta toka, dolazi pitanje komunikacije idiomatum.
iril je p r i s t a a kompletne komunikacije idiomatum tako kako je danas pri
znaje katolika kristologija. Tako su fiksirane osobitosti aleksandrijske kristo
logije. U biljeci donosim Marievo rjeenje irilova nauka sjedinjenju kath
hjpostasin i kata physin, potkrepljujui to irilovim rijeima. T a k o e r i novo
rjeenje formule JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A LOGOSA, to me
u t i m samo kao hipotezu.
Nasuprot aleksandrijskoj kristologiji stoji antiohijska sa svojih pet spornih to
aka. U pitanju osnovne formule sjedinjenja antiohijska kristologija upotrebljava
formulu uze (oblik sluge po sv. Pavlu!), a izbjegava i l i osuuje formulu posta
de. U drugoj toki, antiohijska kristologija ne voli sjedinjenju davati nikakvih
bliih odreenja. U to vrijeme ve su uglavnom n a p u t e n a odreenja, kakva je
davao Nestorije i l i Teodor Mopsuestijski, koja su insinuirala moralno sjedinjenje,
ali ih novi antiohijski teolozi (osobito Teodoret) ne donose. O n i ne priznaju alek-
sandrijskih odreenja kath hjpostasin, kata physin, physike. M e u t i m , oni svojom
formulom dvije naravi ipak donekle odreuju sjedinjenje s formalne strane.
Aleksandrija govori sjedinjenju iz dvije naravi, gdje je nekako insinuirali, ne
emo rei ba monofizitizam, ali svakako veliko jedinstvo. Antiohijska formula
sjedinjenje dviju naravi uope ne daje slutiti da bi te naravi sjedinjenjem pre
stale biti dvije, a po intencijama antiohijskih uitelja ona naznauje ba da nakon
Pregled doktorskog rada 13
sjedinjenja ostaju dvije naravi. U treoj toki pokazujem kako je antiohijskoj k r i
stologiji rezultat sjedinjenja dvije naravi a jedan prosopon. Ujedno se u biljeka
ma bavim malo pitanjem hipostaze kao rezultata sjedinjenja. Tu protiv Richarda
utvrujem, i l i bar postavljam sumnje, da bi antiohijska kristologija imala nekih
sklonosti prema jednoj hipostazi. To je moje miljenje uostalom tradicionalno. U
etvrtoj toki govorim antiohijskoj filozofskoj terminologiji u kristologiji. O n a
uglavnom izjednauje, koliko je dosad poznato, physis i hypostasis, makar je istina
da hypostasis takorei ne upotrebljava, osim u nekim sluajevima. Peta toka ra
spravlja antiohijskom nauku komunikaciji idiomatum. Antiohijska kola ne
priznaje kompletne komunikacije idiomatum. O n a ne dozvoljava rei daje Bog
u tijelu trpio i l i daje B e s m r t n i u m r o . P r i k a z atiohijske kristologije oslanjam
na simbol unionis (433.), za koji s nekoliko rijei dokazujem daje doista pravi
izraz umjerene antiohijske struje. Ukazujem na razliitost prijevoda jednoga di
jela simbola i neke ispravljam.
K a d je tako fiksiran spor i z m e u Aleksandrije i Antiohije, prelazim na Pro
k l a . K a k o on rjeava te sporne toke? Na to je odgovor sustavni prikaz. Ovdje
samo formuliram. Proklo u osnovnoj formuli ui da je jednako vrijedna i po
trebna formula postade, kao i uze. Svaka ima svoju veliku vanost. sjedi
njenju s formalne strane Proklo se malo izraava. Aleksandrijskih formula ne
poznaje, ali govori sjedinjenju kat ousian, to nije antiohijsko. Formule dvije
naravi uglavnom su antiohijske; aleksandrijske iz dvije naravi ne poznaje. On
ima specijalnu formulu u dvije naravi, koja e doi u kalcedonsku dogmatsku
definiciju. Dokazujem citatima da ta formula ne m o e potjecati iz kruga anti
ohijske kristologije, koja dovoljno ne razlikuje i z m e u osobe i naravi, pa govori
samo dvije naravi, ali ne t a k o e r nekome, koji je u dvije naravi, to bi zna
ilo da razlikuje i z m e u naravi i osobe. Ta formula vjerojatno ima k a p a d o k u
tradiciju k o d sv. Gregorija iz N i s e . Po P r o k l u nakon sjedinjenja postoje dvije
naravi, jedna hipostaza, jedan prosopon. Filozofska terminologija drukija je
od aleksandrijske i antiohijske. On izjednauje hipostazu i prosopon, a s dru
ge strane physis i ousia. To je grka trinitarna terminologija. Proklo je p r i s t a a
Aleksandrije, to jest kompletne komunikacije idiomatum. K a k o vidimo, Proklo
je u sredini. On nije ni antiohijac ni aleksandrijac. On je diofizit s jednom hipo-
stazom i kompletnom komunikacijom idiomatum. Tako je fiksirano Proklovo
stajalite. To je fiksiranje od velike vanosti. Je li Proklo svjesno stao na sredinu?
T e k o je rei, ali nije n e m o g u e . Odakle je Proklo crpio? Jedna propovijed to ju
je Proklo napisao u zajednici s patrijarhom A t i k o m i za A t i k a dokazuje daje on
ve prije nestorijevskih borbi priznavao kompletnu komunikaciju idiomatum, a
14 Pregled doktorskog rada
homilija Bogorodici pred Nestorijem dokazuje daje bio diofizit! N a k o n toga
govorim potanko nekim m o g u i m utjecajima na P r o k l a . Ovdje nije mjesto
da raspravljam pojedinostima. Posebno k a p a d o k o m utjecaju, koji se meni
ini najvjerojatnijim. K o n a n o dajem sud P r o k l u . On po svoj p r i l i c i nije veliki
teolog, ali je imao smisao za tradiciju i tako je uveo trinitarnu terminologiju u
kristologiju. Na temelju prikaza Proklove kristologije pokazujem kako je njegov
K r i s t smjeten unutar Presvetog Trojstva i kako bi zbog toga Proklo i sam bio
mogao doi do jedne hipostaze, tj. do uvoenja trinitarne terminologije u k r i
stologiju. Njegovu misao nastavit e drugi i filozofski opravdati Leoncije. Z a t o
e Leoncije i cijeniti P r o k l a . mnogim pojedinostima, gdje ispravljam neto
ne sudove i l i postavljam kakve hipoteze, koje bi mogle plodno djelovati, neu
ovdje govoriti.
U drugom poglavlju treega dijela poinjem govoriti Proklovu utjecaju. Tu
najprije raspravljam kristologiji patrijarha Flavijana, koji je 448. vodio sabor
protiv Eutiha. A n a l i z a pokazuje da je Flavijanova kristologija identina s Pro-
klovom, samo to je Flavijan malo skloniji nekim aleksandrijskim formulacija
ma, kao kath hjpostasin, mia physis tou Theou Logo u sesarkomene, ek dyo physeon.
Flavijan je inae izriiti t e r m i n o l o k i diofizit s jednom hipostazom. pitanju
komunikacije idiomatum nije se izriito izrazio, tom se na saboru 448. utjelo,
ali je oito daje bio pristaa kompletne komunikacije idiomatum kao i Proklo.
T r e e i posljednje poglavlje raspravlja problemu kalcedonske dogmatske
definicije i Proklovu utjecaju na nju. Najprije formuliram kalcedonsko rjeenje
onih pet spornih t o a k a . T a k o pokazujem da kalcedonska definicija nije ni alek
sanrijska ni antiohijska nego upravo u osnovici proklovska. Z a t i m prelazim na
povijesno ispitivanje pripravljanja kalcedonske dogmatske definicije. Tu najprije
analiziram kristoloko uenje biskupa koji su uz Flavijana vodili sabor protiv
Eutiha (448.) Pokazujem, na temelju citata, da je veina tih biskupa i l i posve
prihvaala Proklov nauk (kao tuitelj Euzebije) i l i se kod njih osjea nesumnjivo
velik utjecaj onih tendencija koje nalazimo u Proklovoj kristologiji. Posebno isti
em ulogu carigradskog klera u dogaajima oko Kalcedonskog sabora, osobito
a r h i a k o n a Aecija, koji je bio glavni biljenik na saboru, a ija se uloga openito
premalo cijeni. Potom prelazim na samu najuu povijest kalcedonske definicije
sa saborskih zasjedanja. Prije svega pokazujem daje ideja za definiciju dola iz
Carigrada, i da ju je car usvojio. Nije dola sa Zapada, odakle je sv. Leon poslao
dogmatsko pismo Flavijanu (Tomus ad Flavianum) koje je imalo biti dovoljno.
Potom analiziram tijek prepirke u okviru pete sjednice, gdje je donesena defi
nicija. Tako nam je o m o g u e n o da shvatimo saborske tendencije. K o n a n i je
Pregled doktorskog rada 15
zakljuak da je definicija djelo carigradske tradicije, vjerojatno uz sudjelovanje
kojega toj tradiciji blieg biskupa, kao Euzebija Dorilejskog. To vrijedi t a k o e r
i za formulu in duabus naturi, a da ne govorimo jednoj hipostazi. To je, dakle,
Proklov nauk. Sastavljai definicije su mu se oduili time to su ga pod posebnim
okolnostima citirali m e u oima, koje sabor prima. Njegov citat u adresi caru
Marcijanu ima osamljeni karakter, jer je on jedini tamo izriito i posebno done
sen, dok su drugi svi izvaeni iz Teodoretova spisa Eranistes. Sabor u toj adresi
govori potvrdno i Proklovu dogmatskom pismu Armencima, to e kasnije biti
smatrano kao daje sabor usvojio cjelinu nauka toga pisma.
N a k o n toga prelazim na pitanje povijesti kalcedonske definicije do petoga
sabora (553.). Tu je Proklo t a k o e r odigrao znaajnu ulogu. Radilo se naime
pitanju komunikacije idiomatum. Sabor je istina upotrijebio termin Theoto-
kos bez ikakvih restrikcija, to je znailo da priznaje kompletnu komunikaci
ju u njezinim posljednjim konzekvencijama. Tako m o e m o razumjeti da su u
prvoj polovini estoga stoljea carigradski akoimete, inae kalcedonci, nijekali
Theotokos, ako ga h o e m o upotrijebiti u pravom i istinitom smislu. To znai da
Proklovi prijatelji na Kalcedonskim saboru nisu mogli Proklovu nauku u cjelini
pribaviti nedvojbeno odobrenje. Glasoviti po zlu Henotikon cara Zenona k u a o
je u toj stvari doskoiti, ali je utio diofizitizmu i zato nije mogao biti prihvaen
od kalcedonaca. U njemu se inae osjea nedvojbeni utjecaj Proklova glasovitog
pisma Armencima, to dokazujem citatima.
N a k o n vraanja Kalcedonu pod carem Justinom raa se odmah pitanje
komunikaciji idiomatum. To je pitanje oko formule JEDAN OD T R O J S T V A
R A Z A P E T PO TIJELU, koju su skitski monasi htjeli postaviti uz kalcedonsku
definiciju, kao njezinu nadopunu, te su za to traili odobrenje R i m a . Borbe oko
te formule zavrile su tako da je papa Ivan II. formulu potvrdio. Jedini otaki
citati, koji su fingirali kao dokazni materijal b i l i su citati iz Prokla. O n i su svi
autentini (bar vjerojatno), ali je formula bez sumnje od Prokla, kao to smo ve
prije dokazali.
K o n a n o smo doli do petoga sabora (553.). Nije toliko vano isticati daje u
procesu protiv Teodora i Ibe kao glavni dokaz uz C i r i l a bio Proklo. To je dru
gorazredno.
V a n o je da carigradski dogmatski kanoni znae potpunu pobjedu Proklova
kristolokog shvaanja uz one tendencije, koje su pokazivali Proklovi prijatelji
na saboru 448. To je sjedinjavanje aleksandrijskih formula s diofizitizmom. Tu
analiziram dogmatske kanone petoga sabora i utvrujem reenu tvrdnju. N a k o n
petoga sabora Proklo se brzo izgubio s pozornice. Peti sabor je iscrpio njegove
16 Pregled doktorskog rada

ideje. A l i to, to je Proklo uinio, dovoljno je da mu se prizna asno mjesto u

okviru razvoja katolikoga kristolokog nauka.
Konano, da ukratko formuliram svoj osnovni rezultat; nadam se da sam, ako ne
ba otkrio, a ono svakako fiksirao umjereni diofizitizam unutar Grke crkve i time
rijeio problem kalcedonske dogmatske definicije u njegovoj osnovi. T i m e je otvoren
put daljnjim radovima na tom podruju, za koje se uzdam da nee pobiti mojih re
zultata nego e ih samo uvrstiti, da bude konano posve suena pria tomu kako
je u Kalcedonu Zapad nametnuo svoju kristologiju Istonoj crkvi (Harnack).
KRISTOLOGIJA PROKLA C A R I G R A D S K O G
(434. - 446.)

Prinos tumaenju kalcedonske dogmatske definicije (45L)

D O K T O R S K I R A D
Napisao: Janko Tomislav Sagi, kapucin

Zagreb, 1951.

KNJINICA.
JURAJ HABDEUC
r
>R.EB
KRATICE
AS = Simbol antiohijske unije (433.)
BS = Bogoslovska smotra (Zagreb)
DB = Denzinger - Banmvart - Umberg, Enchiridion sjmbolorum (1932.)
Doctrina = Doctrina Patrum de Incarnatione Verhi, hrsg. Diekamp
D T C = Dictionnaire de Theologie Catholique (Pari)
HT = Procli ep, Cstplt, mili a de Theotokos coram Nestor to (PG: Oratio I)
K-EF = Kirch, c h i r i d i fo t i u m (1910.)
Lietzmann = Lietzmann, Apollinaris von Laodicea (TUbingen, 1904.)
L T F = S, Leonis Magni Papae Tomus ad Flavianum
Mansi = Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio (prvi broj oznauje svezak,
a drugi kolumnu)
Martin = Ch. Martin, Un florilege grec 'homelies christologiques ... (vidi medu izvorima)
Moss = Moss, Proclus of Constantinople Homily on the Nativity, u: Le Museon, 42
(1929.), str. 6T73
M S R = Melanges de science religieuse (Lille)
PG = Patrologiae cursus completus, Series graeca
PL = Patrologiae cursus completus, Series latina
PO = Grafnn - Nau, Patrologia Orientalis
R E P = Realencyclopadie fiir protestantische Theologie und Kirche
R H E = Revue d'histoire ecclesiastiaue (Louvain)
RJ = Rouet de Journel, Enchiridion patristium (1932.)
Schw. = E. Schwartz, Acta conciliorum oecumenicorum
Silva-Tarouca = S. Leonis Magni Tomus ad Flavianum, ed. Silva-Tarouca, S.I. (vidi medu
izvorima)
Silva-Tarouca, I = Eiusdem Epistulae contra Eutjchis haeresim ante conc. Chalced. missae (vidi
medu izvorima)
Silva-Tarouca, II = Eiusdem Epistulae de eodem post conc, Chalc. (vidi medu izvorima)
TA = Procli ep, Cstplt. Tomus ad Armenios

IZVORI I LITERATURA
IZVORI
(Izdanja kojima sam se sluio)
Denzinger, H. - Bannvvart, CL - Umberg, L B., Enchiridion sjmbolorum definitionum et
18 20
declarationum de rebus fidei et morum, Friburgi Brisgoviae, ' 1932.
Diekamp, Franz, Doctrina Patrum de Incarnatione Verbu Ein griechisches Florilegium aus
der Wende des siebenten und achten Jahrhunderts. Zum ersten Male vollstan-
dig herausgegeben und untersucht von pro dr. Franz Diekamp, AschendorfFsche
Verlagsbuchhandlung, Miinster in Westf., 1907.
Grafrin, R. - F. Nau, Patrologia orientalis, t.13, Pari, 1919.
Kirch, Conr., Enchiridion fontium historiae ecdesiasticas antiquae, Friburgi Brisgoviae, 1910.
Lietzmann, H . , Appolinaris von Laodicea und seine Schule. Texte und Untersuchungen, I,
Tiibingen, 1904.
Mansi, Johannes Dominicus, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, t. IV, V, V I ,
VII, VIII, IX, Florentiae, 1760. - 1763.
e e
Martin, Ch., S.J., Un florilege grec d'homelies christologiques des I V et V siecles sur la
Nativite (Pari gr. 1941), u: Le Museon, 54 (1941.), str. 17-57. (To je izdanje dviju
Proklovih propovijedi u grkom izvorniku.)
Martin, M . , Actes du Brigandage d'Ephese, traduction faite sur le texte syriaque contenu dans
le manuscrit 14530 du Musee Britannique. Extrait de la Revue des Sciences ecclesi-
astiques, Amiens, 1874., 183 str.
Migne, J. R, Patrologiae cursus completus. Series Graeca (t. 26, 29, 32, 37, 52, 67, 75, 76, 77,
83, 86[1], 86[2], 103, 104, a sasvim posebno 65!)
Isti, Patrologiae cursus completus. Series Latina (t. 48, 67, 68)
Moss, Proclus of Constantinople homilv on the Nativitv, u: Le Museon, 42 (1929.), str.
61-73.
Nestorius, Le Livre d'Heraclide de Damas, traduit en francais par F. Nau, Pari, 1910.
Rouet dejournel, M. J., S.J., Enchiridion Patristicum, Friburgi Brisgoviae, ' 1932.8 9
Schwartz, Eduardus, Acta conciliorum oecumenicorum,
t. I (Ephesenum), . 1 (acta graeca), p. 1-6 (Coll. Vaticana), Berolini et Lipsiae,
1927. - 1928.
1.1, . 1, p. 7 (Coll. Segueriana, Atheniensis, minores), Berolini et Lipsiae, 1929.
1.1, . 1, p. 8 (Indices), Berolini et Lipsiae, 1930.
Izvori literatura 21
1.1, v. 3 (Coll. Casinensis, pars prior), Berolini et Lipsiae, 1929.
t. II (Chalcedonense), . 1, p. 1-3, Berolini et Lipsiae, 1933. - 1935.
t. II, v. 2, . 1 (Coll. Novariensis), Berolini et Lipsiae, 1932.
t. IV, v. 2, Argentorati, 1914.
SilvaTarouca, C, S.I., S. Leonis Magni Tomus ad Flavianum episc. Costantinopolitanum
(Epistula X X V I I I ) additis Testimoniis Patrum et eiusdem S. Leonis M. Epistula
ad Leonem I imp. (Epistula C L X V ) . Ad codicum fidem recensuit C. SilvaTarouca
S.I., Romae, 1932. (Textus et documenta, series theol. 9), str. 70.
Isti, S. Leonis Magni Epistulae contra Eutjchis haeresim, pars prima, Epistulae quae Chal-
cedonensi concilio praemittuntur (AA. 449-451). Ad codicum fidem recensuit
C. SilvaTarouca S.L, Romae, 1934. (Textus et documenta, series theol. 15), str.
+89.
Isti, S. Leonis Magni Epistulae contra Eutjchis haeresim, pars secunda. Epistulae post Chal
cedonense concilium missae (AA. 452-458). Ad codicum fidem recensuit C. Silva
Tarouca S.L, Romae, 1935. (Textus et documenta, series theol. 20), str. X X X I I I -
X L I I , 93-204.
Isti, Epistulae Romanorum Pontificum ad vicarios per Illjricum aliosque episcopos. Collectio
Thessalonicensis. Ad codicum fidem recensuit C. SilvaTarouca S.L, Romae, 1937.
(Textus et documenta, series theol. 23).
Sanda, ., Se veri Philalethes Bervti, 1928.
LITERATURA
Ales, dAdhemar, De Verbo incarnato, Pari, 1930.
2
Isti, Le Dogme d'Ephese, Pari, 193L, str. VI+314.
2
Altaner, Berthold, Patrologie, Leben, Schriften und Lehre der Kirchenvater, Freiburg, 1950.
e
Amand, David, Une homelie grecque inedite antinestorienne du V siecle sur l'Incarnation
du Seigneur, u: Revue Benedictine, 63 (1948.), str. 223-263.
Amann, E., Hormisdas (Saint), u: DTC, t. VII, Pari, 1922,, col. 161-176.
Baki, Stjepan, Presveto Trojstvo, Zagreb, 1941.
Bali, Karlo, Marija i kransko osjeanje, u: Nova Revija, 10 (1931.), Makarska, str.
310-329.
2
Bardenhewer, Otto, Patrologie, Freiburg im Breisgau, 1901.
1 2
Isti, Geschichte der akkirchlichen Literatur, Bd. IV, Freiburg im Breisgau, ' 1924,; Bd. V, Frei
burg im Br., 1932.
Baronius, Caesar, Annales ecclesiastici, t. V, Augustae Vindelicorum, 1738., t. V I , Augustae
Vindelicorum, 1739.
Bauer, Franz X . , Proklos von Konstantinopel Ein Beitrag zur Kirchengeschichte den 5. Jahr-
hundertes, Munchen, 1919.
Bauer, Robert, Marija na efekom saboru, u: Duhovni ivot, god. 3, knj. 3 (1931.) Zagreb,
str. 257-263.
7
Billot, Ludovicus, S.L, De Verbo incarnato, Romae, 1937.
Bock, I. P., D.I., Dr. D. Jaki i okrunica Pija XI efekom saboru, u: ivot, 14 (1933.),
Zagreb, str. 86-93, 131.
Bois, J., Chalcedoine (Concile de), u: DTC, t. II, Pari, 1923., col. 2190-2208.
Isti, Constantinople (I? concile de), u: DTC, t. III, Pari, 1923., col. 1231-1259.
22 Izvori literatura
3
Bomvetsch, N . , Theodoret, Bischof von Kyrrhos, u: REP, Bd. X I X , Leipzig, 1907., str.
606-615.
Bujanovi, Ivan, Kristologija i soteriologija, Osijek, 1922.
Cayre, F., .., Precis de Patrologie, Histoire et doctrine des Pere et Docteurs de VEglise, t. II,
Pari - Tournai - Rome, 1930.
Cuperus, Guilielmus, Historia chronologica patriarcharum C s t a t i olit a r u m, Acta
Sanctorum Augusti, 1.1, Parisiis et Romae, 1867., str. -, 1-256.
Deneffe, August, S.J., Der dogmatische Wert der Anathematismen Cyrills, u: Scholastik,
8 (1933.), Eupen (Belgien), str. 64-88, 203-216.
Devreesse, Robert, Les actes du concile d'Ephese, u: Revue des sciences theologiaues etphilo-
sophiques, Pari, 1929. (XVIII), str. 223-242, 408-431.
Isti, Apres le concile d'Ephese, Le retour des Orientaux a limite (433-437), u: Echos
dOrient, 34 (1931,), Juillet-Septembre 1931., str. 271-292.
Isti, Essai sur Theodore de Mopsueste (Studi e testi 141), Citta del Vaticano, 1948., str.
VIII+439.
Dokal, Kamilo, Povijest armenske Crkve, u: BS, 29 (1941.), str. 56-66,156-162, 236-247,
341-361.
Isti, Povijest sirske Crkve, u: BS, 27 (1939.), str. 55-61, 127-133, 190-209, 288-298,
375-390.
5
Duchesne, L., Histoire ancienne de VEglise, t. III, Pari, 1929.
e
Isti, L'Eglise au VL'" siecle, Pari, 1925.
Erdin, Franz, Das Wort Hypostasis, u: Freiburger Theologische Studien, 52, Freiburg im
Breisgau, 1939., str. +100.
Ermoni, V,, Antioche (Ecole theologique d'), u: DTC, 1.1, Pari, 1923., col. 1435-1439.
Fritz, G., Proclus, archeveque de Cstple, u: DTC, t. XIII, col. 662-670.
Gonzales, Severino, S.L, La formula ' en san Gre- 2476-2527.
gorio de Nisa, u: Analecta Gregoriana, . X X I , Sectio (. 11), Romae, 1939., str.
+146.
Gordillo, Mauritius, S.L, Compendium theologiae orientalis, Romae, 1937.
Grabi, Petar, Majka Boja u objavi i u ivotu, u: Nova Revija, 10 (1931.), Makarska, str.
353-362.
Grott, J. F. de, S.J., Conspectus historiae dogmatum ab acta te PP Apostolicorum usaue ad sate.
13, Romae, 1931.
Harapin, Theophilus, O.F.M., Primatus Pontificis Romani i Concilio Chalcedonensi et Eccle-
siae dissidentes, Ad Claras Aquas, 1923., str. +131.
Harnack, Adolf, Lebrbuch der Dogtnengeschichte, Bd. II, Tubingen, 1909. 4
5
Isti, D ogm e nges ch i ch te, Tubingen, 1914.
Hecke, J. van, De S. Proclo, episcopo Constant i olit a no, Commentarius historicus, Acta
Sanctorum Octobris, t. II, Bruxellis, 1861., str. 637-649.
2
Hefele, Carl Joseph von, Co c ili e nges ch i chte, Bd. II, Freiburg im Breisgau, 1875.
Isti, Histoire des Conciles d'apres documents originaux, trad. Dom. H. Leclercq, t. II, p. 2,
Pari, 1908.; t. III, . 1, Pari, 1909.
Henschenius, Godefridus, S.J., De 5. Flaviano episcopo Cons ta nti opolita martjre, Com
mentarius historicus, Acta Sanctorum Februaru, t. III, Parisiis et Romae, 1865.,
str, 72-80.
Izvori literatura 23
Isti, De s. Maximiano patriarcha Co sta tin opo l i ta , Acta Sanctorum Aprilis, t. II, Parisiis
et Romae, 1866., str. 844-846.
Hergenrother - Kirsch, Handbuch der allgemeinen Kirchengeschichte, Bd. I, Freiburg im Breis
5
gau, 1911.
Jeleni, Jnlijan, Povijest Hristove Crkve, II. knj., Zagreb, 1924.
Jugie, M . , Ephese (Concile d'), u: DTC, t. V, Pari, 1924,, col, 137-163
Isti, Eutvches et Eutvchianisme, u: DTC, t. V, Pari, 1924,, col. 1582-1609.
Kihn, Heinrich, Patrologie, Bd, II, Paderborn, 1908,
Kriiger, G., Cyrillus, Bischof von Alexandrien, u: REP, Bd. IV, Leipzig, 1898., str. 3
377-381,
Lebon, J., Le monophjsisme severien, Lovanii, 1909,
Isti, Discours dAtticus de Constantinople sur la Sainte ere de Dieu, u: Le Museon, 46
(1933,), str, 167-202.
Isti, Les anciens symboles dans la definition de Chalcedoine, u: RHE, 32 (1936.), str.
809-876.
Isti, Nicee-Constantinople. Les premiers symboles de foi, u: RHE, 32 (1936,), str.
537-547.
3
Loofs, Friedrich, Flavianus von Konstantinopel, u: REP, Bd. V I , Leipzig, 1899., str. 95.
3
Isti, Eutyches und Eutychianische Streit, u: REP, Bd. V, Leipzig, 1898., str. 635-647.
3
Isti, Nestorius, u: REP, Bd. XIII, Leipzig, 1903., str. 713-749.
Isti, Leontius von Bjzanz und die gleichnemigen Schriftsteller der griechischen Kirche, Erstes
Buch: Das Leben und die polemischen Werke des Leontius von Bjzanz, Leipzig,
1887,
3
Isti, Christologie, Kirchenlehre, u: REP, Bd, IV, Leipzig, 1898., str. 15-56.
Mahe, J., Cyrille (Saint), patriarche dAlexandrie, u: DTC, t. III, Pari, 1923., col.
Mannucci, Ubaldo - Casamassa, . ., Istituzioni di Patrologia, parte II, Epoca Post-Nicena,
4
Roma, 1937.
Mari, Dragomir, Hristologija sv. Atanazija Velikog. Pretiskano iz: Bogoslovlje, sv, 2, god. IX,,
Beograd, 1934., str. 88.
Mari, Josip, De Agnoetarum doctrina, Zagreb, 1914.
Isti, Novi pogled u monoergetizam i monoteletizam, u: BS, 8 (1917.), str. 210-223,
316-328; BS, 9 (1918.), str. 280-297; BS, 10 (1919.), str. 27-36.
Isti, Nova exegesis commentarii a Cvrillo Alexandrino in Joannem 6,54 compositi, u: BS,
11 (1923.), str. 296-306.
Isti, Celebris Cyrilli Alexandrini formula christologica de una activitate Christi i inter-
pretatione Maximi Confessoris et recentiorum theologorum. Prima quaestio prae-
via ad Novam apologiam papae Honorii L, u: BS, 14 (1926.), str, 54-102,
Isti, Pseudo-Dionvsii Areopagitae formula christologica celeberrima de Christi activitate
theandrica. Secunda quaestio praevia ad Novam apologiam Honorii I. papae, u:
BS, 20 (1932.), str. 105-173.
Isti, Nova formulae christologicae Leonis I. Magni papae de Christi activitate interpre-
tatio. Tertia quaestio praevia ad Novam apologiam Honorii I. papae, u: BS, 20
(1932.), str. 433-470.
Isti, to su uinili Agnoete, u: BS, 3 (1912.), str. 53-68, 177-195, 276-286, 381-408.
24 Izvori literatura
Marko vic, Ivan, Papino poglavarstvo u Crkvi za prvih osam vjekova, ovjestno-kritina prouka,
Zagreb, 1883.
Isti, Cezarizam i bizantinstvo u povijesti raskola, Zagreb, 1891.
Martin, Ch., S.J., Proclus de Constantinople, Nestorius et le 'bienheureux Schwartz, E., Konzilstudien, Strassburg, 1914., str. 70 (Schriften der Wissenschaftlichen
(Notes et Melanges), u: RHE, 32 (1936.), str. 929-932.
Isti, Hippolvte de Rome et Proclus de Constantinople, TO , u: Isti, Der Prozess des Eutjches, Sitzungsberichte der Bajerischen Akademie der Wissenschaften.
RHE, 33 (1937.), str. 255-276.
e e
Isti, Un florilege grec d'homelies christologiques des IV et V siecles sur la Nativite (Pari
gr. 1941), u: Le Museon, 54 (1941.), str. 17-57.
Marx, Benedikt, Proitana. Untersuchungen iiber den homiletischen Nachlass des Patriarchen
Proklos von Konstantinopel, Aschendorff, Miinster i. W., 1940., str. -104 (Miin-
sterische Beitrage zur Theologie 23). To djelo nisam mogao dobiti.
Mazzarino, Constantino da, OFMCap., La dottrina di Teodor eto di Ciro sulVunione ipostati-
ca delle due nature i Cristo, Roma, 1941., str. 183.
Michel, ., Hvpostase, u: DTC, t. VII, Pari, 1922., col. 369-437, posebno 369-407.
Isti, Hypostatique (Union), u: DTC, t. VII, Pari, 1922., col. 437-568.
Isti, Idiomes (Communication des), u: DTC, t. VII, Pari, 1922., col. 595-602.
Moller, Ch., Un representant de la christologie neochalcedonienne au debut du sixieme siecle
en Orient: Nephalius d'Alexandrie, u: RHE, 40 (1944. - 1945.), str. 73-140.
Natalis, A. - Roncaglia, C, Historia ecclesiastica veteris noviaue Testamenti, t. V, Venetiis,
1771.
Njaradi, Dionizije, Presv. Bogorodica 431931. Poslanica dra Dionizija Njaradi vladike krize-
vakog, Zagreb, 1931., str. 19.
Pagi, Antonius, O.M.Conv., Critica i Quintum Annalium Baronii Tomum, Augustae Vin
delicorum, 1738.
Isti, Critica in Sextum Annalium Baronii Tomum, Augustae Vindelicorum, 1739.
Pavi, Juraj, Patrologija (skripta), Zagreb, 1946.
Petavius, Dion, Opus de theologicis dogmatibus, t. IV, Venetiis, 1747.
Petit, L., Armenie. Histoire religieuse, u: DTC, t. L, Pari, 1923., col. 1888s.
s
Pohle-Gierens, Lehrbuch der Dogmatik, Bd. II, Paderborn, 1932.
Popovi, Jevsevije - Stoj kov, Mojsije, Opa crkvena historija, knjiga I., Srem. Karlovci,
1912.
Rehrmann, Anton, Die Christologie des. hl. Cjrillus von Alexandrien, Hildesheim, 1902.
Richard, Carolus-Ludovicus, O.P., Analjsis conciliorum, trad. lat. J. A. Dalmasus, 1.1, Ve
netiis, 1776.
Richard, Marcel, Proclus de Constantinople et le theopaschisme, u: RHE, 38 (1942.), str.
303-331.
Isti, L'introduction du mot 'Hvpostase' dans la Theologie de l'Incarnation, u: MSR, 2
(1945.), Lille, str. 5-32, 243-270.
Isti, Le Neo-chalcedonisme, u : MSR, 3 (1946.), Lille, str. 156-161.
Isti, Le Pape Leon le Grand et les Scholia de Incarnatione Unigeniti de Saint-Cyrille
d'Alexandrie, u: Recherches du science religieuse, t. X L , Pari, 1952,, pg. 116-128.
Sartori, Andomenico, II concetto di ipostasi e Veno si dogmatica a i concilii di Efeso e di Chalce-
donia, Torino - Roma, 1927., str. 142.
Izvori literatura 25
Schnitzler, Theodor, Im Kamp je um Chalcedon, Geschichte und Inhalt des Codex encjclicus
von 458, Romae, 1938. (Analecta Gregoriana, vol. X V I ) , str. VIII+132.
Schwane, J., Dogmengeschichte, Bd. II, Freiburg im Br., 1895. 2
Gesellschaft in Strassburg, 20).
Philosophische-historische Abteilung, Jahrgang 1929., Heft 5, Miinchen, 1929., str.
93.
Seider, Andreas, Allgemeine Einleitung, u: Des Bischofs Theodoret von Cyrus Monchs-
geschichte. Aus dem griechischen iibersetzt von dr. Konstantni Gutberlet, Miin
chen (Kempten), bez godine (Bibliothek der Kirchenvater, Bd. 50), str. IX-IC.
SilvaTarouca, C, S.J., Nuovi studi sulle antiche lettere dei Papi, I, Roma, 1932., str. 198,
Srebreni, J., Sabor u Efezu g. 431. Prigodom 1500-godinjeg jubileja sveane definicije da je
Prebi. Djevica Marija prava istinska Bogorodica. Pretiskano iz: ivot, 6 i 7 (1931.),
Zagreb, str. 32.
Steidle, Basilius, O.S.B., Patrologia, Friburgi Brisgoviae, 1937.
Stilting, Joannes, S.J., De S. Joanne Chrjsostomo episcopo C on stan ti op 0 lita et Ecclesiae
Doctore, Commentarius historicus, Acta Sanctorum Septembris, t. IV, Parisiis et
Romae, 1868,, str, 401-780 (posebno L X X X I I , str. 656s, De epistola ad Caesa-
rium),
Strgai, Anto Marija, Efeki koncil promatran sa stanovita dogme prvenstva vlasti rim
skog biskupa, u: BS, 20 (1932.), str. 29-54.
Tillemont, L. de, Memoires pour servir histoire ecclesiasticjue des six premiers siecles, t. X I V ,
A Venise, 1732.
7
Tixeront, J,, Histoire des Dogmes dans Vantiauite chretienne, t. II, Pari, 1924.; t. III, Pari,
1912.
Todesco, Luigi, Storia della Chiesa, vol. II, Torino, 1945,
Vailhe, S,, Constantinople (Eglise de), u: DTC, t, III, Pari, 1923,, col, 1307s.
Weigl, E., Untersuchungen zur Christologie des heiligen Athanasius, Paderborn, 1914. (Fors-
chungen zur christlichen Literatur und Dogmengeschichte, Bd. 12, Hft. 4), str.
VIII+190.
Isti, Christologie om ode des Athanasius bis zum Ausbruch des nestorianischen Streites
(363-429), Miinchen (Kempten), 1925., str. VIII+216.
Zivkovi, Andrija, Je li Nestorijeva nauka na efekom saboru god. 431 nepravedno osue
na, u: BS, 6 (1915.), str. 397-401.
 I.
POVIJESNO-KRITIKI UVOD
 1.

POVIJESNI PREGLED P R O K L O V A
KRISTOLOKOG N A U K A

Kristoloki problem se postavlja

Kristoloke borbe, koje su se takvom estinom razmahale p o e t k o m etvrtog

desetljea petoga stoljea te nisu prestajale sve do pod konac sedmoga stoljea,
nisu cijelo Nestorijevo. Nestorijev istup protiv Djeviina naziva Bogorodica
samo je razbuktao vatru, koja je ve dugo tinjala.
Kristoloki problem poinje se sjedne strane postavljati s doketima i nastavlja
se preko manihejaca, koji nijeu pravo i stvarno Kristovo ovjetvo, a s druge
strane, m o e m o rei, ve sa Z i d o v i m a preko Pavla Samosatskog (3. st.) te M a r -
cela Ancirskog i Fotina (4. st ), koji - vie i l i manje - nijeu njegovo boanstvo.
+

Te su zablude m e u t i m imale u C r k v i manje ozbiljan i dalekosean odjek. K r i

stoloki problem postaje akutan kad krani, priznavajui u K r i s t u dva elementa,
b o a n s k i i ovjeji, nastoje p o m o u filozofskih pojmova osvijetliti i p r o t u m a i t i
vezu koja ta dva elementa vee u jednoga K r i s t a . U tom se smislu problem rada
s arijevcima koji su, priznavajui u K r i s t u nadljudski i ljudski element, spajali ta
dva elementa u jednu narav i to tako da su K r i s t u nijekali ljudsku duu ().
A l i kod arijevaca kristoloko pitanje n e m a j o svoje otrine, jer je njihova trinitar-
na zabluda potisnula u pozadinu kristoloku. Tako problem zapravo oito izbija
na javu istom s mladim Apolinarom, biskupom u Laodiceji u Siriji (oko 360. -
390.), velikim i estokim arijevskim protivnikom u trojstvenoj teologiji, koji je
30 Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka
m e u t i m bio arijevski sumiljenik u k r i s t o l o k o m nauku. On je arijevsko uenje
utoliko modificirao, stoje priznao K r i s t u n i u ljudsku d u u (), a nijekao mu
1
samo ljudsku razumsku d u u ( i l i ^). Apolinar je tako - zastupajui prisiljena k u a t i t u m a i t i sjedinjenje. K o d prve je tendencije, djelilake, imala u
u K r i s t u jednu narav - bio istaknuti branitelj Kristova jedinstva, ali je okrnjio
K r i s t a ovjeka. Pravovjerje je preko aleksandrijskog pokrajinskog sabora pod
sv. Atanazijem (362.) ustalo protiv Apolinarovih nauka ne spominjui njihova
2
z a e t n i k a , ali se apolinarizam nije dao uguiti u korijenu. Bavio se njime i R i m ,
4
openito gaje osudio i drugi opi sabor u Carigradu 381., no satrti ga nije bilo
m o g u e . On je, naprotiv, doivio pravu evoluciju s razliitim modifikacijama,
od kojih su se neke m o d a ve samo rijeima razlikovale od praznovjerja, ali je
injenica da su apolinaristi uvijek ostali u n i t a r i s t i k i h tendencija te su tako za
vrili u monofizitizmu. N a k o n mnogih napadaja i osuda, posebno one otvorene
u Carigradu (381.), apolinaristi su se p r i k r i l i te su pod imenima razliitih orto
5
doksnih otaca irili spise svoga uitelja. T a k o su oni uspjeli da su Apolinarovi
spisi pod l a n i m naslovima odigrali ne malu ulogu u razvoju kristologije. U Siriji
se rodila i najea opozicija protiv Apolinarova kristolokog shvaanja. V o a
je te opozicije bio izraziti predstavnik antiohijske bogoslovske kole Diodor, bi
skup u T a r z u u C i l i c i j i (378. - oko 392.), uitelj sv. Ivana Zlatoustoga i Teodora
Mopsuestijskoga. On je, branei protiv Apolinara cjelovitost ljudske naravi, tako
dotjerao u protivnu krajnost je njegov nauk vodio u potpuni kristoloki duali
zam, koji bi umjesto jednoga K r i s t a imao zapravo dva K r i s t a , umjesto jednoga
Sina dva sina: Sina Bojega i sina Marijina. Pravovjerje je zapazilo pretjeranost
6
tih antiohijskih tendencija, njima se t a k o e r ulo u R i m u , ali do jaeg sukoba
nije dolo. T r i n i t a r n i su problemi j o uvijek b i l i u centru panje. Tako se anti
ohijska kristologija mogla mirno razvijati, a daje nitko nije smetao. Diodorovu
misao nastavio je njegov u e n i k Teodor, biskup u Mopsuestiji (392. - 428.), koji
je razvio veoma veliku djelatnost i okupio m n o t v o uenika.
K a o reakcija na apolinarizam antiohijska je kristologija najprije provela pot
puno razdjeljenje K r i s t a u dva kompletna elementa, b o a n s k i i ljudski. Do toga
ju je razdjeljenja dovelo isticanje potpunosti ljudskoga elementa. O n a je, m e u -
1 7
Tixeront, Histoire des Dogmes, t. II, Pari, 1924., str. 97.
2
S. Athanasii Tomus ad Antiochenos, P G , 26, 804-805.
3
Can. 7 rimskog sabora oko g. 379. pod Damazom, D B , 65.
4
Can. 1, D B , 85.
5
Leontius Bvzantinus, Adversus fraudes Apollinaristarum, P G , 86 (2), 1947-1976.
6
Usp. caru 6 Damazovog sabora 379., D B , 64.
Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka 31
tim, brzo osjetila da njezino razdjeljivanje vodi u zabludu, te je u daljnjem ra
zvoju nastojala te razdijeljene elemente opet skupiti i sjediniti. Tako je ona bila
vidu apolinarizam, a k o d druge pravovjerje, od kojega su joj prijetile potekoe
zbog uenja dva sina, kojeje bilo logina posljedica njihove djelilake tendencije.
Z a t o su antiohijci nastojali p r o t u m a i t i sjedinjenje sauvavi potpunu razliitost
3
b o a n s k o g i ovjejeg elementa u K r i s t u , koju su smatrali sigurnim antiapolina-
ristikim zakljukom. K o d toga su, m e u t i m , naili na nepremostive potekoe.
Njihova su tumaenja sjedinjenja ostajala uvijek suvie dualistika tako, te se i
nilo daje njihovo izriito ispovijedanje jednoga Sina samo p u k i verbalizam, a da
logika njihova sustava ispovijeda dva sina.
D o k je taj nauk bio unutar granica antiohijske Crkve, on nije uzbudio oz
biljnijih sukoba. Bilo je tome vie razloga. Prije svega treba priznati daje pred
met, kojem se ovdje radilo, izvanredno dubok i suptilan, daleko suptilniji od
7
Apolinarovog, te je tako i njihova zabluda bila daleko manje oita od A p o l i n a -
rove. O d l u n o m borbom protiv arijevstva i apolinarizma te irinom teolokog
rada uitelji te kristologije postigli su zamjeran ugled u Antiohijskom patrijar
hatu. T a k o su oni uspjeli svoje kristoloko shvaanje nametnuti antiohijskoj bo-
goslovskoj koli i uiniti ga takorei njezinim slubenim shvaanjem. Umjereniji
duhovi u Antiohiji smatrali su, ini se, pojedine pojave izrazitog dualiziranja za
sebnim teolokim miljenjem, koje je istina m o d a malo pretjerano, ali koje j o
8
uvijek ne prekorauje granice pravovjerja. K o n a n o taj nauk j o uvijek nije imao
svjetskog znaenja, zasad je on bio j o uvijek regionalnog znaenja, ogranien na
Antiohijski patrijarhat.
Istom kad je Nestorije, antiohijski monah i zagrijani sljedbenik Teodora
Mopsuestijskoga, zasjeo na carigradsku patrijarijsku stolicu (428.) te kad je
nauk svoga uitelja poeo propovijedati s propovjedaonice prijestolnoga grada,
problem je doao u k r i z u i svratio na sebe pogled cijele Crkve. i m je Nestorije
10. travnja 428. introniziran u Carigradu, moglo se po njegovu impulzivnom
karakteru zakljuiti da e za njegova patrijarhata biti veih dogaaja. Nestorije je
ubrzo istupio protiv Marijina naziva Theotokos koji je, ini se, bio u Carigra
du u d o m a e n , a koji nije bio posve u skladu s kristolokim naukom antiohijske
7
A k o pod predmetom Apolinarove zablude promatramo njegovo uenje Kristo
vu ljudskom razumu.
8
Usp. pismo antiohijskog patrijarha Ivana i njegova sabora Proklu Carigradskom
(PG, 65, 877-878) i irilu (PG, 77, 329-332).

32 Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka
kole. N e k i su antiohijski bogoslovi gledali u njemu arijevsku i apolinarovsku
zabludu, a prije svih je mislio tako Nestorije. Po njihovu shvaanju nije se moglo
rei daje Marija rodila Boga, jer ona nije rodila b o a n s k u narav, nego je rodila
samo ljudsku narav, koja s b o a n s k o m naravi sastavlja jednoga K r i s t a . N a r a v i se
sjedinjenjem nisu pomijeale, dakle ne mogu se mijeati ni njihovi atributi.
tome, kako je buknula prepirka oko Theotokosa, imamo dvije neto
razliite verzije. Jedna potjee od crkvenog povjesniara Sokrata, Nestorijeva
suvremenika i C a r i g r a a n i n a , a druga od samog Nestorija. Po Sokratu bi pi
tanje imalo biti pokrenuto od antiohijskog sveenika Anastazija, Nestorijeva
prijatelja, koji je s N e t o rij em doao iz Antiohije. Taj je sveenik jednoga dana
u C r k v i otvoreno napao termin Theotokos. K a d je radi toga nastala zabuna
9 te je zato preporuivao izraz C h r i s t o t o k o s .
i prepirka, Nestorije je uzeo svoga prijatelja u zatitu. N e t o drukije razlae
p o e t a k sukoba sam Nestorije u jednom pismu Ivanu A n t i o h i j s k o m 10
i u svojoj
apologiji Knjiga Heraklida Damaanina} 1
Po Nestorijevu tvrenju prepirka oko
Theotokosa postojala bi u Carigradu ve prije njegova dolaska. C a r i g r a a n i su
b i l i razdijeljeni na dvije grupe. Jedna je bila za Theotokos, a druga naprotiv za
a n t h r o p o t o k o s . Prva je drugu optuivala za fotinstvo, a druga prvu za mani-
heizam. K a d su se obje grupe obratile na Nestorija, on je, videi da ni jedna ni
12
druga ne misle krivo vjerno, p r e p o r u i o da se ne upotrebljava ni jedan ni drugi
termin, nego da se uzme termin Christotokos koji je posveen Svetim pismom
i koji naznauje obje naravi u K r i s t u , te zbog toga iskljuuje i apolinarovsko i
Fotinovo krivovjere.
M i s l i m da se te dvije verzije dadu uskladiti. Sigurno je, da se u Carigradu prije
dolaska Nestorijeva propovijedalo tome da je Marija Bogorodica. 13
A sasvim
je lako vjerovati da se t a k o e r nalo ljudi koji su imali protiv toga svojih prigo
vora, makar je posve sigurno da ih je u Carigradu bilo vrlo malo. N i t k o valjda
9
Socrates, Historici teci, lib. V I I , c. 32, PG 67,808; K-EF, 782, 783.
10
Mansi, V, 753-754, cap. 3.
11
Nestorius, Le Livre d'Heraclide de Damas, trad. par F. Nau, Pari, 1910., str. 91.
12
Tako pie Nestorije u Livre d'Hraclide, str. 91. A l i u svoja dva pisma papi sv.
Celestinu (Ep, I et II) on izriito optuuje dio svoga klera za apolinaristiko i arijevsko
krivovjerje radi termina Theotokos, Mansi, IV, 1021-1022; 1024; P L , 48, 176-178,
180.
13
tom nam svjedoi Atikova (t426.) propovijed Bogorodici, koja dolazi pod
Proklovim imenom kao On V, P G , 65, 716-721. Usp. J. Lebon, Discours dAtticus de
Constantinople sur la Sainte Mere de Dieu, u: Le Museon, 46 (1933.), str. 167-202.
Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka 33
nee smatrati n e m o g u i m da su spisi antiohijskih teologa imali svojih itatelja i u
glavnom gradu. Tijek dogaaja oko Efekog sabora pokazao je daje u Carigradu
bilo neto - iako malo - teoloki n a o b r a e n i h ljudi, koji su podupirali Nestorija.
Tako je m o g u e da su neki neprijatelji Theotokosa pokuali pokrenuti to pita
nje kod ljudi koji su s Nestorijem doli iz Antiohije. Na taj je nain onda dolo
do intervencije Anastazija, koji je o d l u n o stao na stanovite protivnika Theoto
kosa. Nestorije se u citiranim spisima trudio prikazati svoje stanovite kao neko
posrednitvo, ali je svakako sigurno daje on podigao glavnu oporbu protiv sebe
u krugu onih koji su branili Theotokos, tako da se m o e rei da s druge strane
14
nije bilo neprijatelja. Prema tome, nije nimalo krivo rei daje Nestorije uzeo u
zatitu Anastazija s time daje nastojao kako ne bi pretjerao u protivnu krajnost,
pitanju Theotokosa o d r a o je Nestorije nekoliko propovijedi, u kojima
nalazimo ovakvih izjava: Ima li Bog majku? Dakle, treba ispriati pogane kad
bogovima uvode majke? ... Nije stvorenje rodilo Stvoritelja, nego je rodilo o
1 5
vjeka, o r u e b o a n s t v a . . . Boanski dakle Logos nije r o e n od Marije nego
je ostao u onome, koji je r o e n od Marije. Nije imao p o e t a k iz Djevice, nego je
kroz cijelo vrijeme neodjeljivo bio povezan s onim, koji je rastui kroz mjesece
16
polako sastavljen u Djeviinoj u t r o b i . K a o neku temeljnu tezu Nestorije po
17
stavlja formulu: Dijelim naravi, ali veem potivanje! T a k v i i slini Nesto
rije vi govori ubrzo su uzbudili duhove u Carigradu. M e u klerom su se mnogi
direktno suprotstavili biskupovu nauavanju, ak se i m e u laicima nalo ljudi
koji su Nestorija optuivali za herezu. Iz Aleksandrije se uskoro digao patrijarh
sv. C i r i l , jedan od najjaih bogoslova svoga vremena, i stavio se na elo borbe
18
protiv Nestorija.
Od carigradskih laika ustao je protiv Nestor ij a j av no za vrijeme jedne Nesto-
rijeve propovijedi advokat (scholasticus) Euzebije koji e kasnije postati biskup
14
tom svjedoe ve dva spomenuta pisma papi sv. Celestinu, vidi bilj. 12. U tre
em pismu Celestinu Nestorije tvrdi daje njegovo miljenje posredniko, Mansi, V, 725;
PL, 48, 842.
15
Nestoru sermo I, P L , 48, 760-761 (Marius Mercator).
16
Nestorii sermo III, P L , 48, 769.
17
Nestoru sermo I, P L , 48, 762.
18
Ne kanim pisati povijest sve te borbe, jer bi to bilo izvan okvira ove studije. Dotak
nut emo se samo onih detalja, koji su potrebni da se razumije uloga koju je u okviru te
borbe odigrao Proklo.
34 Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka
dorilejski i kao takav e biti jedna od najvanijih osoba na Kalcedonskom sabo
9
r u / Danas se openito smatra daje isti Euzebije pismeno proirio u Carigradu
20
o p t u b u protiv Nestorija kao obnovitelja zabluda Pavla Samosatskog. Ne m i
slim govoriti tome koliko ima stvarnosti u o p t u b a m a koje Nestorija dovode u
21
vezu s Pavlom Samosatskim i Fotinom, a koje su j o nedavno bile ponovljene.
Po svoj prilici nema prave kauzalne i l i genetike veze i z m e u jedne i druge zablu
de, ako i postoji stanovita sadrajna slinost. Od fotinstva se brani sam Nestori
22
j e . Najistaknutiji predstavnik carigradskog klera, koji je ustao protiv Nestorija,
bio je Proklo, posveeni tada biskup ciziki.
Nestorije i Proklo
S prilino vjerojatnosti m o e m o zakljuiti da se Proklo rodio u samom C a
rigradu i l i u njegovoj najblioj okolici, koja je spadala pod carigradsku biskupiju,
jer Sokrat pie da je Proklo od rane mladosti sluio u carigradskoj C r k v i kao
23
lektor. Njegovo roenje treba staviti svakako prije godine 390., jer je k o d smrti
patrijarha A t i k a (426.) Proklo kao prezbiter i vrlo viena osoba m e u carigrad
skim klerom bio kandidat za biskupa. To je svakako dokaz daje on ve neko vri
jeme morao biti prezbiter. Po crkvenim propisima koji su vladali na Istoku, u to
24
vrijeme nitko nije mogao biti r e e n za sveenika prije tridesete godine i v o t a . Je
li Proklo bio uenik sv. Ivana Zlatoustog i l i ne, ne m o e se sa sigurnou utvrditi,
25
ali je svakako bio veliki tovalac svetog propovjednika. Sokrat k a e P r o k l u da
19
P L , 48, 769-770; Hefele, Conciliengeschichte, Bd. II, Freiburg im Br., T875., str.
153.
20
To je znamenita (Contestatio), Schw., t. I, v. 1, . 1, n. 18, pg.
101-102; Mansi, IV, 1008-1012.
21
A. d'Ales, Le Dogme d'Ephese, Pari, T931., str. 24.
22
Nestoru strmo IV, P L , 48, 785B.
23
Socrates, nav. dp, lib. V I I , c. 41, P G , 67, 820-821.
24
V i d i Tillemont, Memoires pour servir Vhistoire ecclesiastique, t. X I V , Venise,
1732., str. 704; J. van Hecke, Acta Sanctorum Octobris, t. X, Bruxellis, 1861., str.
638-639.
25
Prvu vijest tome da bi Proklo bio u direktnim vezama sa sv. Ivanom, ak da bi
bio njegov komornik (cubicularius), imamo iz ivotopisa Ivanova, to gaje napisao Juraj
II., patrijarh aleksandrijski (625. - 631.). Sokrat tome ne zna nita. injenica je daje
Proklo bio u dobrim vezama s Atikom, koji je u poetku bio veliki Ivanov neprijatelj.
Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka 35
je stalno bio uz biskupa A t i k a , kad je dospio u m u e v n u dob, te daje bio A t i k o v
osobni tajnik. A t i k gaje zaredio za a k o n a , a poslije i za sveenika. 26
Poslije Atikove smrti Proklo je uz sveenike Filipa i Sizinija bio kandidat za
carigradskog biskupa. N a r o d je, m e u t i m , ovaj put bio veinom na strani S i z i
nija, koji je bio sveenik u jednom carigradskom p r e d g r a u . Po Sokratovim rije
ima, nadjaala je tenja svjetovnjaka i tako je Sizinije bio z a r e e n za biskupa
27
prijestolnice. Proklo je, m e u t i m , stupio u dobre odnose sa Sizinijem. K a d je u
C i z i k u , metropoli provincije Helespont, umro biskup, Sizinije je, sluei se ne
k i m pravom carigradske Crkve, zaredio P r o k l a za biskupa cizikog. A l i Ciziani
nisu b i l i sporazumni s time da im Carigrad imenuje biskupe te su oni sami na
svoju r u k u izabrali sebi za biskupa nekog monaha Dalmacija, kojega su p o d r u n i
biskupi zaredili. Tako je Proklo ostao bez biskupije. On je i nadalje ivio m e u
28
carigradskim klerom i postigao prilinu slavu svojim propovijedima. N a k o n
smrti biskupa Sizinija Proklo je opet bio kandidat za patrijarha. A l i uslijed velike
nesloge i podvojenosti u kleru, jer je jedan dio traio P r o k l a a drugi sveenika
29
F i l i p a , da preprijei trvenja i mrnje, car je odluio uzeti biskupa iz druge C r
kve i to ak iz antiohijskog patrijarhata. Tako je doao na patrijarijsku stolicu
30
Nestorije (428.).
Ne znamo nita tome kakav je odnos vladao i z m e u Nestorija i P r o k l a .
Jedino, to znamo, jest to da se oni nisu slagali u pitanju Theotokosa. M o e se
m e u t i m uzeti kao sasvim sigurno daje Proklo u p o e t k u bio u dobrim odno
sima s Nestorijem. Istom nakon gotovo jedne godine, otkad je Nestorije zasjeo
na patrijarijsku stolicu, ustao je Proklo u jednoj propovijedi otvoreno protiv pa
trijarhova nauavanja. Tu je propovijed Proklo izrekao za vrijeme velike liturgije
pred patrijarhom, koji je sjedio na prijestolju. M o e se postavljati razliite hipo
teze tome, u ije je ime i po ijem je nagovoru Proklo ustao da govori pogibelj-
Sigurno je, meutim, daje Proklo mnogo potivao sv. Ivana. To se vidi iz toga, stoje on
dao prenijeti u Carigrad svete ostatke velikoga patrijarha, Socrates, nov. dj., lib. V I I , c.
45, P G , 67, 835-836.
26
Socrates, nav. dj., lib. V I I , c. 41, P G , 67, 829.
27
Isto, c. 26, P G , 67, 799-800.
28
Isto, c. 28, P G , 67, 801-802.
29
Taj je Filip takoer bio ugledan ovjek i povjesniar. Dolazi pod imenom Filip
Sidetes. V i d i Bardenhewer, Geschichte der altkirchlichen Literatur, Bd. IV, Freiburg im
Br., 'T924., str. 135-137.
30
Socrates, nav. dj., lib. V I I , c. 29, P G , 67, 801-804. Nestorije opisuje te dogaaje u
Livre d'Heraclide, str. 242-244.
36 Povijesni pregled Proklova histolokog nauka
31
nom pitanju, ali ostaje izvan svake sumnje da bez Nestorijeve privole i l i protiv
njegove volje ne bi bio mogao govoriti. To je dakako znak da njihovi m e u s o b n i
odnosi tada jo nisu bili poremeeni.
Proklov je napadaj bilo vrlo fin i neobino umjeren. On govori naravima u
32
pluralu, a druge filozofske terminologije takorei niti nema. Ipak je propovijed
uzbudila veliku buku i imala silan odjek. Sam e Nestorije u svojoj apologiji s
33
gorinom ukazivati na tu propovijed kao na p o e t a k svoje alosne tragedije,
34
kasniji e kroniar rei daje od toga dana sve poelo Nestorija m r z i t i . Prije
nego bude to vie reeno, bit e zgodno donijeti sadrajni pregled te glasovite
35
homilije.
Prije svega treba rei daje homilija po svojoj osnovnoj ideji d o d u e mariolo-
ka, ali je njezina zamisao veoma iroka. O n a je obuhvatila osnove kristologije,
soteriologije i mariologije. Teko bi bilo rei kojemu je od tih triju vidika dano
vie prednosti. Uostalom, propovijed nema pravoga progresivnoga nacrta. Nje
zina snaga nije u tome to bi strogim logikim slijedom izvela dokaz daje Marija
doista Bogorodica. Sva je sastavljena iz kratkih dijelova, koji svaki za sebe znae
jednu cjelinu, jedan jedinstveni dokaz da K r i s t nije samo ovjek nego ujedno i
Bog, pa je prema tome Marija Bogorodica. Sam termin Theotokos dolazi jedva
36
jednom, i to na koncu propovijedi. Snaga propovijedi je u divnim antitezama
31
V i d i tom Bauer, Proklos von Konstantinopel, Miinchen, 1919., str. 26.
32
Pod filozofskom terminologijom mislimo izraze, koji su direktno filozofskog po
rijekla, te su u teologiju preneseni iz grke filozofije. To su termini narav, osoba,
hipostaza, bit i slini.
33
Livre d'Heraclide, str. 92. Nestorije tu kae da su se duhovi bili posve smirili od
prvih rasprava oko Theotokosa i njegovi su vjernici bili u slozi do dana, kad su pali u
zamku onih koji su teili za episkopatom. Nema sumnje da Nestorije pod tim anoni
mnim ambicioznim ljudima ima na umu u prvom redu Prokla. Na to upuuju sve okol
nosti, pod kojima je Nestorije doao za biskupa i pod kojima je to prestao biti. Proklo
je bio kandidat za Nestorijeva nasljednika, on je konano nakon Maksimijana sjeo na
carigradsku stolicu. Nestorije e oprostiti i Euzebiju (isto, str. 296s), ali Prokla e napa
sti u pismu stanovnicima Carigrada (isto, str. 374-375).
34
Theophanes, ed. de Boor, 88; vidi Bauer, nav. dj., str. 31.
35
Propovijed se nalazi medu aktima Efekog sabora (431.), Schw., 1.1, . 1, . 1, n.
19, pg. 103-107; Mansi, IV, 577-588; P G , 65, 680-692. Mi emo je citirati pod siglom
HT = Homilia de Theotoko*
36
Tako po Schwartzovu kritikom izdanju koncilskih zapisnika. Po Mansiju i PG
dolazio je termin Theotokos takoer odmah na poetku propovijedi u navjetaju
teme. Bez obzira na kritike razloge, koji su vodili Schwartza da je iz uvoda izbrisao
Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka 37
i bogatstvu usporedbi, koje su m e u t i m uvijek kratke i zbite. Njegovi su dokazi
uope uvijek odmjereni, sentenciozno kratki, to propovijedi daje jedan uzvieni
ton, ali ne pridonosi razumijevanju. O s i m toga, Proklo se na istu stvar vie puta
vraa, umee ideje koje e kasnije ire obraditi, i slino. Sve to nije u korist jasnoe
i preglednosti. A l i uza sve to treba istaknuti daje propovijed bogata u z v i e n o m
retorikom i stanovitom teolokom dubinom.
a P o k u a t u ovdje zacrtati njezin plan, kako ga zamiljam, iako ne bih mogao
tvrditi da je Proklo svoju propovijed doista tako planirao. Cijela se propovijed
dijeli na dva velika dijela s duljim uvodom i kratkim zakljukom.
U uvodu Proklo sveanim rijeima i bogatstvom slika u z d i e Marijinu veli
inu, jer je danas njezin blagdan. Mnoge od tih slika nisu izgubile svoje svjeine
do danas. Posebno se istie slika koja M a r i j u usporeuje s tkalakim stanom, na
kojem je istkana haljina sjedinjenja. K a o opravdanje toga uvoda Proklo po
stavlja tezu, zbog ega je Marija tako velika: jer se iz nje rodio Bog i ovjek. Tu
tezu Proklo ne formulira tako jednostavno. To bi bilo premalo precizno. Teza
kod njega glasi: Iz ene se rodio ^ ,
mi bismo rekli: Bog, ali ne samo Bog, i ovjek, ali ne p u k i ovjek. Cijela se
propovijed kree oko te teze. Propovijed ne dokazuje daje K r i s t naprosto Bog.
Ona, naprotiv, dokazuje da K r i s t ne m o e biti samo Bog, ali da ne m o e biti ni
p u k i ovjek.
N a k o n navjetaja teme, koja je navijetena postavljenjem teze onome koji
se rodio od Djevice, Proklo polazi na prvi dio propovijedi. Taj je prvi dio veoma
nepregledan. Gotovo je n e m o g u e donijeti njegov sadraj, jer su ideje unakrsno
veoma pomijeane. Proklo pobija prigovore, a ujedno postavlja dokaze. On ni
jee da bi roenje od Djevice Boga okaljalo, i l i da bi to bilo za nj neto sramot
no. M e u t i m , tu izbjegava dati Bogu ime Bog; on ga naziva ovjekoljubivi,
Graditelj, Neoskvrnjeni. Ujedno donosi i pozitivne dokaze: Da majka nije
ostala Djevica, k a e Proklo, onaj, koji se rodio, bio bi p u k i ovjek ... A ako je
iza roenja ostala Djevica, onaj se rodio koji je kroz zatvorena vrata nesmetano
uao. Tako je Proklo formulirao svoj omiljeni dokaz za Kristovo boanstvo iz
Marijina djevianskog roenja. Tu se on poziva na apostola T o m u koji je rijei
ma: G o s p o d i n e moj i Boe moj (Iv 20,20) ispovjedio tijesnu svezu, z d r u e -
termin Theotokos, psiholoki razlozi takoer govore u prilog tome da taj termin bude
samo na svretku. Teko bi se moglo zamisliti daje Proklo odmah na poetku navijestio
frontalni rat, posebno kad poznajemo njegov karakter.
38 Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka
nje Kristovih naravi ( ) . N a k o n pobijanja prigovora iz nje! Doista nitko nee zanijekati dubinu takvog izraavanja. O n o je dakako
protiv toga da bi se Bog rodio od Djevice, Proklo apostrofira djeviansko krilo
upotrijebivi nekoliko vrlo lijepih slika. M e d u ostalim, tu on naziva Marijino
krilo h r a m o m , u kojem je B o g postao sveenik, ne promijenivi naravi, nego iz
samilosti obukavi onoga, koji je po redu M e l k i z e e k o v u . Te e rijei odigrati
stanovitu ulogu u tijeku nestorijevskih borbi. Tako e Proklo ui u sredite
nauka K r i s t u . On tvrdi: D a Logos nije stanovao u k r i l u , ne bi tijelo sjelo na
prijestolje. Jer ako je B o g u uvreda ui u utrobu, svakako je a n e l i m a uvreda o
vjeku sluiti. Onaj dakle po naravi netrpljiv postao je iz m i l o s r a mnogotrpljiv.
N i j e K r i s t po napredovanju postao Bog, nego je po m i l o s r u postao ovjek
... Ne navijetamo ovjeka p o b o a n s t v e n j e n a , nego Boga utjelovljena. Dalje
prelazi na rije Poslanice Hebrejima K r i s t u , daje on bez oca i bez majke
(Heb 7,3), te iz toga izvodi da K r i s t ne m o e biti ni samo Bog ni samo ovjek.
Proklo j o navodi ime anela Gabrijela kao dokaz daje K r i s t Bog i ovjek, a
tada prelazi na drugi dio.
D r u g i je dio propovijedi mnogo jedinstveniji. On je sav oslonjen na soteriolo-
giju. Proklo e tu na temelju soteriolokih razloga dokazati da K r i s t ne m o e biti
ni samo Bog ni samo ovjek. On je ve i prije nekoliko puta dotaknuo soterio-
loke misli, ali ovaj drugi dio posveenje iskljuivo razvoju soterioloke ideje, na
kojoj e biti izgraen sav dokazni postupak. Uvodna reenica drugog dijela for
mulira njegovu tendenciju: Naui razlog dolaska u tijelu () i proslavi
silu utjelovljenoga ! Proklo t u m a i razloge utjelovljenja. ovjek je ipak osjetio p o g o e n i m . On je osjetio da taj pljesak znai da u narodu postoji
sagrijeio. N a i n i o je veliki dug. Taj dug ovjek nije mogao otplatiti, jer je sam
bio pod dugom. Nije mogao ni aneo, jer ni on nema tolike otkupnine. Preostalo
je, dakle, da sam Bezgrjeni umre za grjene. I Stvoritelj je postao ovjek i
u m r o je onim, to je postao i otkupio je onim, to je bio. Jedini taj je imao sve
stoje potrebno za spasenje. Proklo to naire razlae.
Tada se opet vraa na to da p u k i ovjek nije mogao spasiti. U k r a t k i m citira
njima donosi misli proroka, koji su zazivali lijenika s neba. M i l o s r d n i Bog nije
prezreo ljudske naravi, nego je onaj, koji je uvijek prisutan, doao i prolio je kao
otkupninu vlastitu krv i dao je ... kao plau smrti ... tijelo. Otkupitelj, dakle,
nije p u k i ovjek. A l i , obraa se Proklo manihejcima, nije ni samo Bog. Jer je on
morao na neki nain imati oblije krivca. D a nije mene obukao, ne bi me bio niti
spasio! Tu onda Proklo donosi izvanredno duboko teoloko mjesto: ... u utrobi
Djevice ... dogodila se uzviena i strana razmjena; jer davi D u h a uze tijelo: isti
nad Djevicom iz Djevice: onim je naime osjenio, nad njom, a ovim se utjelovio,
Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka 39
manje propovjedniki jasno. O d m a h na to Proklo naovezuje: Ako je drugi
Krist, a drugi Bog Logos, nije vie trojstvo, nego etvorstvo. Nemoj cijepati halji
nu ekonomije, koja je odozgo izatkana. Nemoj biti A rije uenik. On b e z b o n o
cijepa bit (), ti nemoj razdjeljivati sjedinjenje da ne b u d e razdijeljen od
Boga. T k o je dakle Krist? Proklo se poziva na Davida, Ps 117,27; D o m i n u s
Deus virtutem, Deus D o m i n e et inluxit nobis. Zajedno su dole naravi, ali je
sjedinjenje ostalo nepomijeano.
Tu bi imao biti konac toga drugoga dijela. Proklo jo jednom rekapitulira nje
gov rezultat: Doao je spasiti, ali je trebalo i trpjeti. K a k o je bilo mogue jedno
i drugo? P u k i ovjek nije mogao spasiti, a ^ nije mogao trpjeti. Sto
dakle? Sam onaj, koji je Bog (Emanuel) postade ovjek, i spasi onim, to je bio i
trpi onim, to je postao.
Tada Proklo prelazi na zakljuak. Tu on na temelju izloenoga pripisuje istom
subjektu jedna i druga svojstva, i ljudska i b o a n s k a , vrativi se pri kraju j o jed
nom na dokaz iz djevianskog roenja te zakljuuje: Eto oevidnog dokaza svete
Bogorodice Marije! N e k a se unaprijed prestane sa svakom prepirkom i rasvijetli
mo se prouavanjem Svetoga pisma, da budemo usreeni kraljevstvom nebeskim
u K r i s t u Isusu Gospodinu naem, Njemu slava u vijeke vjekova. Amen!
N a k o n svretka propovijedi u crkvi je nastao veliki pljesak. M a k a r je Proklo
va propovijed bila vrlo umjerena i nipoto jednostrano orijentirana, Nestorije se
velika opozicija protiv njegova shvaanja. Proklo nije samo dokazivao daje K r i s t
Bog. On je u propovijedi jednako otro nastupio i protiv onih koji su umanjivali
Kristovo ovjetvo. Zato bi vrlo teko mogao netko p o k u a t i optuivati HT za
apolinarizam. A l i je ipak bilo jasno da Proklo tvri kako M a r i j i pripada naziv
Theotokos u pravom i istinitom smislu. Z a t o je Nestorije u svom govoru, to
gaje bez priprave d r a o odmah nakon Prokla, pokazao stanovito negodovanje.
No nije d o d u e otro i direktno nastupio protiv Prokla - toliko je i sam imao
najelementarnijega takta -, ali nije preutio upozoriti narod kako u propovijedi
cizikoga biskupa ima stanovitih pretjeranosti i netonosti.
37
Marije Mercator sauvao nanije Nestorijeve rijei. T e k o je rei predstav
ljaju li one cjelinu onoga to je Nestorije rekao Proklovoj propovijedi, i l i su
m o d a kakva k r a a preradba Nestorijeva govora. Ne treba zaboraviti da govor
Nestorii sermo IV, P L , 48, 782-785.
 40 Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka
nije bio pripremljen. On je dakle u h v a e n po brzopiscima i l i ga je Nestorije
sam kasnije zapisao po svome sjeanju. Najprije se patrijarh osvre na pljesak,
koji je ponjela Proklova homilija. On k a e da nije u d n o ako ljudi pljeu
onome, koji slavi M a r i j u , ali da treba paziti da se ne bi pretjeralo u slavljenju
Marije na taj n a i n da bi se kazalo kako se B o g Logos dvaput rodio. Z a t o e
to jednostavno r a z l o i t i . T k o bez daljnjega k a e da se Bog rodio od Marije, taj
k r a n s k i nauk izlae pogrdama i smijehu pogana. Onaj, koji je r o e n , imao
je ljudsku narav, ali dakako povezanu s Bogom. A drugo je rei daje Bog, koji
je O e v Logos, bio povezan s onim, koji se rodio od Marije ... a drugo da je
samo b o a n s t v o trebalo roenja ... Z a t i m je pohvalio P r o k l o v u tezu da onaj,
koji se rodio od Djevice, nije bio ni samo Bog ni p u k i ovjek, ali ju je ujedno i
modificirao: Jer ne treba kazati da se Bog nude et utcumque rodio; nitko naime
ne r a a starijega od sebe; a ne treba opet niti rei da se rodilo puko ovjetvo,
nego ovjetvo povezano s Bogom. Posebno se j o zaustavio na jednom mje
stu. Upozorava vjernike na onu P r o k l o v u rije da je Bog postao sveenik.
To, veli Nestorije, ne mogu podnijeti; si enim Deus opifex et pontifex est,
cujus a pontificibus legatio exhibenda est? Rekao bi i vie ali se boji da se ne bi i
nilo da govori protiv crkvenih uitelja. T i m e su direktni ispravci P r o k l a gotovi.
Nestorije je istaknuo samo najtee stvari, ali je izriito kazao da ima toga i vie.
samom pitanju Theotokosa nije P r o k l a direktno o p t u i o , ali je oito k u a o
njegovu tezu p r o t u m a i t i malo drukije. U pitanju Boga-sveenika prekorio
gaje direktno. U daljnjem dijelu govora Nestorije nastavlja govoriti apsolutno,
ne osvrui se na P r o k l a , ali je svakome jasno da i taj dio ide zapravo P r o k l a .
Patrijarh upozorava vjernike da moraju biti vrlo oprezni i paljivi u ispitivanju
vjerskih istina. Posebno istie: Z a r je B o g Logos uskrsnuo od m r t v i h ? A k o
je oivotvoritelj ubijen, tko e dati ivot? T a k o nas i arijevci mogu k u d i t i da ih
nemamo pravo grditi k a u daje S i n manji od O c a i stvorenje, jer mi k a e m o
daje onaj, koji se rodio od Marije, B o g Logos. O n a j , koji je r o e n od Marije,
po ovjetvu je nama d o d u e istobitan, ali po tome stoje povezan s Bogom, bio
je daleko bolji od n a e biti, jer je Bog. D r u g i je Bog Logos, koji je bio u hra
mu ... a drugo je hram od Boga, koji stanuje u njem. H r a m u pripada da se po
smrti raspadne, a onome, koji stanuje u hramu, to da vlastiti (tj. hram) uskrisi.
Poziva se na Iv 2,19: P r i z n a j m o , dakle, jedinstvo povezanosti, ali dvije naravi
i hipostaze. Jer ako je B o g Logos nudus ac solus onaj, koji je r o e n ... B o g
Logos je stvorenje D u h a Svetoga. uvajmo se dakle zablude toga pomijeanja:
recimo daje n a G o s p o d i n K r i s t po naravima dvostruk, a po tome, po e m u je
S i n , j e d a n . K o n a n o se Nestorije sa smijekom obazire na one, koji k a u da
Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka 41
je on nasljednik Fotina. U zakljuku ponovno upozorava vjernike da budu pa
ljivi ispitavai nauka i da ne pljeu niti se dadu privui zavodljivim govorom.
Jednako neka promiljeno t u m a e n j e dogme ne smatraju preuzetnom novou,
nego neka ga radije d r e slavom istine.
38
M o e se Nestorijevu govoru rei daje umjeren i ljubazan , ali ostaje izvan
svake sumnje da ta ljubaznost i nije tako oita. N e m a sumnje daje Nestorija naj
jednostavnija razboritost prijeila da otvoreno i otro nastupi protiv govornika
koji je netom bio aplaudirali. A l i j e on ipak jasno istaknuo da ne treba aplaudirati
i dati se zavesti ljepotom govora. A k o izraz Theotokos nije izriito zabaen, to
i nije neto osobito. Nestorije nije nikada zabacivao taj izraz sa svakoga v i d i k a . 39
On samo nije dozvoljavao njegovu potpunu ispravnost i htio je da ga se izbaci,
jer je smatrao da on vodi. u apolinarizam. A l i je svakako oito da cijeli Nestori-
jev govor ima namjeru pobiti Theotokos, ako se taj izraz hoe upotrijebiti u
pravom i istinitom smislu. I tkogod nepristrano i paljivo proita jednu i drugu
propovijed, nije m o g u e da ne zapazi kako su one jedna drugoj protivne, i koli
ko Nestorijeva ide za t i m da ispravi Proklovu. M o e m o se bez straha sloiti s
Garnierom, koji Nestorijeve prigovore protiv HT saimlje u tri toke: 1. pitanje
Theotokosa, 2. pitanje Bogu, koji je trpio i 3. pitanje Bogu-sveeniku. To 40
su tri teze koje igraju veliku ulogu u nestorijevskim borbama. P r v i m dvjema je
Proklova propovijed posveivala mnogo panje, a tree se jedva dotakla i to u
sasvim nevanoj prilici i beznaajnoj suvislosti.
K a d tako imamo pregled Proklove propovijedi i Nestorijeva odgovora, m o e
mo se malo pozabaviti pitanjem datuma, kad se zbio taj dvoboj. Gotovo se ope
41
nito mislilo da ga treba smjestiti u drugu godinu Nestorijeva pontifikata, 429.
42
E. Schwartz se u novije doba odluio za godinu 430., i to zato, to C i r i l u svojim
djelima protiv Nestorija ne navodi nijednoga mjesta iz Nestorijeve replike protiv
Prokla. A C i r i l je 429. dao sebi slati Nestorijeve govore. Marcel Richard odluio
se na temelju j o nekih drugih razloga, koji nisu ba vrlo uvjerljivi, ak za godinu
38
M. Richard, Lintroduction. du mot 'Hvpostase' dans la Theologie de l'Incar-
nation, u: MSR, 2 (1945.), Lille, str. 257.
39
To on tvrdi ve u prvoj poslanici papi Celestinu, Mansi, IV, 1022-1023; P L , 48,
178.
40
P L , 48, 785, bilj. e.
4 1
To miljenje ima za sebe i kroniara Theophanesa. V i d i tom Bauer, nav. dj., str.
25.
42
Schw., 1.1, v. 1, p. 8, pg. 7.
42 Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka
431. 43
HT ipak se bez sumnje mora smjestiti najkasnije u godinu 429. Za takvo
miljenje vojuju vrlo dobri razlozi. Ne samo da sam Nestorije, kako je ve spome
nuto, tvrdi da su se prepirke oko Theotokosa posve smirile, dok nisu njegovi vjer
nici pali u z a m k u onih koji su teili za episkopatom, to svakako pretpostavlja
daje Proklo govorio ve u p o e t k u teke borbe, a koja otvoreno poinje ve 429. s
44
C i r i l o v o m uskrsnom poslanicom i posebno s pismom egipatskim monasima,
nego jednako govori i Ne sto rije prijatelj Irenej. On u svome Synodiconu o p t u u
46
je P r o k l a daje on C i r i l u pomogao zapoeti boj protiv Nestorija. To se ne bi
P r o k l u moglo rei, daje on govorio protiv Nestorija istom 430., a pogotovo kad
bi to bilo istom 431., kako hoe Richard. I sam sadraj HT govori za p o e t a k
nestorijevskih borbi. O n a je vrlo iroko zamiljena, tako da obuhvaa sveukup
nost kristolokog, soteriolokog i mariolokog problema, ali je zanimljivo da u
njoj problem jednoga i l i dva sina uope nije niti taknut. Daje propovijed kasnijeg
datuma, kad je problematika od osnovnog pitanja Theotokosu ve bila vrlo
narasla i postala iroka, ne bi se moglo razumjeti kako Proklo ne bi govorio dva
sina, kad je poznato koliko je to pitanje bilo vano i znaajno te koliko se njemu
govorilo. t o g o d bilo s Garnierovom kombinacijom Nestorijevih propovijedi,
ipak se ini veoma vjerojatnom njegova hipoteza tome kako je u okvir nestori
48
jevskih borbi uao problem Bogu-sveeniku. Teko je razumjeti to bi Nesto
rija, kad vodi polemiku oko Tlieotokosa i osnova kristolokog problema, bilo
ponukalo da govori problemu Boga-sveenika, koji je problem posve soteriolo-
ki i tako specijaliziran nema najue veze s kristolokim problemom, niti je bio u
43
Richard, nav. dj., str. 256-257.
44
P G , 77, 768-789.
45
Schvv., 1.1, . 1, . 1, . 1, pg. 10-23; P G , 77, 9-40, ep. I.
46
Irenej opisuje poetak borbi oko Teodora Mopsuestijskog i kae za Cirila da je
u tu svrhu poslao u Carigrad (svoje ljude dakako), te nastavlja: ... eo$que ad solatium
consuete aggregans quorurn patrocinio et a principio fretus inierat bellutn contra Nestor inu
assumit etiam nunc su i propositi participes. Hi igitur scientes quae ab orientalibus aulo
ante fuerant acta ... Maximum quendam ... cum litteris imperialibus ... ad orientem
dirigunt..., Mansi, V, 971. Dakako da se tu oito radi Proklu, tada patrijarhu cari
gradskom.
47
Garnier je kuao ne samo neke Nestorijeve propovijedi, nego uope i vei dio
nestorijevske problematike grupirati oko Proklove HT (vidi P L , 48, 785, bilj. e). Drugi
su u to sumnjali, te se konano danas, nakon Loofsa (Nestoriana, Halle, 1905., str. 133),
Garnierovo miljenje smatra proizvoljnom konstrukcijom. V i d i tom Bauer, nav. dj.,
str. 34.
48
V i d i Garnierovu biljeku u P L , 48, 960B.
Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka 43
49
kristolokim pitanjima o b r a i v a n . Proklo govori tom problemu u HT samo
usput. Posve je nevjerojatno da bi HT tako mirno taknula taj problem, daje on
ve prije bio obraivan u Nestorijevoj propovijedi. Tada bi Proklo toj stvari bio
rekao svakako neto jae, bar s k a k v i m dokazom, i l i bi uope bio preutio pro
blem, koji nije ulazio u najui okvir njegove propovijedi. T a k o e r je nevjerojatno
45
da bi Nestorije tom problemu bio rekao samo ono, to itamo u njegovu odgovo
ru: ...ferre on possum ..., daje on ve prije govorio svojini vjernicima Bogu-
-sveeniku. Tada bi vjernicima ve bilo jasno da patrijarh ne m o e podnijeti
takve tvrdnje, pa bi u najmanju r u k u bilo malo u d n o ponovno ih upozoravati
da on to ne m o e podnijeti. Najnaravnijim puteni, kako je taj problem uao u
50
okvir nestorijevske problematike, ini se ipak put koji mu je zacrtao Garnier.
M e u t i m , takva jednostavnost, kojom njem govori Proklo, kod kojega to i nije
nekakav problem, nego neto to je k r a n i m a jasno, oito upuuje na to da je
kod Prokla poelo raspravljanje njemu. Proklo je trebao lijepu sliku M a r i j i i
zato je rekao daje Marija hram, ali ne samo u tom smislu stoje u njoj stanovao
Bog, nego i u tom smislu, to je Bog u njoj postao sveenik. Nestorije se tu
47
reenicu zakvaio i istaknuo daje ona neispravna, u svom govoru, kojim je htio
umanjiti neke Proklove pretjeranosti. Poslije je u posebnom govoru nastojao
opravdati svoje shvaanje. C i r i l je tada pobijao Nestorijevo shvaanje. T o je naj-
ispravniji - a po mom miljenju i jedino ispravan - put, kojim je problem Bogu
sveeniku uao u tijek kontroverzije. To dakako vrlo jasno pokazuje da HT valja
postaviti, kako je postavlja tradicija, na p o e t a k nestorijevskih borbi.
Bilo bi t a k o e r u najmanju ruku vrlo u d n o daje Proklo na pitanje Theoto
kosu tako dugo utio, kad danas ve sigurno znamo daje on igrao veliku ulogu
u pripravljanju terena za tu polemiku. Propovijed, koja je u PG izdana m e u
Proklovim propovijedima Or. V 5 1
te koja se o d l u n o zalae za termin Theo-
tokos, a nosi istaknute retorike osobine Proklovih propovijedi, napisana je bar
nekoliko godina prije Nestorijeva nastupa na patrijarijsku stolicu u Carigradu.
5 2
N j u je napisao Proklo u zajednici s patrijarhom A t i k o m i za A t i k a . Ta homi
lija bjelodano dokazuje daje A t i k propovijedao tom daje Marija Bogorodica.
Na to ukazuje Nestorije, kad k a e : U Carigradu nije to pitanje poelo istom u
49
Nestorije tome dri jednu propovijed, Sermo VI, P L , 48, 787-789. Iz te propo
vijedi uzeo gaje iril (X. anatematizam, D B , 122, i drugdje).
50
V i d i bilj. 48. Po Garnieru problem potjee od Prokla.
51
P G , 65, 716-721.
52
V i d i naprijed bilj. 13.
44 Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka
53
mojim propovijedima, nego u vrijeme onih, koji su bili prije m e n e . Zanimljiv
karakter te homilije pokazuje t a k o e r koliko je to propovijedanje bilo povezano
s P r o k l o m , i koliko je Proklo morao stvar Theotokosa smatrati svojom, ako ju
je itko u carigradskom kleru imao smatrati svojom. Z a t o je razumljivo da sma
tramo daje Nestorije, piui papi Celestinu dijelu carigradskoga klera, koji je
54
branei Theotokos z a r a e n arijevstvom i apolinarizmom, imao t a k o e r na
umu cizikoga biskupa, i to m o d a njega ba u prvom redu. ini se, dapae, da
Proklov smirujui karakter 55
- a dakako i teologija, kako emo kasnije vidjeti
- upuuje vie na to da je ciziki biskup u godinama 430. i 431. zaao malo u
pozadinu i povukao se iz centra borbi, kad su iz Aleksandrije doli napadaji, koji
su u mnogima b u d i l i sumnje, da se radi obnavljanju apolinaristikih tenji.
Svakako je zanimljivo znati da Proklova imena ne susreemo nigdje u najblioj
b l i z i n i efekih dogaaja (431.). K a d Efeki sabor pie carigradskom kleru, m e u
imenima koja se spominju u toj korespondenciji nigdje ne nalazimo Proklovo
ime, a ne spominje ga t a k o e r ni sabor u svojim zapisnicima. To dakako ne znai
daje Proklo bio protivnik Nestorijeva svrgnua, jer ga po Sokratu ipak susree
56
mo m e u kandidatima za Nestorijeva nasljednika.
To je samo znak da on nije htio aktivno uzimati uea u borbi, kad je ona
dola u preveliki zamah i kad mu se vjerojatno uinila opravdanom bojazan daje
57
Aleksandrija u u n i t a r i s t i k i m tendencijama otila predaleko. On je tada volio
biti malo po strani. Takav se tijek dogaaja ini aj vj e r oj a t ij i m.
HT treba dakle smjestiti na p o e t a k nestorijevskih borbi. O n a je manifest
umjerene struje u katolikoj kristologiji. Ujedno je manifest carigradske kristolo
58
gije. Pitanje samoga datuma t a k o e r nije sasvim jednostavno. Sadraj propovi
jedi, u kojem se govori M a r i j i n u blagdanu, upuuje na blagdan Navjetenja, 25.
53
A Constantinople ce n'est pas encore dans mes discours que cette question a
commence, mais au temps de ceux qui m'ont precee, Livre d'Heraclide, str. 91.
54
Ep. I Nestorii ad Caelestinum, Mansi, IV, 1022B-C; P L , 48, 176.
55
Socrates, nav. dj., lib. V I I , c. 41, P G , 67, 429s.
56
Isto, c. 35, P G , 67, 817-818.
57
Rije je dakako u prvom redu Cirilovih dvanaest a at e m a ti a m a, koji su bili
pravi kamen smutnje.
58
Pitanje, zato C i r i l ne citira nita iz Nestorijeva odgovora Proklu, najvjerojatnije
treba rijeiti, kako je slino pitanje s Kasijanom rjeavao ve Garnier. V i d i P L , 48, 783,
bilj. b. Nestorijev govor nije bio pripremljen, te je posve razumljivo da ga Nestorije nije
stavio meu svoje govore, koje je dao na svjetlo. A C i r i l , ako je i doao do toga govora,
nije trebao iz njega vaditi dokazni materijal, kad je toga materijala imao inae dosta.
Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka 45
oujka. To bi dakako moglo biti samo 429., kako se openitije i misli. V e l i k dio
tradicije upuuje na taj datum. M e u t i m , ima kodeksa gdje je u naslovu reeno da
59
je propovijed o d r a n a na Roenje. Na temelju tradicije mnogo je vjerojatnije
60
daje propovijed doista o d r a n a na sam dan 25. oujka i l i dan prije u nedjelju.
A l i nije posve iskljuena m o g u n o s t daje HT o d r a n a ve 428. za Boi, kako se
61
odluuje F r i t z . Za povijest kristologije ta pojedinost i nije toliko vana. Z a n i m
ljivo je i vano utvrditi da su nestorijevske borbe poele s jednim takvim kristo-
lokim dokumentom, koji sadri specifian kristoloki nauk. Potankosti tom
nauku ispitivat emo kasnije. Ovdje je dosta rei da se taj nauk prilino razlikuje
od kristologije koja se protiv Nestorija podigla iz Aleksandrije. HT predstavlja
istina antinestorijanizam, ali nipoto jedan ekstremni antinestorijanizam. Ek
stremni antinestorijanizam javio se iz Aleksandrije. Odatle su doli mnogo jai i
dalekoseniji napadaji, koji su u terminologiji pokazivali ekstremne unitaristike
62
tendencije. U centralnom poloaju HT jest posebna njezina v a n o s t .
daljnjim odnosima i z m e u Nestorija i. P r o k l a ne znamo nita sigurno. 63
K a d je vodstvo borbe protiv Nestorija preuzeo sv. C i r i l , tada se vie ne susreemo
s Proklovim imenom sve dok nije Nestorije svrgnut, kad je Proklo m e u kan
didatima za njegovo mjesto. V r l o je vjerojatno da kao biskup nije doivio veih
represalija s Nestorijeve strane, premda znamo da je Nestorije s nekim svojim
protivnicima postupao prilino otro.
Proklo kao patrijarh carigradski (434* - 446*)
Na prvoj sjednici Efekoga sabora 22. lipnja 431. Nestorije je bio svrgnut s
biskupske stolice u Carigradu i o s u e n kao heretik. N a k o n mnogih i tekih tr-
59
V i d i tom Bauer, nav. dj., str. 25-26; usp. Schw., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 103.
60
Uskrs je te godine bio 7. travnja. Schvvartz na temelju vrlo dobrih razloga smatra
posve sigurnim daje to bilo ba 25. oujka, 1.1, . 1, p. 8, pg. 7. Takva je konstatacija vrlo
vana za povijest liturgike, jer pokazuje daje u to doba ve postojao blagdan Navjetenja
u Carigradu.
61
G. Fritz, Proclus, archeveque de Cstple, u: DTC, t. XIII, col. 663s. On smatra
daje HT odrana ve 23. prosinca 428.
62
Vie literarnih i historijskih podataka HT moe se vidjeti kod Bauer a, nav. dj.,
str. 23-33. U starini je HT bila vrlo cijenjena. Ona je prevedena takorei na sve stare
kranske jezike.
63
Bauer, nav. dj., str. 34.
46 Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka
zavica, koje ovdje mimoilazimo, istom u listopadu te godine moglo se pristupiti
64
izboru novoga patrijarha. K a k o pie Sokrat, Proklo je i ovaj puta uz sveenika
Filipa bio kandidat. Veina je bila na Proklovoj strani, i on bi tom p r i l i k o m bio
dobio patrijarijsku stolicu, da se nisu protivile ugledne osobe navodei stari ka
non, po kojemu biskup ne m o e prijei s jedne stolice na drugu, a Proklo je bio
bar nominalni biskup ciziki. Tako je izbor k o n a n o pao na Maksimijana, koji
je bio sveenik i monah. Njega su 25. listopada 431. zaredila u Carigradu ona
sedmorica biskupa, koji su b i l i poslani caru kao predstavnici ortodoksnog dijela
65
Efekog sabora. Maksimijan je bio miran ovjek, sveta ivota, ali nije imao go
vornikih sposobnosti niti je bio ovjek za velike akcije. Tako u ta burna vremena
nije niti mogao mnogo to uiniti osim paziti, da se duhovi j o vie ne uzbude.
njegovoj kristologiji ne znamo takorei nita. On nije bio dogmatiar. Liberat
pie da su biskupi, koji su se s Maksimijanom nalazili u Carigradu, i koje je car
pitao na koji bi se nain moglo doi do mira u C r k v i , pisali sv. C i r i l u neka opozo
66
ve stoje napisao protiv Nestorija.
D a k a k o da su oni s druge strane traili da Ivan, patrijarh antiohijski, koji
je bio u raskolu, osudi Nestorija. A k o je taj podatak Liberatov istinit, iz njega
bi se moglo vidjeti kako Maksimijan i njegova carigradska okolina nije bila ba
posve aleksandrijskih kristolokih nazora. P o d C i r i l o v i m spisima, koje je C i r i l
67
trebao opozvati, misli se njegovih dvanaest a at e m at i a m a , to ih je sastavio
protiv Nestorija, i koji su b i l i glavni predmet antiohijskih napadaja. K o d toga
prijedloga - ako je postojao - bez sumnje je sudjelovao i ciziki biskup, koji je
za ak s i m ij a novo vrijeme uestvovao u protunestorijevskim borbama, kako se
m o e s prilino sigurnosti zakljuiti iz njegove prve sinodike poslanice, kad je
68
sam postao carigradski patrijarh. Tako bi se mogla p r o t u m a i t i injenica, to
e antiohijski biskupi govoriti tome, daje Proklo zabacio Cirilove anatematiz-
69
me. C i r i l nipoto nije bio sklon i u najmanjoj toki odstupiti od onoga stoje na-
64
Socrates, nav. dj., lib. V I I , c. 35, P G , 67, 817-818.
65
Mansi, V, 256 i 658; Schvv., 1.1, . 1, p. 3, n. 109, pg. 67; Socrates, nav. dj., lib. V I I ,
c. 37, P G 67, 825.
66
Breviarium causae Nestorianorum et Eutjchianorum, c. VIII, PL, 68, 983A-B; Man
si, I X , 668B-C.
67
Schw., 1.1, . 1, p . l , n. 6, pg. 40-42; P G , 77, 120-121, ep. 17; D B , 113-124.
68
P G , 65, 885-886, ep. 17; Mansi, V, 929-930.
69
Ep. Alexandri ep. Heirap. ad Theodoretum ep. Cyri, Mansi, V, 928-929, cap. 149.
To se posve slae s Tillemontovim miljenjem (nav. dj., str. 707), koji smatra daje Proklo
mogao ne odobravati dvanaest a a te mati a m a, ali da ih nije mogao anatematizirati.
Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka 47
pisao protiv Nestorija, bar ne formalno. Tako je unija s antiohijskim biskupima
sklopljena na temelju jedne formule, to su je antiohijski biskupi sastavili, i koja
je bila dosta razliita od anatematizama, ali C i r i l nije dvanaest anatematizama
formalno opozvao. U poslovima oko unije trebao je Maksimijan na dvoru pripra
0
viti to bolji teren ortodoksiji.
Unija je sklopljena u proljee 433., ali je to zasad bilo i z m e u Ivana, patrijarha
antiohijskog, i C i r i l a Aleksandrijskog, a prilian dio antiohijskog episkopata nije
htio slijediti svoga patrijarha. Tako je bilo j o vrlo daleko od toga da unija bude
openito prihvaena, a pogotovo je bilo daleko od toga da obje strane d o u do
zajednike kristologije i l i bolje, kristoloke terminologije. U jeku borbi oko pri
hvaanja unije umro je Maksimijan na veliki etvrtak 12. travnja 434. godine. 71
Ni u Carigradu j o nisu bile zamrle borbe oko Nestorija. Bilo se bojati ne
mira. Z a t o je car Teodozije odluio tome doskoiti. Isti dan, kad je Maksimijan
umro, zapovjedio je on da prisutni biskupi introniziraju na patrijarijskoj stolici
P r o k l a . Tako je Proklo pokopao mrtvo tijelo svoga p r e d a s n i k a . 72
Proklov je izbor za patrijarha bio openito vrlo dobro primljen. Osobito je
dvor sebi mnogo obeavao od toga izbora. Pretorijanski prefekt Tauro odmah je
javio intronizaciju patrijarhu Ivanu. Sauvalo nam se pismo, kojim je Ivan odgo
73
vorio visokom a s n i k u . U njemu Ivan istie kako gaje vrlo obradovala vijest da
je carigradska Crkva dobila poglavara i to radi dobra, koje e iz toga nastati za
sve Crkve Kristove. To je uostalom i sam Tauro istaknuo u svome pismu. N e k a
zna Tauro da Ivan dobro pozna onoga m u a (tj. Prokla) i zna, kako se lijepo i
prikladno odnosi prema svemu. On bez straha k a e daje Bog dao carigradskoj
C r k v i veliku stvar po Taurovu nastojanju i carevoj b r i z i . Car je dobro vidio i zato
je odluku brzo izvrio, da ne bi kakva zavist dobar sud pokvarila.
Dakako, da bi se jedva moglo misliti da je Proklo formalno odbacivao anatematizme.
On je vjerojatno bio meu onima, koji su predloili da C i r i l anatematizme opozove radi
njihove nejasnoe. A to je dakako prilino razliito od formalnog odbacivanja ili anate-
matiziranja!
70
V i d i Ep. Epiphanii archidiaconi et sjncelli Cyrilli ad Maximianum ep, Cstplt., Man
si, V, 987-989, cap. 203.
71
Socrates, nav. dj., lib. V I I , c. 40, P G , 67, 829-830.
72
Sokrat (isto) spominje da je tom prilikom izneseno na vidjelo neko pismo pape
Celestina upravljeno Cirilu Aleksandrijskom, Ivanu Antiohijskom i Rufu Solunskom,
po kojemu na biskupsku stolicu moe biti postavljen biskup, koji je ve bio posveen za
biskupa na drugoj stolici. Tako je Proklo doao za patrijarha pomou Rima.
73
Mansi, V, 904, cap. 123.
48 Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka
Tako se Proklovu nastupu na patrijarijsku stolicu sudilo medu umjere
n i m krugovima u Antiohiji. Da je s intronizacijom bio zadovoljan C i r i l Alek
sanrijska tom t a k o e r ne m o e biti ozbiljnih sumnja, kad se znade kakvu je
prvorazrednu ulogu Proklo odigrao u borbi protiv Nestorija. Laskave izjave, koje
e C i r i l nekoliko puta dati na adresu carigradskog patrijarha, samo nas mogu
74
utvrditi u tom uvjerenju.
Nade, koje su bile postavljene u Prokla, nisu bile bez temelja. A k o i nije bio
sposoban svojom govornikom vjetinom natkriliti Nestorija, ipak je bio ve
stekao mnogo ugleda kao izvrstan govornik, koji je dakako daleko nadvisivao
Maksimijana. A k o govornikoj vjetini dodamo i solidnu teoloku naobrazbu te
izvanrednu privlanost karaktera, kojom je osvajao ljude i inio ih svojim prija
teljima, nee nam se initi pretjeranom tvrdnja daje Proklo bio za patrijarijsku
stolicu u Carigradu u tom trenutku najpodesnija osoba. Ugled, to gaje novi pa
trijarh ve tada uivao, on e tijekom svoga patrijarhata samo poveavati svojom
75
finom t a k t i n o u i miroljubivom p o l i t i k o m .
N a k o n svoje intronizacije Proklo je redigirao sinodiko pismo, koje je po obi
aju poslao ostalim stolicama. Od toga nam se pisma sauvao samo p o e t a k i to
76
u latinskom prijevodu. U njemu Proklo istie kako su Nestorijevi pristae u
Carigradu j o j a k i i buntovni. Maksimijan se, dok je bio iv, sa svim marom tru
dio iskorijeniti zlo, ali mu nije uspjelo. A kad je Maksimijan umro, nestorijevci
su digli glavu. I to ne samo tajno i skriveno, nego su u mnogim dijelovima grada
javno okupljali mase naroda, koji je v i k o m t r a i o da se natrag vrati Nestorije, i
prijetio p a l e o m crkve. Iznoenjem tih dogaaja u sinodikom pismu intro-
nizaciji, Proklo je vjerojatno htio donekle opravdati veliku naglost i neobinost
svoga ustolienja. No da je p o e t a k Proklova pontifikata doista bio buran, do
kazuju nam i pisma nestorijevca, arhimandrita Partenija, koji je u to doba pisao
iz Carigrada hierapolskom biskupu Aleksandru, daje u Carigradu veliki nered,
te da je svakome dozvoljeno sve kazati i sve i n i t i , 77
ak da se veliko m n o t v o
vjernika odijelilo od Crkve, jer se u C r k v i propovijedalo da je onaj besmrtni
74
Usp. Epist. Cyrilli ad Joannem Ant. P G , 77, 336A, ep. 67; Schw., 1.1, . 1, p. 4, n.
f
133, pg. 38.
75
Sokrat (nav, dj., lib. V I I , c. 41-43, P G , 67, 829-834) osobito hvali njegovu bla
gost prema krivovjercima, koje je htio pridobiti vie dobrotom i lijepim nainom, nego
silom.
76
Mansi, V, 929-930; PG 65, 885-886, ep. 17.
77
Mansi, V, 931-932, cap. 153.
Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka 49
78
u m r o . Bez dvojbe ima u Partenijevu izvjetaju mnogo pretjerivanja, ali je ipak
sigurno da je poloaj bio ozbiljan, kad je okorjeli Nestorijev pristaa Dorotej,
biskup Marcianopola i metropolit Mezije, neto kasnije smatrao daje doao tre
nutak koji bi mogao biti iskoriten u Nestorijevu korist, te je u tom smislu pisao
Aleksandru Hierapolskom i Teodoretu C i r s k o m . 79
On je predlagao da svi ne-
storijevski biskupi p o u zajedno u Carigrad i govore caru pro ortodoxa fie.
Treba se sjetiti daje to bilo nakon toga stoje car uloio toliko truda da d o e do
sjedinjenja, i nakon to je sjedinjenje bilo ve sklopljeno. Proklo je dakle imao
prebroditi velike potekoe ve i u tome da se o d r i na svom poloaju. On se,
m e u t i m , ne samo o d r a o na patrijarijskoj stolici, nego je t a k o e r uspio ugled
80
svoje stolice tako visoko podii, da kalcedonski 28. k a n o n nee biti drugo, nego
samo pravna potvrda injeninog stanja, koje je Proklo stvorio. O s i m t i h uspjeha
u administrativnom pogledu Proklo je uspio odigrati jednu od vanih uloga u
k r i s t o l o k o m razvoju. Mi nemamo na umu donijeti ovdje iscrpnu povijest Pro
klova patrijarhata, nego emo samo letimino upozoriti na neke detalje koji su za
nas od vee vanosti.
P r o k l o je prije svega imao veliki udio u uvrenju sjedinjenja. M a k a r je
bila p r o l a ve godina dana otkad je sjedinjenje i z m e u C i r i l a i Ivana formalno
sklopljeno, ipak je u A n t i o h i j s k o m patrijarhatu bilo j o vrlo mnogo biskupa
koji nisu htjeli pristupiti. To je bilo ve dozlogrdilo i. samom patrijarhu Ivanu,
81
te je t r a i o da se p o n e postupati protiv nepokornih biskupa. Proklov nastup
na patrijarijsku stolicu bio je posebno pogodan trenutak da se sjedinjenje do
kraja provede u djelo. U centru problematike, koja je stvorila raskol i koja gaje
p o d r a v a l a , bio je carigradski patrijarh. Od antiohijskih se biskupa t r a i l o da
pristanu na Ne sto rij evo svrgnue i da osude njegov b e z b o n i nauk. S time je
dakako usko bilo povezano priznanje injeninog stanja u carigradskoj C r k v i ,
koje je nastalo Efekim saborom (431.). R a d i l o se tome da oni priznaju novog
patrijarha. D o k je to bio M a k s i m i j a n , oni su se nekali. R a z l o g odlaganja bio
im je taj, stoje M a k s i m i j a n bio r e e n od irilovskih biskupa, koje su antiohijci
smatrali krivovjercima. N o v i j e patrijarh kao bivi ciziki nominalni biskup bio
r e e n prije Efekog sabora, te je tako otpadao taj antiohijski prigovor. Povrh
78
Mansi, V, 945B, cap. 167.
79
Mansi, V, 918, cap. 137.
80
V i d i Theophilus Harapin, Primatus Pontificis Romani i concilio Chalcedonensi et
Ecclesiae dissidentes, Ad Claras Aquas, 1923., str. 105s.
81
U spomenutoj poslanici r e t r ij a s k m prefektu Tauru, Mansi, V, 904, cap. 123.
50 Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka
toga se P r o k l u u A n t i o h i j i pronosio glas daje on pravovjeran, stoje znailo
da nije p r i s t a a irilovih anatematizama. Dvor, koji je stajao uz P r o k l a , isticao
je ta Proklova svojstva. 82
S time u vezi pristupilo se odreenijim mjerama. Proklo je poslao u Antiohiju
svoju prvu sinodiku poslanicu, koja je trebala biti potpisana od antiohijskog
biskupa. T k o god je ne bi potpisao, imao je biti izagnat iz svoje C r k v e .
u t i m , izgon nepokornih biskupa bio je proveden istom u proljee 435., itavu
godinu dana nakon Proklove intronizacije. A l i je s Proklovom intronizacijom
ipak zapoela protunestorijevska borba i bit e r u k o v o e n a djelomino t a k o e r
iz Carigrada, a ne kao prije iz same Aleksandrije. Iste godine 435., Teodozije je
izdao zakon protiv Nestorija, koji je nestorijevcima zabranjivao k r a n s k o ime
i okrstio ih imenom simonovci po Simonu M a g u . 8 4
Taj je zakon t a k o e r za
branjivao itanje Nestorijevih knjiga, koje su imale biti spaljene. Ne m o e biti
sumnje da je patrijarh glavnoga grada imao bar neki mali udio k o d donoenja
toga zakona, iako se to ne m o e s potpunom sigurnou tvrditi. K a k o je velika
bila Proklova uloga u tijeku t i h dogaaja, m o e nam vrlo lijepo pokazati posla
nica, to suje biskupi Cilicije poslali caru, kad su pod uplivom careva poslanika
tribuna Aristolaja neto kasnije pristupili uniji. O n i u toj poslanici m e u bisku
pima, koje slijede, stavljaju P r o k l a na drugo mjesto odmah iza rimskoga biskupa,
a istom tada dolazi aleksandrijski te antiohijski biskup. Tako su cilicijski biskupi
85
ve tada navijestili kalcedonski 28. kanon. Posebno su antiohijski biskupi znali
86
ocijeniti Proklov ugled na dvoru. Nije zato udo, da se patrijarh Ivan obraa
82
Sunt vero, quae mandata sunt, haec. Quia et orthodoxe docet Proclus, et patro-
cinator est, et multam habet fiduciam apud imperatorem ..., Epist. Helladii ep. Thars.
ad Meletium ep. Mops., Mansi, V, 923-924, cap. 144. Aleksandar Hierapolski kae
Proklu: Et si hic qui nunc communicat ei, dicatur orthodoxus, et vel nunc ab ortho-
doxis ordinatus, vel ante confusionem et iniauitatem quae Ephesi facta est consecratus, etsi
ipse milibus vicibus anathematizet impia Cjrilli capitula, no vero etiam communionem
Cvrilli confutet, quicumque tali est, meus communicator esse vel dii no poterit, Ep.
Alexandri ad Theodoretum ep. Cyri, Mansi, V, 928-929, cap. 149.
83
Et missurus est ad Antiochenum cum sacris svnodicam suam, ut eam suscipi
ante omnia praeparet; et quam qui non receperint, pellantur Ecclesiis, Epist. Helladii
ad Meletium, Mansi, V, 923-924, cap. 144.
84
Schw., 1.1, . 1, p. 3, n. 111, pg. 68; Mansi, V, 413.
85
Pismo se nalazi u: Mansi, V, 972-974, cap. 197.
86
O n i su se obraali na Prokla, da posreduje na dvoru, usp. Teodoretovu poslani
cu 47.
Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka 5i
njemu s molbom da se ve jednom prestane s traenjem potpisa od njih, te da ih
87
se pusti na m i r u . M e u t i m je Proklo odigrao posebno vanu ulogu u pitanju
Nestorijeva uitelja Teodora. M o e se rei, da je 437. pitanje Nestorija ve bilo
posve rijeeno. Sjedinjenje je bilo uvreno, sam Nestorije prognan, njegove pri
stalice skinute s biskupskih stolica. Tako je tragini carigradski patrijarh bio ski
83
Me nut s dnevnog reda. No tada je djelo sjedinjenja zamalo moglo biti u n i t e n o radi
drugoga pitanja, jer je u sredite bila dovedena druga osoba, Teodor. N e e m o
potanko opisivati kako je mopsuestijski biskup postao kamen smutnje. Dostaje
spomenuti daje njegovo ime poeo u vezi s Nestorijem spominjati edeki biskup
88
Rabula odmah nakon sabora u Efezu 431. te daje s Rabulom u uskoj vezi put,
kojim je Teodor doveden u centar sukoba. Taj je put uostalom vrlo zanimljiv. On
vodi iz Sirije u V e l i k u Armeniju, a odatle u Carigrad, da k o n a n o zapali otri
sukob vrativi se preko Carigrada u Siriju.
Negdje u godini 435. poslali su biskupi Velike Armenije carigradskom pa
trijarhu P r o k l u poslanstvo na elu kojega su se nalazila dva sveenika, Leoncije
i A b e l , s molbom da ih poui ispravnosti kristolokog nauka Teodora M o p
89
suestijskoga. A r m e n c i u molbi k a u da oni slijede nicejski simbol, ali da su ih
90
zbunili neki od orijentalaca, koji su im donijeli spise Teodora Mopsuestijskoga,
za koga su saznali po pismima Rabule i Akacija, biskupa u M e l i t e n i u Maloj
Armeniji, daje ovjek perverzan i kvaritelj prave vjere. N e k i iz Cilicije (Mopsue-
stijaje u Ciliciji) upozorili su ih da Rabula i Akacije napadaju Teodora iz osobne
mrnje, a ne iz vjerskoga ara. Tako su oni sada u nedoumici, te zato mole P r o k l a
neka ih poui koga treba slijediti, Teodora i l i Akacija i Rabulu. Ujedno alju
91
P r o k l u jedan Teodorov spis.
Tako je Proklo bio stavljen u jednu prilino teku situaciju. On je morao do
nijeti sud jednom pitanju, koje se nije ticalo samo Armenaca. Nije se ak radi-
87
Mansi, V, 972-974, cap. 197.
88
Epistola Ibae ad Marim Persam, Schw., t. II, . 1, p. 3, n. 138, pg. (392) 33; Mansi,
V I I , 245B-C; Epist. Rabbulae ad Cyrillum, P G , 77, 347-348.
89
Tekst te molbe sauvan je samo u sirskom prijevodu, izd. Bedjan: Nestorius, Le
Livre d'Heradide de Damas, Leipzig, 1910., str. 594-596. E. Schvvartz pokuao je prema
tome prijevodu retroverzijom obnoviti grki original, Schw., t. IV, v. 2, pg. X X V I I -
X X V I I I . Francuski prijevod msgra Diba moe se itati kod R. Devreesse, Essai sur
Theodore de Mopsueste, Citta del Vaticano, 1948., str. 136-137.
90
Pod Orientales misle se u to doba biskupi antiohijskog patrijarhata.
91
Kod '^ ...,
Schvv., t. IV, . 2, pg. X X V I I I .
52 Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka
jednom i l i drugom biskupu. Proklo je morao dati sud cijeloj antiohijskoj
koli, jer je morao prosuditi njezina prvog uitelja. I carigradski se patrijarh u
tom trenutku pokazao doraslim tome delikatnom pitanju. N a k o n zrelog pro
miljanja sastavio je on svoje glasovito kristoloko pismo Armencima, Tomus
92
ad Armmios? To zapravo nije odgovor na pitanje, to su ga postavili A r m e n c i .
3
Proklo je htio izbjei sud osobama. Z a t o TA ne spominje Teodorova imena.
TA je prikaz kristoloskog nauka, jedna vjeroispovijest, i to je sve. Ta je vjero
ispovijest istina oito napisana protiv dualistikih tendencija antiohijske kole,
ali ona ostaje j o uvijek na terenu t e r m i n o l o k o g diofizitizma. To je njezino sret
no svojstvo, koje e joj o m o g u i t i da dobije openito priznanje. Donijet emo
ovdje ukratko pregled te poslanice, koja e P r o k l u trajno osigurati asno mjesto
94
medu uiteljima grke C r k v e .
Proklo najprije izrie svoju alost radi vijesti daje neprijatelj ljudskog roda po
eo po Armeniji sijati novi kukolj. Z a t i m u prilino dugakom uvodu raspravlja
krepostima. On se buni protiv onih, koji sve kreposti po svojoj ljudskoj mudrosti
saimlju u etiri vrste: pravednost, razboritost, umjerenost i hrabrost. One su istina
dobre, ali ureduju samo zemaljski ivot i ne d i u ovjeka prema nebu. Po kran
skom shvaanju krepost mora ovjeka dizati prema Bogu. Zato sv. Pavao nabraja
mnogo kreposti, ali prije svih istie tri: vjeru, ufanje i ljubav. Proklo ukratko govori
svakoj od tih triju kreposti, a sasvim posebno istie m e u njima vjeru. U okviru
toga raspravljanja on ve postavlja svoju kristoloku tezu, da se Bog Logos netrplji-
vo utjelovio, i da nije pretrpio promjenu naravi niti je uinio dodatak Trojstvu.
T k o god nije bogat t i m (tj. bogoslovskim) krepostima, nee postii vijenca pobjede.
Proklo posebno naglaava kako vjera, koja je glava svih kreposti, mora biti iskrena
i nepromijenjena, nepokvarena kakvim novotarijama. N a k o n takvog uvoda (pogl.
I - IV po P G ) Proklo prelazi na sam dogmatski prikaz kranske kristologije.
95
Taj bismo prikaz m o d a mogli s Bauerom podijeliti na dva dijela. P r v i dio (pogl.
V - V I I I po P G ) ima pozitivan karakter. Proklo tu pozitivno dokazuje odnosno
t u m a i jedinstvo u K r i s t u . D r u g i dio (pogl. IX - X I I I po P G ) ima vie negativan
znaaj, u tom smislu, to Proklo u njem pobija neke prigovore.
92
Liberatus diaconus, Breviarium causae cap. X, P L , 68, 990C; Mansi, I X ,
672D.
93
Mi emo ga navoditi pod siglom T A . Ono se nalazi kod Schw., t. IV, v. 2, pg.
187-195; P G , 65, 855-874; Mansi, V, 421-438.
94
Bauer, nav. dj., str. 70.
95
Isto, str. 75.
Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka 53
U prvom dijelu Proklo najprije ukratko donosi sve, stoje Bog za ovjeka ui
nio prije utjelovljenja i onda prelazi na samo utjelovljenje. Utjelovljenje se zbilo
tako daje Bog Logos uzeo oblik sluge i postao ovjek. Proklo osobito naglaava
daje Logos postao ovjek, ali se ipak nije promijenio u svome b o a n s t v u . Da se to
m o e jasno uoiti, tvrdi Proklo, treba imati na umu oba svetopisamska izraza:
postade ovjek (Iv 1,14) i uze oblik sluge (Fil 2,7). Postade pokazuje jed
n o m osobe, a uze neprmjeljivost naravi. Po tako p r o t u m a e n o m utjelovlje
nju postoji jedan S i n i Trojstvo ostaje Trojstvo, jer nije uveden etvrti. Da m o e
tako biti (tj. da ne bude etvorstvo), K r i s t ne smije biti drugi od Boga Logosa.
D r u g i dio pobija protivnike prigovore. N e k i se sablanjavaju nad patnjama.
A k o je Logos uzeo narav, uzeo je i patnje. A k o je jedan Sin, onda je jedna hipo-
staza, i prema tome istome pripadaju i udesa i patnje. D r u g i prigovaraju da se
pripisivanjem trpljenja Logosu n u n o mora pripisati trpljenje Trojstvu. Proklo
odgovora da Logos nije trpio u boanskoj naravi. Mi u i m o da se Logos, jedan od
Trojstva, utjelovio, i to ba zato, jer b o a n s t v o nije moglo trpjeti. Z b o g toga je u
svome tijelu nadvladao patnje sauvavi netrpljivim svoje b o a n s t v o .
K a d Gabrijel k a e : O n e spasiti narod svoj od grijeha njegovih ( M t 1,21),
time jasno k a e daje on Bog, jer narod nije ovjekov nego Boji. Prema tome je
jedan te isti i Bog i ovjek. K a k o bi uostalom Pavao mogao rei, daje po K r i s t u
sve (1 K o r 8,6), kad K r i s t ne bi bio Bog Logos?
N e k i e donijeti prigovor, da ga Sveto pismo naziva ovjekom. K r i s t i jest o
vjek, ali je to postao, a da prije nije bio nego Bog. On je jedan te isti istobitan
O c u po b o a n s t v u , a nama istovrstan po ovjetvu. Uostalom, kad Djevica ne bi
bila rodila Boga, u e m u bi njezino raanje bilo neto osobito? I druge su ene
rodile pravednike! Treba dakle priznati da je isti i svijet stvorio i dao zakon i
nadahnuo proroke, i u posljednje se dane utjelovio, i apostole kao ribe ulovio
za spasenje plemena i n a r o d a (pogl. X I I ) . Izbjegavajmo dakle Arija, Eunomija,
Makedonija, ali i tu novu herezu, koja ui dva sina.
K o n a n o Proklo (pogl. X I V po P G ) na temelju R i m 9,5 donosi kompendij
nauka jednom S i n u . On je pravi ovjek ali nije poeo bivati, otkad se utjelovio,
nego nema poetka, te je Gospodar svega stvorenja, Bog s besmrtnom naravi.
Na zavretku Proklo j o jednom ali to su pokvareni ljudi doli k A r m e n c i
ma i upozorava Armence neka ostanu u pravoj vjeri nicejskih otaca te Bazilija i
Gregorija kao i drugih, koji misle jednako s t i m oima (pogl. XV po P G ) .
TA je po svojoj umjerenoj odlunosti bio veoma prikladan da se svidi teolozi
ma koji nisu bili oduevljeni pretjerivanjima kristolokih shvaanja dviju kola.
54 Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka
96
To e mu pribaviti veliku cijenu u kranskoj starini. Do nas je doao u etiri
jezika, grkom, latinskom, sirskom i armenskom. Sam C i r i l dao je njemu vrlo
pohvalan sud. 97
Proklo je TA poslao u Antiohiju, da ga potvrde antiohijski biskupi u znak
zajednike vjere. 98
On je bez sumnje svojim dogmatskim pismom kanio dati
ispravan prikaz kristologije, koji nee biti natrunjen nekim aleksandrijskim ter
m i n o l o k i m pretjeranostima i m o d a se nadao, da e TA doista biti takav spis,
koji e biti prikladan da se na temelju njega provede zblienje i pomirenje dvaju
o p r e n i h kristolokih nazora. Je li se Proklo varao u toj svojoj nadi i l i nije, to
99
emo dosta jasno moi vidjeti tijekom cijele studije. Svakako je sigurno da je
TA nakon svoga objelodanjenja doista naiao na ope odobravanje. Spomenuli
smo da gaje odobrio C i r i l , a i antiohijski su se biskupi na elu sa svojim patrijar
100
hom Ivanom pohvalno njemu i z r a z i l i .
M e u t i m , ipak TA zamalo da nije dao povoda da se djelo sjedinjenja i zblie
vanja dviju kristologija potpuno razbije. Razlogom tome b i l i su neki odlomci iz
96
Vie ugledu TA moe se vidjeti kod Bauer a, isto.
97
Usp. Epist. ad Acacium Melitinensem, P G , 77, 337C: ... bonis sensibus et rectis
dogmatibus plenum.
98
pro servanda communis fiei societate ..., Facudnus ep. Herm., Pro defensi-
one trium capitulorum, lib. I, c. 1, P L , 67, 530A.
99
Ne mislim ovdje nita rei pitanju, je li Proklo slao TA u Antiohiju jedan ili dva
puta. Devreesse (nav. dj., str. 143, bilj. 6) misli daje to bilo dva puta. M. Richard (Proc
lus de Constantinople et le theopaschisme, u: RHE, 38 [1942.], str. 305, bilj. 1) smatra
takvu hipotezu apsolutno neodrivom.
100
Epist. Joannis Antiocheni ad Proclum: Tomum qui ad Armenios factus est... et
petivimus, et cum om ni delectatione ej us fecimus mentionem. Faciebat autem nobis
delectationem no pulchritudo compositionis sola, neque argumentorum multitudo
contra utramque partem adversantium pertractata, quantum ipsa sacrorum dogma-
tum cautela simul et pietas. Pietas quidem, quia regalem divinarum Scripturarum
viam i his quae dicebantur, verbum veritatis recte confitens, pergebas, non sine testi-
moniis Scripturae praesumens aliquid ex potestate propria praedicare: cautela vero,
quia cum divinis Scripturis etiam Patrum dicta, ad probandum quae dicebantur, pro-
ponebas, P G , 65, 877, ep. 5. Iz toga se pisma vidi da dananji tekst TA vjerojatno nije
potpun, jer u njemu nema Patrum dicta, kojima govori Ivan. Moda je to bio ka
kav mali florilegij, koji bi svakako bio veoma zanimljiv, kad bismo ga imali. Usp. tako
er Ivanovu poslanicu C i r i l u Aleksandrijskom; Sanctissimo enim episcopo Proclo
tomum recte revera, et pie habentem, quem ad Armenios scripsit, nobis destinante, et
nostrum quaerente consensum, omnia facta sunt a nobis, et in nullo minus fecimus,
P G , 77, 529-530.
Povijesni pregled Proklova kristoloskog nauka 55
djela Teodora Mopsuestijskoga, koje je Proklo dodao svome TA i poslao u A n t i
101
ohiju, da ih antiohijski biskupi zabace. Na taj korak odvaio se Proklo naveden
102
velikom propagandom, koju su neki vodili protiv Teodora Mopsuestijskoga.
No Proklo je htio potedjeti Teodorovo ime. Zato je Capitula ostavio anonimna
i htio je, da ih se osudi kao anonimna. To je bio Proklov taktiki potez, kojim
je htio izbjei nezadovoljstvo koje bi zbog Teodorove osude moglo bilo izbiti u
103
Antiohiji, a koje nije bilo teko predvidjeti. A l i j e uza sve to dolo do sukoba.
1 0 1
Teko bi bilo rei je li Proklo te odlomke (Capitulal) dodao TA odmah, kod nje
gove redakcije 435., ili istom 438., kad je radi njih nastala prepirka. Iz Liberata (cap.
X, P L , 68, 991; Mansi, I X , 673C) slijedi, da nije bilo odmah kod izraivanja TA nego
kasnije. M. Richard (nav. dj.), ini se, pretpostavlja, da su Capitula bila s TA povezana
od poetka. Ne ini mi se posve vjerojatnim da bi ta Capitula potjecala od armenskih
poslanika, koji su doli Prokla pitati za savjet, kako misle neki (Schwartz, Konzilstudien,
Strassburg, 1914., str. 25; Bauer, nav. dj., str. 69, bilj. 3). Schvvartz dri da su te ekscerpte
iz Teodorovih djela nainili Rabula i Akacije iz Melitene. Pismo Armenaca govori do
due nekom Teodorovom spisu (Schvv., t. IV, v. 2, pg. X X V I I I ) , ali ne znam, bi li
taj spis mogao biti Capitula, koja je Proklo 438. poslao zajedno s TA u Antiohiju. Iz
Proklovih rijei u Ep. XI (PG, 65, 879C), ini se, slijedi da Capitula nisu bili odlomci
samo iz Teodora, iako je iz njega bio preteni dio. Mislim da se taj podatak ne moe bez
daljnjega omalovaiti. Liberat na oznaenom mjestu govori nekim drugim armenskim
monasima, koji bi bili nainili ekscerpte iz Teodora, vel aliorum sanctorum patrum.
Pitanje je, je li opravdano odbacivati Liberatov izvjetaj, kako to neki ine nakon Baro-
nija (Annales ecclesiastici, t. V, Augustae Vindelicorum, 1738., col. 784-785, annus 435).
Baronije uostalom nije Liberatov izvjetaj posve odbacivao, nego samo ukoliko je taj
izvjetaj in javor em trium capituloruml
1 0 2
Posebno su se u tom istaknuli neki akon i monah Bazilije (vidi njegov spis kao
Ep. 1, meu Proklovim djelima, P G , 65, 851-856) i Maksim (vidi irilove poslanice 55,
P G , 77, 289D; 57, isto, 520-521; 58, isto, 521; 64, isto, 3327-330; 70, isto, 341 itd.).
1 0 3
Dakako da bi Proklo bio pokazao rijetku naivnost, kad bi bio mislio da e se
anonimnost Capitula moi odrati u tom smislu, te se ne bi znalo na koga se to odnosi,
kao to istie M. Richard (nav. dj., str. 304). Meutim, tu se radilo samo jednoj fikciji.
Proklo je vjerojatno mislio da e antiohijci moda i sami fingirati da ne znaju, kome
je rije, nakon to su toliko bili pod pritiskom za vrijeme rada oko sjedinjenja. Slinih
primjera imamo vie u ono vrijeme. Ivan Antiohijski pie na primjer nakon Cirilovih
dvanaest anatematizama Firmu, biskupu kapadoke Cezareje: Transmisit autem nobis
et capitula quaedam ... tamcpam quae ... Cvrilli; quae quidem eius esse non creo, eo
quo ipsa compositio ab eius discrepet charactere, et multum sint peregrina ab his qui
piam doctrinam discendo nutriti sunt, Mansi, V, 756, cap. 4. Pa ipak Ivan nije mogao
ne znati, iji su anatematizmi, koje su Cirilovi poslanici slubeno predali Nestoriju na
potpis!
 56 Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka
Prije svega neki su Proklovi p o m o n i c i stavili na elo Capitula Teodorovo ime na
svoju r u k u , 104
i tako je stvar postala oita, te su antiohijski biskupi podigli veliku
oporbu protiv traenja da njihov prvi uitelj bude o s u e n . Z b o g toga se tako
rodila prva kontroverzija Teodoru Mopsuestijskom. N j e z i n tijek ne kanimo
105
ovdje opisivati, jer je to izvan okvira ove studije. Pogibeljna uzbuna, koja je
prijetila ponovnom shizmom, zavrila je tako da se sam C i r i l zauzeo za to da
106
Teodor bude p u t e n na m i r u . C i r i l je inae bio otvoreni Teodorov neprijatelj i
to je otvoreno i pokazao, ali se prepao raskola, koji bi neminovno bio buknuo, te
je zakljuio daje bolje utjeti Teodoru. Proklo je u pismu Ivanu Antiohijskom
istaknuo kako on nije nikada t r a i o da se anatematizira Teodor i l i bilo koji ui
telj, koji je umro u m i r u s C r k v o m , nego samo da se zabace Capitula, koja nisu po
107
sve u skladu s p o b o n o u . Proklo je osim toga za utjehu antiohijcima izradio
108
k o d cara, daje taj izdao ant ioh ij ci m a j ed no pismo, koje ih je u m i r i l o .
Proklo je dakle bio precijenio sile, kad je mislio da e uspjeti da antiohijci
osude specijalne kristoloke teze svoga prvoga uitelja, jer iz svega tijeka kon
troverzije slijedi da antiohijci k o n a n o ipak nisu dali nikakva preciznoga suda
Capitulima. O n i su d o d u e priznali da u njima ima neto pretjerano i l i tamno,
ali se nisu dali skloniti, da ih formalno zabace. Tako je antiohijski uitelj dobio
1 0 4
V i d i Proklove poslanice X i X I , P G , 65, 879-880.
105
Ti su se dogaaji odigrali u godini 438. Od mnogih pisama, koja su napisana
tijekom kontroverzije, do nas su dola neka samo u odlomcima, a neka se uope nisu
sauvala. Tako je tijek prve bitke Teodoru nemogue sigurno fiksirati. Stoje tom do
sad napisano, sve je vie ili manje problematino. Prvi je kuao staviti neki red u tijek tih
dogaaja Tillemont (nav, dj., str. 631-642), meutim, radi manjka dokumenata, s malo
pravog uspjeha. Schvvartz je pronaao neke dokumente i kuao iznova fiksirati krono
logiju kontroverzije u: Konzilstudien, str. 26-36. M. Richard (nav. dj., str. 303-322) s
mnogo je truda izradio povijest kontroverzije pristajui uglavnom uz Schvvartza, daka
ko s dosta korektura (iz Richardove bilj. 1, na str. 303 vadim djelomino podatke za ovu
bilj.!). Bauerov prikaz kontroverzije (nav. dj., str. 82-92) tijesno se oslanja na Schvvartza.
R. Devreesse je takoer dao prikaz kontroverzije u djelu Essai sur Tbeodore de Mopsue-
ste (str. 140-152), veoma razliit od spomenutih. On je prije toga ve dva puta pokuao
zacrtati tijek kontroverzije (vidi nav. dj., str. 140, bilj. 3), ali prilino drukije. Upuujem
zainteresirane na te prikaze.
106
Ep. ad Proclum, P G , 77, 344-345.
107
Ep. X, P G , 65, 879B.
108
Ep. XII, P G , 65, 880-882.
109
Ep. ad Cjrillum, P G , 77, 329-332.
Povijesni pregled Proklova kristolokog nauka 57
prvu b i t k u , 110
ali mir, koji je carskim pismom uspostavljen, nije bio pravi mir,
nego samo primirje. Sudbina Teodorova imena bit e zapeaena istom osudom
na petom o p e m saboru u Carigradu (553.).
Iako Proklo nije uspio u borbi protiv Teodora Mopsuestijskog, ipak se ve u
tijeku te borbe pokazalo kako je on postao dominantna linost. On je uostalom
znao tu borbu asno svriti tako, da on k o n a n o nije izaao pobijeenim, makar
se njegovi nacrti nisu u potpunosti izvrili. Ipak je njegov TA uspio dobiti svo
je ope odobrenje. A to je znailo mnogo za ugled carigradskoga biskupa. Taj
e ugled za itava Proklova patrijarhata neprestano rasti. Tu imam na umu ne
samo njegov ugled u administrativnom smislu, koji je stvorio preduvjete za prav
no formiranje carigradskog patrijarhata, kako je to uinjeno k a l c e o n s k i m 28.
kanonom, 111
nego t a k o e r i u doktrinarnom smislu.
K a d je Proklo 446. umro, ugled je carigradskog patrijarha - to m o e m o bez
straha rei - bio bar jednak onome, to ga je uivao patrijarh aleksandrijski, a
svakako vei od ugleda antiohijskog patrijarha. 112
109
110
U tijeku te kontroverzije pisao je Proklo Ivanu Antiohijskom svoju Ep. IV, od
koje je sauvan znameniti odlomak terminolokom teopashitizmu (PG, 65, 876-877),
a kojom emo se jo baviti u ovoj studiji. Jednako bi u tijeku kontroverzije imalo biti
napisano pismo Ivanu Antiohijskom Ibi Edekom (Ep. III, P G , 65, 873-876), ako je
autentino. njemu vie u sljedeem poglavlju!
1 1 1
To pitanje jo uvijek nije dovoljno istraeno. V i d i neto njemu kod Bauera u
nav. dj., 7. Bedeutung fiir die Entvvicklung des Patriarchates von Konstantinopel, str.
95-114.
112
U druge pojedinosti Proklova ivota, kao to su uvoenje Trisagiona u liturgiju,
pomirenje Ivanovaca s Crkvom, reenje Irenej a za biskupa u Tiru, sabor prvenstvu
carigradskog patrijarha, neemo se ovdje uputati. Neka se tom konzultira Bauerovo
djelo. Napominjem da se Proklo u Crkvi oduvijek slavi kao svetac. Rimski martirologij
donosi njemu na dan 24. studenog ovaj kratki elogium: Constantinopoli sancti Pro
cli Episcopi. Nadam se da e ova studija doprinijeti tome da se pravilno ocijeni vanost
jednog od najznaajnijih biskupa na carigradskoj biskupskoj stolici, a moda se nae
netko, tko e zapoetim radovima nastaviti, te svestrano prouiti njegov zanimljiv lik.
 2.

IZVORI PROKLOVE KRISTOLOGIJE

Proklova literarna ostavtina, koliko je do nas dola, nije velika. Njegovi spisi
u P G , 65 zauzimaju svega stotinjak kolumna grkoga teksta, a i to nije sve od
Prokla. A l i je usprkos toga i u tako malom opsegu njegovih djela s a d r a n o za
o k r u e n o kristoloko shvaanje, jer je kristoloka problematika osnovni pred
met, kojim se Proklo bavi.
Sve, stoje od P r o k l a sauvano, jesu njegove propovijedi i pisma.
M e d u propovijedima istaknuto mjesto zauzima homilija Bogorodici, to ju
je Proklo d r a o pred Nestorijem ( H T ) , a medu pismima njegovo kristoloko pi
smo Armencima ( T A ) . K a o temeljni izraz Proklova kristolokog shvaanja pro
matramo u studiji ta dva njegova najglavnija djela, HT i T A . Osobite okolnosti,
pod kojima su ta dva spisa nastala, daju nam pravo da ih smatramo izrazitim
svjedocima Proklove misli. Tekst HT uzimamo i citiramo onako, kako gaje i z
1
dao E. Schvvartz u kritikom izdanju Zapisnika efekog opeg sabora. Schvvartz
je t a k o e r donio kritiko izdanje TA m e u aktima petoga opeg sabora, i ja u
2

slijediti to izdanje.

1
Schw., 1.1, v. 1, . 1, n. 19, pg. 103-107. Radi vee mogunosti kontrole donosim
ujedno indikacije za HT iz PG i Mansija.
2
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 187-195. Tu takoer navodim indikacije po PG i Mansiju.
6o Izvori Proklove kristologije Izvori Proklove kristologije 61

Propovijedi pripada P r o k l u . 13
U novije doba je J. L e b o n dosta d o b r i m argumentima utvr
14
dio da ona pripada A t i k u , patrijarhu carigradskom (406. - 426.). A t i k je,
15

O s i m H T donosi P G p o d P r o k l o v i m imenom 2 0 propovijedi p o d naslo
3
vom O r a t i o n e s i 5 propovijedi p o d z a j e d n i k i m naslovom H o m i l i a e .
rat i II - D e incarnatione D o m i n i nostri Jesu C h r i s t i , et de i n f u s o r i i s
6
bila je ve T i l l e m o n t u sumnjiva. Bauer dozvoljava m o g u n o s t da ta propovi
7
j e d bude a u t e n t i n a , ali se t o m ne i z r a a v a o d r e e n o . K o d p r i k a z a P r o k l o
8
ve kristologije ne u z i m a m je u o b z i r , ali bez nakane, da i z r a z i m bilo kakav
sud njezinoj a u t e n t i n o s t i . Orati III - D e incarnatione D o m i n i nostri
9
Jesu C h r i s t i o p e n i t o se smatra P r o k l o v o m , bar joj nitko do sada nije ospo
rio a u t e n t i n o s t . O n a j e z a P r o k l o v u kristologiju p r i l i n o v a n a zbog n e k i h
osobitosti u terminologiji. T i l l e m o n t je t a k o e r postavio sumnje u Orati
IV - In natalem D o m i n i nostri Jesu C h r i s t i , 10
koja i m a j e d n a k i p o e t a k s
j e d n o m h o m i l i j o m Teodota, biskupa A n c i r s k o g , i t a n o m na E f e k o m sabo
ru. 11
I tu propovijed u studiji m i m o i l a z i m , b u d u i da njezina a u t e n t i n o s t
nije nedvojbena. 12
Za marijansku Orado V m i s l i l o se da je z a s l u n i i z d a v a
P r o k l o v i h djela V i n c e n t i u s Riccardus (Richard) sigurno dokazao, kako ona
m e u t i m , bio slab govornik, a P r o k l o je bio njegov tajnik. Iz toga smijemo
4 zakljuiti daje P r o k l o pomagao A t i k u k o d sastavljanja govora, te se tako ra
5 zumije z a t o A t i k o v govor po stilu i formi posve odgovora P r o k l o v i m govo
16
rima. Z a t o m o e m o rei, m i s l i Lebon, daje govor A t i k o v , ali po Proklovoj
formulaciji. 17
K r i s t o l o k a je v a n o s t propovijedi Oratio V vrlo velika. N a k o n
Lebonovih z a k l j u a k a ne samo da njezina v a n o s t za P r o k l o v u kristologiju
nije bitno umanjena, nego je ona u nekom smislu i p r o i r e n a . Ne m o e naime
biti sumnje da ona s a d r i teoloki nauk koji usvaja P r o k l o , ako bar d o b r i m
dijelom u svojim formulacijama ovisi P r o k l u . A l i j o vie, ona nam otvara v i
dike u fiksiranje razvojnog smjera Proklove m i s l i , ako takav razvoj u njegovoj
kristologiji postoji. U tom smislu u z i m a m tu propovijed kao izvor za p r i k a z
Proklova kristoloskog naziranja.
Protiv povelike marijanske Oratio VI - Laudatio sanctae D e i genetricis
18
M a r i a e , koja je inae u novije vrijeme uzbudila mnogo panje kod literarnih
19
historiara radi nekih svojih posebnosti i kojoj postoji opsena literatura, T i l
20
lemont se vrlo otro izrazio, kako mu se ona ini nedostojnom sv. P r o k l a .

3
Te su propovijedi u PG preuzete iz Galland., Vet. Patr. Biblioth., t. I X . Daljnju
13
povijest najnovijih izdanja ne mislim ovdje pisati. V i d i tome Bauer, Proklos von Kori- V i d i Tillemont, nav, dj,, str. 800; P G , 65, 715 bilj. 48. Richard se pozivao na
stantinopel, Miinchen, 1919., str. 1-5. svjedoanstvo sv. Ivana Damaanskog.
14
4
Te su propovijedi preuzete u PG iz Spicilegium Romanum od Angela Maia, t. J. Lebon, Discours dAtticus de Constantinople sur la Sainte Mere de Dieu, u:
IV. Razlog, zato se prve zove Orationes, a druge Homiliae, nije unutarnje naravi, nego Le Museon, 46 (1933.), str. 167-202. Lebon izdaje sirski prijevod Or. V p o manuskriptu,
jedino taj, to su ih izdavai tako nazvali. U citiranju u se radi jednostavnosti i lakeg to ga je naao u British Museumu, Addit. 14516, te na temelju naslova toga manu
snalaenja drati tih naslova iz P G . skripta i svjedoanstva sv. Cirila Aleksandrijskog, koji citira iz te homilije pod Atikovim
5
P G , 65, 692-704. imenom jedan odlomak, koji je identian sa sirskim tekstom u Addit. 14516, dokazuje
6
J'avoue que la seconde me paroist peu digne de S. Procle, et pour le style et pour da ona ne potjee od Prokla nego od Atika. Citat se kod Cirila nalazi u spisu De recta
les choses, Tillemont, Memoires pour servir a histoire ecclesiastiaue, t. X I V , Venise, fide ad reginas (PG, 77,1213A-B) i u spisu Apologeticus pro XII cap, c, orientales (PG, 76,
1732., Notes sur Saint Procle, Note III, str. 800. 341B-C).
15
7
Bauer, nav, dj., str. 114, bilj. 1; usp. isto, str. 129, bilj. 8. Cum autem ad virilem pervenisset aetatem, versabatur assidue cum Attico epis-
8
Makar postoji stanovita vjerojatnost u njezinu autentinost, budui da jedan copo, ejusemque notar ius fuit, kae Sokrat, Historia eccl, lib. V I I , c. 41, P G , 67, 829.
16
odlomak iz nje citira pod Proklovim imenom ve Doctrina Patrum, pg. 245-246, n. V i d i P G , 65, 715, bilj. 48.
17
VI-VII. DAtticus par Proclus, kae Lebon, nav, dj,, str. 174.
9
P G , 65, 703-708. 18
P G , 65, 721-758.
10 19
P G , 65, 707-716; Tillemont, nav, dj str. 800. V i d i Bardenhevver, nav, dj,, str. 205-206.
11 20 e
V i d i Mansi, V, 185. La 6 paroist indigne de Saint Procle, soit pour les pensees, soit pour le style, et
12
V i d i takoer Bardenhevver, Geschichte der altkirchlichen Literatur, Bd. IV, Frei quelquefois mesme pour la doctrine. Richard ne la luy attribue que sur lautorite dun
,2
burg im Br., 1924., str. 205. seul manuscrit, Tillemont, nav, dj,, str. 800.
62 Izvori Proklove kristologije Izvori Proklove kristologije 63

Bardenhevver smatra da ona bez sumnje ne potjee od Prokla, nego da je treba Oratio XIV - In sanctum P a s c h a 3 0
literarno je ovisna jednoj h o m i l i j i
3 1
smjestiti u dosta kasnije vrijeme. 21
Zato je u studiji ne uzimam u obzir. H i p o l i t a R i m s k o g a , kako j e dokazao C h . M a r t i n , to m e u t i m n i najmanje
On VII-XI bez sumnje su Proklove i svaka od njih i m a veu i l i manju
22
ne smeta da u njoj bude s a d r a n o P r o k l o v o t e o l o k o shvaanje. Oratio XV -
3 2

k r i s t o l o k u v a n o s t . Posebno se istiu Oratio VIII - I transfigurationem In sanctum Pascha et in i l l u d , in principio erat V e r b u m m a l i je kompen-
D o m i n i ac D e i et Salvatoris nostri Jesu C h r i s t i i Oratio XI - I D o m i n i c a m dij P r o k l o v a trinitarnog nauka, ali je ona t a k o e r k r i s t o l o k i veoma v a n a .
passionem, in sancta ac magna Parasceve. Oratio XII - I D o m i n i nostri O p e n i t o je smatraju a u t e n t i n o m . Oratio XVI - In sanctam P e n t e c o s t e n 33

23
Jesu C h r i s t i r e s u r r e c t i o n e m vrlo je kratka (samo k o l u m n a i pol u P G ) , te je
vjerojatno radi toga P. Combefis smatrao daje ona prije jedan izvadak negoli
24
cijela h o m i l i j a . P r i l i a n odlomak homilije hvali neku kraljicu djevicu, koja e
25
vjerojatno b i t i carica Pulherija, kako su m i s l i l i ve M. R i c h a r d i T i l l e m o n t . 26
nema posebne k r i s t o l o k e v a n o s t i , ali je v a n a za P r o k l o v t r i n i t a r n i nauk,
osobito za b o a n s t v o D u h a Svetoga. A u t e n t i n o s t joj nitko ne nijee. Oratio
XVII - L a u d a t i o sancti protomartvris S t e p h a n i 3 4
u z b u d i l a je sumnje u
T i l l e m o n t u , kojemu se njezin stil inio previe afektiranim i loim, a da bi
35

A l i makar tako kratka, ona ipak ima p r i l i n u v a n o s t za poznavanje Proklove bio Proklov, premda mu je mnogi m a n u s k r i p t i pripisuju. Z b o g sumnjive
kristologije. a u t e n t i n o s t i ne u z i m a m je u obzir. Oratio XVIII - L a u d a t i o sancti P a u l i
apostoli 36
i Oratio XIX - L a u d a t i o sancti A n r e a e a p o s t o l i 37
imaju jed
Oratio XIII - In sanctum P a s c h a 27
vrlo je vana i kristoloki i sotetiolo-
38
no p r i l i n o v a n o k r i s t o l o k o mjesto. D r u g a i m a osim toga j o p r i k o n c u
k i , posebno radi izvrsno provedene komunikacije idiomatum i isticanja K r i s t o
jedan v a a n k r i s t o l o k i o d l o m a k . 39
Tu d r u g u Oratio XIX neki kodeksi p r i
va b o a n s t v a . U koptskom prijevodu ta homilija nosi naslov, u kojem se k a e
pisuju sv. Ivanu K r i z o s t o m u , ali je ve M. R i c h a r d na temelju kodeksa i stila
da ju je Proklo rekao na posljednju nedjelju u k o r i z m i , kad je bio ustolien na
28 dokazivao da je svakako P r o k l o v a . 40
Obje u z i m a m kao a u t e n t i n e . Oratio
patrijarijskoj stolici, a Nestorije je bio prisutan. Bauer sumnja u historijsku
29
vj e r do s t oj s t toga naslova. 1 ne bez razloga: naslov stavlja zajedno Proklovu
intronizaciju i Nestorijevu prisutnost u Carigradu, dvije stvari koje nikako ne
idu zajedno. Nije m e u t i m n e m o g u e , da je Proklo tu homiliju doista izrekao 30
P G , 65, 795-800.
prigodom svoje intronizacije. To mi se, tovie, ini vrlo vjerojatnim. U studiji u 31
C h . Martin, Hippolvte de Rome et Proclus de Constantinople TO
se d r a t i grkoga izvornika, kako je donesen u P G . , u: RHE, 33 (1937.), str. 255-276.
32
P G , 65, 799-806. G. Fritz (Proclus, archeveque de Cstple, u: DTC, t. X I I I , col.
667) kae za tu homiliju, daje ona na liniji sv. Gregorija Nazijanskog.
33
P G , 65, 805-808.
34
21
Bardenhevver, nav, dj., str. 205. Ima ih, meutim, koji misle drukije. Usp. to P G , 65, 809-818.
35
tom sudi M. Jugie, Immaculee Conception dans l'Eglise grecque apres le concile Tillemont, nav. dj., str. 800-801. Tillemont govori toj homiliji kao On 18. To
d'Ephese, u: DTC, t. V I I , Pari, 1922., col. 909. je po izdanju M. Richarda, koji je kao On XVII imao jednu drugu propovijed u ast
22
P G , 65, 757-788. sv. Stjepana, u iju je autentinost i sam sumnjao. Ima posve sigurnih razloga da ona
23
P G , 65, 787-790. pripada Asteriju iz A mase je, a ne Proklu. Zato ju Combefis, a za njim Gallandi, nisu
24
V i d i Tillemont, nav. dj., str. 800. izdali meu Proklovim propovijedima. V i d i P G , 65, 809-810, bilj. 13. Tako su se broje
25
V i d i P G , 65, 787-788, bilj. 88. vi ostalih propovijedi pomaknuli za jedan, te je ona, kojoj govori Tillemont kao 18.,
26
Tillemont, nav. dj., str. 800. po PG 17. Combefis je smatrao da ta druga (dananja) On XVII ima posve Proklov stil
27
P G , 65, 789-796. i nain.
36
28
E. A. Wallis Budge, Coptic Homilies i the Dialect ofUpper Egypt, London, 1910., P G , 65, 817-822.
37
str. 90 i 235; cit. Bauer, nav. dj., str. 34, bilj. 4. Jedan odlomak te homilije citira pod Pro- P G , 65, 821-828.
38
klovim (Barqlos!) imenom monofizit Sever Ibn Al-Moqaffa, biskup iz Aschmouna'ina u P G , 65, 820C, 825A-B.
svome arapskom djelu Povijest koncila, P O , t. V I , 573-574. 39
P G , 65, 828B-C.
40
29
Isto, V i d i P G , 65, 821, bilj. 21.
6 4
Izvori Proklove kristologije Izvori Proklove kristologije 65

XX - L a u d a t i o s. Joannis C h r v s o s t o m i /
48
41
s a u v a n a samo latinski, nema neke varijante i z m e u Vat. syr. 368 i Orient. Brit. 8606. Za grki se izvornik
kristoloke vanosti. mislilo da je izgubljen. M e u t i m je C h . M a r t i n p r o n a a o grki original obiju
49

A. M a i izdao je u svome Spicilegium Rom a um pet Proklovih propovijedi homilija i publicirao ih 1941. godine u Le Museon. Kodeks Pari gr. 1491, fol.
V

pod zajednikim nazivom Homiliae. Hom. I - S e r m o de D o m i n i nostri 20 0 - 207', koji M a r t i n izdaje u citiranom lanku, posebno je zanimljiv. On ne
ascensione 42
i Hom. II S e r m o de C h r i s t i Jesu D o m i n i nostri circumcisione, s a d r i samo dvije spomenute Proklove homilije, nego je zapravo skup od 5 i l i 6
octava post nativitatem d i e 43
donosi M a i (a za njim i P G ) u grkom izvorniku. razliitih k r a i h dijelova, koji se svi odnose na Roenje, a pripadaju razliitim
50

Kristoloka vrijednost tih homilija je neosporno velika. autorima. Svi se ti dijelovi nalaze u Pari gr. 1491 pod j e d n i m zajednikim

Osobito veliko znaenje za Proklovu kristoloku terminologiju imaju dvije nje naslovom:

gove homilije, koje u PG dolaze kao Hom. III - S e r m o de dogmate incarnatio- . Taj naslov kao i p o e t a k odgovara Pro
44
nis, dictus in Sabbato ante q u a d r a g e s i m a m i Hom. IV - S e r m o de Nativitate klovoj propovijedi, koja se u PG nalazi kao Hom. IV - S e r m o de Nativitate
51
45
D o m i n i . One imaju svoju veliku povijest. PG donosi samo latinski prijevod tih Domini, ali je Proklova Hom. IV - samo jedan dio kodeksa P a r i gr. 1491.

homilija, to gaje priredio M a i prema sirskomu kodeksu iz Vatikanske biblioteke Na nju se odmah naslanja Proklova Hom. III S e r m o de dogmate incarnati-
52

Vat. syr. 368, koji je on p r o n a a o . Sam sirski tekst M S . Vat. syr. 368 objavio je J.
B. Chabot. 46
Kasnije je Moss p r o n a a o u British Museumu drugi sirski kodeks
(Brit. M u s . O r . M S . 8606), koji donosi itavu drugu homiliju (Sermo de N a t i v i
onis, dictus in Sabbato ante q u a d r a g e s i m a . Obje homilije nalaze se u P a r i
gr. 1491 u cjelini. Na njih manuskript nado vezuje, po M a r t i n o v u miljenju, j o
etiri heterogene homilije, odnosno dijelove homilija, koje pripadaju razliitim
53

tate), dok je Vat. syr. 368 u drugoj homiliji imao jednu prazninu, koja je po C h a -
botovu miljenju iznosila oko jedan list ( M a i kae: u n u m saltem folium ),
to je o t k r i e m Orient. Brit. 8606 p o t v r e n o . Moss je itav manuskript Orient.
Brit. 8606 prostudirao usporedivi ga s Vat. syr. 368 te je u Le Mu se on publicirao
odlomak, koji manjka u Vat. syr. 368 (a prema tome i u P G ) . Usto je notirao j o
41
P G , 65, 827-834.
42
P G , 65, 833-838. V i d i to pie toj homiliji C h . Martin, Proclus de Constan
tinople, Nestorius et le 'bienheureux N i l ' , u: RHE, 32 (1936.),
str. 929-932. On umanjuje, odnosno posve pobija svjedoanstvo Focija ( P G , 104,
253-256), koji donosi poetak te homilije pod imenom blaenog Nila. Martin od
luno odbacuje miljenje da bi ta homilija pripadala N i l u , kako na temelju kodeksa
(poznata su samo dva; oba homiliju pripisuju Proklu, str. 930-931), tako na temelju
unutarnjih razloga. U zakljuku se Martin ipak vrlo oprezno izraava ostavljajui
konani sud dubljem studiju cjeline Proklova djela. Meutim, iz njegova lanka sli
jedi da nema opravdane sumnje u autentinost te homilije. Zato je u studiji smatram
autentinom.
43
P G , 65, 837-840.
44
P G , 65, 841-844.
45
P G , 65, 843-846.
46
U Rendiconti della R. Accademia dei Lina, Classe di scienze morali, storiche e
filologiche, serie 5, vol. 5, Roma, 1896., 178-197. V i d i Bardenhevver, nav. dj., str. 206.
47
P G , 65, 844, bilj. 40.
autorima.
47
48
Moss, Proclus of Constantinople homily on the Nativitv, u: Le Museon, 42
(1929.), str. 61-73. Moss donosi uz sirski tekst takoer engleski prijevod spomenutog
odlomka i varijanti.
49 e
C h . Martin, Un florilege grec d'homelies christologiques des IV et V siecles
sur la Nativite (Pari gr. 1491), u: Le Museon, 54 (1941.), str. 17-57. Martin je uz tekst
dodao jednu povijesno-kritiku raspravu (str. 17-40), iz koje donosim najglavnije rezul
tate, koliko se tiu Prokla i koliko je to potrebno za svrhu studije. Sto se tie razliitih
pojedinosti, upuujem na Martinov lanak.
50
Tako misli Martin, nav. dj., str. 17-18.
51
P G , 65,843-846.
52
P G , 65, 841-844.
53
Evo kako je po Martinovu (nav. dj., str. 17-18) miljenju sastavljen taj homile-
tiki dossier: 1. Govor Prokla Carigradskog De Nativitate Domini (latinski u P G , 65,
843-846). 2. Govor istoga autora De dogmate incarnationis, dictus i sabbato ante qua-
drage simam (latinski u P G , 65, 841-844). 3. Skup izvadaka (un centon 'extraits), koji
potjee iz homilije In Salvatoris Domini nostri Jesu Christi Nativitatem, koju sva tradicija
pripisuje sv. Ivanu Zlatoustom (PG, 59, 385-394). 4. Kratka homilija ili fragment homi
lije od nepoznatog autora i nepoznatog izvora. 5. Homogena egzegeza retka In princi-
pio erat Verbum (Iv 1,1), koja ima priline analogije s dvije homilije Pavla iz me se In
Nativitatem Domini Jesu Christi (PG 77, 1433-1444). 6. Konano, jedna homilija Antio-
ha iz Ptolemaide Roenju, koja dosad nije bila poznata, osim izvadaka koji su bili sa
drani u florilegiju pape Gelazija De duabus naturi ili u onom Te odore tova Era niste sa,
66 Izvori Proklove kristologije
Hom. III S e r m o de dogmate i n c a r n a t i o n i s dolazi u P a r i gr. 1491 na
drugom mjestu, iza Hom. IV - S e r m o de N a t i v i t a t e . njoj (o Hom. IIIl)
54
M a r t i n n a i r o k o raspravlja sa eljom, da t o n o utvrdi odnos grkoga teksta,
kako ga donosi cod. P a r i gr. 1491 prema sirskome, kako ga donosi V a t . syr.
368 (a po njemu i P G ) . Treba spomenuti da H o m . III imamo i u koptskom
prijevodu to gaje izdao W a l l i s Budge. 55
Treba t a k o e r istaknuti da je jedan
njezin k r i s t o l o k i veoma v a a n odlomak bio i prije poznat g r k o m i z v o r n i k u
56
po citiranju k o d r a z l i i t i h autora. T a k o je a u t e n t i n o s t homilije mnogostru
ko z a j a m e n a . Pitanje je samo kako p r o t u m a i t i razlike koje postoje i z m e u
teksta homilije D e i n c a r n a t i o n e , kako ga imamo u V a t . syr. 368 i teksta
P a r i gr. 1491. M a r t i n je ustanovio da H o m . III, kako je predstavljena u P a r i
gr. 1491, ima jedan znaajan plus i j e d a n manje znaajan m i n u s vis a vis Ne ini mi se m e u t i m tako vjerojatnim podatak koptskog prijevoda N e
teksta PG (to je tekst V a t . syr. 368). Plus je gotovo sav u razvijanju aluzija
na R o e n j e , a m i n u s u tome to su izostavljene formalne aluzije na k o r i z
mu, koje postoje u tekstu, kako ga i t a m o u i s t o n i m prijevodima. Sve u sve
mu, tekst P a r i gr. 1491 vie je u s k l a e n s Boiem, a tekst Vat. syr. 368 vie sasvim siguran tekst H o m . III. U interesu sigurnosti uzimamo u studiji tekst
je p r i l a g o e n k o r i z m i . Naslov homilije u sirskom t a k o e r govori k o r i z m i
( d i c t u s i Sabbato ante q u a d r a g e s i m a m ) , jednako kao i naslov u koptskom
prijevodu 57
te naslov u g r i m citatima k o d Efrema Antiohijskog i u Doctrina
Patrum. Iz svega toga, m i s l i M a r t i n , proizlazi daje u g r k o m i z v o r n i k u , ve
58
prije prijevoda na sirski i l i koptski, postojala redakcija H o m . III koja je bila
i poslije reproducirani u kasnijim florilegijima (Leoncije Bizantski, Anastazije Sinajski
itd.). Martin u tom lanku izdaje cijeli dossier i svakom dijelu neto kae. Ovdje se
osvremo samo na ono, to kae prva dva govora, koji pripadaju Proklu.
54
To je u izdanju Martin, str. 44-48.
55
Wallis Budge, nav. dj., str. 97-104, 241-247. V i d i Bauer, nav. dj., str. 34, bilj. 4. i
Bardenhevver, nav. dj., str. 206. Koptski prijevod ima naslov: Homilija, koju je Pro
klo, biskup ciziki, govorio u prisutnosti heretika Nestorija, dotiui se njegova gadna
nauka, u nedjelju, koja predilazi svetu etrdesetnicu. Bauer umanjuje historijsku vri
jednost toga naslova. tovie, on zakljuuje daje Hom. III odrana poslije 433., i to iz
reenice: Corpus eius animam intellectumque assumpsit (PG, 65, 844A), koja bi po
Baueru pretpostavljala simbol antiohijskog sjedinjenja.
56
Leoncije Bizantski, P G , 86 (1), 1309C-D; Leoncije Jeruzalemski, P G , 86 (2),
1836B; Efrem Antiohijski kod Focija, P G , 103, 996A; Doctrina, pg. 48-49, . V, itd.
V i d i Martin, str. 46, bilj. 27.
57
V i d i naprijed bilj. 55!
58
Doctrina citira odlomak iz Hom. III pod lemmom: 60
ev (Doctrina, pg. 48, n. V ) . Jednako Efrem Antiohijski kod Focija, PG 61
Izvori Proklove kristologije 67
p r i l a g o e n a k o r i z m i . Samo preostaje pitanje koja je redakcija starija, da li re
dakcija iz koje je pisan cod. P a r i gr. 1491 (tj. redakcija po kojoj je homilija
vie p r i l a g o e n a za Boi), i l i ona iz koje su nainjeni istoni prijevodi i koju
je pred o i m a imao Efrem i kompilator Doctrina Patrum. M a r t i n zakljuuje,
oslanjajui se posebno na naslov u koptskom prijevodu, da je starija i jedina
izvorna redakcija ona p r i l a g o e n a za k o r i z m u , a koja je uvjetovana historij
skom o k o l n o u daje P r o k l o p o l e m i k i iskoristio liturgijsku prigodu, kad je
propovijedao p o e t a k korizme, da udari na Nestorija. Tradicija P a r i gr. 1491
59
bila bi prema tome sekundarna i kasnija. M a r t i n o v i su i z v o d i gotovo posve
sigurni, to se tie prioriteta teksta V a t . syr. 368 i okolnosti, da je Hom. III
izreena kao homilija za p o e t a k korizme, jer je to mnogostruko zajameno.
to rije voj n a z o n o s t i . Po raznim detaljima ini se da H o m . JU pretpostavlja
60
simbol antiohijskog sjedinjenja (433.).
K a k o se iz svega m o e vidjeti, mi smo jo vrlo daleko od toga da bismo imali
H o m . III kao izvor za prikaz Proklove kristologije samo toliko, koliko se obje
redakcije slau. Sluimo se pritom M a r t i n o v i m grkim tekstom i tekstom PG
(to je Maiev latinski prijevod Vat. syr. 368) uzevi u obzir dakako grki tekst
glasovitoga odlomka homilije, kako ga citiraju patristiki florilegiji.
Hom. IV - S e r m o de N a t i v i t a t e , koju Pari gr. 1491 donosi na prvome
mjestu, M a r t i n t a k o e r raspravlja, iako ne tako n a i r o k o . Ve je spomenuto
da se ta homilija nalazi u dva sirska kodeksa Vat. syr. 368 i B r i t . M u s . O r .
M S . 8606. Njihove su m e u s o b n e razlike tolike, da r e t s t a lj aj u razliite
grke p r e d l o k e iz kojih su nainjeni. M a r t i n utvruje da se njegov grki tekst
(Pari gr. 1491) pribliuje vie Vat. syr. 368 (to je tekst kakav latinski donosi
6 1
PG). T a k o e r je ve spomenuto da u Vat. syr. 368 (a prema tome i k o d M a i a
u P G ) postoji u toj homiliji jedna vea praznina, te da je ona n a d o m j e t e n a
M o s s o v i m izdanjem teksta, koji manjka u P G , po Orient. B r i t . 8606 u sir
skom j e z i k u i engleskom prijevodu. M S . P a r i gr. 1491. donosi t a k o e r taj
tekst, koji manjka u P G . Sto se tie a u t e n t i n o s t i Hom. IV - D e N a t i v i t a t e ,
103, 996A. Tillemont (nav. dj., str. 718) je krivo shvatio Efremov navod, kao da on smatra
daje to etrdeseta homilija, a rije je homiliji koja je izreena prilikom korizme.
59
Martin, str. 28-30.
tom emo govoriti vie na drugom mjestu.
Martin, str. 23.
68 Izvori Proklove kristologije Izvori Proklove kristologije 69

62
M a r t i n smatra da je ona izvan svake sumnje. Treba t a k o e r istaknuti da Kalcedonski sabor (451.) citira iz nekoga Proklova govora na Izaijine rijei:
jedan odlomak iz te homilije citira Doctrina Patrum, " stoje dosad izbjeglo pa
6
Dijete nam se rodilo i S i n nam je dan jedan kratki citat, koji dakako ima emi 67

nji patrologa i d o g m a t i a t a , makar taj odlomak pripada dijelu homilije koji je nentno kristoloko znaenje. Tillemont je mislio daje kalcedonski citat iz homi
sauvan u cod. Vat. syr. 368. M a r t i n je prvi zapazio to citiranje. 64
B u d u i da lije kv . 68
Vjerojatno gaje zaveo naslov, kako ga H o m . III daju
ni k o d te homilije nemamo k r i t i k i sigurnoga teksta, i tu nastojim usporediti Leoncije B i z a n t s k i 69 70
i Leoncije Jeruzalemski , koji je jednak s naslovom homilije
sve varijante te kao siguran izvor Proklova kristoloskog uenja promatram iz koje su oci Kalcedonskog sabora izvadili spomenuti citat. Danas je m e u t i m ,
samo dijelove, gdje se tekstovi slau. P r i t o m se sluim M a r t i n o v i m g r k i m nakon Martinovog grkog teksta, vjerojatno ipak ve poznata cijela H o m . III, a
i z v o r n i k o m i M a i e v i m l a t i n s k i m prijevodom u P G , a u z i m a m u obzir i M o s - u njoj nema kalcedonskog citata. K a k o god bilo, ne m o e biti dvojbe daje kalce
sov engleski prijevod. donski citat autentian i da ima neosporno izrazito kristoloko znaenje.
H o m . V D e sancto Clemente Martyre s e r m o 65
donosi PG t a k o e r u la Nedavno je David A m a n d izdao jednu homiliju u grkom izvorniku i francu
tinskom prijevodu Angela M a i a , koji je nainjen prema sirskom kodeksu Vat. skom prijevodu, 71
za koju se ne zna ija je. A m a n d postavlja kao radnu hipotezu
66
syr. 368. Sirski je tu homiliju prema spomenutom kodeksu izdao J. B. C h a b o t . miljenje da bi ta homilija mogla biti Proklova, jer smatra da se u njoj m o e vidje
O n a je kristoloki prilino vana. U studiji je uzimam u obzir, dakako sa stano ti stil i nauk Proklov. 72
N i s a m se mogao njime pozabaviti.
vitom rezervom, s obzirom na to da nema grkog izvornika. Bez sumnje Proklova homiletska ostavtina mora biti vea od te, kojoj smo
dosad govorili. Pojedine se njegove propovijedi vjerojatno j o nalaze u neotkrive
nim rukopisima, a nemali broj e ih biti m e u spuria razliitih drugih aukto-
62
U autenticite de la piece, bien garantie par le temoignage externe, et appuvee par ra. 73
Bauer je u svojoj studiji P r o k l u navijestio svoja daljnja istraivanja u tom
multiples considerations de critique interne est indiscutable, Martin, str. 24. smislu, 74
ali obeanje nije o d r a o . U novije je doba Benedikt M a r x objavio znat
63
Doctrina, pg. 49, . V I . nu studiju Proklovoj literarnoj ostavtini, u kojoj je posebno istraivao spuria
64
Martin, str. 23, bilj. 16. Donekle je potrebno korigirati ono, to kae M a r t i n 75
sv. Ivana Zlatoustog. On je na taj nain na temelju unutarnjih kriterija pripisao
na istoj stranici u bilj. 17: Par contre, M a i do ne en note u ne fausse citation. Cfr.
P G , L X V , 845, n. 41. 'Hune locum II s'agit la en realite d'une citation faite par
Ephrem dAntioche de l'Epistola ad Seleucum dAmphiloque d'Iconium ( P G , CIII, 67
U adresi na cara Marcijana:
1020A), qu'on retrouve deja chez Leonce de Byzance, Contra monophysitas ( P G , ,
L X X X V I , 1837C) et qui na absolument rien a voir avec notre homelie. Slaem , Schw., t. II, . 1, . 3, pg. (474) 115, n. 11;
se s Martinom da navod, kojem je rije, nema nikakve veze s Hom. IV, ali se ne Mansi, V I I , 472.
slaem s time da na spomenutom mjestu kod Focija uope nije rije kakvom na 68
Tillemont, nav. dj., str. 718-801.
vodu iz Prokla. Na spomenutom se naime mjestu: 1. najprije citira tekst iz A m f i - 69
,
lohija; 2. kae se daje C i r i l iz toga mua (tj. Amfilohija) uzeo svjedoanstva protiv P G , 86 (1), 1309C.
Nestorija za sv. III. sinod; 3. tvrdi se da isto ima Proklo Carigradski (i to u govoru 7 0
P G , 86 (2), 1836.
) i Cyriacus ep. Paphi (i to u govoru 71
D. Amand, Une homelie grecque inedite antinestorienne du V sieele sur
), P G , 103, 1020B. Nema sumnje daje na spomenutom mjestu rije rincarnation du Seigneur, u: Revue Benedictine, 63 (1948.), str. 223-263.
Proklovu navodu. Teko je, meutim, utvrditi to znai ono: isto ( ). 72
Isto, str. 262-263.
Dakako da je navod, kako ga je zamiljao M a i , vrlo nategnut. ini se, takoer, da 73
Bauer, nav. dj., str. 132.
M a i nije pravo shvatio, kad je ono povezao s Proklom, a ne s C i - 74
Isto, str. X l s .
rijakom. V i d i Tillemont, nav. dj,, str. 801: Saint Ephrem dAntioche dans Photius 75
B. Marx, Proitana. Untersuchungen iiber den homiletischen Nachlass des Patriar-
cite une oraison faite apres N o e l dans l'eglise de Poulquerie. Usp. Bauer, nav. dj., ehen Proklos von Konstantinopel, AschendorfF, Miinster i. W., 1940., str. -104 (Miin-
str. 46. sterisehe Beitrage zur Theologie, 23). To djelo nisam mogao nikako dobiti. Iz Munstera
65
P G , 65, 845-850. je odgovoreno da je naklada kod bombardiranja potpuno unitena. Podatke vidi u:
66 2
V i d i Bardenhevver, nav. dj., str. 206. Altaner, Patrologie, Freiburg, 1950., str. 295.
7 Izvori Proklove kristologije
P r o k l u vie od 80 detaljnih propovijedi. Od toga su dvije do sada neizdane. A l t a -
76
ner izrie openito nepovjerenje u Marxove dokaze. U studiji se nisam mogao
obazirati na rezultate Marxova istraivanja.
Poslanice
O s i m homiletike ostavtine ostalo nam je od Prokla i nekoliko pisama, medu
kojima, kako je ve istaknuto, najodlinije mjesto zauzima T A . 7 7
Proklova su
78
nam pisma sauvana samo fragmentarno, u djelima drugih autora i u zapisnici
ma petoga sabora. O p e n i t o ih je sauvano vrlo malo. Sva su povezana s pitanji
ma kristolokih raspri, ali sva nemaju dogmatskog karaktera.
Posebnu p a n j u patrologa i povjesniara dogmi u novije doba skrenuo je
na sebe fragment jedne Proklove poslanice, koji u PG dolazi p o d oznakom
Epistola IV. Taj je k r a t k i fragment bio donedavna poznat samo latinski po
79
citiranju k o d Fakunda, biskupa hermijanskog 80
i k o d Liberata a k o n a
t i m ga citiranjima donosi P G . Fragment se m e u t i m nalazi i u florilegiju Se-
82
vera Antiohijskog, koji je dosad poznat samo u sirskom prijevodu. Sever do
nosi i p o e t a k poslanice, iz koje je uzet fragment: U t uidetur, insignis poetae
instar. 83
76
... Kriterien, die allerdings oft wenig uberzeugend sind ..., Altaner, isto. V i d i
to pie Marxovoj knjizi Lebon, u: RHE, 1941., str. 298-299. On knjigu kao cjelinu
hvali, ali mnoge Marxove hipoteze dovodi u sumnju. M. Richard (MSR, 1 [1944.], str.
187-189) donosi takoer recenziju knjige. On smatra neispravnim, to se Marx oslanja
jedino na unutarnje kriterije, a ne obazire se na tradiciju i vanjske dokaze.
77
Dakako da se uope ne obazirem na spis Tractatus de traditione divinae Missae,
koji je po opem sudu patrologa neautentian, a koji uostalom nema nikakva kristolo
kog znaenja. V i d i Bardenhevver, nav. dj., str. 207; Altaner, nav. dj., str. 295.
78
Ovdje mimoilazim TA, kojemu je ve bilo dosta govora.
79
P G , 65, 876-877.
80
Tro defensione trium capitulorum, lib. I, c. 1, P L , 67, 530A-B.
81
Breviarium causae c. 10, P L , 68, 990D; Mansi, I X , 672-673.
82
Severi Antiocheni Liber contra impium Grammaticum III, 41. izdanje: J. Lebon, u:
Corp us Scriptorum christ. Orient., Scriptores Syri, series IV, t. V I , 1933., pg. 235 (tekst);
pg. 247 (prijevod); vidi M. Richard, Proclus de Constantinople et le theopaschisme,
u: RHE, 38 (1942.), str. 324, bilj. 3.
83
Isto.
Izvori Proklove kristologije 71
Sva se tri izvora slau daje poslanica, kojoj je rije, bila upravljena Ivanu, biskupu
antiohijskom. Za grki se izvornik mislilo daje izgubljen, m e u t i m cijeli se grki
fragment nalazi u Doctrina Patrum pod imenom C i r i l a Aleksandrijskog. 84
Povijest
grkoga teksta, kako ga prikazuje izdava Doctrine Diekamp, vrlo je zanimljiva. 85
Citat se ne m o e nai kod Cirila, a ni kod Bazilija, kome ga pripisuje cod. Pari
v v
gr. 1115, f. 122 . Isti Pari gr. 1115 pripisuje na drugom mjestu (f. 174 ) fragment
Pamfilu biskupu Abida ( '.
.), na temelju ega je ueni dominikanac Lequien kao autora fragmenta odre
dio nekog biskupa Pamfila iz Amida, koji bi imao biti suvremenik patrijarha
Ivana Antiohijskog (izmeu godine 431. i 448.). Bez obzira na to to je Lequien
zabunom proitao kao , Diekamp zabacuje njegovo miljenje ve i
radi toga, to fragment po sadraju upuuje na vrijeme teopashitskih kontroverzija,
86
te je adresa Ivanu Antiohijskom - tako misli Diekamp - neispravna. Uosta
lom, ime Pamnl iz Abida susreemo u neautentinoj korespondenciji vie bisku
87
pa s Petrom Fulonom, patrijarhom antiohijskim. Zajedno s ostalima i Pamfil se
8 1
i po otro izraava - k a e Diekamp - protiv formule
88
. N a fragment tu formulu izriito odobrava. Diekamp ne spominje
84
Doctrina, pg. 48, n. IV. To je prvi zapazio M. Richard, nav. dj., str. 324.
85
Doctrina, pg. X L V I - X L V I I .
86
Ivan je bio patrijarh od 429. do 441. godine.
87
Onje uveo u Trisagion dodatak Qui crucifixus es pro nobis, Theodorus Lector,
Eccl. hist. lib. I, P G , 86 (1), 176A-B.
88
Bardenhevver (nav. dj., str. 299-300) protiv Diekamp a primjeuje da korespon
dencija protiv Petra Fulona ne udara na formulu JEDAN O D T R O J S T V A R A Z A P E T
P O TIJELU, nego na dodatak QUI C R U C I F I X U S ES PRO NOBIS, koji je Petar Fu-
lon dodao Trisagionu. Ta pisma, misli Bardenhevver, ne poznaju i l i ne spominju nae
ortodoksne formule, nego se okreu samo protiv formule Petra Fulona. To je istina,
to se tie Pamfila iz Abide (vidi Ep i tula Pamphili episcopi Abjdarum, Mansi, V I I ,
1129-1134), koji doista ne spominje u svome pismu nae formule. Prema tome, Die
kamp tu ima krivo. Bardenhewerovo je miljenje takoer ispravno, ako on hoe rei
da ko r e sp n de n c ij a protiv Petra Fulona nije prvotno upravljena protiv nae formule.
Takoer je ispravno rei da spomenuta korespondencija ne spominje i ne pobija nau
formulu u cjelini, tako kako ona glasi u Ep. IV. A l i je spominje i pobija u malo mo-
nofizitskoj modifikaciji (bez onoga ). Protiv tako modificirane formule
izraava se pismo pape Feliksa: ' ,
(Mansi, V I I , 1039-1040B);
(Mansi, V I I , 1041-1042A); '
(Mansi, V I I , 1043-1044C); pismo Kvincijanovo:
72 Izvori Proklove kristologije
ni jednom rijei da bi Proklo mogao doi u obzir kao autor fragmenta. Fragment
se m e u t i m od rijei do rijei podudara s fragmentom Ep. IV kako se taj sau
vao latinski kod Fakunda i Liberata. 89
K a k o je iz dosad reenog jasno, najvanija
znaajnost fragmenta jest u tome to u njemu nalazimo glasovitu teopashitsku
formulu: JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU.
Tillemont je mislio daje taj fragment izvaen iz iste poslanice, iz koje je C i r i l
izvadio jedan odlomak t a k o e r vrlo znaajan za Proklovu kristologiju - koji on
citira u svojoj poslanici tumaenju nicejskoga simbola 90
i koju je Proklo poslao
Ivanu, kad je traio da istoni biskupi odobre i potpiu T A . 9 1
S t i m se miljenjem
92
sloio E. Schvvartz, koji je s tim fragmentom povezao jo neke fragmente, koji
govore istom predmetu, a citiraju ih pod Proklovim imenom Ivan Maksencije
94
i Inocent, biskup Maronije.
.
, (Mansi, V I I , 1113B); pismo Flacijana,
biskupa Rodopskog (sauvano samo latinski): Dixisti enim: unum Trinitatis reor
passibilem, sed non Patrem nec Spiritum Sanctum, sed Filium Dei. Ecce factus es
Arianae haeresis a temetipso convictus ... (Mansi, V I I , 1120C). Dapae i pismo
Akacija, patrijarha carigradskog, udara na tako modificiranu formulu: ...
, e t v r t i fragment, to ga donosi Inocent, imao bi biti iz nekoga Proklova govora
(Mansi, V I I , 1124). Istina, tu nije govor samo trpnji i raspeu,
nego i smrti, ali to po mom miljenju bitno ne mijenja stvar. Vea je razlika izmeu
tih formula i nae formule, to ove nemaju dodatka i l i , koji uvodi
drugu narav. Time one postaju daleko vie teopashitski sumnjive od nae formule.
V i d i uostalom, to takvim formulama pie Lebon, Le monophjsisme severien, Lo-
vanii, 1909., str. 481-483. Treba, meutim, dodati jo (a to je u prilog Diekampu)
da Pamfilovo pismo, ako i ne govori naoj formuli, ipak teopashitizam izriito
odbacuje u smislu formule (Mansi, V I I , 1132B-C).
89
Tekst po Fakundu malo se razlikuje od Liberatova, i to tako, da bolje odgovara
grkom tekstu. M. Richard (nav. dj., str. 324-325) je usporedno izdao grki tekst i latin
ski Fakundov prijevod.
90
Ep. 55, Schw., 1.1, . 1, p. 4, n. 135, pg. 60, c. 29; P G , 77, 316C.
91
Tillemont, nav. dj., str. 631. Tillemont uostalom misli, da ni jednom od Pro
klovih pisama, kako ih je izdao M. Richard, ne moe biti nikakve sumnje, to se tie
autentinosti, nav. dj., str. 719.
92
Schvvartz, Konzilstudien, Strassburg, 1914., str. 28, bilj. 3; vidi M. Richard, nav.
dj., str. 325.
93
P G , 86 (1), 81-83.
94
Schw., t. IV, v. 2, pg. 72-73; c. 25-27. Ti su odlomci poznati samo u latinskom pri
jevodu. Po prijevodu, kakav je kod Inocenta iz Maronije, citira jedan odlomak papa Ivan
Izvori Proklove kristologije 73
Skitski monah Ivan Maksencije, poznat kao voa skitskih monaha u borbi
za priznanje formule JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU od strane
pape H o r m i z d a , citira u svojoj De Christo professio tri odlomka pod Proklo
vim imenom u potvrdu spomenute formule. Iz uvodnih rijei, koje Maksencije
stavlja pod svoj citat, slijedi da su ti odlomci uzeti iz Proklova pisma Armencima,
to ga je patrijarh napisao na traenje samih Armenaca. 95
U TA uzalud emo
traiti te fragmente.
Inocent iz Maronije, jedan od ortodoksnih biskupa s glasovite konferencije sa
96
severijancima (532. - 533.), donosi u svojem pismu T o m i , sveeniku solunske
97
Crkve pod Proklovim imenom etiri fragmenta kao dokaz daje Proklo doista
93
uio daje JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU. M e u t i m citatima
na prvom je mjestujedan odlomak iz T A , gdje ne dolazi naa formula, nego samo
izraz JEDAN OD T R O J S T V A UTJELOVLJEN (c. 24). D r u g i odlomak bio bi po
98
Inocentu izvaen iz druge Proklove poslanice A r m e n c i m a . Ni u tom odlomku
nema izriite nae formule, nego odlomak razlae najprije trinitarni nauk a onda
dodaje da nas b o a n s k o pismo ui u n u m ex trinitate iuxta personae (proprie-
tatem) id est deum uerbum factum h o m i n e m . Trei odlomak imao bi biti iz
99
Proklove tree knjige vjeri. Taj je odlomak naglaene polemike naravi i
izriito brani formulu da je JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU.
100
v j e r i . 1 taj odlomak brani izriito spomenutu formulu. Inocentovo pismo -
a prema tome dakako i citati - sauvano je samo u latinskom prijevodu.
D v a posljednja fragmenta to ih citira Inocent, koji kao da pripadaju jedan
nekom djelu De fide a jedan nekakvom govoru de fide, posve odgovaraju tri
ma fragmentima to ih donosi Maksencije, samo to ih kod Maksencija itamo
II. u poslanici senatorima, kojom odobrava formulu JEDAN O D T R O J S T V A R A Z A P E T
PO TIJELU, III. Ep. ad senator es, Mansi, VIII, 803-806. Razlika je samo u tome, to
je u citatu kod pape Ivana II. na jednom mjestu nepotrebno umetnuta rije deitate.
Tekst po Maksenciju prilino se razlikuje.
95
P G , 86 (1), 81-82. Maksencije je svoja djela pisao latinski, vidi Altaner, nav. dj.,
str. 432.
96
V i d i Mansi, VIII, 817.
97
Schw., t. IV, v. 2, pg. 72-73, c. 24-27.
98
Eiusdem sancti Procli ex epistola secunda ad Armenios destinata, Schw., isto, pg. 72,
c. 25.
99
Item eiusdem ex libro tertio defide, Schvv., isto, pg. 73, c. 26.
100
Item eiusdem sancti Procli ex sermone defide, Schw., isto, pg. 73, c. 27.
74 Izvori Proklove kristologije
u drugom prijevodu, i to ih Maksencije citira kao da pripadaju Proklovu pismu
Armencima. Schvvartz je mislio, kako smo spomenuli, da ti fragmenti pripadaju
istom spisu, kojemu i fragment Ep. IV} I nema sumnje da m e u fragmentima
01
postoji neka unutarnja srodnost: svi se bave istim problemom teopashitizma,
svi sadre istu formulu, ak se m o e rei da bar djelomino - imaju istu ar
103
gumentaciju. Ipak smatram, usprkos protivnoga Richardova miljenja, da
medu fragmentima to ih citiraju Maksencije i Inocent, te fragmentom Ep. IV
postoji prilina razliitost, koja dozvoljava da se njihovoj autentinosti zasebno
raspravlja. Tu razliitost nije teko uoiti. Ep. IV raspravlja problemu teopas-
hitizma openito. Izraz JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU nije u
njoj nikako posebno istaknut i l i polemiki naglaen. U Ep. IV taj izraz ne figu
104
rira kao problem nego vie kao dio rjeenja. Sasvim je drukije s fragmentima
kod Inocenta i Maksencija, koji u centar stavljaju problem nae formule i oko nje
grupiraju dokaze, i to otro polemiki. Zato razluujem pitanje autentinosti
fragmenta Ep. IV od pitanja a u t e n t i n o s t i tih drugih fragmenata.
M. R i c h a r d je p o k u a o oboriti dosadanje miljenje da fragment Ep. IV
potjee od P r o k l a . 105
Njegovi su argumenti uglavnom unutarnje i negativne
naravi. Posebno mu se ini j a k i m argumentom protiv a u t e n t i n o s t i injenica
da P r o k l o v i suvremenici nigdje ne spominju spomenutu formulu, pogotovo
106
ne kao P r o k l o v u . Ne mogu se u toj stvari sloiti sa z a s l u n i m francuskim
101
Fritz (nav. dj., col. 664) prihvaa to miljenje kao vrlo vjerojatno.
102
Tu zasad mimoilazim prva dva fragmenta, to ih citira Inocent. Jedan je iz TA, a
nijedan nema formule.
103
Zbog toga M. Richard misli da nitko nee sumnjati, nakon to ih proita, da po
tjeu od istoga pera. Si done ce premier fragment (Ep. IV, nap. m.) est authentique, les
deux autres le sont egalement, Richard, nav. dj., str. 325.
104
Evo grki tekst Ep. IV:
' '
. ' ,
, Doctrina, pg. 48, n. IV. Na prvi se pogled vidi da u tom odlomku pro
blem JEDAN O D T R O J S T V A RAZAPET nije postavljen u centar!
105
Richard, nav. dj., str. 326-331.
106
tim Richarovim dokazima bit e govora kasnije, kad prouimo u potanko
stima Proklovo kristoloko naziranje, jer Richard zapravo vie dokazuje kako formula
JEDAN O D T R O J S T V A R A Z A P E T P O TIJELU ne moe potjecati od Prokla, a manje
se bavi naim fragmentom kao takvim. Ovdje samom fragmentu toliko, koliko se za
sad moe rei.
Izvori Proklove kristologije 75
patrologom. t o se tie fragmenta Ep. IV, smatram da ga treba d r a t i sasvim
sigurno a u t e n t i n i m . datiranju te poslanice i naslovnika slau se sva etiri
izvora koja je donose (Fakundo, Liberat , Sever A n t i o h i j s k i i Doctrina), Svi
107
102
je stavljaju u doba Ivana Antiohijskog (429. - 441.), kome je naslovljuju. T r i
od njih izriito svjedoe da potjee od P r o k l a . Posebno je v a n o svjedoan
stvo monofizita Severa. Njegovo je svjedoanstvo naime sigurno neovisno od
svjedoanstva Liberata i Fakunda, odnosno svjedoanstvo te dvojice latinskih
teologa sigurno ne ovisi monofizitskom patrijarhu. 108
A za P r o k l a na sasvim
osebujan n a i n svjedoi i Doctrina, Posve je jasno da Pamfil iz A b i d a otpa
da kao autor fragmenta. A k o bi, naime, on i bio historijska osoba, bez sum
nje ne bi u sklop njegovih antiteopashitskih shvaanja pristajao izraz
. 109
Bazilije ne m o e b i t i autor fragmenta, jer za nj govori usamljeno svje
d o a n s t v o tek jednoga kodeksa ( P a r i gr. 1115, f. 122 ), koji uostalom na v
drugom mjestu pripisuje fragment P a m f i l u iz A b i d a . Sto je s C i r i l o m ? Za
C i r i l a govori samo Doctrina, a t r i druga svjedoanstva govore za P r o k l a .
110
A k o R i c h a r d o v i d o k a z i iz Teodoretove utnje f o r m u l i vrijede to za
P r o k l a , onda oni imaju daleko veu vrijednost za C i r i l a , kad se znade u ka
k v i m su odnosima b i l i C i r i l i Teodoret, i da su Teodoretovi napadaji protiv
t e o p a s h i t i z m a v e l i k i m dijelom odgovarali b a C i r i l u , odnosno njegovim
formulama. t o bi dakle Teodoret mogao eventualno p r e u t j e t i P r o k l u ,
toga ne bi p r e u t i o i r i l u . D a je C i r i l autor fragmenta, bilo bi posve ne
razumljivo kako to da se Sever pozivlje na P r o k l a , a ne na C i r i l a . K a k o je
dakle u Doetrini i r i l d o a o na mjesto Prokla? Po m o m uvjerenju radi se
jednoj posve m e h a n i k o j zabuni nekoga p r e p i s i v a a . Prije toga fragmenta
Ep. IV dolazi naime u Doetrini nekoliko odlomaka iz C i r i l o v e adrese caru
Teodoziju, 111
a o d m a h i z a toga fragmenta Ep, IV dolaze e t i r i o d l o m k a iz
112
r a z l i i t i h propovijedi P r o k l a C a r i g r a d s k o g . N e k i j e prepisiva zabunom
promijenio redoslijed P r o k l o v i h citata, a lemme ostavio, kako su bile prije.
1 0 7
Njihovi su prijevodi razliiti.
1 0 8
I M. Richard (nav, dj,, str. 326) priznaje veliku vanost Severova svjedoanstva.
109
V i d i biljeku 88 u ovom poglavlju!
110
Richard, nav, dj str. 327.
111
, Doctrina, pg.
47-48, n. -.
112
, Doctrina, pg. 48, n. Vs.
7 6 Izvori Proklove kristologije
T a k o j e lemma o z n a a M n o g o je tee pitanje autentinosti fragmenata koje citiraju Maksencije i Ino
vala P r o k l a , k a d je citat stajao i z a sljedeeg fragmenta, koji pripada P r o k l u ,
a sada k a d je citat z a b u n o m stavljen prije sljedeeg, n a z n a u j e simpatije k o d toga na strani M. Richarda. ini mi se, naime, da ima vrlo mnogo
C i r i l a , jer njemu pripadaju fragmenti, koje Doctrina citira prije toga. P o
sebno j o i s t i e m v e l i k u srodnost formulacije n a e g a fragmenta s omiljelom
z b i t o m Proklovom formulacijom, kad se radi razlici dvaju elemenata u K r i s t u :
- (sic! ne nego b a ) . 1 1 3
T a k o i Doctrina zapravo svjedoi
za P r o k l a kao autora fragmenta Ep. IVI Po m o m miljenju fragment posve
odaje P r o k l a - a to e kasnije b i t i j o pokazano - te nema n i k a k v a opravda
nog razloga gledati u njemu falsifikat.
Posebno je pitanje u kakvom odnosu stoji taj fragment (Ep. IV) s o n i m frag
mentom, to ga iz Proklove poslanice istonim biskupima citira C i r i l u svo
j e m t u m a e n j u nicejskog simbola. 114
Ve je spomenuto kako neki historiari
smatraju da oba fragmenta potjeu iz iste, u cjelini inae nepoznate, poslanice
Ivanu Antiohijskom. To miljenje d o d u e nije sigurno, ali se ono ipak ini vrlo
115
vjerojatnim.
113
V i d i npr. fragment, koji se citira kod Cirila, P G , 77, 316C; Schw., 1.1, . 1, p. 4,
5
pg. 60, c. 29: , , di kao odlomak iz Epistola secunda ad A r m e n i o s . To su m e u t i m problemi,
ili u H T , Schw., 1.1, . 1, . 1, pg. 105, c. 6: koji j o ekaju svoje rjeenje. Svakako mi se ini nevjerojatnim da bi fragmenti
. pripadali nekoj poslanici, koja bi bila upravljena antiohijskom patrijarhu. Protiv
1 1 4
Schw., 1.1, . 1, . 4, pg. 60, 29; P G , 77, 316C, ep. 55.
115
. Richard (nav. dj., str. 325), pozivajui se na Severa, pobija to shvaanje, jer bi
poslanice, iz kojih su uzeti fragmenti, trebale po Severu imati razliit naslov i razliiti
incipit. Poslanica, iz koje je uzet fragment Ep. IV, bila je upravljena Ivanu Antiohijskom,
a poinjala bi: Ut videtur, insignis poetae instar. Ona opet poslanica, iz koje je citira
C i r i l , imala bi biti upravljena svim istonim biskupima, a poinjala bi: Multifariam
re vera, multisque modis. Richard vjerojatno pridaje preveliku vanost slovu naslova
i incipita. Naslov je poslanice vjerojatno bio: Ivanu Antiohijskom, ali ona nije bila
upravljena samo njemu, nego zajedno s njime cijelome episkopatu njegova patrijarhata.
Prema tome ni Cirilov naslov ne bi bio neispravan. Imamo i inae primjera takve zamje
ne naslova. Cirilova poslanica sjedinjenju (433.) Laetentur caeli upravljena je Ivanu,
biskupu Antiohijskom (Schw., t. I, . 1, p. 4, n. 127, pg. 15; P G , 77, 173-174), a na
carigradskom saboru protiv Eutiha (448.) spominju je takoer pod naslovom Ad orim-
tales episcopos (Mansi, V I , 736A). To i nije udno, jer je poslanica istina formaliter bila
upravljena Ivanu, ali je valjala svim biskupima Antiohijskog patrijarhata. Dakako da
je malo udnovato, da bi isti pisac (u ovom sluaju Sever) citirao jedan te isti spis pod
razliitim naslovom i razliitim incipitom, ali mislim da to ipak nije odluujui dokaz
protiv miljenja da fragmenti pripadaju istome spisu. Dakako da to daleko manje pred-
Izvori Proklove kristologije 77
cent iz Maronije. Ostavljam to pitanje otvorenim, ali moram kazati da su moje
razloga koji govore protiv autentinosti. Ne m o e se d o d u e rei da bi nauk tih
fragmenata bio u kakvom sukobu s ostalom Proklovom kristologijom, tovie
116
smatram daje on u potpunom skladu s Proklovim u e n j e m , ali se ipak ini da
ti tekstovi ne potjeu od Prokla. Najprije, kako smo ve kazali, oni ne potjeu
nipoto iz TA, kako veli Maksencije. Jednako tradicija inae ne zna za bilo ka
kvo drugo Proklovo pismo Armencima, iz kojega bi po Inocentu imao biti izva
117
e n jedan fragment, to ga on c i t i r a . Otpada prema tome hipoteza da bi oni
pripadali nekom drugom kristolokom pismu, koje bi carigradski patrijarh bio
118
upravio klericima Velike Armenije. Naslovi k o d Inocenta veoma su zagonetni.
D o k po Maksenciju sva tri odlomka, to ih on citira, pripadaju istoj poslanici
Ad A r m e n i o s , dotle po Inocentu jedan odlomak pripada treoj knjizi nekog
misterioznog djela D e fide, a drugi (to je Maksencijev drugi i trei odlomak
uzet zajedno) potjee iz nekog ne manje misterioznog S e r m o de fide. Zaista
mi se ini u d n o tvrditi da bi neki pisac, citirajui jedan za drugim dva citata iz
jednog te istog spisa, dao tako razliite indikacije naslovu toga spisa, pogotovo
ako se pretendira da istome spisu pripada i trinitarni citat, to ga Inocent navo
takve hipoteze govori stil t i h fragmenata, koji je na mjestima p r i l i n o agresi
119
van i bez imalo kurtoazije. T e k o je vjerovati da bi P r o k l o , toliko poznat po
stavlja bilo kakav dokaz protiv autentinosti naega fragmenta, bilo jednoga ili drugoga.
Primjeujem, da se ne mogu sloiti s Devreessovom hipotezom (Essai sur Theodore de
Mopsueste, Citta del Vaticano, 1948., str. 132, bilj. 1), po kojoj bi fragment, to ga citira
Ciril, spadao u prvu Proklovu sinodiku poslanicu, od koje se sauvao poetak u Syno-
diconu, Mansi, V, 929-930, cap. 150; usp. P G , 65, 885-886, ep. 17. Ep. 17. kao sinodiko
pismo, koje javlja intronizaciju, nije bila naslovljena istonim biskupima.
116
To e se vidjeti iz prikaza Proklove kristologije.
1 1 7
Taj fragment ne postoji kod Maksencija. U njemu ne dolazi izraz JEDAN OD
T R O J S T V A R A Z A P E T P O TIJELU, nego samo JEDAN O D T R O J S T V A ... P O S T A O
OVJEK, Schvv., t. IV, v. 2, pg. 72, c. 25.
118
To bi inae bila najplauzibilnija hipoteza, kad bi imala kakvu potvrdu u starini!
1 1 9
Sed sciscitaris me fortassis illum novicium vanumque sensum seu vaniloquium
dicens ... Si autem proferas mihi ... super aquam scribis et super arenam aedificas.
78 Izvori Proklove kristologije
20
svojoj finoi/ pisao takvo pismo svome biskupskom kolegi u Antiohiju i l i uope
i s t o n o m episkopatu/ 121
Najvaniji m e u t i m i najtei prigovor protiv autenti
nosti tih fragmenata iznio je Richard u citiranom lanku, a sastoji se - m o e m o
rei - u tome to P r o k l o v i suvremenici ne znaju nita kakvoj prepirci formuli
U N U S DE T R I N I T A T E C R U C I F I X U S CARNE. Taj prigovor istina nema snage
protiv Ep. IV, ali je prilino jak protiv tih fragmenata. O n i naime pretpostavljaju
veliku raspru oko spomenute formule. Izraz JEDAN OD T R O J S V A R A Z A P E T
PO TIJELU u t i m je fragmentima iznesen kao jedna posebno vana i prikladna
kristoloka formula, koja je u njima branjena s mnogo estine, to pretpostavlja
da su protiv nje morali biti postavljeni t a k o e r prilino otri prigovori, te bi na
kon jedne takve rasprave jedva bilo shvatljivo da Teodoret u Eranistesu m i m o i e
tu formulu. Z b o g toga smatram da ti fragmenti ne potjeu od Prokla, uza sve to
to d r i m daje Ep. IV sigurno a u t e n t i n a . 122
Razumljivo je, prema tome, da se
sigurni prikaz Proklove kristologije ne m o e graditi na njima.
Attende igitur catholicae fidei nervos et ablue impudentiam tuam ... Fragmente citiram
kako ih donosi Maksencije, P G , 86 (1), 81-82.
1 2 0
Socrates, nav, dj., lib. V I I , c. 41-42; P G , 67, 829-834.
1 2 1
Moda e tko prigovoriti, da slinih reenica ima i T A . To je istina, ali TA nije
napisan protiv prigovora, koje bi uinili Armenci, pa Proklo ne napada Armence, nego
tree osobe.
122
Nekome e se moda uiniti previe nategnutim razlikovanje izmeu Ep. IV i spome
nutih fragmenata. Razlog je u tome, to se Ep. IV obino promatra u svjetlu teopashitskih
borbi estoga stoljea. Ako se, meutim, postavimo na sasvim neovisno stanovite, posve
sigurno emo morati priznati da Ep. IV ne treba biti tako usko vezana za te fragmente, kako
se to obino ini. Ona je osim toga zajamena tolikim izvanjskim svjedoanstvima, da bi po
mom miljenju zaista bilo udnovato odricati je Proklu, dok se spomenutim fragmentima
to ne moe rei. Ja, uostalom, ne elim posve odbaciti mogunost da i ti fragmenti budu
autentini, pogotovo kad se njihov nauk slae s cjelinom Proklove kristologije, ali mi se na
temelju dosad poznatog materijala ipak ini daje njihova autentinost bar dvojbena.
Osim spomenutih prigovora moe se takoer rei da su fragmenti dobrim dijelom
neka vrsta ri 1 agodbe jednoga odlomka TA (koji govori pripisivanju trpljenja Boan
skom Logosu) formuli JEDAN O D T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU. Usp. fragmente
s odlomkom T A , P G , 65, 865BC-D (c. X ) . Najzanimljivije je ponavljanje nekih inae
za sam dokazni postupak beznaajnih izraza i usporedbi. TA:
, . episcopi directa uniformis ad singulos occidentis episcopos. Prvi je tu poslanicu donio
Fragment (po Inocentu libro III defide, Schvv., t. IV, v. 2, pg. 73, c. 26): Sed iterum
forsitan interrogabis me, novum illud atque ineptum uaniloquium proferens ... TA:
' ... Fragment II (po Maksenciju, P G , 86 [1], 82B): ...
super aquam scribis ... Teko je vjerovati da bi Proklo u jednom eksplikativnom pismu
Izvori Proklove kristologije 79
E. Schvvartz je m e u aktima petoga sabora donio jednu Proklovu poslanicu
123
upravljenu biskupima Z a p a d a , koja je nedavno bila poznata samo po jednom
citatu to gaje iz nje citirao papa Ivan II. u pismu, kojim je potvrdio formulu JE
124
D A N O D T R O J S T V A R A Z A P E T P O TIJELU. V e l i k i dio poslanice posveenje
(koje bi tumailo TA) pokazao takvo siromatvo misli, da ponavlja beznaajnu uspo
redbu. Stil mi se takoer ini premalo koncizan, a previe rjeit za Prokla. samim
fragmentima kako ih danas imamo, trebalo bi jo neto rei. Ve je spomenuto da je
latinski prijevod kod Maksencija razliit od onoga, u kojem nam je sauvano Inocentovo
pismo. Takoer je spomenuto da papa Ivan II. citira jedan odlomak iz drugoga frag
menta tono po prijevodu, u kojem nam je sauvano Inocentovo pismo (izuzevi nepo
trebni dodatakjedne rijei, koji je oito htio bolje eksplicirati reenicu i nipoto ne spada
u izvorni tekst). ini mi se boljim prijevodom onaj monaha Maksencija, jer je koncizniji
i zbitiji. Inae Maksencijev prijevod pokazuje vie aleksandrijske tendencije (carne, qua
.,, factus est; car ne autem, qua ipse solus est factus ...), dok je onaj kod Inocenta vie
antiohijski nastrojen (ista mjesta glase kod Inocenta: carne, quam ... assumpsit ex no
bis; carne vero, quam solus ipse suscepit). Jednako Maksencijev tekst na koncu prvog
fragmenta poslije rijei: quomodo ... chirographum peccatorum destruxit in cruce, qui
non habet potestatem dimittere, dodaje rijei: si non est secundum te Deusf Uko
liko bi fragmenti potjecali od Prokla, bez sumnje bi Maksencijev prijevod morao biti
smatran tonijim. Za autentinost govori specifino proklovski izraz: carne, qua (ne:
quae, grki je to , , usp. !) factus est. Izraz dolazi kod Maksencija
vie puta, a jedanput i kod Inocenta. Manje je u skladu s Proklovom terminologijom
izriaj: hoc crucifixum est, quod incarnatum est (neutrum! Neosobni izraz, daje dojam
stvarnog teopashitizma!).
Da se moe rei konana rije, potreban je jo detaljniji studij i moda otkrie jo ko
jeg teksta, pogotovo epistole, odakle je uzet fragment Ep. IV. Zasad nee biti nevjerojat
no rei, da su fragmenti djelo kakvog pristae terminolokog teopashitizma (ali ujedno
kalcedonca, jer istie dodatak CARNE, to ne ine monofiziti!), kojemu se fragment
Ep, IV nije inio dosta jakim dokazom za vanost i izvrsnost formule, a opet je mislio
da e zbog TA i Ep, IV pod Proklovim imenom fragmente najlake popularizirati i
pribaviti im vjeru suvremenika. U tom se uostalom uglavnom i nije prevario. Ne znam,
bismo li mnogo pogrijeili, ako kaemo da taj autor nije bio daleko od skitskih monaha,
koji su se za formulu tako estoko borili, jer su je smatrali najzgodnijom nadopunom
kalcedonske definicije.
1 2 3
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 65-68: Incipit epistola sancti Procli Constantinopolitani
A. Amelli u: Spicilegium Casinense, c, 1 (1888.), 144-147; vidi Bardenhevver, nav, dj,, str.
208.
124
III, Epistola ad senatores, Mansi, VIII, 804-805: Item ex epistola Procli ad occi-
cientales: Super haec etiam confitemur unum ex trinitate increata atque ineffabili Deum
8o Izvori Proklove kristologije
trinitarnom nauku, a neto i kristologiji. N e m a sumnje da bi i njezina vanost za
Proklovu kristologiju bila velika, kad bi bilo sigurno daje a u t e n t i n a . N j e z i n u je
125
a u t e n t i n o s t o d l u n o pobijao E. Schvvartz, ne d o d u e odluujuim r a z l o z i m a ,
ali ipak tako, da pitanje j o uvijek ostaje otvoreno. Zato je ne smatram sigurnim
izvorom Proklove kristologije, te ako je kada uzimam u obzir, uvijek imam u vidu
126
da ona ne predstavlja posve siguran dokument.
M e d u aktima petoga sabora (553.) sauvala nam se pod P r o k l o v i m imenom
jedna poslanica, koja je u PG otisnuta kao Ep. III} O n a je upravljena Ivanu,
27
biskupu antiohijskom, a tie se Ivanova sufragana, eekog metropolita Ibe.
Proklo u njoj govori o p t u b a m a koje su podignute protiv Ibe, da on naime
na sirskom j e z i k u iri Capitula to ih je carigradski biskup dodao svome T A , da
budu o s u e n a . Proklo t r a i od Ivana da prisili Ibu na potvrdu TA i anatematizi-
ranje spomenutih Capitula. U poslanici postoji mali ekspoze kristolokg nauka.
Poslanica je openito bila smatrana a u t e n t i n o m . Istom u novije doba zabacio
ju je R. Devreesse. 128
Devressovi razlozi nipoto nisu odluujui. U poslanici se
dapae m o e nai prilino podudaranje nauka s P r o k l o m (istaknuto povezivanje
M a r i j i n a djevianstva s K r i s t o v i m b o a n s t v o m , potpuno provedena komunika
cija idiomatum uz o t r o razlikovanje b o a n s t v a i ovjetva, kao poela po kojima
jednom te istome [Kristu, koji nije alter praeter Deum Verbum] pripadaju protivni
atributi), m o e se vidjeti u njoj i neke crte Proklova karaktera (on ne vjeruje da
bi Iba bolovao od bolesti onih Capitula, dri e u m prudentem constitutum et a
pueritia divinis Scripturis n u t r i t u m ) . 129
M e u t i m , treba priznati daje u najma
Verbum factum hominem ... Napominjem da je u D B , 201 krivo navedeno: Procli
ad orientales. Papa Ivan II. citira: ad occidentales, vidi Mansi, isto. Ivanov citat se
doslovno nalazi u poslanici, kako je donosi Schvv,, isto, pg. 66. U tom je smislu dakako
takoer neispravan navod P G , koja povezuje citat s fragmentima citiranim kod Mak-
sencija, P G , 65, 887-888C.
125
Schvvartz, Konzilstudien, str. 47s. Usp. Bardenhevver, nav. dj., str. 207-208. V i d i
to tom pie Bauer, nav. dj., str. 108, bilj. 4. Bauer po Diekampu (Theol. Rev., 16 [1917.],
str. 355s) stavlja u sumnju Schvvartzovo miljenje.
1 2 6
Usp. uostalom tu poslanicu s fragmentom koji citira Inocent iz Maronije pod
naslovom: Eiusdem sancti Procli ex epistola secunda ad Armenios destinata, Schw.,
t. IV, v. 2, pg. 72, c. 25. Upozoravam na veliku slinost.
1 2 7
Mansi, I X , 270-271 (djelomino), 301-304 (u cjelini); P G , 65, 873-876.
128
Devreesse, nav. dj., str. 236, bilj. 6.
1 2 9
Sve P G , 65, 875. Devreesse smatra daje poslanica dobrim dijelom sastavljena od
odlomaka iz drugih Proklovih spisa!
Izvori Proklove kristologije 81
nju r u k u vrlo u d n o to da taj dokument, i l i bar spomen njem, nigdje ne dolazi
do izraaja u onom b e s k o n a n o m i zapletenom procesu koji se Ibi vodio u
godinama 448. - 451. poevi od Antiohije preko Carigrada, T i r a , Beiruta, Efe-
za (sabor pod Dioskorom, 449.) do Kalcedona, i od kojega su zapisnici prilino
dobro s a u v a n i . 130
Z a t o autentinost Ep. III ostaje bar donekle sumnjiva, a i ona
ne m o e posluiti kao neprijeporna osnovica na kojoj e se izgraditi kristologija
carigradskog patrijarha. 131
Druga pisma, koliko ih j o od P r o k l a imamo, imaju vie historijsku vrijed
nost, koja je dakako usko povezana s razvojem kristologije i z m e u dva sabora
(431. - 451.), ali ona nisu teoloki izvori u u e m smislu.
Metoda
Od svega toga Proklova kristolokog materijala u ovoj studiji postavljam glav
no teite na HT i T A , jer ta dva dokumenta smatram najautentinijim i prvo
razrednim izvorima, u kojima se ogleda kristoloko shvaanje naega patrijarha.
D v a su razloga koji opravdavaju taj postupak. Prvo, jedino od tih dvaju spisa
posjedujemo danas kritiko izdanje teksta, i njihova a u t e n t i n o s t povrh toga ne
m o e biti dovedena ni u najmanju sumnju. Drugo, ta se dva spisa odvajaju od
ostalih po svom sasvim zasebnom dogmatsko-historijskom znaenju i vanosti,
koju im je neosporno pridavao sam Proklo. K a d se Proklo odvaio javno pred
Nestorijem ustati protiv njegove kristologije, kao to je to uinio u HT, nema
130
V i d i M. lAbbe Martin, Actes du Brigandage d'Ephese, Amiens, 1874., str. 12-76;
Schvv., t. II, . 1, p. 3, pg. 11 (370)-42 (401); Mansi, V I I , 193-270 (Kalcedon). Nigdje ne
nalazimo traga kakvoj optubi, daje ve Proklo ustao protiv Ibe. Teko je vjerovati da
se koji od Ibinih tuitelja ne bi bio pozvao na uglednog i openito cijenjenog carigrad
skog patrijarha i dodao rije: Nulla emendatio, kojom komentira Proklovo pismo peti
sabor, Mansi, I X , 304C. Jedino jedan sirski prijevod TA (u M s . A d d . 12156 iz British
Museuma) povezuje Prokla s Ibom (vidi Devreesse, nav. dj.), ali ne u smislu nae posla
nice, nego veli da je Iba prevodio i slao Armencima Teodorove spise, a Proklo je tada
napisao TA.
1 3 1
Napominjem da tekst kojem govori Andre Bremond u lanku: Un texte de
Proclus sur la priere et lunion divine (i Tim., 64ssq., ed. Diehl, I, 207ssq.), u: Recher-
ches de Science religieuse, 19 (1929.), Pari, str. 448-462, pripada Proklu, neoplatonskom
filozofu (410. - 485.), a ne naem Proklu, patrijarhu carigradskom, kao to zabunom
misli Steidle, Patrologia, Friburgi Brisgoviae, 1937., str. 131. Zbog istoimenosti esto se
dogodi, da tko zamijeni tu dvojicu.
82 Izvori Proklove kristologije

sumnje daje dobro pripremio i zrelo promislio tekst svoje propovijedi. A k o obi
na homilija i ne mora uvijek biti i z r a e n a s najveom pomnjom, pa ako u njoj
m o e govorniku pobjei koji izraz i l i reenica, koja ne odgovara preciznosti ka
kva se t r a i u znanstvenim raspravama i l i vjeroispovijestima, ipak se ne m o e
isto rei za Proklovu H T . O n a d o d u e nije ba vjeroispovijest, ali nije ni sasvim
obina homilija. Trenutak i okolnosti u kojima je izreena, odjek, koji se od nje
imao oekivati, traili su od njezina autora da dobro odvagne svaku rije te da
ponovno i ponovno promisli m o e li se neto rei i l i ne. Tako bi se uistinu za HT
moglo rei, daje ona u neku r u k u vjeroispovijest.
Ne treba niti spominjati da to, to je reeno za H T , j o na sasvim poseban
nain vrijedi za T A . Proklo je sam smatrao TA nekakvim kristolokim katekiz
mom ortodoksije, jer gaje slao na potpis antiohijskim biskupima i (ako je pismo
SUSTAVNI PRIKAZ PROKLOVE KRISTOLOGIJE
Ibi autentino) t r a i o da ga potpisuju oni, kojih je vjera bila sumnjiena. Po
znavajui Proklov karakter i zamaaj stvari, kojoj se radilo prigodom redakcije
T A , ne m o e m o nijekati misao to ju je TA iznio Tillemont (bar drugu njezinu
polovicu!): S m a t r a se da uope nema spisa inkarnaciji koji bi bio tako egzak
132
tan i tako pomno i z r a e n .
Ta dva dokumenta, dakle, postavljam kao osnovicu, na kojoj u izgraditi Pro
klovu kristologiju. D a k a k o da ne m i m o i l a z i m druge Proklove spise, ali ih upo
trebljavam uvijek tako da se m o e jasno luiti ono, to je s a d r a n o u ta dva spisa
od onoga, to u njima nije s a d r a n o . T a k v o m je metodom o m o g u e n o fiksiranje
onoga to je u studiji apsolutno sigurno i to e ostati kao takvo i nakon even
tualnog kritikog studija, kojemu trebaju biti podvrgnuti ostali Proklovi spisi.
N a d a m se da e moj rad na taj nain neto pridonijeti t a k o e r k r i t i k o m istrai
vanju, jer e utvrivanjem sigurnog kristoloskog uenja naega patrijarha kritiki
studij dobiti jedan siguran unutarnji kriterij.
Potrebno je t a k o e r napomenuti da u tijekom studija Proklove kristologije
paziti i na to da ne i z b r i e m razlike i l i nijanse, koje bi eventualno mogle postojati
i z m e u kristoloskog nauka, kako je s a d r a n u H T , i kristoloskog nauka, kako ga
otkriva T A . I z m e u ta dva dokumenta stoji dogaaj, koji za povijest kristologije
ima prvorazrednu vanost: Efeki sabor (431.). Z a t o e pojedinano prikazivanje
elemenata kristoloskog uenja u HT od onih u TA imati neosporno posebno
znaenje za uoavanje razvojne linije u Proklovoj kristologiji, ako takva linija po
stoji.

1 3 2
On preten qu il n'y a guere de piece si exacte et si travaillee que celle-ci sur
rincarnation, Tillemont, nav. dj., str. 630.
 1.

OSNOVNE IDEJE PROKLOVE KRISTOLOGIJE

Proklo prilazi kristolokom problemu kao najveoj tajni, koja nadilazi sve
mogunosti ljudskog razuma. O n a je za nj udo, ali ne samo u tom smislu to se
zbila nad prirodnim zakonima, nego t a k o e r i zato stoje ljudski razum ne m o e
razumjeti niti p r o t u m a i t i . To vrijedi za inkarnaciju uzetu u cjelini, sa svime to
na nju spada, ali i sasvim posebno za samu inkarnaciju u njezinom formalnom
1
smislu. Proklo utjelovljenje naziva jednostavno misterijem , i to n e p r o t u m a -
2 3
ivim misterijem , kojemu ne m o e p r o t u m a i t i naina . Zato je svjestan i
upozorava svoje sluae na to da je glineni jezik, koji kua p r o t u m a i t i Boje
4
misterije , b u d u i da um posre, kad istrauje, kako je Bog nepromijenjeno
postao ovjek i kako se Logos nepomijeano sjedinio s glibom i kako se Bog ne-
5 6
trpljivo oblikovao u tijelu . To je zato, jer je ekonomija u tijelu nedokuiva . S
inkarnacije kao takve prenosi Proklo rije misterij na samoga Krista, te govori
7
nepodijeljenom misteriju naravi i k a e M a r i j i daje ona bez m u a rodila
8
misterij .

1
H T , Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684C (malo drukije itanje);
Mansi, IV, 580E.
2
Or. III, P G , 65, 705C.
3
Isto, 708B.
4
Isto, 705C.
5
Hom. III, Martin, pg. 46, n. 10; P G , 65, 842B.
6
Isto, Martin, pg. 45-46, n. 9; P G , 65, 842B.
7
Or. III, P G , 65, 708B.
8
Or. XIII, P G , 65, 792C.
86 Osnovne ideje Proklove kristologije
Proklo se u HT ne udi to idovi i G r c i ne razumiju utjelovljenja, jer je taj
9
misterij udo nad r a z u m o m , te je razumljivo da ga ljudski razum ne m o e
shvatiti. K r i s t jedini, tvrdi H T , m o e znati i zna (a nijedan drugi ovjek), kako
se zbilo utjelovljenje: ... i postade ovjek, kako znade sam (jer razum ne m o e
p r o t u m a i t i uda) . . . 10
Jednako se izraava i T A , koji inkarnaciju zove u
11
dom, koje je nad shvaanjem , do kojega m o e m o doi samo vjerom, a nikako
istraivanjem 12 13
ono je iznad r a z u m a , a samo Bog Logos znade kako je to
bilo. 14
Neizrecivu uzvienost tajne utjelovljenja rasvjetljuje patrijarh s vie slika. O n a
je po njemu slina tome kao da je oko obuhvatilo itavo sunce. 15
K a d govori
tome kako je Logos trpio u tijelu, on veli da, jednako kao to krmeljavo oko ne
m o e isto primati sunevih zraka, tako ni slabi razum ne m o e primiti u se
16
uzvienosti vjere (a ne samo znanje, nap. m.!). Sve to smo tom rekli dovoljno
pokazuje kako po P r o k l u ljudski razum doista i stvarno ne m o e dokuiti niti
r a s t u m a i t i utjelovljenja, tj. daje inkarnacija za naega patrijarha tajna u strogom
smislu rijei (mvsterium stricte dictum).
Sav kristoloki nauk postavlja Proklo na posve soterioloke temelje. U tom se
on uostalom nita ne udaljuje od drugih otaca. K a o razlog i svrhu utjelovljenja
Proklo navodi otkupljenje ljudskoga roda. U A d a m u smo svi sagrijeili, napisali
grijeh kao zadunicu, postali smo robovi avla i trebali smo pasti pod smrt. a
vao je traio za nas osudu, a kao dokazom naega grijeha sluio se naim tijelom,
kojeje podvrgnuto mnogim strastima. Stoje dakle preostalo? I l i da svi pomremo,
jer smo svi sagrijeili, i l i da bude dana nadoknada, u kojoj bi bio potpuni pravni
zahtjev za opravdanjem. T a k v u nadoknadu nije mogao dati ovjek, jer je on sam
bio pod dugom. Ni a n e o to nije mogao, jer ni on nije imao tolike otkupnine,
koja bi bila ekvivalentna dugu. Preostalo je dakle i l i da svi pomremo, i l i da sam
Bezgrjeni umre za grjene. Drugoga rjeenja tome zlu nije bilo. T i m e je Proklo 17
9 otkupljena, i 3. teorija avlovih prava, koja - vie-manje govorniki pretjerano
Schw., isto, P G , 65, 684C; Mansi, IV, 580E.
10
Schvv., isto, pg. 105, c. 6; P G , 65, 685C; Mansi, IV, 584A.
11
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 190, c. 15; P G , 65, 861C; Mansi, V, 428C.
12
Isto.
13
Schvv., isto, c. 16; P G , 65, 864A, Mansi, V, 428D.
14
Schvv., isto, pg. 192, c. 21; P G , 65, 865C; Mansi, V, 432A.
15
Or. III, P G , 65, 708A.
16
TA, Schvv., isto, pg. 192, c. 20; P G , 65, 865B; Mansi, V, 429E.
17
H T , Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 105, c. 5; P G , 65, 685B-C; Mansi, IV, 581C-E.
Osnovne ideje Proklove kristologije 87
postavio soterioloki temelj inkarnacije. On to vie pozitivno a s manje peku
lacije prikazuje u TA ovako: Bog je rijeju svijet stvorio i proizveo je stvorenje,
koje prije nije postojalo ... naravnim je zakonom poastio razumno ivo bie ...
dao je njegovoj slobodnoj volji nalog pokazujui to je korisno, da najboljim iz
borom izbjegne tetno ... svojevoljna tenja ovjekova za gorim istjerala je nepo-
slunika iz raja . . . preko otaca i patrijarha i po zakonu i preko proroka Stvoritelj
( ) je narav odgajao, da odbaci grjeenje i da se trudi oko pravednih
djela . . . n a koncu, kad je nad nama po naoj volji zavladao grijeh, avao je kao ka
znu za grijeh traio cijelu narav, b u d u i daje naime naravni zakon bio potamnio
a napisani je bio prezren, i budui da su proroci kao ljudi opominjali to treba
initi, ali nisu mogli izbaviti od gorega, sam Bog Logos, koji nema oblika ni po
18
etka ni granica i koji je svemogui doavi utjelovi se . . . Taj tekst, koji u sebi
u malom ukljuuje takorei sve ono to grka teologija zove ekonomijom, kao
i onaj iz H T , postavlja temelj utjelovljenja, ako i ne u tako preciznoj formulaciji.
R a z l i k a je m e u njima samo u tome to onaj iz HT sav dokazni postupak stro
go logiki temelji na samom Adamovu grijehu kao ishoditu, a u ovom drugom
sluaju Proklo ukljuuje sve osobne grijehe cijeloga ovjeanstva kao razlog, zbog
kojega je bilo potrebno da se Bog utjelovi.
N e e biti bez interesa, da ukratko iznesem kako Proklo dalje izvodi soterio-
loku potrebu utjelovljenja. Izneseni dokazi pokazali su, dodue, daje ovjean
stvo mogao spasiti samo Bog, ali j o nisu strogo pokazali da je potrebno da se
Bog utjelovi. To je pitanje dakako u najuoj vezi s tumaenjem kako nas je K r i s t
otkupio. Poznato je daje to tumaenje imalo stanovitih nijansi u grkoj teologiji
etvrtoga i sljedeih vjekova, koje se obino grupiraju u tri teorije: 1. mistika
i l i fizika teorija, koja glavnu soterioloku vanost polae na samu inkarnaciju,
kao daje naa narav otkupljena ve time to je sjedinjena s B o a n s k i m Logosom
doavi tako u najintimniji dodir sa ivotvornom i bezgrjenom b o a n s k o m na
ravi, 2. realistika teorija, koja naglaava Spasiteljevo trpljenje, jer je trpljenjem,
posebno smru, dana zadovoljtina za ovjekov grijeh, te je tako ljudska narav
- otkupljenje predstavlja kao otplatu duga to gaje ovjek avlu dugovao. Ta bi
otplata bila dana Kristovom smru. avao bi K r i s t a po smrti kuao zarobiti, ali
mu to ne bi bilo uspjelo, jer bi se K r i s t svojim u s k r s n u e m izbavio. 19
18
T A , Schvv., t. IV, v. 2, pg. 189, c. 11-12; P G , 65, 860C-D; Mansi, V, 425C-D.
19 7
V i d i Tixeront, Histoire des Dogmes, t. II, Pari, 1924., str. 149-150. Moda bi
bilo pravilnije rei da postoje zapravo dvije teorije: fizika i ona, koju zovu realistikom,
88 Osnovne ideje Proklove kristologije
P r e m d a P r o k l o poznaje fiziku teoriju, on njoj ipak vrlo malo g o v o r i ,
tako da gotovo iezava iz njegova misaonog svijeta. P r o k l o v o s o t e r i o l o k o
utemeljenje inkarnacije poiva na naziranju da je K r i s t trebao umjesto nas
podnijeti trpljenje i smrt. To je dakle teorija supstitucije (ili r e a l i s t i k a ) . U
tom smislu k a e on u H T : D o a o je spasiti, ali je trebalo i trpjeti. K a k o je
bilo m o g u e jedno i drugo? P u k i ovjek nije mogao spasiti, B o g n e o b u e n
(tj. bez ovjetva) nije mogao trpjeti. Sto dakle? S a m (Emanuel), koji je B o g ,
21
postade ovjek i spasi o n i m , to je bio, a trpi onim, to je p o s t a o . A ve je
prije rekla H T : D a se od e n e nije rodio, ne bi bio umro; a da nije umro,
ne bi s m r u bio u n i t i o onoga, koji je imao vlast smrti, to jest a v l a . 22
i z v o d i taj dokaz za utjelovljenje jasnije i s vie spekulativne snage: B u d u i
daje naime B o g Logos htio svladati trpljenja, kojima je s v r e t a k bila smrt, a
opet n e u n i t i v a narav nije mogla na sebe uzeti trpljenja: ako je naime svako
trpljenje zavada i borba sastavljenih stvari, a k o d onoga, stoje nematerijalno i
jednostavno, nema nikakve sastavljenosti, nikakvo dakako trpljenje ne m o e
prodrijeti tamo, gdje nema ni sastavljenosti. H o t e i dakle u n i t i t i trpljenja,
koja su vladala nad r a z u m s k i m tijelom, kao to smo rekli, (i) kojima je najvia
t v r a v a bila smrt, B o g Logos se utjelovio od Djevice ... tako je spasio cijeli
23
ljudski rod, u svome tijelu svladavi t r p l j e n j a . R a z l o g dakle utjelovljenja
bio je taj, to je B o g h o t e i spasiti ljudski rod trpljenjem, svakako morao
postati ovjek, da m o e trpjeti, jer kao B o g nije mogao trpjeti. To je trpljenje
ali bi joj moda bolje pristajalo ime teorija supstitucije. Prva istie samu inkarnaciju,
a druga trai da Bog umjesto ljudi podnese trpljenje i smrt. U tom sluaju je teorija
otplati duga avlu samo jedna zasebna eksplikacija teorije supstitucije. Druga openiti
ja eksplikacija teorije supstitucije jest teorija satisfakcije Bogu za nanesenu uvredu. Po
takvoj podjeli stvar bi postala mnogo preglednijom.
20
Upliv te teorije osjea se u Hom. I (PG, 65, 833-837). Usporedi takoer Proklovu
tvrdnju; Da nije mene obukao, ne bi me bio niti spasio (HT, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19,
pg. 106, c. 8; P G , 65, 688D; Mansi, IV, 585B), koja oito podsjea na glasoviti otaki
princip: Sto nije uzeto, nije izlijeeno, usko povezan s fizikom teorijom. Proklova je
reenica meutim na citiranom mjestu ipak uzeta i u drukijem smislu. Usp. takoer
reenicu iz T A ; ... i naravi dade prvotnu plemenitost time, to je uovjeenjem poa
stio narav, koju je on iz zemlje formirao, Schw., t. IV, v. 2, pg. 190, c. 15; P G , 65, 816D;
Mansi, V, 428C.
21
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 107, c. 9; P G , 65, 698B-C; Mansi, IV, 585D.
22
Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684A; Mansi, IV, 580D.
23
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 192, c. 21; P G , 65, 865C-D; Mansi, V, 432A-B.
Osnovne ideje Proklove kristologije 89
24
20
B o g trebao podnijeti umjesto l j u d i . Da se m o e z b i t i ta supstitucija, te B o g
trpi namjesto krivca ovjeka, B o g je na neki n a i n morao postati krivac.
On je morao o b u i krivca, kako se izraava P r o k l o u HT , nositi oblije 25
krivca, kako veli Oratio IIL T a k o je inkarnacija i s te pravne strane bila
26
potrebna.
Proklo u govornikom zanosu istie i trei razlog, koji je iziskivao inkarnaciju,
a koji je u vrlo uskoj vezi s teorijom avlovim pravima, kako su je prikazivali
On u Oratio XIII istie kako je b o a n s k a narav
dogmatiari petoga stoljea. 27
morala biti prekrivena, da se avao uope usudi s njome zametnuti boj. Protiv
TA same b o a n s k e naravi pakao se uope ne bi usmjelio podii, te je zbog toga bilo
potrebno da boanstvo uzme oblik ovce i tako primami ljudodera v u k a . 28
Tako se Proklu soterioloka potreba inkarnacije ukazuje s tri toke: 1. bez
utjelovljenja ne bi b o a n s k a narav mogla trpjeti, 2. da Bog m o e umjesto nas
trpjeti, on mora nas stvarno predstavljati, i 3. da Bog nije bio obuen u ovjetvo,
uope ne bi bilo moglo doi do sukoba sa zlom, koji je okonao otkupiteljskom
' 29
smru.
Premda Proklo vrlo naglaava soterioloku potrebu utjelovljenja, ipak se iz
sauvanih njegovih spisa ne m o e zakljuiti da bi on bio uio apsolutnu n u n o s t
utjelovljenja u sluaju, da je Bog htio palog ovjeka natrag podii. tom pro
blemu na patrijarh uope ne govori. On uzima u obzir samo injenicu da Bog
zahtijeva zadovoljtinu ekvivalentnu grijehu. A u tom je sluaju inkarnacija po
P r o k l u bez sumnje neophodno n u n a .
24
, HT, Schvv., t. I,
. 1, . 1, n. 19, pg. 105, c. 5; P G , 65, 685C; Mansi, IV, 581D; imep
, TA, Schw., t. IV, v. 2, pg. 190, c. 15; P G , 65, 861C; Mansi, V, 428C.
25
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 106, c. 8; P G , 65, 688-689; Mansi, IV, 585B.
26
P G , 65, 708A.
27
V i d i Tixeront, nav. dj., t. III, Pari, 1912., str. 216-217.
28
P G , 65, 792-793.
29
Tu ne mislim prouavati Proklovu soteriologiju; zato se neu na tim pitanjima
vie zadravati. Na pitanje, koja je od triju soteriolokih teorija kod Prokla dominantna,
treba bez oklijevanja odgovoriti da je to teorija zadovoljtine Bogu. Proklo na mnogo
mjesta donosi misli, koje su u vezi s teorijom avlovih prava, ali cjelina Proklova nauka
ipak daje pravo zakljuiti daje u temelju njegove soteriologije teorija satisfakcije Bogu.
avla Proklo predstavlja kao tuitelja, koji pred Bogom optuuje ovjeanstvo, a o
vjeanstvo je po Proklu krivac! V i d i HT, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 105, c. 5; P G ,
65, 685B-C, Mansi, IV, 581; Schvv., isto, pg. 106, c. 8; P G , 65, 688-689; Mansi, IV,
585.
90 Osnovne ideje Proklove kristologije

U Hom. II patrijarh k a e daje K r i s t preodreen i predspoznat prije p o e t k a

30
svijeta, a pojavio se u posljednja v r e m e n a . Te rijei upozoravaju na problem
Kristove predestinacije. Ne mislim da se iz toga mjesta ne da inkarnaciji nita
vie zakljuiti, nego samo to, daje Bog odvijeka unaprijed odluio da druga bo
a n s k a osoba postane ovjek. Je li ta odluka ontoloki prije i l i poslije odluke
stvaranju svijeta, to prisutni tekst ne misli rjeavati.
Tako je soterioloka ideja osnovna ideja, na kojoj Proklo izgrauje itavu
kristologiju. Vjeran toj ideji Proklo e sebi preuzeti kao glavnu osnovnu misao 2.
isticanje Kristova jedinstva usprkos nepremostivoj razliitosti elemenata, koji to
BOANSKOM LOGOSU
jedinstvo sastavljaju. K r i s t mora biti Bog i ovjek. To je soterioloko ishodite.
O n o je m e u t i m ishodite t a k o e r za Nestorija. N o dok je Nestorije pitanje K r i
sta Boga i ovjeka rjeavao s naglaenom protuapolinarovskom tendencijom,
b r i n o nastojei oko toga da ne umanji ni ovjetva ni boanstva, Proklo je protiv
Nestorija gledao u prvom redu na to da ne razdijeli Kristovo jedinstvo. Za njega
je bilo jasno da K r i s t mora biti Bog i ovjek, ali je smatrao da se soterioloka 1
Nestorije je u j e d n o m svojem govoru o p t u i o branitelje izraza T H E O -
pitanja nikako ne mogu rijeiti, ako su Bog i ovjek dva subjekta, jedan uz dru T O K O S , da p o d i z l i k o m obrane djevianske asti ele obraniti A rij evo, E u -
goga. Z a t o je Proklo sav zauzet isticanjem njihova jedinstva. S druge strane opet nomijevo i Apolinarovo krivovjerje. O n i , naime, i z r a z o m T h e o t o k o s h o e
ideja Bogu, koji trpi, a ne m o e trpjeti u vlastitoj naravi, postaje za Prokla ideja rei da se svi atributi pridaju K r i s t u kao jednome radi same naravi (ipsius
vodilja, koja ga uva da ne pretjera u isticanju jedinstva. Svakako e zanimljivo ratione naturae), a ne radi dostojanstva, koje slijedi iz povezanosti naravi.
biti istraiti, u kolikoj je mjeri Proklo uspio staviti te dvije ideje u ravnoteu. T a k o oni uvode p o m i j e a n o s t . A kad nema vie razlike i z m e u dviju nara
Ve unaprijed se m o e istaknuti osebujnost toga pitanja, kad znamo da se radi vi, onda se oni atributi, koji su nedostojni b o a n s k e naravi, ne pridaju vie
teologu koji je stvorio formulu koja najdublje zasijeca u tajnu Kristove osobe ovjetvu, nego je otvoren put p o n i e n j u samoga b o a n s t v a (adversus ipsam
(JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU), a koji je s druge strane jasni divinitatem). Da su te rijei u p r v o m redu o p t u i v a l e P r o k l a , to ne treba
terminoloki diofizit. posebno isticati. Ve u govoru, koji je Nestorije d r a o tik iza H T , da u n i t i
T a k n u l i smo pitanje terminologije. Posebno je vano to pitanje, ako se radi dojam to gaje ona na narod uinila, Nestorije veli kako bi arijevci mogli rei:
terminima koji su u kristologiju uneseni iz filozofije. Proklo je u filozofskoj N e o p r a v d a n o nas grdite, kad velimo daje S i n manji od O c a i daje stvorenje,
terminologiji vrlo umjeren, mogli bismo rei bojaljiv. D o k je sv. C i r i l bogat fi kad to isto i vi ispovijedate govorei daje onaj, koji se rodio od Marije, B o g
lozofskim terminima, Proklo je veoma krt. M o d a je tu odigrao ulogu njegov Logos. 2

pomirljiv karakter, koji gaje uvao od prevelikog isticanja spornih toaka, a ba

N e e dakle biti krivo i b e z r a z l o n o , ako razlaganje i prouavanje Proklove
je pitanje filozofske terminologije bilo jedno od najbolnijih pitanja u tadanjim
kristologije p o n e m o s P r o k l o v i m naukom B o a n s k o m Logosu prije utjelov
kristolokim borbama. Z a t o se Proklo na tom skliskom terenu filozofske termi
ljenja. To e zapravo biti letimini pogled u trojstveno shvaanje naega patri
nologije kree veoma bojaljivo. Mi emo m e u t i m vidjeti daje on, usprkos svojoj
jarha.
bojaljivosti, utro nove putove u problemu filozofske terminologije.
O v a e studija u potankosti ispitati Proklovu kristoloku misao.

Nestoru sermo V P L , 48, 786A-B.

30
P G , 65, 837D. Nestoru sermo IV, P L , 48, 784A-B.
92 Boanskom logosu Boanskom logosu 93

Proklov nauk Logosu na vie mjesta onome, koji se utjelovio, posve b o a n s k a svojstva. On je onaj,
14
koga nebo nije obuhvatilo . Njemu se pripisuje stvaranje, jer Proklo veli: Nije
15
HT neprestano zove onoga, koji se utjelovio, Bog Logos. Imena Bog i Lo se okaljao stanujui u udovima, koje je sam bez pogrde stvorio. Za nj Pro
16 17
gos ona naizmjence upotrebljava i time najljepe dokazuje da za P r o k l a Boan klo kae, da je svu narav doveo u bivstvovanje , on je po naravi netrpljiv ,
ski Logos nije stvorenje, nego doista Bog. HT k a e : Logos se oenio tijelom , 3
po naravi kralj , uvijek p r i s u t a n . TA t a k o e r govori B o a n s k o m Logosu,
18 19

20
4
Logos je postao tijelo (Iv 1,14) , ali ee naziva onoga, koji se utjelovio, B o da je bez oblika i bez poetka i neogranien i svemogu , na zemlji uvijek
21 22
5
gom. Bog je na neopisivi nain stanovao u utrobi , Bog je postao sveenik , 6
p r i s u t a n , Svedritelj .
7 8
Bog je nosio oblik ovjeka , Boga, koji se utjelovio , sam (Emanuel), koji je Oslonjen na Iv 1,1-3 i 1 K o r 8,6, P r o k l o pretpostavlja daje Logos vjean i
9
Bog, postade ovjek . on je Stvoritelj, jer ovako dokazuje: Ako je K r i s t p u k i ovjek, i on nije Bog
U cijelom TA jedva emo nai tri i l i etiri mjesta gdje imenu Logos nije Logos, kako je u p o e t k u sve stvorio, kad ga onda nije bilo? 23
K o n a n o , po TA
izriito dodana apozicija Bog. Pogledajmo samo nekoliko mjesta: Vjerujemo, mi priznajemo, da je isti i svijet proizveo i dao zakon i proroke nadahnuo i
10
da se Bog Logos netrpljivo utjelovio . . . ; ... sam Bog ... Logos doavi utjelo u posljednje se vrijeme utjelovio i apostole na spas plemena i naroda kao ribe
24
11
vi se ; ... tako Bog Logos prodrijevi do samog poetka i korijena ovjejeg u l o v i o . Nije potrebno iznositi vie citata. Izneseni oito pokazuju da je po
12 13
roenja ... postade tijelo . . . ; ... Bog Logos po istini postade ovjek . Jed P r o k l u onaj, koji je postao ovjek, doista pravi Bog. No time j o nije rijee
nako tako se izraavaju i drugi Proklovi spisi. Svi nam oni jasno daju znati da no pitanje B o a n s k o g Logosa. U cijeloj HT P r o k l o samo na jednom mjestu
po n a e m autoru Logosu pripada apozicija Bog tako, da se ta dva pojma mogu naziva B o a n s k o g Logosa izriito Sinom, a na jednom mjestu naziva ga tako
naizmjence upotrebljavati. ekvivalentnim rijeima. H T j e u o p e u trinitarnom nauku oskudna. P a ipak
No da za P r o k l a Logos nije Bog samo po imenu i l i u nekom irem i nepravom
smislu, to se vidi po tome, kakve atribute on pripisuje Logosu. U HT pridaje
14
, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681B;
Mansi, IV, 580A.
15
, Schvv., isto, pg. 104, c. 2; P G , 65,
3
, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 103, c. 1; P G , 681-684; Mansi, IV, 580B.
65, 681A; Mansi, IV, 577. 16
, Schvv., isto, pg. 105, c. 6; P G , 65,
4
, Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 685C; Mansi, IV, 584A; usp. Schvv., isto, P G , 65, 688A; Mansi, IV, 584B.
580E. 17
... , Schvv., isto, pg. 104, c. 4; P G , 65, 684C; Mansi, IV,
5
Schvv., isto, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681B; Mansi, IV, 580A. 581A.
6
Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 580E. 18
, Schvv., isto, pg. 106, c. 7; P G , 65, 688C; Mansi, IV, 584E.
7
Isto. 19
, isto, malo nie.
8
Schvv., isto, pg. 104, c. 4; P G , 65, 685A; Mansi, IV, 581B. 20
...
9
Schvv., isto, pg. 107, c. 9; P G , 65, 689C; Mansi, IV, 585C. ..., Schvv., t. IV, . 2, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D.
10
, Schvv., t. IV, . 2, pg. 188, c. 8; P G , 65, 857D; 21
, Schvv., isto, pg. 188, c. 8; P G , 65, 857D; Mansi, V, 424E.
Mansi, V, 424E. 22
, Schvv., isto, pg. 191, c. 17; P G , 65, 864B; Mansi, V, 429A.
11
... , Schvv., isto, pg. 189, c. 12; P G , 65, 23
,
860D; Mansi, V, 425D. , , Schvv., isto, pg. 192, c. 23, P G , 65, 868A;
12
' Mansi, V, 432C.
... , Schw., isto, pg. 189-190, c. 13; P G , 65, 861A; 24

Mansi, V, 425E. '
13
... , Schvv., isto, pg. 191, c. 18; ..., Schvv., isto,
P G , 65, 864D; Mansi, V, 429B. pg. 193, c. 27; P G , 65, 869A; Mansi, V, 433B.
94 Boanskom logos u Boanskom logosu 95

se Proklovo trinitarno shvaanje dade izvesti i iz same H T , izuzevi filozofsku
terminologiju.
HT razlikuje Boanskog Logosa od prve boanske osobe. O n a veli za onoga,
koji je postao ovjek: Ukoliko je naime Sin, uva nepromjenljivost prema O c u .
Iz toga se mjesta oito vidi daje Logos prije Sin, nego je postao ovjek. Daje tome 26
doista tako, potvrdit e nam jedno drugo mjesto iz H T . Evo cijeloga odlomka:
Vlastitu je slukinju dao sebi za majku Onaj, koji je po biti bez majke i po ekono
miji bez oca. Jer kako je isti bez oca i bez majke po Pavlu? A k o je puki ovjek, nije
bez majke, jer ima majku. A k o je samo Bog, nije bez oca, jer ima O c a . A sada je isti
27
bez majke kao Stvoritelj, a bez oca kao stvorenje. Proklo tu svoje dokazivanje
stvo Oevo prema K r i s t u takoer naravno, jer ih Proklo stavlja usporedo. Prema
tome, m o e m o rei da HT ui daje Boanski Logos pravi naravni Sin Boji te da
ona razlikuje O c a i Sina. Od nje je daleko svaki monarhijanizam i l i patripasijani-
25
zam, budui da ui da se utjelovio Boanski Logos, koji je razliit od Oca.
H T razlikuje B o a n s k o g Logosa t a k o e r o d D u h a Svetoga. O n a n a vie
mjesta govori D u h u Svetom, ali je za nas v a n o jedno mjesto. O n o se odlikuje
izvanrednom k o n c i z n o u i t e o l o k o m dubinom. ... I ondje (tj. u Djeviinoj
utrobi) odigrala se u z v i e n a i s t r a n a zamjena; jer davi D u h a uze tijelo: isti
nad Djevicom i iz Djevice; ovim je naime osjenio, nad njom, a onim se utjelovio,
iz nje. A k o je drugi K r i s t , a drugi Bog Logos, nije Trojstvo, nego etvorstvo. 29

temelji na Poslanici sv. Pavla Hebrejima (7,3), gdje se kae da je Melkizedek tip Proklo na tom mjestu crta sam dogaaj utjelovljenja. K a o propovjednik, koji
Kristov medu ostalim zato, to se u Post 14,18-20 Melkizedek opisuje tako da mu voli zapanjujue slike i koga osobito vesele neoekivani kontrasti, on pripisu
se ne spominje ni otac ni majka, to jest daje . Oslonjen na taj tekst je istome Logosu i aktivno i pasivno utjelovljenje, ali ipak tako da u njegovu
sv. Pavla, Proklo dokazuje da K r i s t nije puki ovjek, a ni samo Bog, nego daje i Bog opisu n a e mjesta i tradicionalni nain govora, kojim se aktivno utjelovljenje
i ovjek. Jer daje samo Bog, ne bio bio , jer ima Oca. Proklo dakle oito pripisuje D u h u Svetome. Z a t o veli daje u Djeviinoj utrobi Bog Logos uinio
dri daje Boanski Logos Sin Boji neovisno njegovu roenju od Djevice. U k o l i zamjenu, koja nas puni svetim s t r a h o p o i t a n j e m . On je Djevici dao D u h a , a od
ko bi naime K r i s t bio samo Bog, bio bi , ali ne bi bio . Z n a i da ima nje je uzeo tijelo. Na taj je nain isti Logos Djevicu osjenio i isti. se Logos iz nje
O c a u onome, u emu je , i l i drugim rijeima da majka nema nikakva udjela utjelovio. Osjenio je Djevicu D u h o m , kojega je dao, a utjelovio se tijelom, koje
2 8
u njegovu sinovstvu prema O c u . Da se tu radi pravom naravnom oinstvu, vidi je od nje uzeo. A k o te rijei i ne dokazuju oito daje D u h Sveti razliita osoba
se iz paralelizma i z m e u oinstva Oeva i majinstva Marijina. A k o je majinstvo od Boje Rijei, ipak one oito daju naslutiti daje D u h Sveti netko drugi nego
Marijino prema K r i s t u , ukoliko je ovjek, naravno, a to oito jest, onda je i oin- S i n . A sljedee rijei to jasno pokazuju. A k o je drugi K r i s t , a drugi Bog L o
gos, nije Trojstvo nego etvorstvo. Proklo tu na neki nain t u m a i i popravlja
ono, to bi se m o d a iz prijanjih rijei bilo moglo krivo shvatiti. Tamo je stavio
25
eTvoa , Schvv., D u h a u usporedbu s tijelom, govorio je zamjeni, u kojoj je Logos D u h a dao,
t. I, . 1, . 1, n. 19, pg. 105, c. 6; P G , 65, 688A; Mansi, IV, 584B. Nepromjenljivost a tijelo uzeo. A k o je sada isti odnos i z m e u Logosa i tijela, kao to je i z m e u
prema Ocu znai toliko, koliko i potpuna jednakost s Ocem. Usp. S. Basilii ep. IX, 3, Logosa i D u h a , onda imamo etvorstvo. O i t a je pretpostavka takvoga izraa
P G , 32, 272A; Adv. Eunomium lib. I, P G , 29, 552C. V i d i takoer kod Prokla, Hom. III, vanja da se Logos i D u h odnose kao drugi i drugi, tj. da i z m e u njih postoji
Martin, pg. 46, n. 13; P G , 65, 843B.
26
Protivno je krivovjerje uio Marcel Ancirski. V i d i Tixeront, Histoire des Dogme s,
29
t. II, Pari, T924., str. 39; Bardenhevver, Patrologie, Freiburg im Br., T901., str. 211. ... 6 ^ , '^ *
27
^ ^ ' * ^^, ' *
. ^ ; , ei ^ ,
, * ' , 06, '* , ..., Schvv., isto, pg. 106, c. 8; P G , 65, 689A; Mansi, IV, 585B.
, , , Tekst navodim po Schvvartzu, koji je jedino ispravan. Mansi i PG u jednoj se reenici
Schvv., isto, pg. 104, c. 4; P G , 65, 685A, Mansi, IV, 581B. prilino razlikuju od Schvvartza (Mansi: < ; P G :
28
Proklu se ta ideja Kristu, koji je bez oca i bez majke, izuzetno svia. On se esto ... * ), ali njihova itanja nipoto ne
na nju vraa, npr. Or. VITI, P G , 65, 796A; Or. XV, P G , 65, 804D; Hom. III, Martin, pg. odgovaraju, pogotovo ne ono Gallandijevo iz P G , koji gaje ak i nategnuto tumaio, kao
47, n. 18, P G , 65, 844A. Ima je ve i Or. V, P G , 65, 717C, koja je zajedniko vlasnitvo daje Krist kao ovjek uzeo tijelo (vidi P G , 65, 689, bilj. 20). Nain izraavanja, kako ga
Prokla i Atika. donosi Schvvartz, tipino je proklovski. Nalazimo ga kod Prokla na mnogo mjesta.
 Boanskom logosu 97
96 Boanskom logosu

36

onaj odnos, koji Proklo iskljuuje i z m e u Logosa i tijela, da ne bi od Trojstva niti je iz neega to postoji pretvorbom izveden nepromjenljivi Logos. Boan
37
ski je Logos bez oblika i bez poetka i neogranien i svemogui . On je ko
nastalo etvorstvo.
38 39
nano O c u po b o a n s t v u istobitan, kao stoje uope cijelo Trojstvo istobitno,
A k o m e u t i m prvi odlomak tog citata (odlomak, koji govori zamjeni) ne
40
i moramo bjeati od Arijeve ludosti, koja dijeli nedjeljivo T r o j s t v o . Samo je
izrie jasno osobnu razliitost D u h a od Logosa, on to vie utvruje njihovu me
41 42 43
jedan S i n , J e d i n o r o e n i , jer b o a n s k a narav ne pozna dva sina, i treba se
u s o b n u povezanost, a da ipak ne tvrdi identinost. Jasno naime pokazuje, da
30
uvati krivovjeraca, koji sramote narav, koja se ne da smijeati, kao da m o e vie
je D u h Logosov, jer ga Logos daje. T i m e smo se ve dotakli pitanja, kako Pro
r o d i t i . 1 TA dakle propovijeda pravovjerni trojstveni nauk. B o a n s k u narav
44 45

klo shvaa m e u s o b n i odnos triju osoba Presvetog Trojstva. To je pitanje, ui li

TA naziva boanstvo i narav, 46
ali ni na jednom mjestu izriito ne k a e da
Proklo uz Trojstvo osoba i jedinstvo biti. Ve smo spomenuli kako HT veli za
31
je b o a n s k a narav samo jedna. To je m e u t i m ekvivalentno s a d r a n o u citira
Logos, da uva nepromjenjivost prema O c u , ukoliko je S i n , to se m o e razum
nim mjestima. Izraz bit () dolazi samo u pridjevnom obliku .
jeti jedino jednakosti b i t i . 32
R e k l i smo, povrh toga, da HT pripisuje Logosu
T e r m i n i hipostaza i prosopon dolaze svaki samo najednom mjestu, koja su
b o a n s k e atribute. A l i HT govori i izriito jedinstvu biti. M a l o nie od netom
mjesta eminentno kristoloka, te emo njima raspravljati na drugom mjestu.
citiranog mjesta D u h u Svetome, Proklo kae: Nemoj biti uenik Arijev! On
b e z b o n o cijepa bit . . . 33
Te rijei ne treba komentirati. Arije je uio daje S i n T e r m i n o l o k i izrazitije raspravlja Proklo B o a n s k o m Logosu u svojoj pro
druge biti nego Otac. Protiv njega u t v r e n je u Niceji (325.) . Jasno povijedi Or. XV, koja je u svom prvom dijelu (vie od polovice!) izrazito trinitar-
47

je, prema tome, da Proklo ui da su sve t r i b o a n s k e osobe jedne biti, da postoji na, kao mali kompendij Proklova nauka Presvetom Trojstvu. Ovdje emo
samo jedna b o a n s k a supstancija (). To je i jedini filozofski trinitarni ter sintetiki prikazati nauk te homilije B o a n s k o m Logosu. Po njoj je Boanski
min, koji dolazi u HT HT ne daje nigdje pojedinim b o a n s k i m osobama filozof Logos j e d i n o r o e n i S i n Boga Oca, koji je u k r i l u Oevu, roen na neshvatljiv
ski termin hipostaza. nain, koji znadu samo Otac i Sin, prije vjekova i bez svjedoka. On je iz oin-

M o e m o dakle rei da HT ui B o a n s k o m Logosu daje on S i n Boji razli

it od O c a i D u h a Svetoga, ali s njima iste biti, i da se utjelovio sam Logos, a ne 36

Otac ni D u h Sveti. Po TA Boanski Logos, koji se utjelovio, jest jedan od Troj , Schvv., isto, pg. 190, c. 14; P G , 65, 861B; Mansi, V, 428. Usp.
34
stva. On je ... Sin, koji je bez p o e t k a od O c a roen, po kojem, vjerujemo, jest zavretak nicejskog simbola, D B , 54!
37
stvoren svijet (Heb 1,2). On je mladica su-vjena korijenu. On bez preticanja Schvv., isto, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D.
38

iz O c a istjee, Rije, koja neodjeljivo iz uma proizlazi i ostaje . . . 35

Za Boanski Schvv., isto, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868C; Mansi, V, 432E.
39
Schvv., isto, pg. 190, c. 16; P G , 65, 861D; Mansi, V, 428D i Schvv., isto, pg. 191, c.
Logos TA veli: Nije naime onaj, koji je uvijek bez poetka, iz niega proizveden,
20; P G , 65, 865B; Mansi, V, 429D-E.
40
... , Schvv.,
isto, pg. 193, c. 27; P G , 65, 869B; Mansi, V, 433C. Citirano na petom opem saboru
30
Iz toga se mjesta takoer moe izvesti Proklovo miljenje izlaenju Duha Sve (Mansi, I X , 243, 270) i u pismu pape Pelagija Iliji Akvilejskom (Mansi, I X , 444E).
41

toga i od Sina! Schvv., isto, pg. 190. c. 16; P G , 65, 861D; Mansi, V, 428D.
42
31
V i d i gore bilj. 25. Schvv., isto, pg. 190, c. 17; P G , 65, 864A; Mansi, V, 428E.
43
32
Usp. S. Basilu ep. IX, 3, P G , 32, 272A. , isto.
44
33
, Schvv., isto, P G , 65, 689A; Mansi, IV, , Schvv., isto, pg. 193, c. 27;
585B. P G , 65, 869B; Mansi, V, 433C.
45
34
, , , Schvv., t. Duhu Svetome kae T A , da treba izbjegavati akedo n ije u mahnitost, koja
IV, . 2, pg. 192, c. 21; P G , 65, 865C; Mansi, V, 429E. odjeljuje od boanstva Duha, koji neodjeljivo izlazi ...
35
... ... , isto. Usp. bilj. 40.
46

, , .
47

..., Schvv., isto, pg. 190, 16; P G , 65, 861-864; Mansi, V, 428D. P G , 65, 779-806.
98 Boanskom logosu Boanskom logosu 99

skoga krila bez strasti () izaao, sam od samoga ( Neto terminologiji

48
) , Bog od Boga r o e n ; Njegova je opstojnost bez poetka, jer je O c u
suvjean, i nije postao nego je bio ( ... , ' ... ), njegova U t v r d i l i smo, osim toga, da Proklo u trinitarnoj teologiji poznaje i usvaja ter
je opstojnost dakle nedokuiva, Sinova je hipostaza nepoeta ( minologiju, to su je izgradili veliki kapadoani. U Bogu su tri hipostaze ijedna
) , On je neizreciva Rije, koja nije odijeljena od Oeva k r i bit (
la, nego je S i n Roditelju istobitan, jer je b o a n s k a bit nepodijeljena (
' ) i narav najue nepromijenjena ( ) , loke terminologije.
te je Rijei vlastita m o stvaranja i sve je po njoj postalo. Saevi itav trojstveni
nauk Proklo veli: O t a c (jest) Bog, Sin, Rije i Bog, ali i D u h Sveti i broj hipo
staza nije naravi tetio niti je Trojstvo razdijelilo bit, nego je Trojstvo istobitno u
4 9
moi, u b o a n s t v u , u dobroti . . . 1 opet: Trojstvo se slavi u jedinstvu i u t r i m
50
je hipostazama podijeljeno i u naravi ujedinjeno.
Isto Proklo k a e u propovijedi Or. XIII, kad istie da vie nema rtava pa
ljenica ni obrezanja, nego vjera, koja tri hipostaze u jednoj biti slavi i klanja im
51
se . Ostali Proklovi spisi ne donose nita novo, to u reenome ne bi ve bilo
sadrano.
U k r a t k o m o e m o rei da Proklo poznaje u Bogu tri osobe, Oca, Sina i D u h a
) i l i narav ( ). U daljnjem emo istraivanju ispitati je li
i kakvu je ulogu odigrala trinitarna terminologija u izgraivanju njegove kristo
Zasad, kad raspravljamo B o a n s k o m Logosu prije inkarnacije, m o e se rei
samo toliko da Proklo uglavnom ostaje na liniji trinitarne terminologije, kad pro
matra B o a n s k i Logos u vezi s inkarnacijom. Ovdje imam na umu pitanje, kako
Proklo odreuje B o a n s k i Logos kao subjekt inkarnacije. Poznato je, na primjer,
kako sv. C i r i l na vie mjesta identificira termine narav i hipostaza s Boan
52
skim Logosom. Poznato je, takoer, kako Nestorije zamjenjuje izraze boan
stvo i Boanski Logos. 53
Jednako identificiraju izraze narav i Boanski
Logos monofiziti. 54
Tu pojavu kod Prokla ne nalazimo. K a d god govori Bo
a n s k o m Logosu u vezi s inkarnacijom, on ga uvijek oznauje kao osobu. N a z i v a
55 56
ga Bog Logos, ovjekoljubivi , onaj, koji je uvijek p r i s u t a n , Svevinji , 57

Svetoga, koje su m e u s o b n o razliite (distinctae), ali su sve tri jedno, jer sve tri
imaju jedno boanstvo, jednu b o a n s k u bit. Utjelovio se Boanski Logos, druga
b o a n s k a osoba, S i n , O c u u svemu jednak, osim u tome stoje od O c a bez poet
ka r o e n . Proklo je, dakle, u trinitarnom nauku daleko od Arija. Vidjet emo,
m o e li se to rei za njegovu kristologiju.
58
Z a k o n o d a v a c , Jedinoroeni Sin i l i jednostavno Bog te s mnogo drugih
izraza na razliitim mjestima, ali su ti izrazi uvijek konkretni, osobni, prikladni
59
da naznauju osobu. Apstraktne termine i uope termine, koji su po sebi takvi,
da naznauju narav, Proklo ne upotrebljava da njima oznai Boanski Logos.
Za nj nije isto rei Boanski Logos kao i rei boanstvo, on ta dva izraza

48
Usp. nicejski simbol, D B , 54. Izdanje DB od 1932. ne donosi ispravan tekst ni- 52
Usp. Obrana anatematizmaprotiv Teodoreta: ... Logosova narav, ili hipostaza,
cejskog ni nicejsko-carigradskog simbola, vidi J. Lebon, Nicee-Constantinople. Les to jest sam Logos, Schvv., 1.1, . 1, p. 6, pg. 115, n. 20; P G , 76, 401A.
premiers svmboles de foi, u: RHE, 32 (1936.), str. 537-547. 53
Usp. Ep, II ad Caelestinum papam, Mansi, IV, 1024; Ep. II ad Cyrillum, Schvv., t.
49
, , I, v. 1, . 1, n. 5, pg. 29 i dalje, P G , 77, 49D i dalje. Nestorije tu dokazuje da se ne moe
* rei daje Marija rodila Boju Rije, jer bi to znailo daje rodila boanstvo!
* , , 54
V i d i J. Lebon, Le monophjsisme severien, Lovanii, 1909., str. 254.
..., P G , 65, 801. Inae ne navodim reference, jer se sve ne nalazi u toj 55
, HT, Schvv., t. I, . 1, . 1, n. 19, pg. 104, c. 2; P G , 65, 681C;
kratkoj propovijedi; svega etiri kolumne grkog teksta u P G , 800, 801, 804, 805 i to ne Mansi, IV, 580B.
cijele! 56
, HT, Schvv., isto, pg. 106, c. 7; P G , 65, 688C; Mansi, IV, 584E.
57
50
, ", Or. III, P G , 65, 708A.
58
, P G , 65, 804. T i k prije toga veli: Vidje (tj. sv. Ivan!) Svetoga , Or. V, P G , 65, 720C.
59
Duha, koji se s Ocem i Sinom asti. Usp. nicejsko-carigradski simbol, D B , 86, vidi gore Pod osobnim terminima uvijek mislim na izraze koji su po sebi prikladni da
bilj. 48. oznaavaju osobu. Ako ti izrazi oznaavaju koje svojstvo, to je uvijek i concreto. Za
51
... , P G , 65, mjenice u mukom rodu takoer su osobni termini, dok su zamjenice u srednjem rodu
792C. neosobni termini, budui da nisu prikladne za oznaavanje osobe nego naravi.
 Boanskom logosu Boanskom logosu

nigdje ne zamjenjuje. Boanstvo, narav, boanska narav jest po P r o k l u caru M a r c i j a n u 64

i u Hom. IV, te u Hom. III, u tekstu koji je u starini mnogo
65

neto to pripada B o a n s k o m Logosu, to on ima, stoje njemu vlastito, ali to se citiran, a dolazi i u samo sirski sauvanoj Hom. V .
66 6 7

ipak u nekom smislu od njega razlikuje. To je neposredni dojam, to ga mora do Te formule, ovako kako glase, izjednauju B o a n s k i Logos i ljudski ele
biti svatko, tko ita Proklove spise. Razgranienje, koje je medu tim terminima ment, koji su uli u neizrecivo ujedinjenje k o d inkarnacije i za nas nastaje
grka teologija ve bila provela u trinitarnom nauku, i koje je Proklo poznavao i ozbiljno pitanje, nije li P r o k l o ovdje identificirao termin narav s osobom
usvajao, prenio je on tako u kristologiju. Ta naa prva stvarna konstatacija u pi B o a n s k o g Logosa. Bez obzira na to, kakvo su znaenje t i m i slinim diofizit-
tanju Proklove kristoloke terminologije bit e klju za razumijevanje sveukupne s k i m formulama pridavali uitelji antiohijske kole, m i s l i m da nam P r o k l o v i
Proklove kristologije. Ni aleksanrijska ni antiohijska kola nisu provele toga spisi daju pravo, te ustvrdimo da P r o k l o usprkos t i h formula i u kristologi
uravnoteenja terminologije najednom i drugom podruju. ji poznaje r a z l i k u i z m e u B o a n s k o g Logosa i b o a n s k e naravi, pa ni u t i m
Ima, m e u t i m , nekoliko potekoa u vezi s tim. Takva je ozbiljnija potekoa formulama ne m i s l i formalno posve pojmovno izjednaiti B o a n s k i Logos i
jedno mjesto iz Or. I I I gdje Proklo misterij inkarnacije ovako formulira: O b l i k b o a n s k u narav. Po m o m sudu termin narav u citiranim P r o k l o v i m for
je uzeo oblik i Trojstvo se nije u m n o i l o u etvorstvo. 60
To se izraavanje te mulama z n a i doista narav, onako kako mi danas s h v a a m o taj pojam, a ne
melji na F i l 2,7. Proklo je Pavlov izraz in forma Dei utoliko izmijenio, to je osobu. P r o k l o d o d u e govori ujedinjenju dviju naravi, znajui da jedna od
b o a n s k i element, koji je u ujedinjenju uao, jednostavno nazvao forma Dei t i h dviju naravi jest u sebi subzistentna, to jest daje ona osoba, ali on od toga
i tako je na neki nain izraz forma poosobio (boanski element ujedinjenja apstrahira u samom postavljanju i d o n o e n j u formule. T a k o postavljena for
nije puka narav, nego uosobljena narav, osoba!), pogotovo, kad mu je pridao sam mula ujedinjenja jest d o d u e nepotpuna, krnja, ali ju je P r o k l o tako postavio,
in inkarnacije kao poelu, kome (principium quod) se taj in pripisuje. A izraz no ipak s time, da je u daljnjem obrazlaganju ovoga kristoloskog poimanja
je po sebi prikladniji, da oznai narav, negoli osobu te ga u tom smislu stvar kompletirao. D a j e m e u t i m to doista tako, da naime P r o k l o p o d rijeju
i upotrebljava sv. Pavao. No Proklo oito ne misli takvoj formulaciji pridavati narav ovdje doista m i s l i b o a n s k u i ljudsku narav K r i s t o v u te da ne identi
kakvo veliko kristoloko znaenje. O n a dolazi kod njega samo jedanput u jednoj ficira formalno termin narav s B o a n s k i m Logosom, to ne m o e biti ve ov
propovijedi i po svemu se vidi, daje sve njezino znaenje u govornikom efektu, dje rijeeno. Pitanje pojmovnog sadraja, to ga P r o k l o daje terminu narav,
koji je Proklo htio postii vie zvukovnom figurativnou formule, negoli dubi jest od kapitalnog znaenja za shvaanje Proklove kristologije. Odgovor na to
nom i l i preciznou njezina stvarnog sadraja. 61
Ta se formula uostalom vee s pitanje bit e dan tijekom narednih raspravljanja. Z a s a d je dosta istaknuti da
Proklovim formulama koje inkarnaciju prikazuju kao ujedinjenje dviju nara P r o k l o nigdje izriito ne identificira ni B o a n s k o g Logosa ni K r i s t a s termi
68
vi i koje su oito antiohijskog porijekla. U HT Proklo govori na tri mjesta nom narav i l i n a r a v i .
62 63
Kristovim naravima, takve formule donosi dvaput Or. I I I , nalazimo ih u
citatu iz jedne Proklove propovijedi, koju citira Kalcedonski sabor u svojoj adresi
64
, Schvv., t. II, . 1, . 3, pg. 115 (474), n. 11; Mansi,
V I I , 472; vidi P G , 65, 885D.
65
... ..., Martin, pg. 43, Doctrina, pg. 49, n. V I ; P G ,
60
, P G , 65, 750D. 65, 846A; Moss, pg. 70-71. Formula koja se nalazi u istoj homiliji,
61
Proklo je uope volio zvukovne figure: ... odvaja se od te grupe formula, kako emo to kasnije na svome mjestu vidjeti.
, , Or. VII, P G , 65, 761D; i l i . . . 66
... ... , Martin, pg. 46; Doc
, Or. XV, P G , 65, 804D; usp. takoer trina, pg. 48-49, n. V; P G , 65, 842-843.
P G , 65, 792C. 67
de duarum naturarum unione ..., latinski Maiev prijevod, P G , 65, 849A.
62
, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 103, c. 3; P G , 65, 681A; Man 68
M i s l i m da nije potrebno posebno isticati da dokaz protiv iznesene tvrdnje ne
si, IV, 577C; , Schvv., isto, pg. 104, c. 2; P G , 65, 684A; Mansi, IV, moe predstavljati injenica, ako Proklo na nekoliko mjesta u govornikom i pjesnikom
580C; , Schvv., isto, pg. 107, c. 8; P G , 65, 689B; Mansi, IV, 585C. zamahu naziva Boanskog Logosa ivotom (Or. VII, P G , 65, 761D) ili, po svetom
Ivanu, istinitim svjetlom (Or. XII, P G , 65, 789B).
63
, P G , 65, 708A; , isto, .
102 0 Boanskom logosu
Ima j o nekoliko formula, koje su u vezi s B o a n s k i m Logosom prije inkarna
cije i za koje smatram da im se ovdje m o e fiksirati znaenje. To je u prvom redu
formula po naravi ( ) te druge njoj sline, koje imaju istu pojmovnu
vrijednost. Takve formule dolaze kod Prokla na mnogo mjesta. V e j e po sebi ja
sno da one mogu imati mnogovrsno nijansirano znaenje. U kakvom ih znaenju
upotrebljava Proklo?
F o r m u l a ima najvee k r i s t o l o k o znaenje, k a d se njome pre u opoziciju dvije naravi, ali tu se on osjea p r i n u d e n i m svoju misao tako
c i z i r a koje svojstvo B o a n s k o g Logosa. T a k v i h mjesta ima nekoliko. P r o k l o
na primjer k a e u H T : O n a j dakle po naravi netrpljiv postade iz m i l o s r a
mnogotrpljiv. 69
S l i n o je mjesto u Or. XIX: ... jedan je K r i s t , koji je po
70
naravi B o g ( ) i po smilovanju ovjek . K a k o se m o e vidjeti
iz t i h P r o k l o v i h formulacija, on ne stavlja u opoziciju K r i s t o v o b o a n s t v o i
K r i s t o v o ovjetvo, nego p r i r o d n u n u n o s t i slobodnovoljno o d r e e n j e B o
a n s k o g Logosa. P r o k l o ovdje ne pita za p o e l o (principium quo), po kojem
je Logos trpljiv i l i netrpljiv, B o g i l i ovjek, nego pita za razlog, zbog kojeg
je Logos trpljiv i l i netrpljiv, B o g i l i ovjek. Odgovor na to pitanje nalazi da
je Logos po prirodnoj n u n o s t i , prije svakog voljnog ina, po onome, to ga
n u n o konstituira, B o g i netrpljiv. ovjek i mnogotrpljiv postao je istom po
svojem slobodnovoljnom o d r e e n j u . K a k o se v i d i , P r o k l o tu u o p e ne us
p o r e u j e j e d n u i d r u g u K r i s t o v u narav nakon ve d o v r e n e inkarnacije, on
se m e t o d i k i stavlja u sam as inkarnacije i promatra B o a n s k i Logos, koji
po svojoj naravi jest B o g i netrpljiv, a taknut m i l o s r e m dobrovoljno postaje
ovjek i podvrgnut patnji. Izraz po naravi u tom sluaju z n a i ono, to je
p r i r o e n o , to nekom subjektu pripada n u n o , neovisno njegovoj volji i l i
bilo ijoj volji, u k o l i k o bi htjela n e t o nadodati ve konstituiranoj nara
7 1
vi. Isto z n a e n j e i m a i z r a z i na d r u g i m mjestima, gdje P r o k l o
govori K r i s t o v i m svojstvima, koja p r o i s t j e u iz njegove b o a n s k e naravi.
69
' , Schw., 1.1, . 1, . 1,
n. 19, pg. 104, c. 4; P G , 65, 684C; Mansi, IV, 581.
70
... , ' , P G , 65, ... ... , P G , 65, 840C.
828C.
71
Odmah se moe zapaziti daje to znaenje, koje izrazu daje antiohij
ska bogoslovska kola. V i d i Teodoretovo pobijanje III. anatematizma sv. Cirila Alek-
sandrijskog, Schvv., 1.1, . 1, p. 6, pg. 116s., n. 23; P G , 76, 401-404.
72
, H T , Schvv., 1.1, . 1, . 1,11. 19, pg. 106, c. 7; P G , 65, 688C; Logosu. U tom je smislu Logosova ljudska narav vie naa negoli Logosova. Inae
Mansi, IV, 584E; , Or. X, P G , 65, 781A; , Hom III, Martin, Proklo priznaje, da je Kristova ljudska narav vlastita Boanskom Logosu. tom na
pg. 46,11.13; P G , 65, 843A.
0 Boanskom logosu 103
Takav n a i n govora po sebi ne iskljuuje m o g u n o s t da P r o k l o i K r i s t o v u
ovjetvu dade naziv , dakako s time, da ono L o g o s u ne pripada po
naravi, nego po m i l o s r u i l i - kako se on i d r u k i j e i z r a a v a - po eko
nomiji. R a z l o g je u tome, to P r o k l o tu - kao to smo uostalom netom
vidjeli - ne u s p o r e u j e dvije Kristove naravi, nego u s p o r e u j e razloge zbog
kojih naravi L o g o s u pripadaju. Na j e d n o m mjestu, ini se, P r o k l o stavlja
m o d i f i c i r a t i da bude jasno koju narav i m a pred o i m a , k a d k a e po n a r a v i .
To je mjesto u H o m . II, gdje n a autor veli: U z e dakle o b l i k sluge onaj, koji
73
je po vlastitoj naravi s l o b o d a n . Ve smo prije vidjeli da je za P r o k l a isto
74
kao i narav, ako i nismo to posebno i s t a k n u l i . On prema tome
ovdje stvarno k a e da je Logos uzeo narav sluge, a i n a e je slobodan po
svojoj vlastitoj naravi. Po sebi bi bilo i tu m o d a dosta k a z a t i s l o b o d a n po
naravi, bez dodatka vlastitoj, jer i tu P r o k l o zapravo govori Logosu,
koji istom u z i m a ljudsku narav, pa je prema tome dosad j o u svakom smislu
po naravi slobodan, ali ipak P r o k l o osjea da treba stvar malo bolje p r e c i z i
75
rati, jer je ovdje upravo pitanje dviju naravi.
Inae, kad Proklo hoe oznaiti poelo, po kojem Boanski Logos neto djelu
je i trpi, i l i uope ima neko svojstvo, onda on to redovito ini tako da upotrebljava
formule i i sline.
Filozofski termin dolazi kod Prokla jo i u malo drukije nijan
siranom znaenju, ali u kontekstu, koji nema tolike vanosti za shvaanje samog
utjelovljenja kao takvoga. To su mjesta, gdje Proklo ima pred oima usporeiva
nje nekih uinaka i l i dogaaja i njihovih najbliih uzroka te utvruje odgovaraju
li uinci uzrocima. U tom smislu narav znai sveukupni opseg elemenata, koji
na bilo kakav nain pripadaju biu, kome je rije, i sve to u bilo kojem od tih
72
elemenata i l i njihovoj sveukupnoj cjelini nalazi svoje opravdanje, to je po naravi
( ), a ostalo je mimo naravi ( ) i l i iznad naravi. (
73
74
za Prokla svjedoi i Efrem Antiohijski kod Focija, P G , 103, 980B.
75
Izraz ne znai da Proklo nijee daje ljudska narav Logosu vlastita, kao to
je narav osobi vlastita. Taj nema ovdje toliko predikativni, koliko kvalitativni zna
aj. Vlastita ovdje oznauje narav, koja po svom sadraju (svojstvima) po sebi pripada
drugom mjestu.
104 0 Boanskom logosu

76
). U kakvom drugom znaenju izraz i l i koji najblie srodni
izraz filozofske terminologije ne dolazi.
Izraz ' dolazi kod Prokla najednom mjestu u ekvivalentnom zna
enju sa znaenjem, to smo ga malo prije izloili kao prvo znaenje izraza
. To je mjesto iz H T , gdje Proklo veli: Vlastituje slukinju sebi dao za majku
77
onaj, koji je po biti bez majke i po ekonomiji bez oca. Tu je termin pot
puno ekvivalentan terminu . Proklo je i tu ostao vjeran svojoj trinitarnoj
78
terminologiji. Izraz ' ' i s njim srodan izraz dolaze i u ^
drukijem znaenju u Or. III. To je znaenje m e u t i m sasvim osobito u odreiva- Q KRISTOVU OVJETVU
nju neizrecivog ujedinjenja, te emo njima govoriti na mjestu, gdje spadaju.

Budui daje glavni protivnik, kojega je Proklo imao u vidu izgraujui svoju
kristologiju, bilo nestorijevsko krivovjerje, nije u d n o ako je on uloio daleko vie
truda u to da d o k a e kako je K r i s t pravi Bog u punom i potpunom smislu, negoli
da d o k a e kako je K r i s t pravi i potpuni ovjek, budui da u borbi s nestorijevci-
ma nije bilo u pitanju Kristovo ovjetvo, koje su oni dovoljno isticali, nego je bilo
u pitanju Kristovo boanstvo. No ako i nije teite Proklove kristologije na K r i
stovoj ljudskoj naravi, ipak emo vidjeti daje on i u tom pitanju dao z a o k r u e n i
teoloki odgovor. K a k o glasi taj odgovor i do kojeg stupnja u razvoju kristoloke
teologije dosie, to u kuati odrediti tijekom raspravljanja.
Kristovo se ovjetvo m o e promatrati s dva vidika. S jednoga vidika pro
matramo Kristovo ovjetvo, ukoliko se logiki pomilja prije inkarnacije, s
drugoga v i d i k a promatramo to isto ovjetvo nakon stoje inkarnacija ve izvr
ena. Razlikovanje tih vidika je samo logiko (distinctio rationis), koje istina sa
strane same stvari i m a svoj temelj (fundamentum in re), ali u stvari neovisno
umu to razlikovanje ne postoji, jer ovjetvo Kristovo nije nikad postojalo tako,
da ne bi ve bilo ujedinjeno s B o a n s k i m Logosom. Ipak je razlikovanje tih
vidika korisno za bolje uoavanje teolokih problema i za jasniju formulaciju
76
Takva terminologija dolazi na mnogo mjesta. Nema smisla da ovdje ta mjesta
njihovih rjeenja. A k o h o e m o odrediti to je B o a n s k i Logos k o d inkarnacije
nabrajam. Proklo u takvom znaenju upotrebljava i pridjevski oblik , npr.
uzeo od ljudske naravi, n u n o moramo promatrati Kristovo ovjetvo, dok uje
, Schvv., t. IV, v. 2, pg. 189, c. 11; P G , 65, 860C; Mansi, V, 425C.
77
... ' ' , Schvv., 1.1, . 1, . 1, dinjenje j o nije izvreno. T i m e razlikovanje dvaju vidika dobiva svoje oprav
n. 19, pg. 104, cc 4; P G , 65, 685A; Mansi, IV, 581B. danje. U ovom emo poglavlju promotriti to Proklo ui K r i s t o v u ovjetvu,
78
U posve istom znaenju dolazi termin i u Hom. III: ukoliko se ono pomilja logiki prije samog ujedinjenja s drugom b o a n s k o m
, ... , Martin, pg. 47, n. 18; P G , 65, 843-844. osobom.
6 Kristovu ovjetvu
Protiv manihejaca
Od svih krivovjerskih kristologija, kad se radi Kristovu ovjetvu, najprije
se susreemo s kristologijom doketa, koji nisu K r i s t u priznavali prave ljudske
naravi ni uope pravoga materijalnog tijela, nego su uili daje K r i s t imao samo
prividno tijelo. T a k o danas postupaju sustavne kristologije, jer to iziskuje sama
logika stvari. A k o K r i s t uope nije uzeo pravoga ovjetva, nego samo prividno,
onda otpada svako daljnje raspravljanje. K a o glavni predstavnici doketizma u 5.
stoljeu vrijedili su manihejci. Budui da je ishodite manihejskog nauka bilo
naziranje dva vrhovna suprotna principa, od kojih je princip zla materijalan i
zaetnik materije, nije u d n o da su K r i s t u nijekali materijalno i pripisivali mu
1
samo prividno tijelo. Poznato je, koliko je spisa protiv manihejaca napisao sveti
2
Augustin pod konac 4. i p o e t k o m 5. stoljea. O n i su bili heretika sljedba, s
kojom se bilo vrijedno pozabaviti. Zato se neemo uditi, ako Proklo ee u
svojim propovijedima otvoreno napada manihejce.
Ve u H T , voden soteriolokim razlozima, pobija manihejsku kristologiju re
toriki apostrofirajui maniheizam: Ali nije (onaj, koji nas je otkupio) ni samo
Bog bez ovjetva ( ) : imao je naime tijelo, ma
nihejce! Jer da nije mene obukao, ne bi me bio niti spasio! U TA se Proklov3
antimaniheizam jo jae oituje. Ne samo da Proklo na vie mjesta istie da je
Logos po istini postao ovjek, i ne samo da posebno naglaava daje K r i s t kako
4
Bog ne stvoren, tako isti i ovjek ne prividan , nego najednom mjestu t a k o e r
5
protiv nestorijevaca, koji nee dozvoliti daje Bog Logos trpio neka trpljenja, ova
ko argumentira: Ako je takav p o e t a k zajednike naravi, a Bog Logos je uistinu
postao ovjek, radi ega se oni, koji zajedno s nama priznaju narav, podruguju tr-
1
A. Natalis - C. Roncaglia, Historia ecclesiastica eter i s noviaue Testamenti, t. IV,
Venetiis, 1771., str. 18; Hergenrother - Kirsch, Handbuch der allgemeinen Kirchen-
5
geschichte, Bd. I, Freiburg im Breisgau, 1911., str. 331s; J. Jeleni, Povijest Hristove Cr
2
kve, sv. I, Zagreb, 1931., str. 107s.
2
V i d i Bardenhevver, Geschichte der altkirchlichen Literatur, Bd. IV, Freiburg im Br.,
]
-T924., str. 463s.
3
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1,11.19, pg. 106, c. 8; P G , 65, 688D; Mansi, IV, 585A.
4
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D; Schvv., isto, pg.
191, c. 18; P G , 65, 864C; Mansi, V, 429A; Schvv., isto; P G , 65, 864D; Mansi, V, 429B;
Schvv., isto, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868C; Mansi, V, 432E.
5
, Schvv., isto, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868C; trao daje bolje ostati kod izraza tijelo, da se izbjegne svaka nejasnoa koja bi mogla
Mansi, V, 432E.
Kristovu ovjetvu 107
pijenjima? Jedno dakle od ovoga neka izaberu: i l i stidei se trpljenja neka zanije-
u narav te pristajui uz nauke manihejske neka budu svrstani u red b e z b o n i k a ,
6
i l i . . . Za Prokla je, dakle, oito daje manihejstvo krivi nauk i onaj, koji pristaje
uz manihejske zablude, jest b e z b o a n (impius).
Od ostalih Proklovih spisa vrijedno je spomenuti propovijed Or. XV u kojoj
Proklo na dva mjesta izriito spominje manihejce kao krivovjerce, i H o m . III, 7
8
koja istie da ono, stoje Logos postao, nije bila utvara i da nije bio lano ovjek.
Stvarno, ne prividno, u tj elo vlj e nj e j e s t prema tome za P r o k l a neosporno isho
dite kristologije. D a j e Bog stvarno uzeo materijalno ljudsko tijelo te da njegovo
bivanje m e u ljudima nije bilo samo prividno, Proklo smatra tako temeljnim, da
m e u onima, koji ele biti pravovjerni, ne m o e tome biti pokrenuto ni naj
manje pitanje. Za nj je stvarna inkarnacija tako osnovna, da m o e bez ikakva
dokazivanja biti upotrijebljena kao premisa u dokaznom postupku protiv drugih
krivovjeraca.
Protiv apolinarista
K a d je jednom u t v r e n a stvarna inkarnacija, nastaje daljnje pitanje tome,
stoje materijalni objekt toga ina. To je pitanje, ime se B o a n s k i Logos utjelovio.
N a u k stvarnoj inkarnaciji tvrdi daje K r i s t stvarno ovjek, a ovo daljnje pita
nje ima istraiti ono to opravdava atribut ovjek, koji pridajemo K r i s t u . Pita
se, dakle, po emu je K r i s t ovjek, to je on od ovjetva uzeo, da ima pravo na
taj atribut. Ve je spomenuto kako su to pitanje rjeavali arijevci i Apolinar. To
je bila jedna krajnost. U protivnu krajnost upali su Nestorije i njegovi istomilje
nici. K a k o tome ui Proklo? Nije li on u a r u protunestorijevske borbe m o d a
prekoraio granicu pravovjerja i preao u tabor apolinarista?
Sveti oci gotovo bez razlike govore tome kako se Logos utjelovio, kako
9
je postao tijelo, oslanjajui se na Iv 1,14. O n i takvim izraavanjem nisu
6
Schvv., isto, pg. 191, c. 18; P G , 65, 864D; Mansi, V, 429B.
7
P G , 65, 799-806. Jedno je od tih mjesta trinitarno i napada manihejce kao here
tike, koji nijeu suvjenost Sina s Ocem.
8
Martin, pg. 46, n. 10-11; P G , 65, 842C.
9
Premda bi izrazu u hrvatskom tono odgovarao izraz put, ipak sam sma
nastati s izvedenicama izraza put (npr. uputiti se). Istina, Proklo upotrebljava
8 Kristovu ovjetvu
m i s l i l i tvrditi da je B o a n s k i Logos uzeo samo dio ovjetva, a ne cijelo o
vjetvo, kao to to nije mislio tvrditi ni sv. Ivan na citiranom mjestu svoga
Evanelja, nego su htjeli samo istaknuti u z v i e n u dubinu misterija. U z i m a j u i
per sjnecdochen ... tijelo umjesto ovjetvo i imenujui tako ljudsku narav
po njezinu gorem i n i e m dijelu oni su j o vie naglasili neizrecivu veliinu
Bojega snienja u inkarnaciji, jer ako nije svakome oita nepremostiva ra
z l i k a i z m e u Boga i d u e , jaz i z m e u Boga i tijela svakome je oit. No oci
nisu pod i z r a z o m m i s l i l i mrtvo, neoivljeno tijelo, koje bi bilo lieno
ljudske due, bilo u o p e bilo njezina viega umnoga dijela (). 10
isto to i . Istom kad su krivovjerci poeli zlorabiti takvo
izraavanje o d r i u i K r i s t u ljudsku d u u i l i ljudski razum, pravovjerni su b i l i
prisiljeni paljivije se izraavati tome. 11
Na toj opoj liniji izraavanja nalazi
se i P r o k l o . I on najradije Kristovo ovjetvo naziva . Taj naziv dolazi k o d
njega u r a z l i i t i m oblicima: , , , ce, nego se iz ene rodio Bog, ali ne samo Bog, i ovjek, ali ne puki ovjek . Ve
1 2
, Rjee daje K r i s t o v u ovjetvu naziv sam jednom istaknuo tu Proklovu formulu. On se na nju esto vraa. Zato ona
. A l i on t a k o e r u o p e ne izbjegava, nego esto upravo consulto upotreb
ljava t a k o e r izvedenice od izraza ( , ) . ene se rodio Bog. A l i , Bog, koji se iz ene rodio, nije bio nudus, neobuen (
A p o l i n a r o v c i su taj drugi red izraza izbjegavali, dok ih je antiohijska kola
preferirala.
K a k v o je Proklovo miljenje Kristovoj ljudskoj dui? Prije svega moramo
konstatirati da Proklo ni u jednom svom spisu izriito ne napada Apolinara, ma
kar esto napada razliite krivovjerce. No to i nije toliko vano. Proklo se borio
protiv nestorijevstva, koje je antipod apolinarizma, te nije morao doi u p r i l i k u
da se apolinarizmu oito izraava. A l i treba dodati t a k o e r i to, da Proklo
nigdje kroz HT i TA - ta dva svoja toliko znaajna spisa - ne govori izriito
takoer izraz , koji odgovara naemu tijelo, ali razlikovanje izmeu i
nema vee vanosti u kristolokim pitanjima. Drukije je s razlikovanjem izraza
i , koje je vrlo znaajno. To vrijedi jednako i za izvedenice tih dvaju
izraza. Zbog toga sam se osjeao prisiljenim zadrati manje poznat i malo tvrd izraz
uovjeenje za . Koliko je opravdan taj postupak, vidjet e se iz cijele
studije.
10
V i d i to tom pie sv. Gregorije Nazijanski, Ep. ad Cledonium I, P G , 37, 189, ep.
101.
11
Sv. iril npr. najradije veli: tijelo oduhovljeno razumskom duom,
. ...
12
Svi su ti izrazi iz H T .
Kristovu ovjetvu 109
13
Kristovoj ljudskoj d u i . No s druge je strane potrebno t a k o e r spomenuti da on
nigdje K r i s t u ne nijee ljudske due ni razuma. Mi emo se ovdje malo pozaba
viti tim pitanjem. Posebnu emo panju posvetiti H T , da se vidi kako Proklovo
kristoloko ishodite nije apolinarizam. U nekim kasnijim spisima nai emo
Kristovu razumsku d u u izriito priznatu.
HT na nekoliko mjesta tvrdi da je Logos postao ovjek. Ne samo, da je
14
postao tijelo. A l i i apolinaristi su tvrdili da je Bog postao potpuni ovjek, a
da ipak nisu odstupili od svoje zablude. Po njihovu je shvaanju Boanski L o
Za njih je gos zamijenio tako savreno ljudsku razumnu duu, da se onaj, koji je r o e n od
Djevice, ima pravo nazivati potpunim ovjekom i potpunim Bogom. Zato takva
formula stvarno ne znai mnogo. A l i u HT ima vie mjesta koja oito pokazuju
kako je Proklova misao daleko od apolinarizma.
HT istie: ... kojega nebo nije obuhvatilo, tome nije bila tijesna utroba Djevi
15
izvrsno pokazuje osnove njegova kristoloskog shvaanja. Analizirajmo taj tekst! Iz
). Taj je nain izraavanja klasian. Bazira se na klasinoj usporedbi in
karnacije s odijevanjem. Bog se obukao u ovjetvo. Proklo dakle tvrdi, da Bog nije
bio neobuen, kad se rodio od ene. On oito ne misli tvrditi daje Bogu, kakav se
rodio od ene, nedostajalo neto, to Bogu kao Bogu pripada. To slika neobuen
Bog bjelodano dokazuje. Odijelo je neto to ba nita ne doprinosi unutarnjem
savrenstvu bia. Bog neobuen jest potpuno savreni Bog, kome nita ne nedosta
je. A l i ukoliko se rodio od ene, on nije bio Bog neobuen nego je imao odijelo.
Mi bismo ovdje oekivali da e Proklo razviti sliku, koju je zapoeo izrazom Bog
ne neobuen, te da e nastavak reenice tvrditi kako je Bog bio obuen u ljudsko
tijelo i l i ovjetvo, ali on neoekivano prelazi u drugu formulaciju, koja je u jednom
smislu vrlo precizna i bez sumnje antiapolinaristika.
13
ini se da bi, iz rijei Cirila Aleksandrijskog u jednom pismu Ivanu Antiohijskom
(PG, 77, 335, ep. 67), slijedilo daje Proklo dao u TA izriitu izjavu Kristovoj razum
skoj dui, ali u dananjem tekstu TA takve izjave ne nalazimo.
14
S. Athanasius (?), C. Apollinarium, RJ, 800; Timotej apolinarist u Epistola ad
Prosdocium: , Lietzmann,
&284,
15 ?
...,
Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 103, c. 1-2; P G , 65, 681B-C; Mansi, IV, 580A-B.
IIO Kristovu ovjetvu Kristovu ovjetvu III

20
O n a je a n t i a p o l i n a r i s t i k a u tolikoj mjeri, da ju je Nestorije u svom odgo osobni termin. Onaj, koji je po redu Melkizedekovu oito jest sveenik. Pre
voru na HT javno pohvalio. 16
U tom drugom dijelu reenice Proklo postavlja ma Proklovu izraavanju na tom mjestu, Bog je postao na taj nain sveenik, to
paralelizam s onim Bog ne n e o b u e n te tvrdi, da onaj, koji se rodio, bijae je obukao sveenika. N i t k o nee nijekati daje iz toga mjesta jasno daje Logos po
ovjek, ali ne p u k i ( ). ' je ovjek, ko P r o k l u uzeo potpuno ovjetvo. Proklo to ovjetvo ini tako potpunim, da mu
jemu n i t a ne nedostaje, da bude potpun ovjek. To je ovjek sa svim svojim daje oznake, koje pripadaju osobi. A p o l i n a r se tako ne bi nikad izrazio. C i t i r a n i
b i t n i m dijelovima. Rije ne oduzima ovjeku nijednoga dijela njegove tekst prije bi P r o k l a prikazao kao nestorijevca, negoli apolinarista, jer je sensus
naravi. A k o Proklo k a e , da K r i s t jest ovjek, ali ne puki, onda K r i s t u ohvius tih rijei dvoosobni K r i s t . Da Proklo m e u t i m nema na umu voosobnog
ovjeku ne o d r i e ni jednoga naravnoga dijela, koji je potreban da bude pot Krista, vidi se po tome to on ipak tvrdi daje Bog doista postao sveenik, makar je
pun ovjek, nego samo tvrdi daje on povrh ovjeka j o n e t o vie. Paralelizam to postajanje relativno slabo p r o t u m a i o .
je ovdje kompletan i njegov se a n t i a p o l i n a r i s t i k i karakter ne da zanijekati. HT poznaje i priznaje otaki antiapolinaristiki princip: Sto nije uzeto nije
Taj e karakter j o j a e o d s k o i t i , ako nauk toga mjesta HT usporedimo s na 21
izlijeeno i on ga donosi u ovoj formulaciji: D a nije mene obukao, ne bi me bio
u k o m A p o l i n a r o v i m ujednom tekstu, to ga donosi pisac spisa Adversusfraudes niti spasio! Cijeli kontekst glasi: Onaj dakle, koji je otkupio, nije p u k i ovjek,
Apollinaristarum: A k o je isti posve potpun ovjek ( ) idove, jer je ljudska narav sluila grijehu. A l i nije niti Bog bez ovjetva, jer je
i Bog, p o b o a n razum ne klanjajui se ovjeku, a klanjajui se Bogu, rei e se, imao tijelo, manihejce; jer da nije mene obukao, ne bi me bio niti spasio. Nego
kako se istome i klanja i ne klanja. N e m o g u e je dakle, da isti bude B o g i po je u k r i l u Djevice onaj, koji je osudu izrekao, obukao krivca . . . 2 2
Cijeli se kon
17
sve potpun ovjek. A p o l i n a r dakle ne d o p u t a , da K r i s t bude posve potpun tekst m o e razrijeiti u tri tvrdnje: 1. Otkupitelj nije p u k i ovjek, 2. Otkupitelj
ovjek (ex toto). Proklov ovjek ne p u k i jest ovjek posve potpun (ex to to), sa nije ni samo Bog, 3. Otkupitelj je Bog i ovjek. P r v u tvrdnju Proklo dokazuje
svim dijelovima ljudske naravi. time to istie da p u k i ovjek ne bi mogao otkupiti. A otkupiti ne bi mogao zato,
Na isti nas zakljuak sili ono mjesto iz HT, koje govori Bogu-sveeniku. to bi i sam bio pod ropstvom, b u d u i da bi bio morao imati samo ljudsku narav,
Proklo apostrofira Djevici no krilo: O hrame, u kojem je Bog postao sveenik, koja bi tako bila pod vlau grijeha. Ljudska narav ( )
ne promijenivi naravi, nego iz milosra obukavi onoga, koji je po redu M e l k i - nije ovdje uzeta esencijalno i apstraktno, kao apstraktna specifina bit, nego h i
zedekovu. 18
Nestorije je t i m rijeima zamjerio formulu postao, 19
ali su one storijski, kao specifina bit, koja biva historijski uozbiljena u onima, koji su p u k i
ipak dosta jasno antiapolinaristike. P r o k l u je veoma jasno da Bog ne m o e biti ljudi. Dakle ljudska narav tako promatranajest pod vlau grijeha i nitko tko ima
sveenik kao Bog. A k o je u M a r i j i ipak postao sveenik, svakako se moralo neto samo tu ljudsku narav (= p u k i ovjek!), ne m o e biti otkupitelj. K a d Proklo tvrdi
s njime dogoditi. Sto se to dogodilo? Nije se dogodila promjena naravi. Bog je da Otkupitelj ne m o e biti puki ovjek, on daje naslutiti da e Otkupitelj biti
postao sveenik tako, daje obukao onoga, koji je po redu Melkizedekovu. Ujedi ovjek, ali ne puki. Tako se druga tvrdnja logiki vee s prvom i logiki je na-
njenje dviju naravi tu je opet predstavljeno slikom oblaenja. Zasad ne mislimo opunja. Otkupitelj ne samo da ne m o e biti , nego on ne m o e
ulaziti u ispitivanje, kakvo je Proklovo shvaanje hipostatskog ujedinjenja na tom biti ni . Bog Otkupitelj mora imati ovjetvo, jer ne smije biti
mjestu. tom e drugdje biti govora. Zasad je najvanije upozoriti da Proklo
upotrebljava za Kristovo ovjetvo, ukoliko se zamilja prije ujedinjenja, posve
20
! Zamjenica u mukom rodu! To je inae jedno od iznimnih
mjesta, gdje Proklo u toj stvari nije dosta precizan!
21
16
P L , 48, 782-783. Gregorije Nazijanski, Epist ad Cledonium, RJ, 1018.
22
17
Lietzmann, pg. 206, n. 9; P G , 86 (2), 1973. ,
18
, , . '
' , Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , , * , . '
65, 684B; Mansi, IV, 380E. ..., Schvv., isto, pg.
19
P L , 48, 783A. 106, c. 8; P G , 65, 688-689; Mansi, IV, 585A-B.
112 Kristovu ovjetvu Kristovu ovjetvu 113

. Tu tvrdnju Proklo dokazuje principom: D a nije mene obukao, HT dakle izriito istina ne spominje da je K r i s t imao ljudsku razumsku
ne bi. me bio niti spasio, to je oito govorniki (= u konkretnim slikama) izra duu, ali ona to ekvivalentno nedvojbeno utvruje, kad ui da je K r i s t uzeo
en otaki princip, da Bog nije spasio onoga, to nije uzeo. Bogu dakle, da bude kompletno ovjetvo. Spomenimo j o jednu reenicu iz H T , koja po sadraju
otkupitelj, bilo je potrebno ovjetvo. ovjetvo je ovdje oevidno isto, to i spada ovamo. O d m a h n a p o e t k u H T iza uvoda, P r o k l o k a e : Gdje j e naime
, ako je promatramo apstraktno i specifiki. Trebalo je zmija po n e p o s l u n o s t i otrov ulila, tamo je Logos uavi po poslunosti hram
24
otkupiti ono, to je bilo privreno ropstvu grijeha, a ropstvu grijeha bila je pod oivotvorio. Te bi rijei m o d a tkogod mogao na prvi pogled t u m a i t i apo-
vrgnuta ljudska narav ( ), ukoliko je historijski uzbiljena linaristiki, ali su one zapravo dokaz bar protiv starije a p o l i n a r s t i k e i arijev
u p u k i m ljudima ( ) . Da se tu ljudsku narav m o e otkupiti, treba ske kristologije, to se tie kompletnosti Kristove ljudske naravi. One bi imale
je obui, ali ne ukoliko je uzbiljena u nekome, koji je p u k i ovjek (jer bi onda i a p o l i n a r i s t i k i smisao, kad bi se imale shvatiti tako, daje Rije oivjela tijelo u
ona bila pod grijehom!), nego u nekome, koji jest ovjek, ali ne puki i Bog, Djevici noj utrobi formaliter (tj. kao forma), a ne efficienter (tj. kao tvorni uzrok,
ali ne . koji je uinio da tijelo bude ivo time, to mu je stvorio i dao duu). Da se to
Tako dobivamo kao logiki zakljuak treu Proklovu tvrdnju, koja pokazuje m e u t i m ima shvatiti ba efficienter, a ne formaliter, dokazuje ve sam glagol
Otkupitelja kao onoga, koji je uzeo sve ono to je trebalo otkupiti (i tako je bio , koji uvijek oznauje neku pravu radnju (obrazovati, tvoriti, izmisliti,
ovjek), a da nije bio pod grijehom (= nije bio p u k i ovjek), b u d u i daje bio Bog. fingere, uvijek u z r o n o s t tvornog uzroka). Proklo nije kazao , jer
T k o se pomno zadubio u ovu analizu toga Proklova teksta, morat e priznati znai openito initi, pa bi se mogao upotrijebiti i za u z r o n o s t , koja
da je njegova antiapolinaristika logika oita, i da Proklo u njemu nedvojbeno nije tvorna. P r o k l o i na drugom mjestu u HT pripisuje inkarnaciju promatra
utvruje kompletnost Kristove ljudske naravi. A k o na jednom mjestu ne izrie nu aktivno samome L o g o s u . 25
Da se ima ovdje shvatiti efficien
svoju misao dosta precizno, kad veli daje Bog imao tijelo (), a ne veli i ter, dokazuje i paralelni tekst iz Proklove Or. III, gdje se ista radnja pripisuje
26

ovdje ovjetvo ( ) , ta se rije ne m o e tumaiti neovisno svome D u h u Svetome: D u h Sveti je hram oivotvorio.
kontekstu, nego tijelo treba per sjnecdochen znaiti cijelu ljudsku narav. A k o
pak u ivom govornikom zamahu za K r i s t o v u ljudsku narav umjesto neosobnih
termina (koji daju dojam apstrakcije) upotrebljava posve osobne (mene je obu
kao, krivca je obukao), onda to nije na tetu antiapolinarovskog smisla kontek
sta, nego na t e t u antinestorijevskog njegovog smisla. Ta nepreciznost - koja je
uostalom za Prokla iznimka, kako emo jo vidjeti - biva popravljena time, to
Proklo izriito tvrdi identinost osobe.
Iste su misli s a d r a n e i u ovim rijeima H T : Doao je spasiti, ali je trebalo i
trpjeti. K a k o je bilo m o g u e jedno i drugo f P u k i ovjek nije imao snage, da spasi,
Bog n e o b u e n nije mogao trpjeti. Sto dakle? Sam (Emanuel) b u d u i Bog posta
de ovjek i spasi onim, stoje bio, a trpi onim, stoje p o s t a o . 23
T a k o te rijei zapravo do
kazuju da je Kristovo ljudsko tijelo bilo ivo, to jest da je K r i s t imao ljudsku
d u u (). N i t a manje jasno m o e m o vidjeti u TA, kako je Proklo daleko
od apolinarizma.
O d m a h u p o e t k u raspravljanja utjelovljenju nalazimo u TA ovaj tekst:
... i uzevi oblik sluge postade tijelo i rodi se iz Djevice, svuda hotei pokazati
daje uistinu postao ovjek: jer narav n u n o prate i poetci i svojstva i trpnje. Ne
kae naime evanelist, da je uao u savrena ovjeka, nego da je postao tijelo,
prodrijevi do samog temelja naravi i doprijevi do p o e t k a roenja. K a o to i o
vjek, koji se po prirodi raa, ne ide odmah kao savren na poslove, nego najprije
sam p o e t a k naravi postaje tijelo, zatim s vremenom malo po malo poprima sile,
koje p o m a u za vrenje opaanja i djelovanja. Tako je i Bog Logos doprijevi do

23
, ' . ; 24
, Schvv., isto,
. ; pg. 103, c. 2; P G , 65, 681C; Mansi, IV, 580B.
( ) , , , , 25
Schw., isto, pg. 106, c. 8; P G , 65, 689A; Mansi, IV, 585B.
, Schw., isto, pg. 107, c. 9; P G , 65, 689B-C; Mansi, IV, 585D. Tekst navodim po 26
, P G , 65, 708A. Taje homilija inae terminoloki najblia apolinari-
Schvvartzu. zmu. njoj e biti jo govora.
4 Kristovu ovjetvu
samog p o e t k a i korijena ovjejeg roenja najprije postao tijelo, ne promijenivi
27
se u tijelo, to ne, jer b o a n s t v o ostaje iznad promjene.
U tom tekstu Proklo, oslonjen na Iv 1,14, dokazuje daje Logos doista postao o
vjek. Postupak je ovakav: Logos je postao ovjek i rodio se od Djevice. Rodio se zato,
da pokae daje doista postao ovjek. A k o je naime uzeo narav, morao je uzeti sve ono
to narav kao takvu prati i to iz nje slijedi, kao to su: njezin poetak, njezina svoj
stva i njezina trpljenja. Poetak ljudske naravi jest roenje. Zato, ako je Logos postao
ovjek, to jest uzeo ljudsku narav, morao je uzeti i njezin poetak, roditi se dakle od
ene. T i m e je posebno pokazao daje doista postao ovjek. Evanelist ne kae (kao
to to hoe nestorijevci) da je Logos uao u savrena ovjeka, nego kae da je postao
tijelo (= ovjek), da tako oznai daje prodro do samog poetka naravi. Proklo kae
daje to isto tako kao i kod drugih ljudi, koji se raaju po prirodi, to jest po zakonima
prirode. Ni takav ovjek, koji se raa po zakonima prirode, nije odmah toliko potpun
i savren, da bi odmah mogao poi na posao, nego najprije postaje tijelo (= ovjek), a
onda polako dobiva snage da moe opaati (= spoznavati) i djelovati. Kao to, dakle,
takav obian ovjek, koji se raa po prirodi, tako i ovjek, koji se nije rodio po prirodi,
to jest Krist (ili Boanski Logos) nije uao u ve potpuna ovjeka, nego je najprije
postao tijelo (= ovjek), ne promijenivi dakako boanske naravi.
Ta parafraza, koja je ujedno i analiza, pokazuje najprije antinestorijevsku ten
denciju toga teksta. A l i se iz nje t a k o e r prilino jasno vidi i antiapolinarovsko
Proklovo shvaanje u pitanju kompletnosti Kristove ljudske naravi. Paljivu oku
nee izbjei da Proklo tu tvrdi kako je Logos uzeo narav sa svim njezinim n u n i m
posljedicama, i to ne narav tijela (= tijelo), nego ba narav ljudsku (= ovjetvo).
Proklo istina svjesno ostaje kod evaneoskog izraavanja ponavljajui daje Logos
postao tijelo (), ali oito ne smatra daje taj neoivljeno, neoduhovljeno vrijeme' napredovao u mudrosti i dobi' (Iv 2,52) po tijelu (jer njegovo b o a n s t v o
27
... , ,
,
.
, ' , 28
' , ,
. ,
, ' , ,
, '
, ..., Schvv., isto, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868B-C; Mansi, V, 432E.
, ..., Schw., t. IV, 29
. 2, pg. 189-190, 12-13; P G , 65, 860-861; Mansi, V, 425-428.
Kristovu ovjetvu 115
tijelo, nego je za nj taj ve potpuno ovjetvo u specifinom smislu, kojemu
onda jo trebaju nadoi neki proprijeteti i l i s njim spojeni akcidenti. To se vidi iz
toga to Proklo ne veli samo daje Logos postao tijelo, nego istie takoer i to, da
i svaki ovjek najprije postaje tijelo (). To m o e imati nekakav realan smisao
jedino onda, ako naglasak nije na rijei , nego na rijei postaje, tako daje smisao
konteksta ovaj: Logos nije uao u nekog potpunog i savrenog odraslog ovjeka,
nego je najprije postao ovjek i njegovo ovjetvo poinje upravo od toga, to Logos
postaje ovjek, kao to i kod drugog ovjeka sve poinje s time, to postaje ovjek.
Uostalom, kako god netko tumaio te rijei, uvijek e iz njihova smisla slijediti da
Proklo priznaje K r i s t u ljudsku duu. Da se to dokae, dovoljno je uoiti da Proklo
u dotinom tekstu tvrdi daje K r i s t uzeo ljudsku narav i sve njezine posljedice.
Da drugo m i m o i e m o , navest e m o j o jedno mjesto iz T A . U kulminaciji
diskusije s nestorijevcima P r o k l o veli: A ako iznose izraze Svetoga pisma, u
kojima se naziva ovjekom, kao Petra, kad k a e : Isusa N a z a r e a n i n a , m u a ...'
(Dj 2,22) i Pavla kad veli: 'Po ovjeku, koga je odredio i dao vjeru (Dj 17,31)
i samoga Gospodina, kad k a e sebi: 'Sto hoete ubiti ovjeka ...' (Iv 8,40),
neka znadu, da su i l i radi krivotvorenosti oduzeli svetopisamskom smislu, i l i
su iz zlobe okrenuli po svojoj zloi ono, to je dobro napisano. Jer i ovjek je
po istini K r i s t , ali je to postao, a da prije nije bio nego samo B o g . 28
Sensus
obvius tih rijei jest, daje K r i s t bio potpun ovjek kao i drugi ljudi, to se tie
samoga ovjetva, ali da je bio i Bog. N e m a m o nikakva razloga odstupiti od
toga smisla.
A k o Proklo u TA kae: Ako tko hoe upoznati po istini, da je jedan i jedini
S i n onaj, koji je bio prije nego je A b r a h a m postao' (Iv 8,58) i koji je u posljednje
29
uvijek ima savrenstvo) , onda on time samo potvruje da smatra daje K r i s t
bio u specifinom smislu potpun ovjek. A k o k a e da je K r i s t napredovao po
' (
), Schvv., isto, pg. 194, 29; P G , 65, 869C; Mansi, V, 433D.
6 Kristovu ovjetvu Kristovu ovjetvu 117

tijelu ( ), onda mu tu oito ne znai samo tijelo, nego cijelo o drugi ljudi, kao neki skup svih ljudskih proprijeteta, skup elemenata, koji se
vjetvo, jer veli daje K r i s t napredovao ne samo u dobi nego i u mu mogu nazvati ovjetvo samo u nekom irem smislu, jer im nedostaje bitna
drosti. K a k o se ima shvatiti to napredovanje u mudrosti, to nije ovdje moj posao povezanost i l i i supstancijalnost. C i t i r a n i Proklovi antiapolinaristiki tekstovi
utvrditi. Ovdje je dosta konstatirati da Proklo pripisuje K r i s t u kakvo takvo na dovoljno pokazuju koliko Proklo koncipira Kristovo ovjetvo kao jednu cje
predovanje u mudrosti secundum naturam humanam, drugim rijeima: priznaje linu, jednu cjelovitu bitnost. Jednako kao i ovjetvo ostalih ljudi, tako i ono
K r i s t u ljudski razum. ima svoje moi, svoja djelovanja, svoje zakone ( ) . P r o k l o mu

Sto m e u t i m Proklo u HT i TA ui samo implicite, to u njegovim drugim spi se tovie ne boji dati i sam naziv narav () i to ve u HT u doba nesto

sima nalazimo i izriito reeno. U propovijedi Or. III Proklo kae: Onaj, koji rije vskih borbi. Poznato je koliko je sv. C i r i l izbjegavao, da Kristovoj ljudskoj

je u utrobi Djevice svoje vlastito tijelo () ... samome sebi formirao, onaj je naravi dade naziv narav, da ne dade dojam kao da u K r i s t o v u ovjetvu gleda

t a k o e r u tri dana od vlastitog tijela razdijeljenu d u u opet sjedinio i tako pokazao posebnu osobu, b u d u i da su nestorijevci istiui razliitost naravi ()
30
svoje vlastito uskrsnue. Da ne bi tko sumnjao, daje ta Kristova dua bila samo nijekali opravdanost komunikacije idiomatum. P r o k l o m e u t i m u samoj H T

osjetilna, a ne i razumna, Proklo u istoj propovijedi malo nie istie: I onaj, koji je u ono malo filozofske terminologije koja se u njoj nalazi, ak t r i puta izriito

stvorio prah, na neprotumaivje nain obukao ono, stoje stvorio, ijeje tijelo ivot, naziva Kristovo ovjetvo narav uza sve to, to vrsto stoji k o d komunikacije

krv otkupnina, a duh peat, boanska pak narav bez poetka. 31

K r i s t je dakle idiomatum i svih posljedica prave hipostatske unije. Ve u p o e t k u H T , u uvo
33

osim boanske naravi imao i duh (), to jest razumnu duu. du, apostrofira M a r i j u kao radionicu, u kojoj je izvedeno jedinstvo n a r a v i .
A k o i rijeima jedinstvo naravi ne promatra direktno ujedinjenje u asu sa
Sve to smo dosad kazali Proklovu naziranju ovjetvu, to ga je K r i s t
mog izvrenja (in fieri), te dosljedno ni naravi, ukoliko se logiki pomiljaju
uzeo, jasno pokazuje da n a patrijarh nije poput apolinarista nijekao K r i s t u
prije ujedinjenja, ipak samom usporedbom Marije kao radionice, gdje se to je
razumske ljudske d u e . A k o s a d j o dodamo Proklovu izriitu izjavu toj stva
dinstvo proizvelo, on ekvivalentno govori samom asu nastanka ujedinjenja
r i , koja se nalazi u H o m . III, i u kojoj on tvrdi daje Logos uzeo tijelo, d u u i
32
i tako govori naravima, koje su u M a r i j i ule u jedinstvo. Jedna je od tih
razum, onda e to biti samo k o n a n a potvrda nama ve inae jasna Proklova
naravi oito ljudska narav, ovjetvo. Drugo je takvo mjesto u HT ve b l i z u
nauka.
koncu propovijedi, gdje Proklo veli: Z a j e d n o d o o e naravi i n e p o m i j e a n o
34
ostade sjedinjenje. Tu se naravi promatraju u asu samog ujedinjenja i oito
im se naziv naravi daje, ukoliko logiki predilaze samo ujedinjenje. T r e e
Narav ali ne osoba 35
takvo mjesto iz H T , gdje P r o k l o govori z d r u e n j u n a r a v i , spada po svome
smislu vie u raspravu dvjema naravima poslije ujedinjenja. HT dakle i z r i -
P r o k l o dakle smatra daje B o a n s k i Logos uzeo stvarno kompletno ovje
tvo. K a k o on p o b l i e shvaa to kompletno ovjetvo, to se uglavnom s prilino
j a s n o e m o e vidjeti iz onoga, to je dosad reeno pitanju Kristove ljudske 33
, Schvv., t. I, . 1, . 1, n. 19,
naravi. O i t o je, da ta kompletnost ne m o e biti shvaena tako da bi P r o k l o pg. 103, c. 1; Mansi, IV, 577C; P G , 65, 681A. Mansi i PG imaju mjesto
d r a o daje Logos uzeo samo sadrajno ista svojstva i l i elemente, koje imaju i , kao to ima kritiko izdanje Schvv., ali se stvar bitno ne mijenja. "
je in fieri. K a d Proklo kae , onda on hoe istaknuti uinak one radnje,
koja se izvrila u Mariji kao radionici. Mnoina naznauje da ne
30
, P G , 65, znai jednu narav, nego ovdje tek toliko, da su dvije naravi ule u jedinstvo i sastavile
792. neto, to se ovdje ne zove narav, ali se ne kae, stoje.
31
... ... , , 34
, Schvv., isto, pg. 107, c.
P G , 65, 792-. 8; P G , 65, 689B; Mansi, IV, 585C.
35
32
, , , Martin, pg. 47, n. 18; sirski tekst po Maiu, P G , , Schvv., isto, pg. 104, c. 2; P G , 65, 684A; Mansi, IV,
65, 844A (lat. prijevod) ima malo drukije, ali supstancijalno isto. 580C.
8 Kristovu ovjetvu
ito govori ovjetvu, koje je Logos uzeo, kao naravi. N e m a sumnje da
P r o k l o tu narav zamilja kao konkretnu narav (substantia prima), a ne samo
kao apstraktnu specifinu bit (substantia secunda). To se pogotovo dobro v i d i
iz formule: Z a j e d n o d o o e naravi i n e p o m i j e a n o ostade ujedinjenje, gdje
P r o k l o govori dvjema naravima kao dva realna elementa, koji se ujedinju
ju pridolazei jedan drugome. Proklo dakako ne misli tvrditi da je Kristova
ljudska narav vremenski predilazila samo ujedinjenje, kao daje ona vremenski
prije postojala, kao to emo j o vidjeti. Njegova formula hoe rei samo da
Kristovo ovjetvo nema od ujedinjenja to, da bude potpuna ljudska narav, ona
je formalno neovisno od samoga ujedinjenja.
Isto shvaanje s u s r e e m o i u T A , iako u malo drukijoj formulaciji. N e m a
sumnje da TA ui daje Logos uzeo ljudsku narav u tekstu: A ako je takav
p o e t a k z a j e d n i k e naravi, a B o g Logos je uistinu postao ovjek, radi ega se
oni, koji zajedno s nama priznaju narav podruguju t r p l j e n j i m a ?
d o d u e formalno promatraju B o a n s k u Rije, ukoliko je ve utjelovljena i
govore ljudskoj naravi nakon utjelovljenja, ali se iz njih ipak m o e jasno
izvesti Proklovo miljenje da K r i s t o v o ovjetvo nije narav istom po for
malnoj ovisnosti inkarnaciji. K a d to tako ne bi bilo, sav bi P r o k l o v dokaz
pao u vodu. On h o e dokazati da K r i s t o v o ovjetvo mora biti podvrgnuto
ljudskim trpljenjima i to dokazuje time, to istie da su trpljenja n u n a po
sljedica z a j e d n i k e naravi ( ) , to jest naravi, k a k v u imaju
svi ljudi. Da P r o k l o v z a k l j u a k m o e vrijediti, mora biti sigurno da je K r i s t
uzeo takvu narav, k a k v u imaju svi ljudi, to jest njegovo ovjetvo mora b i t i
potpuna narav sa svojim z a k o n i m a i svojim vlastitostima formalno neovisno
i o n t o l o k i prije samoga ujedinjenja. A k o je ona narav, stoje s nama priznaju
K r i s t u nestorijevci, postala narav istom po ujedinjenju, onda ona nije n i p o t o
zajednika narav.
U drugim svojim spisima Proklo na vie mjesta ponavlja isti nain izraavanja
Kristovu ovjetvu. Dviju naravi sastavljanje i roenje jednoga Sina, k a e u
37
Or. III, to je sadrajno isto s formulom zajedno dooe naravi, u H o m . III,
36
, 42
, , . ,
Schvv., t. IV, . 2, pg. 191, c. 18; P G , 65, 864D; Mansi, V, 429B.
37
, P G , 65, 708. 685; Mansi, IV, 581B.
Kristovu ovjetvu 119
daje uzviena ekonomija ujedinila dvije naravi u jednu h i p o s t a z u , a i H o m . V38
govori ujedinjenju dviju naravi jednako kao i Hom. I V .
39 4 0
N e m a sumnje: Proklo ui daje Logos uzeo kompletnu ljudsku narav kao cje
linu, a ne samo dijelove i ne samo ovjetvo kao skup svojstava, nego ba ovjetvo
kao narav. D o k l e see ta potpunost Kristove ljudske naravi, koja je njezina po
sljednja perfekcija, ukoliko se promatra logiki prije sjedinjenja? Sto znai ono
usporedno postavljanje Boanskog Logosa i ljudske naravi, kad Proklo kae: Za
jedno dooe naravi i nepomijeano ostade ujedinjenje? Nije li tu rije narav
istoznana s hipostazom, te je P r o k l u ovjetvo jednako osoba kao stoje osoba
Boanski Logos? To su pitanja, kojima treba ovdje govoriti i koja treba rijeiti.
Treba odrediti, to Proklo misli osobnosti Kristove ljudske naravi prije ujedinje
nja. To e biti rjeenje pitanja: Je li Logos uzeo samo osobu i l i samo narav?
Prije svega treba istaknuti da Proklo ni u jednom svom a u t e n t i n o m spisu
36
Te rijei ne daje Kristovoj ljudskoj naravi naziv hipostaza i l i osoba ( ili
) . O n a je za nj , , . Vrijedno je t a k o e r naglasiti
da ni najednom mjestu Proklo ne k a e daje Logos uzeo ovjeka. A k o tek na
nekoliko mjesta, posebno u H T , upotrebljava za Kristovo ovjetvo nedovoljno
precizirane termine, koji daju dojam da se radi osobi (npr. o b u k a o je onoga koji
41
je po redu M e l k i z e d e k o v u ) , on izriito protestira protiv toga da bi se Kristova
ljudska narav shvatila kao da opstoji za sebe, odijeljeno od B o a n s k o g Logosa.
HT tvrdi: Nije po napredovanju K r i s t postao Bog, nipoto, nego je radi milosr
a postao ovjek, kao to vjerujemo. Ne navijetamo ovjeka poboanstvenjena,
nego priznajemo Boga utjelovljena. 42
Kristovo ovjetvo nije nijednoga asa po
stojalo kao ovjek za sebe, koji bi onda postao Bog. To je oiti smisao tih rijei.
O n o je postojalo samo kao Logosovo ovjetvo, ovjetvo, po kojem je Bog bio
ovjek ( ). O n o uope nije subjekt prediciranja (= suppositum), i
38
,
Martin, pg. 46, n. 11; Doctrina, pg. 49, n. V.
39
de duarum naturanim unione, P G , 65, 849A.
40
... ' , Martin, pg. 43; Doctrina, pg. 49, n. V I ; Moss, pg.
70-71; P G , 65, 846A.
41
V i d i gore bilj. 18.
, ,
, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 104, c. 4; P G , 65, 684-
120 0 Kristovu ovjetvu 0 Kristovu ovjetvu 121

ujedinjenje se njemu ne m o e pripisati, kao da se radi poboanstvenjenju. Uje
dinjenje se pripisuje Bogu ( ) , koji je identian s K r i s t o m , jer je
Krist po m i l o s r u postao ovjek. Kristovo ovjetvo prema tome promatrano
za sebe nije osoba.
Istu tvrdnju ponavlja Proklo u TA: ... nije najprije u z a a o nego siao, bu
dui eto nije po napredovanju Bog, nego radi smilovanja ovjek, to smo naime
43
t r e b a l i . Ista je misao s a d r a n a i u ovim Proklovim rijeima: Krist je doista
44
ovjek, ali je to postao, a da prije nije bio nego samo B o g . I tu vidimo identi
Porijeklo Kristove ljudske naravi
Ljudska narav, koju je B o a n s k i Logos sa sobom ujedinio, nije posebno za nj
stvorena, nego je uzeta od nas, od Adamova potomstva. Taj Proklov nauk dodu
e jo n u n o ne slijedi iz rijei, koje on stavlja u usta Bogu O c u kod preobraenja,
46
da je Boanski Logos ostajui to je bio, postao to ste vi , jer se to m o e
t u m a i t i samoj jednakosti bez krvnoga srodstva. A l i se Proklo tom izriito
izraava. Ne samo da u HT veli daje Bog obukao mene i obukao krivca, 47

nost K r i s t a kao osobe prije i poslije inkarnacije, te jasno z a p a a m o kako Proklo nego t a k o e r istie da je haljina ujedinjenja izatkana od vune, koja je bila
o d l u n o nijee da bi K r i s t ikada i jedan as postojao kao ovjek za sebe. U dnu staro Adamovo r u n o . A u TA, oslonivi se na rijei sv. Pavla ( R i m 9,5), veli da
48

istu misao sadri t a k o e r i Proklova tvrdnja daje Boanski Logos prodro do 49 50

je K r i s t po tijelu od i d o v a , daje uzeo zajedniku n a r a v . K r i s t je ovjek
45
samih temelja naravi i dopro do p o e t k a r o e n j a . po onome, to je od mene uzeo, k a e Or. I l i , 5 1
uzeo je sjeme A b r a h a m o v o
52 53
Prema P r o k l u dakle Kristovo ovjetvo nije nijednoga asa opstojalo kao o (Heb 2,16) i jednako je s nama imao zajednitvo krvi i tijela i postao je na
54
vjek za sebe i ono se ne smije tako shvatiti. O n o nikada nije bilo posljednji subjekt roak .
prediciranja, kome bi pripadala djelovanja i trpnje kao takvome (Ne navijeta- B u d u i daje uzeo n a u narav, uzeo je i njezin p o e t a k te se rodio od ene. To
mo ovjeka poboanstvenjena). O n o nije nita dodalo osobnosti Boanskoga Proklo osobito odluno istie u T A . N e k a ti pravdai p o k a u , da je ikada od
Logosa, ukoliko je osobnost, kad se s njime ujedinilo, jer je posve isti, koji je bio postanka svijeta ikoji ovjek upao u ivot doavi drugim putem izvan toga puta
55
Bog i koji je postao ovjek. Prema tome ovjetvu, koje je B o a n s k i Logos uzeo, naravi, i tada neka izmiljaju svoje brbljarije , upravlja on na adresu onih, koji
nedostaju specifine oznake osobe, i ono oito nije osoba. K o n a n i je zakljuak nisu htjeli dozvoliti da se Bog rodio. Kristova je dakle narav uzeta od ene i to
dakle taj, da Proklo pod rijeju narav u formuli zajedno dooe naravi i dru roenjem, jer je to opi put naravi. Proklo u TA kae daje Logos stanovao u
56
gim slinim formulama, to se tie ovjetva, misli doista na narav a ne na osobu. materinoj utrobi, koja je zajednika vrata n a r a v i . 1 na drugim mjestima Proklo
57
Iz toga pak dalje izvodimo da silom paralelizma ni ona druga narav u formu govori stanovanju u majinoj utrobi. A k o u HT k a e daje Bog proao preko
li zajedno d o o e naravi nema znaiti Boanski Logos kao hipostazu, nego
samo Logosovu narav ( ). Proklo dakle u t i m formulama stavlja
46
j u i usporedno dvije naravi apstrahira od njihovih osobnosti i promatra ih samo , , Or. VIII, P G , 65, 769C.
47

kao naravi bez obzira na koji nain subzistiraju. To je veoma vaan zakljuak za Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 106, c. 8; P G , 65, 688-689; Mansi, IV, 585A-B.
48
, Schvv., isto, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681B; Mansi,
k o n a n o razumijevanje Proklove kristoloke terminologije. On nas je pouio da
IV, 580A.
Proklo poznaje pojam naravi, koja je konkretna narav (substantia prima), a 49
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 194, c. 29; P G , 65, 869C; Mansi, V, 433E.
da zato ipak nije osoba. Treba priznati da on nigdje ne ulazi u filozofsko obraz 50
Schvv., isto, pg. 191, c. 18; P G , 65, 864D; Mansi, V, 429B.
laganje i tumaenje toga pojma, ali mislim da nitko nee nijekati da je Proklo 51
P G , 65, 708A.
52
doista poznavao taj pojam i pridavao ga K r i s t o v u ovjetvu. To promatram kao Hom. II, P G , 65, 840B.
53
neosporni rezultat dosadanjih analiza Proklovih kristolokih tekstova. Isto,
54
, Hom. I, P G , 65, 837A.
55
Schvv., isto, pg. 191, c. 18; P G , 65, 864C; Mansi, V, 429B.
56
, Schvv., isto, pg. 190, c. 16; P G ,
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 194, c. 30; P G , 65, 872B; Mansi, V, 436B. 65, 864A; Mansi, V, 428D.
Schvv., isto, pg. 193, c. 24; P G , 868C; Mansi, V, 432E. 57
Na primjer u HT, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 103, c. 1, P G , 65, 681B; Mansi,
Schvv., isto, pg. 189, c. 12; P G , 65, 861A; Mansi, V, 425D-E. IV, 580A, ili Or. V, P G , 65, 720C.
122 Kristovu ovjetvu Kristovu ovjetvu 123

58
materine utrobe, onda time ne misli rei da Logos nije od ene uzeo ovjetvo On u HT istie: O d a k l e je prvi uenik grijeha K a i n proizaao, odanle je
67
kao od prave majke, nego da je to ovjetvo samo prolo preko nje. Kristova je Otkupitelj roda K r i s t bez sjemena i z n i k a o . 1 na drugom mjestu: O njivo, na
68
ljudska narav uzeta od ene, potjee od ene, kao to i svaka druga ljudska narav kojoj je obraivalac naravi kao klas bez sjemena n i k n u o ! U t i m se Proklovim
potjee od ene. rijeima lijepo vidi to za nj znai djeviansko zaee. Smisao tih mjesta biva
Ne samo da Proklo na mnogobrojnim mjestima tvrdi da se K r i s t rodio od kompletiran u istoj HT otakim nainom izraavanja, kad se kae daje Boan
69 70
59
e n e , nego on taj nauk i izrazitije donosi u svojim spisima. HT k a e daje osno ski Logos uao u Djevicu po sluanju i bez strasti .
va, od koje je isukana haljina sjedinjenja bila iz Djevice neokaljano tijelo. 60
U TA P r o k l o taj nauk djevianskom zaeu formulira tako, da k a e da
71
Marija je najie runo nebeske rose (Suci 6,37), iz kojega je pastir sebi obukao se K r i s t rodio , to jest bez roditeljskog z d r u e n j a i na dru
61
ovcu . O n a je njiva, na kojoj je obraivalac naravi K r i s t ... n i k n u o ! 62
HT gom mjestu, gdje veli daje p o e t a k n a r a v n o g a roenja pokvarenje, jer i pred
63
k a e za K r i s t a : Ako je p u k i ovjek, nije bez majke, jer ima majku , koje rijei pokvarenjem dolazi z d r u e n j e , a ovdje se ta uvreda ne m o e n i t i p o m i s l i t i ,
oito pretpostavljaju da Kristovo ovjetvo potjee od Marije kao od majke u nego se u d o zbilo nad r a z u m s k i m s h v a a n j e m . T a k o P r o k l o i u TA vrlo
72

pravom smislu. K a d Proklo k a e u T A : Boanski Logos ... rodio se od Djevice jasnim rijeima ui djeviansko zaee. Jednako izbija Proklovo shvaanje i
hotei svuda pokazati, daje uistinu postao ovjek: jer narav n u n o slijede poetci iz drugih njegovih spisa. Or. IV k a e M a r i j i daje ona djevica, koja r a a ,
6 4
. . . , onda je jasno da on u t i m rijeima razumijeva pravo i stvarno roenje (i a da njezino djevianstvo ne biva p o k v a r e n o , ona je majka, koja nije bila s
7 3 7 4
zaee). A k o je Logos uistinu postao ovjek, onda je uzeo ljudsku narav, a ako je m u e m , ona je jedina bez naslade postala t r u d n a , k a e Or. V . Sline
75
uzeo ljudsku narav, morao je uzeti i njezin poetak; njezin pak je p o e t a k pravo n a i n e izraavanja nalazimo i drugdje. Prema P r o k l u dakle djeviansko za-
roenje od ene - to je Proklova misao, koju je razvio u tim rijeima.
Ljudska dakle Kristova narav potjee od ene pravim roenjem. A l i je to
67
roenje bilo nadnaravno, nadprirodno. 65
Bilo je nadprirodno, jer se dogodilo , Schvv., isto, pg. 103-104, c. 2; P G , 65, 681C; Man
bez sudjelovanja m u a , bez oca. 66
Proklo je uope odlian svjedok k r a n s k e si, IV, 580B.
68
Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 580E.
starine djevianstvu M a r i j i n u ante partum i i partu. Ne samo da M a r i j u 69
' , Schvv., isto, pg. 103, c. 1-2, pg. 107, c. 9; P G , 65, 681B, 681C, 692A;
stalno naziva cum emphasi Djevica ( ) , nego i p o b l i e odreuje
Mansi, IV, 580A-B, 588A.
to mu to znai. 70
, Schvv., isto, pg. 107, c. 9; P G , 65, 692A; Mansi, IV, 588A. Taj bi se
mogao po sebi tumaiti i u drugom smislu, tako da bi znaio da Boanski Lo
gos nije nita pretrpio, kad se zaeo, a ne da Djevica nije bila taknuta dahom poude,
58
, , Schvv., kad je zaela. A l i mislim, da kontekst sili na smisao, kakav sam ja izabrao i to poglavito
isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 580D. radi opozicije zaea s roenjem. Proklo kae: Emanuel je otvorio vrata naravi kao o
59
. Grki glagol ne znai samo roditi u uem smislu, tj. iznijeti vjek, ali nije razbio bravu djevianstva kao Bog, nego je iz materine utrobe tako izaao,
na svijet, nego bolje roditi tako, da je u tome ukljueno i zaee; iz sebe proizve kao stoje po sluanju i uao. Tako se rodio, kako se i zaeo. je uao, na neizreciv
sti. nain (var. lect.: bez povrede) je izaao ... Budui daje u drugom dijelu paralelizma
60
Schvv., isto, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681B; Mansi, IV, 580A. rije Mariji, imamo pravo zakljuiti daje Mariji rije i u prvom dijelu.
61 71
Schvv., isto, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681B; Mansi, IV, 577C. Schvv., t. IV, v. 2, pg. 192, c. 22; P G , 65, 868A; Mansi, V, 432C.
72
62
Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 580E.
63
Schvv., isto, pg. 104, c. 4; P G , 65, 685A; Mansi, IV, 581B. , , '
64
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D. , Schvv., isto, pg. 193, c. 26; P G , 65, 869A; Mansi, V, 433B.
73
65
, , Schvv., isto, pg. 190, c. 16; P G , 65, 864A; Mansi, V, , Or. XV, P G , 65, 804B.
74
428D. P G , 65, 720C.
66
... bez oca kao stvorenje, kae H T , Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 104, c. 4; P G , 75
Hom. III, Martin, pg. 48, n. 20; P G , 65, 844B; Hom. IV, Martin, pg. 43, n. 19;
65, 685A; Mansi, IV, 581B. P G , 65, 845B.
124 Kristovu ovjetvu Kristovu ovjetvu 125

ee Kristove ljudske naravi u utrobi B l a e n e Djevice sastoji se u tome, to u d o djevianskog zaea Kristove ljudske naravi u Djeviinoj utrobi Proklo
je K r i s t o v a ljudska narav z a e t a u M a r i j i 1. bez sudjelovanja m u a , 2. bez 84
pripisuje D u h u Svetome oslanjajui se na Evanelje ( L k 1,35), ali ga pripisuje i
m u k o g sjemena, 3. bez strasti i naslade. I Kristovo ovjetvo kao ovjetvo 85
samome B o a n s k o m L o g o s u . Jednako tako i stvaranje due i oivljavanje tijela
nema oca. 86
u utrobi Proklo pripisuje D u h u Svetome, a i samome B o a n s k o m L o g o s u . 87

Dodat u j o n e t o tome, kako P r o k l o ui n a i n u Kristova roenja iz Dje K o n a n o , da rezimiram rezultate ovoga poglavlja: Proklo ui daje B o a n s k i
vice (virginitas in partu). P r o k l o je i u toj toki izvanredno jasan. U HT k a e Logos uzeo pravo, stvarno, a ne fiktivno ovjetvo. O n o je bilo kompletno, sa
daje djevica i nakon roenja ostala djevica te usporeuje Kristovo roenje s svim bitnim elementima koje ima svako ovjetvo drugih ljudi, ukljuivi tu i ra
76
njegovim dolaskom preko zatvorenih vratiju nakon u s k r s n u a (Iv 20,26-28). zumsku d u u . O n o nije bilo samo skup elemenata i l i svojstava, nego je doista bila
Tu se oevidno radi djevianskom roenju. Posebno jasno je s a d r a n taj nauk prava ljudska narav. Proklo mu izriito daje taj naziv. No ono nije bilo osoba.
u HT u rijeima: ... Emanuel je otvorio vrata naravi kao ovjek, ali nije razbio Proklo poznaje pojam naravi, koja je konkretna, a da ipak nije osoba. Kristova je
bravu djevianstva kao Bog, nego je iz majine utrobe tako izaao, kao stoje po ljudska narav uzeta od nas ljudi, i to od ene, pravim roenjem, koje je ipak bilo
sluanju i u a o . T a k o se rodio, kako se i zaeo. Bez strasti je uao, na neizrecivi nadnaravno s tog vidika, to je Kristova ljudska narav zaeta bez sudjelovanja
n a i n j e izaao po rijeima proroka Ezekiela: Odvede me, k a e , G o s p o d i n po m u a , to jest na djevianski nain te tako ona, ukoliko se za sebe promatra, nema
putu k izvanjskim vratima svetita, koja gledaju na istok, i ona su bila zatvo oca. To udo proizvelo je u Djeviinoj utrobi Presveto Trojstvo, jer ga Proklo
rena. I ree mi G o s p o d i n : Sine ovjeji, ova e vrata biti zatvorena, nee se pripisuje as jednoj as drugoj boanskoj osobi.
otvoriti. N i t k o neka ne prolazi kroz njih nego G o s p o d i n Bog Izraelov, j e d i n i To je ukratko pregled Proklova shvaanja Kristovu ovjetvu, ukoliko se
on e ui i izai i vrata e biti zatvorena' (Ez 44,1-2). 77
U TA P r o k l o k a e daje logiki pomilja prije inkarnacije.
78
K r i s t uvao Djevicu, koja gaje r a a l a . Drugdje k a e daje djevica rodila i
79
da se djevianstvo nije p o k v a r i l o te daje B o g neokaljanu utrobu svojim sta
80
novanjem posvetio i slabine ouvao n e p o v r i j e e n e , gdje je oito i z r a e n a
81
ista misao, makar malo manje jasno. M a r i j a je djevica n e p o k v a r e n a , ona je
82
rodila bez boli, ona je jedina koja je zaela bez naslade i rodila bez t r p n j e ,
83
njezino je raanje bilo b e z b o l n o . Djeviansko se dakle roenje (virginitas
i partu) po P r o k l u sastoji u tome stoje 1. K r i s t izaao iz Djevice tako, da nije
raskinuo znaka djevianstva (bravu djevianstva) i to je 2. Djevica rodila
bez p o r o a j n i h b o l i .

76
Schw., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 104, c. 2; P G , 65, 684A; Mansi, IV, 580B-C.
77
Schvv., isto, pg. 107, c. 9; P G , 65, 692A; Mansi, IV, 588A.
78
, Schvv., t. IV, . 2, pg. 192, c. 22; P G , 65, 84
Tkalac, koji je izatkao haljinu ujedinjenja, bio je Duh Sveti, H T , Schvv., t.
868A; Mansi, V, 432C. I, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681B; Mansi, IV, 577-580. Djevica je zaela od
79
Or. X V , P G , 65, 804B. Duha Svetoga, Or. V, P G , 65, 720C.
80
Isto,O. 85
Onaj naime, koji je u utrobi Djevice svoje vlastito tijelo, kako on zna, samome
81
Martin, pg. 48, n. 20. sebi oblikovao ..., Or. XIII, P G , 65, 792A.
82
, Or. V, P G , 65, 720C. 86
Or. III, P G , 65, 708A.
83
, Or. XV, P G , 65, 804B. 87
HT, Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 103, c. 2; P G , 65, 681C; Mansi, IV, 580B.
 4.

SJEDINJENJU

Sva t e i n a kristolokog problema sastoji se u tome, kako p r o t u m a i t i ne

shvatljivo sjedinjenje B o a n s k o g Logosa s njegovim ovjetvom. R a z l o i t i u
emu se sastoji to sjedinjenje, znai razloiti inkarnaciju. Iako pojmovi sjedi
njenje i utjelovljenje nemaju formalno sasvim isti sadraj, ipak su onijedna te
1
ista stvar. U pojmu utjelovljenje promatramo sjedinjenje Logosa s tijelom sa
strane Logosa i s osobitim obzirom na sami Logos (Logos postaje utjelovljen!),
dok se u pojmu sjedinjenje stavljamo na stajalite i od b o a n s k o g a i od ljud
skoga elementa neovisno te promatramo samu akciju kao takvu. Stvarno dakle
promatramo jedan te isti dogaaj, samo svaki puta s malo drukijeg vidika. O b a
su pojma m e u s o b n o u najuoj ovisnosti, ne samo zato to promatraju jednu te
istu stvar, nego i zato to jedan bitno nadopunjuje drugi. Utjelovljenje ne m o e
biti potpuno r a z l o e n o , ako se ne razloi samo sjedinjenje, a opet sjedinjenje ne
m o e nikako biti ispravno r a s t u m a e n o , ako rezultat nije pravo utjelovljenje. Ta
uska m e u s o b n a ovisnost jednoga i drugoga pojma t r a i da se njima zajedno
raspravlja i da ih se vie-manje identificira, pazei dakako na razlike, gdje je to
potrebno.
J o ima jedna znaajna nijansa. Pojam utjelovljenje, b u d u i da promatra
uzimanje ljudske naravi sa strane samoga Logosa, uvijek jasno sa sobom nosi
istaknuti dominantan poloaj b o a n s k o g elementa u sjedinjenju. B i l o da se
k a e da se utjelovila Logosova narav ( ) i l i da se utjelovio

tom govori Teodoret, Eranistes, Dial. II, P G , 83, 137-140.

128 sjedinjenju
sam Logos, S i n Boji - kako god imenovali subjekt utjelovljenja - dominantan
je poloaj b o a n s k o g elementa uvijek izvan svake sumnje. Pojam sjedinjenja,
nasuprot, ne istie taj dominantan poloaj. Razlog tome jest u samoj naravi poj
ma sjedinjenje. Pojam sjedinjenje promatra elemente, koji se sjedinjuju, s
jednog sasvim zasebnog, od njih neovisnog stajalita. Mi se postavljamo izvan
njih i promatramo i h , kako ulaze u zajednicu. Z b o g takvog neovisnog staja
lita, k o d pojma sjedinjenje uvijek smo u pogibli da elemente, koji se sjedi
njuju, posve izjednaimo, da im p r i p i e m o jednaku ulogu vis a vis cjeline, koja
sjedinjenjem nastaje. D a j e to naravna tendencija pojma sjedinjenje, m o e se
vidjeti ve i iz naega naina govora sjedinjenju b o a n s k e i ljudske naravi u
K r i s t u . Sjedinjenje dviju naravi, to je najobinija formula, kojom postavljamo
kristoloki problem. Na prvi je pogled oito da se tu u toj formuli oba elementa
pojmovno izjednauju u tom smislu, to se jednome i drugome daje naziv na
rav. Pa ipak b o a n s k i element, koji je uao u sjedinjenje, nije gola narav, nego
osoba (= narav, koja u sebi subzistira). Mi smo u toj formuli, slijedei tendenciju
pojma sjedinjenje, izjednaili b o a n s k i element s ljudskim u tom smislu, da
smo i b o a n s k o m e dali naziv narav ne uzimajui odmah u obzir i l i apstra
hirajui od njegove osobnosti. Z b o g toga se formula sjedinjenje dviju naravi
m o e d o d u e smatrati postavljanjem kristoloskog problema, ali ona nikako nije
njegovo rjeenje, jer ona ne izrie kompletno tajnu inkarnacije. D o k je formula
utjelovljenje Logosa posve kompletna, ako i ne daje nikakva tumaenja, dotle
formula sjedinjenje dviju naravi n u n o trai nadopunu: u jednu hipostazu
B o a n s k o g Logosa, da istom onda bude kompletna. Dakako, daje sada stvar
i protumaena.
D o b r o je zapaziti tu razliitu svojstvenost pojmova utjelovljenje i sjedi
njenje. O n a bi nam m o d a mogla mnogo pridonijeti za razumijevanje opre
nosti k r i s t o l o k i h formulacija u doba p o e t a k a kristolokih borbi. K a d je an
tiohijska bogoslovska kola u borbi protiv apolinarizma razdijelila K r i s t a na
dva kompletna elementa, ona se nala pred zadatkom da p r o t u m a i njihovu
m e u s o b n u vezu, da ih tako ujedini da se ne k a e da ona ui dva K r i s t a . Taj
je zadatak k u a l a rijeiti proizlazei od pojma sjedinjenje. To bi bilo dobro
stanovite, da nije bilo uzimano previe iskljuivo. Tako je ono dobrim dijelom
vodilo u nastranosti, koje su svojstvene antiohijskoj koli: izjednaavanje ele
menata i kao posljedicu previe labavu vezu m e u njima. N e m a sumnje da je
p r i l i n u ulogu k o d toga odigrala prirodna tendencija pojma sjedinjenje. A k o
se stvari promatraju s toga vidika, m n o g o t o nejasno u antiohijskoj kristologiji
postat e nam jasnije. M o i e m o donekle razumjeti i razvoj Nestorijeva k r i
sjedinjenju 129
stoloskog shvaanja, razvoj, koji ga je k o n a n o doveo do formulacije nauka
2
zamjeni p r o s o p o n a .
S druge je strane aleksanrijska kola promatrala inkarnaciju uglavnom pod
t i m vidikom, ukoliko je inkarnacija, uvajui tako uvijek dominantan poloaj
b o a n s k o g elementa. Pogibao je takvog promatranja da previe umanji znaenje
ljudskog elementa, kako se to lijepo vidi u razvoju aleksandrijskog monofizitiz-
ma. A k o imamo na umu tu tendenciju aleksandrijske kole, bit e nam jasnije
mnoge toke kristologije sv. C i r i l a Aleksandrijskog i dakako sam razvoj aleksan
drijskog monofizitizma. 3
Za kristologiju Prokla Carigradskog ne bi se moglo rei da bilo koji od tih
dvaju naina gledanja u njoj dominira. On ne izbjegava nijedan od tih vidika,
ali t a k o e r ne naglauje nijedan na tetu drugoga. Da je takav sud Proklovoj
kristologiji opravdan, pokazat e cijela studija. Formule dvije naravi pokazuju
koliko je Proklovo kristoloko shvaanje bilo vezano uz pojam sjedinjenja, ali 4
i neprestana svijest dominantnom poloaju Boanskog Logosa u t e a n d r i k o m
kompozitu pokazuje t a k o e r koliko je Proklo imao u vidu i drugo shvaanje.
U toj opravdanoj ravnotei m o e m o s pravom gledati osnovnu odliku Proklova
kristoloskog shvaanja.
Treba odmah od poetka istaknuti: Proklo relativno malo govori samom sjedi
njenju i l i samoj inkarnaciji, a mnogo vie posljedicama sjedinjenja. To je donekle
i razumljivo, budui daje veina njegovih spisa, koji su doli do nas, propovjednike
naravi, te utoliko po sebi nisu bili prikladni za duboku spekulaciju sjedinjenju,
5
koju iroka publika ne bi razumjela. M e u t i m bi bar TA morao bio dublje zahvatiti
u samu sr problema s njegove formalne strane. A l i ako Proklo i ne govori mnogo
samom sjedinjenju kao takvom, ipak on daje dosta jasno znati kakvo je njegovo
shvaanje sjedinjenja, donosei rezultate i posljedice i opredjeljujui elemente.
2
V i d i Nestorius, Le Livre d'Heraclide de Damas, trad. par F. Nau, Pari, 1910., str.
266 i drugdje.
3
Dakako da se to ne smije uzimati previe iskljuivo. Takvo je gledanje u aleksan-
drijskoj koli dominantno, ali postoje elementi i drugoga gledanja. A l i C i r i l Aleksan-
drijski, makar promatrao inkarnaciju u vidu sjedinjenja, nikad nee zaboraviti istaknuti
dominantni poloaj Boanskog Logosa.
4
Kad Bauer (Proklos von Konstantinopel, Miinchen, 1919., str. 116) kae daje Pro
klova kristologija teologija sjedinjenja, onda je to samo djelomino istina. Uostalom, i
sam Bauer kae: eine Unionstheologie im hesten Sin ne des Wortes.
5
Premda - usput budi reeno - Proklove propovijedi nisu uvijek bile dovoljno
shvatljive irokoj carigradskoj publici.
130 0 sjedinjenju
Ve je bilo govora tom kako Proklo istie da je utjelovljenje Sina Bojega
misterij, koji nadvisuje svako shvaanje naeg razuma, jasno je da e to vrijediti
u prvom redu za samo sjedinjenje kao takvo. K a d Proklo u Or. III klie: O
6
misterija, kojemu nain p r o t u m a i t i ne mogu! , onda se to ne tie jedino u
desnoga roenja i drugih okolnosti inkarnacije, nego u prvom redu inkarnacije
same. N e m a sumnje daje Proklo bio svjestan da on pred narod iznosi t r e m e n d a
mvsteria pa da nijedna njegova slika ni usporedba, nikakva njegova spekulacija
nee moi r a s t u m a i t i kako se sjedinjenje zbilo i u emu se ono sastoji, tako da
bismo mogli rei da to vie za nas nije tajna. Jedino Bog, onaj sam, koji je postao
7
ovjek, on zna kako je to bilo, a razum ne m o e toga uda p r o t u m a i t i . A l i
je ipak Proklo smatrao da i razum m o e do neke stanovite granice, rasvijetljen
8 9
poznavanjem Svetoga pisma i predajom svetih otaca utjelovljenje razjasniti,
pojmovno odrediti i opredijeliti. On to sam u svojim spisima ini. On nastoji
inkarnaciju osvijetliti prije svega razliitim slikama i usporedbama.
Usporedbe
M o e se rei da Proklo posebno voli dvije usporedbe. Jedna promatra inkar
naciju vie s gledita ukoliko je to ba inkarnacija, a druga vie s vidika samog
sjedinjenja kao takvoga. Prva je usporedba inkarnacije s odijevanjem, a druga
usporedba sa e n i d b o m .
Usporedba utjelovljenja s odijevanjem vrlo je stara. ini se da je inspirirana
j e d n i m mjestom sv. Pavla iz Poslanice Filipljanima (Fil 2,7). Tertulijan smatra da
10
treba rei daje Rije postala tijelo tako, daje u tijelo o b u e n a . Usporedba je bila
openito poznata i upotrebljavana kao zajedniko dobro svih kola i shvaanja.
6
P G , 65, 708B.
7
H T , Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 105, c. 6; P G , 65, 685D; Mansi, IV, 584A.
8
H T , Schvv., isto, pg. 107, c. 9; P G , 65, 692B; Mansi, IV, 588B.
9
T A , Schvv., t. IV, v. 2, pg. 195, c. 33; P G , 65, 873B; Mansi, V, 437A.
10
Indutus carnem, Adv. Prax., c. 27; RJ, 379.
11
Iz aleksandrijske kole: Atanazije, vidi citat u irilovu djelu Apol. XII cap, adv.
orient., P G , 76, 384C-D: Bilo je prikladno da Gospodin oblaei to ljudsko tijelo obu
e ga itava s njegovim trpljenjima, i iril, vidi drugu poslanicu Ad Successum, P G , 77,
240B i Adversus nolentes P G , 76, 264B. Za antiohijsku kolu: Nestorije, vidi Uvre
d'Heraclide, str. 159. Za kapadoku tradiciju: Gregorije Nisenski, vidi citat kod irila,
P G , 76, 384; Gregorije Nazijanski, vidi citat kod Teodoreta, Eranistes, Dial. II, P G , 83,
sjedinjenju 131
K a o svaka usporedba, tako i ona ima svojih pozitivnih i svojih negativnih strana.
O n a je zgodna, da istakne dominantan poloaj b o a n s k o g elementa u sjedinje
nju, jer se postavlja na stanovite Boanskog Logosa. Zgodna je, osim toga, da
ilustrira odnos dviju naravi u K r i s t u prema naem nainu spoznavanja. ovjeja
narav Kristova jest kao odijelo, koje mi najprije vidimo, a onda spoznamo da se
pod odijelom krije neto drugo, b o a n s k a narav. O n a je prikladna takoer, da
p r o t u m a i kako su oba elementa u sjedinjenju ostala nepomijeana i da jedan
u drugi nije preao (radi toga je p r e p o r u a Tertulijan). A l i je vrlo neprikladna,
da p r o t u m a i pravo jedinstvo, jer ostavlja dojam kao da je i z m e u dvije naravi
12
akcidentalnojedinstvo, kao stoje i z m e u odijela i odjevenoga. R a d i svojih po
zitivnih svojstava usporedba se sauvala do danas.
P r o k l o se tom usporedbom slui u svojim propovijedima. U TA je ne na
lazimo. Osobito je mnogo upotrebljava u H T . Nigdje, m e u t i m , formalno ne
u s p o r e u j e sjedinjenje s odijevanjem, kao to je ve reeno da on mnogo ne
t u m a i izriito samo sjedinjenje. H o u rei ovo: P r o k l o nigdje ne veli: sjedi
njenje B o a n s k o g Logosa i ljudske naravi jest kao odijevanje, jest slino odi
jevanju. On jednostavno tu usporedbu u z i m a u k l j u n o i inkarnaciji go
vori kao daje to neko odijevanje. Ne samo da na mnogo mjesta upotrebljava
za Boga, ukoliko ne bi bio sjedinjen s tijelom, naziv n e o b u e n i Bog (
) , naziv koji. bazira na slici oblaenja, nego on t a k o e r direktno govori
oblaenju. M a r i j a je po njemu najie runo nebeske rose, iz kojega je pastir
13
sebi obukao o v c u . B o g je postao sveenik, ali ne tako, da bi promijenio na
rav, nego tako, stoje obukao onoga, koji je po redu M e l k i z e d e k o v u . Onaj, 14
koji je otkupio, nije bio Bog n e o b u e n . Jer da nije mene obukao, ne bi me
bio niti spasio. Nego je u k r i l u Djevice onaj, koji je osudu izrekao, obukao
11
krivca. 15 16
B o a n s k i Logos je kralj, koji je obukao g r i m i z n u haljinu tijela ,
17
koji nosi odijelo k r i v c a . P r o k l o veli: O n a j , koji je stvorio prah, na nepro-
189C. Usp. kod Apolinara, Lietzmann, pg. 237, n. 124: exinantio se zbila
i kod arijevca Euzebija iz Emese, citat kod Teodoreta, Eranistes, Dial. III,
P G , 83, 313D.
12
Radi toga iril napada Nestorija, vidi Livre d'Heraclide, str. 159.
13
HT, Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681B; Mansi, IV, 577C.
14
Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 380E.
15
Schvv., isto, pg. 106, c. 8; P G , 65, 688-689; Mansi, IV, 585A-B.
16
Or. VII, P G , 65, 757D.
17
Or. III, P G , 65, 708A.
132 sjedinjenju sjedinjenju 133

18
t u m a i v je n a i n obukao ono, to je s t v o r i o . Svakako treba spomenuti j o to mjesto shvatio i Nestorije, koji odmah iza HT ustaje protiv tvrdnje daje Bog
ono mjesto gdje P r o k l o istie kako se B o g morao obui u ljudsku narav, da se postao sveenik, 20
a poslije protiv toga govori cijelu homiliju. 21
Uostalom, Pro
davao u o p e usudi stupiti s njime u borbu. Trebao je obui se u ovji oblik, da klo na drugim mjestima jasnije t u m a i svoje shvaanje sjedinjenja.
19
primami ljudodera vuka . A k o usporedba s oblaenjem i jest jedna od dragih Proklovih usporedbi, ipak
K a k o se m o e vidjeti, Proklo tu usporedbu veinom upotrebljava radi toga to se ne m o e rei da bi je Proklo upotrebljavao kao temelj svoga shvaanja sje
je prikladna da p o k a e kako je Boanski Logos nakon sjedinjenja zadobio novu dinjenju. O n a je samo usporedba, a svaka usporedba m o e stvarnost samo ilu
vanjtinu, novi izvanjski oblik. To su evidentno mjesta, gdje se govori oblaenju strirati, nipoto potpuno rastumaiti. Uvijek ostane neto, u em se usporedba i
ovce. Jednako mjesta oblaenju krivca. T o m slikom Proklo eli istaknuti da stvarnost razilaze. 22

Bog nije stvarno postao krivac, nego daje samo postao posve slian krivcu. Slika,
kako je kralj obukao g r i m i z n u haljinu tijela, nema dublje tendencije, nego je
samo zgodna slika koja je P r o k l u dobro dola, kad prigodom krtenja u Jordanu
govori K r i s t u kao Kralju, pa zato veli da je K r i s t prigodom roenja obukao
tijelo, kao to kraljevi oblae grimiz, kad zadobiju kraljevsku vlast. K a d Proklo
k a e daje Bog o b u k a o prah, to e biti vjerojatno zato, to mu se m o d a inilo
previe smjelim rei daje Bog postao prah, jer je postao ivi ovjek, pa je zato
to figurativnim n a i n o m izraavanja donekle umanjio. Na onom mjestu gdje veli
daje Bog o b u k a o onoga, koji je po redu Melkizedekovu, oito taj nain izraa
vanja upotrebljava u smislu Tertulijanovu, da naime istakne kako se naravi nisu
jedna u drugu pretvorile.
Svakako je zanimljivo pitanje, kakvu vanost kod Prokla ima usporedba in
karnacije sa e n i d b o m . Ta usporedba potjee od Origena, koji u djelu De princu
piis k a e da se inkarnaciji vie nego iemu drugome m o e rei, stoje pisano,
da e dvoje biti u jednom tijelu, i vie nisu dvoje nego jedno tijelo (Post 2,24; Mk
10,8). Treba naime drati, daje vema Boja Rije s d u o m u jednom tijelu, ne
goli m u sa e n o m . 23
Kasnije je ona postala klasinom usporedbom antiohijske
24
kole, odnosno posebno Teodora Mopsuestijskog, koji ju je uzeo kao jednu od
najboljih ilustracija svoje kristologije. On ju je upotrijebio da p o k a e kako su u
K r i s t u dvije potpune naravi (i osobe?), ali daje k o n a n o ipak jedna osoba. Jedan
tekst Teodora Mopsuestijskog u tom smislu i s tom usporedbom i t a n j e na pe
tom opem saboru u Carigradu (553. g.), gdje je Teodor Mopsuestijski o s u e n . 25

Nijedno od t i h mjesta ne daje pravo zakljuiti da bi Proklo uio akcidentalno K o d sv. C i r i l a ne nalazimo te usporedbe.
sjedinjenje b o a n s t v a i ovjetva u K r i s t u . N e k a mjesta uope ne govore prvotno Usporedba inkarnacije sa e n i d b o m promatra inkarnaciju ba pod vidom sje
sjedinjenju kao takvom, nego imaju vie u vidu neke okolnosti i l i posljedice sje dinjenja, ukoliko je to sjedinjenje dvaju razliitih elemenata. 26
O n a je veoma pri
dinjenja. Tako ona mjesta oblaenju ovjeg oblika i grimizu tijela istiu kladna da p o k a e razliitost naravi i u tu je svrhu vrlo dobro posluila Teodoru
vidljivost ljudske naravi. A i na drugim je mjestima vidljivo to izraz obukao Mopsuestijskom, ali veoma slabo ilustrira jedinstvo jednoga i drugoga elementa
hoe sjedinjenju zanijekati (obukao je krivca nijee daje Logos uzeo krivnju;
da nije mene obukao, ne bi me bio niti spasio nijee da bi Logos uzeo to, da
20
Sermo IV, P L , 48, 783A.
bude potreban spasenja!). M a l a bi se potekoa mogla roditi k o d teksta obla 21
Sermo VI, P L , 48, 787-789.
enju onoga, koji je po redu Melkizedekovu, koji svojim osobnim terminom 22
S usporedbom oblaenju u vezi je, kad Proklo kae da je Stvoritelj bio
daje dojam kao da se radi sasvim razliitom subjektu, posebnom od B o a n s k o g (Or. XIII, P G , 65, 793C), izraz, koji u malo drukijoj formi dolazi ve
Logosa. A l i Proklo istie daje Bog postao sveenik, i to ba time, to je sveeni kod sv. Ignacija Antiohijskog, Ad Smyrm, c. 5: (Hefele, Patrum apostoli-
3
ka obukao. Identificiranje osobe prije i poslije sjedinjenja (Bog prije nego oblai corum opera, Tubingae, 1847., str. 228). Nalazimo taj izraz kod Prokla i u ovoj drugoj
jest onaj, koji je sveenik poslije oblaenja!) oito pokazuje da postoji sigurno formi, Hom. III, Martin, pg. 47, n. 19: .
23

jedinstvo subjekta, iako je nain izraavanja premalo precizan i toan. Tako je De principiis, RJ, 460.
24 2
Hefele, Co c i l ie nges chich te, Bd. II, Freiburg im Br., 1875., str. 147; Tixeront, Hi
stoire des Dogrnes, t. III, Pari, 1912., str. 22, bilj. 1; Devreesse, Essai sur Theodore de
Mopsueste, Citta del Vaticano, 1948., str. 114.
Or. XIII, P G , 65, 792A. 25
Mansi, I X , 215C-D.
Isto, P G , 65, 792-793. 26
Tako ju je Origen i zamislio, kako se moe vidjeti iz citata iz De principiis.
134 sjedinjenju
nakon sjedinjenja. Jo slabije nego usporedba s oblaenjem. No ako se uvidi nje
zine slabosti i ako se s time rauna, ona nije po sebi vrijedna osude.
Proklo je upotrebljava na vie mjesta. U HT kae Mariji, daje ona brana
27
lonica, u kojoj se Logos oenio s tijelom . U Or. III klie: O utrobo, brana
lonico gline i lonara! 28
Na drugom mjestu k a e da se treba diviti pobjedi
Djevice, jer kome sve stvorenje sa strahom i trepetom pjeva himne, njemu je ona
29
jedina na n e p r o t u m a i v nain bila brana lonica . U istoj propovijedi malo
nie k a e se opet, da je Marija bila brana lonica Gospodinova, jer je Bog
30
Logos stanovao u njoj kao u branoj lonici.
Nije teko vidjeti da usporedba inkarnacije sa e n i d b o m za Prokla nema dub
ljega znaenja. Ni na jednom citiranom mjestu on je ne upotrebljava da istakne
kako duboko see jedinstvo dvaju elemenata. Jedino mjesto glini i lonaru
ima jae pred oima sjedinjenje dvaju elemenata, ali ni tu Proklo nema nakane
t u m a i t i kako je tijesno sjedinjenje, nego vie eli istaknuti izvanrednost toga da
su dva tako razliita elementa uope ula u sjedinjenje. Sva ostala mjesta govore
vie Mariji, negoli sjedinjenju. Da se vidi kako Proklo ne misli toj usporedbi
pridavati neko dublje znaenje, spomenut u jedno mjesto, gdje Proklo njome
inspiriran usporeuje Kristovo u s k r s n u e sa e n i d b o m . To je mjesto u Or. XIII,
gdje Proklo veli: N i k a d zemlja nije bila ureena grobom, koji bi bio posuda ivo
ta, tovie, ne grobom, nego b r a n o m lonicom ( ) . Jer se pokopani mije koja je odozgo i z a t k a n a !
nije pokvario, nego je siavi slavio e n i d b u (). N i k a d se nije u tri veze s usporedbom oblaenju, ali je njezin smisao sasvim drugi. Haljina sje
dana i tri noi narav porodila na uskrsnue. Onaj, koji je u Djeviinoj utrobi svoje
vlastito tijelo samome sebi oblikovao, on je t a k o e r u tri dana ponovno sjedinio
31
svoju d u u razdijeljenu od vlastitoga tijela i pokazao svoje uskrsnue. Proklo
tu usporeuje sjedinjenje due i tijela sa e n i d b o m . K a o to se Logos u utrobi
Djevice oenio s tijelom, tako je u utrobi zemlje svoju d u u opet oenio s tijelom
27
, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, C i r i l upotrebljava za Kristovo ovjetvo naziv hram na mnogo mjesta, npr.
pg. 103, c. 1; P G , 65, 681A; Mansi, IV, 577.
28
" !, P G , 65, 708. PG oito ima pogreni ... , Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 103, c. 2;
naglasak umjesto . nema nikakva smisla. Latinski prijevod u P G , 65, 681C; Mansi, IV, 580B.
PG veli: figuli, isto, 707B.
29
, Or. V, P G , 65, 720A. To je Atikova Boji, Schvv., t. IV, v. 2, pg. 190, c.17.
homilija, koja je stvarno takoer i Proklova.
30
, , P G , 65, Mansi, IV, 577D.
720B-C.
31
P G , 65, 792.
sjedinjenju 135
i porod je bio u s k r s n u e . Za Prokla je dakle enidba jedno sjedinjenje razliitih
elemenata. Kakav je blii karakter toga sjedinjenja, on to ovdje poblie ne odre
32
uje, on tom usporedbom tome ne misli nita poblie kazati.
No ako ta usporedba Proklu ne znai mnogo za tumaenje jedinstva b o a n s k e
i ljudske naravi u K r i s t u , ipak je zanimljivo znati daje on toliko puta upotreb
ljava i da mu se sviala. Ima ijedno za sjedinjenje znaajno mjesto, koje je u vezi
s tom usporedbom, no njemu e biti govora kasnije.
Proklo poznaje i usporedbu inkarnacije sa stanovanjem, koja je tako mnogo
33 3 4
znaila za bogoslove antiohijske kole, a uptrebljavao j u je i C i r i l . Proklo daje
35
Kristovoj ljudskoj naravi naziv h r a m koji potjee od samoga Gospodina (usp.
Iv 2,19). No taje usporedba t a k o e r od sekundarnog znaenja za Proklovo shva
36
anje sjedinjenja.
HT donosi m e u t i m jednu usporedbu, koja po Proklovim intencijama ima
poblie p r o t u m a i t i odnosno ilustrirati najue jedinstvo i z m e u oba elementa
u K r i s t u . To je usporedba inkarnacije s Kristovom haljinom odozgo do dolje
izatkanom (usp. Iv 19,23-24). Ve u uvodu HT, kad Proklo posebno oduevljeno
govori Mariji, kae za djeviansku M a j k u da je ona uzvieni tkalaki stan
ekonomije, u kojem je na neizreciv nain izatkana haljina sjedinjenja . 37
Kasnije tu haljinu poblie odreuje, kad veli: N e m o j cijepati haljine ekono
38
N e m a sumnje da ta usporedba ima asocijativne
dinjenja nije Kristovo ovjetvo, nego cijeli teandriki kompozitum, b o a n s k a
i ljudska narav zajedno sjedinjene. To se lijepo vidi iz konteksta drugog mjesta
32
To je inae jedino mjesto u Proklovim sigurno autentinim spisima, gdje on, ma
kar ovako izdaleka, usporeuje inkarnaciju sa sjedinjenjem due i tijela.
33
V i d i npr. pobijanje I. Cirilova anatematizma, Apol XII cap. adv. orient, Schvv., t.
I, v. 1, p. 7, n. 24, pg. 34, c. 6; P G , 76, 320A. Usp. Tixeront, nav. dj., str. 16.
34
Apol. XII cap. adv. orient., Schvv,, isto, p. 43, c. 43; P G , 76, 337C i drugdje.
35
36
U TA Proklo izriito odbacuje tumaenje sjedinjenja time, daje ovjetvo hram
37
, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681B;
38
, Schvv., isto, pg. 106, c. 8; P G , 65,
689A; Mansi, IV, 585B.
136 sjedinjenju sjedinjenju 137

haljini ekonomije, gdje Proklo izriito nijee da bi drugi bio K r i s t a drugi ipak ne zaputa izraze koji su izvedeni od , a koje je posebno cijenila
B o a n s k i Logos i zabranu cijepanja haljine ekonomije motivira time, to bi onaj, antiohijska kola. 41

koji bije cijepao, bio uenik Arijev. Osnovna formula postade spojena je s time u vezi ne samo s izrazom
Arijev zato, jer bi takav na isti nain cijepao haljinu ekonomije, kao to je nego na brojnim mjestima t a k o e r s izrazom . 42

Arije cijepao supstanciju Presvetog Trojstva. Po toj je usporedbi dakle b o a n Iako izrazi, koji su povezani s Iv 1,14 kod Prokla brojano prevladavaju, ipak
stvo i ovjetvo zajedno takva jednota, kakva je jednota neivena haljina. To je kod njega nalazimo i drugi red izraza, koji se oslanjaju na F i l 2,7 (
doista najue jedinstvo, gdje nema ni traga kakvoj podijeljenosti. Usporedba ), a m o e m o rei da ih Proklo nita manje ne cijeni od onih iz prvoga reda.
haljini sjedinjenja promatra inkarnaciju s gledita, ukoliko je to sjedinjenje dvaju To su izrazi , 43
i najvie povezani s
elemenata i ona to sjedinjenje zaista pokazuje najuim, ali k o d nje posve nestaju . 44

i gube se elementi, koji su uli u sjedinjenje. To je njezina velika mana i zato ona T a k o e r izraz o b l i k o v a t i 45
vue svoj korijen od tog mjesta sv. Pavla.
nije prikladna da postane klasina usporedba inkarnaciji. Proklo je ni sam ne Osnovna formula uze (), koja se oslanja na F i l 2,7, a koja je bila to
ponavlja u drugim spisima. liko draga A n t i o h i j i , ima za P r o k l a jednaku vrijednost i k r i s t o l o k o z n a e
K a k o smo vidjeli, Proklo nema u svojim djelima nijedne usporedbe koja bi nje kao i formula postade, makar je istina da on vie upotrebljava formulu
mu sluila kao glavni t u m a njegova shvaanja inkarnacije. Jedino usporedbu postade. 46

haljini ekonomije upotrijebio je Proklo izriito za tumaenje najueg sjedinjenja, K a o i drugi bogoslovi njegova vremena tako i Proklo upotrebljava vie izra
ali ona nije imala sva svojstva koja su potrebna za jednu takvu usporedbu i zato je za da njima oznai neizrecivo sjedinjenje, ako ga se promatra s formalne stra
i nju Proklo upotrijebio samo u jednom svome djelu. Usporedbu sjedinjenja d u e ne. Ipak se m o e rei da dominira naziv , koji od nestorijevskih bor
i tijela, koja je u to vrijeme bila openita, i koju C i r i l toliko puta ponavlja, Proklo bi kasnije postaje klasian, nakon to je C i r i l proskribirao nestorijevski izraz
39
z a u d o uope ne upotrebljava, kao daje ne poznaje. (sveza). 47
Zanimljivo je da taj nestorijevski izraz, koji ima uostalom i
Prije k o n a n e analize Proklova shvaanja sjedinjenja b o a n s k e i ljudske naravi sam C i r i l najednom mjestu, 48
Proklo ne upotrebljava nigdje. 49
A l i osim
u K r i s t u potrebno je j o promotriti formule, kojima Proklo postavlja kristoloki
problem i nazive, kojima naziva sjedinjenje.
41
Npr. , P G , 65, 789B. Proklo inkarnaciju esto zove i
, ali ti termini nemaju posebne kristoloke vanosti.
Formule i nazivi sjedinjenja 42
Npr. T A , Schvv., t. IV, v. 2, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D; Schvv.,
isto, pg. 191, c. 18; P G , 65, 864D; Mansi, V, 429B.
43
Doctrina, pg. 49, n. V.
Proklova terminologija, kojom on oznaava sam in utjelovljenja, oslanja se u 44
Npr. P G , 65, 760D, 840.
prvom redu na Iv 1,14 ( ) . Odatle potjee jedan red nazi 45
, P G , 65, 793A. Na nekoliko mjesta Proklo se izraava da je Logos
va za sjedinjenje (, itd.) i osnovna formula, daje Logos postao tijelo postao s nama zajedniar krvi i tijela, npr. P G , 65, 768A.
46
i l i ovjek, koji kod Prokla brojano prevladavaju, sasvim u stilu aleksandrijske U TA uzima obje formule zajedno: ,
kole. Izrazi, koji su izvedeni od dolaze u mnogo varijanata, 40
ali Proklo , Schvv., t. IV, . 2, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D. U nastavku do
kazuje jednaku kristoloku vanost jedne i druge formule.
47
III. anatematizam, P G , 77, 120C; D B , 115.
39
Osim moda na onom mjestu u Or. XIII, koje je citirano gore u bilj. 32. A l i to je 48
P G , 75, 1032D. V i d i tom A. Rehrmann, Die Christologie des hl. Cy rili us von
mjesto tako blijedo, da ne moe doi u obzir. Alexandrien, Hildesheim, 1902., str. 312.
40
, npr. H T , Schvv., isto, pg. 104, c. 4; P G , 65, 684-685; Mansi, IV, 49
Tako danas stoji, nakon stoje E. Schvvartz izdao kritiko izdanje U HT kod
581A; , npr. Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 580E; Mansija i PG ima najednom mjestu izraz i to kad Proklo kae: Nemoj biti
, P G , 65, 840; , P G , 65, 840A itd. Arijev uenik! On bezboniki cijepa bit (v): ti nemoj dijeliti (), da ne
8
3
sjedinjenju sjedinjenju 139

upotrebljava Proklo i druge nazive, od kojih su neki i z n a a j n i Mi emo ih re
dom razmotriti.
Veoma je znaajan naziv sjedinjenja, koji dolazi na jednom mjestu u H T , a
ima usku vezu s usporedbom inkarnacije sa e n i d b o m . To je naziv
50
- zdruenje n a r a v i . Rije dolazi od - s, sa i rijei . je produljena, nastavljena
i l i - jaram, te znai izvorno zajedniko ujarmljenje (lat. coniugium),
a onda branu svezu i l i uope svaku tijesnu svezu, koja je slina branoj svezi.
C i n i se, da bi hrvatski tome najbolje odgovarao izraz zdruenje. Da taj izraz
ima doista to znaenje, pokazuje sam Proklo, kad u TA upotrebljava tu rije ne
osporno u znaenju b r a n e sveze. On tamo dokazuje da B o a n s k i Logos i K r i s t
nisu dva sina, jer b o a n s k a narav ne m o e roditi dva sina. Tu drugu tvrdnju
dokazuje time, to veli: Gdje nema zdruenja () onih, koji raaju, tamo
51
nema ni vojstva r o e n i h . Proklo upotrebljava taj izraz u H T , da oznai kako
K r i s t nije samo ovjek, nego je i Bog. To donosi tekst. A k o taj naziv ne t u m a i
dobro jedinstvo subjekta, on t u m a i izvrsno dvojstvo naravi. K o d C i r i l a nemamo
52
toga izraza, pogotovo ne u takvom kontekstu ( ! ) . U o p e se ini da
je on k o d P r o k l a jedinstven.
H T donosi t a k o e r formulu - zajedno dooe
naravi. 53
Proklo u drugom dijelu reenice dodaje , da njegova misao
bude kompletno izraena. Tako onda cijela reenica glasi: Zajedno dooe
() naravi i nepomijeano ostade sjedinjenje ().
Toj je formuli posve slina - m o e m o rei sinonimna - ona, gdje Proklo na
ziva sjedinjenje , to bismo tono hrvatski m o d a mogli rei slaz* To
je mjesto u Or. III: Slaz dviju naravi i roenje jednoga S i n a . 54
tu Proklo odmah bolje odreuje naziv u drugoj polovici reenice. A u sljedeoj
reenici opet dolazi kao u paralelizmu tumaenje prve reenice: Nepomijeano
sjedinjenje () Logosa i tijela, i onaj, koji se juer po tijelu rodio, Bog je
ukoliko je od Oca, i ovjek ukoliko je od mene.
bude odijeljen od Boga. Tako je bilo u: Mansi, IV, 585B i u P G , 65, 689A. Schwartz
je u kritikom izdanju donio umjesto itanje , Schvv., 1.1, . 1, . 1,
11. 19, pg. 106, c. 8.
50
Schvv., isto, pg. 104, c. 2; P G , 65, 684A; Mansi, IV, 580B.
51
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 190, c. 17; P G , 65, 864A-B; Mansi, V, 428E.
52
V i d i Rehrmann, nav, dj., str. 302-333.
53
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1,11.19, pg. 107, c. 8; P G , 65, 689B; Mansi, IV, 585C.
54
P G , 65, 708A.
Ter minus technicus, kojim Proklo oznauje sjedinjenje kao takvo jest '.
On je za to i najprikladniji. Proklo upotrebljava taj termin i njegove izvedenice u
svim svojim djelima, da oznai inkarnaciju s formalne strane, ukoliko je to sjedi
njenje dvaju elemenata. U HT dolazi najednom mjestu i rije , u izrazu
55
. Hrvatski bi
se reklo jedinstvo nasuprot sjedinjenju kao akciji, kojom nastaje jedinstvo.
Druge bitnije razlike nema.
K a k o Proklo poblie odreuje sjedinjenje? Na nekoliko mjesta ga zove
' - najue sjedinjenje. 56
govorili su apolinaristi, kako
57
istie Lietzmann , ali to nije nikakva apolinaristika posebitost. njoj govori i
jedan od jaih predstavnika antiohijske kole Andrija Samosatski u spisu protiv
58
dvanaest anatematizama. Inae Proklo redovito pozitivno ne odreuje kakvo je
to sjedinjenje, osim u Or. III, koja se po tome odjeljuje od ostalih njegovih spisa.
U toj propovijedi on naziva sjedinjenje ' i
. 59
O b a ta izraza trebaju tumaenja, pogotovo posljednji, koji ovako, kako
glasi, zvui prilino apolinaristiki. njima e biti rijei kasnije, kad budemo
promatrali kakav je nauk te homilije sjedinjenju, da se ne prekine logiki red
raspravljanja. Izraze ' (hipostatsko sjedinjenje)
, (naravno sjedinjenje), koje C i r i l toliko istie, Proklo
ne donosi nigdje. Inae Proklo pozitivno odreuje sjedinjenje jedino time, to
odreuje termin i l i rezultat sjedinjenja. Taj je rezultat po njemu jedna hiposta
za i jedan prosopon.
Negativno Proklo prilino precizno odreuje sjedinjenje. P o d negativnim
K a k o vidimo, i odreenjem mislim one izraze, koji odbacuju kriva shvaanja sjedinjenju, odriu
da bi se sjedinjenje imalo shvatiti na jedan i l i drugi netoan nain, te tako zapravo
odreuju vie to inkarnacija nije, negoli to ona jest. N e k i su od tih izraza po svo
joj tendenciji antimonofizitski (, ), a drugi antinestorijevski
(, ) . P r v i (nepromijenjeno, nepomijeano) imaju iskljuiti
da bi se sjedinjenje moglo shvatiti na bilo koji nain tako, te bi nestalo razlike
naravi, a drugi, antinestorijevski (nepodijeljeno, nerastavljivo) iskljuuju da bi se
sjedinjenje moglo razumjeti tako, te bi naravi ostale podijeljene u dva subjekta. Ti
Schvv., isto, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681A; Mansi, IV, 577C.
TA, Schvv., t. IV, v. 2, pg. 190, c. 14; P G , 65, 861B; Mansi, V, 428A.
Lietzmann, pg. 41.
Schvv., 1.1, v. 1, p. 7, n. 24, pg. 58, c. 94; P G , 76, 372A.
P G , 65, 708A-B.
140 0 sjedinjenju sjedinjenju 141

izrazi dolaze kod otaca u razliitoj formi. etiri navedene forme dobile su svoje p r o t u m a i t i sjedinjenje? U emu se ono sastoji? Ovo poglavlje nee dati konani
posveenje stavljanjem u dogmatsku definiciju Kalcedonskog sabora (451.). 60
i kompletni odgovor na to pitanje. O n o e biti samo prvi korak, a dva sljedea
61
U HT Proklo kae: Nemoj dijeliti sjedinjenje i nepomijeano sjedinjenje . 62
kompletirat e njegove rezultate.
Drugdje veli: nepomijeano sjedinjenje, nepromijenjeno se sjedinilo i nepo HT je bila po svoj prilici prva prigoda, gdje je Proklo bio primoran pod sa
dijeljeni misterij naravi. 63
K a k o se ve tu vidi, na autor ne vee uvijek te izraze svim ozbiljnim okolnostima okuati svoju intelektualnu snagu i donijeti rjeenje
uz rije , nego i uz druge izraze koji oznauju samu inkarnaciju kao takvu. u pitanju, koje je bilo toliko uznemirilo duhove. K a d je ciziki biskup odluio
U Or. XII dolaze t r i izraza zajedno (dva antimonofizitske tendencije ijedan anti- javno u Nestorijevoj prisutnosti braniti Marijino pravo na naziv Bogorodica,
nestorijevske): ... iz svete se Djevice nepromijenjeno, nepomijeano i neodijelje- koje je Nestorije nijekao, moralo mu je biti jasno kakvu ozbiljnost t r a i od nje
64 65
no uovjeio . TA donosi posebni izraz , da oznai kako se ga takav in. On nije mogao sebi zamiljati da e dokazati Marijino pravo na
b o a n s k a narav nije ni najmanje promijenila prigodom inkarnacije i kako se ona Theotokos, ako nedvojbeno ne d o k a e jedinstvo Boanskoga Logosa i Isusa
uope ni najmanje ne m o e mijenjati. " i iskljuuje po sebi iz Nazareta. No i patrijarh je uio jedinstvo, a ipak je nijekao da bi Theotokos
samo potpunu promjenu i l i pretvorbu (conversio), dok iskljuuje bio dozvoljen bez stanovitih rezervi. Sve dakle ovisi tome kako p r o t u m a i t i
svako i najmanje mijenjanje (alteratio). Izraz (ne mijeanje) u H o m . jedinstvo, da se m o e opravdati Theotokos. Analizirajmo HT s toga vidika.
66
IV ne donosi sadrajno nita novo. Izraz , koji u kalcedonskoj defi Ne treba ponavljati cijeli pregled homilije, ograniit emo se samo na mjesta koja
niciji ima znaiti nerastavljivo, to jest da Boanski Logos nikada nee napustiti posebno govore sjedinjenju.
ljudsku narav, koju je jednom sa sobom sjedinio, ne nalazimo k o d P r o k l a u tom Cijela homilija obiluje slikama i usporedbama, koje se veinom m e u t i m
smislu. A l i nauk, koji sadri taj izraz, Proklo ui. mogu per se t u m a i t i i tako, da sjedinjenje bude samo akcidentalno i l i moralno.
Proklo ne poznaje nikakve formule jednoj naravi nakon sjedinjenja. Tako kad Proklo govori oblaenju ovjetva (na vie mjesta) i l i kad ovjetvo
naziva hramom itd. Cijeli uvod u propovijed Nestorije m o e potpisati bez ika
kvih ispravaka izuzevi m o d a , kad Proklo upotrebljava za sjedinjenje izraz
Analiza Proklova shvaanja sjedinjenja , koji bi Nestorije radije zamijenio s izrazom .
N e m a sumnje, da izraz daje dojam pravoga jedinstva. A l i n u n o j o iz
samoga toga izraza ne bi slijedilo, da to jedinstvo mora biti jedinstvo jednoga re
Tako smo se pribliili samoj jezgri kristologije. Pregledali smo mnogo ele
alnoga subjekta. Ni tvrdnja da se iz Djevice rodio Bog ali ne neobuen i ovjek
menata, koji igraju vanu ulogu u Proklovu rjeenju centralnoga pitanja: Kako
ali ne puki, kojem je priznao T o m a govorei: G o s p o
67
dine moj i Boe moj!, jo uvijek ne unosi dovoljno jasnoe. Istina, tu Proklo
6 0
izriito tvrdi da se Bog rodio od ene, ako i ne bez ovjetva ( ),
D B , 148.
61
to se ne bi nikako moglo ispravno rei, kad bi i z m e u onoga, koji se rodio, i
, Schvv., 1.1, . 1, . 1, . 19, pg. 106, c. 8; P G , 65, 689A;
Mansi, IV, 585B. Boga bila samo moralna veza, ma kako se ona poimala. Jednako singularni oblik
62
... , Schvv., isto, pg. 107, c. 8; P G , 65, 689B; Mansi, IV, (} ... ... ) reenica, kojima je
585C. rije, insinuira stvarno jedinstvo subjekta. V e l i m insinuira, ali ne dokazuje strik
63
... ... , tno, jer temeljna rije , koja je upotrijebljena kao izraz sjedinjenja odno
Oratio III, P G , 65, 708-. sno jedinstva, n u n o po sebi ne prekorauje moralnoga i l i bilo kakvog akciden-
64
P G , 65, 789.
65
talnogjedinstva. M i m o i i emo ostalo da se zaustavimo najednom mjestu, koje
... ... , Schvv., t. IV, . 2, pg. 190, c. 14;
P G , 65, 861B; Mansi, V, 428A.
66
, , , Doctrina,
pg. 49, n. V I ; Martin, pg. 43, n. 22; P G , 65, 846A: non permistio. Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 103-104, c. 2; P G , 65, 681-684; Mansi, IV, 580B-C.
142 sjedinjenju
ve dobro poznamo, a koje je izazvalo dosta negodovanja. O hrame (taj hram
je Djevica, nap. m.), u kojem je Bog postao sveenik, ne promijenivi naravi,
nego iz milosra obukavi onoga, koji je po redu M e l k i z e d e k o v u . 68
se oborio na te rijei prilino estoko ve u prvom govoru, to gaje govorio ex
abrupto nakon H T 6 9
i kasnije je d r a o cijelu homiliju 70
tom. C i r i l je misao
t i h rijei o d l u n o branio 71
i sastavio je tome deseti anatematizam.
dakle u t i m rijeima tako osobito? U njima se sjedinjenje t u m a i usporedbom
s oblaenjem. Usporedbom, koja nije najprikladnija da p o k a e stvarno jedin
stvo subjekta. tovie, tu se k a e da je B o g obukao onoga, objekt utjelovlje
nja je shvaen osobno, jer je upotrijebljen osobni termin. Jo vie: zar ona rije
iz milosra ( ) ne insinuira samo moralno sjedinjenje, koje je slino
sjedinjenju, kako ga shvaa Nestorije ' ? Proklo k o n a n o izriito
istie, da Bog nije svoje naravi promijenio. Stoje dakle u t i m rijeima smetalo
Nestorija? U z a sve neprilinosti, m i s l i m t e r m i n o l o k e neprilinosti - koje ta
reenica ima u sebi, ona ipak utvruje stvarno jedinstvo subjekta, utvruje da
je u K r i s t u Bog i ovjek jedan te isti. Proklo k a e : Bog je postao sveenik.
T o l i k o reeno, dostaje reeno. Sveenik ne m o e biti isto s onim, kome prinose
rtve. A k o dakle Bog jest sveenik, on oito mora biti isti subjekt s onim, koji
jest sveenik, jer je n e t o drugo nego Bog. Imamo dakle isti subjekt, koji je Bog
i neto drugo nego Bog. Rezultat je: isti i prinositelj i primalac r t v e . Nestorije
je k o d toga stao i nije mogao razumjeti, kako bi isti mogao biti i prinositelj i p r i
malac rtve, jer nikako nije pravo mogao razumjeti kako bi isti mogao biti Bog i
neto drugo nego Bog. Proklo je ostalim svojim rijeima htio to r a s t u m a i t i , ali
je stvarno vrlo slabo r a s t u m a i o . Z a t o bi Nestorije bio imao pravo, kad bi ga bio
napao jedino radi toga, to svoje tvrdnje nije dovoljno o b r a z l o i o . No iz toga,
to je Proklo oito tvrdio istost subjekta, kako su ga sluatelji - m e u prvima
sam Nestorije - i shvatili, mi imamo siguran dokaz da se ona obrazloenja,
kojima je on nastojao poduprijeti svoju tvrdnju, imaju uzeti u tom smislu, da
tu tvrdnju doista podupiru, a ne da budu s njom u protivnosti. Sasvim ispravno
Proklo istie da B o g nije promijenio svoje naravi (to je kalcedonske
definicije). S l i k a oblaenja je samo slika, koja se ne smije uzeti doslovno, nego
68
Schw., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 380E.
69
P L , 48, 783A: Deus pontifex factus est, ferre non possum.
70
Sermo VI, P L , 48, 787-789.
71
Adv. est. blasph. lik III; Schw., 1.1, . 1, p. 6, n. 166, pg. 53s; P G , 76, l l l s .
7 2
D B , 122.
sjedinjenju 143
jedino u tom smislu, to ne dozvoljava da bi se b o a n s k a narav bila promijenila
u ljudsku, a m o d a i u tom smislu, to odbacuje da bi se ljudska bila promije
Nestorije nila u b o a n s k u . O s o b n i termin (onoga, koji!) jest samo jedna rijetka Proklova
nepreciznost! Drugo tumaenje tome ne m o e postojati. A k o bi onaj, koji je po
redu Melkizedekovu, doista bio netko, a ne samo neto, prije nego gaje Bog obu
72
Sto je kao, onda bi sveenik bio i ostao taj, a Bog se ne bi mogao nazvati sveenikom.
Po milosru (a u tom i ne postoji pravi problem!) znai samo motiv sjedinje
nja, a ne formalni uzrok sjedinjenja. Taj izraz pokazuje da je inkarnacija bila
slobodan in B o a n s k o g Logosa.
D a Logos nije stanovao u utrobi, kae Proklo malo nie, ne bi tijelo sjelo na
prijestolje; ako je za Boga uvreda unii u majinu utrobu (jamano) je i anelima
73
uvreda ovjeku sluiti . Iz toga teksta imamo najprije dokaz da HT priznaje da
je K r i s t zajedno s tijelom u z a a o na nebo, dakle da sjedinjenje nije prestalo uza-
aem. Inae prvi dio reenice ne dokazuje mnogo sjedinjenju, jer nije odmah
oito to Proklo smatra pod stanovanjem u utrobi. To se m o e shvatiti i po N e -
storiju (). Dakako, sav kontekst dokazuje da Proklo tu ne misli rei da
je Logos tako stanovao u utrobi, kao to ovjek stanuje u zgradi, nego daje Logos
tako stanovao u utrobi, kao to obino ljudsko dijete stanuje u utrobi. D r u g i dio
reenice, m e u t i m , utvruje jasno jedinstvo subjekta. K r i s t ovjek je na nebu, na
prijestolju. A k o je on netko drugi od Boje rijei, onda su aneli prisiljeni sluiti
ovjeku, a to je za njih nepravda (tu se pod rijeju ovjek oito misli ono, to
Proklo inae naziva ). Slijedi da onaj, kojemu aneli slue,
nije samo ovjek, nego daje isti i Bog.
Tijekom propovijedi Proklo postaje jasniji. Onaj dakle, koji je po naravi ne-
trpljiv, postade iz milosra mnogotrpljiv. Nije K r i s t po napredovanju postao Bog,
nipoto, nego je po milosru postao ovjek, kao to vjerujemo. Ne navijetamo
ovjeka poboanstvenjena, nego priznajemo Boga utjelovljena. 74
Ovdje ve dru
gi put dolazi izraz l , koji znai motiv inkarnacije i pokazuje daje ona
slobodna, a nije n u n a . Bogje slobodnom voljom, radi svoje milostivosti, postao
73
,
* []
, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684C; Mansi,
IV, 581A.
74
, ...
... , ,
Schvv., isto, pg. 104, 4; P G , 65, 684-685; Mansi, IV, 581 .
144 sjedinjenju
mnogotrpljiv. Z a t i m taj tekst izriito pokazuje da se inkarnacija zbila u asu za
ea, jer nijednoga asa ovjek nije postojao kao ovjek za sebe. K a d bi i jednoga
asa ovjek postojao za sebe, odijeljeno od Boanskoga Logosa, onda bismo imali
pravo govoriti poboanstvenjenom ovjeku, to Proklo izriito nijee. Proklo
negira da bi K r i s t postao Bog po napredovanju ( ) . T i m e je isklju
eno ponajprije svako moralno sjedinjenje, koje bi se shvaalo sa strane K r i s t a
ovjeka prema B o a n s k o m Logosu, a sastojalo bi se u sklonosti volje i l i u jedin
stvu volje, koje bi moglo postajati vee. Svejedno, bi li ono postojalo od samoga
zaea i l i od kojeg kasnijeg momenta. C i m bi ono moglo postajati vee i rasti, te
bi defacto i raslo (a to se n u n o mora pretpostaviti u sluaju takve mogunosti),
mi bismo mogli govoriti poboanstvenjenju i ovjeku, koji postaje B o g .
teko odgovoriti ni na pitanje, kako se taj tekst odnosi prema moralnom sjedinje
nju, ukoliko bi ono postojalo sa strane Boanskoga Logosa prema ovjeku, koji
bi bio subjekt za sebe. O i t o je, da bi se i onda moglo govoriti ovjeku, koji je po
Bojoj volji poboanstvenjen, bilo daje kod toga sam sudjelovao i l i nije. K o n a n i
rezultat je taj, da ovjek nije subjekt za sebe, da nema dva subjekta. Jer kad bi
bila dva subjekta, onda bi se dvojici mogla inkarnacija predicirati kao zadnjim
subjektima predikacije. A to Proklo iskljuuje. Prema tome taj tekst sasvim jasno
ui realno jedinstvo subjekta, ui u K r i s t u jednu osobu.
Vlastitu je slukinju sebi dao za majku, nastavlja Proklo, onaj, koji je po
biti bez majke, a po ekonomiji bez oca. Jer kako je isti ( ) bez majke i bez
oca po Pavlu? A k o je p u k i ovjek, nije bez majke, jer ima majku. A k o je samo
Bog, nije bez oca, jer ima oca. A sada je isti ( ) bez majke kao Stvoritelj,
76
a bez oca kao stvorenje. Te rijei ne trebaju mnogo komentara. O n e dosta
rjeito govore, da po P r o k l u postoji u K r i s t u jedan subjekt, koji je i Bog i ovjek.
To je jedinstvo takvo, da se sasvim lijepo m o e rei da onaj koji je bez majke
(kao Bog) ima majku (kao ovjek). To je doista , kojoj e Proklo
govoriti u T A .
N a k o n izvoenja soteriolokih razloga inkarnacije, u kojima Proklo doka
zuje da je za spasenje potrebno da Bog postane ovjek (jer nitko drugi nema
potrebne snage osim Boga, a opet onaj, koji otkupljuje, mora biti na neki nain u
vezi s krivcem!), on donosi za jedinstvo subjekta u K r i s t u dokaz, koji on osobno
75
Takvo uenje sjedinjenju pripisuju Teodoru Mopsuestijskom, Tixeront, nav. dj.,
str. 19.
76
Schvv., isto, pg. 104, c. 4; P G , 65, 685A; Mansi, IV, 581B.
sjedinjenju 145
77
smatra najjaim : Ako je drugi K r i s t , a drugi Bog Logos, nije Trojstvo, nego
etvorstvo. Nemoj cijepati haljinu ekonomije, koja je odozgo izatkana; nemoj biti
Arijev uenik! On b e z b o n o cijepa b o a n s k u bit (), ti nemoj dijeliti sjedi
njenja (evcooLv), da ne bude odijeljen od Boga. 78
Prije svega treba napomenuti
daje taj dokaz, ukoliko dokazuje jedinstvo osobe u K r i s t u iz toga to bi inae
bilo uvedeno etvorstvo u Bogu, u starini openiti dokaz protiv nestorijevaca.
On se bazira na vjeri u Kristovo uzaae ( M k 16,19) i Boje sjedanje na prije
stolje (Ako nije uzaao K r i s t ovjek, onda se uope ne m o e govoriti pravom
uzaau!). Budui daje K r i s t sjeo na sveto prijestolje, on je primljen u Presveto
Trojstvo, izjednaen s Bogom. A k o je on dakle drugi nego B o a n s k i Logos, onda
75
Nije imamo u Bogu etiri osobe, a ne tri. Taj dokaz ovdje Proklo sentenciozno iznosi.
K r i s t i Logos ne mogu biti dva subjekta, nego moraju biti jedan te isti subjekt, jer
bismo u protivnom sluaju uvodili etvrtu osobu. Slika, kojom e Proklo to ra
svijetliti, jest ne ive na haljina. K a o to na ne ive noj haljini ne postoje dva plat
na, koja bi m e u s o b n o bila povezana, saita, tako nema u K r i s t u dva subjekta,
koji bi m e u s o b n o bili povezani, nego postoji samo jedan, isti i Bog Logos i K r i s t .
tovie onaj, koji dijeli Logosa od Krista, povodi se za A rij em, koji je cijepao
b o a n s k u supstanciju. Arije stvarno nije cijepao Boje biti, nego je uio daje B o
79
a n s k i Logos sasvim druge biti, nego O t a c . No Proklo (jednako kao i za K r i s t a
ovjeka) pretpostavlja daje b o a n s t v e n o s t Logosa izvan sumnje, pa prema tome
Arije, kad uvodi za Logosa sasvim drugu bit, u tom smislu cijepa b o a n s k u bit,
tovie sada nemamo jednu bit, nego dvije razliite biti. Jednako i onaj, koji ui
daje K r i s t drugi subjekt nego Bog Logos i time uvodi etiri subjekta umjesto tri,
dijeli sjedinjenje. Proklovo usporeivanje jedinstva subjekta u K r i s t u s j e n o t o m
Boje biti daje nam poneto pozitivnog uvida u njegovo shvaanje sjedinjenja.
K a o to arijevcima nije moglo za tumaenje Logosova b o a n s t v a - a prema tome
i pravoga Trojstva - nimalo pomoi nikakvo jedinstvo po volji i l i po pravu, po
stanovanju i l i uope kakvo akcidentalno sjedinjenje i z m e u Logosa i Oca, nego
jedino jednota biti (), tako ni ovdje krivovjercima nita ne p o m a e ni
kakvo sjedinjenje po stanovanju i l i moralnom i pravnom odnoaju, nego jedino
jednota subjekta. Ta je jednota mogla nastati jedino po sjedinjenju, koje se zbilo
unutar samih supstancija. Je li Proklo po toj usporedbi imao nakanu dokazati i
vie? Je li iz toga izvodio i istost supstancije, to jest naravi ( i z m e u
To vidimo iz toga, to on njime operira i drugdje kao glavnim dokazom.
Schvv., isto, pg. 106, c. 8; P G , 65, 689A; Mansi, IV, 585B.
Fragm. ex Thalia, RJ, 649.
146 sjedinjenjt sjedinjenju 147

ovjetva i Logosova boanstva, kao sinuziasti)? Kontekst cjeline HT dokazuje, mentom. Sjedinjenje nije takvo, da bi bila dva subjekta, dvije osobe, kako bismo
da nije. Na tom se mjestu to t a k o e r m o e vidjeti, ako i ne m o d a posve nedvoj oekivali nakon to je reeno da se narav nije promijenila, nego je ipak samo je
beno. Proklo jasno razlikuje ' od '. On zna daje istobitnost O c a i dan subjekt. To Proklo k a e na taj nain, to istie kako uzimanje ljudske naravi
Sina neto drugo negoli sjedinjenje Sina i ovjetva, makar su te dvije stvari b l i z u . nije znailo dodatak Trojstvu. Trojstvo je za Prokla ime, koje direktno oznauje
Zato biti uenik Arijev na tom mjestu oito ne znai uiti isto, to i Arije, tri osobe, a tek indirektno jednu bit. Zato d o d a t a k Trojstvu znai uz tri osobe
nego samo uiti neto poput Arija. j o jednu osobu. K a d bi utjelovljenje dodalo to Trojstvu, onda trojstvo ne bi bilo
Da sad m i m o i e m o druge manje vane stvari, spomenut emo daje zanosni vie trojstvo, nego etvorstvo.
konac HT s dosad izloenim Proklovim naukom u najljepem skladu, kad on Da se dotini tekst m o e i smije shvatiti samo u tom smislu, lijepo se vidi iz
jednome te istome pripisuje ono, to pripada ljudskoj naravi kao i ono, to pripada jednoga mjesta malo kasnije, gdje Proklo izriito tvrdi da se bar u nekom smislu
82
boanskoj naravi. Isti ( ) u k r i l u Oevu i u utrobi Djevice, na rukama m o e rei daje Boanski Logos dobio iz inkarnacije neki dobitak ().
majke i na k r i l i m a vjetrova, kome se aneli klanjaju i koji sjeda s carinicima, koga On dakle za Logosa priznaje dobitak, to jest priznaje nesubzistentni dobitak za
se serafini ne usude pogledati i kogaje Pilat pitao, koga je sluga udario i pred k i m jednu osobu, ali ne priznaje subzistentni dodatak broju osoba.
8 0
je narav drhtala . . . Tu osnovnu ideju sjedinjenja Proklo kasnije razvija. Logos je postao tijelo, ali
K a o rezultat te analize m o e m o , dakle, rei da HT ui sjedinjenju Boan ne tako da bi se pretvorio u tijelo, jer boanstvo ostaje iznad svake promjene,
skog Logosa i tijela ovo: to se sjedinjenje zbilo u prvom asu zaea i nije presta 83
boanskoj je naravi nepromjenljivost vlastita. Proklo smatra da sjedinjenje naj
lo K r i s t o v i m u z a a e m na nebo. O n o se sastoji u tom, to su se dva elementa bolje odreuju oba svetopisamska izraza, i Ivanov (Iv 1,14) i Pavlov (Fil 2,7), ako se
sjedinila u jedan realni subjekt, u jedno realno individualno bie, kome se kao uzmu zajedno. Ivanov nain izraavanja (postade tijelo) izrie jedinstvo subjekta
jednome te istome pridijevaju svojstva kako b o a n s k e tako i ljudske naravi kao nakon inkarnacije, a Pavlov (uze oblik sluge) naznauje da se inkarnacija zbila
posljednjem subjektu predikacije. A to je isto kao i rei: u jednu osobu. To se sje tako da se b o a n s k a narav nije pretvorila u tijelo i da se uope nije izmijenila. Jer
dinjenje zbilo unutar samih supstancija, a ne po n e e m u njima izvanjskom. K a k o rijeju postade' evanelist hoe natuknuti nepodijeljenost najueg sjedinjenja (
se preciznije ima p r o t u m a i t i to sjedinjenje, tom e biti govora kasnije. ). K a o to se naime jedinica ne moe rasjei na
Stoje taj jedan te isti subjekt jedne i druge naravi, to HT t e r m i n o l o k i uope dvije jedinice, jer ona, koja bi tako bila podijeljena, ne bi bila jedinica nego dvojstvo,
ne odreuje. U njoj izrazi i uope ne dolaze. tako ono, to je jedno po najuem sjedinjenju, ne treba dijeliti na dva. A uze na
84

Jo vea, nego H T , jest dogmatska vanost T A , kako ga je Proklo zamislio. glaava nepromjenljivost naravi. ' prema tome znai usko sjedinje
S r TA jest t a k o e r pokazati jedinstvo K r i s t a . Zato je razumljivo da e pitanje nje, da u njemu nema i ne m o e biti nikakve podjele, kao to se ni jedna jedinica ne
sjedinjenja zauzimati glavno mjesto u T A . Jezgra nauka TA sjedinjenju B o a n m o e dijeliti, a da ostane jedinica. K r i s t je prema Proklu dakle stvarno jedan. On
skog Logosa s ljudskom naravi formulirana je u ovoj Proklovoj reenici: ... ali i tu ak kae, daje jedno (ono to je jedno [] po najuem sjedinjenju, ne smije se
ljubimo onoga, koji je radi nas uzeo oblik sluge, i nije pretrpio promjenu naravi dijeliti na dva!). N e m a sumnje, da taj Proklu ne znai jednotu, koja bi sa svakog
81
niti je nainio dodatak T r o j s t v u . P r v i m dijelom te reenice Proklo nijee da bi vidika bila jedno, kao to emo jo vidjeti. Taj neosobni izraz izazvan je uspored-
se b o a n s k a narav time, stoje Logos postao ovjek, pretvorila u ljudsku narav te
time daje znati da sjedinjenje nije takvo, da bi se koja od naravi na bilo koji nain 82
Schvv., isto, pg. 191, c. 18; P G , 65, 864D; Mansi, V, 429B.
izgubila. D r u g i dio reenice tvrdi jedinstvo subjekta omiljelim Proklovim argu- 83
... ... , Schvv., isto, pg.
190, c. 13; P G , 65, 861A; Mansi, V, 425-428.
84
... *
80
Schw., isto, pg. 107, c. 9; P G , 65 689C; Mansi, IV, 585E. ,
81
, . , Schvv.,
Schvv., t. IV, . 2, pg. 188, c. 8; P G , 65, 857D; Mansi, V, 424E. isto, pg. 190, 14; P G , 65, 861; Mansi, V, 428A.
148 sjedinjenju sjedinjenju 149

bom s jedinicom, a ne znai nita drugo, nego to bi znaio izraz upotrijebljen Logiki plan toga dokaza nije teko uoiti. Proklo postavlja tezu, daje samo
na istom mjestu. Proklo uostalom odmah kae, stoje to jedno, koje je po njemu jedan Sin. To za njega znai da kod utjelovljenja nije Logosu pridoao jo je
rezultat najueg sjedinjenja. To je jedna osoba ( ), jer dan, koji bi se mogao pribrojiti Trojstvu tako, da ne budu u istobitnom Trojstvu
Proklo rezimira svoju analizu jednoga i drugoga svetopisamskog mjesta ovako: na broj samo tri, nego da budu etiri. Da ostanu samo tri, m o g u e je jedino tako
... radi toga naznaujui jednim i drugim i nepromjenljivost boanstva i neodije- da K r i s t ne bude drugi od Logosa. Jer kad bi K r i s t bio drugi od Logosa, onda
ljenost misterija boansko Pismo kae postade i navijeta uze', da prvim razloi bi to moglo u pretpostavci biti jedino tako, da on bude t a k o e r Bog (tj. Sin), i l i
85
jednotu osobe, a drugim da naglasi nepromjenljivost naravi . Jedan je dakle Sin, tako, da ne bude Bog, nego p u k i ovjek. K a d bi on bio Bog, onda bi to znailo da
nastavlja malo kasnije P r o k l o 86
i tu tvrdnju ovako tumai i dokazuje: Klanjajui se je b o a n s k a narav rodila dva sina, to se nikako ne m o e dozvoliti, jer b o a n s k a
naime istobitnome Trojstvu ne uvodimo brojem etvrtoga, nego jedan je Sin, koji narav ne m o e vie roditi, nego jedan (Otac) rodi jednoga (Sina). A da K r i s t
se bez poetka rodio od O c a ... mladica suvjena korijenu ... Logos, koji neodje bude p u k i ovjek, tome se protivi Sveto pismo. Tako na koncu izlazi na to, da
ljivo iz uma proizlazi i ostaje ... stanujui u utrobi majinoj, zajednikim vratima Logos i K r i s t budu jedan te isti i l i , drugim rijeima, da se b o a n s k a i ljudska
naravi... pokazao je ... da se ... uovjeio. Nije K r i s t drugi, a Bog Logos drugi (to Kristova narav sjedinila ujedan subjekt, u jednu osobu.
ne), jer dva sina b o a n s k a narav ne poznaje. Jedini je rodio jedinoroenoga, jer gdje Taj nam dokaz lijepo pokazuje kakvo jedinstvo Proklo pridaje K r i s t u . On
nema zdruenja onih, koji raaju, tamo se ne nalazi dvojstvo roenih. 'U ime Isusa izriito govori istobitnom Trojstvu, to je za njega isto kao i rei Trojstvo u
Krista sagiba se svako koljeno onih, koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom' (Fil jednoj naravi, te na to dodaje da K r i s t nije brojem etvrti u Trojstvu. Narav i l i
2,10). A ako je K r i s t drugi posebno od Boga Logosa, n u n o je K r i s t puki ovjek (pa bit je u Trojstvu jedna; ono to je u Trojstvu tri, to su osobe i l i hipostaze. Pro
makar bio hram Boji), kako k a u nerazboriti. A ako je K r i s t puki ovjek, kako klo ne dozvoljava uvoenje etvrtoga, to jest etvrte osobe i l i hipostaze. On
ga nebeani vie aste nego mu po naravi pripada, i kako klecaju pred imenom naravima tu nita ne govori. Sva je sila njegova dokaza upravo u tome, da Logos
manjega od sebe? I kako emo razumjeti proroke rijei, koje naglaavaju: N a Bog uzimanjem ovjetva ne dobije jo jednu osobu, jer to oito znai izraz etvrtoga
87
je bio vien na zemlji i m e u ljudima je boravio? brojem. Jedinstvo dakle, to ga Proklo pridijeva K r i s t u , jest osobno, u jednu
88
osobu. To je on inae ve izriito rekao, kad je tvrdio da Ivanova rije postade
89
izrie jednotu o s o b e , a malo kasnije e to kompletirati uvodei za Kristov
85
'

, ... ..., Schvv., isto, pg. 190-191, c. 16-17; P G , 65, 861-864;
, Schvv., isto, P G , 65, 861C; Man Mansi, V, 428.
88
si, V, 428B. Dionizije Exiguus prevodi to mjesto ovako: Idcirco per haec et deitatis Zanimljivo je upozoriti na osebujan nain, kojim Proklo dokazuje da se iz bo
immutabilitatem et individuum sacramenti divina Scriptura testatur, quod factum est anske naravi ne moe roditi vie nego jedan Sin: Gdje god nema zdruenja onih, koji
demonstrans et quod assumpsit insinuans, ut per primum personae singularitatem na- raaju, tamo nema ni dvojstva roenih. Istu ideju Proklo ponavlja malo kasnije u T A ,
turae utriusque commendet, per alterum vero incommutabilitatem substantiae divinae kad veli da novi krivovjerci, uvodei uz onoga (tj. Sina), koji jest, i drugoga, sramote
pronuntiet, Schw., isto, pg. 200, c. 14. narav, koja se ne da smijeati, kao da moe vie roditi, Schvv., isto, pg. 193, c. 27; P G ,
86
Schvv., isto, pg. 190, c. 16; P G , 65, 861D; Mansi, V, 428D. 65, 869B; Mansi, V, 433C. Proklo dakle smatra da u Trojstvu moe biti samo jedan Sin
87
... , ' ... radi toga, stoje boansko raanje bez spolnog zdruenja te Jedan raa jednoga. ini
... se da Proklo hoe istaknuti kako Oevo raanje Sina biva po nunosti same naravi, a ne
... ... ... iz proizvoljnosti roditelja, kao kod raanja po spolnom zdruenju.
89
* ... jednoj osobi govori Proklo i u Hom. V, P G , 65, 849A: Die iam aliquid,
... , propheta, de duarum naturarum unione, deque unica Filii persona. O d te nam se
[ ] ... homilije nije sauvao grki tekst, te zbog toga nije mogue tono ustanoviti kako je to
, ... terminoloki glasilo u izvorniku. PG donosi latinski prijevod sa sirskoga.
150 0 sjedinjenju
kompozitum termin hipostaza: Ja naime budui da znam i p o b o n o sam na
uio, da je jedan S i n , priznajem jednu hipostazu utjelovljenoga Boga L o g o s a .
N e m a sumnje, daje za P r o k l a ovdje doista hipostaza i da ona znai
isto to i . To je vidljivo iz dosad reenoga, a Proklo to daje znati i
odmah u reenici, koju neposredno nadovezuje na citiranu: ... priznajem jednu
hipostazu ...te b u d u i da je jedan i onaj, koji je podnosio trpljenja i onaj, koji je
inio udesa ..., i kad malo kasnije zakljuuje: Priznajemo dakle jednoga i isto
91
ga Sina, koji je takav odvijeka i koji je u posljednja vremena utjelovljen.
To realno jedinstvo subjekta i l i jedinstvo osobe pokazuje itav T A . Evo samo
jo nekoliko mjesta: Nego n u n o isti, budui Bog i ovjek, ne podijeljen na dva,
nego ostajui jedan, time naime, to se rodio od ene pokazujui daje ovjek, a
time, to (se rodio) bez roditeljskog zdruenja i stoje ouvao Djevicu, koja gaje
rodila, svjedoei, daje Bog, spasio je svijet . . . 9 2
K r i s t je sam Bog L o g o s .
Kao stoje . . . B o g nestvoren, tako je isti i ovjek ne prividan, i kao stoje O c u po
94
b o a n s t v u istobitan, tako je isti i Djevici po tijelu i s t o v r s t a n . N e m a sumnje da
je to potpuno i stvarno jedinstvo subjekta, jedinstvo osobe u pravom smislu, i da
se ti tekstovi ne dadu nikako t u m a i t i u moralnom smislu, pogotovo kad Proklo
95
rezultat sjedinjenja izriito naziva jedna hipostaza.
asu sjedinjenja Proklo i u TA izriito ui da je taj as identian s asom
zaea Kristova. On veli: N e k a e evanelist, da je uao u savrena ovjeka,
nego: postade tijelo', prodrijevi do samih temelja naravi i doprijevi do p o e t k a
roenja. K a o to i ovjek, koji se po prirodi raa, ne ide odmah kao savren na
poslove, nego najprije sam p o e t a k naravi postaje tijelo, zatim s vremenom malo
pomalo poprima sile, koje p o m a u za vrenje opaanja i djelovanja. Tako je i Bog
Logos doprijevi do samog p o e t k a i korijena ovjejeg roenja najprije postao
90
, tumaivi misterij boanstva i ovjetva, neodjeljivi misterij naravi (
, Schw., isto, pg. 191, c. 19; P G , 65, 864-865; ). Najzanimljivije je da Proklo u toj propovijedi k a e da
Mansi, V, 429C.
91
Schvv., isto, pg. 191, c. 19; P G , 65, 865A; Mansi, V, 429D.
92
Schvv., isto, pg. 192, c. 22; P G , 65, 868A; Mansi, V, 432C.
93
Schvv., isto, pg. 192, c. 23; P G , 65, 868A; Mansi, V, 432C.
94
Schvv., isto, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868C; Mansi, V, 432-433.
95
Termin , koji je bio kazalinog podrijetla u smislu uloge, mogao je
biti upotrijebljen i za samo moralno sjedinjenje, odnosno jedinstvo. Drukije je s termi
nom hipostaza, koji je po svom podrijetlu posve ontolokog reda. Zato on ne moe
biti upotrijebljen u moralnom ili pravnom smislu.
sjedinjenju 151
96
tijelo, ne promijenivi se u tijelo, to ne, jer boanstvo ostaje iznad promjene.
90
P r i koncu TA Proklo k a e : Nije najprije uzaao, nego siao, budui eto nije po
97
napredovanju Bog, to ne, nego po milosru ovjek. Ti tekstovi iskljuuju svako
moralno i pravno sjedinjenje te jasno ue da K r i s t ovjek nije nijednoga asa po
stojao kao ovjek za sebe, nego daje ovjetvo samim asom, kad je nastalo, bilo
ve sjedinjeno s Logo som, i da to sjedinjenje nije bilo po prirodnoj n u d i , nego po
slobodnoj volji Logos ovoj (po milosru!).
Isti je nauk sjedinjenju sadran u svim Proklovim spisima koji imaju koliko
toliko kristoloki karakter. A k o on i ne t u m a i mnogo samo sjedinjenje s nje
gove formalne strane, on ipak neprestano ima na umu misao najuem jedin
stvu K r i s t a . Ta je izrazita antinestorijevska tendencija vidljiva u svim njegovim
djelima. Pogotovo on voli gomilati m n o t v o oprenih atributa, koje s posebnim
93
naglaskom pripisuje jednom te istom i k o d toga nema na umu samo postizanje
govornikog efekta, nego oito eli obraniti osnovnu istinu jedinstvu utjelov
ljene Rijei.
T e r m i n o l o k i je osobito vana Hom. III, koja donosi jednu izrazitu kristolo
ku formulu: I jedan je Sin, ne da bi naravi bile podijeljene na dvije hipostaze,
nego jer je zapanjujua ekonomija dvije naravi sjedinila u jednu hipostazu, zato
9 8
je jedan S i n . . . T i m e je rezultat sjedinjenja terminoloki jasno u t v r e n . On je
jedna hipostaza, koju Proklo suprotstavlja naravima.
Proklo nigdje ne naziva rezultat sjedinjenja ni u kakvom obliku.
Zasebno je pitanje Proklove terminologije sjedinjenju u Or. III? Ta vrlo 9
kratka propovijed svojom je polovicom eminentno kristoloka. U njoj je Pro
klo nastojao sjedinjenje pozitivno odrediti i s formalne strane, a ne samo s ter
minoloke. Njezina je tendencija potpuno antinestorijevska. Ideje vodilje jesu
pokazati jedinstvo K r i s t a , ali i utvrditi potpunu nepromijenjenost b o a n s k e
naravi usprkos pravoga i stvarnoga utjelovljenja. On utjelovljenje naziva: nepro-
96
Schvv., isto, pg. 189-190, c. 12-13; P G , 65, 860-861; Mansi, V, 425-428.
97
Schvv., isto, pg. 194, c. 30; P G , 65, 872B; Mansi, V, 436B.
98
... , ...
, Doctrina, pg. 49, n. V; Martin, pg. 46, n. 11; P G , 65,
842-843; citirano kod Leoncija Bizantskog, P G , 86 (1), 1309C-D, Leoncija Jeruzalem
skog, P G , 86 (2), 1836B i Efrema Antiohijskog, vidi Focije, P G , 103, 996A.
99
P G , 65, 703-708.
152 sjedinjenju
je tijelo () bilo Bogu sjedinjeno ' i da naziva sjedinjenje t a k o e r
. 100
Taje terminologija problematina.
A k o se ona shvati terminativno, naime tako da ono ' oznauje termin
akcije sjedinjenja u tom smislu da bi na auktor uio jednu supstanciju nakon
sjedinjenja, onda nastaje pitanje Proklovu pravovjerju u toj homiliji. Jednako i l i
j o vie potekoa p r u a drugi atribut sjedinjenja , koji daje do
j a m kao da Proklo ui istobitnost Logosa i tijela kao sinuzijasti. M e u t i m , treba
uzeti kao sigurno da Proklo tu sjedinjenje ne misli determinirati terminativno
nego formalno, to jest da ti termini ne oznauju uinak akcije, nego nain akcije.
Izraz ' za sjedinjenje nalazimo ve kod sv. Gregorija Nazijanskog,
koji je bez sumnje bio antiapolinaristiki orijentiran. Taj je izraz upotrijebljen
u fluktuaciji terminologije, kad se pravi izraz istom traio. On ne znai nita
vie, nego pravo stvarno sjedinjenje, koje zahvaa same supstancije neposredno.
Dakako da je po takvom shvaanju termin toga ina u o n t o l o k o m redu bar u
nekom vidu jedno, ali n u n o ne slijedi daje to jedna supstancija. Proklo u do
tinoj homiliji ne misli t i m izrazom nita vie tvrditi, nego samo to da je K r i s t
jedan realni subjekt. On je taj izraz upotrijebio u pomanjkanju boljega, ali je bio
svjestan da on potpuno ne odgovara. Z a t o u propovijedi na vie mjesta istie
i naglaava misterioznost inkarnacije. Bio je svjestan t a k o e r da taj izraz daje
dojam, kao da se radi sjedinjenju u jednu supstanciju, te je zato odmah uza nj
stavio izraz nepromijenjeno () da bar tako izbrie taj dojam. Izraz
upotrijebljen je na tom mjestu, ini se, namjerno tako, da nije posebno
istaknuta nepromijenjenost nijedne naravi, nego je i taj izraz upotrijebljen, da
oznai formalni nain sjedinjenja.
Cijeli tekst glasi ovako: Tijelo je Bogu po biti nepromijenjeno sjedinjeno.
Izraz nepromijenjeno, ovako kako stoji, znai stvarno nepromijenjenost jedne
i druge naravi. D a j e tome tako, pokazuje itav ostali Proklov rad, a prilino je
vidljivo i iz same dotine homilije, ako i apstrahiramo od samoga izraza ne
promijenjeno na citiranom mjestu. H o m i l i j a dobro razlikuje ovjetvo, koje
ima poetak i boanstvo, koje je bez poetka, sjedinjenje Logosa i tijela je
nepomijeano (), ona dobro razlikuje u K r i s t u ono iz Oca i ono
iz mene, jer K r i s t je Bog po onom iz O c a i ovjek po onom iz m e n e .
100
P G , 65, 708.
1 0 1
Ep. ad Cled. I, P G , 37, 180.
102
' , P G , 65, 708. 89) misli da je taj izraz u Proklovu kontekstu (tj. povezan s ') jedinstven kod
103
, , isto. Prokla.
sjedinjenju 153
posebno naglaava da se ni najmanja promjena nije dogodila b o a n s k o j naravi.
On ak k a e da roenje od Djevice svemu narodu poklanja i navjeuje neodije-
ljeni misterij naravi ( !), koja formula tako, kako
je izreena, neposredno daje dojam da Proklo priznaje dvije naravi nakon sje
dinjenja, koje su neodijeljene, dakle sasvim ortodoksno u smislu Kalcedonskog
sabora. Proklo naime tu govori elementima (, pl.), koji su na neshvatljiv
nain (!) spojeni i koji nisu odijeljeni (!). Te bi se rijei vrlo
teko mogle p r o t u m a i t i tako, da ti elementi ne budu stvarni, konkretni (kon
kretna narav, substantia prima!), nego samo apstraktni (substantia secunda).
101
Usporedbe, kojima Proklo osvjetljuje sjedinjenje u toj propovijedi, jesu: uspo
redba s oblaenjem (Tko je ikada vidio daje kralj nosio oblije sluge?), uspo
redba sa stanovanjem ( D u h Sveti je hram oivotvorio!) i usporedba sa enid
104
bom (O utrobo, b r a n a lonico gline i lonara!), sve usporedbe koje vie daju
dojam akcidentalnog i l i moralnog sjedinjenja, negoli sjedinjenja u jednu narav
i l i jednu bit. Izraz znai sigurno posve isto to i izraz
' , samo to on vie istie zajednitvo dviju supstancija. Pro
klo je dakle i ovdje htio utvrditi samo jedinstvo subjekta, jedinstvo osobe, to
uostalom i sam lijepo istie, kad ponavlja, makar letimino, svoj omiljeli dokaz:
105
Oblik, koji uzima oblik, i Trojstvo se nije u m n o i l o u etvorstvo.
Ostala kristoloka mjesta u Proklovim spisima ne donose nita novo u rjea
vanju problema sjedinjenja.
P r i koncu ovog poglavlja donosim j o saeti prikaz njegovih rezultata. Po
P r o k l u Carigradskom sjedinjenje i z m e u Boanskog Logosa i ovjetva zbilo se
u asu zaea u Djeviinoj utrobi i Kristovo ovjetvo nije ni jednoga trenutka
102
postojalo kao ovjek za sebe, koji bi onda postao Bog. To se sjedinjenje nije zbilo
n u n o , nego je Boanski Logos po slobodnoj odluci radi milosti prema ljudima
sebi sjedinio ljudsku narav. To sjedinjenje i z m e u b o a n s k o g i ljudskog elementa
jest najue ( ) i supstancijalno. Proklo ga u jednoj propovijedi sa sv.
1 0 4
Isto.
105
103
Proklo , , P G ,
65, 705-708. Je li izraz kod Prokla plod apolinaristikog utjecaja ili ne,
ne bih znao rei. Svakako je sigurno da smisao toga izraza u okviru cijele propovijedi
nije apolinaristiki ni monofizitski. E. Weigl (Christologie om Tode des Athanasius bis
zum Ausbruch des nestorianischen Streites [363-429], MUnchen [Kempten]), 1925., str.
154 sjedinjenju

Gregorijem Nazijanskim naziva ' . Takvo m e u t i m formalno

odreenje sjedinjenja jest k o d Prokla, m o e se rei, iznimno. Redovito on sjedi
njenje odreuje tako, to mu odreuje rezultat i l i termin. Taj je rezultat sjedinje
nja po P r o k l u jedan realni subjekt predikacije, jedan individuum ( ) ,
jedna osoba. On izriito naziva rezultat sjedinjenja jednom osobom (
) i j e d n o m hipostazom ( ) . Sjedinjenje se dakle po
P r o k l u zbilo u jednu osobu ijednu hipostazu. To najue sjedinjenje nije prestalo
u z a a e m na nebo 106
niti e prestati sudnjim danom. 107
Za rasvjetljenje najueg 5.
sjedinjenja Proklo nema neke osobite i stalne usporedbe. Usporedbe inkarna
KRISTOVA OSOBA N A K O N SJEDINJENJA
ciji, koje on donosi, uglavnom su od sekundarnog znaenja, a klasinu usporedbu
sjedinjenju i z m e u due i tijela kod ovjeka Proklo uope ne upotrebljava. K a o
glavni dokaz za sjedinjenje u jednu osobu ijednu hipostazu Proklo u z i m a inje
nicu, to bi inae u Bogu bilo umjesto Trojstva etvorstvo, jer bi bila uvedena j o
etvrta osoba.

D o s a d a n j e je raspravljanje pokazalo daje po Proklovu uenju rezultat sjedi

njenja B o a n s k o g Logosa s ovjetvom jedan realni subjekt, jedno individualno
bie, jedna stvarna osoba. Sto m e u t i m Proklo poblie ui toj osobi, koja se
zamilja kao rezultat sjedinjenja, i kakav je po njemu njezin odnos prema B o
a n s k o m Logosu prije inkarnacije, tome do sada nismo izriito govorili. O v o
poglavlje posveeno je tome pitanju.
Proklovo uenje osobi nakon inkarnacije, to jest tome, tko je K r i s t , mo
e m o svesti na ove tri tvrdnje: 1. K r i s t nije samo ovjek, nego je t a k o e r Bog. 2.
K r i s t je Bog i ovjek t a k o e r tako, da mu se ti predikati mogu posebice predi-
cirati. 3. K r i s t je posve isti s B o a n s k i m Logosom prije inkarnacije, on je jedna
osoba Presvetoga Trojstva.

K r i s t nije samo ovjek, nego takoer Bog

Dokazivanje i isticanje Kristova b o a n s t v a zauzima velik dio Proklova rada.

To je i razumljivo, jer se tome, je li K r i s t u pravom i potpunom smislu Bog i l i
nije, i radilo u borbi s nestorijevcima. U tome i jest sva borba oko termina Theo
tokos. Z a t o je jasno, da e osnovica HT biti: dokazati daje K r i s t doista Bog.
1 0 6
U toj toki vana je osobito Proklova Hom. i, P G , 65, 833-838.
1 0 7
Cijela HT nije nita drugo, nego niz dokaza daje K r i s t Bog, a nije samo o
Hom. i, P G , 65,837. Proklo tu govori kako na nebu imamo kralja roaka (
vjek. Treba dakako spomenuti da Proklo ne nijee s nestorijevcima zajedniku
), koji e se opet nama pojaviti. Ne kae izriito da e on i dalje ostati u nebu kao
na srodnik, ali cjelina ne daje razloga da tom sumnjamo. p o e t n u poziciju, daje K r i s t doista ovjek, on tovie u HT to izriito istie pro-
6
5
Kristova osoba nakon sjedinjenja
tiv manihejaca/ ali dokazuje daje K r i s t t a k o e r Bog. Ti su dokazi sktiptutisti-
ki i spekulativni. Iz Svetoga pisma iznosi Proklo u dokaz svoje teze oba glasovita
teksta inkarnaciji: Ivanov (Iv 1,14): Rije je postala tijelo, i Pavlov (verbalno
2
malo akomodiran): Bogje nosio oblik ovjeka (Fil 2,7). Navodi rije sv. Tome
apostola: G o s p o d i n e moj i Boe moj istiui, daje Toma t i m rijeima oznaio
3
zdruenje naravi ( ) . K a o dokaz daje K r i s t Bog i ovjek, t i m dokazivanjem Kristova boanstva Proklo t a k o e r soteriolokim razlozima
uzima Proklo u HT tipiki misao Melkizedekove pojave u Starome zavjetu oslo
njen na sv. Pavla (Heb 7,3), posebno to, to se Melkizedek u Post 14,18-20 pojav
ljuje tako, da mu se ne spominju ni otac ni majka ( i ) . Proklov o b u k a o krivca. Za otkupljenje je trebalo trpjeti. A Bog bez ovjetva nije mo
je dokaz iz toga mjesta Svetoga pisma ovaj: K r i s t ne m o e biti samo ovjek, jer
onda istina jest bez oca, ali nije bez majke. A ne m o e biti ni samo Bog, jer bi u
tom sluaju bio d o d u e bez majke, ali ne bez oca. Da m o e dakle biti bez oca i
bez majke, mora biti i Bog i ovjek, pa da kao Bog bude bez majke a kao ovjek
4
bez oca. Daje K r i s t Bog i ovjek, dokazuje P r o k l u i ime anela, koji je navijestio
Djevici njezino zaee. Taj se aneo zvao Gabrijel. Ime Gabrijel znai P r o k l u
Bog i ovjek. Budui daje onaj, koji je od njega navijeten, Bog i ovjek, (zato)
5
je naziv pretekao udo, da se lake vjeruje ekonomiju. Proklo navodi i razliite
proroke tekstove za Krista, m e u ostalim rijei Psalmistove: Deus manifeste
6
veniet, Deus noster et non silebit (Ps 49,3). Jednako primjenjuje na K r i s t a Psal
mistove rijei: D o m i n u s Deus virtutum, Deus Dominus et illuxit nobis (Ps
117,27)7 K o n a n o Proklo u HT primjenjuje K r i s t u rijei proroka Ezekijela
G o s p o d i n u Bogu Izraelovu, koji e jedini ui kroz vrata, koja e ostati za
8
tvorena (Ez 44,2).
Proklovi spekulativni dokazi (ex ratione theologica) u HT za Kristovo bo
anstvo jesu, m o e se rei, dva. Jedan je soterioloki, izveden u itavom drugom
dijelu homilije. Sintetiki prikazan taj bi dokaz glasio otprilike ovako: A k o je
K r i s t Spasitelj ljudskog roda (a to Proklo ne dokazuje nego tvrdi), onda on mora
1
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 106, c. 8; P G , 65, 688D; Mansi, IV, 585A.
2
Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 580E.
3
Schvv., isto, pg. 104, c. 2; P G , 65, 684A; Mansi, IV, 580B.
4
Schvv., isto, pg. 104, c. 4; P G , 65, 685A; Mansi, IV, 581B.
5
Schvv., isto, pg. 104, c. 5; P G , 65, 685A-B; Mansi, IV, 581C. Danas je openito
tumaenje imena Gabrijel: Snaga Boja. Proklo usvaja drugo tumaenje, koje ime
Gabrijel rastavlja na idovske rijei 2 a = mu i b X = Bog.
6
Schvv., isto, pg. 106, c. 7; P G , 65, 688C; Mansi, IV, 584E.
7
Schvv., isto, pg. 107, c. 8; P G , 65, 689B; Mansi, IV, 585C.
8
Schvv., isto, pg. 107, c. 9; P G , 65, 692A; Mansi, IV, 588B.
Kristova osoba nakon sjedinjenja 157
biti Bog. ovjek je po grijehu postao sluga smrti i nainio je veliki dug. Taj dug
nije mogao nijedan od ljudi platiti, jer je svaki ovjek pod grijehom, svaki je rob
smrti. Nije mogao taj dug platiti ni aneo, jer aneo nema tolike otkupnine. Je
dino je Bog mogao dati dostatnu otkupninu i prema tome je jedino Bog mogao
spasiti. A k o je dakle K r i s t doista spasio svijet, on je morao biti Bog. Uporedo s
t u m a i zato je K r i s t ujedno morao biti i ovjek. Da Bog m o e dati otkupninu,
mora biti bar nekako isti s onim, koji je nainio dug. Zato je Bog u utrobi Djevice
gao trpjeti. Zato je bilo potrebno da Bog postane ovjek i da spasi onim, to je
bio, a trpi onim, to je p o s t a o . 9
D r u g i spekulativni dokaz za Kristovo boanstvo u HT jest iz djevian
skog roenja. Da majka nije ostala djevica, roeni bi bio p u k i ovjek (
) i roenje ne bi bilo udesno: a ako je i poslije poroda ostala djevica,
onaj se na neizrecivi nain rodio, koji je i kroz zatvorena vrata nesmetano uao, i
kojem je zdruenje (usku svezu) naravi T o m a istaknuo govorei: 'Gospodine moj
i Boe moj!' 10
Isti dokaz Proklo ponavlja i u T A . Tu on postavlja sebi objekciju:
Ali oponiraju ... ovako: sve to se raa, k a u , iste je vrste ( v) s onom,
koja raa: ako je dakle ona, koja raa, ovjek, n u n o je i roeni ovjek. Dobro
k a e t e vi, koji tako kaete: ali istovrsno rodi ona, koja raa s bolovima, kada se
raanje zbiva po prirodi ( ). A p o e t a k je naravnog roenja (
... ) pokvarenje (), jer pred pokvarenjem dolazi zdruenje ().
A ovdje se ta uvreda ne m o e niti pomisliti, nego se udo zbilo nad razumskim
shvaanjem. Gdje je iznad naravi ( ) roenje, tamo je onaj, koji se
rodio, Bog. 11
K a k o Proklo izvodi dokaz za Kristovo boanstvo iz djevianskog roenja?
S njegovim je imenom u patrologiji povezan fragment jedne homilije, to ju je
in magna ecclesia Constantinopolitana sedente beato episcopo Proclo o d r a o
Erehtije, biskup Antiohije Pizidijske, i u kojem se fragmentu kae: Kad bi K r i s t
bio zametak ljudskog sjemena, sloio bih se, da plod naravi imitira ()
korijen: a ako je (Krist) od D u h a Svetoga, po rijeima arkanela, (onda) onaj, koji
9
Schvv., isto; P G , 65, 689B-C; Mansi, IV, 585D.
10
Schvv., isto, pg. 104, c. 2; P G , 65, 684A; Mansi, IV, 580B-C.
11
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 193, c. 26; P G , 65, 868-869; Mansi, V, 433A-B. Nestorije na
pada te rijei kao monofizitske u Pismu stanovnicima Carigrada, vidi Nestorius, Le Uvre
d'Heraclide de Damas, trad. par F. Nau, str. 375. Na to emo se vratiti na svom mjestu.
158 Kristova osoba nakon sjedinjenja Kristova osoba nakon sjedinjenja 159

je roen, jest Bog, jer je Bog i uredio roenje ( ). 12 sumnje da H T , TA i uope itav Proklov rad, dokazuju da K r i s t nije samo o
Najvjerojatniji smisao t i h Erehtijevih rijei jest daje K r i s t Bog radi toga, to nije
imao ljudskog oca, to se dakle zaeo na djevianski nain. 13
M e u t i m , nas ovdje
ne zanima Erehtije, nego za nas nastaje pitanje nije li Proklo, inzistirajui toliko
na djevianskom roenju kao dokazu za Kristovo boanstvo, t a k o e r smatrao
da je K r i s t Bog radi toga to se zaeo bez ljudskog sjemena, bez ljudskog oca?
Smatram, da se m o e nijekati takav zakljuak. Na to nas ovlauju tekstovi, koji
su gore citirani. Iz njih se vidi da Proklo silu svoga dokaza ne stavlja u djevian
sko zaee, nego u djeviansko roenje. U HT to najljepe pokazuje injenica,
to na autor djeviansko roenje povezuje s prolaenjem kroz zatvorena vrata.
Tako vidimo da se tu oito radi prvotno djevianskom roenju, a tek drugotno
djevianskom zaeu. Ista se stvar vidi t a k o e r iz citiranog odlomka T A , gdje
Proklo posebno istie kako je p o e t a k naravnoga roenja pokvarenje (),
a tek drugotno, kao razlog pokvarenja, navodi spolno zdruenje (). K a d bi
Proko imao na u m u pokazati daje K r i s t Bog radi toga, to se zaeo bez sudjelo
vanja m u a , onda bi on svoj dokaz ba na to upravio. Prema tome, smisao toga
vjek, nego je doista i Bog.
Od svetopisamskih dokaza TA dovoljno je spomenuti da Proklo na Krista pri
mjenjuje Baruhove rijei: Bog na bio je vien na zemlji i boravio je m e u ljudima
15
(Bar 3,38). U dokaz Kristova boanstva on citira Pavlove rijei: ... iz kojih je
16
K r i s t po tijelu, koji je nada sve Bog blagoslovljen u vijeke ( R i m 9,5). Proklo uop
17
e iz R i m 9,4-5 izvodi veliki dokaz, daje Krist Bog i ovjek. Svrhu toga dokaziva
nja on ovako formulira: ... neka upita Pavla, i on ... pokazavi da (Krist) takoer
18
nakon stoje izaao od Zidova po tijelu, jesi Bog, koji je prije vjekova .
O s i m spekulativnog dokaza iz djevianskog roenja, koji smo ve spomenuli,
Proklo i u TA ponavlja soterioloki dokaz, ali vrlo kratko: Radi toga i Gabrijel
navjeujui vlast i snagu onoga, koji se rodio, ree M a r i j i : On e naime, veli,
spasiti narod svoj od njegovih bezakonja. A narod nije ovjekov nego Boji. N i t i
bi mogao osloboditi svijet od grijeha takav, koji bi uz pokvarenje uao u ivot i
koji ne bi imao p o e t a k roenja besprijekoran, nego n u n o (onaj), koji je isti i Bog
i ovjek, ne podijeljen na dva, nego ostajui j e d a n . 19

Proklova dokaza nije iznijeti formalni razlog, zato je K r i s t Bog, nego iz u d a I ostali Proklovi spisi rjeito govore daje K r i s t doista Bog. Ovaj (je) doista
djevianskog roenja dokazati da jest Bog. 20
Bog i ne lano ovjek. K a e m o , daje Bog trpljiv, to jest K r i s t . . . 21
S a m dakle
Djeviansko roenje je za Prokla dokaz Kristova boanstva, a ne razlog; ono Gospodin i Bog na udijelio nam je ivot vjeni po ... svom u s k r s n u u . 22
Krist
je posljedica Kristova boanstva, a ne uzrok. Da Proklo doista tako shvaa svoj 23
je kralj nebesa, Bog n a . On je Stvoritelj: ... vidio je (tj. sv. Ivan), kako je
dokaz, pokazuje on sam, kad u TA k a e daje K r i s t time, to se rodio od ene, 24
pred Pilata stavljen onaj, koji je Pilata iz gline oblikovao . On je svemogui, jer
pokazao da je ovjek, a time, to (se rodio) bez roditeljskog zdruenja i to je mu Ivan Krstitelj govori: Sto me sili, svemoni ( ) , mene ne
14
sauvao Djevicu, koja (ga) je raala, posvjedoio daje Bog . Erehtijev fragment, monoga, da radim, to nadilazi (moje) moi? 25
On je ivot sviju: Pojavio se
ako je autentian, nimalo ne oslabljuje tih dokaza, jer injenica, stoje Erehtije go ivot sviju, i s m r u je smrt usmrtio, te b u d u i daje besmrtan, ivotom je smrtne
vorio sedente Pro cio ne k a e ujedno i approbante Proclo, kao stoje i Proklo obdario. 26

govorio pred Nestorijem, ali nauk, koji je bio drukiji od Nestorijeva. Za k r i t i k u

toga Proklova dokaza treba rei, da on strogo ne dokazuje, to bi imao dokazati. 15
Schvv., isto, pg. 191, c. 17; P G , 65, 864B; Mansi, V, 428-429.
Na dnu toga dokaza lei pretpostavka da se Kristovo roenje zbilo po Kristovoj 16
Schvv., isto, pg. 194, c. 31; P G , 65, 872B; Mansi, V, 436C.
snazi, jer istom uz tu pretpostavku m o e vrijediti Proklov dokazni postupak. No 17
Schvv., isto, pg. 194, c. 29; P G , 65, 869-872; Mansi, V, 436.
ovdje nemam namjere kritiki ispitivati vrijednost pojedinih Proklovih dokaza, 18
, Schvv., isto; P G , 65, 869C; Mansi, V, 433E.
19
nego elim tono fiksirati Proklovo kristoloko uenje. A to se toga tie, nema Schvv., isto, pg. 192, c. 22; P G , 65, 865-868; Mansi, V, 432B.
20
Hom. III, Doctrina, pg. 48, n. V; P G , 65, 842C; Martin, pg. 46, n. 11.
21
Ep. IV, Doctrina, pg. 48, n. IV; P G , 65, 876D.
22
Or. XII, P G , 65, 789B.
23
12
P G , 86 (2), 3321B. Or. XIV, P G , 65, 796B.
24
13
V i d i to Erehtiju kae Leoncije, P G , 86 (1), 1257B. Or. XV, P G , 65, 804C.
14
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 192, c. 22; P G , 65, 868A; Mansi, V, 432C. V i d i takoer: 25
Or. VII, P G , 65, 761A.
26
Schvv., isto, pg. 190, c. 16; P G , 65, 864A; Mansi, V, 428D. , Or. VII, P G , 65, 761D.
i6o Kristova osoba nakon sjedinjenja
Da ne duljim, nema sumnje daje K r i s t za P r o k l a doista i stvarno pravi B o g i
pravi ovjek.
K r i s t u se p r e d i k a t i Bog i ovjek m o g u posebice predicirati
M e u t i m , K r i s t nije naemu autoru Bog i ovjek samo u tom smislu, ako se ta
dva predikata uzmu zajedno, nego je on Bog i ovjek takoer, ako se ta dva pre
dikata uzmu svaki za sebe (suppositio sensus divisi). D r u g i m rijeima, ne samo
da m o e m o ispravno rei: Krist je Bog i ovjek, nego je takoer ispravna i ova
reenica: Krist je Bog, a jednako i ova: Krist je ovjek. Bog i ovjek nisu
dijelovi, koji bi u pravom i potpunom smislu Krista sastavljali, kao to na primjer
tijelo i dua sastavljaju u pravom i potpunom smislu ovjeka. R a d i toga se ne
m o e ispravno rei daje ovjek tijelo, i l i daje ovjek dua, ako se i m o e rei, daje
ovjek tijelo i dua. Ve citirani Proklovi tekstovi lijepo pokazuju da K r i s t nije
P r o k l u samo Bog i ovjek, nego da se m o e rei takoer naprosto, daje on Bog.
27
Proklo brani M a r i j i n naziv Bogorodica. Iz toga naziva logino slijedi da
je K r i s t naprosto Bog, a ne samo Bog i. ovjek uzeto zajedno. K a d bi K r i s t
bio samo Bog i ovjek uzeto zajedno, kao to je ovjek tijelo i dua uzeto
zajedno, onda se Marija ne bi mogla nazvati Bogorodicom, nego jedino K r i s t o -
rodicom, kao to se obina ljudska majka ne m o e nazvati duorodicom, nego
samo ovjekorodicom. To je m e u t i m miljenje Nestorijevo, da M a r i j i zapravo
28
pripada samo ime K r i s t o r o d i c a . Iz toga, dakle, to Proklo daje M a r i j i naziv
Theotokos bez rezerve, imamo pravo zakljuiti daje njemu K r i s t Bog takoer,
ako se taj predikat uzme bez obzira na predikat ovjek.
M e u t i m , i m i m o toga m o e se navesti brojna mjesta iz P r o k l o v i h spisa,
gdje on k a e K r i s t u daje Bog, a da ne dodaje ujedno daje i ovjek. tom su
nas djelomino mogla p o u i t i ve citirana mjesta. U HT k a e da se onima, koji
29
sjede u tami, javio G o s p o d i n Bog s n a n i , Bog G o s p o d i n ... (Ps 117,27) i ne
smatra potrebnim za istinitost tvrdnje dodati daje taj G o s p o d i n B o g ujedno
i ovjek. Po HT je m i l o s r d n i Bog . . . onaj, koji je vjeno prisutan . . . prolio
27
H T , Schw., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 107, c. 9; P G , 65, 692B; Mansi, IV, 588B; T A ,
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868C; Mansi, V, 433A; Atiko-Proklova Or. V,
P G , 65, 717B.
28
Nestorii sermo II, P L , 48, 765B; Ep. I ad Caelestinum, Mansi, IV, 1022C; Ep. ad
Joannem Ant., Mansi, V, 754A.
29
Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 107, c. 8; P G , 65, 689B; Mansi, IV, 585C.
Kristova osoba nakon sjedinjenja I6I
3 0
vlastitu krv . . . iskupio svijet od prokletstva zakona . . . Po TA onaj, koji se
31
rodio od Djevice na nadnaravni nain, jest B o g . K r i s t i. nakon stoje po tijelu
32
od Zidova jest Bog prije vjekova. Ivan Krstitelj govori K r i s t u : K a k o u
p33
ja, zablaen ovjek, istiti Boga, Boga bezgrjenoga. Navijestio sam, da si
Bog svijeta. 34
M n o g o ima slinih mjesta, iz kojih se jasno i oito vidi da se po
P r o k l u m o e rei daje K r i s t Bog, a da ne treba odmah dodati daje i ovjek, to
jest, da je K r i s t B o g i ovjek ne samo ako se ti predikati prediciraju zajedno,
nego i ako se prediciraju posebice.
Iz toga nam je opet jasno da K r i s t za P r o k l a nije compositum, kojemu bi
Bog i ovjek b i l i pravi adekvatni dijelovi, jer se dio ne m o e ispravno predi
cirati cjelini. A k o pak to nisu pravi adekvatni dijelovi Kristova kompozituma,
onda znai da oba, i B o g i ovjek, antecedentno samome sjedinjenju (dakako
ontoloki antecedentno, ovdje nije pitanje vremenu!) ne mogu postojati. K a d
bi Bog i ovjek uli u sjedinjenje, oni bi oito bili pravi dijelovi sastavljene
cjeline. Prema tome prije sjedinjenja nema i l i Boga i l i ovjeka i l i nijednoga
ni drugoga. Mi iz naeg dosadanjeg raspravljanja ve znamo, da ontoloki, pri
je sjedinjenja nema ovjeka, to jest ljudske osobe. O n t o l o k i prije sjedinjenja
postoji po P r o k l u samo ovjetvo, ljudska narav, a ta ljudska narav postaje
ovjek istom po sjedinjenju. A l i s druge strane Proklo tvrdi daje Bog bio
ontoloki prije sjedinjenja i daje K r i s t bio Bog i prije sjedinjenja, a ovjek je
postao istom po sjedinjenju. I ovjek je uistinu K r i s t , ali to je postao, a da prije
nije bio nego samo B o g . 35
A k o sad imamo na umu te dvije stvari: 1. da P r o
klo smatra da ovjek, koji se kao predikat pridaje K r i s t u , nije ontoloki prije
sjedinjenja, a 2. Bog, koji se predicira K r i s t u , jest ontoloki prije sjedinjenja i
K r i s t jest Bog prije sjedinjenja, onda je oito, da se po P r o k l u sjedinjenje zbilo
u b o a n s k u osobu.
To treba j o malo rasvijetliti. Da se m o e nekom subjektu predicirati neki
predikat, mora i z m e u njih postojati stvarni identitet. A k o se, dakle, za K r i
sta m o e kazati daje Bog jednostavno i bez dodatka, onda mora postojati
stvarni identitet i z m e u subjekta Krist i predikata Bog. Jednako ako se
30
Schvv., isto, pg. 106, c. 7; P G , 65, 688C-D; Mansi, IV, 584-585.
31
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 193, c. 26; P G , 65, 869A; Mansi, V, 433B.
32
Schvv., isto, pg. 194, c. 29; P G , 65, 869C; Mansi, V, 433E.
33
Or. VII, P G , 65, 761C.
34
Isto, P G , 65, 761B.
35
Schvv., isto, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868C; Mansi, V, 432E.
l62 Kristova osoba nakon sjedinjenja
0 K r i s t u m o e kazati daje ovjek, onda mora postojati k o n k r e t n i identitet
i z m e u subjekta K r i s t i predikata ovjek. A k o se osim toga izriito doda
daje identitet i z m e u K r i s t i Bog postojao i prije nego je postojao identitet
i z m e u K r i s t i ovjek (vidi gornji citat iz T A ! ) , onda iz svega toga slijedi
ovo: ovjek kao k o n k r e t n i ovjek ne postoji o n t o l o k i prije sjedinjenja.
K a d bi naime predikat ovjek kao takav bio o n t o l o k i prije i neovisno od
asa, kad je postao K r i s t , to jest prije nego je postao predikat, onda ne bi
bilo konkretnog identiteta, i prediciranje K r i s t je ovjek ne bi bilo ispravno.
Prema tome ovjek nije osoba za sebe i prije sjedinjenja ne postoji kao osoba
za sebe. 2. K r i s t B o g je osoba i prije sjedinjenja te potpuno ista osoba ostaje
1 poslije sjedinjenja. Predikat Bog postoji i prije sjedinjenja, prema tome i
k o n k r e t n i identitet i z m e u Krist i Bog prije sjedinjenja ( K r i s t je bio Bog!)
i taj se identitet poslije sjedinjenja nastavio ( K r i s t jesi Bog). 3. A k o je tako, da
postoji identitet p o t p u n i i posve k o n k r e t n i i z m e u Krist i Bog, a s druge
strane postoji k o n k r e t n i identitet i z m e u Krist i ovjek, oito je da mora
postojati k o n k r e t n i identitet i z m e u Bog i ovjek, to jest i z m e u b o a n s k e
Kristove osobe i osobe K r i s t a ovjeka te da ta osoba m o e b i t i samo b o a n s k a
osoba, ona ista, koja je sjedinjenju antecedentna i koja nakon sjedinjenja na
stavlja biti s K r i s t o m i d e n t i n a . Prema tome je oiti z a k l j u a k te analize da se
sjedinjenje b o a n s t v a i ovjetva zbilo u b o a n s k u osobu. A to je isto kao rei
da K r i s t o v a osoba nije istom po sjedinjenju nastala, da ona nije osoba sastavlje
na iz b o a n s t v a i ovjetva u tom smislu, da bi to bila neka nova osoba. T i m e je
dakle iskljuena od Kristove osobe svaka prava sastavljenost iz dijelova, koji bi
36
se m e u s o b n o nadopunjavali.
36
Time ne mislim tvrditi da bi Proklo od Krista otklanjao svaku sastavljenost, i u
nepravom smislu, kakvu danas openito priznaje katolika teologija i kakvu je uio peti
opi sabor u Carigradu (553.), koji tumai unionem ' kao unionem
, D B , 216. Po mom sudu peti sabor, uei sastavljenost Kristove hipo- ant apud svnodum idipsum esse subsistentiam quod et persona, sed ne aperte videantur
staze, nije imao u vidu one koji su nauavali posvemanju jednotu Kristove hipostaze
i njezinu identinost s Boanskim Logosom prije inkarnacije, nego je imao u vidu one
koji su kalcedonsku dogmatsku definiciju jednoj hipostazi ijednom prosoponu tako
tumaili, da su rije pridavali Kristu Logosu, a rije Kristu ovje stvarno sjedinila ljudska narav. Sjedinjenje
ku, te tako nisu dozvoljavali za Kristovu hipostazu nikakvu sastavljenost, ali su takoer
razdijelili nerazdjeljivo sjedinjenje. V i d i to tom govori Ivan Maksencije, skitski monah
iz vremena borbe oko formule U N U S D E T R I N I T A T E C R U C I F I X U S CARNE, neto
prije petoga sabora u spisu De Christo professio: ... impie quiam personam quidem
homini, subsistentiam vero Deo Verbo credunt a svnodo deputatam. N o n quo nesci-
Kristova osoba nakon sjedinjenja 163
Krist je posve isti s Boanskim Logosom
To nam je razlaganje dakle pokazalo, daje Kristova osoba nakon sjedinjenja
ostala potpuno ista kao i prije sjedinjenja, samo to je sada j o poela bivati kao
ovjek, a da se ipak u sebi nije promijenila. Ta je osoba B o a n s k i Logos, jedna
osoba Presvetoga Trojstva, koja je prije inkarnacije bila samo Bog, a poslije i n
karnacije jest usto i ovjek.
Da to nije samo jedna spekulacija, koja bi bila P r o k l u posve strana, pokazat
e nam sam Proklo.
On K r i s t u imenovanome po ovjetvu pripisuje b o a n s k a djela izvrena p r i
je utjelovljenja. Sv. Ivan E v a n e l i s t je vidio k a k o je pred Pilata stavljen onaj,
37
koji je P i l a t a iz gline o b l i k o v a o . Te rijei imaju ovaj smisao: Onaj k o n k r e t n i
ovjek, koji je stavljen i doveden pred Pilata, bio je Pilatov stvoritelj. D r u g i m
rijeima, osoba, koja je bila onaj ovjek, ista je osoba bila Stvoritelj. U TA k a e
P r o k l o : P r i z n a j e m o , daje isti i svijet proizveo i dao zakon i proroke nadahnuo
i u posljednje se vrijeme utjelovio i apostole na spas plemena i naroda kao ribe
38
u l o v i o . Po P r o k l u je dakle onaj k o n k r e t n i ovjek, koji je apostole izabrao za
svoje vjesnike, bio posve isti s onom osobom koja je nekada u p o e t k u stvorila
svijet. tovie, P r o k l o izriito identificira K r i s t a ovjeka s B o a n s k i m Logo
som. Ovdje i m a m na u m u identificiranje, gdje je B o a n s k i Logos uzet prije
inkarnacije. HT k a e : Nije K r i s t postao B o g po napredovanju, nego je po
3 9
m i l o s r u postao ovjek . . . Subjekt jedne i druge reenice je isti: K r i s t . K a d
P r o k l o k a e daje Krist postao ovjek, oito je da mu je K r i s t posve isti s B o
a n s k i m Logosom prije inkarnacije. Jednako i u TA P r o k l o identificira K r i s t a
i B o a n s k i Logos. On se poziva na Pavla: Jedan G o s p o d i n Isus K r i s t po kome
sve (1 K o r 8,6) i k a e : A k o je po K r i s t u sve, oito je, daje K r i s t Bog Logos,
duas subsistentias aut duas personas introducere, hoc pessimo abituntur argumento,
P G , 86 (1), 81B. Zbog toga je peti sabor jednu hipostazu (subzistenciju) kalcedonske
definicije protumaio tako, da je to hipostaza Boanskog Logosa s kojom se doista i
znai da je ovjetvo doista
sjedinjeno u boansku hipostazu, daje sada dio hipostaze, da pripada hipostazi. Sjedi
njenje j e isto, to istie sam sabor, kao i sjedinjenje ' .
37
Or. XV, P G , 65, 804C.
38
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 193, c. 27; P G , 65, 869A; Mansi, V, 433B.
39
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 104, c. 4; P G , 65, 684-685; Mansi, IV, 581B.
64 Kristova osoba nakon sjedinjenja Kristova osoba nakon sjedinjenja 165

b u d u i da evanelist veli: 'U p o e t k u bijae Rije i Rije bijae k o d Boga i Rije oblikovao) i Uskrsavatelj (koji je sjedinio). Tijelo je Bogu vlastito, dua
bijae Bog! O n a je u p o e t k u bila k o d Boga. Sve je po njoj postalo' (Iv 1,1-3). je njegova. Po Proklu je dakle Kristovo ovjetvo vlastito B o a n s k o m Logosu.
A k o , dakle, evanelist tvrdi da je po Rijei sve postalo, a Pavao t u m a e i to N e m a sumnje da se tu ne radi vlasnitvu u pravom smislu, jer bi se to protivilo
k a e : Jedan G o s p o d i n Isus K r i s t , po kome sve, oevidno jest, daje K r i s t B o g cijelom ostalom Proklovom kristolokom nauku, nego je sigurno daje tijelo i krv
40
Logos. To ne treba daljnjega komentara. i dua vlastita B o a n s k o m Logosu tako, kao stoje ovjeku vlastito njegovo tijelo i
Proklo konstantno pridijeva B o a n s k o m Logosu posve ljudske atribute. ... dua i krv i uope njegova narav. T o se vlasnitvo sastoji u tome, to ljudska K r i
41
Logos se rodio od Djevice . . . , Logos ...je bio vien na zemlji . Onaj, koji je 42
stova narav pripada B o a n s k o m Logosu kao svome principium quod, i l i drugim
prije vjekova stvorio vjekove, koji je rijeju s vlau svemir usavrio, neizrecivi Oev rijeima: Boanski Logos jest osoba, koja ima boanstvo i ovjetvo. Osoba, koju
Logos, Roditelju istobitan Sin, koji je bez poetka i ne m o e imati poetka i koji mi zovemo Krist, jest upravo ona osoba, koja se naziva Boanski Logos, jedna
50
je uzeo poetak bivanja . . . 43
... K a d je Bog Logos postavi ovjek bio razapet ... 44
osoba Presvetoga Trojstva, i l i , kako Proklo voli rei, jedan od Trojstva . K r i s t
51
45
Onaj, koji je savren iz savrenoga rodio se kao dijete iz e n e . Sve to je K r i s t je upravo vjeni Logos, koji je u tijelu i apostoli, kad su ivjeli s Kristom, do
trpio kao ovjek pripada po Proklu osobi Boanskoga Logosa. Ona je principium ticali su se utjelovljenoga onoga, koji nema oblika, slijedili su, kad je iao, onoga,
quod svih trpljenja i djelovanja Kristova ovjetva. To logino slijedi iz injenice da koji je svuda prisutan, sjedili su zajedno s onim, koji je bezgranian, sluali su glas
5 2
je po P r o k l u B o a n s k i Logos principium quod i samome ovjetvu, koje je Boan onoga, koji je rijeju sve stvorio . . . Kristova osoba prema tome nije produkt
ski Logos uzeo. Ne samo da Proklo smatra daje ovjetvo vlastito K r i s t u , nego inkarnacije, ona postoji prije inkarnacije i ona je prije i poslije inkarnacije ista oso
on takoer tvrdi daje ono vlastito B o a n s k o m Logosu. ... Onaj, koji je uvijek ba: Boanski Logos. ovjetvo je k njoj zapravo prisjedinjeno, ono je za nju jedan
53
prisutan ... prolio je kao otkupninu vlastitu krv, kae H T . 4 6
Boanski je Logos dobitak ( - lucrum) , koji je m e u t i m s njome u najuem jedinstvu, po
spasio ljudski rod u svome tijelu unitivi trpljenja, a sauvavi netrpljivo svoje kojem Boanski Logos zajedno s tim svojim ovjetvom sainjava jednu ontoloku
47 48
b o a n s t v o . Bog je trpio u vlastitu tijelu . U propovijedi Or. X I I I nalazimo jednotu, jer je Boanski Logos doista postao ovjek.
ovu reenicu: Onaj, koji je u Djeviinoj utrobi svoje vlastito tijelo ... samome
sebi oblikovao, on je t a k o e r u tri dana ponovno sjedinio svoju d u u razdijeljenu
od vlastitoga tijela i pokazao svoje u s k r s n u e . 49
Skriveni subjekt te reenice jest Filozofska terminologija
Bog Logos. To pokazuju njegovi atributi, koji su ovdje: Stvoritelj (onaj koji je
K a k o to izgleda preneseno u Proklovu filozofsku kristoloku terminologiju,
pokazat e nam kratki pregled jednog odlomka T A . Po P r o k l u je rezultat sje
40
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 192, c. 23; P G , 65, 868B; Mansi, V, 432C-D. dinjenja, kako smo ve vidjeli, jedna hipostaza. M n o g o citirani tekst u crkvenoj
41
Schvv., isto, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D. tradiciji iz Hom. I I I 54
ne k a e nam jasno, u kakvom je odnosu ta jedna hipostaza
42
Schvv., isto, pg. 190, c. 16; P G , 65, 864A; Mansi, V, 428C.
43
prema B o a n s k o m Logosu prije inkarnacije. M e u t i m , iz TA se m o e veoma
... ... , Or. XV, P G , 65, 805A.
44
Or. XIII, P G , 65, 792D.
45
..., Or. VII, P G , 65,
760C. 50
T A , Schvv., isto, pg. 192, c. 21; P G , 65, 865C; Mansi, V, 429E; Ep. IV, Doctrina,
46
, Schvv., isto, pg. 106, c. 7; P G , 65, 688D; Mansi, IV, 584-585. pg. 48, n. IV; P G , 65, 876-877; P G , 86 (1), 82; usp. P G , 65, 887-888; Mansi, VIII, 805
Citiram po Schvvartzu; varijantna lekcija kod PG i Mansija ima . itd. Prva dva dokumenta su sigurno autentina.
47 51
_ ... ... , Schvv., t. IV, . 2, pg. 192, c. 21; , Hom. II, P G , 65, 840.
52
P G , 65, 865D; Mansi, V, 432B. Or. XIX, P G , 65, 825; usp. Or. XVIII, P G , 65, 820C.
53
48
, Doctrina, pg.48,11. IV; P G , 65, 876-877, ep. IV. Schvv., isto, pg. 191, c. 18; P G , 65, 864D; Mansi, V, 429B.
54
49
_ ... ... ... ... , ...
, P G , 65, 792. , Doctrina, pg. 48-49, n. V; Martin, pg. 46,11.11.
166 Kristova osoba nakon sjedinjenja Kristova osoba nakon sjedinjenja 167

jasno vidjeti to P r o k l u znai jedna hipostaza nakon sjedinjenja. On u TA otpri
like ovako izvodi dokaz za jedinstvo K r i s t a : Postao je dakle Bog Logos potpuni
ovjek . . . jedan je S i n . Jer klanjajui se istobitnome Trojstvu ne uvodimo brojem
etvrtoga, nego je jedan Sin, koji se bez p o e t k a rodio od O c a . . . Logos, koji iz
uma neodjeljivo proizlazi i ostaje . . . Taj . . . j e pokazao . . . da se na nain, koji
nadilazi razum, uovjeio. Nije K r i s t drugi, Bog Logos drugi . . . Bog je Logos
doista postao ovjek . . . B u d u i da ja znam i bogobojazno sam nauio, da je jedan
Sin, ispovijedam jednu hipostazu utjelovljenoga Boga L o g o s a . 55
Taj fragmen
tarni prikaz jednog dijela TA vrlo jasno pokazuje Proklovo shvaanje jednoj
hipostazi u K r i s t u . On ispovijeda u K r i s t u jednu hipostazu radi toga, jer ispovi
jeda jednoga Sina. Za njega je dakle ispovijedanje jedne hipostaze isto, to i ispo
vijedanje jednoga Sina. A taj jedan S i n mu je onaj, koji se bez p o e t k a rodio od
Oca, jedan od triju u Trojstvu. Proklo ne dozvoljava uvoditi u Trojstvo brojem
etvrtoga. T r i su brojem u Trojstvu hipostaze; hipostaze se broje, a narav se ne
broji, kako se to m o e vidjeti iz prikaza Proklova trinitarnog nauka u poglavlju
O B o a n s k o m Logosu. Jedan S i n za Prokla dakle znai jednu b o a n s k u hipo
stazu. K a d je dakle iz toga, stoje uio jednoga Sina poslije utjelovljenja, izvodio i
jednu hipostazu, oito je ta hipostaza b o a n s k a hipostaza, jedna hipostaza Pre
56
svetoga Trojstva. Prema tome, kad Proklo kao rezultat sjedinjenja navodi jednu
hipostazu, onda to nije u tom smislu, to bi ta hipostaza inkarnacijom istom
nastala, nego je ona inkarnaciji preegzistentna, ona je jedna hipostaza Presvetoga
Trojstva. Sjedinjenje se zbilo u jednu hipostazu, ali ne tako, da bi sjedinjenjem
nastala jedna hipostaza, nego tako, daje usprkos sjedinjenja ostala jedna hipo
staza, jer se sjedinjenje zbilo u preegzistentnu b o a n s k u hipostazu.
narav nije neki drugi subjekt od B o a n s k o g Logosa. To je u T A , odmah u
p o e t k u k r i s t o l o k e ekspozicije, gdje P r o k l o dokazuje osnovne pozicije teze
jednom K r i s t u . Tajnu inkarnacije vidi on najljepe i z r a e n u u objema svetopi-
samskim formulama: p o s t a d e tijelo (Iv, 1,14) i uze oblik sluge (Fil 2,7), jer
postade oznauje jednotu p r o s o p o n a ( ) , a uze
57
neprmjenljivost naravi. Prosopon je ovdje doista jedan stvarni subjekt, jed
na stvarna osoba, a ne m o d a kakva moralna jedinica. Proklo vidi jedinstvo
prosopona u tome, to je Logos postao tijelo i l i , drugim rijeima, to se
njemu sada m o e rei da jest ovjek (tijelo, tj. ovjetvo, poosobljeno!). O n na
to dodaje n e r mj e n lj i s t, koja je istina tu shvaena primarno kao nepro
mjenljivost Logosova b o a n s t v a , ali concomitanter oznauje nep r mj e n lj i vo s t
samoga Logosa kao osobe. Logos je nakon to je postao ovjek ostao Logos.
I tu su dakle dani elementi, iz kojih se n u n o izvodi da se sjedinjenje zbilo u
preegzistentni subjekt, ali P r o k l o tome subjektu formalno i eapressis verbis ne
daje naziv p r o s o p o n . On pod p r o s o p o n o m ovdje shvaa K r i s t a kao jedan
subjekt bez izriitog daljnjeg preciziranja. Na tom mjestu TA P r o k l o postavlja
osnovnu tezu jednome prosoponu, koja je zajednika svim k o l a m a , i alek-
sandrijskoj i antiohijskoj. T i j e k o m daljnjeg razlaganja on tu osnovnu tezu
jednom subjektu (ili jednom K r i s t u i l i jednom Sinu) razvija tako, da k o n a n o
jedinstvo subjekta p r o t u m a i kao jedinstvo jedne preegzistentne hipostaze u
koju se izvrilo sjedinjenje. Taj logiki put oito pokazuje da je za Proklovo
shvaanje prosopon i hipostaza jedno te isto, makar on to nije izriito i forma
58
liter i z r a z i o .

N e m a sumnje da Proklojednako shvaa i jedan p r o s o p o n u K r i s t u , iako to

nije tako jasno rekao, kao u sluaju jedne hipostaze. P r o k l o termin
57

upotrebljava samo jedanput i to u kontekstu gdje h o e istaknuti kako ljudska Schw., isto, pg. 190, c. 14; Mansi, V, 428; P G , 65, 861.
58
Vjerojatno je isti izraz bio takoer u grkom izvorniku onu V, P G ,
65, 846A. Maiev latinski prijevod sa sirskoga veli: de unica persona Filii. Ovdje je ta
55
... ... persona trinitarno povezana i vrlo je blizu shvaanju, kako smo ga vidjeli u TA za hi
, , ' postazu. Proklo veli: ... unum Filium profiteor; credo increatam Trinitatem, nec Filii
... unitatem confusione aliqua aut permistione conflatam iudico ..., a malo kasnije poziva
... ... ... . Izaiju: Dic iam aliquid, propheta, de duarum naturanim unione, deque unica Filii
... ... ... persona. U trinitarnom kontekstu Epistola uniformis ad omnes occidentis episcopos, koja
... , je sumnjiva s autentinosti, izriito se identificiraju termini persona i subsistentia
..., Schw., isto, pg. 190-191, c. ( i ). Poslanica je sauvana samo latinski, Schvv., t. IV, v. 2, pg. 66.
15-19; P G , 65, 861-865; Mansi, V, 428-429. Sumnjivi fragment citiran kod Inocenta iz Maronije (Schvv., isto, pg. 72, c. 25) takoer
56
To je za Prokla isto, kao rei da je Krist jedan od Trojstva u tijelu, usp. Ep, IV, podupire izloeno shvaanje, kad kae: ... unum ex trinitate iuxtapersonae (proprieta-
Doctrina, pg. 48, n. IV; P G , 65, 876-877. tem) id est deum uerbum factum hominem.
68 Kristova osoba nakon sjedinjenja

Saetak: Krist je naravni Sin Boji

Proklo nigdje izriito ne kae za Krista nakon inkarnacije daje naravni S i n Boga
Oca. To je m e u t i m oito miljenje naega patrijarha, koje n u n o slijedi iz cjeline
59
njegova nauka. K r i s t je po Proklu jedan Sin , koji je isti od vijeka i u posljednje
60
se vrijeme utjelovio , on je jedan i jedini, koji je bio prije nego je Abraham po
61
stao i koji je u posljednje vrijeme napredovao u mudrosti i dobi po tijelu . Tome
jednome i jedinome Sinu pripada po Proklu i bezpoeta opstojnost i roenje 6.
62
od Djevice po tijelu . On je i nakon inkarnacije sauvao potpunu jednakost ( DVJEMA NARAVIMA
63
) s O c e m , on je i nakon inkarnacije dobar i od dobroga roen
64
Sin i jedinoroeni S i n O e v . K a k o se moe iz navedenih citiranja jasno vidjeti,
Proklo, smatrajui daje Sin ime, koje pripada osobi, ostaje vjeran svome nauku
istovjetnosti Kristove osobe prije i poslije inkarnacije, pa mu je zato K r i s t nakon
inkarnacije potpuno jednako S i n Boga O c a kao i prije inkarnacije. Dobivanje nove
65
naravi nije njegova sinovskog odnosa nimalo promijenilo. A k o imamo pred oima kako se vrsto i s koliko odlunosti i preciznosti Pro
klo zalae za jedinstvo osobe u K r i s t u , ne bi nas uope smjelo zauditi, ako bi
on bio manje precizan, i manje o d l u a n u pitanju dviju K r i s t o v i h naravi, pogoto
59
U HT Proklo jo ne postavlja problem jednom Sinu, bar ne izriito, nego taj vo kad je itava njegova kristoloka misao u osnovi antinestorijevska. M e u t i m ,
nauk izrie problemom etvorstva u Bogu. A l i ve u onu III, koja vjerojatno spada u protiv takvog oekivanja Proklov je nauk i u toj toki neobino jasan i izriito
doba prije TA, Proklo izriito istie jednoga Sina, Martin, pg. 46, n. 11; Doctrina, pg. diofizitski. U tom i jest sasvim zasebno znaenje Proklove kristologije, stoje ona
49, . V; P G , 65, 843. Openito postavljena tvrdnja jednome Sinu nakon inkarnacije
neobino spretno i logino povezala elemente koji su u svojoj historijskoj suvislo-
jest zajednika teza svih kola. Jednako je nalazimo kod Prokla u Hom. IV (Martin, pg.
43, n. 22; P G , 65, 846A; Doctrina, pg. 49, . V I ; Moss, pg. 70-71), a pogotovo u T A , gdje sti naoko bili tako opreni. K a o i u ostalim t o k a m a Proklove kristologije, tako
se moe smatrati kao jedna od osnovnih teza. Usp. i Or. III, P G , 65, 708A-B. i Ep. III se ni kod nauka dvjema naravima ne m o e rei da postoji kakav stvarni napre
(, P G , 65, 875B-C itd. dak i l i prelaenje npr. od antiohijske k aleksandrijskoj kristologiji i l i obratno.
60
T A , Schvv., t. IV, v. 2, pg. 191, c. 19; P G , 65, 865A; Mansi, V, 429D. Osnovne teze postavljene su ve u H T , i napredak se oituje jedino u tome, to se
61
T A , Schvv., isto, pg. 194, c. 29; P G , 65, 896C; Mansi, V, 433D. osnovne teze produbljuju i jae razvijaju. Napredak je imanentan samoj osnovnoj
62
Or. III, P G , 65, 708B.
63
kristolokoj misli. Tako se jedino m o e p r o t u m a i t i injenica da Proklov diofizi-
H T , Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 105, c. 6; P G , 65, 688A; Mansi, IV, 584B.
64 tizam, jednako kao i nauk jednoti osobe, biva jae osvijetljen i razjanjen u TA
Or. VII, P G , 65, 761C-D. Kaem: i nakon inkarnacije, jer te izjave Proklo stav
lja u usta Ivanu Krstitelju, kad pred njega dolazi Krist da ga on krsti. negoli u H T .
65
U Hom. III on kua taj sinovski odnos terminoloki bolje protumaiti rijeima
koje po sirskom prijevodu, to ga latinski (u prijevodu A. Maia) donosi P G , glase ovako:
Dicimus eum Filium, non tamquam deificatum per gratiam, etenim Verbum natura Stvarni diofizitizam
propria Deus est, P G , 65, 843A. Te rijei sasvim oito kau daje Krist nakon inkar
nacije naravni, a ne po milosti Sin Boji, i to radi toga, to je Verbum po naravi
Sin Boji. Grki tekst, kako gaje izdao Martin (pg. 46, n. 13), donosi malo drukije te R a z l i k u i z m e u b o a n s k o g i ljudskog elementa u K r i s t u Proklo ima nepre
rijei: Nazivamo ga Sinom, ne po milosti Bogom, nego po naravi Bogom, Rijeju, koja stano u svijesti. N e o b i n o precizno znade ih on jedan od drugoga razgraniiti, a
je kao Oev um po naravi neodjeljiva, , da ih opet u jednoj osobnosti najue povee. Pojam deifikacije ljudske Kristove
, ..., ali je stvarni smisao jedne i druge varijante posve isti! naravi, koji je tako naglaen kod sv. C i r i l a Aleksandrijskog, ukoliko kod Prokla
170 0 dvjema naravima 0 dvjema naravima 171

i dolazi, to je tako rijetko da se gotovo gubi iz vida. Proklo govori boanskoj smislu, koji Proklo na citiranom mjestu pridaje toj rijei, niti kao ono, to su
1 2 3
krvi , svetom ovjetvu , b o a n s k o m poroenju , ali su to rijetki slua ljudi. Istaknuo sam ovdje posebno K r i s t o v u ljudsku narav, jer je ionako jasno
jevi. Proklo poznaje deifikaciju, ali u interesu jasnoe nauka dvjema naravima da Proklo K r i s t u priznaje b o a n s k u narav, pa je tako zapravo centralni problem
njoj malo govori. O n , naprotiv, ne jedanput povlai otru granicu i z m e u onoga, ovog poglavlja Proklovo shvaanje Kristovoj ljudskoj naravi. M e u t i m , teite
4
to je (Logos) bio i onoga, stoje p o s t a o te to dvoje odreuje kao dva sasvim Proklove kristoloke misli nije na Kristovoj ljudskoj naravi, nego ba nasuprot na
razliita principa, od kojih je jedan princip Kristovih b o a n s k i h djela a drugi njegovoj boanskoj naravi. I to zbog antinestorijevskog znaaja Proklova nauka.
5
princip trpljenja. Ono, to je K r i s t bio, jest iz Oca i po tom je K r i s t Bog, a Bila su tome, m o e se rei, dva razloga: 1. Protiv nestorijevaca trebalo je dokazati
6
ono, stoje K r i s t postao, jest iz mene i po tom je K r i s t ovjek. Zato Proklo daje K r i s t doista Bog, to nikako ne bi moglo biti u sluaju da K r i s t nema bo
stavlja u usta O c a nebeskoga rijei, koje K r i s t a odreuju kao onoga, koji je iz anske naravi, i l i u sluaju da se njegova b o a n s k a narav bilo kako inkarnacijom
7
mene i iz vas (tj. ljudi). Te se rijei u njihovu izvornom znaenju imaju uzeti promijenila. 2. S druge je strane trebalo protiv nestorijevskih o p t u b i obraniti
tako, da naznauju odakle K r i s t potjee, ali one t a k o e r u kontekstnom proi svoje pravovjerje u tom smislu, da bude jasno kako Proklo nipoto poput ari-
renom smislu znae daje K r i s t jedan izmeu nas ljudi. To se vidi iz toga to jevaca ne umanjuje Kristova boanstva. Ta su dva razloga vodila Prokla, kad je
10
Proklo malo nie na usta istoga O c a nebeskoga k a e K r i s t u daje on A d a m , neprestano isticao kako je Logos ostao, to je bio, iako je postao ovjek, kako
11
8
koji nema Oca i Bog, koji nema majke te daje ostavi, stoje bio, postao, to je Logos postao ovjek na nepromjenljivi nain ( ) i bez mijeanja
9
ste vi (tj. ljudi). Ne veli Proklo daje K r i s t postao slian nama i l i daje postao (), te kako se boanstvo uope ne m o e nikako mijenjati ili. na bilo
12
kao mi, nego daje postao ono, to smo mi. N e m a sumnje, daje po P r o k l u koji nain ograniiti i l i trpjeti. Za stvarnu opstojnost Kristove ljudske naravi
K r i s t subjekt definicije ovjeka. To citirana mjesta pokazuju. K r i s t je jedan od Proklo je uglavnom smatrao dovoljnim tvrditi protiv manihejaca daje K r i s t bio
13
onih, koji su ljudi, K r i s t je ono, to su ljudi. Zato nas ve ta mjesta ovlauju, doista i stvarno ovjek, a ne samo prividno, ali je ipak u svojim spisima i ljudsku
da smatramo, da na patrijarh neosporno priznaje u K r i s t u specifinu ljudsku K r i s t o v u narav veoma precizno odredio, mada nije to smatrao glavnom z a d a o m
narav i to ne samo u apstraktnom smislu nego i u konkretnom smislu (substan- svoga kristoloskog uenja.
tia prima), jer da K r i s t nema konkretne ljudske naravi kao i svaki drugi ovjek,
on se ne bi mogao ispravno determinirati kao jedan od nas, kao Adam u
Terminoloki diofizitizam
1
Or. XIV, P G , 65, 796B.
2
Hom. i, P G , 65, 837B. K r i s t o v u b o a n s k u narav Proklo oznauje redovito imenom boanstvo
3
H T , Schw., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681A; Mansi, IV, 577C. 14 15
(<), rjee b o a n s k a narav ( < ) , i l i samo narav ( ) .
4
H T , Schw., isto, pg. 107, c. 9; P G , 65, 689C; Mansi, IV, 585D; T A , Schvv., t. IV,
v. 2, pg. 191, c. 19; P G , 65, 865A; Mansi, V, 429C-D; Schvv., isto, pg. 191, c. 17; P G , 65,
10
864B; Mansi, V, 429A; Or. V i l i , P G , 65,769C; Or. X, P G , 65, 777B; Hom. III, Martin, Usp. jo T A , Schvv., t. IV, v. 2, pg. 191, c. 17.19; P G , 65, 864B, 865A; Mansi, V,
pg. 46, n. 12; P G , 65, 843A; Martin, pg. 47, n. 16; P G , 65, 843B; Hom. IV, Martin, pg. 429A, C.
11
43, n. 18; P G , 65, 845A; Martin, pg. 43, n. 22-23; P G , 65, 846A-B itd. Na brojnim mjestima, koja nema smisla nabrajati. Mnoga e jo biti navedena.
12
5
U HT kae: I spasio je onim, to je bio, a trpio onim, to je postao: Mnoga mjesta bit e navedena tijekom raspravljanja.
13
, , , '<?, Schvv., t. I, . 1, . 1, n. 19, pg. 107, c. 9. H T , Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 106, c. 8; P G , 65, 688D; Mansi, IV, 585A; u
Takva instrumentalna formulacija () esto se kod Prokla pojavljuje kao neto njemu TA na vie mjesta; Hom. III, Martin, pg. 46, n. 10; P G , 65, 842C.
14
specifino! V i d i Or. XIII, P G , 65, 792B, 792D; Hom. III, Martin, pg. 46, n. 11; P G , 65,
6
0eog ' , On III, P G , 65, 708. 842D; Doctrina, pg. 49, n. V.
15
7
, Or. VIII, P G , 65, 769. Usp. Or. III, P G , 65, 708B; TA, Schvv., t. IV, v. 2, pg. 188, c. 8; P G , 65,
8
... 0eq5, isto, 857D; Mansi, V, 424E. Sasvim posebnu vanost ima taj naziv u formulama dvije
9
^ , ' , isto, 769C. naravi!
172 dvjema naravima dvjema naravima 173

K r i s t o v u ljudsku narav P r o k l o redovito naziva izrazom tijelo (zapravo put i z m e u jednoga i drugoga elementa. Po jednom je K r i s t bez majke, a po drugom
23
= ), neto rjee ovjetvo ( ) , a na vie mjesta t a k o e r na bez oca, po jednom je Stvoritelj, a po drugom stvorenje, po jednom je elementu
24
16
rav ( ) . Takvo t e r m i n o l o k e odreivanje dviju K r i s t o v i h naravi nakon K r i s t spasio i otkupio, a po drugome trpio i u m r o . Jedan je od tih elemenata po
25

sjedinjenja odjeljuje P r o k l a od aleksandrijske kole i pribliuje ga antiohijskoj. elo udesa, a drugi poelo trpljenja. Kristovo se dakle ovjetvo sjedinjenjem
To vrijedi za filozofsku terminologiju, odnosno da bude jasnije: to vrijedi za nipoto nije izgubilo i l i pretvorilo u b o a n s k u narav. tovie, Proklo mu izriito
t e r m i n o l o k e odreenje Kristova ovjetva, kad mu Proklo nakon sjedinjenja daje termin i nakon sjedinjenja. On naziva Kristovo ovjetvo u tri.
daje termin . Po tome je P r o k l o ne samo stvarni nego i t e r m i n o l o k i dio- formule, koje dolaze u H T . No dok se iz dviju takvih formula m o e s potpunom
fizit. Od Antiohije ga m e u t i m dijeli injenica, to K r i s t o v u ovjetvu nikada sigurnou tvrditi ne samo to daje za Prokla Kristovo ovjetvo prije sje
ne pridaje termin n i t i pokazuje takve sklonosti u poznatim spisima. dinjenja, iz jedne je formule oito da je ono i nakon sjedinjenja. Formu
26

Da se sasvim jasno i pozitivno d o k a e takav Proklov diofizitizam, potrebno je la jedinstvo n a r a v i izrie jedino to da je jedinstvo nastalo iz vie naravi, ali
u ovom poglavlju potanko analizirati glavne izvore Proklove kristologije s tog se nita ne veli, koliko je naravi sada u asu samoga jedinstva. Jednako vrijedi
27

vidika. i za formulu zajedno dooe naravi i nepomijeano ostade sjedinjenje . Isti

Iako je HT u cjelini upravljena na to da d o k a e Theotokos i s time u vezi na, tvrdnja nepomijeanom sjedinjenju upozorava da su nepomijeane ostale
naravi, ali to nije toliko jasno da bi bilo izvan diskusije, bar kod Prokla ne. No
jedinstvo Krista, ipak je Proklov diofizitizam doao u njoj sasvim jasno do izra
trea formula, koja sjedinjenju in facto esse govori kao zdruenju naravi,
aja. Ve formulacija osnovne teze, da se iz ene rodio Bog ne neobuen i ovjek
28
17 , ima neosporno diofizitsko znaenje. Izraz stoji
ne p u k i , pokazuje koliko je Proklova kristologija uza sve odluno zalaganje
18 u neposrednoj vezi s usporedbom inkarnacije sa enidbom, koju uostalom Pro
za jedinstvo subjekta ipak diofizitska. Usto to je ta formulacija antiohijskog
klo t a k o e r poznaje, kako je na svome mjestu pokazano. Taj izraz po sebi poka
karaktera, ona t a k o e r pokazuje da je Proklo svjestan kompletnosti i potpune
zuje d o d u e usku vezu elemenata, ali ipak takvu, gdje elementi zadravaju svoju
razliitosti jednoga i drugoga elementa u K r i s t u . Posebno on istie da Bog nije
19 razliitost. Zato tu formulu m o e m o smatrati nedvojbenim dokazom Proklova
promijenio naravi kad je postao ovjek i da se sjedinjenje zbilo tako, da su
20 diofizitizma u H T . Jednako ju je shvaao i Leoncije Jeruzalemski, koji to mjesto
naravi istina zajedno dole, ali se nisu smijeale. Boanska je Logosova narav
29
citira u potvrdu nauka dvjema naravima i kompilator Doctrina Patrum, koji
ostala prema tome u sjedinjenju posve nepromijenjena, ali taj, koji nas je spasio,
30
t a k o e r citira te rijei. Prema tome, m o e se rei daje Proklo u HT izriiti dio-
nije bio Bog bez ovjetva, nego je stvarno imao tijelo () i obukao je
21 22
fizit. Treba inae spomenuti da HT ne govori broju naravi, nego upotrebljava
m e n e ; zato je i tijelo sjelo na prijestolje . Proklo postavlja preciznu razliku
samo m n o i n u .

16
U formulama dvije naravi i posebno u T A !
, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 103, c.
23
17
Schvv., isto, pg. 104, c. 4; P G , 65, 685A; Mansi, IV, 581B.
24
2; P G , 65, 681C; Mansi, IV, 580A-B. , Schvv., isto, pg. 105,
18
Usp. s tom Proklovom formulom Teodoretovu formulu, to je on donosi u po c. 6; P G , 65, 685D; Mansi, IV, 584A; , , , ,
bijanju I. anatematizma sv. irila, P G , 76, 393C; Schvv., t. I, v. 1, p. 6, pg. 109, c. 7; Schvv., isto, pg. 107, 9; P G , 65, 689C; Mansi, IV, 585D.
25 0
... ...
. Sv. C i r i l odobrava tu formulu, vidi njegov odgovor: Schvv., , Schvv., isto, pg. 107, c. 9; P G , 65, 692A; Mansi, IV, 588A.
26
isto, pg. 113-114, c. 17; P G , 76, 397C-D. , Schvv., isto, pg. 103, c. 1.
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 580E.
27
19
, Schvv., isto, pg. 107, c.
20
Schvv., isto, pg. 107, c. 8; P G , 65, 689B; Mansi, IV, 585C. 8; P G , 65, 689B; Mansi, IV, 585C.
28
21
Schvv., isto, pg. 106, c. 8; P G , 65, 688D; Mansi, IV, 585A-B. Schvv., isto, pg. 104, c. 2; P G , 65, 684A; Mansi, IV, 580C.
29
22
, Schvv., isto, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684C; Leontius Hieros., Contra monophjsitas, P G , 86 (2), 1836C.
30
Mansi, IV, 581A. Doctrina, pg. 49, n. V I I .
174 dvjema naravima dvjema naravima 175

U vrijeme prije TA spada vjerojatno Proklova Hom, IIL I u toj homiliji Proklo razliku od HT ovdje se govori dvije naravi, ali bi se moda moglo prigovoriti, da
1
precizno razgraniuje ono to je Krist bio i to je postao/ te kae da je Krist nije ba posve oito da se radi dvije naravi nakon sjedinjenja. Tekst izriito zabacuje
32
inio udesa kao Bog, a trpljenja podnio u tijelu kao ovjek i tako oito razlikuje dvije hipostaze te izriito tvrdi daje sjedinjenje sjedinilo dvije naravi u jednu hipostazu.
u K r i s t u dva principa djelovanja. Posebnu je panju posvetio tome da tono odredi M e u t i m se ekvivalentno tvrdi takoer i dvije naravi, jer Proklo izriito zabacuje
kako boanska narav nije inkarnacijom pretrpjela nikakve promjene, pa ni najmanje. da bi bilo dozvoljeno dijeliti naravi ( , kao vie njih!), a ne narav (kao
Jedan Sin, koji postoji nakon inkarnacije, nije se od Oca odijelio ( ) , nije jednoj!) u dvije hipostaze. dijeljenju se moe govoriti istom nakon sjedinjenja.
se nikako promijenio ( ), niti je ikako podijeljen ( ), jer Prema tome taj tekst, koji inae jasno stavlja naravi nasuprot jedne hipostaze, ekviva
se boanska narav ne moe cijepati ( Gela ). 33
Ono, to Bogu lentno tvri da naravi postoje i nakon sjedinjenja. Takvo tumaenje tih Proklovih
34
pripada po njegovoj biti, jest nepromjenljivo. Posebno je to lijepo istaknuto u trola rijei dobiva svoje opravdanje u ostalom Proklovom radu. Zato je razumljivo da su
nom paralelizmu na poetku kristoloke ekspozicije u toj homiliji, gdje Proklo kae; one bile citirane u potvrdu nauka dvjema naravima.
Jer um posre, kad istrauje, kako je Bog na nepromjenljiv nain postao ovjek i kako U T A , koji predstavlja najodliniji izvor Proklova kristoloskog uenja, n a
35
je Logos nepomijeano bio sjedinjen s glibom, i Bog bez trpnje bio oblikovan tijelom. patrijarh ne donosi istina ni jedne formule dvjema naravima, ali je ipak u
Jednako se Proklo odluno zalae u toj homiliji za to daje Bog doista i stvarno, a ne tom spisu d i o f i z i t i z a m najjae osvijetljen. Ni u j e d n o m se naime drugom
samo prividno postao ovjek, te time misli utvrditi nedvojbenost Kristove ljudske spisu nije P r o k l o tako o d l u n o zaloio za cjelovitost i n e p r m i j e n j e n u op
36
naravi. Striktna filozofska terminologija za dvije naravi dolazi u toj homiliji na gla stojnost b o a n s k e naravi u K r i s t u sjedne strane, a u isto r i j e m e j e d n a k od
sovitom mjestu, koje je u starini bilo mnogo citirano kao dokaz za dvije naravi ijednu l u n o t a k o e r za stvarnu i neumanjenu istinitost prave ljudske naravi s druge
hipostazu. I jedan je Sin, ne tako da bi naravi bile razdijeljene u dvije hipostaze, strane. Ne samo da on i u ovom spisu, kao i drugdje, t o n o razlikuje ono, to
37
nego (tako) daje uzviena ekonomija dvije naravi sjedinila u jednu hipostazu. Za je Logos bio i to je postao 58
te da s time u vezi t o n o znade razluiti p o e
la p r o t i v n i h svojstava odnosno djelovanja i trpnji K r i s t o v i h , od kojih jedna
39
pripadaju Logosu po b o a n s t v u , a druga po ovjetvu (odnosno tijelu),
31
Martin, pg. 46, n. 11; Doctrina, pg. 48, n. V. nego on t a k o e r sasvim potanko o d r e u j e b o a n s k u narav, odbijajui od nje
32
Martin, pg. 47, n. 16; usp. Martin, pg. 46, n. 12; P G , 65, 843B.
33
sve nijanse promjenljivosti i promijenjenosti te dajui i spekulativne razloge
Martin, pg. 46, n. 12. 40
34
tome. B o a n s k i se Logos utjelovljenjem nije pretvorio u tijelo, n i t i je pre
, Martin, pg. 47, n. 18.
41
35
trpio promjenu naravi, jer to nije ni m o g u e , b u d u i daje b o a n s k a narav
42
, Martin, pg. 46, n. 10. Tu su zajedno nepromjenljiva (u smislu nep r e t vo r lj i vo s t i: ) , njoj je nepretvorlji-
uzeta tri naina izraavanja inkarnaciji: postade, koji se temelji na Iv 1,14, bi obli vost vlastita. 43
Promjenljivost pripada naravi koja tee, a vjenoj naravi i
kovan (), koji se temelji na Fil 2,7 i bijae sjedinjen (), koji je teoloki
ter minus technicus za inkarnaciju. Formalno odreenje (ovdje negativno), koje je Proklo
spojio s pojedinim od tih izraza, u uskoj je vezi s njime. Izraz postade daje dojam da Bizantskog, P G , 86 (1), 1309C-D, Leoncija Jeruzalemskog, P G , 86 (2), 1836B i Efrema
se Bog pretvorio (tj. promijenio = ) u ovjeka; zato Proklo veli: . Izraz Antiohijskog, vidi Focije, P G , 103, 996A.
38
bijae sjedinjen daje dojam pomijeanja; zato Proklo veli: . Izraz bijae Schvv., t. IV, v. 2, pg. 191, c. 17, 19; pg. 193, c. 24; P G , 65, 864B, 865A, 868C;
oblikovan daje dojam daje Bog neto pretrpio; zato Proklo kae: . Mansi, V, 429A, C, 432E.
39
36
... ... Schvv., isto, pg. 190, c. 15; pg. 192, c. 21; pg. 193, c. 24; pg. 194, c. 29, 31; P G , 65,
, Martin, pg. 46, n. 10-11; Doctrina, pg. 49, n. V; P G , 65, 842C. Martin u n. 861C, 865B-D, 868C, 869C, 872A, 872C.
40
11 ima: , ali se ini vjerojatnije daje izvorniji tekst po Schvv., isto, pg. 190, c. 13; P G , 65, 861A; Mansi, V, 425E.
41
Doetrini, koji se slae sa sirskim prijevodom, vidi P G ! Schvv., isto, pg. 188, c. 8, pg. 191, c. 19; P G , 65, 857D, 865A; Mansi, V, 424E;
37
' , , 429C.
42
, Doctrina, Schvv., isto, pg. 190, c. 14,15; P G , 65, 861; Mansi, V, 428.
43
pg. 49, n. V; Martin, pg. 46, n. 11; P G , 65, 842-843, usp. 885C; citirano kod Leoncija , Schvv., isto, pg. 190, c. 13; P G , 65, 861A; Mansi, V, 428A.
176 dvjema naravima
44
koja je uvijek u j e d n a k u stanju, nepromjenljivost je v l a s t i t a . tovie, ne
samo da se b o a n s k a narav ne m o e pretvoriti u to drugo, nego se ona ne
m o e ni najmanje promijeniti, onaje i z n a d svake promjenljivosti (alteratio).
S time je u uskoj vezi dakako potpuna netrpljivost b o a n s k e naravi, koju
P r o k l o posebno o b r a z l a e spekulativnim r a z l o z i m a : ... a opet n e u n i t i v a
(besmrtna) nije mogla na sebe uzeti trpljenja. A k o je naime svako trpljenje
zavada i borba sastavljenih stvari, a k o d onoga, to je nematerijalno i jedno
stavno, nema n i k a k v i h sastavljenosti, nikakvo dakako ne m o e prodrijeti tr
46
pljenje tamo, gdje nema ni s a s t a v l j e n o s t i . R a d i toga se i utjelovljenje zbilo
47
tako, da b o a n s k a narav nije n i t a pretrpjela ( ) . B o a n s k a je narav
48
uvijek savrena i ona ne m o e nikako napredovati. U vezi s u t v r e n o m ne-
trpljivou b o a n s k e naravi, jasno je da P r o k l o mora iz s o t e r i o l o k i h razloga
p r i z n a t i K r i s t u pravu ljudsku narav. Ve je tijekom studije vie puta istaknu
to kako P r o k l o i u TA protiv manihejaca dokazuje da je Logos doista, a ne
49
samo fiktivno postao i jest o v j e k . Ovdje preostaje samo da se s nekoliko
citata t o n o p o k a e , kako TA shvaa Kristovo ovjetvo i kako ga termino
loki o d r e u j e . N a k o n d o s a d a n j i h raspravljanja nee nas nimalo z a u d i t i ,
k a d budemo vidjeli daje po TA K r i s t o v o ovjetvo i nakon inkarnacije doista
narav ( ) u k o n k r e t n o m smislu, iako nije hipostaza, kako je to do sada
50
ve u t v r e n o .
U p o e t k u kristoloke ekspozicije TA k a e da se Bog ... Logos ... rodio
iz Djevice, svuda hotei pokazati da je uistinu postao ovjek, jer narav n u n o
slijede poetci i stanja i trpnje. Ne k a e naime evanelist, daje uao u savrena
(odraslog!) ovjeka, nego daje postao tijelo, prodrijevi do samog temelja naravi
i doprijevi do p o e t k a roenja. K a o to i ovjek, koji se po prirodi raa, ne ide
odmah kao savren (= odrastao) na poslove, nego najprije sam p o e t a k naravi
postaje tijelo, zatim s vremenom malo pomalo poprima sile, koje p o m a u za vr-
44
Isto.
45
, isto; (sc.
) , Schvv., isto, pg. 190, c. 14; P G , 65,
861C; Mansi, V, 428B.
46
Schvv., isto, pg. 192, c. 21; P G , 65, 865C; Mansi, V, 432A.
47
Schvv., isto, pg. 188, c. 8; P G , 65, 857D; Mansi, V, 424E.
48
Schvv., isto, pg. 194, c. 29; P G , 65, 869C; Mansi, V, 433D.
49
V i d i npr. Schvv., isto, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868C.
50
Da TA pridaje termin Kristovoj boanskoj naravi, nije, mislim, potrebno
posebno spominjati.
dvjema naravima 177
enje opaanja i djelovanja. Tako je i Bog Logos doprijevi do samog p o e t k a i
korijena ovjejeg roenja najprije postao tijelo, ne promijenivi se u tijelo, to ne,
45
jer boanstvo ostaje iznad promjene. 51
Da je narav, kojoj je tu rije, kon
kretna narav (substantia prima), mislim da nije teko uoiti. Proklo obrazlae
zato se Logos rodio od Djevice time, to je uzeo narav, a narav n u n o slijede
njezina svojstva. No roenje Logosa od Djevice jest konkretno, a ne apstraktno.
Dakle je i narav, koja je uzrok roenju, t a k o e r konkretna. Diofizitsko zna
enje tih Proklovih rijei dobro je uoio sirski prevodilac T A , monofizit, koji je
reenicu narav n u n o slijede poetci, stanja i trpljenja jednostavno izostavio. 52
T a k o e r narav, kojoj je Logos prodro do samoga temelja i poetka, jednako kao
narav svakoga drugog ovjeka, nije nipoto apstraktna narav ljudska, nego sa
svim konkretna narav, kojoj je Logos inkarnacijom postao nosilac. Bez sumnje
se konkretnoj naravi radi t a k o e r onda, kad Proklo k a e daje Logos stano
53
vao u utrobi, zajednikim vratima naravi . M e u t i m , neosporno najjae i oito
diofizitski govori Proklo Kristovoj ljudskoj naravi u sljedeem odlomku T A ,
koji treba donijeti in extenso: A ako neke smuuju pelenice i stavljanje u jasle i
tjelesni ( ) rast u vremenu i spavanje u laici i umor radi putovanja i
stoje katkada bio gladan i to god pripada (onome), koji je uistinu postao ovjek,
neka znadu, da p o d r u g u j u i se trpljenjima nijeu narav, a nijeui narav, da ne
vjeruju u ekonomiju, ne vjerujui pak u ekonomiju, ine to na tetu spasenja.
N e k a ti pravdai p o k a u , daje od postanka svijeta (ikoji) ovjek upao u ivot do
avi drugim putem izvan toga puta naravi, i tada neka izmiljaju svoje brbljarije.
A k o pak je taj p o e t a k zajednike naravi, a Bog Logos je uistinu postao ovjek,
radi ega se oni, koji zajedno s nama ispovijedaju narav, podruguju trpljenjima?
Jedno dakle od dvoga neka izaberu: i l i stidei se trpljenja neka zanijeu narav
te pristajui uz nauke manihejske neka budu svrstani u red b e z b o n i k a , i l i ako
doputaju dobitak iz uovjeenja priznavajui narav, neka se ne stide trpljenja,
koja pripadaju naravi. A i u d i m se bezumnosti onih, koji otvaraju nove putove
zablude. Ja naime, b u d u i da znam i bogobojazno sam nauio, da je jedan Sin,
51
... ... ...
... '
..., Schvv., isto, pg. 189-190, 12-13; P G , 65, 860-861;
Mansi, V, 425-428.
52
V i d i Schvv., isto, pg. 189, u aparatu teksta k vv. 30/31.
53
, Schvv., isto, pg. 190, c. 16; P G , 65, 864A; Mansi,
V, 428D.
8
7
dvjema naravima dvjema naravima 179

ispovijedam jednu hipostazu utjelovljenoga Boga Logosa. A b u d u i da je jedan i M e u t i m , kod Prokla nalazimo izriito diofizitsku formulu, kakvu je usvojio
onaj, koji je podnio trpljenja i onaj, koji je inio udesa, radi ega preuujui ona Kalcedonski sabor. To je u propovijedi, koja je u PG oznaena kao H o m . IV i l i
(svojstva), koja su vie Boja ( ), podruguju se onima, koja su gora ( Sermo de Nativitate. Poto je Proklo u toj homiliji iznio osnovicu svoje k r i
57
54
) . Ovdje ne treba nikakve posebne analize i l i bilo kakvog dokaznog po stologije ostajui u pitanju dviju naravi na svojoj opoj liniji, pod konac homilije
58
stupka, da se uvidi kako je narav, kojoj Proklo ovdje govori kao zajednikoj saimlje svoj nauk u jednu formulu jednom Sinu i dvije naravi. Najprije, kao
toki s nestorijevcima i koju postavlja kao temelj svoga dokaza za opravdanost uvod u samu formulu, Proklo ponavlja svoju omiljelu tvrdnju da onaj, koji se
59
shvaanja, koje B o a n s k o m Logosu pridijeva trpljenja, doista prava konkretna rodio, nije p u k i ovjek, ni samo Bog (Bog neobuen!) . Na tu tvrdnju naove-
ljudska Logosova narav i to nakon inkarnacije. Ne samo daje to jasno iz injeni zuje: Shvaamo dakle, da treba ispovijedati jednoga K r i s t a u dvije naravi poslije
ce to Proklo to priznavanje ljudske naravi smatra tezom, koja mu je zajednika sjedinjenja, boanstva i ovjetva iz due i tijela, jednoga te istoga, jedinoroenoga
s vodom antiohijske kole Teodorom Mopsuestijskim (protiv kojega je napisan Sina, G o s p o i n a Isusa K r i s t a . Jer je nastalo sjedinjenje dviju naravi u jedno si-
T A ! ) - a stoje ve za sebe dovoljan dokaz da se radi konkretnoj ljudskoj naravi novstvo i gospodstvo: nastalo je sjedinjenje, ne mijeanje, sjedinjenje ne pretvorba,
60
nakon inkarnacije! - nego je to jasno t a k o e r iz samoga dokaznog postupka. sjedinjenje ne smjesa. A k o u toj formuli i apstrahiramo od izraza
Proklo naime k a e da onaj, koji nijee trpljenja, nijee time i narav (kao neto , ipak njezin posve kalcedonski diofizitizam ostaje izvan sumnje. Ne samo
61
to kao takvo stvarno opstoji). Tekst bi se mogao m o d a t u m a i t i naravi u daje istaknuto sjedinjenje dviju naravi i iskljueno od toga sjedinjenja svako
apstraktnom smislu, kad bi Proklo bio rekao da onaj, koji nijee trpljenja, nijee pomijeanje i svaka promjena, nego je takoer K r i s t izriito shvaen kao jedan u
uzimanje naravi i l i sjedinjenje (tj. ekonomiju odnosno inkarnaciju!), ali Pro dvije naravi ( ... ) i jedna je od tih
klo tu ne govori inkarnaciji kao inu (in fieri), nego naravi, koju Logos ima, naravi boanstvo a druga ovjetvo. Determinacija poslije sjedinjenja ovdje
odnosno inkarnaciji kao svrenom inu (in facto esse). To je t a k o e r dobro
uoio sirski monofizitski prevodilac T A , koji je u tom tekstu na mjestima, gdje
57
termin nedvojbeno znai k o n k r e t n u narav poslije sjedinjenja, taj termin Martin, pg. 40-43; P G , 65, 843-846; Moss, pg. 65-66. Dobro je utvrena razlika
konstantno zamijenio s terminom i tako od inkarnacije in facto esse dvaju elemenata opim terminima. Proklo otro lui dva roenja (Martin, pg. 42, n. 15;
Moss, pg. 66): jedno je , a drugo , isto, itd.
uinio inkarnaciju in fieri, jednako tako kao to je malo nie u istom citatu ter 58

55
Martin, pg. 43, n. 22; P G , 65, 846A; Doctrina, pg. 49, n. V I ; Moss, pg. 70-71.
m i n zamijenio terminom .
Formula nema nita jednoj hipostazi, te prema tome nije kompletna u smislu Proklove
T i m e dobiva svoje opravdanje miljenje Bardenhewera, koji k a e da se Proklo kristologije, kako smo dosad ve vidjeli. A l i j e njezina vanost veoma velika.
56
u TA zalae za tvrdnju jednom K r i s t u u dvije naravi , premda formula 59
Martin, pg. 43; P G , 65, 846A.
60
dvije naravi u TA ne dolazi izriito nijedanput. " ,
, ,
, .
54
... ... ... * , , , ;
... , ... , . je tekst iz Martina, pg. 43, n. 22. Tekst kako ga citira Doctrina,
; ... ... ... ..., Schvv., pg. 49, n. V I , ima neke varijante: izostavljen je glagol , a jae je istaknuto je
isto, pg. 191, 18-19; P G , 65, 864-865; Mansi, V, 429. dinstvo: , , . Oba sirska prijevoda
55
V i d i Schvv., isto, pg. 191, u aparatu teksta k vv. 10/11, 15, 17, 21. Uope su (Vat. syr. 368, lat. Maiev prijevod, P G , 65, 846A i Br. Mus. Or. M S . 8606, izd. Moss,
istoni monofizitski prijevodi nastojali iz Prokla diofizita uiniti monofizita, to je za pg. 70-71) razlikuju se od grkih tekstova iz Doctrine i Martina po tome, to nemaju
prijevode Hom. IV dobro opazio Moller, Un representant de la christologie neochalce- izraza i (druge inaice su sitnije i stvarno
donienne au debut du sixieme siecle en Orient: Nephalius dAlexandrie, u: RHE, 40 ne dolaze u obzir!). je vjerojatno pokalcedonski umetak. On kida
(1944. - 1945.), str. 112, bilj. 4. loginu vezu izmeu i , meutim, ne
56
Bardenhevver, Geschichte der altkirchlichen Literatur, Bd. IV, Freiburg im Br., treba zaboraviti da ga imaju oba grka teksta.
V i d i formulu AS, Schvv., 1.1, . 1, p. 4, n. 127, pg. 17, c. 5; P G , 77, 177A!
,2
1924., str. 206: ... fiir den Satz von dem einen Christus in zvvei Naturen eintritt. 61
8 dvjema naravima
vie nema to modificirati, ona m o e samo neto, to je ionako ve jasno reeno,
j o izriitije i nedvojbeno determinirati. M e u t i m , to nije potrebno. Proklo tu ima
pred oima Krista, kakav postoji nakon inkarnacije, to jest nakon sjedinjenja.
Takav K r i s t je za nj ne p u k i ovjek ( = potpun, pravi ovjek da terminoloki izriito izrazio. To se uostalom moglo ve lijepo vidjeti iz svega
i neto povrh toga) i ne neobuen Bog ( = pravi, potpuni Bog i dosadanjega raspravljanja, posebno iz poglavlja O sjedinjenju, gdje je t a k o e r
jo neto k tome). A k o je tako, zakljuuje Proklo iz te tvrdnje, onda moramo sma
trati K r i s t a u dvije naravi, u boanskoj (da bude Bog) i ovjejoj (da bude ovjek),
a ipak da je jedan. Do toga je dolo tako (Proklo t u m a i inkarnaciju infacto esse
inkarnacijom infieri), to je nastalo sjedinjenje dviju naravi, ali nije nastalo pomi-
jeanje i l i promjena tih naravi. Naravi su se sjedinile, ali su ostale nepomijeane,
nepromijenjene, doista dvije sjedinjene naravi! Jasnije diofizitski ne m o e se i ne
treba govoriti. Ostali dio homilije do konca ponavlja nam ve poznato razlikova
62
nje i z m e u onoga, stoje K r i s t bio i stoje postao.
Kalcedonski oci poznavali su Proklov diofizitizam i zato u adresi caru Marcijanu
citiraju jedno mjesto iz Proklove sada izgubljene homilije na Izaijine rijei: Dijete
nam se rodilo i Sin nam je dan, koje glasi: I razumom razdijeli naravi, i teoloki
63
utvrdi jedinstvo misterija! Pomanjkanje konteksta ne dozvoljava provoenje stroge
teoloke analize i donoenje preciznog smisla tih rijei, koje bi mogle uzbuditi misao,
kao da Proklo priznaje samo razumsku razliku izmeu dviju naravi (istinctionem
rationis), a ne i stvarnu (istinctionem realem). Meutim, da Proklo te rijei nije
shvaao tako, kao da se radi samo razumskoj razlici u naem dananjem skolasti-
kom smislu, dovoljno pokazuju ostali Proklovi diofizitski tekstovi, a i injenica da su
kalcedonski oci u tom tekstu gledali dokaz protiv monofizitizma. 64
62
Ovdje je potrebno upozoriti na osebujni znaaj formule u dvije naravi! Ona
se od svih drugih Proklovih diofizitskih formula razlikuje po tome to jasno postavlja
razliku izmeu osobe i naravi, jer govori jednome Kristu (osoba!), koji je u dvije na
ravi! Taje formula dakle dobro precizirala Proklovu misao, koja inae nije bila dovoljno
jasno izraena u drugim formulama.
63
, I (o uzaau) veli daje prilikom uzaaa Bog dao nebo ovjeku (PG, 65, 837B) i da
Schvv., t. II, . 1, . 3, pg. 115 (474), n. 11; Mansi, V I I , 472.
64
Uvoenjem Proklovih citata s izrazom u svoj dokazni materijal, 837A).
Kalcedonski je sabor na neki nain usvojio terminologiju razumskoj razlici dviju
naravi. Poznato je koliko se raspravljalo razumskoj razlici dviju naravi kod sv. Cirila.
V i d i Rehrmann, Die Christologie des hl Cjrillus von Aleaandrien, Hildesheim, 1902.,
str. 274s; Lebon, Le monophysisme severien, Lovanii, 1909., str. 355s; Hefele, Concilien-
2
geschichte, Bd. II, Freiburg im Br., 1875., str. 274s. Po mom miljenju trebalo bi kod
rjeavanja toga pitanja svakako imati na umu takoer tu Proklovu formulu citiranu na
dvjema naravima
N a k o n to je tako u t v r e n stvarni i terminoloki Proklov diofizitizam, nije
potrebno provoditi analize ostalih Proklovih spisa s tog vidika. Dostaje rei daje
na patrijarh svuda ostao vjeran svome stvarnome diofizitizmu, ako i nije to svu
ispitano shvaanje sjedinjenja u Or. III, u kojoj dolaze terminoloki malo nejasna
odreenja ' i . Tamo je pokazano da
ta odreenja nemaju za posljedicu nijekanje dviju naravi, nego daje Or. III dapa
65
e prilino jasna u smislu diofizitizma.
Dvostruka istobitnost
K a o posljedica Kristovih dviju naravi, od kojih jednu ima zajedno s Ocem, a
druga mu je jednaka s nama, neposredno slijedi daje K r i s t O c u i nama istobi-
66 67
tan. Po b o a n s t v u , tj. po boanskoj naravi, K r i s t je Ocu istobitan, Tvrdnja, da
je K r i s t iste biti s nama, poznata je u starini uglavnom u dvije temeljne varijan
te. Jedna usporeuje K r i s t a s njegovom Majkom te k a e da je K r i s t istobitan
Majci, a druga ga usporeuje s nama te k a e daje K r i s t istobitan n a m a . K o d
6 8
P r o k l a tvrdnja, daje K r i s t nama istobitan, dolazi samo jedanput i to u H o m . J V .
Izraz istobitan Majci ne dolazi niti jedanput u sauvanim spisima. A l i Proklo
upotrebljava jedan drugi izraz, da oznai istu stvar. Taj drugi izraz nije nita
manje prikladan da utvrdi Kristovu istobitnost s nama. To je izraz ,
Kalcedonskom saboru, kao i injenicu da takvo shvaanje, bar u nekom smislu, nalazi
mo i u krilu antiohijske kole, kod Teodoreta (Eranistes, Dial. III, Impatibilis, P G , 83,
237A: ), te da prema tome takva terminologija nije nipoto
osamljena kod sv. Cirila.
65
Za ilustraciju Proklova diofizitizma posebno je vrijedno spomenuti i da on u Hom.
smo mi Kristovim uzaaem stekli na nebu kralja roaka: (PG, 65,
66
. Proklo uope ne poznaje pravu razliku izmeu i . V i d i
kraj poglavlja O Boanskom Logosu.
67
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868C; Mansi, V, 432E; Hom. III, Martin,
pg. 46, n. 11; Doctrina, pg. 48, n. V; P G , 65, 842C; isto, Martin, pg. 46, n. 13; P G , 65,
843B; Hom. IV, Martin, pg. 43, n. 18; P G , 65, 845A; Or. XV, P G , 65, 805A.
68
Martin, pg. 43, n. 18; P G , 65, 845B.
182 dvjema naravima
istovrstan. Po P r o k l u je ljudski rod po tijelu istovrstan Logosu, koji je postao
ovjek. 69
K r i s t je meni po onome, to je postao, istovrstan izuzevi grijeh .
Ta su dva mjesta ekvivalentna izrazu istobitan nama. U TA m e u t i m dolazi
71
t a k o e r tvrdnja daje K r i s t po tijelu Djevici istovrstan . Izraz znai
ovdje u konanici isto kao i izraz , samo malo bolje precizirano. N e m a
sumnje, naime, da oni koji spadaju zajedno u istu vrstu, imaju ujedno jednu bit.
Postoji, m e u t i m , razlika i z m e u i . po sebi roenja, naime slinost naravi. A l i Proklo nije tako shvaao svojih rijei. Najbolji
oznauje nekoga, koji s drugim ima potpuno istu bit, numeriki istu bit. Takvo
je naime znaenje taj izraz dobio u grkoj trojstvenoj teologiji. Z a t o ga zapravo
ne m o e m o posve u istom smislu upotrijebiti, kad se radi odnosu K r i s t a prema
nama, to se tie ljudske naravi, jer naa ljudska narav nije s Kristovom ljudskom
naravi n u m e r i k i ista nego samo vrsno. A to ba oznauje izraz istovrstan.
On k a e isto, to su htjeli rei oni, koji su tvrdili da je K r i s t ljudima istobi
tan, a opet onemoguuje svako krivo shvaanje. K o l i k o mije poznato, taj izraz
u tom kontekstu ne upotrebljava nijedan drugi patristiki pisac.
Potrebno je da se ovdje obazremo na jednu objekciju, koju protiv P r o k l a po
die Nestorije. To on ini u svome pismu stanovnicima Carigrada neto prije
Kalcedonskog sabora, kad je Proklo ve bio umro. On citira jedan odlomak T A ,
po kojem bi Proklo nijekao da je K r i s t imao istu narav s Blaenom Djevicom,
odnosno da je bio s njome istovrstan, pa da je prema tome Proklo, bar u tom
odlomku, krivovjerac. Evo toga odlomka, kako ga citira Nestorije: Sve, to se
raa, k a u neki, iste je vrste s onom, koja je rodila. A k o je dakle ona, koja je
rodila, ena, n u n o je t a k o e r i onaj, koji se rodio, ovjek. Vi ne k a e t e sve, uzvi
eni, nego ona koja trpi r a a (nekoga) svoje vrste, kad je roenje bilo naravno (po
naravi), jer su boli p o e t a k naravnoga roenja, a tjelesno je zdruenje predilazilo
bolove. A l i kad tu nema ni sjenke te sramote i kad se dogodilo udo, koje nadilazi
jezik i kada roenje nadilazi narav, onda je onaj, koji se raa pod t i m okolno
69
To , T A , Schvv., t. IV, v. 2, pg. 190, c. 15; P G , 65, 861C; Mansi,
V, 428C.
70
' , Hom. III, Doctrina, pg.
48-49, . V; Leontius, P G , 86 (1), 1309CD; vidi P G , 65, 842C. Grki tekst, kako ga
donosi Martin, pg. 46, n. 11: Citat je stvarno toan, iako postoje neke modifikacije u izraavanju, Schvv., t. IV, v. 2,
vjerojatno potjee od nekog mlaeg redaktora te homilije. V i d i toj homiliji u poglavlju
Izvori Proklove kristologije.
71
, Schvv., t. IV, . 2, pg. 193, c. 24; P G , ..., Schvv., t. IV, . 2, pg. 193, c. 24; P G , 65,
65, 868C; Mansi, V, 433A.
dvjema naravima 183
72
stima, Bog. K a d bi se taj odlomak imao t u m a i t i ovako za sebe, izolirano od
70
svog konteksta, onda bi on doista bio neispravan. A k o ga, naprotiv, postavimo u
okvir u koji gaje postavio njegov autor, onda on nipoto nema krivovjerno zna
enje, nego biva jasan. Ovako naime osamljen, on k a e jednostavno da K r i s t nije
s M a r i j o m iste vrste, to jest jednake biti. Posebno nije nikako precizirano. K r i s t
prema tome uope nije ovjek, i mi imamo udesno roenje, kojemu nedostaje bit
dokaz tome jest injenica, to on tek neto malo prije tih rijei izriito tvrdi daje
K r i s t Djevici po tijelu istovrstan i to jednako Djevici istovrstan kao to je O c u
73
istobitan . Oito je prema tome da Proklo, kad u n a e m tekstu nijee da bi
Djeviin S i n bio njoj istovrstan, nema na u m u narav, nego osobu u formalnom
smislu kao osobu, jer se ne m o e zamisliti kako bi se mogao ovjek nakon dvije
reenice tako zaboraviti, da sam sebi. oito i izriito proturjei. K r i s t je po Proklu,
dakle, Djevici istovrstan, to se tie ljudske naravi, ali joj nije openito istovrstan,
to jest nije u svakom pogledu s njom jednak, nego je on osoba, koja je per se iznad
Djevice, drukija od Djevice, per se Bog, a samo secundum quid jest jednaka Dje
vici, istovrsna s njome. Taj tekst prema tome nije nikakav dokaz protiv Proklova
diofizitizma, premda se m o e dozvoliti da za sebe nije dovoljno jasan.
T i m e zavrava poglavlje Proklovom nauku dvjema naravima poslije sjedi
njenja. K a o rezultat m o e se rei, daje raspravljanje utvrdilo: 1. Proklo je stvarni
diofizit, koji ui realnu, nepromijenjenu i nepomijeanu opstojnost b o a n s k e i
ljudske naravi u K r i s t u nakon inkarnacije. 2. Proklo je t a k o e r i terminoloki
diofizit s dodatkom, da kod njega dolazi ve kalcedonska formula in duabus na
turi. 3. K a o posljedicu svog diofizitizma, Proklo priznaje daje K r i s t istobitan
O c u po b o a n s t v u i nama odnosno Majci po ovjetvu.
72
Nestorius, Le Livre d'Heraclide de Damas, trad. par F. Nau, Pari, 1910., str. 375.
pg. 193, n. 26; P G , 65, 868-869.
73
,
868C; Mansi, V, 433A.
 7.

PRIDIJEVANJE VLASTITOSTI

P o t o je jednom u t v r e n o daje K r i s t sastavljen od dva elementa, b o a n s k o g

i ovjejeg, tovie, kad je u t v r e n o da su ta dva elementa doista prave naravi,
koje svaka n u n o sa sobom nose svoja svojstva, onda odmah nastaje pitanje, kako
e se K r i s t u pridijevati svojstva jedne i druge naravi. To je takozvano pitanje
pridijevanju vlastitosti (communicatio idiomatum). O n o je u najuoj vezi s tuma
enjem samoga sjedinjenja i jedinstva dvaju elemenata, jer ono se bazira na tome,
kakva je veza i z m e u jedne i druge naravi. O n o je neposredna logina posljedica
tumaenja sjedinjenja tako, te se m o e rei da su te dvije stvari, sjedinjenje naravi
i pridijevanje vlastitosti, korelativne. Zato jedna drugu t u m a e . Ba radi toga ko-
relativiteta pojma sjedinjenja i pridijevanja vlastitosti mi smo se ve dosad mnogo
susretali s Proklovim shvaanjem pridijevanja, jer nanije ono bilo znak i dokaz,
kako Proklo shvaa sjedinjenje. M e u t i m , nee biti bez koristi i bez smisla, ako
se u ovom poglavlju j o posebno pozabavimo samo t i m problemom.
1
Teoretsko rjeavanje problema pridijevanju vlastitosti poinje od Origena
2
i kasnije ga se s vie i l i manje jasnoe dotiu mnogi o c i , da k o n a n o bude oito
postavljeno u sredite kristolokih borbi upravo u vrijeme, gdje se sada nalazi
mo. Zapravo se sav problem oko Nestorija prvotno i vrti oko toga, kako treba
K r i s t u pridijevati vlastitosti jedne i druge naravi. Pitanje ispravnosti naziva

1
RJ, 460; vidi A. Michel, Iiomes (Communication des), u: D T C , t. V I I , Pari,
1922., col. 596.
2
V i d i isto.
186 Pridijevanje vlastitosti Pridijevanje vlastitosti 187

Theotokos samo je odraz toga drugoga openitijeg pitanja komunikaciji i d i
omatum, a ono opet vue sa sobom najdublje pitanje sjedinjenju dviju naravi.
U rjeavanju toga pitanja glavnu su ulogu odigrali Nestorije (koji je m e u t i m
odmah izbaen s pozornice osudom na Efekom saboru), Teodoret C i r s k i i C i r i l
4
Aleksandrijski. N a Proklo nije sudjelovao u teoretskom rjeavanju pitanja
pridijevanju vlastitosti time, da bi sam igdje izriito razvijao teoriju tome. On je
ipak ne malo pridonio rjeenju toga pitanja p r a k t i n o m uporabom komunikacije
kao k o u ; bio je m e u mrtve u r a u n a t i pakao je oplijenio. Dolje je bio oklevetan
3 6
kao varalica a gore je bio proslavljen kao svet.
Jae se ne m o e istaknuti jedinstvo subjekta. No da ne bi tko mislio, da Pro
klo pridavajui jednome te istome tako razliita svojstva uvodi pak pomijeanje
i konfuziju, on odmah dodaje: O uda: gledam nebesa i navijetam b o a n s t v o ,
v i d i m trpljenja i ne zabacujem ovjetva, nego Emanuel je vrata naravi otvorio
kao ovjek, ali kao Bog nije razbio bravu djevianstva! Tako daje znati, da on 7

idiomatum. poznaje razliku m e u naravima, ali vlastitosti naravi pripisuje jednome te isto
me, kao to jednome te istome pripisuje i same naravi.
8
I po TA je jedan i onaj, koji je podnio patnje i onaj, koji je inio u d e s a . Isti
P r v i stupanj komunikacije je i onaj, koji se rodio i onaj, koji je Djevicu sauvao neozlijeenu kad je raala, 9

10
isti je O c u istobitan i Djevici istovrstan. Jedan i jedini Sin je onaj, koji
U skladu sa svojim uenjem jednome subjektu u K r i s t u , na patrijarh sma je bio prije nego je A b r a h a m postao i koji je u posljednje vrijeme napredovao
tra da jednome te istome treba pripisati i ona svojstva, koja pripadaju ovjetvu, 11
u mudrosti i dobi po tijelu. Po Or. III, jedan i jedini Sin ima b e z p o e t u
5
kao i ona, koja pripadaju b o a n s t v u , i to on ne prestaje initi, u svojim spisima. 12
opstojnost i roenje iz Djevice po tijelu i roenje Kristovo je poetak i ne
K o d toga, m e u t i m , on gotovo redovito ne zaboravlja napomenuti t a k o e r razli 13
p o e t a k onoga, koji se r o d i o . Isus se rodio od Marije, ali je on t a k o e r prije
ku, kako ta svojstva pripadaju jednome te istome subjektu, da je naime razliit 14
Marije; on je S i n i Stvoritelj Marije. On je kralj, koji se gore vozi nad keru-
principium quo jednih i drugih atributa. Posebno se to lijepo vidi u jednom od 15
bima, a dolje sjedi na mladetu m a g a r i i n u . On je iz O c a i od nas. H o m . III 16

l o m k u H T , gdje Proklo u u z v i e n o m govornikom zamahu istie: Jer on sam nabraja niz imena, koja K r i s t u pripadaju po boanskoj naravi, a onda istome pri
je nosio trnov vijenac i razrijeio je sud trnja. Isti u k r i l u O c a i u utrobi Djevice, pisuje niz imena, koja mu pripadaju po ljudskoj naravi. N e m a nikakve sumnje 17

na rukama majke i na k r i l i m a vjetrova, (isti je) kome su se klanjali aneli i koji
je sjedao s carinicima (za stol), koga se serafini nisu usudili gledati i koga je Pilat
ispitivao; koga je sluga udario i pred kirnje stvorenje drhtalo. Bio je na k r i pribi
jen i prijestolje slave se nije ispraznilo, u grobu je bio zatvoren i nebo je razapinjao
da Proklo priznaje i d r i se tog osnovnog zakona komunikaciji idiomatum, da
naime jednome te istome subjektu pripadaju svojstva odnosno vlastitosti jedne i
druge naravi. S druge strane on opet jasno razlikuje te atribute i znade, da jedni
K r i s t u pripadaju po njegovoj boanskoj naravi, a drugi mu pripadaju po njegovoj
ljudskoj naravi. On prema tome ne uvodi nikakva pomijeanja m e u atribute

3
Bila bi svakako hvale vrijedna stvar, kad bi se netko poblie pozabavio samim
problemom komunikacije idiomatum u tom razdoblju. 6
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 107, c. 9; P G , 65, 689C-D; Mansi, IV, 585-588.
4
Ovdje ne spominjem starije predstavnike antiohijske kristologije Diodora i Teo 7
Schvv., isto, P G , 65, 692A; Mansi, IV, 588.
dora. U tom razdoblju antiohijsku kristologiju predstavlja Teodoret. Antiohijci su i 8
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 191, c. 19; P G , 65, 865A; Mansi, V, 429C.
sami priznavali da je Teodor u nekim stvarima predaleko otiao, vidi Ep. Joannis Ant. 9
Schvv., isto, pg. 192, c. 22; P G , 65, 868A; Mansi, V, 432C.
et synodi ad Cjrillum, P G , 77, 331, ep. 66. Teodoret je u otrog polemici branio pozicije 10
Schvv., isto, pg. 194, c. 29; P G , 65, 868C; Mansi, V, 433A.
antiohijske kole, koliko je najbolje mogao. Meutim, njegov nauk komunikaciji idio 11
Schvv., isto, pg. 194, c. 29; P G , 65, 869C; Mansi, V, 433D.
matum nije pobijedio. Peti je opi sabor (553.) dao u pitanju komunikacije idiomatum 12
P G , 65, 708B.
konano pravo irilu A1 e k s a d r ij s k m. V i d i posebno kan. 2, 3, 6, 10, D B , 214, 215, 13
P G , 65, 705B.
218, 222. 14
Hom. V (Atik!), P G , 65, 848D.
5
To je uostalom zajednika teza kako aleksandrijske tako i antiohijske kole. 15
Or. IX, P G , 65, 773B.
V i d i IV. anatematizam sv. Cirila, D B , 116; P G , 77, 120C-D i A S , RJ, 2060; P G , 77, 16
Or. VIII, P G , 65, 769A.
177A-B. 17
Martin, pg. 46-47; P G , 65, 843-844.
88 Pridijevanje vlastitosti
jednako kao to ne uvodi pomijeanje medu naravi. M o g l o bi se osim toga, to
je u potvrdu te tvrdnje doneseno iz HT, donijeti t a k o e r brojna druga mjesta.
N e k a bude samo neto; u d e s a je inio kao Bog i trpnje je podnio u tijelu kao
18
ovjek ; O c u je po b o a n s t v u istobitan, a Djevici je po tijelu i s t o v r s t a n ;19
trpljenje mu pripada po tijelu, a ne po b o a n s t v u . 20
Sva dakle svojstva, koja pripadaju ljudskoj naravi, i sva, koja pripadaju b o a n
skoj naravi, ma kako bila razliita, pripadaju jednome te istome subjektu, jednoj
te istoj osobi. Ovdje ne p o l a e m nikakvu vanost na to, naziva li Proklo tu osobu
K r i s t i l i S i n i l i G o s p o d i n i l i Emanuel, jer su to imena, kojima je bilo dozvoljeno
pridijevati jedne i druge atribute po miljenju sviju. a k Nestorije dozvoljava da
se svi atributi pripisuju K r i s t u , Sinu, G o s p o d i n u . 21
V a n o je, m e u t i m , za kristologiju utvrditi na emu pojedini teolog vie i n z L
stira, na razlici atributa te na tome, da oni pripadaju razliitim naravima, i l i na
tome, da oni svi zajedno pripadaju jednoj te istoj osobi. D o k je antiohijska kola
vie isticala razliku atributa, ukoliko oni pripadaju razliitim naravima, aleksan
rijska je kola na elu s C i r i l o m glavnu brigu uloila na to da p o k a e kako jedni
i drugi atributi pripadaju jednoj te istoj osobi te je izbjegavala svako dijeljenje.
Dosadanji je prikaz Proklove kristologije ve jasno pokazao gdje su u toj toki
bile vee Proklove simpatije. To su uostalom pokazali i netom navedeni citati.
Ne da se zatajiti daje Proklo tu vie bio aleksandrijac, negoli antiohijac, premda
ne smijemo smetnuti s uma daje on daleko vie od aleksandrijacajasno isticao
t a k o e r razliku m e u atributima, koja se bazira na njegovu neobino preciznom
razlikovanju naravi. T a k o se m o e rei da je na patrijarh kao svoju osnovnu
z a d a u smatrao to, da p o k a e kako uistinu jednome te istome pripadaju jedni i
drugi atributi, ali je ujedno t a k o e r b r i n o nastojao, da uvijek precizno oznai
razlinost poela, po kome ti atributi bivaju K r i s t o v i .
Drugi stupanj komunikacije
A k o imamo na umu taj Proklov stav prema osnovnom zakonu komunikaciji
idiomatum, nee nam biti teko pogoditi kakve e posljedice on izvui iz toga
Hom. III, Martin, pg. 47,11. 16; P G , 65, 843B.
TA, Schw., t. IV, v. 2, pg. 193, c. 24; P G , 65, 868C; Mansi, V, 433A.
Or. X, P G , 65, 781; Or. XII, P G , 65, 792D itd.
Nestorii sermo VII, P L , 48, 794A, 798D, 799, 800; Nestorii sermo II, P L , 48, 765A.
Pridijevanje vlastitosti 189
osnovnoga zakona. Problem naime pridijevanju vlastitosti nije se mogao zau
staviti samo na onim imenima, koja po sebi direktno oznauju Krista, tj. Kristov
teandriki kompozitum. Pitanje se neposredno proirivalo na ime Boanski L o
gos i s njime odmah u vezi na ime Bog. K a k o e se atributi pridijevati t i m ime
nima, koja po sebi oznauju primarno drugu b o a n s k u osobu prije inkarnacije?
Tu su dvije kole otile svaka svojim putem. Antiohijska kola nije dozvoljavala
B o a n s k o m Logosu ni Bogu pridijevati atribute, koji izviru iz ljudske naravi; alek
sanrijska je kola nasuprot smatrala to pridijevanje n u n o m posljedicom isprav
nog shvaanja utjelovljenja. A k o se Logos utjelovio, onda se Logos po tijelu i rodio,
trpio i umro. Po C i r i l o v u se miljenju jedinstvo K r i s t a ne m o e dobro p r o t u m a i t i
samo time, da se k a e kako Logos i ovjek nakon inkarnacije nisu dva nego jedan,
nego se mora t a k o e r kazati, da Logos nakon inkarnacije jest ovjek; ako pak je
Logos ovjek, onda je on kao ovjek t a k o e r trpio i uope mu pripada sve, to
pripada njegovu ovjetvu. U tom se shvaanju jasno istie dominantni poloaj
B o a n s k o g Logosa u t e a n d r i k o m kompozitu K r i s t a . Protivno tome je antiohij
ska kola, slijedei svoje zasebno shvaanje inkarnacije, inzistirala na tome da bi
pridijevanje ljudskih vlastitosti B o a n s k o m Logosu i l i Bogu znailo mijeanje na
ravi, ponizivanje boanstva. To se posebno tie pridijevanja trpljenja B o a n s k o m
22
Logosu, to bi po miljenju antiohijaca znailo teopashitizam. Proklove su sim
patije u toj toki na strani Aleksandrije. tom ne m o e biti nikakve sumnje. To je
prvi dojam, to e ga dobiti, svatko, tko ita Proklove spise. To uostalom pokazuje
ve i tako otvoreno njegovo istupanje za M a r i j i n naziv Bogorodica bez rezerve,
koji upravo poiva na tome da se Bogu pripisuju svojstva ljudske naravi. A l i treba
svakako istaknuti, da je Proklo kod toga neobino brian, da ne dade nikome
povoda ni za kakvu sumnju da bi on samoj boanskoj naravi pripisivao kakvo
23
svojstvo ljudske naravi. D o k C i r i l esto jednostavno tvrdi daje Logos i l i Bog u
tijelu () trpio, a da ujedno to ne precizira j o posebnije, Proklo se takorei
uvijek trudi unaprijed oznaiti da je to utjelovljeni Logos, koji je u tijelu trpio, a
22
Takav teopashitizam, gdje se trpljenje pripisuje Bogu ili Boanskom Lo
gosu (Bogu imenovanom konkretnim terminima tako, da oznauje osobu!), nazivam
terminolokim teopashitizmom za razliku od stvarnoga teopashitizma, kad se trpljenja
pripisuju boanskoj naravi. Dakako daje terminoloki teopashitizam ispravan i oprav
dan, a stvarni teopashitizam je hereza. Antiohijci su se bojali terminolokog teopashi
tizma u prvom redu zato, to nisu dobro razlikovali meu osobnim i neosobnim termi
nima.
23
V i d i npr. X I I . anatematizam, D B , 124; P G , 77, 121D.
190 Pridijevanje vlastitosti
gotovo redovito ujedno dodaje daje njegovo boanstvo ostalo netrpljivo. Bitno se
stvar nije izmijenila, jer se konano ipak trpljenje pripisuje B o a n s k o m Logosu, a
ni C i r i l nije mislio Logosa prije utjelovljenja, ali se iz toga ipak vidi nastojanje, da
bude iskljuen svaki nesporazum. D o k bi Cirilovu formulu, ako je uzmemo bez
njezinih daljnjih tumaenja, koja je C i r i l morao davati - esto natjeran na to od
protivnika - mogli m o d a shvatiti i tako, daje Logos i po boanskoj svojoj naravi
preko tijela (kao instrumenta!) neto trpio, dotle je Proklo gotovo uvijek nastojao
sa svih strana stvar tako formulirati, te bude jasno, daje boanstvo ostalo netrplji
vo. Pogledat emo tu stvar na tekstovima.
Ve je Loofs upozorio da HT nije teoloki toliko daleko od Nestorija, koliko
se to veinom m i s l i . 24
Proklo je u HT vrlo umjeren, to se tie komunikacije idio
matum. O p e n i t o ostaje na liniji osnovnog zakona u tom smislu, da jedne i druge
vlastitosti pripisuje jednome subjektu i da to jae i odreenije utvrdi stvarno
jedinstvo toga subjekta. Ima m e u t i m nekoliko mjesta, gdje je Proklo prekoraio
granice osnovnog zakona komunikacije tako, daje s manje i l i vie j a s n o e pripi
sao Bogu atribute ljudske naravi. Ta mjesta Nestorije nije mogao preutjeti, a da
na njih odmah ne replicira. O s i m samoga termina Theotokos Nestorije mu je
posebno zamjerio tvrdnju da je Bog u Djeviinoj utrobi postao sveenik. 25
Sveenitvo je svojstvo, koje pripada K r i s t u po njegovoj ljudskoj naravi. Proklo
je to svojstvo komunikacijom prenio na b o a n s k u osobu, jer je b o a n s k a osoba
onaj ovjek, koji je sveenik. A l i je on tu svoju tvrdnju izrazio takvom b r i n o m
paljivou, da je unaprijed posve iskljuio sumnju bilo kakvom pomijeanju
m e u dvjema naravima: Bog je postao sveenik, ne promijenivi naravi, nego
26
po milosru obukavi onoga, koji je po redu M e l k i z e d e k o v u . Izraavanje sa
mom sjedinjenju je posve antiohijsko i diofizitsko, toliko diofizitsko, daje gotovo
na tetu samoj tvrdnji Bogu-sveeniku.
Nestorije je j o posebno izriito zamjerio P r o k l u to to je on pripisao Bogu
27
trpljenje. P r o k l o je, m e u t i m , i tome izuzetno oprezno govorio. Istina, u
... steht... theologisch dem Nestorius nicht so fer 11, wie zumeist angenommen
24
wird Loofs, Nestorius, u: REP, Bd. XIII, Leipzig, T903., str. 742.
25
Deus pontifex factus est, ferre non possum, si enim Deus opifex et pontifex est,
cujus a pontificibus legatio exhibenda est?, P L , 48, 783A.
26
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 104, c. 3; P G , 65, 684B; Mansi, IV, 380E.
27
Si autem vivificator mortificatus est, quis erit, qui conferat vitam? ... Templi
est morte dissolvi; inhabitantis autem templum id ut resuscitet proprium est, P L , 48,
784-785.
Pridijevanje vlastitosti 191
prvom dijelu homilije Proklo je postavio bez daljnjeg tumaenja tvrdnju da je
28
onaj, koji je po naravi netrpljiv, postao iz saaljenja m go t r lj i v , koja bi se
ovako za sebe mogla shvatiti i teopashitski, ali je u daljnjem razvoju propovije
di j o u nekoliko navrata poblie t u m a i o smisao te tvrdnje. Samo neto poslije
toga P r o k l o tvrdi kako je nakon grijeha preostalo samo to rjeenje ljudskoga
zla, da Bezgrjeni za grenike u m r e (taj Bezgrjeni je oito sam Bog, jer je
Proklo ve prije od aktivnog spasenja iskljuio ljude i anele). Sto dakle? -
nastavlja P r o k l o - sam onaj, koji je svu narav doveo u bivstvovanje, kome n i
ta nije n e m o g u e za davanje, naao je o s u e n i m a najsigurniji ivot i od smrti
najprikladnije rjeenje i postade ovjek, kako znade on sam (...) i umre o n i m
29
stoje postao i otkupi onim, stoje b i o . N e m a sumnje, daje u cijelome sklopu
isti subjekt Bog, koji je osim prvotnog odreenja Bezgrjeni dobio j o dva
druga (Stvoritelj i Svemoni), te da se u posljednjem dijelu sklopa njemu
pripisuje smrt, koja je atribut ljudske naravi. Samo ime Bog nije d o d u e re
eno, ali malo n i e e Proklo rei i to ime: ... nije milosrdni Bog pustio, da do
kraja bude (ovjek) avlu odgovoran, nego je doao onaj, koji je uvijek prisutan
i prolio je kao otkup vlastitu krv i dao je za rod (sc. ljudski) kao cijenu smrti
3()
tijelo, to gaje iznio iz Djevice . . . Proklo je dakle oito smatrao da K r i s t o
vo trpljenje treba pripisati Bogu, ali je ipak tom tako promiljeno i paljivo
govorio, da odmah bude jasno da trpljenje nije svojstvo b o a n s k e nego ljudske
naravi. P o d konac homilije j o se jednom vratio na to pitanje te je j o jednom
istaknuo r a z l i k u m e u naravima i atributima. Ovaj puta je to tako i z r a e n o ,
daje p r i l i n o umanjena j a s n o a kome se zapravo pridijeva trpljenje: D o a o je
spasiti, ali je trebalo i trpjeti. K a k o je bilo m o g u e jedno i drugo? P u k i ovjek
nije mogao spasiti, B o g n e o b u e n nije mogao trpjeti. Sto dakle? (On) sam bu
dui Bog (Emanuel) postade ovjek i spasi onim, to je bio, a trpi onim, to je
28
' , Schvv., isto, pg. 104,
c. 4; P G , 65, 684C; Mansi, IV, 581A.
29
...
... ...
... ...,
Schvv., isto, pg. 105, c. 5-6; P G , 65, 685C-D; Mansi, IV, 581-584.
30
... , '
... ... , Schvv., isto, pg. 106, c. 7; P G , 65,
688C-D; Mansi, IV, 584-585.
192 Pridijevanje vlastitosti
31
p o s t a o , Bez obzira na to, spada li rije E m a n u e l u izvorni tekst i l i ne, treba
priznati daje u toj reenici manje jasno i z r a e n o kome se pridijeva trpljenje, a
j a e je i z r a e n a razlika naravi. N e m a sumnje, daje to Proklovo nastojanje oko
j a s n o e i umjerenosti u pridijevanju ljudskih svojstava Bogu uvjetovano pole
m i k i m karakterom H T . On je s jedne strane morao pokazati kako ljudska
svojstva doista pripadaju b o a n s k o j osobi, jer inae ne bi dokazao osnovne teze
terminu Theotokos, ali je s druge strane opet morao tako paljivo i umjere
32
no govoriti, te p r o t i v n i k u ne dade povoda, da ga o p t u i zbog arijanizma.
M e u t i m , kako god bilo, izvan diskusije ostaje injenica da Proklo u HT sma
tra da se svojstva Kristove ljudske naravi mogu, a i trebaju, pripisati boanskoj
osobi.
U TA postaje Proklo u pitanju pridijevanja jo jasniji, ba to se tie pridije-
vanja ljudskih svojstava B o a n s k o m Logosu, ali nipoto ne gubi s vida potrebnu
umjerenost. Gotovo kroz polovicu TA neprestano je subjekt Bog Logos i nje
mu se pridijevaju jedna i druga svojstva, ali to biva s upravo nevjerojatnom palji
vou, da ne d o e do nesporazuma. Vrijedno je to promotriti iz bliega.
U p o e t k u kristoloke ekspozicije Proklo veli: ... Bog ... Logos doavi utje
lovi se ... i uzevi oblik sluge postade tijelo i rodi se od Djevice ...jer narav n u n o
33
slijede poetci i stanja i trpnje. Ne samo da Proklo pripisuje B o a n s k o m L o
gosu jedan ljudski atribut (roenje), nego on odmah daje i opravdanje za to. On
najprije tvrdi daje Logos postao ovjek, to jest uzeo ljudsku narav, a b u d u i da
je uzeo narav, morao je uzeti i sve to naravi pripada. Prema tome, b u d u i daje
ljudska narav nakon utjelovljenja Logosova, zato su i svojstva naravi t a k o e r L o -
gosova. Priznajui K r i s t u pravu ljudsku narav (i terminoloki), Proklo je priznao
antiohijsku tezu. K a d je sad iz injenice, to je priznao narav, izvodio da treba
priznati i ono, to iz naravi slijedi (to jest svojstva naravi!), njegovo je izvoenje
31
, ' ; po Proklu ona pripada Logosu, To je kapitalna razlika izmeu Prokla i Antiohije. Na
... ( nju se Proklo nigdje ne osvre. Ve je istaknuto da su antiohijci inkarnaciju promatrali
) , , , vie kao sjedinjenje i time bili u pogibli da previe izjednae elemente Kristova kompo-
Schw., isto, pg. 107, 9; P G , 65, 689C; Mansi, IV, 585D. Rije Emanuel Schvvartz je
stavio u zagradu, to bi imalo znaiti daje nesigurna!
32
To svojstvo polemike umjerenosti Proklo je zadrao, moemo rei, bar openito
u svemu svome radu. Nestorije je, ini se, opazio tu Proklovu brigu oko umjerenosti;
zato je i on dosta neodreeno odgovorio na tvrdnju Bogu, koji trpi.
33
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D: ... ...
... ... ... Schvv., isto, pg. 190, c. 15; P G , 65, 861C-D; Mansi, V, 428.
. Schvv., isto, pg. 190, c. 16; P G , 65, 864A; Mansi, V, 428.
Pridijevanje vlastitosti 193
bilo u Antiohiji daleko prihvatljivije, negoli irilovo izvoenje, koji se bojao pri
34
znati narav (bar terminoloki), ali je silom htio pripisati ljudska svojstva.
Proklov je plan komunikacije bio od prve jasan: Logos uzima sebi ljudsku
narav. 35
Ljudska narav je dakle Logosova. Z n a i da je Logosovo i sve ono, to
pripada naravi. No naravi pripadaju njezina svojstva. Dakle su i ta svojstva L o
gosova. M e u t i m , da to pripadanje ne bude shvaeno samo pravno, nego stvar
no, kao pripadanje u smislu osobnog prediciranja, Proklo ne ostaje k o d izraza
uze nego ujedno s njim vee izraz postade ovjek, da bude jasno da se radi
stvarnome jedinstvu osobe ( ) , kako e to sam Proklo
36
malo kasnije r a s t u m a i t i . T i m e je Proklo u neku ruku s antiohijskog stanovita
pokazao ono, stoje u njihovoj koli bilo nerado gledano i l i zapravo o p t u i v a n o .
Nastavljajui svoje kristoloko razlaganje Proklo pripisuje Logosu ljudske
atribute jednako kao i b o a n s k e . Postade dakle Bog Logos potpuni ovjek ... i
postavi ovjek, spasi po tijelu istovrsni rod onim, stoje bilo podvrgnuto slinim
37
trpljenjima ... umro za sve kao ovjek, svladao ... avla ... kao Bog. Logos,
koji neodjeljivo iz uma proizlazi i ostaje, ako je i bio vien na zemlji, ali se od R o
38
ditelja nije odijelio. Posebno Proklo razvija svoj plan komunikaciji ljudskih
atributa B o a n s k o m Logosu u jednom odlomku, koji sam ve citirao u prija
njem poglavlju: Ako neke smuuju pelenice i stavljanje u jasle i tjelesni rast u
vremenu i spavanje u laici i umor od putovanja i to je katkad bio gladan i to
god pripada onome, koji je uistinu postao ovjek, neka znadu, da podrugujui se
trpljenjima nijeu narav, a nijeui narav, da ne vjeruju u ekonomiju, ne vjerujui
pak u ekonomiju ine to na tetu spasenja. N e k a ti pravdai p o k a u daje od po
stanka svijeta (ikoji) ovjek upao u ivot doavi drugim putem izvan toga puta
34
Meutim, treba priznati da u pripisivanju ljudske naravi Kristu Proklo nije bio
jedinstven s antiohijcima. O n i su vie bili miljenja da ljudska narav pripada Kristu, dok
zita. No to je bila samo misaona osnovica, koja lei na dnu, iza onoga to se raspravljalo;
ona je vie mentalitet, negoli fiksirano miljenje.
35
Sama formula uze Proklu je zajednika s Antiohijom. Uze je vae iznaae,
kae Eranistes pravovjernome u Eranistesu, Dial. I, P G , 83, 40B. Antiohijci, meutim,
ne tumae to kao Proklo.
36
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 190, c. 14; P G , 65, 861C; Mansi, V, 428B.
37
38
194 Pridijevanje vlastitosti
naravi, i tada neka izmiljaju svoje brbljarije. A k o pak je taj p o e t a k zajednike
naravi, a Bogje Logos uistinu postao ovjek, radi ega se oni, koji zajedno s nama
ispovijedaju narav, podruguju trpljenjima? Jedno dakle od dvoga neka izaberu: i l i
stidei se trpljenja, neka zanijeu narav, te pristajui uz nauke manihejske neka
budu svrstani u red b e z b o n i k a , i l i ako doputaju dobitak iz uovjeenja prizna
j u i narav, neka se ne stide trpljenja, koja pripadaju naravi! 39
Nije potrebno isticati, kako taj odlomak potvruje prikaz Proklova plana
komunikaciji ljudskih atributa Logosu, kako je malo prije iznesen. N e m a sumnje
da se u cijelom tom majstorskom logikom postupku radi B o a n s k o m Logosu,
koji je dobio dobitak uzevi ljudsku narav, i kojemu onda logino pripada sve,
to pripada na taj njegov dobitak. K a d Proklo i ne bi bio izriito spomenuo B o
anski Logos (stoje m e u t i m on uinio!), bilo bi ipak jasno, da se njemu radi,
jer je itav dokazni postupak upravljen protiv Teodora, odnosno pretjeranosti
antiohijske kole. A antiohijci nisu nijekali trpljenja K r i s t u , nego Logosu.
M a l o poslije Proklo e pristupiti rjeavanju jednoga antiohijskog prigovora. Ali
dakako rei e mi ono toliko razvikano sastavljajui silogizme slabije od pauine:
A k o je Trojstvo', kau, 'istobitno, onda je Trojstvo netrpljivo. A Bog Logos se pro
matra u Trojstvu. Dakle je i Logos netrpljiv. A k o pak je Bog Logos netrpljiv, slijedi,
daje razapet drugi od Boga Logosa, koji je netrpljiv/ Doista tkaju platno paukovo,
koji to kau, i piu po v o d i . . . to dakle mi kaemo? Daje Trojstvo istobitno i netr
pljivo po svome b o a n s t v u (secundum rationem deitatis). Jer kad kaemo, daje on
trpio, ne k a e m o daje trpio po boanstvu (secundum rationem deitatis), jer boan
ska narav ne m o e prihvatiti nikakvo trpljenje, nego ispovijedajui da se Bog Logos,
jedan od Trojstva, utjelovio, dajemo . . . razlog, da se razumije, zato se utjelovio.
Budui daje naime Bog Logos htio svladati trpljenja, kojima je svretak bila smrt, a
opet neunitiva narav nije mogla na sebe uzeti trpljenja: ako je naime svako trpljenje
zavada i borba sastavljenih stvari, a kod onoga, to je nematerijalno i jednostavno,
nema nikakve sastavljenosti, nikakvo dakle trpljenje ne moe prodrijeti tamo, gdje
nema ni sastavljenosti: hotei dakle unititi trpljenja, koja su vladala nad razum
skim tijelom, kao to smo rekli, (i) kojima je najvia tvrava bila smrt, Bog Logos se
utjelovio iz Djevice ... oblikovao se kao ovjek... i ponitio je sebe u obliku sluge ne
pretrpjevi nikakvo ogranienje boanstva i tako je spasio cijeli ljudski rod, u svome
naime tijelu svladavi trpljenje, a sauvavi netrpljivo i svoje boanstvo. 40
39
Schw., isto, pg. 191, c. 18; P G , 65, 864C-D; Mansi, V, 429.
40
... , * V i d i pobijanje IV. anatematizma, P G , 76, 409-413 (Teodoret) i pobijanje X I I .
, , anatematizma, 377-380 (orient.), 449 (Teodoret).
Pridijevanje vlastitosti 195
Ne treba nikakvog posebnog umovanja, da se vidi kako Proklo u tom velikom od
lomku pripisuje trpljenje Bogu Logosu. To se ponajprije oito vidi iz postavljanja teze,
koja ima biti kontradiktorna prigovoru. Zakljuak prigovora jest: Bog Logos nije tr
pio nego je trpio netko, koji je drugi od Boga Logosa. Proklo hoe pobiti taj prigovor.
Oito je, dakle, da e njegov zakljuak glasiti da onaj, koji je trpio, nije drugi od Boga
Logosa, nego je upravo sam Bog Logos trpio. Proklo rjeava prigovor tako, da postavlja
distinkciju izmeu boanstva i tijela. Logos je netrpljiv po boanstvu, jer boanska
narav ne moe osjetiti nikakvo trpljenje. K a d dakle kaemo, daje Logos trpio, onda
tu najprije dodajemo da se utjelovio i onda je u svome tijelu trpio, a svoje je boanstvo
ouvao netrpljivo. Treba priznati daje Proklovo izvoenje izuzetno precizno i ne
dvojbeno u smislu diofizitizma, tako da se jasnije jedva dade zamisliti. Iako u poetku
upotrebljava nekoliko otrih rijei na raun protivnika (tkaju platno pauka, piu
po vodi), ipak ga polemika ne odvodi tako daleko, da bi zaboravio da pie ne zato da
protivnika prisili na poputanje, nego da mu protumai, stoje nejasno.
41
Z b o g toga je TA u Antiohiji naiao na dobar prijem i nije n e m o g u e , daje
42
on bio razlogom, te se Teodoret u Eranistesu izrazio tako, kao da bi on dozvolio
da se trpljenja pripiu utjelovljenome Logosu, ako i ne dozvoljava, da se pripiu
Logosu, dok je u p o e t k u kristolokog sukoba antiohijska kola a limine od
43
bijala svako pripisivanje ljudskih atributa B o a n s k o m Logosu. A svakako se,
mislim, m o e rei daje u vezi s TA Teooretovo pomirljivo stanovite u njego
vim Demonstrationes per sjllogismos, gdje veli: O n e , koji tvrdoglavo ostaju kod
toga daje Bog Logos trpio u tijelu (), treba upitati kako shvaaju tu izreku.
I ako bi se usudili rei da je b o a n s k a narav podnijela muku tijela, koje je bilo
...
, ,
... ,
, ... ... ,
... Schvv., isto, pg. 191-192, 20-21; P G , 65,
865C-D; Mansi, V, 492-432. Daje to antiohijski prigovor, tome ne moe biti sumnje.
On se nalazi supstancijalno u napadu orijentalaca protiv X I I . anatematizma irilova
(PG, 76, 377C-D), a ponavlja ga i Teodoret, Eranistes, P G , 83, 329B.
41
Pismo Ivana Antiohijskog Proklu, P G , 65, 877A-B, ep. V. Kaem: zbog toga, a
moda bi trebalo rei: bar djelomino zbog toga, jer nema sumnje da su kod odobrenja
TA igrali ulogu i drugi momenti, koji nisu svi bili znanstvenog karaktera.
42
Eranistes, Dial. III, P G , 83, 264 , 233B; usp. 280C.
43
196 Pridijevanje vlastitosti
pribijeno, neka budu p o u e n i da b o a n s k a narav nije ispunjavala ulogu d u e . Jer
je Bog Logos zajedno s tijelom uzeo i d u u . A ako bi takvo shvaanje zabacivali
kao bogohulno, a kazali bi daje po naravi trpjelo tijelo, a Bog Logos je usvojio
trpljenje kao (ono, koje) pripada (njegovu) vlastitu tijelu, neka ne iznose zago
netne i tamne izriaje, nego neka jasno k a u smisao izreke, koja zlo zvui. K a o
pristae naime toga tumaenja imat e one, koji su izabrali, da slijede b o a n s k o
Pismo. 44
Teodoret tu iznosi dva m o g u a tumaenja izreke Bog Logos je trpio u tije
lu, od kojih je jedno krivovjerno, a drugo pravovjerno. O b a ta tumaenja stavlja
u usta onih, koji ispovijedaju inkriminiranu formulu. On dakle d o p u t a da bi
mogla postojati ortodoksna eksplikacija te formule. N e m a sumnje daje Teodo
ret, piui taj pasus Eranistesa, imao pred oima svoga inae prijatelja, tada ve
pokojnog patrijarha P r o k l a i njegov T A .
U nekim drugim spisima Proklo je katkada manje suzdrljiv. Brojna su mjesta
gdje on otvoreno pripisuje ljudska svojstva Bogu i l i B o a n s k o m Logosu. Logos
45
je vidljiv po ekonomiji u tijelu , Djevicaje rodila utjelovljenoga L o g o s a , Bog
47
se rodio iz Djevice . K a d je Bog Logos postavi ovjek bio razapet, k a e Or.
44
,
, njegova jedna hipostaza nije samo rije, import iz drugog kristoloskog kruga,
, nego daje stvarno to poimanje izraslo iz cjeline njegove kristologije.
. .
,
, , 48
( , , P G , 65, 792D.
. 49
, P G , 83, 332C-D. . Richard (Proclus de 50
Constantinople et le theopaschisme, u; RHE, 38 [1942.], str. 339) krivo prevodi drugu
polovicu toga pasusa: ... S'ils rejettent cette explication comme un blaspheme, qu ils
disent done ( , druga pogodbena eventualna reenica povezana s prvom ad-
verzativnom esticom !) que la ehair a souffert par nature et que le Dieu-Verbe s est
approprie (, dod. Richard) cette souffrance en tant que (souffrance) de sa
propre ehair. Qu'ils evitent les explications obscures et enigmatiques, mais qu ils nous
expliquent clairement le sens de leur expression malsonnante ...
45
Hom. IV, Martin, pg. 43, n. 17; P G , 65, 845A.
46
Isto, Martin, pg. 43, n. 19; P G , 65, 845B.
47
Hom. I, P G , 65, 836A.
Pridijevanje vlastitosti 197
48
XIII, bilo je trpljenje tijela, a snaga b o a n s t v a . I malo kasnije govori: Bog
je bio, koji se utjelovio, i koji je u tijelu razapet... Gospodar moj bijae, koji je u
tijelu razapet, jer ja sam bojei se sjaja njegova boanstva, povukao svoje zrake
(to stavlja Proklo u usta suncu) ... Stvoritelj je bio (to govori zemlja) u tijelu
(), koji je u tijelu ( ) razapet, jer ako sam i tijelo () u
jaslama zakrila, ali snage njegova boanstva nisam ograniila ... Onaj, koji je ne
kad u meni bio aen kao Bog (to govori hram), taj je onaj, koji sada u tijelu trpi
4 9
pogrde . . . 1 k o n a n o pita Proklo: Recite nam, aneli, arkaneli i sve sile ne
beske, tko je onaj, koji se pojavio na zemlji i razapet je u tijelu? I svi e odgovoriti
50
viui za prorokom Davidom: D o m i n u s Deus virtutum, ipse est rex gloriae.
51
Or. VII k a e daje u Jordanu Bog od ovjeka posveen . Rodio se od ene
i bio je u k r i l u majinu kao netom r o e n o dijete vjeni Logos postavi tijelo (po
1
stavi u tijelu!), istie Hom II? Gledaj pobjedu, veli Or. XI, i drci pred tr
53
pljenjem Boga Logosa, koji je svojevoljno trpio u tijelu, a bio je netrpljiv.
Doista, svatko tko ita Proklove spise, m o e se vrlo lako uvjeriti da on smatra
46
opravdanim pripisivanje ljudskih svojstava Bogu i Boanskom Logosu. A l i e ujed
no i opaziti daje Proklo uvijek, uz koji taj izuzetak, kadgodje pridijevao koji ljudski
atribut Bogu i l i B o a n s k o m Logosu brino nastojao istaknuti daje to Logos nakon
inkarnacije, Logos, koji je postao ovjek, te da njegovo boanstvo nije taknuto od
toga svojstva, nego je to svojstvo njegove ljudske naravi, koje se njemu pripisuje radi
najueg sjedinjenja s ljudskom naravi u jednu hipostazu. Tu se oito vidi da Proklu
54
,
P G , 65, 793C-D.
P G , 65, 796. Or. XIII spada meu najsigurnije zajamene Proklove propovijedi.
V i d i naprijed u poglavlju Izvori Proklove kristologije. Ona bi po natpisu u koptskom
prijevodu imala biti Proklova nastupna propovijed prigodom ustolienja na patrijarij-
skoj stolici.
51
P G , 65, 760A.
52
,
, P G , 65, 840
53
... ,
, P G , 65, 784C.
54
Tko ima pred oima to stoje dosad reeno Proklovoj komunikaciji idiomatum,
mislim da nipoto nee odobriti tvrdnje M. Richarda: On peut, je crois, conelure que
198 Pridijevanje vlastitosti
T r e i stupanj komunikacije : je takva komunikacija idiomatum neto posve domae, dapae se m o e rei da
Proklo je, meutim, u komunikaciji idiomatum poao jo korak dalje. A k o se
ime Boanski Logos moe promatrati kao posve osobno ime i apstrahirajui od
naravi, kojoj je ono nosilac, ime Bog je po sebi ime, koje n u n o unosi boansku
narav. Tako je Bog ime koje K r i s t u pripada po njegovoj boanskoj naravi. K a d
smo dakle Bogu pridavali koje svojstvo ljudske naravi, onda smo ve imali taj daljnji
izvod iz komunikacije idiomatum: mi smo izjednaavali konkretno ime, koje K r i s t u
pripada po njegovoj boanskoj naravi s konkretnim imenom, koje mu pripada po
njegovoj ljudskoj naravi. Ili drugim rijeima: mi smo K r i s t u imenovanom po jednom
svojstvu boanske naravi pridavali koje svojstvo, koje mu pripada po ljudskoj naravi.
Takvo je uzajamno pridijevanje vlastitosti dozvoljeno, dok god se te vlastitosti izriu
konkretnim terminima i to radi jedinstva subjekta, kojemu pripada jedna i druga
narav. D o k god je naime u jednom i drugom terminu sadran isti subjekt (a to je u
sluaju, kad su termini konkretni!), tako dugo se oni mogu uzajamno jedan drugome
pridijevati, odnosno meusobno se izjednaavati, jer postoji m e u njima konkretni
identitet. Tako dolazimo do formulacije gdje se izjednauju dva oprena svojstva, od
kojih jedno pripada K r i s t u po boanstvu, a drugo po ovjetvu, izraena dakako
konkretnim terminima. Takva je formulacija na primjer: Netrpljivi je trpio! A n t i
55
ohijska kola nije dozvoljavala - sasvim razumljivo - ni takve komunikacije. P r o k l u
Proclus, si sa prudence bien connue la empeche de se prononcer publiquement contre
le theopaschisme, comme l'a fait Theodoret, etait cepenant pas loin de penser sur
ce sujet comme leveque de Cyr (nav. dj., str. 330), ako bi to imalo znaiti daje Proklo
mislio da nije dozvoljeno Boanskom Logosu ni u kakvom obliku pripisivati trpnje. Ta
njegovi spisi sasvim protivno dokazuju. Bauer je dobro uoio Proklovo miljenje u toj
stvari, kad pie: Dieser Gott Logos ist nun bei Proklos der Trager der gottlichen und
menschlichen Natur (Proklos von Konstantinopel, Munchen, 1919., str. 119), ali je to
dakako samo u osnovi. Richard se na Bauera ne osvre.
55
To se moe vidjeti iz Eranistesa, Dial. III, P G , 83, 221B, iz ovog odlomka: Dakle
je Bog podnio trpljenje? Orth. A k o je bez tijela na kri bio pribijen, boanstvu pridaj
trpljenje, ako pak se uzevi tijelo uovjeio, zato ono, to je trpljivo, ostavlja netrplji-
vim, a netrpljivo podvrgava trpljenju? Eran. A l i j e tijelo zato uzeo, da preko trpljivoga
netrpljivo podnese trpljenje ( ). Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 104, c. 4; P G , 65, 684C; Mansi, IV, 581A.
Orth. Zove ga netrpljivim i trpljenje mu pripisuje? ( , Schvv., isto, pg. 103, c. 1; P G , 65, 681B; Mansi, IV, 580A.
). Eran. Rekao sam, daje uzeo tijelo, da trpi. U tom je odlomku istina
Eranistes uzeo neosobni termin (neutrum: ), ali ga je Orth. (=Teodoret!)
vratio natrag u osobni (masculinum: , ak. sing. m. roda!), kao to je s osobnim
terminom () i poeo taj odlomak. Ili drugi odlomak: Orth. Cesto smo pokazali
Pridijevanje vlastitosti 199
mu je takva komunikacija vrlo draga. Navest u samo nekoliko mjesta. Ne tre
ba ponovno spominjati ono mjesto iz HT, gdje se k a e da je netrpljivi postao
56
mnogotrpljiv , i l i gdje se k a e da utroba nije bila pretijesna za onoga, kojega
57
nebo ne m o e o b u h v a t i t i . U Or. XV k a e se za sv. Ivana evanelistu: Vidje
dijete, onoga, koji je prije vjekova savren! Vidje u pelene povijena samog onoga,
58
koji je zapovijeu razrijeio Lazarove p o v o j e ! 1 malo dalje: Vidje, kako je hra
njen onaj, koji hrani hraniteljicu; vidje u majinu k r i l u onoga, koji se nije odijelio
od Oeva krila; ... vidje kako u tijelu () bjei u Egipat onaj, koji d r i zem
lju u aci; vidje kako se vodom krsti onaj, koji ini da vode iz zemlje izviru; . . .
vidje svezanoga onoga, koji nije razrijeio djevianstva majina; ... vidje trnjem
ovjenana onoga, koji je zemlju cvijeem napunio; vidje kako je na zemlji na k r i
pribijen onaj, koji je uzvien na nebesima; vidje u grobu kao mrtvaca onoga, koji
je iz groba budio mrtve; vidje uskrsnuloga onoga, koji je u s k r s n u e unaprijed
5 9
navijestio . . . 1 neto poslije: Onaj, koji je bez p o e t k a i koji ne prima p o e t k a
60
i koji je uzeo p o e t a k bivanja. Or. XIX kae za apostole da su oni doticali
se utjelovljenoga onoga, koji je bez oblika; slijedili, dok je hodao, onoga koji je
svuda prisutan; sjedili su s onim, koji je neogranien; sluali su glas onoga, koji je
da ono, to je po naravi besmrtno, ni na kakav nain ne moe umrijeti. A k o je dakle
umro, nije jamano besmrtan ( , ) ... Eran. Po
naravi je besmrtan, a utjelovivi se jest trpio. Orth. Dakle je pretrpio promjenu ... Jer
kako bi drukije onaj, koji je besmrtan, primio smrt?, P G , 83, 261D. Teodoret istina i
tu malo mijea osobne i neosobne termine, ali je konano oito, da ne dozvoljava rei da
je besmrtan umro (osobnim terminima!). Moe se jo usporediti: Eran. Kaemo da
je on trpio, netrpljivo. Orth. I tko e od onih, koji su pametni, podnijeti takve smijene
zagonetke? Jer za netrpljivo trpljenje nije nitko nikada uo, niti za besmrtnu smrt!,
P G , 83, 268A. V i d i takoer pismo nestorijevca arhimandrita Partenija Aleksandru
Hierapolskom, Mansi, V, 945. Neispravno je dakle, kad Richard (nav, dj str. 330) pie
da Teodoret ne bi mogao nai nikakve sumnjivosti u tekstu Proklove poslanice to ga
citira iril Aleksandrijski (PG, 77, 316C; Schvv., 1.1, . 1, p. 4, n. 135, pg. 60, c. 29), koji
obiluje takvim kontrastima. Taj u odlomak odmah citirati.
56
57
58
PG,56,804B.
59
P G , 65, 804B-C.
60
, , P G , 65,
805.
200 Pridijevanje vlastitosti

61
rijeju sve stvorio . K o d uzaaaje u Oevo krilo primljen onaj, koji se nikad
62
nije odijelio do O c a . D a n a s je smrt, k a e se u Or. XI, primila kao mrtvaca
63
onoga, koji uvijek ivi. Koja e dakle biti plaa za onoga, koji je nenaplativ?,
64
pita Or. X, kakva je cijena za onoga, koji je nad svaku cijenu?. Tu bi se moglo
pribrojiti ono mjesto iz TA, gdje se veli da je sam Bog Logos bez oblika i bez
65
poetka i neogranien i svemogui doao i utjelovio se ... i rodio se od Djevice . . . ,
a nadasve tu spada odlomak iz izgubljene Proklove poslanice orijentalnim bi
skupima, koji citira iril Aleksandrijski u svojem tumaenju nicejskog simbola. 8.
Taj odlomak glasi: I utjelovi se nepromjenljivo onaj, koji je bez oblija, a i rodi
JEDAN OD TROJSTVA RAZAPET PO TIJELU
se po tijelu onaj, koji je bez poetka; i napreduje po tjelesnoj dobi onaj, koji je po
naravi posve savren; i trpljenje pretrpi onaj, koji je iznad trpljenja, ne da bi pogr
66
de podnio onim, stoje bio, nego je patnje tijela prihvatio onim, to je p o s t a o .
K a k o smo mogli vidjeti iz ovoga poglavlja, Proklo je praktiki priznavao kom
pletnu komunikaciju idiomatum, ako i nije stvarao nikakvih teoretskih pravila
67
za nju. O n a je sasvim u skladu s cijelim njegovim kristolokim uenjem, poseb
Sasvim posebni nain komunikacije idiomatum, koji u povijesti dogmi
no s uenjem jednoj hipostazi nakon sjedinjenja. Proklo je mogao tako provesti
dolazi povezan s Proklovim imenom, izraen je u glasovitoj formuli JE
komunikaciju idiomatum, jer je dobro razlikovao medu osobom i naravi, medu
D A N O D T R O J S T V A R A Z A P E T P O TIJELU (
osobnim i naravnim terminima.
) , koja je u prvoj polovini estoga stoljea, posebno u godinama
519. - 534., bila toliko uznemirila duhove, te koja je bez sumnje mnogo do
prinijela interpretaciji kalcedonske definicije, kakvu joj je dao peti opi sabor
1 2
61 (553.). izvoru te formule postojala su najrazliitija miljenja. U novije se
... ..., P G , 65, 825. Gotovo od
rijei do rijei isto nalazimo u Or. XVIII, P G , 65, 820C. doba E. Schvvartz z a l o i o za njezin proklovski. izvor a Proklov je biograf
3
62
Hom. I, P G , 65, 836D. Bauer smatrao Schwartzove rezultate k o n a n i m a . U najnovije vrijeme poku
63
P G , 65, 784A. ao je l i l l s k i profesor M. Richard pobiti miljenje proklovskom izvoru formu
64
P G , 65, 780A. 4
le, koje je ve postalo o p e . U e n i je patrolog uloio mnogo truda u svoj inae
65
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D.
66
znanstveno veoma koristan i instruktivan l a n a k (pogotovo to se tie historij
,
skog materijala), da p o k a e kako je pripisivanje spomenute formule patrijarhu

, , , ' ,
, Schvv., 1.1, . 1, . 4, n. 135, pg. 60, c. 29; P G , 77, 316C, ep. 55.
M. Richard (nav. dj., str. 330) misli da Teodoret ne bi tome odlomku imao nita prigo 1
V i d i tom Tixeront, Histoire des Dogmes, t. III, Pari, 1912., str. 130-133; Amann,
voriti i to posebno ne stoga jer je boanska narav nazvana terminima koji od nje posve Hormisdas, u: DTC, t. V I I , Pari, 1922., col. 161-175; Devreesse, Essai sur Theodore
iskljuuju svako umanjenje ili trpljenje. V i d i gore bilj. 55! de Mopsueste, Citta dei Vaticano, 1948., str. 176-193.
67
Proklo iznimno upotrebljava komunikaciju, gdje je Krist po boanskoj naravi 2
V i d i tom Bauer, Proklos von Konstantinopel, Miinchen, 1919., str. 126.
imenovan apstraktnim terminima, to danas teolozi dozvoljavaju za pjesniko izraava 3
Schvvartz, Konzilstudien, Strassburg, 1914., str. 44s. V i d i Bauer, nav. dj., str.
nje, budui da naime izmeu boanske naravi i osobe ne postoji stvarna razlika. Nikad 126-127.
nije na drvetu, kae Or. XIII, visio ivot, koji bi u tijelu bez oca trijumfirao nad tirani 4
Richard, Proclus de Constantinople et le theopaschisme, u: RHE, 38 (1942.),
nom, P G , 65, 789D. Ovdje u spomenuti da Proklo odbacuje da bi se Kristu reklo da str. 303-331. Za miljenje proklovskom izvoru formule kae: On ladmet couram-
je sluga kao i mi, TA, Schvv., t. IV, v. 2, pg. 194, c. 31. ment, str. 303.
202 Jedan od Trojstva razapet po tijelu
P r o k l u bilo neopravdano i na koncu je smatrao, da m o e iznijeti tvrdnju kako
je P r o k l o u pitanju teopashitizma vjerojatno mislio jednako kao i Teodoret,
5
ako se i nije oito izjasnio protiv teopashitskih formula. Richardovi razlozi
6
ipak nisu uvjerljivi. P o k u a t u u ovom poglavlju iznijeti razloge zbog kojih
smatram da Richardovi izvodi nemaju dokazne m o i . 7
Unutarnji r a z l o z i
Richardovi su razlozi protiv Proklova teopashitizma u smislu formule JE
D A N OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU unutarnje i vanjske prirode. U n u
tarnji se razlozi saimlju u tvrdnju daje Proklo bio jednaki protivnik svake takve
formule kao i Teodoret, a jedino iz oportuniteta nije ustao protiv njih. Richard
nije ni u jednom Proklovu spisu (osim dakako fragmenata, koji su sauvani kod
Inocenta Maronite, Ivana Maksencija i Ep. IV, a kojima on nijee autentinost!)
mogao pronai formulu, koja bi bila analogna ovoj, kojoj je ovdje rije, a ni bilo
kojoj drugoj formuli terminolokoga teopashitizma. tovie, on nije mogao pro
nai u Prokla nikakve tendencije prema takvim formulama, posebno nema ta
8 9
k v i m formulama ni traga u T A . Osobito je u jednom odlomku HT vidio teo-
5
Isto, str. 330. Pod rijeju teopashitizam Richard (str. 323, bilj. 4) shvaa takvo
apliciranje principa komunikacije idiomatum, koje pripisuje trpljenje Bogu. Mi to zo
vemo terminoloki teopashitizam.
6
U literaturi je Richardov lanak razliito primljen. Altaner (Patrologie, Frei
2
burg, 1950., str. 295) ga usvaja bez prigovora. Jednako Moller, Un representant de
la christologie neochalcedonienne au debut du sixieme siecle en Orient: Nephalius
dAlexandrie, u: RHE, 40 (1944. - 1945.), str. 73-140. Devreesse (nav. dj., str. 182, bilj.
4) se izraava kritiki, vie za to, daje formula Proklova!
7
Formula se nalazi u Ep. IV (Doctrina, pg. 48, . IV, P G , 65, 876-877) i u od
lomcima, koji su citirani kod Ivana Maksencija (PG, 86 [1], 81-82) i Inocenta biskupa
Maronije (Schvv., t. IV, v. 2, pg. 72-73, c. 24-27). tim sam fragmentima raspravljao u
poglavlju Izvori Proklove kristologije te ovdje ne kanim ponavljati, to je ve reeno.
Tamo sam branio autentinost Ep. IV, a ostalim fragmentima nisam htio rei nikakva
decizivnog suda. Ovdje branim proklovski izvor same formule, i to kako je nalazimo
u Ep. IV. Tako se izvodi ovoga poglavlja i poglavlja Izvori Proklove kristologije u toj
stvari meusobno nadopunjuju.
8
Richard, nav. dj., str. 330.
9
PG,65,689C.
Jedan od Trojstva razapet po tijelu 203
10
pashitsku formulu upravo vjeto iskljuenu. T k o je pomno proitao poglavlje
ove studije Proklovu shvaanju komunikaciji idiomatum i tko se poblie po
zabavio Proklovim spisima s toga vidika, nee, mislim, suditi kao Richard. K a d
Richard tvrdi da je Proklo teopashitske formule oito izbjegavao, ako on
pod tim misli rei daje Proklo izbjegavao takvu nejasnou, koja bi dala povoda
krivim shvaanjima njegove misli, onda je ta tvrdnja ispravna i s njom se slaem.
A k o ona m e u t i m tvrdi da Proklo nigdje ne pripisuje trpljenja Bogu i l i Boan
skom Logosu, onda ona nije ispravna. Dostaje ponovno spomenuti samo oita
mjesta: Kad je Bog Logos postavi ovjek bio razapet, bilo je trpljenje tijela a
11 12
snaga b o a n s t v a . Bog je, koji se utjelovio i koji je u tijelu r a z a p e t . Gledaj
pobjedu i drci pred trpljenjem Boga Logosa, koji je svojevoljno trpio u tijelu a
13
bio je netrpljiv. Vie se tom, kao i uope Proklovu shvaanju pridijevanju
ljudskih atributa B o a n s k o m Logosu i Bogu, m o e vidjeti u prijanjem poglavlju
ove studije.
N e m a sumnje daje Proklo veoma, m o e m o rei ak neobino briljiv u nai
nu izraavanja, ali se ne m o e tvrditi da po njemu ne vrijedi rei daje trpio Bog
Logos, bilo to sad u kojem god obliku. Sto se tie TA, Richard posve ispravno
upozorava da je Schvvartzova argumentacija dogmatsko-historijski neispravna,
kad taj iz same injenice, to patrijarh tvrdi daje Logos jedan od Trojstva i da se
jedan od Trojstva utjelovio, izvodi daje za nj iz toga neposredno morala slijediti
14
tvrdnja da je jedan od Trojstva t r p i o . A l i ipak mislim, da u duhu Proklo
ve kristologije iz cjeline onoga odlomka T A , gdje Proklo rjeava nestorijevsku
objekciju protiv terminolokog teopashitizma, slijedi da je jedan od Trojstva
trpio, iako Proklo to u TA nije izriito rekao. A k o se naime uzme u obzir cijeli
odlomak, onda bi kompletni silogizam glasio ovako: Bog Logos je trpio u tijelu.
No Bog Logos je jedan od Trojstva. Dakle je jedan od Trojstva trpio u tijelu.
Gornjak toga silogizma Proklo brani, odnosno eksplicira u cijelom odlomku.
15
Richard i sam priznaje da se radi nestorijevskoj objekciji. Nestorijevci nisu
10
... proprement escamotee, Richard, nav. dj., str. 330.
11
P G , 65, 792D.
12
, P G , 65, 793C.
13
PG,65,784C.
14
Aus folgt dann sofort ,
da dieses die Zvveckursache von jenem ist, Schvvartz, Konzilstudien, str. 47. V i d i
Richard, nav. dj., 326.
15
... par lobjection nestorienne ..., Richard, nav. dj., str. 326.
204 Jedan od Trojstva razapet po tijelu Jedan od Trojstva razapet po tijelu 205

zabranjivali pripisivati trpljenja Kristu, nego Logosu. U dokaz te tvrdnje nije
potrebno donositi citate. A k o je dakle Proklo uope govorio protiv nestorijevske
objekcije, onda je govorio za tvrdnju da je B o a n s k i Logos trpio, i l i se trudio
u vjetar. I cijeli odlomak nastoji opravdati tu tvrdnju i to p o m o u distinkcije
i z m e u trpljenja po b o a n s t v u (secundum rationem deitatis) i po ovjetvu.
Proklo daje nestorijevcima (odnosno ovdje zapravo teodorovcima) pravo u tome
daje b o a n s t v o po sebi netrpljivo (to dapae i sam dokazuje, daje tome razloge!),
ali upozorava daje Logos utjelovljen i to ba zato utjelovljen, da m o e trpljenjem
spasiti (eto tu ona Zvveckursache Schwartzova!) te k o n a n o rezimira smisao
tvrdnje trpljenju B o a n s k o g Logosa rijeima (koje uostalom Richard ne citira):
... Bog Logos se utjelovio iz Djevice ... oblikovao se kao ovjek ... i ponitio je
sebe u obliku sluge ne pretrpjevi nikakvo ogranienje b o a n s t v a i tako je spasio
cijeli ljudski rod, u svome naime tijelu svladavi trpljenja, a sauvavi netrpljivo
16
svoje b o a n s t v o . U tom dakle odlomku TA ne dolazi d o d u e izriito formula
Bog Logos je trpio, ali se zato nalazi njezin smisao, odnosno sadraj. njoj se
radi i Proklo oito dokazuje njezinu ispravnost, ali vrlo paljivo, kako bi iskljuio
svaki nesporazum. Donjak nalazimo u tom odlomku izriito. Prema tome se
zakljuak logikom n u d o m namee, makar ga Proklo nije u TA iznio, nego gaje
iznio u jednom drugom spisu, pismu Ivanu Antiohijskom, koje m e u t i m sasvim
sigurno nije imalo svrhu stvoriti novu teopashitsku formulu, nego je Proklo tu
17
formulu tamo iznio samo m i m o g r e (en passant). N i p o t o se ne m o e rei da u
TA nema ni traga bilo kakvoj teopashitskoj formuli!
to se tie odlomka, to ga Richard citira iz H T , njem je ve bilo govora u
prijanjem poglavlju. T a m o sam priznao da je manje jasan. A l i se u njemu ne
m o e vidjeti ono, stoje vidio Richard. Svakako, naime, treba istaknuti da taj od-
lomak probabilissime nema glasiti onako, kako ga donosi Richard, koji citira po
18
P G , a ne po Schwartzovu kritikom izdanju. Da je Richard imao pred oima
Schwartza, bio bi se svakako mnogo umjerenije izrazio tom odlomku. O n d a
bi neminovno bio zapazio t a k o e r i to, kako se Ep. IV u jednom svom detalju
neoekivano precizno podudara s t i m odlomkom HT, i to ba u detalju, gdje se
19
radi razgranienju principa, po kojima Logosu pripada trpljenje.
Sve u svemu, ini se da cjelina Proklove kristologije daleko vie opravdava
miljenje daje Proklo stvorio inkriminiranu formulu, negoli, to bi nas utvrivala
u protivnom, kako to misli M. Richard. To e se poslije jo bolje vidjeti, kad pri
stupimo t u m a e n j u same formule.
Izvanjski razlozi
Izvanjski se razlozi Richardovi protiv proklovskog izvora formule JEDAN
OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU svode na argumentum ex sikntio. On se
openito oslanja na Teodoreta, koji toj formuli nita ne govori u svome Era-
nistesu, gdje pobija i napada razliite formule t e r m i n o l o k o g teopashitizma, to
je za Richarda svakako znak da Teodoret nije poznavao nae formule, pa da je
prema tome u to vrijeme j o nije niti b i l o . 20
S druge strane, Richard misli da bi
ta formula, proizila iz pera jednoga carigradskoga patrijarha, morala bila imati
velik odjek u krugovima aleksandrijske kristologije, emu nemamo nikakvog
21
traga. K o n a n o , Richard misli da Antiohija ne bi tako spremno prihvatila i
22
odobrila TA, da se u pismu Ivanu Antiohijskom nalazila spomenuta formula.

18
Richard, nav. dj., str. 330. Odlomak, to ga citira Richard, glasi po Schvv. ovako:
16
Cijeli se odlomak nalazi u: Schvv., t. IV, v. 2, pg. 191492, c. 20-21; P G , 65, ' ;
865C-D; Mansi, V, 429-432. In extensoje donesen u prijanjem poglavlju, bilj. 40. V i d i . ; [
tamo vie njemu. ] , , ,
17
Posve odobravam Bauerovo miljenje, kad on veli: Das Bindeglied zwischen bei- Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 107, c. 9. Razlika je samo u posljednjoj reenici, koja po
den Satzen (naime jedan od Trojstva utjelovljen i jedan od Trojstva razapet) war PG glasi ovako: , ,
fur Proklos das metaphvsische Axiom: . , P G , 65, 689C.
19
, Bauer, nav. dj., str. 127, bilj. 4. Proklovi teopashitski : , , , ; Ep. IV:
izvodi uope proizlaze iz diofizitizma, a ne iz monofizitizma, kao kod Cirila Aleksan ' , Doctrina, pg. 48, n. IV. Srodnost tih dvaju mjesta po
drijskog, to sam uostalom ve pokazao u prijanjem poglavlju! Treba spomenuti da iz mom je miljenju oita!
20
dotinog odlomka TA slijedi neposredno logiki samo tvrdnja daje jedan od Trojstva Richard, nav. dj., str. 327.
21
trpio po tijelu, a ne daje jedan od Trojstva razapet po tijelu. A l i izmeu te dvije vari Isto, str. 329.
22
jante nema bitne razlike. Isto.
206 Jedan od Trojstva razapet po tijelu
Nije teko uvidjeti kako su ti razlozi slabi i kako je njihova vrijednost mala. To
e ubrzo biti jasno.
Prije svega Richard, ini se, pretpostavlja da nitko od suvremenika nije P r o k l a
ni najmanje optuivao kao teopashita. On to pitanje uope mimoilazi, ali kad
se proita njegov lanak, dobiva se dojam kao daje to Richardovo miljenje. Ne
treba ipak mimoii to pitanje.
Istina je, da Teodoret nigdje ne optuuje Prokla zbog teopashitizma. A l i u
ovdje bar upozoriti na neke suvremene dokumente koji insinuiraju, ako ve di
rektno ne optuuju naeg patrijarha, daje pristaa teopashitske hereze. Ne treba
sad ponovno spominjati poluotvoreni Nestorijev napad na Prokla odmah nakon
23
H T , kojem je ve bilo govora i koji je dovoljno poznat. U b r z o nakon Proklove
intronizacije na patrijarijskoj stolici u Carigradu u jeku najteih borbi oko unije s
preostalim nestorijevskim biskupima, pie iz Carigrada nestorijevski raspoloeni
prezbiter i arhimandrit Partenije hierapolskom biskupu Aleksandru, da u C a r i
gradu oni koji su t a m o napreduju u zabludi sad d o d u e propovijedajui, daje
netrpljivo ono, to je b o a n s k o , a sad opet kao da se kaju i l i da su zaboravili, to
su rekli, izvru ono, to su prije rekli, te nijeui inkarnaciju, propovijedaju privid-
24
nost. I svakome je slobodno sve k a z a t i . N e t o poslije pie isti Aleksandar Teo-
doretu, da mu je Partenije pisao kako u Carigradu oni koji dogmatiziraju, smjelo
govore daje onaj besmrtni umro, a pred nekoliko dana je sam doao i javio, kako
25
se radi te hereze od crkve odijelilo neizmjerno m n o t v o ljudi . Partenijevi izvje
taji istina izriito ne spominju Prokla, ali nema sumnje daje njima u prvom redu
tangiran ba on, patrijarh carigradske Crkve. A k o su se naime neki ljudi odijelili
od Crkve radi dogmatsko-kristolokih razloga, to je onda svakako u prvom redu
23
P L , 48, 784-785.
24
Scito ... quod hi qui hic sunt, proficiunt magis i reprobam mentem, nunc qui-
dem impassibile id quod divinum est praedicantes, nunc autem velut ex paenitentia aut
oblivione evertunt id quod paulo ante dixerunt, et dispensationem denegantes, praedicant
phantasiam ..., Part h e i i pre s by t e r i et archimandritae ad Alexandrum, Mansi, V, 932B,
cap. 153.
25
... Parthenius et mihi et tuae religiositati direxit epistolam, quia cum fiducia
nunc in Constantinopolitana dogmatizantes Ecclesia dicunt quia ille immortalis est m or
nim. Et ante paulum quam susciperem tuae religiositatis epistolam, undecimo quidem
die veniens indicavit quod propter hane haeresim ab ipsa Ecclesia infinitae multitudines
se separarint, Epist Alexandri ad Tbeodoretum, Mansi, V, 945B-C, cap. 167. Zanimlji
vo je da optuuje za teopashitizam upravo formulu slinu onima, koje je Richard sklon
osloboditi svake sumnje: I M M O R T A L I S M O R T U U S . V i d i Richard, nav. dj., str. 330.
Jedan od Trojstva razapet po tijelu 207
moralo biti radi toga, to se nisu slagali s patrijarhovom kristologijom. Izvjetaj je
uostalom vrlo u skladu s onim to inae znamo Proklovoj kristologiji, ne samo
po formuli, koju donosi, nego i po nainu iznoenja, koje je kod Prokla bilo uvijek
tako paljivo, da je jedan skrajnji antiohijac mogao dobiti dojam kao da Proklo
jedan as nijee, a drugi as opet tvrdi teopashitske formule.
i n i se, takoer, daje Nestorije piui posljednje stranice svoje apologije bez
sumnje imao u prvom redu pred oima patrijarha Prokla, kad je pisao kako je
Bog sam objavio svoju besmrtnost onima, koji su je nijekali. Po Nestorijevu
miljenju Bog je to uinio tako, daje objavio molitvenu formulu Trisagion, koja
26
glasi: Sveti Boe, sveti j a k i , sveti besmrtni, smiluj se n a m a . Bog je po N e
storijevu miljenju tu formulu objavio zastupnicima teopashitizma zato, da im
p o k a e kako je njihov t e o p a s h i t i z a m neispravan. Tradicija openito oznauje
27
P r o k l a kao uvoditelja te molitvene formule u liturgiju. Z a t o nema sumnje,
daje u Nestorijevoj knjizi m e u teopashitima uz cara Teodozija u prvom redu
miljen Proklo.
Z a t o pomirljiviji dio antiohijskih bogoslova s Teodoretom na elu ne napada
nigdje P r o k l a kao teopashita? To pitanje i nije tako teko, kako bi se to m o
da moglo kome uiniti. Jedan od najdosljednijih antiohijaca, Aleksandar biskup
hierapolski, izrazio se u jednoj svojoj poslanici, kao da bi on tolerirao pripisiva
nje trpljenja Bogu Logosu u sluaju, daje pritom izvan sumnje priznanje dviju
28
naravi. K o l i k o su onda blae tom sudili ljudi kao Teodoret, koji su se mnogo
t r u d i l i da u C r k v i vlada mir i da se izbjegnu nepotrebne dogmatske raspre. Pro
klov je teopashitizam baziran na dionzitizmu i zato je u Antiohiji bio daleko
29
manje sumnjiv od aleksandrijskog teopashitizma. Antiohija istina nije takav
teopashitizam odmah usvojila, ali ga je ona bila prisiljena tolerirati. Z b o g toga
je razumljivo da se Teodoret osjeao na neki nain primoranim, da u dodatku
26
Nestorius, Le Livre d'Heraclide de Damas, trad. par F. Nau, Pari, 1910., str. 319s.
27
V i d i tom Bauer, nav, dj., str. 50-55; Altaner, nav. dj., str. 295.
28
Epistola ad Acacium ep. Berrhoensem, Synod. cap. 57, posebno: Hoc enim i totis
fere ponit capitulis suis, carnem Deum Verbum ubique factum dicens, tamquam sit
ante dispensationem quidem impassibilis, post dispensationem vero passibilis; per se-
ipsum namque inquit, impassibilis, caro autem factus est ut homo sustinuit passionem.
Si vero confessus ftierit evidentissime duas natura, liberat semetipsum ab haeretico
sensu, Mansi, V, 836-837. No, treba priznati daje mjesto prilino tamno.
29
U tom smislu odobravam ono, to pie Devreesse, nav. dj., str. 182: ... il pouvait
aller jusqu a prononcer que cet Un de la Trinite avait souffert, - on comprenait et on ne
s'indignait pas.
28 Jedan od Trojstva razapet po tijelu
Eranistesa (Demonstrationes per sjllogismos) donekle r e t u i r a izvjesne svoje tvrd
nje: O n e , koji tvrdoglavo ostaju k o d toga da je Bog Logos trpio u tijelu, treba
upitati, kako shvaaju tu izreku. I ako bi se usudili rei da je b o a n s k a narav
podnijela m u k u tijela, kojeje bilo pribijeno, neka budu poueni da b o a n s k a na
rav nije ispunjavala ulogu d u e . Jer je Bog Logos zajedno s tijelom uzeo i d u u .
A ako bi takvo shvaanje zabacivali kao bogohulno, a kazali bi daje po naravi
trpjelo tijelo, a Bog Logos je usvojio trpljenje kao (ono, koje) pripada (njegovu)
vlastitom tijelu, neka ne iznose zagonetne i tamne izriaje, nego nekajasno k a u
smisao izreke, koja zlo zvui. K a o pristae naime toga tumaenja imat e one,
koji su izabrali da slijede b o a n s k o P i s m o . 30
Teodoret je d o d u e u tom odlom
ku izrazio nezadovoljstvo s teopashitskom formulom, ali i priznanje da ona
m o e biti shvaena u ortodoksnom smislu. A Proklo se ba oigledno trudio da
njegove formule budu uvijek jasno r a s t u m a e n e u tom drugom ortodoksnom,
diofizitskom smislu.
Treba m e u t i m dodati, da su u t i m dogmatskim borbama uz doktrinarne
razloge igrali ulogu t a k o e r motivi, koji nisu bili doktrinarne prirode. Ne treba
zaboraviti daje Proklo po svom poloaju bio prirodni saveznik, za kojega se mo
rala otimati Antiohija kao i Aleksandrija, ako su htjele svoje nazore uiniti ope
nitima. Pogotovo je Proklo Antiohiji bio neprocjenjiv radi toga, stoje on dobrim
dijelom svoga nauka, kao izriiti diofizit, bio na antiohijskoj strani. Povrh svega
toga, Proklova je rije na dvoru imala neospornu vrijednost. Nije nipoto u d n o ,
ako je Antiohija znala ocijeniti poloaj, te nije napadala tvrdnje ni izraze, koji su
njima d o d u e zvuali strano, ali ni po njihovim kristolokim koncepcijama nisu
bili oito heterodoksni.
to se tie same formule JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU,
treba priznati daje nijedan suvremenik - bar koliko je meni poznato - ne pripi
suje P r o k l u . To, m e u t i m , ne m o e biti smatrano dovoljnim dokazom da ona ne
potjee od Prokla. Iz te bi se utnje moglo zakljuiti samo to, da izraz Jedan od
Trojstva razapet po tijelu nije u to doba bio stavljen u sredite kristolokih bor
bi, kao neka posebno glasovita formula, za koju bi se netko bio posebno borio, a
netko je o d l u n o pobijao, ali se iz te utnje nipoto ne m o e zakljuiti da taj izraz
nije mogao biti zapisan u jednoj poslanici P r o k l a Carigradskog onako usput, bez
posebnog naglaska. M i s l i m da nipoto nije logiki n u n o smatrati da bi alek-
30
P G , 83, 332C-D. Taj sam odlomak in extenso citirao u prijanjem poglavlju, bilj.
44. Tamo sam spomenuo da Richard citira to mjesto iz Teodoreta, ali ga netono pre
vodi.
Jedan od Trojstva razapet po tijelu 209
31
sandrijski bogoslovi bili morali biti posebno razdragani radi te nove formule,
i l i da bi Antiohija morala radi nje biti daleko vie ozlojeena, negoli radi drugih
32
slinih formula terminolokog teopashitizma. Ne bi li tako zakljuivati znailo
prenijeti kristoloko shvaanje estoga vijeka za sto godina unatrag? N i t k o nee
nijekati da razliite dogmatske formule imaju u razliito vrijeme razliitu dog-
matsko-historijsku vanost, ve prema tome tko ih brani i u kakvom kontekstu
i s kakvom u p o r n o u . A k o dakle Richardovi izvodi imaju takvu stvarnu vrijed
nost protiv autentinosti onih agresivnijih tekstova toj formuli, to ih donose
Inocent i Maksencije, oni nemaju vrijednost protiv Ep. IV, koja je vie eksplika-
tivne, a manje polemike naravi. Formula Jedan od Trojstva razapet po tijelu
dolazi u njoj dosta nenametljivo i bez nekog posebnog naglaska.
Richard se udi, kako to, da taj odlomak (Ep, IV) ne citira iril, kad u Ep. 55
sebi u potvrdu citira jedan odlomak iz Prokla. Po Richardu bi iril neminovno
bio morao citirati ba taj odlomak, budui da je on najjaa Proklova potvrda
33
Cirilove kristologije. K a k o ga iril ne citira, Richard smatra daje iz toga jasno,
da taj odlomak ne potjee od Prokla. T k o e m e u t i m postaviti zakone u tome,
to e netko citirati, a to e izostaviti? Sto e smatrati vanijim, a to manje
vanim? Duchesne na primjer misli, daje Proklova formula JEDAN OD TROJ
S T V A R A Z A P E T PO TIJELU prikladnija kristolokoj problematici od irilove
34
Jedna utjelovljena narav Boga Logosa , pa ipak iril ni te formule ne citira,
makar njezinoj autentinosti ne m o e biti ba nikakve sumnje. O n a se nalazi
u T A . Z a t o C i r i l citira ba onaj odlomak, gdje dolazi izraz i trpljenja podnosi
onaj, koji je iznad trpljenja, tko bi mogao sa sigurnou odgovoriti na to pitanje?
M o d a mu se posebno sviao ba taj odlomak radi toga, to su u njemu nanizana
razliita ljudska svojstva pripisana Bogu, te je prema tome problem cjelovitije
35
zahvaen negoli ondje, gdje dolazi samo trpljenje.
31
V i d i Richard, nav. dj., str. 329.
32
Usp. isto, str. 327.
33
Isto, str. 329.
34
la formule Unus de Trinitate incarnatus mieux accomodee aux donnees du
probleme que celle de Cvrille, Una natura Dei Verbi incarnata, Duchesne, Histoire
5
ancienne de VEglise, t. III, Pari, 1929., str. 386.
35
Citat se nalazi kod Cirila u Ep. 55, P G , 77, 316C; Schvv., 1.1, . 1, p. 4, n. 135, pg.
60, c. 29. U prolom je poglavlju donesen u cjelini, bilj. 66; usp. bilj. 55! Tamo je poka
zano kako i te formule, usprkos protivnog Richardova miljenja, imaju po shvaanju
antiohijske kole teopashitski karakter.
210 Jedan od Trojstva razapet po tijelu
K a k o god bilo, irilova i Teodoretova utnja toj formuli ne m o e se nipoto
ispravno upotrijebiti kao dokaz protiv proklovskog izvora spomenute formule.
Jedino to ta utnja m o d a m o e dokazati, jest to, da izraz JEDAN OD TROJ
S T V A R A Z A P E T PO TIJELU nije u tom historijskom razdoblju jo bio smatran
osobitom i istaknutom k r i s t o l o k o m formulom, pa da ga ni sam Proklo nije u
tom smislu i s tom nakanom iznio. A to je sasvim neto drugo, negoli izvoditi iz
nje tvrdnju, da taj izraz u to doba j o uope nije postojao. 36
K a k o se iz reenoga m o e vidjeti, ne m i s l i m nijekati Richardove izvode, ako
je on njima elio dokazati samo to, da P r o k l o nije izraz JEDAN OD T R O J
S T V A R A Z A P E T PO TIJELU zamislio i iznio kao jednu posebnu k r i s t o l o -
ku formulu. To pitanje zasad ostavljam otvorenim ne odluujui se ni za ni
37
protiv. A l i e svatko priznati, daje n e t o drugo iznijeti jednu novu formulu
b a kao formulu, s nakanom da to bude formula koja e posebno stringentno
izraavati neije shvaanje, a opet je n e t o drugo iznijeti u tijeku svojih tuma
enja i l i raspravljanja neki izraz, kojemu autor hic et nunc ne pridaje posebno
veliku v a n o s t niti ga smatra nekom novom formulom, ali koji e to kasnije
postati, jer je netko drugi i l i m o d a sam autor kasnije u o i o posebnu v a n o s t i
stringentnost toga izraza. Treba uzeti kao potpuno sigurno da izraz JEDAN
OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU bar u tom drugom smislu nedvojbeno
potjee od P r o k l a . Protiv te tvrdnje Richardovi izvodi nemaju nikakve dokaz
ne m o i .
Potrebno je m e u t i m istaknuti, daje izraz JEDAN O D T R O J S T V A R A Z A
P E T PO TIJELU vrlo rano dobio znaenje posebne i osobite kristoloke formu
le. To se moralo dogoditi j o prije Kalcedonskog sabora (451.), jer ga na Kalce-
donskom saboru iznosi u svojoj usmenoj vjeroispovijesti monofizitski monah
Dorotej (govorei u ime svoje i svojih drugova). On k a e za K r i s t a , koji je ra
zapet radi nas pod Poncijem Pilatom, daje taj iz Trojstva te da priznajemo,
36
Richard dodue ne ide izriito tako daleko. On iz Teodoretove utnje formuli
zakljuuje da Teodoret formulu nije poznavao. On misli da bi Teodoret svakako bio
morao poznavati formulu, kad bi se ona bila nalazila u pismu Ivanu Antiohijskom (Ep.
IV), stoje dakako istina. A l i ostaje pitanje, bi lije on bio sigurno morao citirati u Brani-
stesu, ako ona nije stekla veu popularnost i uzbudila osobitu buku i zainteresiranost u
krugu samih suvremenih teopashita jednako kao i u krugovima njihovih protivnika!
Na to pitanje, mislim, treba bez daljnjega odgovoriti nijeno.
37
Dakako s onim eksplikacijama, koje su dane u poglavlju Izvori Proklove kristo
logije.
Jedan od Trojstva razapet po tijelu 211
38
daje onaj, koji je trpio, iz T r o j s t v a . D o b r o je dodati daje Dorotejeva vjero
ispovijest prola bez ikakve primjedbe sa strane saborskih otaca. A u njoj i nema
nita osobita, to ne bi bilo u to vrijeme openito prihvaeno, osim formula koje
su netom citirane. Nijedan se glas ne die, da radi samih t i h formula osudi
Dorotejevu vjeroispovijest. Nije li to znak, da naa formula u tom asu j o nema
onog akutnog znaenja kao u prvoj polovini estoga stoljea? N a k o n Dorotejeve
izjave biskupi (svi, k a u akta) pitaju Doroteja, je li spreman potpisati pismo
sv. Leona pape Flavijanu (LTF). O n i ga ne o p t u u j u daje njegova vjeroispovijest
krivo vjerna, na to se uope ne osvru, nego jednostavno t r a e da potpie Leo-
39
novo pismo.
Richard konano istie, kako su antiohijski biskupi (na saboru u kolovozu
40
438.) naglasili svoje potpuno i neogranieno prianjanje uz Proklov n a u k , to
bi po njegovu miljenju bilo nemogue i neshvatljivo, kad bi u pismu Ivanu A n t i
ohijskom bio s a d r a n spomenuti izraz. tovie, on smatra da bi sud antiohijaca
41
TA bio u tom sluaju veoma modificiran. Dosadanja su raspravljanja prilino
rasvijetlila to pitanje i Richardov je problem po njima ne malo izgubio na svo
joj otrini. Treba uvijek imati na umu da Proklova komunikacija idiomatum, a
prema tome i Proklov terminoloki teopashitizam - proizlazi iz diofizitizma, a
ne iz terminolokog monofizitizma kao u Aleksandriji. Tu su kapitalnu razliku
neminovno morali uoiti antiohijski bogoslovi i zato su Proklove formule nji
ma morale daleko drukije zvuati od aleksandrijskih formula. O s i m toga, treba
spomenuti da nam suvremeni historijski dokumenti ne daju pravo na tvrdnju
p o t p u n o m i neogranienom prianjanju antiohijskih biskupa uz nauk Pro
klov. U sinodikom pismu samome P r o k l u sa sabora u kolovozu 438. antio
hijski biskupi govore T A , a ne openito Proklovu nauku. O n i hvale njegovu
ljepotu kompozicije, obilje argumenata, a i sam nauk. Ta je pohvala uostalom
38
...
, Mansi, V I I , 77C.
, Mansi, V I I , 77-80. Zanimljivo je daje Dorotej upotrijebio formulu bez
onog JEDAN (, ) i bez dodatka P O TIJELU ( ). To je Proklov izraz
transponiran u jezik aleksandrijske kristologije.
39
Nije li to m o d a znak da je veliki dio biskupa smatrao kako je mogue ispovije
dati daje JEDAN O D T R O J S T V A RAZAPET uz DVIJE NARAVI iz Leonova pisma?
U tom sluaju imali bismo j o posebni dokaz za proklovski diofizitski izvor izraza
JEDAN O D T R O J S T V A R A Z A P E T P O TIJELU, Mansi, VII, 80A.
40
Richard, nav. dj., str. 327.
41
Isto, str. 329.
212 Jedan od Trojstva razapet po tijelu
42
doista potpuna, bez i k a k v i h modifikacija. Iz pisma koje je s istog sabora posla
no irilu Aleksandrijskom, m o e se m e u t i m s dosta vjerojatnosti zakljuiti da
ni to priznavanje i potpisivanje TA nije u Antiohiji prolo bez stanovitih p o t e
43
koa. N e m a sumnje, daje gomilanje pohvala TA bilo dobrim dijelom taktiki
potez antiohijaca, koji su tako htjeli psiholoki djelovati na Prokla, da odustane
od daljnjih traenja oko osude Capitula Teodora Mopsuestijskog. No nigdje u su
vremenim dokumentima nema spomena da bi Antiohija bila prihvatila Proklov
nauk openito, i l i da bi posebno bila pohvalila bilo koje drugo Proklovo pismo.
Jedino su antiohijski biskupi morali potpisivati prvo Proklovo sinodiko pismo,
44
koje je on sastavio odmah nakon svoje intronizacije (434.), a koje je t a k o e r bilo
45
kristoloskog sadraja. M e u t i m , fragment Ep. IV sigurno nije iz toga sinodi-
kog pisma. Historijski nam dokumenti prema tome svjedoe samo tome, da
su antiohijski biskupi potvrdili i prihvatili TA i prvo sinodiko pismo, ali nigdje
nema solidne potvrde za miljenje da su antiohijski biskupi potvrdili Proklov
nauk u cjelini i l i bilo koji drugi njegov kristoloki dokument. A nitko nee nije
kati da su antiohijski biskupi mogli i preutjeti neki izraz, za koji se od njih nije
traio potpis niti bilo kakvo izriito odobrenje, a koji nije bio oito heterodoksan
u ustima onoga, koji gaje izrekao, u trenutku, kad je trebalo spaavati najvanije
pozicije svoje kole, naime njezina glavnog uitelja. A k o netko dakle i ne bi htio
dozvoliti da bi antiohijci b i l i mogli izraz JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO
TIJELU u Proklovim ustima smatrati nevinim u smislu teopashitizma, ipak e
morati dozvoliti da su ga oni bar mogli tolerirati i utke mimoii, kad njegova
krivovjernost za njih ipak nije bila oita.
Tako smatram, da M. Richard nije uspio pobiti miljenje da glasovita formula
potjee od Prokla. D r i m posve sigurnim da izraz JEDAN OD T R O J S T V A R A
Z A P E T PO TIJELU, ne d o d u e kao posebna kristoloka formula, ali svakako u
42
P G , 65, 877A-B, ep. V; Mansi, V, 1185C-D.
43
Sanctissimo enim episcopo Proclo tomum recte revera, et pie habentem, quem
ad Armenios scripsit, nobis destinante, et nostrum quaerente consensum, omnia facta
sunt a nobis, et in nullo minus fecimus. Erat autem et hoc in praesenti tempore supervacu-
um, proptera quodjam Dei gratia ubique unum et eundem custodiunt pium intellectum.
Solent enim aliauoties res quae quasi necessariae videntur, nisi opportune fiant, augmentum
perturbationis accipere, P G , 77, 329-330C-D, ep. 66; Mansi, V, 1183-1184.
44
V i d i Mansi, V, 923-924, cap. 144; isto, 936, cap. 158. Usp. Mansi, V, 928-929,
cap. 149. Poetak te poslanice nalazi se u Mansi, V, 929-930, cap. 150; ostalo nije sau
vano.
45
Usp. to pie Teodoret Aleksandru, Mansi, V, 927-928, cap. 148.
Jedan od Trojstva razapet po tijelu 213
takvoj formulaciji, ima svoj izvor u okviru kristologije naega patrijarha. To se
m o e bez bojazni promatrati kao siguran i neoboriv dobitak znanosti. Preosta- 46
je samo ispitati u kakvom smislu i s kakvim znaenjem upotrebljava Proklo izraz,
kojem raspravljamo.
Proklovo shvaanje formule
Formula JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU nije nita drugo,
nego jedna primjena komunikacije idiomatum, kao to je reeno na p o e t k u
ovoga poglavlja. O n a se od drugih primjena komunikacije idiomatum razliku
je tek po tome, to ona predstavlja najvii stupanj komunikacije. O n a je naelo
komunikacije provedeno do posljednjih konzekvencija. Tako ju je shvaao i na
patrijarh. Formula, kako ju je donio Proklo i kako su je branili skitski monasi , 47
ima tri lana: 1. J E D A N OD T R O J S T V A , 2. R A Z A P E T (to m o e biti zamijenjeno
48
s TRPIO), 3. PO T I J E L U ( i l i ). O d m a h se vidi, da drugi lan
( R A Z A P E T ) ne iziskuje nikakva tumaenja, ali da prvi i trei stupanj moraju biti
razjanjeni, da se formula m o e dobro razumjeti.
N i t k o , tko je p r o i t a o ovu studiju Proklovoj kristologiji do ovoga mjesta,
nee vidjeti nita strano i neobino u tome, da K r i s t bude nazvan nazivom
JEDAN OD TROJSTVA. Proklo je u TA B o a n s k o m e Logosu izriito dao
taj naziv. 49
Inae se na patrijarh opet vrsto zaloio za identitet i z m e u K r i
sta i B o a n s k o g Logosa. 50
A k o je dakle K r i s t identian s B o a n s k i m Logo
som, a B o a n s k i Logos je jedan od Trojstva, nema sumnje daje K r i s t jedan od
Trojstva. To je logika Proklova kristoloskog sustava. Ovdje e m o progovoriti
tome nekoliko rijei.
46
Dakako da time ne mislim umanjiti opu vrijednost spomenutog lanka uenog
patrologa, koja je, to se tie historijskih problema, velika.
47
V i d i Tixeront, nav. dj., str. 131.
48
V i d i Doctrina, pg. 48, . IV; P G , 65, 877A. To je za razliku od monofizita, koji
izostavljaju trei lan (), te njihova formula glasi JEDAN OD T R O J S T V A RAA-
PET, vidi Lebon, Le monophjsisme severien, Lovanii, 1909., str. 481.
49
, , ^, Schw., t.
IV, . 2, pg. 192, 21; P G , 65, 865C.
50
V i d i tom u poglavlju Kristova osoba nakon sjedinjenja.
214 Jedan od Trojstva razapet po tijelu Jedan od Trojstva razapet po tijelu 215

Osnovna ideja vodilja Proklove kristologije jest utvrditi jedinstvo Krista. To je
dakako antinestorijevska ideja. 51
O n a je neprestano u patrijarhovoj podsvijesti
te se ona u svakom spisu vie i l i manje jasno oituje. K a k o je Proklo dokazuje?
Postoji li k o d njega kakav centralni i temeljni dokaz za tu tvrdnju? Takav dokaz
nije teko pronai. Posebno je jasno formuliran u Proklovim teoloki najjaim
spisima HT i T A . On se sastoji u priznavanju Trojstva i iskljuenju etvorstva
u Bogu. K r i s t je jedan, on mora biti jedan, jer bismo u protivnom sluaju bili
prisiljeni uvesti u Boga etvorstvo. 52
M o e se rei daje to Proklova osnovna k r i -
T r i su dakle brojem u Bogu i l i Trojstvu. A k o pak su u Trojstvu t r i brojem,
nije nipoto u d n o rei daje Logos jedan od tih triju brojem u Trojstvu, to jest
da je Logos jedan od Trojstva. Zato Proklo to izriito u istom TA i kae, slije
dei samo dosljedno logiku svojih premisa. A k o se sada navijetani dokaz dalje
izvodi, onda imamo ovakav logiki postupak: Logos je jedan od Trojstva i on se
utjelovio. K r i s t ne smije biti drugi od Logosa, da ne bude etvrti, jer onda vie
ne bi bilo Trojstvo. Da ostane dakle i nakon inkarnacije u Bogu Trojstvo, po
Proklovu shvaanju mora K r i s t biti Logos, to jest jedan od Trojstva. U toj logici
58

stoloka misao. Sto ona njemu znai, ako je potanko ralanimo? Sto je za nj nema nita u d n o ni zagonetno. M e u t i m , treba priznati da determiniranje
Trojstvo? U trinitarnoj Or. IV on k a e : I broj hipostaze nije naravi otetio niti B o a n s k o g Logosa kao jednoga od Trojstva daje dojam, kako je Trojstvo raz
je Trojstvo razdijelilo b i t . 53
N e m a sumnje, daje po P r o k l u u Bogu samo jedna dijeljeno. To je i bio najtei prigovor podignut protiv formule u teopashitskim
59

bit i l i jedna narav. Trojstvo, koje Proklo stavlja nasuprot biti (), jest za
nj termin, koji direktno (in recto) oznauje ono, to je u Bogu razliito, to nije
jedno. To je jasno iz injenice, to Proklo u Trojstvu vidi pogibao, da bi se zbog
njega morala podijeliti b o a n s k a supstancija. Trojstvo oznauje dakle direktno
borbama estoga stoljea. No taj je prigovor, to se tie Prokla, sasvim neute
meljen. Ne m o e se ni najmanje sumnjati da on ui u Trojstvu jednu narav i da
mu je cijelo Trojstvo istobitno. Ovdje nije potrebno ponovno donositi dokaze
za to. Vidjeli smo, da je za Prokla isto rei JEDAN OD TROJSTVA kao i rei
60

ona tri u Bogu, a tek indirektno (in oblkjuo) naznauje jednu supstanciju. Sto 54 jedna od triju hipostaza u T r o j s t v u . JEDAN OD TROJSTVA je prema tome
su ta tri? To su hipostaze, k a e Proklo izriito, 55
one se broje. 56
A l i patrijarh ime hipostaze kao stoje ime hipostaze Logos i l i Sin. No JEDAN OD TROJ

smatra da se m o e rei tri t a k o e r tako, da se izostavi termin hipostaza. To STVA sasvim na poseban nain ukljuuje u svom formalnom sadraju jednu

se vidi iz T A , gdje patrijarh k a e : Klanjamo se istobitnome Trojstvu i etvrtoga b o a n s k u narav. Taj izraz formaliter znai hipostazu, koja ima istu b o a n s k u

brojem ne u v o d i m o . 57 narav s drugim dvjema b o a n s k i m hipostazama. Istina, ni termin Logos ne

m o e se iskljuivo uzeti kao termin, koji bi naznaivao golu osobu, a da ne bi
ujedno na neki nain oznaivao i narav, ali je u terminu JEDAN OD TROJSTVA

51
No ne smije se smatrati da bi naglaenost te ideje kod Prokla bila uvjetovana
58

samo njegovim antinestorijanizmom, a da ne bi inae pripadala Proklovu naziranju, ka
kvo je on stekao svojim dogmatskim odgojem. Hom. V koju je Proklo izradio zajedno s
Atikom za Atika (406. - 426.) nosi u sebi osnovne elemente Proklova shvaanja. U njoj,
istina, jo nema rijei jednom ili dva Krista, jednom ili dva sina, ali je njezin duh ve
prije Nestorija antinestorijevski. Ta se homilija nalazi u P G , 65, 715-722.
52
H T , Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 19, pg. 106, c. 8; P G , 65, 689A; Mansi, IV, 585B; T A ,
Schvv., t.IV,v.2,pg. 188, c.8.ipg. 190, c. 16: , destinata govori brojenju osoba (enumeratio personarum) te zakljuuje: ... unum ex
P G , 65, 857D, 861D; Mansi, V, 424, 428D; Or. III, P G , 65,705-708; Hom. V P G , 65,
848D.
53
razloeno.
Ovdje sam se oslonio dakako samo na spise, koji su posve sigurno autentini.
Nesigurna Epistola ad occidentis episcopos izriito istie: trinitatis numerus, no 11 essen-
tiae, sed personarum demonstratiuus existit (Schvv., t. IV, v. 2, pg. 65) i s time u skla
du ponavlja misao T A : Super haec etiam confitemur unum ex trinitate increata atque
ineffabili deum uerbum factum hominem (isto, pg. 66). Jednako i nesigurni fragment
kod Inocenta iz Maronije, to ga on citira pod naslovom Epistola secunda ad Armenios
trinitate iuxta personae (proprietatem), id est deum uerbum factum hominem, Schvv.,
isto, pg. 72, n. 25. Dakako da je to u punom skladu s Proklovim shvaanjem, kako je
59

, P G , 65, 801. Ivan Maksencije, De Christo professio, P G , 86 (1), 83A; Praefatio Dionjsii Exigui u
54
, P G , 65, 804. njegovu latinskom prijevodu TA, PL, 67, 408-409; Trifolii presbyteri epistola ad beatum
55
, isto. Eaustum senatorem, Mansi, VIII, 583-586.
60
56
, P G , 65, 801. Primjeujem da je formula uope bila vie napadana kao trinitarna negoli kao
57
, , kristoloka zabluda. V i d i tome jo Leontii Hierosolymitani Adversus Nestorianos, lib.
Schvv., t. IV, . 2, pg. 190, c. 16; P G , 65, 861D; Mansi, V, 428D. V I I , P G , 86 (1), 1757-1768J.
2l6 Jedan od Trojstva razapet po tijelu Jedan od Trojstva razapet po tijelu 217

to oznaenje naravi i trojnog odnoaja daleko jae izraeno. Teko da bi se jae to Proklo i sasvim izriito istie, kako svuda tako i u tekstu Ep. IV, gdje dolazi
i preciznije uope naim jezikom mogla determinirati b o a n s k a hipostaza, da naa formula. M o e m o donijeti cijeli fragment, koji e sada biti sasvim jasan: A
bude tom determinacijom zahvaena sama sr trojstvene tajne. Prema tome je nazivajui Boga to jest K r i s t a trplj ivi m, priznajemo daje on trpio ne onim stoje
JEDAN OD TROJSTVA ime b o a n s k e hipostaze po njezinoj boanskoj naravi, bio, nego onim stoje postao, to jest vlastitim tijelom. I tako navijetajui nipoto
i to ime, koje najbolje zadire u tajnu. 61
K a d se dakle taj termin pridaje K r i s t u ne padamo u bludnju, b u d u i da ispovijedamo i da je jedan od Trojstva bio po
65
u vezi s trpljenjem, nema sumnje da se radi komunikaciji idiomatum. O n a je tijelu razapet i ne kleveemo boanstvo, kao da je trpljivo. Svako je daljnje
66
mogua, jer je JEDAN OD TROJSTVA ime hipostaze, direktno oznauje hipo tumaenje toga teksta nepotrebno.
stazu, a indirektno narav. A hipostaza je po P r o k l u jedna te ista i u ljudskoj i u Raspravljanje pitanju te formule dozvoljava formulirati ove zakljuke: 1.
boanskoj Kristovoj naravi. Z a t o je ispravno rei daje po tijelu trpio onaj, koji N e m a sumnje, da je Proklo prvi iznio formulu JEDAN OD T R O J S T V A R A
je po b o a n s t v u JEDAN OD TROJSTVA. To je komunikacija idiomatum i to u Z A P E T PO TIJELU, ne d o d u e kao izriitu formulu, ali ipak kao izraz, koji
kulminantnoj toki, jer zadire u dno kristoloke i trinitarne tajne. Razumljivo je e postati glasovita kristoloka formula. 2. T a j e formula u najljepem skladu s
da su se skitski monasi ba za tu formulu toliko zaloili. Onaje bila najpodesnija, cjelinom njegova nauka te ona iz tog nauka slijedi kao logina posljedica. 3. Taje
62
da do kraja izbrie ostatke pretjeranog dualizma antiohijske kole. formula u sklopu Proklove kristologije posve diofizitska i bazira se na najstrooj
Da se radi komunikaciji idiomatum, s time je Proklo potpuno na istu. On komunikaciji idiomatum. 4. Proklo nije ni u kom sluaju realni teopashit, nego
67
znade, da je K r i s t po ljudskoj naravi (po tijelu) jedan od nas, a ne jedan od samo t e r m i n o l o k i .
63
Trojstva, ali jer se radi jednome te istome, on mu se ne boji dati naziv, koji
mu pripada po b o a n s k o j naravi. Da m e u t i m bude jasno, da se radi ba komu 65
.
nikaciji idiomatum, a ne konfundiranju naravi, Proklo ne izostavlja trei lan ' .
formule: PO TIJELU ( ). Izraz PO TIJELU naznauje princip, po ' , '
kojem (principium quo) Logosu pripada trpljenje i r a s p e e . 64
T i m e je trpljenje , Doctrina, pg.
iskljueno od boanstva u smislu jasne Proklove kristoloke terminologije. No 48, n. IV.
66
U cijelom sam poglavlju uglavnom imao pred oima formulu, kako glasi u citira
nom fragmentu Ep. IV, dakle s treim lanom . Postoji i njezina varijanta s
treim lanom . Ta varijanta treeg lana vjerojatno potjee iz Aleksandrije, vidi
61
Usp. tom Duchesneovo miljenje, bilj. 34. u ovom poglavlju. X I I . anatematizam, P G , 77, 121D, ep. 17. Daje Proklo usvaja i upotrebljava u posve
62
Izraz je u grkom izvorniku najjasniji i najprecizniji: , Doctrina, istom smislu kao i , vidi se iz mnogih mjesta u njegovim spisima, a i malo
pg. 48, n. IV. Latinski oblici dodaju prijedloge ex i de, to je na tetu jasnoi i ne- vie u samom citiranom fragmentu Ep. IV: .
67
dvojbenosti. Ovdje svakako treba upozoriti na vezu, koja u povijesti dogmi postoji izmeu
63
Usp. u Or. VIII izraze, to ih Bog Otac govori Kristu: liturgijskog himna Trisagiona i problema teopashitizma. Problem te veze je akutan u
, , , ' ; , ; vrijeme antiohijskog patrijarha, monofizita Petra Fulona (on je bio patrijarh u tri maha
, ; ... , , P G , 65, izmeu godina 468. i 488.), koji je himan teopashitski proirio (to je bilo oko godine
769A-C. 470.). On je iza rijei: Sanctus Deus, Sanctus fortis, Sanctus immortalis dodao rijei
64
Antiohijska kola nije bila voljna priznati taj izraz, ako se radilo Logosu (vidi Qui crucifixus es pro nobis, Theodorus Lector, Eccl. hist., lib. I, P G , 86 (1), 176A-B.
Synodicon, Mansi, V, 901C, cap. 121): Et quomodo ei stabit quod ait: Genuit secundum No povezivanje Trisagiona s problemom teopashitizma poelo je mnogo ranije. ini
carnem Emmanuelemf N i s i forte dixerit, quo virgo peperit carnem secundum car se da ono potjee iz kruga antiohijske teologije. Posve je oita ta veza iz jednog mjesta
ne m - to je iz pera Nestorijeva, ali je taj izraz, odnosno ekvivalentan, priznavala, ako se Nestorijeve apologije Liber Heraclidis, koje je ve navedeno, vidi gore bilj. 26 (Nestorius,
radilo Kristu (vidi AS, P G , 77, 177A): , . Livre d'Heraclide, str. 319s). Na Kalcedonskom saboru kliu orijentalni biskupi Trisa-
Kako Proklo tome misli, to smo ve dovoljno vidjeli. Po njemu Kristova ljudska narav gion na koncu prve sjednice, kad su carevi povjerenici predloili svrgnue onih biskupa,
pripada Logosu, pa se prema tome moe rei ne samo da je Krist po ljudskoj naravi koji su bili voe Dioskorova sabora (razbojniki sabor, 449.), Schvv., t. II, . 1, . 1, n.
trpio, nego i daje Logos po ljudskoj naravi trpio. 1071, pg. 195; Mansi, V I , 936C. To je bilo s oitom antiteopashitskom tendencijom,
2l8 Jedan od Trojstva razapet po tijelu

Zavravajui ovo poglavlje eto nas pri koncu sustavnog prikaza Proklove k r i
stologije. N j e z i n je jedinstveni i osobit znaaj u sklopu suvremenih kristolokih
previranja bio ve vie puta istaknut. Njime e se ponovno pozabaviti sljedei
odsjek studije.

III
JL JL JI -f

DOGMATSKO-HISTORIJSKI POLOAJ I ZNAENJE

PROKLOVE KRISTOLOGIJE

koju su istoni biskupi pridavali Trisagionu, kako nam daje naslutiti Nestorije. Antite-
opashitski smisao toga klicanja, upravljen na adresu onih koji su vodili sabor na kojem
je trijumfirala jedna narav, ima svoje posve razumljivo opravdanje. Svakako moemo
biti sigurni da povezivanje Trisagiona s problemom teopashitizma ne poinje istom
kod Petra Fulona. Petar Fulonje monofizitska reakcija. Dakako daje uvoenjem Trisa
giona u liturgiju Proklo takoer pokazao da on ne pridaje trpljenja boanskoj naravi, te
je u tom smislu i to takoer dokaz da Proklo nikada nije bio realni teopashit makar je
bio terminoloki. Ovdje ponavljam Bauerovu napomenu (nav, dj., str. 50, bilj. 2.), da bi
jedna specijalna studija Trisagionu bila vrlo korisna i potrebna. Ovdje mislim posebno
na studiju, koja bi Trisagion promatrala ba s tog vidika, koliko on ima veze s dogmat
skim pitanjima teopashitizma.
 1.
D O G M A T S K O - H I S T O R I J S K I POLOAJ
P R O K L O V E KRISTOLOGIJE

Proklov problem

Ve je Leoncije Bizantski postavio Prokla uz bok C i r i l u kao najotrijega borca

1
protiv nestorijevske kristologije i uope protiv antiohijskih pretjeranosti. Povije
sni dogaaji potvruju takvo shvaanje. O n i nam govore tome, kako je ciziki
a kasnije carigradski biskup vie i l i manje neprestano stajao u odlunoj opoziciji
protiv traginog uenika Teodora Mopsuestijskog. O n i nas tovie uvjeravaju i
tome da je Proklo - rado i l i nerado, svejedno - prenio stav opozicije, koji je
zauzeo prema ueniku, t a k o e r i na uitelja, te tako i ne slutei zapoeo dugi i
strastveni historijski proces, koji je mopsuestijskog biskupa k o n a n o liio asne
uspomene i okonao njegovom osudom na petom o p e m saboru (553.). Posve je
razumljivo, da se smatralo da je Proklova kristologija sasvim blizu onoj C i r i l a
Aleksandrijskoga. No ve je Loofs zapazio da u Proklovom kristolokom nauku
2
- bar to se tie HT - ima dodirnih toaka ak sa samim Nestorijem. K o l i k o
m i j e poznato, Bauer je bio prvi, koji je p o k u a o razraditi Proklovu kristologiju

1
. . . ( ,
Contra Nestorianos et Eutychiarws, lib. III, P G , 86 (1), 1381D.
2
Loofs, Nestorius, u: REP, Bd. XIII, Leipzig, T903., str. 742. Isti Loofs meu
tim ipak smatra, daje Proklo stajao posve blizu Cirila, vidi Eutyches, u: REP, Bd. V,
Leipzig, T898., str. 693.
222 Dogmatska-historijski poloaj Proklove kristologije
prouivi same njegove spise, i koji je nastojao smjestiti P r o k l a na njegovo pravo
3
mjesto u k r i s t o l o k i m previranjima i z m e u dva sabora. On je uoio da Proklo
pripada centralnoj liniji, koja se razlikuje i od Aleksandrije i od Antiohije. M e
u t i m , po Baueru je Proklo j o uvijek vie aleksandrijski, negoli antiohijski bo
4
goslov, iako smatra da Proklo pripada nekoj carigradskoj tradiciji. U novije doba
M. Richard se relativno vie od svih bavio razliitim pitanjima, koja su povezana
s P r o k l o m . On je udaljavanje P r o k l a od aleksandrijske kristologije dotjerao do
5
krajnje toke: nakon njegovih radova Proklo je antiohijski bogoslov, samo to
je vrlo pomirljiv i spreman prihvatiti neke elemente aleksandrijske kristologije.
Tako nam teologija m o e veoma slabo posluiti za razumijevanje povijesti; nasu
prot, povijest nam postaje mnogo nejasnija.
N e m a sumnje, povijest p r u a sigurne podatke an t i ne s to r ij e vsko m stavu
n a e g patrijarha, ali - to je j o vanije - i njegovim u n i o n i s t i k i m nasto
janjima i pomirljivoj u l o z i u m e t e u i kome sanji ma, koja u godinama i z m e u
Efeza i Kalcedona drmaju k r a n s k i Istok i koja e tako t r a g i n o odjeknuti
u povijesti I s t o n e crkve. Sto z n a i ta pomirljiva Proklova uloga za njegovu
osobnu kristologiju, i m a li ona upliv na njegovo k r i s t o l o k o shvaanje i kakav
je u o p e stvarni poloaj njegove kristologije? Ta smo pitanja ve nekoliko puta
d o t a k l i tijekom ove studije. Ovdje e m o se njima posebno pozabaviti, k o l i k o
je to zasad m o g u e . m n o g i m potankostima ne k a n i m raspravljati. N e k e su
bile ve istaknute tijekom d o s a d a n j e g raspravljanja. M n o g e potankosti i nisu
toliko v a n e .
Najprije u ovdje p o k u a t i dati osnovne linije kristoloskog raspona, kako on
postoji i z m e u dva sabora. To je doba kad Proklov rad dobiva svjetski znaaj i i
roke razmjere, jer mu to omoguuje njegov poloaj na carigradskoj patrijarijskoj
stolici. Nestorijem se ovdje ne k a n i m posebno baviti. Njegovi su specijalni vidici
nakon Efeza izbaeni s pozornice. Jednako me posebno ne zanima njegov uitelj
Teodor Mopsuestijski. Razliite pojedinosti njegova nauka u tom historijskom
3
Bauer, r oki os von Konstantinopel, Miinchen, 1919., 8. Christologie und Mario-
logie, str. 114-130.
4
To je tradicija za razliku od antiohijske i aleksandrijske kole. Bauer tu tra
diciju posebno povezuje sa sv. Ivanom Zlatoustim (str. 115). Zlatousti je uostalom od
gojen u antiohijskoj koli.
5
Posebno nas sili na takav zakljuak Richardov lanak Proclus de Constanti
nople et le theopaschisme, u: RHE, 38 (1942.). Taj sam lanak ve citirao i mnogo se
njime bavio.
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 223
trenutku vie ne igraju ulogu. K a n i m zacrtati samo temeljne linije kristoloskog
sukoba, kako se on odigrava nakon Efeza (431.), jer se jedino u pravilno postav
ljenim elementima, koji podravaju taj sukob, m o e shvatiti daljnji tijek kristo
6
lokih borbi.
Ve je istaknuto da se dvije kristologije razlikuju po svojoj osnovnoj ten
denciji. A n t i o h i j a , a n t i a p o l i n a r i s t i k i orijentirana, podvlai razlike i z m e u
b o a n s k o g i ljudskog elementa s posebnim naglaskom na cjelovitosti ljudskog
elementa, koji su apolinaristi umanjivali, a s druge strane opet istie protiv
arijevaca nep r mj e lj i u netaknutost b o a n s k o g elementa. K a d je tako do
spjela u p r e o i t i dualizam, prisiljena na obranu svoje ortodoksije, ona se ne
povlai natrag i ne k u a mijenjati i s h o d i t e . R a z g r a n i e n j e Boga i ovjeka u
K r i s t u ona promatra kao sigurnu a n t i a p o l i n a r i s t i k u steevinu. K a d je dakle
pritijenjena braniti se, jer je o p t u u j u da ui dva K r i s t a , ona p o k u a v a skupiti
i povezati dva elementa. O n a povezuje, sjedinjuje, ujedinjuje. Inkarnacija je za
nju u p r v o m redu sjedinjenje, to je formalni v i d i k p o d kojim je promatra an
tiohijska kola. Z a t o antiohijsku kristologiju m o e m o nazvati histologijom
sjedinjenja,
Aleksandrija, naprotiv, osjea manje antiapolinaristiki. O n a uva jedinstvo
Krista, a manje panje svraa na t o n o razgranienje dvaju elemenata. Tako
ona najprije ima u vidu osobu, a onda istom naravi, dok je kod Antiohije upravo
obrnuto. Z a t o Aleksandrija polazi od osobe, od B o a n s k o g Logosa, koji postaje
ovjek. N j e z i n je formalni vidik, pod kojim promatra inkarnaciju, sama inkarna
cija kao takva, utjelovljenje B o a n s k o g Logosa. Z b o g toga, dok je za antiohijsko
shvaanje K r i s t u prvom redu Bog i ovjek, po aleksandrijskom poimanju on je
u prvom redu utjelovljeni Logos. Aleksanrijska kristologija u svojoj osnovici
jest kristologija inkarnacije.
Na t i m osnovnim razliitim tendencijama izgradile su jedna i druga kola
svoje partikularne - u temelju t e r m i n o l o k e - vidike. K o j i su to vidici?
6
Vrijedno je istaknuti da aleksanrijska kristologija ne odstupa nakon Efeza ni za
jotu od svojih pozicija i svojih terminolokih osobitosti. To e se uostalom jo vidjeti.
Antiohija je, naprotiv, rtovala niz terminolokih zasebnih vidika, zadovoljna s time da
brani svoje osnovne poglede, a izlui sve formule i izraze, koji mogu bitipetra offensionis.
To e joj ovako openito priznati svaki historiar, makar kako bio nenaklonjen anti
ohijskom shvaanju. To imam na umu, kad kanim prikazati osnovne linije kristoloskog
sukoba izmeu Efeza i Kalcedona.
224 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
Osobitosti kristologije sv* irila Aleksandrijskog
K a d je u tom razdoblju govor aleksandrijskoj kristologiji, onda to znai k r i
stologiju irila Aleksandrijskog. Starija aleksandrijska shvaanja ne igraju u tom
povijesnom trenutku takorei nikakve uloge. Aleksandriju predstavlja C i r i l i on
eje predstavljati i dalje kroz svu povijest kristologije, izuzevi neke modifikacije,
koje e sa sobom donijeti monofizitizam. A irilovu kristologiju u najizrazitijem
smislu predstavlja sigurno njegovih dvanaest anatematizama, to ih je redigirao
430. godine na svojoj sinodi u Aleksandriji i poslao Nestoriju zajedno sa ino-
7
d i k i m pismom ekskomunikaciji i koje je Nestorije imao potpisati u znak, da
se odrie svoje hereze. Ti su nam anatematizmi pribavili najvie neugodnosti i
neprilika. N e k o l i k o puta ih je bio prisiljen eksplicirati poevi od samog sinodi-
kog pisma, kojem ih je dodao, i koje je bilo prvo njihovo tumaenje. On se trudio
razjasniti ih, d o p u t a o je m o g u n o s t da neke stvari u njima mogu biti nejasne,
ali ih se odrekao nije nikada. tovie, on je i nakon antiohijske unije (433.) stu
9
pao putem, koji je utrt s dvanaest anatematizama i namro ih je svojim vjernim
uenicima. t o dakle sadrava tih dvanaest anatematizama?
M o e m o rei daje sva njihova snaga saeta u prva etiri anatematizma, ako
im dodamo j o dvanaesti radi njegove zasebne vanosti. Svi su ostali samo aplici
ranje principa, koji su u tima izloeni.
P r v i anatematizam postavlja osnovnu tezu u vezi s terminom Theotokos.
On istie da je Emanuel doista Bog a zato i sveta Djevica Bogorodica. O n a je
naime rodila po tijelu Boanskog Logosa, koji je postao tijelo (
). je jo uvijek subjekt Logos, a ne Krist, i tijelo je vlastito Logosu, a ne Kristu. Usp. npr.:
D r u g i anatematizam t u m a i tezu: Logos je postao tijelo. To se zbilo tako,
da se Logos sjedinio s tijelom hipostatski (' ) te daje on s vlastitim
10
tijelom jedan K r i s t , Bog i ovjek zajedno.
7
Ep. 17 - tertia ad Nestorium (sjnodica), Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 6, pg. 33, 42; P G ,
77, 105-121; Mansi, IV, 1068-1084; D B , 113-124 (samo anatematizmi).
8
Epist. ad Acacium ep. Berrhoensem, Schvv., 1.1, . 1, p. 7, n. 107, pg. 149, c. 8; P G ,
77, 161A-B, ep. 33.
9
J E D N A U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A L O G O S A , Ep. ad Acacium Melitenensem,
Schvv., 1.1, v. 1, p. 4, n. 128, pg. 26; P G , 77,192-193; Ep. I et II ad Successum, Schvv., 1.1,
v. 1, p. 6, n. 171, pg. 153, n. 172, pg. 158s; P G , 77, 232, 240s i drugdje.
10
+++
... Tu se reenicu katkada netono prevodi tako, da joj se oduzme irilovski smisao. Tu
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 225
Trei anatematizam t u m a i smisao drugoga negativnim n a i n o m zabacujui
neka shvaanja, koja su nedovoljna, da p r o t u m a e tezu Bogu, koji je postao
ovjek. On tvrdi da je neispravno nakon sjedinjenja tako podijeliti hipostaze,
11
da one budu povezane pukom vezom dostojanstva, autoriteta i l i vlasti, nego da
moraju biti povezane svezom, kakva nastaje po fizikom sjedinjenju (
' ) .
Poto je C i r i l tako ontoloki utvrdio smisao inkarnacije, koliko mu je to bilo
mogue, on prelazi u etvrtom anatematizmu na logiko podruje te postavlja
zakon, kako e se K r i s t u predicirati vlastitosti. e t v r t i anatematizam zabranjuje
dijeliti () dvjema osobama i l i hipostazama (
) izraze, koji govore K r i s t u , i to tako, da bi se jedne pridavalo
ovjeku, koji bi se shvaao posebno uz B o a n s k i Logos, a druge opet samome
12
B o a n s k o m e Logosu kao Boga dostojne.
8
Dvanaesti je anatematizam samo posebna primjena etvrtoga, ali koja je uz
budila najvie buke. Taj anatematizam tvrdi da je B o a n s k i Logos po tijelu
() trpio i bio razapet i okusio smrt i postao p r v o r o e n i od mrtvih, kao to
je ivot i ivotvoran kao Bog.
U istoj sinodikoj poslanici, koja je tumaenje anatematizama, iril govori ta
13 14
k o e r sjedinjenju i jednoj utjelovljenoj Logosovoj h i p o s t a z i .
Dodajmo jo da C i r i l , poevi ve od prve poslanice Ad Reginas, govori JED
15
N O J U T J E L O V L J E N O J N A R A V I B O G A LOGOSA , te da ni te formule nikad ne
... que le Christ ne fait quun avec sa propre chair..., A. dAles, Le Dogme d'Ephese, Pari,
2
1931., str. 111; ... e che il Cristo con la sua carne e uno ..., C. da Mazzarino, La dottrina
di Teodoreto di Ciro sull'unione ipostatica delle due nature in Cristo, Roma, 1941., str. 49.
11
. su izrazi antiohijske kole. Usp. Tixeront, Histoire des Dogmes, t. III,
Pari, 1912., str. l l s , posebno str. 17, bilj. 2; str. 25. Antiohijski e se bogoslovi nakon
Efeza uglavnom uvati tih izraza.
12
,
.
13
Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 6, pg. 36, c. 4; P G , 77, 112B.
14
, Schvv., isto, pg. 38, c. 8; P G , 77,
116C; Mansi, IV, 1077.
15
, Schvv., 1.1, . 1, . 5, n. 150, pg. 65, c.
10; P G , 76,1212A. To je citat iz Pseudo-Atanazija, zapravo Apolinara, vidi Lietzmann,
pg. 251,
226 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 227

naputa, 16
pa smo tako u osnovi skupili sve osobitosti, koje su karakteristine za O n o je sjedinjenje supstancija, slino sjedinjenju d u e i tijela, i to neposredno
23
irilovu (a prema tome i aleksandrijsku) kristologiju. Ne k a n i m ovdje rasprav i unutarnje.
ljati tome, kako treba razumjeti te zasebne t e r m i n o l o k e osobitosti, niti k a n i m 3. N a k o n sjedinjenja imamo u K r i s t u jednu osobu ( ) , jed
braniti irilovu ortodoksiju. Njegova je ortodoksnost izvan sumnje, a zaseb nu utjelovljenu hipostazu Boga Logosa (
17 18
n i m vidicima njegove kristologije mnogo se raspravljalo i j o se raspravlja. Za ), jednu utjelovljenu narav Boga Logosa (
svrhu ove studije dovoljno je da te osobitosti dobro u o i m o da tako fiksiramo ) . iril se openito trudi, da uz termin i
temeljne karakteristike aleksandrijske kristologije. One se mogu saeti u neko nakon sjedinjenja uvijek dade takve i l i sline modifikacije.
liko toaka. 4. K a k o se iz toga vidi, irilova filozofska terminologija p r u a mnogo pote
koa. ovjek dobiva dojam, kao da filozofski termini kod C i r i l a nemaju nekog
L iril polae glavno teite na jedinstvo K r i s t a . Zato kao osnovnu formulu
19
o d r e e n o g i ustaljenog znaenja, nego da ih on naizmjence upotrebljava sad u
inkarnacije uzima Ivanov evaneoski izraz: ^ (Iv 1,14).
jednom sad u drugom znaenju. Posebno bi to vrijedilo za i .
To je klasini izraz, kojim iril izraava inkarnaciju.
Za je malo drukije. m o e njega zamijeniti, ali on ne m o e
2. Da p r o t u m a i , kako je Logos postao ovjek, iril upotrebljava izraze
zamijeniti . Takvo je otprilike tumaenje irilove filozofske terminologije,
' (II. anat.), ' (III. anat.) i l i t a k o e r 24
kako ga po Petaviju i drugima usvaja i R e h r m a n n . Lebon je naprotiv iznio m i
' . Ti izrazi irilu znae nain, kako su se sjedinila dva ele
ljenje, da sva tri spomenuta filozofska termina (, , )
menta. O n i su po njegovu shvaanju sinonimi. To nam on sam kazuje, kad u
imaju kod irila posve isto znaenje i to uvijek znaenje konkretne naravi, koja
eksplikaciji treeg anatematizma tvrdi da mu je fiziko sjedinjenje isto kao
u sebi subzistira, to jest znaenje, koje mi danas pridajemo terminu osoba i l i
20
i pravo, stvarno sjedinjenje , a u obrani drugog anatematizma protiv Teo- 25
hipostaza. Ne kanim rei nikakva suda tom tekom pitanju. Za nas je ovdje
21
doreta tvrdi isto za h i p o s t a t s k o sjedinjenje . U sinodikoj poslanici, kojoj
dosta utvrditi, da filozofska terminologija sv. irila ne poznaje pravih razlika
22
su anatematizmi dodani, iril poblie t u m a i to mu znai to sjedinjenje.
i z m e u tri termina. A to je najmanje i to priznaju svi.
5. irilova kristologija poznaje kompletnu komunikaciju idiomatum. e t v r t i
se anatematizam d o d u e m o e m o d a t u m a i t i i tako, da se svi atributi pripisuju
16
Ona dolazi rjee i u ovoj formulaciji: ,
usp. Ep. ad Acacium Melitenensem, Schvv., t. I, . 1, p. 4, n. 128, pg. 26; P G , 77,
192-193. 23
Unio secundum hvpostasim est unio substantiarum immediata et interna. Ta
17
V i d i posebno A. Rehrmann, Die Christologie des hl Cjrillus von Alexandrien, H i l - kvu bismo formulaciju mogli dati smislu irilova izraza. Ona je cjuoad rem sadrana u
desheim, 1902.; Lebon, Le monophjsisme severien, Lovanii, 1909., Etude theologicpe, navedenom mjestu irilova sinodikog pisma. iril sjedinjenje usporeuje sa stanova
str. 176-526. njem due u tijelu; radi se oito sjedinjenju supstancija. Potom iskljuuje svako sjedi
18
Npr. H. du Manoir de Juaye, Dogme et spiritualite chez Saint Cjrille dAlexandrie, njenje, koje bi bilo preko nekog akcidenta, bio on statikog (kao jedinstvo asti
Pari, 1944.; vidi recenziju iz peraj. Lebona, u: RHE, 1946., str. 476. ... jer je to po irilovu smislu
19
... , I. anat. samo ), ili dinamikog reda (kao sklonost i ljubav ...
20
' , Explicatio duodecim capitum Ephesi ). Time je iskljueno svako moralno sjedinjenje. Konano, iril iskljuuje sva
pronuntiata, Schvv., 1.1, . 1, p. 5, n. 148, pg. 19; P G , 76, 300C. ku jukstapoziciju , te time supstancije unutarnje sjedinjuje u nji
21
_ ' , ' ma samima. Ne ini se da bi ' znaila irilu to vie od toga.
24
, Rehrmann, nav. dj., str. 288s.
25
, ,' J. Lebon, nav. dj., str. 242s, posebno 250-253, 274-280. Po Lebonovu se miljenju
..., Apologeticus contra Lheodoretum pro XII capitibus, Schvv., 1.1, s velikom lakoom tumae neke formule ne samo irilove nego i monofizitske. Zato je
v. 1, p. 6, n. 167-169, pg. 115, c. 20; P G , 76, 401A. ono u krugovima patrologa i povjesniara dogmi nailo na iroki prijem. Meutim, ono
22
Schvv., 1.1, v. 1, p. 1, n. 6, pg. 36; P G , 77, 112B-C. nije jo openito prihvaeno. V i d i Lebon, u: RHE, 1946., str. 476.
228 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
samo jednome te istome subjektu, ali je iril u samim anatematizmima dostajasno
dao znati, da muje taj subjekt Bog Logos. K a k o , to je on p r o t u m a i o u eksplikaci
ji drugog anatematizma: ... Logos iz Boga O c a postade tijelo, ne po preinaenju
i l i pretvorbi svoje n a r a v i . . . ve uinivi vlastitim tijelo iz svete Djevice jest jedan
te isti Sin, naime prije uovjeenja jo kao Logos bez tijela ( ), a
26
poslije utjelovljenja isti u tijelu ( ) . Po njegovoj teologiji K r i s t
jest utjelovljeni Logos, posve isti s Logosom prije inkarnacije. Jedina je razlika,
stoje Logos prije inkarnacije a poslije . Vjeran tome k a e on
u anatematizmima, da se Logos rodio (I. anat.), trpio, bio razapet ( X I I .
anat.) i drugo. Tijelo je vlastito Logosu, a ne K r i s t u (ne da bi to drugo nijekao, kad
27
muje K r i s t isti s Logosom, ali on istie prvo!) (II. anat.).
U t i h pet t o a k a s a d r a n e su sve osnovne crte, koje karakteriziraju aleksan-
28
drijsku kristologiju. One e biti jae osvijetljene, kad ih usporedimo s kristolo
k i m shvaanjem antiohijske bogoslovske kole.
Osobitosti antiohijske kristologije
Osnovne ideje kristolokog nauka, kakav je k a r a k t e r i s t i a n za antiohijsku bo-
goslovsku kolu, formulirane su u glasovitom simbolu antiohjiske unije (433.),
koji su antiohijski biskupi poslali irilu i koji je iril uklopio u svoje pismo
26
Explicatio duodecim capitum Ephes i ro u ntia ta, Schvv., 1.1, . 1, p. 5, n. 148, pg. 18,
c. 8; P G , 76, 297C-D.
27
IV. anatematizam govori samo zajednikom pridijevanju jednih i drugih atri
buta istom subjektu, a nita razliitom nainu, kako se pridijevaju. U tom smislu je
taj anatematizam nepotpun. U aru polemike protiv Nestorija, iril je preutio razli
kovanje, da to vie istakne jedinstvo. No on razlikuje jedno i drugo pridijevanje. V i d i
medu ostalim obranu IV. anatematizma protiv Teodoreta, Schvv., 1.1, . 1, p. 6, n. 169,
pg. 123-125; P G , 76, 413-417.
28
Moglo bi se jo napomenuti da u svih 12 anatematizama dolazi za ljudski element
neprestano naziv , samo jedanput ' . iril je taj izraz Irenaeum, P G , 83, 1193B; Epistola Eutherii Thyanensis ad Alexandrum Hierap., Mansi,
upotrijebio radi Iv 1,14, a i radi toga to mu se inio vrlo prikladnim da uniti svaki
dojam da se radi ovjeku, koji se zamilja pored Boanskog Logosa. Uostalom,
taj za irila nije bez due. iril na tisuu mjesta govori tijelu oduhovljenom
razumskom duom. Takvo je izraavanje inae veoma udomaeno u aleksandrijskoj
kristologiji.
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 229
29
sjedinjenju Laetentur caeli, te ga tako odobrio i usvojio. Taj su simbol sastavili
antiohijski biskupi u Efezu (431.) i poslali ga caru Teodoziju kao dokument svoje
vjere. To je bilo vrijeme njihove najee borbe protiv anatematizama sv. irila, u
asu kad su postigli svoj najznaajniji uspjeh: carsku potvrdu njihove osude irila
i Memnona, biskupa efekoga. 30
Formula bi imala biti ortodoksna p r o t u t e a
C i r i l o v i m heretikim anatematizmima. Posljednji odlomak simbola, koji nije
bio s a d r a n u formuli, kako je 431. poslana caru Teodoziju, a tie se komunika
cije idiomatum, j o je manje od ostaloga naklonjen irilu. Z b o g toga m i s l i m da
imamo pravo smatrati taj simbol a u t e n t i n i m izrazom antiohijskog kristolo
kog shvaanja, kako se ono izrazilo u kristolokim borbama i z m e u dva sabora
i poslije. 31
29
Ta se formula nalazi u poslanici Ivana Antiohijskoga irilu, koju muje taj poslao
po Pavlu, biskupu iz Emese, Schvv., 1.1, . 1, p. 4, n. 123, pg. 8, c. 3; P G , 77,172-173, ep.
38; Mansi, V, 292B-C. Odatle ju je iril stavio u svoju poslanicu Laetentur caeli, Schvv.,
isto, n. 127, pg. 17, c. 5; P G , 77, 176-177, ep. 39; Mansi, V, 305A-B.
30
Car je, dodue, u isto vrijeme potvrdio i osudu Nestorija. To meutim za njih
ne znai gubitak u doktrinarnim pitanjima. Osuda nad irilom je potvrena i sabor je
stajao pred raspustom. Formula se nalazi u poslanici Epistola Joannis Antiocheni ... et
synodi quae cum eo convenit ad imp. Theodosium ... perJoannem Comitem, Schvv., 1.1, v.
1, p. 7, n. 48, pg. 70, c. 6; Mansi, V, 783C-D (latinski).
31
Nema sumnje da formula ne stoji na lijevom krilu antiohijske kole. Ona je sa
stavljena po naelu koje su antiohijski biskupi izloili caru iz Efeza (431.) u jednom
drugom pismu, to ga je nosio comes Irenej. O n i tu upozoravaju cara neka trai od
biskupa da potpiu nicejsku vjeroispovijest i ne uvode nita, to bi njoj bilo strano:
niti govorei daje Gospodin na Isus Krist puki ovjek ( ) (jer je pot
puni Bog i potpuni ovjek) niti da uvode trpljivo boanstvo Kristovo (
), Schvv., 1.1, . 1, . 5, n. 136, pg. 135, 3; Mansi, V, 1373E. Oni
su zato izluili sve izraze koji su mogli davati dojam da oni ue dva sina ili daje Krist
puki ovjek, a s druge strane su opet vrsto ostali na svojoj liniji protiv irilova teopa
shitizma. U tom smislu simbol u osnovi predstavlja antiohijsku kristologiju. Ljeviar-
ski raspoloeni elementi u krugu antiohijske kole prigovarali su jedino tome, to je u
simbolu priznat izraz Theotokos, a da nije ujedno stavljen uza nj anthropotokos.
V i d i pisma Aleksandra Hierapolskog, Mansi, V, 874-875; usp. Epistola Theodoreti ad
V, 980D. Jedino taj detalj simbola unesen je pod dojmom Nestorijeve osude. A l i j e i taj
izraz donesen simbolu veoma brino i paljivo, ne bez dobre modifikacije. Openito se
misli da AS potjee od Teodoreta Cirskog, koji je bio najvei tadanji teolog antiohijske
kole. Svakako, bez njegova sudjelovanja nije sastavljen. Usp. P G , 83, 1320A, ep. 151.
Posljednji odlomak je sastavljen u Antiohiji: Quae enim nos dictavimus, quaedam qu-
 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 231

Donijet u ovdje AS u cijelosti: Ispovijedamo dakle G o s p o d i n a naega nos ti i ovdje u formulirati pet osnovnih toaka, kao to je to uinjeno u pitanju
Isusa K r i s t a , Sina Bojega j e d i n o r o e n o g a , Boga potpunoga i ovjeka potpu aleksandrijske kristologije.
noga iz razumne d u e i tijela, prije vjekova iz O c a r o e n o g a po b o a n s t v u , a
1. Nije teko zapaziti da ta formula ima dvije tendencije: jednu unitaristiku a
u posljednje dane istoga zbog nas i zbog n a e g a spasenja (roenoga) iz M a r i j e
drugu dualistiku. T a k o e r je vrlo lako uoiti daje temeljna ona dualistika, da
Djevice po ovjetvu, istoga istobitnoga O c u po b o a n s t v u i istobitnoga nama
je ona osnovica simbola, a unitaristika daje sekundarna, ali t a k o e r jako nagla
po ovjetvu. Nastalo je naime sjedinjenje dviju naravi: radi toga ispovijedamo
ena. Jednako e spekulativno oko brzo zapaziti, da cijela formula nema izraza
jednoga K r i s t a , jednoga Sina, jednoga G o s p o d i n a . Po takvom shvaanju ne- 33
postade (). Upotrijebljeni su izrazi i , koji
p o m i j e a n o g a sjedinjenja priznajemo, daje sveta Djevica Bogorodica, b u d u i
mnogo ne govore, i '. Sto antiohijska kola misli izrazu postade, rekla
da se B o g Logos utjelovio i uovjeio i od samoga zaea sebi sjedinio hram,
nam je na usta svojih teologa vie puta. Veoma umjereni Andrija Samosatski u
koji je uzeo iz nje. A za e v a n e o s k e i apostolske izraze G o s p o d i n u znamo,
pobijanju irilova prvoga anatematizma smatra da se postade vrlo lako m o e
da ih teolozi jedne uzajamno upotrebljavaju, b u d u i da n a z n a u j u j e d n u oso
shvatiti kao pretvorba Logosa u tijelo, te zakljuuje: ... jer to, daje Togos po
bu, a druge razlikuju, b u d u i da n a z n a u j u dvije naravi, te shvaaju one, koji
stao tijelo' sasvim dobro po evaneoskom shvaanju uzimamo za stanovanje u
su Boga dostojni, po K r i s t o v u b o a n s t v u , a one, koji pokazuju snienje, po 34
tijelu . Teodoret je otriji. On se poziva na rijei sv. Pavla iz F i l 2,5-7, te veli:
32
njegovu ovjetvu.
Nije dakle B o g Logos postao tijelo, nego je uzeo ivo i razumom obdareno tije
Koje su osnovne karakteristike kristoloskog nauka, kako ga donosi taj simbol, lo. I taj izraz uze on j o osam puta ponavlja u pobijanju prvog anatematizma.
posebno u svjetlu kristolokih nazora njegovih sastavljaa? R a d i vee pregled- Izraz postade znaio bi promjenu Logosa u tijelo. 35
Antiohijski biskupi ustaju
protiv irilova postade tijelo i govore uzimanju u pismu, to su ga iz K a l
36 37
cedona pisali solunskom biskupu R u f u . Nije potrebno navoditi, mnogo citata.
Antiohijskoj koli nije bio drag izraz postade. O n i su kao klasini termin za
idem in Epheso de recta fide componentes, quaedam vero hic, id est, i Antiochia, trac-
inkarnaciju uzimali Pavlov izraz uze. AS nema nijednog ni drugog izraza. On
tatu inter nos habito ..., Mansi, V, 751D (Epistola ...Joannis ... depacefacto). iril nije
bio potpuno zadovoljan s formulom (PG, 77, 197A, ep. 40 [Ad Acacium Melitenensem}; se ograniio na sjedinjenje. A l i ne treba zaboraviti, da sjedinjenje - ovako
225D, ep. 44 [Ad Eulogium)), ali je pod pritiskom razliitih okolnosti popustio. To mu openito formulirano - ima vie dodirnih toaka s uze negoli s postade.
je pribavilo mnogo neprilika sa strane njegovih sumiljenika. On se trudio tumaiti AS 2. sjedinjenju govori AS s formalne strane sasvim o p e n i t o . On to
u smislu svoje kristologije, esto s mnogo napora. S toga vidika treba prosuivati, to se sjedinjenje n i k a k o posebno ne p r e c i z i r a . Preciziranje sjedinjenja, koje bi
vie puta znade pisati tome, kako su antiohijci kod antiohijske unije popustili!
32
davalo dojam da se radi samo moralnoj vezi, kakvo je, prije nego t o je
,
,
, , '
33
' Liberatov latinski prijevod ima homo factus (Breviarium causae Nestorianum
, et Eutjchianorum, P L , 68, 983C; Mansi, I X , 668D), ali je to samo znak, kako latinski
, teolog nije shvatio grke suptilnosti, te je tako i nehotice falsificirao izvornu misao.
34
' , , . Schvv., 1.1, v. 1, p. 7, n. 24, pg. 34, c. 6; P G , 76, 320A.
35
Schw., 1.1, v. 1, p. 6, n. 167-169, pg. 108-110, c. 4-7; P G , 76, 392-393. U Eramstesu
e Teodoret biti malo blai prema izrazu postade, ali u osnovi nee promijeniti svoga
. miljenja, vidi Eranistes, Dial. I, P G , 83, col. 37, 40, 69, 72-73.
36
To je bilo u tijeku prvoga efekog sabora, poslije nego to su sastavili AS, kad je
, ' , , car pozvao predstavnike jedne i druge stranke u Kalcedon k sebi na audijenciju.
, 37
Mansi, IV, 1413E; P G , 83,1477D-1480A. Usp. npr.jo Epist Alexandri ep. Hierap.
() . ad Acacium ep. Berrhoensem, Mansi, V, 836E.
232 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 233

planuo sukob oko Nestorija, postojalo u k r u g u antiohijske k o l e , jednako 38

i l i kakvo pretvaranje. Ex q u i b u s po miljenju antiohijaca unaprijed daje
kao i p r o s k r i b i r a n i i z r a z (koji je i z r a z uostalom Teodoret j o dojam p o m i j e a n j a , to unaprijed insinuira, da e nastati jedna narav. A k o
branio u pobijanju i r i l o v i h anatematizama) 39
izostavljeni su u AS. O n i e to t u m a e n j e i p o t j e e od nepomirljive antiohijske grupe, ipak ono ne gubi
odsad veoma rijetko b i t i na ustima antiohijskih bogoslova. M e u t i m , i t i - 40
zbog toga na vrijednosti, k a d se radi njihovoj f o r m u l i . N e m a sumnje da su
lovski i z r a z ' i l i dakako nije n a a o mjesta u antiohijski bogoslovi sjedinjenje dviju naravi shvaali u i z l o e n o m smislu,
1
ASA N i j e ga n a a o ni i z r a z ' , koji se nalazi ve k o d sv. Gregorija naime da formula z n a i dvije naravi. To dokazuje injenica da AS u E f e z u
Nazijanskog. 42
A n t i o h i j c i govore prema tome jednostavno sjedinjenju, nema dvije naravi n i k a k v a drugoga o d r e e n j a , a ipak on i m a b i t i diofizit
45
a da to dalje n i k a k o ne o d r e u j u . M e u t i m , nije posve ispravno, ako se veli s k i odgovor C i r i l o v u m o n o f i z i t i z m u u anatematizmima i i n a e . Time
da njihova nema b a nikakve determinacije. AS veli d a j e ona smo m e u t i m doli do pitanja
(sjedinjenje dviju naravi). To je u pojmovnom svijetu anti 3. kako antiohijska kola t e r m i n o l o k i shvaa rezultat sjedinjenja. AS ui daje
ohijskih bogoslova ve j e d n a p r i l i n a precizacija. i r i l je te rijei u Laeten u K r i s t u nakon sjedinjenja jedna osoba (' ) i dvije naravi (
43
tur caeli shvatio kao iz kojih (tj. naravi) je nastalo s j e d i n j e n j e . V e i n a je , ). Formula, da su u K r i s t u dvije naravi i
antiohijskih biskupa istina m i m o i l a tu interpretaciju, a l i skrajnja ljevica jedna osoba, jest i ostaje temeljna formula antiohijske kristologije. Antiohijska
44
nije p r e u t j e l a pretvaranje njihove formule u i r i l o v s k u . Sjedinjenje d v i kola nee je nikada prestati braniti. Shvaanja pojedinih antiohijskih uitelja
ju n a r a v i za antiohijce z n a i takvo sjedinjenje, gdje naravi ostaju nepomi- esto pruaju materijal, koji zahtijeva vrlo podrobne analize da se t o n o precizira
j e a n e . T a formula p o njihovu s h v a a n j u unaprijed iskljuuje p o m i j e a n j e koji smisao ima ta formula u njihovu k r i s t o l o k o m sustavu. M o r a m o priznati da
u toj toki povijest dogmi j o uvijek nije dola do rezultata, koji bi b i l i openito
prihvaeni, ali sama formula ipak neprijeporno ostaje zajednika svojina antio
38
Usp. III. anatematizam irilov, Tixeront, nav. dj., str. l l s , 17, bilj. 2, 25. hijskih teologa, kako onih skrajnje ljevice (Nestorije, Euterije), tako i onih, koji
Schvv., 1.1, v. 1, p. 6,11.167-169, pg. 116s; P G , 401-404.
39
su poli pomirljivim putem (Teodoret, A n d r i j a Samosatski itd.). t o je, m e u
40
Dakako da tu mimoilazimo antiohijske ljeviare, Nestorija, Euterija itd. O n i u tim, s filozofskim terminom hipostaza? Sto ui antiohijska kristologija broju
razvoju kristologije prema Kalcedonu i dalje imaju drugorazrednu vanost.
41
hipostaza u Kristu? Smatralo se daje antiohijska kola, identificirajui u kristo
Antiohijci vrlo otro osuuju te izraze, ne samo prije unije 433. (Schvv., isto, pg.
logiji hipostazu i narav, tvrdila da su u K r i s t u dvije hipostaze. Bilo je i razlo
114, c. 19; pg. 116, c. 23-25; P G , 76, 400, 401-404 [Teodoret]; Schvv., 1.1, . 1, p. 7, n.
24, pg. 38, c. 20; P G , 76, 325C-D [Andrija Samosatski]), nego i poslije unije (Mansi, V, ga za takvo miljenje. N e m a sumnje da su neki pristae i nastavljai antiohijske
46
876, cap. 95; P G , 83, 1484A-B). kristologije doista uili dvije hipostaze. M o r a se t a k o e r priznati daje antiohij
42
Epistola I ad Cledonium, P G , 37,180. Zanimljivo je spomenuti da Gregorije ne veli ski pretjerani dualizam, koji nije d o p u t a o kompletnu komunikaciju idiomatum,
' , nego ' , tj. doista bio vie u skladu s uenjem dvije negoli jednoj hipostazi. Z a t o se ne
' . m o e nijekati da ima dosta logike u razvoju, kakav je doivjela antiohijska ljevica.
43
, Schvv., 1.1, . 1, . 4, n. 127,
pg. 19, c. 8; P G , 77, 180B, ep. 39
44
Rursus id, quod dixit, ex quibus, tamquam partes sint invicem naturae do- 45
Usp. pismo Ad Rufum episcopum, Mansi, IV, 1413E; P G , 83, 1480A. (Antiohijci
minicae in unum quiddam factae, sic addidit. Oportebat namque ut diceret, non ex
napadaju Cirila kao monofizita!) Ne mislim ovdje nipoto rjeavati pitanje je li skrajnja
quibus, sed quarum die im us unitionem inejfabilem factam. N o n enim ex naturi sed
ljevica, kao npr. Euterije, u tom sluaju, a i inae, shvaala pod rijeju narav osobu ili
ipsarum naturanim ineffabilis est unitio, Mansi, V, 902B, cap. 121 (Nestorije).
ne. Za nau problematiku to je posve svejedno. Radi se tome, unosi li formula dvojstvo
Hoc ipso namque quod dixisti ex quibus, alterum rursus praeter natura significas,
onoga, to antiohijci zovu narav ili ne. Inae, nema sumnje da Euterijeva terminologi
quod ex ipsis est. Vides quomodo in eisdem volveris? ... Nos namque ... non ex
ja daje neposredni dojam veoma naglaenog dualizma!
ipsis unitionem dicimus factam, sed ipsarum tantummodo naturarum confitemur 46
Za Nestorija {Livre d'Heraclide, str. 284, 202, 87s itd.) i odijeljene nestorijevce
unitionem, Eutherius Thjanensis ad Alexandrum Hierap., Mansi, V, 984-985, cap.
(Tixeront, nav. dj., str. 56-60) je to sigurno.
201.
234 gmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
S t i m u vezi je u teologiji miljenje, da Antiohija ui dvije hipostaze, veoma sta
47
r o i nije teko shvatiti zastoje postalo openito. M e u t i m , nakon novijih istra
48
ivanja antiohijskoj kristologiji, posebno onih M. Richarda, ispravnije je rei
da antiohijska teologija ne poznaje u kristologiji termin hipostaza. O p e n i t o
se m o e rei da Antiohija u kristologiji ne govori ni jednoj ni dvije hiposta
ze. A l i , po mom miljenju, nije m o g u e nijekati da u krugu antiohijske teologije
postoji stanovita sklonost uenju dvije hipostaze, bar vea negoli uenju jed
49
noj hipostazi. To bjelodano dokazuje Nestorijev sluaj, sluaj Ivana Egejskog i
50
d r u g i . Tu ne iskljuujem Teodoreta, koji u pobijanju C i r i l o v i h anatematizama
47
Usp. to kae autor knjige De sectis (Leoncije? Theoor Raithuensis?): ...
(sc. Diodorus et pg. 114-115, c. 19; P G , 76, 400A-C. U pobijanju III. i IV anatematizma hipostazu bez
Theodorus), act. IV, P G , 86 (1), 1221B.
48
M. Richard, Lintroduction du mot 'Hvpostase' dans la Theologie de l'Incarna-
tion , u: M S R , 2 (1945.), Lille, str. 5-32, 243-270.
49
Pismo Teodoretu jednoj hipostazi nakon Kalcedonskog sabora, P O , X I I I , pg.
189.
50
U novije doba pronaeni su neki tekstovi, po kojima bi Teodor Mopsuestijski
uio jednu hipostazu uz dvije naravi. V i d i Richard, nav. dj., str. 21-29; usp. De-
vreesse, Essai sur Theodore de Mopsueste, Citta dei Vaticano, 1948., str. 276, bilj. 6 i
str. 170, bilj. 1. toj stvari ne kanim i ne mogu dati nikakva odreena suda. Svakako
je sigurno da je mopsuestijski biskup kao voa antiohijske kole uio vrlo umjerenu
komunikaciju idiomatum, vidi prikaz njegove kristologije kod Devreesse, nav. dj., str.
109-120.1 nikako ne mogu razumjeti, kako toga ne bi znali njegovi najbolji sljedbenici
kao Nestorije, Teodoret, Iba (vidi glasovitu poslanicu Marisu Perzijancu, Schvv., t. II,
v. 1, p. 3, n. 138, pg. [392] 33; Mansi, V I I , 244B) i drugi, koji i l i ue dvije hipostaze i l i
hipostazi ute. ini mi se posve nevjerojatnim da ti Teodorovi uenici ne bi u asu,
kad su se morali braniti da ne ue dva sina, bili doli do toga da oito i jasno ispovijede
dvije naravi ijednu hipostazu, kad bi ve njihov uitelj bio poznavao tu formulu. Po
gotovo je nerazumljivo kako bi Nestorije bio tako odluno i nepomirljivo ustao protiv
jedne hipostaze, kao to je uinio posebno u Livre d'Heraclide, kad bi njegov uitelj
bio drukije uio. Bar bi negdje morao spomenuti da Teodor govori jednoj hipostazi,
makar s kakvim modifikacijama. A ne treba zaboraviti da Nestorije pravi nekakvu
stanovitu razliku izmeu naravi i hipostaze (des natures ... sans hvpostase, Livre
d'Heraclide, str. 284; usp. to govori Nestorije hipostatskom sjedinjenju, str. 138s).
Kako razumjeti uenje i oporbu, koju je protiv kalcedonske jedne hipostaze po
kazao ljeviarski raspoloen antiohijac Ivan Egejski u svome pismu Teodoretu, P O ,
X I I I , pg. 189? Takoer je nevjerojatno da tekst jednoj hipostazi ne bi bio citirao
Fakundo u spisu Pro defensione trium capitulorum, kad kao kalcedonac brani Teodora
od optubi da ui dva sina. jedinstvu osobe kod Teodora pie Fakundo u lib. I X , c.
3, P L , 67, 746-755. Fakundo je poznavao spis De incarnatione, gdje bi se navodno imao
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 235
otvoreno i otro ustaje protiv hipostatskog sjedinjenja i protiv jedne hipostaze, 51
ni A n d r i j u Samosatskog, koji je u toj stvari pomirljiviji od Teodoreta, ali ter-
nalaziti jedan odlomak s jednom hipostazom. Ne radi li se tu ipak interpolacijama
monofizita, koji su tako htjeli Kalcedon prikazati obnoviteljem nestorijevske hereze?
Usp. P O , X I I I , pg. 184-185., kod Devreessa, nav. dj., str. 170, bilj. 1. Prvi sigurni spo
men na Teodorovo uenje jednoj hipostazi nalazimo u povijesti istom u 8. stoljeu
kod nestorijevskog teologa Teodora bar Konija, koji se tome udi! Teodor ove spise su
apolinaristi ve za autorova ivota prepravljali, vidi citat iz Teodora kod Fakunda, nav.
dj., lib. X, c. 1, P L , 67, 769-770 .
51
Za sjedinjenje ' smatra, da C i r i l tim izrazom uvodi po mijeanje,
a zabacuje ga uope zato, to ga nema Sveto pismo ni oci, Schvv., t. I, . 1, p. 6, n. 169,
oklijevanja izjednauje s terminom narav, te dokazuje da su u Kristu dvije hipostaze
(djelomino argumentom ad homineml) i ne dozvoljava pridijevati vlastitosti jednoj hi
postazi. U pobijanju III. anatematizma veli: Tko prihvaa sjedinjenje, prihvaa i dije
ljenje. Kako dakle kae, da ne treba dijeliti hipostaze ili naravi (iril nita ne veli nara
vima, nego hipostazama, nap. m.)? I to znajui, daje hipostaza Boga Logosa od vijeka
bila potpuna i daje ona uzela potpuni oblik sluge; radi toga je i rekao 'hipostaze, a ne
'hipostazu. A k o dakle svaka narav' ima potpunost, a obje su se skupile () u
isto, tako dakako da. je forma Dei uzelaformam servi, pobono je priznavati jednu osobu
(prosopon) i jednoga Sina i jednako Krista, a nije ludo rei dvije sjedinjene hipostaze ili
naravi..., Schvv., isto, pg. 117, c. 24; P G , 76, 404B. Teodoretovaje formula: dvije nara
vi, jedna osoba. Hipostaza mu znai isto to i narav. U pobijanju IV. anatematizma Teo
doret uope ne spominje rijei hipostaza, nego pobija Cirila kao da se radi naravi. A u
IV. anatematizmu Ciril posve oito poistovjeuje hipostazu i prosopon, jedino to opet
govori hipostazama u pluralu (to je jedna nepreciznost, koju C i r i l esto ini!). Ne ini
mi se dosta uvjerljivim ono, to tome pie Richard, nav. dj., str. 253. Istina je da cirski
biskup inae ne upotrebljava u kristologiji rije hipostaza (osim nakon Kalcedonskog
sabora u pismu Ivanu Egejskom!). Dozvoljavam takoer, daje Teodoret morao govoriti
hipostazi, jer njoj govori Ciril. Takoer nemam ovdje nakane rei bilo to protiv
Richardova miljenja da Teodoret ne nijee jednu hipostazu u smislu koji mi dajemo toj
rijei, nego da nijee jednu hipostazu u smislu jedne naravi, ali nipoto ne vidim, kako
bi gornji citat opravdao shvaanje da Teodoret inae (i u kristologiji?!) pod hipostazom
misli ba hipostazu, a u dotinom sluaju daje on posve zaveden terminologijom irila
Aleksandrijskoga. Odakle bi onda dolo da on irilovu jednu hipostazu tumai tako
otro in sinistram partem? ak tovie, on u opoziciji IV. anatematizmu i jedan proso
pon tumai i sinistram partem, bez sumnje zaveden hipostazom (iril kae: dvama
prosoponima ili hipostazama). Ne treba zaboraviti da Antiohija dozvoljava pripisivati
sve atribute jednoj osobi (). Moe se usput takoer upozoriti da Teodoret na
navedenom mjestu malo nie od spomenutog citata dva puta govori uzetom ovjeku.
ini mi se sigurnim daje Teodoret, ako i nije u kristologiji govorio hipostazi, ipak bio
236 D gmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
minoloki nipoto o d r e e n . ini se, naime, da on u svojem pobijanju irilovih
anatematizama priznaje na dva mjesta jednu hipostazu, ali je t a k o e r sigurno da
je na dva mjesta i zabacuje. I stoje najzanimljivije, jedanput se tu radi jednom
te istom sluaju. 52
Historijski materijal ne d o p u t a d o d u e tvrditi, daje openito
skloniji shvaanju daje hipostaza i narav u kristologiji isto, moda tek s kakvim sitnim
razlikama, koje je bio kadar uoiti samo grki spekulativni duh.
52
tom kako je Andrijino osobno miljenje da u Kristu postoje dvije naravi, a
jedna hipostaza, pie A. Michel (Hvpostase, u: DTC, t. V I I , Pari, 1922., col. 389),
pozivajui se na Petavija (De incarnatione, lib. II, c. 3, n. 6), a tako misli i Richard (nav,
dj., str. 254-255). Replika, to ju je Andrija napisao II. anatematizmu, nije nam se sau
vala. Tako ne znamo, kako on tono misli sjedinjenju ' . U replici na III. rijski materijal objektivno promatran sili na to, da priznamo daje Antiohija sklo
anatematizam Andrija ustaje protiv jedne hipostaze argumentom ad hominem. On kua
irilu dokazati da i sam iril kae dvije hipostaze u Ep. ad monachos Egypti, P G , 77,
25D. Eto tih Andrijinih rijei: Opet ga sjeamo njegovih rijei, pokazujui da on kae
dvije hipostaze u onom, to je rekao u prvom tomusu: 'Dakle to se tie vlastite naravi,
sam Bog Logos iz Boga Oca nije posveen. A ako bi tko mislio daje pomazan i posveen
samo onaj, koji je roen iz svete Djevice, i da se radi toga naziva K r i s t K a k o , dakle,
kao daje zaboravio na svoje rijei, sastavlja () naravi u jednu hipostazu mijea nje tijelu, a na drukiji Bogu Logosu, Schvv., isto, pg. 48, c. 63; P G , 76, 348C. Te rijei
jui ih i nazivajui boansko sjedinjenje naravnim ( ... ')?, Schvv., 1.1, v. svakako dokazuju da se klanjamo cijelome Kristu samo jednim i jednakim klanjanjem.
1, p. 7, n. 24, pg. 38, c. 20; P G , 76, 325C-D. Nema sumnje da Andrija u tom tekstu ui
dvije hipostaze. On tovie, upotrebljavajui osobne termine u citatu, koji je okrnjen (i
zato netoan), daje dojam da se radi dvije hipostaze u naem smislu (tj. dvije prave
osobe). U svojoj obrani iril optuuje Andriju za uenje dvije hipostaze: ... kau: i
sam je rekao dvije hipostaze. I da e njima za pobijanje biti dosta to, da sam i ja pristao,
da tako kaem, kako i oni misle, Schvv., isto, pg. 39, c. 27; P G , 76, 329B. U napadu
na IV. anatematizam Andrija jednako postupa, nastojei najprije irilovim rijeima
dokazati da i on sam govori dvije hipostaze. Nato nastavlja: Da pokaemo, kako i
on kae dvije hipostaze, i samome sebi protuslovi, donijeli smo, to je on nekad rekao.
A pridavati izraze dvjema osobama ( ) ili hipostazama ili dvama sino poputanju. Citirani tekstovi ne daju nam nikakva prava na tvrdnju da je u njegovoj
vima tako, da razdijelimo sjedinjenje ili jednoga sina, ne treba. Jer je najue sjedinjenje
nepodijeljeno i nepodjeljivo i jedan je Sin po svemu ..., Schvv., isto, pg. 41, c. 33-34; P G ,
76, 333A. T k o e sada tono utvrditi, stoje za Andriju hipostaza? Priznaje li on jednu
ili dvije? Sigurno je da priznaje jednoga Sina, i da ne dozvoljava rei dvije hipostaze u
sluaju, da time sjedinjenje bude razbijeno, ali to on misli, hoe li time sjedinjenje biti
razbijeno ako se kae dvije hipostaze? Je li ga iril razbio time, to on navodno govori
dvije hipostaze? Andrija oito takoer nije na istu, to je zapravo s tom hipostazom.
irilovi anatematizmi stavili su ga u nepriliku, da mora toj stvari rei svoje miljenje.
Da se gdje ne oklizne, on je uzeo tu rije u oba mogua znaenja. U replici na V I I I .
anatematizam on govori opet hipostazi: Ne kaemo to zajedno se klanjati' i zajedno
slaviti' kao dva prosopona ili hipostaze ili sina, kao da bi na drukiji nain bilo klanja-
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 237
bila antiohijska formula: , , , kao to se
53
to esto istie, ali ipak p r u a prilino opravdanja miljenju daje Antiohija bila
sklonija dvjema negoli jednoj hipostazi, a miljenje, koje bi tvrdilo daje Antiohija
54
bila sklonija jednoj hipostazi vie nego dvjema, liava svakog oslonca.
4. N a k o n reenoga nije vie potrebno neto posebno kazati antiohijskoj fi
lozofskoj terminologiji u kristolokim pitanjima. Antiohija poznaje u kristologiji
termine i i ta su dva termina u antiohijskoj kristologiji odije
ljena. Ter m i n izvorno ne pripada u sklop antiohijskih kristolokih
pojmova. U k o l i k o se on razliitim putovima kua infiltrirati, naii e na razliit
prijem, prema tome, u kakvom je odnosu s terminom u kristolokom
shvaanju onih, koji ga kuaju unijeti. Ne da se m e u t i m zanijekati, da nas histo
nija u hipostazi gledati narav negoli osobu, mada e si shvaanje, koje izjednauje
hipostazu i prosopon, vrlo teko utrti put u antiohijsku kristologiju. To pogotovo
One takoer dozvoljavaju da bi to moda mogao biti smisao irilove hipostaze. Govore
li one vie od toga i daju li one Andrijino osobno miljenje hipostazi? Meni se ne ini.
Ne smije se smetnuti s uma da Andrija odluno dokazuje irilu da i on sam govori
dvije hipostaze. Andrija je svoju kristoloku formulu izrazio u jednom pismu kle
ru hierapolske Crkve; Et confiteor Dominum Christum Deum esse atque hominem,
duas natura unam personam, humilia et sublimia de eo divinis Scripturis inserta, haec
quidem ut de homine, illa vero ut Deo inconfusa unitate obtinente, et uno existente, ut
dixi, Domino et Christo ... Clare enim sententiam meam a principio aperui, et nunc
nihil novi deliberavi..., Mansi, V, 886B-C. Andrija je bio vrlo miroljubiv ovjek i sklon
kristologiji postojala odreena razlika izmeu naravi, i hipostaze ili daje njegovo osobno
miljenje bilo daje u Kristu nakon sjedinjenja jedna hipostaza.
53
V i d i meu ostalima i A. Harnack, Lehrbuch der Dogm e nges ch ichte, Bd. II, Tubin
4
gen, 1909., str. 358, bilj. 3.
54
Stoje reeno Teodoretu, vrijedi jednako ili jo u veoj mjeri za anonimnog bogo
slova (nije li to Euterije, vidi Mansi, V, 851C: ... sicut factum est in contradictionibus,
quae a multis et quae a nobis ipsis factae sunt...), a koji u napadu na II. anatematizam
izriito identificira hipostazu i narav te se izjanjava protiv jedne hipostaze, Schvv., 1.1, v.
5, pg. 289. V i d i Richard, nav. dj., str. 254. U napadu na III. anatematizam on se takoer
izjanjava protiv jedne hipostaze pribliavajui se Nestoriju (naturanim substantiae -
les hvpostases des natures!), Schvv., isto, pg. 290; Richard, isto.
238 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
vrijedi u sluaju, ako pod jednom hipostazom nakon sjedinjenja gledamo znae
nje, koje je k o n a n o potpuno fiksirao peti opi sabor (553.).
5. Od kapitalne je vanosti pitanje komunikacije idiomatum, koje je tako
usko povezano s terminom Theotokos i t e r m i n o l o k i m teopashitizmom.
AS je donio u svojem posljednjem odlomku zakon komunikaciji idiomatum,
kako su je shvaali antiohijski teolozi. 55
Taj odlomak glasi: A za evaneoske
i apostolske izraze G o s p o d i n u znamo, da ih teolozi jedne uzajamno upotre
bljavaju (), budui da naznauju jednu osobu, a druge razlikuju za oznaenje jedne osobe.
( ) , b u d u i da naznauju dvije naravi, te shvaaju one (), noj i drugoj naravi, a dakako da se onda i viceversa jedna i druga narav m o e
koji su Boga dostojni () po Kristovu boanstvu, a one, koji pokazuju pridijevati t i m izrazima, te t a k o e r svojstva jedne i druge naravi rei K r i s t u
snienje () po njegovu ovjetvu. AS dijeli dakle izraze K r i s t u na imenovanom po kojemu od tih imena. To znai njihovo uzajamno pridijevanje
dvije glavne vrste: 1. izrazi, koji direktno oznauju osobu, i 2. izrazi, koji di
rektno oznauju narav. Ti se dijele na dvije podvrste: a) Boga dostojni, i b) oni,
koji pokazuju snienje (). 56
AS zatim poznaje u vezi s t i m izrazom dva
naina pridijevanja: a) pridijevanje, koje je uzajamno za obje naravi, i b) pridije
vanje, koje je dozvoljeno samo jednoj naravi. Po prvom se pridijevanju izrazi na
neki nain zajedno povezuju, a po drugom se dijele. To je potrebno malo poblie
protumaiti.
55
Odlomak ne pripada onom dijelu simbola, koji je sastavljen u Efezu nakon do
laska comesa Ivana. On je pridodan simbolu u Antiohiji prije odlaska Pavla iz Emese
u Aleksanriju. Tamni tekst pruao je uvijek patrolozima i dogmatiarima mnogo po
tekoa. To najljepe pokazuje bezbrojna raznolikost prijevoda, koja esto nije mala ni
beznaajna. Navedimo ih samo nekoliko: Liberatus, Breviarium causae ...; Mansi, I X ,
668D; P L , 68, 983C; PG 77, 178A-B, odatle je prijevod u RJ, 2060; Mansi, V, 291;
2
Hefele, Conciliengeschichte, Bd. II, Freiburg im Br., 1875., str. 262, s njim se posve slae,
2
to se tie odlomka, Schvvane, Dogmengeschichte, Bd. II, Freiburg im Br., 1895., str. 334.
(prijevod je vrlo manjkav!); Rehrmann, nav. dj., str. 126-127, njemu je blizu Tixeront,
nav. dj., str. 50-51 (oni veu s , a ne s . rije Bog: , 0ebi
To je krivo, jer je muki rod!); J. Mahe, Cvrille (Saint), u: DTC, t. , Schvv., 1.1, . 1, . 4, n. 128, pg. 25, c. 11; P G , 77, 191C. U sa
5
III, col. 2511-2512; Duchesne, Histoire ancienne de VEglise, t. III, Pari, 1929., trad. par
F. Nau, Pari, 1910., str. 376, bilj. 2; Devreesse, nav. dj., str. 179; Nestorius, Le Livre
d'Heraclide de Damas, str. 281; C. da Mazzarino, nav. dj., str. 130. Ne mislim se uputati
u kritiku razliitih prijevoda. Izraujui svoj prijevod imao sam pred oima kako duh
grkog jezika, tako smisao antiohijske teologije.
56
Po tome ih zapravo ima tri vrste. Tako tumai taj odlomak simbola i sam
C i r i l , vidi Commonitorium ad Eulogium, Schvv., 1.1, . 1, p. 4, n. 132, pg. 36; P G , 77,
228.
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 239
Antiohijska je kristologija postavljala glavni naglasak na pridijevanje, gdje se
57
izrazi dijele, ali je u simbol trebalo staviti kompletno njezino shvaanje. Z a t o je
uneseno i izjanjenje izrazima, koji su objema naravima zajedniki (to znai
isto kao rei izrazi, koji naznauju osobu).
K o j i su najprije ti izrazi, koji naznauju osobu, po shvaanju antiohijske k r i
stoloke kole? To su izrazi Isus, Krist, Gospodin, Spasitelj, Sin,
58
Jedinoroeni, Emanuel, i t d . Antiohijci su ta imena stavili u svoj simbol
59
Ti se izrazi po shvaanju AS mogu kazati jed
( ) . Prema tome bi se po antiohijskom shvaanju moglo rei daje
60
K r i s t Bog, daje on ovjek, daje on trpio, daje on svemogui i t d . P r a k t i k i je to
provedeno u cijelom simbolu, gdje svojstva jedne i druge naravi govore jednoj
osobi imenovanoj spomenutim imenima.
57
V i d i ve spomenuto pismo biskupu Rufu, gdje se posljednji odlomak AS di
jeljenju nalazi takorei doslovno:
,
,
, Mansi, IV, 1416; P G , 83, 1480. Uope im je najvie bilo stalo do
toga da C i r i l prizna razlikovanje atributa, jednako kao i naravi: ... dividere vero divi
li as voces similiter ut natura ..., Epistola Joannis... ad orientales episcopos defactapace,
Mansi, V, 752A, cap. 2.
58
Teodoret, Eranistes, Dial. III, Impatibilis, P G , 83, 284C; usp. Nestorije, Ep. II ad
Cjrtllum, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 5, pg. 29, c. 3; P G , 77, 52A:
... .
59
C i n i j e osjeao manjkavost takvog odreenja Kristove osobe u smislu svoga teo
lokoga shvaanja; zato on na svoju ruku u poslanici Ad Acacium Melitenensem dodaje
f
mom simbolu nema izraza Emanuel, Spasitelj i drugih slinih, ali je posve sigurno
da oni antiohijcima takoer znae Krista kao osobu. Sto izuzimaju, vidjet e se malo
nie.
60
Valja, meutim, priznati da antiohijska kristologija eli da se ti izrazi uvijek veu
zajedno tako, da se kae; Krist je Bog i ovjek, a ne naprosto: Krist je Bog. Teodo
ret, Eranistes, Dial. II, Inconfusus, P G , 83, 109A: Eran. Isusa Krista ime treba zvati?
ovjekom? Orth. Nijedno bez drugoga nego oboje zajedno.Jer se Isusom Kristom Bog
Logos nazvao utjelovivi se.
240 Oogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
A koja su imena naravi? To su ona imena, koja u sebi nikako ne iskljuuju po
j a m inkarnacije. O n a su, vidjeli smo, dvovrsna: jedna oznauju b o a n s k u narav,
a druga ljudsku narav. Najvanije je rei da su takva imena za b o a n s k u narav:
61
Bog, B o a n s k i Logos, a za ljudsku narav: ovjek. Dakako da su zatim takva
imena naravi i sva druga svojstva pojedinih naravi. Boanskoj naravi pripadaju
ona imena, koja su Boga dostojna, a ljudskoj naravi ona, koja znae snienje. T a
k v i se izrazi ne mogu m e u s o b n o pridijevati. O n i pripadaju samo svaki svojoj na
ravi, i oni se mogu samo njoj rei. AS ne donosi precizno formuliran nauk t i m
izrazima, koji se ne mogu m e u s o b n o predicirati. On se zadovoljava samo time
da tvrdi, kako ima takvih izraza. A l i on ipak p r a k t i k i pokazuje, koji su to izrazi.
U cijelom tekstu simbola nigdje neemo nai da bi se koji ljudski atribut pripisi
vao Bogu i l i koji b o a n s k i atribut K r i s t u ovjeku. Posebno je to pitanje akutno u
vezi s terminom Theotokos. Antiohijska je ljevica ustala protiv toga izraza, jer
on pobija njihovo shvaanje komunikacije idiomatum. A k o je Marija Bogorodica
u pravom smislu, ona je morala svakako roditi B o a n s k i Logos. Logos je po nji
ma ime naravi, ne m o e mu se dakle predicirati svojstvo druge naravi, kao stoje
to tjelesno roenje od Djevice. Z b o g toga su oni eljeli da svakako d o e uz izraz
Theotokos u AS t a k o e r izraz a n t h r o p o t o k o s , koji e bar malo paralizirati
m o e b i t n a kriva shvaanja, koja bi mogla nastati iz izraza Theotokos. U tom
bi sluaju Djevica zapravo bila a n t h r o p o t o k o s , a Theotokos samo u nekom
daljnjem nepravom smislu. AS donosi Theotokos bez a n t h r o p o t o k o s . Z a t o
nepomirljivi antiohijci nisu b i l i s njime zadovoljni. A l i treba priznati da A S , ako i
donosi Theotokos, ipak ni za dlaku ne odstupa od svojih kristolokih koncep
cija. Citirajmo tu reenicu: Po takvom shvaanju nepomijeanoga sjedinjenja
priznajemo, daje sveta Djevica Bogorodica, b u d u i da se Bog Logos utjelovio i
uovjeio i od samoga zaea sebi sjedinio hram, koji je uzeo iz nje. T k o g o d ita
tu reenicu, morat e zapaziti kako je b r i n o izbjegnuto da se B o a n s k o m L o
gosu ne pripiu ljudski atributi. Djevica nije Bogorodica zato, to bi se B o a n s k i
61
... ... , Teodoret, Epistola ad da oni ue dva subjekta, Logosa i Krista, nee prestati.
Timotheum, P G , 83, 1344D, ep. 130. , , Taj je prikaz kristolokog stanja u vrijeme antiohijske unije (433.) dovoljno po
... ..., Isti, Eranistes, Dial. III, Impatibilis, P G , 83, 264C; To kazao, kako su labavi bili temelji na kojima je sjedinjenje provedeno. Nema sumnje da
, isto, Dial. II, Inconfusus, P G , 83, 120A. je kristoloka vanost unije i AS neusporedivo velika u vezi s pobjedom diofizitizma
Takvo razlikovanje izmeu Krista i Boanskog Logosa uvijek je davalo dojam da anti
ohijska kola ne priznaje jedinstvo Krista. Razlog razlikovanju bio je u nainu gledanja
na inkarnaciju. Antiohija je - kao teologija sjedinjenja - promatrala jednoga Krista kao
rezultat, koji sjedinjenjem nastaje, dok je Aleksandriji jedan Krist bio Logos, koji uspr
kos inkarnaciji ostaje Logos.
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 241
Logos na bilo koji nain rodio od nje i l i zaeo od nje, on se naprosto utjelovio i
uzeo iz nje svoj hram u samom asu, kad se taj hram u njoj zaeo. N o , AS nije ni
najmanje izdao osnovicu antiohijskog kristolokog shvaanja.
K a k o se dakle vidi, Antiohija priznaje samo prvi stupanj komunikacije idio
matum, kad se svi atributi pridaju jednome te istome subjektu. O n a ne ide da 62
lje. O n a ne dozvoljava pripisivati ljudskih svojstava Bogu ni B o a n s k o m Logosu.
63
U tome se i sastojao sav problem t e r m i n o l o k o g teopashitizma. Sav razlog ta
kvom shvaanju antiohijske kole bio je u tome, to Antiohija j o nije bila provela
potpunu razliku i z m e u osobnih i neosobnih, konkretnih i apstrakntih termi
na. 64
Z b o g toga nije mogla provesti ni kompletne komunikacije idiomatum.
Tako smo dobili osnovne crte antiohijske kristologije, kako e se ona oitovati
u vrijeme poslije Efekog sabora i dalje. Ujedno smo dobili osnovnu teoloku ana
l i z u simbola sjedinjenja (433.). Sve drugo, to se moe jo iz njega istaknuti u vezi
s problemima unije, jest sekundarne vanosti. Tako smo konano dobili takoer u
svoj otrini postavljen problem, koji je daljnji razvoj kristologije trebao rijeiti. N e m a
sumnje, da se takva razliitost kristolokih koncepcija nee moi odrati. Samom se
antiohijskom unijom problemi nisu rijeili. Preostalo je dakle samo dvoje: i l i da na
tetu objektivne istine pobijede partikularni vidici jedne i l i druge kristologije, i l i da
se nae srednji put, koji e asimilirati pozitivne elemente jedne i druge teologije, a
iskljuiti njihove ekstremne vidike. K a k v u je ulogu odigrao Proklo u rjeavanju toga
problema? To je u prvom redu pitanje poloaju Proklove kristologije izmeu tih
dviju oprenih kristologija, a zatim i njezinu dogmatsko-historijskom znaenju.
62
To simbol nije izriito istaknuo, ali je to njegov ekvivalentan nauk, kako je izloen.
Antiohijci su, priznavajui istome Kristu jednu i drugu narav, to je izriito u simbolu
istaknuto, dali dovoljno jamstvo da svi atributi pripadaju istome Kristu, kome pridaju
obje naravi, kojima se pridaju atributi.
63
Ne treba prezreti ogromnu vanost kompletne komunikacije idiomatum. Antio
hijci e se truditi uvijek i svugdje isticati jedan prosopon u Kristu, ali napadaji na njih,
64
u Kalcedonu, ali treba takoer priznati da sama unija nije rijeila takorei nijednoga
problema. Ona je bazirana na preuivanju i izbjegavanju da se problemi ne postave u
njihovoj osnovnoj otrini. Tako je antiohijska unija i po svojem znaaju otvorila niz veli
kih kristolokih unija, koje su se sve od reda bazirale na preuivanju i zatvaranju oiju
pred problemima.
242 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
Poloaj Proklove kristologije
Kakav je dakle poloaj Proklove kristologije u okviru dviju ekstremnih k r i
stolokih koncepcija? R a d i jednostavnosti i jasnoe formulirat u i ovdje pet to
aka. 65
L K a o osnovnu formulu za inkarnaciju Aleksandrija uzima izraz postade,
Antiohija nasuprot uze. t o tom misli Proklo? U p o e t k u kristoloke ek
spozicije u TA on donosi svoju osnovnu formulu inkarnacije: ... i uzevi oblik
66
sluge postade ovjek . Tu su zajedno povezane obje formule, i antiohijska i
aleksandrijska. Smisao tog koordiniranja obiju formula izraava patrijarh malo
kasnije: K a e m o , dakle, sluei se obojim izrazima Svetoga pisma, daje i po
stao tijelo' i uzeo oblik sluge': i oba izraza su nam sjeme spasenja, ako se pravo
shvate. Jer (izrazom) postade' evanelist je natuknuo neodjeljivost najueg sje
dinjenja ... a (izraz) uze' nepromjenljivost naravi ... radi toga naznaujui jed
n i m i drugim i nepromjenljivost b o a n s t v a i neodjeljenost misterija b o a n s k o
Pismo k a e postade' i navijeta uze', da prvim razloi jednotu osobe, a drugim
67
da naglasi nepromjenljivost n a r a v i . K a k o se vidi, za P r o k l a nijedan od tih
izraza nije vaniji, nego je svaki jednako potreban, da se inkarnacija pravilno
68
shvati. Jedan drugog nadopunjuju i t u m a e . Shvaanje inkarnacije m o e biti
ispravno i pravilno u r a v n o t e e n o jedino onda, ako se obojim izrazima dade jed
naku v a n o s t . A k o je potrebno osigurati jedinstvo K r i s t a , nije zato nita manje
vano sauvati razliku i nepomijeanost dvaju elemenata. To su osnovne ideje,
koje P r o k l a vode u izricanju njegovih kristolokih shvaanja. Ne treba pretjerati
ni na jednu ni na drugu stranu. Proklo e se istina vie sluiti izrazom posta
de, b u d u i da se njegov kristoloki rad odvijao kao reakcija na nestorijanizam,
65
Ovdje uglavnom ne mislim vie dokazivati pojedine tvrdnje, koje u iznijeti
Proklovoj kristologiji. Dokazao sam ih tijekom sustavnog prikaza patrijarhova kristo
lokog shvaanja. Ovdje e se uglavnom raditi samo sintezi, a u pojedinostima upuu
jem na sustavni prikaz.
66
Schw., t. IV, v. 2, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860D; Mansi, V, 425D.
67
Schvv., isto, pg. 190, c. 14; P G , 65, 861B-C; Mansi, V, 428B.
68
Bauer (nav. dj., str. 116, 124) je dobro uoio vanost toga vezivanja dviju formula
u Proklovoj kristologiji. Meutim je posve premalo rei, daje Proklo '
izriito proglasio ortodoksnim. On toj formuli daje jednaku vrijed
nost kao i formuli . Bauer, meutim, i sam opaa da Proklo tu formulu
vrlo esto upotrebljava.
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 243
ali on nee nita manje cijeniti t a k o e r izraz uze. Na brojnim mjestima on e
ga ponavljati, esto u lijepoj koordinaciji s izrazom postade. K a o to pokazuje
ve i sam navedeni tekst iz T A , ne m o e se rei daje Proklo kojemu od t i h izraza
dao sekundarno znaenje. On ne smatra da bi izraz postade znaio zapravo
uze, niti da bi uze znailo jednostavno postade. Svaki izraz ima svoje
opravdano mjesto, oni su kao dva utega na vagi, koji oba trebaju p r o t u m a i t i
treu stvar, misterij, koji i odgovara i ne odgovara onome, to m o e rei na
ljudski jezik.
2. K a k o Proklo to dalje tumai? Dakako da je i njemu tehniki izraz za in,
kojim je Logos postao ovjek, sjedinjenje. K a k o on to sjedinjenje determinira
s formalne strane? U sustavnom prikazu njegove kristologije vidjeli smo da je
njegova formalna precizacija sjedinjenja veoma mrava. On ne poznaje ni sjedi
njenja ' ni ni . A k o k a e ', to se
ne m o e nazvati nekim posebnim formalnim odreenjem. To je openiti izraz,
koji poznaju sve kristologije. Ipak, ima u Prokla na jednom mjestu odreenje
sjedinjenja, koje je vjerojatno u vezi sa sv. Gregorijem Nazijanskim: ' '
69
. U istoj propovijedi dolazi i izraz ', koji treba
imati isto znaenje. Sasvim je vjerojatno da ti izrazi imaju kod Prokla isto zna
enje koje C i r i l pridaje svojoj ' ' . U H T j e takvo odreenje
natuknuto kad se oni, koji razdjeljuju sjedinjenje, usporeuju s Arijem, koji dijeli
70
b o a n s k u supstanciju. Na taj nain je sjedinjenje po P r o k l u takvo, da njime
nastaje jedna ontoloka jednota, koja poblie nije o d r e e n a . M e u t i m se m o e
rei, da Proklo takvo odreenje promatra kao neto osobito prikladno, kako je to
sluaj s ' ' kod C i r i l a . Cirilovsku formulu
uzalud emo traiti u Proklovim spisima. Njegove su diofizitske formule uglav
71
nom vie antiohijski orijentirane. Izrazi, koji se smatraju specifino nestorijan-
72
skim, kod Prokla uope ne dolaze.
69
Or. III, P G , 65, 708A; usp. bilj. 42. K o d irila taj izraz rijetko dolazi, P G , 76,
1453B. Antiohijska ga kola ne poznaje.
70
Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 106, c. 8; P G , 65, 689A; Mansi, V, 585B.
71
Posebno; ... (Hom. IV), to je formula iz AS, Martin, pg.
43; Doctrina, pg. 49, n. V I ; P G , 65, 846A; Moss, pg. 70-71;
(Hom. III), Martin, pg. 46; P G , 65, 842-843; Doctrina, pg. 48-49, n. V; de
duarum naturanim unione, P G , 65, 849A itd. Zasebni je sluaj s formulom
^.
72
Npr. , ' , itd.
244 Dogmatska-historijski poloaj Proklove kristologije Dogmatska-historijski poloaj Proklove kristologije 245

3. t o sjedinjenjem nastaje? N a k o n sjedinjenja po uenju naeg patrijarha po logija ima s i r i l o m zajedniku jednu h i p o s t a z u (bar nominalno!) i jedan
stoje u K r i s t u dvije naravi, jedna hipostaza i jedan prosopon. Tu je dobro ista p r o s o p o n , a razlikuje se po dvije naravi. S A n t i o h i j o m opet ima zajednike
knuti osebujnost njegove formulacije diofizitizma formulom . 73
dvije naravi i jedan p r o s o p o n , a povrh toga ado daje j o jednu hiposta
O n a je sasvim sigurno Proklova, jer potjee iz propovijedi, koja je mnogostruko zu, da tonije determinira znaenje jednog p r o s o p o n a , koje je po sebi vrlo
zajamena. To je dakako kalcedonska diofizitska formula. O b i n o se misli da bi prikladno za mnoge fluktuacije i za oznaivanje samog moralnog sjedinjenja.
ona imala biti antiohijskog porijekla. To je tek djelomino istina, naime ukoliko T e r m i n , koji Proklo manje upotrebljava, ekvivalentan je izrazu .
ona materijalno znai da su u K r i s t u dvije naravi, a diofizitizam je sasvim po To je sada potpuno u r a v n o t e e n j e terminologije na oba polja, trinitarnom i
sebno branjen po antiohijskoj koli. Navest u ovdje jedan odlomak iz Euterija, k r i s t o l o k o m . Uostalom, Proklo nigdje ne t u m a i svoju terminologiju. On je
antiohijskog ljeviara, da se vidi koliko je formula zapravo strana izvornom anti uzima kao gotovu injenicu.
ohijskom shvaanju. Euterije citirajednu reenicu iz irilove Laetentur caeli, koja 5. K o n a n o , pitanje komunikacije idiomatum. Sustavni p r i k a z Proklove
glasi: N o m i n a t u s vero est et homo de caelo, perfectus existens in deitate et per- kristologije jasno nam je pokazao, kako je P r o k l o proveo komunikaciju idio
74
fectus idem ipse in h u m a n i t a t e . N a t o Euterije nadovezuje: Et quid est quod matum do njezinih posljednjih konzekvencija, ak vie nego iril, doprijevi
in divinitate et in humanitate cognoscitur esse perfectus? Q u i d est alterum quod do kulminacije formulom JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU.
praeter illas quae unitatae sunt n a t u r a inducitur? Q u i d est praeter ipsas quod in R a z l i k a je i z m e u njega i C i r i l a samo u tome, to se Proklova komunikacija
ipsis speculandum sit? N a m quod in alique est perfectum, alterum praeter ipsum bazira na izriitom t e r m i n o l o k o m diofizitizmu, dok je irilova vie mono
est in quo ostenditur esse perfectum. Q u o m o d o nobis in tres duas sadisti natura? fizitski obojena. Do tako savrene komunikacije idiomatum mogao je P r o k l o
D i c quid sit praeter deitatem et humanitatem alterum quod in eis perfectum doi zato jer je, za r a z l i k u od antiohijskih bogoslova, dobro razlikovao i z m e u
75
debeat speculari? Eto, tu imamo izriito zabaenu formulu sa konkretnih i apstraktnih termina. P r i t o m mu konkretni uvijek oznauju oso
strane jednoga nepomirljivoga pristae antiohijske kristologije. T e k o je vjerovati bu, a apstraktni narav.
da bi Antiohija bila stvorila formulu . K a m o nas je dovelo ovo raspravljanje k r i s t o l o k o m rasponu i z m e u dvaju
O n a je mogla pomirljivo pristati na nju, nai u njoj svoju misao, ali je posve ne sabora? Koje je dakle mjesto kristoloskog shvaanja naega patrijarha u sukobu
vjerojatno, da bi ta formula izrasla iz pojmovnog svijeta antiohijske kristologije. dviju kristologija? N e m a sumnje, poloaj je njegove kristologije sasvim osebu
Antiohija je premalo jasno uoila razliku i z m e u osobe i naravi; zato je formuli jan. Treba priznati da se on p r i l i n o odjeljuje od jedne i druge kristologije, a
ranje , koje pretpostavlja takvu razliku, njoj posve strano. N j e z i opet se veoma pribliuje i jednoj i drugoj. O i t o centralni poloaj. P r o k l o nije
no je , aliev ne. je stvarno diofizitska ni aleksandrijac ni antiohijac. On je udario svojim posrednim putem. T e k o
verzija irilove kristologije. bi m e u t i m bilo rei, je li on vie aleksanrijski i l i vie antiohijski bogoslov. U
Da bi nakon sjedinjenja u K r i s t u bila jedna narav u bilo kojem obliku i l i for osnovi je povezao oba shvaanja (postade i uze). Inae m o e m o openito
mulaciji, toga Proklo ne poznaje. rei, da zajedno s A n t i o h i j o m ima t e r m i n o l o k i diofizitizam, a zajedno s Alek-
4. O p e n i t o pitanje k r i s t o l o k e terminologije, posebno filozofske termino sandrijom jednu hipostazu i komunikaciju idiomatum. K a e m zajedno, a ne
logije, k o d n a e g patrijarha sad je ve jasno. Njegova filozofska terminologija od. To bi bilo neto drugo. To bi bilo pitanje, odakle i kako je Proklo doao
izjednauje i , a odjeljuje od njih . To je grka tri- do svoje kristologije. To je pitanje vrlo usko povezano s d r u g i m pitanjem: Je li
nitarna terminologija, kako su je posebno naglaavali k a p a d o a n i . Ta termino- Proklo bio svjesni pomiritelj, je li on svjesno povezivao i pomirivao dvije k r i
stologije, i l i u izgraivanju njegova kristoloskog shvaanja nisu motivi, pomi-
rivanja igrali n i k a k v u ulogu, i l i bar ne primarnu ulogu? T e k o je na ta pitanja
73
Doctrina, pg. 49, . V I ; Martin, pg. 43; P G , 65, 846A; Moss, pg. 70. decizivno odgovoriti. Antiohijski su biskupi zapazili Proklov centralni poloaj.
74
V i d i P G , 77, 180B. O n i izriito primjeuju daje Proklov TA imao u vidu dva o p r e n a pretjerana
75
Eutherii Thyanensis ep, ad Alexandrum ep. Hierap., Mansi, V, 983D-E, cap. 201. vidika, i oni ga na neki n a i n osokoljuju na tom putu. O n i hvale njegov rad.
246 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
i n i se, da su od njega ipak mnogo oekivali u svojoj borbi protiv ofenzive
6
aleksandrijskog s h v a a n j a / M e u t i m , to j o nije dokaz da je P r o k l o svjesno
uzimao elemente iz jedne i druge kristologije s nakanom da ih tako priblii,
bar ne u tom smislu da to ne bi imalo o r g a n i k e veze s cjelinom njegova kristo
lokog shvaanja. Njegova mi se kristologija n i p o t o ne ini krparijom. Ne
treba zaboraviti daje sasvim n e t o drugo djelovati pomirljivo u administraciji
biskupije i u administrativnim i l i bilo k a k v i m p r a k t i n i m zahvatima u upravu
Crkve, a sasvim drugo opet teoretski izgraivati znanstveni sustav, makar tre
ba priznati da m o e postojati m e u s o b n a veza i z m e u ta dva polja i da esto
77
takva veza stvarno i postoji.
Svakako je Proklova kristologija organiki povezana i unutarnje opravdana.
A k o je dakle na patrijarh i uzimao elemente iz jedne i druge kole, on svakako
nije ostao k o d pukog izvanjskog povezivanja. On je u tom sluaju birao elemente
po svom unutarnjem uvjerenju, po svome smislu za katoliku tradiciju i opravda
nu dogmatsku umjerenost.
Problem Proklovih izvora
K a k o je dakle s porijeklom Proklove kristologije? Odakle ona potjee? Gdje, u
kojoj tradiciji i l i u kojoj koli treba traiti ishodinu toku, odakle Proklo poinje
izgraivati svoje shvaanje inkarnacije? To su pitanja, koja e u potankostima
morati j o ostati nerijeena. O n a zahtijevaju dugaak i paljiv studij cjeline Pro
klova djela, k o d kojega nee malu ulogu odigrati pitanje egzegeze svetoga teksta
i pitanje govornikih kvaliteta naega patrijarha. tom dosad postoji malo i l i
nita. Od ne male bi vanosti k o d toga bilo, da su nam se sauvali otaki teksto-
76
+tt argumentorum multituo contra utramque partem adversantium pertracta-
ta, Ep, V, P G , 65, 877A.
77
Ne ini mi se zato posve ispravnim kad Moller (Un representant de la christolo-
gie neochalcedonienne au debut du sixieme siecle en Orient: Nephalius dAlexandrie,
u: RHE, 40 [1944. - 1945.], str. 112), iznijevi u nekoliko rijei dogaaje oko T A , ovako
zakljuuje: Proclus est done un conciliateur. Or dans certains textes, il parle de deux
natures, ce qui est bien antiochien, mais unies en u ne seule hvpostase', ce qui le rappro-
che de la tradition alexandrine. Moller je nakon Richarda dobro zapazio daje Proklova
kristologija stvarno koncilijatorna, ali je drugo pitanje, je li ju Proklo izgraivao s tom
nakanom.
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 247
7 8
vi, koje je Proklo dodao svome T A . Dakako daje danas zbog njihove propasti
pitanje prilino o t e a n o .
P o k u a t u ipak ovdje dati bar nekoliko indicija, koliko je to zasad m o g u e .
Odakle poinje Proklo izgraivati svoju kristologiju? Bar malo upozorenje
tom m o e nam p r u i t i homilija Bogorodici, koju je Proklo napisao zajedno s
7 9
A t i k o m za A t i k a . O n a svojom kompletnom komunikacijom idiomatum (Theo
tokos!) j a m i da Proklo u osnovici nije antiohijski a k . 80
N e m a sumnje ak, da
su propovijedi, kao stoje Or. V, pripravile u Carigradu teren, koji je bio prilino
neprijateljski prema antiohijskoj kristologiji i na kojem je pretjerani antiohijac
Nestorije doivio tragini slom, kad je k u a o unijeti svoje kristoloko shvaanje,
koje je bilo previe dualistiku, a borba protiv nazora, koji su vladali u carigrad
skoj C r k v i , samo je potencirala taj dualizam i dovela nesretnog ovjeka do toga
da u asu, kad su njegove formule ugrozile ispravnost njegove vjere, strastvena
narav nije vie nala snage, da se povue i pokori. Or. V dokazuje da je Proklo
ve prilino prije Nestorija sudjelovao k o d pripremanja tog terena. Z b o g toga
mislim, da unaprijed mora otpasti svaka hipoteza, koja bi htjela iz P r o k l a uiniti
antiohijskog bogoslova, bar u njegovoj poetnoj etapi. N e m a sumnje daje Proklo
kasnije prihvatio dosta elemenata koji su postojali u okviru antiohijske kristolo
gije, m o d a ih je dobar dio primio ak ve u p o e t k u svoje teoloke izobrazbe, ali
se ne m o e rei daje njegov p o e t n i kristoloki odgoj jednostavno antiohijski.
Bauer govori carigradskoj tradiciji, koja bi velikim dijelom nosila obiljeje
teolokih shvaanja sv. Ivana Zlatoustog. Dakako da pitanje te carigradske tra
dicije nije j o nikako p r o u e n o . Pogotovo je nije prouio Bauer. Ne m o e se kao
ozbiljan dokaz ovisnosti P r o k l a Ivanu Zlatoustom uzeti injenica, to jedan i
81
drugi istiu Boje ovjekoljublje k o d utjelovljenja, jer to ine vie i l i manje
svi oci. Literarnom i r e t o r i k o m ovisnou t a k o e r se nitko j o nije pozabavio, a
nema sumnje da bi i to bio jedan od dobrih putova da se utvrdi koliko je Proklo
stvarno sljedbenik velikog propovjednika. Ne treba uostalom zaboraviti daje sv.
78
... quia cum divinis Scriptoris etiam Patrum dicta, ad probandum quae dice-
bantur proponebas, Ep. V, P G , 65, 877B. U dananjem tekstu TA nema ni traga ka
kvim otakim svjedoanstvima.
79
Or. V, P G , 65, 715-722.
80
Nije mi jasno na temelju ega Pohle-Gierens (Lehrhuch der Dogma tik, Bd. II, Pa-
8
derborn, 1932., str. 59) tvrdi daje Proklo bio uenik Teodora Mopsuestijskoga.
81
Usp. Bauer, nav. dj. str. 115, bilj. 4.
248 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 249

Ivan uenik antiohijske kole i da u njegovim spisima nigdje ne nalazimo naziva tako su uglavnom antiohijskog porijekla i formule jedinstvu K r i s t a . U n u s
Theotokos. 82
Filius, unus D o m i n u s . . . unitarum naturarum unam dominationem, unam
93 94

K a d je rije tome, odakle je Proklo crpio svoje kristoloke nazore, onda je tu p o t e s t a t e m , ... unum F i l i u m , unam personam utraque haec f e c e r u n t ,
u prvom redu pitanje jedne hipostaze, koja ga posve odjeljuje od obiju kristo u n u m F i l i u m unigenitum non dividendum in filiorum dualitatem ... unum et
9 5

logija. Odjeljuje ga u tom smislu, to jedino kod njega dolazi jedna hipostaza eundem D o m i n u m Jesum . . . Rijei Ivanove Verbum caro factum est tuma
96

u otroj razlici od naravi. U pitanju jedne hipostaze t a k o e r se susreemo
s imenom sv. Ivana Zlatoustog. P o d njegovim je imenom sauvano jedno k r i
stoloko pismo, Epistola ad Caesarium monachum, koje ui da su u K r i s t u dvije
naravi, jedan prosopon ijedna hipostaza. 83
Poslanica je sauvana u cjelini samo
u latinskom prijevodu, tek fragmentarno sauvala se grki po citacijama k o d ra
84
zliitih patristikih pisaca i u florilegiju Doctrina Patrum, O d l o m a k s jednom
h i p o s t a z o m doao je do nas u izvorniku. N e m a sumnje, da bi taj dokument
imao prvorazrednu vanost za kristologiju naega patrijarha kad bi bio autenti
an. M e u t i m , on sigurno nije a u t e n t i a n . 85
Po mom miljenju poslanica posve
i isto antiohijski per i n h a b i t a t i o n e m . A l i najvanije od svega je istaknuti
teoriju komunikaciji idiomatum, koja je stopostotno antiohijska. Navedimo
cijeli odlomak: Kada dakle kae ' B o g ' . . . spomenuo si ono, stoje po naravi jed
nostavno, stoje nesastavljeno, nepretvorljivo, nevidljivo, neumrlo, to se ne m o e
ograniiti niti shvatiti i slino. A kad kae ovjek', naznaio si ono, stoje po na
ravi slabo, glad, e, suze nad Lazarom, strah, znojenje i tome slino, od ega je
ono, stoje b o a n s k o , slobodno. A kad kae ' K r i s t , povezao si oboje, i zbog toga
se kae, daje isti i trpljiv i netrpljiv: trpljiv naime po tijelu (), a netrpljiv po
b o a n s t v u . A isto se pripisuje () i Sinu i Isusu i Gospodinu. Ta su
97

sigurno spada u drugu polovinu petog stoljea, poslije Kalcedonskog sabora. Da imena naime zajednika i pokazuju dvije biti. S time u vezi poslanica najotrije
98

se vidi, kakav je njezin odnos prema Proklovoj kristologiji, donijet u sintezu
njezina kristoloskog shvaanja. O d m a h moram rei daje kristologija poslanice
Cezariju u biti posve antiohijska, jedva nekoliko detalja odjeljuje je od A n t i o h i
je. Sva je njezina tendencija u tome da pobije one, koji ue jednu narav poslije
pobija svako pripisivanje trpljenja B o g u . Nije potrebno iznositi vie detalja, da
se p o k a e kako je kristologija poslanice Ad Caesarium posve u okviru antiohijske
teologije. Tek nekoliko detalja znai pribliavanje jednom openitijem shvaanju
i poputanje u strogosti svojih partikularnih vidika. Tako se kae:
99

sjedinjenja i one, koji Bogu pripisuju trpljenja (dakle protiv teopashita!). U tu Bebu . Jednako je tako skretanje u desno
100
86
svrhu ona zabacuje supstancijalno sjedinjenje , govori ak 87
ili formulacija: '' . dakako daje
u n i t a r u m naturarum unam dominationem, unam potestatem p o s s i d e n s . 88
najvanije formuliranje jednoga K r i s t a kao , '
89
Ne treba spominjati da na brojnim mjestima o t r o zabacuje jednu n a r a v .
90
Formule su veinom antiohijske: inconfusa sunt d u o ,
91 92
, . K a o to su te dvije formule dvije naravi, 93
P G , 52, 758.
94
Sjedinjenje je zamiljeno posve antiohijski, jedna osoba je rezultat sjedinjenja!,
P G , 52, 758.
95
82 2
Altaner, Patrologie, Freiburg, 1950., str. 286. P G , 52, 760; Doctrina, pg. 19, n. X X V I I I . Nijedna od tih formula jednom K r i
83
P G , 52, 755-760; formula jednoj hipostazi nalazi se na 760. stu ne prelazi antiohijskih ideja, posebno vidi ASl
9 6
84
Doctrina, pg. 18, n. X X V ; pg. 19, n. X X V I I I ; pg. 66, n. III. P G , 52, 759.
97
85
V i d i In Ep. ad Caesarium monachum, PG (latine tuni edita), t. 28, col. 747-754. , P G , 52, 757-758. Odlomi imenu Krist sauvan
86
, P G , 52, 757; Doctrina, pg. 18, n. X X V . je grki; usp. takoer Doctrina, pg. 18, n. X X V I . Tu inae dolazi u kristologiji malo
87
, P G , 52, 757; Doctrina, pg. 18, n. X X V I . upotrebljavana formula .
98
8 8
P G , 52, 758. P G , 52, 757, 758, 760. Posebno 758: Si enim Deum dixeris pertulisse aualicum-
89
Npr.: ... , P G , 52, que cogitatione, quod impossibile est dixisti: id quod blasphemum est et immane.
99
759; Doctrina, pg. 19, n. X X V I I . P G , 52, 760; Doctrina, pg. 19, n. X X V I I I . Slika je dodue u stilu Antiohije, ali je
90
PG,52,758. znaajno posvemanje identificiranje Krista i Logosa u tijelu.
100
91
P G , 52, 760; Doctrina, pg. 19, n. X X V I I I . P G , 52, 758; Doctrina, pg. 19, n. X X V I I . To je kalcedonska diofizitska formula
92
Isto. !
250 gmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
' ... Z b o g toga smatram sigurnim, da se ne m o e govoriti utjecaju poslanice Ad
01
^} T a k o izgleda kristoloki nauk poslanice Ad Caesarium. Nije teko
pogoditi, zato smatram da ta poslanica spada u vrijeme poslije sabora u Kalce-
donu, kad je antiohijska teologija bila prisiljena prihvatiti jednu hipostazu, a opet
je mogla ostati k o d svoje komunikacije idiomatum, b u d u i da sabor nije tome
dosta o d r e e n o nita formulirao. Jedino tako se m o e shvatiti oita nepoveza
nost kristologije poslanice Ad Caesarium. Njezina jedna hipostaza nije izrasla
iz cjeline njezina kristolokog shvaanja. 102
101
P G , 52, 760; Doctrina, pg. 19, n. X X V I I I .
1 0 2
G. Bary je u svome lanku Teodoretu (DTC, t. X V , Pari, 1943., col. 316-
317) iznio miljenje da bi Teodoretovo pismo Ivanu Egejskom dozvoljavalo da istome
Teodoretu pripiemo i poslanicu Ad Caesarium. Usp. Moller, nav. dj., str. 115, bilj.
2, koji kae na to: Nous avons cherche en vain les arguments qui justifieraient son
hvpothese. Ne bih se sloio s Mollerovim miljenjem, nego mi se Bardvjeva hipoteza
ini doista vrlo vjerojatnom. U pismu Ivanu Egejskom (PO, X I I I , 190-191) Teodoret
tumai kalcedonsku jednu hipostazu kao jedan prosopon u smislu, koji je uobi
ajen u antiohijskoj koli. To se vidi po tome, to on razuvjerava Ivana Egejskog da
Kalcedonski sabor nije ovjerovio Cirilovu kristologiju (usp. Leontius Bvzantinus (,
De sectis, act. I X , P G , 86 [1], 1257C-D) uvodei jednu narav pod nazivom jedne hi
postaze. Svatko e rado priznati daje komunikacija idiomatum, kako ju je konano
definirao peti sabor, usko povezana s kalcedonskom jednom hipostazom, a pogotovo
da su te dvije stvari usko povezane u kristologiji Prokla Carigradskog, kako se moe
vidjeti u sustavnom prikazu. A k o je Teodoret tumaio kalcedonsku jednu hiposta
zu kao antiohijski jedan prosopon, nema sumnje da tu nije ukljuena potpuna
komunikacija idiomatum. A takav je ba sluaj poslanice Ad Caesarium. Ona ima
jednu hipostazu uz previe umjerenu komunikaciju idiomatum, dakle dva hete
rogena elementa, te time oito pokazuje daje sastavljena poslije sabora u Kalcedonu
i donekle upuuje na Teodoreta kao sastavljaa, kad znamo da je on u pismu Ivanu
Egejskom kalcedonsku jednu hipostazu tako tumaio. Uostalom, dovoljno je uspore
diti kristologiju poslanice Ad Caesarium s kristologijom cirskoga biskupa, pa e svat
ko morati zapaziti priline slinosti. Posebno upozoravam na tumaenje sjedinjenja
pomou euharistijske promjene, koje je cirski biskup tako volio (Eranistes, P G , 83, 56;
165D-168). Osobito neka se usporede ova dva mjesta: Sicut enim antequam sancti-
ficetur panis, panem nominamus: divina autem illum sanctificante gratia, mediante
sacerdote, liberatus est quidem ab appel latio ne panis; dignus autem habitus dominici
corporis appellatione, etiamsi natura panis in ipso permansit, et non duo corpora,
sed unum corpus Filii praedicamus, Ep. ad Caesarium, P G , 52, 758.
- kakva Nestorijeva replika, koja ne bi bila izostala, daje propovijed izgovorena pred Ne
upore , , storijem, jer je, ini se, bio obiaj da nakon propovjednika patrijarh kae nekoliko rijei
; Eranistes, Dial. II, Inconfusus, P G , 83, 168C. Vjero- (Ciril nakon Pavla iz me se, Schvv., 1.1, . 1, p. 4, n. 126, pg. 14-15; Mansi, V, 301C-D;
ogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 251
Caesarium na izgradnju Proklove kristologije, nego bi se prije moglo govoriti
protivnom. Proklova jedna hipostaza posve spada u okvir njegove kristologije, dok
je s poslanicom Ad Caesarium posve drugi sluaj, te se oito vidi daje jedna hipo
staza strani import, strani element za kristoloku cjelinu, koju poslanica ui.
M. Richard, koji se dosad jedini pozabavio pitanjem odakle Proklo dolazi, na
jednu hipostazu (ne ulazei uostalom u ispitivanje cjeline Proklova kristolokog
103
miljenja), misli daje Proklov izvor sv. C i r i l Aleksandrijski. O n misli daje Pro
klo prvi puta upotrijebio rije hipostaza u kristolokom smislu u svojoj Hom,
III (De incarnatione). Oslanjajui se na naslov te homilije u koptskom prijevodu,
on je stavlja na p o e t a k korizme 431. (dakle u doba, kad je pitanje C i r i l o v i h ana
tematizama bilo najakutnije!), te pojavu jedne hipostaze u toj homiliji povezuje
104
s C i r i l o v i m t r e i m i e t v r t i m anatematizmom. Formulu jednoj hipostazi iz
TA Richard povezuje sa slinom C i r i l o v o m formulom u Ep. III ad Nestorium
(svnoica). 105
M e u t i m , i sam Richard z a p a a daje k o d Prokla jedna hiposta
za u oitoj opoziciji prema dvije naravi, to kod C i r i l a nije sluaj. Tako se
svi Richardovi izvodi irilovskom izvoru Proklove jedne hipostaze k o n a n o
svode zapravo na to, da je C i r i l bio samo prigoda, koja je P r o k l a ponukala na
formuliranje jedne hipostaze, a nipoto izvor, odakle bi Proklo nauk jednoj
hipostazi. jednostavno prenio u svoj kristoloki sustav. Tome nemam nita prigo
voriti, makar mi se Richardovo izvoenje ne ini u cjelini posve uvjerljivim. 106
Ne
jat no nitko nee nijekati daje poslanica u svojoj biti antimonofizitska, ako i govori
Apolinaru. Svoditi monofizitizam. na apolinarizam, to nije bila nikakva novost u kon
troverzijama onoga vremena, pogotovo kad su izmeu apolinarizma i monofizitizma
doista postojale stvarne veze. Uostalom, ako i nee autor poslanice biti sam Teodoret,
ono e svakako biti netko iz njegova kruga, nakon Kalcedonskog sabora.
1 0 3
Richard, nav. dj., str. 259-263. Richard stavlja kao mogunost tri imena: Teodora
Mopsuestijskog, Apolinara i sv. Cirila (str. 260). Teodora opravdano iskljuuje ve radi
Proklova stava prema mopsuestijskom biskupu u godinama 435. - 438. V i d i uostalom
gore bilj. 50! Apolinara takoer iskljuuje i odabire Cirila.
1 0 4
Potankosti toj homiliji vidi u poglavlju Izvori Proklove kristologije.
105
Svaki put se dakle radi toj treoj glasovitoj poslanici!
1 0 6
Prije svega mislim, daje veoma malo opravdano pridati toliku vanost podatcima,
koje prua naslov koptskog prijevoda. Nemamo nijednoga drugog svjedoanstva, koje
bi govorilo za to da je Proklo govorio Hom. III pred Nestorijem. Nepoznata je bilo
252 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 253

treba zaboraviti da nema gotovo nikakve veze i z m e u irilove i Proklove filozof jednako kao antiohijski bogoslovi svoj jedan prosopon. tom se m o e dosta
108
ske terminologije, kolikogod postoji velika slinost u shvaanjima i terminologiji, vidjeti u sustavnom prikazu Proklove kristologije. Sv. iril ne moe, prema
koja nije filozofska. Uostalom, ako bi i bilo tako, kako misli Richard, Proklo ipak tome, biti smatran izvorom odakle je Proklo crpio svoj nauk jednoj hipostazi
ne bi bio osloboen od potrebe za spekulacijom kod uvoenja jedne hipostaze i dvije naravi. Vjerojatno uope ne treba Proklove izvore traiti u aleksandrij-
109
u svoj kristoloki misaoni svijet. Jedna je stvar nai se od nekoga ponukanim skoj koli, bar ne u mlaoj.
da razmisli nekom pitanju, a druga je stvar tom pitanju doista razmisliti i
rijeiti ga. A k o je Proklo na razmiljanje pitanju jedne hipostaze bio ponukan
od irila, on je dakako od irila bio ponukan t a k o e r na razmiljanje jednoj
108

naravi. I to je pitanje Proklo rijeio sasvim drukije nego C i r i l , dakle od C i r i l a Da se bolje vidi razlika izmeu Prokla i irila, evo ovdje Proklovih formulacija:
, ...
neovisno. Richard posve ispravno upozorava na razliitost formulacija jednoj
107
, Hom. III, Doctrina, pg. 49, n. V (po Doetrini navodim jer
hipostazi, kako ih donosi Proklo, od onih kod i r i l a . K o d Prokla je jedna
je najpristupanija; druge reference ve sam vie puta naveo!);
hipostaza zamiljena kao rezultat sjedinjenja, dok to nije tako k o d irila. M e u , , Schw., t. IV, . 2, pg. 191, c. 19; P G , 65,
tim, Richard se vara, kad smatra da Proklo svoju jednu hipostazu shvaa posve 861-865; Mansi, V, 428-429. Ako s tim formulama usporedimo irilovu:
(Ep. III ad Nestor ium [sjnodica], Schw., 1.1, v. 1,
p. 1, n. 6, pg. 38, c. 8; P G , 77, 416C), odmah emo opaziti da meu tim formulacijama
Nestorije nakon Proklove H T ! ) , a Hom. JU pruala bi Neto rij u dosta materijala. Sadr postoji velika razlika. irilova formula mora se neosporno promatrati u vezi s njegovom
aj Hom. III upuuje na A S , ne samo po tome to se u njoj kae daje Logos uzeo duu posve slinom formulom: . nee nitko
i razum, to istie Bauer (nav. dj., str. 34, bilj. 4), nego i radi raznih drugih detalja. zanijekati. One su u irilovoj kristologiji blizanci. Kako, meutim, iril shvaa svoju
Tako Proklo izriito odreuje Kristov odnos prema Ocu i nama, neposredno jedno za formulu JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A LOGOSA? To je teko rei. tom
drugim, kao to ima i AS (Hom. III: ... ... , je dosad napisano mnotvo literature, poevi od prvih njezinih tumaenja kod mono-
Doctrina, pg. 48, . V; AS: ... , vidi gore fizita te kod Teodoreta i Flavijana. Kako tu formulu tumai sam iril? Poznato je daje
bilj. 32). sjedinjenju dviju naravi govori se formulom koja je, to se tie ba samih dviju iril najjae nastojao eksplicirati je u vrijeme napadaja, koje su na nj upravljali njegovi
naravi, slinija formuli AS negoli tipinim irilovskim formulama (Hom. III: vjerni pristae, nakon stoje potpisao AS, u kojem je dozvolio dvije naravi. Ja dobivam
, , Doctrina, pg. 49, n. V; AS: dojam da irilu ta formula zapravo nije rezultat, koji nastaje sjedinjenjem dviju naravi.
... ... Nema kao Ep. III ad Nestor ium, Schw., t. Ona njemu ne znai nita drugo, nego to je sadrano u formuli utjelovljeni Logos.
I, v. 1, p. 1, n. 6, pg. 38, c. 8; P G , 77, 116B). Veliki dio druge polovice homilije govori To se vidi iz toga to iril priznaje dvije naravi, kao to ih imaju antiohijci u AS, ali ipak
Kristovim atributima podijeljenima po naravima, to je vrlo vjerojatno reminiscencija radije kae daje na koncu samo jedna utjelovljena narav. On neprestano istie daje ta
odnosno eksplikacija posljednjeg odlomka AS komunikaciji idiomatum (vidi P G , 65, narav utjelovljena (Ad Acacium Melitenensem, ep. 40, P G , 77, 193B; Schw., 1.1, . 1, p. 4,
843-844; Martin, pg. 46-47). Reenica dui i razumu ( , n. 128, pg. 26, c. 13; Ad Successum II, ep. 46, P G , 77, 244A, 241B; Schvv., 1.1, . 1, p. 6, n.
, , Martin, pg. 47, n. 18, ili po 172, pg. 160, c. 4; pg. 160, c. 3) i time misli daje dosta reeno da se zadovolji onome, to
Vat. syr. 368: Corpus ejus animam intellectumque assumpsit, ut in cunctis similis nobis antiohijci misle pod drugom naravi (Ad Acacium Melitenensem, ep. 40, P G , 77,193A-B;
evaderet, P G , 65, 844A, Maiev prijevod), koja najbolje ne pristaje u kontekst, prikloplje- Schw., 1.1, v. 1, p. 4, n. 128, pg. 26). iril se naime boji, da terminoloku uvoenje druge
naje blizu kraja propovijedi onako, kao to to ini ovjek koji svakako jo neto mora rei, naravi ne bi Krista podijelilo; zato on ne voli rei dvije naravi, nego radije ostaje kod
ali za to prije nije imao mjesta, a nikako ne bi htio izostaviti. Zato mi se ini vrlo vjerojat toga da tvrdi da je jedna Logosova narav, koja se utjelovila. Kako se utjelovila, to jest
nim daje Hom. III izgovorena iza simbola unionis (AS), dakle iza 433., najvjerojatnije u stoje ono drugo, ime se utjelovila - je li narav ili nije - to iril ne misli rijeiti. On je
poetku korizme 434. Da Proklo poetkom korizme govori ba kristolokim pitanjima, per condescensionem dozvolio antiohijcima da bi se to moglo nazvati narav, meutim je
tome je bilo dovoljno razloga u ono doba, kad su kristoloke borbe bile jo uvijek u svojoj njemu drae, da tako ne bi bilo. Prema tome, irilova formula zapravo ne daje rezultat
najteoj fazi. Hom. III bila bi prema tome Proklovo tumaenje ili i nadopuna AS. Neto sjedinjenja u smislu teologije sjedinjenja; ona nije ni diofizitska ni monofizitska. Ona je
slino iz slinih razloga treba rei i Hom. IV de Nativitate, koju Richard, po mom milje samo formulacija sjedinjenja, ali ne formulacija rezultata sjedinjenja. Takvo se irilovo
nju bez ikakva razloga, stavlja takoer pred Nestorija u boino doba 430. g. shvaanje bazira na irilovu promatranju inkarnacije pod vidom inkarnacije a ne pod
107
V i d i Richard, nav. dj., str. 262-263. vidom sjedinjenja.
 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
254
Proklovo izbjegavanje ekstremistikih vidika i koncilijantna umjerenost u
terminologiji upuuje m o d a ve sama po sebi na posrednu tradiciju, koja bi bila
Prema tome bi smisao irilove formule bio ovakav: Narav, kojoj je tu rije,
jest Logosova boanska narav. Taj termin uzet nude i bez drugih odreenja Cirilu ozna
uje doista narav, a ne osobu. No on nije tu uzet posve nude, on je odreen rijeju Lo
gosova. Odreenje Logosova stavlja se kao opozicija neodreenom izrazu boan
ska narav. Dok je izraz boanska narav osobno neodreen, izraz Logosova narav
osobno je posve odreen. Dakako da je Logosova narav jedna. Ona je ostala jedna,
makar se utjelovila (zato nema dva Krista!). A l i se ona doista i stvarno utjelovila. Kad
bismo je promatrali kao osobno neodreenu (boanska narav!), ne bi se moglo rei,
bar ne sasvim ispravno, da se utjelovila, ali kad je promatramo kao osobno odreenu
(Logosova narav), sasvim se ispravno moe rei da se utjelovila (usp. D B , 392). Tako
na koncu imamo jednu Logosovu narav, ali utjelovljenu, ili jednostavno jednu utje
lovljenu Logosovu narav. To je isto promatranje inkarnacije pod vidom inkarnacije,
gdje se boanskom elementu pridaje apsolutno dominantan poloaj, jer se sve gleda s
vidika boanskog elementa. Tako formula JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A
LOGOSA ne znai stvarno nita vie, nego JEDAN U T J E L O V L J E N I LOGOS. Per se ne
bi niti bilo potrebno govoriti naravima, ali kad se ve poelo tom govoriti, onda je
najbolje, misli iril, da izbjegnem svako dijeljenje, rei da imamo JEDNU U T J E L O V
L J E N U L O G O S O V U NARAV. Stoje u filozofskom smislu ono, ime se Logos utjelovio,
iril u formuli ne misli precizirati. On je dozvolio antiohijcima, kako je spomenuto, da
bi se moglo rei daje i to narav, pa bi onda u smislu njihova promatranja pod vidom
sjedinjenja bile dvije naravi, ali on preferira svoje gledanje i zato svoju formulu, koja
posve spaava jedinstvenu identinost Krista i Logosa i ne stavlja nas u pogibao, da K r i
sta podijelimo. Pitanje, dakle, monofizitizma ili diofizitizma u irilovoj je formuli jo
uvijek otvoreno (mislim, dakako, na terminoloki monofizitizam ili diofizitizam!).
M i s l i m da bi se takvim shvaanjem glasovite formule konano mogla rijeiti veina
problema, koji su s njome u vezi. Dakako da iril tome ne govori posve jasno; zato
su i nastala kojekakva shvaanja, koja su pod formulom podrazumijevala rezultat sje
dinjenja, u smislu teologije sjedinjenja. Teodoret je znao za shvaanje formule, kako
je ovdje prikazano, i protiv takvoga shvaanja nije imao nita rei (usp. Eranistes, Dial.
II, Inconfusus, P G , 83, 144A-B), ali je ustao protiv formule, jer je smatrao da se ona
shvaa kao rezultat sjedinjenja u smislu teologije sjedinjenja. iril je i sam moda bio
donekle sklon tom drugom shvaanju, jer katkad (ali rijetko) donosi formulu takoer u
formi JEDNA N A R A V U T J E L O V L J E N O G A B O G A LOGOSA, gdje je utjelovljen po
vezano s Logosom, a ne s naravi kao inae; to daje dojam da se radi u svakom pogledu
jednoj naravi. No mislim da tome ne treba pridavati preveliku vanost. To treba shvati
ti kao irilovu nepreciznost, kad je oito da on glavnu snagu polae na formulu, gdje je
utjelovljen vezan uz narav. Nitko nee nijekati da formulu JEDNA U T J E L O V L J E histoire ecclesiastique, t. X I V , Venise, 1732., str. 630), misli da je Gregorije, kojem
N A H I P O S T A Z A B O G A LOGOSA treba tumaiti u najuoj povezanosti s formulom
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 255
predstavljena u k a p a d o k i m uiteljima. Sam Proklo daje naslutiti, gdje su njegovi
uzori, kad na koncu TA potie Armence da se d r e nauka sv. Bazilija i Gregori-
110
ja. N e m a sumnje daje on te oce spomenuo zato, jer su oni b i l i posebno pove
111
zani s A r m e n i j o m , ali nije li on u isto vrijeme dao time znati t a k o e r i to, da se
i njegov nauk posve slae s naukom tih uitelja, ak daje njihovoj jednak, od njih
uzet? Tradicija carigradske Crkve ionako je bila posebno povezana s kapadoa-
nima po sv. Gregoriju Nazijanskom, koji je u njoj proivio najsjajnije razdob-
JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A LOGOSA, kad se znade koliko je kod irila
neodreena razlika izmeu naravi i hipostaze, ako takva razlika uope postoji. Zato
isto, stoje reeno formuli JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A LOGOSA, treba
rei i formuli JEDNA U T J E L O V L J E N A H I P O S T A Z A B O G A LOGOSA. (To tuma
enje irilove formule nisam mislio iznijeti kao tezu, nego samo kao hipotezu, koja mi
se ini vrlo vjerojatnom, gotovo sigurnom. Ne moramo misliti daje iril svuda dao ili
mislio dati konane rezultate. Njemu je bilo glavno da pobije Nestorija, te protiv njega
utvrdi daje Krist doista jedan, ali ne moramo svuda odmah od irila traiti i vie od
toga, pogotovo ako nas na to ne sili njegov kristoloki materijal. Drim, da se u tom
nerijetko grijei.)
Proklove formule jednoj hipostazi pokazuju daje njemu jedna hipostaza doi
sta rezultat. On je formulom jednoj hipostazi doista htio rijeiti, stoje rezultat
inkarnacije u smislu teologije sjedinjenja. To osobito pokazuje citat iz Hom. J U .
Taj rezultat meutim kod Prokla nije shvaen u smislu antiohijskog jednog pro-
sopona. To najbjelodanije pokazuje cjelina Proklove kristologije. Njemu je jedna
hipostaza doista boanska hipostaza, koja s ovjetvom sastavlja samo jednu hi
postazu. To je pokazano u poglavlju Kristovoj osobi nakon sjedinjenja, a sasvim
na poseban nain to pokazuje Proklovo shvaanje komunikacije idiomatum, koje
Boanskog Logosa stavlja kao subjekt ljudskih atributa i koje Prokla posve odje
ljuje od Antiohije. U tom smislu smatram, da Richardova tvrdnja identinosti
Proklove jedne hipostaze i antiohijskog jednog prosopona nije posve ispravna
ni tona.
109
A. Michel (Hvpostase, u: DTC, t. V I I , Pari, 1922., col. 388) hoe, da ve sv.
Petar Aleksandrijski (f 311.) ui dvije naravi, jednu hipostazu, jednu osobu. Michel
se poziva na svjedoanstvo Efrema Antiohijskog, koje bi imalo biti reproducirano kod
Focija, P G , 103, 996. Efrem dodue spominje na citiranom mjestu (996B) Petra Alek-
sandrijskoga u potvrdu nauka dvije naravi, ali se iz njegovih rijei ne moe nita izvesti
jednoj hipostazi, kako to izvodi Michel.
110
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 195, c. 33; P G , 65, 873B; Mansi, V, 437A.
111
Bauer, nav. dj., str. 79, bilj. 3. Bauer, nakon Tillemonta (Memoires pour servir a
govori T A , Bazilijev brat Gregorije Nisenski.
256 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 257

122
lje svoga ivota (379. - 381.). 112
U Carigradu je on o d r a o svojih glasovitih pet kako smo vidjeli, daje ima P r o k l o . Istina, Proklo u kristologiji rijetko upotre
123
teolokih govora Presvetom T r o j s t v u 113
i poznatu propovijed p r i l i k o m svoga bljava termin , ali ipak toliko, da se vidi da mu je on identian s ,
124
odlaska iz Carigrada, za vrijeme sabora 3 8 L , u kojoj je posebno svratio panju na kao to su ta dva termina identina t a k o e r u trinitarnoj teologiji. Pritom se
alosne razlike u grkoj trinitarnoj terminologiji, te se izriito i odluno izjasnio m o e d r a t i moguim, i to je dapae vrlo vjerojatno, daje Proklo za svoju jednu
za identinost termina i . 114
Nije li s k a p a d o k o m tradici hipostazu dobio inspiraciju u krugu kapadoke teologije.
115
j o m bilo m o d a povezano i Proklovo vrsto zalaganje za termin Theotokos , i K a k o se m o e vidjeti odmah na prvi pogled, Bazilijev fragment iz Doctrina
116 117
sjedinjenje ' , i Bog-sveenik , i inspiracija za razlikovanje medu Patrum nosi na sebi oiti peat trinitarne teologije. On upravo smjeta K r i s t a
118 119
osobnim i neosobnim t e r m i n i m a te formula u dvije naravi ? D a k a k o da u okvir Trojstva. To ga j o posebno ini prikladnim, da bude promatran kao
je tu potrebno j o mnogo istraivanja. Doctrina Patrum donosi pod imenom sv. izvor Proklova shvaanja jednoj hipostazi. Svatko naime, tko je paljivo pra
120
Bazilija jedan odlomak iz neke izgubljene poslanice A m f i l o h i j u , koji bi mogao tio izlaganje ove studije Proklovoj kristologiji, morao je zapaziti daje ona posve
po svome smislu biti oznaen kao izvor, odakle Proklo dolazi do jedne hipo trinitarno obiljeena, najue oslonjena na trinitarnu teologiju. Samo da spome
staze u kristologiji. Taj fragment glasi: N e g o se spoznaje Sin, koji ima vlastitu nem jedan detalj, koji je uostalom ve bio na svome mjestu istaknut. N i t k o tko je
hipostazu u jednoj i drugoj biti (supstanciji), dakako u onoj od O c a i u onoj od itao kristoloke spise iz vremena velikih kristolokih borbi, nee se zauditi ako
121
Djevice M a j k e . Tu je jedna hipostaza upotrijebljena posve u istom smislu, k a e m da u centru kristologije, kad je pitanje jedinstvu Krista, stoji usporedba
125
sjedinjenju Logosa s ovjetvom sa sjedinjenjem due i tijela kod ovjeka.
Razliiti su je autori prema svojim osobnim tendencijama i l i tendencijama svoje
112
G. Fritz (Proclus, archeveque de Cstple, u: D T C , t. XIII, col. 666) misli daje u kole upotrebljavali u razliite svrhe: jedni da vie istaknu jedinstvo, drugi da po
Proklovu propovijedanju pronaao utjecaj sv. Gregorija Nazijanskog. k a u kako se atributi ne mijeaju. Posebno je bila draga aleksandrijcima, koji su
113
Altaner, nav. dj., str. 258. branili jedinstvo, jer to jedinstvo sjajno t u m a i dovodei ak do jedinstva naravi.
114
V i d i F. Erdin, Das Wort Hvpostasis, u: Freiburger Theologische Studien, 52, No zanimljivo je da Proklo uope ne upotrebljava usporedbu dui i tijelu, kao
Frieburg im Br., 1939., str. 77s, 83. daje ne poznaje, makar je bio izraziti protunestorijevski borac za jedinstvo K r i -
115
Usp. Gregorije Nazijanski, Ep. ad Cledonium I:
, P G , 37,117C.
116
Isto, 180.
1 2 2
117
Gregorije Nazijanski, Car mina, lib. I, sect. 1, P G , 37, 407, v. 75. To bi uostalom, ako je fragment autentian, bilo prvi puta, koliko dosad znamo,
118
. daje jasno i izriito formulirana jedna hipostaza uz dvije biti, to u Bazilijevu jeziku
, , znai dvije naravi. Nee tako biti u jeziku sever ijanskih monofizita, kojima e narav
, Gregorije Nazijanski, Epist. ad Clcdonium I, P G , 37, znaiti drugo, nego bit, Lebon, nav. dj., str. 257.
123

180B. Velim inspiracija, jer sam Gregorije toga razlikovanja nije do kraja proveo, kao U formi (Hom. IV, Martin, pg. 43, n. 18; P G , 65, 845B), gdje
to vidimo kod Prokla. Gregorije veli: , isto, oito znai narav, ako se usporedi s drugim mjestima, na kojima je Proklo izriiti dio
180. Tako neprecizno izraavanje uzalud emo traiti kod Prokla. fizit. U drukijem obliku i znaenju dolazi taj termin u HT (Schw., 1.1, . 1, . 1, n. 19,
119
Leoncije Jeruzalemski citira u spisu Contra monophjsitas jedno mjesto iz nekog pg. 104, c. 4; P G , 65, 685A; Mansi, IV, 581B); ' i Hom. III (Martin, pg. 47,
pisma Gregorija Nisenskog monahu Filipu, u kojem dolazi formula: n. 18; P G , 65, 844A): , ali je i tu taj izraz terminoloki izjednaen
, P G , 86 (2), 1828. s izrazom . V i d i poglavlje O Boanskom Logosu pri svretku.
1 2 4
120
Doctrina, pg. 55, n. I. Izdava Diekamp nije mogao toga fragmenta identificirati, Or. XV, P G , 65, 800-801.
125

vidi Verzeichnis der Zitate ..., isto, pg. 346. To meutim ne mora biti dokaz protiv au Posebno to vrijedi za Cirilovsku kristologiju, vidi npr. A. Michel, Hypostatique
tentinosti. Upotreba termina umjesto posebno preporua fragment kao (Union), u: DTC, t. V I I , Pari, 1922., col. 499: Cependant la comparaison de fame et
Bazilijev. du corps reste au centre de la theologie cvrillienne; le docteur alexandrin la pousse aussi
121
, loin q u i l est possible de le faire sans franchir les limites de lorthodoxie. N o , mnogo je
, , Doctrina, pg. 55, n. I. upotrebljavaju, dakako aliter et aliter, takoer uitelji antiohijske kole.
258 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
sta i premda je kao propovjednik imao mnogo p r i l i k a da istakne tu usporedbu,
koja je propovjedniki odlina, jer nam doarava neto empirijsko. K a k o to, da
je ta usporedba strana n a e m patrijarhu? Samo je jedan mogui odgovor. Proklo
nije osjeao potrebe za njome. N j e m u se jedinstvo K r i s t a inilo dovoljno jasno
u t v r e n i m sa samim idejama, koje je on posjedovao. Te su ideje posve trinitarne.
D o k usporedba dui i tijelu promatra K r i s t a posve neovisno od Presvetog Troj
stva, izvan Trojstva, zasebno i na neki nain odijeljeno, Proklo je svojega K r i s t a
smjestio u okvir Trojstva i tamo gaje promatrao. Ve je vie puta spomenuto da
je glavni Proklov dokaz za jedinstvo K r i s t a (i zapravo sav dokaz) u tome, to bi
u Bogu moralo biti umjesto Trojstva etvorstvo, kad K r i s t ne bi bio jedan. Ta se
ideja vjerojatno prvi puta pojavljuje k o d sv. Atanazija, 126
razvijena je od mnogih
otaca, a k o d P r o k l a je ona glavna ideja, koja ga vodi u kristolokim izvoenjima,
kad je u pitanju jedinstvo K r i s t a . Dakako da bi ga ta ideja bila mogla zavesti na
stranputicu, da nije bilo sretnog pridodatka dualistikih elemenata iz antiohij
ske kristologije. Takva oslonjenost Proklove kristologije na njegovu trinitarnu
teologiju vodi nas do jednostavnog spekulativnog procesa, to gaje na patrijarh
vjerojatno proveo bez mnogo muke, ali koji je bio sretno sjeme, koje e izrasti
plodom u kasnijoj katolikoj kristologiji. A k o u Trojstvu dolaskom inkarnacije
ne smiju biti etiri, nema sumnje da ne smije prioi u Trojstvo ono, ega u Troj
stvu ima tri, tj. ne smije prioi ono, po emu je Trojstvo trojstvo. Svaki i najma
nje teoloki obrazovan G r k znao je u ono vrijeme, da su u Trojstvu tri prosopona
i l i tri hipostaze, i daje po njima Trojstvo trojstvo. Nije trebalo nikakve osobite
intelektualne dubine, da se iz toga izvede jednostavni zakljuak: ako po inkar
naciji ne smije nastati etvorstvo, jasno je da inkarnacijom ne smije prioi nova
hipostaza i l i novi prosopon. K a d je rije Tr oj s t vu fo rmaliter nemamo na umu
jednu narav, Trojstvo nije trojstvo po naravi. Z a t o ne izgleda evidentno, da bi
dolazak nove naravi n u n o morao proiriti Trojstvo u etvorstvo. A l i j e oito, da
bi dolazak nove hipostaze i novog prosopona neophodno proirio Trojstvo i ui
nio od njega etvorstvo. K r i s t prema tome nikako ne m o e biti dvije hipostaze,
ako h o e m o da ostane u Bogu Trojstvo. M o e nasuprot biti u dvije naravi, to
oito nije krivo, a P r o k l u su za to govorile jasno i otvoreno bar dvije tradicije, ona
preko k a p a d o k i h otaca i ona preko Antiohije i sv. Ivana Zlatoustog.
T a k o bismo i m a l i izveden spekulativni proces, kako je u kristologiju ula jed
na hipostaza uz dvije naravi. Je li ga Proklo gdje izveo? N e m a m o tom izriitog
Ep. ad Epictetum, P G , 26,1049-1069.
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 259
svjedoanstva u njegovim sauvanim djelima. A l i cjelokupnost njegovih kristo
lokih ideja oito upuuje na taj proces, te m o e m o sa sigurnou smatrati da
Proklova misao ovim izvodom toga procesa nije ni najmanje falsificirana. U TA
je Proklo vrlo zgodno izrazio osnovice toga intelektualnog procesa, kad je dozvo
lio da se inkarnacijom uvede k Trojstvu pojam dobitak (), ali ne do
127
datak ( ) . T i m se izrazima on sasvim pribliio pravnom shvaanju
128
latinske kristologije. D o k dodatak oznauje jukstapoziciju neega novoga
uz ono, to ve postoji, dobitak se usko naslanja na ono, to ve postoji, jer
pripada neemu, to ve postoji, inae nije dobitak. Proklo izriito k a e da muje
dobitak, koji dobiva Logos, ljudska narav. O n a tako ne znai novu hipostazu,
jer pripada hipostazi, koja ve postoji, B o a n s k o m Logosu. D o d a t a k bi znaio
neto postaviti uz Trojstvo, neto to ne bi pripadalo drugome, to bi u tom smi
slu bilo samostalno. To bi oito bila nova hipostaza, koja je svoja i nikome ne pri
pada. Z a t o Proklo iskljuuje dodatak, jer bi dodatak znaio etvorstvo. T i m e
je po mom miljenju uhvaena sr Proklove kristologije. N a k o n toga vie nije
nimalo u d n o , ako Proklo smatra daje K r i s t jedan od Trojstva. On je Logos sa
svojim dobitkom. Taj dobitak je narav, ali je on ipak u neku r u k u dobitak i on nije
samostalan, on pripada Logosu. Tako je K r i s t posve smjeten u okvir Trojstva
i dva su polja, trinitarno i kristoloko, sjedinjena. Dakako da smo j o daleko od
toga da taj osnovni i jednostavni izvod bude spekulativno p r o t u m a e n , koliko je
to m o g u e n a e m u razumu. Na tome e raditi stoljea.
Trebalo bi se j o svakako pitati, ne postoji li m o d a gdje u patristici izveden
takav spekulativni izvod kod kojeg drugog pisca? M i s l i m , da se m o e afirmativ-
no odgovoriti na to pitanje, ako i ne u cjelini. Spis Quod unus sit Christus, koji je
u starini k r u i o pod imenom sv. Atanazija, a za koji se danas openito misli da
sigurno pripada nekome iz kruga Apolinarova, vjerojatno samome A p o l i n a r u , 129
donosi taj izvod potpuno, to se tie jedne hipostaze, ali posve uti pitanju
dviju naravi. M o e li se taj spis promatrati kao izvor (bar djelomini) odakle je
1 2 7
Schw., t. IV, v. 2, pg. 188, c. 8; pg. 191, c. 18; P G , 65, 857D, 864D. Pojam doda
tak Trojstvu takoer nalazimo ve kod sv. Atanazija, Ep. ad Epictetum, P G , 26, 1065.
1 2 8
Radi li se utjecaju ili ne, ne bih znao rei.
1 2 9
Spis se nalazi kod Lietzmanna, pg. 294-302. Lequien je prvi dokazivao da taj
spis pripada nekome iz apolinarovskih krugova (PG, 94, 304), to je kasnije prihvatio
Voisin, LApollinarisme, Louvain, 1901., str. 224s; usp. Lietzmann, pg. 159. Lietzmann
misli da je autor spisa vjerojatno sam Apolinar. Altaner (nav. dj., str. 271) navodi spis
pod Apolinarovim imenom.
26 Dogmatske--historijski poloaj Proklove kristologije
Proklo dobio ideju jednoj hipostazi povezanu s pitanjem etvorstva? Teko je
neto decizivno rei. Spis Quod unus sit Christus imao bi biti propovijed. Njegove
govornike kvalitete nemaju nikakve slinosti s govornitvom naega patrijarha.
Sadrajno postoje neke slinosti i z m e u Proklove kristologije i toga pseudo-ata-
130
nazijevskog spisa, ali postoje t a k o e r velike, m o d a jo vee razlike. Djelomini
se utjecaj m o d a m o e dozvoliti. K a e m : djelomini, jer ako Apolinarov spis
131
nije ba posve oito monofizitski, on nije ni izriito diofizitski. Tako je jedna
hipostaza u okviru diofizitizma posve sigurno ipak rezultat Proklova kristolos
132
kog shvaanja.
D o k a z za jednu hipostazu po formulaciji spisa Quod unus sit Christus glasi
ovako: ... i umjesto utjelovljenja upriliuju (heretici!) nastavanje ( ) ,
nedolino i n e d o p u t e n o shvaaju umjesto sjedinjenja i sastavljanja ljudsko djelo
vanje, i umjesto jedne hipostaze Gospodina naega Isusa K r i s t a dvije hipostaze i
prosopona, i umjesto Svetoga Trojstva etvorstvo; nedolino naime, jer s Bogom
povezuju () ovjeka i gospodaru pribrajaju slugu, i u isti red stavljaju
stvoreni prosopon s nestvorenim, a n e d o p u t e n o je jer jednu hipostazu ine dvje
ma, uvodei u Trojstvo e t v r t u hipostazu, koja je posve strana i drukije vrste
i od svih razumskih stvorenja posljednje (stvorenje) i skrajnje i m a l o .
1 3 0
udi me daje Richard (nav. dj., str. 260) tako brzo obraunao s pitanjem Apoli-
narova utjecaja na Prokla. Richard ima pravo, da kod Prokla nalazimo vrlo malo tragova
kakva apolinaristikog utjecaja, ali takav utjecaj ne moe apriori biti iskljuen. Uosta
lom, Richard ne govori tome decizivno; on kae daje Apolinarov utjecaj na Prokla u
pitanju jedne hipostaze peu probable.
131
ovjetvo nije nikada nazvano , ak ni , nego samo , da Krist nije istovrstan ( ) Djevici, Schw., t. IV, v. 2, pg. 193, c. 26; P G , 65,
, , .
132
Utjecaj spisa Quod unus sit Christus ne bi za Prokla znaio nikakvu sramotu. Spis
je kruio pod Atanazijevim imenom i nije uvijek bilo lako otkriti pravoga autora. A k o
treba oprostiti irilu, to se dao zavesti Atanazijevim imenom za UNA N A T U R A DEI
V E R B I INCARNATA, daleko prije bi to trebalo oprostiti Proklu, kojega Apolinarov
spis nije zaveo ni na kakve strane formulacije, ako je uope postojao utjecaj toga spisa na
carigradskog patrijarha.
1 3 3
Lietzmann, pg. 296. Premda se utjecaj toga spisa na Proklovu kristologiju preporu
uje po velikoj slinosti shvaanja potrebi, da se iskljui etvorstvo, ipak meu njima ve
i u tom odlomku ima prilinih razlika. Kod Prokla nigdje ne nalazimo formalno pojma
sastavljanje () za Kristovu hipostazu. Posljednja Apolinarova reenica, ini se,
iskljuuje od Krista ljudsku duu (posljednje i skrajnje meu razumnim stvorenjima),
emu kod Prokla ne nalazimo ni traga. Treba, meutim, priznati da u TA postoji jedno
mjesto, kojim smo se ve dosta bavili, a koje podsjea na taj odlomak, kad Proklo tvrdi
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 261
se vidi, ta je formulacija vrlo uvjerljiva i ima velike slinosti s miljenjem naega
patrijarha. Zato smatram, da se m o e dozvoliti umjereni upliv na Prokla, ali taj
upliv nipoto nije siguran, jer postoje veoma velike razlike. Svakako, ako i dozvo
limo takav upliv, on ne umanjuje znaenja Proklova shvaanja, koje je otvoreno
diofizitsko, usto to o d l u n o zastupa jednu hipostazu.
Proklo teolog
T a k o smo raspravili, to se dosad m o e rei utjecajima koji su na P r o k l a
djelovali prigodom izgraivanja njegove kristologije. Pokazano je t a k o e r ,
koje je mjesto zauzimao P r o k l o u sklopu suvremenih k r i s t o l o k i h strujanja.
Svatko e p r i z n a t i daje to mjesto zasebno i u stanovitom smislu originalno,
a t a k o e r veoma v a n o za b u d u i razvoj kristologije. P r o k l o je uspio pove
zati dva suprotna k r i s t o l o k a shvaanja i to tako, da je u svojoj kristologiji
ujedinio sve ono, to je bilo n u n o uzeti iz jedne i druge kristologije, da se
k a t o l i k a tradicija ispravno p r o t u m a i i da se k r i s t o l o k o shvaanje uskladi s
133
Kako t r i n i t a r n i m . M o g l o bi se pitati, je li P r o k l o bio veliki teolog i l i nije. Po m o m
miljenju, P r o k l o je imao vie smisla za tradiciju negoli za spekulaciju. Nje
gova je spekulacija jednostavna i priprosta. On vie tvrdi, a manje dokazuje
i j o manje t u m a i . Nigdje se nije upustio u opravdanje svoje filozofske ter
minologije, uzalud e m o t r a i t i gdje raspravu hipostazi i l i naravi (osim
868-869. (Smisao tih rijei raspravljen je na svome mjestu!) Sline ideje kao u spisu Quod
unus sit Christus nalazimo kod Prokla i u pitanju trpljenja Kristova u vezi s jedinstvom
Krista. Apolinar kae: Vidi i uje, daje isti ujedno i Bog i ovjek. Jer ako je bio samo
Bog ( ), kako je trpio, kako je bio razapet i umro? Jer to je Bogu tue. A ako
je samo ovjek ( ), kako je kroz trpljenje pobijedio, spasio, oivotvorio
( 1)? To je bilo iznad ovjeka. Nego je isti i trpio i spasio i kroz trpljenje pobije
dio, Lietzmann, pg. 298. Pojam oivotvorenja, koje bi Krist proveo, Proklo ne poznaje.
Proklo takoer ne poznaje rasprave popunjavanju () Logosove hipo
staze po tijelu, protiv kojega prigovora Apolinar mnogo govori (Lietzmann, pg. 299-300),
niti mu je poznata ideja usavrenju, koje bi tijelo trebalo, te bi mu to Logos uinio, kao
to to govori Apolinar (Lietzmann, pg. 300-301), to bi Proklo vjerojatno bio izveo u svo
jim propovijedima, bar u kakvoj modificiranoj diofizitskoj formi, kad bi mu to bilo pozna
to. Takoer kod Prokla ne dolazi pojam , Lietzmann, pg. 301. Uope je cijeli
spis vrlo unitaristiki nastrojen te u tom smislu daleko razliit od Proklovih spisa.
262 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije
rudimentarno tom posljednjem pojmu u p o e t k u k r i s t o l o k e ekspozicije u
TA). Nigdje ne raspravlja teoriji komunikacije i d i o m a t u m . Htjelo se u nje
134
mu p r o n a i aristotelovca i jednog od p r e t e a skolastike metode. " N e m a
sumnje, da k o d njega postoje elementi g r k e filozofije, posebno Platona i
Aristotela, ali to mora j o biti p r o u a v a n o . N e m a sumnje t a k o e r , da se p r i
lino sluio dijalektikom, posebno u T A . Ipak m i s l i m , da on nije neki oso
bito d u b o k i t e o l o k i mislilac, i u tom se potpuno s l a e m s M. R i c h a r d o m .
To pokazuje na primjer i njegovo omiljelo dokazivanje K r i s t o v a b o a n s t v a
iz djevianskog r o e n j a . A l i je ipak u neku r u k u bio dubok. Imao je zdrav
smisao da r a z l u i mnoge stvari, kojih nije mogla razluiti m i s t i k a spekula
cija Aleksandrije ni r e a l i s t i k a spekulacija Antiohije. Razdijelio je filozofske
termine, to nisu uinili aleksandrijci, i shvatio je r a z l i k u i z m e u osobe i
naravi, to, bar t e r m i n o l o k i , nisu uoili antiohijci. Je li to bilo vie nagon
ski i l i l o g i k i m dedukcijama? Bile su vjerojatno dedukcije, ali jednostavne,
pune smisla za tradiciju. t o dakle treba rei njemu? Ne v e l i k i spekulativ
ni teolog, n e e m o rei ni b a v eliki govornik - to je njegova drugorazredna
v a n o s t . Njegovo je prvorazredno znaenje u tome, daje on bio p o i m a t e l j ,
inceptor. Uveo je t r i n i t a r n u terminologiju u kristologiju. A to je vrlo mnogo.
N i j e to opravdao n i t i p r o t u m a i o . On je ekao svoga Leoncija. A l i temelj je
postavljen, sjeme je b a e n o . N e e m o se u d i t i da e se Proklovo ime nepre
stano spominjati tijekom k r i s t o l o k i h borbi do petoga sabora (553.). Tu e
k o n a n o njegove ideje posve pobijediti. Kasnije e tijekom stoljea njegovo
ime b i t i uglavnom zaboravljeno. D r u g o on nije n i t i radio, bio je teolog i n
karnacije u njezinoj osnovi. A l i tu je odigrao j e d n u od k a p i t a l n i h uloga. I to
je dosta. Z a t o e m o donekle razumjeti Leoncija Bizantskog, koji ga je bez
oklijevanja postavio uz sv. C i r i l a A l e k s a n d r i j s k o g . 137
N e m a sumnje, da se on
po spekulativnoj d u b i n i , a pogotovo po plodnosti i mnogostrukosti rada, ne
m o e mjeriti s v e l i k i m aleksandrijskim uiteljem. A l i ne treba prezreti n i t i
umanjiti njegovo z n a e n j e . On je odigrao neosporno v a n u ulogu u pobjedi
d i o f i z i t i z m a u K a l c e d o n u i pomogao izbrisati posljednje tragove pretjeranog
d u a l i z m a na petom saboru.
1 3 4
Usp. Bauer, nav. dj., str. 9.
135
Isto, str. 10.
1 3 6
Richard, nav. dj., str. 259.
137
P G , 86 (1), 1381D.
Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 263
Neto utjecaju
1
T i m e nam se n a m e e pitanje Proklova utjecaja. Sigurno je, daje takav utjecaj
postojao. Ve smo se s njime nekoliko puta sreli. Taj se utjecaj u prvom redu
oitovao na Flavijanu, Proklovu nasljedniku na carigradskoj stolici, 138
kojemu e
biti posveeno posebno poglavlje. Potankosti utjecaju Proklovih spisa, osobito
136
138
Marku Eremiti ne kanim posebno govoriti. Njega neki autori, poevi od J.
Kunze (Marcus Eremita, ein neuer Zeugefur altkirchliche Taufbekenntnis, Leipzig, 1895.),
smatraju posrednim kristologom, vidi Bauer, nav, dj., str. 115. Moller (nav, dj., str. 112)
je stavio Marka Ere mitu uz Prokla. On govori tri teologa, koji bi bili proveli priblia
vanje dviju kristologija. To bi imali biti: Proklo, Flavijan i Marko Eremit. Flavijanu
emo govoriti posebno. Sto se tie Marka Eremite, smatram da se pretjeruje njegova
vanost. Njega ne spominje nijedan sabor. On u svojim spisima nema dvije naravi (to
veli sam Moller). On, istina, kae: uze ovjeka ( ,
, e , De Melchisedech, P G , 65,
1121C), to je dakako veoma dualistiki, ali on ima tekstova koji su, onako kako glase,
posve monofizitski, i to u smislu, kakav se pripisuje Eutihu. On usporeuje sjedinjenje
s mijeanjem rijeke i mora (isto, 1124C), izraavajui se ovako: Jer se svidjelo, da u
njemu stanuje sva punina boanstva corporaliter. A ako sva punina, oito nita od bo
anstva nije preostalo, to ne bi sveto Kristovo tijelo imalo, bilo da ree bespoetnost,
bilo boanstvo, bilo besmrtnost, bilo svedriteljsku mo, bilo vlast, bilo gospodstvo, bilo
besmrtnu mudrost, sve ima ..., isto, 1124C. Nitko nee porei da takve izjave zvue
veoma monofizitski, ako se i mogu razumjeti u ortodoksnom smislu. Marko pita: ima
li sjedinjenje poetak? I odgovara: Ima i nema ... Pobonije je rei da nema, jer one
stvari, koje su hipostatski sjedinjene, ako se i shvaaju kao iz dva, im je jedno prisajedi-
njeno naravi monijega, smatra se i naziva onim (... ,
, ,
, isto, 1124B); usp. to s odlomkom Er artiste sa, gdje Teodoret
stavlja krivovjercu u usta isto takvu tvrdnju: Eran. Treba imenovati po jaoj (tj. naravi).
Tada Orth. to pobija. Dial. II, Inconfusus, P G , 83, 109-117. jednoj hipostazi Marko
nema ita. Njegovo hipostatsko sjedinjenje, shvaeno posve aleksandrijski ( )
vjerojatno ne prelazi nikakva stvarnoga sjedinjenja. Usp. u istome spisu:
, *
(PG, 65, 1120D), gdje hipostaza ne znai nita vie nego stvarnost (). Homo
assumptus je u toj suvislosti samo jedna prilina nepreciznost, i velika razliitost te
formule s ostalim materijalom po svoj prilici ne znai nikakvu tenju za sjedinjavanjem
kristologija, nego moda samo znak manje verziranosti Marka Eremite u kristolokim
pitanjima. Svakako da se tako neuravnoteena kristologija, kao to pokazuju citirana
mjesta, ne moe usporediti s Proklovom kristologijom.
264 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije ogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije 265

TA, na njegove suvremenike t r a e jo dosta istraivanja. Takav se utjecaj m o e po razdijeljenju razvuenih hipostaza ne vie. Mi naime navijetamo takvo sjedi
zapaziti i k o d samog Teodoreta. njenje b o a n s t v a i ovjetva, da se shvaa jedan nerazdijeljeni prosopon te da se
Dobiva se neposredni dojam da je Teodoret imao pred oima Proklov gla znade, daje isti Bog i ovjek, vidljiv i nevidljiv, o m e e n i n e o m e e n , a i sve drugo,
141
soviti spis, kad je sastavljao prvi dijalog Eranistesa* Posve u Proklovu stilu on tu stoje znak b o a n s t v a i ovjetva, pripisujemo, to se tie prosopona, j e d n o m e .
142
koordinira dvije osnovne kristoloke formule: postade i u z e . 139
On ovdje po M. R i c h a r d vidi u tom tekstu ukljuno priznanje identinosti hipostaze i pro
sveuje formuli postade daleko vie panje nego je to bilo u pobijanju C i r i l o v i h sopona te priznanje jedne hipostaze u K r i s t u . Nije iskljueno takvo tumaenje,
anatematizama. Sad mu formula zapravo glasi: . ali se ono ipak nipoto ne ini sigurno. Ne treba mimoii da cirski biskup ne veli
terminoloki zvui posve proklovski. M e u t i m , Teodoret takvu formulaciju da slika pristaje po razlici naravi, a ne pristaje po dvojstvu hipostaza, nego po
shvaa prilino drukije nego Proklo. Njemu nisu oba termina jednakopravna. razdjeljenju razluenih hipostaza. On dakle nije postavio dvije hipostaze kod
C i r s k i biskup svodi ono posvema na , tako te je zna Izaka i ovna u opoziciju s jednim prosoponom kod Krista, nego je stavio u opo
enje formule, daje Logos postao tijelo na taj nain, stoje uzeo tijelo. To je dakako ziciju razdjeljenje razluenih hipostaza kod Izaka i ovna s jednim prosopo
prilino razliita modifikacija od one Proklove, gdje oba izraza imaju jednaku n o m kod K r i s t a . Prema tome se taj tekst m o e vrlo dobro p r o t u m a i t i i tako, da
vanost i neophodnost. Teodoretovo tumaenje je istina razumljivije, ali je pita hipostaza znai konkretnu narav u smislu onoga tumaenja, koje je Teodoret
nje je li ispravnije i tonije. K a d je Teodoret u prvom dijalogu formulu postade pojmovima (koju tamo poistovjeuje s ) i iznio na poet
143

tijelo p r o t u m a i o u smislu uzimanja tijela, on se kasnije vie na nju ne vraa. U
drugim dijalozima govori on j o samo uzimanju naravi.
Reminiscencije na TA osjeaju se na vie mjesta u Eranistesu. U drugom di
jalogu cirski se biskup oito inspirirao na T A , kad preokree Proklov dokaz
trpljenju, koje pripada Logosu, jer mu pripada narav. Proklo istie da bi nijeka
nje patnja znailo nijekanje naravi, a Teodoret formulira taj dokaz obrnuto: A
ovjek'je ime naravi. Z a u t j e t i to ime znai zanijekati narav. A nijekanje naravi
140
znai uklanjanje trpljenja. A uklanjanje ovih besmislenim ini spasenje.
Ne znam, bi li se u jednom odlomku Teodoretova treega dijaloga (Impatibi-
lis) moglo vidjeti poistovjeivanje hipostaze i prosopona, to bi za cirskog biskupa
ku Eranistesa za trinitarnu teologiju. Ne vidim zato ne bi znaenje odlomku
bilo ovakvo: S l i k a Izaku i ovnu odgovara K r i s t u po razliitosti njihovih naravi
(to je uzeto sensu specificol), ali ne po tome, to su njihove hipostaze (tj. konkretne
naravi) odijeljene, dok kod Krista, b u d u i da je jedan prosopon, hipostaze nisu
odijeljene. M i s l i m , da nas stroga logika ne sili ni na kakav dalekosean zaklju
ak. A l i priznajem, daje mjesto nejasno, pa da nije iskljueno t a k o e r tumaenje,
koje mu daje M. Richard. U tom drugom sluaju svakako bi se u tom primjeru
t a k o e r oitovao utjecaj TA na antiohijskog uitelja.
Da se ne gubim u mnogim sitnicama, najvanije e biti spomenuti daje posve
vjerojatno da je Teodoret ba pod utjecajem Prokla dozvolio m o g u n o s t da se
144

znailo prilinu evoluciju prema Kalcedonu, a koja vjerojatno ne bi bila bez utje izraz Bog Logos je trpio u tijelu shvati i u ortodoksnom smislu, te je time
145

caja sa strane carigradskog patrijarha i njegova T A . Teodoret tu usporeuje K r i otvorio m o g u n o s t za potpunu komunikaciju idiomatum. N e m a sumnje, da
sta, koji se sastoji od dvije naravi, s Izakom i ovnom, od kojih je jedan poteen,
a drugi ubijen. To bi po njemu imala biti slika dviju Kristovih naravi, od kojih je 141
... ,
jedna p o t e e n a trpljenja (boanska!), a druga je trpjela i umrla (ljudska!). K a d .
Eranistes prigovara takvom dijeljenju, Teodoret brani svoju usporedbu time, to , ,
pokazuje, kako slika ne odgovara uvijek po svemu onome, to prikazuje. N a t o ...
t u m a i svoju sliku: Jer Izak i ovan odgovaraju slici po razliitosti naravi, ali ..., Eranistes, Dial. III, P G , 83, 252.
142
Richard, nav. dj., str. 263-264.
143
Eranistes, Dial. I, Immutabilis, PG, 83, 33s.
144
Demonstrationes per syllogi$mos, P G , 83, 332C-D. tom smo odlomku ve govo
1 3 9
P G , 83, 37 i dalje. rili, kad je bila rije Proklovoj komunikaciji idiomatum.
145
1 4 0
P G , 83, 120A. Dakako da se tu ne shvaa narav kao da pripada Logosu, kao kod Mislim da se utjecaj Proklova TA na Teodoreta vidi takoer u Teodoretovu pi
Prokla, nego Kristu. smu, to ga je on pisao carigradskim monasima poslije Dioskorova sabora (449.), gdje
266 Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije

bi p o m n i studij otkrio dosta primjera, gdje se oitovao Proklov utjecaj na razvoj

kristolokih shvaanja i z m e u dva sabora. Mi emo se posebno pozabaviti naj
vanijim plodom toga utjecaja u kristologiji Flavijana, Proklova nasljednika na
patrijarijskoj stolici.

2.

PROKLO I FLAVIJAN

Carigradskog patrijarha Flavijana, koji je 448. osudom arhimandrita Eutiha za

1
poeo borbu protiv monofizitizma, ne smatraju velikim teologom. A l i se u povije
sti teologije nerijetko dogodilo, daje i koji manji teolog odigrao veliku ulogu. Takav
je upravo njegov sluaj. Ne samo daje on svojom akcijom protiv Eutiha pokrenuo
tako vano pitanje, kao stoje pobjeda diofizitizma, nego je takoer sigurno i to da
je on dao znaajan prinos formulacijama diofizitizma, kako je taj definiran na K a l -
cedonskom saboru (451.). Zato smatram da nee nipoto biti bez interesa posvetiti
neto panje Flavijanovim kristolokim formulacijama, tim vie, to se njegovom
kristologijom koliko mije poznato - jo nitko nije ozbiljnije pozabavio. Dakako
da u kod toga imati na umu svrhu cijele studije. Z b o g toga se ne kanim uputati
u mnoge suptilnosti, koje ne zasijecaju u okvir nae problematike. Tako e ova ra
sprava Flavijanovoj kristologiji obuhvatiti samo osnovne probleme, koji su uosta
lom i jedini vani za Flavijanovo znaenje u opem razvoju kristolokog pitanja.

Izvori

Flavijanova je literarna ostavtina vrlo oskudna. O n a se sastoji od njegovih

2
izjava na saboru, to gaje vodio protiv Eutiha (448.), m e u kojima se posebno

on vrlo umjereno razlae svoje shvaanje, te ponavlja neke osnovne misli iz T A ;

, 1
... kein entschieener Christologe, A. Harnack, Dogm e nges ch ich te, Tubingen,
, T914., str. 246.
. , 2
Zapisnik je kao dio zapisa prve sjednice Dioskorova sabora (449.) sauvan unutar
, Epist. ad monachos Consta tin op olit a os, P G , 83, 1388C, zapisnika prve sjednice Kalcedonskog sabora, Schvv., t. II, . 1, . 1, pg. 100-179; Mansi,
ep. 145. V I , 649-828.
268 Proklo i Flavijan
3
istie kratka vjeroispovijest, zatim triju pisama sv. Leonu papi, od kojih su dva
4
pisana prije sabora u Efezu pod Dioskorom (449.), a jedno nakon osude u Efezu
5
kao pismo apelacije, te od jedne vjeroispovijesti, to ju je patrijarh podnio caru
6
Teodoziju na njegov zahtjev u vremenu i z m e u sabora u Carigradu (448.) i Efe
zu (449). Ta posljednja vjeroispovijest predstavlja krajnju granicu, dokle je Flavi
jan smatrao da smije izai ususret Eutihu, odnosno aleksandrijskoj kristologiji,
to dakako nimalo ne umanjuje njezinu vanost, jer se kristoloko shvaanje,
koje je u njoj sadrano, stvarno ne razlikuje od shvaanja koje je s a d r a n o u osta
l i m dokumentima Flavijanove kristologije. U ovom u prikazu posvetiti jednaku
panju svim t i m dokumentima, a slijedit u kritiko izdanje E. Schvvartza.
Smatram da je za svrhu studije najzgodnije da se i Flavijanovo kristoloko
uenje same u pet toaka, kako je to u prolom poglavlju uinjeno s antiohij
skom i aleksandrijskom kristologijom.
3
Schw., isto, n. 271, pg. 114; Mansi, V I , 680.
4 izraava i u vjeroispovijesti, koja je upravljena caru Teodoziju. Iz toga bi se lo
Schw., isto, n. 3, pg. 36-37; n. 5, pg. 38-40; Mansi, V, 1329-1338, 1351-1358.
5
Schw., t. II, v. 2, p. 1, n. 11, pg. 77-79.
6
Schvv., t. II, v. 1, p. 1, . 1, pg. 35; P G , 65, 889-892; Mansi, V I , 540-541.
7
R. Devreesse (Essai sur Theodore de Mopsueste, Citta dei Vaticano, 1948., str. 185,
bilj. 3) neopravdano nijee autentinost te vjeroispovijesti. On je smatra falsifikatom
koji bi, ini se, imao biti sastavljen negdje poetkom estoga stoljea, prije godine 518.,
a dokazom mu je injenica to bi po toj vjeroispovijesti Flavijan au mepris de toute
vraisemblance doputao formulu JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A L O -
GOSA. Dakako daje takav razlog ve po sebi vrlo slab, a svaku mu vrijednost oduzima
svjedoanstvo Eustatija, biskupa beritskog (Bevrouth), koji se na Kalcedonskom saboru
(451.) poziva na taj Flavijanov spis. On se zalae za irilovu formulu i tvrdi da ju je
prihvatio i Flavijan u spisu koji je dao caru, te moli da se proita Flavijanov autograf:
... , ) .
..., Mansi, V I , 677B-C. ... ..., ... , Schvv,, t. II, . 1, . 1, n. 3, pg.
Carski su povjerenici zaskoili na to Eustatija pitanjem: Zato si onda Flavijana
... svrgao? Eustatije postien odgovori: Pogrijeio sam. Nema sumnje da se tu radi
ba vjeroispovijesti, koju je Flavijan dao Teodoziju i koja dozvoljava aleksandrijsku
formulu. U tom trenutku jo nije bilo razloga za kakvo falsificiranje Flavijanove vjero
ispovijesti u takvom smislu, a da posebno ni ne istiem daje to upravo bilo nemogue,
jer bi flasifikat bio preoit.
Sasvim bez temelja Harnack (Lehrbuch der Dogmengeschichte, Bd. II, Tiibingen,
4
1909., str. 376, bilj. 1) tvrdi daje ta vjeroispovijest upravljena papi sv. Leonu, te iz toga
izvodi za Flavijana nepravedan zakljuak.
Proklo i Flavijan 269
Prije svega valja priznati daje vrlo teko stvoriti opu sliku Flavijanove kristo
logije, jer je dokumenata vrlo malo, a svi, koji postoje, sadre zapravo samo neko
liko osnovnih formula, kojima se vodila rasprava s Eutihom. Tako je vrlo teko
rei, koje je temeljno svojstvo Flavijanove kristologije: promatra li ona inkarnaci
ju kao sjedinjenje i l i radije upravo kao inkarnaciju. Budui daje Flavijan uzimao
7
kao osnovicu svojih kristolokih formulacija A S , bar veim dijelom, dobiva se do
j a m daje njegova kristologija u temelju antiohijska, dakle teologija sjedinjenja.
Ima m e u t i m prilino elemenata, koji govore protiv takvog shvaanja. Stoga ve
unaprijed treba rei daje Flavijanova kristologija posredna, kao to smo to dosad
vidjeli za Proklovu kristologiju.
Temeljna formula
Pitanje, koja je za Flavijana osnovna formula za inkarnaciju, t a k o e r nije lako
rijeiti. Njegov kristoloki materijal nigdje ne donosi formulu postade. U pr
8
vom pismu papi sv. Leonu govori m e u t i m uzimanju tijela, a jednako se
9
gino m o d a moglo zakljuiti daje njegova formula uze, dakle antiohijska. No
teko bismo se odluili za takav zakljuak, jer mnoge pojedinosti upuuju na to
da Flavijan nije iskljuivao drugu formulu. Te pojedinosti, koje ga znatno udalju-
ju od Antiohije, bit e istaknute kasnije. Dakako da citirana mjesta dokazuju da
Flavijan nije zabacivao formulu uze, a najmanje da bije bio smatrao sumnjivom
i l i krivo vjernom. Posve je vjerojatno da je njegovo miljenje u toj toki bilo isto
kao i kod njegova p r e d a s n i k a Prokla, iako za to nemamo izriitog svjedoan
10
stva. Izrazi i Flavijanu su posve jednako vrijedni.
8
37; Mansi, V, 1332D, 1333A.
9
, Schw., isto, n. 1, pg. 35; Mansi, V I ,
541B; P G , 65, 829B.
10
Istina, Flavijan vie upotrebljava (Schw., isto, n. 3, pg. 37; Mansi,
V, 1332C; Schw., isto, n. 5, pg. 38; Mansi, V, 1352C; Schvv., isto, n. 271, pg. 114; Mansi,
V I , 680B; Schvv., isto, n. 1, pg. 35; Mansi, V I , 541B; P G , 65, 892B), ali upotrebljava i
drugi izraz (Schvv., isto, n. 517, pg. 142; Mansi, V I , 741B), ak i u jednom specificiranom
znaenju (Schvv., isto, n. 1, pg. 35; Mansi, V I , 541B; P G , 65, 892B). Flavijan vie puta
naziva Kristovo ovjetvo .
270 Proklo i Flavijan Proklo i Flavijan 271

Sjedinjenje s formalne strane Rezultat sjedinjenja

N a i n , kako se Logos utjelovio, odnosno kako je uzeo tijelo, naziva Flavijan
redovito sjedinjenje ('). Drugoga izraza on uope ne poznaje, osim jedan jedan prosopon, i l i bolje, da se izrazimo Flavijanovom formulom: K r i s t je nakon
jedini puta, kad govori dvjema naravima, koje su zajedno dole, ali i tu govori
zapravo sjedinjenju tih naravi. 11
O n tako ostaje na terenu AS. Pa i kad govori
sjedinjenju dviju naravi, koje su zajedno dole, on se jo uvijek nije pomaknuo iz
okvira AS i antiohijske kristologije, 12
to se tie formalnog odreenja sjedinjenja.
To je m e u t i m za Flavijana iznimno. On se inae u determiniranju sjedinjenja s
formalne strane redovito pribliuje aleksandrijskoj kristologiji, kada govori sjedi
13
njenju iz dvije naravi , usvajajui tako jednu formulu koja je posve aleksandrij-
skog izvora. Ta formula odjeljuje Flavijana i od Prokla, koji je ne poznaje. Flavijan
je u formalnom odreenju sjedinjenja stupio jo blie Aleksandriji, kad najednom
14
mjestu govori hipostatskom sjedinjenju . Pojam hipostatskog sjedinjenja Fla
vijan je usvojio iz druge irilove poslanice Nestoriju, i to radi ugleda, koji je toj
15
poslanici dao Efeki sabor (431.), kao to se moe vidjeti ve i na citiranom mje
16
stu Flavijanova pisma. Nije sigurno da bi Flavijan tome izrazu pridavao dublji
smisao nego to mu ga pridaje C i r i l , ali takoer nije nemogue, da je ve Flavijan
poeo tome izrazu pridavati terminativno znaenje. To je dapae vjerojatno, kako
emo malo kasnije vidjeti. Samo najednom mjestu Flavijan istie nepomijeanost
17
sjedinjenja, inae tome ne govori. Sigurno nije to smatrao potrebnim, jer mu se
inilo daje ta stvar dovoljno jasna iz onoga, stoje on uio rezultatu sjedinjenja.
N a k o n sjedinjenja postoje po Flavijanu u K r i s t u dvije naravi, jedna hipostaza i
sjedinjenja sastavljen iz dvije naravi, koje su u jednoj hipostazi i u jednom proso-
18
ponu. Flavijanov je nauk u tom pitanju posve isti s onim njegova predasnika
Prokla; dijele ih tek neke specifinosti u formulacijama. Obojica su diofiziti s
izrazitim isticanjem jedne hipostaze u K r i s t u . M e u t i m , dok Proklove diofizit-
19
ske formule imaju uglavnom vie aniohijski prizvuk, jer ostavljaju neposredni
dojam da su dvije naravi ostale dvije i nakon sjedinjenja, Flavijan je prihvatio
aleksandrijsku formulu , koja je po sebi takva, da nekako daje na
20
sluivati kao da su dvije naravi nakon sjedinjenja prestale biti dvije. Z b o g takve
formulacije, kao i zbog injenice da voa monofizitske stranke, aleksandrijski
21
patrijarh Dioskor, nije zabacivao takvu formulaciju, mogle bi se postaviti sum
nje u Flavijanov terminoloki diofizitizam.
Takve sumnje m e u t i m ne bi bile opravdane, ako bi se i mogli za njih navoditi
neki prividni razlozi. Da to d o k a e m , potrebno je najprije upozoriti na jednu
distinkciju, koja se obino ne uzima u obzir. Treba naime dobro imati na umu
da je neto posve drugo priznavanje t e r m i n o l o k o g diofizitizma, a drugo opet
priznavanje jedne i l i druge diofizitske formule. K r i v o bi prema tome bilo tvrditi
da netko nije diofizit ve zato, to mu se ne svia stanovita diofizitska formula, i l i

18
,
11
, Schvv., isto, n. 5, pg. , vjeroispovijest na saboru 448. (Schvv., isto, n.
38; Mansi, V, 1332-1333. Izraz u takvom znaenju nije nikakva posebnost. 271, pg. 114; Mansi, V I , 680). Usp. Ep. I ad Leonem (Schw., isto, n. 3, pg. 37; Mansi,
Nalazimo ga kod Prokla u H T : cd , Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 107, V, 1332C) i vjeroispovijest Teodoziju (Schvv., isto, n. 1, pg. 35; P G , 65, 892; Mansi, V I ,
c. 8; P G , 65, 689B. 541B).
12
, kae antiohijski simbol (AS), Schvv., isto, p. 4, 19
Usp. npr. formulu iz Hom. III: ... ... ...,
n. 127, pg. 17, c. 5; P G , 77,177A. Doctrina, pg. 49, n. V; Martin, pg. 46, n. 11; P G , 65, 842-843.
13
', Schvv., t. II, . 1, . 1, n. 488, pg. 140; Mansi, V I , 737B. 20
Mi danas moda vie pravo ne osjeamo te nijanse, ali ju je dobro osjeao speku
Inae s izrazom nije kod Flavijana povezan izraz , ali iz dvije lativni grki duh. Proklova formula (Hom. IV, Doctrina, pg. 49, n. V I ;
naravi oito uvijek znai sjedinjenje, bilo infieri ili infacto esse. Martin, pg. 43, n. 22; P G , 65, 846A; Moss, pg. 70-71), koja e kasnije postati znakom
14
... ' , Ep. I ad Leonem, Schvv., ortodoksije po kalcedonskoj definiciji, odjeljuje se i od aleksandrijskih i od antiohijskih
isto, n. 3, pg. 37; Mansi, V, 1332-1333. formula, jer ona ukljuuje priznanje dviju naravi, a usto izriito tvrdi potpunu jednotu
15
Schw., 1.1, v. 1, p. 1,11. 4, pg. 25-28; P G , 77, 44-49, ep. 4. onoga, koji je u dvije naravi. Takva formula pokazuje precizno razlikovanje izmeu oso
16
Usp. takoer drugu poslanicu Leonu (Schw., t. II, . 1, . 1, n. 5, pg. 39) i saborske be i naravi, kao stoje ve istaknuto!
21
zapisnike iz godine 448. (Schvv., isto, n. 271, pg. 114; Mansi, V I , 677-680). On je izjavio na Kalcedonskom saboru: , ...,
17
Ep. II ad Leonem, Schw., isto, n. 5, pg. 38; Mansi, V, 1352-1353. Schvv., t. II, . 1, . 1, . 332, pg. 120; Mansi, V I , 692.
 Proklo i Flavijan
272
to izvjesnu diofizitsku formulu smatra manje prikladnom. Ta tvrdnja nee biti
nikakva novost za onoga koji je paljivo prouavao kristoloke borbe petog, pa i
kasnijih stoljea. A k o budemo drali na pameti tu distinkciju, nee nam biti teko
uvidjeti daje Flavijan doista t e r m i n o l o k i diofizit, pa da nije posve neopravdana
Dioskorova tvrdnja u Kalcedonu, kad Flavijana optuuje za diofizitizam govore
i: Flavijan je oito zato svrgnut, to je rekao nakon sjedinjenja dvije n a r a v i , 22
iako treba bez daljnjega priznati da u sauvanom materijalu ne nalazimo nigdje
formule dvije naravi. To je antiohijska diofizitska formula. O n a u cjelini ima
glasiti ovako: Poslije sjedinjenja jesu dvije naravi, jedan prosopon, i l i Krist je
nakon sjedinjenja dvije naravi, jedan pros opon. M o e biti i vie nijansiranja. Na
primjer: Krist je sjedinjenje dviju naravi, i l i Krist su dvije sjedinjene naravi,
itd. Aleksanrijska je kristologija u t i m formulama nazrijevala nestorijanizam,
jer su one premalo izricale jedinstvo Krista, a previe su davale dojam da su dvije
naravi postavljene jedna kraj druge.
Flavijan je u tom pitanju zauzeo svoj posebni stav, koji ga odjeljuje i od alek-
sandrijskih bogoslova jednako kao i od antiohijskih, a u nekom smislu i od Pro
kla. On nije zabacivao antiohijsku diofizitsku formulu, kao to to ini Dioskor
i strogi aleksandrijci (tj. monofiziti), ali je ipak nije upotrebljavao, kao to su je
upotrebljavali antiohijci, a s njima i Proklo te neki drugi bogoslovi, kojima e
jo biti rijei. M o e se rei da se on te formule nekako bojao, je mu se vjerojatno
inila doista previe djelilakom prema nestorijanizmu.
A l i nigdje nemamo dokaza da bi je bio izriito zabacivao, ak tovie, on je
u t k e priznaje. Za dokaz tome dosta je navesti jedan odlomak rasprave s E u -
tihom na saboru u Carigradu 448. N a k o n itanja irilove poslanice Laetentur
caeli, gdje se nalazi A S , Eutihov tuitelj Euzebije Dorilejski postavlja na E u t i -
hovu adresu pitanje: Pristaje li na ovo, to je netom itano iz blaenog C i r i l a ,
i ispovijeda li daje nastalo sjedinjenje dviju naravi u jednom prosoponu i jednoj
hipostazi, i l i ne? Na to Flavijan, kao predsjednik sabora, upravlja pitanje Eutihu,
ali modificirano: Jesi li uo, prezbitere Eutihe, to k a e tvoj tuitelj? K a i da
kle, ispovijeda li sjedinjenje iz dviju naravi? E u t i h odgovara: D a k a k o iz dviju
naravi (tj. priznajem). Euzebije je nezadovoljan Flavijanovom formulacijom, jer
mu se ini neprecizna. Zato sad on sam postavlja direktno pitanje E u t i h u : Ispo
vijeda l i , gospodine arhimandritu, dvije naravi poslije uovjeenja i k a e l i , da
22
... , Schw., isto, n. 299, pg. 117; Mansi, Schvv., isto, pg. 120; Mansi, V I , 692A.
V I , 684D.
Proklo i Flavijan 273
23
je K r i s t nama istobitan po tijelu i l i ne? K a k o se iz tog odlomka vidi, Flavijan
smatra svoju formulaciju ekvivalentnom s onom, koju iz AS proponira Euzebije,
samo mu se njegova ini oito mnogo zgodnijom od Euzebijeve. K a d E u t i h pri
znaje Flavijanovu formulu, Euzebije je nezadovoljan, on smatra da pitanje nije
bilo dovoljno precizirano, te zbog toga sam postavlja pitanje, koje sadri otvore
nu antiohijsku diofizitsku formulu. Na tu formulu dakako E u t i h nee pristati,
kao to na nju nee pristati uope strogi pobornici aleksandrijskog kristoloskog
24
shvaanja. Flavijan m e u t i m ne ispravlja Euzebija. On je oevidno d r a o obje
formulacije u osnovici identinima, samo mu se antiohijska formulacija inila
pogibeljnijom i vie izloena napadajima sa strane protivnika diofizitizma od
njegove formulacije. Treba dodati daje Euzebije t a k o e r smatrao obje formula
cije jednako vrijednima, ako on sam i nije upotrebljavao aleksandrijske formule.
To pokazuje itav Eutihov proces, a posebno se to vidi iz Euzebijeva vladanja u
25
Kalcedonu. K a d je tamo Dioskor izjavio, da on Flavijanovu formulu p r i m a ,
Euzebije misli daje time nastala pogibelj da Dioskor ne bude suen, b u d u i da
je pravovjeran. Z b o g toga Euzebije odmah na to ponovno istie, kako Dioskor
26
ima odgovarati za ono, to je njemu zlo uinio u E f e z u , te da on poradi toga
trai, da bude kanjen. Jednako na petoj kalcedonskoj sjednici, gdje se raspravlja
Anatolijevu predloku dogmatske definicije, koji nema formule dvije naravi,
27
nego samo iz dvije naravi, Euzebije se izraava u prilog takve definicije; on je
s njome posve zadovoljan, iako u kristolokom materijalu, koji nam je od njega
sauvan, nigdje ne nalazimo formule iz dvije naravi, nego uvijek samo dvije
naravi. To oito pokazuje daje za Euzebija jedna i druga formula znaila isto,
bar u onim modifikacijama koje je aleksanrijska formula imala kod Flavijana,
a sasvim sigurno t a k o e r i u Anatolijevu predloku definicije na K a l c e o n s k o m
saboru. Tako je Euzebije, taj oiti diofizit, siguran svjedok Flavijanova diofizitiz
ma. Spomenuto je daje formula kod Flavijana modificirana. U
emu se sastoji ta modifikacija? Flavijan je nainio razliku i z m e u onoga, to je
prije sjedinjenja i onoga, to je poslije sjedinjenja. Takvo razlikovanje m o e
23
... ... ; ...
... ... , Schvv., isto, pg. 140,
Mansi, V I , 737B-C.
24
V i d i izjave na saboru u Efezu (449.) i Kalcedonu (451.), isto, i dalje.
25
Bar openito, vidi gore bilj. 21!
26
27
Schvv., t. II, . 1, p. 2, n. 19, pg. 124 (320); Mansi, V I I , 104C.
274 Proklo i Flavijan
imati neki smisao jedino u sluaju, ako uzmemo da ono prije sjedinjenja zna
i zapravo promatranje samoga sjedinjenja i fieri, a ono poslije sjedinjenja
znai promatranje sjedinjenja infacto esse. A k o se radi inkarnaciji infieri, nema
sumnje da tu imamo posla s dvije naravi, i da inkarnacije ne m o e biti, a da ne
bude iz dvije naravi. To su priznavali i svi monofiziti (oni su dakako pojam na
rav uzimali u apstraktnom smislu!). Monofiziti, m e u t i m , ne dozvoljavaju da bi
se moglo govoriti dvije naravi, kad promatramo inkarnaciju kao gotov in (i
facto esse), tj. kad promatramo K r i s t a nakon utjelovljenja. K a d dakle Flavijan
neprestano ponavlja da je za njega K r i s t iz dvije naravi poslije uovjeenja ,
onda se tu mora raditi doista pravom diofizitizmu, ako n e e m o rei daje takva
modifikacija besmislena. K a d bi izraz iz dvije naravi nakon sjedinjenja imao
znaiti samo daje K r i s t iz dvije naravi u tom smislu, to je sjedinjenje nastalo iz
dvije naravi, onda razlikovanje na prije i poslije sjedinjenja ne bi imalo nika
kva smisla. Flavijanova formulacija m o e imati neki smisao jedino u sluaju, ako
ona znai daje K r i s t nakon sjedinjenja sastavljen iz dvije naravi, ne samo tako da
je to sastavljanje nekad nastalo, nego da ono hic et nunc postoji. T a k o je oito daje
Flavijan modifikacijom poslije utjelovljenja dodatkom formuli iz dvije naravi
imao nakanu ispovjediti ne samo stvarni nego i t e r m i n o l o k i diofizitizam.
Jedino tako m o e m o razumjeti i itav njegov rad u Eutihovu pitanju. On osu
uje Eutiha, jer je taj rekao daje ... K r i s t prije uovjeenja dvije naravi, b o a n
stva i ovjetva, a poslije sjedinjenja daje nastala jedna narav, kao to Flavijan
30
poruuje sv. Leonu papi. To su dvije tvrdnje, koje mogu biti pobijane. Prva go
vori tome koliko je naravi prije uovjeenja, a druga tom, koliko ih je nakon
31
uovjeenja. Flavijan se na prvu tvrdnju uope ne osvre. Cijeli se proces vodio
samo oko druge tvrdnje, naime oko tvrdnje da je poslije sjedinjenja jedna na
rav. A k o dakle Flavijan zabacuje Eutihovo miljenje, da je nakon sjedinjenja
samo jedna narav, onda nema sumnje daje po njemu istina kontradiktorna E u -
28
Flavijan zapravo ne kae poslije sjedinjenja, nego poslije utjelovljenja i posli
je uovjeenja.
29
, vjeroispovijest na saboru, Schvv., t. II, Schvv., isto, n. 5, pg. 39; Mansi, V, 1353. A l i govori i
. 1, . 1, n. 271, pg. 114; Mansi, V I , 680; isto u pismu (prvom) Leonu, Schvv., isto, n. 3,
pg. 37; Mansi, V, 1332C; jednako u vjeroispovijesti Ad Tbeodosium imperator em, Schw.,
isto, n. 1, pg. 35; P G , 65, 892; Mansi, V I , 541B.
30
Drugo pismo, Schvv., isto, n. 5, pg. 38; Mansi, V, 1352C.
31
To mu papa Leon vrlo zamjera, LTF (coll. Ballerini, ep. 28), Silva-Tarouca, pg.
32, v. 178-182; Mansi, V, 1387A.
Proklo i Flavijan 275
tihovoj tvrdnji, pa da nakon sjedinjenja nije jedna narav, to dakako znai, da su
28
dvije. To on u istom pismu papi Leonu dokazuje tako istiui da se sjedinjenjem
nisu pomijeale svojstvenosti (dviju) naravi. 32
Tvrdnja da su nakon sjedinjenja
ostale nepomijeane svojstvenosti dviju naravi ne m o e se u kontekstu nipoto
promatrati kao teza, koja bi ekskluzivno determinirala to je ostalo, nego samo
kao dokaz protiv prijanje Eutihove teze. Inae bi cijeli odlomak imao vrlo malo
smisla. Prema tome je smisao toga odlomka ovaj: E u t i h ui daje u K r i s t u poslije
sjedinjenja jedna narav. To nije istina, jer su svojstvenosti naravi ostale nepomi
29
j e a n e . A k o pak su svojstvenosti naravi ostale nepomijeane, ostale su nepomi
jeane i naravi. Jedino tako je E u t i h pobijen. A k o bi se protiv Eutiha tvrdilo, da
nakon sjedinjenja postoje samo svojstvenosti jedne i druge naravi, to bi bilo mimo
njega, jer on svojstvenostima nita ne govori. K a d Flavijanovo miljenje ne bi
bilo terminoloki diofizitsko, cijeli bi proces protiv Eutiha bio besmislen.
M o g l o bi se m e u t i m tvrditi daje Flavijan uio dvije naravi samo u apstrak
tnom smislu. U tom sluaju ljudska Kristova narav ne bi bila konkretna ovjeja
narav, nego bi bila ljudska narav samo u apstraktnom smislu (substantia secun-
da). Tako se on ne bi mnogo udaljio od monofizitizma. Flavijan je tome iznio
svoje miljenje dosta jasno i o d r e e n o . Poznato je da je E u t i h suen radi toga,
to je tvrdio daje poslije utjelovljenja samo jedna narav i da Kristovo ovjetvo
nije nama istobitno. Flavijan je b r i a n u tome da istakne kako je K r i s t nama po
ovjetvu istobitan. 33
A l i to m o e jo uvijek imati posve apstraktni smisao, kao
da se radi ovjejoj biti Kristovoj u apstraktnom smislu (substantia secunda), a
ne biti u konkretnom smislu (substantia prima). A l i Flavijan svoju misao u toj
toki sasvim izriito i jasno precizira. K a o razlog Eutihove osude navodi on u oba
pisma papi Leonu t a k o e r to, to E u t i h ne priznaje da je Kristovo tijelo tijelo
32
, Schvv., isto,
n. 5, pg. 38; Mansi, V, 1352.
33
On to obino izraava drukije: = istobitan majci. Vjero
ispovijest na saboru, Schvv., isto, n. 271, pg. 114; Mansi, V I , 680; jednako u vjeroispo
vijesti Ad Theodosium, Schvv., isto, n. 1, pg. 35; P G , 65, 892 i drugo pismo Ad Leonem,
= istobitan nama,
na saboru 448., Schvv., isto, n. 515, pg. 142; Mansi, V I , 741; Epist. I ad Leonem, Schvv.,
isto, n. 3, pg. 37; Mansi, V, 1332C; Epist. II ad Leonem, Schvv., isto, n. 5, pg. 39; Mansi,
V, 1353. Iz toga, to te dvije formule uzajamno upotrebljava, dosta se jasno vidi da mu
jedno i drugo znai stvarno isto. Zato se ne kanim obazirati na razliitost formulacije, a
jo manje u se uputati u povijest njezina postanka, koju bi uostalom bilo vrlo korisno
prouiti.
276 Proklo i Flavijan
34
ovjeka, iako priznaje daje ono tijelo ljudsko. U drugoj poslanici Leonu on
to posebno ovako formulira: (Eutih kae) ... da iz Marije nastalo Gospodinovo
tijelo nije nae biti () niti iz ovjejeg tijesta, nego ga naziva ljudskim, naime
35
ne nama istobitnim niti onoj, koja gaje po tijelu rodila . . . N i t k o nee nijekati
da je smisao te tvrdnje da je K r i s t sasvim konkretan ovjek, a ne samo nekako
ljudski u nekom apstraktnom smislu. A k o pakje K r i s t konkretan ovjek, onda
ona naa bit nije nipoto miljena samo u apstraktnom smislu, nego t a k o e r
i konkretno (kao substantia prima). T i m e je Flavijan najbolje pokazao da je on
doista diofizit, i to u posve konkretnom smislu. Da ukratko formuliram izvode,
koji su ovdje izvedeni: 1. Flavijan je terminoloki diofizit. 2. Z b o g toga osuuje
Eutiha, koji ne priznaje terminoloki diofizitizam. 3. A l i Flavijan izbjegava anti
ohijske diofizitske formule.
Svakako je zanimljivo promatrati kako je Flavijan u svojim vjeroispovije
stima b r i n o nastojao to vie istaknuti jedinstvo K r i s t a . On u obje vjerois
povijesti - jednako u onoj na saboru, kako u onoj, koju je podnio caru - po
navlja t a k o r e i doslovce AS (uz neke manje k r i s t o l o k i n e v a n e promjene) sve
do onog mjesta, gdje u simbolu dolazi spomen sjedinjenju dviju naravi.
Flavijan osjea daje tu slaba t o k a A S . Z a t o on to mjesto potpuno mijenja.
AS k a e : Jer je nastalo sjedinjenje dviju naravi, zato priznajemo jednoga
3 6
K r i s t a , jednoga Sina, jednoga G o s p o d i n a . Flavijan to k a e ovako: Jer
priznajemo, daje K r i s t nakon uovjeenja iz dviju naravi u jednoj hipostazi
i j e d n o m prosoponu, ispovijedajui jednoga K r i s t a , jednoga Sina, jednoga
37
G o s p o d i n a . A u vjeroispovijesti caru Teodoziju veli ovako: Jer (prizna
vajui) K r i s t a iz dvije naravi nakon utjelovljenja iz svete Djevice i uovjee
nja u jednoj hipostazi, i u j e d n o m prosoponu ispovijedamo jednoga K r i s t a ,
34
... , , , , , Schvv., isto, n. 1, pg. 35;
..., Ep. I ad Leonem, Schw., isto, n. 3, pg. 37; Mansi, V, P G , 65, 892. Tu Flavijan jo malo jae nijansira sjedinjenje dviju naravi, kad postavlja
1333A. Usp. Ep, II ad Leonem, Schvv., isto, n. 5, pg. 39; Mansi, V, 1353A.
35
... . Tu on jasno podsjea na Proklovu spekulaciju u TA, gdje Proklo govori kako
, ' ... Krist nije uao u savrena ovjeka, nego je postao tijelo doprijevi do poetka naravi,
36
V i d i tekst AS u prijanjem poglavlju, bilj. 32.
37
prvoga asa sjedinjen s tijelom.
, , , , 39
... je vjeroispovijest na saboru, Schvv,, t. II, . 1, . 1, n. , Schvv., t. II, . 1, . 1, . 3, pg. 37; Mansi, V, 1332C.
271, pg. 114; Mansi, V I , 680A-B.
Proklo i Flavijan 277
jednoga Sina, jednoga G o s p o d i n a . 3 8
I u prvom pismu papi L e o n u Flavijan
k a e da on shvaa K r i s t a iz dvije naravi nakon uovjeenja u jednoj hipo
39
stazi i j e d n o m p r o s o p o n u . Te se diofizitske formulacije bitno razlikuju od
antiohijske formulacije po tome to uz dvije naravi priznaju ne samo jedan
prosopon, nego i j e d n u hipostazu. To je dakako formulacija, koju je Flavijan
oito b a t i n i o od svoga p r e d a s n i k a P r o k l a .
Teko bi bilo rei, to za Flavijana tono znai jedna hipostaza. Sauvani mate
rijal ne omoguuje nam nikakav apsolutno siguran zakljuak. M o e m o ipak kao
gotovo sigurno uzeti da Flavijan nije jednu hipostazu shvaao drukije negoli Pro
klo, od kojega ju je i naslijedio. A to onda znai da Flavijanova jedna hipostaza nije
shvaena kao rezultat koji je sjedinjenjem nastao, nego kao preegzistentna Logo
sova b o a n s k a hipostaza, koja s Kristovom ljudskom naravi sastavlja samo jednu
hipostazu. M o d a bi se moglo rei da takvo miljenje donekle opravdava Flavija
nova konstantna formulacija: ujednoj hipostazi ijednom prosoponu, koja daje
naslutiti da hipostaza i prosopon nisu rezultat sjedinjenja, nego da se u njima zbi
lo sjedinjenje. No m o d a bi bilo pretjerano tvrditi da takva formulacija jedne hi
postaze mora imati ba to znaenje. K a k o god bilo, svakako ostaje blizu potpune
sigurnosti tvrdnja daje Flavijan, slijedei Prokla, jednu Kristovu hipostazu doista
shvaao kao b o a n s k u Logosovu hipostazu, u kojoj se zbilo sjedinjenje. 40
Jo jedan detalj u Flavijanovim izjavama donekle potvruje to miljenje. To je
njegovo doputanje da se m o e kazati i JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A
LOGOSA - njegovo najvee pribliavanje aleksandrijskoj kristologiji i najvei
ustupak E u t i h u . Flavijan se toj formuli izriito izrazio u svojoj vjeroispovijesti
caru Teodoziju. N a k o n to je ispovjedio vjeru u jednoga K r i s t a iz dvije naravi
... nakon uovjeenja u jednoj hipostazi i jednom p r o s o p o n u , on dodaje: I ne
38
( ) ^
,
stanovitu razliku izmeu i , te vee s
Schvv., t. IV, v. 2, pg. 189, c. 12; P G , 65, 860-861. Flavijan eli istaknuti daje Logos od
... ... ^
40
Proklovo shvaanje jedne hipostaze raspravili smo prije.
278 Proklo i Flavijan
zabacujemo rei jednu narav Boga Logosa, utjelovljenu dakako i uovjeenu, jer
je iz obiju jedan te isti na Gospodin Isus K r i s t . 41
K a k o se odmah vidi, Flavijan
samo doputa, tolerira irilovu formulu, a nipoto je ne smatra najboljom. O d
mah dodaje u kojem se smislu ona m o e dopustiti, da ukloni svaki nesporazum.
O n a se m o e upotrijebiti zato, jer je K r i s t jedan te isti, te joj se jedino to znaenje
smije pripisati. Tu imamo jedno od prvih diofizitskih tumaenja irilove formu
42
le. To je tumaenje natuknuo Teodoret, ali je formulu ipak odbacivao. Sigurno
mu se nije inilo da bi ona imala to znaenje u ustima onih, koji su se za nju bo
r i l i . Vjerojatno je takav Teodoretov stav bio dobrim dijelom uvjetovan njegovim
kristolokim shvaanjima.
Flavijan je, m e u t i m , drukije mislio. Ni on nije bio zagrijan za formulu, ali je
smatrao da ona m o e imati ortodoksni smisao. K o j i bi to bio smisao?
K o d Flavijana je narav iz te formule Logosova b o a n s k a narav. N e p r o m i
jenjena narav, kakva je bila prije inkarnacije. I to je po svom formalnom smislu
doista narav, a ne osoba. Poosobljuje ju njezino odreenje Logosova. Logosova
narav, to je sam Logos. D a k a k o da je ta narav samo jedna. O n a se utjelovila.
K r i v o bi bilo rei da se utjelovila boanska narav, jer bi ona tako bila shvaena
bez osobnosti, ali nije uope krivo rei, da se utjelovila Logosova narav. C i r i l
je ostavio otvorenim pitanje, stoje ono, ime se Logosova narav utjelovila. Takvo
njegovo shvaanje Apolinarove formule nije bilo ni monofizitsko ni diofizitsko.
irilu je bilo glavno da se p o k a e kako je utjelovljeni Logos jedan, i da se ista
kne dominantan poloaj Boanskog Logosa u cjelini, koja je nastala sjedinjenjem
Logosa i ovjetva. A za to je ta formula vrlo prikladna. K o d Flavijana ona nije
izgubila znaenje koje joj je davao iril, ali je to znaenje proireno, nadopunjeno
tako da se u njoj podrazumijeva diofizitski smisao. Flavijan misli da je i tije
lo, odnosno ovjetvo, kojim se Logosova narav utjelovila, t a k o e r narav. To
je diofizisko tumaenje. A k o formulu promatramo u svjetlu onih eksplikacija,
44
koje su u studiji iznesene aleksandrijskoj kristologiji, to tumaenje nee nam
se initi tako nategnutim, kako se to esto misli. A l i dakako da ono boluje na
41
, Formulu Flavijan ne donosi nigdje. Ona je ula kasnije u grki
tekst vjeroispovijesti Ad Theodosium imperator em, kako ga donosi P G , 65, 892B. V i d i
, Schvv., isto, n. 1, pg. 35; P G , 65, 892. isto, bilj. 2. Usp. Liberatus, Breviarium causae
42
Eranistes, Dial. II, Inconfusus, P G , 83, 144A-B.
43
irilovu shvaanju formule vidi u prijanjem poglavlju bilj. 108.
44
Mislim na svojstvo aleksandrijske kristologije da promatra inkarnaciju kao in
karnaciju, to jest sa stanovita Boanskog Logosa.
Proklo Flavijan 279
nejasnoi. Z a t o Flavijan i ne odobrava formulu u svakom pogledu nego samo
utoliko, ukoliko ona lijepo pokazuje daje K r i s t jedan te isti. To jedan te isti
u toj suvislosti m o e imati samo to znaenje, daje K r i s t jedan s Logosom i isti
s Logosom i to ba u specijalnom znaenju, da je Logos subjekt cjeline, koja je
45
nastala sjedinjenjem.
Tako priznanje formule JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A LOGOSA
donekle potvruje miljenje daje Flavijan pod jednom hipostazom mislio - jed
nako kao i Proklo - b o a n s k u hipostazu Logosovu. Formula naime, kao to se
moglo vidjeti, pokazuje da je u Kristovu kompozitu subjekt Boanski Logos, a
ne samo Krist u smislu antiohijske kole.
Ne treba posebno isticati da je Flavijan priznavanjem te formule pristupio
Aleksandriji, koliko je najvie bilo mogue, a da ipak jo uvijek sauva diofiziti
zam. N e m a sumnje da bi u takvom tumaenju, koje je posve diofizitsko, irilovu
formulu odobrio i Proklo, ali dakako ne s vie ara, negoli je to uinio Flavijan.
M e u t i m , Proklo nije doao u p r i l i k u gdje bi se bio morao njoj izjasniti, te joj
tako u. Proklovim spisima nema traga. Flavijana su prilike prisilile da njoj izre-
kne svoje miljenje. Bilo je to u asu, kad je bio u nemilosti dvora, koji je aleksan-
drijsku kristologiju smatrao svojom s l u b e n o m kristologijom. Z b o g toga treba
dakako priznati da je Flavijan bio na neki nain ponukan da se izjasni za alek-
43
sandrijsku formulu. A l i to ipak u biti ne umanjuje gornjih izvoda. Jer on stvarno
nije nimalo odstupio od svoga shvaanja. On se nije odrekao diofizitizma. I daje
smatrao, da aleksanrijska formula ne m o e imati nikakva ortodoksnog smisla,
malo je vjerojatno da bi joj ga on bio kuao silom nametnuti. A u svakom sluaju
Flavijan je priznanjem formule pokazao, da je po njegovu shvaanju Boanski
Logos subjekt, kojem pripada Kristova ljudska narav.
Tako smo iscrpili sve, to se m o e rei temeljnim crtama Flavijanova uenja
K r i s t u nakon sjedinjenja. 46
45
Takvo izlaganje Flavijanova shvaanja spomenute formule, ako moda i nije apso
lutno sigurno, ipak je najvjerojatnije.
46
Mansi, I X , 677C; P L , 68, 1001C i
kritiko izdanje vjeroispovijesti, Schvv., t. II, . 1, . 1, n. 1, pg. 35.
rip minjem da Flavijan u istoj vjeroispovijesti i negativno utvruje jedinstvo Krista
time, to odluno odbacuje dijeljenje na dva sina, ili dvije hipostaze ili dva prosopona. On
baca anatemu na one, koji bi Krista tako dijelili.
280 Proklo i Flavijan
F i l o z o f s k a terminologija
pitanju Flavijanove terminologije, posebno filozofske terminologije, nije
vie potrebno mnogo rasprave. Taje terminologija posve jednaka kao i k o d P r o
k l a . Flavijan dobro razlikuje i z m e u naravi i hipostaze. Identificira li hipostazu
i prosopon? To je po sebi gotovo posve sigurno, iako bi bilo teko to dokazati
iz samih njegovih tekstova. M o e biti, da prosopon ima jedan stanoviti moral
ni prizvuk, ali nema sumnje, da oba pojma imaju kod Flavijana u temelju isto
znaenje.
K a k o smo vidjeli, Flavijan s pojmom naravi veoma usko vee pojam biti
(). M o e m o rei, da mu ta dva termina znae isto.
Tako imamo rezultat, da je Flavijanova kristoloka terminologija u osnovici
posve jednaka s g r k o m trinitarnom terminologijom, jednako kao stoje to sluaj
s Proklovom terminologijom.
M o e se j o spomenuti da Flavijan dobro razlikuje apstraktne termine od
konkretnih, uope osobne od neosobnih. tom m e u t i m nije imao prilike mno
go se izraavati, jer se - kako je ve spomenuto - sav njegov sauvani kristoloki
materijal sastoji od tek nekoliko dogmatskih obrazaca.
Pridijevanje vlastitosti
Sto se tie pridijevanja vlastitosti, nije potrebno rei da Flavijan priznaje
osnovni zakon, po kojem se vlastitosti jedne i druge naravi pripisuju jednoj te
istoj osobi, jednome te istome Kristu, To je posve oita stvar, za nju j a m i cijela
Flavijanova ostavtina. A l i j e mnogo tee pitanje s daljnjim izvoenjem komuni
kacije idiomatum. Ni u jednom Flavijanovom spisu ne nalazimo sluaja komuni
kacije idiomatum, gdje bi se ljudska svojstva izriito pripisivala Bogu i l i Boan
skom Logosu. a k tovie, ni termin Theotokos ne dolazi niti jedanput. A l i
s druge strane nema nijednog mjesta u svemu, to imamo od Flavijana, koje bi
nam davalo i najmanje pravo da zakljuimo kako on ne priznaje potpunu komu
nikaciju idiomatum. Potpuno siguran zakljuak tom pitanju ne m o e m o dakle
stvoriti na temelju Flavijanova materijala, koji nam stoji na raspolaganju. A l i ipak
smatram da nee biti neopravdano ako, imajui u vidu cjelinu Flavijanove kristo
logije, ipak zakljuimo daje on priznavao kompletnu komunikaciju idiomatum.
Takav zakljuak nema d o d u e apsolutne sigurnosti, ali je on ipak najvjerojatniji,
Proklo i Flavijan 281
meni se ini jedini vjerojatan. Bar prema onome, to dosad znamo Flavijanovoj
kristologiji.
Na takvo uvjerenje sili nas vie detalja iz Flavijanova kristolokog uenja. On
ui hipostatsko sjedinjenje ( ' ) i jednu h i p o s t a z u nakon
sjedinjenja. Posebno nas na to sili doputanje jedne utjelovljene Logosove nara
vi, jer ta formula osobito jasno istie dominantan poloaj B o a n s k o g Logosa u
t e a n d r i k o m kompozitu, stoje glavni preduvjet za m o g u n o s t kompletne komu
nikacije idiomatum. Dakako da oita povezanost Flavijanove kristologije s Pro
klovom, a i s aleksandrijskom, t a k o e r upuuje na to daje Flavijan bio pristaa
47
kompletne komunikacije idiomatum, to dapae ve za sebe predstavlja jedan
solidan dokaz u prilog takvom shvaanju.
O p i sud i z n a e n j e
Tako smo u osnovnim crtama proli Flavijanovu kristologiju. O n a se usko
vezuje uz AS u onim pitanjima, koja u njemu ne predstavljaju posebna miljenja
antiohijske kole. O n a je dakako iofizitska, ali taj diofizitizam po svojim for
mulacijama nije antiohijski. Flavijanov se diofizitizam usko naslanja na Proklov
diofizitizam i s njime zajedno Flavijan priznaje uz dvije naravi t a k o e r jednu
hipostazu. Od Proklove kristologije Flavijana dijele samo neke sklonosti pre
ma a 1 e k s a drijski m formulama, jer on od Aleksandrije prihvaa sjedinjenje
' i formulu , te se izriito izraava za m o g u n o s t
ortodoksnog tumaenja aleksandrijske formule:
47
Zanimljivo je s time u vezi istaknuti da Flavijan kao uostalom i Euzebije
nigdje ne optuuje Eutiha zbog teopashitizma. Pravi antiohijci toga ne preuuju. Usp.
Teodoretov Eranistes, cijeli trei dijalog Impatibilis. A da je Eutih bio teopashit (tu se,
dakako, ograniujem samo na terminoloki teopashitizam!), to je po sebi razumljivo.
Ako ga Flavijan i Euzebije ne napadaju radi toga, ne znai li to da teopashitizam nije
za njih bio neto, stoje po sebi vrijedno osude? Nije li zanimljivo daje Flavijan u svo
jim j e r i s ij e s t i m a, koje toliko slie na AS, mukom mimoiao posljednji odlomak
simbola, gdje antiohijci utvruju razliitost pridijevanja, posebno s tenjom da iskljue
teopashitizam? Mislim da bi utnja teopashitizmu, kad je u pitanju Eutih, ve sama
mogla biti dovoljan dokaz da su glavni borci za diofizitizam na saboru 448. dozvoljavali
kompletnu komunikaciju idiomatum, pa prema tome i terminoloki teopashitizam. To
je, dakako, takoer proklovska batina.
282 Proklo i Flavijan 283

, 48
A l i dakako treba istaknuti da ta Flavijanova sklonost prema Treba samo jo neto spomenuti pri koncu ovog poglavlja. Teko m i j e nakon
0
a 1 eksandrijskim formulacijama nimalo ne miienia osnove F'aviianova kristolos toga studija pristati na miljenje, koje Flavijana smatra umjerenim antiohijcern?
kog shvaanja, koje je posve isto s Proklovim. F L v i t ^ n mV i s h o d i o samo stoli Flavijan je oito teolog centralne grupe, koja se grupira oko Prokla, te koja nije ni
j
cu, nego je naslijedio i kristologiju* A k o bi se moglo dok? zari d/ . je Proklo svjesno antiohijska ni aleksanrijska, nego je krenula srednjim putem, koji e znaiti put
51
iao za t i m da priblii dvije kristologije, onda ni Flaviisnova sklonost prema alek- kasnije katolike kristologije. N e t o vie tom rei, bilo bi vrlo teko,
sandrijskim formulacijama ne bi trebala biti smatrana n ^ c i n , ste se ne bi moglo
spojiti s P r o k l o v i m poimanjem (kao to se uostalom i m o e spojio). Flavijan bi
onda i u toj toki bio zapravo Proklov nastavlja.
Svakako, Flavijanova kristologija oito dokazuje da je Proklova misao bila
shvaena i da je nala ljudi koji su je usvojili, nastavljah 1 b o r i l i se za nju,
N i t k o nee zanijekati da je Flavijan bio jedna od najvanijih linosti koje su
pripravile K a i c e d o n . K a d ovdje k a e m K a l c e d o n , ne m i s l i m u prvom redu
na pobjedu d i o f i z i t i z m a . Uvjeren sam, da mi nitko nee osporiti, da je ova
studija pokazala da u grkoj C r k v i postoje u to doba ne jedan nego dva dio
fizitizma. Z a t o k a d k a e m K a l c e d o n , ne m i s l i m p o d time jednostavno na
pobjedu d i o f i z i t i z m a in gen ere, nego upravo na pobjedu diofizitizma, kakav
je u K a l c e d o n u pobijedio. D a k a k o da je kalcedonski d i o f i z i t i z a m i d e n t i a n
s diofizit i zrnom kakav je ispovijedala latinska C r k v a . A l i latinska teologija
nije bila dosta u p u e n a u suptilnosti g r k e teologije. L a t i n s k a bi teologija bila
zato mogla odigrati ulogu u tome, da pobijedi diofizitizam o p e n i t o , ali da
pobijedi d i o f i z i t i z a m upravo takav, kakav je u K a l c e d o n u pobijedio, za to je
49
50
Lebon, Le monophysisme severien, Lovanii, 1909,, str. 3, bilj. 3; usp. Harnack, nav,
bilo potrebno da u grkoj C r k v i bude pripravljen. U tom je kapitalna uloga
dj., str. 377.
Flavijanova, a j o vie Proklova, odakle je Flavijan crpio svoj nauk. tom e 51
Loofs (Flavianus von Konstantinopel, u: REP, Bd. V I , Leipzig, T899., str. 95)
nam vie rei sljedee poglavlje. smatra posebno vjerojatnim da je Flavijan izaao iz antiohijske kole radi toga, to je
Dioskor ve od poetka njegova episkopata bio prema njemu neprijateljski raspoloen.
A l i ne treba misliti da je na dnu sve borbe morala biti uvijek ba kristologija. Dioskor
je imao dovoljno razloga da se bori protiv Flavijana, kad i ne bi bili u pitanju kristoloki
problemi. On bi bio neprijatelj svakoga carigradskoga patrijarha, pogotovo takvoga, koji
na dvoru ne bi bio dobro vien, kao to je to bio sluaj s Flavijanom. Izvanredno veliki
48
Tako se uostalom jasno vidi koliko ima istine u sudu, to ga nerijetko Flavijanu ugled, koji je carigradskom biskupu stekao Proklo (to pitanje jo uvijek nije dovoljno
iznose historiari, kad istiu kako je on bio skloniji antiohijskoj kristologiji negoli njegov proueno, makar se njemu pisalo, vidi F. X. Bauer, Proklos von Konstantinopel, M i i n
predasnik Proklo. Npr. Duchesne (Histoire ancienne de VEglise, t. III, Pari, 1929., str. chen, 1919., str. 95-114), nije nipoto bio po udi a 1 eksandrijskm takmacu. Za Proklova
396). sudi Flavijanu, daje on bio plus porte que son predecesseur vers les formules ivota nije se moglo zapoeti borbu, jer je Proklo bio i previe ugledan, a ujedno je imao
des Orientaux, Jednako Loofs (Eutvches, u: EP, Bd. V, Leipzig, 1898., str. 639) 3
izvanredno zalee na dvoru. A l i j e nakon Proklove smrti nastao za Aleksandriju pogo
smatra da je to, to je Flavijan naslijedio Prokla, bilo epohalno, jer je on bio jedan od dan trenutak. Usp. pismo antiohijskog biskupa Domna Flavijanu (PG, 83, 1280-1281,
onih koji su aleksandrijskoj stranci bili manje skloni, dok je Proklo stajao blizu irilu ep. 86), koje se krivo pripisuje Teodoretu. To su dokazala sirska Akta Dioskorova koncila
Analize su pokazale daje Flavijan bio vie sklon aleksandrijskim formulama, negoli je u Efezu (449.), vidi M. Martin, Actes du Brigandage d'Ephese, Amiens, 1874., str. 139,
to bio njegov predasnik. bilj. (a), 142, bilj. c. Bauer (nav. dj., str. 111-114) raspravlja tom pismu kao da pripada
49
Posebno to vrijedi za pitanje jedne hipostaze. Teodoretu.
 3.

PROKLO I KALCEDONSKA DOGMATSKA

DEFINICIJA

Promatranje Flavijanove kristologije dovelo nas je posve b l i z u problema kal

cedonske dogmatske definicije. Kalcedonski sabor nije bio nita drugo doli reha
bilitacija Flavijana. Z a t o je posve razumljivo, da ce njegova dogmatska definicija
biti najue povezana s Flavijanovim saborom protiv Eutiha (448.). Prouavanje
te veze bit e dakako najnaravnije ishodite odakle treba poeti kod rjeavanja
problema kalcedonske definicije. Prije svega, m e u t i m , treba biti nacistu s time
to mislimo pod problemom kalcedonske dogmatske definicije.

Problem kalcedonske definicije

Bez sumnje bi vrlo zahvalan posao bio prouiti kalcedonsku definiciju u svim
njezinim pojedinostima i historijski r a s t u m a i t i njezinu genezu. T k o bi izvrio
taj posao, moglo bi se rei da je zahvatio sr svih kristolokih problema i do
nio njihovu sintetiku povijest od prvih p o e t a k a sve do sabora u Kalcedonu.
A l i kad ovdje govorim kalcedonskom problemu, onda nemam na umu cjeli
nu kalcedonske definicije u takvom smislu. Tako shvaeni kalcedonski problem
nije nikakav specifini kalcedonski problem, nego zapravo problem kristologije
u o p e . Specifini kalcedonski problem jest mnogo ui. Taj problem ima u vidu
kristoloki raspon, koji postoji i z m e u dva sabora, te nastoji opredijeliti pravo
mjesto, koje pripada kalcedonskoj definiciji unutar toga raspona. Tako shvaen
kalcedonski problem p u t a po strani sva pitanja, koja su u to doba nala jedin-
286 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
srveno rjeenje unutar obiju kristologija te nastoji posebnu panju usredotoi
ti na ona pitanja, koja su i z m e u Aleksandrije i Antiohije bila prijeporna, jer
e jedino tako moi dodijeliti kalcedonskoj definiciji njezino pravo mjesto, ako
tono odredi, kako kalcedonska definicija shvaa ta prijeporna pitanja. U okvir
kalcedonskog problema pripadat e zatim pitanje, koji su faktori bili odluujui
u rjeenju prijepornih pitanja, kako gaje dala kalcedonska definicija. Odgovoriti
na ta pitanja znai rijeiti kalcedonski problem i dogmatsko historijski protuma
iti kalcedonsku dogmatsku definiciju. O v o poglavlje bit e pokuaj da se dade
odgovor na ta pitanja.
Kalcedonsko rjeenje s p o r n i h t o a k a
Dosadanja su raspravljanja jasno pokazala koja su osnovna prijeporna pitanja
i z m e u aleksandrijske i antiohijske kristologije. Tako ovdje preostaje samo pro
vesti analizu kalcedonske dogmatske definicije s toga vidika. 1 , koja istie jedinstvo, ali po sebi ne uva diofizitizam, i od antiohijske
1. Kalcedonska definicija ne misli nita odrediti tome, koja od dviju svetopi-
samskih formula bolje odgovara kristolokom problemu. Tako se ne m o e tom
rei nita drugo, nego da kalcedonski oci prigodom definicije nisu imali u vidu
pitanje, koja je bolja osnovna formula inkarnacije. Ipak smijemo zakljuiti toliko,
da su sastavljai definicije smatrali daje dobra formula uze (Fil 2,7) jer tu for
mulu jednom upotrebljavaju, kad istiu, kako poslanica pape sv. Leona Flavijanu
( L T F ) pobija one, koji k a u daje oblik sluge, to gaje uzeo od nas, druge neke
2
supstancije . Formulu postade (Iv 1,14) ne upotrebljavaju sastavljai d o d u e
nigdje, ali iz te utnje nemamo pravo zakljuiti da su je zabacivali. Definicija se
jednostavno ne bavi t i m problemom. 3 nosti.
1
Definicija se nalazi u zapisniku pete kalcedonske sjednice, Schvv., t. II, . 1, p. 2,
n. 31-34, pg. 126 (322)430 (326); Mansi, V I I , 107-118. U D B , 148 nalazi se samo glavni
- mogli bismo rei formalni dio definicije.
2
, Schvv., isto, n. 34, pg. 129 ,
(325); Mansi, V I I , 116A.
3
Uostalom, uptrebljavanje formule uze, kako je to oito iz definicije, usko je
povezano s LTF, u kojem se na jednom mjestu nalazi formulacija koja je jako blizu
posrednoj proklovskoj formulaciji u TA: Proinde qui manens in forma Dei fecit homi
nem, in forma servifactus est homo, Silva-Tarouca, pg. 25, vv. 72-73. U grkom prijevodu
to mjesto glasi:... , Mansi, V, 1373C, ep. Schvv., t. II, v. 1, p. 2, n. 34, pg. 128 (324), pg. 129 (325); Mansi, V I I , 113A, 116A.
28 (coll. Bali).
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 287
2. t o se tie formalnog odreenja sjedinjenja s pozitivne strane, kalcedon
ska definicija nije samo vrlo s i r o m a n a , nego naprosto m o e m o rei da ona
ne poznaje nikakva takva odreenja. O n a govori sjedinjenju ( ) vie
puta, ali taj termin nikako posebno ne o d r e u j e . O n a ne zna za h i p o s t a t s k o
ni fiziko sjedinjenje ( ' , , ) . Ne
4
upotrebljava t a k o e r nikakvog drugog naziva za inkarnaciju. To je posve u
stilu AS, koji t a k o e r ostaje samo k o d sjedinjenja bez daljnjih precizacija.
M e u t i m , treba dodati da se kalcedonska definicija ipak prilino razlikuje od
AS, jer samom svojom diofizitskom formulom daje sjedinjenju jednu preci-
zaciju, koja je dosta razliita od one u A S . D o k AS govori sjedinjenju dvi
ju naravi, kalcedonska definicija postavlja sve teite na formulu u dvjema
n a r a v i m a ( ) , koja istina daje znati daje to takvo sjedinjenje,
gdje su dvije naravi ostale dvije i nakon sjedinjenja, ali ujedno istie njihovo
posvemanje jedinstvo, jer otvoreno istie jednotu onoga, koji je u dvije naravi.
Po tom se kalcedonska definicija razlikuje i od aleksandrijske formule
, koja uva diofizitizam, ali ne jedinstvo. To je ve vie
5
puta spomenuto.
S negativne strane kalcedonska definicija vrlo precizno odreuje sjedinje
6
nje, kad zabacuje i i kada protiv jedne i druge protivnike
strane govori tome, da se K r i s t shvaa kao jedan te isti ...
7
, , , . T a negativna odreenja
4
Osim dakako i , to meutim ovdje nema posebne va
5
Usp. kako u tom smislu tumai kalcedonsku formulu opat Eutimije (t 473.), su
vremenik koncila u Kalcedonu: ...
, , ,
. '
. Eutimijeve se rijei nalaze u njegovoj biografiji, to ju je
napisao C i r i l Scitopolit, vidi taj odlomak u Mansi, V I I , 776B-C.
Napominjem da se, to se toga tie, uope ne obazirem na Mansijev grki tekst, koji
ima , jer je ve dosta dokazano daje to posve neispravno i historijski ne
2
tono. V i d i Hefele, Co cilie ngesch ichte, Bd. II, Freiburg im Br., 1875., str. 470, bilj. 1.
6
7
Schvv., isto, pg. 129 (325); Mansi, V I I , 116B; D B , 148.
288 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 289

nemaju m e u t i m vanosti za kalcedonski problem, jer se obje kole, to se njih
tie, stvarno slau.
3. U pitanju rezultata sjedinjenja kalcedonska definicija je diofizitska, ali s ve
oma naglaenom tenjom da dualistiki dojam diofizitizma, stoje vie mogue,
umanji. O i t o se vidi da su njezini sastavljai nastojali jedinstvo K r i s t a pokazati
stoje m o g u e u i m , a da ipak radi toga ne izbriu dvojstvo naravi. To je ovdje da
leko drukije nego u AS, ali t a k o e r sasvim razliito od irilovih anatematiza-
ma. D o k u C i r i l o v i m anatematizmima dvojstvo naravi ne nalazi nikakva mjesta,
a AS inzistira u prvom redu na diofizitizmu i tek drugotno istie Kristovo jedin
stvo, kalcedonska se definicija oevidno trudi te dvije tenje staviti u opravdanu
K r i s t a . Ne samo da jednako o t r o osuuje Nestorija kao i E u t i h a 12
te dva puta
daje M a r i j i naziv Theotokos bez i k a k v i h t u m a e n j a 13
i izriito odobrava LTF
14
t a k o e r radi toga, to taj pobija one, koji dijele inkarnaciju na dva sina, nego
su i sve ostale formulacije b r i n o birane s oitim nastojanjem da se jedinstvo
K r i s t a to jae utvrdi. To se jasno oituje u samom formalnom dijelu definici
15
je. Kalcedonska definicija tu slijedei svete oce ispovijeda jednoga te isto
ga ... Sina G o s p o d i n a naega Isusa K r i s t a , to se dakako oslanja na AS, s
tom razlikom, to definicija istie da je K r i s t jedan te isti. T i h rijei nema
u A S . Daljnje formulacije j o jae pokazuju razlike od AS u u n i t a r i s t i k o m
smjeru. Antiohijska formula ispovijeda K r i s t a kao p o t p u n o g a Boga i potpu
16

r a v n o t e u . M o g l o bi se ak rei da su redaktori definicije nastojali neprestano
imati u vidu jednu drugu tendenciju.
Definicija izriito osuuje one, koji n e r a z u m n o izmiljaju daje jedna narav
8
tijela i b o a n s t v a , te hvali LTF, to se protivi onima, koji pripisuju dvjema
K r i s t o v i m naravima bilo kakvo pomijeanje, i zato osuuje one, koji priaju
noga ovjeka . Kalcedonska definicija izbjegava takvu formulaciju, oito radi
bojazni da se Bog i ovjek ne bi shvatili kao jedan kraj drugoga postavljeni
i samo povezani m e u s o b n o . Z a t o je ona zamjenjuje drugom formulacijom:
(ispovijedamo) daje K r i s t ... isti potpun u b o a n s t v u i isti potpun u ovje
tvu, doista Bog i isti doista ovjek iz razumne d u e i tijela. Svatko e odmah

da su prije sjedinjenja dvije Gospodinove naravi, a poslije sjedinjenja izmiljaju zapaziti kako je velika razlika i z m e u obiju formulacija i kako je ova kalce
9
jednu, te definira daje K r i s t u dvije naravi, istiui da razlika naravi nije donska daleko vie u n i t a r i s t i k a , ali j o uvijek tako da nije u n i t i l a opravdane
10
radi sjedinjenja u k i n u t a , nego da su obje naravi sauvale svoju svojstvenost.
Istie takoer, slijedei AS, daje K r i s t istobitan O c u po b o a n s t v u i isti isto
12
11 Schvv., isto, pg. 128 (324)429 (325); Mansi, V I I , 113B-C.
bitan nama po ovjetvu . A l i s ne manjom briljivou inzistira na jedinstvu 13
Schvv., isto; Mansi, V I I , 113A, 116B.
14
, Schvv., isto, pg. 129 (325); Mansi, V I I , 116A.
15
Evo ovdje formalni dio definicije u cijelosti:
8
...,
Schw., isto, pg. 128 (324); Mansi, V I I , 113A. ,
9

... ,
, Schw., isto, pg. .129 (325); , ,
Mansi, V I I , 116. , '
10
...
, , Schvv., isto; Mansi, , ,
V I I , 116; DB, 148. Reenica: ,
jest iz druge irilove poslanice Nestoriju (Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 4, pg. 27, , ,
c. 3; P G , 77, 45C, ep. 4), a reenica:
jest iz LTF (SilvaTarouca, pg. 24, . 54; grki tekst Mansi, V, 1372D; Schvv., t. II, , ,
v. 1, p. 1, n. 3, pg. 13; D B , 143). Taje reenica uostalom usko povezana s jednim mjestom ' ,
iz drugoga Flavijanova pisma papi Leonu:
..., Schvv., t. II, . 1, . 1, . 5, pg. 38; Mansi, V, 1353. , Schvv., t. II, . 1, . 2,
11
Schvv., t. II, . 1, . 2, . 34, pg. 129 (325); Mansi, V I I , 116. V i d i cijeli tekst . 34, pg. 129 (325)430 (326); Mansi, V I I , 116, D B , 148.
formalnog dijela definicije malo nie! 16
... ..., RJ, 2060
290 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
razlike m e u naravima. O n a dobro razlikuje i z m e u osobe i naravi, te istiui
dvojstvo naravi jednako o d l u n o naglaava jedinstvo osobe, koja je u dvije na
ravi. D a k a k o , to ovdje nije i z r a e n o filozofskom terminologijom. Ne m o e se
nijekati daje u t o m detalju definicija o ev id n o izila ususret aleksandrijskom
shvaanju. U n i t a r i s t i k a tendencija vidi se t a k o e r iz reenice, gdje se k a e da
je K r i s t doista B o g i doista ovjek. Premda izraz doista B o g i doista ovjek
nema toliko d u a l i s t i k o g p r i z v u k a kao izraz p o t p u n B o g i potpun ovjek,
ipak su redaktori definicije smatrali potrebnim i tu istaknuti kako se radi
istome subjektu.
N a k o n jednog odlomka iz A S , koji je donekle nadopunjen, definicija ponovno
istie da shvaa jednoga te istoga K r i s t a Sina Gospodina J e d i n o r o e n o g a i to
u dvije naravi. Tu je donesena kalcedonska diofizitska formula, koja se usko
naslanja na prijanju formulaciju, koja je govorila istome, koji je p o t p u n u
b o a n s t v u i potpun u ovjetvu. K o l i k o ta formula uz svoje diofizitsko znaenje
ima ujedno i u n i t a r i s t i k i smisao, tom je ve bilo dosta govora.
M a l o zatim definicija e u u n i t a r i s t i k o m nastojanju postii vrhunac, tvrdei
da d o d u e razlika naravi radi sjedinjenja nije ukinuta, nego da se sauvala svoj-
stvenost jedne i druge naravi, ali da se (jedna i druga narav) sastavila u jednu
osobu i jednu h i p o s t a z u . 17
T a k o je kalcedonska definicija t o n o formulirala,
koji je rezultat neizrecivog sjedinjenja; to je nakon inkarnacije jedno, a to nije
jedno. J o e samo zabraniti dijeljenje na dvije osobe te ponovno istaknuti da se
radi o jednom te istome S i n u j e d i n o r o e n o m e Bogu Logosu, G o s p o d i n u Isusu
K r i s t u . Z n a a j n o je u toj posljednjoj tvrdnji definicije to, to ona izriito uvodi
jedno novo ime za K r i s t a , koje nije s a d r a n o u A S : Bog Logos. T k o je p r o i t a o
18
t u m a e n j e antiohijskog simbola u ovoj studiji, odmah e zapaziti kolika je va
nost jednoga naizgled tako sitnoga umetka.
Takva analiza kalcedonske definicije stavila je pred oi dvije stvari: a) rezultat
sjedinjenja po kalcedonskoj definiciji jest jedna osoba i jedna hipostaza u dvije
naravi; b) kalcedonska je formula diofizitska, ali njezin diofizitizam ima prili
n i h razlika od diofizitizma antiohijske kole. Jo emo govoriti t i m dvjema
tvrdnjama.
17
Ta se formulacija najue oslanja na LTF, odakle je zapravo uzeta s jednom veo
ma vanom nadopunom. LTF: Salva igitur proprietate utriusque naturae, et in unam
coeunte personam ..., Silva-Tarouca, pg. 24. Redaktori definicije dodali su samo jedan
neprocjenjivi detalj: . 20
18
U poglavlju Dogmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 291
4. P r o b l e m filozofske terminologije kalcedonske definicije nije b a sasvim
lak, jer je definicija u preciziranju svoje filozofske terminologije n e t o krnja,
ali se ipak m o e s dovoljno sigurnosti u t v r d i t i znaenje pojedinih filozofskih
termina. Ponajprije je posve sigurno da kalcedonska definicija t o n o r a z l i k u
je i precizno r a z g r a n i u j e pojmove naravi i hipostaze te prosopona (osobe).
Sto se tie razlikovanja i z m e u naravi i prosopona, kalcedonska definicija nije
donijela nikakav novitet. Tu je r a z l i k u dobro poznavala antiohijska bogoslov-
ska kola, bar u veini svojih predstavnika. N o v i t e t je u razlikovanju i z m e u
naravi i hipostaze, koje je prije bilo u kristologiji nepoznato, osim k o d P r o k l a
i Flavijana. K a k a v je odnos i z m e u termina hipostaza i prosopon? Definicija
sama izriito tome ne k a e n i t a . Iz nje bi se m o d a moglo i z v o d i t i da postoji
stanovita r a z l i k a m e u hipostazama i prosoponom, jer ona govori j e d n o m
prosoponu tjednoj h i p o s t a z i , a ne j e d n o m prosoponu ili jednoj h i p o s t a z i .
M e u t i m , ipak sama definicija pobija takvo shvaanje kad, zabacujui dijelje
nje jednoga K r i s t a na dva prosopona, ne smatra potrebnim istaknuti, da se
jednako ne smije dijeliti jednoga K r i s t a na dvije hipostaze, te time pokazuje
da joj je hipostaza i prosopon isto. A k o je naime definirala, da su se dvije nara
vi sjedinile u j e d n u hipostazu, oito tu j e d n u hipostazu nije dozvoljeno dijeliti
19
na dvije, jer bi u takvom sluaju bilo fiktivno govoriti jednoj h i p o s t a z i . A k o
su redaktori definicije izostavili izriiti spomen hipostaze, k a d je govor dije
ljenju jednoga K r i s t a , to je oiti znak daje njima hipostaza i prosopon isto, pa
nisu smatrali potrebnim ponovno izriito isticati ono, to je prije ve uklju
ilo r e e n o . D a j e za kalcedonce hipostaza bila isto s prosoponom, pokazuje i
Teodoret u svojem pismu Ivanu Egejskom, koje je pisano malo poslije sabora.
U tom pismu on izriito tvrdi daje sabor u definiciji identificirao hipostazu s
prosoponom.
T e r m i n definicija pribliuje pojmu naravi, a vjerojatno ga t a k o e r
potpuno identificira s pojmom naravi. To se prije svega vidi iz toga to definicija
utvruje diofizitizam, a ujedno i dvostruku istobitnost te t a k o e r iz toga, to
smatra da je krivovjerno tvrditi da je oblik sluge, to ga je K r i s t uzeo od nas,
19
Smatram da je neopravdano kad Harnack (Lehrbuch der D ogm e nges ch ichte, Bd.
4
II, Tubingen, 1909., str. 396) predbacuje kalcedonskoj definiciji, to nije izriito osu
dila dijeljenje na dvije hipoteze. Tvrdei jednu hipostazu nakon sjedinjenja ona je time
dosta jasno implicite zabacila dijeljenje na dvije hipostaze.
P O , XIII, pg. 190-191; anda, Severi PhilalethesBeryti, Typ. Soc.Jesu, 1928.,
str. 43.
292 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
21
neke druge b i t i , to ima znaiti daje Kristovo ovjetvo ljudske biti. Dakako da
postoji stanovita nijansa medu znaenjima tih dvaju pojmova, kao to ona postoji
i u skolastikoj filozofiji. K a d definicija govori biti, ona ima pred oima vie
specifini sadraj, a kad govori naravi, onda shvaa taj pojam vie d i n a m i k i
s obzirom na djelovanje i na vanjske manifestacije.
Filozofska dakle terminologija kalcedonske definicije razlikuje se i od termi
nologije aleksandrijske kristoloke kole i od terminologije antiohijaca. O n a se,
naprotiv, usko povezuje s g r k o m trinitarnom terminologijom, ona zapravo jest
prenoenje grke trinitarne terminologije na kristoloko podruje.
5. Sto se tie komunikacije idiomatum, treba priznati daje kalcedonska defi
nicija manje precizna. Ipak smatram, da sam uspio otkriti koje je bilo shvaanje
njezinih redaktora tom pitanju. D a k a k o da ovdje nije uope problem priznaje
li definicija komunikaciju idiomatum u njezinom osnovnom naelu, kad se radi
pridijevanju jednih i drugih svojstava jednom te istom subjektu. T k o g o d je
proitao samo jedanput definiciju i l i ovu njezinu analizu, nee imati nikakvih
sumnja tome. Tu se, m e u t i m , ne radi osnovnom zakonu komunikacije nego
njezinim daljnjim izvodima. Pitanje je, jesu li redaktori kalcedonske definicije
priznavali kompletnu komunikaciju idiomatum, kao aleksanrijska kola, i l i su
priznavali samo osnovni zakon, a daljnje izvode zabacivali, kao to je to inila
antiohijska kola. Definicija ne daje na to pitanje direktnog odgovora. A l i j e ona
dala prilino jasan indirektan odgovor. Na dva mjesta definicija daje M a r i j i naziv
Theotokos bez ikakve modifikacije. Treba se sjetiti samo modifikacije, koju je
tome terminu dao A S . Marija po antiohijskom miljenju nije rodila Boga; ona je
Bogorodica samo radi toga, stoje Bog od nje uzeo tijelo.
Kalcedonska definicija govori M a r i j i kao Bogorodici bez ikakvih daljnjih
precizacija, to oito znai da su redaktori definicije smatrali da se m o e rei
kako je Marija Boga rodila. A u tom sluaju radi se najkompletnijoj komunika
ciji idiomatum. A k o se prizna taj poetni stavak, da se Bog rodio od Djevice, onda
logino treba priznati daje Bog trpio i tako dalje. injenica, da su redaktori na
zvali K r i s t a t a k o e r Bog Logos, bez sumnje t a k o e r oito pokazuje da su oni
htjeli rei daje isto kazati Krist kao kazati Bog Logos, a to je temelj komu
nikacije idiomatum. N e m a t a k o e r sumnje, da prisutnost jedne hipostaze u
definiciji uvelike potvruje to miljenje, ali to e jo biti p o t v r e n o , kad p r o u i m o
21
... Schvv., t. II, . 1, . 2, . 34, pg. 129 (325); Mansi, V I I ,
116.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 293
genezu definicije. U samom svom formalnom dijelu definicija ne govori nita
22
teopashitizmu, ali se dvaput osvre na nj prije. No svaki puta je to tako formuli
rano, da bi to potpisao vjerojatno i C i r i l i svaki aleksandrijski bogoslov. Jedanput
definicija kae, kako krivovjerci govore daje b o a n s k a n a r a v J e d i n o r o e n o g a po
23
pomijeanju trpjela, a drugi put hvali L T F , stoje osudio one, koji se usude go
24
voriti, daje boanstvo J e d i n o r o e n o g a trpljivo. K a k o ti citati pokazuju, tu se
svaki puta radi samo iskljuenju stvarnoga teopashitizma. N e m a ni najmanjega
znaka, da bi redaktori bili imali nakanu zabaciti i p u k i terminoloki teopashiti
zam, i l i ono, to je antiohijska kola smatrala teopashitizmom. Definicija nigdje
ne zabacuje izreku Bogje trpio i l i koju njoj slinu. U definiciji se govori samo
boanskoj naravi i boanstvu. A definicija pokazuje savreno poznavanje
razlike medu terminima, koji naznauju osobu i onima, koji naznauju narav.
Z b o g toga se m o e sa sigurnou rei da su redaktori definicije priznavali
potpunu komunikaciju idiomatum, a dakako da je veina kalcedonskih otaca
definiciju tumaila u tom smislu. To e miljenje daljnjim istraivanjem biti po
tvreno.
K a k o se iz tih analiza vrlo lako m o e vidjeti, kristologija kalcedonske definici
je nije aleksanrijska, ali ona nije ni antiohijska. O n a je u pravom smislu posred
na, smjetena i z m e u dva ekstrema. 25
Tako se jedan dio kalcedonskog problema m o e smatrati rijeenim. A n a l i z e
su odgovorile na pitanje, kako kalcedonska definicija rjeava sporne toke u k r i
stolokom rasponu i z m e u dvaju sabora. Pokazalo se daje kalcedonsko rjeenje,
uzeto kao cjelina, posve osebujno. Kalcedonska definicija nije pobjeda aleksan
drijske kole, ali ona nije pobjeda ni antiohijske kole.
22
Redaktori oito nisu tome problemu pridavali veliku vanost.
23
,
Schw., isto, pg. 128 (324); Mansi, V I I , 113A.
24
, Schw., isto, pg. 129 (325); Mansi, V I I , 116.
25
Ve to, to je dosad reeno kalcedonskoj definiciji, jasno pokazuje koliko je
kriva Harnackova (nav, dj., str. 397) tvrdnja: ... das war nicht eine Compromiss-
formel wie die v. J. 433. Mislim daje ova studija dokazala da formula iz godine 433.
stvarno nije bila nikakva kompromisna formula, nego posve antiohijska, a kalcedonska
formula je doista kompromisna, bar u tom smislu to povezuje elemente jedne i druge
kristologije te odbacuje sve njihove pretjeranosti. Ta e tvrdnja biti jo bolje osvijetljena
i dokazana.
294 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
O d a k l e takva definicija?
Preostaje j o drugi dio kalcedonskog problema, koji se sastoji u pitanju kako
je dolo do takve definicije. Svatko, tko je pratio razlaganje ove studije, morao
je zapaziti veliku slinost sadraja i tendencija, koja postoji i z m e u kristologije
kalcedonske definicije te Proklove odnosno Flavijanove kristologije. O p e n i t o se
m o e govoriti identinosti jedne i druge kristologije s time, daje kalcedonska
definicija blia P r o k l u nego Flavijanu, jer u njoj nema Flavijanova t e r m i n o l o k o g
aleksandriniziranja ( ' ) . Ve sama ta autoritetom prvoga reda, vidi se najljepe po tome to se obje protivnike strane
injenica dozvoljavala bi nam da ustvrdimo kako postoji stvarna ovisnost kal
cedonske definicije kristologiji P r o k l a Carigradskog. Posebno govori za takvu
tvrdnju povezanost P r o k l a i Flavijana s jedne strane te Flavijana i Kalcedona s
druge strane. A l i ne k a n i m ostati k o d tako openitih tvrdnji. Nastojat u ovdje u
kratkom pregledu orisati u u povijest definicije poevi od carigradskog sabora
protiv Eutiha (448.), kad je pokrenuto pitanje diofizitizma i l i monofizitizma, pa
do njezina sveanog odobrenja na petoj kalcedonskoj sjednici. To e zapravo biti
u a povijest njezine geneze.
Ne m i s l i m pisati povijest historijskih zbivanja, koja su se dogodila unutar t i h
dviju granica - to su stvari poznate i za nas u ovom trenutku nisu vane - nego
u glavnu panju svrnuti na to da otkrijem kristoloku struju, koja je izradila de
finiciju, odnosno, koja je pripremila p r o b l e m a t i n e elemente, koji su uli u defini
ciju. R a d i se dakle tome, da se otkrije grupa teologa, koji su najblie suraivali
k o d prireivanja definicije i dali joj takvu formulaciju.
N e m a sumnje da je presudnu ulogu k o d formuliranja definicije odigrao
L T F . A l i pismo sv. L e o n a kao djelo latinske teologije nije dosezalo do r a z l i
i t i h suptilnosti g r k i h formulacija, pogotovo ono ne govori n i t a jednoj
hipostazi. Z a t o je papino pismo moglo p o m o i grkoj teologiji do pobjede
d i o f i z i t i z m a i gen ere, ali je manje vjerojatno, da bi ono bilo kadro izvesti
pobjedu d i o f i z i t i z m a u takvoj formulaciji, k a k v u muje dala kalcedonska de
finicija. Z a t o smatram daje kalcedonskoj definiciji potrebno t r a i t i i druge
izvore, uza sve to, to n i p o t o ne m i s l i m umanjivati presudnu ulogu koju je
u K a l c e d o n u odigrao L T F . Ta e stvar m e u t i m b i t i jasnija iz daljnjih i z l a
ganja. D a k a k o da bi se izvor kalcedonske definicije mogao t r a i t i i u o k v i r u
antiohijske diofizitske bogoslovske kole, ali definicija dovoljno pokazuje, da
ona nije antiohijskog izvora, osim dakako u n e k i m detaljima, a to e p o t v r d i
ti i povijest njezina postanka.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 295
Kristologija protueutihovskog sabora (448*)
Ve je istaknuto da je kalcedonska definicija usko vezana uz Flavijanov sabor
protiv Eutiha. Moglo bi se rei da ona nije nita drugo nego formuliranje kristolo
gije, koju zastupa taj sabor po svojim glavnim teolozima. D u a sabora bio je sam
Flavijan. Prouavanje njegove kristologije pokazalo nam je kako je postojala uska
veza izmeu nje i Proklove kristologije. Daljnja prouavanja jo e vie pokaza
ti kako je veliki utjecaj odigrao Proklo na tom saboru. Da je Proklo bio smatran
pozivaju na nj. Eutihov tuitelj Euzebije, biskup frigijskoga grada Dorileje, m e u
26 27
autoritetima, koje on slijedi, spominje i P r o k l a , a isto ini zaudo i E u t i h . To je
svakako znak, daje Proklo odmah nakon svoje smrti (446.) bio autoritet, koji treba
respektirati. K o l i k o je bilo opravdano Eutihovo pozivanje na Prokla, tom ovdje
ne kanim raspravljati. A l i u pokazati, da se Euzebije posve opravdano pozivao na
pokojnog patrijarha, jer su se njihove kristologije doista posve slagale.
Euzebije
Euzebije i Proklo b i l i su stari suborci j o iz Nestorijevih vremena, kad je Pro
klo bio vakantni biskup ciziki, a Euzebije j o nije bio ni sveenik, nego je ivio
u Carigradu kao advokat. On je kao laik digao svoj glas protiv Nestorija u punoj
28
crkvi za vrijeme jedne Nestorijeve propovijedi i sastavio glasoviti oglas, u kojem
29
je Nestorija o p t u i o kao obnovitelja nauka Pavla Samosatskoga, zbog ega je
30
dio kalcedonskih biskupa rekao njemu, da je on svrgnuo N e s t o r i j a . K a k o
26
... ...
, , , , ,
Schw., t. II, . 1, . 1, . 225, 230, pg. 101; Mansi, V I , 652-653; usp. Schvv., t. II, . 2, .
1, . 1, pg. 3.
27
Cvrillus ... Alexandrinae ecclesiae ... episcopus ... Gregorii maioris, Gregorii
et Gregorii, Basilii et Athanasii, Attici et Procli..., Schvv., t. II, v. 2, . 1, n. 7, pg. 35;
Mansi, V, 1016B., cap. 223.
28
P L , 48, 769B (Marius Mercator)
29
To je njegova glasovita , Schvv., t. I, . 1, . 1, 11. 18, pg. 101-102;
Mansi, IV, 1008-1012.
30
, Schvv., t. II, . 1, . 1, . 250, pg. 111; Mansi, V I ,
673C.
296 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
je Euzebije od carigradskog advokata postao biskup u Frigiji, tom ne znamo
nita pozitivno. Nije n e m o g u e , daje k o d toga imao svoj udio Proklo, kad znamo
kakav je bio njegov utjecaj na upravu Crkve u Maloj A z i j i . D a k a k o da Euzebi-
jev otri antinestorijanizam 31
daje dojam da se radi ovjeku ija je kristologi
ja nepomirljivo aleksanrijska. M e u t i m , injenica daje Euzebije nastupio kao
diofizit protiv svoga inae prijatelja Eutiha, svakako stavlja teologe pred jedan
problem. Z b o g toga je ve Loofs tvrdio da Euzebije nije aleksandrijac, nego da
32
je on u sredini. Ovdje u pokazati daje ta sredina posve jednaka s Proklovom
sredinom i l i , drugim rijeima, da se dorilejski biskup u kristolokom shvaanju
posve oslonio na svoga suborca iz godina 428. - 431.
Z n a m e n i t i Euzebijev protunestorijevski oglas (Contestatio), ako i ne predstav
lja izgraeno kristoloko miljenje, koje e Euzebije imati kao biskup dorilejski,
ipak nam apsolutno j a m i da je Euzebije vjerovao u opravdanost kompletne
komunikacije idiomatum. Ve ta injenica, povezana s njegovim jasnim diofi-
zitizmom u borbi protiv Eutiha, pribliuje Euzebijevu kristologiju Proklovoj*
M e u t i m je on na protueutihovskom saboru (448.) i otvoreno ispovjedio svoje
kristoloko uvjerenje, koje po nekim pojedinostima upuuje na proklovski izvor.
D o k se na sedmoj sjednici carigradskog sabora itala irilova poslanica Lae-
tentur caeli i p o t o se u njoj p r o i t a o AS do odlomka, koji govori komunikaciji
idiomatum, Euzebije je prekinuo itanje rekavi, da E u t i h to ne priznaje. Tako
je Euzebije oito ispovjedio, daje njegovo vjerovanje ono, to govori A S . Po tom
bi Euzebije zapravo bio antiohijac. M e u t i m on e se eksplicirati. K a d je na to
bilo z a t r a e n o da se upravi pitanje Eutihu, priznaje li on nauk, koji je p r o i t a n
iz irilove poslanice, Euzebije je ukratko formulirao taj nauk ovako: Pristaje
li na ovo, to je netom p r o i t a n o iz blaenoga irila, i priznaje li da je nastalo
34
sjedinjenje dviju naravi u jednoj osobi i u jednoj h i p o s t a z i ? K a k o se odmah
31
Euzebijev karakter bio je prilino razliit od Proklova. On nije bio ba mnogo
sklon pomirljivosti, bar ne u ivotu. On je u crkvenoj povijesti zabiljeen kao tuitelj
Nestorijev, Eutihov, Dioskorov! Drugo njemu ni ne znamo.
32
Loofs, Eutvches, u: REP, Bd. V, Leipzig, T898., str. 640.
33
Sastavio ga je jo kao laik, te je bez sumnje njegova terminoloka naobrazba u to
vrijeme bila jo neto ua. Sam spis ima terminolokih nedostataka; pitanje apstraktnih
i konkretnih termina! Meutim, taj spis ne treba promatrati toliko u sadrajnim pojedi
nostima, koliko vie kao izraz jedne osnovne tendencije: Marija je Bogorodica!
34
_ ; Schvv., isto, n. 490; Mansi, V I , 737C.
.. Schw., t. II, . 1, . 1, . 487, pg. 140; Mansi, V I , 737.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 297
vidi, takva kristoloka formulacija prilino je daleko od one u A S . O n a d o d u e
ispovijeda diofizitizam i to, to se tie samih naravi, formulom koja je uzeta iz
AS ( '), ali je jedinstvo izraeno daleko drukije, negoli je to
bio obiaj u antiohijskoj koli. Prije svega Euzebije ne govori samo jednom
p r o s o p o n u , kao to je govorila Antiohija, nego t a k o e r i jednoj hipostazi,
to oito potjee od P r o k l a . O s i m toga je formulacija jednog prosopona ijedne
hipostaze po nainu razliita od antiohijskih slinih formulacija. Jedan pro
sopon nije tu shvaen na antiohijski nain kao rezultat, koji nastaje sjedinje
njem, nego kao neto, to se donekle razlikuje od naravi i u e m u se dogodilo
sjedinjenje. T a k o se dobiva neposredni dojam, da jedan prosopon ijedna hipo
staza postoji prije sjedinjenja i u njoj se zbilo sjedinjenje dviju naravi tako daje
33 i nakon sjedinjenja ostao jedan prosopon i jedna hipostaza. Takve formulacije
istina nismo nali u sauvanim P r o k l o v i m spisima, ali je studija pokazala daje
Proklo uio taj nauk, koji je izraen takvom formulacijom. M a l o poslije postav
lja Euzebije na istom saboru ovakvu formulaciju: Priznaje li dvije naravi ...
35
poslije uovjeenja i k a e l i , daje K r i s t nama istobitan po tijelu i l i ne? Tu
vidimo oito poistovjeivanje pojma i , a ujedno nam to pokazuje
daje Euzebije samu formulaciju dviju naravi postavljao na antiohijski n a i n . On
je priznavao ispravnost Flavijanove formulacije diofizitizma, koja ima aleksan-
drijski prizvuk ( ) , kako se to vidi iz dogaaja
36
oko Anatolijeva p r e d l o k a kalcedonske definicije, koji je imao ,
ali sam nije upotrebljavao te formulacije. On je u tom blii P r o k l u nego Flavija
nu. Nije potrebno vie dokaza: Euzebijevo je kristoloko shvaanje oito najue
povezano s P r o k l o v i m .
Bazilije Seleucijski
Najmarkantnija linost na saboru u Carigradu (448.) iza Flavijana i Euzebija
svakako je Bazilije, metropolit iz Seleucije u Izauriji. Taj se prelat istaknuo na sa
boru znaajnom vjeroispovijeu koja t a k o e r ima veze s kalcedonskom definici
j o m . A l i za razliku od Euzebija i Flavijana, Bazilije nije ostao dosljedan u svome
uvjerenju. On je u Efezu (449.) opozvao svoju vjeroispovijest iz Carigrada, od-
35 f
...
36
Schw., t. II, v. 1, p. 2, n. 19, pg. 124 (320); Mansi, V I I , 104C.
298 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
3
luio se za jednu narav i potpisao Flavijanovu osudu. ' U Kalcedonu se poka
jao i dobio oprotenje. Najvaniji dokumenti njegova kristolokog uvjerenja jesu
izjave u Carigradu, Efezu i Kalcedonu. Ovdje emo ukratko pregledati te izjave.
Vidjet emo neto to ne bismo oekivali: Bazilije nije svoje kristoloko shvaanje
nikada u temelju promijenio. On se u Efezu vjetim manevriranjima izvukao od
o p t u b e zbog terminolokog diofizitizma, ali nije priznao monofizitizam. N e e
trebati mnogo truda, da se to p o k a e . Dovoljno je konfrontirati izjave.
Svakako je najznaajnija i temeljna njegova vjeroispovijest ona na protueuti-
hovskom saboru u Carigradu. N a k o n to su na saboru proitane irilove glaso
vite poslanice (Druga Nestorija i Laetentur caeli), pojedini su biskupi ispovjedili
svoj sud njima. Najprije je iznio Flavijan svoju vjeroispovijest, a odmah nakon
Flavijana uzeo je rije metropolit Bazilije: Tko m o e prekoravati rijei blae
noga oca naega irila, koji je po svojoj mudrosti zaustavio Nestorijevo b e z b o -
tvo, koje je htjelo poplaviti itav svijet, te dok je onaj dijelio na dvije osobe i dva
sina jednoga Gospodina naega Boga i Spasitelja Krista, on (tj. iril) je pokazao,
da treba spoznavati u jednoj osobi i S i n u i Gospodinu i Gospodaru stvorenja
potpuno b o a n s t v o i potpuno ovjetvo. Primamo dakle sve to je on napisao i.
poslao kao istinito i pravovjerno i klanjamo se jednome Gospodinu n a e m Isusu
K r i s t u , koga spoznajemo u dvije naravi. Jednu je naime imao u sebi prije vjekova,
b u d u i daje odsjev Oeve slave, a drugu, b u d u i da se rodio od majke, uzevi je
iz nje, sjedinio je sebi hipostatski (' ), te je potpuni Bog i S i n Boji Gospodina naega Isusa Krista, prekoravajui i ponitavajui svoju rije, to sam
nazvan t a k o e r potpunim ovjekom i Sinom ovjejim, jer je htio sve nas spasiti
time, stoje postao po svemu nama slian osim po grijehu. 38
Prije svega, osobito je znaajno da jedan prelat iz antiohijskog patrijarhata
tako otro osuuje Nestorija otvoreno pripisujui svrgnutom carigradskom pa-
37
Pojedinosti Baziliju vidi kod Bardenhevver, Geschichte der altkirchlichen Litera-
J
tur, Bd. IV, Freiburg im Br., T 9 2 4 . , str. 300-304.
38
_ (sc. Nestoru)
Oebv (sc. Cvrillus)
... , Schvv., isto, n. 519, pg. 142;
. Mansi, V I , 741B.
' ...
,
... ' ,
9
...
, Schvv., , Schvv., isto, n. 850, pg. 179;
t. II, . 1, . 1, . 301, pg. 117; Mansi, V I , 685.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 299
trijarhu uenje dva prosopona i dva sina. Ne treba zaboraviti daje to bilo prije
godine 449. i prije Kalcedona. U to vrijeme jedva bi se moglo zamisliti, da bi
pravi antiohijski bogoslov tako tvrdo sudio Ne sto rij u. Ima m e u t i m u toj izjavi
i drugih detalja, koji odvode od Antiohije. Onaj, koga Nestorije dijeli na
dvije osobe, nije samo Krist i G o s p o d i n i Spasitelj, nego je t a k o e r naprosto
i Bog, Ljudska je narav d o d u e uzeta iz majke, ali je t a k o e r sjedinjena '
, te zbog toga potpuni Bog i S i n Boji jest p o t p u n i ovjek i S i n o
vjeji. K r i s t je shvaen tako, daje isti onaj, koji je uzeo kao i onaj, koji se ro
dio. Svatko e priznati da te formule djelomino ne zvue nipoto antiohijski,
pogotovo ne formula hipostatsko sjedinjenje. Najznaajnije u cijeloj formuli
jest ispovijedanje diofizitizma i to formulom, koja - kako je ve pokazano nije
antiohijskog izvora (ali je zato nalazimo kod Prokla). Bazilije ispovijeda K r i s t a
u dvije naravi. Kasnije e Bazilije na sedmoj sjednici istoga sabora svoju diofi-
zitsku vjeroispovijest amplificirati tako, to e joj izriito dodati priznanje, daje
39
K r i s t nama po tijelu istobitan .
U Efezu (449.) je Bazilije povukao svoju vjeroispovijest iz Carigrada ovakvom
izjavom: Slaem se s vjerom svetih otaca onih u Niceji i onih, koji su u Efezu
istu (vjeru) potvrdili. A one, koji u emu misle protivno bilo onome, to je u
Niceji, bilo onome, to je o d r e e n o u Efezu, otklanjam. Anatematiziram one,
koji poslije sjedinjenja dijele na dvije naravi i l i hipostaze i l i prosopona jednoga
je dvije naravi rekao u zapisnik, koji je sastavljen u kraljevskom gradu i klanjam
40
se jednoj naravi boanstva jedinoroenoga, koji se uovjeio i utjelovio. To je
opoziv, to gaje izazvala slabost Bazilijeve due, ali on nije znaio stvarno zataje-
nje Bazilijeva kristolokog shvaanja. Seleucijskije metropolit istina tom izjavom
osudio svoju carigradsku formulaciju, ali novom formulacijom nije rekao nita,
to bi se carigradskoj formulaciji stvarno protivilo. N o v a formulacija ne iskljuuje
diofizitizam (pa ni terminoloki!). O n a anatematizira one, koji dijele K r i s t a na
39
40
Mansi, V I , 828B-C.
300 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 301

dvije naravi. Carigradska formulacija nije dijelila K r i s t a na dvije naravi, nego
je spoznavala K r i s t a u dvije naravi. Bazilije e u Kalcedonu dati izjavu, koja je s
time posve u skladu: Spoznajemo dvije naravi, ne dijelimo. N i t i k a e m o , da su
podijeljene, niti da su pomijeane. 41
Po efekoj izjavi Bazilije se klanja jednoj
naravi, ali je formulacija te jedne naravi sasvim osebujna i vrlo zanimljiva.
Bazilije ne govori jednoj naravi Logos ovoj i l i Kristovoj naprosto, ak ni
jednoj utjelovljenoj naravi, nego jednoj naravi boanstva Logosova (zapra
vo: Jedinoroenoga), koji se utjelovio. Dakako da Logos, pa i utjelovljeni, ima
45
formulaciji, kako ju je Bazilije izrazio u Carigradu, kako u formulaciji, koju joj
46
je dao u Kalcedonu, vrlo uvjerljivo govori da je Bazilije poznavao kompletnu
komunikaciju idiomatum. Njemu nije samo jedan te isti ujedno Sin Boji i
S i n ovjeji, nego je Sin Boji naprosto Sin ovjeji. Svatko tko je itao ovu
studiju, priznat e da su Bazilijeve formulacije prilino razliite od antiohijskih.
Treba dodati m e u t i m , daje seleucijski biskup u Carigradu izrazio diofizitizam
t a k o e r jednom formulom, koja je antiohijska. Poto se E u t i h izjasnio za jednu
narav nakon sjedinjenja, Bazilije gaje upozorio: Ako ne ree dvije naravi nakon
47

samo jednu narav boanstva, tj. b o a n s k u . nainu utjelovljenja Bazilije sjedinjenja, kae pomijeanje i slijevanje. U Efezu je kuao tu formulu zata
4 8 49

nije rekao u Efezu ni rijei. K a d se u Kalcedonu on vraa opet na svoju vjero jiti (oito mu se inila previe antiohijskom), ali ju je u Kalcedonu priznao. U

ispovijest iz Carigrada, on je dakako ponovno odobrava, 42

ali je i malo dopu Efezu je rekao da se ne sjea te formule, nego da se sjea, kako je rekao E u t i h u :

njuje i to u u n i t a r i s t i k o m smislu. Svoju temeljnu diofizitsku formulaciju sada ... ako kae iz dvije naravi, a poslije sjedinjenja ree jednu i ako ne d o d a utje

izraava ovako: ... klanjam se jednome Gospodinu n a e m Isusu K r i s t u , Sinu lovljenu i uovjeenu, sumnja se, da kae slijevanje i pomijeanje. A k o pak d o d a

Bojemu j e i n o r o e n o m e , Bogu Logosu, koji se poslije utjelovljenja i uovjeenja utjelovljenu i uovjeenu, kae isto kao i nai oci, jer je jasno, da je po rastu-
43
spoznaje u dvije n a r a v i . Istina, tu su dodane determinacije poslije utjelovlje maenju otaca neto drugo b o a n s t v o njegovo, to jest jednoga Gospodina Isusa
50

nja i uovjeenja, ali te determinacije nemaju mnogo vanosti za diofizitsku for Krista, i drugo neto njegovo tijelo, koje je iz Majke. U Kalcedonu je tu izjavu
supstancijalno jednako ponovio i dodao: I oni, koji su prije osuivali, poslije su
mulu, kakva je Bazilijeva. T i h determinacija nee imati kalcedonska definicija,
51
odobrili, to sam rekao. Bazilije ne opoziva u Kalcedonu tu svoju izjavu, to se
jer one stvarno ne kazuju nita vie, negoli kazuje sama formula. Nije t a k o e r od
tie njezina sadraja. On je ve u Carigradu stvarno priznavao irilovu formulu.
prevelike vanosti ni umetak Sina Bojega jedinoroenoga, koji se nalazi ve
To dokazuje zapisnik s rasprave p o e t k o m travnja 449., kad se vodila istraga
u antiohijskom simbolu (AS). Od velike je m e u t i m vanosti umetak
pitanju, jesu li saborski zapisnici od 448. krivotvoreni. T o m prilikom je Bazilije
, koji postavlja kompletnu identinost K r i s t a i Logosa, te u takvoj suvislosti
omoguuje kompletnu komunikaciju idiomatum. To je daleko od antiohijskog
miljenja i od A S . Bazilije ne shvaa samo Krista u dvije naravi, nego on shva 45

a i samoga Logosa u dvije naravi. Taj e umetak imati kalcedonska definicija, , Schvv., isto, 11. 301, pg. 117; Mansi, V I , 685.
46
ali na drugom mjestu. 44
Posljednja kristoloka fraza vjeroispovijesti jednako u ; Schvv., isto, n. 176, pg. 93;
Mansi, V I , 636D.
47
' , ,
Schvv., isto, n. 545, pg. 146; Mansi, V I , 745. U Kalcedonu je i tu formulu malo unitari
41
, . stiki modificirao:
, Schvv., isto, n. 532, pg. 143; Mansi, V I , 744C-D. ; Schvv., isto, n. 176, pg. 93; Mansi, V I , 637A.
48
42
Schvv., isto, nn. 169, 172, 176; pg. 92-93; Mansi, V I , 636; Schvv., isto, n. 851s, pg. Schvv., isto, n. 546, pg. 146-147; Mansi, V I , 745-748.
49
176; Mansi, V I , 828-829. Schvv,, isto, n. 176, pg. 93; Mansi, V I , 637A.
50
43
, , ,
, , ,
, Schvv., isto, n. 169, pg. 92-93; Mansi, V I , 636A-B. ,
44
Tumaei istu vjeroispovijest Bazilije u Kalcedonu kae: , () ,
, , , Schvv., isto, n. 546, pg. 146-147;
, Schvv., isto, n. 172, pg. 93; Mansi, V I , 636B. Mansi, V I , 745-748.
51
To je dakako samo potvrda tvrdnje da se Bazilije u Efezu nije odrekao svoga nauka. Schvv. isto, n. 176, pg. 93; Mansi, V I , 637B.
302 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 303

priznao daje on E u t i h u na sedmoj sjednici sugerirao priznanje jedne utjelovlje
ne naravi Boga Logosa rijeima: A ako kae jednu narav Boga Logosa utjelov
ljenu i uovjeenu, jednako k a e kao mi i oci. Jasno je naime, daje neto drugo
b o a n s t v o , koje je iz Oca, a neto drugo tijelo, koje je iz majke, kojim je samoga
52
sebe utjelovio. a k je rekao, da se Euzebije na nj ljutio radi toga, to E u t i h u
53
sugerira. N e m a sumnje, dakle, daje Bazilije priznavao C i r i l o v u formulu i daju
je dakako posve diofizitski tumaio, jednako kao to smo vidjeli kod Flavijana.
Izneseni prikaz Bazilijeve kristologije pokazuje, kako je seleucijski biskup u
56
Bog Logos, koji se iz Djevice utjelovio, obukavi meni istobitno tijelo. Da
je naime imao drugo tijelo mimo mene, da nije postao zajedniar mojega tijela,
ne bi me bio ivotom obdario. Da nije isprosio moju bit, ja se ne bih obogatio
57
b o a n s k i m kraljevstvom. Citati pokazuju jedan malo plaljivi diofizitizam,
ali ipak diofizitizam. Ujedno spajaju pojmove i . D a j e propovijed
doista diofizitska, pokazuju i druga mjesta. oblaenju tijela govori se vie
puta. Upotrebljavaju se obje osnovne formule, postade i uze, t a k o e r spoje
ne zajedno na proklovski nain: Uze opet prah iz Djevice, mislim tijelo iz nje,
58

kristolokom shvaanju bio t a k o e r u sredini izmeu dviju kristologija i kako je . . . i postade ovjek. S druge strane opet priznaje kompletnu komunikaciju
njegov diofizitizam bio doista razliit od antiohijskog diofizitizma. Raspravljeni idiomatum. Ne samo na nekih sedamnaest mjesta naziva M a r i j u bez rezerve

materijal vrlo jasno daje znati, daje Bazilijevo kristoloko uvjerenje bilo u nekim Bogorodicom, nego t a k o e r i izriito kae, da se Bog rodio. Jer se Bogorodicom
59

vezama s Flavijanovim, a prema tome bar posredno s Proklovim. Bazilije d o d u e naziva zato, to je rodila Boga utjelovljenoga . . . , ... kako si rodila utjelov
60 61

nema jedne hipostaze, bar ne izriito, ali njegove izjave oituju daje uz diofizi ljenoga Logosa . . . , ... raanje utjelovljenoga Boga . Tako se sa sigurnou
62

tizam priznavao kompletnu komunikaciju idiomatum. A to je ono, to Proklov m o e rei daje Bazilijev diofizitizam isti kao i Proklov diofizitizam. Taj je dio
63

diofizitizam posve dijeli od antiohijskoga. Od Bazilijevih kristolokih formula fizitizam okarakteriziran priznavanjem kompletne komunikacije idiomatum.

cija svakako je najvanija formulacija diofizitizma formulom . Je

li Bazilije uzeo tu formulu iz Prokla, i l i ne, teko bi bilo dokazati. K a k o god bilo, 56
.
posve je sigurno da i z m e u Proklove i Bazilijeve kristologije postoji unutarnja , , P G , 85, 445C.
srodnost. U tom nas uvjerenju utvruje jedna Bazilijeva homilija, koja je kristo 57
' ,
loki vezana s Bazilijevim izjavama na saborima. To je homilija Navjetenju, , '
otisnuta u PG m e u propovijedima koje se pripisuju n a e m u biskupu kao Or. , P G , 85, 445C. Upozoravam na slinu formulaciju u HT: da
54 nije mene obukao, ne bi me bio niti spasio!, Schvv., 1.1, . 1, . 1, n. 19, pg. 106, c. 8; P G ,
XXXIX. jednoj i l i dvije naravi, ta homilija ne govori nigdje izriito. Uope
65, 688-689.
je vrlo siromana filozofskom terminologijom. A l i se ipak vidi, daje ona diofizit 58
" , ,
ska. Evo nekoliko mjesta: K a k o je nestvorena i neshvatljiva Logosova bit, koja , P G , 85, 437. Usp. Bazilijeve rijei
se ne m o e komunicirati nijednom stvorenju ... sklopila zajednitvo sa slabom i u Kalcedonu: ^ ,
zemljanom naravi ovjetva? 55
Jer nije bio p u k i ovjek onaj, koji se rodio, nego Schvv., t. II, . 1, . 1, . 167, pg. 92; Mansi, V I , 633C.
59
li! , P G , 85, 429.
60
... ..., P G , 85, 436.
61
... , P G , 85, 440.
52
, 62
U homiliji ima vie mjesta koja podsjeaju na Prokla, kao npr. P G , 85, 444B, gdje
, se kae daje Marija hram u kojem je stanovao veliki sveenik po redu Melkizedekovu,
, , i . Posebno istiem mjesta, gdje se finom retorikom stavljaju u paralel-
, Schvv., isto, n. 791, pg. 173; Mansi, V I , 813B. nost boanska i ljudska Kristova svojstva, da se istakne kontrast, vidi P G , 85, 445-448,
53
To je dakako znak, daje i Euzebije smatrao da Cirilova formula ima ortodoksni 445C, 437C-D. Kad Bazilije govori Bojoj brizi za ovjeanstvo prije utjelovljenja po
smisao, Schvv., isto, n. 798, pg. 174; Mansi, V I , 813D. stvorenjima, naravnom zakonu, pisanom zakonu, prorocima, itd., to nas veoma podsje
54
P G , 85, 425-452. a na slian odlomak u T A . Inae se homilija retoriki toliko razlikuje od Proklovih, da
55
ona po mom sudu ne moe nikako biti pripisana Proklu.
... 63
tom daje Bazilije doista priznavao kompletnu komunikaciju idiomatum govori i
, P G , 85, 445. njegov spis De vita et miraculis s. Theclae na nekoliko mjesta, P G , 85, 481A, 484C, 500A.
34 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
Srodnost s P r o k l o m pokazuje i Bazilijevo pismo caru Leonu u pitanju patrijarha
Timoteja A i l u r a i Kalcedonskog sabora. Iz tog pisma istiemo iskljuenje e-
tvorstva u Bogu: n e q u a q u a m adsumptum a D o m i n o carnem, alterum filium i
64
glorificatione Trinitatis introducens, quod Nestorius noviter a s s e r e b a t .
N a k o n svega, mogli bismo ovako rezimirati miljenje Bazilijevoj kristologiji:
L Bazilijeva je kristologija bez sumnje srodna s Proklovom kristologijorm T a j e
k a r a k t e r i s t i n a srodnost u priznavanju diofizitizma uz kompletnu komunikaciju
idiomatum, po e m u se ta kristologija razlikuje i od antiohijske i od aleksan
drijske kristologije. 2. Nije mnogo manje sigurno daje Bazilijeva kristologija
Proklovoj i ovisna. Smatram, daje ta ovisnost direktna.
M o d a e se kome initi manje uvjerljivom ta druga tvrdnja ovisnosti Ba
zilija P r o k l u . Doista, dokazi, koji su izneseni, nisu takve naravi da bi isklju
ivali svaku sumnju. Po sebi i nije n e m o g u e , da bi takvo kristoloko shvaanje
u velikim potezima bilo formulirano i neovisno od P r o k l a . D a p a e mislim, da
je takvog shvaanja bilo dosta unutar grke Crkve u ono doba, samo to j o nije
dovoljno i s t r a e n o . M e u t i m , to se tie Bazilija, mnoge pojedinosti upuuju na
P r o k l a . K a k o god bilo, ako i priznamo daje Bazilije svoje shvaanje ve donio u
Carigrad sa sobom kao miljenje, koje nije nita dugovalo carigradskoj tradiciji
s P r o k l o m na elu, ipak je Bazilije prigodom svoga boravka u Carigradu imao
prilike upoznati se s P r o k l o v i m spisima i tako se utvrditi u svome shvaanju.
Bazilije je bar za vrijeme polemika oko Eutiha boravio dugo vremena u Carigra
du. On se nalazi na saboru u studenom, kad je E u t i h suen, a boravi j o uvijek u
65
glavnom gradu, kad car u travnju nareuje reviziju saborskih zapisnika. Poloaj
je neprestano bio vrlo napet. N i t k o nee sumnjati, da su Flavijan i ljudi oko njega
66
upozorili Bazilija na P r o k l a . A k o je dakle Bazilije osnovicu svoje kristologije i
64
Mansi, V I , 561D.
65
Vrlo je vjerojatno da Bazilije kroz cijelo to vrijeme nije uope odlazio u svoju bi
skupiju. Seleucija nije bila blizu. Za uskrsne blagdane sigurno nije bio u Seleuciji. Uskrs
je te godine bio 27. oujka, a u prvoj polovici travnja on sjedi kod revizije zapisnika.
66
Moemo zamisliti kako se u to doba grozniavo radilo u Carigradu. Eutihova
je stvar bila zauzela svjetske razmjere. Nitko se nije mogao nadati da e se stvari
jednostavno okonati, nego je trebalo oekivati teke borbe. Zato je i kristoloki rad
u to vrijeme sigurno bio neobino iv. Pogotovo su za njega bili zainteresirani bisku
pi, koji su sudjelovali na protueutihovskom saboru. Usporeivalo se kristoloke spise
razliitih otaca, konfrontiralo formule, prikupljalo dokazni materijal. Pogotovo, kad
je car zakazao opi sabor. Nema sumnje da su u to vrijeme nastala prva tumaenja
koja povezuju Cirilovo hipostatsko sjedinjenje s Proklovim sjedinjenjem u jednu
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 305
stvorio neovisno od Prokla, nema sumnje daje on kasniji svoj razvoj povezao s
Proklom, odnosno s kristologijom, koja je vladala u Carigradu, a koja je potjecala
67
od P r o k l a .
Seleuk i z Amasije
M e u biskupima na protueutihovskom saboru istaknuo se i Seleuk, metro
polit iz Amasije. Taj pontski biskup, koji je reen od carigradskog patrijarha,
68
sasvim sigurno od P r o k l a , izjasnio se t a k o e r u jednoj vjeroispovijesti svome
shvaanju utjelovljenja. T a j e vjeroispovijest t a k o e r prilino zanimljiva. Seleuk
najprije hvali irilovu, zatim Flavijanovu te k o n a n o Bazilijevu vjeru, a anatema-
tizira svakoga, koji ne misli tako. Na to donosi svoju vjeroispovijest, koja glasi:
Jer i mi vjerujemo, da (treba) uiti jednoga Gospodina naega Isusa K r i s t a , L o
gosa iz Boga, svjetlo od svjetla, ivot od ivota, u dvije naravi nakon uovjeenja i
hipostazu. Usko povezivanje tih dviju formulacija ukazuje se ve na samom protu
eutihovskom saboru ujesen 448.
67
S tim u vezi nee biti teko pogoditi koje je moje miljenje autentinosti Oratio
nes 1-37, koje P G , 85 donosi pod Bazilijevim imenom. Batiffol ih je pripisao Nestoriju,
ali je Bardenhevver (nav. dj,, str. 302-303) nakon drugih osporio taj sud. Priznajem da
mi je vrlo teko vjerovati u autentinost tih homilija, jer one sadre sasvim drukije
kristoloko shvaanje od ovoga, koje je netom prikazano. Njihov je diofizitizam posve
antiohijski, komunikacija idiomatum vrlo umjerena. Posebno se obaraju na terminolo
ki teopashitizam. Gotovo je neshvatljivo kako bi ovjek, koji je tako lako rekao: Bog
se rodio, tako malo logiki mislio! Antiohijska je kola dobro znala: ako se naprosto
rekne da se utjelovljeni Bog rodio, onda neminovno treba rei i da je utjelovljeni Bog
trpio. Ne treba zaboraviti daje Bazilije bio ovjek koji je Eutiha htio spasiti time to mu
je sugerirao neka kae JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A LOGOSA! To se nalazi
u saborskim zapisnicima, koji su sigurno autentini! Ako, meutim, literarni i retoriki
razlozi govore za autentinost Orationes 1-37, onda bi se ona mogla spasiti jedino tako,
da Orationes 1-37 budu smjetene u doba koje je prethodilo Bazilijevu dolasku u Cari
grad za vrijeme poetka polemike Eutihu. To bi znailo daje Bazilije kod dolaska u
Carigrad izmijenio svoje shvaanje, stoje u prilog mom miljenju proklistikom izvoru
Bazilijeve kristologije na saborima. Svakako, kristolog koji je formulirao vjeroispovi
jest, koja meu ostalim priznaje hipostatsko sjedinjenje i koji se vie-manje slae s
formulom JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A LOGOSA i tako dalje, nije mogao
formulirati dualistikih tekstova u Orationes 1-37. (Te tvrdnje baziraju se na Bazilijevoj
kristologiji; literarnim i retorikim kvalitetama nije na meni, da sudim.)
68
Schvv., t. II, v. 1, p. 3 (act. X V I I ) , n. 24, pg. 97 (456); Mansi, V I I , 448B.
30 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija Proklo i kalcedonska dogmatska definicije 307

uzimanja tijela, onoga iz svete Marije. K o n a n o osuuje.svakoga, koji bi druki
69
je m i s l i o . Posebno tumaenje te formule nije potrebno. Istiem samo, kako je u
nju umetnuto otvoreno ispovijedanje da K r i s t jest Bog Logos tako, te vjeroispo
vijest k a e daje Bog Logos u dvije naravi, a ne samo daje Krist u dvije naravi.
Dakako da to nije antiohijski diofizitizam. Takav diofizitizam oito upuuje na
priznavanje kompletne komunikacije idiomatum. To je dakle t a k o e r diofiziti
zam, koji potjee iz Carigrada, konkretno od Prokla. Potjee li sama formula
direktno od Prokla, ne m o e se rei. C i n i se, daje Seleuk formulu
preuzeo od Bazilija, koji je netom prije njega izgovorio svoju vjeroispovijest.
U Efezu su Seleuka otro napali. Pale su t a k o e r o p t u b e zbog nestorijaniz-
70
m a . Seleuk se vrlo prepao, te je opozvao svoju carigradsku vjeroispovijest, jedna
ko kao i Bazilije, te bacio anatemu na sve one, koji dijele Gospodina naega Isusa
K r i s t a poslije sjedinjenja na dvije naravi i l i dvije hipostaze i l i dva p r o s o p o n a . Je
li Seleuk u Efezu zabacio diofizitizam? Vjerojatno nije. Samo gaje disimulirao.
to se tie Nestorija, Seleuk gaje osuivao jednako otro kao i E u t i h a . '
vo isticanje K r i s t o v a b o a n s t v a uz potpuno preuivanje njegova ovjetva
(osim dakako u k o l i k o je priznato d i o f i z i t s k o m formulom!) dovoljno poka
74
zuje u n i t a r i s t i k u , t e n j u k r i s t o l o k i h shvaanja toga biskupa. Mimoii
5
e m o druge biskupe. O n o , to je r e e n o , dovoljno nam je pokazalo da je
preko sabora 4 4 8 . govorila zapravo t r e a k r i s t o l o k a struja, koja je krenula
p o s r e d n i m putem, a koji je zacrtan od patrijarha P r o k l a . To svakako do
kazuje da se takva struja p o e l a f o r m i r a t i . Najsvjesnije su t i m putem ila
dva glavna predstavnika carigradskog sabora, t u i t e l j Euzebije i predsjednik
sabora Flavijan, koji su slijedei P r o k l a doli pored d i o f i z i t i z m a do formu
lacije nauka jednoj hipostazi. Ujedno su se tu ve p o k a z a l i p r v i tragovi
shvaanja koje e f o r m u l i sjedinjenje ' dati terminativni
smisao sjedinjenje u j e d n u h i p o s t a z u . T a k o je carigradski sabor u osnov
71
n i m crtama o z n a i o smjer, kojim e p o i kalcedonska definicija i daljnji ra
zvoj kristologije.
2

Drugi biskupi 74
Na sedmoj sjednici istoga sabora, tik pred osudom Eutiha, on je predlagao da se
stvar odloi, Schvv., isto, n. 764, pg. 170; Mansi, V I , 805C.
75

Od vjeroispovijesti ostalih biskupa na saboru protiv E u t i h a znaajnija je Pojedinci nisu dali nikakvih izriitih kristolokih izjava. Od onih, koji su ku
j o ona biskupa M e l i f t o n g a iz Juliopola, koji je bacio anatemu na one, koji ali dati neke formulacije ovdje jo spominjem biskupa Longina iz Herzoneza, koji
je svoju vjeroispovijest izriito oslonio na Flavijana, te ispovjedio da treba poslije
ne bi ispovjedili dvije k i s t i n i t o m j e d i n s t v u skupljene naravi u jednoga te
73
uovjeenja klanjati se boanstvu jedinoroctenoga Sina Bojega i Spasitelja naega
istoga S i n a Bojega, Boga pravoga od Boga pravoga, K r i s t a I s u s a . Brilji- Isusa Krista, koje je iz dvije naravi:

, Schvv., isto, n. 331, pg. 120; Mansi, V I , 689D. Tu se oito radi nepozna
69
... vanju precizne razlike izmeu osobnih i neosobnih termina, jer je inae neshvatljivo,
, , , to bi to znailo boanstvo, koje je poslije uovjeenja iz dvije naravi. Slinu nepre
ciznost u protivnom dualistikom smislu pokazuje Eudoksije, biskup bosforski, koji
, u svojoj izjavi ima izreku uze potpuna ovjeka: , Schvv.,
, Schvv., t. II, . 1, . 1, . 302, pg. 117-118; Mansi, V I , 685C. isto, n. 346, pg. 122; Mansi, V I ; 696A. Vjeroispovijest latinskog biskupa Julijana iz
70
Schvv., isto, . 303, pg. 118; Mansi, V I , 685D. Kosa nema za grku teologiju posebnog znaenja, jer je ona samo odraz toga, kako
71
su latini slabo shvaali suptilnost grkih spekulacija. Njegova formulacija u grkom
..., Schvv., isto, n. 864, pg. 181; Mansi, V I , 832. zvui antiohijski: ,
72
To se vidi iz njegova pisma caru Leonu u pitanju Kalcedonskog sabora i Timoteja , , Schvv., isto, 340, pg. 121; Mansi, V I , 692.
Ailura, Mansi, V I I , 607A. To je prijevod s latinskog, gdje je persona prevedena s . Napominjem da
73
je Saturnin, biskup marcianopolski i metropolit Mezije, koji je Eutihovu osudu potpi
, , sao odmah iza Flavijana, onaj isti, kojega je Proklo zaredio i poslao u Marcianopol na
, , Schvv., isto, n. 339, pg. 121; Mansi, V I , mjesto pronestorijevskog biskupa Doroteja, glasovitoga iz nestorijevskih borbi, vidi
692B-C. Mansi, V, 823-825.
38 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 309

Carigradski kler i Anatolije Posebno je znaajna njegova diskusija s monasima, koji su se bunili protiv
80
sabora i pledirali za D i o s k o r a .
K r i v o bismo uinili, kad bismo mimoili ulogu koju je tijekom tih kristolokih Negdje pod konac 452. i l i p o e t k o m 453. Aecije je doao u sukob sa svojim
borbi odigrao carigradski kler. Ve u tijeku samog carigradskog sabora (448.), a patrijarhom i Anatolije gaje zaredio za sveenika te mu oduzeo slubu a r h i a k o -
onda i poslije u Kalcedonu, kler carigradske Crkve uzimao je aktivnog uea u na. Tada se za Aecija zauzeo sv. Leon papa, i to u prvom redu zato, stoje Aecije
81
k r i s t o l o k i m raspravama. Za razumijevanje geneze kalcedonske definicije to je bio pravovjeran ovjek, a njegov nasljednik Andrija bio je eutihijanist. Papa je
82
od neprocjenjive vanosti. Gotovo sav taj kler bio je zapravo Proklov kler. N e t o za Aecija pisao caru i carici. U vezi s time vodila se protiv Aecija i neka parnica,
83
ih je sigurno bilo i starijih, koji su potjecali j o od A t i k a i Sizinija, gdjekoji i od koja je za njega na Leonovo zadovoljstvo dobro zavrila, te je on opet stupio
84 85
Nestorija, ali je velika veina bila iz vremena kad je Proklo sjedio na patrijarsi]'- u dobre odnose s A n a t o l i j e m , to je Leonu bilo vrlo drago. Papa je kasnije
skoj stolici. Dakako da se nestorijevci nisu mogli o d r a t i za Proklovo vrijeme, Aeciju povjeravao velike d u n o s t i kao nekom svome predstavniku uz biskupa Ju-
86
osim tek djelomino. A vjerojatno nije niti bilo mnogo nestorijevski orijentiranog lijana iz K o s a , stoje svakako znak daje papa posebno cijenio toga predstavnika
klera s obzirom na to, daje Nestorije bio kratko vrijeme biskup, a prijanja tra carigradskoga klera. To je t i m znaajnije, to se Aecije na Kalcedonskom sabo
87
dicija s A t i k o m nije bila antiohijska. N e m a sumnje, daje uplivni Proklo uivao ru istaknuo t a k o e r u borbi za 28. kanon, protiv kojega se papa toliko b o r i o .
velike simpatije u svom kleru, posebno zbog njegova velikog uspjeha na podiza Z n a k , da je papa mimoiao tu okolnost radi ara, koji je Aecije pokazivao za
nju ugleda carigradske Crkve. Njegov je kler bio na nj ponosan. To e se pokazati obranu dogmatskog nauka Kalcedonskog koncila. C i t i r a n i dokumenti pokazuju
vie puta u. Kalcedonu.
I z m e u carigradskog klera posebno istiem jednoga ovjeka, koji je u Kalce zapaziti da oba mjesta, kojima se bavi Aecije, govore komunikaciji idiomatum. Prvo
donu vie puta sudjelovao u k r i s t o l o k i m raspravama. U o p e se pridaje premalo mjesto iz Cirila izriito utvruje komunikaciju idiomatum u smislu, kako je ui Proklo,
vanosti tome ovjeku u povijesti Kalcedonskog sabora. Bio je to a r h i a k o n ca dakako bez terminolokog diofizitizma!
80

rigradske Crkve Aecije. ovjek, koji se u Kalcedonu istaknuo slino kao nekad
a k o n Atanazije u Niceji. K a d je postao a r h i a k o n , ne m o e se iz meni poznato
ga materijala sa sigurnou zakljuiti. Sigurno je, daje ve za Proklova vremena
76
imao prilino uvida u upravu biskupije. A l i se ini, da j o za Flavijanova vreme Mansi, V I , 236.
na nije bio a r h i a k o n , jer u saborskim zapisnicima s protueutihovskog sabora
dolazi samo kao a k o n . Prema tome bi on postao a r h i a k o n negdje za Anatolija.
77
Bio je vrlo energian ovjek i u osudi Eutiha slagao se sa svojim biskupom. ini
78
se, daje bio i u Efezu 449., jer u Kalcedonu znade da LTF nije u Efezu i t a n . U 84
Kalcedonu, gdje je bio prvi saborski biljenik, vie puta je uzeo aktivno uee u
kristolokim raspravama. Tako na treoj sjednici, kad se itao L T F , on citatima
iz sv. C i r i l a dokazuje i l i r s k i m i palestinskim biskupima, koji sumnjaju nekim
mjestima poslanice, da ta mjesta nisu krivovjerna. 79
76
Schvv., t. II, v. 1, p. 3 (act. XII), n. 59, pg. 52 (411)-53 (412).
77
Schvv., t. II, v. 1, p. 1, pg. 153s; Mansi, V I , 765s.
78
Schvv., isto, 11. 90, pg. 83; Mansi, V I , 616.
79
Schvv., t. II, v. 1, p. 2, 11. 24, 25, pg. 82 (287); Mansi, V I , 972-973. Aecije tuma
i dva mjesta. Tree tumai Teodoret Cirski, takoer citatom iz Cirila. Zanimljivo je 425, 428, 441, 444.
Schvv., isto, pg. 118 (314)s; Mansi, V I I , 72, 73, 76. Jedan od monaha, Karoso, veli
mu; Biskupi sjede, a zato ti govori?, Schvv., t. II, . 1, p. 3, n. 18 (2, 7, 8, 9, 10), pg. 99
(458)400 (460); Mansi, V I I , 81, 84.
81
Epist. Leonis ad Julianum (col. Bali., ep. 117); Silva-Tarouca, II, pg. 125 (ep. 47);
82
Ta se pisma po miljenju Silva-Tarouce nisu sauvala, Nuovi studi sulle antiche
lettere dei Papi, I, Roma, 1932., str. 173.
83
Epist ad Julianum od 9. sijenja 454. (col. B a l i , ep. 127); Silva-Tarouca, II, pg. 137
(ep. 52); Mansi, V I , 268B.
Epist. Anatolii ad Leonem papam, Mansi, V I , 278A-B.
85
Epist. Leonis ad Anatolium od 29. svibnja 454., Mansi, V I , 291A (coll. Bali.,
ep. 135); usp. Silva-Tarouca, Nuovi studi str. 172; Epist. Leonis ad Marcianum od
29. svibnja 454., Silva-Tarouca, II, pg. 146 (ep. 57); Mansi, V I , 293B (coll. B a l i , ep.
136).
86
Epist. Leonis ad Aetium presb. (coll. B a l i , ep. 153), Silva-Tarouca, II, pg. 158-159
(ep. 68); Mansi, V I , 318-319; Epist. Leonis ad Julianum (coll. B a l i , ep. 152); Silva-Ta
rouca, II, pg. 158 (ep. 67); Mansi, V I , 317-318. Oba su ta pisma datirana 1. rujna 457.;
usp. Ep. Leonis papae ad Leonem Augustum (coll. Bali. 156); Mansi, V I , 327A; Silva-Ta
rouca, Nuovi studistr. 172.
87
Schvv., t. II, v. 1, p. 3,11. 6, 7, pg. 88 (447); isto, n. 13,16, pg. 95 (454); Mansi, V I I ,
3io Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
da se Aecijeva kristologija kretala na istoj liniji, na kojoj i Flavijanova, to jest na
liniji, kojom je poao P r o k l o . 88
N i t k o nee zanijekati da je Aecijevih, to jest zapravo Flavijanovih istomiljeni
ka bilo prilino m e u carigradskim klerom, pa da su takvi ljudi svakako odigrali
veoma veliku ulogu t a k o e r u Anatolijevoj preorijentaciji, koji je kao pristaa
i Dioskorov apokrizijar postao carigradskim biskupom, a naskoro poslije toga
okrenuo Dioskoru lea te poao Flavijanovim putem potpisavi LTF. Anatolije
se sam izgovara papi Leonu radi 28, kanona uplivom, koji je na nj i na druge iz
vrio carigradski kler. 89
Carigradski kler pripravljao je dakle t a k o e r kalcedonske dogaaje, Taj se taci
90
svakako posebno odrazio na dvoru i u carigradskoj sredini. injenica, daje A e -
88
SilvaTarouca kuao je pobiti autentinost Leonovih poslanica 111, 112, 113 (po
c o l l Bali), vidi Nuovi studi str. 161 i dalje, posebno to se tie naega problema str.
171478. Njegovi su razlozi protiv autentinosti doista ozbiljni i jaki, ali i sam priznaje
da nisu stringentni, SilvaTarouca, I, Introductio, pg. X V I . Nema sumnje da ep. 117
(coll. Bali), pretpostavlja pisma pisana caru i carici u kojima bi Aecije bio njima prepo
ruen: ... possit pro tempore satis esse praedicto (sc. Aetio), quod c 1 emetissimrum
principum fauore munitur, quibus proxime eum litteris meis ita commendaui, ut apuci
religiosissimas me te s gratiam ipsius augendam esse non dubite m, SilvaTarouca, II,
pg. 125. Pismo, iz kojega vadim taj odlomak, datirano je 21. oujka 453. Pisma 111,
112, 113 nose datum 10. oujka 453.! Kako god bilo, SilvaTarouca nije nikako protu
maio nepostojanje preporuenih Leonovih pisama. Ako su pisma 111, 112, 113 ipak
autentina, onda bismo iz njih imali i poblie indicije kristolokom shvaanju akona
i tada ve prezbitera Aecija. Papa u poslanici 111 kae za nj: Virum catholicae fidei et
Nestorianis atque Eutvchianis haereticis constanter etiam adversum ... (Mansi, V I ,
218-219), te veli na adresu Anatolijevu: Cesset catholicos insectari, cesset eos qui ...
Flaviano placuere conterere (isto, 219B). Stalni Nestorijev i Eutihov protivnik, a Flavi
janov sljedbenik, to je dakako pozicija koja proizlazi od Prokla.
89
Epist. Anatolii ad Leonem papam, u travnju 454., Mansi, V I , 279A (coll. B a l i , ep.
132),
90
Mislim daje bar vrlo vjerojatno, da iz toga carigradskog kruga, koji misli kao Pro
klo, potjee glasoviti spis Contra Nestorium ad Sporacium, koji krivo dolazi pod Te odo-
retovim imenom, P G , 83, 1153-1164. Kristologija toga spisa jest diofizitska s komplet
nom komunikacijom idiomatum, dakle kristologija, koja je karakteristina za Prokla i
njegove sumiljenike, a koja se osjetljivo razlikuje od kristologije drskoga biskupa.
caru Teodoziju govori se kao pokojnom (1156B), a Kalcedonski koncil se ne spominje.
Spis bi imao svoje opravdanje u tome, to su neki vjerojatno u to vrijeme bili u dvojbi ka
kva je razlika izmeu ortodoksnog nauka i nauka Nestorijeva s obzirom daje Eutihov
monofizitizam kriv, te se vjerojatno u nekim krugovima postavljalo takoer pitanje Ne-
Pmklo i kalcedonska dogmatska definicija 311
cije u to doba a r h i a k o n carigradske Crkve - a posebno ako je on to postao pod
Anatolijem - stavlja svakako njegovu osobu u posebno svjetlo u t i m zbivanjima.
Tako bi otprilike bilo baeno svjetlo na neka pitanja, koja e nam omoguiti
da donekle razumijemo najuu povijest geneze kalcedonske definicije.
N a j u a povijest geneze definicije
P o d najuom povijeu geneze kalcedonske definicije mislim na njezin posta
nak unutar koncilskih zasjedanja u Kalcedonu poevi od tree saborske sjed
nice 10. listopada 451., kad su carski povjerenici saboru predloili da donese
jednu definiciju pravovjerne kristologije. Biskupi su se estoko oduprli bilo ka
91
kvom donoenju nove definicije. Po openitom miljenju trebalo je ostati kod
onoga, to su oci rastumaili. Svakako, sabor sam pokazuje da saborska veina
nije nipoto bila raspoloena za sastavljanje bilo kakve nove definicije. Saborski,
zapisnici k a u da su biskupi openito prihvatili miljenje biskupa Kekropija iz
Sebastopolisa, koji je izjavio daje protiv Eutiha dovoljan L T F , koji biskupi slijede
92
i koji su potpisali.
K a d imamo na umu to raspoloenje sabora, dakako da nam se namee pitanje,
odakle potjee ideja definiciji, koju bi imao dati Kalcedonski sabor. Sabor je sam
dovoljno pokazao, da ta ideja ne potjee od saborske veine. Teko bi takoer bilo
vjerovati daje ideju saborskoj definiciji dao papa i l i papinski poslanici. Sv. Leonje
93
najprije smatrao sabor nepotrebnim za neko vrijeme, a u pismu, to gaje upravio
samome saboru, strogo je zabranio svako diskutiranje pitanjima, koja su njego
94
vim LTF rijeena. Ne moe se uope misliti da bi veliki papa bio doao na ideju
storijeve rehabilitacije. Sporacije je bio comes domesticorum na Marcijanovu dvoru,
vidi Schvv., t. II, . 1, . 1, n. 2, pg. 55; Mansi, V I , 564B. Moglo bi, meutim, biti takoer
daje spis nastao u istim prilikama i u istom krugu neto poslije sabora u Kalcedonu, jer
se iz jednoga pasusa (PG, 83, 1157B) moe zakljuiti daje Nestorije ve bio umro.
91
, Schvv., t. II, . 1, . 2, pg. 78 (274); Mansi, V I ,
952-953.
92
Schvv., isto, n. 4, pg. 78 (274); Mansi, V I , 953A-B.
93
Epist. ad Marcianum (coll. Bali. 83); SilvaTarouca, I, pg. 67 (ep. 26); Mansi, V I ,
1115C; usp. SilvaTarouca, I, pg. 77 (ep. 31) (coll. Bali. 90); Mansi, V I , 127-128; te Silva
Tarouca, I, pg. 79 (ep. 31b) (coll. Bali. 89); Mansi, V I , 126.
94
... nec liceat defendi, quod non licet credi ..., SilvaTarouca, I, pg. 84 (ep. 34)
(coll. Bali. 93); Mansi, V I , 134B.
312 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
o kakvoj posebnoj saborskoj definiciji koja bi bila druga od L T F . Saborski nam za
pisnici kau, tko je elio definiciju. To je bio car. Njegovi su povjerenici biskupima
predloili da se dade definicija, da car od njih oekuje definiciju. I kad su naili na
prilian otpor saborske veine, oni ipak nisu odustali od ideje definiciji. Pitanje
njoj bilo je samo odloeno na nekoliko dana, da biskupi dobiju vremena. I Marcijan
nije odustao od definicije, makar muje bez sumnje bilo javljeno raspoloenje sabo
ra. To je svakako zanimljivo. Moglo bi se to carevo postupanje tumaiti time, da
je on htio imati jednu o d r e e n u formulu vjere, da m o e raspoznati pravovjerne od
krivovjernih, ali to tumaenje smatram nedostatnim. C a r u nije moglo biti sakri
to papino miljenje L T F . Poevi od njegova stupanja na prijestolje biskupi su u
znak ortodoksije i zajednice s papom potpisivali L T F . a k tovie, saborska se ve
ina odluila za to, da znak ortodoksije bude potpisivanje i odobravanje L T F . Car
je dakle imao formulu, po kojoj bi mogao raspoznati pravovjerne od krivovjernih.
Tu mu je formulu sugerirao papa i sam sabor. M e u t i m , on ipak ne odustaje od
ideje definiciji. Postojali su bez sumnje i drugi razlozi osim samog materijalnog
razloga potrebe za jednom o d r e e n o m formulom. Oito je Marcijan smatrao da
L T F ne m o e biti takva formula.
D o b r o je naglasiti tu okolnost. D o k je Marcijan kao laik u teologiji i sam
mogao doi na misao potrebi jedne o d r e e n e formule, ne m o e se m i s l i t i da
bi on sam bio d o a o na misao nedostatnosti papinoga pisma za grke p r i l i k e .
Z a t o se m o e smatrati potpuno sigurnim da su iza cara stajali teolozi, koji su
mu sugerirali misao definiciji i koji su ukazali na njezinu potrebu. U kojoj
e m o grupi t r a i t i te teologe? Jesu li to b i l i aleksandrijski teolozi? N i t k o nee
sumnjati u to, ako k a e m , da nisu. itav tijek sabora i dogaaja oko sabora
pokazuje da ideja definiciji ne m o e potjecati iz kruga aleksandrijske kristo
logije. L j u d i , koji su t r a i l i definiciju, oito su pretpostavljali ispravnost L T F ,
a nitko nee zanijekati da je dosljedni aleksandrijski teolog imao mnogo to
rei protiv L T F . K a d m e u t i m tu govorim aleksandrijskim teolozima, onda
i m a m pred o i m a samo stroge aleksandrijce, a ne one, koji su m o d a pokazi
vali stanovitih sklonosti prema aleksandrijskoj kristologiji, ali nisu ujedno b i l i
tvrdoglavo zaljubljeni u aleksandrijske osebujne formule. T e k o bi bilo rei da
je ideja definiciji, razliitoj od L T F , n i k n u l a u antiohijskom krugu, i l i da je
iz toga kruga ona prodrla na carski dvor i postala toliko draga carsko me paru
Marcijanu i Pulheriji. M i s l i m , da sami saborski zapisnici dovoljno pokazuju,
odakle potjee ideja definiciji.
Sav je posao oko definicije najue povezan s carigradskim patrijarhom. K o d
Anatolija se trebaju rjeavati p r o b l e m a t i n a pitanja iz L T F , u o p e rasprave
Proklo i kalcedonska dogmatska definiciji 313
95 96
vjeri, po prijedlogu carevih ljudi, kod njega je izraen prvi p r e d l o a k definicije
i kad taj nije naiao na odobrenje, s Anatolijem je posebno povezano t a k o e r
97
formuliranje k o n a n o g njezinog teksta. A i posve je naravno, da u carigrad
skoj sredini t r a i m o one, koji su carsko me paru sugerirali ideju definiciji.
O n i su carski dom uspjeli uvjeriti da LTF svojim formulacijama nije dovoljno
precizan da u k l o n i svaku p o l e m i k u iz g r k e Crkve. A car je upravo to htio.
On je htio definiciju, koja e o n e m o g u i t i svaku daljnju dvolinost. U tom h i
storijskom trenutku, kad je trebalo krenuti srednjim ispravnim putem i z m e u
dviju krajnosti, Nestorijeve i Eutihove, dakako da je najplauzibilniji put bio
onaj, koji je zacrtan preko dvaju pokojnih carigradskih patrijarha, Flavijana
i P r o k l a . Posebno se za takav smjer u pitanju definicije mogla zainteresirati
98
Pulherija, koju je s P r o k l o m vezalo prijateljstvo i koja je zajedno s P r o k l o m
bila neprijateljica Nestorijevim idejama, a s druge je strane bila t a k o e r vrlo
naklonjena Flavijanu, to se dobro v i d i iz injenice daje njezino stupanje na
prijestolje z n a i l o neposrednu promjenu religiozne politike. Anatolije u tom
sluaju nije drugo nego predstavnik jedne ideje, kojoj je on sam m o d a ovdje
zastupao lijevo k r i l o , vie sklono Aleksandriji, a tu je ideju u cijelosti zastupao
njegov carigradski kler i m o d a dio episkopata, posebno s Euzebijem D o r i -
lejskim. D o g a a j i s t r e e kalcedonske sjednice mogli su Marcijana i P u l h e r i -
ju samo utvrditi u namjeri, koja im je u Carigradu bila sugerirana, usprkos
toga to je saborska veina bila protiv definicije. K a e m s a m o u t v r d i t i , jer
je t r e a sjednica pokazala da L T F doista nee m o i biti uvijek promatran kao
nedvojben znak grkoj C r k v i je li netko ortodoksan i l i nije, te da e postojati
stanovite p o t e k o e , da ga prihvate svi g r k i biskupi, jer on doista nije u a o u
suptilnost g r k i h diskusija.
To se pokazalo k o d njegova itanja na treoj sjednici, kad su palestinski i
i l i r s k i biskupi digli nekoliko prigovora, jer im se tekst LTF inio na tri mjesta
previe d u a l i s t i k i m . 99
O n i su istina kasnije potpisali LTF i priznali njegovu
pravovjernost, te se potpuno s njime sloili, bez rezerve, 100
ali je njihovo vlada-
95
Schvv., t. II, v. 1, p. 2, n. 33, pg. 83 (279); Mansi, V I , 973-976. Tu carevi povjere
nici predlau da Anatolije u tu svrhu sastavi komisiju biskupa.
96
Mansi, V I I , 100C.
97
Schvv., isto, n. 10, pg. 123 (319); n. 29, pg. (321) 125; Mansi, V I I , 101C, 105D.
98
Usp. Proklovu homiliju Or. XXI, P G , 65, 788A-C.
99
Schvv., isto, pg. 82 (278); Mansi, V I , 972-973.
1 0 0
Schvv., isto, pg. 102 (298)-103 (299); Mansi, V I I , 29-30, 33.
314 Proklo
nje dovoljno pokazalo da sline potekoe vjerojatno nee bit! osamljene, te je
trea sjednica tako dala pravo carevim savjetnicima koji su mu predloili ideju
definiciji. 101
N a k o n razmaka od nekoliko d a m Aef^'vr-"^
toj sjednici 22, listopada, 102
Na toj i* . ^ V d n H nna t-V^a- kan^.v.n - H c r - ^ n a
1,1
Sjednica je bila vrlo burna. Najprije ^ i ' - n n A si L-, "- " . V ; ; : l-anr^it A'-uA:-
cije, koji je bio sastavljen kod Anatolii? i koji ? :
.-.<.:[ 1 <r- %--\
L ,~, .-'
vidi iz naina, kojim se patrijarh za nj zalagao. P< c ; i c A v * r e ^ O L ^ / ' -'
neki antiohijski biskupi, poimence T e o o '=r w . i ?. ;n ; : in -03 ' - i A e , te
papinski poslanici.
Saborski zapisnici nisu nam sauvali tekst toga predloka definicije, l a k o ne
m o e m o posve sigurno znati, kako je on izgledao. Ipak smatram, da se m o e s
prilino sigurnosti rei da je on bio uglavnom isti s definicijom, kako ona da
nas izgleda, ako izuzmemo jednu jedinu reenicu, u kojoj je formalno ispovjeen
diofizitizam. Takvo miljenje potvruje sama debata oko Anatolijeva predloka,
koja se stiava, kad carevi povjerenici p r e d l a u da se u tekst definicije slijedei sv.
Leona doda da su u K r i s t u dvije naravi sjedinjene nepromijenjeno i neodijeljeno
101
Toj teoriji izvoru ideje definiciji moglo bi se moda prigovoriti ukazujui na
injenicu da saborska akta pretpostavljaju potpunu jednodunost saborskih otaca u od
bijanju definicije, kakva se jednodunost ne bi mogla nai, kad bi ma i najmanji dio
biskupa bio za novu definiciju. Meutim, tu jednodunost treba uzeti s prilino rezerve,
Saborska akta govore jednodunosti, kojom su biskupi prihvatili da kao znak pravo
vjerja vis a vis Eutiha bude L T F , a malo kasnije vidimo da u tom trenutku ta jednodu
nost jo nije bila potpuna, jer su ilirski i palestinski biskupi jo imali neke prigovore
protiv L T F . Anatolije i l i Euzebije nisu posebice spomenuti, da bi bili bilo to rekli protiv
nove definicije.
1 0 2
U meuvremenu se odrala etvrta sjednica, na kojoj su biskupi sveano poje
dinanim glasovanjem prihvatili L T F . Na poetku etvrte sjednice ini se, kao da je
komisija biskupa, koja se sastajala kod Anatolija, odbacila svaku misao definiciji, jer
papin poslanik Pashazin, nabrojivi dosadanje kristoloke dokumente, koje sabor slije
di, s L T F na posljednjem mjestu, kae: - , ih 1 0 4
(Schvv., t. II, . 1, . 2, . 6, pg. 93 (289); Mansi, V I I , 9), ali se pod
kraj sjednice vidi da misao definiciji nipoto nije likvidirana. Carevi povjerenici jo
uvijek inzistiraju na , Schvv., isto, n. 116, pg. 1 0 6
121 (317); Mansi, V I I , 80.
1 0 3
Taj je bio kao Anatolijev poslanik prije sabora u Rimu s nekim drugim predstav
nicima carigradskog klera i Euzebijem Dorilejskim, vidi Epist Leonis papae ad Anatolium
(coll. Bali. 80); SilvaTarouca, I, pg. 61 (ep. 24); Mansi, V I , 108D.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 315
10
i nepomijeano ^. M i s l i m da nam to jasno pokazuje kako sabor nije htio a? se
definicija u cjelini mijenja, ali je ipak pristao da se u definiciju stavi umetak u. 01 i-
slu prijedloga carevih ljudi. P o u n o e, m e u t i m , biti analizirati cijelu polern:^
,4 oko definicije, da se jasno vidi koje su toke u Anatolijevu predloku dale povoda
sumnjama i neslaganjima.
Ve je reeno da su se protiv Anatolijeve definicije poimence digli Ivan iz -r -
se man iije, koji je govorio u ime svojih orijentalnih drugova, i papinski posl?/oV.
n : A
i koji su predstavljali Zapad. Sto je protiv definicije imao Ivan, a to papinski po
slanici, to nije izriito reeno u saborskom zapisniku. A l i iz vike saborske ve< ov;
te interveniranja carskih povjerenika mi jasno vidimo, stoje u definiciji bilo stav
ljeno u sumnju. Svi su se prigovori predloku definicije sastojali iz dviju toka-
ka: 1. definicija je M a r i j u nazivala Bogorodicom, i 2. nije nedvojbenim rijeima
ispovjedila diofizitizam.
Ne m o e biti nikakve sumnje, odakle su potekli prigovori terminu l l i e o -
tokos. O n i sigurno nisu potjecali sa Zapada, iz R i m a . R i m s k a teologija do
bro je poznavala taj termin; zato je u R i m u Nestorije bio bez daljnjega o s u e n .
Prigovori tome terminu mogli su potei jedino iz antiohijskog kruga, iz grupe
teologa, kojima je dua bio Teodoret. Sam Teodoret, koji je doekan s mnogo
105
negodovanja, kad je na elju carskih povjerenika uveden u sabor, nije istupio
protiv definicije otvoreno, nego je po svoj prilici on zajedno sa svojim prijateljima
angairao za to Ivana iz Germanicije, biskupa Nestorijeva rodnoga grada i svoga
106
prijatelja. Ivanov otvoreni istup protiv Anatolijeve definicije pribavio mu je to,
107
daje na osmoj sjednici morao izriito anatematizirati Nestorija.
Sto su antiohijski biskupi, odnosno Ivan, imali protiv termina Theotokos?
Po tijeku prepirke moglo bi se misliti da su oni traili da se termin Theo
tokos uope brie iz definicije. Saborska veina naime vie: Treba napisati,
108
da je sveta Djevica Bogorodica, to mora doi u s i m b o l ! Sveta M a r i j a je
,
, Schvv., isto, pg. 125 (321), n. 28; Masni, V I I , 105D.
1 0 5
Schvv., t. II, v. 1, p. 1, pg. 69s; Masni, V I , 589s.
V i d i Te odore tovu Epist. ad joannem ep. Germaniciae, P G , 83, 1409-1412, ep.
147,
1 0 7
Schvv,, t, II, v, 1, p. 3, pg. 11 (370), n. 28, 29; Mansi, V I I , 193A.
1 0 8
* , Schvv., t.
II, . 1, . 2, , 8, pg. 123 (319); Mansi, V I I , 101.
3i6 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
Bogorodica! T k o tako ne misli, jest h e r e t i k ! 109
M e u t i m , nitko nee vjerovati
da su antiohijci doli tako daleko, te bi nijekali termin Theotokos u o p e . To
m i s l i t i bio bi pravi besmisao, nakon njihova odobrenja prvoga Efekog sabora,
koje su ispovjedili na etvrtoj sjednici. Tu se moglo raditi jedino stanovitim
eksplikacijama, koje je antiohijska grupa htjela dodati terminu Theotokos.
Mi ve znamo te eksplikacije. One nisu m o d a prelazile onih eksplikacija, koje
je terminu Theotokos dodao A S . M o d a su antiohijci htjeli da se terminu
Theotokos doda a n t h r o p o t o k o s i l i kakvo slino odreenje. Radilo se oito
tome, da se umanji komunikaciju idiomatum. Saborska veina bila je odlu
no protiv takvih eksplikacija. O n a je u vezi s terminom Theotokos o d l u n o
110
tvrdila: Krist je B o g ! Iz toga se oito vidi, to je saborska veina mislila
komunikaciji idiomatum, a dakako t a k o e r , kako je u tom pitanju bila formu
lirana Anatolijeva definicija.
D r u g i problem Anatolijeva predloka, koji je naiao na negodovanje sabor
ske manjine, bilo je ispovijedanje diofizitizma. K a k v u je formulaciju dao dio-
fizitizmu Anatolijev predloak, tom su nas prilino tono informirali carevi
povjerenici koji, nastojei smiriti duhove svojim posrednitvom, k a u : Dioskor
je rekao daje Flavijana osudio zato, stoje rekao da su dvije naravi, a definicija ima
111
iz dvije naravi. Anatolijev je dakle p r e d l o a k ispovijedao diofizitizam alek-
sandrijskom formulom iz dvije naravi. No posve je sigurno daje ta formulacija
morala biti j o nekako modificirana, jer rei samo iz dvije naravi nije nikakvo
ispovijedanje diofizitizma. A Anatolijeva je definicija sigurno ispovijedala diofi
zitizam, ako i ne tako nedvojbeno, kako su to eljeli orijentalni biskupi i papinski
poslanici. D o k a z za to nanije Euzebije Dorilejski, taj sigurni diofizit, koji smatra
112
daje Anatolijeva definicija ispravna i da ne treba druge definicije,
13
ska veina, koja je tvrdila da se definicija slae s LTF} To je siguran znak daje
Anatolijeva definicija u ispovijedanju diofizitizma slijedila Flavijanovu formu
laciju: Iz dvije naravi poslije sjedinjenja. I sami su papinski poslanici prije, za
109
Schvv., isto, n. 12, pg. 124 (320); Mansi, V I I , 104A-B.
110
' . definicija svima svidjela (Schw., isto, n. 7, pg. 123 (319); Mansi, V I I , 101A), a biskupi
', Schvv., isto, n. 12, pg. 124 (320); Mansi, V I I , 104B.
111
, prvom redu odnosi na papine poslanike. Oni su vjerojatno bili zadovoljni s definicijom,
, Schvv., isto, 11. 13, pg. 124 (320); Mansi, dok ih orijentalci (tj. antiohijci) nisu upozorili da definicija ne ispovijeda izriito i ne
V I I , 104B.
112
Schvv., isto, n. 19; Mansi, V I I , 104C.
113
Isto.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 317
vrijeme diskusija kod Anatolija, smatrali daje definicija doista diofizitska i da se
114
slae s L T F , kako tvrdi Anatolije i saborska veina.
M i s l i m daje tako otprilike jasno, kako je izgledala Anatolijeva definicija. Nje
z i n sastav ne treba pripisati njegovoj aleksandrijskoj prolosti, nego tome, to je
011 slijedio teologiju svojih predasnika, ovdje u prvom redu Flavijana. Je li 011
sam sastavio tekst definicije? To je manje vjerojatno. Ne treba ba misliti, daje
tekst definicije donesen ve gotov u Kalcedon iz Carigrada, alije njegov sastav ne
dvojbeno usko vezan uz Carigrad. Ne znamo koji su biskupi uli u komisiju, koja
se sastajala k o d Anatolija, ali je sigurno daje sastav komisije bio posve ovisan
Anatoliju. 115
K o d Anatolija su se vodile diskusije definiciji, 116
u kojima su mogli
uestvovati svi biskupi, koji god su htjeli. A l i j e posve sigurno, da kod sastavljanja
osnovnog teksta definicije nisu trebali imati udjela svi biskupi iz komisije, a jo
manje svi biskupi sabora. Tekst definicije bez dvojbe jest djelo samoga Anatolija i
njegovih najbliih suradnika iz carigradskog klera, uz sudjelovanje kojega blie
ga biskupa, m o d a Euzebija Dorilejskog. Tako sastavljen tekst stavio se tada na
uvid komisiji i svim biskupima, da mu mogu stavljati prigovore i primjedbe. Po
mom sudu uplivni Aecije nije kod toga odigrao najmanju ulogu.
To je bilo u skladu s onim, to je car elio da se dade definicija koja e biti
openito prihvaena, a koja e ujedno biti nedvojbena. Osnovna razboritost je
traila od Anatolija da sastav samoga teksta definicije ne povjerava m n o t v u bi
skupa razliitih nazora, jer bi se na taj nain vrlo teko dolo do jedinstva. Prema
tome, Anatolijeva definicija, ako ve nije djelo jednoga jedinog ovjeka, sigurno je
djelo jednoga vrlo uskog kruga ljudi, koji su imali jedinstveni kristoloki nazor.
Sve to je dosad njoj reeno, pokazuje nam daje taj kristoloki nazor bio onaj,
kao i sabor koji potjee od Prokla i razvija se preko Flavijana i carigradskog sabora 448.
Redaktori definicije pokazali su kod njezina sastava tendenciju, koju je m o d a
ve nesvjesno i l i svjesno imao Proklo, a svakako svjesno Flavijan, da se spoje ele
menti jedne i druge kristologije, te se tako d o e do nekog posrednog, umjerenog
114
Izriitoga svjedoanstva tome nemamo. A l i kad Anatolije srdito veli da se juer
to kasnije ponavljaju (Schvv., isto, n. 12, pg. 124 (320); Mansi, V I I , 101D), onda se to u
dvojbeno dvije naravi, te da se stoga ne slae s L T F .
115
Schvv., t. II, v. 1, p. 2, n. 31, pg. 83 (279); Mansi, V I , 973-976.
116
To pokazuje Anatolijeva tvrdnja da se juer definicija svima svidjela.
3i8 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
rjeenja. Koci redaktora definicije ta je tendencija bez sumnje bila svjesna. O n i
su formalni dio defincije, kako je ve spomenuto, sastavili iz razliitih odlomaka,
koji potjeu od razliitih kristolokih shvaanja. Prilian dio definicije usko se
naslanja na A S . Jedan je odlomak uze*: iz irilove druge poslanice Nestoriju, a
jedan je odlomak t o n o preuzet iz L T F . Samu ispovijest diofizitizma u osno
vi redaktori su preuzeli od Flavijana, ali je ona dakako bliza aleksandrijskom
shvaanju. T a k o je s formulacijama, a osnovno shvaanje, koje sve te formulacije
povezuje i koordinira, jest ono koje potjee od proklovske carigradske tradicije.
S time u vezi je unoenje jedne hipostaze u definiciju. M o d a je taj odlomak,
koji govori jednoj hipostazi, pretrpio kakve modifikacije, jer se iz odobrenoga
teksta definicije vidi da je jedna hipostaza donekle nasilno smjetena u okvir jed
nog odlomka, koji je u definiciju doslovno prenesen iz LTF} Formulacija jedne 17
hipostaze u definiciji nije n i p o t o tako jasna, kao to je to u Proklovoj kristolo
giji, ak ni toliko kao stoje k o d Flavijana. Jedna je hipostaza formulirana tu kao
rezultat sjedinjenja, slino kao to su antiohijci formulirali svoj jedan prosopon.
Razlog tome jest, to je jedna hipostaza, kako je reeno, jednostavno umetnuta
u jedan odlomak L T F , koji govori jednom prosoponu i gdje je taj prosopon
formuliran u smislu rezultata sjedinjenja. Taje formulacija slina onoj k o d Pro
118
kla u Hom. III. Iz formulacije se ne vidi daje ta hipostaza b o a n s k a Logoso
va hipostaza, koja utjelovljenju predbivstvuje. Redaktori su b i l i vrlo umjereni,
te su u Leonovu formulaciju, koja je ovdje posve antiohijska, jednostavno samo
umetnuli jednu h i p o s t a z u . Dakako, da su tako oduzeli svaku m o g u n o s t da se
jedna osoba definicije shvati u moralnom smislu. Umjerenost redaktora vidi se i
po tome to su smatrali da nije potrebno opet isticati jednu hipostazu, kad se u
drugom dijelu iste reenice zabranjuje dijeljenje na dvije osobe. Ne sumnjam, da
nitko nee zanijekati, da je jedna hipostaza u definiciju ula iz P r o k l a odnosno
Flavijana. Mi smo u studiji paljivo pratili njezin put do same kalcedonske defi
nicije. Ljudi iz Carigrada i Euzebije Dorilejski bili su pobornici njezina unoenja
u definiciju. To unoenje nije prolo bez diskusije. tom nas uvjerava Teodo-
retovo ve vie puta spomenuto pismo Ivanu Egejskom. Ivan Egejski, Nestorijev
pristaa, 119
smatrao je daje kalcedonska definicija posve aleksandrijska i zato je u
117
V i d i tom naprijed u bilj. 17 ovog poglavlja!
118
, Doctrina, Le saint concile a place u ne hvpostase non pas, come je l'ai dit, que par hvpostase il
pg. 49, n. V; Martin, pg. 46, n. 11.
1 1 9
Leontius Bvzantinus (?), De sectis, act. I X , P G , 86 (1), 1257C-D.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 319
120
svome pismu Teodot ern ust-io orotiv Kalcedonskog sabora. Teodoret u svome
; 121
odgovoru m e da je r i ^ c d a pod hipostazom mislila isto, to i pod osobom,
Takav Teodor ero odgovor oito pretpostavlja da se u Kalcedonu raspravljalo
problemu jedne hipostaze. O n a je bila p r o t u m a e n a tako, da joj se dalo isto
znaenje, kao i osobi, dakle znaenje, koje joj je ve prije dala grka trinitarna ter
minologija. Diskusije jednoj hipostazi bile su po svoj prilici ve gotove, kad se
na petoj sjednici pristupilo tome, da se Anatolijeva definicija odobri, jer jednoj
hipostazi nema vie govora, kad je u pitanju samo prihvaanje definicije.
N e m a sumnje, dakle, da je Anatolijeva definicija bila diofizitska i da se ona
doista supstancijalno slagala s L T F . N e m a t a k o e r sumnje, daje ona vukla svoju
liniju od Prokla, ali s veim priklonom Aleksanriji, kao stoje to bilo s Proklo
vom kristologijom k o d Flavijana. Iako formulacija jedne hipostaze u definiciji
nije posve jasna, ipak je oito da su redaktori definicije shvaali jednu hipostazu
posve na proklovski nain. tom nam svjedoi priznavanje kompletne komuni
kacije idiomatum, koje istina nije izriito formulirano, ali je ipak jasno iz prizna
vanja termina Tlieotokos bez rezerve.
Tako nam je jedino razumljivo t a k o e r to, daje saborska veina o d l u n o bila
za definiciju, kako ju je predloio Anatolije. U njoj je uz umjereno priznavanje
diofizitizma bilo dosta jasno zajameno jedinstvo Krista, i to prilino nedvojbe
no potpuni identitet K r i s t a s B o a n s k i m Logosom.
Ipakje definicija, kako je spomenuto, naila na oporbu manjine, koja je isticala
dva njezina nedostatka. P r v i nedostatak, koji se sastojao u priznavanju termina
Theotokos bez daljnjih tumaenja, na koji su ukazivali antiohijski bogoslovi,
nije naao p o d r k e na saboru. Taj e prigovor biti posve odbaen i k o n a n i tekst
1 2 0
P O , X I I I , 188-189.
1 2 1
Odlomci toga pisma sauvali su nam se kod Severa Antiohijskog: li igitur qui
duas natura commemorant unitatemque inconfusum, iterum illi noti sunt, qui unam
hvpostasim non essentiam nec naturam, sed personam esse intelligunt. Et post alia:
Praeterea, unam hvpostasim svnodus sancta posuit, non cum naturam, ut dixi, hvpo
stasim esse intelligeret, sed personam. Hoc enim et ipsum svmbolum docet. Cum voe
persona videlicet converte voem hvpostasis, A. Sanda, Se veri Philalethes Bervti,
1982., str. 43. Odlomci se nalaze i u tekstovima iz British Museuma, A d d . 12155: Ceux
done qui font mention de deux natures et de Pun ion sans confusion, les reconnais-
sent eneore en u ne hypostase qui n'est ni essence ni nature, mais personne. Et plus loin:
ait entendu la nature, mais la personne, car l'hvpostase suit la personne, P O , X I I I ,
190-191.
320 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
definicije imat e termin Theotokos bez ikakvih modifikaciija. D r u g i nedo
statak, na koji su uz antiohijce osobito ukazivali papini poslanici, sastojao se u
tome, to definicija nije bila dovoljno jasna u pitanju diofizitizma. Taj je prigovor
bio p o d r a n od carevih povjerenika.
Bilo je oito da definicija, kako ju je izradio carigradski krug, ipak nee naii
na opi prijem. Posebno je nezgodno bilo to, to se oito vidjelo da e papa, a
vjerojatno i cijeli Zapad, biti protiv nje. Z a t o su carevi povjerenici, znajui elje
papinih poslanika, inzistirali na tome da se sastavi komisija od cjelokupnog epi
skopata, koja e izraditi novi tekst definicije (ili bar staru popraviti, koliko bude
trebalo). Ta bi komisija bila po njihovu prijedlogu sastavljena od est orijentalnih
biskupa (tj. iz Antiohijskog i Jeruzalemskog patrijarhata), tri maloazijska, tri iz
Ponta, tri traka, tri ilirska, te od Anatolija i papinih poslanika. 122
K a k o se vidi,
carevi su ljudi eljeli da definicija doista predstavlja vjeru cijele Crkve. K a d nije
uspjela prva metoda, da se donese definicija koju bi izradili C a r i g r a a n i , trebalo
je dati definiciju, koju bi sastavili biskupi svih krajeva. Osnovni tekst je ionako
bio ve izraen, na kojem bi se vrile diskusije.
No saborska je veina bila o d l u n o protiv svakog daljnjeg vijeanja. O n a je
htjela ostati kod definicije, kako je p r e d l o e n a . Carski su inovnici ukazali na
12
njezin glavni nedostatak, to ona ne k a e dvije n a r a v i . ' Ne treba prezreti tu
formulaciju. O n a je bila posve antiohijska. Biskupi su ostali kod toga daje defi
nicija dobra i da ne treba druge definicije, jer se ta posve slae s L T F . Budui da
su papini poslanici zaprijetili da e uzeti svoje papire i otii, da se u Italiji obavi
sabor, a buka se nije dala stiati, carevi su zastupnici poslali caru obavijest do
gaajima na saboru. C a r je pristao uz Rimljane. On je t r a i o definiciju, s kojom
e svi biti zadovoljni. Z a t o je odobrio prijedlog svojih zastupnika komisiji bi
skupa za ponovnu redakciju definicije. A k o biskupi ne bi htjeli tako, onda neka
svaki po svome metropolitu ispovjedi svoju vjeru, da ne bude nikakve sumnje.
A k o sabor ne prihvati nijedan od tih prijedloga, onda e se na Zapadu o d r a t i
124
drugi sabor. K a d se ni nakon toga nije buka stiavala i biskupi su ostajali kod
svoga, daje Anatolijeva definicija dobra, carevi su predstavnici stavili sabor pred
dilemu da izabere i z m e u Dioskora i Leona. Dioskor je rekao iz dvije naravi
primam, ali dvije ne p r i m a m . Leon naprotiv kae, da su dvije naravi u K r i s t u
sjedinjene nepomijeano i nepromijenjeno i nepodijeljeno. N e k a biskupi reknu,
1 2 2
Schvv., t. II, v. 1, p. 2, n. 10, pg. 123 (319); Mansi, V I I , 101C.
123
Schvv., isto, n. 13, pg. 124 (320); Mansi, V I I , 104B.
1 2 4
Schvv., isto, n. 22, pg. 124 (320)425 (321); Mansi, V I I , 104-105.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 321
koga slijede, Leona i l i Dioskora? K a d su biskupi vikali, da su oni svi za Leona,
povjerenici su im predloili neka u definiciju stave dodatak da su dvije naravi u
K r i s t u sjedinjene nepromijenjeno, nepodijeljeno i nepomijeano. Tako su otpali
drugi ispravci i ostalo se samo kod ispravaka formulacije diofizitizma. Na to se
odmah ustanovila komisija i ulo zajedno s povjerenicima u oratorij svete Eufe-
125
mije, da u tom smislu ispravi definiciju.
Zanimljivo je pogledati sastav komisije. U njoj su dakako bili papini predstav
nici i Anatolije. Od estorice orijentalnih biskupa bili su u komisiji antiohijski
patrijarh M a k s i m , ovjek koji je doao za patrijarha na temelju svrgnua patri
jarha D o m n a u Efezu 449., zatim jeruzalemski patrijarh Juvenal, jedan od voa
efekih dogaaja 449., potom Teodor iz Tarza, Konstantni iz Bostre, Teodor iz
Klaudiopolisa u Izauriji te K i r iz Anazarba, svi osim K i r a uesnici Dioskorovog
sabora i potpisnici Flavijanove osude. Od njih se jedino Teodor iz Klaudiopolisa
neto istaknuo u tijeku saborskog rada. M a l u A z i j u i Pont predstavljalo je tako
er est biskupa. To su b i l i : Talasije, biskup k a p a d o k e Cezareje, reen i poslan
126
na metropolitsku stolicu u Cezareju od P r o k l a , koji je t a k o e r bio jedan od
najbliih Dioskorovih suradnika na zloglasnom saboru, Euzebije, biskup iz A n -
127
cire u Galaciji, jednako z a r e e n od P r o k l a te i on jedan od voa Flavijanove
1 2 8
osude, Diogen, biskup C i z i k a , Leoncije iz Magnezije te Florencije iz Sarda,
sva trojica potpisnici Flavijanove osude, ali u Kalcedonu odmah od p o e t k a na
strani R i m a , te k o n a n o toliko glasoviti Euzebije iz Dorileje. I l i r i k su zastupala
tri biskupa: K v i n t i l iz Herakleje, A t i k iz N i k o p o l a i Sozon iz Filipa, t a k o e r
sva trojica uesnici Dioskorova sabora i potpisnici Flavijanove osude. K v i n t i l i
Sozon b i l i su u Kalcedonu najprije uz Dioskora, ali su nakon itanja Flavijanove
1 2 9
carigradske vjeroispovijesti preli na stranu R i m a . A t i k je za prve sjednice bio
130
bolestan. Na treoj kalcedonskoj sjednici, kad se itao L T F , oni su s drugim
125
Schvv., isto, pg. 125 (321); Mansi, V I I , 105.
1 2 6
Socrates, Historia eccl, lib. V I I , c. 48; P G , 67, 839-842. Talasije je prije toga bio
prefekt ilirskih provincija. Kad su Cezarejci doli da od Prokla dobiju metropolita, Pro
klo im je iznenada odredio i zaredio visokoga carskog inovnika.
1 2 7
Schvv., t. II, v. 1, p. 3, pg. 98 (457), n. 41; Mansi, V I I , 452B.
1 2 8
On se u Kalcedonu zalagao za to, da azijski metropoliti budu reeni od carigrad
skog patrijarha, Schvv., isto, pg. 52 (411), n. 56; Mansi, V I I , 292-293; Schvv., isto, pg. 96
(455), n. 20; Mansi, V I I , 448A. Vje roj at 110 je i sam bio zareen od Prokla kao nasljed
nik onoga Dalmacija, koji je Proklu bio preuzeo ciziku metropoliju.
1 2 9
Schvv., t. II, v. 1, p. 1, n. 291, pg. 116; Mansi, V I , 681D.
1 3 0
Schvv., isto, n. 298, pg. 116-117; Mansi, V I , 684C.
322 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
i l i r s k i m biskupima postavili neke sumnje, i nakon Aecijeve i Teodoretove eks
plikacije zatraio je A t i k , koji je tada bio prisutan, odgodu k o n a n o g suda za
nekoliko dana. Ujedno je zamolio da im se dade Cirilovo tree sinodiko pismo
131
Nestoriju s anatematizmima. K o n a n o su na etvrtoj sjednici zajednikom
132
izjavom, koju je proitao Sozon, potvrdili L T F i suglasili se s njime.
biskupe predstavljala t a k o e r trojica: Francion iz Filipopola, Sebastijan iz Bereje
i Bazilije iz Trajanopola. O n i su u Kalcedonu od poetka sjedili uz rimsku stru
ju, ali je Bazilije prisustvovao t a k o e r Dioskorovu saboru i potpisao Flavijanovu
osudu. On se i u Kalcedonu, kad su carevi predstavnici dali uvesti Teodoreta,
133
izjasnio protiv cirskog biskupa. Takav je bio izgled komisije, koja je trebala
134
provesti ispravak Anatolijeve definicije. U njoj nije bilo nijednoga jaega pred
stavnika antiohijske kristologije. Od carigradskog klera uao je s komisijom u
oratorij svete Eufemije bar glavni biljenik sabora a r h i a k o n Aecije, koji e defi
135
niciju nakon ispravka itati saboru.
K a k o je dugo komisija boravila u oratoriju i to se raspravljalo, tom nema
mo nikakvih podataka. N a k o n izvjesnog vremena, ona je izala s ispravljenom
definicijom, koja je umjesto iz dvije naravi imala u dvije naravi. Diofizitizam
je dakle u njoj bio ispovjeen oito i otvoreno, ali ne antiohijskom formulom,
kako su to predlagali carevi povjerenici. Saborska veina nije imala povjerenja
u formulu da su u K r i s t u dvije naravi i l i da Krist jest dvije naravi. Tako je
dolo do toga, da je u kalcedonsku definiciju ula formula, koja je do onda bila
malo poznata. K a k o se to zbilo? M i s l i m , da neu pogrijeiti, ako k a e m d a j u
je glavni saborski biljenik predloio komisiji. Svi momenti upuuju na takvu
tvrdnju. On ju je oito uzeo iz zapisnika sa sabora u Carigradu 448, iz vjero
ispovijesti biskupa Bazilija iz Seleucije. To nam pokazuje velika slinost formu
lacije. Kalcedonska definicija kae: hm
1 3 1
Schvv., t. II, v. 1, p. 2, pg. 82 (287)-83 (279); Mansi, V I , 972-973.
132
Schvv., isto, pg. 101(297)403 (299); Mansi, V I I , 28-32.
133
I od nas je Teodoret osuen, Schw., t. II, . 1, . 1, n. 42, pg. 70; Mansi, V I ,
592C.
1 3 4
Od 19 biskupa, koji su osim papinih poslanika sudjelovali u komisiji, jedva ih
je bilo est koji nisu potpisali Flavijanovu osudu i suglasili se s Dioskorovim saborom.
Od toga broja etvorica u vrijeme Efeza (449.) jo nisu bili biskupi (Anatolije, Maskim,
K i r i Sebastijan). Za Franciona se ne moe ustanoviti je li ve bio biskup ili ne. U Efezu
nije bilo filipopolskog biskupa. Jedino je Euzebije Dorilejski bio sigurni i nepokolebivi
protivnik onoga, to se u Efezu dogodilo.
135
Schw., t. II, v. 1, p. 2, n. 29, pg. 126 (322); Mansi, V I I , 108B.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 323
, , ,
136
Bazilije u Carigradu veli: hm
137
Razlike su u tome, to je kalcedonska definicija na
T r a k e su stojala posebno jo jae istaknuti jedinstvenu identinost Krista, te u negativnim
odreenjima sjedinjenja, koja su predloili carski predstavnici, a koja u grkoj
teologiji nisu bila nikakva novost. Posve je razumljivo da su ih lanovi komisije
s najveim zadovoljstvom, i l i dapae s izriitim zahtijevanjem, dali unijeti u de
finiciju. 138
T a k v u je formulaciju diofizitizma komisija openito prihvatila. Papini joj po
slanici nisu imali to prigovoriti. U LTF nalazi se jedno mjesto, koje je srodno
139
takvoj formulaciji. O n i su bili s njom zadovoljni, jer je oito da ispovijeda dvije
naravi, koje sjedinjenjem nisu prestale biti dvije. Veina u komisiji t a k o e r je bila
njome zadovoljna, jer je jedinstvo K r i s t a njome potpuno zajameno. A to je bila
glavna ideja, koja je saborsku veinu vodila u borbi protiv formule dvije naravi.
Daje saborska veina priznavala diofizitizam, to je jasno iz toga, stoje potvrdila i
prihvatila L T F . Ipak se bojala u definiciju staviti zloglasnu formulu, koja je imala
prizvuk dijeljenja. Formula u dvije naravi m o e se m e u t i m smatrati praved
nom sredinom. A k o je C i r i l rekao isti u tijelu i u boanstvu, njegovi prijatelji,
koji su se otvoreno p r i k l o n i l i diofizitizmu, nisu smatrali niim udnovatim, ako
oni reknu isti u dvije naravi. Jedinstvo K r i s t a je oito. K a o to je C i r i l razli
kovao K r i s t a od njegova tijela i njegova boanstva, tako ta formula eto razlikuje
K r i s t a od njegovih dviju naravi. Ne treba prezreti to svojstvo kalcedonske formu
le. O n a dokazuje, da su redaktori kalcedonske definicije dobro razlikovali m e u
naravi i osobom.
1 3 6
D B , 148; Schvv., isto, n. 34, pg. 129 (325); Mansi, V I I , 116B.
1 3 7
Schvv., t. II, v. 1, p. 1, n. 301, pg. 117; Mansi, V I , 685.
1 3 8
Formula je, dakako, kako nam je ve poznato, u uskoj vezi s Proklovom teolo
gijom. A l i u definiciju nije uzeta direktno od Prokla, makar je onaj, koji je takvu for
mulaciju predlagao, sigurno imao i Prokla pred oima. K o d Prokla formulacija glasi
malo drukije: "Eva ( )
( ) ,
Doctrina, pg. 49, n. V I . Ono, to je u zagradi, nije sigurno. Razlika od definicije je u
osnovnom glagolu, inae ima i veih slinosti u jaem isticanju jedinstva Krista.
139
Propter hane ergo unitatem personae in utraejue natura intelligendam, Silva
Tarouca, pg. 28, v. 126; Mansi, V, 1379C (coll. Bali. 28).
324 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
Predstavnici antiohijske kole t a k o e r su zadovoljni takvom formulacijom.
Umjerenija je struja s Teodoretom na elu ve odavno bila n a u e n a u slinim
formulacijama prepoznavati ispravno shvaanje. To je poelo j o od prihvaanja
irilove poslanice Laetentur caeli} 40
Tako je rad komisije na ispravljanju Anatolijeve definicije bio okrunjen pot
p u n i m uspjehom. Posve je sigurno da komisija nije Anatolijev p r e d l o a k nita
ispravljala u pitanju Marijina naziva Theotokos, jer dananji tekst donosi taj
termin bez i k a k v i h rezervi. Antiohijska je kristologija i tu morala uzmaknuti
pred o p i m uvjerenjem saborske veine. N a p o k o n je komisija izala iz oratorija
svete Eufemije nosei novi tekst definicije. G l a v n i biljenik sabora, a r h i a k o n
carigradske Crkve Aecije, proitao je definiciju cijelome saboru. A r h i a k o n u ca
rigradske Crkve doista je pripadalo, da ita tu definiciju. O n a je bila djelo cari
gradske teologije.
Saborski su oci aklamacijom prihvatili novi tekst. 141
Zapisnici nam ne spo
minju nijedan znak negodovanja. Na sljedeoj sjednici 25. listopada 451. isti je
Aecije u n a z o n o s t i carskoga para proitao definiciju, koja je ve bila potpisana
od 355 biskupa u ime njihovo i njihovih odsutnih kolega. 142
T o m p r i l i k o m je ona
opet bila aklamirana.
Definicija i Proklo
T i m e bi prikaz geneze kalcedonske definicije bio zavren. On nam omoguuje
da t o n o fiksiramo rjeenje onoga, to sam nazvao kalcedonskim problemom.
Studij je pokazao da kalcedonska definicija doista nije pobjeda antiohijske kole,
kao to se to esto misli i tvrdi. Kalcedonska je kristologija istina diofizitska i
to joj je zajedniko s antiohijskom kristologijom. A l i j e taj diofizitizam prilino
140
U vrijeme oko Kalcedona ve je i Nestorije gledao u formuli
ispravnu ispovijest diofizitizma (Livre d'Heraclide, str. 309-311), makar je on 433. pisao:
non dicit: perfectus Deus existens i hom ine perfecto, sed perfectus existens in dei-
tate. Et iterum, perfectus idem ipse i 11 humanitate, ut ipsas natura tamauam partes po-
nens invicem completivas, bene sonantem naturanim confusionem auribus intromittat,
Mansi, V, 902A, cap. 121.
141
Schvv., t. II, v. 1, p. 2,11. 35, pg. 130 (326); Mansi, V I I , 117A.
142
Schvv., t. II, v. 1, p. 2, pg. 141 (337)455 (351); Mansi, V I I , 136-170; vidi Hefele,
nav. dj., str. 475.
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 325
drukije nijansiran od antiohijskoga. Najvanije razlike svakako jesu priznavanje
jedne hipostaze i kompletna komunikacija idiomatum. Treba m e u t i m priznati,
daje kalcedonska definicija u t i m dvjema stvarima (koje uostalom idu zajedno)
nekako bojaljiva. O n a ne daje sasvim precizne jasnoe. Ta e j a s n o a biti formu
lirana istom sto godina kasnije.
Studij je osim toga pokazao, da je kalcedonski nauk pripravljen od P r o k l a
Carigradskog. M i s l i m da to nitko nee nijekati. I sami redaktori kalcedonske
definicije dobro su znali, koliko duguju P r o k l u . O n i su mu se oduili tako, da su
njegovu vrijednost za katoliku tradiciju dali ovjeroviti po saboru. Poslije sabor
ske definicije i l i poslije sabora saborski su oci dali izraditi jednu adresu upravlje
nu caru Marcijanu, koja ima svrhu pobiti prigovor onih, koji k a u daje LTF no
143
votarija. U toj adresi govore s odobravanjem Proklovu TA nazivajui P r o k l a
144
velikim. Jo vie: adresi, su dodali mali dossier o t a k i h mjesta, koja govore
dvjema naravima i tome, daje O c u istobitan Logos postao nama istobitan iz
145
Marije po tijelu, kako k a e naslov. I z m e u 16 kratkih odlomaka citiran je i
jedan vrlo kratki odlomak iz Proklove homilije Dijete nam se rodilo i S i n nam
146
je d a n . Citat je u florilegij unesen pod sasvim zasebnim okolnostima. Od 16
citata, koliko ih ima florilegij, petnaest se nalazi u Teodoretovu Eranistesu, te su
vjerojatno u ovisnosti od Eran iste sa sastavljeni u florilegij. Jedino se citat iz Pro
kla nije nalazio u Eranistesu, K a r a k t e r i s t i n a osamljenost njegova u tom smislu,
to nije izvaen iz Eranistesa, svjedoi nam tom daje kod redakcije adrese su
147
djelovao netko, tko je mislio na P r o k l a . T k o je bio taj, koji je elio, da carigrad-
143
Schvv., t. II, v. 1, p. 3, n. 20, pg. 110 (469)414 (473); Mansi, V I I , 456-465.
1 4 4
- , Schvv., isto, pg. 113 (472); Mansi, V I I , 464D. To je u
tradiciji bilo promatrano kao saborsko odobrenje sadraja T A . Jedino u tom smislu mo
emo razumjeti kad Efrem, patrijarh antiohijski, tvrdi da Kalcedonski sabor ispovijeda
da se jedan od Trojstva Bog Logos utjelovio, kod Focija, P G , 103, 964-965. Izraz
JEDAN O D T R O J S T V A UTJELOVLJEN nalazimo u TA i nigdje drugdje na Kalce-
donskom saboru, izuzev u TA, ukoliko je odobren od Kalcedonskog sabora! Liberatus
diaconus (Breviarium causae ,,,, c. 10, P L , 68, 990D) izriito govori daje Kalcedonski
koncil TA prihvatio i potvrdio.
145
Schvv., isto, pg. 114 (473)416 (475); Mansi, V I I , 468-473.
1 4 6
^ ,
, Schvv., isto, n. 11, pg. 115 (474); Mansi, V I I , 472B.
1 4 7
Tillemont i Ceillier drali su daje ta adresa izvorno napisana na latinskom jeziku
od papinskih legata, vidi Hefele, nav. dj,, Bd. II, str. 474. Schvvartz je iznio miljenje
326 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
ski patrijarh na svaki nain bude citiran medu oima? To nam sad ve nije teko
pogoditi. B i l i su to redaktori definicije, nasljednici Proklove kristologije. K o d
toga ih je vodila elja, da P r o k l u dadu saborski ugled. Tako je Proklo uvrten
u red otaca, koje je prihvatio i implicite odobrio Kalcedonski sabor. A nama ta
njihova briga za Proklov ugled svjedoi, koliko su oni b i l i svjesni Proklove uloge
u k r i s t o l o k i m fo r mu 1 ac ij am a, koje je sankcionirao Kalcedonski sabor.
Ugled, koji je Proklo stekao uvrtenjem u saborsku adresu Marcijanu, ne malo
je pripomogao tome, daje on mogao odigrati j o jednu vanu ulogu u daljnjem
razvoju kristologije. T a j e uloga t a k o e r u vezi s kalcedonskom definicijom.
Nedovoljno rijeeni problem
U jednom g o r u e m pitanju kalcedonska formula nije donijela jasno rjeenje.
Mi to pitanje ve dobro poznajemo. To je pitanje terminolokog teopashitizma.
T k o poznaje suvremena kristoloka previranja i probleme, oko kojih su se stav
ljale borbene pozicije, morat e se zauditi daje Kalcedonski sabor tome pitanju
posvetio tako malo mjesta. Istina, kalcedonska definicija na dva mjesta govori
teopashitizmu, ali - kako je ve istaknuto - rijeima, koje iskljuuju samo stvarni
teopashitizam. D o d u e , pobornici antiohijske kristologije mogli su te rijei tu
maiti tako, da one budu iskljuenje terminolokog teopashitizma, ali su jednako
pobornici irilovske kristologije mogli s t i m rijeima biti posve zadovoljni, jer one
defacto nisu iskljuivale terminoloki teopashitizam, a tako e ih i shvaati pred
stavnici kalcedonske kristologije (mi m o e m o sad ve rei: predstavnici proklov-
ske kristologije). U samom formalnom dijelu definicija nema ni spomena pitanju
teopashitizma. Kalcedonska je definicija, kao i uope Kalcedonski sabor, ostala
u toj toki na istim pozicijama, na kojima je bio i protueutihovski sabor u C a
rigradu, gdje se t a k o e r pitanjima terminolokog teopashitizma posve utjelo.
Dakako daje pitanje t e r m i n o l o k o g teopashitizma zapravo pitanje kompletnoj
daje adresu sastavio Teodoret (Schvv., isto, str. X I V - X V [Praef.]), ne osvrui se uope
na Tillemontovo miljenje. On se oslanja na florilegij i na neke druge pojedinosti. Ne
mislim se ovdje baviti pitanjem sastava adrese, premda mi se njezina latinska izvornost
ne ini mnogo vjerojatnom. Ni Schvvartzovi me razlozi nisu mogli posve uvjeriti zbog
nekih detalja. A l i kako god bilo, ako Teodoret i jest autor adrese, to je samo meni u
prilog, jer u tom sluaju sasvim posebno odskae osebujnost Proklova odlomka unutar
odlomaka, koje je Teodoret jednostavno izvadio iz svoga djela!
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 327
komunikaciji idiomatum. Istaknuo sam, dodue, daje posve sigurno da su redak
tori kalcedonske definicije kao i veina otaca priznavali kompletnu komunikaci
ju idiomatum. To pokazuje termin Theotokos upotrijebljen bez modifikacija
i identificiranje imena Krist s imenom Logos. Na svoj nain to pokazuje i
jedna hipostaza, koja je oito po intencijama redaktora definicije Logosova bo
a n s k a hipostaza, ako se njezina pojava u definiciji povee s terminom Theoto
148
kos i s povijeu njezina pojavljivanja u kalcedonskoj definiciji. No svakako
je znaajno da kalcedonska definicija nije nita teoretski precizno odredila ko
149
munikaciji idiomatum. Poznato je, koliko je C i r i l u bilo stalo utvrditi kako svi
150
atributi pripadaju jednome te istome Logosu, a jednako odluno inzistirali su
antiohijci na podjeli atributa po naravima, koje su oni, kad se radilo komunika
ciji, uzimali po konkretnim terminima. Kalcedonska definicija, koja je prilino
ovisila antiohijskom simbolu, mukom je mimoila posljednji odlomak, gdje se
govorilo zakonu komunikacije. Tako se doista m o e rei, daje to pitanje osta
lo u kalcedonskoj definiciji u neku ruku nerijeeno. Saborska veina zadovoljila
se unoenjem termina Theotokos, koji doista - upotrijebljen bez rezerve, kao
1 4 8
S tim u vezi je jasno, kako treba suditi Mollerovoj tvrdnji da je Teodoretovo
pismo Ivanu Egejskom prvo poznato teoloko tumaenje kalcedonske formule, Un
representant de la christologie neochalcedonienne au debut du sixieme siecle en Orient:
Nephalius dAlexandrie, u: RHE, 40 (1944. - 1945.), str. 115. Ne moemo misliti da
je Teodoret drukije shvaao svoje tumaenje jedna hipostaza = jedan prosopon, nego
na svoj antiohijski nain, gdje se jedan prosopon shvaa kao rezultat, koji sjedinjenjem
nastaje, te s tim u vezi cirski biskup ne dozvoljava kompletnu komunikaciju idiomatum.
Pismo Ivanu Egejskom jest doista teoloko tumaenje kalcedonske definicije i to vrlo
skupocjeno, jer nam otvara vidik u njezino shvaanje, ali to pismo ipak nije takvo tuma
enje definicije, kako su je shvaali njezini redaktori i saborska veina. Takvo tumaenje
kalcedonske formule mi imamo izraeno 16 godina prije Kalcedonskog sabora u Pro
klovom T A .
1 4 9
Ve je dovoljno istaknuto koliko je redaktorima definicije bilo na srcu utvrditi je
dinstvo Krista i koliko je openito bilo jasno, da po definiciji treba sve atribute pridavati
jednome te istome utjelovljenome Logosu. Zbog toga monofiziti nee uvijek jednako
otro napadati kalcedonsku definiciju, kako e otro napadati LTF, koji je na samome
saboru na par mjesta uzbudio sumnje u tom pitanju. Usp. npr. izjavu, koja se pripisuje
Jakobu iz Saruga, gdje bivaju anatematizirani Nestorijevi pristae i Kalcedonski koncil,
jer je taj upotrijebio termine koji favoriziraju Nestorija, a to se tie LTF, on je osuen
ve time to su osueni Nestorijevi pristae. V i d i kod Lebon, Le monophjsismc se er ten,
Lovanii, 1909., str. 341, bilj. 1.
150
Usp. samo IV. i X I I . anatematizam, D B , 116, 124.
328 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 329

to je to u definciji - daje pravo onima, koji priznaju kompletnu komunikaciju glasiti kristoloka vjeroispovijest Henotikon a. To e biti pitanje jedinstva K r i s t a
idiomatum. A l i ako je injenica, da Kalcedon nije terminu Theotokos dodao i pitanje kompletne komunikacije idiomatum, jer su to bila pitanja, zbog kojih
nikakvih bliih odreenja, imala svoje dobre strane, ona je ujedno imala i svoje su monofiziti optuivali Kalcedonski koncil (ako dakako izuzmemo sam diofi
loe strane, jer je davala m o g u n o s t p r i s t a a m a antiohijske kristologije da pojavu zitizam, u koji Henotikon namjerno ne dira). Za nas je zanimljivo istaknuti da
toga izraza u definiciji t u m a e na svoj nain, tako da Djevica ne bude u pravom i je redaktor Henotikon a imao pred sobom Proklov T A . On je iz TA naglasio u
potpunom smislu Bogorodica, to jest majka b o a n s k e osobe. Tako je pitanje ko Henotikonu one toke, koje Kalcedonski koncil nije dosta otro naglasio. N e u
munikacije idiomatum za mnoge jo uvijek bio problem. Posebno je to vano, ako ovdje donositi cijeli tekst vjeroispovijesti, nego samo istaknuti mjesta, koja su
se radi t e r m i n o l o k o m teopashitizmu, kad znamo koliko je to pitanje povezano oito u najuoj vezi s T A .
sa soteriologijom. K a k o je terminolokom teopashitizmu mislio Proklo, to je Henotikon tvrdi daje K r i s t jedan a ne dva. Jer k a e m o , da jednome pripa
nama dobro poznato. N e m a sumnje da su jednako mislili i Proklovi uenici, re daju i u d e s a i patnje, koje je svojevoljno podnio u tijelu ...jer ... utjelovljenje iz
daktori kalcedonske defincije. Z a t o to pitanje na saboru nije tangirano i rijeeno, Bogorodice nije uinilo dodatak Sina. Trojstvo je naime ostalo Trojstvo, iako
to ne bih znao rei. A l i j e injenica da nije rijeeno te da su i m e u kalceoncima se jedan od Trojstva B o g Logos utjelovio. 152
N e k a se s time usporede mjesta
zbog toga ostala neka razilaenja i podvojenost. Proklova je kristologija i u toj iz TA: Budui da je jedan, i koji je patnje podnio i koji je udesa inio ... isti i
toki odigrala jednu od vanih dogmatsko-historijskih uloga. Ovdje u istaknuti udesa ini i pati . . . 1 5 3
I nije nainio dodatak T r o j s t v u . 154
Priznavajui, da
samo najeminentnije prigode, a u pojedinosti se neu niti mogu uputati. se Bog Logos jedan od Trojstva utjelovio. 155
Osebujni proklovski izrazi kao
i oito pokazuju, daje redaktor Henotikona imao
pred sobom Proklove spise, osobito T A , kad je sastavljao taj toliko glasoviti
Henotikon dekret. Posebno izraz jedan od Trojstva odsad e igrati veliku ulogu u k r i -
s t o l o k i m borbama.
N e k i su G r c i , slijedei primjer antiohijske unije (433.), kuali slomiti upor Henotikon, jednako kao i unija 433., nije rijeio n i t a . Preko K a l c e d o n
nu monofizitsku kampanju protiv ortodoksije time da disimuliraju, p r e u t e skog koncila nije se moglo prijei u t n j o m , n i t i se moglo zatajiti filozofsku
sporne t o k e u Kalcedonskom koncilu, pa da se nade, da tako k a e m o , modus terminologiju, koja je t r a i l a o d l u n u rije i l i za d i o f i z i t i z a m i l i za monofi-
vivendi oslanjajui se na one toke, koje su jednima i drugima zajednike. Iz zitizam.
te je tenje nastao glasoviti d e k r e t sjedinjenja (Henotikon), to ga je godine
482. izdao u suglasnosti s carigradskim patrijarhom A k a c i j e m car Z e n o n . Na
temelju toga dekreta sjedinio se vei dio egipatskih i sirskih monofizita s cari
gradskom C r k v o m , ali je taj dekret proizveo t a k o e r prvi veliki raskol i z m e u mo ga kod Liberata akona, Breviarium causae c. 18, Mansi, I X , 687-688; P L , 68,
1023-1024 (cap. 17).
Istoka i Zapada, jer R i m nije mogao tako lako dozvoliti da se preati kalcedon 152
iv ,
ski diofizitizam, to je p r a k t i k i znailo, koliko i odreknue. Henotikon uti
, ...
dvije i l i jednoj naravi, on se u o p e ne u p u t a u sporna pitanja. P r i m a Nicejski, . , evo
Carigradski, Efeki sabor, a Kalcedonski direktno ne zabacuje, ali ga ni ne ..., P G , 86 (2), 2624; K-EF, 884.
prihvaa. D o n o s i kratku vjeroispovijest te osuuje sve, koji misle protivno, pa 153
6 ,
makar b i l i oni u Kalcedonu i l i gdjegod drugdje. Izriito prihvaa dvanaest ... ..., Schw., t. IV, . 2,
anatematizama sv. C i r i l a . 1 5 1
Ne treba mnogo mudrosti, da pogodimo to e na- pg. 191, c. 19; P G , 65, 865A.
1 5 4
, Schw., isto, pg. 188, c. 8; P G , 65,
857D.
151
Henotikon nam je u grkom izvorniku sauvao crkveni povjesniar Evagrije 155
, Schvv., isto,
Skolastik, Hist eccl, lib. III, c. 14, PG 86 (2), 2620-2625. U latinskom prijevodu nalazi- pg. 192, c. 21; P G , 65, 865C.
330 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija
Pobjeda terminolokog teopashitizma
K a d su, m e u t i m car Justin i neak mu Justinijan poeli vraati Kalceon-
skom saboru njegovu ast uspostavljajui crkveno jedinstvo s R i m o m (518.), mi
emo ve nai kalcedonce (519.), koji e branei Kalcedon p o k u a t i jasno utvrditi
kompletnu komunikaciju idiomatum, koja u Kalcedonu nije bila dovoljno jasno
formulirana. To su bili skitski monasi. 156
O n i su upeli sve sile da donesu rjeenje
pitanja t e r m i n o l o k o m teopashitizmu i to rjeenje, koje e terminoloki teopa
shitizam dozvoliti, iskljuivi dakako stvarni teopashitizam. O n i su tu stvar za
mislili tako, da su prihvatili Proklovu formulu JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A
P E T PO TIJELU, te joj nastojali pribaviti ope priznanje i najvii autoritet. Zato
su za nju htjeli dobiti potvrdu samoga pape. Ne mislim tu ulaziti u pojedinosti
njihova nastojanja. V a n o je istaknuti da je jedini otaki autoritet za tu formulu
bio Proklo. Nije toliko vano jesu li fragmenti, to ih pod Proklovim imenom
citiraju skitski monasi u prilog formule, 157
autentini i l i nisu. Ovdje je glavno
istaknuti daje formula doista Proklova i da za nju nije bio naveden nijedan i z r i
iti otaki dokaz osim tekstova iz Prokla, bilo sigurnih, 158
bilo nesigurnih.
je k o n a n o papa Ivan II. (533. - 535.) najustinijanovo traenje potvrdio formulu,
i kod njega e najjai, zapravo jedini izriiti, otaki dokaz biti citati iz P r o k l a .
T o m e p r i l i k o m e Ivan osuditi nauk monaha akoimeta, koji su kao pristae
Kalcedonskog sabora tumaili kalcedonsku definiciju, to se tie komunikacije
idiomatum, na antiohijski nain. O n i su doli do toga da su, oslonjeni na antio
hijsku kristologiju, nijekali daje Marija u pravom i istinskom smislu Bogorodi
161
ca. K a d je bila po najviem crkvenom autoritetu p o t v r e n a Proklova formula
156
V i d i tom Amann, Hormisdas, u: D T C , t. V I I , Pari, 1922., col. 161-175.
157
Joannes Maxentius, De Christo professio, P G , 86 (1), 81-82. V i d i tom u poglavlju
Izvori Proklove kristologije.
158
Facundus ep. Hermianensis, Pro def trium capitulorum, lib. I, c. 1, P L , 67,
53GVVB; Liberatus diaconus, Breviarium causae c-LO; Mansi, I X , 672E-673A; P L ,
68, 990-991.
159
K o d Maksencija, vidi bilj. 157. K o d Inocenta iz Maronije, Schw., t. IV, v. 2, pg.
72-73, n. 25-27.
160
III Ep. ad senatores, Mansi, VIII, 804E-805A.
161
Isto, 805-806; usp. Ep. Justiniani imper. ad Joannem papam, Mansi, V I I I ,
795-797
Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 331
JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU, 162
m o e m o rei da su tada ideje
Proklove kristologije dobile konano priznanje i postale opom svojinom kran
ske Crkve. Priznanje te formule nije znailo nikakav ispravak kalcedonske defi
nicije, ono je bilo samo eksplikacija onoga, stoje ve u kalcedonskoj definiciji kao
u k l i c i bilo reeno i to su njezini redaktori imali na umu, kad su je sastavljali.
T o m je formulom k o n a n o jasno oznaeno, da kalcedonska jedna hipostaza ima
biti shvaena kao B o a n s k a Logosova hipostaza, koja s tijelom sastavlja samo
jednu hipostazu.
Peti opi sabor u Carigradu (953*)
M e u t i m , teoloko nastojanje kalcedonaca u razdoblju, u kojem se sada na
lazimo, donijet e ono, stoje P r o k l u nedostajalo: teoloko-filozofsko tumaenje
onih formulacija, koje je P r o k l o unio u svoju kristologiju te ih tako usmjerio
da se tako izrazimo - prema kalcedonskoj definiciji. Ujedno e to nastojanje
159
Kad provesti do kraja proces, koji je po nastojanju Proklovih u e n i k a zapoeo u C a
rigradu prije stotinu godina: potpuno povezivanje dviju kristologija. Potvrdom
160
formule: JEDAN OD T R O J S T V A R A Z A P E T PO TIJELU izbaen je iz kristo
lokih kontroverzija posljednji trag antiohijskog pretjeranog dualiziranja, jer je
time k o n a n o u t v r e n a kompletna komunikacija idiomatum u diofizitizmu. S
druge strane je to razdoblje potpuno provelo diofizitsko t u m a e n j e C i r i l o v i h
formula, koje je t a k o e r poelo u Carigradu prije sto godina. Nije bilo potreb
no isticati da je to u prvom redu formula: JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V
B O G A LOGOSA, te jednako vana i l i j o vanija stvar; potpuna identifikacija
Cirilovog sjedinjenja ' s Proklovom jednom h i p o s t a z o m .
Ta se identifikacija zbila u tom smislu, daje h i p o s t a t s k o sjedinjenje zadobi
lo terminativno znaenje Proklove jedne hipostaze, ali je i korelativno tom
identifikacijom jae istaknuto daje Proklova jedna h i p o s t a z a o n t o l o k a jed
nota u kojoj je ukljueno ovjetvo. To e biti jasno iz dogmatskih kanona pe
toga sabora, koje e m o odmah donijeti.
Ne smije nas zavaravati injenica, stoje ovo doba svojom borbom oko triju glava
izgledalo veoma neprijateljsko prema antiohijskoj kristologiji, dok je doba oko sa-
1 6 2
Povrh potvrde vrhovnog crkvenog autoriteta Justinijan joj je dodao i dravnu
sankciju uvrstivi je u svoju Professio fidei catholicae (533.), i tako je dola u njegov Co-
dex, vidi K-EF, 911.
332 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 333

bora u Carigradu (448.) i Kalcedonu (451.) borbom protiv Eutiha bilo nasuprot ne
prijateljsko prema aleksandrijskoj kristologiji, pa da bismo iz toga zakljuili, da se u
ta dva razliita vremenska razdoblja dogaao i bitno razliiti dogmatsko-historijski
proces. M i s l i m daje ova studija dokazala, kako bi takvo shvaanje bilo neispravno.
Vidjeli smo da su osnovne ideje, koje e se provesti u prvoj polovini estoga stoljea,
bile u Carigradu ve formulirane u prvoj polovini petoga stoljea. Radilo se samo
razliitim osobama, protiv kojih je bila usmjerena borba, ve prema tome, to je
trebalo potisnuti, da pobijedi umjereno posredno shvaanje, koje je uostalom jedi
163
no bilo u lijepom skladu s kranskom tradicijom.
D o k t r i n a r n i kanoni petoga opeg sabora u Carigradu (553.) formulirali
su rezultate teolokog rada kalcedonaca kroz stotinu godina. O n i su kalcedon-
skoj definiciji dali tumaenje, kako su ga zamiljali njezini redaktori. Kristologija
tih kanona jest Proklova kristologija uz potpuno provedene ideje, koje je zapoeo
provoditi teoloki krug, pod ijim su se vodstvom odigrali burni dogaaji oko
Eutihove osude. Dakako daje po sebi razumljivo, daje Proklo na petom saboru
odigrao ne malu ulogu. Ne samo daje on bio upotrijebljen kao jedan od glavnih
svjedoka u procesu protiv Teodoreta i Ibe (to smatram manje vanim), nego se
njegova prisutnost osjea t a k o e r u doktrinarnim formulacijama petoga sabora.
Njegovo ime nalazimo m e u oima koje nabraja Justinijan u svome pi
164
smu to gaje upravio na sabor, i t a n o m na prvoj sjednici, a jednako ga spomi
165
nje m e u oima sabor na treoj sjednici. Poput Efrema Antiohijskog,
Kanoni petoga sabora
P r v i kanon ima posve trinitarno obiljeje. On tvrdi daje u Bogu jedna narav
() i l i bit () u tri hipostaze i l i osobe (
). 168
Tako je grka trinitarna terminologija, kako su je izgradili veliki
kapadoani - inae ve davno openito prihvaena - prvi puta sankcionirana od
lukom jednoga opeg sabora. Sabor je u tom kanonu tono determinirao znaenje
pojedinih filozofskih termina u tom smislu, stoje izriito identificirao termin
i s jedne strane, a termin i s druge strane. Stavljanje
kanona s takvim sadrajem na elo kristolokih kanona, koji slijede, nije sluajno i
bez znaenja. Taj kanon ovdje ima znaenje uvodnog kanona, koji daje opravdanje
terminologije ostalih kanona. Pred kanone, koji su konano proveli potpuno urav
noteenje filozofske terminologije na kristolokom i trinitarnom podruju, trebalo
je staviti kanon, koji predicira znaenje trinitarne terminologije, jer se to uravnote
enje zbilo tako, daje trinitarna terminologija prenesena na kristoloko polje.
D r u g i se kanon bavi pozitivnim tumaenjem termina Theotokos u kalce
don skoj definiciji. U tom smislu on nadopunjuje ono, to u kalcedonskoj definici
ji nije bilo dostajasno reeno pitanju komunikacije idiomatum. Po tom kanonu
treba drati, da B o a n s k i Logos ima dva roenja: jedno od O c a prije vjekova, a
drugo u posljednje vrijeme, kad se isti . . . utjelovio iz svete . . . Bogorodice . . .
166
i peti Marije i rodio se od nje. 169

sabor smatra daje Kalcedon usvojio nauk s a d r a n u TA time, stoje taj Proklov
spis spomenuo u adresi Marcijanu, jer veli, da Kalcedon ui daje K r i s t jedan od
167
svetoga T r o j s t v a . Ovdje emo se zadovoljiti m e u t i m samo time, da istakne
mo koliko postoji oito Proklova utjecaja u samim formulacijama doktrinarnih
kanona petoga sabora.
I trei se kanon bavi pridijevanjem vlastitosti. On zabacuje miljenje da bi
drugi bio Bog Logos, koji je inio udesa, a drugi Krist, koji je trpio, i l i daje
Bog Logos s K r i s t o m i l i u K r i s t u , kao drugi u drugome. K r i s t je naprotiv jedan
te isti, utjelovljeni i uovjeeni Boanski Logos, i njemu istome pripadaju
i udesa i patnje, koje je svojevoljno podnio po tijelu. 170
Taj je kanon u oitoj
vezi s vjeroispovijeu, koju ima Henotikon, a preko njega s Proklovim T A . Po-

163
Ovdje ne mislim nita rei tomu je li bilo potrebno poimence osuditi Teodora
Mopsuestijskoga te Teodoretove spise protiv Cirila i Ibinu poslanicu, ili ne. To je bilo
168
pitanje oportuniteta, ali, mislim daje potvrdom formule JEDAN O D T R O J S T V A RA Mansi, I X , 376-377; D B , 213.
169
Z A P E T P O TIJELU bilo likvidirano pitanje u kojem se antiohijska kristologija razilazi ... ...
la s openitom kranskom tradicijom. ... ... , ..., Mansi, I X , 377; D B ,
1 6 4
Mansi, I X , 183B. To je po latinskom tekstu. U grkom tekstu, kako ga donosi 214.
170
Mansi, I X , 581-588, ne nabrajaju se nikakvi oci. ... ,
165
Mansi, I X , 202A. ... ,
166
V i d i naprijed biljeku 144! ',
167
Mansi, I X , 341C. , , Mansi, I X , 377; DB, 215.
334 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 335

sljednja reenica: , oevidno proklovske misli, koje se oslanjaju na T A . K a n o n istie daje tako shva
, gotovo je doslovno preuzeta iz Hcnotikona} 71
ao jednu hipostazu Kalcedonski sabor te baca anatemu na one, koji bi saboru
175

e t v r t i kanon t u m a i sjedinjenje. On najprije izriito zabacuje antiohijske izra
ze, po kojima bi sjedinjenje Logosa s ovjetvom bilo samo moralno. Sjedinjenje
je po kanonu hipostatsko 172
i zbog toga imamo jednu hipostazu, stoje Gospodin
173
Isus Krist, jedan od Svetoga T r o j s t v a . Tako je sankcionirano terminativno tu
maenje sjedinjenja ' . Po tom tumaenju je isto rei hipostatsko rodio od nje.
sjedinjenje kao i sjedinjenje u jednu hipostazu. Tako je dovreno ono, to su
poeli provoditi teolozi carigradskog protueutihovskog sabora (448.). Odreiva
nje Krista kao jednoga od Trojstva oevidno proizlazi iz Prokla. Daljnji dio
toga kanona pokazuje, kako ortodoksni nauk hipostatskom sjedinjenju i l i u
jednu hipostazu stoji u sredini izmeu apolinaristikog i eutihovskog nauka
pomijeanju te teodoretovskog i nestorijevskog nauka moralnom sjedinjenju.
Peti kanon poblie t u m a i kalcedonsku jednu hipostazu. On zabacuje
shvaanje, po kojem bi ta jedna hipostaza mogla u sebi sadravati vie hiposta
za, te po kojem bi radi toga u K r i s t u bile zapravo dvije hipostaze. K a n o n , istina,
ne k a e izriito da Logosova hipostaza nije uzela ljudsku hipostazu, nego narav,
ve samo tvrdi da jedna hipostaza ima biti shvaena kao posljedica sjedinjenja
' , ali je smisao toga kanona upravo taj, to on hoe iskljuiti da Tako se te dvije stvari meusobno nadopunjuju. S jedne je strane hipostatskim sje
bi Kristovo ovjetvo ikad bilo svoja hipostaza. To se najljepe vidi po posljed
njoj reenici kanona: Jer Sveto Trojstvo nije primilo dodatak osobe i l i hipostaze,
174
makar se jedan od Trojstva Bog Logos utjelovio. N i t k o nee nijekati da su to
171
V i d i naprijed bilj. 152.
172
... ' . Izraz dodan je izra ske definicije, kako su je tumaili njezini redaktori i saborska veina, ako je to i izrazi
zu ' da se jae istakne osnovna misao ontolokoj jednoti izmeu Logo la terminologijm koja je bila aleksandrijska. Pa i to samo terminoloku pribliavanje
sa i tijela. To je bilo protiv antiohijskih tumaenja kalcedonske jedne hipostaze, posebno
protiv onih, kojima govori Ivan Maksencije: ... impie quidam personam quidem ho-
mini, subsistentiam vero Deo Verbo credunt a svnodo deputatam. N o n quod nesciant
apud svnodum idipsum esse subsistentiam, quod et persona, sed ne aperte videantur
pripisivali drukije shvaanje.
esti se kanon opet vraa na termin Theotokos u kalcedonskoj defi
niciji. On baca anatemu na one, koji ne bi priznali daje Kalcedonski sabor uio
daje Marija u pravom smislu i doista Bogorodica, jer se Bog Logos utjelovio i
176
Sedmi kanon t u m a i kalcedonsku diofizitsku formulu u dvije naravi.
Po njemu tu formulu treba tako razumjeti, da ona naznauje samo razliitost
() nepomijeano sjedinjenih naravi, u kojima se spoznaje ( )
jedan Isus K r i s t , a ne da bi se njome izricalo kakvo dijeljenje Kristova misterija.
Broj tu naznauje samo razliku naravi, koja nije sjedinjenjem unitena, a shvaa
se samo u m o m , 177
ali taj broj nema sluiti tome, da bi se njime oznaavalo razlu-
178
ene naravi s vlastitim hipostazama.
175
Istaknuo sam daje sabor hipostatsko sjedinjenje protumaio kao sjedinjenje u
jednu hipostazu, ali je to samo jedan aspekt. Sabor je takoer imao na umu, i to moda
u prvom redu, utvrditi kako je jedna hipostaza rezultat sjedinjenja ' .
dinjenjem od kalcedonske jedne hipostaze iskljueno svako neispravno tumaenje,
koje su neki iznosili, kako smo vidjeli kod Maksencija (vidi bilj. 172), a s druge je strane
opet hipostatsko sjedinjenje protumaeno time, to mu je tono determiniran rezul
tat. Da opet taj rezultat nije u punom smislu, neto to e sjedinjenjem istom nastati,
sabor je dao znati time stoje izriito rekao da jedna hipostaza jest jedna od trojstvenih
hipostaza, budui da se ne moe dozvoliti da k Trojstvu pridoe nova hipostaza. Takvo
tumaenje nije nita modificiralo u stvarnom nauku Prokla Carigradskog i kalcedon
Aleksandrije Carigradu, kako je ve toliko puta istaknuto, nije bilo neto posve novo, jer
je ve zapoelo kod Flavijana i njegova sabora, gdje se naizmjence upotrebljavaju izrazi
jedna hipostaza i hipostatsko sjedinjenje, te je sasvim vjerojatno daje hipostatsko
sjedinjenje ve kod njih imalo terminativni znaaj.
176

duas subsistentias aut duas personas introducere hoc pessimo abutuntur argumentol, Mansi, I X , 380C-E; D B , 218. Grki tekst u Mansiju nema izraza i rodio
De Christo Professio, P G , 86 (1), 81B. (), nego samo izraz utjelovio (), ali je to bez sumnje pogre
173
... ... ' ... no. Izvorni je tekst svakako imao taj dodatak. Ima ga stari latinski prijevod, Mansi, I X ,
, , 379E. Usp. cam 2, Mansi, I X , 377A; D B , 214.
177

..., Mansi, I X , 377C-D; D B , 216. . Proklo veli: , Schvv., t. II, . 1, . 3, pg. 115 (474),
174
n. 11; Mansi, V I I , 472B.
178

, Mansi, I X , 380A-C; ... . Kanon se nalazi u: Mansi,

D B , 217. I X , 381A-B; D B , 219.
336 Proklo i kalcedonska dogmatska definicija Proklo i kalcedonska dogmatska definicija 337

O s m i se kanon bavi aleksandrijskim formulama K i neka je i z o p e n . 184

T i m je kanonom rijeeno pitanje terminolokog teopashitiz
. O n s e istina n e z a l a e i z r i i t o z a ma. K a n o n je samo ponovio odluku pape Ivana II. Nije potrebno isticati toliko ve
prikladnost t i h formula, ali t v r d i da ih oci nisu shvaali u monofizitskom naglaenu stvar, kako je taj problem u takvoj formulaciji povezan s Proklom.
smislu. K a n o n o s u u j e one, koji te formule shvaaju tako, da bude na Ostali kanoni petoga sabora bave se razliitim krivovjercima (c. 11) i osudom
k o n sjedinjenja jedna narav ( ) i l i bit ( ) K r i s t o v a b o a n s t v a i toliko glasovitih triju glava (cc. 12-14). Dvanaesti kanon osuuje Teodora
179
tijela . Te formule o z n a u j u samo to, daje nakon sjedinjenja nastao jedan Mopsuestijskog, trinaesti neke spise Teodoreta Cirskoga, a etrnaesti poslanicu
1 8 0
Krist, koji je B o g i ovjek, isti O c u istobitan po b o a n s t v u , i isti istobitan Ibe Edekog M a r i s u Perzijancu.
nama po ovjetvu. H i p o s t a t s k o sjedinjenje ne z n a i m e u s o b n o slijevanje
naravi, nego mi z a m i l j a m o da se Logos sjedinio s tijelom tako, da je j e d n a i
druga ostala stoje b i l a . 1 8 1
C r k v a jednako o s u u j e one, koji dijele kao i one, Zakljuak
koji slijevaju misterij b o a n s k e ekonomije. Taj kanon nije donio n i k a k v o g
o d r e e n o g diofizitskog t u m a e n j a aleksandrijskih formula. O n j e takvo tu Saevi ukratko doprinos, to gaje peti sabor dao napretku kristologije, mo
182
maenje pretpostavio. K a n o n d o d u e , kako sam napomenuo, nije i z r i i t o e m o rei da se on sastojao u tome to je sabor jasno utvrdio kompletnu komu
prihvatio te formule, ali ih je oito prihvatio implicite, b u d u i da ih nije nikaciju idiomatum te p r o t u m a i o kalcedonsku jednu hipostazu tako, da je to
zabacio i b u d u i da t v r d i , da one mogu i m a t i to da k o d otaca stvarno imaju doista b o a n s k a Logosova hiposLaza s kojom sjedinjena ljudska narav sastavlja
o r t o d o k s n u misao. Na taj n a i n sabor nije o t i a o dalje od bogoslova na F l a samo jednu jedinu hipostazu. U tom smislu on je bio nadopuna kalcedonske
vijanovu saboru (448.). dogmatske definicije. A l i se ta nadopuna ne smije shvatiti tako, kao da je peti
Deveti kanon govori klanjanju koje dajemo K r i s t u . On zabacuje dva klanja sabor dodao kalcedonskoj definiciji kakav element, koji bi njoj bio stran. On je
nja, od kojih bi jedno bilo Bogu Logosu a drugo ovjeku. A l i jednako zabacuje samo izriito i jasno r a s t u m a i o ono, to je kalcedonska definicija ve kao u sje
jedno klanjanje, koje bi ilo jednoj naravi i l i biti bilo na taj nain, da bude u n i t e menu sadravala. Peti je sabor, osim toga, do kraja proveo proces spajanja diofizi
no tijelo, i l i da se b o a n s t v o i ovjetvo smijeaju, i l i da iz obiju nastane jedna na tizma s aleksandrijskim kristolokim formulama, koji je proces t a k o e r zapoet
rav. Treba se j e d n i m klanjanjem klanjati utjelovljenom Bogu Logosu s njegovim ve u Carigradu malo prije Kalcedonskog sabora.
183
vlastitim tijelom. K o l i k o je sve to vezano uz ime Prokla Carigradskog, mislim, da vie nije po
Deseti kanon glasi: Ako netko ne prizna, da Gospodin na Isus Krist, koji je u trebno posebno naglaavati. Dostaje samo rei daje peti sabor potvrdio i sank
tijelu razapet, jest istiniti Bog i Gospodin slave ijedan od Svetoga Trojstva, takav cionirao osnovne ideje Proklove kristologije i da su te ideje odigrale jednu od
kapitalnih uloga u k r i s t o l o k o m razvoju, koji je doveo do petoga sabora.
Od sredine 6. stoljea Proklo poinje padati u zaborav. Njega se otad sve ma
179
Mansi, I X , 381; D B , 220. nje citira kao patristiki autoritet. To je zato, jer je peti sabor (553.) iscrpio tako
180
, isto. rei sve njegove kristoloke ideje. A l i se nadam da nitko, tko je imao strpljivosti
181
, isto. proitati ovu studiju, nee osporiti moga suda, ako reknem daje Proklo dao ka
1 8 2
Moglo bi se moda rei da je sabor tim kanonom htio kazati da aleksandrijske tolikoj teologiji velik i neprocjenjiv doprinos uza sve to, to njegovo ime igra veu
formule, posebno JEDNA U T J E L O V L J E N A N A R A V B O G A LOGOSA, nemaju namjere
ulogu kroz jedva kratki period stogodinjeg kristoloskog razvoja.
nita odreeno rei ni diofizitizmu ni monofizitizmu, nego daje sav njihov smisao
u tome to hoe utvrditi jedan subjekt u Kristu nakon sjedinjenja. To je dakako posve
sigurno najispravnije tumaenje te formule, ukoliko ona dolazi kod sv. Cirila.
183
1 8 4
,
, Mansi, I X , 381-384; D B , 221. Napominjem da ideje klanjanju ne nalazi ,
mo kod Prokla. One potjeu od Nestorija i Cirila. , Mansi, I X , 384; D B , 222.
 PRILOG

TOMISLAV JANKO AGI-BUNI

KRISTOLOKA M A R I O L O G I J A
HOMILIJA PROKLA CARIGRADSKOG BOGORODICI
 PREDGOVOR*

Osobita je dunost kranskog teologa nuditi svoje skromno sluenje zajednici Bo

jeg naroda u svakom asu njezina ivljenja a posebno u svakom pothvatu koji vjer
nika zajednica poduzima kako bi se s veom zauzetou obratila k Bogu po Kristu u
Duhu Svetome. Ovaj spis eli biti takva teoloka ponuda na poetku proslavljivanja
Hrvatske marijanske godine 1975./76.
Zelja nam je da ovaj svezak Metanoje bude teoloki prilog za nau zajedniku
duhovnu izgradnju u ovoj godinu ali je njegova svrha, po samoj svojoj naravi, i da
leko ira. Rije je tekstu koji e, nadamo se, dobro doi za rast nae vjere i sasvim
nezavisno od samog r si a Ij i a nj a Hrvatske marijanske godine. Ovdje se prvi put
prua naim vjernicima na njihovu jeziku drevan marioloko-kristoloki tekst Prokla
Carigradskog Homilija Bogorodici, zajedno s objanjenjima, u kojima se do
nose takoer znaajni tekstovi sv. Augustina, sv. Leona Pape i sv. Petra K r i z o l o g a .
Proklova je homilija odigrala u kranskoj starini znaajnu ulogu u obrani i produblji
vanju vanog sadraja kranske vjere.
Posebno e korisno posluiti ova knjiica za dublje svetkovanje novog Bogoro-
diina blagdana koji je po obnovljenom liturgijskom kalendaru zapadnog obreda
Katolike crkve stavljen na Novu godinu, to jest na dan 1. sijenja. U njoj se nalazi
mnotvo ideja za propovijed na taj blagdan, ali i za osobnu meditaciju svakog katoli
kog vjernika koji eli odistinski ivjeti s Crkvom.
S obzirom na bogat kristoloki sadraj ovaj e svezak moi biti, nadamo se, izvor
nadahnua za dublje proivljavanje svega boinog vremena.

* Tekst Proklove Homilije Bogorodici s uvodnim i popratnim tumaenjima Sagi-

Buni je objavio u Kranskoj sadanjosti 1976. godine. Prijevod toga teksta donekle se
razlikuje od prijevoda koji nalazimo u njegovoj disertaciji.
342 Predgovor

Meditiranje teksta Prokla Carigradskog, koji potjee iz vremena kad medu kra
nima jos nisu postojali dananji razdori te predstavlja element zajednike kranske
batine Istone i Zapadne crkve, imat e takoer znaajnu ekumensku vrijednost,
kao napajanje na naim zajednikim vrelima vjere i dozivanje u svijest onog duhov
nog bogatstva koje nam je svima skupa tradicionalna podloga kranskog miljenja i
ivljenja, U tom smislu ova knjiica eli biti takoer skroman odjek usrdnih elja koje
su nai biskupi iznijeli u svome Pas t i rs k m i u svim lanovima Katolike crkve u
Jugoslaviji na oivljavanje ekumenskog duha i nastojanja (29. sijenja 1974.). UVOD

Zagreb, na blagdan Svih svetih, 1. studenog 1975.

Tomislav J. Sagi-Buni
Poziv na marijansku metanoju u Hrvatskoj marijanskoj godini

Papa Pavao VL naglasio je u svojoj pobudnici Marialis cultus od 2. veljae

1974. k r i s t o c e n t r i a n znaaj tovanja Marijina: U Djevici Mariji sve se odnosi pre
ma Kristu i sve Kristu ovisi: radi njega je nju Bog Otac od vijeka izabrao kao u
svemu svetu Majku te je uresio darovima Duha kakvi ne bijahu dani nikome drugo
me. Autentina kranska pobonost jamano nije nikada proputala naglaavati ne
razdvojivu povezanost i nunu odnoajnost Djevice prema Boanskom Spasitelju. No
nama se ini daje posebno u skladu s duhovnim usmjerenjem naega vremena, - koje
je takorei posve obuzeto i zahvaeno pitanjem Krista - da u nainima izraavanja
tovanja prema Djevici bude posebno istaknut kristoloki aspekt kako bi ti naini bili
odraz Bojega plana, po kojemu je jednom te istom rasporedbom predodreen po
etak Marijin i utjelovljenje boanske Mudrosti. To e bez svake sumnje pripomoi
da pobonost prema Isusovoj Majci postane solidnija, te da se preobrati u djelotvorno
orue pomou kojega se moe prispjeti do jedinstva vjere i spoznaje Sina Bojega, do
ovjeka savrena, do mjere uzrasta punine Kristove (Ef 4,13)}
Te rijei Petrova nasljednika predstavljaju poziv svim katolikim vjernicima
da u tom svjetlu premiljavaju svoju p o b o n o s t prema Mariji, da u tom smjeru
marijansku p o b o n o s t produbljuju, pa ako treba, da u tom smislu provedu i svoju
unutarnju metanoju, da naine potrebne ispravke i premjeste naglaske. U ovaj

1
Pavao V L , Marialis cultus, Dokumenti 44, K S , Zagreb, 1975., str. 40-43. br. 25.
V i d i komentar: T J . Sagi-Buni, Sto hoe papa Pavao V I . postii apostolskom pobud-
nicom tovanju Marije, u: isto, str. 107-114.
344 Uvod
as, to se posebno tie nas hrvatskih katolika, poto su nai biskupi proglasili
Hrvatsku marijansku godinu, koja traje od blagdana M a l e Gospe 1975. do M a l e
Gospe 1976. Biskupi su u svome proglasu naglasili da e ova naa godina biti u
prvom redu godina produbljenja naeg vjekovnog tovanja Majke Boje, kao i to
da se eli da bi se ove godine na temeljima nae kranske povijesti uspjelo ob
noviti svu nau vjeru i svu nau crkve nost prema smjernicama Drugog vatikanskog
2
koncila. jasno su, dakle, postavljena dva naela, dvije smjernice, dva putokaza,
prema kojima se ima upravljati sve duhovno gibanje u n a e m katolicizmu u ovoj
Hrvatskoj marijanskoj godini: obuhvatila obnova, koja sa sobom nosi traenje no
voga; i autentina tradicija, iz koje polazimo i na koju se oslanjamo traei novo.
D r u g i vatikanski koncil, koji su nai biskupi izriito postavili kao osnovicu za sve
to e se kroz tu godinu poduzimati, sav je, uostalom, oslonjen na ta dva naela,
kao na svoja bitna polazita.
Jubilarni proglas naih biskupa izriito govori naoj kranskoj povije dei smjernice Petrova nasljednika - pozivaju nai biskupi.
sti. Dakako da se tu prije svega misli na hrvatsku kransku povijest, na povijest
kranstva u hrvatskom narodu, pa onda, dosljedno, i na nau hrvatsku kran
sku tradiciju. N o , prve bi nakane naih biskupa sasvim iznevjerio onaj koji bi
to shvatio tako kao da bi polazite za nae duhovno obnavljanje u ovoj godini
imala biti samo hrvatska kranska tradicija, samo hrvatska kranska povijest
u nekom iskljuivom smislu, kao da bismo mi mogli ostvariti istinsku obnovu
svoga kranstva samo onim sredstvima koja su nam sauvana u naoj hrvatskoj
tradiciji, i kao da bi to za nas kao krane moglo biti normalno. Takvo zatvaranje
hrvatskog katolicizma u sebe protivilo bi se samoj biti katolicizma. T k o bi tako
stvari postavljao, morali bismo rei da u izrazu naa kranska povijest vidi
samo ono naa, a ne vidi uope ono kranska.
N a a se hrvatska kranska povijest nalazi uklopljena u opu k r a n s k u po
vijest, ona se izvan te ope kranske povijesti ne m o e ispravno shvatiti, ona se
dogaala i dogaa se unutar te ope struje dogaanja, koju naizvana ostvaruju
ljudi, unosei u nju svoju ljudskost i svoju ljudsku osebujnost, svoju poduzimlji-
vost i svoju ogranienost, a koju iznutra uravnava Bog po svome D u h u Svetome
kojega proslavljeni K r i s t alje od Oca. N a a je hrvatska kranska povijest ivo
nastavljanje ope kranske povijesti u ovim naim prostorima, ona je sastavni
dio ukupnih k r a n s k i h povijesnih tokova u uzajamnom komuniciranju. Zato
2
Jubilarni proglas katolikih biskupa hrvatskog jezinog podruja, u: Glas Kon
cila, 26. X. 1975. (br. 22), str. 1.
Uvod 345
se i naa hrvatska kranska tradicija m o e ispravno doivljavati samo u ivom
kontinuitetu sveukupne kranske tradicije, i osvjeivati samo u ivom dodiru
sa svom tradicijom Crkve, rasti i bujati samo unutar ivotne struje koju nosi sva
Crkva i koja nosi svu Crkvu.
To znai da naa obnova u Hrvatskoj marijanskoj godini mora polaziti od sve
ukupne tradicije univerzalne Crkve. D u h o v n i tokovi sveukupne Crkve moraju se
osjetiti u naim nastojanjima unutar ovog milosnog vremena, kako bi naa Crkva
zadobila nove svjeine, postala ivotno snanija u produbljenijem razumijevanju
svoje vjere, otkrila dublje jedinstvo vjernike svijesti i nepretrgnutog zajednitva
sa svima koji su na K r i s t a pricijepljeni tijekom svih stoljea i u svim krajevima
zemlje, a po tome onda i u samoj sebi jedinstvenija jedinstvom D u h a koji svemu
daje ivot i sve posveuje. To vrijedi i za nau obnovu tovanja Presvete Djevice i
za ispravno proivljavanje marijanske pobonosti u ovoj godini, na to nas - slije
M e u papinim smjernicama, zacrtanima u citiranoj Pobudnici, izrazito mje
sto zauzima ba naglaavanje da tovanje Marije mora imati kristocentrini znaaj,
kako se m o e vidjeti iz odlomka to smo ga naveli na p o e t k u ovog razmiljanja.
Papa istie daje autentina kranska p o b o n o s t uvijek naglaavala nerazdvojivu
povezanost Marije s Isusom, to jest, da je kristocentrinost Marijina tovanja
trajni sastavni dio autentine kranske tradicije. Ba zato smo pomislili da e
biti veoma korisno p r u i t i naoj kranskoj javnosti u ovoj naoj godini mari
janske obnove jedan vaan i astan tekst drevne kranske tradicije koji e nam
moi izvrsno posluiti za bolje razumijevanje kristocentrinog znaaja Marijina
tovanja. To e ujedno biti jedna od vrijednih mogunosti osvjeivanja nae tra
dicije na tradiciji univerzalne Crkve.
Najglasovitija marijanska propovijed
Rije je jednoj veoma glasovitoj propovijedi otake Crkve, esto navoenoj
kao Homilija Bogorodici, iz koje m o e m o na izvrstan nain vidjeti kristolokost
onovremenog Marijina tovanja. To je m o d a najglasovitija i najznamenitija od
svih marijanskih propovijedi svih vremena. Izrekao ju je na grkom jeziku u C a
rigradu Proklo, kasniji patrijarh carigradski (434. - 446.), tada lan carigrad
skog klera, zareen d o d u e za biskupa-metropolita grada C i z i k a (u pokrajini
Helespont), ali u n e m o g u n o s t i da preuzme tu stolicu, budui da sveenstvo i
narod C i z i k a tada nisu htjeli primiti biskupa iz Carigrada, nego su sebi izabrali
346 Uvod
3
drugoga. Propovijed je ve u starini prevedena na gotovo sve tadanje k r a n s k e
4
jezike: latinski, sirski, armenski, koptski, etiopski i georgijski. Na svim su t i m
jezicima sauvani njezini rukopisi. Stare zbirke zapisnika i dokumenata treeg
sveopeg crkvenog sabora, u Efezu (g. 431.), donose tu propovijed Prokla C a r i
gradskog medu dokumentima koji su stavljeni pred same zapisnike saborskih
zasjedanja, to jest medu pripravne dokumente koji su bili vani za samo sazivanje
i odvijanje sabora, za sabor kao dogaaj. U kritikom izdanju grkog izvornika
efekih zapisnika, to gaje priredio Eduard Schvvartz, propovijed se nalazi kao
5
br. 19 u Collectio Vaticana, a u Mansijevoj joj je zbirci bilo dodijeljeno prvo mje
6
sto m e u svim dokumentima koji se tiu Efekog koncila. Brojni su stari crkveni
pisci u svojim djelima navodili odlomke iz te propovijedi. T a k o npr. Leoncije
Bizantski (izmeu g. 529. i 544.), Anastazije Sinajski (oko 641. - 685.) i sv. Ivan
D a m a a n s k i (prije g. 749.)7
Propovijed je t a k o e r nala mjesto u brojnim starim istonim zbirkama Pane-
gyrika, u kojima je stavljaju kao govor i l i itanje za razliite Marijine blagdane, a
u nekima je dodana reenica: Taj se govor m o e itati na sve blagdane Presvete
8
Bogorodice , to e rei da ju je stara tradicija doivljavala kao nekakav osnovni
tekst mariologije za vjernike, kao temeljni i opi ocrt onoga to Mariji mora znati
k r a n s k a vjernika zajednica.
I z r e e n a u dramatinim okolnostima
Takva jedinstvena srea te homilije P r o k l a Carigradskog uvjetovana je, ini
se, prvenstveno okolnostima u kojima je izgovorena, te odjekom to gaje, uslijed
toga, imala. Proklo je taj govor izrekao unutar bogosluja, pred brojnim slua-
3
Na hrvatskom jeziku Proklu je napisano djelo; J. T. Sagi [-Buni], Kristologija
Prokla Carigradskog, Zagreb, 1951. [strojopis u arhivu Katolikog bogoslovnog fakul
teta], s biljekama u posebnom svesku; ciklostilom je objelodanjen samo izvadak: Do-
gmatsko-historijski poloaj Proklove kristologije, Zagreb, 1951.
4
Usp. F. J. Leroy, L Homilitique de Proclus de Constantinople, Citta dei Vaticano,
1967. [Studi e Testi 247], str. 61-66.
5
Acta Conciliorum Oecumenicorum, I/I, 1, 103-107, Berlin - Leipzig, 1927.
6
J. D. Mansi, Sacr. Conciliorum nova et amplissima collectio, t. IV, Florentiae, 1760.,
577-588.
7
Usp. F. J. Leroy, nav, dj., str. 142-146.
8
V i d i isto, str. 44-59.
Uvod 347
teljstvom, u prisutnosti patrijarha Nestorija (428. - 431.), koji ga je i pozvao da
govori. Govor je bio s r a u n a t da se ukljui u raspru koja se prije toga vodila u
Carigradu, nakon stoje Nestorije doao iz Antiohije za biskupa u carski grad, a
bila je u s r e d o t o e n a na to, smije li se Marija nazivati Bogorodicom (Theotokos).
Nestorije je u stilu svoje teoloke kole (antiohijske) bio nesklon tome nazivu,
d r a o je da se Marija ne m o e nazivati Bogorodicom po strogoj istini, nego samo
eventualno u smislu govornikog ukrasa, jer nitko ne m o e roditi starijeg od
sebe, pa onda ni Marija ne m o e roditi Boga. Nestorije je predlagao da se radije
k a e daje Marija Kristorodica, jer daje time onda sve reeno, b u d u i da ime Krist
znai Bogoovjeka. U govoru, to gaje Proklo izrekao u Nestorijevoj i prisutnosti
svega naroda, n e s u e n i je ciziki biskup otvoreno zauzeo stav protiv svoga nadbi
skupa, za opravdanost naziva Bogorodica. K a d je Proklo zavrio govor, sluatelj
stvo je spontano poelo pljeskati. To je bila oita - makar m o d a nepredviena
- demonstracija protiv predstojnika prijestolnike Crkve. Nestorije nije otrpio,
nego je odmah na licu mjesta, iskoristivi obiaj da biskup i sam neto rekne na
kon izreenih govora, upozorio narod daje razumljivo ako se pljee govorniku
koji slavi M a r i j u , ali da treba paziti da se ne bi pretjeralo u slavljenju Marije na
taj nain da se k a e da se Bog-Rije dvaput rodio. Pohvalio je Prokla, to k a e
da onaj koji se rodio iz Djevice nije bio ni samo Bog ni p u k i ovjek, ali je ujedno
kazao da ne m o e podnijeti ono stoje Proklo rekao daje u Marijinoj utrobi Bog
postao sveenik. P r i kraju je upozorio vjernike, neka budu pozorni procjenitelji
onoga to se nauava: neka ne pljeu i neka se ne daju privui zavodljivim govo
9
rom.
Utjecaj na tijek dogaaja
Tako je ta Proklova propovijed doivjela neposrednu k r i t i k u od patrijarha
koji je predsjedao bogosluju. C i n i se daje od tog dogaaja zapravo krenuo splet
zbivanja koji je k o n a n o doveo do Nestorijeve osude na saboru u Efezu, 22. lipnja
431. Bar je sam Nestorije stvari tako shvaao, kad je mnogo kasnije - u progon
stvu - pisao knjigu svoje obrane, poznatu pod naslovom Knjiga Heraklida Dama-
slanina, jer on u toj knjizi k a e da su se duhovi b i l i u Carigradu ve posve smirili
od prvih rasprava oko Theotokosa, te da su njegovi vjernici b i l i u slozi, do dana
P L , 48, 782-785.
3 4 8 Uvod Uvod 349

10
kad su pali u zamku onih koji su teili za episkopatom . To je aluzija na injenicu
daje Proklo bio kandidat za carigradskog biskupa g. 428., kad je na stolicu zasjeo
Nestorije, a poslije Nestorijeva pada (g. 43L), po smrti njegova nasljednika M a k -
simijana (g. 434.), doista i zauzeo Nestorijevu carigradsku stolicu. Nestorije je
kroz to vrijeme ivio u progonstvu, dapae je nadivio Prokla, koji je umro 446.
Glavnu bitku protiv Nestorija poveo je aleksandrijski biskup C i r i l , svojom posla
11 12
nicom egipatskim monasima i uskrsnom poslanicom g. 429., ali je Nestorijev
prijatelj Irenej kasnije zapisao daje C i r i l , na Prokla od p o e t k a oslonjen, bio po
13
duzeo rat protiv N e s t o r i j a . T e k o je rei tie li se ta Irenejeva indikacija samo
injenice daje Proklo o d r a o protiv Nestorija taj govor Bogorodici, i l i je Irenej
imao na pameti neku konstantnu Proklovu akciju protiv Nestorija i aktivnu su
radnju s C i r i l o m . A k o imamo pred oima sauvane dokumente, skloniji bismo
b i l i rei da se Proklo u daljnjoj borbi donekle povukao u pozadinu. Svakako se
nigdje ne spominje u vezi sa samim d r a m a t i n i m dogaajima u Efezu g. 431., a
car Teodozije II. smatrao je g. 434., kad je umro Maksimijan, da e Proklo biti
prihvatljiv kao carigradski biskup antiohijskim protivnicima sv. C i r i l a , te je na
sam dan smrti biskupa Maksimijana dao na carigradsku stolicu ustoliiti P r o k l a .
To bi govorilo za pretpostavku da se Proklo za vrijeme rasplamsanog sukoba dr
ao po strani. K a k o god bilo s t i m Proklovim d r a n j e m u vrijeme samih efekih
dogaaja, ini se da nije m o g u e nijekati daje njegova propovijed Bogorodici
imala o d l u a n utjecaj na tijek dogaaja.
ljivosti zastupao daje to moralo biti 25. oujka, na blagdan Navjetenja, b u d u i
da se u p o e t k u propovijedi govori otvaranju plovidbe po moru i otpoinjanju
16
putovanja, to ide zajedno s p o e t k o m proljea, no danas se ini da je m o d a
17
blie istini bio G. F r i t z kad je smjetavao tu propovijed u boino vrijeme, bu
dui da nemamo dovoljno sigurnosti da je blagdan Navjetenja u to doba ve
18
postojao u Carigradu. aj vj e r oj a t ij e se ini da je propovijed o d r a n a na dan
26. prosinca, jer se na taj dan u Carigradu ve u to vrijeme, izgleda, slavio M a r i j i n
19
blagdan. U tom smislu ova propovijed m o e neto znaiti za idejno usmjerenje
Marijina blagdana koji je sad nanovo uveden u rimsku liturgiju na dan 1. sijenja,
jer postoji i tekstualna veza s t i m blagdanom, kao to emo vidjeti.
Vjerujemo da e i ta dramatinost okolnosti u kojima je propovijed o d r a n a
utjecati na nae itatelje, da s veom p o z o r n o u proitaju ovaj tekst i da nad njim
s veom z a u z e t o u meditiraju.

Datum propovijedi

t o n o m datumu kad je propovijed izgovorena miljenja m e u istraivaima

14
j o nisu sasvim s l o n a . Ipak nam se ini da treba smatrati sigurno dokazanim
bar to da se to dogodilo svakako u poecima kristolokih borbi oko Nestorija, pri
15
kraju godine 428., i l i unutar prve etvrtine g. 429. E. Schwartz je s dosta uvjer-

a concilio Ephesino (a, 431.) ad Chalcedonense (a. 451), Herder, Romae - Friburgi Br. -
10
Nestorius, Le Livre d'Heraclide de Damas, trad. par F. Nau, Pari, 1910., str. 92. Barcinone, 1965., str. 26, bilj. 15.
1 1
P G , 77, 9-40. 16
Acta Conciliorum Oecumenicorum, I/I, 4, praef. X I I .
12
P G , 77, 768-789. 17
Dictionnaire de la theologie cathol'ujue, t. X I I I , 663s.
13
Mansi, V, 971. 18
Za smjetavanje te propovijedi oko blagdana Boia govore posebno svjedoan
14
Usp. R. Caro, Proclo de Constantinopla, orador mariano del siglo V, u: Mari- stva starih prijevoda, poevi od latinskog, koji moda potjee od Proklova suvremenika
anum, 29 (1967.), str. 382-386. Marija Mercatora, usp. F. J. Leroy, nav, dj., str. 61-67.
15
V i d i J. Sagi j-Buni], Kristologija Prokla Carigradskog, str. 18-22, s pripadnim 19
Usp. A. Wenger, Foi et piete mariale a Bvzance, u: Maria, Etudes sur la Sainte
biljekama u posebnom svesku; usp. T. Sagi-Buni, Deus perfectus et homo perfectus Vierge, V, Pari, 1959., str. 927.
 PROKLO CARIGRADSKI
HOMILIJA BOGORODICI
Tekst

HOMILIJA (PROKLA BISKUPA CIZIKOGA)

0 ROENJU GOSPODINA NAEGA ISUSA KRISTA,
U AST SVETE MARIJE, NA (LITURGIJSKOM) SASTANKU,
1
KAD JE NESTORIJE BIO BISKUP, NA POZIV NESTORIJA

2
UVOD

1* Djeviina svetkovina poziva danas, brao, na jezik na besjedu slave i k l i

canja. Ovaj blagdan sreom preplavljuje sav ovaj sakupljeni zbor. I s velikim pra
vom, odista.Jer: nevinost je glavna misao njegova; proslavljujemo d i k u i ures sviju
ena: slavu enstva, po Onoj koja je u isti mah i majka i djevica!
K a k o je pun ljupkosti i silan ovaj na zbor! Gle, i kopno i more Djevicu darima
obasiplju! M o r e - bezvjetarjem nudi tovarnim l a a m a p u i n u svoju za plovidbu;
kopno - bez smetnji - mami stope putnika da krenu na putovanja. Poskakuj,
prirodo, ponosan budi, rode ljudski: i e n a m a se ast iskazuje! Zaplei, prirodo
ovjeanska: i djevojke se veliaju! Jer: gdje se umnoio grijeh, nadmono izohilova
milost! ( R i m 5,20).

1
Takav je, otprilike, natpis homilija najvjerojatnije imala u najstarijim kolekcija
ma, usp. F. J. Leroy, L Homileticjue de Proclus de Constantinople, Citta dei Vaticano,
1967. [Studi e Testi 247], str. 142, povezano sa str. 61 i 65.
2
Podjelu homilije na misaone cjeline, ovdje prihvaenu, zastupa R. Caro, Procio
de Constantinopla orador mariano dei siglo V, u: Marianum, 29 (1967.), str. 380-382.
Tu podjelu odraavaju nai podnaslovi. Zadrali smo i podjelu na glave, oznaenu
brojkama, koja je prihvaena u izdanjima homilije.
352 Proklo Carigradski, Homilija Bogorodici
VELIANJE DJEVICE MARIJE
Sazvala nas je danas ovamo sveta [Bogorodica] Djevica Marija: nedirnuta 3
riznica djevianstva; duhovni Perivoj drugoga A d a m a ; radionica ujedinjenja na
ravi; t r n i c a spasotvorne razmjene; e n i d b e n a lonica u kojoj se Rije oenila s
tijelom; oivljena kupina naravi stoje oganj b o a n s k o g poroenja ne saee; onaj
odista lagan oblak koji je, utjelovljena, nosio Onoga to stoluje nad kerubinima;
preisto runo, s neba oroeno, iz kojega je pastir na sebe obukao ovcu!
Marija, slukinja i majka, djevica i nebo, jedini most Boga k ljudima! Stra-
hopoitanja dostojan tkalaki stan b o a n s k e ekonomije (rasporedbe spasenja),
na kojemu je na neizreciv nain izatkana haljina ujedinjenja: tkalac je njegov bio
- D u h Sveti; prelja - odozgo osjenjujua sila; vuna - drevno Adamovo runo;
osnova - neokaljana od Djevice uzeta tjelesna put; u n a k - neizmjerna milost
nositeljice; a majstor - Rije to po sluanju u n i e !
T k o vidje, tko ikada u, da se Bog na neopisiv nain nastani u materinskoj
utrobi? I da Onome koga nebo ne obuhvaa ne bje pretijesna utroba?!
RODIO SE BOG I OVJEK
Nego eto: rodio se iz ene Bog - ne nezaodjeven - i ovjek - ne p u k i !
2* I vratima je spasenja uinio, taj to se rodio, ona vrata, koja neko bijahu ulaz
grijeha. Jer: gdje je zmija, po neposlunosti, otrov prosula, odanle je Rije, uavi po
poslunosti, ivi hram poela sebi oblikovati. Odakle je onaj prvak grijeha, K a i n ,
glavu pomolio, odanle je Osloboditelj roda, Krist, bez sjemena izniknuo.
To NIJE ZA BOGA BILA SRAMOTA
Nije se stidio ovjekoljubivi poroenja od ene: ta ivot bjee ono to se ostva
rivalo! Nije se okaljao stanovanjem u materinoj utrobi, koju je on sam bez sra
mote oblikovao.
3
E. Schwartz je u kritikom izdanju akata Efekog koncila (g. 431.) izostavio ter
min Bogorodica (Theotokos) na tom mjestu, vidi Acta Conciliorum Oecumenicorum, I/I,
1, n. 19, 103; izraz se nalazi u izdanju P G , 65, 681. Odsutnost Theotokosa na tom mjestu
je i psiholoki vjerojatnija.
Proklo Carigradski, Homilija Bogorodici 353
K a d djevicom ne bi bila ostala ta majka, p u k i bi ovjek bio koji se rodio, roe
nje ne bi bilo neoekivano. A k o pak je i u n a t o porodu ostala djevica, kako onda
on nije ujedno Bog? I to otajstvo neizrecivo? Isti se onaj bez kvara rodio, koji je
nesmetano i kod zatvorenih vrata uao. Njegovo je tijesno zdruenje T o m a ugle
dao, te je uzviknuo one rijei: Gospodine moj i Boe moj (Iv 20,28).
3* Ne srami se poroenja, ovjee: ono je za nas ishodite spasenja! Da se
nije od ene rodio, ne bi bio niti umro; da nije umro, ne bi svojom s m r u bio obes-
krijepio onoga koji je imao m o smrti, to jest avla (Heb 2,14).
Nije sramota graditelju nastaniti se u onome stoje sam sagradio. Ne kalja gli
na lonara kad obnavlja posudu koju je nainio. Tako ne kalja ni Neoskvrnjivoga
proizlaenje iz djevianske utrobe! Jer ako se nije oskvrnuo dok ju je oblikovao,
nije se okaljao ni kad je kroz nju proao!
utrobo, u kojoj bje sastavljen spis naega osloboenja! utrobo, u kojoj
bje iskovano oruje protiv avla! njivo, na kojoj obraivalac naravi uini da
klas bez sjemena iznikne! hrame, u kojemu Bog postade sveenikom: ne po
preobrazbi naravi, ve po tome to je iz saaljenja obukao onoga koji je po redu
Melkizedekovu!
Rije tijelom postade (Iv 1,14), makar Z i d o v i ne vjeruju. Bog odista ponese lik
sluge (Fil 2,7), makar se pogani u d u druguju. Ta zato je Pavao uzviknuo:
Zidovima sablazan, poganima ludost (1 K o r 1,23). Ne spoznae silu otajstva jer
to u d o razum nadilazi. T a , da su upoznali, ne hi Gospodina slave bili razapeli
(1 K o r 2,8).
ISPOVIJEDAMO BOGA UTJELOVLJENA
Da se Rije nije nastanila u utrobi, ne bi ljudska put zasjela na b o a n s k o pri
jestolje. K a d bi Bogu bila sramota doi u utrobu, doista bi mu bila sramota i
ljudima sluiti. A ako bi Bogu bila sramota ljudima sluiti, nipoto ne bi sebe
bogata bio osiromaio.
4* Onaj koji je po naravi netrpljiv, postade po milosru p o d v r e n mnogim
patnjama. Nije K r i s t po napredovanju postao Bog, - ni govora! - nego jest Bog,
i po milosru je postao ovjek. Tako mi vjerujemo. Ne navjeujemo ovjeka
poboanstvenjena, nego ispovijedamo Boga utjelovljena!
354 Proklo Carigradski, Homilija Bogorodici
KRIST JE BEZ MAJKE I BEZ OCA
V l a s t i t u je slukinju sebi izabrao za majku, on, koji je po biti bez majke, a po
spasenjskoj razredbi (ekonomiji) na zemlji bez oca. Jer inae, kako je - po Pavlu
- jedan te isti bez majke i bez oca (Heb 7,3). A k o je p u k i ovjek, nije bez majke:
jer ima majku. A k o je Bog nezaodjeveni, nije bez oca: jer ima oca. A sad gle, isti
je bez majke, kao kipar, i bez oca, kao kip.
9* Potuj, ovjee, i ime arkanela! Jer onaj koji je M a r i j i donio radosnu
vijest zvao se Gabriel. A to znai Gabriel? Cuj i naui: Bog i ovjek. Eto, b u d u i
daje onaj kojega je on radosno navijestio - Bog i ovjek, naziv je pretekao udo,
da zajami vjeru u ekonomiju.
BOJA EKONOMIJA ILI RASPOREDBA SPASENJA
Shvati najprije ekonomiju i uzrok dolaska, da onda vjerom proslavi m o
Utjelovljenoga. M n o g o je po grijesima dugovala narav ovjeanska, a bila je bez
sredstava da plati to je morala. Po A d a m u smo svi napisali z a d u n i c u grijeha.
K a o robove, u vlasti nas je d r a o davao: razglaavao je svoju kupovinu, a kao do
k a z n i m papirom sluio se n a i m mnogo trpljivim tijelom. U p o r a n bijae taj opa
ki izmilja nevolja; vitlao je n a i m dugom i zahtijevao izvrenje osude. N u n o je,
dakle, bilo jedno od ovoga dvoga: i l i da se svima po osudi natovari smrt, b u d u i
da su svi sagrijeili, i l i da se zauzvrat dade tako velika naknada da to bude pun
pravni zahtjev za pomilovanje.
N o , ovjek nije mogao spasiti jer je bio pod dugom. A n e o nije imao moi da
otkupi ovjeanstvo jer on nema tolike otkupnine. Preostalo je, dakle, da Bez
greni umre za one koji su b i l i u grijesima. To je preostalo kao rjeenje zla.
6* t o dakle? Sam Onaj koji je sveukupnu prirodu doveo u bivstvovanje, koji
ni u e m u ne oskudijeva, naao je za o s u e n i k e najsigurniji ivot, i od smrti naj
prikladnije rjeenje. Postao je ovjek; kako - to on zna: rijeju se to u d o ne m o e
p r o t u m a i t i . On umire onim to je postao, i otkupljuje onim to je bio, prema
onome kako ree Pavao: U kome, njegovom krvlju imamo otkupljenje, otputenje
prijestupa ( E f 1,7). golemih li injenica! D r u g i m a je izradio besmrtnost: sam
je, naime, bio besmrtan. N i t k o drugi takav, po boanskoj ekonomiji, niti je po
stao, niti je bio, niti e ikada biti; jedan je jedini iz Djevice r o e n i Bog i ovjek. Ne
samo da on ima vrijednost otkupnine za m n o t v o o s u e n i k a nego i takvu, koja
je monija od svih presuda. U k o l i k o je, naime, Sin, ostaje u nepromjenljivosti
Proklo Carigradski, Homilija Bogorodici 355
prema O c u ; ukoliko je Stvoritelj, posjeduje m o koja za to treba; ukoliko je M i
losrdnik, oitovao je nenadmaivost u suosjeanju pred licem javnosti; ukoliko je
sveenik, u sebi nosi zagovarateljsku pouzdanost: nita tome jednako, i l i slino,
ne bi nikad nitko mogao nai ni u koga drugoga! Eto, promotri njegovu ovje-
koljubnost! On se drage volje p o d l o i o osudi i time razorio smrt - protivnicu
vlastitih razapinjatelja: bezakonje svojih ubojica preobratio je u spasenje samih
bezakonika!
SAMO JE BOG MOGAO SPASITI - PO UDESNOJ RAZMJENI
7* P u k i ovjek, dakle nije imao moi da izvede spasenje, jer mu je i samome
trebalo nekoga tko e ga spasiti, prema onome to veli Pavao: Svi su sagrijeili i
potrebni su slave Boje ( R i m 3,23) itd. Budui dakle daje grijeh onoga koji je za nj
bio odgovoran stavio u p o d l o n o s t avlu, avao je takvoga gonio u smrt: tako su
se nae stvari nale u najgoroj opasnosti. Puta za osloboenje od smrti nije bilo:
svi su se poslani lijenici pokazali kao tuitelji.
Sto dakle? Proroci vidjee daje rana vea od ljudskog umijea, pa vapijahu za
lijenikom s neba. Ijedan ree: Nagni svoja nebesa i sii (Ps 144,5). D r u g i : Iscijeli
me, Gospode, i bit u zdrav (Jer 17,14). Jedan: Probudi silu svoju, doi da nas spasi
(Ps 80,3). D r u g i : Zar e Bog doista boraviti s ljudima? (1 Kr 8,27). Jedan: Neka
nas pretekne smilovanje tvoje, Gospode, jer smo jadni i nevoljni! (Ps 79,8). D r u g i :
Jao meni, savjestan je nestao iz zemlje, nijednog pravednika meu ljudima! ( M i h
7,2). D r u g i opet: Boe, u pomo mi priteci, Gospode, u pomo mi pohitaj! (Ps 70,2).
Jedan: Jo malo, onaj koji ima doi odista dolazi, nee zakasniti (Hab 2,3). D r u g i :
Kao ovca izgubljena ja zalutah, potrai slugu svojega (Ps 119,176) koji se uzda u te!
D r u g i opet: Bog zablista, Bog na dolazi i ne uti (Ps 50,2-3).
Nije dakle prezreo narav, dugo potlaenu, onaj koji je po naravi kralj; nije
dopustio milosrdni Bog da do kraja ostane obvezana avlu. Nego: d o e onaj
koji je vijekom prisutan, i proli kao otkupninu za nas vlastitu krv: preda smrti,
kao zamjenu za rod, tijelo to ga uze od Djevice. Iskupi tako svijet iz prokletstva
Zakona, slomivi smrt s m r u . I Pavao uzvikuje: Krist nas otkupi od prokletstva
Zakona (Gal 3,13).
8* Onaj, dakle, koji nas je otkupio, nije p u k i ovjek, idove! Ta sveukupna
je narav ljudska robovala grijehu! A l i nije ni Bog nezaodjeven ovjetvom! Ta
imao je tijelo, manihejce! Jer da nije mene obukao, ne bi mene niti spasio! Nego:
pojavivi se u utrobi Djevice obukao je krivca!
356 Proklo Carigradski, Homilija Bogorodici Proklo Carigradski, Homilija Bogorodici 357

I ondje se izvrila s t r a h o p o i t a n j a vrijedna razmjena: davi naime D u h a , ZAKLJUAK

uze tijelo. Isti - s D j e v i c o m ( L k 1,28), i - iz Djevice. O v i m je, naime, nju

osjenio, o n i m je iz nje postao utjelovljenim. A k o je drugi K r i s t , a drugi B o g
Rije, sveto Trojstvo nije trojstvo, ve po tebi, krivovjerce, e t v o r s t v o . Ne
rasijecaj haljinu ekonomije, odozgo do dolje izatkanu: ne b u d i u e n i k Arijev!
Jer on b e z b o n o cijepa bit; ti ne razdjeljuj ujedinjenje, da ne b u d e razdijeljen
od Boga.
T k o se, reci m i , objavio onima koji sjede u tami i sjeni smrtnoj? Z a r ovjek?
A kako je onda, nalazei se sam u tami, mogao ono to k a e Pavao: On nas iz
bavi iz vlasti tame ( K o l 1,13)? T k o nam se dakle objavio? David te ui, kad veli:
Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem! (Ps 118,26). T k o to? Reci jasnije,
Davide! Vii iz svega grla, ne susprei se! Glas svoj poput roga podigni (Iz 58,1).
Reci, tko je taj? Gospodin - k a e - Bog nad vojskama, Gospodin Bog obasjao nas
10 K a k v a li otajstva! Gledam udesa i navjeujem boanstvo; v i d i m patnje i
ne odbacujem ovjetva! Nego: Emanuel otvori vrata prirode kao ovjek, ali kao
Bog ne razbi bravu djevianstva: tako iz maternice proizide kao to po sluanju
ude; tako se rodi kao to se i zae. Neozlijeeno ue, bez povrede izie; prema
onome to izree prorok Ezekiel: Odvede me Gospod natrag k izvanjskim vratima
svetita, koja gledaju na istok: bijahu zatvorena. I ree mi Gospod: Sine ovjeji, ova
e vrata biti zatvorena, nee se otvoriti, i nitko nee proi kroz njih, nego Gospod Bog
Izraelov jedini, on e ui i izii, i ostat e vrata zatvorena (Ez 44,1-2).
Eto, vidi oevidan dokaz svete Bogorodice Marije. N e k a , dakle, prestane
svako prepiranje, prosvijetlimo se poznavanjem Pisma, da postignemo kraljev
stvo nebesko u K r i s t u , kome slava u vijeke vjekova. A m e n . 4

je (usp. Ps 118,27). Jer: Rije tijelom postade (Iv 1,14). U jedno d o o e naravi, i
nesmijeano ostade sjedinjenje!

BILO JE POTREBNO TRPLJENJE

9* D o a o je spasiti, ali je trebalo i trpjeti. K a k o je bilo m o g u e da se zbude i

jedno i drugo? P u k i ovjek nije imao moi da spasi, Bog nezaodjeven nije mogao
trpjeti. t o dakle? Sam onaj koji jest Bog, Emanuel (s nama Bog), postade ovjek:
i onim to bijae, spasi, a o n i m to postade, trpje.
Uslijed toga, kad vidje C r k v a Sinagogu kako ga vjena trnjem, n a r i u i nad
d r s k o u , ree: Iziite, keri jeruzalemske, i pogledajte vijenac kojim ga ovjena
mati njegova (Pj 3,11). Jer, on je sam nosio trnov vijenac, i oduzeo snagu osudi
na trnje (usp. Post 3,18), b u d u i daje isti bio u k r i l u O e v u i u utrobi Djevice,
isti u n a r u j u majke i na k r i l i m a vjetrova. Isti - gore p r i m a poklonstvo anela,
i dolje - sjeda za stol s carinicima: serafini se nisu usuivali gledati ga, a Pilat
gaje ispitivao; sluga gaje o a m a r i o , a priroda je pred njim drhtala. Isti je na
k r i bio pribijan, a nije n a p u t a o prijestolje slave; u grobu je bio zatvoren, a
nebo je razapinjao kao ator (Ps 104,2); bijae ubrojen m e u mrtve, a oplijenio
je pakao. Ovdje ga kao varalicu klevetahu, a tamo mu kao svecu slavu pjevahu.
(Iz 6,3).
4
Tekst se nalazi kao Oratio I u P G , 65, 680-692. K o d prijevoda sam vodio rauna
kritikom izdanju E. Schwartza u Acta Conciliorum Oecumenicorum, I/I, 1, 103-107
(Coll. Vaticana, 19).
 N E K A RAZJANJENJA ZA VJERNIKU MEDITACIJU
PROKLOVE HOMILIJE BOGORODICI

Knjievni oblik homilije

Od Proklova suvremenika i sugraanina, crkvenog povjesniara Sokrata, sa

znajemo da je Proklo u svoje vrijeme u Carigradu uivao glas vrsna govornika.
Izvjeujui u svojoj Crkvenoj povijesti tome kako Proklo nije mogao zaposje
sti svoju biskupiju u C i z i k u , za koju gaje patrijarh Sizinije bio zaredio, Sokrat
naodaje: O s t a d e dakle Proklo (u Carigradu): vlastitoj C r k v i d o d u e nije bio
na elu, ali je u carigradskim crkvama cvao kao nauitelj (Hist. eccl, 7,28). Sve
sauvane Proklove homilije, pa tako i ova Homilija Bogorodici, odaju znaajke
1
istog retorikog smjera. To je tzv. azijski retoriki smjer druge sofistike, koji je
2
u k r a n s k u propovjedniku literaturu prodro u 2. stoljeu. M o e se rei da je
Proklov govorniki stil neto trezniji i manje kien od tipinih proizvoda te an
tike retorike struje, ali bitne postupke toga govornitva on je svakako sauvao.
N e m a takorei mirnog razlaganja koje bi se obraalo prvenstveno razumu, nego
je sve sraunato na buenje osjeaja, i to p o m o u povienog stila, dramatizacije,
unoenja dijalokih postupaka, postavljanja pitanja fiktivnom sugovorniku itd.
Proklo eli iznenaditi i zapanjiti; ak p o m o u usporedbi koje za na dananji
ukus mogu izgledati bizarne: npr. daje Marija tkalaki stan. No uvijek je prisut
na pomna briga za dotjeranost fraze, i sadrajnu i zvukovnu. Kratke i odsjeene
fraze, veinom stilizirane antitetiki, s naglaavanjem kontrasta: to je osnovno
o r u e toga retorikog postupka. V e l i k broj tih fraza djeluje kao prave d o r a e n e
formule, tehniki tako sloene da se lako pamte. tome posebno pridonosi bri-

1
F. J. Leroy, L' Homiletiaue de Proclus de Constantinople, Citta del Vaticano, 1967.
[Studi e Testi 247], str. 160-170.
2
Usp. T. Sagi-Buni, Povijest kranske literature, I, K S , Zagreb, 1976., 40.
360 Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici 361

ga oko njihove zvunosti, neke vrste muzikalnosti. Ne samo r i t m i n o s t u stilu,
nego m o d a j o vie brojne asonancije, aliteracije, homoioteleuta, pa ak i brojne
rime. M o e se rei da je posebno svojstvo toga stila igra rijei. To sve nije mo
gue doivjeti u prijevodu. Uslijed toga Prokla i nije lako prevesti, ako h o e m o
sauvati to vie znaajki njegova stila, a da ipak tekst bude razumljiv dananjem
itatelju. M o d a e za ilustraciju Proklova govornitva biti dobro donijeti njego
vu reenicu iz jedne druge propovijedi koja se prilino adekvatno dade prerei
na hrvatski. Izvornik: E p e p h a n e he panton zoe, kai ton thanaton dia thanatou
thanatosas hos athanatos zoes tous thanontas eksiosen (Or. VII, 5). H r v a t s k i
bi se to moglo rei: Pojavio se ivot svega ivoga, i besmrtni je smru smrt usmrtio
da smrtnike obdari besmrtnou.
No kako god se nama danas takva govornika manira m o e initi izvjetae-
110m, ona ipak nije sprijeila P r o k l a da ne donese duboku teoloku misao. A k o
se igrao rijeima, ovo dei se za jednom onovremenom govornikom modom, on
nainu govora, ipak same sebe d r i m o blaenima, jer nam je dano znati ono to
3
je najmilije G o s p o d i n u . Je li Proklo zaista mislio daje njegov nain govora pri
prost i puki, i l i je to bila samo govornika figura? M o e m o li pretpostavljati da
je on smatrao da ga veina njegova sluateljstva ne razumije?
Kljune marioloke misli homilije
Sadrajno bogatstvo te homilije nije m o g u e iznijeti u kratkom tekstu, tako
da bi se inventarizirale sve ideje, i da bi se naznaio njihov mogui domet.
Ovdje emo moi upozoriti samo na neke bitne toke Proklove mariologije,
koje su arine u ovom tekstu, te svratiti panju na neke znaajnije kristoloke
misli: to e olakati dananjem ovjeku razmatranje toga drevnog tiva.
Kljune su marioloke misli u toj propovijedi da je Marija Majka i Djevica.

kod toga nije ostajao na z v u n o m efektu i na razini bljetave plitkosti: svakom je K o d toga je materinstvo osnovna marioloka tema, a tema Djevici je njoj pod

reenicom odista elio neto rei, priopiti, upravo urezati u svijest sluateljstva. reena, shvaena je u funkciji osnovne teme. Govor materinstvu iao je u taj

Njegova je retorika bila zbiljski u slubi teologije. Zato nas taj osebujan stil ne okvir sam od sebe, b u d u i daje rop vj ed i kova prvotna svrha i elja bila poka

smije smesti u traenju duboke poruke koju nam upravlja taj davni k r a n s k i zati i p r o t u m a i t i kako je Marija Bogorodica. Izraz Bogorodica vjerojatno nije

vjernik, iz d r a m a t i n e situacije u kojoj se tada nalazila kranska vjernika za bio izreen odmah u p o e t k u propovijedi, nego je to - kako misli E. Schwartz

jednica i u kojoj se on sam osjeao ivotno ukljuenim i odgovornim. - kasniji unos na to mjesto u rukopisima (gl. 1), jer Proklo - poznat po svojoj m i
roljubivosti i taktinosti - nije u onoj prilici, kad je govorio pred Nestorijem, koji
Doitavi tekst Homilije 0 Bogorodici, poneki e dananji itatelj bez sumnje
je predsjedao bogosluju, odmah od p o e t k a govorenja proglasio rat biskupu,
- i bez obzira na spomenute retorike osebujnosti - postaviti primjedbu, da je
nego je taj izraz donio samo u zakljuku kao rezultat svega to je rekao. Ipak je
ta propovijed ne samo stilski prezgusnuta nego i misaono previe duboka, upra
sav govor elio tako usmjeriti da se do toga zakljuka doe, i tema je majci od
vo previe uena, a da bi je redovito vjerniko sluateljstvo pa makar i grad
mah od p o e t k a u sreditu razmatranja. Marija je radionica ujedinjenja naravi,
sko - moglo razumjeti. Danas smo svi skloni nisko ocjenjivati sposobnosti ljudi.
to jest, u njoj se izvrilo ujedinjenje b o a n s k e i ljudske naravi ujedno neraskiivo
Proklovo je carigradsko sluateljstvo samo od sebe poelo aplaudirati, tako da
jedinstvo koje Proklo usporeuje s neivenom haljinom (haljina ujedinjenja, gl.
je Nestorije to smatrao pretjeranim. M o e li se sav uzrok oduevljenju p o t r a i t i
1), odozgo do dolje izatkanom (gl. 8), tako da bi onaj koji bi u tom sjedinjenju
samo u tome to su uli rije Bogorodica, koja je tada bila u centru panje, pa su
dijelio Boga od ovjeka, pa govorio daje Marija rodila samo ovjeka, bio krivo-
pljeskali samo toj rijei, makar od ostaloga nisu mnogo razumjeli? T e k o bismo
vjerac jednak A r i j u , koji je govorio da sin ima drugu bit od O c a (tj. cijepao je bit).
se smjeli odluiti za takvu simplifikaciju. R e k l i smo da su svi Proklovi govori
Onaj koji se rodio od Marije bio je ovjek, ali ne p u k i ovjek, nego Bog zao djeve
graeni u istom stilu. I daje uivao glas govornika iju je rije sluateljstvo oito
ovjetvom. Sluei se tom slikom oblaenja, koja bi po sebi mogla znaiti daje
primalo. Z a t o je zanimljivo uti, stoje on sam sudio svome govornitvu. U jed
ovjek samo haljina u koju se Bog obukao, pa daje Bog drugi, a ovjek drugi, kao
noj propovijedi Proklo istie priprostost i jednostavnost svoga govora, nasuprot
stoje onaj koji obue neku haljinu drugi od same haljine, Proklo ujedno inzistira
visokom i biranom nainu govora grkih govornika i mudraca: M e u G r c i m a
na neraskidivoj sraslosti haljine s onim koji se u nju obukao, nazivajui samo sje-
oni koji se ukazuju kao mudri ne govore d o d u e nita korisno ni potrebno, ali
zloupotrebljavaju ljepotu govorenja, da tako zavedu sluatelje: a mi, nosei nebe
sko blago u glinenim posudama, to jest, u priprostom i svakodnevnom p u k o m Hom. II, P G , 65, 837C-D.
362 Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici
dinjenje haljinom: sraslost haljine s onim koji se u nju obukao tako je uska da se
m o e staviti u isti red s jedinstvom O c a i Sina u jednoj boanskoj naravi. Proklo
upotrebljava za sjedinjenje Boanske Rijei s tijelom t a k o e r usporedbu enidbe,
koja je tada ve bila tradicionalna, ali koja e kasnije - posebno u vezi s petim
o p i m saborom (553.) - biti potisnuta kao slabo adekvatna, jer nekako sugerira
kao da su Bog i ovjek u K r i s t u dvije osobe, kao to su oenjene osobe dvije osobe
u n a t o enidbenoj povezanosti.
No usporedba s oblaenjem p r i p o m a e sama po sebi da ovjek bude u shvaa
nju jedinstva u K r i s t u stavljen u p o d r e e n i poloaj, i da se lake shvati daje Bog
subjekt t a k o e r ovjetva kao svoje haljine.
Nestorijeva su razmiljanja polazila od pretpostavke p o e t n o g dvojstva: Bog i
ovjek su dva koji se sjedinjuju, to su poetno, u tom stilu miljenja, nekako dva
jednakopravna subjekta; Nestorije se, kreui od te polazine toke, trudi da ih
onda dovede u to vee jedinstvo. Razumljivo je da mu to, kako god se iskreno
trudio, teko uspijeva: njegovi protivnici uvijek imaju dojam da njegovo shvaanje
sjedinjenja ostavlja na kraju dva subjekta u K r i s t u , da on u stvari ui dva Krista,
a da sjedinjenje m e u njima nije vee od moralnog jedinstva i z m e u dviju osoba.
Marija u tom Nestorijevu nainu miljenja n u n o ostaje na razini ovjeka, po
vezana s ovjekom, ona je majka ovjeka, koji se onda sjedinjuje s Bogom, i tako
nastaje Krist, kao ime za dvojicu intimno povezanih, ali koji ipak ostaju u sri
dvojica. Nestorije je izriito tvrdio daje sjedinjenje Boga i ovjeka bilo odmah od
poetka, to jest da se zbilo od prvog asa zaea u Marijinoj utrobi, pa da Isus nije
nijednog asa bio samo ovjek (prikazivanje Nestorijeva uenja po kojemu je on
smatrao da se od Marije zaeo samo ovjek koji je tek kasnije u Marijinoj utrobi
postao sjedinjen s b o a n s t v o m , kakvo esto nalazimo po knjigama, plod je ka
snijih pojednostavljivanja Nestorijeva miljenja, u cilju to lakeg i jednostavnijeg
pobijanja, ali ne odgovara a u t e n t i n o m Nestorijevu stavu).
Z b o g toga dio Proklovih izvoenja tome da je Bog bio u Marijinoj utrobi,
nije p o g a a o Nestorija. Nestorije nije bjeao od toga da M a r i j u naziva p o s u d o m
Boga, on je dapae bio spreman M a r i j i priznati i naslov Bogorodice kao goli
p o a s n i naslov (u retorskom smislu, nasuprot dogmatskom smislu). To se m o e
njoj u poast rei u uznesenom govoru, kao izraz naega aenja i uzvisivanja,
ali to ne odgovara pravoj istini. Nestorijeva misao nije mogla M a r i j u staviti u
direktan materinski odnos prema Bogu, nego samo prema ovjeku. Samo indi
rektno, ukoliko je taj ovjek to gaje ona zaela sjedinjen s Bogom, Marija dolazi
u osebujan odnos s Bogom, koji se onda u nekom daljnjem i izvedenom smislu
m o e nazivati i materinskim odnosom.
Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici 363
Proklo, kojemu je u toj homiliji osnovni p r e d o d b e n i prilaz k Marijinu ma
terinstvu prema K r i s t u slika Bogu koji se iz Marijine utrobe oblai u ovjeka,
mogao je samim t i m sluateljstvu (a valjda i samome sebi) lake doarati kako
se iz Marije rodio Bog, jer je ta slika sama sugerirala daje subjekt toga dogaaja
Bog, prema kojemu je ovjek u p o d r e e n u poloaju, kao njegova haljina. To da
kako nije bio metafiziko-filozofski nain miljenja, kao Nestorijev, ali je bolje
odgovarao stilu miljenja iz vjere, stilu miljenja koje bismo m o d a mogli nazvati
teoloko -spase njskim, za razliku od Nestorijeva naina miljenja koje je bilo vie
teoloko-teoretsko, tj. Proklo je vie htio pokazati to je bilo i emu je bilo, negoli
kako emo shvatiti i razumjeti ono stoje bilo.
U takvom smjeru miljenja Proklo je formulirao kljunu formulu koja je za nj
pretpostavka Marijina bogomaterinstva: Ne navjeujemo ovjeka poboanstve-
njena, nego ispovijedamo Boga utjelovljena (gl. 4). Bez obzira na vremenski raz
mak od nastanka K r i s t a ovjeka i njegova unapreenja u Boga, ukoliko se ovjek
shvati kao neto prvotno to je kao takvo u vezi s Marijom, a tek onda postaje
vezano s Bogom, - pa makar se to vremenski shvatilo kao istodobno, sjedinjenje
se u biti mora shvatiti kao unapreenje, napredovanje (prokope) toga ovjeka. A
to Proklo smatra protivnim kranskoj vjeri: Nije Krist po napredovanju postao
Bog, - ni govora! - nego jest Bog, i po milosru je postao ovjek (gl. 4). A to znai da
bogomaterinstvo u procesu utjelovljenja dolazi na prvo mjesto: Bog Rije stavlja
se u sinovski odnos prema M a r i j i uzimajui od nje tijelo i raajui se iz nje kao
ovjek. Na taj nain uenje Bogorodici dobiva status temeljne pretpostavke za
svako tumaenje utjelovljenja. Nijedno tumaenje utjelovljenja koje ne bi sau
valo kao svoju polazinu toku to da se Bog uinio sinom M a r i j i n i m ne bi se
moglo smatrati ispravnim t u m a e n j e m k r a n s k o g vjerovanja da je Bog postao
ovjekom odnosno, ne bi se moglo uskladiti s iskazom Ivanova Prologa: Rije
tijelom postade (Iv 1,14).
Zanimljivo je za nae dananje razmiljanje otajstvu bogomaterinstva to da
Proklo uz bogomaterinstvo usko vee u d e s n u djevianskost toga materinstva,
tako daje nezamislivo da bi se tekst te propovijedi na bilo koji nain mogao tako
prepraviti da bi bogomaterinstvo ostalo, a djevianstvo bilo preueno. Tu treba
upozoriti da nije rije samo djevianskom zaeu, to jest vjeri da se Isus zaeo
bez m u k o g sjemena (asporos), nego jednako i l i ak j o i vie, djevianskom
roenju: Kad djevicom ne bi bila ostala ta majka, p u k i bi ovjek bio koji se rodio,
roenje ne bi bilo neoekivano (paradoksos). A k o pak je i u n a t o porodu ostala
djevica, kako onda on nije ujedno Bog? I to otajstvo neizrecivo (aphraston)? (gl. 2).
Imajui pred oima cjelinu Proklova teolokog opusa, nemamo nikakvog ozbilj-
364 Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici
nog razloga misliti da bi Proklo bio pomijeao pojam djevianskog zaea (zaea
bez mua) s pojmom b ogo m ate r i s t va, pa da bi to miljenje imalo neku slinost
s grkim mitolokim teogamijama. D r u g i m rijeima: da bi Proklo mislio da je
Isus Bog zato to se zaeo bez sudjelovanja m u a , i l i to bi Bog ( D u h Sveti) bio
igrao ulogu m u a kod toga zaea. Proklo, s jedne strane, izriito inzistira na
tome daje K r i s t kao ovjek bio bez oca (gL 4), to iskljuuje teogamiju u g r k o m
m i t o l o k o m smislu, a s druge strane ve i u citiranom tekstu naglaava ba dje
viansko roenje (i u cijelom tekstu, m o e se rei, vie naglaava to nego samo
djeviansko zaee). K a o sigurno se m o e pretpostaviti da je njemu djevian
sko roenje, kao neto udesno, posluilo kao dokaz daje onaj, koji se na takav
nain rodio, morao biti i Bog, jer se goli ovjek ne bi mogao tako roditi. Taj
dokaz m o d a u njegovoj svijesti i nije bio shvaen kao neki dokaz sam u sebi (u
smislu kvazi-metafizikog dokaza), nego radije kao dokaz iz prorotva (tj. isto
dogmatski), to se m o e pretpostaviti na temelju navoenja proroka Ezekiela u
zakljuku propovijedi (gl. 10).
M e u t i m , m o d a se takav Proklov govor ne iscrpljuje samo u tom tumaenju,
nego m o d a zavreuje i dublje razmatranje, a pogotovo dublje traenje daljnjih
smislenih posljedaka, koji se iz toga sklopa misli m o d a nameu, ali koji ni sa
mom P r o k l u nisu morali biti jasni, u govoru koji je bio tako zgusnut, zbijen,
aforistiki, noen nekom intuitivnou i osjeajem za neke srne srodnosti, pri nego je n u n o izazivala religiozno-ivotni stav. Istina, treba priznati, Proklova
kladne ve ma da se samo nazru i natuknu, nego da se ralane i razjasne.
Pozornost treba, nadalje, svratiti na to, kako Proklo povezuje M a r i j u s Evom,
te kako usporeuje njihove uloge, i suprotstavlja uinke, u sklopu ovjeanske
budunosti. 4 ne bude samo granica nego i putokaz, pa m o d a ak i poziv.
N e k i kristoloki dometi: znaajne kristoloke formule
Za bolje razumijevanje kristoloskog sadraja homilije vrijedno je, prije svega,
upozoriti na kljunu Proklovu formulu kojom on izrie stoje i tko je Isus K r i s t :
Bog - ne nezaodjeveni - i ovjek - ne puki to grki glasi: T H E O S O U G Y M N O S
K A I A N T H R O P O S OU P S I L O S , a doslovno bi se hrvatski reklo: Bog ne
4
Zanimljivo je upozoriti daje Proklova Homilija 0 Bogorodici izvrila znaajan l i
terarni utjecaj na jednu marijansku propovijed samoga sv. Cirila Aleksandrijskog, koju
je on odrao u Efezu za vrijeme odravanja sabora, ljeti g. 431., usp. R. Caro, Revalo-
racion de algunas homilias marianas dei siglo V, u: Marianum, 29 (1967.), str. 21-35.
Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici 365
goli i ovjek ne puki. U asu kad je u C r k v i prisutna opasnost da se umanji
i l i Kristovo boanstvo i njegovo mjesto u B o a n s k o m Trojstvu (arijevci), ili
njegovo ovjetvo i puna povezanost s ljudskim rodom (apolinarovci, monofizit-
ske tendencije koje se pomaljaju), i l i da se stavi u pitanje jedinstvo i istovjetnost
(nestorijevski smjer antiohijske teologije), Proklo pronalazi i istie formulu koja
jasno iskljuuje svaku od tih triju opasnosti. K r i s t jest Bog, K r i s t jest ovjek, ali
nije ni Bog bez ovjetva, ni ovjek bez boanstva, nego je to jedan te isti koji je i
Bog i ovjek. Kasniji je razvoj kristologije iao smjerom formula koje su naizgled
jednostavnije: Isti potpun u boanstvu i potpun u ovjetvu, pravi Bog i pravi ovjek,
potpuni Bog i potpuni ovjek (da m i m o i e m o formule koje su bitno ovisne filo
zofiji: jedan u dvije naravita Proklova formula nije imala sree da po popular
nosti postane jednaka s njima. M o d a je to teta, jer ove druge formule nisu tako
vrsto u svijesti uvale i dvojstvo i jedinstvo u K r i s t u . A k o je jedna od zadaa
teolokih formula da olakavaju zajednici da dri u svijesti istinske dimenzije
misterija, onda je Proklova formula Bogu koji nije nezaodjeven ovjetvom i ovje
ku koji nije puki ovjek bila daleko funkcionalnija od onih koje su se nametnule.
O s i m toga to je jasno, potvrdno, tetiki, naglaavala, da K r i s t jest Bog i da K r i s t
jest ovjek, ona je slikom zaodijevanja unosila u formulu spasenjski moment, na-
govijetala je itav spasenjski program, nije mogla ostati isto teoloki-teoretska,
formula nije uspijevala objasniti otajstvo, na kakav je nain K r i s t - jedan te isti
- i Bog i ovjek, ali to formule uope ne mogu, to i nije njihova funkcija. Ipak je
ona sjajno izricala ono to vjerujemo, u obliku granine formulacije, ali tako da to
Druga srna teoloka formula za nau kristoloku vjeru u tom Proklovu tekstu
izreena je ovako: Ne navjeujemo ovjeka oboanstvenjena, nego ispovijedamo
Boga utjelovljena (br. 4). Tvrdnja je uperena protiv shvaanja Pavla Samosatskog,
po kojemu bi K r i s t bio prvotno ovjek, na djevianski nain r o e n iz Marije, koji
bi onda postao Bogom po tome to je Bog u nj ulio svoju Rije i M u d r o s t (ne
osobno shvaenu), a taj se ovjek sav predao da slijedi Rije. Protivnici biskupa
Nestorija htjeli su u njegovu uenju otkriti obnovljene stavove Pavla Samosat
5
skog, te je u tom smislu bio protiv Nestorija u Carigradu izvjeen javni plakat.
5
To je znamenita Diamartyria (Contestatio), Acta Conciliorum Oecumenicorum,
I/I, 1, 101-102 (Coll Vaticana, 18); Mansi, IV, 1008-1012; pripisuje se Euzebiju, ka
snijem biskupu Dorilejskom. Euzebije je tada bio jo laik; kao biskup Dorilejski on se,
kasnije, istaknuo u borbi protiv carigradskog arhimandrita Eutiha, kao zastupnika kri-
 366 Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici
Proklo, dakle, naglaava daje K r i s t prvotno Bog, koji silazi k ovjeku i postaje
ovjek, a ne prvotno ovjek koji bi postupno (ek prokopes) dosegao to da se m o e
zvati Bogom.
Solidarnost Krista ovjeka s ljudima
Dakako, time je reeno daje sva inicijativa u otajstvu K r i s t a na strani Bojoj,
ali ni izdaleka se ne misli rei da to otajstvo ne znai poboanstvenjenje samoga
onoga jednoga ovjeka, kojim je S i n Boji postao, te po njemu poboanstvenjenje
drugih ljudi, u nekom smislu poboanstvenjenje ovjeanstva.
Nasuprot, Proklovje govor krcat naglaavanjima kako je Bog sve ljudsko uzeo,
usvojio, kako se nije stidio svoga stvorenja. To je navlastito izraeno u mariolokoj
suvislosti, ali se kroz to odmah vidi, koliko je Proklova mariologija kristoloka,
a kristologija soterioloka. Ideje iznesene u tom tekstu zavreuju ozbiljno i sve
strano produbljivanje kroz tu prizmu. A bila bi golema teta ako dananji itatelj
ne bi uoio - i l i ako ga ne bismo na to upozorili - kako se svjea i kako duboka
svijest jedinstvu i solidarnosti ovjeanstva nalazi u korijenu toga razmiljanja;
to bi nas zapravo moralo uditi, jer je rije razmiljanju u svijetu koji je bio
robovlasniki, u kojemu su ljudi bili d r u t v e n o i preoito raslojeni, razdijeljeni,
vrijednosno rastavljeni. Najsnanije je to m o d a izraeno u ovim rijeima: Da
mene nije obukao, ne bi mene niti spasio: nego, pojavivi se u utrobi Djevice, obue
krivca (gl. 8). Uzimajui ljudsku narav u utrobi Marijinoj, od Marije, S i n Boji
je obukao mene, obukao krivca: na dananji individualistiki nain miljenja te
ko da bi se posluio takvim n a i n o m govora.
Idejna povezanost s novim marijanskim blagdanom (1* sijenja)
Na to se u propovijedi nado vezuje jedno bremenito mjesto, kojemu e biti
korisno j o neto rei, kako bi meditacija nad tim drevnim tekstom bila u ovo
stoloke hereze monofizitizma, dijametralno oprene Nestorijevoj. On je bio Eutihov
tuitelj na saboru u Carigradu g. 448. (synodus endemousa), pa gaje zato sabor u Efezu
g. 449. (sazvan kao ekumenski sabor, ali zabaen na ekumenskom saboru u Kalcedonu
g. 451.; poznat kao razbojniki sabor [latrocinium ephesinum], prema nazivu koji mu
je dao papa Leon I.) skinuo s biskupske stolice; rehabilitirao gaje sabor u Kalcedonu, na
kojemu je, na prvoj sjednici, nastupio kao tuitelj aleksandrijskog patrijarha Dioskora.
Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici 367
pokoncilsko vrijeme to plodonosnija: i ondje (tj. u utrobi Djevice, nap. -B.) se
zbila strahopoitanja vrijedna razmjena: davi naime Duha, uze tijelo. Isti s Djevi
com i iz Djevice. Ovim je naime nju osjenio, onim je iz nje postao utjelovljenim (ili:
onim se iz nje utjelovio) (gl. 8).
N e k a se, molim, s t i m tekstom usporedi tekst prve antifone u Veernji za novi
blagdan na osminu Boia, tj. na N o v u godinu, za svetkovinu svete Bogorodice
Marije: O udesne razmjene! Stvoritelj roda ljudskoga, uzimajui duom oivljeno
tijelo, udostojao se roditi od Djevice; i, proizlazei kao ovjek bez sjemena, obdario
nas je svojim boanstvom. Ta antifona nije sada sastavljena za novi blagdan, ona
se nalazila i prije ove reforme u asoslovu za boinu osminu (1. sijenja), a m o e
se s velikom ozbiljnou raunati s m o g u n o u daje naa antifona nastala ve
6
prije sredine 5. stoljea .
M i s l i m da je idejna srodnost toga teksta s navedenim mjestom iz Proklove
homilije svakome oevidna. Jo je zanimljivije, ako upozorimo da se i u drugim
antifonama toga dana otkrivaju misli koje se nalaze u Proklovoj homiliji. Tako
druga antifona Veernje k a e : Siao si kao kia na runo da spasi rod ljudski. U s
poredi Proklovu homiliju: Preisto runo, oroeno s neba, iz kojega pastir na se obu
e ovcu (gl. 1). I l i trea antifona: Grm neizgorjeli to ga vidje Mojsije pretkazaoje
tvoje asno djevianstvo. Proklova propovijed: Oivljena kupina (grm) naravi to
je oganj b 0 a s k og ro de nj a ne saee (gl. 1). I l i ; Kog nebesa nisu mogla obuhva
titi, u svom si krilu nosila (Otpjev iza drugog itanja). Proklo: Onome koga nebo
ne obuhvaa, ne bje pretijesna utroba, ve se rodi iz ene ... (gl. 1). Svi su ti tekstovi
bili i u asoslovu prije ove pokoncilske obnove. Dobro je navesti i neke dijelove iz
starog asoslova za 1. sijeanj koji su iz obnovljenog asoslova izostavljeni. N p r . :
Veliko otajstvo batine: hramom Bojim postade utroba one koja nije poznala mua;
nije se okaljao uzimajui od nje tijelo ... (Ant. u II. Veernji). Usporedi iz Prokla:
... ne kalja Neoskvrnjenoga proizlaenje iz djevianske utrobe!... hrame, u koje
mu Bog postade sveenikom ... (gl. 3). I l i : Kao enik Gospodin proizlazi iz svoje
brane lonice (kratki redak I. nokturna). To je dakako povezano s Ps 19,6, ali
nije naodmet sjetiti se da Proklo k a e za M a r i j u daje enidbena lonica u kojoj
se Rije oenila tijelom (gl. 1).
To su najjasnije idejne slinosti, ali istovjetnost n a d a h n u a je jo opsenija.
N o , i to je dosta da se vidi kako je ta glasovita marijanska propovijed vrijedna po-
6
M. Hertz, Sacrum commercium, Eine begriffesgeschichtliche S tu die zur Theologie der
romischen Liturgiesprache, Munchen, 1958., str. 32.
368 Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici
zornosti i prouavanja u n a i m dananjim nastojanjima oko obnove marijanske
p o b o n o s t i , posebno u vezi s idejnim osmiljavanjem vremena Doaa i Boia,
a iznad svega u vezi s novim blagdanom 1. sijenja.
udesna razmjena
Sredinja je ipak, ini se, ideja s t r a ho tova nj a vrijednoj, odnosno udesnoj
(kako to kae latinska verzija), razmjeni ( P H R I K T O N SYNALLAGMA). Proklo
je tu ideju navijestio odmah od poetka, kad je za M a r i j u rekao daje ona trnica
spasotvorne razmjene (gL 1). Jasno je, daje tu na dnu slika iz trgovine: da bi pri
bliio spasenjsko otajstvo sluateljstvu, on je smiono posegnuo za usporedbom
iz svakodnevnog ivota, iz trgovine, to bi se mnogokojemu d a n a n j e m vjerniku
moglo uiniti banalnim. T a j e usporedba, m e u t i m , nala znaajno mjesto u za
padnoj liturgiji. Vrijedno je, stoga, malo se njome pozabaviti. M a r t i n H e r t z je
8
posvetio tome pitanju veliku knjigu od 328 stranica, pa emo na temelju nje
govih istraivanja upozoriti na neke otake tekstove koji e nas u tom pogledu
idejno obogatiti.
udesna razmjena kod sv* Augustina
Sv. Augustinje oko god. 411./412. - a to znai oko 17 godina prije nego stoje
Proklo d r a o svoj govor u Carigradu - o d r a o u A f r i c i svoje tumaenje psalma
30, gdje se nalazi ovo mjesto: Ipak, budui da se udostojao uzeti lik sluge, te u nje
mu sebe zaodjeti nama: onaj kojemu nije bilo ispod asti da nas uzme u sebe, njemu
nije bilo ispod asti preobraziti nas u sebe, i govoriti naim rijeima, kako bismo i mi
govorili njegovim rijeima. Zbila se naime ta udesna zamjena, izvedena je boanska
razmjena, nebeski je trgovac u ovom svijetu obavio izmjenjivanje stvari: doao je da
primi poruge, dade asti; doao je da se napije boli, dade spasenje; doao je da podnese
smrt, dade ivot. Kad je dakle iao u smrt iz onoga to je imao nae, drhtao je ne u
sebi nego u nama; jer i to je rekao, da je njegova dua alosna do smrti ( M t 26,38), i
7
V i d i Pavao V I . , Marialis cultus, Dokumenti 44, K S , Zagreb, 1975. str. 14-17, br.
3-5, i komentar T. Sagi-Bunia, u: isto, str. 109-111.
8
Usp. bilj. 6.
Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici 369
dakako svi mi s njime. Bez njega, mi nita: a u njemu, sam Krist i mi. Zato? jer sav
7
Krist jest: glava i tijelo. 9
Iz g. 400. potjee ovaj Augustinov tekst: Sto trai ovdje na zemlji to spasenje?
... Zar je Gospodin na Isus Krist, kad je doao k nama u tijelu, naao to spasenje
ovdje u naem kraju? Neto je veliko donio ovamo taj trgovac kad je doao iz svoga
kraja: u naem je kraju taj trgovac naao ono ega ima ovdje u izobilju. A ega ima
ovdje u izobilju? Raanja i umiranja. Puna je zemlja te robe, roditi se i umrijeti. Ro
dio se i umro je. Ali kojim se putem rodio? Doao je u ovaj kraj, ali nije doao istim
putem kao mi. S neba je doao, od Oca. Pa ipak se rodio kao smrtan. Roen je od
Duha Svetoga iz djevice Marije. Zar mi tako od Adama i Eve? Mi po poudi tijela,
a on nije po poudi. Marija, naime, kao djevica bez muevljeva zagrljaja, bez estine
poude; jer, da ne podnese te estine, zato joj je reeno: Duh Sveti sii e na te, i sila
e te Svevinjega osjeniti ( L k 1,35). Djevica Marija, dakle, nije legla i zaela, nego je
povjerovala i zaela. 10
Navedimo i ovaj Augustinov tekst: ... roditi se, muiti se, umrijeti. To su robe
naega kraja, toga ovdje ima u izobilju. Po takvu je plau siao onaj r g a c. I
budui da svaki trgovac daje i prima: daje to ima i prima to nema; kad neto kupuje,
daje novac, i prima stoje kupio: Krist je u ovoj trgovini dao i primio. No, io je pri
mio? Ono ega ovdje ima koliko hoe, roditi se, muiti se, umrijeti, A stoje dao? Pre
11
poroditi se, uskrsnu ti, u jeke kraljevati. Nije nemogue, daje Proklo poznavao
te i sline govore Augustinove. Samo je Proklov govorniki stil prilino drukiji,
a i misao zasijeca dublje, u sr bivstva.
Sline misli sv* Leona pape
Korisno e biti navesti ijedno mjesto iz sv. Leona pape (440. - 461.), koji je si
gurno poznavao sv. Augustina, a mogao je poznavati i propovijed sv. Prokla, jer je
ta propovijed bila prevedena na latinski bez sumnje ve u jeku borbi oko Nesto
rija (Marius Mercator): U nama se dakle Gospodin plaio naim strahom, da sebi
prisvoji preuzetu nau krhkost, te da nau nestalnost zaodjene vrstinom svoje snage.
Bijae naime doao na ovaj svijet kao bogat i milosrdan trgovac s neba, i udesnim je
a t nj e nj i a nj e m poduzeo spase nj sku razmjenu, primajui nae, a udjeljujui svoje; za
9
Enarr. II i Ps. 30, Sermo I, 3.
10
Sermo 233, 3.
11
Sermo 130, 2.
370 Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici
poruge - ast, za muke - spas, za smrt dajui - ivot. On, kome je za istrebljenje pro
gonitelja moglo biti na slubu vie od 12 tisua aneoskih legija ( M t 26,53), vie je vo
12
lio primiti nau grozu, nego izvoditi svoju mo. Dodajmo i ovu znaajnu Leonovu
misao: Rijeje tijelom postala, i nastanila se u nama (Iv 1,14). U nama dakako, koje
je boanstvo Rijei sebi priudesilo, ije tijelo, uzeto iz Djevice, jesmo mi.
R a z m j e n a kod sv* P e t r a Krizologa
Suvremenik je i ravenski biskup Petar K r i z o l o g , neto ipak mladi i od P r o k l a
i od Leona. Evo, to on k a e : Ovo je to se boj ah izrei, ega se straih iznijeti; ovo
je to njihov poloaj sluenja nije doputao nikome od nebesnika ni od zemnika naga
ati: da e iznenada moi da se doe do tolike razmjene izmeu neba i zemlje, tijela
i Boga, da se Bog preobrazi u ovjeka, ovjek u Boga, Gospodin u slugu, sluga u sina,
te da na neizreciv nain nastane jedno i sveudiljno srodstvo boanstva i ovjeanstva.
Tolika je naklonjenost boanstva prema nama, da stvorenje ne zna, emu bi se vie
moralo diviti: da li tome stoje Bog sama sebe spustio dotle da nama slui, ili tome to
nas je silom odnio u dostojanstvo svoga boanstva. 14
Povezano s mariologijom, znaajno je ovo mjesto iz Petra K r i z o l o g a : Trese
se nebo, dru aneli, stvorenje to ne moe nositi, priroda je preslaba za to: jedna
djevojka tako Boga u izbi svoga srca predobiva, prima, razveseljuje gostoprimstvom,
da kao stanarinu zahtijeva, kao plau za svoju utrobu postie: mir zemlji, slavu ne
besima, spas za izgubljene, ivot za umrle, zemnicima rodbinstvo s onima koji su na
nebesima, razmjenu samoga Boga s tijelom; i tako se ispunjava rije Proroka: Evo, ba
15
tina su Gospodnja sinovi, plaa plod utrobe (Ps 127,3)- Izraz razmjena Petru
K r i z o l o g u prije svega slui na naglaavanje najunutarnjije povezanosti ujedinjene
b o a n s k e i ljudske naravi u K r i s t u . 16
Z a k l j u a k : slinost situacije s n a o m dananjom
Teko bi m o d a bilo tono utvrditi koliko je tko na koga utjecao u razvijanju
tih misli. To vrijedi bar to se tie pitanja u cjelini: neki su naime utjecaji oiti
12
S. Leonis Papae Sermo 54, 4 (De passione Domini, III).
13
Sermo 30, 3.
14
Sermo 72, i orat. dom.
15
Sermo 140, i Annunt.
16
Usp. M. Hertz, nav. dj., str. 112.
Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici 371
(Augustinov na Leona). No m o d a je za nas danas od veeg znaenja da dubo
k i m vjernikim gledom poniremo u ono to nam te pradavne ideje poruuju i
k emu nas pozivaju, negoli da apsolutnom tonou utvrdimo proces njihova
raanja i rasta, veliinu priloga to ga je tome misaonom blagu pridonio svaki
13
pojedini stari pisac, i l i koliko tko kome duguje.
Ima jedan sasvim osobit razlog, zbog kojega je tekst Lio milije Bogorodici Pro
kla Carigradskog posebno prikladan da bude predmet naeg ozbiljnog razmi
ljanja u ovo nae vrijeme, u duhu vjernike spremnosti da svagda ispravljamo
same sebe, svoje stavove i svoje postupke, prislukujui glasove a u t e n t i n e kr
anske predaje i glasove svijeta u kojemu ivimo. Proklo je govorio u asu koji je
u neemu bio slian naemu, kad prisustvujemo stanovitom sueljavanju i z m e u
dviju tendencija: jedna ide za pretjeranim smanjivanjem marijanskog tovanja i
za nekim preuivanjem Marije, a druga - u naglaenom s u r t s t a lj a nj u prvoj
u zabrinjujuim r a mj erimajednostr a istie Mariju, tako da se to doivlja
17
va kao neko suprotstavljanje D r u g o m vatikanskom k o n c i l u . Proklo se naao
u slinoj situaciji. On je nastupio kao borac za pravi stav tovanju i aenju
Marije, koji e biti istinski oslonjen na Sveto pismo i na kransku vjerniku tra
diciju. K a o teolog, koraao je u neku r u k u posrednim putem i z m e u antiohijske
i aleksandrijske kristoloke spekulacije, tako daje u istinskom smislu bio pretea
Kalcedonskog koncila (g. 451.), formulirajui prvi neke kljune formule koje e po
unoenju u kalcedonsku dogmatsku definiciju postati temeljnim formulama za
18
daljnje pravovjerno izraavanje crkvene vjere.
19
Po povjesniaru Sokratu, polemika i z m e u dviju struja u C r k v i bila bi otvo
reno planula javnim napadom na one koji M a r i j u proglaavaju Bogorodicom to
ga je u crkvi izrekao prezbiter Anastazije, Nestorijev i n t i m n i prijatelj (i sinel),
koji je zajedno s N e t o rij em doao iz Antiohije kad je ovaj pozvan za biskupa
20
prijestolnice. Po samom Nestor i j u , sukob je i z m e u dviju struja ve postojao
17
Usp. na ocrt toga stanja u: Pavao V I . , Marialis cultus, str. 113-114.
18
Usp. potankosti tom u djelima: T. Sagi-Buni, Deus perfectus et homo perfec
tus a concilio Ephesino (a. 431) ad Chalcedonense (a. 451), Herder, Romae - Friburgi
Br. - Barcinone, 1965.; Isti, Duo perfecta et duae naturae i dejmitione dogmatica
chalcedonensi, Laurentianum, Roma, 1964.; kao i potanku ocjenu tih djela: M . - V . Leroy,
Le Christ de Chalcedoine., u: Revne Th mi ste, 1973., str. 76-88.
19
Hist. eccl, V I I , 32.
20
U jednom pismu Ivanu Antiohijskom, Mansi, V, 753-754 (c. 3) i u: Nestorius, Le
Livre d'Heraclide de Dam as, traci, par F. Nau, Pari, 1910., str. 91.
372 Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici
u Carigradu prije njegova dolaska. O n i koji su zastupali daje Marija Bogorodica
optuivali su svoje protivnike da su heretici, sljedbenici heretika Fotina, neka
danjeg biskupa u S i r m i u m u (Srijemskoj Mitrovici), koji je sredinom 4. stoljea
o s u e n stoje zastupao daje K r i s t samo ovjek. Druga skupina, koja je zastupala
da se M a r i j u ne smije smatrati Bogorodicom, nego samo ovjekorodicom, napa
da laje prvu skupinu kao heretike, sljedbenike maniheizma, jer da ne priznaju da
je K r i s t bio pravi ovjek, s pravim ljudskim tijelom uzetim iz Marije. Nestorije
sebe prikazuje kao zastupnika ispravnog srednjeg puta, koji je obje strane elio
pomiriti predlaui da se M a r i j u naziva Kristorodicom, budui da se t i m naslo
vom - po njegovu miljenju iskljuuje i Fotinova i manihejska hereza. Taj je
Nestorijev prijedlog, oito, imao znaaj traenja kompromisa, izbjegavanja da se
sueljavanje uzme do kraja ozbiljno, a ne traenja da se teoloki problem, kad se
ve jednom postavio, do kraja i do dna razrijei. Takav bi Nestorijev postupak
bio donekle razumljiv - kao stav b r i n o g pastira Crkve koji prije svega i nada sve
eli o d r a t i u jedinstvu i slozi vjerniku zajednicu - ukoliko bi bilo tono daje
on bio uvjeren da ni jedna ni druga strana ne misli krivovjerno, 21
iako bi takav
stav na svaki nain bio opasan, jer se teoloki problemi, kad su se jednom pojavili,
vie nikada ne mogu zatakati ni uutkati, nego se n u n o moraju razrijeiti. Na
svaki nain, kako god bilo s pravim Nestorijevim nakanama, njegovo posredova
nje u raspri nije donijelo ploda nego je izazvalo tragine posljedice, koje na neki
nain traju do danas (jo danas postoji odijeljena nestorijevska Crkva!), sasvim
nezavisno od toga kakve su bile njegove nakane i kakva su bila intimna njegova
uvjerenja u njegovoj savjesti.
Proklo je u toj situaciji, posebno ako uzmemo u obzir cjelokupan njegov knji
evni opus i sve njegovo djelovanje do smrti (g. 446.), - u stvari - odigrao pravu
p o s r e d n i k u ulogu. Za nas danas, u ovoj naoj situaciji, ba to je posebno intere
santno, to je Proklo - po naravi pomirljiv i t a k t i a n - nastupio kao marijanski
Tako Nestorije pie u svojoj apologiji Livre d'Heraclide, str. 91, pisanoj u progon
21
stvu, poslije Efekog sabora. Meutim, u prvom i drugom svome pismu papi Celestinu
- Epist. I i Epist, II - Nestorije izriito optuuje dio svoga klera za apolinaristiku i
arijevsku herezu zbog zastupanja titula Bogorodica, Mansi, IV, 1021-1022 i 1024;
P L , 48,176-178 i 180.
22
Danas - posebno nakon to je pronaena apologija Livre d'Heraclide - ima prili
an broj i katolikih i drugih teologa koji smatraju daje Nestorije bio u dobroj vjeri, da
pae da njegovo uenje - u dnu - nipoto nije bilo tako krivovjerno kako je to shvaala
ortodoksna povijesna tradicija tijekom stoljea.
Neka razjanjenja za vjerniku meditaciju Proklove homijlije Bogorodici 373
teolog - i to ne samo knjiki i kabinetski, nego pred licem svega vjernog naro
da - u asu kad se odreeni oblik Marijina tovanja napadao kao pretjeran, pa
ak i kao heretiki. Zato Proklo zasluuje najozbiljniju panju svakog ozbiljnog
suvremenog teologa koji svoja teoloka nastojanja odistinski pokree iz vjere, a
jednako i svakoga istinskog vjernika kojemu nije do strastvenog zastupanja svo
j i h navika i svojih partikularnih shvaanja, nego svom d u o m eli biti istinski
kranin. Razumije se da i za Prokla vrijedi ono to k a e Pavao V I . u Pobudnici
Marialis cultus, da su kranske generacije tijekom stoljea u razliitim d r u
tveno-kulturnim suvislostima, promatrajui Mariju, izraavale svoje osjeaje
23
prema poimanjima i prema p r e d o d b a m a svoje e p o h e . Tome ne m o e nitko
izbjei, pa nije mogao ni Proklo Carigradski. Zato je u redu da se i njegov tekst
razmatra sa svijeu da je i Proklo bio sin svoga vremena. M e u t i m , vjerniko
razmiljanje, r a z u m vjerom prosvijetljen, trait e u tom glasovitom tekstu ono
to je istinska jezgra prave kranske tradicije, mislei ujedno iz nae dananje
situacije i t r u d e i se oko toga da se ta jezgra kao i Proklov osobni napor, shvate
u svjeoj primjeni na nau dananju stvarnost, u kojoj se odvija ivot nae gene
racije.
No ostaje istina, jasna i nezaobilazna, da iz Homilije Bogorodici izbija p o b o
nost koja je - kako to istie Pavao V I . za istinsku k r a n s k u predaju openito
- u skladnoj podloenosti tovanju Krista, i da gravitira oko K r i s t a kao oko
24
svoje naravne i neophodne odnoajne t o k e . Zato nam Proklo u ovaj as m o e
biti odlinim uiteljem kristolokosti marijanske teologije i kristocentrinosti
Marijina tovanja, to papa u Pobudnici postavlja pred savjesti svih katolika kao
jedan od temeljnih obnoviteljskih zadataka u istinskom poivljavanju i ispravnoj
obnovi Marijina tovanja u nae dane.
A k o se sve to uzme u obzir, zar e biti pretjerano ako reknemo, da bi ovaj
drevni k r a n s k i vjerniki tekst zavrijedio da bude u ovoj Hrvatskoj marijanskoj
godini jedan od temeljnih tekstova, iz kojih e se naa vjera napajati i hraniti u
traenju svoga autentinijeg oivljava nj a, iz kojih e propovjednici i duhovni
govornici crpsti idejno bogatstvo za svoje uiteljsko sluenje Bojemu narodu u
naim krajevima, koji e moi biti vrela snanog n a d a h n u a za nae molitve i za
naa razmatranja?
Pavao V L , Marialis cultus, br. 35-37, str. 56-59.
Pavao V L , Marialis cultus, uvod, str. 8-9.
 K A Z A L O (GRKI)

170,216 115, 239, 298

251 196,287
143 337
100,199 114,137, 242, 286
306 114
89
96-97,116,199-200 250
115, 230, 238 71
37, 92-94, 100, 102, 106, 108- 112,172,192,205
112, 114-115, 117-119, 137, 143, 148, 108, 269, 271, 273-274,
152, 157, 166, 170, 172, 174, 180, 191- 276-277, 287, 297, 300, 307
192, 197, 205, 225, 228-230, 240, 256, 123
263, 265, 276, 286, 289, 298, 301, 303, 69, 101, 117, 119, 137-140, 144-
307 147, 152-154, 173, 180-181, 225-227,
76 230, 232-233, 236, 243, 250, 252, 265,
6 92,114,118,166, 226, 263, 298 270, 272-273, 281, 287-289, 294, 296-
111,182, 289 297, 299-301, 306, 323, 325, 334,
94,104,156, 303 69,71,76
93,176,194-195,198 115,230
94,104,156, 303 ( 298
93
98 100,116,159,303,306,
92-93, 114, 118, 164, 177,178, 192,
199, 204 230
228
221 100,191, 252
37, 39, 74-75, 92- 96, 98, 102, 106,
75, 93,102,154,181, 268, 303 108-112, 114, 118-120, 133-134, 141,
143, 148-150, 152, 158-159, 166, 168,
^ 92,114 170, 172, 174, 180, 191-192, 194-199,
182 203, 205, 213, 216-217, 224,-227, 230,
376 Kazalo (grki) Kazalo (grki) 377

239-240, 249, 253, 256, 261, 265-266, 72 115 123,157-158,

270, 278, 298, 281, 289, 300-303, 306- 69, 100, 140, 148, 151, 153, 3 8 , 1 0 0 , 1 1 7 , 1 3 8 , 1 4 1 , 1 5 6 , 1 7 3 99-100
307, 316, 329, 333-334, 336-337 180, 325 137-138, 141, 227, 232, 243, 93-94
114-115,147, 171, 176, 301-302 248 69, 93, 97-104, 110-112, 114, 116-
230, 256, 289, 303, 315-316, 135 162-163,260 122, 127, 138-141, 146-148, 151, 153,
329, 333 197 100,118, 138, 287 156-157, 165, 171-192, 196, 200, 204,
68 99 260 214, 225-227, 230, 232-233, 237, 240,
335 104 108, 111-112, 116, 164, 172, 191, 243-245, 248-253, 256-257, 260, 263,
143,172 200, 252, 260, 276, 303 265-266, 270-279, 281, 287-289, 293-
94,104,119,135,137,174,178, 102, 298, 307 294, 296-303, 306-307, 315- 316, 318,
'u-peu; 110,293 271, 287,318 93, 230, 289 323-325,333,335-336
115, 239, 278, 289, 298-299, 307 69,325 115,230,238-239,299
65, 148, 179, 230, 278, 96-98, 145, 166, 182-183, 214, 110-111
289, 298-301, 306-307, 323, 333-334, 230, 252, 257, 275, 289, 297, 299, 303 109,114, 164, 166, 230, 289, 298, 118, 178
337 181-183,252 301, 307 65,74, 93, 95, 102,115,119,123,
239-240 72, 95-96, 98, 153, 194-195, 214, 143, 148, 166, 179, 217, 224, 229, 230,
114 93,148 266, 329 234, 239, 248-249, 270-271, 276-278,
147,165, 259 39, 94-99, 104, 137, 139, 145-146, 263,314 287-289, 297-300, 306-307, 316, 322-
96 152-154, 174, 181, 214, 232, 243, 245, 323, 333-334, 336-337,
134 249, 256-257, 265, 276, 280, 291-292, 69, 98,101, 119,139,146,150-
93 297, 302-303, 333, 336 151, 154, 162-163, 165-167, 172, 174, 29-30, 108, 113, 116, 164,179, 196,
65, 179, 230, 239, 249, 276-278, 178, 214, 224-227, 232, 234-237, 243- 230, 252, 269, 289, 323
288-289, 298-301, 306-307, 322-323, 69,325 244, 250, 252-253, 256, 263, 265, 270-
334, 337 93 271, 276-277, 281, 287, 289, 290, 294,
95,111,114,122,124,192, 230, 296, 298-299, 306-307, 318, 325, 329,
93 276-277, 289, 303 331,333-334
92-93, 95-98, 113-114, 118, 123, 38,137
134-136, 143, 148, 164-166, 168, 174, 94, 96, 98, 152, 166, 170, 183, 224-
177, 192, 194-197, 213, 224-228, 230, 225, 230, 252, 256, 289, 301-302
240, 249, 253, 263, 270, 278, 281, 300, 94,115
302-303, 306, 329, 333-334, 336 115
191 211
116,191 94
30, 95, 97-98,109, 116
97 119, 143-144, 366
230, 256, 276, 289, 306, 315-316, 119, 146, 148, 150, 154, 162,
333 166-167, 193, 225, 227, 233, 237, 244,
\6(- 110 250, 256, 265, 276-277, 289, 296, 298-
94, 256, 275, 298, 301-302 299, 306-307, 333-334
123,157-158 93
98-99
154,178, 227 133
99,151,178, 225-227, 253, 281, 136, 269, 277, 329
336 71-72, 74, 79, 92, 95, 103, 107-109,
148, 179, 230, 289, 293, 299- 114-116, 119, 134, 136-137, 143, 152,
300, 323 164-165, 172, 174, 177, 182-183, 192,
98, 147 195-197, 200-201, 203, 211, 213, 216-
100, 103, 114, 137, 153, 242, 260, 217, 224, 226, 228, 242, 249, 260, 263-
286 264, 269-270, 297, 299, 301-303, 333

KAZALO
A 227-231, 235-241, 248-249, 253-256,
Aleksandrija 12-13, 33,44-45, 50,189, 208,
211, 217, 222-224, 238, 240, 242, 245,
262, 270, 279, 281, 283, 286, 313, 319,
335
aleksandrijci 13, 188, 245, 257, 262, 272,
296,
aleksanrijska
- kola 8,10,12,100,129,130,136,172,
188-189, 222, 253, 292, 293
- kristologija 12, 169, 205, 211, 222-
226, 228, 231, 268, 270, 272, 277-279,
286, 296,304,312,332
aneo 38, 86,156-157, 354, 370
anthropotokos 32, 229, 240,316
antinestorijanizam 45, 296
Antiohija 10, 13, 31, 33, 48, 50, 54-55, 78,
81, 137, 172, 193, 195, 205, 207-209,
212, 222-223, 229, 234-235, 237-238,
240-242, 244-245, 248-249, 255, 258,
262, 269, 286, 297, 299, 346, 372
antiohijac 13, 31, 49, 55-56, 186, 188-189,
193-194, 207, 211-212, 230, 232-234,
239-241, 245, 247, 253-254, 262, 272,
281, 283, 292, 296, 316-318, 320, 327
antiohijska
- filozofska terminologija 13
- kristologija 12, 13, 30, 233, 239, 328,
332
- kola 7-8, 10-11, 13, 30-32, 52, 100-
102,108,128,130,133,135,137,139,
167,172,178,181,186,188-189,194-
195,198,209,216,222-223,225,228-
POJMOVA
229, 231-234, 239-241, 243-244, 248,
250, 257, 279, 281, 283, 290-293, 297,
305, 324, 347
- unija 7, 8, 47, 224, 228, 230, 232, 241,
328
antiohijski
- biskupi 46-47, 50, 54-56, 211-212,
228-229, 231,314-315
- ljeviari 229, 232, 234, 244,
- patrijarh 31,46-47, 57,71,76-77,217,
321, 325
- patrijarhat 31, 35, 49, 76, 298, 320
- teolozi 12, 33, 229, 232-233, 238, 31.9
apolinarizam 10,30-31,39,41,44,108-109,
113,128, 251
apolinarovci 9, 30, 108-109, 111, 116, 139,
223, 235,365
apostoli 53, 93,163,165,199
arhiakon 14,308-309,311, 322,324
arhimandrit 48,199, 206, 267, 272, 365
arijanizam 44,192
arijevci 29, 40, 44, 91, 107, 131, 145, 171,
223, 365
Armenci 9,15, 51-53, 59, 73-74, 77-78, 81
Armenija 52, 255
- Velika i Mala 51
- Velika 77
Beirut 81
Besmrtni 13,48,199, 206-207, 263, 360
bezakonje 159, 355
Kazalo pojmova
bezbotvo 107,177,194, 298
Bezgreni 38, 86,191, 354
bie 87,103,109,146,155,
bit 8, 36, 39-40, 94, 96-99, 104, 111, 118,
137, 144-145, 147, 149, 152-153, 174,
181-183, 214, 249, 256-257, 275-276,
280, 302-303, 292, 333, 336, 354, 356,
361
bivstvovanje 93,191, 354,
Bog 11-13, 33, 36-43, 48, 52-54, 85-95,
97-99, 102, 105-113, 115, 118-124,
130-134, 138, 141-145, 148-166, 168,
170-172, 174, 176-183, 187-198, 200,
202-204, 207-209, 214-217, 223-225,
258, 260-261, 265, 268, 278, 280, 289-
290, 292-293, 298-300, 302-306, 316,
325, 329, 331, 333-336, 341, 343-344,
346-347, 352-357, 361-367, 370
ogoovjek 347
bogomaterinstvo 363-364
Bogorodica 8-9, 14, 29, 32, 36, 39, 43, 59,
141, 160, 189, 224, 230, 240, 247, 292,
296, 303, 315-316, 328-330, 333, 335,
339, 341, 345-348, 351-352, 357, 359-
364, 367, 371-373
bogosluje 346-347, 361
boanska
- narav 32, 53, 87, 89, 91, 97, 100-102,
114,116,131,135-136,138,140,143,
146-149,151,153,171-176,181,183,
187-190,194-196,198, 200,208,215-
216, 218, 240, 254, 278, 293, 361-362,
370
- osoba 94, 98, 125, 192, 161-162, 190,
328
- razmjena 368
- supstancija 96, 214
boanske osobe 94, 96
Boanski Logos 9-11, 33, 87, 91-93, 94-
103, 105, 107-109, 114, 116, 119-121,
123, 125, 127-129, 131-132, 136, 138,
140-141, 143-147, 153, 155, 162-167,
189-190, 192-198, 203-204, 213, 215,
223-225, 228, 240-241, 255, 257, 259,
279-281,319,331,333
379
boanstvo 29, 33, 37, 40, 53, 62, 80, 89-91,
98-99,114-115,132,136,147,151-152,
155-159, 162, 164-165, 167, 171, 175,
177, 179, 181, 183, 186-190, 194-195,
197-198, 203-204, 216-217, 229-230,
238, 242, 249, 262-263, 265, 274, 288-
290, 293, 298-302, 307, 323, 336, 357,
362, 365, 367, 370
Boi 45, 66-67, 349, 367-368
brana lonica 134, 153
brava djevianstva 123-124,187, 357
C
car 14-15, 35,46-47,49-50, 56, 69,75,101,
180, 207, 229, 231, 268-269, 276-277,
304, 306, 309-310, 312-313, 317, 319-
320, 325, 328, 330,
Carigrad 8, 14, 30-36, 42-51, 62, 81, 182,
206, 247, 256, 268, 272, 295, 297-301,
304-306, 313, 317-318, 322-323, 326,
331-332, 335, 337, 345-347, 349, 359,
365-366, 368, 372,
carigradska
- Crkva 34-35, 47, 49, 247, 255, 308,
324, 328
- kristologija 44
- tradicija 15, 222, 247, 304, 318
- stolica 7, 31, 36,43,45,48, 206, 263
carigradski
- dogmatski kanoni 15
- kler 14, 34-35, 44, 308-310, 313-314,
317,322, 345
carinici 146,186, 356
Cezarejci 321
Cezareja 321
Christotokos 32-33
Cilicija 30, 50-51
Cizik 35, 321, 345, 359
crkveni uitelji 40
etrdesetnica 66
etvorstvo 39,53,95-96,100,145,147,153-
154,168, 214, 258-260, 304, 356
ovjeanstvo 87, 89, 303, 354, 366, 370
ovjek 10, 30, 37-40, 53, 86-90, 92-94,102,
105-107, 109-116, 118-124, 130, 136,
138, 141-146, 148-167, 170-172, 174,
38 Kazalo pojmova
176-177, 179-183, 187-197, 203-204,
206, 223-226, 228-230, 235, 237, 239-
240, 242-243, 247, 249, 252, 257, 260-
261, 263-265, 269, 276-277, 289-290,
298-299, 302-303, 305, 307-309, 317,
321, 336, 343, 347, 352-357, 361-367,
370, 372
ovjekoljublje 99, 247, 352, 355
ovjekorodica 160
ovjetvo 10,12,40, 53,80, 88-91,103,105-
120, 122, 124-125, 127, 132, 135-136,
141, 145-146, 149, 151-153, 155, 157,
161-165, 167, 170, 172-173, 175-176,
179, 183, 186-189, 198, 204, 230, 238,
255, 257, 260, 265, 269, 274-275, 278,
288-290, 292, 298, 307, 331, 334, 336,
355, 357, 361-362, 365
udesa 53,150,173-174,178,187-188,329,
333,357
udesna razmjena 368
udo 85-86, 123, 125, 156-157, 182, 353-
354
D 139, 224, 328
dijete 143,164, 197,199
diofizit 10-11,13-14,90,172-173,178,183,
208, 257, 271-273, 276, 296, 316
diofizitizam 15-16, 52, 169, 171-173, 175,
179-181, 183, 195, 204, 207, 211, 241,
244-245, 254, 260, 262, 267, 271-274,
276, 279, 281-282, 287-288, 290-291,
294, 296-299, 301-307, 309, 314-316,
318-324, 328-329, 331, 336-337
diofizitski 101,169,172-173,177,179-180,
190, 208, 211, 217, 233, 243-244, 249,
253, 260, 271-272, 275, 277, 278-279,
281, 290, 294, 302-303, 310, 335
djevica 33, 37-38, 40, 53, 88, 94-95, 109,
111, 113-114, 116, 122-125, 131, 134,
140-142, 146, 150, 153, 156-158, 161,
164, 168, 176-177, 182-183, 186-188,
191-192, 194-196, 200, 204, 224, 228,
230, 236, 240, 256, 261, 292, 303, 315,
328, 343-344, 347, 351-356, 361, 363,
366-367, 369-370
djeviansko
- roenje 37, 39, 124, 157, 159, 262,
363-364
- zaee 123,125,158, 363-364
dodatak Trojstvu 52,146-147, 259, 329
dogmatiar 46, 68, 89, 238
dogmatska definicija 7, 13-14, 16-17, 140,
162, 273, 371, 285-286,
dogmatske borbe 208
dogme 41, 70, 201, 217, 227, 233,
doket 29,106
druga boanska osoba 90, 98,105,189
drugi stupanj komunikacije 188
Drugi vatikanski koncil 344, 371
dualizam 30, 216, 223, 233, 247, 262
dug 38, 86-87,157, 354
duh 116
Duh Sveti 40,63,95-98,113,125,153,157,
341, 344, 352, 364, 369
dua 10, 29-30, 108-109, 113, 115-116,
125, 133-136, 154, 160, 164-165, 179,
196, 208, 227-228, 230, 252, 257-258,
260, 299,315,367-368, 373
dva sina 30-31, 42, 97, 53, 138, 148-149,
214, 229, 234, 279, 289, 298-299
dvanaest anatematizama 12, 44, 46-47, 55,
dvije
- hipostaze 40, 151, 174-175, 233-237,
258, 260, 265, 279, 291, 299, 306,
334,
- naravi 10,12-13,40,91,103,117,119-
120,129,131,133,151,153,171-172,
174-175,178-180, 211, 230, 233-236,
238, 244-245, 248, 251, 253-258, 263-
264, 270-277, 281, 287-288, 290-291,
297-307, 314, 316-317, 320-323, 328,
335, 365
dvojstvo 138,147, 149, 233, 265, 288, 290,
362, 365
dvostruka istobitnost 181, 291
akon 35, 55, 70, 308, 310, 314, 329
davao 86-89, 132,191,193, 353-355
Efez 51, 81, 222-223, 225, 229, 233, 238,
268, 273, 283, 297-301, 306, 308, 321-
322, 346-348, 364, 366
Kazalo pojmova
egipatski monasi 42, 348
egzegeza 65, 246
ekonomija 39, 85, 87, 94, 103-104, 119,
135-136, 144-145, 151, 156, 174, 177-
178,193,196, 336, 352, 354, 356
ekskomunikacija 224
episkopat 36, 42, 47, 76, 78, 283, 313, 320,
348
Eranistes 15,65,78,130,195-196,205,208,
210, 231, 239, 251, 254, 263-265, 278,
281, 325, 127, 130-131, 193, 198, 239-
240, 250
eutihijanist 309
evanelje 108,125
F 148, 153, 197, 230, 240-241, 303, 352,
filozofija 262
filozofska terminologija 8-10,12-13, 29, 36,
90, 94, 96, 104, 117, 165,172, 174, 227,
237, 244, 261, 280, 290-291, 302, 333,
florilegij 55, 65, 67, 248, 325-326
fotinstvo 32, 34
Frigija 296
glina 134, 153,159,163, 353
Gospodin 39-40, 115, 124, 130, 135, 141,
156-157, 159-160, 163-164, 179, 188,
229-230, 238-239, 249, 260, 276-278,
289-290, 298-301, 305-306, 334, 336,
351, 353, 356, 367, 369-370
gospodstvo 179, 263
Grci 86, 328, 360
grijeh 86-87, 89, 111-112, 123, 157, 159,
191, 298, 352,182, 354-355
grimizna haljina tijela 131-132
grob 134, 186, 199,356
haljina sjedinjenja 37, 121-122, 135-136,
352,361
Helespont 35, 345
Henotikon 15, 328-329, 333-334
heretik 45, 66,107, 260, 316, 372
hereza 33, 53,189, 206, 224, 235, 366, 372
381
hipostatsko sjedinjenje 110, 117, 139, 226,
234-235, 263, 270, 281, 287, 299, 304-
305,331,334-336,
hipostaza 8-10, 12-15, 40, 53, 96-99, 119-
120, 128, 139, 149-150, 162-163, 165-
167, 174-176, 178-179, 197, 200, 214-
216, 225, 227, 233-238, 244-245, 248,
250-261, 263-265, 271-272, 276-277,
279-282, 290-292, 294, 296-297, 299,
302, 305-307, 318-319, 325, 327, 331,
333-335,337
homilija 14,36,40,43-44, 59-69,97,10182,
341, 345-346, 351, 359-361, 364, 367,
371, 373
hram 38, 40, 43, 110, 113, 135, 141-142,
367
i
Ilirik 321
inkarnacija 9-10, 12, 85-90, 99-102, 105,
107-109, 118, 120, 125, 127-131, 133-
140, 143-144, 147, 152, 154-156, 162-
163, 165-168, 171, 173-174, 176-178,
180, 183, 189, 197, 206, 215, 223, 225-
226, 228, 231, 240, 242, 246, 253-255,
258, 262, 269, 274, 278, 286-287, 289-
290
istobitan 11, 40, 53, 97-98, 146, 148-150,
152, 166, 181-183, 187-188, 194, 214-
215, 273, 275-276, 288, 291, 297, 299,
325, 336
istobitno Trojstvo 97-98, 148-149, 166,
194, 214-215
Istona crkva 16, 222, 342
Istok 34,124, 222, 328, 357
istovrsni 11, 53, 150, 157, 182-183, 187-
188,193, 261,
ivanovci 57
j
jaram 138
jedan Sin 30,53,97,149-151,166,168,174,
177
 382 Kazalo pojmova
Jedinorocteni 97, 99, 148, 168, 179, 230,
239, 290, 293, 299-300, 307
jedinstvo 12, 30, 40, 53, 90, 96, 117, 131,
133-136, 139, 141-151, 153, 166-167,
169, 172-173, 179-180, 185, 187, 189-
190, 193, 198, 223, 226-228, 234, 240,
242, 249, 257-258, 287-290, 297, 306,
317, 319, 323, 327, 329-330, 344, 361-
362, 365-366, 372
jedinstvo osobe 145, 150, 153, 169, 193,
290, 234
jedna
- hipostaza 13-15, 128, 139, 150-151,
154,162-163,165-166,174-175,178-
179,197, 200, 233-238, 244-245, 248,
250-253, 255-257, 259-261, 263, 265,
271-272, 276-277, 281, 290-292, 296-
297, 302, 307, 318-319, 325, 327, 331,
334-335
- narav 29-30, 99, 140, 214-215, 218,
233, 244, 254, 274-275, 288, 333, 336
- osoba 133, 148-149, 154-155, 233,
235, 249, 290,318
jednota osobe 53,169,148-149, 242
kristologija 5,7-14,16-17, 30-31, 36,44-46,
Kalcedon 11, 15-16, 81, 222-223, 231-232,
235, 241, 250, 262, 264, 272-273, 282,
285, 287, 291, 294, 298-301, 303, 308,
311, 317, 319, 321-322, 324, 328, 330,
331-332,366
kalcedonska definicija 14-15, 79, 142, 163,
183, 201, 271, 285-295, 297, 300, 307-
308, 311, 318, 322-328, 330-333, 335,
337
kalcedonski
- 28. kanon 49-50, 57, 309-310
- oci 180, 286, 293
- kanon 46,309-310,331-337
- problem 8, 285-286, 288, 293-294,
324
Kapadoani 9, 99, 244, 255, 333
kapaoka
- teologija 257
- tradicija 13,130, 256
katekizam 82
katolicizam 344
katolika
- crkva 341-342
- teologija 162, 337
- tradicija 261, 246, 325
komunikacija idiomatum 11-15, 62, 80,
117, 186-188, 190, 197-203, 211, 213,
216- 217, 227, 229, 233-234, 238, 240-
241, 245, 247, 249-250, 252, 255, 262,
265, 280-281, 292-293, 296, 300-306,
309-310, 316, 319, 325, 327-331, 333,
337
korizma 62,66-67,251-252
kralj 93, 131-132, 153-154, 159, 181, 187,
355,359
kraljevstvo nebesko 39, 357
Krist 10-11,14,29-30,32,37-40, 53,62,80,
85-91, 93-95, 100-103, 105-111, 113-
124, 131-133, 135-36, 138, 142-152,
155-190, 192-194, 198, 200, 204, 210,
213-217, 223-230, 233, 235-242, 244,
248-249, 252-255, 257-262, 264-265,
271-280, 287-292, 297-301, 305-307,
314, 316, 319-323, 327, 329, 332-336,
341, 343-344, 347, 352-357, 362-366,
369-370, 372-373
kristolog 10-11,305
53-55, 60-62, 67, 77-78, 80-82, 85, 90-
91, 98,100-101,105-107,113,128-129,
133, 140, 169, 172, 179, 182, 188, 197,
202-203, 205, 207, 209-211, 213-214,
217- 218, 221-224, 226-237, 239, 241-
251, 253, 255-263, 266-270, 272, 277-
283, 285-286, 290-291, 293-296, 302,
304-305, 307, 310-312, 317-319, 322,
324, 326, 328, 330-332, 337, 345, 365-
366
kristologija
- inkarnacije 223
- sjedinjenja 223
kristoloka
- formula 11
- terminologija 9,47, 64, 99
kristoloke borbe 7-8, 29, 90,128,185, 208,
223, 229, 252, 257, 262, 272, 329, 348
kristoloki
- nauk 9,29-31, 52,80,82,86,175,221,
228, 230, 250, 281
Kazalo pojmova 383
- problem 9, 29, 42, 128,136, 283, 285- 145-152, 164-167, 170-171, 174-178,
286 181-182, 189-190, 192-200, 203-205,
- razvoj 7-9, 11,49,337 207-209, 215-216, 223-228, 230-231,
Kristorodica 160, 347, 372 235-236, 239-241, 243, 249, 252-255,
Kristova predestinacija 90 257, 259, 261, 264-265, 268, 270, 277,
Kristovo 278-279, 290, 292, 300, 302-303, 305-
- boanstvo 37, 62, 80, 102, 105, 155- 306, 325, 327, 329, 333-336
159,171, 230, 238, 307, 336, 365 lonar 134,153, 353
- ovjetvo 11, 29, 39, 102-103, 105-
106,108,110,117-120,122,124-125,
135,153
majinstvo 94
-jedinstvo 30, 90, 261,288
majka 33, 37-38, 94, 104, 122-123, 135,
krivac 38, 89, 111-112, 121, 131-132, 144,
144, 146, 156-157, 160, 170, 173, 181,
157, 355, 366
186, 298-299, 301-302, 328, 351-354,
krivnja 132
356, 362-363
krivovjerac 48-49, 97, 107, 108, 145, 149,
Mala Azija 296, 321
182, 263, 293,312, 361
maniheizam (manihejci) 9, 29, 32, 38, 106-
krivovjerje 8, 32, 91, 94,105
107,165,171,176-177,194, 372
kri 186,198-199, 356
mariologija 36,42, 339, 346, 361, 366, 370
kranski Istok 222
metropolija 321
krtenje 132
metropolit 49, 80, 297-299, 305, 307, 320-
kukolj 52
321, 345
milosre 38, 102-103, 110, 119-120, 142-
L 143, 151,163,190,353,363
Laetentur caeli 76, 229, 232, 244, 272, 296, milost 153,168,351-352
298, 324 misterij 85-86,100,108,130,140,148,151,
laik 33,295-296,312,365 153,180, 242-243, 335, 365
mistika spekulacija 262
Laodiceja 29
mnogotrpljiv 38,102,143-144,191, 199
lati i 307
mo 98, 263, 353-356, 370
liturgija 11,35, 57, 207,218,349
monarhijanizam 95
ljudska
monasi 15, 31, 35, 42, 46, 55, 73, 79, 162,
- narav 9-10,30,32,38,40,87,101,103,
210, 216, 256, 265, 309, 330, 347-348,
105-106,108,110-119,121-122, 124-
monofizit 62, 75, 79, 99,177-178, 213, 217,
125, 127-128, 131-132, 135-136, 140,
233, 235, 253, 257, 272, 274, 327-329
146-147,149,153,161,163,169-172,
monofizitizam 10, 12, 30, 129, 180, 204,
174-178, 182-183, 187-194, 197-198,
211, 224, 233, 251, 254, 267, 275, 294,
216, 240, 259,275, 277, 279, 299, 337,
298, 310, 329, 336, 365-366, 379
361, 366, 370
moralno sjedinjenje 12, 141-142, 144, 150-
- razumska dua 30,109,113,116,125
151,153, 227, 245, 334
ljudski
mudrost 52, 115-116, 168, 187, 263, 298,
-atributi 11, 164, 194-195, 203, 240,
328, 343
255,
mu 47,68,85,115,122-125,133,158,364,
- razum 31,85-86, 108,116
367
- rod 88,156,164,182,194, 204
Logos 9-12, 33, 38-40, 52-53, 78, 85-88,
91-97,102-103,106-107,109,111,113-
narav 8, 10-12, 13, 30, 32, 36, 38, 72, 85,
122, 127-128, 132, 134, 136-138, 143, 87-88, 90-91, 93, 97-103, 105-106, 108,
3 8 4 Kazalo pojmova
110-122, 124-125, 127-128, 131-132,
134-136, 138, 140, 142-143, 145-151,
153, 156-157, 161, 163, 165-183, 185-
200, 207-209, 214-216, 218, 223-224,
227-228, 230, 232-242, 244-245, 247-
259, 262-265, 268, 270-281, 287-288,
290-293, 296-302, 304-307, 314, 316-
317, 320-323, 328, 331, 333-337, 354-
355, 366
naravni zakon 87
narod 35, 39, 53, 91, 93,130,153,159, 344-
345, 347, 373,163
nauk sjedinjenju 10, 12,151, 334
nebesa 159,187,199, 355, 367, 370
nebo 38, 52, 93, 109, 143, 146, 148, 154,
181, 186, 199, 352, 355-356, 367, 369-
370,
neobueni Bog 88, 109-110, 112, 131, 141,
172,179-180,191
neivena haljina 10, 136,145, 361
nestorijanizam 242, 272, 306
nestorijevci 48-50, 105-106, 111, 114-115,
117-118, 145, 155, 171, 178, 203, 204,
233, 308
nestorijevske borbe 13, 38, 41-45,137, 307
nestorijevsko krivovjerje 8, 105
netrpljiv 38,52-53,85,92-93,102,143,164,
176, 190-191, 194-195, 197-199, 204,
206, 249, 353
Niceja 96, 299, 308
oblaenje 10, 110, 31-135, 141-142, 153,
303, 361-362
obrezanje 98
oci 69, 107-108, 185, 235, 247, 301-302,
324-326, 332, 336,
oinstvo 94
odijelo 109,131
odijevanje 109,130-131, 365
orijentalci 51, 195,317
Osloboditelj 352
osoba 8-10,13, 36, 95-96, 98-100,112,116,
119-120, 125, 128, 133, 144, 146-150,
153-155, 161-165, 167-180, 183, 188,
213, 215, 223, 225, 227, 233-239, 242,
244-245, 249, 254-255, 262, 290-291,
293, 296, 298-299, 311, 318-319, 333-
334, 362
Otac 38, 40, 86-87, 91, 94-98, 107, 121-
122, 124-125, 138, 144-146, 148-150,
152, 156, 158, 166, 168, 170, 173-174,
181, 186-188, 228, 230, 236, 252, 256,
258, 288, 302, 325, 333, 336, 343-344,
354, 361-362, 364, 369
otaki princip 88, 111
otajstvo 353, 357, 363, 365-368
Otkupitelj 38,111-112, 123
otkupnina 38, 86,116,157,164, 354-355
ovca 89,122,131-132, 352, 355, 367
pakao 89,187, 356
pastir 122, 131,352,367, 372
patnja 53,102,187, 200,264, 329, 333, 353,
357
patrijarh 35,40,42-43,46-47,50-52, 57,61,
71, 73, 75, 77, 81-82, 86-87, 89-91, 116,
141, 168, 170, 175, 181, 186, 188, 196,
201, 203, 205, 206-207, 213-214, 217,
221-222, 242, 244-246, 248, 251, 258,
260, 261, 264, 267-268, 271, 283, 295,
299, 304-305, 307, 313-314, 321, 325-
326, 346-347, 366
patrijarhat
- antiohijski 31, 35,49, 51, 76, 298, 320
- carigradski 57
R
- jeruzalemski 320
patripasijanizam 95
patristika 67, 182, 248, 259, 337
patrolog (patrolozi) 11, 68, 70, 75, 201, 213,
227
pleme 53, 93, 163
poboanstvenjenje 120,144, 366
poboanstvenjeni ovjek 38, 119-120, 143-
144, 353, 363, 365-366,
pogani 353
Pont 32o-321
porod 135,157, 363
potomstvo 121
potpuni ovjek 105,109-110,114-115,166,
Kazalo pojmova
180, 193, 228-230, 289-290, 298-299,
307, 365,
povijest 6, 12, 14-15, 33, 45, 49, 56, 60, 62,
64, 71, 82, 106, 201, 217, 222, 224, 233,
235, 267, 275, 344
povijest dogmi 201, 217, 233
povjesniar (povjesniari) 32, 35, 70, 227,
328, 359, 371
prah 116,131-132,303
pravednost 52
pravovjerje 7, 30-31,107,152,171, 314
praznovjerje 30
prelat 297-298
Presveto Trojstvo 14, 96-97, 125, 136, 145,
155,163,165-166, 256, 258, 345-346
prezbiter 34, 272,310, 206,371
prijestolje 35, 38, 172, 143, 145, 186, 312-
313,353,356
prirodni zakoni 85
propovjednik 34, 95, 247, 251, 258, 361
prorok (proroci) 38, 53, 87, 93, 124, 156,
163,197, 303, 355, 357, 364, 370
prosopon 9, 10, 13, 97, 129, 139, 162, 166-
167, 235-237, 241, 244-245, 248, 250,
253, 255, 258, 260, 264-265, 271-272,
276-277, 279-280, 291, 297, 299, 306,
318,327
prvi stupanj komunikacije 186, 241
raanje 53,124,149,157, 303, 369, 371
raj 87
raskol 46,49, 56, 328
razboritost 52, 41, 317
razum 6, 31, 85-86,108-110,116,130,166,
231, 252-253, 259, 373
Rije 95-96, 98-99,113,118,130,133,151,
156, 164, 168, 347, 352-353, 356, 362-
363, 365, 367, 370
Rim 15, 30,47, 314-315, 321, 328, 330
Rimljani 320
rimski biskup 50
rob (robovi) 86,157
roenje 34, 37, 39-40, 45, 65-66, 92, 94,
113-114, 118, 120-125, 130, 132, 138,
385
150, 153, 157-159, 168, 176-177, 240,
179, 182-183, 187, 192, 262, 333, 351-
353,363-364
roditelji 98,149,164,193
rosa 122,131
runo 121-122,131,352, 367
S
sabor
- carigradski 38L g. 30, 256
- carigradski 553. g 8,15, 57, 59, 70, 80-
81, 97, 133, 162-163, 186, 250, 201,
221, 231, 238, 262, 332
- efeki 431. g. 7, 9,33,36,44-46,49, 59-
60, 82, 186, 241, 270, 316, 328, 346,
352, 372
- nicejski 325. g. 328
- kalcedonski 8, 11, 14-15, 34, 69, 100,
140,153,179,181-182,210,217,234-
235, 248, 250-251, 267-268, 271, 273,
285, 308-311, 319, 325-330, 335, 337,
371
Seleucija 297, 304, 322
serafini 146,186, 356
severijanci 73
simbol
- antiohijski 7, 13, 19, 66-67, 228-229,
241, 252, 270, 290, 300, 327
- nicejski 51, 72, 76, 97-98, 200, 229
- nicejsko - carigradski 98
- carigradski 98
simonovci 50
Sin 30-31, 40, 53, 69, 91, 94-99, 107, 115,
118, 128, 130, 138, 146, 148-151, 164,
166-168, 174, 177, 179-180, 183, 187-
188, 214-215, 228, 230, 235-236, 239,
249, 256, 276-277, 289, 290, 298-301,
306-307, 325, 329, 343, 354,
- Boji 30, 94-96, 128, 130, 168, 230,
300-301, 306, 343, 366
- ovjeji 124, 298-299, 301, 357,
Sirija 29-30, 51
sjedinjenje 10-13, 31, 39, 49, 51, 117, 119,
127-148, 150-155, 161-163, 165-167,
172-173, 175, 178-181, 183, 185-186,
190, 193, 197, 200, 213, 223, 225-227,
386 Kazalo pojmova
229-238, 240-245, 248-249, 251-257,
260, 263, 265, 269-279, 281, 287-288,
290-291, 296-297, 299, 301, 304-307,
316, 318, 323, 327-328, 331, 334-336,
356, 361-363
sjeme 121, 123-124, 157-158, 242, 258,
262, 352-353, 363, 367
skitski monasi 15, 73, 79, 162, 213, 216,
330
skolastika filozofija 292
slobodna volja 87,143,151
sluga 12, 53, 103, 113, 146-147, 153, 157,
167, 186, 192, 194, 200, 204, 235, 242,
260, 286, 291, 353, 356, 359, 368, 370
slukinja 94,104,144, 352, 354
sljedba 106
smrt 34-35, 38, 72, 86-88, 157, 159, 191,
194, 199-200, 225, 283, 295, 348, 353-
355, 360, 368, 370, 372-373
soteriologija 36, 38, 89, 328
soterioloki
- temelj 9, 86-87
- razlog 38,106,114,157,176
- dokaz 156,159
spasenje 38, 53, 144, 177, 191, 193, 230,
242, 352-355, 264, 368-369
Spasitelj 87,156, 239, 298-299, 307, 343
srednji put 241, 283,313
Stari zavjet 156
strasti 86, 98,123,124
stvaranje 90, 93, 98,125
stvorenje 33,40, 53, 87, 91-92, 94,122,186,
134, 144, 173, 260, 302-303, 298, 366,
370
Stvoritelj 33, 38, 87, 93-94, 133, 144, 159,
163-164,173,187,191,197, 355, 367
sudnji dan 154
supstancija 96,136,145-146,152-153, 214,
227, 256, 286
supstitucija 88-89
sveenik 32, 34-35, 38, 40-43, 92, 110-111,
131-133, 142-143, 190, 256, 295, 303,
309, 345, 347, 353, 355, 367
Svedritelj 93
svemir 164
Svemoni 191
sveti oci 107, 130, 289
svetite 124, 357
Sveto pismo 32, 39, 53, 115, 130, 149, 156,
235, 242, 371
Svevinji 99
svijet 53, 87, 90, 93, 96, 121-122, 150, 157,
159, 161, 163, 298, 355, 366, 368-369,
371
svjetlo 101,305,311
tajna 85-86, 90,128,130, 216
Tarz 30, 321
teandriki kompozitum 129,135, 189, 281
teodorovci 204
teogamija 364
teolog (teolozi) 6, 8, 14, 33, 53, 75, 90, 188,
200, 229-231, 233, 235, 240, 238, 261-
262, 267, 294-296, 312, 315, 334, 341,
371-373,
teologija 29, 36, 44, 87, 99-100, 105, 162,
182, 217, 222, 228, 234, 238, 240-241,
249-250, 253-255, 257-258, 265, 267,
269, 282, 294, 307, 315, 317, 323-324,
337, 360, 365, 373
teologija sjedinjenja 129, 240, 253-255,
269,
teopashiti 206-207, 210, 217-218, 248, 281
teopashitizam 11, 57, 72, 74-75, 79, 189,
202-203, 205-207, 209, 211-212, 217-
218, 229, 238, 241, 281, 293, 305, 326,
328, 330, 337
teopashitska formula 11, 72, 203-204, 207-
208
teopashitski problem 11
teorije spasenja
- davlovih prava 9, 87, 89
- mistika ili fizika 87-88
- realistika 9, 87-88
- satisfakcije 9, 88-89
- supstitucije 88-89
terminoloki
- diofizit 14, 90,172,183, 272, 276
- teopashitizam 11, 57, 79, 189, 202-
203,205,209, 211,238,241, 281,293,
305, 326, 328, 330, 337
Kazalo pojmova 387
Theotokos 11, 15, 31-33, 35-37, 39-44, 91, 178, 187-200, 202-205, 207-209, 216,
141, 155, 160, 172, 186, 190, 192, 224, 218, 248-249, 261, 264, 356
229, 238, 240, 247-248, 256, 280, 289, trpljiv 102,159, 217, 249, 293
292, 315-316, 319, 320, 324, 327-328, tuitelj (tuitelji) 14, 81, 89, 272, 295-296,
333,335, 347, 352 307, 355, 366
tijelo 10-13, 15, 38, 47, 53, 71-74, 77-79,
85-86, 88, 90, 92, 95-96, 106-109, 112- U
116, 121-122, 125, 127, 130-138, 143,
uenik (uenici) 30, 34, 39, 96, 123, 136-
146-147, 150-152, 154, 156, 159-161,
137,145-146, 221, 247-248, 331, 356
164-168, 172, 174-177, 179, 182-183,
uitelj (uitelji) 12, 30-31, 40, 51-52, 56,
187-190, 193-205, 208-213, 216-217,
101, 212, 221-222, 233-234, 255, 257,
224-225, 227-228, 230-231, 237, 242,
245, 249, 257-258, 261, 263-265, 270, 262, 212, 221, 233, 255, 265
uovjeenje 88,108,177,194,228,272,274,
273, 276-278, 288-289, 292, 297, 299,
301-303, 306, 323, 325, 329-334, 336, 276-277, 297, 300, 305, 307
352-354, 356, 362-363, 367, 369-370, ujedinjenje 100-101, 104-105, 110, 117-
372 121,125, 352, 356, 361, 370
Tir 57, 81 um 85, 96,105,148,166,168, 271
tkalac 125, 325 umjerenost 52,192, 246, 254,318
tkalaki, stan 37,135, 352, 359 unija 7-8, 19, 47, 50, 117, 206, 224, 228,
Tomus ad Armenios (TA) 52, 121-124, 230, 232, 241, 328-329
129-131, 135, 137-140, 144, 146, 149- unitaristike tendencije 30, 44,45, 290
151, 157-163, 165-172, 174-178, 182, Uskrs 45, 304
187-188, 192, 195-196, 200, 202-205, uskrsnue 87, 116, 124, 134-135, 159, 164,
209, 211-215, 242-243, 245-247, 251,
199
253, 255, 259, 262, 264-266, 277, 286, utjelovljenje 38, 53, 85-89, 91, 95, 103,107,
303, 325, 327, 329, 332-333, 335 113, 118, 127-128, 130, 136, 142, 147,
Tomus ad Flavianum (LTF) 14, 211, 274, 149, 151, 163, 166, 175-176, 189-190,
286, 288-290, 293-294, 308, 310-314, 192, 223, 228, 247, 260, 274-276, 300,
316-323 303,305,318,329, 343, 363
tradicija 13-15, 43, 45, 65, 67, 70, 165, 207, utroba 33, 38, 92, 95, 109, 113, 116, 121-
222, 254, 261-262, 308, 318, 325, 332, 125, 134, 143, 146-148, 153, 157, 164,
trei stupanj komunikacije 198, 213 177, 186, 190, 199, 347, 352-353, 355-
tremenda mvsteria 130 356, 362-363, 366-367, 370
trinitarna teologija 99, 257-258, 265 uzaae 143,145-146,154,181, 200
trinitarna terminologija 9, 13-14, 99, 104,
V
244, 256, 262, 280, 292, 319, 333
varalica 187, 356
trinitarni nauk 9, 63, 73, 80, 98,100,166
vjera 6,52-54,73,86,98,115,145,229,247,
Trisagion 11, 57,71, 207,217-218
277, 299, 305, 313, 320, 341-345, 354,
Trojstvo 14-15, 39, 52-53,72-74,77-79,90,
363, 365, 371-373
95-98,100,125,136,145-149,153-155, vjeroispovijest 52, 82, 210-211, 268-269,
163, 165-166, 201-205, 208-217, 245, 271, 274-277, 279, 297-300, 305-307,
256-260, 325, 329-332, 334-336, 356 321-322, 328-329
trpljenje 11, 53, 78, 87-88, 106-107, 114, vlast 88,132,159, 225, 263, 354, 356
118, 130, 150, 164, 170, 173-174, 176- vuk 89,132
388 Kazalo pojmova
zabluda 29, 31-32, 34, 40, 107, 109, 177,
206, 215
zaee 122-123, 125, 144, 146, 150, 153,
156,158, 230, 240, 362-364
zadovoljtina 87, 89
zadunica 86, 354
zajedniko ujarmljenje 138
zakon (zakoni) 50, 53, 85, 87, 93,114,117-
118, 161, 163, 187-190, 209, 225, 238,
280, 292, 303, 327, 355
zakoni prirode 114
zakonodavac 99
Zapad 14,16, 79,315,320,328
zdruenje 117,123,138,148-150,156-158,
173,182, 353
zemlja 88, 93, 134,148,159, 164, 193,197,
199, 345, 354-355, 369-370
zlo 48, 86, 89,196, 208, 273, 354
zmija 113, 352
ena 37, 53, 88, 109, 114, 121-122, 125,
133, 141, 150, 158, 164, 172, 182, 197,
351-353,367
enidba 10, 130, 133-135, 138, 153, 173,
362
enidbena lonica 352, 367 KAZALO IMENA
idovi 29, 86,111,121,159,161, 353, 355
ivot 40, 46, 52, 101, 121, 116, 134, 159,
177, 191, 193, 200, 225, 305, 345, 352,
354, 360, 368, 370, 373
rtva 142
A 61,94,134,160,187,214,247,308,321-
Abel 51 322
Abraham 115,121,168,187 Atik iz Nikopola 321
Adam 86-87,121,170, 352, 354, 369 Augustin, sv. 106, 341, 368-369, 371
Aecije, carigradski patrijarh 14, 308-311,
317,322,324,
Akacije, carigradski patrijarh 72, 328 Bardenhevver, O. 8,35,60-62,64,66,68,70-
Aleksandar Hierapolski 48-50, 199, 206- 71,79-80, 94,106,178, 298, 305
207, 229 Bardy, G. 250
Altaner, B. 69-70, 73, 202, 207, 248, 256, Baronije, C. 55
259 Baruh, prorok 159
Amand, D. 69 Bauer, F. X. 8, 36, 41-42, 45, 52, 54-57, 60,
Amann, E. 201, 330 62, 66, 68-80, 129, 198, 201, 204, 207,
Amelli, A. 79 218, 221-222, 242, 247, 252, 255, 262-
Amfilohije 68 263, 283
Anastazije, antiohijski sveenik 32, 33, 371 Bazilije Seleucijski 55,71,75,297-306,322-
Anastazije Sinajski 66, 346 323
Anatolije, carigradski patrijarh 273, 297, Bazilije iz Trajanopola 322
308-317,319-322,324 Bazilije, sv. 53, 255-256,
Andrija, eutihijanist 236-237, 309 Bremond, A. 81
Andrija Samosatski 139, 231-233, 235
Antioh iz Ptolemaide 65
Apolinar 29-31, 91,107-108,110-111,131, C
225, 251, 259-261, 278 Caro, R. 348, 351, 364
Arije 39, 53, 91, 96-98, 136-137, 145-146, Cayre, F. 8
243, 356, 361 Celestin, sv., papa 41,44,47, 32-33, 372
Aristolaj, tribun 50 ChabotJ.B. 64, 68
Aristotel, filozof 262 Combefis, P. 62-63
Asklepijad, akon 314
Asterije iz Amaseje 63 C/
Atanazije, sv. 30,130, 258-260, 308 iril Aleksandrijski, sv. 7, 8, 10-12, 15, 31,
Atik, carigradski patrijarh 13, 32, 34-35,43, 33, 41-50, 54-56, 61, 68, 71-72, 75-77,
390 Kazalo imena
90, 99,102,108-109,117,129-131,133,
135-139, 142, 169, 172, 180-181, 186,
188-190, 193, 195, 199-200, 204, 209-
210, 212, 221, 224-233, 235-239, 243-
245, 250-255, 260, 262, 264, 268, 270,
272, 278-279, 282, 288, 293, 296, 298,
301-302, 304, 308-309, 318, 322-324,
327-328, 331-332, 336, 348, 364
Ciril Scitopolit 287
D Ivan Egejski 234-235, 250, 291, 318, 327
Dalmacije, ciziki metropolit 321, 396
Dalmacije, monah 35
Damaz, papa 30
David, kralj 39,197, 356
Devreesse, R. 51, 54, 56, 77, 80-81, 133,
201-202, 207, 234-235, 238, 268
Diekamp, 71-72, 80, 256
Diodor, biskup u Tarzu 30,186
Diogen, biskup Cizika 321
Dioskor, aleksandrijski patrijarh 81, 217,
265, 267-268, 271-273, 283, 296, 309-
310,316,320-322, 366
Domn, antiohijski biskup 283, 321
Dorotej, monofizitski monah 210-211
Dorotej, biskup Marcianopola 49, 211
Duchesne, L. 209, 216, 238, 282
Efrem, antiohijski patrijarh 66-67,103,151,
175, 255, 325, 332
Emanuel 39,88,92,112,123-124,187-188,
191-192, 224, 239, 356-357
Erdin, 256
Erehtije, biskup Antiohije pizidijske 157-
158
Eudoksije, biskup bosforski 307
Eunomije 53, 91
Eustatije, biskup beritski 268
Euterije 232-233, 237, 244
Eutih, arhimandrit 14, 76, 263, 267-269,
272-277, 281, 285, 289, 294-296, 301-
302, 304-308, 310-311, 313-314, 332,
365-366
Eutimije, opat 287
Euzebije Dorilejski 14-15, 33-34, 36, 131,
272-273, 281, 295-297, 302, 307, 313-
314,316-318, 321-322,365
Euzebije iz Emese 131
Eva 364, 369
Evagrije S kola tik, crkveni povjesniar 328
Ezekiel, prorok 124,156, 357, 364
Fakundo, hermijanski biskup 70, 72, 75,
234, 235
Filip, povjesniar 35
Filip, sveenik 35,46, 256
Flacijan, rodopski biskup 72
Flavijan, carigradski patrijarh 14, 211, 253,
263, 266-283, 285-286, 288, 291, 294-
295, 297-298, 302, 304-305, 307-308,
310, 313, 316-319, 321-322, 335-336
Florencije iz Sarda 321
Focije 64,66,103,151,175, 255, 325
Fotin 29, 32, 34,41, 372
Francion iz Filipopola 322
Fritz, G. 45, 63,74, 256, 349
G Izak 264- 265
Gabriel 38, 53,156,159, 354
Gelazije, papa 65
Gregorije Nisenski, sv. 13,130, 255-256
Gregorije Nazijanski, sv. 63, 108, 111, 130,
152,154, 232, 243, 255-256
Harapin, X 49
Harnack, A. 7, 16, 237, 267-268, 283, 291,
293
Hecke, J. von 34
Hefele, C.J. von 34,133,180,238,287,324-
325
Heraklid Damaanin 32, 347
Hertz, 367-368, 370
Hipolit Rimski 63
Hormizd, papa 73
Iba Edeki 15, 57, 80-82, 234, 332, 337
Ignacije Antiohijski, sv. 133
Ilija Akvilejski 97
Inocent, biskup Maronije 72-74,77-80,167,
202, 209, 215, 330
Irenej, comes 229
Kazalo imena
Irenej, Nestorijev prijatelj 42, 57, 348
Isus iz Nazareta 115, 141, 148, 163-164,
179, 187, 229, 230, 239, 249, 260, 278,
289, 290, 298-301, 305-307, 334-336,
345, 351, 362-364, 369
Ivan, antiohijski patrijarh 7, 9,11-12, 31-32,
34, 46-50, 54-57, 71-72, 75-76, 80, 109,
195, 204-205, 210-211, 229, 315, 371
Ivan, comes 238
Ivan Damaanski, sv. 61, 346
Ivan iz Germanicije 314-315
Ivan Krstitelj 159,161,168
Ivan Maksencije, skitski monah 72-74, 77-
80,162, 202, 209, 215, 330, 334-335
Ivan Zlatousti, sv. 30, 34-35, 65, 69, 222,
247-248, 258
Ivan, sv. 98, 101, 108, 147, 149, 156, 159,
163,199,226, 249, 363
Ivan II., papa 15, 79-80, 330, 337
Izaija prorok 69,167,180
J Maksimijan, carigradski patrijarh 36, 46-49,
Jakob iz Saruga 327
JeleniJ. 106
Jugie, M. 62
Julijan iz Kosa, biskup 307, 309
Juraj II., aleksandrijski patrijarh 34
Justin, car 15, 330
Justinijan, car 330-332
Juvenal, jeruzalemski patrijarh 321
Kain 123,352
Karoso, monah 309
Kasijan 44
Kekropije, biskup iz Sebastopolisa 311
Kir iz Anazarba 321-322
Konstantin iz Bostre 321
Kunze, J. 263
Kvintil iz Herakleje 321
L Marx, B. 69-70
Lazar 199, 249
Lebon, J. 32, 61, 70, 72, 98-99, 180, 213,
226-227, 257, 283, 327
Leon, car 304, 306
391
Leon I. sv., papa 14, 211, 268-270, 274-277,
286, 288, 294, 309-311, 314, 318, 320,
321, 341, 366, 369-371
Leoncije Bizantski 8,14, 30, 51, 66, 69,151,
158,173-174, 221, 234, 262, 346
Leoncije iz Magnezije 321
Leoncije Jeruzalemski 66, 69,151,173,175,
256
Leroy, E J . 346,351,359, 349
Leroy, M.-V. 371
Liberat, akon 46, 52, 55, 70, 72, 75, 231,
238, 279, 325, 329, 330,
Lietzmann, H. 109-110,131,139,225,259-
261
Longin, biskup iz Herzoneza 307
Loofs, F. 42,190, 221, 282-283, 296
Makedonije 53, 97
MaheJ. 238
Mai, A. 60, 64, 67-68, 101, 116, 167-168,
179, 252
Maksim, antiohijski patrijarh 55, 321
348
Marcel Ancirski 29, 94
Marcijan, car 15, 69, 101, 180, 311-313,
325-326, 332
Mari, J. 7,12
Marija 32-33, 36-40, 43-44, 85, 91, 94, 99,
110, 117, 122-124, 131, 134-135, 159-
160, 183, 187, 189, 230, 240, 276, 289,
292, 296, 303, 306, 315, 324-325, 330,
333, 343, 345-347, 349, 351-352, 354,
357, 359, 361-369, 371-373
Marije Mercator 33, 39, 295, 349, 369
Mari Perzijanac 234, 337
Marko Eremit 263
Martin, Ch. 63-69,101-102,104,107,116,
119, 123-124, 133, 140, 151, 159, 165,
168, 170-171, 174, 179, 181-182, 187-
188,196, 243-244, 252, 257,271, 318
Martin, M. 81, 283
Mazzarino, C. da 225, 238
Meliftong, biskup Juliopola 306
Melkizedek 38, 94, 110-111, 119, 131-132,
142-143,156,190, 303, 353
392 Kazalo imena
Memnon, efeki biskup 229
Michel, A. 185, 236, 255, 257
Mojsije 367
Moller, Ch. 178, 202, 246, 250, 263, 327
Natalis, A. 106
Nau, 32,129,157,183, 207, 348, 371
Nestorije 7-9, 11-12, 14, 29, 31-36, 39-51,
55,59,62,66-68,81,90-91,99,107,110,
128-131, 133, 141-143, 157-158, 160,
182, 185-186, 188, 190, 192, 206-207,
214, 216-218, 221-222, 224, 228-229,
232-234, 237-239, 247, 251-252, 255,
270, 288-289, 295-296, 298-299, 305-
306, 308, 310-311, 313, 315, 318, 322,
324, 327, 336, 346, 347-348, 351, 360-
363, 365-366, 369, 371-372
N i l , blaeni 64
Origen 133,185
Pamfil iz Abida 71-72, 75
Partenije, hierapolski arhimandrit 48-49,
199, 206
Pashazin, papin poslanik 314
Pavao, biskup iz Emese 65, 229, 238, 251
Pavao Samosatski 29, 34, 295, 365
Pavao, sv. 12, 52-53, 94,100, 115, 121, 130,
137, 147, 156, 159, 163-164, 231, 343,
353-356
Pavao V L , papa 343, 368, 371, 373
Pelagije, papa 97
Petar, sv. 115, 343, 345
Petar Aleksandrijski, sv. 255
Petar Fulon 71, 217-218
Petar Krizolog, sv. 341, 370
Petavije 227, 236
Pilat 146,159,163,186, 210, 356
Platon, filozof 262
Pseudo-Atanazije 225
Pulherija, carica 62, 312-313
R 212, 225-226, 228-229, 231-237, 239-
Rabul, edeki biskup 51, 55
Kazalo imena 393
Rehrmann, A. 137-138,180, 226-227, 238 281, 283, 291, 308, 310, 314-315, 318- Tixeront, J. 30, 87, 94, 133, 135, 144, 201,
Richard, M. 8-9, 11, 13, 41-42, 54-56, 60- 319,322, 324-327,332,337 213, 225, 232-233, 238
63,70-72,74-78,196-206,208-212,222, Teodor bar Koni, nestorijevski teolog 235 Toma apostol, sv. 37,156-157, 353
234-237, 246, 251-252, 255, 260, 262, Teodozije, car 47, 50,75,207,229,268-269, Toma, sveenik solunske Crkve 73
265 271, 276-277,310
Roncaglia, C. 106 Teodor Tarki 321 V
Ruf, solunski biskup 47, 231, 239 Teodor Mopsuestijski 12, 30-31, 42, 51,
55-57,133,144,178, 212, 221-222, 234, Hecke, J. van 34
247, 251,332,337
Teodor iz Klaudiopolisa 321
Saturnin, biskup marcianopolitanski i met W
Teodot, ancirski biskup 60
ropolit Mezije 307 Wallis Budge, E. A. 62, 66
Tertulijan 130-132
Schwartz, E. 8-9, 11, 36, 41, 45, 51, 55-56, Weigl, E. 8,153
Tillemont, L. de 34, 46, 56, 60-63, 67-69,
59, 72, 74, 79-80, 95,112,137-138,164, 72, 82, 255, 325-326 Wenger,A. 349
192, 201, 203-205, 268, 325-326, 346, Timotej Ailur, patrijarh, 304, 306
348, 352, 357, 361 Timotej, apolinarist, 109 Zenon, car 15, 328
Sebastijan iz Bereje 322
Seleuk iz Amasije 305-306
Sever Antiohijski 70,75-76,319
Sever Ibn Al-Moqaffa, biskup iz Aschmou-
na'ina 62
Silva-Tarouca 274, 286, 288, 290, 309-311,
314,323
Simon Mag 50
Sizinije, carigradski patrijarh 35, 308, 359
Sokrat, crkveni povjesniar 32, 34-35, 44,
46-48, 61, 359, 371
Sozon iz Filipa 321-322
Spo racije, sluga na dvoru cara Marcijana
311
Steidle, B. 81
Stjepan, sv. 63
agi-Buni, T. J. 5-7, 341-343, 348, 359,
368, 371
anda, A. 291,319
Talasije, biskup kapadoke Cezareje 321
Tauro, pretorijanski prefekt 47-49
Teodoret Cirski 11-12, 15, 49-50, 65, 75,
78, 99,102,127,130-131,172,181,186,
195-196, 198-200, 202, 205-208, 210,
240, 250-251, 253-254, 263-265, 278,
 SADRAJ

5
KRISTOLOGIJA PROKLA CARIGRADSKOG. Pregled doktorskog rada 7

KRISTOLOGIJA PROKLA C A R I G R A D S K O G (434. - 446.)

Prinos tumaenju kalcedonske dogmatske definicije (451,)

. . . . 19
Izvori i literatura... . . . . 20

I.
POVIJESNO^KRITIKI U V O D

1. POVIJESNI PREGLED PROKLOVA KRISTOLOKOG N A U K A 29

Kristoloki problem se postavlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Ne sto rije i Proklo 34
Proklo kao patrijarh carigradski (434. - 446.) 45

2. IZVORI P R O K L O V E KRISTOLOGIJE 59
Propovijedi 60
Poslanice 70
Metoda + * * . * 81
396 Sadraj
Sadraj 397

II.
III.
SUSTAVNI P R I K A Z P R O K L O V E KRISTOLOGIJE DOGMATSKO-HISTORIJSKI POLOAJ I ZNAENJE
P R O K L O V E KRISTOLOGIJE
L O S N O V N E IDEJE P R O K L O V E KRISTOLOGIJE 85
1. DOGMATSKO-HISTORIJSKI POLOAJ P R O K L O V E KRISTOLOGIJE . . . . . . 221
2. BOANSKOM L O G O S U . 91
Proklov problem ... 221
Proklov nauk Logosu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. ....... 92
Osobitosti kristologije sv. irila Aleksandrijskog ... 224
Neto terminologiji ............................ 99 ... 228
aJ Osobitosti antiohijske kristologije
3. K R I S T O V U OVJETVU 105 Poloaj Proklove kristologije . .. 242
Protiv m a n i h e j a c a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Problem Proklovih izvora . . . 246
Protiv apolinarista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Proklo teolog . . . 261
Narav ali ne osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 Neto utjecaju . . . . 263
Porijeklo Kristove ljudske n a r a v i . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
2. PROKLO I FLAVIJAN * . . . . 267
4. SJEDINJENJU 127 Izvori . . . 267
Usporedbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Temeljna formula . . . . 269
Formule i nazivi sjedinjenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 Sjedinjenje s formalne strane .. . . . 270
Analiza Proklova shvaanja sjedinjenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Rezultat sjedinjenja . . . . 271
Filozofska terminologija . . . 280
5. KRISTOVA OSOBA N A K O N SJEDINJENJA 155
Krist nije samo ovjek, nego takoer Bog .. . . 155 Pridijevanje vlastitosti . . . 280
Kristu se predikati Bog i ovjek mogu posebice predicirati 160 Opi sud i znaenje . . . 281
Krist je posve isti s Boanskim Logosom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 3. PROKLO I K A L C E D O N S K A DOGMATSKADEFINICIJA . . . 285
Filozofska terminologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165 Problem kalcedonske definicije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285
Saetak: Krist je naravni Sin Boji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168 Kalcedonsko rjeenje spornih toaka .. . .. . . . 286
Odakle takva definicija? . . . . . . 294
6. D V J E M A N A R A V I M A 169
Stvarni diofizitizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 Kristologija protueutihovskog sabora (448.) . . . . . . . . 295
Terminoloki diofizitizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 Euzebije . . . 295
Dvostrukaistobitnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Bazilije Seleucijski . . . 297
Seleuk iz Amasije ...305
7. PRIDIJEVANJE V L A S T I T O S T I 185 Drugi biskupi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ...306
Prvi stupanj komunikacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 Carigradski kler i Anatolije ...308
Drugi stupanj k o m u n i k a c i j e . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Najua povijest geneze definicije ....311
Trei stupanj komunikacije .............................................. 198 Definicija i Proklo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 324
8. JEDAN OD TROJSTVA R A Z A P E T PO TIJELU 201 Nedovoljno rijeeni problem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 326
Unutarnji razlozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 202 Henotikon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 328
Izvanjski razlozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 Pobjeda terminolokog teopashitizma ...330
Proklovo shvaanje formule . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Peti opi sabor u Carigradu (553.) . . . .331
Kanoni petoga sabora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333
Zakljuak . . . 337
398 Sadraj

PRILOG
To i s LAV JA Ko S A G P B U N I
KRISTOLOKA MARIOLOGIJA
H O M I L I J A P R O K L A C A R I G R A D S K O G B O G O R O D I C I (HT)

PREDGOVOR .. 341
UVOD . . 343
Poziv na marijansku metanoju u Hrvatskoj marijanskoj godini 343

Najglasovitija marijanska propovijed 345

Izreena u dramatinim okolnostima 346

Utjecaj na tijek dogaaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 347

Datum propovijedi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 348

PROKLO C A R I G R A D S K I , HOMILIJA BOGORODICI 351

UVOD .. 351

VELIANJE DJEVICE M A R I J E 352

RODIO SE BOG I OVJEK .. 352

To NIJE ZA BOGA BILA SRAMOTA . 352

ISPOVIJEDAMO BOGA UTJELOVLJENA 353

K R I S T JE BEZ MAJKE I BEZ OCA 354

BOJA EKONOMIJA ILI RASPOREDBA SPASENJA , 354

S A M O JE BOG MOGAO SPASITI - PO UDESNOJ RAZMJENI 355

BILO JE POTREBNO TRPLJENJE . 356

ZAKLJUAK 357

N E K A RAZJANJENJA ZA VJERNIKU MEDITACIJU

P R O K L O V E HOMILIJE BOGORODICI 359
Knjievni oblik homilije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 359
Kljune marioloke misli homilije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361
Neki kristoloki dometi: znaajne kristoloke formule 364
Solidarnost Krista ovjeka s ljudima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366

Idejna povezanost s novim marijanskim blagdanom (1. sijenja) 366

udesna razmjena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . .... . . . 368

udesna razmjena kod sv. Augustina . 368

Sline misli sv. Leona Pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 369
Razmjena kod sv. Petra K r i z o l o g a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 370

Zakljuak: slinost situacije s naom dananjom 370

Kazalo (grki) 375

Kazalo pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 378

Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 389