Professional Documents
Culture Documents
Nenad Radanovic - Almin VRT
Nenad Radanovic - Almin VRT
Nenad Radanovic - Almin VRT
ALMIN VRT
(izabrane pripovijetke)
MARTA
Kad smo se prvi put vidjeli, Marta je vano zaklonila lice. U ogledalu sam nazirao bjelinu
njenih oiju i viticu rastresite kose. Otila je u sobu. Nastojao sam ostaviti prijatan utisak, jer
sam uvjeren da me posmatrala kroz kljuanicu. Nakon podneva odetali smo ak do mosta.
Putem smo sreli jednog konja. Meni se inilo da mu nedostaje samo crn barjak preko ispalih
rebara, pa da ispriam kako sam stajao pored smrti koja se koila nasred ulice. Konj je bio orav
na desno oko. Kad smo primijetili da mu se lijevo okree u sjaju i da u njemu trepere dva lomna
drvceta s druge strane trotoara, Marta ree da je taj konj presrean to bar jednim okom ivi u
proljeu. Nismo mogli nastaviti etnju. Pred mostom su isplitali visoku icu. Na drugoj obali su
kopali rovove. Dva vojnika su dostojanstveno etala ispred ice.
Marta je svakog jutra odlazila na asove klavira kod jedne stare dame. Dogovorili smo se
da se kroz prozor uvuem njenoj uiteljici u sobu i klijetima pokvarim klavir. Tako bi Marta
bar nekoliko dana bila pored mene. Na plan nisam uspio ostvariti. Nastajale su vedre veeri
kasnog proljea. Stara dama ima dobar vid i nemiran san. S notama pod pazuhom, Marta me
naputala kad ojaa sunce. Da bih zagladio nedostatak snage i odlunosti, jednog dana joj
donesoh dva velika obrua koja sam iskopao ispod cigala razruene kue.
Pored moje ulice, koja je povuena uz sami rukavac rijeke, prostire se uma visokih borova.
Meu njima je mala, zlatom polivena sinagoga. Vijugajui oko stabala, tjerali smo obrueve.
Kad bismo se umorili, zavlaili smo se u iroko lie repuha.
Zatim su uza zid zlatne bogomolje prislanjali ljude. Nou su pucali i ja sam se jednom
trgnuo iz sna, raskidanog promuklim, uestalim hicima. Plitko su ih pokopavali i jednom sam
vidio palac izvirio kroz kamenje. Bogomolja je sada potpuno pusta. Ni rabin zelenog lica i
buljavih oiju nije u nju zalazio. A on je tako ugodnim glasom govorio ljudima: "Lijep dan".
Marta se vratila kasno. Na kapiji njene uiteljice bio je crven peat. Nie njega tablica na
kojoj je pisalo: "Jevrejski stan". I mi smo znali da stara dama nee otvoriti zakovane prozore.
1
Vjerujem da je nestala prole noi kad se Joka loar ponovo napio i kapa mu ostala nasred puta.
Ponekada smo trali za biciklom moga oca, pismonoe u zabaenoj etvrti grada. Basali
smo mranim ulicama. Tu nas je gotovo uvijek doekivala nepromijenjena slika. U pustim
dvoritima su drhtali mravi psi kojima sam pruao ruku. Penjali smo se po ruevinama. Mogli
smo nakupiti zanimljivih stvari rovarei i razmiui cigle jednom gvozdenom akljom koju sam
nosio sa sobom. Kad sam nalazio lutke, Marta ih je s mnogo ljubavi i panje stavljala u kotaricu.
Ve sutradan ih je donosila uredno poeljane i iskrpljene. Onda smo kleali na zaravancima.
Gradili kule od cigle i kamenja koje su uz mnogo buke padale na sve strane.
Mrtvaki bijele koe i oiju, otac me uvede u mraan podrum. Puem memljivom tamom.
elim dosegnuti jedino oko svjetlosti odakle dopire dah ljudi popraen miomirisom izlomljene
molitve. Neki su se ispeli na prozorske gatre. Zurili su u nakrivljen toranj poara. Jedna ena je
pronosila hrta. Raskoraen djeak mae krletkom. Njegov se golub prevre u crvenilu vatre i on
ga doziva krei suve prstie pred oima koje su pratile varavu krivulju golubovog bijega.
Cerekajui se, iz crkve iskoi suludi susjed Vladimir. Trao je u bijelom eiru i crvenim
gaama i njega su zaobilazili rapneli, zrnca stakla i komadi crijepa. Ljudi oslonjeni na gatre
smiju se Vladimiru. I ja prihvatam veselje. Pogurae me prema zaklonjenoj svjetiljci. Stao sam
pored starice u naoarima. Jedna ena se bacakala meu buradima. Zaklatih se od nove
eksplozije. Neko me dotae. Okrenuh se. iroko razvuenih usana, preda mnom se njihala Marta
s kotaricom i nekoliko uredno poeljanih lutaka. Povukao sam se u najosvjetljeniji kut. Marta
odnekud izvue svoju gumenu loptu. Posjedali smo raskoraivi noge da nam igraka ne bi
odlutala u tamu. Kotrljali smo je od jedne do druge ruke. Uskoro sam prestao misliti da li je
spaena crkva, da li je djeak dozvao pticu i da li e susjeda Vladimira plamen presjei posred
prsa. Samo se kotrljala lopta i s vremena na vrijeme ukazivalo Martino zanjihano lice.
Marta strpa loptu u kotaricu. Ljudi su izlazili iz podruma. Gazili su staklo, preskakali
aporave naslage greda koje su gorjele dimljivim plamenom. Marta me drala za ruku. Otili
smo do trgovca ribom. Znali smo da se on nije micao iz prodavnice. Kunjao je ela prislonjenog
pored akvarijuma i usta mu nije grio strah koji se u svakom podjednako gnijezdio. Marta ga je
zbog toga mnogo voljela. Ali, ovog puta, njegova mala baraka se dimila. Presamien preko
stepenica, uprskan ribljom krljuti, leao je trgovac. Granica krvi rascvjetavala se izmeu
njegovih otvorenih oiju.
Te noi nisam mogao zaspati. udilo me zato je tata obukao neko smijeno staro odijelo.
Ono mu je bilo prekratko i tata je postao ogroman u mojim oima ili ga je takvim inio onaj
nedostojan kaputi. uo sam kad je otvorio vrata prema izlazu. Bila je prohladna mjeseina.
Tatino lice je postalo tamno, samo su mu oi okrenute prozorima, bijele i skakutave. Onda mi se
inilo da neija sjenka pue povrinom zida, da se skriva i provlai naim tek ovog proljea
okopanim vrtom. Isto tako, izala je majka umotana u kunu haljinu. Mjesec se smrzavao pored
tvornikog dimnjaka i ja sam vrlo razgovijetno mogao uti apat na stepenicama.
Pazi se. Kod apoteke je udvostruena straa. Ne bi bilo loe i cipele da skine. Molim te,
pazi se.... aputala je majka dok je sjenka potitravala na ogradi, izduila se irinom trotoara,
zatim izjednaila s prljavim sumrakom duana iji su izlozi bili zakovani. Majka se vratila.
2
Legoh pokrivi se po glavi.
Probudio sam se u samo svitanje. Pogledao sam da li se vraao otac. Ulicom je prolazila
arena grupa ljudi. Lica su im bila votano uta i neispavana. U prvom redu je iao starac u
pidami i papuama. ena do njega je dizala raupanu kosu. Malo izdvojen iz reda, posrtao je
gospodin nezgodno zakopanog kaputa i u ruci je drao slomljene naoare. Nisam se varao! U
pretposljednjem redu ila je Marta bez svoje kotarice, pognuta, nepoeljana, i na njenom
ramenu je poivala ruka njene isto tako pognute majke.
Marta! povikao sam otvorivi prozor.
Ona se okrenula jo ne prepoznajui mog glas. Njena majka se osmjehnula. Podonjaci su
joj bili tamni i Marta mi je mahnula u znak pozdrava. Priao im je vojnik. Pogurao je Martu
majci u slabine i ona se vie nije okrenula. Vojnik jo jednom pomjeri zbunjenog gospodina koji
se naglo svrsta u kolonu.
Marta... proaputao sam pun bojazni da e mi umaknuti za ugao, da e negdje otii i da
u tako izgubiti Martu. Znao sam za policijske asove i sad mi je bilo jasno zato se tata onako
nedostojno obukao. Vjerovatno su prije ponoi odveli Martinog oca koji nije bio toliko oprezan
da bi ih na vrijeme izbjegao. Sad ih odgone u logor to se nalazi u nekom manjem gradu i sluao
sam da tamo postoji pe koja ima toliku snagu plamena da i kosti ovjekove u pregrt pepela
pretvori.
Kolonu sam stigao nedaleko od apoteke. Pribliih se i ne bih znao zato sam u tom asu
ponio svoju gvozdenu aklju kojom sam prevrtao cigle i nalazio izderane lutke za Martu. Ona
me gledala preko ramena, zatim se izdvojila iz reda i pola prema meni. U tom je sprijeio jedan
vojnik. Obuhvativi joj ramena, vratio je na njeno mjesto u koloni.
Ne, Marta ree njena majka, ti ne moe izai prije nego to nam dozvole.
Onda je dotrao onaj krupni vojnik ije su oi guterski zelene i nepomine.
Marta! povikao sam i glas se zaguio u meni od snane uke. Iz usta mi je potekla krv.
Srozah se uza zid apoteke. Moja aklja zveknu na reeci kanala i vie nita nisam uo topei se u
modrom bolu predsna.
Dizao me neko. Lupkao me po obrazima i vidio sam oca u ijem sam se naruju beskrajno
dugo klatio.
Tata... tata... krvario sam u njegov prekratki kaput. itavog me proimala jeza i uzalud
sam elio jo jednom kriknuti: "Marta"!
KEPEC
Visoki i djeak su gledali plakat. Na njemu su boje pravile spletove, negdje se razdvajale,
negdje grlile, a cjelina je inila titrav vez, nasmijan i pri-mamljiv. Najzad su i likovi poeli
izranjati, vodeno zapjenjeni i drhtavi. Djeak je razabrao klovna to je iskoio u kockastom
3
haljetku i naherenoj kapici u obliku kupe velikog sladoleda. Lice mu je bilo namazano
prigueno-crvenom i utom bojom. Oko usta traka pjenuave sapunice. Pored klovna dva
koata arlekina u purpurnoj odjei koja im je jasno ocrtavala ljepotu tijela satkanog od krupnih
miia. U uglu plakata, napirenih i branjavih obraza, neki muzikant je duvao u zmijoliku trubu.
Djeaci ponovo zaustavie pogled na klovnu.
Boe, kako je lijep! rekao je Visoki.
Da, to je najvelianstveniji klovn koga sam ikad vidio, sloio se djeak.
Moda je i cirkus stigao na Trg ptica? glasno pomisli Visoki i zasja u srei.
I klovn uz kakvu bijelu, arenu ili plavu atru. ta misli kakav je tek iv kad je onakav
na plakatu! Pa to je najsreniji ovjek na svijetu! Samo izvodi burgije i svako mu pljee i gui
se u smijehu... nastavljao je djeak trei za Visokim jer je ovaj ve opruio korak prema Trgu
ptica. Sjenke su venule pod suncem. Njihovi kraci su bjeali uz temelje kua i bili crvenkasti pri
vrhovima. Sigurno su se bojali snanog utila koje bi ih toliko opeklo da se ni u predveerje ne
bi usudile ispuzati ispod streha i dobro zaklonjenih zabata. Trg ptica im se inio mnogo dalje
nego obino. Djeak je mislio da ak nikada nee stii do njega. Visoki je elio da sada duva, na
primjer, kakav prohladan vjetri. On bi im se uunjao pod koulje. Rastjerao munu toplotu.
Ja najvie volim arene atre! Ali samo one kad su sastavljene od utih i crvenih kriki.
Moda si proljetos gledao jednu takvu koja se klobuila i lelujala na vjetru? rekao je Visoki
elei da i djeak usvoji njegov ukus.
Zar nisu ljepe ute i plave? Bolje se vide, protivio se djeak. Visoki ostade tuan.
Uostalom, nije vano kakva je atra, nego ta je pod njom. Kakav je klovn, jer on dijeli
radost! djeak je nastojao izgladiti primjetnu tugu Visokog.
Stigli su. U djeaka se od jaine sunca upuzala neka laka pijanost i omaglica. Klovn mu je
poeo blijediti u drhtavilu, ali on je paljivo uvao raspjevani crte s plakata. Crte je dobijao
neke nove tonove to su djeaka jo vie uznemirili u njegovom velikom oekivanju.
Dobro bi bilo da odmah potraimo klovna. On e nas bar malo razveseliti i nasmijati
svojim zavrzlamama, predloi djeak. Visoki je isto tako mislio, jer ga je mnogo ometala i
odgaala elju da vidi klovna zanim-ljiva buka gomile u plavim, prugastim i svakojakim drugim
pantalonama, beretkama i kouljama. Bio je srean, jer je atra imala krike u bojama koje je on
toliko volio. Ili su izmeu zelenih kola u svaka zavirujui kroz otvorena vrata ili upljine
izmeu dasaka. Iz sjenovitosti kola su ih doekivale nasmijane ili namrgoene oi.
Divno je biti klovn, zar ne? upita Visoki. Djeak nije odgovorio jer se sav rascvjetavao
u toj nedokuivoj elji.
Da, najzad promrsi djeak spreavajui bujicu rijei. Visoki stade i paljivo rukom
pozva djeaka. Klovn! zapjevalo je u djeaku. Na isturenom kamenu sjedio je klovn slian
kretavozelenoj i utoj gomili svjee boje. Nekoliko crnih mrlja na koulji naruavalo je
cjelovitost i vrstou ugodnih oblika. Klovn je drao glavu u rukama, ali djeaci ostadoe i dalje
zaneseni ljepotom boje. Djeak je oekivao da e ga vidjeti jako kooperna, kako pjet-liskim
glasom, to uvijek podie talase smijeha, zapovijeda itavim cirku-som. Klovn se poljulja.
Rasplete ruke s koljena i izdui se. Oekivali su da e jo rasti, ali se on zaustavi na svega
4
nekoliko pedalja! Djeaci ugledae ne tako jasne i crne oi kao na plakatu, nego pepeljave i bez
mladosti. Besciljno su skitale preko razbacanih kola. Vidjeli su i lice, neto vee od pesti,
izmre-kano bezbrojem siunih bora, gurnuto nekud ustranu i blijedo. Sunce mu je padalo na
povijenu glavu. Potitravalo kao laka pljeva na vjetru, uzalud se trudei da mu obasja nestalo lice.
Tako pognute glave, kepec se nekako dostojanstveno okrenu. Bezvoljno ubaenih ruku u
depove zaluta u splet zelenih kola.
Visoki dotae djeaka koji se vie ne moe nazvati djeakom. Prelio se u njenu kupolu
boje. Ona se raspri i djeak uzdrhta. Visokog je teko prepoznao, jer mu je cijelim tijelom
proticala raznobojna rjeica kepeeve odjee. Djeak je na njega ostao malo ljut. Meu kolima
je bilo mirno i bez pokreta. Sa stovarita je jedva ujno nadiralo buanje. Uz srebrnosive ipke
praznog kaveza za pudlice lagano se njihao zaboravljen i razapet suncobran. Bio je proziran kao
dobro napiren balon koji se moe svakog trenutka rasprsnuti i izgubiti meku ljubiastu sjenku
ispod sebe. Kepec je morao ui u neka kola. Djeaci su se okretali sve dok ih ne tre jak i sipljiv
glas iza lea.
Ti mora i veeras pod atru ili e izletjeti na ulicu!
Priskoie tim kolima. Naslonie topla lica na zeleno obojene daske. Mogli su vrlo dobro
vidjeti ta se dogaa u sjenovitoj i prohladnoj praznini kola. Jedan crvenokos arlekin u modrom
trikou stajao je na kraju praznine. Kepec, ili odlutala gomilica svjee boje, svejedno, uao je
kod samog ulaza. Njegova odjea nije pruala onakav uitak za gledanje, poto je sivilo sjenke
naruilo njen dosadanji sjaj. Glava mu se opet nije vidjela, jer je bila skrivena u blijedo utu
koulju, poneto razvuenu od dugog noenja. Tanak stari, briljivo narumenjenih jagodica i
oito zbog neeg vrlo bijesan, bio je raskoraen na sredini kola.
Kako si samo bolesno osjetljiv, grbave nijedan! Umrla ti djevojica, a meni su svi koje
sam imao, pa ta mogu? Vozim atre od trga do trga. Zavaravam i sebe i druge njihovom
blesavom bojom! izbi iz starca njima ve poznat sipljivi glas. Zgnjei ga, Crveni, tu pred
mojim oima nek crkne kuka od pedlja!
Arlekin je puzao lijenim koracima prema njenoj gomilici boje koja je i sada bila
nepomina. Sunce je poelo prebacivati zasljepljujui ute krake kroz odkrinuta vrata i upljine
dasaka. Pod nogama Crvenog, do sada mirni vez sunca poe drhturiti kao da su plamsali jezici
udno izoblienog ognja. Crveni okrenu snano koato lice i suenih jastrepskih oiju zakilji
na starca.
Ne mogu, gazda... proaputao je i sagnuo glavu.
Visoki i djeak odvojie lica. Potrae izmeu kola koja su bacala male plavkaste sjenke,
jer se pribliavalo podne. U sjenci krajnjih kola se prpoilo jato divljih golubova i grabilo oko
prosutog kukuruznog zrnevlja. Visoki, koji je do tada ludovao za golubovima, baci kamen u jato.
Djeak pogleda raspr-ene ptice. Kao da je neka gruba ruka stresla pahuljasti maslaak ije su se
sasuene latice digle neobino visoko. Skupljale su se u dimnobijele oblaie i ljuljale kao vjeti
pelivani na jedva vidljivoj niti. Ljuljale i topile.
5
ALMIN VRT
6
nae mjesto, zemlju i drvee.
Razmrskana kugla je leala na stazici. Kleao sam pored krhotina. Ruke su mi bile
oputene i glava se nelagodno klatila po prsima. "Mirko", izustila je sestra, "poimo kui". Alma
je sjedjela u naslonjai. Lice joj je bilo sjenovito, vjeno isto, zagonetno. Gledala je knjigu i bila
usamljena. Na prstima i nijemi, otvorismo kapiju.
Sljedeih dana Jelena je zaboravila kuglu, a to me ljutilo, jer je prestup bio pripisan samo
meni. Rano sam odlazio u sobu i posmatrao kupole hra-mova, jata avki i Alminu kuu
razjedenu sumrakom. Zamiljao sam kako je samotna ta djevojica, kako joj je knjiga kliznula u
stranu, a ona sklapa oi i ezne za prijateljem. Moda krhotine raznosi vjetar? Ne, kolebao sam
se, neko ih bacio u kotaricu prealivi sve to je izgubljeno nestankom kugle. elom sam lupkao
u prozorski okvir i lomio prste, potajno jecajui.
Budio sam se u nedoba. Obliven znojem i umoran, kao da sam svuno trao alom
beskrajne puine, traio sam sestru i ikonu u desnom uglu sobe. Budio sam se kasno. Mjesec je
tonuo za planinu, psi su lajali i tama se zgunjavala. Okretao sam se zidu. Umjesto mjeseevog
kruga mojim snom se kotrljala kugla, najprije vrsta i puna boja, onda se razbijala nesnosno
zveei. Opet sam se budio. Drhtao sam kao u groznici. inilo mi se da nikada neu preboljeti
dogaaj u Alminom vrtu.
Sveeri, kad su se vrnjaci okupljali u jevrejskom groblju, odunjao bih se do kapije. Bila je
zakljuana, a u vrtu je vladao mrak. Panju sam usmje-ravao osvijetljenom prozoru. Kao dragu
uspomenu gledao sam mesinganog pana na lusteru. Tek tada bih primijetio i Almu,
besprijekorno oeljanu i s iglom u kosi. Sjedjela je za klavirom i dugo svirala. Nesumnjivo,
njene melo-dije su se odnosile na kuglu i nesreno jutro naeg obilaska. Crtao sam Alminu
sjenku na praini ispred koljena. To bih radio i danju po stijenama oko Vrbasa i kestenovim
drvoredima koji su okruivali na grad.
Avgust se bliio kraju. U tom periodu rodila se spasonosna misao. Moj golub je dostojan
njene kugle! Otac mi ga je poklonio jo dok je bio piskutavo mladune, i ja sam ga uz veliki
napor odgojio. Njegovo prevrtanje u vazduhu oduevljavalo je ulicu. Djeaci su me potovali, ne
stoga to sam bio pretjerano jak i hrabar, nego iz zavisti to imam takvog goluba i to sam bio
nadmoniji od njih.
Umotao sam ga svojom kouljom. Zastudivalo je. Sunce se ruilo po tornjevima grada.
Kapija je u to doba bila otvorena. Odkrinuo sam je i stupio u dvorite. Paun je zloslutno
kriknuo, ali ja se nisam bojao. Almini roditelji, ona i poluslijepa baka, bijahu kod stoia u vrtu.
Spremali su se za etnju. Otac je nestrpljivo okretao eir, a ona, kao i uvijek, bila po strani i u
svom naslonjau. Opazivi me, radoznalo su podigli glave. Stao sam nasuprot Alminih ruku i
pruio goluba zbunjeno spomenuvi grijeh.
Otac se nasmijao, zatim baka, a najglasnije majka. Alma je ostala nepomina. Preplaen,
golub se vinuo iznad vrta i kapije prema kojoj sam pogrueno koraao.
7
JEDNOG LJETA
Raspust je zatvarao svoj krug. Gledali smo nebo nad kolosijekom, sjajnu kulu okolnih
obronaka, putanje koje su iezavale nekud i, najzad, satima smo kleali pred jevrejskim
spomenicima ne shvatajui smisao pozlaenih i isprepletenih slova, koja su nam neto vano i
uzvieno saoptavala. Bili smo usamljeni. Sestra je gazila kroz bokore repuha i ika, onda
sastavljala vijence i bila Flora ili neka druga boginja bilja. Pratio sam je i divio se ne znajui da
li to inim iskreno ili se opirem vrtoglavici i iznenadnom padu.
Uvee smo itali beskrajna, nerazumljiva pisma tetke Vasilije. Redovno nam se javljala iz
Prijedora, kao da smo joj mogli pruiti sigurnost i oslonac u ivotu. Majku su zaprepatavali ti
listovi pa smo njihali glavama, u kojima je nepromijenjeno tutnjalo sunce minulog dana, ali se
otac nije povodio za nama. Sluao je primaknuvi se Jeleni, a kad bi na pismo naletjela crna
leptirica, on se dizao i vjetim zamahom uklanjao avet iz kuhinje. Rekao je da se Vasiliji, naoj
pretjerano osjeajnoj tetki, deavaju nevesele stvari i da bi je trebalo ohrabriti i kazati joj da sve
nije tako muno kako ona pie. Obudov-jela, od djetinjstva nervozna i neispravnog srca, navikla
je na patnju bez granica, ali njena sadanja pisma potvruju da ta granica ipak postoji i da se
Vasiliji pribliava krupno zlo. Umuknuvi, otac je rukama prekrio lice. Klatio se u stolici, i mi
nismo pogaali da li je plakao ili samo zaklonio runu grimasu bola.
Njegova slutnja se obistinila. Dogodilo se to jedne od onih alosnih subota kad se narod
spremao u crkvu i kad su starice u dugim kolonama puzale gradu i, bivajui sve tanje i
pogurenije, topile se iza Almine kue. Majka nam je mahala kroz prozor. Znali smo, kao i svake
subote, da nas je ekalo Vasilijino pismo. Sestra ga je otvorila. Eto, u posljednjem njenom pismu
pozivala je Jelenu i mene. Raspust e uskoro biti zavren, naglaavala je, a tolike godine su
prole kako se nismo vidjeli. Podcrtala je pasus o tekim vremenima, okrutnosti mjetana i
zamkama u koje je nepravedno upletena. No sve to ne bi bilo zabrinjavajue kad bi njena dua
bila svjetlija.
Krenuli smo nonim vozom. Ujutru nas je primila tetka, koju je Jelena ve poznavala, ali
meni se inila tua jer sam je uvao u veoma nejasnoj uspomeni. I sad, kao da me prvi put
stegnula na grudi i kao da sam prvi put bio suoen s njenim neobinim likom: koa joj je bila
mlitava, isprugana irokim borama, i cijela joj je glava bila velika, spljotena i ablji
bezizraajna. Tetka nas utke vodila za ruku.
Stanovala je u najmljenoj kui, gotovo najstarijoj u itavom okrugu. Tamo gdje smo se
nadali da je ugraeno dvorite, bijae pustopoljina s jed-nim suvim bagremom na kome je
objeena ljuljaka. Iz kuhinje sam posma-trao rjeicu i bombama polomljen most, slian
privienju i neem vrlo krhkom i oronulom. Tetka me opomenula da ne razmiem zavjese i da
se to rjee motam oko prozora. Posluao sam, mada sam se tegobno mirio sa mrakom i vjeno
prisutnom memlom koji su vladali u njenim sobama. Bojao sam se da emo uskoro dobiti
nareenje da nije dozvoljeno naputati kuu i prilaziti ljuljaci i drvetu. U poetku, i Jelena se
pokoravala; sjedila je ispod svadbene slike, koja je predstavljala najsreniji dan tetkine prolosti.
8
Sjeam se, na toj fotografiji je drala cvijee, bila osmjehnuta, zasjenjena eirom i paunovim
perjem, a grlile su je ruke jednog oficira, takode nasmijanog i golemog. inilo se da bi Vasilija
meu tim rukama ostala radosna, zatiena, da bi zanemarila sve to se odigravalo oko nje: ljudi
su gurali bure, neki vojnik se penjao na konja, grupa djeaka dizala je krletku i krmar stajao na
pragu gostionice. To je slika njenog vjenanja i stoga je za tetku oznaavala blistavu taku ovog
doma. Moda je zato i Jelena prvih dana neprestano uala pod tom slikom. Crtala je male
kapele i Vrbas i druge ljepote koje smo izgubili dolaskom u Vasilijinu kuu.
Dizala se prije pijetlova. Ne otvarajui okna, tumarala je po sobama, pljeskala je i
mrmljala, kao da su je kroz presjeeni san proganjali nelagodni prizori. Od njenih koraka treskao
se luster iznad naeg kreveta, drhtala pauina i zveckala udna stakalca privezana na metalne
kvadrate, dok je ona jurila tamo-amo, ustra i usplahirena. as bi se obrela u kuhinji, as na hod-
niku i stepenitu, pa je stenjala i protestovala protiv susjedske djece. Nismo se uzbuivali. Po
mnogo emu njeno ponaanje je odgovaralo nekim oevim manirima, ali nas je neto ipak
zbunjivalo. Bile su to pozivke na doruak. Tetka ne bi ulazila u nau sobu, nego bi akom lupila
u kuhinjski zid, a pos-lije pojaano brundala, i mi bismo, blijedi i prestravljeni, zavirili u
kuhinju, potoni ispijali svoje oljice mlijeka zurei u aren, prljav stolnjak.
Nakon doruka Vasilija je iz neke tajne, tokom noi zakljuane prosto-rije, domamljivala
sedam ili osam maaka. S kredenca je uzimala zdjelu i sipala mlijeko, onda ubacivala komade
bajatog kruha i to im je davala, ali ne pred nama. opor sivkastih, pjegavih, surovo naroguenih i
poludivljih ivo-tinja suknuo bi za njom. Vasilija se sa svojim mjezimcima zadravala skoro do
podneva. Sestra i ja smo ostajali u kuhinji, za stolom, nijemi i odsutni, kao da se tetka uopte ne
namjerava vratiti. Jednom sam prikupio snagu i na prstima preao hodnik iskien portretima,
nejednake veliine, obrisima i ugljenom iskrivudanim linijama. Zaustavio sam se kod vrata iza
kojih se ulo mjaukanje. Vidio sam tamom raspoluenu Vasilijinu glavu, na kojoj je drije-mala
maka, dok joj je na ramenu stajala druga i na lijevom trea, a po kolje-nima i bedrima miljele
ostale. Tetka ih je pletaom iglom prisiljavala na micanje, izuzev one to je spokojno kunjala na
tjemenu povremeno sklapajui oko. Jedva sam razlikovao stolicu od Vasilijinog tijela, njenu
lubanju od tuane kugle koja je stavljena blizu prozora umjesto vaze. Docnije sam pretresao i
neispitanu duinu hodnika. Sobu u kojoj konae make nisam pronaao. Povukao sam se u
kuhinju. Jelena je spavala pored oljice i njeno lice je bilo uvelo i mrtvo.
Deavalo se da tetka nestane. Obino je izabirala najvrelije dane, kad se iznad Prijedora
koilo sunce i kad su psi urlikali na pustopoljini i u nebu cviljeli jastrebovi. Zaprepatavalo me
da je tada u sobama bilo odve mrano i da sam se, obnevidio i malaksao, sudarao sa Jelenom,
koja je pobolijevala i sve vie potpadala vlasti opte klonulosti i bezvolje. Sparina je prodirala u
kuu. Negdje su kripala vrataca, a Vasilije nije bilo, i sestra se brinula i pitala o njenom
prebivalitu. Slijegao sam ramenima. Vrtio sam se kao kami-ak u egrtaljci, dok jednom ne
razmaknuh zavjesu da bih osmotrio pejza i oblike stvari izvan kue. Zovnuo sam Jelenu; tetka
je sjedjela u ljuljaci. Bagrem se savio ka njenom potiljku i najdonjim ogrankom pravio sjenku
velikim makama na njenoj glavi i ramenima, a djelimino i onim sitnijim koje su drhtale na
njenim udovima. Dugo smo piljili u tu sliku. Paljivo sam navukao zavjesu, legao na hladan
9
tepih i, lien misli, preutao cijelu besko-nanost u tetkinoj sobi.
Ponekad smo znali kud se udaljava. Bilo je to praznikom i pazarnim danom, jer je o vrat
vjeala brojanicu i vukla tandrkava kolica, koja su podsjeala na crnu koiju. Pretpostavljali smo
da se nee brzo vratiti i da nam je to jedina prilika da priemo prozoru i da se osvjeimo nebom,
rasteglji-vou oblaka i strelovitim letom ptica. I jednog takvog dana Jelena je nainila podvig.
Otvorila je kapiju iza koje se protezalo nesagledivo polje maslaka i dotad nevienog
rastinja. Gledao sam je s kunog ulaza. Strahovao sam da se ne pojavi tetka. Sreom, to nas je
mimoilo. Sestra se saginjala, irila haljinu i okretala se mamei me u igru, ali nisam se
usuivao. Kad se sunce oslonilo na manastir, donijela je naramak divljih rua. Stavila ih je u vr
u kraj sobe. Sve do Vasilijinog povratka oblijetali smo taj oak, istezali ruke prema njemu kao
da je tamo buktala vatra a oko nas bilo prokletstvo i stud.
Te noi dugo nisam mogao zaspati. Zatvorio sam oi pokuavajui da zaboravim blagodat
kojom je Jelena obogatila tetkin dom, ali i kad ne bih gledao u taj kut, do mene je dopirao miris,
opojan i svespasavajui. Zamiljao sam kako sjedim u vrtu a iznad mene nije no ve jutro,
prostranije i svjetlije od bilo kojeg jutra u mom ivotu. Ipak, san me nadjaao pred zoru.
U osvit mi je neko dotakao ruku. Probudio sam se i vidio alosno lice svoje sestre.
Pokazivala je prazan vr i na goloj podnici izgaene rue, koje nisu prenoile s nama. Jelena se
ponosno drala i nije zaplakala, uprkos tome to smo svakog asa oekivali da e tetka akom
udariti u zid i brundanjem nas obavijestiti da je doruak gotov.
Kad smo se sastali kod stola, glavu je zakretala u stranu i svaka njena kretnja odisala je
bijesom poslije neoprostive uvrede. Znali smo da je tetka unitila buket i da njena srdba nije
bila mala. Odrekla se ustaljenog reda da iz tajne sobe dovodi make u kuhinju, nego je, osorno
duvajui kroz nos, zgrabila zdjelicu i uputila se svojim mezimicama. Izbjegavala je susret sa
Jelenom, i kad bi ula da smo izali u hodnik, u njenoj bravi bi kljocnuo klju. Tada je sestra
privila elo na moje grudi. Rekla je da nas je tetka kaznila samoom, a boravak se ni izbliza nije
privodio kraju.
I sve bi se, moda, nesreno zavrilo da nisam imao sestru. Predvee, ona se opet iskrade u
polje. Vasilija je bila zakljuana i niko nije pogaao kakve su njene slutnje i ime se zanima. U
suton, Jelena je donijela imirov grm, ija je visina nadmaila njen potiljak, zatim raznobojne
kamenie i nekoliko pregrti pijeska.
Na aavoj podlozi zida nacrtala je veoma raskono drvo. Proirila mu je kronju ak i
preko vjenane fotografije, a kasnije se popela na stolac pa je najvie ogranke produila na strop
i suprotni zid. Pred njenom rukom bjeali su lijeni redovi kukaca, umorno i tromo, jer se napolju
protezala no bez vjetra i zvijezda. Na svakom ogranku Jelena je objesila narandin ili limunov
plod, onda neko juno voe i meni nepoznate, suvie krupne dunje. Kad je dovrila, legao sam
pod njeno drvo. I sve je bilo izmijenjeno. Vie nisam osjeao tjeskobno proticanje vremena.
Okretali smo glave pjeanoj kuli, iza koje je nicalo sunce, zaklanjali se imirom i trali
krugom koji je sestra proirivala svojim crteima i rastavljenim kameniima. Tetkinim stvarima
smo nadjenuli imena obronaka i livada koje smo voljeli u zaviaju. Jelena je pjevuila i ja sam se
smijao. inilo mi se da sam dobio krila, da se pijano diem nebu i, okupan zracima, kliem
10
svemu to je na mome putu kometama i vijencima sjajeva, dalekim stazama i beskraju. Naa
igra je trajala do onog trenutka kada je izmeu zavjesa dolepralo sunce i kad smo uli pjev
tiglia iza kapije.
Priskoili smo oknu. Sestra je razmaknula zavjese i otvorila prozorski kanat. Drali smo se
za ruke. Glava mi je padala ne njeno rame. Visoko su se topili oblaci, a sunce, ta jedina i istinska
svjetlost, grunulo je u sobu. Vjetar je lelujao zavjese, ptice arale plavetnilom, jedan pijetao se
penjao zenitu, i sve je bljetalo, sve nas je bodrilo i svemu smo se klanjali. Izgledalo je da se
zidovi Vasilijine kue rasprskavaju, da se lome i njiu i da tama, sabrana po okovima, pue
staklima i biva blijeda. Osvrnuo sam se slici: i nju je unito bljesak, postala je bezlina i mrtva, a
imir je utao, Jelenini crtei su oivljavali i micali se kao da e prekoraiti prozorski lim i biti
dio tog opijajueg i zbiljskog jutra nae pobjede.
Neko je otegnuto i nemono zaridao. Bio je to potresan pla, no sestra se nije obeshrabrila;
vrsto me stegnula naginjui se prozoru. Kosu joj je mrsio vjetar i oi joj bijahu sklopljene.
Kasnije sam provirio u susjednu sobu; opkoljena makama, mrakom raspoluenog lica, na stolici
se grila Vasilija. Niz njene obraze kotrljale su se suze.
asovi su prolazili, a tetka se nije javljala niti je opomenula da zatvo-rimo okno. Zautala
je i samo smo uli make. Uvee, u njenoj sobi je gorjelo kandilo, a docnije smo sluali stope
nemirne etnje, kaalj i mrmljanje.
Iz sna me trgnuo neprijatan osjeaj da me neko posmatra i da sam pokriven sjenkom. Kod
kreveta je stajala tetka, odjevena u crnu haljinu i sa brojanicom oko vrata. Do svojih grudi je
dignula na prtljag i kazala da se obuemo, jer e brzi voz za Banju Luku uskoro stii na stanicu.
Dorukovali smo i krenuli. Ona nas je ispratila. Mahali smo joj maramicama, ali tetka je
nepomino stajala na nasipu, onda se urno uputila crkvi. Sestra se zagrcnula u pla, mada je
voz bio obasjan suncem i mada nas je ekao nedovren raspust.
MALI JAN
Dogaala su se uda. Nismo ih krili, a niko nam nije vjerovao. "Fanta-zira"! rekla je
majka. "Nemogue!" rekla je gospoda Kristina. "To je rodio va strah", rekao je, smijui se,
pogureni Petar. Nisu mogli shvatiti da se neko uselio u gotovo sruenu kuu davno
zaboravljenog samca, biveg sudskog podvornika Jana Holouba, zvanog Mali Jan. Njegov
nestanak ve u prvim bombardovanjima grada nikog nije osobito zbunio. ivio je usred
Banjalu-kog polja, nekoliko kilometara od ratrkanih kua nae etvrti, tako da smo o njemu
jedva neto znali: od smrti svoje ene ostao je sam, s velikim psom-vujakom ije smo ime tek
nagaali. Bombardovanje ga je zateklo u centru grada. Vraao se sa pijace. Od tada mu je
zameten svaki trag. Uzalud smo zastajali pred njegovom izbom i, skriveni izbujalim junskim
rastinjem, u horu vikali: Jan-pavijan! Jan-pavijan! Uzalud. Kua je bila nijema. Na nas ne bi,
11
kao uvijek do sada, zalajao njegov vujak. Samo je vjetar gudio oko pustoline, negdje je lupkao
prozorski kanat, cvilio je i kripao, i mi bismo slobodno preskoili plot, trgali nedozrelu jabuku
u dvoritu, povre u baici, uzimali poneku sitnicu koju bismo nali vrludajui okolo i
odlazili dugim izbijeljelim putem prema Vrbanji. "Poginuo je Mali Jan", rekla je majka jedne
veeri. "Nema ga", rekao sam. "Nee ni doi", rekao je otac, a kasnije: "Eto, i to se prekinulo",
rekla je sestra. "uti", rekao je otac, i svi smo zautali.
To je bilo sve. O ivotu i smrti Jana Holouba, zvanog Mali Jan. I zaboravili smo ga. Davno.
Niko ga se vie nije sjeao. Ostala je ona njegova izba koju ni Nijemci ni ustae nisu dirale.
Kome bi jo ta razvalina neto znaila? U njoj se, pamtim, nisu skupljale ni one skitnice i
protuve ije horde nahrupie u grad ve sredinom januara, oni pomjerenjaci i beskunici koji su
predskazivali nestanak svijeta, obnavljanje drevne biblijske prie o Noju i Araratu, uasnom
slomu svih ovih nesrea iz kojih se nije moglo izai na stazu ma kakve nade. I te skitnice to
konaie po naim podrumima i upama, ti ljudi to su od gladnih iskali zalogaj, i oni su
izbjegavali Janovu izbu. Bila je ostavljena nemilosti sjevernih vjetrova od Lijeve-polja, aru
avgustovskog sunca, kiama, snjegovima, blijedoj travuljini to joj uskoro poe izrastati po
krovu, oko dovratka i prozorskih okvira. Na oknima su bile crne i debele krpe koje nismo smjeli
razmaknuti sve dok i sami ne poodrastosmo, nekoliko godina iza rata. Sjeam se, prvi se usudio
snani Filip. Ramenom je odvalio vrata na izbi. Ubasali smo u tamu. Nita se nije vidjelo.
Unutra je, to smo dublje zalazili, bilo hladno, i ta zimomora mi se neobino nekako svijala oko
srca, i ja bih u tom asu najradije pobjegao od ostalih djeaka, samo kad me ne bi ve sutradan
prozvali kukavicom. Sudarao sam se sa drugovima. Teturao. Najzad, Filip zdera zavjesu na
prozoru, i sa suprotne strane grunu svjetlost... U izbi je bio jedan gvozdeni krevet. Na njemu
izritavjela i umem-ljena posteljina, zatim stoi i vaza, dvije stolice, prazan ormar, visok stalak
za koji nismo znali emu slui, i na zidu iskrzana i sasvim uutjela, fotografija s vjenanja
Malog Jana. Jo malo smo vrljali izbom, pa smo je, smueni, brzo napustili. Od tog dana ova
ruina je postala nae skladite. Tu smo ostavljali naena sedla, remenje, ogromne topovske
tokove koje smo nalazili na dnu Vrbanje, dijelove oruja, pribor za ribolov, a docnije smo se,
priviknuti, izleavali na onom gvozdenom krevetu.
Ali, jednog jutra, ustuknusmo prije nego to smo i uli u dvorite.
Nae stvari su bile izbaene iz kuerka! Neko ih je iznio pod jabukovo stablo! Izba je bila
zakljuana, na prozore navuene one iste crne prnje koje je Filip jo prolog ljeta zderao! Bez
daha i blijedi, obili smo kuu. Neko je oko nje hodao: u praini su se vidjele stope. Stope
odraslog ovjeka! Stvari smo odnijeli u oblinju jamu (tu je nekad eksplodirala bomba), a
kasnije smo ih, vraajui se s kupanja, smjestili u kapelu jevrejskog groblja.
Narednog dana Filip nas, i sam zbunjen i preplaen, pozva da se priunjamo kuerku. inili
smo to i on prislanjali smo se uz zatvorena vrata: neko je, duboko unutra, razmjetao posue,
kaljucao, tromo se kretao! Priskoili smo oknu. Jeste, neko je bio u kuerku, ali ga, u tmini,
nismo prepoznali! Vidjeli smo krupnu siluetu koja se micala tamo-amo... i od tog nas, prvo
Filipa a onda i ostale, poe obuzimati strava. Gluvo smo se povlaili preko nekadanje bate.
"Glupost!" rekao je pogureni Petar, dvostruki udarnik s pruge Samac Sarajevo. "Danas se
12
ima gdje stanovati. Kome je potrebna ona ruevina"? Priinilo vam se, ravnoduno je rekla
gospoda Kristina. "Moda je tu preno-io neki pijanac", najzad je rekla pokolebana majka.
A nije. Kuerak je bio stalno naseljen. Nikad ga vie od onog jutra nismo mogli otvoriti.
Jednom nas Agan obavijesti da je u drugoj jami zatekao mrava, uasno dronjava, u
kosurinu i bradu zarasla starca. Spavao je. Lice je okrenuo jo neojaaloj svjetlosti, a kad smo
dotrali iz Borika udaka vie nije bilo! Aganu smo vjerovali. Bio je na izvidnik i nikad nije
obmanuo.
"Ah!" rekao je razjareni Petar, "Vidjeemo. Ako me prevarite ui u vam iupati!"
Oko sve ruevnije izbe i njenog tajanstvenog stanovnika poele su se isplitati bajke. Teko
ih je bilo primiti kao zbilju, jo tee odbaciti kao potpune lai. U naoj uobrazilj i taj udesni
gost se pretvarao u neman koja e nas jednom, razgoropaena, zatoiti u svom svijetu.
Postaemo njene sluge, pokorni robovi kojima nee biti sueno da se vrate javi kojoj su
pripadali i ta snomorna misao nas je primorala da utabamo nov puteljak prema Vrbanji, kroz
visoko, bodljikavo rastinje. Ali, Filip se ipak nije mirio s tim uklanja-njem. Sam se priunjao
kuerku i ugledao ovjeka, onog istog kog je Agan detaljno opisao. Sjedio je na pragu izbe i
tapiem arao po praini.
"Idemo!" ujutro je odluno rekao Petar. "Filipe, i ostali za mnom!"
Izba je bila zakljuana. Obili smo je. Prozori zastrti, oko kue, sad u mnogo irem krugu,
duboko utisnute stope u praini. Petar se, doista, nije bojao. Nekakvom eljeznom ipkom je
odvalio bravu, a Filip je otkrio okna. Sve je bilo isto. Ali, na krevetu je neko leao, po stolu su
bili razbacani ogrisci jabuka, nepojedeni, gotovo skamenjeni komadii kruha, a na zidu je, sad
oiena, visila ona fotografija koju je Filip davno skinuo i stavio na ormar. "Nikog!" ree
pogureni Petar, "A bio je. Doskoro je bio!"
"Petre"! povikao je Agan koji je deurao ispred kue. "Eno ga"!
Istrali smo. Tajanstveni gost je prilazio kui. U ruci je nosio torbicu. Petar mahnu. Bio je
to znak da ga slijedimo. Zbunjen, starac ispusti torbicu i, to je mogao urnije, krenu natrag,
prema Pilani i vrbaskom mostu. Bili smo bri. Ali, samo na stotinjak koraka negdje se izgubio.
"Jama!" povika zadihani Agan, "Tu je jama!"
Starac je bio sklupan u rupi, na njenom dnu, crn, malen, mrav, polunag, bosonog. Drhtao
je, zakopavao se u pijesak i crvenkastu zemlju. Gledao nas je odozdo sivim razrogaenim oima
u kojima je bio strah dugo progonjene ivotinje koja, napokon, nije mogla nai utoite i izbjei
istrebljenje.
"Ko si ti?!" strogo upita Petar oslonivi se na eljeznu ipku.
"Rat...", provue se iz bezubih usta, "Rat... da li je, dijete, proao rat?"
"Rat?! snebivao se Petar ispustivi ipku.
"Kakav rat?"
"Rat... da li je proao rat?" ponovio je starac.
"Rat je davno proao ...", ree Petar vrtei glavom.
"Rat je proao...", ponovi starac. "Rat je p r o a o!"
I najednom zaplaka. Grevito. Sav se tresao, plaui: "Rat je proao... rat je p r o a
13
o"
"Ko si ti?" upita Petar obilno se znojei, sasuenih, blijedih usana.
"Ja?!"
"Da."
"Ja sam... ja sam... Jan Holoub... Mali Jan... Jan Holoub..."
Petar se zanjiha. Dlanom je brisao elo i lice u kome, inilo se, vie nije bilo ni kapljice
krvi.
"A gdje si dosad bio?"
"Gore...", ree Jan neprestano grcajui, "U brdima... u peini... u jednoj velikoj peini..."
IGRE
14
Neka je vjena slava mome stricu Mihajlu oreviu!
Obraam se njegovoj sjeni, nestvarnoj, u lelujima, vie snu nego javi. Ponekad, nadnesen
nad vremenima koja su minula, pomislim: gdje to upirem pogled, koga traim? Stresam se.
Odustajem od papira, ostavljam pero. Na bjelini hartije nije utisnuto nijedno slovo, nijedan znak
koji bi, makar simbolino, potvrivao postojanje oevog brata, veselog pukara iz Prijedora.
Uzalud sam godinama nastojao da u sjeanjima obnovim njegov lik. Ostajalo je samo ime, taj
krti podatak koji nije bio dovoljan da bi oivjelo i ono to je odavno mrtvo. Znam da sam imao
strica. I moja sestra se, dok je otac bio u zatvoru, zaklinjala Mihajlom, kao da je jo jedino on
bio uzdanica koja nee obmanuti. Tada sam ga se i ja sjeao... I ta se to zbilo? Zar je vrijeme
tako neumitno da je u meni izbrisalo striev lik do nepostojanja?
Izronio je iz praine, iz tiina koje su, pune napetosti i groze, pritiskale grad. Niko mu se,
nasmijanom, nije nadao. Malo ko je i mogao vjerovati da je u Krajini, u to doba, ivio takav
ovjek.
Nije liio na nas.
Oca je gubitak posla sasvim obeshrabrio. U junu je, ve bez nade, svakodnevno obijao
pragove gradskih nadletava traei slubu, no za njega nije bilo mjesta i on se povlaio u
samou, bivao sve sumorniji i utljiviji dok se, najzad, nije odvojio u svoju sobicu kao u neki
prostor namijenjen za stalnu tjeskobu i oaj. Ti udarci su i majku uzdrmali. I ona je krenula u
grad da bi ublaila oevu, i nau, zlosreu. Prema njoj nisu bili toliko bezobzirni. Dali su joj da u
Vrbasu pere mesarske kecelje, pa je za taj trud dobijala i izvjesnu naknadu. Ona je to prihvatila
bez dvoumljenja, ali oeva ju je tuga ponovo slomila i od nae radosti nije bilo nita. I ja sam se
prestao veseliti. I Jelena, moja sestra. Zaboravili smo na smijeh. ekali smo, i dan i no smo
ekali jauke fabrikih sirena. Uzbune. Racije. Masakre nad nevinim ivljem. Nad jadnom
djecom. Sluajui prie o Drakuliu i argovcu, o trudnim enama koje je obarao izdajniki no,
o klanjima i jamama po Hercegovini obuzimala nas je nekakva vaseljenska jeza koja se nije
15
mogla pobijediti. Banja Luka se tog prokletog ljeta guila u dimovima. U praini koja se lijeno
dizala iz bombama razruenih kua skrivajui sunce, nebo, visoko uzletjele ptice.
Stric nije doao banuo je meu nas, stvorio se u naoj kui, osvanuo je u njoj kao bie
koje je u sebi nosilo maginu mo i sve ono to nisu imali, ili su ve izgubili, ljudi koje sam
poznavao. Kad je stigao, kakve su ga sile donijele, po ijoj tajnoj poruci, po kakvom dogovoru?
Ni danas mi nije jasno tek: u naoj kuhinji se obreo stric, oev brat Mihajlo orevi,
pukar iz Prijedora!
"Dobro jutro!" viknuo je digavi se sa stare i rasklimane stolice, na kojoj je majka jo sino
plela, a tu bi, izmrcvarena, esto i zaspala.
Bio je visok, mlad, suncem opaljenog lica. Nosio je neobino bijele pantalone i sako
svijetle boje, pripijen uz tijelo, gotovo tijesan. U zapuku kaputa bilo mu je uvueno nekoliko
povenulih cvjetia. Digavi se, teatralno se naklonio polukruno mahnuvi svojim prozirnim,
lakim eirom.
"Jeste li se naspavali?" dodao je i zubi su mu zablistali iza razvuenih usana, ravni, zdravi,
veliki.
"O!" uskliknula je Jelena, jo bunovna i, zateturavi, skoila je u striev zagrljaj.
"Koliko si mi porasla... golubice... kako si oteala... kako si lijepa, o moja Jelena?"
Drei sestru u naruju, lijevom rukom je privukao mene, zatim me, bez napora i jednako
se smijui, digao na grudi. Ljubio nas je, i ja sam se, ve mjesecima snuden, najednom poeo
razvedravati, tu, na strievim prsima, na njegovim kotunjavim, snanim rukama.
"Otkad se nismo vidjeli?" upitao je, no ja mu nisam znao odgovoriti. inilo mi se da je
davno bio i da je to doba predstavljalo neko sreno vrijeme, daleko i nedokuno.
Mihajlov dolazak je najavio nov ivot u naoj kui. Kao da je u njoj, na trenutak, sve
zamrlo, opustilo se, gotovo uspavalo i predalo silama kojima nismo mogli upravljati. To nas je i
gurnulo u ovu dugu bezvolju. Oev krah smo osjeali i kao sopstveni, a majino opiranje se
jedva primjeivalo.
Stric je imao hrabrosti da se, ve tog prvog jutra, smije gromko i ne osvrui se da li e
njegovo ponaanje kome smetati, da li e koga povrijediti. Iz depa je izvukao drvenu pticu,
vaarsku, vezanu kanapom i na tokovima, koju sam vukao sluajui klepet njenih krila. Sestri
je, iz drugog depa, izvadio lutku, neuredno obuenu, ali veselog izgleda i s oicama koje su
prekrivali kapci. Ugledavi tu lutku, Jelena je tako jako uskliknula da ju je mrzovoljni otac
upozorio, a majka je, snebivajui se, zanjihala glavom.
"Petre", rekao je stric obrativi se ocu, "proljetos nisi kreio kuu?"
"Nisam... i nije mi do kreenja."
"Nemoj tako? Jo nae plove lae... Je li, Mirko: plove li?"
"Plove!" ponovio sam i ne shvatajui pravo znaenje strievog pitanja.
Otac je utao.
Zurio je kroz prozor. Tamo su se, nad gradom, raspadali bijeli i meki julski oblaci. Bilo je
tiho. Znao sam da ovakva tiina svakog trenutka moe biti presjeena, da je puna slutnje: obino
u takvim zatijima zaurlaju sirene, i jave se, prvo kao podzemni tutanj, a onda kao grmljavina,
16
bombarderi...
Tog dana ih, sreom, nije bilo.
Stric nas je odveo u slastiarnicu, u onaj gredama podboeni kuerak iza razruene
Poljokanove radnje. Onda smo, dokoni i osloboeni straha, odetali do tvrave Katel, uzverali
se na sklisku zidinu i posmatrali Vrbas koji je proticao ispod naih nogu.
Mihajlo se najednom digao.
"Okrenite se! Ja u se sakriti... ko e me pronai?!"
Bili smo iznenaeni. Otkad se nismo poigrali murke? Ni ostala djeca se nisu igrala.
Okrenuli smo se. Sklopio sam oi. Sad sam uo samo proticanje plahovite vode i bujanje
vjetria to je lahorio s onu stranu Vrbasa.
"Polazimo"! sestra je opomenula ve skrivenog strica.
Nije ga bilo lako pronai.
Katel je ogroman i pust, na njegovoj zaravni je travuljina sprljena ljetnjim suncem,
ukava, suva.
Ispod travuljine nailazili smo na plie i dublje rupe, a zidovi iza kojih se, vjerovatno,
sklonio stric, bijahu daleko, u sjeni. Na taj prednji zid je, prije nekoliko dana, pala bomba.
Kamenje se ruilo u Vrbas, a uvueniji dio je preobraen u gomilu iz koje se dizala praina.
Zaobili smo je tragajui za stricem.
Sestra se smijala.
Jelenina kosa, svijetla i duga, leprala je oko moga lica, a nai zvonki glasovi kojima smo
parali umrtvljujuu tiinu oko sebe, nisu bili bez drskosti. Katel je elio nae sauesnitvo, nau
tugu koja bi se stopila s njegovom. Ali, stric Mihajlo to nije shvatao, moda namjerno nije
shvatao i mi smo, uzvikujui, trali pored raspuknutih zidina. Ispred nas su, prenuti iz
drijemea, bjeali zelembai.
Mihajla smo zatekli iza krajnjeg zida. Odala ga je njegova bijela koulja. Sestra se, ve
smorena, spustila pored strica, a ja sam, razveseljen pao po Mihajlu.
Kasnije smo se spustili do rijeke.
Stric nam je, neobino vjeto i brzo, nainio kulu od pijeska, ogradio je oblucima, oko nje
postavio figure glavatih straara, koje je izvajao od blata, onda je izdubio bazen u koji je ubacio
nekoliko u pliaku ulovljenih ribica.
Ponesena igrom, Jelena mu je pomagala. Skinuo je cipele, zatim koulju, zavrnuo nogavice
i, krakat i hitar, sve je radio brzo i s velikom umjenou. Sestra je od trave i savitljive vrbovine
isplela tri stolice koje je postavila pred ulazom u pjeanu kulu, a ja sam, poravnavi zemlju
unaokolo, zasadio nekoliko grana koje su kulu i straare titile od sunca. Toliko mi se ta strieva
minijaturna graevina uinila stvarnom, da sam zamiljao kako ulazim u kulu, neto uzvikujem,
a straari su se ustrali oko mene, svoga gospodara koji se sa nekog tekog boja vratio umoran i
nezadovoljan.
Kad je upeklo sunce i vruina postala neizdriva, stric se svukao i s jednog uzdignutog
kamena skoio u vodu.
Sestra mu je neto govorila sa obale, a ja sam bacao kamenie da bih ga pogodio, no on je
17
bio nenadmaan u ronjenju. Zaas bi potonuo negdje na sredini rijeke, a izronio bi tu, blizu naih
nogu! To nas je zaprepatavalo i oduevljavalo. Doista, imali smo snanog strica!
Kui smo se vratili nekim gotovo nepoznatim i okolinim putevima. Trali smo preko
nekoenih livada, plaili ptice polegle u travi, smijali smo se strievom strahu kad je,
neoekivano, nagazio na zeji log i kad mu je ispred nogu skoio velik i siv zec.
Daleko smo bili od poruenog grada. Iza nas je ostalo bombama iznakaeno drvee, ostale
su zidine Katela, razorene kue sve je to, uz mladog Mihajla, bilo pomaknuto iz nae jave.
I tako, pored nas je bre prolazilo vrijeme, bezbolnije je odmicalo to muno ljeto
ispresijecano nadlijetanjem aviona, racijama, davljivim tiinama i osjeanjem posvemanje
pustoi svijeta.
I u kui, naem umrtvljenom domu, otkad banu stric, bijae podnoljivije.
"Sutra kreimo!" kazao je raaloenom ocu, koji je ve prestao obilaziti gradska nadletva
i traiti posao. Na ove Mihajlove rijei, gotovo jeretine, izgovorene s mnogo pouzdanja i
mladalake odlunosti, otac je samo rastegnuo usne prestavi zuriti kroz prozor.
"Zato?"
"Nikad ti kua nije ovakva bila!" "Ni
vremena nisu ovakva bila..." "Ali,
Petre, i drugima je kao i tebi..."
"Pa... i nije ba svima. ta e sutra s nama biti, ta noas? Kome da kreim?"
"Nita se ne zna drue. Nai ve pripremaju otpor..."
"Otpor?"
"U to se mora vjerovati!"
"Ovakvoj sili... otpor! ime?"
"Ne biramo naine! Pribjegavamo svemu to ih moe sprijeiti, onemoguiti, makar
zbuniti. To je taktika gerile!"
"Mlad si ti... i ne vidi. Zemlju su pritisnuli. Cijela Zemlja pod njima stenje, a ljudi..."
"Ljudi e se boriti!"
Otac zauta.
Kako nije nalazio nikakvu podrku, Mihajlo se okrenu majci. Ni ona, izgleda, nije vjerovala
njegovim rijeima, jer je nijemo spustila glavu usredsreujui svu panju na pletivo. Docnije je
samo uzdahnula.
Stic je ustao.
Nervozno je etao izmeu nas, zatim je na lea nabacio sako, obukao se pred ulazom i
nekud otiao.
"udan je", ree otac.
"udan", potvrdi majka.
Bila je zabrinuta.
Pred vee se vratio sa vreom punom krea. Spustio ju je pred kunim ulazom.
"Petre sutra kreimo!"
"Pa ti si doista donio kre!" uzviknu majka.
18
"Donio. Ima krea ima svega kad se trai!"
Otac se ne pokrenu.
Ni strieva mladost, ni neobina buka kojom nas je razdrmao, nisu uticali na njegovu
zamiljenost, na tajanstveno tkanje njegovih slutnji i stra-hova u ovom nevremenu kojem smo
pripadali.
Ujutru, u sunev izlazak, galamei i dovikujui se s nekim, Mihajlo je izaao pred kuu,
popeo se na zidarske ljestve i poeo sapirati staru naslagu krea na zidu.
Razbudio nas je. uo sam kako se, zgranut strievim postupcima, otac teko die iz
kreveta, tetura jo zasjenjenom sobom, navlai pantalone i, oslanjajui se na pokustvo, izlazi u
hodnik. Tamo dugo stoji i neprekidno brunda.
Svi smo se pridruili stricu. Samo se otac povukao u kuhinju.
Mihajlo je komino skakao sa ljestvica, mijeao kre i, zadirkujui nas, jo snene, pjevuio
19
je.
inilo se da je tim bijeljenjem kue moralo biti i u nama neto promi-jenjeno. I zaista: ak
je i majka, ponesena strievom marljivou i odsustvom bilo kakve sumnje u smisao onog to
radi, odloila svoje sivo, beskrajno pletivo, pribliila se ljestavama i sa zemlje je Mihajlu
dodavala nune stvari. Uskoro se i ona nekim strievim alama poela smijeiti.
Otac se, ipak, nije dao zavarati.
Na dvorite nije izaao ni onda kad smo okreili kuu sve do upe i kad se stric spremao da
popravi razvaljena vrata te nae odavno prazne ostave. Uzalud je Jelena, ozarena, odlazila ocu.
Pozivala ga je da se pridrui naoj radosti. On je odmahivao rukama, dalek, tu, zagonetan.
Izrazom lica je govorio da njegove misli nisu nimalo vesele, da su odudarale od svega to je
svojim dolaskom unio stric u na ivot. Sestra je bila nemona. Ponekad me pratila runa
bojazan da nas je otac prestao voljeti.
Stric je kreio kuu izvana i iznutra. Uvee bi, opran i osvjeen, iz svog ruksaka izvukao
gitaru, pa nam je tiho svirao.
Mihajlo nas je, nakon zavrenog kreenja, tih vrelih i dugih dana, odvodio na Vrbanju,
Majika ga je upozoravala da put do rjeice nije bezopasan i da nam se moe desiti neto
nepredvieno, a onda... Odlagala je pletivo. Gledala je, gotovo moleivo, u nasmijanog i
neustraivog djevera, koji se na njena prenemaganja nije osvrtao. A znao je, i mi smo takoe
znali: Banjaluko polje se nalazilo iza njemake kasarne. Ta ogromna kua, opkoljena lipama,
bila je puna vojnika u zelenim uniformama, a njeno dvorite prekriveno tenkovima, motorima,
brdskim topovima i artiljerijskim oruem. Svud okolo, iza bodljikave ice, u prolaznike su zurili
nepomini straari. Majka je bila u pravu. Tek poneko se usuivao da proe pored kasarne i
stupi na puteljak koji je vodio prema Pilani i Vrbanji.
Ta rjeica je, kao nikad u julu, bila pusta. Bez kupaa. Njihove graje nije bilo na Crnom
viru, a nikog nismo zatekli ni na Bijelom viru. Voda je, bistra i topla, opervaena zagrijanim
sprudovima i sumorna, proticala pored naih nogu. Nekoliko mlinova u njenom gornjem toku je
stajalo. Ni uski pojas njiva nije bio zasijan. Zemlja je izbijeljela i popucala.
inilo se da sve te alosne prizore stric nije zapaao. S jednog uzdignutog obalskog
20
kamena bacao se u vrbanjski vir. Izronio bi, mlatarajui rukama i uzvikujui, mamio nas je da ga
slijedimo. Kratko bismo se ustezali, a onda, jedno za drugim, otiskivali smo se za obijesnim
Mihajlom. Gnjurao nas je u dubinu. Verali smo se na njegova ramena i s njih skakali u vodu.
Stric nas je odvodio do najblie ikarice. Lomio je granje. U zaklonitom kutku je poinjao
graditi kolibu. I mi smo mu, razigrani, pomagali.
Vrijeme je neosjetno prolazilo.
Uz naeg neobinog strica zaboravljali smo da je rat, da se nad Banja Lukom svakog asa
mogu pojaviti zloguki bombarderi.
Pretvarali smo se u djecu ije sreno ljeto jo nije prolo.
Vraali smo se u kasno popodne...
Da nas ne bi odve raalostio, Mihajlo je jedne noi neopaeno napustio kuu.
Otputovao je u Prijedor...
Ali, kao da smo svi neto predosjeali, kao da se ta potiskivana slutnja vie nije mogla kriti
ipak smo za njim pustili suzu. I majka je zaplakala. I Jelena... ak i otac kad je pogledao prema
oku u kojemu vie nije bilo Mihajlove gitare i onog zagonetnog ruksaka.
Proticali su mjeseci.
I kie su dole.
I ptice su u otegnutim jatima, odlazei put juga, prelijetale razoreni grad.
I rano je pao prvi snijeg...
O, ludi, ludi na stric!
Osloboen straha, prkosan, nepokoriv, i ne krijui mnogo u svojoj radnji je popravljao
stare i pokvarene puke svima koji su se odmetali u umu, u partizane. I sam je izjavljivao da e
te zime prii pobunjenicima, javno je govorio, bez bojazni, ne razabirui prijatelje od otpadnika.
Do nas je, kasnei punih deset dana, doprla svirepa vijest o njegovoj smrti. Ubili su ga, u
podne, u njegovoj pukarnici.
Za grob mu se ne zna...
Njegovu malu radnju na prijedorskoj periferiji zapalili su. Za osvetu. I opomenu...
I ja se evo obraam njegovoj sjeni, nestvarnoj, u lelujima, vie snu nego javi. Nadnesen nad
vremenima koja su prola, pomislim: gdje to upirem pogled, koga traim? Stresam se.
Odustajem od papira, ostavljam pero. I sve to mogu kazati, rekao sam po ko zna koji put:
Neka je vjena slava mome stricu Mihajlu ordeviu!
PUT
Rat je proao i zemlja je bila pusta. U brdima su se krile grupice pobijeenih. Do nas su
dopirali veseli glasovi o njihovom hapenju, pa su i ume raiene. Mogli smo ih obilaziti bez
straha da e nas presresti ozvijeren vojnik.
Lutajui pristrancima Ponira, kod potoka smo nabasali na Nijemca kako sjedi uz izvaljenu
kladu, a noge mu, u izmama i ogromne, okrenute breuljku na koji smo se popeli. Nijemac!
panino je upozorio neko, i mi smo se, presjeeni, zaas povukli.
Sunce je padalo prema Manjai. Pred nama su se obarali klanci u ijem su lijevku kruile
vrane, nijemo, kao u vakuumu. Iz Ponira se moglo izai samo ovim putem, pored potoka koji je
nadzirao onaj Nijemac. Popadali smo, dahui, u dubok do.
Tiho je. Kue zatvorene. Nismo im se pribliili. I nismo znali da li je neko u njima ili je
selo stradalo one teke zime kad je u ovim krajevima izvren pokolj. Mislim da je i Ponir tada
zatrven, ili je uniten kasnije nisam siguran ta je bilo s Ponirom, tek: kue niko nije kreio ni
popravljao. Tresli smo se. Zbijeni u gomilu. apatom smo se dogovarali o bjekstvu iz klopke.
Lica oko mene su bila blijeda. Znamo kakvi su izgubljeni a pobije-eni vojnici. Da bi bili
poteeni izdaje, na nedunog su ispaljivali posljednji metak. Moda ih rtva nije ni primijetila,
ali kurum iz zasjede je spreavao njen put.
Najvjetiji je morao ispuzati.
Ovaj propali pohod pretvorie se u opomenu da ne zalazimo u duboku umu. Tragali smo
za orujem koje se moglo nai u grmovima, lanjskom unju, u nekoenim ili mahovinom
obraslim predjelima. Nismo imali sree; nali smo samo dva njemaka ljema, jedan redenik bez
municije, sagnjilu domobransku bluzu, ouvanu cipelu i nekoliko aura, davno ispaljenih i
zaralih.
Onaj to je ispuzao iz dola, ree da na breuljku nema nikoga. Vojnik nas nije opazio. Ili je,
i sam iznenaen, pobjegao u sumrane gustie iznad Ponira.
Djeak je ponovo izaao na istinu. Vukao se prema vrhu breuljka i mi smo ga, ne diui,
slijedili pogledom.
Sunce se bliilo Manjai. Vjetra nema. Ni ptica. Nekad smo, u jo neolistalim
Krmaricama, lake nalazili dijelove vojnike opreme. Tu su nam pomagali vjerni obavjetajci:
jata uznemirenih vrana koje su oblijetale oko poginulih. I mi smo se zapuivali tim pravcem.
Nikad nas nisu obmanule. Zaista bismo nali vojnika i pored njega neto od onog to nam je
trebalo, to smo skupljali i stavljali na tavan male jevrejske kapele u Boriku, blizu moje kue.
Tim orujem smo razgonili djeaka iz drugog tabora. Sukobljavali smo se na izrovanom
Banjalukom polju. Mjesecima su trajali nai obrauni. Poznavali smo vojsku. I mi smo imali
starjeine i inove, disciplinu i uasne zakone, kojima smo kanjavali prebjege i sklone
povlaenju pred neprija-teljem. Ali, sada, vojnike naprave su se tee nalazile.
"Spava", rekao je djeak vrativi se sa izviaja.
Odahnuli smo.
"Nikud se nije maknuo", dodao je.
unjajui se, popeli smo se na breuljak. Kasnili smo. Iz grada su se javljala i trea zvona.
Zalutaemo u utvarnim pejzaima Ponira.
Nijemac je jednako oslonjen na kladu. izme su mu okrenute breuljku, glava malo
zavaljena i pocrnjela kao da je dugo bila izloena suncu i suvim vjetrovima. Na jednoj ruci mu
sjakti sat. Ooooo! neoprezno se javi izvidnik. Ooooo! odjekivalo je. Neki poee uzmicati.
Vojnik je leao. Ooooo! vraao se glas iz dolova. Izvidnik se uspravi. Vojnik nije reagovao.
Spustismo se.
Srce mi je snano lupalo. Muno sam se drao na nogama. ta ako se vojnik najednom
digne i uperi oruje nemarno baeno pored izama?!
Ali bio je mrtav.
Izvidnik je naem vodi predao puku. Prazna je i na nekoliko mjesta izjedena rom. Sebi je
uzeo sat. Dok ga je odvezivao, Nijemac je pao nauznak. Na asovniku je bilo 6 sati. Od kada je
stajao? Sa vojnikove glave je spuznuo ljem i pred nama je zaviorila plava kosa. Mlad je. Nema
vie od 18 godina. Pretraili smo mu depove. Iz novanika izvadili dobro zauvanu fotografiju
na kojoj je ovaj mladi stajao pred bijelom kuicom sa dvoje starijih ljudi. To su mu, vjerovatno,
otac i majka. Nije ubijen. Umro je. Od gladi. I umora. Ovdje na tuoj zemlji. Otili smo
ostavivi ga golog i strahovito mravog.
Ovaj prizor me nije proganjao. Imao sam slinih susreta. Jer, tek je minuo rat. I kao u snu
pamtim na grad prije pustoenja. Promjene su bile tolike da su me mogle samo zbunjivati i
dovoditi u nedoumicu.
Niko se nije snalazio.
Otac je smeteno odmahivao tapom. Majka je dizala glavu od svog pletiva, to je teklo i
teklo kroz nae dane, sedmice, mjesece kroz na ivot je teklo njeno pletivo, i nije mu bilo
kraja ni poetka, postojalo je, inilo se, samo po sebi, bilo je samostvoreno i odnekud dospjelo u
majine ruke, zaposlilo ih i one ga nisu isputale ni onda kad spavamo ni kad smo budni. Na sve
alosnije oeve rijei majka bi, taknuta valjda nekim sjeanjem ije niti nismo mogli pohvatati,
istisnula pokoju suzu, uzdahnula i premjestila stolicu tamo gdje se zadravala svjetlost i gdje se
bolje vidjelo. To, da je svijet bio prazniji i da je rat odnio mnogo ljudi, onih koje smo znali i koje
nismo, shvatio sam i iz krtih razgovora u kui.
"A Rahela?" pitala je majka isputajui klupko.
"Ona starica?"
"U naoarima... ona, to je drala asovniarsku radnju u Gospodskoj ulici".
"Sjeam se. Sad se sjeam. I ona je, zajedno sa Rahelom i Sarom, zavrila one noi".
"A bila je dobra, Petre. Mislim da ti je ba ona one zime davala vie nego to si zaraivao".
"Jeste. Rahela je bila. Te zime je roena Jelena."
"Radio si u Poljokanovom stovaritu".
"I uvee odlazio u 'Pelagi'. Svirao sam na tamburici..."
"Lijepo si svirao, Petre."
"Pripremali smo i neki komad. Naa diletantska sekcija je pripremala neto od Gorkog".
"Gledali smo taj komad. Kako se ono zvao?"
Otac je spustio glavu. Na njemu se vidjelo da se napree kako bi se sjetio imena tog
komada, ali, poslije dugog utanja, bespomono je rairio ruke.
"Ne znam! Tako je to davno bilo... Ne znam!"
Ni majka se nije mogla sjetiti.
"Poslije je bila igranka. I tad smo plesali..."
"I nikad vie nismo plesali", ree otac.
Zautali su.
"Ivan je igrao onog pijanca..."
"Poginuo je Ivan. Tu, na Kozari je poginuo. Kao komesar", ree majka.
"uo sam. ena mu je stradala. I onaj stariji sin."
"Mladi je u nekom domu. U akovu je", ree majka.
"I doktor Jovi je poginuo. On je, pred rat, priao radnicima."
"Ne zna ti, Petre, ta se s Joviima poslije dogodilo... etvoro ih je povjeano po kestenju,
tamo, preko pruge, kod bive Preparandije."
"I nema ih. Nikog od Jovievih vie nema..."
"Umrla je i stara Marija. Sirota. Nekoliko dana je leala mrtva u kui. Niko nije znao da je
mrtva. Potar je posumnjao kad joj je donio penziju".
... I doista: grad je liio na pustolinu.
Otac me vodio do Narodnog odbora da bih, umjesto njega, stajao pred kancelarijom druga
Mrkoja. Boljela ga je noga. Uzalud su mu iz kosti izvadili metak i nekoliko paria rasprskanog
gelera noga se nije mogla zalijeiti... Sjedao bi na gotovo razvaljenu klupu, u tavnom i
neistom hodniku, u kome su ekali i neki drugi ljudi i ene u dronjcima, utljivi, sivih lica i
beznadenog izraza, pod kolorisanom slikom Josifa Visarionovia Staljina. U tom hodniku sam,
ni danas ne znam zato, uvijek osjeao tjeskobu, udesan pritisak sa svih strana, a naroito onda
kad priem vratima iza kojih je sjedio neraspoloeni Mrkoje, koji je, izgleda, i obeavao i
umirivao a malo, ili nita, ispunjavao. Tako je i otac govorio.
Izlazili smo iz zgrade Narodnog odbora, umorni i satrveni.
Tog proljea se otac jo mogao kretati, pa bismo proetali nekim ulicama, popaljenim,
polusruenim, izreetanim rafalima iz snajpera, minobacakom paljbom, bombama koje su se
tako esto iz aviona sruivale na Banja Luku.
"Ovdje su ivjeli Jurievi", govorio je otac upirui tapom prema jednoj provaljenoj kui u
ujem je dvoritu samovalo drvo. "Vidi ovu kuu; ini se da je stara, a nije pred rat je zidana!
Dizao ju je pokojni Franjo sa svojim Josipom, tek se oenio taj njegov jedini sin. U podrumu
ove kue skrivena je tamparija. udim se kako je nisu sasvim zapalili! Gestapovci su joj uli u
trag. Iste noi su tu, u dvoritu, ubili i Franju i Josipa, a enske glave nekud protjerali, i ni sada
se ne zna gdje su i kako zavrile... Tu su, eto, bili Jurievi... a tamo..."
I tako sam, svakog petka, nakon raspitivanja o molbi za oevu penziju, saznavao poneto o
onima kojih vie nije bilo, koje je, na razliite naine, odnio rat. Praznina, koju sam ionako
osjeao, irila se.
U naem susjedstvu, u one alosne i mirisave sumrake, vie se nije ulo pjevanje Joke-
koijaa. Njega su, zbog meni nejasnih veza s partizanima, likvidirali Gutievi podanici. Njegov
fijaker je ostao bez konja. Ostao je i bez rieg Joka, koji nam je, pripit i visoko diui svoj
pleteni bi, namigivao predvee, vraajui se iz grada, i nije nas tjerao ako bismo se objesili o
posljednje sjedite njegovog fijakera. Dozvoljavao nam je da tako, kao imii o gredi, uemo i
u njegovo dvorite, do same esme. Onda smo mu pomagali. Raspremali konje, njegovog
Goluba, s kojim se ponosio. S tim konjem je i razgovarao. inilo nam se da ga Golub razumije,
da mahanjem glavom odobrava Jokine rijei i postupke, a ljutitim frktanjem ne pristaje da ga
gospodar odmah uvede u upu, jer je izranjao mjesec a avlija je prekrivena oroenom travom.
Donosili smo mu kofe vode. Golub je pio. Joka je naginjao flau sa rakijom, smijao se naoj
opreznosti i strahu od konja i svadljivo se obraao Kati, svojoj eni koja ga je uvijek korila.
Sad se pred upom raspada Jokin fijaker. Nema Goluba. Kata ga je, nakon Jokinog
odvoenja u Crnu kuu, iz koje se nije vratio, prodala nekom seljaku iz Blakog. Igramo se na
fijakeru. Po njemu su padale kie i snjegovi. Lome se paoci. Iz zadnjeg sjedala izviruju federi.
Pauina. Svud je ta prokleta pauina. A fijaker ena nije prodala. Bio je uspomena. U njemu bi,
katkad, zaplakala. Ili je utke zurila u rudu za koju je nekad bio privezan Golub.
Negdje se izgubio i gimnazist Vladimir, sin gospoe Matilde. U umu je otiao iz kolskih
klupa... Majka je izlazila u centar grada. Raspitivala se kod onih koji su stizali, izmodeni,
kljasti ili toliko izmijenjeni da ih ni u porodici nisu odmah prepoznali no, njenom Vladimiru se
zameo svaki trag! I gospoa Matilda je odlazila u crkvu. Kau: stalno je kleala pod malim
raspeem uzidanim u stijenu. Molila je. U nesvijest je padala neprekidno se molei. Uzalud.
Vladimira nije bilo. Ni glasa o njemu.
Bio je visok. Volio je crne dempere pletene uz vrat, propuio je prije vremena, vjeito je
itao knjige, znao je mnogo pjesama naizust, a gitara je u njegovim rukama govorila. Izlazio je
pred kuu i svirao... A lijepo je i slikao Vladimir. Umio je bojiti akvarelom. Jednom sam u
Matildinoj sobi vidio uramljenu jednu od tih njegovih slika: polje u magli i neko drvee, lomno,
u konturama, a iz daljine, kao zapaljen disk, prosijava sunce. Nikad vie nisam vidio tu sliku
koja me opinila. Matilda se povukla u kuu. Nikud nije izlazila. Ve sam joj i glas zaboravio.
Ni nje, kao ni tolikih mrtvih iz nae ulice, nema. Odavno.
Neki dan sam, zajedno sa sestrom Jelenom, zaao u dvorite biveg trgovca Oskara Koa.
Kapija je bila otvorena i mi smo mislili da u toj dobro ouvanoj kui boravi neko. Moda se
njihov Isak, student, vratio iz inostranstva? Ili je dola ona suvonjava kerka, iji nas je
neljubazni pogled odbijao od ove kapije.
Isto kao nekad: kapija je bila ukraena razliitim arabeskama od svijenih opruga, a na
jednoj ploi ugraviran je crte zvjezdoznanac sa visoravni teleskopom osmatra nebo. Drevni
astronom pored ijih je nogu lealo pseto.
Preosmo i tu granicu. Prvi put. Kapija je predstavljala neosvojivu branu izmeu nas i
Koevih, i mi smo s proljea i u dugim zimama mogli samo sanjariti o tome ta se sve krije u toj
kui.
Bio sam uzbuen.
Dvorite je prostrano. Noge su nam propadale u staru, gnjilu, sasuenu travu. Uz ogradu je
rastao repuh, okolo divlja kopriva i nekakve cvjetnjae nad kojima su ljutito zujale pele. Sjenka
velikog brijesta se pomjerila. Kretali smo se omaijani. Najzad smo stali pred Koeve prozore.
Iza njih je bila tama. Nekad su preko ovih okana, za sunana vremena, bile navuene aluzine.
Dva stakla su razbijena. Otud je, inilo nam se bila stud. Sestra me uzela za ruku.
"Da ne ulazimo?"
"Uimo", rekao sam.
Kua je bila otvorena.
Kad smo gurnuli ulazna vrata pala su. Digao se oblak praine. Sestra se smijala. I ja sam
se nasmijao. Kosa nam je zaas pobijeljela. Zakaljao sam se.
Dugo smo lutali praznom kuerinom. Tek na spratu naosmo razvaljenu stolicu za ljuljanje,
a u jednom zaklonitom sobiku smjetena je razmontirana "Singerica". U hodniku, pretjerano
dugom, tijesnom i zaguljivom, po zido-vima su visile neije slike. Jedna od njih je prikazivala
starog Koa u mlaim godinama, a druga njegovu enu. Sestra je sjedala na onu pokvarenu
stolicu, njihala se i uzvikivala neto. Njen glas je neprijatno odjekivao.
Kasnije smo od majke saznali da su Koevi odvedeni u logor, u daleku Poljsku, i da ih ne
treba oekivati.
Grad se uutao, umrtvio.
U podne jeknu zvona sa naih crkava, zaklate se u velikom luku, zacijuu, zabruje, dignu se
ti zvuci i preplae jata golubova, a onda tiina postane vea i tea i grad potone dublje i u nama
se probudi potisnuta strava da ivimo u praznini, da se u njenom bezmjerju i sami gubimo.
Zbijamo se.
utke.
Veliki sat iza naih lea pokazuje neko nemuto vrijeme.
Vee je.
Opet emo gledati ono drvo u polju to se crni na mjeseini.
Kao usamljen ovjek.
NARANDA
Ne mogu da spavam. Ve zimskim nebom oglaavaju se jata divljih gusaka. Pirne vjetar.
Stakla zacvokou i zavjese se pomjere. Davno je prola pono.
Moj nemir se, iz jeseni u jesen, sam od sebe, obnavlja i vaskrsava nesmanjenom estinom,
praen onim istim strahom, onim istim osjeanjem izgubljenosti. Svijet iza nae kue nije bio
prostran i ja se, u pozno doba, nikako ne bih mogao snai u njemu, mada sam ga, donekle
poznavao. Sve se mijenjalo. Stvari su se preobraavale. Postajale tue. Neke su se smanjivale,
druge razrastale, gubile oblike i svoje prave dimenzije, a ono to je jo u sumraku posjedovalo
granicu protezalo se i bilo spremno da me, nemonog i nezatienog, proguta. I niko za to ne bi
znao.
Drhtao sam.
Bilo mi je dvanaset godina i svijet se u mojoj mati pretvarao u opasnost kojoj je nemogue
pruiti otpor. Svuda su posijane zamke. Gdje se osloniti, kuda pobjei?
Tu negdje, skriveni tamom, ivjela su i njih trojica: doljak Mrkoje Mari sa svojim
sinovima Nastasom i Blagojem. Oni su u vili izgnanog susjeda Kaliha.
Dizao sam se. Teturao sam tijesnim prostorom nae sobe. Dolazio do okna i pripijao se uz
vlano staklo. Napolju nieg nije bilo. Pusto i mrtvo. Blato, povaljano lie to kaplje sa oraha, a
tamo, preko krovova okolnih nastambi, na brijegu, pravoslavno groblje i naa kapela, koja je
ostala netaknuta bombardovanjem. I u njoj plaminja svijea. Svake noi. Kao da i taj plamiak
govori da minulog rata nismo svi odvedeni u Jasenovac, da nismo zatrveni, da nas ima i da e
nas biti i da je Viktor Guti uzalud vikao kako bi svako nae uvo trebalo gvozdenom metlom iz
Banja Luke iistiti.
Jeste, tamo je negdje, u onom crnom zidu tame, Kalihova kua i u njoj stariji Mrkojev sin
Nastas.
I on e, ve sutra, kazati:
"Vrati moju narandu! Ukrao si!"
Ne, nisam ukrao! A ta sam uinio? Nije mi jasno. Ali nisam ukrao. Nisam!
apui ove rijei, izmrcvaren, gotovo jecam. Niko ne uje. Dobro je to me niko ne uje.
Smrznut, sa glavom punom haotinih misli, vraam se Jeleni, svojoj sestri. I varljivoj
sigurnosti to je osjeam pored nje.
Zaspao bih tek neto prije osvita...
Kad sam ispuzao iz rova, kia je prestala. Vjetar je jeao sa Banjalukog polja, ujednaeno
i neveselo, pomijean sa umom Vrbasa, koji je i ove jeseni morao biti mutan i opak, pronosio je
izvaljeno drvee, podavljene pse, volovske rogove, sanduke u kojima je bila "Unrina" pomo,
daske... No, sada nije po pliacima valjao izginule vojnike, ljemove, izme, razvaljene cipele.
Rat je, doista, proao.
Zguren, brzo sam se odunjao iz Borika.
I Nastas je otiao.
Ruke su mi bile mokre od njegove narande. Pitao sam ga:
"ta je to?"
Nastas je stajao kod zida jevrejskog groblja. Bio je ogrnut novom kaba-nicom kakvu je
nosio i njegov otac. To su dobijali iz Ministarskog magazina, bez plaanja, prema potrebi. Oni
su to mogli i u ono alosno vrijeme kada se na sve strane gladovalo.
"Naranda", rekao je Nastas i otvorio aku.
Na njegovom dlanu je stajalo neto uto, okruglo.
"Naranda. Jede li se?"
"Jede. Oguli koru, pa jede."
"Gdje raste ta... naranda?"
"Uz more. To veli aa."
"A otkud tebi?"
"Imam. Nekoliko gajbi. Iz Magazina..."
I tada se desilo ono najstranije. Ni danas taj svoj runi gest ne umijem objasniti, kao ni
onda, one 1946. godine. Tek: halapljivo sam zgrabio tu narandu iz Nastasove ruke!
Razjapljenih usta i rijeen na bjekstvo do posljednjeg daha, potrao sam prema borikim
rovovima. Da li je Nastas krenuo za mnom? Da li je viknuo, zaplakao? Ne znam.
Uvukao sam se, duboko, u posljednji rov. Tresui se, prokisao, noktima sam oljutio
narandu i zagrizao!
Nikakvog uitka.
Bila je kisela...
Mislim da sam tu prvu vee spavao vrsto i dugo, no ujutru me, dok sam prolazio pored
bive Kalihove kue, proe prvi i nepoznati strah. Veliki Mrkoja, u vojnikoj bluzi, razdrljen,
maljavih prsa, u vojnikim cipelama, stajao je pred otvorenim ulaznim vratima. Bio je snen i
podbuo. O pojasu mu je visio "Brauning", pitolj od koga se, kau, ni u kancelariji nije rastajao.
To mu nije smetalo da u slubi napreduje. Iz Narodnog odbora je preao u drugu zgradu u kojoj
su bili vii slubenici, i ja sam ga ve nekoliko puta sluao kako sa sveano ukraene tribine,
ispred slika, transparenata i barjaka, govori narodu okupljenom za neku od radnih akcija. Teko
je drug Mrkoje govorio, jo tee je itao, ali smo mu otvoreno klicali izbacujui u oduevljenju
smi-ljene parole... I sad je taj isti Mrkoje stajao pred kuom, dok urim u kolu da ne bih
okasnio na dizanje pionirske zastave u kolskom dvoritu i obavezni pozdrav uz prislanjanje
pesnice na elo. Mrkoje me, onako otekao i mraan, pogleda sa stepenita, kroz ve gotovo
razvaljenu Kalihovu ogradu, pored koje su se vukle njegove koze.
Noge mi se podsijekoe.
inilo mi se: strani Nastasov otac me slijedi onim svojim u glavu uvu-enim a opet tako
hipnotiki prodornim oima kojima nita nije moglo izmaknuti. Da li e, ovog asa, budem li
potrao prema domu ratne siroadi "Rada Vranjeevi", prema onoj sumornoj kuerini meu
kestenjem da li e se Nastasov otac proderati za mnom:
"Gdje je naranda?!"
Ni stajati ni pokrenuti se s tog prokletog mjesta.
Bio sam prikovan za Mrkojeve oi.
Prolazili su nekakvi ljudi, zvonila je crkva, kasnio sam u kolu, ali nikud se, uprkos
svemu, nisam micao. Iz paralizovanih prsta mi je najednom ispala torba, zapravo stari ruksak u
koji sam trpao knjige, i ja je nisam mogao dignuti, jer su me i dalje slijedile Mrkojeve oi.
Siao je niz stepenice, proao pored obijenog vodoskoka u vrtu, zatim se uputio stazicom
izmeu imira. Moj strah se nije smanjivao, ali ni pove-avao. Bio je nepromjenljiv. Mrkoje sa
zemlje die tapi, tromo odgega do koza i, mrmljajui neto valjda psujui otjera ih iza
kue!
Predahnuo sam.
Nije krenuo prema meni!
Zgrabio sam ruksak sa knjigama. Nastasov otac mi je jo uvijek bio okrenut leima.
Sumanuto sam jurnuo Gundulievom ulicom, pored sirotita, pa preko blatnjave njive,
razgaenog busenja, isjeenih kukuruza. Bjeao sam slijepo, nasumce, bilo kuda, pored kapije
iza koje su etale asne sestre i najzad sam se obreo u nepoznatom, daskama omeenom
prostoru, gdje su kisnuli dijelovi razmontiranih ili havarisanih teretnih automobila, "Fordova",
"Praga" i "Dajcova" to su leali, kao mrtvaci, izvrnutih tokova, tamnih prozoria, s
provaljenim karoserijama. ta je ovo?!
Prema meni je koraao ovjek u masnom kombinezonu, s velikim francuskim kljuem. Iz
kamiona koji je bio povaljen uz plot iskoi epavo pae i, u strahu od mehaniara, skiei,
provue se izmeu rastavljenih dasaka.
"ta trai?"
"Nita."
"Gone li te?"
"Ne."
I proe pored mene ljapkajui po blatu, polako, prema nakrivljenoj baraci gdje je, izgleda,
spremite alata.
Ostao sam, napokon, sam sa sobom.
Srce mi je tie kucalo. Vjerovatno me umirio ovaj lijeni i gotovo pospani mehaniar, i
svojim kretnjama i glasom u kome je takoe bilo te letarginosti, bezbrige, duga vremena i
odlaganja. Okrenuo sam se. Ulica iz koje sam, bez-glavo i nenadano, upao ovamo, bila je pusta.
Nikada nisam bio u njoj. Nema drvea. Iznad niskih potleuica u kojima, inilo mi se, niko nije
ivio, uspinjao se toranj na ijem je vrhu blistala kula od mjedi. Pod limenom strehom sat.
Pokvaren. Moda ve niko i ne zna otkad stoji? Nikud nisam urio. Zadocnio sam na dizanje
zastave, a takav pionir nije ni za kolu.
Taj dan sam proveo u lutanju gradom. Bazao sam kroz park, u kome je ponovo postavljen
spomenik Petru Koiu, izleavao sam se na hladnim i blatnjavim klupama, sluao sjenice to
su, naeurene, lijetale izmeu pocrnjelih kroanja, a onda gnjurao ruku u zagaenu vodu
ribnjaka iz ijeg se kruga dizala mahovinom obrasla fontana. Zurio sam u pljesnjive ornamente
na toj fontani, u izbeene maske upljih oiju, u planu grimasu razvuenih usta, iz kojih je i sad
curila prljava voda i padala u ribnjak, monotono, kap po kap...
Izaao sam na glavnu ulicu. Pred hotelom "Palas" sve je bilo pusto, tek poneki prolaznik bi
minuo pored mene, prema Ferhat-painoj damiji ili drugi, u suprotnom pravcu, prema zgradi
narodnog pozorita. Izvrnuta su aava reeta, naputeni stolovi za kojima stoje prodavci i viu:
"Vru maron! Kupite vru maron!", i ja se otirem o sive i beskonane zidine izranavljene
mecima, zidove iza kojih nema nikog, ili se tek useljavaju seljaci iz oblinjih sela, pa sa
Vrhovine, iz Lijeva, od Gradike. Tiina je. ini mi se da i sad ujem kapanje one vode iz
fontane u parku, iz onih ogromnih usta to cvile, neprestano, i ljeti i zimi. U visini se oglaavaju
divlje guske postrojene u onaj svoj bezgreni klin. Odlaze guske nekud, u maglu, bespua,
studeni... Kao da se ova tiina raala iz mene, zatim plavila grad i zavijala ga u mrene, bolesne
neke sate, glavinjanja, oaje... I ta tuga se prenosila na okolne stvari, kue, drvee na sve se
prenosila, u svemu ivjela, bezglasna, umrtvljujua.
Nakon susreta s Nastasovim ocem, i uzbuenja koje je izazvao, bio sam prazan, utuen.
Obuzimala me ravnodunost. I tjeskoba.
Bjeao sam od Nastasa i njegovog oca. I bive Kalihove kue. U igri bih se, najednom
sasjeen, ugledavi Nastasa u jo jednom novom odijelu, skri-vao iza jevrejskih spomenika, ili
bih se, naprosto, povlaio kui. Bezobzirno, ne osvrui se na one koje sam ostavljao, iju sam
igru kvario. Nisam se toliko plaio Nastasa i njegovih teakih etvrtastih ruku. Bojao sam se
mogunosti da e me tuiti Mrkoju, da e me njegov otac negdje saekati, a onda onda ne
znam ta bi se sa mnom zbilo!
"ta ti je?" budila me sestra iz te neobine zamiljenosti.
"Nita", odgovorio sam, a upravo tog asa sam pretresao dananji susret s Mrkojem.
Vidio sam ga, i ruksak sa kolskim knjigama mi je opet ispao iz ruku. Proao je pored aka
koji su avrljali trotoarom i zaustavljali se pred slasti-arnicama nekadanje Pokrivene arije.
Sreom, proao je u automobilu, onom sivomaslinastom "Landroveru", kojim ga je ofer
dovozio kui. Moda me nije primijetio? Tjeio sam se. Ali, ako me i sutradan zatekne na istom
mjestu, moja slutnja e se pokazati opravdanom: prati me! Grubo e me uvui u automobil i
upitati: "Ti si onaj to otima narande?!"
"Neto te mui?" upita me sestra i kleknu uz stoi na kome sam pisao zadau.
"Ne... nita mi nije."
Nikom se nisam povjeravao. Znao sam da je moja krivica velika i da se nikakvim razlozima
ne bih mogao opravdati.
Spaavali su me tek trenuci igre, onaj slatki samozaborav to ga je ta igra donosila.
Preputao sam se njenom trajanju i zanosu, meu drugim djeacima, no, bilo kada i ne birajui
as, ta snovita kula koja mi je pruala utoite, bezduno je razarana.
Okupljali smo se u Boriku.
Ve je zapao dubok snijeg.
Oca su u to vrijeme hirurzi uputili na jo jednu operaciju ranjene noge, sada u Trogir, u
bolnicu koja se nalazila negdje na breuljku, nad samim morem. Tako nam je pisao, a jednom
smo dobili razglednicu tog dalmatinskog grada, kolorisanu fotografiju koja je u nama pobudila
divljenje i enju za suncem. I ta neznatna podrka, taj posljednji oslonac na koji sam u strahu
od Mrkoja raunao nestao je. Pomiljao sam da sve kaem ocu. ak sam kovao i plan da me
on jednog jutra provede u kolu istim onim putem kojim sam uvijek iao pored Kalihove kue,
jer sam, strepei od Mrkoja, kriom gazio preko njiva, tako da sam esto kasnio na dizanje
pionirske zastave, ili sam dolazio mokrih nogu, skoanjen od studeni. Ali, moj plan je
nepredvidivo propao... Otac je bio veoma daleko.
Igra bi me odvodila od mornih misli o mome grijehu.
Od snijega smo dizali visok bedem, zbijali ga nogama, na zaravanku. Taj zaklon nam je bio
potreban u najavljenoj borbi izmeu nas i djeaka iz Jeli-polja, tog susjednog tabora u kome
smo imali tekog, lukavog i nestrpljivog protivnika. Iznenadiemo ih. Zatim e im, kao i drugim
zarobljenicima, biti pripremljena zasluena kazna.
"Bio sam kod Nastasa", najednom kae Filip, krupan i snaan djeak, na voa.
"I?" pita Mladen, onaj boljeivko to se vrtio oko mene.
"Da zna! Dobio je kinoprojektor! Malu aparaturu... Zamraio je sobu i na zidu su se
pojavile slike sa vojne parade u Moskvi! I Staljina smo posmatrali..."
"U boji?"
"U boji!"
Nastas! i grudva snijega, sa kojom nisam znao kud u, topila mi se u smrznutim rukama.
Da li je spomenuo narandu?! Ako jeste, zato Filip uti? Ne eka li Nastasa, pa da me zajedno
odvuku Mrkoju?
Od igre vie nije bilo nita.
Isputao sam snijeg i bjeao kui.
Zatvarao sam se u praznu oevu sobicu. Padao sam na krevet na kojem je nekad i on leao
i, inilo mi se: udiem miris njegovih ruku, ujem oev duboki i napukli glas, onda bat njegovog
tapa kojim se je podupirao od prole godine, od rata. Otvorio bih oi... Ne, niko nije koraao
hodnikom, bio sam usamljen, u polumranoj i kao suenoj sobici, tu, gdje je otac, ekajui
rjeenje za penziju, popravljao tue satove za neznatnu naknadu, koja nam je ipak pomagala da
ivimo. A vjerovao sam, naroito u ovakvim asovima, da bi me oevo prisustvo lijeilo. Mogao
bih da kaem i Nastasu i Mrkoju, i cijelom svijetu: "Imam oca on e me braniti!"
No, sve te slatke iluzije su se brzo razbijale.
Bio sam pritijenjen vlanim polumrakom, iza prozora su lijeno letjele vrane, javljala se
crkva, negdje lajalo i zavijalo pseto, a ja bih se, po ko zna koji put, osjetio naputenim, opkoljen
opasnostima kojima nisam bio dorastao. Kasnije bih, gotovo odumro, sluao glasove djeaka iz
Borika. Meu njima je i Nastas. Svi mu se pokoravaju. Svi ga se plae. Najodanijima obeava da
e pokazati kinoprojektor. Puu pred njim. Gledaju ga sa zaviu, moleivo. I Filip, kome u
snazi nema premca, lano priznaje da je Nastas i od njega jai. Zato ga Mrkojev sin asti
slatkiima kakve nikad nismo vidjeli...
Oko mene se zgunjava sumrak.
Predmeti u toj sjenovitosti postaju udesno meki, bez bridova, gotovo rastvorljivi. Gledam
u oevu sliku na suprotnom zidu. Gledam ga kako se smije pred radnjom pokojnog kamenoresca
Karla gledam ga, i plae mi se! Ne znam zato, ali, sada bih se zavio u klupko i zaridao. No,
uzdravam se. utim. Gledam oevu sliku i utim...
Od munine me spaavala sestra.
U neko doba bi ula u sobicu. Izvodila me na prozor. I priala o svemu to bismo sa
prozora mogli vidjeti. Dosta je izmiljala. Ali, znao sam da to ini kako bi me tjeila. I to je bio
znak njene ljubavi.
Sanjao sam Mrkoja.
Gonio me, nianio iz onog svog "Brauninga" i, dok padam pokoen metkom, iza mene se
razlijee smijeh tog gramzivog seljaka, smijeh pomijean sa Jeleninim jaukom i ja padam u
nekakav jarak, dugo padam i svega sam svjestan. Oko moje glave tutanj neijih nogu, zatim
blijeda lica to se nadnose nad mojim tijelom... i ja se naglo budim!
"Jeao si", kae sestra milujui me po oznojenom elu. "Runo si legao..."
"O", ustaje majka iz svog kreveta. "Tebi je zlo, dijete. Donesi mu vode."
Pijem vodu i ona me, doista, oporavlja.
Vraam se svijetu oko sebe. I dubokoj, mirnoj noi. Nita se, u stvari nije deavalo, nita
pomjerilo sa svog mjesta.
Zvonio je stanini signal na Predgrau. Neka lokomotiva je manevrisala kolosijekom, pa bi
pisnula i zakloparala tokovima i, znam, sad se oko nje diu oblaci pare. Ta maina e, u osvit,
povui putnike u Prijedor. Ovim vozom sam, davno, zajedno sa sestrom putovao naoj tetki
Vasiliji.
U kolu sam odlazio loman i kao bolestan.
Cijelo proljee sam zaobilazio Mrkojevu kuu.
I naredno ljeto.
Otac se vratio. Ali, on me nije mogao braniti. Leao je. Rana na njegovoj nozi nije
zacjeljivala. Samo je bila jo vie otvorena. Rekao je da mu je i kost okrznuta i da vie nee biti
lako, ali osmjehivao se, blijed, gotovo proziran i sa nekom toplom svjetlou u oima sve e
se dobro svriti, ozdraviu, sigurno u ozdraviti. Jednog dana u uzeti i svoje dlijeto. Mirko e
i tad mi je namignuo zajedno sa mnom zidati radnju iza kue. Veliki e to postati majstor.
Umjetnik!
No nije ozdravio.
Ni radnju zidao.
I ja sam ivio sam sa svojim strahom. Vremenom, i taj strah se pretvorio u tugu. Zbog
jedne narande, zbog Nastasa, Mrkoja i dugog siromatva u kojem smo trajali, koje nas je
satiralo.
Ne znam gdje je Nastas.
Ne znam gdje je njegov strani otac.
Tu je, jo uvijek, i to dobro sauvana, kua izgnanog starojugoslo-venskog kulaka Kaliha.
U nju su se, na smjenu, useljavali slubenici, pa kad dobiju vii poloaj, preputaju je onima
ispod sebe.
Mnogo je vremena prolo od onog dogaaja u Boriku, a u meni se nita nije promijenilo.
Kad sam, kao student, posjeivao bolesnu i usamljenu majku i tad sam pored Kalihove kue sa
zebnjom prolazio.
I noas, dok se zimskim nebom oglaavaju jata divljih gusaka i dok vjetar pomjera zavjese,
u meni se, sam od sebe, obnavlja taj davni strah...
Kad u ga pobijediti?
JEDNO DRVO
Mislim da sam prestao biti dijete onog dana kad su oborili drvo. Ne znam u koje doba se to
desilo, ni ko ga je posjekao, ali u zamorno avgus-tovsko popodne vidio sam s prozora nae
sobice: na pokoenoj njivi leao je crn i ogroman trup. "Boe!" oteo mi se uzdah dok sam se, jo
znojan od igre na vrbaskoj obali, primicao oknu. "Ono drvo je oboreno!" Niko me nije razumio.
Sestra je zamiljeno krpila svoju okraalu suknju, majka je bez rijei nastavila prenositi nekakve
sitnice iz hodnika u kuhinju, i ja sam, kao oamu-en, ostao preputen vlastitom udu i otkriu.
Drhtao sam. Koljena su mi kle-cala. Prozoru sam privukao stolicu, utke, vie nikom se nisam
obraao, kao da je kua bila naputena, susjedne nastambe, pa i itav grad nekud iseljeni. Na
svijetu smo, izgledalo mi je onemoalom i potitenom, postojali samo ja i ono drvo. Vanije od
drugog drvea. Drvo mit. Neko, vjerovao sam, besmrt-no drvo.
"Tamo", govorio je otac gledajui u beskrajna povjesma magle, "tamo emo, pod ono drvo,
prenijeti alat."
Sve sam znao. Dovoljno je bilo da tu, bdijui uz njegovu postelju, sklo-pim oi i ugledam
cijelu klesarsku radnju. Gradiemo je od finog kamena, ni glomaznu ni tijesnu, upravo takvu da
se u njoj mogu kretati dva majstora, a da i muterijama bude ugodno. Desni dio radionice, onaj
do proirenog gotskog okna, bie namijenjen za skice i projekte. Tu e naruilac moi popiti
kafu, a pred njim e biti razastrta mapa spomenika, od zamanijih skulptura do neznatnih ploa s
imenom, datumom roenja i smrti, moda s fotografijom i lepravim krokijem na prednjoj strani
sve e to muterija moi da bira, da se opredjeljuje. Nee naa radnja ni po emu liiti na one
uboge izbe pred kojima kisnu spomenici i raspada se materijal i sama e predstavljati malo
umjetniko djelo. "Ne moe se postii neto vie", nastavljao je otac spu-tajui umoran pogled
na moje lice, "ako se ne prepusti dlijetu. A ono govori! Opominje. Dlijeto je, Mirko ivo!
Ima srce, duu sve je u dlijetu. Vidim: ima moje ruke. Savitljive. Podatne. A jake..." Brzo je
malaksavao. Iz svojih sve tanjih i blijedih prsta isputao je moju ruku. Glava mu je padala na
uzdignut jastuk, u duboku sjenu za prozorom, i ja sam se gotovo naprezao da je razluim od
polutmine u kojoj se gubila.
Smijeio se. Uvijek. Usne su mu bile beskrvne, no uprkos tome, s njih nije silazio taj
smijeak pun nekakve nade koja se i u mene prelijevala. U tekim trenucima kad se jedva
pokretao i kad su bolovi u ranjenoj nozi prelazili granicu mirnog trpljenja on bi i tad nalazio
snage da nas ne alosti.
Nije se zaputao. Dani su bili tmurni. Padale su monotone kasnojesenje kie, no otac bi
zamolio da mu prineseni lavor, pribor za brijanje i nasapunjenu etku, dok bi Jelena drala malo
okruglasto zrcalo. "Sve e ovo proi. Ozdraviu. Sigurno u ozdraviti." Vjerovao sam njegovom
apatu.
"Navij satove", rekao bi poslije nastupa prvog i opakog jutarnjeg kalja, koji ga je runo
potresao i kidao. Dizao se i svijao u krevetu.
"Zato?"
"Navij. Volim sluati satove. I veliki i mali navij!"
Ti satovi su stvarali pravu larmu. Kucali su neujednaeno, pa me ta nesloga u pokazivanju
vremena uznemiravala. A onda bih se i na to privikao.
Kasnio sam u kolu. Morao sam biti uz oca. Nita mi nije bilo vanije od tih bdijenja, od
onih sitnih ali rado obavljanih usluga koje sam mu mogao initi.
"Satovi...", rekao bi, ponovo se osmjehnuvi.
Snebivajui se, pratio sam njegovo uivanje u radu skrivenih aparatura. ta je
predstavljalo? Nikako to nisam mogao odgonetnuti. I ne alei, u dugim intervalima zamiranja
svakog razgovora, i mene je tiskalo u to svoje neobino vrijeme. Nisam se snalazio. Tonuo sam
kao na neko dno. Iznad mene se gomilala voda, prozirna ali nemjerljiva, i vie nita ne bih
primjeivao od svijeta kome sam donedavno pripadao. Oko mene se irila tiina, neizdriva,
apsolutna. Mijenjao se prostor. Kretao sam se po nekoj pustari, sa krtim nagibima i
uzdignuima zemljita i drugo mi nije preostajalo nego da se uurim, zgrim i sluam ipak
neto sluam: oko mene huji vrijeme. ujem ga. Tee. Valja se. I pomjera sa sobom itave
naslage zemlje, vode, dalekog rastinja, nekakve svjetove do kojih jo nisam dopro, no pouzdano
znam da su realni, da postoje. Nije to misao o vremenu, to je vrijeme samo... inilo mi se da su
ti otkucaji satova bili oev jedini stvarni razgovor i da njegovo i nae vrijeme nisu bila ista
vremena.
"Oprosti", rekao bi liavajui se neshvatljivog zanosa, "Satovi... Satovi su krivi..."
U neko doba bi zamolio da iz ormara iznesem "nae papire", kako ih je uvijek nazivao. A ja
sam jedva ekao taj as! Sad e nastati, znao sam, oni neponovljivi trenuci meusobnog
uvaavanja, sitnih ispravki i bezbroj puta ponavljana, a nikad dosadna objanjenja gradnje nae
budue radionice. Nad njenim vratima e biti uklesano oevo i moje ime. Njega e dok potpuno
ne ozdravi, zamjenjivati neki majstor.
Napolju je neprekidno rominjala kia. Nagnuti nad papirima, uzimajui jedan od drugoga
olovku i upirui sad u ovo sad u ono, zaboravljali smo na neprijatne prizore kasne jeseni. Ti
listovi na kojima je bio plan budue klesarske radionice, predstavljali su posebnu dragocjenost u
kui.
"Gradiemo je", najednom bi se okrenuo oknu, i odloio crtee uredno ih sloivi, "tamo
daleko... u poljima!"
"Gdje?"
"Tamo, kod onog drveta... tamo, daleko..."
Uzalud sam slijedio njegov kaiprst. Magla i kia su skrili ono bezimeno drvo, no ja bih ga,
u silnoj elji da ga vidim, doista i ugledao: golemo je bilo cijelu e nam radnju tititi sjenkom!
Onda bih, smoren kiom, satovima i napornim izuavanjem plana, zaspao pored oca. Nije
me budio, jer ne bih dugo spavao. Dizao sam se iz bunila. Teturao bih pored neobino izraslih i
kao potamnjelih stvari i osjeao da je ponovo proao dio nekakvog tueg i nijemog vremena.
Poetkom zime zanimanje za satove je naglo opalo. Mogao je, sve dok daleko i ledeno
sunce ne pree zenit, leati u tiini. Nije mu smetalo to sveprisutno mrtvilo. Deavalo se,
iznenada, da tvrdo zaspi usred razgovora o klesarskoj radnji koju emo zidati pod onim drvetom
to ga je zatrpavao snijeg.
Crte mu je ispadao iz ruke, usta ostajala poluotvorena, s neiskazanom milju koja bi,
sigurno, upotpunila projekat, dodala mu neto vano, nesvakidanje. Lice mu je postajalo uto.
Disao je ubrzano, kao da u sobi nije bilo dovoljno vazduha.
Umjesto da ga lijei i okrepljuje proljee je oca neprijateljski doeka-lo. Slabio je.
Svakim danom je bivao sve krhkiji, utljiviji, nepominiji. ini-lo mi se katkad, dok sam ga
zadihanog i vrelog uspravljao na jastuku da bismo gledali ono daleko drvo ve u beharu da je
providan! Kroz ruke, kroz lice, kroz otkrivene grudi mu je prolazila prejaka aprilska svjetlost...
Ono drvo, ogromno i jo mlado, crvenkasto je beharalo. Jabuka? Ne, to moda nije bila jabuka.
Ni otac ni ja nismo znali kakvo je ono drvo, ni ije je. ivjelo je nekako izvan pejzaa koga je
krasilo, izvan tamne periferijske slike s kojom nije imalo gotovo nieg zajednikog.
Majka je prestala odlaziti na posao. I sestra u kolu. U kuhinji je bilo tuno. aptalo se. Kad
bih uao, zautale bi ili poele razgovarati o neem sasvim drugom. Osjeao sam to. I vrijealo
me. Svud je vladala nekakva skamenjenost, kao da se ni sestra ni majka nisu osvrtale na
proljee, na ljepotu kojom smo bili okrueni. A u naoj kui, izuzev alosti, nieg nije bilo.
Prema meni su se udno ophodili. Pazili su me. Gospoa Kristina bi me stavila u krilo, pogureni
Petar bi me pogladio po tjemenu, a to bi majku, iznenada, toliko rastuilo, da se neprestano
zaklanjala, uzdiui. Nisam volio ni tu panju. Slutio sam: iza nje se krilo neto veliko, to nisam
smio saznati, to ne bih mogao shvatiti.
Otac je umro neujno.
U snu je umro.
Samo su ujutru satovi utali.
Ogledala su bila prekrivena crnom tkaninom.
Izgledalo je da je otac zaspao, i probudie se, svakog asa, i kazati, osmjehnuvi se: Donesi
nae papire... navij satove... kako treperi ono drvo... tamo daleko, u poljima... vrijeme uje li
kako protie vrijeme... ruke su ti savitljive, podatne a jake dobar e biti majstor... vjetar kao
da se nikad nee zaustaviti taj vjetar...
Oca nije bilo i ja sam ivio s onim drvetom.
Drvo je procvjetalo, izlistalo, pod njim su se katkad grlili ljubavnici, kiilo je i drvo se
stresalo, zatim mu se u kronji zaplitao mjesec, i ja bih, snatrei do u duboku no, mislio o
oevom izenenadnom dolasku, o naim projektima, o buenju jednog ivota koji je tek zastao a
nije mrtav, i ne moe umrijeti. To drvo je bilo utjeha i razgovor u samoi i, inilo mi se: dok je
ono u polju, nita se nije dogodilo, sve je isto, preda mnom je nada sve je na dohvat ruke...
I sad: na pustoj i pokoenoj njivi leao je crn i orgoman trup onog drveta!
Ne znam koliko dugo sam ga gledao, koliko mi je trebalo da shvatim da otac nee doi, da
je klesarska radnja prela u daleki i lijepi san, da su oni papiri sve ui, da je vrijeme prolo, da
vie nisam dijete.
JON
PAGODA
Ko si ti?
Mirko.
Ja sam Marija.
ta radi ovdje u polju.
ekam oca. Kod pilane je. Lovi ribu, a meni dosadi, pa Luna i ja etamo.
Nisam te viao.
Ni ja tebe.
Gdje stanuje?
Preko mosta... daleko. Oduvijek smo tu... Leonovi!
Bilo mi je neugodno. Nisam znao ta u s nogama, ni gdje gledam, ta da inim a da ne
budem nespretan i smijean bio sam zateen i Marija se poela kikotati kad sam se prenuo na
Lunin skok iz nagorjele avgustovske trave... nisam oekivao psa, jo tolikog, i takvog: Luna je
imala dlaku boje vatre, iljastu glavu, bila je vitka, na visokim nogama, s metalnom ogrlicom na
kojoj je bio ugraviran monogram, i poela mi je njuiti prljave i izranjavljene noge, pa prsa i
ruke, i kad mi poe prema licu, gadljivo sam je odgurnuo, a Marija se jo jae zakikota:
Ne boj se... to Luna hoe da te upozna nikad nije nikog ujela ona je stalno u kui ili na
dvoritu... uopte nije opasna!
Mada je Marija govorila i bila sve veselija, moja zbunjenost je rasla. ta je ovo? Otkud ova
mlada djevojka, jo djevojurak, i ta ona ima sa mnom, zato me, ekajui oca nije mimoila,
kao to sam i ja, ponekad, u polju nailazio na zaspala prosjaka, pijanca ili luaka sa bradom do
pojasa i nekom velikom knjigom to ju je vjetar listao pored njega? Bili su to samotan koji su se,
ovog nesnosno vrelog avgusta, kao i ja, odmetnuli u polje, pa su mi se neki od njih, s toljagama i
torbama na takve bih gotovo nagazio! inili kao nebesnici, kao drevni proroci ili isposnici iz
onih knjiga to sam ih davno listao kod gospoe Gal, a ona mi je objanjavala to koji crte
predstavlja i kakvu priu krije u sebi... I: zato me ova mlada djevojka naprosto nije mimoila i
ostavila da na miru spavam, da popodnevno sunce prebrodi preko topole pod kojom sam leao i
da se, docnije, uputim na Vrbas, okupam se i pred vee vratim kui?! Nije valjda i njena samoa
tako velika, moje rijei joj, sigurno, nee znaiti nita, a ni svojom budnou joj neu ublaiti
samou. Zato je prila? Nita nisam shvatao. Znao sam kako izgledam i ta neugodnost je
prelazila u stid. Skupljao sam se pod topolom, gotovo pripijao uz stablo, mislio sam o tom svom
jadnom izgledu, o zaputenosti, o pantalonama toliko puta okrpljenim, o iskrzanoj i okraaloj
koulji, i jedva da bih poneto uo od onog to je ta najednom banula goa govorila:
... moja baka izrauje divne goblene, stara je a kako je, bez naoara, izvezla Vermerovu
sliku! i jo je, i jo govorila, a nita je nisam pitao, samo sam se udio, i vie: snebivao se, i
nisam vjerovao vlastitim oima i uima, u meni se javljala elja da naglo ustanem i pruim ruke,
i najzad se ubijedim u stvarnost deavanja, jer, moda je ovo tek plod mog velikog zamora i
osamljenosti u polju, i tekih misli kojima nisam mogao umaknuti... a opet sam se plaio da
Marija, dotaknem li je, ne pomisli da sam moda lud, bez svijesti da sumnjam, da ne razabirem
a uporedo s tim, u meni se javljala i druga elja: da jednostavno pobjegnem! Jer, ta djevojka i
nije bila od ovog svijeta, i iz naeg grada, ponajmanje neko ko bi se, pod ne znam kakvom
izlikom, obreo u polju, u kom su se sretali rijetki gosti, i svi odreda izvjesni otpadnici, ljudi koji
su se morali makar, na trenutak, osloboditi grada i grad njih! Zato bi Marija Leonov bila neko
od njih, i otkud ona ovdje!? Bila je svijetla, i bijela, i njegovana, ukasta kosa joj je padala po
elu, motala joj se oko dugog vrata, rasipala po ramenima, a kad pirnu vreo vjetri, Marijina
kosa zaviori kao najednom raspren oblaak, i lice joj pod tom kosom zablista, i njene oi me
ozarie udnim sjajem, i cijelog me proee dotad nepoznati srsi... ne, nije to bio strah, ti srsi su
bili puni milja, i nemira, i zadrhtao bih, sav, i nisam bio ni svjestan da se diem, gotovo
hipnotisan, ostavljam topolu i prilazim toj iznenadnoj goi u prozirnoj ljetnoj haljini koju je,
zvonasto, naduvavao vjetri i ona bi je, mahinalno, pridravala kako se ne bi digla iznad koljena
a priala je no nisam je sluao, gledao sam je, i nikako mi nije bilo dosta tog gledanja!
Tad i Marija, osmjehnuvi se, prui ruke prema meni. Ja ih dotakoh. Bile su vrele, meke,
bijele ive i Marija je bila iva, i nisam sanjao, sve se ipak dogaalo, mada udnije i od
najneobinijeg sna... ovakva djevojka da mi prua ruke, da me zove, da mi pria, da me smatra
za nekog ko bi joj mogao initi drutvo!
Mirko, rekla je vidi koliko je ono polje! Nije niije... samo je nae, pa uzmimo ga!
Kako?
Lako! Nadi neko mjesto s kog emo obuhvatiti cijelo polje... a pogledu se nita ne moe
oduzeti! i nasmijala se vukui me, jo preplaenog i zbunjenog, kroz sparuenu travu daleko
od puteljka koji je presijecao polje prema kasarni, potom se ravao u pravcu Pilane, Vrbasa,
velikog mosta preko koga su tutnjali vozovi... ne, Marija se nije osvrtala na puteljke, smiono je
progaavala travu, Luna bi kao privienje, najednom iskoila iz neke male dungle repuha,
jajaike i ika, pred njom bi zaleprala ptica, i sve bi se opet smirilo u optem mrtvilu polja,
avgusta, podneva zatim se izvije Luna na sasvim drugoj strani, nad njom se, izluen od straha,
razgalami roj tiglia, pa ponovo mir, i utanje trave koju uporno gazimo, kao da je Marija
odabrala cilj, i zna gdje me vodi i gdje je to mjesto s kog emo, jednim pogledom, obuhvatiti
polje, i, samim tim, "uzeti ga" kao svoje, postati njegovim vlasnicima! Nisam se opirao. Samo
sam se udio. I sebi, i njoj, i svemu to se deavalo, a nisam imao smjelosti da joj kaem kako je
takvo mjesto u polju teko nai, mada postoje uzvisine, i mali dolovi, a tu negdje je i jama,
ogromna i preduboka, sad maskirana trnjacima i svakojakim ibljem, i opasno je ovo to inimo,
moemo, nesmotreno, nagaziti na tu jamu, a onda...
Mirko, ree Marija otpuhujui pramen kose sa ela mi smo bogati... prebogati! Ko jo
ima ovoliko polje?
Niko, rekao sam. Ni Nanut ga nije imao, ni Kalih, ni profesor Petra... sve su to
bijedne parcele zemlje prema naem polju!
Pa... ta da inimo?!
Stajali smo, izgledalo mi je, upravo na takvom mjestu odakle se moglo vidjeti itavo polje,
i to golemo prostranstvo je ulijevalo osjeanje slobode, nesputanosti i posvemanje svojevolje, a
ta je mata bila, i jeste, ako ne- sloboda? Kao da je to osjeala i Marija pokazala je osmijehom
to ju je najednom obasjao, osmijehom u kome je bilo i pobjede i neodlunosti to se javlja
nakon svakog trijumfa: A ta sada?!
Sjedi, gotovo je naredila ne isputajui mi ruku. S ovog malog brda moemo vidjeti
sve i kad budemo sjedjeli... sve!
Kako je bila daleko topola pod kojom sam provodio taj neobini avgust! vjerovao sam,
gledajui je onako zgurenu i malenu, da bi mi trebali sati i sati da joj priem, da se opet okrenem
u njenoj sjenci iz koje me je izvukla Marija kao u neki drugi, meni nepoznat predio, ali nisam
elio, bilo je lijepo s Marijom, i sve je bilo uenje, jedno od onih to se nikad ne okonavaju...
Mirko, ree, zagledavi mi se u oi. ta da inimo s naim poljem?
Ne znam, rekao sam, a onda: Zar nije dosta stoje nae?"
Nasmijala se, a potom: Moda... Ali od onog to imaju, ljudi uvijek neto ine, pretvaraju
ga u neto drugo, i udie se to nam je polje mrtvo i to ovakvo polje!
Vara se, rekao sam. Ti ovo polje ne pozna dovoljno u njemu sve vrvi od ivota...
ja sam se saginjao zemlji i zaustavljao dah: sve je brujalo, drhtalo, dahtalo, ivjelo... Ovo
polje, Marija, nikad ne miruje svata se dogaa dok ovako sjedimo i priamo samo kad bi
Luna znala kazati ta se sve, u ovom asu, deava oko nje... moda e nas iznenaditi ulovljenim
zecom!
Da, Mirko ali to nije dovoljno! Po emu se zna daje polje nae?
Po tome, rekao sam, to njime vladamo ti i ja. Ti si kraljica ovog polja a ja kralj
od sveg ivog u njemu smo jai!
Mi vladamo poljem, ree zamiljeno Marija. Dok je dan i dok smo tu, dok ga gledamo
i sve to vidimo prisvajamo, ali kad odemo, kad nas ne bude ovdje, mogu doi lopovi i ukrasti
nam polje, jer nieg nee biti na njemu to bi ih upozorilo na posljedice takvog barbarskog ina!
Zbilja... ta da radimo?!
Ljudi obino neto sagrade.
Moj djed bi na svoju njivu zabio kolac oguljene kore, na nj prikucao pekir, i to je
znailo: m o j e!
Ne, ree Marija pa to je tako obino, i nikoga nee biti strah da izvri takvo
svetogre... i taj e kolac lopovi naprosto iupati!
Istina je. Naiu nekad skitnice... moe im zatrebati kao tap.
Moj tata je arhitekt, ree Marija. I kazao je da i ja imam mnogo smisla za
graditeljstvo... ih! ta sam sve, kao djevojica, znala napraviti od blata!
ta?
Svata! Jednom sam, u dvoritu, i pagodu napravila!
Pagodu?!
Pravu pravcatu pagodu! Vidjela sam je na jednoj mapi, pa sam, na ulazu u pagodu isto
kao i na mapi izradila i veliki toak, kao u Konaraku na Hramu Sunca, i mali kip ive
Nataraja!
Gledao sam je zadivljeno. ta sve nije znala Marija Leonov... kakve li je jo u kui imao
knjige njen otac-arhitekt?!"
A moj otac je umro rekao sam.
Kada?
Odmah poslije rata.
Marija zauta.
U daljini se dimilo. Dim se u uspravnom stubu dizao put neba, ali kako je vedrina bila
nepobjediva, dim se skupljao u peurku i kao plaviast oblaak razilazio u bespuima, tako da
nam nita nije zaklanjao i nita oduzimao od naeg polja, od njegove veliine i nepregazivosti...
sezalo je ak tamo do Krmarica, vidjeli smo razbacane kuerke pod bregovima, i s tih bregova
je poduvavao vjetri donosei mirise razliitog bilja to docvjetava u kasno ljeto, to e umrijeti
na pragu septembra.
Pa, Marija, rekao sam kako bi bilo da napravimo jednu pagodu?
Pagodu?!
Ona da straari kad nismo u polju! Da ga uva...
Divno! Ali... od ega? Ovdje nema blata!
Ima!
I poveo sam je prema lokvama za koje ona nije znala da postoje u polju.
Prolog mjeseca je padala kia. Nisam vjerovao da su posve isuene.
Na rubu prve, one vee lokve zatekosmo Lunu. Leala je na ispucaloj zemlji i dahtala.
Vrijeme je sporo odmicalo, sunce se tek otklonilo od zrenika. Polje je, sumorno, utalo. I ono je,
kao i Luna, ekalo prve sjenke pa da oivi, da se oglasi, da iz trave izrone ptice. Da se pokrenu
guterovi skriveni u nevidljivim gomilicama kamenja, da proskae to skae, da oprui noge to
tri, da poe u lov to lovi, da zaboravi, u igri, lovca to e biti ulovljeno, da se, naprosto, ivi...
A blata je bilo svud po rubovima tih sad smanjenih i oplialih lokava lokve su bile ve
pretvorene u blatita, sa sasvim malo vode na sredini...
Marija uskliknu:
Donosi, Mirko... ovdje emo dignuti pagodu!
Otjerala je Lunu, koja se lijeno odvue nekoliko koraka dalje. Marija zadie suknju i
kleknu.
Ovdje, kazala je donesi blato, ne ono itko, iz dubine kupi ovo s rubova, iz pliaka, i
razdvajaj: meke blato ostavi da se malo sui, a od ovog tvreg, to se moe oblikovati, odmah
emo poeti!
Nikad nikog lake i s vie zadovoljstva nisam sluio od Marije Leonov, i niijoj se
Umjetnosti s takvom iskrenou nisam divio kao Umjetnosti Marije Leonov!
Naa pagoda je rasla.... rasla!
Donio sam i nekoliko klipova razliite debljine, koji su pomagali Mariji da sve to nije
mogla svojim neobino savitljivim dugim prstima izdubiti tim prstima kojima se zgomilana
vlana zemlja pokoravala kao da su bili namagnetisani nekom meni nepoznatom silom koju je
sluala zemlja to su postizavali tapii koje je Marija nepogreivo odabirala iz snopia to sam
joj ga stavio nadomak ruke... i pagoda je postajala sve ukraenija, sve ljepa! Marija je ustajala,
odstupala korak-dva od naeg hrama s novom grudvom zemlje koju je ve oblikovala u figuru
boga ive, pa u veliki toak to je bio prislonjen o hram kao neki njegov neprolazni simbol,
iskretala je glavu, kiljila i motrila pagodu sa svih strana, njene promjere i opti izgled... pa se
opet, objanjavajui mi o kakvom se znaku na zidu hrama sada radi, utke, kao u nekom zanosu,
nastavljala da reljefom ukraava zidove, da onim tapiima iscrtava vrata, dovravala neobine
ovale kupola, pa male ali dramatine frizove koji su opkoljavali pagodu u nekoliko pojaseva, i
svaki od njih je neto prikazivao, bio pria, duga a uzbudljiva, koju e posmatra dokonavati
vlastitom fantazijom, jer se pored nae pagode nije smjelo biti ravnodunim... Marijina
Umjetnost takav odnos ni u jednom detalju nije doputala!
Ni Marija ni ja nismo mislili o vremenu, o njegovom prolaenju.
Ni o Luni niko vie nije mislio, mada bih je, razigranu, katkad ugledao kako iskakuje iz
trave, a nekoliko puta je, negdje daleko, i zalajala.
Luna..., rekao sam sjetivi se Marijinog pratioca.
Luna! ponavljala je Marija i ne osvrnuvi se. Pagoda je rasla...
"Eto", progovori najzad Marija odstupajui korak-dva takvu sam pagodu i u dvoritu
napravila... moda neto manju, nisam onda imala od ega!
Bila je, oito, zadovoljna.
Puila je usne, otpuhivala onaj nemirni pramen kose, opet kiljila, premjeravala i primicala
se, potom prstom ili tapiem pravila posljednje korekture na graevini, no to su bile finese koje
ni ja ve nisam primjeivao kao izmjene...
Oprali smo ruke.
Marija me, prezadovoljna svojom Umjetnou, ponovo uze za ruku i ree:
Ova pagoda e uvati nae polje. Po njoj e se znati da nije niije, da nekom pripada, a
onaj mali iva bdije nad svim u Hramu, i oko Hrama, jer iva nikad nije u snu, pod njegovim su
nadzorom Zemlja i Nebo iva spaava i kanjava, i ne vara se kada treba initi prvo ili drugo,
sav je od Oka i Uma... nae polje e biti dobro uvano! i stegnu mi ruku, pa smo se jo jednom
pogledali i po obrazu me taknu kosa Marije Leonov s Krmarica je zaduvao vjetar kasnog
popodneva, ve je i sunce bjealo zapadu, a mi to nismo ni osjetili pagoda je odnijela i vrijeme
i svijet oko nas, i utali smo dok smo je dizali, a stalno smo, tim svojim utanjem, govorili:
rukama, zjenicama, smijekom, svakim pokretom smo se sporazumijevali, suvine su bile rijei,
kao da se njima nikad nita ne govori, kao da su samo nemo, kad zanijemi sve to stvarno
jesmo!
Moram ii ree Marija Leonov, obazirui se na sunce.
Ostani rekao sam stegnuvi joj ruku.
Ostani... sad je najljepe u polju!
Moram ii ree Marija. Otac e se naljutiti, a veoma je strog!
Ispustila mi je ruku i potrala prema dimu.
Pred njom je, preskaui bunje, odmicala Luna.
Ostao sam nasred polja.
Digoh ruku na pozdrav, no Marija se nije okretala a onda se naglo osvrnu prije nego e
nestati u dimu, pa u treperenju avgustovske jare, koja se postepeno razilazila.
Doi sutra!
I ti!
I ja!
Pod topolom!?
Pod topolom!
I nestala je.
I nije dola.
ekao sam je i ekao.
"Pod topolom?!" viknula je prije nego to e utrati u dim.
"Pod topolom!" potvrdio sam, i odrao rije, i nikud se, danima, nisam micao ispod topole,
jer sam se bojao ak i sluajne mogunosti da se mimoiemo, da Marija doe i ve iz daljine
primijeti da me nema, da je tim svojim neekanjem jo i raalostim, da mi nepanju uzme kao
grijeh, jer nisam je ekao na zakazanom mjestu, i u mene se vie nije mogla pouzdati...
"Gdje stanuje?" pitao sam je onog dana.
"Preko mosta", rekla je, "pa drumom u jednoj starinskoj kui, daleko". I dodala je:
"Oduvijek smo tu... Leonovi!
Preao sam taj most iza Pilane i stupio na drum.
Obiao sam sve kue uz drum, i one koje nisu podsjeale na opis Marijinog doma, i pitao:
Stanuje li ovdje arhitekt Leonov?
Leonov?!
Da.
Nikad ovdje, dijete, odgovarali su mi i najstariji ljudi, i gotovo slijepe starice koje sam
zaticao u hladovitim batama, na izglodanim pragovima kueraka, u otvorenim vratima iza kojih
je zjapila memljiva pomrina i oni su mi odgovarali: Nikad ovdje nisu stanovali Leonovi! i
u to sam ve jednom morao povjerovati, jer me drum doveo do elinca!
A, onda, konano, shvatih: Pa Marije Leonov doista i nije bilo!
Ni njene Lune.
Samo avgust, polje, svjetlost, topola, i ja.
I moja samoa.
Zaboravljao sam, i zaboravio!
I vie nikoga nisam ekao pod topolom.
Niko nije trebao doi.
Lutajui poljem, u kasno popodne, kad sam se vraao od Predgraa i onih mrtvih
kolosijeka koji su sve vie zarastali u travu, naiao sam na neisuene lokve.
I stadoh preneraen!
Tu se, na rubu prve lokve, uzdizala pagoda, ve izbijeljela, ponegdje i ispucala pred njom
figura boga ive, i veliki toak oslonjen na zid Hrama!
BILJEKA O PISCU