Pavao VI. (1963.-1978.

)
(Paulus VI.)

Dei Verbum
(II. vatikanski sabor, IV. sjednica, 18.XI.1965.)

1. Proslov

Boju rije sa strahopotovanjem sluajui i vjerno je razglaujui Sveti sabor slijedi sv. Ivana, koji kae:
Navijetamo vam ivot vjeni, koji bijae kod Oca i nama se pokazao: navijetamo vam to smo vidjeli i
uli, da i vi imate zajednitvo s nama te nae zajednitvo bude s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom
Kristom (1 Iv 1, 2-3). Stoga Koncil, idui stopama Tridentinskoga i Prvoga vatikanskog koncila, kani
iznijeti pravi nauk o Bojoj objavi i njezinu prenoenju, kako bi sav svijet sluajui navjetaj spasenja
uzvjerovao, u vjeri se nadaoi u nadi ljubio.

I. poglavlje: Zbiljnost objave

2. Narav i predmet objave

Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te saopi otajstvo svoje volje (usp. Ef
1,9), kojim ljudi po Kristu, Rijei tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju
zajedniari boanske naravi (usp. Ef 2, 18; 2 Pt 1, 4). Tom objavom, dakle, nevidljivi Bog (usp. Kol 1, 15; 1
Tim 1, 17) iz preobilja svoje ljubavi, oslovljava ljude kao prijatelje (usp. Izl 33, 11; Iv 15, 14-15) te s njima
druguje (usp. Bar 3, 38) da ih pozove i primi u zajednitvo sa sobom. Taj raspored objave zbiva se djelima i
rijeima iznutra meusobno povezanima tako da djela to ih je Bog izveo u povijesti spasenja oituju i
potkrjepljuju nauk i rijeima oznaene stvari, a rijei razglauju djela i osvjetljuju u njima sadrano otajstvo.
Po toj nam je objavi dubina istine i o Bogu i o ovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu, koji je
ujedno i posrednik i punina sve objave.

3. Priprema evaneoske objave

Bog, koji po Rijei sve stvara (usp. Iv 1, 3) i uzdrava, u stvorenjima prua ljudima trajno svjedoanstvo o
sebi (usp. Rim 1, 19-20), a budui da je nakanio otvoriti put vinjega spasenja, on se povrh toga ve od
poetka oitovao praroditeljima. No poslije njihova padu on ih je obeavi otkupljenje podigao k nadi u
spasenje (usp. Post 3, 15). Neprekidno se skrbio za ljudski rod da svima koji postojani u dobrim djelima
tragaju za spasenjem dade ivot vjeni (usp. Rim 2, 6-7). U svoje, pak, vrijeme pozva Abrahama da ga uini
velikim narodom (usp. Post 12, 2), koji je, nakon patrijarha, po Mojsiju i prorocima pouavao da upozna
njega, jedinoga ivoga i pravoga Boga, briljivoga Oca i pravednoga suca, te da iekuje obeanoga
Spasitelja; tako je on kroz vjekove pripremao put evanelju.

1
4. Krist osobna punina objave

A poto je u mnogo navrata i na razliite naine Bog govorio u prorocima, na kraju nam je, u ove dane,
progovorio u Sinu (Heb 1, 1-2). Poslao je, naime, svojega Sina, to jest vjenu Rije koja prosvjetljuje sve
ljude, da prebiva meu ljudima i da im izloi najdublju nutrinu Boju (usp. Iv 1, 1-18). Dakle, Isus Krist,
Rije tijelom postala, ovjek k ljudima poslan, govori Boje rijei (Iv 3, 34) i dovruje spasiteljsko
djelo koje mu je Otac povjerio da ga izvri (usp. Iv 5, 36; 17, 4). Stoga on [jer] tko njega vidi, vidi i Oca
(usp. Iv 14, 9) sveukupnom svojom prisutnou i oitovanjem samoga sebe, rijeima i djelima,
znamenjima i udesima, a pogotovo svojom smru i slavnim uskrsnuem od mrtvih te, na kraju, slanjem
Duha istine dovruje objavu ispunjujui je te potvruje boanskim svjedoanstvom da je Bog doista s nama
kako bi nas oslobodio iz tmina grijeha i smrti te nas uskrisio na vjeni ivot.
Kranska rasporedba spasenja, dakle, kao novi i konani savez nikada nee minuti i ne treba vie oekivati
nikakvu novu javnu objavu prije slavnog oitovanja naega Gospodina Isusa Krista (usp. l Tim 6, 14; Tit 2,
13).

5. Prihvaanje objave vjerom

Bogu objavitelju valja odgovoriti posluhom vjere (usp. Rim 16, 26; Rim 1, 6; 2 Kor 10, 5-6), kojom ovjek
cijeloga sebe Bogu slobodno izruuje iskazujui potpun posluh uma i volje Bogu objavitelju i dragovoljno
pristajui uz objavu koju je on dao. A da se uzvjeruje, potrebna je Boja milost koja predusree i potpomae
te unutarnja pomo Duha Svetoga, koji srce treba pokrenuti i obratiti ga k Bogu, otvoriti oi uma te svima
dati ugodnost pristanka i vjerovanja istini. A da razumijevanje objave bude sve dublje, isti Duh Sveti
svojim darovima vjeru sveudilj usavruje.

6. Boanska objava i naravna spoznaja Boga

Boanskom je objavom Bog htio samoga sebe i vjene odluke svoje volje o spasenju ljudi oitovati i
priopiti da nam naime dade udjela u boanskim dobrima, koja posvema nadilaze razumijevanje ljudskoga
duha.
Sveti sabor ispovijeda da se Bog, poelo i svrha sviju stvari, moe sigurno spoznati iz stvorenja naravnim
svjetlom ljudskoga razuma (usp. Rim 1, 20) te nauava kako njegovoj objavi valja pripisati da svi mogu i u
sadanjem stanju ljudskoga roda lako, s vrstom sigurnou i bez primjese ikakve zablude, spoznati ono to
u boanskim stvarima ljudskom razumu nije samo po sebi nedohvatno

II. poglavlje: Prenoenje Boanske objave

7. Apostoli i njihovi nasljednici

Ono to je Bog objavio za spasenje svih naroda, predobrostivo je uredio da to isto dovijeka ostane
neiskvareno i da se prenosi svim naratajima. Stoga je Krist Gospodin, u kojem se dovruje svekolika objava
vinjega Boga (usp. 2 Kor 1, 20 i 3, 16 4, 6), dao apostolima nalog da evanelje koje je, unaprijed
obeano po prorocima, on sam ispunio i vlastitim ustima proglasio svima propovijedaju kao vrelo
svekolike spasonosne istine i udorea dajui im zajednitvo u boanskirn darovima. To su oni vjerno
uinili, kako apostoli koji su u usmenom propovijedanju, u primjerima i u ustanovama predali ono to su
bilo iz ustiju, ponaanja i djela Kristovih primili bio pod utjecajem Duha Svetoga nauili
- tako i oni apostoli i apostolski muevi koji su, nadahnuti Istim Duhom Svetim, poruku spasenja pismeno
izruili. A kako bi se evanelje u Crkvi stalno uvalo neiskvarenim i ivim, apostoli su kao nasljednike
ostavili biskupe, predajui im svoje vlastito uiteljsko mjesto. Ta Sveta predaja i Sveto pismo obaju
zavjeta jesu, dakle, poput zrcala u kojem Crkva putujui zemljom promatra Boga od kojega sve prima, dok
ne bude dovedena da ga licem u lice gleda kakav jest (usp. 1 Iv 3, 2).

8. Predaja

Stoga se apostolska propovijed, koja je na poseban nain izraena u nadahnutim knjigama, morala u
neprekinutom slijedu uvati sve do dovretka vremena. Kada, dakle, apostoli predaju ono to su i sami
2
primili, oni opominju vjernike da dre predaje koje su nauili bilo iz govora bilo iz poslanica (usp. 2 So12,
15) te da se bore za vjeru koja im je jednom za vazda predana (usp. Jd 3). Ono, pak, to su apostoli predali,
obuhvaa Sve to pridonosi svetome ivljenju Bojega naroda i rastu vjere: i tako Crkva u svojem
nauavanju, ivotu i bogotovlju, postojano odrava i svim naratajima prenosi sve to ona jest i to vjeruje.
Ta predaja, koja potjee od apostola, u Crkvi napreduje uz pomo Duha Svetoga: raste, naime, spoznaja
predanih stvari i rijei, kako po razmatranju i prouavanju vjernika koji u svojem srcu o tome razmiljaju
(usp. Lk 2, 19 i 51) tako i po razumijevanju duhovnih stvari putem unutranjeg iskustva, te po navijetanju
onih koji su s nasljedstvom u biskupskoj slubi primili siguran milosni dar istine. Tijekom stoljea, Crkva
naime neprestano tei k punini boanske istine, sve dok se u njoj ne ispune Boje rijei. Izjave svetih otaca
svjedoe o ivotvornoj prisutnosti te predaje, ija se bogatstva prelijevaju u praksu i u ivot Crkve vjernice i
moliteljice. Po istoj predaji Crkva dolazi do spoznaje cjelovitoga kanona svetih knjiga, a sama Sveta pisma u
njoj se dublje shvaaju i bivaju neprekidno djelatna. I tako Bog, koji je neko progovorio, neprekidno
razgovara sa Zarunicom svojega ljubljenog Sina, a Duh Sveti po kojem iva rije evanelja odjekuje u
Crkvi i po njoj. u svijetu uvodi vjernike u svu istinu te daje da u njima obilno prebiva rije Kristova (usp.
Kol 3, 16).

9. Odnos predaje i Svetoga pisma

Sveta predaja i Sveto pismo usko su, dakle, meusobno povezani i imaju udjela jedno u drugome. Oboje se,
naime, proistjeui iz. istoga boanskog izvora, na neki nain stapa u jedno i tei istomu cilju. Jer Sveto
pismo je Boji govor, ako je pod nadahnuem Duha Svetoga pismom zabiljeen, a Sveta predaja Boju rije,
koju su Krist Gospodin i Duh Sveti povjerili apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni
voeni svjetlom Duha istine po svojem navijetanju vjerno uvaju, izlau i ire. Iz toga proizlazi da Crkva
svoju sigurnost o svemu objavljenome ne crpi samo iz Svetoga pisma. Zbog toga oboje valja primati i astiti
jednakim osjeajem zahvalnosti i potovanja.

10. Predaja, Sveto pismo, Boji narod i crkveno uiteljstvo

Sveta predaja i Sveto pismo tvore jedan sveti polog Boje rijei povjeren Crkvi; prianjajui uza nj, sav je
sveti puk ujedinjen sa svojim pastirima sveudilj postojan u apostolskom nauku i zajednitvu te u
lomljenju kruha i u molitvama (usp. Dj 2, 42 gr.), tako da u predanoj vjeri, koju valja drati, vriti i
ispovijeda- ti, nastaje jedinstvena jednodunost predstojnika i vjernika.
Zadaa, pak, autentino ga tumaenja pisane ili predane Boje rijei povjerena je samo ivomu crkvenom
uiteljstvu, koje tu vlast obnaa u ime Isusa Krista. To uiteljstvo, dakako, nije iznad Boje rijei, nego joj
slui nauavajui samo ono to je predano, time to to po boanskome nalogu i uz pomo Duha Svetoga
odano slua, sveto uva i vjerno izlae te iz ovoga jednoga pologa vjere crpi sve ono to kao Bogom
objavljeno predlae vjerovati. Oito su, dakle po premudroj Bojoj odluci Sveta predaja, Sveto pismo i
crkveno uiteljstvo tako uzajamno povezani i zdrueni da jedno ne postoji bez drugih, a sve skupa svako
pojedino na svoj nain pod djelovanjem jednoga Duha Svetoga djelotvorno pridonosi spasenju dua.

III. poglavlje: Boansko nadahnue Svetog pisma i njegovo tumaenje

11. Nadahnutost i istina Svetoga pisma

Sve od Boga objavljeno, to je u Svetom pismu napismeno sadrano i dano, bilo je zapisano po nadahnuu
Duha Svetoga. Naime, na temelju apostolske vjere sveta Majka Crkva dri knjige i Staroga i Novoga
zavjeta, u cjelini i sa svim njihovim dijelovima, svetima i kanonskima, zato to imaju po nadahnuu Duha
Svetoga napisane (usp. Iv 20, 31; 2 Tim 3, 16; 2 Pt 1, 19-21; 3, 15-16) Boga za autora te su kao takve
predane samoj Crkvi. Pri sastavljanju svetih knjiga Bog je, pak, izabrao ljude koje je upotrijebio da bi oni
sluei se svojim sposobnostima i silama pod njegovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi autori
pismeno predali sve ono i samo ono to on hoe.
Budui da, dakle, sve ono to nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja drati izjavljenim od Duha Sveto
ga, mora se dosljedno ispovijedali da knjige Pisma vrsto, vjerno i bez zablude nauavaju istinu za koju je
Bog htio da radi naega spasenja bude zapisana u Svetim pismima. I tako je svako Pismo Bogom

3
nadahnuto i korisno za pouavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti: da ovjek Boji bude
vrstan, za svako dobro djelo podoban (2 Tim 3, 16-17 gr.).

12. Kako valja tumaiti Sveto pismo

No budui da je Bog u Svetom pismu po ljudima govorio na ljudski nain, tuma Svetoga pisma kako bi
proniknuo ono to nam je Bog htio priopiti mora pozorno istraivati to su hagiografi stvarno kanii rei i
to se Bogu svidjelo otkriti po njihovim rijeima. Kako bi namjeru hagiografa izala na vidjelo, valja se,
medu ostalim, obazirati i na knjievne vrste.
Istina se, naime, svaki put drukije iznosi i izraava u tekstovima koji su na razliit nain ili povijesni ili
proroki, ili pjesniki, ili u drugim vrstama govora.
Nadalje, tuma mora istraivati smisao koji je hagiograf kanio izraziti i izrazio u odreenim okolnostima,
ve prema prilikama svojega vremena i svoje kulture, pomou knjievnih vrsta koje su u ono vrijeme bile u
uporabi. Da bismo, naime, ispravno razumjeli ono to je sveti pisac [svojim] spisom htio izjaviti, valja
svratiti dunu pozornost kako na one uobiajene osobite naine shvaanja, izraavanja i pripovijedanja koji
su u hagiografovo vrijeme bili na snazi tako i na one naine uzajamnoga ophoenja ljudi koji su se u ono
vrijeme obino koristili.
No budui da Sveto pismo treba itati i tumaiti u istom Duhu u kojem je napisano, za ispravno pronicanje
smisla svetih tekstova mora se s ne manjom briljivou gledati na sadraj i jedinstvo cijeloga Pisma,
uzimajui u obzir ivu predaju Crkve i analgoiju vjere. A stvar je egzegeta d da u skladu s tim pravilima
rade na dubljem razumijevanju i izlaganju smisla Svetoga pisma kako bi takorei iz prethodne prouke sazrio
sud Crkve. Sve ono to se, naime, tie naina tumaenja Pisama, u konanici podlijee sudu Crkve, koja
izvruje boanski nalog i slubu uvanja i tumaenja Boje rijei.

13. Susretljivost vjene mudrosti

U Svetom se pismu dakle bez povrede Boje istine i svetosti otkriva udesna susretljivost vjene
Mudrosti kako bismo upoznali neizrecivu Boju dobrostivost i kako je Bog uvelike prilagodio nain govora
u providnosti i skrbi za nau narav Naime, Boje. su rijei izreene ljudskim jezicima, postale sline
ljudskom govoru, kao to je neko Rije vjenoga Oca, uzevi slabo ljudsko tijelo, postala slina ljudima.

IV. poglavlje: Stari zavjet

14. Povijest spasenja u Starom zavjetu

Bog prepun ljubavi, usmjerujui se na spasenje cijeloga ljudskog roda i briljivo ga pripravljajui,
jedinstvenom je rasporedbom sebi izabrao narod kojemu e povjeriti obeanja. Poto je, naime, sklopio
savez s Abrahamom (usp. Post 15, 18) te po Mojsiju s izraelskim pukom (usp. Izl 24,8), on se rijeima i
djelima objavio svojemu steenom narodu kao jedini pravi i ivi Bog; tako je Izrael iskusio koji su boanski
putovi s ljudima, a jer mu je Bog sam govorio po ustima proroka, on ih je iz dana u dan sve dublje i jasnije
shvaao i sve ih ire pokazivao meu narodima (usp. Ps 21 [22],28-29; 95 [96], 1-3; Iz 2,1-4; Jr 3, 17). A
rasporedba spasenja, koju su sveti pisci unaprijed navijestili, o njoj pripovijedali i nju obrazlagali, nalazi se
kao prava Boja rije u knjigama Staroga zavjeta; zbog toga te Bogom nadahnute knjige uvaju neprolaznu
vrijednost: to god je naime napisano, napisano je nama za pouku da po strpljivosti i utjesi Pisma imamo
nadu (Rim 15, 4).

15. Vanost Staroga zvjeta za krane

Starozavjetna rasporedba [spasenja] bila je prije svega usmjerena na to da pripravi, proroki navijesti (usp.
Lk 24, 44; Iv 5, 39; 1 Pt 1, 10) te raznim pralikovima naznai (usp. 1 Kor 10,11) dolazak Krista, sveopega
Otkupitelja, i [njegova] mesijanskog kraljevstva.Knjige Staroga zavjeta, pak, svima iznose na vidjelo- ve
prema stanju ljudskoga roda prije vremena u kojem je Krist us postavio spasenje spoznaju Boga i ovjeka
te naine na koje pravedni i milosrdni Bog postupa s ljudima. Premda te knjige sadravaju takoer I ono to
je nesavreno i uvjetovano vremenom, one ipak pokazuju pravo Boje odgojno postupanje. Stoga Kristovi
vjernici trebaju odano prihvatiti te knjige koje izraavaju iv osjeaj za Boga u kojima su pohranjeni
4
uzvieni nauci o Bogu, spasonosna mudrost o ljudskome ivotu i udesno blago molitava, te u kojima se, na
posljetku, krije otajstvo naega spasenja.

16. Jedinstvo Novog i Starog zavjeta

Bog, dakle, nadahnitelj i zaetnik knjiga obaju zavjeta, tako je mudro rasporedio da je Novi zavjet u Starom
skriven, a u Novom Stari otkriven. Iako je, naime, Krist u svojoj krvi ustanovio Novi savez (usp. Lk 22, 20;
1 Kor 11, 25), knjige Staroga zavjeta preuzete u cijelosti u evaneoskom navjetaju ipak postiu i
pokazuju svoje puno znaenje u Novom zavjetu ( usp. Mt 5,17; Lk 24,27; Rim 16, 25-26; 2Kor 3,14-16) te
ga na svoj nain rasvjetljuju i tumae.

V. poglavlje: Novi zavjet

17. Odlika Novoga zavjeta

Boja rije, koja je Boja sila na spasenje svakome tko uzvjeruje (usp. Rim 1, 16), u spisima Novoga zavjeta
na istaknut se nain pokazuje i razvija svoju mo. im je, naime, dola punina vremena (usp. Gal 4, 4),
Rije tijelom postade i meu nama se nastani, puna milosti i istine (usp. Iv i, 14). Krist je uspostavio
kraljevstvo Boje na zemlji, djelima i rijeima obznanio je svojega Oca i samoga sebe te je smru,
skrsnuem, slavnim uzaaem i slanjem Duha Svetoga dovrio svoje djelo. Sa zemlje uzdignut, on sve
privlai k sebi (usp. Iv 12, 32) on, koji jedini ima rijei vjenoga ivota (usp. Iv 6, 68).
To otajstvo, pak, nije bilo otkrito drugim naratajima, kao to je sada u Duhu Svetom objavljeno njegovim
svetim apostolima i prorocima (usp. Ef 3,4-6 gr.), da propovijedaju evanelje, pobuuju vjeru u Isusa, Krista
i Gospodina te okupljaju Crkvu. Spisi Novoga zavjeta su trajno i boansko svjedoanstvo o tome.

18. Apostolsko podrijetlo evanelja

Nikome ne moe izbjei da se meu svim Pismima, pa i onima novozavjetnima, evanelja s pravom istiu.
jer su ona poglavito svjedoanstvo o ivotu i nauku utjelovljene Rijei, naega Spasitelja. Crkva je uvijek i
posvuda drala i dri da etiri evanelja imaju apostolsko podrijetlo. to su, naime, apostoli po Kristovu
nalogu propovijedali, to su nam kasnije oni sami i apostolski muevi po nadahnuu boanskoga Duha u
spisima predali kao temelj vjere naime, etveroliko evanelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.

19. Povijesni znaaj evanelja

Sveta Majka Crkva vrsto je i s najveom postojanou drala i dri da etiri navedena evanelja, iju
povijesnost bez oklijevanja potvruje, vjerno predaju ono to je Isus, Sin Boji, ivei meu ljudima zaista
inio i nauavao njima na spasenje, sve do dana kada je bio uzet (usp. Dj 1, 1-2). Apostoli su, dakako,
poslije Gospodinova uzaaa, ono to on bijae govorio i inio, predali s onim punijim razumijevanjem
koje su sami upueni slavnim dogaajima u svezi s Kristom te poueni svjetlom Duha istlne uivali. A
sveti su pisci sastavili etiri evandelja tako da su iz mnotva onoga to je bilo usmeno ili ve i pismeno
predano neto izabrali, a neto saeli ili s obzirom na prilike u Crkvama razvili, zadravajui pritom oblik
navjetaja, ali uvijek tako da nam priope nepatvorenu istinu o Isusu. Bez obzira na to jesu li pisali iz
vlastitoga parnenja i spominjanja ili po svjedoanstvu onih koji su od poetka sami bili oevidci i sluge
Rijei (usp. Lk 1, 2-4), oni su pisali s nakanom da upoznamo istinu onih rijei o kojima smo poueni.

20. Drugi spisi Novoga zavjeta

Osim etiriju evanelja, kanon Novoga zavjeta sadrava takoer poslanice svetoga Pavla i druge apostolske
spise napisane po nadahnuu Duha Svetoga; prema mudrom Bojem naumu, ti spisi potvruju ono to se
odnosi na Krista Gospodina, sve vie i vie razjanjuju njegov pravi nauk, razglauju spasonosnu silu
Kristova boanskoga djela, pripovijedaju o poetcima i o udesnom irenju Crkve te unaprijed navjeuju
njezino slavno dovrenje. Gospodin Isus je, naime, bio uza svoje apostole, kako je obeao (usp. Mt 28,20),
te im je poslao Duha Branitelja da ih uvodi u puninu istine (usp. Iv 16, 13).

5
 VI. poglavlje: Sveto pismo u ivotu Crkve

21.Vanost Svetoga pisma za Crkvu

Crkva je uvijek astila boanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo jer ona iznad svega u svetom
bogosluju ne prestaje uzimati i vjernicima pruati kruh ivota sa stola kako Boje rijei tako i Kristova
Tijela. Crkvi su Pisma, zajedno sa Svetom predajom, uvijek bila i jesu vrhovno pravilo njezine vjere jer
Bogom nadahnuta i jednom za vazda napismeno ustaljena, nepromjenjivo priopuju rije samoga Boga te
ine da se u rijeima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga. Stoga se, dakle, svekoliko crkveno
propovijedanje, kao i sama kranska religija, treba hraniti i ravnati Svetim pismom. U svetim knjigama,
naime, Otac, koji je na nebesima, s ljubavlju izlazi ususret svojoj djeci i s njima razgovara. U rijei Bojoj je
pak tolika mo i sila da je ona uporite i ivotna snaga Crkve, a djeci Crkve ona je jedrina vjere, hrana due
te isto i nepresuno vrelo duhovnoga ivota. Stoga za Sveto pismo na izvrstan nain vrijede rijei: Ziva je
naime idjelotvorna rije Boja (Heb 4, 12), ona ima mo graditi i dijeliti batinu meu svima
posveenima (Dj 20, 32; usp. 1 Sol 2, 13).

22. Prikladnost i tonost prijevoda Svetoga pisma

Kristovim vjernicima treba bi ti irom otvoren pristup Svetom pismu. Zbog toga je Crkva ve od samih
poetaka prihvatila onaj najstariji grki prijevod Staroga zavjeta koji je nazvan prema sedamdesetorici
mueva; druge, pak, istone i latinske prijevode, poglavito takozvanu Vulgatu, uvijek dri u asti. A budui
da Boja rije mora biti dostupna svim vremenima, Crkva se majinskom zauzetou skrbi da se na raznim
jezicima prirede prikladni i toni prijevodi, u prvom redu na temelju izvornih tekstova Svetih knjiga. Ako se
ti [prijevodi] u danoj prilici i uz pristanak crkvene vlasti takoer prirede u zajednikom naporu s odijeljenom
braom, njima e se moi sluiti svi krani.

23. Apotolska zadaa katolikih teologa

Zarunica utjelovljene Rijei to jest Crkva pouena Duhom Svetim trsi se da iz dana u dan prispijeva
sve dubljem razumijevanju Svetih pisama kako bi svoju djecu neprestano hranila boanskim rijeima; stoga
primjereno njeguje prouavanje istonih i zapadnih svetih otaca i svetih liturgija. A katoliki egzegeti i drugi
prouavatelji svete teologije trebaju se pomno udruenih sila truditi kako bi, pod nadzo rom svetoga
uiteljstva, prikladnim pomonim sredstvima tako istraivali i izlagali boanska Pisma da to vie sluitelja
boanske Rijei uzmogne Bojemu puku plodotvorno pruati hranu Pisama koja rasvjetljuje duh, uvruje
volje i srca ljudi potie na ljubav prema Bogu. Sveti sabor bodri djecu Crkve, koja obrauju biblijska
pitanja, da s danomice obnavljanim poletom te sa svom zauzetou i dalje u skladu sa shvaanjem Crkve
ustraju na sretno poduzetom poslu.

24. Sveto pismo i teologija

Sveta teologija ima svoje uporite u pisanoj Bojoj rijei, koja joj je, zajedno sa Svetom predajom, trajan
temelj; u njoj se teologija snano uvruje i uvijek pomlauje istraujui u svjetlu vjere svu istinu skrivenu
u Kristovu otajstvu. Sveta pak pisma sadravaju Boju rije i, jer su nadahnuta, uistinu jesu Boja rije;
stoga prouavanje Svetoga pisma treba biti takorei dua svete teologije. A istom se rijeju Pisma zdravo
hrani i sveto osvjeuje takoer sluba rijei, to jest pastoralno propovijedanje, kateheza i svekolika
kranska pouka, u kojoj liturgijska hornilija mora imati iznimno mjesto.

25. itanje Svetog pisma

Stoga je nuno da svi klerici, u prvom redu Kristovi sveenici i ostali, koji se kao akoni ili katehete
legitimno posveuju sluenju rijei, prianjaju uz Pisma ustrajnim svetim itanjem i marnim prouavanjem da
nitko od njih dok mora dijeliti povjerenim mu vjernicima prebogato blago Boje rijei, napose u svetom
bogosluju ne postane jalov propovjednik Boje rijei izvana, jer ju ne slua iznutra. Isto tako Sveti
sabor gorljivo i na poseban nain potie sve Kristove vjernike, a osobito lanove redovnikih zajednica, da
estim itanjem boanskih Pisama izue najuzvienije poznavanje Isusa Krista (Fil3, 8). Jer
6
nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista. Neka, dakle, rado pristupaju samom svetom tekstu, bilo
svetim bogoslujem posve ispunjeni boanskim rijeima bilo pobonim itanjem ili takoer putem ustanova
i drugih za tu stvar prikladnih pomagala, koja se u nae vrijeme uz odobrenje i na poticaj crkvenih pastira
posvuda hvalevrijedno ire. I neka imaju na umu da molitva mora pratiti itanje Svetoga pisma da bi ono
postalo razgovorom izmeu Boga i ovjeka; jer kad molimo, mi ga oslovljavamo; kad boanske izreke
itamo, mi ga sluamo.
Dunost je, pak, svetih predstojnika, u kojih je apostolski nauk, da pomou prijevoda svetih tekstova
njima povjerene vjernike prikladno uvedu u ispravno sluenje svetim knjigama, posebno Novoga zavjeta, a
prije svega evanelja. Ti prijevodi neka budu opremljeni nunim i uistinu dostatnim objanjenjima da se
djeca Crkve sigurno i s koriu drue sa Svetim pismima i njihovim se duhom napajaju.
Povrh toga, neka se prirede izdanja Svetoga pisma, opremljena prikladnim biljekarna koje su prilagoene
takoer za uporabu nekranima i njihovim okolnostima; neka se pastiri dua i krani svakoga stalea na
svaki mogui nain mudro skrbe oko irenja tih izdanja.

26. Zakljuak

Tako, dakle, neka itanjem i prouuvanjem Svetih knjiga Boja rije tri i proslavlja se (2 Sol 3,1) i neka
Crkvi povjereno blago objave sve vie i vie ispunja srca ljudi. Kao to ivot Crkve prima svoj rast iz
.stalnoga sudjelovanja u euharistijskom otajstvu, tako se smijemo nadati novom poletu duhovnoga ivota na
temelju poveanoga aenja Boje rijei, koja ostaje zauvijek (Iz 40, 8; usp. 1 Pt 1, 23-25). Sve to u
cijelosti i u pojedinostima, to je u ovoj dogmatskoj konstituciji odreeno, prihvatie oci Svetoga sabora. I
mi, apostolskom vlau od Krista nam predanom, sve to zajedno s asnim ocima u Duhu Svetom
odobravamo, odluujemo i odreujemo te zapovijedamo da to to je tako koncilski odreeno, na slavu Boju
bude proglaeno.

U Rimu, kod Sv. Petra, dana 28. listopada 1965.

Ja, Pavao, biskup Katolike crkve (slijede potpisi Otaca)