IVAN GORAN KOVAI JAMA

Istie se stroga, pravilna, zatvorena forma. U osnovi je teksta isprian dogaaj. Naracija je
bitna sastavnica djela, no ta epska forma Jame proeta je lirski evokacijama. Zapoinje
uzdahom, jadikovkom koja prelazi u prianje. Ispovijest ponienog i ranjenog srca preplee se
sa opisima stvarnih dogaaja. Jama je poema o masovnom umiranju, njeni prostori odjekuju
od mnotva glasova. itatelj vidi duge redove ljudi, svjedok je njihovu muenju i ubijanju,
uznemirenom i iznemoglom zapomaganju izmasakrirane gomile umiruih.
Jama je spjevana u sestini, stih je uglavnom jedanaesterac, ali ima neto malo i deseteraca,
dvanaesteraca i trinaesteraca. Sve se strofe rimuju u shemi ababcc.
Sastoji se od deset dijelova u kojima se slika tragedija rtava to ih zloinci bacaju u jamu. Ona
je pjesniki ostvarena kao doivljaj jedna od njih koja se izmrcvarena bez vida spaava. Pria o
doivljajima varirana je u deset pripovjedakih situacija. Svaki dio podijeljen je u strofe od est
stihova, osim sedam katrena koji ine posebnu napisanu pjesmu i ubaenu kao dio
posljednjeg desetog dijela.
Poema Jama ispovijest je ovjeka kojemu su izvadili oi i bacili ga u jamu. On je u poemi lirski
subjekt koji crta svoje patnje i gubljenje vida, muenja, prelazak u smrt i oivljavanje i prizore
koji su vezani s tim: umiranje i krike ostalih. I ova dva plana, subjektivnog doivljavanja,
osobne stravine uase i prelamanja patnje drugih u svijesti muenika, stalno se isprepleu
poemi i stvaraju jedinstvenu cjelinu: sliku sveopeg zloina i pokolja.
Krv je moje svjetlo i moja tama stih je s kljuna tri pojma poeme. Prva nas uvodi u osnovnu
boju cijele poeme, boju svjee prolivene krvi. Tama se kontrastira rijei svjetlost. Ona je
simbol onoga mraka koji navaljuje na rtvu u trenutku gubljenja vida.
U jami zbiva se naposljetku posljednje svoenje prostora: jama nestaje jer su je trupla
posvema prepunila. Pripovjeda je stijeten leevima koji ostavljaju mjesta tek za njegovo
tijelo. Pripovjeda doivljava da se kroz tjesnou (tjeskobu nagomilanih trupala raa u svijet
mrtvih, koji je potpuno odmijenio svijet ivih). Tako, kao u Dantea, i u Gorana svijet mrtvih
postaje cjelovit sunovraen odraz svijeta ivih u tami zemlje.

Vjerojatno najpotresnije djelo hrvatske knjievnosti znamenita je Goranova poema Jama.

Ispjevana u najcrnjim danima Drugoga svjetskoga rata, zlosutno nagovjetavajui pjesnikov
kraj, Jama je istinski bolno svjedoanstvo preivjele rtve zloina, strahoviti krik nad uasima
rata i ljudske netrpeljivosti, rekvijem kolonama mrtvih prologa stoljea, svevremenska misao
o odnosu dobra i zla, stilska i formalna harmonija na temu smrti, jednom rijeju knjievno
remek - djelo.

I dok bude posljednji ovjek govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uope, JAMA e snagom
umjetnikog dosega biti trajna osuda zloina i himna ovjekove slobode, istine i ljepote, himna
ljudskog dostojanstva.
. Prva rije je "krv" - ovdje simbol zvjerstva, zloina, unitenja jer se donosi jezu. Ona je i
"svjetlo" kao izvor ivota, ali, vidimo, sa njom ide i "tama" koja dolazi nakon svjetla. Tama
odnosi pobjedu nad svjetlom i ivot postaje gusti mrak, zavrava u mraku: zloinac, otrim
vrhom kame, rtvama vadi oi da bi, na kraju svih muka, rtve zavrile u tami duboke jame.

Sam in vaenja oiju izaziva grozu i jezu. Jeza izvire iz slika grozomornih detalja: krv se iz
praznih jama sliva niz lice, krvava krvnikova kama... Uasavajui prizori se uveavaju naredbom
delata da rtva - svaka od njih - zgnjei svoje oi. To je ta jeziva slika kojom se zavrava prvo
pjevanje. rtva vie nema oi, vid je izgubljen, ali ne i sjeanje na jednu raniju svjetlost,
svjetlost koja predstavlja ljepotu ivota i zadivljujue prizor svijeta. Nosioci te svjetlosti su
ptica, drvo, rijeka, pa zato i: - Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko! - Mjesee! Svijetlo ko majino
mlijeko! Ali ostaje i vizualni utisak u svijesti jedne druge sablasne, ruilake svjetlosti. To je
svjetlost u vidu odbljeska: - blijesak munjevita noa i "bijela krvnikova koa" jer "do pojasa svi
su bili goli - I tako nagi oi su nam boli.

U drugom pjevanju muenja se nastavljaju, i sva ta muenja imaju za cilj da ovjek to vie
obezvrijedi i ljudsko bie poniti: probadaju im ui, biuju ih, kroz ui im provlae icu. Radnju
prate zvune slike koje su zamjena za ulo vida: jauk i pla muenika prati obijesni smijeh,
cerekanje, grohot i neumjesne ale zloinaca: - eh, jednu malu vidio sam danas.

Trei dio jame produbljuje patnje rtve: jedna ena zavrava u ludilu; neko je pokuao da
pobjegne i taj je bio ubijen. Pored nanoenja fizikog bola, javlja se i psihiko muenje -
uvrede: "Dupljai", "ore", "lubanje mrtvake". Krik rtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do
jame. rtva, poto je liena ula vida, sluhom pokuava i uspijeva da odredi svoju poziciju u
redu i u odnosu na sva deavanja, i da rekonstruira sva zbivanja oko sebe. I dok se muenja
smjenjuju i bolovi traju, u prirodi ravnodunost spram stradanja rtava i udesa ljudskog: -
negdje je cvrak pjevo.

etvrto pjevanje potencira bacanje rtava u jamu: - uh meki udar, i mesnata vrea - Padae
dugo... rtva biva dovedena do jame, a onda slijedi jedan udar kame u grlo, drugi u plea.
Krike i zapomaganja rtava u jami uutkava prasak bombe. Tada se gasi i posljednji "jauk",
"jecaj" i priklano "ciktanje" rtve u jami. Stravini put do jame, bolje rei do pakla nai e i
stradalnik koji kazuje o zloinu (peto pjevanje). Njegova funkcija je da posvjedoi i o
dogaanju u jami i da tako prui cjelovitu sliku o zloinu.

Od estog pjevanja poinje doivljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i ve hladna tijela
klize po krvi i sluzi "kao mrtve ribe studena tjelasa". Osnovno i dominantno osjeanje je sada
jeza koja se naroito pojaava u trenutku kada subjekt - umjesto da zaepi usta koja vrite - u
one duplje starice zabada svoje ruke. A u drugom pokuaju da se pokrene i "zaroni" ispod
leeva i tako nae spas od bombe, subjekt rukom nalazi "zakoljak grozan" i uje kako "krklja
grkljan u krvavoj rani". Stara ena, koatim rukama, hvata ga vrsto, stee u samrtniki
zagrljaj dok se brani, ali u sebi duboko jeca to ne moe da je vrati u ivot dok "umirui
stenje".

Sedmo pjevanje je u znaku polivanja rtava kreom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja
i smrti. U osmom pjevanju stradalnik izranja iz gomile leeva dok mu "krv gusta - kroz nosnice
otro briznu". Pritajen, on eka veer da izae iz pakla - jame. I gazei "prsa i trbuhe grubo",
gonjen stranom ei, izlazi iz jame (deveto pjevanje). e je u stvari strana potreba za
ivotom jer, ako toga nema, tko bi posvjedoio o uasima to ih zloinac ini. Stradalnik,
izaavi iz jame, etveronoke ide po livadi, puni usta travom i, jedui posnu travu, toli e.
Svjestan trenutka i poloaja u kome je, subjekt umjesto tuge osjea mrnju, a sa njom
ispunjava ga potreba za osvetom.

Deseto pjevanje je u stvari evokacija onih momenata i ivotnih prizora i situacija iz kojih govori
svijetlost ivota, a koja je sada samo prolost i sjeanje. Naime, vjetar je donio miris paljevine,
a sa njim je stiglo i saznanje da su delati zapalili selo, da je u vatri izgorjelo sve: kua, kuni
prag; sve to je nekad oliavalo ivot, djetinjstvo, trajanje u njegovim najrazliitijim
manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavije gnijezdo pod strehom, koljevka,
prozorsko okno kroz koje je- u vrijeme mira i spokoja - subjekt promatrao komad neba. Sve je
sagorjelo - nema ni pjesme, ni kletve, ni smijeha; umjesto toga - zgarita i "na putu leina od
psa". Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik oajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja
kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:

Zar ima mjesto bolesti i muka,

Gdje trpi, pati, strada ovjek iv?

Zar ima mjesto gdje jo vrite djeca,

Gdj im otac kerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavjla mrtvoj na grud krin?...

A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvrena i nova svjetlost: - iroka
svjetlost, kao boji znaci - Okupala me. To je trenutak kada na rame pada ruka koja tei, greje,
koja donosi njenost i vraa vjeru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sree:
Zajecao sam i jo i sad plaem
Jedino grlom, jer oiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze maem
Krvnikim tekle zadnji put...

Kraj poeme je u znaku pjesme, radovanja i svjetlosti. Sada je to ona unutranja svjetlost koja
grije i vraa vjeru u smisao ivota; ona je zamjena za fiziku svjetlost, kozmiku, koja je bila na
poetku svega, na poetku Jame i ustupila mjesto, prinudom i silom, tami. Ta svjetlost se
ovdje, na kraju pjesme, oduhotvoruje, postaje duhovni zanos bia, koji dolazi sa slobodom.

_______________________________