Ivan Česmički; Bolovanje u taboru

Ivan Česmički, znamenitog nadimka Janus Pannonius, hrvatski je humanist. Već iz

njegova latinskog pseudonima vidljivo je kako je njime htio naglasiti svoj širi rodni kraj,
Panoniju. Česmički je pisao isključivo na latinskom, a najviše se bavio pisanjem elegija i
epigrama. Pjesnički opus dijeli mu se na pjesme spjevane u heksametru, na elegije i
epigrame. Epigrami su podijeljeni u dvije knjige,a većina je epigrama spjevana u
elegijskim distisima. Velik dio njegove poezije bio je povezan s vremenom i prostorom u
kojem je živio, a u njegovim stihovima najčešće prevladava sjetan i turoban ton, baš kao i
kod Tibula, rimskog liričara. Izuzetak čine epigrami koje obilježava mladenačko veselje i
neobuzdanost. Glavni uzor u epigramima, Česmičkome predstavlja Marcijal, vrsni antički
epigramatičar. Međutim, od čitavog pjesničkog rada najbolje su mu elegije iz kasnijeg
vremena u kojima se otkriva njegova lirska priroda, a upravo Bolovanje u taboru
predstavlja jednu od brojnih elegija Ivana Česmičkoga.

Bolovanje u taboru elegija je u kojoj kazivač u prvome licu kazuje o svojoj tužnoj
sudbini koja ga je zadesila u ratu, a riječ je o bolesti. Naime, kazivač je odlučio krenuti u
rat protiv neprijatelja, ali na bojnom polju i u posebnim ratnim uvjetima, pjesnika zadesi
bolest s vrućicom koja je pogodila njegovo krhko tijelo i on se, od zanesenog borca ubrzo
pretvara u antiratnog zagovornika mira. Pjesnikovu zanesenost borbom te njegovu
odlučnost i hrabrost možemo primijetiti već u prvim stihovima:
''S taborom idem ja pjesnik, ne bojim se oštrih strijela
Ni brzoga na konju dušmana konjanika''.
Također, iz ovih je stihova vidljivo već ranije spomenuto: pjesnik iznosi vlastita iskustva
( ''ja pjesnik''), dakle, nositelj radnje je sam kazivač. Već nakon ovih stihova kazivač bez
okolišanja prelazi na bit radnje: ''Ali , ljuto me muči groznica bolna i vrela''. Upravo
navedene stihove možemo promatrati kao stihove koji čine uvod elegije. Zanimljivo je
kako se kazivač obraća Prometeju s dozom prijezira- umjesto hvale, prisutno je
okrivljavanje Prometeja:
''Ako si živ, Prometeju, život gorak ti budi,
Ako si mrtav, bila ti preteška ploča grobna.''
Naime, kazivač iznosi mišljenje kako je ljudski život, prije nego što je Prometej ljudima
donio vatru, bio ispunjen mirom, zdravljem i slobodom. Prometeja smatra krivcem
ljudskog jada jer je ljudski rod, upravo nakon Prometejeva čina ''uzimanja'' vatre, kaznio
gnjevni Jupiter te stoga pjesnik iznosi mišljenje da je Prometej sa zaslugom okovan o
stijenu. Očito je kazivač bio šokiran strahom od smrti, koja je na bojištu stalno prisutna,
pa je prvom emocijom za to okrivio Prometeja. Dakle, allocutio ili obraćanje,
podrazumijeva upravo dio u kojemu se spominje prijezir prema Prometeju. Osim
Prometeja, kazivač uvodii i mnoge druge likove iz grčke i rimske mitologije kao što su
Jupiter, Ptica osvetnica/orao, Herkul, Ahilej, Feb, Nes, Helikon. Nakon allocutia slijedi
naratio u kojemu kazivač pripovijeda o glavnome događaju, a riječ je o odlasku u rat te
bolesti koja ga je zadesila. U stihovima:
''O trostuko luda li mene, što ostavih mir i sjene
 I pođoh za trubama bojnim u krvavi boj'' jasno možemo uočiti pjesnikovo žaljenje zbog
svoje nepromišljene odluke- odlaska u rat. Ubrzo nakon pripovijedanja, slijedi descriptio/
opisivanje, dio u kojemu kazivač opisuje svoje tegobe koje su ga zadesile:
''Već usne mi blijede, iz mrzlog nosa slini,
U očnicama lupa bila udar jak(...)''. Osim tuge, razočarenja i nemoći, ova elegija odiše
i dozom očaja što možemo uočiti u dijelu u kojemu se kazivač obraća bogovima moleći
ih za oprost i pomoć:
''Bilo što bilo, oprostite, sve dajte zaboravu,
Jer iskrenu pokajniku grijeh oprošten biva''. Pjesnikovo zdravlje bivalo je sve teže te se
kazivač počinje prepuštati sudbini, pozdravlja se s prirodom te moli prijatelje da ga
dostojno pokopaju. Kazivač iznosi svoju posljednju želju- želi biti pokopan na mjestu
koje okružuje idilična priroda:
''A vi, prijatelji, umrlome podignite humak
Na mjestu gdje buja trava i rosni hlad,
Gdje su zelene livade i lisnate gore,
Na kojima veselo pleše kolo Drijada''. Kazivač spominje mnoge ljepote prirode: bujne
livade, zelene šume, cvrkute ptica, čime je Česmički aludirao na svoj rodni kraj, Panoniju
i njezine pejzaže. Na kraju elegije Česmički je sam sebi napisao nadgrobni epitaf:
''Tu leži pjesnik Ivan, koji je na Dunav zavičajni
Prvi donio pjesmu s božanskoga Helikona'' iz čega se može uočiti pjesnikova želja da
bude upamćen, ali i ponovno spominjanje rodnoga zavičaja. Upravo taj ''epitaf'' čini
consolatio, odnosno utjehu: pjesnik na neki način sam sebe tješi znajući da će ga pisani
trag ovjekovječiti. Čitajući te proučavajući elegiju Bolovanje u taboru saznajemo
osobine samoga kazivača: on je prije svega uplašen, šokiran ratnim događanjima, sve ga
to polagano uništava i vodi do jada i očaja, a naposljetku i do potpune predanosti sudbini
koja upućuje na smrt. Tipično za svaku elegiju, i ovu elegiju obilježavaju tužan i sumoran
ton te turoban i bolno-rezigniran sadržaj. Također, za ovu se elegiju može reći da je ona
pravi primjer tzv. autobiografske elegije koju karakterizira visoka personaliziranost,
odnosno, pjesnik postaje pripovjedačem važnih epizoda vlastitog života te ima dvostruku
ulogu: ulogu kazivača te ulogu nositelja radnje. Budući da je Ivan Česmički jedan od
najpoznatijih hrvatskih latinista, ova je elegija pisana latinskim jezikom, a upravo je to
jedno od glavnih obilježja hrvatskog humanizma. Naime, doba humanizma bilo je doba
velikoga ugleda latinskoga jezika te se latinski jezik, u srednjemu vijeku jezik crkve i
učenosti, učvrstio od 15. stoljeća kao jezik historiografije i učenih rasprava.

Elegijom Bolovanje u taboru, Česmički je smjelim vlastitim viđenjima te proturatnim

nagnućem nadmašio svoje vrijeme. Da je Česmički bio pravi humanist, vidi se po tome
što u ovoj elegiji nema vjerskog fanatizma, već je Janus Pannonius bio idilični pjesnik.
Ivan Česmički svojim se brojnim elegijama i epigramima upisao među najvažnije
hrvatske latiniste i humaniste.

Marija Cvitkušić