Skripta Iz Kolegija GIS

Sveučilište u Zagrebu
Geotehnički fakultet
Hallerova aleja 7, Varaždin
UVOD U GIS
(GEOGRAFSKI INFORMACIJSKI SUSTAV)
SKRIPTA IZ PREDMETA GEOGRAFSKI INFORMACIJSKI SUSTAV
prof.dr.sc. Ranko Biondić, dipl.ing.geol.
Varaždin, 2013
Geotehnički fakultet – Sveučilište u Zagrebu
___________________________________________________________________________
Geografski informacijski sustav (GIS) obvezni je kolegij III. godine preddiplomskog

studija Geoinženjerstva na Geotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Upoznaje studente
sa vrlo složenom tematikom geografskih informacijskih sustava. Uz teoretsku osnovu,
sadržava pregled mogućnosti GIS-a i početak je osposobljavanja za samostalni rad u GIS
alatima (ArcGIS programskom paketu). Nastava se provodi u računalnoj učionici gdje je na
16 računala instalirana ArcEditor razina licence ArcGIS 9.2 programskog paketa.
Sa početkom provođenja programa studija Geoinženjerstva (preddiplomski i diplomski

studij) akademske godine 2006./2007., kolegij GIS je prvi puta na Geotehničkom fakultetu
uveden kao zaseban kolegij.
___________________________________________________________________________
R. Biondić – Uvod u GIS (geografski informacijski sustav)
Geotehnički fakultet – Sveučilište u Zagrebu
___________________________________________________________________________
SADRŽAJ:
1. UVOD .................................................................................................................................... 1
1.1. Osnovne definicije........................................................................................................... 1
1.2. Povijesni pregled razvoja GIS-a ...................................................................................... 2
1.3. Svrha i primjena GIS-a .................................................................................................... 6
1.4. Za i protiv GIS-a ............................................................................................................. 7
1.5. Kvaliteta podataka ........................................................................................................... 9
1.6. Što je potrebno za GIS i kako on funkcionira ............................................................... 10
1.7. Tehnike prikupljanja podataka za GIS .......................................................................... 15
1.8. Različiti prikazi u GIS-u istog objekta iz prirode ......................................................... 17
2. PROGRAMSKI PAKETI .................................................................................................... 19
2.1. Besplatni i open-source GIS programski paketi ............................................................ 19
2.2. Komercijalni GIS programski paketi ............................................................................ 23
2.2.1. ArcGIS (ESRI, USA) ............................................................................................. 23
2.2.2. Erdas Imagine (Leica Geosystems) ........................................................................ 29
2.2.3. AutoCAD (Autodesk) ............................................................................................ 31
3. PROJEKCIJE ....................................................................................................................... 33
3.1. Geodetski datum ............................................................................................................ 34
3.2. Kartografske projekcije ................................................................................................. 37
4. GIS PODACI........................................................................................................................ 42
4.1. Vektorski podaci ........................................................................................................... 45
4.1.1. COVERAGE format Arc/Info programskog paketa .............................................. 47
4.1.2. SHAPEFILE format ArcGIS programskog paketa ................................................ 56
4.2. Rasterski podaci ............................................................................................................ 57
4.3. Baze podataka ............................................................................................................... 68
4.4. Daljinska istraživanja .................................................................................................... 81
4.4.1. Osnovno o daljinskim istraživanjima ..................................................................... 81
4.4.2. Povijest daljinskih istraživanja ............................................................................... 84
4.4.3. Fizikalne osnove daljinskih istraživanja ................................................................ 85
4.4.4. Najviše korišteni satelitski snimci .......................................................................... 86
4.5. Mobilni GIS................................................................................................................... 89
4.5.1. GPS......................................................................................................................... 89
4.5.2. Galileo sustav ......................................................................................................... 97
4.5.3. ArcPad .................................................................................................................... 99
5. PROSTORNE ANALIZE .................................................................................................. 100
6. PREZENTACIJA REZULTATA GIS PROJEKTA .......................................................... 103
6.1. Kartografski prikazi..................................................................................................... 105
6.2. GIS za krajnjeg korisnika ............................................................................................ 110
7. LITERATURA ................................................................................................................... 113
___________________________________________________________________________
Geotehnički fakultet – Sveučilište u Zagrebu 1
___________________________________________________________________________
1. UVOD
1.1. Osnovne definicije
Geografski informacijski sustav je prema definiciji NCGIA (National Center for

Geographis Information & Analyses, USA) sustav hardware-a, software-a i procedura
koje omogućuju management, obrade, analize, modeliranje, predstavljanje i prikaz
georeferenciranih podataka sa svrhom rješavanja kompleksnih problema planiranja i
gospodarenja prostorom. Drugim riječima, to je skup alata koji omogućuju
pojednostavljenje opisa stvarnog svijeta i postavljenje takovih podataka u preglednu prostornu
bazu podataka. Tu veliku ulogu ima operater (GIS specijalist) koji objekte iz stvarnog svijeta
prilagođava za pregled i kasnije analize krajnjem korisniku.
Postoje i druge definicije GIS-a. Tako je prema jednoj, GIS kompjutorizirani sustav
koji omogućuje faze: unosa podataka, analize podataka i prikaza podataka, posebno u
slučajevima kada rukujemo s georeferenciranim podacima. Prema ESRI-u (Environmental
Systems Research Institute, 2001) GIS je kolekcija hardware-a, software-a i geografskih
podataka koja služi za prikupljanje, spremanje, noveliranje, rukovanje, analiziranje i prikaz
svih oblika geografski referenciranih informacija.
Za početak razmišljanja o geografskim informacijskim sustavima potrebne su neke

vještine i znanja. U prvom redu to se odnosi na preklapanje nekoliko tehnologijskih i
tradicionalnih disciplina, kao što su: računalna znanost, geografija, ali i područje primjene,
odnosno struka u kojoj želimo primijeniti GIS je od izuzetne važnosti (Slika 1.1-1).
Računalna znanost
grafika
visualizacija Područje primjene:
javna administracija
baze podataka
planiranje
administracija sustava
sigurnost geologija
mineralne sirovine
GIS šumarstvo
odabir lokacije
marketing
građevinarstvo
kriminalno pravo
istraživanja
Geografija:
kartografija
geodezija
fotogrametrija
prostorne statistike
Slika 1.1-1. Preklapanje tehnologijskih i tradicionalnih disciplina
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Sa stanovišta računalne znanosti od velike je važnosti poznavanje rada sa grafičkim
aplikacijama, vizualizacijom, poznavanje osnova o administraciji sustava i sigurnosti, te
poznavanje rada sa bazama podataka. To nam pruža tehnologijsku osnovu za početak rada u
GIS-u.
Geografija označava početno slovo kratice GIS, a u primjeni u GIS-u obuhvaća i nešto
širi pojam od same znanstvene discipline. Naime, u disciplinu geografija ovdje je uključena i
geodezija i fotogrametrija. Preduvjet kod korištenja ovog znanstvenog segmenta u GIS-u je
poznavanje osnova kartografije, prostornih statistika i analiza, no može se reći, najvažnije, je
poznavanje osnova geodezije kod određivanja pravilne projekcije, odnosno definiranje
ispravnog koordinatnog sustava u kojem će budući podaci biti prikazani.
Treći segment je područje primjene. Ona je vrlo raznolika i zahvaća praktično sve
segmente modernog društva. Bez obzira na područje primjene za pravilan pristup GIS-u
izuzetno je važno izraditi upute za primjenu GIS-a na razini struke, odnosno standardizirati
prikaze kako bi svim budućim korisnicima iz određenog segmenta primjene naši rezultati bili
razumljivi.
Kroz kolegij obrađena su prva dva segmenta koja pružaju osnovu za primjenu GIS-a.
To su računalna znanost i geografija, a samo je dijelom kroz primjere opisan i segment
područja primjene.
1.2. Povijesni pregled razvoja GIS-a
Povijesni pregled geografskih informacijskih sustava važan je za razumijevanje

njihovog današnjeg značaja. Iako povijest GIS-a traje samo zadnjih pedesetak godina, GIS je
danas implementiran u gotovo svim segmentima znanosti, prilagođen za rad, prihvatljiv i
dostupan vrlo širokom krugu potencijalnih korisnika.
Za početak razvoja GIS-a uzima se jedan događaj u Kanadi 1962. godine. Tada su se
susreli Roger Tomlison i Lee Pratt, sasvim slučajno, u čekaonici zračne luke u Ottawi. Roger
Tomlison, bivši pilot RAF-a, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća emigrirao je u Kanadu
gdje je radio kao geograf u tvrtki Spartan Air Lines. Ta se je tvrtka bavila fotogrametrijom i
geofizičkim snimanjima iz zraka u komercijalne svrhe i među prvima se koristila računalima
za različite poslove: od planiranja troškova, planiranja letova, pa sve do obrade fotografija. S
druge strane, Lee Pratt je bio voditelj kanadske vladine institucije za prikupljanje podataka o
vrstama i korištenju tla (CLI – Canadian Land Invertory). Čekajući avione, dvojica stručnjaka
našla su zajedničku temu razgovora – izradu tematskih karata pomoću računalne tehnologije.
Veliki posao predstojao je CLI-u, a sadržavao je kartiranje oko 2,6 milijuna kvadratnih
kilometara sa određivanjem vrsta i korištenja tla i izradom karte naseljenosti. Tomlison je
primijetio da se ovi problemi mogu riješiti korištenjem računalne tehnologije. Bez nekih
konačnih dogovora, dvojica slučajnih suputnika rastali su se razmijenivši telefonske brojeve.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Nakon vraćanja u ured (CLI), Pratt je dao izračunati koliki će se resursi trebati potrošiti za
dovršenje ovog izuzetno zahtjevnog projekta. Rezultati su bili obeshrabrujući i tada je Pratt
zaključio da treba pokušati sa primjenom tada nove tehnologije. Ponudio je posao Tomlisonu
u CLI-u i već slijedeće godine dovršen je računalni sustav koji je kombinirao bazu podataka i
kartografske prikaze. Nazvan je Canadian Geographic Information System (CGIS) i
njegov uspjeh je pokrenuo veliki broj sličnih pokušaja. U CGIS-u veliki je broj tada
inovativnih razmišljanja involviran, kao što su: prikazi iz GIS-a, korištenje skaniranja za unos
podataka o objektima, vektorizacija skaniranih podloga, dijeljenje u listove, dijeljenje u teme
ili slojeve, korištenje jedinstvenog koordinatnog sustava za cijelu državu sa preciznošću
prilagođenoj rezoluciji podataka, prvi topološki sustav podataka, funkcija preklapanja
poligona, mjerenja površina i druge inovacije.
Potaknuti uspjehom CGIS-a u Kanadi, i u SAD-u je pokrenut veliki broj inicijativa za

razvoj GIS alata. Tako se 1966. godine osniva Urban and Regional Information Systems
(URISA) u Illinoisu (SAD) kao relativno mala asocijacija osoba koje se bave GIS-om. Danas
ta asocijacija ima preko 2.000 članova i jedna je od većih takovih međunarodnih organizacija.
Na Sveučilištu Harvard, koje je jedan od pionira razvoja GIS-a u SAD-u, osniva se

1965. godine Laboratory for Computer Graphics and Spatial Analyses pod vodstvom
profesora Howarda Fishera. On je vodio razvoj software-a Synagraphic Mapping System
(SYMAP), a već 1966. godine počinje predavati GIS kao zaseban kolegij na Harvardu.
Također, tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća US Bureau of the Census (SAD)
prihvaća tu tada novu tehnologiju i razvija DIME format (Dual Independent Map Encoding)
za efikasno spremanje geografskih podataka. Termin DIME prvi puta predstavljen tijekom
ljeta 1967. godine. Taj format je bio poznat i kao GBF (Geographic Base Files). US Bureau of
the Census taj je format koristio sve do 1990. godine kada je zamijenjen sa TIGER formatom
(Topologically Integrated Encoding and Referencing). U vrijeme nastanka DIME formata i
Britanci osnivaju Experimental Cartography Unit na Royal College of Art u Londonu. Tada,
krajem šezdesetih i Jack Dangermond osniva ESRI (Environmental System Research
Institute).
Tijekom 70-tih godina prošlog stoljeća nastavljen je snažan razvoj tehnologije i

računalnih programa za GIS. Kanadski CGIS postao je potpuno operabilan, a nešto izmijenjen
i usavršen postoji i danas.
Početkom sedamdesetih započeo je i Landsat program (Slika 1.2.-1) u organizaciji

Department of Interior (DOI), NASA i USGS-a (US Geological Survey) izbacivanjem prvog
satelita u Zemljinu orbitu. Satelit približne težine oko 950 kg lansiran je iz vojne baze
Vandenberg Air Force Base u Kaliforniji 23. srpnja 1972. godine. Originalno je nazvan
ERTS-A (Earth Resources Technology Satellite), a kasnije su se koristila imena za isti satelit i
ERTS-1 i Landsat-1. Cijeli program je preimenovan u Landsat tijekom 1975. godine. Kasnije
je pod imenom programa Landsat lansirano još šest satelita, a u planu je slijedeća generacija
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
satelita koja je nazvana LDCM (Land Data Continuity Mission). Kroz taj novi program
predviđa se lansiranje satelita tijekom 2012. godine.
Zajedno sa razvojem Landsat projekta, svoj razvoj započela je i tvrtka ERDAS, danas
jedna od vodećih tvrtki u proizvodnji programskih paketa za obradu prostornih podataka,
satelitskih snimaka i vektorskih i rasterskih GIS alata. Prvi koraci tvrtke su bili razni alati za
obradu satelitskih snimaka Landsata, kasnije SPOT snimaka i izradu karte korištenja zemljišta
i karte vrste tala, ali i za lociranje naftnih rezervi. Kasnije su svi ti alati udruženi u jedinstveni
programski paket ERDAS IMAGINE koji podržava gotovo sve satelitske i avionske formate
snimaka. Prva verzija ERDAS-a pokrenuta je tijekom 1978. godine, nazvana je ERDAS 4, a
izrađena je za Cromenco mikroračunala bazirana na 8-bitnom Z80 procesoru na CDOS
operativnom sustavu (Slika 1.2.-2).
Slika 1.2-1. Razvoj Landsat projekta (preuzeto s http://landsat.usgs.gov)
Slika 1.2.-2. Cromenco mikroračunalo
Tijekom sedamdesetih izrađen je prvi geokodirani popis stanovništva, a USGS (US

Geological Survey) počinje GIRAS (Geographical Information Retrieval and Analyses
System) sustav za upravljanje i analize velikih baza prostornih podataka i izrađuju DLG
(Digital Line Graph) format podataka. Prvi vektorski GIS nazvan ODYSSEY razvijen je, kao
i SYMAP i GRID na Sveučilištu Harvard.
Tijekom osamdesetih nastavljen je ubrzani razvoj geografskih informacijskih sustava,

kako na polju hardware-a, tako i na polju programske podrške. ESRI, jedna od najjačih
kompanija na polju GIS programskih paketa, pokreće 1982. godine ARC/INFO, jedan od
prvih komercijalnih vektorskih GIS paketa. Rane verzije ARC/INFO programskog GIS paketa
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
bile su zapravo set programa pisanih u programskom jeziku FORTRAN povezanih preko
komandne linije izgrađene pomoću skriptnog jezika za mikroračunala (CPL, DCL, sl.).
U to vrijeme dolazi i do razvoja GPS sustava satelita. 1978. godine lansiran je

eksperimentalni Block-I GPS satelit, a 1985. godine 10 dodatnih eksperimentalnih Block-I
satelita je lansirano za validaciju koncepta globalne navigacije i korištenja kako u vojne, tako
i u civilne svrhe. 14. veljače 1989. lansiran je i prvi moderni Block-II satelit, ali je tek u
prosincu 1993. godine GPS sustav postignuo inicijalnu operativnu sposobnost.
GRASS – Geographic Resources Analysis Support System pokrenut je 1982. godine i

implementiran u veliki broj Američkih državnih agencija, sveučilišta i privatnih kompanija. U
prvim verzijama to je bio rasterski GIS. Osnovne komponente GRASS-a, management i
integraciju u cjeloviti sustav je izveo CERL (Construction Engineering Research Laboratory)
u gradu Champaignu, Illinois, SAD. Od 1997. godine nove verzije GRASS-a prepuštene su
kao open-source program svjetskoj mreži razvojnih programera čime je snaga i uspjeh
programskog paketa prepušten samim korisnicima.
Programski paket MapInfo izdan je 1986. godine od strane kompanije Rensselaer

Polytechnic Institute – RPI (Troy, New York, SAD). Originalno, namjera je bila stvoriti
programski paket kojim se lagano koristi i ne zahtijeva ekstremno jake računalne
konfiguracije.
Na europskom tlu, tijekom osamdesetih, osnovana je tvrtka SPOT IMAGE od strane

Francuske svemirske agencije, CNES-a (Centre National d'Etudes Spatiales), IGN-a (Institut
Geographique National) i proizvođača svemirske opreme (Matra, Alcatel, SSC i dr.) sa
namjerom svemirskih istraživanja putem vlastitih sustava satelita. Tako je 1986. godine
lansiran i prvi SPOT 1 satelit kao prvi u nizu do konačnog SPOT 5 satelita lansiranog 2002.
godine.
Pred kraj osamdesetih (1987.) na Sveučilištu Clark (Worcester, Massachusetts, SAD),

prof. J. Ronald Eastman predstavio je IDRISI programski paket. To je bio program za osobna
računala baziran na rasterskim podacima, a pružao je alate za znanstvenike i istraživače kod
analiziranja dinamike zemlje za potrebe donošenja efektivnih i odgovornih odluka u poljima
upravljanja okolišem i održivom razvoju i upravljanju prirodnim resursima. Tijekom 1988.
godine osnovan je i National Center for Geographic Information and Analysis (NCGIA) kao
nezavisni istraživački konzorcij usmjeren na temeljna istraživanja i edukaciju u geografskim
informacijskim znanostima i s njima povezanim tehnologijama, uključujući i GIS.
Devedesetih godina nastavljen je razvoj GIS-a u pogledu tehnologije (novi programski

paketi, primjena na različitim operativnim sustavima, nove mogućnosti) i, može se reći, ušao
je u sve pore modernog društva. Kao takav postao je nezaobilazan i u akademskom svijetu, pa
je kao zaseban kolegij dio sveučilišnih programa na svim tehničkim sveučilištima širom
svijeta ili čak i zaseban kompletan program studija.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
1.3. Svrha i primjena GIS-a
Jedna od osnovnih svrha geografskog informacijskog sustava (GIS) je pružiti dovoljno

informacija za podršku raznim odlukama. Primjena je vrlo velika kod korištenja i upravljanja
prirodnim resursima i kod zaštite okoliša. Osim navedenog, primjena GIS-a je vrlo raznolika,
a obuhvaća područja različitih struka, od urbanističkog planiranja, istraživanja okoliša,
arheologiju, analize vezane za politolologiju i srodne znanosti, građevinarstvo, poslovanje u
užem smislu te riječi, organizaciju i praćenje sustava obrazovanja, promet nekretnina,
zdravstvo, vojsku i cijeli niz drugih primjena.
Vezano uz upravljanje i istraživanje vodnih resursa, primjena GIS-a je vrlo značajna

kod modeliranja u slivovima, izrade podloga za vodoopskrbne planove, izrade podloga za
urbanističke planove, izrade podloga za razvojne planove, kod određivanja najpovoljnijih
trasa za promet opasnim teretima ovisno o položaju prometnica u slivu i zaštitnim zonama,
definiranja lokacija i stupnja pročišćavanja uređaja za pročišćavanje otpadnih voda,
definiranja lokacija odlagališta komunalnog i industrijskog otpada, lociranja industrijskih
zona ovisno o vodnim resursima i kod mnogih drugih primjena.
Slika 1.3.-1. Od klasične rukom crtane karte, preko karte iz klasičnog tiska do karte iz GIS-a
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Najčešće, kroz GIS dolazimo do informacija koje se nalaze u formi karata i simbola
gdje se gledajući na karte dobivaju informacije gdje su pojedini objekti, koji su to objekti,
koja je njihova dostupnost i koji se objekti nalaze u njihovoj blizini. Snaga GIS-a je pružanje
informacija kroz interaktivne karte pomoću osobnih računala, a upravo ta interakcija
omogućava pristup informacijama koje nisu bile vidljive na tiskanim kartama.
Jedna od najraširenijih primjena GIS-a je izrada kartografskih prikaza. Karte se koriste

već više od tisuću godina, ali samo zadnjih nekoliko desetaka godina postoji tehnologija
kombiniranja tih karata pomoću računalne grafike i njihovo povezivanje sa bazama podataka,
tvoreći geografski informacijski sustav (GIS). Koriste se GIS-om za prikaz i analize
prostornih podataka povezanih s relacijskim bazama. Upravo ta veza daje GIS-u takovu
snagu; karte mogu biti iscrtavane direktno iz baza podataka i podaci mogu biti povezivi sa
elementima karata (Slika 1.3.-1). U trenutku popravljanja ili dopuna relacijskih baza podataka
dolazi i do automatskog, dinamičkog mijenjanja tih kartografskih prikaza.
1.4. Za i protiv GIS-a
Kao i svaka "nova" tehnologija i GIS ima brojne pobornike, ali i protivnike. Kada
protivnici GIS-a govore o razlozima zašto ga ne žele koristiti obično se to odnosi na njihovo
nepoznavanje tehnologije, ali i "straha" ulaska u nepoznato područje. Zapravo, žele pronaći
opravdanje za same sebe zašto ne žele učiti i steći nova znanja. Cijena je sigurno jedan od
najvažnijih razloga odbijanja GIS-a, no iako je početno visoka cijena, kroz nekoliko projekata
i stvaranjem baze podataka cijelo se ulaganje višestruko vraća. Nekoliko razloga zašto neki ne
žele koristiti GIS su slijedeća:
1. Visoka cijena – komercijalni paketi imaju relativno visoku cijenu koštanja, no
postoji i cijeli niz besplatnih (open-source, freeware) paketa koji imaju nešto manje
mogućnosti, ali se osnovne funkcije GIS-a sa njima mogu obavljati.
2. Vremensko ograničenje – za rad sa GIS alatima potrebno je određeno vrijeme
učenja i svladavanja same filozofije GIS-a, ali i znanja vezanih uz programske pakete.
Osim inicijalnog učenja rada sa GIS-om, GIS stručnjak je zapravo cijeli svoj radni
vijek na svojevrsnom tečaju. Svake godine ili dvije dolaze nove verzije programskih
paketa, novi operativni sustavi, nove filozofije pristupa GIS-u i to zahtijeva stalno
učenje.
3. Podaci – za smisleni rad s GIS-om potreban je veliki broj digitaliziranih podataka
pripremljenih za GIS aplikacije. Protivnici GIS-a obično takove podatke nemaju, a i
one koje imaju nisu povezivi s dostupnim podacima drugih korisnika. Obično su
njihovi podaci na papiru u analognom obliku i potreban je veliki trud za njihovo
sređivanje i postavljanje u GIS.
4. Ugled – to je vrlo veliki problem koji si svaki protivnik GIS-a stvara, jer svoje
podatke gleda kao neprocjenjivu vrijednost i ne želi ih dijeliti s ostalim korisnicima.
Tu je prisutno razmišljanje da će dijeljenjem podataka pasti njihov utjecaj ili ugled u
struci. U tom slučaju niti ostali neće dijelit svoje podatke. Treba uzeti u obzir da su
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
podaci vrlo vrijedni i teško ih je prikupiti, ali sa dijeljenjem podataka s drugim
korisnicima dolazimo do vrjednijih i točnijih analiza i naš GIS postaje kvalitetniji.
5. Ja sam jedini koji može interpretirati te podatke – to je potpuno krivo jer je svaka
interpretacija kvalitetna na svoj način i pridonosi napretku struke.
6. Tko želi podatke neka mi pokuca na vrata – i to je potpuno krivo i na neki je način
traženje načina postavljanja samog sebe u kategoriju vrhunskih stručnjaka. Bolji je
pristup suradnja, objavljivanje, pokazivanje kolegama u struci čime se bavimo jer na
taj način dolazimo do novih saznanja, iskustava, a negativna iskustva naših kolega ne
ponavljamo.
7. Pretvaranje da koristimo GIS, a zapravo ga ne koristimo – obično kod korisnika koji
samo imaju instaliran programski paket na računalu, a ne znaju se s njime koristiti.
8. Katastrofa – to je obično iskustvo "korisnika" koji su jednom pokušali, a nisu
uspjeli. Razloge tome treba tražiti u potpuno krivo izabranim programskim paketima,
neodlasku na edukaciju, odnosno kupnja GIS-a je bila zapravo paravan da se može
govoriti o slijeđenju novih tehnologija.
9. GIS je samo tehnološki hir – u prethodnom poglavlju prikazan je razvojni put GIS-a
od šezdesetih godina prošlog stoljeća do kraja devedesetih. Dakle, može se govoriti o
gotovo pola stoljeća razvoja GIS-a i definitivno to nije tehnološki hir, već potreba za
što bržim, jeftinijim i kvalitetnijim dolaskom do konačnih rezultata.
Na ove navode protivnika GIS-a potrebno je nadovezati i razloge zašto je GIS

potreban i neizostavan. Najkraća definicija i opis GIS-a je da je GIS kompjuterizirani sustav
koji obrađuje prostorne podatke na slijedeće načine:
1. Prikupljanje – sakupljanje podataka iz brojnih izvora i postavljanje istih u sustav

koji omogućuje brojne kasnije analize i mogućnosti korištenja
2. Čuvanje – efikasno čuvanje podataka
3. Rukovanje podacima – administriranje i čuvanje podataka, uključujući integraciju
različitih setova podataka u jedinstvenu bazu podataka
4. Dohvat podataka ili ponovno pozivanje – lagano i efikasno biranje i pregled
podataka na više načina
5. Konverzija – konvertiranje podataka iz jednog oblika u drugi, iz jedne projekcije u
drugu, promjena mjerila kartografskog prikaza, odnosno cijeli niz računalnih načina
kako podatke učiniti više korisnima
6. Analize – manipulacija različitim ili istim setovima podataka kao bi se proizveli
novi setovi podataka koji omogućuju uočljivije i nove informacije
7. Modeliranje – pojednostavljenje podataka stvarnog svijeta i njegovih procesa kako
bi se razumjelo kako se stvari odvijaju u stvarnom svijetu
8. Prikaz – prezentacija podataka na različite načine za lakše razumijevanje (npr.
različiti prikazi istih podataka za kartografske prikaze i za tehnička izvješća)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
1.5. Kvaliteta podataka
Kao i svaka tehnologija i GIS ima svoja ograničenja. Prije svega, to se odnosi na
kvalitetu podataka i njihovog korištenja u raznim analizama, ali i ograničenja programskih
paketa i određenih razina licenci unutar programskih paleta. U ovom poglavlju istaknut će se
problem podataka.
Prilikom prikupljanja podataka za neki GIS projekt moramo slijediti tri zakonitosti:
1. Nikada se ne smije pretpostavljati da je neka baza podataka bez grešaka
2. Treba razviti metodu za ocjenu kvalitete podataka kada je god to moguće
3. Uvijek treba koristiti metadata podatke koji opisuju sadržaj i kvalitetu prostornih
baza podataka
Time se postiže minimalizacija greške i podizanje kvalitete samog GIS projekta. Bez obzira
od koga smo dobili određenu bazu podataka postoji mogućnost da je u njoj skriven neki
pogrešan podatak, a razlog tome može biti višestruk. Tako se greška može pojaviti u bazi
podataka zbog greške operatera, greške mjerenja na terenu, greške kod interpretacija
podataka, odnosno niti u jednu bazu podataka ne treba "slijepo" vjerovati.
Metode otkrivanja grešaka i ocjene kvalitete neke baze podataka su raznolike. Od

raznih analiza i statističkih metoda, pa sve do najjednostavnijeg učitavanja podataka u GIS
program i vizualnog pregleda. Već tada mogu neki pogrešni podaci postati vidljivi (npr. krivo
upisana koordinata x ili y – objekt se iscrtava daleko od ostalih podataka iz baze; krivo
upisana temperatura podzemne vode – u tabličnom prikazu vidljiva temperatura koja je veća
ili manja od temperature podzemne vode u tom području; krivo upisan simbol koji opisuje
veličinu izvora – usporedbom polja koje opisuje količinu istjecanja vidljivo da za taj izvor
mora biti upisan drugi simbol i slično).
Metadata podaci vrlo su važni podaci koji govore o samim podacima. Neki ih zovu
"podaci o podacima". Njima se ističe tko je autor podataka, kada su određene podloge
napravljene, u kojem mjerilu, za koju svrhu,.. i već samo pogledom na metadata podatke
može se zaključiti da li su neki dostupni podaci odgovarajući za naš GIS projekt. Osim u GIS-
u, metadata podaci koriste se i u knjižničarstvu, informacijskim znanostima, odnosno gdje je
za snalaženje unutar velikog broja podataka potreban kratki opis koji olakšava rukovanje i
manipulaciju.
Ako isključimo iz razmatranja ograničenja pojedinih programskih paketa, ograničenja

koja se javljaju tijekom izvođenja nekog GIS projekta vezana su uz kvalitetu izvornih
podataka. Naime, nakon pristupanja podacima, u prvoj fazi izrade GIS projekata potrebno je
postaviti nekoliko pitanja:
Kada i gdje su podaci prikupljeni?
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Kada je izvršen zadnji "update" podataka?
Da li su podaci osjetljivi na vrijeme?
Da li su podaci odgovarajući za predviđene analize?
Odgovori na ta pitanja uvelike nam pomažu da u naš GIS projekt ulazimo sa podacima koji su
primjereni zahtjevima našeg projekta, bilo da su ti zahtjevi prostorni ili vremenski. I kod
analognih podataka koje se spremamo nekim od procesa digitalizacije unijeti u naš GIS kao
podlogu potrebno je izabrati odgovarajuće mjerilo takve podloge, ako se radi o kartografskoj
podlozi, vremenski gledano ta podloga bi trebala biti što novijeg datuma, ali i prilikom samog
procesa digitalizacije bitna je preciznost našeg rada.
1.6. Što je potrebno za GIS i kako on funkcionira
Kada govorimo o GIS-u i implementaciji GIS-a u neku sredinu moramo se zapitati što
je sve potrebno za jedan GIS? Prije svega, potrebno je računalo i GIS programski paket,
potrebna je osoba koja će raditi na tome sustavu i potrebni su podaci koji će biti obrađivani
(Slika 1.6.-1). Na početku svakog razmišljanja o uvođenju nove tehnologije u neku sredinu
potrebno je napraviti analizu troškova i dobiti. Početna ulaganja su velika jer se moraju kupiti
računala i programska podrška za izradu GIS-a, no koliko god to bio financijski veliki korak,
najskuplji dio svakog GIS-a je zapravo osoba koja radi u tom sustavu, tj. osoba koja zahtijeva
stalna učenja i treninge.
računala
besplatni ograničene mogućnosti
komercijalni ArcGIS – Arc/Info

Microstation
Erdas Imagine
Ilwis, …
treninzi
tečajevi,…
korištenje rezultata
generiranih GIS-om
Slika 1.6.-1. Što je potrebno za GIS
Razvojem tehnologije cijene računala i programske podrške su smanjene i danas su

računala sve jeftinija, a imaju sve više mogućnosti. U počecima razvoja GIS-a to nije bilo
tako jer su GIS paketi bili instalirani na radnim stanicama na npr. UNIX operativnom sustavu
i takav sustav nije bio dostupan kućnom korisniku, pa čak niti manjim tvrtkama. Samo su
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
neke velike tvrtke imale takve sustave. Današnji GIS sustavi obično su programi iz Windows
okruženja i gotovo svako kućno računalo je dovoljno "jako" za pokretanje takovih programa.
Od programskih paketa potrebno je razdvojiti besplatne programe od onih komercijalnih.
Besplatni su programi obično ograničenih mogućnosti, ali su itekako dobra osnova za početak
rada sa nekom od GIS aplikacija. Od komercijalnih programa potrebno je izdvojiti ArcGIS
(Arc/Info), Microstation, Erdas Imagine i MapInfo.
Razvojem računalne tehnologije cijena hardware-a i programske podrške, kao i cijena

rada na tim sustavima u stalnom je padu još od 80-tih godina prošlog stoljeća. U tom trenutku
svi segmenti GIS-a imali su maksimalne troškove (Slika 1.6.-2). Jedino cijena podataka je
ostala na istoj tada visokoj razini.
Slika 1.6.-2. Različiti aspekti troškova u GIS-u (KONECNY, 2003)
Podatak je sastavni dio svakog GIS-a. Njihova kvaliteta uvelike ovisi i o kvaliteti
konačnog GIS-a, te je stoga preporučljivo koristiti verificirane podatke tvrtki specijaliziranih
za njihovu izradu (npr. topografske karte 1:25.000 – Državna geodetska uprava). U početku
razvoja GIS-a u Hrvatskoj takovih podataka nije bilo na tržištu, pa su korisnici bili prinuđeni
izrađivati kompletne baze podataka od tematskih slojeva do topografskih podataka, a ne samo
tematske za koje su izrađivali GIS baze podataka. Također, i učenje, treninzi nisu bili
dostupni, pa se je učenje svodilo na individualan rad, čitanje knjiga, korisničkih uputa i
razgovora sa drugim korisnicima.
Kroz GIS projekt isto se mogu raditi krivulje troškova tijekom vremena njegovog
odvijanja. U početnoj fazi, kada GIS ima relativno mali broj podataka troškovi su veći od
koristi. Ali, vremenom se ove dvije krivulje približavaju i tek nakon 7 godina razvoja GIS-a
unutar institucije dolazi se do točke kada korist od GIS-a počinje izrazito rasti, dok cijena
koštanja ima neznatan rast (Slika 1.6.-3). Tek nakon te točke nastupa stvarna snaga GIS-a.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 1.6.-3. Odnos troškova i prihoda GIS projekta (KONECNY, 2003)
Kako GIS funkcionira? GIS koristi slojeve, koje nazivamo "temama", koji prekrivajući
različite vrste prostornih podataka tvore kartografski prikaz, ali i omogućuju daljnja
modeliranja i obrade (Slika 1.6.-4). Svaka tema prezentira određeni skup informacija
(prometnice, različiti tipovi šuma, pedološka podloga, vodotoci, hidrogeološke karakteristike
terena, ...). Kao i kod klasičnih karata tema koja se nalazi u podlozi ostalih tema ostaje
vidljiva dok su dodatne teme iznad nje uključene. Sve se teme učitavaju u GIS prikaz, a
pojedine se teme uključuju ili isključuju ovisno o tome kakav želimo prikaz za krajnjeg
korisnika.
Vodotoci
Korištenje prostora
Slojnice – nadmorska visina
Infrastruktura
Tlo
Slika 1.6.-4. Primjer preklapanja slojeva
Model GIS-a (Slika 1.6.-5) moguće je objasniti kao skup alata. Sa jedne strane nalazi
se ulazni dio gdje u sustav GIS-a ulaze vektorski i rasterski podaci zajedno sa pripadajućim
bazama podataka. Baze podataka mogu sadržavati statičke podatke (nepromjenjive podatke
kao npr. x, y, z, naziv objekta, šifra objekta), odnosno podatke koji opisuju sam objekt i
dinamičke podatke (promjenjive podatke kao npr. razina podzemnih voda, temperatura,
elektrolitička vodljivost, pH), odnosno nizove podataka koji se vremenski mijenjaju. Svi ti
podaci se obrađuju brojnim alatima prema zahtjevima krajnjeg korisnika, a konačan rezultat,
odnosno izlaz iz sustava može biti podloga za praćenje sustava (monitoring podzemnih voda),
modeliranje, kartografski prikazi ili rezultati brojnih kompleksnih analiza.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
baze podataka praćenje sustava

GIS
Statički Dinamički nizovi modeliranje
podaci
vektorski podaci kartografija

rasterski podaci analize
Slika 1.6.-5. Osnovni model GIS-a
Rasterski podaci jedna su od vrsta podataka koje prikazujemo kao ulazne podatke u
GIS. Koriste pravilni grid ćelija koji pokriva područje za spremanje i prikaz slike i
pridruženih atributa. Svaka ćelija u gridu je element slike koji zovemo piksel (pixel) slično
pikselima koje koristimo kod televizora ili računalnih ekrana. Svaki piksel ima sve
informacije za tu lokaciju u slici. Rasterski podaci se prikazuju pomoću niza ćelija smještenih
u kolone i redove u prostoru pomoću koordinata (Slika 1.6.-6). Osnovna jedinica je ćelija koja
mora biti četvrtasta, a sadrži lokaciju (koordinate) i atributnu vrijednost pridruženu toj
lokaciji. Kod rasterskih podataka vrlo je važan podatak o rezoluciji snimke o čemu ovisi
točnost i kvaliteta budućih analiza. Primjeri rasterskih podataka su avionske snimke, satelitske
snimke, skanirane topografske podloge i digitalni model terena (Slika 1.6.-7).
Slika 1.6.-6. Primjer grida
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 1.6.-7. Primjer vektorskog i rasterskog podatka
Kod vektorskih podataka slika i podaci su spremljeni zasebno. Slika se prikazuje

pomoću točaka, linija i poligona, a podaci se nalaze u atributnim tablicama. Vektorski podaci
se prikazuju pomoću koordinata. Osnovne jedinice su točka (point), linija (line, arc) i poligon.
Svaki od linija ili poligona sastavljeni su od serije koordinata, točaka ili linija (Slika 1.6-7).
Primjeri vektorskih podataka su prikazi vodotoka, izvora, cesta, trasiranja podzemnih tokova,
ponori, hidrogeološke jedinice, vodene površine i slično.
Pristupanje GIS-u podijeljeno je u četiri osnovna koraka. To su:

1. Definiranje pitanja koje želimo riješiti
2. Definiranje potrebnih podataka
3. Sakupljanje i pripremanje podataka
4. Analiza podataka
Definiranje pitanja koje želimo riješiti zapravo je stvarni početak razmišljanja o GIS
projektu. Primjeri takovih pitanja su:
Koje je područje u zoni utjecaja 100 godišnje poplave?
Koliko ljudi stanuje u tome području?
Gdje moramo primijeniti lokalne sanacijske zahvate za olakšanje problema sa
poplavom?
Sa pravilno postavljenim pitanjem možemo pristupiti slijedećem koraku, a to je definiranje
potrebnih podataka. Tri se osnovne djelatnosti unutar ovoga koraka nameću. To su: koji su
nam slojevi potrebni za analizu, koji su dostupni, a koje moramo prikupiti na terenu ili
digitalizirati. Primjeri slojeva su: popis stanovništva, naselja, ulice, županijske i općinske
granice, podaci o prethodnim štetama od poplava, klimatološki podaci i slično. U trećem
koraku prikupljamo i pripremamo podatke. Postojeće digitalne podatke je potrebno
kompletirati, očistiti od nepotrebnih podataka, novelirati, formatirati, te postaviti u zajedničku
projekciju i koordinatni sustav. Nove podatke potrebno je prikupiti GPS-om na terenu,
digitalizirati ili dobiti manipulacijom postojećih podataka. Zadnji korak je analiza podataka
koja može sadržavati određivanje površinskih vodotoka putem digitalnog modela terena
(DTM – Digital terrain model), određivanje razvodnica slivova pomoću DTM, preklapanje
dva ili više slojeva, definiranje pojasa oko hidrografske mreže (buffer), procijeniti potencijalni
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
broj ljudi koji žive na području visokog rizika od poplava, konstruirati planove evakuacije, ali
isto tako i modeliranje kojim dobivamo predviđanje velikih vodnih valova, procjena šteta na
objektima, simulacije i slično. Na ovaj način GIS analiza može pomoći pripremljenosti hitnih
službi i razvijanju sustava ranog uzbunjivanja (early warning system) i biti od velike koristi u
akciji pomaganja području pogođenom elementarnom nepogodom.
Prikupljanje podataka jedan je od najkompleksnijih dijelova GIS-a jer je podatke

potrebno prikupiti ovisno o tome kako će izgledati naš konačan GIS projekt, što želimo dobiti
kao rezultat, kome je namijenjen i u kakvom mjerilu se priprema konačan prikaz.
1.7. Tehnike prikupljanja podataka za GIS
Prikupljanje podataka je, nakon definiranja projektnog pitanja i potrebnih podloga za

projekt, korak koji obično oduzima najviše vremena. To je najsloženiji dio GIS-a jer je
potrebno prije samog početka procesa unosa podataka postaviti strukture baza podataka,
raspored slojeva koje ćemo koristiti, mjerilo konačnog prikaza, strukturu osnovnih baza
podataka po slojevima (veličine i vrste polja u bazama – numerička, tekstualna, nazive polja) i
definirati kojom od dostupnih metoda će se pojedina podloga unositi u GIS.
Skeniranje je jedna od metoda koja se koristi kod kartografskih podloga koje će

služiti kao podloga za digitalizaciju ili kao npr. topografska podloga našeg GIS projekta na
koje ćemo iscrtavati sadržaje zahtijevane projektnom dokumentacijom. Sam proces skaniranja
konvertira karte na papiru u digitalni rasterski prikaz. Može se raditi u različitim rezolucijama,
u boji, nijansama sive boje ili u crno-bijeloj tehnici što ovisi o potrebi projekta. Provodi se
pomoću skenera koji mogu biti različitih veličina i oblika. U GIS projektima obično se koriste
skeneri velikih formata (A0, A1) (Slika 1.7.-1).
Slika 1.7.-1. Primjer skenera velikih formata (A0 skeneri)
Digitaliziranje je, u širem smislu riječi, proces unošenja podataka u digitalni oblik. U
GIS-u korištenje termina digitalizacija povezuje se sa "crtanjem" vektorskih elemenata iz
rasterskih podloga. Nekad su se za te namjene koristili veliki stolovi za digitaliziranje (engl.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
digitizer) na koje se lijepila karta ljepljivom trakom (Slika 1.7.-2). Tada su se registrirala četiri
ugla te karte za koje su se upisale koordinate. To je prostorno smještalo i sve druge elemente
te podloge. Digitalizacija se provodila pomoću sprave slične današnjem mišu. Danas je proces
digitalizacije bitno jednostavniji jer se skenirana karta postavi u podlogu u GIS programu,
sam proces digitalizacije se provodi mišem, a cijeli se proces prati na ekranu računala (Slika
1.7.-3). Time je bitno smanjena greška kod takove vrste unosa podataka jer se zumiranjem na
ekranu puno preciznije može provoditi digitalizacija.
Slika 1.7.-2. Stol za digitalizaciju
Slika 1.7.-3. Proces digitalizacije obalne linije postavljanjem skenirane podloge u pozadinu
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Ostali načini prikupljanja podataka biti će u kasnijim poglavljima detaljno obrađeni.

To su: global positioning system (GPS), daljinska istraživanja (remote sensing), unos
atributnih podataka pomoću baza podataka i potrebe i mogućnosti povezivanja takovih baza
podataka čime dolazimo do cjelovitih podataka potrebnih za GIS projekt.
1.8. Različiti prikazi u GIS-u istog objekta iz prirode
Prikaz nekog objekta iz prirode ovisi o mjerilu karte koju produciramo, vrsti te karte,
što želimo na karti prikazati i problemu koji želimo riješiti GIS projektom. Nema nekog
superiornog modela koji određuje koji ćemo prikaz koristiti, jer svaki prikaz daje neke druge
informacije. U nastavku je dat primjer različitih prikaza neke rijeke, ali je taj primjer mogao
opisivati i neki drugi objekt kao npr. ceste, željeznice, šume ili neki drugi objekt iz stvarnog
svijeta.
Slika 1.8.-1. Hidrografska mreža
Na slici 1.8.-1 prikazana je hidrografska mreža, odnosno linijski je prikazana riječna mreža na
nekom području. Kod takovog prikaza svaka sekcija linije ima informaciju o smjeru toka,
protoku i ostalim atributima bitnim za opisivanje vodotoka. Temeljem takve podloge može se
koristiti linearni mrežni model (network model) za analizu toka hidrografske mreže ili za
analizu prometa brodova.
Slika 1.8.-2. Rijeka kao granica dva različita područja (ZEILER, 1999)
Prikaz na slici 1.8.-2 pokazuje rijeku koja je granica dva različita područja. Rijeka može
dijeliti politička područja kao općine, županije, države, a može biti i barijera prirodnih regija
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
kao npr. područja divljine, nacionalnih parkova i zaštićenih područja. U takvim prikazima
rijeka se može postavljati kao linijski ili poligonski objekt u GIS, a to ovisi o mjerilu, sadržaju
i cilju našeg GIS projekta.
Slika 1.8.-3. Rijeka kao poligon
U detaljnim prikazima nekog područja rijeka se može prikazivati kao poligonski element
našeg GIS-a gdje su detaljno vidljivi svi rukavci, riječne obale, a postoji mogućnost prikaza
npr. svih plovnih putova na nekoj dionici rijeke (Slika 1.8.-3).
Slika 1.8.-4. Regionalni prikaz na modelu površine terena (surface model; ZEILER, 1999)
Završni GIS prikazi nekog regionalnog GIS projekta za podlogu mogu imati topografsku
kartu sitnog mjerila (1:50.000, 1:100.000 i sl.), ali podloga može biti i model površine terena
(surface model) koji tom završnog GIS-u daje ljepši izgled (Slika 1.8.-4). Rijeke se u takovom
modelu površine terena prikazuju kao krivudava linija koja se formira u jarcima, a kroz
površinski se model može izračunati profil terena, stopa pada rijeke, površinske razvodnice
kao i potencijal plavljenja za određene količine oborina.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
2. PROGRAMSKI PAKETI
Uz hardware-sku podršku, osnova svakog GIS-a su programski paketi. Na tržištu

postoji cijeli niz različitih programskih paketa različitih proizvođača. Neki od njih su
komercijalni, a neki besplatni. Zapravo cijela gama programskih paketa može se podijeliti u
tri glavne skupine:
 komercijalni programski paketi
 besplatni programski paketi
 open-source programski paketi
Komercijalni programski paketi sadrže najviše funkcionalnosti i najkompleksniji su

od ove tri kategorije GIS alata. Njima se uglavnom služe profesionalni korisnici, GIS
specijalisti u velikim kompanijama, odnosno korisnici kojima je cijena tih programskih paleta
minorna u odnosu na koristi koje ostvaruju korištenjem tih alata.
Besplatni programski paketi mogu se naći na internetu, slobodno "skinuti" i koristiti.

Obično su to starije verzije komercijalnih GIS alata za koje je prekinut razvoj novih verzija,
ali i neki nezavisni programski paketi nastali u sklopu pojedinih znanstvenih ili obrazovnih
institucija. Ti programski paketi nemaju sve funkcionalnosti komercijalnih varijanti, ali se
pomoću tih alata mogu izraditi jednostavnije GIS aplikacije. Također, za te programske
pakete obično se ne nudi podrška proizvođača.
Open-source programski paketi slobodni su programski paketi koji se, obično, uz

besplatnu registraciju korisnika, mogu slobodno preuzeti sa internetskih open-source stranica i
koristiti. Pravila open-source zajednice nalažu da korisnik ima pristup programskom kodu
aplikacije, ali i obvezu postavljanja svakog poboljšanja tog programskog koda na internet
stranice gdje se nalazi taj programski paket.
U nastavku navedeni su primjeri pojedinih skupina programskih paketa i neke njihove

funkcionalnosti.
2.1. Besplatni i open-source GIS programski paketi
Razvoj open-source programskih paketa ima već vrlo dugu tradiciju. Prve pojave
takovih programskih paketa sežu u drugu polovicu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prvi
pionirski pothvat, program MOSS (Map Overlay and Statistical System) izdan je 1978.
godine. Razvijen je u Ministarstvu unutarnjih poslova SAD-a (US Department of Interior), a
radi se o vektorskom geografskom informacijskom sustavu.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Drugi, prema godini nastanka, open-source programski paket je GRASS
(Geographical Resources Analyses Support System) koji podržava i rasterske i vektorskke
analize. Inicijalno je razvijen između 1982. i 1985. godine u sklopu vojske SAD-a (US Army
Corps of Engineers), a ot tada od strane međunarodnog GRASS razvojnog tima. Tek 2008.
godine izrađena je verzija za MS Windows platformu (GRASS GIS; Slika 2.1.-1).
Slika 2.1.-1. Primjer GRASS GIS-a (preuzeto sa www.freesmug.org/review/grass)
Nakon ova dva programska paketa, cijeli niz programa je razvijen od strane vladinih
ili obrazovnih institucija. Također, neki inicijalno komercijalni programski paketi postali su
besplatni ili open-source programi. Najpoznatiji od njih je Ilwis (Integrated Land and Water
Information System) razvijen u ITC institutu (International Institute for Aerospace Survey and
Earth Sciences; Slika 2.1.-2) u Enschede-u (Nizozemska) 1985. godine. Taj program
omogućuje preklapanja i analize i vektorskih i rasterskih podataka, odnosno izradu
kompletnih GIS projekata.
Tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća to je bio jedan od rijetkih,

ako ne i jedini, kompletni GIS programski paket europskog porijekla. Pošto je nastao i
razvijan u sklopu znanstvene institucije bio je relativno jeftin i povoljan što je proširilo
njegovo korištenje. Kao i svaki drugi programski paket Ilwis ima svoje prednosti i nedostatke.
Od prednosti, uz relativno nisku cijenu u vremenu dok je bio komercijalni GIS alat, koja je
prelaskom na open-source postala izuzetna prednost jer je program postao besplatan, potrebno
je istaknuti izuzetno dobru mogućnost primjene kod obrade satelitskih snimaka, odnosno kod
daljinskih istraživanja (Slike 2.1.-3 i 2.1.-4).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Od 1. srpnja 2007. godine distribuira se putem GNU General Public License i time je
postao besplatan programski paket. Može se slobodno presnimiti sa Interneta zajedno sa svom
dokumentacijom (korisnički priručnici i upute).
Slika 2.1.-2. Zgrada ITC instituta u Enschede-u (preuzeto s www.itc.nl)
Slika 2.1.-3. Pseudokolor dobiven preklapanjem različitih kanala LANDSAT snimke područja
Riječkog zaljeva (Tamnija područja na moru indikator su razlike temperatura, odnosno
istjecanja priobalnih izvora)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 2.1.-4. Pseudokolor dobiven preklapanjem različitih kanala LANDSAT snimke područja
Riječkog zaljeva
traka naslova
menu komandna linija
katalog
lista operacija - navigator
Slika 2.1.-5. Izgled korisničkog sučelja programskog paketa Ilwis
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Korisničko sučelje sastoji se od nekoliko dijelova (Slika 2.1.-5):

- Traka naslova, gdje je zabilježeno koja je snimka otvorena i o kojoj se verziji
programskog paketa radi
- Katalog, gdje su prikazani svi slojevi unutar nekog direktorija sa mogućnošću
mijenjanja aktivnog direktorija
- Menu, odnosno padajući izbornici sa dijelom funkcija programa
- Komandna linija, gdje se upisuju sintakse komandi za pojedine operacije koje želimo
provesti
- Navigator, gdje se nalazi lista svih komandi i operacija programskog paketa.
Dvoklikom na svaku pojedinu operaciju otvara se izbornik u koji upisujemo detalje
ovisno o specifičnosti svake pojedine operacije koju želimo provesti
2.2. Komercijalni GIS programski paketi
Na tržištu je dostupan veliki broj komercijalnih GIS programskih paketa. Od

najznačajnijih potrebno je izdvojiti ArcGIS (ESRI – Environmental System Research
Institute, Redlands, USA), GeoMedia (Intergraph), Erdas Imagine (Leica Geosystems), Idrisi
(Clarc Labs) i MapInfo Professional (Pitney Bowes). Također, potrebno je navesti i AutoCAD
programski paket (Autodesk) koji sve više ulazi u segment GIS alata.
2.2.1. ArcGIS (ESRI, USA)
ArcGIS (ESRI, USA) je najopsežniji GIS alat na tržištu koji zbog velikog broja
mogućnosti zahtijeva dugotrajno učenje. Pruža više razina licenci za krajnjeg korisnika,
odnosno više korisnika istovremeno (floating licence) na:
- desktop računalima (osobnim računalima)
- serverima (serverska aplikacija)
- web baziranom GIS-u
- mobilnom GIS-u.
Na slici 2.2.-1 prikazana je struktura ArcGIS programskog paketa i pojedinih komponenata.

Dijeli se na:
- Desktop GIS sa programima ArcGIS Desktop, ArcGIS Engine i ArcGIS Explorer
- Server GIS sa programima ArcGIS Server i ArcGIS Image Server
- Online GIS
- Mobile GIS sa programima ArcGIS Mobile i ArcPad
- ESRI Data sa prikazima Community Data, Street Map i ESRI Data & Maps
ArcGIS Desktop osnovni je dio programskog paketa ArcGIS i uključuje više integriranih
programskih paketa. To je ujedno i najrašireniji segment ArcGIS programskog paketa jer
nema posebnih hardware-skih uvjeta za korištenje. Koristeći aplikacije u sklopu ArcGIS
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Desktop-a može se izvesti bilo koji GIS zadatak, od osnovnih do najkompliciranijih kao što su
kartografija, geografske analize, editiranje podataka i obrada, upravljanje podacima,
vizualizacija i geoprocesiranje.
Slika 2.2.-1. Prikaz strukture ArcGIS programskog paketa (preuzeto s www.esri.com)
ArcGIS Desktop ima više razina i pokriva potrebe različitih vrsta korisnika. Tri su
osnovne funkcionalne razine ArcGIS programskog paketa, a njihov odabir ovisi o potrebama
korisnika, odnosno o operacijama i analizama koje korisnik treba izvoditi na prostornim
podacima. To su:
ArcView
težište na korištenju podataka, kartografiji i analizama za krajnjeg korisnika
ArcEditor
dodatno na ArcView napredno geografsko editiranje i stvaranje podataka
ArcInfo
kompletan GIS programski paket, odnosno profesionalan GIS alat koji sadrži
sve GIS funkcionalnosti (uključivo alate za geoprocesiranje)
U sklopu ArcGIS Desktop programskog paketa nalazi se nekoliko zasebnih aplikacija.

To su:
- ArcMap
- ArcCatalog
- ArcGlobe
- ArcToolbox
- ModelBuilder
ArcMap (Slika 2.2.-2) je glavna komponenta ArcGIS Desktop skupine alata za procesiranje
geoprostornih podataka. Omogućuje korisniku pregledavanje podataka, definiranje pojedinih
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
klasa unutar prostornih podataka, postavljanja simbolike svakoj zasebnoj klasi ili grupi
prostornih podataka, izradu karata, analize...
Slika 2.2.-2. Primjer ekrana ArcMap aplikacije
ArcCatalog (Slika 2.2.-3) je aplikacija za geoprostorno administriranje podacima unutar

ArcGIS Desktop programskog paketa. Omogućuje ujednačeni prikaz svih prostornih
podataka, baza podataka, ArcGIS dokumenata, ali i udaljenih GIS web servisa.
Slika 2.2.-3. Primjer izgleda ekrana ArcCatalog aplikacije
ArcGlobe (Slika 2.2.-4) je uveden tijekom 2003. godine u programski paket ArcGIS Desktop
kao revolucionarni 3D prikaz globalnih, regionalnih podataka. U ArcGIS Desktop dolazi kao
zasebna aplikacija uz ekstenziju programa 3D Analyst.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 2.2.-4. Primjer 3D vizualizacije pomoću ArcGlobe aplikacije (preuzeto s www.esri.com)
ArcToolbox (Slika 2.2.-5) je centralno mjesto gdje se mogu pronaći, izabrati i izvršiti brojni
alati za geoprocesiranje. Sastoji se od toolbox-ova koji sadrže alate i setove alata. Sve
komande dostupne u ArcGIS Desktop programskom paketu nalaze se u sklopu ArcToolbox-a.
Također, sve komande mogu se upisivati i direktno na komandnu liniju.
Slika 2.2.-5. Primjer ArcToolbox-a (preuzeto s www.esri.com)
ModelBuilder (Slika 2.2.-6) je aplikacija pomoću koje je omogućeno kreirati, editirati i

upravljati modelima. To su modeli kojima je omogućeno automatizirati izvođenje pojedinih
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
naredbi ili skupina naredbi, odnosno njihovo prikazivanje kao zasebni alat u GIS
programskom paketu.
Slika 2.2.-6. Primjer modela izrađen pomoću ModelBuilder-a (www.esri.com)
Uz ArcGIS Desktop postoji i cijeli niz dodatnih ekstenzija programa (Tablica 2.2.-1) koje se
dodatno naručuju ovisno o potrebama korisnika. U nastavku je prikaz svih ekstenzija
programa sa detaljnijim opisom pojedinih ekstenzija koje se više koriste u istraživanjima
vodnih resursa, zaštiti okoliša, ali i hidrotehničkim i geotehničkim projektima.
Tablica 2.2.-1. Prikaz ekstenzija ArcGIS Desktop programskog paketa

ArcGIS 3D Analyst 3D analize i vizualizacija
ArcGIS Spatial Analyst Napredne rasterske GIS prostorne analize
ArcGIS Network Analyst Routing, najbliže lokacije
ArcGIS Schematics Automatsko stvaranje shema iz ArcGIS-a
Analize ArcGIS Geostatistical Analyst Statistički alati i modeli za opisivanje
podataka, modeliranje i probabilističko
kartiranje
ArcGIS Survey Analyst Integrirani geodetski alati za ArcGIS
ArcGIS Tracking Analyst Vremenski bazirane vizualizacije i analize
ArcGIS Data Interoperability Alati za integraciju podataka za ArcGIS
ArcGIS Publisher Izdavački i kartografski alati za ArcGIS
Produktivnost
Maplex za ArcGIS Kartografsko dodavanje teksta i labela
ArcScan za ArcGIS “Raster-to-vector” konverzija podataka
Web Servisi ArcWebSM Services Kartografija “On-demand” (na zahtjev) i
GIS
ArcGIS Business Analyst Napredne poslovne analize sa kompletnim
setovima podataka
Bazirano na Production Line Tool Set Korisna GIS baza podataka i alat za
rješenjima (PLTS) za ArcGIS produkciju karata
Job Tracking for ArcGIS Alat za upravljanje GIS-om velikih
(JTX) kompanija (praćenje rada na GIS-u)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
U istraživanjima vezanim uz vodne resurse i okoliš od navedenih ekstenzija najviše se
koriste 3D Analyst i Spatial Analyst. Njihovim korištenjem znatno se proširuju mogućnosti
analiza i vizualizacije prostornih podataka prilikom pripreme GIS projekta za krajnjeg
korisnika.
Ekstenzija 3D Analyst programa ArcGIS sadržava brojne alate, a prikazuje se u sklopu

ArcToolbox-a. Sa ovom ekstenzijom moguće je izraditi slijedeće operacije (Slika 2.2.-7):
- izgraditi "surface" modele iz brojnih formata podataka
- izvesti interaktivne perspektivne poglede i navigacije
- izraditi 3D prikaze direktno iz vaših podataka
- prikazi podataka iz globalne ili lokalne perspektive
- vizualizacija i analize ekstremno velikih podataka (terabytes)
- pretvaranje 2D prikaza u 3D koristeći atributne podatke
- izvođenje analiza sjena i vidljivosti, profiliranje, …
- modeliranje potpovršinskih objekata – zdenci, rudnici, podzemna voda, podzemni
spremnici,…
- računanje površine, volumena, nagiba, gledišta i sjena brda (planina)
modeliranje terena
vizualizacija cijele zemlje
korištenje 3D simbola
Slika 2.2.-7. Primjeri korištenja ekstenzije 3D Analyst (preuzeto s www.esri.com)
Ekstenzija Spatial Analyst programa ArcGIS se, također, prikazuje u sklopu

ArcToolbox-a kao skup dodatnih alata osnovnoj aplikaciji ArcGIS Desktop. Koristi se
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
uglavnom za napredne rasterske GIS prostorne analize. Sa ovom ekstenzijom moguće je
izraditi slijedeće operacije (Slika 2.2.-8):
- napraviti konverziju prikaza vektorskih podataka (točka, linija, poligon) u raster
- izraditi pojaseve (buffer) ovisno o udaljenosti od objekta prikaza ili rastera
- generirati karte gustoća i neprekinute površinske prikaze (surface) iz točkastih
podataka
- računati konture, nagibe, vidljivost, gledište i sjena planina iz površinskih prikaza
- izvoditi izvješća i kalkulacije
- izvoditi analize zona ili najbližih lokacija
- diskretne ćelija-po-ćelija analize
- izvoditi klasifikacije grid-a i prikaz
izvođenje rasterskog geoprocesiranja i modeliranja
analize gustoća
modeliranje i analize rasterskih podataka
Slika 2.2.-8. Primjeri korištenja ekstenzije Spatial Analyst (preuzeto s www.esri.com)
2.2.2. Erdas Imagine (Leica Geosystems)
Erdas Imagine je profesionalni GIS programski paket koji prvenstveno služi za obradu
rasterskih snimaka (satelitski i avionski snimci) i prostorne analize temeljene na rasterskim
podlogama. Također, to je i vektorski GIS alat sa svim funkcionalnostima vektorskog GIS-a.
gdje se mogu editirati i stvarati vektorske GIS datoteke.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Korisničko sučelje programa sastoji se od glavnog izbornika (Slika 2.2.-9) koji se
nalazi na gornjem rubu ekrana i kojim se pokreću padajući izbornici sa zasebnim alatima.
glavni menu programa
Slika 2.2.-9. Glavni izbornik programa Erdas Imagine
Glavni izbornik sadržava slijedeće mogućnosti:

- Viewer – otvara prazni preglednik
- Import – otvara dijalog za import/export snimaka, vektora,…
- DataPrep – otvara menu za pripremu podataka, izrezivanje dijelova snimaka, izradu
mozaika (spajanje dva ili više snimaka), geometrijske korekcije
- Composer – izrada kartografskih kompozicija i printanje istih
- Interpreter – razne analize (topografske – nagibi, konture, površine,…) i interpretacije
snimaka
- Catalog – izrada kataloga snimaka zbog lakšeg pregledavanja i korištenja snimaka za
potrebe analiza
- Classifier – razne vrste klasifikacije snimaka (klasifikacija je proces sortiranja ćelija u
konačan broj klasa ili kategorija baziranim na vrijednosti samog podatka)
- Modeler – izrada modela pomoću jezika SML ili pozivanje gotovih modela iz kataloga
modela
- Vector – kopiranje, brisanje, uglavnom obrada vektora
- Radar – dio paketa kojim se obrađuju radarski snimci
- VirtualGIS – omogućuje 3D vizualizaciju satelitskih snimaka pomoću digitalnih
modela terena
- LPS – Leica Photogrametry Suite – skup alata za fotogrametrijske analize
- Stereo – analize stereo parova, pomoću naočala omogućen 3D prikaz  korisno kod
tektonskih analiza i sl.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
2.2.3. AutoCAD (Autodesk)
AutoCAD nije tradicionalni GIS programski paket, ali u zadnje vrijeme sve više ulazi
u taj segment sa verzijom AutoCAD Map 3D. Osim te verzije AutoCAD ima cijeli niz
specijaliziranih verzija za potrebe tehničkog crtanja, elektrotehnike, građevinarstva,
strojarstva i geodezije što ovaj programski paket čini vrlo raširenim i popularnim u tehničkim
strukama.
Krajem devedestih godina prošlog stoljeća u suradnji Autodeska i ESRI-a izrađen je

programski paket ArcCAD kao neka kombinacija CAD alata i GIS programa, ali nije zaživio
u stručnoj javnosti, pa je njegov daljnji razvoj prekinut.
AutoCAD se primarno koristi za brojne inženjerske projekte za koje nije potrebna

izrada GIS-a. To su projekti za potrebe izgradnje autocesta, željeznica ili drugih geotehničkih
objekata gdje su podloge izrađene i pripremljene u AutoCAD-u, pa se i nadogradnje na
osnovne podloge u vidu inženjerskogeoloških ili hidrogeoloških podloga, odnosno
geotehničkih projekata, također izrađuju u AutoCAD-u. Također, ponekad se u AutoCAD-u
izrađuju i poneki prikazi koje je jednostavnije izraditi u AutoCAD-u nego u nekom GIS alatu
(npr. hidrogeološki profili).
Slično kao i ostali programski paketi, i AutoCAD ima nekoliko različitih funkcijskih
razina (razina licenci), ali i više modula ovisno o potrebama projektanata (istraživača).
Moduli koji se često koriste u istraživanjima vodnih resursa i geotehničkim i
inženjerskogeološkim istraživanjima su:
- AutoCAD Map 3D
- AutoCAD Raster Design
formati za export/import
2.2.-10. Izgled ekrana AutoCAD Map 3D programa i podržani ulazno-izlazni formati

podataka
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
AutoCAD Map 3D (Slika 2.2.-10) je programski paket za koji tvrtka Autodesk ističe
da je za izradu GIS aplikacija, odnosno za izradu i upravljanje prostornih podataka. Zapravo,
sa svojim mogućnostima nije mjerljiv sa kompleksnim GIS aplikacijama, ali povezuje CAD i
GIS pružajući direktan pristup podacima bez obzira na koji su način spremljeni. Vrlo dobra
kombinacija sa AutoCAD Map 3D programom je dodatni modul Raster Design koji se
instalira na AutoCAD Map 3D, a služi za obradu i prostorni smještaj rasterskih podloga.
U GIS projektima ponekad je korisno koristiti AutoCAD aplikacije zbog

jednostavnosti pojedinih alata za pripremu pojedinih podloga. Također, vrlo je dobra veza sa
ArcGIS programskim paketom preko ulazno-izlaznih formata. Podržani su:
- ESRI ArcInfo coverage
- ESRI interchange e00 format
- ESRI shapefile,
i ovi formati obuhvaćaju sve formate podataka koji se koriste u ArcGIS programskom paketu.
Kao i svi drugi programski paketi i AutoCAD ima svoje prednosti i nedostatke.
Prednosti su mu:
- široka upotreba  veliki broj korisnika
- "user friendly" sučelje  relativno lagano za početnika
- mogućnost konverzije podataka u/iz GIS programa (shape, coverage, e00,…)
Nedostaci su slijedeći:
- nije pravi GIS
- nemogućnost izgradnje topologije u GIS smislu
- nemogućnost povezivanja sa relacijskim bazama podataka u GIS smislu
Bez obzira što nije "pravi" GIS alat vrlo je koristan i jednostavan za upotrebu, te ga se
preporuča koristiti prilikom izrade GIS aplikacija za neke operacije koje su jednostavnije
nego u GIS programima (npr. spajanje topografskih podloga pomoću modula Raster Design,
digitalizacija podataka). Pri tome je potrebno dobro organizirati slojeve (layere) zbog lakše
konverzije podataka u formate za GIS programske pakete.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
3. PROJEKCIJE
Danas znamo kako izgleda Zemlja jer postoje brojni snimci snimljeni iz Svemira
(Slika 3.0.-1), znanost je otišla daleko u svojim istraživanjima i mjerenjima, no nije uvijek
bilo tako. Početna razmišljanja bazirala su se na vizijama velikih mislilaca i znanstvenika, no
malo je sačuvanih pisanih materijala o tome. Jedan od prvih koji je opisivao Zemlju bio je
Homer (živio oko 8. stoljeća prije Krista), veliki grčki pjesnik. Iako svi putovi vode prema
Homeru kao ocu geografije, on nikad nije objavio niti jednu kartu već je opisao izgled Zemlje,
kako je smatrao da izgleda, u svoja dva epa, Ilijadi i Odiseji. Opisuje Zemlju kao ravnu ploču
obrubljenu sa svih strana oceanima i morima. Već nekoliko stoljeća kasnije, Pitagora (6.
stoljeće prije Krista) opisuje Zemlju kao kuglu. Njegova vizija Zemlje je u središtu imala
centralni plamen, a zaslužan je i za uvođenje pet klimatskih zona. To su: topla, dvije
umjerene, te dvije hladne, jedna na sjeveru, a jedna na jugu. Postojanje brojnih pretpostavki o
sferičnom obliku Zemlje pratilo je generacije grčkih filozofa i znanstvenika, ali je tek
Aristotel (4. stoljeće prije Krista) i dokazao postojanje zaobljenosti Zemlje. Dokazi su
temeljeni na činjenicama da je pomrčina Mjeseca uvijek kružnog oblika, da brodovi izgledaju
kao da tonu dok se udaljavaju i prolaze horizont, a neke se zvijezde mogu vidjeti samo iz
nekih dijelova Zemlje. Od toga vremena pa sve do današnjih dana, razvijana su saznanja o
izgledu Zemlje što je praćeno sve točnijim zemljovidima. Razvoj trgovačkih i vojnih
mornarica rezultirao je sve točnijim opisima izgleda Zemlje, u zadnjem stoljeću razvijen je
zračni promet koji je omogućio snimanje Zemlje iz zraka, a u najnovijem razdoblju i snimanje
Zemlje iz Svemira satelitima.
Slika 3.0.-1. Izgled Zemlje iz Svemira (www.nasa.gov)
Od samih početaka razvoja geografskih informacijskih sustava svaki GIS programski

paket, kao osnovni alat pozicioniranja nekog objekta u prostoru, koristio je algoritme
geografskih projekcija. Razlog tomu je zakrivljenost Zemlje i saznanje da površina Zemlje
nije kugla već vrlo kompleksan elipsoid malo veći na ekvatoru nego na polovima (Slika 3.0.-
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
2). Stoga je za prikaz podataka određenih lokacija na zakrivljenoj površini Zemlje u lokacije
na zaravnjenoj površini karte ili u informacijskom sustavu potrebna upotreba matematičkih
algoritama, a zbog nejednolike zakrivljenosti Zemlje te su matematičke transformacije vrlo
kompleksne.
Slika 3.0.-2. Izgled Zemlje (lijevo kugla; desno elipsoid)
Stoga je neophodno poznavanje koordinatnih sustava, geodetskih datuma i kartografskih

projekcija čime se bavi znanstvena disciplina geodezija. U nastavku je opisana osnova
problematike geodetskog datuma, koordinatnih sustava i kartografskih projekcija do razine
potrebne izradi geografskih informacijskih sustava, odnosno za lakše razumijevanje potrebe
određivanja projekcija za svaki sloj ("layer") koji koristimo u GIS projektu.
3.1. Geodetski datum
U početku razvoja geodetske znanosti, prostorni podaci su smještani na jednostavne

ravninske površine i nisu bili potrebni složeni algoritmi za smještaj objekata na kartografskim
prikazima, no razvojem geodezije, i općenito znanja o izgledu Zemlje, razvijene su teorije o
vrlo kompleksnim elipsoidima (Slika 3.1.-1) i korištenju geodetskih datuma za točniji prikaz
na kartografskim podlogama. Geodetski datum definira veličinu i oblik Zemlje, početnu točku
i orijentaciju osi korištenih za definiranje lokacije točke.
b
F1 F2
O a X
 
P
Slika 3.1.-1. Elipsoid
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Pošto je oblik Zemlje kompleksan elipsoid i opisivanje oblika Zemlje matematičkim
veličinama zapravo je opisivanje parametara elipsoida. Elipsa je skup točaka za koje je zbroj
udaljenosti od dviju fiksnih točaka (žarišta) konstantna veličina i iznosi 2a. Pri tome je "a"
velika poluos, "b" je mala poluos, a tjemena elipse su u točkama (±a,0) i (0,±b). Elipsa je
definirana sa slijedećim veličinama:
- žarišna duljina (ε)
- odnos izobličenja (f=(a-b)/a)
- udaljenost F1-P-F2 je konstanta za sve točke P na elipsi
- kada je ε = 0 tada je elipsa kružnica
Promatrajući Zemlju i njen kompleksan izgled ovi se podaci ne mogu generalizirati za cijelu
Zemlju već se primjenjuju zasebne projekcije koje najbolje prikazuju zakrivljenost Zemlje i
smanjuju greške transformacije u ravninske projekcije na minimum. Ipak, generalno gledano
mogu se prikazati za Zemlju slijedeći podaci:
- velika poluos: a = 6378 km
- mala poluos: b = 6357 km
- odnos izobličenja: f = 1/300,
a dimenzije elipsoida se vrlo često prikazuju samo pomoću velike poluosi i spljoštenosti koja
je i dobivena kroz odnos velike i male poluosi.
Prikaz različitih veličina spljoštenosti, odnosno koeficijenta izobličenja, prikazan je na slici

3.1.-2. U slučaju Zemlje veličina spljoštenosti kreće se oko 1/300.
Slika 3.1.-2. Različite veličine spljoštenosti (GALATI, 2006)
Iz razloga nejednolike zakrivljenosti Zemlje u upotrebi je veliki broj elipsoida pomoću

kojih se prostorni podaci prikazuju u ravninskim projekcijama. Za prikaz lokalnih podataka
najprimjenjiviji su lokalni elipsoidi jer je greška transformacije najmanja (Slika 3.1.-3). Kod
prikaza globalnih podataka koristi se opći Zemljin elipsoid.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 3.1.-3. Elipsoidi na globalnoj razini i za područje Hrvatske (VUČETIĆ, 2005)
Globalni opći Zemljin elipsoid najbolje globalno prikazuje Zemlju, kao što mu i
samo ime govori. U prostoru je potpuno orijentiran. Ravnina ekvatora u potpunosti se
podudara sa ravninom ekvatora Zemlje, a mala poluos podudara se sa osi rotacije Zemlje.
Točnost te podudarnosti rasla je sa stupnjem razvoja znanosti, a veliki skok je dobiven tek
uvođenjem satelitskih mjerenja iz Zemljine orbite. Međunarodno geodetsko društvo (IAG) je
1979. godine na geodetskom kongresu donijelo preporuku korištenja Geodetskog referentnog
sustava 1980 (GRS80) čiji su osnovni parametri:
- velika poluos: a = 6 378 137 ± 2 m
- spljoštenost: 1/f = 1/298,257 ± 1
WGS84 je naziv geodetskog datuma koji se koristi kao referentni. Iniciran je u svrhu
pružanja preciznijih geodetskih podataka sustavima navigacije i naoružanja Ministarstva
obrane SAD-a (Ministry of Defence). Koristi GRS80 elipsoid. To je geocentrični koordinatni
sustav čije je ishodište u središtu mase Zemlje. Parametri pomoću kojih je definiran ovaj
elipsoid su slijedeći:
- velika poluos: a = 6 378 137 m
- spljoštenost: 1/f = 1/298,257223563
Velika je upotreba ovog geodetskog datuma je kod GPS sustava, jer je referentan za
pozicioniranje GPS satelita.
U Hrvatskoj je u upotrebi Gauss-Krueger-ov položajni datum. Koristi Besselov

elipsoid 1841, a primjenjuje se za službena geodetska i kartografska računanja. Nazvan je po
njemačkom astronomu Friedrichu Wilhelmu Besselu (Slika 3.1.-4) koji je 1841. godine
odredio dimenzije Zemljina elipsoida. Parametri pomoću kojih je određen ovaj elipsoid su
slijedeći:
- velika poluos: a = 6 377 397,155 m
- mala poluos: b = 6 356 078,963 m
- spljoštenost: 1/f = 299,152 813
Orijentiran je i smješten u tijelu Zemlje po fundamentalnoj (polaznoj) točki Hermannskögel
austrijske triangulacije čije su koordinate određene astronomskim metodama.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 3.1.-4. Friedrich Wilhelm Bessel na marki Njemačke pošte
Od 1. siječnja 2010. godine, prema Odluci od 4. kolovoza 2004. godine, službeni

položajni datum u Republici Hrvatskoj je Europski terestički referentni sustav za epohu
1989,0 (European Terrestrial Reference System 1989; skraćeno ETRS89). Parametri pomoću
kojih je određen su slijedeći:
- velika poluos: a = 6 378 137,00 m
- spljoštenost: 1/f = 1/298,257 222 101
Položajna mreža koju čini 78 osnovnih trajno stabiliziranih geodetskih točaka (koordinate
određene u ETRS89) osnova je položajnog referentnog koordinatnog sustava Republike
Hrvatske.
Osim ovih spomenutih, u upotrebi je veliki broj geodetskih datuma: NAD27 (North
American Datum – 1927) koji koristi Clarke 1866 elipsoid, NAD83 (North American Datum
– 1983) koji koristi GRS80 elipsoid, ili npr. Europski datum 1950 (ED50) koji je vrlo sličan
WGS84 na području zapadne Europe, ali prema istoku Europe pojavljuju se razlike ova dva
geodetska datuma.
3.2. Kartografske projekcije
Kartografska projekcija je matematički algoritam za transformaciju lokacija

definiranih na zakrivljenoj površini Zemlje u lokaciju definiranu na zaravnjenoj površini
karte. Za izvedbu neke karte potrebno je konstruirati u izabranoj projekciji mrežu meridijana i
paralela ili nekih drugih koordinarnih linija koje služe kao kostur za unošenje sadržaja
(podataka mjerenja,…). U početku razvoja kartografije grafički je način konstrukcije paralela
i meridijana u potpunosti zadovoljavao potrebe tadašnje geografije i kartografije. Kasnije je
taj postupak postajao sve kompleksniji, pa su osnovne točke određivane triangulacijom,
izvorne karte nastajale na osnovu topografskih izmjera, te je došlo do potrebe izračunavanja
numeričkih vrijednosti koordinata točaka uzduž meridijana i paralela u projekciji.
Kako bi se pojedini objekti mogli iz stvarnog svijeta prenijeti na kartografski prikaz

potrebno je odrediti vrstu projekcije (Slika 3.2.-1), ali i potrebno mjerilo. Tri su osnovna tipa
projekcija:
- konusna projekcija
- cilindrična projekcija
- azimutalna projekcija
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 3.2.-1. Prikaz stvarnog oblika Zemlje u mjerilu i kartografskoj projekciji (GALATI,
2006)
Slika 3.2.-2. Konusna projekcija
Kod konusne projekcije (Slika 3.2.-2) površina Zemlje se preslikava na plašt konusa.
Dakle, ekran je površina konusa (stošca), a svjetlo je centar Zemlje. Primjeri ove projekcije
su: Alberova konusna projekcija jednakih površina i Lambertova konformalna konusna
projekcija (Slika 3.2.-3). Dobra je za odnose istok – zapad i očuvanje prikaza površine terena.
Kod cilindrične projekcije (Slika 3.2.-4) površina Zemlje se preslikava na plašt.

Dakle, ekran je cilindrična površina, a svjetlo je centar Zemlje. Primjer je: Transverse
Mercatorova projekcija (Gauss-Kruegerova projekcija; Slika 3.2.-3), a dobra je za odnose
sjever – jug i očuvanje prikaza površine terena.
Slika 3.2.-3. Primjer prikaza obale Hrvatske u dvije različite projekcije (lijevo Lambertova,
desno Transverse-Mercatorova)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 3.2.-4. Cilindrična projekcija
Kod azimutalne projekcije (Slika 3.2.-5) ekran je zaravnjena površina koja tangira
Zemlju, a tri su osnovna tipa projekcije:
- gnomična – svjetlo je centar Zemlje
- stereografska – svjetlo je na drugoj strani Zemlje
- ortografska – svjetlo je daleko od Zemlje
Primjer ove projekcije je Lambertova azimutalna projekcija jednakih površina, a primjena
ovih projekcija je kod globalnih prikaza.
Slika 3.2.-5. Azimutalna projekcija
Odlukom o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i kartografskih projekcija

Republike Hrvatske (NN 110/04) određene su ravninske kartografske projekcije Republike
Hrvatske. Za područje katastra i detaljne državne topografske kartografije određuje se
primjena koordinatnog sustava poprečne Mercatorove (Gauss-Kruegerove) projekcije
(HTRS96/TM) sa srednjim meridijanom 16º30' i linearnim mjerilom na srednjem meridijanu
0,9999. Za potrebe pregledne državne kartografije određeno je korištenje uspravne
Lambertove konformne konusne projekcije (HTRS96/LCC) sa standardnim paralelama 43º05'
i 45º55', a za potrebe Oružanih snaga Republike Hrvatske određuje se univerzalna poprečna
Mercatorova projekcija (Universal Transverse Mercator – UTM) sukladno Sporazumu o
standardizaciji "STANAG 2211" država članica NATO saveza iz 1991. godine.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
15° 18°
Nov i Vinodols ki ( s e
j v er )
16°30’
Slika 3.2.-6. Prikaz centralnih meridijana Gauss-Kruegerove projekcije u Republici Hrvatskoj
Do 2010. godine u upotrebi je u Hrvatskoj bila Gauss-Kruegerova projekcija sa

prikazom centralnog meridijana 15º (tzv. 5. zona) i 18º (tzv. 6. zona). Pri tome je za prikaz
zapadnog dijela Republike Hrvatske korištena 5. zona Gauss-Kruegerove projekcije jer su
izobličenja i greške tada bile najmanje, odnosno za prikaz istočnog dijela Hrvatske korištena
je 6. zona iste projekcije (Slika 3.2.-6).
Važnost projekcija u geografskom informacijskom sustavu je golemo. Svi podaci

moraju, kako bi prikazi bili točni, biti postavljeni u neku od projekcija. Danas je situacija sa
time nešto jednostavnija jer GIS programi omogućuju tzv. "on the fly" konverzije podataka
pojedinih slojeva iz projekcija u kojima su ti slojevi u onu zadanu projekciju GIS projekta. To
omogućuje da pojedini slojevi budu u različitim projekcija, no kod pripreme GIS projekta
preporuka je korištenje samo jedne projekcije i konverzija svih podataka u tu projekciju kako
se ne bi nepotrebno trošili računalni resursi prilikom "on the fly" konverzija što usporava
prikaze.
etrs89-gk5.prj
(npr. project COVER <input> <output> etrs89-gk5.prj)
input
projection GEOGRAPHIC
units DD
datum WGS84
spheroid WGS84
parameters
output
projection TRANSVERSE MERCATOR
units METERS
datum USER_DEFINED 508.4632, 151.0297, 519.5597, -5.371148, -4.057010,
11.471605, 1.000001407644
spheroid BESSEL
parameters
0.9999
15 00 00
00 00 00
5500000
0
END
Slika 3.2.-7. Primjer datoteke za konverziju podataka iz ETRS89 projekcije u Gauss-

Kruegerovu (5. zona)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Nekada, u počecima razvoja GIS programa podaci su morali biti svi postavljeni u istu
projekciju jer inače nije bilo moguće preklapanje slojeva u GIS-u. Za takova "prebacivanja" iz
projekcije u projekciju korišteni su projekcijske datoteke koje su sadržavale sve parametre
projekcija potrebne za konverziju podataka (Slika 3.2.-7).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
4. GIS PODACI
Može se izdvojiti nekoliko vrsta GIS podataka (Slika 4.0.-1). Prvu kategoriju čine
vektorski i rasterski digitalni podaci koji se nalaze u informacijskom sustavu ili se postupkom
digitalizacije unose u GIS. Baze podataka slijedeća su kategorija koja je u počecima razvoja
GIS-a imala relativno malu ulogu jer su se uglavnom tražili kartografski prikazi. Razvojem
prostornih analiza i kompleksnost baza podataka je povećana, te se danas razvojem i dizajnom
struktura baza podataka bave nezavisni informatički stručnjaci, a ne samo GIS specijalisti.
Ove dvije kategorije GIS podataka zapravo čine i glavninu svih podataka koji se koriste u
jednostavnijim GIS projektima. Kategorija GPS terenskih podataka novijeg je datuma, ali su
GPS podaci postali vrlo važan segment GIS-a zbog sve jeftinijih GPS uređaja i povećane
točnosti GPS sustava. Kategorija GIS podataka dobivena daljinskim istraživanjima također je
vrlo važan segment GIS-a kojem je zadnjih godina povećan udio zbog sniženja cijene
satelitskih snimaka, povećanja kvalitete satelitskih snimaka i povećanja mogućnosti
računalnih sustava.
Već i prije razvoja GIS-a, podaci su se prikupljali u neke vrste banki podataka,
sortirali su se i spremali prema nekim ključnim riječima, a sama izrada kartografskih prikaza
na analogan način zapravo je preteča GIS-a. Prednosti digitalnih podataka pred analognim su
slijedeće:
- DIGITALNI:
- Lagano dodavanje i ispravljanje podataka
- Brz i lagan transfer podataka (Internet, mreža)
- Prostor za pohranu relativno mali (HD, CD, …)
- Lagano za korištenje
- Automatizirane analize
- ANALOGNI:
- Cijela karta mora biti ponovno napravljena
- Polagan transfer podataka (redovna pošta)
- Veliki prostor za pohranu podataka (knjižnice)
- Teže korištenje
- Nedovoljna točnost podataka otežava analize
vektorski i
rasterski GPS daljinska
digitalni baze podataka terenski istraživanja
podaci podaci (satelitske i avio
snimke)
Slika 4.0.-1. Vrste GIS podataka
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Kako su rađene analogne karte? Zapravo, filozofija izrade bila je slična onoj koja se
primjenjuje danas kod GIS kartografije. To uključuje: preklapanje različitih slojeva,
postavljanje poligonskih elemenata u donji sloj, a iznad toga linijske i točkaste slojeve.
Slojevi su se radili na folijama ručno crtajući tušem, a na rubovima folija su crtana četiri
markera koji su služili za preklapanje tih slojeva u tisku. Sličan je postupak i danas prilikom
pripreme za tisak (separacija CMYK slojeva). Kod pripreme slojeva koji su kasnije preklapani
u tisku korištene su specijalne folije koje nisu smjele imati usuk (promjena veličine uslijed
vremenskih uvjeta, promjene vlažnosti zraka,..), a svaka izmjena ili promjena sadržaja nekog
sloja zahtijevala je potpuno novo iscrtavanje folije.
Kod nas je već osamdesetih godina prošlog stoljeća postupak pripreme hidrogeoloških
karata bio sličan pripremi kakva se koristi u GIS alatima. Na analognim kartama su uz npr.
izvore postavljani brojevi (Slika 4.0.-2) koji su bili povezivi sa tablicama u prilogu elaborata
(Slika 4.0.-3) koje opisuju te izvore (kapacitet, lokacija, zahvaćenost,…). Tablice su bile
pisane ručno (tuš na foliji) ili pisaćim strojem. Danas, slično, svaki izvor ima ID polje (polje
sa jedinstvenim brojem) kojim se povezuje sa bazom podataka (tablicom). Dakle,
metodologija je vrlo slična samo se je promijenila tehnologija.
Slika 4.0.-2. Karta vodnih objekata područja Like (BIONDIĆ, B., 1982)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.0.-3. Primjer tablice uz kartu vodnih objekata (BIONDIĆ, B., 1982)
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća svaka institucija koja je imala potrebu
(želju) uspostave GIS-a morala je:
- nabaviti računalnu opremu
o to je bilo izuzetno skupo jer su GIS programski paketi bili pisani za UNIX
radne stanice
- nabaviti GIS programe
o bili su izrazito skupi jer su radili pod UNIX operativnim sustavima, a PC
računala su tada bila preslaba za potrebe zahtjevne grafike GIS programa
- obrazovati ljude za rad s GIS programima
o komplicirano i skupo zbog nedostatka tečajeva, potrebe učenja iz knjiga, a
korisnička sučelja programa su bila vrlo teška za početnika (uglavnom
komandna linija)
- napraviti upute za izradu GIS-a u određenoj struki
o bilo je vrlo komplicirano čak i na razini struke jer stručnjaci nisu imali
osnovna znanja o tome što je to GIS i koje su potrebe pripreme podataka za
takav informacijski sustav
- nedostatak topografskih podloga
o na tržištu nije bilo moguće kupiti topografske podloge u GIS formatima,
već je svaka zasebna institucija za svoje potrebe radila digitalizaciju rijeka,
cesta, željeznica, slojnica itd.
o tadašnji GIS alati nisu imali mogućnost postavljanja rasterskih skaniranih
karata u podlogu GIS-a --> morali su biti vektorski podaci
Nakon zadovoljenja svih ovih zahtjeva edukacija GIS stručnjaka trajala je obično dvije
godine. U tome razdoblju su ti ljudi samo učili iz knjiga i polako ulazili u filozofiju GIS-a.
Nakon dvije godine iz GIS odjela izlazile su prve karte. Jasno da te karte nije moguće po
kvaliteti uspoređivati sa današnjima, a GIS podaci su obično bili gotovo bez baza podataka,
samo sa elementima potrebnim za iscrtavanje karata. I samo tiskanje karata bilo je vrlo
komplicirano. Naime, u Hrvatskoj su tada (početkom devedesetih godina prošlog stoljeća)
postojala samo dva plotera A0 formata koji su mogli tiskati plošne boje. Ostali su bili linijski
(pen ploteri; Slika 4.0.-4) na kojima su korištena pera sa tušem koja su se mijenjala ovisno o
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
debljini i boji linije, te su mogli koristiti šrafure (iscrtavane linijski). Dakle, prije samog
odlaska na plotanje karata radila se je "na suho" plot datoteka bez isprobavanja nijansi boja,
debljina linija i sl. i obično je takav tisak karata zapravo bio u isto vrijeme i probni i konačan.
Slika 4.0.-4. Pen ploter i držač pera u pen ploteru
U nastavku su detaljno prikazane vrste vektorskih i rasterskih podataka koje se koriste

u GIS alatima, kratki prikaz mogućnosti i korištenja daljinskih istraživanja i pregled GPS
sustava.
4.1. Vektorski podaci
Vektorski podaci su sustav spremanja, pregleda i prikazivanja prostornih podataka u

digitalnom obliku koji se sastoje od koordinatnih parova (x,y) za prikaz lokacija na Zemlji.
Ako je više od jedne koordinate u paru govorimo o linijama, a redoslijed koordinata određuje
njen smjer. To je bitno kod prostornih analiza prilikom korištenja smjera tokova rijeka,
potoka,..., a također i kod cestovnih prometnica za određivanje najbržih cestovnih pravaca.
COVERAGE SHAPEFILE FEATURE
POINT POINT POINT
LINE LINE LINE
POLYGON POLYGON POLYGON
ANNOTATION
Slika 4.1.-1. Vrste vektorskih podataka u GIS-u
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
U ArcGIS programskom paketu kada želimo napraviti vektorski sloj kreiramo tzv.
"feature" zaseban za točke, linije i poligone. Prilikom digitalizacije podataka sam postupak
provodi se u tom formatu. Posebnim naredbama "feature" se konvertira u SHAPEFILE (vrlo
sličan, gotovo isti) ili u COVERAGE format (Slika 4.1.-1).
Slika 4.1.-2. Prednosti vektora (preuzeto iz ArcGIS korisničkih priručnika)
Korištenje vektorskih podataka ima velike prednosti, ali i poneke nedostatke.

Prednosti su slijedeće (Slika 4.1.-2):
- Vektorski podatak je više pogodan za kartografiju
- Vrlo je visoke rezolucije (ovisi o mjerilu karte, izvora podataka)
- Visoka rezolucija podržava visoku prostornu točnost
- Vektorski formati imaju prednosti kod spremanja podataka – zauzimaju manje
prostora na tvrdim diskovima (hard disk)
- Obični korisnici lakše razumiju što je prikazano na vektorskim kartama
- Vektorski podaci mogu biti topološki
Nedostaci su slijedeći (Slika 4.1.-3):

- Sa njima može biti teže rukovati nego sa rasterskim formatima
- Imaju kompleksne strukture podataka
- Učenje tehničkih aspekata vektorskih sustava je mnogo teže nego razumijevanje
jednostavnosti rasterskih formata, posebno kada je uključena topologija
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.1.-3. Nedostaci vektora (preuzeto iz ArcGIS korisničkih priručnika)
4.1.1. COVERAGE format Arc/Info programskog paketa
Coverage je okvir za vektorsko spremanje podataka u software-u Arc/Info (ESRI,

USA). Predstavlja set geografskih objekata kao ceste, parcele zemljišta, jedinice tla, izvore
pojedinog područja (Slika 4.1.-4), a podržava georelacijski model, odnosno sadrži prostorne
podatke (lokacija) i atributne podatke (opisne) o geografskom objektu koji prikazujemo.
Slika 4.1.-4. Primjer različitih podataka u coverage-u
Coverage format (Arc/Info) GIS podataka bio je dugo godina jedini oblik vektorskih
podataka koji se koristio u GIS-u. Iako je danas format podataka shapefile u širokoj upotrebi,
format coverage zadržao se je unutar programskog paketa ArcGIS za korisnike sa Arc/Info
razinom licence. Tek ta razina licence dozvoljava izgradnju topologije u ovom formatu
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
podataka. Osnovne vrste coverage-a su točkasti, linijski i poligonski, ovisno o vrsti sadržanih
podataka. Ukoliko se radi o točkastim coverage-ima vrste podataka su: točka (point), tic, label
point i node. Linijski se elementi prikazuju pomoću niza arc-ova i node-ova, a poligoni
područjima unutar zatvorenih linija. Svaki od ovih objekata mora sadržavati osnovnu bazu
podataka (lokacija, osnovni ID) što im otvara mogućnost povezivanja sa relacijskom bazom
podataka.
Točka (point)
Osnovne karakteristike točki u coverage formatu datoteka (Slika 4.1.-5) je kao i kod
drugih GIS formata. Naime, one nemaju dužinu ili površinu na željenom mjerilu, imaju samo
jedan par x,y koordinata i njima se prikazuju objekti koji su premali da bi bili prikazani kao
linije ili poligoni.
Slika 4.1.-5. Primjer točaka u coverage formatu (ESRI)
Svaka točka sprema se jednom x,y koordinatom i internim brojem u LAB datoteci. Za
svaki coverage u kojem su točkasti elementi, atributna tablica se koristi za pohranjivanje
atributnih podataka o točki. Zove se PAT (point attribute table) i ima po jedan zapis o svakoj
točki iz coverage-a. Taj je zapis povezan sa točkom pomoću internog broja. Minimalno, PAT
sadrži četiri polja (item):
- AREA opisuje površinu poligona – veličina za točke je 0
- PERIMETER opisuje opseg poligona – veličina za točke je 0
- <cover># interni broj (broj zapisa) točkastog zapisa u LAB datoteci
- <cover>-ID korisnički ID za svaku točku
U nastavku atributne tablice PAT, na ova četiri osnovna polja, mogu se dodavati i dodatna
polja, a dolaze poslije <cover>-ID polja (Slika 4.1.-6). Pri tome je <cover> ime coverage-a
kojeg zadaje sam korisnik (user).
Iz opisa PAT-a za točke može se naslutiti da se ista vrsta atributnih tablica koristi i za
poligone samo kod poligona polja AREA i PERIMETER su različita od nule jer poligoni
imaju i površinu i opseg. Također, ograničenje coverage datoteka je da jedan coverage može
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
imati samo jednu PAT atributnu tablicu, ili za točke ili za poligone, ali nikad ne mogu biti
zajedno u istom coverage-u.
U istraživanjima vodnih resursa točkama prikazujemo slijedeće objekte: izvore, špilje,

ponore, klizište kao točkasti podatak ako se radi o malim klizištima na regionalnim
inženjerskogeološkim kartama, limnigrafe, vrulje, jame, bušene i kopane zdence, vrtače i
brojne druge objekte za čiji je prikaz najprihvatljivije koristiti točke.
Slika 4.1.-6. Primjer točkastih objekata u coverage formatu i pripadnih atributnih tablica
Linije
Linije su nešto složeniji objekti koji se koriste u GIS-u. One imaju duljinu, ali im je
širina toliko mala da se ne prikazuje (Slika 4.1.-7). Primjer objekata u prirodi koje ćemo
prikazati linijama su potok, mala cesta i slično. Linije se sastoje od povezanih koordinata.
Svaki linijski objekt se sastoji od mnogo ARC-ova. To su osnovni linijski elementi iz

kojih se formiraju linije, rute (routes). Krajnje točke linija su NODE-ovi (Slika 4.1.-8).
Također, NODE-ovi su i presječne točke dvaju linija. Dodatno, NODE-ovi mogu predstavljati
točkaste objekte koji spajaju segmente linijskih objekata kao npr. križanje cesta, ventili koji
spajaju dijelove cijevi i slično.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
potoci granice poligona ulice i kvartovi

Slika 4.1.-7. Primjer korištenja linija u coverage-u
Slika 4.1.-8. Primjer linija u coverage formatu
ARC je neprekidan niz X,Y koordinatnih parova (verteksa) koji počinju na jednoj
lokaciji i završavaju na drugoj, a NODE je krajnja točka ARC-a. Promatrajući jedan ARC
imamo početni i krajnji NODE. Početni se zove FROM-NODE i on je početni verteks nekog
ARC-a. Završni je TO-NODE, a njihov položaj određuje smjer ARC-a, odnosno smjer
linijskog elementa kojeg prikazujemo (Slika 4.1.-9). Na presjeku dva ARC-a nalazi se NODE
koji je zajednički za obadva ARC-a.
Slika 4.1.-9. Primjer ARC-a (FROM-NODE i TO-NODE u odnosu na vertekse)
Upravo odnos ARC-ova i NODE-ova omogućuje spajanje ARC-ova, zatvaranje

poligona i definiranje topoloških elemenata nekog coverage-a. Za definiranje topologije
potrebno je imati zatvorene poligone, odnosno da dva susjedna poligona dijele zajednički
ARC.
Tri su osnovna tipa NODE-ova. To su:

- normalan NODE
- pseudo NODE
- viseći (dangling) NODE
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Normalan NODE je sastavni dio linije i omogućuje spajanje ARC-ova. Može biti
FROM-NODE, TO-NODE i presječni NODE dva ARC-a.
Pseudo NODE se prikazuje kao simbol dijamantnog oblika gdje se osnovna linija
spaja sa sobom (otok) ili gdje su dva ARC-a presječena (Slika 4.1.-10). Pseudo NODE nije
nužno greška ili problem. Prihvatljivi pseudo node-ovi prikazuju otoke ili točke gdje se
mijenja atributna vrijednost unutar linije koju prikazujemo (vrsta ceste: asfaltna - bijela cesta)
Slika 4.1.-10. Pseudo NODE
Viseći NODE-ovi (dangling node) se obično se odnose na greške jer predstavljaju

nezatvorene poligone, a prikazuju se pomoću kvadratičnog simbola (Slika 4.1.-11). Do takove
greške dolazi zbog nepreciznosti kod procesa digitaliziranja, odnosno krivog postavljanja
varijabli okoline. Nakon završetka procesa digitalizacije jednostavnom se naredbom
iscrtavaju samo viseći NODE-ovi koji se potom pregledavaju i ispravljaju ako za to ima
potrebe. Također, nije nužno da su svi viseći NODE-ovi pogreške digitalizacije. Kod
digitalizacije npr. tektonskih karata rasjedi su obično granice različitih litostratigrafskih
jedinica, ali se obično rasjed produljuje i na slijedeću litostratigrafsku jedinicu i tada se krajnji
NODE prikazuje kao viseći.
Slika 4.1.-11. Viseći NODE
Koje vrste objekata se prikazuju linijom? U istraživanjima vodnih resursa to su

obično: rijeka, koja ovisno o mjerilu karte može biti i poligon, ponorna zona (opet ovisi o
mjerilu), ceste (opet mjerilo), željeznice, morska obala (Slika 4.1.-12), trasiranje podzemnih
tokova i slično.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
osnovna polja AAT tablice za linije
Slika 4.1.-12. Osnovna polja AAT tablice za linije
Slika 4.1.-13. Primjer izgleda coverage datoteke
Za linijske coverage osnovni se podaci bilježe u dvije datoteke: ARC i AAT. Osim
njih spremaju se i druge datoteke, ali njihova važnost nije kao kod navedene dvije (Slika 4.1.-
13). Osnovne informacije o ove dvije datoteke su slijedeće:
 ARC
 sadrži jedan zapis za svaki ARC
 svaki zapis sadrži korisnički ID, lokaciju i oblik informacije kao serije
X,Y koordinata, FROM-NODE do TO-NODE (ARC-NODE
topologiju), lijevi i desni broj poligona
 ako coverage ne sadrži poligone - lijevi i desni poligonski broj je 0
 AAT
 sadrži opisne podatke o ARC-u
 jedan zapis za svaki ARC
 minimalno sadrži:
 FNODE# Interni broj FROM-NODE-a
 TNODE# Interni broj TO-NODE-a
 LPOLY# Interni broj lijevog poligona; ako nema poligona
tada je 0
 RPOLY# Interni broj desnog poligona; ako nema poligona
tada je 0
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
 LENGTH Duljina u jedinicama coverage-a
 <cover># Interni broj (i.e., the record number) ARC-a u
ARC file-u
 <cover>-ID Korisnički ID
Na ova osnovna polja, u AAT tablicu se mogu se dodati polja poslije <cover>-ID polja, ali ne
prije. FROM-NODE broj (FNODE#) i TO-NODE broj (TNODE#) pokazuju koji su arc-ovi
spojeni (dijele zajednički NODE), a broj lijevog poligona (LPOLY#) i broj desnog poligona
(RPOLY#) pokazuje koji poligoni dijele zajednički ARC.
Poligon
Poligoni imaju sličnu strukturu kao i točke, ali imaju opseg i površinu različitu od
nule. Osnovna definicija poligona je da imaju površinu koja je određena linijama koje čine
granicu tog poligona (Slika 4.1.-14). Drugim riječima, definiran je serijom ARC-ova koji čine
granicu. Služe za prikaz objekata koji imaju površinu (npr. jezera, veliki gradovi, otoci).
Slika 4.1.-14. Primjer poligona u coverage formatu
Unutar svakog "izgrađenog" poligona nalazi se "label point", odnosno labela poligona
(Slika 4.1.-15) kojoj se pridružuje identifikacijski broj tog poligona (Feature-ID; User-ID).
Slika 4.1.-15. Primjer labele unutar poligona
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.1.-16. Primjer PAL datoteke
Način spremanja poligona u coverage formatu je zadan. Za izgradnju topologije

(zatvaranje poligona, postavljanje labela) koriste se naredbe CLEAN i BUILD ovisno o
načinu koji želimo koristiti. Nakon izgradnje topologije poligoni se spremaju topološki
koristeći lijevo-desnu topologiju spremljenu unutar ARC file-a. Upravo je topologija ona
suštinska razlika između GIS programskih paketa i CAD programa koji je nemaju.
Datoteka "polygon arc list" (PAL) sadrži listu ARC-ova i NODE-ova koji definiraju
poligonske granice (Slika 4.1.-16). Lista ARC-ova u PAL je strukturirana tako da poligoni
mogu biti složeni iz ARC koordinata. Jedan je zapis u PAL za svaki poligon u coverage-u.
Broj zapisa se koristi za svaki poligonski interni broj, a prvi zapis se uvijek koristi za
definiranje prostora ili vanjskog poligona.
Datoteka PAT (polygon attribute table) slična je po strukturi kao i kod točkastih
objekata samo što su polja AREA i PERIMETER različita od nule (Slika 4.1.-17).
AREA PERIMETER HG# HG-ID HG-OPIS

-2021474.264 8606.065 1 0
1186954.500 6134.177 2 88 Vodene površine - jezero

369.352 92.042 3 13 Dobro vodopropusni vapnenac
393753.469 7345.473 4 3 Slabo vodopropusni dolomit
18515.934 589.712 7 8 Nepropusne naslege - Fliš
275893.031 3550.527 8 14 Aluvijalne naslage promjenjive vodopropusnosti
45457.957 1336.901 9 3 Slabo vodopropusni dolomit
57253.590 1280.042 10 8 Nepropusne naslege - Fliš
Slika 4.1.-17. Primjer PAT datoteke za hidrogeološke jedinice
U istraživačkim projektima poligonima prikazujemo hidrogeološke jedinice,

inženjerskogeološke jedinice, klizišta na detaljnim kartama, litostratigrafske jedinice, jezera,
mora, velike rijeke u detaljnim mjerilima (npr. 1:1.000), šume i slično.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Anotacije
Anotacije su opisni tekst koji se koristi za opisivanje objekata coverage-a. Koriste se

samo za potrebe prikaza i dio su geografske baze podataka. Ne koriste se za analize, kao niti
za legende, nazive karata, oznake sjevera, grafičke oznake mjerila i neke druge kartografske
elemente.
Unutar coverage datoteke anotacije su organizirane u subklase, ali svaka ima slične
karakteristike. Njihov je oblik kontroliran lokacijom i brojem upisanih koordinata. Pri tome se
koordinate opisuju kao točke jer one definiraju kako anotacije izgledaju. Postoji nekoliko
načina digitalizacije anotacija: definirane jednom točkom – tada su horizontalne i nemogu se
rotirati, definirane sa dvije točke – položaj točaka određuje kut pod kojim će se anotacija
iscrtavati i definirane sa više točaka – anotacija slijedi liniju definiranu sa tim točkama (Slika
4.1.-18).
Prilikom digitalizacije anotacija postavlja se i njena veličina u realnom svijetu kao da

je objekt u prirodi koji se u zadanom mjerilu karte prikazuje određenom veličinom. Dakle,
prilikom digitalizacije anotacija moramo znati konačno mjerilo u kojem će se prikazivati
coverage koji kreiramo i veličina te anotacije na karti zadanog mjerila.
horizontalna anotacija definirana jednom

točkom nemože biti rotirana
anotacija slijedi kut linije između dvije

koordinate. Može biti stisnuta ili razdvojena
da popuni mjesto između dvije točke
anotacija slijedi liniju definiranu sa tri ili više

koordinata.
Slika 4.1.-18. Vrste anotacija ovisno o broju točaka kojima je zadana
Anotacijama prikazujemo nazive gradova (npr. Varaždin), nazive rijeka (npr. Drava),
nazive autocesta (npr. A1) ili državnih cesta (npr. D1) ili stratigrafski simbol (K22,3).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.1.-19. Primjer GIS projekta izrađenog u coverage formatu datoteka (BIONDIĆ, B. et
al., 1996)
4.1.2. SHAPEFILE format ArcGIS programskog paketa
Shapefile je zadnjih godina sve korišteniji oblik vektorskih podataka u GIS-u. Taj
format datoteke je razvijen i uveden krajem 90-tih godina nastankom ArcView 3.1
programskog paketa (ESRI), koji je bio prvi komercijalni GIS alat tvrtke ESRI u Windows
okružju. Bez obzira na veliku zastupljenost shapefile datoteka u današnjem GIS-u, coverage
format nije napušten potpuno, već se i dalje koristi u Workstation verziji software-a Arc/Info
kao osnovni format, ali i u ArcGIS Desktop programskom paketu uz "privilegirani" shapefile
format.
Postoje tri osnovne vrste shapefile datoteka, a njihov tip ovisi o vrsti objekata koje
prikazuju. To su:
 točka
 linija
 poligon
Svaki objekt ima osnovnu bazu podataka (lokacija, osnovni ID) i mogućnost povezivanja sa
relacijskim bazama podataka. SHAPEFILE je jednostavan, ne-topološki format za spremanje
geometrijskih lokacija i atributnih informacija geografskih objekata. Definira geometriju i
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
atribute georeferenciranih objekata u do 5 datoteka (Slika 4.1.-20) sa specifičnim
ekstenzijama koje se spremaju u isti direktorij (folder):
- .shp file koji sadrži geometriju objekata
- .shx file koji sadrži indeks geometrije objekata
- .dbf dBASE file koji sadrži atributne informacije objekata
- .sbn & .sbx file-ovi koji čuvaju prostorni indeks objekata
- .ain and .aih datoteke koje sadrže atributne indekse aktivnih polja u
tablici ili atributnoj tablici teme
Slika 4.1.-20. Izgled datoteka jednog shapefile-a u Windows okruženju
Razlozi prelaska sa coverage formata na shapefile format datoteka su brojni. Prije

svega treba izdvojiti veliku kompliciranost rada sa coverage datotekama jer se uglavnom
upotrebljava naredbeni redak, odnosno sve sintakse naredbi moraju se znati. To se je kod
prelaska na Windows okruženje željelo izostaviti sa željom da se čim lakše i brže nauči raditi
u GIS programu. Time se željelo pridobiti veliki broj korisnika, i treba priznati, u tome se je
uspjelo. Danas više ne trebaju dvije godine za učenje rada u GIS programu, već se nakon
nekoliko sati kratkih uputa može operater uputiti u neke osnovne operacije.
Osim ovih razloga postoji i lista prednosti shapefile datoteka pred coverage
datotekama. To su:
- SHAPEFILE se iscrtava mnogo brže od coverage-a
- SHAPEFILE se može obrađivati kao temu kroz "theme’s properties" ili
provoditi prostorne analize
- može se editirati objekte unutar ArcGIS software-a
- možete kreirati novi objektni file na osnovi postojećeg SHAPEFILE-a
- možete kreirati SHAPEFILE konvertirajući ostale ARCINFO
georeferencirane formate (coverage)
4.2. Rasterski podaci
Kao i kod vektorskih podataka, rasterski GIS omogućuje procedure za stvaranje novih
informacija transformacijom ili spajanjem informacija iz postojećih slojeva. Za lakše
razumijevanje rastera dobro je krenuti od široko korištene računalne grafike ili digitalne
fotografije. Razlika između tih podataka i rasterskih GIS podataka je u njihovu prostornom
smještaju. Rasterski GIS podaci smješteni su u prostoru, zadane su im projekcije, dok je kod
rasterskih podataka računalne grafike ishodišna točka nulta koordinata (0,0). Formati
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
podataka npr. digitalnih fotografija i rasterskih GIS podataka obično su jednaki (jpg, tif,...), ali
su njihove razlike, a i vidovi korištenja potpuno različiti.
Rasterski GIS je metoda za spremanje, procesiranje i prikaz prostornih podataka u

kojoj je svako područje podijeljeno u redove i kolone koje formiraju pravokutnu (GRID)
strukturu. Svaka ćelija pri tome mora biti pravokutnog oblika, ali ne mora nužno biti kvadrat.
Također, svaka ćelija unutar GRID-a sadrži koordinate lokacije kao i atributnu vrijednost
(Slika 4.2.-1). Dakle, rasterski podaci su opisni podaci stvarnog svijeta gdje su prostorni
podaci prikazani kao matrica ćelija sa prostornim pozicijama, koja je implicitno sadržana u
redoslijedu matrice. Područja koja imaju iste atributne vrijednosti prikazuju se jednako, te nije
moguće odrediti fiksnu granicu između tih područja sa susjednim.
redovi
kolone
Slika 4.2.-1. Princip rasterskih GIS podataka
Četiri su osnovne kategorije korištenja rasterskih GIS podataka. To su:

- raster kao podloga GIS-u
- raster kao "surface" karta
- raster kao tematske karte
- raster kao atributni prikaz objekta
Kategorija raster kao podloga GIS-u vrlo je raširena. Time se uvode brojne
racionalizacije u GIS projekt jer više nema potrebe za dugotrajnim digitalizacijama
topografskih elemenata koji i nisu osnovni sadržaj neke tematske karte. Jednostavnim
postavljanjem prostorno smještene satelitske (Slika 4.2.-2), avionske ili skanirane topografske
karte u podlogu GIS-a skraćuje se vrijeme izrade nekog GIS projekta, ali i mogućnost
detaljnije usredotočenosti na izradu tematskih slojeva.
Slika 4.2.-2. Primjer kategorije "raster kao podloga GIS-u"
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Korištenje neprekinutih podataka, kao npr. visinskih modela terena, karte oborina,
temperature, površinskog otjecanja i slično, ulaze u kategoriju raster kao surface karte (Slika
4.2.-3). Obično su to slojevi koji se kasnije koriste u dodatnim prostornim analizama i između
pojedinih npr. temperaturnih kategorija nema oštre razlike. Ove se rasterske podloge
generiraju iz vektorskih podataka raznim metodama interpolacija i triangulacija.
Slika 4.2.-3. Primjer digitalnog modela terena
Slika 4.2.-4. Primjer karte korištenja terena
Kategorija raster kao tematske karte nastaje obično analizom satelitskih snimaka
(klasifikacija) ili konverzijom podataka iz vektorskih podataka. Kao primjer ove kategorije
rasterskih podataka može se istaknuti karta korištenja terena (Land Use Map) (Slika 4.2.-4).
Posljednja navedena kategorija je raster kao atributni prikaz objekta. Koristi se u GIS
projektima zadnjih desetak godina nakon što je omogućena opcija HOTLINK programskim
paketom ArcView 3.1, odnosno prelaskom na Windows okruženje. Tom se opcijom stvara
veza (link) vektorskog objekta (npr. točka) sa nekom fotografijom (rasterska datoteka) i
klikom na tu točku otvara se slika tog objekta. U istraživanjima vodnih resursa ta je opcija
vrlo korištena kod baze vodnih objekata (izvora). Time krajnji korisnik ne dobiva samo
atributne informacije o nekom određenom izvoru koji ga zanima (izdašnost, temperatura,
kemijski sastav vode) već može i vidjeti kako taj izvor izgleda (Slika 4.2.-5).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.2.-5. Izvor Čikole – primjer kategorije "raster kao atributni prikaz objekta"
Rasterski GIS ima svoje prednosti, ali i nedostatke u odnosu na vektorski GIS (Slika
4.2.-6). Te prednosti i nedostaci ne znače da je jedan od ovih tipova GIS-a bolji, već
primjenjiviji u određenim prostornim analizama i prikazima.
raster vektor
Preciznost grafike
Tradicionalna kartografija
Količina podataka
Topologija
Mogućnost prostornih analiza
Ažuriranje
Neprekinuti prostor
Integracija
Neprekinutost
Slika 4.2.-6. Usporedba vektorskih i rasterskih GIS podataka
Prije svega, može se spomenuti preciznost grafike koja je prednost vektorskog GIS-a.
Preciznost rasterskog GIS-a ovisi o rezoluciji snimke, veličini GRID-a, što je uvjetovano
kvalitetom osnovnog rasterskog snimka. Naime, nije moguće naknadno povećavati točnost
rasterskih snimaka jer povećanjem rezolucije snimke povećavamo broj ćelija po jedinici
površine, ali ne možemo stvoriti dodatne sadržaje.
Tradicionalna kartografija opet je naklonjena vektorskoj grafici. Tome pridonosi

metodologija izrade tradicionalnih karata koje su se dobivale preklapanjem različitih slojeva.
Rasterske se podloge pri tome nisu mogle koristiti zbog neprozirnosti tih podloga što stvara
nemogućnost njihovih preklapanja.
Količina podataka je na strani vektorskog GIS-a jer uz pojedini objekt možemo

postaviti cijeli niz atributa (temperatura, izdašnost, koncentracija pojedinih elemenata,
vrijednost elektrolitičke vodljivosti,...) unutar iste atributne tablice. Tada se klikom na samo
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
jedan objekt otvara cijeli niz atributnih podataka. Kod rastera svaka ćelija u pravilu ima samo
jedan podatak.
Izgradnja topologije nije moguća u rasterskom GIS-u jer sama struktura rasterskih
podloga to onemogućuje. S druge strane, topološki model je izrazita posebnost vektorskog
GIS-a.
Prostorne analize mogu se izvoditi i u rasterskom i u vektorskom GIS-u, ali prednost

imaju rasterski podaci. Njih je jednostavnije preklapati i njihovom kombinacijom stvarati
dodatne informacije i slojeve. Kod vektorskih podataka također se prostorne analize mogu
provoditi, ali u vidu preklapanja dva ili više slojeva (intersect, union, join,...) gdje se spajaju i
atributne tablice tih slojeva.
Ažuriranje podataka je podjednako moguće i primjenjivo i u rasterskom i u

vektorskom GIS-u. Prednost je dana rasterskim podacima zbog jednostavnijih analiza.
Neprekinuti prostor je specifičnost rasterskog GIS-a. Primjeri takvih podloga su karte

temperatura, količine oborina i slično.
Integracija rasterskih podataka je jednostavnija nego kod vektorskog GIS-a. No, i kod
rasterskih podataka treba slijediti neka pravila. Prije svega to se odnosi na veličine ćelija koje
bi trebale biti svedene na istu veličinu kako bi se mogle preklapati i integrirati susjedne
podloge različitih rezolucija. Kod integracija vektorskih podataka nema problema ako se radi
o istim atributnim tablicama (isti nazivi polja, iste vrste polja, ista veličina polja), ali problemi
nastupaju ako nisu zadovoljeni ti uvjeti. Tada je vrlo teško atributna polja dviju ili više
atributnih tablica spojiti u jednu novu atributnu tablicu.
Neprekinutost podataka je prednost vektora. Tu se prije svega misli o atributnoj

neprekinutosti nekog vektorskog objekta, npr. linije unutar određenog sloja.
Za rasterski GIS potrebno je prikupiti rasterske podloge. Postoji nekoliko načina

prikupljanja, odnosno pripremanja podloga za rasterski GIS. To su:
- daljinska istraživanja (remote sensing)
- skaniranje
- rasteriziranje vektorskih podataka
Daljinska istraživanja biti će prikazana u zasebnom poglavlju sa prikazom najviše

korištenih vrsta snimaka. U istraživanjima vodnih resursa i geotehničkim projektima najviše
se koriste ortofoto i satelitski snimci. Skaniranje je prikazano u poglavlju 1.7. korištenjem
skanera velikog formata (A0). Tim se postupkom dobivaju skanirane topografske podloge
koje se smještaju u prostor i koriste kao podloge GIS projekata, ali i skanirane podloge koje
georeferencirane služe kao osnova za digitalizaciju. Na taj se način podaci terenskog
kartiranja mogu unositi u GIS. Navodi se i mogućnost rasteriziranja vektorskih podataka
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
kada se vektorski podaci konvertiraju u rasterske i kasnije mogu koristiti kao slojevi za
prostorne analize.
Svaka ćelija u rasterskom sloju sadrži neku vrijednost. Njihov tip vrijednosti ovisi o
vrsti kodiranja i GIS-u. Različiti sustavi dozvoljavaju različite klase atributnih vrijednosti. To
su:
- cijeli brojevi (integer)
- realni brojevi (real, decimal)
- tekstualni oblici
Mnogi sustavi dozvoljavaju samo cijele brojeve, a ostali koji dozvoljavaju različite tipove za
različite vrste podataka koriste posebne slojeve (layer). Razlozi su slijedeći:
- ako su različiti tipovi atributnih vrijednosti preklapanja nemaju smisla
- analize se provode sa slojevima koji koriste iste vrste atributnih podataka (npr. integer)
Ako se radi o cjelobrojnim (integer) vrijednostima, obično se koriste kodna imena koja se
povezuju sa tablicom ili legendom. Primjerice 0=“nema veličine”; 1=“sitni pijesak”;
2=“krupnozrnati pijesak”; 3=“šljunak”;…
Svaka ćelija ima samo jednu atributnu vrijednost. Ponekad to nije točno jer granica
između dvije vrste tla ili stijena može prolaziti sredinom ćelije. U tome slučaju se vrijednost
ćelije određuje prema najvećem udjelu pojedine vrste tla ili stijene, odnosno vrijednost koja se
nalazi u sredini ćelije.
Neki sustavi omogućuju da ćelija (pixel) ima više atributnih vrijednosti. Takav je
primjerice NARIS sustav razvijen na Sveučilištu u Illinoisu (70-tih godina) koji omogućuje da
svaka ćelija ima mogućnost povezivanja sa bilo kojom vrijednosti i postocima (npr. 30% a,
30% b, 40% c).
Podaci o nekom području mogu biti vizualizirani kao set karata, odnosno slojeva. Sloj
karte je set podataka koji opisuje jednu karakteristiku za svaku lokaciju unutar obuhvaćenog
geografskog područja. Samo je jedna informacija dostupna o jednoj lokaciji unutar jednog
sloja, odnosno višekratne informacije zahtijevaju više slojeva. S druge strane, topografska
karta pokazuje više informacija o jednoj lokaciji, kao npr. nadmorsku visinu (konture,
slojnice), države (granice), ceste, željeznice, urbana područja (sivi poligoni) (Slika 4.2.-7). U
rasterskom GIS-u za to je potrebno 5 slojeva.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.2.-7. Isječak topografske karte M 1:25.000
Tipična baza rasterskih podataka sadrži stotine slojeva gdje svaki sloj obično sadrži stotine ili
tisuće ćelija. Najvažnija karakteristika svakog sloja je njegova REZOLUCIJA,
ORIJENTACIJA i ZONA.
Kod korištenja rasterskih podataka u GIS projektima koriste se slijedeći pojmovi:

 Kodiranje (označavanje) rastera
 Rezolucija
 Gridding (pretvaranje u ćelije) i linijski objekti
 Preciznost i točnost rastera
Kodiranje (označavanje) rastera
U procesu unosa podataka, karte mogu biti digitalizirane ili skanirane odabirom
veličine ćelije pri čemu svaka ćelija sadržava kod ili veličinu. Veličina ćelije može biti
dotjerana ovisno o strukturi grida ili jedinicama veličine u prirodi, a termin se zove rezolucija.
Obrađena je u nastavku pod naslovom REZOLUCIJA. Ovdje se opisuje upotreba koda kod
ćelija u rasterskim slojevima. Imamo tri osnovne i jednu naprednu shemu za određivanje
kodova ćelija (Slika 4.2.-8). To su:
- Prisustvo/Odsustvo
o najjednostavnija metoda i zabilježba objekta koji se pojavljuje u prostoru
ćelije.
- Centar ćelije
o uključuje očitavanje samo centra ćelije i postavljanje koda ovisno o vrijednosti
u sredini. Nije dobro za točke ili linije.
- Dominantno područje
o postavlja kod ćelije ovisno o objektu koji najvećom površinom (dominantan)
pokriva ćeliju. Primjenjivo prvenstveno za poligone.
- Pokrivanje ćelije u postocima
o puno naprednije metoda. Odvojiti svaki objekt za kodiranje u individualne
teme i tada postaviti veličinu koja pokazuje postotak pokrivanja u svakoj ćeliji.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.2.-8. Primjer kodiranja rastera u programskom paketu ArcGIS (ESRI, USA)
Slika 4.2.-9. Problemi kodiranja rastera (ESRI, USA)
Prilikom procesa kodiranja rastera mogu nastupiti određeni problemi (Slika 4.2.-9). To je
povezano sa rezolucijom, odnosno veličinom ćelije rastera. Naime, ukoliko je veličina ćelije
prevelika dolazi do prostorne greške kojom se smanjuje točnost. Stoga je jedina moguća
solucija povećanje rezolucije povećanjem broja ćelija, radeći svaku ćeliju manjom i mnogo
osjetljivijom na točnost klasifikacije.
Glavni je problem sa strukturom rastera taj što je oblik objekta “uguran” u umjetni
oblik ćelije grida. Za pravokutne objekte (poligone), kao što su poljoprivredna zemljišta
(pravokutna) ili pravokutne političke granice (općine, države) to ne predstavlja neki problem,
ali za mnoge objekte veličina i oblik mogu postati izuzetno izmijenjeni (izobličeni).
Rezolucija
Povećavajući broj ćelija rasterskog sloja povećava se prostorna rezolucija snimka. To

pomaže kod povećanja prostorne točnosti (Slika 4.2.-10). S povećanjem rezolucije rasterskog
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
snimka povećava se i veličina datoteke, što komplicira prostorne analize. S druge strane,
prednost korištenja nekolicine ćelija je kratko vrijeme procesiranja i jednostavnost analiza.
Stoga prilikom određivanja veličine ćelije određenog rasterskog sloja treba paziti na
optimalnost točnosti sadržaja potrebnih za prostorne analize.
Slika 4.2.-10. Rezolucija rastera
Gridding (pretvaranje u ćelije) i linijski objekti
Gridding (Slika 4.2.-11) je proces konverzije vektorskih podataka u rasterske. Kod tog
procesa posebno treba voditi računa o veličini ćelije željenog rasterskog sloja. Zašto? Jer
rasterski slojevi male rezolucije (low-resolution) uzrokuju generalizirane prikaze i grube
oblike i kod konverzije dolazi do velikog gubitka kvalitete podataka. Kod rasterskih slojeva
velike rezolucije (high-resolution) vektorski se oblici prikazuju mnogo realnije iako je točnost
takovih podataka daleko od vektorskog podataka i njihove prostorne točnosti.
Slika 4.2.-11. Gridding rastera
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Preciznost i točnost rastera
Pitanja o preciznosti rasterskih podataka (točnost lokacije) i njihovoj točnosti

(maksimalna prostorna istina) su obično problem (Slika 4.2.-12). Zbog maksimalne rezolucije
rasterske ćelije i minimalne jedinice karte, nema načina za egzaktno poznavanje gdje se neki
mali objekt nalazi. Manje ćelije imaju manju prostornu grešku jer je površina o kojoj
govorimo manja, no nesigurnost raste kada mjerimo kroz ćelije. Sve ovo navedeno producira i
problem točnosti kod mjerenja površina.
Slika 4.2.-12. Preciznost i točnost rastera
Rasterske i vektorske strukture imaju različite metode spremanja i čuvanja prostornih

podataka (Slika 4.2.-13). Rasterske ćelije se spremaju i prikazuju kao ćelije, a kod vektorskih
formata samo se spremaju nodovi i linije što rezultira priličnim razlikama kod spremanja
podataka. TOČKA se u rasterskom obliku prikazuje kao jedna ćelija, a u vektorskom obliku je
samo node prikazan pomoću simbola sa svojim koordinatama. JEDNOSTAVNA LINIJA je u
rasterskom obliku prikazana pomoću niza ćelija dok se u vektorskom obliku jednostavna
linija sastoji od dva node-a i arc-a koji ih spaja. KOMPLEKSNIJA RASTERSKA LINIJA se
sastoji od spojenih ćelija katkad u obliku stepenica kada je linija dijagonalna. Kompleksne
linije u vektorskom formatu sadrži niz node-ova spojenih arc-ovima. Također je definiran
smjer te linije. Rasterski POLIGONI su ispunjeni ćelijama. Za jednostavan poligonski
vektorski oblik obično koristi jedan node i nekoliko arc-ova koji čine granicu tog poligona
koja mora biti zatvorena. Spojeni poligoni su jednostavno dva bloka ćelija u rasterskom
formatu, ali u vektorskom formatu oni dijele zajedničku granicu i zajedničke node-ove.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.2.-13. Rasterske i vektorske strukture podataka
Nakon završenih prostornih analiza ponekad se koristi konverzija rasterskih podataka

u vektorske (Slika 4.2.-14). Za taj proces ima nekoliko razloga, a oni su slijedeći:
- bolja vizualizacija vektorskih objekata;
- neki ploteri rade bolje sa vektorskim podacima nego s rasterima (brži ispis);
- usporedba sa vektorskim podacima je najbolja kada su svi podaci u istom formatu;
- neki GIS sustavi imaju vektore kao centralni operativni format podataka.
Obrnuti proces, rasterizacija vektora se zove gridding.
Slika 4.2.-14. Konverzija rasterskih slojeva u vektorske
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Rasterski podaci u geografskim informacijskim sustavima imaju velikih prednosti, ali i
nedostataka. Ovisno o vrsti prikaza ili analize koju želimo provesti donosi se odluka da li je
bolje koristiti vektorske ili rasterske slojeve. Prednosti rasterskih podataka su slijedeće:
- relativno jednostavna struktura podataka;
- jednostavna struktura grida pojednostavljuje analize;
- snimci daljinskih istraživanja (remote sensing) su obično dostupni u
rasterskom formatu;
- modeliranje je stvaranje generaliziranih podatkovnih datoteka ili set
univerzalnih procedura za ispunjenje određenog GIS zadatka.
Nedostaci rasterskih podataka su slijedeći:

- prostorna netočnost (nedovoljna točnost);
- zbog toga što svaka ćelija teži generaliziranju prirode, rezultat je relativno
slaba rezolucija u odnosu na vektorski format;
- zbog prostorne netočnosti uzrokovane generalizacijom podataka, rasterski
format ne može precizno pokazati što se nalazi na nekoj lokaciji;
- svaka ćelija mora imati kod (neku vrijednost) iako u toj ćeliji ništa ne postoji
(nema nikakvog objekta).
4.3. Baze podataka
Osim prostornih podataka u obliku vektora i rastera, vrlo važan segment GIS-a su baze
podataka. Upravo baze podataka daju GIS-u veliku snagu i što su baze podataka kompleksnije
i sa više zapisa kvaliteta tog GIS projekta raste. Svaki GIS mora sadržavati slijedeće segmente
(Slika 4.3.-1):
- podatke (baze podataka)
- funkcionalnost
- korisničko sučelje (user interface)
korisnik funkcionalnost baza podataka

Slika 4.3.-1. Bitni segmenti GIS-a
To su bitne GIS komponente između kojih je potrebna stalna dinamička veza. Funkcionalnost
predstavlja GIS programski paket, računalo, odnosno računalnu i programsku podršku koja
omogućuje izradu GIS-a. Korisnik u tom sustavu zauzima centralno mjesto. Njegove potrebe
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
zapravo oblikuju geografski informacijski sustav. O bazama podataka, trećem segmentu GIS-
a po ovoj podjeli govori se u ovom poglavlju.
U baze podataka mogu se spremati vrlo raznoliki podaci koje kasnije vežemo uz
pojedine objekte iz stvarnog svijeta. Postoji četiri osnovne vrste geografskih podataka (Slika
4.3.-2):
- prostorni
- atributni
- vremenski
- metadata
Geografski podaci
Prostorni Atributni Vremenski Metadata
Lokacija
Opisni Vrijeme
(npr. X,Y koordinate)
Geometrija
Kartografski Datum
(npr. linije, točke, poligoni)
Topologija
(npr. grid, mreže)
Raster
Slika 4.3.-2. Vrste geografskih podataka
Prostorna komponenta sadrži podatke o lokaciji (apsolutne ili relativne X,Y

koordinate), geometriji objekta (oblik točke, linije ili poligona) i topologiji (odnos između
točaka, linija i poligona), a u tu kategoriju ulaze i rasterski podaci.
Atributni podaci sadržavaju opisne i kartografske atribute. Opisni atributi su polja

koja opisuju određeni objekt (npr. kategorija izdašnosti izvora, veličina ponora,...), a
kartografski sadržavaju kodove ili opise pomoću kojih se izrađuju kartografski prikazi (npr.
boja linije, vrsta linije, simbol točke,…).
Treća komponenta su vremenski podaci koji se ponekad opisuju kao slijedeća

dimenzija (četvrta dimenzija), ali su obično sadržani kao slijedeći atribut podatka.
Kao četvrta kategorija navedeni su metadata podaci. To su podaci o podacima i

prilikom pregledavanja baza podataka govore o kvaliteti i izvoru podataka sadržanih u toj
bazi. Bez obzira što ih se zanemaruje, nikada ne treba zaboraviti metapodatke (metadata)
postaviti u bazu podataka.
Dvije su osnovne vrste podataka koje se spremaju u baze podataka. To su:

- neprekinuti podaci (nizovi podataka)
- podaci vezani za objekt
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Neprekinuti podaci su skup prostornih distribucija i prikazuje se kao neprekidni podatak.
Primjer te vrste podataka su oborine, temperature i slično. S druge strane, podaci vezani uz
objekt se sastoje od izdvojivih jedinki i prikazuju se kao diskretni podaci. Primjer takovih
podataka su parcele zemljišta na katastarskim kartama, ceste, izvori i slični objekti.
Što je zapravo baza podataka? Prema jednoj od definicija, baza podataka je

organizirana zbirka podataka. Termin je izvorno nastao unutar računalne industrije, a njegovo
se značenje proširilo popularnom upotrebom toliko da Europska direktiva za baze podataka
(koja za baze podataka donosi prava za intelektualno vlasništvo) uključuje i neelektronske
baze podataka unutar svoje definicije.
Baze podataka zapravo čine slovo "I" u pojmu geografskog informacijskog sustava.
GIS se obično dijeli na dvije komponente:
- Koordinatne informacije (opisuju geometriju objekta ili prostorne informacije)
- Atributne informacije (opisuju ostale ne-prostorne karakteristike koje su
povezane s tim objektom), a često su prikazane kao tablični podaci.
U GIS-u, atributne informacije se obično unose, analiziraju i prezentiraju koristeći

sustav upravljanja bazama podataka (database management system - DBMS). Sustav
upravljanja bazom podataka je sustav koji omogućuje programskim alatima organizaciju
podataka u promjenjivom obliku. Uključuje alate za dodavanje, pozivanje, indeksiranje,
modificiranje i brisanje podataka iz baze podataka. Također, omogućuje upite (queries) o
podacima iz baze podataka i stvaranje izvješća (reports) o selektiranim dijelovima baze.
DBMS često pruža neovisnost podataka što je vrijedno kada radimo sa velikim setovima
podataka. Također, omogućuje višestruke korisničke prikaze i centraliziranu kontrolu i
održavanje važnih podataka.
Najzastupljeniji programski paketi za baze podataka koji koriste DBMS su:

- Microsoft Access
- FileMaker
- Lotus Notes
- Oracle
- SQL Server
- Informix
DBMS može biti podijeljen na dvije kategorije:

- desktop baze podataka  orijentirane prema jednokorisničkim (single user)
aplikacijama i nalaze se na osobnim računalima
- serverske baze podataka  nalaze se na serverima velikih kompanija,
fakulteta, instituta, GIS sustava  orijentirane prema višekorisničkim (multi-
user) aplikacijama
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Primjena baza podataka je vrlo široka. Koristimo ih kod izrade telefonskih imenika,
TV vodiča, sustava rezervacija avionskih karata, baze podataka o registraciji automobila, pa
sve do datoteka na osobnim računalima koje su isto jedan od oblika baza podataka.
Iz iste baze podataka moguće je stvarati različite prikaze za krajnje korisnike. Primjer
toga je ako formiramo bazu podataka o benzinskim postajama sa slijedećim poljima:
- cijena benzina Eurosuper 95 (8,00; 8,25;…)
- cijena diesela Eurodiesel (7,45; 7,65;…)
- vlasnik benzinske postaje (INA; Tifon, OMV,…)
- dostupnost sa autoceste (rangiranje 1 do 5 ovisno o udaljenosti i utrošenom
vremenu)
Koristeći navedena polja moguće je izraditi cijeli niz različitih prikaza iz iste baze podataka:
- mogućnost prikaza preko cijene benzina/diesela bez obzira na vlasnika
- mogućnost prikaza po vlasniku
- mogućnost prikaza prema najmanjem utrošenom vremenu i najnižoj cijeni
- …
Povijest baza podataka seže u rane šezdesete godine prošlog stoljeća. Najranija
poznata upotreba termina baza podataka potječe iz lipnja 1963. kada je Društvo za razvoj
sustava uzelo pod pokroviteljstvo simpozij pod naslovom Razvoj i upravljanje računalno
centriranom bazom podataka. Baza podataka (eng. database) kao jedinstvena riječ postala je
uobičajena u Europi u ranim 1970-ima, a krajem desetljeća koristila se u glavnim američkim
novinama. Banka podataka, usporedni termin, koristio se vrlo rano u novinama Washington
Post, 1966. godine.
Prvi sustavi upravljanja bazom podataka razvijeni su u 1960-ima. Začetnik u tom polju
bio je Charles Bachman (rođen 1924. godine), računalni stručnjak i programer. Bachmanovi
rani radovi pokazuju da je njegov cilj bio stvaranje djelotvornije upotrebe novih uređaja s
izravnim pristupom pohrane koji su postali dostupni. Do tada se obrada podataka temeljila na
bušenim karticama i magnetskoj vrpci, pa je tako serijska obrada bila dominantna aktivnost.
Dva su se ključna modela podataka pojavila u to vrijeme:
- CODASYL (Conference on Data Systems Languages) je razvio mrežni model
baziran na Bachmanovim idejama (MAURER & SCHERBAKOV, 1997)
- hijerarhijski model se koristio u sustavu koji je razvio North American Rockwell,
a kojeg je kasnije prihvatio IBM kao kamen temeljac svojeg SUI proizvoda
Kod hijerarhijskih baza podataka (Slika 4.3.-3) atributi mogu biti spremljeni više puta u
pojedinim tablicama što uvelike produljuje pretraživanje podataka do najniže razine baze
podataka. Osim dužeg pretraživanja karakteristike ovih vrsta baza podataka je i veliki prostor
na disku koji zauzimaju.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.3.-3. Izgled hijerarhijske baze podataka
Mrežni model baze podataka (network database) (Slika 4.3.-4) upravo izbjegavaju te
negativne strane hijerarhijskih baza podataka i u njima se tablice povezuju preko zajedničkih
ključeva. Korištenjem ovog tipa baze podataka podatak se ne sprema više puta i pretraživanje
i izvještavanje iz baze podataka je brže.
Slika 4.3.-4. Izgled umrežene baze podataka
Bušene kartice (engl. punched cards) (Slika 4.3.-5) jedna su od prvih medija koji su
bili korišteni za spremanje podataka. Sustav je patentiran još davne 1887. godine, ali im je
rasprostranjenost bila velika tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća za
vrijeme velikog buma razvoja računala. Bile su izrađivane od krutog kartona, a podaci su se
spremali bušenjem rupa na određenom mjestu na kartici. Oblici i količina podataka koja se je
mogla spremiti na bušenu karticu ovisila je o proizvođaču kartice. Bušene kartice su kartice
koje na sebi imaju rupice, kako im i samo ime kaže. To je najjednostavniji oblik očuvanja
digitalnih podataka. Pri tome rupica označuje jedinicu, a nedostatak rupice označava nulu, ili
obrnuto, po dogovoru. Te kartice mogu biti dugačke i više metara i svaka rupica ima točno
određene dimenzije, a tako i nedostatak te rupice, a to je čisto zbog toga da se računalo ne bi
zabunilo prilikom čitanja istih. Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavom prvih
oblika disketa i povećanjem veličina tvrdih diskova (HD), bušene kartice su izgubile primat
kao medij za pohranu podataka. Danas se više ne koriste.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.3.-5. Bušene kartice (preuzeto s wikipedie)
Slika 4.3.-6. Magnetne trake na UNIX sustavu
Magnetne trake (Slika 4.3.-6) prvi su puta korištene za zapise računalnih podataka
davne 1951. godine na UNIVAC sustavu. Dakle, koriste se već više od 50 godina, ali im je
upotreba bila vrlo raširena tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća kao medij za
spremanje podataka na UNIX operativnim sustavima u velikim tvrtkama. Njihov nedostatak
je bio veliki prostor koji su zauzimale, praktički cijele prostorije.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Razvoj magnetnih traka donio je znatno smanjenje dimenzija, što je bio i najveći
nedostatak prvih magnetnih traka. Također, povećana je i brzina pristupa podacima
(pisanje/čitanje), te se i danas koriste neki oblici magnetnih traka za pohranu backup podataka
računalnih sustava. To su DDS trake (Digital Data Storage) dimenzija nešto većih od kutije za
šibice (Slika 4.3.-7). Iako su trake dobre za backup podataka, pristup i pretraživanje podataka
sa trake odvija se vrlo sporo. Zbog toga se ti sustavi danas napuštaju, a pohranjivanje
podataka se radi pomoću "mirror" računala istovremeno sa spremanjem na čvrsti disk (HD),
odnosno pomoću RAID polja diskova.
Slika 4.3.-7. DDS traka za pohranu podataka
Proučavajući baze podataka, čak uopće računalnu znanost, nameću se dva pojma,
podatak i informacija. Koja je razlika između ta dva pojma? Na prvi pogled, vrlo su slični i
teško je naći bitnu razliku. No, u računalnom svijetu imaju vrlo raznolika objašnjenja.
Podatak je definiran u informacijskoj znanosti kao neprocesirana informacija, dok je
informacija podatak koji je organiziran i povezan. Dakle, podatak se pretvara u informaciju,
a informacija se pretvara u znanje. Tek informacija koja je razvijena i organizirana može biti
smišljeno upotrijebljena.
Kako biramo bazu podataka koja će biti najprimjerenija za naše potrebe? Odgovor nije
jednostavan. Obično se provodi analiza potreba unutar institucije, GIS sustava koji želimo
formirati, …, ili jednostavno se sami zapitamo neka pitanja ako želimo formirati neku osobnu
bazu podataka. Ta pitanja su:
- Koliko će zapisa biti u bazi podataka i koliko dugo?
- Tko će koristiti bazu podataka i koje će operacije korisnik izvoditi?
- Koliko će često podaci biti modificirani?
- Tko će provoditi te modifikacije?
- Tko će pružiti informatičku podršku za bazu podataka?
- Koji hardware je dostupan?
- Da li ima novaca za nabavu dodatnog hardware-a?
- Tko će biti odgovoran za administraciju baze podataka?
- Da li će baza podataka biti dostupna preko interneta?
- Ako će biti dostupna preko interneta, do koje će razine biti dostupna?
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Nakon odabira programskog paketa koji zadovoljava odgovore na naša pitanja počinje
se sa izradom same strukture baze podataka. Za to je potrebno istražiti zahtjeve, odnosno
vidjeti kako bi to trebalo izgledati na papiru. To su:
- Formulari za klijente
- Formulari za natječaje za posao
- Financijska izvješća
- ..
Nakon toga, pristupa se dizajnu baze podataka. Definiraju se potrebna polja iz "formulara" ili
potrebnih izvješća, ali pri tome treba izbjeći ponavljanja. Razlog je tome da baza podataka
mora biti što jednostavnija jer jednostavnija struktura omogućuje i brža pretraživanja. U svaku
tablicu baze podataka moramo definirati polje koje će biti identifikacijski broj ili ključ
pomoću kojeg će se kasnije tablice moći povezivati i tvoriti kompleksnu bazu podataka.
Uvijek se prilikom formiranja baze podataka mora voditi računa o kontroli kvalitete.
Naime, unosom loših podataka u našu bazu podataka i ona sama postaje loša, odnosno
"garbage in – garbage out". Postavlja se pitanje kako to izbjeći? Upravljanje kvalitetom
obuhvaća tri različita procesa:
- planiranje kvalitete
- kontrola kvalitete
- poboljšanje kvalitete
Planiranje kvalitete je prva stepenica kod izrade baze podataka. Već prije same izrade baze
potrebno je odrediti tko će unositi podatke u bazu podataka, kako će se provoditi trening i
učenje operatera i korisnika, te izgled i sadržaj online help sustava. Možda najvažnije je kako
će unos podataka biti izveden. Pri tome je bolje definirati "obavezne" unose u polja pomoću
padajućih izbornika. Korištenjem tog pristupa niti jedan zapis nije kompletan sve dok neki od
nuđenih podatak nije unesen. Unos podataka treba napraviti potpuno automatski. Pri tome se
izbjegava unošenje različitih podataka koji govore isto o nekom objektu, ali je time
onemogućeno pretraživanje i indeksiranje podataka. Tako npr. izdašnost izvora od 20 l/s
može se postaviti kao tekstualno polje: 1-100 l/s; 10-100 l/s, 20, 20 l/s, dvadeset, …, ali
korištenjem padajućih izbornika sa unaprijed definiranim veličinama takove pogreške će biti
izbjegnute. Tada korisnik mora odabrati jednu kategoriju koja najviše odgovara potrebi unosa.
Dvije su osnovne vrste baza podataka prema njihovoj povezivosti. To su:

- ne-relacijske baze podataka
- relacijske baze podataka
Ne-relacijske baze podataka spremaju informacije u kategorije polja koja formiramo i takove
informacije su dostupne za slaganje i pretraživanje na način na koji to trebamo. Podaci su
limitirani na taj programski paket i ne mogu biti uključeni u neki drugi softverski paket,
odnosno mogu biti samo kopirani i prebačeni (copy & paste). Primjer ne-relacijske baze
podataka je računska tablica (npr. MS Excel).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Relacijske baze podataka su znatno složenije. Kod njih polja mogu biti korištena na veliki
broj načina (mogu biti i različite duljine), a povezivanje različitih baza se radi preko
zajedničkog polja (identifikacijski broj, ključ,...).
Prvi PC bazirani programski paket za baze podataka bio je Lotus 1-2-3 koji je
kombinirao grafiku, funkcije tablice (spreadsheet) i upravljanje podacima (Slika 4.3.-8). Izdan
je u siječnju 1983. godine i vrlo je brzo postao najpopularniji tablični kalkulator. Potrebno je
napomenuti da se u slučaju Lotus 1-2-3 radilo o ne-relacijskoj bazi podataka. Njihov veliki
rival u to doba bio je QuatroPro program tvrtke Borland, a kasnije je to tržište "pomeo"
Microsoft sa svojim Excelom.
Slika 4.3.-8. Izgled ekrana u programu Lotus 1-2-3
Prvi široko korišten programski paket za baze podataka bio je dBase. Izvorno je
izrađen za Apple II računala i IBM PC pod operativnim sustavom DOS. Upravo na PC
platformi postao je jedan od najprodavanijih programskih proizvoda postavljajući tvrtku
Ashton-Tate (proizvođač dBase-a) u grupu tri najveće software-ske kuće u svijetu. Osnovni
format programa dBase je bio ".dbf", koji je ostao i danas široko korišten u brojnim
programima koji imaju potrebu spremanja podataka u strukturirane, ali jednostavne tablice.
Tako i ArcGIS koristi .dbf datoteke za spremanje objektnih atributnih podataka.
Programski paketi za izradu baza podataka mogu se podijeliti u tri kategorije ovisno o
kompleksnosti zadataka koje korisnik treba izvršiti. To su programi za lagane zadatke, srednje
teške zadatke i oni za najzahtjevnije zadatke vezane uz baze podataka (Slika 4.3.-9).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
 Lagani zadaci
 Srednji zadaci
 Teški zadaci
(Rational Rose)
Slika 4.3.-9. Primjeri programa za baze podataka ovisno o težini zadatka
Za lagane zadatke dovoljni su tablični kalkulatori, kao npr. MS Excel jer ti zadaci obično ne
prelaze ograničenja tih programa u broju zapisa i operacija koje želimo raditi. Srednji zadaci
trebaju se raditi sa relacijskim bazama podataka, ali onim jednostavnijim, primjerenim
zahtjevima koji se postavljaju pred korisnika. Najzahtjevniji zadaci moraju se raditi u
profesionalnim bazama podataka (npr. Oracle, Informix i sl.) jer jedino ta kategorija software-
a omogućuje spremanje različitih verzija istih podataka, odnosno administraciju na višoj
razini. Ti programi imaju i vrlo visoku nabavnu cijenu i to je razlog zašto ih se obično susreće
samo u velikim korporacijama gdje je posebno izražena potreba za sigurnost velikog broja
podataka.
Svaka baza podataka bez obzira na svoju kompleksnost se sastoji od kolona i redova.
U kolonama su smješteni atributi ili item-i, a u redovima zapisi (record) (Slika 4.3.-10).
Slika 4.3.-10. Prikaz kolona i redova u bazi podataka
Gotovo svi tablični podaci koji se koriste u GIS-u su spremljeni u tablice koje se
povezuju i time stvaraju relacijske baze podataka. Relacijska baza podataka pohranjuje
podatke u odvojene tablice umjesto postavljanja svih podataka u jednu veliku tablicu. Odnos
između tih tablica se određuje korištenjem ključeva (identifikacijskih brojeva), koji se koriste
za jedinstvenu identifikaciju zapisa u tablici. Upravo ti odnosi omogućuju kombiniranje
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
podataka za potrebe izrade izvješća i upita. Relacijske baze podataka omogućuju da baze
podataka budu veće, kompleksnije, učinkovitije i brže. Relacijske baze podataka podržavaju
osam osnovnih operacija važnih za GIS. To su: ograničenje, prikaz, množenje, dijeljenje,
udruživanje, presijecanje, razlika i spajanje, a njihove specifičnosti su prikazane na slici 4.3.-
11.
ograničenje udruživanje
prikaz
presijecanje
množenje
razlika
dijeljenje
spajanje
Bolstad, 2005
Slika 4.3.-11. RDBMS podržavajuće funkcije u GIS-u
U GIS projektima tablični podaci se obično spremaju i administriraju izvan samog

GIS-a korištenjem relacijskih baza podataka. Najčešće relacijske baze podataka su: dBASE,
rBase, ACCESS, Oracle, SQLServer, INFORMIX, DB2, Rational Rose i druge.
Odnos između tablica u relacijskim bazama podataka omogućuje kombiniranje podataka za

potrebe izrade izvješća i upita. Taj odnos, ili točnije rečeno međuodnos može biti različit
(Slika 4.3.-12). Četiri su osnovna tipa međuodnosa:
- ONE-TO-ONE
- ONE-TO-MANY
- MANY-TO-ONE
- MANY-TO-MANY
ONE-TO-ONE međuodnos se pojavljuje kada postoji samo jedan zapis u tablici A koji
odgovara samo jednom zapisu u tablici B.
ONE-TO-MANY je najčešći tip međuodnosa, a povezivanje se vrši pomoću primarnog

ključa, ali i korištenjem drugih ključeva. Pojavljuje se kada svaki zapis iz tablice A može
imati više poveznica prema zapisima u tablici B, ali svaki zapis iz tablice B može imati samo
jedan odgovarajući zapis u tablici A. Kada je obrnuta situacija govorimo o MANY-TO-ONE
međuodnosu.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
MANY-TO-MANY međuodnos nije direktno podržan između tablica već se za spajanje
pojedinih tablica koristi spajajuća (junction) tablica. Pojavljuje se kada svaki zapis iz tablice
A ima više poveznica prema zapisima u tablici B i obrnuto.
 One-to-one
 Many-to-one
 One-to-many
Slika 4.3.-12. Vrste međuodnosa između tablica u relacijskim bazama podataka
U ArcGIS-u koriste se atributne tablice kao i u drugim GIS programskim paketima,

ali će u nastavku biti prikazane specifičnosti relacijskih baza podataka u ArcGIS
programskom paketu. Podaci su spremljeni, odnosno organizirani u kolone i redove (Slika
4.3.-13). Kolone predstavljaju polja, odnosno atribute (fields / records), dok su u redovima
zapisi (records). Osim polja koja definiramo i upisujemo u ArcGIS-u postoji nekoliko
automatskih polja, odnosno polja koja formira sam program. To su:
- FID i Shape polja koja se automatski kreiraju sa kreiranjem tablice
- Tijekom digitalizacije:
o Duljina linije
o Površina & opseg poligona
Polja/Atributi
Zapisi
Slika 4.3.-13. Izgled atributne tablice u ArcGIS programskom paketu
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Na spomenuta automatska polja korisnik može dodati nova polja različitih vrsta (long, float,
text, double, short, date, blob i raster) i veličine u postojeću atributnu tablicu. Atributne
tablice se spremaju u radnom području (obično direktorij) kao *.dbf file, a mogu se
eksportirati u mnogo izlaznih formata.
LONG vrsta polja su numerička polja bez decimalnih vrijednosti, TEXT je tekstualno polje,
FLOAT su numerička polja sa decimalnim mjestima, DOUBLE se koriste za polja sa više od
10 znamenki, a također su numerička polja sa decimalnim mjestima, SHORT numerička polja
bez decimalnih mjesta koja se koriste kao kodovi, DATE datumi, BLOB slike i multimedija, a
RASTER su rasterski snimci.
Ideja povezivanja između tablica vodi prema modelu relacijskih baza podataka. U
ArcGIS programu to se izrađuje korištenjem naredbi "join" i "relate". Tim se naredbama
povezuju zajednička polja različitih tablica (Slika 4.3.-14).
Zajedničko polje
Slika 4.3.-14. Primjer povezivanja atributnih tablica u ArcGIS-u preko zajedničkog polja
Dva su osnovna tipa geobaza podataka (geodatabases) koji se koriste u ArcGIS-u:

- Osobne geobaze podataka (personal geodatabase)
- ArcSDE
Osobne geobaze podataka (geodatabase) obično se koriste za "osobne" potrebe, odnosno na

manjim GIS sustavima. Korisnici ih razvijaju kao višestruke osobne geobaze podataka za
svoje kolekcije podataka i pristupaju im simultano za svoj GIS zadatak. Osobne geobaze
podataka podržavaju editiranje samo jednog korisnika i nije podržano postavljanje verzija
(versioning support). Koristi MS Access Jet Database engine, a možda najveće ograničenje im
je limit veličine od 2 GB.
ArcSDE geobaza podataka je serverski programski proizvod koji se koristi za pristup

izuzetno velikim multikorisničkim geografskim bazama podataka spremljenim u relacijske
sustav upravljanja bazama podataka (relational database management systems - RDBMS). To
je integrirani dio ArcGIS-a i osnovni element svakog institucijskog GIS rješenja. Osnovna
uloga je da djeluje kao vrata (gateway) do prostornih podataka spremljenih u RDBMS.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Karakteristike ArcSDE geobaze podataka su slijedeće:
- multikorisnička geografska baza podataka koja omogućava mnogo istovremenih
korisnika
- traže rad sa različitim RDBMS modelima spremanja
- primarno su korištene u radnim grupama, zavodima i postavljanju za institucije
- ekstremno su velike, neprekidne GIS baze podataka
- dugi poslovi i verzionirani tok posla
- brzo narastaju do ekstremnih veličina i broja korisnika
- koristi DB2, Oracle, Informix, SQL Server, i dr.
- nema ograničenja veličine
- može primiti vektorske i rasterske podatke
Sumirajući poglavlje o baza podataka nameću se neke zajedničke osobine koje vrijede
za većinu GIS baza podataka. To su:
- narastaju do značajnih veličina (više terabyte-a)
- narastaju do velikog broja korisnika (stotine do tisuće)
- omogućuju napredni GIS model podataka i napredno ponašanje s podacima
- čuvaju integritet prostornih podataka
- omogućavaju višekorisnički rad
- omogućavaju brze dohvate podataka
- koriste jednostavne strukture podataka
- omogućuju duge poslove i verzionirani tok GIS posla
- omogućuju višekorisnički pristup i aplikacije
- dokazane u radu kroz stvarne studije i projekte
4.4. Daljinska istraživanja
4.4.1. Osnovno o daljinskim istraživanjima
Daljinska istraživanja su vještine i znanja dobivanja informacija o nekom objektu ili pojavi-
okolišu bez direktnog (fizičkog) kontakta mjernih instrumenata sa tim fenomenom
(objektom/pojavom istraživanja). Već sam naziv govori da se snimanje vrši iz "daljine".
Pojam "daljine" može značiti nekoliko centimetara, metara, stotina metara, ali i tisuće
kilometara između senzora koji vrši snimanje i objekta koji snimamo. Nekada su to bila
analogna snimanja, ali danas, može se reći da su sva snimanja za potrebe daljinskih
istraživanja digitalna. Daljinska istraživanja uključuju prikupljanje i osnovnu obradu snimaka
i analizu podataka s interpretacijom.
Osim same udaljenosti između objekta koji se snima i senzora kojim se vrši snimanje,
daljinska istraživanja možemo podijeliti ovisno o vrsti senzora i načinu snimanja podataka, ali
i dijelu spektra u kojem se snima.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Ovisno o vrsti senzora i podataka koje snimamo možemo govoriti o osnovne dvije
kategorije podataka:
- aktivni podaci
- pasivni podaci
Pasivni podaci snimaju se na način da se koriste reflektirana (Sunčeva) ili emitirana

(Zemljina) zračenja koja se događaju bez naše volje (refleksija, raspršivanje,..), dok se kod
aktivnih podataka generira određena energija koja se odašilje do objekta, a reflektirani se
dio hvata i registrira.
Snimanja vidljivog dijela spektra pokrivaju jedan segment daljinskih istraživanja, kao
npr. ortofoto snimke, ali također veliki dio daljinskih istraživanja bavi se upravo opažanjem
valnih duljina izvan vidljivog spektra. Za takova snimanja koriste se višestruke platforme –
avioni, sateliti, space shuttle ovisno o željenoj udaljenosti od objekta snimanja, vremenskoj
frekvenciji snimanja i o mnogim drugim faktorima.
Zajednički elementi daljinskih istraživanja su (Slika 4.4.-1):

- izvor zračenja, kao npr. Zemlja, Sunce ili generirani izvor
- put transmisije, odnosno medij kroz koji se pronose reflektirani/emitirani
valovi
- cilj ili objekt istraživanja i
- senzor
Slika 4.4.-1. Zajednički elementi daljinskih istraživanja
Sam proces daljinskih istraživanja obuhvaća neke procedure. Senzor (obično na

satelitu) "hvata" podatak i već na satelitu se vrši "onboard" kalibracija i predprocesiranje.
Takav snimak se direktno odašilje na Zemlju ili kroz prijenosne satelite gdje se vrši daljnje
procesiranje. Na Zemlji se obavlja radiometrijsko i geometrijsko predprocesiranje, u taj se
snimak uključuju dodatni podaci, eventualno rade neke analize (vizualna i digitalna izdvajanja
podataka kao npr. landcover) i tada su snimci spremni za distribuciju i korištenje.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Vrijednost daljinskih istraživanja su njegove jedinstvene mogućnosti:
- daljinska – globalna pokrivenost moguća
- nenametljiv i široko rasprostranjen – ekonomski
- različita mjerila – idealno za različite aplikacije
- multispektralno – više aplikacija
- ponavljana pokrivenost – idealno za monitoring okoliša
Cilj daljinskih istraživanja je BRZO i EKONOMIČNO dobivanje podataka i

informacija zadovoljavajuće preciznosti. Prvenstveno kada se radi o relativno velikim
područjima koja treba obuhvatiti istraživanjima. Daljinska istraživanja omogućuju praćenje
određenih pojava u prirodi kao npr. požare (Slika 4.4.-2), vulkansku aktivnost, poplave,
vegetaciju, temperaturu Zemljine površine, zagađenje okoliša, eksploataciju mineralnih
sirovina (kamenolomi) i drugo.
Slika 4.4.-2. Snimka ASTER satelita požara u Grčkoj (4. rujna 2007.) (preuzeto s
http://asterweb.jpl.nasa.gov)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
4.4.2. Povijest daljinskih istraživanja
Prva snimanja iz zraka učinjena su davne 1839. godine za potrebe izrade zemljopisnih
karata i planova. Prva vojna upotreba aerosnimanja napravljena su u američkom građanskom
ratu 1862. godine kada su snimci korišteni za obranu grada Richmonda. Snimanja su izvedena
iz vezanog balona s visine 366 m. Prvo snimanje iz aviona izvedeno je 1909. godine, a upravo
je ta vrsta snimanja ubrzo ušla u vojnu upotrebu zbog laganog otkrivanja neprijateljskih
položaja. Već 1918. u samo 4 dana izvedeno 56.000 kopija aerosnimaka za vrijeme
savezničke ofenzive Mense-Argonne.
Između dva svjetska rata razvoj daljinskih istraživanja, odnosno vojne

fotointerpretacije je praktički zaustavljen, ali je zabilježen značajan napredak u komercijalnim
i znanstvenim primjenama. Tada je razvijena metoda izrade topografskih karata iz stereo-
aerofotograma čime je smanjena cijena izrade karata, osobito na neprohodnim terenima. 1935.
godine napravljeni su snimci iz američkog balona EXPLORER II s relativno velike visine od
22 km i na njima se jasno mogla vidjeti zakrivljenost Zemlje.
Drugi svjetski rat opet je intenzivirao vojnu primjenu daljinskih istraživanja. U tome je
prednjačila Njemačka koja je planirala pokriti sva saveznička područja i instalacije. Niti
saveznici nisu bili izvan razvoja daljinskih istraživanja za vojnu primjenu. Razvili su "tehnike
stanja položaja" (State-of-the-Art techniques) čime su na Pacifičkom frontu dobili informacije
o dubini obalnog mora za planiranje napada podmorskim snagama.
U poslijeratnom razdoblju sve je veća upotreba aerofotosnimanja. Eksperimentira se s

novim vrstama senzora i vojna upotreba se okreće prema civilnim potrebama. Tako se npr.
infracrveni film za otkrivanje vojne kamuflaže, opreme i objekata primjenjuje u šumarstvu i
geologiji. Prvo snimanje Zemlje iz svemira obavljeno je 7. kolovoza 1959. godine iz
američkog satelita Explorer 6. U SAD-u i bivšem SSSR-u osnovane su nacionalne institucije
za razvoj satelitskih tehnologija. NASA (National Aernautics and space Administration)
osnovana je 1. listopada 1958. kada je tadašnji predsjednik SAD-a Eisenhower predložio
osnivanje Nacionalne aeronautičke i svemirske agencije. Tome je prethodio osnutak Komiteta
za svemirske tehnologije (NACA) koji je osnovan godinu dana ranije. I u ostalim zemljama
pokrenuto je osnivanje svemirskih agencija. U Japanu je osnovana NASDA (National Space
Development Agency of Japan), u Italiji Telespazio, a kao Europska agencija osnovana je
ESA (European Space Agency).
Prvi nevojni satelit namijenjen prikupljanju informacija o Zemljinoj površini,

američki ERTS-1 (Earth Resource Technology Satellite) lansiran je 23. srpnja 1972. godine.
Kasnije je preimenovan u LANDSAT-1. Imao je rezoluciju snimanja oko 80 m, a snimana je
gotovo cjelokupna Zemljina površina s ponavljanjem svakih 18 dana. Pod imenom
LANDSAT kasnije je lansirano više satelita.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
4.4.3. Fizikalne osnove daljinskih istraživanja
Fizikalno gledano, daljinska istraživanja se temelje na upotrebi elektromagnetskog

spektra (EMS). Stoga je poznavanje karakteristika elektromagnetskog spektra važno za
korektnu analizu i primjenu daljinskih istraživanja.
Dva su osnovna pojma koja se koriste u daljinskim istraživanjima. To su:

- elektromagnetsko zračenje
- elektromagnetska energija
Elektromagnetsko zračenje je energija koja se širi kroz prostor u obliku ubrzane interakcije
između električnog i magnetskog polja, koji definiraju elektromagnetski val (OLUIĆ, 2001).
Elektromagnetska energija je opisana kao harmoničko kretanje u obliku valova koji se

pojavljuju u jednakim intervalima vremena. Valovi su klasificirani prema valnim duljinama
(npr. 0,4 μm) ili prema spektralnim kanalima (npr. vidljivi spektar 0,4-0,7 μm).
Slika 4.4.-3. Elektromagnetski spektar (preuzeto iz OLUIĆ, 2001)
Promatrajući sliku 4.4.-3 može se zapaziti da je vidljivi spektar zapravo samo manji dio
elektromagnetskog spektra koji se može snimati različitim senzorima. U daljinskim
istraživanjima najviše se primjenjuju snimanja u tri područja elektromagnetskog spektra. To
su:
- vidljivi dio spektra (0,4-0,7 μm)
- infracrveno područje (0,7-14 μm)
- mikrovalovi (1 mm – 1 m)
Vidljivi dio spektra (0,4-0,7 μm) registrira se foto kamerama i filmovima, a fotografskim
filmom mogu se registrirati i neka zračenja u rubnom području koja ne vidimo (0,7-0,9 μm;
blisko infracrveno zračenje). Uglavnom je to snimanje Sunčevog zračenja i vrši se samo za
dnevnog svjetla.
Infracrveno područje (0,7-14 μm) može se snimati samo pomoću instrumenata (detektora),
a ne mogu se zapaziti golim okom. Kod termalnog infracrvenog zračenja postoje neka
ograničenja, a to je da ne prodiru kroz oblake u značajnijem opsegu. Bez obzira na to vrlo su
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
važna jer Zemlja upravo u tom području emitira najviše zračenja. Također, ova se snimanja
mogu izvoditi i noću jer se radi o emitiranim zračenjima, pa snimanja nisu ograničena na
dnevnu svjetlost.
Mikrovalovi (1 mm – 1 m) mogu prolaziti kroz oblake, prašinu, vegetaciju, ali i neke

litološke jedinice što jako povećava njihovu upotrebljivost u npr. geologiji. Dobivaju se
aktivnim ili pasivnim načinom, a uobičajeni postupak kod dobivanja aktivnim postupkom je
primjena radarskih snimaka. Također, velika je upotreba ovog dijela spektra kod
meteoroloških snimanja.
Prilikom snimanja elektromagnetska se energija tijekom kretanja kroz atmosferu

apsorbira i raspršuje od čestica koje joj se nalaze na putu. To su atmosferski efekti. Prije
nego što Sunčeve zrake dospiju na Zemlju i budu apsorbirane od površine Zemlje dogodi se
mnogo interakcija u atmosferi. Gama i X-zrake potpuno će se apsorbirati u atmosferi,
ultraljubičasto zračenje je apsorbirano od ozonskog omotača u gornjem dijelu atmosfere, a dio
infracrvenog zračenja apsorbiran je od vodenih para i ugljičnog dioksida koji se nalaze u
atmosferi u tzv. apsorpcijskim područjima.
Tako atmosfera svojim česticama apsorbira ili raspršuje oko 80% zračenja. Ta apsorpcija je
uzrokovana vodenom parom, kisikom, ugljičnim dioksidom, ozonom, sumporom i dušikovim
oksidima. Čak oko 47% zračenja Sunca apsorbira Zemljina površina, a oko 35% Sunčeve
energije se reflektira od Zemlje i atmosfere.
Apsorpcija svjetlosti je izazvana uglavnom prelaskom elektrona, atoma i molekula te

rotacijom i vibracijom poliatomskih molekula. Najbolje je izražena u ultraljubičastom i
reflektiranom inrfacrvenom elektromagnetskom spektru, dok je u vidljivom dijelu spektra vrlo
mala. To je jedan od načina na koji nastaju vidljive boje. Tako npr. tvar osvijetljena bijelom
svjetlošću, ako apsorbira plavu svjetlost vidimo kao žutu boju, narančasto obojena površina
reflektira smjesu zelenoga, žutoga i crvenoga pri čemu dominira crvena boja, bijelo obojena
površina reflektira svjetlost svih valnih duljina gotovo kompletno, dok crno obojena površina
apsorbira gotovo svu padajuću svjetlost.
4.4.4. Najviše korišteni satelitski snimci
U istraživanjima vodnih resursa dosta se koriste satelitski snimci različitih rezolucija i

područja elektromagnetskog spektra. Neki od primjera korištenja su:
- registriranja regionalnih rasjeda – tektonika
- termički snimci (npr. determinacija priobalnih izvora)
- radarski snimci (eliminiraju utjecaj kiše, magle, oblaka, utjecaj noć-dan;
tektonika, geomorfologija)
- izrada landuse podloga za prostorne analize
- određivanja granica poplavnih područja (nizovi snimaka tijekom poplavnog
vodnog vala)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Za registraciju regionalnih rasjeda, tektonske analize vrlo su dobri pankromatski

satelitski snimci visoke rezolucije. Što to znači visoka rezolucija? Danas to obično znači
rezolucija od 1 m, odnosno da je svaka ćelija te rasterske snimke veličine 1x1 m. To su vrlo
visoke rezolucije, no vrlo su skupi takovi snimci, a dostupni su zadnjih nekoliko godina.
Ranije su se koristili pankromatski snimci rezolucije 10 m koji su bili dostatni za analize u
mjerilima do 1:25.000. Multispektralni snimci obično su bili slabijih rezolucija (30 m), te su i
analize kojima su koristile uglavnom bile regionalne analize u mjerilima 1:75.000 do
1:100.000.
Od pankromatskih snimaka najviše su korišteni SPOT pankromatski snimci rezolucije

10 m (Slika 4.4.-4), a njihovi multispektralni snimci rezolucije 20 m imali su četiri kanala
različitih raspona spektra.
Slika 4.4.-4. SPOT pankromatski snimak (10 m) Bakarskog zaljeva
Multispektralni snimci sadržavaju više kanala, odnosno snimaka istog područja sa

različitim dijelom elektromagnetskog spektra. Landsat TM 7 ima 8 kanala, a rezolucija mu je
30 m (pixel 30x30 m). Kanali 1-5 i 7 su snimci vidljivog dijela spektra, bliskog infracrvenog i
infracrvenog dijela spektra sa 30 m rezolucijom. Kanal 8 je pankromatski rezolucije 15 m,
dok je kanal 6 termalni infracrveni snimak (Slika 4.4.-5) prostorne rezolucije 60 m. Kanal 6
koristi se kod detekcije priobalnih i podmorskih (vrulje) izvora jer detektiraju različite
temperature mora, pogotovo ljeti. Tada tamnija područja ukazuju na izvorišne zone jer je
temperatura izvora iz priobalnih vodonosnika oko 10 ºC, dok je crveno područje toplije (preko
20 ºC).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.4.-5. Termalni snimak Kvarnerskog zaljeva
Velika vrijednost multispektralnih snimaka je mogućnost njihovog kombiniranja i preklapanja

čime se dobivaju dodatne informacije i slojevi koje nazivamo pseudokolor kompozitni snimci
(Slika 4.4.-6). Na njima različite boje mogu ukazivati na različite vrste naslaga (npr. fliš i
vapnenci).
Slika 4.4.-6. Pseudokolor kompozitni snimak Bakarskog zaljeva i Krka
Avionski snimci (Slika 4.4.-7) se koriste puno, ali je njihovo namjensko snimanje vrlo
skupo jer zahtijeva avionske prelete. Na avione ili helikoptere, također se mogu postaviti
termalni senzori za detekciju priobalnih izvora i vrulja, ali su snimci dobiveni takvim
snimanjima puno kvalitetniji i bolje rezolucije. Najviše korišteni avionski snimci su ortofoto
snimci koji se koriste kod detaljnih istraživanja u mjerilima 1:5.000 do 1:1.000 za potrebe
izgradnje cesta, autocesta, izrade studija utjecaja, podloga za prostorne analize (detaljna
mjerila) i slično.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.4.-7. Ortofoto snimak područja Marije Bistrice
4.5. Mobilni GIS
Početkom upotrebe GPS-a (Global Positioning System) dogodila se je ekspanzija

geografskog informacijskog sustava (GIS) iz ureda na teren. Taj segment GIS-a se naziva
mobilni GIS. On omogućuje djelatnicima na terenu "hvatanje podataka", spremanje podataka,
noveliranje postojećih podataka, manipulaciju s podacima, analize i prikaz geografskih
informacija.
Mobilni GIS integrira jednu ili više slijedećih tehnologija:

- Mobilni uređaji
- Global Positioning Systems (GPS)
- Wireless komunikacije za Internet GIS pristup
U nastavku poglavlja biti će nešto riječi o mobilnim uređajima koji se koriste u mobilnom
GIS-u, ali će težište biti postavljeno na funkcioniranje GPS-a.
4.5.1. GPS
Što je to GPS? GPS je mreža satelita koja kontinuirano odašilje kodirane

informacije, koje omogućuju precizno identificiranje lokacije na Zemlji mjerenjem
udaljenosti od satelita.
NAVSTAR-GPS (Navigation System with Time and Ranging – Global Positioning

System) je razvijan od strane vojske SAD-a od 1973. godine (KONECNY, 2003). Inicijalno
je korišten za vojne potrebe (vojska SAD-a), a sada je njihova upotreba u svakodnevnom
životu gotovo nezamisliva. Koristi se u gotovo svim granama znanosti i gospodarstva. Neki
od segmenata korištenja su: geodezija, šumarstvo, rudarstvo, građevinarstvo, avioni,
geologija, vojska, promet, poljoprivreda, auto navigacija, komunalne usluge i pomorstvo.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Glavni elementi GPS-a su:

- svemirski segment
- kontrolni segment
- korisnički segment
Svemirski segment
Sastoji se od sustava satelita koji odašilju radio frekvencijske (RF) valove utvrđene
strukture, dizajnirane za određeni pozicijski sustav, s visokim osobinama frekvencije i
vremenskim standardima.
Prvi satelit GPS sustava izbačen je u orbitu 1978. godine. Cjelokupni sustav danas se
sastoji od 24 satelita koji su od 1994. godine smješteni u 6 orbita. Od 24 satelita 21 je aktivan,
a tri su rezervna. Svaki je satelit izrađen sa ciljanim vijekom trajanja oko 10 godina. Masa
svakog je oko 900 kg, a njihova širina je oko 5 metara sa proširenjem solarnih ćelija (Slika
4.5.-1). Pokreću se solarnom energijom, a neprestano odašilju kodirani radio signal.
Slika 4.5.-1. Izgled GPS satelita
Sateliti lete u visokoj orbiti na oko 20.200 km iznad površine Zemlje (Slika 4.5.-2). Putuju
brzinom od 11.200 km/h što im omogućava da obilaze Zemlju svakih 12 sati. Postavljeni su u
orbiti na način kako bi omogućili istovremenu pokrivenost minimalno četiri satelita.
Slika 4.5.-2. GPS sateliti u orbiti oko Zemlje
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Svaki GPS satelit odašilje slabi radio signal na nekoliko različitih frekvencija. Glavne dvije su
L1 i L2, a njihove frekvencije su:
- L1 = 1575,42 MHz
- L2 = 1227,60 MHz
Civilni GPS prijamnici koriste L1 frekvenciju. Da bi GPS prijamnik mogao "uhvatiti" signal
iz satelita potrebno je da mu je omogućeno primanje signala. To znači da mora biti vidljivost
između GPS satelita i prijamnika, stoga nema signala u zgradama, ispod površine terena,
ispod površine vode i u sličnim situacijama. Čak i gusta šuma može omesti prijam signala u
GPS prijamnike. Signal iz satelita prolazi kroz oblake ili staklo, ali ne kroz čvrste objekte.
Svaki satelit emitira jedinstveni kod, koji se koristi za računanje vremena putovanja od
satelita do GPS prijamnika. Dakle, ono što određuje našu udaljenost od satelita je zapravo
vrijeme dolaska signala od satelita do prijamnika.
Kontrolni segment
To je sustav zemaljskih stanica koje nadgledaju i upravljaju satelitskim sustavom i
vremenom i osvježavaju navigacijske poruke za svaki satelit. Zemaljske kontrolne stanice
prate GPS satelite i pružaju im korekciju orbitalnih i vremenskih (sat) informacija čime
povećavaju točnost određivanja lokacije na Zemlji krajnjem korisniku. Postoje četiri stanice
bez ljudske posade i jedna master kontrolna stanica u Colorado Springsu (Slika 4.5.-3).
Slika 4.5.-3. Prikaz položaja kontrolnih stanica GPS sustava
Korisnički segment
Korisnički segment GPS sustava sačinjava opažačka oprema s prijamnicima koji prate
satelite u svrhu određivanja položaja u globalnom koordinatnom sustavu. Drugim riječima, to
su GPS prijamnici pomoću kojih krajnji korisnik sustava određuje svoj položaj (Slika 4.5.-4).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.5.-4. GPS prijamnici
Između GPS prijamnika postoji nekoliko različitih kategorija prema svrsi korištenja, ali i
prema točnosti samog uređaja. Prema svrsi korištenja mogu se podijeliti na:
- profesionalni uređaji (geodezija)
- ručni uređaji bez mogućnosti učitavanja rasterskih karata – npr. Garmin
- ručni uređaji sa mogućnošću učitavanja rasterskih podloga (Windows
mobile – ArcPad,…)
- auto navigacija
- mobiteli i PDA uređaji (mogu služiti kao auto-navigacija)
- laptopi (imaju ugrađen A-GPS modul, npr. novi Nokia Booklet 3G)
Također, prema točnosti, podjela prati prethodnu podjelu. Uređaji za automobilsku navigaciju
i ručni uređaji u pravilu imaju točnost 5 – 15 metara, profesionalni ručni uređaji sa
mogućnošću učitavanja rasterskih i vektorskih korisničkih podloga obično imaju submetarsku
točnost, a uređaji za potrebe geodezije i subcentimetarsku točnost. Jasno, povećavanjem
točnosti raste i cijena samih uređaja.
Kako GPS radi…

Kako bi se mogla izračunati točna pozicija na kojoj se krajnji korisnik nalazi neki
preduvjeti moraju biti zadovoljeni. To su:
- mora se znati udaljenost od satelita
- potrebni su točni atomski satovi
- mora se znati lokacija satelita
- moraju se provesti korekcije za atnmosferske i ionosferske greške
Također, do trenutka ukidanja različite dostupnosti i taj je podatak trebao biti poznat za
pozicioniranje točnije od 15-tak metara.
Za računanje našeg položaja moramo znati položaj i udaljenost satelita. Te informacije

se nalaze u samom prijamniku i nazivaju se almanah podaci. Spremljeni su u memoriji GPS
prijamnika tako da znaju gdje koji satelit mogu očekivati. Nakon paljenja prijamnika iz
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
memorije samog prijamnika pomoću almanah podataka i približne lokacije na kojoj se
nalazimo traže se određeni sateliti. Obično prijamnici "pamte" zadnju lokaciju na kojoj su
ugašeni i ako je lokacija ponovnog paljenja približna "hvatanje" satelita se odigrava vrlo brzo.
Kod pozicioniranja na potpuno novoj lokaciji (npr. 200-tinjak kilometara udaljenoj)
postavljanje prijamnika za ponovni rad traje i nekoliko minuta. To se može ubrzati
upisivanjem približne koordinate naše lokacije. Preko radio signala GPS prijamnik hvata dvije
vrste kodiranih informacija iz satelita i preko tih informacija izračunava našu udaljenost od
pojedinog satelita.
Zemaljske stanice šalju orbitalne informacije master stanici koja šalje ispravljene
informacije satelitima. Ispravljeni i točan položaj je ephemeris (ispravljeni) podatak. Iz
almanah i ispravljenih podataka GPS prijamnik zna lokaciju satelita sve vrijeme.
Samo mjerenje udaljenosti od satelita provodi se na slijedeći način:

- mjerenje vremena potrebnog da signal dođe iz satelita u prijamnik
- brzina svjetlosti x vrijeme putovanja = udaljenost
- mjerenje udaljenosti sa 4 satelita su potrebna za izračun 3D položaja
(geografska širina, dužina i visina)
Mjerenje vremena potrebnog da signal dođe iz satelita u GPS prijamnik provodi se na način
da prijamnik uspoređuje dva koda za određivanje koliko je potrebno za kašnjenje njegovog
koda da odgovara satelitskom kodu.
Za točno pozicioniranje potrebno je mjerenje sa četiri satelita (Slika 4.5.-5). Jedno mjerenje
određuje naš položaj na površini sfere. Drugo mjerenje određuje naš položaj na sjecištu dvije
sfere, treće mjerenje određuje naš položaj na dvije točke, a tek korištenjem četvrtog satelita
možemo odrediti našu poziciju u jednoj točki. Obično prijamnici koriste i više od 4 satelita
čime povećavaju točnost mjerenja.
Slika 4.5.-5. Korištenje četiri satelita za točno pozicioniranje
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Izvori greške
Izvori grešaka prilikom mjerenja i određivanja naše lokacije pomoću GPS prijamnika
mogu biti vrlo raznoliki. U nastavku su pobliže objašnjeni najčešći izvori grešaka. To su:
- atmosferska interferencija
- multipath greška
- ograničenja sata
- ephemeris greške
- konfiguracija satelita
- odrabrana dostupnost
Atmosferska interferencija (Slika 4.5.-6) je pojava kada signali usporavaju tijekom prolaska
kroz atmosferu. Za ispravljanje ovih grešaka koristi se poseban model.
Slika 4.5.-6. Greška uzrokovana atmosferskim efektima
Multipath greška (Slika 4.5.-7) znači da se isti radio signal prima nekoliko puta kroz
različita putove. Na primjer, radio val može napustiti satelit i putovati direktno u prijamnik,
ali isto tako se može odbiti od zgrada i doći u prijamnik kasnije.
Slika 4.5.-7. Multipath greška
Ograničenja sata (Slika 4.5.-8) su greške koje mogu dovesti do značajnih netočnosti
prilikom određivanja lokacije prijamnika. Interni satelitski i prijamnički satovi imaju
ograničenu točnost i nisu precizno sinkronizirani. Sve dok je računanje položaja jako ovisno o
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
točnosti informacije o vremenu (sat), male greške sata mogu prouzročiti značajne greške u
računanju lokacije.
Slika 4.5.-8. GPS sat
Ephemeris greške (Orbitalne greške) su netočnosti u izvješću položaja satelita. Također,

mogu uzrokovati značajne greške određivanja naše lokacije.
Slika 4-66. Utjecaj položaja satelita u odnosu na prijamnik
Konfiguracija satelita u odnosu na prijamnik (Slika 4.5.-9) u određenom vremenu može

utjecati na točnost određivanja lokacije. Na primjer, ako su svi od vidljivih satelita vrlo blizu,
triangulirani položaj će biti manje točan nego ako su isti ti sateliti ravnomjerno raspoređeni na
vidljivom nebu.
Odabrana dostupnost uključuje izokretanje (scrambling) signala od vojske SAD-a. VIŠE SE

NE PRIMJENJUJE od svibnja 2000. godine odlukom američkog predsjednika Billa Clintona.
DGPS
Koliko je točan GPS? Odgovor na ovo pitanje može se donijeti ovisno o nekoliko
varijabli:
- vremenu potrošenom na mjerenje
- vrsti i kvaliteti prijamnika
- relativnom položaju satelita
- korištenju diferencijalnih tehnika (DGPS)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Diferencijalni GPS, ili DGPS, funkcionira na način da se referentna stanica GPS-a

postavi na poznatu lokaciju. Ta referentna (bazna) stanica računa greške uspoređujući lokaciju
satelita iz interne baze sa lokacijom izračunatom iz signala. Ta greška se odašilje u terenski
prijamnik koji je koristi za ispravljanje informacije o lokaciji koju izračunava iz signala i time
znatno povećava točnost pozicioniranja (Slika 4.5.-10).
Slika 4.5.-10. Princip rada DGPS-a
Točnost DGPS sustava može varirati od nekoliko cm do nekoliko metara. Postoje

komercijalni i javni DGPS sustavi (Slika 4.5.-11):
- komercijalni je Wide area DGPS (WADGPS) koji se koristi u sjevernoj
Americi. Njegova točnost je na metarskoj razini;
- Wide Area Augmentation System (WAAS) prvenstveno je za navigacijske
aplikacije avijacije, ali ga mogu koristiti i civili slobodno;
- European Geostationary Navigation Overlay System (EGNOS) – sličan
kao i WAAS, ali pokriva područje Europe.
Slika 4.5.-11. Pokrivenost DGPS sustavima
Wide Area Augmentation System je sustav kojim je pokrivena sjeverna Amerika. Koristi se
prvenstveno za potrebe navigacije aviona, a za potrebe ovog sustava koriste se i posebni
WAAS geostacionarni sateliti (Slika 4.5.-12).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
GPS položaj
Geostacionarni
WAAS sateliti
WAAS
kontrolna
WAAS kontrolna stanica Local Area System (LAAS) stanica (Istočna
(Zapadna obala SAD) obala SAD)
Slika 4.5.-12. Princip funkcioniranja WAAS sustava
Zašto je dobar WAAS? Sa odabranom dostupnošću stavljenom na nulu (Clinton –

2000.), unutar idealnih uvjeta, GPS prijamnik bez WAAS-a može odrediti točnost od 15 m
najveći dio vremena. Prilikom toga preciznost ovisi o geometriji satelita, otvorenom pogledu
na nebo i o više drugih faktora. Kod WAAS opremljenih GPS prijamnika za idealnih uvjeta
može se odrediti točnost u 3 m čak u 95% vremena.
4.5.2. Galileo sustav
Europska zajednica je 1994. godine uočila potrebu za stvaranje nezavisnog sustava za

satelitsku navigaciju. Sustav je u potpunosti zamišljen da bude pod civilnim nadzorom za
razliku od GPS sustava.
Osnovni ciljevi ovog novog sustava satelitske navigacije su:

- neovisnost o neeuropskim navigacijskim sustavima
- interoperabilnost s drugim sustavima (GPS)
- navigacija (određivanje položaja) i vremenski servisi
- emitiranje informacija vezanih uz navigaciju (vremenski uvjeti)
- mogućnost primanja signala na područjima velikih geografskih širina, u
urbanim sredinama i zatvorenim prostorima
Zamišljen kao sustav od 30 satelita u srednjoj Zemljinoj orbiti na visini 23.222 km

smještenih u tri orbitalne ravnine. Predviđeni rok trajanja mu je više od 20 godina, a namjena:
- otvoreni servis: besplatan za korištenje, omogućava poziciju, brzinu i
vrijeme kao i GPS servis za civilnu upotrebu
- komercijalni servis: razvoj profesionalnih aplikacija s poboljšanim
performansama u odnosu na osnovni servis
- servis za sigurnost života: namijenjen je korisnicima s vrlo visokim
zahtjevima u kvaliteti i integritetu
- javno regulirani servis: rezerviran za vladine korisnike – nacionalna
sigurnost
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
- servis za potragu i spašavanje: poboljšava postojeće sevise za spašavanje
Sa mnogo lokacija šest do osam satelita će uvijek biti vidljivo omogućujući vrlo točno
određivanje pozicije u nekoliko centimetara. Određivanje lokacije će biti moguće čak i unutar
gradskih središta kada će Galileo sustav biti interoperabilan sa američkim sustavom 24 GPS
satelita.
Faze projekta Galileo

Galileo program je postavljen u dvije faze. Prva faza je "in-orbit-validation" (IOV)
faza za razvoj sustava i validaciju orbitalnih performansi. Sastoji se od dva eksperimentalna
satelita GIOVE A i GIOVE B koji osiguravaju ranu eksperimentalnu fazu signal-u-svemiru,
četiri operabilna satelita i odgovarajuće zemaljske infrastrukture. Druga faza je faza potpune
operabilnosti (Full operational capability FOC) kada započinje pružanje navigacijskih servisa.
Trenutno je Galileo sustav u prvoj fazi projekta. Prvi probni satelit GIOVE A (Galileo-
in-orbit validation element) lansiran u prosincu 2005. godine iz svemirskog centra u
kazahstanskom Bajkonuru. Satelit je lansirala ruska raketa Sojuz. Sa dolaskom do krajnjeg
odredišta Giove A (Slika 4.5.-13) počinje sa testiranjem nove tehnologije jer se na satelitu
nalazi i najtočniji atomski sat ikad poslan u svemir. Drugi probni satelit Giove B (Slika 4.5.-
13) u orbiti od svibnja 2008. godine.
Slika 4.5.-13. Sateliti Galileo sustava (lijevo: Giove A; desno: Giove B)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 4.5.-14. Zemaljska stanica Galileo sustava u Kourou
4.5.3. ArcPad
ArcPad je programski paket razvijen za GIS profesionalce koji trebaju GIS funkcionalnost na
terenu. Instalira se na ručne GPS prijamnike visoke točnosti na kojima je postavljena neka od
verzija Windows Mobile operacijskog sustava (Slika 4.5.-15). Omogućuje terenskim ekipama
mogućnost dodavanja podataka, editiranje, analiziranje i prikaz geografskih informacija
lagano i efikasno. Sa ArcPad se može:
- izraditi pouzdane, točne i potvrđene kolekcije terenskih podataka
- integrirati GPS, mjerače udaljenosti i digitalne kamere u GIS kolekcije
podataka
- dijeliti institucijske podatke sa djelatnicima na terenu za update i donošenje
odluka
- poboljšati produktivnost GIS podataka
- poboljšati točnost GIS baza podataka i napraviti ih noveliranim "up to
date"
Slika 4.5.-15. Prikaz ekrana GPS prijamnika sa ArcPad programom
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
5. PROSTORNE ANALIZE
Prostorna analiza je proces primjene analitičkih tehnika na skupove prostornih

podataka da bi se generirale nove informacije. Mogu biti upotrijebljene za modeliranje
složenih geografskih interakcija, korisne su za istraživanje pogodnosti terena i predviđanje
budućih akcija. Iako tehnika cjelokupne analize može biti složena, ona je obično kombinacija
jednostavnih tehnika primijenjenih u pravilnom redoslijedu. Prostorna analiza uključuje bilo
koju formalnu tehniku koja proučava neke objekte (feature) korištenjem njihovih topoloških,
geometrijskih ili geografskih postavki. Izraz se koristi u raznim vidovima znanosti: od
astronomije (položaj galaksija u svemiru) do najraširenije primjene analize geografskih
podataka. Od znanstvenih disciplina gotovo je nemoguće nabrojiti sve segmente primjene
prostornih analiza: geografija, biologija, geologija, epidemiologija, statistika, informatička
znanost, matematika, graditeljstvo i telekomunikacije samo su neke od tih disciplina.
Počeci razvoja prostornih analiza sežu u rane faze izrade karata, snimanja terena i
geografije s početka prošlog stoljeća. Danas, moderne prostorne analize podrazumijevaju
upotrebu računala i računalnih tehnika, dijelom zbog velikih količina podataka koje se
obrađuju, a dijelom i zbog sve kraćeg vremena za njihovo izvođenje. Kombinacija snažnih
statističkih i GIS alata omogućuje brzo provođenje analiza na velikom broju podataka.
Također, velika je vrijednost brzine izvođenja analiza u mogućnosti brojnih opetovanih
izvođenja analiza za dobivanje što točnijih izlaznih podataka.
Prostorna analiza može biti:

- analiza rasterskih podataka
- analiza vektorskih podataka
- kombinacija rasterskih i vektorskih podataka konverzijom vektorskih u
rasterske ili obrnuto
Za provođenje prostornih analiza moraju biti zadovoljeni neki preduvjeti:

- svi podaci (bilo vektorski ili rasterski) moraju biti smješteni u prostoru
(određena projekcija)
- kvaliteta (točnost, rezolucija) podataka mora biti približno ista ili će točnost
analize biti smanjena na točnost podloge sa najslabijom kvalitetom
(rezolucijom, točnosti)
Pojednostavljena definicija prostorne analize znači analiza različitih podloga u

prostoru. GIS analiza je zapravo isto korištenjem računalne tehnike (preklapanje i analize
različitih slojeva u GIS-u). GIS projekt je kompleksniji pojam. Obično su dio toga projekta
prostorne analize koje se koriste za dobivanje što kvalitetnijih podloga za opisivanje
obrađivanog područja za potrebe krajnjeg korisnika.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Što je GIS analiza? Fraza GIS analiza obuhvaća širok raspon operacija koje se mogu
raditi sa GIS-om. Raspon je od vrlo jednostavnih operacija prikazivanja pojedinih objekata
(feature) do vrlo složenih višestupnjevitih analitičkih modela.
Postoji nekoliko vrsta GIS analiza. Osnovno ih se može podijeliti na prostorne i

neprostorne ili atributne analize.
Prostorne analize koriste kartografske prikaze i njima se pronalaze objekti bazirano na

lokaciji gdje se nalaze. Primjerice, policija može pronaći sve lokacije i vrste provala ovisno o
željenom području koje istražujemo.
Neprostorne analize nalaze objekt bazirano na njihovim atributima. Primjerice, u nekoj bazi
podataka selektiraju se samo određene vrste provala i one se unose u izvješća.
Jedan od primjera prostornih analiza je traženje što se nalazi u susjedstvu poznatog objekta
(Slika 5-1). Jedini način kako to napraviti je definiranje buffer-a oko tog objekta (npr. gradska
uprava treba identificirati sve objekte u udaljenosti 1000 m od aerodroma ili kod određivanja
lokacije buduće škole, bolnice).
Slika 5-1. Definiranje buffera oko nekog objekta
Slijedeći primjer prostornih GIS analiza je preklapanje različitih slojeva objekata (Slika 5-2).
Takovim analizama mogu se stvoriti nove informacije preklapajući jedan set podataka sa
drugim. Npr. seljak želi saznati koliko zemlje može biti zasađeno sa novom kulturom.
Pomoću funkcije "union" preklapanja dva postojeća sloja o gospodarstvu:
 poligon o površini zemljišta klasificirani kao nagib
 poligoni propusnosti tla
Sa novom informacijom seljak može odrediti koji dio zemljišta zadovoljava uvjete malih
nagiba i visoke propusnosti.
nagib + propusnost = nagib i propusnost

Slika 5-2. Preklapanje različitih slojeva objekata
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Provođenje kompleksnih analiza daje iznimnu snagu GIS alatima. Pomoću njih se
mogu kombinirati sve ove operacije (i mnoge druge) za dobivanje kompleksnih GIS analiza.
Računalna tehnologija, koja svakim danom sve više napreduje, omogućuje vrlo brze analize,
odnosno mogućnost provođenja brojnih ponovljenih analiza sa malim i/ili velikim izmjenama
određenih parametara uspoređujući rezultat.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
6. PREZENTACIJA REZULTATA GIS PROJEKTA
Prostorne analize samo su jedan od koraka u kompleksnim GIS projektima.

Pojednostavljeno gledano, GIS projekt se može podijeliti u četiri osnovna koraka:
1. korak – određivanje cilja projekta
2. korak – kreiranje projektne baze podataka
3. korak – analiziranje podataka
4. korak – prezentacija rezultata
Određivanje cilja projekta je početni korak cijelog GIS projekta, a ujedno je vrlo važan jer
određuje cijeli daljnji tok našeg projekta. Pri tome je potrebno uzeti u obzir slijedeća pitanja:
- Koji je to problem koji želimo riješiti? Kako je sada riješen? Da li postoje neki
alternativni način rješavanja tog problema?
- Koji su konačni produkti projekta (analize), izvještaja, radnih karata,
prezentacijskih karata?
- Tko je ciljana populacija koja će koristiti rezultate projekta (javnost, tehničko
osoblje, planeri, državne službe)?
- Da li će podaci biti korišteni i u druge svrhe? Koje su potrebe (vezano uz
podatke) tih drugih svrha?
Ovaj korak je vrlo važan jer odgovori na ova pitanja određuju područje (domet) projekta,
odnosno kako provesti analize.
Slijedeći korak je kreiranje projektne baze podataka. Sastoji se od tri koraka:

- stvaranje baze podataka koje uključuje identifikaciju prostornih podataka koji
će biti potrebni ovisno o potrebama analize, određivanje potrebnih atributa u
bazi, određivanje granica područja istraživanja, odabir koordinatnog sustava
koji ćemo koristiti
- automatiziranje podataka uključuje digitaliziranje ili konverziju podataka iz
drugih sustava i formata u upotrebljivi format i oblik, verifikacija podataka i
ispravljanje pogrešaka
- upravljanje bazom podataka uključuje verifikaciju koordinatnog sustava i
spajanje susjednih slojeva iste vrste podataka
Kreiranje baze podataka je ključni kritični dio projekta koji može uštedjeti vrlo mnogo
vremena kasnije ako se napravi dobro, a točnost podataka koji se dodaju u analizu određuje
kasniju točnost analize.
Analiziranje podataka je treći korak svakog GIS projekta. Kao što smo vidjeli analiziranje
podataka ima vrlo široki raspon od vrlo jednostavnih analiza sve do vrlo složenih analiza
stvaranja prostornih modela. Pri tome, model je prikaz stvarnosti korišten za simulaciju
procesa, predviđanje rezultata ili za analiziranje problema. Tri su osnovne funkcije GIS
prostornih modela:
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
 funkcija geometrijskog modela  izračunavanje udaljenosti, stvaranje
buffer-a, računanje površina
 podudarne funkcije modela  preklapanje podataka za pronalaženje
područja gdje vrijednosti koincidiraju (iste su)
 granični modeli  izmještanje, pronalaženje putova
Sa GIS-om se mogu vrlo brzo izvesti analize koje bi ručno bilo gotovo nemoguće izvesti ili bi
trajale izuzetno dugo. Također, mogu se stvarati alternativni scenariji promjenama metoda ili
parametara i ponovnim pokretanje analiza.
Zadnja faza svakog GIS projekta je prezentacija rezultata dobivenih korištenim analizama
(Slika 6.0.-1). Pri tome, finalni produkt mora efektivno zadovoljavati potrebe vaše "publike",
tj. vaših korisnika. U istraživanjima prirodnih resursa gotovo svaki projekt sadrži neki
kartografski prikaz. Uglavnom najbolji način prikaza rezultata GIS analiza je kartografski
prikaz kojem možete pridodati krivulje i/ili izvještaje iz baze podataka i razne druge dodatke
koji će doprinijeti kvaliteti vašeg GIS projekta, ali i olakšati pregled rezultata vašeg GIS
projekta krajnjim korisnicima. Drugi aspekt prezentacije rezultata GIS projekta je izrada GIS-
a za krajnjeg korisnika u kojem se nalaze svi relevantni "sirovi" i interpretirani podaci spojeni
sa bazama podataka i koji omogućuje krajnjem korisniku pretraživanje po objektima, izrade
izvješća i dodatnih analiza za svoje potrebe.
Slika 6.0.-1. Karta prirodne ranjivosti vodonosnika (BIONDIĆ, R. et al., 2009)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
6.1. Kartografski prikazi
Kartografija je obično opisivana kao točka gdje se sastaju znanost i umjetnost.

Spominjanje umjetnosti u tom kontekstu je zbog potrebe estetike kartografskog prikaza. Kao
konačan proizvod, nerijetko, kartografski prikazi bivaju i izvađeni iz GIS projekata i
samostalno koriste krajnjim korisnicima u različite svrhe. Tako npr. kartografski prikaz karte
zaštitnih zona nekog izvorišta osim kao konačan produkt GIS projekta služi i kao podloga za
Odluku o zonama sanitarne zaštite koju se donosi na županijskim skupštinama. No, tada je ta
karta izvađena iz konteksta GIS projekta i za takove kartografske prikaze potrebno je da
zadovoljavaju zahtjeve struke, da su vizualno usklađeni sa ostalim sličnim kartama koje izlaze
iz naše institucije i da su uvjeti estetike zadovoljeni.
Osnovni razlog karte je prenijeti informacije ili na drugi način prikazati geografski
koncept ili odnos. Pri tome, šefovi kartografa obično brinu da se izbjegnu produkcije "ružnih"
karata.
Na svojoj 10. generalnoj skupštini održanoj u Barceloni 1995., Međunarodno

kartografsko društvo (International Cartographic Association - ICA) prihvatilo je s obzirom
na promjene u tehnici i upotrebi kartografije i karata sljedeće definicije, a u skladu s odlukom
Radne grupe za kartografske definicije:
- Kartograf je osoba koja se bavi kartografijom.
- Kartografija je disciplina koja se bavi koncepcijom, izradom, širenjem i
proučavanjem karata.
- Karta je kodirana slika geografske stvarnosti, koja prikazuje odabrane objekte ili
svojstva, rezultat je kreativnosti i izbora autora, a oblikovana je za upotrebu kad su
prostorni odnosi od najveće važnosti.
Kartografija ima i neka ograničenja koja je važno istaknuti. To su:

- karte kao što je i njihova priroda, moraju prikazivati što točniji odnos
objekata i oznaka
- prema čistoj količini podataka i informacija koje mogu biti prikazane, karta
može prikazati samo selekciju oznaka koje su za tu svrhu generalizirane ili
pojednostavljene
- vrlo je bitno postaviti problem mjerila (na kartama mjerila 1:100.000 nije
moguće postaviti svaki objekt  rade se generalizacije, grupni prikazi
objekata,…)
Osnovni elementi svake karte su: naslov, legenda (tumač oznaka), oznaka sjevera,
grafička oznaka mjerila, sam sadržaj karte i sastavnica (Slika 6.1.-1).
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Naslov mora biti jednostavan i jasno istaknut, odnosno mora jednoznačno govoriti o
vrsti i namjeni karte. To je zapravo ona informacija koju želimo prenijeti na krajnje korisnike.
Primjeri naslova su: Vodni resursi u Varaždinskoj županiji – lokacije eksploatacijskih zdenaca
ili npr. Hidrogeološka karta područja grada Rijeke – podloga za provedbeni urbanistički plan.
Slika 6.1.-1. Primjer hidrogeološke karte sa svim elementima karte (BIONDIĆ, B. &
BIONDIĆ, R., 2010)
Legenda ili tumač oznaka (Slika 6.1.-2) treba prikazati sve oznake koje su korištene
na karti. Vrlo je bitno inzistirati na prikazu svih oznaka, jer ako nisu objašnjene mogu stvoriti
konfuziju ili nerazumijevanje korisnika karte.
Slika 6.1.-2. Primjer legende hidrogeološke karte
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Oznaka sjevera pomaže za orijentaciju promatraču koji nije udomaćen sa prikazanim
područjem na karti. Biranje oznake sjevera je stvar osobnog stila i ukusa, ali ipak ne smije se
dozvoliti da grafička oznaka sjevera bude toliko dominantna da prekrije sadržaj karte. Na
pojedinim topografskim kartama nema oznaka sjevera jer su te karte postavljene tako da je
gornja strana okrenuta prema sjeveru, a orijentaciju definira mreža paralela i meridijana čija je
gustoća prikaza prilagođena mjerilu same karte.
Mjerilo je vrlo bitno na kartografskom prikazu. Oznaka mjerila može biti:

- tekstualna
- grafička
Tekstualno mjerilo je tekstualni prikaz odnosa udaljenosti na karti i u prirodi. Primjer
tekstualnog mjerila su M 1:5.000, M 1:25.000, M 1:100.000 i slično. Grafičko mjerilo (Slika
6.1.-3) vizualno prikazuje udaljenosti na karti i za lakše korištenje karte preporučuje se
njegovo korištenje. Također, bez obzira što se ne bi smjelo, značajno je korištenje
kartografskih prikaza u mjerilima različitim od nazivnog mjerila karte. To se obično koristi u
brojnim studijama utjecaja na okoliš i tada je grafičko mjerilo jedini pokazatelj stvarnog
mjerila prikaza jer se skaniranjem ili fotokopiranjem karta obično smanjuje, a mjerilo
povećava. Pri tome je grafičko mjerilo uvijek ispravno jer se smanjuje ili povećava zajedno sa
kartom.
Slika 6.1.-3. Primjeri grafičkih oznaka mjerila
Sama karta centralni je dio kartografskog prikaza i osnovni je razlog njegove izrade.
Mora imati potrebnu količinu podataka i obrađenih detalja jer ako je na karti previše detalja
informacija koju želite prikazati biti će izgubljena. Korištenjem previše detalja karta postaje
konfuzna i nerazumljiva za korisnike, dok pak, korištenjem premalo detalja karta postaje isto
konfuzna i nekorisna za korisnike.
Labele na karti (anotacije) sastavni su dio karte (Slika 6.1.-4). One trebaju prikazati
imena važnijih objekata na karti, ali ne ime svakog objekta. Tako npr. za veće rijeke se mogu
prikazati imena, ali ne za svaki potok jer tada karta postaje konfuzna i nečitljiva. Npr. na
topografsku kartu stavljaju se oznake samo većih prometnica (autoceste, državne ceste), a ne
svih lokalnih cesta. U istraživanju vodnih resursa labele se koriste za imena izvora,
bušotina,…, ali samo u mjerilima koja to zahtijevaju (npr. 1:5.000 ili 1:1.000) dok su u
mjerilima 1:50.000 ili 1:100.000 samo prikazani simboli objekata, a obično ne i njihova
imena. Tek u namjenskim kartama i na regionalnim mjerilima mogu se postaviti imena
važnijih, ali i svih izvora ili njihovi identifikacijski brojevi (ID) – npr. karta vodnih objekata.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 6.1.-4. Karta cjelina podzemnih voda krškog područja u Hrvatskoj (BIONDIĆ, R. et al.,
2009)
Uvažavajući sve do sada navedeno, prilikom izrade kartografskog prikaza moraju se

koristiti neki osnovni principi. To se tiče mjerila, boja i estetike.
Mjerilo je obično unaprijed definirano svrhom same karte (karte zona sanitarne zaštite M
1:1.000, M 1:5.000, M 1:25.000, M 1:50.000; osnovna hidrogeološka karta RH M 1:100.000;
i slično).
Kod korištenja boja također postoje neke unaprijed određene sheme boja koje se namjenski
trebaju koristiti. To je obično postavljeno na razini struke. Na primjer u hidrogeologiji nijanse
zelene boje govore o vodopropusnosti karbonatnih stijena, ili npr. nijanse plave boje govore o
vodopropusnosti kvartarnih naslaga. Boje imaju sporedno značenje, ali isto tako mogu kartu
učiniti ljepšom i preglednijom kao što je mogu i pokvariti. Obično kod boja postoje standardi
struke. U hidrogeologiji se boje koriste ovisno o razini propusnosti stijena, dok se u
inženjerskoj geologiji boje koriste ovisno o čvrstoći stijenske mase. Za izradu karata koje će
biti čitljive i drugim istraživačima neophodno je izraditi upute za izradu GIS-a na razini
struke. To pravilo vrijedi i za ostale simbole korištene u kartografskom prikazu (linijski
elementi, točkasti elementi, poligoni).
Mogu se koristiti i neke nestandardne boje, ali u legendi moraju biti opisane. Može se koristiti
kod nekih tematskih karata za koje ne postoje standardi dok se za standardizirane boje ne
preporuča upotreba nekih drugih boja jer tada karte postaju zbunjujuće.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Primjer korištenja boja na karti je inženjerskogeološka karta područja Urinja na kojoj

pojedine boje označavaju različite vrste stijena različitih inženjerskogeoloških svojstava.
Tamno zelena označava vapnence, svjetlo zelena vapnence i dolomite u izmjeni, najsvjetlije
zelena dolomitnu breču, a bijela (bez boje) kvartarni nabačaj (Slika 6.1.-5).
Slika 6.1.-5. Primjeri kartografskih prikaza (lijevo – inženjerskogeološka karta područja

Urinja (BIONDIĆ, B. & BIONDIĆ, R., 2008); desno – digitalni model terena sa površinskim
vodama i razvodnicom na području Plitvičkih jezera)
Dizajn same karte nešto je što je vrlo teško unaprijed definirati. Obično to ovisi o
načinu na koji se za nekog korisnika obično izrađuju takove namjenske karte, ali bez obzira
na dizajn karte moraju zadržati ispravnost i lakoću čitanja.
Uzimajući u obzir sve navedeno, sve dok je karta dokument koji će se koristiti za
različite svrhe može se smatrati i grafičkom umjetnošću. Karta koja je konfuzna i/ili
nebalansirana može biti vrlo komplicirana za interpretaciju ili može čak biti i nekorisna. Može
biti i zapamćena kao LOŠ PRIMJER, stoga se uvijek treba potruditi da se Vaša karta ne pamti
kao loš primjer. Dakle, treba izbjegavati kartu kao predmet. Ako izaberete default postavke
morate dobro pogledati što je ispalo od vaše karte jer može rezultat biti neprimjeren za vašu
kartu. Stoga, pokušajte uložiti nešto vremena kako bi vaša karta bila u razini koju producira
vaša grupa (institucija, firma, fakultet, …), ali POKUŠAJTE STVORITI EFEKTIVNU I
INTERESANTNU KARTU.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 6.2.-1. Karta zaštitnih zona graničnog područja Hrvatske i Slovenije između
Kvarnerskog i Tršćanskog zaljeva (BIONDIĆ, R. et al., 2004)
6.2. GIS za krajnjeg korisnika
GIS projekt osim kartografskog prikaza kao način prezentacije rezultata sadržava i
GIS za krajnjeg korisnika. Kartografski prikaz se prilaže uz elaborat, odnosno tekstualni dio
projekta, dok se GIS za krajnjeg korisnika snima na CD ili DVD (ovisno o veličini) i ugrađuje
na računalo tog krajnjeg korisnika. Pri izradi je dobro voditi računa o sistematiziranom
spremanju podataka u direktorije koji se nalaze unutar GIS projekta i uključiti opciju u GIS
programu "spremanje kao relativne poveznice" (relative path). Time će se izbjeći gubitak veza
(linkova) u vašem GIS-u za krajnjeg korisnika ugradnjom na neko drugo računalo.
GIS za krajnjeg korisnika zapravo je najkompleksniji prikaz nekog GIS projekta. On

sadrži sve "sirove" i interpretirane podatke prostorno smještene i sortirane po vrsti podataka,
objektima koje opisuju sa mogućnošću pretraživanja i izrade izvješća. Prilikom izrade GIS-a
za krajnjeg korisnika potrebno je dobro poznavati potrebe krajnjeg korisnika i prilagoditi
prikaze njegovim potrebama. Pri tome treba pratiti zahtjeve struke ovisno o korištenim
simbolima, bojama, vrstama linija ili načinu prikaza anotacija.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 6.2.-1. GIS Gorskog kotara - Podloga za Odluku o zaštitnim zonama (BIONDIĆ, B. et
al., 2002)
Slika 6.2.-2. GIS Istre (BIONDIĆ, B. et al., 1999)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
Slika 6.2.-3. Zaštitne zone izvorišta pitke vode Primorsko-goranske županije (BIONDIĆ, B.,
2003)
Slika 6.2.-4. GIS projekta "Ocjena stanja i rizika cjelina podzemnih voda na krškom području
u RH" (BIONDIĆ, R. et al., 2009)
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
7. LITERATURA
BIONDIĆ, B. (1982): Hidrogeologija Like i južnog dijela Hrvatskog primorja.− Disertacija.
Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.
BIONDIĆ, B., BRKIĆ, Ž., BIONDIĆ, R. & SINGER, D. (1996): Vodnogospodarska osnova
Republike Hrvatske. Hidrogeologija. I. faza.- Arhiv Hrvatski geološki institut, Zagreb.
BIONDIĆ, B., KAPELJ, S., KUHTA, M., BIONDIĆ, R., DUKARIĆ, F., LARVA, O. &
TERZIĆ, J. (1999): Vodnogospodarska osnova Republike Hrvatske. GIS Istre.
Hidrogeologija.- Arhiv Hrvatski geološki institut, Zagreb.
BIONDIĆ, B., KAPELJ, S., BIONDIĆ, D., BIONDIĆ, R. & NOVOSEL, A. (2002): Studija
ugroženosti sliva Gornje Kupe.- Arhiv Hrvatski geološki institut, Zagreb.
BIONDIĆ, B. & BIONDIĆ, R. (2008): Preliminarno izvješće I. faze istražnih radova za

potrebe idejnog rješenja podzemnog skladišta ukapljenog naftnog plina na području
Rafinerije nafte Rijeka.- Arhiv CROSCO, Zagreb.
BIONDIĆ, B. (2003): Istraživanja zaštite izvorišta vodoopskrbe na području Primorsko-

goranske županije.- Arhiv Geotehnički fakultet, Varaždin.
BIONDIĆ, B. & BIONDIĆ, R. (2010): Hidrogeološka i inženjerskogeološka istraživanja za

potrebe projekta dubokog zasjeka za novu sportsku dvoranu u Opatiji.- Arhiv
GEOINFO, Zagreb.
BIONDIĆ, R., KAPELJ, S. & RUBINIĆ, J. (2004): Granični vodonosnici Hrvatske i

Slovenije između Kvarnerskog i Tršćanskog zaljeva. Izvješće II. faze istraživanja.-
Arhiv Hrvatski geološki institut, Zagreb.
BIONDIĆ, R., BIONDIĆ, B., RUBINIĆ, J., MEAŠKI, H. (2009): Ocjena stanja i rizika
cjelina podzemnih voda na krškom području u Republici Hrvatskoj.- Arhiv
Geotehnički fakultet, Varaždin.
ENVIRONMENTAL SYSTEMS RESEARCH INSTITUTE (2001): Dictionary of GIS

Terminology.- Kennedy, H. (ed.), Redlands, CA: ESRI Press.
GALATI, R. S. (2006): Geographic Information Systems Demystified.- Artech house, 270 pp,
Norwood, USA.
KONECNY, G. (2003): Geoinformation. Remote sensing, photogrammetry and geographic

information systems.- Taylor and Francis, pp 266, London, New York.
MAURER, H. & SCHERBAKOV, N. (1997): Network (CODASYL) Data Model.- TU Graz,

predavanja, Graz, Austrija.
NARODNE NOVINE 110/04 (2004): Odluka o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i

kartografskih projekcija Republike Hrvatske.
___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________
OLUIĆ, M. (2001): Snimanje i istraživanje Zemlje iz Svemira. Sateliti, senzori, primjena.-

HAZU & GEOSAT, 516 str., Zagreb.
VUČETIĆ, N. (2005): Osnove geoinformatike.- Nastavna predavanja. Sveučilište u Zagrebu,

Geodetski fakultet, Zagreb.
ZEILER, M. (1999): Modeling Our World. The ESRI Guide to Geodatabase Design.- ESRI
Press, pp 199, Redlands, USA.
___________________________________________________________________________

Skripta Iz Kolegija GIS

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Skripta Iz Kolegija GIS

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sveučilište u Zagrebu

SKRIPTA IZ PREDMETA GEOGRAFSKI INFORMACIJSKI SUSTAV

prof.dr.sc. Ranko Biondić, dipl.ing.geol.

Geografski informacijski sustav (GIS) obvezni je kolegij III. godine preddiplomskog

Sa početkom provođenja programa studija Geoinženjerstva (preddiplomski i diplomski

Geografski informacijski sustav je prema definiciji NCGIA (National Center for

Za početak razmišljanja o geografskim informacijskim sustavima potrebne su neke

Slika 1.1-1. Preklapanje tehnologijskih i tradicionalnih disciplina

1.2. Povijesni pregled razvoja GIS-a

Povijesni pregled geografskih informacijskih sustava važan je za razumijevanje

Potaknuti uspjehom CGIS-a u Kanadi, i u SAD-u je pokrenut veliki broj inicijativa za

Na Sveučilištu Harvard, koje je jedan od pionira razvoja GIS-a u SAD-u, osniva se

Tijekom 70-tih godina prošlog stoljeća nastavljen je snažan razvoj tehnologije i

Početkom sedamdesetih započeo je i Landsat program (Slika 1.2.-1) u organizaciji

Slika 1.2-1. Razvoj Landsat projekta (preuzeto s http://landsat.usgs.gov)

Slika 1.2.-2. Cromenco mikroračunalo

Tijekom sedamdesetih izrađen je prvi geokodirani popis stanovništva, a USGS (US

Tijekom osamdesetih nastavljen je ubrzani razvoj geografskih informacijskih sustava,

U to vrijeme dolazi i do razvoja GPS sustava satelita. 1978. godine lansiran je

GRASS – Geographic Resources Analysis Support System pokrenut je 1982. godine i

Programski paket MapInfo izdan je 1986. godine od strane kompanije Rensselaer

Na europskom tlu, tijekom osamdesetih, osnovana je tvrtka SPOT IMAGE od strane

Pred kraj osamdesetih (1987.) na Sveučilištu Clark (Worcester, Massachusetts, SAD),

Devedesetih godina nastavljen je razvoj GIS-a u pogledu tehnologije (novi programski

1.3. Svrha i primjena GIS-a

Jedna od osnovnih svrha geografskog informacijskog sustava (GIS) je pružiti dovoljno

Vezano uz upravljanje i istraživanje vodnih resursa, primjena GIS-a je vrlo značajna

Jedna od najraširenijih primjena GIS-a je izrada kartografskih prikaza. Karte se koriste

1.4. Za i protiv GIS-a

Na ove navode protivnika GIS-a potrebno je nadovezati i razloge zašto je GIS

1. Prikupljanje – sakupljanje podataka iz brojnih izvora i postavljanje istih u sustav

1.5. Kvaliteta podataka

Metode otkrivanja grešaka i ocjene kvalitete neke baze podataka su raznolike. Od

Ako isključimo iz razmatranja ograničenja pojedinih programskih paketa, ograničenja

1.6. Što je potrebno za GIS i kako on funkcionira

besplatni ograničene mogućnosti

komercijalni ArcGIS – Arc/Info

Slika 1.6.-1. Što je potrebno za GIS

Razvojem tehnologije cijene računala i programske podrške su smanjene i danas su

Razvojem računalne tehnologije cijena hardware-a i programske podrške, kao i cijena

Slika 1.6.-2. Različiti aspekti troškova u GIS-u (KONECNY, 2003)

Slika 1.6.-3. Odnos troškova i prihoda GIS projekta (KONECNY, 2003)

Slika 1.6.-4. Primjer preklapanja slojeva

baze podataka praćenje sustava

vektorski podaci kartografija

Slika 1.6.-5. Osnovni model GIS-a

Slika 1.6.-6. Primjer grida

Slika 1.6.-7. Primjer vektorskog i rasterskog podatka

Kod vektorskih podataka slika i podaci su spremljeni zasebno. Slika se prikazuje

Pristupanje GIS-u podijeljeno je u četiri osnovna koraka. To su:

Prikupljanje podataka jedan je od najkompleksnijih dijelova GIS-a jer je podatke

1.7. Tehnike prikupljanja podataka za GIS

Prikupljanje podataka je, nakon definiranja projektnog pitanja i potrebnih podloga za

Skeniranje je jedna od metoda koja se koristi kod kartografskih podloga koje će

Slika 1.7.-1. Primjer skenera velikih formata (A0 skeneri)

Slika 1.7.-2. Stol za digitalizaciju

Ostali načini prikupljanja podataka biti će u kasnijim poglavljima detaljno obrađeni.

1.8. Različiti prikazi u GIS-u istog objekta iz prirode

Slika 1.8.-1. Hidrografska mreža

Slika 1.8.-3. Rijeka kao poligon

Uz hardware-sku podršku, osnova svakog GIS-a su programski paketi. Na tržištu

Komercijalni programski paketi sadrže najviše funkcionalnosti i najkompleksniji su

Besplatni programski paketi mogu se naći na internetu, slobodno "skinuti" i koristiti.

Open-source programski paketi slobodni su programski paketi koji se, obično, uz