Stvarni Fidel Castro

Predgovor Sir Levcester Coltman ovom knjigom daje jedinstveni doprinos

literaturi o kubanskoj revoluciji i političkom životu njezina vode Fidela
Castra. Od početka 1960-ih američki su čitatelji imali na raspolaganju
biografske i povijesne obrade Castra koje su napisali uglavnom ljudi iz
Sjeverne Amerike koje su previše opsjedala pitanja i problemi Hladnog rata
ili osvetnički raspoloženih kubanskih izbjeglica. Sir Leycester daje
dobrodošlu i svježu sliku novije kubanske povijesti i Fidela Castra Ruža,
čovjeka koji se najviše povezuje s uspjesima i neuspjesima te zemlje u
posljednjih četrdeset i pet godina. Osim toga, ova knjiga izvrsno nadopunjuje i
ažurira djelo koje je prije petnaest godina objavio Wayne S. Smith,
umirovljeni američki diplomat koji je na Kubi odradio dva mandata, prvo kao
niži časnik krajem 1950-ih, a poslije kao izaslanik predsjednika Čartera kad je
tadašnja vlada pokušala popraviti odnose s Kubom krajem 1970-ih. Smith je
otišao iz Havane 1981., nakon što je dao ostavku na američku diplomatsku
službu u znak protesta protiv postupaka Reaganove vlade koji su poništili
Carterovu inicijativu, a Coltman je počeo tamo raditi kao britanski
veleposlanik 1991., deset godina kasnije, i ostao sve do 1994. Nakon godina
od 1959. do 1962., koje su obilježili stvaranje i širenje revolucije, rođenje
kontrarevolucije, Zaljev svinja, kubanska raketna kriza i početak sovjetske
potpore, ovo trogodišnje razdoblje bilo je najvažnije u novijoj kubanskoj
povijesti. Tijekom Coltmanova mandata Kuba se našla u nekom novom svijetu.
Sovjetski Savez je povukao svoje snage i ukinuo godišnju potporu od više
milijardi dolara; SAD je pojačao embargo na trgovinu; tisuće kubanskih
vojnika vratile su se iz Angole, posljednje velike kubanske međunarodne
misije; Fidel Castro je usvojio niz gospodarskih reforma koje se nisu primakle
ni blizu pravoj liberalizaciji, ali su svejedno od tvrde planske ekonomije
stvorile miješano gospodarstvo, pa se Kuba počela otvarati svijetu, kako je
poslije rekao papa.

Coltman daje precizan, ironičan i istančan pregled tih ključnih događaja,

Castrovih postupaka odlučivanja, kao i mnogih drugih vidova povijesti
revolucije, pričajući priču kroz saznanja koja je stekao u osobnim odnosima s
Castrom i kroz stručni pristup povijesti. Poput Hugha Thomasa, velikoga
britanskog povjesničara Kube, Coltman je pravo osvježenje za američke

2
čitaoce upravo zato što, eto, nije Amerikanac. Ipak, dovoljno je blizak rođak
da analizira Fidela Castra kao političara, a da ne mora priči dodavati ograde,
napade i upozorenja. Potpuna povijest britanskih odnosa s Latinskom
Amerikom tijekom Hladnog rata još nije napisana. Da je imao još jednu
priliku, sir Levcester Coltman možda bi iznio više zapažanja o tome kako je
njegova domovina pristupala Kubi i cijeloj polutki. Njegova knjiga može
služiti kao uvod, pažljiv i vrlo čitljiv, iako skromno posredan, u tu širu priču.

Julia E. Sweig Viša suradnica američkog Odbora za odnose s inozemstvom i

autorica djela Unutar kubanske revolucije (2002.) Srpanj 2003.

Coltman daje precizan, ironičan i istančan pregled tih ključnih događaja,

Castrovih postupaka odlučivanja, kao i mnogih drugih vidova povijesti
revolucije, pričajući priču kroz saznanja koja je stekao u osobnim odnosima s
Castrom i kroz stručni pristup povijesti. Poput Hugha Thomasa, velikoga
britanskog povjesničara Kube, Coltman je pravo osvježenje za američke
čitaoce upravo zato što, eto, nije Amerikanac. Ipak, dovoljno je blizak rođak
da analizira Fidela Castra kao političara, a da ne mora priči dodavati ograde,
napade i upozorenja. Potpuna povijest britanskih odnosa s Latinskom
Amerikom tijekom Hladnog rata još nije napisana. Da je imao još jednu
priliku, sir Levcester Coltman možda bi iznio više zapažanja o tome kako je
njegova domovina pristupala Kubi i cijeloj polutki. Njegova knjiga može
služiti kao uvod, pažljiv i vrlo čitljiv, iako skromno posredan, u tu širu priču.

Uvod Levcester Coltman se rodio 1938. i obrazovao u školi Rugby i na

koledžu Magdalene u Cambridgeu. Poslije je proveo akademsku godinu u
Manchester Business School. Nakon stoje ušao u britansku diplomaciju, radio
je u Kopenhagenu, Kairu, Braziliji, Mexico Citvju, Bruxellesu i na kraju kao
britanski veleposlanik u Havani (1991-4.) i Bogoti (1994-8.). U razdobljima
dok je radio u Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu, radio je u Istočnom
sektoru (zadužen za Jordan), u Sektoru stalnog podtajnika (zadužen za veze s
obavještajnim službama), kao zamjenik direktora Sektora za Južnu Europu, kao
direktor Sektora za Meksiko i Srednju Ameriku (za vrijeme razdoblja
kontraškog rata u Nikaragvi i napada na Panamu), te je prije zaduženja na Kubi
radio kao direktor Sektora za Latinsku Ameriku. Važan dio posla svakog
diplomata je prosijavanje gomile informacija, dezinformacija, novinskih
izvješća, glasina i govorkanja kako bi se činjenice razdvojile od izmišljotina,

3
te kako bi se napravio točan i objektivan prikaz onoga što se uistinu događa u
dotičnoj zemlji. U zatvorenom društvu kao stoje kubansko, to je težak zadatak
koji zahtijeva znanje i iskustvo. Velik dio Coltmanove diplomatske karijere
proveden je na političkom poslu, pogotovo u Latinskoj Americi. Bio je na
idealnom položaju da razumije i opiše složene povijesne i psihološke snage
koje su oblikovale Fidela Castra. Tijekom svojeg rada, kako u Londonu tako i
na Kubi, Coltman je imao pristup dodatnim informacijama osim onih koje bi
dobivao od izravnih dodira s Castrom i drugima. Tako je imao jedinstvenu
točku gledanja s koje je mogao ocijeniti pouzdanost brojnih svjedoka koji su
pisali ili govorili o svojim susretima s Castrom. Coltman je pratio mnoge
posjetitelje na sastanke s Castrom i gledao kako se Zapovjednik ponaša prema
prijateljima i neprijateljima. Castro je često posjećivao veleposlanikovu
rezidenciju radi dugih i opuštenih razgovora s Coltmanom. Prema tome,
Coltman je imao neobično dobre mogućnosti da tumači prividna proturječja u
Castrovu karakteru. Levcester Coltman je neočekivano umro ubrzo nakon što je
književnom agentu Andrewu Lovvnieju predao rukopis ove knjige. Nije imao
prigodu unijeti završne promjene u rukopis ili dodati potpune bilješke. Nakon
što je izdavač unio rijetke ispravke, knjiga je objavljena onakva kakvu je
Coltman napisao, te koliko je bilo moguće, onako kako bi on želio.

Piedad, Beatrice, Roland i Stephen Coltman London, srpanj 2003.

Fidel Castro je u srpnju 1992., kada je imao šezdeset i četiri godine, prvi put
posjetio malu kamenu kuću gdje se rodio njegov otac, na sjeverozapadu
Španjolske. Pritom je načas zanemario svoje načelo da ne govori o obitelji i
osobnom životu. Kako se osjećao kad je ušao u očevu kuću? "Pun ljubavi...
Starije čeznuo za rodnom grudom. Pričao mi je kako je bio vojnik na Kubi za
vrijeme rata sa Sjedinjenim Državama. Htio se vratiti i uspio je. Moj je otac
bio veliki siromah ali i vrijedan radnik. Za njega je radilo više seljaka. Jedan
se od njih brinuo za stoku i imao išijas. Stvari su išle na bolje, pa je taj čovjek
postao očev kuhar... Otac je imao gadnu narav. Sjećam se kako nas je stalno
grdio. Sjećam se i njegove tuge. Ali zašto vam ovo pričam...?" Fidelov otac
Angel Castro rodio se 1875. u seljačkoj obitelji u Galiciji, jednoj od
najsiromašnijih španjolskih pokrajina. Kao mladić, Angel je bio čvrst,
samostalan, šutljiv, radišan i lukav. Međutim, kako je bio polupismen i nije
imao zemlju, nije imao drugog izbora nego da radi kao unajmljeni težak za
bogatije zemljoposjednike u okolici. Kad je Angel 1895. navršio dvadeset

4
godina, vođe pokreta za nezavisnost Kube pokrenuli su zadnju fazu rata protiv
španjolske vlasti. Kuba je bila najvrednija i najcjenjenija medu ostacima
nekadašnjih moćnih prekooceanskih posjeda Španjolske. Vlada u Madridu
odlučila je zadržati Kubu. Sve je više vojnika išlo na otok kako bi suzbilo
ustanak. Angel Castro je unovačen i poslan na Kubu. Kuba je bila daleko od
Španjolske, ali vrlo blizu Sjedinjenih Država. Javno mnijenje u SAD-u, koje
su podjarila novinska izvješća o španjolskim masakrima, sve je više bilo za
intervenciju radi rušenja španjolske vlasti. Golema je eksplozija 1898. uništila
američki ratni brod Maine u zaljevu Havane, pri čemu je bilo mnogo žrtava.
Vjerojatno se radilo o nezgodi, ali američka'je vlada optužila španjolsku
upravu, objavila rat Španjolskoj i ubrzo potukla španjolsku mornaricu.
Španjolske kopnene snage, iscrpljene nakon tri godine teških okršaja s
pobunjeničkim gerilcima, morale su se suočiti sa svježim i gorljivim
američkim invazijskim snagama koje su se iskrcale na Kubi. Španjolska je
ubrzo bila prisiljena da popusti pred Sjedinjenim Državama i preda im vlast
nad Kubom. Američka zastava, a ne zastava neovisne Kube, zavijorila se nad
Guvernerovom palačom u Santiagu. Španjolski službenici i vojnici, medu
kojima je bio Angel Castro, vratili su se u domovinu. Otišli su i mnogi
španjolski zemljoposjednici, nakon što su prodali posjede i imovinu za
beznačajne svote, obično Amerikancima. Španjolci i Kubanci dobili su nešto
zajedničko: ijedni i drugi su smatrali da ih je SAD prevario i ponizio. To će
poniženje Fidel poslije osjetiti jednako snažno kao da gaje pretrpio osobno.

U Washingtonu su vladala neslaganja oko pitanja treba li Kubu pridružiti SAD-

u ili joj dati neovisnost. Prevladalo je mišljenje da prijateljska neovisna Kuba,
otvorena američkom kapitalu i podložna američkom utjecaju, predstavlja bolje
rješenje od nesklona i buntovničkog vazala. Kad je osvanula 1902., nakon
četiri godine izravne vlasti SAD-a, tijekom koje su osnovane nove ustanove
prema američkom uzoru, napokon je proglašena neovisna Republika Kuba. Ali
njezina je neovisnost bila ograničena. Sjedinjene Države su zadržale veliku
pomorsku bazu u Guantanamu, kao i pravo, koje je ušlo u kubanski ustav nakon
američkog pritiska kao takozvani Plattov amandman, da interveniraju ako se
ugroze njihovi interesi na Kubi. Trgovački je sporazum Americi osigurao
povoljan pristup kubanskom tržištu. U miru i pod američkom paskom, Kuba je
trebala uživati u gospodarskom rastu i blagostanju. Nije bilo dovoljno radne
snage. Kao i tisuće drugih Galicijaca tog doba, Angel Castro, potaknut Kubom
koju je vidio kao vojnik, odlučio se doseliti. Jedan je njegov ujak nekoliko

5
godina ranije emigrirao na Kubu. Dok su ambiciozni doseljenici u SAD-u išli
na zapad, na Kubi su obično kretali na istok. Oriente, velika i najistočnija
kubanska pokrajina, bio je najmanje razvijen dio otoka, ali je nudila velike
mogućnosti za poljoprivredu i rudarstvo. Nastanjena uglavnom bivšim
robovima, oduvijek poznata po neposluhu i pobunama, taje pokrajina bila
poharana tijekom više razdoblja borbe za neovisnost. Američke tvrtke,
pogotovo United Fruit, kupile su goleme komade zemlje, raskrčile šume i
sagradile šećerane, željeznicu i ceste. Angel Castro je radio razne poslove,
ponekad kao zaposlenik Nipe Bay Railway Company, podružnice tvrtke United
Fruit, a ponekad samostalno. U mladosti je vozio kola po selima i prodavao
limunadu iz bačve za težake na plantažama šećerne trske i krčevinama. Poslije
je osnovao dućan u gradu Guaru, gdje je prodavao raznu robu i opremu za
seljake u tom kraju. Tako je zaradio dovoljno da od tvrtke United Fruit zakupi
nešto zemlje sa šećernom trskom. Zaposlio je seljake, uglavnom doseljenike,
da rade na plantaži. Također ih je iznajmljivao za druge poslove kao što su
utovarivanje kamiona i sječa drva. Kupio je malu pilanu i prodavao drvo
obližnjim šećeranama. Neki kažu da nije poštivao zakonske finese, nego je
često "posuđivao" opremu iz postrojenja United Fruit. Smatrao je da su
Amerikanci ukrali Kubu Španjolcima i da nema štete ako nešto sitniša uzme
natrag. Teškim radom i štedljivim životom prikupio je dovoljno novca da
ostvari želju i postane zemljoposjednik. Kupio je posjed po imenu Biran, nekih
petnaest kilometara od zaljeva Nipe na sjevernoj obali, te ga je malo-pomalo
povećavao tijekom godina, pri čemu je ponekad (prema riječima jednog od
njegovih susjeda) tiho noću premještao granične oznake. Uglavnom se radilo o
dobroj zemlji, nizini, pogodnoj za uzgoj šećerne trske, u blizini zemljanog puta
i željezničke pruge koja je prevozila trsku u šećerane. Sagradio je veliku
drvenu kuću, na potpornjima, kako bi se životinje mogle zakloniti ispod kuće
kao u Galiciji. Imala je prostrane verande i velike spavaće sobe. Angel je
držao stoku i razne vrste peradi, uzgajao šećernu trsku, kukuruz i druge usjeve,
oženio se kubanskom učiteljicom po imenu Maria Luisa Argota i dobio dvoje
djece, Pedra Emilija i Lidiju. Na imanju je zaposlio više slugu.

Nakon nekoliko godina braka Maria Luisa je otišla iz Birana, jer se Angel
počeo zanimati za djevojku po imenu Lina Ruz, koja je radila na imanju kao
sobarica i kuharica. Lina je bila trideset godina mlađa od Angela. Rodila se u
mjestu Pinar del Rio, na krajnjem zapadu Kube. Njezini su roditelji putovali s
velikom obitelji preko gotovo cijelog otoka, katkad s volujskom zapregom, te

6
završili u blizini Birana. Tamo je njezin otac bijedno zarađivao prevozeći
trsku kolima do šećerana.

Linin je otac zamolio don Angela da zaposli jednu od njegovih kćeri. Angel je
izabrao Linu, koja je tada imala oko petnaest godina. Nakon odlaska Marije
Luise, Lina je preuzela kućanstvo i živjela kao Angelova žena. Rodila je tri
sina i četiri kćeri. Nakon Angele i Ramona došlo je treće dijete, Fidel, rođen
13. kolovoza 1927. Malo prije Fidelova rođenja Angel se sprijateljio s
poslovnim čovjekom i mjesnim političarom koji se zvao Fidel Pino. Angel je
posuđivao novac Pmu, koji je izgubio cijelo bogatstvo zbog propale
špekulacije. Ipak, Angel je cijenio Pina kao čovjeka na višem društvenom
položaju. Smatrao je da će mu koristiti ako Pino bude kum njegovu trećem
sinu. Zato gaje nazvao Fidel. Ali to nije zanimalo Fidela Pina. Uostalom,
dječakovi roditelji nisu bili u pravom braku. Kako bi se dijete krstilo, Angel je
morao u crkvu osim djeteta dovesti i svećenika i budućeg kuma. To mu nije
uspjelo. Fidel Castro je kršten tek sedam godina kasnije, s drugim kumom.
Fidelovo je rano djetinjstvo bilo uglavnom sretno i bezbrižno. Mogao je trčati
naokolo s braćom i sestrama kad god je htio. Domaće životinje i okolna
priroda davale su dovoljno prilika za zabavu. Plivao je u obližnjoj rijeci i
pokušavao uhvatiti ptice praćkom ili lukom i strijelom. Igrao se i s drugom
djecom, medu kojima su bila i djeca crnačkih težaka, uglavnom doseljenika s
Haitija, koji su živjeli u kolibama s krovom od palmina lišća u blizini pruge.
Ipak, svi su znali da je Fidel sin gazde, don Angela, i tako su se prema njemu
ponašali. Naviknuo se da uvijek bude po njegovom. U rijetkim prigodama kad
nije bilo tako, Fidel bi se jogunio i prenemagao. Kad bi on ili Ramon bili
nestašni, majka bi im ponekad zaprijetila da će ih istući remenom, ali Fidel bi
obično izmaknuo kazni. Naučio je da treba slušati majčine grdnje s ozbiljnim
izrazom lica i da joj ne smije proturječiti, pa će tako njezin bijes brzo minuti.

Njegov otac, koji je već imao pedeset i dvije gođkre kad se Fidel rodio, bio je
dalek i stran, obično zauzet vođenjem imanja, ponekad i naprasan - na primjer,
kad bi izgubio u igri domina. Više godina kasnije, kad je Fidel postao marksist,
ponekad bi loše govorio o ocu. Htio se politički distancirati od
zemljoposjednika koji iskorištava seljake i ne plaća porez. Jednom je ispričao
daje kao dijete vidio oca kako u vrijeme izbora otvara sef i dijeli novac
"spretnim ljudima" koji bi sredili da vlada pobijedi. Ipak, vjerojatno to tada
još nije budilo odbojnost u njemu. Razna svjedočanstva, kao i izjave druge

7
Angelove djece, pokazuju da odnosi između Fidela i oca nikad nisu bili jako
loši. Kao i drugi vlasnici, Angel je vodio imanje čvrsto i zapovjednički, ali
prema djeci je obično bio popustljiv. Prema mjerilima većine kubanskih
zemljoposjednika, bio je i blagonaklon prema radnicima. Fidel je poslije
pričao kako je otac plijevio svoje plantaže šećerne trske češće nego što je
trebalo kako bi dao posla sjekačima trske iz obližnjih plantaža u vlasništvu
Amerikanaca, jer su ti radnici ostajali bez posla u mjesecima između žetva.
"Koliko se sjećam, uvijek bi našao neko rješenje kad bi ljudi od njega tražili
pomoć. Ponekad bi gunđao i prigovarao, ali njegova bi širokogrudnost uvijek
prevladala." Iako bi ga Angelo povremeno ljutito izgrdio, nikad ga nije
zlostavljao. Dapače, moglo bi se reći da je Fidel bio razmažen. Prve njegove
fotografije prikazuju čistog i urednog dječačića sa zadovoljnim licem i skupom
odjećom - kao mali grof, a ne seljački sin. Kad bi se tako odjenuo, sigurno se
oštro razlikovao od svojih bosonogih drugova iz Haitija. Jedna kasnija
fotografija prikazuje malog Fidela sa slamnatim šeširom kako ponosno sjedi na
traktoru. U svađama s ocem Fidel bi obično pobijedio. Usprkos nagađanjima
nekih biografa, njegovo djetinjstvo gotovo sigurno nije bilo uzrok kasnijeg
bunta protiv vlasti. Dok je Fidel rastao, Angel se sve više bogatio. Osim 1 800
hektara koje je posjedovao, zakupio je još 10 000 hektara, uglavnom od United
Fruit, pa je njegovo imanje bilo jedno od najvećih u tom kraju. Veći dio
novostečene zemlje bio je brdovit i neprikladan za šećernu trsku, ali mogao se
iskoristiti za drvnu gradu i ispašu. Kako se domaćinstvo širilo, kući su dodane
nove sobe ijedan ured. Podignuto je više novih gospodarskih zgrada. Pokraj
kuće je bio prostor za borbe pijetlova, gdje su nedjeljom tijekom berbe
šećerne trske radnici mogli potrošiti nadnicu na pijetlove, pa bi ostali bez
ičega kad bi izgubili ili se opijali rumom kad bi pobijedili. Za vrijeme žetve,
na imanju je radilo nekih 600 težaka. Unatoč bogatstvu, Angel i Lina nisu
preuzeli nikakve stavove srednje klase. Nisu glumili da imaju dobar odgoj ili
kulturne interese. Većina soba u kući bila je kaotično neuredna, a u više njih su
se gnijezdile kokoši. Obitelj i brojna posluga često su jeli zajedno; ostali su im
grubi seoski običaji.

U blizini gospodarstva stajala je koliba koja je služila kao učionica. Mlada

učiteljica, koju je plaćala država, dolazila bi iz Santiaga, glavnog grada
pokrajine, kako bi poučavala dvadesetak mjesne djece različitih uzrasta. Djeca
su uglavnom bila siromašna, te bi prestala pohađati nastavu čim bi bila
dovoljno stara da obavljaju težačke poslove. Od treće godine života Fidel je

8
išao u školu sa starijim bratom Ramonom i sestrom Angelom. Kako je bio
najmlađi učenik, posjeli bi ga na stolicu u prvom redu. Djeca su učila čitati,
pisati i računati, a radila su i druge stvari, kao stoje pjevanje himne. Fidel je
za vrijeme nastave bio nemiran i izazivao kavgu, često prkoseći učiteljici.
Ponekad, kad bi mu išla na živce, izderao bi se na nju i odjurio kući glavom
bez obzira. U školi se nije predavala religija, a u blizini nije bilo crkve.
Fidelova je jedina djetinja veza s religijom bila majka. Gorljivo se molila
svakog dana, nastojeći uvjeriti razne svece da joj ispune želje. Vjerojatno je u
Lininoj predodžbi o kršćanstvu bilo sastojaka afrokubanske santeria (svetačke
pobožnosti). Kad se poslije sjećao djetinjstva, Castro je govorio kako ne zna
je li mu otac imao kakva religiozna uvjerenja; naime, otac nikad nije govorio o
tome. Kad je Fidel imao šest godina, poslali su ga sa sestrom Angelom (a
poslije im se pridružio i Ramon) da žive s učiteljicom u Santiagu. Učiteljica je
Fidelovim roditeljima rekla da je dječak pametan i da ga može kod kuće
pripremiti da poslije pohađa dobru školu u Santiagu. Poslije je Fidel govorio
kako misli da se učiteljica prvenstveno htjela dočepati 40 pesosa na mjesec
(peso je tada vrijedio koliko i dolar) koje je njegov otac slao za stan i hranu.
Bilo mu je grozno što nije kod kuće. Učiteljica je živjela u maloj, vlažnoj,
dotrajaloj kući, zajedno sa svojim ocem i sestrom, od kojih nijedno nije
zarađivalo. Pet ljudi (poslije i šest) trebalo je živjeti od učiteljičine plaće,
koja je bila mršava i često je kasnila, te od novca koji je slao Angel Castro.
Fidel se bunio da ga ne hrane dovoljno. Često su ga grdili, govorili mu da ne
viče i ne moljafta, a ponekad bi dobio i po stražnjici. Rijetko je imao poduku,
koja se uglavnom sastojala od vježba za pisanje i učenja aritmetičkih tablica.
Fidelovi roditelji neko vrijeme nisu slušali njegove jadikovke o tome kako se
učiteljica ponaša prema njemu. Ipak, na kraju je majka primijetila da su djeca
sve mršavija, pa je shvatila da nešto doista nije u redu. Odveli su ih natrag
kući u Biran. Angel je prigovarao učiteljici, koja je zatim objasnila u kakvu je
teškom položaju, pa su se pomirili. Fidel je bio očajan kad su ih opet poslali
da žive s učiteljicom u Santiagu. Ipak, uvjeti su se popravili kada se
učiteljičina sestra udala za počasnog konzula Haitija i tako priskrbila još
novca za kućanstvo.

Nakon godinu dana u Santiagu, Fidel je napokon kršten. Počasni je konzul bio
kum. Fidel je primio krštenje s veseljem i olakšanjem. Prije toga, druga su ga
djeca zvala Židovom. Krivo je shvatio riječ judio (Židov) kao jote, naziv za
veliku crnu pticu. Mislio je da su te neugodne ptice "ubile Krista". U svakom

9
slučaju, shvatio je da nije nimalo poželjno biti Židov, što god to bilo. Krštenje
je bilo uvjet za upis u katoličku školu. Osim toga, možda su upravo zbog upisa
djece Angel i Lina u to vrijeme formalno vjenčani u crkvi. (Ceremonija je
očito obavljena uz pretpostavku da je Angelov prvi brak raskinut, ili su
jednostavno zatajili postojanje njegove prve žene.) Nakon osamnaest mjeseci u
Santiagu, ozakonjen i kršten, Fidel je počeo pohađati školu La Salle, koju su
vodila Marijanska kršćanska braća, a tamo mu se pridružio Ramon, a poslije i
mladi brat Raul. Odlazio je u školu ujutro i vraćao se u konzulovu kuću u
vrijeme ručka. Još uvijek je bio nestašan dak, koji je mnogo brbljao i durio se
na ukore. Osim toga, i dalje se borio protiv nastojanja bivše učiteljice, kao i
konzula i njegove žene, da suzbiju i priguše njegov razmetljiv i buntovnički
duh. Zaprijetili su mu da će zbog takvog ponašanja završiti na cjelodnevnoj
nastavi. Zaključio je da mu se više sviđa ta mogućnost. Namjerno se loše
ponašao, pa je poslan u La Salle kao učenik cjelodnevne nastave, pošto je otac
pristao plaćati skromni dodatak. Nije volio stegu i dosadnu nastavu, ali imao
je prijatelje medu "cjelodnevnima", kao i mnogo slobodnog vremena za
bejzbol i nogomet - pokazao se nadarenim za oba sporta. Cjelodnevni su daći
išli na izlete, u kojima je uživao, pogotovo zato što se dvaput tjedno plovilo na
obližnji otok s rekreacijskim centrom. Fidel je u školi često upadao u nevolje s
nastavnicima. Organizirao je demonstracije zbog hrane, te je više puta
sudjelovao u tučnjavama s drugim dječacima. Kad ga je jedan nastavnik
pljusnuo, on se razbjesnio i pokušao ga odalamiti i ugristi. Brat Ramon je bio
na glasu kao svadljivac i nasilnik. Nakon tri godine, škola je obavijestila
Angela da dječaci imaju loš uspjeh; ako žele ostati u školi, moraju iljnije
shvatiti učenje i biti poslušniji. Kad je Angel primio tu obavijest, podivljao je.
Rekao je dječacima da zbog lošeg ponašanja ne mogu natrag u školu. Ramon je
bio sasvim zadovoljan što može ostati na imanju. Učenje ga nije zanimalo, htio
je provoditi više vremena s kćerkom jednog haićanskog radnika koji je živio u
blizini. S druge strane, Fidel se glasno bunio što ne može u školu. Za svoje je
ponašanje krivio nastavnike, te je tvrdio da je žrtva nepravde. Prijetio je da će
spaliti kuću ako ga zadrže kod kuće. Opet je bilo po njegovom, uglavnom zbog
majčina zalaganja. Fidelov mladi brat Raul bio je Linin mezimac zato što je
bio blaži i mazniji od druge dvojice, ali Lina je vidjela kako je Fidel bistar i
svojeglav. Nije se nikad školovala, ali je odlučila da Fidel mora dobiti
najbolje moguće obrazovanje. Nakon nekog vremena uvjerila je i muža u to.

I tako su Fidela poslali u školu Dolores, također u Santiagu, što je bio ugledan

10
koledž pod vodstvom španjolskih isusovaca, koji su pohađali sinovi bogatih
poslovnih ljudi i zemljoposjednika iz tog kraja. Nije se otvoreno govorilo o
rasnim uvjetima, ali podrazumijevalo se da školu pohađaju samo mali bijelci,
unatoč velikom postotku crnaca i mestika u pokrajini Oriente. Fidel je prvo
pohađao školu samo ujutro, na probni rok, a živio je u Santiagu u kući čovjeka
koji je poslovao s njegovim ocem i postao Fidelov skrbnik. Njegova sestra
Angela, koja je pohađala djevojačku školu u Santiagu, živjela je u istoj kući.
Nije se slagao ni s novim skrbnikom; imao bi napade bijesa i gorčine kad bi
mu uskratili džeparac kao kaznu zbog lošeg ponašanja ili loših ocjena u školi.
Kad bi ga skrbnik zaključao u sobu kako bi ga prisilio da napiše zadaću,
namjerno nije radio ništa. Rekao je nastavniku da je izgubio učeničku knjižicu.
Kad su mu dali novu, iskoristio je staru da krivotvori bolje ocjene nego što je
uistinu dobio. Još je više zaostao u radu kad je dobio upalu slijepog crijeva i
morao provesti tri mjeseca u bolnici zbog infekcije nakon operacije. Uživao je
u tom razdoblju jer je mogao provoditi vrijeme u čitanju stripova, razgovoru s
drugim pacijentima i maštanju o tome kako će postati liječnik ili kirurg. Stvari
su se popravile kad je počeo pohađati cjelodnevnu nastavu. Prema isusovcima
koji su ga podučavali osjećao je naklonost i divljenje. Kao što je Castro
poslije često pričao, svećenici su bili krajnje požrtvovni, iskreno se
zanimajući za dobrobit i napredak učenika. Potičući rekreaciju i skupna
natjecanja budili su pustolovni duh kod djece, te su se trudili da usade
hrabrost, poštenje, moralnost i spremnost na žrtvovanje za plemeniti cilj. Fidel
je prvi put počeo dobivati dobre ocjene, pri čemu je pokazao zavidno
pamćenje i veće zanimanje za nastavu, pogotovo povijest. Kako je postao
visok i jak poput oba roditelja, bio je izvrstan sportaš. Uživao je u plivanju i
planinarenju po obližnjim vrhovima. Kako obično biva u cjelodnevnim
školama za dječake, zbog sportskih je sposobnosti postao omiljen i poštovan.
Neki su vršnjaci poslije tvrdili daje Fidel u školi bio hvalisav, hirovit i
nasilan. Ipak, čini se daje takve tvrdnje potaklo loše mišljenje o Castrovoj
kasnijoj političkoj karijeri. Njegovi su ga isusovački učitelji istaknuli kao
dječaka s izuzetnim darom i mogućnostima.

Iako je pošto-poto htio u cjelodnevnu školu, uvijek se radovao praznicima kod

kuće u Biranu. Opremljen lovačkim nožem i sačmaricom, u društvu nekog od
svojih pasa, Fidel bi hodao ili jahao po brdima obraslima borovom šumom po
golemu očevu posjedu, te bi pucao po pticama, divljači ili kojoj god drugoj
meti, kako bi naučio nišaniti. Kad je jedna od njegovih sestara zaprijetila da će

11
roditeljima reći kako je pucao po kokošima na imanju, nagovorio ju je da i
sama opali iz puške, tako da više nije mogla tužakati. Jako su ga zanimale
biljke i životinje na imanju. Osim toga, pokazao je interes za ležišta željeza i
nikla koja su se vidjela na površini nedaleko kuće. Na radiju je slušao što se
događa u svijetu. Kad je imao četrnaest godina, 1940., na lošem je engleskom
napisao pismo predsjedniku Rooseveltu, gdje mu je objasnio da je na radiju
čuo za njegovu pobjedu na izborima i zamolio ga da mu pošalje novčanicu od
deset dolara jer je nema. Ako predsjedniku treba željezo da gradi ratne
brodove, dodao je Fidel, može mu pokazati dobar rudnik. Bilo mu je drago kad
je dobio uljudan odgovor (koji je ostavio dubok dojam na njegove vršnjake),
ali razočarao se što s pismom nije stigla zatražena novčanica. Sve dok nije
navršio četrnaest godina, Castro nije prešao granice pokrajine Oriente. Ali u
školi je čuo mnogo o jednoj još uglednijoj isusovačkoj školi: koledžu Belen u
Havani. Zatražio je da ga presele tamo. Kao i obično, bilo je po njegovome.
Učenik koji se želio upisati u drugi razred morao je imati najmanje petnaest
godina. Kako je Fidel imao samo četrnaest, otac je podmićivanjem dobio novi
rodni list u kojem je kao godina rođenja pisala 1926., a ne 1927. Kako se ne bi
osramotio priznajući tu prijevaru, Fidel je proveo ostatak života tvrdeći da je
godinu dana stariji. Kad se svečano slavio njegov pedeseti rođendan, imao je
zapravo četrdeset i devet godina. Belen je imao visoke standarde, kako za
sport, tako i za učenje. Fidel je morao marljivo vježbati kako bi ušao u školsku
košarkašku momčad. Osim toga, mnogo je vremena ulagao u atletiku, bejzbol i
stolni tenis. Nije ga prošla ni ljubav prema plivanju i planinarenju, pa se
upisao u udrugu "Istraživači" i na kraju postao njezin "general". Volio je
planinariti sam. Na jednom je izletu krivo procijenio koliko će mu trebati, pa
gaje školski autobus čekao dva sata. U drugoj je prigodi skočio u nabujalu
rijeku kako bi spasio učitelja isusovca koji se prilikom prelaska našao u
nevolji.

Sportu i rekreaciji posvećivao je toliko vremena i snage da je premalo učio.

Sanjario je na satovima koji ga ne bi zanimali. Upozoren je da će pasti
nekoliko predmeta. Ipak, zbog intenzivnog štrebanja u zadnji čas i gotovo
fotografskog pamćenja, uspio je čak izvući dobre ocjene, pogotovo u
matematici, fizici i zemljopisu. Od predmeta je u Belenu najviše volio povijest
i debate. Od malih je nogu oduševljeno slušao priče o ratovima i bitkama.
Njegovo se zanimanje za povijest uglavnom svodilo na vojne podvige. Učio je
o djelima velikih vojskovođa iz prošlosti i provodio mnogo vremena u

12
izmišljenim bitkama i strategijama za pobjedu. Bjesnio je Drugi svjetski rat, a
Castro je crtao karte na kojima je pratio zbivanja. Na vjeronauku se obično
dosađivao, ali je volio priče o borbama i sukobima iz Starog zavjeta,
pogotovo kad bi malobrojna vojska neočekivano ostvarila pobjedu nekim
smionim i iznenadnim potezom, kao što je Jošuino rušenje zidova Jerihona.
Takve su ga stvariSzanimale cijeli život. U starosti bi na najmanji povod
krenuo u analizu pohoda Aleksandra Velikog, ili borbe za vlast između Marka
Antonija i Oktavijana, ili ratnih strategija Napoleona ili Staljina. U Belenu se
upisao u debatni klub jer je na govorništvo gledao kao na rat riječima. Uvijek
je volio govoriti i uvjeravati ljude u svoje gledište. Strastveno je želio
pobijediti u raspravi, a tada to nije bilo zbog nekih čvrstih uvjerenja, nego
samo zato što je volio pobjeđivati. Skupljao je govore Demostena i Cicerona
te nastojao oponašati njihov kićeni stil. Vježbao je pred ogledalom. Postoji
fotografija na kojoj drži govor u koledžu Belen: mršav, prilično elegantan
mladić u namješteno ležernom i istodobno ponosnom stavu. Neki tvrde da je na
Castrov kasniji politički razvitak utjecalo druženje s bogatim đacima iz viših
klasa. Navodno su prezirali Castra kao neodgojena i sirovog provincijalca, ili
da su se rugali njegovu nezakonitom porijeklu, pa je zato osjećao ogorčenje
prema bogatašima i moćnicima kubanskog društva. Međutim, ništa ne ukazuje
na tako nešto. Ponekad je govorio da je opušteniji s "običnim" ljudima, te da
se u djetinjstvu, za razliku od druge djece bogatih roditelja, mnogo družio sa
sirotinjom. Takve su izjave tipično sredstvo političara da se pokaže kao
narodski čovjek. Na Kubi u 1950-ima mladić nije morao trpjeti društvena
poniženja da bi postao komunist, što vrijedi i za sinove bogatih roditelja na
Cambridgeu u 1930-ima. Dok je bio na koledžu Belen, još se slabo zanimao za
politiku. U kasnijim je godinama ponekad želio ostaviti dojam daje čak i u
pubertetu bio naklonjen ljevičarskoj struji. U govoru na Sveučilištu u Havani
1995. tvrdio je da se zgranuo i razgnjevio kad mu je neki španjolski nastavnik
u Belenu rekao koliko je republikanskih zatvorenika smaknula Francova vlada
na kraju građanskog rata. Ipak, taj je gnjev vjerojatno bio slabiji od onoga
stoje opisivao publici. Činjenice ukazuju da je općenito bez pogovora
prihvaćao konzervativne nazore svojih nastavnika. Isusovci u Belenu bili su
znatno drukčiji od isusovaca kasnije generacije, koji su često potpomagali
revolucionarne ideje. I sam je Castro rekao da su svi bili desničari i Francovi
pristaše, te da su podučavali kako je komunizam veliko zlo zbog kojeg se
ubijaju svećenici i čine druge strahote. Medu političkim tekstovima koje je
Castro navodno čitao u Belenu s odobravanjem i divljenjem bili su govori

13
koje je napisao Jose Antonio Primo de Rivera, osnivač španjolske Falange.
Jose Antonio je napadao i marksizam i dekadentni materijalizam
parlamentarnih demokracija. Fidel je poslije postao marksist, ali uvijek je
zadržao Antoniovu vjeru u "snagu kroz jedinstvo", kao i prezir prema
višestranačkoj demokraciji. Naravno, kao marksist, postao je filozofski
materijalist, ali nikad nije izgubio prezir prema moralnim vrijednostima
materijalizma. Nakon desetljeća progona i blaćenja katoličke crkve na Kubi,
1998. je opširno govorio o tome kako s papom Ivanom Pavlom II. dijeli
uvjerenje da duhovne vrijednosti kvari potrošačko društvo i materijalizam
industrijaliziranog svijeta.

Jose Antonio je promicao i pojam hispanidad (hispanska kultura), tvrdeći da

sve zemlje španjolskog govornog područja čine jednu duhovnu, kulturnu, pa
čak i rasnu zajednicu. Mladi je Castro prirodno bio naklonjen tom učenju. Bio
je kubanski domoljub, ali nije mu smetalo očevo španjolsko porijeklo.
Dapače, ako se zemlje španjolskog govornog područja ne drže zajedno,
neizbježno će pasti pod vlast ili utjecaj novog carstva Sjedinjenih Država. Tek
je poslije Castro naučio odbacivati sve stavove obojene fašizmom. Što se tiče
religije, čini se da je Castro u toj fazi pretežno imao stav koji je bio
uobičajena mješavina poslušnosti i dosade. U skladu sa školskom rutinom,
išao je na misu svaki dan, a povremeno je viđen kako moli u samoći. Poslije je
govorio kako je ponavljao molitve i katekizam automatski, ne misleći što
znače, i da je na godišnjim trodnevnim duhovnim vježbama, koje su tražile
duga razdoblja tišine i poniranja u sebe, samo čekao sljedeći obrok i sanjario.
I ovdje je ravnodušnost možda pretjerana zbog komunističkog pogleda na
prošlost. Ipak, to ne bi bilo posebno iznenađujuće ili neobično. Bogati su
roditelji slali sinove u Belen zbog njegova ugleda kao obrazovne ustanove i
društvenog ugleda, a ne iz vjerskih razloga. Isusovci su to dobro znali. Nadali
su se da će sjeme vjere pustiti korijen medu učenicima, ali znali su da moraju
postupati oprezno, bez prevelike katoličke indoktrinacije. U svakom slučaju,
Castro je dovoljno revno vršio vjerske dužnosti da bude pohvaljen u
Godišnjaku koledža Belen 1945. Godišnjak ga navodi i kao izvrsnog daka i
izuzetnog sportaša. Na kraju piše da će studirati pravo na fakultetu, te se
proriče da će "ispisali blistave stranice u knjizi svojeg života". Dana 13.
kolovoza 1996., na Castrov službeni sedamdeseti rođendan, jedan ga je
novinar podsjetio na zapis u Godišnjaku koledža Belen. Je li ispunio proroštvo
da će ispisati blistave stranice u knjizi života? To je bila jedna od rijetkih

14
prigoda kada se Fidel rado prisjetio djetinjstva.

FC: Bilo je vrlo lijepo od njih što su to napisali. To su učinili jer sam bio
dobar u sportu. Imao sam općenito dobre ocjene, ali nisam bio uzoran dak.
Veći dio godine provodio sam u sportu i rekreaciji. Ljudi u školi su to
cijenili... Svećenik koji je to zapisao bio mi je vrlo naklonjen... KN (kubanski
novinar): Zašto? FC: Zbog svoje španjolske naravi. Naučio me stezi, učenju,
sportu i rekreaciji. KN: Jeste li bili vrlo ozbiljan dječak kad ste bili u Biranu?
Mještani su nam rekli da ste bili vrlo ozbiljni. FC: Svatko ima svoju priču o
prošlosti. KN: Kakva je vaša priča? Ta nam priča nedostaje. FC: Jesam li bio
ozbiljan? Za svoj uzrast, da. Bio sam onoliko ozbiljan koliko mladić može biti
u toj dobi. Uvijek sam išao u pustolovine... Kad sam imao pet ili šest godina,
poslali su me drugdje. Učiteljica je odigrala diplomatsku igru s mojim
roditeljima. Moj je otac imao njuh za poslove, a bio je dobar poslovni potez
odaslati sinove nekamo u školu. To je istina. U mojoj kući nije bilo struje.
Imali smo svijeće, svjetiljke. Mnogo je mjesta imalo struju, ali mi smo živjeli
u zabiti... Jednog je dana otac kupio radio. U to su doba radio-aparati bili
veliki, čudovišni. On ga je jedini smio uključiti. Čitao sam. Sada govorim o
drugom razdoblju, kad sam bio nešto stariji. Spavao sam u prizemlju, a otac na
katu. Nosio sam knjige u sobu. Tamo sam pročitao povijest Francuske
revolucije u deset svezaka. Ipak, kad bi radio počeo prenositi utakmice
bejzbola, odložio bih knjigu i slušao radio... KN: Voljeli ste bejzbol jer ste bili
dobar bacač. FC: Ne, nisam bio dobar bacač. KN: Niste? Onda vam tamo
laskaju. FC: Laskaju mi i ovdje. Kažu da sam bio profesionalac. KN: Zašto ne
odete u Biran? FC: Mogu li završiti priču ili želite da počnem s nečim drugim?
KN: Molim vas, nastavite. FC: Uzeli bismo rukavice, loptu i sve ostalo kad
bismo išli kući iz učiteljičine brvnare. Tada su naši roditelji shvatili da smo
zlostavljani. Bili smo vrlo mršavi, imali smo vrlo dugu kosu jer nas nisu vodili
ni kod brijača. Morao sam siti vlastite cipele i paziti da me ne izgrde što sam
slomio iglu ili nešto drugo. Moje su cipele bile vrlo iznošene. Imao sam samo
jedan par... Onda su nas odveli natrag. Ratovali smo protiv učiteljice. Jedanput
smo kamenovali školu. Učiteljica nije voljela buku. Zato smo bacali stotine
kamenova skrivajući se iza stabla. Tako smo se osvećivali... KN: Učiteljici?
FC: Imao sam samo šest godina...

Uglavnom zbog "njuha za poslove" Angela Castra, Fidel je odlučio studirati

pravo nakon Belena. Poslije je zažalio što nije studirao neki "korisniji"

15
predmet kao stoje znanost. Međutim, u to vrijeme pravo se činilo kao prirodan
izbor. Nudilo je vrlo uglednu karijeru, u kojoj bi Fidel mogao zadovoljavati
svoju strast za gladijatorskim raspravama. Poslije se sjećao da su ljudi
govorili: "Ovaj mnogo brblja. Trebao bi biti odvjetnik." Ipak, vjerojatno je
presudio očev poticaj. Zemljoposjednik se lako zapetlja u sporove oko
ugovora ili granica. Bilo bi vrlo korisno imati odvjetnika u obitelji. Fidela je u
Belen pratio mladi brat Raul, koji je tamo bio mnogo ne-sretniji. Gorko se
žalio na zatvorsku atmosferu, neprestane molitve i strah od Boga. Castro je
poslije također napadao težnju katoličkih škola da naglašavaju grijeh i kaznu,
stoje (kao odrastao čovjek) opisao kao duhovni terorizam. Ipak, u dječaštvu se
nije previše zamarao s tim. Potpuno je usvojio stav svojih isusovačkih
nastavnika da su čast i poštenje puno važniji od materijalnog bogatstva ili
uspjeha. Osobna čast, koju je u školi naučio poštivati, a poslije uvijek nastojao
pokazivati, značila je prvenstveno ne pokleknuti pred većom silom. Divio se
družini Spartanaca koji su branili klanac Termopile protiv goleme
neprijateljske sile, kao i svojim iberskim precima u NuVnanciji, koji su radije
svi izginuli nego da se predaju rimskim osvajačima. Nije želio ni smrt niti
mučeništvo. Naprotiv, uvijek je smatrao da je svaka lukavština i prijevara
dopuštena kako bi čovjek preživio da se bori još jedan dan. S druge strane,
predaja i pokoravanje su značili sramotu. Riječ koju je koristio vrlo često i
strastveno, pogotovo pod starost, bila je verguenza, sram. Ne znati što je
verguenza bio je smrtni grijeh.

Većina Castrovih vršnjaka u koledžu Belen, kako učenika, tako i nastavnika,

postali su njegovi politički neprijatelji kad je Kubu pretvorio u komunističku
državu. Mnogi su pobjegli iz zemlje. Neki su mnogo godina ležali u zatvoru.
Ipak, iznenađuje koliko su slični njihovi opisi Castra kao školarca i njegova
vlastita staračka sjećanja. U pubertetu je bio pod utjecajem proturječnih
poriva. S majkom je bio prisan, bila je otvorena i puna ljubavi, uvijek spremna
da mu pomogne i da ga brani. Međutim, rano su ga odveli od kuće, te je proveo
mnogo godina u cjelodnevnoj školi za dječake, gdje je naučio biti tvrd i
oslanjati se samo na sebe. Nije ni čudo što je u karakteru imao paradokse i
proturječja. U Belenu je znao ostaviti dojam na nastavnike i dječake svojom
pameću i razborom, ali znao se i upustiti u bezglave predstave, kao u prigodi
kad se na biciklu sjurio niz brijeg, prošao kroz uska dvorišna vrata i udario u
stup, pa se u školskoj ambulanti tri dana oporavljao od ozljeda. Svadljiv i
nasrtljiv, bio je vuk samotnjak na kojeg je bilo teško utjecati i koji je

16
svojeglavo mislio da sve zna najbolje. Imao je sljedbenike i obožavatelje, ali
nijednog pravog i bliskog prijatelja. Iako je nadareno i fanatično sudjelovao u
momčadskim sportovima, loše je surađivao s drugima i obično je nastojao
preuzeti vodstvo i sve raditi na svoj način. Dok je često ljenčario i snatrio,
znao je biti i manijakalno radišan, uporan i odan. Bio je darežljiv i
širokogrudan, ali i osvetoljubiv i zlopamtilo. Uvijek je imao mnogo smisla za
šalu i znao se smijati samome sebi (iako mnogi tvrde suprotno). Ipak, bio je
loš gubitnik i reagirao je s divljim gnjevom kad bi pomislio da ga netko
ponižava. Kad je otišao iz Belena, čvrsto je vjerovao u sebe, a poticali su ga i
nastavnici, koji su govorili da ga čeka blistava budućnost. Na maturalnoj
svečanosti nije bio medu najboljim učenicima, ali je dobio najglasniji pljesak,
bez sumnje zbog svojih sportskih sposobnosti. Svakako nije ničim pokazivao
da mu smeta što nije u društvu dječaka iz viših klasa. Upravo obratno, smatrao
je kako je ušao u elitu. Pa što ako su mu roditelji grubi i neotesani, on se
istaknuo u najboljoj školi u državi. Vjerovao je da će učiniti velike stvari. S
druge strane, nije znao koje su to stvari. Možda je učiteljima i roditeljima
dopustio da utječu na njegov izbor predmeta studija samo zato što nije znao što
želi raditi i biti u životu. Politika mu nije bila prioritet. Kad je stigao na
sveučilište, bio je politički nepismen, kao što je i sam često poslije govorio.
Svejedno, već se pomaljao smjer njegova budućeg života.

Trebao mu je ideal za koji će vezati svoju energiju i odlučnost. Kako da se

proslavi? Što može učiniti za svoju zemlju? Pokazao je veliko zanimanje i
divljenje za pothvate junaka kubanskog pokreta neovisnosti, te za povijest
američke i francuske revolucije. Sjedinjene Države su postale svjetska
velesila, dok je Kuba 1945. izgledala vrlo maleno i nevažno na svjetskoj
pozornici. Njegovi su isusovački učitelji govorili o hispanskom svijetu, ali
Latinska Amerika bila je u stvarnosti slaba, siromašna i nesložna. Zastoje
Amerika engleskog jezika tako jaka, dok je Amerika španjolskog jezika tako
slaba? Najveći kubanski narodni junak bio je Jose Marti, čiji su zapisi iz
progonstva bili veliko političko i intelektualno nadahnuće za pokret
neovisnosti. Marti se iskrcao na obali pokrajine Oriente i ubrzo poginuo u
jurišu, jašući na bijelom konju prema španjolskim položajima. Castro je u
Belenu čitao Martijeve zapise s oduševljenjem koje se nastavilo i raslo
tijekom cijelog života. Zbog Manija je Castro počeo gledati na SAD kao na
izvor mnogih kubanskih slabosti i nedostataka. Marti je živio u New Yorku, "u
trbuhu zvijeri", i upozoravao je na opasnost koju za Kubu i Južnu Ameriku

17
predstavlja širenje Sjedinjenih Država. Zašto je SAD intervenirao protiv
Španjolske upravo kad su kubanski nacionalisti bili na pragu uspjeha? Kad je
neovisnost konačno došla, zašto nije donijela pravdu, blagostanje i
dostojanstvo za koje su se borili domoljubi? Zašto se bogatstvo države sve
više slijevalo u ruke državljana SAD-a? Kad bi došlo do gospodarske krize i
kad bi se uvodile mjere da Kubanci dobiju radna mjesta, to nije smetalo
Amerikancima koji su vodili šećerane u Orienteu. Umjesto njih, bili bi
deportirani siromašni težaci s Haitija koji su radili na imanju Angela Castra.
Zašto je bilo tako? Zašto je svaka kubanska vladV bila tako voljna plesati kako
Amerikanci sviraju? Takva su pitanja grizla Castra u vrijeme kad je postao
brucoš. Često se tvrdilo daje Castra kao političara manje nadahnjivala
ideologija, a više neprijateljstvo prema Sjedinjenim Državama. Posvetio je
cijeli politički život borbi protiv SAD-a, propagandi protiv SAD-a,
oslabljivanju američke moći i utjecaja gdje god i kad god je mogao. Ipak,
njegova strastvena mržnja prema Sjedinjenim Državama imala je intelektualne
korijene. U mladosti je vrlo rijetko imao izravne dodire s Amerikancima.
Nikakva zgoda iz djetinjstva nije utjecala na njegov stav. Dapače, nije bio
nimalo licemjeran kad je kasnije u životu tvrdio da njegova borba protiv
"imperijalizma" ne znači nikakvu nesklonost prema Amerikancima kao narodu
ili SAD-u kao zemlji. Naime, Castro se uvijek divio američkim vrlinama:
snazi njihovih ustanova, njihovu domoljublju, radišnosti i samopouzdanju, te
iznad svega njihovoj tehnologiji. Govorio je političarima i diplomatima iz
afričkih zemalja engleskog govornog područja da imaju sreće što su ih
kolonizirali Britanci a ne Španjolci, što je dokazivao usporedbom između
moći Sjeverne Amerike i bijede Južne Amerike. Ipak, već kad je imao
osamnaest godina, pod utjecajem Martija i drugih, u duhu je stvarao sliku
SAD-a kao "carstva", velike imperijalne sile koja tlači i iskorištava manje
zemlje kao što je Kuba. Zauzeo je stav boksača koji se suočio s velikim i
snažnim protivnikom. Nije nužno da ga mrzi, dapače, možda osjeća poštovanje
prema njemu. Ali što je jači čovjek nasuprot njemu, to će on odlučnije koristiti
i zadnju mrvicu snage i lukavosti, sve vještine i trikove koje zna, kako bi
onesposobio i napokon pobijedio protivnika. Odbaciti jaram američke vlasti -
to će biti njegov ideal, njegova životna misija.

Kad se Castro 1945. upisao na Pravni fakultet Sveučilišta u Havani, stanje

Kube izgledalo je prilično povoljno. Drugi svjetski rat je podigao cijenu
najvažnijim vrstama trgovačke robe, a medu njima i šećera. Kubanski je izvoz

18
procvao. Iako se velik dio zarade izlijevao u inozemstvo, mnogo je išlo i u
glavni grad. Mnogim se gostima činilo da se Havana ističe medu gradovima
Latinske Amerike jer je puna života, napretka i užitaka. Činilo se da se
demokracija dobro drži, a prethodne je godine izabrana nova vlada koja je
obećavala reforme. Međutim, te okolnosti nisu na Sveučilištu u Havani
stvorile ugođaj mira i zadovoljstva. Još od stjecanja neovisnosti, studenti su
sebe smatrali savješću zemlje i bunili se protiv korupcije, nesposobnosti i
sluganstva raznih vlada. Kako su bili u žarištu opozicije, studenti su često
padali kao žrtve terora. Taj je teror dosegao nasilni vrhunac bez presedana za
vrijeme vladavine generala Gerarda Machada, koji je koristio bande plaćenih
nitkova da ubijaju ili teroriziraju preglasne studentske vode. Machadova je
diktatura propala u rasulu 1933. Međutim, naredni su događaji izazvali gnjev i
uzrujanost koji su još obuzimali generaciju studenata kojoj se 1945. pridružio
Fidel Castro. Velik dio tog gnjeva i uzrujanosti bio je usmjeren prema SAD-u.
SAD je tvrdio da ima pravo intervenirati u kubansku politiku kad god je to
potrebno da se osigura "vlada koja može štititi život, imovinu i slobodu
pojedinca". Kad je Machado otišao, američki je veleposlanik pokušao sklepati
novu vladu koja bi imala širu osnovu u narodu, no koja bi svejedno ostala
konzervativna i naklonjena Americi. Studentska direkcija, koja je bila glavni
protivnik Machada, sada je napala ulogu veleposlanika i tražila uspostavu
posve neovisne i nacionalističke vlade. Veleposlaniku je na neko vrijeme
izmaknuo nadzor. Oružane snage, oduvijek konzervativne, bile su slabe i
nesposobne. Časnike je okaljala potpora omraženom Machadu i obeshrabrio ih
je njegov pad.

Partido Revolucionario Cubano Autentico, stranka koju je utemeljio dr. Ramon

Grau (1887-1969), predsjednik Kube u dva različita mandata (nap. ur.)

Iskoristivši situaciju, narednik Fulgencio Batista, naočiti mestizo (mješanac) s

velikim šarmom i inteligencijom, pokrenuo je "naredničku revoluciju" i
preuzeo vojsku u svoje ruke. Udružio se sa Studentskom direkcijom. Usred
provala oduševljenja, na vlast je stupila Revolucionarno vijeće koju je
predvodio dr. Ramon Grau, omiljeni sveučilišni predavač. Nova je vlada
proglasila cijeli niz radikalnih mjera: reformu poljoprivrede, pravo glasa za
žene, minimalnu plaću, minimalni broj radnih sati, te nova prava za sindikate.
Američki se veleposlanik jako zabrinuo zbog "komunističkog" programa nove
vlade. Nije ju htio priznati i javio je svojoj vladi da se pripremi za izravnu

19
intervenciju američkih marinaca. Ta je prijetnja bila dovoljna. Batista, koji je
u međuvremenu postao pukovnik, pristao je preuzeti vlast i zbaciti
Revolucionarno vijeće. Opet su krenuli progoni studentskih voda. Profesor
Grau je organizirao pristaše u Pravu kubansku revolucionarnu stranku*,
poznatu kao Autenticos, i čekao pravi trenutak. Batista se pokazao kao vješt
političar. Isprva je djelovao pod maskom građanske vlade. Sklopio je taktički
savez s komunistima i iskoristio ih da poveća nadzor nad radničkim pokretom.
Usput je umirio Amerikance tijekom uspješnog posjeta Washingtonu 1938.
Raspisao je izbore za Ustavnu skupštinu, koja je sastavila nov i zadivljujuće
demokratski ustav. 1940. je izabran za predsjednika republike. Istovremeno,
Batistini su pristaše pobijedili na izborima za Kongres. Fidel Castro, koji je
tada imao četrnaest godina, osobno se uvjerio kako izborni sustav funkcionira.
Njegov polubrat Pedro Emilio bio je zamjenski kandidat stranke Autentko u
pokrajini Oriente. Pedro Emilio zamolio je Fidela da pozove sve stanovnike
Birana da se upišu kao glasači i da im objasni, s obzirom na to da su mnogi
bili nepismeni, kako glasovati i gdje staviti križić na glasački listić kako bi
Castro bio izabran. Fidel je revno izvršio zadatak. Obećali su mu konja ako
polubrat pobijedi. Međutim, kao što se često događalo na selu, odred Seoske
straže došao je na glasačko mjesto i dopustio glasovati samo onima koji su bili
za vladu. Batista je 1944. postao previše samouvjeren. Kako je ekonomija
evala, i kako je mislio da ga kubanski narod iskreno voli, raspisao je relativno
slobodne i poštene izbore. Bio je iznenađen i razočaran kad je izgubio. Na
vlast se vratio dr. Grau. Međutim, Grau je postao drugi čovjek, manje
idealistički profesor, a više praktičan političar. Želeći učvrstiti svoju labavu
vlast, dao je novac i posao nekima od svojih starih studentskih pristaša, kao i
dopuštenje da koriste nasilje protiv njegovih političkih protivnika, kako na
sveučilištu, tako i izvan njega. Djelatnosti provladinih "akcijskih skupina"
potakle su druge mlade političke aktiviste da usvoje iste metode, pa je bilo sve
više naoružanih banda. Sveučilište se pokazalo kao savršeno središte za takve
djelatnosti. Zauzimalo je velik prostor na brežuljku u imućnoj prigradskoj
četvrti. U skladu s južnoameričkim običajem, sveučilište je imalo
"autonomiju", pa je policiji i vojsci bio zabranjen pristup. Postojala je
posebna sveučilišna policija, koja je u teoriji slušala rektora, ali bila je mala,
nesposobna i često u dogovoru s bandama. Bilo je lako skrivati i čuvati
osobno naoružanje. Brojna je studentska populacija bila bez pravog nadzora.
Studenti su imali programe predavanja i ispita, ali obično nisu imali
određenog profesora kao mentora. Bilo je mnogo "profesionalnih" studenata,

20
ljudi u tridesetima koji su se upisivali svake godine samo da bi koristili
sveučilište za druge djelatnosti. Kad se Castro upisao na fakultet, akcijske su
skupine već bile prave bande gangstera. Iako su njihovi članovi još
ispovijedali političke ideale i ciljeve, koji su obično bili radikalno
nacionalistički, uglavnom su radili na stjecanju moći i financijske koristi za
sebe. Prijetnjama i zastrašivanjem, praktički su nadzirali prodaju i podjelu
udžbenika. Prisiljavali su uplašene profesore da njihovim članovima i
pristašama daju dobre ocjene. Najviše su se trudili da njihovi članovi budu
izabrani na glavne položaje u Savezu sveučilišnih studenata (FEU)*, službeno
priznatoj organizaciji koja je predstavljala studente i bila odskočna daska za
karijeru u državnoj politici. Bande su bile najokrutnije jedne prema drugima, a
ne prema navodnim ideološkim protilViicima. Svakodnevno je dolazilo do
tučnjava, puškaranja, pa čak i umorstava. Castro je prije fakulteta vodio
lagodan život. Htio se istaknuti na većoj pozornici i nisu ga nimalo plašile
priče o nasilju na sveučilištu. Ljeto 1945. proveo je kod kuće u Biranu,
nestrpljivo čekajući da počne nov život. Uvjeravao je oca da mu za studij
treba automobil.

Kratica od Federacion de Estudiantes Universitarios, u daljnjem tekstu FEU

(nap. ur.).

Angel se neko vrijeme opirao, ali na kraju mu je kupio novi Ford. Fidel se
odvezao u Havanu sa sestrom Angelom. Putovanje je trajalo tri dana jer je
Fidel usput učio voziti. U Havani su unajmili stančić. U rujnu se upisao na
pravo i odmah se uključio u studentsku politiku, želeći postati predsjednik
FEU-a. Raspitivao se o kolegama studentima na pravu da bolje procijeni kako
ih pridobiti. Njegovi su prvi znanci bili uglavnom iz katoličkih škola poput
njega, pa je s njima nastupao kao predstavnik katoličkih interesa. U prvim
mjesecima studija Castro je i dalje posvećivao mnogo vremena sportu i
atletici. Ipak, politika je ubrzo zasjenila sve drugo. Počeo je halapljivo čitati
novine, političke listove i knjige o tekućim zbivanjima. Nije ga zanimao studij
prava, pohađao je predavanja samo rijetko, a za ispite se oslanjao na štrebanje
u zadnji čas, kao u školi. Najviše je vremena trošio na isticanje samoga sebe
pred studentima i borbu za mjesto u FEU-u. Provodio je sate i sate u
fakultetskoj kantini i u drugim kantinama u Havani gdje su se okupljali studenti.
Neprekidno je govorio o politici, mašući rukama, a često bi ustajao i šetao se
po sobi. Isticao se vanjštinom: visok i naočit, često je navlačio crno odijelo i

21
kravatu, što je bilo neobično u vrućoj klimi i općenito opuštenoj atmosferi
Havane. Nije se htio uklopiti medu vršnjake, nego je htio biti drukčiji. Unatoč
svečanoj odjeći, živio je neuredno i boemski. Ostavljao bi novine na podu i
tragove cipela na krevetu, na koji bi se zavalio potpuno odjeven, a pepeo
cigara bio bi posvuda. Samopouzdano je pretpostavljao, onda kao i danas, da
će se drugi prilagoditi njemu, a ne obratno. Tada je Castro još znao vrlo malo
o gospodarskim i društvenim pitanjima, koja ga uostalom nisu ni zanimala.
Usmjerio je pažnju na praktično pitanje kako steći i koristiti moć. Predstavljao
se kao čovjek koji će imati najviše energije i uspjeha u obrani studentskih
interesa i u promicanju vrlina poštenja, kreposti i pravde. Prema vlasti, kako
državnoj tako i sveučilišnoj, pokazivao je prezir i neprijateljstvo. U
isusovačkoj je školi naučio da treba iznad svega poštivati umjerenost, čast i
moralnu ispravnost. U stvarnome životu u Havani uglavnom su se njegovale
vrlo različite vrijednosti. Život je postojao radi užitka. Novac je jedini nešto
značio. Vlade su vladale kupujući usluge. Oni koji su podupirali vlast mogli su
očekivati nagradu. Oni koji su se protivili vlasti mogli su očekivati udarac
policijske palice. U stvarnom životu, SAD je bio glavni. Zdrav razum je
govorio da treba održavati dobre odnose s Amerikancima i što više
udovoljavati njihovim željama.

Castro je mrzio takvo ponašanje. Na sveučilištu je ubrzo izgubio ostatke

vjerskog odgoja, ali je zadržao pogled na svijet gorljivog vjernika koji
osuđuje nemoral vlasti. Za njega su policijsko nasilje, vladina korupcija i
kubanska podložnost SAD-u bile simptomi moralne po-kvarenosti u srži
kubanske politike. Većina Kubanaca, pa čak i mnogi studenti, prihvaćali su
dominaciju SAD-a kao životnu činjenicu kod koje je svaki otpor uzaludan.
Ipak, rijetko se kome sviđala pomisao na ropstvo vlastite zemlje. Većina
politički aktivnih studenata smatrala se "protivnicima imperijalizma". To nije
nužno imalo marksistički prizvuk. Značilo je uglavnom samo protivljenje
vladavini SAD-a. Brojne američke intervencije u kubanskoj povijesti izazvale
su u mnogim Kubancima jak osjećaj nacionalnog poniženja. Činilo im se da
kubansko iskustvo odražava cijelu regiju. SAD je uredio odvajanje Paname od
Kolumbije kako bi sagradio i nadzirao Panamski kanal. Praktički je pripojio
Portoriko. Američki su marinci 1930. u Dominikanskoj Republici pomogli da
se vlasti dočepa general Trujillo, koji je postao jedan od najgorih diktatora u
povijesti Latinske Amerike. Američka se vojna i gospodarska moć često
koristila kako bi vlade Srednje Amerike podupirale interese SAD-a. Dakle,

22
Castrovo protivljenje imperijalizmu nije bilo ni originalno niti neobično. Ipak,
u njegovu je slučaju bilo iznimno strastveno i nepopustljivo. Upisao se u
Sveučilišni odbor za neovisnost Portorika i Odbor za demokraciju u
Dominikanskoj Republici (tj. za svrgavanje Trujillove vlade). Kad bi se
održavali sastanci ili demonstracije zbog zločinačkog djelovanja SAD-a u
regiji, Castro je nastojao preuzeti vodeću ulogu. Čak se bavio mišlju da radi za
politički savez karipskih ava, zajedno sa Srednjom Amerikom, Kolumbijom i
Venecuelom, koje bi postale regionalna sila i bile dovoljno snažne da odole
pritisku Sjedinjenih Država. Što su Castrovi vršnjaci studenti mislili o njemu?
Kao što je uvijek slučaj s Castrom, kasnija sjećanja obavezno ovise o
stavovima prema njegovoj kasnijoj karijeri. Neki od studenata su ga opisali
kao sebičnjaka, hvalisavca i nasrtljivca. Zbog velikog aktivizma i ekstremnih
stavova, neki su ga proglasili ludim ili svojeglavim. Ipak, čak i medu ljudima
koji su mu poslije postali ogorčeni protivnici, neki su priznavali da je na
sveučilištu već pokazivao svoje slavne karizmatske osobine. Bio je šarmantan,
dosjetljiv, neumoran i vrlo glumački nadaren. Brzo bi dolazio u središte
pažnje.

Imenovanje glavnih dužnosnika FEU-a bilo je rezultat niza izbora koji su

počinjali s dna. Studenti s određenog studija birali bi zastupnika sa svoje
godine. Zatim bi zastupnici različitih studija među sobom birali predstavnika
svoje godine unutar svojeg fakulteta. Predstavnici svake godine (petero u
slučaju Pravnog fakulteta) birali su medu sobom predsjednika fakulteta. Na
kraju, trinaest predsjednika fakulteta biralo je predsjednika, glavnog tajnika i
ostale dužnosnike FEU-a na državnoj razini. Sustav neizravnih izbora izgledao
je demokratski, ali u stvarnosti je bio mnogo podložniji manipulaciji nego što
bi bio sustav izravnih izbora. Bilo je lakše utjecati na glasove troje od petero
predstavnika godine, nego što bi bilo utjecati na masovne izbore. U to je doba
takav sustav vrijedio u mnogim diktatorskim zemljama, kao što je bila
Francova Španjolska, gdje su studentske udruge praktički bile u rukama vlade.
Dapače, to je poslije postao glavni način izbora u komunističkoj državi koju je
na Kubi uspostavio Castro. Castro je izabran za zastupnika studija (izabrali su
ga studenti pravne antropologije), a zatim ga je Pravni fakultet izabrao za
predstavnika godine. Ipak, nije dobio glas nijednog drugog predstavnika
godine da postane predsjednik Pravnog fakulteta. Na drugoj je godini pomogao
prijatelju iz pokrajine Oriente da bude izabran kao zastupnik nove prve godine.
Tako je Castro dobio dva od pet glasova, ali preostalo troje, govoreći da su

23
neovisni i da se protive vladinoj kontroli FEU-a, tvrdili su da je Castro
previše ekstreman i kontroverzan da bi uspješno predstavljao fakultet. Castra
su nagovorili da se založi za izbor predstavnika četvrte godine, koji je trebao
glasovati protiv vladinih kandidata na izborima za FEU. Nekoliko mjeseci
kasnije, kad su zastupnici koje je Castro smatrao vladinima ponovo dobili
glavna mjesta u FEU-u, Castro i njegovi pristaše, nakon što su nagovorili još
dva predstavnika godine, sazvali su izvanrednu sjednicu studenata Pravnog
fakulteta, izjavili daje predsjednik fakulteta prekršio obećanja zbog kojih je
izabran, pa je zato ostalih četvero predstavnika godine izabralo Castra da ga
zamijeni.

Kratice iz španjolskog jezika: MSR - Movimiento Socialista Revolucionario;

U1R - Union Insurreccional Revolucionaria; u daljnjem tekstu MSR i UIR
(nap. ur.)

Postojeći predsjednik nije to prihvatio i požalio se Vijeću sveučilišta, to jest,

rektoru. Neko vrijeme je fakultet imao dva sukobljena predsjednika. Zatim je
vijeće presudilo da je izvanredna sjednica neustavna, da statut sveučilišta
nema odredbu za smjenjivanje zakonski izabranih dužnosnika prije kraja
njihova mandata, te da je Castrov izbor nevažeći. Castro je smatrao da njegov
pokušaj da postane predsjednik FEU-a (ili barem predsjednik Pravnog
fakulteta) nije uspio zbog prljave igre i vanjskih pritisaka, pogotovo pritisaka
banda u dobrim odnosima s vlašću. Međutim, uzrok je barem djelomično ležao
u njegovu karakteru. Bio je samotnjak koji je uvijek htio da bude po njegovom
i nije htio sklapati dogovore ni pregovarati radi kompromisa. Na sastancima
nije trpio pravila procedure i obično je nastojao usmjeravati postupak.
Politička udruženja i akcijske skupine smatrali su ga nadarenim agitatorom,
čovjekom kojeg trebaju imati na svojoj strani, ali i nepouzdanim čovjekom, u
koga se ne mogu pouzdati da će slijediti zacrtane smjernice. Castrov je
politički aktivizam otpočetka privukao pažnju Kubanske komunističke partije.
Alfredo Guevara, utjecajan član partije, čuo je za divljeg novog aktivista na
Pravnom fakultetu. Došao je pješke sa susjednog Filozofskog fakulteta da se
predstavi i provjeri je li Castro prikladan za novačenje. Stekao je dojam daje
Castro krajnje neprikladan. U crnom odijelu, s kravatom, držeći se kao
aristokrat, izgledao je kao utjelovljenje agresivnog i konzervativnog
katoličanstva. Castro je osobno ostao u prijateljskim odnosima s Guevarom,
kao i s nekim drugim komunističkim studentima, ali komunisti su ga smatrali

24
potencijalno opasnim političkim protivnikom. Do zbližavanja je došlo tek više
godina kasnije. Castro je također imao odnose s dvije važne akcijske skupine
koje su djelovale na sveučilištu: Socijalističkim revolucionarnim pokretom
(MSR) i Ustaničkim revolucionarnim savezom (UIR)*. Čovjek koji je bio
predsjednik FEU-a kad je Castro došao na sveučilište, dakle, onaj čiji je
položaj on priželjkivao, bio je Manolo Castro (ništa u rodu), jedan od vodećih
ljudi u MSR-u, koji je već prevalio tridesetu. Dobio je mjesto policijskog
poručnika u Grauovoj vladi iz 1933., ali vratio se kao student na Strojarski
fakultet kad je ta prva Grauova vlada pala. Fidel je isprva imao neodređen
stav prema Manolu Castru i MSR-u. Nije se nimalo protivio "akciji", pa ni
nasilju, ako mu se cilj činio dobrim. Jedna od njegovih prvih inicijativa bila je
vodstvo skupine studenata prava koja je provalila na sastanak navodnih
"fašista". MSR je proglašavao kako se protivi vladi, komunistima i
imperijalistima, stoje sve odgovaralo Fidelovim stavovima. Jedan od glavnih
izričitih ciljeva MSR-a bio je svrgavanje Trujillove diktature u Dominikanskoj
Republici, što je Fidel oduševljeno podupirao. Osim toga, Fidel je shvatio da
će imati bolju prigodu da postane predsjednik FEU-a ako nagovori Manola
Castra da ga podupre kao svojeg nasljednika, nego ako se natječe protiv njega
ili njegova izabrana nasljednika.

S druge strane, Fidelu su bile sumnjive MSR-ove bliske veze s članovima

Grauove vlade. Znao je da članovi MSR-a uzimaju vladin novac i u zamjenu
obavljaju ministarske prljave poslove kao što je ostvarivanje osobnih osveta.
Isto tako, MSR nije vjerovao Fidelu. On je bio tvrdo neovisan, pa bi teško
prihvatio stegu organizacije koja ima toliku disciplinu i tajnost kao MSR.
Osim toga, možda su znali ili sumnjali da Fidel ima prijateljske veze s
članovima UIR-a, smrtnog neprijatelja MSR-a. Fidel je kao brucoš bio
dovoljno blizak Manolu Castru da ga ovaj pozove kao jednog od trojice
studenata s kojima je išao u goste Carlosu Miguelu de Cespedesu,
desničarskom političaru koji je slovio kao pod-mitljivac. Cespedes se
namjeravao kandidirati za gradonačelnika Havane. Stupio je u vezu s
predsjednikom FEU-a kako bi dobio studentsku potporu za svoju kampanju.
Priča o tom sastanku ubrzo je objavljena u jednom studentskom listu, a napisao
ju je vjerojatno Fidel glavom. Ako ništa drugo, Castro ima najbolje replike.
Prema tom članku, Cespedes je objasnio svoj program i zatražio potporu
studenata. Kad je došao red na Fidela da govori, počeo je s pozitivnim i
ohrabrujućim riječima. Rekao je da će poduprijeti Cespedesa (efektna stanka),

25
ali uz tri uvjeta (opet efektna stanka). Tri su uvjeta glasila: prvo, da se uskrsnu
studentski vode koji su ubili prošle desničarske vlade; drugo, da Cespedes i
njegovi prijatelji vrate u državnu blagajnu sav novac koji su ukrali od naroda;
i treće, da se povijest vrati unatrag stotinu godina. Ako se ispune ti uvjeti,
rekao je Fidel, drage volje će se prodati kao rob koloniji u koju Cespedes želi
pretvoriti Kubu. Zatim je izašao.

Castro je u studenom 1946., u devetnaestoj godini (službeno dvadesetoj),

održao prvi javni govor kako bi privukao određenu pažnju izvan sveučilišta.
Bio je jedan od govornika na godišnjoj svečanosti koju je organiziralo
sveučilište da obilježi godišnjicu smrti osmero studenata medicine, koje je
1871. smaknula španjolska vlast zbog oskvrnuća groba jednog španjolskog
časnika. Svečanost je održana na groblju bogatog predgrađa Vedado. Nakon
što je odao počast studentima mučenicima, Castro je žestoko napao Grauovu
vladu; optužio je Graua da se namjerava kandidirati za nezakoniti drugi
predsjednički mandat 1948.; rekao je da ministri sustavno okradaju javne
financije radi osobnih ciljeva, dok siromasi gladuju; tvrdio je da nasilnim
bandama upravljaju uži vladini krugovi; napokon, poručio je kubanskom
narodu da ne bude obeshrabren i bezvoljan zbog straha, nego da se bori punom
snagom protiv tiranije koja mu je nametnuta. Dijelom zbog vatrenog Castrova
govora, grobljanska je svečanost sljedeći dan osvanula na prvoj stranici raznih
novina. Njegovo se ime pročulo. Događaj je dovoljno odjeknuo da postane
tema izvješća britanskog veleposlanika, koji je rekao da to oslikava sve veće
ogorčenje nekih krugova zbog pokvarenosti i bahatosti Grauove vlade. Mjesec
dana nakon govora u Vedadu, Castro je prema nekim navodima sudjelovao u
pokušaju ubojstva Lionela Gomeza, naoružanog člana UIR-a. Gomez se trebao
upisati na sveučilište i hvalio se da namjerava preuzeti položaj predsjednika
FEU-a. Castro je smatrao da Gomez stoji na putu njegovim ambicijama.
Upozorio je Gomeza da ne koristi taktiku nasilja kako bi utjecao na izbore za
FEU. Gomez je ismijao tu prijetnju. Zatim, kad su Castro i dva njegova druga
naišli na Gomeza na sportskom igralištu, naprasno su odlučili ubiti ga. Kad su
Gomez i članovi njegove bande odlazili s igrališta, Castro i prijatelji ispalili
su više hitaca i pobjegli. Međutim, Gomez je bio samo ranjen. Osim toga,
jedan od studenata kojiVi ga pratili ranjen je u nogu. Prema nekim opisima tog
događaja, Castro i njegovi prijatelji djelovali su u ime Manola Castra. Druga
verzija kaže da Manolo Castro nije imao veze s tim, ali se Fidel nadao da će
steći Manolovu potporu ako ubije jednoga od njegovih opasnih neprijatelja.

26
Napokon, neki su tvrdili da su priču o Castrovu sudjelovanju izmislili njegovi
politički neprijatelji.

Ako je Castro doista pucao na Gomeza i ranio ga, sljedeći su mjeseci donijeli
suprotan rezultat od očekivanog. Castrovi su odnosi s MSR-om zahladnjeli, a
zbližio se s UIR-om, gdje je bio i Gomez. Čini se da je stekao naklonost šefa
UlR-a, Emilija Troa, čovjeka u tridesetima koji se borio s anarhistima u
Španjolskom građanskom ratu i s vojskom SAD-a u Drugom svjetskom ratu.
UIR se nije znatno ideološki razlikovao od MSR-a, ali je tvrdio da MSR
djeluje kao produžena ruka vlade. Tro se divio Castrovoj neovisnosti i
hrabrosti, te je smatrao kako je Gomez dijelom odgovoran za pucnjavu zbog
svoje bahatosti i hvalisanja. Nije jasno je li Castro zbilja ušao u UIR i kada.
Castrovi prijatelji tvrde da nikad nije bio član UIR-a ni koje god druge bande.
Vodeći član UIR-a poslije je u progonstvu izjavio da ih je Castro "iskoristio za
vlastite političke borbe na sveučilištu, ali nikad nije uistinu osjećao pripadnost
UIR-u". Kako god bilo, kad se Castro počeo družiti s vodama UIR-a, kad su ga
vidjeli da ulazi u Troov ured i ponekad vozi UIR-ove automobile, studenti su
zaključili da je postao član. Castro nije vjerovao u nenasilje. Treba uzvratiti
udarac - to su mu govorili i nagoni i uvjerenje. Prema tome, za njega je nasilje
bilo dobro ili loše ovisno o razlogu. Nije mu se činilo nedosljednim to što
stalno napada i osuđuje sveučilišne bande i istovremeno pripada UIR-u ili se
barem druži s njima. O tom je razdoblju života poslije pisao: "To je zlo...
imalo korijene u ogorčenju i mržnji koje je posijao Batista tijekom jedanaest
godina zlostavljanja i nepravde. Oni koji su gledali umorstva svojih prijatelja
htjeli su ih osvetiti. Krivnja ne leži na tim mladićima... Htjeli su pokrenuti
revoluciju u času kad je to bilo nemoguće. Mnogi od onih koji su poginuli kao
gangsteri i žrtve iluzije danas bi bili junaci." Castro nikad nije izravno
opovrgnuo razna govorkanja o njegovu sudjelovanju u nasilju na sveučilištu. S
druge strane, često se javno hvalio kako ga vlada nikad nije kupila. U jednom
zapisu iz 1955., samo pet godina nakon diplome, Castro kaže: "Tisuće
studenata koji su danas radni ljudi pratili su moje djelovanje tijekom pet
godina... Ti ljudi mogu svjedočiti o mojem ponašanju... U doba neviđene
pokva-renosti, kad su mnogi studentski vode mogli dobiti desetke državnih
poslova i kad su toliki bili potkupljeni, vođenje demonstracija protiv režima
tijekom više godina, ne primajući ni u kojem trenutku novac od vlade, može se
smatrati određenom zaslugom." Uvijek je sebe opisivao kao žrtvu nasilja, a ne
kao huškača. Kao što je rekao 1959.: "Bio sam sveučilišni don Kihot, uvijek

27
na meti udaraca i metaka." Bilo je i drugih koji su tako gledali na njega. Imao
je skupinu oduševljenih pristaša i sve više uspjeha u privlačenju pažnje
medija. U siječnju je bio jedan od trideset i četiri studentske vođe koji su
potpisali deklaraciju kojom se osuđuju Grauove namjere da se ponovo izabere
za predsjednika. Obvezali su se da će nastaviti borbu protiv drugog mandata
čak i ako izgube život zbog toga, te su dodali riječi koje je izgovorio Bolivar u
Južnoameričkom ratu za nezavisnost: "Bolje je poginuti na nogama nego živjeti
na koljenima." Ubrzo nakon toga, Castro je poveo skupinu studenata na Otok
pinija da pogledaju ono stoje navodno bio uzoran zatvor. Projekt i organizacija
su preuzeti od jednog zatvora u SAD-u, pa ga je vlada proglašavala
"savršenom kaznionicom". Castro i njegovi prijatelji našli su ono što su
očekivali i bez sumnje priželjkivali: životni su uvjeti zatvorenika bili zapravo
barbarski. Glasno su protestirali u javnosti, pa je njihove nalaze objavilo više
havanskih novina.

U proljeće 1947. Castro se prvi put upleo u državnu politiku. Medu rijetkim
političarima na vlasti kojima se divio bio je Eduardo (Eddy) Chibas, bogat,
svadljiv i ekscentričan senator. Poput Castra, Chibas se obrazovao u
isusovačkim školama Dolores i Belen. Neko je vrijeme proveo u zatvoru pod
Machadom i bio je član Studentske direkcije koja je 1933. predložila Graua za
predsjednika. Zatim je opet nakratko završio u zatvoru za vrijeme Batistina
terora. Uvijek je bio u radikalnom krilu Grauove stranke Autentico, te je tvrdio
da pokret iz 1933. nije bio pobuna nego revolucija. Bio je vješt govornik i
prikazivao sebe kao metlu koja će pomesti prljavštinu i smeće koji su zagadili
hodnike vlasti. I nakon što je Grau 1944. postao predsjednik, Chibas je
nastavio napadati pokvarenost i zloporabe vlasti kaoV prije. Imao je tjednu
radijsku emisiju na kojoj je prozivao ministre jer uzimaju postotak od vladinih
ugovora, odvraćaju državne mirovinske fondove u osobne svrhe, prijateljima
daju državne poslove kako bi dobivali plaću bez rada, zarađuju na lutriji i
kockanju, te vrše druge zloporabe. Njegova krilatica Verguenza contra dinero
(Sram protiv novca) savršeno se slagala s Castrovim uvjerenjima.

OSAMLJEN NA ŽALU Chibas je na kraju prekinuo sve veze s Autenticos.

Sazvao je velik sastanak 15. svibnja 1947. i proglasio osnivanje nove stranke:
Stranke kubanskog naroda (PPC)*. Postala je poznata kao Ortodoxos
(Pravovjerni), tvrdeći da su Autenticos zaboravili na Martijeva načela, koja je
navodno ona zastupala, te da su Ortodoxos čisti predstavnici Martijeva duha.

28
Stranka se trebala zalagati za "nacionalizam, protiv imperijalizma, za
socijalizam, gospodarsku neovisnost, političku slobodu i društvenu pravdu".
Castro je bio jedini istaknuti studentski voda koji je bio nazočan pri osnutku
nove stranke. Odmah se upisao u stranku i postao oduševljeni pristaša. Vrijeme
provedeno u Ortodoxos bilo je jedino razdoblje u kojem je nastojao ostvariti
političke ciljeve kroz izbore. Ipak, čak ni u tom razdoblju nije se uzdao u
demokratske običaje. Zajedno s nekolicinom studenata osnovao je kliku unutar
omladinskog krila Ortodoxos pod imenom Radikalna pravovjerna akcija
(ARO)*. Pod Castrovim utjecajem, ARO se ubrzo udaljio od glavnine stranke,
zalažući se za preuzimanje vlasti putem revolucije, a ne izbora. Chibas je
pozdravio Castrovu potporu, ali nije imao dobro mišljenje o njegovim
potezima. Ljutili su ga Castrovi pokušaji da ga navede na radikalniji stav i na
odbacivanje taktičkih veza s bogatim i konzervativnijim pristašama. U
međuvremenu, bitka između banda prešla je u novu, nasilniju fazu. Želeći bolji
nadzor, predsjednik Grau postavio je vode banda na lijepe položaje u državnoj
službi. Manolo Castro je postao državni direktor za sport, stoje značilo da se
napokon mora maknuti s položaja predsjednika FEU-a. Mario Salabarria, koji
je izravno nadgledao MSR-ove poslove utjerivanja i zaplašivanja, postao je
bojnik u policiji i načelnik Policijskog istražnog ureda u Havani. Emilio Troje
također postao policijski bojnik i dobio posao direktora Državne policijske
akademije. Grau se nadao da će pomoću tih imenovanja dobiti oruđe za
kontrolu i teror nad sindikatima. Nije htio koristiti vojsku, u čiju je vjernost još
sumnjao. Ipak, dogodilo se ono što se moglo i predvidjeti: nasilje banda, koje
je sada prešlo na sukobljene policijske odrede, postalo je još gore.

* Kratica od Partido del Pueblo Cubano (nap. ur.) * Kratica od Accion

Radical Ortodoxa (nap. ur.)

Castro je na sveučilištu sudjelovao u više sastanaka studenata i profesora na

kojima se trebao dogovoriti niz reforma. I dalje se zalagao za izravne izbore za
FEU, ali bez uspjeha. Izbori su krenuli po starom sustavu. Opet se MSR
sukobio s UIR-om. Znajući da možda neće uspjeti nametnuti sve svoje ljude,
MSR je stavio relativno širok raspon kandidata, medu kojima je bilo i
komunista. Protivnički popis, na kojem je Castro bio kandidat za glavnog
tajnika, imao je potporu UIR-a i mnogih katolika, ali je izgubio. Novi
predsjednik FEU-a Enrique Ovares (koji je poslije pod Castrom osuđen na
veliku zatvorsku kaznu) tada je bio relativno umjeren socijalist. Novi glavni

29
tajnik, koji je zauzeo mjesto koje je priželjkivao Castro, bio je Castrov
prijatelj komunist Alfredo Guevara. Posebna je sjednica održana 16. srpnja
1947. kako bi se objavio prijedlog sveučilišnih reforma. Castro je bio jedan
od govornika. Iskoristio je priliku do kraja. Njegov je stil govora bio više
služben i uzvišen nego u kasnijim godinama, ali sadržavao je većinu onoga što
se danas smatra tipičnim Castrovim govorom. Rasplamsao je emocije publike
pričajući o kobi studenata koji su ubijeni u teroru bivših vlada. Zatim je
vatreno napao Grauovu vladu i optužio je da koristi potplaćene bande kako bi
terorizirala i plašila kubanski narod. To je bilo previše za državnu vlast, a
pogotovo za novog šefa Policijskog istražnog ureda u Havani, bojnika
Salabarriju, koji je očito bio glavna Castrova meta. Castro je dobio oštar
ultimatum. Na drugoj se godini studija toliko bavio politikom da se nije čak ni
prijavio na godišnje ispite, pa prema tome formalno nije imao pravo pohađati
predavanja. Koristeći to kao izgovor, Salabarria je Castru poslao poruku da se
kloni sveučilišta. Ako to ne učini, rečeno mu je jezikom banda, bit će ubijen.
Kad je 1961. spomenuo taj događaj, Castro je rekao: "Atmosferu na
sveučilištu zarazila je bolest državne politike. Moja strastvenost, želja da
nešto postignem, ponukala me da se borim. Zbog svoje izravnosti ubrzo sam
ušao u sukob s okolinom, s podmitljivom vlašću, s pokvarenim i kriminalnim
sustavom koji je vladao na sveučilištu. Na poticaj nepoštenih političara, bande
su mi prijetile i zabranile mi ulaz na sveučilište. To je bio trenutak velike
odluke... Osamljen na žalu, gledajući more, razmotrio sam situaciju. Zbog
osobne opasnosti i tjelesne ugroženosti, povratak na sveučilište bio je čin
iznimne smionosti. Međutim, da se nisam vratio, to bi značilo da sam
pokleknuo pred prijetnjama, pred nasilnicima, da sam dignuo ruke od svojih
ideala i ambicija. Odlučio sam se vratiti i vratio sam se... s oružjem u
rukama..." Castro je ključne trenutke svojeg života često prikazivao kao dio
junačkog mita. Poslije je racionalno prihvatio marksistički pogled na povijest,
vjeru da gospodarski i društveni uvjeti polako ali sigurno određuju poticaje i
kretanja u povijesti naroda. Međutim, emocionalno je ostao vezan uz sliku
povijesti u koju je strastveno vjerovao kao dijete i mladić, u kojoj junački i
posebni pojedinci mogu voljom, odlučnošću i uz pomoć sreće promijeniti tijek
povijesti. Stajati osamljen - to je bio nužan sastojak drame. Često je veličao
povijesne velikane, kako one misaone, tako i one djelatne, ali rijetko je
priznavao da im nešto duguje. "Cijeli sam život bio sam svoj učitelj." Bio je
dječak koji se sam protivio vlasti nadmenog učitelja, osamljeni student na žalu
protiv terora policijskog aparata, vrhovni zapovjednik dva vojnika nasuprot

30
moćnoj Batistinoj vojsci, mala zemlja koja se suprotstavlja pritisku i teroru
svemoćnog susjeda. Što je manji David i veći Golijat, to su veće zasluge
čvrstine i tvrdokornosti. Nije tražio izolaciju, ali kad bi se našao u njoj, znao
je steći političku i emocionalnu nagradu. Naravno, David može biti samo
jedan. Castro poslije nikad nije bio naklonjen pojedincima koji su radije išli u
zatvor ili trpjeli goru sudbinu nego da se podvrgnu njegovoj diktaturi. Za njega
su ti pojedinci uvijek bili, čak i kad to sami nisu shvaćali, lutke u rukama
velike imperijalističke sile protiv koje se bori njegov otočić. Koliko su god
bili idealistički i pošteni njihovi razlozi, Castro je znao uperiti prema njima
sav bijes i osvetoljubivost koju je osjećao prema izdajicama koje je kupio i
pokvario imperijalistički neprijatelj. Nema sumnje da je ljeti 1947. Castro
uistinu stajao osamljen na plaži i razmišljao kako da odgovori na prijetnju
smrću. Ipak, slika izolacije koju je dao u intervjuu iz 1961. bila je pretjerana.
Potpuniji i vjerojatno točniji opis tog događaja dao je u razgovoru na
Sveučilištu u Havani 1995. Ispričao je kako je zbog prijetnje plakao jer je
mislio da će umrijeti. Međutim, kad je odlučio da neće pokleknuti, otišao je
vidjeti "starijeg prijatelja" (vjerojatno Emilija Troa). Stariji mu je prijatelj
dao pištolj Browning s petnaest metaka. Castro je rekao da mu je to jako
podiglo samopouzdanje. Bio je dobar strijelac, s obzirom daje često vježbao s
raznim vrstama oružja na imanju u Biranu. Kako je preživio dan povratka na
sveučilište? "U biti, jedan je prijatelj imao druge prijatelje, a bilo je raznih
ljudi, raznih udruga, mnogo naoružanih ljudi posvuda. Neki su bili mladi,
visoko cijenjeni, hrabri mladići. Moj je prijatelj preuzeo inicijativu, jer je
imao vrlo dobre odnose sa studentima, te mi rekao: "Ne možeš se tako
žrtvovati." Nagovorio je još sedmero, osmero ljudi, koje nisam poznavao, da
dode sa mnom. Bili su izvrsni. U priči iz 1995. Castro je rekao da ga je
prilikom povratka na sveučilište čekalo petnaestak članova "mafije". Ipak, kad
su vidjeli da ga okružuje znatan broj naoružanih ljudi, povukli su se. Poslije je
često dolazio bez oružja jer se bojao da bi Salabarria mogao nagovoriti
sveučilišnu policiju da ga uhiti zbog nezakonitog posjeda oružja. Oslanjao se
na pomoć drugih, jer su ga uvijek pratili kolege. Jedanput ga je velik dio
kolega s antropologije otpratio do stana nakon što se proširio glas da će tamo
biti napadnut. Međutim, nekoliko dana nakon dramatičnog "povratka" na
sveučilište, Castro je ušao u posve nov pothvat i prvi put zakoračio u
međunarodnu politiku.

Revolucionarna poduka Castro je u lipnju 1947. saznao da se sprema

31
međunarodna ekspedicija radi svrgavanja diktatora Dominikanske Republike,
generala Rafaela Trujilla. Godinama su dominikanski prognanici i ljevičarske
organizacije diljem Kariba tražili djelovanje protiv Trujilla. Bio je to jedan od
konkretnih ciljeva akcijske skupine MSR-a. Ono što je omogućilo MSR-u da
prijeđe s riječi na djela bilo je imenovanje novog ministra obrazovanja,
Juliana Alemana, prijatelja predsjednika Graua, ambiciozna i ozloglašena kao
podmitljivca. Aleman je imao bliske veze s vodama MSR-a. S obzirom da je
imao pristup proračunu i drugim sredstvima Ministarstva obrazovanja, bio je
moćan saveznik. Aleman je uvjerio predsjednika da će potpora ekspediciji
donijeti političku i gospodarsku korist. Tvrdio je da će ta akcija biti popularna
na Kubi i da se od nove dominikanske vlade može očekivati da pruži
komercijalne prednosti ljudima koji su joj pomogli da zavlada. Ekspedicija se
trebala pripremiti u tajnosti, kako bi se Trujillo iznenadio i kako bi se
spriječila intervencija SAD-a. Amerikanci sigurno ne bi sjedili skrštenih ruku
dok jedna karipska zemlja poduzima vojnu akciju kako bi zbacila vladu druge
karipske zemlje. Ipak, Trujillo je postao teret za nekadašnje američke
pokrovitelje. Aleman je smatrao da nakon svršenog čina, zbacivanja Trujilla,
nitko neće ozbiljno prigovarati, a većina će pljeskati. Uostalom, Trujillova je
vlada postala sinonim za najgoru tiraniju, te je izazivala odbojnost kod većeg
dijela svjetskog mišljenja, od krajnje ljevice do umjerene demokratske
desnice. Gledalo se na Dominikansku Republiku kao na zemlju čije bogatstvo
ide u džepove nekoliko velikih korporacija, kao i diktatorove obitelji i
prijatelja, dok većina stanovništva živi u siromaštvu i bijedi. Nemilosrdna
tajna policija redovno je pomoću mučenja i umorstava rezala opoziciju u
korijenu.

Aleman je smatrao da će mu ekspedicija pomoći i da stekne jaču vlast nad

akcijskim grupama. U zamjenu za novac, oružje i druga sredstva, MSR i
njegovi saveznici trebali su poraditi na ostvarenju Alemanovih osobnih
ambicija, medu kojima je bilo kandidiranje za predsjednika 1948. Čovjek
zadužen za planiranje i vođenje ekspedicije bio je general Juan Rodriguez,
dominikanski prognanik. S vojnog gledišta, predložena je ekspedicija
izgledala savršeno izvedivo. Dominikanska Republika nalazi se manje od 300
kilometara od istočnog kraja Kube. Dominikanska vojska i policija imale su
uspjeha protiv nenaoružanih civila, ali nikad se nisu morale suočiti s dobro
naoružanom i odlučnom vojnom silom. Očekivalo se da će nakon utvrđivanja
obalnog uporišta mjesno pučanstvo dati oduševljenu potporu napadačima, te

32
da će nakon početnog iskrcavanja prema potrebi uslijediti novi valovi
dragovoljaca. Aleman je počeo uvoziti velike količine oružja iz Argentine i
spremati ih na raznim tajnim mjestima. Kad je Fidel Castro saznao za
ekspediciju, odmah se htio pridružiti. U međuvremenu je postao predsjednik
Sveučilišnog odbora za demokraciju u Dominikanskoj Republici. Na tom se
položaju upoznao s mnogim vodećim dominikanskim prognanicima. Vojna
ekspedicija s dragovoljcima iz cijelih Kariba savršeno se uklapala u njegov
ideal zajedničke akcije cijele regije protiv "imperijalizma". Ipak, Castru je
smetalo što je kubanska organizacija s najizravnijim sudjelovanjem u akciji
bio MSR, koji mu je objavio rat i čijim je prijetnjama prkosio kad se vratio na
sveučilište. Kako bi prešao tu zapreku, Castro je potražio pomoć nekih
prijatelja koji su dobili glavne uloge u spremanju ekspedicije. To su bili
prvenstveno Juan Bosch, istaknuti dominikanski intelektualac, i Enrique
Ovares, novi predsjednik FEU-a. Njih su dvojica zagovarali Fidela kod
Rolanda Masferrera, vođe MSR-a, tVlanola Castra, bivšeg predsjednika FEU-
a. Ovares je rekao Manolu Castru da ih osobne razmirice između njega i
Fidela ne smiju spriječiti u zajedničkom radu da se riješe Trujilla. Manolo
Castro se složio: "Fidel je seronja, ali ovdje ima pravo." On i Masferrer su
zajamčili da MSR neće nauditi Fidelu Castru, barem ne dok sudjeluje u
dominikanskom pothvatu.

Kad su Fidelovi roditelji čuli da ne namjerava provesti ljetne praznike kod

kuće, nego sudjelovati u napadu na susjednu zemlju, bili su užasnuti. Javili su
se Boschu i pokušali ga nagovoriti da odvrati Fidela od sudjelovanja. Zajedno
s Fidelovim starijim bratom Ramonom zaklinjali su Fidela da odustane. Otac
mu je ponudio novac ako se povuče. Majka se uzrujala i rekla da će Fidela
ubiti Masferrer ako to ne uspije Dominikancima. Njihov trud se nikako nije
mogao isplatiti. Fidel je smatrao da mu roditelji žele dobro, ali da su posve
nesposobni razumjeti političku važnost onoga što radi. Rekao im je kako je
Maximo Gomez, jedan od junaka kubanskog rata za nezavisnost, bio
Dominikanac. Kubanci su imali dug prema Dominikancima. Ako narodi Kariba
ne pokažu solidarnost jedni prema drugima, ostat će slabi, razjedinjeni i pod
čizmom SAD-a. Nisu se razumjeli. Fidel je znao da će njegov ugled
revolucionara i protivnika imperijalizma znatno potamnjeti ako se ne pridruži
ekspediciji. Kao da želi pokazati da ga ništa ne može odvratiti od nakane,
napisao je oporuku u kojoj svoju knjižnicu ostavlja raznim prijateljima
studentima. Sudionici u ekspediciji sastali su se krajem srpnja 1947. na imanju

33
kod Holguina, grada u pokrajini Oriente. Bilo ih je oko 1 200, uglavnom
Dominikanaca i Kubanaca, ali i nekolicina prognanika i dragovoljaca iz drugih
zemalja u regiji kao što su Venecuela, Gvatemala, Kostarika i Honduras.
Organizatori su htjeli ekspediciju učiniti što više međunarodnom. Skupina se u
Holguinu podijelila na vodove i dobila je odore i oružje. Castro je dobio
zapovjedništvo nad vodom raznih nacionalnosti. S obzirom na veličinu i
raznolikost skupine, bilo je teško sačuvati tajnost onoga što se sprema. Glasine
su se proširile po cijeloj Kubi, pa su ubrzo doprle do Miamija i još dalje.
Članovi kubanske vojske koji su čuli za operaciju bili su joj vrlo neskloni.
Načelnik stožera general Perez Damera trebao je pomagati da se pripremi
ekspedicija, ali osobno je sumnjao da bi Grau i Aleman mogli iskoristiti tu
družinu radi promicanja vlastitih interesa na Kubi. Govorio je daje opasno i
nesigurno imati relativno velike paravojne snage na tlu glavnog otoka.
Predložio je da se presele na neku izoliranu lokaciju dalje od obale.

Ekspedicijske su snage prevezene na tri broda u noći 29. srpnja na Cayo

Confites, jedan od stotina nenaseljenih otočića kod sjeverne obale Kube. Tamo
su ostali pedeset i devet dana, trpeći nesmiljeno tropsko sunce i jata komaraca,
primajući namirnice, vježbajući i nestrpljivo čekajući zapovijed da zaplove
prema Dominikanskoj Republici. U tom su razdoblju stvari krenule po zlu.
Dominikanska i američka vlada imale su obavještajne izvore medu
dominikanskim prognanicima i u kubanskoj vojsci. Točno su znali što se
događa. Kao mamac, Trujillo je poslao svoju privatnu jahtu u vode kod
istočnog ruba Kube i proširio glasine da je na jahti. Snage na Cayo Confites
odmah su poslale jedinice da pokušaju uhvatiti Trujilla i time potvrdile svoju
nazočnost i namjere. Trujillo se obratio američkoj vladi da poduzme korake i
spriječi iskrcavanje. Osim nekoliko časnika dobro povezanih s vladom,
kubanska je vojska sve manje podupirala akciju. Načelnik stožera Perez
Damera pozvan je na sastanak u Washington, nakon čega je žestoko nagovarao
vladu da otkaže ekspediciju. MSR-ovo sudjelovanje u ekspediciji također je
postalo problem, i to zbog promjena u Havani. Policijski bojnik Salabarria iz
MSR-a optužio je policijskog bojnika Troa iz suparničkog UIR-a da je ubio
jednog od njegovih policajaca. Dok je Tro večerao sa šefom policije
Marianaoa, Salabarrijini su policajci opkolili kuću, i uslijedilo je trosatno
puškaranje. Troje poginuo izrešetan mecima. Ubijena su i četiri nevina
prolaznika, medu kojima i jedna žena, a bilo je i ranjenih. "Masakr Orfila"
zaprepastio je čak i okorjele i cinične građane Havane. Ogorčena je vojska

34
dobila odobrenje vlade da se uhiti Salabarria, koji je poslije osuđen na
trideset godina zatvora. Pod jakim pritiskom SAD-a i kubanske vojske,
predsjednik Grau zapovjedio je 20. rujna da se ekspedicija raspusti. General
Rodriguez je pozvan u Havanu, a jedna je fregata poslana u Oriente. Kad je
došla zapovijed o raspuštanju ekspedicije, neki su napustiu\Cayo Confites i
otišli kući. Drugi, medu kojima je bio Castro, ukrcali su se na jedan teretnjak u
nadi da će nastaviti s operacijom suženog opsega pod zapovjedništvom Juana
Boscha. Ali teretnjak je zaustavila fregata kod zaljeva Nipe. Većina putnika je
uhićena i odvedena u Havanu. Neki su pobjegli. Fidel Castro, koji je htio
izbjeći poniženje uhićenja i možda strahovao da MSR više ne osjeća obvezu
da ga ne dira, odlučio je pobjeći noću, s obzirom da su bili kod poznate obale
blizu njegove kuće. Otplivao je do obale sa strojnicom vezanom oko vrata.
Sakrio je oružje i otpješačio do kuće obiteljskog prijatelja, koji mu je dao
drugu odjeću. U Orienteuje samo prenoćio, a onda je krenuo dalje. Jedva je
čekao da se vrati u Havanu. Potpuna propast ekspedicije Cayo Confites nije
navela Castra da promijeni političke poglede. Dapače, taj je događaj potvrdio
njegovo uvjerenje daje vojna akcija revolucionara iz raznih zemalja i moguća i
poželjna. Smatrao je kristalno jasnim da se nemilosrdna diktatura poput
Trujillove ne može srušiti lijepim riječima i diplomatskim pritiskom. Castro je
bio uvjeren da misija nije propala nego da je bila izdana. Grau i Aleman su je
organizirali, ali kad su okolnosti postale nepovoljne, sramotno su se povukli.
General Perez Damera je glumio da podupire ekspediciju, ali otpočetka je bio
Trujillov čovjek. Castro / je zaključio da se od tradicionalne profesionalne
vojske ne može očeki- vati da podupre revolucionarno djelovanje.

Castro je bio ogorčen i zato što nije bilo odgovarajuće sigurnosti. Premalo je
učinjeno kako bi se osiguralo da brojni sudionici iz raznih zemalja ne stupaju u
kontakt s rođacima i prijateljima, čak i izvan Kube. Za revolucionarno
preuzimanje vlasti, zaključio je Castro, tajnost je važnija od brojnosti. Mala i
dobro motivirana oružana skupina može postići više pomoću iznenadnog i
smionog napada nego što bi mogla veća sila koja je izgubila faktor
iznenađenja. Pouka Francuske revolucije, koju je znao od malih nogu, glasila
je da su za uspjeh potrebne dvije stvari: narodno nezadovoljstvo nesposobnom
vladom i predano revolucionarno vodstvo koje je spremno na brzo i smiono
djelovanje. Dva dana nakon što je otplivao do obale Orientea, Castro se opet
našao u srcu političke djelatnosti na Sveučilištu u Havani. Kolege su se
zaprepastili kad su ga vidjeli. Već su čuli vijest da se sigurno utopio u zaljevu

35
Nipe. Kako su glavni vode akcijskih skupina bili mrtvi ili uhićeni, sveučilišno
okružje za Castra više nije bilo tako napeto i prijeteće kao kad je otišao. Bacio
se svom snagom u političku agitaciju. Na jednom je studentskom skupu napao
Graua i Alemana zato što su izdali pothvat za oslobođenje Dominikanske
Republike. U međuvremenu, Castrov se politički mentor Eddy Chibas zalagao
da Aleman bude javno ukoren u Senatu zbog zloporabe javnih financija i
drugih nedjela.

Aleman se nije dao pokolebati, nego je udvostručio rad na tome da postane

predsjednik. Organizirao je automobilsku paradu kroz Havanu, koja je završila
okupljanjem pred predsjedničkom palačom. Jedan se automobil pokvario
pokraj sveučilišta, a neki su buntovnički studenti iskoristili prigodu i
kamenovali ga. Vozačevi su tjelesni čuvari izgubili prisebnost, otvorili vatru i
ubili jednog studenta. Unatoč toj smrti", Aleman je nastavio sa skupom ispred
palače i dobio javnu pohvalu predsjednika Graua. Nekoliko sati kasnije,
stotine studenata, s Castrom u prvom redu, promarširale su pokraj palače
noseći mrtvog studenta u lijesu, mašući pesnicama i dovikujući Grauu da
odstupi. Kad su se vratili na sveučilište, Castro je podjario gomilu, govoreći
da je Grau izravno odgovoran za studentovu smrt. Rekao je da će sljedeći dan
zločinci u Grauovoj vladi slaviti državni praznik s vatrometom i šampanjcem,
dok će studenti i radnici oplakivati mrtvog kolegu. Poneseno osjećajima,
službeno je vodstvo studenata zapovjedilo općenarodni štrajk od četrdeset i
osam sati. Marševi i demonstracije trajali su više tjedana, a Castro je obično
imao istaknutu ulogu. Castro je u tom razdoblju često bio naoružan. Jednom
gaje prilikom poručnik sveučilišne policije pokušao razoružati. Nakon svađe,
policajac je izazvao Castra na osobni dvoboj pištoljima u udaljenom kutu
sveučilišnog terena. Castro je prihvatio izazov, ali kako je slutio zamku, poveo
je skupinu naoružanih studenata sa sobom. I policajac je imao više naoružanih
ortaka. To je navelo Castra da zaključi kako ga je policija htjela ubiti.
Policajci su pobjegli kad su vidjeli da Castro ima naoružanu pratnju. Početkom
studenog, Castro je smislio plan rušenja Grauove vlade. Paradoksalno, ideja je
došla od samog predsjednika Graua. Grau je htio na jednom skupu izložiti
zvono kojim je Carlos Manuel de Cespedes, junak kubanske borbe za
nezavisnost, 1868. označio početak Prvog rata za nezavisnost. Slavno je zvono
prekeseno s Cespe-desova imanja Demajagua u pokrajini Oriente do
obližnjega grada Manzanillo, te je predano na čuvanje gradskom vijeću.
Postavljeno je unutar memorijala posvećenog junacima pokreta za nezavisnost.

36
Grau je htio iskoristiti zvono iz Demajague da dokaže svoje nacionalne
osjećaje. Međutim, kad su njegovi predstavnici došli u Manzanillo, gradsko je
vijeće odbilo predati zvono.

Mazanillo je bio uporište radikalnog krila sindikata radnika na plantažama

šećerne trske. Gradonačelnik je bio komunist i gorljiv protivnik Grauove
vlade. Castro je shvatio da bi gradsko vijeće Manzanilla, koje ne želi dopustiti
predsjedniku da iskorištava svetu narodnu baštinu, moglo posuditi zvono
Grauovim političkim protivnicima. Castro je bio prijatelj nekolicini
komunističkih studenata, koje je uključio u svoj plan. Namjeravali su na
masovne demonstracije ispred predsjedničke palače donijeti zvono kako bi
izazvali što veću medijsku halabuku. Zvono će zvoniti dok će gomila bude
zahtijevala Grauovu ostavku. Castrov komunistički prijatelj Alfredo Guevara
pribavio je potporu ostalih voda FEU-a za taj pothvat. Vode stranke Ortodoxo
pristali su pokriti troškove donošenja zvona u Havanu i privući pažnju medija.
Castro je otišao u Manzanillo s prijateljem studentom i komunistom Leonelom
Sotom, uzeo je zvono i otputovao natrag vlakom s dva predstavnika gradskog
vijeća Manzanilla. Na željezničkoj postaji u Havani stotine su studenata
gromoglasno dočekale zvono i njegove nosače. Zvono se prevozilo u velikom
otvorenom automobilu u okviru spore trijumfalne parade do sveučilišta, gdje
je spremljeno u Galeriji mučenika, pokraj rektorova ureda. Castro je održao
još jedan govor, hvaleći građane Manzanilla jer nisu htjeli predati simbol
kubanske nezavisnosti lutkama koje pokreću stranci. Tijekom noći, studenti su
se dogovarali kako će organizirati demonstracije protiv Graua sljedeći dan.
Castro je predložio da zvone u zvono sve dok Grau ne side s vlasti. Gomila će
biti sve veća i veća, dok ne postane nezaustavljiva sila. Ako bude potrebno,
svjetina će navaliti na palaču i osvojiti je. Taj bi događaj bio kubansko
osvajanje Bastilje. Drugi su studenti tvrdili daje Castrova zamisao neostvariva
i da treba imati realističan politički cilj: diskreditirati Graua i njegove
ministre, te prokazati njihovu podložnost imperijalizmu. Kad je sljedećeg jutra
otvoren rektorov ured, zvona nije bilo. Nagađalo se da je policija noću krišom
uklonila zvono. Predsjednik FEU-a Enrique Ovares poslao je pismo rektoru u
kojem ga drži odgovornim za kradu. Castro je otišao na protuvladinu radijsku
postaju i objavio da su vladini agenti ukrali zvono Demajague. Imenovao je
više policajaca koji su viđeni u blizini sveučilišta u noći kad je zvono nestalo.

Navečer se Castro opet obratio velikom skupu studenata na sveučilištu. Bio je

37
to prvi njegov govor koji je jasno naginjao prema ljevici. Nekad je napadao
Grauovu vladu prvenstveno zbog zloporabe vlasti, krade javnih financija i
korištenja nasilja kako bi se zastrašili protivnici. Zatim je optuživao Graua
zbog izdaje - izdaje revolucije 1933., izdaje onih koji su glasovali za njega
1944., izdaje demokrata Dominikanske Republike. Sada je više govorio o
društvenim i gospodarskim nedjelima Grauove vlade. Seljaci su bili jednako
siromašni i bez zemlje kao i uvijek, a sve je više i više kubanskih resursa
završavalo u rukama stranaca. Javno zdravstvo i obrazovanje su zanemareni, a
mnogo se sredstava razbacuje na oružane snage. Prava će se neovisnost
ostvariti samo kroz gospodarsko i političko oslobođenje. Castro još nije
izražavao marksističko gledište, ali krenuo je u tom smjeru. Skandal sa zvonom
Demajague prikazao je vladu zlobnom i osvetoljubivom, ali nije pokrenuo
revoluciju kao što se Castro nadao. Bio je to samo još jedan čimbenik koji je
ojačao odlučnost vlade i vojske da zatre komunističke utjecaje koje su krivili
za mnogo svojih teškoća. Konzervativni su mediji odražavali posebnu
zabrinutost što sindikati, odavno uporišta komunizma, počinju sklapati savez sa
studentima, koji su većim dijelom iz srednje klase. Prve godine Grauove vlasti
poklopile su se s godinama kada su komunisti diljem svijeta dijelili slavu
herojske pobjede Sovjetskog Saveza nad nacističkom njemačkom. Grau je
postigao politički dogovor prema kojem je dopustio komunistima da ojačaju u
sindikatima, a zauzvrat su komunisti u Kongresu poduprli program njegove
vlade. Ipak, krajem 1947. stvari su se promijenile. Sovjetski Savez je razljutio
zapadnjačke saveznike kad je nametnuo komunističke režime u zemljama
Istočne Europe koje je osvojio. Hladni rat je naglo počeo. Većina kubanskih
medija pridružila se halabuci protiv komunističkih javnih i tajnih utjecaja.
Američko veleposlanstvo nije štedjelo riječi upozoravajući na opasnosti
suradnje s komunistima. Grau je počeo reagirati na te unutarnje i vanjske
pritiske. On i ministar rada Carlos Prio postavili su kao glavni prioritet
suzbijanje komunističkog utjecaja u sindikatima. Upravo u Manzanillu, gradu
koji je odbio Grauu posuditi zvono Demajague, zatiranje komunizma doseglo
je kritičnu točku. Policija je u Manzanillu 22. siječnja 1948. pokušala uhititi
Jesusa Menendeza, crnačkog komunističkog vodu sindikata plantaža šećerne
trske, koji je ujedno bio i kongresnik. Menendez je izjavio da se tim pokušajem
uhićenja krši njegov kongresni imunitet. Kad se okrenuo da ode, pucali su mu u
leda i ubili ga. Taj je događaj dodatno zaoštrio neprijateljstva. General Perez
Damera, načelnik stožera vojske, odgovarao je na kritike tvrdeći daje
policajac vršio svoju dužnost i dao primjer koji ostali trebaju slijediti. Ljevica

38
je Menendeza pretvorila u mučenika. Njegov je pepeo pohranjen u Kapitolu u
Havani i tisuće su ljudi prode-filirale u znak počasti. Havanski su studenti bili
u prvim redovima kod počasti Menendezu i na demonstracijama zbog njegove
pogibije. Sve veći studentski aktivizam dosegnuo je novi vrhunac 11. veljače.
Demonstracija protiv policijskog nasilja pretvorila se u divljanje u kojem su
razbijani automobili i druga imovina. Policija je jurišala na studente i satjerala
ih u prostor sveučilišta. Policijski voda, neki bojnik Carames, uhvatio je
invalidnog studenta i izudarao ga pištoljem na slavnoj escalinata, širokom
stubištu koje vodi do glavnih sveučilišnih zgrada. Sljedećeg su dana studenti
izazovno postavili strojnicu na vrh escalinata kao obranu protiv novih
policijskih upada. Drugi su studenti organizirali marš do grada u znak protesta
protiv kršenja sveučilišne autonomije. Castro je bio u kamionu sa skupinom
demonstranata koji su nosili kubansku zastavu, pjevali himnu i vikali:
"Carames van! Dolje Grau!" Uslijedila je navala policajaca s pendrecima, a
Castro je dobio udarac u glavu. Otišao je s nekoliko kolega u obližnju bolnicu,
ne da bi ga liječili (ozljeda je bila laka i površinska), nego da razgovara s
novinarima i fotografima koji su pozvani da vide njegovu previjenu i krvavu
glavu. Manolo Castro, državni direktor za sport i Fidelov stari suparnik iz
MSR-a, namamljen je 22. veljače da izađe iz kina, te je izrešetan na ulici.
Novinsko izvješće, koje je vjerojatno sastavio MSR, tvrdilo je da ubojice
pripadaju skupini koju vodi Fidel Castro. Kad je čuo tu vijest, Castro je s dva
pratioca otišao u policijsku postaju. Dao je izjavu da nema nikakve veze s
ubojstvom i da ljudi mogu posvjedočiti kako je bio u kamini kad se ubojstvo
dogodilo. Rečeno mu je da nema naloga za njegovo uhićenje i da može ići.
Međutim, dva dana kasnije pokupio gaje policijski automobil na ulici i
odvezao ga u policijsku postaju radi ispitivanja o ubojstvu Manola Castra.
Podvrgnuli su ga provjeri tragova baruta, ali nisu ništa našli. Nakon što je dao
izjavu o tom danu, istražni sudac je naložio da ga se pusti na uvjetnu slobodu,
što je značilo da ne može napustiti zemlju i da se mora javiti policiji nakon
određenog vremena. lako Castro vjerojatno nije izravno sudjelovao u ubojstvu,
lako je moguće da je sudjelovao u dogovorima i planiranju napada. U svakom
slučaju, zbog straha da bi članovi MSR-a mogli preuzeti zakon u svoje ruke,
počeo se skrivati, seleći se s jedne adrese na drugu. Obradovao se kad mu se
ukazala prigoda da drugi put pokuša stupiti na međunarodnu pozornicu. U
ožujku 1948. u Havanu je stiglo izaslanstvo predvođeno predsjednikom odbora
za vanjske poslove argentinskog senata i odsjelo u hotelu National.
Predsjednik Peron ih je poslao na turneju po zemljama Latinske Amerike da

39
dobiju potporu za skup koji se trebao održati te jeseni u Buenos Airesu radi
uspostavljanja nove organizacije studenata Latinske Amerike. Studenti su na
cijelom kontinentu bili u velikoj većini "antiimperijalisti", pa je Peron bio
uvjeren da bi takva studentska organizacija stala iza njegove kampanje za
preuzimanje Falkland-skih otoka (Islas Malvinas). Mnogi studenti na
Sveučilištu u Havani nisu htjeli previše sudjelovati u projektu iza kojeg stoji
Peron. Praktički su svi odobravali Peronovu borbu protiv imperijalizma, kao i
njegova nastojanja da uspostavi argentinsku vlast na Falklandima. S druge
strane, mnogi su se ljevičari bojali da će argentinska borba za Falklande
odvratiti pažnju od onoga što su smatrali najvećom prijetnjom. Staromodni
europski kolonijalizam bio je slab i na izdisaju, dok je imperijalizam SAD-a
bio sve jači i širio se. Studente su također brinule vijesti o uhićenju i zatočenju
disidentskih radničkih vođa u Argentini. Znali su da je Peron otvoreno
naklonjen režimu generala Franca u Španjolskoj, iako je tada Franco bio u
gotovo potpunoj međunarodnoj izolaciji. Za mnoge kubanske radikale,
Peronova je vlada izgledala više fašistički nego revolucionarno. Zanimljivo je
da Castro nije pokazivao takvu zadršku. Za njega je glavni prioritet bila
solidarnost i suradnja u Latinskoj Americi. Samo je zajedničkim naporima
kontinent mogao steći stvarnu političku i gospodarsku neovisnost. Tu je poruku
propovijedao Marti. Poput Martija, Castro je već smatrao kako je Kuba
premala pozornica za njegove ambicije. Sama Kuba ne može promijeniti
svijet.

Zašto su zemlje Latinske Amerike slabe i zaostale? Prema Castru, uzrok je bio
razdor između njih i unutar njih, kojim se koristio SAD. Imperijalisti mogu
lako vladati podijeljenim kontinentom: u svakoj zemlji imaju usluge pokvarene
vladajuće klase koja se brine samo za vlastitu udobnost i interese.
Nacionalizam i internacionalizam nisu suprotstavljeni. Istinski revolucionarna
vlada radit će za cijelu naciju, brišući klasne i rasne podjele, i radit će za sve
siromašne i potlačene zemlje svijeta, brišući podjele između izrabljivača i
potlačenih. Slušajući te velike riječi, neki su se kolege studenti divili Castru i
smatrali ga vizionarom. Drugi su tvrdili da je bahati hvalisavac. Komunisti su
rado slušali njegove napade na imperijalizam, ali smatrali su da neke njegove
ideje previše vuku na fašizam. Sa svoje strane, Castro se slagao s komunistima
oko mnogih pitanja, ali nije mu se sviđalo kako ropski slušaju Sovjetski Savez
i mijenjaju politiku kad god im Staljin to zapovijedi. Castro je rekao Alfredu
Guevari: "Bio bih komunist kad bih mogao biti Staljin." Na toj pozadini, ako je

40
1948. na svijetu postojala ijedna vlada koja je imala stavove slične
Castrovima, bila je to argentinska vlada. Peron je bio nacionalist i protivnik
imperijalizma. Nije ustuknuo pred nacionalizacijom američkih i britanskih
postrojenja. Njegovi korporativni stavovi, kojima je odbacivao politički
utjecaj stranih monopola (koji rade za Washington) i komunističkih sindikata
(koji rade za Moskvu), jako su se svidjeli Castru, kao i njegova kampanja za
zajednički nastup Latinske Amerike kao neovisne sile između dvije super-sile.
Peron je prvenstveno bio čovjek akcije, čovjek praktičnih rezultata. Što se tiče
Falklanda, Castro je dijelio ogorčenje Argentine zbog britanske vlasti nad
anakronom kolonijom na zapadnoj polutki. Poslije je Castro opisivao svoje
odnose s peronistima kao "taktičke". Međutim, 1948. nije tako gledao na stvar.
Kad su Castro i neki kolege iz UIR-a otišli u hotel National da se sastanu s
argentinskim izaslanstvom, bio je to susret oduševljenih istomišljenika. Castro
je predložio da se u okviru priprema za jesenski skup u Buenos Airesu treba
sazvati sastanak studentskih predstavnika u Bogoti u travnju, kako bi se
poklopio s kontinentalnom konferencijom koja je trebala zasnovati
Organizaciju američkih država (OAS)*. Svrha OAS-a, koju je zastupala
Trumanova vlada u Washingtonu, trebala je biti zajednička fronta američkih
zemalja protiv međunarodnog komunizma, gdje bi SAD davao gospodarsku i
drugu pomoć siromašnijim partnerima iz Latinske Amerike. Peronisti nisu bili
oduševljeni tom idejom, koja bi zasjenila njihovu borbu za Falklande.
Argentinski i kubanski studenti nadali su se da će njihov planirani sastanak u
Bogoti, koji bi se poklopio s konferencijom za OAS, pomoći da se pojača
otpor planovima SAD-a za Latinsku Ameriku i potpora planovima koje su
podržavali i argentinska vlada i kubanski studenti. Dogovorili su se da će
promicati četiri cilja: kraj britanske kolonijalne vlasti na Falklandima,
povratak Panamskog kanala Panami, kraj vojne diktature u Dominikanskoj
Republici i neovisnost Portorika.

U skladu s planovima koje je dogovorio s Argentincima, Castro je krenuo s

kolegom iz UIR-a Rafaelom del Pinom na put u Venezuelu, Panamu i
Kolumbiju. U novinskom intervjuu mnogo godina kasnije nerado je govorio o
novčanoj potpori za to putovanje. Tvrdio je da je kupio avionske karte svojom
ušteđevinom. Priznao je da je hotel u Bogoti u kojem je odsjeo bio "ugodan",
ali tvrdio je da su cijene u Bogoti bile niske i da je tečaj bio povoljan. Kad je
čovjek imao nešto dolara kao on, mogao je dobiti mnogo toga. Poslije se
proširila i priča da je jedna Castrova sestra prodala hladnjak kako bi se

41
namaknuo novac za put. Ipak, teško je moguće daje Castro platio to veliko
putovanje novcem koji je dobivao od oca za studentske troškove i uz pomoć
drugih članova obitelji. Njegova su objašnjenja u tom pogledu bila vjerojatno
"taktička". Nije htio da ispadne kako je radio kao plaćeni agent strane vlade,
pogotovo ne vojničke vlade koja je poslije postala omražena. Ipak, vjerojatno
je upravo argentinsko veleposlanstvo dalo novac za putovanje. % Castro i del
Pino otišli su 19. ožujka u havansku zračnu luku da odlete u Caracas. U zračnoj
je luci Castro uhićen zbog pokušaja kršenja odredaba uvjetne slobode koju je
dobio nakon ispitivanja o ubojstvu Manola Castra. Ogorčeno je rekao sucu da
putuje na važan zadatak kako bi unaprijedio odnose medu zemljama Latinske
Amerike i da su priče koje ga povezuju uz smrt Manola Castra obične
izmišljotine njegovih političkih suparnika. Očito je ostavio dojam na suca, koji
gaje pustio.

Kratica od Organisation of American States (nap. ur.).

U Caracasu su Castra i del Pina prijateljski dočekali venecuelanski studenti

podržavali Romula Gallegosa, upravo izabranog predsjednika iz stranke
socijaldemokrata. Skupina je studenata odvela Castra da se upozna s
urednicima glavnih novina naklonjenih Gallegosu, gdje je objasnio projekt za
studentski skup u Bogoti. Nisu uspjeli isposlovati razgovor s Gallegosom, koji
je ipak poslao poruku potpore. Zatim su otišli u Panamu, gdje su radi medijske
pažnje posjetili studenta kojeg je ranila policija u demonstracijama zbog
kanala. Castro se zgražao kad je vidio brojne krčme i javne kuće za američke
vojnike u Panami. Napokon su odletjeli u Bogotu i smjestili se u hotelu
Claridge. Politički aktivni studenti u Bogoti bili su uglavnom ljevičarski
liberali, pristaše predsjedničkog kandidata Liberalne stranke Jorgea Eliecera
Gaitana. Gaitan je bio velika nada mnogih Kolumbijaca, od umjerenog centra
do ljevice. Bio je sjajan i strastven govornik, pa se činilo da on može napokon
završiti dugu povijest kolumbijske nestabilnosti i bratoubilačkog nasilja.
Obećavao je radikalne reforme radi veće socijalne pravde. Budio je veliku
vjernost i oduševljenje medu svojim pristašama, pa se očekivalo da će
pobijediti na predsjedničkim izborima kasnije te godine. Castra je ubrzo
zahvatilo oduševljenje njegovih novih kolumbijskih prijatelja. Nakon kratkog
vremena u Bogoti, već je imao problema s policijom. U društvu kolumbijskih
studenata, on i del Pino otišli su na posebnu predstavu u najvećem gradskom
kazalištu zvanom Colon, gdje je bilo mnogo istaknutih ljudi iz vlade i društva

42
općenito. S galerije su bacili letke u kojima su napadali SAD i tražili potporu
za borbu studenata protiv imperijalizma. Castro i del Pino su uhićeni, njihova
je hotelska soba pretražena, te su odvedeni na policiju radi ispitivanja. Nakon
što su detaljno objasnili svoje djelovanje i planove, oslobođeni su. Castro je
mnogo godina kasnije, čini se nimalo ironično, rekao: "Uostalom, dijeljenje
letaka nije kazneno djelo nigdje u svijetu, osim pod diktaturom." Castro i del
Pino išli su na sastanke gdje su se predstavljali kao predstavnici kubanskih
studenata, ne pitajući službeno vodstvo FEU-a u Havani. Kad su predsjednik i
glavni tajnik FEU-a (Enrique Ovares i Alfredo Guevara) stigli u Bogotu, izbila
je svađa oko pitanja tko će govoriti u ime kubanskih studenata. Castro je bumo
tvrdio da zbog svojeg rada i priprema on mora biti glasnogovornik. Prema
Castru, vodstvo FEU-a nije bilo osobito zainteresirano za sastanak u Bogoti i
odlučilo je doći tek kad je vidjelo da bi mogao biti uspješan. Radi mira i
sloge, Ovares je pristao da Castro predstavlja kubanske studente, pogotovo u
razgovorima s Gaitanom. Kolumbijski su studentski vode 7. travnja odveli
Castra i del Pina na sastanak s Gaitanom, koji je obećao da će stati iza
studentskog kongresa i da će osobno govoriti na završnom skupu na javnom
trgu. Rekao je Kubancima da ga opet posjete u uredu novina El Tiempo u dva
popodne 9. travnja kako bi se odredile pojedinosti njegova sudjelovanja.

Kad je osvanuo 9. travnja, Castro i del Pino ručali su u hotelu i zatim pješke
krenuli na sastanak s Gaitanom. Odjednom su ljudi počeli juriti naokolo,
vičući da je Gaitan ubijen. Govorilo se da su Gaitanovi neprijatelji iz
desničarske "oligarhije" naručili ubojicu, kojeg je linčovala bijesna rulja.
Ubrzo se bijes pretvorio u opće nasilje i pljačku. Ljudi su provaljivali u
vladine urede, razbijali namještaj i opremu, te potpaljivali vatru. To je bio
početak onoga što se danas zove Bogotazo, dva dana anarhije i divljanja iza
kojih je ostalo mnogo ruševina i tri tisuće mrtvih. Castro je na ulici ugledao
razbješnjelog čovjeka koji je pokušavao razbiti pisaći stroj, ali nije mu išlo.
Pokazao mu je da će uspjeti ako ga baci u zrak i pusti da padne. On i del Pino
otpješačili su do trga gdje se nalazio kolumbijski Kongres. Ljudi su vikali i
bacali kamenje. Bacali su namještaj s viših katova zgrade. Netko je pokušavao
govoriti gomili s jednog balkona, ali nitko nije mario. Izbio je narodni ustanak,
ali nije imao ni smjera ni vode. Neke su se policijske jedinice pridružile
pobuni protiv konzervativne vlade, ali nije se znalo što će vojska. Što učiniti?
Castro i del Pino odlučili su otići do prenoćišta gdje su odsjeli Ovares i
Guevara. Dok su razgovarali, ugledali su svjetinu naoružanu štapovima,

43
metalnim šipkama i ponekom puškom kako koračaju ulicom u određenom
smjeru. Kad su čuli da gomila želi uzeti oružje iz obližnje policijske postaje,
Castro i del Pino odlučili su im se pridružiti. Kad je svjetina stigla do postaje,
ova je već bila osvojena i dijelile su se puške. Castro je zavirio na kat, ali
našao je samo bacač suzavca. Navukao je kaput i htio obuti par policijskih
čizama, ali je odustao kad se vlasnik počeo buniti. U prizemlju je jedan časnik
koji se pridružio pobuni organizirao odrede. Dao je Castru pušku i streljivo.
Skupine su krenule u raznim smjerovima. Castrova je skupina, kad je čula da
su državni radio zauzeli studenti i da se sada moraju braniti, krenula u pomoć.
Dok su prolazili pokraj Ministarstva obrane, vidjeli su vojnike kako stoje pred
zgradom. Castro je skočio na klupu da ih navede na pobunu, ali morao je
prestati kako bi sustigao ostale, koji ga nisu čekali. Kad je naišla velika
skupina organiziranih i naoružanih vojnika, Castrova se skupina sakrila i
spustila glavu, jer su imali (prema Castrovim riječima) premalo oružja za
sukob.

Kad su ugledali autobus koji je išao u njihovu smjeru, Castro i još nekolicina
uskočili su u njega. U tom je trenutku izgubio iz vida del Pina. U autobusu mu
je netko ukrao novčanik. Na radijskoj postaji bilo je mnogo pucnjave.
Castrova se skupina nije mogla približiti. Odlučili su otići na sveučilište. I
tamo je vladao kaos. Kad su čuli da se još jedna policijska postaja pridružila
pobuni, otišli su tamo. Castro se predstavio nadležnom policajcu i ponudio
svoju pomoć. Policajac je krenuo s nekim dragovoljcima i Castrom prema
sjedištu Liberalne sranke, ali tamo nije dobio ni savjete ni upute. Kad su se
vraćali, jedan se džip pokvario. Castro i još nekolicina ostali su bez prijevoza.
Neki su policajci prošli pješke pokraj njih i rekli im da idu u sjedište Petog
policijskog korpusa, koji se također pridružio pobuni. Castro je krenuo s
njima. Prošlo je šest sati od početka nereda i već je pao mrak. U sjedištu je
bilo nekih četiristo naoružanih ljudi kojima je upravljao viši časnik. Castro "je
ušao u stroj i uklopio se u njegovu organizaciju". Dodijelili su ga skupini koja
je branila drugi kat. Tada je već bilo očito da je vojska stala uz vladu. Tijekom
noći bilo je više lažnih uzbuna, govorilo se da vojska sprema napad na zgradu.
Sljedećeg je jutra Castro nastojao uvjeriti policijskog zapovjednika da trebaju
krenuti u napad, na primjer, zauzeti predsjedničku palaču. Rekao je da zna
mnogo o Francuskoj revoluciji i drugim narodnim ustancima. Ako čovjek sjedi
i brani se, sigurno će izgubiti. Zapovjednik se nije previše uzrujao, ali je
pristao da Castro i neki drugi stražare na visoravni iznad policijskog sjedišta.

44
Castro se vratio u sjedište kad je pao mrak.

U zoru sljedećeg dana objavljeno je (netočno) da je sklopljen sporazum

između vlade i pobunjenika. Zapravo, vodstvo Liberalne stranke dogovorilo se
s predsjednikom Ospinom da se ustavna zakonitost mora održati i da se red
mora vratiti. Civilima u policijskoj postaji, pa tako i Castru, rečeno je da odu.
Vratio se u hotel, gdje mu se pridružio del Pino. Rekli su mu da ga narod traži i
govori o kubanskim agitatorima koji su potakli nerede. Činilo se sigurnijim da
se pridruže Ovaresu i Guevari u njihovu prenoćištu. Vlasnik prenoćišta
denuncirao je buntovnike. Castro se strastveno bunio, pa su on i del Pino
završili na ulici. Imali su samo par minuta da nadu sklonište prije policijskog
sata, jer nakon toga su mogli biti ustrijeljeni na licu mjesta. Otišli su u hotel
gdje je odsjela delegacija argentinskih studenata. Odatle ih je argentinsko
diplomatsko vozilo odvezlo u kubanski konzulat. Diplomatske su im tablice
omogućile da bez problema prođu više barikada. Kubanski konzul, simpatični
stari gospodin, smatrao je najboljim da što prije izvuče kubanske studente iz
Kolumbije. S obzirom na kaos u Bogoti, kubanska je vlada poslala zrakoplov
da pokupi Kubance koje treba izvući. Kad je poslije govorio o svojem
sudjelovanju u Bogotazu, Castro je naglašavao svoju osamljenost. U najgorem
trenutku, kad je u policijskom sjedištu čekao "kao glineni golub" da vojska
napadne, bio je jedini Kubanac u sobi, spreman na borbu zajedno s
neznancima, pod zapovjednikom koji mu je izgledao krajnje nesposobno:
Noću, dok smo čekali napad, mislio sam na Kubu, na obitelj i ostale, i bio sam
vrlo usamljen. Sjedim ja s puškom i par metaka. Pitam se: 'Što radim ovdje?
Ne znam gdje su ostali, ni studenti niti šef policije. Tu sam u stupici. Ovo nema
nikakvog smisla. Nema smisla sjediti ovdje i čekati napad, zašto mi ne
krenemo u napad...' Tako se pitam trebam li otići. Ali onda odlučim ostati...
Mislio sam: 'Čekaj, ovdje su isti ljudi kao na isti kao ljudi svugdje. Ove ljude
netko izrabljuje i iskorištava.' Uvjeravao sam sebe: 'Njihov je glavni voda
ubijen, ovaj je ustanak opravdan, nema sumnje. Možda ovdje umrem, ali ostat
ću.' Odlučio sam, iako sam znao daje to vojna katastrofa, da će ti ljudi izgubiti,
da sam ja Kubanac, a oni Kolumbijci. Ipak, znao sam da su ljudi svugdje isti,
da se ovi bore za pravednu stvar, da imam dužnost ostati. I ostao sam cijelu
noć, čekao sam do zore da netko napadne.

U godinama koje su uslijedile izmišljene su svakakve priče o Castrovoj ulozi u

Bogotazu. Obično su te priče htjele pokazati da je Castro sudjelovao u

45
komunističkoj uroti. Neki je navodni svjedok tvrdio da je Castro imao
dokument u kojem je pisalo da je agent "Trećeg fronta SSSR-a". Čak i kad je
Hladni rat završio, izlazili su članci i knjige u kojima se održavao mit o
Bogotazu kao komunističkoj uroti. Druga priča koja se širila nakon Bogotaza
govorila je kako je Castro ubio više svećenika. Zapravo, nijedan svećenik nije
stradao u neredima. Ipak, kad je riječ o negativnoj propagandi, Castro je znao
davati kao i primati. U jednom od prvih intervjua rekao je kako je čuo da su
svećenici pucali na gomilu, a možda je čak i vjerovao u to. Gaitanovo je
umorstvo pojačalo Castrovo uvjerenje da se prave promjene u Latinskoj
Americi ne mogu ostvariti putem glasačke kutije. Također je pokazalo kako
narodni bunt može lako prijeći u besciljno nasilje, pljačku i osobnu osvetu.
Čak ni u policiji koja je stala iza pobunjenika nije bilo stege. Castro je u
policijskom sjedištu gledao kako policajci životinjski mlate kolegu koji je
optužen kao konzervati-vac. Castro je sigurno zaključio da je manjak stege
doprinio neuspjehu ustanka. Iako je kolumbijska vojna vlast bila uglavnom
konzervativna, Castrovi su mu kolumbijski prijatelji rekli da mnogi mladi
časnici podupiru Gaitana. Možda bi naveli velik dio vojske da stane iza
liberala koji bi preuzeli vlast. Međutim, zbog pljačke i kaotičnog nasilja
većina je vojnih časnika zaključila da prvo treba vratiti red. Mnogo je godina
Castro šutio o svojoj ulozi u Bogotazu. Zbog njegove su šutnje iznikle mnoge
lude priče. Ipak, kad je ostario, jezik mu se razvezao. Nije poricao daje
aktivno pomagao u oružanoj revoluciji. U jednoj je prilici, govoreći pred
Alfredom Guevarom, rekao da su komunisti bili beskorisni. Dok se trudio da
naoruža i organizira ustanak u Bogoti, komunisti poput Alfreda Guevare samo
su sjedili za stolom i raspravljali o situaciji. Guevara, koji se već navikao da
ga Castro bocka, mlako se osmjehnuo.

Muž i odvjetnik u slobodno vrijeme Kad se Castro vratio u Havanu, sredinom

travnja 1948., novinska izvješća u Kolumbiji i Kubi već su spomenula
sudjelovanje dvaju "kubanskih komunista" u neredima u Bogoti. Pravi su
kubanski komunisti bili ogorčeni. Opet su optuženi za akciju koju su zapravo
pažljivo izbjegavali. Alfredo Guevara je ostao Castrov dobar prijatelj, ali
rekao je svojim komunističkim kolegama da je Castro potvrdio svoju težnju
"pustolovinama". Castrov politički junak Eddy Chibas, voda stranke Ortodoxo,
bio je kandidat na predsjedničkim izborima 1. lipnja. Castro gaje zagovarao s
uobičajenom divljom energijom. Slijedio je Chibasa na turneji po svojoj
pokrajini Oriente, te bi ponekad stao na govornicu da pripremi teren za

46
Chibasa. Međutim, Chibas je bio previše ekscentričan i nepredvidljiv za
većinu Kubanaca. Vladin kandidat za predsjednika, ministar rada Carlos Prio
(Grau i Aleman odustali su od kandidature) pobijedio je uvjerljivo. Za vrijeme
kampanje Castro je neprestano optuživao policiju za korupciju i druga
zlodjela. Zato ga je policija smatrala opasnim i zlonamjernim neprijateljem, pa
je tražila priliku da mu se osveti. Tjedan dana nakon predsjedničkih izbora
jedan je policijski narednik u Havani ustrijeljen. Prije nego stoje umro, prema
policijskim izvorima, rekao je da ga je Castro napao. Castro je uhićen. Tvrdio
je da su to izmislili kako bi mu srušili ugled. Imao je sreće: svjedok je
promijenio priču prije suđenja i rekao da gaje policija podmitila da optuži
Castra. Sudac je poništio slučaj. Castro je proveo ljetne praznike 1948. kod
kuće u Biranu. Havana je mogla nekoliko mjeseci uživati u miru i tišini. Ali
kad su se studentski agitatori vratili u rujnu, nevolje su opet započele. Vlada je
iskoristila zatišje da ovlasti državnu autobusnu tvrtku da povisi naknade.
Autobusi su bili jedino prijevozno sredstvo kojim su mnogi radnici i studenti
išli na posao. Za njih je trošak prijevoza bio važan izdatak. Povišenje tarifa
odmah je izazvalo nasilne demonstracije, koje su vodili i sindikati i studenti.
Više je autobusa spaljeno. Castro se ubrzo našao usred akcije. Drugi je vodeći
agitator bio njegov prijatelj Justo Fuentes, samouki crnac i vodeći član
akcijske skupine UIR. Castro i Fuentes imali su redovno petnaest minuta
emitiranja na radijskoj postaji koja je podupirala Ortodoxos. Koristili su
emisiju da raspire vatru nezadovoljstva zbog autobusnth karata. Vlada se
bojala da bi situacija mogla prijeći u nerede poput Bogotaza. Da bi to izbjegla,
odustala je od povišenja tarifa.

Kad se nije bavio političkom agitacijom, Castro je izlazio sa studenticom s

Filozofskog fakulteta. Zvala se Mirta Diaz-Balart i bila je sestra Castrova
prijatelja i kolege s prava Rafaela Diaza-Balarta. Fidel i Mirta upoznali su se
u kantini Pravnog fakulteta i odmah su osjetili uzajamnu naklonost. Bila je tip
žene koji se poslije uvijek sviđao Castru: djevojka iz "dobre obitelji", sitna,
zgodna, kulturna i profinjena, sa svi-jetlosmeđom kosom i navikama više
klase. Otac joj je bio gradonačelnik Banesa, grada u pokrajini Oriente gdje je
bilo središte djelatnosti United Fruit na Kubi. Bio je uspješan pravnik, a
general Batista bio mu je prijatelj i klijent. Dva dana nakon ustoličenja
predsjednika Pria, 11. listopada 1948., Fidel i Mirta su se vjenčali u
katoličkoj crkvi u Banesu. Fidelovi su roditelji bili oduševljeni što je njihov
nadareni, ali divlji i nerazumni sin napokon učinio nešto razborito - ušao u

47
obitelj iz pokrajine Oriente koja ima utjecaj i veze. Mirtin otac nije bio tako
veseo, s obzirom daje čuo kako Castro agitira na sveučilištu. Osim toga,
smatrao je da Angel i Lina Castro, sa svojim grubim i seljačkim navikama,
nisu nešto što bi trebalo pokazivati u uljuđenoj srednjoj klasi Banesa. Prije
nego što se vjenčao, Fidel je imao relativno malo odnosa sa ženama. Pubertet
je proveo u muškim školama s cjelodnevnom nastavom, a praznike na velikom
i osamljenom seoskom imanju. Mnogo godina poslije, Castro je kritizirao
muške škole jer zbog njih dječaci provode previše vremena maštajući o
ženama. Zato se može pretpostaviti da je i on odmaštao svoje. Isusovačka
upozorenja o putenosti svakako su utjecala na porast napetosti između želje i
puritanskih ograničenja. Na sveučilištu je imao više prigoda da nađe djevojku,
ali nije se pretjerano zanimao. Dok je medu muškarcima bio nasrtljiv i krajnje
samopouzdan, kolege su ga opisale kao zapanjujuće nespretnog i sramežljivog
u društvu privlačnih djevojaka. Nikad nije plesao i nije znao brbljati sa
ženama. Dok su drugi studenti navlačili cure ili plesali u klubovima, Castro je
bio na političkim sjednicama. Kao brucoš je malo izlazio s nekim djevojkama,
ali često bi propustio sastanak i nije ulazio u ozbiljnije veze. Vjerojatno je
Mirta bila prva žena s kojom je imao spolni odnos. Ako je imao drugih spolnih
odnosa za vrijeme studija, sigurno su se svodili na posve fizičke "sastanke na
jednu noć". Fidel i Mirta otišli su na tromjesečni medeni mjesec u SAD, sa"
širokogrudnim novčanim darovima od roditelja i drugih. Batista, koji je tada
živio u dragovoljnom izgnanstvu u SAD-u, dao im je tisuću dolara. Proveli su
par tjedana u Miamiju i onda otišli u New York, gdje su odsjeli u stanu koji je
unajmio Mirtin brat Rafael. Fidel je htio bolje govoriti engleski i odlučio je
naučiti dvjesto riječi na dan. Osim toga, nadoknađivao je propušteno na studiju
prava. Kupio je Marxov "Kapital" u njujorškoj knjižari, čudeći se kako je
nabavio tako subverzivno djelo u srcu kapitalističkog svijeta. Zanosio se
idejom da slijedi Josea Martija, koji je živio u New Yorku prije nego što se
vratio na Kubu da pokrene rat za nezavisnost. Fidel je pokazivao nemar prema
novcu i prezir prema osobnim financijama. Kupio je lijep kabriolet lincoln, ali
nije imao dovoljno da plati carinu za prijevoz na Kubu. Morao je hitno zvati
oca da mu pošalje novac.

Kad su se vratili u Havanu, Fidel i Mirta unajmili su stančić na obali, u

imućnom predgrađu Vedado. Mirta je bila sretna i zaljubljena. Bilo joj je
drago što se izvukla iz Banesa, gdje ju je tlačila pomajka. Fidel je prema Mirti
pokazivao ljubav i zaštitu, kavalirski i španjolski. Međutim, ubrzo se pokazalo

48
da njegova osobnost i način života nemaju mnogo veze s brakom. Kao mnogi
idealisti i karizmatični ljudi, bio je strahovito sebičan. Znao se rječito zgražati
nad potlačenimaM uvrijeđenima općenito, a da pritom ne bi nimalo mario za
osjećaje bliskih ljudi. Često bi propuštao večeru kod kuće, jer je radije
provodio večer u sjedištu stranke Ortodoxo ili u kantinama gdje bi zalazili
kolege. Kad bi se vratio kući, često bi doveo gomilu političkih pristaša i
očekivao da se Mirta pobrine za njih. Kad bi imao novca, potrošio bi ga na
svoje političke projekte umjesto na ženu i dom.

Na četvrtoj godini, Castro je uložio više vremena i truda u studij prava.

Propustio je ispite sa zadnje dvije godine, ali uspio je nadoknaditi izgubljeno
intenzivno štrebajući. Ipak, studij i brak bili su samo hobiji u usporedbi s
njegovom manijom za politikom. U siječnju 1949., kad je vlada ponovo
podigla autobusne tarife, uletio je u akciju i poveo odred koji je oteo osam
autobusa i odvezao ih na sveučilište, znajući da državna policija nema pravo
ući na sveučilišni teritorij. Pokrili su autobuse zastavama i transparentima
protiv vlade. Kad je prijevoznička tvrtka noću vratila autobuse, Castro se
digao protiv izdajica na sveučilištu koji su to dopustili. Opet su počele
demonstracije u središtu Havane i kamenovanje policije. Kad je uzbuđenje
zbog autobusnih karata počelo posustajati, dogodilo se nešto stoje stvorilo
novi centar agitacije. Neki su se pijani američki mornari popeli na Martijev
kip u Havani, ijedan se pomokrio na postolje. Kubanski su prolaznici bili
zgranuti. Morala se umiješati policija da zaštiti mornare i otprati ih do
policijske postaje, gdje se okupila svjetina i vrijeđala ih. Kad je Castro čuo tu
vijest, s prijateljima je osnovao "počasnu stražu" koja je "štitila" spomenik te
noći. Sljedećeg su jutra studenti krenuli u bučne demonstracije pred američkim
veleposlanstvom, bacajući kamenje i tražeći da se američki mornari izruče
radi suđenja na Kubi. Policija je navalila i rastjerala demonstrante. Više
studenata, medu njima i Castro, pretučeno je u gužvi. Poslije su Castro i
njegovi komunistički prijatelji Alfredo Guevara i Lionel Soto prošli kroz
novinske urede u Havani raspirujući pobunu, optužujući Amerikance da se
prema Kubi odnose bahato i prezirno, te optužujući kubansku vlast za sramotno
sluganstvo. Napadati SAD bilo je relativno prihvatljivo i sigurno. Međutim,
napadati policiju, a pogotovo imenovati službenike koji su korumpirani,
značilo je opasnost. Na Castra se gledalo kao na vodećeg člana bande UIR.
Konkurentski MSR, koji je još imao jake veze s policijom, nije ni zaboravio
niti oprostio zločine koje je pripisivao UIR-u, uključujući umorstvo Manola

49
Castra. Fidel je bio svjestan opasnosti. Nastojao je biti što manje predvidljiv
u svojem kretanju. Ipak, svi su znali da on i Justo Fuentes imaju radijsku
emisiju u isto vrijeme svakog tjedna na određenoj privatnoj radijskoj postaji.
U travnju 1949. skupina nasilnika iz MSR-a čekala gaje u zasjedi pred
radijskom postajom. Castro slučajno nije došao tog dana. Fuentesa su
ustrijelili čim je zakoračio na ulicu. Fuentesovo je ubojstvo izazvalo gnjev čak
i izvan sveučilišta. Predsjednik Prio se našao pod pritiskom da nešto poduzme
protiv banda. Kao ministar rada u prošloj vladi ponekad je koristio bande kad
je htio smanjiti utjecaj komunista u sindikatima. Kao njegov prethodnik Grau,
otkrio je da su bande čudovište koje se ne može zaustaviti kad se jednom pusti
s lanca. U to su doba Castrove veze s UIR-om već bile slabe. Njegova je
politika sve više naginjala ljevici. Brak sa ženom koja je imala stavove i
vrijednosti kubanske više klase nije nimalo ublažio njegovu radikalnost.
Naprotiv, čitao je Marxa i Engelsa, te je proučavao društvenu nepravdu u
Havani. Oduvijek se divio moćnoj retorici Komunističkog manifesta i
Lenjinova djela Što da se radi? Sada se upustio u teže knjige kao što je
Kapital. Posjećivao je siromašne gradske četvrti i počeo sudjelovati u radu
Sveučilišnog odbora za borbu protiv rasne diskriminacije. Na radijskoj se
emisiji zalagao za Chibasa, ali za razliku od njega nikad nije kritizirao
komunizam. Manje se bavio licemjerjem i nepravdom pojedinih političara, a
više potrebom dubokih promjena kako bi se prekinulo s iskorištavanjem i
ponižavanjem radnika, seljaka i nezaposlenih. Marksizam je nudio racionalno i
znanstveno objašnjenje događaja koji su izgledali kaotično i zbunjujuće.
Poslije je govorio: "Usred šume događaja, gdje je bilo vrlo teško išta shvatiti,
i gdje je naizgled za sve bila kriva ljudska zloća - ljudske mane, perverzije i
nemoral - počeo sam prepoznavati druge utjecaje koji ne ovise o stavovima i
moralu pojedinaca... Počeo sam shvaćati ljudsko društvo, povijesne sile i
društvene podjele koje sam gledao svaki dan." Fidel i Mirta (u šestom mjesecu
trudnoće) proveli su ljetne praznike 1949. u njezinu rodnom gradu Banesu.
Rječica je dijelila grad na dvije polovice. Obitelj Diaz-Balarts imala je kuće u
obje polovice. Gotovo je pola grada pripadalo tvrtki United Fruit, gdje su
menadžeri živjeli u udobnim američkim kućama, išli u američke trgovine da
kupuju robu uvezenu iz SAD-a, igrali polo u američkim klubovima i plivali na
privatnoj plaži Puerto Rico. Tamo su ih od neželjenih kubanskih gostiju čuvali
naoružani čuvari koje je plaćala United Fruit. Castro je osjećao leden gnjev
dok je gledao kako su Kubanci građani druge klase u jednom dijelu vlastite
zemlje. Deset godina poslije, jedan od njegovih prvih poteza nakon revolucije

50
bilo je otključavanje vrata koja su Kubancima branila pristup na američku
plažu.

Mirta je u rujnu rodila sina Fidelita. Obitelj se preselila u malo veći stan u
Havani, odmah preko puta vojarne. Castro je gostima govorio da je dobro
zaštićen zbog vojnika na straži pred njegovom zgradom. Također im je veselo
govorio daje dovoljno blizu predsjedničke kuće da puca na njega puškom s
balkona. Obitelji se nakratko pridružio Fidelov mladi brat Raul, koji je trebao
krenuti na studij sociologije sljedeće godine. Raul je bio bistar, ali se za
razliku od Fidela nije istaknuo na koledžu Belen. Bio je loš u sportu i mučila
ga je stega i vjersko obrazovanje. Dok je Fidel bio strastven i nasrtljiv, Raul je
ostavljao dojam prisna, opuštena i skromna čovjeka. Za Castra je velik
politički događaj te jeseni bilo ono što je postalo poznato kao "pakt akcijskih
skupina". Predsjednik Prio napravio je dvojaki pokušaj da stane na kraj
bandama. Nekoliko je zloglasnih nasilnika uhićeno i dobilo zatvorske kazne.
Zatim su svim glavnim akcijskim skupinama u tajnosti ponuđene dobro plaćene
sinekure u raznim vladinim ministarstvima, a one su se zauzvrat trebale smiriti.
Većina je uzela novac, ali nije se vidjelo neko smanjenje nasilja. Istovremeno,
mnogi nenasilni studentski aktivisti, među kojima je bilo i komunista i
Ortodoxos, osnovali su novu organizaciju, Pokret 30. rujna, koji se borio
protiv utjecaja banda na sveučilištu. Castro se htio pridružiti Pokretu 30. rujna.
Odbor pokreta bio je uglavnom protiv njegova članstva. Mislilo se da je
Castro član ili pristaša UIR-a, iako je to poricao. Alfredo Guevara sa strane
komunista i Max Lesnick sa strane Ortodoxos pokušali su ga odgovoriti od
toga. Rekli su da članovi nikad ne nose oružje. Castro je rekao da će ih
poslušati. Zatim su rekli da odbor namjerava napasti "pakt akcijskih skupina" i
imenovati sudionike tog pakta, medu kojima je bilo i članova UIR-a. Castro se
ponudio da ih sam prozove u javnosti. Spetljao se s UIR-om zbog prijateljstva
s Emiliom Troom. Kad je Tro ubijen, Castro se udaljio od njih. Sad je bio više
nego spreman prozvati članove UIR-a koji su se prodali vladi. Na kraju je
njegova ponuda prihvaćena. Dobio je zadatak da održi govor na posebnoj
skupštini u Galeriji mučenika na sveučilištu 13. studenog 1949.

Castrov je govor imao velike posljedice. Razotkrio je članove banda i njihove

tajne dogovore s vladom. Govor je objavljen u državnom tisku te je pomogao
Castru da se pročuje kao smion čovjek koji prezire opasnost. Govorilo se da
će bande protiv njega poduzeti nešto drastično. Dva se tjedna skrivao u

51
Lesnickovu stanu. Odatle su ga prokrijumčarili u pokrajinu Matanzas, gdje je
sjeo na vlak za Oriente. Kod kuće u Biranu nagovorio je oca da mu plati
izgnanstvo u SAD-u. Išao je istim putem kao na medenom mjesecu prethodne
godine: prvo u Miami, zatim u New York. Tamo se pritajio, učio pravo i čitao
politiku. Kad se nakon nekoliko tjedana slegla prašina, vratio se u Havanu.
Vodio je relativno miran život i diplomirao pravo u rujnu 1950. Otac mu je za
diplomu darovao novi pontiac. Uz pomoć ženine obitelji Castro je mogao
dobiti dobro plaćen posao kod imućnih odvjetnika. No on je htio nešto drugo.
Predložio je dvojici znanaca, također novopečenih pravnika, po imenu Jorge
Azpiazu i Rafael Resende, da osnuju odvjetnički ured koji bi pomagao sirotinji
da ostvari svoja prava. I Azpiazu i Resende potjecali su iz siromašnih obitelji
i naginjali ljevici. Azpiazu je glasovao protiv Castra na izborima za FEU zato
stoje Castro bio iz obitelji bogatih zemljoposjednika. Prihvatili su prijedlog,
pa je osnovan pravni ured Azpiazu-Castro-Re-sende u malim i oskudno
namještenim prostorijama olinjalog kvarta Stare Havane. Kao i za vrijeme
studija, Castro nije mario za novac. Kod kuće u Orienteu njegov je otac imao
praktički sve, pa je Fidel mogao uzeti ili posuditi stoje htio. Kad je trebao
nešto kupiti, pitao bi oca za novac, ali nije mu bio zahvalan na tome. U školi su
ga isusovci naučili da samo duhovne vrijednosti nešto znače, a da su svjetovna
dobra stupica i varka. Na sveučilištu je provodio mnogo vremena optužujući
pohlepu gramzivih političara, bezobzirnih poslovnih ljudi i izrablji-vačkih
zemljoposjednika. % Zato nije bilo čudno što je slabo zarađivao kao
odvjetnik. Najvažniji mu je klijent bio španjolski trgovac drvnom gradom koji
je zadužio njihov ured da mu utjera dugove od stolara koji nisu platili kupljeno
drvo. Castro je to radio tako stoje od zaduženih stolara dobivao popise ljudi
koji su dugovali stolarima, a onda vršio pritisak na te ljude da plate.
Španjolski je trgovac Castrove usluge platio u drvu za uredski namještaj.
Castro je branio i seljake koji su istjerani sa svoje zemlje, radnike koji su
otpušteni zbog štrajkanja, te studente uhićene zbog demonstracija. Zastupao je
vlasnike štandova na tržnici koje je policija često maltretirala i ucjenjivala.
Od njih je uzimao plaću u naturi. Volio se šetati po tržnici i uzimati hranu i
zahvalne osmjehe od vlasnika štandova. Poduzeo je još jedan donkihotski i
beskoristan pothvat: gonio je kubansku telefonsku tvrtku, koju su držali
Amerikanci, u ime pretplatnika koji su se bunili da su tarife previsoke.
Zastupao je i stanovnike sirotinjskih četvrti čije su zgrade bile predviđene za
rušenje radi izgradnje novoga trga, te je postigao da istjerani ljudi dobiju malu
novčanu naknadu.

52
Kad je neki mladi prijatelj posudio i zatim razbio Castrov auto, prijateljev
bogati otac rekao je da će platiti štetu. Castro je odbio ponudu i rekao da ga
brinu samo prijateljeve ozljede. Druga strana medalje toga ponosnog prezira
prema novcu bila je Castrova ravnodušnost prema materijalnim potrebama
njegove odane i patničke supruge. Kupili su namještaj za stan na rate, ali
Castro je zanemario opomene za plaćanje. Jednom prilikom, kad se bavio
politikom izvan Havane, došla je tvrtka za namještaj i odnijela sve iz stana.
Castrova je partnera Azpiazua nazvala Mirta u suzama, koja nije imala ni
kolijevku za dijete. Barem dvaput im je isključena struja jer Castro nije platio
račun. Mirta se žalila da ponekad nema novca čak ni za dječju hranu. U
studenom 1950. Castro je uhićen u gradu Cienfuegos. Otišao je tamo da
podupre srednjoškolce koji su se bunili zbog odluke ministarstva obrazovanja
kojom su se zabranjivale učeničke udruge. Bitka između učenika i policije
trajala je četiri sata. Castro je uletio u gungulu i dobio batina, a zatim je
optužen za nasrtanje na policiju i odveden u pokrajinsko sjedište, grad Santa
Clara. U tjednoj je emisiji Eddy Chibas protestirao zbog uhićenja njegova
mladog pristaše. Došlo je do demonstracija pred zatvorom. Castro je poslao
prkosnu izjavu za tisak. Kao pravnik, odlučio je braniti samoga sebe na
suđenju. Na sudu se upustio u dugi govor protiv vlade i policije. Sudac, koji
vjerojatno nije bio oduševljen što je Castro dobio novu govornicu za svoje
političke stavove, poništio je optužbu i oslobodio ga. Castro je imao i druge
načine da se pojavljuje pred očima javnosti. Sprijateljio se s urednikom
novina Alerta Ramonom Vasconcelosom, razočaranim bivšim ministrom
Priove vlade. Alerta je imala skromnu tiražu od 30 000 primjeraka, ali urednik
je stalno tražio nove načine da je poveća. Između ostaloga, nadao se da će to
postići ako izvješćuje o Castrovim idealističkim pothvatima. List je razglasio
Castrov pravni napad na tvrtku za konzerviranje voća koja je otpustila
dugogodišnje radnike kako bi zaposlila nove radnike uz nižu plaću, kršeći
zakon o radu. Drugi je članak govorio o Castrovoj tužbi protiv
zemljoposjednika koji je uvalio seljake u dugove i time preuzeo vlast nad
njihovom zemljom. Castro je ipak provodio mnogo vremena radeći stvari koje
nisu imale veze s odvjetničkim poslom. Sudjelovao je u Kubanskom odboru za
mir, koji je spadao u međunarodnu mrežu udruga što su podupirale kampanju
Bertranda Russella i drugih ljevičarskih liberala sa Zapada protiv Korejskog
rata. Napadao je kubansku vladu jer odobrava američku politiku u Koreji, te
zato što namjerava slati kubansku vojsku da se bori kao "topovsko meso"
zajedno s Amerikancima. Prezirno je odbacivao optužbe da iza tih mirovnih

53
odbora stoji Sovjetski Savez.

Castrova glavna nada za promjenu kubanske politike i dalje je bio Eddy

Chibas, voda stranke Ortodoxo. Međutim, ljeti 1951. Chibas je počinio kobnu
pogrešku. Pao je u klopku jer je povjerovao u neke informacije koje je dobio o
ministru obrazovanja Aurelianu Sanchezu. U Senatu je optužio Sancheza da je
kupio imanje u Gvatemali novcem koji je pronevjerio iz proračuna
ministarstva. Ponovio je tu optužbu u nedjeljnoj radijskoj emisiji. Zapravo je
Sanchez bio jedan od najpoštenijih ljudi u vladi, te je iskorijenio korupciju
svojeg prethodnika Alemana. Chibas je napao krivog čovjeka. Vlada je
zahtijevala da dokaže svoje optužbe. Neki su kongresnici obećali da će
Chibasu dati dokumentirane dokaze, ali nije bilo ništa od toga. Kad Chibas
nije mogao dokazati svoje tvrdnje, vlada je prešla u napad i prozvala ga
klevetnikom i lašcem. Chibas je bi% stjeran uza zid. U radijskoj emisiji 5.
kolovoza bio je emotivan i branio svoju čast. Na radiju mu se pridružilo više
kolega iz stranke Ortodoxo, kao i Castro. Tvrdio je da će se pokazati istinitost
njegovih optužaba protiv Sancheza. Galileo je imao pravo kad je rekao da se
Zemlja okreće oko Sunca, iako to nije mogao dokazati. Chibas je pozvao
kubanski narod da pomete pljačkaše iz vlade. Na kraju je vikao: "Ovo je moj
posljednji poziv na buđenje!" Onda je izvukao pištolj i pucao sebi u trbuh.
Castro, koji je stajao u blizini kad je odjeknuo pucanj, odjurio je po automobil,
pomogao da se Chibas preveze do bolnice i dugo sjedio uz njegov ležaj.
Možda se Chibas htio samo raniti u dramatičnoj gesti. Međutim, metak je
izazvao infekciju, pa je Chibas umro u bolnici nakon jedanaest dana. Vode
stranke Ortodoxo nisu se mogle dogovoriti gdje da se postavi Chibasov odar.
Kapitol je bio previše vezan uz vladu. Sjedište stranke Ortodoxo nije bilo
dovoljno veliko za sve ljude koji bi došli odati počast. Zato je vodstvo stranke
prihvatilo prijedlog da se omladinsko krilo pobrine za obred i održi ga u
Velikoj dvorani Sveučilišta u Havani. Castro je bio u počasnoj straži. Kad su
ljudi odali počast, Castro je imao novu ideju za instant-revoluciju. Predložio
je kolegama iz omladinskog krila da ne odnesu tijelo na groblje Colon, nego u
predsjedničku palaču. S Chibasovim lijesom kao barjakom i središtem gomile
koja će doći na sprovod, zatražit će Priovu ostavku i zauzeti palaču. Kolege su
mu rekli da je lud: oko palače će biti mnogo naoružanih policajaca, pa bi
pokušaj osvajanja zgrade završio u krvi. Castro je tvrdio da se policija neće
usuditi pucati na veliku i odlučnu gomilu, da je Prio na kraju mandata i da je
poslao mnogo novca u inozemstvo, pa će pred opasnošću pobjeći iz zemlje.

54
Nisu ga poslušali. Tijelo je odneseno ravno na groblje i pokopano. S obzirom
da je naučio marksističko načelo "buržoaske demokracije", Castro je smatrao
kako do pravih promjena na Kubi može doći samo kroz revoluciju, a ne izbore.
Ljutili su ga oprez i suzdržanost Chibasova nasljednika, novoga vode stranke
Ortodoxo, časnog ali dosadnog Roberta Agramontea. Ipak, i dalje se činilo da
samo Ortodoxos mogu ispuniti Castrove političke ambicije. Komunistička je
stranka bila ocrnjena zbog veze sa Sovjetskim Savezom. Castro je procijenio
da u atmosferi Hladnog rata komunisti ne mogu nikako okupiti dovoljno
pristaša da uspješno izvedu revoluciju. Zemlju je bombardirala propaganda
prema kojoj bi komunisti ukinuli privatno vlasništvo, oduzeli seljacima zemlju,
zabranili crkvu, učili djecu da prokazuju roditelje, primali zapovijedi iz
Moskve i tako dalje. Mogao se samo nadati da će zbivanja usmjeriti
Ortodoxos prema radikalnom i revolucionarnom stavu.

Zbog toga se Castro držao te stranke i glumio da sluša njezine naputke.

Zapravo je stalno tražio kako će povisiti temperaturu. Počeo je istragu
predsjednikovih osobnih financija i otkrio da je ovaj kupio veliko imanje u
blizini Havane i pomoću vojske izgradio pristupnu cestu i uredio kuću.
Također je otkrio daje Prio kao odvjetnik zastupao bogatog poslovnog čovjeka
koji je osuđen na šest godina zatvora zbog silovanja. Kao predsjednik, Prio je
iskoristio svoje ovlasti da pomiluje silovatelja, koji mu je u znak zahvalnosti
darovao veliko zemljište. Castro je htio sve to razotkriti u jednoj od redovnih
radijskih emisija stranke. Međutim, novo stranačko vodstvo, bojeći se
Chibasove sudbine, nije htjelo pristati na to. Govorili su da bi tako stranka
upala u štetan sudski slučaj. Castro je morao kupiti termin na drugoj radijskoj
postaji da iznese svoje optužbe. Osim toga, dobio je prvu stranicu u listu
Alerta. Zatim je na Kaznenom sudu optužio dva policajca koje je smatrao
krivima za smrt radnika koji je poginuo u protuvladinim demonstracijama.
Castro se htio kandidirati za Kongres na izborima u lipnju 1952. Smatrao je
sebe lučonošom stranke i Chibasovim duhovnim nasljednikom. Međutim,
stranačko vodstvo nije dijelilo to mišljenje. Smatrali su da je premlad, previše
nezreo i svojeglav, da bi preuzeo tako važnu ulogu. Škodile su mu i stare veze
s akcijskom skupinom UIR. Nisu mu išle u prilog ni tvrdnje daje kao student
sudjelovao u dva ubojstva, bez obzira jesu li bile istinite ili ne. Kad je
Agramonte objavio stranačke kandidate za senatorska i guvernerska mjesta,
Castro nije bio na popisu. Mogao se nadati da, u najboljem slučaju, bude
kandidat za Zastupnički dom. Za taj ga je položaj trebao kandidirati jedan ili

55
više stranačkih ogranaka kao "pristupnika". U to se vrijeme Castro sastao s
generalom Fulgenciom Batistom, koji se 1948. vratio na Kubu i postao senator.
Batista je s prijateljima osnovao Unitarnu akcijsku stranku kako bi ponovo
postao\>redsjednikom. Batista je uvijek tražio korisne saveznike, pa je pristao
kad mu je Castrov šurjak Rafael Diaz-Balart predložio sastanak s Castrom.
Rafael Diaz-Balart, sin Batistina odvjetnika, postao je šef omladinskog krila
Batistine stranke. Htio je da Batista dobije Castrovu potporu. Činilo se da je
Castro naklonjen tome, jer je Diazu-Balartu napomenuo: ako Batista želi
organizirati udar protiv Pria, "može računati na mene".

Castro je pristao na sastanak u Batistinoj raskošnoj vili. Međutim, tamo nisu

otišli dalje od uljudnih razgovora. Obojica su tražili informacije, a nijedan
nije htio odati svoje prave političke namjere. Castro se divio knjigama u
Batistinoj knjižnici i izrazio blago čuđenje što Batista nema Malapartinu
Vještinu državnog udara. Batista je sumnjao da je Castro provokator. Poslije je
rekao Diazu-Balartu da je njegov mladi prijatelj pametan i opasan. Iako nije
imao izričitu potporu vodstva Ortodoxo, Castro je krenuo u kampanju da ude u
Zastupnički dom. Uspio je dobiti potporu u sjedištima stranke u
najsiromašnijim četvrtima Havane. Tri su gradske četvrti stale iza njega. Dok
je supruga kod kuće čuvala Fidelita, on je navalio na kampanju sa strahovitom
energijom i poslao šapirografira-no pismo, napisano plavom tintom, osobno za
svih 80.000 članova stranke prijavljenih u Havani. Na Kubi je 1952. takva
osobna kampanja bila nešto neviđeno. Bez dopuštenja je stavio kongresnu
markicu stranke kako bi pisma izgledala službenije. Održao je mnogo dugih
govora, koristeći svoje pristaše u omladinskom krilu stranke kao osobne
pomagače koji su organizirali i vodili skupove i sastanke. Castro je posve
prestao s pravnim poslom, osim u slučajevima kad bi to poslužilo njegovim
političkim ambicijama. U siječnju 1952. uložio je zahtjev za odstupanjem
predsjednika Pria na Sudu računa (to je ustanova koja je nadzirala financijske
poslove vlade) i optužio ga za pet prijestupa: korištenje predsjedničkog
pomilovanja u zamjenu za financijske usluge, kršenje zakona o radu na svojim
posjedima, korištenje vojnika kao fizičkih radnika, otpuštanje zakonitih
radnika radi korištenja prisilne radne snage (vojnika) i prodaja
poljoprivrednih proizvoda ispod cijene proizvodnje. Nakon mjesec dana,
objavio je na radiju da će javno razotkriti predsjednikove veze s oružanim
bandama. Nakon te najave, razotkrivanje je objavljeno u Alerti. U članku je
Castro iznio pojedinosti o lažnim poslovima koje su dobili članovi banda, o

56
ministrima za koje rade, te o plaćama koje primaju. Rekao je da predsjednikov
osobni tajnik Orlando Puente svakog mjeseca dijeli šezdeset omotnica s
novcem za bandite. Sve je to bilo manje-više ponavljanje onoga stoje Castro
objavio dvije godine ranije na sveučilištu, ali svejedno je naišlo na velik
odjek. Zatim je objavio da će razgolititi skandalozno raskošan život koji
predsjednik vodi daleko od očiju javnosti. Glumeći vrtlara, fotografirao je
predsjednikovu rezidenciju na selu i tamošnje luksuzne zabave. Iako je Castro
ušao u kampanju kao član stranke Ortodoxo, već je imao revolucionarne
ciljeve. Smatrao je da su izvan Havane Ortodoxos pali pod utjecaj
tradicionalnih liberala srednje klase, ali da u Havani postoji solidna potpora
za radikalan program. Planirao je pomoći Agramonteu i Ortodoxos da
pobijede, a onda da osnuje vlastitu frakci-/ ju u Kongresu s novim
revolucionarnim programom kojim bi privukao radnike, seljake, intelektualce,
nastavnike, nezaposlene i druge "napredne" snage. Lako je moguće da bi i
Ortodoxos i Castro pobijedili na izborima. Prio i njegova vlada izgubili su
kredibilitet. Predsjednički kandidat stranke Autentico Carlos Hevia bio je
relativno pošten ali nezanimljiv. Nakon osam godina korupcije i zloporabe
vlasti, smatralo se da su Autenticos praktički nepopravljivi. Osim toga, stranka
je pretrpjela još jedan težak raskol, jer se Prio distancirao od svojeg
prethodnika Graua. Pokušalo se optužiti Graua da je pronevjerio državni
novac. Nakon obostranih optužaba, Grau je odlučio osnovati svoju stranku.
Poslije su se pomirili. Ipak, većina je anketa bila na strani Agramontea.
Komunisti su odlučili da neće objaviti svojeg predsjedničkog kandidata, nego
su preporučili svojim pristašama da glasuju za Agramontea.

Batista je bio kandidat svoje Unitarne akcijske stranke. Nije imao veliku
kampanju, s obzirom daje smatrao kako su njegovo ime i ugled dovoljni za
pobjedu. Njegovi su prijatelji govorili da će se ljudi sjetiti razdoblja njegove
vlasti kao doba mira i blagostanja, te da će pohrliti da mu pruže potporu.
Međutim, kako su se izbori bližili, pokazalo se da su te nade neosnovane.
Prema anketama, dobio bi pukih deset posto glasova. Batisti su od početka
pristupile skupine vojnih časnika i nagovarale ga da izvede državni udar. To su
uglavnom bili sredVji i niži časnici koji su dobili čin za vrijeme osam godina
vladavine stranke Autentico. Tvrdili su da je vojni puč jedini način da se
izbjegnu mito, korupcija i gangsteri pod Autenticos, kao i skok u nepoznato
pod neiskusnim i nepredvidljivim Ortodoxos. Isprva je Batista odbijao te
prijedloge, misleći da može pobijediti na poštenim izborima. Međutim, kad je

57
vidio da od toga neće biti ništa, predomislio se. Možda je vjerovao pričama
da i predsjednik Prio namjerava poduzeti neustavne korake ako to bude jedini
način da zaustavi Ortodoxos. Kako god bilo, 10. ožujka je odlučio daje kucnuo
čas za izravno djelovanje javnosti. Glumeći vrtlara, fotografirao je
predsjednikovu rezidenciju na selu i tamošnje luksuzne zabave. Iako je Castro
ušao u kampanju kao član stranke Ortodoxo, već je imao revolucionarne
ciljeve. Smatrao je da su izvan Havane Ortodoxos pali pod utjecaj
tradicionalnih liberala srednje klase, ali da u Havani postoji solidna potpora
za radikalan program. Planirao je pomoći Agramonteu i Ortodoxos da
pobijede, a onda da osnuje vlastitu frakci-/ ju u Kongresu s novim
revolucionarnim programom kojim bi privukao radnike, seljake, intelektualce,
nastavnike, nezaposlene i druge "napredne" snage. Lako je moguće da bi i
Ortodoxos i Castro pobijedili na izborima. Prio i njegova vlada izgubili su
kredibilitet. Predsjednički kandidat stranke Autentico Carlos Hevia bio je
relativno pošten ali nezanimljiv. Nakon osam godina korupcije i zloporabe
vlasti, smatralo se da su Autenticos praktički nepopravljivi. Osim toga, stranka
je pretrpjela još jedan težak raskoLjer se Prio distancirao od svojeg
prethodnika Graua. Pokušalo se optužiti Graua da je pronevjerio državni
novac. Nakon obostranih optužaba, Grau je odlučio osnovati svoju stranku.
Poslije su se pomirili. Ipak, većina je anketa bila na strani Agramontea.
Komunisti su odlučili da neće objaviti svojeg predsjedničkog kandidata, nego
su preporučili svojim pristašama da glasuju za Agramontea.

Batista je bio kandidat svoje Unitarne akcijske stranke. Nije imao veliku
kampanju, s obzirom daje smatrao kako su njegovo ime i ugled dovoljni za
pobjedu. Njegovi su prijatelji govorili da će se ljudi sjetiti razdoblja njegove
vlasti kao doba mira i blagostanja, te da će pohrliti da mu pruže potporu.
Međutim, kako su se izbori bližili, pokazalo se da su te nade neosnovane.
Prema anketama, dobio bi pukih deset posto glasova. Batisti su od početka
pristupile skupine vojnih časnika i nagovarale ga da izvede državni udar. To su
uglavnom bili sredTjji i niži časnici koji su dobili čin za vrijeme osam godina
vladavine stranke Autentico. Tvrdili su da je vojni puč jedini način da se
izbjegnu mito, korupcija i gangsteri pod Autenticos, kao i skok u nepoznato
pod neiskusnim i nepredvidljivim Ortodoxos. Isprva je Batista odbijao te
prijedloge, misleći da može pobijediti na poštenim izborima. Međutim, kad je
vidio da od toga neće biti ništa, predomislio se. Možda je vjerovao pričama
da i predsjednik Prio namjerava poduzeti neustavne korake ako to bude jedini

58
način da zaustavi Ortodoxos. Kako god bilo, 10. ožujka je odlučio daje kucnuo
čas za izravno djelovanje.

Bez obzira na to je li čitao Vještinu državnog udara*, Batista se uvijek jako

ponosio brzinom i djelotvornošću kojom je preuzeo vlast u ranim jutarnjim
satima 10. ožujka 1952. Zapravo, većinu su stvari pripremili drugi. Neki su
bili stari Batistini pristaše koji su u međuvremenu izbačeni iz vojske. Drugi su
bili nezadovoljni časnici, ljuti što manje sposobni ulizice uživaju u lijepom
životu i povlasticama visokog čina. Čak i neki generali imenovani dok su
vladali Autenticos nisu bili odani korumpiranoj i ozloglašenoj vladi
predsjednika Pria. Urotnici su toliko čvrsto odlučili riješiti se političara da su
razmišljali o vlastitoj akciji ako ne nagovore Batistu da izvede puč. Batista je
u nedjelju, 9. ožujka, otišao na politički skup u Matanzas, osamdeset
kilometara istočno od Havane, gdje je držao govor kao da misli samo na
lipanjske izbore. Navečer se vratio u svoju vilu kod Havane. Ubrzo nakon
ponoći, tri buicka tiho su se izvezla iz vile. U njima su sjedili Batista, šest
aktivnih i četiri umirovljena časnika. Odvezli s\^ se do logora Columbia,
goleme vojne baze gdje je bilo stacionirano više od pola kubanske vojske.
Upravo je tamo devetnaest godina ranije tadašnji narednik Batista organizirao
"ustanak narednika". Glavni logorski časnik bio je jedan od urotnika, pa ih je
pustio da udu i počeo s ostalim zavjerenicima preuzimati vlast nad četiri
pješačke bojne u vojarnama. Generalske su nastambe opkoljene i generali su
uhićeni. Supruga generala Cabrere, načelnika glavnog stožera, nagovarala ga
je da se odupre, ali on je odgovorio: "Stara, ako je dotle došlo, već je sve
propalo." Na danu zapovijed, ostali su časnici-urotnici preuzeli vlast u utvrdi
La Cabana na ulazu u havanski zaljev, gdje je bio glavni stožer mornarice, kao
i na drugim zapovjednim lokacijama. Policijski poručnik Salas, jedan od dva
policajca protiv kojih je Castro uložio kaznenu tužbu zbog smrti radnika
ubijenog u demonstracijama, preuzeo je glavnu telefonsku centralu, gdje su
njegovi ljudi prisluškivali pozive predsjedničke palače i vladinih ureda. U
sljedećih je nekoliko sati vojska i policija zauzela autobusne i željezničke
kolodvore, zračne luke, elektrane i radijske tornjeve. Zatvoreni su ulazi u
ministarstva i sjedišta političkih stranaka, te su postavljeni vojnici da odbiju
svakoga tko želi ući. Policija je dobila popis političara i poznatih agitatora
koje je trebalo uhititi dok se situacija ne smiri. Uhićeni su se generali svi
mirno predali, ali supruga generala Cabrere, koja je očito bila hrabrija od
muža, uspjela je telefonirati kćeri, čiji je momak nazvao predsjedničku palaču

59
i javio im vijest o prevratu u logoru Columbia. Poruka je prenesena
predsjedniku, koji se iz rezidencije odvezao u palaču i sazvao kabinet.
Predsjednikovi su pomoćnici pokušali otkriti što se događa u drugim vojnim
bazama. Pukovnici koji su upravljali vojnim logorima u središnjim
pokrajinama Matanzas i Las Villas telefonirali su da izjave svoju vjernost.
Batista je preko poručnika Salasa saznao za Priove očajničke pokušaje da
prikupi potporu, pa je poslao mali odred u palaču pod izgovorom da treba
pojačati stražu. Ipak, stražari su zaključili da vojnici dolaze uhititi
predsjednika i ustrijelili su poručnika koji ih je predvodio. Batista je zatim
poslao tenkove, koji su opkolili palaču, a onda se povukli. U tom je času
izaslanstvo studenata koje je predvodio predsjednik FEU-a Alvaro Barba
došlo nagovoriti predsjednika Pria da se suprotstavi puču. Prio je odgovorio
da će se doista oduprijeti, ali iz jednog od logorasvojih lojalnih pristaša.
Palača je bila previše nasigur-na. Studenti su zatražili od predsjednika da ih
naoruža kako bi branili ustavni poredak. Prio je rekao da će isporučiti pošiljku
oružja na sveučilište. Studenti su se vratili na sveučilište kako bi čekali oružje
koje nikad nije stiglo. Prio i njegov predsjednik vlade krišom su se odvezli na
istok, prema Matanzasu, gdje su otkrili da su zapovjednika logora uhitili
časnici odani Batisti. Odvezli su se dalje prema Camaguevju, ali prije dolaska
su saznali da su pristaše puča preuzeli i taj logor. Vratili su se u Havanu i
zatražili azil u meksičkom veleposlanstvu, gdje je već bilo nekoliko ministara.

Vodstvo konfederacije sindikata sastalo se rano ujutro 10. ožujka i proglasilo

opći štrajk u znak prosvjeda protiv Batistina nezakonitog preuzimanja vlasti.
Međutim, u općoj zbrci i nestašici informacija o zbivanjima, poziv na štrajk
imao je slab učinak. Studenti su se okupljali na sveučilištu i uzalud čekali
oružje koje je predsjednik obećao. Razni političari i sindikalisti koji su
odlučili boriti se protiv prevrata otišli su na sveučilište, koje se činilo kao
jedino mjesto gdje bi se mogao organizirati otpor. Naime, građani Havane
uglavnom su išli svojim poslom kao da se ništa neobično ne događa. Fidel
Castro je ujutro 10. ožujka spavao kad ga je prijatelj Rene Rodriguez nazvao
da ga obavijesti o puču. Misleći (ispravno, kako se poslije pokazalo) da je na
popisu onih koje vojna vlada želi uhititi, stavio je crne naočale i pješačio
nekoliko blokova do stana polusestre Lidije. Odlučio je što duže izmicati
uhićenju i pritom organizirati otpor. Brat Raul, koji je stanovao s Fidelom i
studirao, otišao je na sveučilište. Kad je došla policija da odvede braću
Castro, u stanu su bili samo Mirta i mali Fidelito. Iz Lidijina je stana Castro

60
poslao Rodrigueza na sveučilište i u kuću vođe stranke Ortodoxo Roberta
Agramontea da vidi kakvo je stanje. U podne su radijske postaje prekinule
glazbu, koja je svirala cijelo jutro, i objavile stvaranje nove vlade, koja se
uglavnom sastojala od starih Batistinih pristaša koji su bili u njegovoj vladi iz
1940-44. Batista je isprva htio naći nekog poštovanog građanskog političara
koji će mu biti paravan kao privremeni predsjednik, ali onda je odlučio sam
preuzeti stvar. Ubrzo je vlada objavila izjavu u kojoj je rečeno kako su
djelovali da bi srušili zločinački i korumpirani režim, te kako ne bi Priu
dopustili zadržati vlast neustavnim sredstvima. Predsjednički i kongresni
izbori trebali su se održati u studenom 1953. U međuvremenu, ustavna jamstva,
kao i pravo na štrajk i bavljenje stranačkim djelatnostima, bili su zabranjeni.
Kongres je raspušten do ^bora, ali kon-gresnici su i dalje dobivali plaću
(tipično za Batistu). Rodriguez se vratio i javio daje Agramonte rekao kako će
Ortodoxos osuditi puč, ali prakticirat će samo građanski neposluh. Nije imao
nikakvu konkretnu poruku ni smjernicu za stranku. Na to se Castro razbjesnio,
počeo psovati i nazvao Agramontea kukavicom. Još se više zgražao kad je
saznao kako je Batista brzo uspio smiriti protivljenja u sindikatima. Neki su
militantni sindikalisti uhićeni. Batista je zatim poslao umirujuću poruku
Eusebiju Mujalu, glavnom tajniku Konfederacije sindikata, gdje je pisalo da će
postojeći zakoni o pravima sindikata biti poštovani. Mujal je nazvao Pria, koji
je bio u meksičkom veleposlanstvu. Kad je shvatio da se Prio ne može nikako
suprotstaviti puču, zaključio je da sindikati mogu jedino prihvatiti odnose s
novom vladom. S obzirom daje Lidijin stan bio previše očito skrovište, Castro
je zbog sigurnosti odlučio provesti noć u hotelu Andino, jeftinom prenoćištu
gdje je boravio kao student. Idućeg se jutra s Rodriguezom odvezao autobusom
do stana aktivistice Ortodoxosa Evejimenez, koja je živjela u mirnoj četvrti
srednje klase. Tamo je proveo dva dana sastavljajući proglas kojim je osudio
Batistino preuzimanje vlasti, pod naslovom Revolu-cion no, Zarpazo!, gdje
zarpazo znači iznenadni udarac životinjske šape. Pisao je da unatoč Batistinim
tvrdnjama puč nije prava revolucija koja želi uspostaviti društvenu pravdu i
poštenu vlast, nego grubo posezanje za plijenom vlasti. Castro je pozvao na
aktivan otpor. Obećao je da će se kao i u prošlosti naći mladih ljudi koji su
spremni umrijeti mučeničkom smrću u borbi protiv nasilne i diktatorske vlade.
Ništa nije tako gorko za narod, pisao je, nego leći slobodan i probuditi se kao
rob.

Rodriguez i Eva Jimenez odnijeli su proglas u novine Akrta i pokušali

61
nagovoriti Ramona Vasconcelosa da ga objavi. Nekad je Vasconcelos
objavljivao Castrove materijale koje nijedne druge novine nisu htjele.
Međutim, sada se nije osudio tiskati Castrov proglas. Kad su ukinuta ustavna
jamstva, uvedena je i kontrola tiska. Vasconcelos se bojao da bi objavljivanje
proglasa dovelo do zatvaranja njegova lista. Ne našavši izdavača, Castro je
odlučio sam tiskati proglas. Uz pomoć brata Raula i Nica Lopeza, crnačkog
tiskara koji mu je pomogao u izbornoj kampanji, ručno je napravio petsto
primjeraka proglasa na šapirografu. Šesnaestog svakog mjeseca, najvjerniji
članovi stranke Ortodoxo okupili bi se na spomen-svečanosti na grobu Eddvja
Chibasa na groblju Colon. Castro i prijatelji iskoristili su skup 16. ožujka, šest
dana nakon puča, kao prigodu da razdijele primjerke njegova proglasa. Voda
Orto-doxos Agramonte također je bio nazočan, ali opet je razjario Castra kad
je rekao da će borba protiv Batiste biti nenasilna. Castro je skočio na grob i
povikao da je Batista preuzeo vlast silom i da se mora zbaciti silom.

Mnogi su u gomili pljeskali Castrovu nastupu. Kao i on, bili su ljuti i ogorčeni.
Bili su uvjereni da će pobijediti na lipanjskim izborima, a sada su njihove
nade bile zgažene. Međutim, izvan kruga stranačkih mili-tanata, Castrova
vatrena retorika imala je slab uspjeh. Zemlja je tonula u rezignaciju i apatiju.
Castro, a posebno njegov junak Chibas, pomogli su da zavlada takvo
raspoloženje. Godinama su vodili neprekidnu kampanju u kojoj su pljuvali po
Priovoj vladi, ali i po cijeloj političkoj garnituri, tvrdeći da je puna korupcije,
nepotizma, pljačke, nasilja, nepravde i nepoštenog pokroviteljstva. Sada, kad
je Batista uistinu "pomeo korumpirane političare" (kako je tražio Chibas),
Castro je odjednom počeo opisivati stari poredak kao slobodu. Komunisti su
bili znatno dosljedniji. Osudili su puč, ali dodali su da zapravo ne predstavlja
nikakvu promjenu u odnosu na stari loši sustav stranke Autentico. Tiha reakcija
komunista negdje se tumačila kao znak da su možda spremni na suradnju s
Batistom kao što su učinili deset godina ranije. Batista je preuzeo vlast brzo,
glatko i praktički bez nasilja. Tvrdio je kako je djelovao samo zato što je
saznao da Prio želi naći izgovor da poništi izbore i produži svoj mandat.
Obećao je povratak demokratskih prava i sloboda uspostavljenih ustavom iz
1940., koji je uostalom sastavio uglavnom on. Vješto je iskoristio razočaranje
javnosti starim političarima, te je nalazio i objavljivao nove gadosti iz njihova
javnog i privatnog života. Odlučio je istrijebiti gangstersko nasilje koje je
vladalo u godinama vlasti Autenticos. Obećao je da će se vladini ugovori
poštivati, kao i međunarodne obveze zemlje. Rekao je da će se slobodni izbori

62
održati za dvadeset mjeseci. Uz takva jamstva i objašnjenja, ima li smisla
žrtvovati život zbog nerealnog cilja da se nova vlada zbaci silom, kao što je
htio Castro? Većina je ljudi smatrala da nema. Nakon tri dana, Batista se
osjećao dovoljno sigurno da popusti neke mjere koje je uveo na dan puča.
Prihvatio je zahtjev meksičkog veleposlanika da bivšem predsjedniku Priu
omogući let uVeksiko i zatim u Miami. Više drugih istaknutih političara iz
stranke Autentico pobjeglo je iz zemlje. Nenaklonjeni političari koji su ostali
na Kubi, kao i vodstvo stranke Ortodoxo, izloženi su mješavini prijetnja i
nagovaranja. Agramonte je pozvan u sjedište SIM-a (tajne policije), gdje su
mu rekli da ga pažljivo nadziru i da će snositi teške posljedice ako se ne
pokori odredbama nove vlade.

Nova je vlada objavljivala poruke potpore raznih guvernera, gradonačelnika,

poslovnih ljudi i drugih istaknutih građana. Trgovačka komora Havane i druge
poslovne organizacije izrazile su odobravanje Batistine vlade i potporu za
mjere koje predlaže. Banke su izjavile da smatraju kako će Batista stvoriti
stabilnost koja je nužna za dobro poslovanje. Neki stari političari, pogotovo
vode malih stranaka Liberala i Demokrata, otvoreno su prigrlili puč. Katolička
je crkva bila suzdržana, i samo je nekolicina svećenika otvoreno govorila
protiv Batiste. Većina je državnih službenika, kao i sudaca, zadržala staro
mjesto. Kad su vođe stranaka Autentico i Ortodoxo podnijeli tužbu Sudu za
ustavna jamstva, tvrdeći daje Batista prekršio ustav iz 1940., sud je odbacio
tužbu tvrdeći da "revolucija" sada piše zakone. Fidel Castro se nije zadovoljio
pukim pravnim koracima svoje stranke. Zasebno je uložio kaznenu tužbu protiv
Batiste na Sudu hitnosti, tvrdeći da kazne propisane u kaznenom zakonu za
stvari koje je radio Batista iznose više od sto godina zatvora. Rekao je
prijeteći da režim koji preuzima vlast silom nema ni moralnu ni zakonsku
osnovu za osudivanje onih koji koriste silu protiv njega. Optužio je više
ministara za kršenje zakona o radu za koje je Batista obećao da će se
poštovati. Vlada nije mnogo marila za takvo bockanje, a sudovi su ga
ignorirali. U zemlji je vladao toliki mir, i Batista je bio tako samouvjeren, da
su neke novine mogle izvješćivati o protuvladinim djelatnostima, kao i
Castrovim postupcima na sudu, bez ikakvih posljedica. U svibnju su vraćena
(barem teoretski) neka ustavna jamstva koja su bila poništena u vrijeme puča.
Međunarodno je priznanje dodatno ojačalo novu vladu. Vojne diktature u
Venezueli, Nikaragvi i Dominikanskoj Republici prve su formalno priznale
generala Batistu. Isto je zatim učinilo više država u Latinskoj Americi i

63
Europi, kad je postalo očigledno da Batista vlada zemljom. Kad se u
američkoj vladi raspravljalo o priznavanju Batiste, nije ih brinuo njegov
odnos prema demokraciji, nego kakav će odnos imati prema međunarodnim
obvezama Kube i prema komunizmu. Iako je Batista radio s komunistima u
ratnim godinama, američki dužnosnici za vanjske poslove bili su uvjereni da
će u novoj međunarodnoj klimi biti jako protiv komunizma. Batista im je to
odmah potvrdio. Tako je vlada SAD-a objavila formalno priznanje 27.
svibnja, bez obzira na stavove dvije najveće političke stranke na Kubi.
Relativna brzina kojom su Sjedinjene Države priznale Batistinu vladu, za
razliku od njihova dugog odbijanja da priznaju revolucionarnu vladu iz 1933.
pojačala je Castrovo uvjerenje da je »imperijalizam« pravi i najveći
neprijatelj protiv kojeg će se morati boriti.

Postoje oni koji govore da se Castro možda potajno obradovao zbog Batistina
udara. Godinama se zalagao za revolucionarni put do vlasti. Bilo bi lakše
opravdati nasilno zbacivanje vojnog diktatora nego demokratski' izabrane
vlade, koliko god ona imala mana. Kao što je rekao Lenjin, što gore, to bolje.
Međutim, činjenice kažu da je Castro bio iskreno razjaren zbog puča. Prije
toga je grozničavo radio da bude izabran za Kongres, gdje bi bio stalno pred
očima javnosti, pa bi stekao masovnu potporu za revolucionarni program. U
tim izbornim mjesecima mogao se otvoreno reklamirati, voditi radijske emisije
i iznositi svoje stavove u Alerti. Te su mogućnosti odjednom nestale. Poslije je
rekao: »Kad je došlo do puča, sve se promijenilo. Smatrao sam da bi prvi
korak trebao biti povratak na prethodnu ustavnost.« Ipak, zaključio je da nema
smisla raditi sa službenom strankom Ortodoxo. U njegovim je očima ta stranka
gotovo potpuno pala u ruke slabih i nesposobnih liberala srednje klase.
Umjesto toga, odlučio je osnovati posve novu organizaciju s radikalnim
pristašama koje je okupio kad je vodio kampanju u Havani. Krenuo je izgraditi
ono za što je koristio namjerno nejasan izraz: »Pokret«*. To je trebala biti
organizacija na dva kolosijeka, s građanskim odborom i vojnim odborom, a
oba bi strogo nadzirao on glavom. Građanski bi odbor vodio političku
agitaciju, kroz ilegalne novine i one političke djelatnosti koje su bile
dopuštene pod Batistinim režimom. Vojni bi odbor pripremao, vježbao i na
kraju naoružavao tajnu silu koja bi mogla nasilno djelovati kako bi oslabila i
konačno srušila Batistu s vlasti. Pokret se trebao organizirati prema strukturi
ćelija koja se već obilno koristila u revolucionarnim pokretima protiv
diktatura u mnogim dijelovima svijeta, kao i na Kubi za vrijeme Machadove

64
diktature. Svaka bi ćelija imala desetak ljudi, koji ne bi ništa znali o
postojanju i djelatnostima drugih ćelija. Jedini čovjek koji bi znao sve i
svakoga bio bi Castro.

* Movimiento (nap. ur.).

Zamisao o Pokretu rodila se kad je Castro sreo malu skupinu dobrih prijatelja,
koji su svi bili mladi Ortodoxos s boravištem u Havani, te su već odlučili
poduzeti protiv Batiste nešto bolje od uzaludnih protesta. Vode te skupine bili
su 24-godišnji računovođa u prodavaonici automobila Abel Santamaria i
njegova sestra Havdee Santamaria. Nakon prvoga dužeg razgovora s Castrom,
Santamaria je postao odan i gorljiv pristaša, praktički Castrov zamjenik.
Stančić obitelji Santamaria postao je glavna baza djelatnosti Pokreta. Castra je
Santamariji predstavio još jedan od važnih prvih članova, Jesus Montane, niži
rukovoditelj u tvrtki General Motors, kojem se Castro obratio tijekom izborne
kampanje želeći zamijeniti svoj stari automobil za neki bolji. Montane je
nabavio automobil za Pokret; osim toga, njegov je posao bio dobar paravan za
tajne revolucionarne djelatnosti. Castro je od sljedbenika zahtijevao tajnost i
potpunu odanost. Članovi Pokreta morali su voditi asketski život, uzdržavati se
od alkohola i posvetiti se potpuno radu na rušenju Batiste. Održavala se stroga
disciplina. Član je mogao biti izbačen zbog jedne indiskrecije ili kašnjenja na
dogovoreni sastanak. Melba Hernandez, odvjetnica iz Ortodoxos nekoliko
godina starija od Castra, poslije je opisala ulazak u Pokret kao gotovo
religiozno iskustvo. Slušati Castrov tih, uvjerljiv i ozbiljan glas odjednom je
dobilo novo značenje i novu svrhu. Urotnička tajnost bila je dio cijelog dojma.
»Castro je govorio vrlo tiho... prišao bi vam kao da će vam reći neku tajnu, pa
bi se osjećali kao da imate zajedničku tajnu.« Melba Hernandez je u Pokret
uvela još jednog važnog člana, mladog učitelja i pjesnika po imenu Raul
Gomez. S Montaneom je došao njegov dobar prijatelj Boris Luis Santa
Coloma, zaručnik Havdee Santamaria. Castro je doveo tiskara Nica Lopeza i
dva-tri pouzdana prijatelja. Tih desetak ljudi bili su jezgra Pokreta. Početno
četveročlano vodstvo činili su Castro, dvoje Santamarija i Melba Hernandez,
ali Castro je otpočetka imao potpunu i neupitnu opću vlast. Roditelji Melbe
Hernandez bili su simpatizeri, pa su ponudili svoj stan kao rezervno sjedište.
Castrova polusestra Lidia također je bila dovoljno naklonjena da povremeno
prepusti svoj stan za sastanke vodstva Pokreta. Montane i Santamaria poslije
su dali na raspolaganje elegantan ured kod obale Malecon, koji je bio najbolje

65
skrovište. Castro nikad nije koristio svoj vlastiti stan za sastanke s više od
dva-tri čovjeka. Nakon srpnja 1952. ubrzao se tempo novačenja. U roku od
jedne godine, Castro je uključio u Pokret oko 1200 ljudi, koje je organizirao u
više od sto ćelija. Neke su ćelije bile stariji kružoci prijatelja istomišljenika
koji su se pridružili u skupinama. Formalno je vodstvo imalo deset ljudi, šest u
političkom odboru i šest u vojnom odboru, jer su Castro i Abel Santamaria bili
članovi oba odbora. Velika većina havanskih članova dolazila je iz
siromašnijih gradskih četvrti; bili su to ljudi koje je privukla Castrova
kampanja za kon-gresnika. Medu njima je bilo uličnih prodavača, vozača,
trgovačkih pomoćnika, konobara, mehaničara i nezaposlenih. Mnogi su bili
neženje, s malo članova obitelji i drugih veza, te nisu bili odani drugim
organizacijama kao što su sindikati. Tipičan rani član bio je Ramiro Valdes,
21-godišnji pomoćnik vozača kamiona, koji je mnogo godina kasnije postao
zastrašujući i vrlo uspješan načelnik tajne policije predsjednika Castra. Valdes
se oduševio Castrovim govorima na radij skom programu stranke Ortodoxo i
htio se upoznati s njim. Zatekao je Castra odjevenog u svoje tipično tamno
vuneno odijelo, unatoč zagušljivoj srpanjskoj vrućini. Međutim, Castrova je
konzervativna vanjština samo naglašavala tihu strast s kojom je postavljao
svoje revolucionarne ciljeve. Valdes je postao vjeran član i pomogao da se
unovače mnogi drugi članovi iz sirotinjskih nastamba u četvrti Artemisa blizu
Havane.

Castro namjerno nije novačio članove komunističke partije. U pitanju

ideologije, krišom je bio bliži komunistima nego većini Ortodoxos. Međutim,
znao je da komunisti imaju vlastite planove i dnevni red, a nije se htio
podvrgnuti nijednoj drugoj političkoj organizaciji. Osim toga, komunisti su
postali izolirani od drugih ljevičarskih pokreta zbog pritiska Hladnog rata.
Izgubili su položaje čak i na sveučilištu. Castrov stari komunistički prijatelj
Alfredo Guevara pokušao je prema uputi partije privoljeti Castra da sklopi
savez s komunistima. Castro je sa svoje strane smatrao da bi sudjelovanje
komunista u Pokretu moglo biti štetno, jer bi otjeralo socijalne umjerenjake,
čiju je potporu još trebao. Poslije su dva komunista ušla u Pokret, ali u oba
slučaja su okolnosti bile iznimne. Jedan je bio sredovječni radnik čija se
pripadnost partiji nekako previdjela. Drugi je bio Raul Castro, koji se mnogo
družio s komunističkim studentima tijekom cijele 1952. godine. Raul je proveo
ljeto 1953. na komunističkoj mirovnoj konferenciji u Beču i u posjetima
raznim istočnoeuropskim zemljama. U lipnju 1953., nakon povratka na Kubu,

66
prijavio se da pristupi pokretu Komunističke omladine. Ipak, Fidel nije
uključio Raula u više sfere Pokreta. Znao je da će se u slučaju sukoba interesa
Raul pokoriti jačem karakteru starijeg brata. U Pokretu je bilo relativno malo
studenata i ljudi s akademskim obrazovanjem. I to je učinjeno namjerno. Ljudi
sa sveučilišnim obrazovanjem obično su imali mišljenje o svemu i svađali se
oko odluka. Castro nije htio tako nešto u Pokretu. Htio je ljude koji će dati
bezrezervnu potporu njegovu vodstvu i uputama. Novačio je studente i ljude s
diplomom samo kad su imali neko tehničko znanje ili veze od kojih bi imao
veliku korist.

Osim porasta članstva, politička se djelatnost Pokreta u ranim danima

usmjerila na izradu i distribuciju ilegalnih novina. Prije nego što su Santamaria
i Montane udružili snage s Castrom, kupili su rabljeni tiskarski stroj na kojem
su tiskali brošuru protiv Batiste pod imenom Son Los Mismos (»Jednaki su«).
Castro je pisao članke za tu brošuru pod pseudonimom Alejandro, ali nije mu
se sviđao naslov, pa je s pjesnikom Raulom Gomezom pokrenuo drugu brošuru
pod imenom El Acusador (»Tužitelj«). Nakon nekog vremena, Son Los
Mismos je prestao izlaziti, pa je El Acusador postao jedino glasilo Pokreta,
gdje je Castro pisao većinu sadržaja. Veći dio brošure sastojao se od prilično
sirovih napada na Batistu i njegove ljude. Manje se pisalo o onome što Pokret
želi. Tražilo se da prestane zlostavljanje radnika i seljaka, da plaće budu
bolje, te da se poštuju prava žena. Castro je pisao da će nakon revolucije
velikim zemljoposjednicima (uglavnom strancima) zemlja biti oduzeta i
raspodijeljena malim imanjima i seljacima koji rade na njoj. Nigdje se nije
spominjao komunizam, pa čak ni marksizam. Junak i uzor koji se najčešće
spominjao bio je poštovan praktički na cijeloj Kubi: Jose Marti. Iako E!
Acusador nije davao potpunu sliku Castrovih namjera, ovaj je to sam sebi
opravdavao kroz Martijev postulat da čovjek mora skrivati svoje ciljeve ako
ih želi ostvariti.

Osim tiskovine koja iznosi njegove stavove, Castro je htio nabaviti ilegalnu
radijsku postaju. Unovačio je u Pokret 41-godišnjeg liječnika po imenu Mario
Munoz, koji je živio u gradu Colon u središnjoj Kubi. Munoz je bio gorljivi
revolucionar, ali i radio-amater. Napravio je dva jednostavna odašiljača, koji
su se koristili za emitiranje proglasa i objava Pokreta. Emisije su se
reklamirale u brošuri Pokreta, ali pokazalo se da ih je teško čuti. Prva
godišnjica smrti Eddvja Chibasa bila je 16. kolovoza 1952. Velik sastanak

67
pristaša stranke Ortodoxo trebao se održati kod Chibasova groba na groblju
Colon. Castro je namjeravao pretvoriti taj događaj u veliku propagandnu
platformu za Pokret. Treći broj El Acusadora tiskan je u deset tisuća
primjeraka da bi se podijelio na svečanosti, a unutra je bio oštar napad na
slabosti i kukavičluk službenog vodstva stranke Ortodoxo. Međutim, postalo je
očito da se SIM barem djelomično uvukao u organizaciju Pokreta. Tiskarski je
stroj pronađen u stanu člana Pokreta po imenu Gonzalez, te je razbijen.
Zaplijenjena je i spaljena velika količina primjeraka El Acusadora. Kad su
neki vodeći članovi Pokreta došli do groblja Colon noseći primjerke El
Acusadora, policija ih je uhitila. Melba Hernandez i još jedna žena puštene su
kasnije istog dana, te su obavijestile Castra o uhićenjima. Sljedećeg su dana
Castro i Hernandez otišli u policijsku postaju kao odvjetnici da traže puštanje
uhićenika. Zapanjili su se kad su vidjeli daje uhićeno više članova vodstva
Pokreta koji nisu imali nikakve veze sa svečanošću na groblju, a medu njima
su bili i Montane i Raul Gomez. Očito se radilo o koordiniranoj policijskoj
akciji. Ubrzo je policija pronašla i jedan od odašiljača Pokreta, te ga je
uništila. Castro je imao sreće što je policija očito mislila da njegova družina
amaterskih revolucionara nije nikakva ozbiljna prijetnja. Za tajnu policiju,
najveća opasnost za Batistin režim krila se u eventualnim skupinama
nezadovoljnika unutar same vojske, \ nakon toga u etabliranim političkim
strankama, pogotovo skupinama stranke Autentico koje je financirao bivši
predsjednik Prio. Zbrda-zdola okupljeni ljudi koji su izdavali El Acusador
nisu spadali u te kategorije, pa su pušteni nakon nekoliko dana. Ubrzo je Fidela
Castra i Abela Santamariu zaustavio policijski automobil, te su odvedeni u
policijsku postaju i pretraženi. Na njima nisu nađeni nikakvi optužujući
materijali, pa su i oni pušteni. Unatoč velikom trudu, Castro nikad nije doznao
je li policijska akcija došla zbog izdaje unutar Pokreta ili samo kao posljedica
policijskog nadzora nad ljudima koji su dijelili brošuru Pokreta.

Uhićenja u kolovozu nisu utjecala na pripremu vojnih djelatnosti Pokreta, što

je postalo glavni Castrov prioritet. Ključna stvar u tom polju dogodila se kad
je u rujnu unovačen Pedro Miret, student strojarstva i stručnjak za oružje koji
je imao zbirku starih pušaka i sačmarica. Davao je poduku iz rukovanja
oružjem studentima, Batistinim protivnicima, u zabačenim podrumima
sveučilišnih zgrada, a povremeno i na zaklonjenim mjestima na krovu. Ubrzo
nakon što se pridružio pokretu, Miret je ušao u šesteročlani vojni odbor, gdje
su osim njega bili Castro, Abel Santamaria, Jose Luis Tasende (tvornički

68
radnik), Ernesto Tizol (uzgajivač pilića koji je osnovao svoju malu političku
skupinu prije nego što se udružio s Castrom) i Renarto Guitart (trgovački šegrt
iz Santiaga). Vojna obuka ćelija Pokreta održala se najesen 1952., bilo na
sveučilištu (bilo je opasno iznositi oružje sa zemljišta sveučilišta) ili noću, na
imanjima u okolici Havane. Novaci su na sveučilištu učili rastavljati i
sastavljati Miretove puške. Na selu su učili puzati preko zapreka poput
specijalaca, noseći oružje-igračke. Nakon siječnja 1953. sva se obuka vršila
izvan sveučilišta, na lokacijama koje su se često mijenjale kako bi se održala
tajnost. Članovi ćelije putovali su pojedinačno autobusom na selo i zatim
pratili upute da dodu na zborno mjesto. Zbog sigurnosnih i financijskih razloga,
pucanje se vježbalo vrlo rijetko. Oscar Alcalde, član Pokreta koji je bio niži
službenik u ministarstvu financija, ušao je u lovački klub i koristio to kao
izgovor da poziva goste kako bi gađali puškom. Miretu je neko vrijeme
pomagao čovjek po imenu Isaac Santos, koji je bio u američkoj vojsci u Koreji
i podučavao vještine pješaštva i specijalaca. Santos je poslije ispao iz igre jer
se sumnjalo da je uhoda iz Batistine policije ili CIA-e. Castro osobno i Abel
Santamaria rijetko su bili nazočni na vojnim vježbama. Detaljna koordinacija
obuke, kao i izdavanje lozinka, bila je obično zadatak Tasendea i Tizola.
Posrednik koji je nosio poruke između Castra i drugih voda Pokreta bio je
obično Nico Lopez, djelomično zato što se nije činilo vjerojatnim da bi
crnački radnik surađivao s mladim odvjetnikom aristokratska izgleda.

69
Ključan problem Pokreta bila je nestašica novca za kupovinu oružja. Većina
oružja koje su mogli kupiti bile su lovačke puške. Vojne puške u relativno
dobrom stanju teško su se nalazile na crnom tržištu, a bile su i vrlo skupe, kao i
streljivo. Jedanput je Alcalde poslan na tajni sastanak, koji je dogovorila treća
strana, sa španjolskim republikancem koji je navodno nudio na prodaju deset
rabljenih automatskih pušaka thompson. Kako je na mjestu sastanka bilo nekih
čudnih ljudi, Alcalde je posumnjao da se radi o klopci SIM-a. Pobjegao je a
da nije vidio Španjolca. Pokret nije imao bogate članove koji bi riješili
financijske probleme. Ni Castro nije zarađivao praktički ništa, pa je poslije u
šali govorio o sebi kao o jedinom plaćenom zaposleniku Pokreta, s obzirom da
je živio od novca koji je posuđivao od kolega. Njegov otac nije htio
ispunjavati njegove zahtjeve za velikim svotama novca, pogotovo zato što je
znao da bi Fidel mogao dobro zarađivati kad bi htio ozbiljno raditi kao
odvjetnik. Fidel se obratio starijem bratu Ramonu, koji je preuzeo upravljanje
imanjem u Biranu. Fidel je rekao da mu hitno treba novac za akciju koju
priprema, ali nije rekao kakvu. Ramon mu je nevoljko dao 140 pesosa, stoje
Fidel prihvatio bez zahvalnosti. Više je članova Pokreta stavilo hipoteku na
svoje posjede ili prodavalo namještaj da prikupi novac. Kad je Montane
otišao iz General Motorsa, dao je Pokretu cijelu otpremninu od 4000 pesosa.
Castro je u studenom 1952. otišao na godišnju svečanost Sveučilišta u Havani
radi sjećanja na smrt osam studenata koje je smaknula španjolska kolonijalna
vlast. Tada se upoznao s Naty Revuelta. Bila je to prelijepa i društvena
djevojka, udana za uspješna i marljiva mladog kardiologa. Imala je
buntovnički duh i mnogo slobodnog vremena. Pridružila se raznim političkim
organizacijama i postala oduševljeni pristaša najradikalnijeg krila Ortodoxos.
Kad je Batista izvršio puč, Naty se uplašila da bi se radikali iz Ortodoxa
mogli naći na%meti policijskih progona. Napravila je kopije ključa svojeg
stana i poslala ih trojici poznatih militanata u Havani, od kojih je jedan bio
Castro, da koriste njezin stan kao utočište. Poslao joj je poruku zahvalnosti, ali
prvi ju je put vidio tek na svečanosti. Fidela je Naty jako privukla. Uložio je
sav svoj šarm i smisao za šalu, što mu je dobro išlo. Te su se večeri mnogo
smijali, kako se Naty poslije sjećala. Tada je bila sretno udana i imala
kćerkicu, ali ludo se zaljubila u Fidela, te je ostala zaljubljena do kraja života,
unatoč mnogim godinama zanemarivanja, pa i odbacivanja. Natyn je muž
isprva dobronamjerno pretpostavio da se Naty oduševljava Castrom zbog
političkih razloga, pa se neko vrijeme nije bunio. Naty je toliko htjela pomoći

70
Pokretu da je prodala nakit radi kupovine oružja.

Što se tiče Castrove patničke supruge Mirte, ostala je odana i privržena, ali
Castro joj je malo govorio o svojim političkim djelatnostima i ciljevima.
Njezin brat Rafael postao je podtajnik Ministarstva unutarnjih poslova u
Batistinoj vladi, pa je bila rastrgana između njih dvojice. Budući da je navikla
na udoban život srednje klase, Mirta je teško trpjela posljedice Castrove
besparice. Kako kaže jedna uvjerljiva anegdota, Castro se jedne noći kasno
vratio kući s prijateljem Pedrom Trigom i ustanovio da su mu isključili struju
zbog neplaćanja, da mu trogodišnji sin Fidelito ima vrućicu, te da mu supruga
nema novca za lijekove. Uredio je da se Fidelito pošalje u obližnju bolnicu i
posudio od Triga 5 pesosa kako bi žena kupila lijekove. U džepu je imao 100
pesosa, ali taj je novac darovan za kupovinu oružja, a ta je svrha za Castra
imala prednost pred svime ostalim. U siječnju 1953. Castro je napokon
raskinuo veze sa službenim vodstvom stranke Ortodoxo. Naime, bila je
sazvana posebna sjednica stranke da se raspravi o prijedlogu sudjelovanja u
višestranačkoj koaliciji protiv Batiste. Castro i drugi radikali smatrali su da bi
takva koalicija uništila neovisnost stranke, kao da se prodala. Demonstrativno
je s pristašama napustio sjednicu, vičući da »ti političari« neće postići ništa.
Istovremeno je igrao dvostruku igru s komunistima. Osobno nikad nije
sudjelovao u komunističkim djelatnostima, ali nije nikako odvraćao brata
Raula od toga. Raul je često bio u prvim redovima komunističkih
demonstracija, kako na sveučilištu, tako i izvan njega. Imao je vodeću ulogu u
studentskom protestu kad je bijeli mramorni kip jednog komunističkog junaka
netko zalio crnom bojom. Protest je prešao u prave nerede. Kako suzavac i
pendreci nisu imali uspjeha, policija je otvorila vatru i ubila jednog
demonstranta. Trideset je studenata uhićeno i odvedeno u policijsku postaju.
Tek na kraju, kao deus ex machina, Fidel Castro se pojavio u postaji u svojstvu
odvjetnika i zatražio puštanje pritvorenih studenata.

Stota godišnjica rođenja Josea Martija padala je na 28. siječnja 1953. Bio je
to velik događaj. Svaka politička stranka na Kubi, od ljevice do desnice,
pozivala se na Martijevo duhovno naslijede. Batista je organizirao raskošne
službene proslave, koje su počele u predsjedničkoj palači. Opozicija je
organizirala svoje proslave. Fidel Castro, koji je strastveno vjerovao daje on
jedini pravi Martijev nasljednik, pristao je sudjelovati u masovnoj bakljadi na
ulicama Havane. Sudjelovalo je oko petsto članova Pokreta, koji su koračali u

71
discipliniranim redovima i vikali »Revolucija!« i »Sloboda!«. Svi su članovi
Pokreta nosili zapaljene baklje koje su mogle poslužiti i kao oružje u slučaju
policijskog napada. Kao daje Castro (ne prvi put) preuzimao reklamnu taktiku
od Hitlera i Mussolinija. Batistina policija, koja je htjela ostaviti što bolji
dojam pred stranim gostima pozvanima u Havanu na službenu proslavu za
Martija, nije ništa poduzela protiv bakljade. Dobro organizirani i
disciplinirani redovi ljudi iza Castra izgledali su mnogim gledaocima kao
komunisti. Oni koji su znali Castra, ali nisu bili u Pokretu, pretpostavljali su da
opet koristi svaku priliku da se uključi u neku opoziciju. Kako je bio dobar
govornik i privlačio mnogo pažnje, nitko nije ni slutio, unatoč toj sceni, da je
Castro zapovjednik skrivene vojske. Ubrzo nakon Martijeve godišnjice, Castro
je postigao da se članak s njegovim potpisom objavi u državnim novinama,
prvi put nakon Batistina puča godinu dana ranije. Članak, koji je izašao u
popularnom tjedniku Bohemia, opisivao je kako je policija uništila atelje
jednog ljevičarskog kipara. U usporedbi s Castrovim uobičajenim napadima,
na primjer, dok je izdavao El Acusador, članak u Bohemiji bio je prilično
mlak. To je bila još jedna taktička prekretnica u Castrovu vodstvu Pokreta.
Dok je intenzivirao pripreme za vojno djelovanje, htio je da izgleda kao da se
bavi stvarima koje će policiji izgledati kao relativno bezopasna politička
aktivnost. % Castrov Pokret nije nipošto bio jedina tajna organizacija s ciljem
rušenja Batiste. Druga takva skupina bio je Nacionalni revolucionarni pokret
(MNR)*, koji je vodio profesor filozofije Rafael Garcia Barcena, suosnivač
stranke Ortodoxo 1947. godine zajedno s Eddvjem Chibasom, pa su ga neki
smatrali pravim Chibasovim nasljednikom. ' Kratica od Movimiento Nacional
Revolucionario (nap. ur.).

Šest je godina predavao na Višoj vojnoj školi, pa je stekao sljedbenike medu

mladim časnicima. Garcia Barcena je htio steći vlast bez prolijevanja krvi, to
jest, učiniti nešto slično kao Batista. Za razliku od Castrova Pokreta, MNR je
pretežno bio organizacija srednje klase, s mnogim stručnjacima i studentima u
svojim redovima. Garcia Barcena obratio se Fidelu Castru u ožujku 1953.
tražeći njegovu pomoć u pokušaju zauzimanja vojne baze Columbia uz pomoć
časnika u vojarnama. Castro se nije htio izjasniti. Poslije je tvrdio daje u
načelu htio pomoći Garciji Barceni, ali da ga je upozorio kako MNR
razgovara s previše ljudi i daje njihova sigurnost vjerojatno ugrožena. To je
možda bila istina, ali time je Castro dobio opravdanje da se ne upliće u
pothvat kojim ne upravlja i koji mu se čini loše smišljen. Kako god bilo, na

72
dan kad je Garcia Barcena htio preuzeti logor Columbia, policija je opkolila
kuću gdje su se sastali urotnici i uhitila sve nazočne. Garcia Barcena i neki
drugi bili su strašno mučeni kako bi odali ortake. Četr-naestorici je ljudi
suđeno i strpani su u zatvor. Neki militanti MNR-a koji su izbjegli zatvor
poslije su odlučili prijeći u Castrov Pokret. Neki su ga optužili za izdaju. Znao
je datum akcije MNR-a i pobrinuo se da on i svi drugi članovi vodstva Pokreta
budu daleko od Havane na taj dan. U lipnju 1953. održan je sastanak u
kanadskom gradu Montrealu, na kojem su sudjelovale sve nekomunističke
političke stranke i organizacije koje su se protivile Batisti. Htjeli su razraditi
strategiju za povratak demokracije na otok. Castro, koji se praktički isključio
iz stranke Ortodoxo, nije bio pozvan, ali je posjetio neke sudionike kad su se
vratili na Kubu. Bivši šef mladeži stranke Ortodoxo Max Lesnick natuknuo je
da se sprema akcija, te da nabava oružja neće biti problem. Nestašica oružja
bila je velika nevolja za Castra, ali i dalje se nije htio udruživati ni sa kakvom
skupinom koja nije pod njegovom vlašću. Dapače, sumnja da bi netko drugi
ubrzo mogao krenuti u akciju protiv Batiste možda ga je navela da iznese svoje
planove i bude prvi. Plan koji je spremao nekoliko mjeseci bio je napad na
vojarnu Moncada u Santiagu, u pokrajini Oriente, te istodobni napad na manji
vojni položaj Cespedes u Bavamu, gradu stotinjak kilometara udaljenom od
Santiaga, jer se tim položajem kontrolirala glavna cesta kojom se u pokrajinu
dolazilo sa zapada.

Sve do posljednjeg trenutka, Castro nije spominjao napad na Moncadu nikome

osim petero drugih članova Pokreta. Međutim, cijelog je života kombinirao
krajnju tajnost i varke s povremenim bljeskovima smione iskrenosti. U lipnju
se obratio profesoru vojne povijesti Portellu Vili, članu Ortodoxos, i pitao ga
može li skupina naoružanih dragovoljaca uspješno izvesti iznenadan napad na
vojarnu Moncada. Portell Vila mu je odgovorio da ne mogu uspjeti bez pomoći
iznutra. To nije uvjerilo Castra. Držao se uvjerenja, koje su posebno
potkrepljivali događaji iz Francuske revolucije, da se tajna uspjeha krije u
smionosti i iznenađenju. Kao stoje sam rekao, prethodni pokušaji revolucije na
Kubi poduzeti su s redovnom vojskom ili bez nje, ali nikad protiv nje.
Smatralo se da vojska može zaustaviti svaki pokušaj preuzimanja vlasti, pa da
je zato potrebno uvjeriti vojsku barem da stoji i gleda, ako se želi napraviti
uspješan ustanak. Neuspješan pokušaj MNR-a ovisio bi o pomoći vojnih
časnika. Castro je smatrao da bi takva akcija uz vojnu pomoć bila običan puč,
te da bi prava moć ostala u rukama vojske, kao što se dogodilo 1933., kad je

73
Revolucionarno vijeće stupila na vlast uz pomoć Batistinih vojnika, a onda
pala nekoliko mjeseci kasnije. Castro je smatrao da može dokazati daje
predodžba o nepobjedivoj vojsci zapravo kriva. U vojarni Moncada obično je
bilo oko 400 vojnika, ali očekivao je da nisu u punom stanju pripravnosti, te
da će 25. srpnja, na dan svetog Jakova (Santiago), većina časnika biti na
dopustu ili slaviti u gradu do kasnih sati. Napadači su trebali stići u zoru 26.
srpnja u više automobila, odjeveni u vojne odore, te preuzeti vlast nad
vojarnom prije nego što se uspije podignuti uzbuna. Trebali su uletjeti u
oružarnicu i brzo izaći iz vojarne s oružjem, prije nego što druge pješačke ili
zrakoplovne jedinice stignu reagirati. Ako vrijeme i okolnosti dopuste, trebali
bi poslati zbunjujuće poruke drugim vojnim bazama, javljajući da su akciju
poduzeli niži časnici unVtar vojarne. Santiago je pažljivo izabran kao cilj
operacije. Oriente je u čitavoj kubanskoj povijesti bio najburniji dio zemlje, s
najviše revolucija. Zbog siromaštva, zaostalosti i većine posjeda u rukama
nekolicine ljudi, uglavnom stranih korporacija, odavno je tamo bilo plodno tlo
za nezadovoljnike. Ondje su se mogle vidjeti najgore društvene posljedice
sezonske naravi glavnog kubanskog proizvoda, šećera. Sjekači trske, uglavnom
potomci robova, lomili su kičmu od zore do mraka tijekom četiri mjeseca, a
sljedećih osam mjeseci obično nisu imali posla. Oriente je kao kvrgava glava
krokodila koji je oblik otoka, područje koje je najdalje od glavnih središta
vojne i političke moći, koji su svi na repu krokodila. Uspješan iznenadni napad
na vojarnu Moncada mogao je po Castrovu mišljenju potaknuti opći ustanak u
pokrajini prije nego što vlada stigne preseliti vojsku na istok. Oružje iz
Moncade višestruko bi pojačalo vatrenu moć Pokreta, te bi mu omogućilo da
naoruža lokalne dragovoljce. Castro je svjesno slijedio postupke boraca za
nezavisnost Kube, koji su se naoružavali pomoću nenadanih napada na
španjolske vojne položaje na istoku otoka. Kad bi napad propao, obližnja
Sierra Maestra, najviši i najdivljiji planinski lanac na Kubi, bila bi najbolje
moguće područje gdje bi se napadači mogli sakriti i preustrojiti.

Odmah nakon osvajanja Moncade, Castro je namjeravao zauzeti ra-dijsku

postaju u Santiagu, iz koje bi emitirao manifest Pokreta. Manifest je sastavio
pjesnik Raul Gomez, a Castro ga je temeljito prepravio, kao i obično. Imao je
devet pasusa grandiozne i nezrele retorike, s velikom količinom samohvale.
»...Revolucija se rada u duši kubanskog naroda, u naprednoj mladeži koja želi
novu Kubu, bez starih grešaka i pokvarene ambicije... Pripremili su je
strpljivo, hrabro i odlučno ljudi koji su svoj život posvetili idealu...« Manifest

74
je govorio kako revolucija cijeni vrlinu, čast, gospodarski napredak, socijalnu
pravdu i ustav iz 1940. (čak bi se i Batista složio s tim), ali nije jasno rekao
kako treba ostvariti te ciljeve. Sve je to bilo manje naivno nego što se činilo.
Castro je odlučio da neće samome sebi vezati ruke. Manifest je tvrdio daje
stranka Ortodoxo prava nasljednica Martijevih ideala. Međutim, taj neizravni
poziv na potporu stranke nije značio nikakav savez. Manifest je također tvrdio
da revolucija nema veze ni sa stranim vladama niti s domaćim političarima.
Naty Revuelta bila je zadužena da nabavi materijal za emitiranje prije i poslije
manifesta: ploče s prikladnom uzbudljivom revolucionarnom glazbom
Beethovena i drugih klasičnih skladatelja, državnu himnu i pjesme iz ratova za
nezavisnost, kao i snimku posljednje radijske emisije Eddvja Chibasa prije
samoubojstva. Član vojnog odbora Ernesto Tizol unajmio je imanje od dva
hektara blizu plaže Siboney, petnaest kilometara od Santiaga, navodno da
uzgaja piliće (što je inače radio), ali zapravo kao bazu za odlaganje oružja i
okupljanje napadača. Od sredine srpnja, oružje i vojne odore prevoženi su iz
Havane i skrivani u suhom zdencu skrivenom pod podnim gredama
improviziranog kokošinjca na imanju Sibonev. Pokret je nabavio oko sto odora
na crnom tržištu. Havdee Santamaria i Melba Hernandez sašile su još nekoliko
uniforma s odgovarajućim činovima. Renato Guitart, jedini član vojnog odbora
porijeklom iz Santiaga, nadzirao je pripreme u Santiagu, kao i planove
prijevoza i ceste. Uspio je u gradu kupiti veliku količinu puščana streljiva.
Dogovorio se s drugim čovjekom iz Santiaga da nadgleda vojarnu i pažljivo
bilježi kretanje i rutinu stražara. Unajmio je sobe u raznim hotelima i
prenoćištima u Santiagu i Bavamu, navodno za prijatelje koji će sudjelovati na
godišnjem festivalu u Santiagu. Većina je vodstva trebala odsjesti u hotelu
Rex, jer se tamo nisu tražila imena svih gostiju iz skupine. Abel Santamaria
otputovao je u Santiago 16. srpnja da preuzme zapovjedništvo do Fidelova
dolaska. Unajmio je velik broj madraca i prenio ih u Sibonev, te je naručio
zalihe hrane i mlijeka.

Prije nego stoje otišao iz Havane da vodi vojnu operaciju, Castro je imao
tjedan intenzivnih sastanaka, od koji su neki bili tek neizravno povezani s
operacijom. Otišao je u komunističku knjižaru u Havani i tamo zamolio
prijatelja da dogovori sastanak s višim predstavnikom komunističke partije.
Došao je Carlos Rafael Rodriguez, vodeći intelektualac partije, kao i bivši
ministar Batistine vlade iz 1940. Dugo su razgovarali o stanju u zemlji. Castro
nije ništa rekao o planovima za rušenje Batiste, ali dao je do znanja da je

75
naklonjen ideologiji komunizma. Tim je razgovorom htio osigurati da će
komunisti pozitivno reagirati na akciju u Moncadi, ili da je barem neće smjesta
osuditi. Castro nije nipošto htio podrediti svoj Pokret međunarodnom
komunizmu, ali već je u komunistima vidio dugoročne saveznike. Također je
posjetio šurjaka i bivšeg prijatelja Rafaela Diaza-Balarta, podtajnika u
Ministarstvu unutarnjih poslova s izravnorrlodgovornošću za policiju. Castro
je glumio da ga zanima sudbina klijenta koji je uhićen par dana ranije. Pitao je
gdje čovjeka drže i za što će ga optužiti. To je zanimanje bilo paravan iza
kojeg je Castro provjeravao zna li policija išta o njegovim planovima. Otišao
je siguran da vlast ništa ne sumnja. Castro je izabrao 165 ljudi da sudjeluje u
operaciji, od toga 138 u Santiagu i 27 u Bavamu. To su bili uglavnom mladići
iz Havane i zapadne pokrajine Pinar del Rio. U skupini su bila dva odvjetnika
(Castro i Hernandez), jedan liječnik, jedan zubar, pet računovođa i šest
studenata (medu kojima Raul Castro), dok su ostali uglavnom bili radnici bez
sindikata - vozači, kuhari, stolari, zidari, mehaničari i težaci. Osim samog
Castra, nitko od izabranih nije imao djecu. Znao je da će ugroziti život svih
sudionika i nije htio da bude siročadi. Zbog pomalo mračnog očinskog poriva,
inzistirao je da se jedan zaručeni mladić vjenča prije odlaska iz Havane: ako
pogine, barem je doživio užitak prve bračne noći. Glavnina napadača
otputovala je iz Havana u parovima ili malim skupinama, automobilima,
autobusima i vlakovima, uglavnom u razdoblju između 22. i 24. srpnja. Svi su
dobili adrese u Santiagu ili Bavamu gdje trebaju odsjesti prije nego što ih
pokupe i odvedu na zborna mjesta. Znali su da će sudjelovati u vojnoj
operaciji, ali većina je saznala za konkretan cilj tek na dan same akcije.

U petak ujutro, 24. srpnja, Castro je otišao sa »šoferom« Teodulfom

Mitchelom, crncem i vozačem kombija koji je nedavno unovačen u Pokret,
unajmiti veliki automobil buick za koji je rekao da mu treba za vikend u
turističkom naselju Varadero. Mitchel gaje zatim razvozio po raznim
lokacijama u Havani ili oko nje kako bi koordinirao zadnje pripreme. Navratio
je kod Naty Revuelta da uzme tipkane primjerke manifesta za Moncadu i
snimke koje je pripremila za puštanje na radiju uz manifest. Rekao je Naty da
primjerke manifesta isporuči izabranim novinama i političarima točno u pet
ujutro u nedjelju, 26. srpnja. Kasno navečer 24. srpnja, Castro i Mitchel su
napokon krenuli na put; trebalo je prijeći 900 kilometara do Santiaga. Preko
noći su stali i malo se odmorili u Colonu u kući dr. Marija Murioza, koji je
pristao da će zasebno putovati u vlastitu automobilu do zbornog mjesta u

76
Santiagu. Nakon još jedne duge vožnje stali su u gradu Santa Clara. Bilo je
jutro, subota, 25. srpnja. Castro je otišao kod okulista. U gužvi posljednjih
sastanaka u Havani zaboravio je uzeti naočale, koje je rijetko nosio u javnosti,
ali bez kojih ne bi vodio oružani vojni napad. Dobio je rezervni par naočala,
pa su krenuli dalje i stigli u Bayamo rano navečer. Otišli su u hotel Gran
Casino, gdje se tijekom protekla dva dana okupio odred za Bayamo pod
vodstvom Raula Martineza. Castro je proveo nekoliko sati dajući upute i
ohrabrenja za planirani napad na vojsku u Bayamu sljedećeg jutra. Rekao je:
čak i ako napad ne uspije, doprinijet će sigurnom budućem rušenju Batiste.
Zatim je opet krenuo na put i stigao na imanje Sibonev malo prije ponoći. Na
ulazu ga je dočekao Montane, koji je stražario. Već je stiglo oko 120 ljudi. Još
je nekolicina trebala stići automobilom u sljedećim satima. Svi su automobili
bili skriveni u kokošinjcima. Sva su svjetla u kući bila ugašena, osim u sobici
gdje su Melba Hernandez i Havdee Santamaria spremale hranu i glačale vojne
odore. Castro je pozdravio sve nazočne i otišao razgovarati s Abelom
Santamariom i Guitartom, koje nije vidio više od tjedan dana. Još su jednom
provjerili vojni plan. Cilj napada, vojarna Moncada, bila je raštrkana skupina
zgrada i vježbališta u nepravilnoj četvorini od šest hektara, kojoj je rub
dijelom bila visoka ograda, a dijelom vanjski zid glavne zgrade, koja je
izgledala poput tvrđave. Bilo je to sjedište pješačke jedinice od 380 vojnika i
odreda od 26 pripadnika Seoske straže. U vojarnu se moglo ući s četiri strane.
Castro je izabrao ulaz 3, kojim se ulazilo u dvorište glavne zgrade stožera.

Planirali su da 21 čovjek zauzme civilnu bolnicu koja gleda na zapadni zid

vojarne. Sa stražnjih prozora bolnice mogli su otvoriti diverzijsku vatru ako
bude potrebno. Druga, manja skupina trebala je zauzeti položaj na krovu
trokatne Palače pravde, jedan blok južno od vojarne, odakle su mogli pokrivati
glavnu napadačku skupinu, koja bi stigla u konvoju automobila na ulaz 3.
Uhvatili bi i razoružali tri stražara prije nego što mogu podignuti uzbunu,
podigli bi željezni lanac s ulaza, pa bi više vozila ušlo u dvorište. Napadači bi
nasrnuli u susjednu spavaonicu i uhvatili i razoružali vojnike. Drugi bi
napadači zauzeli radijski odašiljač vojarne. Neki bi provalili u oružarnicu i
ukrcali oružje u vozila. Čim bi to završili, svi bi se napadači povukli iz
vojarne i odvezli se na razne strane. Napadači su trebali ostvariti svoje ciljeve
bez krvoprolića, ali bili su spremni na pucanje ako naiđu na oružani otpor.
Abel Santamaria je očekivao da će voditi glavnu napadačku skupinu, a da će
Fidel kao glavni zapovjednik ostati vani kod rezervnih vozila. Havdee i Melba

77
Hernandez slagale su se s Abelom, tvrdeći da se Fidel zbog budućnosti
Pokreta ne smije nepotrebno izlagati. Međutim, Castro je ustrajao na tome da
vodi glavni napad, dok će Abel voditi skupinu koja zauzima bolnicu. Uputio ih
je da u slučaju njegove smrti Abel treba preuzeti vodstvo nad Pokretom. Isprva
se protivio sudjelovanju dviju žena u operaciji, ali na kraju se složio s
prijedlogom dr. Marija Munoza da one s njim odu u bolnicu u zadnjem
automobilu. Munoz će navući bijelu liječničku kutu, a žene mu mogu pomoći
ako bude ranjenika. Kad su to dogovorili, Castro se odvezao da posjeti
prijatelja. Bio je to Luis Conte Aguero, prijatelj iz stranke Ortodoxo i radijski
voditelj, koji je imao kuću u Santiagu. Na temelju razgovora koji su imali
nekoliko dana ranije u Havani, Castro je mislio da će Conte doći u Santiago na
festival. Htio je zamoliti Contea da iskoristi svoje radijsko znanje i koordinira
emitiranje manifesta iz Moncade. Ipak, ovaj put je Castro zbog tajnovitosti
izgubio priliku. Conte je ostao u Havani, pa se Castro morao vratiti u Sibonev
praznih ruku. Ubrzo nakon Castrova povratka podijelili su oružje i odore.
Odore je trebalo navući na svakodnevnu odjeću, tako da se mogu svući ako
bude potrebno. Castro je sebi namijenio veliku odoru, ali nije ju dotad
isprobao. Bila je svejedno premala. Obrijao je brkove da prikrije identitet, ali
brinuo se da bi neprikladna odora mogla probuditi sumnju. Prepravili su je na
licu mjesta. Castro je također smatrao da Abel Santamaria izgleda neuvjerljivo
u naredničkoj odori i zapovjedio mu u šali da zauzme vojničkije držanje.
Renato Guitart, koji je nestrpljivo čekao početak akcije, navukao je odoru par
sati ranije. Oružje se uglavnom sastojalo od sačmarica i lakih pušaka kalibra
22 mm, a bilo je vrlo malo teškog oružja. Svi su se načas usplahirili kad je
jedan mladić slučajno povukao otponac svojeg napunjenog oružja. Nekoliko su
minuta svi nepomično šutjeli, a onda su zaključili da nitko izvan imanja nije
čuo pucanj. Kad su otkucala četiri sata ujutro, Castro je napokon okupio cijelo
društvo, i dok su žene dijelile mlijeko, objavio prvi put što je cilj operacije i
kako će se izvršiti. Ako sve prođe kako treba, rekao je, neće biti krvi i cijela
će operacija završiti za deset minuta. Većina će oficira vjerojatno biti izvan
vojarne ili u dubokom snu nakon noćnog karnevala. Kad uzmu oružje iz
Moncade, to će rasplamsati ustanak u pokrajini Oriente, koji će se zatim
proširiti na cijelu Kubu. Očito je postojao rizik da nešto krene po zlu. Zbog
sigurnosnih razloga nije im prije mogao reći cilj operacije. Ipak, svi nazočni
ušli su u Pokret drago, doprinijet će sigurnom budućem rušenju Batiste. Zatim
je opet krenuo na put i stigao na imanje Sibonev malo prije ponoći. Na ulazu
ga je dočekao Montane, koji je stražario. Već je stiglo oko 120 ljudi. Još je

78
nekolicina trebala stići automobilom u sljedećim satima. Svi su automobili bili
skriveni u kokošinjcima. Sva su svjetla u kući bila ugašena, osim u sobici gdje
su Melba Hernandez i Havdee Santamaria spremale hranu i glačale vojne
odore. Castro je pozdravio sve nazočne i otišao razgovarati s Abelom
Santamariom i Guitartom, koje nije vidio više od tjedan dana. Još su jednom
provjerili vojni plan. Cilj napada, vojarna Moncada, bila je raštrkana skupina
zgrada i vježbališta u nepravilnoj četvorini od šest hektara, kojoj je rub
dijelom bila visoka ograda, a dijelom vanjski zid glavne zgrade, koja je
izgledala poput tvrđave. Bilo je to sjedište pješačke jedinice od 380 vojnika i
odreda od 26 pripadnika Seoske straže. U vojarnu se moglo ući s četiri strane.
Castro je izabrao ulaz 3, kojim se ulazilo u dvorište glavne zgrade stožera.
Planirali su da 21 čovjek zauzme civilnu bolnicu koja gleda na zapadni zid
vojarne. Sa stražnjih prozora bolnice mogli su otvoriti diverzijsku vatru ako
bude potrebno. Druga, manja skupina trebala je zauzeti položaj na krovu
trokatne Palače pravde, jedan blok južno od vojarne, odakle su mogli pokrivati
glavnu napadačku skupinu, koja bi stigla u konvoju automobila na ulaz 3.
Uhvatili bi i razoružali tri stražara prije nego što mogu podignuti uzbunu,
podigli bi željezni lanac s ulaza, pa bi više vozila ušlo u dvorište. Napadači bi
nasrnuli u susjednu spavaonicu i uhvatili i razoružali vojnike. Drugi bi
napadači zauzeli radijski odašiljač vojarne. Neki bi provalili u oružarnicu i
ukrcali oružje u vozila. Čim bi to završili, svi bi se napadači povukli iz
vojarne i odvezli se na razne strane. Napadači su trebali ostvariti svoje ciljeve
bez krvoprolića, ali bili su spremni na pucanje ako naiđu na oružani otpor.
Abel Santamaria je očekivao da će voditi glavnu napadačku skupinu, a da će
Fidel kao glavni zapovjednik ostati vani kod rezervnih vozila. Havdee i Melba
Hernandez slagale su se s Abelom, tvrdeći da se Fidel zbog budućnosti
Pokreta ne smije nepotrebno izlagati. Međutim, Castro je ustrajao na tome da
vodi glavni napad, dok će Abel voditi skupinu koja zauzima bolnicu. Uputio ih
je da u slučaju njegove smrti Abel treba preuzeti vodstvo nad Pokretom. Isprva
se protivio sudjelovanju dviju žena u operaciji, ali na kraju se složio s
prijedlogom dr. Marija Munoza da one s njim odu u bolnicu u zadnjem
automobilu. Munoz će navući bijelu liječničku kutu, a žene mu mogu pomoći
ako bude ranjenika. Kad su to dogovorili, Castro se odvezao da posjeti
prijatelja. Bio je to Luis Conte Aguero, prijatelj iz stranke Ortodoxo i radijski
voditelj, koji je imao kuću u Santiagu. Na temelju razgovora koji su imali
nekoliko dana ranije u Havani, Castro je mislio da će Conte doći u Santiago na
festival. Htio je zamoliti Contea da iskoristi svoje radijsko znanje i koordinira

79
emitiranje manifesta iz Moncade. Ipak, ovaj put je Castro zbog tajnovitosti
izgubio priliku. Conte je ostao u Havani, pa se Castro morao vratiti u Sibonev
praznih ruku. Ubrzo nakon Castrova povratka podijelili su oružje i odore.
Odore je trebalo navući na svakodnevnu odjeću, tako da se mogu svući ako
bude potrebno. Castro je sebi namijenio veliku odoru, ali nije ju dotad
isprobao. Bila je svejedno premala. Obrijao je brkove da prikrije identitet, ali
brinuo se da bi neprikladna odora mogla probuditi sumnju. Prepravili su je na
licu mjesta. Castro je također smatrao da Abel Santamaria izgleda neuvjerljivo
u naredničkoj odori i zapovjedio mu u šali da zauzme vojničkije držanje.
Renato Guitart, koji je nestrpljivo čekao početak akcije, navukao je odoru par
sati ranije. Oružje se uglavnom sastojalo od sačmarica i lakih pušaka kalibra
22 mm, a bilo je vrlo malo teškog oružja. Svi su se načas usplahirili kad je
jedan mladić slučajno povukao otponac svojeg napunjenog oružja. Nekoliko su
minuta svi nepomično šutjeli, a onda su zaključili da nitko izvan imanja nije
čuo pucanj. Kad su otkucala četiri sata ujutro, Castro je napokon okupio cijelo
društvo, i dok su žene dijelile mlijeko, objavio prvi put što je cilj operacije i
kako će se izvršiti. Ako sve prođe kako treba, rekao je, neće biti krvi i cijela
će operacija završiti za deset minuta. Većina će oficira vjerojatno biti izvan
vojarne ili u dubokom snu nakon noćnog karnevala. Kad uzmu oružje iz
Moncade, to će rasplamsati ustanak u pokrajini Oriente, koji će se zatim
proširiti na cijelu Kubu. Očito je postojao rizik da nešto krene po zlu. Zbog
sigurnosnih razloga nije im prije mogao reći cilj operacije. Ipak, svi nazočni
ušli su u Pokret dragovoljno, pa tako i svi sudionici akcije moraju sudjelovati
dragovoljno. Ako itko želi odustati, još to može učiniti. Castro sigurno nije
htio kukavice koji bi mogli pokolebati sve ostale u ključnom trenutku. Zato je
bio iznenađen i zgađen kad mu je prišlo deset ljudi, predstavnici dviju ćelija,
medu kojima je bila jedina studentska ćelija, i rekli da žele odustati. Smatrali
su da pobunjenici nemaju dovoljno ljudi ni oružja da zauzmu tako moćan i
dobro čuvan cilj. Ti su ljudi odvedeni u stražnju sobu i stavljeni pod oružanu
stražu. Castro je zapovjedio da mogu otići u dva automobila u kojima su stigli,
ali tek nakon što cijeli konvoj napadača napusti imanje. Nakon tog neugodnog
trenutka, zavladalo je bolje raspoloženje i ostatak skupine je bio složan. Ubrzo
nakon pet ujutro, praćen nervoznim i uzbuđenim šaptanjem, Castro je održao
zadnji govor za ohrabrenje. Njegove su riječi kasnije učili školarci diljem
Kube, a odobrena verzija zvuči kao jedan od onih izmišljenih govora prije
bitke u rimskoj povijesti. Ipak, upravo je tako Castro volio govoriti u
»povijesnim« trenucima, pa je tekst vjerojatno sličan onome što je uistinu

80
rekao.

Za nekoliko sati čeka vas pobjeda ili poraz, ali bez obzira na ishod -dobro me
slušajte, prijatelji - bez obzira na ishod, ovaj će Pokret trijumfirati. Ako sutra
pobijedite, Martijeve će se nade ostvariti ranije. Ako ne uspijemo, naše će
djelo svejedno biti primjer kubanskom narodu, a iz naroda će izniknuti mladići
spremni umrijeti za Kubu. Oni će podići našu zastavu i krenuti dalje... Ljudi će
stati iza nas u Orienteu i na cijelom otoku. Kao 1868. i 1892., ovdje u Orienteu
prvi ćemo povikati: »Sloboda ili smrt!« Družina je zatim izašla iz kuće i ušla u
odgovarajuće automobile. Više desetljeća kasnije, neki su preživjeli sudionici
jVš pričali o tom veličanstvenom trenutku, o vedrom zvjezdanom nebu u
praskozorje, o palmama koje osvjetljavaju njihovi automobili, o osjećaju da
sudjeluju u pothvatu koji je veći i bolji od svega što su ikad učinili. Moncada
živi! Malo prije pet sati ujutro, 26. srpnja 1953., šesnaest automobila punih
naoružanih pobunjenika krenulo je s imanja Sibonev i odvezlo se u konvoju
prema Santiagu. Stvari su odmah krenule po zlu. Jedan je automobil stao zbog
puknute gume. Četiri putnika uspjela su se ugurati u druge automobile, ali
četvorica su morali ostati. Drugi automobil s osmoricom skrenuo je na krivu
stranu u Santiagu i odvojio se od glavnog konvoja. Automobil sa skupinom od
šest ljudi koja je trebala zauzeti Palaču pravde (pod zapovjedništvom Lestera
Rodrigueza i s Raulom Castrom) također se izgubila u ulicama Santiaga i stigla
kasnije. Skupina koju je vodio Abel Santamaria stigla je na vrijeme u civilnu
bolnicu, koju su zauzeli bez nezgoda ili otpora. Objasnili su da su dio
pobunjeničke organizacije koja zauzima vojarnu Moncada. Prvi automobil u
glavnoj napadačkoj skupini, u kojem je bilo osam ljudi pod zapovjedništvom
Renata Guitarta, dovezao se pred ulaz 3 u vojarni nekoliko minuta nakon pet
sati i petnaest minuta, što je bilo dogovoreno vrijeme. Izašli su, a Guitart je u
odori narednika povikao: »Pozor! Dolazi general!« Kad su se tri stražara
ukočila, Jestis Montane, Ramiro Valdes i Jose Suarez oteli su stražarima puške
springfield i ugurali stražare kroz ulaz. Guitart i još četvorica podigli su lanac
s ulaza u vojarnu i pojurili uza stube prema sobi za komunikacije stožera, kako
su pogrešno mislili. Istovremeno su ostali automobili, a za volanom prvoga bio
je Fidel Castro, trebali proći kroz ulaz i stati u dvorištu. Ali nije ih bilo.
Castro je stao 150 metara dalje, pred vojnom bolnicom, i razmišljao što da
radi s ophodnjom dva vojnika s automatskim puškama koji su se neočekivano
pojavili na ulici. Vojnici su sumnjičavo gledali što se događa na ulazu,
okrenuvši leda Castru. On je polako dovezao svoj veliki buick do vojnika,

81
držeći otvorena vrata i nadajući se da ih može zaskočiti prije nego što podignu
uzbunu. Kad se jedan od njih osvrnuo, Castro je ubrzao, ali držao je velik
pištolj u jednoj ruci, pa je automobilom naletio na rub pločnika. Motor se
ugasio. Na ulici se pojavio i neki narednik, te je podignuo pištolj prema
Castrovu automobilu. Ljudi u automobilu iza Castrova otvorili su vatru i
pokosili narednika. Zatim je neki vojnik počeo pucati s prozora vojne bolnice.
Castro i ostala petorica iskočili su iz automobila, ušli u zaklon i uzvratili
vatru. Ostali su učinili isto. Zatim se u vojarni oglasilo bučno zvono za uzbunu.
Tako je propala svaka realna mogućnost da operacija uspije. Ubrzo se
pojačala puščana vatra s prozora vojne bolnice, ali i s prozora i krova zgrade
stožera. Teška strojnica je otvorila vatru s vrha jednog tornja na udaljenosti od
dvjesto metara, unutar same vojarne. Castro je doviknuo svojim ljudima da
potrče prema ulazu, ali u dimu, slabom svjetlu i pucnjavi na obje strane, nitko
ga nije poslušao. Pobunjenici su i dalje pucali prema vojarni, ali bili su
blokirani iza automobila ili ograde i stabala na drugoj strani ulice. U
međuvremenu, ljudi iz prvog automobila, jedini koji su uspjeli ući u vojarnu,
ustanovili su da oko pedeset vojnika spava na poljskim krevetima u dvorištu.
Dok je Castro mislio da će vojarna imati manje vojnika nego obično, ispalo je
suprotno: vojnici iz drugih područja došli su u Moncadu zbog karnevala u
Santiagu. Nenaoružani vojnici u dvorištu predali su se pobunjenicima, ali
nakon nekoliko minuta, kad se oglasila uzbuna, pojavili su se naoružani vojnici
iz drugih dijelova vojarne, pa je došlo do puškaranja. Poginuli su Guitart i još
trojica. Ostali pobunjenici iz prvog odreda ustrijelili su jednog časnika i više
vojnika, ali kako nisu imali potporu i bijahu odsječeni od ostalih, morali su se
povući na ulicu. Kad je Castro vidio da su njegovi ljudi brojčano i oružano
slabiji, mahnuo im je da se povuku. Neki su se izvukli u automobilima, vozeći
brojne ranjenike. Drugi su pobjegli pješke. Castro nije uspio upaliti svoj
automobil, ali je uskočio u jedan od automobila koji su vozili natraške da
izađu iz ulice. Pedro Miret i još dvojica nastavili su pucati sa svojih položaja
da pokriju povlačenje glavnine. Skupina na krovu Palače pravde vidjela je što
se događa i pokušala ih pokrivati vatrom. Međutim, ubrzo ih je ušutkala mnogo
jača paljba. Kad se glavnina povukla, bacili su oružje i odore, prošli kroz
zgradu i izašli na ulicu, gdje su se raspršili. Raul Castro je krenuo s ciljem da
pješke prijeđe nekih osamdeset kilometara od Santiaga do obiteljskog imanja u
Biranu.

Skupina Abela Santamarie u civilnoj bolnici pucala je prema zgradi stožera,

82
ali nisu vidjeli što se događa na ulici ispred vojarne. Kad su shvatili da se
glavnina pobunjenika povukla, bilo je prekasno da napuste bolnicu bez
opasnosti od vojnika. Abel je rekao Havdee i Melbi da se udalje od njih i
pokušaju pobjeći. Rekao je: ako muškarci poginu, važno je da netko preživi i
ispriča što se dogodilo. Otišle su u dječji odjel i pokušale smiriti malu djecu
koja su plakala zbog gladi i osamljenosti. Većina je muškaraca zatim legla u
krevet i glumila pacijente. Neke su im naklonjene sestre pomogle da navuku
bolničku odjeću i zavoje. Ubrzo je odred vojnika prošao kroz bolnicu i isprva
nije primijetio ništa sumnjivo. Međutim, slučajno je u bolnici bio časnik
vojarne Moncada za tisak, koji je vojnicima prstom pokazao pobunjenike, kao
i dvije žene. Muškarci su izvučeni iz bolnice, pretučeni kundacima i odneseni u
vojarnu Moncada. Dr. Munoz se pobunio zbog takva postupka. Ustrijelili su ga
u leda (»pokušaj bijega«) i bio je na mjestu mrtav. Njega su prvog ubili nakon
što je okršaj završio. Vojska je imala više žrtava nego pobunjenici: devetnaest
mrtvih i dvadeset sedam ranjenih, dok su pobunjenici imali šest mrtvih i
petnaest ranjenih, pa su vojnici bili željni osvete. Tijekom tog i sljedećeg dana
ubijeno je svih dvadeset dvoje pobunjenika iz bolnice, obično nakon užasnih
mučenja kojima su istražitelji htjeli izvući priznanje o vezi s političkim
strankama na Kubi ili iz inozemstva. Više od trideset pobunjenika iz glavne
skupine zadesila je ista sudbina. Neki su umrli na mukama. Drugi su dokrajčeni
metkom iz pištolja. Havdee i Melba vidjele su pjesnika Raula Gomeza na
životu, ali lice mu je bilo tako unakaženo da ga isprva nisu prepoznale. Poslije
je i on ustrijeljen. Žene su čule kako vojnici razgovaraju o tome da su nekog
pobunjenika istražitelji SIM-a mučili do smrti, a kad su vojnici spomenuli
dvobojne cipele, shvatile su da govore o Havdeeinu zaručniku Borisu Santi
Colomi. Kad je Melba rekla da su pobunjenici htjeli zauzeti vojarnu bez
krvoprolića, jedan je razjareni vojnik rekao: »Niste htjeli krvoproliće? Sad
ćemo vam pokazati krv.« Odveli su ih u brijačnicu, koja je postala mučionica.
Posvuda je bilo skorene krvi, čak i po zidovima. Svježa krv na uskom balkonu
ispred sobe bila je tako duboka da joj je vjetar mreškao površinu. Havdee je
počela povraćati. Čak je ijedan od vojnika bio u šoku, jer je stalno ponavljao:
»Ovo mi se ne sviđa. Ovo ne može biti.« Napad na logor u Bavamu bio je
jednako neuspješan kao napad na Moncadu. Pobunjenici su naišli na lokot na
vratima koja su trebala biti otvorena. Kad su pokušali prijeći preko zida,
uznemirili su neke konje, a čovjek koji je čuvao konje pitao je tko su. Jedan je
uzrujani pobunjenik pucao na tog čovjeka, što je uzbunilo vojnike u logoru.
Nakon petnaest minuta puškaranja, pobunjenici su se morali povući.

83
Desetorica su pobjegla. Od dvanaestorice uhvaćenih većina je ubijena. Jedan
je preživio iako su ga vezali konopcem za džip i vukli naokolo. Petorica su
ranije odlučila da neće sudjelovati.

Popodne 26. srpnja, oko četrdeset iscrpljenih pobunjenika, među kojima je bio
Fidel Castro, uspjelo se vratiti na imanje Sibonev. Neki su bili ranjeni. Drugi
su se jako snuždili i odlučili se predati ili odustati i vratiti se u Havanu. Samo
je njih devetnaest htjelo slijediti Castra kad je krenuo prema divljoj planini
Gran Piedra, nekoliko kilometara sjevernije, želeći tamo zasnovati gerilsku
bazu. Jedan je gotovo odmah odustao jer su ga boljela stopala. Nakratko su
stali pokraj kuće neke stare crnkinje, koja je rekla unuku da im pokaže put u
planine. Nakon nekoliko kilometara, Castro je poslao dječaka kući, jer nije
htio da itko zna kamo su se zaputili. Idućeg jutra stigli su do nekog sela visoko
u planinama. Bili su strašno umorni i gladni. Nakon što ih je više seljaka
otjeralo, napokon je jedan crnac pristao zaklati svinju za njih. Rekao je da u
tom selu živi oduvijek, ali da ga zemljoposjednik maltretira i ucjenjuje. Castro
mu je dao pištolj i, kako sam kaže, poručio: »Ako dođu i maltretiraju te, uzmi
ovo i pucaj... Brani stoje tvoje!« Poslije, istoga dana, u drugoj seljačkoj
kolibi, slušali su na prijenosnom radiju kako general Batista govori o napadu
na ftfoncadu. Rekao je da su pobunjenici dobro naoružani plaćenici, te da su
napad planirali i organizirali milijunaši u progonstvu, tj. bivši predsjednik
Prio. Na imanju gdje su se okupili pobunjenici nađena je komunistička
propaganda. (Radilo se o jednoj Lenjinovoj knjizi koju je Abel Santamaria
odnio u Santiago kao lektiru. Policija je jako napuhala to otkriće, iako se nije
slagalo s tvrdnjom da je akciju potaknuo Prio, tvrdi protivnik komunizma.)
Batista je rekao da su pobunjenici počinili brojna zvjerstva i izboli više
ranjenika do smrti u vojnoj bolnici. Vojska je vjerno i hrabro odbila
pobunjenički napad. Prirodno je da su obje strane umiješale propagandu u opis
događaja. Bilo je mnogo argumenata pomoću kojih se mogla osuditi akcija
pobunjenika. Ipak, istina je da su sva zvjerstva počinili vojnici i policajci
SIM-a. Pojedini su se vojni časnici i liječnici užasnuli zbog mučenja, pa su
pokušali spasiti živote nekih pobunjenika. Međutim, vojnici su uglavnom imali
lošu stegu, te ih je razbjesnila smrt njihovih drugova. Dodatno ih je podjario
njihov zapovjednik, pukovnik Chaviano, koji je objavio da želi deset mrtvih
pobunjenika za svakog poginulog vojnika. Satnik Lavastida, zloglasno nasilan i
pokvaren službenik SIM-a, rekao je svojim istražiteljima da se nimalo ne
suzdržavaju. Postoje razne priče o tome što je Batista znao i koliko je odobrio,

84
ali svakako je podigao temperaturu kad je u cijeloj zemlji podigao vojsku na
noge, proglasio ratno stanje, uveo strogu cenzuru i zahtijevao obavijesti o
ljudima iza napada. Između ostaloga, uveo je hitnu mjeru kojom je ukinuo
zatvorsku odredbu prema kojoj su policajci i stražari odgovorni za život
zatvorenika za koje su zaduženi. To je izgledalo kao namjerna mjera kako bi se
opravdalo umorstvo zatvorenika koje su počinili vojnici pukovnika Chaviana.
Vijesti o mučenju u Santiagu ubrzo su se proširile unatoč jakoj državnoj
cenzuri. Jedna je mlada novinarka prokrijumčarila iz Moncade fotografije
mrtvaca s tragovima mučenja, kao i živih zatvorenika koji su poslije
proglašeni žrtvama pucnjave. Uhićeni su i premlaćeni ljudi koji nisu imali
nikakve veze s napadom, samo zato što su izgledali sumnjivo, na primjer, ako
su imali ruku ili nogu u zavojima. Istaknuti političari stranke Ortodoxo i
komunističke partije u Santiagu bili su uhićeni i ispitani jer se tražila veza s
pobunjenicima. Dok je javnost u početku osuđivala akciju pobunjenika, to je
ubrzo prešlo u zgranutost i bijes zbog nemilosrdne reakcije vojske. Guverner
pokrajine Oriente neuspješno je nastojao nagovoriti vojsku da se suzdrži.
Nadbiskup Perez Serantes (koji je dvadeset godina ranije krstio Fidela Castra)
sazvao je 28. srpnja sastanak građanskih čelnika u Santiagu, gdje su pozvali da
se prekine s umorstvima. Izdao je izjavu pod naslovom »Dosta je krvi« i
pozvao pobunjenike na slobodi da se predaju ako im vojska poštedi život. Čak
je i u Havani rastao bijes zbog postupka prema pobunjenicima. Pod pritiskom
javnosti, načelnik glavnog vojnog stožera napokon je izdao zapovijed
pukovniku Chavianu da održi uhvaćene pobunjenike na životu.

Raul Castro je 29. srpnja, kad je stigao do pola puta na dugom pješačenju do
Birana, uhvaćen na policijskoj barikadi. Nije imao dokumente, pa je uhićen
dok se ne potvrdi njegov identitet. Sljedeći dan ga je neki trgovački putnik
prepoznao kao brata Fidela Castra, pa je poslan u Moncadu. Pukovnik
Chaviano je već dobio zapovijed da zarobljenike isporuči gradskom zatvoru.
Pobunjenici, koji su poput Raula uspjeli izbjeći hvatanje tijekom četiri dana
nakon napada, nisu bili maltretirani. Fidel Castro je još bio u bijegu, te je
postao najtraženiji čovjek na Kubi. Vojska je poduzimala sve stoje mogla da ga
uhvati, čak je koristila izviđačke zrakoplove. Nadbiskup Perez, koji se možda
nije uzdao u jamstva koja mu je dao pukovnik Chaviano, vozio se satima po
planini Gran Piedra. Stao bi svakih par stotina metara i preko zvučnika
pozivao pobunjenike da se predaju, osobno im obećavajući da jamči za
njihovu sigurnost. Castro i ostali hodali su kroz planinski lanac Gran Piedra,

85
sve iscr-pljeniji i gladniji. Svakih nekoliko dana, ponetko bi odlučio vratiti se
u Santiago. Kad su u jednoj seljačkoj kolibi čuli za postupke i obećanja
nadbiskupa Pereza, Castro je nagovorio većinu preostalih da se predaju.
Ostala su mu samo dva čovjeka, Oscar Alcalde i Jose Suarez. S njima je
namjeravao prijeći do obližnjeg lanca Sierra Maestra i početi polako graditi
gerilske snage. Međutim, u zoru 1. kolovoza, odred Seoske straže od šesnaest
ljudi našao je tri pobunjenika kako spavaju u planinskoj kolibi. U tom je času
izgledalo da je Castru odzvonilo. Vojnici su znali da će pukovnik Chaviano,
unatoč zapovijedi da se zarobljenici ne ubijaju, biti presretan kad čuje daje
glavni krivac za smrt njegovih vojnika ubijen opirući se uhićenju. Kad se neki
drugi odred vratio sa zarobljenikom, pukovnikov ih je zamjenik upitao: »Zašto
ste ga doveli?« Osim toga, bilo je i društvenih razloga zašto bi vojnici rado
likvidirali Castra. Svi su članovi odreda Seoske straže, kao i njihov časnik,
bili crnci, kao i većina seljaka u pokrajini Oriente. Crni su vojnici voljeli
Batistu jer je bio mulat i bivši narednik, za razliku od tradicionalne bijele
vladajuće klase španjolskog porijekla, koju su predstavljali Castro i njegova
dva druga. Kad su vojnici naišli na njih trojicu, jedan je vodnik predložio da
»ubiju bijelce« na licu mjesta, a neki su vojnici bili spremni odmah poslušati.
Međutim, glavni časnik, mrzovoljan i šutljiv 53-godišnji poručnik Pedro
Sarria, uzviknuo je zapovijed da se ne puca. On je bio medu časnicima koji su
pokušali zaustaviti klanje u Moncadi, pa je jedva spasio život dvojice
pobunjenika koji su uhvaćeni na ulicama Santiaga. Sad je htio spasiti i ovu
trojicu. Castro se pravio daje mjesni seljak po imenu Rafael Gonzalez, ali nije
znao da ga je Sarria vidio nekoliko godina ranije, kad je pohađao tečaj prava
na Sveučilištu u Havani. Sarria je odmah prepoznao Castra. Dok su se spuštali
s planine, Castro je priznao daje to uistinu on, a onda je upitao Sarriu zašto ga
nije ubio. Sarria je odgovorio: »Slušaj, dečko, ja nisam takav.« Castro mu je
rekao da će ga ubiti njegova vlastita vojska ako tako nastavi. »Pa neka me
ubiju«, odgovorio je Sarria. Više godina kasnije, Sarria je ustvrdio da nije
imao nikakvih političkih sklonosti prema Castru. Rekao je daje Castro ljudsko
biće i da profesionalni vojnici »ne smiju činiti zlodjela«. Sarria nikad nije
napredovao iznad čina satnika, ali kad je dvadeset godina kasnije umro kao
umirovljenik, čovjek koji je postao predsjednik i vrhovni zapovjednik nije
zaboravio doći na njegov sprovod. Na povratku cestom za Santiago, odred
Seoske straže ugledao je skupinu od pet pobunjenika koji su se prethodnog
dana odvojili od Castrove skupine. Skrivali su se u visokoj travi, a vojnici su
zapucali na njih. Tada se pojavio nadbiskup Perez i umiješao se među njih.

86
Pobunjenici su se predali nadbiskupu dok su ih vojnici vrijeđali. Nadbiskup je
rekao poručniku Sarrii da su pobunjenici pod njegovom zaštitom. Sarria je
odgovorio: »Recite to pukovniku Chavianu, a ne meni.« Nadbiskup je zamolio
Sarriu da zarobljenike odvede u gradski zatvor, a ne u vojarnu Moncada, a
Sarria je odmah pristao. Nakon užasa kroz koje su prošle Melba i Havdee,
mogle su se još samo nadati da je Fidel nekako preživio i da će završiti u
gradskom zatvoru. Iz ćelije su virili kroz mrežu na prozoru da vide tko stiže.
Nakon više dana čekanja, nada je posustala. Mjesne su novine objavile velik
naslov daje Fidel Castro mrtav. »Zatim, jednog dana«, sjećala se poslije
Havdee, »začule smo korake i glasove koji su bili glasniji i uzbuđeniji nego
inače. Događalo se nešto veliko. Nešto veliko, ali što? Tada sam na trenutak
ugledala neke ruke kako se miču, nečije prste. Ne znam kako, ali znala sam da
su to Fidelove ruke... Dotad smo bile živi mrtvaci, ali tada smo se oslobodile
te strahote - ne možete znati kakve dok je ne doživite - te strahote koja nije ni
život ni smrt. I od tog trenutka nam nije bilo važno hoćemo li živjeti ili
umrijeti. Fidel je bio živ. Moncada je živjela!« Kad je Castro doveden u
gradski zatvor, ispitivanje je vodio pukovnik Chaviano osobno. Castro nije
ništa skrivao. Detaljno je opisao kako je organizirao Pokret i namjeravao
srušiti Batistinu vladu, kako bi uveo posve nov politički sustav. Chaviano je
naivno mislio da će ta priznanja uništiti Castra i povećati ugled vojske.
Novinarima je prenio sažetak Castrove izjave, dopustio im je da intervjuiraju
Castra, čak je Castru dopustio govoriti na radiju. Učinak je bio obratan od
onoga što je Chaviano htio. Castro se u očima javnosti preobrazio iz
nepoznatog ekstremista u važnu političku ličnost, koja ima viziju nove i možda
bolje Kube.

Policija je ubrzo shvatila da je vrlo loša ideja davati Castru takav publicitet.
Pobunjenici su preseljeni u zatvor sjeverno od Santiaga. Castro je završio u
samici, a cenzura je zabranila svako daljnje medijsko pokrivanje njegovih
stavova i djela. Raul Castro i Pedro Miret neslužbeno su preuzeli vodstvo nad
zatvorenim pobunjenicima. Pripremajući se za suđenje, razgovarali su sa
svakim pojedinačno i prikupili gomilu podataka o zvjerstvima vojske. Kroz
sitne usluge naveli su obične zločince u zatvoru da prenose komadiće papira
do Fidela Castra i od njega. Fidel je preporučio da vode Pokreta, kao i
pobunjenici čije se sudjelovanje u napadu na Moncadu može lako dokazati,
otvoreno potvrde svoja djela i ponose se njfVia. Oni koji su uhićeni na temelju
sumnje, ali protiv kojih nije bilo čvrstih dokaza, moraju sve poricati, jer će

87
biti korisniji za Pokret ako izađu na slobodu. Kad je Fidelova žena čula za
njegovo sudjelovanje u napadu na Moncadu, obratila se nadbiskupiji u Havani
da čuje što je s njim. Poslije joj je telefonirao nadbiskup Santiaga da potvrdi
kako je Fidel živ i zdrav. Mirta je otputovala u Santiago, kao i Fidelova majka
Lina i polusestra Lidia, ali nisu ga smjele posjetiti. Nakon četrnaest dana Fidel
je smio napisati pismo obitelji. U pismima supruzi uglavnom govori što da mu
pošalje - između ostaloga njegovo najdraže tamnoplavo prugasto odijelo - ali
prvenstveno knjige. Prvo je zatražio dvije knjige o filozofiji, Shakespeareove
drame i »one romane za koje misliš da će me zanimati«. Ta pisma odaju
određenu ukočenost i hladnoću. Mirta se trudila biti odana i korisna, ali
sigurno ju je duboko povrijedilo to što joj se Fidel nije povjerio tijekom dugih
priprema za Moncadu. Castru je politika bila najvažnija stvar u životu, a sama
činjenica da Mirta dolazi iz obitelji Diaz-Balart, obitelji velikih Batistinih
pristaša, ohladila je njihov odnos. Mirta nije mogla promijeniti svoje navike
srednje klase, a nije htjela ni posve prekinuti sa svojom obitelji. Fidelova
pisma izražavaju više brige za malog Fidelita nego za vlastitu suprugu. Čak i
kad tješi Mirtu, kao da misli samo na korist za Fidelita. »Dobro mi je. Znaš da
mi zatvorske rešetke neće slomiti duh, odlučnost ni savjest... Budi mirna i
hrabra. Iznad svega moraš misliti na Fidelita. Želim da pode u školu koju ti
izabereš... Kad dođeš, povedi i njega.« U pismima starijem bratu Ramonu,
Fidel je također više pisao o sinu nego o ženi, govoreći da mu je drago što je
Fidelitu bilo lijepo u Biranu. »Mirta ga želi poslati u školu, točnije, u privatnu
školu. Vidjet ćemo je li to moguće.« (Čak i na Kubi 1953., pitanje privatnih
škola bilo je problem za ljevičarske intelektualce.) Fidel je htio da Ramon
uvjeri roditelje kako boravak u zatvoru nije nešto »užasno i sramotno«. Ako
čovjek ode u zatvor zbog plemenita cilja, to je »vrlo časno mjesto«. U drugom
ga pismu pita: »Razumiju li da sam zatočen jer sam vršio svoju dužnost?«
Zamolio je Ramona da pošalje još cigara. Potrošio je kutiju koju je dobio
ranije, a »često je potrebno davati cigare ljudima koji nam pomažu«.

Suđenje pobunjenicima počelo je 21. rujna u Palači pravde u Santiagu.

Optužena su 122 čovjeka, medu kojima su bili i političari iz stranaka Autentico
i Ortodoxo, te iz komunističke partije, uhićeni zato što je policija tvrdoglavo
tražila »intelektualne autore« važnije od Castra. Svi su optuženi prema zakonu
koji je propisivao između pet i dvadeset godina zatvora za »organiziranje
pobune naoružanih osoba protiv ustavne moći države«. Jedan od tri
predsjedajuća suca navodno je bio Batistin pristaša, ali sva trojica su bili

88
profesionalni odvjetnici koji su očito htjeli zadržati fasadu legalnosti i
provoditi uvriježenu sudsku praksu, što je značilo da odvjetnici obrane smiju
ispitivati svjedoke. Sudnica je bila puna naoružanih vojnika, ali smjeli su ući
građani, pa i novinari. Ishod je bio katastrofalan za Batistinu vladu. Castro,
koji je bio sam svoj branitelj, uvjerio je suce da ponište odluku vojske da
branitelji moraju nositi lisičine tijekom cijelog suđenja. Tvrdio je da je poveo
ustanak, ali ne protiv »ustavnih moći države«, nego protiv generala Batiste,
koji je očigledno neustavni vladar jer je preuzeo vlast silom i održao je svim
mogućim zločinima, zloporabama i prijevarama. Kad je upitan tko su
intelektualni autori akcije u Moncadi, Castro je odgovorio da postoji samo
jedan intelektualni autor, Jose Marti, apostol i učitelj, a zatim je citirao
njegove riječi koje lijepo opravdavaju korištenje sile da se zbaci tiranska i
nepravedna vlast. Suci su uputili branitelje da samo odgovaraju na pitanja koja
im se postavljaju, ali postupak se svejedno pretvorio praktički u suđenje
režimu i vojsci. Prilikom ispitivanja, i branitelji i neki vojni svjedoci govorili
su o mučenjima i umorstvima u vojarni Moncada. Montane je svjedočio da se
jedan vojnik hvalio kako je žiletom odrezao spolne organe Montanina
prijatelja Borisa Sante Colome, te da je i njemu zaprijetio da će ga uškopiti
ako ne govori. Havdee Santamaria je potvrdila daje Santa Coloma umro na
mukama. Rekla je da su njezinu bratu Abelu iskopali oči dok je još bio živ.
Kad su ga ispitivali o tome, jedan je vojni svjedok odao da su istražitelji
bajunetom iskopali oba Abelova oka. Nakon više takvih izjava, Castro se
umiješao i rekao da dokazi podneseni sudu dokazuju da su vojne vlasti
počinile teška kaznena djela. Zatražio je da sud zapovijedi da se prikupe i
obrade dokazi kako bi se krenulo na odgovarajuće optužbe. Kako nisu mogli
smisliti dobar razlog za odbacivanje tog zahtjeva, suci su gV zbunjeno
prihvatili i odredili da se dokazi prouče radi moguće tužbe.

Vlada i vojska bile su zgranute: stvar je postala noćna mora odnosa s

javnošću. Iako je cenzura brisala vijesti sa suda, nedostatak objavljenih vijesti
davao je veću uvjerljivost otkrićima koja su usmeno širili novinari i ostali.
Nakon pet dana, pukovnik Chaviano je prema nalogu iz Havane nagovorio dva
zatvorska liječnika da potvrde kako je Fidel Castro previše bolestan da dolazi
na suđenje. Liječnici su to učinili nevoljko, te su pokušali umiriti vlastitu
savjest tako što su Castru rekli da je to jedini način da se spasi od gnjeva
časnika koje je optuživao. Castro nije puštao liječnike na miru, nego je rekao
da on radi svoju dužnost, a oni trebaju raditi svoju. Te je večeri

89
prokrijumčario poruku drugom zatvoreniku, koji ju je proslijedio Melbi
Hernandez. Kad se 26. rujna suđenje nastavilo, Fidel Castro nije bio nazočan.
Časnik koji je predstavljao pukovnika Chaviana objasnio je da je Castro
bolestan i pokazao liječničku potvrdu. Tada je istupila Melba Hernandez,
izvukla Castrovu poruku iz kose i predala je sucima. Rekla je da je liječnička
potvrda obična laž. Napisana je pod pritiskom kao sredstvo da se prikrije
namjera vojske da ubije Castra. (Castro je doista vjerovao da ga vojska želi
ubiti. Zatvorski čuvar po imenu Yanes, koji je poslije postao glavni Castrov
tjelesni čuvar, otpušten je nakon stoje Castru rekao da je dobio zapovijed da
ga otruje. Vojska je plasirala i lažne dokumente koje su navodno slali Castrovi
prijatelji da ga "spase" iz zatvora.) Castrov komadić papira, upućen sucima,
imao je i citat iz Martija: "Pravedna stvar je čak i na dnu spilje jača od cijele
vojske." Suci su naložili neovisan zdravstveni pregled Castra. Kad se
pokazalo da je zdrav kao dren, zapovjedili su da se vrati na sud. Zatvorska
uprava, prema izričitim zapovijedima vlade u Havani, preselila je Castra u
udaljenu samicu i otvoreno mu zabranila izlazak iz zatvora. Suci, čija je
hrabrost i samostalnost imala granice, dopustili su "kompromis" prema kojem
se Castru trebalo zasebno suditi sljedeći mjesec. Vlast je zatim pokušala što
prije završiti slučaj. Raul Castro se bunio 28. rujna što Fidela još nema, te je
rekao da ga vojska želi ubiti. Sudac je zapovjedio Raulu da sjedne i šuti, ali
dodao je da je sud "poduzeo sve potrebne mjere za zaštitu optuženika".
Suđenje je završilo 5. listopada. Optužba se složila da oslobodi političare koji
su optuženi zbog moralne odgovornosti. Pobunjenici kojima je Castro
savjetovao da poriču sudjelovanje također su oslobođeni. Tužitelj je pomalo
groteskno hvalio dvadeset devet ljudi koji su "časno i plemenito" priznali
"krivnju". Suci su zatim osudili Raula Castra, Pedra Mireta, Ernesta Tizola i
Oscara Alcaldu na trinaest godina zatvora. Dvadesetorica drugih dobili su
desetogodišnje kazne, trojica su dobila tri godine, a Melba Hernandez i
Havdee Santamaria sedam mjeseci.

Fidelu Castru se sudilo zasebno, 16. listopada, u sobi za bolničke sestre u

civilnoj bolnici blizu vojarne Moncada. Bolnica je izabrana kako bi se održala
laž o Castrovoj bolesti, a sigurno i zato da se ograniči pristup. Ta sobica, s
modelom ljudskog kostura i slikom Florence Nightingale, bila je puna sudskih
službenika, vojnika i promatrača, medu kojima je bilo šest novinara. Postupak
je išao vrlo brzo. Fidela su upitali je li vodio napad na Moncadu i je li htio
srušiti vladu. Na oba je pitanja odgovorio potvrdno. Pukovnik Chaviano i neki

90
drugi svjedoci dali su vrlo kratke izjave. U dvominutnom govoru tužitelj je
prvo rekao da je optuženi priznao krivnju, a zatim je zatražio najveću kaznu od
dvadeset godina. Castro je napomenuo da dvije minute nisu dovoljne da se
opravda slanje čovjeka u zatvor na gotovo četvrt stoljeća. Zatražio je od
sudaca da prihvate njegovo pravo da iznese obranu u potpunosti i bez
prekidanja. Zatim je započeo govor koji je trajao dva sata. Poslije je taj govor
obnovljen po sjećanju i nazvan "Povijest će me odriješiti!", te je ostao kao
najslavniji govor jednog od najslavnijih (ili notornih) govornika u povijesti.
Neki su komentatori doveli u pitanje sadrži li tekst koji se pojavio 1954.
uistinu ono što je Castro rekao na suđenju 1953. Ipak, taj je govor važan kao
prvo potpuno iznošenje njegovih političkih stavova, pa jedva da je važno je li
ga sastavio 1953. ili 1954. Kako god bilo, nema razloga sumnjati da ono stoje
Castro napisao po sjećanju i tiskao nije barem slično onome što je rekao na
suđenju. Možda Je poslije dodao par stvari, ali govor je već bio prilično
uglačan. Spremao ga je tjednima, čak je tjerao drugog zatvorenika da ga noću
sluša kako govori. Imao je vrlo dobro pamćenje za takve stvari. Kad je nakon
govora izlazio iz suda, zapitao je mladu novinarku Martu Roj as je li zapisala
potpune bilješke, a ona je potvrdila. Castro je započeo govor napadom na
metode koje koristi vlast kako bi mu uskratila pošteno suđenje. Bio je
mjesecima u samici i smio je razgovarati s odvjetnikom samo u nazočnosti
policajaca iz SIM-a. Vlada je napravila lažno liječničko izvješće kako ga ne bi
pustila na glavno suđenje. "Evo režima koji se boji izvesti optuženika pred
sud; režima krvi i terora koji se boji moralnih uvjerenja čovjeka bez obrane,
nenaoružanog, oklevetanog, izoliranog... Upozoravam vas, tek sam počeo...
Znam da će me ušutkati na mnogo godina. Pokušat će sakriti istinu na sve
moguće načine... Ipak, neće ugušiti moj glas. U mojem se srcu nakuplja snaga
čak i kad sam najusamljeniji..." Opisao je kako su mu kolege mučeni i ubijeni,
kako su im tijela bačena u neobilježene grobove. "Jednog će dana ti ljudi biti
iskopani. Onda će se nositi na ramenima ljudi do mjesta pokraj Martijeva
groba, a njihova će oslobođena zemlja sigurno podići spomenik u čast
uspomene na Mučenike stote godišnjice." Nije tražio osvetu za mrtve
prijatelje. Ne treba kriviti obične vojnike. "Mislili su da rade svoju dužnost...
Kad Kuba bude slobodna, dat ćemo poštovanje, zaklon i pomoć ženama i djeci
hrabrih vojnika koji su poginuli boreći se protiv nas. Njih ne treba kriviti zbog
bijede Kube. I oni su žrtve..." Castro je pohvalio ponašanje triju časnika, medu
njima i poručnika Sarrie. Ipak, predvidio je da će časnici, krivi za neopisivu
okrutnost, nasilni kriminalci odgovorni za održavanje Batistine tiranije,

91
dočekati dan obračuna. "I vama (sucima) će se suditi, ne jedanput nego mnogo
puta, kad god se ovo suđenje bude proučavalo u budućnosti."

Castro je ismijao vlast što se trudi pokazati da pobunjenici nemaju potporu u

narodu. Njihova potpora dolazi od 700 000 nezaposlenih, 500 000
osiromašenih težaka, 400 000 loše plaćenih i loše smještenih industrijskih
radnika, 100 000 iskorištavanih nadničara, 30 000 obezvrijeđenih nastavnika,
20 000 malih poduzetnika koje su istrošili dugovi i pokvareni službenici, te 10
000 liječnika, inženjera i drugih stručnjaka koji ne mogu koristiti svoje
vještine i stručnost. Iznio je politički program pobunjenika, počevši od pet
revolucionarnih zakona koje će uvesti kad dođu na vlast, a radilo se uglavnom
o preraspodjeli zemlje i radničkom udjelu u dobiti. Odbijali su doktrine
"apsolutne slobode za poduzetništvo, zakona ponude i potražnje, te jamstava za
investicijski kapital". Potrebne bi mjere uključivale radikalne obrazovne i
zdravstvene reforme, nacionalizaciju komunalnih i telefonskih tvrtki, socijalno
stanovanje, stanarinu pod nadzorom, pošumljavanje i uspostavljanje
poljoprivrednih zadruga. "Za one medu vama koji me zovu sanjarom citirat ću
Martijeve riječi: Ono što je danas san, sutra će biti zakon." Na kraju se Castro
vratio na temu pravednog korištenja sile radi zbacivanja tiranina. Citirao je
dug niz pisaca, filozofa, pa čak i teologa, od Ivana od Salisburvja do Johna
Miltona, od isusovca Juana Mariane do američke Deklaracije nezavisnosti.
Zaključio je s govorničkim ukrasom kojegje možda posudio od Hitlera, ali se
izrazio znatno bolje: "Ne bojim se zatvora. Ne bojim se bijesa jadnog tiranina
koji je oduzeo život sedamdesetorici mojih drugova. Osudite me. Nije me
briga. Povijest će me odriješiti." U tom govoru, koji je poslije postao
najsvetiji tekst jednog komunističkog režima, nema spomena Marxa ni Lenjina,
pa čak niti riječi "socijalizam". Castro je 1953. još tajio svoja marksistička
nagnuća. Ipak, već je predlagao radikalnu pretvorbu društva i odbacivao
zapadnjačku ideju demokracije. "Iskreno vjerujem da je revolucija izvor
zakonskog prava." Općenito se obvezao da će vratiti ustav iz 1940., ali nije
ponudio nikakav vremenski okvir, te nije ni spomenuo prava i slobode
političkih stranaka. Naprotiv, "kako nema organizacije za održavanje izbora
koja bi to omogućila (ispunjenje ustava iz 1940.), revolucionarni pokret, kao
utjelovljenje vlasti naroda, jedinog izvora zakonske moći, preuzeo bi...
zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast". Očito je predvidio argumente koje će
koristiti njegova buduća komunistička vlada kako bi izbjegao mogućnost da se
sat revolucije prevrti unatrag. "Prva narodna vlada morat će poštivati te

92
zakone (koje uvede revolucija)... jer kad ljudi ostvare nešto što su tražili
generacijama, nema te sile na svijetu koja će im to oduzeti". Od početka je
namjeravao uvesti nepovratne revolucionarne promjene. Kako priča Marta
Rojas, svi su u zagušljivoj bolničkoj sobi u Santiagu, pa tako i vojnici i sudski
službenici, vrlo pažljivo slušali Castrov govor. Kad je napokon završio i sjeo,
zavladala je duga tišina. Zatim su se suci nakratko došaptavali, a onda je
predsjednik suda objavio presudu: petnaest godina zatvora. Sve zajedno
trajalo je četiri sata. S uzdahom olakšanja Batistina se vlada vratila koktelima
s rumom i partijama kanaste, nadajući se da više neće slušati o
problematičnom i nemirnom mladom odvjetniku iz Birana.

Fidel Castro i dvadeset pet drugih urotnika poslani su da odsluže kaznu u

bolničkom krilu "uzornog zatvora" na Otoku pinija (današnjem Otoku
mladosti), velikom otoku osamdeset kilometara južno od Kube, gdje turisti
danas idu na ronjenje. Castro je kao student posjetio taj zatvor kako bi osudio
tamošnje uvjete i javno napao vladu. Zapravo, uvjeti zatvorenika iz Moncade
1953. bili su relativno humani, barem u početku. Mogli su vježbati, čitati,
kuhati, primati obiteljske posjete jednom mjesečno, te slati i primati poštu pod
uvjetom cenzure. Imali su pristup zatvorskoj knjižnici i mogli su dobivati
knjige izvana. Fidel i Raul dobivali su redovno hranu i cigare od brata
Ramona. Castro je u zatvoru kao i svugdje drugdje mislio samo na politiku. Što
da se radi? Prvi je uvjet održavati što viši moral i zajedništvo u maloj skupini
kolega revolucionara. Oni su trebali biti jezgra obnovljenog Pokreta, koji je
dobio ime "Pokret 26. srpnja" prema datumu napada na vojarnu Moncada.
Castrovi su ljudi pretvorili svoje zatvorsko krilo u školu, koju su nazvali
Ideološkom akademijom Abela Santamarie. Imali su pet sati predavanja
dnevno. Fidel je predavao filozofiju i modernu povijest, Pedro Miret staru
povijest, Montane engleski, a drugi su predavali ono što su znali. Castro se
također bacio na vlastito obrazovanje. I dalje su ga najviše zanimale povijest i
filozofija. I dalje je čitao Martija i Lenjina, a nije ga napustila ni dječačka
opsjednutost velikim osvajačima iz prošlosti. Pogotovo se divio Napoleonu,
jer je u njemu vidio vojnog genija koji je usto imao ljudskost i viziju. Freud ga
se nije dojmio, a priznavao je i da zaspi nad Kantovom Transcendentalnom
estetikom prostora i vremena, ali ga je oduševljavala Marxova studija
Napoleona III. Nabavio je više knjiga o novostima u komunističkom svijetu,
kao što je Tajne sovjetske snage, koju je napisao "crveni" dekan Canterburvja.
Čak i kad je čitao staru povijest ili klasike poput Shakespearea, radio je to

93
kako bi sebi razjasnio procese povijesnog razvoja. Je li Julije Cezar bio
obični tiranski samovladar ili napredna revolucionarna ličnost koju je srušila
aristokratska reakcija?

Osim toga, čitao je i mnogo romana, uglavnom zato što ih je bilo u zatvorskoj
knjižnici, ali dijelom i zbog oduševljenog interesa Naty Revuelta. S Naty je
razmjenjivao duga pisma o knjigama koje čitaju. On je čitao klasike kao što su
Dostojevski, Balzac i Thackeray, kao i suvremene bestselere poput Priče o San
Micheleu Axela Munthea, Tvrđavu A. J. Cronina, i Oštricu britve Somerseta
Maughama. U romanima je kao i u svemu drugome tražio političke i društvene
pouke, ali njegova politička oduševljenja nisu uvijek otupljivala njegov
kritički duh. Osjećao je moć i psihološku dubinu Dostojevskoga unatoč
piščevu "reakcionarnom" stavu. Volio je politiku u Hugoovim Jadnicima, ali
kad je pisao Naty, isticao je njegov "prenaglašeni romantizam, brbljavost te
dosadnu i pretjeranu erudiciju". Castro je često pisao određenim političkim
prijateljima i simpatizerima izvan zatvora. Ponekad je pisao veselo, a ponekad
ozbiljno i zahtjevno. Neki dijelovi pisama, kao oni gdje hvali poštenje i
pristojnost zatvorskog osoblja, bili su namijenjeni uglavnom zatvorskom
cenzoru. Ipak, ispod površine je uvijek išao prema političkim ciljevima.
Očajnički je nastojao da u javnosti zadrži sjećanje na napad na Moncadu, kao i
sućut prema sudbini zatvorenika Moncade. Nagovarao je prijatelje da nastave
sa sudskim tužbama protiv odgovornih za umorstva zatvorenika u Moncadi. I
on je uložio tužbu na mjesnom sudu Otoka pinija, optužujući Batistu i tri
generala kao odgovorne za umorstva i mučenje. Još je jedan velik cilj bio
zadržati vodstvo nad ostatkom Pokreta. Znao je da zbog zatvorske cenzure i
općeg terora%u zemlji nakon Moncade ne može mnogo učiniti na kratki rok da
bi preustrojio Pokret izvan zatvora ili privukao nove članove. Ipak, pokušao je
osigurati da nitko ne preuzme njegov vodeći položaj dok ga nema. Upozoravao
je pristaše da ništa ne poduzimaju bez savjetovanja s njim. "Nema smisla ako
svi misle da imaju pravo davati izjave bez savjetovanja s drugima. Ne možete
mnogo očekivati od organizacije anarhičnih ljudi, od kojih svaki ide putem
koji mu se čini najboljim..." Odbio je prijedlog nekih prijatelja da se pridruže
"građanskom pokretu" sa širokom osnovom. Tvrdio je da bi takva ustanova
željela obuhvatiti "previše mišljenja i interesa" i izgubila revolucionarno
jedinstvo. Drugim riječima, ne bi bila pod njegovom kontrolom.

Za vrijeme prvih mjeseci u zatvoru Fidel je redovno pisao ženi Mirti. Dok su

94
pisma Naty bila duga i rječita, pisma Mirti uglavnom su sadržavala kratke
zahtjeve i upute. Mirta i Fidelito dolazili su ga posjećivati, kao i polusestra
Lidia, pa je koristio Mirtu i Lidiju da prenose poruke i tekstove koji vjerojatno
ne bi prošli cenzuru. Možda slučajno, možda namjerno, zatvorska je uprava u
jednoj prigodi Mirti poslala pismo upućeno Naty, a Naty je dobila pismo za
Mirtu. Mirta se duboko rastužila kad je vidjela da Castro piše toplija i prisnija
pisma Naty nego njoj. Osim toga, kad je pisao Naty, više je odavao svoje
političke stavove. Jedno dugo pismo za Naty pokazalo je kako uvelike
prihvaća marksistički pogled na povijest, kao i da gleda dvojako na
stvaralačke umjetnike. Odgovarajući na Natvno pitanje bi li Rolland bio velik
pisac da se rodio u drugo doba, Castro je napisao: Ljudsku misao uvijek
određuju okolnosti epohe. U slučaju političkog genija, rekao bih da sve ovisi o
tome. Lenjin bi u doba carice Katarine bio gorljiv branitelj ruske buržoazije.
Da je Marti živio u vrijeme kad su Englezi držali Havanu, bio bi na očevoj
strani i branio španjolske boje. Napokon, Mirabeau, Danton i Robespierre -
što bi bili u vrijeme Karla Velikog, ako ne ponizni sluge u... nekom feudalnom
dvorcu? Julije Cezar ne bi prešao Rubikon u prvim godinama Republike, prije
nego što se zaoštrila velika klasna borba koja je potresla Rim, te prije
osnivanja velike stranke plebejaca... Ipak, ono što je jasno političkom geniju
nije toliko jasno umjetničkom geniju. Slažem se s Victorom Hugoom: u
pjesniku i slikaru nalazi se beskraj. Upravo im beskraj daje njihovu
beskompromisnu veličinu. Beskraj koji postoji u umjetnosti nema veze s
napretkom... Ne ovisi ni o kakvim poboljšanjima u budućnosti, ni o kakvim
promjenama... S obzirom daje unutar sebe nemjerljiv i neizbrojiv... jednako je
čist, jednako potpun, jednako božanski... bez obzira je li u razdoblju krajnjeg
barbarstva ili krajnje civilizacije. To je ljepota, koja se mijenja ovisno o
karakteru pojedina stvaralačkog genija, ali uvijek ista po sebi... Rolland
svjetske snage, koju je napisao "crveni" dekan Canterburvja. Čak i kad je čitao
staru povijest ili klasike poput Shakespearea, radio je to kako bi sebi razjasnio
procese povijesnog razvoja. Je li Julije Cezar bio obični tiranski samovladar
ili napredna revolucionarna ličnost koju je srušila aristokratska reakcija?
Osim toga, čitao je i mnogo romana, uglavnom zato što ih je bilo u zatvorskoj
knjižnici, ali dijelom i zbog oduševljenog interesa Naty Revuelta. S Naty je
razmjenjivao duga pisma o knjigama koje čitaju. On je čitao klasike kao što su
Dostojevski, Balzac i Thackeray, kao i suvremene bestselere poput Priče o San
Micheleu Axela Munthea, Tvrđavu A. J. Cronina, i Oštricu britve Somerseta
Maughama. U romanima je kao i u svemu drugome tražio političke i društvene

95
pouke, ali njegova politička oduševljenja nisu uvijek otupljivala njegov
kritički duh. Osjećao je moć i psihološku dubinu Dostojevskoga unatoč
piščevu "reakcionarnom" stavu. Volio je politiku u Hugoovim Jadnicima, ali
kad je pisao Naty, isticao je njegov "prenaglašeni romantizam, brbljavost te
dosadnu i pretjeranu erudiciju".

Castro je često pisao određenim političkim prijateljima i simpatizerima izvan

zatvora. Ponekad je pisao veselo, a ponekad ozbiljno i zahtjevno. Neki
dijelovi pisama, kao oni gdje hvali poštenje i pristojnost zatvorskog osoblja,
bili su namijenjeni uglavnom zatvorskom cenzoru. Ipak, ispod površine je
uvijek išao prema političkim ciljevima. Očajnički je nastojao da u javnosti
zadrži sjećanje na napad na Moncadu, kao i sućut prema sudbini zatvorenika
Moncade. Nagovarao je prijatelje da nastave sa sudskim tužbama protiv
odgovornih za umorstva zatvorenika u Moncadi. I on je uložio tužbu na
mjesnom sudu Otoka pinija, optužujući Batistu i tri generala kao odgovorne za
umorstva i mučenje. Još je jedan velik cilj bio zadržati vodstvo nad ostatkom
Pokreta. Znao je da zbog zatvorske cenzure i općeg teroraVu zemlji nakon
Moncade ne može mnogo učiniti na kratki rok da bi preustrojio Pokret izvan
zatvora ili privukao nove članove. Ipak, pokušao je osigurati da nitko ne
preuzme njegov vodeći položaj dok ga nema. Upozoravao je pristaše da ništa
ne poduzimaju bez savjetovanja s njim. "Nema smisla ako svi misle da imaju
pravo davati izjave bez savjetovanja s drugima. Ne možete mnogo očekivati
od organizacije anarhičnih ljudi, od kojih svaki ide putem koji mu se čini
najboljim..." Odbio je prijedlog nekih prijatelja da se pridruže "građanskom
pokretu" sa širokom osnovom. Tvrdio je da bi takva ustanova željela
obuhvatiti "previše mišljenja i interesa" i izgubila revolucionarno jedinstvo.
Drugim riječima, ne bi bila pod njegovom kontrolom. Za vrijeme prvih
mjeseci u zatvoru Fidel je redovno pisao ženi Mirti. Dok su pisma Naty bila
duga i rječita, pisma Mirti uglavnom su sadržavala kratke zahtjeve i upute.
Mirta i Fidelito dolazili su ga posjećivati, kao i polusestra Lidia, pa je koristio
Mirtu i Lidiju da prenose poruke i tekstove koji vjerojatno ne bi prošli
cenzuru. Možda slučajno, možda namjerno, zatvorska je uprava u jednoj
prigodi Mirti poslala pismo upućeno Naty, a Naty je dobila pismo za Mirtu.
Mirta se duboko rastužila kad je vidjela da Castro piše toplija i prisnija pisma
Naty nego njoj. Osim toga, kad je pisao Naty, više je odavao svoje političke
stavove. Jedno dugo pismo za Naty pokazalo je kako uvelike prihvaća
marksistički pogled na povijest, kao i da gleda dvojako na stvaralačke

96
umjetnike. Odgovarajući na Natvno pitanje bi li Rolland bio velik pisac da se
rodio u drugo doba, Castro je napisao: Ljudsku misao uvijek određuju
okolnosti epohe. U slučaju političkog genija, rekao bih da sve ovisi o tome.
Lenjin bi u doba carice Katarine bio gorljiv branitelj ruske buržoazije. Da je
Marti živio u vrijeme kad su Englezi držali Havanu, bio bi na očevoj strani i
branio španjolske boje. Napoleon, Mirabeau, Danton i Robespierre - što bi
bili u vrijeme Karla Velikog, ako ne ponizni sluge u... nekom feudalnom
dvorcu? Julije Cezar ne bi prešao Rubikon u prvim godinama Republike, prije
nego što se zaoštrila velika klasna borba koja je potresla Rim, te prije
osnivanja velike stranke plebejaca... Ipak, ono što je jasno političkom geniju
nije toliko jasno umjetničkom geniju. Slažem se s Victorom Hugoom: u
pjesniku i slikaru nalazi se beskraj. Upravo im beskraj daje njihovu
beskompromisnu veličinu. Beskraj koji postoji u umjetnosti nema veze s
napretkom... Ne ovisi ni o kakvim poboljšanjima u budućnosti, ni o kakvim
promjenama. .. S obzirom daje unutar sebe nemjerljiv i neizbrojiv... jednako je
čist, jednako potpun, jednako božanski... bez obzira je li u razdoblju krajnjeg
barbarstva ili krajnje civilizacije. To je ljepota, koja se mijenja ovisno o
karakteru pojedina stvaralačkog genija, ali uvijek ista po sebi... Rolland se
mogao roditi jedno stoljeće ranije i biti jednako divan kao... Voltaire, iako bi
imao različite misli od onih u ovom stoljeću, kao što bih ja govorio druge
stvari da pišem drugoj ženi...

U veljači 1954. došlo je do drastičnog pada zatvorskih uvjeta za Castra.

General Batista je posjetio Otok pinija i trebao otvoriti električnu centralu
unutar zatvora. Kad se Batista dovoljno približio, dvadeset šest pobunjenika iz
Moncade zapjevalo je svoju himnu, "Koračnicu 26. lipnja". Isprva je Batista
pomislio da mu zatvorenici odaju počast, ali kad je čuo riječi, koje su
osuđivale nezajažljive tirane što guraju Kubu u zlo, razjareno je otišao.
Zatvorska se uprava razbjesnila što je njihov veliki dan upropašten. Autor
himne, mladi samouki skladatelj, sljedećih je dana trpio batine i bičevanje,
jednom se čak onesvijestio. Više je zatvoreničkih voda dobilo dva tjedna
samice. Zatvorske su povlastice ukinute. Fidel Castro je bačen u samicu na
neodređeno vrijeme. Unatoč bumoj političkoj karijeri, Castro je uvijek
emocionalno bio samotnjak, pa je preživio mnogo mjeseci samice, a da nije
izgubio ni srčanost ni odlučnost. Najviše mu je smetao manjak svjetla. Danje
je svjetlo prodiralo kroz jedini prozorčić, nije bilo nikakve žarulje, pa je
kvario oči pokušavajući čitati noću uz sitnu uljanu svjetiljku. Ipak, pisma su mu

97
uglavnom i dalje bila vesela. Kad bi mu dopustili sjediti na suncu, pisao je da
se osjećao kao da je na godišnjem odmoru. "Što bi Marx rekao na takvog
revolucionara?" Kad ne bi znao što da piše, brbljao je o svemu i svačemu,
satirički opisujući što rade ptice i kukci koje vidi iz ćelije. Samo bi ponekad
odavao snuždenost. "Ne možeš zamisliti kako ova samoća ždere energiju...
Trudim se stalno nešto raditi, izmišljam vlastite svjetove, stalno o nečemu
razmišljam, ali upravo sam zato tako iscrpljen." Poput mnogih zatvorenika,
skupina iz Moncade zalazila je zadovoljstvo u metodama komunikacije bez
znanja vlasti. Fidelu su poruke stizale u cigarama i kutijama šibica s lažnim
dnom, ponekad preko Mirte, koja je još uvijek imala pravo na kratke posjete.
Jedan je dobar stražar pristao odnijeti Castru tanjur hrane; iako je našao
poruku u pireu, Castro gaje nagovorio da ga ne prijavi. Pobunjenici su se igrali
na dvorištu s platnenom loptom koja bi ponekad završila na krovu pokraj
Castrove ćelije. Neki bi zatvorenik zatražio dopuštenje da se popne na krov i
uzme loptu, a odande bi je bacio na dvorište gdje se Castro smio šetati.

Castro je jeo mnogo limuna, i neko vrijeme nije bilo prigovora na tu neobičnu
naviku. Zapravo je ženi i ostalima pisao limunovim sokom između redaka. Kad
bi se pisma zagrijala, pojavili bi se nevidljivi redci. Dijelom je na taj način
cjeloviti tekst govora Povijest će me odriješiti marljivo prenošen Castrovim
pristašama tijekom više od tri mjeseca. Novinarka Marta Rojas, koja je bila u
vezi s Mirtom i poslije s Melbom Hernandez, potvrdila je točnost Castrove
rekonstrukcije govora iz Santiaga. Iako su Castra mučila zatvorska
ograničenja, njegova se politička situacija u nekim stvarima popravljala.
Nakon suđenja za Moncadu bio je slavniji nego što je ikad bio na slobodi. U
veljači 1954. Melba Hernandez i Havdee Santamaria odslužile su kaznu, pa je
Melba postala vrlo žustra i uspješna predstavnica Castra i drugih zatvorenika.
Batista je najavio izbore za studeni 1954.; iako većina političara nije htjela
sudjelovati u onome što su smatrali farsom, Batista je olabavio cenzuru tiska i
nastojao ostaviti dojam normalne demokracije. Tako se stvorila mogućnost za
pritisak javnosti. Na skupu Ortodoxosa u jednom havanskom kazalištu, Mirta
je pozvana da pročita poruku od Fidela. Na Fidelov prijedlog, Mirta i Lidia su
pisale popularnom tjedniku Bohemia, gdje su se žalile na Fidelove uvjete
života u zatvoru. List je poslao novinare da ga intervjuiraju, s obzirom da je
vlast očito mislila da će se stvarnost pokazati manje sumornom od onoga što
tvrdi njegova obitelj. Intervju je objavljen početkom lipnja, s fotografijama
Castra u zatvorskoj ćeliji. Časopis je ranije proglasio Castra jednom od

98
dvanaest istaknutih svjetskih ličnosti 1953. godine, zajedno s takvim kalibrima
kao što su kraljica Elizabeta II. (tada okrunjena), iranski šah (tada vraćen na
vlast) i šef sovjetske tajne policije Beria (tada smaknut). Castro se uvijek
uzdao da je "narod" uz njega, čak i ako su mu se protivili mnogi članovi
njegove vlastite obitelj i društvene klase. "S kakvom bih radošću donio
revoluciju ovoj zemlji, od vrha do dna! Siguran sam da bi donijela sreću
kubanskom narodu. Zbog toga sam spreman podnijeti mržnju jedne ili dvije
tisuće ljudi, medu kojima su neki rođaci, pola mojih prijatelja, dvije trećine
mojih kolega i četiri petine mojih bivših kolega sa sveučilišta." Ubrzo nakon
što je to napisao, još se više udaljio od jednog dijela obitelji i starih prijatelja.
Na radiju je čuo da mu je supruga Mirta otpuštena s radnog mjesta u
Ministarstvu unutarnjih poslova. Castro nije znao daje Mirtu prije toga
nagovorio brat, zamjenik ministra unutarnjih poslova, da prima plaću od
ministra i tako osigura stalne prihode. Iako je dobivala džeparac od Fidelova
oca Angela, očito je smatrala da joj treba još. Na Fidelov je savjet javno
kritizirala zatvorsku službu, koja je spadala u nadležnost ministra unutarnjih
poslova Hermide. Kad je Hermida otkrio da Mirta prima plaću od
ministarstva, zapovjedio je da to prestane.

Castro nije mogao vjerovati da je Mirta dobivala plaću od ministarstva. Za

njega bi potajno primanje novca od Batistine vlade bila najgora nevjera.
Pretpostavio je daje Hermida izmislio priču kao prljavi trik uperen protiv
njega, kako bi narod povjerovao da supruga samozvanog revolucionara dobiva
novac od vlade. Odmah je pisao Mirti u nadmenom stilu, tražeći da tuži
Hermidu zbog klevete. Prepuštajući se homofobijskim predrasudama, koje je u
to doba dijelio s mnogim kubanskim muškarcima, brbljao je o Hermidinoj
"spolnoj izopačeno-sti". U pismima drugim ljudima pisao je da je Mirta
"prepametna da bi je zaveo brat da pristane biti na vladinoj plaći, koliko god
bila u teškoj financijskoj situaciji... Ljutnja me zasljepljuje, pa jedva
razmišljam... Na kocki su ugled moje žene i moja čast kao revolucionara.
Radije ću umrijeti tisuću puta nego nemoćno trpjeti takvu uvredu." Međutim,
polusestra Lidia obavijestila ga je nakon nekoliko dana da je Mirta uistinu
dobivala plaću od ministarstva. Lidia je javila da su Mirtu posjetili otac i
braća, te daje s njima otišla u obiteljsku vikendicu na moru. Mirta se više nije
htjela plesti u Castrove političke djelatnosti. Castrov je vreli bijes prešao u
hladan i gorak gnjev pomiješan sa samosažaljenjem. Krivio je šurjaka više
nego Mirtu, ali ubrzo je pokrenuo brakorazvodni postupak. Za Mirtu je

99
Fidefipva reakcija bila kap koja je prelila čašu, pa je i ona pokrenula
postupak. Ministar unutarnjih poslova Hermida uzrujao se kad je Castro
ustvrdio da koristi Mirtu kao sredstvo propagande. U društvu dva vladina
ministra posjetio je Castra na Otoku pinija i bio vrlo ljubazan i
dobronamjeran. Rekao je da nema veze s tim što je Mirta na plaći ministarstva.
Tu je glupost počinio njezin brat Rafael bez njegova znanja.

Ministar je rekao da Castra smatra časnim čovjekom bez mrlje. Nitko ne

dovodi njegovu čast u pitanje. Hermida je i sam bio politički zatvorenik pod
Machadom. Razumio je Castrove osjećaje i poštivao njegov integritet. Castro
je prihvatio ministrovo objašnjenje s umjerenom uljudnošću, zlovoljno
dodajući daje barem Hermida postupio ispravno. On nije imao osobnu svađu,
nego sukob sa sustavom. Nakon Hermidina posjeta Castrovi su se životni
uvjeti malo popravili. Dopustili su bratu Raiilu da mu se pridruži u ćeliji. Raul
je naučio jezik gluhih iz Larousseova rječnika, pa je mogao komunicirati s
ostalima u skupini preko Pedra Mireta, koji je također naučio taj sustav.
Castrova je ćelija dobila električno svjetlo, kao i svježu vodu, čistu odjeću i
bolju hranu. "Čak ne moramo plaćati stanarinu", pisao je Fidel o
poboljšanjima. Još je nekoliko tjedana pisao kako se žalosti i ljuti zbog Mirte.
Posebno je patio misleći kako njegova sina Fidelita sada čuva podla obitelj
Diaz-Balart. Ipak, ubrzo se pomirio s tim da je između njega i Mirte gotovo.
Pisao je Lidiji: "Ne brini se zbog mene. Znaš da imam čelično srce." Ipak,
razni ljudi koji su poznavali Castra u prvim godinama njegova braka tvrde da
je u to doba bio iskreno zaljubljen u Mirtu, da je ona možda bila jedina žena
koju je duboko volio, te daje raskid sigurno ostavio neki trajan ožiljak. Mirta
je dobila razvod i skrbništvo nad Fidelitom. Ta je novost opet bacila Fidela u
zlovolju i bijes. "Jednog ću dana izaći odavde i povratiti sina i čast, makar
zbog toga propala cijela zemaljska kugla." Pokrenuo je pravni postupak da
dobije skrbništvo i ovlasti da odredi školu gdje se Fidelito može obrazovati
daleko od utjecaja obitelji Diaz-Balarts. "Učinit ću sve što treba i nije me
briga ako proces traje do kraja svijeta. Ako misle da me mogu izmoriti i da ću
odustati od borbe, vidjet će da sam razvio azijsko strpljenje. Ponovit ću
Stogodišnji rat i izaći kao pobjednik." U studenom 1954. Batista je ispunio
obećanje o izborima. Ishod se znao unaprijed, pa nijedan ozbiljan političar
nije htio igrati Batistinu igru tako da se kandidira protiv njega. Ipak,
predizborno je razdoblje omogućilo Castrovim pristašama da pokrenu
kampanju za pomilovanje zatvorenika iz Moncade. Otkad su izašle iz zatvora,

100
Havdee Santamaria i Melba Hernandez neumorno su organizirale
demonstracije tražeći amnestiju. Sada su političke skupove često prekidali
povici "Fidel Castro!" Osnovan je Odbor za amnestiju političkih zatvorenika,
u kojem su sjedile dvije djevojke koje su poslije odigrale vrlo važnu ulogu u
životu braće Castro: Vilma Espin (buduća Raulova žena) i Celia Sanchez
(Fidelova buduća tajnica i partnerica). Fidel je iz zatvora poticao dva veterana
Moncade koji su pobjegli u Meksiko da se otvoreno vrate na Kubu, čime se
vlada trebala natjerati da počne novo suđenje, sa svim neugodnim izjavama
koje bi to opet uključilo, ili da im udijeli opći oprost.

U ožujku 1955. neki su članovi Kongresa sastavili prijedlog zakona p oprostu.

Vlada je rekla da će podržati taj zakon ako se zatvorenici iz Moncade obvežu
da neće pokušati nikakav novi ustanak. Castru se nije svidio taj uvjet. Svi su
zatvorenici potpisali deklaraciju koja je to odbacivala kao pokušaj da ih se
natjera da se odreknu svojih prošlih djela. "Ne želimo gubitak časti kao cijenu
slobode. Radije ćemo robijati tisuću godina nego biti poniženi! Radije robijati
tisuću godina nego žrtvovati dostojanstvo!" Kod Batiste je kampanja za oprost
izazivala blagu nervozu, a ne ozbiljne brige. Činilo mu se da mu dobro ide.
Gospodarstvo je cvalo. Dojmljivi su neboderi popunjavali siluetu Havane.
Puna kasina pretvorila su Havanu u Las Vegas Latinske Amerike. Maurice
Chevalier, Lena Horne i Nat King Cole bili su samo neki od slavnih ljudi koji
su nastupili u gradskim slavnim noćnim klubovima. S Batistom se dobro
poslovalo, pa je uživao američku naklonost. Carlos Prio, izabrani predsjednik
kojeg je Batista svrgnuo, uhićen je u Miamiju i optužen za kršenje američkog
Zakona o neutralnosti. Potpredsjednik Nixon je došao u posjet Havani i
nazdravio Batistinu izbornom uspjehu, ne hajući za činjenicu da Batista nije
imao protukandidata. Zatim je direktor CIA-e Allen Dulles, leteći na krilima
uspjeha zbog zbacivanja ljevičarske vlade predsjednika Arbenza u Gvatemali,
došao na Kubu da pohvali uspjehe Batistine vlade u borbi protiv komunizma.
Usred tolikog blagostanja i naklonosti, činilo se pametnim da\se atmosfera ne
kvari kroz bolesnu ljubav javnosti prema nekoliko nezrelih revolucionara. Zato
je vlada odlučila otarasiti se problema. Prijedlog zakona za bezuvjetni oprost
odobrio je Kongres i potpisao Batista. Zatvorenici su oslobođeni 15. svibnja
1955. Kad je izašao iz zatvora, Castro je pozdravio svoje pristaše kao
trijumfalni junak. Havdee je plakala od ganuća, kao i Lidia i Fidelova mlada
sestra Emma. Imao je konferencije za tisak i radijske intervjue, kako na Otoku
pinija, tako i nakon povratka u Havanu. Studenti su ga nosili na ramenima na

101
putu do Lidijina stana, gdje je trebao odsjesti. Lidia je poslije diskretno
uredila da se Fidel privatno sastane s Naty Revuelta u praznom stanu
zajedničkog prijatelja. Fidel i Naty su vodili ljubav (vjerojatno prvi put) i ona
je začela Alinu. Ipak, Naty nije bila jedina djevojka s kojom je imao odnos tih
tjedana. Druga privlačna žena koja gaje politički podržavala, Maria Laborde,
rodila mu je dijete koje je dobilo ime Jorge Angel Castro. Castro je imao
mnogo posla oko obnove Pokreta. Održao je sastanke s ostacima MNR-a
Garcie Barcene i pristao na spajanje dviju organizacija, čime je zapravo
unovačio ključne vode MNR-a u svoj Pokret. Poslije je formalno uspostavio
Nacionalnu direkciju s jedanaest članova za Revolucionarni pokret 26. srpnja
(ili ukratko MR-26-7)*, u kojem su veterani Moncade bili zajedno s mladim
snagama iz bivšeg MNR-a, kao i s dvojicom ljudi koji će u budućnosti odigrati
ključnu ulogu: bili su to student prava Armando Hart i voda studenata iz
Santiaga Frank Pais. Međutim, nakon početnog oduševljenja, Castrov povratak
u aktivnu politiku nije imao onoliko drastičan utjecaj kakvom se on nadao.
Buntovni su studenti imali nove vode, medu kojima se posebno isticao Jose
Antonio Echeverria, karizmatični predsjednik FEU-a. Drugi su opozicijski
vode uvidjeli da je Castro krut i da mrzi kompromise. Njegovi su pristaše
dijelili tisuće primjeraka govora Povijest će me odriješiti, ali to su bile stare
vijesti koje nisu više uzbuđivale nikoga. Njegova namjerno izazivačka poza
("Idući put ćemo uspjeti") nije bila u skladu s javnim mnijenjem, koje se
umorilo od nasilja. Možda je od svega bilo najozbiljnije to što su se javile
pukotine u Pokretu. Neki Castrovi pristaše počeli su se buniti zbog njegova
tiranskog vodstva. Raul Martinez, koji je vodio napad na Bayamo, ljutio se
zbog Castrova običaja da ističe junaštvo napada na Moncadu dok posve
zanemaruje Bayamo. Castro je s druge strane kritizirao Martineza i ostale zato
što su u Meksiku uspostavili prijateljske odnose s pristašama bivšeg
predsjednika Pria. Jedanaest Fidelovih pristaša predalo je dokument koji je
predlagao promjene u Pokretu. ' Kratica od Movimiento Revolucionario 26 de
Julio (nap. ur.).

Predlagali su demokratičniju strukturu i vlast odbora, a ne jednog čovjeka.

Castro je odmah odbacio prijedlog, pitajući prezirno je li ikad neki odbor
uspio napraviti revoluciju. Zato su neki veterani iz Moncade prekinuli s
Castrom. Drugi potpisnici tog dokumenta pokolebali su se i ostali s njim, ali
nikad im više nije posve vjerovao. Osim tih unutarnjih teškoća, opozicija se
općenito našla u gorem položaju nego prije. Niz nasilnih studentskih

102
demonstracija i podmetnutih bomba uveo je novo razdoblje većeg terora. Iako
službeno nije bilo cenzure tiska, novine i radijske postaje bile su pod
pritiskom da ne objavljuju ekstremiste kakav je Castro. List La Calk, koji je
svakodnevno objavljivao Castrove članke, zatvoren je. Nekoliko dana kasnije,
Alerta, koja je i dalje objavljivala novosti o Castru, također je zatvorena jer je
vlada tvrdila da listom upravljaju komunisti. Raul Castro je javno optužen za
sudjelovanje u bombaškom napadu. Vlada se zgra-nula kad je Fidel ustvrdio
da su bombe postavili oni sami, kako bi opravdali pritisak na opoziciju.
Govorkalo se da policija namjerava inscenirati nesreću u kojoj bi Fidel
poginuo. Raul, Nico Lopez i Jesus Montane postali su Fidelovi tjelesni čuvari
i čuvali ga u Lidijinu stanu. Zatim je Raul saznao da će ga uhititi, pa je zatražio
politički azil u meksičkom veleposlanstvu i otišao u Meksiko kao prognanik.
Kubanska komunistička stranka čula je da Fidel također namjerava otići, pa ga
je pozvala da ostane na Kubi i pridruži se općoj kampanji protiv Batiste.
Međutim, Castro je već odlučio što će raditi. 7. srpnja 1955. krenuo je za
Raulom u izgnanstvo. Lidia je dovela Fidelita iz škole da se pozdravi s ocem,
a onda je otpratila Fidela do zračne luke. U oproštajnoj izjavi Castro je rekao
da vlada želi zadržati vlast svim sredstvima, te da je onemogućila mirnu
opoziciju. Vrijeme je da ljudi zahtijevaju svoja prava, a ne da mole za njih.
Odlazio je da privremeno živi u nekom drugom dijelu Kariba. S takvog se
putoyanja "čovjek ne vraća, ili se vraća s odrubljenom glavom tiranije pod
nogama". Castro je ostavio tajne upute za Direkciju MR-26-7. Oni koji su
ostali na Kubi trebali su izgraditi organizaciju i pripremiti ćelije za
revolucionarnu djelatnost u svim velikim gradovima na Kubi. Također su
trebali prikupljati novac za financiranje djelatnosti MR-26-7 u Meksiku.
Sekcija MR-26-7 u Meksiku trebala je organizirati, izvježbati i naoružati vojnu
silu koja bi morskim putem došla do Orientea. Tamo bi krenula u gerilski rat
protiv Batistine vojske, šireći se sa Sierre Maestre kako bi zauzela cijelu
zemlju. Dok bi invazijske snage uspostavljale bazu na Sierri Maestri, mjesna
organizacija MR-26-7 u Santiagu, koju je predvodio Frank Pais, trebala je
odvraćati pažnju vojske nizom štrajkova i oružanih napada na vladine zgrade.
Taj je plan Castro razrađivao dok se spremao za nov život u Meksiku. Meksiko
je oduvijek davao azil ljevičarskim prognanicima. Prijateljski je primio tisuće
španjolskih republikanaca, kao i izbjeglice iz brojnih desničarskih diktatura
koje su nicale po Latinskoj Americi. Desetljećima je bio prirodni prvi izbor
kubanskih ljevičara koji su bježali od progona. Castro je tamo imao prijatelje i
veze, kao i protivnike. Fidel je u Mexico Citvju unajmio malu, jeftinu sobu.

103
Često je jeo u stanu Marie Antonije Gonzalez, kubanske supruge meksičkog
hrvača, koja je nudila mjesto za sastajanje i slobodno odsjedanje kubanskim i
drugim izbjeglicama. U izbjegličkoj se zajednici smatralo normalnim i
prirodnim da oni koji imaju novca ili kojima bračni drug zarađuje trebaju
pomagati one koji ga nemaju. Castro se upoznao s nizom istaknutih prognanika
s Kariba i sprijateljio se sa suprugom jednog od svojih heroja, koji se zvao
Pedro Arbizu i vodio je pokret neovisnosti Porto-rika, ali je služio dugu
zatvorsku kaznu u SAD-u. Raul Castro, koji se ranije pridružio kavanskom
društvu prognanika, sprijateljio se s mladim argentinskim liječnikom po imenu
Ernesto Guevara. Guevara je imao slabo plaćen posao u bolničkom
laboratoriju, a povremeno je radio i kao fotograf za novinske agencije. Kao
student medicine u Buenos Airesu proputovao je cijeli kontinent, vlakom,
autobusom, biciklom i motorom, a često je prao tanjure i radio druge loše
poslove da plati put. Proveo je dug dopust lutajući po Čileu, Peruu, Kolumbiji
i Venezueli, a onda se preko Floride vratio na Argentinu. Kad je 1953. postao
liječnik, svejedno se nije htio skrasiti. Uputio se u Boliviju i odande u Srednju
Ameriku. Živio je u Gvatemali s Peruankom po imenu Hilda Gadea, koja je
radila u ljevičarskoj vladi predsjednika Arbenza, ali tada je CIA organizirala
napad koji je zbacio vladu. Guevara je s partnericom otišao u Meksiko. Rekao
je Raulu da se u Kostariki upoznao s nekim Kubancima koji pripadaju
revolucionarnoj organizaciji koju vodi Fidel Castro. Bili su to Nico Lopez i
još neki koji su pobjegli s Kube nakon napada na Moncadu. Na Guevarin
zahtjev, Raul ga je poveo da se upozna s Fidelom u stanu Marie Antonije.

Guevara je bio uvjereni marksist-lenjinist. Bio je tih i samozatajan, pa je za

razliku od Castra radije slušao nego govorio. Imao je mnogo intelektualnih
interesa i, opet za razliku od Castra, nije razgovarao samo o politici. Čitao je
pjesme i knjige o arheologiji, kao i Karla Marxa. Ipak, bio je po Castrovim
riječima "napredniji revolucionar od mene". Njegov životni cilj, još uvijek
mutan i nejasan, bio je da nešto učini kako bi pomogao Latinskoj Americi da
zbaci jaram američkog imperijalizma, složenog i sveprisutnog sustava kontrole
i iskorištavanja, koji je po njegovu mišljenju omogućio SAD-u da se bogati na
račun sirotinje i bijede naroda Latinske Amerike. Castra su zanimala
Guevarina iskustva s putovanja kroz Latinsku Ameriku. Guevara je prikazao
sumornu sliku. Mala elita je živjela poput Sjeverne Amerike i izravno ili
neizravno slijedila interese SAD-a, dok su mase bile neobrazovane,
osiromašene, potlačene. Sjedinjene Države pretvorile su Srednju Ameriku u

104
niz banana-republika pod kontrolom tvrtki kao što je United Fruit. Amerikanci
su radi gospodarskih interesa SAD-a odlomili komad Kolumbije i pretvorili
ga u lažno nezavisnu republiku Panamu. Kad je gvatemalski predsjednik
Arbenz počeo program reforma koji je zaprijetio interesima United Fruit,
američka je vlada bez grižnje savjesti pomoću CIA-e srušila Arbenza i na
njegovo mjesto stavila pukovnika koji je htio slušati SAD. Guevara je
kritizirao gvatemalske komuniste, koji su pobjegli pred protukomunističkim
terorom koji je uvela CIA. Jedini časni postupak, smatrao je on, bio bi ostanak
u džunglama i na planinama, odakle bi se vodio gerilski rat protiv nove
marionetske vlade. Castro se slagao s njim. Vidio je što United Fruit radi na
Kubi. Bila je to samo jedna od brojnih američkih korporacija koje su tlačile i
iskorištavale Latinsku Ameriku, ali to je bio snažan simbol'SUnited Fruit je
posjedovao svu zemlju oko imanja obitelji Castro u Biranu. Neki su mjesni
seljaci posjedovali vlastitu šećernu trsku, ali mogli su je prodati samo
šećerani United Fruit. Mogli su je prevoziti samo željeznicom United Fruit.
Batistina je vlast izvorno dobivena od američkog veleposlanika. Njegova tajna
policija, koja je mučila i ubila Castrove sljedbenike, dobivala je savjete i
obuku od CIA-e. Omražena obitelj Diaz- Balart, koja je Castru otela sina,
živjela je u Banesu, gradu korporacije United Fruit, gdje Kubanci nisu smjeli
na plažu, svoju plažu, bez odobrenja stražara United Fruit.

Ernesto Guevara de la Sema (1928.-1967.). Che je uzvik koji u Argentini znači

čuđenje, dozivanje i iznenađenje; nešto poput poštapalice "ajme" ili "čovječe".
Međutim che znači i "prijatelju", "kompa", "stari"... (nap. ur.).

Castro je Guevari ispričao svoje planove za revoluciju na Kubi. U Mexico

Citvju je bilo mnogo nomada koji su govorili o revoluciji. Ipak, Guevara je
uvidio da je Fidel drukčiji. Bio je krajnje samopouzdan i odlučan. Izgledao je
kao netko tko bi uistinu mogao povesti novi Stogodišnji rat i pobijediti, bilo za
sina, bilo za Latinsku Ameriku. Guevara je znao da Castro ima malo
sljedbenika i nimalo novca ni oružja. Ipak, oslobađanje Latinske Amerike
moralo je negdje početi. Guevara i Castro razgovarali su cijelu noć, a ujutro,
prema Guevarinim riječima, Castro gaje pridobio za svoj projekt. Kako je bio
Argentinac, njegovi su ga kubanski prijatelji zvali Che*. Kad je ušao u
kubansku herojsku legendu, zauvijek je ostao samo Che. Na ručku nekoliko
dana nakon Cheova prvog sastanka s Fidelom, Cheova partnerica Hilda (s
kojom se poslije vjenčao) upitala je Fidela zašto je otišao u izgnanstvo

105
umjesto da se bori protiv Batistina režima na Kubi. To je pitanje dotaklo vrlo
bolno mjesto Castrove hrabrosti i časti. "To je dobro pitanje", rekao je Fidel, a
onda je (kako je Hilda poslije ispričala) proveo četiri sata iznoseći svoj
odgovor. U osnovi, tvrdio je kako razmjeri i širina američkog utjecaja na Kubi
čine rušenje Batiste nemogućim ako se ne dovedu naoružane snage iz
inozemstva. Castro je trebao organizirati ekspediciju koja bi se iskrcala u
Orienteu i pokrenula narodni ustanak. Che se htio pridružiti ekspediciji kao
borac, a ne samo kao liječnik. Njegovo bi liječničko znanje bilo korisno, iako
je bio vrlo neiskusan stručnjak za alergije. Međutim, prvi je uvjet bio naći
čovjeka koji može Castrovu družinu ljevičarskih izbjeglica pretvoriti u
borbenu silu. Pedro Miret je učinio koliko je mogao da izvježba ljude za
Moncadu, ali nikad nije bio pravi vojnik. Castro je ubrzo našao čovjeka koji
mu treba. Bio je to pukovnik Alberto Bayo. Rođen na Kubi od španjolskih
roditelja, Bayo se borio sa španjolskom vojskom protiv pobunjenika u
Maroku, proučavao gerilski rat na španjolskoj vojnoj akademiji, a zatim se
borio na strani republikanaca u Španjolskom građanskom ratu. Kad je Franco
pobijedio, Bayo je otišao u izgnanstvo i davao poduku po Mexico Citvju, te
vojnički izvježbao razne kandidate za revoluciju na Karibima. Castro je
posjetio tog starijeg čovjeka i nagovorio ga da pričeka dok se ne spreme ljudi
i lokacije, te da onda počne vježbati silu koja će srušiti Batistu. Bayo je
poslije pisao: "Smiješno, zar ne? Tražio je da se obvežem da ću podučavati
njegove buduće vojnike gerilskoj taktici nakon što ih unovači i nakon što skupi
novac da ih nahrani, odjene i naoruža, te kupi brodove za prijevoz do Kube.
No, dakle, pomislio sam, ovaj mladić želi micati brda jednom rukom. Ali nije
me ništa stajalo da mu ugodim. 'Da', rekao sam, 'da, Fidel, obećavam da ću
izvježbati te momke čim to bude potrebno.'" Kad je Castro došao u situaciju da
može zatražiti od Baya da ispuni obećanje, pukovnik je objasnio da zbog
osobnih poslova i drugih predavačkih obaveza može posvetiti samo tri sata
dnevno za poduku Castrovih ljudi. Castro mu je rekao da mora raditi za njega
cijelo vrijeme. "Sjedeći preda mnom, Fidel Castro je vikao na mene u mojoj
vlastitoj kući, divlje mašući rukama, kao da smo usred velike svađe: 'Ti si
Kubanac, imaš apsolutnu dužnost da nam pomogneš!'" Na kraju je Castro
prevladao. "Zarazilo me njegovo oduševljenje. Prenio je svoj optimizam na
mene. Na licu mjesta sam obećao Fidelu da ću prestati s predavanjima i
prodati tvrtku."

Dok je pripremao meksičku stranu operacije, Castro se bavio i događajima na

106
Kubi, šaljući razne upute vodama MR-26-7 u Havani i Santiagu. Glavni je cilj
bio infiltrirati se u omladinsko krilo stranke Ortodoxo, te pridobiti
organizaciju ili što više članova za Castrovu političku stvar. Izdao je Prvi
manifest kubanskom narodu, koji je manje-više imao isti program kao Povijest
će me odriješiti, ali više je naglašavao potrebu za brzom industrijalizacijom i
državnom kontrolom nad prigodnim resursima. Proučavao je gospodarske
mjere koje su se koristile nakon Meksičke revolucije, pogotovo metodu kojom
je predsjednik Lazaro Cardenas nacionalizirao britanske i američke naftne
kompanije. Također je isticao važnost struje na selu, kao i ukidanja rasne i
spolne diskriminacije. Na Kubi su Pedro Miret i Frank Pais u velikoj tajnosti
radili na planovima za iskrcavanje Fidelovih snaga. Celia Sanchez, koja je
dobro znala zemljopis Orientea (u pubertetu se popela na najvišu kubansku
planinu kako bi na vrh postavila Martijevo poprsje), dobila je detaljne
pomorske i plimne karte obale gdje se Castro namjeravao iskrcati. Proučavali
su potrebe za ljudima i vozilima radi koordinirane akcije u trenutku Castrova
dolaska. Frank Pais je bio prilično uspješan u pripremi tajne potpore za MR-
26-7 medu tradicionalno militantnim radnicima iz Manzanilla i drugih gradova
Orientea. Castrov je najveći problem, kao i toliko puta ranije, bio novac.
Mnogi njegovi pristaše bili su u Meksiku s kratkoročnim turističkim vizama.
Trebao im je novac, ne samo za troškove života i smještaja, nego i za
podmićivanje policije kako bi im produžila vize. Meksički mordida (ugriz) bio
je jednako raširen kao i uvijek. Novac koji je stizao s Kube bio je krajnje
nedovoljan za Castrove potrebe. Nakon što je sa slabim uspjehom molio i
posuđivao od naklonjenih osoba u Meksiku, krenuo je u listopadu 1955. na
šestotjednu turneju skupljanja novca kroz SAD. Govorio je na sastancima
kubanskih izbjeglica u New Yorku, Miamiju, Tampi i drugim gradovima.
Obično bi nailazio na topao doček, obojen blagim sumnjama u njegovu
sposobnost da ostvari svoja grandiozna obećanja. U Miamiju se našao s
Fidelitom. Lidia je uzela Fidelita iz škole (vjerojatno bez Mirtina dopuštenja)
da vidi oca na Floridi. Kad se šestogodišnji Fidelito počeo igrati s novcem
prikupljenim u šeširu na sastanku za donacije u kazalištu Flagler, Fidel mu je
rekao: "Ne diraj ga, Fidelito. Taj novac pripada Kubi!" Batistini agenti, kao i
FBI, držali su Castra na oku tijekom njegove turneje po SAD-u. Kubanska je
vlada htjela srušiti Castrov ugled mladića koji je na krivom putu ali
idealističan. Proširili su priče da je pronevjerio donacije političkih pristaša.
Kad se vratio u Meksiko, otkrio je da su kubanski mediji objavili mnogo
negativnih članaka. Bohemia je napala njegovu bahatu predodžbu da samo on

107
zna što je dobro za Kubu. Proricala je da će, ako stekne vlast, biti i Bog i
Cezar u istoj osobi, likvidirajući svakoga koga smatra nemoralnim. Druge su
novine optuživale Castra zbog licemjerja i oportunizma, te su tvrdile da
skuplja novac samo za svoj džep. Ti članci nisu jako utjecali na kubansko
javno mnijenje, ali su svakako uzrujali i razbjesnili samog Castra. Za čovjeka
s tolikim egom, koji pridaje toliku važnost osobnoj časti, optužbe za
pronevjeru bile su nečuvene i razdražujuće. Mnogo je vremena i energije
potrošio na javna opovrgavanja. Njegov Drugi manifest kubanskom narodu,
kao i niz pisama za tisak, uglavnom su se posvetili obrani vlastitih djela i
integriteta. Vrlo je detaljno opisao mnoge prilike u karijeri kad je mogao
dobiti novac i utjecaj na nečastan način, ali je to prezreo. Prikupio je 20 000
pesosa za napad na Moncadu, od čega ništa nije potrošio na sebe. "1 koliko
puta nismo imali mlijeka za mojeg sina! Koliko je puta elektrana kamenog srca
isključila struju! Još čuvam odvratne sudske spise kojima nas je vlasnik želio
izbaciti iz kuće. Nisam imao nikakvih prihoda i praktički sam živio od
milostinje prijatelja. Znam kako je to kad vam sin gladuje dok u džepu imate
novac za pravednu stvar."

Za Batistu bi bila dobra vijest daje Castro uistinu trošio donacije na osobne
stvari. Međutim, novac koji je prikupio u SAD-u uglavnom je trošio na oružje.
Obratio se Orlandu de Cardenasu, bogatom Kubancu koji je živio u Meksiku i
kupovao mnogo oružja za bivšeg predsjednika Pria. Nakon što se malo
kolebao i prošao Castrove iskušane metode uvjeravanja, Cardenas se složio da
će pomoću svojih veza kupiti oružje za MR-26-7. Castro je trošio novac i za
najam "utočišta" u Mexico Citvju, gdje su skupine njegovih sljedbenika živjele
kao u samostanu, vježbajući i spremajući se za revoluciju. Pukovnik Bayo je
posjećivao te kuće kao "učitelj engleskog" i podučavao ih rukovanju oružjem,
čitanju karata i drugim vojnim vještinama. Poslije je Castro unajmio imanje u
blizini grada Chalco, jugoistočno od Mexico Citvja, gdje je Bayo mogao
poduzeti ozbiljniju vojnu obuku. Vježbenici su išli na naporna pješačenja po
obroncima vulkana Popocatepetl. Castru se žurilo. Na američkoj je turneji
obećao da će osloboditi Kubu prije kraja 1956. Odlučio je da neće prekršiti
rok koji je postavio samome sebi. Castro je imao simpatizere koji su bili
njegovi uhode u vladi u Havani, kao i u kubanskom veleposlanstvu u Mexico
Cityju. Kroz tu privatnu obavještajnu mrežu čuo je glasine da ga SIMjželi
likvidirati. Uz logističku potporu kubanskog savjetnika za mornaricu, dva
agenta prerušena u meksičke policajce trebala su ga "uhititi", odvesti na neko

108
udaljeno mjesto i tamo ga ubiti, dok bi drugi urotnici dobili lažno pismo,
navodno od Castra, u kojem piše daje otišao na tajnu misiju u inozemstvo.
Castro je zaključio da će najbolje spriječiti takav pokušaj ako ga razglasi, što
je i učinio.

Međutim, Castrova sigurnost je bila daleko od savršenstva. Možda zbog

izdaje, ili vjerojatnije zato stoje kubansko veleposlanstvo plaćalo meksičkoj
policiji više nego Castro, policija je izvršila premetačinu u utočištu u četvrti
Polanco u Mexico Citvju, zaplijenila veliku količinu oružja i uhitila više
vodećih članova MR-26-7. Castra i dvojicu kolega policija je zaustavila na
ulici, razoružala i odvela u postaju. Nekoliko dana kasnije pretraženo je
imanje kod Chalca i uhićeno je još ljudi. Ukupno je zatvoreno oko četrdeset
Castrovih ljudi (ali ne Raul Castro). Novinski članci u Meksiku i na Kubi,
uglavnom zasnovani na izvješćima iz kubanskog veleposlanstva, objavili su da
je skupina kubanskih komunista zajedno s Fidelom Castrom uhićena zbog urote
protiv Batistine vlade. Batista je znao da kubanski komunisti, koji su se čvrsto
držali dugoročne politike nenasilnog političkog djelovanja, nisu trenutačno
nikakva opasnost. Ipak, rado je isticao komunističku opasnost kako bi osigurao
potporu SAD-a i pojačao zahtjeve za Castrovim izručenjem. Castro je
zanijekao daje komunist, Rekao je da ima manje veze s komunistima nego
Batista, čiji su izborni plakati 1940. prikazivali srp i čekić, te koji je uključio
komuniste u svoju prvu vladu. Meksička je policija bila snošljiva prema
stranim političkim aktivistima, čak i ako su bili komunisti, ali ta se snošljivost
nije protezala na dopuštanje privatne vojske. Policija je zaprijetila da će
Castra i njegove ljude izručiti Kubi. Castro je rekao da će ih na Kubi smaknuti.
Njegovi su se meksički prijatelji i odvjetnici zauzeli da spriječe izručenje.
Sudac je naložio da se oslobode, ali Ministarstvo unutarnjih poslova nije
priznalo valjanost sudskog naloga. Nekoliko je dana vladala zbrka oko pravne
situacije. Na kraju je presudila činjenica da meksička vlada ne želi ugroziti
svoj ugled kao utočište političkih disidenata. Bivši predsjednik Cardenas, s
kojim se Castro upoznao i ostavio povoljan dojam, intervenirao je u njegovu
korist. Ubrzo je većina uhićenih oslobođena. Oni koji su bili u Meksiku
nezakonito dobili su rok da napuste zemlju. Oni koji su imali uredne papire
trebali su se redovno javljati policiji. Dijelom na zahtjev američkog
veleposlanstva (koje je radilo u korist Batiste), Castro je zadržan u pritvoru,
kao i Che Guevara i Calbcto Garcia, sve dok nije završila konferencija
panameričkog skupa u Panami. Batista je rekao da ne ide u Panamu ako Castro

109
bude na slobodi. Otprilike je u to vrijeme Bohemia izmislila novi izraz,
"kompleks fidelista", koji je označavao nerazuman strah od velike sjene Fidela
Castra. Nakon konferencije u Panami, Castro je pušten, pa su u zatvoru ostali
samo Che i Calixto. Meksička je policija dobila obavijest da su Che i Calixto
sudjelovali u subverzivnim djelatnostima u Gvatemali i drugim zemljama
Latinske Amerike. Che je poručio Fidelu da ne odgađa revoluciju zbog njih,
ali Fidel je strogo odgovorio: "Neću vas ostaviti." Nakon nekoliko tjedana
oslobođeni su i Che i Calbcto.

Castro je povremeno nalazio vremena i za privatni život. Saznao je od Naty da

je trudna, pa ju je zamolio da se sastanu u SAD-u tijekom njegove turneje.
Objasnila je kako je to nemoguće: već se morala brinuti za kćer i imala druge
odgovornosti. Kad je Naty rodila Fidelovu kćer Alinu, zamolio je Lidiju da
posjećuje Naty i javlja mu kako je dijete. Možda je sumnjao da dijete nije
njegovo, nego da je od Natvna muža. Lidia je izvijestila da je mala Alina
definitivno iz Castrove loze. Fidel je poslao djetetu srebrne naušnice i rekao
Naty da će se vjenčati s njom ako mu se pridruži u revolucionarnom projektu.
Odbila je ponudu, pa je on ženu nastavio tražiti drugdje. Castra je fizički
privlačilo više djevojaka s kojima se upoznao u Meksiku, ali obično nije
dolazilo do dubljih odnosa. Više puta je izlazio s ve-necuelanskom
pjesnikinjom Lucilom Velasquez, ali praktički je cijelo vrijeme govorio o
svojim političkim ambicijama. Lučila je izazvala salvu smijeha kad je pred
Fidelom upitala Hildu kad je stigla nagovoriti Chea da se vjenčaju. Fidelov
brat Raul, koji je bio veseliji i zabavniji od Fidela, nagovarao gaje da ne
govori o politici kad zajedno izlaze s djevojkama. Fidel je zanemario taj
savjet. Ne samo da je govorio o politici, nego bi obično gubio interes kad ne
bi naišao na jednako oduševljenje. Jedinu je ozbiljnu vezu započeo dok je bio
u pritvoru. Tamo ga je posjetila Teresa Casuso, istaknuta i glamurozna
kubanska spisateljica s boravištem u Meksiku, koja je iz novina saznala za
Č&strovu sudbinu. S njom je došla prekrasna mlada štićenica, koju Casuso
naziva "Lilia" u svojim memoarima (a zvala se Isabel Custodio). Castro se
postavio onako kako se uvijek postavljao da ostavi dojam na neznanca. Kao
što je Casuso opisala: "Ostavljao je dojam plemenitog, samosvjesnog,
razboritog čovjeka... Pozdravio me suzdržano i stisnuo mi ruku srdačno, ali ne
pretjerano. Govorio je tiho, imao je ozbiljan izraz lica, ponašao se mirno i
blago."

110
" Kratica od Directorio Revolucionario, skupina kasnije zvana i DR de
Echeverria (nap. ur.).

Dok je razgovarao s Teresom Casuso, krišom je pogledavao njezinu privlačnu

štićenicu. Čim je oslobođen, Castro je otišao kod Casuso i praktički se tamo
nastanio, pa je čak u njezin stan preselio velik dio oružja koje je izmaklo
policiji. S Teresom je razgovarao o politici i jako se trudio osvojiti mladu
Isabel. Radi Isabel je nakratko dotjerao svoju vanjštinu i postao neobično čist
i uredan. Ubrzo ju je zaprosio, i to nakon što je dobio odobrenje roditelja, kao
stoje tražila uljudnost. Prihvatila je, ali mjesec dana kasnije se predomislila.
Naime, Fidel se vratio na pripreme za revoluciju i zanemarivao zaručnicu,
koja se vratila bivšem proscu s više slobodnog vremena. Kao Naty Revuelta,
pitala se želi li doista pridružiti se Castru u vojnom napadu na Kubu, što je bio
uvjet za brak. Castro joj je rekao da je mudro izabrala i da je drugi muškarac
prikladniji. Kad je ta veza počela, Fidel je upravo saznao da će se njegova
bivša žena Mirta udati za bogata poslovnog čovjeka. Možda je ta vijest imala
veze s njegovim ubrzanim prošenjem Isabele. Na Kubi su studenti i dalje
najviše trpjeli zbog Batistine diktature. Većina se ograničila na manje-više
nenasilne demonstracije. Neki su primijenili ekstremnije metode. Skupina
Autenticos pokušala je zauzeti vojni logor u Matanzasu, po uzoru na Castrov
napad na Moncadu, pri čemu je poginulo njih četrnaestoro. U kolovozu 1956.
predsjednik FEU-a Echeverria, koji je osnovao novo Revolucionarno vijeće
(DR)* navratio je u Mexico City i sastao se s Castrom. DR je imao slične
ciljeve i metode kao MR-26-7, pri čemu je Francuska revolucija bila
zajedničko nadahnuće. DRje pokušao organizirati oružani napad na
predsjedničku palaču. I Echeverria i Castro su htjeli preuzeti organizaciju
onoga drugoga, vadeći poznate argumente o koristi od jedinstva i suradnje. Ni
jedan ni drugi nisu htjeli predati vodstvo. Zaključili su razgovor potpisivanjem
mutnog sporazuma o obostranoj pomoći. Osim osobnog nadmetanja,
Echeverria i Castro imali su i političke razlike. Echeverria je smatrao da je u
borbi protiv Batiste atentat najbolje oružje. Castro je bio oprezniji. Ne
isključujući atentat u iznimnim okolnostima, tvrdio je da atentat obično znači
kako će jednog pojedinca zamijeniti drugim, koji će slijediti istu politiku, dok
će počinitelji izgubiti naklonost javnosti. Kad je spremao napad na Moncadu,
razmatrao je hvatanje visokih časnika u njihovoj kući, ali odbacio je tu
varijantu. "Nismo htjeli izazvati scene tragedije i borbe u nazočnosti njihove
obitelji." Nekoliko tjedana nakon sastanka Castra i Echeverrie, njihovo je

111
neslaganje oko atentata postalo javna stvar. DRje ustrijelio novog šefa SIM-a,
pukovnika Antonija Blanca Rica, na izlasku iz noćnog kluba. Zbog toga je
ubijeno više ljudi, kao i desetorica koji su tražili azil u veleposlanstvu Haitija.
Pukovnik nije bio dobar cilj, s obzirom da se zalagao za reforme i nakon
imenovanja pokušao ukinuti mučenje kao metodu istražitelja SIM-a. Castro je
javno osudio njegovo umorstvo. "Takve se stvari ne smiju raditi nasumce... S
političkog i revolucionarnoga gledišta, njegovo umorstvo nije imalo
opravdanja. Blanco Rico nije bio fašistički krvnik." Nakon što je izgubio
većinu imovine u policijskim premetačinama u lipnju, Castro je opet pošto-
poto trebao novac. Na kraju je učinio ono za što se često zaklinjao da neće:
zatražio je novac od starog neprijatelja, bivšeg predsjednika Pria, koji je sa
sobom ponio nezakonito stečene milijune u izgnanstvo na Floridi, te je bio
spreman financirati svakoga tko se želi boriti protiv Batiste. Prio je branio
Castra kad je ovome prijetilo izručenje na Kubu. To je možda omogućilo
Castru da pred sobom opravda takvu promjenu stava. Prio isprva nije htio
vidjeti čovjeka koji gaje toliko puta optuživao za korupciju, ali nagovorili su
ga zajednički prijatelji, između ostalih i Teresa Casuso. I Prio i Castro imali su
razloga vjerovati da nakon zakonitog izlaska iz zemlje boravka više neće
smjeti natrag. Zato je Castro preplivao Rio Grande i nezakonito ušao u Teksas
radi sastanka s Priom, stoje bio rijedak slučaj ilegalnog ulaska u SAD da bi ga
se odmah zatim ponovno napustilo. Nakon dva duga razgovora, Prio je pristao
Castru dati 50 000 dolara gotovo odmah, nakon čega bi dodao još 50 000. Za
MR-26-7, to je bila velika financijska injekcijV Omogućila je Castru da
obnovi arsenal oružja i dovede još militanata s Kube radi vojne obuke. Osim
toga, počeo je pripremati prijevoz za ekspediciju. Nakon što nije uspio kupiti
isluženi mornarički patrolni brod u Sjedinjenim Državama, našao je ono što
mu se učinilo kao prikladan brod na prodaju u luci Tuxpan na karipskoj obali
Meksika. Bila je to plitka 13-metarska drvena jahta s motorom, koju je bivši
američki vlasnik nazvao po baki: Granma. Trebalo je temeljito popraviti
drvene dijelove i dva mala dizelska motora, a na brod je moglo bez teškoća
stati samo dvadesetak ljudi. Ipak, Castro je odlučio da se stvar mora odviti.
Kupio je jahtu za 18.000 dolara i dao predujam za obližnju kuću, koja se
mogla iskoristiti kao zborno mjesto za ljude i opremu. Budući da su sudionici
bili raspršeni po područjima izvan Mexico Citvja, uglavnom u blizini jahte
Granma. Castro je povećao osobne mjere opreza, pa je gotovo svake noći
spavao u drugoj kući.

112
U listopadu 1956. Castrove su sestre Emma i Agustina odvele Fidelita na ono
što je trebao biti dvotjedni posjet ocu u Mexico City. Fidel je bio oduševljen i
provodio mnogo vremena igrajući se s Fidelitom, čak i kad je imao sastanke s
urotnicima. Zatim je prekršio obećanje dano u njegovo ime: da će Fidelita
vratiti majci. Uredio je da Fidelito ostane na neodređeno vrijeme kod jednog
meksičkog para, bliskih i pouzdanih prijatelja, koji su imali vilu s bazenom u
luksuznoj četvrti Pedregal. Opravdavao se tvrdeći da to ide u korist Fidelitu,
koji će dobiti bolje obrazovanje u Meksiku nego kad bi se vratio
"najstrašnijim neprijateljima". Nekoliko tjedana kasnije, dok su Fidelove
sestre vodile Fidelita u šetnju u park Chapultepec, velik cmi automobil stao je
pokraj njih, iskočila su tri naoružana muškarca i ščepala Fidelita. Fidelitovi su
se meksički skrbnici žalili policiji daje kubansko veleposlanstvo naručilo
Fidelitovu otmicu. Međutim, Fidelito je već bio na Kubi, a nije bilo moguće
navesti kubansku policiju da ga vrati. Kubanska je vlada znala da je Castro
dobio financijsku pomoć od Pria i da namjerava poduzeti nekakvu akciju prije
kraja 1956. kao što je obećao. Čak su ga optužili da sprema iskrcavanje na
Kubi uz pomoć generala Trujilla iz Dominikanske Republike, stoje izazvalo
još jedno dugo i ogorčeno poricanje. Kubansko je veleposlanstvo ponovo
pritisnuo Meksikance da drže na uzdi Castra i njegovu družinu. Zbog toga se
našao pod pojačanim policijskim nadzorom. Castro je bio pod pritiskom s
raznih strana da odgodi planove za oružanu invaziju. Pokušao je dobiti pomoć
Komunističke partije za štrajk koji bi se podudarao s njegovim iskrcavanjem.
Komunisti su odgovorili uzastopnim porukama da Kuba "nije sklona vojnoj
akciji". Frank Pais je otputovao u Meksiko iz Santiaga da upozori kako skupina
za potporu u Orienteu nije spremna na pokretanje planiranog ustanka. Melba
Hernandez se vratila s posjeta Kubi noseći istu poruku. Castro je odbacio te
savjete i tvrdio kako mora održati uvjerljivost svojih obećanja da će krenuti u
akciju prije kraja godine. MR-26-7 je čak dijelio letke na kojima je pisalo
"1956. ćemo se vratiti ili biti mučenici". Pukovnik Bayo je rekao kako
kubanska vlada zna da Castro kreće, te daje u ratovanju kobna pogreška
dopustiti neprijatelju da zna vaše namjere. Castro je odbacio i to mišljenje.
Rekao je da ga nije briga čak i ako svi znaju da dolazi. To je bio njegov način
psihološkog ratovanja.

Kako god bilo, ubrzo više nije imao izbora. Policija je sve više pri-tiskala, s
obzirom daje saznala da Castro opet sprema oružanu akciju, čime je kršio
uvjete svojeg boravka u Meksiku. Castro je vjerovao da gaje za novac izdao

113
njegov stari prijatelj sa sveučilišta Rafael del Pino, koji je došao u posjet iz
SAD-a i mnogo se propitivao o Castrovim planovima. Policija je mogla dobiti
obavijesti iz mnogih drugih izvora. U svakom slučaju, policija je 21. studenog
pretražila stan Terese Casuso i zaplijenila Castrovo oružje. Jedan prijatelj iz
policije upozorio gaje da ima sedamdeset dva sata da napusti zemlju, inače će
ga uhititi i izvesti pred sud. Castro je zapovjedio ljudima izabranima za akciju
da se okupe kod mjesta gdje je Granma usidren, na rijeci Tuxpan. Uredio je da
se u Santiago pošalje telegram s riječima: "Knjiga koju ste naručili rasprodana
je." Bila je to šifrirana poruka za Franka Paisa koja je značila da će se iskrcati
30. studenog na žalu pokraj Niquera u pokrajini Oriente. Procijenio je da će
plovidba trajati pet dana. Castro se 23. studenog automobilom odvezao iz
Mexico Citvja. Policija ga je zaustavila odmah na izlasku iz grada. Platio je
veliku svotu, pa su mu dopustili krenuti dalje, ali su ga slijedili. Kad je stigao
u Tuxpan, policija je obavijestila kubansko veleposlanstvo da se Castro
sprema na more. Granma još nije bila posve popravljena, ali nisu mogli čekati.
Iste se večeri osamdeset dva revolucionara nati%rulo na brod, a ukrcali su i
devedeset pušaka, dva ručna protutenkovska oružja, tri strojnice i nekih
četrdeset pištolja. Gorivo, hrana i piće utovareni su ranije. Malo nakon ponoći
25. studenog, prekrcani je brod s ugašenim svjetlima polako zaplovio niz
rijeku prema Karibima. Jedan je čovjek pitao kad će stići do glavnog broda.
Mislio je da Granma služi samo za prijenos tereta. Kišilo je i vjetar je bio sve
jači.

Uvjeti na palubi su bili krajnje nagužvani i neudobni. Ljudi su osjećali

mješavinu tjeskobe i oduševljenja. Napokon je gotovo s pripremama. Uskoro
će kucnuti čas slobode. Netko je zapjevao kubansku himnu. Svi su ustali i
pridružili se. "Tko umre za domovinu, živjet će!" Dok je stara jahta brujeći
plovila u tamu, nekolicina prijatelja i simpatizera šutke je gledala s obale. Za
osamdeset dva čovjeka koji su se stiskali na Granmi, putovanje od gotovo
dvije tisuće kilometara od Meksika do istočne Kube bilo je noćna mora. Čim
su stigli na otvoreno more, jahta se počela valjati, pa je većina ljudi trpjela
morsku bolest. Neko vrijeme crpka nije radila, pa su morali vaditi vodu
rukama. Očekivali su da će putovanje trajati najviše pet dana, ali zbog lošeg
vremena, preopterećenja i lošeg prijenosa u motoru, potrajalo je sedam dana.
Počelo im je ponestajati hrane i vode. Osim tih nevolja, jedan je čovjek pao u
more usred noći, pa im je u mraku trebalo više od sat vremena da ga nadu i
izvuku. Castro je bio medu rijetkima koji nisu imali morsku bolest. Kad se

114
vrijeme popravilo, htio je nekako zaposliti ljude, pa im je dao da čiste oružje.
Nestrpljivo je pratio napredak na pomorskim kartama. Nije nikako mogao
upozoriti svoje ljude u Orienteu da će stići kasnije. Imao je samo dvadeset
devet godina, a već je bio iskusan revolucionarni borac. Navikao je na
teškoće. Pothvat u koji se upustio mogao je nekome izgledati luđački, ali ne i
njemu. Revolucija koju sprema donijet će korist narodu, naići na dobrodošlicu
naroda. Samo je potreban netko tko je dovoljno odlučan i voljan da to ostvari.
U zoru 30. studenog 1956., kad je Granma trebala stići, Frank Pais je poveo
svoje ljude u planirani ustanak. Naoružani puškama i odjeveni u odore s
crvenim i crnim trakama MR-26-7, krenuli su u niz napada na vladine zgrade u
Santiagu. Lučka je policijsk^ stanica zauzeta i spaljena. Do sličnih je napada
došlo u Manzariillu i drugim gradovima. Celia Sanchez je povela ljude i
vozila na žal gdje je Castro trebao stići, te ga uzalud čekala. Planiralo se da
nakon iskrcavanja napadnu vojni položaj u obližnjem mjestu Niquero,
istovremeno s ustankom u Santiagu, prije nego što krenu na Sierru Maestru.
Nakon dva dana sporadičnih akcija, Paisovi su se ljudi vratili kućama, nakon
sto je bilo vrlo malo žrtava i uhićenja, ali svi su bili snuždeni što Castro nije
došao. Na Granmi, Castro je na prijenosnom radiju slušao novosti o pokušaju
ustanka. Kubanska je vlada očekivala da će se Castro iskrcati u Orienteu, pa je
u pokrajinu dovela jače vojne snage. Unatoč tome, policija je 30. studenog
praktički izgubila vlast nad Santiagom. Zrakoplovima je poslano još vojske.
Kad je Granma napokon stigla, ustanak je završio, a vojska je bila u stanju
pripravnosti, dok su zrakoplovi patrolirali obalom tražeći Castra. Granma je
stigla do obale u praskozorje 2. prosinca, ali u mraku kormilar nije znao
odrediti točan položaj. "Jesi li siguran da je ovo Kuba?", upitao je Castro
nestrpljivo. Bojao se da će pogriješiti i iskrcati se na neki od mnogih otočića
uz obalu. Već je bio bijeli dan kad se jahta napokon nasukala u plićaku. Bili su
više stotina metara od obale 1 znatno dalje od planiranog cilja. Ljudi su s
naporom prošli kroz meki mulj do obale, noseći oružje, ali na brodu su ostavili
većinu teške opreme: strojnice, streljivo, radijske aparate i zalihe lijekova.
Ispostavilo se daje to močvara mangrova drveća. Trebalo im je još dva sata da
se probiju kroz nju. Kako je Che Guevara zabilježio u dnevniku, to nije bilo
iskrcavanje nego brodolom. Napokon na čvrstom tlu, zatekli su seljaka kako
pali drveni ugljen kod osamljene kolibe. Castro je stavio ruku na seljakovo
rame i rekao: "Ja sam Fidel Castro. Došao sam sa suborcima osloboditi Kubu.
Nemate se čega bojati jer smo došli pomoći seljacima. Dat ćemo im zemlju za
obrađivanje, tržnice za urod, škole za djecu i lijepe kuće za cijele obitelji.

115
Treba nam nešto za jelo, platit ćemo vam." "Dobro", odgovorio je seljak, "ali
pazite s tom puškom. Mogla bi slučajno opaliti." Rekao je da peče malo
slatkog krumpira, te da će zaklati svinju. Ipak, prije nego stoje svinja bila
pečena, začuli su pucnjavu i odlučili odmah krenuti dalje. Mornaričko je
plovilo naišlo na Granmu i pucalo po drveću mangrova misleći da se posada
ondje krije. Tri su dana polako napredovali prema obroncima Sierre Maestre,
divljega planinskog lanca koji se pod džunglom protezao sto pedeset
kilometara duž južne obale pokrajine Oriente. Kako bi izbjegli otkrivanje,
hodali su uglavnom noću, a danju su se skrivali. U zoru 5. prosinca, iscrpljeni i
gladni, odmarali su se u polju kad ih je odjednom napao odred Seoske straže.
Castro nije postavio svoje stražare, pa su ga posve iznenadili. Ljudi su shvatili
da se prišuljala Seoska straža tek kad su se našli pod rafalima strojničke i
puščane vatre iz više smjerova. Nekolicina je odmah ubijena ili ranjena.
Zavladala je panika i zbrka. Neki su se predali, dok su drugi pobjegli glavom
bez obzira. Castro je bio nešto dalje od glavne skupine kad je počelo
puškaranje. Potrčao je s dva suborca prema brežuljku pokrivenu stablima i
grmljem. Tamo su se sakrili i nepomično ležali, slušajući povike vojnika u
daljini.

U podne je mali zrakoplov kružeći nad područjem primijetio njih trojicu i

napao ih. Otrčali su u plantažu šećerne trske i naposljetku naišli na područje
gustog raslinja gdje su bili posve skriveni. Castrova dva prijatelja bili su
Universo Sanchez, snažni seljak koji je bio Castrov tjelesni čuvar u Meksiku i
poslije, te Faustino Perez, 36-godišnji ljekarnik. Castro je bio posve odjeven i
imao snajper. Sanchez je imao pušku, ali bio je bos, jer nije imao vremena
navući čizme kad je navalila Seoska straža. Perez je imao čizme, ali je ostao
bez puške. U tom se trenutku pobunjenička vojska sastojala od tri vojnika i dva
komada oružja. Izgubili su vezu sa svima ostalima. Castro je htio otići s
plantaže šećerne trske iste noći i nastaviti na istok do jedne kuće na obroncima
Sierre koja je pripadala pristaši MR--26-7 i trebala biti njihova prva etapa.
Ipak, iznimno je popustio drugoj dvojici, koji su smatrali da je pametnije ostati
pod trskom dok zrakoplov i Seoska straža ne odustanu od potrage. Proveli su
četiri dana i tri noći skrivajući se medu trskom, hraneći se uglavnom njezinim
sokom. Castro je neprestano brbljao. Druga su dvojica uglavnom šutjela i
mislila svoje. Perez je poslije to opisao ovako: Fidel je govorio da treba
nastaviti prema Sierri Maestri. Već je bio uvjeren da ćemo se tamo sresti sa
suborcima. Otići će\istog popodneva, govorio je, ili ujutro sljedećeg dana. Što

116
se mene tiče, tada sam mislio da bismo možda mogli dogovoriti primirje... Ali
Fidel je već govorio o budućim borbenim akcijama koje moramo poduzeti
kako bismo rasli dalje... Kad bismo razgovarali, naginjali bi glavu jedan
prema drugome i šaptali, jer smo bili uvjereni da nas je vojska opkolila. Tako
šapćući, oduševljen kao i uvijek, Fidel nam je ispričao svoje planove za
budućnost.

I ne samo to. Prvi put sam čuo da mnogo govori o drugim stvarima, o smislu
života, o našoj borbi, o povijesti, o svemu tome... Sjećam se da sam ga prvi
put čuo kako ponavlja Martijeve riječi da bi "sva slava svijeta stala u zrno
ječma". Znao sam tu izreku, ali ne u tom kontekstu, unutar priče o tome stoje
život revolucionara, kako se čovjek ne smije boriti radi osobnih ambicija, čak
ni radi slave... Rekao je da revolucionar osjeća obvezu i radost borbe za druge
ljude, za svoj narod, za potlačene... Pričam vam o onome što je ostavilo
najjači dojam na mene, ali bilo je i mnogo drugih stvari. Bilo je riječi o
organiziranju zemlje, o kubanskom narodu, kubanskoj povijesti, budućnosti. I o
tome kako treba pokrenuti revoluciju, pravu revoluciju. U to vrijeme nismo
govorili o marksizmu i komunizmu, nego o društvenoj revoluciji, istinskoj
revoluciji... Sanchez, koji je pokraj Castrova donkihotstva bio poput Sancha
Panze, imao je prizemnije uspomene: Mislim daje Fidel htio ohrabriti Faustina
i mene, jer je počeo govoriti o revoluciji i budućnosti. Bodrio nas je govoreći
nam o revolucionarnom programu. Nikad nije spominjao poraz. Uostalom, i
inače je uvijek govorio o pregrupiranju naših boraca. U jednom mi se trenutku
učinilo da je poludio. Pomislio sam: "Sranje, ovaj je lud." Možete vidjeti da
sam oštricom bajunete urezao svoje ime na pušku jer sam mislio: ako me ubiju,
moja će obitelj znati da sam poginuo, pa neću samo nestati. Kad su legli
spavati prve noći medu trskom, Castro je rekao kako je odlučio da ga neće
uhvatiti živa. Legao je s puškom na prsima, držeći cijev pod bradom i prst na
otponcu, te rekao da će se ustrijeliti ako ih Seoska straža pronađe. Sanchez mu
je rekao da nije pri sebi. Što ako se trgne zbog neke životinjice koja ga
dotakne? Ustrijelit će se bez razloga. Castro je odgovorio: "Ti radi što hoćeš.
Ja ću spavati ovako." Kako nije bilo ni traga zrakoplovima ni Seoskoj straži,
napokon su krenuli dalje i stigli u kuću Guillerma Garcie, prijatelja Celie
Sanchez. On je postao prvi novak pobunjeničke vojske. Više drugih seljaka iz
tog područja dragovoljno se javilo da traži preživjele borce. Nekoliko dana
kasnije stigli su do kuće Monga Pereza, mjesnog razbojnika koji je živio u
brdima. Mongo je bio brat Crescencia Pereza, sjedobrade ljudine koji je bio

117
neslužbeni voda mjesnih seljaka. Crescencio i njegovi ortaci praktički su
ratovali s policijom. Zato su Castrove pobunjenike dočekali kao dobrodošle
saveznike. Castro je u Mongovoj kući čuo za drugu skupinu preživjelih. Dana
18. prosinca, trinaest dana nakon katastrofalnog okršaja sa Seoskom stražom,
našao se s Raulom Castrom i četvoricom drugih, koji su svi imali oružje, a
poslije je naišao i jedan osamljeni preživjeli. Fidel se razgalio. Pobunjenička
se vojska udvostručila. Ubrzo su stigle još bolje vijesti. Stupili su u vezu sa
skupinom od sedam ljudi s Granme, medu kojima je bio Che Guevara. Fidel ih
je ukorio jer su izgubili većinu pušaka, ali vojska je već imala dvadeset
vojnika (šesnaest preživjelih s Granme i četiri unovačena mještana) i dvanaest
pušaka. Krajem prosinca našli su posljednju skupinu od trojice preživjelih s
Granme. Vlada je dotad već povukla posebne odrede vojske i zrakoplovstva.
Četrdeset šest ljudi s Granme je ubijeno ili zarobljeno. Novine su tvrdile daje
nađeno tijelo Fidela Castra. Policija je znala da to nije istina, ali je mislila da
im je izmakla samo šačica ljudi, koju će prije ili kasnije uhvatiti Seoska straža.
Castrova majka Lina, još u crnini zbog muževljeve smrti nekoliko tjedana
ranije, rekla je mjesnim novinama: "Patim kao majka vojnika i revolucionara,
ali ako Fidel i Raul odluče umrijeti, molim se da umru dostojanstveno."

Castro je poslao Monga Pereza u Manzanillo i Santiago kako bi oni u MR-26-

7 saznali da je živ i zdrav, te kako bi poslali opremu i namirnice. Mongo i
mještanka po imenu Eugenia Vardecia vratili su se s oružjem i opremom.
Eugenia mu je pružala neumornu podršku, vodeći mazge nizbrdo i uzbrdo po
planini, donoseći oružje, hranu, pa čak i knjige za pobunjenike. Faustino Perez
poslan je u Havanu da preustroji ilegalne odrede MR-26-7 i osigura neprestani
priljev novaka, oružja i novca pobunjeničkim snagama u planinarka. Tijekom
siječnja 1957. Castrova je družina išla polako na istok, prema srcu Sierre
Maestre. Tamo je uspostavio sjedište gdje je isplanirao svoj prvi napad.
Skupina se spustila do uskog obalnog pojasa kako bi napala vojni logor u
blizini žala kod La Plate. Bilo je od ključne važnosti da prva akcija uspije, pa
su morali dobiti pouzdane podatke o snazi logora. Mjesni su seljaci rekli da
Chicho Osorio, mayoral (nadzornik tvrtke za nekretnine) ima dobre odnose s
vojnicima. Kad su ugledali Osoria kako jaše na mazgi, Castrovi su ga ljudi
uhvatili i oduzeli mu pištolj. Castro se pravio daje vojni časnik koji traži
pobunjenike. Osorio, koji je bio pripit, rekao je da i on traži pobunjenike.
Zamolio je da mu vrate pištolj jer će ubiti Castra kao psa ako ga nade. Osorio
je rekao da nosi čizme jednog pobunjenika kojeg je uhvatio i ubio. To mu je

118
zapečatilo sudbinu, kako je poslije rekao Guevara. Koristeći podatke koje su
dobili od Osoria, opkolili su logor usred noći, zapucali i pozvali vojnike na
predaju. Kad su ovi odbili, pucnjava je nastavljena i logor je zapaljen. Kad se
logor napokon predao, rezultat je bio dva poginula vojnika, pet ranjenih i tri
zarobljena. Pobunjenici su odnijeli oružje koje se čuvalo u logoru. Guevara je
dobio zapovijed da liječi vojnike i poveže im rane. Castro je čestitao
uhvaćenim vojnicima na njihovoj hrabrosti i pustio ih. S druge strane, na
njegovu je zapovijed Osorio dobio metak u glavu. Akcija kod La Plate
pokazala je vladi i vojsci daje Castro još u igri i da je opasan. Međutim, reljef
Sierre Maestre otežavao je slanje jakih snaga radi njegova uništenja. U
planinama se mala gerilska skupina mogla kretati brže nego velika i nezgrapna
vojna jedinica koja ne poznaje teren. U prvim mjesecima okršaja, vojska je
koristila dvojaku taktiku. Prisilno su iseljavali seljake koji su osumnjičeni da
logistički pomažu Castru, te su pokušavali dobiti obavijesti o njegovoj lokaciji
kako bi ga bombardirali. Ključna stvar u Castrovoj sposobnosti da preživi, te
da postupno razvije uspješnost svoje sitne vojske, bio je stav seljaka na Sierri.
Seljaci nisu dobivali nikakvu korist ni zaštitu od države, pa nisu imali razloga
poštovati njezine predstavnike. Vlada ih je nakratko pokušala pridobiti nudeći
nove stambene i druge prednosti u zamjenu za suradnju protiv pobunjenika, ali
nije to dovoljno dugo primjenjivala da bi bila uspješna, te je kvarila dojam
kaznenim mjerama poput prisilna preseljenja. Ratari i stočari koji su bježali
od zakona i koje su smatrali razbojnicima te ih tako i tretirali bili su prirodni
saveznici pobunjeničkih gerilaca. Većina je seljaka na Sierri, čak i onih koji su
tamo živjeli generacijama, bila nezakonito na tuđoj zemlji. Stalno su nastojali
povećati zemlju koju obraduju, ali su ih mayorales mogli otjerati bilo kada,
ako je vlasnik htio koristiti zemljište za neku drugu svrhu.

Ipak, neprijateljstvo seljaka prema vlasti nije bilo lako pretvoriti u aktivnu
potporu Castru. Kao i svi seljaci u zabačenim područjima, i ovi su bili
sumnjičavi prema neznancima, bili to vojnici ili pobunjenici. Isprva nisu bili
tako spontano oduševljeni Castrom kao što je poslije propaganda njegova
režima uvjerila narod. Neki su se seljaci pridružili pobunjeničkoj vojsci želeći
uništiti moć zemljoposjednika, ali su se predomislili i povukli kad su shvatili
da će borba biti duga i teška. Pobunjenici su u prvim mjesecima živjeli u
teškim uvjetima, čak i prema mjerilima seljaka. Stalno su se kretali, danima su
trpjeli hladnu planinsku kišu, spavali su na zemlji (poslije su nabavili viseće
ležaljke), gacali po potocima i probijali put kroz gusto, trnovito raslinje.

119
Pobunjenici nisu izgledali kao sila koja bi mogla pobijediti profesionalnu
vojsku. Bili su neobrijani, prljavi, smrdljivi i prosti. Moral je u prvim
mjesecima bio slab. Castro je sačuvao krajnje samopouzdano držanje, ali
morao je koristiti drakonske mjere da održi stegu. Prijetio je smrtnom kaznom
za dezertiranje, izdaju, neposluh i čak "defetizam". Tako je završio jedan
seljak koji se pridružio pobunjenicima, ali ga je vojska uhvatila na zadatku u
nizini. Za veliku je nagradu pristao vratiti se u planine kao uhoda za vojsku.
Odao je položaj Castrova dobro skrivenoga glavnog logora, koji je zatim
strašno bombardiran iz zraka. Kad je njegova izdaja otkrivena, odmah je
ustrijeljen. Pobunjenička je vojska više rasla zbog pristizanja dragovoljaca iz
grada nego zbog novačenja seljaka iz regije. Guevara je ponekad bio snužden
zbog ravnodušnosti seljaka. Unatoč tome, Castro je postupno izgradio mrežu
pomagača medu seljacima diljem Sierre Maestre. Veoma se trudio pokazati da
njegova revolucija sadrži više od obećanja o preraspodjeli zemlje. Ljudima
koji su živjeli u području pod nadzorom pobunjeničke vojske općenito je bilo
znatno bolje nego pod Seoskom stražom ili drugim vladinim snagama.
Pobunjenici su obično plaćali hranu i druge usluge, za razliku od vojske, koji
bi samo uzela što joj treba. Castro se zanimao za život i stavove ljudi koji su
se navikli da ih drugi smatraju teglećom stokom. Njegovi su borci pomagali
pri branju kave na planinskim obroncima, što je bilo korisno posebice stoga
što je u to doba mnogo seljaka prisilno preseljeno. Castro je također stekao
naklonost nemilosrdnim postupkom prema ljudima kao što je bio Chicho
Osorio. Mayorales su često bili glavni predmet mržnje i uzrok straha u regiji.
Netko tko može nekažnjeno ustrijeliti Osoria i druge nadzornike zaslužio je
poštovanje i divljenje.

Castro se 16. veljače opet spustio s planine kako bi se sastao s vodama MR-
26-7 iz drugih dijelova Kube, medu kojima su bili Frank Pais, Faustino Perez,
Armando Hart, Havdee Santamaria, Vilma Espin i Celia Sanchez. Tada je prvi
put vidio Celiu, koja je poslije igrala ključnu ulogu u njegovu životu, sve dok
nije umrla od raka 1980. Odmah su se svidjeli jedno drugome. Celia je imala
dvadeset devet godina, bila je kći mjesnog liječnika, vitka, crnokosa i zgodna
na pomalo neobičan način. Bila je i pametna, praktična, te neumorno
djelotvorna. Već se pokazala kao jedna od Fidelovih najboljih suradnica jer je
organizirala iznimno aktivnu skupinu potpore u svojem rodnom gradu
Manzanillu. Na tom su sastanku prvi put uočene napetosti koje su poslije izbile
između Pokreta na Sierri i u Llanou (ravnici, tj. ostatku Kube). Castro je

120
ponavljao da mu treba više ljudi i opreme za njegovu pobunjeničku vojsku.
Ispunjenje tog cilja mora imati prednost pred svim drugim planovima. Smatrao
je da članovi Direkcije MR-26-7 u Havani i Santiagu previše rade na izgradnji
članstva i sposobnosti vlastitih ogranaka, pa i vojnih sposobnosti, umjesto da
misle na opskrbu pobunjeničke vojske. Odbio je prijedlog Faustina Pereza da
se otvori druga fronta u planinama Escambrav u središnjoj pokrajini Las
Villas. Posjetitelji su donijeli novine, pa je Castro doznao novosti iz Kube i
svijeta. Batistini odnosi sa SAD-om činili su se boljima nego ikada. Stizale su
sve vrste sofisticirane američke vojne opreme. Američki je veleposlanik
osobno isporučio sedam novih tenkova sherman i javno govorio o Castru kao
"smutljivcu". Američka je mornarica došla u velik posjet Havani. Čelnik
kubanskog zrakoplovstva, koji je pokušavao uništiti Castrove logore, dobio je
visoko američko odlikovanje. Međutim, ratna se sreća mijenjala u borbi za
američku naklonost. Nakon uspjeha kod La Plate, Castro je poslao čovjeka u
Havanu da kaže Faustinu Perezu neka dovede strane novinare na Sierru kako bi
oglasio postojanje i djelatnosti pobunjeničke vojske. Batista može cenzurirati
kubanske novine, ali bit će mu teže spriječiti da novosti o Kubi dođu u strane
novine. Faustino Perez je ubrzo doveo jednog važnijeg američkog novinara na
tajni sastanak s Castrom na Sierri.

Zvao se Herbert Matthews i radio za New York Times. Naišao je na pažljivo

priređen doček, koji je trebao ostaviti dojam da je pobunjenička vojska mnogo
veća nego stoje uistinu bila. Fidel je govorio o djelovanju u "skupinama od
četrdeset boraca", a tada ih je netko prekinuo s hitnim vijestima o izmišljenom
"drugom odredu". Raul je poveo iste ljude naprijed-natrag kroz šumu,
izdaleka, kako bi Matthews mislio da su to različite skupine. Castro je dao sve
od sebe da ga očara i uvjeri. Ishod je bio briljantan uspjeh za Castra.
Matthews je prvi članak počeo ovako: "Fidel Castro, pobunjenički voda
kubanske mladeži, je živ i vodi oštru i uspješnu borbu u divljem, gotovo
neprohodnom prostranstvu Sierre Maestre... General Batista nikako ne može
suzbiti Castrov ustanak." Castro je opisan kao hrabar idealist, predmet
obožavanja svojih boraca i nadmoćan karakter. Kubanski ministar obrane je
odmah zabio autogol kad je izjavio da je Matthews napisao "poglavlje neke
bajke", te da zapravo nije intervjuirao "pobunjenika Fidela Castra,
komunističkog simpatizera". Matthevvs je zatim pokazao fotografije koje su
dokazivale daje uistinu intervjuirao Castra. U isto vrijeme kad je Matthevvs
izdavao svoj niz članaka, Castro je objavio još jedan Manifest kubanskom

121
narodu. Pozvao je na revolucionarno djelovanje diljem otoka, te govorio da
treba paliti plantaže šećerne trske, sabotirati javne službe, "smaknuti na licu
mjesta nitkove koji muče i ubijaju revolucionare", pružati građanski otpor, te
krenuti u opći revolucionarni štrajk. Dok je Castro slao izjave iz daleke
planinske utvrde, pozivajući na revolucionarnu akciju u gradovima, mnogi od
najborbenijih revolucionara nisu bili pod njegovim nadzorom i nisu mu bili
dužni nikakvu vjernost. U Havani je najjači bio Jose Antonio Echeverria,
predsjednik FEU-a i voda DR-a. DR se upuštao u česte bombaške napade i
sabotaže, na što je policija odvraćala masovnim uhićenjima, mučenjem
sumnjivaca i povremenim nezakonitim ubojstvima u znak opomene. Razlike
između Castra i Echeverrie, koje su se osjetile već prilikom razgovora u
Mexico Citvju, ostale su neriješene. Castro je oštro kritizirao Echeverriu i DR
zato što nisu ništa poduzeli da podupru njegovo iskrcavanje s Granmom, iako
su u Meksiku potpisali pakt o uzajamnoj pomoći. Sa svoje strane, DR je bio
skeptičan i nije se uzdao u Castrov spor gerilski rat u planinama, smatrajući da
je najbrži i najuspješniji način da se završi diktatura fizičko uklanjanje
diktatora. U ožujku 1957. DRje krenuo u napad na predsjedničku palaču, te je
gotovo ostvario cilj. Da Batista nije slučajno krenuo skrivenim dizalom iz
ureda u privatni apartman na trećem katu neposredno prije napada, vjerojatno
bi ga ubili. Trideset pet militanata DR-a ubijeno je u palači prije nego što je
policija zavladala situacijom. Što se tiče Echeverrie, on je pokušao odaslati
poruku s radijske postaje koju su također zauzeli militanti DR-a, ali ubrzo su
ga policajci ubili na ulici. Fidel Castro se ponovo javno ogradio od pokušaja
atentata. Bilo je to "beskorisno prolijevanje krvi. Život diktatora nije važan...
Protivim se terorizmu. Osuđujem te postupke. Njima se ništa ne rješava."
Vladala je neka čudna simetrija: Batista se protivio atentatu na svojeg glavnog
suparnika. Kad mu je američki veleposlanik predložio da tajne službe obje
zemlje ubace agenta kako bi ubio CasLra, Batista je navodno odgovorio: "Ne
mogu to odobriti. Mi smo Kubanci."

Smrt Echeverrie bila je sretan slučaj za Castra, jer je uklonila karizmatskog

mogućeg takmaca, te je olakšalo Castru da potvrdi svoje vodstvo nad
Batistinim protivnicima. Ipak, Castrova kritika Echeverrijine politike atentata
imala je svoju logiku i nije se samo zasnivala na osobnoj nesnošljivosti ili
strahu da će biti zasjenjen ako Echevarria uspije. Castro se stalno bojao, sve
do trenutka kad je preuzeo vlast, da bi Batistu nakon atentata ili vojnog puča
mogao zamijeniti netko tko će ponuditi novo lice, možda lice koje će javnost

122
lakše prihvatiti, ali bez temeljite promjene sustava. To bi zaustavilo i odgodilo
istinsku revoluciju koju je Castro htio. Kako je godina prolazila, sreća je i
dalje bila na Castrovoj strani, jer su nestajali drugi mogući kandidati za
opozicijske vode. U svibnju se jedna oružana skupina, koju je plaćao bivši
predsjednik Prio, iskrcala na sjevernoj obali Orientea, vrlo slično Castrovu
iskrcavanju s Granmom. Izdao ih je neki seljak, a zatim ih je vojska opkolila i
uništila. Istog je mjeseca Castro zaključio da je kucnuo čas za pokretanje
većeg napada od onog kod La Plate. Pobunjenička je vojska tada imala oko
120 ljudi i dobivala, uglavnom od Celie Sanchez, novo oružje i streljivo, pa
čak i strojnice. Castro se opet spustio do obale, ovaj put s nekih osamdeset
boraca, i napao vojni logor El Uvero, trideset kilometara istočno od La Plate,
u smjeru Santiaga. Celia Sanchez je sudjelovala u napadu, pa je tako postala
prva žena s aktivnom vojnom ulogom u pobunjeničkoj vojsci. Nakon stoje
Castro opalio prvi hitac, izbila je žestoka bitka od nekoliko sati, sa žrtvama na
obje strane. Kad je logor pao, medu pobunjenicima bilo je šest mrtvih i devet
ranjenih. U logoru je poginulo četrnaest vojnika, devetnaest ih je ranjeno, a
četrnaest zarobljeno.

Nakon te akcije, vlada je povukla vojsku iz malih logora u području Sierre

Maestre. Tako je Castro izgubio relativno lake ciljeve, ali je ojačao
neslužbenu vlast nad onime što se počelo zvati "Oslobođena zona" u
planinama. Povlačenje iz vojnih logora stvorilo je dojam medu mjesnim
seljacima da je Fidel Castro uistinu jedina prava vlast. Pobjeda kod El Uvera
također je jako povećala Castrov ugled u cijeloj zemlji. Postao je najpoznatiji
i vjerojatno najomiljeniji čovjek opozicije na Kubi. Više nije bio divlji mladić
koji se upuštao u donkihotske i samoubilačke napade. Bio je gerilski vođa koji
je zauzeo vojni logor unatoč obrani pedesetorice dobro naoružanih vojnika. U
srpnju je pobunjenička vojska imala više od dvjesto boraca, pa ju je Castro
podijelio u tri odjela, kojima su zapovijedali on, Raul Castro i Che Guevara. I
Ratil i Che su imali radikalnija i otvorenija marksistička uvjerenja od Fidela,
pa su i svojim borcima usadili marksističke stavove. Fidel je i dalje bio
oprezniji i suzdržaniji, jer je znao da mu prije svega treba politička potpora
umjerenjaka. U Meksiku je raskinuo s vodstvom stranke Ortodoxo zato što su
htjeli pregovarati s Batistom. Sada je vodstvo stranke Ortodoxos došlo k
njemu, čime je prešutno priznalo da je Batistina nepopustljivost potvrdila
Castrovo mišljenje. U znak potpore i pristanka, četiri vode Ortodoxosa, medu
kojima su bili Raul Chibas (brat osnivača stranke) i Felipe Pazos, istaknuti

123
bankar i ekonomist, otputovali su na Sierru kako bi se sastali s Castrom. Kako
bi što bolje iskoristio njihovu nazdčnost, Castro je sastavio Manifest Sierre
Maestre, koji su potpisali i Chibas i Pazos. Manifest Sierre Maestre
predstavljen je kao uzvratni udarac na Batistina nastojanja da nahuška
političare protiv revolucionara i proširi uvjerenje kako se revolucionari
protive izborima. »Želimo izbore, ali pod jednim uvjetom: da budu istinski
slobodni, demokratski, nepristrani izbori.« Takvi su izbori mogući jedino ako
Batista odstupi i ako ga zamijeni privremena vlada »koju podupiru svi«.
Manifest je odbacivao posredovanje bilo koje druge zemlje, pozvao je SAD
da prestane isporučivati oružje Batistinoj vladi, te je odbacio eventualni
prijedlog privremene vojne hunte. Zatim je naveo dug popis mjera koje
predložena privremena građanska vlada mora uvesti, u koje spada reforma
poljoprivrede, industrijalizacija i borba protiv nepismenosti.

Guevari se manifest nije svidio. Prihvatio gaje kao taktičku nužnost, ali je
smatrao da previše popušta malograđanskoj ideologiji. Zapravo je Castro
dobio sve što je htio. Političari iz Ortodoxa, uhvaćeni između Batistina gušenja
normalnih političkih djelatnosti i Castrova vojnog uspjeha i ugleda, praktički
su se upisali u Castrov »program Moncada«. Da, bit će izbora, ali tek nakon
imenovanja privremene građanske vlade (koju će imenovati Castro, naravno) i
uvođenja političkog programa (koji je napisao Castro). Castrova jaka osobnost
i uvjerljivost omogućila mu je da navede i marksističke i demokratske
političare da povjeruju kako je na njihovoj strani. Ipak, zbog te je dvojnosti
teško održavao stegu i zajedništvo medu članovima MR-26-7 s kojima nije bio
u izravnom dodiru. Htio je zadržati jak nadzor nad ilegalnom organizacijom
raštrkanom po cijeloj Kubi, pa čak i u emigraciji, ali pritom joj nije htio dati
jasnu strategiju i ideološki stav. Zato je rasla nesigurnost, zbunjenost i nesloga
u redovima Pokreta u Llanu. Neki od boraca u gradovima, koji su svakodnevno
stavljali život na kocku u akcijama sabotaže, nereda i nezakonite propagande,
smatrali su kako vodstvo na planinama premalo cijeni njihov doprinos.
Smatralo se da Castro teži prema caudil-lismo (diktaturi), da želi voditi
paradu kao snagator koji nikoga ne pita za mišljenje. Neki protukomunistički
domoljubi u Pokretu bili su ogorčeni zbog visokog položaja i utjecaja
Castrova argentinskog prijatelja Guevare, koji je bio poznat kao radikalni
marksist. Napetost između pobunjeničke vojske i Pokreta dosegla je vrhunac u
srpnju, osam mjeseci nakon što se Castro iskrcao s Granme. Frank Pais,
najugledniji i najuspješniji medu vodama u Llanu, čovjek koji je poveo

124
neuspješni ustanak u Santiagu na dan kad je Granma trebala stići, pisao je
Fidelu Castru da su on i Armando Hart, vođa ustanika u Havani, odlučili u
cijelosti preporoditi i preurediti MR-26-7, te svakoj od šest regija dati
predstavnika u Nacionalnoj direkciji. Rekao je da žele ispuniti prazninu u
koordinaciji i dati jasan program koji će biti »ozbiljan, revolucionaran i u
okvirima mogućega«. Angažirali su skupinu intelektualaca da radi na tom
programu. Pais je dodao da se podrazumijeva da će Castro kao voda
odlučivati o tom prijedlogu, ali je zatražio njegovu što bržu odluku. Castro je
znao koliko je Pais vrijedan i važan za Pokret, ali nije mu se nimalo svidjelo
što ga forsiraju. Ipak, prije nego stoje došlo do ozbiljnog raskola, Paisa je
uhvatila i ubila policija u Santiagu. Tada se pokazalo koliku je golemu
popularnost u Santiagu uživao MR-26-7 i pogotovo Pais. Tisuće su prkosile
policijskim prijetnjama i došle na sprovod, a održao se i vrlo uspješan
protestni štrajk radnika. Sredovječne su žene marširale pod zastavom na kojoj
je pisalo: »Dostaje ubijanja naših sinova!« Castro je također izrazio zgražanje
i ogorčenje zbog Paisove smrti. Ipak, brzo je preselio veći dio Paisovih
odgovornosti na Ćeliju Sanchez, kojoj je vjerovao i mogao zapovijedati. Dao
joj je jasnu i kratku uputu: »Sve puške, svi meci i sve zalihe na Sierru.«

U mjesecima nakon napada kod El Uvera bilo je manjih prepada i zasjeda, ali
nikakvih većih vojnih akcija. Castro nije htio riskirati neuspjeh ako ode
predaleko ili prerano iz svojih planinskih uporišta. Posvetio se vježbanju i
razvitku komunikacija, pa se u jednom pismu Ćeliji Sanchez požalio da
zapovijedanje znači više birokracije nego borbe. S druge strane, Batista je
smatrao da će gerilci ostati na planinama i da će ustanak usahnuti u korijenu.
Američka vlada, koja je znala da Batistine tvrdnje o njegovoj vlasti nad
situacijom nemaju osnove, počela se osiguravati. Neuspješan mornarički
ustanak u Cienfuegosu u rujnu 1957., u okviru šireg disidentskog pokreta u
vojsci, pokazao je da Batista ne može posve vjerovati čak ni oružanim
snagama. Mornarički su urotnici bili u vezi s američkim veleposlanstvom i s
MR-26-7. CIA je pojačala nastojanje da se približi važnfki opozicijskim
skupinama, pa tako i MR-26-7. Castro je bio jako sumnjičav u pogledu
namjera SAD-a, ali smatrao je nepoželjnim, kako je zapisao Che Guevara,
suprotstaviti se Ujaku Samu prije nego što kucne pravi čas. Poslao je
zapovijed svojim ljudima u Santiagu kako da odgovore na prvi prijedlog
američkih diplomata. Tada je prvi put stupao na pozornicu međunarodne
diplomacije, pa je pažljivo razradio upute: Možemo primiti svakog američkog

125
diplomata kao što bismo primili diplomate iz Meksika ili drugih zemalja...
Time se priznaje da postoji ratno stanje, pa je to samo još jedna pobjeda
protiv tiranije. Ne smijemo se bojati tog posjeta ako smo sigurni da ćemo bez
obzira na sve držati zastavu dostojanstva i nacionalne suverenosti. Što ako
postave uvjete? Odbacit ćemo ih. Što ako ih zanima naše mišljenje? Iznijet
ćemo ga bez straha. Što ako žele uspostaviti prijateljstvo s pobjedničkom
demokracijom na Kubi? Izvrsno! To je znak da prihvaćaju konačan ishod bitke.
Što ako predlože prijateljsko posredovanje? Reći ćemo im da u ovoj borbi
nikakvo posredovanje nije moguće... U listopadu su se u Miamiju sastali
predstavnici sedam političkih stranaka i opozicijskih skupina s ciljem
koordinacije borbe protiv Batiste. Glavni je pokretač bio bivši predsjednik
Prio, čije je neizmjerno bogatstvo ostalo glavni izvor financija za djelatnosti
opozicije. Sudionici na sastanku zasnovali su Oslobodilačko vijeće i potpisali
dokument, poznat kao Pakt iz Miamija, koji je tražio zajedničko djelovanje
kako bi se srušila Batistina diktatura. Glavni dokument nije spominjao
pobunjeničku vojsku. Pozivao je postojeće oružane snage na Kubi da se
»ujedine s nama« radi slobode. Tajni dodatak Pakta govorio je da će se nakon
svrgavanja Batiste »revolucionarne snage sa svojim oružjem uključiti u
redovne vojne snage Republike«.

Pakt je u ime MR-26-7 potpisao Felipe Pazos, jedan od ljudi koji je s Castrom
potpisao Manifest Sierre Maestre, te Lester Rodriguez, predstavnik Pokreta u
Miamiju. Njihov je zadatak u Miamiju bio samo da prikupljaju novac i traže
potporu za Pokret medu dijasporom. Nisu imali ovlasti za potpisivanje
sporazuma ili donošenje političkih odluka. Poslije su tvrdili da su razgovarali
s nekim članovima MR-26-7 na Kubi o prijedlogu Pakta, te da su smatrali kako
imaju ovlasti prihvatiti ga. Nisu imali ni vremena ni načina da se obrate cijeloj
Nacionalnoj direkciji ili Fidelu Castru. Očito su pretpostavili da bi Pokret
želio da potpišu ono što im se činilo kao besprijekoran dokument, umjesto da
se drže po strani i puste da MR-26-7 ostavi dojam vuka samotnjaka. Kad je
sporazum stigao u Havanu i Santiago, ostali vode Pokreta, pogotovo Armando
Hart, izrazili su veliku zadršku. Pakt nije priznavao vodeću ulogu koju je MR-
26-7 zauzeo pomoću svojeg djelovanja. Prema Paktu, nakon Batiste bi stare
političke stranke samo nastavile gdje su stale. Međutim, Hart je zaključio da
će najmanje škoditi ako ne odbacuju Pakt nego ga prihvate kao svršen čin.
Poslao je sporazum na Sierru radi konačne odluke. Fidel je proslijedio Pakt iz
Miamija Raulu i Cheu, koji su pucali od bijesa. Optužili su Pazosa i

126
Rodrigueza za glupost i nesposobnost. Dapače, to je bila izdaja. Progutali su
podvalu starih političara da se zanemari pobunjenička vojska. Što se tiče
Fidela, on nekoliko tjedana nije ništa govorio, pa se Che već počeo brinuti
kako je poslušao Hartov savjet da se ne radi ništa. Zapravo, nije bilo nikakve
opasnosti da Castro sjedi skrštenih ruku. On je razmišljao, planirao, sastavljao
svoj odgovor. Poput svojeg brata i Guevare, imao je jasnu sliku o budućnosti
pobunjeničke vojske: neće se uključiti u državne oružane snage, nego će ih
zamijeniti, štoviše, zamijenit će Batistinu vladu. Ipak, to nije mogao reći tako
otvoreno. Situacija je tražila finese i diplomaciju. Pritom je morao igrati oštro
i pokazati da ga nitko ne može natjerati da svom pokretu namijeni ulogu samo
jedne opozicijske skupine medu ostalima. Ipak, još mu je trebala naklonost
raznih slojeva, pa nije mogao dopustiti da ispadne bahat i željan moći.
Sastavio je dugo pismo u kojem je odbacio Pakt iz Miamija. Pismo je imalo
pažljivo uređenu strukturu koja će se poslije uvriježiti u njegovim govorima.
Počelo je blago, čak ponizno, a onda postupno preraslo u bujicu zgražanja i
napadanja protivnika i takmaca, nastavilo se s prkosnim obećanjem da će se
boriti sam ako treba, te završilo s državničkom spremnošću na suradnju ako se
ispune svi njegovi uvjeti.

Castro je napisao da ljudi koji se bore i ginu na Kubi, podnoseći sve samo
zbog dostojanstva plemenita cilja, osjećaju gorčinu kad čitaju da je budućnost
njihova pokreta odlučena bez njihova znanja, bez najobičnijeg savjetovanja, i
da je to odlučila skupina ljyidi koja živi u udobnom Miamiju. Prognani su
političari imali dovoljno novca i oružja, ali su se oglušili na pozive u pomoć
od pravih revolucionara koji na Kubi vode očajničku bitku protiv moćne
Batistine vojske i policije. Pakt iz Miamija imao je nedopustive propuste.
Unatoč zahtjevima najobičnijeg domoljublja, nije odbacivao miješanje
stranaca u kubanske poslove. Nije odbacivao ideju o privremenoj vojnoj hunti,
unatoč svim dokazima da privremene hunte prelaze u trajne, i da su pošast
Latinske Amerike. Pakt je samozvanom Oslobodilačkom vijeću dao pravo da
odlučuje o sastavu vlade koja bi trebala zamijeniti Batistu. To je krajnje
neprihvatljivo. Prijedlog razoružavanja revolucionarnih snaga nakon Batistina
odlaska stvorio bi anarhiju. MR-26-7 preuzet će odgovornost za javni red i
mir, s obzirom da su jedina organizacija koja ima sredstva i poštenje za to.
Castro je podsjetio autore Pakta daje Manifest Sierre Maestre predložio
imenovanje građanskoga privremenog šefa vlade nakon Batistina pada. S
obzirom da u pet mjeseci nitko nije predložio kandidata, MR-26-7 je

127
predlagao da vladu osnuje Manuel Urrutia, istaknuti sudac. U Castrovoj je
sljedećoj rečenici taj prijedlog postao utvrđena činjenica. "Ne predlažemo ga
mi, nego njegovo vlastito držanje, i nadamo se da neće odbiti ovu uslugu
Republici." Dijaspora je uzalud pokušavala odgovoriti Castra od
objavljivanja tog pisma. Ponudili su da će prihvatiti većinu važnijih promjena
koje je zahtijevao. Prijatelji Pria, glavne mete Castrova gnjeva, podsjetili su
ga da je Prio financirao Granmu. Castro se nije pokolebao. Koliko je
dijaspora bila razočarana, toliko je Batista bio oduševljen, pa se pobrinuo da
se Castrovo pismo razglasi u kubanskim cenzuriranim medijima. Naime, ono je
pokazivalo da je kubanska opozicija razjedinjena i da Castro ne trpi
konkurenciju. Oslobodilačko je vijeće imalo svojeg kandidata za privremenog
predsjednika. Bio je to Felipe Pazos, kojeg su ranije uvjeravali da će biti
Castrov kandidat. Castro je to shvatio kao nadjačavanje, pa je ustrajao na
Urrutiji. Urrutia je stekao Castrovu naklonost jer je gorljivo branio članove
ekspedicije Granma i članove odreda Franka Paisa u Santiagu, kad su uhićeni i
suđeni zbog pobune. Castro je vjerovao da će simpatični sudac biti dobar
neutralni paravan za vladu kojom će on praktički vladati iza kulisa. U svakom
slučaju, zatvorit će put raznim ambicioznim političarima koji su htjeli to
mjesto. Kad gaje Castro predložio kao privremenog predsjednika, Urrutia je
oduševljeno prihvatio. Putovao je po SAD-u i drugdje, obećavajući da će
odvesti Kubu u demokraciju, slobodu i vladavinu zakona. Tako je doprinio
pritiscima koji su naveli američku vladu da se počne postupno ograđivati od
Batistine vlade.

Dok je grmio protiv kubanskih konkurenata, Castro se jako trudio sačuvati

naklonost međunarodnih medija. Idući stopama Herberta Matthevvsa, niz
zapadnjačkih novinara posjetilo je Sierru Maestru. Pred njima je Castro
glumio romantičnog, idealističkog, nekomunističkog borca za slobodu. Čak je
tražio pomoć i financijske doprinose poslovnih ljudi, govoreći da će im biti
bolje bez Batistinih pokvarenih činovrika i gramzivih skupljača poreza. Jedan
je američki novinar nakon dolaska pobudio Castrove sumnje. Castro je poslije
rekao: "Nije ništa pitao, samo se motao okolo i glumatao. Rekao sam: 'Ovo je
špijun. Poslali su nam špijuna.' Ali što da radimo? Nismo mu mogli suditi i
smaknuti ga samo zbog sumnje." Čim je sumnjivac otišao, Castro je preselio
glavni logor i stavio dodatnu kamuflažu. Osim toga, njegovi su borci preselili
kolibu koja se lako vidjela iz zraka i mogla se iskoristiti za određivanje
Castrova položaja. I doista, nekoliko dana kasnije pojavio se zrakoplov,

128
nadletio područje više puta i bacio nekoliko bomba u blizini kolibe. Enrique
Meneses, Španjolac koji je radio kao novinar za Pariš Match, proveo je
gotovo četiri mjeseca s Castrom i dijelio svakodnevnicu gerilaca. Fidel je
povremeno bio grozničavo aktivan. Znao bi se zavaliti u ležaljku i čitati ili
planirati svoj sljedeći korak. Celia Sanchez, tada kao i poslije, određivala je
tko ga smije posjetiti. Pratila je njegova raspoloženja i brinula se da se ispune
sve njegove potrebe, od zubara do intelektualnih rasprava. Castro je detaljno
ispitivao Menesesa o onome što je kao novinar vidio u drugim zemljama, kao i
o njegovim dojmovima o revolucionarnim vođama Trećeg svijeta kao što je
Naser. Također je dugo u noć objašnjavao Menesesu svoje ideje o novoj Kubi
koja će se pojaviti nakon revolucije, na primjer, kako zasnovati nove
poljoprivredne zadruge, s besplatnim obrazovanjem i zdravstvenom pomoći za
sve. Meneses je bio jedini strani novinar koji je imad% snage ostati s Castrom
duže od par dana. Gerilci su dobili ležaljke i druga pomagala koja nisu imali u
prvim mjesecima na Sierri, ali život je i dalje bio težak. Glavna je prehrana
bila korijenje juke ili malange, a samo bi se ponekad jela svinjetina, piletina
ili zmijsko meso. Castro se običavao seliti svakog dana. Ustao bi u zoru, popio
jaku crnu kavu i zapalio prvu cigaru. Dok bi borci spremali logor za polazak,
Castro bi obično slušao ranojutamje vijesti na radiju. Zatim bi prebacio pušku
preko ramena i krenuo na čelu kolone u forsirani marš. Ponekad bi hodali od
šest ujutro do osam navečer, a stali bi samo kad bi naišli na seljačke kolibe i
dobili kavu. Castro bi obično odbijao ponuđenu hranu. Kad bi iznimno stali
radi obroka, Meneses bi primijetio da Celia Sanchez prije novog polaska
seljaku u ruku gura novčanicu od sto pesosa. To se nije smatralo plaćanjem
nego razmjenom darova. Nakon nekolike dana takva nomadskog života,
Meneses više nije noću izuvao čizme. Ne bi mogao izdržati bol navlačenja
čizama na otečene noge ujutro nakon cijelog dana pješačenja.

Castro je s došljacima obično govorio u stilu utopijskog socijalizma. To je

bilo ugodno, nasmiješeno lice revolucije. Ipak, znao je što znači vlast. Znao je
da neće biti ni lako niti ugodno slomiti moć vladajuće bogataške klase na
Kubi, koja će se sigurno usprotiviti društvenoj i gospodarskoj pretvorbi koju
on planira. Che Guevara je opisao Fidela iz tog razdoblja kao "malograđansku
ljevicu". Međutim, za intelektualnog fundamentalista poput Chea, čak su i
većinu komunista uprljali malograđanski stavovi. Pravi Castro, za razliku od
slike koju su prikazivali naklonjeni zapadnjački novinari, dijelio je i poticao
marksistička uvjerenja Chea i Raula. Kubanskoj komunističkoj partiji nije

129
predbacivao njezinu ideologiju, nego to što sluša Sovjetski Savez i kritizira
njega. Dok je sjedne strane ograničavao ulogu i utjecaj umjerenjaka iz Llana, s
druge je strane davao sve veću vojnu i čak političku nezavisnost Cheu i Raulu.
Krajem 1957. Che je dobio naslov Comandante (bojnik u redovnoj vojsci, ali
najviši čin u pobunjeničkoj vojsci) i postao zapovjednik vlastite jedinice koja
je djelovala u planinama istočno od Fidelova logora. U proljeće 1958.
policija je uhitila Armanda Harta i kod njega našla pisma vodećih članova
Pokreta i pobunjeničke vojske. Rafel Diaz-Balart, pomoćnik tajnika za
unutarnje poslove i Fidelov šurjak, čitao je na radiju odlomke iz te
korespondencije koji su dokazivali, kako je rekao, da su i Guevara i Raul
Castro komunisti, te da se Raul otvoreno divi Staljinu. Kad je čuo Diaza-
Balarta na radiju u svojem planinskom logoru, Fidel se razjario. Povikao je da
će ustrijeliti Raula. Kao što je zabilježio Meneses, Fidel je pozvao Raula da
mu očita bukvicu i proderao se: "Mrzim sovjetski imperijalizam jednako
koliko i jenkijevski!" Ipak, Fidel se više ljutio zbog Raulova brbljanja nego
zbog njegovih uvjerenja. Nedugo nakon te nezgode, Fidel je imenovao i Raula
na položaj Comandante, te mu je dodijelio šezdeset pet ljudi s kojima će
napraviti novu frontu - "jedinicu broj 6" - na Sierri Cristal na sjevernoj obali
Orientea. Odveo je Raula da spale plantaže šećerne trske na obiteljskom
imanju u Biranu, kako bi jasno pokazali da djeluju načelno, bez ustupaka
obitelji i prijateljima. Ljeti 1958. sva su planinska područja Orientea izmakla
vladinu nadzoru. Pobunjenička je vojska imala svoju bolnicu, škole, tiskaru,
klaonicu, tvornicu nagaznih mina, pa čak i tvornicu cigara. Pobunjenička
radijska postaja Radio Rebelde emitirala je vijesti koje su bile propagandne,
ali općenito pouzdanije i zato uspješnije nego apsurdno optimističke novosti
Batistine vlade. Unatoč svemu tome, Castro nije bio ni blizu mogućnosti da se
sukobi s Batistinom vojskom u pravoj bitki na ravnom terenu. Smatrao je da
dalje treba ići kroz građansko djelovanje koje bi trebalo izazvati raspad
režima iznutra. Bio je uvjeren daje golema većina naroda iza njega, te da će
reagirati ako ih se jasno usmjeri. Okrenuo se tako pripremi revolucionarnog
općeg štrajka koji bi doveo do pada vlade.

Batistin je položaj uistinu izgledao vrlo klimavo. Početkom 1958. pretrpio je

niz političkih nevolja. U veljači je kardinal Kube izdao proglas u ime svih
biskupa, tražeći vladu nacionalnog jedinstva koja bi pripremila put za povratak
u "miran i normalan politički život". Ubrzo je skupina istaknutih sudaca
objavila protest zbog bezrazložna nasilja policije. I dalje u veljači, ilegalci iz

130
havanskog ogranka MR-26--7 izveli su spektakularnu reklamu. Tik pred
početak automobilske utrke Grand Prix, dok su novinari iz cijelog svijeta
stizali u Havanu, svjetski je prvak, argentinski vozač Juan Manuel Fangio,
naišao na tri muškarca u baru hotela Lincoln. Dvojica su izvukla pištolje i u
holivudskom stilu rekla Fangiu da mirno krene s nj\ma. Odvezli su ga u
skrovište u luksuznoj četvrti Vedado. Policija je bez uspjeha tražila Fangia.
Utrka se odigrala bez njega, a Fangio ju je gledao na televiziji. Zatim su ga
oslobodili u blizini argentinskog veleposlanstva i dali mu pismo isprike i
objašnjenja od Faustina Pereza. Propagandni efekt te otmice, izvedene usred
dana pod nosom Batistinih sigurnosnih snaga, bio je golem. Mnogi su ljudi
širom svijeta prvi put shvatili da postoji aktivan i uspješan otpor Batistinoj
vlasti, čak i u velikim gradovima. Batista je pokušao preuzeti malo političke
inicijative i vratiti kolebljivu potporu američke vlade tako stoje najavio
lipanjske izbore. Da bi izbori bili uvjerljivi, vratio je ustavna jamstva svugdje
osim u pokrajini Oriente. Međutim, odmah su se aktivirali novinski kritičari,
podigli studentski nemiri i zakonski zahtjevi za oslobađanjem političkih
zatočenika, pa je morao opet poništiti jamstva i vratiti potpunu cenzuru. Ipak,
Batista se najviše zabrinuo kad je američka vlada u ožujku poništila pošiljku
oružja kako bi smirila sve veće kritike američkih medija i kongresa zbog
vladinih dobrih odnosa s omraženim diktatorom. Predloženi je opći štrajk bio
glavna tema rasprave na sastanku koji je Castro održao sredinom ožujka s
članovima Nacionalne direkcije Pokreta. Planiralo se da štrajk izazove
općenarodni ustanak koji bi poveli ljudi iz MR-26-7 u gradovima. Neki su
članovi Nacionalne direkcije tvrdili da još nije došlo pravo vrijeme. Ilegalni
je MR-26-7 u gradovima imao vrlo malo oružja s kojim bi podigao pobunu.
Ipak, pod Castrovim pritiskom, nazočni su se složili da se štrajk pokrene u
bliskoj budućnosti, a točan je datum trebalo odrediti vodstvo u gradovima.
Faustino Perez je zadužen za koordinaciju završnih priprema. Jedno od pitanja
koje je Castro temeljito raspravljao na Sierri bilo je trebaju li gerilci obrijati
bradu. Planiralo se da u slučaju uspjela općeg štrajka pobunjenička vojska
zauzme gradove u Orienteu. Castro je htio da njegovi borci izgledaju kao
uredna i disciplinirana sila. Menses je ustvrdio da zbog brade pobunjenička
vojska izgleda egzotičnije i zato medijski privlačnije. Kad bi pobunjenici
obrijali svoje bradurine, tvrdili su drugi, vojska i policija ubijale bi nevine
građane i tvrdile da su to pobunjenici. Taj je argument uvjerio Castra da se ne
briju brade.

131
U sljedećim tjednima, više su puta dogovarali datum općeg štrajka, a onda ga
odgađali. Napokon, na sastanku 8. travnja s drugim skupinama Batistinih
protivnika, Faustino Perez je ustvrdio da štrajk mora biti sljedećeg dana, 9.
travnja. Autenticos i Ortodoxos nisu to htjeli prihvatiti i povukli su svoju
potporu. Ostali su svejedno odlučili krenuti sa štrajkom. Ilegalni radijski
odašiljači MR-26-7 već su pripremili javnost na objavu općeg štrajka, pa se
procijenilo da bi daljnje odgađanje naškodilo njihovoj uvjerljivosti. Na dan 9.
travnja, emisiju popularne radijske postaje CMQ prekinuo je glas koji je
objavio početak općeg štrajka. Slušajući u svojem logoru na Sierri Maestri,
Castro je skočio od veselja. Zagrlio je kolege i rekao tadašnjem gostu,
argentinskom piscu, da će uskoro biti u Havani. Zapovjedio je da se odmah
napadnu vojni logori radi potpore štrajkačima. Međutim, pobunjenički je
spiker na radiju CMQ brzo ušutkan. Planirana pobunjenička objava na
televiziji nije se ostvarila. Tijekom ostatka dana, stizala su izvješća da je više
od pedeset ljudi ubijeno u Havani i još stotinu u Santiagu, te da je štrajk
ugušen. Poruke s policijskog radija pokazale su da je šef policije, slijedeći
Batistinu zapovijed da bude krajnje nemilosrdan, rekao policajcima da ne želi
vidjeti ni ranjene niti zatvorene. Ljudi osumnjičeni za pripremu štrajka bili su
uhićeni, a njihova su tijela poslije isporučena u mrtvačnicu. Štrajk nije bio
potpun neuspjeh. U središnjem i istočnom dijelu zemlje, pogotovo u Orienteu,
postojala je općenito jaka potpora. Međutim, u Havani i drugim gradovima na
zapadu, gdje je živjela većina radnika, reakcija je bila slaba. Datum štrajka
objavljenje u zadnji čas, kako vlada ne bi imala vremena za protumjere.
Međutim, ni radnici nisu bili dobro pripremljeni. Neki nisu ni čuli da se
sprema štrajk. Drugi, koji su upozoreni da se čuvaju lažnih najava, bili su
kolebljivi. S druge strane, vlada je bila spremna na veliko nasilje. Kad su
štrajkači u Orienteu shvatili da im je potpora u Havani slaba, i oni su odustali.
Komunisti su mogli pružiti ključnu pomoć. Komunistička je partija tijekom
desetljeća izgradila jaku potporu u velikim sindikatima, pogotovo u industriji
šećera. Međutim, organizatori iz MR-26-7 u većini su mjesta uključili
komuniste u planiranje vrlo kasno, ili uopće nisu, što je dalo komunistima
izgovor da ostanu skrštenih ruku\ Castro je bio snužden i bijesan. Nakon što je
podigao očekivanja pričama o "općem ratu" i "konačnom udarcu", izjedao ga
je osjećaj neuspjeha. Poslije je opisivao ishod štrajka kao "najteži udarac koji
je revolucija pretrpjela u cijeloj svojoj povijesti". Krivio je vode MR-26-7 u
gradovima zbog nesposobnosti, loše koordinacije i unutarnjih svađa. Pisao je
Ćeliji Sanchez da im više nikad neće vjerovati. "Moram preuzeti odgovornost

132
za tudu glupost." Tako je vodstvo u Llanu još više uzmaknulo pred tvrdim
marksistima sa Sierre. Od tog je trenutka pobunjenička vojska donosila i vojne
i političke odluke. Batistu je oduševio neuspjeh štrajka. Dobio je
samopouzdanje da poduzme ono na što se dotad nije usudio: opći vojni napad
na Castrova planinska uporišta. Deset tisuća vojnika pod zapovjedništvom
generala Eulogia Cantilla i s potporom oklopnih vozila, topništva i
zrakoplovstva opkolilo je Sierru Maestru i krenulo uništavati, sjurivši se sa
sjevera prema Castrovu glavnom logoru. Međutim, kako je pohod napredovao,
pokazalo se da teren, neiskustvo i nizak moral vojske potpuno brišu Cantillovu
prednost u ljudstvu i oružju. Castro je imao samo tristotinjak boraca, ali brzo
ih je premještao da dobije lokalnu prednost. Išao je ovamo-onamo po Sierri
više od godinu dana, pa je znao teren mnogo bolje nego njegovi protivnici.
Stalno se kretao, izdavao zapovijedi, govorio svojim ljudima da kopaju
rovove i da ne troše streljivo uludo. Kad bi naišao na jače snage, povukao bi
se, položio mine i pripremio zasjede. Nekoliko napetih dana brinuo se da će
vojska pronaći njegov radio-odašiljač i zalihe streljiva. Ipak, njegova je
taktika usporila i na kraju zaustavila ofenzivu. U trenutku najvećega vojnog
napredovanja, pobunjenici su bili ograničeni na najviše dijelove središnjega
hrpta planina. Ipak, pristupi tom hrptu bili su, po Castrovim riječima, poput
Termopila. Nekoliko dobro naoružanih ljudi na uzvisini, zaštićeni iza stabala i
stijena, mogli su zaustaviti stotine koje bi se uspinjale. Vojska je pretrpjela
teške gubitke u ljudima i opremi. U srpnju 1958., cijeli je jedan bataljun zapeo
u uskoj dolini, našao se u okruženju i morao se predati. Dvjesto pedeset
vojnika je uhvaćeno, razoružano i predano Crvenom križu uz medijsku
halabuku. U kolovozu je još stotinu vojnika doživjelo istu sudbinu. Tijekom
jedanaest tjedana vojnog pohoda, Castro je napisao više pisama časnicima na
čelu protivničkih snaga, uvijek u viteškom stilu. "Uostalom", javljao je
generalu Castillu, "mi smo vaši sunarodnjaci, a ne neprijatelji... Možda, kad se
ofenziva završi, ako još budemo živi, opet ću vam pisati da objasnim svoje
poglede i kažem vam što mi, vi i vojska možemo učiniti za Kubu." Jednom
zapovjedniku bataljuna kojeg je poznavao sa Sveučilišta u Havani, Castro je
napisao: Dok smo bili zajedno na sveučilištu, bilo je teško zamisliti da ćemo
se jednog dana boriti jedan protiv drugoga, iako možda još dijelimo iste
osjećaje za domovinu... Često sam se pitao što je s vama i vašim kolegama.
Pitao sam se: "Gdje su? Jesu li uhićeni u jednoj od mnogih urota?" Kako sam
se iznenadio kad sam saznao da ste ovdje! Osim toga, iako su okolnosti teške,
uvijek će mi biti drago ako mi se javite. Pišem ove retke u nadahnuću trenutka,

133
ne tražeći ništa od vas, samo da vas pozdravim i da vam vrlo iskreno poželim
sreću. Bio je to časnik čiji je bataljun uskoro opkoljen i odsječen. Castro mu je
zatim opet pisao: "Nudim vam časnu i dostojanstvenu predaju. Prema svim
vašim vojnicima odnosit ćemo se s najvećim poštovanjem i pažnjom. Časnici
će smjeti zadržati svoje oružje." Kad su se napokon predali, nakon više
neuspješnih pokušaja da se probiju kroz okruženje, Castro je zapovjedio
Guevari da pripremi ručak za zarobljenike prije njihova izručenja Crvenom
križu. Guevara se jako protivio stilu Castrovih pisama neprijatelju. Kako je on
gledao na stvar, staromodno dvorsko kavalirstvo nije se nikako slagalo s
neumoljivim klasnim ratom dvadesetog stoljeća. Međutim, Castro je u školama
s cjelodnevnom nastavom postao španjolski gospodin, što se nije moglo lako
iskorijeniti. Ipak, slutio je da nije dobro za moral vojnika koji se sprema za
bitku kad pomisli da neprijatelj možda i nije tako loš. Imao je mnogo bolji
osjećaj za psihološko ratovanje nego strogi Guevara. Tijekom ofenzive bilo je
mnogo bombardiranja iz zraka, ne samo Castrovih položaja, nego i kuća
seljaka i težaka koji su živjeli u tom području i davali mu hranu. To je opet
raspirilo vatru Castrove strasti protiv Sjedinjenih Država. Zrakoplove i drugu
opremu poslao je SAD prema dogovorima koji su teoretski dopuštali njihovo
korištenje samo u obrani od vanjskog neprijatelja. Oskn toga, Castro je čuo da
se bombarderi naoružavaju i pune u američkoj mornaričkoj bazi u Guantanamu,
na jugoistočnoj obali Orientea, te da je u Guantanamu kubansko zrakoplovstvo
upravo dobilo 300 raketa. Nikakva nova prodaja oružja nije odobrena od
ožujka, ali američka je vlada smatrala da se ugovori potpisani prije ožujka
moraju poštivati.

Amerikanci su bili u dilemi. Nije im se sviđalo to što Batistina policija

sustavno koristi mučenje i ubojstva, ali istodobno ih je brinula mogućnost
Castrove pobjede. Iako je većina američkih medija vjerovala u Castrova
općenita jamstva da neće dirati privatno vlasništvo i strana ulaganja, vlada je
primala obavijesti o komunističkim sklonostima njegovih najbližih suradnika.
Kasnije je postala poznata izjava načelnika odjela za Karibe u američkom
državnom tajništvu, koji je rekao da mnogi ljudi misle kako je Batista pasji
sin, ali američki interesi imaju prednost: "Barem je naš pasji sin." Castro je
bio dobro obaviješten, preko jednog agenta u kubanskom veleposlanstvu u
Washingtonu, o tome što misli američki vrh. Pisao je Ćeliji Sanchez: "Kad sam
vidio kako rakete idu na Mariovu kuću, prisegnuo sam da će Amerikanci skupo
platiti ono što rade. Kad ovaj rat završi, za mene počinje mnogo veći i širi rat,

134
rat koji ću voditi protiv njih. Znam daje to moja istinska sudbina." Raul Castro,
koji je bio relativno besposlen na sjeveroistoku Orientea za vrijeme okršaja na
Sierri Maestri, sad je počeo s "uhićenjima" Amerikanaca kako bi natjerao
američku vladu da prestane koristiti bazu Guantanamo kao potporu Batistinim
bombarderima. Oteo je ukupno četrdeset devet Amerikanaca: dvadeset pet
civila koji su radili u američkom rudniku nikla i tvornici šećera, te dvadeset
četiri marinaca koji su putovali autobusom u blizini baze Guantanamo. Ta je
masovna otmica izazvala zaprepaštenje i zahtjeve za odmazdom u američkim
medijima i kongresu. Fidelu je bilo teško komunicirati s Raulom, pa je upitno
je li ovlastio Raulovu akciju. Kako god bilo, Fidel je tvrdio da ne zna ništa o
otmicama i da ih istražuje. Nakon tri tjedna bez bombardiranja, oteti su
Amerikanci oslobođeni. Nešto kasnije, kad je embargo na nove kupovine
oružja potvrđen u SAD-u, britanska je vlada našla prigodu da poveća svoj
izvoz. Uz poticaj glavnog direktora naftne kompanije Shell na Kubi, koji je
gorljivo podupirao generala Batistu, Britanija je potpisala sporazum da Kubi
isporuči sedamnaest zrakoplova sea jury i petnaest tenkova comet. Castro je
poslao poruku britanskom premijeru Haroldu Macmillanu moleći ga da ne
odobri isporuku oružja diktatoru koji će ga iskoristiti za ubijanje nevinih
građana. Podsjetio ga je na patnje britanskog naroda za vrijeme zračnih napada
u Drugome svjetskom ratu. Poruka nije dobila ni odgovor niti pažnju. Britanci
su sklopili sporazum zbog trgovačkih, a ne političkih razloga. "Izvozi ili
umri!", tako je glasila odredba. Međutim, kako Fidel Castro nije znao da je
Britanija u tako teškoj situaciji, opet je podivljao kad je čuo da je posao
sklopljen. Objavio je da će nakon Batistina svrgavanja nova kubanska vlada
bojkotirati sve britanske proizvode, zaplijeniti svu britansku imovinu na Kubi i
uhititi sve Britance na Kubi (ništa manje). U međuvremenu, Revolucionarni
zakon br. 4 uveo je te mjere na teritoriju koji je držala pobunjenička vojska.
Zakon se nikad nije strogo primjenjivao, između ostaloga i zato što su prvi
Britanci s kojima su pobunjenici stupili u dodir bili ljudi što nose moralnu i
financijsku pomoć. Ipak, Castro nije netko tko brzo zaboravlja i oprašta.

To što je pobunjenička vojska uspješno odolijevala Batistinim snagama

učvrstilo je Castra kao glavnu silu političke opozicije. Predstavnici osam
opozicijskih organizacija (pa i MR-26-7, ali bez komunista) sastali su se u
Caracasu i izdali "manifest jedinstva", prema Castrovu nacrtu, koji se zalagao
za oružani otpor, te iako je priznavao doprinos drugih oružanih skupina kao što
su gerilci Autentico. i DR-a u planinama Escambrav, očito je glavno mjesto

135
davao postrojbama pobunjeničke vojske. Isključenje komunista nije značilo
pad njihova utjecaja. Naprotiv, komunisti su pokopali stare razmirice s
Castrom i aktivno tražili bliskiji odnos. Castro je pozdravio njihovu pomoć.
Kako se razočarao organizacijom MR-26-7 u gradovima, mislio je da će mu
Komunistička partija ponuditi discipliniranu masovnu organizaciju pomoću
koje će uvesti revolucionarne mjere nakon svrgavanja Batiste. Carlos Rafael
Rodriguez je posjetio Castra na Sierri i uspostavio stalnu vezu. Neki od
članova Pokreta koji su se protivili komunizmu, pogotovo Faustino Perez i
Carlos Franqui (novinar koji je vodio Radio Rebelde), prigovarali su zbog
Rodriguezova dugotrajnog bdVavka u stožeru pobunjeničke vojske, te su
pokušali nagovoriti Castra da ga otjera. Rodriguez se toliko udomaćio da je
prema modi pobunjeničke vojske pustio bradu. Castro im je rekao da bi bilo
neuljudno izbaciti Rodrigueza kad je počeo toliko sličiti na Lenjina. Castro se
zapravo jako divio oštrini Rodriguezova duha, pa mu je poslije dao važnu
ulogu tijekom mnogo desetljeća.

Nakon neuspjeha ljetne ofenzive, kad je moral dotaknuo dno, Batistina se

vojska počela raspadati. Neki su vojnici dezertirali, a drugi se nisu htjeli
boriti. Castro je mogao prijeći s obrambene na napadačku taktiku. Jedinice
koje su vodili Čamilo Cienfuegos i Che Guevara, s 82 odnosno 148 boraca,
spustile su se s planina i krenule na zapad. Birajući teške terene koje je vojska
zaobilazila, žurili su prema središnjoj pokrajini Las Villas kako bi pomogli
četirima gerilskim skupinama koje su se već utvrdile na planinama Escambrav.
Sredinom rujna 1958. Fidel je osobno s glavninom snaga krenuo u nizine
zapadnog Orientea, kako bi počeo opkoljavati glavnu skupinu vojske u
Santiagu. Napredovao je polako, osvajajući neke vojne logore i zaobilazeći
druge. Rekao je Melbi Hernandez daje njegova vojna taktika ista kao partija
ping-ponga: uvijek vrati lopticu tamo gdje to tvoj protivnik najmanje očekuje.
Dalje na istok, jedinice pod vodstvom Raula Castra i Juana Almeide činile su
drugi krak škara. Radi psihološkog pritiska, Radio Rebelde je emitirao niz
izjava, objava i ultimatuma, koji su se svi prenosili sa snažnog odašiljača u
Venezueli. U studenome je veći dio pokrajina Oriente i Las Villas bio pod
vlašću pobunjenika. Samo su sjedišta pokrajina, Santiago i Santa Clara, ostali
u rukama vlade, ali i njihov je pad bio neizbježan. U prosincu je Manuel
Urrutia, kandidat za privremenog predsjednika, prebjegao u Oslobođenu zonu
noseći pošiljku oružja od admirala Larrazabala, predsjednika Venezuele.
Upoznao se s Castrom, koji je bio hladan i otresit. Tako je Castro htio odmah

136
uništiti sve Urrutijine iluzije da će kao privremeni predsjednik imati stvarnu
vlast. Na Badnjak je Castro sebi dopustio luksuz da odvede Ćeliju Sanchez na
obiteljsku večeru u Biran. Njegova majka Lina i stariji brat Ramon pripremili
su raskošan obrok i najbolje cigare za osvajača. To što su njegovi pobunjenici
spalili plantaže trske bilo je oprošteno i zaboravljeno. Lina je upitala Fidela
hoće li se obrijati. Rekao je da nema vremena za to. (Brada je već postala znak
počasti.) U tom je veselom ugođaju mogao brbljati cijelu noć, ali kad mu je
Celia rekla da je vrijeme za polazak, poslušno je ustao. Kako je na Kubi svaki
čas vladao sve veći kaos, američka je vlada bila u krajnjoj uzbuni. Iako Fidel
Castro vjerojatno nije komunist, rečeno je predsjedniku Eisenhoweru,
komunisti su se uvukli u njegov pokret, pa ako on osnuje vladu, vjerojatno će u
njoj biti komunista. Američki veleposlanik Smith, uz pomoć istaknutih
američkih poslovnih ljudi, nagovarao je svoju vladu da Batisti pruži dovoljno
vojne i druge pomoći kako bi preživio. Međutim, u Washingtonu su uvjerili
veleposlanika daje Batista sigurno izgubio i daje najbolji način za
izbjegavanje Castra ako Batista ode u progonstvo te ga zamijeni vojna hunta s
većom potporom i čistijim ugledom. Najbolji čovjek da stane na čelo hunte bio
bi general Cantillo, koji je maknut s položaja u Orienteu nakon neuspjeha
ljetne ofenzive. Cantilla se općenito smatralo časnim profesionalnim vojnikom
prema kojem se Batista ponio nepošteno. Američko je državno tajništvo
također podupiralo pukovnika Barquina, sposobnog i uglednog časnika koji je
ležao u zatvoru na Otoku pinija zbog urote protiv Batiste. Poseban izaslanik
predsjednika Eisenhowera otišao je u Havanu nagovoriti Batistu da se povuče.
Batista ga je pokušao uvjeriti da je u boljem položaju nego što Amerikanci
misle, ali složio se da ne može preživjeti bez njihove pomoći. Ponovo je
imenovao Cantilla zapovjednikom u Orienteu. Cantillo se stalno savjetovao s
američkim veleposlanstvom i počeo tražiti moguće članove hunte. Nadao se da
će uključiti Castra tako da svoje manevre predstavi kao svrgavanje Batiste
(dok se zapravo s Batistom dogovarao) i ponudi sudjelovanje u privremenoj
vladi Urrutiji i drugim građanima koje bi imenovao Castro. Zrakoplovom je
28. prosinca otišao u Oriente na sastanak s Castrom. Castro je povremeno
imao kontakte s Cantillom nakon ljetne ofenzive. Kad je Cantillo smijenjen kao
zapovjednik Orientea, Castro mu je pisao i nagovarao ga da obavi domoljubnu
dužnost i otvoreno se okrene protiv Batiste. Sad kad je Camillo opet imenovan
zapovjednikom Orientea, Castro se sumnjičavo pitao zašto mu dolazi u goste.
Rekao je kolegama da je radi što bržeg i mirnijeg kraja Batistine vlade
spreman dati Cantillu mjesto u novoj vladi, možda glj postaviti za ministra

137
obrane. Međutim, Cantillo bi trebao prihvatiti uvjete pobunjeničke vojske, a ne
obratno.

Sastanak Castra i Cantilla trajao je četiri sata. Cantillo je rekao daje većina
vojske, pa i postrojbe u Santiagu, spremna pridružiti se pobunjeničkoj vojsci
da se riješe Batiste. Castro je odgovorio da neće prihvatiti puč ni stvaranje
vojne hunte u Havani. Cantillo je rekao da može urediti da se posada u
Santiagu preda Castru i pridruži ustanku. Zatim bi zajedno krenuli na Havanu i
ubrzali pad Batistine vlade. Castro je tvrdio da Batista ne smije pobjeći. Mora
mu se suditi kao ratnom zločincu. Cantillo je prihvatio taj plan akcije, ali je
rekao da ne može spriječiti Batistu da ne odleti iz Havane. Dogovoreno je da
će se vojni ustanak u Santiagu dogoditi u tri sata popodne 31. prosinca.
Vrijeme je brzo istjecalo za staru vlast. Postrojbe Che Guevare zauzela je 30.
prosinca veći dio Sante Clare, sjedišta pokrajine Las Villas. Cantillo je rekao
Batisti da pobjegne dok može. Castru je poslao poruku da su se okolnosti
promijenile i da će se akcija poduzeti na državnoj razini. Ubrzo nakon ponoći
31. prosinca Batista je napisao pismo ostavke, gdje upućuje oružane snage da
slušaju novu vladu "koju je preuzeo general Cantillo". Zatim je poveo obitelj i
najbliže suradnike na vojno uzletište, dao zadnje savjete Cantillu i odletio u
izgnanstvo. Ujutro je general Cantillo otišao do predsjedničke palače s
Carlosom Piedrom, koji je kao viši sudac Vrhovnoga suda prema ustavu
postao šef države. Pod budnim okom Cantilla, Piedra je objavio primirje i
potpisao dekrete kojima je imenovao članove Cantillove nove vlade. U svojem
stožeru u Orienteu, Castro je gnjevno primio prvo izvješće o Cantillovu činu.
"To je izdaja, kukavička izdaja!" Ne slušajući savjete da pričekaju potvrdu tih
vijesti iz Havane, zapovjedio je borcima da se spreme za ulazak u Santiago.
Osobno se obratio preko Radija Rebelde i zapovjedio svojim snagama da
navale na svim bojištima i započnu pregovore samo ako neprijatelj ponudi
predaju. "Revolucija da! Vojni puč ne! Državni udar iza leda narodu ne! Vojni
puč u dogovoru s Batistom ne! Uzimanje pobjede iz ruku naroda ne.'" Zatražio
je od naroda da se spremi za opći štrajk kako bi natjerao Batistinu vojsku na
bezuvjetnu predaju. Događaji su u Havani išli munjevitom brzinom. Cantillo je
jedva imao vremena primiti čestitke od diplomatskog izaslanstva, u kojem su
bili papinski nuncij i američki veleposlanik, kad je hunta pala. Cantilla je u
kućni pritvor strpao pukovnik Barquin, djelujući u ime MR-26-7. Barquin je
oslobođen iz zatvora na Otoku pinija te je doletio avionom u Havanu. Za
vrijeme te povijesne Nove godine, havanske su ulice nekoliko sati bile jezivo

138
tihe, u iščekivanju. Zatim, kad su svi shvatili da Batiste više nema, grad je
provalio u bučno slavlje. Bilo je nešto vandalizma i napada na imovinu
Batistinih pristaša, kao i zastupnika Shella, ali raspoloženje je općenito bilo
radosno, a ne osvetničko. Castro se drugi put obratio preko Radija Rebelde,
zapovijedajući da MR-26-7 preuzme ulogu policije i održava red. Naložio je
svima da se suzdrže od osvete i obećao da će ratni zločinci biti uhićeni,
osuđeni i kažnjeni. Castro je odlučio spriječiti anarhiju, nasilje i pljačku koje
je vidio u Bogoti 1948. i koji su se dogodili u Havani nakon Machadova pada
1933. Upravo je izbijanje razularenog nasilja nakon svrgnuća diktatora
Machada stvorilo uvjete u kojima se Batista prvi put dokopao vlasti. Sada su
se militanti MR-26-7 otvoreno pokazali, stavili crveno-crne oznake i brzo
spriječili pojedince koji su razbijali parkirne satove i druge simbole Batistine
vlasti. U ranim jutarnjim satima 2. siječnja, Cienfuegos i Guevara poveli su
svoje borce u Havanu i preuzeli logor Columbia i vojnu bazu La Cabana.
Prethodnog je dana pukovnik Barquin preuzeo zapovjedništvo nad logorom
Columbia u ime MR-26-7. U društvu Armanda Harta, vode MR-26-7 koji je
također upravo pušten iz zatvora na Otoku pinija, Barquin je telefonirao
Castrovu stožeru i rekao: "Daj^e mi Fidela Castra." Međutim, Barquin je prije
više mjeseci odbio prijedlog da se pridruži pobunjeničkoj vojsci. Castro sada
nije htio razgovarati ni s njim niti s Hartom. "Reci mu da ću razgovarati samo s
Camilom." Poslije, da bi se opravdao, Castro je rekao: "K vragu, zašto bih
razgovarao s čovjekom koji je prezreo revoluciju?" Castro je zatim ušao u
Santiago, gdje mu je pukovnik Rego predao vojarnu Moncada. Zatim je otišao
na glavni trg, gdje se okupila velika gomila. Rekao im je kako je čuo da ga tog
dana čekaju u glavnom gradu Republike. Međutim, on već jest u glavnom gradu
Republike. Santiago je glavni grad Kube. Bila je to prva odluka revolucije.
(Poslije, kad su se pojavile praktične teškoće, prešutno je zatravljena, ali u
tom času je dobro došla.) Castro je prizvao 1898. godinu. Tada je general
Calixto Garcia, voda snaga nezavisnosti u borbi protiv španjolske vlasti,
poveo svoju postrojbu na junački grad Santiago, ali nije mu dopušteno da ude i
stavi kubansku zastavu. Umjesto toga, invazijske snage SAD-a, koje su već
ušle u Santiago, podigle su američku zastavu nad guvernerovom palačom. Dok
mu je oduševljena gomila klicala, Castro je objavio: "Revolucija počinje
sada... Ovaj put neće biti kao 1898., kad su Amerikanci došli u posljednji čas i
preuzeli našu zemlju." Castro je ispričao gomili o svojim odnosima s
generalom Cantillom i objasnio zašto je neprihvatljivo da nova vojna hunta
preuzme vlast. Rekao je da je većina ljudi u oružanim snagama poštena i

139
časna. Samo je sitna manjina počinila zločine protiv nenaoružanih civila, i oni
se moraju privesti pravdi. Govorio je o ulozi žena u pobunjeničkoj vojsci, te
je rekao da je gotovo s diskriminacijom žena. Govorio je bez prestanka. Zora
je rudjela, ali Castro nije bio umoran, kao ni gomila. Castro je sve više bio
narod, a narod je bio Castro: Kad sam se iskrcao s 82 čovjeka na kubanski žal,
a ljudi su rekli da smo ludi i pitali nas zašto mislimo da možemo dobiti rat,
odgovorili smo: "Zato što je narod za nas!" Kad smo poraženi prvi put, pa je
ostala samo šačica ljudi koja je svejedno nastavila s borbom, znali smo da će
završiti ovako, jer smo vjerovali u narod. Kad su nas razbili pet puta u
četrdeset pet dana, i kad smo se opet sastali i krenuli u borbu, bilo je to zato
što smo se uzdali u narod. Današnji dan dokazuje da je naša vjera bila
opravdana. Castro nije bio samo narod; bio je utjelovljenje kubanske
povijesti. Prizvao je neostvarene snove boraca za nezavisnost. Rekao je da je
nekoliko dana ranije, nakon večere s majkom, stao usred noći kod spomenika
Otporu kod Baraguaa. U mjestu Baragua je Maceo, poražen i nemoćan,
svejedno odbio prihvatiti uvjete koje je postavio pobjednički španjolski
general, jer nisu sadržavali nezavisnost i ukidanje ropstva. Bilo je kasno, bili
smo jedini tamo. Sjetili smo se junačkih djela iz naših ratova za nezavisnost,
sjetili smo se kako su se ti ljudi borili trideset godina, a njihov se san nije
ostvario, nego su doživjeli samo još jedno razočaranje. Ipak, slutili su da će
revolucija o kojoj sanjaju, nacija o kojoj sanjaju, ubrzo postati stvarnost...
Zamišljao sam te ljude kako se žrtvuju, osjećao sam njihove snove i
nadahnuća. Ljudi koji su pali u naša tri rata za nezavisnost danas se broje
zajedno s ljudima koji su pali u ovom ratu, u borbi za slobodu. Možemo im
reći da će se njihovi snovi sada ostvariti, daje napokon došlo vrijeme kada
ćete vi, naš narod, naš plemeniti narod, naš narod koji ima toliko oduševljenja
i vjere, koji ne traži ništa za svoju ljubav, koji ne traži ništa za svoje
povjerenje, kažem vam, došlo je vrijeme kad ćete imati sve što vam treba...

Bilo je blaženstvo dočekati tu zoru. Uistinu, zora koja je na Kubi svanula

1959. bila je trenutak blaženstva kakvi se rijetko nalaze u povijesti bilo koje
zemlje. Šest mjeseci ranije, mnogi su se Kubanci iz srednje klase pribojavali
mogućnosti da Castro pobijedi. Šest mjeseci kasnije, opet će se mnogi brinuti
zbog smjera u kojem ide zemlja. Međutim, na početku 1959. golemu je većinu
kubanskog naroda, iz svih klasa i rasa, zahvatio ushit i radost. Rat je završio.
Gotovo je s godinama straha i nemoći. Odjednom je sve bilo moguće.
Raspoloženje u Havani bilo je prožeto vjerskim simbolima, koji se nisu

140
nimalo umanjili zbog svjetovnih i hedonističkih vrijednosti mnogih habanerosa
(stanovnika Havane). Na Castra su mnogi, pogotovo žene, gledali kao na sliku
Krista, čisto stvorenje koje se spustilo s planina da očisti gradsku prljavštinu i
pokvarenost. Čak su se i grešnici i propalice mogli otkupiti ako stanu iza
revolucije. Sam Castro, koji je imao trideset i tri godine, bio je marksist i
ateist, ali znao je kako iskoristiti vjerske osjećaje drugih. Vidjelo se kako mu
oko vrata visi medaljon Djevice iz Cobre, kubanske najsvetije slike. Poticao
je legendu da je Pokret započeo s dvanaestoricom ljudi. Nisu mogli odoljeti
iskušenju da se uspoređuju s Kristovim apostolima. Kad su prve pobunjeničke
jedinice ušle u Havanu, Guevara se nije isticžto, nego je ostao u tvrđavi La
Cabana, prepuštajući slavu Camilu Cienfuegosu. Camilov strogi lik, crna
brada i blago, dostojanstveno držanje činili su ga još sličnijim Kristu nego
Castra. Barbudos, bradati vojnici pobunjeničke vojske, nisu ni pljačkali niti
silovali kao što su se neki bojali, nego su se pokazali kao uzori stege i lijepog
ponašanja. U međuvremenu, polako je pristizao i glavni voda, puštajući da
raste uzbuđenje i iščekivanje. Njegov trijumfalni put od Santiaga do Havane
trajao je pet dana. Putovao je ponekad džipom, ponekad helikopterom, te
napokon na tenku, a svugdje su ga pozdravljale oduševljene i zahvalne gomile.
Jules Dubois je izvješćivao za Chicago Tribune. Njegovo svjedočanstvo sliči
na mnoga druga: "Hoću ga vidjeti! Moram ga vidjeti!", rekla mi je histerična
žena kojoj su suze tekle niz lice. "Spasio nas je! Oslobodio nas je od onog
čudovišta, od ubojica i gangstera!" To nije bilo osamljeno mišljenje neke
gospode koju su obuzeli osjećaji pri Castrovu dolasku. To je bilo opće
mišljenje tisuća Kubanaca. U tolikim novinarskim godinama po Latinskoj
Americi, nikad nisam vidio ovakvo čašćenje jednog čovjeka. Na brojnim
postajama na putu do Havane, Castro je držao govore, tiskovne konferencije i
intervjue. Već je bilo očito po čemu će Kubanska revolucija biti drukčija od
svih prethodnih. Ovo je bila televizijska revolucija. Većina je ljudi u
gradovima negdje mogla gledati televiziju. Gledali su ga dan za danom,
Castra, tog visoka bradatog ratnika u zgužvanoj odori, s cigarom i debelim
naočalama, mudrog kralja Castra, Castra u navali gomile, Castra u zagrljaju
sirotinje, i pogotovo Castra koji priča, objašnjava, podučava, opravdava. Pun
adrenalina, uglavnom je spavao po dva-tri sata, ali nije izgledao umorno.
Vojnom pobjedom i javnim oduševljenjem Castro je stekao praktički
neograničenu moć. Nije ju namjeravao pustiti. Ipak, skrivao je svoje namjere.
U toj je fazi smatrao da će uspješnije djelovati iza fasade umjerene vlade
reformatora. Iskoristio je svoj nedodirljiv položaj da nametne Manuela Urrutiu

141
kao novoga predsjednika, kojeg je izabrao narod (Castro ili narod, kakva je
razlika?). Castrovo pravo da tumači volju naroda još se manje dovodilo u
pitanje jer je sebi odricao bilo kakve osobne ambicije. Skromno je rekao da ga
je predsjednik zamolio da mu bude vojni savjetnik, te da će ostati na tom
položaju dokle god to predsjednik bude htio. Urrutia je bio predsjednik, ali
Castro je donosio predsjedničke odluke, često prema trenutačnom nadahnuću,
ni sa kim se ne savjetujući. Naletio je na Carlosa Franquia, voditelja Radija
Rebelde, ubrzo nakon što je Franqui po Castrovoj zapovijedi emitirao poziv
na opći štrajk kako bi se onemogućio eventualni pokušaj vojske da uspostavi
huntu. Castra se ugodno dojmio Franquiev rad, pa mu je ponudio mjesto
ministra rada u novoj vladi. Franqui je isprva mislio da se šali. Kad je Castro
ponovio ponudu, Franqui je odbio i rekao da ne zna ništa o sindikatima ni o
radnoj snazi. Castro je rekao da onda može biti ministar financija. Franqui je
odgovorio da ne zna ništa o financijama. Castro se naljutio. Već je ponudio
mjesto ministra financija Raulu Chibasu, vodi Ortodoxa, koji gaje odbio zbog
istog razloga. "Ovdje kao da nitko ništa ne zna", rekao je. "Radi što hoćeš i
riješi to s Urrutiom. Ne mogu ovdje gubiti vrijeme čekajući da se formira
vlada." Franqui je rekao da želi početi revoluciju u kubanskoj kulturi. Imao je
mnogo veza u Europi i Latinskoj Americi - pisaca, slikara, filozofa,
znanstvenika, redatelja - i htio ih je pozvati na Kubu da počnu kulturni
preporod. Castro se smrknuo. Sada mu samo nedostaju strani intelektualci koji
će mu soliti pamet kako da vodi revoluciju. "Ne, ne, ne! Franqui, poludio si.
Sve, samo to ne." Ne govoreći ništa više, skočio je u džip i odjurio da se opet
druži s gomilama obožavatelja.

Castrovo bezgranično pouzdanje u vlastite sudove često gaje gonilo da pliva

protiv struje. U trenucima poraza i neuspjeha, zračio je optimizmom i vjerom u
konačnu pobjedu. Sada, u trenutku najvećeg trijumfa, pazio je više nego inače
na zamke i opasnosti. Hunta Cantillo--Piedra pokazala se mrtvorođenom, ali
Castro se u prvim javnim govorima još brinuo zbog prijetnje da vojska u
zadnji čas pokuša zadržati vlast. Prvi je put uporabio tehniku manipulacije
gomilom, "izravne demokracije", da potisne svaki taj pokušaj. Pitao je publiku
želi li vojnu vladu. "Ne!", zaurlala je gomila. Žele li Piedru za predsjednika?
"Ne, ne, ne!" Njegove brojne postaje na putu do Havane nisu služile samo
uživanju u klicanju gomile, nego i primanju izvješća o situaciji u vojnim
postrojbama u tom području, te provjeri jesu li lokalne logore i vladine zgrade
sigurno preuzeli pouzdani ljudi iz MR-26-7. Zapravo, dotad je već nestala i

142
posljednja opasnost od vojske. Cienfuegos i njegovi bar-budos ušli su u veliku
vojnu bazu Columbia u Havani 2. siječnja 1959. i nitko im se nije suprotstavio.
Upravo je tamo 1933. narednik Batista pokrenuo "pobunu narednika" kojom je
prvi put stekao vlast. Na istom je mjestu general Batista ponovo preuzeo vlast
1952. Napokon, tamo se dva dana ranije predsjednik Batista oprostio od
prijatelja i suradnika. Sada su časnici i vojnici Batistine vojske ponizno stajali
na pozdrav dok su bradati mladići pobunjeničke vojske žustro ulazili da
preuzmu vodstvo. Najizravniji je problem za Castra bila Revolucionarna
direkcija. Unatoč skupom neuspjehu DR-a da ubije Batistu prethodne godine,
kao i smrti njihova vode Josea Antonia Echeverrie, još uvijek su imali jaku
potporu, pogotovo medu havanskim studentima. I oni su imali gerilce, u
planinama Escambrav, te su se u zadnjoj fazi rata u središnjoj Kubi borili
zajedno s Guevarinim snagama. Kad se Batistina vojska predala, DR je
zatražio svoje mjesto pod suncem. Militanti DR-a bratski su surađivali s MR-
26-7 u održavanju javnog reda i mira u Havani i drugdje. Međutim, Castro nije
htio da itko drugi sudjeluje u slavi pobunjeničke vojske. Cheu je zapovjedio da
ne dopusti gerilskim vojnicima DR-a da udu u Havanu s njegovom postrojbom.

Vodstvo DR-a se uzrujalo zbog Castrova stava. Osim toga, nije im se svidjelo
kako je bez savjetovanja objavio daje Urrutia narodni izbor za predsjednika.
Još su se više ozlovoljili kad je predsjednik Urrutia na Castrov savjet,
naravno, imenovao vladu liberalnih tehnokrata i pristaša MR-26-7. Nijednoj
drugoj opozicijskoj skupini nisu ponuđena ministarska mjesta, jer je Castro
tvrdio da situacija zahtijeva složnu vladu. Kako bi opet izmaknuo optužbama
za osobne ambicije, Castro je mogao ukazati na činjenicu da ni on niti njegovi
najbliži suradnici (Che, Čamilo, Raul) nisu u vladi, nego imaju samo vojnu
ulogu. Da pokaže svoju snagu, DR je uzeo velike količine oružja iz jedne baze
kubanskog zrakoplovstva, zauzeo predsjedničku palaču u Havani, te odnio
oružje, pa čak i nekoliko tenkova i oklopnih vozila, u sveučilišni kompleks.
Guevara i Cienfuegos morali su izvršiti jak moralni pritisak kako bi nagovorili
DR da se povuče iz predsjedničke palače da bi predsjednik Urrutia mogao ući.
Čak fykad je pritisak uspio, Castro se i dalje brinuo zbog oružanih zaliha DR-
a. Dok je prolazio kroz Varadero u posljednjoj fazi putovanja prema Havani,
Castro je posjetio roditelje Josea Antonia Echeverrie, bivšeg vođe DR-a. Kad
je Fidel zagrlio Echeverriinu suznu majku, zahvalila mu je za ono što je učinio.
Rekla je novinarima da zbog Fidela žrtva njezina sina nije bila uzaludna.
Poslije, u predgrađu Havane, Castro se ponovo sreo s devetogodišnjim sinom

143
Fidelitom, kojeg nije vidio više od dvije godine. Opet je nepobjedivi ratnik
pokazao da ima i nježniju stranu. Mirta, popuštajući pred neizbježnim, pristala
je da se Fidelito dovede iz škole u New Yorku kako bi se pridružio ocu. Kad
je napokon ušao u Havanu 9. siječnja, Castra su dočekala crkvena zvona,
sirene tvornica i brodova, te počasna paljba mornarice. Otišao je do
predsjedničke palače i nakratko se obratio javnosti s balkona, ali čuvao je
pravi govor za logor Columbia. Dotad je pristup toj velikoj vojnoj bazi bio
strogo čuvan. Sada, u još jednoj simboličkoj gesti, tisuće su građana smjele ući
da čuju njegov govor. Dok je govorio, puštene su bijele golubice kao znak
mira, a jedna mu je sletjela na rame. To je gotovo sigurno bilo unaprijed
dogovoreno, ali uvjerilo je mnoge Kubance da je Castro uistinu u milosti
Boga, svetaca ili afro-karipskih duhova. U tom prvom velikom govoru u
Havani, Castro je pokazao sve svoje govorničke vještine, koje su se poslije
tako uvriježile. Glas mu je bio neobično visok za čovjeka tako muževne
vanjštine; počeo je polako i oklijevajući, kao da mu treba pomoć od publike, a
onda sve brže i glasnije, da uzbudi gomilu, podigne napetost i onda je oslobodi
kađ se to najmanje očekuje. Nakon što je progrmio kroz jedan dio govora,
okrenuo se Cienfuegosu i upitao ga kao školarac kojem treba pohvala: "Jesam
dobar, Čamilo?" "Dobar si, Fidel", odgovorio je Cienfuegos.

Unatoč toj šaljivoj zgodi, njegov je govor bio mrk, a ne trijumfalan. Rekao je
da budućnost neće biti laka. Opasnost prijeti iz raskola unutar revolucije.
Nova se vlada ne sastoji od genija, ali to su pošteni ljudi koji će dati sve od
sebe. MR-26-7 je odigrao glavnu ulogu u svrgavanju Batistine diktature, pa je
ispravno da ima glavnu ulogu u vladi. Ako vlada ne bude dobra, narod će
izabrati drugu. Zatim, ne imenujući DR, Castro je počeo okretati gomilu protiv
njih. Rekao je da su neki ljudi uzeli oružje iz vojne baze koja je bila pod
vlašću pobunjeničke vojske. Oružje se treba vratiti u vojarnu, gdje i pripada.
Zašto je to oružje uzeto? Za što je potrebno? Protiv koga će se koristiti?
Gomila je glasno negodovala. Fidelova je čarolija opet upalila. Pritisak
javnog mnijenja, koji je pojačala demonstracija "majka" koje su tražile povrat
oružja, omogućila je Castru da pripitomi DR bez korištenja otvorene sile.
Castro je kao glavni ured i dom izabrao glavni apartman hotela Havana Hilton,
koji je ubrzo preimenovan u Havana Libre (Slobodna Havana). Tamo je
primao u audijenciju razne ministre, novinare i strane posjetitelje, a pristup je
nadzirala Celia Sanchez, kao i uvijek. Volio je nenajavljeno banuti u hotelske
kuhinje ili se našaliti s novinarima koji su čekali u predvorju. Često je

144
putovao. Vozio se u džipu po cijeloj Havani, posjećivao tvornice i urede, išao
medu oduševljene mase, slušao pritužbe i bilježio ih kako bi vlada nešto
poduzela. Na brzinu je posjetio ostale pokrajine i nešto se duže zadržao u
Orienteu. Dok je radio u glavnom gradu, ponekad bi spavao u Hiltonu,
ponekad u stanu Celie Sanchez u luksuznoj četvrti Vedado, ponekad u kući u
primorskom gradu Cojimar istočno od Havane, a ponekad u Cheovoj kući
pokraj plaže Tarara. Ponekad se činio zbunjenim i nesigurnim u novoj ulozi.
Kad se u starosti sjećao tog razdoblja, rekao je kako je većinu života proveo u
borbi protiv vlasti. Odjednom se sve promijenilo. Vještine i sposobnosti koje
je razvio kao gerilski voda više nisu bile važne. Fidel je u Cojimaru i Tarari
mogao još igrati ulogu urotnika, spremajući bitke protiv unutarnjih i vanjskih
neprijatelja, razgovarajući o taktici s najbližim suradnicima kao što su bili Che
Guevara, Raul Castro, Čamilo Cienfuegos i Ramiro Valdes. Službena vlada to
nije znala, ali stvarna je vlast bila u rukama te vlade u sjeni. Raul je već za
vrijeme rata u Orienteu uspostavio sigurnosnu mrežu G-2. Sada su je proširili i
postupno pretvorili u sveobuhvatni aparat informacija i sigurnosti zbog kojeg
je Fidel uvijek bio korak ispred onih koji su kovali urote protiv njega. Na
lokacijama izvan Havane Fidel je održavao tajne sastanke s vodama kubanske
komunističke partije. Nije vidio neku dugoročnu korist od vlastitog pokreta
MR-26-7. Taj je pokret imao prednosti i nedostatke velike crkve bez jasne
ideologije. Poslužio je svrsi kad mu je osigurao masovnu potporu iz raznih
slojeva. U tjednima prije i poslije njegove pobjede tisuće su se pridružile
pokretu bez pravih revolucionarnih uvjerenja. Ono što mu je trebalo za
sljedeću fazu, za prijelaz na radikalniju ljevicu, bila je dobro organizirana i
disciplinirana elita, što su mogli ponuditi samo komunisti. Poslije je objasnio:
"Imali su ljude koji su bili uistinu revolucionarni, odani, pošteni i uvježbani.
Trebali su mi." Sa svoje strane, komunisti su imali podijeljena mišljenja o
Castrovu udvaranju. Sviđao im se miris moći, ali slutili su da ih Castro želi
iskoristiti za svoje ciljeve. Sastanci s komunistima odvijali su se u velikoj
tajnosti. Castro se još nije htio zamjeriti umjerenim liberalima koji su ga
podupirali, a nije htio ni Amerikancima dati izgovor za izravnu intervenciju,
kao što se dogodilo u Gvatemali nekoliko godina ranije. Rekao je Blasu Roči,
glavnom tajniku Komunističke partije: "Sranje, sada smo vlada, a svejedno se
još moramo nalaziti ilegalno!"

Castrov je obiteljski život također bio dijelom privatan a dijelom javan.

Fidelito se često mogao vidjeti i čak snimiti s ocem punim ljubavi. Međutim,

145
oni koji su vidjeli da Fidel posjećuje stan Naty Revuelta nisu javno govorili o
tome jer su znali da bi ih mogla zadesiti nevolja. Fidel je mnogo vremena
provodio u Naivnu stanu igrajući se s Alinom, svojom trogodišnjom kćeri.
Voljela je igrati se s njim, ali nije voljela kad joj je darovao bradatu lutku
gerilca. Nije voljela ni vonj ni pepeo cigara koje je ostavljao posvuda, kao ni
snagatorske tjelesne čuvare koji bi se raskomotili u stanu tijekom njegovih
posjeta. Govorili su joj da je Fidel rođak. Tek je mnogo godina kasnije saznala
da joj je Fidel otac. Castro je znao da bi javna priča o njegovoj vezi s Naty
naškodila njegovu ugledu. S druge strane, osjećao je moralnu obvezu da prizna
očinstvo nad Alinom. Obećao je Naty da će od ministra pravde zatražiti novi
zakon kojim bi omogućio Alini da uzme njegovo ime. U međuvremenu se zvala
Alina Fernandez, jer ju je Natyn muž prigrlio kao vlastito dijete. Kad je nakon
mnogo godina Alina dobila mogućnost da službeno uzme prezime Castro,
odbila je ponudu i zadržala prezime Fernandez. Za Naty problem nije bio
pravni položaj Aline, nego njezin vlastiti odnos prema Fidelu. Sad kad se
razvela od muža i kad su je ignorirali mnogi od njezinih bivših prijatelja iz
više klase, radila je sve moguće kako bi bila blizu Fidelu nakon njegova
povratka u Havanu. Sa Sierre Maestre joj je poslao metak kao znak svoje
privrženosti. Još je bila jednako privlačna, a i jako zaljubljena u njega. Nadala
se da će se udati za Fidela, iako je odbila njegovu bračnu ponudu kad se Alina
rodila a on bio u Meksiku. Nastojala je preuzeti odjeću i ponašanje
revolucionara, te je oduševljeno prihvaćala s Fidelove planove i zamisli.
Dobila je neke Castro je kao glavni ured i dom izabrao glavni apartman hotela
Havana Hilton, koji je ubrzo preimenovan u Havana Libre (Slobodna Havana).
Tamo je primao u audijenciju razne ministre, novinare i strane posjetitelje, a
pristup je nadzirala Celia Sanchez, kao i uvijek. Volio je nenajavljeno banuti u
hotelske kuhinje ili se našaliti s novinarima koji su čekali u predvorju. Često
je putovao. Vozio se u džipu po cijeloj Havani, posjećivao tvornice i urede,
išao medu oduševljene mase, slušao pritužbe i bilježio ih kako bi vlada nešto
poduzela. Na brzinu je posjetio ostale pokrajine i nešto se duže zadržao u
Orienteu. Dok je radio u glavnom gradu, ponekad bi spavao u Hiltonu,
ponekad u stanu Celie Sanchez u luksuznoj četvrti Vedado, ponekad u kući u
primorskom gradu Cojimar istočno od Havane, a ponekad u Cheovoj kući
pokraj plaže Tarara. Ponekad se činio zbunjenim i nesigurnim u novoj ulozi.
Kad se u starosti sjećao tog razdoblja, rekao je kako je većinu života proveo u
borbi protiv vlasti. Odjednom se sve promijenilo. Vještine i sposobnosti koje
je razvio kao gerilski voda više nisu bile važne. Fidel je u Cojimaru i Tarari

146
mogao još igrati ulogu urotnika, spremajući bitke protiv unutarnjih i vanjskih
neprijatelja, razgovarajući o taktici s najbližim suradnicima kao što su bili Che
Guevara, Raul Castro, Čamilo Cienfuegos i Ramiro Valdes. Službena vlada to
nije znala, ali stvarna je vlast bila u rukama te vlade u sjeni. Raul je već za
vrijeme rata u Orienteu uspostavio sigurnosnu mrežu G-2. Sada su je proširili i
postupno pretvorili u sveobuhvatni aparat informacija i sigurnosti zbog kojeg
je Fidel uvijek bio korak ispred onih koji su kovali urote protiv njega.

Na lokacijama izvan Havane Fidel je održavao tajne sastanke s vodama

kubanske komunističke partije. Nije vidio neku dugoročnu korist od vlastitog
pokreta MR-26-7. Taj je pokret imao prednosti i nedostatke velike crkve bez
jasne ideologije. Poslužio je svrsi kad mu je osigurao masovnu potporu iz
raznih slojeva. U tjednima prije i poslije njegove pobjede tisuće su se
pridružile pokretu bez pravih revolucionarnih uvjerenja. Ono što mu je trebalo
za sljedeću fazu, za prijelaz na radikalniju ljevicu, bila je dobro organizirana i
disciplinirana elita, što su mogli ponuditi samo komunisti. Poslije je objasnio:
"Imali su ljude koji su bili uistinu revolucionarni, odani, pošteni i uvježbani.
Trebali su mi." Sa svoje strane, komunisti su imali podijeljena mišljenja o
Castrovu udvaranju. Sviđao im se miris moći, ali slutili su da ih Castro želi
iskoristiti za svoje ciljeve. Sastanci s komunistima odvijali su se u velikoj
tajnosti. Castro se još nije htio zamjeriti umjerenim liberalima koji su ga
podupirali, a nije htio ni Amerikancima dati izgovor za izravnu intervenciju,
kao što se dogodilo u Gvatemali nekoliko godina ranije. Rekao je Blasu Roči,
glavnom tajniku Komunističke partije: "Sranje, sada smo vlada, a svejedno se
još moramo nalaziti ilegalno!" Castrov je obiteljski život također bio dijelom
privatan a dijelom javan. Fidelito se često mogao vidjeti i čak snimiti s ocem
punim ljubavi. Međutim, oni koji su vidjeli da Fidel posjećuje stan Naty
Revuelta nisu javno govorili o tome jer su znali da bi ih mogla zadesiti
nevolja. Fidel je mnogo vremena provodio u Natvnu stanu igrajući se s
Alinom, svojom trogodišnjom kćeri. Voljela je igrati se s njim, ali nije voljela
kad joj je darovao bradatu lutku gerilca. Nije voljela ni vonj ni pepeo cigara
koje je ostavljao posvuda, kao ni snagatorske tjelesne čuvare koji bi se
raskomotili u stanu tijekom njegovih posjeta. Govorili su joj da je Fidel rođak.
Tek je mnogo godina kasnije saznala da joj je Fidel otac. Castro je znao da bi
javna priča o njegovoj vezi s Naty naškodila njegovu ugledu. S druge strane,
osjećao je moralnu obvezu da prizna očinstvo nad Alinom. Obećao je Naty da
će od ministra pravde zatražiti novi zakon kojim bi omogućio Alini da uzme

147
njegovo ime. U međuvremenu se zvala Alina Fernandez, jer ju je Natyn muž
prigrlio kao vlastito dijete. Kad je nakon mnogo godina Alina dobila
mogućnost da službeno uzme prezime Castro, odbila je ponudu i zadržala
prezime Fernandez. Za Naty problem nije bio pravni položaj Aline, nego
njezin vlastiti odnos prema Fidelu. Sad kad se razvela od muža i kad su je
ignorirali mnogi od njezinih bivših prijatelja iz više klase, radila je sve
moguće kako bi bila blizu Fidelu nakon njegova povratka u Havanu. Sa Sierre
Maestre joj je poslao metak kao znak svoje privrženosti. Još je bila jednako
privlačna, a i jako zaljubljena u njega. Nadala se da će se udati za Fidela, iako
je odbila njegovu bračnu ponudu kad se Alina rodila a on bio u Meksiku.
Nastojala je preuzeti odjeću i ponašanje revolucionara, te je oduševljeno
prihvaćala s Fidelove planove i zamisli. Dobila je neke zadatke koji su
pokazivali daje u njegovoj milosti, kao stoje nalaženje odgovarajuće škole u
Havani za Fidelita. Ipak, što se tiče braka, propustila je vlak, kako se Castro
izrazio. Stari strastveni odnos nikad nije u potpunosti obnovljen. Fidel ju je
posjećivao sve rjeđe, a onda je prestao dolaziti. Naty je smatrala da joj je
velika suparnica Celia Sanchez. To je vjerojatno bilo nepravedno, jer je Celia
samo udovoljavala Fidelovim željama. Ćeliji nije smetalo što Fidel spava s
drugim ženama - dapače, osim drugih dužnosti, bila mu je i svodnica.
Ispunjavanje Fidelovih fizičkih potreba nije značilo ugrožavanje Celijine
uloge glavne povjerenice i pratiteljice. Međutim, za Naty nije bilo mjesta. Kad
je otišla u Celijin stan da vidi Fidela, morala je čekati, a onda joj je rečeno da
sastanak nije moguć.

Zašto se Fidel nije vjenčao sa Ćelijom? Bila mu je svakako odana, te je s njim

provodila više vremena nego što su Mirta i Naty ikad mogle. Možda je Celia
bila lezbijka, kao što su mnogi sumnjali. Ipak, to nije moralo isključivati brak.
Dapače, možda bi lakše podnosila njegove nevjere. Fidel je imao posve
fizičku potrebu za seksom. Prema riječima jedne manekenke koja je tvrdila
kako je spavala s njim, bio je "najgori ljubavnik Zapada". Na brzinu bi to
obavio, a onda bi prešao na važnije stvari. U Castrovu se društvu govorkalo
daje neke pouzdane kolege pitao za mišljenje o eventualnom vjenčanju sa
Ćelijom. Voda Komunističke partije navodno mu je savjetovao da ne bi bilo
dobro za revoluciju kad bi se Fidel vjenčao sa ženom iz malograđanske
obitelji (i s predrasudama protiv komunizma). Možda je Fidelu bilo drago što
prima takav savjet, s obzirom da nije htio jače osobne veze. Tih prvih tjedana
u Havani Castro je svakako imao malo vremena za privatni život. Prvo je

148
veliko pitanje bila odmazda. Gomila je bila ushićena zbog Batistina pada, ali i
gnjevna, žedna osvete. Kako je Batistina moć slabila, tako su njegovi ljudi bili
sve nasilniji. Mnogim su ljudima rođake i voljene osobe ubili ili maltretirali
vojnici i pVolicajci, ili neslužbeni nasilnici kao "tigrovi" koji su djelovali u
Orienteu. Nova su otkrića u novinama podbadala te osjećaje. Samo tjedan
dana prije Batistina odlaska, četiri su katolička studenta sa zalihama za MR-
26-7 uhićena, mučena više dana u vojnom logoru, a onda obješena. Svećenik
koji je našao njihova tijela otkrio je ostatke još desetak žrtava u plitkim
grobovima.

Gnjev protiv Batistinih nasilnika neizbježno se proširio na Batistine strane

prijatelje i pristaše, a pogotovo američku vladu. Kubanski je tisak počeo
opisivati kako su američka vojna izaslanstva davala opsežnu pomoć i
osposobljavanje za Batistinu vojsku i policiju tijekom više godina. Pokazalo
se da je američko veleposlanstvo održavalo vrlo bliske odnose s omraženom
vojnom policijom SIM. Bohemiajt objavila fotografiju američkog
veleposlanika s tekstom: "Smith se smijao i zabavljao dok se Kuba gušila u
krvi i užasu." Castro nije zaboravio da je Britanija slala zrakoplove i tenkove
Batisti u zadnjim mjesecima rata. Nekoliko dana nakon dolaska u Havanu
rekao je to britanskom veleposlaniku. Napomenuo je da želi dobre odnose, ali
vladale su strasti. Britanija je trebala učiniti neku gestu kako bi poništio zakon
kojim je bojkotirao uvoz britanske robe. Predložio je da britanska vlada
objavi izjavu u kojoj žali zbog slanja oružja Batisti i nudi da će platiti tisuću
kuća seljacima u područjima gdje se bombardiralo. Britansko se Ministarstvo
vanjskih poslova bavilo mišlju o izjavi dobre volje prema novoj vladi, ali
odbijala je bilo kakvu ispriku ili naknadu. Ljut zbog Britanaca, Castro se
okrenuo naftnoj kompaniji Shell, čiji je bivši direktor pomogao da se dogovori
kupovina oružja, pa je kompanija bila spremna popraviti štetu. Kad se obratio
radnicima naftne rafinerije Shell, Castro je rekao da je kompanija spremna
svim radnicima dati veliku povišicu, te darovati 250 000 dolara za izgradnju
kuća za seljake. S obzirom na to, unatoč šutnji britanske vlade, predložio je
ukidanje bojkota britanske robe, ako se radnici slažu. Castro je često govorio
narodu da ne uzima pravdu u svoje ruke, ali je isto tako često obećavao da će
odgovorni za ubojstva i mučenja biti kažnjeni. Na oslobođenom je teritoriju
vladao revolucionarni zakon po kojem su se ratni zločinci strijeljali. Che
Guevara i Raul Castro, kao i Fidel, predsjedali su smaknućima tijekom rata. U
gradu Camaguev, na cesti iz Santiaga u Havanu, Castro je zbog javnog pritiska

149
zapovjedio svojim vojnim zapovjednicima da urede nove posebne sudove, te
da strijeljaju one koji su ubijali nenaoružane civile. Ti posebni sudovi, u
kojima su uglavnom sjedili časnici pobunjeničke vojske s malo ili nimalo
pravnog obrazovanja, počeli su brzo raditi. Pravda koja se tamo dijelila bila
je popularna medu većinom Kubanaca, ali loše je primljena u inozemstvu,
pogotovo u SAD-u. Donošenje i izvršenje presuda mnogim je stranim
promatračima izgledalo neprirodno brzo. U Santiagu, gdje je Raul Castro
postavljen kao vojni zapovjednik, sedamdeset jedan član Batistinih oružanih
snaga osuđen je na smrt i smaknut. Film o osuđenom čovjeku kojega likvidira
streljački vod izazvao je val međunarodnog zgražanja i osude. Neki su
američki kongresnici i dijelovi američkih medija opisali smaknuća kao krvavi
pir, optuživali novu vladu da traži osvetu a ne pravdu, te govorili o mogućim
sankcijama kao što je smanjivanje uvoza kubanskog šećera. Castro je reagirao
na te kritike s ogorčenjem i zgražanjem, što je stvorilo začarani krug. Kad ga je
neki novinar u predvorju hotela Hilton upitao što misli o mogućnosti američke
intervencije, odgovorio je da će u slučaju invazije američkih marinaca
»umrijeti dvjesto tisuća gringosa«. Taj tipični glumački ispad činio se
mnogima u SAD-u kao namjerna uvreda. Stoje više poticao narodnu potporu za
smaknuća na Kubi, gdje su gomile vikale »Al pareddn!« (»Pred zid!«), to su
bile gore strane reakcije. Na golemom skupu u Havani 22. siječnja zamolio je
da oni koji smatraju kako ratne zločince treba smaknuti podignu ruku. Kad su
svi to učinili, Castro je rekao: »Gospodo iz diplomatskog zbora, gospodo iz
novina s cijelog kontinenta, porota od milijun Kubanaca svih mišljenja i klasa
je presudila!« U drugom namjernom činu prkosa prema stranim kritičarima,
organizirao je prvo suđenje u Havani pred masovnom publikom, u Palači
sportova. Činilo se da branitelji rade koliko mogu, ali gomila je često
dobacivala uvrede optuženicima, a rezultat nije ni došao u pitanje. Glavni i
najzloglasniji optuženik, bojnik Sosa Blanco, svakako je bio kriv za brojna
zvjerstva, međutim, na suđenju se držao dostojanstveno, pa je čak i duhovito
opisao suđenje kao rimske gladijatorske igre. Većina međunarodnog tiska
dijelila je njegovo mišljenje. Poslije, u konačnoj gesti prezira prema sudskim
konvencijami, Castro je bijesno odbacio oslobadajuću presudu za skupinu
zrakoplovaca (optuženih za bombardiranje civilnih ciljeva) i zapovjedio
ponovno suđenje, na kojem su osuđeni na duge zatvorske kazne. Objasnio je
svoj postupak rečenicom koja je za mnoge ljude samo potvrdila da je pravdu
zamijenila samovolja: »Revolucionarna se pravda ne zasniva na zakonskim
odredbama, nego na moralnim uvjerenjima.«

150
Castro je na televiziji detaljno objašnjavao zašto se suprotstavio sudskoj
odluci o oslobođenju zrakoplovaca. Rekao je da kao što ratni zločinac ima
pravo priziva protiv presude, tako i tužiteljstvo, koje predstavlja revoluciju i
narod, ima pravo priziva na nepravednu presudu. Protivnici dvostrukog
suđenja za istu stvar bili su zgranuti. Međutim, takvih na Kubi nije bilo mnogo.
Većina je Kubanaca prihvaćala i čak pozdravljala Castrove stavove. Tako su
se osjećali slobodnijima. Oslobađao ih je ne samo od Batistine tiranije, nego i
od tiranije pravnog sustava koji ima pravila, odredbe i postupke, ali ne dijeli
pravdu. Pod starim su sustavom novac, utjecaj i lukavi odvjetnici mogli
osloboditi ubojicu, dok se sirotinja nije mogla izvući. Američka je mafija
godinama imala goleme mreže kockanja i prostitucije u suradnji s pokvarenim
kubanskim policajcima, a zakon joj nije mogao ništa. Većina se Kubanaca više
uzdala u Fidelova moralna uvjerenja. Američka se vlada našla pred dilemom.
Domaća ih je javnost tjerala da osude takva suđenja i smaknuća, ali znali su da
bi službena i javna kritika samo pojačala protuameričke osjećaje. Neki članovi
vlade već su bili za čvrst javni stav protiv Castra, uz tajne pripreme da se
svrgne. Ipak, većina je htjela ostaviti mogućnosti otvorenima. Nadali su se da
će nakon razdoblja oduševljenja kubanska vlada polako, ako je ne provociraju,
usvojiti umjereniju i odgovorniju politiku. Zato je američko državno tajništvo
mudro šutjelo o suđenjima i slalo više poruka u kojima su izražavali želju za
dobrim odnosima. Nakon govora u kojem je Castro napao američke kritičare,
američki je vršitelj dužnosti veleposlanika (veleposlanik Smith je dao ostavku
i otišao) rekao Castru osobno da SAD želi dobre odnose. Castro je uljudno
odgovorio da mu je drago što to čuje te da i on želi dobre odnose. Ipak,
njegovi se postupci nisu promijenili. Nije mu odgovarala razlika između
američke vlade koja ga krišom podupire i američkog kongresa i medija koji ga
javno pljuju. Možda je smatrao da američka vlada unatoč svojim jamstvima
potiče i organizira medijsku kampanju protiv njega. Kako god bilo, usvojio je
načelo daje napad najbolja obrana. Posebno su ga ljutili Amerikanci koji su
govorili o osuđenicima kao »Batistinim pristašama«, stoje trebalo značiti daje
njihov jedini grijeh pristajanje uz Batistu. »Ne osuđujemo na smrt nevine ljude
ni političke protivnike. Osuđujemo ubojice.« Optužio je Amerikance za
licemjerje i rekao da Batista svojim protivnicima nije ni sudio: samo bi
zapovjedio njihovo ubojstvo, a SAD se ne bi bunio. »Nisu pisali protiv
diktatora jer je bio običan sluga njihovih gospodarskih interesa. Tko su oni da
se bune, kad su za njih radili ratni zločinci?« Namjerno šireći raspravu, napao
je američku pomoć drugim nasilnim diktatorima kao što su Somoza u

151
Nikaragvi i Trujillo u Dominikanskoj Republici. Napadao je Amerikance jer
su bacili atomske bombe na Japan. Rekao je da je na Kubi ukupno smaknuto
četiristo ratnih zločinaca, »jedan na svakih tisuću muškaraca, žena i djece
ubijenih u Hirošimi i Nagasakiju«. U drugom je govoru rekao: »Kad su Kubom
vladali lopovi, u SAD-u nije bilo nikakve kampanje. Kad su Kubance ubijali
svake noći, kad su mladići nađeni mrtvi s metkom u zatiljku, kad su vojarne
bile pune tjelesa, kad su žene silovane, nije bilo kampanja. Ni američki
kongres - čast iznimkama - nije se oglasio da osudi diktatora.« Svi su ti
osjećaji bili posve iskreni. Međutim, Castro je imao sposobnost da bude
strastven i proračunat istovremeno. Bilo je korisno imati stranog neprijatelja
kako bi se dobila potpora i nacionalno jedinstvo. Castro je imao i konkretniji
razlog za poticanje mržnje prema SAD-u. Pripremao je teren za temeljniji
sukob, za koji je znao daje neizbježan. Vlada koju je osnovao Urrutia bila je
privremena vlada. Trebala je započeti revolucionarni program, ali samo
relativno lake i neupitne dijelove, kao što je smjenjivanje pokvarenih državnih
službenika i pokretanje državne kampanje protiv nepismenosti, dok Castro
utvrđuje svoju moć i priprema teže faze. Nije posve razradio cijeli
revolucionarni proces, ali namjeravao je u potpunosti promijeniti sustav
posjedovanja zemlje i industrije. Društvo jednakosti koje je namjeravao
stvoriti zahtijevalo je izvlaštenja i državne intervencije koje će ga sigurno
dovesti u sukob s dvije moćne sile, Sjedinjenim Državama i kubanskom
srednjom klasom. Prema tome, kako bi uspješno progurao svoj program, prv^
mora oslabiti i unutarnju i vanjsku opoziciju, a pogotovo njihovu sposobnost
da se međusobno pomažu. Svaki nacionalistički sukob sa SAD-om pomogao bi
da se stvori raskol između Sjedinjenih Država i njihovih prirodnih saveznika
na Kubi. Nije radio javna smaknuća kako bi izazvao sukob sa SAD-om, ali kad
je krenula američka kritika, iskoristio je do kraja ogorčenje koje je ona
probudila na Kubi.

Ministri u Urrutijinoj vladi bili su uglavnom socijalni umjerenjaci iz srednje

klase, od kojih su se neki jako protivili komunizmu. Ipak, svi su bili domoljubi
i prema tome »protivnici imperijalizma«. Svi su stajali iza Castra kad je htio
smanjiti politički, gospodarski i kulturni utjecaj SAD-a na Kubi. Bez većih
kriza savjesti, podržali su i smaknuća i Castrovo bijesno odbacivanje
američke kritike. Roberto Agramonte, bivši voda Ortodoxa i sadašnji ministar
vanjskih poslova u Urrutijinoj vladi, branio je smaknuća pred stranim
diplomatima tvrdeći da je to jedini način da razjarene žrtve iz Batistina doba

152
ne uzmu pravdu u svoje ruke. Takav je praktičan argument uistinu pomogao da
se smiri javno mnijenje u inozemstvu. Ljudi kao Agramonte nisu dovodili u
pitanje osnovne političke vrijednosti i uvjerenja koje je SAD dijelio s
većinom zemalja Zapada. Ustav treba poštivati. Političke stranke trebaju imati
pravo na slobodno natjecanje. Vladu trebaju formirati pobjednici na
slobodnim izborima. Sudska vlast treba biti neovisna o izvršnoj, te treba
djelovati u skladu sa zakonom. Te su vrijednosti uvedene na Kubi 1898. i tih su
se vrijednosti mnogi Kubanci i dalje držali barem deklarativno. Castro je bio u
drukčijem položaju. Svakako nije htio da ispadne kako opravdava
revolucionarna suđenja. Nije htio steći odobravanje u inozemstvu, nego
uvjeriti kubansko javno mnijenje da njihov velik i uspješan sjeverni susjed
nije nešto što treba oponašati, te da nije prejak da bi se izazvao. S kojim
pravom Amerikanci propovijedaju Kubi 0 pravdi i demokraciji? Castro još
nije otvoreno odbacivao glavne zasade zapadnjačke demokracije, ali išao je u
tom smjeru, a sjeme tog odbacivanja, zasnovano na »moralnim uvjerenjima«,
posijano je u ranoj dobi. U školi je naučio što su moralne i duhovne
vrijednosti. Neke su stvari dobre, a druge loše. Krađa je loša. Davanje
siromašnima je dobro. Kad je odrastao i pogledao svoju zemlju, stoje vidio?
Kao pojedinci, Kubanci nisu bili ništa gori od drugih ljudi. Dapače, mnogi su
bili pohvalno ljubazni 1 širokogrudni. Međutim, njihove vlade, bez obzira jesu
li demokratski izabrane ili nisu, uvijek su bile pokvarene, kradljive,
podmitljive, cinične i sebične. Zašto? Što su demokratski ustav i neovisno
sudstvo učinili osim zaštitili i učvrstili društvene razlike i nepravdu? Što su
političke stranke učinile osim davanja lažnih obećanja i svađe oko moći?
Politički sustav koji omogućuje nekolicini da poveća svoje golemo bogatstvo,
dok većinu drži u bijedi i neimaštini, sigurno nije dobar. Jesu li zločini bogatih
i moćnih ikad kažnjeni? Koja je svrha kaznenog zakona i »sudske procedure«
ako su rezultati krivi? Neki od najgorih Batistinih pomagača sklonili su se u
Sjedinjenim Državama, koje ih nisu htjele izručiti. To je bio još jedan razlog
za pljuvanje po Amerikancima. Ipak, jamčio je gomili da ti izdajice neće proći
nekažnjeno: Nema gore kazne za izdajice [povici: »Pred zid!«] - ne, govorim o
kazni goroj od streljačkog voda - nego što je kazna da čovjek ne osjeća ovaj
ponos i dostojanstvo, ovu širokogrudnost i nesebičnost, ovu bezgraničnu
ljubav i nadu s kojom naša zemlja nagrađuje one koji znaju kako biti njezini
sinovi! Bez te sreće, bez tog zadovoljstva i ponosa, bez tog osjećaja, živeći u
zavisti i očaju, plačući kad se narod smije, smijući se kad narod plače - to je
gora kazna od streljačkog voda. Živjeti u vječnoj sramoti bez domovine, živeći

153
u hladnoći bez naroda i zemlje, to je gora kazna, jer to je moralni streljački
vod za izdajice! Početkom siječnja su privremeno ukinute sve kubanske
političke stranke. Drugi su proglasi raspustili Kongres izabran pod Batistom,
isključili iz političkog života sve koji su sudjelovali u namještenim izborima
1954. i 1958., zamrznuli bankovne račune službenika koji su su se sumnjičili
za korupciju, te imenovali nove ljude na razna mjesta u izvršnoj i sudskoj
vlasti, kao i trideset šest od četrdeset sudaca Vrhovnog suda. Daljnji su
proglasi promijenili Ustav kako bi bio u skladu s postupcima revolucionarne
vlade. Urrutijin premijer Miro Cardona predložio je da samo Ustavna
skupština može ispravno donijeti novi ustav, ali taj je prigovor zanemaren.
Fidel je htio novi ustav, to je bilo dovoljno. \ Castro je rekao da je u prvim
mjesecima oslobođenja zločin gurati ljude u politiku. Većina ljudi, kao i
stranih izvjestitelja, smatrala je da želi običnu stanku prije nego što se vrati
normalan politički život i održe izbori, kao stoje često obećavao. Međutim, da
su bolje pročitali njegove riječi, mogli su predvidjeti kamo idu događaji.
Izborna politika, kako ju je shvaćao Castro, nije bila dragocjeno pravo koje je
uskraćeno narodu pod Batistom, nego nešto neugodno i diskreditirano, pa bi
bio zločin kad bi se to »guralo« ljudima. List Revolucidn, iza kojeg je stajao
MR-26-7, oduševljeno je slavio ukidanje političkih stranaka. Rekao je da
revolucija ukida »poglede prošlosti, sve stare političke igre. Ne smije se
dopustiti da stranački političari potkopaju revoluciju svojim oportunizmom i
licemjerjem«. Što se tiče izbora, Castro je rekao da će se održati za petnaest
mjeseci, »više-manje«. Ubrzo je to postalo »najmanje osamnaest mjeseci«.
Zatim se pročuo novi slogan: »Prvo revolucija, onda izbori.« Napokon je
rečeno da će se izbori održati kad revolucija završi i ljudi budu pismeni.

MR-26-7 nije trebalo ukinuti, s obzirom da nije bio stranka nego »pokret«.
Castro je već razmišljao o pretvaranju MR-26-7 u političku stranku koja bi
sudjelovala na izborima. Razmatrao je mogućnost faze tradicionalne stranačke
politike prije nego što skupi dovoljnu potporu da prijeđe u jednostranački ili
nestranački sustav. Ipak, sada je zaključio da mu njegova golema popularnost
omogućuje da ide brže. Govorio je o MR-26-7 samo u kontekstu njegove
povijesne uloge i postignuća, ne kao o organizaciji koja ima budućnost. Više
nije bio vođa običnog pokreta, a kamoli političke stranke, nego cijelog naroda.
Predstavljao je revoluciju, a revolucija je predstavljala narod. Svatko je
mogao i morao podržavati revoluciju. Oni koji to nisu radili, kon-
trarevolucionari, bili su protiv naroda, gotovo po definiciji su služili

154
protukubanskim interesima. Opet je mnogo Kubanaca spremno prihvatilo
Castrov prezir prema političkim strankama i izborima. Pod Batistom su se
održavali izbori, a rezultat se uvijek znao unaprijed. Te godine, 1959., kad je
Castrova popularnost u javnosti bila tako očita i golema, čemu je iskušavati na
izborima? Na jednom je velikom skupu Castro rekao da bi neprijatelji Kube
mogli pomisliti da mogu uništiti revoluciju tako da ga ubiju. Neće im uspjeti.
Ako on pogine, vodstvo revolucije preuzet će ljudi radikalniji od njega. Kako
bi izbjegao sumnje oko budućnosti, predložio je da se njegov brat Raul
imenuje njegovim zamjenikom i nasljednikom. Rekao je da bi radije imenovao
nekoga tko mu nije u rodu, kako ga ne bi optužili za nepotizam, ali Raul je
najprikladniji za taj položaj. Nakon što je imenovao nasljednika (svi su znali
da se Castrovi »prijedlozi« moraju izvršiti), Fidel je otišao na prvo putovanje
u inozemstvo. Pozvao je samoga sebe u Caracas, na prvu godišnjicu
zbacivanja diktatora Pereza Jimeneza, te kako bi zahvalio Venecuelancima na
njihovoj moralnoj i vojnoj pomoći pobunjeničkoj vojsci u posljednjoj fazi rata
na Sierri Maestri. Na svim javnim nastupima u Caracasu dočekale su ga velike
gomile koje su mu klicale. Predsjednik Romulo Betancourt rekao je da bi Fidel
uvjerljivo pobijedio da se kandidirao za predsjednika Venezuele. Castro je
održao više javnih govora, pozvao na veću suradnju između Kube i Venezuele,
i dao do znanja (diskretno na svoj način) da su Sjedinjene Države i njihovi
interesi glavna prijetnja napretku u Latinskoj Americi. U privatnom je
razgovoru s Betan-courtom pitao može li Venecuela dati Kubi naftu i zajam od
300 milijuna dolara, s obzirom da bi se Kuba mogla uplesti u »igru s gringosi-
ma«. Betancourt se uplašio tog zahtjeva i nije se obvezao ni na što. Kao
školarac, pod utjecajem španjolskih nastavnika, Castro je sanjao o snažnoj i
jedinstvenoj Latinskoj Americi koja bi se mogla suprotstaviti svemoćnom
SAD-u. Uvijek je vjerovao daje njegova sudbina djelovati na većoj pozornici
od Kube. Kad se rat na Kubi približio kraju, rekao je komunistu Carlosu
Rafaelu Rodriguezu da će nakon Batistina pada raditi na rušenju diktatora u
Gvatemali i Dominikanskoj Republici. Rodriguez je to shvatio kao da Castro
ne želi vladati Kubom. Varao se. Castro je htio vladati Kubom, ali i širiti
revoluciju diljem kontinenta.

Kad se vratio iz Venezuele, Castro je morao priznati da ne može i dalje

upravljati vladom kojoj formalno ne pripada. Predsjednik Urrutia, njegov
premijer i vlada trudili su se da uvijek rade što Castro želi. Ministri koji su
bili relativno bliski Castru, kao na primjer ministar obrazovanja Armando Hart

155
i ministar obrane Augusto Martinez Sanchez, prilično su često navraćali u
hotel Hilton da s Castrom razgovaraju o planovima i programima, ali Castro je
rijetko dolazio na sjednice vlade u predsjedničkoj palači. Nitko nije previše
mario za vladine odluke, osim kad se znalo da ih je Castro osobno
odobrio.%Celia Sanchez, djelotvorna kao i uvijek, izrazila je stav da dva
središta vlasti ne mogu funkcionirati, te da Castro treba voditi vladu izravno i
otvoreno. Sukob je izbio oko relativno nevažnog pitanja. Svi su revolucionari
prihvaćali da su kockanje i prostitucija bile niske i sramotne značajke
Batistine Kube. Vlada zato nije predviđala nikakve teškoće ako ukine državnu
lutriju i zatvori kockarnice i javne kuće. Međutim, stotine ljudi koji su tako
izgubili posao - konobari, krupjei, prostitutke i drugi - požalili su se Castru
zbog gubitka prihoda. Castro je poručio vladi da poništi odluku, tvrdeći da
dotične radnike treba osposobiti za druge poslove prije nego što se zatvore
mjesta u kojima rade. Osim toga, Castro je htio iskoristiti državnu lutriju kao
izvor prihoda za vladu. Uzrujan što ga se tako ignorira, premijer Miro Cardona
ponudio je ostavku i prepuštanje položaja Castru. Nakon glumljenog
kolebanja, Castro je prihvatio postati premijer. Istovremeno je uloga
predsjednika znatno ograničena. Više nije predsjedao sjednicama vlade i
postao je uglavnom simbolička figura. Mjesto premijera, koje se u vrijeme
Mira Cardone svodilo na birokratsku koordinaciju, s Castrom je postalo
apsolutni i isključivi centar vlasti. To što su vlast i odgovornost združene ipak
nije značilo da je vlada počela raditi glatko i djelotvorno. U tome ju je
uglavnom kočio Castrov temperament. Često bi nekoliko sati kasnio na
dogovore, uključujući vladine sjednice i javne događaje gdje su ga čekali
deseci tisuća ljudi. Činilo se da ne mari ni za probleme niti za troškove zbog
njegova kašnjenja. Iako je u strateškim ciljevima bio dosljedan i nepopustljiv,
toliko je mijenjao raspoloženja i taktike da su psiholozi-amateri nagađali da
pokazuje simptome manične depresije. Prema ministrima je ponekad bio
nestrpljiv i otresit, ali već bi na sljedećoj sjednici bio srdačan i znatiželjan,
kao da se želi iskupiti. Nakon što je više tjedana ignorirao zahtjev novoga
američkog veleposlanika za sastankom, kako bi pokazao da taj veleposlanik
više nije najvažniji čovjek na Kubi, odjednom je ugovorio intimnu večeru,
gdje je uljudno i pažljivo slušao veleposlanikova duga objašnjenja američke
politike. Kao predsjednik vlade, Castro se slabo zanimao za svakodnevno
upravljanje gospodarstvom. Ipak, otpočetka je pokazivao da ga fatalno
privlače divovski planovi za osvajanje prirode i mijenjanje krajolika, onakvi
projekti kakvi su se sviđali drugim modernim faraonima, Mussoliniju i

156
Staljinu. Kako nije imao nikakve velike rijeke gdje bi gradio brane ili kanale,
uložio je energiju i oduševljenje u projekt isušivanja goleme močvare Cienaga
de Zapata, koja se protezala mnogo kilometara u unutrašnjost od Zaljeva svinja
na južnoj obali središnje Kube. Namjeravao je to praktički nenaseljeno
područje, puno komaraca i krokodila, pretvoriti u bogati kraj za uzgoj riže i
turizam. Često je razgledavao močvaru. Jedanput mu je motorni čamac udario
u zapreku i počeo tonuti. Castro je iskočio na komad čvrstog tla i tamo
strpljivo čekao i čitao knjigu dok su kolege organizirali spašavanje. U drugoj
je zgodi njegov pilot i zapovjednik zrakoplovstva Diaz Lanz otišao po još
goriva i ostavio Castra na žalu pustog Zaljeva svinja. Diaz Lanz se srušio u
močvari te se nije vratio. Castro i njegovi pomoćnici morali su pješačiti više
od petnaest kilometara da nadu telefon odakle su pozvali pomoć. Dotle je već
krenula golema potraga, u kojoj se srušio i Raul Castro u malom zrakoplovu.
Raulov je zrakoplov pronađen napola zakopan u mulju, a tek je nekoliko sati
kasnije pronađen i Raul, živ i zdrav. Unatoč tim teškoćama, Fidel je počeo
graditi pluta-juću kuću na laguni usred močvare, koju je koristio kao utočište i
mjesto za posebne goste.

Castro se zatim okrenuo drugom junačkom i nemogućem zadatku: osvajanju

javnog mnijenja SAD-a, pri čemu bi zadržao prkosan i neprijateljski stav
prema američkoj vladi i američkim gospodarskim interesima na Kubi.
Pripremio je teren tako što je ublažio stav o ratnim zločinima. Na posebnom
skupu pokreta MR-26-7, više se delegata zalagalo da prestanu smaknuća ratnih
zločinaca. Tvrdolinijaš Raul je odgovorio da su ta mišljenja »sranje«. Fidel,
koji je glumio voditelja, pozvao je Raula da poštuje red i rekao mu da se
ispriča. Kongres je odobrio telegram vojnim zapovjednicima kojim je dana
zapovijed o prestanku smaknuća. Raul je kasnije izvijestio da je telegram
stigao prekasno jer su zadnji osuđenici na smrt već bili smaknuti. Kao i u
drugim navodnim neslaganjima između Fidela i Raula, bilo je teško reći je li u
pitanju bila stvarna svađa. Možda je to bila samo gluma kako bi i oni ratoborni
i oni miroljubivi mislili da je završilo po njihovome, te kako bi se stvorio
dojam da bi Fidelov zamjenik bio još stroži. U travnju je Castro posjetio SAD
na poziv Društva novinskih urednika. Prvo je oklijevao oko tog poziva,
govoreći kolegama da se brine da će na eventualnom posjetu predsjedniku
Eisenhoweru izgledati kao još jedna latinskoamerička marioneta koja se
ulizuje velesili. Ipak, zaključio je daje dovoljno dokazivao svoje protivljenje
imperijalizmu. Osim toga, za svoj prvi prekomorski posjet izabrao je zemlju

157
Latinske Amerike, što dotad još nije viđeno. Njegov je posjet SAD-u bio
ionako neslužben, pa će kao glavnog sugovornika uzeti narod, a ne vladu.

Krenuo je s velikim izaslanstvom, u kojem je bilo istaknutih poslovnih ljudi,

ali je izostavio sve komuniste i ostale krajnje ljevičare. Ostavio je jak dojam,
svugdje su ga dočekivale gomile, te je razgovarao i raspravljao sa svakim
koga bi sreo. Slijedeći savjet jedne američke agencije za odnose s javnošću,
bio je uljudan i dobroćudan čak i kad bi mu postavljali zlonamjerna pitanja.
Studenti i ostali liberalni elementi dočekali su ga srdačno i čak oduševljeno.
Ipak, ako je to i stvorilo neku naklonost kod Fidela prema SAD-u, s druge
strane se ljutio zbog nadmenog tona koji su imali mnogi sugovornici, te zbog
nasrtljivih i neumornih pitanja novinara o njegovim komunističkim vezama.
Doista, mnogi su Amerikanci poput svoje vlade gledali bradatog revolucionara
s velikim sumnjama, a ponekad čak i sa strahom i gađenjem. Prethodnog su
mjeseca Državno vijeće za sigurnost (NSA) i CIA dobili ovlasti da smisle
način uklanjanja Castra. Predsjednik Eisenhower je sredio da ne bude u
Washingtonu tijekom pet dana Castrova posjeta tom gradu, a državni tajnik
Dulles je upravo dao ostavku zbog zdravstvenih razloga. Vlada nije htjela
otvoreno ignorirati Castra i tako mu dati izgovor za nove napade na Ameriku,
ali nije mu htjela ni povlađivati, kako bi se možda protumačio sastanak s
predsjednikom. Službenici državnog tajništva bili su relativno skloni
razgovarati o mogućim projektima pomoći. Međutim, Castro nije htio nikakve
razgovore o pomoći. Odlučio je pokazati da nije kao drugi latinskoamerički
vođe koji su išli u Washington s prosjačkim šeširom. Brojni gospodarski
stručnjaci u njegovoj delegaciji počeli su se pitati zašto ih je poveo. Stoje
Castro htio postići tim posjetom? Kao prvo, »upoznati neprijatelja«. Kao
drugo, potaknuti i ojačati svoj mali, ali glasni lobi u SAD--u. Kao treće, da se
pokaže na svjetskoj pozornici i javno se suprotstavi američkom mišljenju da su
Karibi njihova prirodna sfera utjecaja. Čak je zbijao zlonamjerne šale. Kad su
ga predstavili vladinu čovjeku zaduženom za kubanske poslove, rekao je:
»Mislio sam da sam ja zadužen za kubanske poslove.« Iznad svega je htio
ostaviti dojam na novu i zahtjevnu publiku. Bio je izvrstan izvođač, te je poput
svakog velikog glumca ili glazbenika uživao u nastupima. U New Yorku je
odlučio pokazati daje narodski čovjek, pa je izvodio gluposti pred životinjama
u zoološkom vrtu i pojeo velik obrok u jeftinom kineskom restoranu. Carlos
Franqui i drugi nisu uspjeli u pokušajima da ga navedu na uzvišenije stvari kao
što je gledanje Picassovih i Lamovih slika u Muzeju moderne umjetnosti.

158
Svojim sposobnostima za odnose s javnošću na skupovima u SAD-u postigao
je toliki uspjeh da mu je telefonirao Raul i izrazio zabrinutost jer se iz medija
stječe dojam da se prodao imperijalistima. Castro je također s uspjehom
pridobivao prijatelje na povjerljivim sastancima. Imao je dug sastanak sa
stručnjakom CIA-e za Latinsku Ameriku dr. Benderom, kojem je objasnio da
dopušta komunistima da otvoreno nastupaju kako bi se poslije uspješnije
obračunao s njima. Bender je bio uvjeren da Castro nije samo ravnodušan
prema komunizmu, nego da je protivnik komunizma. Dogovorio se s Castrom
da će razmjenjivati tajne informacije o infiltriranju komunista. Bilo je znatno
teže šarmirati potpredsjednika Nixona. Castrov je dugi sastanak s Nbconom
samo produbio uzajamno nepovjerenje i nesklonost. Nixon mu je podastro
dokaze o sve većem komunističkom utjecaju na Kubi. Castro je to odbacio i
rekao da se ne moraju toliko bojati komunista. Govorio je o vladinim
planovima za reforme zdravstva, obrazovanja i poljoprivrede. Nixon je
spomenuo smaknuća i činjenicu da nije određen datum izbora. Kad je Castro
rekao da narod podržava revolucionarna suđenja i nema interesa za brze
izbore, Nixon je odgovorio da voda mora raditi što je ispravno, a ne slijediti
gomilu. Kako ga očito nisu impresionirale Castrove zamisli o gospodarskoj
reformi, Nixon mu je predložio da se ugleda na gospodarski uspjeh Portorika.
Rekao mu je da pošalje savjetnika koji će proučiti primjer te zemlje. Castro je
to protumačio kao bahatost i ponižavanje. Kad je Nixon poslije iznio
novinarima svoju verziju sastanka, Castrovo je držanje bilo jasno onima koji
su ga poznavali. Na površini je ostao uljudan i pristojan, ali jedva je
susprezao gnjev i ogorčenje. Što^se tiče Nixona, on je bio veličanstveno
nadmen. U povjerljivoj poruci za predsjednika Eisenhowera izvijestio je: »Ili
nema pojma što je komunizam ili je već postao komunist. Rjekao bih daje ono
prvo.« Nixonje također komentirao da Castro ima\najmanje znanja o
gospodarstvu od svih vođa koje je ikad upoznao, te da je Castrovo
neprijateljstvo prema Americi »praktički neizlječivo«. Jedino stoje Nixon sebi
predbacivao u svezi sa sastankom jest to da bi ga mogli kritizirati što je
predugo razgovarao s Castrom.

Nakon SAD-a, Castro je obavio uspješan i miran posjet Kanadi. Ipak, Raul ga
je već zvao da se vrati na Kubu. Htio je da Fidel održi velik govor protiv
imperijalizma na Praznik rada, kako bi pokazao da se nije smekšao prema
kapitalistima. Međutim, Fidel je bio uvjeren da Ujaku Samu može praviti
probleme na lukaviji način. Odletio je na Trinidad, te zatim u Brazil, Argentinu

159
i Urugvaj, prvenstveno zato da bi sudjelovao u latinskoameričkoj
gospodarskoj konferenciji u Buenos Airesu. Tamo je predložio regionalno
zajedničko tržište i ambiciozan razvojni plan, za koji bi SAD trebao
doprinijeti s 30 milijardi dolara. Tvrdio je da bi takav »Marshallov plan« za
Latinsku Ameriku na kraju koristio davateljima kao i primateljima. Amerikanci
su odbacili prijedlog kao nerealan. Castro nije dobio ni potporu koju je
očekivao od kolega iz Latinske Amerike. Većina latinskoameričkih voda (ali
vjerojatno ne i njihovi narodi) osjećala se ugodno pod zaštitničkim krilom
Sjedinjenih Država i nije htjela slijediti Castrove izazovne prijedloge.
Predsjednik Kennedv je nekoliko godina kasnije predložio Savez za napredak,
u koji je uložio gotovo jednako golem iznos američke pomoći kao onaj koji je
predložio Castro. Ironijom sudbine, skrivena namjera Kennedvjeve akcije bila
je ograđivanje Latinske Amerike od Castrove prijetnje. Kako je Castro
zablistao na turneji po inozemstvu, postao je još privlačniji mnogim ženama na
Kubi i izvan nje, koje su htjele osvojiti osvajača. U Sjedinjenim Državama ga
je privukla lijepa argentinska psihijatrica dr. Lidia Vexel-Robertson. Pratila
gaje na Kubu, navodno se želeći udati za njega, ali se naljutila kad je
ustanovila da njemačka djevojka po imenu Mari ta Lorenz živi u susjedstvu
Castrova apartmana u hotelu Hilton. Marita je bila kći kapetana jednog
njemačkog izletničkog broda koji je došao u Havanu u veljači. Fidel se popeo
na brod, zapazio Maritu i pokušao je nagovoriti da ostane na Kubi kao njegova
tajnica i prevoditeljica. Odbila je, ali Fidel je ustrajao. Poslao je pomoćnika
da opet razgovara s njom kad se brod usidrio u New Yorku. Tada je ipak
prihvatila ponudu i preselila se u Havanu. Međutim, Lidia Vexel-Robertson se
pobrinula da Maritu praktički stave u kućni pritvor, kako se ova kasnije
izrazila. Dok je jadikovala zbog takva postupka, Marita se sprijateljila s
Frankom Sturgisom, načelnikom sigurnosti kubanskih zračnih snaga koji se
poslije proslavio kao agent CIA-e i provalnik u aferi VVatergate. U
međuvremenu je Celia Sanchez uklonila prijetnju Vexel-Robertson. Castro je
obično odbijao odgovarati na novinarska pitanja o svojem privatnom životu,
uglavnom zato da bi zaštitio svoju sliku u javnosti, ali bilo je istine u njegovim
čestim tvrdnjama da njegov privatni život nije važan. Imao je normalne
očinske osjećaje prema djeci, ali im je rijetko dopuštao da mu smetaju pri
državničkom poslu. Kad je Fidelito, koji se volio voziti po Havani u vojnom
džipu, doživio tešku prometnu nesreću, Fidel nije htio prekinuti intervju koji je
tada davao na televiziji. Javljeno mu je da je Fidelito u bolnici s unutarnjim
ozljedama koje zahtijevaju veliku operaciju. Raul, koji je bio s njim u

160
televizijskom studiju, rekao je da bi trebao otići u bolnicu jer kirurgu treba
očevo odobrenje za operaciju. Unatoč tome, Fidel je nastavio s intervjuom.
Popustio je tek kad ga je publika u studiju (»narod«) prekinula i počela
nagovarati da ode Fidelitu. Fidelitova je majka Mirta bila u bolnici, sve ljuća
zbog Fidelova kašnjenja. Kad se napokon pojavio, rekla mu je hladno: »Nisi
se promijenio. Jednako si neodgovoran kao i uvijek.«

Mirta je u nekom smislu imala pravo. Castro je često priznavao svoje

roditeljske mane, ali nije se mijenjao. Imao je mnogo ljubavnih veza, ali nije
se htio trajno obvezati. Jedina velika strast njegova života bila je revolucija.
Nije ga zanimala rutinska administracija. Žalio se što ga ljudi stalno gnjave da
mora donositi odluke. Pažnju su mu privlačile velike i temeljite
revolucionarne promjene. Tijekom ljeta 1959. ubrzao je gospodarsku reformu.
Jedva daje nešto znao o gospodarstvu, ali to mu nije smetalo u izricanju jasnih
i čvrstih mišljenja. Nije mnogo poštivao gospodarske savjetnike iz američkih
škola koji su mu govorili da se tržišne sile mogu usmjeravati, ali ne
zaustavljati. Za Castra su tržišne sile nijekale moral i razum. Na tržište je
gledah kao na mjesto djelovanja zakona džungle, zakona koji dopušta jakima
da se hrane slabima i zbog kojeg su zemlje poput Kube ovisne o drugima jer
izvoze jeftine sirovine i uvoze skupe gotove proizvode. Kako je apsurdno
uvjerenje da neplanirani ishodi tržišnih sila mogu biti korisniji od rezultata
racionalnog planiranja i središnjeg usmjeravanja! Nije li Sovjetski Savez
pokazao da državna kontrola i državno planiranje, jakim i odlučnim vodstvom,
mogu u jednoj generaciji od zaostale poljoprivredne zemlje stvoriti
industrijskog diva? Nisu li pravila slobodnog poduzetništva samo izgovor koji
omogućuje velikim tvrtkama na Kubi, često u stranim rukama, da stvaraju
golemu dobit od znoja kubanskih radnika koji i dalje žive u krajnjoj bijedi?
Čvrsto se držeći tih uvjerenja, Castro je izdao niz proglasa koji su trebali
ispraviti društvenu nepravdu i nejednakost koja je prevladavala na Kubi.
Javne službe, pa i državna telefonska tvrtka u američkom vlasništvu, dobile su
zapovijed da smanje naknade, što je bio prvi korak prema nacionalizaciji.
Naknade za jeftini smještaj bile su prepolovljene. Niske su plaće podignute.
Povrh svega, napokon je izveden projekt do kojeg je Castru bilo najviše stalo,
reforma poljoprivrede. Zakon su potpisali svi članovi vlade, iako je većina
njih jedva dobila vremena da ga pročita. U svibnju je objavio tu reformu
svijetu na melo-dramatski način, iz svojeg starog stožera visoko u Sierri
Maestri. Veliki posjedi, osim nekih izuzetaka gdje su velike jedinice potrebne

161
(pogotovo za proizvodnju šećera), razbijeni su i pretvoreni u zadruge ili male
posjede. Oko 200 000 seljaka trebalo je dobiti vlasničke papire za zemlju na
kojoj rade. Castro se proglasio predsjednikom Državnog instituta za
poljoprivrednu reformu (INRA)*, koji je bio odgovoran ne samo za
reorganizaciju zemljišta, nego i za gradnju kuća, uvođenje struje, zdravstvo i
obrazovanje u seoskim područjima. INRA je praktički bila zasebna vlada, koja
je osiguravala da se državni resursi izvlače iz privilegiranih gradskih područja
prema dotad zanemarenom selu. Neki radikali, pa čak i neki strani komentatori,
smatrali su daje reforma umjerena, s obzirom da je najveće dopušteno imanje
pojedinca od 400 hektara bilo veće od onoga što su mnogi predviđali.
Međutim, privatno vlasništvo nad podijeljenom zemljom bilo je neka vrsta
fikcije. Zemlja se nije smjela prodavati, a zbog pojačana nadzora zadruga
kojeg je obavljala INRA one su više nalikovale državnim ustanovama nego
pravim zadrugama. Zemlju koju je posjedovao Batista, ili batistianos
(sljedbenici Batiste) koji su pobjegli, poginuli ili su bili zatvoreni, izravno je
preuzela država. Tamo gdje je trebalo platiti naknadu za oduzetu zemlju, to se
radilo obveznicama na dvadeset godina. Iznos se određivao prema navedenoj
vrijednosti zemlje za porezne svrhe.

* Kratica od Instituto Nacional de Reforma Agraria (nap. ur.).

Tako je Castro kažnjavao one zemljoposjednike, vjerojatno većinu, koji su

nagovaranjem ili mitom postigli nisko vrednovanje svoje zemlje kako bi platili
što manje poreza. U svakom slučaju, reforma je bila dovoljno radikalna da se
pobuni većina pogođenih zemljoposjednika, pa i Fidelov stariji brat Ramon,
koji je kasnije te godine rekao novinarima da će reforma katastrofalno utjecati
na poljoprivredu. Fidel je otišao u ured Revolucidna i povikao urednicima da
trebaju napasti njegova brata bez oklijevanja. U praksi je primjena
poljoprivredne reforme ubrzo postala manje predmet slova zakona, a više
stvar »moralnog uvjerenja« i Castrove odlučnosti da razbije moć klase
zemljoposjednika. Osoblju INRA-e rekao je da revolucija više nije nešto
romantično. Postala je zadatak za prave revolucionare, za one koji su spremni
reći: »Ostavite sve što imate i slijedite me.« U još otvorenijoj usporedbi s
prvim kršćanima, rekao je na jednom katoličkom kongresu da je Kristovo
učenje naišlo na mnoge protivnike. »Nije cvalo u visokom društvu, nego se
posijalo u srcima poniznih stanovnika Palestine.« Tako je doista i bilo. Zbog
takvih gospodarskih mjera mnogi su se bogati Kubanci udaljili od Castra u

162
kojega su isprva polagali nadu da će vratiti demokraciju ne rušeći zatečeno
gospodarsko stanje. S druge strane, učinile su Castra još omiljenijim kod
većine stanovništva. 0 kratkom roku je bilo bolje svima osim najbogatijima.
Većina radnika, i gradskih i seoskih, imala je veće plaće i manje troškove.
Katastrofalne posljedice za makroekonomiju pokazale su se tek kasnije. Ipak, u
vladi su se umjerenjaci sve više brinuli zbog smjera u kojem Castro ide,
pogotovo zbog sve većeg utjecaja komunista na državnu upravu. Komunisti su
dobili vlast nad Školom revolucionarne izobrazbe, gdje se mladim
službenicima i vojnim časnicima usađivao marksizam. Sve se više političkih
odluka donosilo, umjesto u nadležnom ministarstvu, u Uredu za revolucionarne
planove i koordinaciju, koji je bio nešto poput marksističkoga trusta mozgova i
knjiga recepata. Američko je veleposlanstvo službeno prenijelo «brigu»
američke vlade za američke građane koje su pogodile gospodarske reforme, te
je tražilo jamstvo da će naknada biti brza i prikladna. Tako je počela duga i
sve ogorčenija razmjena poruka s tankim premazom diplomatskog jezika. Zbog
Američkog je pritiska kubanskim umjerenjacima otežano suprotstavljanje
reformama bez da potaknu sumnje kako su u dogovoru s imperijalistima.
Revolucidn, iza kojeg je stajao MR-26-7, dobio je Castrovu uputu da prestane
napadati Komunističku partiju, navodno zato što treba sačuvati nacionalno
jedinstvo pred stranim pritiskom. Kad bi ministri kritizirali uvođenje
poljoprivredne reforme zbog nelogičnosti i nespretnosti, bili bi smjenjivani.
Ministra poljoprivrede, kojeg nitko ništa nije pitao kad se sastavljao zakon o
poljoprivrednoj reformi, zamijenio je Pedro Miret, Castrov bezuvjetno odan
suborac iz vremena Moncade i Granme.

163
Neki su protivnici komunizma počeli bježati. Krajem lipnja, zapovjednik
zrakoplovstva Diaz Lanz je prebjegao u SAD i javno optužio porast
komunizma u oružanim snagama koji je poticao Raul Castro. Svjedočio je pred
američkim Senatskim odborom za unutarnju sigurnost, što je iz perspektive
većine Kubanaca značilo da se događaji na Kubi tretiraju kao unutarnja stvar
SAD-a. Diaz Lanz je poveo sa sobom više zrakoplovnih časnika, kao i svojeg
šefa sigurnosti Franka Sturgisa, koji je s Kube prokrijumčario razočaranu
Maritu Lorenz. Ubrzo su je unovačili u CIA-u i poslije vratili na Kubu. Otišla
je u hotel Hilton odjevena u svoju odoru pobunjeničke vojske i iskoristila
ključeve koje je još imala da ukrade neke dokumente iz Castrove sobe.
Predsjednik Urrutia je osudio Diaza Lanza zbog bijega u Sjedinjene Države,
ali je naljutio Castra iznijevši dug javni napad na komunizam, čime je dao do
znanja da je Diaz Lanz imao opravdan razlog za brigu. Izvan očiju javnosti
Urrutia je bio još otvoreniji. Povjerio je svojoj tajnici da će možda morati
odstupiti ako se nastavi kretanje prema komunizmu. Aparat sigurnosti koji su
izgradili Raul Castro i Ramiro Valdes osigurao je da Urrutijine privatne brige
brzo stižu do Fidela Castra. Nakon bijega Diaza Lanza, Castro je postao vrlo
osjetljiv na takve znakove manjka odanosti. Pozvao je urednika Revolucidn,
Carlosa Franquia, i rekao mu da u najvećoj tajnosti, radi sutrašnjega broja, 17.
srpnja, pripremi posebno veliko izdanje s golemim naslovom koji objavljuju
Castrovu ostavku. Ni Franqui niti zapanjena nacija koja je čitala tu vijest nisu
znali zastoje Castro odstupio. Zatim je Castro otišao na televiziju da objasni
kako je bio prisiljen na ostavku zbog ponašanja predsjednika Urrutije, koji nije
pokazao nikakvo zanimanje za bolji socijalni položaj naroda. Urrutia odgađa
ili zaustavlja reforme koje predlaže vlada. Postavlja loš primjer jer je
prihvatio veliku plaću i živi u raskoši. Umjesto da brani revoluciju od napada
Diaza Lanza, i sam je postao borac protiv komunizma. Njegovo držanje smrdi
na izdaju. Zapravo, on planira izdaju. Očito dijeli iste zamisli kao Diaz Lanz.
Kad ukloni Castra, Urrutia će sigurno naći dovoljno američkih agenata kako bi
sastavio vladu. Čim je Castro završio, spiker je počeo čitati poruke javnosti
koje su bijesno tražile Urrutijinu ostavku. Urrutia je gledao Castrovu
televizijsku emisiju sve više se zgražajući. Prvo je zatražio da i on govori na
televiziji, što mu je dopušteno. Ipak, odustao je od pokušaja obrane kad se
pred predsjedničkom palačom počela okupljati bijesna rulja. Napisao je
pismo ostavke, iskrao se iz palače na stražnja vrata i potražio utočište u
veleposlanstvu Venecuele. Ministar za revolucionarne zakone Osvaldo

164
Dorticos, koji je najbolje pratio novi i radikalniji smjer revolucije, imenovan
je predsjednikom umjesto Urrutije. Castro je rekao kako će dopustiti da se o
njegovoj vlastitoj sudbini odluči na masovnom javnom skupu na Plaža Civica
(poslije Trg revolucije) 26. srpnja, na godišnjicu Moncade. Deseci tisuća
seljaka doputovali su o vlastitom trošku u Havanu radi tog događaja. Tisuće
ljudi autobusima su dopremile vladine agencije. Prije Castrova dolaska, na
trgu se okupilo više od pola milijuna ljudi. Kad se napokon pojavio, gomila
mu je klicala deset minuta prije nego što je mogao progovoriti. Za vrijeme
četverosatnog govora često gaje prekidalo oduševljeno klicanje. Na njihov
nagovor, pristao je vratiti se na položaj premijera (s kojeg se praktički nije ni
maknuo). Kad ih je potaknuo, seljaci su podigli mačete u zrak i vikanjem
izrazili svoju odlučnost da će posjeći svakoga tko ugrozi revoluciju. Urrutia,
dobronamjeran ali tašt, bio je laka meta za Castra. Važnija zapreka na putu
prema komunizmu bio je Huber Matos, koji nije bio član starog režima, nego
jedan od najuspješnijih i najVoljenijih časnika pobunjeničke vojske. Prvo je
postao Comandante i dobio zapovjedništvo nad vlastitom postrojbom, a nakon
Batistina pada postavljen je za guvernera i vojnog zapovjednika središnje
pokrajine Camaguev. Žalio se Castru zbog sve većega komunističkog utjecaja u
oružanim snagama. Odražavajući stavove zemljoposjednika u Camaguevju,
Matos je kritizirao i način provedbe poljoprivredne reforme. Castru nije bilo
drago što mu Matos očitava bukvicu, ali nekoliko se mjeseci nije obazirao na
to. Problem se zaoštrio kad je Raul Castro imenovan ministrom oružanih
snaga. Matos je Raula smatrao glavnim predstavnikom komunizma u vladi.
Poslao je Fidelu pismo kojim on i još četrnaest časnika u Camaguevju daju
ostavku.

Da se Matos samo povukao, vjerojatno bi ga pustili na miru. Međutim, svojom

je ostavkom Castru uputio kritiku čime je rasplamsao njegov najveći gnjev.
Nakon prigovora zbog sve nerazumnijih poteza vlade, Matos je rekao da se
veliki ljudi smanjuju kad postanu nepravedni. »Slušaj, Fidel, uništavaš vlastito
djelo. Pokapaš revoluciju. Možda još ima vremena...« Castro je odmah
otpisao, tvrdeći da ga Matos napada lažima i klevetama, da je stao na stranu
Diaza Lanza i Urrutije. »Nisam ti dužan odgovarati za svoja djela, a ti nemaš
pravo meni suditi. Čitajući tvoje pismo shvatio sam da ne znaš cijeniti moju
snošljivost i darežljivost prema tebi.« S obzirom da Matos daje neopozivu
ostavku, dodao je Castro, poslat će Čamila Cienfuegosa da preuzme
zapovjedništvo nad oružanim snagama u Camaguevju. Matosov je prigovor

165
došao u vrlo lošem trenutku. Castro je potrošio mnogo vremena i novca
organizirajući golem turistički kongres u Havani. Dvije tisuće turističkih
agenata iz cijelog svijeta, a uglavnom iz SAD-a, pozvano je i raskošno
dočekano, u nadi da će Kuba privući još milijun turista. Castro je dobio
srdačan pljesak kad je izaslanicima rekao daje Kuba miroljubiva, prijateljska i
otvorena stranim turistima. Odmah nakon tog pozdravnog govora dobio je
Matosovu ostavku. Nakon što je primio Castrov odgovor, Matos je odlučio
otići na radio i televiziju u Camaguevju kako bi branio svoje mišljenje.
Spriječili su ga, a Cienfuegos je poslan u Camaguev da uhiti Matosa i njegove
časnike. Istog je dana Castro odletio u Camaguev i govorio gomili seljaka koja
je okupljena iz okolnih sela. Njegov je govor prenošen uživo na državnoj
televiziji. Optužio je Matosa zbog ambicija, nezahvalnosti i izdaje revolucije.
Rekao je da je Matos, kao Diaz Lanz i Urrutia, pokušao dobiti potporu
reakcionara šireći laži da je vlada komunistička. Tempirao je svoju pobunu u
vojarni kako bi upropastio turistički kongres koji će Kubi donijeti stotine
milijuna dolara. Castro se zatim vratio u Havanu, gdje je opet trebao govoriti
na turističkom kongresu. Dok je bio na šetalištu kod hotela Nacional, proletio
je bombarder B-26 i izbacio letke koje je potpisao Diaz Lanz. Leci su pozivali
Castra da otpusti komuniste u svojoj vladi. Zrakoplov, kojim je upravljao sam
Diaz Lanz, preletio je grad nekoliko puta, a onda se vratio u SAD. Protuzračni
su topovi zapucali na njega, ali nisu ga pogodili. U raznim su se dijelovima
grada čule eksplozije. Novine su izvijestile daje dvoje ljudi ubijeno i pedeset
ranjeno u napadu bombama. Diaz Lanz je zanijekao bacanje bomba, pa je
moguće da su ljudi nastradali zbog protuzračnih granata. Kako god bilo,
javnost je iskalji-vala svoj gnjev na SAD-u. Bijesne su gomile demonstrirale
pred američkim veleposlanstvom i hotelom Hilton. Castro je na televiziji
osudio ulogu američke vlade, govoreći da su namjerno smislili bombardiranje
ili nisu znali da se teritorij Kube koristi za tu svrhu. Što je gore?

Sva ta graja potpuno je uništila Castrov trud da uvjeri turistički kongres i

svijet kako je Kuba miroljubivo i prijateljsko mjesto za turiste. Produbila je
njegov gnjev protiv Hubera Matosa i ojačala položaj tvrdolinijaša koji su
govorili kako je Matosova akcija dio urote radi rušenja vlade. Kad se vlada
sastala da odredi što treba učiniti s Matosom, Raul Castro je rekao da je
Matos izdajica kojeg treba ustrijeliti. Nekoliko umjerenjaka, a pogotovo
Faustino Perez, čovjek koji se s Castrom skrivao u šećernoj trski nakon
iskrcavanja Granme, isticali su da Matos nije počinio nikakav zločin. Ipak,

166
većina je dijelila Castrovo mišljenje da je Matos ozbiljna prijetnja. Matos je
zato optužen za kontrarevolucionamu djelatnost. Nakon ružnog i lažnog
suđenja, gdje je Castro osobno dugo govorio u ime optužbe, Matos je osuđen
na dvadeset godina zatvora. Poruka je bila jasna. Svi koji se protive Castru su
neprijatelji. Biti protiv komunizma postalo je isto što i biti kontrarevolucionar.
Ubrzo nakon Matosova uhićenja, Čamilo Cienfuegos je uzletio iz Camaguevja
u malom zrakoplovu s neiskusnim pikkom. Zrakoplov nije stigao na cilj. Velika
potraga nije našla nikakav trag ni zrakoplova niti putnika. Mnogi Castrovi
neprijatelji, pa i sam Matos, vjerovali su da je Castro pripremio
Cinefuegosovu smrt zbog toga što ovaj navodno nije htio raditi protiv Matosa.
Ipak, nema uvjerljivih dokaza koji bi potvrdili tu pretpostavku. U vrijeme kad
je Cienfuegos poletio, jedan je seajury poslan da sruši neki mali zrakoplov
koji je navodno doletio s Floride i bacao zapaljive bombe na plantaže šećerne
trske u središnjoj Kubi. Pilot je izvijestio da je uspješno izvršio zadatak.
Možda je pogreškom srušio Cienfuegosa. S druge strane, normalan smjer leta
iz Camaguevja značio je dugo letenje iznad mora, pa se njegov nestanak može
objasniti i običnom nesrećom. Sigurno je da je Castro tada odlučio uspostaviti
vlast nad svim ustanovama u zemlji koje bi mogle postati središte opozicije.
Sveučilište u Havani, koje je generacijama bilo središte buntovnika i agitatora,
polako ali sigurno se pretvaralo u utvrdu konformizma. Problematični su
profesori izbačeni ili onemogućeni. Tri najjače skupine medu studentima bili
su DR, MR-26-7 i komunisti. Prije godišnjih sindikalnih izbora, Castro je
otišao na sveučilište da se obrati studentima. Kako je još bio krajnje omiljen i
zato gotovo nedodirljiv, tvrdio je da revolucija ima i unutarnje i vanjske
neprijatelje. Raskol unutar revolucije ide u korist neprijateljima. Jedinstvo je
najvažnije. Ako različite skupine rastrgaju jedna drugu, svi će izgubiti. U
izborima za položaj mora postojati dogovoreni kandidat za svako mjesto, te
svi moraju stati iza jedinstvenog kandidata. Svatko tko pokuša stati protiv
kandidata jedinstva bit će obilježen kao kontrarevolucionar. Tražio se izbor
između domoljublja i izdaje. Ubrzo su sve položaje držali Castrovi kandidati.
U sindikatima je protukomunistička većina, od kojih je većina bila u MR-26-7,
bila prisiljena podijeliti vlast s komunističkim protivnicima, sve u ime
jedinstva. Komunisti su koristili taktiku koja je bila poznata u sindikatima u
drugim dijelovima svijeta. Doveli bi na sjednicu gomilu svojih pristaša i
iskoristili snuždenost i zbunjenost protivnika da dobiju nerazmjerno velik broj
predstavnika u sindikalnim odborima. Ipak, znali su da bi bez Castrove zaštite
brzo izgubili. Zato su radili sve što je Castro htio, kao disciplinirana i vjerna

167
elita koja je nametala njegovo načelo »revolucionarnog jedinstva«.

Tiskarski je sindikat bio glavno sredstvo kojim je Castro nadzirao medije. U

prvim mjesecima na vlasti Castro je često govorio o vrlinama slobodnog tiska.
Bio je tako omiljen da se u medijima rijetko pojavljivalo ono što bi ga moglo
naljutiti. Međutim, sve je promijenio nagli zaokret ulijevo u drugoj polovici
1959. Konzervativni urednici i novinari postali su mu manje naklonjeni. S
druge strane, radnici iz tiskare počeli su maltretirati i ometati urednike koji su
uporno napadali vlast. Desničarske su novine bile osjetljive na napade jer su
dotad uglavnom podupirale Batistu, te je bilo poznato da su mnogi urednici i
novinari dobivali neprijavljene iznose od Batistine vlade. U siječnju 1960.
Castro je uveo uvjet da novine moraju tiskati »razjašnjenja« tiskarskog
sindikata uz članke koje smatraju netočnima ili tendencioznima. Ta coletilla
(prirepak) bila je početak kraja slobode tiska. Opozicijske su se novine trudile
još nekoliko mjeseci, ali kombinacija političkog i financijskog pritiska, kao i
povremena znakovita uhićenja preglasnih novinara, na kraju su prisilili sve
nesklone novine, televizijske i radijske postaje da se prilagode ili da se
zatvore. Za one koji su imali položaje u vladi, izbor je bio još teži. Oni koji
nisu htjeli raditi s komunistima, na primjer, Faustino Perez, dali su ostavku.
Che Guevara, koji je proveo dva ljetna mjeseca u posjetu zemljama Trećeg
svijeta, uglavnom u Aziji, zamijenio je u listopadu 1959. Felipea Pazosa,
istaknutog ekonomista i supotpisnika Manifesta Sierre Maestre, na mjestu
guvernera Narodne banke. Prema popularnoj anegdoti, Castro je ispunio to
mjesto jednostavno upitavši svoje sljedbenike je li netko od njih economista.
Che Guevara je podignuo ruku jer je mislio da Castro pita tko je comunista. Ta
anegdota svakako dočarava koliko je Che bio kvalificiran za to mjesto. Nije ni
čudo daje vijest o njegovu imenovanju izazvala paniku u financijskim
krugovima i povlačenje novca iz banaka.

U devet mjeseci na vlasti Castro je stekao mnogo neprijatelja. Posvuda je išao

okružen tjelesnim čuvarima. Čak su i njegovi najbliži suradnici rijetko znali
gdje će Castro provesti noć. Njegove su tajne službe primale brojna izvješća o
urotama radi njegova ubojstva. Skupine protukomunističkih pobunjenika, od
kojih je neke financirala CIA, uspostavile su gerilska uporišta u planinama
središnje Kube. Tisuće ljudi iz srednje klase, medu kojima su bili liječnici,
inženjeri i drugi jako potrebni stručnjaci, selile su se na Floridu, nadajući se
povratku kad padne katastrofalna Castrova vlada. Najmilitantnije skupine iz

168
dijaspore pokušavale su ubrzati Castrov pad šaljući brodove i male
zrakoplove radi sabotaže. Bombardirali su tvornice i palili plantaže šećerne
trske. Osim toga, Castro se zamjerio većini članova vlastite obitelji.
Poljoprivredna je reforma izazvala javnu svađu sa starijim bratom Ramonom.
Najmlađa je sestra Juanita otvoreno osuđivala Fidelovu ljevičarsku politiku i
neprijateljstvo prema crkvi. Posebno se razjarila kad je Fidel pokušao
spriječiti njihovu sestru Emmu da se vjenča u katedrali u Havani. Fidel i Raul
nisu htjeli vulgarno vjenčanje srednje klase. Pokušali su nagovoriti Emmu,
koja je uvijek podupirala Fidela u njegovim mladenačkim političkim ispadima,
da se vjenča u maloj, skromnoj crkvi. Juanita je odbacila Fidelovo moralno
ucjenjivanje i povikala: »Udaje se Emma, a ne ti!« Fidel je popustio i pristao
doći na obred u katedrali. Ipak, zakasnivši sat vremena i došavši sav blatan
pokazao joj je što misli. Proveo je jutro u reklamnom fizičkom radu na nekom
imanju. Castro se nije zamjerio samo kubanskoj srednjoj klasi. Pobudio je i
neprijateljstvo brojnih drugih vlada na Karibima. Otpočetka je otvoreno
obećavao da će biti »gostoljubiv« prema izbjeglicama iz desničarskih
diktatura u regiji. Skupine prognanika vježbale su se na Kubi za vojno
djelovanje protiv Paname, Nikaragve i Dominikanske Republike. Castro je
poricao sudjelovanje u tim djelatnostima, ali rijetki su ga ozbiljno shvaćali.

General Trujillo iz Dominikanske Republike odlučio je uzvratiti udarac.

Povezao se sa skupinom urotnika protiv Castra u središnjoj Kubi, uglavnom
stočara i drugih zemljoposjednika. Urotnici su smatrali da su pridobili dva
Castrova Comandantes, koji su zatim bili mamac kojim bi se nasamario
Trujillo. Prema Castrovim uputama, lažni su pobunjenici poslali poruku u
Ciudad Trujillo i javili da su osvojili grad Trinidad, pa su zatražili da se
oružje pošalje na obližnje uzletište. Castro i njegovi tjelesni čuvari sakrili su
se u blizini uzletišta. Gledali su kako dolazi jedan zrakoplov, iskrcava
streljivo i leti natrag u Dominikansku Republiku. Drugi je zrakoplov donio još
oružja i devet Batistinih pristaša, koji su ušli u kuću određenu za tajni sastanak.
Zatim je Castro osobno ušao u kuću kako bi ih sve uhitio. Poslije je uhićeno i
više od tisuću navodnih urotnika u drugim krajevima Kube. Castro je vjerovao
da je potpora običnih Kubanaca glavna obrana od urota za njegovo zbacivanje.
Još je imao oduševljenu potporu većine radnika, seljaka i studenata. To je
održavao čestim govorima u javnosti i na televiziji. Gotovo su svi gledali
televiziju, koja ih je svaki dan podsjećala koliko su koristi dobili od
revolucije i koliko će izgubiti ako izdajn ički kontrarevolucionari, koje

169
financira CIA, uspiju srušiti revoluciju. Međutim, Castro je u siječnju 1960.
bio nadmudren na televiziji, prvi i jedini put u životu. Tijekom dugog intervjua
sa skupinom novinara, postavljeno mu je pitanje o dvojici bjegunaca iz
zrakoplovstva. Rekao je da svaka revolucija ima nekoliko izdajica. Toj su
dvojici pomoć i poticaj dala veleposlanstva SAD-a i Španjolske. Rekao je da
ima dobre odnose sa španjolskim veleposlanikom, ali dobro zna kakvim se
stvarima bavi to veleposlanstvo. Španjolska veleposlanik markiz de Vellisca
gledao je televiziju kod kuće i zaključio da je Fidel pretjerao s uvredama.
Odvezao se do televizijskog studija i ušetao u sobu gdje je Castro govorio.
Službenici i tjelesni čuvari, koji su ga prepoznali i nisu bili sigurni je li
pozvan, nisu ga zaustavili. Castro je upravo objašnjavao kapitalne investicije u
industriji kad se veleposlanik ukazao na ekranu. Castro je zaprepašteno ušutio,
pridigao se i upitao: »Što želite?« Ne obraćajući pažnju na Castra,
veleposlanik se okrenuo voditelju emisije i zatražio dopuštenje da dade izjavu.
»Trebate zatražiti dopuštenje i od premijera države«, uskočio je Castro.
Veleposlanik je rekao da će to rado učiniti, jer je siguran da premijer kao
demokrat neće odbiti njegov zahtjev. Dok su milijuni Kubanaca zapanjeno
gledali, počelo je nadvikivanje. CASTRO: Ako u Španjolskoj dopuštaju ovako
nešto, ja ću vam to dopustiti na Kubi. VELLISCA: U Španjolskoj ne bi nikome
dopustili... CASTRO: Kategorički odbijam... VELLISCA: Oklevetali ste me...
VOJNI ZAPOVJEDNIK ALMEIDA: Gospodo, molim vas, smirite se...
VELLISCA: Tko je njega pozvao... Napokon se netko sjetio isključiti prijenos.
Ekrani su se zacrnjeli, a umjesto vikanja se začula svečana melodija himne 26.
srpnja. Prije nego što se slika vratila, veleposlanika su dohvatili vojni
zapovjednik i drugi dužnosnici, te su ga izgurali iz studija. Castro je publiku u
studiju poučio kako diplomati trebaju pokazivati minimum dostojanstva i
poštovanja prema svojim domaćinima. Kako se sve više zagrijavao, ismijao je
Velliscu kao falangista koji služi vladaru stoje svugdje okružen tamnoputim
stražarima. Zar ne zna da Kuba više nije španjolska kolonija? Jesu li to
diplomatski standardi fašizma? Studijska publika, koja je osjetila da je
vrijeme da se uključi, počela je vikati: »Izbacite propalicu!« Castro se odmah
poslužio svojom omiljenom metodom izravne demokracije i rekao da se slaže
kako bi veleposlanika trebalo otjerati. Predsjednik Dorticos, Castrov pitomi
predsjednik, pompozno je objavio da kao predsjednik usvaja premijerov
prijedlog, čime je to postala službena odluka. Veleposlanik je dobio dvadeset i
četiri sata da napusti zemlju. Kad je došao u Madrid, general Franco mu je
navodno rekao: »Postupili ste kao dobar Španjolac i vrlo loš diplomat.«

170
Castro nikad nije sumnjao u to da njegov glavni štit od neprijatelja, i unutarnjih
i vanjskih, čini »narod«. Međutim, narod je bez oružja bio nemoćan. Kad je
bio u opoziciji, Castro se često bunio zbog velikog desničarskih diktatura u
regiji. Skupine prognanika vježbale su se na Kubi za vojno djelovanje protiv
Paname, Nikaragve i Dominikanske Republike. Castro je poricao sudjelovanje
u tim djelatnostima, ali rijetki su ga ozbiljno shvaćali.

General Trujillo iz Dominikanske Republike odlučio je uzvratiti udarac.

Povezao se sa skupinom urotnika protiv Castra u središnjoj Kubi, uglavnom
stočara i drugih zemljoposjednika. Urotnici su smatrali da su pridobili dva
Castrova Comandantes, koji su zatim bili mamac kojim bi se nasamario
Trujillo. Prema Castrovim uputama, lažni su pobunjenici poslali poruku u
Ciudad Trujillo i javili da su osvojili grad Trinidad, pa su zatražili da se
oružje pošalje na obližnje uzletište. Castro i njegovi tjelesni čuvari sakrili su
se u blizini uzletišta. Gledali su kako dolazi jedan zrakoplov, iskrcava
streljivo i leti natrag u Dominikansku Republiku. Drugi je zrakoplov donio još
oružja i devet Batistinih pristaša, koji su ušli u kuću određenu za tajni sastanak.
Zatim je Castro osobno ušao u kuću kako bi ih sve uhitio. Poslije je uhićeno i
više od tisuću navodnih urotnika u drugim krajevima Kube. Castro je vjerovao
da je potpora običnih Kubanaca glavna obrana od urota za njegovo zbacivanje.
Još je imao oduševljenu potporu većine radnika, seljaka i studenata. To je
održavao čestim govorima u javnosti i na televiziji. Gotovo su svi gledali
televiziju, koja ih je svaki dan podsjećala koliko su koristi dobili od
revolucije i koliko će izgubiti ako izdajn ički kontrarevolucionari, koje
financira CIA, uspiju srušiti revoluciju. Međutim, Castro je u siječnju 1960.
bio nadmudren na televiziji, prvi i jedini put u životu. Tijekom dugog intervjua
sa skupinom novinara, postavljeno mu je pitanje o dvojici bjegunaca iz
zrakoplovstva. Rekao je da svaka revolucija ima nekoliko izdajica. Toj su
dvojici pomoć i poticaj dala veleposlanstva SAD-a i Španjolske. Rekao je da
ima dobre odnose sa španjolskim veleposlanikom, ali dobro zna kakvim se
stvarima bavi to veleposlanstvo. Španjolci veleposlanik markiz de Vellisca
gledao je televiziju kod kuće i zaključio da je Fidel pretjerao s uvredama.
Odvezao se do televizijskog studija i ušetao u sobu gdje je Castro govorio.
Službenici i tjelesni čuvari, koji su ga prepoznali i nisu bili sigurni je li
pozvan, nisu ga zaustavili. Castro je upravo objašnjavao kapitalne investicije u
industriji kad se veleposlanik ukazao na ekranu. Castro je zaprepašteno ušutio,
pridigao se i upitao: »Što želite?« Ne obraćajući pažnju na Castra,

171
veleposlanik se okrenuo voditelju emisije i zatražio dopuštenje da dade izjavu.
»Trebate zatražiti dopuštenje i od premijera države«, uskočio je Castro.
Veleposlanik je rekao da će to rado učiniti, jer je siguran da premijer kao
demokrat neće odbiti njegov zahtjev. Dok su milijuni Kubanaca zapanjeno
gledali, počelo je nadvikivanje. CASTRO: Ako u Španjolskoj dopuštaju ovako
nešto, ja ću vam to dopustiti na Kubi. VELLISCA: U Španjolskoj ne bi nikome
dopustili... CASTRO: Kategorički odbijam... VELLISCA: Oklevetali ste me...
VOJNI ZAPOVJEDNIK ALMEIDA: Gospodo, molim vas, smirite se...
VELLISCA: Tko je njega pozvao... Napokon se netko sjetio isključiti prijenos.
Ekrani su se zacrnjeli, a umjesto vikanja se začula svečana melodija himne 26.
srpnja. Prije nego što se slika vratila, veleposlanika su dohvatili vojni
zapovjednik i drugi dužnosnici, te su ga izgurali iz studija. Castro je publiku u
studiju poučio kako diplomati trebaju pokazivati minimum dostojanstva i
poštovanja prema svojim domaćinima. Kako se sve više zagrijavao, ismijao je
Velliscu kao falangista koji služi vladaru stoje svugdje okružen tamnoputim
stražarima. Zar ne zna da Kuba više nije španjolska kolonija? Jesu li to
diplomatski standardi fašizma? Studijska publika, koja je osjetila da je
vrijeme da se uključi, počela je vikati: »Izbacite propalicu!« Castro se odmah
poslužio svojom omiljenom metodom izravne demokracije i rekao da se slaže
kako bi veleposlanika trebalo otjerati. Predsjednik Dorticos, Castrov pitomi
predsjednik, pompozno je objavio da kao predsjednik usvaja premijerov
prijedlog, čime je to postala službena odluka. Veleposlanik je dobio dvadeset i
četiri sata da napusti zemlju. Kad je došao u Madrid, general Franco mu je
navodno rekao: »Postupili ste kao dobar Španjolac i vrlo loš diplomat.«
Castro nikad nije sumnjao u to da njegov glavni štit od neprijatelja, i unutarnjih
i vanjskih, čini »narod«. Međutim, narod je bez oružja bio nemoćan. Kad je
bio u opoziciji, Castro se često bunio zbog velikog novca koji se troši na
vojsku. Sada kada je njegova vlastita moć bila ugrožena, počeo je užurbano
tražiti izvore iz kojih će opremiti oružane snage i naoružati državnu miliciju*.
Milicija je trebala imati tri svrhe. Bila je naoružana politička policija koja je
mogla nadgledati i gaziti sve protuvladine pokrete u stanovništvu. Bila je prva
crta obrane od napada, bez obzira hoće li napasti kubanski prognanici neskloni
Castru ili američki marinci. Napokon, milicija je bila oružana organizacija za
potporu neovisna o redovnim vojnim snagama. Tako se smanjila opasnost da
pobunjenička vojska postane samostalna politička sila i moguća prijetnja
Castrovoj vladavini.

172
U prvim mjesecima revolucije, Castro je kupio velike količine pušaka i
streljiva od Belgije. Međutim, kako je raslo neprijateljstvo SAD-a, američka
je vlada vršila pritisak na svoje prijatelje i saveznike da ne isporučuju oružje
Kubi. Nakon što su mu Sjedinjene Države uskratile zrakoplove, Castro je
pokušao kupiti sedamnaest britanskih lovaca hawker hunter koji bi zamijenili
sedamnaest zrakoplova seafury koje je Britanija dala Batisti. Pod pritiskom
američke vlade Britanija je odbila posao. Britanski ministar vanjskih poslova
Selwyn Lloyd rekao je parlamentu da bi takva prodaja »uvela novi čimbenik u
situaciju koja je još vrlo osjetljiva«. Castro je odgovorio na britansko
odbijanje javnim izražavanjem prkosa te natuknuo da će pomoć potražiti na
istoku. Na masovnom je skupu rekao: »Ako ne možemo kupovati zrakoplove,
borit ćemo se na zemlji, ako dođe vrijeme kad ćemo se morati boriti. Ako nam
ne prodaju zrakoplove u Engleskoj, kupit ćemo ih od onoga tko nam ih želi
prodati...« Čak je i komunistička nesvrstana Jugoslavija odlučila da neće
ugroziti dobre odnose sa SAD-om prodajom oružja Castru. S obzirom na
hladnoratovsku situaciju 1959., jedine industrijske zemlje koje su bile
dovoljno izvan utjecaja SAD-a bili su Sovjetski Savez i njegovi saveznici u
Varšavskom paktu. Castro je dotad koristio složeneSprijevare kako bi sakrio
koliko je u bliskim odnosima s vodama kubanske Komunističke partije,
naklonjene SSSR-u. Sad su mu komunisti trebali ne samo kao pouzdani državni
službenici, nego i kao pomoć u kontaktima sa SSSR-om.

' Milicija je građanska ili narodna vojska koju čini čitavo za oružje sposobno
stanovništvo što se od vremena do vremena zove na vojnu izobrazbu (nap. ur.).

Shvatio je da mu samo Rusi mogu omogućiti da se izvuče iz gospodarskog i

vojnog klinča Sjedinjenih Država. Dakle, nisu Rusi preuzeli inicijativu u
predlaganju boljih odnosa, nego je to učinio Castro. Dapače, sovjetska je vlast
isprva bila oprezna prema čovjeku kojeg je kubanska Komunistička partija
godinama osuđivala kao opasnog pustolova. Ipak, kad je Castro počeo
napadati protuko-munizam kao prijetnju revoluciji, Rusi su zaključili da je to
čovjek s kojim se može poslovati. Castro je u listopadu 1959. dogovorio prvi
u nizu sastanaka sjedinim raspoloživim sovjetskim sugovornikom u Havani,
predstavnikom novinske agencije TASS Aleksandrom Aleksajevom, koji je bio
viši tajni službenik obavještajne službe KGB. Aleksajev se iznenadio kad je
dobio poruku da premijer želi »prijateljski sastanak« u svojem uredu u sjedištu
INRA-e. Aleksajev je došao s darovima: ruskom votkom i kavijarom. Castro

173
ga je primio u društvu direktora INRA-e Nuneza Jimeneza. Prema uputama iz
Moskve, Aleksajev je rekao da se sovjetska vlada i narod jako dive
kubanskom vodi i svemu što radi kako bi ostvario socijalni napredak za
kubanski narod. To nisu bile samo prazne diplomatske riječi. Bio je to prvi
jasan znak da sovjetska vlada prihvaća Castra kao vodu prave revolucije i da
ne mari za njegove brojne javne osude komunizma u prošlosti. Prilikom
uvodnih uljudnosti, Castro je primijetio da Aleksajev gleda medaljon Djevice
iz Cobre koji on nosi oko vrata. »Ne brinite«, rekao je Castro, »to je slika
kršćanske svetice koju mije poslala jedna djevojčica iz Santiaga kad sam bio
na Sierri Maestri.« Nakon što je tako razjasnio da medaljon ne označava
pripadnost katoličkoj crkvi, Castro je predložio da kušaju votku i kavijar koje
je donio Aleksajev. Tajnik je donio krekere, pa su se njih trojica bacili na jelo.
»Kako dobra votka!« rekao je Castro. »Kako dobar kavijar! Nunez, mislim da
se isplati uspostaviti trgovinske odnose sa Sovjetskim Savezom! Što ti kažeš?«
Nunez je rekao da je nedavno posjetio sovjetsku industrijsku i znanstvenu
izložbu u New Yorku. Otvorio ju je zamjenik premijera Mikojan. Zašto ne bi
donijeli tu izložbu u Havanu? Castro se složio i zamolio Aleksajeva da se
založi za tu ideju. Aleksajev je rekao kako smatra da će sovjetska vlada rado
uspostaviti trgovačke odnose s Kubom. Ipak, mislio je da bi Castro prvo
možda trebao obnoviti diplomatske odnose koje je prekinuo Batista. Nakon što
se uspostave veleposlanstva u Moskvi i Havani, mogu se dogovoriti trgovački
sporazumi. Castro je tvrdio da je najpametnije krenuti samo s trgovačkim
vezama. Bilo bi neoprezno kad bi uplašili Amerikance prebrzim zasnivanjem
veleposlanstava.

Na sljedećim je sastancima dogovoreno da se sovjetski industrijski sajam

upriliči u Havani u veljači 1960., te da ga službeno otvori zamjenik premijera
Mikojan. Castro i Che Guevara dogovorili su preko Aleksajeva trgovački
sporazum koji je bio spreman za potpisivanje tijekom Mikojanova posjeta.
Sporazum je Castru davao sigurnost pred eventualnom ekonomskom blokadom
koju bi povele Sjedinjene Države. SSSR se obvezao da će uvesti 425 000 tona
kubanskog šećera 1960. i milijun tona u svakoj od naredne četiri godine.
Plaćanje je trebalo biti uglavnom u nafti, umjetnom gnojivu i drugoj
industrijskoj robi, kao i kroz posjete stručnjaka. Castro je s Mikojanom krenuo
na razgledavanje Kube u sovjetskom helikopteru. Poslije je pričao kako je
tijekom tog razgledavanja zamalo bio odgovoran za prvu otmicu zrakoplova na
svijetu. Sovjetski je pilot poletio s gorivom za samo dvadeset minuta. Zatim je

174
krenuo u krivom smjeru i nije se htio vratiti premda ga je Castro uvjeravao da
je pred njima samo otvoreno more. »Bio sam u teškom položaju. Zamalo sam
se utopio zbog uljudnosti. Ili poginuti zbog uljudnosti, ili oteti helikopter.« Na
kraju je nagovorio Mikojana da pilotu zapovijedi da okrene helikopter. Castro
se radovao sporazumu koji je potpisao s Mikojanom. Kao i mnogi drugi ljudi
tog doba, on i Guevara su jako precjenjivali kvalitetu sovjetske tehnologije.
Zaslijepljeni sovjetskim uspjesima u svemiru i vojnim projektilima, nisu mogli
posumnjati da plaćanje u sovjetskoj robi i uslugama nije tako dobro kao
plaćanje u konvertibilnoj valuti. Vjerovali su Hruščovljevu hvalisanju da
»socijalistički tabor« sustiže zapad i da će ga ubrzo prestići. Tek su mnogo
godina l^isnije Kubanci shvatili koliko ih stoji vezivanje gospodarstva uz
sovjetski sustav. Čak i da je Castro predvidio gospodarske nedostatke,
svejedno bi potpisao. Bio je spreman gotovo pod svaku cijenu prkositi
»imperijalizmu«. Smatrao je da se bori protiv vremena. SAD će prije ili
kasnije pokušati uništiti kubansku revoluciju. Nije bilo nade da se odupre
općoj invaziji iz SAD-a. Ipak, ako podigne cijenu takve invazije, kako u
vojnom tako i u diplomatskom smislu, mogao bi navesti Amerikance da
izaberu druge metode. Državna milicija ne bi mogla zaustaviti američke
marince, ali ako milicija bude dovoljno brojna, naoružana i motivirana da
nanese velike gubitke napadačima, to bi ih uspješno zastrašilo, lako trgovački
sporazum nije bio nikakvo jamstvo sigurnosti, značio je političku i
gospodarsku pomoć, te je stoga povisivao eventualne diplomatske gubitke i
rizike u američkoj akciji protiv Kube. CIA neće moći ugasiti kubansku
revoluciju, kao što je ugasila onu u Gvatemali, bez međunarodnih posljedica.

U ožujku 1960. jedan je francuski brod eksplodirao u zaljevu Havane. Nosio je

pošiljku belgijskog oružja i streljiva. Dvije goleme eksplozije ubile su
osamdeset jednog čovjeka i ranile stotine drugih, medu kojima su mnogi bili
kubanski lučki radnici i vatrogasci. Svi su u Havani čuli eksplozije i vidjeli
veliki oblak dima kako se poput gljive polako uzdiže iznad luke. Bila je to
katastrofa, ali Castro je u svakoj katastrofi vidio dobru priliku. Eksploziju je
smatrao dokazom uporne i nesmiljene mržnje neprijatelja revolucije, a
pogotovo Amerikanaca. Nije bilo dokaza o američkom sudjelovanju, ali tko bi
drugi imao sredstva i želju da oslabi otpor revolucije? Castro je optužio
navodno američko zvjerstvo pucajući iz svih oružja svojeg retoričkog
arsenala. Izmislio je novi slogan, koji je zatim mnogo godina ponavljao na
kraju svakog govora: «Patria o muerte, venceremos!» «(Domovina ili smrt,

175
pobijedit ćemo!»). Je li se povijest kretala u krugu? Američki je ratni brod
Mame 1898. također eksplodirao u havanskoj luci. Amerikanci su tada
pretpostavili, također bez dokaza, da su odgovorni Španjolci. 1 oni su izmislili
dobar slogan kojim će podjariti javno mnijenje: »Sjetite se Maineal« Krenuli
su u rat i »oslobodili« veći dio onoga stoje ostalo od španjolskog carstva, pa
tako i Filipine i Kubu. Castrove optužbe o američkoj sabotaži i ubojstvu bile
su kap koja je prelila čašu za američku vladu. Predsjednik Eisenhower je
napokon 17. ožujka 1960. potpisao ovlaštenje za tajnu akciju koja bi zbacila
Castra. Planovi su se pripremili tijekom prethodne godine. Paravojne snage
sastavljene od kubanskih emigranata trebale su se izvježbati i naoružati da
napadnu otok. U međuvremenu bi se povećala pomoć oružanim opozicijskim
skupinama unutar Kube, kao i za precizne napade malih skupina emigranata.

Nekoliko mjeseci poslije, CIA je dobila ovlasti da surađuje s mafijom radi

atentata na braću Castro i Che Guevaru. Mafija nije mogla preboljeti gubitak
svojeg udjela u kockanju i prostituciji na Kubi, pa se službeno sudjelovanje u
atentatu na Castra moglo uvjerljivo zanijekati, čak i ako se utvrde izravni
počinitelji. Odjel za tehničke usluge CIA-e razmatrao je razne egzotične
mogućnosti, kao što su slavne eksplozivne cigare i prašak od kojeg bi Castru
otpala brada. Ipak, tehnika koja je primijenjena bio je staromodni otrov.
Agenti koje je CIA izvježbala i platila pokušali su više puta staviti tablete s
otrovom u Castrovu hranu, ali nijednom nisu uspjeli. U proljeće 1960. na Kubu
su počele stizati pošiljke sovjetske sirove nafte. Vlada je zapovjedila da tri
glavne naftne kompanije s rafinerijama na Kubi (Shell, Esso i Standard Oil)
prerade sovjetsku naftu. Nisu se rado odazvale, jer su rafinerije bile
prilagođene preradi sirove nafte samih kompanija, koja se obično uvozila iz
Venezuele. Istovremeno, kompanije su htjele izbjeći izravan sukob s vladom.
Da su bile prepuštene samima sebi, vjerojatno bi pristale na kubanski zahtjev.
Međutim, primivši stroge upute iz "VVashingtona, kompanije su odbile. Tako
se nastavio krug akcije i reakcije. Castro je preuzeo vlast nad rafinerijama i
postavio sovjetske tehničare da ih vode. Američka je vlada poništila kubansku
kvotu za uvoz šećera na američko tržište. Castro je nacionalizirao i ostalu
američku imovinu na Kubi, među ostalim i banke i šećerane. Također je
pokušao iskoristiti sve gore odnose između SAD-a i SSSR-a nakon što je iznad
Rusije srušen američki špijunski zrakoplov U-2. Nakon jednog Castrova
poziva, sovjetski je voda Nikita Hruščov rekao da u moderno doba udaljenost
ne znači nedodirljivost. »U prenesenom smislu, ako to bude potrebno,

176
sovjetski bi topnici mogli pomoći kubanskom narodu raketnim oružjem.« Ta
oprezna i nejasna izjava nije bila izričita obveza na vojni angažman koju^e
Castro htio, ali dodatno je uznemirila i razljutila Amerikance, pogotovo kad je
Hruščov dodao da je Monroeova doktrina mrtva. Prema toj doktrini, SAD je
sebi davao pravo spriječiti svaku zemlju Staroga svijeta da se miješa u stvari
Sjeverne i Južne Amerike. »Jedino što možete učiniti s mrtvacem«, našalio se
Hruščov, »jest pokopati ga kako ne bi zagadio zrak.«

Castro je dodatno podigao temperaturu tako što je preuveličao važnost

Hruščovljeva hvalisanja. Tada je bio bolestan, ali je pošto-poto htio dati
televizijski intervju iz bolesničke postelje. Rekao je da Kuba ima jaku potporu
SSSR-a, te da su sovjetske rakete prave, a ne u prenesenom smislu. Katolički
biskupi na Kubi, koji su se već uzrujali zbog sve žešćih napada Castrovih
novinara na crkvu, sada su javno napali Castrovu vladu jer traži pomoć od
samog uporišta ateističke tiranije. Tisuće katoličkih studenata okupile su se u
Castrovoj staroj školi u Santiagu i vikale: »Kuba da, komunizam ne!« Castro je
uzvratio novim napadima na crkvu. Više je španjolskih svećenika uhićeno i
protjerano. Ljevičarski studenti iz drugih latinskoameričkih zemalja došli su na
veliki kongres protiv imperijalizma na Kubi, nakon čega su neki od njih ostali
radi gerilske obuke. Ministri vanjskih poslova Organizacije američkih država,
koji su se sastali u Kostariki, izdali su Deklaraciju iz San Josea koja je osudila
miješanje »totalitarnih država« u poslove te zamljine polutke. Američki
državni tajnik Herter želio je da Deklaracija izričito osudi Kubu i Castra
imenujući ih, ali latinskoamerički ministri, koji su s nelagodom bili svjesni
kako je Castro omiljen u njihovim zemljama, radije su koristili općenitije
izraze. Castro je odgovorio da se Kuba kažnjava zbog kršenja okova koji je
vežu s SAD-om. Izdao je »Havansku deklaraciju« u kojoj je pozvao narode
Latinske Amerike da i oni skrše svoje okove. Takva je napeta atmosfera
vladala u rujnu 1960., kad su šefovi država iz cijelog svijeta doletjeli u New
York na Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda. Medu onima koji su otpratili
Castra u havanskoj zračnoj luci bila je njegova majka Lina. Brinula se da će ga
Amerikanci pokušati ubiti. Fidel se počeo ljutiti zbog njezinih briga, pa je
rekao kako je preživio mnogo opasnija putovanja. "Sjećaš se GranmcT Ipak,
kad je poletio, Fidel se također počeo brinuti. Okrenuo se svojem šefu
sigurnosti Ramiru Valdesu i upitao ga hoće li imati neki avion kao pratnju.
Valdes je rekao da neće. Castro se smrknuo. "Kakva pogreška! Da sam ja šef
CIA-e, srušio bih avion nasred mora i rekao da se dogodila nesreća." Na to su

177
Valdes i ostali pratioci ušutjeli i nervozno se pogledavali. Bili su još
nervozniji kad se na obzoru ukazala skupina američkih mlažnjaka i prozujala
pokraj njih. Ipak, Castro se tada već smirio. Približavali su se kopnu SAD-a.
Bio je siguran da ga Amerikanci neće rušiti iznad vlastita teritorija.

Američko državno tajništvo nagovorilo je hotel Shelburne u New Yorku da

primi veliku i nestašnu kubansku delegaciju. Kad su stigli, hotel je ipak tražio
gotovinski depozit, pa se Castro uvrijedio i izjurio. Otišao je do sjedišta
Ujedinjenih naroda i rekao generalnom tajniku Dagu Hammarskjoldu da će
ostati tamo dok se njegovoj delegaciji ne ponudi pristojan hotelski smještaj.
Prijetio je da će spavati u Central Parku i govorio da su njegovi ljudi navikli
spavati na otvorenome. Napokon su Kubanci otišli u jeftin, dotrajao hotel u
Harlemu. Dok su prostitutke i njihovi klijenti dolazili i odlazili, Castro je
primao naklonjene novinare i razne protuvladine aktiviste, između ostalih i
Malcolma X. Kad je Hruščov stigao u New York, odmah je poželio posjetiti
Castra. Castro je predložio da on prvi posjeti Hruščova, u znak poštovanja
prema iskusnijem sovjetskom vodi i zato što SSSR ima status velesile.
Međutim, Hruščov je uvidio kako je za propagandu bolje ako se sastanu u
Harlemu. Tako će privući medijsku pažnju na američki nemar prema Kubi i
vlastitoj crnačkoj manjini. Dok su aparati bljeskali, niski, krupni, 66-godišnji
Hruščov zagrlio je visokog, bradatog 34-godišnjeg Castra. Taj je zagrljaj bio
kompliciran zahvat, kako je Hruščov zapisao mnogo godina kasnije u svojim
memoarima. Castro se nespretno nagnuo naprijed preko Hruščovljeve ćele, pa
gaje nacereni sovjetski voda veselo zagrlio kao medvjed. Scena je bila
mješavina drame i komedije. Hruščov je novinarima okupljenima ispred hotela
rekao da je Castro junak koji vodi kubanski narod u njihovoj borbi za slobodu
i neovisnost. Kad ga je jedan novinar upitao smatra li Castra komunistom,
odgovorio je da ne zna je li Castro komunist, ali da je on, Hruščov, svakako
fidelist. > Sljedećeg je dana Hruščov uredio još jednu prigodu za
fotografiranje prošetavši se preko cijele dvorane Generalne skupštine kako bi
opet srdačno pozdravio Castra. Poslije je svaki od njih ustao da povede
pljesak za govor onoga drugoga, iako je Castro oborio rekorde Generalne
skupštine te iskušao strpljenje delegata govoreći četiri i pol sata. Kubanska je
delegacija pozvana na večeru u sovjetsku diplomatsku misiju, gdje se mnogo
nazdravljalo vječnom prijateljstvu. Na večeri je Hruščov igrao ulogu veselog
lakrdijaša, te je zbijao neukusne šale na račun svojeg mrzovoljnog ministra
vanjskih poslova Andreja Gromika. Krivio je Gromika što je uspostavio

178
diplomatske odnose s Batistinom vladom. Zbog toga, rekao je Hruščov,
Gromiku treba suditi zbog izdaje na jednom od kubanskih revolucionarnih
sudova. Što se tiče Castrove nevoljkosti da ga zovu komunistom, Hruščov je
ispričao kako je Castro umro i otišao na nebo, gdje je sveti Petar zapovjedio
svim komunistima da koraknu jedan korak naprijed. Kad se Castro nije
pomaknuo, sveti Petar je doviknuo: "Hej, ti! Jesi li gluh?" U toj atmosferi
Castro nije imao prilike da govori o ozbiljnim stvarima. Ipak, u kratkom
privatnom razgovoru između dvojice voda, Castro je objasnio svoju potrebu za
oružjem, tenkovima i zrakoplovima, kako bi branio zemlju od američkog
napada. Castra vjerojatno nije nasmijala Hruščovljeva šala o tome kako ne
želi da ga zovu komunistom. U tom je razdoblju još održavao javnu sliku
nacionalista i društvenog reformatora, a ne komunista, pa čak ni socijalista.
Kad je francuski filozof Jean-Paul Sartre posjetio Kubu ranije te godine, te je
hvalio Castra jer uvodi socijalizam, Castro je brzo primijetio da je najbolje ne
opisivati tu revoluciju kao socijalističku. Sartre je obećao da neće koristiti tu
riječ kad bude pisao o svojem posjetu. Rusi su također drage volje pristali na
Castrov plan igre. Hruščov je u svakom slučaju pretpostavljao da je Castrovo
otvaranje prema Sovjetskom Savezu oportunističko a ne ideološko. Ipak, kad
se Hruščov sreo s Castrom u New Yorku, bio je već siguran, kao što je
privatno rekao svojim pratiocima, da će Castro postati svjetionik socijalizma u
Latinskoj Americi". Vjerovao je da će američko neprijateljstvo natjerati
Castra prema SSSR-u "kao željezo prema magnetu". Castro se vratio u
Havanu, još se Ijuteći i žesteći zbog postupka prema njemu u New Yorku.
Morao se vratiti u posuđenom sovjetskom zrakoplovu jer je njegov zaplijenila
američka policija zato stoje kubanska zračna kompanija dugovala američkim
tvrtkama. Opisao je SAD kao "hladnu i nesklonu naciju", a New York kao
"grad progona". Crnci i Kubanci su svakodnevno maltretirani. Novine su
služile interesima njihovih bogatih trgovačkih vlasnika, stalno lažući
čitateljima i vodeći ih na krivi put. Kako bi i bilo drukčije u zemlji gdje sve i
svakoga pokreću materijalni interesi, novac?

Castro je pretpostavljao daje pokušaj nasilnog zbacivanja revolucije uz

američku potporu bio neizbježan i vjerojatno već na pomolu. Nakon prvog
kontakta s Hruščovom, kubanska je vlast počela pregovarati o tajnim
ugovorima za dostavu tenkova i drugog oružja iz SSSR--a i Čehoslovačke.
Kako bi pojačao unutarnju sigurnost, Castro je postavio još jedan sloj zaštite,
Odbore za obranu revolucije (CDR)*. U svakom selu, svakoj ulici, svakom

179
bloku kuća, zasnovan je odbor pouzdanih stanovnika koji su trebali držati
ostale na oku i obavještavati vlasti o svakome znaku nezadovoljstva ili
neobičnih djelatnosti. S vremenom je 80% cijelog pučanstva sudjelovalo u
sustavu CDR-a. Bio je to sustav nadzora veći čak i od Staljinova. Castro je
također počeo gubiti obzire u pogledu metoda ispitivanja koje je tako često
napadao u Batistino doba. Jedan je novinar iz Revo-lucidna nabavio dokaze da
neki službenik Državne sigurnosti po imenu Escalona koristi "potapanje
jabuka", gdje se zatvorenikova glava gura u bačvu vode kako bi ga se natjeralo
da prizna. Carlos Franqui, urednik Revolucidna, pokazao je te dokaze Castru,
misleći da će ovaj biti zgranut i ljutit. Međutim, Castro je iznio argument koji
koristi većina vlada koje odobravaju mučenje. Rekao je da je skupina osum-
njičenih sabotera oslobođena zbog nedostatka dokaza. Opet su uhićeni i
poslani na ispitivanje kod Escalone. On im je "usadio strah Božji", pa su
priznali. Zbog toga je uhvaćena cijela mreža i spašeno je mnogo života.
Franqui je istaknuo da su taj isti argument koristili Batista i njegovi suradnici.
Castru je bilo nelagodno. Rekao je da se može opravdati "malo pritiska", ali
da revolucija nikad ne bi koristila mučenje. Obećao je da će se pobrinuti da
Escalona ne prekorači prihvatljive granice. Ipak, kad "pritisak" prelazi u
"mučenje"? Istina je da se nije vratilo surovo fizičko mučenje kakvo je pod
Batistom bilo uobičajeno. Međutim, grubo postu-pnje, tama, samica, glad,
prijetnje i drugi oblici psihološkog mučenja koristili su se u tom razdoblju radi
državne sigurnosti.'S U listopadu 1960. američka je vlada zabranila većinu
izvoza u Kubu. Tako je počeo ekonomski embargo ili "blokada". Kubansko je
gospodarstvo bilo strašno pogođeno. Tvornice i manufakture koje su ovisile o
američkom uvozu morale su se zatvoriti. Umjetni procvat stvoren prošle
godine odjednom je stao.

Kratica od Comite de Defensa de la Revolucion (nap. ur.).

Ipak, kao i obično, Castro je od teškoća stvorio političku prednost za sebe.

Ljutnja i gorčina Kubanaca koje su pogodili otkazi i nestašice okrenula se
protiv Amerikanaca. Castro je na televiziji rekao da kubanski narod čekaju
mjeseci i možda godine tegoba, ali da Kuba neće umrijeti od gladi i neće se
predati. Rekao je da će 1961. biti Godina obrazovanja. Golem program
investicija pretvorit će Kubance u najučeniji i najobrazovaniji narod u
Latinskoj Americi. Tako će moći stvoriti raznoliko gospodarstvo i izvući se iz
tamnice nerazvijenosti i gospodarske ovisnosti. Propaganda je počela dobivati

180
pomalo groteskne oblike. Na Božić 1960. podignut je velik neonski znak s
novom inačicom jaslica. Betlehemska je zvijezda bio Jose Marti. Tri su kralja
bili Fidel Castro, Che Guevara i Juan Almeida (crnački član vodstva), koji su
kubanskom narodu nosili darove Poljoprivredne reforme, Gradske reforme i
Godine obrazovanja. CIA se žurila da makne Castra prije nego što se posve
stabilizira. Bilo je govorkanja, novinskih članaka i tajnih izvješća o tome da na
Kubu treba stići sovjetsko oružje i zrakoplovi. Početkom 1961. pročulo se da
su kubanski piloti poslani u Rusiju da vježbaju u lovcima MiG*. Američki je
glavni problem bio taj da su protivnici Castra u emigraciji bili krajnje
raznoliki, rascjepkani i svadljivi. Svaka je mala skupina imala svojega vodu i
program. CIA ih je teškom mukom natjerala da zaborave na razlike i prihvate
ulazak u široko zasnovan Demokratski revolucionarni front (FRD)*. Mladići
za koje se smatralo da imaju odgovarajuće osobine i motivaciju odvedeni su u
logore za vojnu obuku u Gvatemali. Tamo je CIA stvorila Brigadu 2506,
imenovanu po identifikacijskom broju vojnika koji je poginuo na obuci. Mnogi
su časnici u toj brigadi bili bivši profesionalni časnici u Batistinoj vojsci.
Ipak, CIA nije htjela da izgleda kao da želi vratiti staru diktaturu. Ljudi koji su
izabrani za političko vodstvo FRD-a bili su uglavnom demokrati i razočarani
bivši Castrovi pristaše. "Predsjednik" je bio Miro Cardona, odvjetnik koji je
nakratko bio premijer u prvoj vladi nakon Castrova preuzimanja vlasti. CIA je
također pojačala vojnu i drugu pomoć pobunjeničkim skupinama koje su već
djelovale u samoj Kubi. Castro se u siječnju požalio da su 80% od 300 ljudi u
američkom veleposlanstvu uhode.

* Kratica od Frente Revolucionario Democratico (nap. ur.). * Kratica od

Mikojan i Gurevič. MiG 1 je proizveden 1940. (nap. ur.).

Zapovjedio je da se veleposlanstvo smanji na veličinu kubanskog

veleposlanstva u Washingtonu. Kao odgovor, SAD je potpuno prekinuo
diplomatske odnose i povukao sve svoje osoblje. Teško naoružani odredi
kubanskih emigranata u brzim čamcima pucali su na brodove koji su trgovali s
Kubom, te su organizirali prepade na tvornice, šećerane i druga obalna
postrojenja. Pozornica je bila spremna za ono što je direktor CIA-e Allen
Dulles smatrao posljednjim činom u Castrovoj burnoj političkoj karijeri.
Castro je imao uhode u svim glavnim skupinama emigranata i dobivao je
detaljne informacije o njihovim djelatnostima, kao i o vojnoj obuci u
Gvatemali. Ipak, CIA je strogo čuvala planove. Kubansko vodstvo FRD-a nije

181
ništa znalo o vojnim pripremama. Čak su i zapovjednici brigade saznali tek u
zadnji čas gdje i kada će doći do iskrcavanja. Neki su vode prognanika bili
ljuti što su isključeni iz uskoga kruga CIA- inih planera. Drugi su prihvaćali
razloge toga pojačanog osiguranja. Castro je očekivao napad i često
upozoravao stanovništvo da se nešto sprema, ali ni on nije znao unaprijed
vrijeme i mjesto napada. Podijelio je vojsku i miliciju u tri sektora, koji su
pokrivali istok, sredinu i zapad otoka. Očekivao je lažni napad na jednom
kraju otoka, koji je trebao odvratiti njegove snage, prije glavnog iskrcavanja
na drugom kraju. J. F. Kennedv, koji je zaprisegnuo za predsjednika u siječnju
1961., naslijedio je od prethodnika tajni plan za svrgavanje Fidela Castra.
Sumnjao je u mogućnost uspjeha toga plana, ali zapovjednici stožera i CIA su
ga uvjerili da uz svu svoju stručnost i iskustvo plan mora uspjeti, kao što je
uspio sličan projekt u Gvatemali. Bilo bi katastrofalno za Kennedvja kad bi
početak mandata obilježio nespremnošću da poduzme čvrstu akciju radi obrane
američkih interesa. Što će se dogoditi s tisućama kubanskih prognanika u
Srednjoj Americi, koji su izvježbani i spremni za djelovanje? Ogorčeni i
razočarani, postat će živa reklama Kennedvjeve slabosti i nesposobnosti da
zaustavi komunističko širenje. Prema tome, nikad nije bilo realne mogućnosti
da Kennedv poništi operaciju. Uveo je neke manje promjene kako
sudjelovanje SAD-a bilo što manje uočljivo te krenuo u provedbu. Brigada
koja se trebala iskrcati imala je oko 1 400 vojnika, podijeljenih na pet
pješačkih bataljuna ijedan bataljun padobranaca, uz potporu topništva i pet
tenkova. Početkom travnja 1961. brigada je prevezena iz Gvatemale u Puerto
Cabezas na karipskoj obali Nikaragve. Vladar Nikaragve general Somoza bio
je jednako voljan kao njegov gvatemalski kolega da pomogne CIA-i i
kubanskim emigrantima da se riješe Castra. Somoza je otišao u Puerto Cabezas
kako bi brigadi poželio sreću. Veselo im je poručio da mu donesu dlake iz
Castrove brade. Brigada je krenula 13. travnja u sedam brodova, dok je
američka mornarica služila kao udaljena pratnja. Brodovi su potjecali iz raznih
zemalja, a više njih je CIA posudila od kompanije United Fruit. Prije same
flote plovio je osamljeni brod koji je trebao poslužiti za diverziju. Još je jedan
brod isplovio s Floride, na kojem je bila mala postrojba koja je trebala
odglumiti iskrcavanje na krajnjem istoku Kube.

Kasno u petak, 14. travnja, Castro je bio u vojnom stožeru u Havani kad je
stigla poruka da je sumnjiv brod ugledan blizu obale nedaleko Guantanama.
Castro i njegovi vojni zapovjednici već su zaključili da se sprema iskrcavanje

182
u Orienteu. Zapovjedio je da dvanaest bataljuna milicije u Orienteu pode do
obalnih položaja. Cijelu je noć ostao u stožeru i čekao vijesti o napadu.
Zapravo, do planiranog diverzijskog iskrcavanja u Orienteu nije ni došlo. Sva
moguća mjesta za iskrcavanje čuvale su tako velike milicijske snage da je
časnik zadužen za operaciju odlučio da se odustane. U ranim jutarnjim satima u
subotu, dva dana prije nego što je glavna flota trebala stići u kubanske vode,
osam bombardera B-26, s naslikanim znakovima kubanskog zrakoplovstva,
krenulo je iz baze u Nikaragvi i preletjelo 1 200 kilometara do Kube. U zoru je
njih šest, leteći u parovima, bombardiralo i diglo u zrak sva tri kubanska vojna
uzletišta. Njihov je ključni zadatak bio da unište sitno kubansko zrakoplovstvo
na tlu, kako napadačima ne bi ništa prijetilo iz zraka prilikom iskrcavanja.
Oštetili su uzletišta i uništili više Castrovih zrakoplova, a onda su se vratili u
Nikaragvu. Protuzračna obrana nije pogodila nijedan bombarder. U bazama je
poginulo sedmero ljudi, a pedeset dvoje je ranjeno. Međutim, bombardiranje
je bilo samo djelomično uspješno. Neki od pogođenih ciljeva bili su mamci ili
isluženi zrakoplovi. Neki su kubanski zrakoplovi bili skriveni. Drugi su
izbjegli štetu tako što su poletjeli. Povrh svega, sva četiri Castrova aktivna
lovca sea jury ostala su netaknuta.

U Miamiju je objavljeno da je kubanska uzletišta bombardiralo Castrovo

vlastito zrakoplovstvo. Kako bi se potvrdila ta priča, jedan je B-26 doletio na
Floridu izravno s Nikaragve. Zrakoplov je pažljivo pripremljen, s rupama od
metaka u krilima, da izgleda kao kubanski avion koji je pobjegao nakon bitke.
Pilot je rekao da je bombardirao vlastitu bazu, a onda odletio u Miami da se
pridruži prognanicima. Drugi bombarder, koji je imao problema s motorom,
također je doletio do Floride. Castro je ubrzo utvrdio da su svi njegovi piloti
na broju i daje priča o bjeguncima čista laž. Isprva je pretpostavio da je
bombardiranje početak dugo očekivanog napada. Vojska je već bila u stanju
pripravnosti, a onda je zapovjedio policiji da masovno uhiti sve koji se
sumnjiče za kontrarevolucionarne veze ili simpatije. Međutim, sati su
prolazili, a nije bilo nikakvih izvješća o iskrcavanju emigrantskih snaga nigdje
na obali. Zaključio je da je bombardiranje bilo samo još jedna faza u postupku
mekšanja koji je trebao oslabiti i demoralizirati njegove snage. Posvetio je
pažnju psihološkom ratištu. Otišao je na televiziju da ismije tvrdnje o
bjeguncima, te je pokazao fotografije i druge materijale da dokaže kako su
napade izvršili američki zrakoplovi obojeni u kubanske boje. Spomenuo je
gnjev i ogorčenje Amerikanaca zbog japanskog napada na Pearl Harbor.

183
Američki je prepad na Kubu bio "dvostruko podliji od Pearl Harbor i tisuću
puta kukavičkiji". Sljedećeg je dana sprovod vojnika poginulih u
bombardiranju dao prigodu za još vatrene retorike. "Ono što nam
imperijalizam ne može oprostiti", rikao je Castro, "jest činjenica da smo mu
ispred nosa ostvarili socijalističku revoluciju." Tada je prvi put Castro u
javnosti opisao revoluciju kao socijalističku, "revoluciju poniženih, zajedno s
poniženima, radi poniženih, demokratsku i socijalističku". Nakon mnogih
godina poricanja i varanja, došao je trenutak da se otkrije kako je Kuba pod
Castrom ipak socijalistička. Planirao je to objaviti na Praznik rada, ali nije
mogao odoljeti iskušenju da '^dmah prkosno odgovori na zračne napade. Tako
je usvajanje socijalizma izgledalo kao čin odmazde. Gomile su klicale toj
novosti kao da je uistinu pljuska u lice američkih osvajača. I tako se
socijalizam provukao kao službena državna doktrina na valu nacionalističkog
uzbuđenja. Flota koja je prevozila brigadu 2506 stigla je do južne obale
središnje Kube a da je Castrove snage nisu primijetile. Pod okriljem noći bez
mjeseca, iskrcaj ni su čamci počeli prevoziti vojsku na žalove u Zaljevu svinja
i okolici. Bio je to uzak zaljev koji se protezao petnaestak kilometara na
poluotoku Zapata. Došlo je do kašnjenja i manjih nevolja kad su iskrcajni
čamci stigli do obale. Koraljni grebeni u plitkoj vodi doprinijeli su teškoćama
noćnog iskrcavanja. Ipak, oružani je otpor bio slab. Džip pun milicajaca
otvorio je vatru na prve vojnike na obali, ali brzo ga je ušutkala teška paljba s
iskrcajnog čamca. Mjesta za iskrcavanje su izabrana u zadnji čas, nakon
savjetovanja s predsjednikom Kennedvjem, zato što je to područje bilo vrlo
slabo naseljeno. Između čvrstog tla na uskom obalnom pojasu i ostatka Kube
ležala je golema močvara Cienaga de Zapata. Kennedv je htio da operacija
izgleda više kao infiltracija nego kao frontalni napad. Nadalo se da će teren
regije dati dovoljno vremena brigadi da uspostavi jako početno uporište prije
nego što dode do težih bitaka. Obavještajne su agencije ispravno ukazale da je
taj obalni pojas znatno slabije branjen nego očiglednija mjesta iskrcavanja.
Mali milicijski položaj koji je vidio postrojbe kako se noću iskrcavaju tek je
nakon sat vremena došao do radijskog telefona kojim je podigao uzbunu.

Castro je te noći spavao u stanu Ćelije Sanchez u Havani. U 3:15 ujutro

zazvonio je telefon i prenio vijest da se vojska iskrcava na Plava Larga u
Zaljevu svinja i Plava Giron petnaest kilometara istočnije. Kasnija su izvješća
javljala da su padobranci sletjeli nekoliko kilometara prema unutrašnjosti,
očito da zauzmu tri ceste koje su prolazile kroz močvaru. Castro to nije

184
očekivao. Njegove su najjače vojne postrojbe bile na istoku i zapadu otoka, te
su uglavnom čuvale gradove. Je li to prava stvar ili varka? Castro je provjerio
ima li izvješća o iskrcavanju u drugim dijelovima zemlje. Zatim je telefonirao
kapetanu Joseu Ramonu Fernandezu, zapovjedniku časničke škole za miliciju
južno od Havane. Zapovjedio je Fernandezu da stane na čelo milicijskih snaga
koje su najbliže poluotoku Zapata i napadne iskr-cane snage čim bude mogao.
Castro je rekao da će dovesti tenkove i topništvo kao potporu, ali daje od
najveće važnosti odmah vršiti pritisak na napadače, prije nego što se
organiziraju i utvrde položaje. Castro se bojao da će napadači objaviti
zasnivanje privremene vlade, koju bi onda priznale Sjedinjene Države. Prema
tom scenariju, nova bi vlada zatražila pomoć izvana, pa bi SAD dobio izgovor
za otvorenu vojnu intervenciju. Castro je zatim počeo organizirati ostatke
svojega sitnog zrakoplovstva, koje se sastojalo od osam ratnih aviona u
radnom stanju. Ništa se nije moglo prije zore, kad se očekivalo da će sve ili
gotovo sve invazijske snage već biti na kopnu. Ipak, smatrao je vrlo važnim
potapanje ili onesposobljavanje brodova koji su doveli invazijske snage i koji
bi inače odigrali ključnu ulogu u potpori i zalihama za obalno uporište. U 4:30
ujutro, viši pilot u zrakoplovnoj bazi izvan Havane već je sjeo u kabinu svojeg
lovca seajury kad mu je rečeno da Fidel želi razgovarati s njim. Castro je
objasnio situaciju i rekao: "Sinko, moraš uništiti te brodove za mene." U zoru
su tri raspoloživa zrakoplova u bazi, dva sea jury i jedan bombarder B-26,
poletjela i ubrzo ugledala dva broda u samom Zaljevu svinja, te više njih na
moru. Kod prvog nadlijetanja, njihove su rakete promašile cilj. Kod drugog
preleta, pogodili su i oštetili oba broda u zaljevu. Veliki teretnjak Houston
iskrcao je jedan bataljun i opremu tijekom noći, ali na palubi je imao još jedan
bataljun kad je pogođen. Nasukao se na stijene više kilometara od planiranog
mjesta iskrcavanja. Neki su se vojnici utopili nastojeći doći do obale, a mnogo
je opreme izgubljeno. Drugi brod u zaljevu, Barbara J, nosio je američke
"savjetnike" koji su činili zapovjednu jezgru CIA-e. Nakon što ga je pogodila
raketa, brod se počeo puniti vodom. Kako bi izbjegao veću štetu, povukao se
iz zaljeva i krenuo na jug. Kubanski su se zrakoplovi zatim vratili u bazu radi
punjenja gorivom i naoružavanja. U 9:30 ujutro krenuli su u drugi napad, ovaj
put na brodove na moru pred Plavom Giron. Pogodili su još jedan velik
teretnjak, Rio Escondido, koji je iskrcao sve vojnike, ali je još isto-varivao
zalihe. Eksplodirao je kao golema vatrena lopta i ubrzo potonuo, odnoseći sa
sobom veliku količinu hrane, streljiva, lijekova i avionskog goriva. Nakon tog
novog udarca, preostali su brodovi prekinuli iskrcavanje zaliha i krenuli

185
prema otvorenom moru, obećavši vojsci na kopnu da će se vratiti pod okriljem
noći. Invazijsku je silu podupiralo nekih petnaest bombardera B-26. Tim je
zrakoplovima trebalo više od tri sata da stignu do Kube iz svojih baza u
Srednjoj Americi. Planirali su koristiti uzletište u blizini sela Giron. Bataljuni
koji su se iskrcali na Plavi Giron brzo su zauzeli i selo i uzletište, ali zbog
gubitka avionskog goriva i drugih zaliha uzletište nije moglo proraditi. Tako su
zrakoplovi B-26 mogli djelovati samo nekih četrdeset minuta iznad obalnog
položaja prije nego što su krenuli natrag na dug put do Srednje Amerike da
napune gorivo. Njihove su stražnje strojnice izvađene kako bi bilo mjesta za
dodatno gorivo, ali tako su postali ranjiviji. Četiri B-26 je palo zbog Castrova
tri vježbena mlažnjaka T-33, koji su bili brži i spretniji. ClA-ini su planeri
mislili da se vježbeni avioni T-33 ne mogu koristiti kao lovci, ali Kubanci su
oslobodili mjesto za strojnicu, i ta se improvizacija pokazala vrlo uspješnom
protiv nezgrapnih B-26.

Kapetan Fernandez je u osam ujutro okupio dva odreda milicije kod šećerane
Australia na sjevernom kraju močvare Zapata, što je također bilo sjedište
jednog odreda pobunjeničke vojske. Castro je stalno nazivao Fernandeza,
nestrpljivo tražio vijesti i zagovarao napad. U okviru Castrova plana za
razvitak regije Zapata, izgrađena je cesta od šećerane kroz močvaru do-žala
Plava Larga. Cesta je prolazila kroz selo Palpite. Castro je rekao Fernandezu
da zauzme Palpite, pa je ovaj krenuo. Neki su padobranci iz brigade prema
planu trebali zauzeti Palpite, ali sletjeli su u močvaru više kilometara od cilja i
nisu uspjeli doći do sela. Kad je čuo daje petsto milicajaca zauzelo Palpitu
bez otpora, Castro im je zapovjedio da krenu dalje niz cestu prema žalu Plava
Larga. Ubrzo su naišli na drugi "odred brigade, koji se iskrcao na Plavi Largi i
zauzeo položaje duž.ceste u Palpite. Milicija je odmah krenula u napad. S
obzirom da je s obje strane ceste bila močvara, morali su napredovati po vrlo
uskqm terenu. Napad je odbijen, a milicija je pretrpjela teške gubitke. Činilo
se kao loš početak za Castra. Ipak, njihova samoubilačka akcija nije posve
odgovarala invazijskoj vojsci. Jedan je član brigade poslije u svojim
memoarima zabilježio zgranutost zbog prve milicijske akcije. Brigadi je
rečeno da su oni loše izvježbani i plašljivi novaci, koji će se slabo odupirati
dobro naoružanoj i discipliniranoj vojsci. Umjesto toga, srljali su u napad čak
i kad su im suborce kosile strojnice brigade. Već se vidjelo da će bitka biti
teška. Castro je odlučio preuzeti izravno zapovjedništvo. Smatrajući da bi let
helikopterom bio preopasan, provezao se luđačkom brzinom po cesti istočno

186
od Havane i nakon tri sata stigao do šećerane Australia.

Postavio je svoj stožer u uredu direktora. Tijekom dana, postrojbe i milicija iz

Cienfuegosa, velike luke istočno od Girona, približili su se duž obale i
uspostavili vezu s odredima koji su se iskrcali na Plavi Giron. Stigli su
minobacači i haubice te počeli granatirati prednje položaje brigade. Neki su
tek isporučeni sovjetski tenkovi prevezeni cestom iz Havane, a posada je usput
učila kako koristiti opremu. Pogled na Staljinove tenkove jako je podigao
moral milicije. Međutim, i tenkovi brigade pokazali su se vrlo uspješnima,
usmjeravajući paljbu na ceste koje su bile jedini put kojim su se Castrove
snage mogle približiti. Obje su se strane tvrdokorno borile, pa su dva dana
držale jedna drugu u šahu. Castro nije znao koliko se vojske iskrcalo i nije htio
riskirati još jedan opći napad. Ipak, tijekom ta dva dana Castrove su snage
dobivale stalna pojačanja u vojsci i opremi. Brigada je, naprotiv, bila
odsječena od potpore s mora i počela ostajati bez streljiva, pa čak i hrane.
Nije se vidio nikakav unutarnji ustanak na Kubi koji je dolazak brigade trebao
pokrenuti. Brigadni zrakoplovi B-26 gađali su Castrove položaje više puta, ali
bez većeg uspjeha. Piloti nisu imali zaštitu lovaca, pa su se tako iscrpili zbog
dugih letova iz Srednje Amerike i natrag da su drugoga dana četiri američka
dragovoljca morala preuzeti letove. CIA je pokušala održati moral brigade
nagovještaj ući skoru izravnu američku intervenciju. Vojnici su klicali kad je
skupina američkih mlažnjaka sabre projurila u brišućem letu. Međutim, ti su
avioni samo snimali fotografije i nisu napadali Castrove položaje. Moćan se
američki nosač aviona smjestio na moru pred obalom, ali predsjednik
Kennedv je odbio zahtjev američkih mornaričkih voda da iskoriste zrakoplove
s nosača aviona kako bi uništili Castrove tenkove i dali zračnu potporu
brigadnim brodovima radi iskrcavanja novih zaliha. Kraj je bio neminovan.
Zapovjednik brigade Pepe San Roman javio je zapovjedništvu CIA-e preko
radija da je kao mogućnost preostala jedino evakuacija. No čak ni povratak
brigade na brodove nije bio moguć bez američke zračne potpore. Nakon
daljnjih neplodnih savjetovanja, netko iz zapovjedništva CIA-e rekao je San
Romanu: "Žao nam je, Pepe, učinili ste sve što ste mogli. Dobro ste se borili.
Raspršite se u manjim skupinama. Sretno vam bilo. Nemojte me više zvati."
San Roman je dohvatio mikrofon i zaurlao: "Ne trebaju nam vaša ohrabrenja,
pasji sinovi! Trebaju nam vaši mlažnjaci!" Ništa od toga. Nekolicina se
vojnika pokušala spasiti lutajući kroz močvaru s nadom da će se na kraju
pridružiti pobunjenicima na planinama Escambrav. Neki su se otputili na more

187
u čamcima. Međutim, nisu uspjeli pobjeći. Tri dana nakon iskrcavanja, 1 189
vojnika brigade 2506 predalo se Castrovim snagama. Oko trideset je poginulo
prilikom iskrcavanja, a još je osamdeset izginulo u bitkama nakon toga. Medu
Castrovim je snagama bilo oko dvjesto poginulih, možda i više. Castro je
iskoristio tu pobjedu koliko je god mogao. Poveo je novinare na obilazak
bojišta komentirajući stanje. Proveo je 20. travnja četiri sata na televiziji
govoreći u karakterističnom pedagoškom stilu. Pomoću karata, shema i drugih
materijala objasnio je kako je bitka dobivena. Pročitao je zaplijenjene
dokumente CIA-e koji su tvrdili da je kubanska vojska loše opremljena i loše
izvježbana. Rekao je da su imperijalisti pogriješili kad su uzimali u obzir
samo materijalne čimbenike kao što su logistika i vatrena moć. Zato su
revolucionari znali koliko su važni moralni čimbenici: ljudi, njihova
motivacija, njihova želja za slobodom i pravdom. Odakle SAD-u pravo da
vlada Kubom? Oni imaju posve drukčiju kulturu. Kubanci ne govore engleski i
ne žvaču žvakaću gumu. SAD ima veliku vojnu moć, ali Kuba ima nešto
važnije: čast, dostojanstvo, hrabrost i odlučnost da se odupre agresiji. Kuba
nije samo još jedna sardina koju će progutati američki morski pas. Ona je
bodljikavi morski jež, koji morski pas ne može probaviti. U sljedeća je četiri
dana na televiziji uživo prikazivano ispitivanje zatvorenika, a pitanja je
postavljala skupina novinara. Castro je procijenio da će sve što zatvorenici
kažu na koncu vjerojatno ići njemu u prilog. Neki su i dalje bili prkosni te
kritizirali Castra jer nije održao izbore. No, to je upravo bio dokaz da ih nitko
nije maltretirao ni zastrašivao. Drugi su bili zbunjeni i lako upadali u
proturječja ili su pak ispadali marionete Amerikanaca. Neki su se htjeli
opravdati tvrdeći da im je krivo predočeno stanje na Kubi i da je napad bio
neopravdan. Castro je 25. travnja osobno preuzeo ispitivanje, šećući se medu
zatvorenicima s mikrofonom kao da vodi kontakt-emisiju. "Budite iskreni",
rekao je jednom zatvoreniku. "Sigurno ste primijetili da ste prvi zatvorenici u
povijesti koji smiju raspravljati sa šefom vlade koju ste došli svrgnuti, pred
cijelom zemljom i cijelim svijetom!"

Kad je predsjednik Kennedv upozorio da kubanska vlada ne smije iskušavati

američku snošljivost, Castro je odgovorio mješavinom humora, iskrivljene
povijesti i marksističke pedagogije: Kennedvjevi su govori poput Hitlerovih.
Hitler je prijetio malim susjednim zemljama, a Kennedv prijeti Kubi i kaže da
će intervenirati. Kaže daje na rubu strpljenja. Dobro, stoje s našim strpljenjem,
sa svime onime što smo morali otrpjeti? Imperijalističke sile koriste metodu

188
iznenadnih napada, metodu Hitlera i Mussolinija. Voljeli bismo da malo
razmisle, da se istuširaju u hladnoj ili vrućoj vodi, što god. Neka čovječanstvo
i povijest dokinu sustav koji je zastario. Imperijalizam mora završiti poput
feudalizma i ropstva. U toplom sjaju pobjede Castro si je mogao dopustiti da
bude relativno širokogrudan prema zatvorenicima iz brigade 2506. Četrnaesto-
rica su izvedena pred sud zbog zločina koje su navodno počinili prije
revolucije. Svi su ostali ponuđeni SAD-u u zamjenu za petsto traktora i
ispriku. Pregovori oko otkupnine rastegnuli su se na osamnaest mjeseci.
Zatvorenici su napokon poslani zrakoplovima u SAD u zamjenu za lijekove i
hranu u vrijednosti od nekih 52 milijuna dolara. Na žalu u Gironu podignut je
golem natpis: "GIRON - PRVI PORAZ IMPERIJALIZMA NA AMERIČKOM
KONTINENTU!" Doista, događaji u Gironu i Zaljevu svinja proširili su se
svijetom kao potres, pogotovo u Latinskoj Americi. Odjednom su mogućnosti
revolucionarne promjene na kontinentu izgledale sasvim drukčije. U većem
dijelu Latinske Amerike stanovništvo je živjelo u favelama punim kriminala,
vladalo je seosko siromaštvo, masovna nezaposlenost, hiperinflacija i golema
neravnoteža u raspodjeli dobara. Čak i kad je formalno postojala demokracija,
činilo se da je moć čvrsto u rukama male i bogate elite, koju su često
podupirali pokvareni vojni časnici. Kak$ to promijeniti? Sovjetski komunizam
nije bio privlačan izgledajući kao siva i strana ideologija. Međutim, Castro je
bio drukčiji. Pomiješao je socijalizam, nacionalizam i romantičnu
latinskoameričku tradiciju oružanog ustanka. Bila je to moćna mješavina. U
Zaljevu svinja pokazala se dovoljno jakom da izdrži napad koji su pripremile i
podupirale moćne Sjedinjene Države. Za milijune ljudi u Latinskoj Americi,
pogotovo studente, kubanska je revolucija postala svjetionik nade, kako je
Hruščov predvidio. Iz istih su razloga oni koji su čuvali postojeći politički
poredak bili uzrujani i duboko zabrinuti. Na Kubi je oduševljenje Castrovih
brojnih pristaša doseglo nove visine. Zaljev svinja je bio kao san koji se
ostvario. Kubu je desetljećima njezin veliki susjed sa sjevera gledao s
mješavinom prezira i bahate naklonosti. Sada ju je morao shvatiti ozbiljno.
Kubanski je David stao protiv Golijata i dobio veliku pobjedu. No, ta je slika
imala i svoju mračnu stranu. U danima prije iskrcavanja, uhićeno je najmanje
20 000 ljudi (neki tvrde i mnogo više), uglavnom u Havani. Tolike gomile nisu
mogle stati u zatvore, pa su kazališta i stadioni korišteni kao zatvorenički
logori. Castro je uhićenja smatrao praktičnom i nužnom mjerom opreza, ali to
je ujedno bio i čin masovnog zastrašivanja uperen protiv njegovih kritičara i
suparnika. Nekoliko ja stotina uhićenika pripadalo vjerojatno opozicijskim

189
mrežama koje je uspostavila CIA. Više tisuća zatvorenih bili su obični građani
iz srednje klase kojima se nisu sviđale vladine zapljene zemljišta i
protukatolička i prokomunistička propaganda. Većina je uhićenika oslobođena
dan-dva nakon Castrove pobjede u Zaljevu svinja. Međutim, ljudi su osjećali
nelagodu kad bi pomislili da su na popisu policije kao osumnjičeni
kontrarevolucionari. To je potaknulo još više ljudi da se spakiraju i pridruže
rijeci bjegunaca prema Floridi.

Sovjetski su vode pratili događaje u Zaljevu svinja s mješavinom zadovoljstva

i zabrinutosti. Nikita Hruščov je pokazao veliku javnu potporu Castru u New
Yorku, gdje je čak za sebe rekao da je fidelist. Dakle, zbacivanje Castra
značilo bi osobno poniženje za Hruščova i korak natrag za sovjetski ugled.
Osim toga, unatoč vrlo različitom podrijetlu, i Castro i Hruščov su uspostavili
iskren osobni odnos. Obojica su bili samopouzdani, gorljivi, strastveni i bez
strpljenja za formalnosti i protokol. Obojica su bili duboko ogorčeni zbog
onoga što su nazivali američkom bahatošću. Obojica su rado izražavali svoju
gorčinu hvalisanjem i prijetnjama. Jedna važna razlika između njih dvojice
bila je činjenica da Castro drži svu moć u svojom rukama, dok je Hruščov
samo dio kolektivnog vodstva. Hruščov je imao slobodnije ruke u inozemstvu
nego u domovini. Kad je Carlos Franqui otišao u Moskvu intervjuirati
Hruščova, našao ga je mnogo suzdržanijeg nego što se činio u New Yorku.
Oprezniji i konzervativniji članovi Politbiroa tvrdili su da se Sovjetski Savez
ne smije previše vezati uz čovjeka koji je tako nepredvidljiv i neposlušan kao
Castro. Hruščov je i sam priznavao taj problem. Rekao je daje Castro "pastuh
koji još nije pripitomljen. Ima mnogo duha. Treba ga izvježbati. Morat ćemo
biti oprezni." Za vrijeme bitke u Zaljevu svinja, Hruščov je poslao poruku
predsjedniku Kennedvju, kojom je kazao da će SSSR dati Kubancima "svu
potrebnu pomoć" da odbiju invaziju. Time je htio ostaviti i^pjam na zemlje
Trećeg svijeta te pokušati odvratiti SAD od izravne intervencije. Međutim, to
su bile prazne prijetnje. Hruščov nije imao namjeru krenuti u opći atomski rat.
Izuzme li se ta mogućnost, Sovjetski Savez nije mogao učiniti praktički ništa da
pomogne Kubancima protiv eventualnog američkog napada. Njihove pomorske
i vojne snage u karipskom području nisu bile vrijedne spomena.

Hruščov je s radošću dočekao Castrovu pobjedu, ali brinuo se da Castra neće

sreća zauvijek služiti. Pošalju li Amerikanci vlastite snage u napad na Kubu,
Hruščovljev blef bit će razotkriven. Najbolje bi bilo kad bi Castro smirio

190
stvar i kad više ne bi izazivao Amerikance. Takvu su jasnu poruku Rusi
prenijeli Castru. U takvoj situaciji, Castrova izjava da je kubanska revolucija
bila socijalistička, kao još jedan udarac Amerikancima, nije bila dobro
prihvaćena u Moskvi. Rusi nisu mogli osuditi izjavu potpore socijalizmu, ali
su se znakovito suzdržali od odobravanja. Sovjetska je vlada poslala čestitku
Castru za Praznik rada, ali je pritom posve ignorirala njegovu izjavu da je
Kuba socijalistička. Rusima je odgovaralo da Kuba bude "napredna" zemlja
Trećeg svijeta, poput Egipta pod Naserom ili Alžira pod Ben Bellom, ali nisu
htjeli da bude punopravni član socijalističkog (tj. komunističkog) tabora.
SSSR je imao dogmu da se socijalizam ne može izbrisati kad se jednom
izgradi. Povijest ne ide natraške. Ako se Naserova ili Ben Bellina vlada sruši i
zamijeni desničarskom vladom, to ne bi odgovaralo SSSR-u, ali ne bi bilo
katastrofalno. Za razliku od toga, pad pravog komunističkog režima bio bi tako
ozbiljna stvar da bi Sovjetski Savez imao obvezu učiniti gotovo sve što može
kako bi to spriječio, kao što je učinio u Mađarskoj 1956. Međutim, dok su
sovjetske oružane snage mogle intervenirati brzo i uspješno u Istočnoj Europi,
intervencija na Karibima bila je nemoguća. Zato je ljubav između Castra i
Hruščova godinu dana prolazila kroz hladniju fazu. Castro nije htio biti
drugorazredni suradnik u socijalističkom taboru, nego jednakopravan partner.
Trudio se pokazati da je dobar marksist, da želi slijediti sovjetske
gospodarske metode. Davao je promaknuća i laskao vodama stare kubanske
Komunističke partije, koji su ostali najpouzdaniji sugovornici sa sovjetskim
veleposlanstvom. Poslao je trinaestogodišnjeg sina Fidelita u jednu moskovsku
školu. Komunistima je dao vodeći položaj u novoj jedinstvenoj političkoj
organizaciji zvanoj ORI*, koja je združila MR-26-7, komuniste i
Revolucionarno vijeće. Stao je na stranu SSSR-a u sve većoj svađi između
Sovjetskog Saveza i komunističke Kine.

* Kratica od Organizaciones revolucionaries integradas (nap. ur.).

Osim toga, Castro je pokušao oponašati kontrolu i strogu podjelu društva koja
je vladala u Sovjetskom Savezu. Policija je počela proganjati ne samo
političke protivnike, nego i društvene otpadnike. Jedan je službenik poslan u
Moskvu da prouči kako oni rješavaju pitanje prostitucije. (Rečeno mu je da
pod socijalizmom nema prostitucije.) Policija je krenula u racije po još
relativno živahnim četvrtima užitaka Havane, te je masovno uhićivala
prostitutke, makroe i homoseksualce. Neki od liberalnijih članova vlade

191
prigovorili su Castru zbog tih policijskih akcija, pogotovo zbog uhićenja
homoseksualaca. Istaknuli su da su neki od tih ljudi intelektualci koji su vjerno
pomagali Castrovu revoluciju. Kao odgovor na te pritužbe, Castro je rekao da
će samo makroi koji žive od prostitucije biti osuđeni i kažnjeni. Prostitutke će
se poslati u centre za preodgoj i zatim zaposliti drugdje. Homoseksualci neće
biti kažnjeni, ali će biti isključeni iz svih uloga u obrazovanju, umjetnosti i
kulturi nove Kube. No, nekolicina je homoseksualaca ipak kažnjena. Bili su
prisilno unovačeni, zajedno s raznim kategorijama običnih zločinaca, u
zloglasne Vojne postrojbe za pomoć proizvodnji (UMAP)*, organizaciju za
prisilni rad. Castro se u starosti pokajao zbog homofobije koju je pokazao u
prvim godinama vlasti. Čak je postao prilično politički korektan. Međutim, u
1960-ima je bio pod utjecajem sovjetskog puritanizma i kubanskog mačizma.
Brat Raul je bio još veći mačo i homofob, možda da bi nadoknadio vlastiti
krajnje ženskast izgled. Divili su se velikim generalima i buntovnicima u
povijesti. Prezirali su muškarce koji su nježni i blagi. Obično su umjetnike,
pjesnike i plesače vezali uz žen-skastost. Jedan od suvremenih pisaca koji su
stekli Fidelovo divljenje i pohvale bio je Ernest Hemingway. Osim što je bio
jenki koji je volio Kubu i zalagao se za revoluciju, Hemingway je imao bradu,
pušio cigare, volio oružje i pisao o ljudima koji vode usamljenu i junačku
borbu protiv mnogo jačih sila. 1> Castru nisu trebali intelektualci koje ne
zanima politika ili koji slijede svoje vlastite porive. Da bi razglasio svoje
stavove, u Narodnoj je knjižnici organizirao niz sastanaka s piscima,
novinarima, slikarima, te filmskim i kazališnim redateljima. Pravi je razlog
sastanaka bila rasprava o odluci službenoga Filmskog instituta kojom je
odbijena potpora jednom avangardnom dokumentarcu koji je prikazivao
sasvim iskrenu sliku kubanskog najnižeg sloja.

* Kratica od Unidades militares de Ayuda a la Produccion (nap. ur.).

Film su hvalili istaknuti intelektualci, ali to nije bio optimističan i poticajan

materijal kakav je Castro htio. Kao i obično, na sastanak je doveo gomilu
svojih pristaša. Ubrzo se pokazalo da su intelektualci praktički na osudeničkoj
klupi. Čak je i raspored sjedenja pojačavao taj dojam, jer su Castro i vladini
predstavnici bili poredani na pozornici s koje su svisoka gledali intelektualce.
Castro je bahato na stol preda se stavio pištolj. Castro je dva dana puštao
druge da govore, ponajviše svojeg staroga komunističkog prijatelja Alfreda
Guevaru. Poput staljinističkog tužitelja, Guevara je korio pisce, slikare i

192
filmske redatelje koji stvaraju dekadentna, elitistička i subverzivna djela,
ugađajući svojim hirovima umjesto da služe društvu. Kad se napokon oglasio
sam Castro, isprva se činilo da je umjeren i pomirljiv. Rekao je da vlada ne
drži sebe nepogrešivom. Revolucija se nikad neće protiviti slobodi. S druge
strane, revolucija je pod udarom, a nijedna časna osoba ne može zanemariti
utjecaj svojeg rada na revoluciju. "Ljudi su ovdje izrazili strah da će
revolucija ugušiti slobodu izražavanja i ugušiti kreativni duh pisaca i slikara...
Međutim, revolucionar bi morao staviti interese revolucije čak ispred vlastita
stvaralačkog duha." Tu je iznio slogan koji je poslije ponovio beskrajno
mnogo puta: "Unutar revolucije sve, protiv revolucije ništa." Kad je Franqui
poslije napomenuo Castru da bi ljudima trebalo dopustiti da iznose različita
mišljenja, a da ih se ne proglašava odmah neprijateljima, Castro je rekao:
"Franqui, ti si tvrdoglava luda. Svaka je opozicija kontrarevolucionarna."
Castro je u prosincu 1961. objavio da on i revolucija nisu samo socijalistički,
nego i potpuno posvećeni komunizmu. U jednom je televizijskom intervjuu
opisao svoj intelektualni razvitak. Ako je komunist, zašto to nije rekao ranije?
Je li se predomislio ili su njegova česta odbijanja komunizma iz prošlosti bila
lažna? Odgovorio je na to pitanje jezikom koji je vrlo sličio na onaj koji je
osam godina ranije iskoristio za jedno zatvorsko pismo upućeno Naty
Revuelta. Lenjin ne bi ništa postigao daje rođen u 18. stoljeću. Svaka
revolucija mora čekati prave povijesne okolnosti da se razvije. "Potpuno
vjerujem u marksizam... Jesam li ga u vrijeme Moncade razumio onako kako ga
razumijem danas, nakon deset godina borbe? Ne. Jesam li imao predrasude
protiv komunizma? Da. Jesam li bio pod utjecajem imperijalističke
propagande i reakcije protiv komunizma? Da. Jesam li mislio da su komunisti
lopovi? Ne, nikad. Uvijek sam mislio da su komunisti časni, pošteni ljudi."
Mjesec dana kasnije Castro je održao govor u kojem se još više vezao uz
komunizam. "Ja sam marksist-lenjinist i to ću biti do smrti." Ni to nije ostavilo
dojam na sovjetsku vlast. Znali su da ih Castro između ostaloga želi navesti da
zajamče sigurnost Kube. Osim toga, Rusi su dali vrlo hladan odgovor na
"Drugu havansku deklaraciju", u kojoj je Castro pozvao narode Latinske
Amerike da se dignu na oružani ustanak protiv svojih vlada. To je bila
Castrova prkosna reakcija na odluku Organizacije američkih država, koju je
inicirao SAD, kojom je Kuba izbačena iz organizacije te su s njom prekinute
sve veze. SSSR je Castrov poziv na oružani ustanak smatrao neodgovornom
provokacijom. Samo je otežavao život mjesnim komunističkim partijama i bio
izgovor za teror. Rusi su u javnosti i dalje uljudno podupirali Castra, ali

193
privatno su jasno izrazili svoje nezadovoljstvo. "Ne možete ni zamisliti koliko
su nas grdili u Sovjetskom Savezu", rekao je Castro mnogo godina kasnije.
"Potpuno su se protivili našoj potpori revolucionarnom pokretu... Od
Sovjetskog Saveza dobili smo jedino brige."

Sovjetska je vlast jasno iskazala, čak i u javnim izjavama, kako smatra da

Kuba još nije dio komunističke zajednice. To je bila Republika Kuba, a ne
Socijalistička Kuba. Castro je, želi li biti prihvaćen, morao slijediti odluke
Moskve. Uistinu se posve razlikovao od stabilnih i pouzdanih marioneta koje
je sovjetska vlast rado gledala u socijalističkom taboru. Jose Meneses ga je
dobro opisao: "nediscipliniran, nezavisan, razdražljiv, boem, vizionar, ćudljiv,
neposlušan i ohol". U veljači 1962. Castro je na više tjedana nestao s očiju
javnosti. Njegovo se oduševljenje zbog pobjede u Zaljevu svinja istrošilo.
Postao je deprimiran i živčan. Vezao je svoju zastavu za sovjetski jarbol, ali
činilo se da ga Rusi ostavljaju na cjedilu. Gospodarstvo je unatoč njegovim
rječitim obećanjima i predviđanjima bilo u oštrom nazadovanju. Slogan
"Poljoprivredna reforma funkcionira" svugdje se ponavljao, ali neke su
državne mljekare prestale s proizvodnjom jer je sva stoka pojedena. U gradu
Cardenasu izbili su veliki nemiri zbog nestašice hrane. Neki su razvlašteni
mali zemljoposjednici otišli u planine Escambrav i pridružili se gerilcima
protiv Castra. Uvedeno je racioniranje, koje je postupno zahvaćalo sve više
proizvoda. Predsjednik Dorticos se u takvoj neimaštini narugao rekavši da su
naranče, kojih prvi put u povijesti nije bilo dovoljno, "malograđansko" voće.
Industrija je također bila u rasulu. Iako je CIA neprestano pokušavala uništiti
gospodarstvo kroz sabotažu koju je vodio "Task Force W", više su štete
nanijeli nesposobnost i neiskustvo novih kubanskih ekonomskih upravitelja.
Čak je i program opismenjavanja, središnja točka Godine obrazovanja, imao
neke negativne posljedice. Studenti su odlazili na selo kako bi seljake
podučavali čitanju i pisanju, koristeći udžbenike koji su slavili heroje
revolucije i prednosti poljoprivredne reforme, dok su gradski školarci učili
vrline težačkog rada tako što su za praznike morali raditi na selu. Taje mladež
provodila mjesece u logorima za oba spola, daleko od roditeljskog nadzora,
zbog čega je posvuda došlo do neplanirane trudnoće maloljetnica. Uz
gospodarske i društvene probleme, Fidela je morila i usamljenost. Okruživali
su ga tjelesni čuvari i laskavi birokrati, koji su slušali svaku njegovu riječ, ali
nisu bili pravo društvo. Čak je i Celia Sanchez ustanovila kako se smanjila
njezina uloga i utjecaj. Fidel je osjetio da njegovi odnosi s Cheom više nisu

194
onako prisni i povjerljivi kao što su nekoć bili. Che je i dalje marljivo radio
kao guverner Narodne banke i zatim ministar industrije, trudeći se da uvede
red u kaotično gospodarstvo. Njegov su zadatak otežavale Castrove površne
inicijative i iznenadne promjene politike. Che je nekad bio mnogo naklonjeniji
Sovjetskom Savezu nego Fidel, ali sada se očito nije oduševljavao Castrovim
naporima da Kubu pretvori u tropsku kopiju SSSR-a. Za razliku od Fidela,
odbio je stati uz Moskvu protiv komunističke Kine. Zapanjio je kolege rekavši
na svoj miran i ironičan način da stoji uz Kineze. U ranim su godinama Fidel i
Che provodili po cijele noći u političkim razgovorima. Che je bio suborac
čijem se umu Fidel najviše divio, ali sada je njegova djelomična ravnodušnost
prema sovjetskoj inicijativi pojačala Fidelov osjećaj emocionalne izolacije.
Ipak, Castro je opet dokazao svoju izdržljivost. Povratio je srčanost ponovno
se bacivši u političku vrevu. Usvojio je nov pristup. Krivio je samoga sebe što
"starim komunistima", pristašama SSSR-a, dopušta previše.

* Kratica od eng. Central Treatv Organisation (1955.) (nap. ur). " Kratica od
eng. Southeast Asia Treatv Organisation (1954.) (nap. ur.).

Previše su se napuhnuli, praktički su preuzimali vlast nad državnim aparatom.

Sigurnosna su izvješća javljala da mnogi obični ljudi vežu komunizam uz
strogost, oskudice, manjak duha, progone i podrivanje roditeljskog autoriteta.
Castro je u ožujku 1962. pokazao tko je šef uklonivši najistaknutije "stare
komuniste" s vodećih položaja i javno kritizirajući njihove "sektaške" ispade.
Jose Antonio Echeverria, jedan od heroja revolucije, izjavio je u govoru malo
prije smrti da se nada kako će djela revolucionara "dobiti Božju milost". Kad
su prenosili taj govor, komunisti su brisali spomen Boga. Castro je ismijavao i
grdio "sektaše" što žele iznova pisati povijest revolucije kako bi ugađali
vlastitoj tvrdoj ideologiji. Počeo je dopuštati veću kulturnu raznolikost.
Nekomunistički članovi vlade počeli su se nadati da će revolucija ipak
promicati slobodu, a ne drukčiju vrstu diktature. Dok se Castro trudio prići što
bliže SSSR-u, Rusi su bili oprezni i na distanci, ne želeći upasti u skupe i
opasne obveze. Međutim, kad je izgubio strpljenje i okrenuo se protiv
komunista naklonjenih SSSR-u, igrom slučaja su Rusi odjednom postali mnogo
naklonjeniji i otvoreniji. Naime, Sovjetska je vlada na Hruščovljevu
inicijativu odobrila tajni plan koji je trebao drastično ojačati međunarodni
utjecaj i ugled Sovjetskog Saveza. Taj je plan ubrzo doveo svijet na rub
atomskog rata. Sovjetski su vode još od osnutka SSSR-a, osjećali prijetnju i

195
nesklonost Zapada. Zapadne su zemlje intervenirale 1919. želeći uništiti novu
komunističku državu. U Drugom svjetskom ratu, Hitle-rova je vojska stigla do
predgrađa Moskve, te je odbijena tek uz sveopće razaranje i dvadeset milijuna
žrtava na sovjetskoj strani. Nakon rata, Staljin je željeznim zagrljajem stisnuo
istočnoeuropske zemlje koje je osvojila Crvena armija, dok je zapad pod
vodstvom SAD-a organizirao niz saveza kako bi suzbio sovjetsku opasnost.
Sjeverno-atlantski savez (NATO) protezao se od Norveške na\sjeverozapadnoj
granici SSSR-a do Turske na jugozapadnoj granici. Na jugu su bili CENTO*
(središnji savez) i SEATO** (savez jugoistočne Azije). Krug su zatvarale
goleme američke vojne snage u Japanu i na Tihom oceanu.

Sve su sovjetske vlade, zbog osjećaja nesigurnosti i ranjivosti, ulagale golema

sredstva kako bi izradile nova vojna oružja, pogotovo atomsko oružje i rakete.
Bile su prilično uspješne. Hruščov je htio proširiti sovjetski utjecaj i sigurnost
tako što je po Crvenom trgu vozao sve veće i veće rakete, te se hvalio
njihovim strahovitim mogućnostima. To se dojmilo njegovih prijatelja i
zabrinulo neprijatelje. Neki su se Amerikanci brinuli zbog "kašnjenja u
bombarderima" i "kašnjenja u raketama". Zapravo Sovjetski Savez nikad nije
uspio dostići američku tehnologiju i američku vojnu i industrijsku snagu.
Američka je vlada preko špijunskih zrakoplova U-2 i drugih obavještajnih
izvora znala da nema nikakvog kašnjenja u bombarderima ni raketama.
Sovjetska je vlast četiri godine nemoćno gledala kako američki špijunski
avioni prelijeću SSSR uzduž i poprijeko, snimajući sve. Rusi nisu imali
letjelice koje bi dosegle visinu na kojoj je letio U-2, kao ni rakete koje bi ga
srušile. Čak i kad je Sovjetski Savez 1960. napokon uspio srušiti jedan U-2 i
izvršiti uhođenje iz zraka pomoću satelita, strateški je ostao u mnogo gorem
položaju. Amerikanci su imali rakete s atomskim glavama, uperene prema
SSSR-u, u Zapadnoj Europi i Turskoj, na samoj sovjetskoj granici, kao i
golemu prednost u podmornicama i bombarderima. Dok je Rusija bila
opkoljena, SAD je bio relativno siguran, zaštićen Atlantskim, Tihim i
Arktičkim oceanom. Tada je došao Castro. SSSR je neočekivano dobio
prijatelja i mogućeg saveznika samo sto četrdeset kilometara od američkog
teritorija. Također, Castro je neočekivano preživio prvi pokušaj SAD-a da ga
zbaci. Hruščov je postupno došao do zaključka da bi tajno postavljanje
atomskih raketa na Kubi radi mogućeg napada na američki teritorij moglo
promijeniti ravnotežu snaga u korist Sovjetskog Saveza. Osim što bi spriječile
američke napade na Kubu, rakete na kubanskom tlu dale bi Hruščovu moćnu

196
polugu kojom bi izvlačio povlastice drugdje, na primjer, u Zapadnom Berlinu,
kojega su Rusi smatrali neprijateljskom enklavom unutar svoje sfere utjecaja.
Hruščov je poslije ovako opisao svoja razmišljanja: "Da smo u tajnosti
postavili rakete, i da ih je SAD otkrio kad su već postavljene i spremne za
udar, Amerikanci bi dvaput razmislili prije pokušaja da unište naša postrojenja
vojnim sredstvima... Bilo je krajnje vrijeme da Amerika nauči kako je to kad
su vam ugroženi zemlja i narod."

Neki sovjetski generali nisu odobravali prijedlog za slanje snaga tako daleko
od domovine, u regiju koja je tako ranjiva pod američkim pritiskom. Ipak,
većina Politbiroa dala je potporu Hruščovu, pa je u travnju 1962. zaključena
unutarnja prepirka. Zatim je valjalo pridobiti Castra. Sovjetske su novine
Pravda objavile velike pohvale Castru, prihvativši čak i njegove kritike "starih
komunističkih sektaša". Sovjetski je veleposlanik na Kubi, uskogrudni birokrat
koji je uvijek sumnjao u Castra kao u nepouzdana pustolova, zamijenjen
Castrovim starim prijateljem "novinarom" Aleksandrom Aleksajevom.
Hruščov je zatim poslao dva visoka osobna predstavnika, maršala Birjusova i
tajnika uzbečke partije Rašidova, da razgovaraju s Castrom. Birjusov je rekao
da se sovjetska vlada brine zbog mogućnosti da SAD, ljut zbog nemogućnosti
da poljulja Castrovu vladu, potraži izgovor za izravnu vojnu akciju. Na jednom
sastanku u Beču, Kennedv je znakovito rekao Hruščovu da se SAD suzdržao
od intervencije 1956., kad su sovjetske snage ušle u Mađarsku. Hruščov je to
primio kao upozorenje da SSSR mora isto tako ostati po strani ako Amerikanci
napadnu Kubu. Što uraditi kako bi se izbjegla opasnost američkog napada?
Castro je znao da Amerikanci neće odustati nakon neuspjeha u Zaljevu svinja.
Najviše bi ih obeshrabrilo kad bi Sovjetski Savez objavio kako će se svaki
napad na Kubu smatrati napadom na SSSR. Birjusov je rekao kako ne bi bilo
pametno tako se obvezati bez mogućnosti da se to izvrši. Možda će tako
potaknuti akciju koju žele izbjeći. Zatim je iznio Hruščovljev prijedlog da se
na Kubu u tajnosti pošalje velika sovjetska vojna sila, te između ostaloga
četrdeset dvije rakete kratkog i srednjeg dometa s nuklearnim glavama,
bombarderi Iljušin 28, te protuzračne baterije. Je li to prihvatljivo? Castro je
odgovorio da se mora posavjetovati s kolegama. Isprva je bio nemiran jer bi
sovjetska vojska zasigurno zadržala potpunu vlast nad raketama koje bi trebali
postaviti na Kubi. Castro je češTp kritizirao male zemlje koje su dopuštale da
njihov teritorij koriste oružane snage velikih sila, čime su postajale obične
figure u šahovskoj partiji velesila. Sada bi to moglo zadesiti upravo njegovu

197
zemlju. Ipak, drugi su ga razlozi ubrzo naveli da prihvati prijedlog. Kao prvo,
zaključio je da taj plan u osnovi predstavlja dugo očekivano jamstvo
sigurnosti. Kad jednom Rusi dovedu vojsku i rakete na Kubu, morat će se
aktivno suprotstaviti američkom napadu. Kao drugo, u okviru sporazuma,
SSSR je Kubi na slobodno korištenje ponudio širok raspon sofisticirane vojne
opreme, kao i lovce MiG i protuzračne topove. Kao treće, ostvarenjem tog
plana pomoglo bi se da odnos snaga prevagne u korist socijalističkog tabora.
Potonje je Castru bilo najvažnije. Dobro je znao što je sve na kocki. Jačanjem
međunarodnog značenja Sovjetskog Saveza, pojačao bi se i utjecaj socijalizma
posvuda, čak i ako bi uloga Kube izgledala nedostojno. Kad se toga prisjećao
mnogo godina kasnije, Castro je rekao kako je sovjetski prijedlog donio
"političkih neugodnosti", ali dotad je stalno molio SSSR da mu pomogne u
obrani Kube protiv američke invazije. "Bilo bi moralno krivo kad bih
očekivao da nas neka zemlja podupre, čak dotle da ide u rat zbog nas, a da
pritom ne bih učinio ono što odgovara njima, bilo zbog političkih razloga, bilo
zbog ugleda." U svibnju 1962. počeli su radovi na pripremi lokacija gdje su se
trebale postaviti sovjetske rakete, bojeve glave i letjelice. Raula Castra je u
srpnju sovjetski ministar obrane Malinovski pozvao u Moskvu, kako bi
razradili složenu logistiku operacije i pojedinosti o opremi za kubanske
oružane snage. Raul je primljen vrlo svečano; pripremljena je i večera u
njegovu čast na koju je došao Hruščov i gotovo cijelo sovjetsko vodstvo.
Pozvan je da se obrati naciji preko televizije. Ispunjena je većina njegovih
zahtjeva za opremom za kubanske oružane snage. Pokazali su mu tajne vojne
tvornice i postrojenja, te ga uvjerili da Sovjetski Savez prestiže Sjedinjene
Države u pogledu vojne opreme. Raul se od studentskih dana oduševljeno
divio SSSR-u i Staljinu. Vratio se u Havanu još uvjereniji kako je sovjetski
komunizam val budućnosti. Sljedećeg je mjeseca Che Guevara službeno
otputovao u Moskvu radi rasprava o modernizaciji kubanskih čeličana, ali
zapravo uglavnom da riješi pojedinosti raketnog sporazuma. Sve se to
održavalo u najvećoj tajnosti. Naravno, mnogi su Kubanci ubrzo shvatili da
velik broj sovjetskih stručnjaka dolazi na Kubu, te da se grade tajna
postrojenja. Međutim, pokrenut je složen plan dezinformacija, kojima je
valjalo zavarati uhode u pogledu svrhe djelatnosti. Vojska je pristigla u civilu
glumeći tehničke savjetnike u svim granama, od erozije tla do metalurgije.
Samo je pet Kubanaca trebalo znati što se uistinu događa: Fidel i Raul Castro,
Che Guevara, predsjednik Dorticos i šef sigurnosti Ramiro Valdes.

198
Godinu dana ranije, Hruščov je javno govorio o obrani Kube pomoću raketa.
Che Guevara je objavio da Kubu štiti jedna od najmoćnijih država na svijetu.
Fidel je govorio o prihvaćanju "sovjetske ponude raketa". Tada je to bilo puko
hvalisanje. Kada je postala stvarnost, svi su sudionici utihnuli. Budući da je
nazočnost sovjetskih vojnih stručnjaka bila previše očita da bi se zanijekala,
predstavljena je kao program osposobljavanja. Nakon Raulova i Cheova
posjeta Moskvi, objavljena je neutralna izjava o tome da je kubanska vlada
zbog imperijalističke prijetnje zatražila isporuku oružja i tehničara radi obuke
kubanskih vojnika. No, Amerikanci su imali mnoge izvore informacija na
Kubi, kao i zrakoplove U-2 koji su redovito prelijetali otok. U kolovozu je
CIA zapazila rakete zemlja-zrak (SAM) u izgradnji, kao i položaje
dalekometnih raketa protiv brodova. Castro je znao iz vlastitih obavještajnih
izvora, kao i iz vijesti, da se američka vojska jako uzrujava zbog pokazatelja
O dolasku sovjetskih raketa. Kennedvja su u rujnu desničarski političari i
komentatori optužili da je mlak i neuspješan u rješavanju problema s Kubom.
Odgovorio je na to sazivanjem 150 000 rezervista, što je bio znak da sovjetsko
gomilanje snaga neće proći bez reakcije. CIA-ini su fotografski analitičari 16.
listopada 1962. podastrijeti Kennedvju jasne dokaze da se na Kubi postavlja
napadačko oružje. Neke su balističke rakete srednjega dometa (s dosegom od 1
700 kilometara) već bile postavljene, a činilo se da se pripremaju lokacije za
rakete srednjeg dometa (s dosegom od 3 500 kilometara, tj. pokrivajući cijeli
SAD osim sjeverozapadnog kraja). Američke su snage širom svijeta dovedene
u stanje pripravnosti. Zapovjednici stožera jednoglasno su nagovarali
predsjednika da ovlasti temeljit zračni napad na Kubu, bez najave, koji bi
ciljao na sve raketne položaje, sva uzletišta, sve vojne logore i čak sve zgrade
koje su dovoljno velike da sakriju raketu, kao što su šećerane i skladišta.
Odmah nakon\idara uslijedila bi invazija. General Curtis LeMay, zapovjednik
američkog zrakoplovstva, bio je najvatreniji. "Ako treba doći do rata, sada je
najbolje vrijeme. Mi smo spremni, a medvjed nije." Međutim, Kennedy je od
Zaljeva svinja naučio da se ne oslanja na mišljenje svojih vojničkih
savjetnika. Zapovjedio je da se pripremi zračni napad i invazija, ali odlučio je
prvo uvesti pomorsku blokadu, kako bi Rusi imali priliku da se povuku s ruba
ponora. Smatrao je da bi iznenadni napad na Kubu, u kojem bi bilo mnogo
sovjetskih žrtava, neizbježno naveo Hruščova da vojno reagira negdje drugdje,
vjerojatno u Berlinu, što bi dovelo do svjetskog atomskog rata. U subotu, 20.
listopada, Havanom se proširio glas da se američka vojska mobilizira i da je
napad neizbježan. Na Floridi su se gomilale vojska i zračne snage. Urednik

199
Revolucidna je panično tražio upute što da objavi. Treba li podići uzbunu ili bi
to bilo štetno? Fidel je bio zauzet brigom da mu vojska bude u punom stanju
pripravnosti. U njegovoj odsutnosti, nitko nije želio usmjeravati medije.
Revolucidn je u ponedjeljak, 22. listopada, izašao s naslovom: "SAD sprema
invaziju na Kubu". Unatoč tome, nitko se u Havani nije previše uzrujavao.
Zaljev svinja je potaknuo ljude da vjeruju kako će Fidel nekako spasiti stvar.
Službena je propaganda tvrdila da Kuba "nije sama". Gotovo da je vladao
slavljenički ugođaj, jer su Kubanci skrivali strah iza maske smionosti i
veselog fatalizma.

Kennedv se iste večeri pojavio na televiziji. Pokazao je fotografske dokaze da

se napadačke sovjetske rakete postavljaju na Kubi. Rekao je da se takva
prijetnja američkoj sigurnosti ne može prihvatiti. Rusi moraju povući rakete.
SAD uvodi strogu karantenu. Sovjetski brodovi koji se primaknu Kubi bit će
zaustavljeni i pretraženi, te neće smjeti nastaviti ako prevoze vojnu opremu.
Castro je na Kennedvjevu emisiju odgovorio znatno dužom vlastitom
televizijskom emisijom. Istaknuo je prošle američke prijetnje i napade na
Kubu, koji su dosegli vrhunac u "potpunoj blokadi" koju je objavio Kennedv.
Kuba ima pravo braniti se i nabavljati sve oružje koje joj treba, ne pitajući
imperijaliste za dopuštenje. Ismijao je Kennedvjevu tvrdnju da su rakete na
Kubi napadačke. Nitko pri zdravom razumu ne bi mogao zamisliti da Kuba želi
napasti SAD. Puške koje su koristili došljaci u Zaljevu svinja bile su
napadačke. Sve je oružje na Kubi obrambeno. Njihova je jedina svrha braniti
otok od napada. "Što smo učinili? Obranili smo se. To je sve. Jesu li
imperijalisti očekivali da će se nakon njihova prvog neprijateljskog čina naš
narod predati, da će revolucija podići bijelu zastavu?" Castro je s nelagodom
znao da je Kennedv prebacio središte krize s Kube na srednji Atlantik. Daljnji
razvitak krize više nije ovisio o kubanskoj vladi, nego isključivo o odlukama i
odlučnosti sovjetske vlasti. Ipak, Castro je isprva bio uvjeren da SSSR neće
poslušati američke zahtjeve. Bilo mu je nezamislivo da se tako velika zemlja
ponizi na taj način. Uostalom, Rusi su samo prevozili onakvo oružje kakvo su
Amerikanci već postavili u Britaniji, Italiji, Turskoj i drugdje, svaki put s
dopuštenjem zemlje-primatelja. Castro je učinio koliko je mogao da ojača
odlučnost Rusa. Nagovarao ih je da objave izričito upozorenje da će u slučaju
napada na Kubu odmah uzvratiti atomskim oružjem. Predložio je da Rusi
podignu ulog tako što će staviti svoje europske snage u stanje najveće
pripravnosti, te da premjeste sovjetsku vladu na podzemne ratne položaje.

200
Rusi nisu učinili ništa od toga. Hruščov je tražio načine da smanji, a ne poveća
napetost. Bilo je jasno da će u slučaju atomskog rata Kuba biti opustošena.
Ipak, stanovnicima Kube još nije pao moral, te se činilo da većina ljudi
prihvaća Castrovu odlučnost da će se boriti do smrti ako treba, ali da se
nikada neće predati.

Priča o raketnoj krizi ispričana je u mnogim knjigama, pa i filmovima.

Kennedv i Hruščov su više dana vodili veoma napet postupak pregovora, koji
su bili još složeniji zbog pritisaka pod kojima su bila oba glavna aktera u
vlastitoj zemlji. Castro se našao na margini događaja. Slao je opširne poruke
Hruščovu, generalnom tajniku Ujedinjenih naroda (Burmancu U Thantu) i
drugim svjetskim državnicima. Međutim, to je preraslo u sukob na život i smrt
između dvije velesile. Castro nije mogao utjecati na ishod. Činilo se da je
Kennedvjeva karantena puna opasnosti. Ipak, pokazalo se da je u njoj ključ
rješenja. U Thant i skupina neutralnih zemalja pozvali su Hruščova da se ne
protivi karanteni, kako bi se osiguralo vrijeme za pregovore. To je omogućilo
Rusima da odstupe s ruba ponora, "radi svjetskog mira", a da se pritom ne čini
kao da popuštaju. Na dan 24. listopada, uz olakšanje cijelog Vijeta, brodovi u
Atlantiku s vojnim zalihama usporili su ili stali, te su se u nekim slučajevima
okrenuli i uputili kući. Ipak, ubrzo je napetost opet porasla. Amerikanci nisu
slali samo U-2 na velikim visinama iznad Kube, nego i brze izvidničke avione
koji su letjeli vrlo nisko. Castro nije imao vlast nad sovjetskim raketama, ali
imao je mnogo običnih lakih protuzračnih topova, od kojih su neki postavljeni
da brane sovjetske raketne pogone. Zapovjedio im je da pucaju na niskoleteće
američke avione. Nijedan nije srušen. Ipak, 27. listopada je sovjetski SAM
srušio jedan U-2, a pilot je poginuo. Prema jednom izvješću, koje je proširio
Carlos Franqui, Castro je bio odgovoran. Prema toj verziji događaja, Castro je
posjećivao položaj sovjetskih SAM-ova kad je radar uhvatio prolazak U2.
Castro je upitao kako bi sovjetska baterija srušila zrakoplov. Ruski mu je
zapovjednik rekao koje dugme treba pritisnuti, pa gaje Castro pritisnuo i tako
ispalio raketu. Ta je dramatična priča gotovo sigurno izmišljena. Castro je sam
priznao da nije imao pravo glasa u korištenju sovjetskih raketa. Ipak, bio je
siguran da je kubanski primjer naveo Ruse na djelovanje. Desetljećima kasnije
rekao je: "Stoje moje mišljenje? Oni su vojnici, mi smo zajedno, neprijatelj je
tamo, počinje se pucati. Mislim da je jednostavno duh sloge naveo Sovjetski
Savez da puca." U drugoj se prilici činio manje sigurnim. "Do dana današnjeg
to je ostalo nerazjašnjeno. Ne znam je li zapovjednik sovjetske baterije osjetio

201
duh naših vojnika i također opalio, ili je dobio zapovijed. No tada nismo htjeli
previše zapitkivati." Najvjerojatnije je general Statsenko, zapovjednik
sovjetskih snaga na Kubi, izdao zapovijed da se puca, smatrajući da je ta
odluka u njegovoj nadležnosti.

Takve samostalne odluke mogu biti opasne. Prema važećim nalozima SAD-a,
američko zrakoplovstvo je moglo odmah i bez savjetovanja napasti svaki
položaj SAM-a s kojeg se puca na američke zrakoplove. General LeMay je
imao moćnu skupinu bombardera koji su bili spremni upravo za takvu priliku,
te se spremao pokrenuti napad kad mu je telefonski poziv iz Bijele kuće
naložio da pričeka. LeMay se zgražao zbog navodne Kennedvjeve slabosti i
neodlučnosti. "Ruski medvjed oduvijek želi umočiti šapu u latinskoameričke
vode. Sada ga imamo u klopci, odrežimo mu nogu sve do muda. Zapravo,
odrežimo mu i muda." LeMay nije znao da upravo u tom trenutku
predsjednikov brat i glavni tužitelj Robert Kennedy daje Rusima novi
prijedlog za sveobuhvatno rješenje. Sljedećeg je dana dogovor sklopljen. Rusi
su pristali povući rakete s Kube i dopustiti inspektorima Ujedinjenih naroda da
nadziru povlačenje. SAD se neformalno obvezao da neće napadati Kubu.
Javno se ograđujući od bilo kakve veze s Turskom, američka je vlada privatno
dala do znanja Rusima kako namjerava povući rakete Jupiter iz Turske u roku
od nekoliko mjeseci. Hruščov je smatrao da se njegova kubanska pustolovina
isplatila: dobio je jamstvo da se Kuba neće napadati, obećanje da će se rakete
izvući iz Turske, te bolji ugled kao čovjek mira i razbora. No, iz perspektive
većine promatrača, čak i u samom Sovjetskom Savezu, Amerikanci su očito
pobijedili. Imali su jak stav i natjerali Ruse da se povuku. Kennedv je povratio
ugled koji je izgubio u Zaljevu svinja, dok je Hruščov ostavio dojam nekoga
tko previše govori a premalo djeluje. U nedjelju, 28. listopada, Celia Sanchez
je primila telefonski poziv s novostima o dogovoru koji su upravo objavljivale
novinske agencije. Proslijedila je telefon Castru. Nije mogao vjerovati. Zatim
je iz njega provalio razulareni bijes. Smatrao je da ga je Hruščov izdao. Radi
socijalizma i SSSR-a bio je spreman žrtvovati sebe i svoju zemlju. Sada, ne
pitajući ga za savjet, ništa mu ne javljajući, Hruščov se predaje neprijatelju.
To je krajnje poniženje. Izvikivao je sve moguće uvrede i psovke kojih se
mogao sjetiti. Udarao je po zidu u svojem uredu. Jedno je veliko zrcalo palo
na pod i rasulo se u krhotinama. Napokon je opet sažeo svoj pogled na
Hruščova: "Maricdn!" ("Peder!") Kad se smirio, Castro je počeo sastavljati
izjavu o stavu Kube. Kuba će prihvatiti sporazum dogovoren između SAD-a i

202
SSSR-a pod uvjetom da se ispuni pet uvjeta: kraj ekonomskog embarga protiv
Kube; kraj sabotaža, atentata i drugih subverzivnih djelatnosti koje su
organizirale američke agencije; kraj gerilskih vojnih napada emigranata s
Floride; kraj kršenja kubanskih teritorijalnih voda i zračnog prostora od strane
američkih brodova i zrakoplova; te povlačenje američke mornaričke baze u
Guantanamu na istoku Kube. Ta se izjava doimala prilično suvišnom, s
obzirfem da je bilo nemoguće da Amerikanci ispune ijedan Castrov zahtjev, pa
je njome naglašeno samo Castrovo poniženje i nemoć. Međutim, pokazao je da
se ni njega niti Kubu ne smije uzimati zdravo za gotovo time što nije htio
prihvatiti međunarodnu inspekciju povlačenja raketa ako se ne ispune njegovi
uvjeti. Vlade SAD-a i SSSR-a već su se složile da se takva inspekcija mora
izvršiti. No, nisu pitale za mišljenje kubansku vladu, a Kuba je neovisna,
suverena država. Barem je u tome Castro uspio spasiti čast i dostojanstvo sebe
i Kube. Osim toga, Castro je rekao Rusima da, bez obzira na njihov dogovor s
Amerikancima, neće prihvatiti prelijetanja američkih niskoletećih zrakoplova.
Ako se to nastavi, gađat će ih. Castro je poslije rekao: Da su nastavili s niskim
letovima, siguran sam da bismo srušili jedan, dva ili tri takva aviona... Kad
puca toliko baterija, mora pasti nekoliko zrakoplova... Bio sam u zrakoplovnoj
bazi San Antonio, gdje imamo nekoliko baterija, kada su u deset ujutro
preletjeli američki avioni. Otišao sam ondje i čekao avione. Znao sam da bi
naša paljba izazvala protuudar, uz mnogo žrtava. Smatrao sam svojom
dužnošću stajati ondje, na mjestu koje će se napasti, ali avioni se nisu pojavili.
Kennedv je zapovjedio privremeni prekid niskih letova na zahtjev generalnog
tajnika Ujedinjenih naroda, koji se spremao na put u Havanu te znao da ne
može nikako dobiti kubansku suradnju ako mu iznad glave bruje američki
zrakoplovi. U Thant je odletio u Havanu 30. listopada s velikim izaslanstvom
koje je trebalo provjeriti sovjetske raketne položaje. Kako bi dobio kubanski
pristanak, U Thant je inzistirao da svi inspektori budu iz nesvrstanih zemalja.
Na sastanku s Castrom, objasnio je da dolazi kao prijatelj sa zadatkom
uspostavljanja mira. Međutim, Castrovo je stanje duha bilo usporedivo s
ranjenim bikom koji je spreman napasti svakoga tko mu priđe. Mrko je
odgovorio U Thantu da Kubanci žele mir koliko i svi drugi, i da se mir može
ostvariti ako Amerikanci prekinu nezakonitu agresiju te da prihvate njegovih
pet točaka. Odbiju li to učiniti, Kuba neće dopustiti inspekciju. U Thant je
rekao kako su Rusi pristali da Ujedinjeni narodi izvrše inspekciju njihovih
raketnih položaja te dolazećih i odlazećih sovjetskih brodova, sve do trenutka
kad se može potvrditi da su sve rakete uklonjene. Castro je odgovorio da ako

203
se ne ispune njegovi uvjeti, neće biti nikakvih inspekcija prije, za vrijeme ni
nakon uklanjanja raketa. Dodao je da U Thant radi kao sluga velesila. Zar ne
shvaća koliku štetu čini malim državama poput njegove? U Thant je rekao da
su dužnosti koje mora vršiti ponekad neukusne. Castro se nije dao smesti.
Rekao je da će se Kuba, ako bude trebalo, sama boriti za svoja prava i
nezavisnost.

U Thant se vratio u New York praznih ruku. Amerikanci su bili očajni. General
LeMay rekao je generalu Tavloru, Kennedvjevu vojnom savjetniku: "Govorio
sam vam da će ona bahata naivčina, onaj pasji sin, sjebati stvar." Nagovarao
ga je da SAD dovuče velike mornaričke snage na more pred Havanu i jato
bombardera iznad njih. Zatim treba zatražiti od Castra da omogući američkim
snagama da same provjere raketna postrojenja. Ako Castro odbije, odmah se
kreće na bombardiranje Havane. I Rusi su bjesnjeti zbog Castrove
nepopustljivosti. Pristali su na inspekcije Ujedinjenih naroda, a sada ih Castro
tjera da krše riječ. Moraju ga vratiti na pravi put, i to brzo. Međutim, Castro se
toliko razgnjevio zbog onoga što je smatrao sovjetskom izdajom da se odbio
sastati sa sovjetskim veleposlanikom i razgovarati s njim. Aleksajev je
upozorio Moskvu da je Castro opasno raspoložen, te je predložio slanje
posebnog izaslanika na visokoj razini kako bi se Castro smekšao. Zamjenik
premijera Mikojan dobio je taj težak zadatak. Dan prije Mikojanova dolaska,
Castro je rekao na televiziji: Nismo prekršili ničija prava. Nismo nikoga
napali. Sva su naša djela imala osnovu u međunarodnom zakonu. Mi smo žrtve
embarga, koji je nezakonit čin, i žrtve napada druge države... SAD je više puta
narušavao naš zračni prostor. Ova je priča s inspekcijama samo još jedan
pokušaj da se ponizi naša zemlja. Zato je nećemo prihvatiti. Otišao je u zračnu
luku dočekati Mikojana, ali doček je bio namjerno hladan i formalan. Ponovio
je Mikojanu svoje argumente protiv svih vrsta međunarodnih inspekcija
kubanskog teritorija. Mikojan se nadao da će se Castro ispuhati i postati
podložniji pritisku. Očekivao je potpuniju raspravu sljedećeg dana. Umjesto
toga je poslan na obilazak imanja i tvornica izvan Havane, prošli su tjedni
prije nego što je Castro pristao ponovo ga vidjeti. U tom je razdoblju
Mikojanova žena umrla, ali on je odlučio da će zadržavanje Castra u igri imati
prioritet pred ženinim sprovodom u Moskvi. Sovjetska je vlada, pod rastućim
pritiskom Amerikanaca da ispuni svoju stranu dogovora i vidjevši da Mikojan
ne napreduje s Castrom, pristala na još veće poniženje u inspekciji. Rakete su
ukrcane na sovjetske brodove, koji su isplovili na more te su im skinuti

204
poklopci kako bi se američki helikopteri i brodovi "bočno približili" da ih
pregledaju. Kad je Mikojan napokon opet vidio Castra, bio je strpljiv ali
čvrst. Istaknuo je da Sovjetski Savez daje Kubi goleme količine pomoći, te da
je od SAD-a dobio jamstvo da neće napasti Kubu. Poništi li to obećanje
svojim protivljenjem, Kuba bi se mogla naći sama nasuprot Sjedinjenim
Državama. No bez obzira na to, SSSR je spreman pomagati i pružiti suradnju.
Pozvao je Castra u Moskvu radi detaljnije rasprave o načinima da se ojača
uzajamna suradnja. Castro je odgovorio mirno i konstruktivno. Jasno mu je da
ne može i dalje gristi ruku koja ga hrani. Osim toga, priznaje da njegove
neprijatelje ništa ne bi toliko razveselilo kao nastavak javne svađe između
Sovjetskog Saveza i Kube. Dva tjedna su kubanski mediji bili puni zgražanja
nad sovjetskim postupcima. Castro je tada nazvao Carlosa Franquia: "Pusti
Ruse na miru, u redu? Jedanaest članaka protiv njih je više nego dovoljno."
Castro je tijekom godina nevoljko prihvatio da su Rusi morali povući rakete
jer su bili vojno i pomorski slabiji od SAD-a. Rekao je jednom posjetitelju
daje Hruščov bio "stariji i mudriji" od njega, te da je njegova vlastita
radikalnost mogla dovesti do katastrofalnog rata. Ipak, i dalje je smatrao da
Hruščov nije trebao donijeti rakete na Kubu ako nije bio spreman ostaviti ih
tamo. Kubance je zavela sovjetska propaganda o moći njihovih oružanih snaga.
"Nisam ni pomišljao na mogućnost povlačenja. Možda je to bilo zbog
revolucionarnog žara, strasti i groznice onih dana. Kad su jednom rakete stigle,
nismo ni sanjali da bi se mogle povući."

Castru je trebalo vremena da shvati koliko je Hruščov bio mudar kad je

povukao projektile. Nekoliko mjeseci smatrao je to osobnim poniženjem.
Ishod krize ponovno gaje bacio u razdoblje introspekcije i depresije. Pušio je
mnogo cigara i pio mnogo kave i konjaka, no izgubio je svoju uobičajenu
proždrljivost. Posjetitelji su primijetili razliku u njegovu izgledu. Smršavio je
i izgledao napeto i mrko. Sa svojim bliskim prijateljima neprestano je iznova
analizirao glupost i nepravednost Hruščovljeve odluke da se povuče bez
prethodnog savjetovanja s njim. Umjesto da ojača međunarodni socijalizam,
Hruščov je Amerikancima omogućio nezasluženu pobjedu. Naposljetku, nije
Castro bio taj koji je tražio projektile. Zašto ih je Hruščov donio na Kubu ako
se povukao na prvi znak američkog nezadovoljstva? Castro je smatrao da su
Rusi napravili druge ozbiljne pogreške. Zašto im je pošto-poto trebala tajnost?
Cijeli smisao zastrašivanja upravo je u tome da neprijatelj bude svjestan
sredstva za zastrašivanje. Nisu radili ništa nezakonito. Kuba ima pravo primiti

205
oružje od prijatelja. Zbog tajnosti su samo izgledali nepošteno i spletkarski.
Pogriješili su i dajući lažne informacije o vrsti postavljenih projektila. Castro
je vjerno slijedio Ruse tvrdeći da je sve oružje na Kubi obrambeno jer mu je
svrha obrana Kube. No nikada ne bi porekao, što su učinili Rusi, da su
projektili srednjeg dometa koji stižu na Kubu strateško oružje, prikladno za
napad bude li potrebno. Laganjem su Kennedvju dali moralnu prednost. Jedini
projektili koje Rusi nisu povukli bilo je nekoliko baterija za rakete zem-lja-
zrak. Njih su ostavili na Kubi tek kada je Castro prihvatio ponižavajući uvjet
da ih neće upotrijebiti protiv američkih zrakoplova U-2 koji su i dalje letjeli
preko kubanskog teritorija. Ono što je još više živciralo Castra u cijeloj
situaciji bile su europske i latinskoameričke komunističke partije, kao i većina
nezavisnih ljevičarskih intelektualaca, koji su hvalili Hruščova zbog njegova
državničkog ponašanja i, navodno, očuvanja mira u svijetu. Jedino su Kinezi
potpuno podržali kubansko stajalište. Barem su oni shvaćali da predstavnici
siromašnih, podčinjenih i eksploatiranih prije ili kasnije moraju zauzeti stav.
Ustupci u svrhu očuvanja mira samo su povećavali apetit i odlučnost
imperijalista. Mogućnost potpunog prebacivanja na kinesku stranu i
podržavanja svjetske revolucije bila je privlačna. No Kina jednostavno nije
imala industrijsku i vojnu snagu kojom bi podržala Kubu protiv američke
blokade. Uz sovjetsku pomoć pokrenuti su mnogi novi industrijski projekti, no
kubanska je prosječna industrijska proizvodnja opadala. Kuba više nije mogla
ispuniti niti obavezu opskrbe Sovjetskog Saveza. Da su zauzvrat Rusi
obustavili slanje nafte, Kuba bi se vratila na predindustrijsku primitivnu
ekonomiju. Castro je nekoliko puta natuknuo kako bi možda trebao napustiti
Kubu i prepustiti je nekome tko će moći bolje surađivati s Rusima.

Kada je govorio o ostavci, Castro je samo izražavao frustraciju ili ispitivao

reakcije. Nije se ozbiljno namjeravao odreći vlasti. U prosincu 1962. proveo
je nekoliko dana u svojim starim skrovištima na Sierri Maestri, prisjećajući se
herojske borbe protiv Batiste. Time je povratio moral i vjeru u sebe. Zatim je
u veljači 1963. primio Hruščovljevo osobno pismo na 31 stranici. Napisao ga
je tijekom dugog puta vlakom, a bio je to osjećajan, rječit i, kako je Castro
rekao, poetski dokument koji je opravdavao žrtvovanje Sovjetskog Saveza
zbog mira. U pismu je pozvao Castra da zaboravi prošle nesuglasice i posjeti
SSSR, gdje će ga vrlo toplo primiti. Castra se pismo duboko dojmilo. Odlučio
je prihvatiti poziv. Naposljetku, Kuba očajnički treba sovjetsku pomoć u
obrani i u gospodarstvu. S druge strane, Kuba još uvijek može pružiti vrijedne

206
usluge Sovjetskom Savezu kao uporište socijalizma usred američke sfere
utjecaja. Kako bi pripremio podlogu za svoj posjet, Castro je ponovno počeo
hvaliti SSSR. Tvrdio je da ga je Le Monde krivo protumačio u nedavnom
intervjuu u kojem je kritizirao Ruse. No nastojao je ostati neodređen u svojim
opredjeljenjima, prepustivši ih nagađati prijateljima i neprijateljima. Njegov
novi entuzijazam prema Sovjetskom Savezu nije bio bez zadrške, niti je
njegovo neprijateljstvo prema SAD-u bilo toliko da bi Amerikancima uništilo
nadu da će ga izvući iz sovjetskog zagrljaja. Nekoliko dana prija odlaska dao
je dva velika intervjua privlačnoj američkoj novinarki Lisi Howard u kojima
je pozitivno govorio o nekim nedavnim potezima predsjednika Kennedvja,
prije svega o odluci o zaustavljanju iznenadnih napada na Kubu skupine
prognanika smještenih na Floridi. Howard je izvijestila CIA-u da se Castro
želi zbližiti s SAD-om. Castro je 26. travnja 1963. golemim i bučnim
sovjetskim avionom odletio iz Havane. Nakon 16-satna napornog leta, avion je
stigao u gustoj magli u Murmansk. Castro je otišao u pilotsku kabinu kako bi
gledao slijetanje, no povukao se nakon dva neuspjela pokušaja spuštanja na
pistu, ne želeći smetati pilotu. U Sovjetskom Savezu namjeravao je ostati
nekoliko dana, no ostao je pet tjedana. Posjetio je 14 gradova, svugdje su ga
dvorili, i održao je brojne govore. Rusi su se posebno potrudili kako bi mu
ugodili. Gdje god se pojavio, mase su klicale i izvikivale njegovo ime. Kada
mu se dopala plava Ukrajinka, sovjetski ambasador na Kubi poslušno ju je
odveo na diskretan kasnonoćni zadatak u Castrov hotel. Promatrao je
prvomajsku paradu s Kremlja, obratio se posebnom skupu na Crvenom trgu,
učinili su ga herojem Sovjetskog Saveza i dodijeljen mu je red Lenjina. Niti
jedan stranac nije primio takve počasti u Sovjetskom Savezu. K tome, on nije
bio ostarjeli voda neke velesile. Castro je tada službeno imao 36 godina
(zapravo 35) i bio voda otoka s pukih 8 milijuna ljudi.

Sovjetska je vlada obećala veću ekonomsku i vojnu pomoć. Uz tipičnu

razmetljivost, Hruščov je obećao da će sovjetski inženjeri dizajnirati i izraditi
aparat koji bi rezao i prerađivao kubansku šećernu trsku. Castro se obavezao
da će bolje iskoristiti sovjetsku pomoć uvodeći radne metode i disciplinu
sovjetskog tipa. No disciplina i sputavanje nikada nisu bili Castrova jača
strana. Bezbrižno je otpuhivao <lim svojih cigara na formalnim ceremonijama
na kojima je ostalim smrtnicima pušenje bilo zabranjeno. Zbunio je i sovjetski
sigurnosni sustav kad se svakako htio prošetati po Crvenom trgu usred noći.
Sovjetsko ekstravagantno pokazivanje simpatija prema Castru nije izbrisalo

207
njegovu ogorčenost zbog povlačenja projektila. Njegov se bijes ublažio, no još
uvijek nije mogao shvatiti neobjašnjive sovjetske pogreške u rješavanju krize.
Bezuspješno je nastojao dobiti objašnjenje. Mnogo godina kasnije prisjetio se:
Postavio sam mnoga pitanja svim pripadnicima Politbiroa koje sam sreo.
Ispitivao sam ih redom: 'Recite mi, kako je donesena ta odluka? Kojim ste se
argumentima ravnali?' Nisu odgovorili niti jednom riječju. Nisu željeli
odgovoriti na pitanje. Naravno, ne možete biti drski i reći: 'Čujte, odgovorite
mi!' Nisam dobio odgovor ni na jedno svoje pitanje. Čak ni nakon gotovo
mjesec dana posjeta, Castru nije bilo dosta. Proveo je još jedan tjedan na
»privatnom« odmoru s Hruščovom. Atmosfera u Hruščovljevoj dači bila je
vrlo opuštena i prijateljska. No čak ni tada Hruščov nije mogao potpuno
iskreno govoriti o krizi. Ključan element u njegovu dogovoru s Kennedvjem
bilo je tajno američko obećanje da uklone projektile Jupiter iz Turske. No znao
je da je to još jedan trn u Castrovu oku. Rusi su Castru rekli da su projektili na
Kubi nužni za njezinu obranu. Ako je to istina, kakve onda veze imaju američki
projektili u Turskoj ili Italiji? Zbog ponude za povlačenjem projektila iz Kube
u zamjenu za američko povlačenje negdje drugdje, izgledat će kao da je Kuba
bila tek figura u većoj igri. Hruščov je znao kakva bi bila Castrova reakcija na
to. No čitajući Castru poruke iz korespondencije s Kennedvjem tijekom krize,
slučajno je spomenuo Tursku i Italiju. Castro gaje prekinuo, kao što se poslije
prisjeća. »Rekao sam: Nikita, hoćeš li, molim te, još jednom pročitati onaj dio
o projektilima u Turskoj i Italiji? Nasmijao se onim svojim prepredenim
smijehom. Nasmijao se i to je bilo to. Shvatio sam da neće ponoviti. Kao što
kaže izreka, u kući obješenoga ne spominje se omča.« Kad se Castro vratio na
Kubu, tako je pretjerano hvalio sve što je vidio u Sovjetskom Savezu da su
tijekom dva dana njegovi komentari u potpunosti objavljivani u Moskvi, u
Pravdi i Isvestjima. Njegovo laskanje svemu sovjetskom uništilo je kolebljive
planove Washingtona da istraži mogućnost za bolji odnos s Kubom. Umjesto
toga, ojačan je ekonomski embargo, a CIA-i je dopušteno da krene s novim i
agresivnijim programom sabotaže i razdora. S pouzdanim bliskim suradnicima
kao što je Che Guevara, Castro je kritizirao Hruščovljevu politiku »mirne
koegzistencije« i nespremnost da podupre nasilnu revoluciju u Latinskoj
Americi. Napomenuo je daje Hruščov već jednom izdao Kubu i da to može
učiniti opet. Dopustio je Cheu da objavi dugačak članak o ruralnoj gerilskoj
borbi kojim je dana neizravna potpora kineskoj tvrdoj liniji. No za televizijske
kamere Castro je imao samo pohvale Hruščovu i njegovoj politici. Što je još
važnije, pokrenuo je dugo razdoblje sve bliskije suradnje sa sovjetskom

208
ekonomijom, u čijem je središtu bila veća proizvodnja šećera u zamjenu za
sovjetsku naftu. Na početku revolucije, Castro je želio unijeti raznolikost u
ekonomiju i smanjiti važnost šećera. No Rusima nije trebao kubanski cement
ili kemikalije. Željeli su šećer. Stoga se odustalo od sna o raznolikosti. Uz
velike probleme u gospodarstvu, uragan Flora uništio je veći dio kubanske
prirode. No izazovi su izvukli ono najbolje iz Castra. Osobno je upravljao
operacijama spašavanja, svugdje se pojavljivao, dizao je moral i ulijevao
sigurnost u budućnost revolucije. Kad bi dolazio u posjet tvornici ili farmi,
radnici bi danonoćno radili ne bi li ga impresionirali. No kada bi otišao, život
bi se obično vraćao na novu ustaljenost malog ulaganja, male motivacije i
tromog državnog upravljanja.

Budući da se sada ulagalo u ruralna područja, glavni je grad sve više padao u
bijedu. Od revolucionarne elite očekivalo se da budu primjer štednje i da se
preseli u male stanove. Mnoge velike kuće bivšega srednjeg staleža bile su
napuštene i propale ili su se u njih uselile skupine siromašnih domaćih
doseljenika iz Orientea. Ponekad bi Castro nagradio službenika dopustivši mu
da preuzme veliku kuću koju su bivši vlasnici napustili. No novi su se stanari
počeli ponašati kao bogati vlasnici iz starih, loših dana, tjerajući dječake koji
su se penjali preko ograde i krali voće. Castro i Guevara propovijedali su da
će revolucija stvoriti novog čovjeka kojega neće poticati pohlepa i ambicija
nego želja da služi zajednici. Castro se čvrsto držao svojeg uvjerenja, no
morao je priznati da će to biti spor proces. Kubanski mediji, sada posve
podčinjeni vladi, vodili su kampanju protiv zabušanata i besposličara koji su
navodno krivi za konstantan neuspjeh u postizanju ekonomskih ciljeva.
Uvedena je obavezna vojna služba, ne samo kako bi još više ojačala kubansku
veliku i dobro opremljenu vojsku, već i kako bi se mladići naučili disciplini i
radu koji im je tako nedostajao.

Castro se 26. srpnja 1963. obratio skupu koji je proslavljao 10. godišnjicu
njegova napada na vojarnu Moncada. Medu tisućama poslušnih slušatelja bila
je i Fidelova majka Lina. Umrla je nekoliko dana kasnije. Fidel je došao na
sprovod s ostalim članovima obitelji, medu kojima je bio i mladi brat Raul,
tvrdolinijaški ministar revolucionarnih vojnih snaga. No dok je Raul plakao,
Fidel nije pokazivao nikakve emocije. Je li to bila nemogućnost iskazivanja
osjećaja ili tek samokontrola? Bez sumnje, i jedno i drugo. Jednako se ponašao
kada je čuo za smrt svoga oca tijekom izgona u Meksiku. Tada su promatrači

209
bili šokirani vrlo nekubanskim nedostatkom emocija kojim je Fidel primio
vijest. Jedini pokazatelj bilo kakve unutarnje reakcije bila je neuobičajena
tišina i zamišljenost. Kada je kasnije te godine saznao za atentat na
predsjednika Kennedvja, Castro je također pokazao malo osjećaja. Njegove
reakcije promatrao je francuski novinar Jean Daniel koji je došao na Kubu
nakon sastanka s Kennedvjem u VVashingtonu i koji je želio poslužiti kao
neslužben i iskren pregovarač između dvije vlade. U prošlosti je Castro,
obično uz mnogo sprdnje i grdnje, o Kennedvju govorio kao o arogantnom
play-boyu. Tijekom krize s projektilima rekao je da se Kennedy ponaša kao
gusar Henry Morgan. Nije bio čak ni u rangu Francisa Drakea, koji je
»posjedovao nesumnjive vrline«. No do Danielova posjeta, Castro je ublažio
svoje mišljenje o Kennedyju. U razgovoru s Danielom priznao je da je
Kennedy počeo pokazivati realizam i modernost. Komentirao je da je Kennedy
barem bolji od svojega republikanskog suparnika senatora Gokhvatera.
»Spreman sam reći da sam Goldwaterov prijatelj«, podrugljivo je rekao
Castro, »ako to pomogne Kennedvju da ga pobijedi.« Castro je ručao s
Danielom kada ih je prekinuo hitan telefonski poziv od predsjednika
Dorticosa. Prema Danielovim riječima, Castro je bio mrk dok je slušao
Dorticosov izvještaj. »Pucali su?... Ozlijeđen?. .. Ozbiljno?...« Kad se vratio
za stol, rekao je: »Loše vijesti.« Savjetnik je upalio radio i skupina je slušala
vijesti o Kennedvjevu stanju. Kada je objavljena njegova smrt, Castro je ustao
i rekao Danielu: »Pa, to je kraj vaše mirovne misije. Sve se promijenilo.«
Pokušao je reći nešto pozitivno o Kennedyju, što bi, bez obzira na sve, bilo
neiskreno. Konačno je rekao Danielu: »Reći ću vam jedno: Kennedy je barem
bio neprijatelj na kojeg smo se naviknuli. Ovo je ozbiljna stvar, vrlo ozbiljna
stvar.«

* Fair Play for Cuba Committee, kratica FPCC, aktivistička skupina utemeljena
početkom 1960. u SAD-u (nap. ur.).

Pitao je Daniela što zna o Lvndonu Johnsonu, potpredsjedniku koji je brzo

prisegnuo kao novi predsjednik. Kakav je njegov odnos s CIA-om? Daniel je
vrlo malo znao o Johnsonu. Opis američkog radijskog reportera krvlju
zaprljanih čarapa Jackie Kennedv potaknuo je provalu bijesa kod Castra zbog
lošeg ukusa i sen-zacionalizma američkih medija. »Kakav je to um? Ipak
postoje razlike između naših civilizacija. Jeste li i vi u Europi ovakvi? Za nas
iz Latinske Amerike, smrt je sveta stvar. Ne samo da obilježava kraj

210
neprijateljstava, nego također nameće pristojnost, dostojanstvo, poštovanje...«
Kada su se saznali detalji o atentatoru Leeju Harvevju Osvvaldu, koji je
pripadao Odboru za pošten odnos prema Kubi*, Castro je rekao: »Pokušat će
nas okriviti za ovo.« Defenzivno je istaknuo da je uvijek bio protiv atentata,
čak i tijekom borbe protiv Batiste. U televizijskom govoru sljedećeg dana,
Castro je rekao da Kubanci nisu povezani s atentatom i ne znaju ništa o
Osvvaldu. Niti jedan ljevičar ne bi počinio takav zločin. Prije je atentat djelo
krajnje desnice, ljudi koji su se protivili Kennedvju jer su željeli agresivniju i
ratoborniju politiku. Suočen s izborima za manje od godinu dana, predsjednik
Johnson nije želio riskirati doimajući se mekanim prema Castru. Jačanje
ekonomskog i diplomatskog pritiska na Kubu postalo je još veći prioritet
novoj vladi. Castrovo pitanje o Johnsonovoj vezi s CIA-om pokazalo se
dalekovidnim. Johnson je očito imao manje obzira od braće Kennedv oko
korištenja atentata kao političkog oružja. CIA je regrutirala zaposlenika kavane
Havana Libre, koji je pokušao ubaciti kapsulu cijanida u frape koji je pio
Castro. No kapsula je bila smrznuta, pa je puknula prije nego što je mogla biti
ubačena. Američki ekonomski pritisak povećao je kubansku ovisnost o
Sovjetskom Savezu. Castro je pak bio pod Hruščovljevim pritiskom da smanji
goleme troškove sovjetske potpore. Hruščov je želio da Castro bezrezervno
podrži njegovu doktrinu mirne koegzistencije i pokuša obnoviti normalne
odnose s SAD-om. Tijekom drugog i kraćeg Castrova posjeta Sovjetskom
Savezu, dvojica su lidera odobrila petogodišnji trgovinski sporazum u kojem
se sovjetska vlada obavezala preuzeti većinu kubanske proizvodnje šećera po
povoljnim cijenama. U zamjenu je Castro podržao mirnu koegzistenciju i
uvjerio svoje domaćine da nema nikakvu namjeru provocirati Amerikance.
Međutim, događaji su ubrzo doveli do druge opasne krize. Američka Obalna
straža uhitila je četiri kubanska ribarska broda jer su navodno ribarili u
američkim vodama. Kako brodovi nisu prekršili nikakav savezni zakon,
američka je vlada naredila njihovo puštanje. Tada je vlada Floride ustvrdila
da ona ima nadležnost nad slučajem. Posade svih brodova odvedene su u
zatvor u Key VVestu. Unatoč svim obećanjima o suzdržavanju, ovo je ipak bilo
previše za Castra. Na televiziji je osudio američki potez. Rekao je da američki
ratni brodovi svakoga dana ulaze u kubanske teritorijalne vode. Špijunski brod
je bio stalno stacioniran u vodama pored Havane. Špijunski su avioni redovito
ulazili u kubanski zračni prostor. A sada je 36 nevinih kubanskih ribara u
međunarodnim vodama uhićeno, zatvoreno i podvrgnuto svim vrstama
poniženja kako bi ih se natjeralo da prebjegnu. Njegov je odgovor bio

211
ukidanje dostave vode američkoj bazi u Guantanamu. Povisujući uloge,
Amerikanci su otpustili većinu kubanskih zaposlenika u bazi. Na kriznom
sastanku kubanske vlade, Castro i njegovi ministri šalili su se kako Hruščov
sada sigurno paničari.

No Hruščov se nije trebao brinuti. Floridski je sudac kapetanima kubanskih

brodova odredio uvjetnu zatvorsku kaznu od šest mjeseci i kaznio ih s po 500
dolara. Kazne su odmah plaćene, a posada se na svojim brodovima vratila u
Havanu na herojski doček. Castro ih je pozdravio nazivajući ih primjerima
novog čovjeka stvorenog revolucijom. »Vaše dostojanstvo i moral sigurno su
se dojmili neprijatelja. Ovo je nova generacija Kubanaca.« Djelomično
igrajući ulogu za ljude u Moskvi, Castro je nastavio s izražavanjem
skromnosti. Rekao je da bi se mornarička baza Guantanamo jednom trebala
vratiti Kubi, ali da nema žurbe. U međuvremenu, sad kad su kubanski ribari
oslobođeni, spremanje ponovno dostavljati vodu. No Amerikanci nisu
namjeravali dva puta pasti na istu igru. Odlučili su opskrbljivati bazu pomoću
tankera dok se ne postave aparati za desalinizaciju. Unatoč čestom
spominjanju komunističke discipline, Castro je ostao svojeglav brbljavac,
neprestano mijenjajući predmete oduševljena zanimanja. Godine 1964. počeo
se manijakalno zanimati za poljodjelstvo. Provodio je malo vremena u svojem
uredu okružen vladinim papirima. Često je putovao po zemlji i posjećivao
najudaljenija sela, uglavnom vozeći vlastiti džip. Zapitkivao je, slušao žalbe
seljana i, prije svega, pokazivao svima svoje naizgled enciklopedijsko znanje
o poljodjelstvu, uglavnom naučeno iz knjiga i časopisa. Zbog nevjerojatna
pamćenja, zadivio bi čak i stručnjake detaljnim poznavanjem njihovih
disciplina. Bilo bi mu dovoljno da pročita članak u stručnom časopisu i da u
čitavoj zemlji pokrene novu politiku. Žetva šećerne trske, najavio je Castro,
udvostručit će se idućih pet godina i do 1970. dosegnuti 10 milijuna tona.
Revolucija će proizvesti »šećernu atomsku bombu« i omogućiti dominaciju
svjetskim tržištem. Osobno je nadzirao eksperimente kojima se mjerio rast
šećerne trske pod različitim uvjetima. Rekao je da će također doći do golema
povećanja u proizvodnji mesa i mliječnih proizvoda. Iz Kanade se uvozilo na
tisuće posebnih rasplodnih bikova kako bi se poboljšala kvaliteta kubanske
stoke. Pokrenuo je grandioznu shemu uzgajanja kave u pojasu oko Havane i
naredio da se zasade golemi novi voćnjaci limuna. Osjećajući mrvu grižnje
savjesti zbog situacije u kojoj se našla njegova stara ljubavnica Naty Revuelta,
Castro joj je dao posao atašea za znanost u kubanskom veleposlanstvu u

212
Parizu. Iako nije imala nikakve kvalifikacije za taj posao, prekrasna Naty
pokazala se vrlo uspješnom u uvjeravanju nekolicine uglednih francuskih
znanstvenika da se zainteresiraju za Kubu. Tako je stupila u kontakt s
francuskim agronomom Andreom Voisinom, koji se specijalizirao za korištenje
trave kao stočne hrane. Castro je pročitao Voisinovu knjigu i odlučio da bi se
njegove ideje o pašnjacima za stoku mogle provesti u djelo na čitavom otoku.
Naredio je da se 2000 primjeraka svake od brojnih Voisinovih knjiga
raspodijeli po školama i eksperimentalnim farmama te pozvao Francuza na
Kubu da drži predavanja. Kada je Voisin došao sa svojom suprugom, tretirali
su ih kao šefove države. Na večeri^ Castro inzisti-rao da Voisin kuša
»kubanski camembert«. Voisin je zaključio da »nije loš« i da je »u francuskom
stilu«. Castro je uporno nastojao navesti Voisina da prizna kako je kubanski
camembert bolji od francuskog. No Voisin nije popuštao. Uzeo je jednu
Castrovu cigaru i pitao nisu li kubanske cigare najbolje na svijetu. »Ne možete
pobijediti tradiciju. Moj sir i vaše cigare iza sebe imaju stoljeća iskustva.«

To je bio problem Castrove nove poljoprivrede. Odbacio je prikupljenu

mudrost tradicionalnih kubanskih ratara. Drastična poboljšanja koja je
očekivao nisu se ostvarila. Voisin, možda previše uzbuđen zbog pažnje svojeg
nadmenog i zahtjevnog učenika, umro je od srčanog udara dok je još bio na
Kubi. U listopadu 1964. Hruščovu je iznenada oduzeta vlast. Njegove su ga
kolege optužile za nepromišljene ideje, prenagle odluke, hvalisanje i brojne
druge mane. Sve su te mane dokazane, prema novim sovjetskim vodama
Brežnjevu i Kosiginu, u Hruščovljevu vođenju kubanske krize 1962., kada je
»priznao poraz« pred imperijalistima i ozbiljno naškodio sovjetskom ugledu.
Nakon prvotnog šoka, Castro nije bio siguran što da misli o Hruščovljevu
padu. Nikada mu nije potpuno oprostio za povlačenje projektila s Kube bez
prethodnog savjetovanja. Prezirno je gledao na njegovu nespremnost da podrži
nasilnu revoluciju u Latinskoj Americi. No, unatoč ovim političkim
neslaganjima, Castro se iskreno divio Hruščovu kao čovjeku: njegovu oštrom
seljačkom umu i toploj, srdačnoj naravi. Castro je u Hruščovu prepoznao nešto
od svojeg nemirnog temperamenta. Često gaje hvalio do neba. Govori u kojima
je veličao Hruščovljeve vrline obično su se objavljivali u Sovjetskom Savezu.
Nije mogao sebi dopustiti da se zamjeri novom sovjetskom vodstvu braneći
svojeg starog prijatelja. No procijenio je da bi bilo oportunistički i
nedostojanstveno pridružiti se kritikama. Stoga je šutio. Castro se nadao da će
novo vodstvo u Moskvi biti otvorenije prema njegovim pokušajima da potakne

213
širenje revolucije. Unatoč sovjetskom neodobravanju, nastavio je slati oružje i
drugu pomoć gerilskim organizacijama u raznim zemljama Latinske Amerike.
Pažljivo je izbjegavao miješanje u Meksiko jer meksička vlada nije prekinula
odnose s Kubom. No ostale latinskoameričke vlade slijedile su SAD i
prekinule diplomatske i ekonomske veze s Kubom. Castro nije čovjek koji će
okrenuti drugi obraz. Ako se kolumbijska i venecuel-ska vlada pridruži SAD-u
i pokuša uništiti kubansku revoluciju, on će zauzvrat pomoći marksističkim
gerilskim skupinama koje rade na zbacivanju tih vlada. Che Guevara dobio je
dopuštenje za provedbu "Andskog projekta", podizanja gerilskog ustanka, u
planinskim regijama Argentine, Bolivije i Perua koji će doživjeti neuspjeh.

Provodio je malo vremena u svojem uredu okružen vladinim papirima. Često

je putovao po zemlji i posjećivao najudaljenija sela, uglavnom vozeći vlastiti
džip. Zapitkivao je, slušao žalbe seljana i, prije svega, pokazivao svima svoje
naizgled enciklopedijsko znanje o poljodjelstvu, uglavnom naučeno iz knjiga i
časopisa. Zbog nevjerojatna pamćenja, zadivio bi čak i stručnjake detaljnim
poznavanjem njihovih disciplina. Bilo bi mu dovoljno da pročita članak u
stručnom časopisu i da u čitavoj zemlji pokrene novu politiku. Žetva šećerne
trske, najavio je Castro, udvostručit će se idućih pet godina i do 1970.
dosegnuti 10 milijuna tona. Revolucija će proizvesti »šećernu atomsku bombu«
i omogućiti dominaciju svjetskim tržištem. Osobno je nadzirao eksperimente
kojima se mjerio rast šećerne trske pod različitim uvjetima. Rekao je da će
također doći do golema povećanja u proizvodnji mesa i mliječnih proizvoda.
Iz Kanade se uvozilo na tisuće posebnih rasplodnih bikova kako bi se
poboljšala kvaliteta kubanske stoke. Pokrenuo je grandioznu shemu uzgajanja
kave u pojasu oko Havane i naredio da se zasade golemi novi voćnjaci limuna.
Osjećajući mrvu grižnje savjesti zbog situacije u kojoj se našla njegova stara
ljubavnica Naty Revuelta, Castro joj je dao posao atašea za znanost u
kubanskom veleposlanstvu u Parizu. Iako nije imala nikakve kvalifikacije za
taj posao, prekrasna Naty pokazala se vrlo uspješnom u uvjeravanju nekolicine
uglednih francuskih znanstvenika da se zainteresiraju za Kubu. Tako je stupila
u kontakt s francuskim agronomom Andreom Voisinom, koji se specijalizirao
za korištenje trave kao stočne hrane. Castro je pročitao Voisinovu knjigu i
odlučio da bi se njegove ideje o pašnjacima za stoku mogle provesti u djelo na
čitavom otoku. Naredio je da se 2000 primjeraka svake od brojnih Voisinovih
knjiga raspodijeli po školama i eksperimentalnim farmama te pozvao Francuza
na Kubu da drži predavanja. Kada je Voisin došao sa svojom suprugom,

214
tretirali su ih kao šefove države. Na večerice Castro inzistirao da Voisin kuša
»kubanski camembert«. Voisin je zaključio da »nije loš« i da je »u francuskom
stilu«. Castro je uporno nastojao navesti Voisina da prizna kako je kubanski
camembert bolji od francuskog. No Voisin nije popuštao. Uzeo je jednu
Castrovu cigaru i pitao nisu li kubanske cigare najbolje na svijetu. »Ne možete
pobijediti tradiciju. Moj sir i vaše cigare iza sebe imaju stoljeća iskustva.«

To je bio problem Castrove nove poljoprivrede. Odbacio je prikupljenu

mudrost tradicionalnih kubanskih ratara. Drastična poboljšanja koja je
očekivao nisu se ostvarila. Voisin, možda previše uzbuđen zbog pažnje svojeg
nadmenog i zahtjevnog učenika, umro je od srčanog udara dok je još bio na
Kubi. U listopadu 1964. Hruščovu je iznenada oduzeta vlast. Njegove su ga
kolege optužile za nepromišljene ideje, prenagle odluke, hvalisanje i brojne
druge mane. Sve su te mane dokazane, prema novim sovjetskim vodama
Brežnjevu i Kosiginu, u Hruščovljevu vođenju kubanske krize 1962., kada je
»priznao poraz« pred imperijalistima i ozbiljno naškodio sovjetskom ugledu.
Nakon prvotnog šoka, Castro nije bio siguran što da misli o Hruščovljevu
padu. Nikada mu nije potpuno oprostio za povlačenje projektila s Kube bez
prethodnog savjetovanja. Prezirno je gledao na njegovu nespremnost da podrži
nasilnu revoluciju u Latinskoj Americi. No, unatoč ovim političkim
neslaganjima, Castro se iskreno divio Hruščovu kao čovjeku: njegovu oštrom
seljačkom umu i toploj, srdačnoj naravi. Castro je u Hruščovu prepoznao nešto
od svojeg nemirnog temperamenta. Često gaje hvalio do neba. Govori u kojima
je veličao Hruščovljeve vrline obično su se objavljivali u Sovjetskom Savezu.
Nije mogao sebi dopustiti da se zamjeri novom sovjetskom vodstvu braneći
svojeg starog prijatelja. No procijenio je da bi bilo oportunistički i
nedostojanstveno pridružiti se kritikama. Stoga je šutio. Castro se nadao da će
novo vodstvo u Moskvi biti otvorenije prema njegovim pokušajima da potakne
širenje revolucije. Unatoč sovjetskom neodobravanju, nastavio je slati oružje i
drugu pomoć gerilskim organizacijama u raznim zemljama Latinske Amerike.
Pažljivo je izbjegavao miješanje u Meksiko jer meksička vlada nije prekinula
odnose s Kubom. No ostale latinskoameričke vlade slijedile su SAD i
prekinule diplomatske i ekonomske veze s Kubom. Castro nije čovjek koji će
okrenuti drugi obraz. Ako se kolumbijska i venecuel-ska vlada pridruži SAD-u
i pokuša uništiti kubansku revoluciju, on će zauzvrat pomoći marksističkim
gerilskim skupinama koje rade na zbacivanju tih vlada. Che Guevara dobio je
dopuštenje za provedbu "Andskog projekta", podizanja gerilskog ustanka, u

215
planinskim regijama Argentine, Bolivije i Perua koji će doživjeti neuspjeh.

* Pravim imenom Charles Bunny Hearn, jedan od popularnijih američkih

igrača bejzbola između 1910. i 1920. kada je igrao i za New York Giantse.
Umro je 1959. (nap. ur.).

Castrova vlada također je stupila u kontakt s revolucionarnim pokretima u

drugim dijelovima svijeta, uključujući Zanzibar, Južni Jemen, Palestinu i
Vijetnam. Kubanci su organizirali vježbe i dali opremu. Čak su i
revolucionarni Amerikanci, uglavnom crnci, pozvani na žal Jibacoa južno od
Havane, gdje su mogli upoznati druge revolucionare, recimo, goste iz
Vijetkonga. Castro se posebno zaimao za prokubanske Amerikance.
Organizirao je da Bunny Hearn* svaki dan dobije glavicu salate za svojeg
ljubimca zeca. No 1964. svjetska regija koja se činila najzrelijom za
revolucionarne promjene bila je Afrika. Crna Afrika bila je nazadna, buma i
samo djelomično slobodna od europske vlasti. Najnazadniji i najburniji bio je
Kongo Kinshasa, nekadašnji belgijski Kongo. SAD je trošio mnogo sredstava
kako bi osigurao da ova golema zemlja, sa svojim velikim mineralnim
resursima, ostane pod prozapadnom vladom. Kakav bi tek to bio puč kad bi
Castro poslužio kao katalizator za revolucionarnu promjenu u Kongu!
Predvodnik prve velike kubanske najezde u Afriku bio je Che Guevara.
Guevarin odlazak nije, kako su neki mislili, označio ozbiljan raskid s Castrom.
Fidel i Che su uvijek imali neke ideološke razlike i nesuglasice, no njihovo
prijateljstvo i obostrano divljenje nikada nije bilo ozbiljnije poljuljano.
Ponekad im je odgovaralo da glume dvostruku ulogu, s Castrom kao
umjerenjakom i Guevarom kao ekstremnim radikalom. Tijekom rata protiv
Batiste, kad su se neki protivnici komunizma žalili Castru zbog Guevarinih
marksističkih pogleda, Castro je rekao da će Guevaru nakon pobjede poslati u
inozemnu misiju ne bi li ga maknuo s puta. I zaista, nekoliko mjeseci nakon
pobjede, poslao ga je na dvomjesečnu turneju po Africi, Aziji i Istočnoj
Europi. Kad gaje neki kolega upitao zašto gaje Castro poslao na ovu dugu i
naizgled besmislenu misiju, Guevara je odgovorio: »Jer sam ga previše
živcirao.« No Guevara je bio zaigran. Castro je otpočetka odlučio igrati
glavnu ulogu na svjetskoj pozornici, a smatrao je da Guevara^ma pamet i
viziju kojom će pripremiti podlogu. Do kraja 1964. Guevara se ispuhao kao
ministar industrije. Važnost industrijalizacije je umanjena; pažnja je usmjerena
na poljoprivredu.

216
Guevara se također upleo u podužu i besciljnu ideološku raspravu s većinom
drugih ministara. Želio je krenuti izravno prema utopijskom komunizmu u
kojem je svatko plaćen prema potrebama, dok su za rad potrebni samo moralni
poticaji. Ekstremniji komunisti u vladi tvrdili su da su u ranoj fazi socijalizma
nužni materijalni poticaji, dakle, razlike u plaćama. Castro je za promjenu stao
u sredinu, simpatizirajući Guevarin stav ali ne želeći u javnosti podržati
protusovjetsko gledište. U tom je trenutku obojici odgovaralo da Che otide iz
Kube i potpuno se posveti širenju revolucije. U veljači 1965., usred još jedne
afričke turneje, Guevara je održao govor u Alžiru, izlažući ideju svjetske
revolucionarne akcije protiv imperijalizma. Kritizirao je Sovjetski Savez zbog
plašljivosti i zato što se ponaša kao imperijalist nedovoljno pomažući i
povezujući pomoć uz politiku. Castro ga je dočekao kada se vratio u Havanu,
ali je zatim Che nestao iz javnosti. Je li u nemilosti? Je li u zatvoru ili mrtav?
Gdje je? Castro je odbio reći. Zapravo se Guevara uputio u novu donkihotsku
avanturu. Rekao je svojoj majci: »Opet osjećam Rosinanteova rebra pod
svojim petama... Vraćam se na cestu s kopljem pod rukom.« Sa skupinom
elitnih kubanskih volontera odletio je u Brazzaville u Središnjoj Africi.
Ljevičarski predsjednik Konga Brazzavilla želio je kubansku vojnu i
sigurnosnu pomoć kako bi učvrstio svoj položaj i pokrenuo revoluciju u mnogo
većem susjednom Kongu Kinshasi. Guevarin zadatak bio je organizirati
marksistički gerilski pokret u Kongu Kinshasi. Bila je to prava borba. Plemena
su bila medu sobom podijeljena, a politička svijest gotovo da nije postojala.
Većina mogućih novaka iz Konga nije bila impresionirana kubanskim
revolucionarima, a Guevarina marksistička retorika ih je zbunjivala. Na Kubi
je ekonomija i dalje bila u lošem stanju. Većina ljudi i dalje je podupirala
revoluciju te su mnogi vjerovali Castrovim obećanjima o budućnosti
blagostanja pod komunizmom. No sada je valjalo puno raditi dok su nagrade
bile male. Odbori za obranu revolucije progonili su protivnike. Ne čudi da je
još bilo ljudi koji su željeli otići, posebice oni koji su imali rođake u
prognaničkim zajednicama na Floridi. No prekinute su izravne veze s SAD-
om, a bilo je teško i skupo letjeti preko Meksika ili Španjolske. Neki su se
stoga odlučili na očajnički korak i pokušali 140 kilometara do Floride prijeći
u čamcima ili splavima iz kućne radinosti. One koji su uspjeli dočekivali su
kao heroje i isticali kao dokaze o strašnim uvjetima u Castrovoj komunističkoj
tamnici. Ljudi iz čamaca bili su loša propaganda za Castra. No smatrao je da
situaciju može preokrenuti u svoju korist. Iznenada je najavio da su svi koji se
žele pridružiti rođacima u SAD-u slobodni to učiniti. Vlada će im pomoći

217
organizirati odlazak iz ribarske luke Camarioca. Tisuće ljudi prihvatile su
njegovu ponudu. Castro se želio riješiti nezadovoljnika, no broj je bio veći
nego stoje želio ili očekivao. Objavio je da ne smiju otići muškarci između 15
i 26 godina. »Nismo spremni davati im topovsko meso za Vijetnam.«
Amerikance je također zabrinjavala mogućnost nekontrolirane masovne
migracije. Prvi put su dvije strane imale zajednički interes u pregovorima.
Uskoro su iz Kube prema Miamiju odlazila dva leta dnevno s putnicima
dogovorenima između dvije vlade.

Ekonomski problemi i javno nezadovoljstvo nisu nagnali Castra da se povuče

iz svojega marksističko-lenjinističkog angažmana. U listopadu 1965. se
vladajuća stranka, čije se ime nekoliko puta mijenjalo, uvijek upućujući na
labavu koaliciju revolucionarnih skupina, ponovno konstituirala i preuzela
novo i jednostavnije ime: Kubanska komunistička partija. Objavljeno je
članstvo Centralnog komiteta. Ime Che Guevare nije bilo na popisu. Je li time
potvrđeno da Che više nije u milosti? Vjerojatno kako bi izbjegnuo taj dojam,
Castro je napokon odlučio dati barem djelomično objašnjenje za Guevarin
tajanstveni nestanak. Melodramatski je javnosti pročitao pismo koje mu je
prije šest mjeseci Che napisao prije odlaska s Kube. Pismo je bilo dugačko i
puno emocija. »Druge nacije traže moj skroman trud. Mogu napraviti ono što ti
ne možeš zbog svojeg položaja vode Kube. Došlo je vrijeme da se
rastanemo... Ako se u svojem zadnjem času zateknem pod drugim nebom, moje
misli će biti s ovim ljudima i posebno s tobom... Grlim te svim svojim
revolucionarnim žarom, Che.« Pismo nije otkrilo Cheovo boravište. Nedugo
nakon sto je Fidel obznanio pismo, Che je odustao od beznadnog zadatka
organiziranja revolucije u Kongu. Potajno se vratio na Kubu, planirajući
ponovno pokušati u poznatom i srodnom okruženju Južne Amerike. Bio je
dobro maskiran. Fidel Castro je pozvao najintimnije kolege na objed kako bi
upoznali stranog poslovnog čovjeka. U početku nitko od njih nije shvatio daje
zaobljen, proćelav stranac u srednjim godinama nitko drugi do Che. Nakon
odmora i prikupljanja snage na Kubi, Guevara je potajno odletio u Prag.
Odande su on i 17 Kubanaca odletjeli u Boliviju, odlučni da rasplamsaju
revolucionarnu vatru usred južnoameričkog kontinenta. Dok su Castrovi tajni
agenti davali oružje i obuku za revolucionarne pokrete u svijetu, on je nastojao
izgraditi što širu međunarodnu koaliciju vlada Trećega svijeta i pokreta koji se
suprotstavljaju »imperijalizmu, kolonijalizmu i neokolonijalizmu«. Godine
1966. u Havani je organizirao Prvu interkontinentalnu konferenciju Afrike,

218
Azije i Južne Amerike. Već je postojalo dosta ljevičarskih afričko-azijskih
organizacija i pokreta. Novost u Castrovu pristupu bilo je uvođenje Južne
Amerike u taj krug. Bio je to pravi izazov za jednu od glavnih postavka
američke vanjske politike: da je zapadna polutka područje posebnog interesa,
pod američkim skrbništvom i zaštitom. Iz američke je perspektive
interkontinentalna konferencija još više povećala opasnost i zlonamjemost
Castrove međunarodne uloge. Majstor publiciteta i retorike, Castro je sada
postao važan igrač na svjetskoj sceni. Ali nije mogao sakriti činjenicu da
vlada slabom i ovisnom ekonomijom. Planirani rast proizvodnje šećera nije
dostignut. Castro je oduševljeno naručio brojne posebno dizajnirane sovjetske
kombajne, no pokazali su se nedjelotvornima na neravnoj zemlji i nisu mogli
zamijeniti ljudski rad. Kako bi poslužio kao primjer, Castro je proveo sate i
dane fotografirajući se kako mačetom reže trsku, pritom se obilno znojeći. Na
tisuće gradskih radnika dovedeno je u sela kako bi pomogli u žetvi.

Castro se nadao da će 1966. sklopiti sporazum s Kinom o razmjeni šećera za

rižu. Takav bi mu dogovor proširio manevarski prostor smanjivši ovisnost o
Sovjetskom Savezu. No Kinezi su se povukli u posljednji trenutak. Nisu imali
viška riže, a kubanski šećer im nije trebao. U međuvremenu je Castro kubanska
rižina polja pretvorio u plantaže šećerne trske. Uskoro je došlo do nestašice
riže, temeljne namirnice kubanske prehrane. Kinesko veleposlanstvo u Havani
dodatno je razljutilo Castra marljivo šireći sebičnu protusovjetsku
propagandu. Castro se osjećao ogorčeno i izdano. U nizu govora okomio se na
Kineze s bijesom i mržnjom odbijena prosca.

Kasnije te godine Castro je pao u još jedno od svojih razdoblja očite depresije
i povlačenja u sebe. Nije mnogo govorio i doimao se izbezumljeno i
frustrirano. Možda je bio bolestan ili se oporavljao od manje operacije. No
kao u prethodnim slučajevima, povratio je duh i vratio se s još militantnijim
stavom. Svađa s Kinezima nije ga učinila ništa sklonijim Sovjetskom Savezu.
Oštro je napao prosovjetsku Komunističku partiju Venezuele. Venecuelski
komunisti kritizirali su Kubu jer se miješa u venecuelska pitanja i podržava
venecuelsku »frakciju« koja se umjesto za političku akciju zalaže za naoružani
ustanak. Castro nije želio nikoga slušati. Niti jedna zemlja, gorljivo je
ustvrdio, nije postigla komunizam, čak niti Sovjetski Savez. Kako se cesta do
komunizma nalazi u neistraženu području, svaka revolucija ima pravo tražiti
vlastiti put. Kuba će nastaviti podupirati marksiste koji su spremni i željni

219
borbe, a ne one koji žele samo razgovarati. Castro je pronašao rječita
glasnogovornika za svoje ideje u ljevičarskom francuskom intelektualcu
Regisu Debravu. Nakon dugih rasprava s Castrom, Debrav je izdao knjigu
Revolucija unutar revolucije, strastveno izlažući uvjerenje u Castrovu ideju
stvaranja što većeg broja žarišta seoskih gerilskih ustanaka u Trećem svijetu.
Knjiga je bila izvor nade i nadahnuća tisućama mladih južnoameričkih
radikala. Iz svojeg tajnog logora u bolivijskoj šumi, Che Guevara je potpalio
plamenove dugačkom porukom kojom poziva na stvaranje »dva, tri, mnogo
Vijetnama« kako bi iscrpili i konačno uništili snagu američkog imperijalizma.
Castro je zauzvrat hvalio napredovanje bolivijskog ustanka. Rekao je da
Amerikanci šalju sve više »savjetnika« koji bi trebali ojačati teror bolivijske
vlade ali će, kao u Vijetnamu, propasti u naumu da zaustave revolucionarni
val. Castrov šef obavještajaca u Parizu povezao se s Debravom i potajno ga
prebacio u bolivijsku prašumu kako bi cijenjeni pisac mogao iz prve ruke
izvješćivati o uspjehu revolucije. No stvarao se rascjep između Castrovih
proročanstva i realnosti Cheova slabog napretka. Oslabljena bolestima i
demoralizirana neprohodnim terenom i neprestanom kišom, Guevarina je mala
družina polako odustajala. Castro je poslao nekoliko viših i vjernih agenata da
ojača skupinu. No bolivijska se komunistička partija hladno odnosila prema
Kubancima, a mnogi seljaci koje su došli osloboditi nisu im pretjerano
vjerovali. U listopadu 1967. odred bolivijske vojske zarobio je Guevaru.
Prema zapovijedi bolivijskog glavnog stožera, zatvorenik je strijeljan.
Fotografije njegova golog leša, s podignutom glavom kako bi ga se lakše
prepoznalo, obišle su cijeli svijet. Carstvo je uzvratilo udarac. Fidela Castra
je vijest duboko uznemirila i prvi je put pokazao osjećaje. Kako je rekla Celia
Sanchez, zaključao se u svoju sobu i udarao po zidovima. To nisu bili samo
osjećaji potaknuti smrću prijatelja. To je bio golem udarac njegovim vlastitim
nadama i ciljevima. Kako će objasniti Cheov neuspjeh? U javnosti ga je hvalio
kao velikog i nesebičnog revolucionara, ali sada bi mu odgovaralo istaknuti
neku Cheovu manu. Guevara je bio previše skroman i premalo zabrinut za
vlastitu sigurnost. Castro je rekao da čak niti na Sierri Maestri Guevara uopće
nije mario za opasnost. Njegove su ga kolege morale obuzdavati da nepotrebno
ne ugrožava svoj život. Ova kritika nije bila izdaja Chea. Castro je samo
nastojao umanjiti štetu načinjenu revolucionarnom cilju. Guevaru su zarobili i
ubili jer nije mario za vlastitu sigurnost. Ostali revolucionarni vode, Castro je
natuknuo, neće imati istu slabost i neće doživjeti neuspjeh. Bolivija za sada
nije drugi Vijetnam. Ali imperijalisti ne bi smjeli zadovoljno trljati ruke.

220
Sigurno će izroniti i drugi Vijetnami.

Nisu samo imperijalisti bili zadovoljni zbog Guevarina kraja. Proso-vjetski

novinari iz cijelog svijeta pisali su članke o poukama naučenim iz Guevarina
neuspjeha. Pokazao je, pisali su, da oružana pobuna neće uspjeti u Latinskoj
Americi; da je jedina mogućnost napretka strpljiv i nenasilan politički rad na
podlozi mirnoga suživota. Castro je brzo shvatio daje ta kritika neizravno
upućena upravo njemu. Još se više uzrujao kada je saznao da neki istaknuti
kubanski »stari komunisti«, pogotovo oni bliski sovjetskom veleposlanstvu,
imaju isto mišljenje. Castrove sigurnosne službe dobile su mnogo savjeta i
opreme od sovjetskog KGB-a. To nije spriječilo KGB da vodi vlastitu mrežu
uhoda i moćnih agenata na Kubi niti je spriječilo Castra da prati KGB. Po
Castrovoj je naredbi Manuel Pineiro, poznat kao »Crvenobradi«, oba-
vještajac fanatično odan Castru, organizirao operaciju praćenja (s pri-slušnim
uređajima, mikrofonima i skrivenim kamerama) kubanskih službenika za koje
se sumnjalo da su odaniji Sovjetskom Savezu nego Kubi. Neki su uhićeni i
suočeni s dokazima o nevjeri, na što je KGB pobjesnio. Najistaknutiji »stari
komunist« Anibal Escalante pokazao je svoje divljenje staljinističkim
metodama u prezira vrijednom javnom priznanju svojih grešaka, zahtijevajući
da se na njega okomi puna težina revolucionarne pravde. U daljnjim
pokušajima da se prekine javni pad morala uzrokovan Cheovom smrću, Castro
je naredio Veliku revolucionarnu ofenzivu, u stilu Maova Velikog koraka
naprijed. Nacionaliziran je gotovo svaki privatni posao koji je preživio - male
trgovine, barovi, restorani, radionice za popravke. Ta su mjesta, rekao je
Castro, središta profiterstva, korupcije, nerada i nemoralnosti. Vrijeđala su
poštene, radišne ljude na poljima i u tvornicama. Kasnije se pokušao okomiti
na znakove zapadne popularne kulture. »Lude šezdesete« su došle čak i na
revolucionarnu Kubu, stvarajući generaciju dječaka s dugom kosom i
djevojaka u mini-suknjama, ovisnih o glazbi Beatlesa. Roditelji su morali
uništiti takve simptome kontrarevolucionarne degeneracije. Castrove prve
reakcije na Cheovu smrt bile su taktične i političke. Pokušao je objasniti
njegove neuspjehe istovremeno koristeći njegovo mučeništvo kako bi potaknuo
revolucionarno oduševljenje. Che je postao ikona čistoće, idealizma i
odanosti. No njegova je smrt imala dugoročan i dublji utjecaj na Castrove
vlastite nazore i stanje uma. Castru je Che uvijek služio kao revolucionarna
svijest, neprestano ga potičući da se drži načela i radikalnog stava, te da se
uzdržava opreznog pragmatizma. Cheova smrt je oslobodila Castra ove

221
ponekad neugodne savjesti. Bio je emocionalno iscrpljen. Činilo se da
neprestano vodi rat na svim frontama, ne samo protiv imperijalističkog
neprijatelja nego i sovjetske plahosti i dvoličnosti, kineske podvojenosti,
nedostatka militantnosti medu latinskoameričkim komunistima, lijenosti i
slabog rada mnogih Kubanaca, nesposobnih kubanskih birokrata. Čeznuo je za
stabilnijim i ugodnijim odnosom sa Sovjetskim Savezom. Možda su njegova
odbijanja Sovjetskog Saveza ponekad bila nepromišljena. Možda je Guevarin
neuspjeh zaista pokazao da je put prema svjetskoj revoluciji duži nego što se
nadao. Počeo je osjećati, i izražavati, veću zahvalnost za sovjetsku pomoć,
koju je prije prihvaćao kao nešto samorazumljivo. Vrhunac Castrova povratka
u sovjetski zagrljaj došao je 1968., kada su SSSR i nekoliko saveznika iz
Varšavskog pakta upali u Čehoslo-vačku kako bi srušili reformističku vladu
Aleksandra Dubčeka. Mnogi ljevičarski intelektualci očekivali su da će Castro
osuditi tu invaziju. Važne komunističke partije na zapadu, prije svega francuska
i talijanska, javno su osudile sovjetski potez. Kako onda ne bi prvak
nacionalne neovisnosti kao što je bio Castro osudio očito nezakonit potez
agresije velesile? No Castro je na sve to gledao drugačije. Za njega Dubčekov
»socijalizam s ljudskim licem« uopće nije bio socijalizam. Bio je to paravan
za prijelaz na zapadni liberalizam. Dubček je dopuštao da lažna sloboda
postupno uništava i potkopava sve temeljne postavke marksističke države.
Svjesno ili nesvjesno, pokušao je poništiti razvoj komunizma. Prije svega,
pomagao je i bodrio Zapad, posebice SAD.

Stoga Castru nije trebalo dugo da odluči kako će potpuno podržati sovjetski
potez. Bolno je upotrijebiti vojnu silu, ali je i nužno i ispravno kada je
socijalizam ugrožen. Castro je invaziju opisao kao potez drugarske
solidarnosti. Bio je zadovoljan što Sovjetski Savez još uvijek ima snagu
potegnuti odlučan i kontroverzan potez kako bi održao snagu i jedinstvo
socijalističkog tabora. Za posjeta Moskvi čak je predložio svojim domaćinima
da bi mogao javno kritizirati samoga sebe zbog mnogih antisovjetskih
komentara koje je izrekao od razdoblja raketne krize. Sovjeti su mu savjetovali
da nipošto ne kritizira sebe. Uložili su mnogo kapitala u razvijanje Castrova
imidža i ugleda, pa nisu vidjeli nikakvu korist u tome da prizna svoje
pogreške, čak i pogrešku kritiziranja Sovjetskog Saveza. Kao i Margaret
Thatcher, Castro je na određeni događaj uvijek gledao u kontekstu šireg sukoba
ideologija. Kome bi to koristilo? Zapadnom ili socijalističkom taboru? Nama
ili njima? Njegovo mišljenje o sovjetskoj invaziji Čehoslovačke bilo je slično

222
mišljenju Margaret Thatcher o invaziji na Panamu koju je dva desetljeća
kasnije naredio prvi predsjednik Bush. Liberali bi se mogli buniti. Pravnici bi
mogli reći da se kosi s međunarodnim zakonom. No očito je odgovaralo
svjetskim snagama dobra i stoga je zaslužilo bezrezervnu potporu. Kao što je
Castro rekao, opravdavajući smaknuća Batistinih vojnika, pravda nije pitanje
zakonskih finesa već moralnog uvjerenja.

Za kubansku javnost, Castro nije imao privatni život. Njegovi su obožavatelji

pretpostavljali da su svi njegovi radni sati posvećeni revoluciji. Ta slika
zapravo nije bila daleko od istine. Nalikovao je Margaret Thatcher ne samo po
svojoj ocijeni invazija, već i po temperamentu. Imao je zadatak promijeniti
svoju zemlju i svijet. Slijedeći opsesivnu želju da ispuni svoj zadatak bio je
neprestano napet i pun naizgled neiscrpne energije. Poput Thatcher, često je
radio ili razgovarao do 3 ili 4 sata ujutro, pokazujući malo suosjećanja za
umorne savjetnike koji su htjeli ići spavati. Nije ga privlačio odmor bez
političke svrhe, kao čitanje beletristike. Ako je čitao Shakespeareova Julija
Cezara, bilo je to kako bi proučio što ta drama može reći o mehanici
povijesnih procesa. Čak i kada je pecao u ljetovalištu, obično bi većinu
vremena proveo izlažući pratnji svoje planove i ideje. Često je znao sate ili
čak dane posvetiti zabavljanju stranih posjetitelja, ali samo zato što su mogli
ponuditi utjecaj, prestiž ili nešto praktično, kao recimo pozitivan novinski
članak. Njegov privatni život, u onom određenom smislu, bio je obavijen
velom tajne. U prvim godinama revolucije, ljudi su znali barem nešto o
Fidelovu obiteljskom životu i osobnim interesima. Ponekad bi ga fotografirali
dok igra neki sport, obično bejzbol, ili se šeće po golf-terenu. Katkad je sin
Fidelito putovao s njim. U tisku se ništa nije pisalo o njegovu seksualnom
životu, ali privatno su ga zvali »Konj«, E^o pohvalu njegovoj navodnoj
spolnoj moći. Kolale su glasine, tračevi i šale o njegovim vezama s različitim
privlačnim ženama. Ljudi su se pitali je li spavao s Ćelijom Sanchez i je li
istina da je Celia lezbijka. Hoće li se vjenčati s Naty Revuelta? Ili možda s
Teresom Casuso, glamuroznom prijateljicom koju je upoznao tijekom izgona u
Meksiku? Castro nije volio takve tračeve i suzbijao ih je. Do kasnih 1960-ih,
zid se potpuno zatvorio. Sve vezano uz njegov osobni život tretiralo se kao
državna tajna, što je bio jedan od vidova sovjetskog sustava koji je Castro
prihvatio bez razmišljanja. Gadila mu se zapadna opsesija privatnim životom i
ukusima poznatih ljudi. Plašt tajnovitosti pokrivao je čak i bezazlene
aktivnosti. U četrdesetoj godini Castro se smirio u praktički monogamnoj

223
dugotrajnoj vezi. No osobe izvan kruga njegovih najbližih prijatelja tek su
krajem stoljeća saznale za postojanje žene s kojom je proveo veći dio svojeg
zrelog života. Bila je to Dalia Soto del Valle, žena dvadesetak godina mlada
od Castra. Potjecala je iz bogate obitelji koja se u Trinidadu bavila trgovinom
cigara. Castro ju je prvi put upoznao dok je radila kao tajnica u Sindikatu
šećernih radnika. Otkad je počela živjeti s Castrom, njezina obitelj i prijatelji
prekinuli su gotovo sve kontakte s njom. Navodno je njezina majka rekla daje
»izgubila kćer« i daje Dalia praktički zatvorenica. Živjela je s Castrom u
zapadnim predgrađima Havane, u kući koja je postala njegov glavni dom.
Jedine susjedne zgrade bile su nastanjene vojnim časnicima ili članovima
službe sigurnosti. Kuća je imala veliki vrt s toliko razraslih stabala manga i
ceiba da se iz aviona ili satelita nije moglo vidjeti ništa što se događa u vrtu.
Castrova flota automobila nestala bi u podzemnim garažama, a ispod kuće je
sagrađen i izuzetno zaštićen bunker.

Daliju su opisivali kao visoku i zgodnu ženu svijetle boje kože, s lijepo
oblikovanim nosom i gustom kosom. Često je nosila crne kožne čizme. S
obzirom na tropsku vrućinu na Kubi, čizme je zasigurno nosila radi ugađanja
Castrovu ukusu. Dalia je prihvatila činjenicu da je njezina uloga u Fidelovu
životu ograničena. Za doručak ga je dvorila njegovim najdražim jelima, kao
što su med, bivolje mlijeko i riba na žaru. No čim bi se pojavili Castrovi
savjetnici kako bi utanačili program za taj dan, Dalia bi se tiho povukla. Kada
je prošlo 20 godina zajedničkog života Fidela i Dalije, stekli su rutinu i jezik
tipičan za parove u srednjim godinama i međusobno se zvali »stari« i »stara«
(»viejo« i »vieja«). Dalia je Fidelu rodila petoro sinova. Svima su nadjenuta
imena koja počinju s A, recimo, Alex, Alexander i Alexis. Alexander je
također bio Castrov ratni nadimak na Sierri Maestri. Opsjednutost
Aleksandrom zasigurno je utjecala. Grčki je Aleksandar potekao iz daleke
Makedonije, a ne profinjene Atene. No pokorio je veći dio poznatog svijeta.
Fidel je došao iz Orientea, prilično udaljena od političkog središta Havane.
No uz bolju sreću, i čvršću potporu Moskve, možda je mogao postati moderni
Aleksandar? To je zasigurno bio njegov cilj. Castro je očito mislio da uz
modernog Aleksandra nema mjesta za prvu damu. Ako je itko igrao tu ulogu,
ona je bila podijeljena između Ćelije Sanchez i Vilme Espin, predsjednice
Kubanske federacije žena i supruge (kasnije se rastala) Raula Castra. Moguće
je da je Fidel bio u kraćoj seksualnoj vezi s Vilmom prije nego što se vezala
uz Raula. Jedan savjetnik tvrdio je da je ušao u Fidelov šator na Sierri Maestri

224
tijekom rata protiv Batiste i uhvatio Fidela sa spuštenim hlačama. Žena, za
koju je mislio da je Vilma, klečala je u sjeni. Fidel nije izgledao pretjerano
pokunjeno. Rekao je: »Neću dugo. Nemoj se previše udaljiti. I drži Ćeliju
podalje.« Bez obzira je li ova priča istinita, Vilma je postala najizloženije
javno lice kubanskih revolucionarki: lijepa, živahna, graciozna i potpuno
odana Fidelu i komunizmu. Što se Raula tiče, bio je Fidelov zamjenik i
nasljednik te jamstvo odanosti oružanih snaga. No nije posjedovao Fidelovu
karizmu i snagu karaktera. Često je previše pio (uglavnom najbolji škotski
viski) te postajao agresivan ili plačljiv. Unatoč položaju i vezi s Fidelom,
Raul je stalno osjećao strahopoštovanje prema velikom vodi. Bojao se
pristupiti Fidelu s problemom ako je mislio da će ga to iznervirati. Glasine o
njegovu porijeklu utjecale su na Raulovo samopouzdanje. Njegova je majka
Lina rodila dva sina, Ramona i Fidela, koji su jako nalikovali jedan na
drugoga - obojica su bili visoki i snažni, vrlo lijepi, s klasičnim crtama. Zatim
je nekoliko godina kasnije rodila trećeg sina Raula, koji je bio nizak, ženskast
i imao kose oči. Kad se Raul rodio, Linin je suprug don Angel već bio u
kasnim pedesetima. Ljudi su nagađali da je Raulov otac netko drugi, a ne
postariji Angel Castro. Najizgledniji kandidat bio je Felipe Miraval Miraval,
narednik zadužen za mjesni odred Seoske straže. Miraval je kasnije postao
pukovnik. Nakon revolucije osuđen je na podužu zatvorsku kaznu zbog
sudjelovanja u ubojstvu ljevičarskog političara tijekom Batistine vladavine.
Nikada nije otvoreno tvrdio daje otac ministra obrane Raula, ali je poticajno
kimao glavom i namigivao kad bi ga ostali zatvorenici zapitkivali o tim
glasinama.

Nitko nikada nije sumnjao u porijeklo Ramona Castra. Njegov izgled i

gestikulacija bili su toliko slični Fidelovima da bi ga ljudi ponekad zamijenili
za vrhovnog zapovjednika. Nježno je gladio bradu i nos na potpuno isti način
kao Fidel. Bio je i jednako brbljav, sve više kako je vrijeme prolazilo. No, za
razliku od Raula, Ramon se nikada nije niti približio Fidelovoj politici. Nakon
revolucije imao je malo dodira s Fidelom, a u razgovorima s članovima vlade
koristio je izraze poput »vi komunisti«. Što se tiče drugih članova obitelji,
Fidelove sestre Emma i Lidia uglavnom su mu ostale sklone. Ostali su se
udaljili. Juana mu je postala izrazito nesklona, prebjegla je u SAD i osudila ga
kao diktatorsko čudovište. Kada je Fidelito postao tinejdžer, krenuo je u školu
pod lažnim imenom i držao se podalje od očiju javnosti. Njegova je majka
Mirta 1965. otišla u Španjolsku sa svojim drugim suprugom. Dopušteno joj je

225
da se vrati na Kubu kako bi vidjela Fidelita, ali samo pod uvjetom da
medijima ne govori ništa o svojem životu i odnosu sa sinom. Fidelova
izvanbračna djeca imala su malo dodira s njim. Svi su dječaci rano poslani u
Moskvu kako bi učili o znanosti i marksizmu. Alina, kći Naty Revuelta,
pokazala se kao najproblematičnije dijete. Kad je imala deset godina, rekli su
joj da njezin otac nije Natyn bivši suprug već Fidel Castro. Malena djevojčica
je bila oduševljena. Bio je to dobar pro-tuudarac za djecu iz škole koja su se
hvalila poznatim očevima. Također je pretpostavila da će njezin svemogući
otac sada riješiti sve njezine probleme i probleme njezinih prijatelja, kao što
su nedostatak hrane i loša stambena situacija. Potpuni stranci bacali su pisma u
Alinin vrt, moleći je da se zauzme kod Fidela za, primjerice, nepravedno
zatvorenog rođaka. Uredno je pisala ocu s popisom zahtjeva, ali nije dobila
nikakav odgovor. Umjesto toga, pozvana je na privatnu košarkašku utakmicu na
kojoj je Fidel igrao s kubanskom nacionalnom momčadi. Nije bila
impresionirana. Svaki put kad bi Fidel dobio loptu, svi bi mu se maknuli s
puta. Profesionalci u suprotnoj momčadi jadno su se pretvarali da ga
pokušavaju blokirati. Kao tinejdžerica, Alina je pokazivala simptome bunta i
emotivnih problema. Pristupila je skupini zlatne mladeži, djece vladine elite
koja su iskorištavala svoj položaj kako bi pila, zabavljala se i vodila ljubav
kao privilegirana mladež iz prošlog režima. Sa samo 17 godina prihvatila je
bračnu ponudu službenika tajne policije Yoyija, koji je bio mnogo stariji od
nje. Rastao se od supruge, crne zabavljačice, kako bi se vjenčao s Alinom.
Neposredno prije planiranog vjenčanja Alina je dobila zapovijed da posjeti
oca u Palači revolucije. Službenici koji su uručili poziv u kuću gdje su živjele
Alina i njezina majka bili su otresiti i strogi, što je pokazivalo da Fidel nije
zadovoljan. Kad su Alinu uveli u Fidelov ured, on je izgledao ozbiljno, ali ne i
prijeteće. Zagrlili su se. Nakon malo ćaskanja, Fidel je prešao na stvar.
Premlada je za udaju. U svakom slučaju, čovjek za kojeg se namjerava udati
uopće joj ne odgovara. Skandalozno je da se želi udati bez da se s njim
prethodno posavjetovala. Alina već godinama nije stupila u dodir s njim, niti
je imala njegov telefonski broj. Priznao je daje bio loš otac te da joj nije
posvetio dovoljno vremena i pažnje. Ali sada je njegova dužnost zaustaviti je
kako ne bi napravila veliku pogrešku. Zna li da je Yoyi bio oženjen za
kabaretsku pjevačicu? Alina ga je upitala misli li reći da je Yoyi neprikladan
jer se oženio crnkinjom. Fidel joj je rekao da ne bude drska. Radilo se o tome
da Yoyi želi brak s njom iz interesa, jer je Castrova kći. Kako je to moguće,
upitala je. Nikada nije imala nikakve koristi od toga što je njegova kći, pa

226
zašto bi Yoyi i pomislio da će imati koristi od tog braka?

Konačno je Fidel postao nestrpljiv i iznio svoje uvjete. Alina treba odgoditi
planove za vjenčanje. Ako se za šest mjeseci još želi udati za Yoyija, može to
učiniti. Castro će doći na vjenčanje i platiti troškove. No ako se bude držala
sadašnjih planova, neće joj se obratiti do kraja života. Odlučila je prihvatiti
njegove uvjete. Nakon šest mjeseci nije se predomislila i Fidel je ispunio
svoju stranu nagodbe. Svadba je odražana u manijakalno čuvanoj tajnosti koja
je tada već zahvatila sve Fidelove privatne aktivnosti. Jedini gosti bili su
tjelesni čuvari, pripadnici tajne službe i članovi ministarstva unutarnjih
poslova. Kao što se Fidel pribojavao, brak je trajao samo nekoliko mjeseci.
Alina se još dva puta udavala i imala brojne ljubavne veze. Neko je vrrjeme
radila kao manekenka u državnoj tvrtki koja je prodavala odjeću i organizirala
modne revije za strane turiste i diplomate. Ponekad bi sramotila svoju odanu i
patničku majku Naty. Jednom je uhićena zbog prostitucije. Postala je meta
zapadnih novinara koji su željeli senzacionalističku priču o susretu s
Castrovom buntovnom kćerkom. Na kraju je pobjegla u Španjolsku s
posuđenom putovnicom.

Fidel je provodio malo vremena sa svojom djecom i rođacima, čak i s bratom

i zamjenikom Raulom. Njegova djeca od različitih majki nisu se previše
međusobno družila. Alina je imala 13 godina kad je prvi put upoznala Fidelita
u stanu strica Raula. Fidel je pak rijetko bio sam. Obično je bio okružen višim
dužnosnicima i tjelesnim čuvarima. U njegovoj je pratnji obično bilo i
nekoliko osobnih prijatelja, kao stoje osobni tajnik Pepin Naranjo i osobni
liječnik Rene Vallejo. S njima bi igrao šah ili razgovarao o onome što mu je
bilo na pameti. No posjetitelje bi često iznenadili nevidljivi zidovi koje je
stvorio njegov položaj. Čak se i nasamo činio čovjekom dovoljnim samome
sebi. Njegova se pratnja smijala njegovim šalama i nudila dovoljno upadica
da održi razgovor. No nikada se nisu više nego simbolički usprotivili njegovim
stavovima u kojoj god stvari. Ministri koji su u drugim situacijama bili vrlo
samouvjereni i svojeglavi, u Castrovoj nazočnosti postajali bi tihi i poslušni.
Kad bi Castro odlazio u posjet tvornici ili farmi, često bi zadirkivao ljude, od
rukovoditelja do čistačice. Doimao bi se tolerantnim i opuštenim čak i ako bi
mu se netko žalio. No ministri i generali su znali da ne mogu slobodno
postavljati neugodna pitanja. Znali su da se od njih očekuje da u njegovoj
prisutnosti slušaju i iskažu potporu, a ne da budu glavni glumci. Castro je

227
veoma uživao u hrani i piću. Kao dijete se zanimao za rad španjolske kuharice
svojih roditelja i nikada nije zaboravio kako se pripremaju neka tipično
iberska jela kao što je bacalao (bakalar). Kao mladić često je sam kuhao, te se
smatrao stručnjakom u pripremanju špageta. Kasnije, kada su za njega kuhali
profesionalci, ponekad bi ušetao u kuhinju i razgovarao o pripremi jela. Na
diplomatskim večerama volio je pokazati svoje znanje razgovarajući o hrani s
domaćicom. Cijenio je dobar viski i dobro vino, naučio je mnogo o francuskim
vinima od Georgesa Marchaisa, vode francuske komunističke partije. Jednom
ga je toliko obuzela kvaliteta boce rijetkog starog porta koji je poslužio
portugalski veleposlanik da je dao razbiti bocu kako bi proučio talog. Kada je
navršio 48 godina, već je bio ozbiljan pušač cigara. U listopadu 1985. prestao
je pušiti zbog zdravstvenih problema i kako bi postavio primjer. Uvijek je
smatrao važnim biti u dobroj formi. U svojim tridesetim i četrdesetim
godinama još je žestoko vježbao i povremeno odigrao košarkašku utakmicu. U
kasnijim godinama održavao je formu i zdravlje plivanjem. Ponekad je ronio s
harpunom ili plivao s maskom i disalicom. Plivao je polako, ali je mogao
prijeći tri-četiri kilometra. Njegovo je zanimanje za plivanje potaknulo CIA-u
da smisli kako bi mu se tako mogli približiti. Jedan je plan bio da postave
neobično veliku i šarenu školjku na morsko dno gdje je Castro često plivao.
Kad bi je Castro dotaknuo, eksplodirala bi. Čim su kubanski protuobavještajci
saznali za planove o plivačkom atentatu, Castra su i u vodi počeli pratiti
tjelesni čuvari. Unatoč mnogim dojavama o planiranom atentatu, Castro je vrlo
rijetko nosio posebnu zaštitu za tijelo. Medijska nagađanja da Castro nosi
oklop mogla su biti točna jer je njegov torzo bio prilično krupan u usporedbi s
dugačkim i mršavim nogama. Jednom se hvalio da je njegov jedini zaštitni
prsluk onaj moralan. Također se usporedio s krotiteljem lavova. »Krotitelj
okrene leda, a lav ostane miran. Ponekad jednostavno okrenem leda i nije me
briga.«

Nije imao sluha, pa je glazbu slušao samo iz javne dužnosti. Također se nije
pretjerano zanimao za kiparstvo. No volio je knjige i proždrljivo ih čitao cijeli
život. Birao je knjige uglavnom prema činjeničnom sadržaju i praktičnoj
koristi. No ponekad bi čitao i knjige koje nisu bile vezane uz njegov posao,
poput Hawkingove Kratke povijesti vremena i biografija velikih vojnih voda
iz prošlosti. Tvrdio je da je Don Kihota pročitao šest puta. I sam je bio
perfekcionist u pisanju, te je provodio mnogo sati uredujući tekstove pisama
upućenih stranim državnicima. Kad se Castro susreo s delegacijom kubanskih

228
novinara, ispričao se što nije vidio većinu njihovih uradaka: Rijetko imam
vremena gledati televiziju. Ponekad pogledam trominut-ni sažetak svega što se
dogodilo preko vikenda. Često imam sastanke i obveze u nezgodno vrijeme.
Zato također vrlo brzo pročitam novine. Znate da nema mnogo novina. Kako
nedostaje papira, mogu se pročitati vrlo brzo. Nemam dovoljno vremena
slušati radio. No čitam mnogo dopisa. Čitam mnogo izvješća kako bih saznao
što se događa u svijetu i to zahtijeva mnogo vremena... Jako se oslanjam na
knjige, jer čovjek mnogo nauči iz njih...

Potpuno zaokupljen iskazivanjem moći, Castro nikada nije ozbiljno požalio što
je posvetio život politici. No ponekad je tvrdio da je žrtva dužnosti: Želio bih
biti kao Garcia Marquez, koji ide s jednog mjesta na drugo, gdje god želi, i
radi što god poželi. Volio bih biti slikar ili znanstvenik koji provodi
istraživanja. Mogu vam reći da sam izabrao najteži posao i da sada samo
vršim svoju dužnost. Ako oni koji me žele maknuti to uspiju učiniti, ali časno i
pošteno, bit ću im vrlo zahvalan. Na ručku s nekim europskim diplomatima,
Castra su upitali ima li neki privatni hobi i kako provodi slobodno vrijeme.
Kao i obično, rekao je da ima malo slobodnog vremena i govorio o svojem
zanimanju za plivanje i čitanje. Tada je, uz nevin izraz lica, dodao: »Iskreno,
posebno volim čitati izvještaje koje veleposlanstva u Havani šalju svojim
vladama.« Osvrnuo se da vidi reakciju svoje publike na ovu očitu indiskreciju.
Daje kubanski obavještajac otvoreno govorio o uhođenju stranih
veleposlanstava, nesumnjivo bi bio uhićen zbog izdaje. No Castro je
postavljao pravila i mogao ih je ignorirati. »Uostalom, nismo tako dobro
informirani kao Amerikanci,« nastavio je: Jeste li svjesni da svaku radijsku
poruku, svaki telefonski poziv upućen na Kubu ili iz nje presreće američka
Agencija za nacionalnu sigurnost? 1 ne radi se samo o Kubi. Potpuno je
pokriven veći dio svijeta, posebno Latinska Amerika. Prisluškuju i snimaju
svoje prijatelje kao i neprijatelje. Ako predsjednik Venezuele podigne
telefonsku slušalicu kako bi razgovarao s predsjednikom Meksika, za nekoliko
sati doslovan prijevod razgovora kola VVashingtonom... To je potaknulo
raspravu o sigurnosti. Castro je komentirao da se novinari u Washingtonu često
dočepaju povjerljivih informacija jer se diplomatski izvještaji, pa čak i tajni
obavještajni podaci, kopiraju za mnogo ljudi u različitim vladinim odjelima.
Zbog toga podaci često procure. Kad se to dogodi, obično je teško ili
nemoguće pronaći izvor. »Mi pokušavamo izbjeći taj problem. Povjerljive
dokumente šaljemo samo i isključivo onima koji ih moraju znati. Kopije

229
obično dobije samo nekolicina imenovanih dužnosnika. Ponekad mi neki od
naših veleposlanika pošalje izvještaj s oznakom »Isključivo na ruke vrhovnog
zapovjednika.« Problem je u tome što, nakon što ga pročitam, ne znam što da
napravim s njim, a da ne prekršim pravila...«

Na desetu godišnjicu pobjede revolucije, 2. siječnja 1969., Castro je upitao

masu na Trgu revolucije bi li pristala na smanjenje obroka šećera. To nije bilo
pitanje koje su željeli čuti u trenutku ovakve velike proslave. Za većinu
Kubanaca život je postao vrlo težak. Spajanje kraja s krajem bilo je
»složeno«, kako se obično ublažavao pravi izraz. Ljudi su i dalje prihvaćali i
cijenili najočitiju i najbolje oglašavanu korist od revolucije. Barem su svi
mogli dobiti posao, i nije ih previše smetalo - ako je to značilo da troje ljudi
radi posao za koji je prije bio dovoljan jedan čovjek. Čak i u najzabačenijim
selima djeca su išla u školu, odjevena u lijepe uniforme, i jela besplatne
školske obroke. Iz udžbenika su učila o herojskim djelima Fidela i Chea, te da
su svi Kubanci sada jednaki, bez bijelih vlasnika i crnih sluga. Bolesni su
imali osigurano besplatno liječenje prema standardu koji je nekad bio na
raspolaganju samo bogatima. Revolucija jedino nikako nije uspijevala na polju
proizvodnje i raspodjele. Premda je otok, na Kubi se ribe, koju su nekada
prodavali ulični prodavači, nije više moglo nigdje naći. Voće je i dalje raslo u
otočkoj blagoj klimi, ali zašto gaje toliko trunulo na drveću ili u državnim
skladištima? Privatne trgovine zatvorene su tijekom Velike revolucionarne
ofenzive 1968. godine. Državne trgovine imale su mnogo mušterija, ali vrlo
malo proizvoda na policama. Castro se hvalio detaljnim dokazima tvrdeći da
su 95% privatnika, prodavača hot-doga, činili profiteri i kontrarevolucionari.
Novi državni restorani nisu imali profitera, ali obično niti hot-dog, a konobari
se nisu pretjerano trudili posluživati goste. Obroci su se neprestano
smanjivali, a rezerve nestajale. Rene Dumont, strani savjetnik i pristaša, sažeo
je situaciju: »Nije se moglo ništa kupiti i stoga nije bilo poticaja za rad.« I
nato je Castro još predložio smanjenje porcija šećera.

Castro je ozbiljno i uvijeno objasnio problem. Vrijeme je nepovoljno. Kad je

potrebna kiša, dolazi suša, a zatim previše kiši. Kuba ima obavezu poslati
velike količine šećera Sovjetskom Savezu i istočnoeuropskim zemljama, što
joj donosi vrijednu pomoć. Kad je Kuba bila suočena s opasnošću od invazije,
besplatno su dobili sofisticiranu vojnu opremu. Kada su imperijalisti
nametnuli ekonomsku blokadu, Sovjetski savez je pristao otkupiti šećer koji se

230
prije izvozio u SAD. Opskrbili su ih naftom i drugim vitalnim proizvodima uz
puno bolje uvjete od onih koje bi im ponudile druge zemlje. Kuba mora
poštivati svoju stranu dogovora. No zbog problema u šećernoj industriji Kuba
možda neće moći ispuniti svoju obavezu. Budući da sada svaki gram šećera
očajnički treba Kubi kako bi mogla ispoštovati dogovor, Castro je predložio
da, dok se ne riješe problemi proizvodnje, Kubanci prihvate smanjene obroke
od 2,5 kilograma mjesečno. Slaže li se narod? Poslušnici pomiješani s
narodom glasno su odobravali. No odgovor nije bio toliko pozitivan kako je
Castro želio, pa je još jednom ponovio argumente. Na kraju je izražena
potpora bila dovoljno glasna kako bi Castro mogao zaključiti da je narod sam
slobodno odlučio prihvatiti daljnje žrtve. Dok je šećer i dalje bio temelj
gospodarstva, Castro je sve više vremena i energije posvećivao mliječnoj
industriji. Smrt francuskog agronoma Andrea Voisina nimalo nije umanjila
Castrovu odlučnost da uvede revoluciju u proizvodnju mlijeka. Besplatno
mlijeko za sve učenike bilo je jedno od zaista popularnih postignuća
revolucije. Castro se hvalio da će za nekoliko godina Kuba izvoziti mliječne
proizvode Nizozemskoj. No cilj se činio sve daljim. Problem je bio što se
stoka prilagodila tropskim vrstama koje proizvode malo mlijeka. Europske
vrste bile su puno produktivnije, ali bi klonule ili uginule u tropskoj suši.
Castro je bio uvjeren da znanost i tehnologija mogu riješiti problem. Pročitao
je brojne knjige i stručne članke o uzgoju stok\ Savjetovao se sa stranim
stručnjacima. Neki su savjetovali da bi trebao zaboraviti na proizvodnju
mlijeka i koncentrirati se na proizvodnju govedine za I izvoz. Uz zarađeni
novac, Kuba bi mogla uvoziti sve mliječne proizvode koje treba. Castro je
odbacio savjet smatrajući ga defetističkim. Želio je da Kuba postane vodeći
proizvođač i mlijeka i govedine. Neki europski i kanadski stručnjaci prihvatili
su izazov i pristali doći na Kubu kako bi savjetovali vladu i podučili kubanske
znanstvenike. Na Castrovo inzistiranje, smanjen je akademski sadržaj
sveučilišnih kolegija, a veći je naglasak stavljen na praktičnu tehnologiju.
Sveučilišta su počela školovati tisuće inženjera, agronoma, pedologa i
životinjskih genetičara. Izgrađene su brojne eksperimentalne farme, a Castro je
pomno pratio njihove programe i rezultate. Satima je na televiziji govorio o
prednostima i manama različitih hibridnih vrsta. Svaki Kubanac morao je
naučiti imena pojedinih krava i bikova koji su bili iznadprosječno produktivni.
Najpoznatija od svih bila je Ubre Blanca (»Bijelo vime«). Kad je krepala,
mumificirali su je i izložili u muzeju kao neobičnu novu junakinju revolucije.
Na Castrovu žalost, golem trud i entuzijazam za industriju mliječnih proizvoda

231
nije doveo do velikih rezultata. Velikim proizvođačima poput »Bijelog
vimena« trebali su posebni uvjeti i stočna hrana koje je bilo teško i skupocjeno
replicirati na veliko. Stoka koja je uvezena kako bi podigla standard domaće
stoke često se nije mogla prilagoditi kubanskim uvjetima. Ustrajnost koja je
Castru tako dobro došla u gerilskom ratu protiv Batiste sada je bila
kontraproduktivna. Ustrajao je na radikalnim i originalnim pokusima dugo
nakon što su činjenice pokazale da će biti neuspješni. Strane stručnjake ljutilo
je neprestano Castrovo miješanje u njihov posao i odbijanje njihovih savjeta.
Godine 1970. Castro se suočio s onim što je sam protumačio kao najveći
izazov u svojoj karijeri. Od 1965. je obećavao da će 1970. prvi put u povijesti
otoka urod šećera dostići 10 milijuna tona. Svi državni resursi upregnuti su u
ostvarivanje tog rezultata. Cilj je predstavljao mnogo više od ekonomske
nužnosti. Bio je to politički imperativ. Castro je uložio čitavu vjerodostojnost
svoje vlade. Urod 1969., ugrožen uraganom i uskim industrijskim grlom,
iznosio je pukih 4,5 milijuna tona. No Castro nije smatrao da je to dovoljan
razlog da smanji ili odgodi cilj za 1970. godinu. Naprotiv, naredio je da se
odustane od koraka koji su mogli povećati urod 1969. i usredotoči na pripreme
za titansku borbu za proizvodnju 10 milijuna tona u 1970. godini. Ne dosegne
li se ovaj cilj za samo jedan gram, rekao je Castro, bit će to kolosalan
neuspjeh.

Blagdani za Božić i Novu godinu 1969. odgođeni su za srpanj 1970. kako bi se

izbjegli prekidi u žetvi. Većina oružanih snaga, i na tisuće gradskih i tvorničkih
radnika, zaposleni su na polju i u rafinerijama pod vojnom disciplinom. Za
svaku pokrajinu i mlin postavljeni su detaljni mjesečni ciljevi, počevši od
studenoga 1969. do sredine srpnja 1970. Formirani su posebni odbori koji su
trebali iskorijeniti nedolazak i nerad. Mediji su poticali ljude kao da o tome
ovisi život nacije. Upozoravali su na pokušaje onemogućavanja žetve koje bi
organizirali disidenti iz Floride ili »krtice« kod kuće koje su ih podupirale.
Svi su bili u vojnom stanju. Radilo se o borbi za preživljavanje u kojoj valja
koristiti sva oružja. U veljači je cilj od 3 milijuna tona dostignut samo dan
prije roka. Ali odonda se rascjep povećavao. Glavni je problem bio kvar
opreme u mlinovima. Oprema se mogla popraviti, no dok je šećerna trska
ležala na podu ili u kamionima, gubila je saharozu, pa je krajnji proizvod bio
lošije kvalitete. U svibnju, upravo kada se Castro trebao suočiti s neizbježnim
neuspjehom, njegovi su mu protivnici na Floridi odvratili pažnju. Alfa 66,
militantna skupina u egzilu, potopila je dva kubanska ribarska broda i zarobila

232
11 članova posade, uvjetujući njihovo puštanje oslobađanjem pripadnika Alfe
66 iz zatvora na Kubi. Ostale skupine komandosa u egzilu pojačale su svoje
napade. Castro je organizirao goleme demonstracije protiv ureda u Havani u
kojem su radili američki diplomati. Zgrada je nekada bila američko
veleposlanstvo, no od prekida diplomatskih odnosa tehnički je pripadala
Odjelu za američke poslove unutar švicarskog veleposlanstva. Rulja je
prijetila da će napasti zgradu ako se ne oslobode ribari. I švicarska i američka
vlada uložile su protest. Američko je državno tajništvo pritisnulo i Alfu 66 da
oslobodi ribare. Ribari su potom uredno prepušteni Međunarodnom crvenom
križu te su se vratili na Kubu. Castro je povratak ribara nazvao pobjedom.
Također je iskoristio trenutak da prvi put javno prizna veći poraz: neće postići
cilj od 10 milijuna tona uroda. Neuspjeh je opisao kao najgori događaj u
čitavoj revolucionarnoj borbi, gori i od katastrofalno neuspješnog napada na
vojarnu Moncada. Svojoj razočaranoj publici rekao je da dijeli njihovu bol.
Završna količina uroda, objavljena 24. srpnja, iznosila je 8.531.688 tona. Da
bi se postigao taj broj, trebalo je prebaciti ogromne resurse iz drugih sektora
ekonomije. U govoru dva dana kasnije, na obljetnici Moncade, priznao je da
nije došlo samo do neuspjeha u proizvodnji šećera već i cijelog raspona
drugih proizvoda, uključujući mliječne proizvode. Nabrajao je sektor za
sektorom u kojima nisu postignuti ciljevi. Koga valja kriviti? Nije se mogla
isključiti nesposobnost ljudi na vodećim položajima. Tada je pred
neuobičajeno tihom i smrknutom masom iznenada i dramatično ponudio
ostavku. Činilo se da je većina previše zatečena da bi reagirala. Nekoliko ih je
uzviknulo: »Ne!« To nije bilo dovoljno da odvrati Castra. Dat će ostavku
ovdje i sada, istoga dana, ako je to volja naroda. Vika je postala glasnija i
raširenija. »Ne! Ne! Ne!« Zatim je uslijedilo klicanje koje je obično pratilo
njegove uspjehe. »Fidel! Fidel! Fidel!« Naravno, Castro nije želio dati
ostavku, niti je to planirao. Već je jednom »dao ostavku«, prije više od 10
godina. Tada je to bio samo način da se riješi predsjednika Urrutije. Izabrao
gaje sam Castro, ali je u međuvremenu Urrutia postao problematičan i
neželjen. Tada je Castro mogao biti siguran da će većina ljudi željeti njegov
ostanak. Je li 1970. mogao biti tako siguran, nakon upravljanja ekonomijom
koja je deset godina doživljavala neuspjehe, što je doseglo vrhunac u
katastrofi nepostizanja cilja od 10 milijuna tona uroda šećera? Deset mjeseci
je većina Kubanaca crnčila i subotom i nedjeljom, trpjela tegobe, šikaniranja i
prijetnje, da bi na koncu saznala da je, unatoč njihovom trudu, propao trijumf
koji je njihov voda tako često i sa sigurnošću predviđao. Stanje gospodarstva

233
obično je ključan faktor u preživljavanju bilo koje vlade, čak i autoritativne. S
obzirom na crno stanje kubanske ekonomije 1970., što je i sam priznao, kako i
zašto je Castro uspio preživjeti? Zašto je toliko ljudi tražilo od njega da ostane
kad je ponudio ostavku? Zašto jednostavno nisu šutjeli? Dio odgovora leži u
»uspjehu revolucije«, novim školama, cestama, bolnicama. Ali još je važnija
bila Castrova osobnost. Rijetko je prestao govoriti, podučavati, raspravljati i
svađati se. Njegova »izravna demokracija« iz perspektive stranih promatrača
možda i izgleda kao okrutna manipulacija, no bez sumnje je učinila da se
milijuni Kubanaca osjećaju uključenima, da osjećaju kako se i njih pita za
mišljenje, onako kako se nikada nije pitalo za prethodnih vlada, čak i onih
izabranih u relativno slobodnim izborima. Castro je očajnički želio da ljudi
shvate što nastoji postići, da podijele njegovo oduševljenje i ogorčenost. Zbog
toga je većina Kubanaca osjećala da su njegovi neuspjesi i njihovi vlastiti
neuspjesi. Unatoč neuspjesima, dao im je nešto zbog čega mogu biti ponosni.
Kuba može biti predmet američkog neprijateljstva, čak i mržnje, ali više je ne
omalovažavaju. Kuba je bila David koji je pobijedio Golijata. Hoće li u
teškim vremenima tražiti ustupke, hoće li se predati ili tražiti američku pomoć
i ulaganje? Nikada! Nakon traumatičnog neuspjeha, Castro je kao i uvijek
ostao čvrsto suprotstavljen ideji višestranačkih izbora i drugih elemenata
»malograđanske demokracije«. No još je i odlučnije stao proširivati vlastito
shvaćanje demokracije i javnog savjetovanja. Na stotinama masovnih
sastanaka radnike se poticalo da postavljaju pitanja i daju prijedloge
tvorničkim rukovoditeljima i stranačkim vodama. Uglavnom su prijedlozi bili
potpuno u skladu s onime o čemu je Castro govorio na televiziji. No
upravljanje je bilo dovoljno slabo i neizravno da milijuni Kubanaca osjećaju
kako su zaista uključeni u proces odlučivanja o tome kako bi trebalo voditi
tvornicu, imanje ili bolnicu. Novi zakoni su tobože uvedeni ne na inicijativu
Castra ili vlade, nego kao posljedica pritiska javnog mnijenja izraženog na
masovnim sastancima. Represivni su zakoni, primjerice, donošenje novih
kazna za neprestano izbivanje s posla, bili uistinu popularni. Castrov put
prema socijalizmu dokazao se strmim i punim prepreka,, no većina Kubanaca
željela ga se držati. Samo je manjina, sve manja zbog emigracije, zadržala
trezvenost te i dalje nastojala pokopati revolucionarni projekt.

Castru je bilo prilično lako održati potporu i oduševljenje ratara i tvorničkih

radnika, učitelja i birokrata. S intelektualcima je to bilo teže. Kada je 1961.
Castro otvoreno izložio svoju doktrinu »Unutar revolucije sve, protiv

234
revolucije ništa«, intelektualci su čuli pucanj upozorenja. No pritisak državne
kontrole na umjetnoslbio je umjeren prema standardima drugih komunističkih
zemalja. Castro nije htio slijediti Sovjetski Savez namećući socrealizam.
Poticao je apstraktnu umjetnost i eksperimentalno pisanje. Kuba je 1971. još
uvijek imala relativno živ i raznolik kulturni život. No ispod površine, napetost
je rasla. Castrova potpora sovjetskoj invaziji na Čehoslovačku i njegovo sve
veće prihvaćanje sovjetskih ekonomskih metoda i smjerova šokiralo je i
otrijeznilo mnoge nekoć sklone mu intelektualce na Kubi i u inozemstvu.
Nekoliko uglednih kubanskih pisaca počelo je ispitivati granice vladine
tolerancije. Kriza je nastupila u travnju 1971. s »aferom Padilla«. Pjesnik
Heberto Padilla nikada nije pokušao otvoreno se suprotstaviti ili javno
kritizirati Castra. No njegove su pjesme bile politički slobodne, pune
zagonetnih signala, te su razbijale iluzije. Kubanska služba državne sigurnosti,
koja je pratila Padillu i njegove inozemne prijatelje, znala je da on privatno ne
cijeni Castra i sprda se s njim. Kubanskoj je vladi problem postao ozbiljniji
kada je Padilla stekao međunarodni ugled. Međunarodni žiri, ljevičarski ali
izvan kubanske kontrole, dodijelio mu je veliku literarnu nagradu u
konkurenciji s dvoje nepokolebljivih Castrovih pristaša. Vlast se bojala da će
Padilla postati otvoreno nesklon zbog uvjerenja da će ga međunarodna slava i
veze zaštititi od zlostavljanja. Castro zasigurno neće riskirati međunarodnu
osudu proganjajući jednog od najcjenjenijih kubanskih pisaca. Kad je Castro
naredio Padillino uhićenje, znao je da će doći do negativne međunarodne
reakcije. Bio je spreman platiti tu cijenu. Svojim je ministrima rekao da će se
time pokazati tko su pravi prijatelji Kube. Padilla je predstavljao opasan
kontrarevolucionaran utjecaj koji treba uništiti u začetku. Ako mu u pomoć
priskoče ljudi kao Sartre, Octavio Paz i Mario Vargas Llosa, njihovo
prijateljstvo tada nije niti vrijedno truda. Kao niz drugih disidenata prije
njega, Padillu je čekalo mučno i dugo ispitivanje. Pripadnici službe sigurnosti
pustili su mu snimke privatnih razgovora. Čak i kada je bio u posjetu Meksiku,
dugačka ruka kubanske službe sigurnosti prisluškivala je njegove privatne
sastanke. Postojale su i jednako kompromitirajuće snimke njegove supruge.
Pod pritiskom se Padilla razbolio te je hospitaliziran. U bolnici gaje posjetio
nitko drugi doli Fidel Castro. Otpustio je svoje osobne čuvare i ostao sam s
Padillom. Rekao mu je da imaju o mnogo čemu razgovarati i mnogo vremena
na raspolaganju. Igrao je ulogu oštećene strane. Nije bio agresor nego žrtva.
Rekao je da u inozemstvu ljudi govore protiv revolucije, a Padilla je za to
odgovoran. Kada su intelektualci napravili nešto konstruktivno za Kubu?

235
Uvijek su kritizirali, uvijek tražili mane. Ako je u Padilli imalo poštovanja,
imalo domoljublja, nije prekasno da ih pokaže.

Suočen s mogućnošću duge zatvorske kazne, Padilla je odlučio učiniti što mu

je Castro rekao. Pripremio je dugačko priznanje svoje krivnje koje će optužiti
i neke od njegovih prijatelja. Nadao se da će se njegova prijezira vrijedna
samokritika, u stilu podlih staljinističkih procesa za javnost, lako prepoznati
kao lažna i potaknuta isključivo strahom. Priznanje gaje odmah oslobodilo.
Ponovio gaje, čak u dužoj verziji, na posebno zakazanu sastanku Kubanskog
udruženja pisaca i umjetnika. Većini prisutnih vjerojatno nije bilo nimalo teško
prepoznati Padillinu neiskrenost, no te su misli zadržali za sebe. Castro je bio
zadovoljan. Ohrabrio je lojaliste i zastrašio skrivene disidente. U inozemstvu
je Padillino priznanje ostavilo očekivano loš dojam, te su nestale simpatije.
Smatrali su ga kukavicom koji se spasio optuživši svoje kolege. Castro je
prešao u napad. U svojem je govoru osudio strane intelektualce kojima je
nekolicina odmetnutih pisaca zaokupila više pažnje nego milijuni kubanske
djece koji sada, zahvaljujući revoluciji, imaju škole i zdravstvenu skrb. Kubi
ne trebaju takvi lažni ljevičari i kulturni imperijalisti. Kuba ne želi da sloboda
širi kontrarevolucionarni otrov. Nisu joj potrebni »lažni intelektualci koji
planiraju pretvoriti snobizam, čudaštvo, homoseksualnost i druge društvene
devijacije u izraze revolucionarne umjetnosti«. Kasnije je najavio formiranje
Nacionalnog kulturnog vijeća koje će osigurati da kubanski pisci i umjetnici
rade u korist društva, a ne samo da zadovolje svoj ego. U studenome 1971.
Castro se osjećao dovoljno sigurnim da krene na prvo inozemno putovanje
nakon 1964. Pokazao je potpunu kontrolu na domaćem polju, a tijekom posjeta
Kubi premijer Kosigin dao mu je novo jamstvo sovjetske potpore. Nakon što
je deset godina bio jedino »uporište socijalizma« u Latinskoj Americi, sada je
u Salvadoru Allendeu dobio prijatelja i saveznika. Allende, voda nesigurne
ljevičarske koalicije sačinjene od revolucionarnih maVksista-lenjinista do
demokratskih socijalista, godinu dana ranije izabran je za predsjednika Čilea.
Castro je uglavnom prezirao one koji su vjerovali da se socijalizam može
postići putem mirnih izbora, a ne nasilno, revolucijom. No Allende je povukao
neke radikalne socijalističke poteze, uključujući nacionalizaciju velikih
rudarskih kompanija. Castro je želio učvrstiti svoje prijateljstvo s Allendeom i
time dokinuti diplomatsku izolaciju koju mu je SAD uspješno nametnuo na
zapadnoj polutki. Čileanci su isprva očekivali da će Castro ostati tjedan dana.
Međutim, ostao je 23 dana, a svaki je dan bio krcat aktivnostima. Posjetio je

236
sve dijelove zemlje, držao govore i tiskovne konferencije, razgledao tvornice,
spuštao se u rudnike i razgovarao sa svima, od pristaša na ulicama do osoba
koje su prekidale njegove govore na javnim mitinzima. Uvjeren u svoje
govorničke sposobnosti, Castro je vjerovao da će ojačati čileansku potporu
Allendeu i socijalizmu. Allende je pak znao da Castro ima gorljive
sljedbenike na čileanskoj ljevici, posebice medu studentima. Želio je
iskoristiti Castrovu popularnost. Istovremeno je bio vrlo zabrinut da bi ga
Castro mogao osramotiti pretjerujući u svojim govorima i spominjući nešto
izrazito provokativno.

Zapravo, Castro se nastojao savladavati. Privatno je poticao najekstremnije i

najradikalnije skupine da prihvate umjerenost i ne zamjere se srednjoj klasi i
vojsci. Tražio je »strateški savez« između marksista i katolika ljevičara. Oštro
je porekao da se na Kubi katolici progone zbog vjere. Kao u ranim godinama
revolucije na Kubi, Castrova poruka bila je potreba za jedinstvom: ako se
ljevičari budu prepirali među sobom, omogućit će povratak reakcionarne
desnice. U svojim javnim govorima Castro se suzdržavao od komentiranja
aspekata čileanske domaće politike. Nije želio dati materijala onima koji ga
optužuju za miješanje u čileanske unutarnje poslove. Umjesto toga nadugačko
je govorio o kubanskoj povijesti i iskustvu, grubosti i nepravednosti
kapitalizma i, prije svega, američkoj bezobzirnosti i interesnoj manipulaciji
Kube i Latinske Amerike. Naravno, konzervativni čileanski mediji trudili su se
da ga pokažu u pravom svjetlu i ismiju. Komentirali su kako ovaj čovjek, koji
je preživio samo zahvaljujući sovjetskoj pomoći i koji nikada nije pobijedio
na slobodnim izborima, sada Čileancima daje savjete o ekonomiji i
demokraciji. Pogođen ovim kritikama, Castro je ponavljao da nije došao
dijeliti nikakve savjete nego donijeti prijateljstvo i solidarnost. Nije tvrdio da
Kuba treba biti uzor. Kuba je učinila mnoge pogreške. Nadao se da će
razgovarajući o tim pogreškama pomoći Čileancima da ih izbjegnu. No Castro
nikada nije mogao dugo zadržati skroman ton. Ubrzo je prešao na propagandu
o kubanskim postignućima i glasne napade na američki imperijalizam. Rekao
je da su mediji pod američkom kontrolom godinama širili laži o Kubi. Stoga
ima pravo reći istinu. Kao i uvijek, uživao je pokazivati svoje znanje.
Rudarima je govorio o novim rudarskim tehnikama osmišljenima u kubanskim
rudnicima nikla i opisivao kako je SAD zabranio uvoz svakog proizvoda ili
legura u kojima je bio i najmanji trag kubanskog nikla, čime je uništena većina
kubanskog tržišta. Ribarima je govorio o aktivnostima kubanskih ribara, a

237
radnicima u tvornici riba o vrstama čelika najboljima za proizvodnju limenki.
Pred masom oduševljenih socijalističkih žena govorio je o ženskim pravima.
Dobre je volje prihvatio ponuđenu bocu Coca-Cole rekavši da to pokazuje
kako »nema predrasuda«. Pred kraj posjeta, Castra su sve više smetali
neprijateljski tisak i upadice tijekom govora. Sumnjao je na CIA-u. Tijekom
govora u Allendeovoj prisutnosti požalio se na nedostatak poštovanja prema
njemu. Čak niti englesku kraljicu, rekao je, nisu tako vrijeđali u Čileu. Iako je
u javnosti iskazivao pozitivan i optimističan stav o budućnosti Čilea, svojoj je
pratnji rekao da se brine za Allendeovu budućnost. Desna oporba i krajnje
ljevičarski radikali postajali su sve ratoborniji i agresivniji. Tijekom Castrova
posjeta oporbene demonstracije u Santiagu pretvorile su se u opće nasilje, a
neki od demonstratora dovikivali su Castru da ode iz Čilea. Činilo se da
Allende gubi kontrolu. Castro nije želio prihvatiti mogućnost da njegov
produljeni boravak samo još više ljuti domaće frakcije. Allendea je smatrao
previše pasivnim, te da ne može potaknuti i ujediniti vlastite sljedbenike i
napasti oporbu. Prije svega, Allende nije uspio očistiti oružane snage koje su
ostale čvrsto protukomunističke i spremne intervenirati ako i kada procijene da
je Allendeov socijalistički eksperiment otišao predaleko. Castrov prvi susret s
predstavnikom čileanskih oružanih snaga dogodio se ranije te godine; kada je
čileanski ratnfVbrod Esmeralda prijateljski posjetio Havanu. Kapetan je
održao primanje na brodu, a pojavio se i Castro. U znak poštovanja prema
premijeru, kapetan ga je pozvao na privatno piće u svoju kabinu. Sestra
predsjednika Allendea i neki drugi visoki gosti također su bili prisutni. Kad je
Castro ušao u kapetanovu kabinu, slijedila gaje uobičajena šestorica tjelesnih
čuvara, zbog čega je mala kabina postala neugodno pretrpana. Kapetan je
čuvarima rekao da je to privatni događaj i ljubazno ih zamolio da pričekaju
vani. Čuvari su piljili ravno preda se ne pomaknuvši se. Naredbe su primali
samo od Castra. Kapetan je ponovio svoju zamolbu. On je kapetan broda i
može kategorički jamčiti za premijerovu sigurnost u njegovoj kabini. Nakon
nekoliko trenutaka neugodne tišine intervenirao je sam Castro, naredivši
čuvarima da izađu.

Kasnije, nakon ugodnog i prijateljskog čavrljanja, Castro je upitao kapetana

što bi želio sutradan, u subotu, raditi u Havani. Kapetan je odgovorio da bi
želio igrati golf. AUendeovu sestru šokirao je i osramotio ovakav prijedlog.
Napokon, golf je od svih sportova bio najviše individualan i malograđanski,
pa na njega sigurno negativno gledaju na Kubi. Predložila je da, umjesto toga,

238
kapetan posjeti novu bolnicu i znanstveni centar. Kapetan se još jednom
ljubazno ali odlučno izjasnio. Rekao je da je već dugo na moru, naporno radi i
smatra da zaslužuje odmor za vikend. Premijer ga je vrlo ljubazno upitao što bi
želio raditi. Želio bi igrati golf. I igrao je golf. Jedini golf-teren u Havani
nekada je bilo prestižno mjesto koje je posjećivao vojvoda od VVindsora i
mafijaški šef Lucky Luciano. Sada je bio napušten i uništen. Portret kraljice
Elizabete II. još uvijek je piljio sa zida kluba, ali samo je nekolicina europskih
i japanskih diplomata još igrala golf u socijalističkoj Kubi. Kad je Castro
otišao s Esmeralde, znao je da vjerojatno nije ostavio najbolji dojam.
Čileanski kapetan, sa svojim pristojnim superiornim načinom ponašanja po
ugledu na britansku mornaricu, smatrao je bez sumnje da su se Castrovi čuvari,
a indirektno i on sam, ponašali prosto. Pa što? Zašto bi svemoćni vladar Kube
mario za stavove i osjećaje relativno opskurnog čileanskog časnika u posjetu?
No bilo je tipično za Castra da mu je stalo do toga. Prema svojim
neprijateljima bio je neumoljiv, ali dok neka osoba ne postane neprijatelj,
Castrovi nagoni govorili su mu da ga mora pridobiti, osvojiti njegovo
poštovanje i divljenje. Čileancu je želio pokazati da kubanski revolucionari
nisu prostaci, nego civilizirani ljudi koji su prema svojim gostima ljubazni i
dobrohotni. U subotu ujutro kapetan je vozio uz brijeg prema drugoj rupi kada
je primijetio visoku spodobu kako mu se približava. Bio je to Fidel Castro,
ovoga puta u pratnji samo jednoga osobnog čuvara. Pridružio se kapetanu u
partiji golfa. Odbio je pokušati voziti, ali oduševljeno i vješto (za početnika)
ubacio par loptica u rupu. U prigodnom trenutku spomenuo je daje često bio
cilj pokušaja atentata. CIA i različite druge skupine pokušale su ga ubiti. Stoga
treba imati prilično jaku osobnu pratnju čuvara. Njegovi su čuvari trenirani da
očekuju najgore te da se nikada ne udalje od svojeg zadatka. Nadao se da će
kapetan shvatiti potrebu za ovim razgovorom te da neće pogrešno shvatiti
incident u kabini. Je li Castrov dan na terenu za golf mogao smekšati čileansku
mornaricu? Je li Allende mogao pronaći način da ukloni ili neutralizira
neprijateljstvo čileanske vojske? Vrijeme će dati odgovor. Nakon dugotrajna
posjeta Čileu, Castro je bio pesimističan.

Dok je vodio gerilski rat u Sierra Maestri protiv Batiste, Castro je rekao Ćeliji
Sanchez da će poslije pobjede započeti veći i važniji rat -protiv imperijalizma
Sjedinjenih Država. Usprkos svim nevoljama na domaćoj fronti, kao stoje
bitka za proizvodnju mlijeka, ili bitka za 10 milijuna tona šećera, nikada nije
ni na trenutak gubio iz vida taj širi rat. Imperijalizam je za Castra značio zakon

239
džungle, gdje je jačem dopušteno tlačiti i izrabljivati slabijega. Socijalizam je
značio stvaranje društva koje se temelji na ljudskoj racionalnosti, pravdi i
dostojanstvu. Bio je uvjeren da se povijesni sat nikad neće vratiti unatrag gdje
god je socijalizam tvrdo ukorijenjen, gdje je radnička klasa na vlasti, kao u
Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi. Ali isto je tako znao da je "buržoaska
demokracija" duboko ukopana u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi. U tim
je krajevima, kako je on smatrao, srednja klasa postala većina. Njihovo
blagostanje i napredak temelji se na izrabljivanju zemalja u razvoju. Ali kad bi
zemlje u razvoju mogle prekinuti sa svojom podložnosti Zapadu, tada bi
tvrđave kapitalizma postale ugrožene. Siromašne zemlje Azije, Afrike i
Latinske Amerike mogle bi pružiti bojišnicu u ratu ideja između dva
suprotstavljena sustava. Već godine 1966., kad je bio domaćinom Konferencije
triju kontinenata, počeo je izgrađivati položaj vođe Trećega svijeta. Nedugo
nakon povratka iz Čilea, Castro je krenuo na još dulje putovanje po
inozemstvu. Njegova odsutnost će pokazati, rekao je, da imperijalisti griješe
kad tvrde daje on jedina osoba na Kubi koja može donositi odluke. Jedna
sovjetska delegacija trebala je stići u Havanu radi važnih gospodarskih
razgovora, ali on će ostaviti predsjednika Dorticosa da predvodi kubansku
stranu u pregovorima. Drugim riječima, Kuba je već sigurno letjela s pomoću
automatskog pilota. Castro je sada mogao svu svoju pozornost obratiti na
prostraniju, svjetsku pozornicu. Ukrcao se u veliki zrakoplov Iljušin i poletio
prema Zapadnoj Africi. Najbliži ekvivalent Castra u Africi bio je Seku Ture,
predsjednik Gvineje. Kad su francuski kolonijalni teritoriji u Africi dobili
neovisnost, većina ih je odlučila zadržati tijesne veze sa središnjom vlasti u
Francuskoj koja će im pružati pomoć u zamjenu za utjecaj. Ali Seku Ture je
odbio francusko skrbništvo. Kao gorljivi socijalist i nacionalist, te vatren
govornik, bio je silno popularan u svom narodu. Castro je u njemu vidio
prirodna i vrijedna saveznika. Dugačke sate putovanja do Conakrvja proveo je
u proučavanju knjiga i statistika o Gvineji, želeći po običaju impresionirati
domaćina svojim znanjem o njegovoj zemlji. Seku Ture bio je dužno
impresioniran i zahvalan. Castro je razdraganoj gomili rekao daje njihov
predsjednik najveći voda na afričkom kontinentu. Ako imperijalisti napadnu
Gvineju, rekao je, Kubanci će se boriti rame uz rame s Gvinejcima. Poslije
jednoj tjedna u Gvineji, Castro je proveo još sedam tjedana posjećujući druge
prijatelje i saveznike: Alžir, Bugarsku, Rumunjsku, Madžarsku, Poljsku,
Istočnu Njemačku, Čehoslovačku i napokon Sovjetski Savez. Neumorno je
sudjelovao u svojim programima, pokazivao oduševljeno zanimanje u svakoj

240
tvornici, gomilao pohvale i laske raznim domaćinima, te razgovarao i šalio se
s običnim ljudima kad god mu se pružila prilika. Većina je u Istočnoj Europi
bila impresionirana Castrom. U usporedbi s njihovim sivim i namrgođenim
vođama, on se doimao živahno, čovječno, neusiljeno.

Sve zemlje koje je posjetio bile su privržene načelu da podupiru uspjeh

socijalizma u cijelom svijetu; ali nijedna nije bila privrženija od Kube. To je
bio problem, prema Castrovu mišljenju. Kuba je bila mala, slaba i ugrožena od
Sjedinjenih Država. Ali ona je obavljala svoju međunarodnu dužnost: pružala
je moralnu i materijalnu pomoć revolucionarima koji se bore protiv
represivnih desničarskih vlada; slala je liječnike, učitelje i inženjere u
prijateljske zemlje kojima su bili potrebni; čak je slala trupe u Alžir kad se ta
zemlja uplela u rat s Marokom. Istočni Europljani bili su relativno bogati i
sigurni pod sovjetskim kišobranom. Ali što su činili da pomognu poraziti
imperijalizam, primjerice u Vijetnamu? Ne mnogo, sigurno ne dovoljno. Čak
su i Rusi pokazivali uznemirujuću sklonost da pregovaraju s Nixonom i
Kissingerom, umjesto da se usredotoče na pomaganje komunistima u
Jugoistočnoj Aziji. Tako je Castro glumio pristojna i poštovana posjetitelja, ali
je privatno isto tako bockao, govoreći stalno da je nužno više učiniti za
Vijetnam. Kao i drugi državnici koji putuju, glumio je i za domaće
slušateljstvo. Bio je odsutan s Kube puna dva mjeseca, ali kubanski su mediji
osiguravali da se vidi i čuje više nego ikada — kako grli inozemne šefove
država, prima nagrade i odlikovanja, pokazuje da Kuba nije više žabokrečina,
nego značajan protagonist na svjetskoj pozornici. U rujnu 1973. Castro je opet
putovao u Alžir, ovaj put da sudjeluje u radu Četvrte konferencije Pokreta
nesvrstanih. Na putu se zaustavio u Georgetovvnu, glavnome gradu Gvajane; tu
su mu se pridružila dva ljevičarska predsjednika iz engleskog govornog
područja Kariba, Forbes Burnham iz Gvajane i Michael Manly s Jamajke. Ali
stoje bliski saveznik Sovjetskog Saveza kao Castro radio na sastanku
"nesvrstanih"? Pokret nesvrstanih osnovale su zemlje koje su htjele pokazati da
postoji i treći put, staza neovisnosti, mogućnost da se ne svrstavaju ni uz jedan
od dva velika vojna bloka, uz NATO na Zapadu i Varšavski pakt na Istoku.
Kako je Kuba postajala sve tješnje vezana uz sovjetski blok, neki članovi
Pokreta nesvrstanih postavili su pitanje je li Kuba i dalje prikladna članica.
Na samitu u Alžiru, tuniski predsjednik Burgiba napao je "sovjetski
imperijalizam" i upao u riječ Castru koji se upustio u hvaljenje Sovjetskog
Saveza. Castro se nije dao smesti. Na Sierri Maestri jedanput je viknuo na

241
brata Raula: "Ja mrzim sovjetski imperijalizam jednako kao jenkijevski
imperijalizam!" Ali sada je u Alžiru optužio "teoriju o dva imperijalizma".
Rekao je da Sovjetski Savez ne napada, ne tlači i ne izrabljuje druge zemlje, te
da nije imperijalist. A izvorna nesvrstanost, tvrdio je Castro, znači
podupiranje samoopredjeljenja i neovisnosti svih zemalja, te suprotstavljanje
imperijalističkom izrabljivanju. Pukovnik Gadafi bio je britko ironičan prema
Castrovoj predstavi. "Nema nikakve razlike između Kube i neke
istočnoeuropske zemlje, kao što nema razlike između Sovjetskog Saveza i
Uzbekistana. Razlika između mene i Castra je u tome stoje on komunist, a ja
sam socijalist. On je svrstan, a ja nisam." Pred svršetak konferencije brazilski
je promatrač održao govor uvijeno, ali jasno kritizirajući Kubu što se upleće u
poslove drugih zemalja. Gadafi je glasno zapljeskao Brazilcu. Ali tada je
Castro odigrao svoj adut. On je nekada bio vrlo naklonjen Izraelu i divio se
njegovoj vojnoj sposobnosti. Ali izraelsko postupanje s Palestincima, i
njihovo sve tješnje savezništvo sa Sjedinjenim Državama, naveli su ga da
promijeni mišljenje. Ustao je i najavio da Kuba prekida diplomatske odnose s
Izraelom. Bila je to dramatična gesta solidarnosti s arapskim zemljama. Gadafi
je ustao i toplo zagrlio Castra. Otada su bili prijatelji. Nijedna
istočnoeuropska država nije prekinula odnose s Izraelom. Tako je možda,
zasigurno je pomislio Gadafi, Castro ipak nesvrstan. Opravdavajući svoju
osudu Izraela, Castro bi uvijek započeo naglašavajući kako ne osjeća nikakvo
neprijateljstvo prema židovskom narodu: Osuđujemo svim snagama
nemilosrdne progone i genocid koje je nacizam provodio protiv židovskog
naroda. Ali u suvremenoj povijesti ništa nije sličnije tomu od protjerivanja,
progona i genocida što ga imperijalizam i cionizam provode nad palestinskim
narodom... Komad po komad palestinske zemlje i teritorija koji pripadaju
susjednim arapskim zemljama osvojili su agresori koji su naoružani do zuba
najsavršenijim oružjem iz arsenala Sjedinjenih Država... Rezolucije
Ujedinjenih naroda prezirno zanemaruju ili odbacuju ti agresori i njihovi
imperijalistički saveznici... Može li itko i posumnjati da Sjedinjene Države
igraju temeljnu ulogu u sprječavanju pravedne nagodbe u toj regiji,
svrstavajući se uz Izrael, podupirući ga, radeći na djelomičnim rješenjima u
korist cionističkih ciljeva, te čuvajući plodove izraelske agresije na račun
palestinskog naroda?" Castrova promjena stava prema Izraelu izgledala^
mnogima na Zapadu kao cinični oportunizam. Ali većina Arapa, kao Gadafi,
pozdravila je tu promjenu ne mareći mnogo za Castrove razloge ili povode.
Castro je iz Alžira odletio u Bagdad, prije nego što je nastavio put u Indiju i

242
Vijetnam. U New Delhiju je čuo daje u Čileu u vojnom puču Allende svrgnut i
ubijen. Urotnici su izvršili udar 11. rujna, na dan koji će mnogo poslije postati
još poznatiji. "Problem u Čileu nije bio Allende", rekao je Colby, direktor
CIA-e, "nego Fidel Castro."

Iako ga nije previše iznenadio Allendeov pad, Castro je bio duboko potresen i
rasrden. Izgubio je jedinoga odanog saveznika u Latinskoj Americi. Posljedice
su bile tako ozbiljne da je odlučio skratiti posjet Vijetnamu na samo četiri dana
i vratiti se u Havanu prije nego što je planirao. Rekao je novinarima da je
fašistički udar u Čileu uspio zato što narod nije imao oružja da se brani. Rekao
je daje Allende poginuo junačkom smrću te da će njegov primjer nadahnuti
druge u Latinskoj Americi da nastave borbu. (Allende je navodno poginuo
mašući revolverom koji mu je darovao Castro.) Castro je osjećao da je
potvrđeno njegovo gledište kako je u Latinskoj Americi ostvarenje socijalizma
bez oružane revolucije praktično nemoguće. Vojna kasta, obučena u
Sjedinjenim Državama i s potporom CIA-e, uvijek će srušiti socijalističku
vladu, koliko god ona popularna i legitimna bila. Nasuprot metežu u Čileu,
Castrov položaj na Kubi bio je sigurniji i neupitniji nego ikada. Godine 1974.
gospodarstvo se snažno oporavilo, potpomognuto visokim međunarodnim
cijenama šećera. Sovjetska pomoć i savjet napokon su donijeli ploda. Kanada,
Argentina i neke zapadnoeuropske zemlje počele su davati nove trgovačke
kredite. Nakon petnaest godina na vlasti, s gospodarskom i političkom klimom
koja je išla u njegovu korist, Castro je odlučio kako je sazrelo vrijeme da
formalizira svoj položaj. Po prvi put održao se Nacionalni kongres
Komunističke partije Kube. Prihvaćenje novi ustav, po sovjetskom modelu.
Ukinuta su mjesta predsjednika i predsjednika vlade. Castro je jednoglasno
izabran za prvog sekretara Komunističke partije, za predsjednika Ministarskog
vijeća i Državnog vijeća, te za vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Na
ulicama narod je i dalje Castra jednostavno nazivao "Fidel". Ali sve službene
publikacije, kao dnevnik Granma, započele su praksu da uvijek u uvodnom
dijelu izvještaja ili članaka o Castru uz njegovo ime dodaju i titule u cijelosti,
kao daje čitatelje trebalo podsjećati tko je on. Castro nije mario koliko se tona
novinskog papira potroši, tijekom godina, samo da bi se tiskalo njegovo ime.
Novi ustav omogućio je Castru da pokaže svijetu kako Kuba ima demokraciju i
izbore. Naravno, nije to bila "buržoaska demokracija", niti su izbori bili loši
stari izbori na kojima se pokvareni političari natječu da pokupuju glasove.
Umjesto toga, narodna vlast je bila na općinskoj, pokrajinskoj i državnoj

243
razini. Teoretski svatko, komunist ili ne, mogao se kandidirati na izborima za
općinsku skupštinu narodne vlasti. Različite općinske skupštine birale su
pokrajinske skupštine, koje su zatim birale Nacionalnu skupštinu. U praksi su
postojali iskušani i provjereni instrumenti, osobito sveprisutni odbori za
obranu revolucije, da se osigura kako nijedan neprijatelj revolucije ne bi bio
izabran. Nacionalna skupština sazivala se samo na nekoliko dana svake
godine, obično u zastrašujućoj nazočnosti samoga vrhovnog zapovjednika, i
nikada nije dovela u pitanje vladinu politiku. Ali sustav narodne vlasti barem
je davao nužno potrebnu strukturu lokalne administracije. Narod se mogao
požaliti općinskoj skupštini zbog stanja mjesne škole ili ceste, a skupština je
svojim odgovorom mogla pokazati kako služi korisnoj svrsi.

244
Kad se Castro učvrstio na vlasti, a gospodarstvo počelo rasti, mnogi su se
Amerikanci počeli pitati ima li više smisla održavati trgovački embargo protiv
Kube. Uostalom, Sjedinjene Države imale su normalne trgovačke odnose sa
Sovjetskim Savezom i drugim komunističkim zemljama, usprkos napetostima i
sukobima hladnoga rata. Neki američki poslovni ljudi slutili su da bi Kuba
ponovno mogla postati privlačno tržište. Latinskoameričke zemlje koje su prije
petnaest godina slijedile Sjedinjene Države u prekidanju odnosa s Kubom
uglavnom su obnavljale barem trgovačke veze. Predsjednik Nixon je rekao:
"Neće biti promjena prema onom kopiletu dok sam ja predsjednik." Ali Nixon
je bio prisiljen odstupiti zbog skandala Watergate. Pragmatičniji predsjednik
Ford, i poslije predsjednik Čarter, bili su voljni razmotriti mogućnost
normaliziranja odnosa s Kubom. Diplomati srednje razine održavali su
"razgovore o razgovorima" u New Yorku tijekom nekoliko mjeseci. Kao i
obično, u svojim odnosimaSsa Sjedinjenim Državama, Castro je vodio
dvostruku igru. Pokušavao je šarmirati američke kongresnike i novinare koji su
dolazili u posjet, zvučeći umjereno i pokazujući želju za boljim odnosima. Ali
u javnim govorima optuživao je američki imperijalizam s više snage i žestine
nego ikada. Osjetio je da ne mora praviti znatne ustupke. Inzistirao je na tome
da trgovački embargo mora biti skinut prije nego počnu formalni pregovori.

* Kratica od Movimento Popular de Libertacao de Angola, djeluje od 1961.

(nap. ur.). *" Kratica od Fronte Nacional de Libertacđo de Angola, djeluje od
1957. (nap. ur.). * Kratica od Uniao Nacional para a Independencia Total de
Angola, djeluje od 1961. (nap. ur.).

Naposljetku je američki interes opao zbog Castrova obnovljenog i

uznemirujućeg uključivanja u afričke probleme. Castro je u Angoli poveo svoj
drugi rat. Godine 1974. u Portugalu su prigrabili vlast ljevičarski oficiri i
smjesta stali dijeliti neovisnost portugalskim prekomorskim teritorijima. U
Angoli su se natjecala za vlast tri suprotstavljena pokreta za oslobođenje.
Marksistički MPLA* držao je glavni grad Luandu i uza nj je pristajala većina
školovanih Angolaca, ali prijetila mu je opasnost da ga ne zdrobi ujedinjeni
pokret s dviju strana. FNLA**, kojemu je na čelu bio Roberto Holden, a
podupirali su ga Zair i CIA, pokrenuo je trupe sa sjevera prema Luandi. Južna
Afrika uputila je trupe u južni dio Angole, u taktičkom savezu s Jonahom
Savimbijem koji je predvodio UNITA***. Sovjetski Savez davao je MPLA-u

245
moralnu i djelomičnu materijalnu pomoć, ali nije želio poslati trupe. Čelnik
MPLA Agostinho Neto susreo se s Castrom u Havani 1966. na Konferenciji
triju kontinenata. Sad ga je zvao u pomoć. Angola je bila daleka zemlja o kojoj
su Kubanci malo znali. Ali Castro je proputovao svijet propovijedajući kako
revolucionari moraju pokazivati solidarnost i uzajamnu pomoć. Sad je imao
četrdeset osam godina i još nije bio izgubio nimalo ambicije ni odlučnosti.
Kako bi mogao odbiti poziv kolege revolucionara kojemu prijete Sjedinjene
Države i aparthejdski režim Južne Afrike? Nije dugo oklijevao. Četiri dana
prije nego što je Angola formalno postala neovisna, 7. studenog 1975., prva
dva broda tajno su isplovila s Kube. Svaki mali brod bio je pretrpan prevozeći
gotovo 4000 vojnika, tenkove i drugu tešku opremu, tako da se Castro našalio
kako su uvjeti bili gori nego na Granmi. Poslije, kad je položaj MPLA postao
beznadan, uspostavio je zračni most, služeći se posuđenim sovjetskim
zrakoplovom. Svakom kontingentu na odlasku održao je vatren govor, potičući
ih da ispune svoju povijesnu zadaću. Polovica vojnika bili su crnci, posebno
osjetljivi na Castrovu poruku da spase crnu afričku zemlju od pandža
južnoafričkih rasista i američkih imperijalista.

Do siječnja 1976. Castro je imao oko 15 000 Kubanaca u Luandi i oko nje.
Gotovo sve svoje vrijeme i energiju posvetio je angolskoj ekspediciji, zureći u
zemljovide u svom uredu i osobno naređujući svako raspoređivanje i svaku
akciju. Gabriel Garcia Marquez, kolumbijski pisac i Castrov prijatelj, poslije
će napisati: Prožimao gaje dubok osjećaj zavisti prema onima koji su odlazili
u rat u kojem nije mogao sudjelovati. Nije bilo točke na karti Angole koju nije
mogao odrediti, ni reljefnoga detalja koji nije upamtio... Mogao je navesti bilo
koji statistički podatak o Angoli kao daje riječ o Kubi, a govorio je o angol-
skim gradovima, običajima i narodu kao da je cijeli život ondje proživio.
Kubanska je ekspedicija spasila MPLA-u od uništenja. Poražen je FNLA
Roberta Holdena koji se povukao na sjever. Američki Kongres, bojeći se da
ne zaglibi u drugi Vijetnam, naredio je smanjenje uključenja Sjedinjenih
Država. Zaustavljeno je brzo napredovanje južnoafričkih snaga prema sjeveru
i time uništen mit o nepobjedivosti Južnoafrikanaca. Ponesen svojim uspjehom,
Castro je odletio u Moskvu gdje je nastojao ublažiti sovjetsku zabrinutost zbog
opasne pustolovine u koju ih je Castro gurnuo. Michael Manlev, predsjednik
vlade Jamajke, poslije je napisao: Fidel mi je nasamo rekao kako je prosudio
da Rusi ne mogu ništa učiniti poslije njegova poteza u Angoli... Dok su se
kubanski vojnici spremali letjeti preko Atlantika, Raul je bio u zrakoplovu za

246
Moskvu. Zatekao je Sovjete tako razbješnjene zbog onoga stoje on učinio da su
mu trebala dva dana da ih smiri. Iz Moskve je Castro odletio u Conakrv, gdje
su se sastali Seku Ture iz Gvineje, Agostinho Neto iz Angole i Luis Cabral,
predsjednik Gvineje Bissau koja je tek stekla neovisnost. Četiri su vode
obećali da će održavati uzajamnu potporu, te da će poslati pomoć Samori
Machelu, predsjedniku Mozambika, još jednoga bivšeg portugalskog teritorija,
pod prijetnjom bjelačkog režima lana Smitha u Rodeziji. Kad se vratio u
Havanu, Castro je nastavio upravljati svojim snagama u Angoli, te slati znatan
broj liječnika, učitelja i građevinskih radnika. Posjetitelji Kube posljednjih
desetljeća naći će malo Kubanaca koji su ikada bili u Europi ili Južnoj
Americi, ali mnogo njih koji su proveli neko vrijeme u Angoli, obavljajući
svoju međunarodnu dužnost. Castro se nadao i vjerovao da će to iskustvo
ojačati revolucionarni zanos. U veljači 1977. stanje u Angoli izgledalo je
Castru dovoljno stabilno da bi se zaputio na još jedno dugo putovanje po
inozemstvu. U Južnoj Americi stvar socijalizma i revolucije slabo je
napredovala, jer su vojni režimi čvrsto kontrolirali najvažnije zemlje. Ali u
Africi i na Bliskom istoku činilo se da povijesna plima teče u Castrovu
pravcu. Želio je ohrabriti i potaknuti svoje stare i nove prijatelje. Afrika je, po
Castrovu sudu, bila "najslabija karika u imperijalističkom lancu". Zločini
europske kolonijalističke vladavine stvorili su uvjete u kojima se kontinent
mogao pokrenuti izravno iz plemenskog uređenja u socijalizam. Počeo je s
Alžirom, a zatim proveo deset dana u Libiji s Gadafijem koji se nekada rugao
njegovu pomanjkanju nesvrstanosti, ali sad mu je bio čvrst saveznik. Iz
Tripolijaje odletio u Aden na razgovore s marksističkom vladom Južnog
Jemena. Odatle u Somaliju, gdje se sastao s kubanskim savjetnicima koji su
bili poslani da pomognu i podupru prosovjetsku vladu predsjednika Barrea.
Somalija je bila upletena u pogranični spor sa susjednom Etiopijom, polažući
pravo na veliku etiopsku regiju Ogaden u kojoj su pretežno živjeli Somalci.
Ali Etiopija je sada također imala prosovjetsku marksističku vladu, na čelu s
pukovnikom Mengistuom, koji je prema Castrovu mišljenju zaslužio potporu.
Castrov je plan bio da se Južni Jemen, Somalija i Etiopija, čije su vlade
jednoglasno tvrdile da su socijalističke i internacionalističke, trebaju ujediniti
u antiimperijalističku koaliciju. Međutim, Castro nije mogao odvratiti Barrea
od ambicije da stvori veliku Somaliju, pa je otputovao ljut i nezadovoljan. U
Tanzaniji, Mozambiku i Angoli naišao je na topliji doček. Pozdravljale su ga
afričke gomile kao pobjedničkog junaka, a on je rado igrao tu ulogu. U Angoli
je izvršio smotru svojih pobjedničkih trupa potaknuvši ih na još veća djela.

247
Vojska predsjednika Barrea u međuvremenu je nastavila provoditi
neprikriveno masovno prodiranje na etiopski teritorij; u toj invaziji porazila je
slabo opremljenu i demoraliziranu etiopsku armiju, te zauzela Ogaden. Na rubu
propasti, Mengistu se obratio za pomoć Sovjetskom Savezu i Kubi. Somalska
vlada ubrzo je naučila da Castro nije čovjek kojemu se smije prkositi. On ih je
javno ukorio zbog sukoba s Etiopijom, govoreći da su "iredentisti, a ne
internacionalisti". Uskoro su se kubanske trupe i sovjetski tenkovi počeli
slijevati u Etiopiju. Castro je poslao jednoga od svojih najkrućih i
najuspješnijih časnika, generala Arnalda Ochou, da zapovijeda kubanskim
trupama. U brzoj i blistavoj ofenzivi Ochoa je istjerao Somalce iz Ogadena.
Castrovo sve dublje angažiranje u Africi ljutilo je neke zapadne vlade,
posebno vladu Sjedinjenih Država. Castro je odgovorio optužujući američko
licemjerje i rasizam. Optužio je ClA-u da je bombom raznijela kubanski
zrakoplov blizu Barbadosa u kojem su poginuli svi putnici. Republikanski
kandidati za nadolazeće predsjedničke izbore natjecali su se u retorici protiv
Castra. Ali američka javnost, uplašena događajima u Vijetnamu, izabrala je
demokrata koji se duboko zalagao za mir i ljudska prava, Jimmvja Čartera.
Castro je držao Čartera u igri pokazujući znakove da je spreman povući trupe
iz Afrike te podsjećajući Amerikance da oni imaju stacionirane trupe u
mnogim dijelovima svijeta. Kako čovjek odan ljudskim pravima, govorio je
Castro, može osuđivati Kubu što pomaže jednoj neovisnoj državi da se obrani
od neizazvana napada rasističke Južne Afrike? Čarter je uporno prosvjedovao
protiv Castrovih akcija u Africi, ali nije prelazio s riječi na djela. Što se tiče
susjeda Sjedinjenih Država, oni su pokazivali još manje sklonosti da se uhvate
u koštac s Castrom. Meksički predsjednik Echeverria, prilikom jednog posjeta
Kubi, zahvalio je svojem domaćinu što je napao američku tvrdnju kako je
njihova "očevidna sudbina" širiti se na jug i zapad, na štetu zemalja kao što su
Meksiko i Kuba. Te dvije zemlje, rekao je Echeverria, moraju surađivati da bi
zaštitile svoje interese, svoju kulturu i svoju neovisnost. Što se tiče Kanade,
predsjednik vlade Trudeau također je posjetio Kubu i uzviknuo "Živio Castro!"
% Castrova uloga u Angoli, posebno njegova pobjeda nad Južnoafrikancima,
priskrbila mu je velik ugled u Africi i pravo divljenje čak i medu mnogim
antikomunistima. Njegov pak angažman u Etiopiji bio je protuslovniji. Srdito
je odbacivao kritike, govoreći daje Etiopija očevidno bila žrtva somalske
agresije i da je zaslužila pomoć. Ali etiopska operacija vodena je u tijesnoj
suradnji sa Sovjetskim Savezom, te je izazvala nova predbacivanja da je
Castro samo produžena šapa Sovjetskog Saveza. Jugoslavenski predsjednik

248
Tito, koji je bio domaćin Prve konferencije nesvrstanih zemalja 1961.,
postavio je pitanje o podobnosti Kube da bude članica Pokreta nesvrstanih.
Međutim, većina članica prihvatila je Castrovu ponudu da se iduća
konferencija održi u Havani. Kuba je dužno preuzela predsjedanje Pokretom za
razdoblje 1979.-1982. Bila je to blistava nagrada za Castrovu dugogodišnju
borbu da svoj otok pretvori u predvodnika Trećega svijeta.

Obasut međunarodnim uspjesima, Castro je odlučio osobno prisustvovati, po

prvi put u mnogo godina, Općem zasjedanju Ujedinjenih naroda u listopadu
1979. Više nije bio mladi gerilski vođa koji je projurio kroz New York 1960.
Bio je dostojanstveni državnik u pedeset drugoj godini, brada mu je postajala
sijeda, i već je više od dvadeset godina bio vrhovni voda svoje zemlje. Kad se
obratio Skupštini, naglasio je da ne govori samo u ime Kube, nego također u
ime Pokreta nesvrstanih kojima predsjeda Kuba, zapravo u ime naroda u svim
dijelovima svijeta. Često se govori o čovjekovim pravima, ali potrebno je
govoriti i o pravima čovječanstva. Zašto bi neki ljudi hodali bosi da bi drugi
mogli putovati u luksuznim automobilima? Zašto bi neki morali živjeti trideset
pet godina da bi drugi živjeli sedamdeset godina? Zašto bi neki bili strašno
siromašni da bi drugi mogli biti užasno bogati? Govorim u ime djece u svijetu
koja nemaju ni komad kruha. Govorim u ime bolesnih koji nemaju lijekova, u
ime onih kojima su zanijekana prava na život i ljudsko dostojanstvo..." Castro
je rekao da neke zemlje na svijetu imaju obilje prirodnih bogatstava, a druge
njima oskudijevaju. Kakva je sudbina ovih posljednjih? Da skapavaju od
gladi? Da budu vječno siromašni? Kakva je onda korist od civilizacije? Kakva
je onda korist od Ujedinjenih naroda? Kakva je onda korist od svijeta? Ne
možemo govoriti o miru ako deseci milijuna ljudi umre svake godine od gladi
ili neizlječivih bolesti... Dosta je riječi i uopćavanja. Potrebna su djela.

Zahtijevam od bogatih zemalja da doprinesu. Zahtijevam od siromašnih

zemalja da razdijele što imaju. Nisam došao kao prorok revolucije. Ne želim
nasilnu pobunu. Ovdje sam kako bih molio za mir i suradnju medu narodima.
Ovdje sam da upozorim kako se nepravda i nejednakost moraju mirno i mudro
riješiti, ili će budućnost biti apokaliptična. Mora prestati zveckanje oružjem i
prijetnja riječima. Svjetski se problemi ne mogu riješiti nuklearnim oružjem.
Bombe mogu ubiti gladne, bolesne i neuke, ali one ne mogu ubiti glad, bolest
ili opravdanu pobunu naroda. U holokaustu i bogati moraju umrijeti. Oni imaju
najviše za izgubiti. Pokušajmo riješiti svjetske probleme na civiliziran način.

249
To je naša odgovornost i neophodan zahtjev za opstanak čovječanstva. Dok je
Castro govorio, često su ga prekidali pljeskom i povicima odobravanja. Ispred
zgrade mala skupina prosvjednika nosila je antikomunističke parole i vikala
neka se Castro vrati kući. Na jednoj američkoj radio-postaji Fidelova sestra
Juana optužila ga je kao okrutnog diktatora. Ali Castro je bio jako zadovoljan
ishodom svoga posjeta. Na neki način, svaki publicitet je dobar publicitet. Je
li ikada prije neka mala zemlja poput Kube bila takvo središte svjetske
pozornosti? "Upravo su Sjedinjene Države od nas napravile važnu zemlju",
rekao je skupini američkih novinara. "Vi ste nas naučili da se branimo."

Castro je uspješno prkosio i nadživio neprijateljstvo i prijetnje pet uzastopnih

predsjednika Sjedinjenih Država, od Eisenhowera do Forda. Kao i drugi
nacionalisti, znao je kako izvući političku korist od toga što ima inozemnog
neprijatelja. Što su glasnije bile američke prijetnje i pritisci, to se gordije
mogao Castro udarati u prsa pred oduševljenim mnoštvom na Trgu revolucije.
Međutim, blagi i prijazni predsjednik Čarter predstavljao je različit i
umnogom teži problem. On je održavao pritisak na Kubu putem pitanja ljudskih
prava, ali to je činio s više poštovanja nego što je bio običaj prijašnjih
američkih administracija. Ako Castrova vlada i politički sustav uživaju javnu
potporu, zašto on mora držati u zatvoru toliko pojedinaca zbog njihovih
političkih uvjerenja? Ako se zauzima za slobodu, zašto je Kubancima
zabranjeno napuštati svoju zemlju? Zašto se kubanskim izbjeglicama ne
dopušta posjećivati svoje rođake na Kubi? Castro je imao uobičajene
marksističke odgovore na takve kritike. Pojedinačne slobode moraju se
ograničavati kako bi se zaštitila zajednička prava i slobode, pravo na rad,
pravo na školovanje, pravo na zdravstvenu zaštitu. Ali Castro se neugodno
osjećao kad se branio. Volio je zauzimati visoka moralna stajališta, lako je
priznavao da se Čarter povodi za kršćanskim moralnim načelima, pokušavao
je dokazati da Čarter ujedno ne poznaje svijet i da je okružen neupućenim i
zlonamjernim savjetnicima. Carterovu vanjsku politiku kritizirali su u
Sjedinjenim Državama da je slaba i neučinkovita. Desničari su tvrdili da je
Castro čovjek koji poštuje samo snagu. Ali Čarter je zapravo bio prvi
američki predsjednik koji je barem malo utjecao na Castra. Premda je bio
raskinuo s većinom vjerovanja i stavova svoga društvenog staleža, Castro nije
potpuno umaknuo utjecaju svoga španjolskog podrijetla i odgoja. Bio je ohol i
zajedljiv, ali je imao i donkihotskih crta. Ako bi mu uputili prezir, on bi
odgovarao neumoljivim neprijateljstvom. Ali ako mu se iskazivalo poštovanje,

250
nagonski bi uzvraćao prijateljstvom i suradnjom. Carterova administracija
prigovarala je Castru zbog njegovih intervencija u Africi, ali umjerenim i
razumnim jezikom, što bi ipak Castra navelo da nadugačko i naširoko dokazuje
kako je postupio upravo na razuman i odgovoran način. U jednoj prilici bez
presedana, američka diplomacija je povjerljivo zatražila kubansku pomoć u
rješavanju neke političke krize u zairskoj pokrajini Katangi. Po Castrovu
nalogu kubansko Ministarstvo vanjskih poslova dalo je konstruktivan i
pozitivan odgovor. Međutim, ta je razmjena dospjela u tisak, i nakon velike
buke obje strane su se morale povući na svoje uobičajene javne položaje
uzajamnog neprijateljstva. Usprkos dosadnom pritisku zbog ljudskih prava,
Castro je u Čarteru prepoznao barem iskrena i dobronamjerana protivnika.
Kubanske sigurnosne službe primijetile su daje u Carterovo vrijeme CIA
smanjila svoje napadačke mjere protiv Kube, primjerice sabotažu industrijskih
postrojenja. Castro je zaključio da ima više koristi ako traži sporazum s
Čarterom nego ako održava položaj izazovnog sukobljavanja. Ako bi mogao
osigurati američku trgovinu i američke turiste, ne čineći pritom nikakve vitalne
ustupke, zašto se ne bi u to upustio? Stoga je pristao na razdoblje mimih
pregovaranja. Oslobodio je neke političke zatvorenike, prihvatio novo i
pozitivnije držanje prema zajednici izbjeglica na Floridi, i pregovarao o
dopuštanju obiteljskih susreta. Uskoro je izbjeglicama bilo dopušteno putovati
na Kubu i posjećivati rođake, a neki Kubanci s otoka mogli su posjetiti
Floridu. Castro je poricao da su ti potezi bili odgovor na pritisak zbog ljudskih
prava, te je u javnosti objasnio da Kuba odgovara na prestanak američkog
"terorizma". Nadao se da će druge kriminalne aktivnosti protiv Kube,
uključujući ekonomsku blokadu, također prestati. % Međutim, zatopljenje
odnosa nije dugo potrajalo. Dok se Čarter pripremao za nove izbore, uslijedili
su uobičajeni pritisci da pokaže odlučnost protiv komunizma općenito i,
posebice, protiv Castra. Medijska kampanja počela je zbog dolaska aviona
MiG-23 na Kubu, što se opisivalo kao nov i opasan zaokret koji ugrožava
američku sigurnost. Castro je govorio da su to naprosto obrambeni avioni, i da
su na Kubi više od godinu dana, kao što to američke izvještajne službe
zasigurno znaju. Još više umjetne galame diglo se oko nazočnosti sovjetskih
vojnika na Kubi. Sovjetski Savez je održavao jednu brigadu na Kubi od
vremena raketne krize, ali sada su je novinari i kongresnici počeli nazivati
"borbenom brigadom", prikazujući to kao još jedan novi i prijeteći potez. Rusi
i Kubanci tvrdili su da se veličina i uloga sovjetske brigade nije promijenila
tijekom sedamnaest godina. Castro se rugao navodima da ona predstavlja

251
prijetnju Sjedinjenim Državama. "Kako Kuba može predstavljati prijetnju
Sjedinjenim Državama na bilo koji način? Mi nemamo nuklearno oružje,
nemamo nikakvo strateško oružje. Ta ideja je smiješna. Kubanski narod mora
biti zabrinut što ima moćnog susjeda koji je naoružan do zuba tisućama komada
nuklearnog oružja."

Budući da je napetost i dalje rasla, a Čarter stalno zahtijevao da se povuče

sovjetska brigada, Castro je pozvao nekoliko američkih novinara na
konferenciju za tisak. Ponovio je da "Centar za obuku br. 12", kao se službeno
nazivala sovjetska brigada, nije mijenjala svoj položaj i ulogu od 1962.
Pozvao je Čartera da kaže koliko je dugo ta jedinica stacionirana na Kubi.
"Svi američki predsjednici znali su za nju; CIA je znala za nju; predsjednik
Kennedv je znao za nju; Johnson je znao za nju; Nhconje znao za nju; Ford je
znao za nju; i Čarter je morao znati za nju. Ona nikada nije bila tajna. Pitam ja
Čartera: Je li stacioniranje izvršeno godine 1976., ili 1970., ili 1965., ili pak u
listopadu 1962. po završetku raketne krize?" Čarter nije htio odgovoriti na to
pitanje. I on i njegov državni tajnik inzistirali su na tome da je nazočnost
sovjetske brigade na Kubi "neprihvatljiva". Da bi se biračima pokazalo koliko
je to ozbiljno, američka vlada je otpočela nadzirati Kubu iz zraka; osnovala je
mornaričku postrojbu za posebne zadatke na Floridi; i izvela je spektakularno
iskrcavanje marinaca u pomorskoj bazi Guantanamo. Sovjetska je brigada
predstavljala puno manju prijetnju interesima Sjedinjenih Država negoli
kubansko miješanje u drugim krajevima hemisfere. Tijekom godina djelovanja
u Africi, Castro je nastavio održavati bliske tajne veze s gerilskim pokretima u
Latinskoj Americi, osiguravajući obuku, oružje i komunikacije. Mnogi
marksistički revolucionari smatrali su Castra gotovo božanskom pojavom.
Izveo je uspješnu revoluciju izvan svih očekivanja, prkosi divu sa sjevera, i
porazio je snage imperijalizma od Zaljeva svinja do ravnica Angole. Ta je
slava davala Castru golem utjecaj. Otputovati na Kubu radi tajnog sastanka s
Fidelom bio je san mnogih budućih revolucionara u Latinskoj Americi. Rijetki
bi se oglušili na savjete toga velikana. Između ostaloga Castro je nagovorio tri
uzajamno neprijateljske marksističke skupine u Nikaragvi da ujedine snage u
borbi za svrgavanje diktature Anastasija Somoze. Nastala je sandinistička
Fronta narodnog oslobođenja koja je stalno jačala, dok se potpora Somozi
počinjala raspadati. U srpnju 1979. sandinisti su pobijedili, a Somoza je
pobjegao u prognanstvo. Mnogi kubanski savjetnici za sigurnost i civilni
tehničari došli su kako bi sandinistima pomogli učvrstiti vlast. Nekoliko dana

252
nakon pobjede, velika sandinistička delegacija posjetila je Kubu kako bi
sudjelovali u proslavi 26. srpnja. Castro je obećao poslati stotine učitelja i
liječnika da pomognu novoj Nikaragvi. Kad je Castro osobno posjetio
Nikaragvu, podsjetio je slušatelje kako je prije dvadeset godina CIA-ina
Brigada 2506 isplovila iz Nikaragve da uguši kubansku revoluciju. Diktator
Luis Somoza, otac Anastasija, zatražio je tada od brigade da mu donese dlaku
iz Castrove brade. Brada je još netaknuta, rekao je Castro likujući, sada je u
Managui! Potkraj 1979. ljevičarski Pokret novog dragulja zbacio je vladu
Erica Gairvja na karipskom otoku Grenadi. Ovaj put Castro nije imao svoje
prste u tom događaju. Ali brzo je uspostavio prijateljske veze s novom
vladom. U studenom iste godine poslao je 300 građevinskih radnika da
pomognu izgraditi proširenu zračnu luku na tom otoku. U VVashingtonu se
zvono na uzbunu oglasilo glasnije nego ikada. Hoće li nova zračna luka biti
baza za sovjetsko iskrcavanje i razmještanje na američkoj hemisferi? Zar nema
kraja Castrovim drskim smicalicama? Kako će se i kada tomu kubanskom
megalomanu stati na kraj? No veću je brigu Kubi ponovno zadala prijetnja
gospodarske krize. Relativno blagostanje sredinom 1970-ih bilo je kratka
vijeka. Na slobodnom tržištu pala je cijena šećera. U godinama visokih cijena
Castro je započeo mnoge grandiozne projekte koji su ostali nedovršeni.
Oduvijek je prezirao novac. Kao mladi odvjetnik, često nije mario ubirati
pristojbe od stranaka. Kad bi imao sredstava, rasipno bi ih trošio. Kad ih ne bi
imao, posuđivao bi ih od bilo koga, ne misleći ozbiljno vratiti dug. Takvo
grofovsko ponašanje zadržao je i kao kubanski poglavar. U jednome od dva
komentara kojima je zastupljen u Oksfordskoj knjizi citata rekao je:
"Kapitalizam je korištenje novca; mi socijalisti bacamo novac." Pretpostavljao
je da njegovi sovjetski prijatelji neće u praksi od njega zahtijevati da plaća
zajmove. Govorio je o potrebi štedljiva vođenja kućanstva, ali rijetko ga je
prakticirao. Posjetitelji na koje je želio ostaviti dojam imali su najraskošnije
dočeke, najbolje hotele na državni račun, jastoge za večere, kutije najboljih
cigara. Njegova pratnja nastojala je slijediti taj običaj. Nikada se nije
dogodilo da je Raul Castro pio ijedan drugi viski osim najskupljih marka,
poput Royal Salutea. Golemi troškovi održavanja kubanske vojske u Africi
uglavnom su se pokrivali iz Sovjetskog Saveza, te iz angolskih prihoda od
nafte. Ali otjecanje kubanskih sredstava bilo je također veliko, kao i cijena
pomaganja revolucionarnih pokreta u Srednjoj Americi i drugdje. Godine
1979. loše vrijeme i biljne bolesti ozbiljno su smanjile prinose šećera i
duhana. Svi ti faktori izazvali su još jednu ekonomsku krizu. Upravo kad su

253
Kubanci počeli misliti da se njihov životni standard napokon povisuje, on se
potpuno urušio. U govoru pred Nacionalnom skupštinom Castro je priznao
ozbiljnost ekonomske situacije. "Mi plovimo morem teškoća, i nastavit ćemo
po tome moru, katkada olujnom, katkada mirnijem, prema dalekoj obali.
Nećemo do nje brzo stići."

Zbog Castrove prijašnje odluke da dopusti dodire s izbjegličkom zajednicom,

politički se utjecaj novih nestašica i mjera štednje pojačavao. Gosti s Floride
nosili su skupu odjeću, govorili o svojim velikim američkim autima i donosili
darove svojim siromašnim rođacima na otoku. Kako je razočaranje i
nezadovoljstvo raslo, ljudi su se ponovno počeli služiti očajničkim sredstvima
da napuste zemlju. Neki su se opet otiskivali na more na priručnim splavima.
Otimani su brodovi i usmjeravani prema Floridi. Drugi način bijega bilo je
traženje azila u nekoj latinskoameričkoj ambasadi. Bila je ustaljena tradicija
da latin-skoameričke vlade prihvaćaju izbjeglice iz drugih latinskoameričkih
država. Veleposlanstva u Havani čuvali su kubanski vojnici, i budući molitelji
azila nisu lako mogli dobiti pristup. Ali veleposlanstava Venezuele i Perua,
goleme zgrade okružene vrtovima na velikoj aveniji, zbog svoga položaja
postale su relativno lagan cilj za rušitelje ograda. Skupine ljudi u autima ili
većim vozilima pokušale su više puta, katkada s uspjehom, uvesti se s velikom
brzinom u utočište tih veleposlanstava. Jedan kubanski vojnik ubijen je 1.
travnja 1980. kad je pokušao spriječiti oteti autobus da ne provali ulaz na
peruanskoj ambasadi. Kad je taj slučaj dojavljen Castru, on je već bio u
snuždenom i razdražljivom raspoloženju. Bjesnio je što njegovi ministri ne
uspijevaju ostvariti gospodarske ciljeve. Celia Sanchez, njegova nerazdvojna
prijateljica više od dvadeset godina, umrla je od raka u siječnju, zbog čega je
više nego ikada postao svjestan osamljenosti vlasti. Prasnuo je od gnjeva na
vijest o smrti kubanskog vojnika. Prema pričanju svjedoka, pocrvenio je od
srdžbe. Zahtijevao je da Peruanci izruče šest prebjega koji će odgovarati za
ubojstvo. Peruanci su to odbili. Nakon nekoliko dana napetosti, kubanska
vlada izdala je neočekivano priopćenje. Stražari će se ukloniti ispred
veleposlanstava koja odbiju surađivati u održavanju vlastite sigurnosti. Kad se
proširio glas da ispred peruanskog veleposlanstva nema vojnika, i da svatko
može onamo ući bez smetnje, strahovito se povećao broj tražitelja azila. Više
od 10 000 ljudi nagrnulo je u zgrade veleposlanstva i utaborilo se po
vrtovima. Situacija je zabrinula Peruance, stoje i bio Castrov cilj, ali sam broj
i vidljivost ljudi koji žele napustiti Kubu također je postajao javna katastrofa

254
za Castra. Pokušao je ovladati situacijom, najprije dopuštajući zračni most do
Kostarike onima koji žele otići, a zatim potičući javno neprijateljstvo prema
"šljamu" koji je nelojalan Kubi. Optuživao je američku propagandu što
podjaruje otpadništvo i zavodi "slaboumnike". Američke vlasti prouzročile su
većinu Castrovih nevolja, ali nisu htjele prihvatiti neograničen broj izbjeglica.
Obvezavši se prihvatiti 3500 Kubanaca, pozvale su i druge zemlje u hemisferi
da prihvate otprilike toliko. Castro je bio odlučan ne dopustiti Amerikancima
da se tako jeftino izvuku. Ukinuo je zračni most do Kostarike i objavio da
izbjeglice sa Floride mogu doći brodom do luke Mariel i pokupiti sve rođake i
prijatelje koji žele napustiti Kubu. Stotine brodova smjesta su stigle, i počeo je
masovni egzodus. Predsjednik Čarter je najprije izjavio kako Sjedinjene
Države nikada neće odbiti izbjeglice iz komunističke tiranije; ali kako se dotok
nastavljao, bio je prisiljen promijeniti ploču, naređujući obalnoj straži da
uhićuje vlasnike brodova koji dovoze izbjeglice. Kubanske su vlasti još više
zapaprile Americi skupljajući kriminalce, umobolnike i psihijatrijske pacijente
koje su dovodili u Mariel radi slanja na Floridu. Sramota je bila obostrana.
Čarter je izgledao licemjeran i nedosljedan. Castra je ponižavao javni prizor u
kojem Kubanci bježe od njegove revolucije. Ali on je kao i obično pokušao
pretvoriti taj neuspjeh u vlastitu prednost, posluživši se sigurnosnim ventilom
emigracije kako bi svoju zemlju oslobodio od oko 120 000 nezadovoljnih ili
nepoželjnih ljudi.

Carterovo nespretno rješavanje egzodusa iz Mariela pridonijelo je njegovu

porazu na izborima 1980., kad gaje pobijedio konzervativac Ronald Reagan.
Tijekom predizborne kampanje Reaganov je tim obećavao najtvrđu liniju
protiv Castra, ne isključujući ni vojne mjere. Došavši na vlast, konzervativci
nisu prestali rigati vatru prema karip-skome diktatoru. Kongres je odobrio da
se uspostavi propagandna radio-postaja, Radio Marti, usmjerena prema Kubi s
velikog balona na jugu Floride. Državni tajnik Haig obećao je da će se s
problemom komunističke subverzije u Srednjoj Americi obračunati "na
izvoru", upućujući na akciju protiv Kube. No na američke prijetnje Castro više
nije reagirao. Pobudio je nacionalističke osjećaje iznova pokazujući prkos.
Osuvremenio je planove otpora američkom vojnom napadu, uključujući i
nuklearni napad. Tvrdio je (i zasigurno u to vjerovao) da je CIA počela voditi
biološki rat na otoku. Pozvani su strani stručnjaci da ispitaju dokaze: tijekom
1981., pojava bolesti šećerne trske i duhana, te pojava afričke svinjske
groznice, naglo se proširila s nekoliko različitih mjesta na otoku. Castro je

255
optužio CIA-u i za katastrofalnu epidemiju groznice denge. Što god bilo istina,
Kubanci su vjerovali u Castrovu verziju događaja. Srdžba i ogorčenost protiv
Sjedinjenih Država, koja se smanjila tijekom Carterovih godina, ponosno se
rasplamsala. Usprkos naporima Radija Marti i stalnim gospodarskim
lišavanjima, na Castro-voj je domaćoj fronti bilo mimo. I on je prkosno
nastavio usmjeravati pomoć marksističkoj gerili u Srednjoj Americi, posebno
u El Salvadoru. Vlada Sjedinjenih Država uvidjela je da nije lako udariti
izravno na Kubu, unatoč Haigovoj prijetnji da će to učiniti; ali je bila voljna
poslužiti se svim sredstvima da spriječi još jedan Castrov uspjeh u Srednjoj
Americi. Pružila je pomoć u opremi, obuci i vojnim savjetnicima salvadorskoj
vojsci u borbi protiv gerile FMLN*. Usto je CIA organizirala, platila i
opremila contrase, nikaragvanske oporbene snage koje su se borile protiv
sandinističke vlade iz baza u susjednom Hondurasu. No, Europski saveznici
nisu bili odveć naklonjeni američkim akcijama. Čak je i prijateljska vlada
Margaret Thatcher oklijevala dati vojnu potporu srednjoameričkim armijama
koje se često optuživalo zbog zločina prema civilnom stanovništvu. Glavni
američki vanjski saveznik u borbama u Srednjoj Americi bila je vojna vlast u
Argentini. Argentinska vojna hunta uništila je ljevičarsku oporbu u
nemilosrdnoj represiji, uključujući sustavnu uporabu mučenja, ubojstava i
"nestanaka". Sad su argentinski časnici putovali u El Salvador da svoje stručno
znanje prenesu salvadorskoj vojsci. Usprkos Castrovu ogorčenom
neprijateljstvu prema argentinskoj vojnoj hunti, on je uvijek podržavao zahtjev
Argentine da joj pripadnu Falklandski otoci. Kad je general Galtieri preoteo
Britaniji te otoke u iznenadnoj vojnoj operaciji, Castro nije imao izbora nego
da se pridruži zboru latinskoameričkoga odobravanja. Žestoko se usprotivio
britanskoj odluci da povrati Falklandske otoke, makar uporabom sile. Čak je
ponudio da pošalje trupe i pomogne Argentini da obrani otoke. Ali britanska
pobjeda, te skori pad Galtierijeve vlade, vodili su ravno ka povlačenju
argentinske vojske iz Srednje Amerike. Europska najdesnija vlada nehotice je
pružila vrijednu uslugu Castru i njegovim saveznicima. U listopadu 1983.
Castrov prijatelj Maurice Bishop, predsjednik vlade na Grenadi, zbačen je i
ubijen od strane još radikalnije marksističke frakcije. Iako gaje obeshrabrio
takav tijek događaja, Castro je zaključio da bi prekid s novom vladom samo
pogoršao stanje, možda doveo do povratka starog neokolonijalnog režima.
Stoga je nastavio s kubanskim programom pomoći. Ali dok je Bishopova vlada
bila popularna na otoku, te uživala široko međunarodno priznaje, novi režim je
bio očevidno nezakonit, ekstreman i nasilan. Sjedinjene Države iskoristile su

256
svoju priliku te izvršile invaziju poslavši marince, padobrance i komandose.
Grenadski i kubanski vojnici, te naoružani kubanski građevinski radnici,
pružili su uzaludan otpor.

* Kratica od Frente Farabundo Marti Nacional Liberation Front, salvadorska

ljevičarska stranka (nap. ur.).

Dvadeset četiri Kubanca poginula su prije nego što su ostali bez municije. Za
nekoliko sati Amerikanci su potpuno ovladali tim malim otokom. Sedam
stotina Kubanaca vratilo se na Kubu podvijena repa. Nije to bila invazija,
komentirao je euforično predsjednik Reagan, nego operacija spašavanja koja
je izvedena uz potporu i pristanak karip-skih susjeda Grenade, koji su, kao i
Sjedinjene Države, željeli zaustaviti kubansku i sovjetsku subverziju. Castro je
doista bio ponižen. Sovjetski Savez je prosvjedovao ali nije prešao s riječi na
djela. Opća skupština Ujedinjenih Naroda s velikom je većinom osudila
invaziju, ali u Sjedinjenim Državama Reagan je uživao u slavi vojne pobjede
koja je bila brza i potpuna, a nije stajala nijednog američkog života. Na
pogrebu Kubanaca koji su poginuli na Grenadi, Castrova antiamerička retorika
bila je oštrija nego inače. Priznao je da je u Sjedinjenim Državama postojala
oduševljena javna potpora toj operaciji, ali to je usporedio s gomilama u
nacističkoj Njemačkoj koje su klicale Hitlerovim pobjedama nad slabim i
nemoćnim susjedima. "Gdje je slava, veličina, pobjeda kad se osvoji i
pobijedi jedna od najmanjih država na svijetu, bez ikakve gospodarske ili
strateške važnosti? Gdje je junaštvo kad se vodi borba protiv šačice kubanskih
radnika i civilnih tehničara?" Prije invazije na Grenadu, Castro je odbio
sandinistički zahtjev da pošalje kubanske trupe u Nikaragvu i pomogne u ratu
protiv contrasa koje je podupirala CIA. Na tajnom sastanku s predsjednikom
Ortegom i drugim sandinističkim vodama, Castro je tvrdio da bi dolazak
kubanskih trupa u Nikaragvu samo dao Amerikancima izliku za potpunu
invaziju, a možda i za vojni udar i na samu Kubu. Castro je također savjetovao
Nikaragvancima da vode umjerenu domaću politiku, izbjegavajući represivne
mjere protiv oporbenih stranaka, privatnog sektora i katoličke crkve. Poslije
invazije na Grenadu, Castro se s gorčinom pitao može li se dalje opravdavati
ta politika suzdržavanja, smišljena radi smirivanja odnosa s Amerikom. Tisuće
kubanskih savjetnika, stručnjaka, inženjera i učitelja bilo je u Nikaragvi.
Castro nije želio ponovno pretrpjeti poniženje i vidjeti kako njegovi ljudi bez
borbe padaju u ruke američkim marincima. Pripremio je planove da brzo

257
pošalje kubanske trupe ako sveopća američka invazija bude neizbježna.
Zapovjednik kubanske vojne misije u Nikaragvi, general Arnaldo Ochoa,
pomogao je preustrojiti sandinističku vojsku i načinio moguće planove za
protuna-pade u slučaju američke invazije. Fidel Castro održao je niz sastanaka
s Raulom i svim vodećim kubanskim vojnim zapovjednicima da se rasprave
mogućnosti. Zaključili su kako bi najbolje bilo da se ne sukobe s
Amerikancima u konvencionalnoj bitci. Obrana nikaragvanskoga teritorija bila
bi prepuštena prvenstveno nikaragvanskoj miliciji, koja bi se služila gerilskom
taktikom. Elitne sandinističke i kubanske snage izvodile bi iznenadne kratke
udare na američke baze i druge ciljeve u Hondurasu, El Salvadoru i čak
Kostarici. Što dulje budu izdržali, i što se više sukob proširi, to će veći biti
međunarodni pritisak na američku vladu da obustavi invaziju. Castro je
nadasve želio spriječiti Amerikance da ostvare brzu i čistu pobjedu kao na
Grenadi. Da bi se mogli ostvariti, ti su planovi trebali sovjetsku potporu, ne
nužno vojnu ali barem moralnu i političku. No, postojao je problem.
Međunarodna situacija je bila teška, ali Castru je najviše brige zadavao
položaj Sovjetskog Saveza. Umorni i ostarjeli sovjetski vode mehanički su
ponavljali stare marksističko-lenjinističke revolucionarne dogme, ali u njima
više nije bilo žara. U nemogućnosti da odgovori na gospodarska očekivanja
sovjetskog naroda, rukovodstvo je željelo pod svaku cijenu izbjeći skupe i
opasne inozemne obveze. Dali su ograničenu pomoć Nikaragvi, i pritisnuli
sandinističku vladu da traži modus viven-di sa Sjedinjenim Državama. Dali su
na znanje da Rusi neće biti sposobni braniti Nikaragvu ako je Amerikanci
napadnu. Također su izvršili pritisak na Castra da se povuče, ponavljajući da
se razmjeri i troškovi sovjetske gospodarske pomoći moraju smanjiti. Sve se
to zbivalo u vrijeme kad je sama Kuba davala golemu gospodarsku pomoć
Nikaragvi. Castro je sve očajnije tražo bilo kakva sredstva u pokušaju da spasi
posrnulo kubansko gospodarstvo, te istodobno finanćka svoju
"internacionalističku solidarnost" i intervencionističku vanjsku politiku.
Nezaposleni kubanski radnici odlazili su po zaradu u zemlje kao stoje Istočna
Njemačka. Slike iz kubanskih nacionalnih galerija potajno su se prodavale na
međunarodnom tržištu. Tajne službe Ministarstva unutarnjih poslova
uspostavljale su skrivene kanale da se izigra američki trgovački embargo.
Panama je postala glavna tajna baza za kubanske trgovačke aktivnosti,
posebice za nabavu američke opreme za šifriranje i računala. Gotovo svako
trgovačko poslovanje, koliko god bilo tude socijalističkim načelima, smatralo
se opravdanim ako je donosilo korist revoluciji.

258
Kuba nije bila jedina zemlja u financijskim nevoljama. Međunarodna kriza
dugovanja sve više je rasla. Velike zapadne banke natjecale su se u
posuđivanju golemih svota novca zemljama koje su izgledale perspektivno,
kao Brazilu i Meksiku, ali kad su se uvjeti pogoršali, banke su odjednom
prestale davati zajmove i nisu pristajale na reprogramiranje otplata.
Financijsko stanje siromašnih afričkih zemalja bilo je još očajni-je. Castro se
počeo usredotočivati na taj problem. Čitao je knjige, članke, novinska
izvješća. Naručio je posebne studije od kubanskih i stranih stručnjaka. Tijekom
samo 1985. bilo je pet međunarodnih konferencija u Havani o problemu
dugova u svijetu. Castro je ponavljao svakome tko je htio slušati da je
vraćanje dugova Trećega svijeta nemoguće. Pokazivao je beskonačne dokaze
da to potvrdi. Čak i kad bi postojao čist prijenos fondova iz Trećega svijeta
bogatim zemljama tijekom generacija, Treći svijet se ni tada ne bi mogao
osloboditi jarma zaduženosti. Bogatima nije u interesu da siromašne dotjeraju
u još veću bijedu i očaj. Bogati bi morali priznati da se njihovo blagostanje
uvelike temelji na prijašnjem izrabljivanju; da su međunarodni uvjeti trgovanja
nepravedni, jer pomažu jakima a štete slabima; da je jedino rješenje otpis duga
Trećem svijetu i nov početak na poštenijim osnovama. Je li to doprijelo do
Rusa? Po Castrovu mišljenju socijalističke zemlje trebale su poduprijeti
njegov slučaj, raditi na tome da se stvori pravedniji svjetski gospodarski
poredak, davati primjer pomaganjem siromašnijim državama ne očekujući
povrat duga. Umjesto toga one su sve više postupale poput zapadnih banaka,
namećući teške uvjete svojim dužnicima, zanemarujući sve etičke i političke
obzire. Godine 1985. umro je Konstantin Černjenko, bolesni generalni sekretar
Sovjetske komunističke partije; zamijenio ga je mladenački i dinamični Mihail
Gorbačov. Kratko vrijeme Castro se ponadao da će Gorbačov uspostaviti
vjerodostojniju i samopouzdaniju sovjetsku vanjsku politiku, te konstruktivniju
fazu u sovjetskim odnosima s Kubom. Ubrzo se razočarao. Gorbačovljeve
unutarnje reforme, prikazane kao da im je cilj ojačati socijalizam, izgledale su
Castru kao opasna izdaja marksističko-lenjinističkih načela. Gospodarska
decentralizacija (perestrojka) bila je korak natrag prema kapitalističkoj
džungli suparničkih neovisnih poduzeća. Otvorenost (glasnost) značila je
otvaranje vrata poplavi kleveta i lažnih informacija. Što je najgore, Gorbačov
je očito bio skloniji od svojih prethodnika pronalaženju nagodbe sa Zapadom.
Želio je zapadne kredite i ozračje u kojem bi se mogli smanjiti vojni troškovi.
Američka je vlada spazila priliku da postavi cijenu za poboljšanje odnosa.
Visoko na popisu američkih zahtjeva bilo je okončanje sovjetske potpore

259
Fidelu Castru.

Castro je osjećao »hladan vjetar« iz Moskve. Mnogi zapadni promatrači,

poznajući stupanj kubanske ovisnosti o sovjetskoj pomoći, pretpostavili su da
će Castro bar donekle poduprijeti i oponašati Gorbačovljeve reforme. Neko
vrijeme on se čak pokušao dodvoriti Gorbačovu potičući otvorenije rasprave i
kritiku vladinih ministara. Ali taj pokus nije daleko stigao. Kad je njegov
prijatelj Gabriel Garcia Marquez pokušao dokazivati da će Gorbačovljeve
reforme udahnuti nov život socijalizmu, Castro je bio odrješit: "Vjeruj mi,
Gabo, to će biti katastrofa." A kad je godine 1986. Castro uveo vlastiti
prenapuhani program reforma, nazvan Ispravljanje pogrešaka, pokazalo se da
pogreške koje je htio ispraviti nisu krajnje centralistička krutost gospodarstva
ili smiješna birokratska kontrola informacija, nego upravo suprotno. Castro je
ukinuo male pomake ka gospodarskoj liberalizaciji koje je dopustio nekoliko
godina prije toga, primjerice uvođenjem slobodnih seljačkih tržnica. Vratio se
egalitamom fundamentalizmu Che Guevare, govoreći daje prevelik naglasak
stavljen na materijalne a premalen na moralne poticaje. Revolucija je sazrela,
govorio je, i Kubanci su stekli osjećaj društvene solidarnosti; oni će raditi
najbolje ne zato da bi ostvarili osobno bogatstvo, nego da podupru i ojačaju
pravedno društvo u kojem svatko ima pristup školovanju, zdravstvenoj zaštiti i
sigurnosti. \ Desetljećima je Castro gomilao pohvale Sovjetskom Savezu i
pokazivao ga kao uzor koji valja oponašati. Znao je da će neke njegove
sljedbenike zacijelo privući sovjetske reforme. Teško se bilo suprotstaviti toj
prijetnji. Sve dok je tekla sovjetska pomoć, makar i u manjoj mjeri, on nije
mogao napasti sovjetsku politiku. Ali u krugovima vlade i vojske raširio se
glas da Kubi nisu potrebne perestrojka i glasnost, te da bi one samo potkopale
socijalističku državu. Castro se našalio pred radnicima Partije da sada više ne
zna tko je opasniji revoluciji, američki orao sprijeda ili ruski medvjed straga.
Nakon posjeta izrazito reformističkog ministra vanjskih poslova
Ševardnadzea, Castro je naredio da se sovjetski službenici na Kubi,
uključujući starije diplomate, moraju podvrgnuti tehničkom nadzoru (tj.
prisluškivanju i skrivenim kamerama), kao što je bio običaj za američke i
druge zapadne diplomate. Nadziranje je bilo polje na kojemu je Kubanska
državna sigurnost bila iznimno stručna, zahvaljujući u velikoj mjeri
instrukcijama KGB-a. Razmimoilaženja između Kube i Sovjetskog Saveza
počinjala su također utjecati na dugotrajan građanski rat u Angoli. Pod
posvemašnjim nadzorom jednog opreznoga i nemaštovitog sovjetskog

260
generala, angolska vlada i kubanske snage pretrpjele su niz poraza koje su im
nanijeli UNITA i južnoafričke snage. Povukli su se u grad Cuito Cuanavale.
Predsjednik Angole Dos Santos obratio se Castru da mu pošalje još trupa, kao
jedini način da se izbjegne katastrofa. Castro je na to pristao, uz uvjet da
Kubanci imaju zapovjednu vlast. Najsjajniji i najuspješniji kubanski časnik,
general Amaldo Ochoa, pobjednik u Etiopskom ratu 1977., uskoro je bio na
čelu nekih 50 000 boraca. Ali Castro je osobno držao konce svih operacija.
Gotovo godinu dana, počevši od studenoga 1987., posvećivao je 80 posto
svoga vremena, po vlastitoj procjeni, ratu u Angoli, zanimajući se i za
najmanje taktičke rasporede, čak i za obroke i vrijeme spavanja svojih
vojnika. On je Cuito Cuanavale vidio kao svoj Staljingrad, stijenu o koju će se
razbiti južnoafrički vojni stroj, utirući put padu režima aparthejda.

Nitko nije mogao bolje voditi uspješnu borbu nego general Ochoa usprkos
tomu što je imao za leđima Castra koji je svime upravljao iz Havane. Ochoa se
u svojoj osamnaestoj godini pridružio Castrovoj gerili u Sierra Maestri
tijekom rata protiv Batiste. Bio je na Fidelovoj strani u Zaljevu svinja. Igrao je
istaknutu ulogu u većini Castrovih prekomorskih vojnih intervencija, od Sirije
do Nikaragve. Za razliku od većine Castrovih ministara i generala, on se
Castru obraćao s prisnim "ti", i bio je dovoljno samopouzdan da priča masne
šale u nazočnosti Vrhovnoga vode. Ali čak je i Ochoi išlo na živce stalno
Castrovo upletanje. Šokirao je kolege rekavši da je Castro "lud". U prosincu
1987. Castro se požalio da je Ochoino izvještavanje previše površno i sporo.
U siječnju 1988. Ochoa je pozvan u Havanu na konzultacije s braćom Castro o
obrani Cuito Cuanavalea. Kad se Ochoa vratio u Luandu, nastavio je primati
obilje podrobnih Castrovih uputa. U veljači 1988. započeo je očekivani napad
35 000 vojnika UNITA i 9000 vojnika Južne Afrike na Cuito Cuanavale, uz
potporu tenkova, topništva i zrakoplovstva. Prve linije obrane bile su
pregažene; u Havani je zavladala velika tjeskoba; ali napadači su suzbijeni,
nakon što su im Ochoini avioni tipa MIG-23 nanijeli teške gubitke; naposljetku
su se napadači morali povući. Daje mogao sam odlučivati, Castro bi nastavio
do potpune pobjede. Ali to nije mogao učiniti bez sovjetske potpore.
Gorbačov je želio nagodbu kroz pregovore. Kvadripartitni razgovori održavali
su se tijekom 1988. između Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza, Kube i
Južne Afrike. Ugovor je napokon potpisan 22. prosinca 1988. u New Yorku, s
odredbom da se povuku sve strane trupe. Tako se završila dugotrajna kubanska
pustolovina u Africi. U to je vrijeme Castro jedva skrivao svoju odbojnost

261
prema politici Sovjetskog Saveza. Rekao je da se popuštanje napetosti
(detente), "mir bogatih", provodi na račun siromašnih zemalja kao što je
Angola. Kuba će biti različita — dijerente — čvrsta i neovisna, odana svojim
načelima. Raspravljajući o stanju u svijetu s Marijom Shriver, novinarkom
NBC-a, Castro se ponosio što je Kuba očigledno izolirana. "Nama je preostala
čast biti jedan od nekolicine protivnika Sjedinjenih Država..." Je li to doista
bila čast, uplela se novinarka. "Čast je za tako malenu zemlju kao što je Kuba
što je tako divovska zemlja kao što su Sjedinjene Države toliko opsjednute
ovim malenim otokom. Za nas je čast što se Sjedinjene Države ne smatraju
više neprijateljem Sovjetskom Savezu ili Kini, ali se smatraju neprijateljem
Kube." % Vanjski pritisci dolazili su ne samo od Sjedinjenih Država i
Sovjetskog Saveza. Zapadni političari koji su nekada bili skloni kubanskoj
revoluciji, poput socijalista Felipea Gonzaleza u Španjolskoj i Fran-coisa
Mitteranda u Francuskoj, ustrajavali su na tome da se Castro mora prilagoditi
vremenu i liberalizirati svoj režim. On je uljudno slušao, ali se nije
prilagođavao. Pustio je na slobodu nekoliko političkih zatvorenika, ali je
žestoko udario protiv novonastalih disidenata. Znao je da jedini moćan izazov
njegovoj vlasti može doći iz vojske. Pazio je više nego ikada na ponašanje i
odanost ključnih časnika.

Tijekom samopouzdanih 1970-ih, kad je gospodarstvo izgledalo snažno a Kuba

trijumfirala u Africi, Castro se nije previše osvrtao na sitnu korupciju ili
nemoralno ponašanje svojih službenika, uz uvjet da rade odano za revoluciju.
Ali u novom ozračju opkoljenosti i straha od ideološkoga kvarenja, na svaku
vrstu nastrana ponašanja gledalo se sa sumnjom, kao na moguće simptome
otpadništva. Većina kubanskih službenika imala je malo prilika za ozbiljnu
korupciju, iako su joj bili skloni. Iznimka je bila u Ministarstvu unutarnjih
poslova, osobito u Odjelu za konvertibilne valute, kojima je bila zadaća
stjecati konvertibilnu valutu nekonvencionalnim sredstvima, posebno tajnim
trgovačkim poslovima kojim se kršio američki trgovački embargo. Taj odjel
osnovao je u Panami i drugdje trgovačke kompanije koje su imale prikrivene
veze s Kubom. Da bi ispunili svoju ulogu, službenici su morali često putovati u
inozemstvo, odsjedati u skupim hotelima i općenito se ponašati kao bogati
poslovni ljudi u privatnom sektoru. Na čelu Odjela za konvertibilne valute bio
je pukovnik Tony de la Guardia, svojevrsni kubanski James Bond, koji je igrao
ključnu ulogu u Castrovim najtajnijim operacijama. Predvodio je prvu jedinicu
kubanskih specijalnih snaga; bio je u Kongu sa Che Guevarom; osnovao je

262
školu za posebne operacije i uvježbavao revolucionarne skupine iz Venezuele,
Gvatemale i drugih latinskoameričkih zemalja; ubacivao je i povlačio tajne
agente; planirao je operaciju kidnapiranja Batiste iz Dominikanske Republike
(ali Batista je umro prije nego što se plan mogao provesti); prao je novac za
argentinsku gerilu Montonero i za palestinske skupine u Libanonu; poslao je
savjetnike da Michaelu Manlevju pomognu uspostaviti kontrašpijunažu na
Jamajki; organizirao je kanale za dotok oružja sandinistima kad su se borili za
svrgavanje vlade generala Somoze u Nikaragvi; i, najosjetljivije od svega,
njemu je Raul Castro dao zadatak da izrekne smrtnu kaznu onima koji nisu
mogli biti dovedeni na Kubu, kao što je bio kubanski emigrant koji je živio u
Portoriku i smatran je odgovornim za stavljanje bombe u kubanski zrakoplov
1976. kad je poginulo sedamdeset troje ljudi.

Tony de la Guardia imao je brata blizanca, generala Patricija de la Guardiju,

koji je bio šef specijalnih snaga u Angoli. Patricio je bio najprisniji prijatelj i
kolega vojnog zapovjednika u Angoli, uglednoga generala Arnalda Ochoe.
Blizanci i Ochoa bili su jezgra kruga prijatelja, "grupe", koji su se smatrali
elitnim nositeljima kubanske revolucije. Castro je priznao njihovu vještinu i
divio se njihovim ostvarenjima. Ali zabrinjavala su ga izvješća o njihovu
načinu života, naročito stoga što su izazivali zavist i kivnost medu drugim
visokim časnicima. Njihovo ženskarenje bilo je svima poznato, a nabavljali su
i skupu zapadnjačku potrošačku robu za svoju osobnu uporabu. Tony de la
Guardia zamjerio se Castru jer je slao pošiljke oružja u Nikaragvu ne čekajući
njegovo odobrenje. Što se tiče generala Ochoe, on se služio svojim gotovo
podkraljevskim položajem u Angoli i prijateljstvom s Tonyjem de la
Guardijom trgujući dijamantima, bjelokosti i drugim lokalnim proizvodima.
Prepuštao se nezasitnoj spolnoj požudi, sudjelujući u grupnom seksu s
kubanskim i angolskim ženama, od kojih se jedna požalila da su je prisilili na
sudjelovanje. Što je još ozbiljnije, agenti su dojavili Castru da Ochoa
pokazuje simpatije za Gorbačovljeve reforme i da sumnja u Castrovo vođenje
rata u Angoli. U siječnju 1989. Castro je sproveo brojne promjene u visokom
zapovjedništvu oružanih snaga, uključujući smjenjivanje Ochoe s njegova
položaja u Angoli. Nije se ni potrudio posavjetovati se s bratom Raulom. Na
večeri u restoranu Ranchon u Havani, prilikom proslave pedesetog rođendana
sovjetskog veleposlanika Jurija Petrova, Raul je popio previše votke i to
predbacio svojem bratu. "Ako smjenjuješ moje časnike a da se iz pristojnosti
ne posavjetuješ sa mnom, ja nisam ni potreban kao ministar oružanih snaga.

263
Podnosim ostavku." Fidel gaje pozvao na red: "Raul, mi smo sa strancima."
Kad se vratio na Kubu, general Ochoa i dalje je budio Castrove sumnje.
Otvoreno je pokazivao prezir prema nekim političarima oko Castra, posebice
prema Carlosu Aldani. Aldana je bio sekretar za ideologiju Komunističke
partije, ali u praksi je imao važniju ulogu. Castro je u to doba posvuda putovao
s Aldanom koji je zapravo funkcionirao kao predsjednik vlade. General
Ochoa, nacionalni heroj koji je dobio najveću tenkovsku bitku poslije Drugoga
svjetskog rata, nije bio spreman klanjati se pred iskrslim "govnom" kao što je
Aldana. Castru se činilo kako je Ochoi udarila slava u glavu. Ochoa je rekao
da će prihvatiti ponuđeno mjesto zapovjednika Zapadne armije, uz uvjet da
Fidel pristane na ozbiljnu raspravu s visokim vojnim zapovjedništvom o
budućnosti zemlje. Ta je drskost uvrijedila oba brata Castro. Njima su također
dodijale Ochoine česte pritužbe da vlada ne čini dovoljno kako bi pronašla
poslove i pristojne stanove za njegove vojnike koji su se sada vraćali iz
Angole. Mnogi časnici koji su služili pod Ochoom u Africi posjećivali su
njegovu skromnu kuću u predgrađu Havane. Je li on postajao žarištem
opozicije unutar vojske? Castro je naredio da se Ochoa i njegovi prijatelji
podvrgnu strogom tehničkom nadzoru. U travnju 1989., dok se istraživanje o
Ochoinoj grupi još čuvalo kao stroga tajna, Kubu je posjetio Mihail Gorbačov.
Pozdravljen je golemim transparentom na kojem je pisalo: "Živio marksizam-
lenji-nizam!" Bio je to prijekor i poziv za razumijevanje. Castro je spoznao da
bi Gorbačovljev posjet mogao biti presudan za budućnost Kube. Pretpostavio
je kako je vjerojatno prekasno za uvjeravanje Gorbačova da preusmjeri svoje
katastrofalne reforme. Ali možda ga se barem moglo nagovoriti da prihvati i
poštuje Castrovu odluku da se drži temelja marksizma-lenjinizma, što je
uostalom i dalje bilo vjerovanje za koje se Gorbačov zaklinjao da ga slijedi.
Za razliku od nekih najradikalnijih sovjetskih reformatora, Gorbačov je uvijek
djelovao prijateljski i dobro raspoložen. Castro je dao sve od sebe u pokušaju
da ga uvjeri kako Kuba, iako će poći vlastitim putem, ostaje odan i vrijedan
saveznik koji zaslužuje da se nastavi gospodarska i politička pomoć. Nastala
je čudnovata zamjena uloga. Desetljećima su oprezni i konzervativni sovjetski
vode pokušavali obuzdati temperamentnog i lakoumnog mladog Kubanca. Sad
je sjedobradi Castro, u šezdeset drugoj godini, pokušavao nagovoriti mlađeg
čovjeka da ne srlja naglavce niz stazu promjena i novotarija. Gledano izvana,
posjet je prošao vrlo glatko i skladno, s mnogo smiješka i prijateljske šale. Ali
u tim osmijesima bilo je malo topline. Gorbačov je objasnio da će trgovina
između dviju zemalja ubuduće biti "na bazi jednakosti", stoje značilo bez

264
pripomoći i posebnih ustupaka. Sovjetska poduzeća sada su bila samostalna,
tako da bi Kubanci morali ugovarati trgovačke poslove pojedinačno, a ne
preko središnjih pla-nera kao u prošlosti. U njihovim razgovorima nasamo
postalo je jasno da Sovjetski Savez planira veliko smanjenje vanjske pomoći i
vojnih troškova. Sve je to potvrdilo najgore Castrove strahove o pravcu
Gorbačovljevih reforma. U Castrovim očima Gorbačov je oslobađao snage
koje će rastrgati Sovjetski Savez, ostavljajući Sjedinjene Države kao jedinu
super-silu koja će moći nametati svoju volju bez otpora. Prije Gorbačovljeva
odlaska dvojica voda potpisala su dvadesetpetogo-dišnji ugovor o
prijateljstvu. Bila je to isprazna gesta.

Gorbačov je iz Havane odletio u London. Premijerka Thatcher vozila se s njim

u automobilu od zračne luke do sovjetskog veleposlanstva i upitala ga kako ga
se dojmio Castro. Gorbačov je rekao daje Castro izvanredna ličnost, i dalje
vrlo pronicav i dobro obaviješten o međunarodnoj situaciji. "Nadam se da ste
mu objasnili", rekla je gospoda Thatcher ozbiljno, "kako je vrijeme da uvede
perestrojku i glasnost." Na Gorbačovljevu licu pojavio se blagi smiješak.
"Ako mislite da možemo upravljati Castrom, bojim se da griješite. On će
krenuti vlastitim putem. Utjecaj kojim raspolažemo jednak je nuli." S tim bi se
složio Fidel Castro. Na Kubi se stezala mreža oko čovjeka čiji su zločini
uključivali i želju da se slijedi Gorbačovljev put. Kad je Tony de la Guardia
potajno doznao da se Ochoin privatni auto osluškuje, bio je zaprepašten. Kad
su zajedno putovali, njih dvojica su ismijavala ne samo Aldanu nego i Fidela
osobno. U međuvremenu Raul Castro je dobio izvješće da Ochoa ima privatni
bankovni račun u Panami te daje otuđio 200 000 američkih dolara koje je
trebalo uložiti u nabavu opreme za sandiniste. Bio je to možda tek vršak
ledenog brijega. Kad je jedan kolega upozorio Ochou kako je osumnjičen da je
prisvojio 200 000 dolara od nikaragvanskoga novca, on se skamenio. Prema
jednom svjedoku toga prizora, taj ratni junak prokušan u bitkama nekoliko je
trenutaka izgledao poraženo i uplašeno. "Gotov sam", rekao je. Zatim,
povrativši samopouzdanje, dodao je s uobičajenim razmetanjem: "Vaši
prijatelji spominju sitniš. Nisam ja upleten u dvjesto tisuća, niti u devetsto
tisuća, nego bi se prije reklo u više od devetsto milijuna." 29. svibnja Raul je
pozvao Ochou u svoj ured i optužio ga zbog skandalozna seksualnog
ponašanja, zbog neposlušnosti i zlouporabe povlastica koje idu uz njegov
položaj, te zbog nedopuštenih trgovačkih poslova koji sramote Kubu. Ochoa je
s prezirom odbio sve prekršaje.

265
Tvrdio je da njegovi trgovački poslovi nisu bili radi osobnog bogaćenja, nego
da se osiguraju dodatne zalihe za vojsku. Takva vrsta poduzetnosti, ustvrdio je,
uvijek se smatrala ne samo zakonitom nego i zaslužnom inicijativom. Raul se
razbjesnio zbog Ochoina drskog nijekanja i arogantna ponašanja. Na sljedećem
sastanku, poslije nekoliko dana, Ochoa je usvojio pomirljiviji ton, misleći da
je uspio skinuti ljagu sa svog imena. Baš naprotiv: Raul je u međuvremenu
pribavio mnogo ozbiljnije dokaze o korupciji, kao i optužujuće snimke
Ochoinih privatnih razgovora. 11. lipnja Castro je sazvao sastanak svih svojih
šefova sigurnosti i zatražio da pripreme dokaze protiv grupe Ochoa/De la
Guardia. Sljedećeg dana viđeni su Ochoa i blizanci De la Guardia kako se
ukrcavaju na brz ratni čamac u jednoj maloj ribarskoj luci. Kad su im postavili
pitanje što su tamo radili, ponudili su nedužno objašnjenje. Ali mogućnost da
su tri najistaknutija kubanska časnika pokušala pobjeći bila je dovoljna da
braća Castro smjesta stupe u akciju. Uvečer su uhićeni Ochoa i njegovi
suradnici, ukupno četrnaest časnika. Kuće su im pretražene. Fidel i Raul
proveli su sate u raspravljanju što bi trebalo učiniti. Treba li aferu zabašuriti,
da bi se izbjegle javne neugodnosti, ili izvesti Ochou i njegove prijatelje pred
sud i primjerno ih kazniti? Najbolji će biti javni proces pred vojnim sudom
zbog korupcije, zaključio je Fidel. Ne smije se ostaviti dojam da su uhićenja
imala ikakvu političku motivaciju. Skupina posebnih istražitelja dala se na
posao. Na svjetlo dana izbili su najozbiljniji dokazi o trgovini drogom. Braći
Castro bilo je poznato i prihvatljivo da De la Guardije i njihovi ljudi jedva
mogu izbjeći dodire s trgovcima drogom. Ljudi s brzim čamcima (lancheros) u
Panami i na Floridi, koji su krijumčarili računala ili televizijske dekodere za
Odjel konvertibilnih valuta, često su bili isti ljudi koji su krijumčarili drogu za
kolumbijske narkobosove. U prošlosti, kubanski su obavještajci bili ovlašteni
uspostavljati kontakte s kartelima, i nekoliko je puta kolumbijskim
zrakoplovima s drogom bilo dopušteno da bez smetnja prođu kroz kubanski
zračni prostor; uvjet je bio da oni na povratku prevezu oružje za gerilce u
Južnoj Americi koje je podupirala Kuba. Ali Castro je sumnjao da su se
Amerikanci ubacili u narkokartele i da će iskoristiti svaki dokaz o kubanskoj
umiješanosti u trgovinu drogom. Dao je upute da se ne smije sklopiti nikakav
posao koji bi uključivao donošenje droga na kubansko tlo ili u kubanske
teritorijalne vode. Kad bi droga slučajno stigla na Kubu, nastajao je problem.
Jednom je prilikom neki brod koji je prevozio kolumbijsku drogu prema
Floridi zalutao u kubanske vode i bio zarobljen. Kolumbijci su ponudili
milijun dolara ako ih potiho puste. Kubanski službenici prihvatili su ponudu,

266
ali na Castrov zahtjev odustali su od nagodbe. Castro je naslutio američku
zamku. Njegov brat Raul bio je zbunjen zbog takva opreza. Jednom je
prijatelju, koji se poslije odmetnuo, rekao: "Imamo kokaina u vrijednosti od
milijun dolara u laboratorijima Cimeq. Fidel ne želi da ga unište. Ja želim o
tome pregovarati, ali on kaže: ne. Kaže da se ne smijemo dovoditi u vezi s tim
poslom, i da ne smijemo sklopiti nikakav posao. Možeš li to razumjeti?"

Castro je imao više pragmatičan nego moralistički stav prema trgovini

drogom. Brinuo se o tome kako Amerikancima ne bi pružio oružje koje bi oni
upotrijebili protiv njega. Uvjeren da se na Kubi ništa ne poduzima bez njegova
znanja, sad je bio iskreno šokiran otkrivši da De la Guardijini ljudi već više
od godinu dana ismijavaju njegove zapovijedi i dopuštaju da pošiljke droge
slijeću na Kubu i zatim se prevoze dalje čamcima. Tony de la Guardia stekao
je previše samopouzdanja. Uostalom, njegov posao je bio zarađivati novac za
revoluciju tajnim trgovanjem. Bio je naviknut na opasan život, a poslovi s
drogom donosili su najveću dobit. Raspačavanje droge na Kubi nije dolazilo u
obzir. Ako je mogao osigurati veliku količinu prijeko potrebne konvertibilne
valute, dopuštajući tek povremeno da pošiljke droge prijeđu preko Kube, bio
je uvjeren da njegov izravni šef, ministar unutarnjih poslova Abrantes, neće
postavljati previše pitanja. Što se tiče generala Ochoe, istražitelji su otkrili
daje njegov pomoćnik, kapetan Martinez Valdes, putovao u Kolumbiju kako bi
se sastao ni sa kim drugim nego s Pablom Escobarom, sVom zloglasnoga
medelinskog kartela. Očito nije bilo nastavka, ali sam taj posjet, bez Castrova
odobrenja, značio je izdaju. Poslije se pokazalo da su s Martinezom Valdesom
stupili u vezu Escobarovi predstavnici u Panami i od njega tražili da pode u
Kolumbiju na sastanak. Ochoa je rekao Martinezu Valdesu da odbije svaki
prijedlog koji bi uključivao dolazak droge na Kubu, ali da pokaže zanimanje
ako kolumbijski i meksički karteli žele prati novac investiranjem u kubansku
hotelsku industriju. Escobar je zapravo želio kupiti rakete zemlja-zrak SA-7 da
zaštiti svoje kuće i laboratorije od mogućeg napada iz zraka.

Zbog svoga visokog čina, Ochoa je najprije izveden pred "vojni časni sud"
koji se sastojao od trideset pet najviših kubanskih časnika. Poslije toga on i
trinaest drugih optuženika suočili su se s normalnim vojnim sudom kojemu su
predsjedala tri generala. Postupak je prenosila televizija, iz dana u dan. Kao u
većini namještenih suđenja, bilo je očito da je optuženicima bilo određeno što
će reći. Svi su priznali da su krivi zbog korupcije; svi su izrazili žaljenje i

267
odanost Castru i revoluciji. Međutim, za razliku od Staljinovih namještenih
procesa, nema dokaza da se od optuženih zahtijevalo da priznaju radnje i
zlodjela koja nisu počinili. Poput ostalih, Ochoa je priznao korupciju i izrazio
pokajanje; ali odbacio je trgovinu drogom. Tvrdio je da ništa nije znao o
upletenosti Odjela za konvertibilne valute u takve poslove. Priznao je da nije
trebao dopustiti sastanak s Pablom Escobarom, ali je rekao da je njegova
nakana bilo samo da dozna što je Escobar želio ponuditi. Fidel Castro je
osobno posjetio Tonvja de la Guardiju u zatvoru, malo prije početka vojnog
suda, i razgovarao s njim oko tri sata, uglavnom o stvarima koje se nisu ticale
suđenja. Prema riječima De la Guardijine kćeri Ileane, Castro je obećao
blagost ako njezin otac prihvati punu odgovornost za sudjelovanje Odjela za
konvertibilne valute u poslovanju s drogom, i ne pokuša uplesti svoje
nadređene (uključujući i samoga Castra). Ali to izvješće iz druge ruke
vjerojatno vodi na pogrešan trag, i možda je na nj utjecala De la Guardijina
želja da ohrabri i razveseli svoju kćer. U svakom slučaju, De la Guardia i
ostali optuženici bili su časnici u aktivnoj službi. Što se tiče braće Castro,
razumijevalo se samo po sebi da će časnici uvijek slušati zapovijedi, te
"izvršavati svoju dužnost" makar im prijetila opasnost da stanu pred streljački
vod. Kako je proces napredovao, optuženicima je postajalo jasno da blagost
nije na dnevnom redu. Optužba je tvrdila da su optuženici, upletanjem u
trgovinu drogom i druge nezakonite radnje, potkopali vjerodostojnost Fidela
Castra i time ugrozili sigurnost države i revolucije. Nije moglo biti
ozbiljnijega zločina od toga. Vojni sud osudio je Ochou, Tonvja de la Guardiju
i još dva časnika na smrt; ostalih deset optuženika, uključujući generala
Patricija de la Guardiju, dobili su dugotrajne kazne zatvora. Te kazne
podnesene su na uvid Državnom vijeću koje se sastojalo od dvadeset pet
muškaraca i žena, uključujući najmoćnije osobe u režimu. Od svih članova
vijeća tražilo se da dadu svoje mišljenje, jedan po jedan, pred televizijskim
kamerama. Svi su potvrdili kazne. Raul Castro je to učinio s velikim
pokazivanjem negodovanja i uzbuđenja. Izjavio je da nije mogao spavati; kad
je otišao u kupaonicu da opere zube, vidio je da mu suze teku niz obraze.
Posljednji je govorio Fidel Castro, koji je rekao daje javno mnijenje na Kubi
odlučilo da sva četrnaestorica optuženika zaslužuju smrtnu kaznu. Bolje je da
kazne izgledaju preblago nego prestrogo. Ali veća blagost bila bi izdaja onih
tisuća Kubanaca koji su poginuli braneći svoju zemlju i revoluciju. On nema
drugoga izbora nego slijediti mišljenje svojih kolega i potvrditi presudu.

268
Tijekom cijeloga svoga dugačkog govora Castro je izgledao vrlo nesretno, čak
slomljena srca. Je li to bio ciničan dio glume? Djelomice jest, naravno. On je
osobno postavio proces na pozornicu, i sam je odredio ishod. Ali njegova je
tuga djelomice bila iskrena. Nikada se prije skupina sljedbenika, od kojih je
neke desetljećima poznavao i vjerovao im, nije pokazala tako nelojalnom.
Kako se moglo razviti takvo stanje? Zašto drugi nisu uočili znakove
otpadništva Ochoine grupe? Poslije je moćan i častohlepan ministar unutarnjih
poslova, general Abrantes, također uhićen i optužen za nemarnost i zapuštanje
dužnosti. Govorilo se da je ranije dobio informacije o Tonvju de la Guardiji i
njegovim poslovima s drogom, ali ništa nije poduzeo. I Abrantes je dobio
kaznu dugogodišnjega zatvora. Provela se čistka medu visokim dužnosnicima
Ministarstva unutarnjih poslova. Ministarstvo su praktično preuzeli stroži i
nemaštovitiji časnici iz Ministarstva oružanih snaga kojim je upravljao Raul
Castro. Brojni državnici i intelektualci diljem svijeta slali su poruke moleći
kubansku vladu da promijeni smrtne osude. PapinskfViuncij dobio je nalog da
zatraži hitan sastanak s Fidelom Castrom osobno. Castro ga je primio usred
noći. Sastanak je trajao dulje od dva sata. Nuncij je nadugo obrazlagao, u ime
pape, da promjena kazne, kao humana gesta, može samo koristiti slici i ugledu
kubanske vlade. Castro je odgovorio daje nuncij veoma djelotvorno iznio svoj
slučaj, te da može imati zadovoljstvo što je ispunio svoju dužnost na najbolji
mogući način. Ali papinu zahtjevu ne može udovoljiti. Čak ako bi osobno
prihvatio nuncijeve razloge, on nema slobodu djelovanja. Neki ljudi u
inozemstvu misle da je njegova vlast neograničena, ali to nije točno. Postoji
ustav i utvrđeni zakonski postupci. Članovi Državnog vijeća bili su
jednoglasni u svojoj odluci. Nacionalna skupština, Centralni komitet i cijela
zemlja misle da se mora primijeniti primjerna kazna. Nuncij je odvratio da
Castro ima velik moralni autoritet. Ako on zatraži od članova Državnog vijeća
da preispitaju svoju odluku, oni će to učiniti. Castro je potvrdio daje njegov
moralni autoritet veći od formalne vlasti prema ustavu. Ali je dodao kako
misli da su kazne pravedne, i kako nije spreman zahtijevati preispitivanje
odluke.

Godinama je Castro trošio mnogo vremena pokušavajući povećati svoj

međunarodni ugled. Zašto je tada htio nanijeti golemu štetu tom ugledu
izvodeći ružnu predstavu namještenog suđenja i namećući smrtne kazne? Zašto
je odbacio molbe čak i dokazanih prijatelja kao što je bio Gabriel Garcia
Marquez? Odgovor leži u tome što je mislio da je opstanak njegove revolucije

269
na kocki. Sovjetski Savez počeo je uskraćivati pomoć. Kuba će uskoro biti
stiješnjena uza zid, suočavajući se s neprijateljstvom svoga moćnog susjeda
bez ikakve svjetske potpore, a usred ozbiljne gospodarske krize. Izbjeglička
zajednica na Floridi pouzdano je predviđala brzi pad Castrova režima.
Njegovi izvanjski neprijatelji smjesta će iskoristiti svaki unutarnji raskol koji
se brzo može oteti kontroli. Smaknuće Ochoe i De la Guardije odaslalo je
upozorenje svima na Kubi, ali osobito oružanim snagama. Vrijeme zahtijeva
disciplinu, jedinstvo, poslušnost. Svi su shvatili poruku.

Dok se Fidel Castro s nekolicinom sljedbenika 1957. godine skrivao u

klancima Sierre Maestre, gotovo nitko osim njega samoga nije vjerovao da
može preživjeti, a kamoli pobijediti, u svojem ratu protiv jedne od najvećih i
najbolje opremljenih latinskoameričkih vojska. U razdoblju od 1989. do 1991.
mogućnost da Castro politički preživi izgledala je jednako mala. Prije dva
desetljeća donio je stratešku odluku da integrira kubansku ekonomiju sa
sovjetskim blokom koji se sada rušio i razjedinio. Udarci su uslijedili jedan za
drugim. Mađarska je opskrbila Kubu autobusima pod trgovinskim zamjenskim
ugovorom koji je išao u veliku korist Kubi. Sada se Mađarska odrekla
komunizma i poništila ugovore s Kubom. U Poljskoj je vlast preuzeo
antikomunistički pokret Solidarnost. Berlinski zid počeo se rušiti pod
pritiskom istočnih Nijemaca koji su željeli pobjeći na zapad. Svrgnut je i
smaknut svemoćni staljinistički vladar Rumunjske Ceausescu. Castro je
nalikovao izoliranom dinosaurusu koji se nasukao na hridi povijesti. Većina
stranih promatrača očekivala je njegov kraj ne za nekoliko godina već za par
mjeseci. Sporno je samo, mislili su mnogi, hoće li njegov odlazak biti
postupan i miran, kao u Čehoslovačkoj, ili iznenadan i nasilan, kao u
Rumunjskoj. Samo su dvije vlade zapadne polutke bile sklone Kubi, sandinisti
u Nikaragvi i general Noriega u Panami. Panama je sada došla u središte
pažnje. Veći dio svoje vojne karijere Noriega je biO'^plaćeni CIA-in agent
koji je poslušno slao sve informacije koje je imao o kubanskim aktivnostima u
Srednjoj Americi. No kako je Noriega postajao moćniji i korumpiraniji,
pogoršavao se njegov odnos s SAD-om. Pod američkim pritiskom zbog svoje
povezanosti s trgovinom drogom, Noriega je preuzeo diktatorsku vlast i
pokušao ojačati svoj položaj raspirujući antiamerički nacionalizam. Prema
načelu da neprijateljev neprijatelj treba postati njegov prijatelj, zatražio je od
Castra oružje i vojnike kojima bi odvratio američki napad. Castro je prema
Noriegi osjećao samo prezir, ali mu je Panama trebala kao baza za kubanske

270
trgovinske aktivnosti, posebno nakon propasti trgovinskih sporazuma s
Istočnom Europom. U Panamu je poslao veliku količinu oružja, ali ne i vojnike
(osim nekoliko tajnih vojnih savjetnika). Kao nekoć san-dinistima, Castro je
savjetovao Noriegi da se u obrani zemlje osloni na naoružane militantne
dobrovoljce. Objasnio je njegovim izaslanicima da ukoliko »naoružan narod«
uspije izdržati napade, makar samo u selima, Amerikanci će biti pod
međunarodnim pritiskom da obustave invaziju. Noriega je poslušao savjet i s
velikim divljenjem primio Castrovu lukavost. Međutim, čega se Castro i
pribojavao, ni Noriega niti njegova milicija nisu bili dorasli zadatku. Kada je
SAD 20. prosinca 1989. pokrenuo invaziju, panamske obrambene snage i
militantni »Bataljun digniteta« nisu pružali velik otpor. Noriega je pobjegao
prerušen, ne uspjevši nanovo skupiti svoje vojnike. Vidjevši da je kubansko
veleposlanstvo okruženo američkim vojnicima, zatražio je sklonište u
veleposlanstvu Svete stolice. No ubrzo se predao te je prebačen u SAD na
suđenje. Još je jednom Castro osramoćen. Sovjetski Savez nije prstom
maknuo. Jedina mu je utjeha bilo što ga je obavještajna služba uspjela
upozoriti na američku invaziju nekoliko sati prije njezina početka. Stoga je
većina kubanskih savjetnika i osoblja uspjela pobjeći iz Paname prije nego što
su američki marinci preuzeli kontrolu nad zemljom. Ostala je samo Nikaragva.
Od pobjede 1979. godine, sandinisti su uglavnom slušali Castrove savjete,
posebno u vojnim pitanjima. No rat protiv contrasa se oduljio, a kraj se nije
nazirao. Ekonomija je sve više propadala, došlo je do hiperinflacije te se
povećala stopa nezaposlenosti. Sovjetski Savez odbio je pomoći. Vlada
sandinistaje 1989. donijela odluku kojom je jako zabrinula Castra. Objavili su
da će pristati na zahtjeve zapadnih država da provedu slobodne višestranačke
izbore uz prisutnost stranih promatrača. Ako sandinisti pobijede (a bili su
sigurni u pobjedu), Zapad će napokon prihvatiti njihovu demokratsku
legitimnost, pa Amerikanci neće imati temelj za nastavak rata.

Sandinisti su smatrali da djeluju u skladu s Castrovim savjetom. On je tvrdio

da bi sandinisti u nesklonu međunarodnom okruženju trebali biti umjereniji i
pomirljivi)i. Sovjetski Savez neće zaštititi Nikaragvu, a Kuba ih ne može
zaštititi sama. Stoga se sandinisti, da bi se održali, trebaju osloniti na
lukavstvo i šarm. Međutim, Castro je smatrao da su njihovi vode otišle
predaleko u svojoj novootkrivenoj odlučnosti da se ulaguju Zapadu. Dopustili
su ponovni rad desničarske oporbe i čak počeli vraćati nacionalizirano
vlasništvo nekadašnjim privatnim vlasnicima. Predsjednik Ortega je čak

271
smatrao da može pridobiti britansku pre-mijerku Margaret Thatcher, najbližega
američkog saveznika. Ministarstvo vanjskih poslova nagovorilo ju je da se
sastane s Ortegom kako bi naglasila da nadolazeći izbori moraju biti potpuno
slobodni. No sljedećeg je dana u telefonskom razgovoru s predsjednikom
Reaganom spomenula sastanak. Reagan je rekao: »Da sam na vašem mjestu,
propustio bih ga.« Uvijek voljna unaprijediti svoj poseban odnos s Reaganom,
Thatcher je otkazala sastanak s Ortegom. No ponovno ga je zakazala kad je
nekoliko tjedana kasnije predsjednika Reagana zamijenio Bush. Očito joj se
prilično dopala ideja da pošteno »ispljuska« Ortegu. Na putu za London
Ortega se zaustavio u Madridu i sastao s premijerom Felipeom Gonzalezom.
Gonzalez je rekao Ortegi da se Margaret Thatcher neće svidjeti njegova
maslinastozelena vojna odora nalik onoj Fidela Castra. Ne bi li odjenuo
civilno odijelo? Ortega nije odmah pristao na njegov prijedlog, ali mu je ta
ideja poslije omogućila da pokaže neočekivano osebujan smisao za humor.
Sastanak s Margaret Thatcher bio je očekivano napet. Polusatno nabrajanje
društvenih postignuća sandinističke vlade ju je iživciralo. Odgovorila je s
dugačkim katalogom sandinističkih mana, prije svega prijateljstva s Fidelom
Castrom. No Ortega je čvrsto odlučio pokazati da je sastanak bio uspješan. Na
tiskovnoj je konfererilriji izjavio da je susret bio koristan i konstruktivan te da
je pokazao da on i gospoda Thatcher imaju nešto zajedničko. Što im je
zajedničko, upitao je skeptičan novinar. »Pa«, odgovorio je Ortega, »oboje se
volimo odijevati u zelenu boju.« Nakon povratka u Nikaragvu, Ortega je zaista
odbacio svoju zelenu odoru. Vodio je kampanju u trapericama i sportskim
majicama jarkih boja. Pozirao je pred kamerama dok se rukovao s najvećim
suparnikom sandinista, kardinalom Obandom. Castro u javnosti nije kritizirao
ove poteze, no privatno je izrazio svoje sumnje. Čak je i promjena u
odijevanju prema Castru prikazala Ortegu neprincipijelnim i oportunističkim.
Nakon što se više od desetljeća odijevao kao revolucionarni vojnik, Ortega se
iznenada pretvarao da je civil i demokrat zapadnog stila. Što je najgore,
sandinisti su dopustili američkoj vladi da sredstva prebacuje izravno
oporbenom savezu 14 stranaka. To je bilo očito upletanje u unutarnje poslove
Nikaragve, no sandinisti su i dalje prihvaćali svaki američki zahtjev.

Neki misle da mogu spasiti socijalizam čineći ustupke. No zaboravljaju na

nezasitan mentalitet imperijalizma i reakcionarnih snaga. Date li im dio nokta,
htjet će dio prsta; date li im dio prsta, htjet će cijeli; date li im prst, tražit će
podlakticu; date li im podlakticu, tražit će cijelu ruku; a kada im date ruku,

272
odrubit će vam glavu. Oporba je 25. veljače 1990. pobijedila na izborima s
55% glasova. Sandinisti su bili šokirani i zbunjeni, no prihvatili su rezultat.
Castro je zlovoljno šutio nekoliko dana. Tada je u Granmi izašao članak kojeg
je napisao sam Castro, iako se nije potpisao, i koji je objašnjavao razloge
poraza sandinista. Pod teretom ružnog rata kojim su prijetili Amerikanci, i uz
malu vanjsku pomoć, ekonomija Nikaragve bila je u opadanju. Vlada je
pogoršala situaciju pokušavajući provesti kapitalistička rješenja, smanjujući
plaće i državni trošak i dopuštajući rast cijena. Obavezan vojni rok,
neophodan zbog napada »contrasa«, bio je izrazito nepopularan. Ljudi su
očajnički željeli da se rat završi, a jedini je način bio prepustiti Amerikancima
da postave koju god vladu žele. Ukratko, američki državni terorizam je
postigao svoj cilj. Castrove kubanske protivnike na Floridi oduševile su
vijesti iz Paname i Nikaragve. Dvojicu smo sredili, još jedan ostaje! 1 zaista,
val se činio nezaustavljivim. Nekoliko tjedana od propasti sandinista Castro je
doživio novi udarac. U UN-ovoj komisiji za ljudska prava u Ženevi
Amerikanci su prvi put osigurali većinu u korist rezolucije kojom se osuđuju
kršenja ljudskih prava na Kubi te poziva delegacija s predstavnicima šest
država da ispita stanje na otoku. Poljska, Čeho-slovačka, Mađarska i
Bugarska, koje su desetljećima držale kubansku stranu, glasale su sa SAD-om.
Južnoameričke zemlje koje su se nekada oštro suprotstavljale takvim
rezolucijama smatrajući ih neopravdanim upletanjem, sada su bile suzdržane
zbog snažna američkog diplomatskog pritiska. Castro je odmah izjavio da
Kuba neće dopustiti predloženoj delegaciji dolazak na kubansko tlo. Kubanski
glasnogovornik tvrdio je daje rezolucija još jedno dokazivanje američke moći.
Njome je svakako pokazana kubanska međunarodna izolacija. Castro je bio
veoma ljut i ogorčen što su ga nekadašnji saveznici »izdali«. Izjavio je da će u
slučaju američke invazije na Kubu čehoslovačka i poljska vlada, koje su
udruženo s SAD-om zagovarale rezoluciju, biti odgovorne za prolivenu krv.
Kubanska krv bit će na rukama onih vlada koje su ispisale tako podlu stranicu
povijesti.

Sve istočnoeuropske zemlje sada su poništile svoje dugoročne trgovinske

sporazume s Kubom. Inzistirale su da Kuba mora platiti čvrstom valutom sve
proizvode koje će dostaviti. Također su zahtijevale da plati usluge koje je
dosad dobivala besplatno, kao što su bili troškovi prijevoza. Castro je odlučio
da će Kuba, ako već treba plaćati čvrstom valutom koje je imala malo, uvoziti
iz Japana, Zapadne Europe ili od bilo koga, samo ne od izdajničkih istočnih

273
Europljana. Iz tajno provedenih analiza javnog mnijenja i drugih izvora
informacija, već je dugo znao da većina Kubanaca omalovažava sovjetsku i
istočnoeuropsku potrošačku robu. Njihove automobile, televizore i hladnjake
smatrali su ružnima i lošima u odnosu na proizvode sa Zapada. Sam je Castro
godinama branio i hvalio tehnologiju svojih komunističkih saveznika. No sada
nije bilo vrijeme brinuti se za dosljednost. Ogorčeno se sprdao s kvalitetom
proizvoda koje istočni Europljani više nisu slali. I bolje! Tko uopće želi loše
bugarske viličare? Tko želi grozne mađarske autobuse koji podriguju
gustfydim i stalno se kvare? Kubanska se publika smijala i pljeskala,
oduševljena otkrićem daje njihov voda oduvijek dijelio njihovo mišljenje.
Sprdnja se pretvorila u golem bijes kada su se Istočni Nijemci povukli iz
sporazuma o opskrbi mlijeka u prahu. Ono je bio glavni izvor mlijeka koje se
dijelilo kubanskim školarcima. Castro je ustvrdio da novi obraćenici na
kapitalizam uopće ne mare za dobrobit djece.

Castro je smislio frazu kojom je opisao kubansku situaciju. Mnogo godina

ranije napravio je plan za nepredviđene situacije kako bi osigurao da
ekonomija preživi u slučaju američkog vojnog napada, uključujući potpunu
morsku i zračnu blokadu. Takvo će stanje dovesti do »Posebnog razdoblja u
vremenu rata«. Još nije došlo do morske blokade, ali je iznenadno
presušivanje zaliha iz istočne Europe stvorilo sličnu situaciju. Castro je stoga
objavio da je zemlja suočena s »Posebnim razdobljem u vremenu mira«.
Poruka narodu bila je da se pripreme na gotovo najgore moguće životne uvjete,
osim onih u vrijeme otvorenog rata. U najgorem slučaju, »Nultoj mogućnosti«,
Kuba neće primiti niti kap nafte. Gradsko stanovništvo trebat će se preseliti na
sela i živjeti od primitivne zemljoradnje. Ideja hipotetske »Nulte mogućnosti«
ponudila je Kubancima malu utjehu jer su shvatili da situacija može biti čak i
gora nego što trenutno jest. No realnost je bila prilično crna. Kuba je gotovo
sav uvoz morala platiti čvrstom valutom, koju nije zarađivala u velikim
količinama. Uz goleme neplaćene dugove Istoku i Zapadu, banke joj više nisu
željele davati zajmove. Nedostajale su brojne osnovne potrepštine i potrošački
proizvodi. Prije svega, Kuba je morala preživljavati s manje od polovice od
13 milijuna tona nafte godišnje kojom ju je nekada opskrbljivao Sovjetski
Savez. Obroci nafte su se postepeno smanjivali dok je privatno korištenje
automobila postalo praktički nemoguće. Na tisuće kineskih bicikala uvozilo se
u zamjenu za vozila. Castro je uvjeravao ljude da je to prava sreća. Bicikli su
zdraviji i bolji za okoliš. Kuba je slijedila primjer Nizozemaca, koji su

274
također poticali ljude da se voze biciklima umjesto automobilima. Otpušteno
je mnogo vladinih birokrata. Zaustavljena je većina građevinskih radova.
Zatvorene su tvornice proizvoda koji nisu nužni. Volovi su zamijenili traktore.
Za kuhanje se koristilo drvo za potpalu. Počela se isključivati struja, po osam,
zatim 12, pa i 16 sati na dan. Castro je rekao da su vremena veoma teška, a
postat će i teža. Ali nema predaje. »Ne dajte se! Ne dajte se! Ne dajte se!«
Nećemo izdati socijalizam. Od samih početaka revolucije Castro je svoje
govore završavao vičući: »Domovina ili smrt! Pobijedit ćemo!« Sada kada su
zemlje u cijelom svijetu odbacivale socijalizam, Castro je smislio novi,
produženi završetak svih standardnih govora. »Domovina ili smrt! Socijalizam
ili smrt! Pobijedit ćemo!« Nekoliko godina ranije, kada je budućnost Kube
izgledala puno svjetlija, Castro je vodio uspješnu kampanju za dobivanje
Panameričkih igara u Havani u kolovozu 1991. SAD se, naravno, protivio, ali
je na kraju nevoljko prihvatio većinsko mišljenje medu latin-skoameričkim
zemljama da sport ne bi trebalo politizirati te daje Kuba zaslužila da bude
domaćin. Kao i ostale komunističke zemlje, Kuba je uložila mnogo sredstava u
sport, pogotovo atletiku. Castro je vjerovao da treniranje nekog sporta potiče
disciplinu, žar i odlučnost medu mladim ljudima, a sportski uspjesi čitavom
narodu pružaju osjećaj nacionalnog ponosa i postignuća. Kada nije bilo
dovoljno kruha, igre su bile još nužnije. Međutim, 1991. godine, uz ekonomiju
koja se još više pogoršavala, organiziranje igara u Havani nije izgledalo toliko
kao trijumf, već više kao skupa pogreška. Kubanci su trebali izgraditi veliki
stadion i brojne druge sportske objekte olimpijskog standarda kao i
»panameričko selo« za sportaše. Kako je to moguće kada je građevinska
industrija praktički uništena? Ima li uopće smisla tako oskudna sredstva uložiti
na tako skup sportski događaj? Castro je znao kako nikada ne bi krenuo
organizirati igre da je mogao predvidjeti kako će se razvijati događaji. No za
njega bi odustajanje u trenutku kada su pripreme već dobrano započele bilo
užasan znak slabosti. Stoga je neumorno nastavio i završetak gradnje učinio
najvećim prioritetom. Ekipe elitnih građevinskih radnika crnčile su dan i noć,
a Castro je osobno nadgledao radove i poticao radnike. Kako se bližio datum
igara, tako su se povećavali politički ulozi. Pitanje više nije bilo samo može li
socijalistička Kuba izgraditi objekte i uspješno organizirati igre. Mnogi su se
počeli pitati hoće li igre zapaliti iskru koja će uzrokovati Castrov pad. Svi su
na umu imali Ceausescuov pad u Rumunjskoj. Bio je to diktator čija je
kontrola nad narodom izgledala još šira i okrutnija od Castrove. No ushićena
masa ubrzo je postala neprijateljska. Televizijske kamere prikazale su trenutak

275
kada se na Ceausescuovu sigurnu i zadovoljnu izrazu lica pojavila zbunjenost,
a zatim očaj, bijes i strah. Postoji li mogućnost da se nešto slično dogodi
Castru? Više nije mogao izbjeći dolazak mase Kubanaca na stadione i ulice,
pred stotine stranih novinara. Ako samo mali dio te gomile iskoristi mogućnost
za demonstracije protiv Castra, rezultat bi mogao biti razoran. Uništila bi se
Castrova aura nepobjedive kontrole. Kraj bi brzo uslijedio. Zato se nisu samo
sportski novinari akreditirali za praćenje igara. Oko 1300 stranih novinara
došlo je u Havanu. Većina se nadala i očekivala politička uzbuđenja. No svi
koji su se nadali da će svjedočiti Castrovoj propasti, razočarali su se. Objekti
su se izgradili, a organizacija je prošla prilično glatko. Nije bilo ni najmanjih
demonstracija. Gomila na stadionima klicala je Castru i naizgled spontano
uzvikivala »Fidel!«. Javni entuzijazam i pozitivna atmosfera rasli su u skladu s
dotad najvećim uspjesima kubanskih sportaša. Na kraju je kubanska pobjeda u
boksu dovela zemlju na prvo mjesto tablice osvojenih zlatnih medalja. Prvi je
put na nekom međunarodnom sportskom natjecanju neka latinskoamerička
zemlja osvojila više zlatnih medalja od SAD-a. Castro je bio potiho
oduševljen, ali je znao kako ostati dobar domaćin. Dok su se latinskoamerički
gledatelji okupili oko njega kako bi mu čestitali, skromno je umanjio kubanski
uspjeh, govorio o uspjesima drugih latinskoameričkih natjecatelja i čak
srdačno i velikodušno govorio o američkim sportašima čiji je natjecateljski
duh uvelike pridonio prijateljskoj atmosferi igara.

Castro je posljednjeg dana prisustvovao večeri s latinskoameričkim sportskim

dužnosnicima i diplomatima. Tijekom jela pozvali su ga da se javi na
telefonski poziv Carlosa Aldane. Iz Sovjetskog Saveza su stigle iznenađujuće
vijesti. Gorbačov je svrgnut. Vlast je preuzeo komitet osmorice istaknutih
tvrdolinijaša. Svi članovi komiteta bili su konzervativni komunisti skloni Kubi.
U drugim dijelovima Havane viši kubanski dužnosnici već su slavili.
Pretpostavili su da će se zaustaviti neobuzdan tijek reforme Sovjetskog
Saveza, koja je imala katastrofalne posljedice za Kubu, te da će se ponovno
uspostaviti bliska ekonomska veza s Kubom. Činilo se da su se u trenu
promijenili kubanski izgledi. No sam Fidel Castro bio je prelukav da bi skočio
pred rudo. Vijesti su zbunjivale, a konačan ishod još uvijek nije bio jasan. Za
Kubu ništa ne bi bilo gore nego da javno pozdravi puč, a zatim shvati da nije
uspio. Dolazila su kontradiktorna izvješća o tome što se dogodilo Gorbačovu.
Reformistički predsjednik Ruske federacije Boris Jeljcin još je pokušavao
organizirati otpor puču.

276
Castro je bio svjestan da ostali gosti na večeri pažljivo slušaju njegove riječi i
promatraju njegovu reakciju. Bio je uzbuđen i nervozan, ali oprezan kako ne bi
pokazao nikakve osjećaje. Ustao je, ushodao se, zatražio više informacija,
izrekao neke trijezne komentare o osobama spomenutim u vijestima. Zatim je
rekao da su vijesti zabrinjavajuće. Padne li Sovjetski Savez u kaos i anarhiju,
bio bi to najgori mogući ishod za Kubu. Zasad kaže samo to. Ne želi potaknuti
nikakva lažna očekivanja. Ne želi uvrijediti niti jednu frakciju u Sovjetskom
Savezu. Neće biti talac sudbine. Bila je to dobra krilatica, ali ju je bilo teško
održati. I kubanski i strani novinari sve oštrije su tražili sadržajniji komentar.
Priznaje li Kuba novu vladu u Moskvi? Ili još uvijek priznaje Gorbačova?
Kubanska vlada je više od 24 sata neugodno šutjela. U međuvremenu su Irak i
Libija izjavili kako priznaju novu sovjetsku vladu. Zapadne su vlade osudile
puč i tražile vraćanje Gorbačova na vlast. Konačno je Castro dopustio
objavljivanje službene izjave. Satima je prepravljao kratak i očito neškodljiv
tekst u kojem je pisalo da nije na Kubi da ocjenjuje unutarnje događaje
Sovjetskog Saveza. Međutim, Kubanci se nadaju da će sovjetski narod uspjeti
mirno prebroditi svoje poteškoće. Bilo je posve jasno da je izjava sročena na
način kojim će se izbjeći ugrožavanje kubanskih odnosa s bilo kojom stranom
koja izađe kao pobjednik. No izjava je aludirala na »vlast«, implicitno
prihvaćajući status koji je sebi prisvajao novi odbor. To se pokazalo
pogrešnim. Uskoro je odbor srušen, a uzdrmani predsjednik Gorbačov vratio
se u Moskvu i ponovno preuzeo vlast. Iako je Gorbačov ponovno bio na vlasti,
pravu moć imao je Boris Jeljcin koji je predvodio otpor puču i pobijedio staru
gardu. Jeljcin nikako nije odgovarao Castru. Ne samo daje bio radikalan
reformist već i aktivan antikomunist. Bio je i prijatelj i saveznik najljućih
Castrovih neprijatelja u kubanskoj prognanoj zajednici na Floftdi. Dvije
godine ranije, tijekom privatnog posjeta SAD-u, sklopio je taktičko
savezništvo s tvrdom antikastrovskom Kubansko-američkom nacionalnom
fondacijom (CANF)* koja je osigurala veću količinu novaca kako bi
»sponzorirala« Jeljcinov posjet Miamiju.

* Kratica od Cuban-American National Foundation. CANF je neprofitna

organizacija koju je 1981. na Floridi utemeljio Jorge Mas Canosa (nap. ur.).

Ondje su mu objasnili svoje gledište o situaciji na Kubi i Castrovu

tvrdoglavom otporu onakvim reformama kakve je poticao Jeljcin. Na sebe su
preuzeli zadaću poboljšavanja Jeljcmova imidža u SAD-u i lobiranja za

277
američku pomoć Ruskoj federaciji. Također su obećali da će iskoristiti svoj
utjecaj kod Jeba Busha, floridskog guvernera i sina predsjednika Georgea
Busha, kako bi Jeljcin bio službeno pozvan u posjet SAD-u. Upitali su kakva
će biti njegova politika prema Kubi, a Jeljcin je odgovorio da će ukinuti svu
pomoć Castrovoj vladi. Sklopili su nepisani dogovor. CANF je otvorio ured u
Moskvi. Ruski parlamentarci pozvani su u posjet Disnevlandu. CANF je tako
osigurao odličan pristup ne samo Washingtonu, nego i Moskvi. Nakon što je
ugušio puč, Jeljcin je odmah krenuo razmontirati strukture komunističkog
vodstva. Raspuštena je Sovjetska komunistička partija, a njezine urede
preuzele su državne organizacije. Castro nije niti pokušao provesti nemogući
zadatak zataškavanja ovih zapanjujućih događaja kubanskom narodu. Kubanci
su na televiziji gledali kako razdragana rulja ruši Lenjinove kipove. Uskoro su
prisustvovali nevjerojatnom događaju na samoj Kubi. Crvena zastava koja se
vijorila iznad masivnog tornja sovjetskog veleposlanstva, vidljiva miljama
daleko, potiho je spuštena i zamijenjena crvenom, bijelom i plavom zastavom
Ruske federacije. Je li to kraj ljubavi, kraj duge i posebne veze? Castro se
nadao da će barem nešto biti spašeno. Napokon, taje veza Sovjetskom Savezu
donijela i nešto koristi, a ne samo troškove. Nakon nuklearne nesreće u
Černobilu, Castro je ponudio zbrinuti djecu na koje je utjecala radijacija. Na
donkihotovski je način bio spreman primiti koji god broj djece na koje god
vrijeme i pružiti im najbolje liječničke tretmane po bilo kojoj cijeni. Više od
13 000 djece došlo je na Kubu, a neki su ostali godinama. Na tropskom suncu i
uz nježnu brigu kubanskih medicinskih sestara, stanje mnoge djece se drastično
popravilo. Djeca koja su došla mršava, izmoždena i jadna, u Ukrajinu su se
vratila zdrava i snažna. Castro dobru volju nije pokazao samo humanitarnim
gestama. Rusi su u Lourdesu pokraj Havane imali najveći špijunski centar
izvan Sovjetskog Saveza, bazu iz koje su kretali svi njihovi obavještajni kanali
na zapadnoj polutki. Trebao im je i kubanski šećer. Dogodilo se da je u Rusiji
upravo u tom ključnom trenutku došlo do velike nestašice šećera. Kao odgovor
na Gorbačovljev zahtjev, Castro je požurio Rusiji poslati velike pošiljke
šećera čak i prije no što su dogovorene. No 11. rujna 1991. Gorbačov je dao
izjavu koja je oživjela svu Castrovu uspavanu ogorčenost prema Rusima. Na
zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s američkim državnim tajnikom Bakerom,
Gorbačov je rekao da će povući sovjetske brigade iz Kube. Još su jednom
Rusi podilazili Amerikancima na račun Kube. Castra nisu pitali za savjet, niti
su ga o tome obavijestili. Bilo je to gore od dogovora o uklanjanju projektila
iz Kube 1962. godine. Jednostavno su ignorirali kubansko mišljenje i interese.

278
Činilo se da Castrovi neprijatelji izvan Kube bilježe same pobjede. Ali na
Kubi je njegov pritisak bio snažan kao i uvijek. U CANF-u su vjerovali da na
Kubi imaju mrežu sljedbenika te da je došlo vrijeme da pokažu koliko su
snažni. Potaknuli su svoje sljedbenike da u Havani organiziraju demonstracije
protiv Castra. CANF-ove radijske stanice na Floridi pozivale su ljude da
podrže demonstracije. No one su propale. Pojavilo se nekoliko novinara s
velikim očekivanjima i popriličan broj policajaca, ali jedva dvadeset
demonstranata, koji su se brzo razišli. Većina CANF-ovih navodnih
sljedbenika zapravo je radila za Castrovu Službu državne sigurnosti. Većina
pravih disidenata na Kubi odbacila je CANF-ov agresivan tvrdi stav. Željeli
su miran prijelaz u demokraciju, a ne krvavu bitku koja će nastati pokuša li se
Castro svrgnuti silom. I takvih umjerenih disidenata bilo je malo, ali Castru su
predstavljali opasniji problem. Odbili su američki patronat i stoga ih je bilo
teže proglasiti izdajicama. Nije ih želio uhititi i od njih učiniti mučenike.
Služba sigurnosti ih je pokušala zastrašiti razmetljivim nadziranjem i
organiziranjem javnih »djela nepriznavanja«, navodnim demonstracijama ljutih
susjeda protiv disidenata. No djela nepriznavanja ostavila su katastrofalan
dojam, posebno kada je rulja fizički napala dostojanstvenu pjesnikinju Mariu
Elenu Cruz Varela. Cakro je zaključio da će napraviti najmanje zla uhiti li
šačicu aktivnih disidenata i optuži ih za relativno male prekršaje, primjerice,
za raspačavanje lažnih informacija. Cruz Varela je dobila dvogodišnju
zatvorsku kaznu. U listopadu 1991. održan je Četvrti kongres kubanske
komunističke partije u istočnom gradu Santiagu. Dvije godine ranije Castro je
pokrenuo pripreme za kongres planirajući ondje objaviti neke važne odluke.
Primjerice, želio se pripremiti za budućnost tako što bi prestao sa
svakodnevnim vođenjem vlade. Ostao bi na čelu Komunističke partije,
naglasivši time daljnju nadmoć partije, te bi ostao vrhovni zapovjednik
oružanih snaga. No stvorio bi novi položaj šefa vlade. Na to bi mjesto
postavio Carlosa Lageu, čovjeka koji je po Castrovu mišljenju bio
najsposobniji i najpouzdaniji iz mlade generacije viših dužnosnika. U isto bi
vrijeme umirovio većinu stare garde i zamijenio ih mlađim ljudima. Kongres
bi predstavio ekonomske reforme koje bi omogućile kubanskom socijalizmu da
preživi u svijetu kojim vlada tržišna ekonomija. Kako bi se potaknula
poljoprivredna proizvodnja, ponovno bi se ozakonila slobodna seljačka tržišta
kao i neki vrlo mali privatni obrti, kao što su nezavisni vodoinstalateri, tesari i
radionice za popravke. Kako bi Nacionalna skupština dobila veću
vjerodostojnost na Kubi i izvan nje, članove će izravno birati narod, te ih neće

279
više neizravno postavljati gradske i pokrajinske skupštine. O promjenama će
se odlučivati nacionalnim referendumom.

To su bile Castrove prve ideje koje je preuzela i razvila skupina oduševljenih

mladih ljudi koje je Castro izabrao i uvježbao da preuzmu vlast. No Castro
nije isključio i druge mogućnosti. Dopustio je i zapravo potaknuo cijenjene
konzervativce iz Komunističke partije da ospore reformu. Kao većina
apsolutističkih vladara, volio je sljedbenike s desne ali i lijeve strane, kako bi
mogao glumiti posrednika i miritelja. Pokrenuo je proces masovnih
konzultacija. Potaknuo je članove Komunističke partije da u tvornicama,
državnim imanjima, školama i vojnim objektima održe rasprave i iznesu
prijedloge koje će Kongres raspraviti. To je izgledalo demokratski, ali je
zapravo omogućilo Castru da održi jaku kontrolu. Uputi li Castro sebi najbliže
krugove kojim putem želi nastaviti, oni će ga slijediti i potaknuti sve druge da
ga slijede. Najvažnije pravilo na Kubi koje su svi poštivali i koje je bilo iznad
bilo koje Marxove ili Lenjinove doktrine, glasilo je: jedinstvo iza vode.
Unutar granica mogli ste kritizirati bilo koga i bilo što, ali nikada samog
Fidela. Mnogo prije održavanja Kongresa, Castro je promijenio mišljenje.
Neće se nužno odustati od reforma koje je zamislio, ali će se odgoditi njihova
objava koja će doći postupno. Smatrao je da nije pametno otvarati se dok traje
velika oluja, već se valja osigurati. Ako se velike reforme najave u takvim
uvjetima, u vrijeme ozbiljnih ekonomskih poteškoća i jakog američkog
pritiska, izgledat će kao očajnički potez, odbacivanje prošlih politika i
uvjerenja, te priznanje poraza. Ali nije došlo do unutrašnjeg neuspjeha. Po
Castrovu mišljenju, kriza s kojom je zemlja bila suočena, u potpunosti je
uzrokovana vanjskim faktorima, prije svega raspadanjem Sovjetskog Saveza. I
samo stanje Sovjetskog Saveza upozoravalo je što se može dogoditi ako se
reforme provedu prebrzo i bez adekvatne pripreme. Kada Kuba prevlada
izravnu ekonomsku krizu i pokaže da je dovoljno snažna da preživi pad
Sovjetskog Saveza, biti će povoljno vrijeme, s gledišta snage i sigurnosti, da
provede reforme. U međuvremenu Kuba mora ostati čvrsto uz svoja osnovna
uvjerenja. Castrove sumnje o tome je li pametno nastaviti s provedbom velikih
reformi povećane su ranije te godine kada je sudjelovao na iberoameričkoj
konferenciji u Meksiku, kojoj su prisustvovali Portugal, Španjolska i zemlje
Latinske Amerike. Castro se prilično dobro slagao sa španjolskim kraljem, ali
nekoliko latinskoameričkih predsjednika osudilo ga je zbog nedostatka
demokracije na Kubi. Castro je primijetio da su zemlje onih koji su najviše

280
govorili o demokraciji bile pod najvećom kontrolom SAD-a, i u njima je
vladala korupcija, te velik nesrazmjer između bogate manjine i siromašne
većine. No budući da su imale političke stranke i izbore, smatrale su se
demokratskijima od Kube. Stranke mogu biti pod kontrolom šačice magnata, a
njihove politike jedva da se i razlikuju, ali to je bila demokracija. Kakvo
prezira vrijedno licemjerje! Vrativši se iz Meksika, Castro je bio odlučniji
nego ikada da ne čini nikakve ustupke ovakvom konceptu demokracije. Što god
da se dogodi u ostatku svijeta, Kuba se neće vraćati kapitalizmu, neće
uspostavljati politički pluralizam niti će se razvodniti uloga Komunističke
partije. Kada je Castro sa svojim ministrima i savjetnicima'Vaspravljao o
nadolazećem stranačkom kongresu, predložio je da se većina reforma koje je
zamislio odgodi na najmanje dvije godine. Kao i obično, nije bilo neslaganja.
Starije naraštaj bio zadovoljan. Neki od mladih reformista bili su razočarani i
vjerojatno su osjetili da je prilika izgubljena, ali svi su prihvatili Fidelovo
mišljenje. Napokon, on je na samom početku predvidio kakve će biti konačne
posljedice Gorbačovljevih reformi.

Nakon što je pridobio krugove bliske sebi, Castro je iznevjerio očekivanja

šire publike da će Kongres uvesti pravu političku i ekonomsku liberalizaciju.
Rekao je novinarima da će Kongres u program uključiti slobodnu i široku
raspravu. Moglo bi doći do nekih promjena. Primjerice, možda će ukinuti
odredbu kojom se zabranjuje članstvo u partiji ljudima koji prakticiraju
religiju. Ta je zabrana uvedena kada je katolička crkva aktivno djelovala
protiv revolucije. No okolnosti su se promijenile, a izgledat će da partija ima
šire vidike i predstavnike dopusti li vjernicima da joj pristupe. Međutim,
potreba za jedinstvom bila je jača no ikada. Neće se otvarati prostor za
oporbene stranke koje bi SAD bez sumnje iskoristio i kojima bi manipulirao.
SAD je zagovarao vrijednosti pluralizma jer mu je to pomagalo u taktici
»podijeli pa vladaj«. Ako se smanji američko neprijateljstvo, pitanje
političkog pluralizma moglo bi se ponovno razmotriti. Osobno bi Castro vrlo
rado sudjelovao u izborima s više kandidata. No Amerikanci su postali još
agresivniji prema Kubi. U takvoj situaciji nipošto im se ne smije omogućiti da
postave petokolonaše unutar Kube. Niti će doći do vraćanja kapitalizma. Kuba
će nastaviti s planskom ekonomijom temeljenom na racionalnosti, a ne s
tržišnom ekonomijom, temeljenom na pravilu jačega. Na iznenađenje mnogih
ljudi, jedini viši vladin dužnosnik koji je ozbiljno negodovao zbog Fidelove
promjene smjera ekonomskih reforma bio je njegov brat Raul. Raul je postao

281
prosovjetski komunist mnogo prije Fidela i oduvijek su ga smatrali glavnim
zagovornikom komunističkog pravovjerja. No nije bio zadovoljan imidžem
nemaštovita i kruta čovjeka, u suprotnosti s kreativnim genijem Fidela. Kada je
Fidel pokrenuo pripreme za Četvrti partijski kongres, s ekonomskom reformom
u rasporedu, Raul je bio oduševljen. Kolegama je objašnjavao da bi na
decentraliziraniji ekonomski sustav trebalo prijeći dok je Fidel još na vlasti i
dok može osigurati stabilnost provođenja procesa. Japan je naveo kao primjer
i kao novoga potencijalnog partnera. Japan je razvio dinamičnu
decentraliziranu ekonomiju, istovremeno zadržavši jak osjećaj društvene
odgovornosti, jedinstva i stege. Raul je želio da imanja i tvornice kojima
upravlja vojska postanu pokusni zečevi za nove ekonomske ideje. Stoga se
Raul našao u neugodnoj situaciji kada se Fidel počeo povlačiti. Castro je samo
potaknuo raspravu unutar partije. Još uvijek je mogao provesti politiku »bez
promjena« i ne izgubiti na ugledu ili vjerodostojnosti. Raul je bio u težoj
situaciji. Njegov je prijedlog pred svima odbijen.

Raul nije bio na otvaranju Kongresa u Santiagu. Ponudio je prilično jadno

opravdanje. Amerikanci su provodili vojne vježbe pokraj Guantanama, pa je
Raul trebao biti na svojem položaju u Ministarstvu oružanih snaga u slučaju
iznenadnog napada ili provokacije. Rijetki su povjerovali u tu priču. U
dijaspori su se proširile glasine da je Raul bolestan, u nemilosti ili mrtav. No
to su bili pusti snovi. Nekoliko dana kasnije Raul je zauzeo svoje mjesto na
Kongresu. Rekao je svoje i sada nastavlja dalje, odan i pun potpore, kao
uvijek. Fidel je u međuvremenu opisivao vrlo nepovoljnu kubansku ekonomsku
situaciju. Uzrok tomu su, naravno, inozemni razlozi. Detaljno je objasnio
sporazume koje su kubanski bivši trgovinski partneri opozvali ili nisu ispunili.
Posljednjih je tjedana trebalo stići mnogo sovjetske riže i žita. Koliko je
stiglo? Ništa. Nisu poslali ni gnojivo, gumu, sapun i deterdžent, niti željezo i
nehrdajuće metale, maslac, boje za tisak, kemikalije. Zamislite, govorio je
Castro, očajničke vladine pokušaje da pronađe drugog dobavljača natrij-kar-
bonata pomoću kojeg će proizvesti boce za mlijeko za djecu, a da ne
spominjemo pivo i rum za starije ljude. Od čitave narudžbe rezervnih dijelova
za sovjetske kamione, televizore, hladnjake, ventilatore i bicikle koji su
dopremljeni proteklih godina, isporučeno je samo jedan posto. To nije
predbacivanje, rekao je Castro, već samo objašnjenje očite nestašice u čitavoj
Kubi. U Sovjetskom Savezu vlada takav kaos i anarhija da ne mogu ispuniti
svoje obaveze prema Kubi čak i da hoće. Upozorio je na posljedice reforma

282
sovjetskih voda, ali u tome je bio sam. U svakom slučaju, Kuba neće napraviti
iste greške. Neće oslabiti Komunističku partiju. Neće prihvatiti politički
pluralizam, pluripor-queria (plurisvinjariju). Kubi nisu trebale pouke o
demokraciji. Istinska demokracija može se postići jedino u socijalizmu: Kako
možete govoriti o demokraciji siročetu na cesti? Kako možete govoriti o
demokraciji gladnoj osobi, nepismenoj osobi, nezaposlenoj osobi, osobi koja
nema ničega, na koju nitko ne obraća pažnju, koju nitko ne poštuje, prema kojoj
se bogataši ponašaju kao prema psu? Kakva demokracija može postojati u
društvu izrabljivača i izrabljenih? Kubanci će se dokazati. Hoće li se predati i
prihvatiti društvo milijunaša i prosjaka, bez društvenih stanova, društvene
sigurnosti, s obrazovanjem i zdravstvenom brigom samo za one s novcima?
Hoće li postati još jedan Portoriko? »Ne!« vikalo je 1 700 delegata na
Kongresu. Castro je znao da su neki mladi sljedbenici nezadovoljni njegovim
stalnim isticanjem žrtve i borbe. Umjesto »socijalizma ili smrti« više bi
voljeli pozitivniji slogan koji budi nadu. Tvrdili su da bi mladi ljudi prihvatili
socijalizam kad bi ga povezali s dobrim stvarima u životu, ne samo s pravdom
i dostojanstvom, nego i s ljubavlju, blagostanjem i srećom. Castro nije mario
za takav način razmišljanja. Javno je prekorio Roberta Robaina,
karizmatičnoga vodu Unije mladih komunista, što je »zaboravio« uzviknuti
»Socijalizam ili smrt!« na kraju govora koji je održao u Castrovoj nazočnosti.
Prijekor je bio blag i izgovoren napola u šali, ali ipak je bio prijekor. Za
Castra se razvoj uvijek postizao po nekoj cijeni, često po cijeni žrtve i
krvoprolića. Rekao je Kongresu u Santiagu da kubanska revolucija nije djelo
jednog čovjeka ili jedne generacije. To je povijesni proces započet u borbama
za nezavisnost u 19. stoljeću. Tisuće su ljudi poginule boreći se za nj. Dužnost
sadašnje generacije jest da spasi revoluciju, koliko god to bila naporna
zadaća. Čak i u kapitalističkim zemljama puno ljudi vidi Kubu kao svjetionik
nade. Dive se »ovom malom otoku slobode i dostojanstva«. Kuba ih neće
razočarati. Naposljetku, zatvarajući Kongres, Castro je napravio ustupak
mladim ljudima koji žele manje tmurnosti i govora o smrti. Rekao je da će se
prvi put suzdržati da ne uzvikne »Socijalizam ili smrt!« jer smrt neće biti
nužna. No prije donošenja ovog zaključka, krenuo je u suprotnom smjeru i
ponudio mogućnost apokaliptične mučeničke smrti svima na Kubi, pri čemu je
izričito spomenuo Robaininu Uniju mladih komunista. Pred njima i dalje stoje
vrlo crni dani, rekao je, i predvodnici socijalizma moraju biti spremni na
vlastitu žrtvu. Ako cijeli Politbiro treba umrijeti, cijeli Politbiro će i umrijeti!
To nas neće oslabiti! Ako cijeli Centralni komitet treba umrijeti, umrijet ćemo,

283
i to nas neće oslabiti! Ako svi delegati na ovom Kongresu trebaju umrijeti, svi
delegati će i umrijeti, i to nas neće oslabiti. Primjer svakog od nas će se
umnožiti. Ako svi članovi partije moraju umrijeti, svi članovi će i umrijeti, ni
to nas neće oslabiti! Ako svi članovi Unije mladih komunista trebaju umrijeti,
svi članovi Unije će i umrijeti! To nije bilo sve. Logika se izgubila u snazi
Fidelovih emocija, ali upravo su emocije bile važne. Kad bi morali ubiti cijeli
narod kako bi uništili revoluciju, narod će rado umrijeti kako bi podupro svoje
vode i svoju partiju. Čak niti tada nećemo biti oslabljeni jer će nakon nas
trebati ubiti milijarde ljudi koji ne žele biti robovi, koji više ne žele da ih se
iskorištava, koji vise ne žele biti gladni! Ljudi mogu umrijeti, ali uzori nikada
ne umiru. Ljudi mogu umrijeti, ali ideali nikada ne umiru. I sada stojimo ovdje,
spremni proliti svoju krv za svoje ideale! ... Bez časti i dostojanstva nema
života, bez toga život nije vrijedan, niti ga želimo. Stoga ću ovog popodneva
promijeniti slogan. Samo danas, neću reći »Socijalizam ili smrt!« jer će
socijalizma biti bez obzira na cijenu! Neću reći »Domovina ili smrt!« jer ćemo
uništiti svakoga tko nam želi oduzeti našu domovinu!

Andres Oppenheimer, dobro obaviješteni kolumnist Miami Heralda, objavio je

1992. bestseler Castro na izdisaju. Naslov je bio metafora, ali zvučao je
prilično uvjerljivo. Komunizam je ubrzano propadao. Fidel Castro je imao
šezdeset pet godina i tako je izgledao. Sijeda se brada prorijedila, koža je
dobila pjege. Korak mu više nije bio lagan. Ponekad je izgledao umorno i
iscrpljeno. Češće nego ranijih godina, gubio bi nit misli i ponavljao se.
Njegove su geste i govornički stil izgledali sve više namješteno i pretjerano.
Gospodarstvo je bilo u katastrofalnom stanju. Svaka bi zemlja gledala na pad
bruto domaćeg proizvoda od 5% kao na veliku recesiju. Kubansko je
gospodarstvo opalo za više od 40% u manje od dvije godine i nije stalo.
Pučanstvo koje se naviklo na pristojne obroke sada je moralo životariti na
jednom lošem obroku dnevno. Sve vrste mesa bile su rijetkost. Svakodnevna
se porcija kruha svela na jedan mali i neukusni hljepčić. Dugi su redovi stajali
ispred rijetkih restorana koji su još nudili hranu za kubansku valutu i koji su
posluživali uglavnom samo tjesteninu. Za mnoge Kubance koji su držali do
osobne higijene, bilo je nedostojno i bijedno snalaziti se bez sapuna,
deterdženta, paste za zube i žileta. Ljudi bez bicikla morali su često čekati
satima da se nakrcaju kao sardine u jedan od rijetkih autobusa koji su još
vozili. Je li bilo izlaza? Castro je stalno pozivao na srčanost i otpor, ali kakvu
je nadu mogao ponuditi? Dugo najavljivan partijski kongres 1991. nije

284
ponudio rješenje za budućnost. Samo je ponovio iste riječi, možda i zakoračio
unatrag, vratio se na duh Moncade. Nakon trideset dvije godine na vlasti,
Castro je još nalazio izgovore za teškoće i pozivao na nove žrtve. Što je
vladina herojska revolucionarna retorika mogla značiti generaciji Kubanaca
koja nije doživjela ni Batistu niti Zaljev svinja, koja je smatrala politiku
dosadnom i obično se više zanimala za rock glazbu i mladenačku modu?
Castro je vrlo dobro znao za problem javnog razočaranja i otuđenja, pogotovo
medu mladima. Neki su zapadnjački promatrači vjerovali da je izgubio dodir
sa stvarnošću svoje zemlje, da mu se prenose samo dobre vijesti, te da je
počeo vjerovati u vlastitu propagandu. Ipak, u tome nije bilo mnogo istine. Bio
je dovoljno pametan da shvati kako mu podčinjeni rado govore ono što misle
da želi čuti. Uzimao je to u obzir. Preživio je tako dugo, između ostaloga, zato
što je bio bolje obaviješten od svojih neprijatelja. Njegove tajne službe imale
su zadatak ne samo tražiti uhode i disidente, nego i pobrinuti se da Castro zna
što ljudi zbilja misle. Bilo je više skupina anketara javnog mnijenja koji su
izrađivali povjerljiva izvješća za vladu. Gotovo svakog dana, Castrovo
osoblje bi mu predalo čak i do stotinu izvješća. Neka su bila diplomatska i
obavještajna, te su se odnosila na međunarodne događaje, druga su bila o
domaćem gospodarstvu, a bilo je i više izvješća o mišljenju kubanske javnosti.
Castro je nedvojbeno posjedovao jedan dar, možda i u prevelikoj mjeri:
sposobnost da upravlja kubanskim javnim mnijenjem. Strancima su njegovi
govori možda bili predugi, puni digresija i ponavljanja, ali njima je mogao
zadržati pažnju većine Kubanaca. Kad su Castra pitali gdje je naučio
govorničku vještinu, rekao je kako je u školi proučavao slavne govornike
poput Demostena, ali ustanovio je da su neprirodni i neuvjerljivi. Njegovi su
prvi mladenački govori bili također neprirodni i neuvjerljivi. "Otkrio sam daje
tajna javnih govora u tome da ne smijete držati govor, nego se morati obraćati
publici." Najvažniji uvjet, dodao je, jest da se otvoreno govori vlastito
mišljenje. Ljudi uvijek prepoznaju iskrenost.

Neka su zapadnjačka veleposlanstva u Havani imala običaj slati svoje osoblje

medu gomilu koja sluša Castrove govork, kako bi ocijenili reakciju u javnosti.
Na proslavi 26. srpnja 1991. Castro je dijelio govornicu s Nelsonom
Mandelom. Mandelin je govor zajedno s prijevodom trajao četrdeset minuta. U
tom relativno kratkom vremenu, bučno oduševljenje gomile prešlo je u uljudno
dosađivanje. Skupine ljudi počele su razgovarati među sobom i glasno se pitati
dokle će taj starac govoriti. Nakon njega je Castro govorio dulje od tri sata.

285
Gotovo cijelo vrijeme, unatoč vrelom suncu, gomila je pažljivo slušala i
reagirala, smijući se njegovim šalama i šuteći kad bi se uozbiljio. U rijetkim
trenucima kad bi pažnja gomile počela popuštati, Castro bi to osjetio i
promijenio ritam. Za vrijeme "Posebnog razdoblja", a pogotovo 1992., Castro
je držao javne govore još češće nego prošlih godina. Gotovo je svaki dan bio
na televiziji - bez obzira je li bilo u pitanju otvaranje novog rekreacijskog
centra ili posjet zadruzi ili bolnici, koristio je svaku prigodu da se obrati
publici. Neki su kritičari smatrali da je ideologiju i vladavinu zamijenio
pretjeran kult ličnosti. Ipak, to je imalo svoju svrhu. U više je prilika govorio
duže od sat vremena o dostavi krumpira, pri čemu je objašnjavao zašto vlada
nestašica, opisivao što se radi da se poveća proizvodnja, davao detaljne
statistike o sadenju u različitim pokrajinama, razglabao o prednostima raznih
sorta krumpira, analizirao kako vrijeme utječe na rast, i tako dalje. Govori nisu
mogli pomoći potrošačima koji nisu imali krumpira, ali barem su znali da je
Castro svjestan situacije i da radi što može kako bi je popravio. Slično tome,
kad je otvarao nove disko-klubove i sportske centre, te nadugačko govorio o
njima, Castro je pokazivao da savršeno dobro zna za dosadu i nervozu mnogih
mladih ljudi. Naravno, nešto više disko-klubova, pa čak i nešto više krumpira,
nije bilo dovoljno da uvjeri mladež kako je kubanski socijalizam bolji od
raskošnih potrošačkih društava koja su gledali u zapadnjačkim filmovima i
prokrijumčarenim listovima. Partijskim je kongresom 1991. manje-više
uništena nada da će Castro dopustiti znatno labaviju političku kontrolu ili da će
liberalizirati gospodarstvo. Ipak, mala očekivanja su dobra osnova da se ljudi
uvjere kako su mali koraci važna stvar. U dvije godine nakon Kongresa, većinu
je navodno neodobrenih reformi uveo na mala vrata. Carlos Lage je praktički
djelovao kao premijer, vodeći svakodnevni posao vlade. Ozakonjeno je
privatno poduzetništvo na razini obitelji. Tisuće Kubanaca prijavile su se kao
zanatlije "za svoj račun". S obzirom daje bilo praktički nemoguće kontrolirati
crno tržište deviza, dolari su proglašeni zakonskom valutom, a dućani za
plaćanje u dolarima (gdje su dotad smjeli kupovati samo diplomati, turisti i
strani tehničari) otvoreni su Kubancima koji su mogli nabaviti dolare.
Turistički su radnici smjeli primati napojnice.

Zemljoradnici, koji su dotad mogli prodavati samo državi prema državnim

cijenama, smjeli su prodavati svoj urod na otvorenim tržnicama po cijenama
koje su određivali sami. Vlada je ponovo pribjegla emigraciji kao načinu da
se smanji nezaposlenost i nezadovoljstvo. Ukinuta je većina ograničenja

286
odlaska iz zemlje. Izlazne su se vize počele davati na zahtjev, osim ljudima
koji su imali osjetljive državne položaje. Kubanske se umjetnike čak poticalo
da odu živjeti i raditi u zemlje kao stoje Meksiko, gdje su mogli više
zarađivati. Glavna je zapreka emigraciji postalo dobivanje inozemne ulazne
vize, a ne kubanske izlazne. Vlada se nadala da će Kubanci koji žele ići u
Sjedinjene Države, na što su ih godinama poticale radijske emisije iz Miamija,
sada smjeti tamo ući. U bilateralnom sporazumu koji je potpisan nekoliko
godina ranije, vlada SAD-a obvezala se da će izdati "do 20.000 viza godišnje"
kako bi omogućila posjete Kubanaca obiteljima. Svaki Kubanac koji bi kročio
na američko tlo, čak i bez vize, bio je automatski prihvaćen, s obzirom da se
smatrao žrtvom tiranije. Međutim, kad je Kuba ukinula ograničenja na odlazak,
SAD je odlučio da ne želi prihvatiti bujicu Kubanaca. Izdano je vrlo malo
viza. Stotinama Kubanaca koje su svaki dan stajale u redu ispred Odjela za
interese SAD-a odbijani su zahtjevi za vizu. U ironičnom obratu, kubanski su
kandidati tvrdili da su žrtve političkog progona, a hladnokrvni američki
službenici za vizu nisu im vjerovali. Nisu bile dovoljne ni potvrde istaknutih
aktivista za ljudska prava. Da bi se nekome priznalo daje žrtva progona, morao
je iznijeti dokaze daje proveo barem dvije godine u zatvoru. Vrlo je malo ljudi
uspjelo zadovoljiti provjeru. Američka vlada nije htjela pomagati Castru da
smanji pritisak javnog nezadovoljstva. Predsjednik Bush je rekao da će na
Kubi ubrzo doći do narodnog bunta, te da očekuje kako će biti prvi američki
predsjednik koji će hodati ulicama slobodne Havane. Ubrzo je uistinu došlfe
do bunta, ali ne na Kubi. Neredi, palež i pljačka izbili su u četvrti Watts u Los
Angelesu. Bush je otišao iz Bijele kuće a da nije kročio u Havanu. Zašto se
Kubanci na Kubi ne dižu na ustanak? Nema li Havana daleko veće objektivne
razloge za nerede nego Los Angeles? Mnogi su Amerikanci bili iskreno
zbunjeni zbog toga što se kubanski narod ne buni. Zavedeni desetljećima
jednostranih i netočnih medijskih vijesti, i dalje su podcjenjivali Castrove
političke sposobnosti.

* Mack Amendmem No. 311, amandman kongresnika Connieja Mačka izglasan

u američkom Kongresu 19. lipnja 1989. (nap. ur.).

Iako je američki pritisak na Kubu bio nesumnjivo uspješan, uništavajući

gospodarstvo i plašeći moguće investitore, zapravo je pojačao političku
potporu Castru u kubanskom narodu. Mnogi Kubanci, čak i oni koji nisu htjeli
komunizam, bili su užasnuti na pomisao da bi vlast mogli preuzeti kubanski

287
bogatuni s Floride koje vodi desničarski milijunaš Mas Canosa. Hoće li bogati
emigranti tražiti stare posjede u Havani i izbaciti milijun Kubanaca na ulicu?
Sigurno će donijeti investicije i blještave potrošačke proizvode, ali neće li
pritom ukinuti socijalnu pomoć, besplatno obrazovanje i besplatno zdravstvo,
što je većina Kubanaca htjela zadržati? Mnogi su se Kubanci osjećali sigurnije
sa zlom koje dobro poznaju. Castro je u javnosti pažljivo izbjegavao praviti
razliku između predsjednika Busha i njegova protivnika iz Demokratske
stranke na predsjedničkim izborima 1992., Billa Clintona. Ipak, privatno nije
skrivao naklonost prema Clintonu. Imao je informacije daje Clinton liberalan i
pragmatičan, te da nema osobnu nesklonost prema Kubi. Ipak, Castro je već
vidio kako osam američkih predsjednika dolazi i odlazi, pa se nije zanosio da
bi SAD mogao znatno promijeniti politiku. Popuštanje "blokade" protiv Kube
ne bi američkom predsjedniku donijelo više glasova. Florida je bila jedina
savezna država gdje je Kuba još bila prioritetno pitanje, a jedini način da se
dobiju glasovi u Floridi bilo je jačanje embarga. Znao je da i republikanci i
demokrati dobivaju velike donacije od floridskih organizacija koje su protiv
njega, pogotovo od CANF-a. Za vrijeme kampanje Clinton je pokušao preoteti
Floridu republikancima tako što se založio za daljnje širenje embarga.
Predsjednik Bush je stavio veto na "Mackov amandman"*, zakon koji bi
kažnjavao strane tvrtke koje trguju s Kubom. Bush nije tako postupio zbog
obzira prema Kubi, nego zato što su se njegovi europski i kanadski saveznici
oštro usprotivili međunarodnoj naravi Mackova amandmana, čime bi se
američki zakon primijenio na druge zemlje. Kanada i Britanija čak su uvele
protivne zakone, koji su tvrtkama što posluju na njihovu teritoriju zabranjivali
poštivanje stranih zakona. Kubanski lobi u Floridi ljutio se zbog Bushova
poteza. Mnogi su emigranti uskratili tradicionalnu potporu republikancima kad
je Clinton obećao da će stati iza prijedloga zakona sličnog Mackovu
amandmanu, koji je iznio demokratski kongresnik Torricelli. Unatoč tome,
Castro je pozdravio Clintonovu pobjedu. Rekao je da će u prvom mandatu
Clinton morati uzeti u obzir desničarski pritisak u pogledu Kube, kao što je
morao i Kennedv. Održavao je embargo i stao iza Torricellijeva prijedloga
zakona, ali barem nije govorio onako agresivno i ratoborno kao republikanci.
Castro je tvrdio da ga raduje Clintonov postupak u krizi u Somaliji nakon što
su ubijeni američki vojnici. Umjesto da Clinton odgovori novom agresijom,
rekao je Castro, predsjednik je postupio hrabro i hladnokrvno. Kad bi privatno
razgovarao s posjetiteljima, Castro je pokazivao manje zanimanja za Billa
Clintona, a više za njegovu ženu Hillarv. Svojim je stavovima o zdravstvenoj

288
zaštiti stekla Castrovu veliku naklonost. Isto je vrijedilo za njezin izgled.
Pomalo je sličila Fidelovoj ženi Mirti, kao i nekim drugim ženama u njegovu
životu. Nakon Jackie Kennedv, Hillarv je bila prva supruga nekog američkog
predsjednika koja se svidjela Castru.

Za vrijeme raketne krize 1962., kad su Amerikanci tražili pravo da

provjeravaju sovjetske rakete na licu mjesta, Castro je namjeravao reći u
jednom govoru kako će dopustiti Jackie Kennedv da dode na Kubu radi
inspekcije. Ipak, odbacio je tu zamisao kad su mu savjetnici rekli da se
Kubankama ne bi svidio takav mačo humor. Trideset godina kasnije nitko nije
zaustavljao Castra kad je zbijao politički nezgodne šale o Hillarv Clinton. Kad
je sir Edvvard Heath došao u uobičajen posjet Kubi, Fidel je pokazivao koliko
ga veseli pobjeda Demokratske stranke. "Bili Clinton možda i nije previše
zanimljiv", rekao je Castro, "ali Hillarv je svakako dobra vijest." Heath nije
bio idealan sugovornik za momačke šale, ali nije htio ispasti uštogljen, pa se
uljudno i nečujrlb nasmijao. Castro je znao da Zapad vidi izbore kao jedini
pravi kriterij za demokraciju. Često je pred Narodnom skupštinom branio
kubanski sustav neizravnih izbora po uzoru na SSSR. Međutim, Sovjetski
Savez je nestao, pa je Castro zaključio da neće ništa izgubiti ako omogući
izravne izbore. Ključno je bilo osigurati da se ne kandidiraju kontrare-
volucionari. Na kraju su održani izravni izbori za Narodnu skupštinu, na
kojima su izabrani i kandidati koji nisu bili komunisti (ali ne disidenti).
Liberalizacijom se nije otišlo tako daleko da se dopusti izražavanje
protuvladinih stavova. Svi su mogli predložiti kandidate, ali u svakom je
okrugu bio izborni odbor, s predstavnicima sindikata i drugih "masovnih
organizacija", koji je smio izbacivati nepoćudne kandidate. Kako bi se održalo
"jedinstvo", izabrani su svi odobreni kandidati koji su dobili više od 50%
glasova. Castro je na ulicama Havane osobno vodio kampanju za svoje mjesto
u skupštini. Jedan je novinar iz BBC-a bio zgranut njegovim postupcima i
komentirao da se Castro uistinu ponašao kao da nije siguran hoće li pobijediti.
Castro je u društvu stranaca volio napominjati kako bi se rado povukao s vlasti
da u zemlji ne vlada kritično stanje zbog američkog pritiska. Rekao je da
postoji mnogo mladih ljudi koji bi mogli kormilariti državom, ali kapetan ne
napušta položaj usred oluje. Bilo bi pogrešno misliti da revoluciju čini jedan
čovjek. Kad bi to bila istina, crno bi nam se pisalo. Osposobili smo nove
ljude. Ima mnogo mladih. Trudimo se pomladiti vlast. Možda ćete upitati:
zašto na mojem položaju nije netko mlad? Odgovorio bih da bi bilo divno kad

289
bi se to moglo. Međutim, kad bih u ovim teškim vremenima htio odstupiti ili
predložio da nadu nekoga drugoga tko će vršiti moje dužnosti, nazvali bi me
najvećim izdajicom na svijetu... Kako više nije bilo sovjetskog oružja,
kubanske su oružane snage bile sve gore. U zrakoplovstvu je vladala nestašica
goriva i rezervnih dijelova, pa je jedva funkcioniralo. Hoće li Amerikanci
iskoristiti tu slabost, znajući da ni Rusija niti bilo tko drugi neće maknuti
prstom da pomogne Castru? Hoće li najmilitantnije emigrantske skupine izvesti
oružanu provokaciju u nadi da će izazvati pravi sukob? Nakon što su
razgovarali o tim brigama, Fidel, Raul i glavni zapovjednici vojske izradili su
novu strategiju obrane, "Rat cijelog naroda". Umjesto da se na američke
napadače pošalju odredi redovne milicije, vojska će se raspršiti u
pripremljena skrovišta iz kojih će voditi gerilski rat. Mnogi su nezaposleni
angažirani na kopanju goleme mreže bunkera i tunela, čak i u središtu Havane.
Castro je rekao časnicima da se američka vlada boji žrtava medu svojim
vojnicima. Ako znaju da ih čeka dug gerilski otpor, neće napasti. Castro je
priznavao da je američki napad malo vjerojatan. Amerikanci su smatrali da
nije potreban i da će Castro pasti zbog unutarnjih pritisaka. Ipak, dobro je
pripremiti se za najgore. Ako Kuba preživi i čak se počne gospodarski
oporavljati, Amerikanci će se možda naljutiti i postati još agresivniji.
Castrove su se nade u gospodarski oporavak zasnivale uglavnom na dva
područja: biotehnologiji i turizmu. Prethodnih su godina potrošena golema
sredstva na centre za biološka istraživanja. Oskudna strana valuta uložena je u
nabavu najmodernije istraživačke opreme. Kubanski su znanstvenici napravili
dojmljive proizvode. Početkom devedesetih se zaradilo više od 200 milijuna
dolara na medicinskom izvozu, pogotovo na ugovorima o isporuci cjepiva za
meningitis B Brazilu i Argentini. Castro se nadao da će postići još veći uspjeh
drugim farmaceutskim proizvodima, kao i "čudesnim" lijekom za kolesterol po
imenu PPG, koji je navodno povećavao mušku spolnu moć. Međutim, početne
su nade propale. Kuba se nije uspjela značajno probiti na tržišta Prvog svijeta,
gdje je priznavanje licence iziskivalo mnogo godina složenog testiranja i gdje
su distribucijske kanale držale divovske međunarodne korporacije. Turizam je
više obećavao. Kuba ima mnogo sunca i plaža, te kulturnih i prirodnih
raznolikosti više nego ijedna druga karipska turistička destinacija. Novi su
hoteli počeli nicati u glavnim turističkim naseljima. Za vrijeme Hladnog rata,
Castro je turizam smatrao malom i gotovo nepoželjnom sporednom
djelatnošću. Sada kad je to mogao biti gospodarski spas za revoluciju,
progutao je svoje antipatije i pozirao pred fotoaparatima sa španjolskim,

290
meksičkim i kanadskim hotelijerima. Kuba je trebala strana ulaganja ne samo u
turizmu, nego i u većini drugih područja gospodarstva. Castro je znao da čak i
ako turizam poraste u skladu s vladinim planovima i nadama, proći će godine
prije nego što početne investicije donesu znatne prihode. Jeć)ini događaj koji
bi mogao odmah promijeniti budućnost Kube bio bi velik naftni izvor. Kuba je
desetljećima sama proizvodila deset posto svoje potrošnje sirove nafte. Pokraj
obalne ceste od Havane do Varadera bilo je nekoliko skupina prastarih naftnih
crpka. Vadile su tešku i sumpornu naftu, koja se s mukom crpila i skupo
prerađivala. Ta su se naftna polja mogla koristiti još samo neko vrijeme.
Sovjetski su tehničari pokušali naći nove izvore, ali nisu uspjeli.

* Kratica od British Petroleum; naftna kompanija koja je utemeljena još 1901.

godine pod nazivom Anglo-Persian Oil Companv (nap. ur.).

Castro se nadao da će zapadnjačka tehnologija imati više uspjeha. Kako bi

privukao zapadnjačke naftne kompanije, bio je spreman ponuditi povoljnije
uvjete od svih drugih zemalja na svijetu. Znao je da nijedna tvrtka s
međunarodnim vezama neće izazivati američki bijes. Neće htjeti ulagati u
Kubu ako moguća zarada nije dovoljna da pokrije rizik američke odmazde. U
razgovorima sa stranim naftnim kompanijama, koji su se odvijali u tajnosti,
rekao je da imaju jedinstvenu priliku, i to zbog teškog gospodarskog stanja
Kube. Čim dode do prvog velikog otkrića, uvjeti budućih ugovora za
istraživanje neizbježno će biti manje širokogrudni. Kuba nudi iznimnu
sigurnost. Nema opasnosti od komunističke revolucije, dodao je Castro veselo,
jer se već dogodila. Neće biti ni štrajkova niti zapljena. Nekoliko stranih
naftnih kompanija, kao Total iz Francuske i Petrobras iz Brazila, iskoristilo je
priliku i potpisalo ugovore o istraživanju. Ipak, prava bi stvar bila privući
nekoga od "sedmorice veličanstvenih". Američke tvrtke nisu dolazile u obzir
zbog američkog zakona. Shell je bio vrlo vezan uz američko tržište, a smetalo
mu je i sjećanje na zapljenu njegove kubanske rafinerije i druge imovine nakon
revolucije. Dakle, ostao je BP*. Puno je učinjeno kako bi se probudilo BP-ove
zanimanje, pa je kompanija doista pokazala interes. Navratile su skupine
geologa da provjere mogućnosti. No oglasio se BP-ov ured u Vvashingtonu i
upozorio da bi interesima BP-a u Sjedinjenim Državama jako naškodilo svako
poslovanje na Kubi. Osim mogućeg djelovanja američke vlade protiv BP-a,
bojali su se da bi kubanski emigranti na Floridi mogli sabotirati mrežu BP-
ovih benzinskih postaja. BP je zaključio daje oprez bolja polovica hrabrosti,

291
pa se povukao. Tada je SAD već imao normalne trgovačke odnose s gotovo
svim zemljama svijeta, pa tako i Kinom i Vijetnamom. Mala i izolirana Kuba
više nije bila nikakva opasnost za sigurnost Sjedinjenih Država. Ipak, Castro
je još bio kost u američkom grlu. Prkosio je i rugao se jedinoj svjetskoj
velesili, što mu nisu mogli oprostiti. CANF, koji je imao jake veze u
Washingtonu i iznimne vještine lobiranja, bio je spreman navaliti na svakog
političara koji pokuša normalizirati odnose s Kubom.

Clinton je napravio jedan od svojih tipičnih kompromisa. Zadovoljio je

kubanski lobi tako što je stao iza novog zakona protiv Castra, a s druge je
strane izbjegao veću svađu sa saveznicima odgodivši uvođenje kontroverznih
međunarodnih odredaba. Američke su se tvrtke htjele osigurati da strani
konkurenti neće doći na kubansko tržište prije njih. Zato su neke poduzele
posebne korake da odbiju strane takmace. Kad je englesko-nizozemski
Unilever planirao potpisati ugovor o zajedničkom pothvatu radi proizvodnje
deterdženta na slobodnom terenu na Kubi, direktor tvrtke Proctor & Gamble
pisao je direktoru Unilevera i optužio ga da pomaže u održavanju komunističke
tiranije, te je zaprijetio da će u SAD-u pokrenuti političku kampanju protiv
Unilevera. Castro je vjerojatno bio potpuno u pravu rekavši da od svakih deset
komercijalnih pothvata o kojima pregovara sa stranim tvrtkama devet
propadne zbog američkog pritiska. Castro je još uvijek budio strasti i mržnju u
SAD-u, pogotovo na Floridi, ali puno manje u ostatku svijeta. Kanađani i
Europljani općenito nisu vidjeli zašto bi se prema Kubi odnosili strože nego
prema drugim komunističkim zemljama. U svakom slučaju, trgovina i
investicije su svakako bile način da se sruše zidovi i promiče liberalizam.
Rezolucija Kube u Ujedinjenim narodima, kojom se bunila protiv trgovačkog
embarga SAD-a, prihvaćena je velikom većinom, s pedeset devet glasova za i
samo tri protiv (medu kojima i glas SAD-a). Većina prijatelja i saveznika
Sjedinjenih Država bila je suzdržana, čime su pokazali da u tom pitanju ne
mogu podupirati američku politiku. Castro se veoma trudio iskoristiti tu
suzdržanu naklonost i naći nove inozemne prijatelje koji će mu nadoknaditi
gubitak nekadašnjih komunističkih saveznika. Bio je spreman na srdačne
sastanke čak i s poslovnim delegacijama na prilično niskoj razini. Posjećivao
je kanadsko i neka zapadnoeuropska veleposlanstva jednako često kao nekad
sovjetsko veleposlanstvo. Očajnička potreba Kube za kapitalom privukla je
ne^e neobične likove u potrazi za profitabilnim investicijama. Michael
Ashcroft, koji tada još nije bio rizničar britanske Konzervativne stranke, ali je

292
već bio vrlo bogat, postao je česti gost na Kubi. Njegova raskošna jahta
kočoperila se pokraj drugih brodica u turističkom naselju Marina Hemingway
pokraj Havane. Njegov je glavni sugovornik u kubanskoj vladi bio Jesus
Montane, koji se kao mladi knjigovođa iz General Motorsa u pedesetima
sprijateljio s mladim odvjetnikom Fidelom Castrom i postao jedan od
osnivača Pokreta 26. srpnja. Kako je comandante Montane dobro govorio
engleski, Castro ga je i dalje često koristio kao pouzdana posrednika u
pregovorima s ljudima iz engleskog govornog područja. Tako se šutljivi
kapitalist Ashcroft sastao sa šutljivim revolucionarom Monta-neom kako bi
govorili o mogućnostima sklapanja posla. Castro se odnosio prijateljski prema
gotovo svakom zapadnjačkom političaru koji bi došao na Kubu, koji god bio
razlog dolaska. Često se činilo da ima bolje odnose s desničarima, koji nisu
morali dokazivati protukomunističke stavove, nego sa socijalnim demokratima,
koji nisu htjeli ispasti previše naklonjeni staromodnom marksistu. Manuel
Fraga, bivši ministar u Francovoj vladi i tadašnji predsjednik konzervativne
pokrajinske uprave u Galiciji, imao je jake veze s velikom gali-cijskom
zajednicom na Kubi. Fidel Castro, i sam dijete doseljenika iz Galicije,
uspostavio je blizak i prisan odnos s Fragom. Bio je cijelo vrijeme s njim kad
je ovaj došao na Kubu, te je nekoliko dana bio Fragin gost kad je posjetio
Španjolsku. Na Fragin zahtjev, Castro je Galicijskom centru vratio jednu od
najljepših zgrada u Staroj Havani, koja je bila zaplijenjena nakon revolucije.
"Mi smo braća i sunarodnjaci", rekao je Castro. Fraga je zanemario prigovore
članova vlastite stranke, koji su ga optuživali da je previše sklon tvrdokornom
komunistu. Smatrao je da ima dužnost brinuti se za nekadašnje Galicijce na
Kubi, kojoj god političkoj struji pripadali. Castro je 1994. zakasnio na jedno
večernje primanje u kineskom veleposlanstvu povodom obilježavanja
godišnjice osnutka Narodne Republike Kine. Dobro raspoložen, objasnio je
kako je cijeli dan pecao sa svojim prijateljem Fragom. Počeo je veličati
Fraginu mudrost i razboritost. Slagao se s Fragom o praktički svim pitanjima
koja su spomenuli. Ako Fraga predstavlja europske desničare, Castro će
podupirati desnicu. Ne misleći na stavove kineskih domaćina, hvalio je sve
nazočne diplomate koji su predstavljali desničarske vlade. Sigurno bi se dobro
slagao s gospodom Thatcher, izjavio je. Žao mu je što se nisu nikad sastali.
Možda u modernom svijetu pojmovi "ljevica" i "desnica" više nisu važni.
Kako je morao preživljavati u kapitalističkom svijetu, Castro se iskreno
zanimao za poglede i iskustva zapadnjačkih političara. Čak je i dotadašnje
uvođenje umjerenih gospodarskih reforma značilo da kubanska vlada mora

293
rješavati pitanja koja su davno nestala s kubanskog političkog obzora, kao što
je osobno oporezivanje i promjenljivi tečaj. Na ručku s pomoćnikom ministra
iz britanskog Ministarstva trgovine, satima je razgovarao o porezima. Ministar
je rekao kako je konzervativna vlada promijenila britanske gospodarske
mogućnosti jer je raskrstila s pogrešnom politikom socijalista koji su previše
trošili i previše oporezivali. Na kraju ručka, Castro se okrenuo svojem tek
imenovanom ministru za financije i rekao bez tračka ironije: "Jeste li čuli?
Moramo slijediti primjer britanske konzervativne vlade. Nemojte postaviti
previsoke poreze. Ako budu previsoki, to će potaknuti utaju poreza i oslabiti
marljivost i inicijativu."

Kad je Castro došao u Narodnu skupštinu govoriti o poreznoj i monetarnoj

reformi, zvučao je kao liječnik koji plašljivoj djeci objašnjava da moraju
progutati gorki lijek. "Dobro, ova se zemlja mora naviknuti na porez kao
činjenicu." Rekao je da vladi nije drago što uvodi porez. Radije bi potpuno
ukinuli novac u "Posebnom razdoblju", te pravedno podijelili sva sredstva.
Međutim, u kapitalističkom svijetu to nije moguće. U međuvremenu, previše je
pesosa bilo u optjecaju, što je rušilo vrijednost plaća u toj valuti. Treba
povisiti cijenu roba kao što su cigarete i alkohol. Pojedinci s velikim
primanjima moraju se oporezivati. U nas nema ni trunke kapitalizma ili
neoliberalizma. Suočeni smo sa svijetom kojim potpuno vlada neoliberalizam i
kapitalizam. To ne znači da ćemo se predati. To znači da se moramo prilagoditi
realnosti tog svijeta. Upravo to i radimo, ne uznemirujući se, ne odbacujući
svoje ideale, svoje ciljeve. Tražim od vas da se pouzdate u ono što radi vlada
i partija. Oni će braniti do posljednjeg daha socijalističke ideale, načela i
ciljeve... Svijet je u rukama kapitalizma, što će trajati prilično dugo.
Revolucija, čvrsta i angažirana poput naše, mora uzeti u obzir te činjenice.^
Čak i s inozemnim gostima od kojih je htio nešto naučiti, Castro je obično
mnogo više govorio nego slušao. Neumorno je zapadnjačkim političarima, pa i
novinarima i poslovnim ljudima, objašnjavao prednosti kubanskog sustava.
Volio je isticati kako na Kubi nema narkomana, banda prijestupnika ni rasnih
nemira. Demokracija? Na Kubi postoji stalni proces demokratskog
savjetovanja s cijelim narodom.

* World Trade Organisation (WTO) ima sjedište u Genevi, Švicarska, te

posreduje u trgovini između 148 zemalja članica (nap. ur.).

294
Mogu li se obični radnici čuti u Panami ili Grenadi, gdje su američki marinci
oružjem nametnuli svoju predodžbu o demokraciji? Izbori? Kuba ima izbore
koji su uistinu demokratski. U većini zapadnjačkih zemalja izborne kandidate
biraju političke stranke, a ne stanovništvo. Na Kubi obični ljudi na sastancima
u svojim četvrtima predlažu kandidate. U SAD-u čovjek mora biti jako bogat
da bi uopće nešto postigao na izborima. Dovoljno je platiti jednu televizijsku
reklamu da se potuče većina običnih ljudi. Je li to demokracija? Ipak, u praksi,
tvrdili bi njegovi gosti, Castro odlučuje tko će biti izabran. Znao je na što
smjeraju. Je li on diktator? Nipošto. Ima manje ustavne moći nego većina
drugih šefova država, mnogo manje nego američki predsjednik. Predsjednik
SAD-a može objaviti rat ne pitajući kongres. Castro ne može ni imenovati
ministra ili veleposlanika ako prethodno ne dobije odobrenje Državnog vijeća,
koje bira Narodna skupština. Naravno da ima moralni autoritet, neformalnu
moć koja proizlazi iz poštovanja i ugleda koje je stekao tijekom godina. Ipak,
to ga ne čini diktatorom. Ustav osigurava da nijedan kubanski voda ne može
nametati odluke protiv volje naroda. Nakon trideset pet godina na vlasti, od
čega je velik dio vremena proveo govoreći, Castro je uvijek imao spreman
odgovor. Svejedno se još trudio pripremiti se za sastanke s posjetiteljima na
koje je htio utjecati, tražeći izvješća o njihovim konkretnim interesima. Kad je
primio poslovnu delegaciju koju je predvodila barunica Janet Young, znao je
za njezino sudjelovanje u trgovini s karipskim zemljama engleskog govornog
područja, kao i za njezino lobiranje u korist karipskih izvoznika banana. Na
sastanku je pokazao da mnogo zna o dugotrajnom prekooceanskom sporu oko
banana. U Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO)*, SAD i latinskoameričke
zemlje tvrdili su da trgovinski režim Europske Unije, kojim su se štitili
tradicionalni europski dobavljači banana uglavnom u Karibima, krši pravila
WTO-a o slobodnoj trgovini. Kubanski ministar vanjskih poslova stao je na
stranu latinskoameričkih vlada. Zaključio je da u pitanju koje izričito ne utječe
na Kubu treba pokazati solidarnost s ostatkom Latinske Amerike. Međutim, kad
je Castro osobno proučio stvar, prije samog sastanka s barunicom Young,
promijenio je kubansku politiku. Kad je Fidel bio dijete, imanje njegova oca
bilo je okruženo jednom od golemih plantaža šećerne trske pod vlasništvom i
upravom kompanije United Fruit. Znao je mnogo o djelatnostima velikih
američkih korporacija u njihovim "banana republikama". Zato je rekao
barunici Young i njezinu izaslanstvu da je europska trgovina bananama
savršeno opravdana. Latinskoameričke vlade koje joj se protive jesu
nerazumne i sebične. Već imaju cijelo sjevernoameričko tržište i velik dio

295
europskog tržišta. Karipski su otoci relativno mali proizvođači, pa bi bilo
sramotno kad bi ih se istjeralo iz trgovine. Nemaju ni prostor niti resurse da
razviju druge gospodarske grane, a ne mogu se niti natjecati na istoj razini kao
kompanije u Latinskoj Americi koje iskorištavaju svoje jeftine radnike. Sve je
to bilo glazba za uši Castrovih posjetitelja, koji su otišli čudeći se koliko je
bolje obaviješten i razboritiji nego što su mislili.

Castrove razrađene prezentacijske vještine svakako su pomogle da se izbjegne

narodni bunt koji je najavljivao predsjednik Bush. Međutim, nisu mogle
izbjeći ogorčenje i depresiju zbog dugih redukcija struje, nestašice hrane i
prijevoza, te gledanja stranih turista kako dolarima kupuju robu o kojoj većina
Kubanaca može samo sanjati. Kubanci su još mogli prihvatiti da je taj
"dolarski apartheid", kako je Castro često objašnjavao, neugodan ali nužan za
gospodarski opstanak. Mogli su prihvatiti daje američko neprijateljstvo, a ne
nesposobnost njihove vlade, glavni uzrok gospodarskih problema zemlje. No
to nije olakšavalo njihove tegobe. Kad god bi se svjetlo pojavilo na kraju
tunela, nešto bi se dogodilo što bi ga ugasilo. Nade o znatnom povećanju struje
ugasile su se u listopadu 1992. kad su Rusi odustali od napola dovršene
nuklearne elektrane. U ožujku 1993. je uragan koji je poslije nazvan "Oluja
stoljeća" izazvao velike poplave i\mištio usjeve i zgrade diljem otoka. Zatim
je zavladala epidemija rijetke bolesti koja je izazivala slabljenje vida i
napokon sljepilo. Ustanovilo se da je vjerojatno izazivaju neuhranjenost i
nestašica vitamina. Neke su žrtve bile žene koje su djeci davale dio svojih
bijednih porcija. Preživljavanje u "Posebnom razdoblju" bilo je svakodnevni
izazov. Gotovo nitko nije mogao izbjeći odlazak na crno tržište. Akademski
građani s velikim kvalifikacijama obično bi pokušali dobiti posao kao hotelski
konobari kako bi zaradili koji dolar. Za mnoge je ljude došlo do obrata. Oni
koji su imali rodbinu u Miamiju, koja je slala dolare, postali su najimućniji.
Sluge revolucije, koji su ovisili samo o skromnoj plaći u pesosima, propali su
na dno društvene ljestvice. To je u nekoj mjeri zaštitilo vlast od javnog
ogorčenja. Carlos Lage, čovjek koji je svakodnevno vodio vladu, često se
mogao vidjeti kako ide biciklom na posao, bez zaštite i očito bez vladinih
povlastica. Njegova je majka satima čekala u redu kao svi drugi Kubanci da
dobije svoju porciju. Mnogi mladi, pogotovo studenti, okrenuli su se
prostituciji. Zrakoplovi iz Meksika i Španjolske dovozili su brojne
sredovječne samce koji su željeli usluge privlačnih tinejdžerki za nekoliko
lime-naka mesa iz dolarskog dućana. Castro je tijekom godina izrekao mnogo

296
govora o starim lošim vremenima kad je Havana bila puna prosjaka i
prostitutki, koje su iskorištavali američki turisti. Ljutilo ga je što se
prostitucija vraća u tolikoj mjeri. Povremeno bi policija pokupila prostitutke i
upozorila ih. Roditeljima se poručivalo da paze na djecu. Ipak, policija je
shvatila da prostitucija barem donosi dolare i da bi njezino iskorijenjivanje
imalo veliku političku cijenu. Castro je tvrdio kako je nova prostitucija
različita od stare. U Batistino su doba siromašne djevojke u prostituciju tjerali
makroi i gangsteri. Takvo se iskorištavanje nikad neće dopustiti. No,
"prostitucija kao zvanje", kada studentice i bolničke sestre prodaju tijelo radi
džeparca, nešto je posve drugo. To je žalosno, ali se ne može smatrati teškim
zločinom. Castro je svakako htio pokazati sunarodnjacima da i on mrzi
negativne vidove turizma kao što su prostitucija i prosjačenje. Koristio je
argument koji su isusovački učitelji u njegovoj školi koristili kako bi objasnili
zašto Bog dopušta zlo: Krepost se dokazuje kad se čovjek izloži iskušenju...
Jednom sam upotrijebio metaforu koju sam poslije morao povući zato što je
kriva. Rekao sam da se krepost ne može sačuvati u samostanu. Odmah mi je
pisalo više redovnica i reklo da je ta izjava nepravedna. Složio sam se s njima
i više ne govorim o samostanima. Govorim o kulama bjelokosnim...

Prijateljsko upućivanje na redovnice bilo je također znakovito. U razdoblju

tegoba i tjeskobe bilo je prirodno da se više ljudi obrati vjeri. Nakon više
desetljeća opadanja, broj vjernika u katoličkim crkvama počeo je rasti. Sve
više crnaca i ljudi miješanih rasa, pa čak i neki bijelci, sudjelovali su u
ritualima afrokubanskih religija, nadajući se da će duhovi santeria riješiti
njihove probleme. Tajna je policija pokušala pridobiti svećenike santeria,
nudeći novac i druge povlastice da medu svojim sljedbenicima potiču
naklonost prema Castru. To nije spriječilo svećenike da u godišnjem
proricanju budućnosti ne upozoravaju na pošast, nevolju i razdor. Morali su
ostati uvjerljivi. Castro je zaključio da je vjerski preporod uglavnom
bezopasan i da se može trpjeti. Nekada je aktivno progonio katoličku crkvu.
Sve je religije smatrao posljedicom neznanja i zaostalosti. Ipak, uviđao je da
su napetosti i pritisci "Posebnog razdoblja" neizbježno učinili religiju
privlačnom. Htio je pokazati razumijevanje i suosjećanje, pa je zato crkvene
ljude javno spominjao po dobru. Čak je napola pohvalio papu Ivana Pavla II.:
"Hrabar čovjek, ali fundamentalist." Raul, uvjereni komunist od studentskih
dana, kao daje pokazivao još veću naklonost katoličkoj crkvi. U jednom je
govoru rekao da časne sestre u bolnicama obično više rade i predanije su nego

297
državne službenice. Zatim je dodao da prije polaska u krevet uvijek nekoliko
minuta razmišlja u tišini, razmatrajući je li tijekom dana ispravno postupao i je
li vršio svoju dužnost. Objasnio je kako je tu naviku stekao u isusovačkoj
školi. Neki su se ljudi počeli pitati je li crkva ipak osvojila braću Castro.
Zapravo, to je bila obična politika. Kad je jedan Francuz upitao Castra što će
se dogoditi kad umre, Fidel je mislio da pita što će se njemu dogoditi. Otići ću
u pakao. Vrelina će biti nepodnošljiva. Ipak, patnja neće biti tako strašna kao u
onih koji, budući da previše očekuju r^d nebesa, moraju biti iznevjereni. Kad
dođem u pakao, dočekat će me Mara, Engels i Lenjin. Uostalom, i vi ćete biti
tamo, jer kapitalisti također idu u pakao, pogotovo kad previše uživaju u
životu. Castro se nadao i vjerovao je da će gospodarski napredak smanjiti
potrebu naroda za duhovnom utjehom. No bilo je izgubljenih mladića koji se
nisu zanimali ni za vjeru niti za politiku. Osjećali su dosadu i nemoć. Najviše
su se viđali u vrevi ulica u središtu stare Havane. Bilo ih je još više nakon što
su tisuće vojnika raspuštene po povratku iz Angole. Neki su bili nezaposleni ili
su imali premalo posla. Drugi su slušali radijske emisije iz Miamija i sanjali o
lijepom životu u Sjedinjenim Državama. Većina je imala slabe šanse dobiti
vizu od Odjela za interese SAD-a. Pokušati otići s Kube bez vize bilo je još
nezakonito i moglo se kazniti zatvorom. Ipak, mladi su nezadovoljnici znali da
je dovoljno prijeći Floridski tjesnac, a onda će ih SAD prihvatiti, te će im
pomoći imućna kubanska emigrantska zajednica. Nekolicina je iskušala
tradicionalnu taktiku noćnog isplovljavanja u čamcu ili na splavi kućne izrade.
Međutim, to je bilo opasno. Kad bi i umakli kubanskoj policiji, svejedno im je
prijetila opasnost od brodoloma i morskih pasa. Neki su pokušali pobjeći
krađom ili otmicom motornih plovila. Jedan se zloglasni incident dogodio
1992. kad je skupina Kubanaca noću zauzela brod u mornaričkoj bazi Tamara.
Pritom su nadvladali i vezali četiri stražara u samoj bazi. Nisu mogli uključiti
motor, pa su morali odustati od pokušaja. Kako bi zameli tragove, hladnokrvno
su ustrijelili četiri vezana stražara. Ipak, 23-godišnji stražar Rolando Perez je
preživio trideset sedam dana u bolnici prije nego što je podlegao ranama.
Castro je više puta posjetio Pereza u bolnici. Na sprovodu je održao jedan od
svojih najstrastvenijih i najgorčih govora. Osudio je dvoličnu i nedosljednu
politiku SAD-a prema useljenicima, koja je poticala Kubance da pokušaju
prebjeći na nezakonit i opasan način. Sagradili su zid "viši od berlinskoga"
kako bi odbili Meksikance i većinu drugih useljenika. Haićane su vraćali u
siromaštvo i bijedu iz kojih su pobjegli. S druge strane, nezakonite kubanske
useljenike dočekivali su kao junake, čak i kad bi počinili surove i neljudske

298
zločine. Castro je rekao da je bolnica koja je liječila Pereza trebala lijek koji
proizvodi jedna američka tvrtka, ali čak ga ni europska podružnica te tvrtke
nije htjela isporučiti Kubi. Morali su nabaviti lijek preko treće strane. Na
kraju su svi napori da se spasi Rolandov život bili uzaludni. "Kršćanski
zapad", rekao je Castro, pojurio je obraniti ljudska prava okorjelih zločinaca
na Kubi, ali nije poslao nikakvu poruku sućuti ili potpore Perezu i njegovoj
obitelji, ili žrtvama oružanih napada bandita iz Miamija. Kad pokapamo
nekoga koga volimo, ispričamo priču o njegovu životu. Rolandova je priča
ujedno priča našeg naroda. To je priča naše revolucije. Bio je plemenit, dobar,
domoljuban, revolucionaran, požrtvovan, marljiv, poslušan mladić. Na
njegovu mjestu mogao se naći netko od naših studenata ili bilo tko od naših
mladića. Kažu da je Krist visio na križu šest sati. Rolando je bio sto pedeset
puta po šest sati na križu koji su podigli ti trgovci zločina i smrti.

Još nekoliko spektakularnih pokušaja bijega ukradenim ili otetim plovilima

bilo je 1993. i 1994., od kojih su neki bili uspješni. Jedna je skupina otela
motorni čamac i uspjela stići do SAD-a nakon što je ubila jednog policajca i
bacila ga preko palube. Zatim je u noći 13. srpnja 1994. jedan tegljač u
havanskoj luci zauzelo šezdeset troje ljudi koji su htjeli pobjeći. Tegljač je
isplovio kroz luku na otvoreno more. Tri druga tegljača krenula su u potjeru, te
su njihove posade tražile od odbjeglog broda da stane. Kad ih nije poslušao,
jedan mu je tegljač pokušao zatvoriti put, dok je drugi prilazio s boka. U mraku
i na uzburkanom moru došlo je do sudara. Prenatrpani je tegljač potonuo.
Lučka je policija stigla na mjesto nesreće i uspjela spasiti trideset jednu osobu
iz mora, ali preostale trideset dvije, medu kojima je bilo mnogo žena i djece,
utopile su se. Vijest o nesreći zaprepastila je Havanu i još više Floridu. Velik
dio američkih medija govorio je o nesreći kao o zvjerstvu. Predsjednik Clinton
je rekao da to pokazuje "teror kubanskog režima". Neke su radijske emisije
tvrdile daje Fidel Castro osobno zapovjedio da se tegljač potopi i putnici
ubiju kako bi odvratio ostale od pokušaja bijega. Taje priča ismijana na Kubi,
ali neki su povjerovali. Potapanje tegljača bilo je katastrofa za Castra.
Naglašavao je da kubanska policija nije bila izravno upletena u nesreću.
Posada drugih tegljača u luci djelovala je na svoju ruku, a da nije obavijestila
ni policiju ni carinu. Njihov je postupak bio nerazborit i nepromišljen, ali
nesreća je očito bila slučajna i tragična. Sve je to možda bilo istina, ali to nije
utješilo ljude. Brojne su obične obitelji nastradale u pokušaju bijegaj Kube.
Kako god se to objašnjavalo, izgledalo je loše.

299
Svjestan koliko mu je ta nesreća naškodila, Castro je policiji i carini izdao
nove zapovijedi. Morali su poduzeti dodatne mjere čuvanja trajekata i drugih
brodova, ali ni u kojem slučaju nisu smjeli djelovati tako da bi mogli ugroziti
živote drugih. Ako netko ukrade ili otme brod, policija ga ne smije pokušati
zaustaviti, nego ga samo treba slijediti izdaleka dok ne izađe iz kubanskih
voda. U sljedećih nekoliko tjedana oteto je još tri broda. Slušajući zapovijedi,
carinici su samo pratili brodove izdaleka i nisu se miješali. Dva čovjeka na
prvom brodu, koji nisu htjeli ići na Floridu, bačeni su preko palube. U trećem
je slučaju ubijen mornarički časnik koji je htio spriječiti otmicu. Skupina
mladića neuspješno je 5. kolovoza pokušala zauzeti trajekt u Regli, na istočnoj
strani havanske luke. Sve je završilo bacanjem kamenja i razbijenim
prozorima. Sljedećeg su se jutra proširile glasine da se planira otmica jednog
trajekta u Staroj Havani. Gomila od dvjestotinjak ljudi okupila se na molu,
nadajući se da će otploviti u Miami. Došla je policija i rekla ljudima da se
raziđu. Odbili su. Neki su počeli vikati i bacati kamenje. Tako su počeli najteži
neredi u povijesti kubanske revolucije. Skupine mladića trčale su ulicama
Stare Havane, bacale kamenje na rijetke policajce, izvikivale parole protiv
Castra i pokušavale provaliti u vladina skladišta. Još od prvih dana revolucije
Castro je nadgledao izradu planova za rješavanje uličnih nemira. Prvi put
nakon više od trideset godina, ti su se planovi trebali primijeniti. Kubanci su
se navikli gledati na televiziji zbijene redove naoružane policije kako
napadaju demonstrante i tuku ih. Međutim, te su scene bile iz Batistina doba ili
iz zemalja gdje je vladao teror desničarske vlade. Castro je volio održavati
mišljenje da u revoluciji policija nikad ne napada "narod". Ako treba suzbiti
nemire, to će učiniti sam "narod". U skladu s tim, postojale su "brigade za brzo
djelovanje", neka vrsta neprofesionalne milicije ili policijskih rezervista, koji
su trebali održavati red u hitnim slučajevima. U Havani su brigade za brzo
djelovanje uglavnom činili radnici na gradilištima hotela. Kad su izbili nemiri,
pedesetak tih radnika, naoružanih štapovima i željeznim šipkama, krenulo je u
središte Stare Havane. Demonstranti se nisu sukobili s njima, nego su se
razbježali na sve strane. Iza radnika, veća je gomila hodala glavnom cestom
Prado, vičući: "Fidel! Fidel!" Naravno, usred te gomile vidio se prepoznatljiv
lik Fidela Castra, pokraj kojeg su hodali Lage i drugi vode. Izveo je
veličanstvenu kazališnu predstavu, kojom je prvu kubansku demonstraciju
protiv Castra pretvorio u mnogo veću demonstraciju za Castra. Neredi su
polako jenjali. Kad su demonstranti za Castra zauzeli široki Prado, buntovnici
su se pokušali okupiti u manjim sporednim ulicama, bježeći kad bi naišli na

300
policiju ili skupine radnika. Snimatelji s kubanske državne televizije bili su na
licu mjesta gotovo od početka nereda i snimili su oko tri sata materijala.
Televizijske su vijesti prikazale samo nekoliko izrezaka, ali potpuni je
materijal potvrdio izjave svjedoka da je sudjelovalo najviše dvjesto ili tristo
mladića, koji su uglavnom djelovali u malim skupinama na različitim
mjestima. Koliko se zna, nitko nije ni ubijen niti ranjen. Jedan Kanađanin koji
je slučajno bio nazočan od samog početka opisao je događaj kao "mačji kašalj
u usporedbi s uobičajenim neredima zbog hokeja u Kanadi". Uniformirana je
policija odigrala manju ulogu, vrlo suzdržanu, gdje su pokušali nagovoriti
buntovnike da se smire. U jednom je trenutku policijski kombi stao pokraj
skupine koja je bacala kamenje, policija je iskočila i uspjela uhvatiti jednoga
od njih. Dok su ga vodili do kombija, pitao je smije li uzeti bicikl, jer ako ga
ostavi na ulici, netko bi ga mogao ukrasti. Dva su ga policajca na to otpratila
da uzme bicikl i pomogla mu da ga ukrca u kombi, a onda su se svi zajedno
odvezli.

Tijekom tog dana Castro je dao niz improviziranih intervjua, prvo na ulici, a
poslije u televizijskom studiju. Počeo je tako stoje umanjio važnost nereda.
Oni koji su sudjelovali, rekao je, bili su probisvijeti i socijalni elementi, kao i
nekolicina koja je pod utjecajem američke propagande što se emitira na Kubu
s Floride, pogotovo odvratnih laži koje se šire u svezi s potapanjem tegljača.
"Bio sam u uredu kad mi je rečeno da neki bacaju kamenje na policiju. Bila je
moja dužnost da odmah osobno dođem, vidim što se događa, te prvenštoeno
potičem mir i sabranost." Castro je rekao da je cijelu stvar izazvalo američko
spletkarenje. Amerikanci nastoje uništiti kubansko gospodarstvo jačajući
blokadu i koristeći sve načine da spriječe strane tvrtke koje žele doći na Kubu.
Odbijaju dati vize Kubancima kako bi se zakonski i sigurno uselili, ali potiču
ih na nezakoniti odlazak. Radijske i televizijske postaje na Floridi odašilju sve
više laži, kleveta i huškanja.

* US Interests Section (US1NT) djeluje u Havani od 1. rujna 1977., a zvanično

je dio švicarskog veleposlanstva na Kubi (nap. ur.).

"To više nije samo sredstvo propagande. To je plan da se izazovu neredi i

sukobi u našoj zemlji... Imaju strategiju da izazovu nezadovoljstvo, podijele
narod i stvore sukob, da padne krv..." Neki su se Castrovi pristaše žalili da je
policija bila nedjelotvorna. Tvrdili su da bi ranija i žustrija policijska akcija

301
suzbila nerede puno brže. Castro je vatreno branio policiju: Policajci su
postupili ispravno. Nisu koristili nasilje. Bili su mirni, hladnokrvni i
uvjerljivi. Naši neprijatelji žele izazvati nasilje i navesti nas da izgubimo
glavu. Ponosan sam ponašanjem našeg naroda... Moramo imati veliku
samokontrolu. U ovakvim situacijama je bolje da nastrada naša strana. Ne
možemo zlorabiti moć kada se borimo protiv golorukih pojedinaca. Vjerujem u
to političko načelo. Znam da su neki radikalniji i žele ono što nazivaju
željeznim stiskom. Ako dopustimo da nas to ponese, neprijatelju dajemo
sredstvo koje će koristiti protiv nas, kojim će nas pokušati izolirati pred očima
svijeta tvrdeći da imamo teror, umorstva i slično... Jedan je odred policije
mogao lako riješiti taj incident. Možete li zamisliti koliko bi njima išlo na ruku
kad bi policijski odred rastjerao nerede tako što bi pucao i ubio desetak ljudi?
Kad se radi o reakciji samog naroda, to je nešto drugo. Uvijek sam vjerovao
da treba prepustiti masama rješavati takve izazove. Oružje se treba čuvati za
slučaj vanjske invazije ili plaćenika... Dok je još improvizirao na ulici, Castro
je rekao da su otmice brodova izravna posljedica američke politike.
Amerikanci ne daju vize Kubancima koji se žele useliti legalno, ali prihvaćaju
sve Kubance koji se dosele nelegalno. Ako SAD ne pristane surađivati kroz
urednije i razumnije sporazume, Kuba neće više policijom čuvati sigurnost
granica za Amerikance. Obećao je da će navečer detaljnije objasniti o čemu se
radi. Vijesti o tim riječima ubrzo su stigle u Odjel za interese SAD-a, koji se
odmah uzbunio. Direktor odjela je prema uputama iz Washingtona poslao hitnu
poruku kubanskom Ministarstvu vanjskih poslova. SAD neće prihvatiti još
jedan "egzodus iz Mariela". Ako Castro potvrdi ono stoje navodno rekao
popodne, bit će teških posljedica.

Ta intervencija nije poljuljala Castra. "Prijetnja" jenkija samo je dolijevala

ulja na vatru. Te je večeri nadugo i naširoko opisao povijest seoba iz Kube u
SAD, navodeći broj viza koje je SAD izdao svake godine (malen), broj
Kubanaca kojima kubanska policija nije dopustila da se odsele nezakonito
(velik), te broj koji je nezakonito stigao u SAD i bio prihvaćen (prilično
velik). Kad bi Amerikanci samo izdavali vize za one koje žele prihvatiti i
vraćali one koji dodu bez vize, nestao bi problem nezakonite migracije na
opće zadovoljstvo. Ne poduzmu li Amerikanci neke mjere kako bi spriječili
nezakonito useljavanje, Kubanci će prestati s nezahvalnim poslom
zaustavljanja nezakonitih odlazaka. Kubanski su useljenici uistinu bili dilema
za Amerikance. Nisu htjeli još jednu poplavu useljenika. S druge strane, bilo

302
bi politički neprihvatljivo vratiti Kubance u Castrovu komunističku tamnicu.
Možda se problem riješi sam od sebe. Mnogi ljudi izvan Kube gledali su na
nerede 6. kolovoza kao na povijesni događaj. Možda je bio mali u odnosu na
nerede u Los Angelesu ili Londonu, ali kad komunistički monolit jednom
napukne, može se vrlo brzo srušiti, kao što su pokazali događaji u Istočnoj
Europi. Nakon trideset pet godina razbijen je mit o Castrovoj apsolutnoj
kontroli. No je li doista bilo tako? Castro je bio siguran da nije. Iduće jutro
poslije nereda, nakon što je Amerikancima postavio klopku, otišao je u
kolumbijski grad Cartagenu na Iberoameričku konferenciju. Izgledao je
opušteno i veselo, čak vragolasto. U kantini Konferencijskog centra u
Cartageni, Castro je primijetio Gabriela Garciu Marqueza te je napustio stol u
prostoru za šefove vlada kako bi mu se pridružio. Tada je pokraj njega prošla
kolumbijska ministrica vanjskih poslova Noemi Sanin, još jedna žena koja se
Castru sviđala. "Noemi", rekao je Castro, "dolazim ovamo tražiti azil."
"Može", odgovorila je Sanin, "dobro nam došao." "Čekaj, Nc%mi", rekao je
Castro, "što si mislila, kakav azil tražim? Tražio sam azil za ovim stolom, ali
namjeravam se vratiti na Kubu. Tamo mi treba komadić zemlje gdje ću
otpočinuti."

Bilo je nezamislivo da bi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država dopustio

da njegove postupke diktira jedan Fidel Castro. Nije dolazilo u obzir mijenjati
politiku o doseljenicima s Kube, koja je ionako već bila zakonski određena.
Zato je Castrov zahtjev za nov pristup naišao na oštro odbijanje. Stoga je
započela primjena odluke koju je Castro obznanio u razgovorima od 6.
kolovoza. Pogranične su postrojbe dobile zapovijed da ne zaustavljaju ljude
koji odlaze s Kube, pod uvjetom da su plovila u kojima putuju njihovo
vlasništvo. Tako je počeo još jedan val iseljavanja. Umjesto da pokušava
ukrasti ili oteti vladina plovila, nezadovoljna je mladež počela graditi svoja.
Turisti i diplomati mogli su otići na žalove u blizini Havane i gledati brodice i
splavi kako se grade i zatim polako veslima upućuju prema Floridi, dok im
suzni prijatelji i rođaci mašu s obale. Američko je državno tajništvo ponovilo
11. kolovoza 1994. da se politika neće promijeniti. Kubanski doseljenici koji
se nadu u Floridskom tjesnacu i dalje će se prihvaćati u SAD-u. Međutim,
kako su ljudi stalno pristizali, i kako je rastao pritisak da se zaustave, Clinton
je bio prisiljen objaviti novu politiku. Kubanski doseljenici koji se nađu u
Floridskom tjesnacu neće se prihvatiti u SAD-u. Umjesto toga će se odvesti u
američku mornaričku bazu u Guantanamu na istoku Kube i tamo privremeno

303
smjestiti. Dobit će savjet (bez prisile) da se vrate na Kubu i zatraže vizu u
Odjelu za interese SAD-a u Havani. Kako bi kaznio Castra što je izazvao tu
krizu, američki je predsjednik objavio paket novih mjera: Kubanci u SAD-u
više neće smjeti slati novac rođacima na Kubi, većina letova između Kube i
Miamija bit će ukinuta, a radijske emisije odašiljane na Kubu s Floride bit će
još češće. Te je tri mjere odavno predlagao CANF, te su dogovorene na
sastanku koji je Clinton održao s CANF-om u Bijeloj kući. Zauzvrat je CANF
nevoljko prihvatio poništenje dugogodišnjeg načela da će SAD automatski
davati pravo boravka svakoj osobi koja bježi s komunističke Kube. Clinton je
uzeo novac i glasove desničarskih kubanskih emigranata. Morao je uzeti u
obzir njihove stavove. Nove su mjere objavljene 19. kolovoza, na Clintonov
rođendan. Castro mu je ponudio nekoliko savjeta: "Uvijek pazim da na
rođendan ne donosim brzoplete i nepromišljene korake. Trebao je pričekati i
vidjeti što će biti." Kako bi se još malo našalio, Castro je na kubanskoj
televiziji pročitao cijelu Clintonovu izjavu (koja je, naravno, bila upućena
Amerikancima) i davao svoje komentare: "SAD je učinio više nego ijedna
druga zemlja kako bi maknuo Castrovu vladu... Oni to zovu Castrovom
vladom. Castro ovo, Castro ono. Zaboravili su daje ovdje revolucija..."

Baza u Guantanamu bila je samo privremeno rješenje, koje je uostalom Castru

politički odgovaralo. Isticalo je postojanje anakronistične američke enklave na
kubanskom tlu, uključujući poniženje koje ona znači za kubanski nacionalni
ponos. Samo je nekolicina emigranata pristala na povratak na kubanski
teritorij. Većina je radije sjedila i čekala. Kako su rasle zlovolja i dosada, a s
njima i opasnost od većih nemira, američka je vlast morala preseliti skupine
doseljenika u dugoročne tranzitne logore u Panami.

Castro je mimo čekao. Mnogi su predviđali da će za neredima 6. kolovoza

ubrzo uslijediti teži neredi, a zatim i Castrov pad. Umjesto toga, sigurnosni je
ventil opet uspio. Kako su tisuće najogorčenijih Kubanaca bile u Guantanamu i
Panami, mir se vratio u Havanu. Pokazalo se da su neredi bili jednokratni. Na
kraju je američka vlada morala ponovo promijeniti politiku i prihvatiti sve
useljenike u SAD. Tiho je dogovoren novi bilateralni sporazum o migracijama,
prema kojem je SAD pristao izdavati više viza, dok je Kuba pristala opet
zaustavljati nezakonite odlaske. Osim toga, Clinton je postupno ukinuo mjere
koje je uveo 19. kolovoza. Zabrana letova i slanja novca ionako je bila
nepopularna i lako se mimoilazila. Čini se kako je Castro mudro savjetovao

304
Clintonu da bude manje brzoplet. Castro se često zgražao što se "gangsteri" iz
CANF-a primaju kao uvaženi gosti u Bijelu kuću i savjetuju predsjednika o
politici prema Kubi. Ipak, shvaćao je pod kakvim je pritiscima Clinton. Unatoč
javnom izrugivanju Clintonovoj nedosljednoj politici, općenito ga je
ocjenjivao objektivnije. Jedan Castrov komentar iz tog razdoblja odaje i
predrasude i oštroumnost: Nemam loše osobno mišljenje o Clintonu. Izabrali
su ga najsiromašniji Amerikanci. Smatram da ima dobre namjere. Htio je
pomoći nezaposlenima, mladeži, starijima, crncima i doseljenicima iz Latinske
Amerike. Htio je bolje zdravstvo i obrazovanje. Rekao bih da je njegov
program dobar za Sjedinjene Države... Međutim, nije se dovoljno čvrsto držao
svojih stavova. Dopustio je mafijaškim skupinama da jako utječu na njega. To
je omogućilo krajnjoj desnici da na njega vrši pritisak. Desnica je snovala
nerede, što je oslabilo Clintona... Krajem 1994. Castro je bio uvjeren daje
najgore prošlo, te daje prebrodio krizu zbog pada Sovjetskog Saveza.
Gospodarstvo je nakon dvije godine vrtoglavog pada doseglo dno i napokon je
pokazivalo prve znakove oporavka. Opisao je Kubu kao boksača kojeg je
iznenadio rafal jakih udaraca. Još je ošamućen, ali polako mu se bistri u glavi.
U drugoj inačici te metafore, rekao je: "Kao da vas raspale kolcem po glavi.
Načas sve vidite dvostruko, a onda opet zavladate sobom. Već se oporavljamo
od šoka..." Kako bi svladao američku "blokadu", Castro je morao uvjeriti
ostatak svijeta, pogotovo Europu i Latinsku Ameriku, daje Kuba još u igri, da
njegova vlada čvrsto drži uzde, te daje Kuba pouzdan partner za trgovinu i
ulaganja. Rijetke su vlade bile spremne pozvati Castra u bilateralni posjet.
Siromašna i izolirana Kuba mogla je malo toga ponuditi, a k tome bi svaka
vlada koja pozove Castra izazvala prilično negodovanje VVashingtona. Ipak,
nijedna zemlja osim SAD-a nije smatrala da Kubu treba isključiti iz
multilateralnih skupova. Kako bi ostavio dojam u inozemstvu, Castro je morao
što bolje iskoristiti prigode za sudjelovanje na međunarodnim konferencijama
ili svečanostima na visokoj razini. Zato je odlučio sudjelovati na
Iberoameričkoj konferenciji u Cartageni, iako je to značilo otići s Kube samo
dan nakon nereda 6. kolovoza. Zbog svoje karizme, Castro je obično blistao
čak i u društvu najvećih državnika. U Cartageni je izazvao još veću senzaciju
nego obično kad se na konferenciji pojavio odjeven u guayaberu, tipičnu
karipsku košulju s dugim rukavima, umjesto svoje uobičajene masli-
nastozelene odore. Trideset sedam godina nije odjenuo civilnu odjeću. Spavao
je u pidžami, kupao se u kupaćim gaćama, ali u svim drugim prigodama uvijek
je nosio maslinastozelenu vojnu odoru, bilo običnu pamučnu odoru zakopčanu

305
do grla, bilo svečaniju odoru s košuljom i kravatom. Još je nosio oznake
bojnika (comandante) s kojima je 1956. zaplovio iz Meksika na Granmi. Bio je
jedini bojnik na Granmi, a pod sobom je imao dva satnika i više poručnika.
Rado je govorio da je jedini časnik koji nikad nije promaknut. Bio je vrhovni
zapovjednik, ali još je imao čin bojnika. Zašto je u staroj dobi odjednom
odlučio pojaviti se kao civil? Je li napokon napravio politički ustupak? Je li
priznao kako je došlo vrijeme da prestane biti revolucionarni gerilac i postane
građanski političar? Castro je uporno tvrdio da nosi guayaberu samo iz
uljudnosti. Poziv na konferenciju u Cartageni izričito je navodio da treba
odjenuti odijelo ili guayaberu. Castro nije imao ni jedno niti drugo, ali
gViOyabe.ru je bilo lakše napraviti. Kad se vrati na Kubu, tvrdio je, opet će
odjenuti odoru. Odora je udobna, praktična i jeftina. Nema razloga mijenjati
je.

Sve je to bilo istina, ali ne potpuna istina. Premda tvrdivši suprotno, Castro je
uistinu poslao određenu poruku. Svijet se promijenio, a on se prilagođavao.
Na Kubi je doista opet navukao odoru, ali poziv u Cartagenu dao mu je
izgovor da počne u inozemstvu nositi civilnu odjeću ako tako može ostaviti
bolji dojam. Nekoliko mjeseci kasnije pojavio se u Parizu u tamnom civilnom
odijelu. Taj put je dao drukčije objašnjenje. "Malo sam zavidan svima vama.
Nisam imao odijelo, a rekli su mi da ne bih smio doći u Pariz ako nisam
savršeno odjeven." Međutim, na sastanku "organizacija solidarnosti" (tj.
pristaša Kube) u Kopenhagenu nosio je isključivo maslinastozelenu'Tpdoru.
Članovi organizacija solidarnosti htjeli su da njihov junak izgleda kao gerilski
vođa, a ne kao još jedan političar u odijelu. Na sličan način, Castro je postao
spremniji prilagoditi jezik u skladu s publikom. Ponekad, pogotovo na Kubi, i
dalje je koristio staru retoriku radikalnog marksizma. U drugim prigodama,
pogotovo pred zapadnjačkom publikom, definirao je kubansku revoluciju kao
da znači miješano gospodarstvo, društvenu pravdu i besplatno obrazovanje,
zdravstvo i socijalno osiguranje za svakoga, što je bio program koji bi
potpisao i najsuzdržljiviji socijalni demokrat. Kad je otišao u Južnu Afriku na
inauguraciju predsjednika Mandele, obratio se skupini poslovnih ljudi, od
kojih je jedan upitao hoće li budući sustav na Kubi biti komunizam. Castro je
rekao: "Mi to zovemo socijalizmom. Želimo ga održati, ali ostavili smo
otvoren gospodarski pristup... Trebaju nam ulaganja. Naša zemlja prolazi kroz
promjene kako bismo išli ukorak sa stvarnim svijetom današnjice. Ipak, nismo
odustali od svojih načela..." Castro je 1994. dvaput posjetio Kolumbiju, drugi

306
put zbog inauguracije predsjednika Sampera. Kolumbija je bila zemlja s
najviše nasilja u Latinskoj Americi, a velika su područja bila praktički izvan
vladine nadležnosti. Neke su kolumbijske gerilske organizacije u prošlosti
dobivale potporu, oružje i obuku iz Kube. Za mnoge desničarske Kolumbijce,
kao i naoružane i nemilosrdne paravojne snage, Castro je bio utjelovljeni vrag,
čovjek kojeg su krivili za stanje koje je gotovo nalikovalo građanskom ratu u
zemlji. Zbog toga su kolumbijski dužnosnici zaduženi za Castrovu sigurnost
bili opravdano nervozni. Castru su i njegovi ljudi iz osiguranja savjetovali da
ne ide s drugim državnicima na paradu kočija po uskim ulicama starog
kolonijalnog grada Cartagene. Castro je kolumbijskim prijateljima ispričao tu
priču: "Ljudi iz osiguranja najviše su se brinuli zbog vožnje u kočijama.
Trebalo se četrdeset minuta voziti ulicama, s konjem koji ide polako. Rekli su
mi da ne bih smio sudjelovati. Zamalo su me nagovorili. Gledao sam slike u
Pomorskom muzeju i bio sam nemiran. Zatim sam im rekao da ipak idem
kočijom. Rekao sam im da mi je teško igrati ulogu kukavice. Nisam htio da
ljudi govore kako sam došao ovamo u Barranquillu i nisam se popeo na
kočiju..." "Cartagena!", napomenuo je jedan gledatelj. Castro je pogriješio kao
Reagan, jer je zamijenio jednu kolumbijsku luku drugom. Ipak, brzo se snašao.
"Cartagena! Tako je, došao sam u Cartagenu, koja predstavlja Barranquillu i
cijelu Kolumbiju..." (Za to je dobio pljesak.) "Onda sam pomislio: koga da
pozovem? Bilo bi dobro kad bi došao Gabo (Garcia Marquez). Rekao sam mu:
Gabo, pozivam te da dođeš sa mnom. Ja sam loš prijatelj. Ukrcaj se. Rekao
sam Mercedes Garcia Marquez: Ne brinite. Ako ćete postati udovica, najbolje
je da se to dogodi dok ste još mladi... Inače, jedan je konj bio hirovit. Zamalo
smo imali nesreću. Zabili smo se u kočiju ispred nas..." Poslije, u jednom
privatnom razgovoru, Castro je rekao da su ga ljudi iz osiguranja uvjeravali da
ne ide u Izgubljeni grad*, indijanske ruševine visoko u planinama Sierra de
Santa Marta. Tamo se moglo stići jedino helikopterom. Kolumbijci su se bojali
da će helikopter možda biti prisiljen sletjeti na opasnom teritoriju, ili da će na
njega pucati gerilci ili pa-ravojne snage. Castro je smatrao daje opasnost
mala. Znao je da će putovati u modernom američkom helikopteru i imati još
jedan helikopter kao pratnju. "Rekao sam im da se previše brinu. Vjerovao
sam u naklonost kolumbijskog naroda i u američku tehnologiju." Castro je u
Bogoti posjetio mjesta gdje je bio za vrijeme Bogotaza 1948. Nije umanjivao
svoju ulogu u raspirivanju pobune. Opisao je kolumbijskim novinarima kako je
uzeo pušku i pridružio se policijskoj jedinici koja je sudjelovala u ustanku.
Pričao je o svojim pustolovinama šaljivo i samokritično. Sve se to dogodilo

307
gotovo pedeset godina ranije, a svijet se u međuvremenu jako promijenio.
Ipak, nije opisao svoju ulogu 1948. kao mladenačku ludost. Naprotiv, ponosio
se njome. Nikad nije bio sigurniji da su njegovi postupci bili čovjekoljubivi i
časni. Bio je posve sam, odsječen od prijatelja i domovine, život mu je bio
ugrožen. Bio je u iskušenju da odustane od pothvata, kao što su mu ranije
savjetovali prijatelji. Ipak, na kraju je izvršio svoju dužnost i održao riječ
prema novim kolumbijskim suborcima čiji je voda Gaitan surovo umoren. Bilo
je lako objasniti i opravdati prošlost. Ali sadašnjost? Mnogi su Kolumbijci
htjeli da Castro iskoristi svoj utjecaj kako bi stao na kraj unutarnjem nasilju
koje je uništavalo zemlju. Kolumbijski marksistički gerilci jako ga cijene.
Zašto im javno ne kaže da polože oružje i dogovore sporazum? Castro se
našao pred dilemom. Prošlo je mnogo godina otkad je Kuba aktivno
podupirala kolumbijske gerilce. Mogao je iskreno reći da Kuba više ne
surađuje s oružanim paravojnim skupinama nigdje u svijetu. "U prošlosti smo
vjerovali da postoje uvjeti za oružanu borbu. Općenito smatramo da oni danas
više ne postoje."

* Ciudad Perdida, stari indijanski grad u današnjoj Kolumbiji, građen između

11. i 14. stoljeća; uz San Augustin i Tierradento najvažnije arheološko
nalazište iz tog vremena (nap. ur.).

Ipak, Castro nije htio ispasti licemjeran i nevjeran prema starim prijateljima i
saveznicima. "Kad se od nas traži da interveniramo, moramo biti oprezni.
Oružane skupine ne vole pokroviteljski stav ni ljude koji ih savjetuju i guraju
nos u njihove poslove." Isti je problem dočekao Castra 1995. uslijed
zapatističkog ustanka u Meksiku. Bio je pod pritiskom da se obrati gerilcima
kako bi ih odvratio od nasilja. Rekao je da gaje ustanak iznenadio kao i sve
druge. Kuba se nikad nije miješala niti s jednom oružanom skupinom u
Meksiku. "Dajem prednost političkim rješenjima nad oružanim sukobima... Ne
smijemo rješavati te probleme silom nego pregovorima." Nije se izričito
ogradio od oružanih akcija zapatista, ali otišao je dalje nego u Kolumbiji.
Tijekom 1995. Castro je sve više stvarao novu sliku o sebi kao umjerenom i
razboritom vodi, koji je i dalje tvrdokorni komunist, ali je spreman odigrati
odgovornu ulogu u međunarodnim poslovima. Kuba je stjecala sve više
simpatija kao žrtva nerazumnog, pretjeranog i osvetničkog neprijateljstva
SAD-a. Sto i jedna zemlja u Ujedinjenim narodima stala je iza rezolucije koja
osuđuje embargo, a samo su dvije zemlje bile protiv. Na Iberoameričkoj

308
konferenciji 1995. u argentinskom gradu Bariloche, Castro je pokazao dotad
najumjereniji stav, te se bavio pitanjima kao što je reforma Ujedinjenih
naroda, a njegovi su stavovi dobili široku međunarodnu potporu. Došao je na
Generalnu skupštinu UN-a u New Yorku, gdje se njegov nastup namjerno
razlikovao od posljednjega prije tri desetljeća, kad je skupštini govorio više
od četiri sata. Govorio je samo šest minuta, i to o reformi UN-a, razoružanju i
okolišu. Castro je i dalje govorio o neslozi između Kube i SAD-a, ali malo
manje ratoborno, s naglaskom na Kubi kao oštećenoj strani. Govoreći na
jednom skupu u Urugvaju, rekao je kako blokada izvorno nije nametnuta zbog
komunističkih ili čak socijalističkih mjera na Kubi, nego zbog poljoprivredne
reforme koja je utjecala na američke posjede na Kubi. SAD nije blokirao
nijednu drugu zemlju, ni Kinu niti Vijetnam. Nije blokirao Južnu Afriku kad je
tamo vladao apartheid. Nije blokirao južnoameričke zemlje kad su tamošnje
vojne vlade terorizirale, mučile i ubijale tisuće ljudi. Blokirao je samo Kubu,
zemlju s jednom od najnižih stopa smrtnosti novorođenčadi na svijetu, gdje
svako dijete ima krov nad glavom, školu i zdravstvenu njegu, gdje nema
eskadrona smrti, rasne diskriminacije, banda zločinaca, mučenja niti
nestanaka.

* Glavni grad karipske države Trinidad i Tobago (nap. ur.).

Na sastanku s poslovnim ljudima u Port of Spain*, gdje je bio na konferenciji

nedavno uspostavljenog Udruženja karipskih država, Castro je dao nečuvene
ustupke kapitalističkoj etici, iako napola u šali: Može biti državnih tvrtki koje
loše posluju. Protivnici naše ideologije rado će to čuti. Država može poslovati
dobro ili loše. Općenito, kad imate prave poslovne ljude, oni posluju dobro.
Barem je njihovo računovodstvo bolje. Uzimaju u obzir troškove, tržišta i
ulaganja. Vi više slijedite razum. U svojem radu mi često slijedimo, rekao bih,
svoje osjećaje i srce. Vrlo često sanjarimo. Vrlo često želimo nemoguće.
Poslovni ljudi općenito žele raditi ono što je moguće. Kad gube novac, to je za
njih vrlo bolno. Kad političari gube novac, nije ih briga, to im ne škodi.
Naravno, sad karikiram... Kod kuće na Kubi, Castro nije bio tako uljudan kad
je bila riječ o kapitalističkim poslovnim ljudima. Međutim, čak je i pred
domaćom publikom tvrdio da Kuba može od njih nešto naučiti. Vlade imaju
sve manje moći, a korporacije sve više. Posvuda nas okružuju kapitalisti... Ne
možemo ignorirati kapitalizam kao što ne možemo ignorirati more oko nas.
Osim toga (kao što je istaknuo Marx), kapitalizam je dao značajne doprinose

309
gospodarskom razvitku čovječanstva, kao što su tehnološka i znanstvena
postignuća, ili nove metode proizvodnje. Ima stvari koje su bile nepoznate u
Marxovo vrijeme, kao tehnike menadžmenta i korištenje kompjutera u
administraciji... Bilo bi glupo ne primijeniti svako korisno iskustvo koje
kapitalizam može dati. Kubanci, govorio je Castro, jesu prilagodljivi i nisu
fanatici. Žele zadržati svoj socijalistički sustav, ali pritom razumiju gledišta i
potrebe zapadnjačkih poslovnih ljudi. Kako ovaj mali otok može štetiti SAD-
u? Zašto američka vlast ide tako daleko da spriječi zapadnjačke poslovne
ljude koji žele ulagati u Kubu? Kad pas ide u park da se pomokri, američki ga
sateliti promatraju, fotografiraju i dokumentiraju. Sateliti širom svijeta uhode
sve što se događa.

* Cuban Libertv and Democratic Solidaritv Act (Helms-Burton Law); zakon

koji je američki Kongres izglasao 1. siječnja 1996. (nap. ur.)

Naravno, to ih čini vlasnicima komunikacija. Kad bismo telefonski razgovarali

s nekom zemljom i govorili ono što se ne smije govoriti preko telefona, bili
bismo velike budale. Nema toga vladinog razgovora u ovoj zemlji koji oni ne
prisluškuju. Nema razgovora s političarima ili tvrtkama koji ne prisluškuju.
Oni prisluškuju sve, zato što blokada nije samo zabrana kupovine i prodaje.
Blokada je neumoran progon svake komercijalne djelatnosti koju ova zemlja
želi obavljati... Javno je mnijenje čak i u SAD-u naginjalo barem popuštanju
embarga. Na CANF se počelo gledati kao na nerazumnu organizaciju koja
pretjeruje. Clintonova je vlada prestala ustrajati na agresiji nad zemljom koja
više nimalo ne ugrožava američku sigurnost. Činilo se da Kuba čak priprema
manje bilateralne korake dobre volje. Bjegunac financijer Robert Veseo, koji
je pobjegao na Kubu kako bi umaknuo prijetnji izručenja s Kostarike, uhićenje
u Havani i optužen za kršenje kubanskog zakona. Je li to bio uvod u izručenje
Vesca SAD-u radi suđenja? Ipak, 24. veljače 1996., upravo kad se činilo da
stvari idu Castru na ruku, odbacio je svu svoju prednost. Dva laka zrakoplova
u vlasništvu organizacije kubanskih emigranata Hermanos al Rescate ("Braća
spašavaju") pala su pod paljbom kubanskih lovaca MIG, a piloti su poginuli.
Kubanska je vlast izjavila da su zrakoplovi bez dopuštenja ušli u kubanski
zračni prostor, te da se nisu osvrtali na uzastopna upozorenja. Amerikanci su
rekli da su zrakoplovi srušeni u međunarodnom prostoru. Bez obzira gdje su se
zrakoplovi nalazili, gotovo nitko izvan Kube nije smatrao daje prihvatljivo
rušiti civilne zrakoplove. U Sjedinjenim Državama je vladalo opće zgražanje.

310
U novim je okolnostima Clintonova vlada smatrala da mora promijeniti
politiku i stati iza prijedloga zakona Helms-Burton*, koji je trebao proširiti
embargo kažnjavajući tvrtke u trećim zemljama koje trguju s Kubom. Kako se
to dogodilo? Nema sumnje da su Hermanos al Rescate uistinu išli u sve drskije
pothvate, pa su čak bacali letke nad Havanom.

Castro je rekao da se incident lako mogao izbjeći da su slušali kubanska

upozorenja. Napomenuo je da nijedna zemlja ne bi trpjela uzastopna kršenja
njezina suvereniteta. Hermanos al Rescate blisko surađuju s CANF-om, koji je
odgovoran za organizaciju pokušaja atentata i bioloških napada. Laki
zrakoplovi mogu savršeno dobro vršiti biološke napade. "Ne može se kriviti
nas. Nismo mogli dopustiti takvo što. Nismo htjeli pomagati akcijama ljudi
najgore vrste." Potonjom se napomenom prešutno potvrdilo da je rušenje
aviona, bez obzira je li bilo zločin, svakako bilo pogreška. Pomoglo je
Castrovim najvećim neprijateljima. Mnogo mjeseci nakon incidenta, Castro je
dao opširnije i svejedno nedovoljno objašnjenje. Rekao je da su Kubanci
morali nešto napraviti da spriječe daljnje prelete nad Havanom. Odluka o
djelovanju nije se mogla odgađati do samog kršenja, jer se to moglo dogoditi
za nekoliko trenutaka. Prema Castru, kad je američka vlast jamčila da će
spriječiti daljnje prelete, Kubanci su smatrali da je problem riješen. Ipak,
zaboravili su povući zrakoplove koji su dobili zapovijed da djeluju. Incident s
Hermanos al Rescate i njegove posljedice nisu spriječili sve nove pregovore
sa stranim tvrtkama. Trgovina i turizam nisu bili značajno pogođeni. Ipak, to je
jako zakočilo postupni proces kojim je Kuba postajala "normalno" tržište za
europske i druge tvrtke. Castro se mogao opravdano šaliti da Helms i Burton
žele očuvati čistoću socijalizma na Kubi jer brane kapitalizmu da dođe. Taj je
događaj također potaknuo ekstremnije skupine emigranata u Miamiju. Krenuo
je niz bombaških napada protiv turizma na Kubi. Osim toga, nakon razdoblja
od više relativno mirnih godina, kubanske obavještajne i sigurnosne službe
dobile su informacije o novim planovima emigrantskih organizacija da ubiju
Castra dok putuje po inozemstvu. Tijekom devedesetih bilo je povremenih
pregovora između kubanske vlade i Vatikana o mogućem papinu posjet% Kubi.
Papa je htio doći u posjet. Kuba je bila jedna od rijetkih zemalja sa znatnim
katoličkim pučanstvom koju nije nikad posjetio. Kubanska je crkva trebala
ohrabrenje i nadahnuće. Castro je bio oprezan i nije mu se žurilo. Vidio je
ulogu koju je katolička crkva odigrala u rušenju komunizma u Istočnoj Europi.
Ipak, smatrao je da bi posjet pod njegovim uvjetima donio više koristi nego

311
nevolja. Pregovori su bili spori i složeni, s dugim razdobljima bez ikakva
napredovanja. Papa nije htio doći ako crkva ne dobije barem dio slobode
djelovanja koju je imala prije revolucije. Nije htio doći niti ako program
posjeta bude strogo uređivala kubanska vlada. Katolička je crkva bila jedina
važna organizacija na Kubi pod Castrovom vlašću koju vlada nije kontrolirala.
U prvim godinama revolucije otvoreno se protivila Castrovim socijalističkim
mjerama. Zbog toga su strani svećenici otjerani iz zemlje, kubanski su
maltretirani i ponekad zatvarani, sjemeništa su ukidana, a crkveni časopisi
zabranjivani. Poslije je crkvena hijerarhija prihvatila nepisani dogovor: smiju
vršiti vjerske djelatnosti pod uvjetom da se drže dalje od politike i ne
kritiziraju vladu. Unatoč svemu tome, i unatoč pokušajima Državne sigurnosti
da ubaci uhode u crkvenu organizaciju, crkva nikad nije izgubila jezgru
izvornosti i neovisnosti. Tijekom devedesetih, dok su trajali pregovori oko
papina eventualnog posjeta, crkvi su postupno ukinuta neka ograničenja. U
crkvama je smanjena golema nazočnost ljudi iz tajne službe. Pojedini su
vodeći crkveni ljudi sve smionije zahtijevali poštovanje temeljnih prava i
sloboda. Neki su radnici iz Rima 1994. popravljali papinsku nuncijaturu u
Havani i otkrili mikrofon u jednoj stolici u glavnoj dvorani za primanja. To je
potaklo daljnje pretrage, u kojima su nađeni brojni drugi mikrofoni diljem
zgrade. Nuncij se zgražao. Njegove najpovjerljivije razgovore s kubanskim
svećenicima, te s drugim diplomatima i običnim kubanskim posjetiocima, očito
je prisluškivala kubanska policija. Radilo se o neobično krivoj procjeni
kubanske službe sigurnosti. Naravno, bilo je dobro poznato da kubanska vlada
poput drugih komunističkih vlada naveliko prisluškuje svoje građane i strana
veleposlanstva. Ipak, kubanska služba sigurnosti dobro je pazila da ne bude
otkrivena. Skriveni se mikrofoni obično nisu stavljali u veleposlanstva zemalja
koje imaju tehničku sposobnost pronaći ih i ukloniti. Umjesto toga, koristili bi
se kratkotrajni prisluškivači ili mikrofoni s usmjeravanjem. U ovom je slučaju
Ministarstvo unutarnjih poslova pogrešno pretpostavilo daje Sveta Stolica
previše obuzeta duhovnim stvarima da bi organizirala potragu za mikrofonima.
Castro se u to vrijeme jako trudio popraviti odnose s Vatikanom i pripremiti
teren za papin posjet. Njegov ministar vanjskih poslova Roberto Robaina
proveo je vikend s nuncijem nastojeći popraviti štetu. Tvrdio je da mikrofoni
potječu iz starijeg razdoblja i da više ne rade.

Castro nije posve promijenio stav o katoličkoj crkvi. I dalje ju je smatrao

reakcionarnim ostatkom loših starih vremena. Ipak, sada je mogla biti saveznik

312
u širem sukobu. Barem za pape Ivana Pavla II. nije podlegla moralnoj
pokvarenosti potrošačkog društva. Na Konferenciji za društveni razvitak u
Kopenhagenu 1995., Castro je rekao: "Mora se naglasiti da u današnjem
svijetu, svijetu koji jede novac, odijeva novac i kupa se u novcu, postoji jedna
stvar vrednija od novca: ljudska duša, ljudsko srce, ljudska čast." Papa bi se
složio. Dugo očekivan papin posjet napokon se dogodio u siječnju 1998. Bio
je to potpun uspjeh, za crkvu, i za Castra. Položaj crkve na Kubi je preporođen
i ojačan. Papa je govorio iskreno, ponekad o potrebi za individualnom
slobodom i poštivanjem ljudskih prava. Naravno, Castro se ponašao kao da se
to ne odnosi na njega. Bio je srdačan i gostoljubiv domaćin, a uglavnom je
stajao odmah pokraj pape. Kad bi publika pljeskala, obično se nije znalo
plješću li papi ili Castru. Osim toga, papa je rekao mnogo stvari koje su se
svidjele Castru i poduprle njegovu vlastitu poruku. Osuđivao je embarga koja
škode nevinim ljudima. Govorio je slično kao Castro o društvenoj pravdi i
pokvarenosti zapadnjačkog potrošačkog mentaliteta. Mnogi Kubanci, koji su
općenito hedonistički narod, nisu voljeli napade na potrošačko društvo, ali
ovaj je put poruka dolazila više od pape nego od Castra. Veliki gubitnici u
ovom događaju bili su desničarski emigranti na Floridi, koji su djelovali
tvrdoglavo i nevažno. Sljedeće je godine Castro vodio još jednu oštru bitku u
psihološkom ratu s emigrantskim protivnicima. Počelo je kad se prevrnula
neka splav s useljenicima na Floridu. Jedna je majka umrla, ali spašen je
njezin osmogodišnji sin Elian Gonzalez. Elianov otac na Kubi htio je da mu se
dijete vrati. Majčini su rođaci na Floridi poštVpoto htjeli da dječak ostane kod
njih u Miamiju. Castro je shvatio da emigranti, koji roditelju brane njegovo
temeljno pravo, neće izgledati dobro čak ni iz perspektive američke javnosti
koja nimalo ne odobrava kubanski politički sustav. Castro je svim sredstvima
promicao kampanju za Elianov povratak. Bilo je govora, demonstracija,
protestnih skupova. U travnju 2000. američka je savezna policija, pod
pritiskom javnog mnijenja i sudskih presuda, silom otela Eliana rođacima koji
ga nisu htjeli dati, pa je u lipnju vraćen uz trijumfalni doček u Havani.

Pokraj fizički onemoćalog pape, 72-godišnji Castro izgledao je živahno i

bodro. Osim toga, za vrijeme kampanje za Eliana Gonzaleza, Castro je
pokazao da još može držati duge, emotivne govore dan za danom. Također je
mogao provoditi mnogo sati u razgovorima sa stranim diplomatima i
novinarima, što je iscrpljivalo mlade od njega. "Još posljednje pitanje", rekao
je jedan strani novinar, misleći da je pretjerao s razgovorom. "Posljednje

313
pitanje?", upitao je Castro. "Zašto? Već vam je dosadno?" Stari je Castro u
svoj govornički stil pomalo uveo afektacije i ponavljanja. Imao je neke
govorničke trikove koje je stalno ponavljao. Nikad ne bi rekao daje Kuba
učinila mnogo za djecu, nego: "Ne poznajem niti jednu zemlju na svijetu koja
je učinila više za djecu..." (ili učinila više protiv diskriminacije, ili pretrpjela
veću nepravdu, ili što god). Kako su ga u prošlosti optuživali da je sovjetski
satelit, sada se stalno poigravao tim pojmom. Kuba je satelit ideja, ili satelit
sunca pravde, ili nije satelit nego zvijezda koja blješti vlastitim svjetlom, i
tako dalje. Ipak, intelektualno je Castro ostao živahniji i kreativniji od mnogih
svojih protivnika. I dalje je pratio nove političke i znanstvene trendove i
teorije, te ih je pokušavao vezati za svoju stvar. Brzo je shvatio rastuću
važnost pitanja okoliša. Otkad je bio na konferenciji u Riu 1992., neumorno je
govorio i isticao kako treba prestati s rasipanjem prirodnih resursa i usporiti
globalno zagrijavanje. Naravno, okoliš je bio dobra batina za mlaćenje
velikog zagađivača i žderača resursa, SAD-a. Castro je također oduševljeno
prihvatio antiglobalizaciju. Za njega to nije bila nova borba, nego ona ista koju
je vodio cijeli život. Velike su korporacije stjecale sve više moći, a da ih nije
zauzdavala nikakva demokratska kontrola. Mogle su huškati jednu državnu
vladu protiv druge. Zemlje u razvoju pokušavale su privući ulaganja tako što
su nudile uvjete koji idu u korist korporacijama, kao što su niske plaće, niski
porezi i nepostojanje djelotvornih sindikata. Kao i uvijek, dobit je tekla prema
sjedištima i dioničarima korporacija, koji su uglavnom bili u SAD-u. Iznad
svega, Castro se zgražao nad američkom svjetskom kontrolom informacija.
Svugdje su ljudske vrijednosti i poglede na svijet oblikovali holivudski
filmovi, vijesti američkih agencija, knjige i listovi koji odražavaju američku
popularnu kulturu. Na Konferenciji protiv rasizma u Južnoj Africi u kolovozu
2001., Castro je opisao kako se rasne predrasude šire diljem svijeta zbog
američke vladavine u filmskoj industriji i masovnim komunikacijama. Većina
običnih Amerikanaca, smatrao je Castro, ne želi namjerno varati ljude. Ali
navikli su se primjenjivati dvostruka mjerila. Preko Međunarodnog
monetarnog fonda zahtijevaju da druge zemlje riješe svoj vanjski dug, dok oni
sami imaju najveći vanjski dug na svijetu. Kao građani jedine svjetske
velesile, drže daje njihov način života bolji od svih drugih, te da šireći svoje
vrijednosti i metode pomažu čovječanstvu. Uz rijetke iznimke, ne osjećaju ni
želju niti potrebu da nešto nauče o drugim zemljama i kulturama. Zatvaraju se
pred idejama i informacijama koje dovode u pitanje njihove komforne
pretpostavke. "Boje se ideja, riječi, boje se istine." Američki je Kongres

314
uporno navaljivao da se iz SAD-a putem televizije i radija odašilje više
informacija u Kubu. Međutim, Amerikanci su oni kojima nedostaju
informacije. "To je najgore informirano stanovništvo na svijetu. Statistike i
ankete pokazuju da golem broj Amerikanaca ne zna čak ni gdje je Latinska
Amerika, koji su glavni gradovi Meksika i Brazila, te miješa Argentinu s
Brazilom, Brazil s Kolumbijom, i tako dalje. Vlada sveopće neznanje. Ne
znaju ništa o Kubi, ali žele nas informirati!"

Završnica Castro je 23. lipnja 2001., u dobi od sedamdeset pet godina,

govorio na još jednom skupu, taj put u havanskoj četvrti Cotorro. Kao i
obično, kubanska je televizija izravno prenosila govor. Danje bio vruć i
zagušljiv. Podnevno je sunce nemilosrdno pržilo 60 000 gledatelja. Fidel je
govorio već više od dva sata, iskaljujući bijes zbog dugih zatvorskih kazna
koje je odredio sud u Miamiju za pet Kubanaca uhićenih 1998. i optuženih
zbog uhođenja. Jedini zadatak tih hrabrih ljudi, rekao je Castro, bio je otkriti
kakve terorističke akcije protiv Kube spremaju ekstremističke skupine u
Miamiju. Te su skupine sve aktivnije i nasilnije. Organiziraju bombaške
napade u kubanskim hotelima kako bi uništile turizam na Kubi. Nije ih briga
koliko će nevinih turista nastradati. Pokušavaju ubiti njega i druge kubanske
vode. Kad je prethodne godine posjetio Panamu, panamska je policija uhitila
šesteročlani odred terorista, koji je organizirao i financirao CANF. Odred gaje
trebao ubiti bombom od šest kilograma dok bi se obraćao pristašama na
sveučilištu. Sve te terorističke djelatnosti pripremaju se američkoj policiji
pred nosom i uz njezin tajni pristanak. Zato Kubanci moraju sami poduzeti
mjere da spriječe teroristička zvjerstva koja se planiraju u Sjedinjenim
Državama. Dok se Fidel sve više ljutio, glas mu je postao promukao i
nesiguran, a govorio je sve sporije. Zatim je ušutio. Tijelom se polako počeo
naginjati naprijed na govornicu, dok su mu oči i usta još bili otvoreni. Jedan ga
je tjelesni čuvar zgrabio za ruku. Mladi ministar vanjskih poslova Felipe Perez
Roque uhvatio ga je za drugu ruku. Za nekoliko sekundi okružili su ga
pomoćnici, te su ga žurno odveli s pozornice u hitnu pomoć, koja je uvijek
čekala u blizini. Carlos Lage i Felipe Roque razmijenili su par kratkih riječi.
Onda je Roque uzeo mikrofon. Pozvao je sve da ostanu mirni i očekuju
najbolje. Rekao je da je Fidel radio cijelu noć pripremajući kampanju da
oslobodi Kubance osuđene u Miamiju. Jedva da je nešto pojeo. Čim bude
novosti, objavit će ih. "Živio Fidel! Živio Raul!" Castro se u hitnoj pomoći
jako znojio, ali se osvijestio. Dali su mu kisik. Govorio je kako se mora vratiti

315
na pozornicu. Liječnici su mu savjetovali da pričeka, ali on se nije dao.
Petnaest minuta nakon gubitka svijesti opet se pojavio na pozornici. Zamolio je
da mu se oprosti zbog tog prekida. Sad mu je dobro, ali smatra da bi bilo bolje
ako govor završi navečer. Šest sati kasnije opet je dohvatio mikrofon, ali u
televizijskom studiju s klimom. Izgledao je bodro i veselo. Ponovo se ispričao
stoje ujutro prekinuo govor. Prethodne je noći radio dokasna, te je podcijenio
vrućinu. "Čovjek bi pomislio da sam glumio mrtvaca da bih vidio kakav ću
sprovod dobiti." Dodao je kako je za vrijeme njegova jutarnjeg govora 545
ljudi u publici dobilo prvu pomoć zbog toplinskog udara. Eto, dogodilo se i
njemu. Nakon toga kratkog uvoda, nastavio je govor tamo gdje je stao u podne.
To nije bio prvi put da Castro gubi svijest. Nekoliko godina ranije, na
diplomatskom ručku, onesvijestio se i pao na stol, ali se nakon nekoliko
sekundi osvijestio i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, takvi su se
događaji mogli zataškati ili objasniti kao trenutna slabost bez ikakve važnosti.
Nesvijest u Cotorru bila je nešto drugo. Bio je to javni i dramatični podsjetnik
na Castrovu poodmaklu dob i smrtnost. Ista je pomisao pala na pamet i
prijateljima i neprijateljima: ovaj put se oporavio, ali koliko će još izdržati?
Bilo je to upozorenje i za Castra. Često je tvrdio da ga privlači pomisao na
odmor i povlačenje s vlasti. Možda bi sada to trebao shvatiti ozbiljno?
Provoditi više vremena s obitelji i prijateljima? Ali kakvom obitelji, kakvim
prijateljima? U nekim je stvarima 75-godišnji Castro izgledao osamljeno.
Uvijek su ga okruživali ljudi, ali r^esto bi bio izdvojen zbog vlastite karizme i
ozračja moći. Više je žena igralo neku ulogu u njegovu životu, ali većina njih,
počevši od supruge Mirte, provela je vrlo malo vremena s njim, te kao da mu
nije pružala pravo društvo i emotivnu potporu. Čak i brat Raul, njegov
nasljednik, živio je posve odvojeno. Sina Fidelita, prema kojem je Fidel u
mladosti pokazivao tako strastvenu naklonost, kunući se u zatvoru da će srušiti
nebo i zemlju kako bi dobio skrbništvo, više nije bilo u njegovu društvu.
Fidelito je 1984. postavljen za direktora Komisije za atomsku energiju, pa se
nekoliko godina činilo kao da ga spremaju za važnu ulogu; međutim, 1992. je
odjednom smijenjen i negdje se izgubio. Kad je neki novinar Fidela pitao o
Fidelitovoj ostavci, Fidel je odgovorio s bolnom iskrenošću. "Nije bilo
ostavke. Otpušten je zbog nesposobnosti. U čemu je problem? Ovo nije
kraljevstvo." Ipak, Fidel je uvijek oštro poricao daje usamljen. Tvrdio je da
barem u njegovu slučaju nema smisla onaj kliše o osamljenosti onih na vlasti.
Uistinu, čini se da su neki njegovi pomoćnici tijekom godina postali gotovo
članovi obitelji, umjesto pukih političkih kolega i pristaša. Pogotovo je Carlos

316
Lage proveo veći dio života praktički živeći s Fidelom. Fidel je volio
Lageovu bistrinu, dosjetljivost i krajnju odanost. Govor tijela između njih
dvojice asocirao je na odnos oca i sina, s osobnim šalama i malim kretnjama
umirivanja i potpore. Privatno, a ponekad i javno, Castro je govorio kao da
Lage upravlja zemljom, obavještavajući Castra o svemu, ali sve više
samostalno donoseći odluke. "Lage mi je jučer govorio kako ćemo..." Dok je
Lage bio nešto poput najstarijeg sina, Felipe Roque je bio miljenik, koji je
postavljen za ministra vanjskih poslova prije no što je napunio četrdesetu.
Prije tog imenovanja, Roque je bio Fidelov tajnik i osoba od povjerenja. Fidel
bi bez njega izgledao izgubljeno. Kad god bi došao na sastanak, prvo bi
provjerio je li Felipe nazočan, a ako nije bio, pozvao bi ga.

Bilo je lakše živjeti sa starim Fidelom. Njegova je naprasna ćud bila stvar
prošlosti. Kao mladić je često bio neuljudan i otresit prema podređenima. Kao
starac je obično bio uljudan i dobroćudan. Provodio je sve manje vremena u
uredu. Igrao je ulogu starog državnika, koji određuje opći ton i smjer politike,
ali se rijetko upleće u konkretne administrativne odluke. Ipak, još je bio javno
lice vlade. Još je držao duge govore i organizirao kampanje poput one za
povratak Eliana Gonzaleza ili one za oslobađanje petorice kubanskih tajnih
agenata. Još je koristio većinu prigoda da se pojavi na međunarodnoj
pozornici. Iberoamerička konferencija u Limi u studenom 2001. bila je prvi u
nizu od jedanaest takvih skupova na koje nije došao osobno. Poslao je Lagea,
tvrdeći da želi ostati na Kubi kako bi vodio radove spašavanja i popravaka
nakon uragana Michelle.

Još otkad je Castro došao na vlast, govorilo se svašta o njegovu zdravlju.

Mediji su u raznim prigodama tvrdili da je imao brojne teške zdravstvene
probleme, kao što su dijabetes, srčani udar i krvarenje mozga. Neka od tih
izvješća možda su bila namjerne dezinformacije koje su širili Castrovi
neprijatelji kako bi izazvali uzbunu i nesigurnost, a možda i sam Castro kako bi
zbunio protivnike. Ipak, većina se vjerojatno svodila na puke želje. Na jednoj
konferenciji u Barbadosu 1994., Castro je gunđao zbog medijskog interesa za
njegovo zdravlje. Odnedavno su opet počeli širiti glasine o mojem zdravlju.
Svako toliko me vide mrtvog. Ne znam koji ljudi toliko žele moju smrt.
Siguran sam da ću nedostajati svojim neprijateljima kad, umrem. Razumijete li
me? Ustanovit će da više nemaju što raditi... Jučer su me neki novinari iz
Miamija stalno zapitkivali o zdravlju. Iskreno govoreći, prekjučer sam radio

317
četrnaest sati. Jučer sam radio još četrnaest. Slušao sam svaku minutu svakog
govora. Ako netko može odslušati više od sto govora, to je dovoljan dokaz
dobrog zdravlja. Jer ako nešto može ubiti čovjeka, to je sto govora za
redom..." Ipak, Castro je znao da će jednog dana glasine biti istinite. Htio je
poručiti da će ga revolucija nadživjeti. Kad su ga na sedamdeseti rođendan
pitali za zdravlje, rekao je da osim povremene prehlade uživa izvrsno
zdravlje. "Osim toga, dobro sam raspoložen, stoje važno. Agencije su one koje
tvrde da sam bolestan." "Koje agencije? CIA ili novinske agencije?" CIA je
učinila što je mogla da mi uništi zdravlje, ali gledajte me sad, unatoč svemu.
Navršio sam sedamdesetu. Ipak, znam da neću živjeti vječno. Napravljen sam
od krvi i mesa kao svatko drugfV imam istu sudbinu kao ostali. To me nimalo
ne brine. Ne znam zašto ljude toliko zanima moje zdravlje. Ova je revolucija
ostvarena. Nitko je ne može uništiti. Naše je zdravlje bilo važnije u ranim
danima, kad su pojedinci igrali važniju ulogu. Sada imamo zrelu revoluciju s
mnogo ljudi... Zašto su tako nestrpljivi?

Zapravo, prošlo je mnogo godina otkad je CIA htjela ubiti Castra. Kad je bivši
američki ministar obrane McNamara otišao u Havanu radi akademskog skupa
o raketnoj krizi, s Castrom je imao prijateljsku raspravu o tome koliko je CIA
imala pokušaja. Castro je tvrdio da ih je bilo više od trideset. McNamara je
odvratio da je bilo najviše pet-šest. U svakom slučaju, bilo je to dovoljno da
Castro postane gotovo opsjednut tom temom. Rijetko kad bi zaboravio
spomenuti stranim novinarima da ga je jedna službena agencija američke vlade
više puta pokušala ubiti. Kad gaje list Elle upitao kad će se povući, odgovorio
je: "Nisam ja kriv što još nisam mrtav, ili što me CIA nije uspjela ubiti. Ja sam
revolucionar. Revolucionari se ne povlače, kao što se pisci ne povlače. Ipak,
nitko nije nezamjenjiv, a meni treba odmor." Što će se dogoditi kad umre?
"Pitajte to CIA-u... Iskreno, mislim da se neće dogoditi ništa. Imamo sva
potrebna politička i pravna sredstva da se nose sa situacijom." Iako CIA više
nije smjela koristiti atentat kao oružje, bilo je drugih kandidata za atentatore
koji su budili Castrov gnjev, kao skupine u Miamiju koje je osuđivao kad se
srušio usred govora u Cotorru. O njima je govorio s mješavinom humora i
gorčine. "Životinje su zaštićene. Ne možete ubijati lavove ili nosoroge,
pogotovo nosoroge... Ja sam jedina vrsta za koju sezona lova traje cijelu
godinu. Otkad me CIA prvi put pokušala likvidirati, nikako da me svi puste na
miru. No mene je vrlo teško uhvatiti. Kad idem na sastanke u inozemstvo,
uvijek se nade ljudi iz Miamija koji nisu novinari nego ih glume." U jednoj je

318
prilici plaćeni ubojica koji je glumio venecuelskog fotografa prišao Castru s
pištoljem skrivenim u lažnom fotoaparatu, ali nije pucao jer su ga tjelesni
stražari očito spriječili. "Srećom, to nisu samoubojice. Nisu fanatici. Ludi su,
ali samo ludi za novcem. Žele uživati u novcu u ovom životu. Pokušaji atentata
su obnovljeni dijelom zato što su Castrovi protivnici izgubili nadu da će ga
politički događaji izgurati. Kad se komunizam 1989. rušio u Europi, većina je
promatrača očekivala da je Castrovo svrgavanje pitanje mjeseci, a ne godina.
Međutim, 2002. su svi zaključili da ga s vlasti može skinuti samo smrt ili
bolest. Kako umorni starac koji je sav novac uložio na gubitničkog konja može
izgledati tako samouvjereno? Zašto tako malo ljudi na Kubi traži njegovo
uklanjanje?

Castro je čak i u starosti pokazivao iznimne političke vještine. Četrdeset

godina nije dopuštao nikakvu opoziciju, ali postigao je da iznenađujuće velik
broj Kubanaca smatra kako sudjeluje u vlasti. Njegova se Narodna skupština
sastajala samo na nekoliko dana svake godine, a i tada je služila tek kao
paravan, ali proces kojim su se birali njezini članovi uključivao je prave i žive
rasprave na razini gradskih četvrti. Javnost je svakako više sudjelovala nego u
komunističkim zemljama Istočne Europe. Osim toga, za razliku od većine
drugih komunističkih voda, Castro je rijetko pokušavao sakriti loše vijesti ili
skrivati probleme pod tepihom. Kad su tisuće radnika izgubile posao zbog
propasti projekta za izgradnju atomske centrale, Castro se dvaput obratio
radnicima na njihovu radnom mjestu i dao im do znanja da dijeli njihov bijes i
nemoć. Kao starac je neprestano nastojao pokazati zanimanje za mladež i
njezine probleme. Pokrenuo je inicijativu za osnivanje nove vrste škole za
socijalne radnike, koja bi se usmjerila posebice na probleme poput izostajanja
s nastave i mladenačke otuđenosti. Došao je na koncert koji su u Havani
održali Manic Street Preachers. Za stariju generaciju otkrio je spomenik Johnu
Lennonu u jednom parku u Havani. Uostalom, zar "Imagine" ne odražava
Fidelov san o svijetu bez raja i pakla, bez privatnog vlasništva, gdje vlada mir
i bratstvo? Za još starije, Castro je tvrdio da umirovljenici još mogu vrijedno
doprinijeti društvu. Kao apsolutni vladar„Kube, nikad se nije morao suočiti s
pravim izborima. Ipak, nikad se nije prestao brinuti oko održavanja svoje
popularnosti u svim segmentima kubanskog stanovništva. Castro je izgubio
veliku životnu bitku protiv "imperijalizma". Na kraju njegova života SAD je
bio još jači nego 1958., kad je prisegnuo da će se osvetiti za američke bombe
bačene na seljačke kuće u Orienteu. Ipak, preživio je i nosio baklju prkosne

319
nezavisnosti. Nije osjećao gorčinu prema američkom narodu. Kao marksistički
interna-cionalist, bio je uvjeren da će na kraju sam američki narod dokrajčiti
nepravde svojeg političkog sustava. Tješile su ga ankete u SAD-u koje su
pokazivale da 80% naroda odobrava povratak Eliana Gonzaleza njegovu ocu
na Kubi. Smatrao je da bi se i sami Amerikanci zgrozili kad bi se otkrila
potpuna istina o prljavom ratu koji njihova vlada vodi protiv Kube, čak i
biološkim oružjem. Što se tiče Kube, Castro je vjerovao da je, preživjevši
vrijeme najmilitantnije faze američkog širenja, revolucija osigurala da Kuba
više nikad ne bude žrtvom iskorištavanja kao što je bila u Castrovoj mladosti.

Što god donese budućnost, mislio je Castro, to neće umanjiti junačku ulogu
koju je odigrala Kuba: Nalazimo se na samom pragu moćne i agresivne nacije
koja nikad nije prestala širiti granice, prvo na račun Indijanaca koji su živjeli u
većem dijelu današnjih Sjedinjenih Država i koji su praktički istrijebljeni, a
zatim na račun latinskoameričkih i karipskih država. Vrlo je malo zemalja koje
su se morale suočiti s tako velikom1 prijetnjom i izazovom kao što je morala
Kuba, zrela jabuka koja je trebala zbog vlastite težine pasti u ralje rastućeg
carstva. Već je tada bilo ljudi koji su mislili daje otpor nemoguć, ali bilo je i
onih koji se nikad nisu pomirili s mišlju da izgube nezavisnost, kulturu i
nacionalni identitet. Nismo mogli i dalje biti strana kolonija, nismo mogli
ostati poslušni sluge carstva, ili zemlja seljaka bezemljaša, djece bez škola,
bolesnika bez liječnika, izrabljivanih radnika, crnaca bez prava, prezrenih
žena, mladeži bez budućnosti, nezaposlenih ljudi, poniženih građana, ismijanih
zakona, posvemašnje korupcije, besmislenih zastava i himna. Razvlašćivanja,
policijsko nasilje, odvratni zločini: takvu nam je improviziranu republiku u
našoj domovini ostavila imperijalistička intervencija. Pljačkaši državne
riznice, pokvareni političari, ljudi odgovorni za zvjerske zločine terora, imali
su sigurno utočište u SAD-u, pogotovo za zločine počinjene u ime američkih
gospodarskih interesa i pro-tukomunističke ideologije te zemlje. Isto se
nedavno događalo u mnogim drugim zemljama naše polutke. Tko je izvježbao
snage terora u Latinskoj Americi radi zločina, mučenja, masovnih smaknuća
građana, eskadrona smrti, skrivenih groblja i drugih neljudskih postupaka? Ali
mi smo tu, ne samo kako bi se opirali, nego i da bi napredovali... Kad je
Castro 11. rujna 2001. primio vijest o terorističkim napadima na SAD, nije ni
u trenutku bio u iskušenju da se raduje nesreći starog suparnika. Naprotiv,
odmah je shvatio da će uništenje tornjeva blizanaca biti štetno u smislu rata
protiv "imperijalizma". Dat će Amerikancima razlog za ogorčenje i učiniti ih

320
spremnijima nego ikad da iskoriste svoju golemu snagu kako bi udarili na
stvarne ili moguće neprijatelje. S obzirom da je u američkom Državnom
tajništvu Kuba još stajala na popisu zemalja koje promiču terorizam, bojao se
da bi Kuba mogla postati meta osvete. Prva reakcija, koju je dojavio preko
ministra vanjskih poslova Roquea, bila je osuda i odbacivanje napada, izraz
razumijevanja i potpore za američki narod, kao i iskrena sućut žrtvama.
Ponudio je kubanske zračne luke za skretanje zrakoplova u američkom zračnom
prostoru. Kuba je također ponudila krv i drugu humanitarnu pomoć žrtvama
napada.

Poslije, u odmjerenijoj izjavi, Castro je rekao da Kuba nikad neće dopustiti da

se njezin teritorij koristi za terorističke napade protiv SAD-a. Kuba je zemlja
koja je najviše pretrpjela zbog terorizma. Kuba je protiv terorizma, ali i protiv
rata. Bojao se da će "Beskrajna pravda", vojna akcija koju je obećavala
američka vlada, postati beskrajni pokolj nevinih civila. Nadao se da SAD
neće udarati na nepostojeće neprijatelje i da će ga saveznici zaustaviti kad
treba. Kad je krenuo američki odgovor, Castro je bio zgranut nekim izjavama
predsjednika Busha. Bush je rekao da svi moraju izabrati: ili stoje uz
Sjedinjene Države ili uz teroriste. Castro je tvrdio da ta izjava ima užasno
značenje. Time što sebi daju pravo da jednostrano napadaju gdje god vide
zemlju koja nije "uz Sjedinjene Države", Amerikanci uništavaju Ujedinjene
narode i neovisnost svih drugih zemalja na svijetu. Castro je 6. listopada 2001.
održao ceremoniju povodom 25. godišnjice uništenja kubanskog putničkog
zrakoplova kod Barbadosa, kad su poginule sedamdeset tri osobe. Dva
Venecuelanca koji su podmetnuli bombu bili su gotovo sigurno agenti CIA-e.
Tom je ceremonijom Castro htio pokazati da je Kuba uistinu bila žrtva
terorizma. Međutim, vrlo je malo ljudi izvan Kube čulo za ceremoniju, a još se
manje njih sjećalo izvorne nesreće. Događaji 11. srpnja dodatno su izgurali
Kubu iz glavnih smjerova međunarodne politike. Ruski je predsjednik pokazao
dobru volju prema SAD-u tako što je objavio povlačenje obavještajnog centra
Lourdes s Kube. Poput Hruščova i Gorbačova prije njega, Putin je donio
odluku koja se ticala Kube, ne pitavši niti prethodno obavijestivši Castra, i to
samo da zadovolji Sjedinjene Države. Unatoč ljutnji na Putina, Castro je
odlučio okrenuti se konstruktivnim operacijama, medu kojima je bilo i igranje
uloge u rješavanju sukoba, te napori uspostavljanja mira za zemlju poput
Kolumbije.

321
* Kratica od Ejercito de Liberacion Nacional (Nacionalna oslobodilačka
vojska); kolumbijska marksistička skupina utemeljena 1965., inspirirana
Castrom i Che Guevarom (nap. ur.).

U studenom 2001. bio je domaćin razgovora u Havani u kojima su sudjelovali

kolumbijska vlada, gerilci ELN-a* i skupina prijateljskih zemalja koja je
pristala pomoći u promicanju mira. Također je nastavio brinuti se s ljubavlju
za skupine aktivista u mnogim zemljama, pa i u SAD-u, koje su se zalagale za
Kubu i protiv embarga. Jednoj se takvoj skupini obratio prizivajući biblijsku
sliku koja ga se dojmila kao dječaka. "Trube su srušile jerihonske zidine.
Tvrdim da će muškarci i žene poput vas diljem svijeta srušiti moderne zidine
ovog divovskog Jerihona koji danas želi poraziti i zgaziti Kubu, te uništiti
kubansku revoluciju i nezavisnost." Naravno, Castro je znao da ga mnogi drugi
smatraju tiranskim diktatorom, dinosaurom iz prošlosti, vladarom čije će se
tekovine izbrisati čim ga ne bude. Ipak, još je nalazio dovoljno oduševljenja u
gomilama koje bi se okupile kad bi putovao u inozemstvo. "Neke stvari
pokazuju da unatoč golemoj propagandi protiv Kube i mene postoji mnogo
ljudi na svijetu koji cijene Kubu. Je li moguće da smo u pravu? Je li moguće
da se ljudi dive našoj borbi? Je li moguće da ljudi kritiziraju okrutnu blokadu
protiv naše zemlje koja ubija muškarce, žene i djecu, mlade i stare?" Castra su
u starosti često pitali kako gleda na svoje mjesto u povijesti. Na suđenju nakon
napada na vojarnu Moncada rekao je: "Povijest će me odriješiti." Vjeruje li
još u to? Tvrdio je da ne razmišlja previše o toj temi. Ipak, je li ikad živio
čovjek koji je bio toliko svjestan svoje slike u javnosti? Upravo je zbog toga
pazio da bude skroman. Rekao je da će on u povijesti biti jedan uzdah.
Prisjetio se kako su u školi isusovci često govorili: bio si prah, i u prah ćeš se
pretvoriti. "Vrlo će se malo ljudi sjećati mene. Tko se sjeća praha, osim ako
nije svetac kao apostol Jakov?" Takvi su komentari postali njegovi standardni
odgovori na pitanja o njegovu povijesnom nasljeđu. Ipak, ponekad bi njegove
misli odlutale dalje, pa bi odale kako uistinu želi da ga se sjećaju. Kad ljudi
umru, obično se zaboravljaju. Sjećaju ih se samo najbliži rođaci. Vrijeme
prolazi. Neki ljudi žive brinući se za povijest i slavu, ali kao što je rekao
Marti, sva slava svijeta stane u zrno ječma. Ničija slava ne traje dulje od dvije
tisuće godina, osim slave Krista, Julija Cezara i Karla Velikog, kao i nekoliko
ljudi iz antike. Nema te povijesti koja je trajala dulje od pet tisuća godina.
Nema te povijesti koja će trajati milijun godina. Nema te povijesti koja će
trajati milijardu godina. Kad se ugasi Sunce, kakva će povijest ostati? Zašto

322
bih se onda brinuo za povijest? Ne brinem se za povijest. Pitam se: što je moja
dužnost? Što da radim? Ne brine me što će ljudi govoriti o meni. Dovoljno je
ono što je već rečeno, nešto dobro i nešto loše. Na kraju ljudi moraju priznati
da smo bili uporni, branili naša uvjerenja i nezavisnost, htjeli vršiti pravdu, i
da smo bili buntovnici.

323