Terry Eagleton

Š t o n a k o n teo r i j e ?

Eagleton KB.indd 1

31.05.05 15:29:35

Terry Eagleton Što nakon teorije? Naslov izvornika After Theory Copyright © XXXXXXXXXXX Preveo s engleskoga Darko Polšek Urednica Irena Miličić Lektura XXXXXXXXXXXXXXXX

Eagleton KB.indd 2

31.05.05 15:29:35

Terry Eagleton

Što nakon teorije?
XXXXXXXXXXXXXXXXXX

Zagreb 2005. prvo izdanje

Eagleton KB.indd 3

31.05.05 15:29:36

Eagleton KB.indd 4 31.05 15:29:36 .05.

.......... fundamenti i fundamentalisti................................................................................................ 91 6... 145 8..................................... Put prema postmodernizmu .............. Smrt................................................. 43 4...... Politika zaborava................ 9 1........................................................................... Gubici i dobici ................................... Uspon i pad Teorije. 172 Kazalo ............................................................................................. Revolucija..................................05....................... 28 3............................... 69 5..............05 15:29:36 ............ 185 Eagleton KB............................................................... 119 7.......................... vrlina i objektivnost..indd 5 31........Sadržaj Uvodna bilješka . zlo i nepostojanje ................. Istina.................................... Moral .................... 11 2........

Eagleton KB.05 15:29:36 .05.indd 6 31.

05 15:29:37 .indd 7 31.-2002.) Eagleton KB.05.U spomen na moju majku Rosaleen Riley (1913.

05 15:29:37 .05.Eagleton KB.indd 8 31.

E.indd 9 31. T. utjecaj pokojnog Herberta McCabea toliko je sveprisutan da ga ne možemo odrediti u posebnim dijelovima teksta. barem zbog toga što polemizira s onime što se sada smatra ortodoksijom. U mojoj argumentaciji. stoga ću pokušati istaknuti zašto je to tako i kako bismo to mogli popraviti.05 15:29:37 . Ali nadam se da će se pokazati korisnom i stručnjacima na tom polju. Dublin Eagleton KB.Uvodna bilješka 9 Uvodna bilješka Ova je knjiga namijenjena uglavnom studentima i običnim čitateljima koje zanima trenutačno stanje kulturalne teorije.05. Zahvalan sam Peteru Dewsu za njegove važne komentare o jednome dijelu rukopisa. Mislim da se ta ortodoksija ne postavlja dovoljno ispitivački prema bitnim pitanjima i da ne odgovara potrebama naših političkih okolnosti.

Eagleton KB.05 15:29:37 .05.indd 10 31.

prije nego što je Ferdinand de Saussure prekrio obzor. Oni kojima naslov ove knjige govori da je s “teorijom” sada gotovo i da se s olakšanjem možemo vratiti u doba predteorijske nevinosti. Claudea Levi-Straussa. Neki su se od tada slomili. Williamsa i Bourdieua bacila je u psihijatrijsku bolnicu. Jacquesa Derride. Ako se složimo da je Teorija razložno sistematska reeksija naših vodećih pretpostavki onda je ne možemo zanemariti. Rolanda Barthesa i Michela Foucaulta već su desetljećima za nama. poglavlje Politika zaborava Zlatno doba teorije kulture odavno je prošlo. Isto vrijedi i za rane radove Raymonda Williamsa. Louisa Althussera. Lacana. kao što je nikada nismo niti mogli. Luce Irigaray. bit će razočarani.indd 11 31. Sudbina je Rolanda Barthesa gurnula pod kamion. nije točno da je neka milosrdna duša pokazala na nju prstom i da se sada svi sretno možemo vratiti na stanje. Julije Kristeve. Nema povratka u doba u kojem je bilo dovoljno izreći da je Keats ljubak ili da je Milton hrabar duh. Neki spomenuti mislioci i dalje stvaraju djela velike važnosti.05.05 15:29:37 . Čini se da Bog nije bio strukturalist. Fredrica Jamesona i Edwarda Saida koji su utirali nove putove. za nju je privezala i Louisa Althussera otkada je ubio svoju suprugu. Helene Cixous. Ali Eagleton KB. Samo su rijetki spisi napisani od tada dostizali ambicioznost i originalnost tih majki i otaca začetnika. Juergena Habermasa. a Michela Foucaulta zarazila aidsom.Politika zaborava 11 1. kakvo god ono bilo. Mnoge ideje tih mislilaca i dalje su neosporive. Cijeli taj projekt nije bio grozna pogreška. Prvi radovi Jacquesa Lacana. Pierrea Bourdieua.

Kakvu vrstu svježih misli traži novo doba? Prije nego li odgovorimo na to pitanje. Seussa. a ne ono izgladnjelo. oni koji nisu. Ali ovoga trena. Ono što je postalo seksi. ali to je obično erotično tijelo. To je posve razumljivo. nego pripadaju svijetu medija i supermarketa.05 15:29:38 .05. dopunio jeone stare. smislili su feminizam ili strukturalizam. marksizam. Naraštaj koji je stasao nakon tih mislilaca. primijenili su te spoznaje na Moby Dicka ili Dr. kritizirao ih i primjenjivao. U dobra stara vremena. politika masturbacije očarava više od politike na Bliskom istoku. a da se ne mičete od svojeg televizora. Barthesa i Derride. Postoje velike prednosti u tome da možete pisati svoju doktorsku tezu. Novo će stoljeće bez sumnje s vremenom izleći svoje leglo gurua. u doba koje je donekle nadišlo bogatstvo znanja mislilaca poput Althussera. Razvio je originalne zamisli. očijukanje.12 Što nakon teorije? danas živimo od posljedica nečega što bismo mogli nazvati “velikom teorijom”. post-strukturalizam i slične teorije više nisu onako privlačne kako su nekoć bile. Intelektualna pitanja se ne obrađuju u kuli od bjelokosti.indd 12 31. Time se stvara kontinuitet intelekta i svakodnevnog života. a danas je upravo to tema koja se proučava. Na divljim obalama akademskog života. Postoji veliko zanimanje za povezivanje tijela. i dalje samo trgujemo idejama prošlosti. i to u svijetu koji se korjenito promijenio od vremena kada su Foucault i Lacan sjeli za svoj pisaći stroj. ali ne za ona koja nešto proizvode. Pokazalo se da je teško slijediti stariju generaciju. Socijalizam je izgubio i prepustio se sadomazohizmu. Eagleton KB. Ali. Oni koji su mogli. Sve je to poput pisanja magistarske teze o usporedbama okusa viskija ili o fenomenologiji cjelodnevnog ležanja u krevetu. kiborzi i pornografski lmovi. zanimanje za francusku lozoju zamijenila je fascinacija francuskim poljupcima. U nekim kulturnim krugovima. Među studentima i proučavateljima kulture. Raditi na lateks literaturi ili političkim implikacijama piercinga pupka znači doslovno shvatiti mudar stari savjet da studij mora biti zabavan. Strukturalizam. rock glazba nas je ometala u pisanju. jest sam seks. učinio je ono što nove generacije obično i čine. nova generacija nije smislila neki usporediv korpus svojih ideja. spavaonica i bordela. Studenti se tihim glasom marljivo motaju po knjižnicama i rade na senzacionalističkim temama kao što su vampirizam. tijelo je nevjerojatno pomodna tema. moramo popisati sve što imamo i vidjeti gdje smo.

rekao: “Dasein ne jede”. kojim se označava svojstven način postojanja ljudi. Uz neke časne iznimke. pa sada mahnito pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme. a ako je vaš izabrani romanopisac bio lošega zdravlja ili imao samo trideset četiri godine. a ne samo svakodnevni.Politika zaborava 13 Ona postaju dio svakodnevnoga života. Posebno je ironična trivijalizacija seksualnosti jer je jedno od glavnih postignuća teorije kulture bilo ustanoviti rod i seksualnost kao legitimne predmete proučavanja trajne političke važnosti. Jedna fanatična ortodoksija zamjenjuje drugu. (A intelektualci su se ponašali kao da ljudi nemaju ni želuce. bistra stvorenja koja stvarajueseje o fetišizmu stopala ili povijesti srednjovjekovnih muških gaća sumnjičavo gledaju na rahitične stare profesore koji se usuđuju tvrditi da je Jane Austen bolja od Jeffreya Archera. Danas stari čudaci koji rade na klasičnim aluzijama kod Miltona poprijeko gledaju Mladoturke. duboko uronjene u problematiku incesta i cyber-feminizma.05.indd 13 31.) A Friedrich Nietzsche je zaključio da ljubitelj mudrosti mora naćuliti uši čim netko govori o ljudskome biću s trbuhom i dvima potrebama ili o glavi s jednom. seksualnost je kao jedno od ključnih obilježja ljudske kulture postala čvrsto uporište akademskog života. Dok su vas u stara vremena mogli izbaciti iz studentskog kluba ili bistroa jer niste uočili metonimiju u “Robert Herrick”. Donedavno na nekim tradicionalnim sveučilištima niste mogli istraživati još žive autore. Priznali smo da ljudska egzistencija nije samo pitanje istine i uma nego isto tako i fantazije i požude. Ta mlada.05 15:29:39 . Nevjerojatno je kako se intelektualni život stoljećima vodio s pretpostavkom da ljudi nemaju spolnih organa. tradicionalna je izobrazba stoljećima zanemarivala svakodnevni život običnih ljudi. Filozof Emmanuel Levinas jednom je za prilično umišljen pojam Dasein kod Martina Heideggera. Jedino što se sada teorija kulture ponaša poput nezadovoljenoga sredovječnog profesora koji je slučajno otkrio seks. Bilo je mnogo razloga da im jedne maglovite noći zabijete nož među rebra. danas bi vas mogli proglasiti nepodnošljivim štreberom zato što ste uočili metonimiju ili što ste uopće čuli za Herricka. Zapravo zanemarivala je sam život. S napretkom povijesti. Eagleton KB. ali time se povećava rizik da izgube svoju sposobnost da takav život podvrgnu kritici. Drugo povijesno postignuće teorije kulture sastoji se u tome što je utvrdila da ima smisla proučavati popularnu kulturu.

potrošačka vrsta kapitalizma nagovara nas da udovoljimo svojim osjetilima i da se Eagleton KB. Danas. nedokučiv. to po deniciji nije bilo vrijedno proučavanja. Poput svakog znanstvenog istraživanja. i da ga je svakako vrijedno proučavati. samodisciplinu i neiscrpnu sposobnost da se dosađujete. Prema tom stajalištu proučavanje je zadovoljstva poput kemijske analize pjenušca. Obojica su opsjednuti seksom. Denitivno niste mogli istraživati nešto što ste vidjeli oko sebe svaki dan. srušila je jedan moćan mit.05 15:29:39 . Ali. monotona ili ezoterična. Ona je pomogla da se uništi puritanska dogma kako je ozbiljnost jedno. Užitak ispada iz područja znanja. nazvati i “političkim”. Lukavija. to se zove moralni diskurz. Puritanac brka zadovoljstvo s frivolnošću jer brka ozbiljnost s pobožnošću. on zahtijeva strpljivost. Tradicionalno. U svakom slučaju. Danas pišu nekritične eseje pune strahopoštovanja o TV seriji Prijatelji. pojam suvereniteta ili sinusoidnu eleganciju Leibnizova pojma MONADE. Pronaći načine kako život učiniti ugodnijim nije uvijek ugodno. test za to što je vrijedno proučavati sastojao se u tome je li tema dovoljno beskorisna. Obojica izjednačavaju istinu s ozbiljnošću. test važnosti jest da li je to ono što sa svojim prijateljima radite navečer.05. Većinu vidljivih stvari. recimo Stendhala. Kako bilo da bilo. pojava seksualnosti i popularne kulture kao košer predmeta proučavanja. Danas se općenito priznaje da je svakodnevni život isto tako složen. Staromodni puritanski kapitalizam zabranjivao nam je da uživamo. pa je opasno anarhičan. hedonist koji ugodu smatra stvarnošću “kao takvom”. poput post-it ceduljica ili Jacka Nickolsona niste mogli proučavati. ali zato ste mogli proučavati one nevidljive. onda bismo se cijele dane valjali po krevetu. jer kad jednom okusimo. Puritanac ne smatra da su užitak i ozbiljnost povezani u ovome: da je pronalaženje ugodnijeg načina života za više ljudi posve ozbiljan posao. ako hoćete. naprotiv. ima i svoja ograničenja. vrlo je vjerojatno da seviše nećemo pojaviti na radnomu mjestu.indd 14 31. možemo ga. zamagljen a katkada i zamoran poput Wagnera. u raznim blago skandaloznim stanjima jouissance. Ali ugoda. često je isto takav puritanac samo što se pretvorio u grlata pobunjenika. a ne njegovo ispijanje. a užitak nešto drugo. Nekoć su studenti pisali nekritične eseje pune strahopoštovanja o Flaubertu.14 Što nakon teorije? bio je to izvanredan test vaše strpljivosti. Sigmund Freud je smatrao da kada ne bi postojalo njegovo “načelo stvarnosti”. ključna riječ suvremene kulture. ali sve se to promijenilo. U stara vremena.

Za razliku od toga. Ali budući da će nas lupež mučiti i kada se zabavljamo. A sada uz to još postoje i oni koji pobožno inzistiraju na “historiziranju” i koji. Eagleton KB. davna povijest. Tako ćemo konzumirati više dobara i roba. čini se. Tijekom groznih desetljeća konzervativizma nakon sedamdesetih. vjeruju kako je sve što se dogodilo prije 1980. njegova je dobrota bila puka spontanost. A i vlastodršcima je odgovaralo da postanemo nesposobni zamisliti neku alternativu postojećem stanju. recimo učenjem katalonskog ili sviranjem gajdi. Upravo suprotno: kao što je priznao Karl Marx. Ali te se ideje množe generacijama koje se.Politika zaborava 15 po mogućnosti što besramnije nagrađujemo. nema ništa važnijeg o čemu će pričati svojim unucima. Sve do pojave takozvanog rata protiv terorizma.indd 15 31. naše ćemo zadovoljenje požuda poistovjetiti s opstankom sustava. a kazna za takvo odricanje užitka bit će grozan osjećaj krivnje. Tradicionalnoga engleskog džentlmena neugodan je rad toliko odbijao da se nikada nije niti potrudio izraziti kako treba. Neki studenti i proučavatelji kulture nisu slijepi prema zapadnjačkom narcizmu i ne bave se poviješću pubičnih dlaka dok istodobno polovica svjetske populacije nema odgovarajuće zdravstvene uvjete i preživljava s manje od dva dolara na dan. nejasan izgovor i afektacijsko zatezanje. Budućnost je trebala jednostavno biti sadašnjost koja će se stalno ponavljati – ili kao što je jedan postmodernist tvrdio – “bit će to sadašnjost s više opcija”. osim pojave eura.05 15:29:40 . ne sjećaju gotovo ničega što je nekoć bilo od presudne političke važnosti. Sektor kulturnih studija koji danas najviše cvjeta zovu se “post-kolonijalni studiji” koji se bave upravo tom groznom činjenicom. I stoga u ugodi nema ništa bitno subverzivno. ako je engleski džentlmen bio krepostan. a osim toga. onda je u ipak bolje “udrit’ brigu na veselje”. Moralni napor bio je za trgovce i činovnike. Poput diskurza roda i seksualnosti. bez ikakve vlastite krivnje. jedne će kasne noći posjetiti grozan razbojnik poznat kao superego.05. ti su studiji najbolji dosezi teorije kulture. Aristotel je vjerovao da biti čovjek znači postati dobar u nečemu stalnim vježbanjem. Od tuda dolazi njihovo zamuckivanje. a s vremena na vrijeme udostojio se biti takav. Onoga tko odbije orgazmički se valjati u osjetilnim užicima. sve je više otupljivao smisao za povijest. činilo se da za mladog Europljanina. u tome ima nešto posve aristokratsko.

koja su te revolucije razgradile. ono što je rodilo neke revolucije bilo je ujedno odgovorno i za njihovu propast. koji odsutnost toga pamćenja odvlači od istine. Jer. vir.05 15:29:40 . prilično nedavno. Ali jedno je pokrenuti revoluciju.indd 16 31. Glavninu globalne zajednice koju vidimo oko sebe. U središtu naših misli postoji povijesni vrtlog. Nevinost i amnezija imaju svoje prednosti. Borba Saveznika u Drugom svjetskom ratu bila je najuspješnija suradnička akcija. sada je otvorena nova zlokobna faza globalne politike koju čak ni najzatvoreniji i najskriveniji akademici neće moći zanemariti. Bila je to akcija koja je slomila zlokobni fašizam u srcu Europe i time postavila temelje svijetu kakvoga danas poznajemo. glavnina svijeta kakvog poznajemo nedavnog je datuma. a drugo održati je. Za najpoznatijeg revolucionarnog vođu XX. u ljudskoj povijesti dotad neviđenih razmjera. Unatoč njegovu čvrstom. barem za političku ljevicu. Jedino što su to bile od svih najuspješnije revolucije – naime – one za koje smo zaboravili da su se uopće dogodile. Vladimir Lenjin je vjerovao da je nazadnost carske Rusije pomogla nastanku i omogućila ostvarenje Boljševičke revolucije. Nema smisla žalovati za blaženim danima kada su vam policajci svakog vikenda u Hyde Parku mogli razbiti lubanju. Zapravo i sama su zapadnjačka carstva. uglavnom bila proizvodi revolucija. Sjećanje na holokaust ili preživjeti vijetnamski rat ne donosi nikakvu posebnu utjehu. A to obično znači – one koje su stvorile ljude poput vas i mene. Nastala je iz plimnih valova revolucionarnog nacionalizma koji su zapljusnuli globus u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. projekti koje su vrlo često počeli slabi i gladni. Bilo kako bilo. izgledu. oblikovali su. Upravo je to zavrtjelo mnoge suvremene ideje kulture. kolektivni revolucionarni projekti.05.16 Što nakon teorije? Živjeti u zanimljivim vremenima dvosmislen je blagoslov. Revolucije drugih uvijek su očitije od vlastitih. ali koji su se unatoč tome pokazali uspješnima u izbacivanju svojih predatorskih stranih osvajača. Rusija je bila država lišena građanskih institucija koje inače osiguravaju lojalnost građana Eagleton KB. znači samo prisjećanje na povijest poraza. i koji su iz smrtnog zagrljaja zapadnjačkog kolonijalizma oslobađali jedan narod za drugim. dobro podstavljenom. Sjećanje na svjetsko-povijesne događaje. stoljeća. pokazalo se da je prije pojave antikapitalističkoga pokreta najveći problem bila odsutnost pamćenja o kolektivnoj i svrhovitoj političkoj akciji.

Jednom ustoličene na vlasti. dalekim krajevima svijeta. elite Trećega svijeta uspjele su zadobiti vlast. Zbaciti takvu moć značilo je jednim udarcem steći suverenost.05 15:29:40 . Ne možete izgraditi socijalizam u ekonomskim baruštinama. podupro je takve pokrete i poštovao je zahtjeve za političkom autonomijom. upregnuvši zahtjeve obespravljenih naroda u te ciljeve. nepismenih radnika i seljaka bez tradicionalne socijalne organizacije i demokratskog samoupravljanja. do krajnosti internacionalistički pokret. niz liberalnih pokreta koje su vodile nacionalističke srednje klase. Pokušaj da se to učini zazivao je staljinističke mjere čvrste ruke koji je završio subverzijom samog socijalizma koji se pokušao ostvariti. zbacilo je kolonijalne gospodare uime političkog suvereniteta i gospodarske neovisnosti. Ali velik broj marksista nije imao iluzija o tim motiviranim elitama srednje klase koje su potaknule nacionalističke pokrete. Neki takvi režimi. one su morale balansirati između radikalnog pritiska odozdo i globalnih tržišnih sila izvana. stoljeću uspjeli osloboditi zapadnjačke kolonijalne vlasti. Pedesetih i šezdesetih godina. Na leđima narodnog nezadovoljstva. Drugi su priznali da ne mogu biti sami. s masom neobrazovanih. bila je prisilna a ne konsenzualna: bila je koncentrirana u državnom aparatu. Postkolonijalna teorija pojavila se prvi put u jeku neuspjeha zemalja Trećega svijeta da same skroje svoju sudbinu.indd 17 31. da politička suverenost nije donijela autentičnu eko- Eagleton KB. okruženi jačim. Oni su ustrajali na klasnoj analizi kolonijalne i postkolonijalne politike. Slična je sudbina zadesila mnoge narode koji su se u XX. On je u njima vidio neugodan zastoj svjetskog kapitalizma. politički neprijateljskim silama. siromašni. glavnina marksista nije pretpostavljala da “Treći svijet” znači dobro. preuzeli su staljinističke puteve koji su ih vodili u izolaciju i još veću bijedu. Marksizam. Njezina moć nije bila raspršena nego centralizirana. a “Prvi svijet” zlo. Tragična je ironija da se socijalizam pokazao najnesposobnijim tamo gdje je bio najpotrebniji. sa skromnim građanskim. i to je suzbilo političku pobunu. Ali siromaštvo i nazadnost potpomogli su da se jednom ostvarena revolucija zgrabi. Za razliku od sentimentalnijih oblika postkolonijalizma. liberalnim i demokratskim tradicijama. To je doba označilo kraj razdoblja revolucija Trećega svijeta.05. izolirani.Politika zaborava 17 prema državi. i prva svjetlucanja onoga što u današnje doba zovemo globalizacijom.

Izvrsna knjiga Edwarda Saida Orijentalizam. S obzirom na djelomični poraz nacionalnih revolucija u tzv. to jedinstvo nije bilo posve lažno. u njemu više nisu mogli pronaći ništa doli primitivni šovinizam i etnički suprematizam. oni su među sukobljenim klasnim interesima postizali lažno jedinstvo. Ali odbacivanjem ideje nacionalnosti ta je misao napuštala i ideju klase. Pa ipak.indd 18 31. označila je tu tranziciju u intelektualnom smislu. Srednje su klase nacionalnom neovisnošću mogle protirati više od potlačenih radnika i seljaka. Mitinzima na kojima su skupljali državljane jedne narodnosti. objavljena 1978. Većina novih teoretičara nije bila samo postkolonijalna nego i postrevolucionarna – “post” onih pokreta koji su uopće rađali nove nacije. ona ga je istodobno i oblikovala. Time su odražavale stvarno stanje. zapalo u poteškoće.05. agresivno restrukturiranje zapadnjačkog kapitalizma. a ne više stranih izrabljivača.05 15:29:41 . Istina je da su revolucionarni nacionalisti donekle i sami previđali klase. Ako je ideja nacije zamijenila klasni sukob. i kada je sve više zemalja Trećeg svijeta i dalje tonulo u sve veću stagnaciju i korupciju. Knjiga se pojavila na raskrižju putova na kojima je bila međunarodna ljevica. postkolonijalna je teorija zazirala od rasprava o nacionalnosti. Teoretičari koji su bili ili previše mladi ili previše ograničeni da se sjete kako je nacionalizam svojedobno bila nevjerojatno svrhovita antikolonijalna sila. konačno je raskinulo s iluzijama nacionalno-revolucionarne neovisnosti.18 Što nakon teorije? nomsku samoupravu. i to u vrijeme kada je kapitalizam bio snažniji i kada je eksploatirao više negoli ikada prije. Ako te nacionalne države u određenom smislu nisu uspjele. Kako se svjetska kapitalistička kriza tijekom sedamdesetih i poslije produbljivala. onda je pogled “iznad” nacije značio i previd klase. koji bi u uvjetima nacionalne neovisnosti sada bili u rukama domaćih. Trećem svijetu. Zbog toga se veći dio postkolonijalne misli usredotočio na kozmopolitske dimenzije svijeta u kojem su postkolonijalne zemlje neizbježivo bile uvučene u orbitu globalnoga kapitala. i da se to u svijetu kojim dominira Zapad nikada ne bi mogalo dogoditi. jer se nisu uhvatile ukoštac s bogatim kapitalističkim svijetom.. Ona je potkrepljivala neke opasne Eagleton KB. a te su dvije ideje u revolucionarnim zemljama uvijek išle zajedno. unatoč razumljivoj suzdržanosti njezina autora o većem broju postkolonijalnih teorija koje su se pojavile. Pokret “Trećeg svijeta” stoga se prepustio “post-kolonijalizmu”.

okupe različite društvene klase. one su poistovjećivale klasni sukob isključivo sa Zapadom. silama koje su ubrzo. “Oslobođenje” više nije visjelo u zraku. ili su ga smatrali dijelom nacionalnoga.. ta promjena fokusa označavala je i promjenu s politike na kulturu. i naposljetku se pokazalo da je bila bitno neprimjerena. iskrivljena forma. Bila je to bitka između zapadnjačkog kapitala i oznojenih svjetskih radnika. počela tražiti utabana područja u Eagleton KB. Ali kako se taj klasni sukob oblikovao kao nacionalni. radnike. nacija je bila način da se protiv kolonijalnih vlasti koje su priječile njihov put u neovisnost. uz ostalo. Nacija je bila glavna forma kojom se oblikovala ta klasna borba protiv neprijatelja. intelektualce.a to je pak bilo usklađeno s novom postrevolucionarnom klimom na Zapadu. Bilo kako bilo. sredinom dvadesetoga stoljeća bio je to jedan od vrhunaca radikalnih ideja koji je ujedno označio početak pada. značilo da su se posebni problemi postkolonijalne kulture često pogrešno spajali s vrlo različitim pitanjem Zapadnjačke “politike identiteta”. sada kada je navodno počistila svoju kuću.Politika zaborava 19 iluzije.05 15:29:41 . Neke su nove teorije naprotiv skretale pozornost s klase na kolonijalizam – kao da kolonijalizam i postkolonijalizam nemaju veze s klasama! U eurocentričnom obliku. Istina. Činilo se da je zapadnjačka ljevica. ali ga po svojem sadržaju bitno nadilazi. Ali time se pripomoglo i depolitiziranju pitanja post-kolonijalizma. on je pripomogao da se u kasnijim postkolonijalnim spisima utre put nestajanju same ideje klase. Revolucionarni nacionalizam bio je najuspješnija radikalna plima dvadesetoga stoljeća. bila je to uska. A imala je i važan argument u svoj prilog – uspjeh. U Komunističkom manifestu kaže se da klasna borba isprva prihvaća nacionalni oblik.05. U određenom smislu. odgovorile na izazov. To je. Glavnina postkolonijalne teorije pomaknula je središte pozornosti s klase i nacije na etnicitet. i krajem sedamdesetih “emancipacija” je donosila određeni antikvarni duh.indd 19 31. i inaciji uloge kulture u njoj. i ona je pripomogla da se svijet okrene naopačke. seljake. studente. različite su skupine i klase Trećega svijeta doista bile suočene sa zajedničkim zapadnjačkim neprijateljem. barem na početku. trajnim vojnim nasiljem. U određenom smislu to je odražavalo stvarne promjene u svijetu. Za socijaliste je naprotiv antikolonijalna borba bila ujedno i klasna borba: ona je bila udarac silama međunarodnoga kapitala. Kako ćemo vidjeti. Kako je etnicitet uglavnom kulturno pitanje.

odupirali su joj se pomoću manjina i marginalnih skupina. A to je. kolektivna akcija znači pokretanje ratova protiv slabijih naroda. Otkrivanjem onoga što je ortodoksna kultura gurnula na margine. Međutim. upravo ono elitističko. Margine mogu biti neizrecivo bolna mjesta. Glavnina recentnije kulturalne teorije toga se gotovo uopće ne sjeća. čvrste temelje ljudske egzistencije i mogućnost objektivnoga znanja. doli naći mjesto na kojem oni odbačeni i zanemareni mogu naći svoj jezik. u svojoj je prtljagi nosila sve jaču zapadnjačku opsesiju kulturom. Istodobno. Bilo kako bilo. perverzno. To su na drukčije načine potvrdile i militantne akcije zapadnjačkoga radničkog pokreta. Za neke postmoderniste.20 Što nakon teorije? drugim krajevima zemaljske kugle.1 Ali dok su se liberali pomoću individualnosti odupirali tom konformizmu.05. ideja kolektivnog života uglavnom je postala posve diskreditirana. Više nije tako lako tvrditi da u etnografskoj umjetnosti nema ništa doli nauljenih bubnjeva ili skupljanja nekih kostiju. koje kod svojih konzervativnih protivnika postmodernisti smatraju najneprimjerenijim. jedinstvu i napretku. a solidarnost nije ništa drugo doli jednakost bez duše. kakve li ironije. konsenzus je tiranski. koji su odigrali glavnu ulogu u završetku Vijetnamskoga rata. prigodom tih putovanja. S njezina stajališta. od kojih neki sumnjaju i u samu stvarnost pojedinca. nego je.05 15:29:41 . U svijetu koji je vidio uspone i padove raznih brutalnih totalitarnih režima. diskontinuitet i heterogenost. kako ćemo vidjeti. revolucije Trećega svijeta na svoj su način posvjedočile o snazi kolektivne akcije. velike povijesne priče. kulturne su studije ostvarile važan posao. postmodernisti. U matici društvenoga života ima malo vrijednosti. mislim na suvremeni misaoni pokret koji odbacuje totalitete.indd 20 31. postao sam model moralnosti našega doba. Prema njima je politički plodno sve što je u sukobu sa zajednicom kao cjelinom – marginalno. a ne dokidanje takvih avantura. i gotovo da nema časnijih zadaća koje proučavatelji kulture mogu stvoriti. Feminizam nije samo promijenio naš kulturni krajolik. kriminalno. koje su sedamdesetih godina prošlog stoljeća uspjele srušiti britansku vladu. univerzalne vrijednosti. on se opire onome što smatra elitizmom u kulturi. To su potvrdili i mirotvorni i studentski pokreti krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Eagleton KB. one bijele muškarce koji na vlastitu nesreću još nisu posve 1 Pod “postmodernizmom”. sklon je kulturnom relativizmu i slavi pluralizam. ludo. Postmodernizam je skeptičan prema istini. devijantno. grubo rečeno. monolitno stajalište.

znakova na putu. za svakoga pojedinca prema njegovim osobinama. koja znači brod s dva jarbola. baš kao što pojam zavisti ne možemo usporediti s papagajem. Jezik nivelira stvari. ali identiteti i njihova tvorba treba nam kako bismo preživjeli. Kako je pjesnik William Blake jednom napisao: “Jedan je zakon za lava i vola – tlaka”. Mislioci poput Foucaulta i Derride ljušte sve te jednakosti i ekvivalencije. Za njih različitost i jedinstvenost pojedinaca ne može se mjeriti. To će ubrzo izazvati posljedice koje će ga potkopati. poput Jacquesa Derride i Michela Foucaulta smatraju da čim otvorimo usta normama ne možemo uteći. Kada kažemo “list”. bogata i raznovrsna mjesta.indd 21 31. prema takvom je stajalištu. Norme tlače jer jedinstvene i različite pojedince stavljaju u isti kalup. poput Oscara Wildea. Samo marginalci. Kulturne studije ovdje napadaju ono normativno. pa su se nesretni novčići što su curili iz njihovih džepova počeli koristiti za nanciranje umjetničkih projekata lokalnih zajednica. pesimistični liberteri osramoćenog lica. Glavnina društvenoga života. perverzni i aberantni mogu uteći tom groznom reglementiranju. Riječ “ketch”. glavnim ispred kormila i s manjim prednjim. sanjaju o budućem društvu u kojem će svatko biti slobodan da ima svoje “neusporedivo Ja”. mislimo na dva neusporediva različita komadića povrća koji su zapravo jedno.05 15:29:42 . ljubavnih pisama ili kalendarskih notesa. No liberteri su manje skloni takvim uravnilovkama. Istina je da u svijetu koji tvore čiste razlike nitko ne bi mogao reći išta smisleno – ne bi bilo poezije. premda smatraju da su one neizbježive.05. zvuči dovoljno precizno. Oni bi voljeli da postoji svijet koji potpuno tvore razlike. okrenuli smo naopačke. On je od početka do kraja posve normativan. a isto tako ne bi bilo ni tvrdnji da je sve jedinstveno različito od svega Eagleton KB. oni misle da svijet potpuno čine razlike. Živahni i punokrvni liberteri. moraju se raskriliti kako bi pokrili sve vrste pojedinačnih općih sposobnosti. Po tome su ironično bliski konzervativcima. ali i riječ i ono što ona označava. Riječ “ovdje” homogenizira sva moguća. Nasuprot tomu. Poput njihova velikog mentora Nietzschea. pitanje normi i konvencija. Liberali prihvaćaju takvu normalizaciju i normizaciju kao nužnost ako svima želimo jamčiti jednake životne mogućnosti da ispune svoje jedinstvene ličnosti. a one u biti podčinjavaju.Politika zaborava 21 mrtvi.

22

Što nakon teorije?

drugoga. Ali to je jednostavno cijena koju trebamo platiti da nas ponašanje drugih ne ograniči; to je kao da plaćamo nešto više da bismo dobili voznu kartu prvoga razreda. Ali pogrešno je misliti da su norme uvijek restriktivne. Zapravo to je velika romantična iluzija. U našoj je vrsti društva norma da se ljudi ne bacaju bojnim pokličima na potpune strance i da im se ne amputiraju noge. Uobičajeno je da kažnjavamo ubojice djece, da radnici i radnice mogu dati otkaz i da ne zaustavljamo ambulantno vozilo koje vozi 160 na sat na mjesto nesreće samo zato što nam se tako prohtjelo. Onaj tko osjeća da ga to podjarmljuje, očito je ozbiljno űberspannt. Samo intelektualac koji se predozirao apstrakcijama može biti toliko tup da misli kako je politički radikalno samo ono što zaobilazi norme. Oni pak, koji vjeruju da je normativnost uvijek negativna, obično također drže da je autoritet po sebi sumnjiv. Po tome se oni razlikuju od radikala koji poštuju autoritet onih koji imaju dugo iskustvo borbe protiv nepravde, ili od zakona koji štite ljudski tjelesni integritet ili radne uvjete. Isto tako, čini se da neki suvremeni kulturni mislioci vjeruju da su manjine uvijek dinamičnije od većina. To baš nije najpopularnije uvjerenje među razobličenim žrtvama baskijskog separatizma. No, to može laskati nekim fašističkim skupinama, adventistima sedmoga dana ili NLO fanaticima. Većine, a ne manjine, svrgnule su carsku vlast u Indiji i srušile apartheid. Premda većina takvih teoretičara odbacuje i apstraktni univerzalizam, oni koji odbacuju norme, autoritet i “većine” također su apstraktni univerzalisti. Postmoderna predrasuda protiv normi, jedinstva i konsenzusa politički je katastrofalna. A isto je tako i nevjerojatno tupava. Ona se ne pojavljuje samo zato što se ne može sjetiti nekih primjera političke solidarnosti. Ona odražava i stvarnu društvenu promjenu. Ona je, naime, rezultat očite dezintegracije staromodnoga buržujskog društva u golem broj subkultura. Raspad tradicionalne srednje klase jedan je od povijesnih događaja našega vremena. Kao što je rekao Perry Anderson, solidnu, civiliziranu buržoaziju koja je imala moralni integritet i koja je uspjela preživjeti Drugi svjetski rat, danas zamjenjuju “starlete-princeze i ljigavi predsjednici, kreveti za najam u službenim rezidencijama, mito za administrativce koji daju otkaze, diznikacija protokola i tarantinizacija prakse”. “Solidni (buržujski) amteatar”,

Eagleton KB.indd 22

31.05.05 15:29:42

Politika zaborava

23

piše Anderson s prezirom, “zamijenio je akvarij plovećih, iščezavajućih oblika – projektora i menadžera, auditora i vratara, administratora i špekulanata suvremenog kapitala – funkcije monetarnog univerzuma koje ne poznaju nikakva socijalna ksna mjesta i koje nemaju nikakve stabilne identitete.”2 Za neke kulturne teoretičare taj manjak stabilnih identiteta posljednja je riječ radikalizma. Nestabilnost identiteta je “subverzivna”. Tu bi tvrdnju bilo zanimljivo ispitati među odbačenima i zanemarenima. U ovom društvenom poretku stoga ne možemo više imati buntovnike boeme ili revolucionarne avangarde jer oni danas više ništa ne mogu dići u zrak. Njihov neprijatelj u cilindru i fraku kojega smo mogli lako uzrujati, jednostavno je ispario. Umjesto toga, nenormativno je postalo norma. Danas poslovica “Sve ide” ne vrijedi samo za anarhiste, nego i za starlete, urednike novina, brokere dionicama i direktore korporacija. Norma je danas novac; ali kako novac apsolutno nema nikakvih načela ili neki svoj identitet, on nije nikakva norma. On je posve promiskuitetan, pa će se rado udružiti s najboljim ponuđačem. On je beskrajno prilagodljiv najbizarnijim ili najekstremnijim situacijama, baš kao što ni Kraljica ni o čemu nema svoje mišljenje. Čini se da smo se stoga maknuli od intelektualističke hipokrizije starih srednjih klasa i prihvatili prizemnost i vulgarnost novih. Promijenili smo se, prešli smo s nacionalne kulture koja je imala jedinstveni skup pravila u niz kaotičnih sub-kultura od kojih svaka ima nešto protiv druge. To je naravno pretjerivanje. Stari režim nije nikad bio tako jedinstven, kao što ni novi nije tako fragmentiran. U njemu još postoje neke jake kolektivne norme. Ali, u biti je istina da se naša nova vladajuća elita sve više sastoji od ljudi koji šmrču kokain, negoli od ljudi koji su nalik na Herberta Asquitha ili Marcela Prousta. Struja kulturnog eksperimenta koju zovemo modernom, bila je u tom smislu sretna. Rimbaud, Picasso i Bertolt Brecht još su imali pred sobom klasičnu buržoaziju prema kojoj su mogli biti nepristojni. Ali njihovi nasljednici postmodernisti više je nemaju. Samo se čini da oni to još nisu opazili, ili joj je to možda previše neugodno priznati. Postmodernizam se s vremena na vrijeme ponaša kao da je klasična
2 Perry Anderson, The Origins of Postmodernity London, 1998. str. 86. i 85.

Eagleton KB.indd 23

31.05.05 15:29:42

24

Što nakon teorije?

buržoazija živa i zdrava, i zato on živi u prošlosti. Postmodernizam velik dio svojega vremena troši na borbu protiv apsolutne istine, objektivnosti, bezvremenih moralnih vrijednosti, znanstvenog istraživanja i vjerovanja u povijesni napredak. On dovodi u pitanje autonomiju pojedinca, krute društvene i seksualne norme i uvjerenje da postoje čvrsti temelji svijeta. Kako sve te vrijednosti pripadaju buržujskom svijetu koji nestaje, sve to izgleda poput rafala razdraženih pisama urednicima novina o hunskim hordama ili Kartažanima-pljačkašima koji su upravo zaposjeli domaće grofovije. To ne znači da takva uvjerenja više nemaju snagu. Na mjestima kao što su Ulster ili Utah, takva su uvjerenja vrlo aktualna. Ali nitko na Wall Streetu ili u Fleet Streetu više ne vjeruje u apsolutnu istinu ili nesumnjive temelje. Velik broj znanstvenika velikim je dijelom skeptičan prema znanosti i o njoj mnogo više misli kao o praktičnim pravilima ili o poslu koji se temelji na pokušajima i pogreškama negoli što to zamišlja naivna prosječna osoba. Samo ljudi u društvenim i humanističkim znanostima i dalje naivno misle da su znanstvenici nositelji apsolutne istine u bijelim kutama, pa uzalud troše vrijeme da ich diskreditiranju. Humanisti su oduvijek prezirali znanstvenike. Jedino što su ih nekoć prezirali zbog snobovskih razloga, a danas zbog skeptičnih. Samo neki ljudi koji u teoriji vjeruju u apsolutne moralne vrijednosti, čine to i u praksi. Oni se uglavnom zovu političarima i poslovnim menadžerima. I obrnuto, neki ljudi za koje bismo očekivali da vjeruju u apsolutne vrijednosti, poput moralnih lozofa ili taštih klerika – daleko su od toga da u njih vjeruju. I premda neki genetski glasni Amerikanci možda i dalje vjeruju u napredak, golem broj konstitucijski tiših Europljana u njega ne vjeruje. Ali s obzira ne nestaje samo tradicionalna srednja klasa. To vrijedi i za tradicionalnu radničku klasu. A kako smo radničku klasu povezivali s političkom solidarnošću, nikoga više ne može iznenaditi da danas imamo oblike radikalizma koji duboko sumnjaju u sve to. Postmodernizam ne vjeruje u individualizam jer ne vjeruje u pojedince; ali svoju vjeru ne povezuje ni s radničkom klasom. Umjesto toga on ima povjerenja u pluralizam, u što raznovrsniji i inkluzivniji društveni poredak. Problem s tim radikalnim slučajem jest u tome da u takvom uvjerenju nema mnogo toga s čim se princ Charles ne bi složio. Istina je da kapitalizam vrlo često stvara podjele i isključivosti radi sebe samoga. Ili se, pak,

Eagleton KB.indd 24

31.05.05 15:29:43

Postoje i drugi poznati problemi s idejom inkluzivnosti koji nas ne trebaju previše zadržavati. Ma kako to neukusno bilo. ili onima koji ih ne nose. U lovu na prot. Njegov zakon nadilazi sve granice pa se ne može razlikovati od kriminala. a ne profesori u togama. Kada je riječ o transnacionalnim kompanijama. Tko odlučuje koga se uključuje? Tko bi. U velikodušno-humanističkome duhu antičkoga pjesnika. Kapitalizam je nepristran. izdržati bilo kakve teškoće. pravi je skandal sadašnjega svijeta da su svi gurnuti na marginu. Eagleton KB. on će prevaliti bilo koje udaljenosti. Takva isključivost može biti vrlo bolna za velik broj ljudi. Njegova je požuda neutaživa. ili pak onima koji odijevaju raskalašene grimizne ogrtače ili pak onima koji ne nose ništa doli krpice oko spolovila. što ako uopće ne postoji jasna razlika između marginalaca i većine? Za socijalista. podnijeti najodvratnija poniženja. subverzivno mjesto. On je doista egalitaran u svojoj sposobnosti da smrvi gotovo svakoga. zašto bi ga itko želio ukinuti? Uostalom.05. tolerirati najneukusnije tapete i s radošću izdati bližnjega svoga. Komunisti su iskorijenjeni i prisiljeni na emigraciju. prema njemu njegovi najčupaviji anarhični kritičari djeluju poput staloženih provincijalaca.05 15:29:43 . kako to sugeriraju postmodernistički mislioci. uopće želio biti uključen u takav postav? Ako je marginalnost tako plodno. Međutim. on je sublimno uravnotežen.indd 25 31. Mase muškaraca i žena trpjele su bijedu i sramote zbog građanstva drugoga reda. Većinom je sklon pomiješati što raznovrsnije kulture kako bi svima njima mogao uvaliti svoje trice i kučine. Uz njegovu sublimnu ambicioznost i ekstravagantna prekoračenja. On podupire hijerarhije okrutnih adolescenata. a njegov prostor beskonačan.Politika zaborava 25 poziva na one koje postoje otprije. kapitalizam je u načelu nepogrešivo inkluzivan: njega se doista ne tiče koga eksploatira. Cijele klase ljudi osuđene su na disfunkcionalnost. on je sklon sklopiti paktove s bilo kojom starom žrtvom. On se hrani raspadnutim komadićima ili klanjem svetih krava. te žar izbora i miješanja drugorazrednih američkih restorana. mase muškaraca i žena doista nisu ni tu ni tamo. prema Grouchu Marxu. Kada je riječ o potrošačima koji nose turbane. tom sustavu ništa ljudsko nije strano. Cijele su nacije odgurnute na periferiju. smotati se s najgnjusnijim ortakom.

marginalci i većine.05 15:29:43 .05.indd 26 31. duboko sumnjaju i u binarne opozicije. kao i mnoge ruševine i nanosi koje je izbacila globalna ekonomija. ono središnje može se preko noći promijeniti: ništa i nitko nije zauvijek nezaobilazan. koje ugrožava polovicu svojih članova. ali što je s onima koji malo zarađuju? Slabo plaćeni nisu glavni. kult Drugoga pretpostavlja da u društvenoj većini ne postoje važni sukobi ili suprotnosti. zanimljivo. ni u manjinama. to će možda pomoći da prebrodite krivnju. a ne podrazumijeva ljude iz Bangladeša ili bivše rudare ili brodograditelje sa Zapada. Doista. To su oni čiji rad održava sustav živim i zdravim. Sve dok o marginama mislimo kao o manjinama. ali oni nisu ni marginalni. Što ili tko je ključan za sustav – o tome se može raspravljati. uostalom. Ako slučajno u arhivima pronađete Manxovu pra-prabaku ili slučajno naiđete na Cornishovu polusestričnu. Ispod tog egzoticiziranja teče tamna podzemna struja mazohizma. Nema povratka na ideje kolektiviteta koje pripadaju svijetu što se razotkriva pred nama. slabo plaćene čini golema masa ljudi. uz primjere dobroga starog američkog puritanskog osjećaja krivnje. Kao. H. Glavnina suvremenih kulturnih studija dolazi iz Sjedinjenih Država.26 Što nakon teorije? U ovome svijetu. I po tome je nalik na klasno društvo poput svih koja su dosad postojala. postav koji isključuje većinu svojih članova. neki ljudi koji tako misle. Lawrencea. Povijest je sada uglavnom postala post-kolektivistička i post-individualistička. Ako ćemo pravo. Rudari više ne izgledaju kao da su Drugi. “marginalno” sada znači meksičko ili afričko-američko. i to može značiti i šanse. i s obzirom na to da je njihova vlada zainteresiranija da upravlja svijetom negoli da o njemu razmišlja. Ali kako Amerikanci ne znaju razmišljati u međunarodnim okvirima. Usput rečeno. A na globalnoj razini. S arogancijom koja se loše prikriva kao poniznost. To je naprosto bilo koja skupina koja će Vas prikazati u Vašoj turobnoj normalnosti. premda se čini Eagleton KB. I to je. tu iznimnu činjenicu prikladno zamagljujemo. bilo bi vam uglavnom bolje da ste bilo tko drugi doli vi sami. osim u očima nekolicine likova D. a najmanje su to korporacijski šefovi. Ako ste bijelac i zapadnjak. Očajnici su očito marginalni. katkada se čini da uopće nije važno tko su Drugi. Postoje samo Oni i Mi. domovine velikih etničkih manjina i većine najvećih korporacija svijeta. to vrijedi i za patrijarhalno društvo.

u tom je smislu previše ohol. posredovaniji i posredniji. a siromašni lokalni. Moramo zamisliti i nove oblike pripadnosti. a siromašni lokalnost. a drugi će biti apstraktniji. Sotonistički umjetnik koji prezire provincijalce i iz svog prisilnog izvlaštenja cijedi svoju elitističku vrlinu.05 15:29:44 . tako i bogati počinju shvaćati koristi lokalnosti. raznolikosti i solidarnosti. Ili točnije. predstavlja mamurnost modernističkog kulta egzila. reektorima i strojnicama. Nema ništa retrogradno u tim korijenima. Neki oblici imat će intimnost plemenskih veza ili veza zajednice. ne postoji Pepeljugina cipelica za prostor. ali danas čak i neki nacionalisti više ne smatraju da je ona poželjan teren. koji katkada uspijeva zazvučati poželjnije od rock-zvijezde. U međuvremenu ohrabruje da antikapitalistički pokret traži nacrt novih odnosa između globalnosti i lokalnosti. Eagleton KB.Politika zaborava 27 da je riječ o zrakopraznom prostoru.05. ali kao što je siromašno globalna činjenica. Problem je trenutačno u tome što bogati imaju mobilnost. Idealna veličina zajednice nekoć se zvala nacionalna država. oni traže i osjećaj tradicije i pripadnosti. siromašni imaju lokalnost sve dok bogati na nju ne stave svoju šapu. Nema jedinstvenog ideala o veličini društva kojemu bi trebalo pripadati. Postmoderni kult migranta.indd 27 31. Bogati su globalni. Ako muškarci i žene trebaju slobodu i pokretljivost. Nije teško zamisliti zajednice budućnosti koje će se čuvati tornjevima. koje u našoj vrsti svijeta nužno moraju biti višestruke a ne monolitne. a siromašni će svaštariti i prebirati ostatke hrane u pustoši izvan zidina.

Čak i najdragocjenije teorije ukorijenjene su u povijesnoj stvarnosti. XIX. Ako ustraju na potrebi da stvari promatramo u njihovu povijesnom kontekstu. primjerice. Eagleton KB. Kada bismo željeli biti precizni. Ali u nama najbližim oblicima.). Kulturalna teorija mora objasniti vlastiti povijesni nastanak. i 1980. onda se to mora odnositi i na njih same. Općenito se smatra da je otac hermeneutike njemački lozof Friedrich Schleiermacher. kao što to i čine.indd 28 31. morali bismo reći da ta teorija potječe još od Platona. koja opisuje susret autora s australskim Aboridžinima. 3 Vidi Andrew Bowie (ed.05 15:29:44 .05. Cambridge. znanost ili umijeće tumačenja. Upravo je u tom nevjerojatno bogatom razdoblju većina mislilaca o kojima smo govorili na početku prethodnog poglavlja stvorila svoja utemeljiteljska djela. Ali manje je poznato da je Schleiermacherovo zanimanje za umijeće tumačenja potaknula ponuda da prevede knjigu pod naslovom Opis engleskih kolonija u Novom Južnom Walesu. Uzmimo. Friedrich Schleiermacher: Hermeneutics and Criticism. hermeneutiku.28 Što nakon teorije? 2. str. poglavlje Uspon i pad Teorije Kulturne ideje mijenjaju se zajedno sa svijetom koji odražavaju. Schleiermacher se pitao kako možemo razumjeti vjerovanja tih ljudi ako nam se ona čine tako očajnički strana. ona je doista proizvod jednog iznimnog desetljeća – između godine 1965.3 Upravo je iz toga kolonijalnog susreta rođeno umijeće tumačenja. 1998. cvatnju i uvenuće.

senzualno i afektivno mogli zasnovati dom – u društvenom poretku koji je imao sve manje vremena za to.05. “kultura” je prezirala trgovce i brokere koji su se komešali u svojim trgovačkim.Uspon i pad Teorije 29 U čemu je važnost tih godina? Kulturalna se teorija pojavila u jedinom razdoblju od Drugoga svjetskog rata u kojem se krajnja politička ljevica uzdignula i istaknula. Ona je označavala kultiviranje ljudskih sposobnosti kao svrha po sebi.05 15:29:44 . Kultura se bavila vrijednostima a ne cijenama. Bilo je to mjesto gdje su erotično i simbolično. a ne radi nekog nečasnoga koristoljubnog motiva. uzbudljivo uvjerenje da je sadašnjost dobro mjesto za život. proturatnih i protunuklearnih kampanja. nastanku ženskoga pokreta i vrhunca kulturnog oslobođenja. onim moralnim a ne materijalnim. Bilo je to doba začetka i procvata potrošačkog društva. Nove kulturne ideje imaju duboke korijene u razdoblju borbe za građanska prava. Bio je to neobičan razvoj događaja. bilo je to doba u kojemu su društvene hijerarhije i tradicionalni običaji postali predmet satiričnih napada. nove kulturalne ideje nastale su u razdoblju kapitalizma kojem je i sama kultura postajala sve važnija. Zapravo. da bi ubrzo zatim nestala s obzora. popularna kultura.indd 29 31. da su vrata zemlji bezgraničnih mogućnosti širom otvorena. Premda su se mnogi zbog toga uzbuđivali. bilo je to dijelom zbog toga što se očito činilo da to doba najavljuje novu budućnost. Ako je to točno. bilo je to doba vizionarske nade. etičko i mitološko. besplodnim nizinama. Postojalo je opće. Nije bila riječ samo o skupu specijaliziranih oruđa – “kultura” je označavala tu sjajnu sintezu. Osim toga. Te su sile oblikovale skladan totalitet. kultura je tradicionalno označavala suprotnost kapitalizmu. A sa svojih patricijskih visina. Bio je to rahitičan zaklon u kojemu su se mogle skloniti vrijednosti i energije za koje industrijski kapitalizam nije našao uporabu. pametnim a ne listarskim. Pojam kulture izrastao je kao kritika društva srednje klase. doba u kojem su se mediji. samodiscipliranih i podređenih pretvorili smo se u cool hedoniste i nepodređene. Cijeli senzibilitet društva prošao je kroz jednu od svojih periodičnih transformacija. Od ozbiljnih. Kultura i kapitalizam bili su teško zamisliv duet u usporedbi s Corneilleom i Racineom ili Stanliom i Oliom. nacionalnih oslobodilačkih fronti. studentske pobune. Eagleton KB. a ne kao njegov saveznik. subkulture i kult mladosti prvi put pojavili kao društvene sile na koje treba računati.

05. Čini se da smo stekli bogatstvo bez ispunjenja. modu. krv novo artikuliranih umjetnika i kritičara iz radničke klase. u tom kratkom trenutku. Kultura u smislu vrijednosti. životni stil. marketing. Čak bismo mogli reći da su sukobi zbog riječi rezultat njihova nestajanja. reklame i komunikacijske medije. Bilo kako bilo.30 Što nakon teorije? Ali. dopuštenje da se senzibilni. A on se nije ograničio na kampuse. Uvijek postoji rizik da će vas obrazovanje odbiti od glupavih listara bez ukusa koji vladaju svijetom i čiji leksikon sadržava isključivo riječi “nafta”. umjetnosti. Trećeg svijeta u dobro potkovani Zapad. simbola. jezika. Sve se to moglo dogoditi samo u čudnim političkim okolnostima. nego na strani disidenata i kritičara. Rezultat tih komičnih povlastica bio je opći studentski revolt. koji su sada prvi put bučno opsjedali bastione visoke kulture i visokoga školstva.indd 30 31. pametni. kultura je počela podrazumijevati lm. kao što je to danas u promidžbama za političku korektnost. počeo je sukob na ulicama zbog pravog korištenja znanja. postala su pilotske kabine kulture kao političke borbe. izgled. Logotipi i spektakli počeli su se širiti društvenim životom. Bila je to svađa između onih koji su htjeli znanje pretvoriti u vojni i tehnološki hardver ili tehnike administrativne kontrole. vrlo neobično. Gramscija i Godarda. U međuvremenu. ostaje nerazborita politika.05 15:29:45 . U Europi je nastala nelagoda zbog kulturne amerikanizacije. Beauvoirove. Ona je postala životno sredstvo. Marcusea. “golf ”. “moć” Eagleton KB. Danas se politički sukobi na sveučilištima uglavnom vode zbog riječi. Ideja kulturne revolucije preselila se iz tzv. Sveučilišta koja su bila dom tradicionalne kulture i citadele nepristranog istraživanja. šezdesetih i sedamdesetih godina. Društvo srednje klase bilo je dovoljno nepažljivo da uspostavi institucije u kojima mladi. i onih koji su u znanju vidjeli mogućnost promjene i političke emancipacije. U Francuskoj i Italiji studentska je agitacija pokrenula najozbiljnije prosvjede radničke klase od kraja Drugoga svjetskog rata. tradicije i identiteta bila je nasušna hrana. Reicha. a ne zbog komunističkih vojnih baza. politički idealistični mladi ljudi skupe i nekoliko godina borave zajedno. moralno svjesni ljudi tri ili četiri godine nisu morali raditi ništa doli čitati knjige i razbacivati se idejama. Ona od tada više nije na strani harmoničnog rješavanja problema. bogatstvo koje je kulturne teme i teme “kvalitete života” stavilo u prvi plan. zrak koji su udisali društveni pokreti poput feminizma i Blacka Powera. bio je to žestoki melange Fanona.

Ono može razviti duboke sumnje prema onima koji imaju dovoljno smionosti da govore o obrani civilizacije. Riječ je o ljudima koji čavrljaju o slobodi. Tko god se susreo s nekolicinom važnijih teoretičara kulture zacijelo je toga svjestan. Stoga u Teoriji uvijek ima nešto narcisoidno. Na drugim je područjima rezultat te borbe bio neriješen. eurokomunizma. one su odlučnije nego ikad izabirale put reformizma. Neke političke borbe toga razdoblja bile su donekle uspješne. s pojavom tzv. u Europi su i dalje postojale masovne komunističke stranke. Plod toga izazova bila je kulturalna teorija. Humanističke znanosti izgubile su svoju nevinost: više se nisu mogle pretvarati da nemaju nikakve veze sa silom. da ne kažemo represivno. Ali on je postavio izazov i pitanje kakvu su ulogu u svemu tome imale humanističke znanosti.05. Ako su željele ostati “u poslu”. te prakse sada moraju i same postati objekti našeg ispitivanja. ali koji je prepoznaju samo u obliku promidžbenog letka. Nešto slično možemo reći i za različite kampanje za građanske slobode. međutim. oduševili krajolikom ili zapanjili transcendentnom elegancijom nekog matematičkog rješenja. postavljene su neokolonijalne. Obrazovanje vas može posve ohladiti prema tome da prepustite moć i dominaciju svijetom ljudima koji se nikada nisu uzbudili zbog neke ideje. Teorija ove vrste nastaje kada smo prisiljeni na novu samosvijest – o tome što zapravo radimo. To je simptom činjenice da te vrste prakse više ne možemo uzeti zdravo za gotovo.indd 31 31. bilo je od životne važnosti zaustaviti se i razmisliti o vlastitim ciljevima i pretpostavkama. Studentski pokret kasnih šezdesetih godina nije spriječio visoko školstvo da se još više zatvori u strukture vojne moći i industrijske eksploatacije.Uspon i pad Teorije 31 i “cheeseburger”. Krajem šezdesetih. Na mjestima na kojima su kolonijalne vlasti svrgnute. a ne revolucionarnosti. Ženski je pokret zapisao neke značajne uspjehe. Tu kritičku samoreeksiju danas zovemo Teorijom. Uza sve ozračje poslijeratnog obilja. Naprotiv. na takve pobude novih društvenih snaga reagirale u najboljem slučaju prostački. a čak i kada bismo ih ošamarili ne bismo mogli prepoznati klarinet-koncert ili obelisk. podnio neke važne smetnje i zastoje. ali je gotovo do neprepoznatljivosti promijenio velik dio kulturne klime Zapada. a neke nisu. poput buljenja u pupak. One su.05 15:29:45 . U Sjevernoj Irskoj diktaturu unionista pobijedio je masovni Eagleton KB.

radnik. Kada je riječ o kulturi. Srednja klasa ubrzo je kooptirala ono što je u jednom trenutku uzdrmalo njezinu samodopadnost. ali hoće li se postići posve demokratski rezultat. Isto tako vlasnici dućana i gostionica nisu znali treba li biti oduševljeni ili prestrašeni sloganima poput: “Što želimo? Sve! Kada to želimo? Odmah!” Kapitalizam traži čovjeka koji još nikada nije postojao – čovjeka koji će na radnome mjestu biti razumno obuzdan. postao je pobjedonosni predmet marketinga. on je. bez vlastite namjere. Elitizam je sada postao misaoni crimen samo nešto lakši od antisemitizma. Dok su studenti otkrivali slobodnu ljubav. Junak rada. ali političke reforme u Čehoslovačkoj srušili su sovjetski tenkovi.05 15:29:45 . Zapadnjački mirotvorni pokret pripomogao je u zaustavljanju ratobornih smjernica Lyndona Johnsona. Poststrukturalizam i postmodernizam pokazali su se na sličan način Eagleton KB. treba tek vidjeti. ostao bez posla. Svježi zahtjevi za oslobođenjem bili su jednim dijelom reakcija na ekspanzivnu fazu cvatućeg kapitalizma. Na udaru nije bila grubost osiromašenoga svijeta. gornja je srednja klasa marljivo pokušavala ogrubjeti svoje izgovore i naglaske i gužvati svoje traperice.32 Što nakon teorije? prosvjed. Već smo vidjeli da je revolucionarni nacionalizam zabilježio neke važne pobjede. ali da je istodobno. kao masovni politički pokret. Dok je preispitivao postojeći društveni poredak. nova intelektualna moda. Gerilski pokreti Latinske Amerike bili su uzdrmani. utro put diskurzu “post-klase” osiromašenoga svijeta. Tijekom šezdesetih kultura potrošnje ugrožavala je disciplinu proizvodnje. u južnoj Aziji brutalni američki imperijalizam bio je na svom vrhuncu. bio je na određen način radikalan. Strukturalizam. blago-paternalistički kulturni establishment poslijeratne epohe grubo su uzdrmali populistički eksperimenti šezdesetih. ali nije uspio spriječiti nastanak oružja za masovno uništenje. on ga je odražavao.indd 32 31. Kudgod smo gledali. Ali takav politički pobunjenički populizam ucrtao je put razuzdanoj potrošačkoj kulturi osamdesetih i devedesetih.05. ali istodobno i tehnokratski. A to je samo u ograničenom smislu bila loša vijest za sustav. nego bezdušnost onoga bogatoga. Nije postojao jednostavni uspon i pad radikalnih ideja. U drugim krajevima svijeta revolucionarni su pokreti i dalje svrgavali kolonijalne vlasti. Europske komunističke partije izvele su neke prepade. a u golemim supermarketima razuzdano anarhičan. Odigravši svoju ulogu u završetku rata u jugoistočnoj Aziji.

Postmodernisti i neoliberali su skeptični prema javnim normama. nesvjesno. Jedino što neoliberali priznaju da sve to odbacuju uime tržišta. Diskurz i požuda zamijenila je Godarda ili Che Guevaru koji su propali. Istodobno neke nove ideje bile su prve slamke na vjetru post-političkog pesimizma koji je zapuhao cijelom zapadnom polutkom. obitelj.indd 33 31. požudu. užitak. Zbog sustavnog juriša na radnički pokret s namjerom da ga se skrši. ludilo. ma koliko inače bili poročni. dramatično je kopnila. A to je. Emancipacija koja je propala na ulicama i u tvornicama. Neki su tvrdili da ljevičarstvo uopće ne bi propalo da je potpuno uzelo u obzir ta nova znanja. blistavi cvat. konsenzualnim kodovima i tradicionalnim praksama. tvorilo velik dio ljudske egzistencije. nekoliko godina nakon naftne krize koja je najavljivala globalnu recesiju. životni stil. Poput rata. ovdje su barem pokazali vrlinu dosljednosti. Radikalni postmodernisti. bilježimo prve znakove postmoderne kulture koja je trebala preuzeti njezine tradicije. devijantnosti i požude nisu bile tek alternative političkom ljevičarstvu koje je propalo. one su pokazivale svoj posljednji. militantnost radničke klase koja je cvjetala ranih sedamdesetih. pak kombiniraju te vlastite averzije s plahim oprezom prema komercijalizmu. prema svim procjenama. autoritativnim standardima. etnicitet. svrgavali su metazičke temelje društva srednje klase. ali je pokušavala podgrijavati taj trenutak. “imanentnim” vrijednostima. rod.05. Nove teorije diskurza. Teorija je pucala iznad stvarnosti – bila je to vrsta intelektualne reakcije na burno političko razdoblje. Sindikati su bili zaustavljeni. Neoliberali. One su bile i načini njegova obogaćenja i produbljenja. ekosustav. zadanim hijerarhijama. jezik. duhovnost. na vrhuncu radikalne pobune. ali su ih mijenjali vlastitim relativizmom. pobjedu radikalne desnice i oseku revolucionarnih nadanja. seksualnost. u vrijeme kada su uvjeti koji su stvarali ideje već bili na izmaku. Kulturalna teorija podsjetila je tradicionalnu ljevicu na sve ono čemu se rugala: na umjetnost.Uspon i pad Teorije 33 dvosmislenima. moć. Rezultati te pobune bili su izmiješani i u drugom smislu.05 15:29:46 . Kulturalna je teorija bila odsječena od svojih korijena i trenutka vlastitoga rađanja. Sretni dani kulturne teorije trajali su do osamdesetih. bio je to nastavak politike drugim sredstvima. Trebamo biti Eagleton KB. Ranih sedamdesetih. zadovoljavala se umjesto toga erotičnim “krajnostima” ili plutajućim označiteljem. a nezaposlenost se namjerno stvarala. Kao što to često biva. tijelo. hegemoniju.

godine 1917. suvremene kulturne studije nalaze svoj ključ. Theodor Adorno.05 15:29:46 . kultura je u takozvanom zapadnom marksizmu činila golem dio njegove tradicije. Zapravo.05. Politički odbačeni. živo iskustvo i transformacije svijesti. I to su prenijeli na svoje nasljednike – u kulturalnim studijima. dok su istodobno obogaćivale misaone tradicije koje je komunizam izdao. tradicionalna ljevičarska politika. i time opet dokazati da su politički relevantne. Fredric Jameson: teško možemo reći da su to bili mislioci koji su zanemarivali erotično i simbolično. To je kao da objašnjavamo ljudsku anatomiju. one su se mogle pozivati na svoje sjajne kulturne resurse. Nešto od toga bilo je dosadno. skupine poput Frankfurtske škole svoje su političko beskućništvo nadomjestile okretom prema kulturnim i lozofskim pitanjima. Herbert Marcuse. Uhvaćene između kapitalizma i staljinizma. u konfrontaciji s kapitalizmom. Ustvari. Pomak prema kulturi u zapadnjačkom marksizmu rođen je jednim dijelom iz političke nemoći i razočaranja. Kada su došli na vlast. umjetnost i nesvjesno. kojemu je uloga kulture postajala za život sve važnija. marksizam je rod i seksualnost ostavio po strani. premda je riječ o blijedim sjenkama vlastitih predaka. akademsku. kojima danas mislioci poput Antonia Gramscia označavaju teorije subjektivnosti. Ali on nije zanemario te teme. premda je veći dio onoga što je rekao o tim stvarima bilo vrlo nedostatno. a nešto zanimljivo. koja je u to vrijeme doista značila – marksizam.34 Što nakon teorije? prilično kratkovidni da previdimo sve to. Lucien Goldmann. stoljeću i nije postojala bogatija tradicija takvoga mišljenja. boljševicima je jednakost Eagleton KB. Ona je imala štošta za reći o umjetnosti i kulturi. razočaranu i politički krezubu verziju svojih militantnih revolucionarnih predaka.indd 34 31. pokrenuli su prosvjede tijekom Međunarodnoga dana žena. Istina. Pobunu koja je srušila ruskoga cara i uspostavila boljševički režim. Upravo u toj tradiciji. One su prekinule s grozno listarskim komunističkim svijetom. ali je zbog nekog razloga izostavio slovo S. Ili poput onog srednjovjekovnog irskog redovnika koji je pisao rječnik. nikada nije bila baš toliko slijepa kako se to može činiti. Jean-Paul Sartre. Antonio Gramsci. Max Horkheimer. Georg Lukacs. Ernst Bloch. Ali time se veći dio zapadnjačkog marksizma pretvorio u svojevrsnu gospodsku. a ne radničku revoluciju. Walter Benjamin. Wilhelm Reich. Moglo bi se reći da u XX. a izostavljamo pluća i želudac.

Optužba da marksizam nije imao što za reći o rasi. Zapravo. Tolstoja i druge izvore. Ali i za takvu simplikaciju postoje važne iznimke. Eagleton KB. str. 2001. Young je tako napisao: “Komunizam je prvi i jedini politički program koji je priznao veze različitih oblika dominacije i eksploatacije (klase. C. roda i kolonijalizma) i nužnost ukinuća svih tih oblika kao fundamentalni temelj uspješne realizacije oslobođenja svakog od njih. Moglo bi se tvrditi da je sama kulturalna politika. marksizam je bio osnovno nadahnuće za antikolonijalističke kampanje. uglavnom proizvod tzv. C. uz temu roda i seksualnosti. ali on ga je jednostavno odbacio kao buržujsku izmišljotinu. Gandhi se pozivao na Ruskina. naciji. poput marksističkog psihoanalitičara Wilhelma Reicha. kakvu poznaje Zapad. Neki su se marksistički teoretičari počeli baviti pitanjima živoga iskustva i svakodnevnog života zbog utjecaja fenomenologije. Fenomenologija percepcije. Robert J.indd 35 31. mislilaca Trećega svijeta. poput Castra. Mnogi veliki antikolonijalistički teoretičari i politički vođe 20. Cabrala. Africi.”4 Lenjin je revoluciju u kolonijama postavio na sam vrh prioriteta sovjetskog režima. Oxford. 142. kolonijalizmu ili etnicitetu također je pogrešna. Zahvalan sam toj izvrsnoj studiji za nekoliko teza iz ovoga poglavlja. Postcolonialism: An Historical Introduction. sustavno postavljala i raspravljala pitanja nacionalizma i kolonijalizma. i mnogo su učili od zapadnjačkog marksizma. stoljeća obrazovali su se na Zapadu. Fanona ili Jamesa Connollyja. a užitak i požuda odigrali su ključnu ulogu u reeksijama marksističkih lozofa poput Herberta Marcusea. Marksističke ideje bile su vitalne u antikolonijalnim bitkama u Indiji. Pa ipak kod ranoga Marxa i kasnijih socijalističkih mislilaca nalazimo vrlo plodne reeksije o prirodi. djelo je francuskog ljevičara Mauricea Merleau-Pontyja. Marksizam je uglavnom šutio o okolišu. Većina marksističkih zemalja nije bila u Europi.05. Latinskoj Americi i drugdje. Ne možemo reći da je marksizam previdio nesvjesno. ali u to vrijeme o tome su šutjeli i svi ostali. komunistički je pokret bilo jedino mjesto na svijetu gdje su se. Jedna od najljepših ikad napisanih knjiga o tijelu. Young.Uspon i pad Teorije 35 žena postala vrlo važna .05 15:29:46 . Neki postmoderni mislioci zacijelo smatraju da je šteta što su se militaristi Trećega svijeta uopće pozivali na manifestacije dominirajućega zapadnjačkog uma kao što je mark4 Robert J. Tijekom ranog dvadesetog stoljeća.

državu blagostanja. ali to je nužno značilo preoblikovanje teorije kako bi odgovorila na vrlo različite uvjete. Nije nedostatak što marksizam nije imao nešto vrlo važno za reći o tome je li bolje zički vježbati ili začepiti gubicu kao najbolji način da se provede dijeta. Netko bi mogao reći da je prosvjetiteljstvo ono što prosvjetiteljstvo čini. Marksizam je. kojoj je dužnost progovoriti o svemu – o tome kako svladati kuhanje jaja ili kako se najbrže riješiti buha kod koker-španijela. Isto je tako točno da je komunistički pokret kriv zbog šutnje o nekim glavnim pitanjima. To su teoretičari koji. zaneseni posve razumljivim neslaganjem s tim mišljenjima. Condorcet je doista vjerovao u to.36 Što nakon teorije? sizam. često zaboravljali istaknuti kako je on. Neki kuditelji marksizma. isti su ti teoretičari. objašnjenje kako se jedan povijesni način proizvodnje pretvara u drugi. Marksizam je. koji tvrde da on nije rekao dovoljno. U cjelini. vječni napredak. čarobnost znanosti. primjerice. Velik dio kulturalne teorije koja se pojavila između šezdesetih i sedamdesetih godina može se smatrati kritikom klasičnog marksizma. vjersku snošljivost i svrgavanje despotizma i klerikalizma. istodobno su alergični na velike Priče koje pokušavaju reći i previše. također vjerovao u opće pravo glasa. jednako obrazovanje za sve. Ali marksizam nije neka Filozoja Života ili Razotkrivena Tajna Svemira. Samo. vjerovao u nepristrano znanje. premda se od nje mogu odvojiti. apstraktna ljudska prava. Kao što nije defekt feminizma što do sada nije imao što za reći o bermudskom trokutu. beskonačno usavršavanje čovječanstva i u stalno razotkrivanje povijesti kao pravu bit čovječnosti. u vrijeme kada gotovo nitko drugi nije. Ta humana stajališta nisu posve nepovezana s njegovom neprivlačnom lozojom. to Eagleton KB. nenasilnu političku revoluciju. ističu kako je žalosno što je Marquis de Condorcet.05 15:29:46 . a ne neprijateljska kritika. slobodu govora. jednakost žena. vodeće ime francuskoga prosvjetiteljstva. To se stanje poslije izmijenilo.05. primjerice. bila vodeća teorijska luč novih revolucionarnih pokreta u Aziji i Africi.indd 36 31. bila je to drugarska. kolonijalnu emancipaciju. Postoje danas teoretičari za koje su “teleologija”. “napredak” i “univerzalizam” tako grozni misaoni zločini (koji su se doista katkada takvima i pokazali) da potpuno prikrivaju bezazlenu stvar kao što je – praktički i politički biti nekoliko stoljeća ispred svoga vremena. grubo rečeno.

Sociolog Pierre Bourdieu pokrao je neke dijelove marksističke teorije kako bi stvorio pojmove poput “simboličnog kapitala”. Roland Barthes je bio ljevičar koji je smatrao da marksizam. antropologiji.Uspon i pad Teorije 37 nije bila poslušna primjena već gotovog korpusa znanja. Ovu žalopojku možemo i nastaviti. dekonstrukcija je svojedobno značila kod antikomunističkog otpora u nekim intelektualnim krugovima istočne Europe. Bio je to pojam koji je u njegovim rukama bitno utjecao na militante iz godine 1968. ali koji se i dalje još neko vrijeme kretao u tom općem ambijentu. Jacques Derrida danas tvrdi da je svoju teoriju dekonstrukcije smatrao vrstom radikaliziranijeg marksizma.05.05 15:29:47 . Francuski sociolog Henri Lefebvre smatrao je da marksizmu nedostaje pojam svakodnevnog života.indd 37 31. A mnogi su alternativu pronašli i u trockizmu. Pa ipak i Barthes i Kristeva slagali su se o marksističkoj politici. naime. Kao povijesni svjetonazor. Julia Kristeva je radila na jeziku. sredstvo francuske ljevice – Tel Quel – otkrio je efemernu alternativu u staljinizmu i maoizmu. marksist ili ne. Najavangardniji kulturni časopis toga razdoblja. revolucionarni nacionalizam oživljavao je marksizam i prisiljavao ga da se ponovno promišlja. a pri tome je ostao vrlo skeptičan prema marksizmu u cjelini. Ali to je činilo snagu njegova djela. Pronađene su nove veze između Pariza i rižinih polja. požudi i tijelu. Marksist Louis Althusser osjetio je potrebu da razgradi mnoge prihvaćene marksističke ideje. nije dovoljan za razumijevanje semiotike. Bilo to istina ili ne. student Louisa Althussera. To je kao da alternativu heroinu pronađete u cracku ili kokainu. nažalost. Postmodernistički lozof Jean-Francois Lyotard smatrao je da je marksizam irelevantan za teoriju informacija i umjetničku avangardu. Raymond Williams. znanosti o znacima. Michel Foucault. Od Kenije do Malezije. a ništa od toga nije baš činilo prioritete marksističkoga plana. vrlo plodna rasprava. Claude Levi-Strauss je bio marksist koji je shvatio da marksizam može malo pridonijeti njegovu specijaliziranom području istraživanja. ludila i seksualnosti. A postojala su i vremena kada je bilo doslovno nemoguće reći je li najbolji kulturalni mislilac poslijeratne Britanije. Između marksista i feminista vodila se isto tako žustra. Marksizam je Foucaultu dao tihog sugovornika u nekoliko njegovih najvažnijih djela. Eagleton KB. bio je postmarksistički heretik koji je smatrao da je marksizam neuvjerljiv kada je riječ o pitanjima moći. čini se da marksizam slabo osvjetljava pretpovijesne kulture i mitologiju.

može se točnije prevesti kao “kia” (op. Ali nije li upravo to bio dio problema? Nije li to bio jedan od razloga zbog kojeg je marksizam bio na lošem glasu? Nije li bilo preuzetno pretpostaviti da postoji točna denicija teorije prema kojoj bismo mjerili njezine druge verzije i procjenjivali njihov stupanj kriminalne devijantosti? Bilo je to isto kao i onaj stari spor o tome je li frojdizam znanost. On je ostao nešto od čega možemo odskočiti. a ne neki drugi. Počelo je s pokušajem da se pronađu zaobilaznice marksizma. Mislioci poput Foucaulta i Kristeve.05. a da ga se ipak ne ostavi iza sebe. Ali što ako nas je psihoanaliza prisilila da temeljito preispitamo što je uopće znanost? * “Ein Berliner” iz Kennedyjeva govora. Moglo bi se reći da su oni bili komunisti barem u onom smislu u kojem je John F. Obje strane u sporu čini se da su uzimale zdravo-za-gotovo odgovor na pitanje što je znanost. humanizma i egzistencijalizma koji se usredotočio na obožavanog Jean-Paula Sartrea.* Zapravo. prev.38 Što nakon teorije? a ne neku fatalnu dvosmislenost. stoljeća. Poznato je da je jednom Sartre rekao kako marksizam predstavlja svojevrsni krajnji horizont 20. Ali čini se da je pravedno reći da je veći dio nove kulturalne teorije rođen iz iznimno kreativnog dijaloga s marksizmom.) Eagleton KB. ali koji ne možemo nadvladati. Da bismo to mogli. ali suputnici marksizma. međutim. jedino je preostajalo pitanje kako se frojdizam u to uklapao. Nitko se nije svađao s taoizmom ili Duns Scotusom. kao i Eagletonov “a Berliner” u tekstu. marksizam je zadržao svoj središnji položaj. Za razliku od svojih predaka iz tridesetih godina. Kennedy bio Berlinačanin. U tom smislu.05 15:29:47 . katkada je bilo teško reći jesu li ti teoretičari odbacivali marksizam ili su ga obnavljali. Neki novi kulturalni teoretičari nisu imali tako zategnute odnose s marksističkim idejama. a ne sovjetskog komunizma. novi kulturalni mislioci bili su suputnici. Nove ljevice u Britaniji i Sjedinjenim Državama. pokazalo se da su oni i dalje dijelili barem dio njegove radikalne vizije. trudili su se da učine upravo to – ali bio je to upravo taj horizont. koji možemo zanemariti. dijalog je u drugom tonalitetu ponavljao prijašnji rapprochement između marksizma. Isto vrijedi i za velik dio tzv.indd 38 31. Ako su neki kulturalni teoretičari i bili vrlo kritični prema njemu. A završilo je upravo tako. premda samo negativno. morali bismo imati prilično točnu ideju što je uopće marksizam. U Francuskoj.

Jean-Francois Lyotard svoju je pozornost sada usmjerio na intergalaktička putovanja i na francuskim predsjedničkim izborima podupro Giscarda. Sve je počelo produbljivanjem marksizma. Ako je Louis Althusser ponovno ispisivao marksizam iznutra. Roland Barthes je s politike skrenuo u ugodu. Feminizam je vrlo labav skup uvjerenja. marksizam je postao baš takva vrsta dogmatizma. Poststrukturalistički pluralizam sada se više nije ostvarivao kineskom kulturnom revolucijom nego golemim sjevernoameričkim trgovačkim centrima. raj i pakao. kao blage i beskrajno pokroviteljske duše.05 15:29:47 . kandidata desnice.05. većina tih pionira ubrzo je i sama prihvatila takav zaključak. Kako je istočna Europa klizila nizbrdo prema katastro. Oni samo vjeruju da bi svatko trebao biti dobar prema drugome. tako je i dio kulturne teorije onoga doba pokušao radikalizirati marksizam. uskrsnuće. U najmanju ruku moralo je postojati barem nešto što bi mu bilo inkompatibilno. a ne kako ste je klasicirali. recimo u staljinizmu i među njegovim nasljednicima. Istina. Michel Foucault se odrekao svih aspiracija prema novom društvenom poretku. stvarnu prisutnost Boga i prvi grijeh. ali to je zato što oni. pa je dovoljno često završavao izvan ili s onu stranu politike. postoje neki anglikanski klerici koji. Isusa. čuda. Ali alternativa dogmatizmu nije pretpostavka da “sve može proći”. Ona se mogla osjetiti i u srcu političkoga radikalizma kasnih šezdesetih i Eagleton KB. a odgovor postmodernista jednoznačno “ne”. ali ma kako labav bio. a završilo njegovom smjenom. on ne može uključiti obožavanje muškarca kao superiorne vrste. on je istodobno otvorio vrata kroz koja su mnogi njegovi učenici mogli pobjeći van. Julia Kristeva i skupina Tel Quel obratila se religioznom misticizmu i slavljenju američkog načina života. Uime marksizma milijuni ljudi su ubijeni. čini se. osuđeni i zatvarani. Naravno da je moralo postojati nešto specično u posebnom korpusu ideja. Baš kao što je radikalni kulturni populizam iz šezdesetih nenamjerno otvorio put ciničnom konzumerizmu osamdesetih. odbacuju Boga. ne žele nikoga povrijediti time što vjeruju u nešto previše neudobno specično. djevičansko rađanje. Stoga kriza marksizma nije počela padom Berlinskoga zida. Stoga se postavilo pitanje možemo li oslabiti teoriju a da se ona ne raspadne. Odgovor nekih kulturalnih začetnik bio je nesigurno “da”.Uspon i pad Teorije 39 Zasigurno je bilo važnije kakvu ste politiku podupirali.indd 39 31. U nekim krajevima. Niste mogli biti marksist i galamiti u prilog povratka ropstvu.

40 Što nakon teorije? početkom sedamdesetih. upadljive potrošnje. Ali mnogi su mislili da je on diskreditiran i promjenama samog kapitalizma. mediji. a ne stvarnosti. Bilo je i zabrinutosti zbog “učenja u paketu”. U zraku nije bio samo karneval. Marksizam je na Zapadu bio bitno osakaćen staljinističkim monstruoznostima. Isto je vrijedilo i za sva pitanja kulture. oko imena. a zmija je potajno već puzala vrtom.05 15:29:48 . Što se klasičnog marksizma tiče. ali on je i dalje diktirao politički ritam. on je isprva tim pojmom jednostavno označavao – marksizam. živoga iskustva. požuda. a ne proizvodnje. a zatim uvenula. nego i Hladni rat. Osim toga. kulturalna teorija koja je sve to preispitivala. Kasnih šezdesetih godina poslijeratni ekonomski boom bio je na svojim zadnjim nogama. Mnoge probleme kojima su bili zaokupljeni militantni studenti i radikalni teoretičari Zapada hranio je napredak.05. koje je sa sobom nosilo dvodimenzionalno društvo. rod. Debussyja i Dostojevskoga. Sve su to bile stvari o kojima tradicionalni marksizam nije imao mnogo za reći. Kultura je isto tako bila sredstvo da Eagleton KB. Kada je Lyotard odbacio ono što zovemo “velikim naracijama”. utopijskih potreba. Nije se radilo o tome da je ljevica prvo procvjetala. Smisao svijeta. Nekoliko godina kasnije. sosticiranoga vojnog hardvera i tehnologije koja je izmaknula kontroli. Ali nije ostalo na tome: taj je radikalizam uvelike bio pogonsko sredstvo valova novih provokativnih ideja. one su i gušile. i sama je ulazila u rizik da postane još jedna ulaštena roba. jezik. Sovjetska okupacija Čehoslovačke zbivala se istodobno sa slavnim studentskim buntom 1968. I to je razlog zašto se dijalog s marksizmom vodilo uglavnom na tom terenu. a ne bijeda. jedan način da uvreba vlastiti simbolični kapital. činilo se da je loše prilagođen društvu obilja. emocionalnog i perceptivnog oštećenja. Činilo se da marksizmu nedostaje kultura u smislu koji bi uključivao Billa Wymana i fast food. Šezdesete nisu bile samo poletne i gipke. etnicitet: sve se to skupilo u jednoj riječi – kultura. pripomogao je nastanku strukturalizma koji ispituje skrivene kodove i konvencije koje stvaraju ljudsko značenje. ili oko medija a ne pamučnih mlinova. koji je klaustrofobično kodiran. zbog reklama i despotske moći potrošne robe. umjetnost. crv je bio već u pupoljku. tijelo. otpočetka do kraja izrešetan znakovima i konvencijama. Činilo se da je loše prilagođen novoj vrsti kapitalističkog poretka koji se vrtio oko potrošnje. Ugoda.indd 40 31. Bili su to problemi birokratske regulacije. administriran.

Oni su džokeri u političkoj kutiji karata. One također postavljaju pitanje kvalitete života u svijetu u kojem se čini da je iskustvo krhko i poniženo. studenti kulture su vrlo često politički radikalni.Uspon i pad Teorije 41 se civilizirana. Nećete valjda postaviti Arthura Rimbauda na čelo sanitarne komisije.05 15:29:48 . Pokazalo se da je čista beskorisnost vrlo subverzivna stvar. obično postavljaju barikade. vrlo je lako shvatiti zašto studenti umjetnosti ili engleskoga. Neke kvalitete koje privlače specijaliste kulturalne teorije s političke ljevice ujedno su i kvalitete koje im otežavaju da se organiziraju. bezvoljni suputnici koje više zanima utopija nego sindikat. Kako u tim uvjetima možete uopće stvoriti neku važnu umjetnost? Ne biste li trebali promijeniti društvo da procvjetate kao umjetnik? Osim toga. da bi se naposljetku odlučio za nemarksistički tabor. U društvu opsjednutom tržištem. humanistička ljevica odmakne od grubog listarstva realno postojećeg socijalizma. Isto tako ne treba nas iznenaditi da se u tim turbulentnim godinama upravo kulturalna teorija. poznati kulturni teoretičar Stuart Hall zauzimao je takvu poziciju desetljećima. Kako predmeti poput literature ili povijesti umjetnosti nemaju neku očitu materijalnu isplatu. a ne politika. Umjetnici su također naučeni da zamišljaju alternative postojećem. a cijenu ničega. oni koji se bave umjetnošću govore jezikom vrijednosti. umjetnost i literatura podrazumijevaju mnoge ideje i iskustva koja je teško uskladiti sa sadašnjim političkim postavom. Ali u dizanju iz kreveta studenti kemijskog inženjerstva uglavnom su bolji od studenata umjetnosti i engleskoga. U Britaniji. a ne recimo kemijskog inženjerstva. Zbog svih tih razloga. oni se bave djelima čija dubina i intenzitet prokazuju prosječnost svakodnevnog života. Umjetnost vas potiče da fantazirate i da žudite. Za razliku od listra Oscara Wildea. Premda ih je teško disciplinirati. Eagleton KB. Ideja o tome da se nešto radi zbog samog zanimanja oduvijek je strašila sjedobrade zaštitnike države. oni privlače studente koji su skloni preispitivanju kapitalističkih pojmova koristi.05. oni znaju vrijednost svega. U svakom slučaju. a ne cijene. To je kulturne mislioce šezdesetih i sedamdesetih godina pretvorilo u idealne kandidate da budu istodobno unutar i izvan marksizma.indd 41 31. ekonomija ili ortodoksna lozoja uhvatila ukoštac s marksizmom.

stoljeća: gotovo su se sva kretala među dvjema ili čak nekoliko nacionalnih kultura. a samo je manjina onih koji su to bili bila heteroseksualna. mnogo je tih negdašnjih radikala izlazilo na vidjelo.05 15:29:48 . Prolaz prema depolitiziranim osamdesetima i devedesetima bio je otvoren. To je mjesto bogat izvor. drugi iz Bugarske. zaposjesti teritorij i istodobno skeptično zastajkivati na granicama. Moramo se samo prisjetiti velikih imena engleske literature 20. Mnogi od njih podrijetlom nisu bili Francuzi. premda najčešće nije bezbolno. tu dvosmislenu poziciju naslijedili su novi “francuski” kulturni teoretičari. treći iz utopije.05.indd 42 31. I dok su sedamdesete prolazile. to je mjesto odakle često dolaze najintenzivnije i najkreativnije ideje.42 Što nakon teorije? Biti istodobno unutar i izvan neke pozicije. Poslije. Eagleton KB. Neki su stizali iz Alžira.

S marksističkog stajališta.05. U sve globalnijem svijetu. Proizvodnja se selila na lokacije gdje su nadnice bile manje. nacionalni su se kapitalizmi sve češće počeli boriti da ostanu na svojim nogama. na zalasku. kulturna se industrija pretvarala u sve veći biznis.Put prema postmodernizmu 43 3. Bili su manje zaštićeni negoli ikada prije. nancija i komunikacija. poslijeratni boom počeo je slabiti. Radnički pokret bio je vezanih ruku i bio je prisiljen prihvatiti ponižavajuća ograničenja svojih sloboda. cijeli kapitalistički sustav bio je prisiljen podvrgnuti se dramatičnim pretvorbama.indd 43 31. bilo je očito da u tome ima ironije.05 15:29:48 . Marksizam nije postao suvišan zato što je sustav izmijenio svoja obilježja. on je izašao iz mode jer je sve Eagleton KB. irelevantnost marksizma postajala je sve očitija. poglavlje Put prema postmodernizmu Što se kontra-kultura iz šezdesetih i sedamdesetih godina tijekom osamdesetih i devedesetih više pretvarala u postmodernu. bile su upravo one koje je on inače objašnjavao. Veliki biznis postajao je sve kulturniji. Jer promjene koje su marksizam naoko bacale u zaborav. a uz nju i proletarijat. i što se više oslanjao na image. pakiranje i pojavnost. Investicije su sve češće odustajale od industrijske manufakture i počele su se seliti u područje usluga. u zemlje koje Zapad voli nazivati “svijetom u razvoju”. Zbog tih smanjenih protnih stopa. Jer sada se doista činilo da je industrijska proizvodnja. Zbog sve intenzivnije međunarodne konkurencije koja je usporavala protne stope.

Eurocentričnim kritičarima Teorije. koji su uspijevali vidjeti samo da se zatvaraju jorkširski rudnici i da se smanjuje zapadnjačka radnička klasa. Ali štogod da mislili Eagleton KB. bili bliski saveznici. Stoga su proleteri i žene. Ali na razini planeta.44 Što nakon teorije? više postajao ono što je bio i prije. Promijenilo se samo to što je Marx svoje nezadovoljnike tražio u Bradfordu i Bronxu. Trajna relevantnost marksizma bila je vidljiva upravo na globalnoj razini. Stoga su u zenitu kulturne teorije. nejednakosti između bogatih i siromašnih i dalje su se povećavale. bilo je upravo ono što je potvrđivalo njegovu važnost. čudno je kada vam netko kaže da je proletarijat nestao. Kapitalizam je pao u krizu. a ne zaposjedanje Zimske palače. Bili su to oni koji ne mogu dati ništa doli svoje tijelo. a ne zato što je on promijenio svoje lice. već je bio iskorijenjen zbog upravo suprotnog razloga: bilo je to zato što se činilo da je odveć teško pobijediti sustav. moramo se prisjetiti etimologije riječi. a upravo je marksizam dao objašnjenje nastanka i prolaska tih kriza. ona nije bila tako očita. sile koje su pripomogle da se razgradi ljevica. ono što ga je činilo suvišnim. Marksizmu nisu pokazali vrata zato što se sustav reformirao i stvorio socijalističku kritiku suvišnom. kao što je predviđao Komunistički manifest. Osim toga. Ronald Reagan i Margaret Thatcher već su zlokobno prekrivali obzor.05. bile djelatne i na dekonstrukciji unutar nje same.05 15:29:49 . U antičkome društvu proletarijat su bili oni previše siromašni da služe državi i stječu vlasništvo. S marksističkog stajališta. doli sa sobom samim. To kao i kod drugih životinja. A kada je riječ o nestanku proletarijata. a ne po ulicama Tripolija i Damaska. A kako je to i dalje stanje milijuna ljudi danas na svijetu. mnogi nezadovoljnici imali su na umu ospice i boginje. ali su joj služili time što su stvarali djecu (proles = potomstvo) kao radnu snagu. kako je to i danas u osiromašenim regijama svijeta. Krajnje siromaštvo i gubitak svojega bića – to znači biti ostavljen ni sa čime drugim.indd 44 31. nitko zapravo nije opovrgnuo marksizam. On je također predviđao da će svjetski siromasi postajati sve militantniji. A to je u mnogim ljudima koji su tražili promjene izazvalo očaj. dakle. baš kao što nijedna svemirska letjelica nije stigla na onu stranu svemira kako bi ustanovila skriva li se Bog upravo tamo. Ono što se činilo trenutkom pobune. znači raditi izravno vlastitim tijelom. Tih desetak godina. bila je već zora političke propasti.

on uopće nije bio hipoteza. Trećem svijetu. pretvorilo u donekle zanimljivu analizu Orkanskih visova. on nije bila stvar o kojoj biste javno željeli raspredati. on nije bio toliko pogrešan – on je jednostavno postao nevažan. premda je on u sobama za profesore katkada mogao zapaliti neku iskru nemuštoga. pak činilo kao da se ono što je počelo život kao pokret podzemlja među lučkim i tvorničkim radnicima. poput izvanzemaljskog podrijetla krugova u žitnim poljima. Jer niste morali biti marksist da priznate kako on nije samo pretpostavka. premda ekscentričan hobi. Jedan mislilac ga je opisao kao najveći reformski pokret u cijeloj ljudskoj povijesti. ili želimo li ga staviti u širi kontekst – socijalizam. Marksizam je bio rješenje za skup pitanja koja već dugo nisu bila na rasporedu. čak i da je bio istinit. to nije bilo zbog neohegelijanizma. bio je politički pokret koji je tijekom dvaju stoljeća obuhvaćao milijune ljudi u raznim zemljama svijeta. marksizam je doslovno nestao s jednog dijela svijeta. Poput čudovišta iz Loch Nessa. poput neohegelijanizma ili logičkog pozitivizma. više niste morali imati neko mišljenje. U lomljivom. socijalizam je među zemaljskim robljem naišao na dobrodošlicu. ali ako niste imali posebno debelu kožu ili izrazito mazohistička obilježja. pijanoga drljanja. gotovo su se svi sada počeli ponašati kao da marksizam ne postoji. Ranija generacija mislilaca bila je post-marksistička jer se istodobno distancirala i pozivala na nj. Mogli biste ga uzgajati sa strane.Put prema postmodernizmu 45 o statusu Svemogućeg. baš kao ni o krugovima u žitnim poljima ili poltergeistima.05. ne bi bilo nikakve razlike. I ako je neki neohegelijanac katkada bio stavljen pred zid i bio strijeljan. kao bezopasnu doskočicu ili zgodan. On nije bio samo skup intrigantnih ideja.05 15:29:49 . Sada se. S padom Sovjetskoga saveza i njegovih satelita.indd 45 31. U tzv. Bila je to čudna situacija. U prvome redu. Nitko se nikada nije borio ili poginuo za logički pozitivizam. Eagleton KB. ali ti ljudi nisu bili tako spremni prigrliti semiotiku ili teoriju recepcije. a sljedeći je naraštaj bio post-marksistički u onom smislu u kojem je David Bowie post-darvinist. Svejedno da li na bolje ili na gore – on je promijenio izgled zemlje. O njemu. Na njega se nije odgovorilo – on jednostavno nije dolazio u obzir. pohlepnom zapadnom svijetu osamdesetih godina. Marksizam. u koju možete ili ne morate vjerovati.

ravnatelj kazališta i kulturni povjerenik. ženskog pokreta. Zapravo. osamdesete su bile poput 80-ih i 60-ih 20. William Morris je bio marksistički revolucionar koji se bavio srednjovjekovnom umjetnošću. I nešto od toga ostavljeno je u naslijeđe kasnijim. a to znači kraju sljedećeg n de sieclea. nastavak radikalne politike drugim sredstvima. okultist. Kultura je. Oba razdoblja karakterizirao je amalgam utopizma.05 15:29:49 . egzotični umjetnički oblici. povratak prirodi i razotkrivanje nesvjesnog. dekadencije i velikoga lučkog štrajka. Postojali su podzemni pokreti socijalističkih homoseksualaca. U tom iznimnom razdoblju. Donekle. Po tome su šezdesete najviše nalikovale na kraj devetnaestoga stoljeća. bile su to više anđeoske negoli demonske godine. mirotvorni pokret. Narkotici i sotonisti bili su isto tako prošireni kao i feminizam. Maud Gonne i Constance Markievicz s lakoćom su se kretali od kazališta. “intenziviranje svijesti” i raspojasane promjene životnih stilova. postmodernim vremenima. Ljevičarske političke Eagleton KB. Mogao vas je istodobno fascinirati simbolizam i sindikalizam. psihodelična stanja. u određenom su smislu šezdesete bile pitomije. političkoga i kulturnoga. pseudo-orijentalizam. folklorist. ali bio je tu i seksualni eksperiment. Žute knjige i Druge internacionale. isti je lik mogao biti diletant u teozoji ili prosvjednik protiv nezaposlenosti. U Irskoj. Yeats je bio pjesnik. Posljednja desetljeća devetnaestoga stoljeća bila su nevjerojatna smjesa političkog i kulturnog radikalizma. Postojali su pokreti za građanska prava. stoljeća bez politike. umjesto sotonizma s kraja devetnaestoga stoljeća. mistik. W B. reformi zatvora i irskog republikanizma do pariške avangarde. . Isti idiom mogao je obuhvatiti i anti-psihijatriju i anti-kolonijalizam. bilo je to doba grupnoga seksa i ower-powera. seksualne politike. Kultura je bila jezik s dva lica.indd 46 31. Do kraja toga razdoblja ženski je pokret uspostavio najdublje veze između globalnoga i osobnoga. Ono je u jednakim omjerima miješalo politiku i kulturu. Oscar Wilde je vjerovao u socijalizam i larpurlartizam.46 Što nakon teorije? Razdoblje vrhunca kulturalne teorije imalo je čudno obilježje. između ostaloga. politički organizator. imperijalni ratovi.05. politička revolucija. Bilo je to razdoblje anarhizma i esteticizma. pogleda uprtog istodobno prema osobnom i prema političkom. prodike o miru i prijateljstvu. Sličnu vrstu te žestoke i plahe kvasine naslijedile su i šezdesete. Međutim. kultura je sve češće postajala i njezin nadomjestak. bila način podgrijavanja radikalne politike. duhovne sirotinje s obilježjima dobrotvorstva.

Sve ono što nas je povezivalo. svi su mislili na “malo”. gladi. Capetowna do Tromsoea. dugo potrajati. povijesti i bajke. Bilo je malo vjerojatno da će politička promjena. Rođena je “kulturna politika”. a kulturne su studije dolazile u prvi plan. S jednog kraja zaraženog svijeta na drugi. kloniranih gradova. Nova epska bajka o kraju epskih bajki raširila se svijetom. I dok su brokeri i nancijaši sve više spajali Hudderseld i Hong Kong. Snovi o ambicioznoj društvenoj promjeni bili su denuncirani kao nedopuštene “velike priče” (narratives)* . koja ne osigurava njihovo suglasje. to je talijanski marksist Antonio Gramsci zvao “hegemonijom”. okretno i “mačistički” pričali su o razaranju srednje klase i njezinu nadomještanju konstrukcijom Novoga Čovjeka. Ali ta je fraza vrlo dvosmislena. Grubo rečeno. “Različitost” je bio novi usklik – i to u svijetu sve podložnijem istim oblicima podjarmljivanjima. ironično je da je upravo ona od različitosti stvorila takav fetiš. U radikalnim krugovima već se dugo prihvaćalo da politička promjena mora biti “kulturna” kako bi bila djelotvorna. od boljševika do Bertolta Brechta. kulture i ekonomije. istine i kcije. koje obično češće vode u totalitarizam negoli slobodu. Istodobno. koji bi promijenio osjetilne organe i tjelesne navike. na loš nas je način tome * ?????????? ?????????? ?????????? ?????????? ????? Eagleton KB. Od Sydneya do San Diega. Više neće biti važnih sukoba. sve ono što je bilo isto – bilo je pogubno. s različitim pamćenjem i skupom poriva. političke ljevice i desnice. A zadaća je kulture bila da im to osigura.Put prema postmodernizmu 47 nade su se gasile. koja se ne temelji na ljudskim osjećajima i percepcijama.indd 47 31. Sjedinjene Države samodopadno objavljuju Kraj povijesti. Za takav novi politički poredak. visoke i popularne umjetnosti. smrtonosnog oružja i CNN televizije. etike i estetike. kulturalni teoretičari su se borili da ih razdvoje. a čini se da su one i sve više u opasnosti da je u stvarnosti dokrajče.05. Na globalnoj razini pojavila se mikropolitika. bolesti. koja ne zaokuplja ljudske potrebe i koja se nije utkala u njihov osjećaj identiteta. Ako znamo da je impuls postmoderne misli bio da ukine sve distinkcije između slike i stvarnosti. Socijalistički umjetnici. Maova groteskna kulturna revolucija.05 15:29:50 . javljali su se pozivi da se odbaci planetarno mišljenje. ciničnim korištenjem “kulture” kao oružja u internoj političkoj borbi. bila je potrebna nova vrsta ljudi. Postalo je jasno da muslimanski fundamentalisti nisu dovoljno pazili kada su se emitirale objave o Kraju povijesti.

Načini osjećanja i oblici reprezentacije bili su dugoročno isto tako ključni kao i socijalna davanja za djecu ili jednakost nadnica. činilo se da je kulturna politika ono što preostaje kada izostane neka druga vrsta politike. i ona se ne može usporediti s borbom protiv seksizma koja je bila sastavni dio feminizma. Neki su antikolonijalni vođe. U igri je bilo mnogo više od takozvane politike identiteta. Bilo je i oblika kulturne politike koji su razdvajali pitanja iskustva i identiteta od političkoga konteksta. Crni Južnoafrikanci nisu se borili samo za pravo da budu crni Južno-afrikanci. etnicitet se podrazumijevao samo unutar Sjedinjenih Država. Naprotiv.48 Što nakon teorije? poučila. poput feminizma. Irski nacionalisti nisu se borili samo za zelene poštanske sandučiće umjesto crvenih.indd 48 31. A to nije vrijedilo za tradicionalnu klasnu politiku. govor. nego da se u njemu osigura vlastita kulturna niša. Unionisti koji su samo nekoliko godina prijevikali “Umlatimo Papu!” ili “Zapalimo Taige5” odjednom su počeli braniti britansku dominaciju u Irskoj idejama o marginalnim skupinama. međutim. Ali oni nisu shvatili da kultura može biti zamjena za društvenu transformaciju. Primjerice. sukob katolika i protestanata ublažio se kada se postavilo pitanje poštovanja odnosa između dviju “kulturnih tradicija”. S vremena na vrijeme. Radnici u mlinovima i za parnim strojevima u viktorijanskoj Engleskoj mogli su se dizati u zoru i zajedno proučavati Shakespearea prije posla.05 15:29:50 . Vrijednosti. vibrantnim manjinama ili kulturnom pluralizmu. U Sjedinjenim Državama. u kojoj su protestanti desetljećima imali golemu većinu. radu i lokalnoj kulturi. dobro naučili lekciju: kolonijalnu kulturu trebalo je iskorijeniti zajedno s kolonijalnom vlašću. u Sjevernoj Irskoj. ili pak pisati dragocjene zapise o svojim životima. image. a to vrijedi i za svaku etničku ili seksualnu politiku. Postojali su pokreti. a nije se odnosio na milijune ljudi u svijetu koji su zbog 5 “Taig” je posprdni pojam za galsko-irske katolike. Ali kulturna aktivnost te vrste nije bila sastavni dio borbe za jednakost plaće i uvjeta. iskustvo i identitet bili su sam jezik te političke borbe. središte feminističkih političkih zahtjeva bila je gramatika pomoću koje su se oni oblikovali. Bit nije bila u tome da se promijeni politički svijet. Bijele suce s togama i vlasuljama nije imalo smisla zamijeniti crnim sucima s togama i vlasuljama. Eagleton KB.05. za koje kultura u širem smislu riječi nije bila nešto neobvezatno – neki poseban dodatak.

a ne recimo onu s motivom predrafaelaca. gospodarska proizvodnja.05 15:29:50 . sam čin osmišljavanja. Bljutavost je svoju kompenzaciju našla u zadrtosti. a ne međunarodnu politiku. Premda su potrošili veliku energiju da s vremenom obuzdaju grozne dijelove svojeg “etniciteta”. kultura u smislu identiteta postajala je sve urgentnija. koje sve što čini plete u golemi mega-tekst i pomodno oblikuje svaki svoj trenutak u sablastan odraz vlastitoga svijeta koji se stalno udvostručava. U najbljeđem izdanju. čini se da su se kultura.05. u svijetu erotično zamamnih proizvoda. Što je sustav u cijelome svijetu više postajao grozno jednoličan. Ako je kultura šezdesetih postala ključna za kapitalizam. značiti sve tanji sloj kulture na drugoj. do devedesetih se od kapitalizma gotovo više nije mogla razlikovati. to je ono kako živimo. U naše doba postoje mnogi izgovori za precjenjivanje kulture. politička dominacija i ideološka promidžba spojile u jedinstvenu cjelinu bez svojstava. Kultura je oduvijek bila pitanje znakova i reprezentacija. Istodobno. Poput seksa. to je značilo da će sužavanje kulture na jednoj razini. kultura može značiti ono za što ste spremni ubiti. u drugom je smislu ona vrlo daleko od bitnih stvari koje oblikuju naš život.Put prema postmodernizmu 49 sustava na čijem su čelu bile Sjedinjene Države. za Amerikance je inozemstvo i dalje bio ezoteričnan pojam. “Kultura” je sklizak pojam: može biti trivijalan ili važan. ali sada imamo cijelo društvo koje stalno glumi pred zrcalom. On je podrazumijevao domaću kulturu. sam društveni zrak koji udišemo. susjedstva ili religije. Mogu vas spaliti zbog kulture. Zapravo. upravo je to ono što zovemo postmodernom. Eagleton KB. Šefovi marketinga. bili osuđeni na groznu egzistenciju. društveno posve iskorijenjeni i zrakoplovima ispaljeni nad pojedince koji više ne zovu ljudima one s kojima ne dijele isti komad neba. U određenom smislu. čini se da je kultura vrsta fenomena koji možemo podcijeniti tek kada ga precijenimo. U svijetu predsjednika koji izgledaju kao lmski glumci. To može biti i prepirka o zaslugama sastava U2. političkih gizdavaca i multimilijarderske kulturne industrije. Kultura je ulašteni tjedni dodatak novinama u boji. regije. U Belfastu ili u Baskiji. kao što su to i slike mišićavih Afrikanaca u novinama. ako ste manje žarki – ono za što ste spremni umrijeti. To se sada zove kompjutorizacija. Ili. a kultura može biti i pitanje treba li nositi ovu majicu.indd 49 31. sve je više ljudi agresivno zagovaralo kulturu svoje nacije.

Pokazalo se da je znatno lakše srušiti planine negoli promijeniti patrijarhalne vrijednosti. Kulturna vjerovanja. kojima je “dinamično” također pozitivan pojam. ljudi su spremni ići u nevjerojatne krajnosti da budu ili da postanu ono što jesu. Kloniranje ovce je dječja igra u usporedbi s uvjeravanjem šovinista da se odreknu svojih predrasuda. Fundamentalizam je strašno teško pokrenuti. I oni. Dok su se transnacionalne korporacije širile s jednog kraja svijeta na drugi. čini se. nisu opazili da se od vremena Wordswortha takav odnos prema prirodi kao nepromjenljivoj i sam podosta promijenio. mnogo je teže iskorijeniti od šuma. Danas smo svjedoci brutalno ubrzane verzije takve talionice. o kozmičkoj entropiji.05. To je još jedna postmodernistička dogma koja je uvijek u pripravnosti da raskrinka “naturalizaciju” društvenih ili kulturnih činjenica i njihove nositelje. Nad tom činjenicom morali bi se zamisliti nepromišljeni postmodernisti za koje je raznolikost zbog nekog razloga vrlina po sebi. To je dijelom zato što su drugi ljudi odbacili ideju da “budu svoji” jer to neprimjereno ograničava njihove aktivnosti. završilo je osamdesetih i devedesetih kao odbacivanje same ideje globalne politike. jer pred sobom imaju najdinamičniji destruktivni sustav proizvodnje koji je čovječanstvo ikada vidjelo. intelektualci su glasno proklamirali da je univerzalizam samo privid. ukidaju nacionalne barijere i stvaraju veliki migracijski valovi.50 Što nakon teorije? Kapitalizam je oduvijek promiskuitetno miješao različite oblike života. a postmodernistički lozof Jean Baudrillard je naprotiv sumnjao da se Zaljevski rat uopće dogodio. pred-tehnološkom svijetu. Istodobno. Kako očito žive u pred-darvinističkom. oni nisu uočili da je priroda u određenom smislu savitljivija od kulture.indd 50 31. Oni. u kojoj se razdiru tradicionalne zajednice. Michel Foucault je mislio da su marksistički pojmovi moći ograničeni i da sukob postoji svuda. Kudgod pogledali. mogli bi se pobrinuti da razmotre svoja stajališta. Ono što je šezdesetih i sedamdesetih počelo kao kritika marksizma. Kultura u obliku fundamentalizma digla je glavu protiv tih uništenja i katastrofa. recimo one fundamentalističke inačice koje su uvijek povezane sa strahom od ugrožavanja vlastitog identiteta. a priroda uvijek ksirana.05 15:29:51 . To je dobro upozorenje kako ne treba misliti da je kultura beskrajno plastična. ili o masovnom egzodusu ljudske rase s površine zemlje nakon gašenja Eagleton KB. bivši je radikalni socijalist Jean-Francois Lyotard nastavljao istraživati putovanja među galaksijama.

Eagleton KB. bilo kakva ideja o tome da u ljudskoj povijesti postoji i najmanji trag napretka. Taj se sustav može poremetiti. te iskorijenili povijest”. čini se da je to bila prilično dalekosežna perspektiva. pitkom užitku umjetnosti. krhkošću subjekta. str. Istodobno. nemogućnošću istine.05 15:29:51 . 91. Jedini je problem bio u tome da se ona nikada nije pojavila. ljupkoj senzualnosti znakova. činilo se da je jedina primjerena politika postupni otpor prema sustavu koji je stvoren da dugoročno preživi.indd 51 31. ali ne i rastaviti. suočavala se s divljim bijesom onih koji su se redovito tješili anesteticima po zahodima. Perry Anderson kićeno ali istinito piše: ti su mislioci “kaznili značenja. Foucaulta i Derride još su osjećali struje i reakcije tog utopijskog impulsa. In the Tracks of Historical Materialism.6 Nakon debakla kasnih šezdesetih. Sve su te stvari obećavale općenitiju sreću. mogli ste je postići. Sa svih strana. Oni žudnju za utopijom nisu odbacivali. bilo raspoloženje liberterskoga pesimizma. gulili svoje opekline i nastavljali puhati u vlastite rogove. ali ne uime alternativnih vrijednosti – što je logički nemoguć manevar. Ratoborni politikanti iz šezdesetih godina bili su uglavnom optimistični: ako ste dovoljno intenzivno žudjeli za utopijom. Sada 6 Perry Anderson. dok je konzervativna desnica više voljela umjerenost i postupnost. ali ništa nije bilo smrtonosnije za njezino blagostanje od pokušaja da se ona ostvari.Put prema postmodernizmu 51 sunca koji će se dogoditi za četiri milijarde godina. pregazili istinu. nadmudrili etiku i politiku. Opće je raspoloženje. negdašnji su radikalni mislioci natezali vlastita jedra. lažima o napretku ili uvjerljivom silom. tako je izgledalo postupno zatamnjenje disidentskog uma. Eto. Lacana. ali oni više nisu vjerovali da se ona može ostvariti i u praksi. Kulturalni mislioci poput Barthesa. U samo nekoliko godina. Politička je ljevica tradicionalno razmišljala univerzalistički.05. 1983. Stanje quo trebalo se neumoljivo odupirati. radikalnu je borbu zamijenio radikalni “šik”. Utopija je bila fatalno kompromitirana prazninom požude. svojevrstan supstitut utopiji mogli ste naći u erotično intenzivnome. To se razočaranje. Za lozofa kojem su se gadile velike Priče. u kasnijoj postmodernoj misli. London. prepustilo posvemašnjem pesimizmu. Utopija je ležala upravo ispod pariške kaldrme. U nekim četvrtima. da se paradoksalno izrazimo.

i ostale su joj samo neke nesigurne krpice zemlje i ideja na koje je ljevica mogla stati. postojala je znatna razlika između plutajućeg označitelja i istraživanja hinduističkog nacionalizma ili kulture supermarketa. za razliku od postmodernizma i postkolonijalizma koji su predstavljali formacije stvarnoga života. kao i svi ljud- Eagleton KB. pa su i imali stvarnih poteškoća da ispravno vide. Nekim vođama Zapada. pomak od šezdesetih do devedesetih približio je Teoriju srži problema. Poststrukturalizam je bio jedna struja ideja.52 Što nakon teorije? su se te uloge korjenito preokrenule. a kamoli pronalaženja njegove zamjene. ali govor o kapitalizmu bio je “totalizirajući” ili “ekonomistički”.indd 52 31. možda bi iskorijenili poneke nepravde koje sada rađaju bombaše-samoubojice. odnosno njegove travestije. te krpice zemlje i ideja postale su mnogo neuvjerljivije obrane kulturne ljevice. bio dobrodošao. Za to vrijeme mnogi su se na kulturnoj ljevici već odavno odrekli čak i spomena kapitalizma. I premda je taj povratak konkretnome. Nedugo nakon što su neki kulturalni mislioci tvrdili da je Velikim Pričama u povijesti ponestalo daha. U određenom smislu. ta je važna kampanja pokazala da misliti globalno nije isto što i biti totalitaran. povratak kući. barem onima čiji su uredi visoko nad zemljom. Dok je trijumfalistička desnica hrabro preoblikovala sliku i oblik svijeta. Lokalne se akcije mogu kombinirati s planetarnim perspektivama. Sada je namjera neprijatelja Zapada postala njegovo iskorjenjivanje a ne njegovo razvlaštenje. Pod nogama joj je odsječeno tlo. Visoke apstrakcije strukturalizma. uključujući i ono međunarodno. Unatoč svim njezinim konfuzijama i dvosmislenostima. Naravno. Pričati o rodu i etnicitetu je u redu. Barem za one dosadne teorijske dinosaure koji su vjerovali da u svijetu ima više stvari negoli je diskurz. hermeneutike i sličnih smjerova uzmaknule su se opipljivim stvarnostima postmodernizma i postkolonijalizma.05. Ali otkako se pojavio antikapitalistički pokret. Ljevica je postala toliko plašljiva upravo zato što je politička desnica postala tako ambiciozna.05 15:29:51 . možemo oprostiti što su prema razdoblju socijalizma osjećali potajne ubode nostalgije. To posebno vrijedi za američke teoretičare koji su živjeli u utrobi zvijeri. Da ga svojedobno nisu tako temeljito izudarali. A nije pomagalo ni to što se nisu mogli pozivati na neka nedavna socijalistička sjećanja. pokrenula se posebno zloćudna Priča u ratu između kapitala i Kurana. kulturna je ljevica napravila uzmak – prema onemoćalom pragmatizmu. taj uzmak kulturne ljevice nije bio samo njezin grijeh.

on nije bio posve pozitivan. To je oduvijek vrijedilo za takozvane radikalne feministkinje. Ako je uzvik “Sva vlast Sovjetima!” imala neki ustajali zadah. Anti-teoretičar je stoga poput liječnika koji vam daje sosticirane medicinske razloge zbog kojih možete jesti junk food koliko vam srce želi. on se barem mogao preformulirati u uzvik: “Sva vlast čitateljima!” Nedavno je. posebno u Sjedinjenim Državama.Put prema postmodernizmu 53 ski fenomeni. Cambridge. Prema tom stajalištu. čitatelji isto tako vitalni kao i pisci. jedan dio kulturalne teorije počeo je smatrati da se i samoj riječi “teorija” mora prigovoriti.05 15:29:52 . naučila nas je da budemo skeptični prema zasljepljujuće samoevidentnome.05. Anti-teorija. mnoge prije “istraženije” ideje tek su naoko bile udaljenije od društvenog i političkog života. izrasla svojevrsna anti-teorija. 1989. Konačno je razotkrivena tajna. Drugo. Pasivni potrošač literature morao se umaknuti aktivnom su-stvaratelju. Oxford. hrvatsko izdanje: Kontingencija. 1995. Zagreb. Hermeneutika kao umijeće dešifriranja jezika. nezrelih emocionalno inhibiranih muškaraca koji su uspoređivali dužine svojih višesložnih riječi. dugo vremena prezrena klasa ljudi konačno je zasukala rukave. okusiti ili prodati.7 Ona vam 7 Vidi na primjer Richard Rorty. ili poput teologa koji vam daje neoborive argumente u prilog bračne nevjere. Teorija recepcije je ispitivala ulogu čitatelja u literaturi. označava vrstu skepticizma prema teoriji koja je teorijski zanimljiva. teorija je način na koji pokušavate opravdati vlastiti način života. drsko kao nikad dosad. Za anti-teoretičare poput Richarda Rortyja ili Stanleya Fisha. Strukturalizam nas je poučio o skrivenim kodovima i konvencijama koje vladaju društvenim ponašanjem. 1989. naime. ali je u stvarnosti bila dio šire političke brige za javnu i narodnu participaciju.indd 53 31. Fenomenologija je integrirala visoku teoriju sa svakodnevnim iskustvom. prevela Karmen Bašić . Irony and Solidarity. koje su izražavale nepovjerenje prema teoriji kao o imperijalnoj armaciji muškog intelekta. Baš kada američka vlada nabija mišiće. i time ga je učinio neprirodnijim i manje spontanim. teorija je bila samo skup ogoljelih. Jer tada bi se Brad Pitt i Barbara Streisand mogli kvalicirati kao anti-teoretičari. taj je povratak bio svojstven društvu koje je vjerovalo isključivo u ono što može dirnuti. Prvo. Eagleton KB. a to je da su za postojanje pisanja. Ta pogažena. Doing What Comes Naturally. i Stanley Fish. ironija i solidarnost. Naprijed. Contingency. Antiteorija ne znači samo da ne želimo imati ništa s teorijom.

Ne mogu prosuditi koja je kultura bolja. ona biraju vas. Ona su sada postala toliko dio vas da ih ne možete točno odrediti čak i kada biste to htjeli. da moramo gledati sami sebe. Tada nikada ne bismo mogli pokrenuti totalnu. Ali za anti-teoretičare čak ni to nije moguće. moja ili vaša. njezini sudionici i ortaci. Vi svoja uvjerenja niste izabrali zbog racionalnih razloga. a ne s nekog nepristranog stajališta izvan nje. A to istodobno znači da nema racionalnih temelja za prosudbu različitosti kultura. Ne možete opravdati vlastiti način života teorijom jer je i teorija način vašeg života. Morali bismo se preispitati tako kao da nas uopće nema. Bilo kako bilo. ali ne možete dati razloge za vaš način života ili za skup uvjerenja u cjelini. a to bi bilo kao da neka neobično pismena zebra marljivo bilježi naše Eagleton KB. Stoga smo ili unutar kulture. One samo čine to što čine. takva bi nam totalna kritika bila nerazumljiva. reektirati same sile koje nas čine ljudskim bićima. Kultura jednostavno nije stvar koja bi “mogla biti”. Ona bi mogla nastati samo s one strane kategorija našega iskustva. Vaš je život utemeljen na određenim vjerovanjima koji su imuni na racionalno preispitivanje. ili smo izvan nje – u kojem slučaju to prestaje biti važno. punokrvnu kritiku našeg načina života. kao što nije ni nužno. a ne nešto drugo. jer nas ne bi bilo kada bismo to mogli učiniti. jer se svaka prosudba nužno stvara unutar vlastite kulture.54 Što nakon teorije? daje temeljne razloge zbog čega činite to što činite. Vjera se kreće u različitoj sferi od uma. Ali tako je nemoguće potezati se za svoje kulturne čuperke.05. Ono što vrijedi kao legitimni razlog ili valjana ideja odredit će vaš način života. Kako je kultura ono od čega smo stvoreni. Ugodno je da ono što činimo ne moramo dokazivati teorijskim objašnjenjima. od kojih je svako baroknije od drugoga. baš kao što ne morate objašnjavati zašto ste omotali svoje nožne prste uzicom preciznih metazičkih objašnjenja.05 15:29:52 . to bi značilo da moramo iskočiti iz svoje kože. Nema takvog mjesta. a ne nešto što je od njega odvojeno. Stoga kulture nemaju utemeljenje u umu. budući da djelujemo kao ljudska bića u okvirima naše zadane kulture. poput vodenih kozica. i općenito.indd 54 31. To je najnoviji oblik onoga što se u srednjem vijeku nazivalo herezom deizma. Možete opravdati ovaj ili onaj komadić svojega ponašanja. ili potreba koju treba opravdati. jer bi to ionako bilo nemoguće. To bi bilo kao da kažete da je Peru loša stvar.

s čime bi se anti-teoretičari vjerojatno složili. Da može birati. pravokutni trokuti ili pojmovi o tome što je istinito isto tako kulturno kontingentni. Nema dovoljno hrabrih mislilaca koji će u tim stvarima biti takvi relativisti i reći da je to bolje što mučenje pripada vašoj tradiciji. Nije posve jasno je li prema tome stajalištu mučenje isto tako nešto što mi naprosto radimo.05 15:29:52 . razlozi zašto to ne trebamo raditi i sami su kontingentni.Put prema postmodernizmu 55 kulturne navike. a ne zato što smo opatice ili Makedonci. Zabrinjavajući jer sugerira da naša kultura nema solidan temelj. Fundamentalna kritika onoga što jesmo. Zapravo. posve je slučajno. Ali za anti-teoretičare sama stvarnost nema stajalište o tome je li mučenje časno ili odbojno. Cijeli je taj slučaj u jednom smislu zabrinjava. Lako je moglo biti i drukčije. pripadamo kulturi koja ne odobrava prisilne ispovijedi koje možemo dobiti od ljudi tako da im dugo držimo glavu u vodi. Ako je takva misao utješna. S raznim stupnjevima nelagodnosti i liberalne krivnje. slučajni. sućut. Bilo kako bilo. kao što primjerice igramo tenis. a ne zagovaranje okrutnosti. Jesu li žalost. to je dijelom zbog toga što nam štedi veliku količinu teškog mentalnog truda. koji poštuje takve stvari. a dijelom zbog toga što u našoj kulturi ima prilično mnogo stvari koje bi bilo jednako tako teško opravdati. Kada se spustimo do stvari kao što je prženje tuđega zdravlja u sumpornoj kiselini. Ona jednostavno ne bi presijecala naš svakodnevni jezik. a u drugom smislu tješi. slika se počinje pomalo magliti. I naravno da mislimo kako naša kultura ima pravu štose toga tiče – ali to je isto tako i zato što joj mi pripadamo. a drugdje u svijetu i jest drukčije. Jednostavno. malo je teže ustanoviti.indd 55 31. stoga na najdubljoj razini ne moramo opravdavati zašto su stvari takve kakve jesu. Jednostavno smo se rodili u takvom postavu. Čak i kada to ne bismo trebali raditi. ideja je da ništa ne mora biti onakvo kakvo jest.05. stvarnost ni o čemu nema stajalište. većina bi ljudi izabrala kulturni imperijalizam. Ima mnogo stvari koje obavljamo jer smo upravo onakve životinje kakve jesmo. većina tvrdi da je mučenje pogrešno i za druge. posve bi nas mimoišla. Moralne Eagleton KB. jer onanemaju nikakav poseban način “na kojipostoje”. To što mislimo da su Puškin i sloboda govora vrijedni. Oni nemaju ništa zajedničko s tim kakva su ljudska bića.

slobodno-lebdećih kulturnih tradicija. Ali zapravo ono jest čvrsto. uopće ne vjeruje u iskupljenje. tlo je cijelo vrijeme bilo tvrdo. kada je postojao identitet ili stvarnost. Premda nema transcendentne utjehe pri ruci.56 Što nakon teorije? vrijednosti. Prirode ili Uma. Kao da je riječ o obrnutom sindromu fantomskoga uda: čini se da nešto manjka.indd 56 31. i mora nas se. ali ne manjka ništa. Ali nakon nekog vremena možete smanjiti napetost tako da oslikate svijet u kojem doista nema spasa. Tada mu se čini kao da tlo pod nogama više nije čvrsto. on odbija odvratiti pogled s nedopustivih stvari.05. ili se barem tako zamišljao. primjerice.05 15:29:53 . dok se peremo i udaramo oko sebe. da se prisjeti vremena kada su postojali čvrsti temelji ljudske egzistencije. ali i dalje prikazuje svijet kojemu je ono nasušno potrebno. Zbog toga je velik dio moderne tragičnog raspoloženja. Ali zbog toga se ne moramo zabrinjavati. On je naviknuo na tlak svježeg zraka i nema osjećaj vrtoglavice. Kultura se čini slobodno-lebdećom samo zato što smo nekoć mislili da je zakovana u nešto čvrsto. Drama Samuela Becketa. stoga on pod svojim stopalima ne osjeća vrtoglavi ponor. To je nalik na čovjeka koji prelazi most i kojega odjednom obuzima panika kada shvaća da je pod njim ponor od 300 metara. Mi smo kao djeca koja viču da im trebaju tješitelji. dugo uvjeravati da priznamo da nam ne trebaju. stvari su slučajnih. A to je post-tragično područje postmodernizma. U tome je jedna od razlika između modernizma i postmodernizma. i još se vrtio od šoka otkada su ga grubo odbacili. jer ljudska kultura ustvari nije slobodno-lebdeća. Što ne znači da je čvrsto usidrena. Ako se odreknemo naših metazičkih tješitelja doći Eagleton KB. Postmodernizam je odveć mlad da bi se sjetio vremena kada je postojala istina (ili kada se o njoj barem pričalo). Ne možemo reći da je šalica “odlebdjela” samo zato što čeličnim zakovicama nije bila pričvršćena za stol. Samo ono što se može usidriti. ali u kojem također nema ničega što bi trebalo spasiti. Modernizam je bio dovoljno star. možemo opisati kao ono što se odriješilo ili razriješilo. poput Boga. Mi smo jednostavno zatočenici varljive metafore. poput svega ostaloga. I nije točno da se skliski teren pod našim nogama odjednom pretvorio u grubo tlo. i zamišljamo da svijet mora stajati na nečemu kao što mi stojimo na tome svijetu. To bi bilo samo naličje iste pogrešne metafore.

indd 57 31. prev. toliko duboko usađene u nas da uopće * Autor se poigrava naslovom popularne pjesme Doris Day “Doing What Comes Naturally” (op. doba mudrosti ulice prozrelo je strategiju “naturalizacije”. Čak i kada bismo mogli zaviriti izvan kulture. te da se i dalje ponašamo kao da je on još živ. ali ono ipak jest neko polazište. čini se da je to isto tako dobar temelj kao što je za Hegela bio Um. Kada bismo to prihvatili. ali ne možemo ih promijeniti u cjelini.05. Ako su kulture kontingentne. A i razlozi za njihovu promjenu također su slučajni. Naravno. jer se kulture mijenjaju. pomodniji način legitimiranja vlastitog načina života. čini se da su anti-teoretičari poput Fisha i Rortyja samo zamijenili jednu vrstu usidrenja drugom. a da ne vučemo za sobom golemi metazički balast koji bi trebalo pravdati. Sada možemo činiti što želimo. Kultura je skup spontanih navika ukorijenjenih tako duboko da ih ne možemo preispitati. Umjesto da slijedimo Prirodu. to više nije tako stabilan temelj. Umjesto da činimo ono što dolazi prirodno*. oslobodili smo ruke. Stoga kultura postaje nova priroda. A to se radi uz pomoć pojma kulture. Temelj svijeta sada više nije Bog ili Priroda.Put prema postmodernizmu 57 ćemo do važnog otkrića da oni zapravo ništa ne mijenjaju.) Eagleton KB. ali da smo sakrili tijelo. Međutim. ali to zapravo ne slabi njezin čvrsti stisak. Naturalizacija stvari uzmiče pred njihovom “kulturalizacijom”. Ironija nije tako duboka kao uvjerenje. a ima ih i različitih vrsta. a time i slobodni. poput zamišljanja vremena kako teče naprijed ili percipiranja drugih ljudskih tijela kao osoba. Kada smo čekirali prtljagu. postali bismo potpuno postmetazični. sada slijedimo kulturu. A to takve navike pogodno brani od svake kritike. i nju ne možemo dovesti u pitanje baš kao što ne možemo dovesti u pitanje neki slap. Ali Nietzsche nas je upozorio da smo ubili Boga.05 15:29:53 . Možemo biti ironični prema našim najdubljim nastojanjima I priznati njihovu proizvoljnost. i to bi njome bilo određeno. Ali kako uvijek jesmo u kulturi i ne možemo viriti izvan nje. Postmodernizam nas opominje da priznamo kako rušenjem temelja. uvijek ih se može promijeniti. mi činimo ono što dolazi kulturno. Ono nas vodi cijelim putem. osim svojih lanaca. ništa nećemo izgubiti. Kultura je stoga kvrgavo polazište. Što da radimo s tim argumentom? Možda je točno da su kulturne navike. U svakom slučaju obje se čine nužne. Kako su obje strane tvrdoglave. nego kultura. stoga nam je u današnje doba potreban drukčiji.

Engleski aristokrati. To nije neki nemoguć pokušaj preispitivanja sebe kada nismo nazočni. baš kao što je i melankolija endemska među klaunovima). A bez takvog samopromatranja. Upravo je inacija uloge jezika u kulturnoj teoriji to pokušala omalovažiti (to je pogreška svojstvena intelektualcima. Ono što nas razlikuje od životinja jest sposobnost da protumačimo te interpretacije. ma što korisno rekli o uzajamnim naklonostima. kao prirodna vrsta ne bismo preživjeli. U tom je smislu svaki ljudski jezik – meta-jezik.58 Što nakon teorije? ne možemo misliti izvan njih. To je reeksija drugoga reda o “jeziku” naših tijela – našeg osjetilnog aparata. Svaka osjetilna reakcija na stvarnost ujedno je i njezino tumačenje.05. koji općenito više vole Eagleton KB. kao da nikad nije postojalo dijete koje nije zaplakalo zato što je gladno.indd 58 31. To je ta kultura koju jezik donosi sa sobom. Jasno je da kukci i majmuni tumače svoj svijet i djeluju na temelju onoga što vide. A to se može postići samo uz pomoć kulture. Ali to bismo teško mogli reći za kulturne navike poput zabrane da mušterije koje ne nose večernje haljine kupuju kobasice na štandu. Ali čak i kada imam jezik. Malome djetetu ne manjka iskustvo gladi. Poneko precjenjivanje uloge jezika u ljudskim djelatnostima možda je proizašlo iz toga što su lozo tradicionalno bili profesori-neženje koji nikada nisu imali iskustva s malom djecom. Zatvaranje kruga prema sebi samima isto je tako prirodno nama kao i kozmičkom prostoru ili morskome valu. Druga anti-teorijska strategija jest tvrdnja prema kojoj fundamentalnu kritiku naše kulture možemo pokrenuti samo ako stojimo na nekoj nemogućoj arhimedovskoj točki izvan te kulture. I tada se čini kao da je posve isto ako ne možemo izaći iz NATO-a ili ako ne možemo izaći iz naših tijela. To je važan način našeg razlikovanja od životinja. odnosno smještanje tog iskustva u širi kontekst. poput pokušaja da provjerimo gori li svjetlo u hladnjaku nakon što smo ga zatvorili. moje osjetilno iskustvo i dalje je svojevrstan višak. to nas vuče prema tezi da se jezik i iskustvo ne mogu rastaviti. Time se prikriva da kritička reeksija vlastite situacije pripada našoj situaciji. Naši zički organi su organi tumačenja.05 15:29:53 . Trik nekih anti-teoretičara sastoji se u tome da obje vrste navika prikažu istima. U najgrubljem obliku. Nije riječ o tome da ljudska bića tumače svijet dok to druge životinje ne čine. Ono ne podrazumijeva iskakanje iz vlastite kože. nego sposobnost otkrivanja tog iskustva uz pomoć čina simbolizacije.

ispitivati. Stoga misle da kritika može doći samo izvana. Štoviše. Ne moramo stajati u nekom metazičkom svemiru da bismo priznali nepravdu rasne diskriminacije. štoviše proturječne kulturne struje. Upravo suprotno. Samo jezična životinja može biti moralna. Ali postoje mnoge različite. klasicirati. Isto tako. a neke od njih nam omogućuju da budemo kritični prema drugima. Zapravo je dobra vijest da ne možemo potpuno izbjeći vlastitu kulturu. upravo u svemiru to ne bismo mogli shvatiti. ili pak iznutra.indd 59 31. Dependent Rational Animals. usporedba dviju kultura ne znači da nemamo nikakvo vlastito kulturno ishodište.05 15:29:54 . a to je postupak s kojim bi i neki svjetski vođe imali poteškoća. Razložno možemo tvrditi da djeca u predjezičnome razdoblju mogu imati uvjerenja i djelovati na temelju razloga. unutar naše kulture ima mnogo toga na što se možemo pozivati u takvoj kritici. a sufražetkinje drugu. a tada je nebitna ili nerazumljiva. Anti-teoretičari griješe što smatraju da su kulture više ili manje dosljedne. A to se može izvesti i iznimno kritičkim duhom. nikada se nisu pretjerano bacali u krug takvih lingvističkih inacija i njihovih nositelja.Put prema postmodernizmu 59 pse i konje negoli ljudska bića. 1999. poglavlje 4. Pa ipak. Tvrdi se da to isto mogu i životinje. Eagleton KB. Nema potrebe da se izvlačimo iz vlastite kože kako bismo izveli neku fundamentalnu kritiku vlastite situacije.8 Ali oni ne mogu postavljati moralna pitanja o tome jesu li njihova uvjerenja ispravna ili jesu li njihovi razlozi dobri. Činjenica da kulture mogu gledati s onu 8 Vidi Alasdair MacIntyre. i sve to mogu činiti bez pomoći jezika. London. Mala djeca i mravojedi mogu žudjeti za onim što misle da je dobro. ali ne mogu željeti žudjeti prema dobrom. jer kada bismo mogli. ali to ne znači da su socijaldemokrati ili ortodoksni židovi. ne bismo je mogli podvrgnuti kritičkom sudu. Tumačenje naših osjetilnih interpretacija ili samoreeksija stoga je dio onoga što jesmo. ponovno identicirati. Neki delni moru razlikovati rečenicu “Donesi dasku za surfanje do frizbija” od rečenice “Donesi frizbi do daske za surfanje”. čini se da djeca mogu prepoznavati.05. Djelovati u skladu sa zapadnjačkim načinom života može značiti i postavljanje i rušenje barikada na Piccadilyju. Pogačice i vrhnje predstavljaju jednu englesku kulturnu tradiciju. razlikovati. Životinje se ponašaju kao da imaju vjerovanja. ali tada navodno nije stvarno radikalna.

Naš kulturni identitet curi izvan sebe zbog toga što je takav. mi smo po prirodi anti-teorijski. Premda nam je potrebna teorija da to razotkrijemo. Ili. ali prema tom duboko anti-romantičnom stajalištu. To je više nalik na kretanje unutar jezika. ne morate stajati na nekoj zamišljenoj točki Omega. Prema nekim modernim misliocima. ali zbog toga ta praksa nije ugrožena. Prirođen nam je zaborav. Preosjetljiva reeksija svijeta oko sebe paralizira djelovanje.05. Postoje naravno ozbiljne poteškoće u prevođenju iz jedne u drugu kulturu. Eagleton KB. Bez njega ne bismo mogli govoriti.05 15:29:54 . toga zatim prestrašili. Ego je to što jest zbog nužne sljepoće prema onome što ga tvori.indd 60 31. a ne zato što je riječ o prikladnome bonusu ili nepriličnom krvarenju. Reeksija o tome što činimo može postati opasna za takve trkače. kao što time ne ugrožavamo ni one koji nam postavljaju takav zadatak. Biti unutar kulture ne znači biti unutar neke kaznionice. Istina je da više ne možemo pravdati našu praksu nekim punokrvno metazičkim načinom. da bismo se. potiskivanje nije zlo po sebi. Dakle. Trebamo zaboraviti na “duboke” legitimacije: dubina je samo ono što smo u nju stavili. možemo djelovati kao ljudska bića samo ako potisnemo velik dio onoga što nas stvara. misliti o onome što činimo bitno će onesposobiti naše djelovanje. kao što je spoznao Hamlet. misliti. U drugom smislu ta je ideja romantičnija: razum je smrt spontanosti. ali čudno je da to vrijedi i za osobe koje su dobro plaćene za to da misle. Jezici su iznutra otvoreni prema svijetu. a ne morate niti uteći u neki treći jezik kako biste prevodili sa švedskoga na svahili. niti djelovati. Činjenica je da su kulturne granice porozne i dvosmislene. Poenta za anti-teoretičare stoga je sljedeća: trebamo nastaviti činiti ono što činimo. Ali da biste to činili. što se tiče takvog “dubokog” govora. možemo proglasiti primirje. i pri tome ne dopustiti velike zabune i nered koji nastaje zbog teorije. Za stvaranje povijesti prvo moramo izbrisati našu jadnu okrvavljenu genealogiju koja nas je stvorila. Ali prema Nietzscheu i Freudu. što smo mogli i očekivati.60 Što nakon teorije? stranu samih sebe jest dio onoga što one jesu. Biti u jeziku ne znači biti u karanteni zbog svijeta. baš kao što nije preporučljivo da razmišljamo o ziologiji prepona tijekom utrke s preponama. nego biti u njega ubačen. a ne pamćenje. Ako potisnemo previše. Filozoja je postala anti-lozoja. više poput obzora negoli poput elektriciranih ograda. onda ćemo se naravno razboljeti. Tek samozaboravom možemo postati to što jesmo.

i 1925. počeo se lomiti i implodirati. između ostaloga. Počeo je snažan razvoj tehnologije i naglo širenje političke nestabilnosti. i 1925. Modernizam je bio reeksija loma cijele jedne civilizacije. Bilo je to doba Prousta. U tom kratkom vremenskom rasponu ta se europska kultura srušila i ponovno obnovila. Realizam u umjetnosti. znanstveno istraživanje. moderna je anticipirala kasniji nastanak kulturalnih studija. doživjela su krizu. godine između 1910. Kafke. Zapravo kulturalne studije bile su. Manna. Eliota. nećemo učiniti loše ako izaberemo godine između 1910. u svojem su središtu doživjele najveći imperijalistički požar koji je povijest ikada zabilježila.05. Umjesto toga pronašli smo svijet koji smo sami izgradili. nastavak Eagleton KB. Sada se činilo da se kulturna forma koja je prednjačila od renesanse približava svojem iscrpljenju. Pounda. Rilkea. Ma kako uzbudljivo bilo. individualizam. Šezdesetih i sedamdesetih svjedočili smo trzajima ljevičarske pobune. povijesni napredak. Poput šezdesetih. Zbog svega toga. futurizma. i 1980. Revolucionarne kulturalne ideje Europe dvadesetog stoljeća nisu se prvi put pojavile u razdoblju između 1965. nadrealizma i još mnogočega. Sva uvjerenja koja su društvu srednjeg sloja u devetnaestome stoljeću tako dobro služila – liberalizam. Joycea. Postalo je teško vjerovati da postoji još ijedan urođeni poredak svijeta. a ranije je razdoblje doživjelo rođenje prve radničke države u povijesti. odnosno počnemo previše razmišljati o barbarizmu na kojem je izgrađena naša civilizacija. revolucijama i društvenim katastrofama prijašnjeg razdoblja. koji je takav poredak uzimao zdravo-za-gotovo. demokracija. to se doba pretvara u sjenku velike struje modernizma koja je početkom stoljeća preplavila kontinent.indd 61 31. suverenitet uma. propustit ćemo učiniti stvari koje bi spontano učinili svi dobri građani.05 15:29:54 . Želimo li izabrati drugo. isto tako iznimno razdoblje od petnaestak godina koje je transformiralo europsku kulturu. bilo je to doba burnih društvenih promjena – premda se po svojim razmjerima u kasnijem razdoblju ništa ne može usporediti s ratovima.Put prema postmodernizmu 61 kada bismo to preveli u sentiment koji viri iz anti-teorijskog argumenta: kada postavimo pitanja o temeljima vlastitoga života. Dok su šezdesete i sedamdesete bile razdoblje antikolonijalnih revolucija.

62

Što nakon teorije?

moderne drukčijim sredstvima. Do šezdesetih, velika djela moderne počela su gubiti svoju uznemirujuću snagu. Joyce i Kafka bili su dobrodošli na sveučilišnim programima, a modernističko slikarstvo postalo je lukrativna roba koju nije mogla zaobići nijedna korporacija s imalo samopoštovanja. Srednje klase počele su hrliti u koncertne dvorane kako bi se nestašno sablažnjavale Schoenbergom, dok su se ludi i izgubljeni Beckettovi likovi širili londonskim pozornicama. Brechta su razotuđili, a cijeli je bataljun fašističkih suputnika bio politički saniran. Iznimno, eksperimentalnom T. S. Eliotu dodijelili su uglednu Medalju časti. Disidentski impuls modernističkog pokreta preživljavao je tu i tamo, i oslanjao se na kasni nadrealizam i situacionizam. Ali pokret je u cjelini izgubio svoju subverzivnu snagu. Taj disidentski poticaj morao je nekud emigrirati; a kulturalne su studije bile jedno mjesto gdje se udomio. Pisci poput Barthesa, Foucaulta, Kristeve i Derride doista su bili kasni modernistički umjetnici koji su se bavili lozojom umjesto skulpturom ili romanom. Imali su djelić pronicljivosti i ikonoklastične snage velikih modernističkih umjetnika, a naslijedili su i njihovu zastrašljivu auru. Granice između konceptualnog i kreativnog počele su se gubiti. Bio je to razlog zašto su manje maštoviti lozo denuncirali te mislioce; ne samo to: oni uopće nisu shvatili da ono što rade uopće nije bila lozoja. To je bilo čudno, jer lozoja, ako joj damo najrigorozniju deniciju – znači govoriti o određenim stvarima na određeni način. Vrijeme je legitimna tema lozoje, ali Proust o njemu ne govori na pravi način. Po mišljenju mnogih, smrt nije vrijedan lozofski pojam, ali ako ste o njoj govorili jezikom Donalda Davidsona, a ne Martina Heideggera, mogla je postati vrijedna. Osobni identitet slučajno je trenutno puka lozofska tema, ali patnja nije tako košer. Osim toga, bilo je jasno da su ti francuski mislioci politički ljevičari, a ortodoksni lozo uopće nisu bili politični. Drugim riječima, bili su konzervativni. Zašto su onda kulturne studije istisnule kulturnu praksu? Jedan je odgovor: jednostavno zato što je kulturna praksa u obliku visoko modernističke umjetnosti već postojala. Ništa se nikada ne događa dvaput, upravo zato što se jedanput već dogodilo. Glavna umjetnost dvadesetog stoljeća u Europi bila je plod prvog, traumatskog utjecaja na kulturni život – krizu moderne zapadnjačke civilizacije. Jednom kada se taj utjecaj pojavio, bilo je teško ponovno osjetiti svu njezinu

Eagleton KB.indd 62

31.05.05 15:29:55

Put prema postmodernizmu

63

šokantnu neposrednost. Teško je odsjeći tlo pod nogama dvaput, osim ako ne živite u brazdi San Andreas. Naviknuli smo se živjeti s gubitkom apsolutne vrijednosti i s uvjerenjem da je napredak mit, da je ljudski um privid, a naša egzistencija beskorisna muka. Prilagodili smo se našem angstu, i posve smo prigrlili gubitak svojih lanaca. Bilo kako bilo, posvemašnja skandaloznost tih ideja pokazuje se samo na pozadini tradicionalne, razmjerno stabilne kulture. Ta se pozadina 20-ih godina 20. stoljeća još mogla raspoznati, ali je sedamdesetih počela naglo blijedjeti. U vrijeme kada se postmoderna počela nadvijati nad obzor, preostalo je još malo sjećanja na taj kontekst. Kada se ubrzala stopa kapitalističkih pothvata, nestabilnost, poremećaj, perverznost i senzacionalizam postali su prva tema dana. Sve to nije bilo posebno uvredljivo, jer nije postojala norma prema kojoj bismo to mjerili. Bilo je besmisleno sve to suprostavljati vrijednostima kućnog ognjišta. To ognjište je bilo mjesto na kojem su se obitelji mogle utopiti u perverznosti, poremećajima i senzacionalizmu na televiziji. Kada je riječ o kulturnom establišmentu, moderna, poput kulture šezdesetih i sedamdesetih, mogla je realizam smatrati danom činjenicom. Realizam se doista pokazao najotpornijim kulturnim oblikom u zapadnjačkoj povijesti koji je pobijedio sve suparnike. A to nas upućuje na zaključak da u njemu ima nešto što je duboko ukorijenjeno u psihi Zapada. Vrijedna je bila ona vrsta umjetnosti koja je odslikavala svijet u kojem bismo se prepoznavali. Ali zašto se to smatralo tako vrijednim, vrlo je teško reći. Odgovor vjerojatno ima više veze s magijom negoli s estetikom. Nije lako reći zašto nam buljenje u sliku banane koja cijelome svijetu izgleda poput prave banane čini takav infantilan užitak. Ukratko, realizam je bilo ono što su novi pokreti željeli razbiti. Ali njihovi eksperimenti u umjetnosti i mišljenju ipak su o njemu ovisili. Kubističku sliku ne bismo smatrali zapanjujućom da nismo naviknuli na ne-kubističke štafelaje. Disonanca se oslanja na osjećaj sklada. U određenom smislu, modernistički napad na realizam nije uspio. Već tridesetih godina, realizam je ponovno bio čvrsto na konju. Šezdesetih i sedamdesetih nove kulturne studije učinile su još jedan hrabar pokušaj da ga svrgnu, a pri tome su prizvale u pomoć modernističku umjetnost. Ali i taj je pokušaj bio zaobiđen. Ali ono što nitko nije mogao predvidjeti jest da je sama zapadna civilizacija bila na rubu da

Eagleton KB.indd 63

31.05.05 15:29:55

64

Što nakon teorije?

postane nerealistična. Sama stvarnost sada je uključila nerealizam, jer se kapitalističko društvo u svakodnevnom djelovanju sve više počelo oslanjati na mit i fantaziju, izmišljeno bogatstvo, egzotiku i hiperbole, retoriku, virtualnu stvarnost i puku pojavnost. To je bio jedan od korijena postmoderne. Ona počinje kada se više ne radi o tome da se posjeduju informacije o svijetu, nego kada je svijet postao informacija. Odjednom anti-realizam više nije bio samo pitanje teorije. Kako smo smisleno, realistično mogli opisati velike, nevidljive ispresjecane krugove komunikacije, neprestano zujanje znakova ovamo-onamo, ono što je zapravo tvorilo suvremeno društvo? Kako da reprezentiramo Ratove zvijezda, ili perspektivu milijuna mrtvih u nekom biološkom napadu? Možda je kraj odslikavanja nastupio kada više nije preostao nitko tko bi reprezentirao, ili koga bi trebalo reprezentirati. Radikalni modernisti pokušali su razmontirati razliku umjetnosti i života. Sada se činilo da je život to učinio za njih. Ali dok su radikalni modernisti imali na umu čitanje vaše poezije preko megafona u tvorničkim prostorima, postmoderna je uglavnom imala na umu oglašavanje i odnose s javnošću. Neke struje ljevičara pokušale su ponovno pronaći načine da disidentski integriraju kulturu u društveni život, ali nikako nisu mogli konkurirati proizvodnji političkih spektakla i raznim televizijskim reality shows. Radikalni napad na ksirane hijerarhije vrijednosti bezvoljno se stopio s revolucionarnom uravnilovkom vrijednosti poznatom pod imenom tržište. Emocionalno ozračje moderne i ozračješezdesetih bila su vrlo različita. Oba su bila ovjenčana euforijom i uzbuđenjem koje povezujemo s naglim nastankom modernizacije. Moderna je kao kulturni pokret, između ostaloga, odgovor na alarmantni, veseli utjecaj sveukupne modernizacije nekoć tradicionalnih društava. Bio je to jedan razlog zašto je jedini glavni domaći (a ne uvezeni) modernizam u Ujedinjenom Kraljevstvu nastao u kulturno tradicionalnoj, politički turbulentnoj, novo moderniziranoj Irskoj. Premda je velik dio moderne vrlo kritičan prema tim inovativnim silama, on ipak zahvaća nešto od njihove raspojasanosti i izobilja. Ali ton modernističkoga razdoblja bio je napet i mučan, a ton šezdesetih bio je “cool” i opušten. Modernu su zaposjedale apokaliptičke vizije o propasti civilizacije, dok su šezdesete s odobravanjem pozdravile takvu perspektivu. Jedino što su droge potaknule neke apokaliptične snove.

Eagleton KB.indd 64

31.05.05 15:29:55

Kao i egzistencijalizam. u kulturnim studijima tretman popularne kulture bio je isprva nešto poput pothvata de haut en bas. te promjenama akademije. bila su samo privremeni znakovi. Oba su razdoblja.05. teorija je srušila nasip između popularne i manjinske kulture: mogli ste isprobavati strukturalističko čitanje Mornara Popeyea ili pak Izgubljenog raja. Ta je riznica bila noćna mora za rizničara. lozoje. Oba su prezirala uskogrudnost – i mentalnu i tjelesnu. Postmoderna je ovdje označila novi rez. Između ostaloga. modernistički umjetnici nisu priznavali domovinu. jer su se i teorija i umjetnost očito pretvorile u besklasno i potrošački-pristupačno. Imena “strukturalizam”. muškarci i žene otkrivali su istinu o sebi samo kada ih se pritisnulo do krajnjih granica. zasnovali su dom u umjetnosti. kao što je i “egzistencijalizam” bio za prethodnu generaciju. a ne u nacionalnoj državi. Poput visoko modernističke umjetnosti. Oni ljevičarski teoretičari koji su sanjali o besklasnom društvenom poretku morali su samo otvoriti oči i vidjeti da je već stiglo u obliku supermarketa. Istodobno.indd 65 31.Put prema postmodernizmu 65 Moderna i kulturne studije bile su međunarodni pokreti. Kada ste Eagleton KB. literature. osjetilnosti. Šćućureni u nekoj poliglotskoj metropoli. bila razdoblja duhovnog ekstremizma. antropologije i tako dalje i za sobom rušile tradicionalne akademske zapreke. oba su se pokreta bacila na ono pučko. Poput umjetnosti i umjetničke forme. nove su se kulturne ideje bavile temeljitim promjenama svakodnevnog života. umjetnosti. “kulturne studije”. Poput revolucionarne radničke klase. kako bi oblikovali svoje divne kreacije. Moderna je bila hibridan događaj. ona je spojila fragmente različitih nacionalnih kultura. tako su nadomjestili gubitak prave domovine i nacionalne tradicije. prelazili su nacionalne granice kao što su lako klizili s jedne umjetničke forme. modernisti su stoga svoju umjetničku vrlinu otkinuli od povijesne nužnosti i bogato svaštarili po ostacima smrvljenih ideologija u maniri Baudelaireovih varki. Tipični modernistički umjetnici bili su emigranti kao i neki vođe kulturnog mišljenja kasnijeg razdoblja. društvenih vrijednosti i moralnih planova. Eliotu u koncertnoj dvorani ili Rolandu Barthesu koji je pisao o hrvanju. isto tako. klike ili manifesta prema drugima.05 15:29:56 . ukusa. a da to nije ugrozilo njihovu auru. “teorija”. politike. svaki je ljudski identitet postao kolaž. Kulturne su studije na sličan način poslije prelazile preko lingvistike. Bilo da je riječ o T. S. Tradicionalni je svijet sada bio u komadićima.

Animalna spontanost postala je krajnji moždani eksperiment.05. ne u glavi. Lawrencea.05 15:29:56 . Dvosmislica: misli se na kapital i na Marxov Kapital.indd 66 31. primjer je za to. ukidanjem granica poezije i lozoje. H.66 Što nakon teorije? zahtijevali vaša prava. Shizofrenike se proglašavalo nositeljima novog oblika svijesti. Šezdesete su se okrenule kultovima sretnog rasprskavanja uma te lažnim oblicima primitivnog i orijentalnog. kada ste već kod toga? Zašto raditi kompromis sa zastarjelim oblicima i ulijevati novo vino u stare boce? Nije se radilo samo o mišljenju novih misli. Cijeli je svijet treperio na rubu apokalipse. bilo je to razdoblje bogato mitom i prožeto krvlju i zemljom. bio je to svojevrsni ekvivalent modernističkoj ironiji. primitivnom. Theodora Adorna i Jacquesa Derride mogli su reći ono što su mislili samo forsiranjem novih literarnih stilova. ali više uz pomoć droga negoli dozama Vergilija. Eagleton KB. oba su zadržala duboku nevjericu prema ljudskom razumu. iznutra ih implodirati. Unatoč svoj toj samosvjesnoj modernosti. glavati viktorijanski racionalizam okrenuvši se egzotičnome. a zadržavanje vjere u vašu nemoguću požudu. bili bismo otpuhnuti natrag u budućnost. Morali ste se koristiti pojmovima. Isto tako nije bila riječ o stvaranju nove literature ili lozoje. Filozo poput Martina Heideggera. ili je svijest sama bila problem? Je li logika bila urota vladajuće klase? “Ne želimo uništiti kapital* (sic!) * U engleskome “kapital”. prošlosti nalik na utopiju po tome što nikako ne postoji. Istinu je trebalo osjetiti u želucu i genitalijama. Nevinost glaziranoga pogleda šuljala se prema van. zašto da ne tražite sve. katkada je bilo teško razlikovati kreativne izazove uma od čistog staromodnog iracionalizma. dok su ostarjeli hipici goli plesali po Hyde Parku. osvjetljavati njihove rubove. i njegovo slavljenje tamnih bogova. trebalo je srušiti i preoblikovati same okvire našeg mišljenja. Intelektualci su dubokoumno predavali o vrijednosti čiste bezumnosti. arhaičnom i nesvjesnom. odvelo bi vas preko ruba. Jeste li trebali posve novi oblik svijesti. Prošlost je bila za otpis. Osoba poput D. U oba slučaja. ali ste istodobno morali upozoravati na njihova ograničenja. Unatoč burnim idejama koje su porodile oba razdoblja. nego o otkrivanju posve novog načina pisanja. Politički. a budućnost je upravo stigla. Ljudi su ozbiljno vjerovali u širenje uma. Motrenjem arhaičnih slika prošlosti. nego koja bi zički i moralno za to bila nesposobna. morali ste konstruirati novu vrstu ljudskog bića koja se ne bi odrekla samo nasilja i eksploatacije. vječnost je bila sada. Moderna je reagirala na teški.

Takve cjelovite preglede uglavnom shvaćaju represivnim. Reeksija je bila problem. dakle.Put prema postmodernizmu 67 zato što on nije racionalan”. od jezika do kulture. na opće teorijsko mazohističko oduševljenje. okušati svoju sreću i pokrenuti teme od najveće važnosti. negoli ono o čemu se može. “Djeluj lokalno. od etike do ekonomije. Obje su bile spremne krenuti prema opasnom teritoriju. misli 9 Citirano u Anderson. onda je sve ono što se odupiralo njegovu jakom zagrljaju moglo donijeti obrise utopije. Šezdesete i sedamdesete pokazale su i veliku količinu vrlo sosticirane teorije. Ali da bismo to priznali. povijest je počela djelovati na veliko. “već zato što jest”. čiste senzacije ili psihodelične vizije. Požuda. Ironija je u tome da se po tome jedva razlikuju od konzervativnih studija koje preziru. razlika. ali ironično je da je ona bila opčinjena onime što se potpuno opiralo teoretiziranju. Da bi se istraživale granice misli. Ako su pojmovi pripadali degeneriranome jeziku sadašnjosti. pak. Ali to se razlikuje od listarske samodopadnosti kasnijih anti-teoretičara. Ali postoji i dublja ironija. bilo je potrebno biti tankoćutan mislilac. U cjelini. Upravo kada smo počeli misliti “na malo”. Eagleton KB. Današnje kulturne studije nešto su umjerenije. One ne vole ideju dubine. potrebna teorija iznad teorije. čiji savjet teoretičara možemo sažeti pučkim upozorenjem: “Ne grebi se tamo gdje ne svrbi. govorio je Jean-Francois Lyotard.9 U oba razdoblja bježalo se od razuma u čisti ruralni život. 27. One vjeruju u lokalno. maglovite dubine nesvjesnoga. užitak. One se trzaju pred pojmom univerzalnog i ne opravdavaju ambiciozne preglede cjeline. moderna i “visoke” kulturne studije dijelile su i mnogostranu ambicioznost. koja se koristila reeksijom kako bi nas dovela s onu stranu teorije. str. ili. a od fundamentalnih stvari im je neugodno. ona je više cijenila ono o čemu se ne može misliti. The Origins of Postmodernity.indd 67 31. Smišljeni su novi pojmovi i elaborirane nove metode. pragmatično i partikularno. na tropske otoke. Istraživanja tih pisaca kretala su se od politike do seksualnosti. trebalo je imati dosta rigoroznih misli. nesvjesno.05 15:29:56 . Teorija je bila svojevrsna homeopatija. od psihe do ljudske civilizacije. Bila je. studija koje isto tako vjeruju samo u ono što mogu vidjeti i provoditi.” Napokon. plutajuće označeno: sve je to napokon zbunilo teoriju. tijelo.05. u konkretnu poeziju. a ne rješenje.

dakle. Zapad će bez sumnje biti prisiljen sve više misliti o temeljima vlastite civilizacije. Neizbježiv je zaključak da će kulturne studije morati ponovno početi ambicioznije razmišljati. Morat će razmisliti o istini i stvarnosti vlastite egzistencije u trenutku kada postmoderna misao uvelike sumnja i u istinu i u stvarnost. Eagleton KB. i to fundamentalističkim. Loša je vijest da je car gol.05 15:29:57 . upravo u trenutku kada ga opušteni kulturni teoretičari uvjeravaju da takve legitimacije nisu ni moguće ni nužne. ali živimo u svijetu u kojem politička desnica djeluje globalno dok postmoderna ljevica misli lokalno. Suočeni s tim nepomirljivim političkim neprijateljem.05. nego da osmisle Velike Priče u koje je on sada upleten. postao je poznat ljevičarski slogan. A to će morati činiti u isto vrijeme dok im stižu brzonogi lozo s vijestima da takvih temelja uopće nema. moramo povući crtu i zbrojiti dosadašnje dobitke i gubitke kulturnih studija. ona zahvaća te intelektualce u vrijeme kada su mnogi od njih prestali uopće misliti politički. zvučati duboko u razdoblju sve veće plitkosti.indd 68 31. I dok se Velika Priča o kapitalističkoj globalizaciji zajedno s destruktivnom reakcijom koju širi svijetom. Zapad će stoga za vlastiti oblik života morati pronaći neke uvjerljive legitimacije (ili one koje dobro zvuče). Ali prije negoli ispitamo što bi to trebalo značiti.68 Što nakon teorije? globalno”. Morat će. ne tako da Zapadu daju njegovu legitimaciju.

Gubici i dobici

69

4. poglavlje

Gubici i dobici
Za neke kritičare kulturnih studija, sama ideja kulturalne teorije je kontradikcija, poput “fašističkog intelektualca” ili “haute cuisine iz Alabame”. Poenta umjetnosti i literature je u njihovoj partikularnosti. Umjetnička i kulturna djela su živa iskustva, a ne apstraktne doktrine. Ona su senzualna, delikatna, jedinstveno individualna. Zar ih apstraktne ideje ne uništavaju? Nije li stvaranje teorije od umjetnosti poput pokušaja da se napravi znanost o probavljanju ili mrgođenju? Ne možemo imati znanost o individualnome. Entomolozi proučavaju život kukaca, ali oni ne proučavaju jednog pauka i ništa više. Teorija je općenita, kultura je posebna. Čak i kada kulturu deniramo u širem smislu, primjerice, tako da označava način kojim skupina simbolički osmišljava svoju situaciju, mi ipak govorimo o njihovu živom iskustvu. Teško je vidjeti kako bi mogla postojati teorija živog iskustva. Zatim, svaki je govor o umjetnosti apstraktan. Kulturne studije po tome nisu nikakva iznimka. Možemo govoriti o mučnom tonu pjesme koja se iz očaja pretvara u lirsku egzaltaciju, ali i tada govorimo u apstrakcijama. Riječ “simbol” isto je tako apstraktna kao i riječ “označitelj”. Samo što su se ljudi naviknuli na prvu, a ne na drugu. Većina tzv. običnog jezika samo je žargon, a mi smo to zaboravili. “Lik” ili “monolog”, međutim, sada navodno više nisu žargon, ali je “klasna borba” i “patrijarhalno” ostao žargon. “Njezina Milost Kraljevsko Veličanstvo” je žargon, ali ne za britanskog rojalista. “Sekundarni karcinom” je žargon za frizere, ali ne za kirurge. Žargon tako postaju ideje s kojima

Eagleton KB.indd 69

31.05.05 15:29:57

70

Što nakon teorije?

se slučajno ne slažete. Negdašnji urednik Times Literary Supplement prilično pobožno je govorio kako je uvijek plavom olovkom podcrtavao riječi kao što je “diskurz”. Njegovim prethodnicima u uredničkom stolcu to su vjerojatno bile riječi poput “montaža” ili “neurotično”. A za njihove prethodnike to su bile “evolucija” i “sociologija”. Bilo kako bilo, pretpostavka da je sva umjetnost živa i pojedinačna, prilično je nova. Uz svu ljubav prema partikularnome, čudno je da ta pretpostavka teži biti univerzalna istina. Tek se u kasnom osamnaestome stoljeću umjetnost redenirala na taj način. Samuel Johnson smatrao je da je ono partikularno dosadno, a univerzalno uzbudljivo. Vrlo je malo vjerojatno da su Vergilije, Euripid, Dante, Rabelais ili Shakespeare umjetnost tako promatrali. Zapravo, vrlo je malo vjerojatno da su ikada imali neki pojam umjetnosti kakav imamo danas, a katkada i da su uopće i imali pojam umjetnosti. Pojam umjetnosti koji danas smatramo samorazumljivim izmišljen je otprilike prije dva stoljeća. A nije prošao bez izazova. Otprilike stoljeće nakon rođenja, došao je pod rafalnu paljbu modernističkog pokreta. Istina je, parafraziramo li Georgea Orwella, sav je jezik apstraktan, ali neki su dijelovi apstraktniji od drugih. Ali to nije nužno razlika između teorije i drugih načina pričanja o umjetnosti i kulturi. Samuel Taylor Coleridge i T. S. Eliot, koje obično ne smatramo “teoretičarima”, katkada su isto tako apstraktni kao i Jacques Derrida. Možete pisati o nazubljenim obrisima naracije ili o zrnatoj teksturi fraze, ali to su prihvatljivi oblici žargona, dok druge vrste govora o umjetnosti nisu. Doista, ta je vrsta prihvatljivog žargona kućni stil ili patois suvremene kritike. On se odmah prepoznaje i u Sydneju i u San Diegu, baš kao što su prekriženi prsti prepoznatljivi masonima. Postati literarni kritičar danas znači naučiti i pitko govoriti u toj vrsti jezika. Ako se “hermeneutička fenomenologija” može ubrojiti u žargon, onda to može postati i praktični jezik lučkih radnika ili automehaničara. Uzgajivači svinja pravnike mogu smatrati opskurnima, a pravnici mogu misliti da uzgajivači svinja misticiraju. Katkada nam treba žargon, a katkada običan jezik. Ne smeta nam kada nas liječnik priupita kako je naš dobri stari trbuščić, ali ako u svojim kliničkim bilješkama zapiše da se “stari dobri trbuščić malo umorio”, naše će povjerenje u njegove profesionalne sposobnosti biti uzdrmano. Ako kritičar umjetnosti napi-

Eagleton KB.indd 70

31.05.05 15:29:57

Gubici i dobici

71

še da je na sredini slike naslikana vrlo lijepa, smiješna crvena stvarčica, počet ćemo se pitati nisu li javni resursi potrošeni na njegovu izobrazbu stvarno bili opravdani. Mi ne želimo da mornari pričaju o onoj stvari kojom spuštaju čamce za spašavanje. Postoje mnoge situacije u životu kada bismo se osjećali nesretnima da razumijemo što se govori. “Malo nalijevo, a zatim neko vrijeme malo klizi”, nije nešto što bismo željeli čuti od zračne kontrole koja se javlja preko kapetanova radija. Ali to će teško biti dobar izgovor za poznatog literarnog teoretičara koji sklapa rečenicu poput “In-kaotičan in-fan ab-oridžinski para-subjekt ne može se izteoretizirati tako potpuno funkcionalno, zamrznuto u svijetu u kojemu je teleologija shematizirana u geo-graju”. U dječjoj školi, rastavljanje riječi pomoću crtica bio je način da ih bolje naučimo; ovdje je, pak, riječ o glupoj afektaciji koja ima suprotan učinak. Ta vrsta žargona je znak plemenske pripadnosti kao što je to i stetoskop koji visi iz liječničkog džepa. Ne samo da takve rečenice nisu razumljive zičkim radnicima; one nisu razumljive ni inteligenciji koja ne radi rukama. Moramo posumnjati da su one samo katkada, a i onda mutno, razumljive samim piscima takvih rečenica. Ljude koji tako pišu uopće i ne zanima da ih razumiju. Takvo pisanje literarnog akademika, naime, nekoga tko je stvarno plaćen da, između ostaloga, ima određen ukus ili osjećaj za jezik, nalik je na posebno kratkovidnog optičara ili nevjerojatno debelog baletana. Dok rock-zvijezdama i nogometašima trebaju skriveni pisci da izgledaju inteligentnije i artikuliranije, autorima poput spomenutoga trebaju skriveni pisci da njihovu prozu učine glupljom i prizemnijom. Ali ne pišu svi teoretičari tako grozno. Neke, poput Theodora Adorna, Rolanda Barthesa, Michela Foucaulta, Fredrica Jamesona, možemo čak ubrojiti u najbolje literarne stiliste našega doba. Može se pisati teško, a da to ne bude opskurno. Težina je stvar sadržaja, a opskurnost je pitanje prezentacije sadržaja. Istina je da postoje neke ideje, često i u znanosti, koje ne možemo adekvatno pojednostavniti. Nije sva mudrost jednostavna i spontana. “Tajna svekolike velike umjetnosti jest njezina jednostavnost” – to je simplicistička glupost. Ali moguće je jasno pisati o ezoteričnim temama, baš kao što nekim teoretičarima junački perverzno uspijeva pisati ezoterično o običnima.

Eagleton KB.indd 71

31.05.05 15:29:58

Nebrojene generacije i velika količina odgoja utrošeni su u to da džentlmen odmah raspozna živahnu metaforu od one dućandžijske. pretpostavljalo se da je kultura nešto što nam mora teći u krvi. Za razliku od poznavanja organske strukture glavonožaca umjetnost je u načelu dostupna svakome.05. Sudovi o Stendhalu i Rembrandtu bili su spontani poput kihanja. Ne radi se o tome da bi korištenjem kraćih riječi zahvatile horde radničkih masa. a ne kaznenim pravom ili organskom strukturom glavonožaca. U grozne stare dane. smrću. Kako smo vidjeli. mislila je drukčije. Ali. Zapravo. koje ne čudi što je botanika teška. Skandal je u tome što je cijela ideja kulturnih studija u korijenu demokratska. instinktivni poput otvaranja vrata starijim damama. a većim Eagleton KB. ali nitko nikada nije govorio kao što se govori u Finneganovu bdijenju. to je prilično dubiozna distinkcija. blago uzrujava činjenica da ne mogu razumjeti objašnjenje neke skulpture ili romana. U modernizmu jezik umjetnosti počinje se radikalno odmicati od jezika svakodnevnog života. Da bismo se pridružili igri. požudom. neke eseje o glavonošcima vjerojatno je mnogo lakše čitati od Joyceova Uliksa ili od poezije Paula Celana. a ne “tehničkim” – ljubavlju. I nije jednostavno razlučiti “ljudsko” od “tehničkoga” u slučaju umjetnosti. poput malarije ili crvenih krvnih zrnaca. Da su umjetnost i kultura barem tako složeni kao život biljaka. A jasno je da svi razumijemo što je “ljudsko”.indd 72 31. požuda za Sigmunda Freuda ili smrt za mrtvozornika. Umjetnost i kultura morale bi se baviti “ljudskim” pitanjima. Ali u postmoderni ta su se dva idioma približila: jezik medija.72 Što nakon teorije? Ima nešto posebno skandalozno u tome da su radikalne kulturne studije toliko svojevoljno zamršene. Civilnost je dolazila prirodno. A ti načini govora u načelu su bili otvoreni svakome. teorija koja je rođena u demokratskoj džungli šezdesetih. Nijedan laik ne otvara udžbenik botanike da bi ga ubrzo glasno zatvorio ako ga odmah nije razumio. Za Aristotela. biti čovjek bilo je u određenom smislu tehničko pitanje. kao što je to bila ljubav za Tomu Akvinskoga. kao što ne možemo steći drugi par obrva ili naučiti kako dobiti erekciju. trebali smo samo naučiti određene načine govora. Pa ipak mnogo ljudi. a ne imati par čistokrvnih konja pred vratima. Kultura nije bila nešto što možemo steći. bilo bi čudno da govor o njima odmah bude razumljiviji od biljaka. Možda su neki ljudi ponekad pričali poput Adama Bedea.05 15:29:58 . i to bi se Georgeu Eliotu bez sumnje činilo čudnim.

Gubici i dobici 73 dijelom i kulture. Isto vrijedi i za priče o neurozama ili političkome stanju. Više nas uznemiruje kada čujemo da se pitanja od opće važnosti izražavaju specijalistički. i da ima neke proturječnosti ako su te zajedničke brige oblikovane neobičnim jezikom. To je očito pogreška. U današnje vrijeme “teoretičar kulture” postao je nova oznaka za ono što smo Eagleton KB. potaknulo uvjerenje (mnogo starije od postmoderne) da se umjetnost bavi običnim ljudskim brigama. Tisak je jedan takav očit primjer. jer nam se čini da bismo taj jezik morali razumjeti. koji obuhvaća popularnu imaginaciju. primjerice. “Edipova kompleksa”. Drugi izniman primjer opskurnog žargona kojim se služe milijuni ljudi jest teologija. Kada je riječ o neurozi. premda ga zapravo ne razumijemo. Naviknuli smo raspravljati o temama od općeg interesa svakodnevnim jezikom. ponovno je postao jezik svakodnevnog života. Termini poput “ega”.indd 73 31. trebalo bi posebno proučiti. Specijalističko raspravljanje o temama od općeg interesa nije loš opis uloge klasičnog intelektualca. ili “načina proizvodnje”. Oni se koriste nim distinkcijama i opisuju složene procese pojmovima i načinima koje naš svakodnevni jezik od nas ne traži. Moralna pitanja su također općeljudska briga. “paranoje”. nije dogodilo. baš kao što nemaju problema s dešifriranjem složene ekonomije ako je riječ o njihovim platnim vrećicama. “libida”. Možda je jedan od razloga taj što u jeziku psihoanalize. “fetišizma robe”. A to je.05. pak. a to se s pojmovima “ideologije”. “Milost”. Običnim ljudima nije teško shvatiti te složene pojmove ako im se čini da su relevantni za njihov život. “nesvjesnog” postali su dio svakodnevnog jezika. Na opće čuđenje vrlo tajanstvena teorija postala je uobičajeni dijalekt ulice. “Trojstvo”. ali kako je na pitanje što znači dobro živjeti teško odgovoriti. ali su svakodnevni. Pitanja koja zanimaju svakoga nisu nužno jednostavna. “Prvi grijeh” nisu jednostavni termini. To frustrira. ali medicinari o njima pričaju prilično zamršeno.05 15:29:59 . Zašto je tome tako. zanimljivo je da je psihoanaliza jedna od rijetkih teorijskih doktrina koja se proširila i na ulicu. Isto smo se tako naučili razumjeti teme važne za manjine koje se oblikuju specijaliziranim jezikom. “Sakrament”. recimo jezikom golubara ili sadomazohista. ima nešto bizarno i senzacionalno. a u jeziku marksizma i semiotike toga nema. moralna je lozoja razvila specijalističke oblike jezika kako bi ga razmrsile. Pluća i jetra važna su za svakoga.

Taj se jezik razlikovao s obzirom na vrijeme i prostor.05. socijalno odgovornog. Voltaire i Rousseau bili su tipični intelektualci osamnaestoga stoljeća. a zatim se taj predmet promijenio. prometno stjecište na kojem se udomaćio intelektualac. Nekoć davno. temeljna pitanja. ljudi od pera. politiku. metaziku. lozoju. Ali devetnaesto je stoljeće zabilježilo uspon tzv. a Darwin i Huxley tu su ulogu savršeno odigrali u stoljeću koje je slijedilo. pa je postala užurbano. Takvom je aranžmanu bio kraj kada je teologija postala “kraljica” humanističkih disciplina u manje časnom značenju riječi. U neka vremena jedan je akademski predmet bio intelektualcima privremeni dom. U devetnaestome stoljeću nastale su i nove discipline sociologije i antropologije. Neko vrijeme. kakve je tradicionalno postavljala inteligencija u najboljem smislu riječi. a to je i dalje tako u onim europskim kulturama u kojima se lozoja nije svela na besplodni semantički posao. Povijesno. Prije ili poslije. jezikom kojim će imati simultani dostup pitanjima politike. metazike i sličnoga.74 Što nakon teorije? nekoć zvali intelektualcem. humanističkog stajališta. Ta vrsta dobroobaviještenog diletanta morala je poznavati više od jednog predmeta ako je željela zaraditi za život kao recenzent. intelektualcu je sklonište pružila lozoja. s implikacijama koje su nadilazile prirodu i zički svijet. U devetnaestome stoljeću. Ali to nije uvijek bilo tako. Intelektualci su morali pronaći neku vrstu posebnog jezika kojim će problematizirati teme od općeg i temeljnog interesa za čovječanstvo. literaturu i sl. teologiju. moralnog. meta-jezikom. čiji je zadatak bio da se kreću između specijaliziranih područja znanja i da ih prosuđuju sa širokog. koje su obećavale da će pružiti neke druge vrste meta-jezika. intelektualci su svoj šator postavili na području teologije – tzv. sociologiju. intelektualci su bili grubo izbačeni s tog područja i bili su ponovno u potrazi za alternativnim skrovištem. Eagleton KB.indd 74 31. Teologija je pogodno spajala etiku. etike. uloga intelektualca skočila je s jednog područja na drugo. svakodnevni život i konačnu istinu. kraljice humanističkih disciplina. estetiku. očito je mjesto za intelektualca bila znanost. “Kultura” je sada jedno od glavnih područja na kojemu možemo postaviti istraživačka.05 15:29:59 . Oni su bili u potrazi za tzv. Prirodne su znanosti postale paradigma ljudskoga znanja. Znanost je proširila svoj utjecaj na etiku.

Intelektualci nisu bili usko specijalizirani stručnjaci. a to je i jedan od razloga zašto je razmjerno dvosmislena riječ poput “teorije” uopće nastala. proroke.05. Susan Sontag. i ni jedna od tih uloga nije im se svidjela. politička i metazička pitanja. Ali u svijetu ljubomorne kompartmentalizacije znanja. bilo je sve manje slobodnih mjesta za mudrace. peripatetičke moraliste. Ali takva je situacija bila vrlo pogodna za društveni poredak u kojem nije postojala prevelika spremnost da ga se temeljito izaziva.05 15:29:59 . Kako su se uključivali u bitna socijalna. ali njihov je jezik bio odveć tehnički za diletante. oni su morali biti stručni u više akademskih arena. A Eagleton KB. da ne kapituliraju pred kratkovidnim učenjacima. Donekle je to bio napredak. Autoritarni tipovi poput Thomasa Carlyla više nas nisu tiranizirali. sve dok njegov govor ne postane nečujno mrmorenje? Ukratko. a šuplje općenitosti Matthewa Arnolda više nisu patronizirale. a da istodobno ne zapadnu u neki veseli amaterizam džentlmena-učenjaka ili. središnji je dio njihove važnosti. primjerice. odriješite lozofe i trgovce Smislom-svega-u-svemiru. Bili su u procjepu između profesora i diletanata. Juliji Kristevoj ili Michelu Foucaultu? Nemamo neki jasan i očit termin kojim bismo opisali takvu vrstu mislilaca. mogli “prišiti” Raymondu Williamsu. beletriste. Intelektualci su sada morali pronaći neki način pokretanja takvih izazova. Intelektualci su se brinuli za ideje društva i humanosti kao cjeline. Ali tada se pojavila velika i jasna opasnost od amaterizma. A činjenica da se njihovo djelo ne može lako kategorizirati. Neka od tih pitanja bavila su se onim silama koje su upravo stvarale takvu podjelu intelektualnog rada.indd 75 31. gdje smjestiti takvog autora? I što bi relevantno mogao reći takav autor? Ne bi li se on morao povlačiti sve dalje i dalje. Jean-Paul Sartre smatrao je atomskog zičara intelektualcem samo ako je potpisao peticiju protiv nuklearnih testova. kritika. Jürgenu Habermasu. i to je bilo veliko olakšanje. Previše su prezirali tradicionalne akademske specijalizacije profesora.Gubici i dobici 75 Tu treba potražiti bit klasičnog intelektualca. Što je znanje postajalo složenije i sve više tehničko. Zapravo brza denicija intelektualca bila bi upravo suprotna od denicije akademičara. pak. javljala se do sve veća potreba za misliocima koji su mogli odbaciti svoju školničku dioptriju i postaviti društvu u cjelini neka neugodna pitanja. Kakvu bismo akademsku oznaku.

moralnih vrednota. lozoja i sociologija kapitulirale pred tim barbarskim poretkom. I upravo zbog tih razloga sve su ih manje slušali. Njoj je dopušteno disidentstvo koje ne grize. uloga intelektualaca sve je više prelazila na stranu humanističkih znanosti. ali se na nju nisu obazirali u praksi. često su je poštovali u teoriji. a sve je to bilo na udaru bezdušnog industrijskog kapitalizma. Poput religije. aristokratska i nepodnošljivo visokoparna. Od kasnoga devetnaestog stoljeća. Ironija je da je upravo njihova sve očitija suvišnost u listarskome društvu pružila humanističkim disciplinama novu vrstu duhovnog središta. činilo se da je kultura jedini forum na kojem smo i dalje mogli postavljati pitanja o temeljnim ciljevima i vrijednostima. Mnoga njezina rješenja suvremenih nedaća bila su nazadna. Ali. ako je kultura bila kritična. Osim toga. Kultura je pitanje civilnosti. Sociologija je istraživala društvo kakvo je bilo nekoć. Činilo se. Moralna lozoja pretpostavljala je da je prosvijećeni sebični interes glavna sila u ljudskom životu. I zbog toga je ona postala pravo mjesto za intelektualca – za guru koja je zadržala određenu časnu duhovnu auru. ali to je intelektualcima pružilo snažnu – premda distanciranu – perspektivu prema društvenom poretku. tkanja živog iskustva. humanističke znanosti. bile su područje na kojem se kriza modernosti u cjelini najviše osjetila. znanstvenih ili tehnoloških interesa. ili “kultura”.05 15:30:00 . Kultura je bila poput simboličnog dodira šešira pri pozdravu na putu prema banci.76 Što nakon teorije? istodobno su bili isuviše politički involvirani za obje strane da bi se u ijednom od tih klanova osjećali ugodno.05. humanističke discipline sve potiskivale. U svijetu kojim su dominirale znanost i trgovina. a služila su da istaknu njihovu patetičnost. a ne ono kakvo bi moglo biti. faute de mieux. perspektivu koja nije bila dostupna onima u žrvnju komercijalnih. Činilo se da su znanost. da se sve svalilo na pleća kulture. zajedništva. Filozoju je sve više fascinirala logička razlika između fraza “ništa nema veze” i “ništa se ne brblja” da bi pridaval dovoljno pozornosti promijeni svijeta.indd 76 31. duhovnih vrijednosti. ali koju nitko nije uzimao za Eagleton KB. Kako je religija bila na izmaku. imaginativne kreacije. usred društva koje nije imalo strpljenja prema tim visokoparnim idejama. ona je to postajala zbog svoje sve veće irelevantnosti. Postojali su mnogi razlozi za takvu pretvorbu.

strasti. Ima nešto u intelektu što ledi krv u žilama. to više nije bila samo apstraktna ideja. Zapravo. Ona je obuhvaćala sve – od rijetkih vrhunaca umjetnosti do grbavih udolina svakodnevnog života. S druge strane. međutim. ne-emotivnom tretmanu. i više ju je zanimalo kako se svijet osjeća negoli kakav je. Chopin je bio kultura. Intelektualci su stoga postali Robespierri što u anglosaksonskim Eagleton KB. zakopčanim poricateljima života. ali je mogla pružiti i opsežne opise stilova frizura radničke klase ili strategija ekspresionizma. Kultura je ostala s djetetom u naručju uglavnom zato što su drugi pobjegli. sociologije i lozoje. Intelektualci su se u anglosaksonskim kulturama odavno smatrali isušenim. osjetilnih iskustava.indd 77 31. nije bilo općenitijeg pojma od pojma kulture. Kultura je. Bio je to sekularni kler modernoga doba. kao i dvostruko knjigovodstvo. jer su to doista bile impersonalne stvari. nalik na robote udaljene od vremena i prostora. ali i nu zrnatost estetičkoga. Bilo je posve u redu da se lozora o politici ili ekonomiji. Kao takve. Ali postojao je i pozitivniji razlog za sve veću privlačnost kulture u očima intelektualaca.05. intelektualci su bili istodobno unutar i izvan društva. Ako su morali izbjeći uštogljenog džentlmenaučenjaka i specijalista sa žuljevima. zbunjivalo je upravo to što je bilo teško utvrditi što se izostavlja. I zbog toga je intelektualac postao teoretičar kulture. bila sam dom vrijednosti. politika i ekonomija mogle su se podvrgnuti kliničkom.05 15:30:00 . ako ni zbog čega drugoga. Ali osjećaj da u ideji kulturalne teorije ima nešto proturječno nije nestajao. Prisjetimo se samo mračne najavniceTV showa Mastermind. za razliku od veseloga studentskog jingla emisije University Challenge. Imala je teksturu socijalnog koncepta. S jedne strane. Ona je prirodno privlačila intelektualce. onda zbog toga što se sada činilo teško postaviti pitanja koja su ih zanimala unutar specijalističkih područja politike. Ona je kombinirala širinu i specijalizaciju. ekonomije. nego se pretvarala u cijelu industriju koju je trebalo čvrsto analitički istraživati. Kultura je mogla isticati kvalitetu društvenog života u cjelini. Ona nije bila stvar o kojoj bismo mogli mozgati i biti hladnokrvni.Gubici i dobici 77 ozbiljno kada se postavilo pitanje kamo smjestiti novu kanalizaciju. Poput kulture. činilo se da je kultura bilo pravo mjesto i način da se to učini. kultura je postajala sve specijalističniji put. Imali su autoritet ali nisu imali moć. Povijest zapadnjačkog racionalizma udaljila ga je od emocija i pretvorila u nešto prijeteće frigidno i bezosjećajno.

sado-mazohizam. a kamoli da nešto o njoj kaže? No ipak.78 Što nakon teorije? noćnim morama škrguću zubima. uz strast prema društvu u kojem se radni ljudi neće tretirati kao raspoloživa roba. Oni su. erotiku. Popularna predrasuda ima pravo što u klasičnom intelektualcu vidi oboje. baš kao i uvjerenje da one postavljaju temeljna pitanja koja konvencionalna kritika previše često zabašuruje. lmove strave. S jedne strane oni ostaju posve hladni. Čudno je o kulturnim intelektualcima misliti kao o “mozgovima” ili emocionalno anemičnim bićima kada znamo da danas istražuju ludilo. kada je riječ o običajima i pobožnostima tako dragih tradicionalnim srcima. ali isto tako i razbarušene kose ili pak komično uneređeni.05. čudna kombinacija klaunova i kliničara i možemo im se rugati ali ih se i bojati. Upravo je to privuklo naraštaje mladih ljudi. posve je uskladivo. U toj su slici intelektualci hladnoga srca. polemičnosti i pristranosti. Bi li teoretičar uopće prepoznao umjetničku emociju. Odvajati se od naslijeđenih pobožnosti i zaletjeti se u sindikate. pornograju i šizofrenu poeziju. Proučavanje slika cvijeća kod Alfreda Tennysona nije baš neki dionizijski posao. Ali to je samo prividna kontradikcija. premda nema pojma zašto je to tako. fantaziju. Ako pokušamo nepristrano promatrati cjelokupnu društvenu strukturu. Radikalni intelektualci nisu bez strasti. s druge su strane puni srdžbe. popularna slika intelektualaca zapravo je beznadno smušena. Ali katkada to i jest tako. dakle. Neki ljudi smatraju da su to nedolične teme. umjesto da ih smatraju zadanima. Mirnoća i pristranost nisu nužno jedno s drugim u zavadi. ali ih se isto tako prokazuje i kao strastveno pristrane.indd 78 31. oni su samo bez konzervativnih strasti. Kritičari teorije katkada tvrde da privrženici kulturnih studija smatraju teoriju uzbudljivijom od umjetničkih djela koja bi trebala osvijetliti. ali samo ozbiljno bizarni ljudi smatraju da su te teme dosadno misaone. vrlo vjerojatno ćemo završiti potpireni uvjerenjem da je treba korjenito promijeniti. S konzervativnog stajališta oni spajaju ono najgore iz obaju svjetova. Ali kritičari kulturalne teorije ne shvaćaju uzbuđenje i uzbudljivost takvog posla.05 15:30:01 . Freud je fascinantniji od Cecila Daya Lewisa. Foucaultovo djelo Eagleton KB. Intelektualci dižu buku oko socijalne promjene upravo zato što pokušavaju preispitati običaje i pobožnosti. Oni su kamena pogleda i tmurnog lica.

samo ako čini važan doprinos emancipaciji radničke klase. a ne samo zato da protumačimo Where the Wild Things Are. Istina je da teorija može jako osvijetliti umjetnička djela.indd 79 31. ni psihoanaliza. Naše sadašnje ideje o estetskom same su nedavnoga datuma.05. tradicionalne kritike. svojevrsno grešno samozadovoljavanje. Čak i naše misli moraju biti rigorozno instrumentalne. Sve – od mišljenja do seksa – mora svoje postojanje opravdati pred nekim mračnim sudom korisnosti. teoriju doista moramo upregnuti u praktične političke ciljeve. semiotika i druge – u načelu ne ograničava na rasprave o umjetnosti. ni strukturalizam.* * ?????????? ?????????? ???????? Eagleton KB. znat ćemo tek kada više nećemo osjećati prisilu da svoje mišljenje opravdavamo pred sudom korisnosti. Nijedna se grana kulturnih studija – ni feminizam. sve što nema neposrednu novčanu vrijednost. primjerice. Tada ćemo biti sposobni misliti zbog njega samog. ono je bezvrijedno. marksizam. Kritika se rodila u antičkome društvu kao retorika. Promatranje Jacksona Pollocka dopustivo je. Prema nekim kritičarima. Ako mišljenje nije izravno povezano s činjenjem. Taj sud ne priznaje.) Ali ona može biti sama po sebi bogata.) Istina je da u društvenom poretku koji hitno treba popraviti. to je posve dovoljno da ih se diskreditira. Zanimljiva je pretpostavka da je teorija vrijedna samo ako osvjetljuje umjetnička djela. bez neurotičnog osjećaja i impulsa da se zbog toga trebamo ispričavati. a ona je oduvijek bila raznolika po svojim načinima korištenja i politička po svojim posljedicama. Politička ljevica i sama zagovara jednan oblik takvog listarskog pragmatizma kada tvrdi da “teorija” uvijek mora izravno poticati “praksu”.Gubici i dobici 79 Riječi i stvari doista više zapanjuje i originalnije je od romana Charlesa Kingsleja.05 15:30:01 . Iza takve tvrdnje obično se skriva puritansko uvjerenje da je sve što nije korisno. Oni zaboravljaju da isto vrijedi i za velik dio tzv. (Premda neki koji smatraju da je to njezino jedino opravdanje ustvari sumnjaju da ona to može. Teško je shvatiti kako bismo takvim argumentima mogli opravdati astronomiju. (Kažemo “takozvane” jer uži pojam kritike kao čisto “estetičke” uopće nije tradicionalan. No je li se društveni poredak poboljšao. Brechtovu želju da mišljenje postane “stvarno senzualni užitak”. niti svoj život njima počinju. primjerice. Tada ćemo vidjeti da je Freuda vrijedno čitati zbog njega samog.

mora negdje početi. U tom je smislu teorija manje dogmatična od konvencionalne kritike. Možemo postaviti obje vrste pitanja. U kciji ne možete lagati. na svoj preispitivački način. zecu ili deformiranom mungosu. ona je skeptičnija i otvorenija duha. i kako oni utječu na samo djelo. čini se da se nikada nisu zaustavili da si postave pitanje što je zapravo proza. Umjesto da pita je li koncert za klarinet malo prezasićen da bi bio posve uvjerljiv. Kritičari raspravljaju o simbolima. Jer u načelu.05.05 15:30:01 . a teoretičari postavljaju pitanje kojim se to misterioznim procesima jedna stvar postavlja da označi i zamjeni drugu. Odgovor možemo početi tvrdnjom da je kcija jedna vrsta pisanja u kojoj ne možete lagati. a teoretičari postavljaju pitanje kako se tkanje riječi na jednoj stranici može prikazati kao neka osoba. Nijedno takvo meta-pitanje ne mora zamijeniti izravno kritičko pitanje. Želimo samo reći da je vrijedno postaviti to pitanje. Ali tradicionalne načine govora o kulturi možemo smatrati prenagljenima za ono što one smatraju da postoji u samome tekstu. Ona se želi koristiti s manje predrasuda i gotovih formula. čini se.indd 80 31. ona postavlja pitanje što je uopće roman. pitanja je moguće pomicati unatrag ad innitum. Kritičari raspravljaju o liku Koriolana. ne može zadovoljiti metodom konvencionalne umjetničke kritike koja previše stvari uzima zdravo-za-gotovo. Ali teorija se. premda o njima znamo vrlo malo. ona pita koje je materijalne uvjete potrebno zadovoljiti da bismo uopće stvorili koncert za klarinet. Ona ima auru kao da zna sve stvari. ne-teoretičarima. ona pita: “Što mislimo kada neku pjesmu smatramo dobrom ili lošom?” Umjesto da pitamo ima li roman uvjerljivu priču. i odbija postaviti pitanja korak unatrag. Umjesto da pitamo “Je li ova pjesma vrijedna?”. jer čitatelj uopće ne pretpostavlja da vi želite govoriti Eagleton KB. Istraživanje. To je kao kada biste se godinama brinuli za neku životinju a da poima nemate radi li se o jazavcu. Ona se kreće prebrzo i previše samouvjereno. i pokušava što je moguće pomnije ispitati naše spontane pretpostavke. znatno nedostaje radoznalost. dakako. Premda su možda godinama proučavali recimo prozu. ili da uopće postoji zadovoljavajući odgovor na pitanje što je kcija ili proza.80 Što nakon teorije? Kulturalna teorija često postavlja pitanja koja bismo mogli nazvati meta-pitanjima. To ne znači da morate pretpostavljati kako postoji samo jedan odgovor. govoriti istinu ili napraviti pogrešku. Prema tom mišljenju.

To što je ta istina u slučaju “Zlatokose” prilično trivijalna i očito ideološka – ne miješaj se u tuđestvari. Bilo je glupo od stvarnog života što je dopustio da Byron umre u Grčkoj od groznice. razdražljivi i ako se kreću na sve četiri – ne igra ulogu.05 15:30:02 . zašto očitije razlike zapravo nisu dostatne. stoljeća. nego da nam pruži ono što bismo mogli nazvati moralnom istinom. robotično. Ili. Priča ne postoji zato da nam dade činjenične informacije. primjerice. tj. “Nekoć davno živjela je djevojčica po imenu Zlatokosa” može se uvijek ispraviti tako da napišemo: “Pozivam vas da zamislite izmišljeni svijet u kojem postoji djevojčica po imenu Zlatokosa”. Razmotrimo. nije istina. Razmotrimo. nije živjela” nije relevantan odgovor. “Nekoć davno živjela je djevojčica po imenu Zlatokosa”. ne. bezdušno i odvratno pristrano. kcija može biti istinitija od stvarnog života. “Mali izlazak gospodina Lovedaya”: ““Vidjet ćeš da se tvoj otac nije mnogo izmijenio”. jest da čitate nešto teorije. a u slučaju Zlatokose nitko nas nije htio zavarati da je ona stvarno postojala. Umjetnost bi sve to sredila mnogo vještije. a u prozi o tome odlučuje tiskar. No. primjerice. Čak i da postoji djevojčica po imenu Zlatokosa koja je srela tri medvjeda. koji je katkada beznadno zamršen ili jednostavno pogrešan. Kako biste doznali zašto je to jedini primjereni način opisivanja razlike između tih dviju formi. Laž znači ustvrditi ono što je pogrešno s namjerom da se prevari. čak i ako su vlasnici dlakavi. ali nije ni laž. “Osvježava dijelove koje drugo pivo ne mogu dohvatiti” nije istina.indd 81 31. to ne bi utjecalo na izmišljen. “O.05. nevjerojatno komičnu prvu rečenicu kratke priče Evelyn Waugh. Drugi možda misle da je to zapravo prilično zanimljivo. ili što je dopustila Robertu Maxwellu da se utopi u oceanu kako bi izbjegao javno poniženje. u drugome smislu. ili koliko djelo pruža samo. razmislimo o pitanju koliko čitatelj donosi u literarno djelo. rekla Eagleton KB. razliku između poezije i proze.Gubici i dobici 81 istinu. jer od nikoga se ne očekuje da doslovno shvati takvo očito pretjerivanje. umjesto da ga pokosi hitac u borbi za grčku samostalnost. Povijest je bila nepažljiva što je dopustila da se prava viktorijanka Florence Nightingale spasii preživi veći dio 20. kcijski status priče. Jedini zadovoljavajući način da opišemo tu razliku jest da kažemo kako u poeziji autor odlučuje gdje završava redak. Protivnici teorije možda osjećaju da je postavljanje takvih pitanja opako. ali nije ni laž. premda je istinit.

one vrste za koju obično kažu da su teoretičari nesposobni. premda je to čisto nagađanje. Isto ćemo tako vjerojatno pretpostaviti da je stanar u pitanju suprug lady Moping. Istinu ćemo naravno otkriti kada budemo čitali dalje. a to je dijete nasljednik stanara u ludnici koju će upravo posjetiti. To da se otac nije bitno primijenio. premda je i to čitateljev zaključak. Jedna od najviše ponavljanih Eagleton KB. duhovito upućuje na zaključak da je bio lud “kao puška” dok je bio na slobodi. ili. time što bezizražajno spaja ono što je važno (ludilo) sa svakodnevnim. Ali pronaći što čini nešto komičnim jest zanimljiv posao. ali bez obzira na to možemo uživati u lakonskoj komediji prve rečenice jednostavno time što stvaramo određene pretpostavke. pak. Ona pokazuje kako čitatelj literarnog djela nesvjesno pribavlja informacije koje su potrebne da bi je osmislili.82 Što nakon teorije? je lady Moping dok je auto prolazio kroz vrata općinske ludnice.05 15:30:02 . Ako pretpostavimo da je otac u pitanju doista suprug lady Moping. Možemo zaključiti da to podrazumijeva trunku razložno točnog čitanja. da je on doista u zgradi ali pripada medicinskom osoblju. Duhovitost djeluje samo ako pretpostavimo da je otac stanar ludnice.indd 82 31. Sintaksa rečenice (“dok je auto prolazio…”) upućuje na sjenovitu nazočnost vozača. tj. vjerojatno lord Moping. On nas podsjeća na to koliko se sva literature zapravo koristi djelomično prikrivenim iskazom. premda bi to mogao biti i način kojim lady Moping uvjerava svoga sina ili kćer da je on unatoč zatočeništvu ostao blažen i razuman kao što je oduvijek i bio. naime. jer je lady Moping odveć visokoga statusa da sama vozi. Moglo se isto tako pretpostaviti da ga lady Moping spominje dok posjećuje ludnicu zbog nečeg drugog.05. ništa od toga nije stvarno napisano. prikrivenost iskazivanja. čak i kada je najsablasnije melodramatična. komična crta njezine lukave opuštenosti bitno se pojačava.” To je doista jedna vrsta engleske ironije. No. Namrgođenost se skriva negdje iza te komične metode. ili kako se uvijek koristi važnim pretpostavkama koje nisu nužno potpuno ispravne. Sramota je uništiti dobar vic s previše teorije. dakle. baš kao što se i ono groteskno ili katastročno bezvoljno manifestira na bradi. Rečenica Evelyn Waugh je i dobar primjer za understatement englesku umjerenost. Mi pretpostavljamo da lady Moping govori svojem djetetu koje sjedi uz nju u automobilu.

Nijedan od tih pristupa nije ispravan. a neki od njih i pozornije. Julia Kristeva o Mallarmeu. tvrdi se da se preko svakog djela koje naiđe stavlja isti jednolični premaz. Neki teoretičari. J.05 15:30:03 . Čitanje. Roland Barthes o Balzacu. umočeni u svoje najprimitivnije prve dojmove. jednostavno ne stoji. Neka se drže postupnoga razotkrivanja u postupku koji iziskuje vrijeme. Neka se spuštaju u njih odozgo. Neka čitanja ili promatranja pristupaju djelu žestoko. Franco Moreti o Goetheu. jer katkada se okomimo na djelo kako bismo se izgubili u pojedinačnome. to je gotovo potpuno pogrešno. optužba da su previše udaljeni od djela. Kada je riječ o misliocima poput Jacquesa Derride. Geoffrey Hartman o Wordsworthu. sitničavo testirajući njegove najsitnije. mnogo točnija bi optužba glasila da je on čitatelj koji isuviše cjepidlači – da je toliko blizak djelu. Fredric Jameson o Conradu. Ona među njih postavlja svoju nametljivu “kajlu”. Zapravo. a druga ciljaju samo na fotografsku snimku ili prostornu ksaciju.10 Zagovornici potanke analize katkada pretpostavljaju da postoji idealan razmak koji treba ustanoviti između čitatelja i djela. ali isto vrijedi i za ne-teorijske kritičare.05. mikroskopske značajke. Paul de Man o Proustu. Ali to je privid. Kada je riječ o većini ostalih velikih teoretičara. namjerava raspasti u skup poteza i mrlja. Walter Benjamin o Baudelaireu. Hillis Miller o Henry Jamesu. Popis bismo mogli još dugo nastaviti.indd 83 31. U tome nema ispravnosti ili neispravnosti. da se poput slike koju gledamo izbliza. Isto vrijedi i za mnoge druge dekonstruktiviste. pa se tek postupno odmiču kako bi obuhvatili njegovu okolinu. Harold Bloom o Stevensu. gledanje i slušanje uključuje stalnu promjenu fokusa. Štoviše. To je u današnje doba postala tako uobičajena mudrost poput vjerovanja da se ćelavost ne može liječiti ili da Naomi Campbell nije skromna. Eagleton KB. čime se uništava jedinstvenost djela i brišu sve razli10 Neki primjeri: Theodor Adorno o Brechtu. Većina njih čita isto tako pozorno kao i kritičari ne-teoretičari. dok druga bulje u njih iz prizemlja. doista jesu nepažljivi čitatelji. kritičari. a katkada se odmičemo kako bismo pregledali cjelinu. Uobičajena pretpostavka kritičara teorije jest da teorija zaposjeda prostor između kritičara i djela. Ona premazuje djelo debelom naslagom doktrine i dopušta samo izabranim dijelovima da provire kroz nju. i počinje bacati svoju nezgrapnu sjenku nad riječi ili slike. dok se druga stidljivo kreću postrance. Drugi se dijelovi remete ili skrivaju. Postoje kritičari koji počinju s nosom zabijenim u djelo.Gubici i dobici 83 tvrdnji protivnika teorije jest upravo da je teorija nesposobna za točno čitanje.

poput riječi “čičimak”. Istina je da se dio kritike ponaša tako. Neki kritički komentari doista ništa ne pomažu. baš kao što ni introspekcija nema smisla ako nemamo rječnik kojim ćemo odrediti što nalazimo u sebi. mi uopće ne bismo bili sposobni ustvrditi da je riječ o umjetničkom djelu. Socijalni kontekst umjetnosti prihvaćao se samo ako je bio jako ukrašen.05 15:30:03 . “prekrasno kompaktan”. Neka su beletristička gospoda. Kritički pojam. Neki dijelovi umjetnosti koji su se odnosili na spol ili klasni sukob redovito su se sprječavali. a nešto ne. Isti neprikladan rječnik – “iznimno n”. “sublimno cjelovit” – sve su te fraze bespoštedno prekrivale svako djelo. Neki su načini svrhovitija priručna sredstva od drugih. Bez prethodnih sudova neke vrste. * * * Eagleton KB. U njihovu najkorisnijem izdanju.84 Što nakon teorije? ke. on ističe neka obilježja djela kako bismo ga mogli smjestiti u važan kontekst. Ali postoji ključna razlika između pojmova koji su nam postali uobičajeni do te mjere da su postali prozirni. poput posjetitelja s Alpha Centauri koji bi se suočio sa Simpsonovima. i onih koji su zadržali čudnovatost. Zadnje izraze obično zovemo “teorijom” premda čičimak nije ništa čudniji od kruha. “užasno naturalistički”. On je pokušaj da se s tim nešto radi. A različiti će pojmovi otkriti različita obilježja. U tom su smislu teoretičari pluralisti: ne postoji jedan skup pojmova koji će nam potpuno razotkriti djelo. Bio bi posve izgubljen. čak i kada je beskoristan ili kada skriva. Bez nekog kritičkog jezika jednostavno ne bismo znali što treba tražiti. Oni su načini njegova razumijevanja.05. doista iskovala takav doktrinarni ltar. oni nisu ono što nas od njega odvaja. nije zaslon koji se postavlja između nas i umjetničkog djela. ali neki dijelovi takve kritike nisu teorijski. Ali ideja da se kritički jezik “gura” između čitatelja i djela jest pogrešna prostorna metafora. Predrasude patricijske klase nespretno su se gurale između čitatelja i djela.indd 84 31. poput riječi “kruh”. kritički nam pojmovi omogućuju pristup umjetničkom djelu. koji ne bi bio imao nikakvu specičnu perspektivu. ali to nije najbolji način da shvatimo zašto je to tako. koja su prije nekoliko desetljeća davala kritičke predstave. bio bi posve slijep. Potpuno nepristran odnos prema djelu. ali ta nam distinkcija ne opisuje razliku između teorije i ne-teorije. U najboljim verzijama. a negativne kritike velikih autora smatrale su se nečasnima. nešto od toga djeluje.

dok teoretičari perverzno inzistiraju na učitavanju mnogih lažnih ideja u nj. Obilježja umjetničkog djela. ili pak – imati bilo kakvo uvjerenje. “Vi na svoj način. ona nam je otvorila oči da shvatimo ideju kako ne postoji jedan ispravan način tumačenja umjetničkog djela.05. ali smatrati tu pjesmu simptomom iscrpljene buržujske civilizacije u vrijeme imperijalističke borbe. a čitati ga s ideološkim naočalama znači tumačiti njegovu poeziju tako da postane jedan primjer iscrpljenosti post-imperijalne Britanije. ali nije ni za rasprodaju. riječ je samo o tome da se njihovi razlozi zašto to ne može biti tako razlikuju od drugih objašnjenja. Autoritarni tumač samo je odraz nihilista u zrcalu. braku i moralnim vrednotama. Ima jedna šala o prijetvorno-ekumenskom katoliku koji protestantskom kolegi priznaje da postoje mnogi načini poštovanja Boga. znači dopustiti da se Freud ubaci između Vas i Heathcliffa. Istinito tumačenje nije uklesano u kamenu. znači čitati ono što piše na stranicama.indd 85 31. Lawrenceovu duhovnom istraživanju jest točno čitanje tekstova. dok autoritarni tumači u njemu vide smetnju. koja možemo tumačiti na razne načine. koja će poduprijeti vaše tumačenje umjetničkog djela. Poput anarhista. Oni čitaju umjetničko djelo kao da ono samo zna kako želi da ga se čita. vrlo različita obilježja. Eagleton KB. a samo oni gluhi prema zovu srca misle da se ništa od toga u njezinim romanima ne može odvojiti od vlasništva i klasnog pitanja. oni vide kaos svuda oko sebe. Jane Austen govori o ljubavi. Točno čitati Philipa Larkina znači shvatiti njegovu žalost zbog propadanja pastoralne Engleske. Čitati Orkanske visove kao roman o smrti. morate izabrati. Smatrati Pustu zemlju mozganjem o duhovnoj praznini Čovjeka bez Boga. Ali postoje mnoga. Samo se autoritarni tumači boje da je jedina alternativa njihovu uvjerenju – ne imati uvjerenja. znači reagirati na ono što je pred Vama. Priznati da Kralj Lear ima više od jednog značenja ne znači da može značiti bilo što. ja na Njegov”. a što trebamo smatrati obilježjem. razlika je samo u tome da anarhist u kaosu vidi kreativno. a čitati ih kao roman o nagonu smrti. H. ono nije apsolutističko ali ni laissez-faire.Gubici i dobici 85 Koji su dosezi kulturne teorije? Za početak. znači da u pjesmu učitavate vašu luckastu teoriju. Tako se otprilike odnose i mnogi konzervativni kritičari prema teoretičarima.05 15:30:04 . Govoriti o D. ali govoriti o seksizmu u njegovu djelu znači izvrnuti ih za vlastite političke potrebe. Teoretičari ne smatraju da sve može značiti svašta. samo kada bi znalo govoriti.

Počeli smo shvaćati kulturu u širem smislu. cijela je poanta kulture u oponiranju sili. koje su uvijek bila povijesno specična. Otkako je instrumentalni um počeo dominirati ljudskim djelovanjem. Nasuprot teškom jarmu rada. sve se mogu revidirati. Otkako je ljudski život postao predmet kvantikacije i birokratičnosti. uključeno još mnogo toga. jedan je od najspornijih dobitaka. ona je postala svjedok važnosti igre. umjetnost je sve češće počela ustrajati na onom jedinstvenom i pojedinačnom. osim autora. Postali smo osjetljiviji prema igri moći i požude pri stvaranju kulturnih artefakata i prema raznolikim načinima kojima oni potvrđuju i izazivaju politički autoritet. Veću smo pozornost počeli pridavati materijalnom kontekstu umjetničkih djela i tome da velik dio kulture i obrazovanja svoje korijene otkriva u nesreći i eksploataciji. i shvatili smo da ga ta pripadnost ne umanjuje nego obogaćuje. Povezivanje kulture sa silom. ono što nije pod kontrolom njihovih tvoraca. Nijedna kritička hipoteza nije neoboriva.86 Što nakon teorije? samo je predmet rasprave. kultura je postala jedno od onih svetih i zaštićenih mjesta u koja se sklanjamo i na koja bježimo. kultura nam je postajala sve bliskija. ona nas je sve češće podsjećala na nju. bez kraja na vidiku. U svijetu u kojem se čak i naša tjelesna. Otkako je društvenim životom počelo dominirati koristoljublje. Izoštrili smo osjećaj prema specičnostima vremena i prostora kojima to kulturno djelo pripada. ona nas je podsjećala da postoje vrijedne stvari koje nemaju cijenu. Počeli smo shvaćati da je jedan od njegovih tvoraca i čitatelj. osjetilna egzistencija sve bespoštednije počela pretvarati u robu. Mi sada također razumijemo da to nije samo stvar njihova sadržaja.05.indd 86 31.05 15:30:04 . Umjetnička djela imaju svoje “nesvjesno”. kultura je sve češće počela slaviti sve ono što postoji po sebi i za sebe samog. samo s vlastitim bogatstvom divljenja prema samome sebi. nego i njihove forme. Eagleton KB. gledatelj ili slušatelj – da je primatelj umjetničkog djela njegov su-kreator bez kojega ono ne bi niti postojalo. Za liberala i konzervativca. Koji su drugi pozitivni dosezi kulturalne teorije? Ona nas je uvjerila da je u stvaranju umjetničkog djela. Kada želimo uteći ružnoj dominaciji sile. kao forum na kojem odbačeni i razvlašteni istražuju zajednička značenja i armiraju zajednički identitet. Isto vrijedi i za naše reakcije na kulturna djela.

postojalo je još jedno stanište duha – poznato pod imenom religija. Svijetu željeznih zakona i neumitnih sila ona je mogla govoriti uime slučajnosti. Ona nije morala biti pragmatična i uskogrudna. Religija je činila sve ono što je kasnije činila kultura.Gubici i dobici 87 Svim tim sredstvima kultura je njegovala dragocjeno sjećanje na utopiju. spontano pojedinačnog. a ne samo one dobro obrazovane. teško možemo zamisliti kakmo bi se ona još mogla skloniti. zaboravljaju kako je često upravo univerzalnost jedna alternativa. besmislenošću ili obeshrabrujućom prisutnošću. nego jednostavno svojom stranošću.05 15:30:04 . Društvu kojem je umjetnost počela značiti sve manje. U doba prije nego li je kultura postala središte pozornosti. mogla pozvati da prihvate najuzvišenije vrijednosti. jer je tako mogla prekoračiti provincijalna društvena ograničenja i istraživati životno važne teme za čovječanstvo u cjelini.05. To nije uvijek bilo tako. kultura je počela preispitivati grubu pretpostavku da opstanak zaslužuju samo funkcionalne stvari. U pomoć pri ostvarenju te zadaće religija je zazivala sredstvo koje joj je stajalo na raspolaganju – prijetnju paklom – kaznu koja se pokazala mnogo uvjerljivijom od mrštenja prema kulturnom neukusu onih koji Eagleton KB. Svojom univerzalnošću ona je nadilazila usko shvaćanje povijesnosti. Ona je time bila živi ukor civilizaciji koja ju je stvorila.indd 87 31. divno besmislenog i čudesno iznimnog. Otkako je njezina funkcija postajala sve spornija. ali znatno djelotvornije. koji su čitali Horacija ili slušali Mahlera. čvrstog i trajnog opstanka doista predočila primjer takve slučajnosti i kontingentnosti. Ona je poslužila kao politička kritika zato što je ostala čvrsta i vjerna samoj sebi. ona se mogla i okoristiti činjenicom da je u sukobu s društvom. u kojoj je vrijednost bilo samo ono što je tržište odredilo. ona je upozoravanjem na čudo vlastitog. Ako čak i tu krhku citadelu ljudskih vrijednosti sila i politika mogu razoriti. Kultura je pružila utočište svim onim zalutalim vrijednostima koje je matica društva izbacila kao neproduktivno smeće: sve ono devijantno. ne zbog onoga što je prikazivala ili rekla. postajala marginalnija. Ona je milijune ljudi. erotično i transcendentalno. Teoretičari koji su tako skloni odbacivanju univerzalnoga. Stoga možemo razumjeti bijes onih koji u kulturalnoj teoriji vide pokušaj da se uništi posljednja utvrda ljudskog duha. vizionarsko. ona je bila sve sposobnija vlastitu nepotrebnost pretvoriti u svojevrsnu vrlinu. mogla je postavljati najbitnija pitanja. Otkako je umjetnost civilizaciji. Istodobno.

Religijska se snaga barem djelomice sastojala od one veze između činjenica i vrijednosti te rutinskog ponašanja u svakodnevnom životu s vrhunaravnim duhovnim vrijednostima. Za razliku od toga. Jer u post-religioznom razdoblju kulturu su pozivali da preuzme sve te zadaće. Ali veza između tih dvaju skupova fatalno nedostaje. Ona je stvorila jedinstveno tkanje umjetnosti. I stoga nije čudno što je ona u tome uglavnom žalosno podbacila. I zbog toga je šteta što je podrazumijevala i skup vjerovanja koja su se mnogim poštenim. Ono intelektualcima možda izgleda nereligiozno. svakodnevnom smislu riječi. religija je bila najsjajnija sastavnica ljudskog života u većem dijelu povijesti. osjećaj koji bitno nadilazi sposobnost manjinskih kultura. grijeha i pokajanja. pobožne senzibilnosti. ali to ne vrijedi za seljake ili čistačice. u sposobnost koju zovemo savješću. metazike i svakodnevnog života. uklju- Eagleton KB.05. a u umjetničkom smislu riječi označava korpus djela koja nose fundamentalne vrijednosti. Naše doba u Leedsu ili Frankfurtu možda izgleda post-religijsko. Premda je gotovo svi teoretičari popularne kulture zbunjeno odbacuju. ali u Dacci ili Dallasu nije tako. rituala. nebesa. zvukova. Ona je stvarala osjećaj za zajedničko i smisleno. skupom okultnih običaja i pomoću uzoraka osobnog ponašanja. Ona je zacrtala najveću Priču od svih – eshatologiju. Ništa nije apstraktnije od Boga. politike. ona označava skup načina obavljanja stvari. U većini krajeva svijeta. boje ili kamena. religija je kultura u oba smisla riječi. Preuranjeno je pričati o post-religijskom razdoblju. Ritualom i moralnošću. religija je takve apstrakcije povezala sa svakodnevnim iskustvom pomoću cijele jedne ikonograje. Za razliku od umjetnosti koja ta fundamentalna pitanja osvjetljava pomoću znakova. kultura stalno bila u krizi. ta područja dijeli popola. religija je povezivala pitanja apsolutnih vrijednosti s ljudskim svakodnevnim iskustvom.88 Što nakon teorije? nisu znali čitati Horacija. Religija je duboko u pojedinca usadila zakone Svemira. Kultura. popularnom. i još tome golemom zdanju pridala sankcije vrhovnog autoriteta. I zbog toga nas ne mora čuditi da je od trenutka kada je gurnuta u prvi plan. etike. Najčvršćim vezama vjera je povezivala puk i intelektualce. jednostavne vjernike i kler.05 15:30:05 . racionalnim ljudima činila stvarno neprihvatljiva i nekulturna. međutim.indd 88 31. U širem. mitologije.

To ne znači da umjetnost zbog toga postaje bezvrijedna. religija se vraća jača nego ikad. kultura nikada nije potisnula religiju.05. Čak i u nekim područjima u kojima jest. Nevinost u najvećem broju oblika nikada nije niti postojala. to ćemo češće morati očekivati eskalaciju ružnog religioznog fundamentalizma pod najrazličitijim zastavama. Oni. drugim riječima. pluralističnije i otvorenije negoli onih kojima je umjetnička kultura nedvosmislena vrijednost.Gubici i dobici 89 čujući i glavninu Sjedinjenih Država. pa je kulturalna teorija stvorila vjerojatno više dobrih stilista negoli ne-teoretičarska strana. Za razliku od liberalnih humanističkih kolega. Ta su dva oblika kulture doista povezana.indd 89 31. utopijske dimenzije kulture. ona postojećem društvenom poretku pruža pogodan sigurnosni ventil. Time što nas potiče da sanjamo o stanju izvan ili iznad sadašnjosti. Oni ne prihvaćaju dogmatski i univerzalno da je umjetnost uvijek i svuda pozitivna. ali njihov je impuls atraktivno demokratski. ona postaje njezin uvjerljiv oblik. Kada se opire moći. vjera je i dalje najsnažniji simbolični oblik. oni se samo boje prevelikih generalizacija o umjetnosti. To znači da je kultura utopijska i u pozitivnom i u negativnom smislu riječi. Radikali su istodobno isticali njezin komplot s nedoličnim oblicima sile. barem u tome smislu. Zamišljanjem pravednije budućnosti možemo se lišiti energije nužne za njezino ispunjenje. Stajalište radikala o tome je. Što će se ljudi osjećati ugroženije i zanemarenije. upravo su radikali. Jer ono što ne možemo ostvariti u stvarnosti. konačno priznala svoj poraz. isticali pozitivne. mašta nije strana djelovanju poredaka naprednog kapitalizma. Samo rijetke uobičajene primjedbe na račun kulturalne teorije koje smo ispitali “drže vodu”. Ali time se ne potkopava utopijska uloga kulture. Konzervativci nemaju pravo kada vjeruju da je cilj radikala odbacivanje političke nevinosti u kulturi. a ne konzervativci. Možda je kultura. Bilo kako bilo. Neke su nepodnošljivo opterećene žargonom.05 15:30:05 . možda je pri kraju. Eagleton KB. Oni vole vidjeti obje strane predmeta. radikali su u tome nijansiraniji i za njih je utopijsko obilježje kulture dvosmislenije. to samo znači da radikali umjetnosti pristupaju nesigurnije i polivalentnije. primjerice. Gledajući cijeli svijet. možemo ispuniti u mašti. No. nego se ona upravo time denira. Razdoblje u kojem je kultura pokušala biti surogat religije. često ističu zlouporabu i eksploataciju koja leži u korijenu umjetnosti.

Nije istina da kulturalna teorija izbjegava točno čitanje. bila je sramežljiva. bila je dogmatična prema bitima. Ako je točno da katkada čini zapreku stvarnome razumijevanju. Nije točno da se ona uvijek umeće između umjetničkog djela i njegova recipijenta. Eagleton KB.indd 90 31. ona samo ispituje što mislimo kada tako što tvrdimo. neki su oblici specijaliziranog jezika poželjni i nisu neukusni.05. to je velik dio ljudske egzistencije da bismo ga smjeli promašiti.90 Što nakon teorije? Bilo kako bilo. moramo reći da je taj cilj posve promašila. već da ga spusti na zemlju. dodatna otegotna okolnost jest činjenica da živimo u previše nesavršenom povijesnom trenutku da bismo smjeli biti praznih ruku. i bila je površna prema istini. treba reći da isto vrijedi i za druge oblike umjetničke kritike. Kulturalna teorija kakvu poznajemo obećaje da će se baviti temeljnim problemima i da će ih riješiti. Prema bilo čijem sudu. Ali mogli bismo dati i mnogo porazniju kritiku kulturne teorije. Na polju morala i metazike. u ljubavi. Ona si ne postavlja zadatak da ukine ljudski duh. smrti i boli. Ona nije ni klinička ni hladnokrvna. šutjela je o zlu. univerzalijama i temeljima.05 15:30:06 . Pogledajmo zato možemo li početi ispravljati te nedostatke postavljanjem pitanja na drugi način. te da ne možemo reći ništa. Većina je primjedbi na račun teorije pogrešna ili sitničava. objektivnosti i nepristranosti. ali gledano u cjelini. biologiji. Kako smo već spomenuli. Ona ne vjeruje da je Jeffrey Archer isto tako dobar kao i Jane Austen. religiji i revoluciji bila je zbunjena. ili gotovo ništa o tim temeljnim pitanjima.

Istina. a drugi. i tome se treba usprotiviti. Počnimo. Prema takvom stajalištu. Prema takvom stajalištu. dakle. pokušajem obrane te nevjerojatno umjerene i posve razumne ideje.05. zauzeti stajalište i s uvjerenjem ga braniti smatra se neugodno autoritarnim. Nije jasno Eagleton KB. skeptičan ili dvosmislen donekle demokratski. neki ljudi. autoritarizam. Tvrditi da jednom stajalištu treba dati prednost. Ali tada je teško znati što bi trebalo reći o nekome tko se strastveno zauzima za demokraciju. vrlina i objektivnost 91 5. te ona viša vrsta istine koja to nije. postoje promjenljive i relativne istine.05 15:30:06 . ali to je samo zbog toga što su istinu poistovjetili s dogmatizmom pa su. vrlina i objektivnost U suvremenoj kulturalnoj teoriji nema nepopularnije ideje od apsolutne istine. poput historicista i postmodernista u nju ne vjeruju. vjeruju u tu višu vrstu istine. dok je biti nejasan. Ta fraza podsjeća na dogmatizam.indd 91 31. s njim izbacili i istinu. Takva je istina ksirana za cijelu vječnost. obično oni dogmatični i autoritarniji umovi. Pogrešno je misliti da je apsolutna istina posebna vrsta istine. odbacivši dogmatizam. na vjeru u bezvremenost i univerzalno. Neki postmodernisti doista tvrde da uopće ne vjeruju u istinu. U nesosticiranijim postmodernističkim krugovima. poglavlje Istina. To je posebno besmislen manevar. za razliku od onoga tko se o njoj izjašnjava nejasno ili dvosmisleno. za tu vrstu postmoderne znači biti “hijerarhičan”.

oni koji ne vjeruju u istinu.indd 92 31. ja sam postojao”. Ne 11 Za izvrsnu obranu pojma istine kao apsolutne istine. ona je istinita samo za onoga tko promatra svijet iz specične geometrijske perspektive. vidi Paul O’Grady. ona je apsolutna istina na isti način. kao što neki ljudi vjeruju u anđele. Eagleton KB. poglavlje 2. Na isti način. pa lažni odbacuju moral u cjelini. a to djeluje poput stalnoga semantičkog zamuckivanja. oni izjednačavaju moral s represijom. drugi to ne misle. 2002.11 “Ova riba ima malo užegli okus”. živjeti moralan život znači trpjeti. premda je ja volim upravo pokvarenu. a da pri tome ni u kojem smislu nisu umišljene ili superiorne. Truth and Truthfulness. To jednostavno znači da ako je rečenica istina. obično se u sjevernoameričkom načinu govora izražava time što se iza svake tri-četiri riječi ubacuje riječ “kao”. i koji zbog toga s njom ne žele biti u istome košu. Oni odbacuju ideju istine koju ne bi branila nizi jedna razumna osoba. Relativism. Ne mogu biti istodobno siguran i nesiguran. Bucks. Ali postoje i mnoge druge istine koje su apsolutne. apsolutno je istinito da nisam siguran.05 15:30:06 . Nije posebno važno što su istine takve vrste apsolutne. Ljudi koji istinu smatraju dogmatskom.05. Princeton i Oxford. općenito je dogmatično tvrditi da je nešto stvarno onakvo kakvo jest. ako je istinita. Postmodernistička sklonost da se ne zna ništa o onome o čemu se govori. Ali dok puritanac misli da je trpljenje divno. Chesham. 258f. ne može biti istodobno istinita i njezina suprotnost. izgledaju poput ljudi koji se nazivaju imoralistima samo zato što vjeruju da moralnost znači zabranu da ljudi idu u krevet s drugima. odnosno baš kao i rečenica “Kažem Vam. Zapravo ne postoji klasa prizemnih. Ne može biti točno da riba ima malo užegnut okus i da ga nema. Ja mogu biti nesiguran je li riba pokvarena ili nije.. i prije Abrahama. Zbog toga onda u svoj govor moramo uvesti ritualni kondicional. Vidi isto Bernard Williams. povijesno promjenljivih istina usporedom sa superiornom klasom apsolutnih istina u koje možemo ili ne moramo vjerovati. te da izvanredno oblikuje karakter. Ali time se ne odriče mogućnost sumnje ili dvosmislenosti. Poput puritanaca. Takvi su ljudi lažni puritanci. str. Ali ako nisam siguran. Zapravo. Neke su tvrdnje istinite samo s određenih stajališta: slavni je primjer tvrdnja “Francuska je šesterokut”. vrlo su često izvrnuti dogmatici. 2002.92 Što nakon teorije? zašto bi za tu teoriju bolje bilo biti anti-hijerarhičan negoli hijerarhičan. Riba ne može biti svježa za vas a pokvarena za mene. ili istinita s nekog drugog stajališta. a drugi ne.

ni o čemu što potresa svijet. Možemo se jako sporiti o tome je li tigar u kupaonici. To ne znači da istinu možemo otkriti samo s nekog nepristranog stajališta. ali ne i za njih. Ako je istina da se vi osjećate malodušno dok se ja osjećam ekstatično. To jednostavno kaže nešto o prirodi same istine. ali nema smisla reći da je tigar u kupaonici s mojeg stajališta ali ne i s vašeg.05. Zapravo. više nije istinito. to nam ne kaže baš ništa o tome kako dolazimo do istine. U tom slučaju. To da je istina apsolutna. Oni češće kažu da neki sud može biti istinit za vas. da je istina relativna. kako im i ime kaže. a dobro u petak. onda prema tome ne možemo imati dva različita stava. Sve su istine ustanovljene s nekog specičnog stajališta. u njima nema mnogo uvjerljivoga. također je apsolutno istinita. “Apsolutno istinito” ovdje stvarno znači samo “istinito”. Možda je riba bila dobra prije dva sata. Ako je istina da je rasizam zlo. mogli bismo posve izbaciti “apsolutno”. Kada ne bismo morali raspravljati s relativistima koji tvrde. I činjenica da to sada nije istinito. jednostavno znači da ako je nešto utvrđeno kao istina – kako je to često sa slučajevima koji su podložni revizijama. Što je istinito za vas. poput oporezivanja ili kaotičnog poslovanja. oni tvrde nešto o stanju stvari.Istina. ili da je istinit za Flamance ali ne i za Azande. a nesiguran s vašeg. vrlina i objektivnost 93 mogu biti siguran sa svojeg stajališta. onda je i za mene istinito da se vi osjećate malodušno. ono što je bilo apsolutno istinito prije dva sata. onda to nije istina samo za pojedince koji su slučajno bili žrtve. A što se tiče mnogih istina. a sada je prilično nesigurno da li je i dalje dobra. Tvrdnja “Rasizam je zlo” nije iste vrste kao i sud “Miris svježe boje tiska uvijek me čini blaženim”. Ako se osjećate razdraženo u ponedjeljak. istinito je i za mene.05 15:30:06 . Ovdje se ne radi ni o čemu važnom.indd 93 31. Zvati istinu apsolutnom ovdje samo znači da jedan od nas mora imati krivo. ili istinit u ponedjeljak ali ne i u petak. Oni ne pokazuju samo ono što osjećaju. Možemo zamisliti nekoga tko razgovara i tješi žrtve rasizma da razumije zašto i kako se Eagleton KB. Ona je više nalik na rečenicu “U kupaonici je tigar”. Nema mnogo relativista koji izravno priznaju da su rečenice “sada sam u Damasku” i “sada sam u Doncasteru” obje istinite ako ih izgovara ista osoba u istome vremenu. onda u petak i dalje ostaje istinito da ste se osjećali razdražljivo u ponedjeljak. Isto tako ni u napretku ne postoji ništa bitno autoritarno.

to uopće ne mora biti istinito. da kaže kako je taj osjećaj naravno za njih posve opravdan i da bi se štoviše u njihovoj koži bez sumnje osjećao jednako. onda je to apsolutno istinito. tj. da u nekom smislu nisu sveti. O svijetu možemo suditi samo unutar nekog okvira. Ali ne može biti istina da su slonovi doista sveti u istome smislu kao što stvarno imaju četiri noge. Slonovi vama mogu biti sveti. a meni ne. vidjeti da stanje uopće nije bilo rasističko. u tom slučaju apsolutno vrijedi da je djelomično istinito. Ali to ne znači nužno da je ono što je istinito s jednog stajališta pogrešno s drugog. Samo. Ili može biti djelomično istinito. ali kako zapravo nije u njihovoj koži. postoje mnogi uljudni dogmatičari uglađenog jezika. Smatrati nešto apsolutno istinitim ne znači držati se toga unatoč svim zamislivim dokazima i argumentima. Dogmatizam je odbijanje da se pruže razlozi vaših vjerovanja.94 Što nakon teorije? osjećaju. ako to označava razliku između naših načina označavanja slonova. To nije samo moje mišljenje. uopće ne smatra tu situaciju rasističkom.05. Manje uljudno. On će možda svoju utjehu pokušati nadograditi tvrdnjom da je trenutno riječ o rasizmu. ili vaše.05 15:30:07 . druge kulture Eagleton KB. kada se oni s deblje strane batine budu osvrnuli unatrag. Bilo kako bilo. oni će priznati da njezina suprotnost ne može istodobno biti istinita i da istinitost te rečenice za njih podrazumijeva njezinu istinitost i za sve druge. možemo ga nazvati rasistom. a ne posve istinito ili posve neistinito. Oni mogu kročiti kroz život u magli skepticizma i kroz okuženi zrak sumnje. Ako je istina da je riječ o rasizmu. i ono što jedne smatraju činjenicama. S druge strane. Oni koji vjeruju u apsolutnu istinu mogu isto tako biti patološki oprezni ljudi koji ne prihvaćaju ništa kao istinito sve dok se ne pokaže da je tvrdnja jednostavno neporeciva. Branitelji apsolutne istine nisu nužno dogmatici. dogmatizam ne znači lupanje po stolu jednom rukom i držanje protivnika za vrat drugom. Takav pojedinac je poznat po imenu relativist. To nije samo loša utjeha. Ali naravno. otprilike svakog desetljeća. kada mrmljajući prihvate da je tvrdnja “Glavni vrtlar upravo si je prostrijelio stopalo” istinita. jednom.indd 94 31. odnosno jednostavno zazivanje autoriteta. ili u bilo kojim okolnostima odbijati priznati da ste pogriješili. takvo je stajalište posve nedosljedno. Kulture svijet osmišljavaju na različite načine. “Apsolutna istinitost” također ne znači istinu neovisno o bilo kakvom kontekstu. ali da će za nekoliko godina.

onda između nas i drugih kultura ne može postojati sukob. Ali on naravno nije mislio da je laganje uvijek teži prekršaj od ubijanja. Ona samo znači – “to ne treba učiniti ni u kakvim okolnostima”. Različit svijet iziskuje različit smisao. vrlina i objektivnost 95 ne smatraju činjenicama. ali isto je tako krajnje prikladno za nas ako mi. Apsolutna istina nije istina odvojena od vremena i promjene. ali ako istinitost jednostavno znači istinu za nas. prirodno je da nema posljedica za naše ponašanje. ali da ubijati nije apsolutno pogrešno. a mogu se pojaviti i nove istine. za razliku od susjedne kulture. međutim. Eagleton KB. Ona nema istu emocionalnu snagu kao uzvik “Zadavio si moju pratetku. vrlo pogrešno”. Mnogo toga što se smatra (apsolutno) istinitim u nekom vremenu bez sumnje će se pokazati pogrešnim. čudno mislio da je lagati apsolutno pogrešno. Akvinac je. Kako je bio razmjerno inteligentan. teško je shvatiti kako bi s nama mogli dijeliti bilo kakav sud. Pokazalo se da najočitije i najčvršće znanstvene hipoteze mogu biti pune rupa. Samo – za njega je to bilo apsolutno pogrešno. To nije neka vrsta istine zbog koje bi nam proključala krv ili zaigralo srce. Upravo suprotno. Isto vrijedi za riječ “apsolutno” i kada se o njoj govori u nekom moralnom diskurzu.indd 95 31. a nije poricanje da postoje različite istine u različitim vremenima. Apsolutna istina nema nikakve veze s fanatizmom. Za Tomu Akvinskog “apsolutno pogrešno” ne znači “vrlo. Riječ “apsolutno” ovdje nije svojstvo intenziviranja. To možemo tolerirati kada je riječ o svetačkom statusu slonova. odvratni gade!” Većina apsolutnih istina prilično je trivijalna. Tvrditi da je neka istina apsolutna. Apsolutna istina ne znači nešto apovijesno istinito: ona ne označava neke istine koje padaju s neba. Bilo kako bilo. dokaza. jer je istina isto tako samo istina-za-njih. ako svaki kulturni okvir dovoljno različito konstruira svijet. on je dovoljno dobro procijenio da je laganje katkada prilično bezopasno. eksperimenta. to su istine koje se otkrivaju pomoću argumenata. ali zbog nje nećemo htjeti poginuti. Istinite stvari u jednom vremenu mogu prestati biti istinite u drugom. “Erlangen je u Njemačkoj” apsolutna je istina. smatramo da su spolni odnosi s malom djecom korisni za njihovo emocionalno blagostanje i njihovu psihološku stabilnost u kasnijim godinama.Istina.05. Kako je njihovo stajalište posve relativno s obzirom na njihov način života. Ona ne označava neku istinu koje se slijepo držimo. tvrdnja je o tome što mislimo kada nešto zovemo istinom. ili koje nam je zajamčio neki lažni prorok iz Utaha. istraživanja.05 15:30:07 .

a ja da to znači kako glasovati mogu samo oni koji su prošli vrlo složene testove inteligencije. ili. zato što poznavanje istine pripada našem dostojanstvu. Možda bismo je mogli početi rehabilitirati tako da prvo razmotrimo njezin odnos prema ljudskom blagostanju. Zagovornici prosvjetiteljstva su u pravu: istina doista postoji. Oni će možda i dalje ustrajati na tome da je logika urota vladajuće klase. Mass. Ethics and the Limits of Philosophy. Cambridge. između ostaloga. ali ona je monstruozna. Bili bismo sposobni doznati što znači dobro živjeti samim pogledom u sebe. i zato što je iz istine izdvojen veći dio vrijednosti. bez obzira na to. ili kako zemlju postupno truje korporativna lakomost. Kao što je Bernard Williams isticao. potreban nam je razrađeni diskurz moralne i političke lozoje kako bismo to razotkrili. One jednostavno slijede svoju žablju prirodu. Da smo sami prema sebi otvoreni. uvijek će neki liberal tvrditi da obojica imamo pravo u našim različitim stajalištima. Ali važno je i zbog toga što se od riječi “apsolutno” u ovom kontekstu stvorilo grozno strašilo. nas kao umjereno racionalnih bića. poželjno je ne biti prevaren. ako relativist ima pravo. ili je. str. To je zavidna situacija za žabe koje instinktivno znaju što je za žabe najbolje. Ako možemo izbjeći.05 15:30:07 . 1985. Svi ljudi teže blagostanju. Ali u pravu su i protu-prosvjetiteljski kritičari: doista postoji istina. 156. ali oni ne mogu logički očekivati da će im itko vjerovati. ali problem je u spoznaji onoga od čega se ono sastoji. isto vrijedi i za ideju objektivnosti. za svako razdoblje ili kulturu različito. a činiti to za 12 Vidi Bernard Williams. politički radikali mogu prestati pričati o tome da je jednoznačno istinito kako su žene potlačene.96 Što nakon teorije? I nije sve ono što se smatra istinitim stvarno istinito. relativizam je zapravo način uklanjanja sukoba.05. pak. Ali. jednostavno – instinktom.12 Ako vi tvrdite da demokracija znači da svi imaju pravo glasa. možda nam ne bi bili potrebni tako ezoterični načini govora. Zašto je sve to važno? Važno je.* * ??????????? ??????????? ??????????? Eagleton KB. Možda blagostanje znači za svakoga nešto različito. Ako je apsolutna istina danas izvan mode. Kada istinitost izgubi snagu.indd 96 31. A to uključuje i poznavanje istine o istinitosti. Budući da je vrlo nejasno što smijemo smatrati blagostanjem. ostaje točno da ne kiši samo po mom sudu.

Uz pomoć jezika. Možete imati dobre žabe. trulim modelima dobrog života. Teško možemo izbjeći zaključak da živjeti dobar ljudski život znači malo više od toga. Došli smo. moramo duboko razmišljati o njoj. stoga im doista moramo čestitati na tomu što su postala ljudska bića. pak. Možda je. u neka neljudska vremena. istina da smo nalik na žabe po tome što i mi imamo prirodu. točnije ime za taj posebni oblik dobrog života. Budući da smo jezične životinje. Ali na toj im vrsti dobra ne možete čestitati. jer one ne mogu drukčije. do odgovora na pitanje što za ljudsku životinju. znači ispunjeno živjeti žablju egzistenciju. ako uopće postoji. dakle. za razliku od gliste ili tratinčice. A možda se s vremena na vrijeme to i promijeni. Žabe ne osvajaju odličja zato što su žabe. mi nismo sigurni što bi to bilo.Istina. naša je priroda. Povijest moralne lozoje onečišćena je odbačenim. ako hoćete. biti u skladu s prirodom podrazumijeva neku vrlinu. onda ljudska bića očito mogu biti sretna kada se lijeno prikuju za televizor četrnaest sati na dan. vrlina i objektivnost 97 njih znači napredovati. posebno ne među kulturalnim teoretičarima. znači dobro živjeti i prosperirati. ljudska bića moraju prilično teško raditi da bi to postala.indd 97 31. ali ne možete imati kreposne žabe. Dobre su žabe vrlo žabolike. Kako smo sposobni prevariti našu prirodu. pojam sreće. Uzmimo. Vrlo je uvjerljivo mišljenje da je sreća. Biti dobra žaba. uspijemo i budemo sretni. ono čemu teže ljudska bića. To nije postignuće. Da otkrijemo što jesmo. i kada staklenih pogleda žvaču potencijalno smrtonosne supstancije. mnogo gipkija i složenija od žablje prirode. Jer to je odveć nalik na sreću jednoga zeca. Ali što je sreća? Ako ona znači jednostavno zadovoljstvo. Eagleton KB.05 15:30:08 . spremno bude ili. primjerice. Prema jednome mišljenju koje danas nije najpopularnije. Samo.05. da živimo živote koji su specični za uspješno ljudsko biće i da će nam privrženost toj prirodi omogućiti da napredujemo. rada i kulturnih mogućnosti možemo mijenjati ono što jesmo načinima koji ne-jezičnim životinjama nedostaju. brižljivo suše četkicu za zube navečer. Rezultat toga jest da smo stoljetnim radom došli do beskrajnih nizova i verzija odgovora na pitanje što znači biti čovjek. da spoznamo našu prirodu. To bi objasnilo većinu onoga što vidimo oko nas – ljude koji se ujutro.

Ili je možda riječ o mazohistu koji od sreće ne može povjerovati da je naišao na tako sadističkog psihopata kakav je njegov kapetan? Ili je možda njegova dotadašnja situacija bila bitno gora. Usput rečeno. ali autor šalje ironične Eagleton KB. ali da su uspjeli uvjeriti sami sebe i prihvatiti suprotno. Postoje različiti načini da se bude sretan. ako sreća uključuje nešto više od tromog zadovoljstva. Ali to ne znači da uopće nisu sretni – da zapravo mrze ubijati aborcioniste i Aboridžine. potajice zadovoljni što su svijet učinili malo sigurnijim i slobodnijim. ne čini se da su utonuli u neke bogate dubine ljudskog potencijala. ali kcija nije stvaran život. Moguće je biti posve jadan. uključuju i nedaće. Površno gledano. Pa ipak. Nakon što doživi trunku slobode. možda ti ljudi nisu sretni u nekom dubljem smislu. morali bismo posumnjati ne radi li se ovdje o nekoj ideološkoj mistikaciji. pa i u tome jesu li sretni. ljudi poput naših preživača za televizorom. Vojni zapovjednici vraćaju se u svoje stožere nakon teškog dana i pokolja lokalnog stanovništva. Zli mogu biti zadovoljni svojom zloćom. a da to ne znamo. možete osjetiti iznimnu ugodu pri ubojstvu liječnika koji prekidaju trudnoće. Ljudi se mogu jako prevariti o sebi.05 15:30:08 . mogli bi imati pravo. a to je možda jedan od njih. Ako galiot okovan svojim jarmom podigne vjetrom ovjenčano čelo i promuklo zajaukne kako ne vidi bolji način da posluži svome caru doli da se sruši od umora. Jer te dubine. a o užitku u tom poslu da i ne pričamo. Možda nisu sretni u nekom dubljem smislu. Oni uživaju u onome što rade. Ne smijemo uvijek puštati ljude s udice tako što ćemo se pozvati na ideološko samozavaravanje.98 Što nakon teorije? Znači li to da preživači sa zamućenim pogledom zapravo nisu sretni? Možda da. pa je ovo raj u usporedbi s onim. barem u jednom smislu riječi. Ili možda ne može zamisliti neki smisleniji život. i brutalni i nasilni ljudi mogu biti sretni. Ugodno je čitati kreposne priče o njihovu lošem završetku. barem po tome što su zadovoljni svojim životima. nemaju nikakvu potrebu da se podignu iz svojih naslonjača (ako je za njih to još moguće). I ponovno. osim ekstaza. i iz toga izvlačiti svoje blagostanje. i ne brinu se za svijet. ekstatičnu ljubav ili izniman uspjeh u nekom časnom poslu na kopnu.indd 98 31.05. koji tvrde da su sretni. Ako osjećate da djelujete kao instrument Božje volje. morali bismo ga još jedanput priupitati je li bio sretan. Gangsteri mogu steći veliko zadovoljstvo onim što rade. Nitkovi Henryja Fieldinga loše završavaju.

a dobri često mogu biti nesretni. Tako je Best ispričao svoju priču. On se svakako zabavljao. Promatrajući starletu koja je ležala nauznak. Vrlo je sporno možemo li mučenikom nazvati onoga tko umire u deliriju sreće.Istina. a ne zato što pretjerano žude za umiranjem. Isto tako. i u nekom je smislu vjerojatno bio sretan. Bivši je nogometaš odsjedao u hotelu s pet zvjezdica. dok ga alkoholizam nije uništio. Mučenik je netko tko žrtvuje svoju sreću kako bi usrećio druge. su neka Fieldingova lakovjerna nevinašca. primjerice. Zli često mogu biti sretni. čime bi se naoko potvrdio evangeličko stajalište Eagleton KB. Ali hotelski je djelatnik imao pravo: Bestov je život doista pošao po zlu. On nije činio ono što mu je bilo zacrtano da radi. On nije uspio u onome u čemu je bio iznimno nadaren. U stvarnome bi životu vjerojatno postali premijeri. premda se u usporedbi s drugim igračima iz lige i tada dovoljno zabavljao. dobro poznatu priču o Georgeu Bestu. Možda je za vas to ispunjenje.05 15:30:09 . a hotelsko ga je osoblje obasipalo sve luksuznijim i luksuznijim stvarima. Unatoč svemu tome. kada su stvari počele ići nagore?” Vic je naravno u tome da teško možemo reći kako je život čovjeka s takvim rasipničkim životom krenuo po zlu. ali teško se tada radi o sreći. kada je povremeno morao prekidati obilazak noćnih klubova kako bi trenirao. To nije nešto što biste izabrali da to situacija od vas nije zahtijevala. One čestite. i u čemu se mogao istaknuti. U takvome društvu oni nevini trebaju se dobro pobrinuti za sebe. možda najboljem nogometašu u povijesti. odbiti izdati prijatelje. Istina je da je njegov život bio ugodniji negoli u vrijeme njegovih nogometnih dana. bivša mis svijeta zaljubljeno mu se vješala za vrat. u predatorskome će svijetu život vjerojatno okrutno potisnuti. ali on nije napredovao. on je tužno zanjihao glavom i promrmljao u sebi: “George. nije poenta u tome da mu je životni stil nakon nogometa donio velike patnje. ali ne možemo biti sretni. ima nešto u našoj intuiciji što nam govori da su ljudska bića stvorena za nešto više od ubijanja i preživanja. ali kako da onda ostanu nevini? Možemo biti časni kada nas muče. Nije točno da je kao nogometaš bio sretniji zato što je više uživao. Uzmimo.indd 99 31. okružen kavijarom i šampanjcem.05. vrlina i objektivnost 99 poruke da je to samo zato što je riječ o romanu. Mučenici su oni koji se odriču života jer je to najdragocjenije što imaju.

indd 100 31. U drugom smislu mahnit život više klase bio je sjenka takva života. bio je možda supstitut za postignuće. umijeće i gledatelji nego dioničari. ali on nije imao nikakav smjer. Praznina požude zamijenila je šupljinu postignuća. i nedvojbeno bi bilo dana kada bi osjećao nezadovoljstvo. generala i izvršnih direktora korporacija. Best je sada bio slobodan da se zabavlja. To je kao kada bi komercijalni dizajner pod stresom zamišljao da može živjeti poput Michelangela. kao čovjek. Best je. Možda je svoj život dijelom ispričao tako plastično kako bi ga lakše osudio. Zapravo. Uobičajeni pozdrav “Kako ide?” podrazumijeva nešto moralno važno. To ne može nijedan nogometaš u toj sportskoj industriji u kojoj nisu bitni igrači. Post-nogometni “rasap”. više niučemu nije mogao prionuti. U grotesknoj parodiji pobjeđivanja iz utakmice u utakmicu. a ne da živi kao neki samozaposleni poduzetnik. Njegov je život možda bio sretan jer je bio otmjen. ali tako bi mogao napredovati. dobivao srebrne trofeje i visoku plaću. ugodan i pun zadovoljstava. Bio je to samo most prema budućnosti. Odbacivanje njegove nogometne karijere. kako su to komentirala piskarala u žutome tisku. nego zato što se nije ispunjavao. ljudski životi nisu poput autobusa ili biciklističkih utrka. Bestov život nije zapeo zato što više ništa nije postizao. ali on nije živio najbolji mogući život. čak i ako ju je bilo teško slijediti. Besta je uništilo to što nije mogao igrati nogomet samo zbog njega samog. naime. mora nam biti dopušteno raditi to što radimo zbog samoga tog rada. koji se pokazao istim. bilo je to priznanje da život nije pitanje ciljeva i golova. očajnički lutao od jedne do druge starlete ili boce. Best je tu mogućnost aktivno uništavao. Da bismo živjeli doista ispunjenim životima.05 15:30:09 . a ideja da je život samo niz zapreka koje treba nadilaziti kako bismo postigli cilj samo je kažnjavalačka puritanska fantazija izviđačkih voditelja. Best se mogao doista radovati i uživati da je nastavio igrati nogomet. Best više nije Eagleton KB.05. To ne bi uvijek bilo ugodno. Best. On jednostavno nije prosperirao. mogli bismo smatrati hrabrim odbacivanjem etike uspjeha. Ma kako mutnoga pogleda. Ali kuda bi ljudski životi trebali ići? Jer. On više nije imao mogućnost biti najbolji u onome u čemu je bio najbolji. Igrati nogomet bilo bi za nj pitanje morala. On je i dalje zabijao golove.100 Što nakon teorije? da razvratni putovi uvijek vode primjerenom svršetku.

kao što ne očekujete nagradu za slastan obrok ili za ranojutarnje Eagleton KB. Život je dovoljan razlog po sebi. mogli biste odgovoriti da još niste završili trilogiju romana. Ideja ispunjenja vlastite prirode suprotstavljena je kapitalističkoj etici uspjeha. U to ne možemo dublje prodrijeti. Ali kako su ljudska bića po prirodi povijesna bića. Isto tako ne možemo se pitati zašto bi ljudi trebali biti sretni i ispunjeni. Nasuprot tome. nama se čini kao da nekuda idemo – pa se to teleološko kretanje može pogrešno pročitati i zaboraviti da sve što činimo. Smrt ne uništava jedino život koji se potpuno realizirao. U kapitalističkome društvu sve mora imati smisao i cilj. baš kao što je suvišno objašnjavati zašto vam nije ugodno da vas uhode podlaci. Budući da nije sredstvo za nešto drugo. Za dobro djelo niste očekivali nagradu. Ako djeluješ dobro. uvijek postoji daljnja mogućnost samorealizacije. Sreća nije sredstvo za postignuće ciljeva. ili da želite vidjeti kako rastu vaši unuci. I zbog toga se uvijek čini da je smrt neka proizvoljna. slučajna stvar.05. poput života.05 15:30:09 . ne mora imati cilj.Istina. Sve dok smo živi. Njegov hedonizam bio je samo druga strana instrumentalnosti kojoj se podsmjehivao. Suvišno je objašnjavati zašto želite živjeti. To bi bilo kao da postavimo pitanje čemu se netko nadao kada se zaljubio. ali oni za koje to ne vrijedi. Jer to je samo mogućnost da se rade stvari koje rade žirafe zbog njih samih. vrlina i objektivnost 101 mogao igrati samo zbog ljepote igre. ili da bi se boja mrtvačkoga plašta loše slagala s bojom vaših noktiju. možeš očekivati nagradu. za Aristotela je dobro djelo po sebi nagrada. Ako vas netko pita zašto ne želite umrijeti. Jedini je problem u tome da ono što jest ili što bi trebalo biti po sebi vrijedno. Priroda je pojam koji označava donju granicu: ne možemo pitati zašto žirafa radi to što radi. Nema smisla navoditi posebne ciljeve. Biti žirafa isto vas tako ne vodi nikamo.indd 101 31. Po tome ona nije različita od bilo koje druge životinjske prirode. Reći da to pripada njezinoj prirodi dovoljan je odgovor. Ali posve bi sigurno dovoljan odgovor bio da želite živjeti. činimo zbog same te stvari. Bit ljudske prirode jest u tome da ona nema cilj. pa je ljepotu zamijenio užitkom. Nesumnjivo postoje ljudi kojima bi bilo bolje da su mrtvi. Smisao nije u tome da budemo rakuni. ne moraju davati razlog za nastavak života. ne postoji točka na kojoj bismo rekli da je njegova funkcija ispunjena ili da je njegov cilj ispunjen.

kazna neće doći iz pakla. sposobni i sl. onda ona mora biti zauvijek ksirana i nepromjenljiva. Ali premda vrlina može donijeti nesreću. Prema Aristotelu. To znači uživati u onoj dubokoj vrsti sreće koja dolazi s ispunjenjem vlastite prirode.102 Što nakon teorije? kupanje. Po njima. Ali unatoč tomu biti zdrav je po sebi dobro. Anti-esencijalisti u prvome redu ne vjeruju u prirode.05 15:30:10 . Zamislimo. a u doba koje najviše cijeni različitost to je nepopularno. To ne znači da će kreposni uvijek bolje proći u životu. Kapitalizam od ljudi traži da budu beskonačno savitljivi i prilagodljivi. Kada je riječ o ljudskim bićima (a ne o žirafama). Kreposni naravno mogu zapeti. ako volite. Tada će ljudi rjeđe na vas bacati željezne šipke s velikih visina. niti će vas pogoditi munja iz neba. kao što su to i apologeti kapitalizma. vi ćete biti sposobniji da se izmaknete. prema svemu što čini prepreku beskonačnoj akumulaciji kapitala. imaginativni. Stoga su anti-esencijalisti skeptični prema ideji prirode. I tada ne mogu reći da su sretni. možda ih upravo vrlina onesposobljava. a to je da nije istinita. Tući ženu isto je tako nešto “u krvi”.indd 102 31. koja se opire njegovim grandioznim shemama. Naravno da ne možete u sve to vjerovati i ostati anti-esencijalist. ako ste otporni. tvrdoglava tvar. obično neka lukava samoracionalizacija. Sve čvrsto treba raspršiti u zrak. to je doktrina koja prema Henryju Fieldingu ima samo jednu lošu stranu. Kao sustav kapitalizam dijeli faustovski užas prema čvrstim granicama. ako ne činite dobro. Materija je ono što mu preprečuje put. već ćete morati živjeti krnj. mišićavu konstituciju da od zavisti barski šaljivčine neće moći odoljeti da vas ne odalame. Oni misle da ako nešto ima prirodu. Uništenje plemenskih zajednica u potrazi za protom isto je tako dio ljudske prirode. on je zarazno anti-materijalistički u drugome. Sreća nije nagrada za vrlinu. Ona je inertna. i doista. kako nam zička kondicija može stvoriti poteškoće. Zapravo vjerojatnije ćete bolje proći u životu ako ste hrabri. ako ste suosjećajni. Ako je kapitalizam u jednom smislu posve materijalistički sustav. neko lažno opravdanje. razgovor o prirodi također izvlači ono obično iz stvari. na primjer. biti krepostan znači biti sretan. Zbog nje ćete možda imati tako snažnu. kritičari esencijalizma također s određenim pravom nagađaju da je odgovor – “To je naprosto u mojoj prirodi”. a čak i kada bi to učinili.05. osakaćen život. ona je prema Aristotelu ispunjenje po sebi. Eagleton KB.

moraš biti više čovjek. MACBETH: Ja se usuđujem činiti sve ono što može postati čovjek. Što više činiš. Za Lady Macbeth ne postoji priroda koja ograničava: ljudskost je slobodna kreirati se ili rekonstruirati u potencijalno beskrajnom procesu. ili pretjeranom samouvjerenošću. Po svojoj bespoštedno instrumentalnoj logici. Što se Aristotela tiče. To je isto tako razlog zašto je estetika odigrala tako začuđujuće važnu moralnu i političku ulogu u modernom vremenu. ali besmislenog. ono ekonomsko mora biti ukorijenjeno u moralnome.Istina. to više jesi. prekoračiti kreativna ograničenja znači razgraditi se. i onih. u hibridno i pluralističko. postati ništa u aktu u kojem želimo postati sve. Eagleton KB.indd 103 31. on bi bio na strani Macbetha. jer uključuje bezgraničnost koja nam je strana. neposredno prije ubojstva kralja. čisto zbog sebe samih i bez ikakve misli o postizanju ciljeva. on nema vremena za ideju prirode – za sve ono čija se egzistencija sastoji jednostavno u ispunjenju i otvaranju. od kapitalizma. kao i za socijalizam. počinje sukob između tradicionalne vjere u ljudsku prirodu i “progresivnog” odbacivanja ljudske prirode. To stari Grci zovu hybris. ispunjenja. A da postaneš više od onoga što si bio. Nijedan način života u povijesti nije bio zaljubljeniji u prekoračenje granica i transformaciju. On je mislio da je ideja ekonomske proizvodnje radi prota neprirodna. I to je jedan od razloga zašto se kapitalizam prostački užasava umjetnosti. Ali kada se taj neprirodni ekonomski poredak zvan kapitalizam osovio na noge i kada je počeo djelovati. socijalizmom smo počeli smatrati nečim neusklađenim s ljudskom prirodom. Za samog Macbetha. poput Lady Macbeth. LADY MACBETH: … Kada se usuđuješ nešto učiniti.05 15:30:10 . vrlina i objektivnost 103 Između Macbetha i Lady Macbeth. koja je za nj sama slika tog uzvišenog. Za Aristotela.05. kojima biti čovjek znači stalno nadilaziti granice. scena 7)* * ?????????????? ?????????????? ?????????????? ??????????? To je svađa između onih koji ograničenja ljudske prirode smatraju kreativnima. Onaj tko se usuđuje učiniti više – to nije. tada si čovjek. (Čin I. poput Macbetha.

spolne.) No. kako uništava njezin zadnji ostatak. koja je raznolika i beskonačna.104 Što nakon teorije? Nema potrebe zamišljati. ali u tome i jest stvar. da se priroda mora ksirati jednom za svagda. te zagovarati prekoračenje granica i njegovati faustovsku sliku o samima sebi. onda je riječ o dobrome satu koji radi ono što satovi trebaju raditi. (Ali nema potrebe pretpostavljati da postoji jasna granica između ljudi i drugih životinja. Ako uđemo u rizik da zazvučimo pomalo ludo. Najdramatičniji primjer prirode koja se uvijek preinačuje – jest ljudska priroda. Stoga je lako pogriješiti i zamijeniti tu posebnu vrstu naše prirode s nepostojanjem prirode. jezične. A to je da realiziramo svoju prirodu kao svrhu po sebi. Za njih je takav način govora odveć općenit da bi nam rekao bilo što informativno. imamo još jedan razlog za lakoću kojom pogrešno procjenjujemo da uopće nemamo prirodu. jer postoji mnogo toga za što smo sposobni i štošta što ne zavrjeđuje ugledati svjetlo dana. društvene životinje i upravo je zato u našoj prirodi stvarati kulturu koja se uvijek mijenja. I tako “priroda” ovdje znači nešto poput “načina kojim ćemo najvjerojatnije prosperirati”. Priroda postoji. možemo reći da on time ispunjava svoju prirodu.05 15:30:10 . zato što je koncepcija prirode često povezana s idejom funkcije. materijalnom smislu i da postoje neke odlike koje nas deniraju kao prirodnu vrstu. To lako možemo pomisliti i zbog drugog razloga. Treba nam riječ “priroda” kako bismo izbjegli da moramo reći “realizirati same sebe kao svrhe po sebi”. da zapadnemo Eagleton KB. naime. ali je prazna. Naša je funkcija da nemamo funkciju. Zagovornici prekoračenja granica imaju pravo barem u tome da je u našoj prirodi nadilaženje samih sebe. “materijalističke” kulturne teorije. kao što to čine mnogi anti-esencijalisti.indd 104 31. Ali kod njih postoji jedna druga opasnost. i kako sada možemo plesati na njezinu grobu. Kada sat ispunjava svoju funkciju točnog pokazivanja vremena. Ali koja je funkcija ljudskih bića? Čemu služe ljudska bića? Odgovor je zasigurno – ničemu. Mi smo djelatne. Kao što to čini velik dio tzv. To je pogreška anti-esencijalista. jer Priroda ne čini skokove. A kako nije očito što bi to bilo. Oni mogu priznati da ljudi imaju prirodu u zičkom. naime. anti-esencijalisti ne smatraju da iz te prirode slijede neke posebne moralne ili političke posljedice. Anti-esencijalisti imaju pravo kada tvrde da je rasprava o ljudskoj prirodi opasno općenita. baš kao što ne podnosi vakuum. možemo fantazirati o tome kako kultura sve preuzima od naše materijalne prirode.05.

jest vjerovanje da postoje svojstva koja neke stvari moraju imati da bi bile ono što jesu. one nisu pjesme. a može biti i pogrdan sud. ono mora biti rastezljivo.13 Esencijalizam. kao u tvrdnji o “previše ljudskome”. prirodne vrste – čovjeka. još nije jasno što se konkretno time misli. Pogledajmo. London 1998. poglavlje 1. Vidi isto tako: Terry Eagleton. esenciju. Anti-esencijalizam je uglavnom proizvod lozofskog amaterizma i neznanja. atomski broj 29 itd. Politički lozof John O‘Neill tvrdio je da je većina onoga što postmoderni mislioci kritiziraju kao “esencijalizam” zapravo karikatura doktrine o bitima koju nitko nikada nije branio. savitljivo. Esencijalizam ne zanemaruje razliku između prirodnih i kulturnih fenomena. i nije jasno kako skočiti s opisnog smisla u normativni.indd 105 31.. A to je kod intelektualaca česta pogreška. Da bi nešto moglo biti bakar. Knowledge and Politics. Oxford 1996. nije mislio da je etika stvar univerzalnih načela. Kulturni fenomeni mogu imati određena svojstva bez kojih bi bili nešto drugo. Ali esencijalizam ne znači jednoličnost. Ljudska bića u svako povijesno doba imaju različite sposobnosti i moći. Ako odbacite ili zanemarite materijalnost. Ako pjesme nemaju zvuk. Eagleton KB.05 15:30:11 . (Premda Aristotel. topljivo. a može značiti i to kako se trebamo ponašati. ističe O‘Neill. on je isto tako i začudno ljudski”). Iz toga ne slijedi da su sva svojstva nekog objekta njemu esencijalna. str. vrlina i objektivnost 105 u neku vrstu idealizma. A to isto tako ne znači da svi objekti pripisani istoj vrsti moraju dijeliti sva bitna svojstva.) “Ljudski” može biti riječ poštovanja (“Unatoč tome što je svjetski vodeći autoritet o ektoplazmi. imati električnu provodljivost. The Illusions of Postmodernism. donekle ima smisla reći da nam je mučenje drugih prirodno. 13 Vidi: John O’Neill. ostat ćete ostavljeni s pretpostavkom da ljudska bića postoje samo na nekoj razini smisla i vrijednosti. “Ljudska priroda” može označiti našu vrstu bića. samo zato što smo za to zički sposobni? Ako smo sposobni mučiti druge. i nije očito koje bi od njih trebali realizirati i na koji način. Smijemo li ispuniti našu sposobnost da druge zadavimo. The Market: Ethics.05. Sve su ovce jedinstvene. 97-104.Istina. Rasprava o ljudskoj prirodi doista je nedolično općenita. ili da ne mogu postojati razlike ili različitost među objektima iste vrste. Ako odemo dalje i počnemo govoriti o dobrome životu kao o onome koji slobodno i potpuno ispunjava svoju prirodu. koji je zagovarao ideju o ljudskoj prirodi.

za razliku od Aristotela. To je ispolitizirana ljubav ili recipročnost na svakom koraku.05 15:30:11 . možemo pokušati srediti politički život tako da svi ostvare svoje jedinstvene sposobnosti. Socijalizam je odgovor na pitanje što se događa kada. specijalizirana i raznolika. Čini se da drugima jednostavno moramo dokazati što za nas znači samorealizacija. slobodan razvoj svakoga uvjet za slobodan razvoj svih. A to je život koji vodimo prema vrlinama. koje su vrline važne. Jedan od razloga zbog kojega socijalizam možemo smatrati superiornijim liberalizmu jest uvjerenje da su ljudska bića političke životinje ne samo u tom smislu da moraju uzeti u obzir potrebu za ispunjenjem drugih. prema Marxovim riječima. a može se isto tako dogoditi da je cijeli taj posao previše složen da bismo uopće dobili zadovoljavajući odgovor. ili možemo pokušati organizirati političke institucije tako da samorealizacija ljudi bude što recipročnija – to je teorija koju zovemo socijalizmom. kao što je to učinio i njegov veliki mentor Hegel. Židovsko-kršćanska tradicija smatra da je to život milosrđa i ljubavi. Moderna egzistencija.indd 106 31. fragmentarna. a da im pri tome nitko ne priječi put – to zovemo doktrinom liberalizma. Samo time što sam ja sredstvo tvoje samorealizacije ja mogu postići svoju. Politički oblik takve etike poznat je kao socijalizam. One su previše povezane s njegovom socijalnom poviješću. Vrline koje ističe Aristotel nisu nužno one koje bi mi moderni morali zdušno armirati. Kod Aristotela nema gotovo ništa od takve recipročnosti.106 Što nakon teorije? Aristotel je mislio da postoji određeni način života koji nam takoreći dopušta da budemo najbolji za našu vrstu bića. i ako ljudska bića prirodno žive u političkom društvu. a njegov je pojam ljudske prirode općenito premalo povijestan. ili je li to pravi model dobroga života. Ali ne slažu se svi o tome što je ljubav ili samoispunjenje. to znači da mi postajemo mogućnost za samorealizaciju drugoga. Karl Marx. kada spojimo židovsko-kršćansko ili demokratsko-prosvjetiteljsko uvjerenje da svatko mora biti uključen u djelovanje. za kojega je. Pa ipak. Ako je tome tako.05. svojevrsni kabinetski aristotelijanac. univerzaliziramo ideju samorealizacije. nego i po tome što ljudi doista i postižu svoje najdublje ispunjenje samo jedni uz pomoć drugih. Grubo rečeno. ponudila je previše odgovora na to pitanje da bi odluka o tome mogla biti jednostavna. iz te je etike skovao snažnu povijesnu kritiku. i obrnuto. Eagleton KB.

pretjeranom reakcijom na ciljno-orijentirano mišljenje. Jedini je problem u tome što se moralisti i dalje svađaju zbog toga koji bi to cilj morao biti. Stoga pitanje kako dobro živjeti ovisi o djelovanju kojim ćemo postići određeni cilj. moramo djelovati tako da stvorimo najveću sreću za najviše pojedinaca. između ostaloga. Ali on to može formulirati samo tako da razdvoji ciljeve po sebi od sreće i ispunjenja. ona koja se derivirala iz učenja lozofa Immanuela Kanta. po mogućnosti upravo našu. Tu moralno čvrstu. moramo djelovati tako da maksimaliziramo ugodu. Zapravo. o metodama kojima bismo najsvrhovitije mogli postići ciljeve. Pa ipak.05 15:30:11 . koristi ili socijalne pravde. to je i zbog toga što nam je moderna povijest posebno otežala neinstrumentalno misliti.indd 107 31. Nije to samo zbog toga što u složenom društvu imamo previše odgovora. Neki. Za kantovce nisu važni ciljevi.Istina. A upravo je kombinacija ciljeva i ispunjenja ono što su pokušale dostići klasičnije vrste moralnog mišljenja. pa je zanimljivo zapitati se zašto. Kant ima pravo kada tvrdi da djelovati moralno mora biti cilj po sebi. smatraju da je cilj ljudskog djelovanja gloriciranje političke države. ugode i sličnih postali tako krhki i banalni da sada rigorozno od njih moramo odijeliti one autentične moralne vrijednosti. ispunjenja. Ne radi se o pokušaju da se dođe nekuda. jedna od najutjecajnijih škola moderne moralne misli. nesvjetovnu moralnu doktrinu mogli bismo smatrati. mnogi bi mu ljudi unatoč tomu pomogli. i bez obzira na njegov doprinos našoj sreći. djelujemo u određenom smjeru. tako da je njihovo moralno razmišljanje incirano tim modelom. neki bi ljudi mogli dvaput razmisliti o tome trebaju li pomoći ranjenom čovjeku ako znaju da će se krov uskoro srušiti na nj i dokrajčiti ga. Eagleton KB.05. Moderna kapitalistička društva zaokupljena su razmišljanjem o ciljevima i sredstvima. vrlina i objektivnost 107 Ali ima još jedan razlog zašto je upravo modernom razdoblju teško proučavati moralna pitanja. a ne premalo. nego čistoća volje kojom bez obzira na posljedice toga djelovanja. Nisu sva moderna moralna stajališta takve instrumentalne vrste. upravo je suprotne vrste. Prema utilitarijancima. pak. Čini se kao da su u modernom društvu ciljevi poput sreće. Prema hedonistima. Postoje također oni koji vjeruju da moramo djelovati tako da postignemo socijalnu pravdu ili neki drugi tako plemenit cilj. Moralnost je pitanje dužnosti a ne užitka. U moralnom ozračju u kojem je ono važno – rezultat.

što čini se posebno dobro uspijeva Micku Jaggeru. 2001. ali je izvansvjetovan u smislu da je uspješnost u ostvarenju ujedno i sama nagrada za to. A budući da je naša priroda nešto što dijelimo s drugim bićima naše vrste. str. snažne. ali to nije njegova neposredna svrha. Riječ “napredovanje” možda za nas ima neke muževne. “Vrlina” ili krepost ovdje označava samo tehniku ljudskog bića. Stvaranje ugode ciljem života. Dobro živimo kada ispunjavamo našu prirodu kao ugodni cilj po sebi. Vrlina je u tom smislu svjetovni posao. tehnički posao.108 Što nakon teorije? Za klasične moraliste poput Aristotela. zbog čega će vaš život biti manje ugodan. moralnost je bitno politička stvar. baš kao što su mesari ili jazz pijanisti dobri u svom poslu. Uživanje stvara dubok osjećaj blagostanja. osjećaj koji za Aristotela nastaje zbog kreposnog života. Čini se da to nije najtragičniji nedostatak u životu Micka Jaggera. Ono je rezultat mnogih različitih vrsta dobra. Kao što tvrdi Philippa Foot. baš kao što to činite kada igrate bilijar ili kada želite izbjeći stanodavca pri plaćanju dugova.”14 Dobar život je. dakle. Nema mnogo direktora kompanija koji bi se odrekli svojih plaća samo zato što im je bilo zadovoljstvo raditi svoj posao. jer to nije jedno dobro među raznim drugima. Ideju o napredovanju i izgaranju moramo izbaciti iz gimnastičke dvorane.05 15:30:12 . Neki su ljudi čak virtuozi vrline. Dobar je život nametljiv. Natural Goodness. 91. Kreposni su ljudi uspješni u “postajanju čovjekom”. “Postati čovjek” je nešto u čemu morate postati dobri. neumorne.indd 108 31. on ne nastaje 14 Philippa Foot. U tom je smislu Aristotel pluralist kada je riječ o tome što treba ubrojiti u dobar život. Samo želim reći da blagostanje ne možete naciljati.05. ali to ne mora biti tako. prvo moramo poznavati oblik života njezine prirodne vrste. To može značiti i pokazivanje milosrđa ili slušanje s uživljavanjem. koji zaboravljaju na vlastite potrebe kako bi netko drugi živio u obilju. stvar užitka i blagostanja. gorljive konotacije. Eagleton KB. sreća ili blagostanje ne sastoji se samo u tromom zadovoljstvu ili u stanju stalnog orgazmičkog užitka. Oxford. Time ne želim preporučiti altruizam podjarmljenih. “da bismo znali je li jedinka ono što bi trebala biti ili ne. ali ističe poentu da ako stvarno želite samoispunjenje. može značiti da ćete velik dio vremena morati planirati ostvarenje toga cilja. nego u životu koji bismo mogli nazvati prosperitetnim ili napredujućim. najbolji način da to učinite jest da ne mislite na sebe.

U moralnosti je riječ o ispunjenju sebe. Tragično je da postoje situacije u kojima se neka ličnost može ispuniti samo odricanjem sebe same. U najgorem slučaju. samo ako je neugodan. Kako ispuniti svoju prirodu – to nam ne dolazi prirodno. Puritanac bi se mogao s tim složiti. Katkada ljudima moramo vjerovati na riječ. Između sredstava i ciljeva ovdje postoji potencijalno tragičan konikt. To ne znači da instrumentalne ideje moralnosti jednostavno moramo iskorijeniti. Etika se bavi ljudskim bićima – ali ona govori o tome kakva su ona. onda je za opće ispunjenje potrebna duboka promjena materijalnih uvjeta. to može značiti da će neki ljudi. i ako je to točno za sve. taj se projekt zvao socijalizam. tragično. Mnogo je funkcionalnih aktivnosti potrebno da postignemo stanje u kojem ne bismo morali živjeti tako funkcionalno. podrazumijevalo neku vrstu instrumentalne akcije koja se zove radikalna politika. Možete se prevariti kada * Giant’s Causeway je najpoznatiji nacionalni park prirode u Irskoj. primjerice. nužno smo instrumentalni. Ako dobar život znači ispunjenje naše prirode.Istina.05 15:30:12 . to ne bi bilo potrebno. ostvarenje. U pravednom svijetu. Kada to nazivamo tragičnim. osjećati potrebu da žrtvuju vlastitu sreću za sreću drugih. može postati moralan. on zahtijeva mnogo ponavljanja i vježbanja. kao. Poput dobre kazališne predstave. Giant’s Causeway* postoji neovisno o tome gledamo li ga ili ne. pak. ne bismo morali slamati uvjete kako bismo ih preuredili. to znači da takva žrtva nije najpoželjniji način života. Prema njemu. a ne njegovu nijekanju. moramo živjeti načinom života koji je prema našem priznanju nepoželjniji. Neke su vrste sreće subjektivne jer su ljudi zadovoljni kada misle da to jesu.05. Kakve to ima veze s objektivnošću? Napredovanje. poznat po granitnim. ali ne bi se lako složio s tim da je dobar život pitanje užitka i samoispunjenja. A to bi.indd 109 31. Da povijest nije bila tako strašna. Eagleton KB. To ne znači da su oni objektivni u tom smislu da s nama nemaju nikakve veze. vrlina i objektivnost 109 slušanjem našeg srca. Mi smo povijesne životinje. Ako moramo postupati instrumentalno kako bismo stvorili oblik života koji bi bio manje opsjednut ciljevima i sredstvima. Ali za neke je ljude negacija života možda povijesno nužna kako bi se ostvario poželjan način života. divovskim vulkanskim stupovima šesterokutnog oblika koji izviru iz vode. U moderno doba. a ne što ona vole. i brinemo se da uskladimo sredstva i ciljeve. ne mogu biti subjektivna stvar.

110 Što nakon teorije? mislite da ste sretni u nekom dubljem smislu riječi.05. smatraju da je to jedna nemoguća objektivistička pozicija. uživate li u životu. jeste li opušteni s drugima ili kada ste sami. Ali ona važna vrsta sreće jest vrsta koju je mnogo teže odrediti. rekurzivne. Čistom introspekcijom ne možete odrediti napreduje li vaš život. a ne o posebnom odnosu prema životu. a ne vašeg osjećaja. i uključuje niz čimbenika. a da ipak ostanu naracije. morate imati i neku ideju o tome što možemo denirati kao specično ljudski način napretka. Naracije mogu biti mnogostruke. a na drugima ne. Napokon. kako biste prosudili ide li dobro ili loše. ne samo zato što to nije istinito. kako to misle decizionisti ili egzistencijalisti. nešto što uspijeva”. ona je praksa ili aktivnost a ne stanje uma. Morate se također promatrati i u vremenskom kontekstu – imati osjećaj za svoj život kao naraciju. te da su vrijednosti intersubjektivne.05 15:30:13 . Umjesto da jednostavno provjerite kako se osjećate. Eagleton KB. kao što o vama ne ovisi ni to što znači mentalna stabilnost jednog američkog losa. nego i zbog toga što nije na vama da postavite zakon. nešto o čemu jasno odlučujemo. Taj širi kontekst Aristotel zove politikom. Neki moralni mislioci vjeruju da su vrijednosti nešto što možemo izreći bez okolišanja. Nema mnogo naracija s imalo suptilnosti koje bi imale takvu vrstu jedinstva. sretni. Drugi razlog zašto ne možete samo introspekcijom spoznati da li napredujete jest činjenica da je ideja napredovanja složena. Ona govori o realizaciji vaših sposobnosti. Neki ljudi. Sreća govori o dobrom životu i djelovanju. Ne možete reći: “Mučenje Tirolaca čini mi se kao nešto što napreduje. a ne samo o dobrom osjećaju. isprekidane. ali je teško uvidjeti kako biste mogli griješiti kada kažete da osjećate ugodu ili da su vas nagradili. To ne znači da sve – od izbijanja prvih zuba do njihova potpunoga gubitka – mora oblikovati logički dosljednu cjelinu. radite li kreativno. jer je to pitanje onoga što radite. a ne samo subjektivne. Čak i kada bismo se svi složili da je mučenje Tirolaca izvrsna ideja. Moralne vrijednosti nisu nešto jasno. Možete prosperirati na nekim područjima. svoj život morate razmotriti u mnogo širem smislu. Za Aristotela. To nije samo individualna stvar. nešto o čemu emfatično odlučujemo. difuzne. Možete se zapitati jeste li zdravi. Ali naš način promatranja moralnosti ne misli tako. to i dalje ne bi bio primjer ljudskog napredovanja. To ne ovisi samo o vama. premda ne Tirolci.indd 110 31. ili da vas boli a da toga niste svjesni.

Nitko ne može napredovati ako je gladan. Etika je za njega grana politike. Zadaća je etičkog obrazovanja da preodgojimo naše potrebe. Etika je. Naravno da u gadnim socijalnim uvjetima mogu postojati sveci. ali je smatrao da je aktivno sudioništvo u političkom životu samo po sebi kreposna stvar. neovisnom ili nekom drugom djelovanju. Aristotel naravno nije bio radikalan. milosrdnom. naposljetku ovisi o politici. a to znači ispunjen život one vrste koja je primjerena za ljudska bića. onda nije riječ o istinskoj moralnosti. ali politička aktivnost je i sama oblik kreposti. Radikalna politika jest preodgajanje naših potreba. Utemeljiti etiku na tome bilo bi poput ograničenja na tri sirove mrkve na dan za sve. Ako u tome nema ničega za nas. Između ostaloga.05 15:30:13 . Stoga možete i pogriješiti u vašem sudu o tome napreduje li vaš život. Biti politički aktivan pomaže nam da stvorimo socijalne uvjete za vrlinu. jeste li otporni ili sposobni za pravo prijateljstvo. to iziskuje i određene društvene i materijalne uvjete. jednostavno zato što nekoliko prilično čudnih ljudi može sretno preživjeti s takvom prehranom.indd 111 31. Želite li biti dobri. ili kako bismo osjećali bol zato što činimo loša. prema Aristotelovu sudu. Republikanizam je jedan etički oblik politike. kako bismo se osjećali ugodno zbog toga što činimo dobra djela. morate imati dobro društvo. To je važno značenje objektivnosti morala. Osjećaj sreće Eagleton KB. jeste li odgovorni.05. Na samome početku Nikomahove etike on tvrdi da postoji “znanost koja proučava najviše dobro za čovjeka” i odmah – razmjerno neočekivano – dodaje da je to politika. Živite li moralni život. ali to nije spriječilo samog Aristotela da podupre ropstvo i pokornost žena. jer je potreba motiv iza svih naših djelovanja. vrlina i objektivnost 111 jeste li emocionalno brižni i senzibilni.Istina. Nije to samo stvar škrgutanja zubima ili kapituliranja pred nekim zapovjedničkim moralnim zakonom: moramo naučiti uživati u pravednom. bijedan ili potlačen. ali dio poštovanja koje imamo prema takvim ljudima proizlazi iz njihove rijetkosti. znanost o ljudskoj potrebi. i netko drugi može biti mudriji i senzibilniji prema tom pitanju od vas samih. možete li se pouzdati u sebe i slično. Ona je i sredstvo i cilj. Mnoge navedene stvari nisu potpuno pod vašom kontrolom. To je jedan od razloga zašto Aristotel ne radi čvrstu razliku između etike i politike. Ne možete postati sretni ili opušteni samo činom volje. A kako su sve naše potrebe socijalne. moramo ih smjestiti u širi kontekst – a to je politika.

određeni javni kriteriji kojima određujemo da li je nekome dobro u životu. Što bismo na to trebali reći? Liberal ili postmodernist. Vrlina je za Aristotela jedna vrsta vrsnoće. ako vam ja ne mogu reći ništa a da se ne koristim odvratnom nadmoćnom superiornosti. dakle.112 Što nakon teorije? može biti znak da kao ljudsko biće napredujete. ali ako. Nismo li već dovoljno patronizirali kolonizirane. ali to nije neprijeporan. onda oni – prema Aristotelu – ne mogu doista biti ispunjeni. primjerice. Postoje. Ako im nedostaje ta vrsta inteligencije. ne mogu igrati aktivnu ulogu u određivanju vlastitoga života. vjerojatno uopće ne bi niti bili pogodni za eksploataciju. bit je da moramo biti na oprezu kada nas teoretičari kolonijalizma uvjeravaju kako urođenici napreduju. Moje su odluke možda očajno loše. Ljudi mogu biti zadovoljni svojom situacijom. bili tako glupi da vjeruju kako im je dobro u životu. To je dvoje usko povezano kao i riječ s njezinim značenjem. Ludwig Wittgenstein je jednom rekao da je najbolja slika duše – ljudsko tijelo. koji će nevoljko priznati da su teoretičari kolonijalizma imaju pravo. vrlo je nevjerojatno da bi ljudi koje tretiraju kao drugorazredna ljudska bića. čvrst dokaz. Možete se osjećati sretnim jer su roditelji djeteta koje ste oteli upravo donijeli otkupninu. Bilo kako bilo. Ne mogu reći da mi baš ide dobro samo introspekcijom.05. a da im ne kažemo kako su previše čavoglavi da shvate kako bijedno žive? Zapravo. i premda robovi mogu katkada osjećati da su u dobroj zičkoj kondiciji. Ali sreća nije samo stanje duha. i imam samo tri prsta da njima u svoju gubicu stavim pokoji zalogaj osušene trave. što god to značilo. javlja se problem. oni baš nisu najbolji primjeri za poduku kako Eagleton KB. ni vi meni to ne možete učiniti. isto će se tako libiti reći da ti ljudi. nad kojima vladaju. Ili ste upravo osjetili rijedak trenutak blaženstva u inače potištenom životu. ipak ne podnosim da mi neki milostiv elitist poput vas kaže da postoji i bolji život. ili vjeruju da ne zaslužuju ništa bolje. Oni se možda katkada osjećaju nagrađeni. Kada sami urođenici tvrde da napreduju. I premda sam posljednjih deset godina bio ukopan u gomili raspadajućeg azbesta. imaju krivo.05 15:30:13 . U svakom slučaju.indd 112 31. Ti javni kriteriji nam daju argumente protiv onih za koje sreća ili blagostanje nisu praktični uvjeti već pojedinačno stanje duha. ili mogu biti ravnodušni prema toj situaciji. kao što ni igra šaha nije samo stanje duha. ali to je nešto drugo. Najbolja slika onoga što jesam jest kako se ponašam. ali barem su moje.

Istina. to nam daje samopouzdanje da možemo zaboraviti na sebe.05 15:30:14 . Bilo kako bilo. Ili. To je kritika mentaliteta kampova za razonodu. a to nije baš najpogodniji način da je mijenjamo. Brinuti se za drugoga znači za njega biti prisutan u obliku odsutnosti. Ona rastvara stvarnost u zrcalo vlastitih Eagleton KB. već ono što ga omogućuje. Ako je ljubav ili povjerenje uzvraćeno. moramo se posve odmaknuti od situacije. ne smije nas spriječiti do to pokušamo ostvariti. To nije suprotnost osobnim interesima i uvjerenjima. osnovni je preduvjet da bismo se za njih mogli pobrinuti. druge možemo shvatiti kao ono što doista jesu. a time se “ja” reducira na stanje mrzovoljnog narcizma.05. ako za to ne postoje materijalni uvjeti. Na sebe moramo misliti zbog straha. Da steknemo takvu objektivnost u apsolutnom smislu. kako je to Bertolt Brecht neuljudnije rekao: “to je fukara koja želi da im zagrijemo ljušture njihova srca”. Objektivnost može značiti i nesebičnu otvorenost prema potrebama drugih. pošteni. vrlina i objektivnost 113 se isticati kao ljudsko biće. Unatoč svom njezinu grubom pragmatizmu. Ali činjenica da je to u krajnjem slučaju nemoguće. upravo zato što ona uključuje radikalno prihvaćanje. To je posebno teško onima koji imaju vlast – jer vlast obično rađa fantaziju. Da jesu. poenta je da stvarna briga za nekoga nije ono što priječi shvaćanje njegove situacije. Suprotno od poslovice da je ljubav slijepa. nego egoizmu. Samo strpljivi. Ali postoji i dublja veza objektivnosti i etike. ali nam sigurnost koja proizlazi iz tuđeg povjerenja dopušta da taj strah prevladamo. otvorenost koja je vrlo bliska ljubavi. hrabri i uporni mogu prekapati po gustim slojevima samozavaravanja koji nas sprječavaju da situaciju vidimo onakvu kakva jest. Reći da je “pisanje knjige” točan opis onoga što sada radim. jer pretpostavlja da se cijeli svijet ropski okreće oko nje. Pokušati razumjeti situaciju drugoga kakva doista jest. vlast je prepuna privida. Osjećati se dobro u sebi.indd 113 31. znači samome sebi činiti nepravdu. ne znači da je to jedini način kojim to mogu opisati. ne bismo se zamarali njihovim oslobađanjem. Pokušati biti objektivan zahtjevan je i težak posao koji naposljetku mogu izvesti samo oni kreposni. to je određena samozaboravljajuća pažljivost. što je inače opasno. To ne znači da uvijek postoji samo jedan način opisivanja situacije. Objektivnost je između ostaloga politička stvar: to je stvar opovrgavanja onih koji tvrde da je sve u redu dok se osjećamo dobro.

Oni. Nepristranost nije značila promatranje svijeta s neke sublimne olimpijske visine. ali kako je utvrđivanje činjenica obično težak proces. Onaj tko nije otvoren za dijalog s drugima. tko nije spreman slušati. Možda je to imao na umu Ludwig Wittgenstein kada se zapitao može li biti dobar logičar. Znanje treba disciplinirati.05 15:30:14 . Poput seksualnosti. tako da nitko bez neke vrste kreposti ne može napisati veliku povijest sjemenog žiška ili napraviti nevjerojatno znanstveno otkriće. jest ono što moderna teorija zove “decentriranjem” ili ono što se tradicionalnije zove nepristranost. emocionalne inteligencije i slično. Ona je označavala pokušaj da se misaono uživimo u iskustvo drugih. nego kao suprotnost samozainteresiranosti i sebičnim interesima. dok sebičnost u skladu sa sobom boji svijet zloćudno. Shvaćanje situacije drugoga kakva doista jest. Znanje i moral se zato ne mogu posve odvojiti. opametiti. ne može napraviti nikakav pomak u ispitivanju svijeta. Nepristranost. kojemu je svijet samo zamišljena slika vlastitoga ega. da dijelimo njegova veselja i tuge.indd 114 31. čija je materijalna egzistencija prilično čvrsta. onda smo najinfantilniji. pošteno argumentirati i priznati da ima krivo. Bilo je to oružje koje se kovalo protiv hobbesovaca i posjedničkih individualista. kada imamo moć. kako je moderno doba obično mislilo. pojam koji univerzalno preziru kulturalni ljevičari. Obespravljeni su oni koji shvaćaju da svijet ne postoji zato da ugađa našim potrebama. to je vrsta znanja povezana s moralnim vrijednostima. a da Eagleton KB.114 Što nakon teorije? požuda. nije izrasla u osamnaestome stoljeću kao suprotnost interesima. osjetljivosti. da su neki pojavni oblici svijeta varljivi i da kronično težimo samozavaravanju. činjenice i vrijednosti. što uključuje moralne sposobnosti poput uživljavanja. Sentimentalizam svijet smatra dobroćudno obojenim prema vlastitoj slici. da se kreće na svoj način i na nas tek rijetko baca pogled. To možemo posebno dobro vidjeti kada razmotrimo našu spoznaju drugih. a da ne bude pristojno ljudsko biće. pretvoriti u nešto samokritično i sposobno za razlikovanja. Suprotnost fokusiranju na samoga sebe. nego neku vrstu sućuti ili osjećaja prema bližnjima. obično pretpostavljaju da svijet nije tako čvrst.05. Poznavati drugu osobu nije poput poznavanja najblistavijih barova u Riju. s obzirom na to da je svijet složen. suprotno je sentimentalizmu. Moderno doba razdvaja znanje i moral. jer je riječ o lažnoj nepristranosti. Moć je prirodno solipsistička i nesposobna da se izvuče iz vlastite kože.

pojam nepristranosti kod velikog irskog lozofa iz osamnaestoga stoljeća. Ne moramo se veličanstveno uzdići nad svakodnevne sukobe da odlučimo kako u specičnoj situaciji tuđi interesi mogu imati prednost pred našima. Objektivnost iziskuje popriličnu količinu strasti – posebno strasti da se čine pravedna djela koja bi mogla razotkriti i preispitati naše najdublje predrasude. London. iz osvete. kroz šume pune bandita. ona označava priznanje da nam neki naši interesi ne čine nikakva dobra. poput vrline za Aristotela. ili. nagrada je po sebi. emocionalno opterećuje. pri sljedećem glačanju ne spali donje rublje. 15 To je bio. Pokušaj da dođemo do nepristranog suda. Ona označava imaginaciju.05. to je radikalno politički pojam. ona ne traži prot. da je u interesu dobro obavljenog posla to da se neki interesi trenutačno zanemare. ne mora imati prednost nad dopuštenjem da ostane uz krevet svog oca koji umire. Eagleton KB. Francisa Hutchesona. a ne u nama samima. To nam ne dolazi prirodno. za ispravnu prosudbu trebamo biti usred tih zbivanja. Vidi R. Downie (ed. primjerice. Po svom podrijetlu. ili zbog straha da vam namjerno. Netko će tvrditi da je u toj situaciji slanje poslužitelja nerazumno. kako bi vam nabavio kutijicu ratluka. Naravno vašem pažu možete prištedjeti šetnju od petnaest milja i zbog sebičnih razloga. a ne njegova suprotnost.Istina. Nije riječ o tome da naše intencije ne igraju ulogu. Naprotiv.indd 115 31. vrlina i objektivnost 115 pritom ne mislimo na sebe. o tome trebaju razmisliti oni kojima je razum. pak. 1994. Možda ga svojom velikodušnošću želite zasipati kako bi se pomirio manjom plaćom. da možemo procijeniti situaciju iznutra.). hladan i klinički.15 George Eliot jedan je od najvećih nasljednika te etičke linije u devetnaestome stoljeću. Nije riječ o tome da mi nemamo interese: riječ je o tome da naši interesi leže u drugima. Ne moramo stajati u nekom metazičkom izvanjskom svijetu da shvatimo kako poslati poslužitelja u zimsku šetnju dugu petnaest milja. a ne da lutamo po ničijoj zemlji na kojoj ne bismo mogli spoznati ništa. suda bez strasti. Francis Hutcheson: Philosophical Writings. Po tome su moralno i estetsko bitno povezani. Nepristranost ne znači biti magično oslobođen interesa. Ali ono što se broji jest ono što činiš. već s gotovo senzualnim oduševljenjem uživa u blagostanju drugih. Nepristranost – za postmodernu teoriju to je posljednja riječ u samozavaravanju – jest pljuska egoističnom individualizmu ranog društva srednje klase. Ta vrsta uživljavajuće simpatije.05 15:30:14 . simpatiju i samodisciplinu. S.

naša djela stvaraju primjerena stanja uma. Zagreb. 157. Bilo bi to kao kada bismo zamislili da netko tri godine uči iz knjiga kako svirati autu. ili barem čuti vijesti odonuda. samo ako imamo stajalište prema njoj. imati pojam ogorčenja znači poznavati društveni običaj kojim se ta riječ koristi. te da. radikalno žive ono stvarno i sadašnje. Kao i pri sviranju aute. Multimedijalni institut. Mi nemamo pojam ogorčenja koji verbaliziramo. Naprotiv.05 15:30:15 . Zato na razini implicitnog ili neformalnog znanja siromašni znaju bolje od svojih vlastodržaca što je s poviješću.”16 Samo oni koji znaju kako su stvari doista zlokobne mogu biti dovoljno oslobođeni iluzija ili sebičnih interesa da ih promijene. str. Kao što su Michael Hardt i Antonio Negri istaknuli u svojoj studiji Imperij: “Samo siromašni. stoga samo siromašni imaju sposobnost obnove bitka. Eagleton KB. kada dobije instrument. da počinjemo s nekim unutarnjim moralnim osjećajem koji se zatim vidi na djelima. Cambridge. mi možemo znati kakva je situacija samo ako je poznajemo. postajete bolji što više vježbate. Stvarnost nam se može razotkriti samo ako stojimo pod određenim kutom. hrvatsko izdanje: Imperij. Još jedanput. a ne u vašem umu. Empire. 2003. Dobrota je stvar navike. preveo Živan Filippi. Objektivnost i pristra16 Michael Hardt i Antonio Negri. to je slično kao i pitanje smisla. ne možete svrhovito promijeniti situaciju.116 Što nakon teorije? nego o tome da one manje znače. u oskudici i patnji. a da biste to mogli učiniti potpuno.. Ne. u prvome redu treba je pronaći u povijesti. Mi postajemo hrabri ili požrtvovni kada po navici izvodimo hrabra ili požrtvovna djela. Mass.05. Stoga je to poenta u prilog klasične etike koju smo ispitivali. ne zato što im je bolja perspektiva urođena. a tek onda u našim glavama.indd 116 31. već zato što iz svojega svakodnevnog iskustva mogu popabirčiti da je povijest za golemu većinu ljudi uglavnom odraz despotske sile i beskorisnog jada. Opsesija intencijama bila je strašilo za neke moralističke mislioce. Objektivnost ne znači prosudbu niotkuda. jer po njoj moralna vrijednost leži u svijetu. odmah izmami melodiju. čak i kada uopće ne djelujemo. U tom smislu vrijednost je nalik na značenje. Vrlina za Aristotela nije stanje uma nego dispozicija – to znači da je stalno spremna djelovati na određeni način. 2000. Ako ne shvaćate dubinu problema. Poniženi u svijetu bolje će shvatiti istinu ljudske povijesti negoli njihovi gospodari. Arkzin. To je pitanje kako ćemo djelovati po navici u određenoj situaciji. morate živjeti na debljem kraju batine. Nije tako. kao što mi post-romantičari obično pretpostavljamo.

Samospoznaja je neodvojivo i stvar činjenica i stvar vrijednosti. Jer to znači poistovjetiti istinu s jednostranošću umjesto sa simetrijom. a da ne racionalizira ono što je iskopao. a objektivno na svijet. vrlo je često misterij. Jedan način njihove konvergencije jest čin samoreeksije. spoznavanje samoga sebe uključuje to još i češće. u činu obrata.05 15:30:15 . kada ja samoga sebe uzima kao predmet spoznaje. Isto tako. Samo netko dovoljno siguran da ga se voli i da mu se vjeruje može postići takvu vrstu sigurnosti. a to je uglavnom povijest nevolje i bijede. Subjektivno je pitanje vrijednosti. Ili ako želite. kako je Raymond Williams jednom komentirao: kada sumnja. svjetovno pitanje činjenica. Pravednička jednakost liberala.Istina. znanje i vrijednost idu rukom pod ruku. U obliku samospoznaje. Liberal zapada u mit da stvari možemo ispravno vidjeti samo ako ne biramo strane. ali liberali na to ne gledaju tako. vrlina i objektivnost 117 nost su saveznici. To je pitanje spoznavanja samih sebe. a ne na drugoj. ili da ga ne zaokupi besplodna krivnja. nije pravilno sredstvo. Ili. Ako spoznavanje svijeta dovoljno često znači razlaganje povoja samozavaravanja. što se toga tiče. Objektivnost nisu samo uvjeti koji vladaju izvan nas. objektivnost je preduvjet bilo kojeg uspješnog života. Suočen sa stajalištem siromašnih prema povijesti. a znanje s dražom ljubavlju”.indd 117 31. Liberal ima poteškoća sa situacijama u kojima je istina znatno više na jednoj strain. ali sam taj čin spoznavanja odražava neku vrstu vrijednosti iznad dosega orhideja i krokodila. ali tvrditi da se te dvije strane izjednačavaju zasigurno je krivotvorina. Samo netko neobično siguran mogao bi imati hrabrosti suočiti se sa svim tim. Kao što Dužd govori ciničnom Luciju u Shakespearovoj Mjeri za mjeru: “Ljubav govori s boljim znanjem.05. I kako se te dvije strane slažu. Kako je strah jedan od naših najprirodnijih uvjeta. U činu povjerljivog samoodavanja drugome. Obično mislimo da se subjektivno odnosi na naše ja. samo kada znamo Eagleton KB. ljudi se mogu upoznati i postati poznati drugima samo ako ih oni vole i ako im vjeruju. a ne suparnici. To je još jedna spona znanja i moralne vrijednosti. Zato ravnopravnost ovdje nije u službi objektivnosti. To je odnos prema stvarnosti jednog industrijskog kapelana. liberal instinktivno poseže za ravnotežom: nije li u povijesti bilo i mnogo divota i vrijednosti? Doista ih je bilo. Prava razboritost znači opredjeljivanje. Za njih je istina općenito negdje u sredini. što znači – u svim ključnim političkim situacijama. Englez razmišlja o klatnu. kada napravimo salto.

mi ionako nikada ne odrastamo. znači prihvatiti da će se i dalje krajnje ravnodušno valjati i nakon moje smrti. ako se ne čini tako. Doista. Liberali. Samo se oni koji fantaziraju da je stvarnost neka stvar koja bi se mogla obazirati na nas. 17 Neovisnost i objektivnost naravno nisu posve ista stvar. oni nam mogu otkriti svoju drugolikost i u tom činu nama razotkriti onu našu. ili koja se nekoć obazirala. I za radikale postoji nešto iznad onoga u što se možemo pačati – a to je autonomija drugih. nastaje pitanje pokušaja shvaćanja kakvo je ono doista. Jedan način da priznamo kako je svijet objektivan jest da priznamo nazočnost drugih. ponašaju kao prevareni ljubavnici.05 15:30:15 . Eagleton KB. s druge strane. nikada neće odrasti. onda barem postoji netko s kim ću se argumentirano nadmetati. a to je vlasništvo.05.indd 118 31. na posve temeljnoj razini. a. Vjerovati da je svijet objekt neovisan o mom životu.17 To je s jedne strane moje nagađanje. Ali postoje stupnjevi infantilizma. Baš zato što su subjekti poput nas. Supermodeli i idealistički lozo pri vrhu su ljestvice.118 Što nakon teorije? da će nas i dalje prihvaćati. i da njegova egzistencija u nekom smislu ovisi o njima. Prema konzervativcima. Druge su osobe objektivnost na djelu. Takvi ljudi obično imaju problema i s priznanjem autonomije drugih. A oni koji zamišljaju da im se svijet osmjehnuo. ako smijemo zahvaliti Freudu. to je smrtna izvjesnost. drugi su paradigmatski slučaj objektivnosti. Istina je. usuđujemo se sami suočiti s istinom. jer me neće biti da to potvrdim. čije ponašanje svjedoči. da je za njih stvarnost prilično ista kao i za nas. postoje stvari u svijetu u koje se ne treba miješati. Njegovo preživljavanje ne ovisi o našim poželjnim sudovima. karakteristično. Ili. kao što je to slučaj s robovima koji ovise o sudovima svojih gospodara. i vjeruju u vlasništvo i u autonomiju. a zrelost je fantazija kojom se zadovoljavaju samo mladi. Svijet je nepogrešivo demokratski i uravnotežen: on se ne obazire ni na koga od nas. Oni nisu samo komadići svijeta neovisnog o nama. I u tom smislu vrijednost i objektivnost nisu suprotnosti kao što mnogi misle. U tome su temelji naše ideje objektivnosti. Mi nećemo pokušavati ispitivati kakve su stvarno naše halucinacije. jašu na oba konja. već i jedini fragmenti svjetskog inventara koji doista u nas mogu ugraditi tu istinu. Jedna od suprotnosti objektivnosti je narcizam. Ali zato što shvaćamo da je nešto neovisno o nama.

ili točnije. Činilo se da je veći dio morala vezan za seks. moral je također bio sentimentalan i neznanstven. a političko je bilo “cool”. Za ratobornijega kulturnog teoretičara. Kako je seks šezdesetih godina bio neka vrsta svete obveze poput nošenja noćne maskare ili obožavanja predaka. poglavlje Moral Dugi niz godina kulturni su teoretičari izbjegavali pitanje morala kao nešto što zbunjuje. umišljeno i teško. Moral je izgledao propovjednički. mogla su se riješiti pitanjem koliko će to djelo promaknuti ili unazaditi emancipaciju radničke klase.05. Odveć je često bio samo izmišljotina za podjarmljivanje drugih ljudi. recimo treba li ukrasti skupo izdanje Nietzschea iz lokalne knjižare. zašto ga ne bismo trebali prakticirati. Cijele su police Nietzschea i Marcusea nestajale s polica knjižnica i knjižara. nego samo da oni zbog toga nisu radili buku. doista.Moral 119 6. Etičko je bilo za provincijalce. Ili. Moral je ono što vjeruju naši roditelji. Etika je bila za one koji su petljali o tome treba li ići u krevet s nekim.indd 119 31. a ostajale su knjige Waltera Scotta ili korespondencija Winstona Churchilla. a ne za političke tipove. Eagleton KB. Kako je bilo malo vjerojatno da će na neki dramatičan način unazaditi emancipaciju. politici. nepovijesno.05 15:30:15 . a ne ono u što mi vjerujemo. vjerojatno je bilo u redu da je ukrademo. moral se povukao pred stilom. Takozvana moralna pitanja. To ne znači da politički tipovi nisu odlazili u krevet s drugima.

Riječ “zlo” prebacuje pitanje s ovosvjetskog područja na ono kobno metazičko. a ne pitanje sporazuma o plaćama i širenja TV ogranaka? Istina je da je moralnost često bio način da se teška politička pitanja prikriju ili svedu na ono osobno. onda nema potrebe da ispitujete što leži iza njihovih nasilnih čina. Nije li moralnost pitanje držanja obećanja i zabrane bluda. Označiti neprijatelja kao luđaka znači moralno ga ispustiti s udice i razriješiti ih odgovornosti za zločine. Lakše je opisati neprijatelja kao šačicu krvoločnih zvijeri – što je doista opasan potez. Ne možemo priznati da su odvratni zločini koje su počinili teroristi imali neku svrhu. U vrijeme takozvanog rata protiv terorizma. katkada su isticali da sva zlostavljana djeca ne postaju kriminalci.05 15:30:16 . Moralne vrijednosti. To ne opovrgava vezu između tih dviju stvari. poput onih umjetničkih. jer bi pripisivanje svrhe takvim ljudima značilo priznanje da su racionalna bića. jer prvo morate razumjeti protivnika da biste ga pobijedili. teoriji koja poriče stvarnost ljudskoga zla. Britanski tabloidi zvali su pripadnikeIRA-e gorilama. vjerovati da povijest zlostavljanja i emocionalne deprivacije nema nikakve veze s time kako tinejdžer postaje kriminalac. ili onih Arapa koji su patili pod gnusnim desničarskim autokracijama koje je Zapad podupirao zbog svojih sebičnih. Eagleton KB. ma kako beznadno očajna. Bojazan koja se otkriva u tom stajalištu leži u tvrdnji “objasniti znači oprostiti”.05. riječ “zlo” doista znači: Ne traži politička objašnjenja. to je strah da ćemo se prepustiti sentimentalnoj teoriji morala jednog socijalnog radnika. a ne gerilcima. moraju biti neovisne o socijalnim snagama. Možete zanemariti teškoće Palestinaca. ali Britanska je tajna služba bila pametnija. primjerice. kulturni su se teoretičari pred moralnim pitanjima osjećali nelagodno jer se činilo da izručuju političko onom osobnome.indd 120 31. a za klasične mislioce etiku i politiku bilo je teško razdvojiti. Oni koji to misle. Ako su teroristi jednostavno sotonski. To je divan mehanizam za uštedu na vremenu. ali isto vrijedi i za pušače – ne dobivaju svi rak pluća. naftno-gladnih ciljeva. primjerice. Oni su razumjeli da ubojstva i pokolji što su ih počinili republikanci nisu bili bez cilja. Sva moralnost tiče se užitka i bogatstva života.120 Što nakon teorije? Već smo rekli da je takav odnos prema moralu pogrešan. Unatoč tome. Denirati moral u okvirima individualnoga znači.

sve je to jako ironično. koji čak i na polju ekonomije mnogo štošta zahvaljuje Aristotelu.. S tom temom pozabavit ćemo se poslije.05 15:30:16 . nije bio svjestan. Dijelom zbog današnje prisutnosti terorizma. poput pozivanja na psihologiju. Etika govori o vrsnoći pri postajanju čovjekom. premda se u ono vrijeme to možda smatralo zločinom mišljenja. već i zato što netočno vjeruje da je etika uvijek rigidna binarna stvar – dobrog ili lošeg.” (Fables of Aggression.indd 121 31.05. a posebno da se zamijene složeni i dvosmisleni sudovi o izravnijoj političkoj i dijalektičkoj perspektivi udobnom simplikacijom. Pitanja dobra i zla pogrešno su izdvojena. Marx je mislio da je moral u cjelini samo jedna ideologija. ne samo psihološke. oni samo imaju roditelje koji im previše popuštaju. apstrahirana od njihova socijalnog konteksta. U svjetlu klasične moralne misli. Pozivanje na moral. a nitko to ne može postići u izolaciji. nitko ne vjeruje da objašnjenje složenih povijesnih čimbenika koji su pridonijeli usponu Hitlera znači oprostiti mu zločine. Kao što smo vidjeli. Marx je bio klasični moralist koji toga. za Aristotela su etika i politika bitno povezane. Nažalost. Anarhisti su posljedica bijednih i bezvrijednih škola. premda će nam stvarna objašnjenja zapravo pomoći da ga pobijedimo. U tom je smislu Marx bio moralist u klasičnom smislu riječi. Mora18 Tipično takvo stajalište riječi su Fredrica Jamesona.) Jameson je pogriješio ne samo zato što vjeruje da svaka etika pokušava zamijeniti politiku. a uz to postoji i posebna klasa “zlih” čina koje ne možemo.18 To je zbog toga što je počinio tipično buržujsku grešku izjednačavanja morala s moralizmom. stoga ih ponovno moramo povezati. smatramo da politička objašnjenja moraju pružiti utjehu. to ne može nitko. Žene koje prosvjeduju protiv navodećih raketa jednostavno su zaokupljene svojom penisnom zavisti. To je vrsta moralnog mišljenja koju smo naslijedili od Karla Marxa. Eagleton KB. možemo smatrati znakom namjere da se misticira. To je pojednostavljeno objašnjenje navodno pojednostavljenog fenomena. baš kao što ni Dante nije bio svjestan da živi u srednjem vijeku. On je vjerovao da moralno ispitivanje mora proučiti sve čimbenike. koji su djelovali pri nastanku specičnog djelovanja ili načina života. Berkeley and Los Angeles. Štoviše. vrlo se često koristi kako bi se izbjegli politički argumenti. čini se. 56. Prosvjednici nemaju pravo. Poput mnogih radikala od njegova doba do danas. ako ne postoje političke institucije koje vam to dopuštaju. str.Moral 121 Pa ipak. Barem danas to nitko ne vjeruje. redukcijom na mit o binarnosti. kad god se pojavi. Prema umjerenijoj verziji toga mišljenja. postoje određeni nemoralni akti koje možemo objasniti socijalno. 1979. Evo jedne od mnogih formulacija iz njegova djela: “… etiku.

Dragocjeno naslijeđe Aristotela i Marxa time je produbljeno i obnovljeno. i zato ga je. Nije točno da se načela ne mogu savijati. međutim. Marx je. To je moral kako ga je razumio. Samo.indd 122 31. Ali. Njihova nesavitljivost nije ono što ih razlikuje od ostatka našeg života. A upravo je feminizam u današnje vrijeme postao čuvar te dragocjene spoznaje.05. dok je svo ostalo ponašanje samo stvar provizornih pravila. kao što smo vidjeli. na primjer. to ne znači da odbacujemo pravila. odbacio. ali nikako ne u smislu u kojem bi to Oral Roberts ili Ian Paisley željeli priznati. predstavljaju vitalni dio prirode onoga što želimo očuvati ili potaknuti. koji na svoj način ističe isprepletenost moralnog i političkog. posve razumljivo. da ih uvijek sažimamo i ograđujemo u zakone. Kod Henryja Jamesa ima ih podosta. Paradigma klasičnog morala našega doba bio je feminizam.122 Što nakon teorije? lizam smatra da postoji skup pitanja koja zovemo moralnima. znači razumjeti ga kao složeno ispleteno tkanje nijansi. Načela mogu biti eksibilna a da ostanu načela. stoga odj…” koristila se upravo tom poentom.05 15:30:16 . znači roman s tezom. ne možemo učiniti. Eagleton KB. “Zlatokosa” nije najdublja od svih bajki. Roman s tezom* vrlo vjerojatno neće biti moralno zanimljiv. za razliku od onih koji vjeruju da se on može svesti na pravila. onog osobnog i onog vladajućeg. ili pak toliko pogubni za napredak ljudskog života. Kako ona potiču bogatstvo života. ako nemamo zakon * Autor se koristi različitim značenjima riječi “moral”. Ali stavljamo ih u drukčiji kontekst. Romani otkrivaju moralne istine. “novel with a moral”. Henry James. Takvo stajalište ne shvaća da “moral” znači ispitivanje teksture i kvalitete ljudskog ponašanja onoliko bogato i osjetljivo koliko se to može učiniti. razlika osobnog i političkog nije ista kao i razlika između moralnog i političkog. To ne znači da moramo zamišljati kako su osobno i političko ista stvar. načela ili obveze. Ali to. Oni su dio skela kojima gradimo dobar život. a možemo i previše personalizirati. kvaliteta i nih gradacija. Neki načini ponašanja toliko su vitalni. i da to ne možete učiniti ako ljude izdvojite od društvenih okolnosti. Shvatiti moral onako kako ga shvaćaju veliki romanopisci. a ne svrhe po sebi. zabrane i dužnosti. Engleska feministkinja koja je u jednom trenutku razdražljivosti razmišljala da ponese bedž na kojem je pisalo “I ono osobno je osobno. pogriješio u tome što je moral poistovjetio s moralizmom. primjerice. načela i obveze. Možemo previše politizirati. pitanja koja su posve odijeljena od socijalnih i političkih.

Moral

123

koji zabranjuje nepravedno ubijanje. Svaki uspješan i pun oblik života imat će svoje obveze i zabrane. Samo tada ćete moral početi poistovjećivati s obvezama i zabranama, umjesto s uspješnošću i punoćom. To je, grubo rečeno, odnos Sv. Pavla prema Mojsijevu zakoniku. Sv. Pavao je kritičan prema tom zakoniku, ali ne zato što pogrešno pretpostavlja da je u židovskom zakonu riječ samo o ritualnim obvezama i legalističkim zabranama, dok je u kršćanskom evanđelju riječ o ljubavi. Kako je Sv. Pavao i sam pobožni Židov, savršeno razumije da Mojsijev zakonik jest zakon ljubavi i pravde. U njemu nije riječ samo o prehrani i pranju. Židovskome zakonu nije proturječilo da se zakon uime ljudske sućuti ostavi po strani. Zakon protiv klesanja slika Božjih, primjerice, zapravo je zabrana fetišizma. Isklesati totem Boga znači od njega stvoriti ideološkog idola, kojim možete manipulirati kao magičnom spravom za ispunjenje vaših želja. Prema židovskom Svetom pismu ne smijete stvoriti sliku Boga, ne smijete mu čak dati ni ime, jer je jedina slika Boga – ljudskost. A ljudskost se jednako tako opire deniciji. Drugi takav ideološki fetiš je rad, i zbog toga zakon naređuje da se ljudi periodično, u vrijeme sabata, odmaraju. To nema nikakve veze s odlaskom u crkvu. Nije bilo crkava. Ima veze s dokolicom. Isto tako, zabrana krađe jamačno nema nikakve veze s privatnim vlasništvom. Većina stručnjaka za Stari Zavjet danas bi se složila da je vjerojatno riječ o krađi ljudi – o kidnapiranju. Mnogo štošta zbivalo se u to vrijeme, između ostaloga i stavljanje svoje šape na mladu radnu snagu iz drugih plemena. Židovi Staroga zavjeta nisu imali preveliko pouzdanje u privatno vlasništvo da bi o tome sa Sinajske gore bio potreban poseban edikt. Za razliku od bračne prevare, za koju je postojalo mnogo više dokaza. Poštovanje prema ocu i majci nije govorilo o nuklearnoj obitelji (jer nije postojala nuklearna obitelj), već gotovo sigurno o tome kako tretirati stare i ekonomski beskorisne članove plemena. Ideja o Židovima Staroga zavjeta kao o šačici birokratskih legalista dio je kršćanskog anti-semitizma. Možemo ga sporadično pronaći već u antisemitskom Novom zavjetu, u karikiranju farizeja. Farizeji su zacijelo bili čistunci, ali su bili i anti-imperijalni židovski nacionalisti, pristaše zelotističkoga revolucionarnog podzemlja. Premda je prilično opako

Eagleton KB.indd 123

31.05.05 15:30:17

124

Što nakon teorije?

psovao farizeje, dijelom zato da se od njih odvoji, mnogo onoga što je izgovorio Isus zvuči kao standardni farizejski materijal. Isto tako ne može biti ljubavi bez zakona. Ljubav za židovskokršćansku tradiciju znači djelovati na određene stvarne načine; ljubav nije samo toplina u srcima. Ona ne označava romantični osjećaj prema bolesnima i zatočenima, nego brigu za njih. A sve to s vremena na vrijeme treba kodicirati, između ostaloga zato što siromašnima treba zakon kako bi se obranili. Bili bi ludi da se oslanjaju samo na kaprice dobroga srca svojih nadređenih. Ljubav je notorno opskurna, složena stvar, a moralni je jezik način da se pokušamo usredotočiti na to što ona znači. Uputa “ljubi svog bližnjega” nije kršćanska izmišljotina, ona potiče iz Knjige Levićana iz Staroga zavjeta. Ljudi nisu čekali na dolazak nekog sumnjivog židovskog proroka iz prvog stoljeća, koji je uz to vjerojatno bio manje karizmatičan od svojrg mentora Ivana Krstitelja, kako bi mogli početi biti dobri jedni prema drugima. Kako je rezultat nejasnoće nepravda, zakoni moraju biti precizni. Silovatelj primjerice, može biti oslobođen jer je pisac zakona bio pretjerano dvosmislen. Stoga onima koji pregovaraju s grubim poslodavcima možemo dati dobar savjet – da zatraže što precizniji ugovor. Duh zakona ne treba uvijek preferirati slovo zakona. Ako Shakespearov Shylock na svoj ugovor dopisuje “neljudski”, jer time pokušava izreći hipokriziju kršćanske vladajuće klase koja se oslanja na svakakve otrcane smicalice ili podmuklo verbalno zanovijetanje kako bi nekoga iz vlastite sorte pustila s udice. Shylockov legalizam, u nekoj monstruoznoj parodiji, mogao bi i sam biti prikaz sličnih strategija. To za podlog Židova ne bi bio tako mali doseg. Ne smijemo, dakle, plakati zbog preciznosti zakona u napadu nekog mlakog sentimentalizma. Isus rogobori protiv legalizma, ali uglavnom zadržava židovski zakon. Jedan od razloga zašto ga je židovska vladajuća klasa izručila rimskoj kolonijalnoj sili, bila je vjerojatno činjenica da se nije mogla složiti s njegovim kršenjem Mojsijeva zakonika. Zakon mora biti grubo impersonalan kako bi sve pod njegovim okriljem mogao jednako tretirati. “Privilegij” znači “privatni zakon”. Postupati s ljudima jednako ne znači da sve ljude smatramo jednakima; to znači da jednako pazimo na jedinstvenu situaciju u kojoj se nalazi svaki pojedinac. Jednakost znači davati istu težinu partikularnosti jednog

Eagleton KB.indd 124

31.05.05 15:30:17

Moral

125

pojedinca kao i drugog. Poslije ćemo vidjeti da i u ljubavi postoji ista vrsta nehumane anonimnosti. Ali prema Sv. Pavlu, zakon je zapravo napravljen za djecu i novake. On postoji za moralno ovisne, one koje još treba podupirati skelama kodova i ukora. Oni još nisu razvili spontanu naviku prakticiranja vrline, i još o moralu misle na praznovjeran način kao o stvari koja ugrožava ili smiruje neki viši autoritet. Oni imaju teoriju etike za malu djecu. Zakon im može pomoći da odrastu do neke ugodne moralne autonomije, ali oni će postati moralno autonomni kada uspiju odbaciti štake i počnu hodati sami. Isto tako znamo da je netko potpuno naučio albanski tek kad se prestao služiti rječnikom. Ili, isto tako možemo vidjeti da se nečija umjetnička karijera rasplamsala tek kada počne rastezati pravila ili improvizirati naučena pravila slikarstva ili prozodije. Učenje pravila pomaže mu da intuitivno shvati kada ih treba odbaciti. Nije trebalo dugo da kulturalni teoretičari shvate kako ne možemo živjeti bez ikakvog moralnog diskurza. Oni na vlasti sposobni su za takvo što, jer čisto administrativnim terminima uvijek mogu denirati moć. Politika je tehnički posao javne administracije, dok je moral privatna stvar. Politika pripada ministarstvima, moral spavaonici. To je stvorilo mnoga nemoralna ministarstva i politički opresivne spavaonice. Otkako se politika redenirala kao čisto proračunata i pragmatična, ona je postala gotovo suprotnost etičkome. Ali kako je bila nedovoljno ogoljela da oljušti i posljednje slojeve etičkoga, politika se počela voditi uime određenih moralnih vrijednosti koje je istodobno morala kršiti. Vlasti su te vrijednosti trebale kako bi si pridale legitimnost, ali one su istodobno ozbiljno počele ugrožavati moral. To je jedan od razloga zašto smo sada svjedoci osvita jedne nove, post-etičke epohe, u kojoj svjetske sile više i ne pokušavaju posebno altruističkim jezikom prikriti svoje ogoljele sebične interese, nego su drsko izravne u njihovu izražavanju. Ali politička ljevica ne može denirati političko na takav čisto tehnički način, jer njezina vrsta emancipacijske politike ne može izbjeći pitanja vrijednosti. Međutim, kada su neke tradicionalne vrste ljevičarske misli pokušale učvrstiti svoje političke planove i pretvarati ih iz besposlena utopijskog sna u znanstveni i materijalistički posao, tada su češće počele ugrožavati upravo one vrijednosti koje su pokušavale

Eagleton KB.indd 125

31.05.05 15:30:17

kojima onda vi dodajete subjektivni vrijednosni sud – “dobro”. a ne zbog naših subjektivnih reakcija na to. Nije tako da obojica vidimo isti skup moralno neutralnih zičkih djelovanja. Kada neku situaciju smatramo zlostavljačkom ili eksploatatorskom. Ona nije uspjela pružiti uvjerljive argumente protiv onih koji ništa loše ne vide u sputavanju ili zlostavljanju drugih. a nijedan od tih načina nije posebno privlačan. na znanstvenim temeljima ustanoviti ideju pravde. Možete se koristiti univerzalnim jezikom i govoriti o tome što pripada dostojan- Eagleton KB. Razumjet ćemo je samo unutar određenog konteksta pretpostavki.indd 126 31. a ja subjektivni vrijednosni sud – “loše”. ja ne vidim što se zapravo dogodilo. Dokazivati da je nešto anti-semitizam. Znači li to da je represija stvar nečijeg subjektivnog mišljenja? Nipošto. on ulazi i u opis samih djelovanja. niti odgovoriti zašto je potlačenost općenito jedna loša ideja. Radikal ima dva načina da odgovori na pitanje zašto je eksploatacija pogrešna.05 15:30:18 . Represija ne postoji pred nama na isti način na koji postoji mrlja ljubičaste boje. a da se ne pozivamo na uvjerenja i motivacije koje ona podrazumijevaju. i zbog toga je socijalistička kritika kapitalizma. a da se pri tome ne poslužimo pojmovima poput zavisti. Ako opisujem anti-semitistički napad čisto ziološkim terminima. Gotovo svi se slažu da je eksploatacija loša. i to je jedini razlog zašto se kulturalna teorija uspjela izvući iz toga bez posljedica.126 Što nakon teorije? ostvariti. A ne mogu se složiti ni o tome što treba nazvati eksploatacijom. pa onda uime čega točno denunciramo kapitalizam. znači sukobljavati se zbog tumačenja onoga što se događa. U cjelini. sudove zbog kojih politika neugodno počinje sličiti etici. Jer to uključuje normativne sudove. Moralni jezik nije samo skup pojmova koji postoje zato da se zabilježi naše slaganje ili neslaganje s nekim djelima. Ne možemo opisivati što se događa. Samo rijetki to tvrde. Moralni jezik barem u tom smislu nije čisto subjektivan. ropstvo ili seksizam? Ako nemamo blagog pojma kako izgleda nepotlačenost.05. ili feministička kritika patrijarhalnosti. Isto tako. nužno nudimo njezino tumačenje. daleko od samoevidentnosti. kulturalna je teorija pokazala da je prilično neuspješna u tom poslu. Nemoguće je. ne možemo opisati nekoga kao potlačenog. primjerice. promatraču koji ne poznaje djecu ne možemo reći što se događa ako malo dijete drugome uzme igračku. Jedino se ne mogu složiti o tome zašto se u tome slažu. suparništva ili zamjeranja.

postaje sve teže opravdavati vlastiti način života na tako opušteni način. Drugo. Takav slučaj. takvome bi opravdanju i načinu života vrijeme moglo biti na izmaku. Ne baš tako Eagleton KB. te smatrati da ideje slobode i pravde proizlaze iz tradicija. u vrijeme kada se on usmjerava na novi ekstremizam globalno agresivne faze. nego i s postmodernim lozoma poput Richarda Rortyja. vjerujemo u slobodu govora ili u nužnost neke stope nezaposlenosti jer je to dio našeg kulturnog naslijeđa. U ovome trenutku. primjerice. zašto se to ne odnosi i na preprodavače droge? U onim rijetkim prilikama kada ih je uopće mogla postaviti. ali da je opravdana ako je riječ o ljudima koji su bili podređeni kolonijalnoj vlasti? Mislite li da oni još nisu dostigli tako visoke ideale? Je li bit u tome da kanibale razumijemo ili da se oni promijene? Ako je tako. u ovim je post-metazičkim vremenima dovoljno dobro poslužio zapadnoj civilizaciji. Ako vašim vrijednostima ne možemo dati nikakvu apsolutnu snagu. Mi. premda su čisto kulturne i povijesne. povijest postaje vlastito opravdanje. Običaji i praksa od svih su argumenata najbolji. U određenom smislu mi činimo to što činimo zato što činimo to što činimo. kulturalna je teorija najčešće izbjegavala takva pitanja. u ropstvu ne vidi ništa loše? Znači li to da je ono prihvatljivo? Smatrate li da je osveta nemoralna. poput Aristotelove. Prvi se čini previše općenit da bi bio koristan. i nema nikakvu metazičku potporu. Ali došao je kraj razdoblju u kojem je to više ili manje bilo prihvatljivo.Moral 127 stvu čovjeka kao vrste. a drugi upada u uobičajene probleme moralnog relativizma. ali ista logika vrijedi i za vaš alternativni način prakticiranja. i to ne samo zato što je zaokuplja al-Qaida. kao što je u obrani Britanskoga carstva i Doma lordova dokazivao Edmund Burke. Problem s prvim pristupom jest da istiskuje povijest. pragmatične vrste moralnog opravdanja su vrlo popularne na Zapadu. Prvo. a problem s drugim jest da je on u povijest premalo uključen. onda protiv tog naslijeđa ne možete pružiti nikakve krajnje uvjerljive argumente. koji ne povezujemo samo s romantičnim konzervativcima poput Burkea. Ali unatoč tomu.05.indd 127 31. Nakon dugog razdoblja. Američka vlada trenutačno je u rukama ekstremista i polu-fanatičnih fundamentalista. To je naslijeđe posve slučajno.05 15:30:18 . ili se možete koristiti onim lokalnim. koje nad nama imaju vrlo uvjerljivu vlast. intelektualcima postaje sve teže opravdati način života koji je postao vrlo nonšalantan i opušten u opravdanju samoga sebe. Što ako vaše pleme ili tradicija.

i kada moral i manire sve češće počinju odražavati dvodimenzionalni svijet nagona. I zbog toga je visokoparnu hipokriziju zamijenio arogantno eksplicitni sebični interes. ciničnosti i sebičnoga interesa. čvrsta se moralna pravila sve se više opuštaju. A bilo je i sve manje kritičara kojima se trebao pravdati. ali one su to očitije u sukobu s našim stvarnim ponašanjem.128 Što nakon teorije? davno. Sekularna. što su politički protivnici tijekom posthladnoratne faze manje ograničavali zapadnjački sustav. ali mu one sve hitnije trebaju otkako je suočen sa sve većim političkim neprijateljstvom koje stvara njegova ekspandirajuća ambicija. Zapad će se napokon morati potruditi da ponudi neko bolje objašnjenje od onoga da je prezir prema autoritarizmu i manipuliranje poslovnim knjigama gigantskih korporacija jednostavno način njegova života i njegovo opravdanje. ali tradicionalno. impresivno su idealistične. Teret bijelog čovjeka. daje šuplji zvuk popovskoj misi o tome zašto Bog dopušta genocid.05. zazivanje fundamentalnih vrijednosti bit će sve teže razlikovati od one vrste fundamentalizma koju Zapad namjerava pokoriti. pragmatična kultura koju je on sam stvorio. ti kodovi počinju gubiti svoju vjerodostojnost. to teže postavlja uvjerljive obrane svog načina života.indd 128 31. Istodobno.05 15:30:18 . Kako zapadnjački kapitalizam ulazi u svoju post-metazičku fazu. on je postajao sve sposobniji za ekspanziju i intenziviranje svojih aktivnosti. kapitalizam je jogunast prema svim restrikcijama. Što kapitalizam postaje korumpiraniji i grabežljiviji. Bilo kako bilo. zbog uspona metazičkog neprijatelja Zapada u liku muslimanskog fundamentalizma. ali mu je bilo sve teže ogrtati se plaštem humanitarnih aktivnosti i globalnog altruizma. Te je ideale bilo neugodno slušati jer su se groteskno sukobljavali s onim što su ljudi stvarno namjeravali učiniti. Stoga se otvorio jaz vjerodostojnosti između činjenica i vrijednosti koji je bilo sve teže prikriti. on je taj anarhični impuls skrivao restriktivnim moralnim kodovima. zapadna se civilizacija pri legitimiraju svojih sumnjivijih aktivnosti koristila doktrinama koje su zvučale svečano: Božja volja. Sudbina Zapada. Kada solidno časna srednja klasa sve više postaje dio prošlosti. naime. U praksi. moralne vrijednosti koje odražavaju ono što stvarno radimo mnogo su prihvatljivije ali imaju lošu stranu – one. više ne mogu poslužiti za legitimiranje takvih aktivnosti. Možda će se pokazati da će njegovi neprijatelji pobijediti time što će Eagleton KB. No. Moralne vrijednosti koje utvrđuju što bismo trebali raditi.

Stoga su ti sudovi ostali visjeti u zraku.).). jer je Kantova moralna misao apsolutistička. na opće čuđenje ona je to učinila na kantovski način.05. a taj način proturječi matici – glavnini suvremene teorije. upravo u samom činu borbe Zapada protiv njih. Ona jednim novim jezikom rekonstruira prilično zastarjelu ideju. Jean-Francoisa Lyotarda i J. Ali ta je koncepcija nametljiva i po 19 Za opis ove verzije etike. To je čudno. Za Jacquesa Derridu. moralni sudovi postoje. danas na udaru.20 Možemo se samo nadati da se Derrida neće pojaviti u poroti kada se nečiji slučaj pojavi pred sudom.19 Prema tom stajalištu. Između svijeta i onoga kako se moramo ponašati u njemu. ničim izazvani. prema kojoj je moral stvar nametanja i obveza. misaonu i zastrašujuću djelatnost.05 15:30:19 . Jacquesa Derride. počela se konačno pojavljivati moralna teorija o misterioznom.) U djelima kritičara i lozofa poput Paula de Mana. u: Jean-Michel Rabate i Michael Wetzel (eds. 1993. New York. u bilo kojem smislu riječi. Jacques Derrida et la pensee du don. etika je pitanje apsolutnih odluka – a te su odluke vitalne i nužne. Zakon ili Drugi. ili između nas i onoga što bismo trebali činiti. 20 Vidi Jacques Derrida. Kada se kulturalna teorija konačno suočila s etičkim pitanjima. više nije postojala nikakva veza. ti načini ne mogu poslužiti kao temelj moralne prosudbe. “Deconstruction and Human Rights”. a takve sudove od nas traže sublimno enigmatski. Eagleton KB. Emmanuela Levinasa. koji na nas postavlja apsolutan. Freedom and Interpretation. Kako za te mislioce postojanje svijeta i nas nije nikakav poseban načina postojanja. Paris. kakve li ironije. za nas utjelovljenom u nekom Drugom. vidi Terry Eagleton. (Ali istina je također da je jedan dio teorije igru uspio pretvoriti čak u ozbiljnu. Ozbiljna atmosfera kantovske etike teško se spaja s hedonističkom zaigranošću postmoderne misli. i to. oblika znanja i načina konceptualizacije. 1992. kao u Aristotela ili Marxa.indd 129 31. Možemo početi primjedbom kako je riječ o vrlo nametljivoj koncepciji moralnosti. nespoznatljivom moralnom zakonu. i iz nas izvlači isto tako beskrajan osjećaj odgovornosti.Moral 129 ga nužno pretvoriti u sliku samih sebe. Hillis Miller. L’Ethique du don. bezuvjetan zahtjev. ali i krajnje “nemoguće” jer izlaze iz okvira svih danih normi. u: Barbara Johnson (ed. ali im nedostaje bilo kakav kriterij ili racionalni temelj. “Donner la mort”.

umjerenosti. Nasuprot tomu. Time se postiže pažljivo smišljeni učinak banalnosti.130 Što nakon teorije? svojoj sublimnosti i visokoparnosti. Evanđelje po Mateju govori o drugom dolasku Isusa. u biti animalni. a ne koliko smo skrupulozni u obnašanju ritualnih dužnosti. Pitanje spasa pretvara se u pitanje jesmo li pokušali zaštititi siromašne od nasilja bogatih. inače njegove uvjerljive knjige Ethics: An Essay on the Understanding of Evil. London. Ona otima odjeke religijske misli.05. poput svega oko nas. Moralna je misao vratila tijelo natrag u naš diskurz. želimo reći da je on u krajnjoj liniji. a ne okultna stvar. Kada kažemo da je moral u biti biološko pitanje. tjelesni i stoga animalni identitet.05 15:30:19 . Etičko područje jedna je privilegirana razina na kojoj nam Drugo okreće svoje svjetlo lice i pred nas postavlja neki nedokučiv ali neizbježan zahtjev. Osamnaesto je stoljeće u 21 Odbacivanje biološkoga kao pravog područja etike u djelu Alaina Badioua jedno je od upitnijih obilježja. razboritosti. Leavis. požudnom. a počinje s dobro poznatim. Novi zavjet isto tako prihvaća prilično opušten odnos prema seksu. ta se etika kupa u auri religioznosti. etičko stajalište iz Novog zavjeta bitno je nereligiozno. ona zaboravlja kako etičko može biti banalno. krhkom. a istodobno ih lišava svog ozloglašenog sadržaja. 1998. U biti to pripada biologiji. ovisnom. i doista svi fenomeni morala. Dependent Rational Animals.21 Kako tvrdi Alasdair MacIntyre. R. 8.indd 130 31. London i New York. Spas se svodi na svakodnevni posao poput hranjenja gladnih. bolnom. prijestolja i oblaka slave. starozavjetnim slikama spuštanja anđela. baš kao što su to svojedobno činili Matthew Arnold i F. U tom je smislu etika nalik na estetiku koja se sredinom osamnaestoga stoljeća rodila kao način ispitivanja tjelesnih iskustava.”22 Riječ je o smrtnom. ako ne i isključivo. Friedrich Nietzsche je tvrdio da su korijeni pravde. Čak i nebesa su svojevrsno razočaranje. ekstatičnom. hrabrosti. Pomoću religijske retorike ispražnjene od bilo kakvog religijskog jezika koji bi imao određeno značenje. sućutnome tijelu koje čini temelj svakom moralnom mišljenju. Poput religiozne misli. 2001. odijevanja golih i posjećivanja bolesnih. “Ljudski je identitet u prvome redu. ona etičko vidi u odnosu prema vječnosti umjesto prema svakodnevnom. str. Drugim riječima. Tipično židovskim stilom spas se opisuje kao etička. a ne kao jezik umjetnosti. Eagleton KB. a ima i vrlo maglovit odnos prema obitelji. 22 Alasdair MacIntyre. ukorijenjen u našem tijelu.

ali ona postaju nesposobnija za reakciju. “propovijedanju”. “nesvjestici”. Za razliku od toga. zahtijeva priličnu količinu kulturne sosticiranosti. Tehnologija je ekstenzija naših tijela koja može otupjeti našu sposobnost osjetljivosti prema drugima. Istina je naravno da su sve naše potrebe. koju su žrtve oduvijek priželjkivale. a ta je sposobnost. Materijalno tijelo je ono bitno u prostoru i vremenu što dijelimo s ostatkom naše vrste.05. utemeljena na našoj međusobnoj materijalnoj ovisnosti.Moral 131 svojim kultovima sentimenta i osjetljivosti na svoj ekstravagantan način razumjelo da je moralni govor u biti jezik tijela. Bezbolnu smrt. Marx je mislio da nas je pretvaranjem naših osjetila u robe kapitalizam lišio naših tijela. Ono što nas može uvjeriti da nekim ljudskim tijelima nedostaje ikakav zahtjev prema sućuti – jest kultura. možemo govoriti o moralu kao o univerzalonom. uzbuđenju i stimulaciji dvosmisleno je lebdio između zičkog i duhovnog. Moralne se vrijednosti temelje upravo na toj sposobnosti uživljavanja i bliskosti prema drugima.05 15:30:19 . Ali naša materijalna tijela su takva. da u načelu budu sposobna za suosjećanje prema svim drugim jedinkama naše vrste. Po njegovu mišljenju. a ne samo zbog prosvjetiteljske apstrakcije. Smatrati neke naše bližnje nehumanima. potrebna nam je znatna politička transformacija. i moraju biti takva. Kult senzibilnosti razvio je jezik kojim u istome dahu može obrađivati moralno i materijalno. Razgovor o “utopljenosti”. devetnaesto je stoljeće u svim tim stvarima bilo bitno umišljenije. Vojna tehnologija izaziva smrt ali uništava iskustvo o njoj. simpatija i živčani sustav. Jednostavnije je pokrenuti napad raketama koji će uništiti tisuće ljudi negoli jednog čovjeka ubosti u želudac. Jednostavno je druge uništiti kada su daleko. požude i boli uvijek kulturno specične. Tehnologija naša tijela čini znatno eksibilnijima i sposobnijima.indd 131 31. sada slave i sami počinitelji. ali to nije jednostavno kada morate slušati njihove krike. Eagleton KB. a taj način zovemo tehnologijom. Da postoje. Upravo zbog tijela. trajnost i intenzitet. To doslovno znači zanemariti svjedočanstvo naših osjetila. Tehnologija preustrojava naša osjetila za brzinu i raznorodnost umjesto za dubinu. anđeli ne bi bili moralna bića u nekom našem smislu riječi. Postoji i drugi način kojim se kultura može umetnuti među ljudska tijela. Nad tim bi se u svakom slučaju morali zamisliti oni kojima je “kultura” instinktivno jedan pozitivan pojam. “mekšanju”. da se urazumimo i dođemo do svojih pravih osjetila. pak.

labavije spojene sa svojim osjetilima i da ih mogu širiti 23 ibid. Moralno je tijelo takoreći tamo gdje se materijalna kultura spaja sa smislom i vrijednošću. i bez sumnje su iznimna bića u svakom smislu. oni se. kao što je to bilo s dvorovima Karla I. Eliota. ili između Baudelairea i T.05 15:30:20 . Isto tako. prema njima se taj jaz ne može premostiti. naturalisti. univerzalne životinje. grube prirode.indd 132 31. Kako su više ili manje ograničeni na neposredni život svojih osjetila. Danas je to neugodno kulturalistima. Zbog tijela s kojim smo rođeni mi smo. U jednom smislu.23 Između nejezičnog i jezičnog ovdje postoji nešto što možemo nazvati transformativnim kontinuitetom. I kulturalisti i naturalisti iz svojih različitih kutova previđaju tu konvergenciju. inteligentnije životinje. Eagleton KB.132 Što nakon teorije? Traženje sličnosti između ljudi i životinja humanistima se činilo neukusnim. i Williama III. Na suprotnom kraju od humanista i kulturalista jesu tzv. osim ako to vrlo dobro ne skrivaju. Istina je da su “više”. a drugi što precjenjuju kontinuitet između ljudi i drugih stvorenja. jedni zbog toga što podcjenjuju. Hermelini su mnogo partikularniji. oni dopuštaju kulturi da potpuno kolonizira prirodu. Ali i Alasdair MacIntyre jamačno ima pravo kada ističe da i kao kulturna bića. moral je veza između prirodnog i ljudskog. To apsolutno nije razlog da se prema njima odnosimo pokroviteljski. Poput seoskih idiota i policijskih službenika iz susjedstva. “mi ostajemo animalne osobnosti s animalnim identitetima”. ali oni se gledaju u oči jer zadržavaju oštro razlikovanje jezika i kulture. Nije riječ samo o životinji koja ima jezični bonus. Zapravo. pa se materijalnost počinje razgrađivati u “smisao”. koji ističu prirodne oblike ljudskosti i smatraju da između ljudi i drugih životinja postoji kontinuitet. materijalnog i smislenog.05. ne bave tako apstraktnim pothvatima kao što je konstruiranje raketa za navođenje ili njihovim bacanjem na druge. oni su u biti lokalna bića. kulturalisti imaju pravo: sposobnost za jezik uključuje kvantni skok koji mijenja cijeli svijet toga bića. Kako njihova tijela nisu sklopljena za proizvodnju i komunikaciju. i glupave. Kulturalisti se od humanista razlikuju po tome što odbacuju ideju ljudske prirode ili biti. uključujući i svijet naših osjetila. 49. oni su ograničeniji u svojem osjetilnom iskustvu od nas. Hermelinima je čini se posve dobro na njihov provincijalni način. dakle. S.. str.

Možete biti skloni hermelinima. i dalje su skromni. mlate po glavi i pljuju jedni na druge. za nas je to teško.05. feministi i patrirarhalci ne izvlače bodeže kada jednostavno govore o različitim stvarima. a katkada i nemoguće. u usporedbi s nama – zvijerima što kuju znakove. Različitost podrazumijeva i anitet. I to je ta udobnost dijeljenja vlastite prirode s drugima. Ali zajednička ljudska priroda koja stvara smrtonosne svađe. ne možemo reći da se s njima ne slažemo. Njegovo je tijelo naprosto previše različito. Oni nemaju pojam različitosti. “U načelu”. priznajmo. Naše potrebe katkada mogu biti u sukobu s njihovima.Moral 133 mnogo dalje izvan vlastitih tijela. Mi u načelu možemo oblikovati mnogo dublju i bogatiju komunikaciju od zičkog kontakta s drugim članovima vrste.05 15:30:20 . S hermelinom ne možete slaviti solidarnost. Eagleton KB. upravo zato što su naša tijela takva kakva jesu. Sukob je moguć samo unutar nekog zajedničkog okvira. Socijalisti i kapitalisti.indd 133 31. čini bitnu razliku. Upravo je kultura primarni razlog našeg razlikovanja. morali bi se prisjetiti koliko bi ljudska povijest gotovo sigurno bila miroljubljivija da se nikada nisu pojavile kulturne razlike i da svijet potpuno nastanjuju Kinezi homoseksualci. da pojedinci dijele zajednički “rodni bitak” znači da oni mogu biti u sukobu jedni s drugima. moramo istaknuti. da se mogu urotiti. A hermelini ne mogu armirati svoju različitost spram nas. kako to čini Marx. Mi nemamo “otvorenih pitanja” s hermelinima. žestoko sporiti i ubijati zbog kulturnih ili političkih razloga. ali to čine samo zbog viših kulturnih razloga…” Oni kojima je kultura danas poželjna riječ. i koji bez zadrške slave kulturne razlike. stvara i solidarnost. ali i bezopasnija od naše. Samo netko s kim možete komunicirati može potvrditi da je drukčiji od vas. zbog kulture i politike. Grubo rečeno. kako Robert Musil ironično ističe u svojem romanu Čovjek bez svojstava: “Oni se. recimo ako ih neki vaš bližnji namjerava izbrisati s lica zemlje. ali kako ne možemo s njima o tome razgovarati. recimo kada uništavamo njihov prirodni rezervat kako bi kroz njega prokrčili autocestu. Hermelinska egzistencija mnogo je dosadnija. ali razmjeri te njihove mogućnosti. ali s njima ne možete imati duboku. Tvrditi. stoga su različite i stvari s kojima se rađa.

Ali to je i zbog toga što je vrsta komunikacije koju možemo uspostaviti s ljudima iz različitih kultura. Kako su naša tijela sklopljena za kulturu. za tijelo koje nije oblikovano za složenu materijalnu proizvodnju ne možemo reći da ima ljudsku “dušu”. Hermelin jednostavno za to nema “nos”. ali ne znamo kako si oni to osmišljavaju. Biti kulturno biće pretpostavlja mnogo zajedničkih praksi. a stoga i njihova materijalna praksa. simboličnost. Cijena koju danas Zapad traži od slabijih. siromašnijih kultura koje jednostavno žele preživjeti jest da ukinu svoje razlike. Kultura je nama prirođena. s dobro poznatim strašilom univerzalnosti s kojim svaštare postmodernisti. možemo imati odnos s ljudima iz druge kulture. osim ako ne želite izbjeći mnoge posjete psihijatru koji će vas slomiti. Ljudska tijela mogu preživjeti i napredovati samo uz pomoć kulture. To je dijelom zato što su i oni kulturna bića poput nas.05. Ali to nije najveća tragedija s kojom se suočava suvremeno čovječanstvo. morate uglavnom prestati biti ono što jeste. I barem je jedan lozof tvrdio da čak i kada bi te životinje mogle govoriti. njihovi su životi za nas zatvoreni. univerzalnost je zapadnjačka urota koja prevarantski po cijelome svijetu projicira naše lokalne vrijednosti i vjerovanja. Ali zanim- Eagleton KB. i budući da značenje. upravo zato što se njihova tijela. neusporedivo bogatija od našeg bavljenja nejezičnim stvorenjima.indd 134 31. Kako bi napredovali. Ustvari. bitno razlikuju od naših.134 Što nakon teorije? ispunjenu. Bit je u tome da su nam ljudi iz kultura vrlo različitih od naše u načelu dostupniji od nama dragog španijela koji dugo živi. bez obzira na bilo kakve prepreke među nama. uzajamno sretnu vezu. Postoje hitnije stvari o kojima bi se trebalo brinuti od vječne šutnje hermelina. Budući da ne možemo razgovarati s hermelinima. u vrijeme kada pišem ove retke. tumačenje i slično čine bit onoga što jesmo. Kako to znamo? Pa tako da promatramo što rade. taj lažni univerzalizam poznajemo pod imenom George Bush. utemeljenu na našim tijelima. Sama riječ “razumijevanje” odmah se mijenja kada prestanemo govoriti o španijelu i počnemo govoriti o ljudima iz Sardinije. Bez nje bismo umrli vrlo brzo. Usporedimo sada takvu materijalističku ideju univerzalnosti. Hermelin nema našu vrstu “duše”. mi ih ne bismo mogli razumjeti. U tome ima istine. a s hermelinima ne možemo. Primjerice. Možemo promatrati što rade.05 15:30:20 . Prema tom stajalištu.

sada imamo materijalnu bazu pomoću koje se on može realizirati. godine. više nije puki san.05 15:30:21 . morala bi postaviti temelj svjetskom poretku u kojem bi potrebe svakog pojedinca mogle biti zadovoljene. i kada će imati dovoljno duhovnih i materijalnih dobara. ističe njegovu drugotnost. Sumnjive vrste univerzalnosti tvrde da smo svi jednaki. Suočiti se s drugim ljudskim tijelom istodobno znači suočiti se i s jednakošću i s razlikom. Tijelo je možda temeljni način pripadanja drugome. Ona nije oprečna zajedničkoj prirodi. ali isto je tako jedinstveno individualizirani način postojanja. oni je prvo vide u vrijednostima i idejama. Upravo to da se prema njemu možemo odnositi. To je nešto što činimo.05. Cilj socijalizma bio je prevesti tu činjenicu u vrijednost. obično reagiraju slično nasilnim ponašanjem. Individualizacija je aktivnost svojstvena postojanju naše vrste. možemo očekivati bujanje sukoba. Ali to nije samo moralna uputa. Prave vrste univerzalnosti razumiju da različitost pripada zajedničkoj prirodi. kako to često biva. pa ljudi. Činjenica da smo postali univerzalno komunikativna vrsta – činjenica koju uglavnom trebamo zahvaliti kapitalizmu. Stanje će tada biti upravo suprotno nekoj umrtvljenoj utopiji. Druge stvari u svijetu nisu nam strane u istom smislu. Takav život. jer o našem Eagleton KB. Tijelo drugoga istodobno je strano i poznato. kao što bi to bio 1500. upravo način kako na to gleda George Bush. razlika i različitih mišljenja. ali samo zato da ih ponovno ustanove kao sukobe. čiji su identiteti ugroženi. ako ga ne ostavrimo. Što je. moglo bi se dogoditi da završimo bez ikakve materijalne baze. “Treba” znači “može”: sami izvori koji su stvorili globalnu egzistenciju u biti su omogućili i novi oblik političke egzistencije. Ali s čijeg gledišta? One brišu razlike. Jednom kada se svatko bude mogao uključiti u političko djelovanje. To nije materijalistička nego idealistička koncepcija univerzalnosti. Između ostaloga zbog toga što će biti mnogo ljudi koji će moći izraziti svoja stajališta i dobiti mogućnost da ih se čuje u javnosti. Ukidanje razlika je nasilnički posao. Zbog nekih tehnologija koje je razvio kapitalizam.indd 135 31. To je praksa.Moral 135 ljivo je da kada postmodernisti usmjere pozornost na univerzalnost. a uvjeti nisu zadani. Zapravo. argumenata. Univerzalnost je danas u određenom smislu materijalna činjenica. tvrde obično marksisti. Globalno selo mora postati kooperativna zajednica naroda.

Zapravo. i ono što pripada “vrsti”. Ali mi ipak umiremo. postavlja u središte stvari. Za današnju kulturalnu teoriju. Ali smrt. ontološki solidnijom. Naše nestajanje. više nije u modi. Riječ “specičan” znači i ono pojedinačno. Ako stvarnost svijeta ovisi o našem diskurzu o svijetu.05 15:30:21 . a to je jedan od razloga zašto takvo mišljenje tamo može prosperirati. Eagleton KB. Pretvoriti cijeli svijet u kulturu jedan je način poricanja njegove neovisnosti o nama. sav taj zoološki govor o ljudskim bićima kao prirodnoj vrsti krajnje je sumnjiv. Smrt je konačna pobjeda prirode nad kulturom. a ne njezina alternativa. Tvar je uvijek posebna stvar: ona je uvijek specična. Time se naša egzistencija čini manje kontingentnom. Kako humanizam. zadaća brige i zaštite ljudske nadmoći prešla je na kulturalizam. kao što ekonomizam sve vidi u ekonomskim. Nijemim stvarima oko nas bilo je posve dobro mnogo prije negoli smo se mi našli na sceni. čini se da to ljude kao životinje. u to vrijeme one uopće nisu bile nijeme.05. Kulturalizam je oblik redukcionizma koji sve vidi u kulturnim okvirima. koja ocrtava nepodnošljivu granicu naše beskonačne volje. Mi dajemo jezik nijemim stvarima oko nas. i stoga je autonomija funkcija naše ovisnosti.indd 136 31. Kulturalizam naravno ima pravo da prirodni događaj poput smrti možemo označiti bezbrojnim kulturnim stilovima. To je projekt koji moramo ispuniti. odveć je nepristojan događaj da bi se o njemu govorilo u društvu poput Sjedinjenih Država. ma kako “decentrirani” bili.136 Što nakon teorije? jedinstvenom identitetu pregovaramo u istom mediju koji dijelimo s drugima. iz kojeg dolazi najveći dio kulturalističke misli. kulturalizam zato ističe da se naša materijalna priroda konstruira kulturno. ne sprječava je da bude ksan dio naše stvaralačke prirode. To je autonomija koju krčimo pred sobom na temelju naše zajedničke egzistencije. Biti pojedinačno ljudsko biće nije isto što i biti pojedinačna breskva. jest nužnost. a ne naše pridavanje smisla. između ostaloga. i manje podložnom smrti. i time nas lišava mogućnosti naše smrti. jer jedino mi stojimo između stvarnosti i čistog kaosa. To što je smrt označena kulturno. vjerovanje u jedinstveni status ljudskih bića u prirodi. a ne bilo kakva. Stoga je za nj neugodna istina da smo. Mi smo dragocjeni čuvari smisla. prirodni materijalni objekti ili životinje. jer samo ih mi deniramo kao nijeme. Život naše vrste omogućuje nam da utvrdimo jedinstveni odnos prema vrsti koji zovemo osobnim identitetom.

U svakom slučaju. Postoje također mnogi aspekti naše biti koje nikako ne možemo promijeniti. poput kuge ili patrijarhata.05. takvo stajalište često pretpostavlja da je sve što je trajno nevaljano. i pobjedonosno pretvaraju Prirodu u plastelin koji lako možemo oblikovati. Zapravo. zbog kojih moramo biti zahvalni. pretili novinski magnati – sve odlazi u zrak. nego previše. sporazumi o razoružanju. a ljubav nestaje/Što više treba reći?” Ali postoje i mnoge stvari. Postoje mnoga prilično trajna obilježja ljudske egzistencije. Nepromjenljiva je činjenica da su ljudska bića uvijek i svuda socijalne životinje. a monstruozno narasle korporacije implodiraju. koje ne mogu nestati dovoljno brzo. “Čovjek je ljubav. i početi sami sebe tretirati kao bića koja se ne mogu promijeniti. i sve to blistavo paradira na modnim Eagleton KB. a da se zbog toga ne moramo osjećati posebno potišteni. Promjena nije poželjna po sebi.05 15:30:21 . Ljudski identiteti se ljušte. barem za neke od nas. Cijele kulture nestaju preko noći. Sve što je solidno – banke.indd 137 31. gura ih se prema lopovskom načinu razmišljanja. Bilo kako bilo. Ljudi frenetično nastoje steći nove sposobnosti kako ih ne bi bacili na hrpu starog željeza. Niti je ona po sebi nepoželjna.Moral 137 Ako se ne budemo stalno prisjećali da smo kulturne životinje. Yeatsove žalopojke: . ponovno ćemo skliznuti u podmuklu naviku da “naturaliziramo” vlastitu egzistenciju. mi možemo biti esencijalisti i prema kulturi i prema prirodi. Treba se diviti mnogim trajnim stvarima. Naprotiv. Nevjerojatno je da građani suvremenog Zapada misle kako je promjenljivost stvari za nas jedna od najvećih opasnosti. kojega su doajeni buržujske misli poput Johna Lockea i Jeremyja Benthama toliko preporučivali. eksperimentira se s veličinom. to ne znači da isto vrijedi i za sve ideologije. i mnogi oblici promjene koji su destruktivni. I zbog toga njihovi prosvjedi protiv esencijalizma. Tehnologija postaje suvišna tek što je nastala. Može nas dirnuti lakonski zanos W B. ali teško možemo reći da je ona tragična. Neke ideologije čine upravo suprotno. a sve što se mijenja poželjno – a to je apsurdno. miješaju poput karata. boje se kulturalisti. oko sebe ne opažamo premalo promjena. ma što o tome mislili postmodernistički zagovornici stalne plastičnosti i pretvorbe. Duga tradicija da profesore starije od pedeset ne stavljamo pod nož jest pohvalna. umirovljenički fondovi. ako neka ideologija ono povijesno pretvara u prirodno.

službeno objavljuju tajnu svekolike tvari – da između nje i smisla ne postoji nikakva očita veza. On od tvari stvara idola. odbijanje priznanja da postoje granice – nas samih.indd 138 31. a danas ga prepoznajemo u postmodernizmu. Inženjering se priključio kozmetičkoj kirurgiji. napumpava. On je kultura prožeta fantazijom. raspadnuta volja koja sanja o tome da rastrga Prirodu u komadiće. šara. Nijedan pojedinačni objekt ne može zadovoljiti njegov proždrljiv apetit. nije zločin tetovirati svoje bicepse. Stoga ono što slavi tijelo može prikriti i zarazni anti-materijalizam.05. Naravno. pokvarljiva tvar pretvori u manje uništive oblike umjetnosti i diskurza. Dobar je razlog da je to zabavno. mlati. poput vašeg bankovnog računa. bode. Uskrsnuće tijela vraća nam se kroz salone za tetovažu i konzultacijske salone kozmetičkih kirurga. u svojoj na smrt osuđenoj potrazi za svojim krajnjim ciljem. on je idealističan do srži. To je poricanje smrti. kapitalističko društvo tajno njeguje mržnju prema tvari. a pokreće ga dematerijalizirana. Trenutak smrti je trenutak kada iz nas krvari sav smisao. jedan zdrav sredovječan razlog da se bude socijalist jest da se udahne malo zraka.138 Što nakon teorije? pistama društvenog života. smanjuje i preoblikuje. Mrtva tijela su nepristojna: ona neugodno i izravno. samo vaše i s njim raspolažete kako hoćete. Svesti tu svojeglavu tvar na plastelin u našim rukama fantazija je o svladavanju nesavladljivoga. on beskrupulozno krči svoj put od jednoga prema drugome rastvarajući ih u ništavilo. ali nekoć je bio pionirski duh.05 15:30:22 . u obliku toskanskih vila i dvostrukih konjaka. a to je potreba da se ta sirova. taj neprikladni podsjetnik na smrtnost. Zapad je oduvijek vjerovao u oblikovanje Prirode prema svojim požudama. ukrućuje. Sada kada smo preoblikovali krajolik u skladu s našim likom i djelom. uza sav svoj grubi materijalizam. obnažuje se. Usred te stalne agitacije. Unatoč njegovoj ljubavnoj aferi s materijom. Postoje izvrsni razlozi da Eagleton KB. Ali postoje bolji i lošiji razlozi za piercing vlastitoga pupka. Kroćenje Mississippija i piercing vlastitoga pupka samo su starija i novija verzija iste ideologije. počeli smo prestrojavati vlastite snage. potajno je alergičan na tvar. Tijelo. ali ne može probaviti otpor koji materija pruža njegovim grandioznim shemama. Meso se pretvara u znak i time se odgađa trenutak kada će splasnuti u čisto pornografsku besmislicu trupla. I kapitalizam. loš je razlog uvjerenje da je vaše tijelo.

Osjećati probadanje u tijelu nije isto što i imati kapu od tvida. Moje tijelo nije nešto u čemu sam odlučio hodati. On nije posjed. Ja nisam vlasnik svojih osjetila.05 15:30:22 . poput perike. znači imati svijet otvoren pred sobom. u što mogu tek motriti postrance. ranjivost. kako smo vidjeli. Tko bi bio vlasnik? Čudno je nešto nazvati “vlasništvom” ako to nisam stekao i ako se toga nikada ne mogu odreći. koje bismo rado gurnuli u zaborav. Tijelo je najopipljiviji znak danosti ljudske egzistencije. ne znači biti zatvoren u kontejneru ili zatvoru. Mi smo intimni s našim tijelima. Svoje tijelo mogu nazvati “svojim”. Ali to nije zbog toga što sam do njega stigao prvi. Tijelo nije kontejner. vlasništvo poput crvenog fesa ili mobilnog telefona. Zapravo. Kada je riječ o krvi i mesu. kao do komada bogate zemlje na koju sam ja prvi postavio zahtjev.05. ali samo kada želim napraviti razliku između vašeg tijela i svojeg. Tko bi bio taj bestjelesni “ja” u njemu? To je poput jezika. i postoje mnogi aspekti rodnoga tijela. to je način postojanja usred svijeta. Čak ni tada ne postoji neki dosljedni smisao zbog kojega moje tijelo pripada meni. bolest i slično. a ne zato da istaknem kako sam mu ja vlasnik. ne daje vam carte blanche da se njime pravite važni. nesvrhovite stvari zvane govor koja nam pri tome smeta. ono uopće nije nešto u čemu jesam. ali vam ne mogu dati svoju bol. Mogu vam dati svoju kapu. a ne način ograđivanja od njega. Jedna od poenti tijela jest njihova anonimnost. Činjenica da moje tijelo nije jedno od mojih posjeda. Moje je tijelo način moje prisutnosti Eagleton KB. “Personaliziranje” tijela jedan je način poricanja njegove bitne impersonalnosti. nema privatnog poduzetništva.Moral 139 na prsima nacrtate orla ili da progurate čavao kroz nos. Imati tijelo jest način izrade svijeta. Isto vrijedi i za ljudsko tijelo. A ne možete ga niti imati. a to znači biti istodobno i “izvan” njega. smrt. Uvijek postoji nešto “izvan” mojeg tijela. Bilo bi to kao kada bismo se žalili da bismo bolje međusobno razgovarali kada ne bi bilo te grube. Bilo bi čudno da se jadamo kako bi stvari bolje zahvaćali kada bismo strgnuli meso sa svojega tijela. Njegova impersonalnost jest u tome da ono pripada vrsti prije negoli je pripadalo meni. Biti “unutar” jezika. ali ih ne možemo shvatiti u cjelini. To nije nešto što biramo. Imati jezik.indd 139 31. ali to nije jedan od njih.

Ljubavlju ovdje zovemo ono tradicionalno – agape ili milosrđe. Sve je to razlog zašto paradigma ljubavi nije prijateljska ljubav – jer što bi moglo biti manje zahtjevno? – nego ljubav prema strancima. i to način koji je osuđen da mi bar dijelom izmakne. Zbog toga ljubiti druge kao same sebe nije tako lako kako zvuči. unatoč svoj toj prestrašenosti i upornosti. Ali ona je posve ravnodušna prema tome o čijim je specičnim potrebama riječ. Ona ne počiva na pretpostavci da će nešto dobiti. Ona je bezdušno apstraktna. Ljubav nije poštovatelj osoba. Ako želimo da ljubav prema samome sebi postane nešto više od samopoštovanja. ona nije ravnodušna prema razlikama. Prijatelji su nenadomjestivi. Kada bi bila. i vjerojatno je važna činjenica da nam ono nedostaje. Po tome. Moja je smrt – moja smrt. Potrebno nam je ime za nešto između intenziteta “ljubavi” i ponešto hladnijeg “prijateljstva”. koji je toliko ravnodušan prema navodnoj farsi ljudskih vrijednosti da niti ne vidi smisao uzvraćanja udarca. U našoj srži postoji i ljubav prema “nehumanome” u drugome. Ali obje su potrebne ako se želimo iskupiti za pustošenje požude. jer se za udarac ne sveti. koja je isto tako impersonalna. ona se već izlučuje u mojim kostima i potajno je na djelu u mojem tijelu. i koja se poput čudovišta utvrđuje u našim Eagleton KB. I zbog toga je ljubav često teško razlikovati od cinizma. Ona i ne reagira. Smrt uvijek dolazi u krivo vrijeme. a oni koje moramo voljeti nisu. ona skače na moje tijelo i gasi ga kao da dolazi iz neke druge dimenzije. Impersonalnost tijela povezana je s anonimnošću ljubavi. baš kao što to čini i kada pred mene. ona je posve ravnodušna prema kulturnim razlikama. Po tome se razlikuje od prijateljstva. U svemu tome ono razotkriva svoju smrtnost – jer ništa nam nije intimnije ili stranije od smrti. Obje aktivnosti vjerojatno nadilaze našu moć. stoga ona postaje prestrašena i uporna. spremna poslušati potrebe bilo kojeg starog tijela. On klizi kroz moje shvaćanje. suočen s mojim grandioznim shemama. uzajamno oslikavanje dvaju ega. materijalne zakone logike. postavlja svoje čvrste. a ne osiromašeno značenje koje ju svodi na erotičnu ili romantičnu inačicu.indd 140 31.05 15:30:22 .05. moramo voljeti i sebe. ona im uopće ne bi prilazila. Ljubav je ravnodušna i po tome što je jednostrana i bezuvjetna. ona mora obraćati pozornost na ono bitno strano u drugome. Ali ako ravnodušnost znači sljepilo prema specičnim ljudskim potrebama. koje je uvijek stvar pojedinačnosti i partikularnosti. pa ipak. Ako ljubav nije samo zamišljena stvar.140 Što nakon teorije? za druge.

A Short History of Ethics. unatoč tome što je danas ta riječ postala pomalo glupava ako je rabimo za bilo što drugo osim za odnos između dviju osoba. S obzirom na bespomoćno stanje u kojem smo rođeni. materijalna je činjenica da ovisimo o drugima za naš zički opstanak. ugodi. 1968. jer ono o čemu smo doista ovisni jesu upravo te sposobnosti u onima koji se za nas brinu. ali najdragocjenijim smatra život u kontemplaciji. Aristotelu tu nema mjesta. ali tu je više riječ o uzajamnom poštovanju negoli pravoj ljubavi. Aristotelovu je čovjeku ljubav strana.”24 Suprotnost samodostatnosti je ovisnost. Njegov “čovjek velike duše” alarmantno je samodostatan. On uživa u prijateljstvu kao dijelu dobrog života. ne možemo je razdvojiti ni od onog zametka moralnog osjećaja u ovisnoj osobi koji ima oblik zahvalnosti. Požuda nije ništa osobno. Samo odgovarajuća impersonalna sila sposobna je razgraditi strašnu štetu koju može počiniti. U tom su smislu moralno i materijalno dvije strane iste medalje. Prema Freudu. pažljivosti. 80. poput zajedničke vožnje motociklom na otvorenoj cesti. Eagleton KB. ovisnost lebdi između materijalnog i moralnog. Ali tu materijalnu ovisnost ne možemo odvojiti od moralnih sposobnosti – brige.Moral 141 srcima. zaštitništva. nesebičnosti. o tome da svatko nađe svoje ispunjenje u 24 Alasdair MacIntyre. Prijateljstvo je važno čovjeku od vrlina. Kako je rekao Alasdair MacIntyre: “Kada je riječ o ljubavi prema osobi. London. ali on ne shvaća potpuno da je vrlina ono što se zbiva između ljudi – da je ona funkcija odnosa. budnosti. Nije riječ o tome da oboje nađu ispunjenje u istome cilju. ako oni na koje se oslanjamo s nama ne dijele svoju afektivnost i komunikativni život. Ljubav znači stvaranje određenog prostora u kojemu drugi može napredovati.indd 141 31. Ali Aristotel ne shvaća posve da je krepost. str. a ne o dobroti. zaključuje MacIntyre. kako ćemo uskoro vidjeti. Pa ipak. Ona je pronalaženje vlastite sreće u tome da postanemo razlog za sreću kod drugoga. ljubav je sam model pravednoga društva. kao što istodobno to drugi čini i za vas. vrlina – recipročna stvar. On naravno zna da se vrlina može razvijati samo u političkoj zajednici.05 15:30:23 . Aristotelov krepostan čovjek notorno je usredotočen na samoga sebe.05. Kao i drugi ključni termini. nego kao što smo vidjeli. doslovno nećemo moći postati osobe. Za razliku od mogućnosti da budemo ljudske životinje. ili korisnosti osobe.

jer ako je tuđe samoispunjenje medij u kojem sami možemo napredovati. Kada bismo to rekli drugačijim teorijskim jezikom. Eagleton KB.05. svaka je osoba slobodna da se izrazi kako želi. A to znači da realiziramo svoju prirodu u njezinu najboljem izdanju.142 Što nakon teorije? drugome. Jer to ne bi isključivalo mučenje ili ubijanje. pak. vitalni su dio bilo kojeg pravednog društva. koji na različite načine čuva vrlo časna politička tradicija. tako da svoj impuls možete izraziti jednostavno zato što je vaš. primjerice. Ali jednakost je nužna za ono što Aristotel zove philia. ali premalo se shvaća da sam način društvene interakcije može u najboljem smislu riječi postati vitalni medij individualne samo-ekspresije. Rekli smo da je u tome već sadržana politika. Jednakost doduše nije nužna za ljubav. Stoga je upravo to vitalna pretpostavka ljudskog napredovanja. i to je vjerojatno primjereniji politički pojam od ljubavi. Socijalističko je društvo ono u kojem svatko stječe svoju slobodu i autonomiju “u” i uz pomoć nje. U Habermasovoj javnoj sferi. za razliku od dužne pažnje i osjetljivosti prema onome što nam drugi imaju reći. Politički ekvivalent te situacije. Zajamčiti nekome takvu slobodu znači biti sposoban ostvariti ono najbolje u nama. kako smo vidjeli. Stoga je politički prostor u pitanju neutralan: on postoji da bi razdvojio pojedince. bez uzajamnog utjecaja i ograničenja. našeg hrčka.25 To je časni ideal. ili. Ne.05 15:30:23 . mi ostvarujemo svoju prirodu dopuštenjem da drugi realiziraju svoju. On se stvara u djelovanju samog odnosa. Neki ljudi čak vole i svoje kućne papuče. prijateljstvo. kako samorealizacija jednoga ne bi smetala drugome. poznajemo pod imenom socijalizma. onda nemamo slobodu da budemo nasilni.indd 142 31. a da nas pri tome ne zaposjeda neprikladan strah. dominantni i samozainteresirani. ali ne u pogrešno naturalističkom smislu. a ne tako da je taj prostor otpočetka zadan kao slobodno sjedalo u čekaonici. “Negativne” slobode koje ona održava. Socijalizam je pravedan bez obzira na to koje nam institucije trebaju da to ostvarimo. Sada vidimo i zašto je jednakost ključan pojam socijalističke misli. Možemo voljeti svoju djecu. Ali prostor koji je uključen u ljubavi malo je pozitivniji. dolazimo do nečega poput Marxove političke etike. Slobodni ste realizirati svoju prirodu. Jer bez jednakosti svih ne možemo stvarno stvoriti proces recipročne samorealizacije. Kada Aristotelovu etiku samoispunjenja stavimo u interaktivniji kontekst. Među nejednakima 25 Suvremeni primjer za to moglo bi biti djelo Jürgena Habermasa. nitko se ovdje ne recipira kao subjekt za Drugoga. Liberalni model društva želi da pojedinci napreduju u vlastitome prostoru.

nježnost. nešto poželjno. Ona dijeli tu dvosmislenost s riječju “kultura”. “Priroda” je sklizak pojam. sukobljene verzije koje podupiru različite etičke teorije. neosjetljivost i slično.Moral 143 ne može postojati potpuno prijateljstvo. ovisi o tome tko surađuje i koja je svrha takve suradnje. Isto tako ima mnogo solidarnosti između članova Svjetske banke. Eagleton KB. Samo odnos jednakosti može stvoriti autonomiju pojedinca. U ljudskoj suradnji po sebi ne sadržava nikakvu vrlinu. Nitko nije posebno zainteresiran za podčinjavanje žohara.05 15:30:23 . dovoljno se često koristi kao razlog za ubijanje ili za to da nas netko ubije. pozitivan oblik suradnje. za dominaciju i za podčinjavanje. On je etiku i politiku želio utemeljiti na rodnoj prirodi ili materijalnoj prirodi koju dijelimo. a ne samo biološki neizbježivo. Prijateljstvo vas oslobađa da budete ono što jeste. razmislimo o ideji ljudske društvenosti. I ona visi negdje između činjenica i vrijednosti. Marx čini se katkada misli da je društvenost uvijek na taj način pozitivna. Ali to je vrlo opasan pothvat. Filozo su općenito zabranili takve pokušaje da iz činjenica izvedemo vrijednosti. blag. dirljivost. za koju neki misle da je suprotna Prirodi. Da nismo bili “ljubazni”. Ne bismo mogli preživjeti da ne surađujemo. Točan opis stanja neće vam reći što biste s njim trebali učiniti. blagi. on klizi iz činjenica (kako nešto jest) prema vrijednosti (kako bi nešto trebalo biti).05. Biti “ljubazan”. možda bi nas tretirali mnogo bolje. Ali društvenost može značiti i aktivan. Ona. U prisutnosti nadređenoga osjećamo se previše ograničeni da bismo se potpuno i slobodno izrazili.indd 143 31. osjećamo se kao kod kuće samo kad smo u društvu. Ali i fašističko je društvo kolaborativni projekt. bezosjećajnost. implicira vezu između stanja tijela i onoga kako bi se ono trebalo ponašati. Zapravo. dok je nadređeni previše inhibiran svojom potrebom da zadrži autoritet. u smislu – “biti iste vrste kao i drugi”. Činjenica je da smo po prirodi političke životinje. jednakost im dopušta da budu autonomni. Taj jezik. Marx proučava kako neki ljudi zaposjedaju društvene sposobnosti drugih za svoje sebične ciljeve. naime. Ili. Marx je tražio način pretvaranja stanja ljudskog tijela kakvo jest prema onome kakvo bi trebalo biti. Nije riječ o tome da postoje dva autonomna pojedinca koji zatim ulaze u relaciju jednakosti. Ljudska se priroda može opisati na najrazličitije načine i postoje njezine najraznovrsnije. U svojim ranim Pariškim rukopisima. mi imamo cijeli rječnik koji povezuje tjelesna i moralna stanja: ljubaznost. Ali ta je veza opterećena mnogim problemima. čini se. Naprotiv.

ali ono ljudsku solidarnost smatra časnim ciljem po sebi. a ne samo kao sredstvo za postignuće cilja. kada je činjenica da ona postoji kao aktivnost po sebi. degradiraju se u sredstva za postignuće cilja. Eagleton KB. dominacije i sebičnog zadovoljenja. naime. Seksualnost je nužna ako se vrsta želi reproducirati. ili komunikacija. Seksualnost je medij solidarnosti koji u patrijarhalnom društvu postaje sredstvo ostvarenja moći. U klasnom društvu. Suradnja obično ima neki praktični cilj. Ono nadilazi shvaćanje većine suvremene kulturalne teorije. One se instrumentaliziraju kako bi se njima okoristili drugi.05 15:30:24 . primjerice. Ali kada je riječ o “potpunosti” suradnje. moramo raditi zajedno kako bismo gospodarski preživjeli.144 Što nakon teorije? Za njega je upravo to opis klasnog društva. ona također postaje izvor vrijednosti. Ali što ako se u njoj istodobno uživa kao u cilju po sebi? Što ako zajednički život postane sam za sebe svrha. kao što je to u aktivnosti koju poznajemo kao umjetnost? Ne moramo pronaći odgovor na pitanje zašto ljudi. baš kao i svako drugo. Ali što ako ne surađujete ni u čemu posebnom? Naravno. nego samo mlačan konsenzus ili opasan konformizam. Otprilike isto možemo reći i za spolni život.indd 144 31. barem neko vrijeme žive zajedno i zašto uživaju u tuđem društvu. Socijalističko društvo surađuje kako bi postiglo određene materijalne ciljeve. Suradnja je u našoj prirodi. Suradnja je činjenica o nama kao o životinjama.05. za koju solidarnost nije izvor vrijednosti i ispunjenja. čak i one moći i sposobnosti koje nam pripadaju kao vrsti – rad.

da brane ljude bez očeva. Prema toj tvrdnji ne može postojati materijalistička etika. Ali Derrida. etiku treba izvući iz područja banalno biološkoga u nešto općenito enigmatičnije i misterioznije. umjesto zemaljskog ti mislioci češće izabiru ono sublimno. fundamenti i fundamentalisti Prema nekim teoretičarima kulture.indd 145 31. Etičko se. Badiou i njihovi kolege ipak u određenom smislu imaju pravo. da se zauzmu za udovice”. ispravljaju tlačenje. Kako je rekao Theodor Adorno: “Nježnost postoji samo kada postoji gruba potreba – da više nitko ne bude gladan. poglavlje Revolucija. To su standardne starozavjetne stvari.05. jer oblikovanje svijeta u kojemu bi se gladni mogli nahraniti. str. Lyotard. 156. primjerice. On sam 26 Theodor Adorno.05 15:30:24 . Jahve uvijek mora podsjećati svoj patološko okultni narod da je spas političan. Minima Moralia.”26 Uzmimo. bavi onim važnim susretima koji mijenjaju život. Pjesnik koji je napisao tu knjigu počinje tipično protuvjerskim napadom na razdražljivost židovskog boga Jahve. London. osim svakodnevnim. zahtijeva korijenitu transformaciju. pa im savjetuje da “traže pravdu. Samo.Revolucija. fundamenti i fundamentalisti 145 7. Ali to dvoje ide zajedno. Eagleton KB. vidjeli smo. 1974. Jahve svojem narodu kaže da mu je dosta njihovih pobožnih skupova i posvećenih žrtvi (“paljenice su za me odvratne”). a ne religiozan. revolucionarni dokument poput Knjige Izaije. Ono obuhvaća i oblake slave i hranjenje gladnih.

Jahvina omiljena djeca. U revolucionarnome obratu. Ali narod više voli utjehu organizirane vjere od prehrane gladnih i zbog toga proroci poput Izaije prozivaju narod. pa upravo zbog svoje oskudice postaju slika budućnosti. Cijela židovsko-kršćanska misao prožeta je tim ironičnim. bog onoga čega još nema. ne mogu u postojećem ništa izgubiti. Pavao piše Korinćanima: “Bog je izabrao najslabije na svijetu da posrami jake… čak i stvari koje ne postoje. paradoksalnim. Jedina ispravna slika budućnosti jest propast sadašnjega.05 15:30:24 . Anawim. paranoja igra bitnu ulogu i potiče takvu preporuku. Država uništava one koji govore uime pravde. ali u tome nema ništa iznimno. i kojega se ne može imenovati zbog straha da ga kompulzivni idolopoklonici ne pretvore u samo još jedan novi fetiš. Pokazivanje sile je dječja igra u usporedbi s priznanjem slabosti. Uloga proroka nije predviđati budućnost. Luka te riječi stavlja u Marijina usta. Njega će spoznati kao ono što on jest. Uništavanje cijelih gradova razmjerno je jednostavan posao. Jedini dobar Bog Eagleton KB. Sv. To je. Starome zavjetu.146 Što nakon teorije? je jedan ne-bog.indd 146 31. bog koji označava društvenu pravdu koja još nije stigla. Sila može uništiti cijele gradove. A društvo se grozno osvećuje ranjivima. Poniženi u svijetu u Starome se zavjetu zovu anawim. kada se bude vidjelo da je stranac dobrodošao. nego podsjećati narod kako će budućnost biti krajnje tmurna budu li nastavili sa svojom praksom. onima čija očajnička nevolja utjelovljuje propast političkoga poretka. optimističkim tkanjem. Prema tzv. istinska moć počinje proizlaziti iz nemoći. jer u postojećem poretku nema što izgubiti. Tvorci Novog zavjeta u Isusu vide anawima. I ovdje. i kada odbiju bilo što dati bogatome. kako to često biva. prvi dokument koji stvara tu vezu. kada gladnome budu davali dobre stvari.05. Svaka sila koja ne prizna tu činjenicu. oslabit će u jednom drugom smislu: ona će se u strahu braniti protiv žrtava vlastite arogancije. uništit će stvari koje postoje”. kaže on svojem narodu. Potlačeni su živi znak istine da je jedina trajna moć ona koja se temelji na priznanju poraza. ne-božanstvo Jahve i “ne-postojanje” siromašnih bitno su povezani. štoviše. Navedene riječi postale su udarni revolucionarni pokliči podzemlja u turbulentnom razdoblju Palestine prvoga stoljeća. Njega ne ograničavaju pragmatične potrebe i interesi statusa quo. On je opasan. u trenutku kada ona doznaje da nosi Isusa.

zlostavljanje djece i ubojstva liječnika za pobačaje. nego najboljega. Obojica smatraju Jahvea Ničijim Ocem*. licemjerno zadovoljstvo i buka bubnjeva. on traži stalno umirenje i laskanje. Nebeskog Tvorca. pak. ekonomizirao je s materijalom. fundamenti i fundamentalisti 147 je mrtav bog – propali politički zločinac u opskurnom zakutku svijeta. ona je postala oznaka bogatih.Revolucija. a zatim je pravednički odbacuju. sretnih poklika militarista (što vole bombardiranje) opranih u krvi Janjeta.05. ili. Ona je logotip vojno-industrijskog kompleksa. Tu vjeru prate suzne oči. oni su prilično slični. Poput razdražljivog diktatora. On je križanac majaškog bossa i primadone. termin Williama Blakea iz njegovih Rossetti rukopisa. Ali inače. Jer. No. glupavost. podređivanje žena. Takav je Bog također magični poduzetnik: kada je cijeli svemir izgradio ni iz čega. (kako kaže William Blake) koji je u Starome zavjetu upravo sotonska slika Boga. Poznati ateist Richard Dawkins po tome je puki odraz Iana Paisleya. križ koji se pomalja iza američkoga orla. Eagleton KB. Takva je i odvratna kuknjava američkih evangelista. racionalnog Boga. za razliku od svog prethodnika – “ljubomornog Boga”. progone Židova. Oni su poput osoba za koje je feminizam samo penisna zavist i za koje socijalizam znači logore za prisilni rad. Kao oblik organiziranog nasilja. buniti se protiv njega.indd 147 31. Oni prihvaćaju grube religiozne stereotipe kojih bi se prestrašili da ih nađu na nekom drugom polju ispitivanja. klanje nevjernika. ne može se uspjeti ako se ne održi vjera pred porazom. konstruiranje one verzije religije koju ima smisla odbaciti.05 15:30:24 . Ateisti često nude verziju religije koju nitko pri zdravoj pameti ne bi zastupao. kada sve zbrojimo i oduzmemo. Ona ne želi imati ništa s porazom i zapovijeda anawimu da se gubi s ulica. A ona ne započinje odbacivanjem najgorega kod suparnika. i njemu u prilog. Poput temperamentne rock-zvijezde. * U originalu: “Nobodaddy”. ne može se reći ništa osim da je – Bog. Istodobno. sveta vodica koja se prska preko ljudskog izrabljivanja. kojim pjesnik označava Boga Oca. on gnjavi sa sitnicama poput prehrane. i malograđanskog poštovanja lopova i zlostavljača žena. To je slika Boga onima koji žele obožavati autoritarni superego. pravi je izazov. Termin se pojavljuje i u djelu Arna Schmitta. moćnih i domoljubnih. Ateist odbacuje takvu sliku. a evangeličar je prihvaća. I upravo se takva vjera od tada koristi za opravdavanje imperijalističkih avantura. glavnina ateizma nije ništa drugo doli izvrnuta religija.

što znači “predavati se”. Kao i kod kršćanstva. A što se tiče revolucije. Možete osporiti da Eagleton KB. A to nije uvijek slučaj s neslaganjem. Ljudska je vrsta podijeljena na one koji bi se složili sa Schopenhauerom da bi za većinu ljudi u povijesti bilo bolje da se nikada nisu rodili i na one koji misle da je to samo jedna jeziva ljevičarska hiperbola. Ona je bitno fundamentalnija od podjele na židove i muslimane. Da su oni koji je tamo ostavljaju imali ikakvu ideju o tome što ona sadržava. jednakosti. Ostavljaju je u hotelskim sobama samo zato što se više nitko i ne trudi čitati je. U ovo naše post-revolucionarno doba knjiga Izaije jača je stvar. sućuti. Islam. ljudi koji kamenuju žene. Naposljetku. to evanđelje zagovara siromašne. koja znači “recital”.05 15:30:25 . kršćane i ateiste. zajednički život i društvena pravda.05. čime se odbacivala sve veća arogancija i samodovoljnost zajednice u Meki. kao što kršćani poste tijekom korizme. To učenje vrijedno poštovanja postalo je u naše doba doktrina autokrata bogatih naftom. Riječ Quaran. ukida se razlika svetog i profanog. nije dopuštena nikakva klerikalna klasa u kršćanskom smislu.148 Što nakon teorije? Isto vrijedi i za islam i za židovsko-kršćansku vjeru. upućuje na nepismenost većine Muhamedovih sljedbenika. sublimnog i svjetovnog. u kojoj su se stare egalitarne plemenske vrijednosti brige za slabije članove zajednice počele pretvarati u novi motiv – prot. morali bi ih dobro savjetovati ne bi li je trebalo tretirati kao pornograju ili je na samome mjestu zapaliti. U temelju muslimanske vjere su nenasilje. kako bi se podsjetili na oskudicu siromašnih. Kako bi se istaknula jednakost svih vjernika. To je ona vrsta sukoba za koju je potreban marljiv rad da svaka strana shvati kako je moguće da ona druga vjeruje u ono u što vjeruje. to je jedina politička podjela koja se doista broji. Muslimani poste tijekom cijelog ramadana. muškarce i žene ili liberale i komunitariste.indd 148 31. fašistoidnih mula i bogomoljaca-ubojica. Islam je vrlo nesklon teološkim spekulacijama. ljudska je vrsta podijeljena na one koji u svijetu vide izdvojene otoke jada u oceanu sve većeg blagostanja i na one koji u svijetu vide otoke blagostanja u oceanu sve većeg jada. Samo ime muslimanskih tekstova upućuje na siromaštvo i obespravljenost. Čak se i tijelo muslimana moralo ponovno odgojiti za položaj prostiranja. Islam se prvi put pojavio kao radikalna slika nepravde i nejednakosti agresivno komercijalne Meke. upućuje na posvemašnje posvećenje samoga sebe Alahu koji propovijeda o milosrđu.

Postmodernisti odbacuju ideju napretka jer ih u tome ometaju Velike Priče*. ali ta teškoća ne zabrinjava konzervativce. čini se. riječ “napredak” dočekuje se sa slabašnim prijezirom koji obično upućujemo onima koji vjeruju da se lice Elvisa Presleya uvijek tajnovito pojavljuje na čokoladnim keksima. i prijetila ovijena oko drva. EliotaPusta zemlja možemo čitati kao da se istodobno vjeruje u obje ideje. Time što maštovito ističe kako su napredak i nazadak blisko povezani oblici iste Priče.05 15:30:25 .05. S. nazovimo ih tako. marksizam pokušava učiniti taj brbljavi kliše manje banalnim. Moderna povijest je prosvjetiteljska bajka o materijalnom blagostanju. međutim. Teoriju oceana blagostanja prihvaćaju samo konzervativci i postmodernisti. a u nekim pogoršala. da slijede vlastita svjetla. i to je stajalište koje oni odbacuju kao iluzorno. došli bi do točnog. Zagreb 2004. Globus media. ali da je prošlost bolja od sadašnjosti. Za njih je zmija oduvijek bila u vrtu. ili imaju pragmatičniji odnos prema napretku. a za konzervativce Stabilnog Stanja čak ni zlatno doba nije bilo onako dobro kako se obično hvali. U nekim postmodernim krajevima. Kralj Lear. liberalnim vrijednostima. obično vjeruju da je od vremena zlatnog doba sve počelo ići k vragu. obično se ne odriču zubnih anestetika. Da su manje zaokupljeni Velikim Pričama*. Neki konzervativci. ali posve je lako razumjeti što bi značilo složiti se s tim. To se zove dijalektička misao. Uvjeti za siromašne su nepodnošljivi dijelom zbog toga što u * svi stihovi prema prijevodu Milana Bogdanovića. misle da su sva povijesna razdoblja bila jednako korumpirana. Oni skeptični prema napretku. Uvjetima kojima se ostvaruje emancipacija omogućuje se i dominacija.Revolucija. u: William Shakespeare: Tragedije. Konzervativci Velikoga Praska. Ali te dvije bajke nisu nepovezane. demokratskoj politici i društvenoj pravdi. * ???????????? ???????????? ?????? Eagleton KB. Oni pretpostavljaju da vjera u napredak mora uključivati ideju da je povijest u cjelini bila povijest uspona. ljudskim i građanskim pravima. niti pokazuju svoju ogorčenost zbog toga što iz slavine izlazi čista voda.indd 149 31. ali ona je isto tako i noćna mora o pokoljima. Logički je sporno može li se uvijek kliziti unatrag. Radikali ne odbacuju teoriju oceana blagostanja zato što odbacuju stvarnost napretka. Pjesmu T. fundamenti i fundamentalisti 149 su brokule ukusne ili da je Dorking najživlji grad u Europi. premda dosadnog zaključka da se ljudska povijest u nekim oblicima poboljšala.

To je ukratko smisao radikalne verzije dobro poznatog slogana: Što je budućnost učinila za nas? Nitko pri zdravoj pameti neće samo uime nekoga zanimljivog teorijskog eksperimenta podnositi nepogode koje donosi korjenita promjena. Radikali su plahi poput obilježenih. U određenom je smislu potreba za revolucijom čisti realizam.05 15:30:25 . blago lude ideje. Ali govor o posvemašnjoj transformaciji ne kaže nam ništa o tome kakav oblik bi ta promjena trebala imati. Neki procesi postupne reforme uključivali su više nasilja od nekih oružanih pobuna. Oni su zapravo samo sentimentalisti statusa quo. više vole to pitanje napretka promatrati jednostrano. nagle i krvave. ljudi posve racionalno odlučuju nastaviti ono što rade. Oni smatraju da vjeruju u nespretne. ljude prema pobuni vode sjećanja na porobljene pretke. Nijedan prosvijećen. jer će se ona realizirati u praksi. Kako je rekao Walter Benjamin. Samo kada je manje vjerojatno da će ostvariva alternativa postojećem režimu biti opasnija od samog režima. vesele budućnosti u kojoj više neće biti opterećeni tako neprimjerenim uvjerenjima. takav je odnos za- Eagleton KB. ali je moguća i zbog materijalnog napretka. a ne jesu li bile brze.indd 150 31. a ne ljevičari razbarušene kose. i potajno žude da budu normalni. Društvena je promjena nužna zbog jadnog stanja planeta. Nije ugodno stalno biti izvan struje. koji se diče svojim pluralizmom. Kao i sa slomom apartheida i komunizma. a ne snovi o oslobođenim nasljednicima.150 Što nakon teorije? izobilju postoje bogatstva kojim bismo ih mogli ukinuti. umjereno inteligentan promatrač nakon ispitivanja stanja planeta neće zaključiti kako bi se ono moglo promijeniti i bez korjenitih transformacija. One se nisu provodile uime neke utopijske budućnosti. na koje ih prisiljava postojeće stanje naše vrste. pak. Izgladnjelost je odvratna jednim dijelom zato što je nepotrebna.05. sanjari suznih očiju. Revolucijama koje su nas stvorile trebalo je više stoljeća da se dovrše. pretilih i paralitičnih: oni radije ne bi bili onakvi kakvi jesu. Revolucije se razlikuju po tome koliko su korjenite. Ili se. nego zbog manjkavosti u sadašnjosti. Tada bi bili slobodni pridružiti se ostatku ljudske rase. U tom smislu upravo su radikalni pragmatisti. pak. Za navijače Života. Isto je tako paradoksalno da one koji vjeruju u društvenost ljudske egzistencije sama ta društvenost prisiljava živjeti protiv vlastite prirode. takve se promjene događaju samo kada je potrebno. Postmodernisti.

fundamenti i fundamentalisti 151 čudno asketski. koja zamišlja da je svemoguć dijelom zbog toga što nema tijela. Nije njihova krivnja što je to tako. Okrutnim odbacivanjem plodova svojega tijela. on je čista praznina. moj gospodaru. ali identitet koji znači sve. bespoštedno ga podsjeća na ono što apsolutna sila obično zaboravlja. To nije zbog toga što mu to drugi govore – oni su previše plašljivi ili previše lukavi da mu odgovore na pitanje koje ga muči: “Tko mi može reći tko sam?” Tek suočenje s grubom tvrdokornošću Prirode. CORDELIA: Ništa. Oni ne misle da je asketizam. da ima tijelo. Lear u tom trenutku vjeruje da je Sve. nema ništa čime bi se izmjerio. on razotkriva fantaziju o oslobođenju od tijela koja leži u srži najgrublje sile. Tijekom drame.05. A to uključuje njegovu rodnu samilost prema drugima. Ona ga stoga oslobađa iluzije ili uništenja. svoje kćeri Kordelije. ako je to uopće ikada znao. scena 1)* * ????????????? ????????????? ????????? Eagleton KB. prava denicija bogatijeg života svih. Drama počinje poznatim gomilanjem “ničega”: LEAR: … što možete nam reći da postignete bolju trećinu no sestre vaše? Zborite nam. Priroda ga prisiljava da napokon prihvati svoju ograničenost. ako je to stvarno ime za radikale. priznaju da “Ništa nije samo ili cijelo/Što nije bilo posuđeno”. Lear počinje dramu kao primjer megalomanije apsolutnog suvereniteta. Zborite još jedanom. Oni bi radije da nije. Lear spoznaje da je bolje biti umjereno određeno “nešto” negoli prazno globalno “sve”. LEAR: Iz ništa bit će ništa. naime. (Čin 1. prema Yeatsovim riječima.Revolucija. Razmotrimo još jednanput ideju materijalističkoga morala. narod koji postaje globalan po svojoj suverenosti uskoro više neće imati ideju o tome što je on. On je eliminirao ono “drugo” koje je bitno za samospoznaju. Na sličan način. ovaj put ilustracijom iz Shakespearova Kralja Leara. LEAR: Ništa? CORDELIA: Ništa. naime. Radikali su jednostavno oni koji.indd 151 31.05 15:30:26 .

Learov pronađeni senzualni materijalizam ima oblik političke solidarnosti sa siromašnima: LEAR: Vi bijedni. scena 4) Da sila ima tijelo. nešto doista napokon završava s ništa. Kako je bestjelesna. doći će na put iskupljenja.152 Što nakon teorije? Unatoč Learovu razdražljivom mahanju prstom. da “vidi osjećajući” – kako bi svome razumu omogućio da se kreće u granicama tijela sposobnog za osjetljivost i patnju. Da prospeš pred njih sve suviše svoje I pokažeš da pravedni su bozi. što vas tuče ta Nemila bura. a time svoju krhkost i ograničenost. Kada smo izvan tijela. Na groznici se ne mogu oduprijeti. Al sad se liječi. Kad me jednom kiša smočila i kad sam od vjetra morao cvokotati.05 15:30:26 . sjaju – snosi sve Da osjetiš što osjećaju bijedni. Idite. scena 6) Oluja razotkriva bit Learove kreature. (Čin 4. u njih nema vjere – rekle su mi. što sam govorio! – “Da” i “ne” zajedno – to nije bila dobra teologija. kako sam kaže. ili gotovo ni sa čim. On mora naučiti. i prazni balon njegovih pretjerano samouvjerenih fantazija. Gloucester spoznaje isto kada oslijepi i kada je prisiljen “njušiti svoj put do Dovera”. ona ne uspijeva osjećati bijedu koju stvara. onda sam ih nanjušio. (Čin 3. a grmljavina nije htjela stati na moju riječ – onda sam ih otkrio.05. On prvi put otkriva svoje tijelo. Tek će se tada diskreditirati njegovi lažljivi dvorjani: LEAR: Reći “da” i “ne” na sve. premalo sam brinuo se za to. da sam sve – a to je laž. pa bili Gdje god mu drago. onda smo sišli s uma. Tek kada paranoidni monarh prihvati da smrdi na smrtnost. bila bi prisiljena abdicirati. kako će vas vaša Nezaštićena glava.indd 152 31. A njezine osjete otupljuje višak Eagleton KB. goli stvorovi. gladno tijelo I vaši dronjci što su puni rupa I škulja od tog nevremena branit? O.

siromašni ne mogu živjeti u obilju. Samoodricanje u životu predigra je za konačno odbacivanje sebe u smrti. moramo osjećati. To je posebno teško ostvariti. Stoga bi problem mogao postati i rješenje. debele pelene materijalnoga posjeda koje ju odjeljuju od ljudske sućuti. naime. kada dođe. Ona nema vlastito tijelo. ali takva je žrtva ustvari ono što je svatko. napravili smo vježbu za smrt. I upravo je to bogatima teško učiniti. komunizam i tjelesnost bliski su saveznici. a da bismo osjećali. Bogati su zbog suviška vlasništva izdvojeni. Idealna kombinacija bila bi živjeti s dovoljno dobara kojih bismo se bili spremni odreći. izolirani od osjećaja prema bližnjima. GLOUCESTER: U obilju i razbludi tko živi. Ta razdioba uništit će raskoš I svakom bit će dosta. dok tijela jadnika osiromašuje lišenost vlasništva.05. Eagleton KB. Problem je u tomu da dok postoje bogati. a ne samo promjena u srcu. Tko gazi vaše zapovijedi.05 15:30:26 . dirnula bi nas njihova bijeda. scena 1) Da naša simpatija prema drugima nije toliko protkana osjetilima. a siromašni sigurnije. podnošljivijom. U Shakespearovoj mašti. Kada se naviknemo živjeti s nedostatkom i odbijemo popunjavati našu požudu idolima i fetišima. (Čin 4. i time ćemo je se manje bojati. Taj neka brzo vašu moć oćuti. bogati bi morali osjetiti lišenost drugih. fundamenti i fundamentalisti 153 materijalnog bogatstva.Revolucija. mi bismo s njima podijelili dobra koja nas sada priječe da osjetimo njihovu bijedu. A rezultat toga bila bi radikalna društvena promjena. Uvijek će morati paziti na svoja leđa. na kraju prisiljen učiniti. Biti spreman prepustiti ta dobra sada. ali ipak ima neku vrstu surogata za meso. u obliku smrti.indd 153 31. učinilo bi smrt. Problem je s bogatima u tome da vas vlasništvo veže za sadašnjost. Za ispravljanje svoje osjetilne lišenosti. bogati ne mogu živjeti spontano. Da bismo točno percipirali. tko Ne želi vidjeti jer ne osjeća. moramo osloboditi tijelo od anestezije prevelikog vlasništva. vlasništvo stvara čahuru prema smrti. Bogati bi trebali živjeti spontanije. a sve dok postoje siromašni. Obnova tijela i radikalna redistribucija bogatstva blisko su povezani.

Zapad. a ne tvar koja obolijeva i umire. uglavnom nije naučio Learovu lekciju. lakoća. ovisi o priznanju da je priroda ljudskog života manjkava i zapetljana. tijelo koje se uvijek može mijesiti.05 15:30:27 . ponižavajućim ili čak posve grešnim. živahnost. Bogatima treba više isprekidanosti života. Bogati nemaju budućnosti jer imaju previše sadašnjosti. samo će takve sadašnjosti biti više. suočava s najgorim razdobljem u svojoj povijesti. Američka je kultura vrlo neprijateljska prema ideji ograničenja. ali to je tijelo plastično.05. Zanemarimo li psihoanalitičare. ona u Sjedinjenim Državama nije postala najomiljenija tema za raspravu. upravo je strah. socijalno konstruirano. a ne mržnja. To je nacija strastvenih bića koja govore “da”.indd 154 31. Postmoderna je opsjednuta tijelom i užasnuta biologijom. Njezinu kulturu od drugih razlikuje gipkost. nijedna druga skupina ne koristi se riječju “san” tako često. Komedija. a možda i same mržnje. kao i njezina partnerica komedija. Tijelo je nevjerojatno popularna tema kulturalnih studija u Sjedinjenim Državama. događaja”. za razliku od šačice profesionalnih klepetala. Zbog toga ni jedni ni drugi ne mogu ispričati zadovoljavajuću priču o sebi. a siromašni nemaju budućnosti jer imaju premalo sadašnjosti.154 Što nakon teorije? Vlasništvo nas lišava prave budućnosti. Sjedinjene Države su potpuno anti-tragično društvo koje se sada. moj dragi. oni će poput bivšeg britanskog premijera odgovoriti: “Događaja. Sjedinjene Države su nacija koja promašaj smatra sramotnim. Eagleton KB. da mu promijene naslov. Kako je smrt apsolutni poraz koji ćemo svi jednoga dana doživjeti. pa i onih ljudske biologije. Ono osigurava da budućnost bude jednostavno i beskonačno ponavljanje sadašnjosti. zelotista koji “uvijek mogu”. U korijenu većine ljudskih nedaća. Budućnost će za dobropotkožene biti ista kao i sadašnjost. njezino nepopustljivo odbijanje da se zatvori. premda bezuspješno. rugalica i izdržljivih stoika koje zovemo Britancima. Američki distributeri britanskoga lma Četiri vjenčanja i jedan sprovod uporno su se borili. Premda se s vremena na vrijeme zbivaju užasni događaji. u takvoj kulturi ne može postojati prava tragedija. kako će se možda pokazati. a posebno Sjedinjene Države. izdvoji i kaže “ne mogu”. Ljudska varljivost prema sebi samoj toliko je tvrdokorna da nas u tragediji moraju odvlačiti do tog priznanja. Kada bogate pitate čega se najviše boje. a siromašnima više stabilnosti. Jer tragedija. I tako se stvara naša najdublja nada – da se ništa važno više ne dogodi.

Tragedija riskira kada takvim umišljenim idejama pridaje previše važnosti. koji ne poznaje zastajkivanje ili zauzdavanje. za razliku od komedije. ona se odbija zaustaviti i umrijeti. a “to nije moja krivnja” neprihvatljiva. Upravo zbog te doktrine u Americi toliko ljudi čeka pogubljenje. trajnu. tragedija je rob krutog zlopamtila superega. Međutim. tamo je više u modi. Nitko ne može tragično propasti jer nitko ionako nije tako dragocjen. Istodobno. koja je u određenom smislu gotovo njezina suprotnost. Ona ima pretjeranu samouvjerenost svih samodostatnosti. naime. Eagleton KB.Revolucija. fundamenti i fundamentalisti 155 naprotiv. I stoga ne čudi da često preuzima militaristički oblik. a u komediji o pobjedi poraza. otpočetka prihvaća grubost i nesavršenost i nema nikakvih iluzija o svetim idealima. neuništivu materiju svakodnevnog života. U tragediji je riječ o izvlačenju pobjede iz poraza. Kao forma. a komedija kada se prema njima odnosi populistički i cinično. upravo je to teško probavljivo. Europa je domovina Nietzscheove volje za moć. naslage koje sputavaju našu slobodu i zbog kojih postajemo ono što one izabiru. zaljubljena u sve što vidi. volja je posebno carstvo. Cinizam. ali je potajno zaljubljena u samu sebe. uvijek postoji još više volje. Volja je. Američkoj kulturi u kojoj je fraza “napravio sam svoje izbore” uobičajena. tragični se protagonisti moraju privezati za plamteći kotač kako bi spoznali da je lomljivost i grešnost dio teksture života. a ne čvrsti idealizam. kako ljudski život djeluje grubo i neprecizno. Poput potrebe. ona zna da neki ideali nisu varke. Njezin mužjački nagon prikriva panično poricanje smrti. U tragediji se mnogo toga usredotočilo na činjenicu da nismo gospodari vlastite sudbine. teže je previdjeti mnoge naslage povijesnoga krša u koji smo ukopani. o tome kako naše zajedničke slabosti i njihovo prihvaćanje smanjuju našu ranjivost. ona je rob okrutno zahtjevnih ideala koji nam se svete kada ne živimo prema njima. To je opasno beskompromisni nagon. opsjednutoj smrću. Ako je Amerika zemlja snažne volje. ironiju ili sumnju u sebe. Volja je očajno pohlepna prema svijetu.05 15:30:27 .05. jer iz nje viri nagon prema smrti.indd 155 31. U umornoj Europi. Ona grandioznim ludostima suprotstavlja nisku. U Sjedinjenim Državama upravo je volja besmrtna. Ali za razliku od potrebe kojom je teško dominirati. čini se. U svojoj sublimnoj furioznosti ona ga trga na komadiće i tjera u svoj pohlepni ali neutaživ želudac.

156 Što nakon teorije? Ta uništavajuća volja odražava se u voluntarističkim klišejima američke kulture: nebo je granica. ali ostaje problem: neki se od njih osjećaju samo loše. G. u svečane izjave poput “život je svet”. “Posve je luda misao”. Ali zašto takvu taktiku ne bismo proširili? Sve kritike groznih kršenja ljudskih prava u Sjevernoj Koreji samo su bolesni simptomi anti-korejanizma. kič optimizmu punom vizija s velikoga platna koje prate milozvučne violine.05. bjesomučna. pa ni tragedija. “najbolje stvari u životu su besplatne” istodobno se vjeruje i ne vjeruje. aktivna ne može postojati konačnost. ideologija je područje koje ne dira zakon isključenja suprotnosti. negativan osjećaj postaje misaoni zločin. Po svojem nepobožnom poricanju ograničenja. samo su izrazi odvratnog eurocentrizma. U tom naelektriziranom ozračju bez grižnje savjesti.05 15:30:27 . Riječ je samo o navodnim nerazboritim kritikama. I doista. u potrazi za svojom nemesis. ta beskonačna volja prikazuje onu vrstu pretjerane samouvjerenosti koje bi se stari Grci prestrašili i zbog koje bi sa strahom gledali u nebo. možeš to riješiti ako imaš vjeru u sebe. “da čovjek okretanjem kormila ili čistom voljom može pokrenuti slijed događaja. Evangelički kršćani otvoreno priznaju svoju vjeru u Isusa. A prosvjedi protiv kineske autokracije koja obožava egzekucije zatvorenika. svojom tvrdoglavom živahnošću i poludjelim idealizmom. Sebalda iz romana Vrtoglavica. oni imaju “izbor” – da se redizajniraju kao “izazvani”. nikad ne reci nikad. a satira oblik političke izdaje. Poput Freudova nesvjesnog. Kult volje pripada nezrelom. te pokazuju svoj maničan lažan smiješak čak i kada ih odvode u zatvor zbog prevare ili pedolije.indd 156 31. Zagovornici američkog imperija ne moraju odgovarati na takve komentare. ovih dana neki zagovornici volje bojažljivo gledaju upravo u nebo. Svatko se mora osjećati dobro. Sve dok je volja u pogonu. To je prekrasno ugodna taktika. “sva su ljudska bića posebna”. Svi oblici kritike Sjedinjenih Država proizlaze iz patološke averzije prema dječjoj seriji Ulica Sesame i hamburgerima. u promašenog rano-palestinskog zatočenika osuđenog na smrtnu kaznu. o izrazima zatomljene zavisti nesretnijih civilizacija. Oni ih jednostavno odbacuju kao “protuameričke”. zaključuje lik W. Kada sakati ne mogu hodati. a da je pritom zapravo sve određeno naj- Eagleton KB. Kao i u ostalim ideologijama labavo prikovanim za stvaran svijet.

Imati tijelo znači živjeti ovisno. kao što misli romantičar: ona su jedan od uvjeta za slobodu. ali da to učini. Naš identitet i blagostanje uvijek se usklađuju s Drugim. svijet bez nepopustljive volje. Ja tada ne bih imao ništa bolju ideju o tome što radim od bilo koga drugoga. Takva pravila nisu ograničenja individualne slobode.indd 157 31. Potreba se ubacuje u naše životinjske nagone i pretvara ih u nešto što ne pripada njihovoj istinskoj prirodi. U postmodernizmu volja se okreće samo sebi i kolonizira sam marljiv i voljni Eagleton KB. pustolovnim. Ona može savijati svijet u bilo kakav oblik. Pa ipak. Ta potreba je ono što nas čini ne-životinjama: ćudljivim. Samovoljni posjeduju prazninu tautologije. snažan bi ljudski subjekt morao nestati. Kada bi svijet trebao biti pun slobodno-lebdeće prirode subjektivnosti. Da živimo poput divljih životinja.Revolucija. a ne njezino ograničenje. Ljudska tijela nisu samodovoljna: u njihovoj tvorbi postoji velika praznina zvana potreba i zbog nje su tijela sama sebi ekscentrična.” Kult volje lišava nas istine o našoj ovisnosti koja nastaje zbog naše tjelesne egzistencije. upravo smo zbog potrebe povijesna bića. Ja ne mogu djelovati prema pravilima ako su ona u načelu razumljiva samo meni. A istina je da nikada smisleno ne bismo mogli djelovati osim u skladu s pravilima i konvencijama koje nije izmislio nijedan pojedinac. mora postati čvrsta. piše Sveti Augustin u svojim Ispovijedima. Samo oni koji osjećaju mogu biti dovoljno sigurni da budu slobodni. znači “biti svoj time što si ugađamo.05. Ta je ovisnost uvjet naše slobode. Potreban joj je stalno savitljiv svijet. tvrdoglavim. fundamenti i fundamentalisti 157 složenijom mrežom uzajamnih ovisnosti. sukobljava s golemom zaprekom: samom sobom. Volja se. A to je kultura postmoderne.” Postojati neovisno znači biti neka vrsta ništice. neispunjenim. nepodatna. Ali zbog te čvrstoće i ozbiljnosti ona ne može uživati u svijetu koji je stvorila. Oni čine pogrešku što zamišljaju da djelovanje u skladu sa zakonima koji su im izvanjski znači nešto manje od autorstva vlastitoga postojanja. naša egzistencija ne bi pošla krivim putem. volja sama mora krenuti izvan ograničenja u koja nas gura. Sposobni smo sami sebe odrediti. naime. “Biti prepun samodovoljnosti volje”.05 15:30:28 . i stoga isključena iz vlastite sklonosti prema plastičnosti. Da bi se sloboda od ograničenja mogla ostvariti. ali to ne znači Ništa – nego pristupanje ništavilu. međutim. sposobna za transformaciju u granicama našega rodnog bitka. ali samo na temelju jedne dublje ovisnosti.

“Ništa što činimo”. A isto vrijedi i za ideju čvrstih temelja društvenog života.”27 to je ključna tvrdnja za glavninu moderne misli. str. ali preostaje pitanje tko je sada taj koji će se tom slobodom koristiti. Oxford. Čini se da sada za slobodu moramo žrtvovati naš identitet. Ono je više nalik na šefa za medije iz Los Angelesa negoli na indonezijskog ribara. beskonačno prilagodljivo i stalno se izumljuje. Nije tako da sve što kažemo ili činimo pliva po zraku sve dok se ne usidri u nekom samoevidentnom prvom načelu. 1966. Ma kakve bile loše strane i predrasude tih teorija. teško ga možemo razlikovati od averzije prema fundamentalizmu. Eagleton KB. Ona vjeruje da je jedan dio pogreške fundamentalizma u tome što prebacuje argumente na univerzalnu. ideja središnja za post-strukturalizam i postmodernu. a nešto lošije u školi. Postmoderna ovdje griješi. smeteni i pripiti od neprestanih putovanja i više se ne sjećamo ni svog imena. Poput kasnog Wittgensteina. sudnici ili kapeli. Ona rađa ljudsko biće koje je isto tako protejsko. hedonističko.indd 158 31. Culture and Value. Biće koje se pojavljuje iz postmodernističke misli bez središta je. Ono se izvrsno snalazi u supermarketu i disco klubu. Problem je u tome što skepticizam nekih postmodernističkih mišljenja sputava. “ne možemo braniti apsolutno i konačno. Ta ideja naravno može biti važan protuotrov fundamentalizmu. raznovrsno i difuzno kao i društvo oko njega. onda ni ljudi nisu iznimka. postmoderna je alergična na dubinu. i na “dubljoj” moralnoj ili metazičkoj razini na kojoj bi se trebao konfrontirati s fundamentalizmom. Mi postajemo veliki šefovi. piše Ludwig Wittgenstein. nego je problem u samim tim tvrdnjama. naime. Ljudski subjekt konačno se oslobađa posljednjeg ograničenja: samoga sebe. vrlo je zdrava. apovijesnu razinu prvih načela. 16.158 Što nakon teorije? subjekt.05 15:30:28 . Ako me netko pita 27 Ludwig Wittgenstein. Nije problem u razini na koju fundamentalizam prebacuje svoje tvrdnje.05. U naše brutalno fundamentalističko doba. to bi moglo poslužiti kao sažetak dileme u koju je sada upletena kulturalna teorija. Doista. one blijede u usporedbi sa smrtonosnim pravedništvom fundamentalista. Ako se sve čvrsto mora raspršiti u zrak. da su sve naše ideje samo provizorne prirode. Postmodernisti se opiru univerzalnosti i neka im je: jer sada više nema ničeg provincijalnijeg od one vrste ljudskog bića kojoj se dive.

Mi ne možemo pitati otkuda naša vjera.) Eagleton KB. Wittgenstein misli na fundamentalnije stvari. 1998. to je moć. Selo nije nepotpuno. za mene je dovoljno objašnjenje da kažem kako sam svjestan svojeg izgleda. Jedan mogući odgovor. Priroda nije termin koji lako možemo zakopčati straga. Kao što nam savjetuje Wittgenstein: ako nas netko pita koja je zadnja kuća u selu. osim ako ga ne pratim do razine prvih načela. preveo Igor Mikecin. On ima na umu same kulturne oblike koji nam dopuštaju da mislimo ono što mislimo ili da činimo to što činimo. naša lopata nailazi na čvrst kamen. Za ničeance. Ne moram nastavljati i dodati da su mi roditelji. Oxford. Moje objašnjenje bit će u tom trenutku dovoljno dobar provizorni temelj.. kada sam bio dijete. Wittgenstein ovdje očito pretjerano antropologizira. Mnogo onoga što nas konstituira ne možemo svesti na navike koje se ne mogu čak niti objektivirati. Doista bi mogao. 85. Ali mi i dalje možemo misliti da je to previše samodopadno. navijestili smo. Niti moram objasniti zašto su moji roditelji bili takvi. premda danas vrlo nepopularan. ili da su mi to rekli jer su bili psihopati sadisti koji su perverzno uživali u tome da posve unište moje samopouzdanje.05. jer bi odgovor na to pitanje sam morao biti izražen jezikom tih uvjerenja. Objašnjenja negdje moraju završiti. Jednom kada izvijestimo 28 Ludwig Wittgenstein. može biti ljudska priroda ili rodni bitak. Zagreb. ali ona kuća ondje trenutno je zadnja. str. “stigao sam do kraja.05 15:30:28 . “Kada sam iscrpio svoja opravdanja. to je vjera. Philosophical Investigations. odgovor je “kultura”. “Svjestan sam svojeg izgleda” nije nepotpuno objašnjenje. Nakladni zavod Globus.”28 Ali što ako je to što činim prevara kojom starcima oduzimam životne uštede? Istina.” kaže Wittgenstein hineći priprostog seljaka. poput načela da su “neki ljudi jednostavno psihopati”. i sada se moja lopata okreće. 1963. I to svakako ima svojih opasnosti. Za neke anti-teoretičare. Tada sam sklon reći: “To je jednostavno ono što radim.Revolucija. (naš prijevod: Filozofska istraživanja. Kada pokušavamo kritički ksirati sam oblik života koji nas uopće čini ljudskim subjektima. fundamenti i fundamentalisti 159 zašto ustrajan na tome da javno nosim papirnatu vrećicu preko glave. nemoj odgovoriti da ona ne postoji zato što bi uvijek netko mogao izgraditi drugu.indd 159 31. rekli da izgledam kao minijaturna verzija Borisa Karloffa. Postoji li nešto što se doista može reducirati do samih temelja? Za glavninu moderne teorije.

a drugima ceremonijalno nad lijesom pucaju iz pušaka. možda bismo potpuno prestali biti kulturna i povijesna stvorenja. seksualne. patnje. Kako netko može misliti da su raznoliki kulturni oblici. to je također jedan oblik esencijalizma. Tada bi anti-esencijalist bez sumnje bio u nekoj dvojbi. Smrt i neki oblici bolesti vjerojatno su prirodni. I apsolutno imaju pravo. u maniri modnih dizajnera i urednika TV programa. recimo smrti. Povijest i imamo zato što smo društvene. cijela se ljudska bit sastoji od promjene. kako smo vidjeli. ali on tvrdi da iz njih ne slijedi ništa važno. tome ne možemo još mnogo toga dodati. jezika. Eagleton KB. U jednom smislu to je istinito. prihvaća da su te stvari obvezujuće i stvarne. ali većina nas ne vjeruje u to. Najpronicljiviji anti-esencijalist.05 15:30:29 . ne mijenjaju jer predstavljaju nužnosti u ljudskoj biti. seksualnosti. vremenitosti. Bilo bi bolje kada se crne mambe ne bi mogle kretati tako brzo. jezične životinje koje rade. Kada bi se ta priroda korjenito izmijenila. važniji od stvarnosti same smrti? Zašto bi činjenica da neke ljude zakapaju okomito. Bitna je kultura.05. a u drugom ekscentrično.indd 160 31. U svakom slučaju. društvenosti. proizvodnje i slično. ali to ne znači da ih mnogi od nas ne bi željeli ukinuti. Neke se stvari. sukobljeni oblici univerzalne istine u kojima se ona pojavljuje i ostvaruje tijekom ljudske povijesti. Kako se čini da on pretpostavlja da se neke stvari u ljudskim bićima ili o njima ne mijenjaju. Ali već smo se zapitali zašto anti-esencijalisti. poput činjenice smrti. radikalni su mislioci prema njemu vrlo nepovjerljivi. oni raznoliki. Barem kada je riječ o ljudskim bićima. čini se da su nam u vezi s tim ruke vezane. zato što je nešto prirodno ne znači automatski da je to prihvatljivo.160 Što nakon teorije? antropologa s Alpha Centuri da je muziciranje ili osjećaj žalosti naprosto u našoj prirodi. Možda je riječ o čudnim. naime. pretpostavljaju da je odsutnost promjene uvijek nepoželjna. bila važnija od zapanjujuće istine da nikoga od nas više neće biti za stotinu godina? Koji bi od tih stajališta besmrtnom antropologu s Alpha Centauri bio važniji? Bilo kako bilo. namrgođenim puritancima. on jednostavno nije shvatio pojam prirode. Ako on pita “Ali zašto?”. koji smatraju poželjnim da ljudi ne govore niti da spolno opće. a čini se da je upravo to dio bojazni anti-esencijalista. ali ako na njih ne stavimo utege.

biće koje se moglo denirati. pokazalo se da je Bog vrlo mutan. Ideja Stvaranja značila je da je on proizveo svijet samo zato što mu se to. Jer Bog je po deniciji nešto ispod čega više ne možemo kopati. a ona. (hrvatski prijevod Misli. Ali osim Božje očite brutalnosti. Između ostaloga. Drugo. temelje i svrhe posve u sebi.Revolucija. prohtjelo.05 15:30:29 . Treba nam samoutemeljujući temelj. te tvrditi kao što je poznati anti-fundacionalist odgovorio. da su od kornjače na niže dalje sve kornjače – ali na niže prema čemu? Kao što je Pascal zapisao u svojim Mislima: “… Svatko može shvatiti kako ta (načela) koja su trebala biti krajnja.” Da izbjegnemo taj beskonačni regres.”29 Zabrinuti protagonist Zapisa iz podzemlja Fjodora Dostojevskog žali se da “bilo kakav prvi uzrok povlači odmah drugi. 1995. “samouzrokovani Uzrok”. on je u trenutku zločinačkog nemara očito zabrljao cijelu stvar. ali na čemu počiva kornjača? Možemo izbjeći i to pitanje. 2000. Zašto nam je dao koleru ili kloroform. Donekle. ovise o trećima. London. difuzan temelj. str. ono što nam treba jest samoevidentan temelj. entitet.05. temelj koji bi sam sebe opravdavao. On nije bio načelo. 62. A tradicionalna je zadaća lozoje bila osigurati prihvatljive kandidate za tu ulogu. postojali su i drugi razlozi koji su ga doveli na zao glas. on je upravo suprotno. Ali to nije bilo rješenje kojem je bilo suđeno da potraje. ako je Bog doista temelj svijeta. On je. čini se da je izgubio svoju odliku krajnjeg temelja. ali Bog nije primjeren odgovor na to pitanje.indd 161 31. pa čak ni osoba u onom smislu u kojem je to Al Gore. Zagreb. Demetra. pak. tako da nikada ne možemo doći do kraja. a taj je drugi još primarniji. Cijeli je taj projekt očito bio ludo ambiciozan i iziskivao je radikalno drukčije oruđe. dovraga. prevela Gordana Popović. Ideju Boga teško je uskladiti s dječicom kojoj je kemijsko oružje zapalilo kožu. Pensées. kako kaže Spinoza. i tako dalje u beskonačnost. Možda svijet počiva na slonu.) Eagleton KB. Čim smo ga denirali. fundamenti i fundamentalisti 161 Problem s temeljima jest u tome što se čini da uvijek čini da je moguće pod njim podmetnuti još jedan. i kada bacimo pogled oko 29 Blaise Pascal. i zato za štošta mora teško odgovarati. ona ovise o drugima. Izum ideje Boga najbrže je rješenje toga problema. ne mogu stajati sama. Od temelja se traži da vam pruže ideju zašto su stvari nužne. on ima svoje ciljeve. slon na kornjači. nije baš posve jasno. Bog i svemir u zbroju ne čine dvoje.

Osim toga. A to se posebno odnosi na ljudska bića. On ga je napravio tako da bude slobodan. čudno je i cirkularno ako je Čovjek temelj za Čovjeka. Ako je Bog. To se misli kada se kaže da je Bog svojem svijetu transcendentan. i Bog je bio polu-pametan. Moć. U tom smo smislu stvoreni na njegovu sliku i priliku – što je inače čudna tvrdnja. premda velikodušna odluka. Proizvodnja. Eagleton KB. Duh. Prvo. zašto bismo trebali Boga? Umjesto toga možemo smisliti diskruz koji prihvaća da je svijet autonoman i ostaviti po strani njegova neprisutnog tvorca. jer Bog vjerojatno nema jajnike ili nokte na nožnim prstima. Bog je vlastitom kreacijom postao redundantan. Stvaranje je posve kontingentno. Denirati je.05 15:30:29 . jer su mnogi povukli ne baš nerazumni zaključak kako nije riječ o tome da se on skriva.indd 162 31. Ali nije bilo nestašice kandidata za temelje. Poput izumitelja čiju je shemu za neuništivu vrstu kože otkupila tvornica cipela. On to nije trebao učiniti. I tako. onda to znači da on sudjeluje u njegovoj slobodi i da stoga sam sebe određuje. Bog je razlog zašto uopće postoji nešto. Njegova nagla. Čovjek je mogao poslužiti kao novi temelj. da dopusti da svijet djeluje sam za sebe naposljetku ga je uništila.05. Potreba: moderno je doba promatralo kako ti kandidati dolaze i uglavnom odlaze. a ne ništa. Priroda. već o tome da on jednostavno ne postoji. To se uopće nije moralo dogoditi. Danas to zovemo znanošću. Ako je svijet njegova kreacija. Jednostavno ga nema smisla držati na platnom popisu. za to imamo dovoljno potvrda. Um. te bacila u vatru. ona je tvar poput žive koja klizi kroz naše prste. Činilo se da je Čovjek bolji kandidat za status temelja od Boga jer je opipljiv. on nije morao učiniti ništa. znači uništiti je.162 Što nakon teorije? sebe. pa se sam razriješio dužnosti. od krvi i mesa. Nevidljivost je za Boga oduvijek bila težak uzmak u njegovoj karijernoj perspektivi za status temelja. Paradoksalno je da smo postali slobodni time što smo o njemu bili ovisni. čija je sloboda slika njegove. Svi su oni na različite načine bili priče o Čovjeku. Povijest. Ali to je samo drugi način da se kaže da za to ne postoji neki razlog. A ako je djelovao sam po sebi. No. Bog je počinio kobnu pogrešku u oblikovanju svemira. Ona nam izmiče. Ali ni to nije bilo dovoljno dobro. svijet je dobio svoj temelj u slobodi – a to je značilo da uopće nema temelje. slobodu ne možemo reprezentirati. ona se odbija uslikati. od njega autonoman.

to je i bio razlog više da prikrijemo truplo. On je tvrdio da je Bog mrtav. bili smo slobodni da činimo što nam drago. ujedno ju je i potkopavalo. Ono što nas je činilo posebnim. ili temelj. kao univerzalni subjekt bio je previše nevidljiv. Napraviti temelje od slobode. S Bogom nas je još povezivalo jedino kukavištvo i bolesna nostalgija. ali u njemu ga nismo mogli prikazati. ali to nismo mogli priznati.Revolucija.indd 163 31. Čovjek je postao enigma u središtu svijeta. na samom vrhuncu svoje moći. nikoga tko bi nas uvjerio u našu važnost i identitet. Ali podizanje Čovjeka do kvazi-božanskog statusa bilo je i jak izvor nelagode. Poput autora vlastite povijesti. ali kako smo sami smislili pravila. Za Čovjeka je naravno bilo laskavo što smo ga uzdigli do tog kvazibožanskog statusa. ničega s kim bismo mogli voditi dijalog. te agresivnim i sekularnim djelovanjem odbacili sve metazičke temelje. Kao povijesno biće Čovjek je bio previše konačan da bi bio svrhovit temelj. Moramo ga svesti na apstraktni ljudski subjekt – pri čemu riječ “subjekt” znači ono što leži ispod. on je u biti postao odsutna prikaza. zapao je u sve one probleme koji su već prije onesposobili Boga. I tako je s vremenom i Čovjek postao zreo za odbacivanje. bilo je kao da radimo temelje od prazne slame. Umjesto toga. učinilo nas je samim. To je kao kada bismo pokušali igrati hokej sa samim sobom. čak i za sebe. da Čovjek može odigrati ulogu temelja. moramo ga lišiti njegove krvi i mesa. Bilo je zadovoljstvo osjećati da cijeli svijet ovisi o nama. on se oslijepio. Kako i njega konstituira sloboda. on je morao odbaciti svoju tjelesnu stvarnost. bio je to prevrat koji je u najpoznatijem obliku predložio Friedrich Nietzsche. ali što smo imali više moći. Za cijelu vječnost smo se ukliještili s nama samima – kao da je riječ o proslavi na kojoj smo upali u zamku da cijelu večer moramo razgovarati s nepodnošljivim dosadnjakovićem. Bili smo ubojice svetoga. Ono što nam je pružalo vrhunsku važnost. te da će nestati ako nestanemo i mi.05. U apsolutne vrijednosti više nismo vjerovali. Dakle. Jer to je značilo da nema ničega neovisnog o nama. On je bio osnovna crta cijelog pothvata. ali kukavički smo po- Eagleton KB.05 15:30:30 . ta nam je sloboda postala groteskno bezrazložna. onda Čovjek postaje isto tako nedokučiv kao i Bog. fundamenti i fundamentalisti 163 Drugo. Bili smo apsolutni monarsi koje se nitko nije usudio prevariti. Da odigra tu slavnu ulogu. a to je značilo da nam više ne trebaju metazički temelji. Ubili smo Boga. to je naša egzistencija postajala sve besmislenija. Svaki je dijalog postao dijalog sa samim sobom. Ako biti slobodan znači ono nespoznatljivo.

Jer ta dva učenja opstaju ili propadaju zajedno. jer je on puka inkarnacija Boga na zemlji. Za kršćansku vjeru. ali nije svjestan kako to znači da smo Boga ubili dvaput. moramo imati dovoljno iskrenosti. Legitimacija nije rješenje nego dio problema. Nietzsche pokušava izbaciti upravo tu sliku patrijarhalnog Boga. Nietzsche i svi njegovi postmoderni učenici od nas su jednostavno tražili da to izvedemo na čistac.05. ali mi obično shvaćamo njihovu laž jednostavno tako da promatramo što rade. Moramo imati hrabrosti živjeti relativno. pak. Za Nietzschea nema nikakvog smisla Boga nadomještati Čovjekom.indd 164 31. Ili barem ne na neki krajnji. ironični obrat onoga što je poučavalo kršćanstvo. Bijela Kuća tvrdi da pobožno vjeruje u Svemogućega. Ništa ne bismo dobili zamjenom religijske idolatrije s onom humanističkom. a ne kao Bog Otac. Bila je to samo dodatna smicalica da izbjegnemo suočiti se s Božjom smrću. bez temelja. ljubavnik. U lacanovskom žargonu. Upravo je to poricanje bilo umjetni respirator koji je nasmrt bolesnog Boga održavao na životu. Ponašali smo se proturječno: naše su proklamacije bile u potpunom neskladu s ponašanjem. i time dopustiti da se naša vjerovanja približe praksi. Bio je to jednostavni.05 15:30:30 . Ono što kažemo mora se temeljiti na onome što stvarno činimo inače će onome što govorimo nedostajati bilo kakva snaga. bliska žrtva. premda je očito da ne vjeruje ni u što slično. priznati da je to način kako inače živimo. Apsolutne vrijednosti poput Boga. samo što se to nismo usudili priznati. pa je u post-Nietzscheovoj fazi smislio izvrsno rješenje – “i ovce-i-novce”: Nemoj se niti pokušavati legitimirati. Ne moramo zavirivati u njihove duše. Ili. Kada se dogodi obračun između novca i metazike. Sustav treba pronaći nove načine da se legitimira. Nietzsche tako anticipira pretvorbu buržujske civilizacije u postmetazičku eru. Ona je u svakom slučaju cirkularna. provizorno. Bili smo poput bračnoga para čiji je brak godinama bio mrtav. Božja smrt mora podrazumijevati i Čovjekovu. Nacije i Obitelji izvrsni su jamci društvene stabilnosti. Bankari ili političari često tvrde da vjeruju u apsolutne vrijednosti. Glavnog Označitelja zamijenio je ekskrementalni ostatak. jer apologije onoga što činite ionako nužno morate ogrnuti jezikom koji ste izvukli iz načina života što ga Eagleton KB. ali mogu i zaustaviti vaše prote. dovršeni način.164 Što nakon teorije? ricali svoj deicid. Slobode. metazika će morati otići. Bog se pokazuje kao prijatelj. smrt čovjeka (Isusa) značila je smrt slike Boga kao osvetoljubivog patrijarha.

o vlastitom identitetu možemo govoriti upravo zato što imamo takve temeljne vrste stajališta i obveza. ali ne moramo biti spremni zbog njih ići u borbu do smrti. onda bih to vjerojatno morao prihvatiti. a da pritom ne budete fundamentalist. jer svi mi njegujemo određena fundamentalna stajališta i obveze. Ne možemo Eagleton KB. naime. pri tome moramo imati na umu da on cvjeta i u Montani i na Srednjem istoku. stari medvjedić meka srca kojega smo jednostavno krivo razumjeli. da ne kažemo krivog stajališta i obveze. Premda je uvijek moguće boriti se nasmrt zbog trivijalnog. Neki moji stavovi.05 15:30:31 . fundamente.05. U određenom smislu. obveze i stajališta od kojih ne možemo odustati ma koliko pokušavali. postoji razlika između fundamentalizma i vjerovanja u temeljne istine. primjerice u to da Henry Kissinger nije najčasniji čovjek na svijetu. Nije riječ o tome da dogmatično zatvaram oči pred dokazima koji bi pokazali da je Kissinger manje vrijedan prijekora negoli što to mislim. prilično su provizorni. Možete vjerovati u temelje ljudske kulture. Voluntarizam je pogrešan upravo zbog toga što najdublje obveze i stavove možemo birati samo u ograničenom smislu. kada je riječ o čisto dinamičnoj kvaliteti života. vrijedno je postaviti pitanje što uopće znači fundamentalizam. Kada u njih ne bih vjerovao. Ali ja vjerujem i u drukčija mišljenja. bio bih posve drukčija osoba. to samo znači da bi prihvaćanje tih dokaza iziskivalo drastičnu preinaku mojega identiteta pa bi izgledalo kao ga potpuno odbacujem. Poput vjere u reinkarnaciju ili svjetsku židovsku urotu. I neće biti posebno teško uvjeriti me da. Ustvari. svatko je fundamentalist.Revolucija. a upravo te štetne ili preporučljive lojalnosti deniraju tko smo i što smo. Ti stavovi i obveze ne moraju biti zdravi i strastveni. a to znači da mogu zamisliti kako ću jednoga dana promijeniti mišljenje o tome.indd 165 31. fundamenti i fundamentalisti 165 pokušavate obraniti. vjerovati da ništa nije vrijedno isto je tako temeljn stajalište. poput onoga da u Mullingaru ne želim provesti preostale dane života. Zapravo. pa čak ni posebno važni. Vancouver tuče Mullingar do nogu. oni samo moraju utemeljivati naš način vašeg života. Kome se uopće moramo opravdavati? Ali. Ali ako je Kissinger doista skroman. a to je mišljenje isto tako duboko usađeno u moj identitet. Protestantska opsesija samoopravdanjem čini nas bolesnim. Postoje.

postoje i oni koji imaju posve umjerena politička stajališta. Bilo koga tko vjeruje da ne postoji ništa važnije od nečeg drugog. I bilo bi potrebno promatrati ga na djelu samo pet minuta da shvatimo kako on u takvo što uopće ne vjeruje. ali ako je promjena dovoljno duboka. Ljevičarskog povjesničara A. Biti ono što jesmo znači orijentirati se prema onome što mislimo da je važno ili vrijedno učiniti. P Taylora jednom su. Nije riječ o tome da prvi uvijek mrmlja. samo što te stavove ne ističe tako da druge ljude njima muči tako da ih drži zarobljene. tentativno i povučeno. ili uvjerenje da je istina uvijek negdje u sredini. ili je možda mislio da u to doista vjeruje. Samo što među strastvenim uvjerenjima tolerantnoga postoji i uvjerenje da drugi Eagleton KB. ali da ih se on umjereno drži. mlakost.166 Što nakon teorije? tek tako odlučiti prestati biti taoisti ili trockisti. On je odvratio da jest. začepljenih usta i privezane uz gredu. Nasuprot Tayloru. Fundamentalizam stoga nije pitanje ima li netko temeljna uvjerenja. Ustvari. Snošljivost i pristranost mogu se uskladiti. Suprotnost snošljivosti nije strastvena uvjerenost. pojavit će se nov identitet s vlastitim prioritetima.05. samo uz takvo priznanje moći ću poraziti vaše neandertalske predrasude. J. Doista. ali ih se drže ekstremno – primjerice oni koji galame o posebnim političkim temama kao što su rasizam ili seksizam. može promijeniti. Vi ne prestajete imati fundamentalistička uvjerenja zato što ih izražavate biranim riječima. naravno.05 15:30:31 . je trebao postati članom Magdalen Collegea u Oxfordu.indd 166 31. Sve se to. To je spremnost da prihvatimo kako se vi isto tako gorljivo možete držati svojih temeljnih načela kao što se i ja držim svojih. ali koji inače nepogrešivo biraju stavove ni-tu-ni-tamo. kao što primjerice možemo odlučiti da prestanemo češljati razdjeljak na sredini glave. skromnim priznanjem svakih pet minuta da ste gotovo sigurno u krivu. (za razliku od onoga tko to vjeruje samo zato što se čini da je danas moderno biti anti-hijerarhičan). Taylor je možda aludirao na to da zapravo ne vjeruje u ono što bi trebao. u razgovoru kada . možda je to jedno od njegovih najtemeljnijih uvjerenja. Suprotnost intelektualnom autoritarizmu nije skepticizam. Ali to isto tako nije ni stvar načina vjerovanja u njih. To jednostavno nije pitanje stila. a drugi uvijek viče. ne bismo jasno raspoznali kao neku osobu. upitali hladno je li istina da su njegova politička mjerenja ekstremna.

postoje naime mnogi uskogrudni nefundamentalisti. kako ćemo vidjeti. ali obje od svetih tekstova čine idola. I Biblija i Kuran mogu srušiti zgrade.05 15:30:31 . premda možda stavljaju cipelu u vrata. stvar teksta. a to uvjerenje može stvoriti nasilje. 30 Fundamentalizam nije samo stvar teksta: on uključuje i čvrsto poštivanje tradicionalnih doktrina i vjerovanja. ali oni obično u vaše domove ne ulaze pomoću pištolja. Eagleton KB. fundamenti i fundamentalisti 167 uglavnom imaju isto toliko prava na svoje mišljenje kao što to imamo i mi. jer ne postoji gotovo nitko tko je ne zagovara. Kažem “uglavnom”. a to je. pri čemu je Bog naravno vrhunaravni jamac njezina značenja. Iz toga ne proizlazi da se oni mlako drže svojih stajališta. Ali doslovnost tumačenja njegova je bit. I muslimanska i kršćanska inačica fundamentalizma denunciraju idolatriju. čini se da nismo ništa bliže odgovoru na pitanje u čemu se doista sastoji fundamentalizam.05. pa čak ni dogmatizma. Stoga. Kada je u Meki 11.indd 167 31. Jehovini svjedoci su fundamentalisti. riječ. neodređenog. cenzure. Razlika između fundamentalista i njihovih kritičara nije u mišljenjima o cenzuri. jer to naravno ne znači da svatko ima slobodu dokazivati što mu drago. naime. Fundamentalizam znači čvrsto se držati Spisa. A nije nužno ni pitanje prisiljavanja drugih na vaše stavove.Revolucija. buknuo požar u Ženskoj srednjoj školi broj 31. Gotovo nitko ne vjeruje u slobodu govora. I fundamentalisti i anti-fundamentalisti osjećaju se primjerice. Fundamentalizam nije samo uskogrudnost. ožujka 2002. Fundamentalizam je.30 To je pokušaj da naš diskurz prikažemo ispravnim time što ga podupiremo zlatnim standardom – Riječju Božjom. Jehovini svjedoci su fundamentalisti jer vjeruju da je svaka riječ u Bibliji doslovno istinita. dok mnogi anti-fundamentalisti vjeruju u zabranu isticanja rasističkih stavova u javnosti. koje su bježale s mjesta nesreće. U suvremenom svijetu tragično se potvrdila biblijska fraza “riječ ubija”. improviziranog. Al-Qaida može značiti zakon. Taj je sveti tekst važniji od samog života. S pravom kažnjavamo one ljude koji druge bez imalo dokaza optužuju da su ratni zločinci. temelj ili načelo. jedina denicija fundamentalizma koja će se uspjeti održati. te užas od viška ili dvosmislenosti. To je strah od nezapisanog. To nije pitanje poštivanja temeljnih stavova. nelagodno ako petogodišnjake izlažemo pornografskim lmovima. on je obvezujući stav o tome što su nepromjenljiva temeljna uvjerenja neke religije itd. religijska policija prisilila je neke djevojčice.

inače spremni uz pomoć nuklearnih raketa Irak i Sjevernu Koreju sravniti sa zemljom. jer je svaki dio pisma profaniran pluralnošću značenja. u svijetu u kojem odjednom nestaju mirovinski fondovi zbog korporativne gramzivosti i prevare. Četrnaest je djevojčica poginulo. Slične stvari zbivaju se i u drugim dijelovima svijeta: pro-life obožavatelji obitelji.05.indd 168 31. pa zašto to ne bi tražila i od društvenog života? Ali zbog toga ljudi nisu nužno fundamentalisti. Većina ljudi u životu očekuje barem mrvicu sigurnosti. kako onda možemo stvoriti dovoljno čvrst temelj naših života. Ne čudi da fundamentalizam u tijelu i seksualnosti ne vidi ništa drugo doli opasnost koju treba ugušiti. on se stalno plodi i množi. Potraga za nekom terra rma. spremno da se preda svakome tko se nađe u blizini. ali tako se može osjećati i čovjek koji misli da milimetarska pogreška u mjerenju Everesta znači da smo ostavljeni na cjedilu što se tiče njegove visine. On je neurotičan lov za čvrstim temeljima naše egzistencije. Samo u jeziku možemo postići jasnoću – unatoč tomu. Ono je promiskuitetno. nego i prelaženje preko okrutnosti. on je nesposobnost prihvaćanja da ljudski život nije samo koračanje po toploj vodi. jer je u određenom smislu meso uvijek okrutno. S fundamentalističkog stajališta okrutnost je užasan manjak jasnoće i točnosti. kao što je u određenom smislu i sav seks gruba trgovina. Fundamentalisti ne shvaćaju da je fraza “sveti tekst” sama po sebi kontradiktorna. Jezik je u očima fundamentalista preobilan poput tvari. Fundamentalizam je prevladana verzija te potrebe.168 Što nakon teorije? da se vrate u školu jer nisu nosile svoje haljine i feredže. i to u svijetu toliko brzom i skliskom da u njemu ne nalazimo čvrsto tlo? Toj se nelagodnosti ne treba rugati. bilo gdje. oni ne shvaćaju da nijedan tekst ne može biti svet. on je nesposoban izricati stvari jednu po jednu.05 15:30:32 . Vrlo je neugodno osjećati da stalno gazimo po toploj vodi. Zapisano značenje je nehigijensko. ustrijelili su američke liječnike koji obavljaju pobačaje pred njihovim obiteljima. jezik je ugrožava. Pismo jednostavno označava smisao kojim može rukovati svatko. Ali ako nema jasnoće. u svijetu u kojem se od ljudi traže da se preko noći promijene. a deseci drugih bili su teško ozlijeđeni. i u kojem se cijele kulture i načini života bezbrižno bacaju na hrpe smeća. Eagleton KB. ako nijedno značenje nije oslobođeno metafora i dvosmislica. nipošto nije starinska ili primitivna.

No istina je upravo suprotna: paranoidna načela fundamentalizma vjerojatnije će sravniti civilizaciju sa zemljom negoli cinizam ili agnosticizam.Revolucija. motoristi će iz automobila povraćati cijelo vrijeme. jer i konzervativac misli da kaos nastaje kada ne postoje čvrsta pravila i granice. on se nije mogao roditi u prostačkoj Galileji. Bilo bi to kao da se Vrhovni knez rodi u Garyju. prije negoli shvatimo gdje smo. ali za njega je. pa se po cestama više neće moći prolaziti. Luka tom neprihvatljivom narativnom metodom pribavlja ispravnu genealogiju. Davidov grad. u Indiani. popis koji svakom građaninu Rimskog Carstva naređuje da se vrati u svoje rodno mjesto kako bi ga mogli registrirati. za koji ne postoje nikakvi povijesni dokazi. spremni ljudske udove raznijeti u komadiće. A kako ne postoje pravila za primjenu pravila.05 15:30:32 . Eagleton KB. doista odlazi sa svojom trudnom ženom Marijom u Betlehem. Fundamentalist lebdi po grubom terenu društvenoga života. zbog proroštva da će Mesija stići iz judejske kuće Davidove. ako je Isus trebao postati Mesija i biti na dobrome glasu. pa se Isus tako pogodno rodio upravo u Betlehemu. Konzervativci vole argument “brane od poplave”: kada dopustimo da netko povrati kroz automobilski prozor. on je nostalgičan prema apsolutno ledenoj sigurnosti. vjerojatno je bio svjestan da se Isus rodio u Galileji.indd 169 31. opširne denicije i samoevidentna načela stoje između nas i propasti civilizacije. gotovo bismo sigurno o tome nešto doznali iz povjerljivijeg izvora negoli što je to Evanđelje po Luki. Bilo kako bilo. Stoga Isusov otac Josip. Jedan od autor Novoga zavjeta. bilo važno da se Isus rodio u pokrajini Judeji. Zašto ih ne bi registrirali na samome mjestu? Rezultat takve mahnite metode bio bi potpuni kaos. da je postojala tako grandiozna migracija ljudi u prvome stoljeću. fundamenti i fundamentalisti 169 Jedan primjer biblijskog fundamentalizma bit će posve dovoljan da istakne njegovu apsurdnost. Vrlo je ironično da su upravo oni prestrašeni. jasni zakoni. Stoga Luka bez ikakve grižnje savjesti smišlja rimski popis stanovništva. Samo razumljivi. i ako ga za to ne kaznimo oštrom kaznom. On je više patološka verzija konzervativca. iz kuće Davidove. zbog koje možemo misliti ali ne možemo hodati. oni koji preziru nepostojanje. kaos je uvijek blizu. Bilo kako bilo. Teško bi bilo smisliti neku smješniju metodu registriranja stanovništva od naredbe da se cijelo Rimsko Carstvo vrati u svoja rodna mjesta. Rimsko bi se Carstvo potpuno zaustavilo.05. po imenu Luka.

a Bog će nas jednoga dana poučiti kako da ih protumačimo. Već smo vidjeli da je za tu svrhu tekst najgora moguća stvar. Ideja neeksibilnog teksta isto je toliko čudna kao i ideja neeksibilne strune. Ono se mora pozvati na implicitno razumijevanje djelovanja života i jezika. u epizodi koju smo već razmotrili. negoli na poštivanje pravila prometnih znakova. Eagleton KB.indd 170 31. poznatoj kao Kabala.170 Što nakon teorije? Problem za konzervativce ili fundamentaliste jest kaos koji izazivamo čim kažemo “zakon” ili “pravilo”. Fundamentalisti žele čvrste temelje svijeta. Ali nijedan stvarni sud ne bi prihvatio takav besmislen argument.05 15:30:32 . prazna mjesta između riječi u tekstu moraju biti slova koja manjkaju. Wittgenstein nas podsjeća da u tenisu ne postoje pravila o tome koliko visoko baciti lopticu ili kako je jako udariti. ako ih vratimo u tekst. Porcija spašava osuđenog Antonija time što na sudu ističe kako Shylokova ugovorna odredba o funti Antonijeva mesa ne spominje ništa o njegovoj krvi.05. on ne spominje mora li Shylok kosu vezati u konjski repić u vrijeme rezanja funte Antonijeva mesa. A što se tiče zakona. tradiciji koja svete tekstove čita suprotno od bilo kakvog smisla. Prema nekim kabalistima. Primjena pravila je kreativan. Kada želimo biti što je moguće jasniji. To znači da tumačenje mora biti kreativno. a u njihovu slučaju to su obično sveti tekstovi. time ga ne držimo dalje od sebe. Isto bismo tako mogli reći da Shylokov ugovor ne spominje ni korištenje noža. tradiciji koja tekst tretira kao kriptogram iz kojega se izvlače najezoterijčnija značenja. Nijedan tekst ne može sročiti sve svoje zamislive implikacije. U tom smislu fundamentalizam možemo suprotstaviti heterodoksnoj židovskoj tradiciji tumačenja. otvoren i beskrajan posao. tradiciji koja si u tumačenju svetih tekstova uzima skandalozne slobode. pročitat ćemo ga posve različito. ali tenis je svejedno igra za koju postoje pravila. ništa bolje ne ilustrira njihovu skliskost od Porcijina pravničkog sozma u Mletačkom trgovcu. u tim spisima mjestimično nedostaju neka slova. na praktično znanje koje se nikada ne može precizno formulirati. ne možemo izbjeći sigurnu okrutnost. Porcijino čitanje ugovora je pogrešno jer je doslovno: riječ je o fundamentalističkom čitanju – ono se pedantno drži slova teksta i upravo time agrantno krši njegov smisao. i više je nalik na pokušaj da shvatimo upute za gradnju Taj Mahala od lego kocaka. Prema drugima. a upravo to Porcija odbija učiniti.

U trenutku nepažnje. Ako želimo da Sveto pismo životu pruži sigurnost. materijalno i može se zaraziti. Matejevo evanđelje prikazuje Isusa koji jaše u Jeruzalem na ždrebetu i na magarcu – u tom slučaju Sin Božji morao je jednu nogu imati na svakome. On postupa s riječima kao da su stvari. ono je tjelesno.indd 171 31. Fundamentalizam je jedna vrsta nekrolije. treba ga mumicirati jednom za svagda.05 15:30:33 . prije negoli znamo za sebe ona će početi značiti sve – od “pretpostavljenoga” do “stalokoka”. Jednom kada se slova Biblije ili Kurana počnu pomicati. Smisao mora biti nepropustan i podložen bakrom. Ali u tome je paradoks. Potreba za čistoćom je potreba za nepostojanjem. a smrti konačnost. Eagleton KB. Oni smrću žele pripomoći životu. A to je svakako jedan oblik ludila. koje je dragocjeno samo zato što utjelovljuje istine koje ne nestaju. Pismo je primitivan mehanizam za tako svete istine. i njihova bešćutnog načina ophođenja s ljudskim životom. Postoji veza između fundamentalističkoga prezira prema materijalnome tijelu riječi.05. on je zaljubljen u mrtvo pismo ili tekst. On to čini kako bi za sva vremena zamrznuo određena značenja.Revolucija. fundamenti i fundamentalisti 171 Za fundamentaliste ne postoje slova koja nedostaju. temelji se počinju tresti. a da značenje uopće nije materijalno. kao da su teške i nesavitljive poput kositrenih svijećnjaka. a mrtvim slovima pomoći živim ljudima. A to je tema kojoj ćemo sada obratiti pozornost. Idealna bi situacija za fundamentalista bila da ima značenja ali ne i ispisani jezik. jer pismo može nestati. Jer kada jednom priznamo da riječ “banka” ima više od jednog značenja. On je spreman uništiti sve što postoji da održi čistoću ideje.

” Ljudska svijest nije stvar po sebi. To je Sizifov posao. kada pogleda u svoj um. Činjenica da ne možemo živjeti u sadašnjosti. rekao je irski lozof George Berkeley. jednostavno je – priroda ljudske egzistencije. U životu jedne zlatne ribice nema ništa posebno dragocjeno. “živi kao da nema sutra”.05. beskrajna. a ne niz trenutaka u sadašnjosti. Stoga upute: “iskoristi dan”. “željezo se kuje dok je vruće”.172 Što nakon teorije? 8. Fundamentalisti se najviše boje nepostojanja. uvijek nekako prazno zvuče. kako smo povijesne životinje. jednom je priznao da. “udri brigu na veselje”. a praznina što živcira fundamentaliste. “Mi Irci”. percepciju ili nešto drugo. stalno izvan ili ispred sebe samih. koji je žurno popunjavaju. maglovita. deniramo je samo uz pomoć onoga u što ona gleda ili o čemu misli. Za Sigmunda Freuda. poglavlje Smrt. ne vidi ništa što bi bilo samo njegovo. Eagleton KB. nikada ne možemo postići onaj stabilan identitet jednog komarca ili vila za sijeno. Kako je naš život project. zlo i nepostojanje Fundamentalisti su u biti fetišisti. Osim toga. fetiš je sve ono čime zatvarate neku groznu rupu. pretvara kronike naših života u Priče. uvijek smo u procesu postajanja.05 15:30:33 . A nepostojanje popunjavaju dogmom. Mi ne možemo izabrati da živimo nepovijesno: povijest je naša sudbina baš kao što je to i smrt.indd 172 31. možda najveći britanski lozof. odnosno da je sadašnjost za nas uvijek dio jednog nedovršenog projekta. Po sebi. David Hume. nego samo osjet. jer smo stvoreni od nepostojanja. grubo tkana. svijest je posve prazna. “skloni smo misliti da su nešto i ništa bliski susjedi.

zlo i nepostojanje 173 Istina je da bismo u društvu koje trguje “budućnostima”. “nejaki crvi. ????? 32 Theodor Adorno. London 1974.05 15:30:33 . Ali kada bismo u sadašnji trenutak “zagrizli” do jezgre. nešto što sami nismo izabrali. “čudovište koje nadilazi svako razumijevanje”. utočišta istine… slava i otpad svemira!”31 Čovjek. lozoja je tu da nas podsjeti da nismo. crne mrlje u središtu krajolika. prema riječima pjesnika Edwarda Thomasa. Za Martina Heideggera. (hrvatsko izdanje: Misli. Za Sigmunda Freuda. A vječnost nije za nas. U ljudima uvijek ima više postojanja. Mi smo kaotični i paradoksalni pokajnici. ljudskost je nakaza. “Štogod postoji”. ruglo i zagonetka svijeta. Kako bi modernističko djelo umjetnosti u razdoblju bez temelja postalo autentično. 34. zaključuje Pascal. Nama je prirodno kršiti i nadilaziti našu prirodu. možda mogli pokušati oponašati ljiljane. str. premda je teško zamisliti kako bi to bilo živjeti poput ljiljana. bez temelja. čardaci ni na nebu ni na zemlji.Smrt. “doživljavamo u odnosu prema njegovu mogućem nepostojanju. A još nas je teže denirati ili predočiti ako smo zvijeri koje same sebi proturječe. Kada bismo mogli živjeti na jednome mjestu. Kao što je Wittgenstein rekao. Hegel tvrdi da je čisti bitak potpuno neodređen. ljudskost je neka vrsta “kreativnog ništavila”. prihvatiti da je naša egzistencija kontingentna. vječnost. Vidjeti svijet u pravome svjetlu znači vidjeti ga u svjetlu njegove kontingencije. prevela ???????????? * (vidi bilješku iz poglavlja VII). životinje i anđeli. i stoga ga ne možemo razlikovati od Ništa. * ???????????? ???????????? ???????????? 31 Blaise Pascal. ona mora postojati ovdje i sada.. Ako je sloboda naša bit. Eagleton KB. A to znači vidjeti ga u sjeni vlastita potencijalnog nepostojanja. Ideologija postoji kako bi nas uvjerila da smo nužni. piše Theodor Adorno.indd 173 31.05. Demetra Zagreb. Ljudska su bića džokeri u špilu karata. London. Minima Moralia. I samo ga to čini potpuno našim posjedom…”32 Smatrati nešto stvarnim. Naš je život pun požuda i potreba. slava. ja znači “prazninu bez dna”. 79. 2000. Za anarhista Maxa Stirnera. živjeti autentično znači prihvatiti vlastito ništavilo. Pensées. osuđeni smo na to da nam isklizne svaka opsežna denicija samih sebe. Mi smo češće “još-ne” negoli “sada”. znači proslaviti sretnu okolnost naše egzistencije. negativitet nesvjesnoga ubacuje se u svaku našu riječ i djelo. Za Schopenhauera. Prema Pascalu. str. “nadilazi Čovjeka”. ako igdje postoji. iskusili bismo neku vrstu vječnosti. a to do srži prazni našu egzistenciju. naša bi egzistencija nedvojbena bila bitno manje naporna.

premda. naš je odnos prema smrti sličan našem odnosu prema drugim ljudima. Kada iz toga nešto naučimo. i tada bismo ga više cijenili. Priznanjem da su naši životi provizorni.05 15:30:34 .174 Što nakon teorije? ono nekako mora manifestirati istinu da se moglo dogoditi i to da ono nikada ne nastane. ona to čini tako da to u biti radije ne bih želio čuti. vjerojatno bismo lakše oprostili našim neprijateljima. najviše je što možemo učiniti da dođemo do istine. jer i oni mogu biti bližnji i stranci. ona nije potpuno strana. Kada smrt na taj način postane dio tkanja naših života. Ali smrt nam ne daje samo neki prijateljski savjet. Smrt možda nije prijatelj. odustali od naše posljednje kampanje da otkupimo Bayswater i nasilno izbacimo sve njegove stanare. I zbog toga je ironija tako omiljena modernistička gura. Istina. Prihvaćanje smrti u određenom je smislu suprotnost morbidnog maštanja o njoj. poput neprijatelja. Prihvatiti bestemeljnost vlastite egzistencije. ali nije ni posve naša. popravili naše odnose s drugima te. Posvemašnje samoodbacivanje koje smrt od nas traži. Osim toga. U tom smislu.indd 174 31. možemo činjenice pretvoriti u vrijednosti. na moju potrebitost i na ranjivost drugih. Ona me podsjeća na moju konačnost. njezin cilj jest da nas razdire. ali nam u tom procesu priopćuje nešto o tome kako treba živjeti. ona postaje manje strašna. Smrt nam je i strana i intimna. Samopožrtvovnost prijateljstva jedna je vrsta petit mort. čina s unutar- Eagleton KB. Prihvatiti smrt znači živjeti bogatije. između ostaloga. manje zlokobna sila koja nas inače razdire. kada bismo uvijek imali smrt na umu. ona može razotkriti i prosvijetliti tko sam i što sam. zbog nedostojnosti. postaje podnošljivo samo ako smo se tijekom života za nju malo pripremili. znači živjeti u sjeni smrti. Prijatelji nas mogu i spasiti od smrti.05. na krhkost i efemernu prirodu moje egzistencije. A to je vrsta primjerenog ponašanja za prijatelja. Besmrtnost i nemoral dva su bliska saveznika. Tretirati samoga sebe provizorno. opustili bismo naš neurotični stisak života. Poput prijatelja. Da odustanemo od svih tih stvari. I ljudska bića moraju živjeti ironično. Ništa plastičnije od naše smrtnosti ne ilustrira kako smo nepotrebni. ali nije baš ni potpuni neprijatelj. gotovo bismo se sigurno ponašali znatno moralnije negoli to inače činimo. Kad bismo stalno bili na rubu smrti. ili nam barem pomoći da razoružamo njezinu stravu. sprječava nas iluzija da ćemo živjeti zauvijek.

Chicago. budućnost će nas uvijek ispisivati. a znam što osjećam samo ako pripadam jeziku koji nikada nije moj posjed. Kada bih želio pratiti najtananije posljedice svojih najobičnijih djela. Osim toga. mogu bilo što značiti. kao što to nije ni posjed onih koji ga stvaraju. Jastvo koje primam od drugih uvijek je malo uprljano i okrnjeno. Društvo stidljivo prema smrti obično klepeće o strancima. To nije samo moderna misao. Kada bi društvene institucije bile sređene tako da požrtvovnost postane uzajamna i cjelovita. Ali u jednom su smislu svi drugi stranci. Jedino što je žrtvovanjem smatrao prolijevanje vina i klanje ovaca i koza. 1964. Eagleton KB. rekao je lozof Maurice Merleau-Ponty.05 15:30:34 . Antički je svijet vjerovao kako se društveni poredak učvršćuje žrtvovanjem. umjesto da je žrtvu smatrao uzajamnom samopožrtvovnošću.33 Samo u govoru koji s njima dijelim.indd 175 31. a to ne znači njihovim potrebama za nama.05. ili svojeg pukog postojanja u svijetu. Ono je ozlijeđeno njihovim potrebama. naime. U tom je smislu smrt jedna od bitnih struktura same društvene egzistencije. ono što se jednom 33 Maurice Merleau-Ponty. naši životi jedan će dio smisla nastavljati živjeti posmrtno. Signs. Moj identitet jest u tome da se držim drugih. A to je zbog toga što taj smisao jednostavno nije pitanje njihovih stajališta o meni. Ali ostaje činjenica da o sebi znam. bilo bi nepotrebnije da žrtva zadrži onaj grozan smisao – a to je: da se neki ljudi moraju odreći svoje sreće radi sreće drugih. moj identitet nikada ne može značiti posve sebično i sigurno zaključavanje sefa. odnosno o načinima kojih ni ja ni oni nikada nismo u potpunosti svjesni. a budući da me oni promatraju kroz gustu mrežu vlastitih interesa i potreba. jer je povezan sa životima bezbrojnih drugih bića. Kada bi to bilo tako. morao bih upotrijebiti cijelu vojsku istraživača. “Sebe posuđujem od drugih”. To je bez sumnje jedno od značenja izreke Svetog Pavla da u svakom trenutku umiremo. za kojega Ja nema biti. Taj smisao nikada potpuno nije moj posjed.Smrt. str. Drugi su staratelji mojega jastva. ona je i dio učenja velikoga budističkog učitelja Nagarđune. Smrt i stranci ograničavaju naše živote i na neugodne ih načine relativiziraju. Ono se ne može očistiti od te mreže značenja. zašto ih ne bismo jednostavno pitali? To. ono je produkt njihovih izbora i ponašanja. i u tome je posve imao pravo. 159. ovisi o tome kako moja egzistencija gurira u njihovim životima. zlo i nepostojanje 175 njom strukturom umiranja.

njega taj stisak života počinje gušiti. njegova aura improvizacije. onda nitko ne može imati pravo. A upravo je to fundamentalist nesposoban učiniti. Njegov život anticipira smrt. pobunjeno Edipovo dijete metazičkoga oca. ili u smrt? Mi moramo pronaći način suživota s nepostojanjem. Fundamentalist pokušava prevariti smrt snažnom strategijom projiciranja njezina apsolutizma na život. A to znači da ćemo se odreći ideologije volje koja se bavi smrću. Fundamentalizam se boji nihilizma i pri tome nije uočio kako je nihilizam samo odraz u zrcalu fundamentalističkog apsolutizma. To je drugi smisao tvrdnje da nam značenje vlastitih života izmiče sve dok živimo. samo ako prihvatim da nad sobom nemam neku konačnu vlast. On ne može prihvatiti kontingenciju.05. Eagleton KB. Ali je li time fundamentalist zaljubljen u život. on vjeruje da vrijednosti nema ako one nisu apsolutne. jer zaljubljenost u nepostojanje preslikava djelovanje nagona smrti. Ono što jesmo. Nepostojanje je krajnja čistoća.176 Što nakon teorije? činilo tragičnim. Smrt upozorava na krajnju nesposobnost da vladamo svojim životom. Nihilist je gotovo uvijek razočarani apsolutist. A upravo nas nagon za smrću zavodi prema uništenju kako bismo stekli apsolutnu sigurnost ništavila. a da se u nj ne zaljubimo. i ako priznam da sam samome sebi stranac. postat će komedija ili obrnuto. fundamentalizam nepodnošljivo podsjeća na to da ne bi morao postojati. Poput svojega oca. Samo ako sebe ne zlostavljam. S jedne je strane užasnut nepostojanjem. a time i na uzaludnost i neprimjerenost pokušaja da vladamo životom drugih. čime život postaje vječan i neuništiv. naš odnos prema sebi može postati model za odnose s drugima. smjesom prvih načela. ali na krivi način. čvrstih značenja i samoevidentnih istina želi zalijepiti pukotine u toj trošnoj strukturi. Ako sam neukrotiv za sebe.05 15:30:34 . teško mogu tražiti da mi drugi budu trenutačno podložni. užasnut je bujanjem proizvoljnosti materijalnoga svijeta. savršenstvo prazne stranice papira.indd 176 31. ako se ne shvaćam pogrešno. Nepostojanje znači neokaljanost negacijom. Stoga je fundamentalizam zaokupljen posvemašnjim paradoksom. Kontingencija svijeta. Nećemo poželjeti da nas drugi tretiraju onako kako tretiraju sebe. Ako je otac pogriješio. Umjesto da stvarnost smrti opusti neurotični stisak života. neće završiti našom smrću.

a za muslimanske fundamentaliste to je posebno primjenjivo na Zapad.) Poput ljigave ektoplazme. on čisti bolećivu proizvoljnost svijeta i svodi ga na čistu nužnost. koji ne napada ovaj ili onaj komadić smisla. Unatoč svoj njezinoj blistavoj erotičnosti. jer neki od njih jako vole jesti. Nagon smrti nije svrhovita Priča. katastrofalno pojavljivanje materije već značilo Pad. Možda je prvo. zlo i nepostojanje 177 Ali postoji i dublje slaganje nihilizma i fundamentalizma. koje je također bilo cilj po sebi. Kada to čini. Za njega jednostavno postoji previše stvari i bića. jer ništa nije podložnije pogrešnim tumačenjima od nepostojanja. pa će ih samo nasilno uništenje onoga što postoji ponovno spojiti. nego uništenje svih priča. poludjeloga anarhističnog profesora u Conradovu romanu Tajni agent. On misli da društvo ne može probaviti besmisao – tako nastrane i nemotivirane događaje koji uništavaju smisao zbog naše nesposobnosti da nešto o njima kažemo. On uništava zbog samog opscenog užitka u uništenju. Savršeni terorist je svojevrstan dadaist. Ne možemo dokazivati njegov sadržaj. Ono je apsolutno i nepogrešivo kao moralni zakon.05 15:30:35 . Njezina je beskonačnost jezovita parodija besmrtnosti. Profesor je anđeo uništenja zaljubljen u uništenje zbog njega samog. Premda fundamentalizam prezire nepostojanje. koji u orgiji potrošnje ždere samoga sebe. Asket oko sebe ne nalazi ništa doli opsceni suvišak tvari. jer ono nema sadržaja. To su djela čije se značenje Eagleton KB. Fundamentalist je asket koji pokušava očistiti svijet od viška materije. ona se uvlači u sve pore. Asket je revoltiran čudovišnom plodnošću materije koja postaje plijen ništavila. ona je okolnost koja preoblikuje robu. Nepostojanje je neprijatelj – nestabilnost i dvosmislenost. Smrt nas svodi na čistu besmislenu tvar. Njegovo uništenje je stoga odraz Stvaranja. ta pretila tvar prelijeva se preko rubova svekolikog prostora. (Američke fundamentaliste suvišak stvari zabrinjava nešto manje.indd 177 31. Ako je svo to bujanje tvari kontingentno. mogućnost ga nepostojanja mami.Smrt. a njezin dinamizam služi samo za prikrivanje vlastite smrtnosti. roba je alegorija smrti. To je projekt prvog bombaša samoubojice u engleskoj literaturi. Možda su Pad i Stvaranje istodobni. Profesor namjerava uništiti upravo opscenost i besciljnost tvari.05. nego smisao uopće. ako za njezino postojanje uopće ne postoji razlog. onda se čini da ne postoji ništa što bi vas zaustavilo da u njoj izbušite veliku rupu. jednoznačno poput brojke.

jer njezin motiv nije uništenje posebnih bića zbog posebnih razloga. ali to ne znači da je zlo posve obična stvar. Činjenica da je riječ “zlo” postala popularna u Bijeloj kući kako bi zabranila svaku analizu. Radical Evil. u pravu kada tvrde da u tome ne mora nužno biti ničega transcendentnog. S druge strane. Liberali su. 34 Vidi Richard J. kojeg su se bojali i koje su prezirali.05 15:30:35 . 215. te njegovu ciničnu rezistenciju prema ulagivanju ili uvjeravanju. nacisti su bili zaljubljeni u smrt i nepostojanje. zaokupljeni mahnitošću uništenja i razaranja. ne zbog nekog velikog vojnog ili političkog cilja. Shakespearov Jago. traumatičnu prirodu. str. opscenu. nego negacija postojanja kao takvog. Zlo kao nihilizam je klepet podrugljiva smijeha prema svakoj svečano-farsičnoj pretpostavci o tome kako bilo što ljudsko ikada može nešto značiti. Ubijali su Židove. Neki postmodernisti za nj znaju uglavnom iz lmova strave i užasa. Čak i blaga deprivacija roditeljske ljubavi može nas pretvoriti u monstrume. zlo uživa u tome da ljudske vrijednosti razotkriva kao pretenciozne laži. Stoga je nacizam prikazivao dva lica zla. Liberali obično podcjenjuju zlo. već samo zato što im se tako htjelo.05. Ništa nije svjetovnije od zla. Na svoj vulgaran način. nihilističku sprdnju. Tu simultanu ljubav i mržnju prema nebitku možemo uočiti u nacističkoj Priči. a konzervativci ga obično precjenjuju. Ali postoji jedna misterioznija vrsta zla. koja u činu uništenja otkriva svojevrsno orgazmičko opuštanje – poput onog Božjeg opuštanja nakon čina stvaranja. S jedne strane. čini se. oni su ih ubijali jer im se činilo da je u njima utjelovljeno strašno nepostojanje.indd 178 31. pripada toj rijetkoj kategoriji. njegovu nepomirljivu zlobu. 2000. Eagleton KB. Cambridge. Bernstein. Hannah Arendt nagađa o tome kako holokaust nije toliko pitanje ubijanja ljudskih bića zbog ljudskih razloga. nego pokušaj uništenja pojma čovjeka. Oni upozoravaju na njegovu groznu.34 Ta je vrsta zla sotonska parodija svetoga. ali je istodobno bio i maglovito prazan. Konzervativci jamačno imaju pravo kada se opiru liberalnim racionalistima i sentimentalnim humanistima koji pokušavaju podcijeniti zlo. ne smije nas spriječiti da je uzmemo za ozbiljno. pak. Bojali su ga se jer je označavao užasno nepostojanje u njima samima.178 Što nakon teorije? može razumjeti samo s onu stranu transformacija svega što činimo – s one strane koja je toliko apsolutna da postaje slika same smrti. Nacizam je bio ispunjen pretjeranom retorikom i ekstravagantnim idealizmom.

bezimen napad na integritet pojedinca.05. Takva grozna inltracija u nečiji identitet po sebi nema nikakav opipljiv oblik. Poteškoća je u tome da se nepostojanje. da ljigava. Perverzna savršenost te sheme. Možda time možemo objasniti zašto su toliki ljudi ubijeni u holokaustu. ali s nekom poentom. malignih. komunist. žena. očajnički krug. zlo i nepostojanje 179 Zlo je bijesna. Mi smo stvoreni od nepostojanja. poput mrzovoljna djeteta oba nagona odbacuju najrazličitije predmete na koje nailaze. Ta vrsta zla ne želi stvoriti nepostojeće. pa čak ni pokolja koji se provode radi nekih političkih ciljeva. Daljnji je razlog to što je nagon uništenja zapravo zaljubljen u sebe – baš kao što je to i nagon za akumulacijom. Kada to čine. cijeli se projekt nikada ne može završiti. ostaviti čak i najmanji fragment takvog nepostojanja nedirnutim. To nije zlo koje obilježava većinu vrsta terorizama. jest ono što zavodi nihilistički um. Bilo kako bilo. Ona nepostojanjem smatra ljigav. Bezbrojna su imena za to: Židov. zarazna tvar protiv koje vode rat nije nešto strano. Cijeli taj pothvat ludo opovrgava samoga sebe. Arapin. već da im je bliska poput udaha zraka. i to je još jedan razlog zašto on odnosi toliko života. homoseksualac. nego onih koji ga imaju previše. jer pokušava uništiti nepostojanje tako da oko sebe stvori još više istoga. U ideji apsolutnog uništenja postoji jedna dijabolična privlačnost. Oni ne mogu prihvatiti strašnu istinu. osvetoljubiva mahnitost prema egzistenciji. i zato u njezinim navodnim žrtvama potiče paranoju. Drugo lice zla pokazuje upravo suprotno. podmukao. znači omogućiti mu da se razmnoži i da nas ponovno zaguši. To je zlo nacističkih logora smrti. a svoje zadovoljenje postižu samo Eagleton KB. oni poriču najčišću od svih praznina – smrt. smrt koja preoblikuje prazninu u srcu naše čežnje. njezina čistoća bez ogrebotina. Oni ne mogu priznati potrebu. ne može uništiti.Smrt.05 15:30:35 . ili bilo koja kombinacija iz tog skupa. nečist. a ne unajmljenih ubojica. prema deniciji. nego uništiti nepostojanje. Ona je svuda i nigdje. oni potrebu ispunjavaju fetišima. Ona stoga rađa potrebu da toj groznoj sili pribavi neko lokalno ime ili smještaj. jer potrebitost znači manjak.indd 179 31. oba završavaju tako da postaju predmet vlastite požude. nedostatak kaotičnih “repova” ili kontingentnih ostataka. Uhvaćen u taj divlji. Umjesto da se drže svojih potreba. To nije zlo sa stajališta onih koji imaju premalo postojanja.

vrsta zla koja svoj opsceni užitak nalazi u rastvaranju same sebe. “Ja” koje je nalik na Boga. lakoma volja samo je nagon smrti okrenut u sebe. subjekt moderne dokazuje svoju prometejsku volju. Tipična moderna dvojbi je ukratko u tome da istodobno izražavanje i potiskivanje nagona smrti iscrpljuje vaše postojanje. a katkada kao njegov bolećiv suvišak. Vrsta zla. volja ukida sva ograničenja vlastitom djelovanju. u nešto ispražnjeno i bezvrijedno. Pakao je živa smrt za one koji se smatraju previše vrijednima da umru. u praznini koja svodi sva djela volje na ništavilo. i koju pokreće Freudov nagon prema smrti. Zlo je upravo dijalektika sažeta u takav grozni ekstrem. uključuje megalomansko precjenjivanje samoga sebe. Autonomno se “ja” ogoljuje kada slobodu odmaknemo od dominantne volje i kada je prebacimo na područje igre nagona. Njihov je poriv. koja se boji vlastite punoće postojanja. Vrlo jaka slika te kombinacije je Gerald Crich u Lawrenceovu romanu Zaljubljene žene. Dva lica zla potajno su samo jedno. nikada nećete moći ugasiti nepostojanje u srcu vas samih. U praznini vlastite kreacije. najviše muči njegova samoća. Ali ono se katkada može prikazati kao neizreciv mulj koji napada punoću našeg postojanja. prema Wittgensteinovim riječima. slama sve stvari oko sebe i pretvara ih u ništavilo. to je način zavaravanja smrti koji se izravno vraća u njezin zamaman zagrljaj. čistoća leži u nepostojanju. U razdoblju modernosti. Njima je zajednički užas od nečistoće. ta su dva nagona postala smrtonosno ispletena – jer raspuštena volja koja sebe pokušava dokazati. Za razliku od toga. suvereni izvor svake vrijednosti. Manična armacija individualiteta postaje obrana od svoje slatko-zavodljive praznine. Doista. Upravo ta smrtonosna kombinacija voluntarizma i nihilizma. ali samim tim činom potkopava vlastite junačke projekte. Bilo kako bilo. Za one koji osjećaju da se postojanje opsceno plodi i množi. između ostaloga. Pokoravanjem svijeta oko sebe. Ako je sve dopušteno. sve dok ste živi. naime.05 15:30:36 .180 Što nakon teorije? kada se stalno kreću. karakterizira moderno doba. Eagleton KB. ali ona slama smrtonosni krug nihilizma i voluntarizma time što volju potpuno slabi. pokušava izbrisati samu vrijednost. – to je animirana praznina okružena samo centrifugalnom silom njegove snage volje. Na sličan način i postmoderna rastvara ograničenja. ništa nije vrijedno.indd 180 31.05. da grubi teren pomiješaju s čistim ledom.

karakteriziraju različite vrste zla. nije nužno zao. Vidjeli smo da fascinacija. to će neliberalniju državu morati imati da ga zadrži. Zbog nepodnošljive lakoće postojanja on se osjeća teškim. te valjkom prelazi preko onoga što je ljudima i tradicionalnim vezama sveto. naravno. zlo i nepostojanje 181 Fundamentalist. neodlučan odgovor. Sjedinjene su Države raskoljene na te dvije polovice. previše mlak. te poricanje nepostojanja.05 15:30:36 .indd 181 31. kada su sami temelji vaše civilizacije doslovce na udaru. Postoji plodan i zlokoban oblik rastvaranja. Zbog toga je nužno lošem smislu nepostojanja suprotstaviti se njegovim dobrim smislom. Pragmatizmom se možemo upotrebljivo suprotstaviti bigotnosti fundamentalizma. to će se sve više pokazivati inhibirajući procjep između onoga što stvarno činimo i onoga što tvrdimo da vjerujemo. Međutim. u teorijskom smislu riječi. mračnu državu. Ali osim korozivnog smisla nepostojanja postoji još jedan. a uz to on i pripomaže njegovu širenju. bilo bi to isto kao kada bismo predložili kisik kao lijek protiv vatre.05. Pri tome se prisjećamo kako je irski romanopisac Laurence Sterne ideju ništavila zamijenio dobrom riječju. Ali kada bismo pragmatizam nagnali na borbu protiv fundamentalizma. Doista. on se čvrsto hvata svojih čistih načela.Smrt. “da u svijetu zasigurno postoje i gore stvari od toga”. kako kaže. To možemo razumjeti pomoću Marxove rečenice da je proletarijat “klasa koja rastvara sve klase”. Najpopularnija alternativa fundamentalizmu trenutačno je neki oblik pragmatizma. Svakom direktoru korporacije u potrazi za svježim kutkom svijeta za izrabljivanje. Što više uništenja i nestabilnosti nastane zbog razuzdanog tržišta. Ali kako osjeća ponor nepostojanja koji se širi pod njegovim nogama. Što će se sloboda češće morati braniti brutalnijim autoritarnim sredstvima. i pri tome razmatrao. države koje obožavaju anarhiju tržišta iz svog rukava moraju izbaciti barem neke apsolutne vrijednosti. Obiteljske vrijednosti i seks na prodaju dvije su strane iste medalje. To nije problem za muslimanski fundamentalizam koji ne želi prosvijećene vrijednosti i njihovu obranu sve mračnim sredstvima. Time se označava “nepostojanje” onih koji su bili Eagleton KB. pragmatizam je. Pragmatični društveni poredak prezire fundamentalne vrijednosti. U svakom slučaju. nego jednostavno brutalno neprosvijećenu. i upravo zbog toga ljudi tako žustro ponovno počinju dokazivati svoj identitet. čime se misli na “totalni gubitak humanosti”. konstruktivan. pridružuje se nacionalistički razbojnik spreman ubiti kako bi ga u tome spriječio.

a da se pritom sami ne razgradimo. S promjenom naših okolnosti. onih koji u njemu nemaju nikakav ulog. i koji stoga služe kao prazni označitelji jedne drukčije budućnosti. Bombaš-samoubojica svoj očaj ne pretvara u nadu. Osvrnuvši se unatrag. možete se kretati samo prema gore. jer bez nje ne postoji nikakav reeksivni ljudski život. Nikada ne možemo biti “iza Teorije”. Samo u suočenju s tim porazom život može cvasti. postmoderna je bila teorija koja nas je uvjeravala kako velike Priče pripadaju prošlosti. Otkada je pokrenuta nova globalna priča o kapitalizmu. i novi život oljuštiti iz ralja poraza. Ali jasno je da ta tragična sloboda može imati destruktivne oblike poput terorizma. Oni koji padaju na dno sustava u nekom su smislu od njega oslobođeni.05. upravo sam očaj njegovo je oružje. Nepostojanje je način kojim održavamo vjeru o otvorenu prirodu ljudskosti.182 Što nakon teorije? izbačeni iz postojećeg sustava. nedostaje i snaga za preživljavanje. Tragedije nas podsjećaju kako je teško suočiti se s nepostojanjem. bolesna reakcija. možda smo stigli do trenutka kada je stil mišljenja poznat kao postmoderna došao do svojega kraja. U liku bombaša-samoubojice. Nemati što izgubiti. A upravo je to populacija koja sve više raste. Samo tako možemo zaustaviti oholost prema kojoj je fundamentalizam tek očajnička. Ali to je i cijena koju moramo platiti da bismo imali izglede za svjetliju budućnost. U starim tragedijama postoji vjera da snaga izvire iz samih dubina pokvarenosti. No. siromašnima i razvlaštenima. uz onu o ratu protiv terorizma. nepostojanje razvlaštenih pretvara se u smrtonosniju vrstu negacije.05 15:30:36 . Ako ne možete dublje pasti. i stoga su slobodni za stvaranje alternative. kao što može izazvati i pozitivnije struje društvene promjene.indd 182 31. Nepostojanje u samom srcu nas samih progoni naše snove i krnji naše projekte. “nakon Teorije”. Ali moramo ga zamijeniti političkim poretkom utemeljenim i na nepostojanju – nepostojanju kao svijesti o ljudskoj krhkosti i bestemeljnosti. one nas podsjećaju kako načinu života kojemu nedostaje hrabrost da se suoči s traumatskim. znači biti strašno snažan. fundamentalizam svoje najplodnije tlo nalazi upravo među poniženima i uvrijeđenima. Kako možemo podnositi taj užas i dalje živjeti? Istodobno. neki se stilovi mišljenja mogu iscrpiti. Jer. i stoga je ono izvor nade. možda Eagleton KB. Naš sadašnji politički poredak utemeljen je na nepostojanju ljudske deprivacije.

Eagleton KB.indd 183 31. Ona si jednostavno ne može dopustiti da prepričava iste stare priče o klasama. istraživati nove teme. rasama i spolovima. ma koliko one bile nezaobilazne. koji će po dubini i razmjerima biti jednaki okolnostima s kojima se suočava. vlastite izvore odgovora. koje je tako voljela. Ali to kulturalnoj teoriji postavlja nov izazov.05.Smrt. Ova je knjiga bila uvod u takvo istraživanje.05 15:30:36 . raskrstiti sa starim ortodoksijama koje počinju gušiti. zlo i nepostojanje 183 ćemo vidjeti da je postmoderna bila teorija o malim Pričama. Želi li se uhvatiti ukoštac s dvosmislenom globalnom poviješću. ona će morati imati nove. i ne zaobilaziti one prema kojima je do sada bila nerazumno stidljiva. Ona mora ojačati mišiće.

indd 184 31.184 Što nakon teorije? Eagleton KB.05 15:30:36 .05.

indd 185 31.Kazalo 185 Kazalo Eagleton KB.05 15:30:36 .05.

05 15:30:36 .186 Što nakon teorije? Eagleton KB.05.indd 186 31.

Kazalo 187 Eagleton KB.05 15:30:37 .indd 187 31.05.

III. 14) Prijevod djela: The feeling of what happens.Nakladnik ALGORITAM d.942:612. – (Biblioteka Facta. Zagreb.95. ISBN 953-220-275-7 I. 2005. Antonio R.01 159. Svijest – Neurološko gledište Um i tijelo – Neurološko gledište Emocije – Psihofiziološko gledište 450303021 ISBN 953-220-275-7 Eagleton KB.821 DAMASIO. II. Harambašićeva 19 Za nakladnika Branko Šoštarić Glavni urednik Neven Antičević Grafički urednik Davor Horvat Korektura XXXXXXXXXXXXXX Obrada i prijelom Algoritam DTP Tisak: Zagraf ZT CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb UDK 159.82 612.o.05 15:30:37 . Osjećaj zbivanja / Antonio Damasio. – Zagreb : Algoritam.indd 188 31. [preveo Miloš Judaš].o.05.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful