Professional Documents
Culture Documents
Marguerite Duras Brana Na Pacifiku PDF
Marguerite Duras Brana Na Pacifiku PDF
Marguerite Duras Brana Na Pacifiku PDF
PRVI DIO
L.
haljina, skrojena od domorodačke pregače, bila je široka, bez
rukava i pohabana na grudima koje su bile niske, ali još
uvijek bujne, i očigledno slobodne pod haljinom.
Rekla sam ti da ga ne kupuješ. Dvjesto franaka za toga
napola crknutoga konja i za kola koja se raspadaju.
Ako ne umukneš, kidam.
Suzana iziđe ispod bungalova i približi se konju. I ona je
također nosila slamnati šešir ispod kojega je provirivalo
nekoliko pramenova kestenjastoriđe kose. Bila je bosonoga,
poput Josepha i majke, odjevena u crne hlače, koje su joj
dopirale do potkoljenica, i u plavu bluzu bez rukava.
Ako kidneš, dobro ćeš uraditi, reče Suzana.
Nisam te pitao za mišljenje, reče Joseph.
Ipak ti ga dajem.
Majka se zaleti prema kćeri i pokuša je pljusnuti. Suzana se
izmakne i vrati se u svoj zaklon u sjeni ispod bungalova.
Majka započne jadikovati. Sada se činilo kao da su konju
zadnje noge sasvim oduzete. Nije se ni pomaknuo. Joseph
pusti uže kojim ga je pokušavao vući i počne ga gurati
odostraga. Konj se, uz trzanje i teturanje, nekako dovuče do
proplanka. Tu se zaustavi i uroni nozdrve u nježno zelenilo
rižinih mladica. Joseph, majka i Suzana zastadoše
nepomični, okrenuti prema njemu, puni nade. No ništa od
toga. Samo njuškom pomiluje mladu travu, jednom, pa još
jednom, zatim podigne malo glavu i opet je spusti,
nepomičnu i tešku, na kraju dugog vrata, dotičući debelom
gubicom vrškove vlati.
Joseph je trenutak oklijevao, zatim se okrenuo, zapalio
cigaretu i vratio se kolima. Složio je ormu na prednje sjedalo
i odvukao kola pod bungalov.
Obično bi ih ostavljao pored stuba, ali te ih je večeri zagurao
duboko straga, između potpornih stupova. Zatim je izgledalo
kao da razmišlja što bi mogao uraditi. Okrene se
još jednom prema konju pa se uputi prema suši. Izgledalo je
kao da je tek tada opazio sestru koja je ponovno sjedila
naslonjena na drveni stup.
Kog vraga radiš ovdje?
Vruće je, reče Suzana.
Svima je vruće.
Uđe u sušu, izvadi vreću karbida i dio pretrese u limenu
kutiju. Zatim vrati vreću u sušu, uze kutiju i počne prstima
drobiti karbid. Pomiriši zrak i reče
Smrde srne, treba ih pobacati, ne razumijem kako možeš
ovdje sjediti.
Manje smrde nego taj tvoj karbid.
Joseph ustade, pođe još jednom u sušu s kutijor bida u ruci.
Zatim se predomisli, vrati se kolima i lupi sve snage nogom u
kotače. Potom se odlučnim korakom uspne stubama u
bungalov.
Majka je nastavila s plijevljenjem. Već je treći put posadila
crvenu kanu na proplanku ispred bungalova. Suša bi je
redovito uništila, ali ona je bila ustrajna. Ispred nje je kaplar
okopavao proplanak, pošto ga je zalio. On je bivao sve gluši,
pa je majka morala sve jače vikati kad mu je štogod
naređivala. Nedaleko od mosta, u pravcu ceste, kaplarova
žena i kći lovile su ribu u plićaku. Već su više od sata čučale
u blatu i pecale. Posljednje tri godine jeli su uvijek tu istu
ribu koju su one svake večeri ulovile u istoj bari ispod mosta.
Pod bungalovom je bilo razmjerno mirno. Joseph je ostavio
sušu otvorenom i odande je dopirao prohladan zrak ispunjen
vonjem srna. Bilo ih je četiri i jedan srndać. Joseph ga je
preksinoć ubio, kao i jednu srnu, a ostale prije tri dana te
nisu više krvarile. Onima drugima još je tekla krv, kap po
kap, kroz otvorene gubice. Joseph je često odlazio u lov,
ponekad svake druge noći. Majka ga je grii
dila jer je trošio metke ubijajući srne koje bi poslije tri dana
bacali u rijeku. No Joseph se nije mogao pomiriti s tim da se
iz šume vrati praznih ruku. I kao da doista jedu divljač,
vješali bi je ispod bungalova, a kad bi istrunula, bacali bi je
u rukavac. Svima se gadilo jesti srnetinu. Odnedavna su
radije jeli čaplje tamna mesa koje je Joseph lovio na ušću
rukavca, u velikim slanim baruštinama što su s morske
strane okruživale imanje.
Suzana je čekala da Joseph dođe po nju, pa da odu na
kupanje. Nije htjela prva izići ispod bungalova. Bilo je bolje
da ga pričeka. Kad je bila s njim, majka se manje dear.aa
Joseph siđe.
Dođinrkom! Ne čekam te.
Suzana se trčeći popne u kuću da navuče kupaći kostim.
Nije se još ni presvukla kad majka, vidjevši je da se penje,
počne vikati. Nije vikala zato da bi se bolje čulo ono što je
željela da shvate. Urlala je iz sve snage, bilo što, bez veze s
onim što se u tom trenutku zbivalo. Kad se Suzana stubama
spustila iz bungalova, zatekla je Josepha kako se opet bori s
konjem, ne obraćajući pažnju na majčinu viku. Pritiskivao
mu je glavu iz sve snage, pokušavajući mu nozdrve zagnjuriti
u travu. Suzana mu priđe.
Hajde, idemo!
Čini mi se da je gotov, reče tužno Joseph, crknut će. Ostavi
ga nerado i oni zajedno pođoše prema drvenom
mostu, na najdubljem dijelu rijeke.
Čim bi ga ugledala kako se približava rijeci, djeca bi odmah
sišla s ceste gdje su se igrala i poskakala bi za njim u vodu.
Prva bi skočila baš kao i on, dok su se druga kotrljala u
grozdovima u sivu pjenu. Joseph je običavao poigrati se s
njima, podizao ih je na ramena, prevrtao, a ponekad bi
dopuštao nekom djetetu da mu se objesi o vrat i
tako ga razdraganoga nosio nizvodno sve do početka sela s
onu stranu mosta. Ali danas nije imao volje za igru. U
dubokom i uskom dijelu korita vrtio se i obrtao poput ribe u
vrču. Iznad vode, tamo na uzvisini, konj se više uopće nije
micao. Na kamenitom tlu, osvijetljen suncem, izgledao je
poput kakva predmeta.
Ne znam što mu je, reče Joseph, ali sigurno će crknuti.
Zaronio je ponovno, u pratnji djece. Suzana nije plivala tako
dobro kao on. Povremeno bi izlazila iz vode, sjedala na obalu
i gledala prema cesti koja je s jedne strane vodila u Ram, a s
druge u Kam, pa još mnogo dalje, u grad, u najveći grad
kolonije, u prijestolnicu koja je bila osamsto kilometara
udaljena od njih. Jednom će doći dan kad će se pred
bungalovom zaustaviti neki automobil. Iz njega će izići kakav
muškarac ili žena i zatražit će neku obavijest, ili bilo kakvu
pomoć od Josepha ili od nje. Nije joj bilo jasno kakvu bi
obavijest mogli zatražiti u ovoj je dolini postojala samo jedna
cesta koja je, prolazeći kroz Kam, vodila iz Rama u grad. Nije
se dakle moglo zalutati. Pa ipak, nije se dalo baš sve
predvidjeti, i Suzana se nadala. Jednog će se dana možda
zaustaviti neki muškarac, zašto ne, možda samo zato što ju
je opazio pokraj mosta. Moglo bi se dogoditi da mu se svidi i
da joj predloži da je odvede u grad. No osim autobusa,
malobrojni su automobili prolazili cestom, ne više od dvatri
tijekom dana. I to su uvijek bili isti automobili s lovcima koji
su išli u Ram, šezdeset kilometara udaljen odande, i koji su
se nakon nekoliko dana vraćali iz suprotnog pravca. Jurili su
velikom brzinom, trubeći bez prestanka da bi rastjerali djecu
s ceste. Dugo vremena prije nego što bi se pojavili u oblaku
prašine, u šumi se začuo zvuk trube, potmuo i snažan. I
Joseph je također iščekivao automobil koji će se zaustaviti
izr
pred bungalovom. Vozit će ga platinasta plavuša koja će
pušiti cigarete 555 i biti našminkana. Mogla bi ga, naprimjer,
zamoliti da joj pomogne popraviti gumu.
Majka bi gotovo svakih pet minuta dizala glavu iznad
sadnica kane, mahala u njihovu pravcu i vikala.
Dokle god su bili zajedno, nije im se približavala. Samo se
derala. Otkako se brana srušila, više nikada ništa nije mogla
izreći a da ne viče, zbog bilo čega. Nekoć djeca nisu marila za
taj njezin bijes. Ali otkako se dogodilo to s branom, majka se
razboljela i, prema liječnikovim riječima, bila je čak u
smrtnoj opasnosti. Imala je već tri napadaja, i sva su tri,
kazao je on, mogla biti kobna. Smjeli su joj dopustiti da malo
viče, ali ne predugo. Ljutnja je mogla prouzročiti krizu.
Liječnik je podrijetlo tih njezinih kriza dovodio u vezu s
rušenjem brane. Možda se varao. Toliko se boli moglo
nakupiti samo vrlo polako, iz godine u godinu, iz dana u dan.
Tome nije bila uzrokom samo jedna stvar. Bilo ih je tisuću, a
između ostalog i rušenje brane, nepravda svijeta, prizor
njezine djece koja se kupaju u rijeci...
U početku međutim ništa nije pretkazivalo majci da će
jednom kasnije nesreća uzeti tolikog maha u njezinu životu,
da će liječnik moći tvrditi kako ona zapravo umire od toga,
kako umire od nesreće.
Bila je dijete seljaka i tako dobra učenica da su joj roditelji
dopustili nastavak školovanja sve do završnoga stručnog
ispita. A zatim je dvije godine bila učiteljica u nekom selu na
sjeveru Francuske. Bilo je to 1899. Nedjeljom bi, ponekad,
maštala pred propagandnim plakatima izvješenim na
zidovima općine. Stupite u kolonijalnu vojsku, Mladi pođite
u kolonije, tamo vas očekuje bogatstvo. U sjeni bananovca
koji se savijao od plodova, u naslonjačima
za ljuljanje njihao se kolonijalni par odjeven u bijelo, dok su
se oko njega vrzmali, smiješeći se, zaposleni domoroci. Udala
se za učitelja koji je, poput nje, izgarao od nestrpljenja u
nekom selu na sjeveru Francuske i koji je, poput nje, bio
žrtva maglovitih knjiga Pierrea Lotija. Ubrzo nakon vjenčanja
podnijeli su zajedno molbu da budu primljeni u prosvjetni
kolonijalni kadar i potom dobili namještenje u toj velikoj
koloniji koja se u ono vrijeme zvala Francuska Indokina.
Suzana i Joseph rodili su se tijekom prve dvije godine
njihova boravka u Koloniji. Nakon Suzanina rođenja majka
je napustila državnu službu. Davala je još samo privatne
satove francuskog jezika. Muž joj je postao upraviteljem
jedne domorodačke škole i, prema njezinoj priči, živjeli su
više nego udobno, i pored toga što su podizali dvoje djece. Te
su godine svakako bile najbolje godine njezina života, godine
sreće. Tako je bar govorila. Sjećala ih se kao neke daleke
zemlje iz snova, kao nekog otoka. Kako je starila, sve je
manje o njima govorila, ali kad bi govorila, bilo je to uvijek s
jednakim oduševljenjem. I svaki put bi im tada otkrivala
nova savršenstva u tom svršenstvu, neku novu vrlinu svoga
muža, neki novi oblik ondašnjeg blagostanja koje se
malopomalo pretvaralo u pravu raskoš, a u što su Suzana i
Joseph donekle sumnjali.
Kada joj je muž umro, Suzana i Joseph bili su još vrlo mali.
O razdoblju koje je nakon toga nastupilo nikada nije rado
pričala. Govorila je da je bilo teško, da se i dandanas pita
kako se uopće uspjela izvući. Još je dvije godine davala
satove iz francuskog. Potom, kako to nije bilo dovoljno,
satove francuskog i klavira. A onda, kako ni to nije bilo
dovoljno, jer su djeca rasla, zaposlila se u kinu Eden kao
pijanistica. Ostala je tamo deset godina. Nakon deset
bilo kao i obično, osim što majka nije ništa jela. Na kraju
obroka izjavi
Ne idem u Kam onim beštijama iz katastra jer će se dogoditi
isto kao i s bankama, bolje da sačuvam novce.
To je najbolje što možeš učiniti, reče Joseph s velikom
blagošću.
Trudila se govoriti smireno. Čelo joj je bilo pokriveno znojem.
Bilo bi posve uzalud ići u Kam, nastavi ona, sačuvat ću ih za
sebe.
I odjednom brižne u plač.
Samo za sebe, bar jedan jedini put, samo za sebe. Joseph
ustane i ukipi se ispred nje.
Pas mater, opet ćeš početi s tim svojim glupostima. Glas mu
je bio tih i dubok, kao da govori sam sa sobom. Ta
neumoljiva izvjesnost njegova odlaska, pa i sama ta njegova
sreća kao da su imale nekakvo okrutno i prikriveno naličje, o
čemu one ništa nisu znale. Možda je i njega trebalo
sažalijevati. Majka se doimala iznenađenom zbog Josephova
tako tihoga glasa. Gledala ga je kako pilji u nju uporno,
netremice, i odjednom se smirila.
Zašto si prodao gramofon, Joseph? upita majka.
Zato što nema više ničega što bismo mogli prodati. Kad bih
mogao nekome uvaliti bungalov, pas mater, i te kako bih ga
uvalio!
Postoji još i iz, reče Suzana.
Ma tko bi vozio iz? upita majka. No Joseph ne odgovori.
A onda postoji još uvijek i onaj feler kojega možemo prodati,
nastavi grubo Suzana, to što ga nitko ne spominje, nema
veze, to je još uvijek nešto što možemo prodati.
Bilo je to prvi put nakon njihova povratka iz grada da su se
dotakli teme dijamanta. Majka prestane plakati i
v Dijamant iz njedara. Otkako se vratila nosila ga je ići oko
vrata, zajedno s ključem od ostave. Ne znam uopće zašto ga
čuvam, reče licemjerno, ionako nije baš nešto!
Može li se znati zašto nosiš prsten oko vrata? upita Joh ar ga
ne možeš nositi na prstu kao svi ostali, ha?
Morala bih ga onda cijelo vrijeme gledati, reče majka, a baš
mi se gadi.
Nije istina, reče Suzana.
Sklupčan u kutu blagovaonice, kaplar prvi put ugleda
dijamant. I očigledno ne shvativši ništa, otegnuto zijevne.
Nije mu uopće palo na pamet da je uz taj dijamant odsada
on, i samo on, njihovo jedino blago.
201 POŠAO sam u kino, reče Joseph Suzani. Idem u kino,
rekoh sam sebi, da potražim kakvu ženu. Bilo mi je pomalo
dosta Carmen kada sam spavao s njom, bilo mi je kao da
spavam s vlastitom sestrom, pogotovo taj put. Već neko
vrijeme nisam više toliko volio kino. Shvatio sam to ubrzo
nakon našega dolaska u grad. Kada sam bio u kinu, bilo mi
je dobro, ali teško mi je bilo otići, nisam više išao tamo
onako rado kao nekada. Činilo mi se da uvijek imam nešto
pametnije za raditi. Kao da sam već izgubio dosta vremena, i
kao da ga više ne smijem gubiti. Ali kako nisam mogao
dokučiti što bi bilo to drugo što bih trebao raditi umjesto da
idem u kino, na kraju bih ipak svaki put otišao onamo. I to
ćeš joj također morati reći, da sam odjednom manje volio
kino. I da bih možda i nju počeo najzad manje voljeti. Dok
sam bio u dvorani, uvijek sam se nadao, do posljednjega
trenutka, da ću otkriti što je to trebalo učiniti umjesto da
budem tamo u kinu, i nadao sam se da ću to otkriti prije
nego što film započne. No nisam otkrio. I kada su se ugasila
svjetla, kad se platno osvijetlilo i kad su svi utihnuli, opet
sam bio onaj stari od nekoć, ni na što nisam čekao, bilo mi je
dobro. Govorim ti sve to zato da bi se jasno sjetila i mene i
onoga što ti govorim, kada jednom
odavde. Otići ću pa makar i umrla. Ne mogu to više
promijeniti.
Nisam imao pravo. Sreo sam je upravo u kinu. Stigla sa
zakašnjenjem, pošto su se ugasila svjetla. Ne bih želio ništa
zaboraviti i želim ti sve ispričati, baš sve, ali ne nam hoću li
u tome uspjeti. Nisam je odmah dobro vi... Qie evo neke žene
pored mene, Samo to sam rekao u sebi, kao i obično. Nije
bila sama. Jedan je muškarac bio s njom. Bila mu je zdesna,
a ja sam mu bio slijeva. S moje lijeve strane nije bilo nikoga,
bio sam posljednji u redu. Sada više ne znam točno, ali čini
mi se da sam za vrijeme Novosti i u početku filma možda oko
pola sata na nju zaboravio. Vrlo se dobro sjećam početka
filma, ali drugoga dijela gotovo nimalo. Kada sam ti rekao da
sam je zaboravio, to nije prava istina. U kinu nikada ne
mogu zaboraviti da je neka žena pored mene. Trebao bih
ipak reći da mi to nije smetalo pri gledanju filma. Koliko je
vremena prošlo od početka filma? Kažem ti, nekih pola sata.
Kako još nisam znao što mi se sprema, nisam obraćao
pažnju na te pojedinosti, i to mi je žao, jer otkako smo se
vratili ovamo u ovaj bordel, cijelo ih se vrijeme pokušavam
prisjetiti. Ali sve uzalud, ne uspijeva mi.
I evo, kako je sve počelo. Odjednom sam začuo glasno i
pravilno disanje i to posve blizu mene. Nagnuo sam se prema
redu odakle je ono dolazilo. Bio je to čovjek koji je došao s
njom. Spavao je, glave zabačene na naslon sjedala,
poluotvorenih usta. Spavao je kao netko tko je vrlo iscrpljen.
Ona je vidjela da ga gledam i okrenula se prema
em smiješeći se. Vidio sam njezin smiješak u svjetlu ekrana.
Uvijek je tako. Rekla mi je to gotovo glasno, dovo ino glasno
da probudi tipa koji je spavao. Ali tip se nije
Probudio. Upitao sam Uvijek je tako? Odgovorila mi je U
se nasmiješila učinila mi se lijepom, ali poUvijek
203sebno joj je glas bio čudesan. I odmah, čim sam čuo
kako i izgovara riječ uvijek poželio sam spavati s njom.
Izgovo rila je tu riječ tako kako to nikada nisam čuo i kao da
ni kada nisam shvatio što bi to značilo prije no što sam čuo
nju. Bilo je to kao da mi je rekla, upravo tako, bez ikakve
razlike, Čekam vas oduvijek. Nastavili smo gledati film ona i
ja. Ponovno sam započeo razgovor Zašto? Oh, sigurno zato
što ga to ne zanima. Nisam znao što bih joj još rekao. Neko
sam vrijeme toliko o tome razmišljao da nisam više uopće
slijedio film. Napokon mi je prisjelo da si i razbijam glavu i
upitao sam ono što me zanimalo Tko je 1 taj tip? Nasmijala
se od srca i okrenula se posve prema meni, vidio sam joj
usta i zube, i rekao u sebi da ću, kada iziđe iz kina s tim
tipom, poći za njima. Razmišljala je. Možda nije bila sigurna
treba li mi odgovoriti, no onda je napokon rekla To mi je muž.
Rekao sam Koje sranje, to vam je muž? Činilo mi se gadno
da taj tip, njezin muž, spava u kinu pored nje. Čak i ova
naša, iako stara, i sa svim tim nevoljama koje je imala,
nikada ne spava u kinu. Umjesto odgovora, izvadila je kutiju
cigareta iz torbice. Bile su to 555. Ponudila mi je jednu i
zatražila, vatre. Istog trenutka sam shvatio da je zamolila
vatre kako bi me bolje vidjela u svjetlu šibice. I ona je odmah
poželjela spavati sa mnom. Iako je nisam dobro vidio, čim me
je zatražila vatre, pogodio sam da je to žena mnogo starija od
mene, žena koja se ne srami svoje želje da legne s nekim
tipom. Odjednom je počela govoriti posve tiho da ne probudi
onog frajera Imate li možda vatre? dok je na početku
predstave govorila glasno bez obzira na to hoće li ga
probuditi ili ne. Upalio sam šibicu i pružio je prema njoj.
Tada sam joj vidio ruke, prsti su joj bili dugi i sjajni, a nokti
nalakirani, crveni. Vidio sam joj i oči umjesto da gleda u
cigaretu koju pripaljuje, gledala je mene. Usta su
hla crvena, a ruž u istom tonu kao i nokti. Pogodilo k sam ih
vidio zajedno i posve blizu. Kao da je ozliHla prste i usta, i
kao da vidim njezinu krv, gotovo ununiost njezinatijela. Tada
sam još jače poželio spavati s
m rekao sam u sebi da ću ih slijediti na izlasku iz kina,
B iz, da saznam gdje stanuju i da ću, ako bude trebalo, nju
vrebati te da ću je čekati do kraja svoga boravka u gradu.
Oči su joj blistale u svjetlosti šibice i gledale su me bez imalo
nelagode cijelo vrijeme dok je šibica gorjela. Mladi ste. Kazao
sam joj svoju dob, dvadeset godina. Počeli smo razgovarati
tihim glasom. Pitala me čime se bavim. Objasnio sam joj da
smo iz Rama, i da smo u govnima do vrata zbog koncesije
koju su nam podvalili. Njezin muž je odlazio u lov u Ram, ali
ona ne pozna to mjesto. Tek je nedavno došla u koloniju,
prije dvije godine. Položio sam ruku na njezinu bila je
ispružena na naslonu sjedala. Dopustila je. Muž joj je već u
više navrata boravio dulje vremena u koloniji, ali ona je tek
prije dvije godine došla za njim. Najprije sam svoju ruku
položio na njezinu. Prije nego je došla ovamo, provela je dvije
godine u engleskoj koloniji, ne znam više kojoj. Zatim sam joj
počeo milovati ruku koja je iznutra bila topla a izvana
hladna. Teško joj je u ovoj koloniji, jako, jako teško. Zašto joj
je teško? Zbog mentaliteta ljudi. Pomislio sam na posrednike
iz katastra u Kamu i rekao joj da su svi kolonijalci pravo
smeće. Odobravala je sa smiješkom. Uopće više nisam gleao
film, sav zauzet tom rukom koja je malopomalo u
mOoj ruci postala vrela. Pa ipak se sjećam čovjeka koji je
P o na ekranu, pogođen u srce od ruke čovjeka koji je na
čekao cijeli film. Činilo mi se da prepoznajem te ljude,
ao da je prošlo mnogo vremena otkada sam ih upov Cikada
nisam osjetio takvu ruku u svojoj. Bila je
1CZna mgao sam je obuhvatiti s dva prsta, i bila je gipka,
205gipka poput peraje. Na ekranu je neka žena briznula u
plač zbog onoga umrloga čovjeka. Ispruživši se po njemu
jecala je. Više nismo mogli razgovarati. Nismo imali snage.
Nježno sam obuhvatio njezinu ruku svojom. Bila je tako
meka i njegovana ta ruka da bi je čovjek najradije smoždio.
Poželio sam da je zaboli. Kada sam je jako stiskao malko se
otimala. Muškarac pored nje je i dalje spavao. Kada je žena
počela jecati na tijelu mrtva muškarca, rekla mi je posve tiho
To je kraj filma. Onda? Jeste li slobodni večeras? Možeš si
misliti da sam bio. Rekla mi je da sve prepustim njoj, samo
da ih slijedim. U tom trenutku, ne znam ni sam zašto,
izgubio sam hrabrost. Bojao sam se svjetla koje se trebalo
upaliti, bojao sam se pogledati je u oči pošto sam joj onako
milovao ruku u tami. Nestat ću bez traga i glasa, rekao sam
u sebi. Nemaš pojma koliko sam se bojao. Mislim da je
najjači bio strah od svjetla, kao da će nas ono izbrisati iz
života, ili pak sve to onemogućiti. Čak mislim da sam joj
ispustio ruku, štoviše siguran sam u to, jer mi ju je opet
uhvatila ostavio sam je na naslonu sjedala, a njezina je
polegla na moju. Uzela ju je, pokušala je prekriti svojom, a
da, naravno, nije uspjela. Pa ipak, bio je to kao neki škripac i
više nisam mogao klisnuti. Pomislio sam da je sigurno
navikla na taj način skupljati frajere po kinima, i da joj treba
pustiti na volju. Svjetla su se upalila. Ruka joj se povukla.
Nisam se usudio odmah je pogledati. Ali ona se usudila, i
učinila je to, a ja sam je, oborenih očiju, pustio da me gleda.
Tip se odjednom probudio kad smo već oboje bili na nogama.
Bio je nešto stariji od nje, elegantan, visok, čvrst. Učinio mi
se dosta zgodan. Djelovao je smireno i raspoloženo, ni
najmanje zbunjen činjenicom da je spavao. Znaš to je ona
vrsta tipova koje vidiš da prolaze našom cestom, u punoj
brzini dolaze u fantastičnim autima, dogovore mjesto u
lovištu, ostanu tamo
Hnu noć, taman koliko im treba da ubiju tigra, a sa sohi
dovedu tridesetak goniča koje su prije toga, iz nekoga velikog
hotela u gradu, telefonski naručili preko gade Barta. Evo,
rekao sam u sebi, to je takva vrsta frajera. Pierre, reče žena,
ovaj je mladić lovac iz Rama. Znaš za Ram? Razmislio je.
Mislim da sam bio tamo, prije dvije eodine. Osjećao sam se
sigurnim. Pierre, bismo li mogli provesti večer s njim? Pa
naravno. Vjerojatno su još nešto razgovarali, ali kako su mi
okrenuli leda nisam ih mogao čuti. Uostalom, nisam ih ni
želio čuti. Polagano smo izašli iz kina, slijedeći gomilu.
Nalazio sam se iza nje. Imala je uspravno i čvrsto tijelo, vitak
stas. Kosa joj je bila kratka, neobično podšišana, obične boje.
Zaustavili smo se pokraj prekrasnog automobila, niskoga
sportskog Delagea s osam cilindara. Tip se okrenuo prema
meni Idete li s nama? Rekao sam da imam svoj auto i da ću
voziti za njima. Bio je prilično ljubazan. Djelovao je kao da
mu je to posve prirodno što sam ja s njima. Ona mi u tom
trenutku nije poklanjala nimalo više pažnje nego nekom
znancu kojega poznaje oduvijek. Upitala me Gdje vam je
auto? Možda biste ga mogli ostaviti ovdje, idemo svi troje s
našim autom. Pristao sam. Rekao sam da idem parkirati na
Kazališni trg, jer je ispred kma nakon predstave to
zabranjeno. Moj 12. bio je nekoliko metara udaljen od
njihova Delagea. Kada je vidio da em Prema 12 čovjek me
sustigao Bože sveti, to je vaš
uto. Dodao je još da ga je uočio kada je došao pred kino, a
još nikada nije vidio takav auto. Ona nam je prišla žurbe. Taj
je auto svašta prošao, rekao je tip. Oboje 8a.8 edali on
ozbiljan, ona zamišljena. Mogli su se naSU m8li ef trebal
vidieti tu grozotu Ddagea nalikvao je staroj konzervi. Ali ne,
smijali. Čak mi se čini da je tip postao još malo Iju207bazniji
nakon što ga je vidio. Ostavio sam auto na Kazališnom trgu,
pridružio im se, i zajedno smo se odvezli njihovim Delageom.
Ovdje počinje najneobičnija noć u mome životu.
Sjeo sam naprijed, ali i ona nam se pridružila i sjela između
nas dvojice. Nisam imao pojma kamo idemo i kako će s njom
sve to skupa završiti, s obzirom da je i on bio tu. Ali sjedio
sam pored nje, auto je jurio, tip je vozio vraški dobro. Rekao
sam u sebi neka bude što bude. Bio sam u kratkim hlačama
i košulji, obuven u teniske sandale, a oni su bili jako dobro
obučeni, no kako se činilo da na to ne obraćaju pažnju, nije
mi smetalo. Vidjeli su iz i to im je trebalo biti dovoljno da
shvate i sve ostalo kao, naprimjer, da nemam odijela. Bili su
od onih ljudi koji razumiju takve stvari.
Kada smo napokon izišli iz grada, počeo sam je opet željeti.
Tipu se izgleda žurilo da stigne, nisam još znao kamo. Vozio
je vrlo brzo. Uopće nije obraćao pažnju na nas. Osjećao sam
njezino tijelo duž svoga, posve napeto. Raširila je ruke u
obliku križa, jednom je obgrlila njegova ramena, a drugom
moja. Vjetar joj je priljubio haljinu uz tijelo i ja sam nazirao
oblik njezinih grudi gotovo jednako jasno kao da je bila gola.
Doimala se doista čvrstom. Grudi su joj bile lijepe, visoke i
jedre. Ubrzo, nakon što smo napustili svjetla grada,
obuhvatila je rukom moje rame i stisnula ga. Pomislio sam
da ću to odmah učiniti, da ću se baciti na nju istoga trena.
Vozili smo brzo, vjetar je hujao, sve se činilo lako, gotovo kao
u kinu. Iz sve snage je moju ruku zadržala svojom rukom, i
povukla ju je tek kad je bila sigurna da to neću učiniti.
Čitave će se večeri ponašati na taj način.
Zaustavili smo se u prvom baru. Trgnut ćemo si jedan viski,
rekao je tip. Ušli smo u mali bar u dnu vrta. Bio je
m oun. Pomislio sam da ćemo tu večerati. Bilo je der v. v
ati Tri viskija, naruči tip. Čim je počeo piti, i zatim yjge pio,
sve se manje zanimao za nas. Tek kad sam dio način na koji
ispija viski, počeo sam shvaćati. Dok smo mi ispijali naše, on
je već naručio druga dva samo za sebe. Ispio ih je jednog za
drugim bez predaha. Mi još nismo bili ispili ni onaj prvi.
Vidjela je da sam zapanjen i nasmiješila mi se. Zatim je rekla
posve tiho Nemojte obraćati pažnju, on u tome uživa. Tip mi
je bio simpatičan, čak se nije ni trudio razgovarati, fućkalo
mu se za nju, za mene, za sve živo, i pio je sve u šesnaest, s
nevjerojatnim užitkom. Svi su ga gledali kako pije, nisu se
mogli svladati. No i nju su gledali. Bila je jako lijepa. Bila je
sva raščupana od vjetra. Imala je vrlo svijetle oči, možda sive,
ili plave, ne znam. Reklo bi se da je slijepa ili, zapravo, da s
takvim očima ne vidi ono što vide svi ostali, nego samo dio
stvari. Kada nije gledala mene, činilo se da ne vidi ništa.
Kada je mene gledala, lice joj se odjednom iznutra ozarilo, a
zatim bi odmah oborila pogled, kao da je to bilo previše za
njezine oči. Kad me je pogledala na izlasku iz bara, znao sam
da ću spavati s njom još te iste noći, što bilo da bilo, i da ona
to želi jednako tako snažno kao što njezin tip osjeća želju za
pićem.
Pošli smo dalje. Ništa nismo govorili, izuzev nje koja mu je
ponekad rekla Pazi na to raskršće, ili njega koji bi odjednom
zaurlao jer je bio pregust promet. Opetovano smo prolazili
jednim te istim dijelom grada, a on je urlao ao da je bio
prisiljen na to, no kasnije sam shvatio da je zapravo mogao
vrlo lako izbjeći. Došli smo u drugi bar A U Opet je naručio
dva viskija, a mi ovaj put samo
an Ali ipak mi je to već bio treći te večeri, i osjećao
sam lagano pijanstvo. Mislim da ga je i ona malo osjećala.
s užitkom. Pomislio sam u sebi da ga tako vjeroja209
tno svake večeri slijedi po svim lokalima, ponekad s nekim
frajerom kojega pokupi usput, i s kojim pije. Na izlasku iz
bara reče mi posve tiho Moramo prestati piti. On neka pije
do mile volje. Mislim da je sve više i više osjećala želju da
spava sa mnom. U trenutku kad je tip teškom mukom ulazio
u kola, iskoristila je to i poljubila me u usta. Tada sam
osjetio da ću se otresti tipa, uzeti volan u svoje ruke i pobjeći
s njom. Najradije bih da smo odmah mogli leći. Opet je to
osjetila, odgurnula me i pritisnula uz vrata automobila.
Opet smo krenuli. Tip je bivao sve pijaniji i zacijelo je to
osjećao. Sada je vozio sporije, nagnut nad volanom da bi
bolje vidio, a ne više zavaljen u sjedalu. Ponovno smo prošli
kroz grad. Htio sam ga upitati zašto stalno njime prolazi
amotamo, ali mislim da ni sam to nije znao. Možda zato da bi
vožnja dulje trajala. Možda zato što nije znao nijedan drugi
put, i možda u koloniji nije poznavao ništa drugo osim
središta grada i barova oko njega. Počelo mi je to ići na živce,
tim više što je sada vozio vrlo polagano. I onda, raspolagao je
nama, samo tako, a da nas uopće nije pitao želimo li to,
naručivao nam viski sa sodom, bez pitanja, samo zato jer mu
se pilo. Zaustavili smo se u trećem baru. Ovaj put je naručio
tri martela i ponovno nas nije pitao da li je to ono što želimo
popiti. Rekao sam Puna mi je kapa, zagurajte si taj martel u
guzicu. Osjećao sam potrebu da ga tresnem. Već smo prije
jedan sat napustili kino Eden i nisam imao pojma kada će to
završiti. Oprostite, reče tip, trebao sam vas pitati što želite
popiti. Uzeo je moj martel i ispio ga. Još sam mu rekao I
pitam se zašto ih ne ispijete sve u istom baru. Odgovorio je
Još ste dijete, nemate vi pojma ni o čemu. Bila je to
posljednja suvisla rečenica koju je izgovorio. Popio je još dva
martela nakon onoga mojega. Poslije toga leda su mu se
pognula i pola
klonuo na stol. Sjedeći na barskom stolcu, čekao
8 se savršeno sretnim. Predložio sam ženi da pode
om i da a ostavi tamo. Rekla mi je da to ne može
er Ja ne pozna dovoljno dobro vlasnike toga bara i
nij? sigurna hoće li ga ujutro poslati kući. Ustrajao sam. vr
pristala. Pa ipak, sve je više željela spavati sa mnom. Sada je
to bilo tako očigledno kao da joj piše na licu. Privla mu je,
nježno ga prodrmala i podsjetila da još nismo večerali, i da je
skoro jedanaest sati. Izvadio je novčanicu iz džepa, ostavio je
na šanku i ustao ne pričekavši ostatak novca, pa smo izašli.
Tada je počea voziti jako jako polako. Ona mu je pokazivala
put, gdje treba skrenuti, kojom cestom poći. Milili smo kao
kroz sirup. Dok mu je ona pokazivala put, zadignuo sam
njezinu haljinu i polagano joj počeo milovati cijelo tijelo.
Prepustila mi se. Tip nije ništa vidio. Vozio je. Bilo je
genijalno, milovao sam je tu, pred njegovim nosom, a da on
ništa nije vidio. Pa sve da je i vidio, mislim da bih je bio
nastavio milovati, jer da je išta rekao, iskoristio bih to kao
izliku da ga izbacim iz auta. Stigli smo u neki noćni lokal, u
neku vrst bungalova visoko na stupovima gdje se moglo
plesati i večerati. Prostor za ples nalazio se s jedne strane
bara. S druge strane su bili odjeljci u kojima se večeralo.
Ostavio je Delage ispod bungalova i popeli smo se stubama.
Pridržavala ga je i pomogla mu da se popne. Bo je potpuno
pijan. Na svjetlu je djelovala blijedo i iscrP Jeno. Ali ja sam
znao zašto, znao sam da je to zato što a o želi spavati sa
mnom i zbog onoga što sam joj radio u
tu. Čim sam vidio kako nas ljudi gledaju čudno a njega
rugljivo, izgubio sam volju da ga se otresem. Bio sam
bnonie8VOStrani Prtiv Svih ostalih osim nJe Ali istodvmi Je
Isao na jetra, nemaš pojma koliko. Bila je tako
a Prema njemu, a on je bio usporen, usporen, pro210
211šio je već dobrih tričetvrt sata kako smo napustili i treći
bar. A cijelo to vrijeme ja sam je milovao. Tome nije bilo
nikada kraja. Izabrala je odjeljak koji je gledao na podij za
ples, nasuprot ulazu. Zavalio se u dvosjed, s beskrajnim
olakšanjem što više ne mora voziti, što ne mora ništa raditi,
pa čak ni hodati. Na trenutak sam se upitao koga vraga
radim tamo, s tim ljudima, ali više je nisam mogao napustiti.
Pa ipak mi je i ona išla na živce jer je bila tako blaga, tako
strpljiva s njim, a on tako sporovozan. Pribli1
zavali smo se jedno drugome kao da smo utopljeni u tom
sirupu, nismo se mogli izvući. Već cijela dva sata, od izlaska
iz Edena, tražio sam je u tom tunelu na kraju kojega se
nalazila ona, i odakle me zvala očima, grudima, usnama, a
da je nisam uspijevao dosegnuti. Zasvirali su Ramonu.
Odjednom sam poželio kretati se, zaplesati. Vjerujem da bih,
sve da i nije nikoga bilo na prostoru za ples, plesao sam
samcat na napjev Ramone. Dotada sam vjerovao da ne znam
plesati i odjednom sam postao plesač. Mislim da bih bio
uspio zaplesati i na razapetom užetu. Morao sam ili plesati ili
se riješiti toga tipa. A da samo znaš, Ramona je u nekim
trenucima još ljepša nego što mislimo. Ustao sam. Pozvao
sam na ples prvu koju sam ugledao. Neku malu, dosta
zgodnu. Dok sam plesao, toliko sam želio onu drugu da
nisam ni osjećao tu malu u rukama. Plesao sam posve sam,
a u rukama mi se nalazila žena od perja. Kad sam se vratio u
odjeljak, shvatio sam da sam jako pijan. Gledala me
netremice, širom otvorenih, blistavih očiju. Kasnije mi je
rekla. Kad sam vidjela kako plešeš s drugom, zavikala sam,
ali nisi čuo. Shvatio sam da osjeća nelagodu, da je možda
nesretna, ali nisam znao zašto. Mislio sam da je to zbog
njega, da joj je možda nešto rekao dok sam ja plesao, da joj
je predbacivao. Na stolu su bila tri jaja u majonezi. Tip je
uzeo vilicom jedno jaje, cijelo
u usta i sažvakao. Jaje mu se cijedilo u mlazu iz ga strpao
Qsjetio ja sam uzeo svoje
ta sve do nieea zabivši vilicu, i poput njega strpao cijelo jaje
poput HJ5 v
ta Počela se smijati. Tip se također počeo smijati, kori e to
još bio u stanju, i učinilo nam se kao da se nas troje
oduvijek poznajemo. Tip je rekao polagano, a usta su bila
ispunjena jajem Sviđa mi se ovaj momak. I načio ie
šampanjac. Otkako sam plesao s malom, činilo se da je
nešto odlučila. Shvatio sam što kada je stigao šampanjac, i
to po načinu na koji ga je točila tipu. Natočila mu je čašu do
vrha i s bocom u ruci čekala da je ispije. On je navalio. Tada
je natočila sebi, natočila meni, te njemu već drugi put. I
ponovno je s bocom u ruci čekala da on ispije svoju drugu
čašu. I tada mu je i opet natočila, ali ovaj put samo njemu. I
tako četiri puta za redom. Gledao sam je, a da se nisam
mogao ni pokrenuti. Shvatio sam da se približava trenutak
kada ćemo biti doista zajedno.
Donijeli su nam tri pržena lista ukrašena kriškama limuna.
Činilo se da će nam to, pored jaja s majonezom, biti cijela
večera. Bila je ponoć. Prostorije su bile tako pune da su
posluživali još samo piće. Tip je pojeo polovinu svoga lista i
onda zaspao. Ispio sam svoj šampanjac i zatražio još. Pojeo
sam cijelu svoju ribu, a onda mi je ona dala i svoju. U životu
još nisam bio tako gladan, tako žedan, i nikada još nisam
toliko želio neku ženu.
Odjednom su joj se raširile oči i ruke su joj počele lagano
podrhtavati. Podigla se, nagnula preko stola na kolernu je
počivala tipova glava i mi smo se poljubili. Kada se uspravila,
usne su joj bile blijede a u ustima sam imao us badema od
njezina ruža za usne. Još je uvijek drhtala, ie međutim
spavao i dalje.
agnuli smo se jedno prema drugome i ljubio sam je u Sta
Gledaju nas, rekla je. Nije me bilo briga.
Tip se probudio. Moglo se svaki put predvidjeti kada će se
probuditi počeo bi nešto gunđati i trzati se, irnali smo
vremena razdvojiti se prije nego što on podigne glavu Koga
vraga radimo ovdje? Odgovorila mu je vrlo blagoNe brini,
Pierre, uvijek se brineš. Popio je još malo i zaspao nanovo.
Naginjali smo se jedno prema drugome i ljubili se preko stola,
iznad njegove goleme glave zatvorenih očiju. To zapravo znači
da smo, tako dugo dok je spavao ostajali spojenih usana, i
da ih nismo mogli razdvojiti. Nijednim drugim dijelom tijela
nismo se dodirivali, samo usnama. Drhtala je i dalje. On se
probudio. Kad bi barem imali nešto za popiti. Govorio je
polaganim, ukočenim glasom. Natočila mu je šampanjac. Bio
je doista posve pijan, i dok je spavao, činilo se da se
oporavlja od neke strašne boli, od boli koja se uspavljivala u
isto vrijeme kad i on, i koja se ponovno budila čim bi otvorio
oči. Pitao sam se da li sluti možda što mi to radimo. Ali ne
vjerujem, mislim da nije mogao podnijeti buđenje, bilo mu je
mučno da vidi svjetla, da čuje orkestar i da vidi ljude kako
plešu. Podignuo bi glavu, otvorio oči na deset sekundi,
slabašnim glasom izgrdio ne zna se koga, i opet pustio da
mu glava padne na stol. Pierre, dobro ti je ovdje. Što hoćeš
više? Spavaj i ne uzbuđuj se. Tada se činilo da se osmjehuje.
Imaš pravo, Lina, draga si. Zvala se Lina, to sam saznao od
njega. Obraćala mu se s neopisivom blagošću. Sada kada je
poznajem, vjerujem da to nije bilo samo zboga toga da se na
miru možemo ljubiti, nego zato što je prema njemu osjećala
mnogo prijateljstva, pa čak možda još i ljubav. Svaki put kad
bi se pokušao probuditi, natočila bi mu šampanjac u čašu.
On je tonuo. Piće je prodiralo u njega kao u pijesak. Nije on
pio, on si je nalijevao šampanjac u tijelo. Naginjala se prema
meni i ljubili smo se. Nije više drhtalaRaskuštrana, blijedih
usana, bila je lijepa još samo meru
sam pojeo njezin ruž sa usana i koji sam je raskuštrao. Bila
je Pna čudesne sreće, nije znala što će s njom, zbog te e
sreće djelovala drsko. Tip bi nešto promumljao. Razdvoji
bismo se. Tip je podizao glavu Radije bih popio viski. Rekla
mu je, sjećam se dobro Uvijek tražiš nemoguće, Pierre. Ne
znam gdje je konobar. Morala bih poći po njega. Tip je
odgovorio. Nemoj se truditi, Lina, ja sam običan gad. Ljudi
su nas gledali. Mislim da se nitko nije smijao. Za stolom
pored našega, gdje je sjedila ona mala s kojom sam plesao,
ljudi su prestali razgovarati, i samo su nas netremice gledali.
Tipu se pripiškilo. Ustao je teškom mukom. Uzela ga je za
ruku i pomogla mu da prođe kroz salu. Grdio je u prolazu na
sav glas. Koji bordel! vikao je tako glasno da ga se moglo čuti
kroz buku orkestra. Šaptala mu je nešto na uho. Vjerojatno
ga je smirivala. Dok ih nije bilo, popio sam nekoliko čaša
šampanjca, možda četiri, više ne znam točno. Bio sam žedan
od tolikog ljubljenja. Toliko sam je želio da mi se činilo da
gorim.
I tada, kada sam ostao sam, rekao sam sebi da se upravo
zauvijek mijenjam. Pogledao sam svoje ruke i nisam ih
prepoznao izrasli su mi drugi dlanovi, druge ruke od onih
koje sam dotada imao. Doista se više nisam prepoznavao.
Činilo mi se da sam u jednoj jedinoj noći postao pametniji,
a napokon razumijem sve one važne stvari koje sam dotada
zamjećivao, a da ih nisam doista shvatio. Razumije Se
nikada nisam sreo ljude poput njih, prije svega poPM nje, ah
također ni poput njega. No ipak, to se nije doslob S3m Zb8
nlh Zna Sam dbr da t0 Št SU tak ni tak ispunieni slobodom,
da je to u prvom redu JU mnogo novaca. Ne, nije to bilo zbog
njih. u ie to bilo prije svega zbog toga što sam želio jeu kao
što nikada ranije nisam nikoga želio, a zanijaz
tim i zbog toga što sam mnogo popio i bio pijan. Ta nova
oštroumnost koju sam otkrio u sebi, vjerojatno je bila tu već
dugo vremena. A onda ju je ta mješavina želje i alkohola
samo izvukla na površinu. Zbog želje sam bio u stanju odreći
se osjećaja, pa čak i osjećaja koji imamo prema majci, želja
mi je pojasnila da ih se više ne trebam bojati jer, eto, do toga
sam trenutka vjerovao da sam do vrata zaglibio u osjećaje i
bojao sam se toga. Ali alkohol mi je nedvosmisleno otvorio
oči ja sam okrutan čovjek. Oduvijek sam se pripremao na to
da ću postati okrutan čovjek čovjek koji će jednoga dana
napustiti majku i poći otkrivati život daleko od nje, u nekom
gradu. No do tog sam se trenutka toga stidio, sve dok nisam
odjednom shvatio da taj okrutni čovjek ima pravo. Pomislio
sam, sjećam se dobro, da ću majku, kada jednom odem,
prepustiti na milost i nemilost posrednicima iz Kama. Rekao
sam samome sebi da ću se jednog dana morati uhvatiti s
njima u koštac. Da se jednoga dana više neću zadovoljiti
time da ih poznajem samo na način na koji sam ih poznavao
u dolini, po njihovim lopovlucima, nego ću morati ući u
njihovu igru i upoznati taj lopovluk, a da pritom ne patim, te
da ću morati sačuvati svu svoju zloću za njih, kako bih ih
lakše ubio. Došao sam na pomisao da ću se morati vratiti u
dolinu... Sjećam se da sam glasno prekleo, kako bih bio
siguran da sam to tamo ja, baš ja i nitko drugi, i rekao sam
sebi da je sve gotovo. Pomislio sam na tebe, na nju, i rekao
samome sebi da je gotovo i s tobom i s njom. Nikada vise
neću moći ponovno postati dijete, pa čak ni ako ona urnre
rekoh u sebi, čak ako i umre, ja ću otići. Vratili su se. Držala
ga je za ruku, dok je on posrtao, isrpljen od prevelikog
napora koji je uložio u to da prijeđe
crt
dva puta salu. Da mu se netko narugao, ili da je itko što
rekao protiv njega, bio bih mu razbio njušku. Osjećao
se bliskim, njemu koji je bio tako slobodan, iako sa jjan
slobodniji od svih drugih koji su bili tamo i bili pijani. Svi su
djelovali sretno, osim njega. A ona
koa ga e Pila da bismo se moli 1ubiti u miru ona Sa
ridržavala s toliko nježnosti i razumijevanja kao da je
žrtva svih ostalih, onih koji nisu pijani. Kada se vratila
vidjela je odmah da je boca prazna, i ustala je i poŠla reći
konobaru koji se nalazio na drugom kraju prostora za ples
da donese drugu. Konobara nije dugo bilo. Ponovno je počela
drhtati. Bojala se da će se on otrijezniti. Pošao sam po
konobara. Hodao sam kao kroz vatu. Donio sam jednu bocu
Moeta. Osjećao sam da se približava onaj trenutak. Ponovno
mu je natočila tri čaše šampanjca za redom. Opet je zaspao,
a ona ga je budila da mu dade piti. Trenutak je bivao sve
bliži. Nakon što je sve ispio, skljokao se na stol. Rekao sam
Brišimo! Ako se ne probudi u roku od deset minuta, idemo,
odgovorila je. Na što sam joj rekao Ako se probudi, prebit ću
ga. No bilo je nemoguće da se opet probudi. Mislim da bih ga
bio napao da se doista probudio, i to uistinu, jer smo došli
do krajnje granice onoga što je bilo moguće uraditi za njega,
ili za bilo koga drugoga tko nije mi. Kada je bila sigurna da
se neće probuditi, uhvatila ga je za ramena i položila na
klupu da se ispruži. Zatim mu je raskopčala sako i uzela
novčanik. Ustala je i pozvala konobara. Nije ga bilo. Opet
sam morao ići po njega. Pustite ga da se naspava, rekla mu
je, a aa se probudi pozvat ćete mu taksi. Evo adrese koju ete
ati vozaču. Dala mu je novac i posjetnicu. Konoar e odbio
novac i rekao da mora pitati šefa sale za doenje, da ne zna
može li on ostati tu, ispružen tako na
P1 ostatak noći, dok toliki gosti čekaju stol. Ništa nigu protiv
konobara, nismo ga mogli prisliti da priPet smo morali čekati
da ode po šefa sale. Sve je
217puno, rekao je šef sale, ne može on sam zauzeti cijeli stol
Pomislio sam da će se ona rasplakati. A ja sam već osjećao
vrat šefa sale u svojim šakama, pod svojim prstima. Izvadila
je iz novčanika hrpu novčanica Platit ću vam stol za cijelu
noć. Stavila je nekoliko novčanica u ruku šefa sale Pristao je.
Bacila je posljednji pogled na tipa i zatim smo izašli. Čim
smo se zatekli u autu ispod bungalova, bacio sam je na
stražnje sjedalo i poševio. Iznad naših glava orkestar je i
dalje svirao i čuli smo cupkanje plesača. Zatim sam zgrabio
volan Delagea i odvezli smo se u hotel koji mi je naznačila.
Tamo smo ostali tjedan dana.
Jedne mi je večeri rekla da joj ispričam svoj život i zašto smo
napustili dolinu. Govorio sam joj o dijamantu. Rekla mi je da
odmah pođem po njega, da će ga ona kupiti. Kad sam se
vratio u hotel Central po vas, našao sam ga u svom džepu.
PRIBLIŽAVAO se Josephov odlazak. Ponekad bi majka
dolazila usred noći Suzani i govorila joj o tome. Na kraju, što
je više o tome mislila, pitala se i sama nije li to možda
nekakvo rješenje.
Ne znam kako bih ga mogla spriječiti, govorila je majka,
mislim da i nemam na to pravo, tim više što ne znam kako bi
se inače izvukao.
Načinjala je tu temu samo noću, i samo sa Suzanom. Nakon
sati i sati provedenih sa svojim računima, nasamo s
kaplarom, smogla je napokon snage razgovarati o Josephu.
Tijekom dana je možda još imala nekakvih iluzija, ali usred
noći, naprotiv, postajala je svega svjesna i mogla je o tome
govoriti posve smireno.
Ako se ljuti na mene, govorila je, sigurno ima pravo. Jedina
dobra stvar koja bi vam se mogla dogoditi jest da ja umrem.
Katastar će vam se smilovati. Dat će vam konCesiu na onih
pet hektara u trajno vlasništvo. Moći ćete je Prodati i otići.
Otići, kamo? upita Suzana.
grad. Joseph će naći posao. Ti ćeš se smjestiti kod armen
tako dugo dok ne nadeš ženika.
BRANA I NISTAVILO
More je ništavilo
M. DURAS
Bilješka o spisateljici
Brana na Pacifiku 1950 bio je treći roman poznate francuske
spisateljice Marguerite Duras 19141996 i njezina prva
svjetska uspješnica. Već je tada za nju zamalo dobila
Goncourta, najprestižniju francusku nagradu za roman, no
ona će joj biti dodijeljena tek tridesetčetiri godine kasnije, za
djelo Ljubavnik 1984 koje će postati najvećim knjižarskim
uspjehom milijun prodanih primjeraka u godinu dana! i
jednom od najprevodenijih knjiga svih vremena u Francuskoj.
Međutim, nekoliko dana prije smrti, na pitanje vrlo bliske
osobe, koje joj je njezino djelo najdraže, autorica bez imalo
oklijevanja odgovara Brana na Pacifiku jer to je djetinjstvo.
No i Ljubavnik je priča o tom istom mitskom djetinjstvu, ali
bitno drugačija. Posebice je drugačiji stil koji se od izvjesnog
neorealizma i prividno dokumentarističke proze iz mladosti
pretvorio u krajnje sveden i gotovo škrt ali ne i šturi
pjesnički tekst bogate metaforičke slojevitosti koja traži
aktivnu suradnju čitatelja. Ljubavnik je također jedino djelo
u opusu M. Duras koje je, po rijetkom koncenzusu i kritike i
čitatelja, nadmašilo davni uspjeh Brane na Pacifiku. No ovaj
roman iz mladosti međutim još i danas doživljavamo kao
nama suvremeno djelo ono
291je prijateljsko prema čitatelju, ujedno duhovito i vrlo
slojevito, te iako je bogato psihološkim, političkim,
simboličkim i filozofskim značenjima, ono je prije svega
veoma popularno napisano, veoma čitko.
No čitkost i pitkost Brane na Pacifiku ne trebaju nas zavarati.
Ovo djelo predstavlja sam temelj piramide moga opusa, kaže
autorica. U njemu su već prisutni brojni motivi i teme, likovi
i krajolici koji će kasnije prerasti u istinsku osobnu
mitologiju pjesnikinje oni se kasnije pojavljuju uvijek u
ponešto izmijenjenom obliku, poput glazbenih varijacija, ali
ipak ostaju prepoznatljivi. Može se reći da su svi oni u Brani
na Pacifiku još u zametku, te da je taj roman nešto poput
etimologije kasnijih romana i filmova, posebice onih iz tzv.
azijskog ciklusa.
Iako djelo Marguerite Duras broji oko osamdeset naslova
proza, objavljenih filmskih scenarija, dramskih tekstova,
kronika, zbirki eseja i novinskih članaka, ona za sebe tvrdi
da je prije svega pisac romana, baš tako, u muškom rodu. Ja
sam romanopisac, kaže. To zvuči čak pomalo konzervativno i
začudno iz usta žene koja je sebe oduvijek smatrala
avangardnom umjetnicom, Ijevičarkom i feministkinjom, i u
čijem opusu ima razmjerno malo tzv. pravih romana, a
žanrovske granice i kodovi sustavno se prekoračuju i uvijek
dovode u pitanje. Tekst klizi iz slike u riječ iz riječi u sliku na
samoj propusnoj i gotovo nevidljivoj međi što dijeli svijet
romana i svijet života. A njihovo je dvojno jedinstvo, na
Proustovu tragu, u samom temelju ovoga stvaralaštva,
njegov potajni razlog
i smisao.
Životopis Marguerite Duras neobičan je i uzbudljiv poput
njezinih romana ona je sama svoj najromaneskniji lik.
Rođena je i odrasla u francuskoj koloniji u Indokini,
današnjem Vijetnamu, u mjestu Gia Dinhu u blizini Sajgona
gdje su joj roditelji bili nastavnici. Otac umire rano, a majka,
iako vremenom postaje sve više maničnodepresivna, hrabro
se nosi s neimaštinom i društvenom nepravdom da podigne
svoje troje djece, dva sina i djevojčicu, trajno opsjednuta
mišlju kako ih mora spasiti iz toga pakla. To mitsko
djetinjstvo u predgrađu Sajgona, u naseljima u delti
Mekonga, te u močvarnoj pustoši jalovog rižišta u Kambodži,
osjećaj kulturnog mješanstva djeca govore vijetnamski
jednako kao i materinji jezik, izazovi nesputane slobode, pa i
one spolne, u društvu starije braće, dobro su poznati
elementi iz stvarne biografije Marguerite Duras. U Brani na
Pacifiku dva su se brata iz zbilje voljeni mlađi brat i
zavodljivi, gangsterski stariji brat stopili u nadasve privlačan
lik Josepha, buntovnika s razlogom, koji je glavna
emocionalna veza junakinjepripovjedačice sa svijetom,
štoviše njezina strastvena ljubav. No dok je obiteljska
antiidila u oba romana o djetinjstvu slična, fabula je u
prvome prava suprotnost ljubavnoj priči iz Ljubavnika gosp.
Jo je ovdje tek bijedan voajer, dok je Suzana inačica Suzane
u kupelji, malo poodrasla Lolita, ali prije svega krhki i drski
alter ego same spisateljice. A temeljni motiv brane protiv
Pacifika drugačiji je u romanu nego što je bio u zbilji ono što
je bila tek izdvojena, iako bez sumnje tragična epizoda u
djetinjstvu, postaje ovdje ključnom temom romanaživota, a
majčina borba da spasi mladice riže protiv kobnih plima
razornog oceana, srodna je njezinoj borbi da svojim tijelom i
svojim životom spasi djecu od neimaštine, samoće, ludila, ali
i varavih nada. Posljednja njezina žrtva za dobrobit djece jest
priželjkivanje smrti majka odlazi kako bi ih oslobodila svojih
čini i svoje zle kobi, kako bi sami stali na
293noge, ubuduće bez njezine zaštite, ali i bez njezinih
sumanutih iluzija i prokletstva. Majka Hrabrost, očajnica
koja se previše nadala, velikodušna i luda, predstavlja
središte ove mladenačke, potresne i buntovničke knjige. No
ona je istodobno više od svih drugih djela politički i socijalno
angažirana, jer je prožeta neviđenim raskrinkavanjem
kolonijalnog vampirizma i to u vrijeme dok su još
Indokineski rat 19461954 i borba Vijetnamaca za
osamostaljenje bili u punom jeku. Tema razdvajanja djece od
majke jednako je bitna. Kao u grčkoj tragediji, radi se o
nekoliko posljednjih mjeseci u životu majke, o krizi unutar
trajne krize jednoga života, o svojevrsnoj apokalipsi i,
vjerojatno, novom početku. Jer postoji samo jedan način da
djevojčica napusti majku, a to je otkriće žudnje i vlastite
spolnosti.
Tako i sama Marguerite Duras s nekih osamnaest godina
uvijek ću imati osamnaest godina zauvijek napušta azijski
majčinski kontinent i dolazi u Francusku osjećaj
neprilagođenosti, stranost zemlje i podneblja, studij, brak s
Robertom Antelmeom koji će poslije rata napisati svoju
jedinu i nenadmašnu knjigu o iskustvu koncentracionog
logora Ljudska vrsta, okupacija Pariza, Pokret otpora,
deportacija muža, raskid braka, rođenje sina, burne ljubavi,
najznačajniji su elementi osobne biografije koja se od 1950.
godine, od Brane na Pacifiku, do kraja života, definitivno
poistovjećuje s pisanjem.
U tom dugom razdoblju od pola stoljeća, razvidne su, u
kontinuitetu i samoosporavanju, različite faze. Prva dva
romana još i nisu bili neka remekdjela, ali u njima se već
mogla naslutiti izuzetna nadarenost mlade spisateljice,
njezin neponovljivi glas i osobna poetika u mješavini lirskog i
epskog registra, realističkog i simboličkog koda. Iako se druži
s istaknutim intelektualcima a koji tvore
usporedan i donekle suparnički krug onome J.P. Sartrea, i to
u istom razdoblju, u istoj pariškoj četvrti, ali u susjednim
kavanama kao što su R. Antelme, R. Queneau, I. Calvino, E.
Morin, M. Blanchot, G. Bataille, J. Mascolo otac njezina sina
i mnogi drugi, iako je sama književno vrlo obrazovana, ona
izbjegava u svojim djelima svaki vidljivi intelektualizam.
Poput Celinea efektno stilizira u naraciji govorni jezik i
sintaksu, a u jeku modernizma 50ih godina ne odustaje od
romantičnih pa i patetičnih ljubavnih fabula. No te su
ljubavi uvijek transgresivne, uvijek inicijacijske, uvijek su
pokretač dubokih promjena u ženskom biću, prostor njihove
pasivne pobune i neke nove pameti.
Osim žena u tranziciji, Marguerite Duras, kao prava
neoromantičarka i angažirana Ijevičarka, uvijek dovodi na
scenu nove, mahom tradicionalno marginalizirane književne
i društvene subjekte djecu, maloljetnike, starce, siromahe,
alkoholičare, skitnice, bolesnike, ubojice, strance, radnike
bez posla, te buntovnike uopće, i to u postkolonijalnom,
neofeminističkom i predšezdesetosmaškom duhu
utopijskoga vjerovanja u jakost slabih i načelnu mogućnost
popravljanja svijeta. Tako je po svom uvjerenju o etičkoj
odgovornosti pisca za sudbinu svijeta, ona još prava
pripadnica avangardizama 2.0. vijeka. No u kasnijim fazama
sve se više okreće propitkivanju same biti pjesništva, u
krhkim tekstovimaparabolama na rubu šutnje i
nekomunikativnosti, dok se u posljednjoj, postavangardnoj
fazi nakon 1980. na sretan način spajaju ona rana,
neorealistička i egzistencijalistička poetika, zatim kasnija
sklonost eksperimentu iz razdoblja Novog romana, te
iskustvo rada na filmu i u kazalištu. Premda predstavlja
presjek i sintezu svih vladajućih poetika i svjetonazora druge
polovice zo. stoljeća, treba reći da djelo Marguerite
295Duras nikada ne slijedi ni književnu ni političku modu,
nego im je često čak i desetljećima preteča. Dok dobri pisci
uvijek odražavaju duh svoga vremena, oni najveći ga
pretkazuju.
Etički, pjesnički i filozofski stav da je pisanjem moguće
demokratizirati svijet i odnose među ljudima, te i same
temelje zapadnjačke misli i jezika, trajna je konstanta ovoga
raznolikog i svestranog umjetničkog djelovanja.
Antikolonijalizam, feminizam, dobra globalizacija i
interkulturalni dijalog, multipolarni svijet, socijalna pravda i
demokratski dijalog, samo su neke od idejnih ideoloških
konstanti ovoga stvaralaštva, no one nipošto nisu od jučer,
nego traju već dobrih pedesetak godina. Reklo bi se da
vrijeme sustiže Marguerite Duras, i da joj daje za pravo, no
to može biti i nezgodno u recepcijskom smislu, jer postoji
opasnost da će se njezine nekadašnje nove književne i ine
ideje uskoro pretvoriti ili su se već pretvorile u opća mjesta.
A poznato je također i to da upravo radikalno avangardna
djela najlakše zastarijevaju. Zato možda i Brana na Pacifiku
djeluje danas tako suvremeno reklo bi se da dobro stari jer
se, iako subvertira konvencije i ruši tabue, još nalazi u
kontinuitetu s tradicijom.
Rekli smo već da kao spisateljica, kazališna i filmska
autorica, Marguerite Duras potpisuje više od osamdeset
naslova ona je također jedan od najprevođenijih i najviše
proučavanih francuskih autora zo. vijeka u svijetu. Nakon
prvih, autofikcionalnih djela Brana na Pacifiku, pa
egzistencijalističkobajkovitog romana Gibraltarski mornar Le
Marin de Gibraltar, 1952 Duras postaje slavna u filmskim
krugovima scenarijem za film A. Resnaisa Hiroshimo ljubavi
moja Hiroshima mon amour, 19595 te kratkim lirskim
romanom Moderato cantabile 1958 koji je i u nas preveden i
po kojem je P. Brook snimio
film s nezaboravnim dvojcem Jeanne MoreauJeanPaul
Belmondo u ulozi neostvarenih ljubavnika. U svojevrsnoj
kuri mršavljenja teksta, Moderato cantabile označava
zaokret prema romanupoemi u kojem se, kao i uvijek,
isprepliću motivi Ijubavistrasti, samoće, zločina, materinstva,
ljudske slobode i predodređenosti. Takva su i djela iz tzv.
azijskog ciklusa što ga čine romani Viče konzul Le
Viceconsul, 1965, India song 1973 znakovita podnaslova
tekstteatarfilm, te apstraktni i autodestruktivni tekst Ljubav
Amour, 1969 koji dovodi, na samom rubu zaumnog, gotovo
do posvemašnjeg prekida komunikacije s čitateljem. Iz te je
faze njezino, prema mnogim prosudbama najbolje, a svakako
i najhermetičnije djelo Ushićenje Lole V. Stein Le
Ravissement de Lol. V. Stein, 1964 koje ni do danas nije u
potpunosti iščitano, te koje je posebno cijenio J. Lacan zbog
jedinstvenog promišljanja suodnosa nesvjesnoga i jezika, ili,
njegovim rječnikom rečeno, suodnosa žudnje i smisla.
Tijekom sedamdesetih Marguerite Duras, u osobnoj i
stvaralačkoj krizi, okreće se filmu i kazalištu, te ponovno
iznalazi novi izraz u polemici s hollywoodskim smećem kroz
osobnu minimalističku estetiku artfilma s gotovo
nepomičnom kamerom i začudnim odvajanjem tonske i
filmske trake koje se mimoilaze i isprepleću u trajnom, tek
djelomično usklađenom dijalogu slike i riječi, preko jaza koji
ih dijeli India song, 1975. Slično kao što se u tekstu gube
šavovi između naracije, dijaloga i unutrašnjeg monologa kao,
naprimjer, u Brani na Pacifiku, gdje se, suprotno svim
konvencijama, unutar pripovijedanja u trećem licu pojavljuju
dijelovi unutrašnjeg monologa u prvom licu, dok dijalog,
odmaknut u prošlost, postaje također dijelom naracije.
Početkom 80 ih teško bolesna ovisnica, s nekoliko kura
odvikavanja od alkohola iza sebe, nakon višemjesečne
297kome, ulazi u svoju posljednju fazu u kojoj sintetizira
svoje cjelokupno životno, filmsko i književno iskustvo. Ljeto
80 LEte 80, 1980 Ljubavnik iz 1984 Emily L. 1987 i Ljetna
kiša La Pluie ete, 1990 najznačajniji su naslovi iz te, uvjetno
rečeno, postmodernističke faze koju karakterizira povratak
priči ali izričito alegorijske, metafikcionalne i opet
samoreferentne sadržine.
Međutim sva ta tematska ponavljanja i formalna variranja
istoga, protočni motivi kršenja tabua i svakovrsnih
prekoračenja uopće, upućuju na srodno svjetonazorno i
poetološko polazište radi se o svojevrsnom poludualizmu, o
demokratiziranoj metafizici mekih granica i o svjesnom
kaotiziranju svih uvriježenih kategorija jezičnih, filozofskih,
psiholoških, socijalnih. Tako, naprimjer, u Brani na Pacifiku
je propast brane i velika tragedija i velika smijurija u isti
mah samohrana obitelj siromašnih bijelaca nije uključena u
svijet bogatih bijelih zvjerki, ali zapravo ne pripada niti
domorocima hotel Central je poluhotel, polubordel sam grad
je podijeljen na dvije polovice, bijelu i obojenu, s jednom
miješanom četvrti deklasiranih bijelaca i obogaćenih
domorodaca u prelaznoj zoni koju simbolički prstenuje
kružna tramvajska linija zeleni plesnjak s bazenom na rubu
prašume istodobno je i simboličko mjesto dodira kaotične
džungle i dekadentne civilizacije, i tako dalje. A miris
prašume je miris samoga Svijeta, miris svih cvjetova, svih
živih vrsti, miris tigrovaubojica i miris od sunca užegla mesa
njihovih nevinih žrtava, sjedinjenih zajedno u iskonskoj
nerazlučivosti stvaranja svijeta. U krupnom planu i u totalu,
kod je uvijek isti fikcionalizira se novi, razigrani,
relativizirani ontološki dualizam, u nerazlučivoj mješavini
ljubavi i mržnje, života i smrti, sreće i nesreće, zbilje i
iluzija...kroz umrežavanje protuslovlja tekstasvijeta
djelomičnim analogijama i raz298
vedenim zrcalnim strukturama. One uvijek označavaju
mogućnost kontinuiteta između razlika, odnosno njihovo
supostojanje, ili čak djelomičnu osmozu u zoni dodira. Tako
temeljnu dualističku strukturu romana Dolina i Grad
utjelovljuju i dva suprotna pola Rama i Kama u stvarnosti
Ream i Kampot na obali Sijamskog zaljeva Ram je mjesto
razonode, plesa i žudnje koju simbolizira napjev Ramona,
dok je Kam mjesto zločina, sjedište katastarskih razbojnika i
središte od gladi i oceana opustošene doline. Obiteljska
farma nalazi se između njih, kao dvojno mjesto majčine
uzaludne borbe s mračnim silama smrti, i mjesto dječjih
iščekivanja da život napokon započne...
U cjelokupnom svom stvaralaštvu Duras uvijek polazi od
paralelizma i uzajamnog odraza između svoga života i svoje
umjetnosti. U prostoru između istinite fikcije i lažnih
memoara, ona, i opet proustovskim stopama, tematizira
erotsku žudnju i njezinu pretvorbu u riječ, u tekst. Ali tako
da ona kao žudnja ostane sačuvana, zahvaljujući svojoj
inačici pjesničkoj metafori koja prebacuje most između riječi
i emocija, između mene i drugoga, koja je žudnja u jeziku.
Paradoksalno, iznutra podvojeno i razapeto pismo, približava
dijalogom tradicionalne suprotnosti kao što su tijelo i jezik u
pismu izumjela sam organički govor, Istok i Zapad,
sadašnjost i prošlost u fabuli, ljubavnici u strasti, more i
kopno u krajoliku ušće, sprud, obala, delta, zbiljsko i
simboličko u paraboli apokalipsa i geneza, osmi dan, ljubav i
smrt, cikličko obnavljanje života..td.. Međutim razlika
između suprotstavljenih polova ostaje sačuvana, iako se oni
nalaze u trajnom suodnosu i kontinuitetu zbog globalne
zrcalne strukture i sveopće umreženosti motiva i slika koji ih
povezuju pismo se naginje preko ponora, kao i ljubav, a
pjesnikinju zanima upravo prožimanje žudnje i stvara2.99
laštva, a prije svega sam prostor njihova dodira. To je ona
dubinska motivacija zbog koje ova umjetnica riječi i
transgresivna moralistica gradi cijelo svoje djelo na
djelomičnoj analogiji između erotizma i pisanja pišemo na
mrtvom tijelu ljubavi, na mrtvom tijelu svijeta. Ono što im je
zajedničko jest komunikacija, tijelom ili riječima to je onaj
posljednji moderni Bog u kojega još želimo vjerovati i jedini
lijek protiv nesretne svijesti i metafizičke osamljenosti bića,
posljednja brana protiv ništavila. A ta trusna brana postat će,
u kasnijim romanima, poetološkom redukcijom materije i
novim odnosom prema jeziku, simbolička bijela ograda na
palubi broda što kroz sebe propušta kaos oceana, kaos
nesvjesnoga, i zato mu odolijeva.
No ako po svojemu smislu pismo ima nekakve veze s Bogom
i s ljubavi, ono tu vezu ima, po samoj svojoj prirodi, i s
ekshibicionizmom, voajerizmom i prostitucijom. Tako
Suzanina priča u Brani na Pacifiku, iako prikazana kao
zbiljska, štoviše autobiografska, ima možda i svoju
simboličku dimenziju prikrivene analogije sa samim činom
pisanja Onoga trenutka kada je Suzana namjeravala otvoriti
vrata i pokazati se svijetu, svijet ju je prostituirao. Kao što
kino ima, u tom svijetu još bez televizije, ali i bez knjiga,
inicijacijsku ulogu imaginarnoga, kao što je autentična
pjesma Ramona možda i anagramski oblik za roman...No
dok će u stvaralaštvu Marguerite Duras postupno prevladati
metaforička i alegorijska razina djela, a to je prije svega
zaokupljenost pisanjem i metaforom kao samom biti
pjesništva, Brana na Pacifiku ima veliku vrijednost
modernog klasičnog romana upravo zbog krajnje diskretnosti
simboličkog sloja koji u cijelosti postaje čitljiv samo iz
konteksta kasnijeg opusa i nikada ne preteže nad životnom,
ljudskom, psihološkom i empatijskom dimenzijom priče.
Unatoč očiglednim analogijama između
klijanja riže i klijanja pobune u potlačenom narodu, ili
između majčine borbe protiv oceana i njezine borbe protiv
ludila, kaosa i smrti, potresni motiv umiranja domorođačke
djece od gladi u sprženoj dolini Kama nije nimalo
alegorijski, nego je strašna slika usuda i optužba poretka
koji to dopušta.
Zadaća je pjesnika pokazati ono što se ne vidi, a što ipak
postoji, kaže pjesnikinja. Kroz sve ono neizrečeno ali ipak
prisutno, kroz svoje pričeparabole, kroz eliptična sažimanja i
teksta i smisla, kroz šutnju i prazninu, mjesečarske likove i
nijeme strasti, kroz glazbu riječi i tjelesnost jezika...može se
reći da Marguerite Duras cijeloga svog života teži ispisivanju
strastvene sinteze bića, bitka i žudnje u pjesništvu, jer ono je,
poput ljubavi, jedina mogućnost za stanovnike Zemlje da
zadrže kontakt sa svetim M. Blanchot.
Ingrid Šafranek
BILJEŠKA O PREVODITELJICI
Ingrid Šafranek je redoviti profesor francuske književnosti na
Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu,
esejistkinja i književna prevoditeljica. Kao stručnjak za
Marguerite Duras četiri je semestra vodila poslijediplomski
književni seminar o toj spisateljici na sveučilištu Pariš
vnJussieu. Također je na hrvatski prevela i njezin roman
Ljubavnik Globus 1987, Ceres 1998.